Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
SLOVO O SMRTI
RAJ I NEBESA
PAKAO
SMRT DUŠE
VJEČNA SMRT
ADSKE MUKE
ZRAČNA MITARSTVA
SMRTNI GRIJEH
STRAST
PRIPREMANJE ZA SMRT
PAMČENJE SMRTI ILI SJEČANJE NA SMRT
TROPAR
Skrivena je tajna - smrt. Dok svijetlost kršćanstva nije ozarila ljudski rod,
on je o besmrtnosti duše imao uglavnom grube i lažne predstave. Najveći
paganski mudraci jedino su mogli da samoumno zaključuju i nagađaju o
tome. No. Ipak je srce palog čovjeka, kao da ne bješe pomračeno i
ograničeno, istrajno opipavalo, da tako kažemo, svoju vječnost. Sva
idolopoklonička vjerovanja služe kao dokaz za to; sva ona obećavaju
čovjeku život poslije smrti, - život ili sretan ili nesretan, zavisno od
zemaljskih zasluga. Ako već za vrijeme kratkog ovdašnjeg stranstvovanja
svoje brige usredsrđujemo na to da udaljimo od sebe svaku tugu i okružimo
se svakom prijatnošću, tim prije smo dužni da se pobrinemo o svom udjelu
u vječnosti. Što smrt čini sa nama? Što duši predstoji iza predjela
materijalnog? Zar tamo nema plaće za dobro i zlo koje je čovjek činio na
zemlji voljno i nevoljno? Zar tamo nema nagrade, kad zlo na zemlji većinom
caruje i vlada, a dobro je progonjeno i strada? Neophodno, neophodno nam
je da otkrijemo tajnu smrti, i da ugledamo nevidljivu tjelesnim očima
budućnost čovjeka poslije smrti.
1. (1 Kor. 2, 10).
NAPOMENE:
5. Jn. 5, 25.
6. Ps. 9, 18.
11.Cl. 18.
13.Bes. 22.
20.Bes. 7, gl. 6 i 7.
22.U nasem veku, koliko je poznato piscu ovog Slova, dva inoka su se
udostojila ovog vidjenja za vreme molitve: Sibirski pustinjak, monah
Vasilisk, koji je skoncao 1825. godine, i Nikiforovski pustinjak, shimonah
Ignjatije, koji je skoncao 1852. godine. Poslednji je licno otkrio o sebi
spisatelju Slova, a sa najblizim ucenicima prvog sastavljac Slava se
udostojio saziteljstva i druzbe u Gospodu.
27.Jn. 4, 24.
28.Jev. 1, 7.
RAJ I NEBESA
Od nama poznatih vidjenja svetih Otaca koji behu zritelji raja, veoma je
jasno i podrobno izlozeno vidjenje svetoga Andreja, jurodivog Hrista radi,
koji je natprirodno prebivao, tokom cele dve nedelje, u sozercanju
nevidljivog sveta. On je ispricao svome satajniku, jereju Nikiforu, o tom
vidjenju ovo: "Ugledao sam sebe u raju, prekrasnom i precudesnom, i
ushicujuci se duhom, razmisljao: Sta je ovo? Znam, zivim u
Konstantinopolju, no kako sam ovde dospeo - ne mogu da shvatim. Video
sam sebe obucenog u najsvetlije ruho, kao da je satkano od munje; na glavi
mi bese venac, spleten od velikih cvetova, i ja bejah opasan carskim
pojasom. Radujuci se tom savrsenstvu, diveci se umom i srcem
neiskazanom blagolepiju Bozijeg raja, isao sam po njemu pun veselja. Tamo
behu mnogi vrtovi sa visokim drvecem, ciji su se vrhovi njihali i uveseljavali
pogled, dok su njihove grane sirile obilan miomir. Jedno drvece je
neprekidno cvalo, drugo je bilo ukraseno zlatastim liscem, trece je imalo na
sebi razne plodove neiskazane lepote i prijatnosti. To drvece se ne moze
uporediti ni sa kakvim drvecem zemaljskim: jer ga je zasadila Bozija ruka, a
ne covecija. Ptica je u tim vrtovima bilo bezbrojno mnostvo: neke od njih
imale su zlatna krila, druge - bela kao sneg, a neke - raznobojno isarana;
one su sedele na granama rajskog drveca i pevale umilno; od njihovog
slatkog poja ja zaboravih na sebe - toliko je srce moje uzivalo, i cinilo mi se
da je glas njihovog pevanja dostizao cak do visine nebeske. Ti prekrasni
vrtovi behu u redovima, kao puk naspram puka. U to vreme, dok sam tuda
isao u radosti srca, ugledah veliku reku koja tece posred njih i napaja ih. Na
drugoj obali reke bese vinograd, cije su se loze, ukrasene liscem i zlatastim
grozdovima, siroko razgranale. Sa cetiri strane tihi vetrovi su donosili
miomir; od njihovog lahora pokretale su se grane i stvarale divan sum
svojim liscem."[19]
Ponavljamo: priroda zemaljska sluzi samo kao slaba slika raja, cije su
lepote nepropadljive, neizrecivo blistave, pune svetog mira i blagodati.
Zemlja je, posle sagresenja nasih praotaca, prokleta Sazdateljem, i
neprestano odrazava to prokletstvo svojim nemirima i svojim poremecajima.
Cas se trese i guta citave gradove i sela, cas je preplavljuju njene surove
vode i odnose mnoge predele; cas se obrusavaju na nju bure i vihori, munje,
gromovi, ostavljajuci za sobom pustos. Covecanstvo koje zivi na njoj, nalazi
se u neprestanoj borbi, i pojedinacnoj i opstoj, cineci tako nepreglednu
pozornicu raznoraznog stradanja, neprekidnog mucenja, bezbrojnih grehova,
strasnih prestupa, gradjenje kule vavilonske. Dobrodetelj jedva da nalazi na
njoj tesni i zalosni zaklon. Neumoljiva i nenasita - smrt hara njome i uporno
istrebljuje ljudska pokolenja, koja zakon razmnozavanja, ustanovljen od
Tvorca ljudskom rodu, zamenjuje novim pokolenjima. I tako ce pustositi ona
i ubirati ljudske zrtve, dok sama ne pogine zajedno sa svetom koji se rusi.
Zveri, sto nastanjuju zemlju, ustase jedne protiv drugih i nepostedno
istrebljuju jedne druge. I same su stihije u nepomirljivoj mrznji i
neprestanoj borbi medju sobom. Na zemlji se sve bori, sve strada, sve tezi
uzajamnom unistenju. Kakvo surovo i neprestano rasulo! Kakvi sveopsti
zestoki sukobi! To je neprimetno ili jedva primetno onima koji stalno
ucestvuju u tome; ali iz osame i manastirske tisine to je ocevidno tudjinu,
koga je Bog nastanio prema raju sladosti, da bi neprestano uzdisao i ceznuo
za Njim.[21] Iako Bogom prokleta zemlja - nase izgnanstvo, predeo patnje,
iskusenja, zlodela, smrti, osudjena Bogom na spaljivanje,[22] ima svoje
lepote kojima se divimo: kako onda treba da izgleda raj, Bogom ugotovljen
za vecno staniste i blazenovanje onima koji Ga ljube? Sto oko plotsko ne
vide, uho plotsko ne cu, i na srce, zaneseno uzivanjem, ne dodje, ono
ugotovi Bog onima koji ga ljube. A nama je Bog otkrio duhom svojim.
