Sie sind auf Seite 1von 119

I. SVEANOST U NOVOM DVORCU - Gospodaru, stigla je nova depea. - Odakle? - Iz Tomska. - Je li linija iza toga grada prekinuta?

-Jest, od juer. - Svaki sat, generale, alji brzojav u Tomsk i o svemu me izvjetavaj! - Razumijem, gospodaru - odvrati general Kisov. Ovaj se razgovor vodio u dva sata u noi, kad je sveanost u Novom dvorcu bila u punom jeku. Te je veeri glazba Preobraenske i Pavlovske pukovnije neprekidno svirala birane polke, mazurke, eccossaise i valcere iz svoga repertoara. Plesni parovi nizali su se u beskraj kroz veliajne dvorane toga dvorca to bijae podignut na dva-tri koraka od "Stare kamene kue", u kojoj su se neko odigrale mnoge uasne drame, iji su se odjeci te noi probudili i izmijeali s melodijama kadrila. Glavni maral dvora imao je, uostalom, dobre pomagae u obavljanju svoje teke dunosti. Veliki knezovi i njihovi pobonici, dvorski komornici i ostali dvorani sami su vodili brigu o plesovima. Velike kne-ginje, okiene dijamantima, i dvorske dame u svojim gala-haljinama da7 vale su lijep primjer enama visokih vojnih i graanskih slubenika drevnoga "Grada od bijelog kamena". I stoga, kad je odjeknuo znak za po-lonezu i kad su se uzvanici svih inova ukljuili u tu etnju po taktu glazbe, koja u ovako sveanim zgodama poprima vanost nacionalnog plesa, mjeavina dugakih haljina ukraenih ipkama i odora iskienih odlikovanjima, tvorila je pri svjetlu stotine svijenjaka, koji bijahu udesetero-strueni odrazima u zrcalima, neopisiv prizor. Sve je blistalo. Uostalom, velika dvorana, najljepa od svih u Novom dvorcu, bijae dostojan okvir tom sjajnom skupu uglednika i raskono odjevenih ena. Bogato ukraeni, pozlaeni svod, poneto potamnio od patine vremena, kao da je bio posut zvijezdama. Brokatni zastori na prozorima i vratima, divno nabrani, prelijevali su se u toplim, rumenim tonovima to su se naglo lomili na krajevima teke tkanine. Kroz iroke prozore na polukruni luk svjetlo u dvoranama, ublaeno lakom izmaglicom, nalikovalo je izvana na odbljesak poara i otro odudaralo od tame koja je ve nekoliko sati obavijala taj sjajni dvorac. Ta je opreka stoga privlaila panju gostiju koji nisu bili zabavljeni plesom. Kad bi zastali u udubinama prozora, mogli su nazreti nekoliko kupola iji su se golemi obrisi nejasno ocrtavali ovdjeondje u mraku. Ispod izrezbarenih balkona vidjeli su brojne straare kako utke hodaju drei puke vodoravno na ramenu, i kako im sjaj iz dvorca kiti iljate kacige plamenim perjanicama. uli su i korake patrola po kamenim ploama, koji su moda bili pravilniji od koraka plesaa po parketu dvorana. Od vremena do vremena dozivale su se strae, a pokatkad bi se zov trube izmijeao s akordima orkestra ubacujui svoje jasne tonove u opu harmoniju. Jo nie, ispred proelja, tamne prilike izdvajale su se od snopova svjetla koje je padalo kroz prozore Novoga dvorca. To su bili brodovi to su plovili niz rijeku, koja je bila proarana svjetlucanjem fenjera i zapljuskivala najnie stepenice terasa. Glavna linost bala, koja je priredila tu sveanost i koju je general Kisov astio titulom predvienom za vladare, bila je odjevena jednostavno, u odoru asnika lovake garde. Posrijedi nije bilo nikakvo prenemaganje, ve navika ovjeka koji ne mari za sjaj. Njegova je odjea, dakle, odudarala od krasnih odijela ljudi koji su se tiskali oko njega, a takav se obino i pojavljivao, usred pratnje koju su sainjavali Gruzijci, 8 Kozaci i Lezgini, sjajni eskadroni, raskono odjeveni u divotne kavkaske odore. Taj ovjek, visok, prijazan, mirna izraza na licu, ali brina ela, iao je od skupine do skupine, malo je kad govorio i ak kao da nije obraao osobitu panju bilo na vesele razgovore mladih uzvanika, bilo na ozbiljnije rijei viih slubenika ili lanova diplomatskog zbora, koji su na dvoru zastupali sve glavne europske drave. Dvojica-trojica tih pronicavih politiara - koji su, zahvaljujui svom pozivu, znali itati s lica - kao da su na domainovu licu opazili neke znake nemira kojem nisu mogli odrediti uzrok, ali se nijedan od njih nije usudio da ga ita o tome pita. Bilo kako mu drago, namjera je asnika lovake garde, po svemu sudei, bila da njegove tajne brige nimalo ne pomute ovu sveanost, a kako je on bio jedan od rijetkih vladara kojima se cio jedan svijet iz navike, ak i u mislima, pokoravao, radosti bala nisu ni na trenutak jenjale. General Kisov ekao je, meutim, da mu asnik, kome je upravo bio prenio depeu iz Tomska, zapovjedi da se povue, ali je ovaj i dalje utio. Uzeo je bio brzojavku, proitao je i jo se jae smrknuo. I nehotice se maio za sablju te prinio ruku oima i naas ih zaklonio. Reklo bi se da mu smeta bljesak svjetla i da trai mrak kako bi se bolje zagledao u sama sebe. - Dakle - nastavi on poto je odveo generala Kisova do udubine jednoga prozora - od juer vie

nemamo veze s mojim bratom velikim knezom? - Nemamo, gospodaru, a valja se bojati da uskoro depee nee moi prijei ni granice Sibira. - Ali postrojbe iz oblasti Amura i Jakutska, i postrojbe iz Transbaj-kalije, valjda su primile naredbu da odmah krenu u Irkutsk? - Ta je naredba izdana u posljednjem brzojavu koji smo uspjeli poslati do iza Bajkalskog jezera. - A jesmo li od poetka neprijateljske najezde neprestano u direktnoj vezi s Jenisejskom, Omskom, Semipalatinskom i Tobolskom guber-nijom? - Jesmo, gospodaru, oni primaju nae depee i sigurni smo da do ovog asa Tatari nisu napredovali dalje od Irtia i Oba. - A o izdajici Ivanu Ogarjovu nema jo nikakvih vijesti? - Nema - odgovori general Kisov. - Upravitelj policije ne moe potvrditi je li on preao granicu ili nije. - Neka se njegov opis odmah poalje u Ninji Novgorod, Perm, Je-katerinburg, Kasimov, Tjumenj, Iim, Omsk, Jelamsk, Kolivanj, Tomsk, svim brzojavnim uredima s kojima jo imamo vezu! - Zapovijed Vaega Velianstva bit e odmah izvrena - odvrati general Kisov. -1 nikome ni rijei o svemu ovome! General povladi sugovorniku znakom punim potovanja, pokloni se, izgubi se u svjetini i ubrzo izie iz dvorane a da to nitko nije ni zapazio. asnik pak stajae neko vrijeme zamiljen, ali kad se ponovo pridrui razliitim skupinama vojnih i politikih linosti, koje su se bile okupile na vie mjesta u dvoranama, lice mu pokazivae svu onu mirnou koju je naas bilo izgubilo. Meutim, ozbiljni dogaaj koji je pobudio te brzo razmijenjene rijei nije bio toliko nepoznat koliko su moda mislili asnik lovake garde i general Kisov. O tome se, dodue, nije razgovaralo slubeno, pa ak ni poluslubeno, jer se jezici nisu razvezivali "na zapovijed", ali su neki velikodostojnici bili manje-vie tono obavijeteni o dogaajima to su se zbivali s onu stranu granice. Kako bilo da bilo, o onome to su oni moda samo nauli, o onome o emu se nije govorilo ak ni meu lanovima diplomatskog zbora, razgovarala su potiho dva uzvanika koji se nisu isticali nikakvom odorom i nikakvim odlijima na tom primanju u Novom dvorcu, ali koji kao da su raspolagali prilino tonim podacima. Kako su, kojim putem, ijim posredovanjem, ta dva obina smrtnika doznala ono to su tolike druge osobe, ak i najznaajnije, jedva nasluivale? To nitko ne bi umio rei. Je li to kod njih bio dar predosjeanja ili predvianja? Da nisu imali kakvo posebno osjetilo kojim su mogli vidjeti i iza onoga ogranienog obzora do kojega dopire ljudski pogled? Da nisu imali kakav osobit njuh kojim su mogli nanjuiti i najpovjerljivije vijesti? Nije li im se zbog navike, koja im je postala druga narav, da ive od izvjetavanja i radi izvjetavanja, narav napokon promijenila? ovjek bi bio sklon da u to povjeruje. Od te dvojice jedan je bio Englez, a drugi Francuz. Obojica bijahu visoki i mravi -jedan crnomanjast kao i svi junjaci iz Provanse, a drugi ri kao kakav gentleman iz Lancashirea. Anglonorman, krut, hladan, flegmatian, krt na rijeima i pokretima, kao da je govorio i gestikulirao samo pod utjecajem nekog pera u njemu koje je djelovalo u pravilnim razmacima. Galoroman je, naprotiv, bio ivahan i plahovit i izraavao se u isti mah i usnama, i oima, i rukama, umio je na dvadesetak naina 10 iskazati svoju misao, a njegov subesjednik kao da je to umio samo na jedan jedini nain koji mu je bio zauvijek urezan u pamet. Te su tjelesne razlike mogle lako udariti u oi i najslabijem promatrau, ali bi fizionomist, kad bi malo bolje pogledao ova dva stranca, jasno odredio fizioloku suprotnost koja im je bila svojstvena, te bi odmah rekao da je Francuz "sav oko", a Englez "sav uho". I zaista je oni vid jednoga od njih bio praksom neobino izotren. Bit e da je njegova mrenica bila isto onako osjetljiva kao u onih opsjenara koji prepoznaju kartu u ciglom trenutku kad se predie ili samo po razmjetaju nekog lika na poleini karte, to nitko drugi i ne primjeuje. Ovaj je Francuz, dakle, bio u najveoj mjeri obdaren onim to se naziva "vizualno pamenje". Englez pak kao daje bio stvoren da slua i da uje. Kad bi mu iji glas dopro do uha, nije ga vie mogao zaboraviti, i nakon deset, dvadeset godina prepoznao bi ga medu tisuama drugih. On, naravno, nije mogao strigati uima kao ivotinje koje imaju usne koljke; ali kako su uenjaci ustanovili da su ljudske ui "gotovo" nepokretne, moglo bi se rei da je ovaj Englez ulio, savijao i krivio ui ne bi li ulovio zvuke na nain jedva primjetan prirodoslovcima. Valja napomenuti da su savreni vid i sluh bili i te kako korisni ovoj dvojici u njihovu pozivu, jer je Englez bio dopisnik Daily Telegrapha, a Francuz je bio dopisnik...On nije nikad govorio kojeg je lista ili kojih listova dopisnik, a kad bi ga tko upitao, odgovorio bi u ali da se dopisuje "sa svojom sestrinom Madeleinom". Zapravo je taj Francuz, uza sve svoje lakoumno dranje, bio veoma otrouman i veoma dovitljiv. Premda je govorio pomalo zbrda-zdola, moda zato da bolje prikrije svoju elju da neto dozna, nikad se nije odavao. Sama mu je govorljivost pomagala da preuti ono to

nije htio kazati, i moda je ak bio zatvo-reniji i suzdrljiviji od svoga kolege iz Daily Telegrapha. Obojica su prisustvovali ovoj sveanosti u Novom dvorcu u noi od 15. na 16. srpnja kao novinari, na dobro svojih italaca. Razumije se samo po sebi da je toj dvojici bio na srcu njihov poziv na ovom svijetu, da su rado, kao lasice, slijedili trag najnenadanijih vijesti, da ih nita nije moglo zastraiti ni odvratiti od cilja, da su bili obdareni nepokolebljivom hladnokrvnou i istinskom odvanou ljudi od zanata. Kao pravi dokeji u toj utrci s preponama, u tom lovu za novostima, oni su preskakivali ivice, prelazili rijeke, svladavali zapreke pokazujui 11 neprispodobiv ar punokrvnih trkaih konja koji e ili biti prvi ili pasti mrtvi. Uostalom, njihovi listovi nisu tedjeli novca - tog najpouzdanijeg, najbreg i najsavrenijeg dosad poznatog sredstva za prikupljanje podataka. Treba jo dodati, njima u prilog, da se ni jedan ni drugi nisu nikad mijeali u privatni ivot pojedinaca i da su djelovali samo kad su posrijedi bili politiki i drutveni probici. Jednom rijeju, bavili su se onim to se otprije nekoliko godina naziva "velikom vojnom i politikom reportaom". Samo, vidjet emo, pratei ih izbliza, da su oni obino nekako udno promatrali dogaaje, a napose njihove posljedice, da je svaki od njih imao "svoj nain" gledanja i prosuivanja. Ali, kako su poteno radili svoj posao i kako se nikad nisu tedjeli, ne bi bilo lijepo da im to zamjerimo. Francuski se dopisnik zvao Alcide Jolivet, a engleski Harry Blount. Prvi put su se sreli na ovoj sveanosti u Novom dvorcu, o kojoj je trebalo izvijestiti svoje listove. Zbog razliitosti naravi i stanovite profesionalne ljubomore morali su biti prilino nesimpatini jedan drugome. Nisu se, meutim, izbjegavali, ve prije kao da su nastojali izmamiti jedan od drugoga najnovije vijesti. To su, uostalom, bila dva lovca koji su lovili u istom kraju, u istom lovitu. Ono to je izmaklo jednome, moglo je drugome doi na nian, i obojici je bilo u interesu da sve vide i uju. Te su veeri, dakle, obojica neto vrebala. Zaista se osjealo neto u zraku. "Pa ma to bile samo i patke, vrijedi opaliti iz puke", pomislio je Alcide Jolivet. I tako su se ta dva novinara upustila u razgovor na balu, nekoliko trenutaka nakon odlaska generala Kisova, ispipavajui pomalo jedan drugoga. - Zaista je krasna ova zabava, gospodine! - ljubazno ree Alcide Jolivet, koji je drao da razgovor treba zapodjenuti ovom posve francuskom reenicom. - Ja sam ve brzojavio da je sjajna! - odvrati hladno Harry Blount sluei se rijeju koja je osobito prikladna da izrazi divljenje bilo kojega graanina Ujedinjena Kraljevstva. - Meutim - doda Alcide Jolivet -ja sam smatrao da moram u isto vrijeme javiti svojoj sestrini... 12 - Vaoj sestrini?... - ponovi u udu Harry Blount upadajui u rije svome kolegi. -Jest... -nastavi Alcide Jolivet - mojoj sestrini Madeleini...S njom se dopisujem! Ta moja sestrina eli da bude brzo i dobro obavijetena!... Zato sam smatrao da joj moram javiti daje na ovoj sveanosti nekakav oblak, ini se, natmurio vladarevo elo. - A meni se uinilo da vladarevo elo ija - odvrati Harry Blount, koji je moda elio prikriti svoje misli. - Pa e, naravno, "sijati" i na stupcima Daily Telegrapha! - Tako je. - Sjeate li se vi, gospodine Blounte, to se dogodilo u Zakretu 1812. godine? - zapita Alcide Jolivet. - Sjeam se, gospodine, kao da sam i sam bio ondje - odgovori engleski novinar. - Onda znate - proslijedi Alcide Jolivet - da su usred zabave, koja je bila prireena u ast cara Aleksandra, javili caru da je Napoleon sa svojom prethodnicom preao Njemen. Pa ipak, car nije napustio zabavu i, premda je vijest bila izvanredno ozbiljna i mogla ga stajati carstva, nije pokazao vie uznemirenosti... - Nego to je upravo pokazao na domain kad mu je general Kisov priopio daje prekinuta telegrafska veza izmeu granice i Irkutska? - Oho, vi to znate? - Znam. - Ja opet to moram znati kad mi je posljednji brzojav stigao do Udiska - pripomene Alcide Jolivet prilino zadovoljno. - A moj samo do Krasnojarska - umetne Harry Blount isto tako zadovoljno. - Onda znate i daje izdana naredba postrojbama u Nikolajevsku? - Znam, gospodine, a u isto je vrijeme brzojavljeno kozacima u To-bolskoj guberniji da se okupe. - To je iva istina, gospodine Blounte, ja sam isto tako znao za te mjere i vjerujte mi da e moja mila sestrina ve sutra znati neto o tome! - Ba kao to e znati i itaoci Daily Telegrapha, gospodine Jolivet!

- Eto, kad ovjek vidi sve to se zbiva!... -1 kad uje sve to se govori!... - Bit e zanimljivo pratiti ovaj rat, gospodine Blounte. - Ja u ga pratiti, gospodine Jolivet. 13 - Onda se moe dogoditi da se ponovo sretnemo na terenu koji moda nee biti ovako siguran kao to je parket ovoga salona! - Nee, dodue, biti tako siguran, ali... - Ali nee biti ni tako sklizak! - prihvati Alcide Jolivet, koji pridra svoga kolegu u trenutku kad ovaj, odlazei natrake, umalo to ne izgubi ravnoteu. I tada se dva novinara rastadoe prilino zadovoljni, sve u svemu, to ni jedan ne zna nita vie od drugoga. I zaista su bili podjednako dobro obavijeteni. U taj se as otvorie vrata susjedne dvorane. Tu je bilo nekoliko velikih, divno prostrtih stolova krcatih skupocjenim porculanom i zlatnim posuem. Na stolu u sredini, predvienom za kneeve, kneginje i lanove diplomatskog zbora, blistala je posuda od neprocjenjive vrijednosti, izraena u Londonu, a oko toga zlatarskog remek-djela svjetlucalo je, pri svjetlu lustera, na tisue komada najdivnijeg servisa koji je ikad proizveden u Sevresu. Uzvanici u Novom dvorcu uputie se u blagovaonice. U tom trenu general Kisov, koji se upravo bio vratio, urno prie asniku lovake garde. - Sto je? - upita ga ovaj potonji ivo, kao i prvi put. - Brzojavi ne idu dalje od Tomska, gospodaru. - Odmah jednog glasnika! asnik izie iz velike dvorane i ue u prostranu odaju pored nje. To je bila radna soba, s veoma jednostavnim pokustvom od stare hrasto-vine, na uglu Novoga dvorca. Na zidovima je visilo nekoliko slika, meu njima i dva-tri platna Horacea Verneta. asnik hitro otvori prozor, kao da mu je ponestalo kisika, i izie na irok balkon da udahne svjeeg zraka koji proiavae lijepa srpanjska no. Pred njegovim oima ocrtavao se, okupan mjeseinom, okrugli bedem unutar kojega su se dizale dvije saborne crkve, tri palae i arsenal. Oko tog bedema razabirala su se tri razliita grada: Kitaj-gorod, Beloj-gorod i Zemljanoj-gorod, goleme europske, tatarske i kineske etvrti nad kojima su se uzdizali tornjevi, zvonici, minareti i kupole tri stotina crkava, sa zelenim kupolama i srebrnim krievima na vrhu. Vijugava rjeica odsijevala je ovdje-ondje od mjeseevih zraka. Sve skupa je tvorilo neobian mozaik od razliito obojenih kua u golemu okviru od etrdesetak kilometara. 14 Ta je rjeica bila Moskva, taj je grad bio Moskva, taj je bedem bio Kremlj, a asnik lovake garde, koji je prekrienih ruku i zamiljen, nejasno uo buku to se irila iz Novoga dvorca po starom moskovskom gradu, bio je car. 15 II. RUSI I TATARI Car je onako nenadano napustio dvorane Novoga dvorca u trenutku kad je zabava, koju je priredio u ast graanskim i vojnim vlastima i velikodostojnicima, bila u punom jeku zato to su se krupni dogaaji zbili s onu stranu granice na Uralu. Vie nije moglo biti dvojbe, strahovita je najezda prijetila da otrgne sibirske pokrajine od ruske vlasti. Azijska Rusija ili Sibir zauzima povrinu od oko deset milijuna kvadratnih kilometara i broji otprilike dva milijuna stanovnika. Prostire se od Uralskog gorja, koje je razdvaja od europske Rusije, sve do obala Tihog oceana. Na jugu je dijeli od Turkestana i Kineske Carevine prilino neodreena granica; na sjeveru je opasuje Sjeverno ledeno more od Kar-skog mora do Beringova prolaza. Podijeljena je na gubernije ili pokrajine, i to Tobolsku, Jenisejsku, Irkutsku, Omsku i Jakutsku; obuhvaa i dva okruga: Ohotski i Kamatkin, i dvije zemlje koje su sad pod moskovskom upravom: zemlje Kirgiza i Cukija. Ta golema stepa, koja od zapada na istok obuhvaa sto deset stupnjeva, ujedno je zemlja koja slui za zatoenje zloinaca i onih koji su carskim ukazom osueni na progonstvo. Dva generala-gubernatora predstavljaju vrhovnu carsku vlast u toj golemoj zemlji. Jednome je sjedite u Irkutsku, glavnom gradu Zapadnog Sibira. Rijeka una, pritok Jeniseja, razdvaja ta dva Sibira. 16 Nikakva eljeznica jo ne presijeca te goleme ravnice, od kojih su neke uistinu neobino plodne. Nikakva pruga ne slui dragocjenim rudnicima zbog kojih je sibirsko tlo, na velikim prostranstvima, bogatije ispod povrine nego na povrini. Tu se ljeti putuje tarantasom ili taljigama, a zimi saonicama. Jedna jedina veza, ali elektrina, spaja zapadnu i istonu granicu Sibira icom dugom vie od osam tisua vrsta (8.536 kilometara) . Ona ide od Urala preko Jekaterinburga, Kasimova, Tjumenja, Iima, Omska, Jelamska, Kolivanja, Tomska, Krasnojarska, Nini Udinska, Irkutska, Verhne Nerinska,

Strelinska, Albazina, Blagoveenska, Rade, Orlom-ske, Aleksandrovska i Nikolajevska, i svaka rije koja se poalje do posljednje postaje stoji est rubalja i devetnaest kopjejaka. Od Irkutska se odvaja jedan kraj do Kjahte na mongolskoj granici, a odatle pota prenosi, za trideset kopjejaka po rijei, brzojave do Pekinga za etrnaest dana. I ta ica koja ide od Jekaterinburga do Nikolajevska bila je presjeena najprije pred Tomskom, a nakon nekoliko sati i izmeu Tomska i Kolivanja. I zato je car, poto mu je general Kisov po drugi put podnio izvjetaj, odgovorio samo rijeima: "Odmah jednog glasnika!" Car je ve nekoliko trenutaka stajao nepomino pokraj prozora svoga kabineta kad vratari ponovo otvorie vrata. Na pragu se pojavi upravitelj policije. - Ui, generale - ree mu car odsjenim glasom - i kai mi to zna o Ivanu Ogarjovu. - To je neobino opasan ovjek, gospodaru - odgovori upravitelj policije. - Imao je in pukovnika, je li? - Jest, gospodaru. -1 bio je inteligentan asnik? - Veoma inteligentan, ali neobuzdan i toliko ambiciozan da nije prezao ni od ega. Uskoro se upustio u tajne spletke i tada mu je Njegovo Visoanstvo veliki knez oduzeo in i prognao ga u Sibir. -Kad je to bilo? - Prije dvije godine. Nakon est mjeseci izgnanstva bio je pomilovan milou Vaeg Velianstva, pa se vratio u Rusiju. 1 Vrsta je 1067 metara, dakle neto vie od jednog kilometra. (Autor.) 17 4 K - I od tada nije vie odlazio u Sibir? - Jest, otiao je, gospodaru, ali ovaj put od svoje volje - odgovori upravitelj policije. Pa nadoda malo tie: - Nekad, gospodaru, tko bi otiao u Sibir, taj se vie ne bi vratio! - E, dok sam ja iv, Sibir jest i bit e zemlja iz koje se vraa! Car je imao pravo da uistinu ponosno izgovori ove rijei, jer je vieput svojom blagou pokazao da ruska pravda umije pratati. Upravitelj policije ne odgovori ni rijei, ali je bilo oito da on nije pristaa polovinih mjera. Po njemu, svatko tko je jednom preao Ural u pratnji andara ne bi se smio nikad vie vratiti. Ali pod novom vladavinom nije bilo tako, zbog ega je ministar unutarnjih poslova iskreno alio! Kako? Da nema vie doivotne robije osim za obine zloince! Kako? Da se politiki krivci vraaju iz Tobolska, Jakutska, Irkutska! I zaista, upravitelj policije, naviknut na autokratske odluke carskih ukaza, nije se mogao pomiriti s tim nainom vladanja! Ali je uutio ekajui da ga car ponovo pone ispitivati. Nije morao dugo ekati. - Nije li se Ivan Ogarjov vratio po drugi put u Rusiju nakon putovanja po sibirskim pokrajinama, putovanja iji nam je pravi cilj ostao nepoznat? - upita ga car. - Jest, vratio se. -1 od tada mu je policija izgubila svaki trag? - Nije, gospodaru, jer osuenik postaje uistinu opasan tek onda kad bude pomilovan! Car se naas namrti. Moda se upravitelj policije uplaio daje pretjerao - premda je njegova tvrdoglavost bila u najmanju ruku isto toliko velika koliko i beskrajna odanost koju je osjeao prema svom gospodaru; ali car se nije obazreo na te posredne zamjerke svojoj unutarnjoj politici, nego je nastavio postavljati kratka pitanja: - Gdje je posljednji put vien Ivan Ogarjov? - U Permskoj guberniji. - U kojem gradu? - U samom Permu. - to je ondje radio? - ini se da nije imao nikakva posla, i nije se vladao sumnjivo. -1 nije bio pod nadzorom tajne policije? - Nije, gospodaru. - A kad je otiao iz Perma? 18 - Negdje u mjesecu oujku. - A kamo je krenuo? -Ne zna se. - E, ja znam! - ustvrdi car. - Dobio sam anonimne prijave, ali ne preko policije, a s obzirom na ono to se sad dogaa s onu stranu granice, imam mnogo razloga vjerovati da su te prijave tone! - Mislite li, gospodaru, da Ivan Ogarjov ima svoje prste u tatarskoj najezdi? - uzvikne upravitelj

policije. - Tako je, generale, a sad u ti ispriati ono to ti ne zna. Kad je otiao iz Permske gubernije, Ivan Ogarjov preao je Ural. Pohitao je u Sibir, u kirgiske stepe, i tu je pokuao, prilino uspjeno, pobuniti tamonja nomadska plemena. Zatim je otiao jo dalje na jug, sve do slobodnog Turkestana. Tu je, u Bunarskom, Kokandskom i Kundukom kanatu, naao poglavice koji su bili voljni ubaciti svoje tatarske horde u sibirske pokrajine i zapoeti opu najezdu na Rusko Carstvo u Aziji. Taj se pokret pripremao u potaji, ali je buknuo kao plamen i sad su presjeene sve prometnice i veze izmeu Zapadnog i Istonog Sibira! tovie, Ivan Ogarjov, eljan osvete, hoe i glavu moga brata! Dok je ovo govorio, car se uzrujao i ushodao po sobi. Upravitelj policije utio je kao zaliven, ali je u sebi govorio da se, u ono vrijeme kad ruski carevi nisu pratali prognanicima, ne bi mogle ostvariti namjere Ivana Ogarjova. Jo je nekoliko trenutaka utio, a zatim je pristupio caru, koji se bio svalio u naslonja, te mu rekao: - Vae je Velianstvo zacijelo izdalo naloge da se ta najezda to prije suzbije? - Jest - odgovori car. - Posljednji brzojav koji je mogao stii do Nini Udinska trebao je pokrenuti jedinice iz Jenisejske, Irkutske i Jakutske gubernije i jedinice iz podruja Amura i Bajkalskog jezera. U isto vrijeme su pukovnije iz Perma i Ninjeg Novgoroda i kozaci s granice krenuli ubrzanim marem prema Uralu; ali e njima, na alost, trebati nekoliko tjedana da se suprotstave tatarskim kolonama. -1 brat Vaeg Velianstva, Njegovo Visoanstvo veliki knez, koji je sad odsjeen u Irkutskoj guberniji, nije vie u izravnoj vezi s Moskvom? - Nije. - Ali on svakako zna, iz posljednjih depea, kakve je mjere poduzelo Vae Velianstvo i kakvu pomo moe oekivati od susjednih gubernija? 19 - Zna - potvrdi car - ali ne zna da Ivan Ogarjov treba u isto vrijeme odigrati i ulogu buntovnika i ulogu izdajice, i da mu je on osobni i ljuti neprijatelj. Ivan Ogarjov ima ba velikom knezu zahvaliti svoju prvu sramotu, a stoje najgore, veliki knez i ne poznaje tog ovjeka. Plan je Ivana Ogarjova, dakle, da se uputi u Irkutsk i da tu, pod lanim imenom, ponudi svoje usluge velikom knezu. Zatim, kad zadobije njegovo povjerenje i kad Tatari opkole Irkutsk, predat e im grad, a s njim i moga brata, iji je ivot u neposrednoj opasnosti. Eto to ja znam iz izvjetaja koje sam dobio, a to veliki knez ne zna, a trebao bi znati! - E pa, gospodaru, jedan pametan, hrabar glasnik... - Oekujem ga. - I neka se pouri - doda upravitelj policije - jer dopustite, gospodaru, da napomenem kako je to sibirsko tlo veoma pogodno za ustanke! - Misli, generale, da e se prognanici udruiti s napadaima? -usklikne car, koji se nije mogao svladati kad je uo te rijei upravitelja policije. - Neka mi oprosti Vae Velianstvo!... - promuca upravitelj policije, jer mu je zaista ba tu misao bio priapnuo njegov uznemireni i nepovjerljivi duh. - Ja vjerujem da su prognanici ipak malo bolji rodoljubi! - produi car. - Ima u Sibiru i drugih kanjenika osim politikih - umetne upravitelj policije. - Ima zloinaca! Ah, generale, njih preputam tebi! To je olo. Oni nemaju domovine. Ali taj ustanak, ili bolje tei ta najezda, nije uperena protiv cara, nego protiv Rusije, protiv ove zemlje za koju prognanici nisu izgubili svaku nadu da e je ponovo ugledati..i koju e i ugledati!... Ne, nikad se jedan Rus nee udruiti s Tatarinom da oslabi, pa ma i na trenutak, rusku vlast! Car je imao pravo kad je vjerovao u rodoljublje onih koje je njegova politika bila na neko vrijeme udaljila. Blagost, koja je bila temelj njegova pravosua kad je on sam mogao upravljati njegovim izvravanjem, znatno ublaavanje to ga je uveo u primjenjivanju ukaza, koje je nekad bilo uasno, jamili su mu da se ne vara. Ali, premda bi pobunjenici mnogo pridonijeli uspjehu tatarske najezde, poloaj je ionako bio veoma ozbiljan, jer je postojala bojazan da e se dobar dio Kirgiza pridruiti napadaima. 20 Kirgizi se dijele na tri horde, Veliku, Malu i Srednju, i imaju oko etiristo tisua "atora", to e rei dva milijuna dua. Neka su od tih razliitih plemena nezavisna, a neka priznaju vrhovnu vlast bilo Rusije, bilo Kivskog, Kokandskog i Buharskog kanata, to jest vlast najmonijih poglavica u Turkestanu. Srednja je horda najbogatija i ujedno najvanija, a njeni tabori zauzimaju sav prostor izmeu rijeka Sari-sua, Irtia, gornjeg toka Iima i jezera Hadisanga i Aksakala. Velika horda, koja zauzima krajeve istono od Srednje, prostire se do Omske i Tobolske gubernije. Kad bi se, dakle, to kirgisko stanovnitvo diglo na ustanak, dolo bi do najezde na azijsku Rusiju, a ponajprije do odcjepljenja Sibira istono od Jeniseja. Istina je da su ti Kirgizi, novajlije u ratnoj vjetini, bili vie noni pljakai i napadai karavana nego

redovita vojska. Kako ono ree M. Levin: "Zbijeni red ili kara dobra pjeatva moe odoljeti deset puta brojnijoj masi Kirgiza, a jedan jedini top moe unititi svu silu." Moda jest tako, ali opet treba da ta kara dobra pjeatva stignu u pobunjeni kraj, i da topovi krenu iz artiljerijskih parkova ruskih pokrajina koje su po dvije-tri tisue vrsta daleko. A osim glavnim putem koji vezuje Jekatermburg s Irkutskom, nije lako proi kroz stepu koja je esto movarna, pa e svakako trebati vie tjedana da ruske jedinice potisnu tatarske horde. Omsk je sredite vojne sile Zapadnog Sibira koja treba drati na uzdi kirgiska plemena. Tu je i granica koju su ti nomadi, koji nisu bili dokraja pokoreni, vieput povrijedili, pa su u Ministarstvu rata imali mnogo razloga vjerovati da je Omsk ve ozbiljno ugroen. Linija vojnih naseobina, to jest kozakih stanica koje su rasporeene od Omska do Semi-palatinska, bila je ve zacijelo na nekoliko mjesta probijena. A postojala je bojazan da su "veliki sultani", koji upravljaju tim kirgiskim krajevima, sami priznali, ili da su bili prisiljeni priznati, gospodstvo Tatara, koji su bili muslimani kao i oni, i da je mrnja koju je izazvala podjarmljenost bila pojaana mrnjom kojoj bijae uzrok neprijateljstvo izmeu pravoslavne i muslimanske vjere. I zaista su ve odavno turkestanski Tatari, a navlastito oni iz Buharskog, Kokandskog i Kunduskog kanata, nastojali, bilo milom bilo silom, otrgnuti kirgiske horde od ruskog gospodstva. Samo dvije-tri rijei o tim Tatarima. 1 kara - etverokutna formacija kojom se odbijaju napadi konjice. 21 Tatari pripadaju, u uem smislu, dvjema razliitim rasama, kavkaskoj i mongolskoj. Kavkaska rasa, o kojoj je Abel de Remusat rekao da se "u Europi smatra kao tip ljepote naeg soja zato to su iz nje potekli svi narodi u ovom dijelu svijeta", obuhvaa pod istim nazivom Turke i uroenike perzijskog podrijetla. istu mongolsku rasu predstavljaju Mongoli, Mandurci i Tibetanci. Tatari, koji su tada ugroavali Rusko Carstvo, bili su kavkaske rase i uglavnom su nastavali Turkestan. Taj je golemi kraj podijeljen na nekoliko drava kojima vladaju kanovi, odakle i potjee naziv kanat. Glavni su kanati Buharski, Kivski, Kokandski, Kunduski itd. U to je doba najznaajniji i najopasniji kanat bio Buharski kanat. Rusija je ve vie puta morala ratovati s njenim poglavicama, koji su, radi osobnih probitaka i da bi podjarmili Kirgize, pomagali njihovu borbu za nezavisnost od ruske vlasti. Tadanji poglavica Feofar-kan iao je stopama svojih predhodnika. Buharski kanat prostire se od sjevera na jug izmeu trideset sedme i etrdeset i prve paralele, a od istoka na zapad izmeu ezdeset prvog i ezdeset estog stupnja geografske duine, to jest na povrini od oko etrdeset tisua kvadratnih kilometara. Rauna se da ta drava ima dva i pol milijuna stanovnika, vojsku od ezdeset tisua ljudi, koja se u ratu moe utrostruiti, i trideset tisua konjanika. To je bogata zemlja, raznolika po svom ivotinjskom, biljnom i rudnom blagu, a jo se proirila pripojenjem Balka, Aukoja i Mejma-neha. U njoj ima devetnaest velikih gradova. Buhara, opasana zidinama dugakim preko dvanaest kilometara, s kulama na uglovima, slavni grad, uven po Aviceni i drugim uenjacima iz 10. stoljea, smatra se sreditem muslimanske znanosti i ubraja se meu najznamenitije gradove Sredinje Azije; Samarkand, u kojem se nalazi Tamerlanov grob i uvena palaa u kojoj se uva plavi kamen na koji mora sjesti svaki novi kan kad stupi na prijestolje, brani neobino snana utvrda; Kari, opasan trostrukim zidinama i smjeten u oazi okruenoj movarom punom kornjaa i gutera, gotovo je neosvojiv; ardou brani gotovo dvadeset tisua stanovnika; i napokon Kata-Kurgan, Nurata, Dizah, Pajkande, Karakulj, Kuzar itd. tvore cjelinu gradova koju je teko zauzeti. Taj Buharski kanat, zatien gorjem i odvojen stepom, zaista je snana drava i Rusija bi joj morala suprotstaviti velike snage. 22 U to je vrijeme, dakle, tim dijelom tatarske zemlje vladao slavohlepni i okrutni Feofar. Oslanjajui se na druge kanove - poglavito na kanove Kokanda i Kunduza, surove ratnike i pljakae, svagda spremne da se upuste u pothvate drage tatarskom nagonu - i potpomognut poglavicama koji su zapovijedali svojim hordama Sredinje Azije, on je stao na elo te najezde ija je dua bio Ivan Ogarjov. Taj izdajica, gonjen koliko slavohlepljem toliko i mrnjom, vodio je pokret tako daje najprije presjekao glavni sibirski put. Zaista je bio lud ako je vjerovao da moe okrnjiti Rusko Carstvo! Na njegov je nagovor emir - to je titula koju nose kanovi Buhare - uputio svoje horde preko ruske granice. Zauzeo je Semipalatinsku guberniju i kozaci, kojih je tu bilo malo, morali su uzmaknuti pred njim. Prodro je bio dalje do Balhakog jezera i poveo za sobom kirgiska plemena. Pljakajui, pustoei, uzimajui u vojsku one koji su mu se pokorili, a zarobljavajui one koji su mu se oduprli, iao je od grada do grada i, kao i svaki istonjaki vladar, vukao za sobom pratnju koja bi se mogla nazvati njegovim graanskim domom, svoje ene i robove - bezono i drsko, kao kakav suvremeni Dingis-kan. Gdje li je bio u tom trenutku? Dokle su prodrli njegovi vojnici kad je vijest o najezdi stigla u Moskvu?

Do koje su se toke u Sibiru morale povui ruske postrojbe? To se nikako nije moglo znati. Veze su bile prekinute. Jesu li brzojavnu liniju izmeu Kolivanja i Tomska presjekle neke izvidnice tatarske vojske ili je ve i emir stigao do podruja oko Jenisejska? Je li cijeli juni dio Zapadnog Sibira bio u plamenu? Je li se ustanak proirio sve do istonih predjela? To nitko ne bi znao rei. Jedini posrednik koji se ne boji ni studeni ni vruine, kojeg ne mogu zaustaviti ni otra zima ni arko ljeto, koji leti brzinom munje, elektrina struja, nije se vie mogla iriti stepom, pa vie nije bilo mogue upozoriti velikoga kneza, zatvorenog u Irkutsku, na opasnost koja mu prijeti od izdaje Ivana Ogarjova. Samo je glasnik mogao zamijeniti prekinutu elektrinu struju. Tome je ovjeku trebalo prilino vremena da prevali pet tisua i dvjesto vrsta (5.523 kilometra) od Moskve do Irkutska. Da bi se probio kroz redove pobunjenika i osvajaa, morao je biti u isto vrijeme tako rei nadljudski hrabar i pametan. Ali pameu i srcem moe se daleko dotjerati! "Hou li nai takvu pamet i takvo srce?" pitao se car. 23 III. MIHAIL STROGOV Uskoro se otvorie vrata careva kabineta i vratar najavi generala Kisova. - Gdje je glasnik? - ivo ga upita car. - Stigao je, gospodaru - odgovori general Kisov. - Jesi li naao pravog ovjeka? - Odgovaram za njega, Vae Velianstvo. - Je li sluio na dvoru? - Jest, gospodaru. - Poznaje li ga? - Osobno ga poznajem, a u vie navrata uspjeno je obavio teke zadatke. - U inozemstvu? - U samom Sibiru. - Odakle je? - Iz Omska. Sibirac. - Je li priseban, pametan, hrabar? - Jest, gospodaru, ima sve stoje potrebno da uspije ondje gdje drugi moda ne bi uspjeli. - Koliko mu je godina? - Tridesetak. 24 -Je li jak? - Gospodaru, taj moe podnijeti do krajnjih granica studen, glad, ed i umor. - Ima li elino tijelo? - Ima, gospodaru. -A, srce?... - Zlatno. - Kako se zove? - Mihail Strogov. - Je li spreman da krene? - eka u gardijskog sobi zapovijedi Vaeg Velianstva. - Neka ue! - ree car. Nakon nekoliko asaka ue u carev kabinet glasnik Mihail Strogov. Mihail Strogov bijae visoka rasta, snaan, pleat, irokih prsa. Njegova krupna glava nosila je lijepe crte kavkaske rase. Lijepo razvijeni udovi bili su kao poluge koje su tako rasporeene da najbolje obavljaju teke poslove. Toga lijepog i temeljnog ovjeka, dobro graena, lijepa dranja, ne bi bilo lako pomaknuti s mjesta protiv njegove volje, jer kad bi stao, inilo se kao da se nogama ukopao u zemlju. Glava, etvrtasta u gornjem dijelu, iroka ela, bijae pokrivena bujnom, kovravom kosom koja mu je padala u uvojcima ispod ruske ubare sa titnikom. Lice mu je obino bilo blijedo i mijenjalo se jedino kad bi mu srce bre zakucalo, kad bi se zarumenjelo pod utjecajem ivljeg kolanja krvi. Oi mu bijahu zagasito plave i sjajne, pogled prav, otvoren i vrst, a lako nabrani miii obrva svjedoili su o velikoj hrabrosti, o "onoj hrabrosti junaka bez gnjeva" o kojoj govore fiziolozi. Imao je snaan nos irokih nosnica i pravilna usta s poneto ispupenim usnama kakve imaju plemeniti i dobri ljudi. Mihail Strogov imao je narav odluna ovjeka koji brzo donosi odluke, koji ne grize nokte u neizvjesnosti, koji se ne ee iza uha u nedoumici, koji ne tapka na mjestu u dvoumici. krt i na kretnjama i na rijeima, umio je stajati nepomino kao vojnik pred starjeinom; ali kad je koraao, hod mu je odavao veliku lakou i izvanrednu odmjerenost pokreta - to je bio dokaz i samopouzdanja i snane volje. Bio je to jedan od onih ljudi koji umiju "uhvatiti bika za rogove", to je malo nategnut izraz, ali jednim potezom daje tonu sliku.

Mihail Strogov bio je u otmjenoj vojnoj odori koja je bila nalik na pohodnu uniformu asnika lovake konjice, u izmama s ostrugama, hlaama napol pripijenim uz tijelo, dolami obrubljenoj krznom i ukraenoj 25 utim vrpcama na smeoj osnovi. Na irokim prsima blistali mu kri i vie medalja. Mihail Strogov pripadao je posebnom odredu carevih glasnika i imao je medu tim biranim ljudima asniki in. Ono to se osobito za-paalo u njegovu dranju, na njegovu obliju, na cijeloj njegovoj pojavi, i to je car odmah uoio, bilo je to da je taj ovjek bio "izvritelj zapovijedi". Posjedovao je, dakle, jednu od onih osobina koje su u Rusiji najpoeljnije, kao to je zapazio uveni romanopisac Turgenjev, osobinu koja vodi do najviih poloaja u ruskoj carevini. I zaista, ako je itko mogao prevaliti taj put od Moskve do Irkutska, kroz krajeve koje je osvojio neprijatelj, ako je itko mogao svladati sve zapreke i odoljeti svakojakim pogiblima, onda je to najprije mogao Mihail Strogov. Okolnost koja je ila na ruku Mihailu Strogovu da uspije u svom naumu, bilo je to stoje on izvrsno poznavao krajeve kojima e proi, i to je znao njihova razliita narjeja, ne samo zato stoje onuda ve prolazio, nego i zato to je bio Sibirac. Njegov otac, stari Petar Strogov, koji je umro prije deset godina, ivio je u gradu Omsku, sjeditu istoimene gubernije, a majka mu je, Marfa Strogov, jo i sad ondje ivjela. Tu je, usred divlje stepe Omske i Tobolske pokrajine, strani sibirski lovac dao svom sinu Mihailu "spartanski odgoj", kako se ono kae. Pravo zanimanje Petra Strogova bio je lov. Ljeti i zimi, i po najveoj ezi i po hladnoi koja je katkad prelazila i pedeset stupnjeva ispod nitice, on je tumarao po stvrdnutoj ravnici, po arievim i brezovim cestarima, jelicima, postavljao zamke, vrebao sitnu divlja s pukom u ruci, a krupnu s vilama ili bodeom. Krupna divlja bila je ni vie ni manje nego sibirski medvjed, strana i krvolona zvijer koja nije nita manja od svoje brae u sjevernim morima. Petar Strogov ubio je vie od trideset devet medvjeda, to znai da je i etrdeseti pao pod njegovim udarcima, a poznato je, ako je vjerovati ruskim lovakim priama, koliko je lovaca bilo sretne ruke do svog trideset i devetog medvjeda, a onda su podlegli etrdesetom! Petar Strogov preao je, dakle, taj kobni broj a da nije zadobio ni najmanje ogrebotine. Od tada ga je sin Mihail, od svoje jedanaeste godine, redovito pratio u lovu nosei "rogatinu", to jest vile, da bi pomogao ocu koji je bio naoruan samo bodeom. Kad mu je bilo etrnaest godina, Mihail Strogov ubio je prvi put medvjeda, posve sam, to nije bilo bogzna to; ali je kou te grdne zvijeri, poto ju je bio odrao, vukao sve 26 do oeve kue koja je bila nekoliko vrsta daleko, po emu se vidjelo daje djeak neobino snaan. Takav mu je ivot koristio pa, kad je odrastao, mogao je sve podnijeti, studen, egu, glad, e i umor. Bio je, poput Jakuta u sjevernim predjelima, kao od elika. Mogao je ne jesti po dvadeset i etiri sata, ne spavati po deset dana, napraviti sebi zaklon usred stepe, gdje bi se drugi ukoili od studeni. Obdaren izvanrednom otroumnou, voden nagonom kao Indijanac iz plemena Delavvare sred bijele ravnice, kad bi magla zastrla sav vidik, ak i kad bi se naao u sjevernim krajevima gdje polarna no traje dane i dane, naao bi ponovo put onuda gdje se drugi ne bi mogli ni kretati. On je poznavao sve tajne svoga oca. Nauio se ravnati po gotovo neprimjetnim znacima, po obliku ledenica, po rasporedu granica na drvetu, po isparavanjima na dalekom obzoru, po tragu u umskoj travi, po nejasnim glasovima u zraku, po dalekim pucnjevima, po letu ptica u magli, po tisuu pojedinosti koje su tisua putokaza onome tko ih umije raspoznati. Osim toga, prekaljen u snijegu, kao sablja demekinja u sirijskim vodama, imao je elino zdravlje, kao stoje rekao general Kisov, te, stoje isto tako bila istina, zlatno srce. Jedina velika ljubav Mihaila Strogova bila je njegova majka, stara Marfa, koja nikako nije htjela napustiti staru kuu Strogovljevih u Om-sku, na obali Irtia, gdje su stari lovac i ona proivjeli mnogo godina zajedno. Sin ju je ostavio teka srca obeavi joj da e dolaziti kad god bude mogao - i nije prekrio svoje obeanje. Bilo je odlueno da Mihail Strogov, kad navri dvadeset godina, stupi u osobnu slubu ruskog cara, u odred carevih glasnika. Mladi Sibi-rac, sran, pametan, revan, dobra vladanja, imao je najprije priliku da se osobito istakne na putu na Kavkaz, u tom nemirnom kraju koji se bio pobunio pod vodstvom nekih Samilovih buntovnih nasljednika, a zatim u jednoj vanoj misiji koja ga je odvela sve do Petropavlovska, na Kam-atki, na dalekoj granici azijske Rusije. Za tih dugih putovanja pokazao je sjajne osobine, hladnokrvnost, oprez, hrabrost, kojima je pribavio odobravanje i naklonost svojih starjeina, te je naglo napredovao u slubi. Dopuste pak, na koje je imao pravo nakon tih dugih putovanja, uvijek je posveivao svojoj staroj majci - pa ma bio i na tisue vrsta daleko od nje, i koliko god ceste bile zimi neprohodne. Meutim, Mihail Strogov, koji je u posljednje vrijeme imao mnogo posla na jugu carevine, prvi put nije vidio staru Marfu ve tri godine, tri stoljea! I ba je trebao

27 dobiti, za dva-tri dana, redoviti dopust i ve se bio spremio za put u Omsk kad se ovo dogodilo. Mihail Strogov doao je, dakle, k caru a da nije imao pojma to car hoe od njega. Car ga je neko vrijeme promatrao prodornim pogledom ne govorei ni rijei, a Mihail Strogov stajao je nepomino kao kip. Zatim se car, nesumnjivo zadovoljan tim ispitivanjem, vrati do svog pisaeg stola, dade znak upravitelju policije da sjedne, i potiho mu izdiktira pismo od svega nekoliko redaka. Kad je pismo bilo gotovo, car ga neobino pozorno proita pa ga potpisa, poto je prethodno napisao rijei koje su sveta formula ruskih careva: "Bit po semu", to znai: "Neka bude tako". Tada su pismo stavili u omotnicu koju su zapeatili peatom s carskim grbom. Tada car ustade i ree Mihailu Strogovu neka doe blie. Mihail Strogov prijee nekoliko koraka i opet stane kao ukopan, spreman odgovarati. Car ga jo jednom dobro pogleda u oi te ga kratko upita: - Kako se zove? - Mihail Strogov, gospodaru! - to si po inu? - Kapetan sam u odredu carevih glasnika. - Poznaje li Sibir? - Ja sam Sibirac. -Odakle si?... - Iz Omska. - Ima li rodbine u Omsku? - Imam, gospodaru. - Koga? - Staru majku. Car ga naas prestane ispitivati. Zatim mu pokaza pismo koje je drao u ruci. - Evo pisma - ree - koje treba, Mihaile Strogove, predati osobno u ruke velikom knezu i nikome drugome. - Predat u ga, gospodaru! - Veliki knez je u Irkutsku. - Otii u u Irkutsk. - Ali e morati proi kroz kraj koji su buntovnici digli na ustanak, i koji su osvojili Tatari kojima je u interesu da se doepaju ovoga pisma. 28 - Proi u. - Napose se mora uvati izdajice Ivana Ogarjova koga e moda sresti na putu. - uvat u ga se. - Hoe li ii preko Omska? - Onuda me vodi put, gospodaru! - Ako bude vidio majku, mogli bi te prepoznati. Ne smije svraati knjoj! Mihail Strogov oklijevae asak. - Neu svraati k njoj - ree. - Zakuni mi se da te nita nee natjerati da prizna ni tko si ni kamo ide! - Kunem se. - Mihaile Strogove - proslijedi car pruajui pismo mladom glasniku - uzmi sad ovo pismo o kojem ovisi spas cijeloga Sibira, a moda i ivot moga brata, velikoga kneza. - Predat u ovo pismo Njegovu Visoanstvu velikom knezu. - Misli, dakle, da e ipak proi? - Proi u ili poginuti. - Meni je potrebno da ostane iv! - Ostat u iv i proi u - odvrati Mihail Strogov. inilo se da je car zadovoljan jednostavnim i mirnim samopouzdanjem koje je Mihail Strogov pokazivao u svojim odgovorima. - Hajde onda, Mihaile Strogove - ree on - poi u ime Boga, u ime Rusije i u ime moga brata i moje! Mihail Strogov pozdravi po vojniki i odmah izie iz careva kabineta, a nakon nekoliko trenutaka i iz Novoga dvorca. - Mislim da si bio sretne ruke, generale - ree car. -1 ja mislim, gospodaru - odvrati general Kisov. - Vae Velianstvo moe biti sigurno da e Mihail Strogov uiniti sve to jedan ovjek moe uiniti. - To je zaista ovjek i pol - ree car. 29

IV. OD MOSKVE DO NINJEG NOVGORODA Udaljenost koju je Mihail Strogov imao prijei izmeu Moskve i Irkutska iznosila je pet tisua dvjesto vrsta (5.523 kilometra). Dok jo nije bilo brzojavne linije izmeu Uralskog gorja i istone granice Sibira, poruke su prenosili glasnici od kojih je najbrima trebalo po osamnaest dana da stignu iz Moskve u Irkutsk. Ali to su bile iznimke, a obino je taj put kroz azijsku Rusiju trajao po etiri-pet tjedana, iako su carski izaslanici imali na raspolaganju sva prijevozna sredstva. Kao ovjek koji se nije bojao ni studeni ni snijega, Mihail Strogov bio bi radije putovao po otroj zimi kad se moe cijelim putem voziti saonicama. Tada su donekle smanjene tekoe skopane s razliitim vrstama prijevoza po toj golemoj stepi poravnatoj snijegom. Ne treba se vie prebacivati preko rijeka. Posvuda je prostrt ledeni pokriva po kojem saonice lako i brzo klize. Moda se u to doba treba pribojavati stanovitih prirodnih pojava kao to su neprekidne i guste magle, pretjerana studen, duge i strahovite vijavice iji kovitlaci katkad zaviju i pomore cijele karavane. Dogaa se i to da tisue vukova, gonjeni glau, preplave ravnicu. Ali bolje bi bilo izvrgnuti se i tim opasnostima, jer bi se tatarski osvajai po takvoj cioj zimi radije zavukli u gradove, njihovi pljakai ne bi krstarili stepom, a jedinice se uope ne bi mogle kretati, te bi Mihail Strogov 30 lake proao. Ali on nije mogao birati ni godinje doba ni vrijeme. Ma kakve bile prilike, morao se pomiriti s njima i krenuti. Takav je, dakle, bio poloaj koji je Mihail Strogov jasno vidio pred sobom i koji ga je oekivao. On, ponajprije, nije vie bio u onim prilikama u kakvima je obino bivao carev glasnik. tovie, nitko nije smio ni posumnjati na njegovu putu tko je on. Pokorena zemlja vrvi od uhoda. Kad bi ga prepoznali, uspjeh bi njegova zadatka bio onemoguen. I zato, premda mu je general Kisov dao znatnu svotu novca koja mu je morala dostajati i olakati mu donekle putovanje, nije mu dao pismeni nalog na kojem stoji napomena: "U slubi carevoj", koja je u pravom smislu rijei "Sezame, otvori se!" Dao mu je samopodoronaju. Ta je podoronaja glasila na ime Nikolaja Korpanova, trgovca iz Irkutska. Ona je davala pravo Nikolaju Korpanovu na pratnju od jedne ili vie osoba, a osim toga je izriito vrijedila i za sluaj da ruske vlasti zabrane svim svojim podanicima da napuste Rusiju. Podoronaja nije nita drugo nego dozvola da se unajme potanski konji; ali se Mihail Strogov smio njome sluiti samo ako se ne bude izlagao opasnosti da se posumnja tko je on, to jest dok bude na europskom tlu. To je znailo da se u Sibiru, to jest kad bude prolazio kroz pobunjene krajeve, nee smjeti vladati na potanskim postajama kao gazda, ni traiti da mu dadu konje prije ostalih, ni rekvirirati prijevozna sredstva za svoje potrebe. Mihail Strogov nije smio smetnuti s uma da on nije vie glasnik nego obian trgovac, Nikolaj Korpanov, koji putuje iz Moskve u Irkutsk i da, kao takav, mora trpjeti sve nezgode obinog putnika. Proi nezapaen - bre ili sporije - ali uglavnom proi, takav je morao biti njegov cilj. Prije trideset godina pratnja kakva uglednijeg putnika sastojala se od najmanje dvjesto kozaka na konjima, dvjesto pjeaka, dvadeset pet bakirskih konjanika, tristo deva, etiristo konja, dvadeset pet kola, dva nosiva amca i dva topa. Sve je to bilo potrebno za putovanje po Sibiru. A on, Mihail Strogov, nee imati ni topova, ni konjanika, ni pjeaka, ni teglee marve. Vozit e se u kolima ili e jahati na konju kad bude mogao; a i pjeait e kad bude trebalo. Prvih tisuu etiristo vrsta (1493 kilometra), koliko ima izmeu Moskve i granice Rusije, nisu mu smjele zadati nikakvih potekoa. eljeznica, potanske koije, parobrodi, konji na razliitim postajama, sve je to stajalo na raspolaganju svima, pa i carevu glasniku. 31 I tako ujutro 16. srpnja, bez iega od svoje odore na sebi, s putnom torbom na leima, u obinom ruskom odijelu, u koulji stegnutoj u struku tradicionalnim seljakim pojasom, u irokim hlaama i izmama pritegnutim ispod koljena, Mihail Strogov uputio se na kolodvor da se ukrca u prvi vlak. Nije nosio nikakva oruja, bar se nije vidjelo da ga nosi; ali je pod pojasom imao sakriven revolver, a u depu jedan od onih irokih handara koji su neto srednje izmeu noa i jatagana, i kojim sibirski lovac umije vjeto rasporiti medvjeda a da mu ne oteti skupocjeno krzno. Na moskovskom je kolodvoru bila sva sila putnika. eljezniki kolodvori u Rusiji veoma su omiljena sastajalita, koliko onih koji putuju, toliko i onih koji gledaju kako drugi putuju. Tu je kao neka burza novosti. Vlak u koji je Mihail Strogov sjeo trebao ga je odvesti do Ninjeg Novgoroda. Dotle je, u ono vrijeme, vodila eljeznika pruga koja se, povezujui Moskvu sa Sankt Peterburgom, trebala produiti do granice Rusije. To je bila udaljenost od oko etiristo vrsta (426 kilometara), koju je vlak prelazio za desetak sati. Kad jednom stigne u Ninji Novgorod, Mihail Strogov nastavit e put, prema prilikama, bilo cestom bilo parobrodom niz Volgu, kako bi se to prije dohvatio Urala.

Mihail Strogov se zavalio u kut, kao kakav estiti graanin koji nije suvie zabrinut za svoje poslove i koji nastoji utuci vrijeme spavanjem. Ipak, kako nije bio sam u odjeljku, samo je drijemao i sluao sve to se oko njega zbiva. Zaista je ve bio procurio glas o pobuni kirgiskih horda i o tatarskoj najezdi. Putnici koje mu je sluaj dao za suputnike razgovarali su o tome, ali prilino oprezno. Ti putnici, kao i veina onih koji su se vozili tim vlakom, bili su trgovci koji su ili na uveni sajam u Ninji Novgorod. To je bio veoma arolik svijet, bilo je tu idova, Turaka, Kozaka, Rusa, Gruzijaca, Kal-mika, ali su gotovo svi govorili ruski. Govorilo se, dakle, o dobrim i loim stranama ozbiljnih dogaaja to su se zbivali s onu stranu Urala, a inilo se da se ti trgovci pribojavaju da ruske vlasti ne budu prisiljene uvesti stanovita ogranienja, navlastito u pograninim pokrajinama - ogranienja koja bi trgovini svakako nanijela tetu. Valja rei da su ti sebinjaci gledali na rat, to jest na guenje pobune i borbu protiv najezde, samo sa stajalita svojih ugroenih probitaka. 32 Prisutnost jednog obinog vojnika u odori - a znamo koliko odora znai u Rusiji - bila bi svakako dovoljna da zavee jezik svim tim trgovcima. Ali u odjeljku u kojem je bio Mihail Strogov nita nije upuivalo na prisutnost vojnika, a carev glasnik elio je ostati nepoznat i nije bio ovjek koji bi se lako odao. On je, dakle, sve samo sluao. - Kau da raste cijena aju koji prevoze karavane - ree jedan Perzi-janac, koji se mogao lako prepoznati po astrahanskoj ubari i mrkom izlizanom kaputu sa irokim naborima. - Ah, ne treba se bojati da e pasti cijena aju - napomene neki stari namrgoeni idov. - Onaj aj koji je ve na tritu u Ninjem Novgo-rodu lako e biti otpremljen na zapad, ali sa ilimima iz Buhare nee, na alost, biti tako! - to! Vi oekujete poiljku iz Buhare? - upita ga Perzijanac. - Ne, nego iz Samarkanda, a to je jo gore! Kako moe raunati na robu iz kraja u kojem su se kanovi pobunili od Kive do kineske granice! - Pa, dobro - ree Perzijanac - ako ne stignu ilimi, nee valjda ni njima stii ovdanja roba! - A dobit, Boe izraelski! - uzvikne mali idov. - Zar vama ona nita ne znai? - Imate pravo - ree jedan drugi putnik - po svoj prilici nee na tritu biti robe iz Sredinje Azije, i sa ilimima iz Samarkanda bit e isto kao i s vunom, lojem i rupcima s Istoka. - E, pazite to radite, dragi moji! - dobaci jedan Rus drei se podrugljivo. - Strano ete zamazati rupce ako ih pomijeate s lojem! -1 to je vama smijeno! - kiselo e trgovac, kome nisu bile po udi ovakve ale. - Pa to! Kad bi ovjek upao sebi kosu i posuo se pepelom, bi li to to izmijenilo tok stvari? - odvrati putnik. - Ne bi, ba kao ni promet robe! - Vidi se da niste trgovac! - pripomene mali idov. - Bogami nisam, dini potome Abrahamov! Ja ne prodajem ni hmelj, ni perje, ni med, ni vosak, ni konopljino sjeme, ni usoljeno meso, ni kavijar, ni drva, ni vunu, ni vrpce, ni kudjelju, ni lan, ni safijan, ni krzna.... - A kupujete li ih? - zapita Perzijanac prekidajui putnikovo nabrajanje. 33 - to manje mogu, i to samo za osobnu upotrebu - odgovori Rus namigujui. - Ovo je neka aljivina! - ree idov Perzijancu. - Ili uhoda! - primetne ovaj posljednji potiho. - Bolje da se uvamo i da pazimo to govorimo! Policija nije ba njena u dananje doba, a ovjek nikad ne zna s kim putuje! U drugom kutu odjeljka nije se toliko razgovaralo o trgovakim artiklima koliko o tatarskoj najezdi i njenim neugodnim posljedicama. - U Sibiru e rekvirirati konje - ree jedan putnik -pa e veze izmeu razliitih pokrajina Sredinje Azije biti veoma slabe. - Je li istina da su se Kirgizi Srednje horde udruili s Tatarima? -upita ga njegov susjed. - Kau tako - potiho odgovori putnik - ali tko se moe pohvaliti da neto zna u ovoj zemlji? - Ja sam uo da se na granici okupljaju jedinice. Donski Kozaci ve su se skupili na Volgi i uskoro e krenuti na pobunjene Kirgize. - Ako su se Kirgizi spustili niz Irti, nee biti siguran ni put za Ir-kutsk! - napomene susjed. Uostalom, juer sam htio poslati brzojav u Krasnojarsk, ali nisam mogao. Sve se bojim da tatarske kolone ne odsijeku Istoni Sibir! - Sve u svemu, bauka - nastavi prvi subesjednik - ovi trgovci imaju pravo to su zabrinuti za trgovinu i za svoje poslove. Kad rekviriraju konje, rekvirirat e i brodove, kola, sva prijevozna sredstva, pa na kraju nee nitko u cijeloj carevini moi ni maknuti.