Sveti Andrej bese uznesen ne samo u raj, nego, slicno svetom Apostolu
Pavlu, i do treceg neba. Nastavljajuci zapocetu povest o raju, on dalje kaze:
"Posle toga spopade me neki zanos, i ja osetih kako stojim iznad nebeskog
svoda. Preda mnom je isao mladic lica sjajnog kao sunce. Iduci za njim, ja
ugledah veliki i predivan krst koji je licio na dugu. Oko njega su stajali
pevaci, svetli i plamenoliki, i pevali umilnu pesmu, slaveci Gospoda Koji na
krstu raspet bese. Mladic sto me je predvodio, pridje Krstu, celiva ga, i dade
mi znak da i ja ucinim isto: ja pripadoh k svetom Krstu, sa strahom i
velikom radoscu, i svesrdno ga celivah. U tom casu ispunih se neizrecive
duhovne blagodati i takvog miomira, kakvog ni u raju nisam osetio. Prosavsi
pored Krsta, ja pogledah nanize i pod sobom ugledah bezdan - jer mi se
cinilo da idem po vazduhu - tada se uplasih i povikah mome putovodji:
Bojim se da se ne stropostam u ponor! On, okrenuvsi se ka meni, rece: "Ne
boj se, predstoji nam jos vece uspinjanje", - i pruzi mi ruku. Kada se
dohvatih za njegovu ruku - nadjosmo se iznad drugog nebeskog svoda;
tamo ugledah divne muzeve, i mir njihov, i radost njihovog slavlja,
neizrazivu covecijim jezikom. Posle toga udjosmo u cudesan plamen koji nas
nije zegao, nego samo obasjavao. Mene spopade strah, a moj putovodja mi
se opet obrati i dade mi ruku, govoreci: "Treba da se uspnemo jos vise".
Nakon ovih reci, mi se nadjosmo iznad treceg nebeskog svoda, gde sam
ugledao i cuo mnostvo Nebeskih sila koje pevaju i proslavljaju Boga.
Stadosmo tada pred zavesu blistavu kao munja pred kojom stajahu strasni
mladici visoka rasta, slicni ognjenom plamenu; lica su sijala jace od sunca, a
u rukama im bese ognjeno oruzje; svuda unaokolo sa strahom stajalo je
bezbrojno mnostvo nebeske vojske. Mladic koji me je predvodio rece mi:
"Kada se ukloni zavesa i kada ugledas Gospoda Hrista, tada se pokloni
prestolu slave Njegove." Cuvsi to, sav ustreptah i razveselih se; obuze me
tada uzas i neizreciva radost; stajao sam i gledao kada ce se ukloniti zavesa.
Nju podize neka plamena ruka, i ja ugledah Gospoda moga, kao nekada
Isaija Prorok, kako sedi na prestolu visokom i preuzvisenom, okruzen
Serafimima. Na Njemu bese porfirna odezda, a lice Mu sijase neiskazanom
svetloscu, i On s ljubavlju okrenu ka meni Svoje oci. Videvsi Gospoda, ja
padoh nicice pred Njim, poklanjajuci se presvetom i strasnom prestolu slave
Njegove. A kakvo me tada od gledanja Lica Gospodnjeg obuze blazenstvo,
nemoguce je opisati, jer se i sada, pri secanju na to vidjenje, ispunjavam
neizrecivom radoscu. Lezeci nicice pred Gospodom, sav potresen divio sam
se tolikom Njegovom milosrdju, sto je dopustio meni, gresnom i necistom
coveku, da dodjem pred Njega i vidim Bozanstvenu lepotu Njegovu. Ispunih
se umilenjem, razmisljajuci o svojoj nedostojnosti, i, posmatrajuci
velicajnost moga Vladike, ponavljah u sebi reci Isaije Proroka: Jao meni! jer
sam covek necistih usana, a udostojih se da vidim Gospoda moga ocima
svojim?[23] I cuh ja kako mi svemilostivi Tvorac moj rece precistim i
sladcajsim ustima Svojim tri Bozanstvene reci, koje toliko umilise moje srce i
rasplamsase u meni takvu ljubav ka Njemu, da sam se sav topio, kao vosak,
od dejstva duhovne topline, i nada mnom se ispuni rec Proroka Davida: srce
moje posta kao vosak, rastopilo se u meni.[24] Zatim sve vojske angelske
zapevase pesmu predivnu i neiskazanu, i ja se, ne znam kako, nadjoh opet u
raju. Dodje mi misao kako ne videh Vladicicu Presvetu Bogorodicu: i gle,
ugledah nekakvog muza svetlog, kao oblak, nosi krst, prilazi mi i govori:
"Hteo si da vidis Presvetu Caricu Nebeskih Sila? Nije ona ovde. Otisla je u
mnogonapaceni svet da pomaze ljudima i utesi nevoljne. Pokazao bih ti
Njeno svetlo obitaliste, no sada nije vreme: treba da se vratis otkuda si
dosao, posto tako zapoveda Gospod." Dok je on to govorio, meni se ucini
kako sam slatko sanjao. Probudivsi se, videh da se nalazim na istom mestu
na kome sam i ranije bio."
NAPOMENE:
1. Post. 2, 8.
2. Post. 2, 1.
3. Post. 3, 23-24.
5. Post. 2, 9.
6. Post. 3, 24.
8. Bes. 16, 8.
10.Post. 2, 10.
11.Ps. 148, 4.
21.Sveti Petar Damaskin; O prvom razumu i o tome, kako treba misliti. Knjiga
I. Dobrot., c. 3.
23.Is. 6, 5.
25.Ps. 148, 4.