- Ja se bojim da sajam u Ninjem Novgorodu nee zavriti tako sjajno kao to je poeo! - ree drugi subesjednik vrtei glavom. - Ali najvanija je sigurnost i nepovredivost ruskoga teritorija! Poslovi su samo poslovi! Ako se u ovom odjeljku nije mnogo mijenjao predmet razgovora, nije se vie mijenjao ni u drugim vagonima; ipak, promatra je svagdje mogao zapaziti da se razgovori vode neobino oprezno. Kad bi se ljudi i usudili raspravljati o injenicama, nikad nisu ili toliko daleko da predviaju namjere ruskih vlasti ni da ih ocjenjuju. To je veoma dobro uoio jedan putnik u jednom od prvih vagona. Taj putnik - oito stranac - pozorno je sve gledao i svaki as postavljao pitanja na koja su mu suputnici veoma neodreeno odgovarali. Malo--malo pa bi se nagnuo kroz prozor koji je drao otvoren, na veliko nezadovoljstvo suputnika. Nita na vidiku s desne strane nije izmicalo nje34 govu pogledu. Pitao je kako se zovu i najbeznaajnija mjesta, raspitivao se za njihov poloaj, kakva je tu trgovina, industrija, koliko imaju stanovnika, kolika je smrtnost kod oba spola i tako dalje, i sve to zapisivao u biljenicu koja je ve bila prepuna biljeaka. Bio je to novinar Alcide Jolivet, a postavljao je tolika nevana pitanja zato to se nadao da e meu tolikim odgovorima naii na neki podatak koji e zanimati njegovu "sestrinu". Ali su ljudi, naravno, mislili da je on uhoda, pa su se uvali da ne izgovore ma i jednu rije koja bi se odnosila na najnovije dogaaje. I zato je, uvidjevi da ne moe nita doznati o tatarskoj najezdi, zapisao u svoju biljenicu: "Putnici neobino suzdrljivi. Veoma nerado govore opolitici." Dok je Alcide Jolivet pomno biljeio svoje putne dojmove, njegov kolega, koji je putovao istim vlakom i s istim ciljem, bio je zabavljen istim takvim promatranjem u drugom odjeljku. Oni se nisu bili toga dana sreli na moskovskom kolodvoru i nisu znali da su obojica krenuli na ratite. Samo, Harry Blount je malo govorio, a mnogo sluao tako da nije uope pobudio u suputnika onakvo nepovjerenje kao Alcide Jolivet. Zato ga nisu ni smatrali uhodom i razgovarali su pred njim bez ustruavanja, ak i vie nego to im je doputao njihov uroeni oprez. Dopisnik je Daily Telegrapha, dakle, lako mogao primijetiti koliko su ti dogaaji zaokupili te trgovce to putuju u Ninji Novgorod, i u kojoj je mjeri ugroena trgovina sa Sredinjom Azijom. Stoga nije oklijevao zapisati u svoju biljenicu ovo veoma tono zapaanje: "Putnici neobino uznemireni. Govore samo o ratu, i to toliko slobodno da je pravo udo ako se moe tako govoriti izmeu Volge i Visle." Nije bilo sumnje da e itaoci Daily Telegrapha biti isto tako dobro obavijeteni kao i "sestrina" Alcidea Joliveta. Osim toga, kako je Harry Blount sjedio u vlaku s lijeve strane, vidio je samo jedan dio kraja koji je bio prilino brdovit, a nije se potrudio pogledati na desnu stranu gdje su se prostirale dugake ravnice, te je zapisao ove rijei odajui pravo britansko samopouzdanje: "Gorski kraj izmeu Moskve i Vladimira." 35 Meutim, vidjelo se da su ruske vlasti poduzele, s obzirom na ozbiljne opasnosti, neke otre mjere, ak i usred carevine. Pobuna se nije bila proirila preko sibirske granice, ali se u ovim pokrajinama oko Volge, koje su bile tako blizu zemlje Kirgiza, valjalo bojati njezina loa utjecaja. Policija zaista jo nije uspjela ui u trag Ivanu Ogarjovu. Je li se taj izdajica, koji je pozvao u pomo tuince radi svoje osobne osvete, pridruio Feofar-kanu, ili je pak nastojao dii bunu u ninjinovgorodskoj guberniji u kojoj je, u to doba godine, bilo mnotvo svakojakih ljudi? Nije li on medu tim Perzijancima, Armencima i Kalmicima, koji su se stjecali na veliki sajam, imao svojih pouzdanika iji je zadatak da organiziraju nekakav pokret u zemlji? Sve su ove pretpostavke bile mogue, pogotovo u takvoj zemlji kao to je Rusija. I zaista, ta golema carevina, koja se prostire na povrini od dvanaest milijuna kvadratnih kilometara, ne moe biti onako jedinstvena kao drave Zapadne Europe. Meu razliitim narodima koji je sainjavaju mora biti znatnih razlika. Ruski teritorij u Europi, Aziji i Americi protee se od petnaestog meridijana na istoku do sto trideset treeg meridijana na zapadu, to jest na prostranstvu od blizu dvjesto stupnjeva, i od trideset osme paralele na jugu do osamdeset i prve paralele na sjeveru, to jest na prostoru od etrdeset i tri stupnja. Tu ivi vie od sedamdeset milijuna ljudi koji govore trideset razliitih jezika. Slavenska rasa nesumnjivo prevladava, ali ona obuhvaa, pored Rusa, i Poljake, Litvance i Kurlanane. Dodajmo im jo Fince, Estonce, Laponce, Ceremise, uvae, Permjake, Nijemce, Grke, Tatare, kavkaska plemena, mongolske, kalmike, samojedske, kamadalske i aleutske horde, pa e biti jasno da je teko ostvariti jedinstvo ovako goleme drave, i da se to moe postii samo vremenom i mudrom vladavinom. Kako bilo da bilo, Ivan Ogarjov uspio je do tada izmaknuti svim potjerama i po svoj se prilici pridruio

tatarskoj vojsci. Ali su se na svakoj postaji na kojoj se vlak zaustavljao pojavljivali policajci koji su pomno pregledavali sve putnike, jer su, po nalogu upravitelja policije, tragali za Ivanom Ogarjovom. Vlasti su zapravo smatrale da taj izdajica nije jo mogao napustiti europsku Rusiju. Kad bi koji putnik bio sumnjiv, odveli bi ga u policijsku stanicu, a dotle bi vlak otiao ne brinui se ni najmanje za zaostalog putnika. Ruska policija ne trpi pogovora i s njom je potpuno uzaludno raspravljati. Njeni slubenici imaju vojne inove i postupaju vojniki. Kako, uostalom, da se ne posluaju bez rijei naredbe vladara koji se ima pravo 36 posluiti ovom formulom na poetku svojih ukaza: "Mi, po milosti Bojoj, imperator i samodrac svih Rusija, Moskve, Kijeva, Vladimira i Nov-goroda, car Kazanja, Astrahana, car Poljske, car Sibira, car Taurijskog Hersonesa, gospodar Pskova, veliki knez Smolenska, Litve, Volinja, Podolja i Finske, knez Estonije, Letonske Kurlandije i Semigalije, Bjalis-toka, Karelije, Jugre, Perma, Vjatke, Bolgarije i vie drugih zemalja, gospodar i veliki knez oblasti Ninjeg Novgoroda, ernigova, Rjazanja, Polocka, Rostova, Jaroslava, Bjelozerska, Udorije, Obdorije, Kondinije, Vitebska, Mstislava, vladar sjevernih predjela, gospodar Iverije, Karta-linije, Gruzije, Kabardinije, Armenije, nasljedni vladar i sizeren erkes-kih, planinskih i drugih knezova, prestolonasljednik Norveke, vojvoda od Schleswig-Holsteina, Stormarna, Dittmarsena i Oldenburga." Uistinu je moan vladar na ijem je grbu dvoglavi orao koji dri ezlo i globus, okruen grbovima Novgoroda, Vladimira, Kijeva, Kazanja, Astrahana i Sibira i obavijen lentom reda svetog Andreja, a iznad svega kraljevska kruna! to se tie Mihaila Strogova, njegove su isprave bile u redu pa se nije morao bojati policijskih mjera. Na postaji u Vladimiru vlak je stajao nekoliko minuta, to se dopisniku Daily Telegrapha inilo dovoljnim da stekne potpunu sliku, i u tjelesnom i u duhovnom pogledu, o toj drevnoj ruskoj prijestolnici. Na toj su postaji uli u vlak novi putnici. Izmeu ostalih se na vratima odjeljka u kojem je sjedio Mihail Strogov pojavila i jedna mlada djevojka. Suelice carevu glasniku bilo je jedno slobodno mjesto. Djevojka je sjela na to mjesto poto je bila spustila do svojih nogu skromnu putnu torbu od crvene koe, koja je, ini se, bila sva njena prtljaga. Zatim se, oborenih oiju, ne usuujui se ni pogledati sluajne suputnike, namjestila da putuje jo nekoliko sati. Mihail Strogov nije se mogao suzdrati da dobro ne promotri svoju novu susjedu. Kako je sjedila na suprotnom smjeru od smjera kretanja vlaka, ak joj ponudi da sjedne na njegovo mjesto, ali ona odbi zahvaljujui mu se lakim naklonom glave. Toj je djevojci moglo biti esnaest-sedamnaest godina. Bila je zaista draesna, pravi slavenski, poneto ozbiljan tip koji je jamio da e, kad joj se za nekoliko godina crte konano uoblie, biti prije lijepa nego zgodna. Ispod neke vrste povezae prosipala se bujna zlaanoplava kosa. Oi su joj bile smee, a pogled pun neke beskrajne blagosti, nos ravan, s 37 prilino pokretnim nosnicama, obrazi poneto upali i blijedi. Usta joj bijahu njeno ocrtana, ali se inilo da je s njih bio odavno ieznuo smijeak. Mlada je putnica bila visoka i vitka, koliko se moglo suditi o njenu stasu ispod iroke i veoma jednostavne bunde. Premda je bila jo "dje-voje" u pravom smislu te rijei, irina njena visokog ela i izraziti oblik donjeg dijela lica odavali su veliku moralnu snagu - to nije izmaklo pogledu Mihaila Strogova. Bilo je oito da je ta djevojka ve patila u prolosti, a budunost joj se jamano nije ukazivala u ruiastim bojama, ali je isto tako bilo sigurno da se umjela boriti i da je spremna boriti se sa ivotnim tegobama. Mora da je imala snanu, nepokolebljivu volju i da je umjela ostati mirna ak i u onim prilikama u kojim bi neki mukarac klonuo duhom ili se raestio. Takav je dojam ta djevojka ostavljala na prvi pogled. Bit e da je Mihail Strogov, koji je i sam po naravi bio energian, bio iznenaen obiljejem toga oblija, jer je prilino pozorno motrio svoju susjedu pazei, dodue, daje ne uznemiruje suvie upornim gledanjem. Odjea mlade putnice bila je neobino jednostavna i neobino ista. Lako se moglo vidjeti da nije bogata, ali bi ovjek uzalud traio na njoj nekakav znak neurednosti. Sve to je nosila sa sobom bilo je u konoj torbi, koja je bila zakljuana i koju je drala na koljenima, jer je nije imala kamo staviti. Nosila je dugaku tamnu bundu bez rukava koja je oko vrata bila draesno opivena plavim porubom. Ispod te bunde imala je kratku suknju, takoer tamnu, koja je pokrivala haljinu to joj je padala do glenjeva i bila dolje obrubljena nekim neupadljivim vezom. Na malim nogama nosila je kone kombinirane cipele prilino debelih potplata, ba kao da ih je izabrala za dalek put. Mihailu Strogovu se po nekim pojedinostima uinilo da je njena odjea letonskog kroja, te je pomislio da je njegova susjeda podrijetlom iz baltikih pokrajina. Ali, kamo je ila ta djevojka, sama, u godinama kad su joj podrka oca ili majke i zatita brata bile tako

rei prijeko potrebne? Je li stigla, nakon dugog puta, iz zapadnih pokrajina Rusije? Je li se uputila samo do Ninjeg Novgoroda, ili je pak cilj njena putovanja bio s onu stranu istonih granica carevine? Hoe li je doekati na postaji kakav roak ili prijatelj? A nije li, naprotiv, bilo vjerojatnije da e se, kad sie s vlaka, 38 nai isto tako osamljena u gradu kao to je u ovom odjeljku, gdje nitko -kako je ona zacijelo mislila ne mari za nju? To je bilo sasvim vjerojatno. I zaista, u vladanju te mlade putnice jasno su se oitovale navike koje ovjek stekne kad je osamljen. Nain na koji je ula u vagon i na koji se smjestila, bez mnogo buke, trudei se da nikome ne smeta i ne dosauje, sve je to pokazivalo da je navikla da bude sama i da se uzda samo u sebe. Mihail Strogov ju je pomno promatrao, ali kako je i sam bio suzdr-ljiv, nije traio priliku da zapodjene s njom razgovor, iako je trebalo jo nekoliko sati da vlak stigne u Ninji Novgorod. Samo jednom, kad je djevojin susjed - onaj trgovac to je onako nesmotreno mijeao loj s rupcima zaspao, pa mu se glavurda poela opasno klatiti s ramena na rame, Mihail Strogov ga prilino naglo probudi i opomene neka se dri uspravno i malo dolinije. Trgovac, prilino osoran po naravi, promumlja neto na raun "ljudi koji zabadaju nos tamo gdje ne treba", ali ga Mihail Strogov tako nepri-jazno pogleda da se spava nasloni na drugu stranu i izbavi mladu putnicu svoga neugodnog susjedstva. Djevojka samo naas pogleda mladia, ali se u njenu pogledu odraavae nijema i skromna zahvalnost. Tada se dogodi neto to Mihailu Strogovu otkri pravi karakter te djevojke. Na dvanaest vrsta pred Ninjim Novgorodom, na jednom otrom zavoju, vlak se veoma snano zatrese. Zatim je punu jednu minutu jurio po rubu nasipa. Putnici popadali, dreka, zbrka, opi mete u vagonima, takav je bio prvi uinak. Postojala je bojazan da e se dogoditi neka velika nesrea. I zato, jo prije nego to se vlak zaustavio, izbezumljeni putnici poeli su otvarati vrata mislei samo kako da iziu iz vlaka i sklone se. Mihail Strogov je najprije pomislio na svoju susjedu; ali, dok su putnici iz njihova odjeljka jurili van viui i gurajui se, djevojka je ostala mirno sjediti na svom mjestu, samo je malko problijedjela. ekala je. Mihail Strogov takoer je ekao. Ona nije uinila ni jednu kretnju da sie s vlaka. Ni on se nije maknuo. Obadvoje su ostali hladnokrvni. "Ovo je neka energina djevojka!" pomislio je Mihail Strogov. Ubrzo je, meutim, prola svaka opasnost. Bio je pukao obru na kotau prtljanih kola, zbog ega se vlak najprije onako zatresao, pa 39 onda zaustavio, a malo je trebalo da ne iskoi iz tranica i ne surva se niz nasip u jarugu. Zbog svega toga imali su jedan sat zakanjenja. Napokon, kad su osposobili prugu, vlak je nastavio put i u osam i pol naveer stigao na kolodvor Ninji Novgorod. Prije nego to je itko mogao sii s vlaka, policijski su se slubenici poavili na vratima i poeli pregledavati putnike. Mihail Strogov pokazao je svojupodoronaju koja je glasila na ime Nikolaja Korpanova. Prema tome, nije imao nikakvih potekoa. Ni ostali putnici iz njegova odjeljka, koji su svi putovali u Ninji Novgorod, nisu, na svoju sreu, bili uope sumnjivi. Djevojka pak nije pokazala putovnicu, jer u Rusiji nije vie potrebna putovnica, nego nekakvu propusnicu koja je, ini se, bila neke posebne vrste, s nekim osebujnim peatom. Slubenik ju je pomno proitao. Zatim se pozorno zagledao u djevojku, iji se osobni opis nalazio u propusnici, i upitao je: - Ti si iz Rige? - Jesam - odgovori djevojka. - A putuje u Irkutsk? -Da. - Kojim putem? - Preko Perma. - Dobro - ree slubenik. - Pazi da ovjeri propusnicu na policiji u Ninjem Novgorodu! Djevojka klimne glavom. Sluajui ta rjitanja i odgovore, Mihail Strogov se iznenadio i saalio nad djevojkom. Sto! Ta djevojka putuje sama u daleki Sibir, i to kad joj, pored obinih opasnosti, prijete i sve one druge na koje ovjek moe naii u osvojenom i pobunjenom kraju! Kako li e stii na cilj? to li e biti od nje?... Kad je pregled bio zavren, otvorila su se vrata na vagonima, ali prije nego to je Mihail Strogov dospio zakoraiti prema mladoj Letonki, koja je sila prva, ona se izgubila u svjetini to je bila zakrila peron.

40 V. NAREDBA OD DVA LANA Ninji Novgorod, koji se nalazi na utoku Oke u Volgu, sjedite je istoimene gubernije. Tu je Mihail Strogov morao prekinuti putovanje eljeznicom koja u to doba nije vodila dalje od toga grada. Prema tome, to je iao dalje, to su prijevozna sredstva bivala najprije sporija, a zatim i nepouzdanija. U Ninjem Novgorodu, koji inae nema vie od trideset do trideset i pet tisua stanovnika, bilo je tada vie od tristo tisua ljudi, drugim rijeima, stanovnitvo mu se udeseterostruilo. Taj je porast nastao zbog uvenoga sajma koji se odrava u njegovim zidinama i traje tri tjedna. Prije je grad Makarjev crpao korist od te navale trgovaca, ali je od 1817. godine sajam premjeten u Ninji Novgorod. Taj inae sumorni grad bio je sad neobino iv. Tu su se, pod utjecajem sklopljenih poslova, bratimili trgovci deset razliitih narodnosti, europskih i azijskih. Premda je Mihail Strogov ve prilino kasno iziao s kolodvora, bilo je jo mnogo svijeta u oba dijela grada koje razdvaja Volga. Gornji je grad podignut na strmoj stijeni, a brani ga jedna od onih tvrava koje u Rusiji nazivaju "kremlj". Da se Mihail Strogov morao zadrati u Ninjem Novgorodu, imao bi muke da nade kakav hotel ili koliko-toliko pristojnu gostionicu. Bila je 41 velika navala. Meutim, kako nije mogao odmah nastaviti put, jer se trebao ukrcati na parobrod, morao je potraiti bilo kakvo prenoite. Ali prije toga elio je saznati kad polazi brod, pa se uputio u ured agencije iji brodovi plove izmeu Ninjeg Novgoroda i Perma. Tu je, na svoje veliko nezadovoljstvo, doznao da Kavkaz - kako se zvao parobrod - polazi u Perm tek sutradan u podne. Sedamnaest sati ekanja! To je bilo neugodno za ovjeka koji se veoma urio, ali se morao pomiriti sa sudbinom. Stoje i uinio, jer je bio ovjek koji nikad uzalud ne kuka. Uostalom, u tadanjim prilikama ne bi bio bre stigao ni u Perm ni u Kazanj nikakvim kolima, taljigama, tarantasom, potanskom berlinom ili kabrioletom, pa ni konjem. Bolje je, dakle, bilo priekati parobrod koji je bio bri od svih ostalih prijevoznih sredstava i kojim e nadoknaditi izgubljeno vrijeme. I tako Mihail Strogov poe po gradu traei, bez mnogo urbe, kakvu gostionicu da u njoj prespava. Ali to mu nije zadavalo mnogo brige i, da ga nije tjerala glad, zacijelo bi lutao ulicama Ninjeg Novgoroda do same zore. Stoga je vie traio mjesto gdje e veerati nego gdje e spavati. Meutim, i jedno i drugo je naao u svratitu Grad Carigrad. Tu mu je svratitar dao prilino pristojnu sobu koja je bila oskudno namjetena, ali u kojoj nije nedostajalo ni ikone Bogorodice ni slika svetaca koje bijahu uokvirene nekakvom zlaanom tkaninom. Ubrzo su ga posluili patkom punjenom kiselkastim isjeckanim mesom u gustom umaku, raenim kruhom, kiselim mlijekom, eerom u prahu izmijeanom s cimetom, i bokalom kvasa (nekom vrstom piva koje je veoma omiljeno pie u Rusiji), to je bilo vie nego to mu je bilo potrebno da se najede i napije. Najeo se, dakle, i napio, i to bolje nego njegov susjed za stolom, koji se, kao "starovjerac" iz raskoljnike sekte, bio zavjetovao da posti, te je izbacio krumpir iz tanjura i pazio da ne zaeeri aj. Poto je poveerao, Mihail Strogov se nije popeo u svoju sobu nego se makinalno nastavio etati kroz grad. Ali, premda je dugi sumrak jo trajao, svijet se ve razilazio, ulice su se pomalo praznile i svi su odlazili na poinak. Zato Mihail Strogov nije lijepo legao u postelju, kao to je i trebalo, poto je cijeli dan bio proveo u vlaku? Je li mislio moda na mladu Letonku koja je nekoliko sati bila njegova suputnica? Kako nije imao pametnijeg posla, mislio je na nju. Je li se bojao da nije, onako izgubljena u tom bunom gradu, izvrgnuta vrijeanju? Bojao se, a imao je i pravo 42 to se bojao. Je li se moda nadao da e je sresti i, ako zatreba, zatititi? Nije. Teko da bi je mogao sresti. A da je zatiti... Kojim pravom? "Sama", mislio je, "sama medu ovim nomadima! A jo ove sadanje opasnosti nisu nita prema onima koje ju oekuju! Sibir! Irkutsk! Ono to bih ja htio uiniti za Rusiju i cara, ona e uiniti, ona, za... Za koga? Zato? Ona ima dozvolu da prijee granicu! A ondje je, s onu stranu granice, pobuna! Tatarske bande krstare stepom!..." "Zacijelo je odluila putovati prije nego to je poela najezda", mislio je. "Moda ak i ne zna to se dogaa!... Ali nee biti jer su oni trgovci razgovarali pred njom o nemirima u Sibiru... a ona se nije mnogo udila... Nije ak ni traila da joj objasne - razlog koji je tjera neobino je vaan! Ali, koliko god bila hrabra - a sigurno da je hrabra - izdat e je snaga na putu i, bez obzira na opasnosti i zapreke, nee moi podnijeti napore takva putovanja!... Nikad ona nee stii u Irkutsk!" Meutim, Mihail Strogov neprestano je hodao nasumce, ali kako je izvrsno poznavao grad, nije se morao bojati da e zalutati. Poto je hodao oko sat vremena, sjeo je na jednu klupu pred nekom velikom drvenom kolibom koja se,

pored mnogih drugih, nalazila na veoma prostranom trgu. Sjedio je tako oko pet minuta kad mu se neija teka ruka spusti na rame. - Sto tu radi? - upita ga grubim glasom neki visoki ovjek kojeg nije vidio kad je doao. - Odmaram se - odgovori Mihail Strogov. - Da nisi naumio provesti no na ovoj klupi? - nastavi ovjek. - Pa, provest u je ako me bude volja - odvrati Mihail Strogov glasom koji je bio malo suvie odsjean za obina trgovca za kakva se izdavao. - Doi onda malo blie da te vidim! - ree mu ovjek. Mihail Strogov se sjeti da nadasve treba biti na oprezu, pa instinktivno ustukne. - to e me gledati! - ree. I on se hladnokrvno udalji na desetak koraka od svoga sugovornika. Promatrajui ga pozorno, uini mu se da ima posla s nekakvim Ciganinom kakvih ima na svim sajmovima i s kakvima nije ugodno stupiti u dodir, ni tjelesni ni duevni. Zatim, poto se jo bolje zagledao u mrak koji se sve vie hvatao, opazi nedaleko od kolibe velika kola, uobiajeni 43 dom na kotaima tih Cigana kojih ima sva sila u Rusiji, posvuda gdje se moe zaraditi koja kopjejka. Meutim, Ciganin je poao dva-tri koraka prema njemu i spremao se da ga otvorenije pozove na red kad se otvorie vrata kolibe. Neka ena koja se jedva vidjela u mraku hitro izie i ree na prilino grubom narjeju, u kojem Mihail Strogov prepozna mjeavinu mongolskoga i sibirskog: - Opet neka uhoda! Ostavi ga na miru i hodi veerati! "Papluka"1 je gotova. Mihail Strogov se i nehotice osmjehne nazivu kojim ga poastie, njega koji je najvie zazirao od uhoda. A Ciganin odgovori na istom jeziku, iako mu se naglasak veoma razlikovao od enina, otprilike ovim rijeima: - Ima pravo, Sangaro! Uostalom, sutra putujemo! - Sutra? - ponovi ena upol glasa i pomalo zaueno. - Tako je, Sangaro - potvrdi Ciganin - sutra, i to nas sam Bauka alje... tamo kamo smo i htjeli. Tada se ovjek i ena vratie u kuu i briljivo zatvorie vrata za sobom. "Lijepo!" ree u sebi Mihail Strogov. "Ako je tim Ciganima stalo da ih ne razumijem, neka drugi put preda mnom govore nekim drugim jezikom!" Budui daje bio Sibirac pa je proveo djetinjstvo u stepi, Mihail Strogov je, kao to smo rekli, razumio gotovo sva narjeja koja se govore od Tatarske do Sjevernog ledenog mora. to se tie pravog znaenja rijei koje su razmijenili Ciganin i njegova druica, nije vie ni mislio na to. Zato bi ga to uope zanimalo? Kako je vrijeme ve bilo poodmaklo, nakani se vratiti u svratiste i otpoinuti. Iao je uz Volgu ija se voda gubila u tamnoj masi nebrojenih brodova. Tada po poloaju rijeke prepozna mjesto gdje je netom bio. Ona gomila kola i koliba bili su ba na onom trgu na kojem se svake godine odrava glavni sajam u Ninjem Novgorodu - ime se moglo objasniti zato su se na tom mjestu okupili lakrdijai i Cigani to su doli sa svih strana svijeta. 1 Neka vrsta lisnata kolaa. (Autor.) 44 Sat kasnije Mihail Strogov je spavao poneto nemirnim snom na jednoj od onih ruskih postelja koje se strancima ine veoma tvrde. Sutradan, 17. srpnja, probudio se kad je ve bio uvelike dan. Pet sati koliko je jo morao provesti u Ninjem Novgorodu inili su mu se kao vjenost. to je drugo mogao raditi, da mu proe prijepodne, nego lunjati, kao i sino, gradskim ulicama? Kad bude dorukovao, spremio torbu i ovjerio podoronaj'u na policiji, preostat e mu jo samo da otputuje. Ali kako nije nipoto bio ovjek koji se die poslije sunca, ustane iz postelje, obue se, briljivo spremi pismo s carskim grbom u dep u podstavi odijela, preko kojega pritegne pojas; zatim zatvori torbu i uprti je na lea. Kako se vie nije kanio vratiti u Grad Carigrad, jer je raunao da e dorukovati negdje na obali Volge, blizu pristanita, podmirio je svoj raun i otiao iz svratita. Mihail Strogov se, iz pukog opreza, zaputi najprije u brodsku agenciju i tu se uvjeri da e Kavkaz zaista otploviti u odreeno vrijeme. Tada mu prvi put pade na um da i mlada Letonka mora putovati preko Perma, pa je veoma vjerojatno da e se i ona ukrcati na brod Kavkaz te da e putovati zajedno. Gornji grad, sa svojim kremljem koji nalikuje na moskovski i kojem je opseg dvije vrste, bio je tada veoma opustio. ak ni gubernator nije vie boravio u njemu. Ali, koliko je gornji grad bio mrtav, toliko je donji bio iv! Poto je preao na drugu stranu Volge, preko pontonskog mosta koji su uvali kozaci na konjima, Mihail Strogov se nae na onom istom mjestu gdje je sino bio nabasao na cigansku ergu. Sajam u Ninjem Novgorodu, s kojim se ne moe mjeriti ak ni Leipziki, odrava se malo izvan grada. Na irokoj poljani s onu stranu Volge dizala se guberna-torova privremena palaa, u kojoj je taj visoki dunosnik bio duan boraviti za sve vrijeme sajma, jer je sajam iziskivao neprekidan nadzor zbog

kojekakvog svijeta koji se tu okupljao. Taje poljana bila pokrivena drvenim kuama koje su bile simetrino razmjetene, tako daje izmeu njih bilo prilino irokih prolaza kojima su se ljudi mogli lako kretati. Svaka skupina tih kua, razliitih veliina i oblika, tvorila je posebnu etvrt namijenjenu odreenoj vrsti trgovine. Bilo je tu etvrti za eljezo, za krzno, za vunu, za drva, za tkanine, za suenu ribu i tako dalje. Neke su kue ak bile sagraene od fantastine grade, jedne od paketa aja, druge od komada suhog mesa, to jest od 45 uzoraka robe koju su ti trgovci krmili. udnovate li reklame, pomalo amerike! Kako je sunce ve bilo odskoilo jer je toga jutra bilo izilo prije etiri sata, na tim ulicama, po tim prolazima, bila je ve velika guva. Rusi, Sibirci, Nijemci, Kozaci, Turkmeni, Perzijanci, Gruzijci, Grci, Turci, Indijci, Kinezi, neobina mjeavina Europljana i Azijaca, razgovarali su, prepirali se, tumaili i trgovali. inilo se daje tu na okupu sve to se prodaje i kupuje. Nosai, konji, deve, magarci, brodovi, kola, sve to moe posluiti prijevozu robe bilo se skupilo na ovom sajmitu. Krzno, drago kamenje, svila, indijski kamir, turski ilimi, kavkasko oruje, tkanine iz Smirne i Ispahana, tifliski oklopi, ruski aj, europski bronani kipovi, vicarski satovi, lionska barunska i svilena roba, engleske pamune tkanine, dijelovi kola, voe, povre, uralske rude, malahit, lazurni kamen, zaini, mirisi, ljekovito bilje, drva, katran, uad, rogovi, bundeve, lubenice i tako dalje, svi proizvodi Indije, Kine, Perzije, s Kaspijskog i Crnog mora, iz Amerike i Europe, sve to bijae sakupljeno na ovoj toki zemaljske kugle. Kako su mjetani niih stalea bili veoma ivahni, a stranci nisu u tome mnogo zaostajali za njima, bilo je tu gibanja, uzrujavanja, graje i vreve kakve se ne mogu zamisliti. Bilo je tu trgovaca iz Sredinje Azije kojima je trebalo godinu dana da prijeu sve one dugake ravnice sa svojom robom i koji e tek za godinu dana ponovo ugledati svoje trgovine i tezge. Uostalom, taj je sajam u Ninjem Novgorodu toliko znaajan da vrijednost prodane robe na njemu nije nikad manja od sto milijuna rubalja. Zatim, na trgovima, izmeu etvrti toga grada podignutog na brzu ruku, bilo je mnotvo svakojakih zabavljaa: komedijaa i akrobata koji su zagluivali ljude bukom svojih orkestara i drekom pri izvoenju svojih vjetina; ergara koji su sili s planina i gatali dangubama koji su se neprestance smjenjivali; Cingara ili Cigana - kako Rusi nazivaju potomke starih Kopta - koji su pjevali svoje najprivlanije pjesme i plesali svoje najosebujnije plesove; glumaca sajamskih kazalita koja su prikazivala Shakespeareove drame prilagoene ukusu gledalaca koji su hrpimice dolazili. Zatim, medvjedari su vodili po dugakim ulicama svoje etveronone ekvilibriste, menaerije su odjekivale od promukle rike zvijeri koje su krotitelji draili bodljikavim bievima i uarenim ipkama; naposljetku, usred prostranog glavnog trga, zbor "laara s Volge" koji su sjedili na zemlji kao na palubama svojih laa, okrueni etverostrukim 46 krugom oduevljenih amatera, toboe je veslao pod ravnanjem efa orkestra, pravog kormilara ovoga zamiljenog broda! udna li i zgodna obiaja! Iznad cijele te svjetine mnotvo je ptica izlijetalo iz krletki u kojima su ih ljudi bili donijeli. Prema uvrijeenom obiaju na sajmu u Ninjem Novgorodu, za nekoliko kopjejaka koje su dobre due milostivo davale, tamniari su otvarali vrataca svojim zatoenicima i na stotine je ptica odlijetalo na slobodu cvrkuui radosno. Takva je bila ta poljana i takva je trebala ostati est tjedana koliko obino traje uveni sajam u Ninjem Novgorodu. Zatim, nakon toga bunog razdoblja, ta bi silna vreva prestala kao nekom arolijom, gornji grad bi ponovo poprimio svoj slubeni znaaj, donji grad bi ponovo zapao u svoju obinu umalost, a od cijeloga toga skupa trgovaca iz svih zemalja Europe i sredinje Azije ne bi vie bilo nijednog prodavaa koji bi jo imao to prodati, i nijednog kupca koji bi jo imao to kupiti. Vrijedno je ovdje spomenuti da su, bar ovaj put, na velikom sajmu u Ninjem Novgorodu Francusku i Englesku zastupala dva najbolja proizvoda suvremene civilizacije, gospoda Harry Blount i Alcide Jolivet. Ta su dva novinara zaista dola ovamo u potrazi za dojmovima, na dobro svojih italaca, i nastojali to bolje iskoristiti ono nekoliko sati koje su morali izgubiti, jer su se i oni spremali ukrcati na Kavkaz. Sreli su se na samu sajmitu i nisu se mnogo zaudili, jer ih je isti nagon morao dovesti na isti trag; ali ovaj put nisu razgovarali ve su se samo prilino hladno pozdravili. inilo se, uostalom, da Alcide Jolivet, koji je po naravi bio optimist, smatra da je sve u redu, a kako je, sreom, naao i dobru veeru i prenoite, unio je u svoju biljenicu nekoliko veoma potenih napomena o gradu Ninjem Novgorodu. Harry Blount je, naprotiv, najprije uzalud traio veeru, a onda je morao spavati pod vedrim nebom. On je, dakle, sve promatrao s posve drugog stajalita i spremao se napisati porazan lanak o gradu u kojem gostioniari ne primaju putnike, koji ne trae nita drugo nego da ih ogule "u punom smislu te rijei".

Mihail Strogov, s jednom rukom u depu a u drugoj drei lulu s dugakim kamiem od trenjevine, doimao se kao najravnoduniji i najstrpljiviji ovjek na svijetu. Meutim, po odreenom grenju miia oko obrva dobar bi promatra lako zapazio da je kao na iglama. Ve oko dva sata tumarao je gradskim ulicama i neprestance se vraao na sajmite. Prolazei izmeu skupina ljudi, primijetio je da su svi 47 trgovci iz susjednih azijskih zemalja uistinu uznemireni. Zbog toga su poslovi, oito, trpjeli. Sto su lakrdijai, pelivani i ekvilibristi dizali silnu dreku ispred svojih atri, to je bilo razumljivo, jer ti jadnici nisu imali to izgubiti ni u kakvim trgovakim pothvatima, ali su se veletrgovci skanjivali sklapati pogodbe s trgovcima iz Sredinje Azije koja je bila pogoena tatarskom najezdom. Jo se neto moglo zapaziti. U Rusiji se posvuda moe vidjeti vojna odora. Vojnici se rado mijeaju s narodom, a ba u Ninjem Novgorodu, u doba sajma, policajcima obino pomau brojni kozaci koji, s kopljem na ramenu, odravaju red u toj svjetini od tristo tisua stranaca. Meutim, toga dana nije na sajmu bilo vojnika, ni kozaka, ni bilo kojih drugih. Zacijelo su svi bili u svojim vojarnama, spremni da svaki as krenu. Ali, ako nije bilo vojnika, bilo je asnika. Od sino su pobonici izlazili iz general-gubernatorove palae i letjeli na sve strane. Bilo je nastalo neuobiajeno kretanje koje se moglo protumaiti samo ozbiljnou dogaaja. Sve je vie glasonoa hitalo po pokrajinskim cestama, bilo prema Vladimiru bilo prema Uralu. Neprestance su se izmjenjivale brzojavne poruke s Moskvom i Peterburgom. Stanje u Ninjem Novgorodu, koji nije daleko od sibirske granice, oito je zahtijevalo ozbiljne mjere opreza. Nitko nije mogao zaboraviti da su u 14. stoljeu grad dva puta bili zauzeli preci ovih Tatara, koje je slavohlepni Feofar-kan poveo kroz kirgiske stepe. Dostojanstvenik koji nije imao manje posla nego general-guberna-tor bio je upravitelj policije. Njegovi slubenici i on, kojima je bila dunost odravati red, primati albe i paziti da se izvravaju odredbe, nisu sjedili skrtenih ruku. Neprestano su ih opsjedali i stanovnici grada i stranci, Europljani i Azijci. Mihail Strogov bio je ba na glavnom trgu kad se pronio glas da je glasonoa donio poziv upravitelju policije da doe u general-guberna-torovu palau. Govorilo se da je razlog tome vana poruka koja je stigla iz Moskve. Upravitelj policije uputio se bio, dakle, u gubernatorovu palau i odmah se, kao da su svi neto slutili, proulo da e se, mimo svih predvianja i obiaja, poduzeti neka ozbiljna mjera. Mihail Strogov je sluao sve to se pria, u namjeri da se okoristi time ako mu se ukae prilika. - Zatvorit e sajam! - uzviknuo je jedan. 48 - Pukovnija u Ninjem Novgorodu dobila je naredbu za pokret! -dobacio je neki drugi. - Kau da Tatari ugroavaju Tomsk! - Eno upravitelja policije! - povikae sa svih strana. Iznenada se die silna graja koja se malo-pomalo stia, a zatim nastade tajac. Svi su nasluivali neko vano priopenje vlasti. Upravitelj policije, pred kojim su ili policajci, upravo je bio iziao iz general-gubernatorove palae. Pratio ga je odred kozaka koji su mu krili put estokim udarcima koje je svjetina strpljivo podnosila. Upravitelj policije stigao je nasred glavnog trga i svatko je mogao vidjeti kako dri u ruci neku brzojavku. Zatim glasno proita ovaj proglas: NAREDBA GUBERNATORA NINJEGNOVGORODA 1) Zabranjuje se svim ruskim podanicima da napuste, iz bilo kojih razloga, ovu pokrajinu. 2) Nareuje se svim strancima azijskog porijekla da napuste ovu pokrajinu u roku od dvadeset i etiri sata. 49 VI. BRAT I SESTRA Prilike su potpuno opravdavale te mjere koje bijahu pogubne za osobne probitke. "Zabranjuje se svim ruskim podanicima da napuste ovu pokrajinu." Ako je Ivan Ogarjov jo bio u toj pokrajini, to je znailo sprijeiti ga, ili mu bar znatno oteati, da se pridrui Feofar-kanu i tako oduzeti tatarskom voi opasnog doglavnika. "Nareuje se svim strancima azijskog porijekla da napuste ovu pokrajinu u roku od dvadeset etiri sata" - znailo je ukloniti sve one trgovce koji su doli iz Sredinje Azije, kao i druine razliitih ergara i Cigana koji su manje-vie srodni tatarskom ili mongolskom puanstvu, a koji su se tu bili okupili radi sajma. Koliko glava, toliko uhoda, i prilike su svakako zahtijevale da se oni protjeraju. Ali lako se moe razumjeti da su te dvije naredbe djelovale kao grom na grad Ninji Novgorod, protiv kojeg su bile najvie uperene i koji su najvie pogodile.

I tako ruski podanici, koje su poslovi zvali izvan sibirskih granica, nisu mogli, bar zasad, napustiti tu pokrajinu. Smisao prvoga lana naredbe bio je jasan. Tu nije moglo biti nikakve iznimke. Svi osobni probici morali su ustupiti mjesto opem dobru. 50 to se tie drugog lana naredbe koji je sadravao zapovijed o protjerivanju, ni tu nije moglo biti pogovora. On se odnosio samo na strance azijskog podrijetla koji su, meutim, morali samo spremiti svoju robu i vratiti se odakle su i doli. A to se tie svih onih lakrdijaa, kojih je bilo sva sila i koji su imali prevaliti gotovo tisuu vrsta do najblie granice, njima je tek prijetila grdna nevolja. Stoga se odmah razleglo gunanje i roptanje protiv te neuobiajene mjere, oajna vriska koju su kozaci i policajci svojom prisutnou zaas prekinuli. Gotovo u isti as poe ono to bi se moglo nazvati seobom s te goleme poljane. Savie platna razapeta ispred atri; rastavie sajamska kazalita na komade; prestadoe ples i pjesma; utihnue predstave; poga-sie vatre; ekvilibristi skinue svoje ice; stare sipljive konje koji su vukli te domove na kotaima izvedoe iz staja i upregnue. Policajci i vojnici, s bievima ili ibama u rukama, pourivahu one koji su zaostali, nimalo se ne libei ruiti atore jo prije nego to bi jadni ergari izili iz njih. Vidjelo se da e trg u Ninjem Novgorodu, pod utjecajem tih mjera, potpuno opustjeti prije veeri i da e vrevu velikoga sajma zamijeniti mrtva tiina. A treba rei jo i ovo - jer je to neminovno oteavalo te mjere - da svi ti nomadi, koje je proglas o izgonu neposredno pogodio, nisu smjeli krenuti u sibirske stepe, nego su morali pohitati na jug do Kaspijskog mora, bilo u Perziju, bilo u Tursku, bilo u ravnice Turkestana. Strae na Uralu i u planinama, koje su u neku ruku produetak te rijeke na ruskoj granici, ne bi ih pustile da prou. Morali su, dakle, prevaliti oko tisuu vrsta prije nego to stupe na slobodno tlo. Dok je upravitelj policije itao naredbu, Mihailu Strogovu se iznenada i nehotice nametnula jedna usporedba. "udne li podudarnosti", pomisli, "izmeu ove naredbe kojom se protjeruju stranci azijskog porijekla i rijei koje je sino izgovorilo ono dvoje Cigana. 'Sam nas Bauka alje tamo kamo smo htjeli!' rekao je onaj starac. A Bauka je car! Drukije ga i ne zovu u narodu! Kako su ti ergari mogli predvidjeti kakve e se mjere poduzeti protiv njih, kako su to mogli unaprijed znati, i kamo to ele otii? Eto sumnjivih ljudi, kojima e, meutim, kako mi se ini, gubernatorova naredba vie koristiti nego tetiti!" Ali je ovu pomisao, koja je zacijelo bila sasvim tona, odmah nadomjestila jedna druga koja je morala odagnati sve druge misli iz glave 51 Mihaila Strogova. On smetne s uma Cigane, njihove sumnjive razgovore i udnovatu podudarnost s objavljenom naredbom... Odjednom se sjeti mlade Letonke. - Sirota mala! - ote mu se uzvik. - Sad vie nee moi prijei granicu! I zaista, djevojka je bila iz Rige, bila je Letonka i, prema tome, Ruskinja, pa nije vie mogla napustiti ruski teritorij! Ona propusnica koju su joj izdali prije ovih novih mjera nije vie, oito, vrijedila. Svi putovi koji vode u Sibir bili su joj nemilosrdno zatvoreni i, ma stoje vuklo u Irkutsk, nije se vie smjela tamo uputiti. Ta misao ivo zaokupi Mihaila Strogova. On je pomiljao, najprije neodreeno, da e moi pomoi toj hrabroj djevojci a da to ne bude nautrb njegovu vanu zadatku, i ta mu je pomisao godila. Poznajui opasnosti kojima e on sam morati pogledati u oi, on onako odrjeit i krepak ovjek, u kraju u kojem su mu putovi ipak poznati, morao je uvidjeti da e te opasnosti biti kudikamo strasnije za jednu djevojku. Budui da putuje u Irkutsk, ona e morati ii istim putem kao i on i proi kroz horde osvajaa, kao to e i on pokuati. Osim toga, ako ona ima, to je vrlo vjerojatno, samo onoliko sredstava za put koliko je potrebno za obine prilike, kako e putovati u uvjetima koji e, zbog svega to se dogodilo, biti ne samo opasni nego e iziskivati i mnogo novca? "Pa, dobro", pomisli, "kad ona putuje preko Perma, gotovo je nemogue da je ne sretnem. Moi u, dakle, paziti na nju a da to ona i ne primijeti, a kako se po svemu ini da se uri u Irkutsk koliko i ja, neu zbog nje izgubiti nita na vremenu." Ali jedna se misao nadovezuje na drugu. Mihail Strogov je do sada mislio samo kako da uini neko dobro djelo, neku uslugu. Tada mu se u glavi zarodi nova misao, pa mu se sve skupa ukaza u novu obliku. "Zapravo bi ona mogla biti potrebnija meni nego ja njoj", pomisli. "Njena mi prisutnost moe koristiti i posluiti da otklonim svaku sumnju od sebe. Mnogo je lake pomisliti da je carev glasnik ovjek koji sam hita stepom. Ako me pak ova djevojka bude pratila, svi e me prije smatrati za Nikolaja Korpanova iz mojepodoronaje. Treba me, dakle, ona pratiti! Treba je, dakle, svakako pronai! Nee biti da je od sino mogla nabaviti neka kola i otputovati iz Ninjeg Novgoroda. Potraimo je i neka mi Bog bude na pomoi!" Mihail Strogov ode s velikog trga u Ninjem Novgorodu, gdje je mete, izazvan izvravanjem

propisanih mjera, dosegao u tom trenutku vrhunac. Prigovori protjeranih stranaca, vika policajaca i kozaka koji su ih 52 zlostavljali, sve je to inilo neopisiv mete. Tu nije mogla biti djevojka koju on trai. Bilo je devet sati. Parobrod je polazio tek u podne. Mihail Strogov je, dakle, imao oko dva sata vremena da pronae onu s kojom je elio putovati. Ponovo je preao Volgu i obiao etvrti na drugoj obali gdje je bilo mnogo manje svijeta. Pretraio je, moe se rei, ulicu po ulicu, i gornji i donji grad. Ulazio je u crkve, prirodno utoite svih onih koji plau i koji pate. Nigdje nije sreo mladu Letonku. "Pa ipak", ponavljao je u sebi, "nije jo mogla otputovati iz Ninjeg Novgoroda. Traimo je i dalje!" Tako je lutao dva sata. Neprekidno je hodao, nije osjeao umor, pokoravao se nekom neodoljivom nagonu koji mu vie nije doputao da razmilja. Ali sve je bilo uzalud. Tada mu pade na um da djevojka moda i ne zna za naredbu - meutim, to je bilo nevjerojatno, jer su takav glas koji je odjeknuo kao grom iz vedra neba morali svi uti. Nju su, oito, zanimale i najbeznaajnije vijesti iz Sibira, pa kako onda ne bi znala kakve su mjere poduzele vlasti, mjere koje nju neposredno pogaaju? Uostalom, ako i ne zna za njih, onda e doi za koji sat na pristanite, a tu e joj neki bezduni policajac grubo preprijeiti put! On je mora poto-poto prije toga nai da ne bi doivjela taj neuspjeh. Ali njegovo je traganje bilo uzaludno i on je ubrzo izgubio svaku nadu da e je nai. Bilo je ve jedanaest sati. Premda bi to u svakoj drugoj prilici bilo nepotrebno, Mihail Strogov naumi pokazati svoju podoronaju policijskoj upravi. Naredba se, oito, nije odnosila na njega, jer je taj sluaj bio predvien, ali se htio uvjeriti da ga nita nee sprijeiti da otputuje iz grada. Morao se, dakle, opet vratiti na drugu obalu Volge, u etvrt u kojoj je bila policijska uprava. Tu je bila velika tiska, jer su stranci, iako im je bilo naloeno da napuste pokrajinu, morali ispuniti stanovite formalnosti prije odlaska. Da nije bilo te mjere opreza, mogao bi se neki Rus, koji je vie ili manje upleten u tatarski pokret, preruiti i prijei granicu - to su vlasti eljele sprijeiti. Bili su protjerani, ali su jo k tome morali imati doputenje da odu. 53 I tako su lakrdijai, ergari, Cigani, izmijeani s trgovcima iz Perzije, Turske, Indije, Turkestana i Kine, bili zakrili dvorite i policijske urede. Svatko se urio jer je znao da e to mnotvo izgnanih ljudi traiti na sve strane prijevozna sredstva, a oni koji budu zakasnili, izvrgnut e se velikoj opasnosti da ne budu u stanju napustiti grad u predvienom roku, i da budu izloeni grubim postupcima gubernatorovih policajaca. Zahvaljujui svojim snanim laktovima, Mihail Strogov se uspio probiti kroz dvorite. Ali ui u ured i doi do altera - bilo je mnogo tee. Meutim, jedna rije koju je apnuo na uho jednom slubeniku, i nekoliko rubalja koje mu je uzgred dao, bili su dovoljni da mu prokre put. Poto ga je uveo u ekaonicu, policajac ode da ga najavi nekom viem slubeniku. Uskoro e, dakle, Mihail Strogov svriti posao s policijom pa e moi krenuti kuda god eli. ekajui, pogleda oko sebe. I koga ugleda? Tu, na klupi, bila je vie opruena nego to je sjedila jedna djevojka, shrvana nijemim oajem, kojoj se lice jedva vidjelo, samo joj se profil ocrtavao na pozadini zida. Mihail Strogov nije se prevario. Prepoznao je mladu Letonku. Ne znajui za gubernatorovu naredbu, ona je dola u policijsku upravu da ovjeri svoju propusnicu!... I odbili su je! Ona je svakako imala doputenje da putuje u Irkutsk, ali je naredba bila izriita i ponitavala je sva ranija doputenja, tako da joj je put u Sibir bio zatvoren. Neobino sretan to ju je napokon pronaao, Mihail Strogov prie djevojci. Ona ga gledae asak, a kad prepozna svoga suputnika, lice joj se u hipu ozari. Nesvjesno ustade i, kao brodolomac koji se hvata za olupinu, htjede ga zamoliti za pomo... U tom asu policajac dodirne rame Mihailu Strogovu. - eka vas upravitelj policije - ree mu. - Dobro - odvrati Mihail Strogov. I ne rekavi ni rijei onoj koju je od sino onoliko traio, ne umirivi je nijednom gestom koja bi ih oboje mogla odati, on poe za policajcem kroz zbijene skupine ljudi. Gledajui kako odlazi jedini ovjek koji bi joj mogao pomoi, mlada se Letonka ponovo skljoka na klupu. 54 Nisu prole ni tri minute kad se Mihail Strogov ponovo pojavi u ekaonici u pratnji policajca. U ruci je drao svojupodoronaju koja mu je otvarala put u Sibir. Tada pristupi mladoj Letonki, prui joj ruku i ree: -Sestro...

Ona shvati! Ustade kao da joj neko iznenadno nadahnue nije dalo da se koleba! - Sestro - ponovi Mihail Strogov - moemo nastaviti put u Irkutsk. Ide li? - Evo me, brate - odgovori djevojka prihvaajui ruku Mihaila Stro-gova. I oni izioe iz policijske zgrade. 55 VII. NIZ VOLGU Neto prije dvanaest sati parobrodsko je zvono privuklo na pristanite mnotvo svijeta, jer su tu bili i oni koji su odlazili i oni koji su samo eljeli otii. Kotlovi Kavkaza bili su pod punom parom. Iz dimnjaka je izlazio samo rijedak dim, a iz cijevi za isputanje pare i ispod poklopca ventila izbijala je bijela para. Razumije se samo po sebi da je policija nadzirala odlazak Kavkaza i da je bila neumoljiva prema putnicima koji nisu imali prava otputovati. Brojni su kozaci hodali gore-dolje po keju, spremni da priskoe u pomo policajcima, ali njihova pomo nije bila potrebna jer se sve obavljalo bez ikakva otpora. U odreeni sat odjeknulo je po posljednji put zvono, odrijeili su priveze, snani parobrodski kotai udarili su po vodi svojim lankovitim lopatama i Kavkaz je brzo zaplovio izmeu dva grada to tvore Ninji Novgorod. Mihail Strogov i mlada Letonka bili su se ukrcali na Kavkaz. Ukrcali su se bez ikakvih potekoa. Znamo da je podoronaja glasila na ime Nikolaja Korpanova i da je davala pravo tom trgovcu da putuje u Sibir s pratnjom. I tako su, dakle, brat i sestra putovali pod zatitom carske policije. 56 Obadvoje su sjedili otraga i gledali kako se gubi u daljini grad u koji je gubernatorova naredba bila unijela toliko nemira. Mihail Strogov nije nita govorio djevojci niti ju je to pitao. ekao je da ona sama progovori ako bude htjela. Ona je pak eljela da to prije ode iz tog grada u kojem bi bila ostala zatoena da se nije zauzeo za nju ovaj Bogom poslani zatitnik. Nije nita govorila, ali mu je njen pogled zahvaljivao u njeno ime. Volga, Ra drevnih naroda, smatra se najznaajnijom rijekom u Europi i duga je najmanje etiri tisue vrsta (4.300 kilometara). Njena je voda prilino nezdrava u gornjem toku, ali je kod Ninjeg Novgoroda popravlja njena brza pritoka Oka to pritjee iz sredinjih pokrajina Rusije. Prilino je dobra ona usporedba svih ruskih kanala i rijeka s gorostasnim drvetom ije se grane ire po svim dijelovima carevine. Volga je deblo toga drveta, a korijenje mu je sedamdeset ua to se granaju na obalama Kaspijskog mora. Plovna je od Reva, grada u Tverskoj guber-niji, dakle najveim svojim dijelom. Brodovi parobrodarskog drutva koji plove izmeu Perma i Ninjeg Novgoroda prelaze prilino brzo onih tristo pedeset vrsta (373 kilometra) koji dijele Ninji Novgorod od Kazanja. Dodue, parobrodi tu plove niz Volgu koja svojom strujom dodaje oko dvije milje njihovoj vlastitoj brzini. Ali, kad stignu do ua Kame, neto nie od Kazanja, moraju napustiti Volgu i ploviti uz Kamu sve do Perma. Kad se, dakle, sve to uzme u obzir, Kavkaz, uza svu jainu stroja, nije mogao ploviti bre od esnaest vrsta na sat. Urauna li se tu jo jedan sat zadravanja u Kazanju, putovanje od Ninjeg Novgoroda do Perma moralo je, dakle, trajati otprilike oko ezdeset do ezdeset i dva sata. Parobrod je inae bio veoma lijepo ureen, a putnici su bili podijeljeni u tri razreda, prema svom drutvenom poloaju ili imovnom stanju. Mihail Strogov se bio pobrinuo da unajmi dvije kabine prvoga razreda tako da se njegova mlada suputnica mogla povui u svoju kabinu kad god je eljela biti sama. Kavkaz bijae krcat putnicima svih kategorija. Stanovit broj azijskih trgovaca smatrao je da je najbolje da odmah otputuju iz Ninjeg Novgoroda. U prvom razredu mogli su se vidjeti Armenci u dugakim kaputima i kapama nalik na mitru, idovi koji su se mogli prepoznati po unjastim kapama, bogati Kinezi u svojim tradicionalnim odijelima, veoma irokim, plavim, ljubiastim ili crnim haljinama otvorenim sprijeda 57 i straga, a preko toga jo jednim haljinama sa irokim rukavima, koje po kroju podsjeaju na papinske haljine, Turci koji su jo nosili turbane, Indijci sa etvrtastim kapama i obinim konopcima umjesto pojasa, od kojih neki, koje nazivaju ikarpure, dre svu trgovinu Sredinje Azije u svojim rukama, i naposljetku Tatari u izmama ukraenim arenim trakama i s vezovima na prsima. Svi su ti trgovci morali strpati na dno broda ili na palubu svoju brojnu prtljagu iji e ih prijevoz skupo stajati, jer su, prema propisu, imali pravo samo na deset kilograma prtljage po osobi. Na pramcu Kavkaza bilo je vie putnika, ne samo stranaca nego i Rusa kojima naredba nije branila da se vrate u ostale gradove pokrajine. Bilo je tu muzika, sa ubarama ili kapama na glavi, u sitno kariranim kouljama ispod irokih kouha, i

seljaka s Volge u plavim hlaama uvuenim u izme, u ruiastim pamunim kouljama pritegnutim uzetima, s plosnatim epkama ili pustenim kapama na glavi. Nekoliko ena u pamunim haljinama sa cvjetiima nosilo je pregae ivih boja i rupce s crvenim arama. To su bili mahom putnici treega razreda koje, na svu sreu, nije zabrinjavao dugi put kui to bijae pred njima. Ovaj je dio palube bio, sve u svemu, silno zakren. I zato se putnici s krme nisu ni usuivali zalaziti meu te arolike skupine ljudi kojima je mjesto bilo ispred kotaa. Kavkaz je, meutim, plovio Volgom svom brzinom svojih lopatica. Susretao je brojne brodove koje su tegljai vukli uz rijeku, a koji su prevozili svakojaku robu u Ninji Novgorod. Zatim su prolazile splavi s drvima, dugake kao one beskrajne povorke sargasa u Atlantiku, i pretovarene teglenice koje su bile u vodi sve do razme. Sad je sve to bilo nepotrebno jer je sajam u samu poetku bio iznenada rasputen. Valovi to ih je stvarao brod zapljuskivali su obale Volge, iznad kojih su letjela jata divljih pataka zagluno paui. Malo dalje, na suhim ravnicama omeenim johama, vrbama i jasikama, bilo je ratrkano nekoliko zagasitocrvenih krava, stada ovaca smeeg runa i mnotvo manjih krda crnih i bijelih svinja i prasadi. Nekoliko njiva, zasijanih bijednom heljdom i rai, protezalo se sve do napol obraenih breuljaka na obzoru, koji nisu, sve u svemu, bili bogzna kakav prizor. U tom jednolinom krajoliku crtaeva olovka koja bi traila kakvo slikovito mjesto ne bi nala nita vrijedno da narie. Dva sata nakon polaska Kavkaza mlada se Letonka okrene Mihailu Strogovu i ree: - Ti putuje u Irkutsk, brate? 58 - Putujem, sestro - odgovori mladi. - Oboje idemo istim putem. Prema tome, kud god ja proem, proi e i ti. - Sutra u ti, brate, kazati zato sam napustila obale Baltika i krenula na drugu stranu Urala. - Nita te ja ne pitam, sestro. - Sve u ti kazati - ree djevojka, kojoj se usne razvukoe u turoban osmijeh. - Sestra ne smije nita kriti od brata. Ali, danas ne bih mogla!... Umor i oaj su me skrili! - Hoe li se odmoriti u svojoj kabini? - upita je Mihail Strogov. -Hou... hou... A sutra... -Hajde, onda... Skanjivao se da dovri tu reenicu, kao da ju je htio zavriti imenom svoje suputnice koje jo nije znao. - Nadja - ree ona pruajui mu ruku. - Hajde, Nadja, i nemoj se ustruavati zatraiti to god ti treba od svoga brata Nikolaja Korpanova. I on odvede djevojku u kabinu koju je bio unajmio za nju iznad salona na pramcu. Mihail Strogov vrati se na palubu i, eljan novosti koje bi mogle promijeniti smjer njegova puta, umijea se meu putnike i sluae, ali ne sudjelovae u razgovorima. Uostalom, da su ga sluajno to upitali i daje morao odgovoriti, predstavio bi se kao trgovac Nikolaj Korpanov koji se vraa Kavkazom do granice, jer nije elio da tko nasluti kako ima posebnu dozvolu da putuje u Sibir. Stranci na brodu nisu, oito, znali ni o emu drugom razgovarati nego o tekuima dogaajima, o naredbi i njenim posljedicama. Ti jadnici, koji tek to su se bili odmorili od napornog putovanja kroz Sredinju Aziju a ve su se morali vraati, nisu glasno izraavali svoju srdbu i oaj samo zato to se nisu usuivali. Obuzdavao ih je strah izmijean s potovanjem. Moda su se na Kavkaz potajno ukrcali policijski agenti koji su zadueni da motre na putnike, pa je bilo pametnije drati jezik za zubima, jer je ipak bolje biti istjeran nego zatoen u nekoj tvravi. Stoga su ljudi u tim skupinama utjeli ili razgovarali toliko oprezno da ovjek nije mogao iz njihova razgovora izvui nikakav vrijedan podatak. Ali, premda Mihail Strogov nije tu mogao nita doznati, premda su se usta vie puta zatvorila im bi se on pribliio - jer ga nisu poznavali -uskoro mu je do uiju dopro glas nekog bunog ovjeka koji nije mnogo mario hoe li ga tko uti ili nee. 59 Taj je ovjek veselo govorio ruski, ali sa stranim naglaskom, a njegov subesjednik, koji je bio suzdrljiviji od njega, odgovarao mu je na istom jeziku koji ni njemu nije bio materinski. - Gle, gle - govorio je onaj prvi - i vi ste na ovom brodu, dragi kolega, vi koga sam vidio na carskoj proslavi u Moskvi i naas ugledao u Ninjem Novgorodu? - Ja glavom - odgovori hladno onaj drugi. - E, bogami, da vam pravo kaem, nisam se nadao da ete me ovako, u stopu, slijediti. - Ja vas ne slijedim, gospodine, nego idem pred vama! - Preda mnom! Preda mnom! Recimo da idemo jedan uz drugoga istim korakom, kao dva vojnika na paradi, i hajde da se dogovorimo, bar zasad, ako hoete, da ne prestiemo jedan drugoga! - Ali ja u vas prestii! - To emo jo vidjeti kad budemo na bojitu; a dotle, k vragu, budimo suputnici! Poslije emo imati dosta vremena i prilike da budemo suparnici! -Neprijatelji. - Pa dobro, neprijatelji! Vi, dragi kolega, pokazujete u biranju rijei tonost koja mi neobino godi. S

vama bar ovjek zna na emu je! - Pa kakvo je to zlo? - Nikakvo. Stoga u vas zamoliti za doputenje da poblie odredimo nae uzajamne odnose. -Izvolite! - Vi idete u Perm... kao i ja? - Kao i vi. - I vjerojatno ete se iz Perma zaputiti u Jekaterinburg, jer onuda vodi najbolji i najpouzdaniji put preko Uralskog gorja? - Vjerojatno. - A kad prijeemo granicu, nai emo se u Sibiru, to jest usred najezde. -Tako je! - E, tada, ali tek tada, doi e vrijeme da kaemo: "Svaki za se, a Bog..." -Bog sa mnom! - Bog samo s vama! Vrlo dobro! Ali, budui da je pred nama jo oko osam neutralnih dana, i budui da putem po svoj prilici nee pljutati 60 vijesti sa svih strana, budimo prijatelji sve do trenutka dok ponovo ne postanemo suparnici. - Neprijatelji. -Tako je, imate pravo, neprijatelji! Ali dotle emo se slagati bez glo-enja! Uostalom, obeavam vam da u zadrati za sebe sve to budem vidio. - A ja sve to budem uo. -Onda vrijedi? - Vrijedi. -Dajte mi ruku! -Evo je! I ruka prvog subesjednika, to jest pet iroko razmaknutih prstiju, snano prodrma dva prsta koje mu je onaj drugi ravnoduno pruio. - Uzgred budi reeno - ree onaj prvi - danas sam uspio brzoj aviti svojoj sestrini tekst naredbe ve u deset sati i sedamnaest minuta. - A ja sam ga poslao Daily Telegraphu ve u deset sati i trinaest minuta. - Bravo, gospodine Blounte! - Odvie ste ljubazni, gospodine Jolivet. - Dok vam ne vratim milo za drago! -To e biti teko! - Ipak u pokuati! Nakon tih rijei francuski dopisnik srdano pozdravi engleskog dopisnika, koji se samo nakloni odajui pravu britansku ukoenost. Gubernatorova naredba nije se odnosila na ova dva lovca na novosti, jer oni nisu bili ni Rusi ni stranci azijskog podrijetla. Zato su i krenuli na put, a poli su zajedno iz Ninjeg Novgoroda zato to ih je isti nagon tjerao naprijed. I bilo je prirodno to su se posluili istim prijevoznim sredstvom i to su krenuli istim putem do sibirskih stepa. Kao suputnici, kao prijatelj ili neprijatelji, morali su putovati jo osam dana zajedno prije nego to "pone lov". A tada, tko kako zna! Alcide Jolivet uinio je prve korake, no Harry Blount mu je, koliko god hladno, iziao u susret. Bilo kako mu drago, toga dana za veerom Francuz, vazda otvoren i ak malo brbljav, i Englez, vazda zatvoren i vazda krut, sjedili su za istim stolom i kucali se aama pijui pravi kliko, kojega je boca stajala po est rubalja i koji je bio poteno spravljen od svjeeg soka breze iz okolice. 61 Sluajui kako razgovaraju Alcide Jolivet i Harry Blount, Mihail Strogov ree u sebi: "Ovo su neki znatieljnici i brbljavci koje u vjerojatno jo sresti na putu. ini mi se da je pametnije da ih se klonim." Mlada Letonka nije dola na veeru. Spavala je u svojoj kabini, a Mihail Strogov je nije htio buditi. Pala je veer, a ona se jo nije pojavila na palubi Kavkaza. Dugi suton proeo je zrak svjeinom koju su putnici jedva doekali nakon silne danje ege. Veina njih nije ni pomiljala da se vrati u salone ili kabine ak ni u poodmakle sate. Oprueni na klupama, uivali su udiui ono malo povjetarca koji je stvarao parobrod. U to doba godine i na toj irini nebo jedva da se zamrai izmeu veeri i jutra, pa je kormilar bez po muke upravljao brodom usred brojnih laica to su plovile niz Volgu i uz Volgu. Meutim, kako je bio mlaak, izmeu jedanaest i dva sata nakon ponoi malne se bilo sasvim smrailo. Gotovo su svi putnici ve spavali i tiinu je remetila samo lupa lopatica koje su u pravilnim razmacima udarale po vodi. Nekakav nemir nije dao Mihailu Strogovu da spava. Hodao je amo--tamo, ali neprestano po krmi. Jedanput je, meutim, proao pored strojarnice. Tada se obreo u dijelu koji je bio odreen za drugi i trei razred. Tu se nije spavalo samo na klupama nego i na balama i zaveljajima, pa ak i na podu. Jedino su

mornari na strai stajali na prednjem katelu. Dva svjetla, jedno zeleno a drugo crveno, koja su bacali fenjeri s lijeve i s desne strane, osvjetljavala su iskosa slabanim zrakama bokove parobroda. ovjek je morao dobro paziti da ne nagazi spavae koji su leali iz-valjeni ovdje-ondje, kako se kome prohtjelo. To su mahom bili seljaci koji bijahu navikli spavati na tvrdome i kojima su i daske na palubi bile dovoljno dobre, ali bi zacijelo veoma neprijazno doekali nespretnja-kovia koji bi ih probudio izmom. Zato je Mihail Strogov pazio da nikoga ne dotakne. Idui tako put pramca, nije imao nita drugo na umu nego da odagna san malo duljom etnjom. I ve je bio doao na pramac i penjao se uza stepenice na prednji katel kad zau govor u blizini. On zastade. Uini mu se da glasovi dopiru od skupine putnika zaogrnutih rupcima i pokrivaima, koje nije mogao razaznati u mraku. Ali se od vremena do vremena, kad bi iz parobrodskog dimnjaka prosukljali, usred kolutova dima, crvenkasti pla62 menovi, inilo da u toj skupini frcaju iskre, kao da se na tisue ljokica iznenada pali na zraci svjetla. Mihail Strogov htjede poi dalje kad najednom jasnije zau neke rijei izgovorene na onom udnom jeziku kojem se bio zaudio sino, na sajmitu. I nehotice stade prislukivati. Kako je bio u sjeni katela, nitko ga nije mogao vidjeti, ali ni on nije mogao vidjeti putnike koji su razgovarali. Morao se, dakle, ograniiti na prislukivanje. Prve rijei koje je uo nisu bile nimalo vane - bar ne za njega - ali su mu omoguile da tono prepozna glasove onog mukarca i one ene koje je uo u Ninjem Novgorodu. Zato udvostrui panju. I zaista, nije bilo nemogue da su se oni Cigani, kojih je razgovor djelomino uo a koji su bili protjerani sa svom svojom braom, bili ukrcali na Kavkaz. I dobro je uinio to je prislukivao, jer je prilino jasno uo ovo pitanje i ovaj odgovor na tatarskom narjeju: - Kau da je jedan glasnik krenuo iz Moskve u Irkutsk! - Kau tako, Sangaro, ali taj glasnik, ili e kasno stii, ili nee uope stii! Mihail Strogov i nehotice protrne na te rijei koje su se ticale ba njega. Pokua razabrati jesu li mukarac i ena koji razgovaraju zaista oni na koje je mislio, ali je bilo suvie mrano pa nije nita vidio. Nakon nekoliko asaka vrati se neopazice na krmu, zari glavu u ruke i sjede na stranu. Rekao bi ovjek da spava. Ali nije spavao niti je pomiljao na san. Razmiljao je, sa zebnjom u srcu, ovako: "Pa tko to zna za moj odlazak, i kome je stalo da to zna?" 63 VIII. UZ KAMU Sutradan, 18. srpnja, u est sati i etrdeset minuta izjutra, Kavkaz je uplovio u kazanjsko pristanite koje je sedam vrsta (7 i pol kilometara) daleko od grada. Kazanj se nalazi na utoku Kazanjke u Volgu. To je vano sjedite gu-bernije, pravoslavne arhiepiskopije i sveuilita. aroliko puanstvo ove gubernije sastoji se od eremisa, Mordvina, uvaa, Valsaka, Vigulia i Tatara, od kojih su ovi posljednji najvie sauvali azijska obiljeja. Iako je grad prilino daleko od pristanita, na keju se tiskalo mnotvo svijeta. Ljudi su doli uti novosti. Ovdanji je gubernator izdao istu onakvu naredbu kao i njegov kolega u Ninjem Novgorodu. Tu su se mogli vidjeti Tatari u kaftanima kratkih rukava i u iljastim kapama iji su iroki porubi podsjeali na kape pajaca. Drugi, umotani u dugake i iroke ogrtae, s okruglim kapicama na glavi, nalikovali su na poljske idove. ene, sa ljokicama na prsima i s dijademima u obliku polumjeseca na glavi, stajale su u vie skupina i razgovarale. Policajci i nekoliko kozaka s kopljima u rukama odravali su red u svjetini i krili put i onima koji su se iskrcavali s Kavkaza i onima koji su se ukrcavali na nj, ali tek poto bi temeljito pregledali i jedne i druge. Putnici su, s jedne strane, bili Azijci koje je pogodio proglas o izgonu, a s druge strane, nekoliko seljakih obitelji koje su putovale u Kazanj. 64 Mihail Strogov gledao je prilino ravnoduno tu vrevu kakva se moe vidjeti na svakom pristanitu kad pristane brod. Trebalo je da se Kavkaz zadri u Kazanju sat vremena, koliko mu je bilo potrebno da se opskrbi gorivom. Mihailu Strogovu nije bilo ni nakraj pameti da side s broda. Nije htio ostaviti samu mladu Letonku koja se jo nije bila pojavila na palubi. Oba su novinara bila ustala u zoru, kako i prilii vrijednim lovcima. Sili su, svaki za se, na obalu i pomijeali se sa svjetinom. Mihail Strogov opazi, na jednoj strani, Harrvja Blounta kako s biljenicom u ruci crta neke tipove ili biljei neka svoja zapaanja, a na drugoj strani Alcidea Joliveta kako samo

razgovara, uzdajui se u svoje pamenje koje ga nikad nije izdalo. Du cijele istone granice Rusije pronosili su se glasovi da su ustanak i najezda uzeli maha. Veza izmeu Sibira i carevine bila je ve neobino slaba. To je sve Mihail Strogov uo od novih putnika a da nije ni siao s Kavkaza. Te su ga vijesti ozbiljno uznemirile i jo vie raspalile u njemu neodoljivu elju da se to prije nade s onu stranu Uralskog gorja, kako bi mogao sam procijeniti znaenje tih dogaaja i pripremiti se za svakojaka iznenaenja. Moda bi se ak bio potanje raspitao kod nekog mjetanina, ali mu odjednom neto privue panju. Meu putnicima koji su se iskrcavali s Kavkaza Mihail Strogov prepozna skupinu Cigana koji su jo dan prije bili na sajmitu u Ninjem Novgorodu. Tu su, na palubi, bili onaj stari Ciganin i ena koja je njega nazvala uhodom. S njima se, zacijelo pod njihovim vodstvom, iskrcavalo dvadesetak plesaica i pjevaica, od petnaest do dvadeset godina, koje bijahu zaogrnute bijednim gunjevima to su im pokrivali suknje posute ljokicama. Te suknje, obasjane prvim sunanim zrakama, podsjetie Mihaila Strogova na onaj neobini noanji dojam. Ti su ciganski metalni ukrasi svjetlucali u mraku kad god bi iz brodskog dimnjaka suknuo plamen. "Oito je", pomisli, "daje ta ciganska druina ostala cijeli dan ispod palube i da se tek noas sabila pod prednji katel. Pa zar je tim Ciganima bilo stalo da ih to manje vide? To im inae nije u krvi!" Mihail Strogov nije vie sumnjao da rijei koje su se ticale izravno njega nisu doprle do te crne skupine to se svjetlucala na brodskom svjetlu, i da ih nisu izgovorili stari Ciganin i ena koju je Ciganin zvao mongolskim imenom Sangara. 65 Mihail Strogov i nehotice poe prema brodskim stepenicama u trenutku kad se ciganska druina spremala iskrcati. Tu je bio stari Ciganin koji se drao smjerno, nimalo u skladu s prirodnom drskou njegovih sunarodnjaka. Reklo bi se da se prije trudi da izbjegne tuim pogledima nego da ih privue na se. Svoj bijedni eir koji je peklo sunce svih podneblja bio je natukao na izborano lice. Pogrbljena su mu lea bila izboena ispod nekog starog kaputa u koji se, usprkos vruini, bio sav umotao. Bilo je teko procijeniti njegov stas i lik ispod te kukavne odjee. Pokraj njega je ponosito stajala Ciganka Sangara, ena od svojih trideset godina, crnomanjasta, visoka, dobro graena, krasnih oiju i zla-ane kose. Neke od onih mladih plesaica bile su izvanredno lij epe, iako su imale izrazite crte svoje rase. Ciganke su openito privlane, i mnogi od onih ruskih vlastelina koji javno priznaju da se natjeu u hirovitosti s Englezima nisu se libili uzeti za enu koju od takvih Ciganki. Jedna je od njih pjevuckala neku pjesmu u neobinu ritmu, a prvi stihovi te pjesme mogli bi se ovako prevesti: Koralj mi sja na tamnoj puti, A u puni mi zlatna igla! Potrait u sreu U zemlji... Vragolasta je djevojka zacijelo i dalje pjevala, ali je Mihail Strogov nije vie sluao. Uinilo mu se da ga Ciganka Sangara neobino uporno promatra. Reklo bi se da ta Ciganka eli zauvijek urezati u pamenje njegov lik. Zatim, nakon nekoliko asaka, kad su starac i njegova druina ve bili sili s Kavkaza, Sangara se iskrca posljednja. "Ovo je ba neka drska Ciganka", ree u sebi Mihail Strogov. "Je li u meni prepoznala ovjeka koga je u Ninjem Novgorodu nazvala uhodom? Te proklete Ciganke imaju oi kao make! Vide dobro i u mraku, i ova bi mogla znati..." Mihail Strogov ve htjede poi za Sangarom i njenom druinom, ali se obuzda. "Ne", pomisli, "ne smijem uiniti nita nepromiljeno! Kad bih dao uhapsiti ovoga starog gatara i njegovu druinu, moda bih se odao. Sad 66 su se, uostalom, iskrcali, a prije nego to prijeu granicu, ja u ve biti daleko iza Urala. Oni mogu, dodue, krenuti preko Kazanja u Iim, ali se ondje nemaju ime povesti, a jedan tarantas u koji su upregnuti dobri sibirski konji uvijek e odmaknuti ergarskim kolima! Dakle, dragi Kor-panove, budi bez brige!" Uostalom, u tom su se trenutku stari Ciganin i Sangara izgubili u svjetini. Kazanj s pravom nazivaju "vrata Azije" i taj se grad smatra sreditem trgovakog prometa izmeu Sibira i Buhare zato to iz njega polaze dvije ceste koje vode preko Uralskog gorja. Ali je Mihail Strogov veoma pametno uinio to je izabrao cestu koja ide preko Perma, Jekaterinburga i Tjumenja. To je glavna cesta, s brojnim potanskim postajama koje se odravaju o dravnom troku, a vodi preko Iima sve do Irkutska. Ima, dodue, jo jedna cesta - ona na koju je Mihail Strogov maloprije mislio - koja ne zavija preko