27. Po vaskrsenju telo ce biti duh. Prep. Makarije Veliki, Slovo 6, gl. 13.
Sveti Ignjatije Brjančaninov
PAKAO
Isto misljenje o mestu gde se nalazi raj i pakao vidimo i u sluzbi na sveto
Vaskrsenje: Sasvim odredjeno izrazeno je misljenje o mestu ada u irmosu 6.
pesme kanona: "Sisao si u adske predele zemlje, Hriste, i pokidao vecne
lance u kojima behu okovani." U Sinaksaru, posle 6. pesme kaze se:
"Gospode, sada iz adskih dubina prirodu coveciju izbavi, na nebesa uzvisi, i
na drevno dostojanstvo vrati netrulezno. No, sisavsi u ad, nije sve vaskrsao,
nego samo one koji behu spremni da Mu veruju. I duse svetih od postanja,
koje po nuzdi behu u adu, od ada oslobodi, i svima dade na nebesa da se
vinu." Ovde se opet drevno dostojanstvo, to jest, raj, odnosi na nebo:
"Vaskrsenjem Tvojim, Gospode, raj si nam otvorio,[36] i put ka nebu nam
obnovio."[37]
NAPOMENE:
1. Ad, tartar (????, ????????) - grcke reci koje oznacavaju nisko, veoma
duboko mesto. Njima odgovara slovenska rec: preispodnja; Geena -
jevrejska rec, naziv duboke jaruge u blizini Jerusalima.
2. Post. 3, 19.
12.Ef. 4, 9.
16.Jona, 1, 2-5.
18.Jona, 2, 3.
19.Jona, 2, 6.
20.Jona, 2, 7.
34.Pesma I, trop. 3.
35.Triodion.
52.Zemljotres koji je razorio Brusu 1854. god. unistio je vrele izvore; tako je
bar bilo objavljeno u savremenim novinama.
55.Vidi gore.
Sam nacin izlaska duse iz tela i sve okolnosti koje prate taj cin izlozili su
sveti Oci nama na pouku i spasenje. Prepodobni Teodor Studit u Trecoj
objavi kaze: "Braco! Hocemo li zauvek ostati ovde? Ne! Ne! Jao nama,
braco! Kako je strasna tajna smrti! Kako je potrebno da uvek budemo
brizljivi, ispunjeni pokajanjem, rasudjivanjem, razmisljajuci o predstojecoj
smrti, razmisljajuci kako ce se desiti razlucenje duse od tela, kako ce doci
Angeli, da ne govorim o tome kako ce doci demoni. A doci ce i oni onima
koje privlace strasti. Zamislite, kakva ce biti muka i nevolja pri tom
strasnom prizoru kada se zacuje zapovest: "Duso, izlazi!" Tada ce ljudima
koji se razdvajaju od tela veliku pomoc, utehu, radost pruziti dobra dela i
cistota savesti. Tada ce poslusnost imati veliku slobodu; tada ce
smirenoumlje doneti veliku utehu, suze pomoc, dobra dela ce izgoniti
demone, trpljenje ce pomoci i protivnici ce se vracati bez ikakvog uspeha, - i
duse ce tada u velikoj radosti otidji zajedno s Angelima k Spasitelju. Ali ce
dusu koja se navikla ia strasti i koja je pobedjena grehom obuzeti veliki
strah: tada ce pobediti demoni, i povesti tu gresnu dusu sa sobom u
preispodnji ad, u tamu i tartar, na mucenje."
Veliki medju svetim inocima, Arsenije, u sve dane zivota svoga, dok se
bavio rukodeljem, stavljao bi na kolena maramicu zbog suza koje su tekle iz
njegovih ociju. I on umre. Ava Pimen, Otac koji je obilovao darom duhovnog
rasudjivanja, cuvsi o njegovoj koncini, rece: "Blazeni Arsenije, ti si oplakivao
sebe tokom zemaljskog zivota! A ko sebe ovde ne oplakuje, plakace u
vecnosti. Nemoguce je izbeci placa - ili ovde voljnog, ili tamo, u mukama -
nevoljnog." O ovoj smrti cuo je Teofil, patrijarh Aleksandrijski, i rekao:
"Blazeni ava Arsenije! Ti si neprestano pamtio cas smrtni."[12]
NAPOMENE:
4. Mnogi su pred kraj zivota videli smrt. Ako nam je veci deo pojava u ovom
vidljivom svetu nepoznat, tim pre su nam nepoznate pojave u nevidljivom
svetu, narocito onima koji nisu svu svoju paznju obratili na njihovo
izucavanje, nego se za njih interesuju samo povrsno. Nije sve sto izgleda
neobicno plotskom umu covecijem i samo po sebi neobicno. Mi ne treba da
ogranicavamo svemogucstvo Bozije svojim predrasudama. Svaki covek koji
se ne trudi da stekne istinski duhovni razum, prepun je predrasuda, jer je
ispunjen povrsnim znanjem ovoga sveta - tim nasiljem u odnosu na Boga.
10.Skitski Paterik.
12.Skitski Paterik.
Ipak - sasvim blagorazuman zakljucak izvodi onaj koji nam je predao ovu
povest - kudikamo je bolje blagovremeno pripremati sebe za smrt i
predusretati njen strasni cas pokajanjem.[3] Ispravno zakljucuje sveti Jovan
Lestvicnik kako zlo, kada se putem dugotrajne navike pretvori u osobinu,
postaje vec nepopravljivo.[4] "Zla navika caruje kao vlastoljubivi tiranin,
cesto i nad onima koji placu", tuzno uzvikuje ovaj isti ucitelj monaha.[5]
Ovome treba dodati da je pokajanje moguce samo pri takvom, makar i
prostom znanju pravoslavne hriscanske vere, izdvojeno od svake jeresi i
zloumlja. Oni koji usvajaju nacin misljenja o vrlinama i prihvataju pravila
zivota iz romana i drugih dusegubnih jeretickih knjiga, ne mogu da imaju
istinskog pokajanja: mnoge smrtne grehe koji vode u pakao, oni smatraju
nistavnim, oprostivim omaskama, a teske grehovne strasti - lakim i
prijatnim slabostima; oni se ne plase da im se predaju ni na samim vratima
smrti. Nepoznavanje hriscanstva - najveca je nesreca!
NAPOMENE:
2. Skitski Paterik.
4. Lestvica, 6. stepen.
5. Lestvica, 5. stepen.
6. Skitski Paterik.
SMRT DUŠE
Rec i pojam smrt porazili su prvi put sluh i misao covekovu, pri njegovom
stupanju u raj. Medju rajskim drvecem bili su posebno upecatljivi drvo zivota
i drvo poznanja dobra i zla. Gospod, uvodeci coveka u raj, zapovedio mu je
jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; ali s drveta od znanja dobra i zla, s
njega ne jedi; jer u koji dan okusis s njega, smrcu ces umrijeti.[1] Ne
osvrcuci se na strasnu pretnju smrcu, covek je prestupio zapovest, i po
prestupu, istog je casa umro; smrt se istovremeno pojavila u svakom
pokretu duse i svakom delicu tela. Sveti Duh Koji obitava u coveku i
pokazuje besmrtnost duse i tela, bese tada u njihovom zivotu, no odstupi od
njih, posto narusise opstenje sa Bogom svojevoljnim odbacivanjem Bozijih
zapovesti i samim tim svojevoljnim stupanjem u jednomislije i savez sa
satanom. Sveti Grigorije, arhiepiskop Solunski, kaze: "Kao sto je odvajanje
duse od tela smrt tela, tako je i odvajanje Boga od duse smrt duse. Na ovu
smrt je ukazivao i Bog zapovescu datom u raju, kada je rekao: u koji dan
okusis sa zabranjenog drveta, smrcu ces umrijeti. Tada je umrla i dusa
Adamova, odvojivsi se neposlusnoscu od Boga; a telom je on od toga doba
poziveo do devetsto trideset godina. Ova smrt koja je postigla dusu zbog
neposlusnosti, ne samo da dusu cini nedolicnom, nego rasprostire
prokletstvo na celog coveka; a samo telo izlaze mnogim mukama, teskom
stradanju i trulezi. Tada, nakon usmrcivanja unutarnjeg coveka
neposlusnoscu, cuo je trosni Adam: Zemlja da je prokleta s tebe; s mukom
ces se od nje hraniti do svojega vijeka. Trnje i korov ce ti radjati, a ti ces
jesti zelje poljsko. Sa znojem lica svojega jesces hljeb, dokle se ne vratis u
zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ces se vratiti.[2]
Blazen je i svet, navescuje sin duhovnog groma,[9] onaj koji ima udjela u
prvom vaskrsenju; nad njim druga smrt nema vlasti, nego ce biti svestenici
Bogu i Hristu, i carovace s njim hiljadu godina.[10] Hiljadu godina, prema
opsteprihvacenom tumacenju svete Crkve, ne oznacava ovde odredjeni broj
godina, vec predstavlja znatan vremenski raspon, dat milosrdjem i
dugotrpeljivoscu Bozijom, kako bi sav plod zemaljski, dostojan neba, sazreo,
i kako ne bi nijedno zrno, pogodno za gornju zitnicu, propalo. Cak kada su i
sami svetitelji Boziji mislili da su se gresi sveta prepunili, i da je zato konacni
sud Boziji neophodan, tada su culi od Boga: da pocinu jos malo vremena,
dokle se napuni i broj satrudnika njihovih i brace njihove.[11] Tako je
dugotrpeljivo veliko milosrdje Bozije! "Hiljadu godina", kaze sveti Andrej,
arhiepiskop Kesarijski, "je vreme od ovaplocenja Hristovog do drugog
slavnog Njegovog dolaska... Hiljadu godina - je vreme tokom kojeg ce se
blagovestiti Jevandjelje. Nema potrebe da se doslovno razume hiljada
godina. Tako broj nema doslovno znacenje ni u recima Pesme nad
pesmama: Cuvar donese za rod tisucu srebrnika. Moj vinograd koji ja imam
preda mnom je. Neka tebi, Solomone, tisuca, i dvije stotine onima koji
cuvaju rod njegov,[12] ni u recima Gospoda Isusa Hrista: donosahu rod,
jedno po sto, a jedno po sezdeset, a jedno po trideset,[13] Punim brojem
oznacava se obilje i savrsenstvo u prinosu ploda. Tako se i ovde hiljadom
godina oznacava puno ispunjenje plodoprinosa vere,[14] za koje je dano svo
potrebno vreme; punoca vremena oznacena je recima "hiljadu godina". Na
pocetku tog hiljadugodisnjeg perioda ostvarilo se, i sada produzava da se
ostvaruje prvo, tajanstveno, sustinsko vaskrsenje mrtvih; ono ce nastaviti
da traje do kraja vremena. Zaista, zaista vam kazem: ko Moju rijec slusa i
vjeruje Onome Koji Me je poslao, ima zivot vjecni, i ne dolazi na sud, nego
je presao iz smrti u zivot.[15] Objasnjavajuci ove Spasiteljeve reci, blazeni
Teofilakt kaze: "Ko veruje u Hrista nece ici na sud, to jest u muku, nego ce
ziveti vecnim zivotom, ne izlazuci se dusevnoj i vecnoj smrti, bez obzira sto
podleze ovoj prirodnoj vremenskoj smrti." A to znacenje imaju i reci
Gospoda koje je izgovorio Marti pred vaskrsenje njenog brata Lazara: Ja
sam vaskrsenje i zivot; i svaki koji zivi i vjeruje u mene nece umrijeti
vavijek.[16] Sinovi i kceri staroga Adama, rodjeni po njegovom obrazu i na
isti nacin pali, rodjeni za vecnu smrt, verom prelaze u novog Adama i vecni
zivot. Ovaj prelazak, ovo vaskrsenje neprimetni su telesnim ocima,
nedostizni telesnom umu, ali su jasni i vidljivi dusi u kojoj se to ostvaruje.
"Kada cujes", kaze sveti Makarije Veliki, "da je Hristos, sisavsi u ad,
oslobodio tamosnje duse, ne misli kako bi to bilo daleko od ovoga sto se
ovde zbiva. Znaj: grob je - srce: tamo su zakopani i skriveni u neprobojnoj
tami tvoj um i tvoje pomisli. Gospod dolazi dusama koje Ga iz ada, to jest iz
dubine srca dozivaju i tamo naredjuje smrti da otpusti zakljucane duse koje
mole za oslobodjenje Njega koji stize da ih oslobodi. Zatim, odvalivsi teski
kamen koji lezi na dusi, otvara grob, vaskrsava uistinu umrtvljenu dusu i
izvodi je, zakljucanu u tamnici, na svetlost.[17] Prvo vaskrsenje ispunjava
se posredstvom dveju tajni: krstenja i pokajanja. Putem svetog krstenja
vaskrsava dusa iz groba neverja i bezbozja, ili iz prvorodnog greha i
sopstvenih grehova ucinjenih u bezbozju; a putem pokajanja vec verujuca
dusa vaskrsava iz smrti nanesene joj smrtnim gresima, ili nemarnim,
slastoljubivim zivotom, posle krstenja. Savrsitelj vaskrsenja je - Duh Sveti.
NAPOMENE:
5. Efes. 5, 14.
6. Lk. 9, 10.
8. Apok. 20, 5.
10.Apok. 20, 6.
11.Apok. 6, II.
13.Mt. 13, 8.
15.Jn. 5, 24.
17.Slovo, 7, gl. 1.
18.Apok. 20; 4, 5.
19.Apok. 20, 6.
20.Apok. 20, 7.
VJEČNA SMRT
"Kao sto je smrt duse istinska smrt, tako je i zivot duse istinski zivot.