Perma, a isto tako povezuje Kazanj s Iimom, preko Jelabuga, Menzelinska, Birska i Zlatousta, gdje naputa Europu, te preko eljabinska, adrinska i Kurgana. Moda je ona ak i neto kraa od one prve, ali se ta prednost znatno smanjuje zato to nema potanskih postaja, to se cesta slabo odrava i to ima malo sela. Mihail Strogov je imao pravo stoje izabrao onaj prvi put, jer, ako Cigani krenu tom dugom cestom iz Kazanja u Iim, to je bilo vjerojatno, on e po svoj prilici stii prije njih. Nakon sat vremena zazvonilo je zvono na pramcu Kavkaza pozivajui nove i stare putnike na brod. Bilo je sedam sati izjutra. Parobrod se bio opskrbio gorivom. Kotlovi su podrhtavali od pritiska pare. Brod je bio spreman za plovidbu. Putnici koji su putovali iz Kazanja u Perm bili su ve zauzeli svoja mjesta na brodu. U tom trenutku Mihail Strogov opazi da se od one dvojice novinara vratio samo Harry Blount. Hoe li Alcide Jolivet zakasniti? Ali, ba kad su odvezivali ueta, pojavi se, trei, Alcide Jolivet. Parobrod se ve bio odmaknuo od obale, ak je i mosti bio skinut, ali Al-cidea Joliveta nije zbunila takva sitnica. On skoi lako, kao akrobat, na palubu Kavkaza, tako rei u naruje svom kolegi. - Ja sam ve mislio da e Kavkaz otploviti bez vas - ree ovaj potonji pola u ali, pola u zbilji. 67 - Pih! - odvrati Alcide Jolivet. - Stigao bih ja vas, pa makar morao unajmiti brod na troak svoje sestrine ili juriti potanskom koijom po cijeni od dvadeset kopjejaka po konju za jednu vrstu. Sto ete! Daleko je brzojavni ured od pristanita! - Pa zar ste bili u brzojavnom uredu? - pripita ga Harry Blount i odmah stisne usne. -Jesam! - odvrati Alcide Jolivet smijeei se najljubaznije stoje mogao. -1 brzojav jo radi do Kolivanja? - To ne znam, ali vas uvjeravam da, na primjer, radi izmeu Kazanja i Pariza! -I poslali ste brzojavku... svojoj sestrini?... - S osobitim zadovoljstvom. - Onda ste saznali?... - Sluajte, bauka, kao to kau Rusi, ja sam dobriina i neu vam nita zatajiti - ree Alcide Jolivet. Tatari, s Feofar-kanom na elu, proli su kroz Semipalatinsk i sad se sputaju niz Irti. Iskoristite to kako znate! to? Tako vana vijest a Harry Blount ne zna za nju, a njegov suparnik, koji ju je zacijelo uo od nekog mjetanina u Kazanju, ve ju je javio u Pariz! Pretekao je engleske novine! I zato Harry Blount prekrii ruke na leima i ode bez rijei na krmu da sjedne. Oko deset sati mlada je Letonka izila iz svoje kabine i popela se na palubu. Mihail Strogov joj prie i prui joj ruku. - Pogledaj, sestro - ree joj poto je odvede na pramac Kavkaza. I zaista je krajolik bio vrijedan panje. Kavkaz je u tom asu stigao do utoka Kame u Volgu. Tu je naputao veliku rijeku, poto se bio sputao niz nju vie od etiristo vrsta, da bi zaplovio uz drugu vanu rijeku kojom e ploviti etiristo ezdeset vrsta (490 kilometara). Na tom su se mjestu mijeale vode tih dviju rijeka, poneto razliitih boja, i Kama je na lijevoj obali Volge inila toj rijeci istu onakvu uslugu kakvu joj je Oka inila na desnoj obali kod Ninjeg Novgoroda ulijevajui u nju svoju bistru vodu. Ue je Kame bilo iroko, a njene umovite obale arobne. Nekoliko bijelih jedara oivljavalo je njenu lijepu vodu obasjanu suncem. Breuljci obrasli jasikama, johama i ponegdje velikim hrastovima, zatvarali su ob68 zorje skladnom linijom koja se na jarkom podnevnom svjetlu mjestimice stapala s nebom. Ali inilo se da ove prirodne ljepote ne mogu ni na trenutak odagnati brige mlade Letonke. Njoj je pred oima bilo samo jedno, kako da stigne do cilja, a Kama je za nju bila samo laki put do njega. Oi su joj se neobino krijesile dok je gledala na istok, kao daje htjela proniknuti pogledom ono neprobojno obzorje. Nadja je ostavila ruku u ruci svoga suputnika i uskoro se okrenula njemu i upitala ga: - Koliko smo daleko od Moskve? - Devetsto vrsta! - odgovori Mihail Strogov. - Devetsto od sedam tisua! - promrmlja djevojka. Zvono objavi da je vrijeme ruku. Nadja pode za Mihailom Strogo-vom u blagovaonicu. Nije htjela ni okusiti predjela to se slue zasebno, kao to su kavijar, tanko izrezane haringe i rakija od rai zainjena ani-som, koji slue za otvaranje teka, kao to je obiaj u svim sjevernim zemljama, i u Rusiji, i u vedskoj, i u Norvekoj. Nadja je malo jela, moda i zato to sirotica nije imala dovoljno novca. Zato je Mihail Strogov smatrao da se mora zadovoljiti rukom koji je dostajao njegovoj suputnici, to jest s malo kulebjake, nekom vrstom patete od umanjaca, rie i kosanog mesa, crvenog kupusa i

kavijara, i ajem kao jedinim piem. Ovaj ruak nije, dakle, bio ni dug ni skup, i nije bilo prolo ni dvadeset minuta otkako su sjeli za stol, a ve su se penjali zajedno na palubu Kavkaza. Tada sjedoe na krmi, a Nadja poe, bez ikakva uvoda, tihim glasom daje ne bi uo nitko osim njega: - Ja sam, brate, ki prognanika. Zovem se Nadja Fedor. Majka mije umrla u Rigi, nema ni mjesec dana, pa sad idem u Irkutsk k ocu ivjeti s njim u progonstvu. - I ja idem u Irkutsk - ree Mihail Strogov - i smatrat u Bojom milou ako budem mogao predati Nadju Fedor ivu i zdravu u ruke njezinu ocu. - Hvala ti, brate! - kaza Nadja. Mihail Strogov dometne daje dobio posebnu podoronaju za Sibir i da im ruske vlasti nee initi nikakve smetnje na putu. Nadja nije nita vie ni traila. Ona je u bogomdanom susretu s ovim priprostim i dobrim mladiem vidjela samo jedno: mogunost da stigne do oca. 69 -1 ja sam imala propusnicu kojom sam mogla putovati do Irkutska -ree ona - ali je ona naredbom gubernatora u Ninjem Novgorodu izgubila vrijednost; i da nije bilo tebe, brate, ja ne bih mogla otii iz grada u kojem si me naao i u kojem bih, sasvim sigurno, i svisnula. - I ti si se, Nadja, usudila sama, potpuno sama, uputiti u sibirske stepe! - To mi je dunost, brate! - Pa zar nisi znala da je taj kraj pobunjen i napadnut, i da se kroz njega gotovo vie i ne moe proi? - Kad sam odlazila iz Rige, o tatarskoj se najezdi nije jo nita znalo - odgovori mlada Letonka. - Tek sam u Moskvi ula za nju! - Pa ipak si nastavila put? - To mi je bila dunost. U tim se rijeima ogledao sav karakter te djevojke. Nadja se nije nikad skanjivala uiniti ono to joj je bila dunost. Zatim je pripovijedala o svom ocu, Vasiliju Fedoru, koji je bio ugledan lijenik u Rigi. Uspjeno je vrio svoj poziv i sretno ivio sa svojima. Ali, kad se ustanovilo da pripada nekom tajnom drutvu u inozemstvu, dobio je nalog da pode u Irkutsk, i andari koji su mu donijeli taj nalog sproveli su ga odmah preko granice. Vasilij Fedor imao je samo toliko vremena da poljubi svoju teko bolesnu enu i kerku, koja e moda ostati bez potpore, i otiao je oplakujui ta dva stvorenja koja je volio. Ve je dvije godine boravio u glavnom gradu Istonog Sibira gdje je i dalje obavljao lijeniku praksu, ali gotovo bez ikakve plae. Pa ipak, moda bi bio i sretan, koliko jedan prognanik moe biti sretan, daje uza se imao enu i ker. Ali gospoda Fedor bila je suvie iznemogla i nije mogla otputovati iz Rige. Dvadeset mjeseci nakon mueva odlaska umrla je u naruju svoje keri, koju je ostavila samu i tako rei bez igdje iega. Nadja Fedor zatraila je tada i lako dobila od ruskih vlasti doputenje da se preseli k ocu u Irkutsk. Javila mu je da dolazi. Jedva da je imala ime platiti tako dugi put, pa ipak se nije ni aska dvoumila. Radila je to je mogla!... A ostalo kako Bog da! Dotle je Kavkaz plovio uz rijeku. No je bila pala i zrak se ispunio ugodnom svjeinom. Na tisue iskara vrcalo je iz dimnjaka parobroda koji su loili jelovinom, a sa umom vode koju je sjekao pramac mijealo se zavijanje vukova koji su haraili u mraku na desnoj obali Kame. 70 IX. DANJU I NOU U TARANTASU Sutradan, 19. srpnja, Kavkaz je pristao u Permu, posljednjem pristanitu na Kami. Ova gubernija, iji je glavni grad Perm, jedna je od najveih u ruskoj carevini i zadire preko Uralskog gorja ak i u Sibir. Tu se uvelike kopaju mramor, sol, platina, zlato i ugljen. Perm e jednom, zahvaljujui svom poloaju, postati jedan od prvih gradova, ali zasad nije ba privlaan, veoma je prljav, blatan i bijedan. One koji putuju iz Rusije u Sibir ne smeta mnogo taj nedostatak udobnosti, jer dolaze iz unutranjosti zemlje i imaju sve to im treba; ali onima koji stiu iz zemalja Sredinje Azije, nakon duga i naporna putovanja, ne bi ba bilo krivo kad bi prvi europski grad u carevini, na samoj azijskoj granici, bio bolje opskrbljen. U Permu putnici preprodaju svoja vozila koja su manje ili vie oteena od duga putovanja po sibirskim ravnicama. Isto tako oni koji prelaze iz Europe u Aziju kupuju tu ljeti kola, a zimi saonice prije nego to krenu na viemjeseni put kroz stepu. Mihail Strogov bio je ve izradio plan svoga putovanja i sad ga je trebalo samo provesti u djelo. Potanska kola prelaze prilino brzo lanac Uralskog gorja, ali sada nisu redovito prometovala. Ali, i da nije bilo tako, Mihail Strogov, koji je htio putovati brzo i da ni od koga ne zavisi, ne bi bio unajmio potanska 71

kola. Imao je i pravo to je radije elio kupiti kola i voziti se od postaje do postaje potiui dodatnim na votku revnost koijaa koje u toj zemlji zovu jamiki. Na alost, zbog mjera koje su bile poduzete protiv stranaca azijskog podrijetla, velik broj putnika bio je ve otputovao iz Perma pa je preostalo neobino malo prijevoznih sredstava. Mihail Strogov morao se, dakle, zadovoljiti onim to drugi nisu htjeli uzeti. to se tie konja, dok god carev glasnik ne stigne u Sibir, moi e slobodno pokazivati svoju po-doronaju, a upravitelji potanskih postaja davat e mu konje prije nego drugima. Ali poslije, kad vie ne bude u europskoj Rusiji, moi e se uzdati samo u mo rublja. Ali u kakva kola da upregne konje? U taljige ili tarantas? Taljige su obina otvorena kola na etiri kotaa koja su napravljena samo od drva. Kotai, osovine, klinovi, trap i rukunice, sve je to nainjeno od okolnog drvea, a pojedini su dijelovi taljiga spojeni debelim uzetima. Nema niega primitivnijeg ni neudobnijeg, ali isto tako niega to bi se dalo lake popraviti kad se dogodi kakva nezgoda na putu. Jela ima posvuda na ruskoj granici i osovine rastu naprosto u umi. Taljigama se prevozi hitna pota, takozvaniperekladnoj, i njima su sve ceste dobre. Valja priznati da pokatkad popucaju spone koje je dre, pa zadnji dio zaglibi u kaljui, a prednji stigne na dva kotaa do potanske postaje - ali se ve i to smatra uspjehom. Mihail Strogov bio bi prisiljen posluiti se taljigama da nije imao sreu da nae tarantas. Ni za ovo se vozilo ne bi moglo rei da je posljednja rije u izradbi kola. Ni ono nema opruga, kao ni taljige; i u njemu ima napretek drva zato to nema dovoljno eljeza; ali mu etiri kotaa, koja se nalaze na kraju osovina dugakih oko dva i pol metra, osiguravaju stanovitu ravnoteu na neravnim i veoma esto izlokanim cestama. Blatobran titi putnike od blata na cesti, a pod debelim konim krovom, koji se moe spustiti i gotovo hermetiki zatvoriti, lake se ljeti podnose velika ega i iznenadne estoke oluje. Tarantas je, uostalom, isto toliko izdrljiv i isto ga je tako lako popraviti kao i taljige, a s druge strane ne ostavlja tako lako svoj stranji dio u nevolji na glavnim cestama. Uostalom, Mihail Strogov je naao taj tarantas tek nakon dugotrajna traenja, i vjerojatno se u cijelom Permu ne bi vie ni jedan naao. Pa 1 Napojnica. (Autor.) 72 ipak mu je znatno oborio cijenu, reda radi, samo da bi i dalje igrao ulogu Nikolaja Korpanova, priprosta trgovca iz Irkutska. Nadja je pratila svoga suputnika u njegovoj potrazi za vozilom. Premda su im ciljevi bili razliiti, oboje se podjednako urilo da to prije stignu na cilj, pa prema tome i da to prije krenu. Reklo bi se da su bili nadahnuti istom voljom. - Sestro - ree Mihail Strogov - rad bi nai za tebe neka udobnija kola. - Ti to meni kae, brate, meni koja bih ila ak i pjeice, kad bi bilo potrebno, samo da doem do oca. - Ja ne sumnjam u tvoju hrabrost, Nadja, ali ima tjelesnih napora koje ena ne moe podnijeti. - Ja u ih podnijeti, ma kakvi oni bili - odvrati djevojka. - Ako uje i jednu pritubu iz mojih usta, ostavi me na cesti i put nastavi sam! Nakon pola sata, poto je Mihail Strogov pokazao svoju podoro-naju, upregoe tri konja u tarantas. Te ivotinje duge dlake nalikovale su na visoke medvjede to hodaju etveronoke. Bili su mali, ali ustri, prava sibirska pasmina. Evo kako ih je koija, jamik, upregao. Jednog, najveeg, stavio je u dugake rukunice na ijem se prednjem kraju nalazi obluk to ga zovu duga, s resama i praporcima; druga dva konja bila su naprosto privezana uzetima za papue tarantasa. Inae, nije bilo hamova, a obina je uzica sluila umjesto uzde. Ni Mihail Strogov ni mlada Letonka nisu nosili nikakve prtljage. Brzina kojom je on morao putovati, i njezina vie nego skromna sredstva, nisu im doputali da se optereuju zaveljajima. To je bila sretna okolnost jer u tarantas ne bi mogli stati i putnici i prtljaga. On je napravljen samo za dvije osobe, ne raunajui jamika koji se na svom uskom sjedalu dri jedino zahvaljujui nekoj udesnoj ravnotei. Inae, taj sejamik mijenja na svakoj postaji. Ovaj koji ih je trebao voziti prvi bio je Sibirac, kao i njegovi konji, a nije bio nita manje kosmat od njih. Imao je dugaku kosu podrezanu ravno na elu, eir uzdignuta oboda, crven pojas, kabanicu s isprekrianim posuvracima i puceta s carskim inicijalima. Kad jejamik doao sa svojom zapregom, najprije je bacio radoznao pogled na putnike tarantasa. Nemaju prtljage - a kamo bije, do vraga, i strpao? Sirotinja, dakle. On se veoma znaajno nakrevelji. 73 - Gavranovi - ree ne marei hoe li ga uti ili nee - gavranovi, est kopjejaka po vrsti! - Ne, nego orlovi - ree Mihil Strogov, koji je savreno poznavao ko-ijaki govor - orlovi, uje li, devet kopjejaka po vrsti i jo k tome napojnica! Odgovori mu radosno pucketanje biem. "Gavran" je na jeziku ruskih potanskih koijaa, krt ili siromaan putnik koji na postajama plaa seljacima za konje samo dvije do tri kopjejke po vrsti. "Orao"

je pak putnik koji ne zazire od visokih cijena, a uz to daje masne napojnice. I zato gavran ne moe ni pomiljati da leti onako brzo kao carska ptica. Nadja i Mihail Strogov odmah sjedoe u tarantas. Ponijeli su bili neto hrane koja nije zauzimala mnogo mjesta i koju su metnuli u sanduk ispod sjedala, da imaju to jesti, ako im se dogodi kakva nezgoda, do potanskih postaja koje su veoma dobro opskrbljene i pod nadzorom drave. Spustili su krov jer je bila nesnosna vruina, i u podne je tarantas, koji su vukla tri konja, iziao iz Perma usred oblaka praine. Nain na kojije jamik upravljao svojom zapregom svakako bi udario u oi svakom putniku koji nije Rus ni Sibirac, i koji nije navikao na takvo koijaenje. Zapravo je srednjak, koji je bio malo vei od druga dva konja, davao korak i neprestano, koliko god cesta bila strma, iao veoma krupnim, ali potpuno pravilnim kasom. Druga dva konja kao da nisu znala ii drukije nego galopom, i ritali su se veoma aljivo, kako bi im kad palo na pamet. Jamik ih, inae, nije tukao, samo ih je gdjekad poticao bunim praskanjem biem. Ali, kad su bili mirni i posluni, kakve im je epitete dijelio, a da i ne govorimo o imenima svetaca koja im je priivao! Uzica koja mu je sluila umjesto uzde nije uope djelovala na te napol raspomamljene konje, ali rijei "napravo" - desno, "nalevo" -lijevo - izgovorene grlenim glasom postizale su bolji uinak nego uzde i uz die. A kakve im je sve lijepe rijei govorio u nekim prilikama! "Hajdete, golubice moje!" ponavljao je jamik. "Hajdete, lijepe moje lastavice! Letite, golubani moji! Samo ivo, rodo moj slijeva! Po-tegni bauka zdesna!" Ali isto tako, kad bi usporili korak, kakve im je sve uvredljive izraze upuivao, a osjetljive ivotinje kao da su ga razumjele! "Ma hajde, vraji puu! Jao si ga tebi, balonjo! iva u te oderati, kornjao jedna, i bit e proklet na onome svijetu!" 74 Ali, bez obzira na takvo koijaenje koje vie iziskuje dobro grlo nego snane ruke, tarantas je jurio cestom i gutao po dvanaest do etrnaest vrsta na sat. Mihail Strogov bio je vian takvu vozilu i takvu putovanju. Nije mu smetalo ni drndanje ni truckanje. Znao je da ruske zaprega ne zaobilazi kamenje, ni koloteine, ni kaljue, ni srueno drvee, ni jame na cesti. Bio je navikao na to. Njegova se suputnica mogla i povrijediti od tres-kanja tarantasa, ali nije se alila. U prvim trenucima putovanja, kad su krenuli punom brzinom, Nadja je utjela, a poslije, neprestano opsjednuta jednom jedinom milju da stigne, ree: - Izraunala sam, brate, da od Perma do Jekaterinburga ima tristo vrsta. Nisam li se moda prevarila? - Nisi se prevarila, Nadja - odgovori Mihail Strogov - a kad stignemo u Jekaterinburg, bit emo na samu podnoju Uralskog gorja, ali s druge strane. - Koliko emo dugo putovati preko planine? - etrdeset i osam sati, jer emo putovati i danju i nou. Kaem i danju i nou, Nadja - doda - zato to se ja ne smijem ni na trenutak zaustaviti i moram putovati bez predaha sve do Irkutska. - Ja te neu, brate, zadrati ni sat vremena, putovat emo i danju i nou! - E pa, onda, Nadja, samo ako nas tatarska najezda ne omete, bit emo tamo za manje od dvadeset dana! - Ti si ve putovao ovuda? - upita ga Nadja. - Vie puta. - Da je zima, putovali bismo bre i sigurnije, je li? - Jest, bre svakako, ali ti bi trpjela od hladnoe i snijega! - Pa to onda! Zima je Rusu prijateljica. - Jest, Nadja, ali treba biti i te kako otporan da bi se podnijelo takvo prijateljstvo! Vieput sam doivio da je temperatura u sibirskoj stepi pala i na etrdeset stupnjeva ispod nitice! I pored odijela od sobove koe , osjeao sam kako mi se srce ledi, kako mi se koe udovi i smrzavaju noge u tri para vunenih arapa! Vidio sam kako ledena kora pokriva konje upregnute u moje saonice, i kako im se dah ledi na nozdr-vama! Vidio sam kako se rakija u mojoj uturici pretvara u tvrd kamen 1 To se odijelo zove daha; veoma je lagano, a opet potpuno titi ovjeka od studeni. (Autor.) 75 koji moe noem zarezati!... Ali su mi saonice letjele kao vihor! Nije vie bilo nikakvih zapreka na poravnatoj i bijeloj ravnici to se pruala unedogled! Nisam vie morao traiti gdje u prijei rijeku! Nije vie trebalo amcem prelaziti jezera. Posvuda tvrd led, slobodan put i sigurna cesta! Ali po cijenu kakvih muka, Nadja! To bi ti mogli rei samo oni koji se nisu nikad vratili i kojima je vijavica brzo zatrpala leeve! - Ali, ti si se vratio, brate - ree Nadja. - Jesam, ali ja sam Sibirac i, jo dok sam bio dijete, pratio sam oca u lov, pa sam se navikao na te teke kunje. Ali, Nadja, kad si mi rekla da tebe ne bi ni zima zadrala, da bi krenula sama i bila spremna

boriti se sa strahovitim nepogodama sibirskog podneblja, uinilo mi se da te vidim izgubljenu u snijegu, da pada i da se vie nikad nee dii! - Koliko si puta proao kroz stepu zimi? - priupita ga mlada Le-tonka. - Tri puta, Nadja, kad sam iao u Omsk. - A zato si iao u Omsk? - Da vidim majku koja me ekala! - A ja idem u Irkutsk gdje me eka otac! Nosim mu posljednje rijei moje majke! Drugim rijeima, brate, nita me ne bi moglo sprijeiti da poem! - Ti si, Nadja, hrabra djevojka - ree Mihail Strogov - i sam bi te Bog tamo odveo! Toga su dana jamiki, koji su se smjenjivali na svakoj postaji, dobro tjerali konje. Gorski orlovi ne bi se poalili da su im ime osramotili ovi "orlovi" na glavnoj cesti. Putnike su najbolje preporuivali dobro plaeni konji i masne napojnice. Moda se upraviteljima potanskih postaja inilo udno, nakon objavljivanja one naredbe, to jedan mladi i njegova sestra, oito Rusi, mogu slobodno putovati Sibirom, koji je za sve druge bio zatvoren, ali su im isprave bile u redu i imali su pravo proi. I tako su kilometarski stupovi brzo ostajali za tarantasom. Uostalom, nisu Mihail Strogov i Nadja jedini putovali cestom iz Per-ma u Jekaterinburg. Ve na prvim postajama carev je glasnik doznao da su jedna kola pred njima; ali, kako je bilo dovoljno konja, nije se zbog toga mnogo brinuo. Toga su se dana zaustavili nekoliko puta, samo da togod pojedu. Na potanskim postajama moe se i prenoiti i nahraniti. Uostalom, kad nema postaje u blizini, u ruskim seljakim kuama isto e vas tako rado primiti. U tim selima, koja su gotovo sva nalik jedno na drugo, sa svojim 76 kapelicama bijelih zidova i zelenih krovova, putnik moe zakucati na svaija vrata i ona e mu se otvoriti. Doi e nasmijani muik i pomoi gostu. Ponudit e ga kruhom i solju, pristavit e samovar i gost e se osjeati kao da je kod kue. Ukuani e ak otii od kue, samo da mu naprave mjesta. Kada doe neki stranac, svi ga smatraju roakom. On je "onaj koga Bog alje". Kad su uveer stigli na jednu postaju, Mihail Strogov, tjeran nekim nagonom, upita upravitelja prije koliko su sati kola koja idu pred njima prola kroz tu postaju. - Prije dva sata, bauka - odgovori mu upravitelj. - Je li to neka berlina? - Nije, nego taljige. - A koliko ima putnika? - Dvojica. - Idu li brzo? -Kao orlovi! - Neka se bre pree! Mihail Strogov i Nadja bili su naumili da se nigdje ne zadre ni sat vremena, i putovali su cijelu no. Vrijeme je i dalje bilo lijepo, ali se osjealo kako zrak biva sve tei i kako se malo-pomalo puni elektricitetom. Nikakav oblaak nije prijeio put zvjezdanim zrakama, a iz zemlje kao da se dizala neka topla para. Valjalo se bojati da e se u planini dii oluja, a one su tu strane. Mihail Strogov poznavao je predznake promjena vremena, pa je nasluivao sko-ru borbu elemenata i to gaje neprestano zabrinjavalo. No je protekla mirno. Usprkos truckanju tarantasa, Nadja je spavala nekoliko sati. Krov je bio napola podignut pa se moglo udisati ono malo zraka to su ga plua udno traila u zaguljivoj atmosferi. Mihail Strogov bdio je cijelu no, jer nije imao povjerenja ujamike koji veoma rado zadrijemaju na svom sjedalu, tako da nisu izgubili ni jedan jedini sat ni na postajama ni na putu. Sutradan, 20. srpnja, oko osam sati izjutra, ocrtali su se na istoku prvi obrisi Uralskog gorja. Meutim, taj znaajni planinski lanac, koji dijeli europsku Rusiju od Sibira, bio je jo prilino daleko i nisu mogli raunati da e stii do njega prije veeri. Zbog toga e, dakle, morati prijei planinu nou. Cijeloga toga dana nebo je bilo naoblaeno pa je temperatura, prema tome, bila malo snoljivija, ali se spremala oluja. 77 Moda je u takvim prilikama bilo pametnije da se ne ide u planinu usred noi, i zacijelo Mihail Strogov ne bi ni iao da je imao vremena ekati; ali, kad gaje na posljednjoj postaji jamik upozorio na grmljavinu koja je tutnjala daleko u gorskom masivu, on ga je samo upitao: - Jesu li jo pred nama neke taljige? -Jesu. - Koliko su sad daleko pred nama? - Oko sat vremena. - Onda naprijed i dobit e trostruku napojnicu ako sutra ujutro budemo u Jekaterinburgu! 78 X.

OLUJA U URALSKOM GORJU Uralsko gorje protee se u duini od gotovo tri tisue vrsta (3.200 kilometara) izmeu Europe i Azije. Bilo da se naziva imenom Ural, koje je tatarskog podrijetla, bilo imenom Pojas, koje je rusko, dobro je nazvano jer oba ta imena znae "pojas". To se gorje raa na primorju Sjevernog ledenog mora, a umire na obalama Kaspijskog mora. Tu je granicu izmeu Rusije i Sibira morao prijei Mihail Strogov koji je, kako rekosmo, pametno uinio to je krenuo cestom koja vodi iz Perma u Jekaterinburg to se nalazi na istonim obroncima Uralskog gorja. To je bio najlaki i najpouzdaniji put, put kojim se odvija sav trgovaki promet sa Sredinjom Azijom. Ako se ne dogodi nikakva nezgoda, mogli su tijekom noi prijei preko planine. Na alost, grmljavina je ve navijetala oluju koja je, zbog neobinih atmosferskih pojava, mogla biti strana. Napon elektriciteta bio je takav da je mogao pasti jedino estokim praskanjem. Mihail Strogov se pobrinuo da se njegova suputnica to bolje smjesti. Krov, koji je iznenadan vihor mogao lako odnijeti, dobro privrstie uzetima koja ukrstiegore i straga. Udvostruie trange i, iz pukog opreza, omotae glavine slamom da uvrste kotae i ublae drndanje koje je teko izbjei u mrkloj noi. Napokon, prednji i stranji dio kola, ije su osovine bile naprosto prikovane za sanduk tarantasa, spojie drvenom 79 gredom s pomou vijaka i zavrtanja. Ta je greda zamjenjivala savijenu ipku koja na berlinama povezuje osovine u obliku labudova vrata. Nadja je ponovo sjela u dno kola, a Mihail Strogov do nje. Ispred krova, koji je bio dokraja sputen, visila su dva kona zastora koji su imali bar donekle zatititi putnike od kie i naleta vjetra. S lijeve strane koijaeva sjedala bijahu privrena dva velika fenjera koja su iskosa bacala blijedo svjetlo i slabo osvjetljavala cestu. Ali to su bila samo svjetla za oznaavanje vozila i, premda su jedva probijala tamu oko sebe, mogla su bar sprijeiti sudar s nekim drugim kolima. Kao to se vidi, poduzeli su sve mjere opreza, to je bilo i pametno u takvoj noi punoj prijetnje. - Spremni smo, Nadja - ree Mihail Strogov. - Poimo - odvrati djevojka. Zapovjedie jamiku da krene, i tarantas se poe uspinjati uz prve obronke Uralskog gorja. Bilo je osam sati i sunce je zalazilo. Bijae, meutim, ve veoma mrano, iako na toj geografskoj irini sumrak dugo traje. Goleme mase pare kao da su spustile nebeski svod, iako ih jo nije pokretao vjetar. Ipak, ako su i mirovale od jednog kraja obzora do drugog, sputale su se od zenita prema nadiru i njihova udaljenost od zemlje vidno se smanjivala. Neke od tih masa irile su oko sebe fosforescentno svjetlo i razapinjale duge pod kutom od ezdeset do osamdeset stupnjeva. Njihove zone kao da su se malo-pomalo primicale zemlji i stezale svoju mreu spremajui se da uskoro obaviju planinu, kao da ih neki vihor tjera odozgo. Cesta se, uostalom, penjala prema tim krupnim i veoma gustim oblacima iz kojih samo to nije grunula kia. Jo malo pa e se cesta i para stopiti i, ako se tada iz oblaka ne prospe kia, past e takva magla da tarantas nee vie moi dalje a da se ne izvrgne opasnosti da se surva u provaliju. Meutim, uralski gorski lanac nije osobito visok. Najvii mu vrh nema vie od tisuu i petsto metara. Tu nema vjenog snijega, ljetno sunce istopi sav onaj snijeg kojim sibirska zima pokrije njegove vrhunce. Na svim visinama raste bilje i drvee. Iskoritavanje rudnika eljeza i bakra te nalazite dragog kamenja iziskuju znatan broj radnika. Zato se na putu prilino esto nailazi na sela koja se zovu zavodi, a cestom koja je probijena kroz velike klance lako prolaze potanska kola. Ali ono to je lako po lijepu vremenu i upol bijela dana, teko je i pogibeljno kad se prirodni elementi uhvate ukotac i kad se ovjek ob-rete usred toga okraja. 80 Mihail Strogov znao je iz iskustva to znai oluja u planini, i moda je s pravom smatrao daje takvo nevrijeme isto toliko opasno koliko i one strane vijavice koje tu zimi bjesne kao nigdje drugdje. Kad su poli, kia jo nije padala. Mihail Strogov bio je podigao kone zastore koji su titili putnike u tarantasu, i gledao je cestu pred sobom zapaajui u isto vrijeme kako mirkava svjetlost fenjera stvara fantastine obrise s obje strane ceste. Nadja je isto tako gledala, ali nepomina i prekrienih ruku, dok se njen suputnik dopola naginjao nadalje ispitujui pogledom i nebo i zem-Iju. Zrak je bio posve miran, ali pun prijetnje. Nijedna se njegova estica nije jo gibala. Reklo bi se da je priroda napol uguena, da vie ne die, i da su joj se plua, to jest tmasti i gusti oblaci, zbog neega osuila te da vie ne mogu funkcionirati. Bila bi posvemanja tiina da nije bilo kripe kotaa koji su drobili ljunak na cesti, cviljenja glavina i osovina, dahtanja konja kojima je ponestajalo daha, i udaranja potkova o kamenje iz kojega su frcale iskre. Inae je cesta bila potpuno pusta. U toj noi punoj prijetnje nisu sreli u tim uskim klancima Urala ni

jednog pjeaka, ni jednog konjanika, ni jedno vozilo. Nigdje u umi ni jedne vatre ugljenara, nijednog logora rudara oko kamenoloma, ni jedne usamljene kolibe u ikari. Da se u ovakvim prilikama poe na put preko gorskog lanca, bili su potrebni razlozi koji ne doputaju ni dvoumljenja ni odgaanja. Mihail Strogov nije se dvoumio. Nije se ni mogao dvoumiti; ali onda - a ova gaje misao poela neobino muiti - tko li su oni putnici koji se voze u taljigama pred njima, i kakvi ih razlozi tjeraju na onakvu nepromiljenost? Mihail Strogov je neko vrijeme tako promatrao sve oko sebe. Oko jedanaest sati munje su poele obasjavati nebo i nisu zadugo prestajale. Pri njihovu naglom bljesku pojavljivali su se i iezavali obrisi velikih jela okupljenih ovdje-ondje kraj ceste. A kad bi se tarantas primakao samom rubu ceste, ukazivali su se pod plamenim oblacima duboki ponori. Od vremena do vremena znali su po jaoj lupi kola da prelaze most od debelih, grubo otesanih dasaka preko neke rasjeline, pa se inilo da grmi ispod njih. Uskoro se zrak ispunio jednolinim brujanjem koje je bivalo sve jae to su se vie penjali. S tim razliitim umovima mijeala se vriska i vika jamika to je as mazio, as grdio jadne ivotinje koje je vie zamarao teak zrak nego strmi uspon. Ni praporci ih vie nisu mogli obodriti, a na mahove su im klecale noge. 81 - U koje emo doba stii navrh prijevoja? - upita Mihail Strogov jamika. - U jedan sat... ako uope stignemo! - odgovori koija vrtei glavom. - uje, prijatelju, ovo ti nije valjda prva oluja u planini? - Nije, i ne daj Boe da bude posljednja! - Zar se boji? - Ne bojim se, ali ti i opet kaem da si pogrijeio to si poao. - Gore bih pogrijeio da sam ostao. - Hajdete, golubovi moji! - ree jamik, kao ovjek koji nije tu da raspravlja ve da slua. U tom asu dopre iz daljine nekakvo brujanje. Zrak koji je dotle bio miran prolomi se kao od tisue otrih i zaglunih fijuka. Pri bljesku munje, nakon koje je gotovo odmah strahovito prasnuo grom, Mihail Strogov opazi kako se najednom vrhu povijaju velike jele. Vjetar se digao, ali jo samo u visokim slojevima zraka. Otra lomljava oznaila je da nekoliko stabala, starih ili slabo ukorijenjenih, nije moglo odoljeti prvom naletu vjetra. Lavina od polomljenih stabala odbila se strahovito od stijenja, preletjela cestu i izgubila se u ponoru s lijeve strane, na dvjesto koraka od tarantasa. Konji stadoe kao ukopani. - Ma hajdete, lijepe moje golubice! - uzvikne jamik puckajui biem usred grmljavine. Mihail Strogov uhvati Nadju za ruku. - Spava li, sestro? - upita je. - Ne spavam, brate. - Budi spremna na sve! Evo oluje! - Spremna sam. Mihail Strogov imao je samo toliko vremena da spusti kone zastore. Vjetar je stigao brzinom munje. Jamik je skoio sa svog sjedala i pojurio pred konje da ih zadri, jer je cijeloj zaprezi zaprijetila uasna opasnost. Tarantas je stajao nepomino na zavoju odakle je puhao vjetar. Trebalo je, dakle, okrenuti kola prema vjetru, jer kad bi ih vjetar zahvatio sa strane, jamano bi ih prevrnuo i bacio u dubok ponor s lijeve strane. Zadravani sagancima vjetra, konji su se propinjali, a koija ih nikako nije mogao smiriti. Nakon ljubaznih rijei, iz njegovih usta poletjee naj82 gore psovke. Ali nita nije pomagalo. Nesretne ivotinje, zaslijepljene munjama i zaplaene neprekidnom grmljavinom koja nalikovae na topovsku paljbu, prijetile su da pokidaju ueta i uteknu. Jamik nije vie bio gospodar svoje zaprege. U tom asu Mihail Strogov iskoi iz tarantasa i priskoi mu u pomo. Kako je bio neobino snaan, pode mu za rukom da, dodue, prilino teko, obuzda konje. Ali tada se vihor udvostrui. Cesta se na tom mjestu irila kao lijevak tako da je vjetar tu ulijetao kao u otvore za provjetravanje na brodskoj palubi. U isto se vrijeme kamenje i stabla poee valjati niz brijeg kao lavina. - Ne moemo ovdje ostati - ree Mihail Strogov. - Pa i neemo! - vikne jamik, sav prestravljen, odupirui se svom snagom groznom gibanju slojeva zraka. - Vihor e nas uskoro baciti niz planinu, i to najkraim putem! - Uhvati denjaka, kukavico! - vikne Mihail Strogov. - Ja odgovaram za ljevaka! Nov nalet vjetra presijee Mihaila Strogova u rijei. Koija i on morali su se sagnuti do zemlje da se ne srue, ali su se kola, usprkos njihovim naporima i naporima konja koje su oni drali prema vjetru,

vratila za nekoliko duina i, da ih nije zadralo jedno stablo, survala bi se bila u ponor. - Ne boj se, Nadja! - uzvikne Mihail Strogov. - Ne bojim se - odvrati mlada Letonka glasom koji ne odavae ni najmanje uzbuenja. Grmljavina naas prestade, a strahoviti se nalet vjetra, proavi zavoj, izgubi u dubinama klanca. - Da se vratimo? - zapitajamik. - Ne, treba ii gore! Treba proi ovaj zavoj! Gore emo se skloniti pod brdo! - Ali, konji se nee pokrenuti! - Uhvati ih ovako kao ja i vuci ih naprijed! - Opet e udariti vjetar! - Hoe li me posluati ili nee? - Dobro, kad ti kae! - Bauka tako zapovijeda! - ree Mihail Strogov spominjui prvi put carevo ime, to ime koje je svemono na tri kontinenta. 83 - Hajdete, lastavice moje! - povie jamik hvatajui desnog konja dok je Mihail Strogov drao lijevoga. Ovako drani, konji nastavie nekako put. Nisu vie mogli skakati u stranu, a srednjak koga nisu vie potezali lijevo i desno mogao je ii sredinom ceste. Ali ljudi i ivotinje, ibani vjetrom, nisu mogli prijei tri koraka a da s ne vrate za jedan, a katkad i dva. Sklizali su se, padali i dizali se. Postojala je velika opasnost da se kola polome ako budu ovako nastavili. Da krov nije bio dobro privren, tarantas bi bio odmah ostao bez njega. Mihailu Strogovu ijamiku trebalo je vie od dva sata da se uspnu uz taj dio puta koji nije bio dui od pola vrste, ali je bio neposredno izloen ibanju vjetra. Sad se opasnost nije krila samo u tom uasnom vihoru koji se bio okomio na zapregu i oba koijaa, nego jo vie u onoj kii kamenja i polomljenog stabalja koje je planina stresala sa sebe i bacala na njih. Iznenada, pri bljesku munje, opazie kako se takva jedna gromada sve bre i bre valja prema tarantasu. Jamik vrisne. Mihail Strogov pokua pokrenuti zapregu udarajui je snano biem, ali uzalud. Jo samo da prijeu nekoliko koraka i gromada e ih mimoii!... U desetinki sekunde Mihail Strogov vidje kako gromada udara u ta-rnatas i kri njegovu suputnicu! Shvati da nema vremena da je izvue ivu iz kola!... Ali tada skoi natrag, podupre leima osovinu, odupre se nogama o zemlju i natovjeanskom snagom, koju je u trenutku te goleme opasnosti naao u sebi, pogura teka kola metar-dva. Silna gromada oea u prolazu mladia po prsima i presijee mu dah, kao topovska kugla, drobei na cesti kamen iz kojeg izbijahu iskre. - Brate! - povie prestravljena Nadja, koja je vidjela taj prizor pri bljesku munje. - Nadja! - odazva se Mihail Strogov. - Nadja, ne boj se nita... - Ne bojim se je za sebe! - Bog je uz nas, sestro! - Uza me je svakako, brate, jer te je nanio na moj put! - proape djevojka. Napor Mihaila Strogova da pogura tarantas nije bio uzaludan. Taj je zamah omoguio preplaenim konjima da krenu u poetnom smjeru. Uz 84 pomo Mihaila Strogova i jamika, koji su ih tako rei vukli, uspee se do uskog tjesnaca koji bijae okrenut od juga prema sjeveru, gdje su bili zaklonjeni od izravnih napadaja nevremena. Obronak s desne strane tvorio je ovdje neku vrstu zaklona zahvaljujui golemoj izboenoj stijeni stoje bila u sreditu zranog vrtloga. Tu vjetar, dakle, nije kovitlao i tu su mogli opstati, a na krajevima toga ciklona ne bi mogli izdrati ni ljudi ni konji. I zaista, nekoliko jela koje su nadvisivale greben te stijene ostale su u tren oka bez svojih vrika, kao da im je neka divovska kosa skresala grane. Oluja je bjesnjela svom snagom. Munje su sijevale klancem, a grmljavina nije prestajala. Zemlja se tresla od silovitih udaraca, kao da je cijeli uralski masiv bio uzdrman. Na svu sreu, tarantas su tako rei spremili u jednu duboku udubinu u koju je vjetar udarao samo sa strane. Ali opet nisu bili tako dobro zaklonjeni da ih ne bi katkad snano iskosa zahvatila suprotna struja zraka, kojoj su izboine obronka mijenjale pravac. Tada je tarantas udarao o stijenu tako da se valjalo bojati da se ne razbije na komadie. Nadja je morala izii iz kola. Mihail Strogov je, pri svjetlu fenjera, pronaao jednu upljinu koju je tu izdubao neki rudar, pa se djevojka sklonila u nju dok ne budu mogli nastaviti put. U tom asu - bio je jedan sat iza ponoi - poela je padati kia i uskoro su naleti vjetra i kie dosegli

vrhunac, iako nisu mogli ugasiti nebeske ognjeve. Sad se vie nikako nije moglo krenuti. Ma koliko, dakle, Mihail Strogov bio nestrpljiv - a razumljivo je da je bio i te kako nestrpljiv - morao je priekati da jenja nevrijeme. Uostalom, poto su ve bili stigli od prijevoja na putu izmeu Perma i Jekate-rinburga, trebalo je samo da se spuste niz obronke Uralskog gorja, a sputati se u tim prilikama cestom koja je izlokana tisuama planinskih bujica, usred zranih i vodenih vrtloga, znailo bi igrati se ivotom, srljati u propast. - Teko je ekati - ree Mihail Strogov - ali emo ovako sigurno izgubiti manje vremena. Nadam se da oluja nee dugo potrajati kad je ovako estoka. Oko tri sata poet e svitati. Po mraku ionako ne smijemo silaziti, a kad izie sunce, nee nam biti lako, ali emo bar moi sii. - Priekajmo onda, brate - ree Nadja - ali nemoj odgaati polazak radi mene, da bi me potedio napora ili opasnosti! 85 - Ja znam, Nadja, da si ti spremna svemu prkositi, ali kad bih nas oboje izloio opasnosti, stavio bih na kocku neto vie nego svoj ivot, i neto vie nego tvoj ivot, ne bih izvrio zadatak, dunost koju moram poto-poto izvriti! - Dunost!... - proape Nadja. U tom trenutku silna munja propara nebo i kao da pretvori kiu u paru. Odmah zatim odjekne otar tresak. Zrak se ispuni gotovo zaguljivim mirisom sumpora, a skupina velikih jela, na dvadesetak koraka od tarantasa, pogoena elektrinim fluidom, plane kao kakva divovska baklja. Jamik koji se sruio od treska ustade, sreom neozlijeen. Zatim, poto se posljednji odjeci grmljavine izgubie negdje daleko u planini, Mihail Strogov osjeti kako se Nadja snano oslanja na njegovu ruku i zau kako mu na uho ape ove rijei: - Netko neto vie, brate! Sluaj! 86 XI. PUTNICI U NEVOLJI I zaista, u tom kratkom zatiju razlegoe se uzvici odozgo s ceste, prilino blizu udubine u koju su bili sklonili tarantas. Bilo je to oajniko dozivanje oito nekog putnika u nevolji. Mihail Strogov napne ui. Ijamikje oslukivao, ali je vrtio glavom, kao da eli rei daje nemogue odazvati se na taj poziv. - Neki putnici trae pomo! - uzvikne Nadja. - E, ako se uzdaju samo u nas!... - reejamik. - A zato ne? - uzvikne Mihail Strogov. - Ne moramo li mi uiniti za njih ono to bi oni u slinim prilikama uinili za nas? - Ama, neete valjda izlagati opasnosti kola i konje!... - Poi u pjeice - upade Mihail Strogov jamiku u rije. -1 ja u s tobom, brate - ree mlada Letonka. - Nemoj, Nadja, ostani radije tu! Koija e biti s tobom. Ne elim ga ostaviti sama... - Dobro, ostat u - kaza Nadja. - Ma to se dogodilo, nemoj izlaziti iz ovoga zaklona! - Nai e me gdje si me i ostavio. Mihail Strogov stisne ruku svojoj suputnici, zamakne za zavoj i iezne u tami. 87 - Brat ti grijei - reejamik djevojci. - Ne grijei - kratko odgovori Nadja. Mihail Strogov uspinjao se brzo cestom. Htio je pomoi onima koji zapomau u nevolji, ali je i gorio od elje da vidi tko su ti putnici koje oluja nije odvratila da se upute u planinu, jer nije ni sumnjao da su to isti oni ije su taljige neprestano ile pred njihovim tarantasom. Kia je bila prestala, ali je vihor postao dvostruko ei. Uzvici koje je donosila zrana oluja postajali su sve razgovjetniji. S onog mjesta gdje je Mihail Strogov ostavio Nadju nije se moglo nita vidjeti. Cesta je zavijala, a pri bljesku munja ukazivale su se samo izboine padina koje su presijecale vijugavi put. Naleti vjetra razbijali su se naglo na svim tim uglovima i stvarali kovitlace kroz koje je bilo teko proi, i Mihail Strogov morao je upeti svu svoju snagu da im se odupre. Ali uskoro je postalo oito da putnici koji dozivaju nisu vie daleko. Premda ih Mihail Strogov nije jo mogao vidjeti, bilo da ih je vjetar bacio s ceste, bilo da ih je mrak skrivao od njegova pogleda, njihove su rijei ipak prilino jasno dopirale do njegovih uiju. A evo to je uo i to gaje prilino iznenadilo: - Hej, mamlaze, hoe li se vratiti? - Dat u te izbievati na prvoj postaji! - uje li, vraji koijau! Hej, ti! - Eto kako vas voze u ovoj zemlji!... -1 to oni zovu taljige!

- Ej, marvo prokleta! On i dalje tjera, ini se da i ne vidi da nas je ostavio na putu! -1 da se ovako postupa sa mnom! S jednim opunomoenim Englezom! Prituit u se poslanstvu i traiti da ga objese! Taj koji je tako govorio bio je zaista ljut kao ris. Ali odjednom se Mihailu Strogovu uini da se onaj drugi pomirio sa svime to se zbilo, jer se najednom usred te scene posve neoekivano rezlegne grohotan smijeh, a nakon njega ove rijei: - E, bogami, ovo je zbilja strano smijeno! -1 vi se jo smijete! - napomene poneto kiselo graanina Ujedinjenog Kraljevstva. - Pa svakako, dragi kolega, i to od sveg srca, i to je najpametnije to mogu uiniti! Smijte se i vi! Ovo je, potenja mi, strano smijeno, neto nevieno!... U tom asu strahovit udarac groma ispuni klanac groznim treskom koji planinska jeka u velikoj mjeri umnogostrui. Zatim, poto zamre i posljednji odjek, ponovo se zau radostan glas: -Jest, neobino smijeno! Ovo se sigurno u Francuskoj ne bi nikad dogodilo! - Ni u Engleskoj! - ubaci Englez. Mihail Strogov opazi na cesti, lijepo osvijetljenoj munjama, na dvadesetak koraka od sebe, dva putnika kako visoko sjede jedan do drugoga na stranjoj klupi nekog udnog vozila, koje je, ini se, bilo duboko zaglibilo u kaljui. Mihail Strogov prie toj dvojici putnika, od kojih se jedan i dalje smijao a drugi psovao, i prepozna ona dva novinska dopisnika koji su putovali s njim na Kavkazu od Ninjeg Novgoroda do Perma. - Oho, dobar veer, gospodine! - uzvikne Francuz. - Drago mi je to vas vidim u ovoj prilici! Dopustite da vam predstavim svog dobrog prijatelja, gospodina Blounta. Engleski ga novinar pozdravi i kao da htjede predstaviti svoga kolegu Alcidea Joliveta, kako nalau pravila pristojnosti, ali mu Mihail Strogov ree: - Nije potrebno, gospodo, mi se ve poznajemo jer smo zajedno putovali niz Volgu. -Ah, vrlo dobro! Izvrsno, gospodine...? - Nikolaj Korpanov, trgovac iz Irkutska - odgovori Mihail Strogov. - Nego, hoete li mi rei to vam se to dogodilo to je jednome od vas tako alosno, a drugome tako smijeno? - Evo, prosudite i sami, gospodine Korpanove - prihvati Alcide Jo-livet. - Zamislite, na je koija otiao s prednjim dijelom svojih prokletih kola, a nas ostavio u zadnjem dijelu svoje nemogue koije! I to nam je ostavio goru polovicu taljiga, bez uzda i bez konja! Pa zar to nije dozlaboga smijeno? - Nije to nimalo smijeno! - pripomene Englez. - Ama, kako nije, kolega! Vi zbilja ne znate gledati na stvari s njihove ljepe strane! - A kako emo, molim vas lijepo, sad nastaviti put? - zapita ga Harry Blount. - Nita jednostavnije od toga - odgovori Alcide Jolivet. - Vi ete se upregnuti u ovo to nam je ostalo od kola, a ja u uzeti uzde i zvat u vas 89 golubiu moj, kao pravi jamik, pa ete lijepo kaskati kao pravi potanski konj! - Gospodine Jolivet - ree Englez - ova vaa ala prevruje svaku mjeru i... - Umirite se, kolega! Kad posustanete, ja u vas zamijeniti, pa ete me moi nazivati sipljivim puem ili malaksalom kornjaom ako vas ne budem vozio paklenskom brzinom! Alcide Jolivet govorio je sve to toliko dobroudno da se Mihail Stro-gov nije mogao suzdrati da se ne osmjehne. - Gospodo - ree on - moemo neto bolje uiniti. Sad smo ve na gornjem prijevoju planinskog lanca pa nam, prema tome, samo preo-staje da se spustimo niz obronke. Moja su kola tu, petsto koraka iza nas. Ja u vam posuditi jednog konja kojeg emo upregnuti u trap vaih ta-ljiga, pa emo sutra, ako se nita nepredvieno ne dogodi, zajedno stii u Jekaterinburg. - Gospodine Korpanove - ree Alcide Jolivet - to je prijedlog plemenita srca! - Htio bih jo dodati, gospodine - ree Mihail Strogov - da vas ne pozivam u svoj tarantas samo zato to u njemu ima svega dva mjesta, a ja putujem sa sestrom. - Ama to to govorite, gospodine - prihvati Alcide Jolivet - ta moj kolega i ja moemo s vaim konjem i stranjim dijelom naih polutaljiga putovati nakraj svijeta! - Gospodine - preuze Harry Blount - prihvaamo vau ljubaznu ponudu. A to se tie onog jamika... - Ah, vjerujte da se njemu takvo to nije prvi put dogodilo! - odvrati Mihail Strogov. -Ali zato se onda ne vraa? On vrlo dobro zna, nevaljalac jedan, da nas je ostavio na putu! - Tko? On? Nema on ni pojma! - to? Da ta luda ne zna da su mu se taljige prepolovile? - Ne zna i mirne due tjera prednji dio svojih kola u Jekaterinburg! - Pa, nisam li vam rekao, kolega, da je to najaljivije od svega! - uzvikne Alcide Jolivet. - Ako, dakle, gospodo, elite poi sa mnom - produi Mihail Strogov - poimo da mojih kola i... - A taljige? - pripomene Englez.

90 - Ne bojte se, nee odletjeti, dragi moj Blounte! - uzvikne Alcide Jolivet. - Vidite da su se tako dobro ukopale u zemlju da bi, kad bismo ih ovdje ostavili, na proljee ve prelistale. - Hajdemo, gospodo, da dovezemo tarantas ovamo - ree Mihail Strogov. Francuz i Englez ustadoe sa zadnje klupe, koja je sad postala prednja, i pooe za Mihilom Strogovom. Uz put je Alcide Jolivet, po svom obiaju, svata priao, dobro raspoloen kao i uvijek. - Bogami, gospodine Korpanove - ree on Mihailu Strogovu - izvukli ste nas iz grdne neprilike! - Uradio sam samo ono, gospodine, to bi i svaki drugi uradio na mom mjestu. Kad se putnici ne bi meusobno pomagali, trebalo bi zatvoriti sve ceste! - Nastojat emo vam se oduiti, gospodine! Ako idete dalje u stepu, moda emo se jo sresti... Alcide Jolivet nije izrijekom upitao Mihaila Strogova kamo putuje, ali mu ovaj odmah odgovori, jer nije elio da se ini kao da neto taji. - Idem u Omsk, gospodo! - A gospodin Blount i ja - nastavi Alcide Jolivet - idemo malo dalje, tamo gdje nas moda eka tane, ali svakako i neke novosti. - U osvojene krajeve? - pripita ga Mihail Strogov pomalo urno. - Ba tamo, gospodine Korpanove, i po svoj prilici se neemo ondje sresti! - Imate pravo, gospodine - potvrdi Mihail Strogov. - Ja ba ne uivam u pucnjavi i u kopljima, i suvie sam miroljubiv po naravi da bih se usudio ii tamo gdje se tuku. - ao mi je, gospodine, ao, zaista moemo samo poaliti to emo se tako brzo rastati! Ali moda emo imati tu sreu da putujemo i dalje od Jekaterinburga zajedno, pa ma i nekoliko dana? - Idete li preko Omska? - upita ga Mihail Strogov poto je asak porazmislio. - Ne znamo jo nita - odgovori Alcide Jolivet - ali emo svakako ii ravno do Iima, a ondje emo se ravnati po dogaajima. - E pa, onda emo, gospodo, skupa do Iima - ree Mihail Strogov. On bi bio zacijelo radije putovao sam, ali nije se mogao pokuati odvojiti od ove dvojice a da to ne bude u najmanju ruku udno, jer su ili istim putem kao i on. Uostalom, kako su se Alcide Jolivet i njegov suput91 nik namjeravali zadrati u Iimu i tek neto kasnije nastaviti put u Omsk, nije mu nita smetalo da putuju taj dio puta zajedno. - Pa dobro, gospodo - ree on - onda samo se dogovorili. Putovat emo zajedno. Zatim posve ravnoduno zapita: - Znate li ita pouzdano o tatarskoj najezdi? - Bogami, gospodine, znamo samo ono to smo uli u Permu - odgovori Alcide Jolivet. - Feofar-kanovi Tatari zauzeli su cijelu Semipalatin-sku pokrajinu i od prije nekoliko dana brzo napreduju niz Irti. Zato se trebate pouriti ako hoete stii prije njih u Omsk. - Pravo kaete - ree Mihail Strogov. - Pria se, osim toga, da je pukovnik Ogarjov uspio preruen prijei granicu i da e se uskoro sastati s tatarskom poglavicom usred pobunjenog kraja. - Ali, kako ste sve to uspjeli saznati? - zapita Mihail Strogov, koga su se ove vijesti, koliko god bile vjerodostojne, neposredno ticale. - E pa, kako se sve sazna - odgovori Alcide Jolivet. - To se osjea u zraku. - I vi imate ozbiljne razloge vjerovati da je pukovnik Ogarjov u Sibiru? - ak sam uo da je krenuo iz Kazanja u Jekaterinburg. - Oho, i vi ste to znali, gospodine Jolivet? - ree Harry Blount, koga je napomena francuskog dopisnika natjerala da napokon prozbori. - Znao sam - odgovori Alcide Jolivet. -A jeste li znali da se navodno preruio u Ciganina? - upita ga Harry Blount. - U Ciganina? - usklikne i nehotice Mihail Strogov, koji se sjeti starog Ciganina iz Ninjeg Novgoroda stoje putovao Kavkazom i iskrcao se u Kazanju. - Znao sam toliko da sam mogao o tome pisati svojoj sestrini -odgovori Alcide Jolivet smjekajui se. - Vi niste dangubili u Kazanju! - pripomene Englez hladno. - Nisam, dragi kolega, dok se Kavkaz opskrbljivao, opskrbljivao sam se i ja! Mihail Strogov nije vie sluao kako se Harry Blount i Alcide Jolivet nadmeu u duhovitim odgovorima. Mislio je na onu cigansku druinu, na starog Ciganina kome nije mogao vidjeti lica, na udnu enu koja ga 92 je pratila, na onaj neobini pogled koji je bacila na nj, i pokuavao se prisjetiti svih pojedinosti toga

susreta kadli se u blizini razlegne pucanj. - Naprijed, gospodo! -uzvikne Mihail Strogov. "Gle, gle!" ree u sebi Alcide Jolivet. "Ugledan trgovac koji zazire od pucnjave, a kako brzo tri tamo gdje se puca!" I on pohita s Harrvjem Blountom, koji nije volio ni u emu zaostajati, za Mihailom Strogovom. Nakon nekoliko asaka sva se trojica naoe pred izboinom koja je zaklanjala tarantas na zavoju. Skupina jela koje je zapalio grom jo je gorjela. Cesta je bila pusta. Pa ipak, Mihail Strogov nije se prevario.-Do njega je zaista bio dopro hitac. Iznenada se zau strahovito brundanje, a iza obronka odjekne jo jedan pucanj. - Medvjed! - uzvikne Mihail Strogov, koga ono brundanje nije moglo prevariti. - Nadja! Nadja! I, izvadivi lovaki no iza pojasa, Mihail Strogov jurne kao strijela i zamakne za stijenu iza koje je djevojka bila obeala da e ga ekati. Jele, koje je plamen gutao od korijenja do vrika, lijepo su osvjetljavale poprite. U trenutku kad je Mihail Strogov stigao do tarantasa, jedna je golema prilika upravo uzmicala prema njemu. Bio je to veliki medvjed. Oluja ga je bila istjerala iz ume kojom je obronak bio obrastao, pa se doao skloniti u onu udubinu, zacijelo svoje staro sklonite, u kojoj je bila Nadja. Dva konja su se bila uplaila velike zvijeri pa su pokidali trange i pobjegli, a jamik je, mislei samo na svoje konje, potrao za njima i smetnuo s uma da je djevojka ostala sama s medvjedom. Hrabra Nadja nije izgubila glavu. Zvijer je nije bila u prvi mah opazila pa se okomila na treeg konja. Nadja je tada izila iz udubine u kojoj se bila uurila, pritrala je kolima, dohvatila revolver Mihaila Stro-gova, pola smiono na medvjeda i opalila na njega iz neposredne blizine. Zvijer se, lako ranjena u pleku, ustremila na djevojku, koja joj je najprije pokuala izmaknuti bjeei oko tarantasa, dok je konj nastojao pokidati trange. Ali, kad bi konji pobjegli u planinu, propalo bi cijelo putovanje. Stoga je Nadja ponovno pola ravno na medvjeda i, pokazujui nevjerojatnu hladnokrvnost, opalila u njega po drugi put, ba u trenutku kad je zvijer podigla ape na nju. 93 Taj je drugi pucanj odjeknuo na dva-tri koraka od Mihaila Strogova. Ali on je ve bio tu. U jednom skoku stvorio se izmeu medvjeda i djevojke. Uinio je samo jednu kretnju rukom odozgo nadolje i golema se zvijer, rasporena od grkljana do trbuha, skljokala na zemlju kao kakva nepokretna masa. Bio je to lijep primjer uvenih udaraca noem sibirskih lovaca, koji paze da ne otete dragocjeno medvjee krzno koje mogu skupo prodati. - Jesi li ranjena, sestro? - zapita Mihail Strogov djevojku hrlei prema njoj. - Nisam, brate - odgovori Nadja. U taj mah pojavie se dvojica novinara. Alcide Jolivet priskoi konju. Bit e daje imao snane ruke kad gaje uspio obuzdati. Njegov suputnik i on vidjeli su kako je Mihail Strogov brzo iziao na kraj s medvjedom. - Do vraga! - uzvikne Alcide Jolivet. - Gospodine Korpanove, vi kao obini trgovac dobro baratate lovakim noem! - tovie, izvrsno - nadoda Harry Blount. - Mi smo u Sibiru, gospodo, prisiljeni da svata radimo - odgovori Mihail Strogov. Alcide Jolivet promotri tada mladia. Onako lijepo osvijetljen, s krvavim noem u ruci, visoka stasa, odluna dranja, s nogom na medvjedu kojeg je upravo bio zaklao, Mihail Strogov bio je vrijedan divljenja. "Prava junaina!" ree u sebi Alcide Jolivet. Tada, sa eirom u ruci, smjerno prie djevojci daje pozdravi. Nadja se ovla nakloni. Alcide Jolivet se tada okrene svome suputniku. - Bogme je sestra vrijedna brata! - ree. - Da sam ja medvjed, ne bih dirao u ovaj opasni i ljupki par. Harry Blount je stajao gologlav malo dalje, prav kao kolac. Sto je njegov suputnik bio neusiljeniji, to je on bivao ukoeniji. U taj se as vrati jamik koji je uspio uhvatiti svoja dva konja. On najprije baci pogled pun aljenja na velianstvenu zvijer koja je leala na zemlji i koju e morati ostaviti pticama grabljivicama, a onda uze ponovo prezati svoju zapregu. Tada mu Mihail Strogov izloi poloaj dvojice putnika i svoju nakanu da im ustupi jednog konja. - Kako hoe - odvrati jamik. - Samo, dvoja kola umjesto jednih... 94 - Dobro, prijatelju - ree Alcide Jolivet, koji je shvatio kud taj smjera - platit emo ti dvostruko. - Hajdete onda, grlice moje! - vikne jamik. Nadja se bila ponovo popela u tarantas, a Mihail Strogov i njegova dva suputnika pooe pjeice.