Zivot duse je - sjedinjenje njeno sa Bogom, kao sto je zivot tela -
sjedinjenje njegovo sa dusom. Dusa je, odvojivsi se od Boga prestupanjem
zapovesti, umrla; no ispunjavanjem zapovesti, ona se opet sjedinjuje sa
Bogom i ozivotvorava tim sjedinjenjem. Otuda i govori Gospod u
Jevandjelju: Rijeci koje vam ja rekoh duh su i zivot su.[3] A to je i Petar,
poznavsi opitom, izrekao Spasitelju ovim recima: Ti imas rijeci vjecnoga
zivota.[4] No reci zivota vecnoga su reci zivota za poslusne, a za
prestupnike zapovest zivota postaje uzrokom smrti. Tako su i Apostoli bili
Hristov miomir, jednima miris zivota za zivot, a drugima miris smrti za
smrt.[5] Opet, taj zivot pripada ne samo dusi, nego i telu, omogucavajuci
mu besmrtnost vaskrsenjem. Jer on ne samo sto ga izbavlja od smrti, vec
istovremeno i od neprestanog umiranja - buduce muke. On daruje telu vecni
zivot u Hristu, bez patnje, bez bola, bez tuge, uistinu besmrtni. Kao sto je
nakon dusevne smrti, to jest posle prestupa i greha, u svoje vreme usledila
telesna smrt - sjedinjenje tela sa zemljom i pretvaranje njegovo u prah, a
nakon telesne smrti usledilo je smestanje odbacene duse u ad, tako i po
vaskrsenju duse, koje se sastoji u povratku duse Bogu, posredstvom
ispunjavanja Bozijih zapovesti, - u svoje vreme treba da se ostvari
vaskrsenje tela sjedinjenjem njegovim sa dusom, a posle vaskrsenja treba
da usledi netruleznost i vecno prebivanje sa Bogom onih koji se udostoje tog
prebivanja, ucinivsi se od plotskih duhovnima, sposobnima, slicno Angelima
Bozijim, da zive na nebu. I mi zajedno sa njima bicemo uzneseni na
oblacima u sretanje Gospodu u vazduhu, i tako cemo svagda s Gospodom
biti.[6]
"Gde se zacela prava smrt - uzrok i razlog vremenske i vecne smrti duse i
tela? Nije li u mestu zivota? I zato je covek - avaj! - smesta bio osudjen i
izgnan iz raja Bozijeg, posto je svoj zivot ucinio smrtnim, nedolicnim za
Bozanstveni raj. Tako i suprotno, pravi zivot, uzrok besmrtnog, istinskog
zivota duse i tela, mora da ima svoj pocetak ovde, u mestu smrti. Ko se ne
stara ovde da u svojoj dusi ostvari takav zivot, neka ne zavarava sebe
laznom nadom kako ce ga dobiti tamo; neka se tamo ne uzda na
covekoljublje Bozije. Tamo je - vreme nagrade i kazne, a ne milosrdja i
covekoljublja, vreme pokazivanja jarosti, gneva i pravosudja Bozijeg, vreme
podizanja silne i pravedne ruke pokrenute za mucenje nepokornih. Jao
onome koji padne u ruke Boga zivoga! Jao onome ko tamo upozna jarost
Gospodnju, ko se ovde ne nauci strahom Bozijim poznanju sile gneva
Njegovog i ne obruci delima covekoljublja Njegovog, na sta je podareno
sadasnje vreme. Dajuci mesto pokajanju, Bog nam je dopustio zemaljski
zivot."[10]
NAPOMENE:
1. Is. 1, 28.
2. Rim. 8, 13.
3. Jn. 6, 63.
4. Jn. 6, 68.
5. 2. Kor. 2, 16.
6. 1. Sol. 4, 17.
Sta je to - taj plavi svod koji gledamo nad sobom i nazivamo nebom? Je li
to odista - nebo? Ili je to - samo beskrajna dubina vazduha, nedogledna,
obojena plavom bojom, koja zaklanja od nas nebo? Ovo drugo je
verovatnije: svojstveno je vazduhu na velikom prostranstvu da prima za
nase oci plavicastu boju i da njome osenjuje druge predmete koji se nalaze
daleko od nas. U to svako moze da se uveri licnim opitom. Treba samo da se
svetlog suncanog dana popne na znatnu visinu i pogleda na daljinu: zeleni
sumarci, uzorana polja, zdanja, recju - sve se pokazuje ne u svojoj boji, no
sa plavicastim prelivom koji se stvara od boje vazduha sto se nalazi izmedju
nasih ociju i onih predmeta koje gledamo. Sto su ti predmeti udaljeniji to se
cine jos plavlji, napokon zajednicko plavetnilo prekriva najudaljenije
predmete, i spaja ih u jedan plavi pojas. Zalosno je ovo ocigledno
ispoljavanje nase ogranicenosti, stvorene i odrzavane u nama grehom! No
bolje je znati o tome, negoli u neznanju zavaravati sebe laznim misljenjem o
neogranicenosti znanju i vidu.
NAPOMENE:
1. Epikur, grcki filosof, tvrdio je da covek boravi na zemlji radi uzivanja i svoje
je sledbenike upucivao da mu se potpuno predaju. Da bi ostavio razvratu
ovu slobodu, on je odbacio Bice Bozije i besmrtnost covecije duse. Za sve
koji zele da razruse zakon, jer sputava njihovu zlu volju, cak i da uniste
secanje na Boga, na vrlinu, na kaznu za greh, ucenje Epikura se pokazalo
veoma pogodnim, jer je naslo mnostvo sledbenika u drevna i osobito u
novija vremena.
6. Mk. 9, 48.
7. Lk. 12; 4, 5.
9. Vita beati Antonii, Patrologia, Tom. LXIII. Isto i Cti-Minej, 17. januara.
12.Lestvica, 6. stepen.
15.Dela, 7, 55-56.
16.Skitski Paterik.
17.Skitski Paterik.
19.Skitski Paterik.
20.Zena je bila podvrgnuta demonskom iskusenju zato sto je provela celih sest
nedelja bez pricesca svetim Hristovim Tajnama. Pri izobilnom dejstvu
Bozanstvene blagodati u prvobitnoj Crkvi i takve pogreske, koje se sada cine
beznacajnim, povlacile su za sobom kaznu Boziju, (Dela, gl. V). Skitski
Paterik.
21.Ps. 142, 7.
22.Ps. 75, 3.
26.Jev. 1, 7.
27.Efes. 6, 12.
28.Efes. 2, 2.
30.1. Pt. 5, 8.
31.Post. 1, 28.
32.Post. 2, 15.
33.Slovo 4, gl. 3. Da vlast satane nad palim andjelima i ljudima nije njegovo
svojstvo, nego je steceno od onih koji su mu je dragovoljno predali, on je
sam posvedocio pred Spasiteljem kada mu je pokazao sva carstva ovoga
svijeta za gren oka, i rekao za njih: Tebi cu dati svu vlast ovu i slavu
njihovu, jer je meni predana i kome hocu dajem je (Lk. 4; 5, 6).
34.Post. 3, 24.
35.Prep. Kasijan smatra da je satana do pada pripadao liku Heruvima (Sol. VII,
sar. VIII). I drugi sveti Oci su saglasni da je on iz reda visih andjela.
38.Jev. 9, 27.