Bilo je tri sata. Oluja je bila jenjala i nije vie onako bjesnjela u klancu, pa su se brzo penjali. U cik zore stigoe do taljiga koje su bile poteno zaglibile u blato, sve do glavina. Bilo je sasvim razumljivo to su se prepolovile od snana trzaja konja. Jednog bonog konja iz tarantasa upregoe s pomou ueta u trap taljiga. Dva novinara ponovno sjedoe na klupu svoje neobine koije i oboja kola odmah krenue. Uostalom, trebalo je samo da se sputaju niz obronke Urala, to nije bilo nimalo teko. Nakon est sati vonje stigoe kola, jedna za drugima, u Jekaterin-burg a da im se nije dogodila nikakva nezgoda na tom drugom dijelu puta. Prvi ovjek koga novinari ugledae na vratima potanske postaje bijae njihov jamik koji kao da ih je ekao. Taj dini Rus imao je uistinu estito lice i, nimalo zbunjen, tovie nasmijan, priao je putnicima, pruio im ruku i zatraio napojnicu. Istini za volju, treba rei da se srdba Harrvja Blounta oitovala na pravi britanski nain i, da jamik nije mudro uzmaknuo, dobio bi mjesto na votku udarac akom posred lica, po svim boksakim pravilima. Videi ga tako razjarena, Alcide Jolivet se naduio smijati kao lud, kako se moda nikad u ivotu nije nasmijao. - Pa, taj jadnik ima pravo! - uzviknuo je. - On je u pravu, dragi moj kolega! Nije on kriv to ga mi nismo mogli pratiti! -1 on izvadi nekoliko kopjejaka iz depa i prui ih jamiku govorei: - Evo ti, prijatelju, uzmi! Nisi ti kriv to ih nisi zaradio! Ovo jo vie ozlojedi Harrvja Blounta, koji htjede pozvati na odgovornost upravitelja postaje i povesti parnicu protiv njega. - Parnicu, u Rusiji! - uzvikne Alcide Jolivet. - Ako se situacija ovdje nije promijenila, kolega, ne biste joj nikad doekali kraja! Pa zar vi ne znate za onu priu o jednoj ruskoj dojilji koja je od obitelji svoga dojeneta trila da joj plate za godinu dana dojenja? - Ne znam - odgovori Harry Blount. 95 - Onda ne znate ni to je bilo od dojeneta kad je ona dobila parnicu? - Sto je bilo, molim vas? - Bio je pukovnik gardijskih husara! Na to svi prasnue u smijeh. A Alcide Jolivet, oduevljen svojom doskoicom, izvadi iz depa biljenicu i, smjekajui se, zapisa ovu napomenu, koja mu je trebala posluiti za ruski rjenik: "Taljige, ruska kola na etiri kotaa kad krenu, a na dva kad stignu na cilj." 96 XII. IZAZOV Jekaterinburg je po svom geografskom poloaju azijski grad jer se nalazi s onu stranu Urala, na posljednjim istonim obroncima planinskog lanca. Pa ipak, on pripada Permskoj guberniji i, prema tome, jednoj od velikih pokrajina europske Rusije. Ovo administrativno presezanje svakako ima svoj razlog. To je kao komadi Sibira koji je ostao u ruskim raljama. Ni Mihail Strogov ni dvojica dopisnika nisu se morali mnogo muiti da nadu prijevozna sredstva u tako veliku gradu osnovanu 1723. godine. U Jekaterinburgu se nalazi prva kovnica novca u cijeloj carevini; tu je i glavna uprava rudnika. Taj je grad, dakle, vano industrijsko sredite u kraju gdje ima mnotvo talionica i drugih poduzea u kojima se ispiru platina i zlato. U to je vrijeme broj stanovnika Jekaterinburga bio znatno porastao. Tu se sleglo mnogo Rusa i Sibiraca kojima je zaprijetila tatarska najezda i koji su pobjegli iz pokrajina to su ih ve bile osvojile horde Feofar-ka-na, a navlastito iz Kirgiske koja se prostire jugozapadno od Irtia sve do Turkestana. Ako je, dakle, bilo malo prijevoznih sredstava do Jekaterinburga, u njemu ih je, naprotiv, bilo u izobilju. Putnici su se u sadanjim prilikama zaista skanjivali krenuti sibirskim cestama. 97 Zbog ovakva stjecaja okolnosti Harry Blount i Alcide Jolivet lako su zamijenili itavim taljigama one famozne polutaljige kojima su se kako--tako bili dokoturali do Jekaterinburga. to se tie Mihaila Strogova, tarantas je bio njegov i nije se bio mnogo otetio na putu preko Uralskog gorja, tako daje samo trebalo upregnuti tri dobra konja pa da brzo krenu cestom put Irkutska. Do Tjumenja, pa ak i do Novog Zajmskog, taje cesta prilino brdovita, jer jo vodi preko onog hirovitog valovitog zemljita gdje zavravaju obronci Urala. Ali iza Novog Zajmskog poinje beskrajna stepa koja se prua sve do nadomak Krasnojarsku, na duini od oko tisuu sedamsto vrsta (1.815 kilometara). Znamo da su dvojica dopisnika namjeravala produiti do Iima, koji je eststo trideset vrsta daleko od Jekaterinburga. Tu su se trebali raspitati o dogaajima pa krenuti kroz osvojene krajeve, bilo zajedno bilo svaki za se, prema tome za kojim ih tragom povede njihov lovaki njuh.

Mihail Strogov je pak mogao ii jedino tom cestom to vodi od Jekaterinburga do Iima i dalje do Irkutska. Samo, on nije tragao za novostima i htio je, naprotiv, zaobii krajeve koje su osvajai pustoili, te je bio tvrdo naumio da se nigdje ne zaustavlja. - Gospodo - ree zato svojim novim suputnicima - bit e mi vrlo drago da putujem s vama jedan dio puta, ali vas moram upozoriti da elim to prije stii u Omsk, gdje moju sestru i mene eka majka. Tko zna hoemo li uope stii tamo prije nego to Tatari zauzmu taj grad! Ja u se, dakle, zadravati na postajama samo onoliko koliko bude potrebno da promijenim konje, i putovat u i danju i nou! - Pa i mi smo tako mislili - ree Harry Blount. - Dobro - proslijedi Mihail Strogov - ali nemojte gubiti ni aska vremena! Unajmite ili kupite kola iji... - iji e stranji dio stii u Iim u isto vrijeme kad i prednji - nadoveza Alcide Jolivet. Nakon pola sata okretni je Francuz naao, uostalom prilino lako, tarantas koji je bio slian tarantasu Mihaila Strogova i u koji njegov suputnik i on odmah sjedoe. Mihail Strogov i Nadja zauzee mjesta u svojim kolima i o podne obje zaprege krenue iz Jekaterinburga. Napokon je Nadja bila u Sibiru, na onoj dugakoj cesti koja vodi u Irkutsk! to li je tada mislila mlada Letonka? Tri brza konja nosila su je kroz tu izgnaniku zemlju gdje je njen otac bio osuen da ivi, moda zadugo, daleko od zaviaja! Ali ona jedva da je vidjela kako joj se pred oima prua ta dugaka stepa, koja joj neko vrijeme bijae nedostupna, jer joj je pogled iao dalje od obzora iza kojega je traila prognanikov lik! Nita nije zapaala od kraja kroz koji je prolazila brzinom od petnaest vrsta na sat, nita od tih predjela Zapadnog Sibira koji su veoma razliiti od istonih. Tu zaista ima malo obraenih polja, zemlja je siromana, bar na povrini jer u utrobi skriva obilje eljeza, bakra, platine i zlata. Stoga posvuda ima industrijskih postrojenja, ali malo gdje poljoprivrednih dobara. Gdje bi se, uostalom, nale ruke koje bi obraivale zemlju, sijale, njele, kad se vie isplati rovati tlo eksplozijama mina i udarcima trno-kopa? Tu je seljak ustupio mjesto rudaru. Pijuk je svuda, motika nigdje. Nadja je, meutim, naputala katkad u mislima daleke pokrajine oko Bajkalskog jezera i vraala se u stvarnost. Oev se lik pomalo gubio i ona je ponovo vidjela svoga plemenitog suputnika, najprije u vlaku iza Vladimira gdje gaje voljom providnosti prvi put srela. Prisjeala se njegovih znakova panje na putu, njegova dolaska u policiju u Ninjem Novgorodu, prostodunosti koju je pokazao razgovarajui s njom i nazivajui je sestrom, njegove uslunosti na brodu kojim su plovili niz Volgu, i napokon svega onoga stoje uinio u onoj uasnoj olujnoj noi na Uralu stavljajui na kocku svoj ivot da bi spasio njezin! Nadja je, dakle, mislila na Mihaila Strogova. Zahvaljivala je Bogu to je u pravi as nanio na njen put toga odvanog zatitnika, toga plemenitog i obzirnog prijatelja. Osjeala se sigurna uz njega, u njegovu okrilju. Ni roeni brat ne bi vie za nju uinio! Nije se vie plaila nikakvih zapreka i bila je uvjerena da e stii na cilj. Mihail Strogov je pak malo govorio, a mnogo razmiljao. I on je zahvaljivao Bogu to mu je tim susretom s Nadjom dao priliku da u isti mah zakrinka svoju pravu linost i da uini dobro djelo. Djevojina mirna neustrasivost morala se svidjeti toj hrabroj dui. Sto mu nije bila prava sestra? Osjeao je isto toliko potovanja koliko i njenosti prema svojoj lijepoj i smionoj suputnici. Slutio je da je to jedno od onih istih i rijetkih srdaca na koja se ovjek moe uvijek osloniti. Meutim, prave su opasnosti za Mihaila Strogova poele otkako je stupio na sibirsko tlo. Ako se ona dvojica novinara nisu prevarila, ako je Ivan Ogarjov zaista preao granicu, trebao je biti i te kako na oprezu. Prilike su se sad izmijenile, jer je u sibirskim pokrajinama zacijelo bilo tatarskih uhoda na svakom koraku. Kad bi ga raskrinkali i ustanovili da 99 je carev glasnik, njegov bi zadatak propao, a moda i on! Mihail Strogov osjeao je jo tei teret odgovornosti na sebi. Tako je bilo u prvim kolima, a to se zbivalo u drugima? Nita osobito. Alcide Jolivet govorio je u reenicama, a Harry Blount odgovarao u slogovima. Svaki je od njih na sve gledao na svoj nain i biljeio pojedine dogaaje na putu - dogaaje koji su, uostalom, bili jednolini dok su tako putovali kroz prve pokrajine Zapadnog Sibira. Na svakoj postaji novinari su silazili s kola i sastajali se s Mihailom Strogovom. Nadja je izlazila iz tarantasa samo kad je trebalo ruati ili veerati na kojoj postaji. Tada je sjedala za stol, ali je svagda bila veoma suzdrljiva i malo se kad mijeala u razgovor. Alcide Jolivet je vazda bio, ne prelazei nikad, dodue, granice savrene pristojnosti, udvoran prema mladoj Letonki, za koju je mislio da je draesna. Divio se nijemoj snazi koju je pokazivala na tom tegobnom putovanju u tako tekim prilikama. Ta prisilna zadravanja na postajama nisu ba bila po volji Mihailu Strogovu. Zato je na svakoj postaji

navaljivao da se to prije krene, pourivao upravitelje, poticao jamike, tjerao da se to prije pree. Poto bi se brzo najeli - svagda odvie brzo za ukus Harrvja Blounta koji je jeo polako - krenuli bi dalje. I novinari su putovali kao orlovi, jer su kraljevski plaali, i to, kao to je govorio Alcide Jolivet, "ruskim orlovima" . Razumije se samo po sebi da Harry Blount uope nije mario za djevojku. Ona je bila jedan od rijetkih predmeta razgovora o kojima nije elio razgovarati sa svojim suputnikom. Taj asni gentleman nije imao obiaj raditi dva posla u isti mah. I kad ga je jednom Alcide Jolivet upitao koliko bi mlada Letonka mogla imati godina, on je najozbiljnije odgovorio pomalo mirkajui: - Koja mlada Letonka? - Pa, bogamu, sestra Nikolaja Korpanova! - A, to mu je sestra? - Nije, nego baka! - odgovori Alcide Jolivet, smuen tolikom ravnodunou. - Sto mislite, koliko joj je godina? - Da sam je vidio kad se rodila, znao bih! - kratko odgovori Harry Blount, kao ovjek koji ne eli razgovarati o tome. 1 Ruski zlatni novac od pet rubalja. Rubalj je srebrn novac, a ima sto kopjejaka. (Autor.) 100 Kraj kojim se tada prolazila ta dva tarantasa bio je gotovo pust. Vrijeme je bilo prilino lijepo, nebo malo naoblaeno, a temperatura neto podnoljivija. Da su kola imala malo bolje gibnjeve, putnici se ne bi mogli potuiti na putovanje. Ili su kao to idu potanske berline u Rusiji, to e rei izvanredno brzo. Kraj se zbog trenutanih prilika inio naputen. U poljima uope nije bilo, ili je bilo malo, sibirskih seljaka blijedih i ozbiljnih lica, koje je jedna znamenita putnica dobro usporedila s Kastilcima, samo bez kastil-ske oholosti. Ovdje-ondje su vidjeli po koje naputeno selo, to je bio znak da se pribliava tatarska vojska. Stanovnici su se sklonili u sjeverne ravnice i odveli sa sobom svoja stada ovaca, deve i konje. Nekoliko plemena Velike horde Kirgiza nomada, koja su ostala vjerna, bilo je isto tako prebacilo svoje atore na drugu stranu Irtia ili Oba ne bi li izmaklo pljaki osvajaa. Potanska je sluba, na svu sreu, jo redovito radila. Isto tako i brzojavna sluba sve do onih mjesta koje su jo bila povezana icom. Na svakoj postaji upravitelji su davali putnicima konje po svim propisima. Isto su tako na svakoj postaji slubenici za svojim alterima odailjan predane brzojave, samo to su davali prednost dravnim porukama. Harry Blount i Alcide Jolivet obilato su se koristili brzojavom. I tako je, dakle, putovanje Mihaila Strogova teklo uglavnom povoljno. Carev glasnik nije uope kasnio i, kad bi uspio zaobii klin koji su Feofar-kanovi Tatari bili zabili ispred Krasnojarska, bio je uvjeren da bi stigao prije njih u Irkutsk, i to za dotad najkrae vrijeme. Sutradan poto su krenuli iz Jekaterinburga, oba su tarantasa stigla u gradi Tulugijsk u sedam sati izjutra, poto su bili prevalili dvjesto vrsta a da se nije dogodilo nita to bi bilo vrijedno spomena. Tu su se zadrali pola sata da dorukuju. Nakon toga su putnici nastavili put toliko brzo da se to moglo protumaiti jedino obeanom napojnicom od nekoliko kopjejaka. Istoga dana, 22. srpnja, u jedan sat popodne, tarantasi su stigli u Tjumenj, ezdeset vrsta dalje. Tjumenj, koji inae broji deset tisua stanovnika, imao ih je sada dvaput vie. Taj grad, prvo industrijsko sredite koje su Rusi podigli u Sibiru i u kojem se istiu lijepa metalurka postrojenja i ljevaonica zvona, nije nikad bio tako iv. Novinari su odmah poli u potjeru za novostima, ali novosti koje su sibirske izbjeglice donosile s bojita nisu bile povoljne. 101 Prialo se, izmeu ostaloga, da se Feofar-kanova vojska brzo pribliava dolini Iima, i tvrdilo se da e se pukovnik Ivan Ogarjov uskoro sastati s tatarskom poglavicom, ako se ve nije i sastao. Odatle i prirodni zakljuak da e se ratno poprite u najskorije vrijeme pomaknuti prema Istonom Sibiru. Sto se tie ruskih jedinica, njih je trebalo uglavnom prebaciti iz europskih pokrajina Rusije, a kako su jo bile prilino daleko, nisu se mogle suprotstaviti najezdi. Meutim, kozaci iz Tobolske gubernije krenuli su ubrzanim marem prema Tomsku, u nadi da e presjei tatarske kolone. U osam sati naveer tarantasi su stigli u Jalutorovsk poto su bili prevalili jo sedamdeset i pet vrsta. Brzo su promijenili konje i, kad su izili iz grada, preli su skelom rijeku Tobol. Prelazak je bio lak jer je voda tekla veoma mirno, ali ih je na putu ekalo nekoliko prijelaza, i to po svoj prilici u nepovoljnijim uvjetima. Do ponoi su bili prevalili jo pedeset i pet vrsta (58 i pol kilometara) i stigli u trgovite Novo Zajmsk, gdje su napokon ostavili za sobom ono breuljkasto zemljite obraslo drveem, posljednje ogranke Uralskog gorja.

Tu uistinu poinje ono to se zove sibirska stepa koja se protee sve do nadomak Krasnojarsku. To je beskonana ravnica, neka vrsta travnate pustinje na ijim se krajevima stapaju zemlja i nebo tvorei jasnu, kao estarom povuenu krivulju. U toj stepi nije nita strilo osim telegrafskih stupova s obje strane ceste, ije su ice titrale na vjetru kao strune na harfi. Pa i sama se cesta razlikovala od ostale ravnice samo po sitnoj praini to se dizala pod kotaima tarantasa. Da nije bilo te bjelkaste trake koja se pruala unedogled, ovjek bi pomislio daje u pustinji. Mihail Strogov i njegovi suputnici pojurie jo bre stepom. Konji, koje je jamik gonio i kojima sad nikakve zapreke nisu bile na putu, naprosto su letjeli. Tarantasi su jurili ravno prema Iimu, tamo gdje su se novinari namjeravali zadrati, ako im nita ne poremeti planove. Od Novo Zajmska do grada Iima ima oko dvjesto vrsta koje su morali i mogli prevaliti sutradan, do osam sati naveer, pod uvjetom da ne izgube ni aska. Koijai su drali da su ti putnici, ako nisu neka velika gospoda ili velikodostojnici, vrijedni da to budu, ako ni zbog ega drugoga, a ono zbog izdanih napojnica. Sutradan, 23. srpnja, tarantasi su odista bili ve trideset vrsta od Iima. 102 U tom trenutku Mihail Strogov opazi na cesti kola koja su ila pred njima i koja su se jedva vidjela u oblaku praine. Kako su njegovi konji bili odmorniji i bre jurili, morao ih je uskoro sustii. To nije bio tarantas niti su bile taljige, nego potanska berlina koja je bila sva zapraena i koja je ve zacijelo bila prevalila dug put. Koija je nemilice tukao konje i tjerao ih s pomou psovki i bia da tre u galopu. Ta berlina sigurno nije bila prola kroz Novo Zajmsk i zacijelo je izbila na cestu za Irkutsk s nekog sporednog stepskog puta. Kad su Mihail Strogov i njegovi suputnici ugledali tu berlinu kako juri put Iima, mislili su samo kako da je preteknu i stignu prije nje do potanske postaje, te tako osiguraju sebi svjee konje. Stoga zucnue neto koijaima i domalo sustigoe premorenu zapregu berline. Mihail Strogov stie prvi. U taj se as neija glava pomoli na prozoru berline. Mihail Strogov jedva je imao vremena da je promotri. Ali, koliko god brzo da je proao, uo je sasvim jasno kako mu neznanac dovikuje zapovjednikim glasom: -Stanite! Nisu stali. Naprotiv, oba tarantasa ubrzo prestigoe berlinu. Tada nastade prava trka, jer su konji berline, potaknuti zacijelo prisutnou i trkom konja koji su ih prestigli, smogli jo toliko snage da se nekoliko minuta utrkuju. Troja kola izgubie se u oblaku praine. Iz tih bjelkastih oblaka dopiralo je, kao praskanje bombica, pucketanje bievima izmijeano s povicima i kletvama. Ipak, Mihail Strogov i njegovi suputnici sauvae prednost koja je mogla biti veoma vana ako na postaji ne bude dovoljno konja. Moda upravitelj postaje nee moi dati zaprege za dvoja kola, bar ne u tako kratku roku. Nakon pola sata berlina je zaostala i bila jo samo jedva vidljiva tokica na obzoru stepe. Bilo je osam sati naveer kad su oba tarantasa stigla na stanicu, na ulazu u Iim. Vijesti o najezdi bile su sve gore i gore. Grad je neposredno ugroavala prethodnica tatarskih kolona i vlasti su se ve prije dva dana morale povui prema Tobolsku. U Iimu nije vie bilo ni slubenika ni vojnika. im je stigao na postaju, Mihail Strogov zatraio je konje za sebe. 103 Dobro je uradio to je prestigao berlinu. Samo su tri konja bila sposobna da se odmah upregnu. Ostali su se vratili umorni s dalekog puta. Upravitelj pote naloi da se pree. Novinari, koji su smatrali potrebnim da se zadre u Iimu, nisu se morali odmah pobrinuti da nau kakvo prijevozno sredstvo, te su dali spremiti svoja kola. Deset minuta nakon njihova dolaska na postaju, Mihaila Strogova obavijestie daje njegov tarantas spreman za polazak. - Dobro - odgovori on. Zatim prie novinarima: - A sada, gospodo, budui da vi ostajete u Iimu, doao je as da se rastanemo. - Sto, gospodine Korpanove - ree Alcide Jolivet - zar neete ostati nijedan sat u Iimu? - Neu, gospodine, ak bih najradije otiao odavde prije nego to stigne ona berlina koju smo pretekli. - Zar se bojite da vam taj putnik ne preotme konje? - Najvie mi je stalo do toga da izbjegnem svaku neugodnost. - E pa, onda, gospodine Korpanove - ree Alcide Jolivet - nita nam drugo ne preostaje nego da vam jo jednom zahvalimo na usluzi koju ste nam uinili, i na zadovoljstvu koje ste nam pruili putujui s nama.

- Moda emo se, uostalom, ponovo sresti za nekoliko dana u Om-sku - doda Harry Blount. - Pa, zbilja, moda - odvrati Mihail Strogov - ja idem ravno tamo. - E pa, sretan vam put, gospodine Korpanove, i neka vas Bog sauva od taljiga - ree Alcide Jolivet. Novinari pruie ruku Mihailu Strogovu u namjeri da se najsrdanije izrukuju s njim kad izvana dopre lupa neijih kola. Gotovo u isti as otvorie se naglo vrata potanske postaje i na njima se pojavi neki ovjek. Bio je to putnik iz berline, ovjek vojnikog dranja, od svojih etrdeset godina, visok, krupan, pleat, snane glave, bujnih brkova spojenih s riim zaliscima. Nosio je odoru bez inova. O pasu mu je visila konjanika sablja, a u ruci je drao bi s kratkom drkom. -Konje! -dovikne zapovjednikim glasom, kao ovjek koji je nauio zapovijedati. - Nemam vie konja na raspolaganju - odgovori upravitelj postaje klanjajui se. 104 - Trebam ih odmah. - Ne moete ih dobiti. - A iji su ono konji koje su upravo upregli u tarantas? - Ti konji pripadaju ovom putniku - odgovori upravitelj pokazujui na Mihaila Strogova. - Neka ih ispregnu!... - ree putnik glasom koji ne trpi pogovora. Mihail Strogov prie blie. - Te sam konje ja unajmio - ree. - Vrlo vano! Ja ih trebam. Hajde! Brzo! Nemam vremena za traenje. - Ni ja nemam vremena za traenje - odvrati Mihail Strogov, koji je htio ostati miran ali se teko svladavao. Nadja je stajala pokraj njega, takoer mirna, ali zabrinuta zbog scene koju je valjalo izbjei. - Dosta! - ponovi putnik. Zatim prie upravitelju postaje i povie prijetei: - Neka ispregnu konje iz onog tarantasa i upregnu ih u moju berlinu! Upravitelj postaje bio je veoma smeten, nije znao koga da poslua, pa je pogledao Mihaila Strogova, koji je, oito, imao pravo da se odupre putnikovim neopravdanim zahtjevima. Mihail Strogov krzmae asak. Nije se htio posluiti svojom podo-ronajom koja bi svratila panju na njega, a nije htio ni ustupiti konje jer bi se onda zadrao. Isto tako nije htio ni zametnuti kavgu koja bi ga mogla sprijeiti da izvri svoj zadatak. Novinari su ga gledali, spremi, uostalom, da mu pomognu ako on to zatrai od njih. - Moji e konji ostati upregnuti u mojim kolima - ree Mihail Strogov ne diui, meutim, glas vie nego to bi priliilo jednom obinom trgovcu iz Irkutska. Tada putnik pristupi Mihailu Strogovu, metne mu grubo ruku na rame i ree prodornim glasom: - Tako, dakle? Nee mi ustupiti konje? - Neu - odgovori Mihail Strogov. - E pa, dobro, onda e konji pripasti onome od nas koji bude mogao nastaviti put! Brani se jer te neu tedjeti! I, govorei tako, putnik naglo isue sablju iz korica i spremi se za borbu. Nadja skoi pred Mihaila Strogova. 105 Harry Blount i Alcide Jolivet pooe prema njemu. - Neu se tui - ree jednostavno Mihail Strogov i, da bi se lake svladao, prekrii ruke na prsima. - Nee se tui? - Neu. - ak ni sad? - uzvikne putnik. I, prije nego to ga je itko mogao zadrati, on udari drkom bia Mi-haila Strogova po ramenu. Na tu uvredu Mihail Strogov strano problijedje. On digne uvis otvorene ake kao da e zdrobiti njima toga grubijana, ali se krajnjim naporom svlada. Dvoboj bi znaio vie nego zakanjenje, to bi moda znailo da nee izvriti svoj zadatak!... Bolje je izgubiti nekoliko sati!... Jest, ali kako progutati ovu uvredu? - Hoe li se sad tui, kukavico? - ponovi putnik, koji ne bijae samo osoran, nego i prost. - Neu! - odgovori Mihail Strogov, koji se i ne pomakne gledajui putnika pravo u oi. - Dajte konje, i to odmah! - ree ovaj posljednji. I izie iz ekaonice. Upravitelj pote poe odmah za njim, poto je slegao ramenima i odmjerio Mihaila Strogova pogledom punim neodobravanja. Dojam koji je ovaj dogaaj ostavio na novinare nije mogao biti povoljan za Mihaila Strogova. Njihovo je razoaranje bilo oito. Da se ovaj krupni mladi dade ovako udariti a da ne zatrai zadovoljtinu za ovakvu uvredu! Zato ga samo pozdravie i odoe, a Alcide Jolivet ree Harrvju Blountu: - Nikad se ne bih ovome nadao od ovjeka koji umije onako vjeto rasporiti uralskog medvjeda! Pa zar je zbilja istina da se hrabrost oituje samo u odreeno vrijeme i u odreenim oblicima! Tu mi vie nita

nije jasno! Moda nama ipak nedostaje to to nismo nikad bili robovi? as kasnije lupa kotaa i pucketanje biem oznaie da berlina, u koju bijahu upregnuti konji iz tarantasa, brzo odlazi s potanske postaje. U potanskoj ekaonici ostadoe samo nepomina Nadja i uzdrhtali Mihail Strogov. Carev glasnik sjedne svejednako prekrienih ruku na prsima. Bio se ukipio. Ipak, bljedilo njegova mukog lica zamijenilo je rumenilo za koje se ne bi reklo da potjee od stida. 106 Nadja nije sumnjala da su samo neobino vani razlozi mogli nagnati takva ovjeka da podnese takvo ponienje. Pa mu prie, kao to je on njoj priao na policiji u Ninjem Novgorodu, i ree mu: - Daj mi ruku, brate! U isto vrijeme njen prst otare, gotovo materinskom kretnjom, suzu koja samo to nije kanula iz oka njena suputnika. 107 XIII. DUNOST IZNAD SVEGA Nadja je slutila da neka tajna pobuda upravlja svim postupcima Mi-haila Strogova, da on, iz nekog nepoznatog razloga, ne pripada sebi, da nema prava raspolagati sa sobom i da se u ovoj prilici junaki rtvovao u korist dunosti, toliko, tovie, daje otrpio i smrtnu uvredu. Nadja nije, uostalom, nita pitala Mihaila Strogova. Nije li rukom koju mu je pruila unaprijed odgovorila na sve to bi joj on mogao kazati? Mihail Strogov utio je cijelu veer. Kako im upravitelj postaje nije mogao dati svjeih konja do sutradan ujutro, morali su provesti cijelu no na postaji. Nadja je to trebala iskoristi da se malo odmori, pa su joj spremili sobu. Nije bilo sumnje da bi djevojka radije ostala uz svog suputnika, ali je slutila da je njemu potrebna samoa, pa je pola u svoju sobu. Ipak, u trenutku kad je odlazila, nije se mogla suzdrati a da se ne oprosti s njim. - Brate... - proape. Alije Mihail Strogov zadri pokretom ruke. Djevojci se ote uzdah iz grudi i ona izie iz ekaonice. 108 Mihail Strogov nije uope legao. Ionako ne bi mogao spavati ni aska. Ono mjesto gdje ga je onaj osorni putnik udario biem, peklo ga je kao iva rana. - Za domovinu i za Bauku! - proape napokon, na kraju svoje veernje molitve. Ipak je osjeao neodoljivu potrebu da dozna tko je taj ovjek koji ga je udario, odakle je doao i kamo je otiao. Njegove crte lica toliko su mu se bile urezale u sjeanje da se nije morao bojati da e ih ikad zaboraviti. Mihail Strogov pozva upravitelja postaje. Taj Sibirac starog kova odmah doe i, gledajui mladia pomalo s visoka, ekae njegova pitanja. - Jesi li ti iz ovog kraja? - upita ga Mihail Strogov. - Jesam. - Poznaje li onog ovjeka koji mi je uzeo konje? - Ne poznajem. - Nisi ga nikad prije vidio? -Nisam! - Sto misli, tko je taj ovjek? - Neki gospodin koji zna zapovijedati! Mihail Strogov prostrijeli Sibirca pogledom, ali upravitelj postaje i ne trepne. -1 ti se usuuje tako suditi o meni! - uzvikne Mihail Strogov. - Usuujem se - odvrati Sibirac -jer ima neto to ni obian trgovac ne smije prihvatiti a da ne vrati! - Udarac biem? - Udarac biem, mladiu! Ja sam dovoljno star i jak da ti to mogu rei! Mihail Strogov prie upravitelju stanice i stavi mu svoje snane ruke na ramena. Zatim ree neobino mirno: - Odlazi, prijatelju, odlazi! Inae u te ubiti! Upravitelj postaje ga ovaj put shvati. - Vie ga volim ovakva - promrmlja. I ode bez rijei. Sutradan, 24. srpnja, u osam sati izjutra, upregoe tri snana konja u tarantas. Mihail Strogov i Nadja sjedoe u njega i uskoro, iza jednog zavoja, ostavie za sobom Iim koji im je ostao u uasnoj uspomeni. Na nekoliko postaja na kojima se zaustavio toga dana, Mihail Strogov mogao je ustanoviti da je berlina svejednako pred njima na cesti to 109 vodi u Irkutsk, i da njen putnik, koji se uri koliko i on, ne gubi ni trenutka na putu kroz stepu. U etiri sata popodne morali su, sedamdeset i pet vrsta dalje, kod postaje Abatske, prijei rijeku Iim,

jednu od najvanijih pritoka Irtia, Ovu su rijeku preli neto tee nego Tobol. Na tom je mjestu Iim prilino brz. U sibirskoj zimi lako je prijei preko svih tih stepskih rijeka koje prekrije led debeo i po metar-dva, pa ih putnik prijee a da to i ne primijeti, jer im se korito izgubi pod golemim bijelim pokrivaem koji svuda podjednako pokriva stepu, ali ih je ljeti gdjekad vrlo teko prijei. I zaista, trebalo im je dva sata da prijeu Iim, to je ozlojedilo Mi-haila Strogova, pogotovo to je od splavara doznao nepovoljne vijesti o tatarskoj najezdi. Evo to se prialo. Nekoliko se Feofar-kanovih izvidnica navodno ve bilo pojavilo na obje obale Irtia u njegovu donjem toku, u junim krajevima Tobolske gubernije. Omsk je bio ozbiljno ugroen. Govorilo se o nekakvu okraju izmeu sibirskih jedinica i Tatara na granici Velikih kirgiskih horda -okraju koji se nije svrio dobro za Ruse, koji su tu bili suvie slabi. Stoga su se te postrojbe povukle, a nakon toga je dolo do ope seobe seljaka iz te pokrajine. Prialo se o stranim zvjerstvima koje su poinili osvajai, o pljakama, kraama, paleima i ubojstvima. Bio je to pravi tatarski nain ratovanja. Ljudi su sa svih strana bjeali pred Feofar-kanovom prethodnicom. Mihail Strogov se najvie bojao da e zbog ovoga iseljavanja iz trgovita i zaselaka ostati bez prijevoznih sredstava. Zato se urio da to prije stigne u Omsk. Moda e nakon toga grada uspjeti odmaknuti tatarskim izvidnicama, koje napreduju dolinom Irtia, i izbiti na slobodnu cestu do Irkutska. Ba tu gdje je tarantas preao rijeku zavrava se ono to se na vojnom jeziku zove "Iimska linija", niz kula ili drvenih tvravica to se proteu od june granice Sibira na duini od oko etiristo vrsta (427 kilometara). Prije su te tvravice uvali odredi kozaka koji su branili taj kraj i od Kirgiza i od Tatara. Ali, otkako su ruske vlasti smatrale da su te horde potpuno pokorene, te su tvravice bile naputene i nisu vie niemu sluile, ba kad su bile najpotrebnije. Veina ih je bila spaljena, a nekoliko stupova dima koji se dizao na obzoru prema jugu i na koji su spla-vari upozorili Mihaila Strogova, svjedoilo je o pribliavanju tatarske prethodnice. 110 im je skela prenijela tarantas i njegovu zapregu na desnu obalu Ii-ma, putnici nastavie svom brzinom put kroz stepu. Bilo je sedam sati uveer. Nebo je bilo veoma naoblaeno. U nekoliko je mahova pao pljusak tako da je praine bilo manje i cesta je bila bolja. Otkako su krenuli iz Iima, Mihail Strogov je jednako utio. Ipak se i dalje trudio olakati Nadji ovo putovanje bez predaha i odmora, iako se djevojka nije ni na to alila. Ona je eljela da konji imaju krila. Neto joj je neprestano govorilo da se njenu suputniku uri jo vie nego njoj da stigne u Irkutsk, a koliko ih je jo vrsta razdvajalo od cilja! Pade joj na pamet da je majka Mihaila Strogova, ako su Tatari zauzeli Omsk u kojem ona ivi, u velikoj opasnosti i da je zato njen sin neobino zabrinut, te daje to dovoljno da objasni njegovu nestrpljivost daje vidi. Zbog toga je Nadja u jednom trenutku pomislila da mora s njim porazgovarati o staroj Marfi, i o tome kako se nala sama usred ovih ozbiljnih dogaaja. - Jesi li primio kakve vijesti od majke otkako je poela najezda? -upita ga. - Nikakve, Nadja. Majka mi je posljednji put pisala prije dva mjeseca, ali to su bile dobre vijesti. Marfa je odrjeita ena, hrabra Sibirka. Iako je stara, sauvala je svu svoju moralnu snagu. Umije trpjeti. - Posjetiti u je, brate - ivo e Nadja. - Ti me naziva sestrom, pa sam ja, prema tome, Marfina ki! A kako Mihail Strogov nije nita odgovarao, ona doda: - Moda je uspjela pobjei iz Omska? - To je mogue, Nadja - odgovori Mihail Strogov. - ak se nadam daje stigla u Tobolsk. Stara Marfa mrzi Tatare. Ona poznaje stepu, nije plaljiva i valjda je uzela svoj tap u pola niz Irti. Nema mjesta u cijeloj pokrajini koje ona ne poznaje. Koliko je puta prokrstarila svim tim krajem s mojim starim ocem, i koliko sam ih puta ja, jo kao dijete, pratio na njihovim putovanjima kroz sibirsku pustinju! Da, Nadja, nadam se daje moja majka otila iz Omska! - A kad e je vidjeti? - Pa, vidjet u je... kad se vratim. - Ali, ako ti je majka u Omsku, zadrat e se valjda sat vremena da ode do nje daje zagrli! - Neu! 111 - Nee je ni vidjeti? - Neu, Nadja!... - odgovori Mihail Strogov, kome su se prsa nadimala i koji je znao da nee vie moi dalje odgovarati na djevojina pitanja. - Kae da nee! O, brate, kakvi te razlozi mogu sprijeiti da vidi majku ako je ona u Omsku? - Kakvi razlozi, Nadja! Pita me kakvi razlozi! - uzvikne Mihail Strogov toliko izmijenjenim glasom da

djevojka protrne. - Ama, isti oni razlozi zbog kojih sam se toliko svladavao da sam ispao kukavica pred onim bijednikom koji... Nije mogao izgovoriti reenicu do kraja. - Umiri se, brate! - ree mu Nadja najumilnije to je mogla. - Ja znam samo jedno, ili bolje rei ne znam nego slutim! A to je da jedan osjeaj upravlja sada svim tvojim postupcima; osjeaj dunosti koja ti je svetija, ako je to mogue, od dunosti koja vee sina za majku! Nadja uutje i od tada izbjegavae svaki razgovor koji bi se mogao odnositi na izuzetni poloaj Mihaila Strogova. Tu se krila neka tajna koju je trebalo potivati. I ona ju je potivala. Sutradan, 25. srpnja, u tri sata izjutra, tarantas je stigao na potansku postaju u Tjukalinsku poto je prevalio sto dvadeset vrsta od rijeke Ii-ma. Brzo su promijenili konje. Meutim, prvi put sejamik nekao da poe tvrdei da tatarski odredi krstare stepom i da e putnici, konji i kola postati lak plijen pljakaa. Mihail Strogov udobrovoljio je jamika samo novcem, jer se nije htio ni u ovoj prilici posluiti svojom podoronajom. Posljednji je ukaz bio brzojavno priopen i poznat u sibirskim pokrajinama, pa bi jedan Rus, koji je izriito osloboen da se pokorava tim odredbama, svakako svratio panju na sebe, to je carev glasnik htio poto-poto izbjei. A moda se prepredeni jamik skanjivao samo zato da to vie iskami od nestrpljivog putnika? Ili je zaista imao razloga da se boji neke opasne pustolovine? Napokon je tarantas krenuo i tako je brzo iao da je do tri sata popodne prevalio osamdeset vrsta i stigao u Kulainsko. Zatim se, nakon sat vremena, naao na obali Irtia. Omsk je bio svega dvadesetak vrsta daleko. Irti je velika rijeka i jedna od glavnih sibirskih arterija koje valjaju svoje vode prema sjeveru Azije. Roen na Altajskom gorju, on tee 112 ukoso od jugoistoka prema sjeverozapadu i ulijeva se u Ob nakon gotovo sedam tisua vrsta dugog toka. U ovo doba godine, kad nabujaju rijeke cijelog sibirskog bazena, razina je Irtia neobino visoka. Prema tome je struja veoma jaka, gotovo kao bujica, i prilino je teko prijei rijeku. Ni najbolji je pliva ne bi mogao preplivati, a ak je i prelazak skelom prilino opasan. Ali ta opasnost, kao i sve druge, nije mogla ni naas zadrati Mihaila Strogova i Nadju, koji su bili spremni prkositi svakoj opasnosti, kakva god ona bila. Ipak, Mihail Strogov predloio je svojoj mladoj suputnici da najprije on prijee rijeku s tarantasom i zapregom, jer se pribojavao da ne pretovare skelu. Kad iskrca konje i kola na drugu obalu, vratit e se po Nadju. Nadja nije pristala. Tako bi izgubili sat vremena, a ona nije htjela da samo radi njene sigurnosti izgube i jedan trenutak. Prilino su se teko ukrcali jer je strma obala bila djelomice poplavljena, pa skela nije mogla pristati uz samu brezinu. Ipak, poto se pomuio oko pola sata, splavar je smjestio tarantas s tri konja na skelu. Tada se ukrcae i Mihail Strogov, Nadja ijamik te se otisnue od obale. U poetku je sve ilo kako treba. Rijenu je maticu malo vie uzvodno sjekao dugaak rt tako da se stvarala suprotna struja koju je skela lako prela. Dva su se splavara otiskivala dugakim akijama kojima su veoma vjeto rukovali; ali, to su se vie primicali sredini rijeke, ona je bivala sve dublja tako da se splavari uskoro nisu vie mogli odupirati ramenom o akije, kojima je vrh virio svega tridesetak centimetara iz vode i kojima je zato bilo teko i nespretno baratati. Mihail Strogov i Nadja sjedili su na stranjem dijelu skele i, strahujui neprestano da ne izgube suvie vremena, prilino zabrinuto promatrali splavare kako upravljaju skelom. - Pazi! - vikne jedan od njih svom drugu. A viknuo je zato to je skela naglo promijenila smjer. Sad je bila usred matice koja ju je brzo nosila. Trebalo je, dakle, vjeto rukujui akijama, presjei ukoso tok rijeke. Naslanjajui krajeve akiji na niz utora ispod razme, splavari su uspjeli ukositi skelu i ona se malo-pomalo primicala desnoj obali. 113 Moglo se pouzdano raunati da e pristati uz obalu pet-est vrsta nizvodno od mjesta gdje su se ukrcali, ali to nije nita smetalo, samo da se konji i ljudi sretno iskrcaju. Splavari, snani ljudi, potaknuti jo i obeanjem da e biti dobro nagraeni, nisu ni sumnjali da nee uspjeno obaviti ovaj teki prelazak preko Irtia. Ali nisu raunali na nesretan sluaj koji nisu mogli sprijeiti, a ni njihova revnost ni spretnost nisu im tu mogle nita pomoi. Skela je bila usred matice, podjednako daleko od jedne i od druge obale, i plovila je brzinom od dvije vrste na sat, kad Mihail Strogov ustade i zagleda se uzvodno uz rijeku. Opazio je nekoliko amaca koji su neobino brzo plovili niz maticu, jer su imali i vesla kojima su ljudi

u njima veslali. Lice se Mihaila Strogova odjednom zgri i on nehotice krikne: - to je? - upita ga djevojka. Ali, prije nego to joj je Mihail Strogov dospio odgovoriti, jedan splavar uplaeno uzvikne: -Tatari! Tatari! To su zaista bili amci puni vojnika koji su brzo plovili niz Irti, i za nekoliko su minuta morali stii skelu koja je bila suvie natovarena da bi im mogla umaknuti. Splavari su, prestravljeni pojavom Tatara, ostavili svoje akije i poeli oajno zapomagati. - Samo hrabro, prijatelji! - uzvikne Mihail Strogov. - Samo hrabro! Dobit ete pedeset rubalja ako stignemo na desnu obalu prije amaca! Splavare obodrie ove rijei pa ponovo dohvatie akije i nastavie sjei maticu, ali uskoro postade jasno da nee umaknuti Tatarima. Da nee Tatari mirno proi pored njih? To ba nije bilo vjerojatno. Trebalo je, naprotiv, oekivati sve najgore od tih pljakaa. - Ne boj se, Nadja - ree Mihail Strogov - ali budi spremna na sve! - Spremna sam - odgovori Nadja. - ak i u vodu da skoi kad ti budem kazao? - ak i to. - Uzdaj se u mene, Nadja! -Uzdam se! Tatarski amci bili su jo svega tridesetak metara daleko od njih. U njima je bio odred bunarskih vojnika koji su bili krenuli u izvianje prema Omsku. 114 Skela je bila jo za dvije svoje duine daleko od obale. Splavari ud-vostruie napore. Mihail Strogov dohvati jednu akiju i priskoi im u pomo. Otiskivao se nadljudskom snagom. Kad bi uspio iskrcati tarantas i potjerati konje galopom, mogao bi se nadati da e utei Tatarima koji su bili bez konja. Ali sav im je trud bio uzaludan! - Sarin na kiu! - povikae vojnici iz prvoga amca. Mihail Strogov prepozna taj bojni pokli tatarskih gusara na koji je trebalo odmah lei potrbuke. A kako se ni splavari ni on ne pokorie toj zapovijedi, Tatari estoko pripucae i smrtno ranie dva konja. U taj as neto udari u skelu... amci su pristali uz skelu sa strane. - Hodi, Nadja! - uzvikne Mihail Strogov, spreman skoiti u vodu. Djevojka htjede poi za njim, ali Mihaila Strogova pogodi koplje i on pade u rijeku. Matica ga ponese, naas mu se pojavi ruka nad vodom, a onda on nestade. Nadja krikne, ali prije nego to je stigla skoiti za Mihailom Strogo-vom, uhvatie je, ponesoe i prebacie u jedan amac. Odmah zatim Tatari pobie kopljima splavare i ostavie skelu da je nosi voda, te nastavie ploviti niz Irti. 115 XIV. MAJKA I SIN Omsk je slubeno glavni grad Zapadnog Sibira. To nije najvaniji grad istoimene gubernije jer Tomsk ima vie stanovnika i vei je, ali je u Omsku sjedite general-gubernatora te prve polovice azijske Rusije. Omsk se zapravo sastoji od dva odvojena grada, u jednom su samo vlasti i slubenici, a u drugom stanuju ponajvie sibirski trgovci, iako to nije izrazito trgovako mjesto. Taj grad broji od dvanaest to trinaest tisua stanovnika. Opasuje ga opkop utvren bastionima, ali su sve te utvrde graene od zemlje te ga slabo brane. Stoga su Tatari, koji su to dobro znali, pokuavali u to vrijeme osvojiti ga najuri, u emu su i uspjeli nakon nekoliko dana opsade. Posada Omska, koja je spala na dvije tisue ljudi, hrabro se branila, ali su je emirove postrojbe nadjaale i potiskivale malo-pomalo iz trgovake etvrti tako da se morala povui u gornji grad. Tu su se utvrdili general-gubernator i njegovi asnici i vojnici. Oni su gornji grad pretvorili u neku vrstu tvrave poto su po kuama i crkvama probili pukarnice, i dosad su se dobro drali u tom "kremlju" napravljenom na brzu ruku, iako nisu imali mnogo nade da e im pomo stii na vrijeme. I zaista, tatarske postrojbe koje su se sputale niz Irti dobivale su svaki dan nova pojaanja i, to je bilo jo gore, sad im je zapovijedao 116 jedan asnik, izdajica svoje domovine, ali veoma sposoban ovjek koji nije prezao ni od ega. Bio je to pukovnik Ivan Ogarjov. Ivan Ogarjov bio je straan kao i tatarske poglavice koje je tjerao u borbu, ali je uz to bio i kolovan asnik. Kako je u sebi imao malo mongolske krvi po majci, koja je bila azijskog podrijetla, volio je

lukavtine, rado je pleo zamke i nije zazirao ni od kakvih sredstava kad je htio doznati neku tajnu ili postaviti kakvu klopku. Lukav po naravi, rado je pribjegavao i najgorim opsjenama preruavajui se katkad u prosjaka i savreno umijui poprimiti svaki oblik i svako dranje. Osim toga, bio je okrutan i mogao je, ako zatreba, biti i krvnik. Feofar-kan imao je u njemu dostojna pomagaa u ovom nesmiljenom ratu. Kad je Mihail Strogov stigao na obalu Irtia, Ivan Ogarjov je ve bio gospodar Omska i stezao je obru oko gornjeg grada, jer se urio da to prije poe u Tomsk gdje se bila okupila glavnina tatarske vojske. Feofar-kan je zaista prije nekoliko dana bio zauzeo Tomsk, odakle su osvajai, koji su ve gospodarili sredinjim Sibirom, imali krenuti na Irkutsk. Irkutsk je bio pravi cilj Ivana Ogarjova. Plan ovoga izdajice sastojao se u tome da se predstavi pod lanim imenom velikom knezu, da zadobije njegovo povjerenje i da u zgodnom trenutku Tatarima preda grad i samog velikog kneza. Kad bi se domogli takva grada i takva taoca, cijeli bi azijski Sibir pao u ruke osvajaima. Meutim, kao to je poznato, car je saznao za tu urotu i povjerio je Mihailu Strogovu onu vanu poruku ba zato da je omemogui. Zato je i dao mladom glasniku najstroe upute da neopaen proe kroz osvojene krajeve. Dosad je Mihail Strogov dobro obavio taj zadatak, ali hoe li ga moi izvriti do kraja? Rana koju je bio zadobio nije bila smrtonosna. Plivajui tako da ga ne opaze, doepao se desne obale i pao onesvijeten u trsci. Kad se osvijestio, vidio je da se nalazi u kolibi nekog muzika, koji ga je prihvatio i njegovao i kojem je imao zahvaliti to je jo iv. Koliko je dugo bio gost ovoga estitog Sibirca? Nije znao. Ali, kad je otvorio oi, ugledao je nad sobom dobroudno bradato lice ovjeka koji ga samilosno gledae. Htio ga je upitati gdje je, ali ga muik preduhitri rijeima: 117 - Nemoj govoriti, bauka, nemoj govoriti! Jo si preslab. Kazat u ti gdje si i to se sve dogodilo otkako sam te donio u svoju kolibu. I muik ispripovjedi Mihailu Strogovu kako je tekla borba koju je gledao svojim oima, kako su Tatari iz amaca napali skelu, opljakali tarantas i pobili splavare... Ali ga Mihail Strogov nije vie sluao, ve je prinio ruku odijelu i napipao carsko pismo koje mu je jo bilo na prsima. Odahne, ali to jo nije bilo sve. - Sa mnom je bila i jedna djevojka! - ree. - Nju nisu ubili! - odgovori muik itajui zabrinutost u oima svoga gosta. - Odnijeli su je u amac i produili niz Irti! Bit e jo jedna zarobljenica vie pored tolikih drugih koje su otjerali u Tomsk! Mihail Strogov nije mogao govoriti. Metnuo je ruku na srce ne bi li mu zaustavio lupanje. Ali, usprkos tolikim kunjama, osjeaj dunosti vladao je svim njegovim biem. - A gdje sam sad? - zapita. - Na desnoj obali Irtia, svega pet vrsta od Omska - odgovori muik. - Pa kakvu sam to ranu zadobio da me je ovako shrvala? Da nisam ranjen od taneta? - Nisi, nego si dobio udarac kopljem u glavu, ali ti je rana ve zarasla - odgovori muik. - Jo dva-tri dana odmora, bauka, pa e moi nastaviti put. Pao si u rijeku, ali te Tatari nisu dirali ni pretresali, i kesa ti je jo u depu. Mihail Strogov prui muziku ruku. Zatim se naglo pridigne i ree: - Je li, prijatelju, koliko sam ve dugo kod tebe? - Tri dana. - Izgubio sam tri dana! - Tri dana si leao u nesvijesti! - Ima li konja da mi proda? - Hoe krenuti? - Hou odmah. - Nemam ti ja, bauka, ni konja ni kola! Kuda Tatari prou, tu nita ne ostaje! - Pa nita, onda u pjeice u Omsk da potraim kakva konja... - Odmori se jo koji sat pa e lake nastaviti put! -Ni asa! 118 - Hajde onda! - ree muik shvaajui da se ne moe boriti protiv volje svoga gosta. - Ja u te odvesti nadoda. - U Omsku jo ima prilino Rusa pa te moda nitko nee ni zapaziti. - Neka ti Bog plati, prijatelju, za sve to si uradio za mene! - ree Mihail Strogov. - Da mi plati! Samo se budale nadaju nagradi na ovom svijetu -odvrati muik. Mihail Strogov izie iz kolibe. Kad htjede poi, uhvati ga takva vrtoglavica da bi pao da ga nije muik pridrao, ali ga svjei zrak zaas okrijepi. Tada osjeti bol od rane na glavi. ubara je, na sreu, bila

ublaila estinu udarca, a on je, kao to znamo, bio snaan i nije lako klonuo duhom. Pred oima mu je bio samo jedan cilj, da stigne u daleki Irkutsk! Ali najprije je trebalo da bez zadravanja proe kroz Omsk. - Naka Bog bude na pomoi majci i Nadji! - proape. - Zasad jo nemam prava misliti na njih! Mihail Strogov i muik uskoro stigoe u trgovaku etvrt donjeg grada u koju uoe bez potekoa, iako je bila zaposjednuta vojskom. Opkop je bio sruen na vie mjesta pa su kroz te otvore ulazili pljakai koji su ili za Feofar-kanovom vojskom. U samu Omsku, po ulicama i trgovima, vrvjeli su tatarski vojnici, ali se opaalo da im je neija eljezna ruka nametnula stegu na koju nisu ba bili navikli. Nikad nisu ili pojedinano, nego u skupinama i naoruani da bi se mogli obraniti od svakog napada. Na glavnom trgu, pretvorenom u tabor koji su uvali brojni straari, logorovalo je dvije tisue Tatara u uzornom redu. Konji su bili privezani za kolce, ali vazda pod opremom i spremni da krenu im se zapovjedi. Omsk je bio samo privremeno odmorite tog tatarskog konjanitva koje su zacijelo vie privlaile bogate ravnice Istonog Sibira, gdje su gradovi bogatiji, a polja plodnija pa, prema tome, i pljaka unosnija. Vie trgovake etvrti dizao se terasasto gornji grad, koji Ivan Ogar-jov nije jo bio uspio osvojiti, i pored nekoliko snanih napada koji su bili junaki odbijeni. Na njegovim zidinama s pukarnicama vijorila se ruska zastava. Mihail Strogov i njegov vodi pozdravie je osjeajui opravdan ponos. Mihail Strogov poznavao je izvrsno Omsk i, idui za svojim vodiem, klonio se prometnih ulica. Nije da se bojao da e ga tko prepoznati. U tom gaje gradu samo njegova majka mogla zazvati pravim imenom, ali 119 se on biozarekao daje nee potraiti, pa je nije mogao ni vidjeti. Uostalom, moda je ona pobjegla u neki mirni kutak stepe, to je on od sveg srca i elio daje uinila. Muik je, na svu sreu, poznavao nekog upravitelja pote za koga je vjerovao da e htjeti bilo iznajmiti, bilo prodati kola ili konje, ako mu se dobro plati. Ostala je jo jedino potekoa kako da Mihail Strogov izie iz grada, ali su mu za to mogli dobro posluiti otvori u opkopu. Muik je, dakle, vodio svoga gosta ravno u potansku postaju kad, u jednoj uskoj ulici, Mihail Strogov iznenada zastade i skoi za neki zid. - to ti je? - ivo ga upita muik, veoma zauen tim naglim pokretom. - uti! - brzo odvrati Mihail Strogov prinosei prst ustima. U tom je asu odred Tatara skrenuo s glavnog trga u ulicu kojom su Mihail Strogov i njegov pratilac bili upravo poli. Na elu odreda od dvadesetak konjanika bio je neki asnik u veoma jednostavnoj odori. Premda je brzo prelijetao pogledom sjedne strane na drugu, nije mogao opaziti Mihaila Strogova koji se bio hitro sklonio. Odred je iao brzim kasom kroz tu usku ulicu. Ni asnik ni njegova pratnja nisu se obazirali na prolaznike. Ovi su jadnici jedva imali vremena da im se maknu s puta. Zato se razleglo nekoliko priguenih krikova na koje su konjanici odmah odgovorili udarcima kopalja, te se ulica zaas ispraznila. Kad pratnja proe, Mihail Strogov se okrene muziku i upita ga: - Tko je bio onaj asnik? Dok je to pitao, bio je blijed kao krpa. - To je Ivan Ogarjov - odgovori Sibirac tihim glasom koji je odavao mrnju. - On! - uzvikne Mihail Strogov, kome se ta rije ote u nastupu gnjeva koji ne mogae obuzdati. On je u tom asniku prepoznao putnika koji ga je udario na postaji u Iimu! I najednom mu sijevne u glavi da ga taj putnik, premda ga je samo naas vidio, ujedno podsjea na onog starog Ciganina ije je rijei sluajno uo na sajmu u Ninjem Novgorodu. Mihail Strogov nije se prevario. To je bio isti ovjek. Ivan Ogarjov je uspio, preruen u Ciganina, napustiti sa Sangarinom druinom Ninje--novgorodsku pokrajinu, kamo je bio doao da medu brojnim strancima iz Sredinje Azije potrai pristae za ostvarenje svoga prokletog nauma. 120 Sangara i njeni Cigani, pravi dounici u njegovoj slubi, bili su mu odani duom i tijelom. On je one noi na sajmitu izgovorio one udne rijei iji je smiso Mihail Strogov sad tek shvatio, putovao je Kavkazom sa cijelom onom ciganskom bandom i doputovao onom drugom cestom, od Kaza-nja preko Urala i Iima, u Omsk gdje je sad gospodar. Ivan Ogarjov je tek prije tri dana bio stigao u Omsk i, da nije bilo onoga njihova kobnog susreta u Iimu i dogaaja koji ga je zadrao tri dana na obali Irtia, Mihail Strogov zacijelo bi bio stigao prije njega u Irkutsk!

I tko zna koliko bi jo nesrea izbjegao u budunosti! Kako bilo da bilo, Mihail Strogov se vie nego ikad morao kloniti Ivana Ogarjova i uvati se da ga on ne vidi. Kad doe vrijeme da se nae s njim licem u lice, znat e ga nai, pa ma bio on, Ivan Ogarjov, gospodar svekolikog Sibira! Muik i on nastavie, dakle, put kroz grad i dooe do pote. Kad padne no, nee biti teko izii iz Omska kroz neki otvor u opkopu. Ali nije mogao kupiti kola koja bi mu zamijenila tarantas. Nije ih mogao ni kupiti ni unajmiti. A to e sad kola Mihailu Strogovu? Nije li, na alost, ostao sam? Bit e mu dovoljan konj, a njega je, na svu sreu, mogao nabaviti. Bio je to duraan konj, sposoban da podnese dugotrajne napore, konj kojeg je Mihail Strogov, kao dobar jaha, mogao dobro iskoristiti. Skupo gaje platio i za nekoliko je minuta bio spreman da poe. Bilo je etiri sata popodne. Mihail Strogov morao je priekati da padne mrak pa da se provue kroz opkop, a kako se nije htio pokazivati na ulicama Omska, ostao je na potanskoj postaji i naruio neko jelo. U ekaonici je bilo mnogo svijeta. Kao i na eljeznikim postajama u Rusiji, stanovnici su, veoma zabrinuti, dolazili ovamo da uju novosti. Prialo se o tome kako e uskoro doi jedan ruski korpus, ali ne u Omsk ve u Tomsk, korpus koji bi trebao osloboditi taj grad od Feofar-kanovih Tatara. Mihail Strogov pozorno je sluao sve to se pria, ali se nije upletao u razgovore. Odjednom protrne od uzvika koji ga potrese do dna due. Ui ga gotovo zaboljee od ove dvije rijei: - Sine moj! 121 Njegova mati, stara Marta, stajala je pred njim! Smijeila mu se i sva drhtala! Sirila ruke!... Mihail Strogov ustade. Htjede pohrliti k njoj... Ali ga iznenada za-dra pomiso na dunost, na ozbiljnu opasnost koja se krije za njegovu majku i za njega u ovom susretu, a tako je dobro vladao sobom da mu se ni jedan mii na licu nije ni pomakao. U ekaonici je bilo okupljeno dvadesetak ljudi. Medu njima je moda bilo i dounika, a zar nisu u gradu znali da sin Marfe Strogov slui u odredu carevih glasnika? Mihila Strogov nije se pomaknuo s mjesta. - Mihaile! - uzvikne majka. - Tko ste vi, dobra eno? - upita je Mihovil Strogov. Zapravo je vie promucao nego izgovorio te rijei. - Tko sam ja? I ti me to pita? Pa, dijete moje, zar ne poznaje vie svoju majku? - Vi ste se prevarili!... - hladno e Mihail Strogov. - Zavarala vas je neka slinost... Stara Marfa prie ravno njemu i zapita gledajui ga u oi. - Pa, zar nisi ti sin Petra i Marfe Strogov? Mihail Strogov bi bio dao i svoj ivot samo daje mogao slobodno priviti majku uza se!... Ali, kad bi popustio, bilo bi svreno i s njim, i s njom, i s njegovim zadatkom, i s njegovom zakletvom!... Svladavajui se svim silama, on sklopi oi da ne gleda neizrecivu tjeskobu od koje se grilo majino lice, i povue natrag ruke da ne stegne drhtave ruke koje su ga traile. - Ja zbilja ne znam to hoete rei, dobra eno - odgovori on i ustukne nekoliko koraka. - Mihaile! - ponovo vikne stara majka. - Ja se ne zovem Mihail! I nisam nikad bio va sin! Ja sam Nikolaj Korpanov, trgovac iz Irkutska!... I on naglo izie iz ekaonice dok su za njim posljednji put odjeknule rijei: - Sine moj! Sine moj! Mihail je Strogov otiao jer je bio na izmaku snaga. Nije vidio svoju staru majku kako je pala, gotovo izbezumljena, na klupu. Ali, kad je pritrao upravitelj da joj pomogne, starica se pridigla. Odjednom joj je neto sijevnulo u glavi. Da se nje odrekao sin, to nije bilo mogue! A da se prevarila i zamijenila nekog drugog za njega, bilo je isto tako nemogue. 122 Ona je zaista vidjela svog sina, a ako je on nije prepoznao, to je zato to nije htio i to nije smio da je prepozna, zato to je imao neke strano vane razloge da tako postupi! Od tada je, zatomljujui svoje materinske osjeaje, mislila samo jedno: "Da ga nisam i nehotice upropastila?" -Ba sam luda! -govorila je svima koji su je ispitivali. -Prevarile su me oi! Taj mladi nije moj sin! Glas mu je drukiji! Na kraju u u svakom ovjeku vidjeti svoga sina. Ne proe ni deset minuta, a u poti se pojavi neki tatarski asnik. - Marfa Strogov? - zapita. - Ja sam - odazva se starica tako mirnim glasom i tako spokojna lica daje svjedoci maloprijanjeg susreta nisu mogli ni prepoznati. - Hajde sa mnom - ree asnik. Marfa Strogov pode sigurnim korakom za tatarskim asnikom i izie iz pote. Za nekoliko se trenutaka nala u taboru na glavnom trgu pred Ivanom Ogarjovom, kome su odmah bili dojavili sve pojedinosti onoga prizora.

Nasluujui istinu, Ivan Ogarjov je htio sam ispitati staru Sibirku. - Kako se zove? - upita osorno. - Marfa Strogov. - Ima li sina? - Imam. - Je li on carev glasnik? - Jest. -A gdje je sad? - U Moskvi. -1 nema nikakvih vijesti od njega? - Nemam. - Otkada? - Od prije dva mjeseca. - A tko je onda onaj mladi koga si maloprije na potanskoj postaji nazivala sinom? - Neki mladi Sibirac koji mi se uinio slian mom sinu - odgovori Marfa Strogov. - To je ve deseti za kojeg sam pomislila da je on otkako je grad pun stranaca! ini mi se da svuda samo njega vidim! - Taj mladi, dakle, nije Mihail Strogov? - Nije. 123 - Zna li ti, babo, da ja mogu dati da te mue dok god ne prizna istinu? - Ja sam kazala istinu i ostat u kod svojih rijei ba ako me budete i muili. - Taj Sibirac nije, dakle, Mihail Strogov? - upita je po drugi put Ivan Ogarjov. - Nije! To nije on - odgovori po drugi put Marfa Strogov. - Mislite li da bih se ja za ita na svijetu odrekla sina kakva mi je Bog dao? Ivan Ogarjov pakosno pogleda staricu koja mu se rugala u brk. On je bio uvjeren da je ona prepoznala svoga sina u mladom Sibircu. A ako se taj njen sin najprije odrekao majke, i ako se sad majka odrie njega, to je moglo biti samo iz nekog neobino vanog razloga. Ivan Ogarjov nije vie, dakle, sumnjao daje tobonji Nikolaj Korpa-nov zapravo Mihail Strogov, carev glasnik, koji se krije pod lanim imenom i kome je povjeren neki zadatak koji bi on morao poto-poto saznati. Stoga je odmah izdao nalog da poalju potjeru za njim. - A ovu enu otpremite u Tomsk - ree okreui se Marfi Strogov. I dok su je vojnici grubo odvodili, on procijedi kroza zube: - Natjerat u ja tu staru vjeticu da progovori, kad bude trebalo! 124 XV. MOVARE BARAPSKE STEPE Sva srea to je Mihail Strogov onako naglo otiao sa postaje. Nalog Ivana Ogarjova bio je odmah prenesen straama na svim izlazima iz grada, a osobni je opis Mihaila Strogova bio razaslan svim upraviteljima pota ne bi li ga sprijeili da izie iz Omska. Ali on je dotle ve bio proao kroz jedan otvor u opkopu i jurio je na konju kroz stepu, a kako nisu odmah poli u potjeru za njim, bila je sva prilika da e im umaknuti. Mihail Strogov otiao je iz Omska 29. srpnja, u osam sati naveer. Taj je grad otprilike na pola puta izmeu Moskve i Irkutska, kamo je trebalo da stigne najkasnije za deset dana ako je htio stii prije tatarskih kolona. Bilo je oito da je onaj kobni susret s majkom otkrio tko je on. Ivanu Ogarjovu je sad moralo biti jasno da je jedan carev glasnik upravo proao kroz Omsk na putu u Irkutsk. Poruka koju je taj glasnik nosio bila je zacijelo izvanredno vana. Mihail Strogov je, dakle, znao da e biti poduzeto sve da ga uhvate. Ali nije znao, niti je mogao znati, da je Marfa Strogov u rukama Ivana Ogarjova i da e platiti, moda i glavom, uzbuenje koje nije mogla svladati kad je iznenada ugledala sina! Sva srea to to nije znao! Tko zna bi li mogao odoljeti toj novoj kunji? Mihail Strogov gonio je konja i prenosio na nj svu onu grozniavu nestrpljivost koja ga je izjedala, traei od njega samo jedno, da ga to 125 bre odnese do prve potanske postaje gdje e ga pokuati zamijeniti kakvom brom zapregom. Do ponoi je bio preao sedamdeset vrsta i stigao do postaje Kuliko-vo. Ali tu nije naao, kao to se i pribojavao, ni konja ni kola. Nekoliko je tatarskih odreda bilo prolo glavnom stepskom cestom i sve pokralo ili zaplijenilo, bilo u selima bilo na potanskim postajama. Mihail Strogov jedva da je naao jo hrane za svoga konja i za sebe. Morao je, dakle, tedjeti konja jer nije vie znao kad e ga i kako moi zamijeniti. Ali, budui da je htio to dalje odmaknuti konjanicima koje je Ivan Ogarjov zacijelo poslao u potjeru za njim, naumio je produiti put. Poto je otpoinuo sat vremena, nastavio je juriti kroz stepu.

Do tada je vrijeme, sreom, bilo povoljno za put careva glasnika. Vruina je bila snoljiva. Noi su u to doba godine veoma kratke, a sad je, osim toga, cesta bila donekle obasjana mjeseinom koja se probijala kroz oblake tako da se lijepo vidjelo. Mihail Strogov je, uostalom, jahao kao ovjek koji poznaje put, ne sumnjajui i ne dvoumei se. Usprkos bolnim mislima koje su ga salijetale, sauvao je izvanrednu bistrinu duha i iao je prema svom cilju kao da ga vidi na obzoru. Zastao bi katkad na nekom zavoju samo zato da mu konj malo predahne. Tada bi sjahao da konju bude malo lake, pa bi prislonio uho na zemlju i oslunuo ne odzvanja li stepom konjski topot. Kad ne bi uo nita sumnjivo, nastavio bi put. Eh, da je bar cijeli Sibir obavila polarna no, ona no koja traje po nekoliko mjeseci! Poelio je to jer bi tada sigurnije proao. Na dan 30. srpnja, u devet sati ujutro, proao je postaju Turumov i uao u movarni kraj Barapske stepe. Tu, na duini od tristo vrsta, prirodne su zapreke mogle biti neobino velike. On je to znao, ali je znao i to da e ih ipak svladati. U te goleme Barapske movare, koje se prostiru od sjevera na jug izmeu ezdesete i pedeset druge paralele, slijeva se sva ona voda od kia koja ne otjee ni u Ob ni u Irti. Zemljite je te goleme kotline sve od ilovae, dakle nepropusno, tako da se voda tu zadrava i veoma je teko ljeti proi kroz taj predjel. Ali, tuda prolazi cesta to vodi u Irkutsk, preko bara, pitalina, jezera i movara iz kojih se, kad sunce pripee, diu nezdrava isparenja, tako da je put veoma zamoran i poesto neobino opasan. Zimi, kad se smrzne sve to je tekue, kad snijeg poravna tlo i zaledi kuna isparenja, saonice lako i slobodno klize po stvrdnutoj kori Barap126 ske stepe. Tada lovci rado navraaju u taj kraj pun divljai i love kune zlatice, samure i one skupocjene lisice ije se krzno mnogo trai. Ali ljeti movara ponovo postane glibovita, kuna i, kad nadode voda, ak i neprohodna. Mihail Strogov potjera konja posred tresetne prerije koja nije vie bila obrasla onom niskom stepskom travom kojom se iskljuivo hrane velika sibirska stada. To vie nije bila beskrajna prerija, nego neka vrsta goleme ikare. Zeleno busenje je bilo visoko metar-dva. Umjesto trave rasle su movarne biljke koje su zbog vlage i ljetne vruine dosegle divovske razmjere. To su mahom bili trska i rogoz koji su ispleli nerazmrsivu mreu, neprobojnu reetku iaranu tisuama cvjetova to su se isticali ivim bojama, napose ljiljanima i perunikama, iji su se mirisi mijeali s toplim isparenjima koja su izbijala iz zemlje. Mihail Strogov jurio je galopom izmeu tih trskovih cestara i nije se vidio iz movara pokraj ceste. Travurina se dizala vie njega i samo po letu nebrojenih ptica movarica, koje su uzlijetale iskraj ceste i osipale se u bunim jatima po dubini nebeskog svoda, vidjelo se da tu netko prolazi. Cesta se, meutim, jasno ocrtavala. as se pruala kroz sam gutik movarnih biljaka, as je zaobilazila vijugave obale golemih barutina, od kojih su neke bile po nekoliko vrsta dugake i iroke tako da bi se mogle nazvati jezerima. Na drugim mjestima nisu se mogle izbjei ustajale vode kojima je prolazila cesta, ne preko mostova nego preko klimavih, naslaganih dasaka koje su bile pokrivene debelim slojevima ilovae i koje su se tresle kao kakva daica prebaena preko ponora. Neki od tih prijelaza od dasaka bili su dugaki i po sto metara i poesto je tu putnike, ili bar putnice, obuzimala nelagoda nalik na morsku bolest. Mihail Strogov jurio je bez prestanka, i kad je tlo bilo tvrdo i kad se ugibalo pod njim, preskakao preko rupa koje su se pojavljivale izmeu trulih dasaka; ali, koliko god brzo ili, ni konj ni jaha nisu mogli izbjei ubodima dvokrilnih kukaca koji u tom movarnom kraju nikome ne daju mira. Putnici koji moraju ljeti proi kroz Barabu pobrinu se da se opskrbe maskom od konjske dlake za koju je privrena veoma gusta iana koulja koja im pokriva ramena. Ali, usprkos takvim mjerama opreza, malo ih je koji iziu iz tih movara a da im lice, vrat i ruke ne budu puni crvenih mrlja. Tu kao da je zrak ispunjen tankim iglicama, i moglo bi se 127 opravdano ustvrditi da ni viteki oklop ne bi mogao zatititi ovjeka od alaca tih dvokrilaca. To je nezdrav kraj u kojem ovjek ima mnogo muke s muicama, komarcima, obadima i, tovie, s nebrojenim siunim insektima koji se ne vide prostim okom; ali, premda ih ovjek ne vidi, osjea njihove nesnosne ubode na koje se ni prekaljeni sibirski lovci ne mogu nikad naviknuti. Konj, koga su ujedali ti otrovni dvokrilci, skakao je kao da ga tisue ostruga bodu u slabine. Obuzet ludim bijesom, mahnitao je, bacakao se i prelazio vrstu za vrstom brzinom ekspresnog vlaka, ibao se repom po slabinama i pokuavao trkom ublaiti muke. Samo se tako dobar jaha kao to je bio Mihail Strogov mogao zadrati u sedlu dok se konj tako ponaao, naglo zastajao i skakao ne bi li se obranio od ujeda dvokrilaca. Mihail Strogov je postao tako

rei neosjetljiv na tjelesne boli, kao daje neprestano bio pod narkozom, i ivio je samo od elje da poto-poto stigne na cilj, i vidio je samo jedno u toj ludoj trci, a to je kako brzo odmie cestom. Tko bi pomislio da u tom kraju, tako nezdravom kad je toplo, mogu uope ivjeti ljudi? Ali ivjeli su. S vremena ne vrijeme ukazivali su se, izmeu divovskih trski, sibirski zaseoci. Mukarci, ene, djeca, starci, obueni u ivotinjske koe, lica punih mjehuria premazanih smolom, napasali su tu svoja mala stada ovaca; ali, da bi zatitili ove ivotinje od insekata, palili su vatre od sirovih drva, koje su odravali i danju i nou i kojih se ljut dim polako dizao nad golemom barutinom. Kad bi Mihail Strogov osjetio da e mu konj pasti od umora, zaustavio bi se u kojem od tih bijednih zaselaka i, zaboravljajui na svoj umor, istrljao bi vruom mau ubodena mjesta na jadnoj ivotinji, kao to je obiaj u Sibiru; zatim bi ga nahranio i, tek kad bi ga dobro istimario i dao mu sve to treba, mislio je na sebe i krijepio se kojim komadiem kruha i mesa i kojom aom kvasa. Nakon sat vremena, najvie dva, nastavio bi punom brzinom beskrajni put prema Irkutsku. Tako je od Turumova prevalio devedeset vrsta i na dan 30. srpnja, u etiri sata popodne, neosjetljiv na svaki umor, stigao u Jelamsk. Tu je morao ostati cijelu no da mu se konj odmori, jer ta srana ivotinja nije mogla dalje. Ni u Jelamsku, kao ni drugdje, nije bilo nikakvih prijevoznih sredstava. Ni tu nije bilo kola ni konja iz istih razloga kao i u ostalim trgovitima. 128 Jelamsk, gradi koji Tatari jo nisu bili pohodili, bio je gotovo sasvim opustio, jer ga je bilo lako osvojiti s juga, a teko mu je bilo pritei u pomo sa sjevera. I zato su, po naredbi viih vlasti, bili naputeni potanska postaja, policijska uprava i kotarsko poglavarstvo, a slubenici i oni graani koji su mogli, povukli su se u Kamsk, u sredite Barabe. Mihail Strogov je morao, dakle, prenoiti u Jelamsku da bi mu se konj odmarao dvanaest sati. Neprestano je drao na umu upute koje su mu dali u Moskvi: da proe nezapaen kroz Sibir i da svakako stigne u Irkutsk, ali da nipoto ne upropasti uspjeh zbog brzine, pa je, prema tome, morao tedjeti jedino prijevozno sredstvo koje mu je jo preostalo. Sutradan je Mihail Strogov krenuo iz Jelamska ba kad su javili da su se prve tatarske izvidnice pojavile na cesti u Barabi deset vrsta od grada, te je ponovo pojurio kroz taj movarni kraj. Cesta je bila ravna i zato laka, ali veoma vijugava i zato dua. Nije se, uostalom, moglo sii s ceste i udariti ravno kroz onaj neprohodni splet bara i jezera. Prvog kolovoza, o podne, stigao je Mihail Strogov u trgovite Spa-sko, sto dvadeset vrsta dalje, a u dva sata zaustavio se u trgovitu Pok-rovskom. Njegov konj, koji je bio premoren jer se nije odmarao od Jelamska, nije mogao ni koraka dalje. Tu je Mihail Strogov morao izgubiti ostatak toga dana i cijelu no da bi mu se konj odmorio; ali sutradan ujutro, 2. kolovoza, krenuo je dalje i neprestano jurio po napola preplavljenom zemljitu, a u etiri sata popodne stigao je u Kamsk, poto je bio prevalio sedamdeset i pet vrsta. Krajolik se promijenio. To je malo trgovite Kamsk kao neki otok, pogodan za stanovanje i zdrav, usred kraja nepogodnog za stanovanje. To je u samu sreditu Barabe. Tu su se, zahvaljujui isuivanju koje se postiglo reguliranjem Toma, pritoka Irtia koji tee kroz Kamsk, ove kune barutine pretvorile u izvanredno bogate panjake. Ali ta amelio-racija nije jo bila sasvim suzbila groznicu zbog koje je u jesen opasno boraviti u tom gradiu. Pa ipak se domoroci Barabe ba ovamo sklanjaju kad ih movarna zarazna isparenja potjeraju iz drugih dijelova te pokrajine. Gradi Kamsk nije jo bio opustio pred tatarskom najezdom. Njegovi su se stanovnici vjerojatno osjeali sigurni usred Barabe, ili su bar mislili da e imati vremena pobjei ako budu neposredno ugroeni. Ma koliko da je elio, Mihail Strogov nije, dakle, mogao tu doznati nikakve novosti. Prije bi se gubernator bio njemu obratio, daje znao tko 129 je zapravo taj tobonji trgovac iz Irkutska. Zaista se inilo daje Kamsk, po samom svom poloaju odvojen od Sibira i izvan dohvata ozbiljnih dogaaja koji su potresali Sibir. Mihail Strogov se, uostalom, pokazivao malo ili nikako. Vie mu nije bilo dovoljno da bude neopaen, ve je elio da bude nevidljiv. Zbog iskustva iz prolosti postajao je sve oprezniji u sadanjosti. Stoga se drao po strani, a kako nije ba mario da se proeta ulicama toga trgovita, nije htio ak ni izii iz svratita u kojem je bio odsjeo. U Kamsku je mogao nai kola i kakvim udobnijim vozilom zamijeniti konja koji ga je nosio jo od Omska. Ali, nakon zrela razmiljanja, pobojao se da kupnjom tarantasa ne svrati na sebe pozornost, i nije htio izazvati bilo kakvu sumnju dok god ne prijee liniju do koje su bili doprli Tatari, liniju koja je presijecala Sibir otprilike dolinom Irtia. Uostalom, na konju je, oito, mogao lake proi nego kolima kroz gotovo neprohodnu Barabu, pobjei kroz movaru ako mu zaprijeti kakva neposredna opasnost, odmaknuti konjanicima koji su poslani u

potjeru za njim, pa i pojuriti, ako zatreba, i kroz najgui trak. Poslije, kad proe Tomsk ili ak Krasnojarsk, kad doe u neko vanije sredite Istonog Sibira, vidjet e kako dalje. A da mijenja konja, na to nije ni pomiljao. Nauio se bio na tu vrijednu ivotinju. Znao je to moe oekivati od nje. Bio je sretne ruke kad ju je kupio u Omsku, a onaj plemeniti muik mu je uinio veliku uslugu kad ga je odveo upravitelju pote. Uostalom, Mihail Strogov je ve zavolio svog konja, a inilo se da se i konj malo-pomalo navikava na napore takva putovanja, i njegov se jaha mogao nadati da e se izvui na njemu iz osvojenih podruja, samo ako mu bude davao po nekoliko sati odmora. Mihail Strogov je, dakle, te veeri i noi od 2. na 3. kolovoza ostao u svratitu, na ulazu u grad, kamo je zalazilo malo ljudi i gdje nije bilo nametljivih i radoznalih gostiju. Shrvan umorom, legao je, poto se bio pobrinuo da konju nita ne nedostaje; ali spavao je isprekidanim snom. Suvie gaje sjeanja i briga salijetalo u isti mah. Lik stare majke i lik mlade i odvane suputnice koje je ostavio za sobom bez zatite, promicali su mu naizmjence pred oima i stapali se esto u istu misao. Zatim se opet vraao u mislima na zadatak za koji se bio zarekao da e ga izvriti. Po svemu onome to je vidio otkako je krenuo iz Moskve, sve je vie uviao koliko je taj zadatak vaan. Pobuna je bila neobino 130 ozbiljna, a zbog sudjelovanja Ivana Ogarjova u njoj -jo opasnija. I kad bi mu pogled pao na pismo zapeaeno carskim peatom - to pismo u kojem se svakako krio lijek tolikim zlima, spas za cijeli taj kraj rastrgan ratom - Mihail Strogov osjetio bi divlju elju da jurne kroz stepu, da preleti kao ptica udaljenost koja ga dijeli od Irkutska, da se pretvori u orla i vine iznad zapreka, da se pretvori u vihor i juri kroz zrak brzinom od sto vrsta na sat, da stigne napokon pred velikog kneza i da mu dovikne: "Vae Visoanstvo, poruka od Njegova Velianstva cara!" Sutradan ujutro u est sati Mihail Strogov nastavi put u namjeri da taj dan prevali osamdeset vrsta (85 kilometara) koliko ima od Kamska do zaselka Ubinska. Dvadeset vrsta dalje ponovo se obreo u Barapskoj movari iz koje nije otjecala voda i u kojoj je tlo esto bilo tridesetak centimetara pod vodom. Tu je bilo teko raspoznavati cestu, ali je on, zahvaljujui izvanrednom oprezu, proao i taj dio puta bez ikakve nezgode. Kad je stigao u Ubinsk, ostavio je konja da se odmara cijelu no, jer je sutradan htio prijei bez zadravanja sto vrsta koliko odatle ima do Ikulskoga. Zato je krenuo u zoru, ali je tlo u Barabi, na nesreu, bivalo sve gore i gore. Izmeu Ubinska i Kamakova padale su prije nekoliko tjedana velike kie, a voda se zadrala u toj uskoj kotlini kao u kakvoj posudi. Vie se uope nije prekidala ona beskrajna mrea bara, pitalina i jezera. Jedno od tih jezera, koje je ipak toliko da je zasluilo da se spominje u zemljopisu i koje nosi kinesko ime ang, morao je zaobii na duini od preko dvadeset vrsta i svladati velike potekoe. Zbog toga je, koliko god da se urio, izgubio poprilino vremena. Uostalom, pametno je uinio to nije uzeo kola u Kamsku, jer je na konju prolazio i onuda gdje nikakvo vozilo ne bi moglo proi. Uveer u devet sati stigao je u Ikulsko i tu ostao cijelu no. U to zabaeno mjesto u Barabi nisu bile doprle nikakve ratne novosti. Po samom svom poloaju taj je kraj, koji se naao u raljama dviju tatarskih kolona, od kojih je jedna ila na Omsk a druga na Tomsk, bio poteen strahota najezde. Ali napokon su se i prirodne zapreke sve vie smanjivale, jer je sutradan, ako se ne bude morao negdje zadravati, trebalo izii iz Barabe. I, kad prevali sto dvadeset i pet vrsta 133 kilometra) koliko jo ima do Kolivanja, ponovo e se nai na boljoj cesti. 131 Kad stigne do tog vanog trgovita, bit e na pola puta do Tomska. Tada e vidjeti kakve su prilike, pa e vjerojatno zaobii taj grad ako je istina da ga je Feofar-kan ve zauzeo. Ali, premda su takva trgovita kao to su Ikulsko i Karginsk, kroz koji je proao sutradan, bila razmjerno mirna zahvaljujui svom poloaju u Barabi, kuda bi se tatarske kolone teko kretale, nije li se valjalo bojati da e Mihail Strogov, kad doe do bogatijih obala Oba gdje se vie nee morati bojati prirodnih smetnji, morati strahovati od ljudi? To je bilo vjerojatno. Pa ipak, ako bude potrebno, nee se skanjivati da skrene s ceste koja vodi u Irkutsk. Ako bude tako putovao stepom, izloit e se, oito, opasnosti da ostane bez sredstava za ivot. Tu zaista nema vie obiljeenog puta, nema vie ni gradova ni sela. Tek po koje usamljeno gospodarstvo ili jednostavne kolibe siromaha koji su svakako gostoljubivi, ali koji jedva da imaju i ono najnunije! Ali tada mu ne bi bilo druge. Napokon, oko tri i pol sata poslijepodne, poto je proao kroz postaju u Kargatsku, Mihail Strogov ostavio je za sobom i posljednja ulek-nua Barabe i pod kopitima njegova konja ponovo je zazvonila tvrda i suha sibirska zemlja. Krenuo je bio iz Moskve 15. srpnja. Od njegova je polaska, dakle, proao dvadeset i jedan dan raunajui tu i vie od sedamdeset sati koje je izgubio na obalama Irtia. Do Irkutska je jo imao tisuu petsto vrsta.

132 XVI. POSLJEDNJI NAPOR Mihail Strogov imao je pravo kad je strahovao od nekog neeljenog susreta u ravnici to se prostire iza Barabe. Polja izgaena konjskim kopitima pokazivala su da su tuda proli Tatari, a o tim se barbarima moe rei isto to i o Turcima: "Kuda Turin proe, tu trava ne raste!" Mihail Strogov je, dakle, morao biti izvanredno oprezan prolazei kroz taj kraj. Po dimu to se na nekoliko mjesta izvijao nad obzorom, vidio je da trgovita i sela jo gore. Je li ih zapalila prethodnica ili je emirova vojska ve prodrla do najdaljih krajeva ove pokrajine? Je li Feofar--kan glavom u Jenisejskoj guberniji? Mihail Strogov to nije znao, a dok to ne sazna, nije mogao nita odluiti. Zar je zaista i cijeli kraj toliko opustio da u njemu nema nijednog Sibirca da mu odgovori na ta pitanja? Proao je dvije vrste potpuno pustom cestom. Traio je pogledom i lijevo i desno kakvu kuu koja nije naputena. Sve one u koje je zavirio bile su prazne. Ipak je opazio meu drveem kolibu koja se jo dimila. Kad joj se pribliio, ugledao je, na nekoliko koraka od zgarita, starca okruena uplakanom djecom. Jedna jo mlada ena, zacijelo njegova ki i majka tih maliana, kleala je na zemlji i promatrala unezvijerenim pogledom tu pusto. Dojila je dijete od nekoliko mjeseci za koje uskoro nee vie imati mlijeka. Sve je oko te obitelji bilo razoreno i poharano! 133 Mihail Strogov pristupi starcu. - Mogu li te neto pitati? - upita ga ozbiljnim glasom. - Pitaj - odgovori starac. - Jesu li ovuda proli Tatari? - Jesu, kad mi je kua u plamenu! - Je li prola vojska, ili samo jedan odred? - Vojska, kad su nam polja opustoena dokle god ti pogled see! - A je li na elu vojske bio emir?... - Jest, emir, kad je Ob crven od krvi! -1 Feofar-kan je uao u Tomsk? -Jest. - Zna lijesu li Tatari zauzeli Kolivanj? - Nisu, kad Kolivanj jo ne gori! - Hvala ti, prijatelju! Mogu li uiniti togod za te i za tvoje? - Nita. -Do vienja. - Zbogom. I, poto je ostavio dvadeset i pet rubalja u krilu nesretne ene koja nije imala snage ni da mu zahvali, Mihail Strogov obode konja i nastavi put koji bijae naas prekinuo. Sada je znao jedno, da svakako mora zaobii Tomsk. Morao je poi u Kolivanj gdje jo nije bilo Tatara. Tu se trebao opskrbiti za dug put, pa, preavi Ob, skrenuti s ceste to vodi u Irkutsk, kako bi zaobiao Tomsk. Druge mu nije bilo. Poto je odluio kuda e ii, Mihail Strogov nije smio vie ni aska asiti. Nije ni oklijevao, ve je potjerao konja u brzi i pravilni kas cestom to vodi ravno na lijevu obalu Oba, do koje je bilo jo etrdeset vrsta. Hoe li nai ondje skelu da se prebaci preko rijeke, ili su Tatari unitili sve lae i splavi, pa e morati preplivati rijeku? Vidjet e. Budui da mu je konj bio ve veoma izmoren, Mihail Strogov morat e ga, poto na ovom posljednjem dijelu puta iscrpi svu njegovu snagu, pokuati zamijeniti nekim drugim u Kolivanju. Slutio je da e domalo jadna ivotinja skapati pod njim. Kolivanj je, dakle, trebao biti kao neka nova polazna toka jer e od toga grada putovati u drugim prilikama. Dok god bude prolazio opustoenim krajevima, nailazit e na velike potekoe, ali ako bude mogao, poto zaobie Tomsk, ponovo izbiti na cestu to vodi u Irkutsk kroz Jenisejsku guberniju po kojoj osvajai jo nisu harali, stii e zacijelo na cilj za nekoliko dana. 134 Nakon prilino vrueg dana pala je no. Oko ponoi je prilino gusta tmina obavila stepu. Vjetar je bio sasvim prestao u smiraj dana i zrak je bio potpuno miran. Na pustoj cesti razlijegao se jedino konjski topot i po koja rije kojom je jaha bodrio svoga konja. Po takvoj pomrini morao je dobro paziti da ne skrene s ceste obrubljene barama i potocima, pritocima Oba. Mihail Strogov jahao je, dakle, najbre to je mogao, ali prilino oprezno. Uzdao se koliko u svoje dobre oi koje su prodirale kroz tamu, toliko i u oprez svoga konja za kojeg je znao koliko je pametan. Mihail Strogov sjaha s konja da tono odredi smjer ceste, ali mu se u tom trenutku uini da uje neki nejasni um sa zapada, kao topot konja po suhoj zemlji u daljini. Nije bilo sumnje. Vrstu ili dvije iza njega odjekivala je odmjerena lupa kopita. Mihail Strogov prisloni uho na zemlju posred ceste i oslune jo pozornije. "To je odred konjanika koji dolazi cestom od Omska", ree u sebi. "Idu brzo jer je topot sve jai. Jesu li

Rusi ili Tatari?" Ponovo oslune. "Jest, konjanici idu brzim kasom! Za manje od deset minuta bit e ovdje. Moj im konj nee moi izmaknuti. Ako su Rusi, pridruit u im se. Ako su Tatari, moram se skloniti! Ali kako? Kamo da se sakrijem u ovoj stepi?" Pogleda oko sebe i njegovo otro oko spazi na stotinjak koraka ispred njega, s lijeve strane ceste, neto to se nejasno ocrtavalo u mraku. "Tu je neka ikara, ree u sebi. "Ako se sklonim u nju, a ovi je konjanici stanu pretraivati, uhvatit e me, ali mi nita drugo ne preostaje! Evo ih, evo ih!" Nakon nekoliko trenutaka Mihail Strogov je, vodei konja za uzdu, uao u ariev umarak pokraj puta. Cesta, uz koju uope nije bilo drvea, prolazila je izmeu kaljua i bara razdvojenih patuljastim grmljem bodljikave utice i vrijesa. Zemljite je, dakle, s obje strane bilo posve neprohodno i odred je morao svakako proi pored ove umice, jer je iao glavnom cestom to vodi u Irkutsk. Mihail Strogov se skloni meu arie i zae etrdesetak koraka u umarak, ali mu tu preprijei put rjeica koja je opasivala umicu u polukrugu. Ali mrak je bio toliko gust da se Mihail Strogov nije morao bojati da e ga opaziti, osim ako ne pretrae cijelu umicu. Odveo je, dakle, konja 135 do rjeice i tu ga privezao zajedno drvo, pa se vratio i ispruio na okrajku umice da vidi s kim ima posla. Tek to se namjestio iza nekoliko aria kad opazi prilino slabo svjetlo pri kojem se ovdje-ondje isticahu sjajne toke to se kretahu po mraku. "Baklje!" pomisli. Pa se bre-bolje povue, puzei kao divljak, u najgui dio umarka. Kad su doli blizu ume, konji usporie hod. Jesu li konjanici osvjetljavali cestu zato da vide svaki zavoj? Mihail Strogov se bojao daje tako, pa se nagonski povukao do same obale rjeice, spreman da skoi u vodu ako bude potrebno. Kad je stigao do umarka, odred se zaustavi. Konjanici sjahae. Bilo ih je oko pedeset. Desetak ih je nosilo baklje koje su osvjetljavale cestu u veliku krugu. Po nekim njihovim pripremama Mihail Strogov zakljui da oni, na njegovu neoekivanu sreu, i ne pomiljaju pretraiti umarak, nego se kane utaboriti na tom mjestu kako bi odmorili konje i neto pojeli. I zaista, konje razuzdae i pustie ih da pasu bujnu travu koja je tu rasla. Konjanici pak polijegae uz cestu i podijelie hranu iz teleaka. Mihail Strogov je ostao potpuno priseban i, provlaei se kroz visoku travurinu, nastojao to vie vidjeti i uti. Taj je odred dolazio iz Omska. Sastojao se od konjanika Uzbeka koji su najbrojniji narod u Tatarskoj i veoma slini Mongolima. Ti ljudi, dobro graeni, povisoka rasta, grubih i divljakih crta lica, nosili su na glavi talpake, neku vrstu ubare od crne ovje koe, a na nogama ute izme visokih peta i uzvijenih vrhova, kao u srednjovjekovnih cipela. Njihove dolame od katuna, podstavljene sirovim pamukom, bijahu stegnute oko pasa konim opasaima iaranim crvenim trakama. Za obranu su nosili titove, a za napad krive sablje, dugake noeve i puke kremenjae to su im visile o sedlima. Preko remena im bijahu prebaeni pusteni pla-tevi ivih boja. Konji koji su posve slobodno pasli na okrajku umarka bili su uz-beke rase, kao i jahai. To se lijepo vidjelo pri svjetlu baklji koje su jarko sjale ispod arieva granja. Te su ivotinje neto sitnije od turkmenskih konja, ali su izvanredno snane i izdrljive i ne znaju za drugi hod osim trka. Na elu je ovog odreda bio pendibaa, to jest zapovjednik pedese-torice ljudi, koji je imao pod sobom jednog debau ili desetara. Ta su dva 136 doasnika nosila ljemove i iane polukoulje, a trubice objeene o sedla oznaavale su jasno njihove inove. Pendibaa je morao dati odmor svojim ljudima koji su bili umorni od duga puta. On i drugi doasnik puili su beng, konopljino lie od kojeg se pravi hai, koji Azijci tako mnogo upotrebljavaju, hodali gode-do-lje po umici i razgovarali tako da je Mihail Strogov mogao neopaen uti i razumjeti njihov razgovor, jer su govorili tatarski. Ve od njihovih prvih rijei Mihail Strogov je napeo svu svoju panju. Jer, rije je bila o njemu. - Taj glasnik nije mogao daleko odmaknuti - ree pendibaa - a nije ni mogao ii nekim drugim putem nego kroz Barabu.

- A tko zna je li uope otiao iz Omska? - odvrati debaa. - Moda se jo sakriva u neijoj kui u gradu? - To bi, bome, bilo da ne moe bolje! Onda se pukovnik Ogarjov ne bi vie morao bojati da e pismo, koje taj glasnik zacijelo nosi, stii kamo je upueno! - Kau da je to ovjek s ovih strana, Sibirac - preuze debaa. - Ako je tako, bit e da poznaje ovaj kraj, pa je moda skrenuo s ceste za Irkutsk da bi se poslije opet vratio na nju! - Ali onda bismo mi bili ispred njega - ree pendibaa - jer smo krenuli iz Omska nepun sat iza njega, a ili smo najkraim putem i to smo bre mogli. Dakle, ili je on ostao u Omsku, ili emo mi stii prije njega u Tomsk pa emo mu presjei put. U svakom sluaju, on nee doi do Irkutska. - Tvrda neka ena ona stara Sibirka koja mu je sigurno mati! - ree debaa. Na te rijei Mihailu Strogovu samo to ne prepue srce. - Jest, jednako je tvrdila da taj tobonji trgovac nije njen sin, ali kasno. Pukovnik Ogarjov nije se dao zavarati i, kao to sam ree, znat e natjerati tu staru vjeticu da progovori kad bude trebalo! Koliko rijei, toliko uboda noem u srce Mihaila Strogova! Znali su da je on carev glasnik! Konjaniki odred poslan u potjeru za njim svakako e mu presjei put! I, to ga je najvie zapeklo, majka mu je u tatarskim rukama, a okrutni Ogarjov hvali se da e je natjerati da progovori kad budem htio! Mihail Strogov je dobro znao da odrjeita Sibirka nee progovoriti i da e je to doi glave!... 137 Mislio je da ne moe vie mrziti Ivana Ogarjova nego to ga je do tada mrzio, ali mu je sad novi val mrnje preplavio srce. Besramnik koji je izdao svoju domovinu prijeti sad da e muiti njegovu majku! Doasnici su i dalje razgovarali i Mihailu Strogovu se inilo daje uo kako e u okolici Kolivanja neminovno doi do sukoba izmeu ruskih trupa, koje dolaze sa sjevera, i Tatara. Jedan ruski odred od dvije tisue ljudi primijeen je na donjem toku Oba i kree se ubrzanim marem prema Tomsku. Ako je to istina, onda e se taj odred namjeriti na glavninu Feofar-kanovih jedinica i bit e neizbjeno uniten, a cesta to vodi u Irkutsk bit e sva u rukama osvajaa. to se njega osobno tie, Mihail Strogov je saznao iz nekih pendi-bainih rijei da je raspisana ucjena na njegovu glavu i da je izdana naredba da ga uhvate iva ili mrtva. Trebalo je, dakle, to prije odmaknuti uzbekim konjanicima na cesti to vodi u Irkutsk i prije njih prijei Ob. Ali zato je morao pobjei prije nego to oni krenu. Poto je to naumio, poe se spremati da izvri svoj naum. I zaista, oni se nisu mogli dugo odmarati ipendibaa nije kanio dati ljudima vie od sat odmora, iako nisu jo od Omska mijenjali konje koji su morali biti isto toliko umorni, i iz istih razloga, kao i konj Mihaila Strogova. Nije, dakle, smio gubiti ni aska. Bio je jedan sat u noi. Trebalo je iskoristiti mrak, koji e zora uskoro raspriti, kako bi se izvukao iz umice i izbio na cestu; ali, premda mu je no ila na ruku, inilo se gotovo nemoguim da e uspjeti pobjei. Ne elei nita prepustiti sluaju, Mihail Strogov poe razmiljati va-ui paljivo svoje izglede da uspije. Evo to je proizlazilo iz poloaja mjesta gdje se nalazio: nije mogao umaknuti kroz stranji dio umarka obrubljenog lukom aria kojem je tetivu tvorila cesta. Rjeica to je tekla uz taj luk ne samo to je bila duboka, ve i poiroka i veoma muljevita. Veliko bodljikavo grmlje potpuno je prijeilo prolaz. Pod tom mutnom vodom nasluivalo se blatno dno o koje se noga nije mogla oduprijeti. Osim toga, s onu stranu rjeice zemljite je bilo obraslo ibljem tako da ne bi mogao brzo bjeati. Kad bi nastala uzbuna, gonili bi ga do kraja i uskoro opkolili te bi nesumnjivo pao u ruke tatarskim konjanicima. Ostao mu je, dakle, jedan jedini put kojim je mogao proi, glavna cesta. Evo to je Mihail Strogov morao pokuati: izbiti na cestu na kraju 138 umice i, ne privlaei panju na sebe, prijei oko etvrt vrste prije nego to ga opaze, izvui iz konja posljednje ostatke snage i krepine, pa ma pao mrtav na obali Oba, zatim prijei tu vanu rijeku, bilo skelom bilo da je prepliva, ako ne bude mogao nikako drukije. U opasnosti mu se udeseterostruie snaga i hrabrost. Njegov ivot, njegov zadatak, ast njegove domovine, a moda i spas njegove majke, bijahu na kocki. Nije smio oklijevati pa se dao na posao. Nije smio izgubiti ni trenutka. U odredu se ve opaalo nekakvo komeanje. Nekoliko je konjanika hodalo gore-dolje po cesti kraj umice. Drugi su jo leali pod drveem, ali su im se konji malo-pomalo okupljali oko sredine umarka. Mihail Strogov najprije pomisli da ugrabi jednog od tih konja, ali s pravom ree u sebi da su oni zacijelo isto toliko umorni koliko i njegov konj. Bilo je, dakle, bolje pouzdati se u svog konja, u kojeg je bio siguran i koji mu je tako dobro sluio. Ta hrabra ivotinja bila je sakrivena iza visoka vrijesova grma i izmakla je pogledima Uzbeka. Oni, uostalom, nisu ni ili do kraja umice.

Puzei kroz travu, on se primakne svom konju koji je leao na zemlji. Potapa ga, ree mu tiho dvije-tri rijei i poe mu za rukom da ga neujno digne. U tom se trenutku - na njegovu sreu - ugasie baklje jer su bile do-gorjele, a mrak je bio jo prilino gust, bar pod ariima. Poto zauzda konja, pritegne kolan i iskua remenje stremena, Mihail Strogov polako povede konja za uzdu. Ta pametna ivotinja, uostalom, kao da je razumjela gospodara, pa je posluno ila za njim i nije nijednom zarzala. Ipak, nekoliko uzbekih konja nauli ui i krenu polagano prema okrajku umarka. Mihail Strogov je u desnoj ruci drao revolver, spreman razbiti glavu prvom tatarskom konjaniku koji mu se primakne. Ali ga, na svu sreu, nisu primijetili, te je tako doao do kuta koji je umica inila s cestom. Da ga ne bi primijetili, namjeravao je uzjahati to kasnije, tek kad zamakne za zavoj koji se nalazio oko dvjesto koraka od umarka. Na nesreu, ba kad je htio izii iz umarka, nanjui ga konj jednog Uzbeka, zarza i jurne na cestu. Njegov gospodar potra za njim, ali opazi sjenu koja se nejasno ocrtavae u praskozorju, te vikne: - Uzbuna! 139 Na taj povik svi ljudi poustajae i pohitae na cestu. Mihailu Strogovu ne preosta nita drugo nego da opkorai konja i pojuri u galopu. Oba doasnika izbie na cestu bodrei svoje vojnike. Ali je Mihail Strogov ve bio u sedlu. U tom trenutku odjekne hitac i on osjeti kako mu jedna kugla proe kroz bundu. Ne okrene glavu niti odgovori na taj hitac, ve obode konja objema nogama, strahovitim skokom preskoi okrajak ipraja i poletje to je bre mogao prema Obu. Uzbeci su bili skinuli opremu s konja pa im je mogao donekle izmaknuti, ali je znao da e oni uskoro pojuriti za njim. I zaista, nije prolo ni dvije minute kako je iziao iz umice, a ve je uo topot vie konja koji su ga malo-pomalo sustizali. Poelo je svitati i predmeti su se razaznavali ve i na veoj daljini. Mihail Strogov se okrene i opazi jednog konjanika kako mu se naglo primie. Bio je to debaa. Taj doasnik, koji je imao boljeg konja nego ostali, jahao je na elu odreda i mogao je lako stii bjegunca. Ne zaustavljajui se, Mihail Strogov uperi revolver na njega i, rukom koja ne zadrhta, opali. Pogoen pravo u prsa, uzbeki se doasnik skotr-lja na zemlju. Ali su ga drugi konjanici pratili u stopu i, ne zadravajui se oko de-bae, bodrili sami sebe pokliima, boli konje ostrugama u slabine i malo--pomalo smanjivali udaljenost koja ih je dijelila od Mihaila Strogova. Ipak, on je uspio ostati oko pola sata izvan dometa tatarskog oruja, ali je osjeao da mu konj malaksava, i neprestano se bojao da mu se konj ne spotakne o neto, da ne padne i da se vie ne digne. Sad se ve prilino lijepo vidjelo, iako se sunce jo nije bilo pomolilo na vidiku. Na najvie dvije vrste udaljenosti protezala se blijeda pruga obrubljena prilino rijetkim drveem. To je bio Ob, koji tee od jugozapada na sjeveroistok, gotovo u visini obale, a dolina mu je sama stepa. Nekoliko su puta pucali iz puaka na Mihaila Strogova, ali ga nisu pogodili, a i on je nekoliko puta morao opaliti iz svog revolvera na konjanike koji su mu se bili suvie primaknuli. Svaki put bi se po jedan Uz-bek svalio na zemlju, usred bijesne dreke svojih drugova. 140 Ali ova se trka nikako nije mogla svriti dobro po Mihaila Strogova. Konj mu je bio iznemogao, ali ga je nekako donio do obale rijeke. Uzbeki je odred u tom trenutku bio svega pedesetak koraka iza njega. Na potpuno pustom Obu nije bilo ni skele ni amca kojim bi preao rijeku. - Samo hrabro, dobri moj konjiu! - usklikne Mihail Strogov. - Hajde! Jo posljednji napor! I on jurne u rijeku koja je na tom mjestu bila pola vrste iroka. Struja je bila veoma jaka pa ju je bilo neobino teko sjei. Konj nije nigdje mogao stati na noge. Nije, dakle, imao oslonca i morao je preplivati svu tu rijeku koja je bila brza kao kakva bujica. Prkosei joj, Mihail Strogov je inio uda od hrabrosti. Konjanici su se bili zaustavili na obali i skanjivali se da skoe u vodu. Ali u tom asu pendibaa dohvati svoju puku i pomno nacilja na bjegunca koji je ve bio na pola rijeke. Odjekne pucanj i konj Mihaila Strogova, pogoen u slabinu, poe tonuti pod gospodarem. Mihail Strogov izvue noge iz stremena ba u trenutku kad je ivotinja ve nestajala pod vodom. Zatim zaroni u pravi as, usred kie metaka, doepa se desne obale rijeke i izgubi se u trsci kojom bijae obrasla obala Oba.

141 XVII. STIHOVI IZ BIBLIJE I PJESME Mihail Strogov je bio izvan neposredne opasnosti. Ipak je i dalje bio u stranom poloaju. Sad, kad mu je vjerna ivotinja koja mu je tako hrabro sluila, nala smrt u valovima rijeke, kako li e on nastaviti put? Ostao je bez konja i bez hrane, u kraju koji je opustoen najezdom i kojim krstare emirove izvidnice, a jo je daleko od cilja? - Stii u na cilj tako mi Boga! - uzvikne odgovarajui na sve razloge malodunosti koji su mu iskrsli u glavi. - Bog uva svetu Rusiju! Tada je ve bio izvan dometa uzbekih konjanika. Oni se nisu usuivali krenuti za njim preko rijeke, a ionako su zacijelo vjerovali da se on utopio, jer ga nisu mogli vidjeti kad je iziao na drugu obalu Oba. Ali se on provukao izmeu divovskih trski i dohvatio se poneto uzdignutog dijela obale, prilino teko, dodue, jer je rijeka, kad se izlila, nanijela tu gustog mulja po kojem je bilo teko gaziti. Kad se naao na vrem tlu, utvrdi to treba poduzeti. Nadasve je elio zaobii Tomsk, koji je bio u tatarskim rukama. Ipak se morao dohvatiti nekog trgovita i, ako bude potrebno, neke potanske postaje gdje e moi pribaviti konja. Kad doe do konja, ostavit e utrvene putove i izbit e na cestu za Irkutsk tek u okolici Krasnoj arska. A ako se tada 142 pouri, nadao se da e put biti jo slobodan i da e se moi spustiti na jugoistok, u podruje oko Bajkalskog jezera. Ponajprije je pokuao ustanoviti gdje se nalazi. Dvije vrste dalje niz rijeku Ob dizao se na niskoj uzviici slikovit terasast gradi. Na sivom nebu ocrtavalo se nekoliko crkava s bizantskim zelenim i zlatnim kubetima. To je bio Kolivanj, kamo su se ljeti sklanjali velikodostojnici i slubenici iz Kamska i drugih gradova pred nezdravom klimom Barapskih movara. Koliko je carev glasnik znao, Kolivanj jo nije bio u rukama osvajaa. Tatarske postrojbe, podijeljene u dvije kolone, udarile su lijevo na Omsk i desno na Tomsk ostavljajui sredinu na miru. Mihail Strogov skovao je jednostavan i logian plan da stigne u Kolivanj prije uzbekih konjanika koji se kreu uzvodno lijevom obalom Oba. Tu e pribaviti sebi odijelo i konja, pa ma to i deset puta skuplje platio, i izbit e preko june stepe na cestu za Irkutsk. Bilo je tri sata izjutra. Okolica Kolivanja je bila posve tiha, kao daje potpuno naputena. Oito se seosko stanovnitvo, bjeei pred najezdom kojoj se nije moglo oduprijeti, sklonilo na sjever, u jenisejske pokrajine. Mihail Strogov se, dakle, zaputio hitrim korakom prema Kolivanju kad zau daleku pucnjavu. Zastade i jasno razabra potmulu tutnjavu koja je potresala zrane slojeve, a usred nje otrije pucketanje koje ga nije moglo prevariti. "To su topovi! A ovo je pukaranje!" ree u sebi. "Ruski odred se, dakle, uhvatio ukotac s tatarskom vojskom! Oh, daj Boe da stignem prije njih u Kolivanj!" Mihail Strogov nije se prevario. Praskanje se malo-pomalo pojaavalo, a otraga, lijevo od Kolivanja, skupljale su se neke pare - ne oblaci dima, nego oni veliki, bjelkasti kolutovi koji se neobino jasno ocrtavaju, a koji nastaju od topovske paljbe. Uzbeki su se konjanici zaustavili na lijevoj obali Oba i ekali ishod bitke. S te strane se Mihail Strogov nije imao vie ega bojati. Stoga je pohitao prema gradu. Meutim su pucnjevi uestali i naglo se pribliavali. To vie nije bila nejasna tutnjava, ve niz izdvojenih topovskih hitaca. U isto je vrijeme vjetar nosio dim natrag i dizao ga u zrak, i bilo je, tovie, jasno da se bojite brzo prenosi na jug. Spremao se, oito, napad na Kolivanj sa sjevera. 143 Ali jesu li ga Rusi branili od tatarskih jedinica ili su ga pokuavali preoteti Feofar-kanovim vojnicima? To se nije moglo znati. Stoga je Mihail Strogov bio u velikoj neprilici. Bio je na svega pola vrste od Kolivanja kad dugi plameni jezik lizne gradske kue i zvonik se jedne crkve srui usred oblaka praine i plamena. Vodi li se borba u samu Kolivanju? Mihail Strogov je zakljuio da se vodi, a ako je tako, onda je jasno da se Rusi i Tatari bore po gradskim ulicama. Pa je li onda pogodan trenutak da u njemu potrai utoite? Nee li se izvrgnuti opasnosti da ga uhvate, i hoe li mu poi za rukom da pobjegne iz Kolivanja kao to je pobjegao iz Omska? Sve mu je to prolo kroz glavu. Dvoumio se i naas zastao. Ne bi li bilo bolje da poe, ak i pjeice, u neko trgovite na jugu ili istoku, na primjer u Djainsk ili u neko drugo mjesto, pa da ondje po svaku cijenu nabavi konja? To je bilo jedino rjeenja, i on odmah ostavi obalu Oba i pode nadesno od Kolivanja. Pucnjava je sad ve bila neobino snana. Uskoro izbie i plamenovi na lijevoj strani grada. Poar je

prodirao cijelu jednu etvrt Kolivanja. Mihail Strogov trao je kroz stepu traei zaklon za kakvim drveem ratrkanim ovdje-ondje, kad se zdesna pojavi odred tatarskih konjanika. Mihail Strogov nije vie, naravno, mogao bjeati u tom smjeru. Konjanici su jurili prema gradu i inilo se da im ne moe izmaknuti. Iznenada, na kraju guste skupine drvea, ugleda kuu na osami do koje je mogao stii prije no to ga primijete. Nije mu preostalo nita drugo nego da otri tamo i da se sakrije, da zatrai i, ako treba, uzme togod da se okrijepi, jer je bio iscrpljen od umora i gladi. Pohita, dakle, prema toj kui koja bijae najvie pola vrste daleko. Kad joj se priblii, vidje da je to brzojavna stanica. Jedna je ica vodila od nje na zapad, druga na istok, a trea prema Kolivanju. Moglo se oekivati daje ta stanica naputena u sadanjim prilikama, ali, kakva bila da bila, Mihail Strogov mogao se skloniti u nju i tu doekati no, ako treba, a zatim ponovo krenuti kroz stepu kojom krstare tatarske izvidnice. Odmah jurne na vrata i snano ih gurne. U uredu se nalazio samo jedan ovjek. 144 To je bio neki slubenik, miran, hladnokrvan i ravnoduan prema svemu to se vani zbiva. Predan svom poslu, ekao je iza prozoria da ljudi dou i obrate mu se. Mihail Strogov mu pritra i upita ga glasom skrenim od umora: - Ima li to novo? - Nita - odgovori slubenik smjekajui se. - Bore li se to Rusi i Tatari? - Kau tako. - A koji pobjeuju? - Nemam pojma. Tolika mirnoa usred uasnih zbivanja, pa i tolika ravnodunost, bijahu gotovo nevjerojatne. - A linija nije prekinuta? - zapita Mihail Strogov. - Prekinuta je izmeu Kolivanja i Krasnojarska, ali jo radi izmeu Kolivanja i ruske granice. - Za vlast? - Za vlast, kad ona to smatra potrebnim, a za privatne osobe kad plate. Deset kopjejaka po rijei. Kad elite poslati brzojav, gospodine? Mihail Strogov htjede odgovoriti ovom udnom slubeniku da ne eli slati nikakav brzojav, da trai samo malo kruha i vode, kad se vrata naglo otvorie. Mihail Strogov pomisli da su Tatari upali u potu, pa htjede iskoiti kroz prozor kad opazi da su ula samo dva ovjeka koji nisu ni najmanje nalikovali na tatarske vojnike. Jedan je od njih drao u ruci poruku ispisanu olovkom i, prestigavi onoga drugoga, jurnuo do prozoria ravnodunog slubenika. Obuzet uenjem koje nije teko razumjeti, Mihail Strogov prepozna u toj dvojici osobe na koje uope nije mislio i za koje je drao da ih vie nikad nee vidjeti. To su bili novinari Harry Blount i Alcide Jolivet, ali ne vie suputnici ve suparnici, neprijatelji, otkako su bili zajedno na ratitu. Oni su bili otili iz Iima svega nekoliko sati nakon Mihaila Strogova, a doli su prije njega u Kolivanj putujui istom cestom, ak su ga i prestigli, zato stoje Mihail Strogov izgubio tri dana na obalama Irtia. A sad, poto su obojica prisustvovala okraju izmeu Rusa i Tatara ispred grada i otila iz Kolivanja kad se borba poela voditi po ulicama, dotrali su u brzojavnu stanicu da poalju Europi svoje suparnike iz145 vjetaje, otimajui se o ast tko e prvi izvijestiti svoje itaoce o tim dogaajima. Mihail Strogov se sklonio u stranu, u sjenu, tako da je mogao neo-paeno sve vidjeti i uti. Sad e zacijelo uti zanimljive novosti i doznati treba li ili ne treba ii u Kolivanj. Harry Blount se vie urio od svoga kolege pa je zaposjeo prozori i pruio svoj izvjetaj, dok je Alcide Jolivet, suprotno svom obiaju, cupkao od nestrpljenja. - Deset kopjejaka po rijei - ree slubenik uzimajui izvjetaj. Harry Blount stavi na dasku hrpu rubalja koju je njegov kolega gledao pomalo zaueno. - Dobro - ree slubenik. I posve hladnokrvno poe otkucavati ovaj brzojav: "Daily Telegraph, London.

Kolivanj, Omska gubernija, Sibir, 6. kolovoza. Okraj izmeu ruskih i tatarskih postrojbi..." Kako je slubenik sve ovo itao naglas, Mihail Strogov je uo sve to je engleski dopisnik javljao svojim novinama. "Ruskepostrojbe odbijene uz velike gubitke. Tatari danas uli u Kolivanj..." Ovim se rijeima zavravao brzojav. - A sad sam ja na redu - uzvikne Alcide Jolivet, koji je htio poslati brzojav svojoj sestrini u Faubourg Montmartre. Ali to nije odgovaralo engleskom novinaru koji je kanio ostati uz prozori da bi mogao neprestano slati novosti, prema tome kako se dogaaji budu zbivali, te zato nije ustupio mjesto svom kolegi. - Pa, vi ste zavrili!... - uzvikne Alcide Jolivet. - Nisam - kratko odgovori Harry Blount. I nastavi ispisivati niz rijei koje zatim preda slubeniku koji ih mirno proita: "Upoetku stvori Bog nebo i zemlju!..." Harry Blount je brzojavljao stihove iz Biblije da bi dobio na vremenu i da ne bi morao ustupiti mjesto svom suparniku. To e njegove novine stajati moda i nekoliko tisua rubalja, ali e one prve primiti izvjetaj. A Francuska neka eka! 146 Nije teko zamisliti gnjev Alcidea Joliveta koji bi u svakoj drugoj prilici smatrao da je to u redu. ak je htio prisiliti slubenika da primi njegov brzojav prije nego to otkuca brzojav njegova kolege. - To je gospodinovo pravo - mirno odgovori slubenik pokazujui na Harrvja Blounta i smjekajui mu se ljubazno. I on nastavi savjesno otkucavati Daily Telegraphu prvi stih Svetog pisma. Dok je on to radio, Harry Blount je mirno otiao do prozora i uzeo dalekozorom promatrati to se zbiva u okolici Kolivanja kako bi nadopunio svoj izvjetaj. Nakon nekoliko asaka vrati se do prozoria i nadopisa u poruci: "Dvije crkve u plamenu. ini se da se poar iri nadesno. A zemlja bjee bez oblija i pusta i bjee tama nad bezdanom..." Alcidea Joliveta naprosto obuze arka elja da zadavi asnog dopisnika Daily Telegrapha. Jo jednom se obrati slubeniku, koji mu, onako ravnoduan, kratko odgovori: - To je njegovo pravo, gospodine, to je njegovo pravo... za deset ko-pjejaka po rijei. I on brzojavi ovu vijest koju mu je donio Harry Blount: "Rusi bjee iz grada. I ree Bog neka bude svjetlost. I bi svjetlost..." Alcide Jolivet je bjesnio u punom smislu te rijei. Meutim se Harry Blount vratio do prozora, ali je ovaj put, vjerojatno zaokupljen zanimljivou prizora koji se odigravao pred njegovim oima, ostao malo suvie dugo gledati. Pa kad je slubenik otkucao i trei stih iz Biblije, Alcide Jolivet neujno zauze mjesto za prozoriem i, poto je, kao i njegov kolega, stavio posve tiho poprilinu hrpu rubalja na dasku, preda svoj izvjetaj koji slubenik proita naglas: "Madeleine Jolivet, Faubourg Montmartre 10 (Pariz) Kolivanj, Omska gubernija, Sibir, 6. kolovoza. Bjegunci bjee iz grada. Rusi potueni. Tatarsko ih konjanitvo nemilosrdno goni..." 147 A kad se Harry Blount vrati, zau kako Alcide Jolivet nadopunjava svoj izvjetaj pjevuckajui podrugljivo: Ima jedan ovjeuljak, ivi u Parizu, Nema ga ni blizu!... Smatrajui da je nedolino mijeati svete stvari sa svjetovnima, kao to je uinio njegov kolega, Alcide Jolivet odgovorio je na stihove iz Biblije Berangerovim veselim pripjevom. - Ah! - uzdahne Harry Blount. - Tako vam je to - odvrati Alcide Jolivet. Meutim se poloaj oko Kolivanja pogoravao. Borba se sve vie pomicala i pucnjava je bivala neobino estoka. U tom se trenutku zatrese cijeli brzojavni ured. Granata je probila zid i prostoriju je ispunio oblak praine. Alicide Jolivet upravo je ispisivao ove stihove: Bucmast kao jabuka I bez prebijene pare__ Ali u tren oka prestade pisati, skoi do granate, uhvati je objema rukama prije nego to je eksplodirala, baci je kroz prozor i vrati se do prozoria. Nakon pet sekundi granata vani eksplodira. A zatim Alcide Jolivet nastavi sastavljati brzojav najhladnokrvnije to se moe zamisliti, i napisa: "Granata od est palaca sruila zid brzojavnog ureda. Oekujemo jo koju istog kalibra..." Mihail Strogov bio je naisto da su Rusi potisnuti iz Kolivanja. Jo mu je jedino preostalo da udari kroz juni dio stepe. Ali tada se nedaleko od brzojavnog ureda razlegne strahovito pu-karanje i kia tanadi razlupa prozore.

Harry Blount pade na pod, pogoen u rame. Alcide Jolivet htjede u istom trenutku nadopuniti brzojav ovim rijeima: 148 "Harry Blount, dopisnik Daily Telegrapha, pao je kraj mene pogoen karteom..." Ali ravnoduni slubenik ree mu isto onako mirno kao i prije: - Gospodine, linija je prekinuta. I ustade od prozoria, mirno uze svoj eir, obrisa ga laktom i, svejednako se smjekajui, izie na vrataca koja Mihail Strogov nije bio ni opazio. Tada u ured nahrupise tatarski vojnici tako da im ni Mihail Strogov ni novinari ne stigoe umaknuti. Drei svoj bezvrijedni izvjetaj u ruci, Alcide Jolivet skoi do Har-ryja Blounta koji je leao na podu i, onako dobra srca kakav je bio, uprti ga na leda da bjei s njim. Ali bilo je kasno! Obadvojica dopadoe zarobljenitva, a u isto vrijeme pade Tatarima u ruke i Mihail Strogov, zateen u trenutku kad je htio iskoiti kroz prozor. 149 Drugi dio I. TATARSKI TABOR Na dan hoda od Kolivanja, nekoliko vrsta od trgovita Djainska, prostire se iroka ravnica u kojoj se die nekoliko stabala, poglavito borovi i cedrovi. U ovom dijelu stepe ljeti obino borave sibirski pastiri, jer tu ima dovoljno pae za njihova brojna stada. Ali sad bi ovjek uzalud traio i jednog od tih nomadskih stanovnika. Nije daje ta ravnica bila pusta. Naprotiv, bila je neobino iva. Tu su se dizali tatarski atori, tu je udario tabor Feofar-kan, okrutni emir iz Buhare, i tamo su sutradan, 7. kolovoza, doveli zarobljenika iz Kolivanja, poto je bio uniten ruski odred. Od dvije tisue ljudi koji su se borili izmeu dvije neprijateljske kolone, od kojih je jedna ila na Omsk a druga na Tomsk, ostalo je svega nekoliko stotina vojnika. Dogaaji su se, dakle, nepovoljno razvijali i inilo se da je carska vlast ugroena s onu stranu Urala - bar trenutano, jer e Rusima kad-tad svakako poi za rukom da suzbiju te osvajake horde. Ali najezda je ve bila doprla do sredine Sibira i prijetila da e se proiriti preko pobunjenih krajeva bilo na zapadne bilo na istone pokrajine. Irkutsk je bio potpuno odsjeen od Europe. Ako ne stignu na vrijeme postrojbe iz Amurske i Jokutske pokrajine, taj e glavni grad azijske Rusije, bez dovoljno ljudi, pasti u ruke 153 Tatarima i, prije nego to ga Rusi ponovo osvoje, veliki knez, carev brat, bit e izvrgnut osveti Ivana Ogarjova. A to je bilo s Mihailom Strogovom? Nije li napokon klonuo pod teretom tolikih kunji? Nisu li ga skrile sve one nesree koje su, od onog dogaaja u Iimu, bivale sve gore i gore? Nije li mislio daje poraen, da nije uspio, da nee moi izvriti svoj zadatak? Mihail Strogov je bio od onih ljudi koje ne staju dok ne padnu mrtvi. Meutim, bio je iv, nije ak bio ni ranjen, jo je imao carevo pismo uza se i nitko nije znao tko je on, On je, svakako, bio medu onim zarobljenicima koje su Tatari tjerali kao marvu; ali, pribliavajui se Tomsku, pribliavao se i Irkutsku. Konano, jo je bio pred Ivanom Ogarjovom. "Stii u!" ponavljao je u sebi. A otkako je bio zarobljen u Kolivanju, cijeli mu se ivot usredotoio u jednu jedinu misao: da se oslobodi! Ali, kako da pobjegne emirovim vojnicima? Kad doe vrijeme, vidjet e. Feofarov je tabor bio krasan. Brojni koni, pusteni i svileni atori prelijevali su se na suncu. Velike rese kojima bijahu okieni njihovi unjasti vrhovi leprale su usred arenih zastavica, barjaka i stjegova. Najraskoniji atori pripadali su saldima i kodama, prvacima kanata. Posebna zastava, ukraena konjskim repom, ija se kopljaa dizala iz svenja crvenih i bijelih, vjeto isprepletenih tapova, oznaavala je visoki poloaj tih tatarskih poglavica. Zatim su se unedogled dizale tisue onih turkmenskih atora koji se zovu karaoji, a koje su bile prenijele deve na svojim leima. U taboru je bilo najmanje sto pedeset tisua vojnika, to pjeaka, to konjanika, koji su nosili zajedniko ime alamani. Meu njima su, kao glavni predstavnici Turkestana, najvie udarali u oi Tadici pravilnih crta lica, bijele koe, povisoka rasta, crnih oiju i crne kose, koji su sainjavali glavninu tatarske vojske, jer su njihovi kanati, Kokandski i Kun-duski, dali gotovo isto toliko vojnika koliko i Buharski kanat. S Tadicima su bili izmijeani drugi primjerci razliitih rasa koji nastavaju Turkestan i susjedne zemlje. Tu su bili Uzbeci, niska rasta, rie brade, slini onima koji su progonili Mihaila Strogova. Zatim Kirgizi, plosnata lica kao i Kal-mici, u icanim kouljama, od kojih su jedni nosili koplje, luk i strijele azijske izrade, a drugi sablju, puku kremenjau i akanu, sjekiricu s kratkom dralicom, kojom se zadaju samo smrtonosne rane. Pa Mongoli, srednjeg rasta, crne kose spletene u perin koji im visi niz lea, okrugla lica, preplanuli, duboko usaenih ivih oiju, rijetke brade, u

haljinama 154 od plava nankina ureenim crnim krznom, opasani konim pojasevima sa srebrnim kopama, u izmama ukraenim arenim trakama i u svilenim kapama obrubljenim krznom, sa tri vrpce koje im straga lepraju. Napokon su se tu mogli vidjeti i Afganci garave puti, Arapi koji predstavljaju prvobitni tip lijepih semitskih naroda, i Turkmeni stisnutih oiju koje kao da nemaju kapaka - svi oni bijahu okupljeni pod emirovom zastavom, zastavom palikua i pustonika. Pored tih slobodnih vojnika, bilo je tu vojnika robova, mahom Perzi-janaca, kojima su asnici bili takoer Perzijanci i koji se nipoto nisu ubrajali meu najgore vojnike u Feofar-kanovoj vojsci. Dodamo li ovom popisu jo i idove koji su sluili kao sluge, u haljinama opasanim uzetima, s kapicama od tamna sukna na glavi jer ne smiju nositi turban, i pribrojimo li tim skupinama na stotine kalendera, redovnika-prosjaka u dronjcima, pokrivenim leopardovim krznom, dobit emo prilino tonu sliku toga golemog skupa razliitih plemena obuhvaenih zajednikim nazivom tatarske vojske. Pedeset tisua tih vojnika bilo je na konjima koji su bili isto toliko razliiti kao i ljudi. Meu tim ivotinjama, vezanim po deset dvostrukim usporednim konopcima, zavezanih repova, sapi prekrivenih crnom svilenom mreom, mogli su se vidjeti turkmenski konji, dugaka tijela i tankih nogu, blistave dlake i ponosita vrata; uzbeki konji su vrlo izdrljivi; kokandski koji, pored jahaa, nose jo dva atora i kuhinjsko posue; kir-giski svijetle dlake, s obala rijeke Emba gdje ih love arkanom, tatarskim lasom, i mnogi drugi, manje vrijedni krianci. Teglee je marve bilo na tisue. Tu su bile male, ali dobro graene deve duge dlake i guste grive to im pada niz vrat, poslune ivotinje koje je lake prezati nego jednogrbe deve; zatim nari s jednom grbom, kovr-ave dlake crvene kao vatra; pa durani magarci ije meso Tatari veoma cijene i mnogo jedu. Cijeli taj skup ljudi i ivotinja i sva ta silna gomila atora bili su u svjeem hladu velikih skupina cedrova i borova kroz koje su se tu i tamo probijale sunane zrake. Nita slikovitije od te slike za koju bi slikar koji slika najivljim bojama utroio sve boje svoje palete. Kad su zarobljenici iz Kolivanja stigli pred atore Feofar-kana i drugih velikodostojnika, zabubnjae bubnjevi, zatrubie trube. S tom ve stranom bukom pomijeae se otri pucnjevi iz puaka i tutnjava topova od etiri i est palaca, koji su sainjavali emirovo topnitvo. 155 Feofar se bio smjestio posve vojniki. Ono to bi se moglo nazvati njegovim graanskim domom, njegov harem i haremi njegovih saveznika, bili su u Tomsku koji je ve bio u tatarskim rukama. Iz ovog je tabora emir trebao premjestiti svoje sjedite u Tomsk, gdje e boraviti sve dok ga ne zamijeni glavnim gradom Istonog Sibira. Feofarov je ator nadvisivao okolne atore. Obloen velikim komadima sjajne svile ukraene vrpcama sa zlatnim resama, s gustim kitama na vrhu, koje su se irile na vjetru kao lepeze, stajao je nasred iroka proplanka, okruen divnim brezama i divovskim borovima. Ispred toga atora, na lakiranom stolu optoenom dragim kamenjem, leala je otvorena sveta knjiga Kuran iji su listovi bili tanki, sitno izgravirani zlatni listii. Na vrhu se vijorila tatarska zastava s emirovim grbom od etiri polja. U polukrugu oko proplanka dizali su se atori buharskih velikodostojnika. Tu je stanovao dvorski konjuar koji smije pratiti na konju emira sve do u dvorite njegova dvora, dvorski sokolar, hu-beg, uvar kraljevskog peata, tobdi-baa, zapovjednik topnitva, koda, poglavar vijea koji prima poljubac od emira i smije izii pred njega i razdrijeena pojasa, eik-ul-islam, poglavar ulema i predstavnik crkve, gazi-asker koji, kad nema emira, presuuje u svim vojnim sporovima, i napokon prvi astrolog kojem je glavni posao da gleda u zvijezde kad god se kan sprema poi na put. Kad su zarobljenike dotjerali u tabor, emir je bio u svom atoru, ali nije iziao iz njega. I srea je to nije, jer bi jedna njegova kretnja, jedna rije mogle biti samo znak za kakav pokolj. Ali on je ostao u onoj svojoj povuenosti u kojoj se djelomice sastoji dostojanstvenost istonjakih vladara. Koga ne vidimo, tome se divimo, a nadasve ga se bojimo. Zarobljenike su pak zatvorili u jedan ograeni prostor gdje e ih zlostavljati i jedva hraniti, i gdje e biti izloeni svim vremenskim nepogodama i ekati milost Feofar-kana. Od svih je njih najposluniji, ako ne i najstrpljiviji, bio svakako Mi-hail Strogov. Pustio je da ga vode, jer su ga vodili ba tamo kuda je elio ii, a bio je sigurniji nego da je slobodan iao cestom od Kolivanja u Tomsk. Kad bi pobjegao prije nego to bi stigao u taj grad, izvrgnuo bi se opasnosti da ponovo padne u ruke izvidnicama koje krstare stepom. Tatarske su postrojbe bile do tada prodrle na istok najdalje do osamdeset i dugog meridijana koji prolazi kroz Tomsk. Kad, dakle, prijee taj meridijan, Mihail Strogov je raunao da e biti izvan neprijateljske zone 156 i da e moi bez opasnosti prijei Jenisej i doepati se Krasnojarska prije nego Feofar-kan osvoji tu pokrajinu. "Kad jednom budem u Tomsku", ponavljao je u sebi ne bi li nadvladao nestrpljenje koje nije mogao

uvijek svladati, "bit u za nekoliko minuta izvan dohvata prethodnica, a odmaknem li dvanaest sati Feofaru i Ogarjovu, to e mi biti dovoljno da stignem prije njih u Irkutsk!" Ono ega se Mihail Strogov najvie bojao, i ega se morao najvie bojati, bila je prisutnost Ivana Ogarjova u tatarskom taboru. Pored opasnosti da ga on prepozna, osjeao je, nekako instinktivno, daje najvanije da to dalje odmakne tom izdajici. Shvaao je i da e osvajaka vojska biti sva na okupu kad se postrojbe Ivana Ogarjova zdrue s Feofarovim postrojbama, i da e tada sva ta vojska krenuti na glavni grad Istonog Sibira. I tako su sve njegove strepnje potjecale odatle, pa je svaki as oslukivao nee li fanfare najaviti dolazak emirova doglavnika. Na tu se misao nadovezivalo sjeanje na majku i na Nadju, od kojih je jedna bila zadrana u Omsku a druga oteta na Irtiu i po svoj prilici zarobljena kao i Marfa Strogov! A nikako im nije mogao pomoi! Hoe li ih jo ikad vidjeti? Na to pitanje, na koje se nije usuivao odgovoriti, srce mu se strano stezalo. U isto doba kad i Mihaila Strogova i mnoge druge zarobljenike, Tatari su dotjerali u tabor i Harrvja Blounta i Alcidea Joliveta. Njihov stari suputnik, uhvaen s njima u brzojavnom uredu, znao je da su oni zatvoreni s njim u tom ograenom prostoru koji uvaju brojne strae, ali se nije uope potrudio da ih potrai. Njemu nije bilo mnogo stalo da dozna, bar zasad, to oni misle o njemu nakon onog dogaaja u potanskoj postaji u Iimu. Htio je, uostalom, biti sam da bi u odreenom trenutku mogao i djelovati sam. Drao se, dakle, po strani. Od onog trenutka kad je njegov kolega pao pored njega, Alcide Jo-livet nije alio truda da mu pomogne. Na putu od Kolivanja do tabora, to jest za ono nekoliko sati hoda, Harry Blount je iao u povorci zarobljenika oslanjajui se na ruku svoga suparnika. Najprije se pokuao posluiti injenicom da je engleski podanik, ali mu to nije nita pomoglo kod tih divljaka koji su mu odgovarali samo udarcima koplja ili sablje. Dopisnik Daily Telegrapha morao je, dakle, podnositi zajedniku sudbinu, pridravajui sebi pravo da se poslije ali i trai zadovoljtinu za ovakav postupak prema sebi. Ali mu je taj put bio veoma tegoban, jer ga je boljela rana i, da nije bilo Alcidea Joliveta, moda i ne bi bio stigao do tabora. 157 Alcide Jolivet, koga nikad nije naputala njegova praktina filozofija, pomogao je svom kolegi koliko je god mogao, i tjelesno i moralno. Kad je vidio da su ih zatvorili u onaj ograeni prostor, prva mu je briga bila da pregleda ranu Harrvju Blountu. Polo mu je za rukom da mu veoma spretno svue kaput, pa je ustanovio da mu je kartea samo okrznula rame. - To nije nita - ree. - Obina ogrebotina! Nakon dva-tri previjanja nee se vie nita vidjeti, dragi kolega! - Ali otkud vam zavoji?... - priupita ga Harry Blount. - Sam u ih napraviti! - Pa, vi ste onda pomalo i lijenik? - Svi su Francuzi pomalo i lijenici! Na te rijei Alcide Jolivet razdere svoj rupi i od jednog njegova dijela napravi arpiju, a od drugog tampon, zagrabi vode iz zdenca iskopanog nasred ograenog prostora, ispra ranu koja, na svu sreu, nije bila teka, i veoma vjeto stavi oblog na rame Harrvju Blountu. - Lijeim vas vodom - ree. - Ta je tekuina jo i dan-danas najbolje sredstvo za ublaavanje bolova u lijeenju rana, i jo se najvie upotrebljava. Lijenicima je trebalo est tisua godina da to otkriju! Jest! Okruglo est tisua godina! - Hvala vam, gospodine Jolivet - odvrati Harry Blount i isprui se na leaju od suhog lia, koji mu je njegov drug bio spremio u hladu jedne breze. - Pih! Nema na emu! I vi biste to isto uinili za mene! - Ne znam ba... - odvrati pomalo prostoduno Harry Blount. - Pazi aljivine! Pa svi su Englezi plemeniti! - Svakako, ali Francuzi?... - E pa, Francuzi su dobri, ak i glupi, ako hoete! Ali im treba sve oprostiti zato to su Francuzi! Ne govorimo vie o tome i, tovie, ako me hoete posluati, ne govorimo vie uope! Vama je odmor prijeko potreban. Ali Harry Blount nije imao nimalo volje da uti. Iako je ranjenik, opreza radi, morao misliti na odmor, dopisnikDaily Telegrapha nije bio ovjek koji se mnogo brine za svoje zdravlje. - Gospodine Jolivet - zapita on - to mislite, jesu li nai posljednji izvjetaji preli rusku granicu? - Pa, zato ne? - odvrati Alcide Jolivet. - Vjerujte mi da u ovom asu moja sretna sestrina zna to treba misliti o borbi u Kolivanju! 158 - A u koliko primjeraka vaa sestrina tiska svoje brzojave? - upita Harry Blount prvi put otvoreno svoga kolegu.