ZRAČNA MITARSTVA
Sveti Jovan Zlatoust, rekavsi kako umiruci, makar bio i veliki vlastelin na
zemlji, biva obuzet smutnjom, strahom, neizvesnoscu kada ugleda strasne
sile Angleske, i protivne sile koje dolaze da razluce dusu od tela, - dodaje:
"Tada su nam potrebne mnoge molitve, mnogi pomocnici, mnoga dobra
dela, veliko zastupanje Angela na putu kroz vazdusno prostranstvo. Ako
putujuci u stranu zemlju ili strani grad trazimo vodica: koliko su nam tek
potrebniji putevoditelji i pomocnici da nas provode pored nevidljivih
staresina i vlasti koje vladaju tim vazdusnim prostranstvima, sto se nazivaju
i gonicima i mitarima i skupljacima poreza!" U ime pocivsih hriscanskih
mladenaca Zlatoust ovako svedoci i bogoslovi: "Nas su sveti Angeli mirno
razlucili od tela i mi smo slobodno mimoisli poglavare i vazdusne vlasti. Imali
smo pouzdane rukovoditelje! Lukavi dusi nisu nasli ono sto su trazili; nisu
videli u nama ono sto su zeleli da vide. Ugledavsi telo neoskrvnavljeno
postideli su se, ugledavsi dusu cistu, daleko od svake zlobe, posramili su se;
ne nadjose u nama porocnih reci, i ucutase. Mi smo prosli i unistili ih; prosli
smo kroz njih i zgazili ih; "Zamka se raspade, i mi se izbavismo. Blagosloven
Gospod koji nas ne dade zubima njihovijem da nas rastrzu"[8] Kada se to
okoncalo, Angeli, nasi putevoditelji, silno su se radovali; poceli su da nas,
opravdane, ljube i da govore u veselju: "Jaganjci Boziji! Neka je blazen vas
dolazak ovde; otvorio vam se praroditeljski raj; rasireno vam je narucje
Avramovo! Primila vas je desnica Vladike; prizvao vas je Njegov glas na
desnu stranu! Blagonaklonim ocima pogledao je On na vas; u knjigu zivota
upisao je On vas. I rekli smo mi: "Gospode! Pravedni Sudijo! Lisio si nas
zemaljskih blaga, ne lisi nas nebeskih! Odvojio si nas od otaca i majki,
nemoj da nas odvojis od Svetih Tvojih. Znamenja krstenja sacuvala su se
netaknuta na nama; telo nase prinosimo Ti cisto, kao Tvoji istinski
mladenci!"[9]
NAPOMENE:
2. Sveti Jovan Lestvicnik prica kako je neki Stefan, koji je ziveo na Sinaju i
voleo pustinju i bezmolvije, mnoge godine proveo u monaskom podvigu,
ukrasen postom i jos vise suzama, procvao i drugim blistavim vrlinama,
dostigavsi do istinskog pokajanja, dan uoci svoje smrti, dosao u ekstazu;
tada je poceo da se osvrce cas na desnu cas na levu stranu svoga odra i,
mucen nevidljivim bicima, govorio je tako da su svi prisutni mogli da cuju:
"Da, stvarno, istina! No za to sam ja postio tolike godine!" A zatim: "Ne, vi
lazete, ja to nisam ucinio!" Onda opet: "Da zaista je tako, da! Ali sam plakao
zbog toga, i predao sebe na sluzenje braci." I opet: "Ne, vi me klevecete!" A
ponekad je odgovarao: "Da, zaista je tako, i ne znam sta da kazem na to...
Ali u Boga je milost!"
Bejase to zaista grozan i strasan prizor: to nevidljivo sudjenje na kome
nema milosti. Sto je jos strasnije, okrivljavali su ga i za ono sto nije ucinio.
Avaj! Jedan takav bezmolvnik i otselnik govorase o nekim od svojih grehova:
"Ne znam sta na to da kazem!" A proveo je u monastvu cetrdeset godina,
imao i dar suza... Gde se sakrilo tada prorocanstvo Jezekilja: Sudicu ti za
ono sto nadjem u tebi, rece Bog (Jezek. 33; 12-20)? Nista slicno tome on ne
mogade reci: zato neka je slava Jedinome Sveznajucem! A neki su pricali,
pozivajuci se u pravednosti svojih reci na Gospoda, kako je Stefan u pustinji
hranio iz svoje ruke leoparda. No on se razdvojio od tela u takvim
mukama... i ostalo je neizvesno sa kakvim se ishodom okoncao taj sud, to
mucenje (Lestvica, stepen 7.). - Nemoj me dati na volju neprijateljima
mojim; jer ustase na me lazni svjedoci; ali zloba govori sama protiv sebe
(Ps. 27, 12), tako govori Sveti Duh kroz lice duse covecije, opisujuci njenu
nevidljivu borbu sa nevidljivim neprijateljima.
5. Efes. 6, 12.
6. Efes. 6, 13.
7. Tit. 2, 8. Vita beati Antonii, caput XXXVII. Prepodobni Antonije Veliki ziveo je
u 3. veku i pocetkom 4. Sudeci po dugovremenom njegovom zivotu i
dolasku u manastir kada mu je bilo dvadeset godina, sa pouzdanoscu se
moze zakljuciti da je on napustio svet u drugoj polovini 3. veka. Ovde
opisanim ishodom duse Prepodobnoga na vazdusna mitarstva u ono vreme
kada on bese stao na molitvu, potvrdjuje se misljenje sv. Makarija Velikog,
da duse najuspesnijih u blagocestivom podvigu ponekad napustaju telo za
vreme molitve, po narocitom dejstvu Svetoga Duha.
8. Ps. 124; 7, 6.
20.Poslanica 1.
24.2. Filip. I, 9. - Glave 60 i 75, prema prevodu starca Pajsija. Asketsko delo
prep. Teognosta, objavljeno u Hriscanskom casopisu za 1826. god. br. XXIII.
30.Pesma 4, tropar 4.
31.Pesma 8, tropar 2.
32.Pesma 8, tropar 3.
33.Posle 4. katizme.
44.Pesma 7, tropar 2.
45.Kanonik, Pesma 6.
46.Pesma 9.
47.Pesma 9.
49.Pecerski Paterik.
52.Ef. 4, 29 i 5, 4.
53.Lk. 6, 25.
56.Post. 8, 21.
57.Filip. 1, 23.