- A, tako! - ree Alcide Jolivet smijui se. - Moja je sestrina veoma povuena osoba koja ne voli da se pria o njoj, i koja bi bila nesretna kad bi vam pomutila san koji vam je tako potreban. - Ne spava mi se - odvrati Englez. - Sto li misli vaa sestrina o sadanjim dogaajima u Rusiji? - Da se zasad nepovoljno razvijaju. Ali to onda! Ruska je vlast mona i zaista se ne treba zabrinjavati zbog jedne najezde barbara, a Sibir joj nikad nee izmaknuti. - Prevelike su tenje upropastile i najvea carstva! - odvrati Harry Blount, koji se nije mogao sasvim otresti stanovite "engleske" ljubomore kad je bila rije o ruskim planovima u Sredinjoj Aziji. - Ah, ne govorite vie o politici! - uzvikne Alcide Jolivet. - To lijenici strogo zabranjuju! Nema nieg goreg za rane na ramenu!... Osim ako neete da se na taj nain uspavate! - Onda govorimo o tome to trebamo initi - ree Harry Blount. -Gospodine Jolivet, ja nipoto nemam namjeru vjeito ostati zarobljenik kod ovih Tatara. -Ni ja, bogami! - Hoemo li utei kad nam se ukae prva prilika? - Hoemo, ako nema drugog naina da se doepamo slobode. - Pa, zar vi znate za neki drugi nain? - zapita Harry Blount gledajui svoga druga. - Svakako! Mi nismo zaraene strane, mi smo neutralni i trait emo svoje pravo! - Od ove zvijeri Feofar-kana? - Ne, on nas ne bi razumio - odgovori Alcide Jolivet - nego od njegova doglavnika Ivana Ogarjova. -Pa, to je hulja! - Svakako, ali je Rus. On zna da se ne valja aliti s meunarodnim pravom i da nee imati nita od toga da nas zadri. Naprotiv. Samo mi se nekako ne da nita moliti toga gospodina! - Ali taj gospodin nije u taboru, ili gaja bar nisam vidio - napomene Harry Blount. - Doi e. To je sigurno. On se treba sastati s emirom. Sibir je sad prepolovljen i Feofarova vojska zacijelo eka samo njega da krene na Irkutsk. 159 - A to emo kad budemo slobodni? - Kad budemo slobodni, nastavit emo svoj posao i pratit emo Tatare sve dok nam dogaaji ne omogue da prijeemo u suprotni tabor. Neemo valjda, do vraga, dii ruke od svega, a tek smo na poetku! Vi ste, kolega, ve imali tu sreu da budete ranjeni u slubi Daily Telegra-pha, a ja jo nisam nita zaradio u slubi svoje sestrine. Tako, tako! Dobro je - proape Alcide Jolivet. - Evo, samo to nije zaspao! Nekoliko sati spavanja i nekoliko obloga natopljenih svjeom vodom dovoljno je da jedan Englez ponovo stane na noge. Ti ljudi kao da su od elika! Dok je Harry Blount otpoivao, Alcide Jolivet je bdio nad njim. Izvadio je svoju biljenicu i ispunjavao je biljekama, koje je, uostalom, nakanio podijeliti sa svojim kolegom, na najvee zadovoljstvo italaca Daily Telegrapha. Dogaaji su ih zbliili pa nisu vie bili ljubomorni jedan na drugoga. I dok je Harry Blount poivao, Alcide Jolivet mislio je ba na ono od ega je Mihail Strogov najvie strahovao. Dolazak Ivana Ogarjova mogao je, oito, njima koristiti, jer je bilo najvjerojatnije da e ih pustiti na slobodu im se ustanovi da su engleski i francuski novinari. Emirov e doglavnik umjeti urazumiti Feofara, koji bi inae svakako postupio s njima kao s obinim uhodama. Probici Alcidea Joliveta i Harrvja Bloun-ta bili su, dakle, suprotni probicima Mihaila Strogova, koji je to dobro znao i kojem je to bio jo jedan razlog, pored mnogih drugih, da se kloni svakog dodira sa svojim starim suputnicima. On se, dakle, trudio da ga oni ne primijete. Prola su etiri dana a da se nije nita promijenilo. Zarobljenici nisu nita uli o pokretu tatarskog tabora. Strogo su pazili na njih. Oni nikako nisu mogli proi kroz redove pjeaka i konjanika koji su ih uvali dan i no. Hrana koju su im dijelili jedva da im je dostajala. Dvaput na dan bacali su im kozje iznutrice peene na aru, ili nekoliko komada sira zvanog krut koji se pravi od ovjeg kiselog mlijeka, i koji je, kad se prelije kobiljim mlijekom, omiljeno kirgisko jelo to se obino zove kumi. I to je bilo sve. Treba jo rei da se vrijeme pokvarilo. Dolo je do velikih atmosferskih promjena koje su donijele vihore i kiu. Nesretnici su, onako nezaklonjeni, morali podnositi to nezdravo nevrijeme a da im muke nisu bile niim ublaene. Pomrlo je nekoliko ranjenika, ena i djece koje su zarobljenici morali sami pokopati, jer im uvari nisu htjeli dati ni groba. 160 Za tih tekih kunji Alcide Jolivet i Mihail Strogov radili su, svaki na svojoj strani, za desetoricu. Pomagali su kome su god mogli. Kako nisu bili onoliko izmueni kao mnogi drugi, onako zdravi i krepki, mogli su vie podnijeti i biti od koristi svojim savjetima i njegom onima koji su patili i oajavali. Hoe li jo dugo biti tako? Hoe li Feof'ar-kan, zadovoljan svojim prvim uspjesima, priekati neko vrijeme prije nego to krene na Irkutsk? Ljudi su se moda bojali toga, ali od toga nije bilo nita. Ono to su Alcide Jolivet i Harry Blount onoliko eljeli, a od ega je Mihail Strogov onoliko strahovao, dogodilo se prijepodne 12. kolovoza.

Toga dana zatrubie trube, zabubnjae bubnjevi, oglasie se puke. Golem oblak praine valjao se cestom od Kolivanja. Ivan Ogarjov ulazio je u tatarski tabor u pratnji nekoliko tisua ljudi. 161 II. DRANJE ALCIDEA JOLIVETA Ivan Ogarjov doveo je emiru cijeli armijski korpus. Ti konjanici i pjeaci bili su dio postrojbi koje su zauzele Omsk. Ne mogavi osvojiti gornji grad u koji su se - kako rekosmo - bili sklonili gubernator i posada, Ivan Ogarjov odluio je krenuti dalje, jer nije htio odgaati operacije kojima je cilj bio osvajanje Istonog Sibira. U Omsku je ostavio prilino jaku posadu i produio sa svojim hordama, uz put ih pojaao osvajaima Koli-vanja i sad se pridruio Feofarovoj vojsci. Vojnici Ivana Ogarjova zaustavili su se ispred tabora. Nisu dobili nalog da se utabore. Njihov se zapovjednik zacijelo nije kanio zadravati nego proslijediti dalje kako bi to prije stigao u Tomsk, vaan grad kojem je, zbog njegova prirodnog smjetaja, bilo sueno da se nae u sreditu buduih ratnih operacija. Ivan Ogarjov je doveo s vojnicima i ruske i sibirske zarobljenike koji su mu pali u ruke u Omsku i u Kolivanju. Te nesretnike nisu odveli u onaj ograeni prostor koji je ve bio pretijesan i za one koji su bili u njemu, pa su morali ostati ispred tabora, nezaklonjeni, i tako rei bez hrane. Kakvu li je sudbinu spremao Feofar-kan tim jadnicima? Hoe li ih zatoiti u Tomsku ili e ih posmicati u nekom pokolju, kao to obino ine tatarske poglavice? To je bila tajna hirovitog emira. 162 Taj je korpus povukao za sobom iz Omska i Kolivanja mnotvo prosjaka, pljakaa, trgovaca i ergara koji obino prate vojsku u pokretu. Sav je taj svijet ivio na raun kraja kroz koji je prolazio, i malo je to ostavljao za sobom to bi se jo moglo opljakati. Zato se moralo ii dalje, ako ni zbog ega drugoga a ono zato da bi se osigurala opskrba vojnih kolona. Cijelo podruje izmeu rijeka Iima i Oba bilo je potpuno opustoeno, nije bilo nigdje niega. Tatari su ostavljali za sobom pusto kroz koju Rusima nee biti lako proi. Meu tim ergarima, koji su se bili slegli iz zapadnih pokrajina, bila je ciganska druina koja je putovala s Mihailom Strogovom do Perma. I Sangara je bila tu. Ta divlja uhoda, slijepo odana Ivanu Ogarjovu, nije ostavljala svoga gospodara. Vidjeli smo ih kako su kovali urotu u samoj Rusiji, u Ninjem Novgorodu. Poto su bili preli Ural, rastali su se samo na nekoliko dana. Ivan Ogarjov je brzo stigao u Iim, a Sangara i njena druina uputili su se u Omsk kroz juni dio pokrajine. Nije teko shvatiti od kakve je koristi ta ena bila Ivanu Ogarjovu. Ona je sa svojim Cigankama prodirala svuda, sve je doznavala i dojavljivala. Ivan Ogarjov znao je sve to se zbiva usred osvojenih pokrajina. Sto oiju i sto uiju radilo je neprestano za njega. On je, uostalom, dobro plaao to uhodarenje iz kojeg je izvlaio veliku korist. Sangara je neko bila zapela u veoma ozbiljnu nepriliku iz koje ju je izvukao taj ruski asnik. Ona nije zaboravila to mu duguje i predala mu se sva, duom i tijelom. Kad je krenuo putom izdaje, Ivan Ogarjov shvatio je kakve koristi moe imati od te ene. to god bi joj zapovjedio, ona je izvravala. Neki neobjanjivi nagon, jo jai od zahvalnosti, nagnao ju je da robuje tom izdajici kojem je bila privrena od prvih dana njegova progonstva u Sibiru. Pouzdanica i ortakinja, Sangara je, bez domovine, bez obitelji, rado stavila svoj skitniki ivot u slubu osvajaima koje je Ivan Ogarjov poveo na Sibir. Velika prepredenost koja je priroena njenoj rasi, bijae udruena u nje s neobuzdanom snagom koja nije znala ni za pratanje ni za saaljenje. Bila je to divljakinja dostojna da ivi u vigvamu kakva Apaa ili u kolibi kakva Andamanca. Otkako je stigla u Omsk gdje mu se pridruila sa svojim Ciganima, Sangara nije vie ostavljala Ivana Ogarjova. ula je kako su se sreli Mi-hail i Marfa Strogov. Znala je kako se Ivan Ogarjov boji da ne proe neki carev glasnik, pa i sama se toga bojala. Ona je bila ena koja bi umjela muiti zarobljenu Martu Strogov rafinirano kao Indijanka, sve dok ne bi izmamila od nje njenu tajnu. Ali jo nije dolo vrijeme da Ivan Ogarjov 163 natjera staru Sibirku da progovori. Sangara je morala ekati, i ekala je ne putajui s oka onu koju je uhodila, vrebajui svaku njenu i najmanju kretnju, svaku i najmanju rije, motrei je danju i nou nee li uti rije "sin" iz njenih usta, ali je sve do tada nepomuena mirnoa Marfe Stro-gov iznevjerila sve njene nade. Meutim, na prve zvuke trube, zapovjednik tatarskog topnitva i emi-rov dvorski konjuar krenue sa sjajnom pratnjom uzbekih konjanika da doekaju Ivana Ogarjova. Kad su stigli pred njega, iskazae mu najvee poasti i pozvae ga da poe s njima u ator Feofar-kana. Priseban kao i uvijek, Ivan Ogarjov hladno odgovori na znakove potovanja velikodostojnika koje je emir poslao pred njega. Bio je posve jednostavno obuen, ali je, iz nekog bezonog prkosa, jo nosio

odoru ruskog asnika. Ba kad je popustio uzdu svom konju da prijee preko opkopa tabora, Sangara proe izmeu konjanika iz pratnje, prie mu i stade kao ukopana. - Jo nita? - upita je Ivan Ogarjov. - Nita. - Budi strpljiva! - Je li blizu as kad e natjerati onu staru mrcinu da progovori? - Blizu je, Sangaro. - Kad e stara progovoriti? - Kad doemo u Tomsk. - A kad emo doi u Tomsk?... - Za tri dana. Sangarine se krupne crne oi neobino zakrijesie i ona mirno ode. Ivan Ogarjov obode konja i uputi se prema emirovu atoru u pratnji tatarskih asnika iz svoga stoera. Feofar-kan ekao je svog doglavnika. uvar kraljevskog peata, ko-da, i nekoliko velikodostojnika, koji su sainjavali vijee, sjedili su pod atorom. Ivan Ogarjov sjaha, ue u ator i stade pred emira. Feofar-kan bijae ovjek etrdesetih godina, visok, prilino blijed, zlih oiju i divlje vanjtine. Crna brada padala mu je u uvojcima niz prsa. U svom ratnikom odijelu, u srebrnoj i zlatnoj icanoj koulji, s opa-saem na kojem je blistalo drago kamenje, sa sabljom krivom kao jatagan i koricama optoenim sjajnim draguljima, u izmama sa zlatnim 164 ostrugama, u kacigi ukraenoj elenkom od dijamanata iz kojih kao da su vrcale iskre, Feofar se vie doimao udno nego to je ulijevao potovanje kao tatarski Sardanapal, neprijeporan gospodar koji raspolae po svojoj udi ivotima i imovinom svojih podanika, ija je mo neograniena, i koji se, zahvaljujui posebnoj povlastici, naziva u Buhari emirom. Kad se pojavio Ivan Ogarjov, velikodostojnici su ostali sjediti na svojim duecima izvezenim zlatom, ali je Feofar ustao s raskona divana to je stajao u dnu atora, u kojem se nije vidjela zemlja ispod buharskog ilima od debela moketa. Emir prie Ivanu Ogarjovu i poljubi ga, to je moglo znaiti samo jedno, a to je da ga postavlja za starjeinu vijea i da ga privremeno stavlja iznad kode. Zatim Feofar ree Ivanu Ogarjovu: - Nemam te to pitati, govori, Ivane! Ovdje e nai samo ui koje e te rado sluati. - Taksire1 - odgovori Ivan Ogarjov - evo to ti imam priopiti. Ivan Ogarjov govorio je tatarski i davao rijeima sveani ton kojim se odlikuju istonjaki govori. - Taksire, nije vrijeme za puste rijei. Ti ve zna to sam uinio na elu tvojih jedinica. Linije du Iima i Irtia u naim su rukama i turk-menski konjanici mogu kupati svoje konje u tim rijekama koje su sad tatarske. Kirgiske horde digle su se na ustanak na glas Feofar-kana i glavna sibirska cesta od Iima do Tomska u tvojim je rukama. Moe, dakle, poslati svoje kolone i na istok gdje se sunce raa, i na zapad gdje zalazi. - A to ako poem za suncem? - zapita emir, koji ga je sluao a da mu se na licu nije mogla proitati nikakva misao. - Poe li za suncem, udarit e na Europu i brzo e osvojiti sibirske pokrajine od Tobolska do Urala. - A ako poem u susret nebeskoj lui? - Podvrgnut e tatarskoj vlasti najbogatije krajeve Sredinje Azije i Irkutsk. - A vojska peterburkog sultana? - pripita Feofar-kan oznaujui tom udnovatom titulom ruskog cara. 1 Titula buharskih sultana koja odgovara tituli "velianstvo". (Autor.) 165 - Nema se ega bojati ni na istoku ni na zapadu - odgovori Ivan Ogarjov. - Najezda je bila iznenadna i, prije nego to ruska vojska pri-tekne u pomo, Irkutsk i Tobolsk bit e u tvojim rukama. Careve su postrojbe potuene u Kolivanju kao to e biti svagdje gdje se tvoje postrojbe budu borile s tim bezumnim vojnicima sa Zapada. - A to ti tvoja odanost tatarskoj stvari nalae da mi savjetuje? -zapita emir nakon nekoliko asaka utnje. - Ja ti savjetujem da pode u susret suncu! - ivo odgovori Ivan Ogarjov. - Da pusti turkmenske konje da pasu travu istonih stepa! Da zauzme Irkutsk, glavni grad istonih pokrajina, i da uhvati taoca koji vrijedi itavu jednu pokrajinu. Kad ne moe car, onda neka ti bar njegov brat, veliki knez, padne u ruke! To je bio glavni cilj kojem je teio Ivan Ogarjov. Sluajui ga, ovjek bi pomislio da je to neki okrutni

potomak Stenjke Razina, uvena razbojnika koji je u 18. stoljeu harao po junoj Rusiji. On bi potpuno zadovoljio svoju mrnju kad bi se doepao velikog kneza i lupio ga bez milosti! Osim toga, zauzeem Irkutska pao bi sav Istoni Sibir pod tatarsku vlast. - Tako e i biti, Ivane - ree Feofar. - to zapovijeda, Taksire? - Jo danas na e se glavni stoer prebaciti u Tomsk. Ivan Ogarjov se nakloni i poe za hu-begom da izvri emirovu zapovijed. Ba kad je htio uzjahati da se vrati do predstraa, nastade neko kome-anje malo podalje, u onom dijelu tabora koji je bio odreen za zatvorenike. Razlegne se vika i odjeknue dva-tri hica iz puaka. Je li posrijedi bio pokuaj pobune ili bijega koji e biti onemoguen u zaetku? Ivan Ogarjov i hu-beg pooe nekoliko koraka i gotovo u isti as pojavie se pred njima dva ovjeka koje vojnici i nisu mogli zadrati. Ne pitajui nita, hu-beg uini kretnju koja je znaila smrtnu kaznu, i glave bi te dvojice zarobljenika poletjele s ramena da Ivan Ogarjov ne izusti nekoliko rijei kojima zadra sablju to se ve bila nadvila nad njih. Rus je opazio da su ti zarobljenici stranci, pa je zapovjedio da ih dovedu pred njega. To su bili Harry Blount i Alcide Jolivet. im je Ivan Ogarjov stigao u tabor, oni su traili da ih izvedu pred njega, ali su vojnici to odbili. Odatle ona borba, pokuaj bijega, hici iz 166 puaka koji, sreom, nisu pogodili novinare, ali bi oni svejedno bili brzo smaknuti da se nije umijeao emirov doglavnik. On je nekoliko trenutaka promatrao te zarobljenike koje uope nije poznavao. Oni su, meutim, bili svjedoci scene koja se odigrala u potanskoj postaji u Iimu, kad je Ivan Ogarjov udario Mihaila Strogova, ali grubi putnik nije obraao panju na ljude koji su tada bili okupljeni u ekaonici. Naprotiv, Harry Blount i Alcide Jolivet odmah su ga prepoznali i Francuz potiho ree: - Gle! ini se da su pukovnik Ogarjov i onaj prostak iz Iima jedan te isti ovjek! - Zatim apne na uho svom drugu: - Izloite na sluaj, Blounte! Uinit ete mi uslugu. Gadi mi se ovaj ruski pukovnik ovdje usred tatarskog tabora i, premda imam samo njemu zahvaliti to mi je glava jo na ramenu, prije bih prezirno okrenuo glavu nego ga pogledao uoi! I, rekavi to, Alcide Jolivet zauze potpuno ravnoduno i uznosito dranje. Je li Ivan Ogarjov shvatio koliko je zarobljenikovo dranje prema njemu uvredljivo? Kako bilo da bilo, nije nita pokazao. - Tko ste vi, gospodo? - upita ih na ruskome veoma hladno, ali bez uobiajene osornosti. - Dopisnici engleskih i francuskih novina - lakonski odgovori Harry Blount. - Sigurno imate isprave kojima moete dokazati tko ste? - Evo pisama kojima smo akreditirani kod engleskog i francuskog poslanstva. Ivan Ogarjov uze pisma koja mu je pruio Harry Blount, te ih paljivo proita i ree: - Vi traite doputenje da pratite nae vojne operacije u Sibiru? - Mi traimo da nas pustite na slobodu i nita drugo - oporo odgovori engleski dopisnik. - Slobodni ste, gospodo! - odgovori Ivan Ogarjov. - Rado bih proitao vae izvjetaje \xDaily Telegraphu. - Gospodine - odsijee Harry Blount potpuno hladnokrvno - svaki broj stoji est penija plus potarina. Nato se Harry Blount okrene svom drugu koji se, kako se inilo, potpuno slagao s njegovim odgovorom. 167 Ivan Ogarjov nije ni okom trepnuo, samo je pojahao konja i uskoro se izgubio u oblaku praine, na elu svoje pratnje. - Pa to sad mislite, gospodine Jolivet, o pukovniku Ivanu Ogarjovu, vrhovnom zapovjedniku tatarske vojske? - zapita Harry Blount. - Mislim, dragi moj kolega, da je onaj hu-beg uinio zaista lijepu gestu kad je zapovjedio da nam odsijeku glave! - odgovori Alcide Jolivet smjekajui se. Kako god bilo, i kakva god pobuda navela Ivana Ogarjova da tako postupi s tom dvojicom novinara, oni su sad bili slobodni i mogli su krstariti po ratitu kako su god htjeli. I zato su svakako namjeravali nastaviti svoj posao. Neka vrsta odbojnosti koju su prije osjeali jedan prema drugome, ustupila je mjesto iskrenom prijateljstvu. Poto su ih prilike zbliile, nisu vie ni pomiljali da se rastanu. Zauvijek je nestalo sitniava suparnitva medu njima. Harry Blount nije vie mogao zaboraviti koliko duguje svom drugu koji nije ni mislio na to. Sve u svemu, to je zbliavanje obojici olakalo posao i moglo je biti samo od koristi njihovim itaocima. - A to emo sad sa svojom slobodom? - zapita Harry Blount.

- Zloupotrijebiti je, do vraga! - odgovori Alcide Jolivet. - Otii emo lijepo u Tomsk da vidimo to se ondje dogaa. - Samo do trenutka, za koji se nadam da je veoma blizu, kad se budemo mogli pridruiti nekom ruskom odredu?... - Kako god vi kaete, dragi moj Blounte! Ne smijemo se previe potatariti! Najljepa je uloga onih ije oruje donosi civilizacija, a oito je da e narodi Sredinje Azije samo izgubiti, a nita dobiti ovom najezdom koju e Rusi, uostalom, ve suzbiti. To je samo pitanje vremena! Meutim, dolazak Ivana Ogarjova, koji je pustio na slobodu Alcidea Joliveta i Harrvja Blounta, bio je, naprotiv, ozbiljna opasnost za Mihaila Strogova. Ako se carev glasnik sluajno nade pred Ivanom Ogarjovom, ovaj e zacijelo prepoznati u njemu putnika s kojim je onako grubo postupio na postaji u Iimu, i premda Mihail Strogov nije odgovorio na uvredu onako kako bi odgovorio u svakoj drugoj prilici, privukao bi na sebe panju, to bi mu otealo da izvri svoj zadatak. U tome je bila nezgodna strana prisua Ivana Ogarjova. Ipak, sretna je posljedica njegova dolaska bila zapovijed da se istoga dana napusti tabor i da se glavni stoer prebaci u Tomsk. Tako se ostvarila arka elja Mihaila Strogova. Znamo daje njegova namjera bila da stigne u Tomsk s ostalim zarobljenicima, to jest da se ne 168 izvrgava opasnosti da padne u ruke izvidnicama kojih je bila sva sila na prilazima toga vanog grada. Meutim, nakon dolaska Ivana Ogarjova bojao se da ga on ne prepozna, pa se pitao ne bi li bilo bolje da odustane od svoje prvotne namjere i da pokua putem pobjei. Zacijelo bi bio tako i uinio da nije uo da su Feofar-kan i Ivan Ogarjov ve krenuli u taj grad na elu vie tisua konjanika. "Onda u priekati", ree u sebi, "osim ako mi se ukae kakva izuzetna prilika da uteknem. Do Tomska su slabi izgledi, ali su od Tomska ve mnogo bolji jer u moi za nekoliko sati zaobii najisturenije tatarske predstrae na istoku. Jo tri dana strpljenja, a onda neka mi Bog bude na pomoi!" I zaista, trebalo je da zarobljenici prijeu taj put kroz stepu za tri dana, pod nadzorom velikog tatarskog odreda. Od tabora do grada bilo je sto pedeset vrsta. To je bio lak put za emirove vojnike kojima nije nita nedostajalo, ali mukotrpan za nesretnike koji su bili iznemogli od gladovanja. Mnogi e leevi obiljeiti taj dio sibirske ceste! U dva sata poslijepodne 12. kolovoza tobdi-baa je izdao naredbu da se krene. Bila je velika vruina, a na nebu nije bilo ni oblaka. Alcide Jolivet i Harry Blount bili su ve kupili konje i krenuli cestom u Tomsk, gdje e logika dogaaja okupiti glavne junake ove prie. Meu zarobljenicima koje je Ivan Ogarjov doveo u tatarski tabor bila je i jedna starica koja se, samom svojom mualjivou, izdvajala od svih onih koje je snala ista sudbina. Nikad se nije nikom potuila ni jednom jedinom rijeju. Reklo bi se da je olienje boli. Na ovu je enu, koja se gotovo uope nije micala i koju su uvali stroe od ostalih, posebno motrila Ciganka Sangara, ali starica kao da to nije ni slutila, niti je vodila o tome rauna. Ma koliko da je bila stara, morala je ii pjeice u povorci zarobljenika i nitko joj niim nije olakao muke. Ali, kao da joj je providnost poslala jedno hrabro i milostivo bie, stvoreno daje razumije i da joj pomogne. Meu njenim supatnicama bila je djevojka koja se isticala ljepotom i smirenou, u kojoj nije nimalo zaostajala za Sibirkom, i koja kao daje uzela na sebe zadatak da bdi nad njom. Te dvije zatoenice nisu ni rijei progovorile meu sobom, ali bi se djevojka uvijek u pravi trenutak nala pokraj starice, kad god joj je njena pomo mogla biti od koristi. Starica je iz poetka bila nepovjerljiva prema panji te utljive neznanke. Meutim, malo-pomalo su iskreni pogledi te djevojke, njena suzdrljivost i tajanstvena naklonost koja se u zajednikoj nevolji raa izmeu podjednako nesretnih stvorenja, nad169 vladali uznositu hladnou Marfe Strogov. Nadja je - jer, to je bila ona -ovako mogla, i ne poznajui je, vratiti majci svu onu panju koju joj je bio iskazao njen sin. Njena ju je prirodna dobrota nadahnula da uini dvostruko dobro djelo. Sluei staricu, Nadja je osiguravala svojoj mladosti i ljepoti zatitu stare zarobljenice. Usred toga skupa nevoljnika ogorenih zbog muka, te su utljive dvije ene, za koje su mislili da su baka i unuka, ulijevale svima neku vrstu potovanja. Poto su tatarski izvidnici bili odvukli Nadju u svoj amac na Irtiu, odveli su je u Omsk. Kao zarobljenicu u tom gradu, snala ju je ista sudbina kao i sve one koje je kolona Ivana Ogarjova bila do tada pohvatala, dakle, ista sudbina koja je snala i Marfu Strogov. Da nije bila toliko jaka, Nadja bi bila podlegla dvostrukom udarcu koji ju je bio zadesio. Bila je oajna i ogorena to je morala prekinuti putovanje i to je poginuo Mihail Strogov. Moda zauvijek rastavljena od oca, nakon onoliko uspjenih napora kojima mu se bila pribliila, i, kao vrhunac nesree, odvojena od neustraivog suputnika kojeg kao da joj je sam Bog bio poslao da je dovede do cilja, izgubila je u isti mah i jednim udarcem sve. Slika Mihaila Strogova kako, na njene oi pogoen

kopljem, nestaje u valovima Irtia, neprestano joj je izlazila pred oi. Zar je takav ovjek mogao onako poginuti? Pa za koga Bog uva svoja udesa ako je taj pravednik, koga je svakako vodila neka plemenita namjera, mogao biti tako bijedno sprijeen u svom napredovanju? Pokatkad je srdba nadvladavala bol. U sjeanju joj je dolazila ona uvreda koju je njen suputnik onako udno podnio na potanskoj postaji u Iimu. Krv bi joj uzavrela kad bi se toga sjetila. "Tko e osvetiti toga pokojnika koji se vie ne moe sam osvetiti?" pitala se. I djevojka se u srcu obraala ak Bogu i vapila: "Gospode, daj da to budem ja!" Da joj je bar Mihail Strogov prije smrti povjerio svoju tajnu, daje bar mogla, premda je bila samo ena, samo dijete, izvriti do kraja zadatak tog svog brata, kojeg joj Bog nije trebao ni poslati kad ga je opet tako brzo uzeo k sebi!... Nije udo to je Nadja, zaokupljena tim mislima, ostala tako rei neosjetljiva ak i na same nedae ropstva. Tada ju je sluaj sastavio s Marfom Strogov a da to nije ni slutila. Kako je mogla pomisliti da je ta starica, zarobljenica kao i ona, majka njena suputnika koji je za nju uvijek bio samo trgovac Nikolaj Korpanov? A 170 kako je opet Marta mogla slutiti da tu nepoznatu djevojku vee zahvalnost za njena sina? Ono to je Nadju najprije iznenadilo u Marfe Strogov bila je nekakva slinost u nainu na koji su obje podnosile svoju teku sudbinu. Stoika ravnodunost te starice prema materijalnim tegobama u njihovu svakidanjem ivotu, i prezir prema tjelesnim mukama mogli su potjecati samo iz duevne patnje koja je bila ravna njezinoj. Tako je mislila Nadja i nije se varala. Nadju je, dakle, najprije privuklo Marfi Strogov neko nagonsko suosjeanje s onim dijelom njenih nevolja koje ona nije pokazivala. Nain na koji je podnosila svoje muke dirao je djevojinu ponositu duu. Djevojka joj nije nudila svoje usluge, ve ih joj je inila. Marfa ih nije mogla ni odbiti ni primiti. Na tekim dijelovima puta djevojka je bila uz nju i pridravala je. Kad se dijelila hrana, starica se nije ni micala, ali je Nadja dijelila s njom ono malo hrane to je dobivala, i tako su zajedniki podnosile taj mukotrpni put. Zahvaljujui svojoj mladoj suputnici, Marfa Strogov je mogla drati korak s vojnicima koji su pratili zarobljenike, i nisu je morali vezati za obluje sedla i vui po tom grdnom putu kao mnoge druge nevoljnice. - Neka ti Bog plati, keri, za sve to ini za me, staricu! - ree joj jednom Marfa Strogova, i to su bile neko vrijeme jedine rijei koje su te dvije nesretnice progovorile meu sobom. U tih nekoliko dana koji su im se inili dugi kao vjenost, starica i djevojka morale su - tako se bar inilo - zapodjenuti razgovor o svom poloaju. Alije Marfa Strogov, iz opreza koji nije teko shvatiti, govorila samo o sebi, pa i to veoma malo. Nije ni jedinom rijeju spomenula ni svoga sina ni onaj svoj kobni susret s njim. I Nadja je dugo bila, ako ne nijema, a ono krta na rijeima. Meutim, jednog dana, slutei da ima pred sobom priprostu i plemenitu duu, otvorila je svoje srce i ispripovjedila sve, ne tajei nita, to se dogodilo od njena polaska iz Vladimira pa do smrti Nikolaja Korpanova. Sve to je priala o svom mladom suputniku ivo je zanimalo staru Sibirku. - Nikolaj Korpanov! - ree ona. - Priaj mi jo o tom Nikolaju! Ja poznajem samo jednog ovjeka, jednog jedinog medu dananjom mladei koji me ne bi iznenadio takvim dranjem! Je li se ba zvao Nikolaj Korpanov? Jesi li sigurna, keri moja? - Zato bi me u tome obmanuo kad me ni u emu drugome nije obmanuo? - ree Nadja. 171 Meutim, gonjena nekom slutnjom, Marfa Strogov obasula je Nadju pitanjima. - Rekla si, keri, da je bio neustraiv! I dokazala si mi da je bio! -ree. - Jest, bio je neustraiv! - potvrdi Nadja. "Takav je i moj sin", ponavljala je Marfa Strogov u sebi. Zatim nastavi: - Kae i da ga nita nije moglo zaustaviti, da ga nita nije moglo zauditi, da je bio blag koliko je bio i snaan, da ti je bio i brat i sestra, i da je bdio nad tobom kao majka? -Jest, jest! -ree Nadja. -Bio mije brat, sestra, majka, sve! -1 lav kad te je trebalo braniti? - Pravi lav! - potvrdi Nadja. - Jest, lav, junak! "Sine moj, sine moj!" mislila je stara Sibirka. - A kae da je otrpio strahovitu uvredu na onoj potanskoj postaji u Iimu? - Jest, otrpio je! - odgovori Nadja obarajui glavu. - Otrpio je? - promrmlja Marfa Strogov drui. - Majko, majko! - uzvikne Nadja. - Nemojte ga osuivati! Tu je posrijedi bila neka tajna, tajna o kojoj sad jedino Bog moe suditi! Marfa digne glavu, pogleda Nadju kao da joj hoe zaviriti do u dno due i upita je: - A jesi li u tom trenutku ponienja prezirala toga Nikolaja Kor-panova? - Nisam, nego sam mu se divila, iako ga nisam mogla razumjeti! -odgovori djevojka. - Slutila sam da

nikad nije bio vredniji potovanja! Starica poutje asak. - Je li bio visok? - upita je. - Vrlo visok. -1 vrlo lijep, je li? Hajde, priaj mi, keri moja! - Jest, bio je vrlo lijep - odgovori Nadja rumenei se. - To je bio moj sin! Kaem ti daje to bio moj sin! - uzvikne starica i zagrli djevojku. - Tvoj sin! - ponovi Nadja, sva zbunjena. - Tvoj sin! - Hajde, ispriaj mi sve, dijete moje! - ree Marfa. - Tvoj suputnik, prijatelj i zatitnik imao je majku! Zar ti nikad nije priao o svojoj majci? 172 - O svojoj majci? - ree Nadja. - Priao mije o svojoj majci kao to sam ja njemu priala o svom ocu, esto, neprestano! Oboavao je svoju majku! - Nadja, Nadja! Ti si mi upravo ispriala to se dogodilo mom sinu -ree starica. I plaho nadoda: - Pa zar nije namjeravao na prolazu kroz Omsk obii tu svoju majku, koju je, kae, toliko volio? - Ne, nije namjeravao - odgovori Nadja. - Nije? - uzvikne Marta. -1 ti mi se usuuje to rei? - Kaem ti, ali trebam ti objasniti da sam naslutila kako je Nikolaj Korpanov, iz razloga koji su bili jai od svega, razloga koje ja ne znam, morao proi kroz Sibir u najveoj tajnosti. To je za njega bilo pitanje ivota i smrti, ili, jo bolje, pitanje dunosti i asti. - Jest, zaista, pitanje dunosti, svete dunosti - ree stara Sibirka -jedne od onih dunosti kojima se rtvuje sve, radi koje se ovjek odrie svega, ak i radosti da poljubi, moda po posljednji put, svoju staru majku! Ja sad znam ono to ti ne zna, Nadja, ono to nisam ni sama dosad znala! Sad si mi sve razjasnila! Ali svjetlo koje si unijela u najmranije dubine moje due, ja sad ne mogu unijeti u tvoju duu. Moram uvati tajnu svoga sina, Nadja, jer ti je on sam nije otkrio! Oprosti mi, Nadja! Dobro koje si mi uinila ne mogu ti vratiti! - Ja od vas, majko, nita i ne traim - ree Nadja. I tako je sve postalo jasno staroj Sibirki, ak i neobjanjivo dranje njena sina prema njoj na poti u Omsku, pred svjedocima njihova susreta. Nije vie bilo sumnje da je djevojin suputnik bio Mihail Strogov i da ga je neki tajni zadatak, neka vana poruka koju je trebao pronijeti kroz osvojene krajeve, primoravala da taji da je carev glasnik. "Ah, dobro moje dijete!" mislila je Marfa Strogov. "Ne, neu te izdati i nikakve muke nee iz mene iupati priznanje da sam te vidjela u Omsku!" Marfa Strogov mogla je jednom rijeju platiti Nadji za sve njeno portvovanje i odanost prema njoj. Mogla joj je rei da njen suputnik, Nikolaj Korpanov, ili bolje rei Mihail Strogov, nije zaglavio u vodama Irtia, jer ga je ona nekoliko dana nakon toga dogaaja srela i govorila s njim!... Ali se svladala, umuknula i samo rekla: - Nadaj se, dijete moje! Nee te uvijek pratiti nesrea! Nekako slutim da e opet vidjeti svog oca, a moda i onaj koji te je nazivao sestrom nije mrtav! Bog nije mogao dopustiti da tvoj hrabri suputnik pogine!... Nadaj se, keri, nadaj! Budi kao ja! Ovu crninu koju nosim ne nosim jo za svojim sinom! 173 III. MILO ZA DRAGO Takav je sad bio odnos izmeu Marfe Strogov i Nadje. Stara je Sibir-ka sve shvatila, a djevojka je, premda nije znala da je njen neprealjeni suputnik jo iv, znala bar to je on bio toj starici koju je ona prigrlila kao majku, te je zahvaljivala Bogu to joj je podario tu radost da moe zarobljenici zamijeniti sina kojeg je izgubila. Ali nijedna ni druga nisu znale daje Mihail Strogov zarobljen u Ko-livanju i da i njega vode s njima u Tomsk. Zarobljenike koje je doveo Ivan Ogarjov prikljuili su onima koje je emir ve drao u tatarskom logoru. Tih je nesretnika, Rusa i Sibiraca, vojnika i civila, bilo nekoliko tisua i njihova je povorka bila duga nekoliko vrsta. Medu njima je bilo takvih koje su smatrali kao opasne, pa su ih svezali lisicama za dugaak lanac. Bilo je tu i ena i djece koje su vezali ili objesili o obluje sedla i nemilosrdno vukli cestom! Gonili su ih kao stoku. Konjanici koji su ih pratili prisiljavali su ih da idu u izvjesnom redu, pa su zaostajali samo oni koji su padali da se vie ne dignu. Tako se dogodilo da Mihail Strogov, koji je bio meu prvima koje su potjerali iz tatarskog logora, to jest meu zarobljenicima iz Kolivanja, nije mogao vidjeti zarobljenike iz Omska, koji su ili posljednji. Zato nije ni slutio da su u toj povorci i njegova majka i Nadja, ba kao to ni one nisu slutile da je on tu. 174

Taj put od logora do Tomska, u takvim prilikama, uz bievanje, bio je smrtonosan za mnoge, a straan za sve. Ili su kroz stepu, cestom na kojoj je bilo jo vie praine zato to su njome bili proli emir i njegova prethodnica. Zastanci su bili rijetki i vrlo kratki. Ma koliko da su brzo ili, tih sto pedeset vrsta koje su preli pod arkim suncem morale su se initi beskrajne! Prolazili su kroz neplodni kraj to se prostire na desnoj obali Oba do podnoja ogranaka Sajanskog gorja koje se prua sa sjevera na jug. Tek po koji krljav i sparuen grm prekida jednolinost te iroke ravnice. Nema obraene zemlje jer nema vode, i ba je voda najvie nedostajala zarobljenicima koji su bili edni od napornog pjeaenja. Da bi doli do neke rijeke, trebalo je da skrenu pedesetak vrsta na istok, do sama podnoja planinskih ogranaka koji dijele Obski i Jenisejski bazen. Tu tee Tom, mali pritok Oba, koji protjee kroz Tomsk prije nego se ulije u jednu od velikih sjevernih rijeka. Tu ima vode u izobilju, stepa nije tako jalova, a vruina je snoljivija. Alije zapovjednicima kolone bilo strogo nareeno da dou u Tomsk najkraim putem, jer se emir neprestano pribojavao da neka ruska kolona ne stigne iz sjevernih pokrajina i da ga ne napadne s boka i presijee mu put. Meutim, glavna sibirska cesta nije ila pored Toma, bar ne na ovom dijelu izmeu Kolivanja i malog trgovita Zabedjera, a morali su ii glavnom sibirskom cestom. Nije potrebno razglabati o mukama zlosretnih zarobljenika. Nekoliko ih je stotina popadalo po stepi, u kojoj su im leevi morali ostati sve dok zima ne dovede vukove koji e im pojesti posljednje kosti. Ba kao to je Nadja bila uvijek spremna pomoi staroj Sibirki, tako je i Mihail Strogov, koji nije bio vezan, inio koliko je god mogao usluge svojim supatnicima koji su bili slabiji od njega. Jedne je hrabrio, druge pridravao, nije se tedio i iao je amo-tamo, sve dok ga neki konjanik ne bi kopljem natjerao da se vrati na svoje mjesto u redu. Zato nije pokuao pobjei? Zato to je bio tvrdo naumio da ne zalazi u stepu dok ne bude izvan opasnosti. Uvrtio je bio sebi u glavu da ide do Tomska "o emirovu troku" i, sve u svemu, imao je pravo. Vidio je mnoge odrede kako krstare ravnicom s obje strane kolone, sad na jugu, sad na sjeveru, i bilo je oito da bi ga ponovo uhvatili prije nego to bi proao dvije vrste. Svuda unaokolo bilo je tatarskih konjanika i na mahove se inilo da niu iz zemlje, kao to poslije kie zemlja vrvi od raznih tetnih kukaca. Osim toga, u takvim prilikama bilo bi neobino 175 teko bjeati, ako ne i nemogue. Vojnici su bili izvanredno budni jer ih je svaka neopreznost mogla stajati glave. Napokon, 15. kolovoza pred veer, povorka j e stigla u malo trgovite Zabedjero, na tridesetak vrsta od Tomska. Odatle je cesta vodila pored rijeke Tom. Prvo to su zarobljenici htjeli uiniti bilo je da nagrnu na vodu, ali im straari nisu dali da iziu iz redova dok se ne utabore. Iako je rijeka Tom u to doba godine nalik na bujicu, mogla je posluiti nekim smionijim ili oajnijim zarobljenicima da pobjegnu, pa su bile poduzete najstroe mjere opreza. amce zaplijenjene u Zabedjeru usidrili su na Tomu i napravili od njih branu koja se nije mogla prijei. Tabor se protezao do prvih kua trgovita, a uvao gaje lanac straara izmeu kojih se nikako nije moglo probiti. Mihail Strogov je sad ve pomiljao da pobjegne u stepu, ali je vidio, poto je dobro razmotrio poloaj, da je u tim prilikama njegov plan da pobjegne gotovo neostvariv, pa je odluio ekati jer nije htio nita stavljati na kocku. Trebalo je da svu tu no zarobljenici ostanu na obali Toma. Emir je odgodio ulazak svojih jedinica u Tomsk do sutradan. Bilo je odlueno da se dolazak tatarskog glavnog stoera u ovaj vani grad proslavi vojnom paradom. Feofar-kan je ve bio u tvravi, ali je glavnina njegove vojske logorovala pod zidinama i ekala trenutak da sveano ue u grad. Ivan Ogarjov ostavio je emira u Tomsku, kamo su obojica bili stigli dan prije, i vratio se u tabor kod Zabedjera. Odatle je trebao sutradan krenuti sa zatitnicom tatarske vojske. Jedna je kua u Zabedjeru ve bila pripremljena za nj. Kad svane, konjanici i pjeaci krenut e pod njegovim zapovjednitvom u Tomsk gdje ih je emir htio sveano doekati, po obiaju azijskih vladara. im su se utaborili, zarobljenici su se napokon, iscrpljeni trodnevnim pjeaenjem i mueni strahovitom ei, mogli napiti vode i malo odmoriti. Sunce je ve bilo zalo, ali je obzor jo bio osvijetljen posljednjim sunanim zrakama kad je Nadja dola na obalu Toma pridravajui Mar-fu Strogov. Sve do tada nisu se mogle probiti kroz redove onih koji su bili zakrili obalu, i tek su sad dole na red da se napiju vode. Stara Sibirka se bila sagnula nad svjeu rijeku, a Nadja je zagrabila vode u aku i prinijela je Marfinim ustima. Zatim se i ona osvjeila. I starica i djevojka preporodie se od te zdrave vode. 176 Iznenada, ba kad je htjela poi, Nadja se naglo uspravi i nehotice vrisne. Na nekoliko koraka od nje stajao je Mihail Strogov!... To je bio on!... Jo su ga osvjetljavale posljednje sunane zrake!

Mihail Strogov uzdrhta na Nadjin vrisak... Ali toliko je vladao sobom da nije izustio ni jednu rije koja bi ga mogla odati. A u isti mah kad je ugledao Nadju, ugledao je i majku!... Pri tom neoekivanom susretu Mihail Strogov je osjetio da vie ne gospodari sobom, pa prinese ruku oima i odmah ode. Nadja nesvjesno pohrli za njim, ali joj stara Sibirka apne na uho: - Stani, keri moja! - To je on! - odvrati Nadja isprekidanim glasom od uzbuenja. - iv je, majko! To je on! - To je moj sin - ree Marfa Strogov - to je Mihail Strogov, a vidi da ja nisam ni zakoraila prema njemu! Dri se kao ja, keri moja! Mihail Strogov osjetio je jedno od najjaih uzbuenja koja ovjek moe osjetiti. Njegova majka i Nadja bile su tu. Te dvije zarobljenice, koje su se gotovo stopile u njegovu srcu, Bog je naputio jednu na drugu u ovoj zajednikoj nesrei! Zna li sad Nadja tko je on? Ne zna, jer je vidio kako ju je Marfa Strogov zadrala kad je htjela pohrliti prema njemu! Marfa Strogov je, dakle, sve shvatila i uvala njegovu tajnu. Dvadesetak puta te noi Mihail Strogov samo to nije poao potraiti majku, ali je shvaao da mora odoljeti toj silnoj elji da je zagrli i da jo jednom stisne ruku svojoj mladoj suputnici! I najmanja gaje nesmotrenost mogla upropastiti. Zarekao se bio, uostalom, da se nee sastati s majkom... i nee se sastati, svojom voljom! A kad stigne u Tomsk, jer noas nee moi pobjei, otii e u stepu a da nee ni zagrliti ta dva stvorenja koja su mu sve i koja e ostaviti izloena mnogim opasnostima! Mogao se, dakle, nadati da e taj ponovni susret u taboru kod Za-bedjera proi bez neugodnih posljedica i za njegovu majku i za njega. Ali nije znao da neke pojedinosti toga dogaaja, koliko god se on brzo zbio, nisu izmakle Sangari, uhodi Ivana Ogarjova. Ciganka je stajala nekoliko koraka dalje na obali i motrila, kao uvijek, na staru Sibirku koja to nije ni slutila. Sangara nije mogla vidjeti Mihail Strogova, jer je on ve bio nestao kad se ona okrenula; ali joj nije izmakla kretnja kojom je majka zadrala Nadju, a sve joj je otkrio bljesak u Marfinim oima. 177 Sad vie nije bilo dvojbe da se sin Marfe Strogov, carev glasnik, nalazi u Zabedjeru, medu zarobljenicima Ivana Ogarjova! Sangara ga nije poznavala, ali je znala da je on tu! Zato ga nije ni pokuavala pronai, to bi bilo i nemogue po mraku i medu svom onom svjetinom. Isto je tako bilo uzaludno da i dalje uhodi Marfu Strogov i Nadju. Bilo je oito da e te dvije ene biti na oprezu i da nee moi doznati od njih nita to bi moglo odati careva glasnika. I zato je Ciganka samo mislila kako da to prije obavijesti Ivana Ogarjova. Odmah je otila iz tabora. Nakon etvrt sata stigla je u Zabedjero, gdje su je odveli u kuu u kojoj je odsjeo emirov doglavnik. Ivan Ogarjov odmah primi Ciganku. - to hoe, Sangaro? - upita je. - Sin Marfe Strogov je u logoru - odgovori mu Sangara. - Zarobljen? - Zarobljen! - Ah - uzvikne Ogarjov - sad u konano saznati.... - Nee nita saznati, Ivane, jer ga i ne poznaje - presijee ga Ciganka u rijei. - Ali ga ti poznaje. Ti si ga vidjela, Sangaro! - Nisam ga vidjela, ali sam vidjela kako mu se majka odala jednom kretnjom koja mije sve otkrila. - Da se nisi prevarila? - Nisam. - Ti zna koliko je meni vano da uhvatimo toga glasnika - ree Ivan Ogarjov. - Ako pismo koje je on dobio u Moskvi stigne u Irkutsk, i ako ga dobije veliki knez, veliki knez e se uvati i ja neu moi doi do njega! Zato se poto-poto moram doepati toga pisma! A sad mi kae da je nosilac toga pisma u mojim rukama? Jo te jedanput pitam, Sangaro, da se nisi prevarila? Ivan Ogarjov govorio je vrlo ivo. Njegovo je uzbuenje svjedoilo o tome koliku vanost pridaje tom pismu. Sangara se nimalo ne zbuni to Ivan Ogarjov tako uporno ponavlja to pitanje. - Nisam se prevarila, Ivane - ponovi ona. - Ali, Sangaro, u logoru ima vie tisua zarobljenika, a ti kae da ne poznaje Mihaila Strogova! 178 - Ne, ja ga ne poznajem, ali ga poznaje njegova mati - odgovori Ciganka kojoj se pogled ispuni divljom radou. - Ivane, treba natjerati njegovu mater da progovori! - Sutra e progovoriti! - uzvikne Ivan Ogarjov. Zatim prui ruku Ciganki koja je poljubi, ali tako da u tom znaku potovanja, uobiajenom meu sjevernim narodima, nije bilo niega do-dvorljivog.

Sangara se vratila u tabor. Pronala je Marfu Strogov i Nadju i motrila na njih svu no. Starica i djevojka nisu spavale, iako su bile satrte od umora. Nisu mogle ni oka sklopiti od prevelike zabrinutosti. Mihail Strogov je iv, ali zarobljen kao i one! Zna li to Ivan Ogarjov, a ako ne zna, nee li saznati? Nadja je bila sva zaokupljena milju daje iv njen suputnik za kojeg je drala da je mrtav! Ali je Marfa Strogov gledala dalje u budunost i, premda se nije mnogo brinula za samu sebe, imala je razloga da strepi za sina. Sangara se bila prikuila u mraku do te dvije ene i ostala tu nekoliko sati napinjui ui... ali nita nije ula. Iz nekog nagonskog osjeaja opreza, Marfa Strogov i Nadja nisu progovorile ni rijei meu sobom. Sutradan, 16. kolovoza, oko deset sati prijepodne, zatretale su pred taborom fanfare. Tatarski su se vojnici odmah latili oruja. Ivan Ogarjov je doao iz Zabedjera s brojnim asnicima iz tatarskog glavnog stoera. Bio je namrgoeniji nego inae, a zgrene crte lica oda-vale su neku pritajenu srdbu koja je samo ekala priliku da provali iz njega. Mihail Strogov je bio u jednoj skupini zarobljenika i vidio ga kad je proao. Imao je predosjeaj da e se dogoditi neka velika nesrea, jer je Ivan Ogarjov sad znao da je Marfa Strogov majka Mihaila Strogova, kapetana u odredu carevih glasnika. Kad je Ivan Ogarjov stigao do sredine tabora, sjahao je s konja, a konjanici su ga iz njegove pratnje okruili. U taj mu trenutak prie Sangara i ree: - Nemam nita novo, Ivane! Ivan Ogarjov odgovori samo kratkom zapovijedi jednom od svojih asnika. Odmah zatim vojnici se grubo progurae kroz redove zarobljenika. ibajui ih bievima i gurajui ih kopljima, natjerali su te jadnike da brzo poustaju i poredaju se u krug. etiri reda pjeaka i konjanika stajala su za njima tako da nitko nije mogao pobjei. 179 Zaas zavlada utnja, a Sangara se, na znak Ivana Ogarjova, uputi prema skupini usred koje je stajala Marfa Strogov. Stara Sibirka ju je gledala kako dolazi. Shvatila je to e se dogoditi. Na usnama joj se ocrta preziran smijeak. Zatim se nagne prema Nadji i tiho joj ree: - Vie me ne poznaje, keri! Ma to se dogodilo, i ma koliko teka bila ova kunja, ni jedne rijei, ni jedne kretnje! Radi se o njemu, a ne o meni! U tom trenutku Sangara, poto je gledae asak, stavi ruku na rame staroj Sibirki. - to hoe od mene? - upita je Marfa Strogov. - Hajde sa mnom! - ree joj Sangara. I gurajui je rukom, izvede je nasred istine pred Ivana Ogarjova. Mihail Strogov primiri da ga ne oda bljesak u oima. Doavi pred Ivana Ogarjova, Marfa Strogov se uspravi i prekrii ruke. - Ti si Marfa Strogov? - upita je Ivan Ogarjov. - Jesam - mirno odgovori stara Sibirka. - Porie li ono to si mi rekla prije tri dana kad sam te ispitivao u Omsku? - Ne poriem. - Ti, dakle, ne zna da je tvoj sin, Mihail Strogov, carev glasnik, proao kroz Omsk? - Ne znam. - A onaj ovjek na potanskoj postaji za koga si mislila da je tvoj sin nije bio on, nije bio tvoj sin? - To nije bio moj sin. -1 nisi ga poslije vidjela meu ovim zarobljenicima? - Nisam. - A kad bi ti ga pokazali, bi li ga prepoznala? - Ne bih. Na taj odgovor, koji je pokazivao nepokolebljivu odlunost da nita ne prizna, u svjetini se razlegne amor. Ivan Ogarjov nije se mogao suzdrati da ne uini kretnju punu prijetnje. - Sluaj - ree Marfi Strogov - tvoj je sin ovdje i sad e nam ga odmah pokazati. - Neu. 180 - Svi ovi ljudi koji su zarobljeni u Omsku i Kolivanju proi e sad pred tobom, pa ako ne pokae Mihaila Strogova, dobit e onoliko udaraca knutom koliko ljudi proe pred tobom! Ivan Ogarjov je shvatio da neukrotiva Sibirka nee progovoriti, koliko god joj prijetio i na kakve god muke stavio. Da bi pronaao careva glasnika, nije toliko raunao na nju koliko na sama Mihaila

Strogova. Nije mogao vjerovati da majku i sina, kad se nau jedno pred drugim, nee odati nekakvo neodoljivo uzbuenje. Da se samo htio doepati careva pisma, mogao je jednostavno zapovjediti da pretrae sve zarobljenike; ali je Mihail Strogov mogao najprije to pismo proitati pa ga unititi, a kad ga ne bi prepoznali, i kad bi uspio stii u Irkutsk, planovi bi Ivana Ogarjova propali. Izdajici, dakle, nije bilo stalo samo do tog pisma, nego i do njegova nosioca. Nadja je sve to ula i sad je znala tko je Mihail Strogov, i zastoje htio neopaen proi kroz osvojene sibirske pokrajine! Na zapovijed Ivana Ogarjova, zarobljenici su prolazili jedan po jedan ispred Marfe Strogov, koja je ostala nepomina kao kip i koje je pogled izraavao posvemanju ravnodunost. Njen je sin bio meu posljednjima. Kad je prolazio pred majkom, Nadja je zamirila da ne gleda! Mihail Strogov ostao je naoko miran, ali je toliko zario nokte u dlanove da su mu prokrvarili. Majka i sin pobijedili su Ivana Ogarjova! Sangara, koja je stajala pokraj njega, samo ree: -Knut! - Tako je - vikne Ivan Ogarjov koji vie nije vladao sobom. - Dajte knut za ovu staru vjeticu i ibajte je dok ne ispusti duu! Jedan tatarski vojnik prie Marfi Strogov nosei to strano sredstvo za muenje. Knut se sastoji od stanovitog broja konih remena iji su krajevi opleteni icom. Smatra se daje sto dvadeset udaraca tim biem jednako smrtnoj kazni. Marfa Strogov je to znala, ali je isto tako znala da je nikakve muke nee nagnati da progovori, i bila je spremna rtvovati i svoj ivot. Dva je vojnika zgrabie i bacie na koljena. Zderaejoj haljinu i ogo-lie leda. Ispred prsa, na svega nekoliko palaca, namjestie joj sablju. Ako klone od boli, otri vrh sablje zarit e joj se u grudi. Tatar stajae pokraj nje i ekae. 181 - Hajde! - ree Ivan Ogarjov. Bi fijukne kroz zrak... Ali, prije nego to se spustio na Martu, neija ga snana ruka iupa Tatarinu iz ruke. BiojetoMihailStrogov! Skoio je kadje vidio taj uasni prizor! Iako se na postaji u Iimu bio obuzdao kad ga je Ivan Ogarjov udario biem, ovdje, pred majkom, koju samo to nisu udarili, nije se mogao svladati. Ivan Ogarjov postigao je to je htio. - Mihail Strogov! - uzvikne on. Zatim mu prie i ree: - Oho, to je onaj iz Iima? - Ba on! - potvrdi Mihail Strogov. I zamahne knutom i osine Ivana Ogarjova po licu. - Milo za drago! - ree mu. - Dobro mu je vratio! - uzvikne jedan gledatelj iji se glas, sreom, izgubi u amoru. Dvadesetak vojnika nasrne na Mihaila Strogova. Ali ih Ivan Ogarjov, kome se oteo krik od bijesa i boli, zadra pokretom ruke. - Ovom e ovjeku presuditi emir! - ree. - Pretraite ga! Na prsima Mihaila Strogova pronadoe pismo sa carskim peatom, koje on nije dospio unititi, i predadoe ga Ivanu Ogarjovu. Gledalac koji je izgovorio one rijei: "Dobro mu je vratio" nije bio nitko drugi nego Alcide Jolivet. Njegov kolega i on bili su se zadrali u taboru kod Zabedjera i prisustvovali su ovom prizoru. - Bogami su ovi sjevernjaci vraji momci! - ree on Harrvju Blountu. - Priznajte da dugujemo zadovoljtinu naem suputniku! Korpanov i Strogov vrijedni su jedan drugoga! Lijepa osveta za ono u Iimu! - Jest, osveta, nema to - ree Harry Blount - ali sad je Strogov gotov. Moda bi bilo bolje za njega daje jo malo priekao? -1 pustio da mu zatuku majku! - A mislite li da e ona i njegova sestra nakon ovoga bolje proi? - Nita ja ne mislim i nita ne znam - odvrati Alcide Jolivet. - Samo znam da ni ja ne bih nita pametnije uinio na njegovu mjestu! Kakao ga je samo igosao! Eh, do vraga! Mora ovjek katkad i planuti! Daje Bog htio da budemo svagda i svagdje mirni, ulio bi nam vodu u ile, a ne krv! - Sjajan dogaaj za jedan dopis! - ree Harry Blount. - Samo kad bi nam Ivan Ogarjov htio rei to pie u onom pismu!.... 182 Postoje obrisao krv koja gaje bila oblila, Ivan Ogarjov je raspeatio pismo. Dugo ga je itao i preitavao, kao da eli upamtiti svaku rije u njemu. Zatim je, zapovjedivi da Mihaila Strogova dobro svezu i da ga poalju u Tomsk s ostalim zarobljenicima, preuzeo zapovjednitvo nad jedinicama utaborenim kod Zabedjera i, uz tretanje bubnjeva i truba, krenuo u grad gdje ga je ekao emir. 183