Kao sto je stajao u raju, tako i sada stoji protiv coveka njegov ubica, pali
heruvim, sa svojim plamenitim macem koji se okrece, nepopustljivo se bori
sa covekom, stara se da ga uvuce u krsenje zapovesti Bozije i u jos tezu
pogibelj, nego sto bese ona kojom poginuse nasi praroditelji. Na nesrecu,
uspeh sve vise i vise ohrabruje vraga. Plameni mac koji se okrece u rukama
vazdusnog kneza, prema objasnjenju najvecih svetih Otaca,[6] znaci da
vlast demona okrece umom i srcem coveka, kolebajuci ga i raspirujuci ga
razlicitim strastima. Apostol Pavle naziva oruzje vraga ognjenim strelama,[7]
a Prorok yporedjuje dejstvo ovog oruzja sa dejstvom ognja u topionici.[8]
"Od onog vremena", kaze sveti Simeon Novi Bogoslov "od kada je djavo
udesio za coveka putem neposlusnosti izgnanstvo iz raja i odlucenje od
Boga, on je sa svojim besima dobio slobodu da misleno podriva slovesje
svakoga coveka, jednog vise, drugog manje. Umu je nemoguce drukcije da
se zastiti, sem neprestanim secanjem na Boga. Kada se silom Krsta upecati
u srce pamcenje Boga, tada slovesnost postaje nepokolebljiva. Do ovoga
dovodi misleni podvig, koji mora da upraznjava svaki hriscanin na popristu
vere. Bez ovog ploda uzaludan je trud."[9]
NAPOMENE:
6. Beseda 37, gl. 5. Sv. Makarija Velikog i Slovo 6 prep. Marka Podviznika.
7. Efes. 6, 10.
13."Kada djavo vidi da neko ne zeli da sagresi, onda on nije tako nepromisljen
da bi mu predlagao otvoreno zlo. On mu ne govori: "Idi, ucini blud, ili: Podji,
ukradi". On zna da mi necemo to i ne trudi se da nam govori ono sto
necemo, nego se stara da poseje u nama bilo kakvu potrebu, i tako nam
nanosi stetu. Zato i kaze Pismo: Lukavi cini zlodela, kada se zdruzuje sa
pravednim (Price, 11, 15). Lukavi je - djavo. Onda on cini zlo, kada nasoj
prirodi dodaje svoju pravdu; onda se osnazuje, onda pricinjava vecu stetu,
onda dejstvuje. Kada se rukovodimo po svojim zeljama i idemo za svojom
pravdom, tada, misleci da cinimo dobro, sami sebe optuzujemo, i cak ne
primecujemo, kako ginemo." Pouka ave Doroteja: "O tome kako ne treba
sjedinjavati svoj razum".
14.Slovo 4, 23.
15.Mt. 5, 19.
18.Ef. 6, 13.
20.Ef. 6, 17.
SMRTNI GRIJEH
NAPOMENE:
3. Price, 13, 8.
4. Jk. 2; 10, 11.
7. 1. Kor. 6, 18.
STRAST
"Treba cuvati dusu i na svaki je nacin paziti", kaze sveti Makarije, "kako
se ona ne bi priklonila necistim i zlim pomislima. Kao sto se telo, ujedinivsi
se sa drugim telom, zarazava necistotom: tako se i dusa razvracuje
saglasavajuci se sa necistim i zlim pomislima spajajuci se u jedno sa njima.
Treba razumeti da se to odnosi ne samo na jednu ili dve vrste pomisli koje
dovode do greha, nego uopste na sve zle pomisli, kao sto su: pomisli
neverja, pohvale, sujete, gneva, zavisti i pakosti. U odbacivanju svih ovih
pomisli sastoji se ociscenje od svake necistote tijela i dyxa.[11] Znaj, da i u
tajnosti duse dejstvom nepotrebnih pomisli dolazi do razaranja i
posunovracenja, po recima velikog Apostola: Ako neko razara hram Boziji,
razorice njega Bog.[12] Pod pojmom hrama Bozijeg treba razumeti ovo nase
vidljivo telo. Tako i onaj koji razori dusu i um, sjedinjujuci se i saglasavajuci
se sa zlom, podleze kazni. Kao sto je potrebno da se telo cuva od vidljivog
greha, tako je potrebno da se i dusa, ta nevesta Hristova, cuva od
nepotrebnih pomisli. O6rucih vas, veli Apostol, muzu jedinome, da djevojku
cistu privedem Hristu.[13] I drugo Pismo govori: Svrh svega sto se cuva
cuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi zivot.[14] I opet: Nauci se iz
Bozanstvenoga Pisma da samovoljne pomisli odlucuju od Boga.[15]
Prepodobni Nil Sorski ovako rasudjuje o strasti: "Strast podleze ili
srazmernom pokajanju, ili buducoj muci. Potrebno je kajati se zbog strasti i
moliti se za izbavljenje od nje: Ona podleze buducoj muci zbog nekajanja, a
ne zbog unutarnje borbe koju ona izaziva. Ako bi se vecnom mukom
kaznjavala sama borba, onda bez savrsenog bestrasca ne bi bilo ni
otpustanja grehova, sto su, ipak, zadobili mnogi, kako kaze sveti Petar
Damaskin. Ko je obuzet bilo kakvom strascu treba svim silama da joj se
protivi, rekli su Oci. Uzmimo, na primer, strast bluda: Ako neko gaji tu strast
prema bilo kojoj osobi, neka na svaki nacin izbegava i razgovore sa njom i
njenu blizinu i neka bezi i od mirisa odece njene. Ko ne cuva sebe od svega
ovoga, pothranjuje strast i cini mislenu preljubu u srcu svome, rekli su Oci.
Takav sam u sebi raspaljuje plamen strasti i, kao zveri, uvodi zle pomisli u
dusu svoju."[16]
NAPOMENE:
1. 1. Kor. 6; 9, 10.
2. Gal. 5; 19-24.
11.2. Kor. 7, 1.
14.Price, 4, 23.
15.Prem. Sol. 1, 3.
Takav zivot - mislju i srcem na nebu, pri zivotu telom na zemlji, takvo
svakodnevno preseljenje u vecnost dostize veoma mali broj hriscana, cak
iako provode zivot u svetim obiteljima; tim je manje dostupno to duhovno
stanje hriscanima koji zive usred sveta. Zemne brige neprestano vuku misao
ka zemnom, privezuju za vremensko i trulezno, kraduci joj secanje na
vecnost. To, medjutim, ne treba da dovodi hriscanina u ocajanje. Ako on ne
moze neprestano da obitava u oblasti vecnoga i duhovnoga: onda moze da
joj se obraca cesto, i blagovremeno da se priprema za smrt. Za nju se treba
pripremati cuvanjem sebe od svakog dela, reci i pomisli zabranjenih
Hristovim zapovestima. Za nju se treba pripremati svakodnevnim ili, po
mogucnosti cestim ispovedanjem svojih sagresenja, kako pred duhovnim
ocem, tako i u dusevnoj kleti pred jedinim Srcevidcem - Bogom. Treba se
pripremati za smrt uzdrzavanjem od jela i pica, uzdrzavanjem od
praznoslovlja, sala, smeha, rasejanosti, veselja i igara, uzdrzavanjem od
raskosi koju podstice sujeta sveta, i od svega suvisnog, sto cini secanje na
smrt tudjim umu, lazno predstavljajuci zemni zivot kao da je beskrajan.