IV. POBJEDNIKI ULAZAK Tomsk, koji je osnovan 1604. godine i koji se nalazi gotovo usred sibirskih pokrajina, jedan je od najvanijih gradova azijske Rusije. Tomsk se razvio na tetu Tobolska, koji je smjeten iznad ezdesete paralele, i Irkutska, koji je podignut s onu stranu stotog meridijana. Pa ipak, Tomsk nije, kako rekosmo, glavni grad te vane pokrajine. General-gubernator te pokrajine i slubenici borave u Omsku, ali je Tomsk najvaniji grad ovog teritorija koji dopire sve do Altajskog gorja, to jest do kineske oblasti Kalkas. Na obroncima toga gorja, sve do doline Toma, ima u izobilju platine, zlata, srebra, bakra i zlatonosnog olova. Kako je kraj bogat, bogat je i grad, jer se nalazi u sreditu iskoritavanja rudnog bogatstva. Zato se Tomsk moe mjeriti s velikim europskim prijestolnicama po raskoi svojih kua, pokustva i kola. To je grad milijunaa koji su se obogatili budakom i trnokopom pa, iako nema tu ast da bude sjedite careva namjesnika, tjei se time to medu svoje prve odlinike ubraja starjeinu trgovakog ceha, koji je glavni zastupnik dravnih rudnika. Nekad se govorilo daje Tomsk na kraju svijeta. Pred onim tko je htio tamo otputovati, bio je veliki put. Sad je to obina etnja, ako osvajaeva noga ne stupa cestom. Uskoro e se ak sagraditi eljeznika pruga koja e ga povezati s Permom preko uralskog gorskog vijenca. 184 Je li Tomsk lijep grad? Valja priznati da se putnici u tome ne slau. Gospoda de Bourboulon, koja je tu provela nekoliko dana na svom putu iz Sangaja u Moskvu, ne prikazuje ga osobito lijepim. Prema njenu opisu, to je beznaajan grad, sa starim kuama od kamena i opeke, s uskim ulicama koje su sasvim drukije od ulica to obino presijecaju velike sibirske gradove, s prljavim etvrtima koje su ponajvie naseljene Tatarima, grad pun mirnih pijanaca "koji su ak i u pijanstvu bezvoljni, kao i svi sjeverni narodi!" Meutim, putnik Henri Russel-Killough pun je divljenja za Tomsk. Je li zato to gaje vidio usred zime, pod snjenim pokrivaem, a gospoa de Bourboulon je bila u njemu ljeti? To je mogue i potvruje miljenje da se neke hladne zemlje mogu ocijeniti samo u hladno doba, kao to se neke tople zemlje mogu ocijeniti samo u toplo doba. Bilo kako mu drago, gospodin Russel-Killough izriito kae da Tomsk nije samo najljepi sibirski grad nego i jedan od najljepih gradova na svijetu, sa svojim kolonadama i galerijama, s drvenim plonicima, sa irokim i pravilnim ulicama, i sa svojih petnaest krasnih crkava to se ogledaju u Tomu koji je iri i od najire rijeke u Francuskoj. Istina je negdje u sredini. Tomsk, koji ima dvadeset i pet tisua stanovnika, slikovito je smjeten, u terasama, na dugaku i prilino strmu brijegu. Ali i najljepi grad na svijetu postaje najruniji kad ga zauzmu osvajai. Tko bi mu se sada divio? Branilo gaje nekoliko pjeakih bataljuna kozaka koji su tu stalno boravili i koji se nisu mogli oduprijeti navali emirovih kolona. Jedan dio stanovnika tatarskog podrijetla nije nerado doekao te horde, tatarske kao to su i oni bili, i trenutano je Tomsk bio isto tako nalik na ruske i sibirske gradove kao da je bio smjeten usred Kokandskog ili Buharskog kanata. Emir je htio doekati svoje pobjednike postrojbe ba u Tomsku. Trebalo je da se u njegovu ast priredi sveanost s pjesmama, plesovima i ratnikim igrama, a onda buna gozba. Mjesto izabrano za tu sveanost, koja je imala biti prireena po azijskom ukusu, bio je irok zaravanak na onom dijelu brijega to se die stotinjak metara iznad Toma. Cijeli taj vidik, s dugim nizom otmjenih kua i crkava s trbuastim kubetima, s brojnim krivajama, sa umama zaronjenim u toplu izmaglicu u pozadini, bijae divno uokviren zelenilom to se sastojalo od nekoliko krasnih umaraka borova i divovskih cedrova. 185 Lijevo od zaravanka, na irokim terasama, bijae privremeno podignut, kao sjajan dekor, nekakav udan dvorac - zacijelo po uzoru onih bunarskih, napol maurskih, napol tatarskih graevina. Iznad tog dvorca, oko vrhova minareta to su se dizali sa svih strana, meu visokim granjem drvea koje je stvaralo hladovinu na zaravanku, oblijetalo je na stotine pitomih roda koje su doletjele za tatarskom vojskom iz Buhare. Te su terase bile namijenjene za emirov dvor, za njegove saveznike kanove, za kanatske velikodostojnike i hareme svakoga od tih turkestan-skih vladara. Nekim sultanijama, koje su mahom bile robinje kupljene na trnicama Transkavkazije i Perzije, bila su lica otkrivena, a neke su nosile veo koji ih je skrivao od pogleda. Sve su bile neobino raskono odjevene. Rukavi na otmjenim ogrtaima bili su im straga zadignuti i spojeni poput jastuia koje europske ene nose pod suknjama, tako da su im se vidjele gole ruke pune narukvica vezanih laniima od dragog kamenja i sitne ake s noktima obojenim knom. Ovi ogrtai koji su od svile tanke poput paukove mree, ili od meke alade, pamune tkanine s uskim prugama, utale se pri najmanjem pokretu, to veoma godi istonjakom uhu. Ispod te gornje odjee prelijevale su se brokatne suknje navuene preko svilenih alvara koje bijahu vezane poneto iznad tankih izmica, ljupko ukraenih i

izvezenih biserjem. U onih ena koje nisu bile pokrivene nikakvim velom ovjek se mogao diviti dugim pletenicama to su im padale iz turbana razliitih boja, bajnim oima, krasnim zubima, blistavoj puti koja se jo vie isticala pored crnih obrva spojenih tankom crtom i kapaka malko osjenanih grafitom. U podnoju terasa zaklonjenih stjegovima i zastavama straarili su emirovi gardisti, s dvosjeklim krivoijama na boku, s bodeima za pojasom i s kopljima dugim tri metra u ruci. Neki su od tih Tatara nosili bijele palice, a neki goleme helebarde ureene zlatnim i srebrnim kitama. Svuda unaokolo, sve do kraja toga prostranog zaravanka, i na strmim obroncima koje je oplakivao Tom, bila se okupila arolika svjetina iz svih krajeva Sredinje Azije. Bili su tu Uzbeci s velikim crnim uba-rama na glavi, rie brade i svih oiju, u arkalucima, nekoj vrsti tunike skrojene na tatarski nain. Tu su se tiskali Turkmeni u svojoj narodnoj nonji, irokim alvarama ivih boja, koporanima i ogrtaima od devine dlake, crvenim unjastim ili ljevkastim kapama, visokim juhtenim izmama, sa sabljicama i noevima objeenim o remenove za pojasom; tu, kraj svojih gospodara, stajale su i turkmenske ene, kose produene vrpcama 186 od kozje dlake, otvorene koulje ispod dube s plavim, purpurnim i zelenim prugama, te sa arenim prepletenim remeniima na nogama sve do konih opanaka. Kao da su se svi narodi s rusko-kineske granice digli na emirov glas, tu su se mogli vidjeti i Manduri obrijane glave sprijeda i na sljepooicama, s perinima, u dugim haljinama i svilenim kouljama pritegnutim oko pasa, s jajolikim kapama od atlasa trenjeve boje sa crnim porubom i crvenim resama; zatim, uz njih, divni tipovi ena iz Mandu-rije, glava gizdavo ukraenih umjetnim cvijeem privrenim zlatnim iglama i s leptiriima njeno umetnutim u crne kose. I naposljetku su ovu svjetinu pozvanu na tatarsku sveanost upotpunjavali Mongoli, Buharci, Perzijanci i Kinezi iz Turkestana. Samo su Sibirci nedostajali na ovoj proslavi osvajaa. Oni koji nisu uspjeli pobjei bili su se zatvorili u kue, bojei se pljake koju e moda Feofar-kan odobriti kao dostojan zavretak ove pobjednike svetkovine. Emir je doao na trg tek u etiri sata, uz zvuke fanfara i bubnjanje tam-tama i pucnjavu iz topova i puaka. Feofar je jahao na svom omiljenom konju koji je na glavi nosio elenku od dijamanata. Emir je jo imao na sebi ratniku odoru. Uz njega su bili kanovi Kokanda i Kunduza i kanatski velikodostojnici, a pratio ga je veliki stoer. U taj se as pojavi na terasi Feofarova prva ena, kraljica, ako se tako mogu nazvati sultanije Buharske drave. Ali, bila ona kraljica ili robinja, ta ena perzijskog podrijetla bila je neobino lijepa. Suprotno muslimanskim obiajima, i zacijelo iz nekog emirova hira, lice joj je bilo otkriveno. Njena kosa razdijeljena na etiri pletenice milovala joj je blistava bijela ramena oskudno pokrivena koprenom od svile protkane zlatom, koja joj je straga bila vezana za kapicu ureenu najskupocjenijim draguljima. Ispod suknje od plave svile sa irokim tamnim prugama virio je zir-da-meh od prozirne svilene tkanine, a iznad pojasa bijae joj nabranpiran, koulja od iste tkanine, ljupko izrezana oko vrata. A od glave do pete, sve do perzijskih papua, imala je na sebi toliko nakita, zlatnika nanizanih na srebrnu icu, niza tirkiza, firuzeha iz uvenih rudnika u Elbrusu, ogrlica od karneola, ahata, smaragda, opala, safira, te se inilo da su joj grudnjak i suknja protkani dragim kamenjem. Tisue dijamanata, koji su joj svjetlucali na vratu, na rukama, na prstima, na pojasu i na nogama, bili su vrijedni na milijune rubalja, a tako su sjali da se moglo pomisliti da u sreditu svakoga od njih nekakva struja pali voltin lanak sainjen od sunane zrake. 187 Emir i kanovi sjahae s konja, a za njima i velikodostojnici iz njihove pratnje. Svi posjedae pod velianstven ator podignut nasred prve terase. Ispod atora je, kao i uvijek, na svetom stoliu leao Kuran. Feofarova doglavnika nije trebalo dugo ekati. Jo prije pet sati za-tretae fanfare najavljujui njegov dolazak. Ivan Ogarjov - igosani, kako su ga ve prozvali - koji je ovaj put nosio odoru tatarskog asnika, dojahao je do emirova atora. Pratio ga je odred vojnika iz tabora kod Zabedjera, koji se poredae po krajevima trga tako da je u sredini ostalo samo mjesto za priredbu. irok je oiljak ukoso sjekao izdajiino lice. Ivan Ogarjov predstavi emiru svoje glavne asnike koje Feofar-kan pozdravi tako da su bili zadovoljni njegovim doekom, iako je zadrao hladan izraz koji je leao u osnovi njegova dostojanstva. Tako su bar to protumaili Harry Blount i Alcide Jolivet, dva nerazdvojna druga koji su sad bili povezani potragom za novostima. Iz Zabedjera su bili pohitali u Tomsk. Bili su tvrdo naumili da napuste tatarsko drutvo, da se to prije pridrue nekom ruskom odredu i, ako budu mogli, da odu s Rusima u Irkutsk. Ono to su vidjeli od najezde, oni palei, pljake, umorstva, sve im se to bilo

zgadilo, pa su eljeli da se to prije nadu u redovima sibirske vojske. Ipak, Alcide Jolivet objasnio je svom kolegi da ne moe otii iz Tom-ska dok ne napravi neku skicu tog pobjednikog ulaska tatarskih jedinica - ako ni zbog ega drugog, a ono da zadovolji radoznalost svoje sestrine - pa je Harry Blount pristao ostati jo nekoliko sati; ali naveer su trebali zajedno nastaviti put cestom prema Irkutsku. Nadali su se da e na dobrim konjima izbjei emirovim izvidnicama. Alcide Jolivet i Harry Blount bili su se, dakle, pomijeali sa svjetinom i promatrali sveo oko sebe trudei se da ne propuste nijednu pojedinost sveanosti, o kojoj e moi napisati najmanje sto redaka za svoje novine. Divili se Feofar-kanovoj raskoi, njegovim enama, asnicima, gardi i svom onom istonjakom sjaju s kojim se europske sveanosti uope ne mogu mjeriti. Ali su se prezirno okrenuli kad se Ivan Ogarjov pojavio pred emirom, i ekali su, pomalo nestrpljivo, da pone proslava. - Vidite, dragi moj Blounte, prerano smo doli, kao pravi malo-graani koji hoe da za svoj novac to vie vide! - ree Alcide Jolivet. -Sve je ovo tek dizanje zastora, bilo bi otmjenije da smo doli istom na balet. - Kakav balet? - pripita ga Harry Blount. 188 - Pa, neizostavni balet, Boga mu ljubim! Ali ini mi se da se zastor ve die. Alcide Jolivet govorio je kao da je u parikoj Operi i, izvadivi dalekozor iz futrole, spremao se da, kao pravi znalac, promatra "glavne glumce Feofarove druine". Ali prije zabave imao se odrati muan obred. Pobjednikova slava ne bi bila potpuna bez javnog ponienja pobijeenih. Zato su vojnici i dotjerali bievima nekoliko stotina zarobljenika. Oni su bili odreeni da prou pred Feofar-kanom i njegovim saveznicima prije nego to ih s ostalima strpaju u gradske zatvore. U prvom redu tih zarobljenika bio je Mihail Strogov. Po nalogu Ivana Ogarjova, njega je uvao poseban vod vojnika. Tu su bile i njegova majka i Nadja. Stara Sibirka, uvijek odluna kad je bila u pitanju samo ona, bijae strahovito blijeda. Oekivala je neto uasno. Nisu bez razloga vodili njena sina pred emira. I zato je strepjela za njega. Ivan Ogarjov, javno oi-nut knutom koji bijae dignut na nju, nije bio ovjek koji prata i njegova e osveta biti nemilosrdna. Mihailu Strogovu svakako je prijetilo neko jezivo muenje, uobiajeno meu divljacima Sredinje Azije. Ivan Ogarjov ga je potedio u trenutku kad su vojnici nasrnuli na njega, samo zato to je dobro znao to radi preputajui emiru da mu sudi. Inae, majka i sin nisu mogli razgovarati meu sobom nakon onog kobnog dogaaja u Zabedjeru. Nesmiljeno su ih razdvojili, stoje uvelike povealo njihove muke, jer bi im bilo mnogo lake da su mogli biti zajedno u tih nekoliko dana zatoenitva! Marfa Strogov je htjela zamoliti sina da joj oprosti za sve zlo koje mu je i nehotice bila nanijela, jer je zamjerala sama sebi to nije mogla obuzdati svoje materinske osjeaje! Da se umjela svladati u Omsku, na onoj potanskoj stanici, kad se s njim nala licem u lice, Mihail Strogov bio bi proao nezapaen, i koliko bi nesrea bio izbjegao! A Mihail Strogov je opet mislio da je njegova majka zato tu, da ju je Ivan Ogarjov zato doveo daje mui njegovim mukama, a moda i zato da i nju i njega smakne nekom stranom smru! Nadja se pak pitala to bi mogla uiniti da oboje spasi, kako da pomogne i sinu i majci. Nije mogla nita smisliti, ali je nekako nasluivala da nipoto ne smije privui pozornost na sebe, da se mora pritajiti, biti to manja! Moda e onda moi pregristi oice mree u koju je lav upao. 189 Bilo kako mu drago, ako joj se ukae prilika ona e neto uraditi, pa ma se i rtvovala za sina Marte Strogov. Meutim je veina zarobljenika ve bila prola pred emirom, a svaki je od njih morao pasti niice u prainu, u znak ropske pokornosti. Robovanje je poinjalo poniavanjem! Kad god bi se ti nesretnici suvie sporo prignuli, gruba aka uvara bacila bi ih svom snagom na zemlju. Alcide Jolivet i njegov drug nisu mogli gledati taj prizor bez iskrenog ogorenja. - To je nedostojno! Hajdemo! - ree Alcide Jolivet. - Jo ne! - ree Harry Blount. - Treba sve vidjeti. - Sve vidjeti!... Oh! - iznenada uzvikne Alcide Jolivet hvatajui druga za ruku. - Sto vam je? - upita ga Harry Blount. - Pogledajte, Blounte! To je ona! -Tko ona? - Pa, sestra naeg suputnika! Sama i zarobljena! Treba je spasiti... - Obuzdajte se! - hladno e Harry Blount. - Nae zauzimanje za tu djevojku moglo bi joj vie tetiti nego koristiti. Alcide Jolivet, spreman ve da poleti, zastade, a Nadja, koja ih nije ni opazila jer joj je lice bilo upola zaklonjeno kosom, proe pored emira neopaena. Meutim, nakon Nadje naie Marfa Strogov koja se ne baci dovoljno brzo u prainu, pa je straari

grubo gurnue. Ona pade. Njen se sin strano trgne tako da ga vojnici jedva svladae. Ali stara Marfa ustade, i ve je htjedoe odvui kad se Ivan Ogarjov umijea i ree: - Ostavite tu enu ovdje! Nadju su pak vratili meu zarobljenike. Pogled Ivana Ogarjova nije se bio zaustavio na njoj. Tada izvedoe pred emira Mihaila Strogova. On stade gledajui emira pravo u oi. - Pokloni se do zemlje! -vikne mu Ivan Ogarjov. - Neu! - odgovori Mihail Strogov. Dva straara htjedoe ga prisiliti da se prigne, ali snani mladi obori obojicu na zemlju. Ivan Ogarjov prie Mihailu Strogovu. - Tebi nema ivota! - ree mu. 190 - Pa neka nema - ponosito odgovori Mihail Strogov - ali tvoje e izdajniko lice, Ivane, dovijeka nositi sramnu brazgotinu od knuta! Na taj odgovor Ivan Ogarjov strahovito problijedje. - Tko je taj zarobljenik? - zapita emir glasom koji je bio jo grozniji zato to je bio miran. - Ruski uhoda - odgovori Ivan Ogarjov. Znao je da e osuda biti strana ako ga predstavi kao uhodu. Mihail Strogov nasrne na Ivana Ogarjova. Vojnici ga zadrae. Tada emir uini kretnju rukom i svi pognue glave. Zatim pokaza rukom na Kuran koji mu odmah donesoe. Otvori svetu knjigu i metne prst na jednu stranu. Trebalo je da, prema vjerovanju ovih istonjaka, sam Bog odlui o sudbini Mihaila Strogova. Ovaj obiaj narodi Sredinje Azije nazivaju fal. Poto protumae smisao stiha koji je sudac dodirnuo rukom, izvravaju kaznu, kakva god ona bila. Emir je drao prst na jednoj strani Kurana. Tada mu prie poglavar ulema i proita naglas stih koji je zavravao ovim rijeima: "I nee vie vidjeti stvari ovozemaljske." - Ruska uhodo - ree Feofar-kan - doao si da vidi to se dogaa u tatarskom taboru! Onda dobro otvori oi i gledaj! 191 V. DOBRO OTVORI OI I GEDAJ! Mihaila Strogova su drali vezanih ruku pred emirovim prijestoljem, podno terase. Njegova majka, shrvana tolikim tjelesnim i duevnim mukama, bila je klonula i nije se vie usuivala ni gledati ni sluati. "Dobro otvori oi i gledaj!" rekao je Feofar-kan i zaprijetio rukom Mihailu Strogovu. Ivan Ogarjov, koji je dobro poznavao tatarske obiaje, zacijelo je shvatio smisao tih rijei, jer su mu se usne naas razvukle u okrutan smijeak. Zatim je sjeo do Feofar-kana. Uskoro zatrubie trube. To je bio znak za zabavu. - Sad e poeti balet - ree Alcide Jolivet Harrvju Blountu - samo to ga ovi divljaci, suprotno svim obiajima, daju prije drame! Mihailu Strogovu zapovjedili su da gleda, i ona je gledao. Tada skupina plesaica izletje na istinu. Razlina tatarska glazbala, dutara, mandolina od dudovine s dugakim vratom i dvjema icama od upredene svile ugodenim u kvartama, kobiz, vrsta violonela otvorena na prednjem dijelu, sa strunama po kojima se prevlaci gudalom, ibizga, dugaka frula od trske, trube, defovi, tam-tami, izmijeani s grlenim glasovima pjevaa, slijevali su se u neku udnu harmoniju. Ovome valja pridodati i zvuke zranog orkestra koji se sastojao od dvanaestak zma192 jeva, kojima su po sredini bile zategnute strune to su brujale na povjetarcu kao Eolove harfe. Odmah zatim poee plesovi. Sve su plesaice bile perzijskog podrijetla. One nipoto nisu bile robinje ve su se slobodno bavile svojim poslom. Nekad su slubeno nastupale na dvorskim proslavama u Teheranu, ali kad se sadanja dinastija popela na prijestolje, bile se tako rei protjerane iz zemlje i morale su potraiti sreu na drugoj strani. Bile su u narodnoj nonji i okiene mnotvom nakita. Na uima su im se njihali mali zlatni trokuti i duge naunice, o vratu su im visili srebrni kolutovi iarani crnom caklinom, ruke i noge su im stezale narukvice s dvostrukim redovima dragulja, a na dugim su im pletenicama poskakivali privjesci bogato ukraeni biserjem, tirkizima i karneolima. Bile su utegnute oko struka pojasom sa sjajnom kopom nalik na zvijezdu velikih europskih ordena. Te su plesaice veoma ljupko plesale rezline plesove, as svaka za se, as u skupinama. Lica su im

bila otkrivena, ali su ih od vremena do vremena zastirale nekom tankom koprenom, te bi se reklo da prozraan oblak prelazi preko onih sjajnih oiju, kao neka izmaglica preko zvjezdanog neba. Po neke od tih Perzijanki nosile su ukoso preko prsa koni remen ureen biserjem, o kojem je visila trokutna torbica kojoj je vrh bio okrenut nadolje i koju su one u odreenom trenutku otvorile. Iz tih torbica od zlatnog filigrana izvukle su dugake i uske vrpce skrletne svile na kojim bijahu izvezeni stihovi Kurana. Zategnuvi te vrpce izmeu sebe, napravile su kao neki obru ispod kojeg su se ostale plesaice provlaile ne prekidajui ples. Dok su prolazile ispred pojedinih stihova, one su, prema pravilu koje su oni sadravali, bilo padale niice na zemlju bilo polijetale lakim skokom, kao da e se pridruiti hurijama na Muha-medovu nebu. Ali ono to je udaralo u oi, to je iznenadilo Alcidea Joliveta, bilo je to to su te Perzijanke bile prije ravnodune nego vatrene. Nedostajalo im je strasti i, po vrsti svojih plesova i po njihovu izvoenju, vie su podsjeale na mirne i pristojne indijske bajadere nego na ustre egipatske plesaice. Kad se taj prvi dio zabave zavrio, netko ree ozbiljnim glasom: - Dobro otvori oi i gledaj! ovjek koji je ponovio emirove rijei, visok Tatarin, bio je krvnik Feofar-kana. On je stajao iza Mihaila Strogova i drao u ruci iroku i 193 krivu sablju, jednu od onih sablji demeskinja koje su kalili uveni oruari iz Karija ili Hisara. Pokraj njega su straari postavili eravnik na tronocu na kojem je gorjelo uareno ugljevlje nimalo se ne dimei. Lako isparavanje potjecalo je samo od sagorijevanja neke smolaste i mirisave tvari, mjeavine tamjana i mirhe, koju su bacali na vatru. Meutim, odmah iza Perzijanki pojavila se jedna druga skupina plesaica, koje su bile druge rase i koje je Mihail Strogov odmah prepoznao. Vjerojatno su ih prepoznali i novinari, jer Harry Blount ree svom kolegi: - To su Ciganke iz Ninjeg Novgoroda! - Tako je! - uzvikne Alcide Jolivet. - Rekao bih da ove uhode vie zarauju oima nego nogama! Proglaavajui ih za dounike u emirovoj slubi, Alcide Jolivet se, kao to znamo, nije prevario. U prvom redu Ciganki stajala je Sangara, u svojoj krasnoj, udnoj i slikovitoj nonji koja je jo vie isticala njenu ljepotu. Sangara nije plesala, samo je stajala kao mimiarka usred plesaica, iji su fantastini koraci vukli porijeklo iz svih onih europskih zemalja kroz koje njihovi sunarodnjaci prolaze, iz eke, Egipta, Italije i panjolske. Raspaljivalo ih je zveckanje tasova na njihovim rukama i lup-njava daira, neke vrste biskajskog bubnja, po ijoj su piskavoj koi pre-vlaili prstima. Sangara je drala daire, koje su poigravale u njenim rukama, i poticala ovu druinu pravih koribanata. Tada se pojavi Ciganin kome je moglo biti najvie petnaest godina. U ruci je drao dutaru u koju je svirao tako da je naprosto prevlaio noktima preko struna. On zapjeva. Dok je pjevao neku pjesmu veoma neobina ritma, jedna je plesaica stala do njega i netremice ga sluala; ali, kad god bi mladi pjeva zapjevao pripjev, ona bi nastavila prekinuti ples tresui oko njega dairama i zagluujui ga zveckanjem tasova. Zatim, nakon posljednjeg pripjeva, plesaice okruie Ciganina tisuama vitica svojih plesova. U tom trenu izli se kia zlata iz ruku emira i njegovih saveznika, iz ruku asnika svih inova, a sa zveketom zlatnika koji su udarali u tasove plesaica mijeali su se jo posljednji odjeci dutara i defova. - Rasipaju novac kao pljakai! - ree Alcide Jolivet na uho svom drugu. 194 I zaista je taj novac to je tu pljutao bio ukraden, jer je, uz tatarske zlatnike i cekine, bilo tu i ruskih dukata i rubalja. Zatim nastade tajac, a krvnik metne ruku na rame Mihailu Strogovu i ponovo izgovori one rijei koje su zbog tog ponavljanja zvuale sve zlokobnije: - Dobro otvori oi i gledaj! Ali ovaj put Alcide Jolivet opazi da krvnik ne dri vie u ruci isukanu sablju. Sunce je, meutim, ve zalazilo. U polju, u daljini, poeo se hvatati sumrak. Masa cedrova i borova sve se vie crnjela, a Tom, taman u daljini, stapao se s prvom veernjom maglom. Mrak samo to nije obavio i zaravanak iznad grada. Ali u tom asu nekoliko stotina robova s upaljenim bakljama u rukama preplavie istinu. Predvoene Sangarom, Ciganke i Perzijanke ponovo se pojavie pred emirovim prijestoljem i poee izvoditi, jedne pored drugih, svoje raznovrsne plesove. Glazbala tatarskog orkestra slie se u neku pomamniju harmoniju, praeni grlenim pocikivanjem pjevaa. Zmajevi, koje su bili spustili na zemlju, ponovo uzletjee nosei sa sobom cijelo zvijee arenih lampiona, a strune im na jaem povjetarcu ivlje zabrujae usred tog osvjetljenja u zraku. Zatim se jedan eskadron Tatara u ratnim odorama umijea u ples koji je bivao sve pomamniji, a onda

poe pjeaka ratna igra koja se neobino udno doimala. Ti vojnici, naoruani isukanim sabljama i dugakim pitoljima, izvodili su vratolomne skokove i u isto vrijeme pucali uvis tako daje sve orilo od neprekidne pucnjave to se izdvajala iz bubnjanja defova, lupnjave daira i piske dutara. Njihovo oruje, napunjeno nekim obojenim barutom, u kojem je, kao u Kineza, bilo metalnih sastojaka, bacalo je crvene, zelene i modre plamenove tako da bi ovjek pomislio da se sve te skupine vrte usred vatrometa. Ta je zabava donekle podsjeala na kibistiku drevnih naroda, vrstu vojnikog plesa u kojem su plesai plesali izmeu vrhova maeva i bodea, i mogue je da su tu tradiciju preuzeli odatle narodi Sredinje Azije; ali je ta tatarska kibistika bila jo neobinija zbog arenih plamenova to su se izvijali iznad plesaica, na ijim su haljinama svjetlucale ognjene tokice. Bilo je to kao neki kaleidoskop od iskara koji se prelijevao u nebrojenim bojama pri svakom pokretu plesaica. Ma koliko jedan pariki novinar bio zasien takvim efektima koje je suvremena reija i te kakao usavrila, Alcide Jolivet nije se mogao suzdrati 195 da ne zaklima lagano glavom, to bi izmeu Bulevara Montmartrea i Madeleine znailo: Nije loe! Nije loe!" Zatim iznenada, kao na neki znak, sva se ta arena svjetla pogasie, ples prestade, plesaice ieznue. Slavlje se zavrilo i samo su baklje osvjetljavale zaravanak koji se jo prije nekoliko trenutaka sav okupao u svjetlosti. Na emirov znak izvedoe Mihaila Strogova nasred istine. - Blounte - ree Alcide Jolivet svom drugu - je li vam mnogo stalo do toga da vidite kraj svega ovoga? - Ni najmanje - odgovori Harry Blount. - Nadam se da vai itaoci Daily Telegrapha nisu eljni pojedinosti smaknua na tatarski nain? - Nisu, kao ni vaa sestrina. - Jadni mladi! - doda Alcide Jolivet gledajui Mihaila Strogova. -Taj je hrabri vojnik zasluio da padne na bojnom polju. - Moemo li to uiniti da ga spasimo? - zapita Harry Blount. - Ne moemo. Novinari su se sjeali plemenita dranja Mihaila Strogova prema njima, znali su kroz kakve je muke proao robujui svom zadatku, ali meu ovim Tatarima koji ne znaju za milost nisu mu mogli nikako pomoi! Ne elei prisustvovati mukama tog nesretnika, vratie se, dakle, u grad. Sat kasnije jurili su cestom prema Irkutsku, jer su htjeli s Rusima pratiti ono stoje Alcide Jolivet unaprijed nazvao "osvetnikim pohodom". Mihail Strogovje, meutim, stajao gledajui svisoka emira, a prezirno Ivana Ogarjova. Oekivao je smrt, ali je uzalud bilo traiti na njemu neki znak slabosti. Gledaoci koji su stajali naokolo i asnici iz Feofar-kanova glavnog stoera, za koje je ovo muenje bilo samo jo jedna razonoda vie, ekali su da se izvri kazna. Zatim, kad zadovolje svoju radoznalost, sva e ta divlja horda ogreznuti u pijanstvo. Emir dade znak. Straari izgurae Mihaila Strogova do terase, a Fe-ofar-kan mu ree na tatarskom jeziku koji je Mihail Strogov razumio: - Ti si doao da neto vidi, ruski uhodo! Posljednji put si vidio. Jo malo i oi e ti se zauvijek ugasiti! Mihail Strogov nije bio osuen na smrt, nego na sljepilo. Izgubit e oni vid, to je moda strasnije nego izgubiti ivot! Nesretnik je bio osuen da oslijepi. 196 Meutim, premda je uo emirovu osudu, Mihail Strogov nije klonuo. Ostao je priseban, irom otvorenih oiju, kao da eli sav svoj ivot usredotoiti u posljednji pogled. Bilo bi uzaludno moliti te krvoedne ljude za milost, a, uostalom, i nedostojno njega. Nije ak ni pomiljao na to. Sve je svoje misli usmjerio na zadatak koji je nepovratno propao, na svoju majku, na Nadju koju nikad vie nee vidjeti! Ali nije pokazao nita od osjeaja koji su ga obuzimali. Zatim mu sve bie proze elja da se ipak osveti. Okrene se Ivanu Ogarjovu i ree mu prijeteim glasom: - Ivane, Ivane, izdajico, posljednja prijetnja iz mojih oiju bit e upuena tebi! Ivan Ogarjov slegne ramenima. Ali se Mihail Strogov prevario. Nisu mu se oi zauvijek ugasile gledajui Ivana Ogarjova. Marfa Strogov se stvorila pred njim. - Majko! - uzvikne on. - Tako je! Tako je! Tebi upuujem svoj posljednji pogled, a ne onom bijedniku! Ostani tu, preda mnom! Da jo gledam tvoj voljeni lik! Neka mi se oi zgasnu gledajui tebe!... Stara Sibirka prie mu bez rijei... - Otjerajte tu enu! - ree Ivan Ogarjov.

Dva vojnika odgurnue Marfu Strogov. Ona uzmakne, ali ostade stajati na nekoliko koraka od sina. Pojavi se krvnik. Ovaj put je drao u ruci isukanu sablju koju je bio usijao na eravniku na kojem je gorjelo namirisano ugljevlje. Mihaila Strogova kanili su oslijepiti po tatarskom obiaju, pronosei mu uarenu sablju ispred oiju! Mihail Strogov nije se opirao. Nita vie nije postojalo za njegove oi doli njegova majka u koju se bio upio pogledom! Sav mu je ivot bio u tom posljednjem vienju! Marfa Strogov gledala ga je razrogaenim oima, ruku ispruenih prema njemu!.... Usijana sablja proe ispred oiju Mihaila Strogova. Odjekne oajan vrisak. Stara Marfa pade izbezumljena na zemlju! Mihail Strogov bijae slijep. Poto su izvrili njegovu zapovijed, emir se sa svojom pratnjom povue. Uskoro na istini ostadoe samo Ivan Ogarjov i bakljonoe. Je li taj bijednik htio jo vrijeati svoju rtvu i zadati joj, nakon krvnika, posljednji udarac? 197 Ivan Ogarjov polako prie Mihailu Strogovu koji osjeti da on dolazi, pa se uspravi. Ivan Ogarjov izvadi iz depa carsko pismo, otvori ga i, kao vrhunac poruge, prinese ga ugaslim oima careva glasnika i ree mu: - itaj sad, Mihaile Strogove, itaj, pa idi u Irkutsk i reci to si proitao! Pravi je carev glasnik Ivan Ogarjov. Rekavi to, izdajica spremi pismo u njedra. Zatim ode ne okreui se, a za njim i bakljonoe. Mihail Strogov ostade sam, na nekoliko koraka od izbezumljene, a moda i mrtve majke. Iz daljine je dopirala vika, pjesma i glasovi orgijanja. Osvijetljeni je Tomsk sjao kao grad koji neto slavi. Mihail Strogov oslune. Oko njega je sve bilo mirno i pusto. Dovue se pipajui do mjesta gdje mu je pala majka. Napipa je, sag-ne se nad nju, unese joj se u lice i oslune joj srce. Zatim kao da joj neto sasvim tiho ree. Je li stara Marfa jo bila iva, i je li ula to joj je rekao sin? Kako bilo da bilo, nije se ni pomaknula. Mihail Strogov je poljubi u elo i u sijedu kosu. Zatim ustade i, pipajui nogom, ispruenih ruku, pode polagano prema kraju zaravanka. Iznenada se pojavi Nadja. Ona poe ravno prema svom suputniku. Noem koji je drala u ruci prereze ue kojim su bile svezane ruke Mihaila Strogova. On, onako slijep, nije znao tko ga razvezuje, jer Nadja nije progovorila ni rijei. Ali, kad gaje oslobodila, ree: - Brate! - Nadja - proape Mihail Strogov. - Nadja! - Hodi, brate - ree Nadja. - Od sada e moje oi biti tvoje i ja u te odvesti u Irkutsk! 198 VI. PRIJATELJ NA GLAVNOJ CESTI Nakon pola sata Mihail Strogov i Nadja otili su iz Tomska. Stanovit broj zarobljenika pobjegao je te noi Tatarima, jer su svi, i asnici i vojnici, bili uglavnom pijani pa je popustio nadzor koji je do tada bio veoma strog, i u logoru kod Zabedjera i na putu. Nadju su bili odveli s ostalim zarobljenicima, ali je ona poslije uspjela pobjei i vratiti se na zaravanak u trenutku kad su Mihaila Strogova izveli pred emira. Tu se umijeala medu svjetinu i sve vidjela. Nije ni glasa pustila kad su usijanu otricu pronijeli ispred oiju njena suputnika. Bila je toliko jaka da je ostala nepomina i nijema. Neko joj je boansko nadahnue govorilo neka se uva, jo onako slobodna, kako bi mogla voditi sina Marfe Strogov do cilja na koji se on bio zarekao da e stii. Srce joj je bilo naas zamrlo kad je stara Sibirka pala izbezumljena, ali joj je jedna pomisao vratila svu snagu. "Bit u slijepev pas!" rekla je u sebi. Nakon odlaska Ivana Ogarjova, Nadja se sakrila u mraku. ekala je da se svjetina razie. Mihail Strogov je ostao sam, kao jadnik kojeg se vie ne treba plaiti. Vidjela ga je kako se dovukao do majke, kako se sagnuo i poljubio je, i kako je ustao i, pipajui nogama oko sebe, poeo bjeati... 199 Nakon nekoliko asaka njih su dvoje, drei se za ruke, sili niz strmi obronak i, idui obalom Toma sve do kraja grada, sretno proli kroz raz-valjeni opkop. Cesta za Irkutsk bila je jedina cesta koja je vodila na istok. Tu se nisu mogli prevariti. Nadja je brzo vukla Mihaila Strogova. Moglo se dogoditi da se ve sutradan, nakon nekoliko sati pirovanja, emirove izvidnice ponovo otisnu u stepu i presijeku im put. Bilo je, dakle, vano da im odmaknu, da prije njih

stignu u Krasnojarsk, do kojeg je bilo petsto vrsta (533 kilometra), i napokon, da to dulje ostanu na glavnoj cesti. Skrenuti s obiljeene ceste znailo bi neizvjesnost, nepoznato, znailo bi smrt u kratkom roku. Kako je Nadja mogla podnijeti napore te noi od 16. na 17. kolovoza? Otkud je smogla tjelesne snage koja je bila potrebna za tako dug put? Kako su je noge, koje su joj krvarile od brza hoda, mogle nositi tako daleko? To je gotovo nepojmljivo. Ali, bilo kako mu drago, Mihail Stro-gov i ona su sutradan ujutro, dvanaest sati nakon polaska iz Tomska, stigli u trgovite Semilovsko, poto su bili prevalili pedeset vrsta. Mihail Strogov nije progovorio ni rijei. Nije Nadja drala njega za ruku, nego je on drao nju za ruku cijele te noi; ali, zahvaljujui toj ruci koja ga je vodila samo drhtajima, on je hodao svojim obinim korakom. Semilovsko je bilo gotovo potpuno pusto. Stanovnici su bili pobjegli pred Tatarima u Jenisejsku pokrajinu. Jedva dvije-tri kue nisu bile naputene. Sve to je u tom gradiu bilo korisno ili vrijedno bilo je od-vezeno na kolicima. Nadja je, meutim, osjeala potrebu da se tu zadri nekoliko sati. I jednom i drugom bili su potrebni hrana i odmor. Djevojka je odvela svog suputnika na kraj trgovita. Tu je bila neka prazna kua otvorenih vrata. Uoe u nju. Neka bijedna drvena klupa stajala je nasred sobe, do visoke pei kakvih ima u svim sibirskim kuama. Sjedoe. Tada se Nadja zagleda u svog slijepog suputnika kao to se nikad prije nije zagledala u njega. U njenu je pogledu bilo neto vie od zahvalnosti, neto vie od saaljenja. Da ju je Mihail Strogov mogao vidjeti, proitao bi u tom lijepom i alosnom pogledu beskrajnu odanost i njenost. Slijepevi kapci, crveni od uarene sablje, zatvarali su mu napola oi koje su bile potpuno suhe. Bjeloonica mu je bila malo nabrana i nekako zadebljana, a zjenica neobino proirena; inilo se da mu je plava arenica 200 tamnija nego prije; trepavice i obrve bile su mu opaljene; ali mladiev pogled kao da se nije, bar naoko, nimalo promijenio. A vie nije vidio, bio je potpuno slijep zato to su mrenica i oni ivac izgubili svaku osjetljivost zbog topline uarenog elika. U tom trenutku Mihail Strogov isprui ruke. - Jesi li tu, Nadja? - upita je. - Jesam, ovdje sam, kraj tebe - odgovori djevojka - i vie te neu ostaviti, Mihaile! Mihail Strogov protrne kad zau svoje ime koje je Nadja sad prvi put izgovorila. On shvati da njegova suputnica sve zna, tko je on i to ga vee za staru Marfu. - Nadja - preuze on - trebamo se rastati! - Rastati se? A zato, Mihaile? - Ne elim ti smetati na putu! Tebe eka otac u Irkutsku! Treba otii k njemu! - Mene bi otac prokleo, Mihaile, kad bih te sad ostavila, nakon svega onoga to si uinio za mene! - Nadja! Nadja! - odvrati Mihail Strogov stiui ruku koju je djevojka metnula na njegovu. - Mora misliti samo na oca! - Mihaile - preuze Nadja -ja sam potrebnija tebi nego ocu! Zar e odustati od puta u Irkutsk? - To nikad! - uzvikne Mihail Strogov glasom koji je pokazivao da nije nita izgubio od svoje odlunosti. - Ali vie nema onog pisma!... - Onog pisma koje mi je Ivan Ogarjov ukrao!... Nita za to! Snai u se i bez njega, Nadja! Postupali su sa mnom kao s uhodom! Pa onda u i biti uhoda! Kazat u u Irkutsku sve to sam vidio, sve to sam uo i, tako mi Boga velikoga, nai u se opet jednog dana licem u lice s izdajicom! Ali moram prije njega stii u Irkutsk. -1 ti kae da se rastanemo, Mihaile? - Nadja, one su mi hulje sve oduzele! - Meni je ostalo nekoliko rubalja, i oi! Mogu gledati umjesto tebe, Mihaile, i voditi te tamo kamo ne moe vie ii sam! - A kako emo ii? - Pjeice. - A od ega emo ivjeti? - Prosit emo. - Hajdemo, Nadja! 201 - Hajdemo, Mihaile! Ovo dvoje mladih nisu se vie nazivali bratom i sestrom. U zajednikoj nevolji osjeali su se jo tjenje

vezani jedno uz drugo. Izioe iz kue poto su se odmarali sat vremena. Nadja je bila prokrstarila ulicama trgovitu i pribavila nekoliko komada crnog jemenog kruha i malo medovine. Za to nije nita platila, jer je ve poela prositi. Mihail Stro-gov je tim kruhom i medovinom koliko-toliko utolio glad i ed. Nadja mu je ostavila vei dio te oskudne hrane. Jeo je komade kruha koje mu je suputnica dodavala jedan za drugim. Pio je iz uturice koju mu je ona prinosila ustima. - Jede li, Nadja? - upitao ju je on vie puta. - Jedem, Mihaile - odgovorila je svagda djevojka, koja se zadovoljavala onim stoje ostalo od njena suputnika. Mihail i Nadja krenue iz Semilovskog i nastavie svoj muni put prema Irkutsku. Djevojka je hrabro odolijevala umoru. Da ju je Mihail Strogov mogao vidjeti, moda ne bi imao hrabrosti ii dalje. Ali se Nadja nije tuila, a kako je Mihail Strogov nije nikad uo da uzdie, nije se mogao suzdrati da se ne uri. A zato se urio? Zar se jo nadao da e stii prije Tatara? Iao je pjeice, ostao je bez novaca, bio je slijep i, da nije bilo Nadje, njegova jedinog vodia, ne bi mu preostalo nita drugo nego da legne kraj puta i da tu bijedno skona! Ali ako, zahvaljujui svojoj snazi, ipak stigne u Krasnojarsk, moda jo nee biti sve izgubljeno, jer e se predstaviti gubernatoru koji e mu svakako omoguiti da stigne u Irkutsk. Mihail Strogov je, dakle, malo govorio i hodao je zadubljen u svoje misli. Drao je Nadju za ruku. Neprekidno su bili u dodiru. inilo im se da nemaju potrebe da govore da bi izmijenili misli. S vremena na vrijeme Mihail Strogov bi rekao: - Priaj mi neto, Nadja! - A zato, Mihaile? Pa mi mislimo isto! - odgovarale je djevojka pazei da joj glas ne oda nikakav umor. Ali ponekad kao da joj je srce naas zamrlo, noge bi joj poklecnule, usporila bi korak, ruke bi joj klonule, te bi zaostajala. Mihail Strogov bi tada stao i upro oi u djevojku kao da se upinje da je vidi u mraku koji ga je obavijao. Prsa su mu se nadimala; zatim bi, pridravajui vre suputnicu, poao dalje. Meutim, usred svih tih neprestanih nevolja toga dana, zbio se i jedan sretan dogaaj koji im je oboma utedio velike napore. 202 Bilo je prolo dva sata otkako su krenuli iz Semilovskoga kad Mihail Strogov zastade. - Nema li koga na cesti? - zapita. - Nema nikoga - odvrati Nadja. - Ne uje li nita za nama? - Pa, ujem neto. - Ako su to Tatari, moramo se sakriti. Dobro gledaj! - ekaj, Mihaile! - ree Nadja i vrati se nekoliko koraka do mjesta gdje je cesta zavijala nadesno. Mihail Strogov ostade asak sam napinjui ui. Nadja se ubrzo vrati i ree: - To su neka kola. Tjera ih neki mladi. -Je li sam? -Jest. Mihail Strogov oklijevae asak. Da se sakrije? Ili da, naprotiv, okua sreu i zatrai mjesto u kolima, ako ne za sebe a ono bar za nju? On e se samo uhvatiti rukom za kola i gurati ih, ako treba, jer ga noge jo nisu izdavale, ali je slutio da je Nadja, koja se vukla pjeice od prijelaza Oba prije osam dana, na izmaku snaga. On prieka. Uskoro kola stigoe do zavoja. To su bila neka veoma rasklimana kola u kojima se inae mogu voziti tri osobe, a koja se u Rusiji zovu kibitka. Obino su u kibitku upregnuta tri konja, ali je ovu vukao samo jedan konj duge dlake i duga repa, mongolske rase, snaan i sran. Kola je tjerao mladi koji je uza se drao psa. Nadja je vidjela daje taj mladi Rus. Lice mu je bilo blago i spokojno i ulijevalo je povjerenje. Nije se, uostalom, ni najmanje urio. Tjerao je konja hodom, da ga ne zamara, i gledajui ga tako, ovjek ne bi nikad povjerovao da se vozi cestom koju su Tatari mogli svaki as presjei. Nadja je stala u stranu drei Mihaila Strogova za ruku. Kibitka se zaustavi, a koija pogleda djevojku smijeei se. - Pa, kamo ste se vas dvoje tako zaputili? - zapita on gledajui ih u udu dobroudnim oima. Kad zau taj glas, Mihail Strogov pomisli da ga je ve negdje uo. I to mu je zacijelo bilo dovoljno da prepozna koijaa kibitke, jer mu se elo odmah razvedri. 203 - Pa dobro, kamo ste se zaputili? - ponovi mladi obraajui se izravno Mihaila Strogovu.

- U Irkutsk - odgovori on. - E, bauka, pa zar ne zna da do Irkutska ima jo vrsta i vrsta? - Znam. -1 ide pjeice? -Pjeice. - Pa dobro, ti! Al' gospodina?... -To mi je sestra-ree Mihail Strogov, koji je smatrao daje pametnije da opet tako nazove Nadju. - Pa dobro, sestra, bauka! Ali vjeruj mi da ona nee nikad stii do Irkutska! - Prijatelju - preuze Mihail Strogov i prie mu blie. - Tatari su nas dogola opljakali, nemam ni kopjejke da ti dam; ali kad bi uzeo moju sestru do sebe, ja bih iao pjeice za tvojim kolima, pa i trao bih, ako treba, ne bih te ni aska zadravao... - Brate - uzvikne Nadja. - Neu... Neu... Gospodine, moj je brat slijep! - Slijep! - ponovi mladi ganutim glasom. - Tatari su mu ispalili oi! - ree Nadja i prui ruke kao da moli za milost. - Ispalili oi? O, jadni bauka! Ja sam poao u Krasnojarsk. Pa zato se ti ne bi sa sestrom popeo u kibitku? Ako se malo stisnemo, bit e mjesta za sve troje. A moj pas e ii pjeice. Samo, ja ne idem brzo, uvam konja. - Kako se zove, prijatelju? - upita ga Mihail Strogov. - Zovem se Nikolaj Pigasov. - Nikad neu zaboraviti to ime i prezime - kaza Mihail Strogov. - Hajde, popni se, slijepi bauka! Tvoja e sestra htjeti sjesti kraj tebe otraga, a ja u naprijed, da tjeram. Otraga ima dobrog lika i jemene slame. Kao kakvo gnijezdo. Hajde, Zeljove, napravi nam mjesta! Pas se nije dao moliti da sie s kola. Bila je to ivotinja sibirske rase, sive dlake, srednje visine, krupne umiljate glave. inilo se da je veoma privren gospodaru. Mihail Strogov i Nadja smjestie se zaas u kibitku. Mihail Strogov isprui ruke kao da trai ruke Nikolaja Pigasova. - Hoe mi stisnuti ruke? - ree Nikolaj. - Evo ih, bauka! Stii ih koliko te volja! 204 Kibitka krene dalje. Konj, kojeg Nikolaj nije nikad tukao, iao je trupkalicom. Ako Mihail Strogov nije dobio nita na brzini, bar je Nadji utedio mnogo napora. Djevojka je bila toliko izmorena daje, uljuljkivana jednolinim drn-danjem kibitke, ubrzo zaspala kao zaklana. Mihail Strogov i Nikolaj na-mjestie je na brezovo lie to su najbolje mogli. Saaljivi je mladi bio duboko ganut, a Mihail Strogov nije pustio ni jednu suzu samo zato to mu je uareno eljezo isuilo i posljednju suzu. - Draga je - ree Nikolaj. - Jest - potvrdi Mihail Strogov. - To bi ti htjelo biti jako, bauka, to ti je hrabro, ali je zapravo slabano, sva ta mila stvorenja! Dolazite li izdaleka? - Izdaleka, izdaleka. - Jadni mladi ljudi! Moralo te je grdno boljeti kad su ti palili oi! - Grdno - pritvrdi Mihail Strogov okreui se kao da moe vidjeti Nikolaja. - Nisi plakao? -Jesam. - I ja bih plakao. Kad pomisli da nee vie vidjeti one koje voli! Ali, uostalom, oni vas vide. I to je moda neka utjeha! - Pa, moda! Kai mi, prijatelju, nisi li ti mene jednom negdje vidio? - zapita Mihail Strogov. - Tebe, bauka? Nisam nikad. - Ma tvoj mi je glas nekako poznat. - Gle ti njega! - odvrati Nikolaj smijeei se. - On poznaje moj glas! Moda si me to pitao zato da uje odakle sam? E, pa rei u ti. Ja sam iz Kolivanja. - Iz Kolivanja? - ponovi Mihail Strogov. - Pa onda sam te tamo sreo. Jesi li moda bio u brzojavnom uredu? - Moe biti - ree Nikolaj. - Tamo sam stanovao. Radio sam na brzojavu. -1 ostao si na dunosti do posljednjeg trenutka? - E pa, ba u takvim trenucima i treba biti na dunosti! - To je bilo onoga dana kad su se jedan Englez i jedan Francuz, s rubljama u rukama, otimali o mjesto pred tvojim alterom, i kad je Englez brzojavljao prve stihove Biblije? - Moe biti, bauka, ali se vie ne sjeam. - Ma kako se ne sjea? 205 - Ja nikad ne itam poruke koje otkucavam. Kako mi je dunost da ih zaboravim, najlake mi je da ih i

ne pamtim. U ovom se odgovoru lijepo ogledao Nikolaj Pigasov. Meutim je kibitka ila polako, koliko god da je Mihail Strogov elio da ide bre. Ali Nikolaj i njegov konj bili su naviknuti na taj hod koji ne bi mijenjali ni za kakav drugi. Konj je iao tri sata, a jedan sat se odmarao - tako i danju i nou. Za odmora, konj je pasao, a putnici su jeli u drutvu s vjernim Zeljovom. U kibitki je bilo hrane za najmanje dvadeset osoba, a Nikolaj je velikoduno stavio sve te zalihe na raspolaganje svojim gostima koje je smatrao bratom i sestrom. Poto se jedan sat odmarala, Nadja se donekle oporavila. Nikolaj se trudio da joj bude to bolje. Putovali su u snoljivim prilikama, svakako polako ali neprekidno. Pokatkad bi Nikolaj nou, koijaei, zaspao i zahrkao tako bezbrino da se vidjelo da mu je savjest ista. Moda bi tada netko tko bi dobro gledao vidio kako Mihail Strogov trai rukom uzde i kako tjera konja da ide bre, naveliko udo Zeljova, koji se, ipak, nije bunio. Ali, im bi se Nikolaj probudio, konj bi odmah iz kasa ponovo preao u trupkalicu, samo to je kibitka dotle ipak bila odmakla nekoliko vrsta vie nego da je ila uobiajenom brzinom. Tako su preli rijeku Iimsk, proli kroz trgovita Iimsko, Berikil-sko, Kusko, preli rjeicu Marinsk i proli kroz istoimeno trgovite, pa kroz Bogotovsko, i napokon preli ulu, rjeicu koja dijeli Zapadni Sibir od Istonoga. Cesta je prolazila sad kroz goleme pustare koje su se pruale unedogled, sad kroz guste i beskrajne jelove ume kojima kao da nije bilo kraja. Sve je bilo pusto. Trgovita su bila gotovo posve naputena. Seljaci su bili pobjegli preko Jeniseja drei da e ta iroka rijeka moda zadrati Tatare. Na dan 22. kolovoza kibitka je stigla u trgovite Ainsk, tristo osamdeset vrsta od Tomska. Do Krasnojarska je ostalo jo sto dvadeset vrsta. Nikakva im se nezgoda nije dogodila na tom dijelu puta. U tih est dana koliko su bili zajedno, Nikolaj, Mihail Strogov i Nadja ostali su jednaki, prvi nepokolebljivo miran a drugo dvoje nemirni mislei na trenutak kad e ih ostaviti njihov suputnik. Moe se rei da je Mihail Strogov vidio Nikolajevim i djevojinim oima krajeve kojima su ili. Oni su mu naizmjence opisivali mjesta pored kojih je kibitka prolazila. Znao je jesu li u umi ili u ravnici, vidi li se u stepi kakva koliba, je li se kakav Sibirac pojavio na obzoru. Nikolaj je 206 bio neiscrpan. On je rado priao i, kakvi god bili njegovi nazori, ovjek ga je rado sluao. Jednog ga dana Mihail Strogov upita kakvo je vrijeme. - Prilino lijepo, bauka - odgovori mu on - ali su ovo zadnji ljetni dani. Jesen je u Sibiru kratka i uskoro e poeti prvi zimski mrazovi. Moda se Tatari spremaju da negdje prezime? Mihail Strogov sumnjiavo zavrtje glavom. - Ne vjeruje, bauka? - ree Nikolaj. - Misli da e udariti na Ir-kutsk? - Bojim se da hoe - odgovori Mihail Strogov. -Jest... ima pravo. S njima je onaj nevaljalac koji im nee dati da se uz put ohlade. Jesi li uo za Ivana Ogarjova? - Jesam. - Zna da nije lijepo izdati svoju domovinu! - Ne... nije lijepo... - odvrati Mihail Strogov, koji se trudio ostati miran. - Bauka, ini mi se da ti nisi dovoljno ogoren kad se govori o Ivanu Ogarjovu! Svakom Rusu mora uzdrhtati srce kad se spomene njegovo ime! - Vjeruj mi, prijatelju, da ga ja mrzim vie nego to bi ga ti ikad mogao mrziti - ree Mihail Strogov. - To ne moe biti - odvrati Nikolaj - ne, to ne moe biti! Kad ja pomislim na Ivana Ogarjova, na zlo koje je nanio naoj svetoj Rusiji, obuzme me gnjev i, kad bi mi dopao aka... - Kad bi ti dopao aka, prijatelju?.... - Mislim da bih ga ubio. - A ja sam siguran da bih ga ubio - mirno ustvrdi Mihail Strogov. 207 VII. PRELAZAK PREKO JENISEJA Na dan 25. kolovoza pred veer kibitka je stigla nadomak Krasnojar-sku. Putovali su od Tomska osam dana. Nisu stigli ranije, koliko god se Mihail Strogov trudio, ponajvie zato to je Nikolaj premalo spavao. Zbog toga Mihail Strogov nije mogao bre tjerati konja koji bi, daje bio u drugim rukama, preao tu udaljenost za ezdeset sati. Na svu sreu, nije jo bilo ni traga Tatarima. Nijedna izvidnica nije se pojavila na cesti kojom je ila kibitka. To je bilo prilino teko objasniti. Zacijelo se dogodilo neto ozbiljno to je sprijeilo emirove jedinice da smjesta krenu na Irkutsk. Tako se neto zaista i dogodilo. Jedan novi ruski odred, sastavljen na brzinu u Jenisejskoj guberniji, krenuo je na Tomsk da ga pokua ponovo zauzeti. Ali, kako je bio preslab za emirove postrojbe, koje su sad bile sve na okupu, morao se povui. Feofar-kan je sad imao pod svojim zapovjednitvom, s

vojnicima iz Kokandskog i Kunduskog kanata, dvjesto pedeset tisua ljudi kojima ruske vlasti nisu jo mogle suprotstaviti dovoljne snage. inilo se, dakle, da najezda nee biti tako skoro suzbijena i da e sva tatarska vojska moi krenuti na Irkutsk. Bitka kod Tomska vodila se 22. kolovoza - to Mihail Strogov nije znao - ali se time moglo objasniti zato se emirova prethodnica nije jo do 25. kolovoza bila pojavila u Krasnojarsku. 208 Ipak, premda Mihail Strogov nije mogao znati to se dogodilo nakon njegova odlaska, znao je bar daje odmakao Tatarima za nekoliko dana i da ne smije gubiti nadu da e prije njih stii u Irkutsk, do kojega je jo bilo osamsto pedeset vrsta (900 kilometara). Raunao je, uostalom, da e u Krasnojarsku, koji ima oko dvanaest tisua stanovnika, svakako nai kakvo prijevozno sredstvo. Budui da se Nikolaj Pigasov kanio zadrati u tom gradu, trebalo ga je zamijeniti nekim drugim vodiem i umjesto kibitke uzeti neka bra kola. Mihail Strogov se namjeravao najprije obratiti gubernatoru i, poto dokae da je carev glasnik, to nee biti teko, nije ni sumnjao da e stii u Irkutsk u najkraem roku. Tada e mu samo preostati da se zahvali estitom Niko-laju Pigasovu i da odmah nastavi put s Nadjom, koju nije htio ostaviti dok je ne preda u ruke njenu ocu. Nikolaj je, meutim, kanio ostati u Krasnojarsku samo, kako on ree, "pod uvjetom da nae namjetenje". I zaista se taj uzorni slubenik, poto je ostao do posljednjeg trenutka na dunosti u Kolivanju, htio ponovo staviti na raspolaganje svojoj upravi. - Zato bih ja primao plau koju nisam zasluio? - ponavljao je on. I zato, ako za njega ne bude posla u Krasnojarsku, koji jo mora da je u brzojavnoj vezi s Irkutskom, kanio je produiti bilo u Udinsk, bilo u sam glavni grad Sibira. U tom e sluaju, dakle, nastaviti put s bratom i sestrom, a ovo dvoje ionako ne bi moglo nai pouzdanijeg i odanijeg prijatelja od njega. , Kibitka je bila samo na pola vrste od Krasnojarska. lijeve i s desne strane na prilazima grada dizali su se brojni drveni krievi. Bilo je sedam sati uveer. Na vedrom nebu ocrtavali su se obrisi crkava i kua podignutih na strmoj obali Jeniseja. Rijeka se ljeskala na posljednjim rijetkim sunanim zrakama. Kibitka se zaustavi. - Gdje smo, sestro? - zapita Mihail Strogov. - Najvie na pola vrste od prvih kua - odgovori Nadja. - Pa, je li to neki zaarani grad? - preuze Mihail Strogov. - Ne ujem nikakva uma. - A ja ne vidim nikakva svjetla u mraku, nikakva dima u zraku -nadoda Nadja. - udna li grada! - ree Nikolaj. - Nitko ne die buku i svi idu rano na poinak! 209 Mihaila Strogova obuze zla slutnja. On nije ni govorio Nadji koliko nade polae u Krasnojarsk, gdje je raunao da e nai prijevozno sredstvo kojim e sigurno stii na cilj. Sve se bojao da e mu se nada jo jednom izjaloviti! Alije Nadja nasluivala njegove misli, iako nije razumjela zato se njen suputnik uri da stigne u Irkutsk sad, kad vie nema uza se careva pisma. Jednog gaje dana to i zapitala, a on joj je samo odgovorio. - Zakleo sam se da u stii u Irkutsk. Ali, da bi izvrio svoj zadatak, trebalo je jo da u Krasnojarsku nae kakvo brzo prijevozno sredstvo. - Pa dobro, prijatelju, zato ne idemo dalje? - upita on Nikolaja. - Pa bojim se da kolima ne probudim ljude. I Nikolaj lagano osine konja koji krene sitnim kasom niz cestu u Krasnojarsk, a Zeljov malo zalaja. Nakon desetak minuta uoe u glavnu ulicu. Krasnojarsk je bio pust! Nije bilo nijednog Atenjanina u toj "Sjevernoj Ateni", kako ga naziva gospoa de Bourboulon. Ni jedna koija, sa svojim sjajnim konjima, nije prolazila istim i irokim ulicama. Ni jedan pjeak nije iao plonikom pored divnih i velebnih drvenih kua! Nijedna se otmjena Sibirka, odjevena po najnovijoj francuskoj modi, nije e-tala po onom krasnom parku usred brezove ume, koji se prua sve do obale Jeniseja! Veliko zvono na sabornoj crkvi bilo je zanijemjelo, sva su crkvena zvona utjela, a rijetkost je da se u ruskim gradovima ne razlijee zvonjava! Ali ovdje je sve bilo naputeno. Nije vie bilo ni ive due u ovom gradu koji je jo donedavno bio i te kako iv! U posljednjem brzojavu koji je stigao iz careva kabineta prije nego stoje bila prekinuta linija, bila je naredba gubernatoru, posadi i svim stanovnicima da napuste Krasnojarsk, da ponesu sa sobom sve to je vrijedno ili to bi moglo koristiti Tatarima, i da se sklone u Irkutsk. Isti je takav nalog izdan i svim stanovnicima trgovita u toj pokrajini. Ruske vlasti nisu htjele nita ostaviti osvajaima. Nitko nije ni pomiljao da raspravlja o tim zapovijestima koje su podsjeale na Rastopina. One su bile izvrene i zato u Krasnojarsku nije vie bilo ni ive due. Mihail Strogov, Nadja i Nikolaj prolazili su utke gradskim ulicama. Bili su preneraeni. Oni su jedini dizali buku u tom mrtvom gradu. Mihail Strogov nije pokazivao nita od onoga stoje osjeao, ali gaje

morala obuzimati srdba na zlu kob koja ga je pratila, jer su mu se nade jo jednom izjalovile. 210 - Boe dragi! - uzvikne Nikolaj. - U ovoj pustinji neu nikad zasluiti svoju plau! - Prijatelju, morat ete produiti s nama put Irkutska - ree Nadja. - Pa, zbilja! - potvrdi Nikolaj. - Bit e da jo postoji veza izmeu Udinska i Irkutska, a tamo... Hoemo li, bauka? - Priekajmo do sutra - predloi Mihail Strogov. - Ima pravo - prihvati Nikolaj. - Moramo prijei Jenisej, a za to treba dobro vidjeti!... - Vidjeti! - promrmlja Nadja mislei na svog slijepog druga. Nikolaj ju je uo, pa se okrene Mihailu Strogovu: - Oprosti, bauka! Za tebe je, na alost, svejedno, bio dan ili no! - Nemoj nita zamjeriti sam sebi, prijatelju - ree Mihail Strogov i prijee rukom preko oiju. - Dok nas ti vodi, jo mogu neto uiniti. Otpoini radije nekoliko sati! Neka i Nadja otpoine! Sutra e opet biti dan! Mihail Strogov, Nadja i Nikolaj nisu morali dugo traiti mjesto gdje e se odmoriti. Prva kua na kojoj su gurnuli vrata bila je prazna kao i sve druge. U njoj je bilo samo nekoliko naramaka lia. Konj se morao zadovoljiti i tom slabom hranom, kad nije bilo bolje. A za njih je jo bilo u kibitki namirnica, pa je svako uzeo svoj dio. Zatim, poto su se pomolili kleei pred skromnom ikonom Panagije, koja je visila na zidu i koju su jo osvjetljavale posljednje zrake kandila, Nikolaj i djevojka zaspae, a Mihail ostade budan jer mu san nije dolazio na oi. Sutradan, 26. kolovoza, pred zoru upregoe kibitku i prooe kroz brezov park idui prema Jeniseju. Mihail Strogov bijae veoma zabrinut. Kakao e prijei rijeku ako su, to je bilo vjerojatno, svi amci i skele uniteni da bi se usporilo napredovanje Tatara? On je poznavao Jenisej jer ga je ve vie puta prelazio. Znao je da je veoma irok i da su brzaci snani u dvostrukom koritu koje je bio sebi izdubao izmeu otoka. U obinim prilikama, kad se prelazi posebnim skelama za prijevoz putnika, kola i konja, prelazak preko Jeniseja traje po tri sata, i te skele moraju svladati velike potekoe prije nego to pristanu na desnoj obali. A kako e sad kibitka prijei na drugu stranu ako nema nikakva plovila? "Ipak u prijei!" ponavljao je u sebi Mihail Strogov. Svitalo je kad)ekibitka stigla na lijevu obalu, ba tamo gdje je izbijala jedna velika aleja u parku. Na tom mjestu obala se dizala tridesetak metara iznad vode. Rijeka se, dakle, mogla nadaleko vidjeti. 211 - Vidite li kakvu skelu? - zapita Mihail Strogov okreui napeto glavu lijevo-desno, zacijelo iz puke navike, kao da moe to vidjeti. - Tek se razdanilo, brate - ree Nadja. - Na rijeci je jo gusta magla i ne vidi se voda. - Ali uje se kako hui? - napomene Mihail Strogov. I zaista, iz donjih slojeva te maglutine dopirala je potmula huka struja i suprotnih struja to su se sukobljavale. Bit e da je voda, koja u to doba godine nabuja, tekla brzo kao bujica. Sve troje oslukivahu ekajui da se digne magleni zastor. Sunce se hitro dizalo nad obzorom i njegove prve zrake samo to nisu razagnale tu maglu. - Pa to je? - zapita Mihail Strogov. - Magla se die, brate, i sunce se ve probija kroz nju - odgovori Nadja. - Jo ne vidi rijeku, sestro? - Jo ne. - Strpi se malo, bauka! - ree Nikolaj. - Sve e se to raistiti. Gle! Popuhnuo je vjetar! Rastjeruje pomalo maglu. Na desnoj obali vide se ve drvoredi na visokim bregovima! Sve se razilazi! Sve se gubi! Tople sunane zrake rasprile su svu tu gomilu magle! Ah, kako je lijepo, jadni moj slijepce, kakva teta to ne moe promatrati ovako lijep prizor! - Vidi li kakvu lau? - upita ga Mihail Strogov. - Ne vidim - odgovori Nikolaj. - Dobro pogledaj, prijatelju, i na ovu i na onu obalu, dokle god ti dopire pogled! Vidi li kakvu lau, kakav amac, kakav un? Nikolaj i Nadja se uhvatie za breze na strmoj obali i nagnue se nad rijeku. Pred njima se pruao irok vidik. Jenisej je na tom mjestu najmanje vrstu i pol irok i ima dva nejednaka korita kojima voda brzo tee. Izmeu tih korita ima vie otoka obraslih johama, vrbama i topolama, nalik na zelene brodove usidrene na rijeci. Iza njih su se terasasto dizale visoke brezine istone obale obrasle umama, iji su se vrhovi rumenjeli na jutarnjim sunanim zrakama. Uzvodno i nizvodno Jenisej se pruao unedogled. Sva ta divna kruna panorama imala je promjer od pedesetak vrsta. Ali nigdje nikakva prijevozna sredstva, ni na lijevoj ni na desnoj obali, pa ni na otocima. Sve je bilo, na zapovijed, odvezeno ili uniteno. Bilo je sigurno da e Tatari biti na neko vrijeme zaustavljeni ovom zaprekom na svom napredovanju prema Irkutsku, ako ne dovuku s juga potrebnu grau za pontonski

most. - Sad sam se sjetio da ima jedno malo pristanite malo dalje uzvodno, kod posljednjih gradskih kua ree Mihail Strogov. - Tamo 212 pristaju skele. Hajdemo, prijatelju, uz rijeku da vidi nije li koji amac ostao zaboravljen na obali. Nikolaj potra u spomenutom smjeru. Nadja uhvati Mihaila Stro-gova za ruku i povede ga hitrim korakom. Da im je samo kakva skela, ili obian amac, dovoljno velik da preveze kibitku, ili bar samo njih, Mihail Strogov se ne bi skanjivao da se otisne od obale! Nakon dvadesetak minuta sve troje stigoe do malog pristanita. Tu je, podno Krasnojarska, bilo neko selo ije su posljednje kue dopirale do rijeke. Ali na obali nije bilo nikakva plovila, uz branu koja je sluila kao pristanite nije bilo nijednog amca, nije ak bilo niega od ega bi se mogla napraviti splav za tri osobe. Mihail Strogov ispitivae Nikolaja, koji mu obeshrabreno odgovori da mu se ini da nee nikako moi prijei rijeku. Nastavie traiti. Pretraie nekoliko kua na samoj obali, koje bijahu naputene kao i sve kue u Krasnojarsku. Trebalo je samo gurnuti vrata. To su bile sirotinjske kolibe, potpuno prazne. Nikolaj je uao u jednu, Nadja je pregledala drugu. ak je i Mihail Strogov ulazio u po koju kuu i traio rukama kakav predmet koji bi im mogao biti od koristi. Nikolaj i djevojka su uzalud, svako za se, prekopavali po tim kolibama i ve su htjeli dii ruke od svega kad zaue kako ih netko zove. Oboje se vratie na obalu i opazie Mihaila Strogova na pragu jedne kue. - Hodite amo! - vikao im je. Nikolaj i Nadja mu odmah prioe i uoe za njim u kolibu. - to je ovo? - upita ih Mihail Strogov dodirujui rukom razliite predmete naslagane na dnu smonice. - Pa, to su mjeine - odgovori Nikolaj - i ima ih, bogami, jedno pet-est! -A jesu li pune?... - Jesu, pune su kumisa, ba e nam dobro doi da obnovimo svoje zalihe! Kumi je napitak koji se pravi od kobiljeg ili devina mlijeka, napitak koji krijepi, pa ak i opija, i Nikolaj se obradovao to su ga nali. - Metni jednu na stranu, a sve druge isprazni - ree mu Mihail Strogov. - Evo, odmah, bauka. - Ovo e nam pomoi da prijeemo Jenisej. - A gdje nam je splav? 213 - Splav e biti sama kibitka koja je toliko lagana da moe ploviti. Uostalom, i nju i konja e drati na vodi ove mjeine. - Dobro smiljeno, bauka - uzvikne Nikolaj. - Ako Bog da, prevest emo se prijeko... moda ne u ravnoj crti jer je matica jaka! - Nije vano! - odvrati Mihail Strogov. - Samo da prijeemo, a onda emo ve lako nai cestu koja vodi u Irkutsk. - Na posao! - ree Nikolaj koji uze prazniti mjeine i nositi ih do kibitke. Ostavie jednu mjeinu punu kumim, a ostale napuhae, pomno za-epie i upotrijebie kao plovila. Dvije mjeine privezae konju o slabine da ga zadre navodi, a druge dvije za rukunice, izmeu kotaa, da bi to bolje plutao sanduk kola koji se tako pretvorio u splav. Sve su to brzo obavili. - Nee se valjda bojati, Nadja? - upita je Mihail Strogov. - Neu, brate - odgovori djevojka. -A ti, prijatelju? - Ja! - usklikne Nikolaj. - Pa, je u napokon ostvariti svoj davni san: da plovim na kolima! Na tom je mjestu obala, iako prilino strma, bila pogodna da se kibitka spusti u vodu. Konj ju je dovukao do vode i uskoro su i plovilo i njen motor plovili rijekom. Zeljov je pak hrabro zaplivao. Sve troje putnika stajalo je na kolima. Iz opreza su se bili izuli, ali im voda, zahvaljujui mjeinama, nije dopirala ak ni do glenjeva. Mihail Strogov drao je uzde i, prema Nikolajevim uputama, tjerao konja ukoso i tako ga tedio, jer nije htio da se ivotinja premori borei se s maticom. Sve je bilo u redu dok je kibitka plovila niz vodu, i za nekoliko su minuta proli pored Krasnojarska. Voda je nosila kibitku na sjever i ve je bilo oito da e pristati uz drugu obalu daleko iza grada. Ali to nije bilo vano. I tako bi, dakle, preli Jenisej bez velikih potekoa, ak i na tom nesavrenom plovilu, daje matica bila svuda podjednaka. Alije, na alost, bilo vie virova na povrini uzburkane vode i uskoro je kibitka, usprkos svim naporima Mihaila Strogova da to izbjegne, bila neodoljivo uvuena u jedan od tih lijevaka. Tu im je prijetila velika opasnost. Kibitka nije vie ukoso sjekla vodu prema istonoj obali niti je