Treba se pripremati molitvama srcem skrusenim i smirenim, suzama,
uzdisanjima, ridanjima; treba se pripremati obilnim davanjem milostinje,
prastanjem uvreda, ljubavlju i dobrocinstvima prema neprijateljima,
trpljenjem svih zemaljskih nedaca i iskusenja kojima se iskupljuju vecne
adske muke. Ako smrt zatekne hriscanina u tom podvigu, onda ce ga,
svakako, zateci spasenim, to jest spremnim za odlazak na daleko putovanje
od zemlje ka nebu, i sa gorucim svetilnikom, to jest sa razumom i drzanjem
obasjanim Bozanstvenom Istinom.
NAPOMENE:
Sveti Isak Sirin kaze: "Ko je dostojan da se nazove razumnim? Onaj koji
je istinski razumeo sta je kraj ovoga zivota; taj moze da ucini kraj svojim
sagresenjima.[3] Prva misao upucena covekoljubljem Bozijim coveku,
upravljajuci dusu njegovu ka vecnom zivotu, je misao o ishodu koja se
urezuje u srce. Tu misao prirodno prati prezrenje prema svetu; njome se
zacinje u coveku svaka dobra pobuda koja ga poucava zivotu. Bozanstvena
sila, sadejstvujuci u coveku, kada hoce da javi u njemu zivot, polaze mu tu
misao kao temelj, kako smo rekli. Ako je covek ne ugasi zivotnim brigama i
sujetom, no uzraste u bezmolviju, udubljujuci se u sebe i baveci se njome:
tada ce ga ona odvesti u duboku spoznaju, neiskazivu recju. Ovu misao
krajnje mrzi satana i upotrebljava svu silu, kako bi je iscupao iz coveka. Ako
bi bilo moguce, on bi dao coveku carstvo celog sveta, kako bi putem
zaborava izbrisao tu misao iz uma covecijeg; on bi to rado ucinio, kada bi
mogao. Lukavi! Zna on, ako se pomisao o smrti ukoreni u coveku, da njegov
um nece ostati vise na strani prevare i da mu se demonska lukavstva vise
nece primaci. Nemojte da pomislite kako mi govorimo o prvoj pomisli koja
napominjanjem svojim pobudjuje u nama secanje na smrt; mi govorimo o
punoci dela, kada neprestano dolazi coveku podsecanje i razmisljanje o
smrti, koje ga svagda utvrdjuje i dovodi u udivljenje. Prva pomisao je
telesna, a ovo drugo je - duhovno stanje i divna blagodat, kada je covek
zaodenut svetlim mislima. Ko je to stekao, ne obraca paznju na svet i ne
brine se za svoje telo."[4]
Kada se priblizis postelji svojoj reci joj: O odre moj! Neces li mi ove noci
postati grob? Neizvesno mi je, hoce li me ove noci umesto vremenog sna,
postici buduci vecni san. Dok imas noge, hitaj na rad, pre negoli se one
svezu uzom, koja vise ne moze da se odresi. Dok imas ruke, siri ih na
molitvu, pre negoli dodje smrt. Dok imas oci - ispunjavaj ih suzama, pre
negoli ih prekrije prah. Kao sto ruza vene, cim dune na nju vetar, tako i ti
umires cim se pokrene unutar tebe bilo koja od stihija koje ulaze u tvoj
sastav. O covece! Ukoreni u svom cpcu misao o tvom odlasku, i opominji
sebe neprestano: Evo! Onaj koji je za mene poslan vec je stigao do vrata.
Zasto sedim? Ceka me putovanje vecno, bespovratno!"[5]
"Kao sto je hleb potrebniji od svake druge hrane", kaze sveti Jovan
Lestvicnik, "tako je razmisljanje o smrti potrebnije od svakog drugog
podviga. Secanje na smrt podstice monahe koji zive u zajednici na trud, na
neprestano usavrsavanje u ostvarivanju jevandjelskih zapovesti, a narocito
na radosno podnosenje uvreda. A kod onih koji zive u bezmolviju ono dovodi
do prestanka brige o bilo cemu zemaljskom, neprestane molitve i cuvanja
uma. Te vrline istovremeno su i mati i kci secanja na smrt. Delatno secanje
na smrt preseca neuzdrzanje u hrani; a kada je ono preseceno sa smirenjem
- zajedno sa njim odsecaju se i druge strasti. Kao sto Oci tvrde da savrsena
ljubav ne moze pasti, tako i ja mislim da je savrseno osecanje smrti liseno
straha. Kao sto neki zamisljaju bezdan beskonacnim, vec na osnovu samog
naziva, tako i pomisao na smrt cini da nasa cistota i podvig postanu
besmrtni. Coveku je nemoguce da jedan dan provede pobozno, ako ne bude
mislio da je to poslednji dan njegovog zivota. Treba da znamo da je secanje
na smrt, kao i svako drugo dobro, dar Boziji. Mi cesto ostajemo bez srca,
ravnodusni, cak i kada se nalazimo kraj samih grobova, a veoma cesto nas
dirne sasvim suprotan prizor."[6]
Veliki Varsanufije tvrdi da covek koji odsece svoju volju u svemu, imajuci
smireno srce i uvek smrt pred ocima, moze da se spase blagodacu Bozijom i
ma gde on bio, njime nece ovladati strah: takav sto je za njim zaboravlja, a
stremi za onim sto je pred njim.[7] "Neka ukrepi tvoju misao", pise ovaj
prepodobni Otac nekom bratu, "secanje na dolazak smrti ciji je cas
neizvestan bilo kome od ljudi. Postarajmo se da cinimo dobro, pre nego sto
odemo iz ovog zivota. Ne znamo u koji cemo dan biti pozvani, da nam se ne
dogodi da budemo nespremni i da ostanemo van dvora sa pet ludih
devojaka koje uzese fitilje, ali ne uzese jeleja u sasudima svojim.[8]
Drugom bratu Prepodobni pise: "Shvati da vreme ne okleva i, kada nastupi
cas, vesnik smrti je neumoljiv. Ko ga je molio, i bio uslisen? On je istinski
sluga istinskoga Vladike, koji u potpunosti ispunjava naredbu Njegovu.
Zaplasimo se strasnog dana i casa, u koji nas nece zastiti ni brat, ni srodnik,
ni upravitelj, ni vlast, ni bogatstvo, ni slava: nego ce ostati samo covek i
njegov trud.[9] "Dobro je coveku da se seca smrti, kako bi usvojio znanje o
svojoj smrtnosti; smrtan - nije vecan; a nevecan ce biti primoran da napusti
ovaj vek. Neprestanim secanjem na smrt covek pocinje i nehoticno da cini
dobro.[10]
NAPOMENE:
1. Sirah, 7, 39.
3. Slovo 12.
4. Slovo 86.
5. Slovo 141.
7. Fil. 3, 13.
NAPOMENE:
TROPAR
(prepev)
(prevod)
Pravoslavlja pobornice,
KONDAK
(prepev)
(prevod)