plovila uzvodno, ve se neobino brzo okretala nagnuta prema sredini vira, kao jaha u cirkuskoj areni. Brzina joj je 214 bila izvanredno velika. Konj je jedva drao glavu nad vodom i prijetila je opasnost da se utopi. Zeljov se morao nasloniti na kibitku. Mihail Strogov je shvatio to se zbiva. Osjeao je kako ga neto vue u krugu koji se malo-pomalo smanjuje i iz kojeg se vie ne moe izvui. Nije rekao ni rijei. Htio je da vidi opasnost ne bi li joj lake izbjegao... Ali nije nita vidio! I Nadja je utjela. Bila se grevito uhvatila odupirui se naglim pokretima kola koja su se sve vie i vie naginjala prema sredini vira. Zar Nikolaj nije shvaao koliko je njihov poloaj ozbiljan? Je li kod njega bila posrijedi hladnokrvnost ili preziranje opasnosti, hrabrost ili ravnodunost? Je li on drao da ivot nema vrijednosti i da je ivot, prema jednoj istonjakoj izreci, "svratiste za pet dana", koje ovjek mora, htio-ne htio, napustiti esti dan? Bilo kako mu drago, njegovo se nasmijano lice nije ni naas izmijenilo. Kibitka se, dakle, i dalje vrtjela u viru, a konj je bio na izmaku snaga. Odjednom Mihail Strogov zbaci sa sebe odjeu koja mu je mogla smetati, pa skoi u vodu. Zatim zgrabi snanom rukom usplahirenog konja za uzdu i izvue ga iz kolopleta. Zahvaena ponovo brzom maticom, kibitka zaplovi niz vodu novom brzinom. - Hura! - usklikne Nikolaj. Tek za dva sata kibitka je prela veliko rijeno korito i pristala uz otok, vie od est vrsta nie od polazne toke. Tu je konj izvukao kola na obalu. Tada sranoj ivotinji dadoe sat odmora. Zatim kibitka prijee poprijeko otok, ispod njegovih krasnih breza, i nae se na obali manjeg korita Jeniseja. Ovaj je prelazak bio laki. U ovom drugom koritu nije bilo nikakvih virova, ali je struja bila toliko brza da je kibitka pristala uz desnu obalu tek pet vrsta dalje nizvodno. Iskrcali su se, dakle, jedanaest vrsta nie. Ove velike sibirske rijeke, na kojim jo nije sagraen nijedan most, ozbiljne se zapreke prometu. Sve su bile manje-vie nesretne za Mihaila Strogova. Na Irtiu su skelu koja gaje prevozila s Nadjom napali Tatari. Na Obu mu je konj bio pogoen metkom i samo je kao nekim udom izmakao konjanicima koji su ga progonili. Jo je nesretnije preao sad preko Jeniseja. - Ne bi bilo toliko zanimljivo da nije bilo ovako teko - uzviknuo je Nikolaj kad se iskrcao na desnoj obali rijeke. - A ovo to je nama bilo samo teko, prijatelju, bit e Tatarima moda i nemogue - odvrati Mihail Strogov. 215 VIII. ZEC JE PRETRAO PREKO PUTA Mihail Strogov se napokon mogao nadati da je put do Irkutska slobodan. Odmakao je Tatarima koji su se zadrali u Tomsku, a kad emirovi vojnici stignu u Krasnojarsk, nai e posve naputeni grad. Nikako nee moi odmah uspostaviti vezu izmeu dviju obala Jeniseja. Izgubit e, dakle, nekoliko dana, dok god ne naprave pontonski most koji nije lako napraviti. Prvi put nakon onog kobnog susreta s Ivanom Ogarjovom u Omsku, carev je glasnik bio razmjerno miran i mogao se nadati da se nikakva zapreka nee vie isprijeiti pred njim do cilja. Kibitka je ila petnaestak vrsta ukoso na jugoistok dok nije ponovo izbila na dugaki, obiljeeni put kroz stepu. Cesta je bila dobra, tovie, taj se dio od Krasnojarska do Irkutska smatra najboljim na cijelom putu. Putnici se manje drndaju, debeo ih hlad titi od ege, a mjestimice se borove i cedrove ume proteu na duini od sto vrsta. To nije vie beskrajna stepa iji se kruni obzor stapa s nebom. Ali taj je bogati kraj bio sad pust. Posvuda bijahu naputena trgovita. Nije vie bilo onih sibirskih seljaka medu kojima prevladava slavenski tip. To je bila pusto koja je, kao to znamo, bila poinjena na zapovijed. 216 Vrijeme je bilo lijepo, ali je nou zrak ve bio svje i sve se tee zagrijavao na suncu. I zaista, doli su prvi dani mjeseca rujna i u tom predjelu visoke gografske irine suneva se putanja osjetno skraivala iznad obzora. Jesenje tu kratka, iako se taj dio Sibira ne nalazi iznad pedeset i pete paralele na kojem se nalaze Edinburgh i Kopenhagen. Ponekad se gotovo neposredno na ljeto nadovee zima. To je zato to rano nastupe te zime u azijskoj Rusiji, kad se iva u termometru spusti do svog ledita i kad se srednja temperatura od dvadeset stupnjeva ispod nitica smatra snoljivom. Vrijeme je, dakle, ilo putnicima na ruku. Nije bilo ni oluja ni kia. Vruina je bila umjerena, a noi svjee. I Nadju i Mihaila Strogova dobro je sluilo zdravlje i, otkako su krenuli iz Tomska, oporavili su se malo--pomalo od minulih napora. Nikolaj Pigasov nije se nikad bolje osjeao. Ovo je putovanje bilo za njega etnja, lijep izlet na kojem

je provodio svoj godinji odmor slubenika bez slube. - Ovo je svakako bolje nego sjediti po dvanaest sati na dan i rukovati tipkalom - govorio je. Mihail Strogov uspio je privoljeti Nikolaja da malo bre tjera konja. Da bi to postigao, povjerio mu je da Nadja i on putuju k ocu, prognaniku u Irkutsku, i da se ure da to prije stignu. Nisu, naravno, smjeli prema-rati konja, jer po svoj prilici nee nai drugog da ga zamijeni, ali ako ga budu ee odmarali na primjer, svakih petnaest vrsta - moi e lako prevaljivati po ezdeset vrsta u dvadeset i etiri sata. Taj je konj, uostalom, bio snaan i takve rase da je mogao podnijeti dugotrajne napore. Posvuda kraj ceste bilo je dobre pae, obilje sone trave. Prema tome, mogli su od konja zahtijevati malo vie napora. Nikolaj je popustio pred ovim razlozima. Bio je veoma ganut poloajem tih dvoje mladih ljudi koji idu ivjeti s ocem u progonstvu. inilo mu se da nema niega ganutljivijeg od toga. I kako se samo osmjehivao kad je kazivao Nadji: - Boe sveti! Kako e se gospodin Korpanov obradovati kad vas ugleda i rairiti ruke da vas zagrli! Ako budem iao s vama do Irkutska, a sve bih rekao da u ii, hoete li mi dopustiti da vas gledam? Hoete, je li? - Zatim se lupi po elu: - Ali, sad sam se sjetio kako e ga zaboljeti 1 Oko etrdeset dva stupnja ispod nitice. (Autor.) 217 srce kad opazi da mu je jadni veliki sin slijep! Eh, kako je sve izmijeano na ovom svijetu! Napokon je posljedica svega toga bila daje kibitka bre napredovala, daje, prema raunu Mihaila Strogova, prelazila po deset-dvanaest vrsta na sat. I tako su putnici 28. kolovoza proli kroz trgovite Balajsk, to se nalazi osamdeset vrsta od Krasnojarska, a 29. kolovoza kroz Ribinsk, koji se nalazi etrdeset vrsta od Balajska. Sutradan su, poto su preli jo trideset i pet vrsta, stigli u Kamsk, povee trgovite na istoimenoj rjeici, pritoku Jeniseja, koji dolazi sa Sajanskog gorja. To je beznaajan gradi u kojem su drvene kue slikovito okupljene oko trga, na kojem se die visok toranj saborne crkve, iji se pozlaeni kri blistao na suncu. Kue bijahu prazne, crkva pusta. Nije vie bilo ljudi na postajama ni u gostionicama. Ni jednog konja po stajama. Ni jedne domae ivotinje u stepi. Naredba ruskih vlasti bila je potpuno izvrena. Ono to se nije moglo povesti bilo je uniteno. Kad su izlazili iz Kamska, Mihail Strogov rekao je Nadji i Nikolaju da e do Irkutska naii samo na jo jedan koliko-toliko vaan gradi, Ninji Udinsk. Nikolaj je napomenuo da zna za njega najvie zato to u tom trgovitu ima brzojavni ured. Ako, dakle, Ninji Udinsk bude naputen kao i Kamsk, on e morati potraiti posao ak u glavnom gradu Istonog Sibira. Kibitka je bez po muke prela rjeicu koja presijeca cestu iza Kamska. Uostalom, izmeu Jeniseja i njegova velika pritoka Angare, to tee pokraj Irkutska, nema vie veih rijeka koje bi im mogle biti ozbiljnije zapreke, osim moda Dinke. S te im strane, dakle, nije prijetila opasnost da e se morati opet negdje zadrati na putu. Od Kamska do idueg trgovita udaljenost je bila veoma velika, oko sto trideset vrsta. Razumije se samo po sebi da su se redovito odmarali, "inae bi se konj", kako ree Nikolaj, "mogao s pravom pobuniti". S tom je sranom ivotinjom bilo utanaeno da e se odmarati svakih petnaest vrsta, a kad se to uglavi, ak i sa ivotinjom, pravednost zahtijeva da se obje strane pridravaju ugovora. Poto su preli rjeicu Birjuzu, stigli su 4. rujna prijepodne u Birju-zinsk. Tu je, sreom, Nikolaj, iji su se zalihe naglo smanjivale, naao u nekoj naputenoj pei dvanaestak pogaa ispeenih na loju, i podosta kuhane 218 rie. Time su u pravi as popunili zalihe kumim kojima je kibitka bila dobro opskrbljena od Krasnojarska. Poto su se dobro odmorili, nastavili su put poslijepodne 5. rujna. Do Irkutska je bilo jo petsto vrsta. Nita iza njih nije nagovjetavalo da dolaze tatarske prethodnice. Mihail Strogov je, dakle, imao razloga vjerovati da nee vie naii ni na kakve smetnje na svom putu i da e se za osam, najvie deset dana, nai pred velikim knezom. Kad su izlazili iz Birjuzinska, jedan im je zec pretrao preko puta, na tridesetak koraka ispred kibitke. - Uh! - uzdahne Nikolaj. - to ti je, prijatelju? - ivo ga upita Mihail Strogov, kao slijepac koji pazi i na najmanji um. - Zar nisi vidio?... - ree Nikolaj, ije se nasmijano lice iznenada nat-muri. Pa nadoda: - Ah, kud ja, pa ti nisi ni mogao vidjeti, i to je srea za tebe, bauka! - Ali ni ja nisam nita vidjela - ree Nadja. - Jo bolje! Jo bolje! Ali ja... ja sam vidio!... - Ma to je to bilo? - upita ga Mihail Strogov. - Zec nam je pretrao preko puta! - odgovori Nikolaj.

U Rusiji narod vjeruje, kad zec kome pretri preko puta, daje to znak skore nesree. Nikolaj je bio praznovjeran kao i veina Rusa, pa je zaustavio kibitku. Mihail Strogov shvatio je kolebanje svoga suputnika, iako nipoto nije vjerovao u takve prie, te ga je htio umiriti. - Nema se ega bojati, prijatelju - ree mu. - Znam da se ti i ona nemate ega bojati, bauka, ali ja imam! -odvrati Nikolaj. Pa dometne: - To je sudbina! I ponovo potjera konja kasom. Meutim, usprkos tom zlom znamenu, dan je proao bez ikakve nezgode. Sutradan, 6. rujna, o podne, zaustavili su se u trgovitu Alsalevsku, koje je bilo isto onako pusto kao i sav okolni kraj. Tu je, na pragu neke kue, Nadja nala dva vrsta noa kakvim se slue sibirski lovci. Jedan je dala Mihailu Strogovu, koji ga je sakrio pod odijelo, a drugi je zadrala za sebe. Bili su svega sedamdeset pet vrsta od Ninjeg Udinska. Ta dva dana Nikolaj se nikako nije mogao raspoloiti kao prije. Zli predznak pogodio ga je vie nego to bi se moglo oekivati, i on, koji nije 219 mogao utjeti ni sat vremena, zapadao je esto u duge utnje iz kojih bi ga Nadja jedva izvukla. To su zaista bili znaci poremeena duha, to nije teko shvatiti kad je rije o pripadnicima sjevernih naroda iji su praznovjerni preci utemeljili sjevernjaku mitologiju. Od Jekaterinburga cesta ide gotovo usporedno sa pedeset i petom paralelom, ali od Birjuzinska skree ravno na jugoistok tako da ukoso sijee stoti meridijan. Ona ide najkraim putem do glavnog grada Istonog Sibira prelazei preko posljednjih obronaka Sajanskog gorja. Ove su planine samo ogranci velikog Altajskog vijenca koji se vidi na udaljenosti od dvjesto vrsta. Kibitka je, dakle, jurila tom cestom. Jest, jurila! Nasluivalo se da Ni-kolaj ne tedi vie svog konja i da se sad i on uri da to prije stigne. Unato pomalo fatalistikom predavanju sudbini, mislio je da e biti siguran tek u zidinama Irkutska. Mnogi bi Rusi sudili kao i on, a neki bi od njih, kad bi im zec pretrao preko puta, okrenuli konja i vratili se natrag! Meutim, iz nekih njegovih zapaanja koja je Nadja provjeravala prenosei ih Mihailu Strogovu, moglo se zakljuiti da jo nije doao kraj njihovim kunjama. I zaista, onaj kraj iza Krasnojarska bio je sauvan u svom prirodnom obliku, ali su se sad na umama opaali tragovi ognja i maa, livade uz cestu bile su opustoene i bilo je oito da je ovuda proao neki vei odred. Trideset vrsta ispred Ninjeg Udinska bilo je neprijepornih znakova nedavnog pustoenja koje su mogli ostaviti za sobom samo Tatari. I zaista, nisu vie samo polja bila izgaena konjskim kopitima ni drvee posjeeno sjekirom. Ono nekoliko kua uz cestu nisu bile samo prazne: neke su bile djelomice sruene, a neke napola izgorjele. Na zidovima su se opaali tragovi metaka. Nije teko shvatiti koliko se Mihail Strogov zabrinuo. Nije vie bilo sumnje da je jedan tatarski odred nedavno proao tom cestom, iako to nisu mogli biti emirovi vojnici, koje bi zacijelo bili primijetili da su ih pretekli. Pa tko su onda bili ti novi osvajai, i kojim su zaobilaznim putem izbili na glavnu cestu koja vodi u Irkutsk? Na kakve e jo nove neprijatelje naii carev glasnik? O tim svojim strepnjama Mihail Strogov nije htio nita kazati ni Ni-kolaju ni Nadji, da ih ne uznemiri. Bio je, uostalom, naumio ii dalje dok god ga ne zaustavi neka nesavladiva zapreka. Poslije e vidjeti to e. Sutradan su nailazili na sve svjeije i svjeije tragove nekog velikog odreda konjanika i pjeaka. Opazili su i dim na obzoru. Kibitka se oprezno 220 kretala dalje. Neke kue po trgovitima jo su gorjele, zacijelo potpaljene u posljednja dvadeset i etiri sata. Napokon, 8. rujna kibitka se zaustavila. Konj nije htio dalje. Zeljov je alostivo zavijao. - to je? - zapita Mihail Strogov. - Neki les! - odgovori Nadja i skoi s kibitke. Bio je to le nekog muzika, strano unakaen i ve hladan. Nikolaj se prekrii. Zatim s Mihailom Strogovom prenese taj le na padinu ceste. Htio ga je pristojno sahraniti, duboko zakopati, da mu stepske zvijeri ne rastrgaju jadne ostatke, ali mu Mihail Strogov nije dao da to uradi. - Hajdemo, prijatelju, hajdemo! - uzvikne on. - Ne smijemo se ni aska zadravati! I kibitka nastavi put. Uostalom, sve daje Nikolaj i htio odati posljednju poast svim mrtvacima na koje e jo naii na

glavnoj sibirskoj cesti, ne bi mogao! Nadomak Ninjem Udinsku vidjeli su dvadesetak leeva kako lee na zemlji. Trebalo je, ipak, pazei da ne padnu u ruke osvajaima, ii i dalje tom cestom dok god budu mogli. Nisu, dakle, promijenili smjer, iako su pusto i ruevine bile u svakom mjestu sve vee. Sva ta sela, ija su imena odavala da su ih podigli poljski prognanici, bijahu izloena strahotama pljake i palea. Jo se nije bila sasvim zgruala krv na rtvama. A nisu mogli saznati kako su se dogodile te strahote, jer nije ostalo ni ive due da im to kae. Toga dana, oko etiri sata poslijepodne, Nikolaj je opazio na obzoru visoke crkvene zvonike u Ninjem Udinsku. Nad njima se vila nekakva gusta para, to nisu mogli biti oblaci. Nikolaj i Nadja gledali su to se zbiva i kazivali Mihailu Strogovu to vide. Valjalo je donijeti odluku. Ako je grad bio naputen, mogli su proi kroz njega bez opasnosti, ali ako su ga, zahvaljujui nekom neobjanjivom kretanju, zauzeli Tatari, morali su ga poto-poto zaobii. - Tjeraj oprezno dalje, samo tjeraj! - ree Mihail Strogov. Prijeoe jo jednu vrstu. -To nisu oblaci, to je dim-uzvikne Nadja. - Zapalili su grad, brate! To se sad zaista lijepo vidjelo. Usred pare su se javljali aavi bljesci. Ti su kovitlaci postajali sve gui i dizali se uvis. Ali nigdje ni jednog bjegunca. Vjerojatno su palikue zatekli grad naputen pa su ga zapalili. Ali jesu li to bili Tatari? Ili da nisu bili Rusi koji izvravaju naloge velikog 221 kneza? Nije li carska vlast eljela da od Krasnojarska i Jeniseja nadalje ne ostavi ni jedan grad, ni jedno trgovite u koje bi se mogli skloniti emirovi vojnici? I je li trebalo da se Mihail Strogov zaustavi ili da nastavi put? Dvoumio se. Ipak, postoje sve dobro odvagnuo, zakljuio je da se ne smije izvrgnuti opasnosti da po drugi put padne u ruke Tatarima, ma koliko bilo naporno putovati kroz stepu i bespue. Taman je htio predloiti Nikolaju da skrene s ceste i da se, ako ba bude potrebno, vrate na nju tek poto zaobiu Ninji Udinsk, kad se zdesna razlegne hitac. Fi-jukne tane i konj, pogoen u glavu, padne mrtav. U istom asu dvanaest konjanika izletje na cestu i okrui kibitku. Mihail Strogov, Nadja i Nikolaj nisu se bili ni snali, a ve su ih zarobili i bre-bolje odvukli u Ninji Udinsk. Mihail Strogov ostao je posve hladnokrvan za ovog iznenadnog napada. Kako nije vidio neprijatelje, nije ni pomiljao da se brani. A sve da je i mogao vidjeti, ne bi se bio pokuao braniti. To bi znailo izazvati pokolj. Ali, iako ih nije vidio, uo je i razumio to govore. I zaista je po njihovu govoru razabrao da su ti vojnici Tatari, a po njihovim rijeima da su prethodnica osvajake vojske. Evo, uostalom, stoje Mihail Strogov doznao iz razgovora koji su oni vodili pred njim i iz onoga to je poslije uo. Ti vojnici nisu bili pod emirovim izravnim zapovjednitvom, jer je emir jo bio s onu stranu Jeniseja. Oni su pripadali treoj koloni koja se uglavnom sastojala od Tatara iz Kokandskog i Kunduskog kanata, s kojom se Feofarova vojska imala uskoro zdruiti u blizini Irkutska. Da bi se osigurao uspjeh najezde u istonim pokrajinama, ta je kolona, na savjet Ivana Ogarjova, bila prela granicu Semipalatinske gu-bernije i prola juno od Bajkalskog jezera i podno Altajskog gorja. Pljakajui i pustoei pod vodstvom jednog asnika iz Kunduskog kanata, ona je doprla do gornjeg toka Jeniseja. Predviajui to se dogodilo u Krasnojarsku po carevoj naredbi, a da bi olakao emirovoj vojsci prelazak preko rijeke, taj je asnik pustio niz vodu mnotvo amaca koji su imali, bilo kao plovila, bilo kao materijal za pontonski most, omoguiti Feofaru da nastavi put desnom obalom prema Irkutsku. Zatim je ta trea kolona zaobila planinu, spustila se dolinom Jeniseja i izbila na glavnu cestu negdje kod Alsalevska. Odatle su potjecale, iza tog gradia, one strane gomile ruevina koje Tatari uvijek ostavljaju za sobom. Ista je sudbina snala Ninji Udinsk, iz kojeg su Tatari, njih pedeset tisua, 222 ve bili krenuli da zaposjednu poloaje ispred Irkutska. Uskoro su im se trebale pridruiti emirove postrojbe. Takvo je bilo stanje na taj dan - neobino teko stanje za taj dio Istonog Sibira, koji je bio posve odsjeen, i za razmjerno malobrojne branioce njegova glavnog grada. Mihail Strogov je, dakle, doznao da je pred Irkutsk stigla trea kolona Tatara, kojoj e se uskoro pridruiti emir i Ivan Ogarjov s glavninom svoje vojske. Prema tome, opsada Irkutska, a zatim i njegov pad, bili su samo pitanje vremena, i to moda vrlo kratkog vremena. Lako je shvatiti kakve su misli salijetale Mihaila Strogova! Tko bi se zaudio da je on u takvu poloaju napokon izgubio svoju hrabrost i nadu? Meutim, nije bilo tako, i on je i dalje aputao samo ove rijei: "Stii u!" Pola sata nakon napada tatarskih konjanika Mihail Strogov, Nikolaj i Nadja stigli su u Ninji Udinsk. Vjerni pas ih je pratio, ali izdaleka. Nisu mogli ostati u gradu koji je bio u plamenu i koji samo to nisu napustili i posljednji pljakai.

Zarobljenike su, dakle, bacili na konje i brzo potjerali dalje. Nikolaj je, kao uvijek, bio ravnoduan, Nadja je i dalje nepokolebljivo vjerovala u Mihaila Strogova, a Mihail Strogov je naoko bio miran, ali spreman da ugrabi prvu priliku da umakne. Tatari su zapazili da im je jedan zarobljenik slijep, a njihovo ih je priroeno divljatvo ponukalo da se malo poigraju s tim nesretnikom. Brzo su ili. Kako konja Mihaila Strogova nitko nije vodio, on je iao nasumce i esto skretao u stranu, to je stvaralo nered meu konjanicima. Zbog toga su padale kletve i udarci koji su parali srce djevojci i ogor-avali Nikolaja. Ali to su mogli? Oni nisu govorili tatarski, a svako je njihovo zauzimanje bilo nemilosrdno odbijeno. Uskoro su se ak ti vojnici, prepredeni divljaci, dosjetili da zamijene konja kojeg je jahao Mihail Strogov konjem koji je bio takoer slijep. To su uinili zato to je jedan od njih napomenuo: - A moda taj Rus i vidi! To se zbilo ezdeset vrsta iza Ninjeg Udinska, izmeu trgovita Ta-tana i ibarlinskog. Posjeli su, dakle, Mihaila Strogova na tog konja i dali mu uzde u ruke rugajui mu se. Zatim su biem, kamenjem i vikom natjerali konja u galop. 223 ivotinja, koju njen jaha nije mogao tjerati ravno jer je bio slijep kao i ona, as je udarala u drvee, as silazila s ceste. Udarali su se, dakle, i padali, to je moglo i kobno zavriti. Mihail Strogov nije se bunio. Nije se potuio nijednom rijeju. Kad bi konj pao, ekao bi da ga dignu. I zaista bi ga digli i okrutna se igra nastavljala. Nikolaj se nije mogao svladati gledajui to zlostavljanje. Htio je pritei u pomo svom suputniku, ali su ga spreavali u tome i tukli. Zacijelo bi ta igra jo dugo potrajala, na veliku radost Tatara, da je nije prekinula jedna vea nezgoda. U jednom trenutku, na dan 10. rujna, slijepi konj se raspomamio i pojurio ravno prema nekoj jaruzi dubokoj desetak metara, koja se nalazila uz cestu. Nikolaj htjede pojuriti za njom, ali ga zadrae. A kako nitko nije upravljao konjem, on se strovali sa svojim jahaem u tu jarugu. Nadja i Nikolaj vrisnue od uasa!... Zacijelo su pomislili da se njihov nesretni drug sav polomio u padu! Mihail Strogov je, meutim, uspio iskoiti iz sedla i, kad su doli da ga dignu, nije uope bio ozlijeen, ali je jadni konj slomio dvije noge i nije vie bio ni za to. Ostavili su ga da ugine, nisu ga ak ni dotukli, a Mihaila Strogova su privezali za sedlo jednog Tatarina, te je morao ii pjeice za konjanicima. Ali nije se jo nijednom potuio, nijednom prosvjedovao! Brzo je hodao tako da onaj konopac kojim je bio vezan nije bio ni zategnut. To je jo bio onaj "ovjek od elika" o kojem je general Kisov govorio caru! Sutradan, 11. rujna, proli su kroz trgovite ibarlinsko. Tada se zbio dogaaj koji je imao veoma teke posljedice. Pala je no. Tatarski su se konjanici bili zaustavili i svi manje-vie napili. Spremili su se krenuti dalje. Sve do tada, vojnici nisu, za divno udo, dirali Nadju, ali ju je tada jedan od njih poeo napastovati. Mihail Strogov nije mogao vidjeti ni to napastovanje ni napasnika, ali je zato Nikolaj sve to vidio. I on mirno, bez razmiljanja, moda ak i nesvjesno, prie vojniku i, prije nego to ga je ovaj mogao sprijeiti, dohvati pitolj iz toka na njegovu sedlu i opali mu metak ravno u prsa. im odjekne pucanj, dotra zapovjednik konjanika. 224 Vojnici su htjeli sasjei nesretnog Nikolaja na komadie, ali su ga, na asnikov mig, morali zavezati i prebaciti preko sedla, a onda su krenuli dalje galopom. Mihail Strogov bio je nagrizao konopac kojim je bio vezan pa, kad konj iznenada poletje, konopac pukne a da konjanik, onako sutrusan i ponesen naglim trkom, nije to ni primijetio. Mihail Strogov i Nadja naoe se sami na cesti. 225 IX. U STEPI Mihail Strogov i Nadja bili su, dakle, opet slobodni kao to su bili dok su putovali od Perma do obala Irtia. Ali koliko su se promijenile okolnosti putovanja! Onda su putovali brzo, imali su udoban tarantas, esto su mijenjali zaprege i potanske su postaje bile dobro opskrbljene. Sad su pak ili pjeice, nisu mogli nabaviti nikakvo prijevozno sredstvo, ostali su bez novaca i nisu ak znali kako e podmiriti najpree potrebe, a imali su prijei jo etiristo vrsta! tovie, Mihail Strogov bio je upuen samo na Nadjine oi. A prijatelja, koga im je poklonio sluaj, izgubili su u neobino nesretnim prilikama. Mihail Strogov svalio se kraj ceste. Nadja je stajala i ekala da kae jednu rije pa da krenu dalje. Bilo je deset sati naveer. Prije tri i pol sata sunce je bilo zalo za obzor. Nijedne kue, ni jedne kolibe

nje bilo na vidiku. Posljednji su se Tatari bili izgubili u daljini. Mihail Strogov i Nadja ostali su posve sami. - to li e uiniti s naim prijateljem? - uzvikne djevojka. - Jadni Nikolaj! Susret s nama bio je koban za njega! Mihail Strogov nije joj nita odgovarao. - Mihaile - nastavi Nadja - zna li ti da te je on branio dok su se Tatari igrali s tobom, daje stavio ivot na kocku radi mene? 226 Mihail Strogov svejednako je utio. to je mislio dok je nepomino leao, glave zarivene u dlanove? Ako joj nita nije odgovarao, je li bar uo to mu Nadja govori? Jest, uo je, jer kad ga je djevojka zapitala: - Kamo da te vodim, Mihaile? On joj odgovori: -UIrkutsk! - Glavnom cestom? -Tako je, Nadja. Mihail Strogov ostao je ovjek koji se bio zarekao da e poto-poto stii na cilj. Najkrai je put do cilja vodio glavnom cestom. Ako se pojavi prethodnica Feofar-kanovih jedinica, jo e moi skrenuti s ceste. Nadja ponovo uhvati Mihaila Strogova za ruku i oni pooe dalje. Sutradan ujutro, 12. rujna, zadrae se zakratko u trgovitu Tulu-novskom, dvadeset vrsta dalje. Trgovite je bilo spaljeno i pusto. Nadja je cijele noi gledala da nisu Tatari Nikolajev le ostavili negdje na cesti, ali je uzalud pretraivala ruevine i zagledala mrtve. inilo se da su Ni-kolaja zasad potedjeli. Ali nisu li ga uvali za neke grdnije muke, kad stignu u tabor kod Irkutska? Nadja, iznemogla od gladi koja je grdno muila i njena suputnika, sreom je nala u jednoj kui u tom trgovitu stanovitu koliinu suhog mesa i suhra, komada kruha, osuena isparavanjem, koji moe neogranieno dugo sauvati svoje hranjive osobine. Mihail Strogov i Nadja uzeli su sve to su mogli ponijeti. Tako su imali dovoljno hrane za vie dana, vode im nije smjelo nedostajati u tom kraju izbrazdanom tisuama malih pritoka Angare. Nastavie put. Mihail Strogov je iao pouzdanim korakom koji je usporavao samo radi svoje suputnice. Nadja nije htjela zaostajati i silila se da odri korak s njim. Njen suputnik nije, sreom, mogao vidjeti koliko su je napori bili izmuili. Ali je Mihail Strogov to nasluivao. - Ti si na izmaku snaga, siroto dijete! - kazao bi joj ponekad. - Nisam - odgovarala je ona. - Kad vie ne bude mogla hodati, Nadja, ja u te nositi. -Dobro, Mihaile! Toga su dana morali prijei rjeicu Oku, ali to nije bilo nimalo teko jer su je mogli pregaziti. 227 Bilo je oblano, a vruina je bila snoljiva. Ipak, bojali su se da ne pone kia, to bi jo vie povealo njihove tegobe. Bilo je i nekoliko pljuskova, ali su bili kratki. I tako su neprestano ili drei se za ruke i malo su govorili. Nadja je gledala i ispred sebe i iza sebe. Dva puta na dan su se odmarali. Nou su otpoivali po est sati. Nadja je u nekim kolibama nala ovetine, koje u tom kraju ima toliko da kilogram stoji pet kopjejaka. Ali, suprotno onome emu se moda Mihail Strogov nadao, teglee marve nije bilo ni za lijek. Konji, deve, sve je to bilo poklano ili otjerano. I tako su morali i dalje ii pjeice kroz tu beskrajnu stepu. Posvuda su nailazili na tragove tree tatarske kolone koja je ila na Irkutsk. Ovdje mrtav konj, ondje naputena kola. Mrtva tijela nesretnih Sibiraca takoer su obiljeavala put, ponajee nadomak selima. Nadja je gledala te leeve svladavajui gaenje. Opasnost im, uglavnom, nije prijetila sprijeda, nego straga. Prethodnica emirove glavnine koju je vodio Ivan Ogarjov mogla se pojaviti svaki as. amci koji su bili upueni s donjeg toka Jeniseja zacijelo su ve bili stigli u Krasnojarsk i posluili za prijelaz preko rijeke. Osvajaima je put bio slobodan. Nikakav ruski odred nije im se mogao isprijeiti izmeu Krasnojarska i Bajkalskog jezera. Mihail Strogov je, dakle, oekivao tatarske izvidnice. Stoga se Nadja na svakom odmoru penjala na kakvu uzviicu i pozorno gledala na zapad, ali jo nikakav oblak praine nije najavljivao dolazak konjanitva. Zatim bi krenuli dalje, a kad bi Mihail Strogov osjetio da vue sirotu Nadju, usporio bi korak. Malo su kad razgovarali, a najvie su razgovarali o Nikolaju. Djevojka se prisjeala to je sve za njih bio uinio taj suputnik u ono nekoliko dana. Odgovarajui joj, Mihail Strogov nastojao je uliti Nadji malo nade koje nije ni sam imao, jer je dobro znao da taj nesretnik nee izbjei smrti. Jednog dana Mihail Strogov ree djevojci: - Nikad mi ne pria o mojoj majci, Nadja? O njegovoj majci! Nadja to nije htjela. Zato da mu ponovo nanosi bol! Zar nije stara Sibirka mrtva?

Zar nije njen sin posljednji put poljubio onaj izvaljeni le na zaravanku u Tomsku? - Priaj mi o njoj, Nadja! - ipak e Mihail Strogov. - Priaj mi! Bit e mi drago! 228 I tada Nadja uini ono to do tada nije uinila. Ispripovjedi mu sve to se zbilo izmeu Marfe i nje, od njihova susreta u Omsku gdje su se prvi put vidjele. Ree mu kako ju je neki neobjanjivi nagon vukao toj staroj zarobljenici, kako se brinula za nju i kako je Marfa nju hrabrila. Tada je Mihail Strogov jo bio za nju samo Nikolaj Korpanov. - To sam trebao i ostati! - pripomene Mihail Strogov i smrkne se. Zatim, malo poslije, nadoda: - Pogazio sam svoju rije, Nadja! Zakleo sam se da se neu vidjeti s majkom! - Ali ti nisi ni htio da se vidi s njom! - odvrati Nadja. -To je bio puki sluaj to ste se sreli! -Alija sam se zakleo da se nipoto neu odati, ma to se dogodilo! - Mihaile, Mihaile! Zar si mogao odoljeti kad si vidio bi nad glavom Marfe Strogov? Nisi! Nema te zakletve koja bi mogla sprijeiti sina da priskoi u pomo majci! - Pogazio sam svoju rije, Nadja - ponovi Mihail Strogov. - Neka mi Bog i Bauka oproste! - Mihaile - ree tada djevojka - htjela bih te neto pitati. Nemoj mi odgovoriti ako misli da ne treba. Ti me ne moe uvrijediti! -Pitaj, Nadja! - Zato se toliko uri u Irkutsk kad su ti oduzeli carevo pismo? Mihail Strogov stisne jae ruku svojoj suputnici, ali joj nita ne odgovori. - Pa zar si znao to pie u tom pismu jo prije nego to si krenuo iz Moskve? - nastavi Nadja. - Ne, nisam znao. - Trebam li misliti, Mihaile, da te u Irkutsk vue samo elja da me preda u ruke mom ocu? - Ne, Nadja - ozbiljno odgovori Mihail Strogov. - Prevario bih te kad bi te ostavio u tom uvjerenju. Ja idem tamo kamo mi dunost nalae da idem! A to se tie toga da te ja vodim u Irkutsk, ne vodi li ti sad mene, Nadja? Ne sluim li se ja sad tvojim oima, ne vodi li me tvoja ruka? Nisi li mi ve stostruko vratila usluge koje sam ti u poetku uinio? Ne znam hoe li nas zla kob prestati progoniti, ali onoga dana kad mi bude zahvaljivala to sam te predao u ruke ocu, ja u tebi zahvaliti to si me dovela u Irkutsk. - Jadni Mihaile! - ree Nadja duboko ganuta. - Nemoj tako! To nije odgovor na moje pitanje. Zato se, Mihaile, sad toliko uri u Irkutsk? 229 - Zato to moram stii tamo prije Ivana Ogarjova! - uzvikne Mihail Strogov. -Jo i sad? - Jo i sad, i stii u prije njega! Dok je izgovarao ove posljednje rijei, Mihail Strogov nije govorio samo iz mrnje prema izdajici. Ali Nadja je znala da joj njen suputnik nije sve kazao i da joj ne moe sve kazati. Nakon tri dana, 15. rujna, stigli su u trgovite Kujtunsko, na sedamdeset vrsta od Tulunovska. Djevojka je neobino teko hodala. Jedva se drala na izranjavanim nogama. Alije trpjela, borila se s umorom i jedina joj je misao bila: "Ne vidi me pa u ii sve dok ne padnem s nogu!" Inae, na tom dijelu puta nije bilo nikakve zapreke, pa ni opasnosti, otkako su bili otili Tatari. Samo je bilo mnogo umora. Tako je bilo tri dana. Vidjelo se da trea kolona osvajaa brzo napreduje prema istoku. To se opaalo po ruevinama koje su ostavljali za sobom, po pepelu koji se vie nije dimio, po leevima koji su se ve raspadali. Sa zapada isto tako nita. Emirova prethodnica nije se pojavljivala. Mihail Strogov ve je izmiljao najnevjerojatnije pretpostavke ne bi li protumaio taj zastoj. Da nisu Rusi neposredno ugrozili, velikim snagama, Tomsk ili Krasnojarsk? Da se nije trea kolona, odvojena od ostale dvije, izvrgla opasnosti da bude odsjeena? Ako je tako, velikom knezu nee biti teko obraniti Irkutsk, a im Rusi dobiju na vremenu, lake e suzbiti najezdu. Mihail Strogov se pokatkad zanosio takvim nadama, ali je brzo uviao koliko su nestvarne, pa se uzdao jedino u sama sebe, kao da je spas velikoga kneza samo u njegovim rukama! Na ezdeset vrsta od Kujtunskoga, nedaleko od Dinke, pritoka An-gare, lei malo trgovite Kimiltejsko. Mihail Strogov pomalo je strepio od tog prilino velikog pritoka koji e se isprijeiti na njihovu putu. Nije moglo biti ni govora o tome da e nai kakve skele ili amce, a sjeao se da ju je, jo kad ju je prelazio u sretnija vremena, bilo teko pregaziti. Ali, kad jednom prijeu preko te rijeke, nikakva mu se vie rijeka, ni velika ni mala, nee isprijeiti na putu sve do Irkutska, do kojeg e jo imati dvjesto trideset vrsta. Trebalo im je najmanje tri dana da stignu do Kimiltejskog. Nadja se jedva vukla. Ma koliko bila jaka duhom, ponestajalo joj je tjelesne snage. Mihail Strogov je to i te kako dobro znao! 230

Da nije bio slijep, Nadja bi mu zacijelo rekla: "Idi ti samo, Mihaile, a mene ostavi u nekoj kolibi! Idi u Irkutsk! Izvri svoj zadatak! Potrai mog oca! Kai mu gdje sam! Kai mu da ga ekam, vas ete me dvojica ve znati nai! Poi! Nije me strah! Sakrit u se od Tatara! uvat u se radi njega, radi tebe! Idi, Mihaile! Ja ne mogu dalje!..." Vie puta je Nadja morala stati. Tada bi je Mihail Strogov uzeo u naruje i nosio, a kako vie nije morao misliti na djevojin umor, iao je bre svojim neumornim korakom. Na dan 18. rujna, u deset sati naveer, stigoe napokon u Kimiltej-sko. S vrha jednog breuljka Nadja opazi traku koja nije bila onako tamna kao obzorje. To je bila Dinka. U njenoj su se vodi ogledale munje koje su osvjetljavale prostor, iako nije grmjelo. Nadja je povela svoga suputnika kroz razoreno trgovite. Pepeo na zgaritima bijae hladan. Bilo je prolo najmanje pet-est dana otkako su posljednji Tatari ovuda proli. Kad su doli do posljednjih kua, Nadja se izvali na jednu kamenu klupu. - Hoemo li se tu odmarati? - upita je Mihail Strogov. - Pala je no, Mihaile - odgovori Nadja. - Nee li otpoinuti nekoliko sati? - Radije bih preao Dinku - odgovori Mihail Strogov - volio bih da ona ostane izmeu nas i emirove prethodnice. Ali, ti se vie ne moe ni maknuti, Nadja! - Hodi, Mihaile! - ree Nadja, uhvati suputnika za ruku i povede ga dalje. Na dvije-tri vrste odatle Dinka je sjekla cestu to vodi u Irkutsk. Djevojka je htjela uiniti i taj posljednji napor koji je njen suputnik zahtijevao od nje. Hodali su, dakle, pri svjetlosti munja. Zatim su prolazili kroz neku beskrajnu pustinju u kojoj se gubila rjeica. Nigdje ni jednog dr-veta, nigdje ni jednog humka na toj irokoj ravnici gdje ponovo poinje sibirska stepa. Ni daak vjetra nije pokretao zrak koji je bio toliko miran da se i najmanji um nadaleko uo. Iznenada Mihail Strogov i Nadja zastadoe, kao da su im se noge zaglavile u jamu. Lave se razlegao stepom. - uje li? - zapita Nadja. 231 Zatim zaue bolan jauk, oajan vapaj, kao posljednji krik ovjeka na umoru. - Nikolaj! Nikolaj! - uzvikne djevojka, obuzeta zlom slutnjom. Mihail Strogov oslukivae vrtei glavom. - Hodi, Mihaile, hodi - ree Nadja. I ona, koja se doskora jedva vukla, skupi najednom, pod utjecajem pretjeranog uzbuenja, svu svoju snagu. -Jesmo li skrenuli s ceste? -priupita je Mihail Strogov osjeajui da vie ne gazi po pranom tlu nego po kratkoj travi. -Jesmo... moramo!...-odgovori Nadja. - Odande, zdesna, dopro je krik! Nakon nekoliko minuta bilo su na svega pola vrste od rijeke. Ponovo zaue lave, dodue slabiji, ali svakako blii. Nadja zastade. - Tako je! - ree Mihail. - To Zeljov laje!... On je sa svojim gospo-darem! -Nikolaju! -vikne djevojka. Ali njen zov osta bez odgovora. Samo nekoliko ptica grabljivica uzletje i izgubi se u nebeskim visinama. Mihail Strogov oslune. Nadja gledae u tu ravnicu koja bijae oblje-vena svjetlou i koja se svjetlucae kao zrcalo, ali ne vidje nita. Pa ipak se ponovo razlegne neiji glas, jadovit apat: -Mihaile!... Zatim jedan pas, sav krvav, skoi pred Nadju. To bijae Zeljov. Nikolaj nije mogao biti daleko! Samo je on mogao proaptati Mi-hailovo ime! Ali gdje je? Nadja nije vie imala snage ni da ga zazove. Mihail Strogov je puzio po zemlji i pipao oko sebe. Iznenada Zeljov iznova zalaje i pojuri na ptiurinu koja je letjela iznad same zemlje. Bio je to leinar. Kad Zeljov jurne na njega, on se vine u zrak, ali se vrati i kljucne psa! Pas ponovo skoi na leinara!... Leinar mu zada strahovit udarac kljunom i Zeljov se opruzi mrtav na zemlju. U isti mah Nadji se ote uasan vrisak! -Tamo... tamo! -ree ona. Iz zemlje je virila neija glava! Da nije bilo jarkog svjetla koje je nebo bacalo na stepu, Nadja bi se spotakla o nju. Nadja pade na koljena pored te glave. 232 Nikolaja su, po jezivom tatarskom obiaju, bili zakopali do vrata u zemlju i ostavili ga tu u stepi da

umre od gladi i ei, ili moda od vujih zubi ili kljunova ptica grabljivica. Strane muke za rtvu koju pritie zemlja, a ne moe je razgrnuti jer su joj ruke svezane i priljubljene uz tijelo, kao mrtvacu u lijesu! Osuenik ivi u tom kalupu od ilovae koji ne moe razbiti, i ne preostaje mu nita drugo nego da priziva smrt koja nikako da doe! Tu su Tatari zakopali svoga zarobljenika prije tri dana!... Tri dana je Nikolaj ekao pomo koja je kasno stigla! Leinari su opazili tu glavu u zemlji i pas je nekoliko sati branio svoga gospodara od tih krvolonih ptica! Mihail Strogov uze noem kopati zemlju da izvue iz nje ovoga ivog mrtvaca. Nikolaj otvori oi. On prepozna Mihaila i Nadju i proape: - Zbogom, prijatelju! Sretan sam to vas opet vidim! Molite se za mene!... To su mu bile posljednje rijei. Mihail Strogov nastavi kopati zemlji koja bijae vrsto nabijena i tvrda kao kamen, i napokon mu poe za rukom izvui nesretnikovo tijelo. Oslune ne kuca li mu jo srce!... Ali nije vie kucalo. Tada nakani da ga ukopa, da ne ostane leati u stepi, i onu rupu u koju je Nikolaj bio iv zatrpan poe proirivati i poveavati da bi ga mogao poloiti u nju! I vjernog Zeljova htio je zakopati uz gospodara! U tom se trenutku razlegne velika graja na cesti koja je bila najvie pola vrste daleko. Mihail Strogov oslune. Po buci je razabrao da odred konjanika ide prema Dinki. - Nadja! Nadja! - potiho zovne. Nadja je bila zadubljena u molitvu, ali se na njegov glas uspravi. - Pogledaj! Pogledaj! - ree joj on. - Tatari! - proape ona. To je zaista bila emirova prethodnica koja je hitala cestom put Irkut-ska. - Nee me sprijeiti da ga ukopam! - ree Mihail Strogov. I on nastavi svoj posao. Uskoro poloie u grob Nikolajevo tijelo s rukama sklopljenim na prsima. Mihail Strogov i Nadja kleknue i pomolie se posljednji put za 233 pokoj due toga bezazlenog i dobrog jadnika koji je ivotom platio svoju odanost njima. - E, sad ga bar nee izjesti stepski vukovi - ree Mihail Strogov zatrpavajui grob. Zatim priprijeti akom konjanicima koji su prolazili, i ree: - Hajdemo dalje, Nadja! Mihail Strogov nije vie mogao ii cestom kojom su sad ili Tatari. Morao je udariti kroz stepu i zaobii Irkutsk. Nije vie trebalo misliti kako e prijei Dinku. Nadja nije vie mogla hodati, ali je mogla gledati umjesto njega. On je uze u naruje i uputi se na jugozapad. Pred njim je bilo jo vie od dvjesto vrsta. Kako ih je proao? Kako je podnio tolike napore? Kako se hranio na putu? Kakvom je nadljudskom snagom uspio prijei prve ogranke Sajanskog gorja? Ni Nadja ni on ne bi umjeli na to odgovoriti! Uglavnom, nakon dvanaest dana, 2. listopada, u est sati poslijepodne, ukazala se pred Mihailom Strogovom golema vodena povrina. Bilo je to Bajkalsko jezero. 234 X. BAJKALSKO JEZERO I ANGARA Bajkalsko jezero nalazi se na petsto pedeset metara nadmorske visine. Dugako je oko devet stotina vrsta, a iroko stotinu. Ne zna se koliko je duboko. Gospoda de Bourboulon kae da ono, prema prianju mornara, trai da ga zovu "gospoa more" i da se odmah razbjesni kad ga tko nazove "gospodin jezero". Meutim, legenda tvrdi da se u njemu nije nikad ni jedan Rus utopio. Taj golemi bazen slatke vode u koji se slijeva vie od tristo rijeka, uokviren je velianstvenim vijencem vulkanskog gorja. Iz njega otjee jedino Angara koja protjee pored Irkutska i ulijeva se u Jenisej malo vie grada Jenisejska. Planine koje ga okruuju ogranak su Tunguza i pripadaju velikom Altajskom sustavu. Ve je u to doba bilo hladno. Kao to se esto dogaa u tom kraju koji ima izuzetno podneblje, inilo se da e jesen ubrzo prijei u ranu zimu. Bili su prvi dani mjeseca listopada. Sunce je zalazilo ve u pet sati poslijepodne, a za dugih noi temperatura je padala ak do nitice. Prvi snjegovi, koji e se zadrati sve do ljeta, ve su bili obijelili oblinje gorske vrhunce. U sibirskoj zimi, kad se na ovom zatvorenom moru uhvati led debeo metar-dva, po njemu krstare saonice glasnika i karavana. Bilo zato to ga ljudi nedolino nazivaju "gospodin jezero", bilo zbog nekog posve drugog meteorolokog razloga, na Bajkalu esto bje-

235 sne bure. Njegovi su valovi, kratki kao i na svim sredozemnim morima, strah i trepet za splavi, skele i parobrode koji ljeti krstare po njemu. Mihail Strogov je izbio na jugozapadni kraj jezera nosei u naruju Nadju, kojoj se sav ivot, da tako kaemo, usredotoio u oima. to su drugo njih dvoje mogli oekivati u tom divljem kraju nego da umru od iscrpljenosti i oskudice? Meutim, koliko je jo ostalo od onog dugog puta od est tisua vrsta pa da carev glasnik stigne na cilj. Svega ezdeset vrsta uz jezero do mjesta gdje Angara otjee iz njega, i osamdeset vrsta odatle do Irkutska: ukupno sto etrdeset vrsta, to jest tri dana puta za zdrava i krepka ovjeka, pa ma iao i pjeice. Je li se Mihail Strogov jo mogao smatrati takvim ovjekom? Zacijelo ga nebo nije htjelo podvrgnuti jo i toj kunji. Zla kob koja se bila okomila na njega kao da gaje htjela malo potedjeti. Taj kraj oko Bajkalskog jezera, taj dio stepe za koji je mislio da je pust i koji i jest inae pust, nije sad bio pust. Pedesetak je osoba bilo okupljeno na jugozapadnom kraju jezera. Nadja je opazila tu skupinu ljudi im je Mihail Strogov iziao iz planinskog klanca nosei je u naruju. Djevojka se naas pobojala da to nije neki tatarski odred koji je poslan da izvidi obale Bajkalskog jezera i kojem vie ne bi mogli umaknuti. Ali se zaas umirila. - Rusi! - uzvikne ona. Nakon tog posljednjeg napora oi joj se sklopie, a glava joj klone na prsa Mihaila Strogova. Ali oni su ljudi opazili slijepca i djevojku i neki su im od njih pritrali i odveli ih do malog ala uz koji je bila privezana splav. Ba su se spremali otisnuti od obale. Ti su Rusi bili izbjeglice, iz razliitih drutvenih stalea, koje je zajedniki probitak bio okupio na ovom mjestu na Bajkalskom jezeru. Bjeei pred tatarskim izvidnicama, oni su se htjeli skloniti u Irkutsk, a kako nisu mogli putovati kopnom, jer su osvajai bili zaposjeli obje obale An-gare, nadali su se da e se spustiti do Irkutska niz rijeku koja tee kroz njega. Kad je uo to namjeravaju, Mihailu Strogovu zaigra srce od radosti. Ukazala mu se posljednja prilika da uspije. Ali je smogao snage da se svlada, jer nipoto nije elio da se sazna tko je on. Plan izbjeglica bio je veoma jednostavan. Jedna struja tee uz gornju obalu jezera sve do mjesta gdje se Angara izlijeva iz njega. Tu su struju 236 kanili iskoristiti da se dohvate rijeke. Odatle bi ih brzi rijeni tok nosio sve do Irkutska brzinom od deset do dvanaest vrsta na sat. Za dan i pol trebali bi stii nadomak gradu. Na tom mjestu nije bilo nikakva amca ni splavi. Trebalo je da sami neto naine. I napravili su splav, slinu onima koje obino plove niz sibirske rijeke. Za grau im je posluila jelova uma koja se dizala uz obalu. Stabla su povezali vrbovim granjem, a na njihovu je povrinu moglo lako stati i sto ljudi. Na tu su splav smjestili Mihaila Strogova i Nadju. Djevojka je dola k sebi. Dali su joj neto hrane, a isto tako i njenu suputniku. Zatim je legla na leaj od lia i ubrzo zaspala kao zaklana. Onima koji su ga ispitivali, Mihail Strogov nije rekao nita o onome to se dogodilo u Tomsku. Rekao je da je iz Krasnojarska i da nije uspio pobjei u Irkutsk prije nego to je emirova vojska stigla na lijevu obalu Dinke, i dodao da je glavnina tatarskih snaga po svoj prilici zauzela poloaje ispred glavnog grada Sibira. Nije se, dakle, smjelo ni asa asiti. Uostalom, bivalo je sve hladnije. Obno je temperatura padala i ispod nitice. Na povrini jezera pojavile su se ve sante leda. Splav je, dodue, mogla lako ploviti po jezeru, ali na Angari nee biti tako ako sante zakre rijeku. Zbog svih tih razloga, dakle, trebalo je da izbjeglice to prije krenu. U osam sati naveer odvezae uad i splav, noena strujom, zaplovi uz obalu. Nekoliko je snanih muzika dugakim motkama upravljalo splavi. Jedan stari brodar s Bajkalskog jezera preuzeo je zapovjednitvo. Bio je to ovjek od kojih ezdeset pet godina, sav opaljen od vjetra na jezeru. Bijela, veoma gusta brada padala mu niz prsa. Nosio je ubaru, a lice mu bilo ozbiljno i strogo. iroka i dugaka kabanica, pritegnuta u struku, padala mu je do peta. Taj mualjivi starac sjedio je otraga i zapovijedao samo kretnjama. Za deset sati nije izgovorio ni deset rijei. Sve se upravljanje, uostalom, sastojalo u tome da se splav odrava u struji koja je tekla uz obalu i da se ne otisne na puinu. Rekli smo da su na splavi bili Rusi iz razliitih drutvenih stalea. I zaista, pored muzika iz tih krajeva, ljudi, ena, staraca i djece, bila su tu i dva-tri hodoasnika koje je najezda zatekla na putu, nekoliko kaluera i jedan pop. Hodoasnici su nosili putnike tapove i uturice objeene o pojasu, i pjevali psalme planim glasovima. Jedan je bio iz Ukrajine, drugi sa utog mora, trei iz Finske. Ovaj potonji, u poodmaklim godinama,

237 nosio je krabicu zatvorenu lokotom, koja mu je bila objeena za pojas kao za stup u crkvi. Nita od onoga to je sakupio na svom dugom i napornom putu nije bilo za njega, tovie, nije imao ni kljua od lokot koji e se otkljuati tek kad se vrati. Kalueri su bili sa sjevera carevine. Oni su prije tri mjeseca bili krenuli iz Arhangelska, za koji su neki putnici dobro rekli da je nalik na istonjake gradove. Obili su Svete Otoke nedaleko od Karelije, manastir Soloveck, i manastire Svete Trojice, Svetog Antonija i Svete Teodo-sije u Kijevu, tom starom omiljenom mjestu Jagelovia, Simeonov manastir u Moskvi, manastir u Kazanju i njegovu starovjersku crkvu, te su sad ili u Irkutsk. Nosili su odjeu, mantije i kukuljice od sera. Pop je pak bio obian seoski sveenik, jedan od eststo tisua pukih paroha koliko ih ima u ruskoj carevini. Bio je obuen isto onako bijedno kao i muii, jer zapravo i nije bio nita bolji od njih, nije imao nikakva poloaja i nikakve vlasti u crkvi, ve je kao i svaki drugi seljak obraivao svoj komad zemlje, samo to je uz to krstio, vjenavao i sahranjivao. enu i djecu poslao je bio u sjeverne pokrajine da bi ih zatitio od tatarskog divljatva. On je pak ostao u svojoj parohiji do posljednjeg asa. Tada je morao pobjei, a kako put do Irkutska nije bio slobodan, doao je na Bajkalsko jezero. Ti razliiti duhovnici bili su okupljeni na prednjem dijelu splavi i molili se u odreenim razmacima diui svoje glasove u tihoj noi, a na kraju svakog stiha molitve izgovarali su "Slava Bogu"! Za te plovidbe nije se dogodilo nita osobito. Nadja je i dalje vrsto spavala, a Mihail Strogov je bdio uz nju. Njega je san malokad svladavao, a duh mu je bio vazda budan. U osvit je splav bila jo etrdeset vrsta daleko od mjesta gdje se An-gara izlijeva iz jezera, jer ju je zadravao prilino jak vjetar koji je puhao iz suprotnog smjera. Bila je sva prilika da nee stii do Angare prije tri-etiri sata poslijepodne. To nije nita smetalo, naprotiv, izbjeglice e se tako spustiti niz rijeku nou i mrak e im pomoi da stignu do Irkutska. Jedino to je stari brodar u vie mahova rekao bilo je da se boj santi. No je bila izvanredno hladna. Vidjeli su prilino mnogo santi koje je vjetar tjerao na zapad. Njih se nije trebalo bojati, jer su one ve bile prole pored Angare a da nisu skrenule u nju. Ali valjalo je imati na umu da e one koje dolaze iz istonog dijela jezera struja moda odvui u rijeku. Odatle su se mogle izroditi potekoe, zadravanje, pa ak i neka nepremostiva zapreka koja bi mogla zaustaviti splav. 238 Zato je Mihailu Strogovu bilo mnogo stalo do toga da zna kakvo je stanje na jezeru i ima li na njemu mnogo santi. Kako se Nadja bila probudila, on ju je esto ispitivao, a ona ga je izvjetavala o svemu to se dogaa na vodi. Dok su tako sante plovile, na povrini jezera zbivale su se neobine pojave. To su bili velianstveni mlazovi vrele vode koji su izbijali iz artekih zdenaca to ih je priroda bila sama izbuila u samu koritu jezera. Ti su se vodoskoci dizali veoma visoko i rasprivali se u paru, koja se prelijevala na suncu u duginim bojama i koja se od hladnoe gotovo u isti as zgunjavala. Taj bi neobini prizor zacijelo zadivio svakog turista koji bi u to mirno doba i radi vlastitog zadovoljstva putovao tim sibirskim morem. U etiri sata poslijepodne stari sibirski brodar pokaza izmeu visokih granitnih stijena Angaru. Na desnoj obali ugledae malo pristanite Liveninu, crkvu i nekoliko kua podignutih na brezini. Ali bilo je vrlo opasno to su prve sante koje su dole s istoka ve plovile niz Angaru, dakle prema Irkutsku. Ipak, nije ih jo bilo toliko da bi mogle zakriti rijeku, niti je bilo toliko hladno da bi je mogle zalediti. Splav je doplovila do malog pristanita i pristala u njemu. Stari brodar je bio odluio da se tu zadre sat vremena kako bi popravili ono najnunije na splavi. Stabla su se bila razmaknula i prijetila je opasnost da se razdvoje, te ih je valjalo vre povezati kako bi mogli odoljeti Anga-rinoj matici koja je veoma brza. Kad je lijepo vrijeme, u pristanitu Livenine ukrcavaju se i iskrcavaju putnici koji putuju po Bajkalskom jezeru, bilo da idu u Kjahtu, posljednji grad na rusko-kineskoj granici, bilo da se vraaju odande. Tu, dakle, esto pristaju parobrodi i svi obalni brodii s jezera. Ali sad je Livenina bila naputena. Njeni stanovnici nisu mogli ostati izloeni pljakama Tatara koji su se bili razmiljeli po obalama An-gare. Bili su poslali u Irkutsk sve brodove i amce koji inae zimuju u njihovu pristanitu i, pokupivi sve to su mogli ponijeti sa sobom, sklonili su se na vrijeme u glavni grad Istonog Sibira. Stari brodar nije, dakle, oekivao da e na tom pristanitu ukrcati nove izbjeglice, ali ba kad je splav pristajala uz obalu, dva putnika izioe iz jedne naputene kue i dotrae kao bez due na brezinu. Nadja je sjedila otraga i rastreseno promatrala. Umalo to ne vrisne. Uhvati za ruku Mihaila Strogova, koji, na njen dodir, digne glavu. 239 - to ti je, Nadja? - upita je.

- Eno naih starih suputnika, Mihaile! - Je li onaj Francuz i Englez koje smo sreli u klancu na Uralu? -Tako je. Mihail Strogov zadrhta, jer je sad moglo lako izbiti na vidjelo tko je on, a on to nipoto nije elio. I zaista, za Alcidea Joliveta i Harryja Blounta on sad vie nee biti Nikolaj Korpanov, nego pravi pravcati Mihail Strogov, carev glasnik. Novinari su ga ve dvaput vidjeli poto su se bili rastali s njim na postaji u Iimu, prvi put u taboru kod Zabedjera, kad je knutom rasparao lice Ivanu Ogarjovu, a drugi put u Tomsku, kad ga je emir osudio na sljepilo. Znali su, dakle, tko je i to je. Mihail Strogov se brzo odlui i ree Nadji: - Nadja, im se taj Francuz i Englez ukrcaju, zamoli ih da dou do mene! To su zaista bili Harry Blount i Alcide Jolivet, koje nije sluaj nego sila prilika nanijela na pristanite Livenine, ba kao i Mihaila Strogova. Znamo da su oni prisustvovali ulasku Tatara u Tomsk i da su otputovali iz njega prije izvrenja kazne kojim se zavrila sveanost. Nisu, dakle, ni slutili da je njihov stari suputnik iv, i nisu znali da su ga, na emirovu zapovijed, samo oslijepili. Poto su bili nabavili konje, otili su iz Tomska te iste veeri, s tvrdom nakanom da ubudue alju svoje izvjetaje samo iz ruskih tabora u Istonom Sibiru. Alcide Jolivet i Harry Blount urili su se da to prije stignu u Irkutsk. Nadali su se da e stii prije Feofar-kana, i zacijelo bi i bili stigli da se nije iznenada pojavila ona trea kolona koja je dola s juga dolinom Jeniseja. I njima su, kao i Mihailu Strogovu, presjekli put prije nego to su stigli do Dinke. I zato su morali skrenuti na Bajkalsko jezero. Kad su doli u Liveninu, zatekli su pusto pristanite, a nisu mogli ni s jedne druge strane ui u Irkutsk koji je tatarska vojska ve bila opkolila. I tako su bili tu ve tri dana, u velikoj neprilici, kad je naila splav. Izbjeglice im rekoe to namjeravaju. Oni su svakako imali izgleda da nou neopaeni prou i da se probiju u Irkutsk. Odluie, dakle, okuati sreu. Alcide Jolivet odmah potrai starog brodara, zapita ga moe li se ukrcati sa svojim suputnikom i ponudi da mu plati koliko god trai. 240 - Ovdje se nita ne plaa - ozbiljno mu odgovori stari brodar. - Samo se stavlja ivot na kocku. Novinari se ukrcae i Nadja vidje kako sjedoe na prednji dio splavi. Harry Blount je jo bio onaj hladni Englez koji jedva da joj je uputio koju rije za cijelog putovanja preko Urala. Alcide Jolivet je bio nekako ozbiljniji nego inae, ali mora se priznati daje ta njegova ozbiljnost bila opravdana ozbiljnou prilika u kojima su se nalazili. Alcide Jolivet je, dakle, sjedio na prednjem dijelu splavi kad osjeti na ramenu neiju ruku. Okrene se i ugleda Nadju, sestru onoga koji vie nije bio Nikolaj Korpanov nego Mihail Strogov, carev glasnik. Umalo to ne uzvikne od iznenaenja kad opazi kako djevojka prinosi prst ustima. - Hodite sa mnom! - ree mu Nadja. I, drei se ravnoduno, Alcide Jolivet namigne Harrvju Blountu neka pode za njim, i obojica se uputie za djevojkom. Ali, ako su se novinari iznenadili kad su vidjeli Nadju na splavi, osup-nuli su se kad su ugledali Mihaila Strogova za kojeg nisu mogli vjerovati daje iv. Mihail Strogov nije se ni maknuo kad su mu prili. Alcide Jolivet se okrene djevojci. - On vas ne vidi, gospodo - ree Nadja. - Tatari su mu ispalili oi! Moj je jadni brat slijep! Na licima Alcidea Joliveta i njegova druga ocrta se snano saaljenje. ^ as kasnije obojica su sjela pokraj Mihaila Strogova, stisnula mu ruku i ekala da progovori. - Gospodo - tiho e Mihail Strogov - vi ne trebate znati tko sam ja, ni zato sam doao u Sibir. Traim od vas da uvate moju tajnu. Obeavate li mi da ete je uvati? - Dajem vam asnu rije - prihvati Alcide Jolivet. - Dajem vam gentlemansku rije - doda Harry Blount. - U redu, gospodo. - Moemo li to uiniti za vas? - zapita Harry Blount. - Hoete li da vam pomognemo da izvrite svoj zadatak? - Ja vie volim raditi sam. - Ali one su vas hulje oslijepile - ree Alcide Jolivet. - Imam ja Nadju, njene su mi oi dovoljne! 241 Nakon pola sata splav se otisnula od pristanita Livenine i zaplovila niz rijeku. Bilo je pet sati poslijepodne. Sputala se no. inilo se da e biti veoma mrana, a i veoma hladna, jer je temperatura

ve bila pala ispod nitice. Iako su obeali da e uvati tajnu Mihaila Strogova, Alcide Jolivet i Harry Blount nisu se odvajali od njega. Potiho su razgovarali i slijepac je upotpunio ono to je ve znao onim to je uo od njih, pa je mogao stvoriti jasnu sliku trenutanog stanja. Bilo je sigurno da Tatari opsjedaju Irkutsk i da su se spojile sve tri kolone. Nije, dakle, bilo sumnje da su emir i Ivan Ogarjov nadomak glavnom gradu. Ali zato se sad carev glasnik toliko uri kad vie ne moe predati carevo pismo velikom knezu, a ne zna ni to pie u njemu? Alcide Jolivet i Harry Blount nisu to mogli razumjeti, kao to to nije mogla razumjeti ni Nadja. Nije, uostalom, uope bilo rijei o prolosti, samo je Alcide Jolivet smatrao da mora rei Mihailu Strogovu: - Mi smo tako rei duni da vam se ispriamo to se nismo rukovali s vama prije nego to smo se rastali na postaji u Iimu. - Ne, imali ste pravo to ste me smatrali kukavicom. - Kakao bilo da bilo, sjajno ste oinuli knutom onog bijednika koji e jo dugo nositi taj ig! - nadoda Alcide Jolivet. - Ne, nee dugo! - kratko odgovori Mihail Strogov. Pola sata nakon polaska iz Livenine, Alcide Jolivet i njegov drug znali su ve to su sve Mihail Strogov i njegova suputnica premetnuli preko glave. Bezgranino su se divili njegovoj snazi s kojom se mogla mjeriti jedino djevojina odanost. I mislili su o Mihailu Strogovu upravo onako kako je o njemu rekao car u Moskvi: "To je zbilja ovjek i pol!" Splav je brzo plovila meu santama koje je matica nosila. Na obje obale nizali su se divni prizori i, uslijed neke optike varke, inilo se kao da splav stoji na mjestu a da ispred nje promiu ti slikoviti krajolici. as su to bile visoke granitne stijene to su se udno ocrtavale, as divlje klisure iz kojih su se izlijevali brzi gorski potoci; kadikad iroki proplanci na kojima su se jo dimila sela, zatim guste borove ume iz kojih su izbijali jarki plamenovi. Ali, premda su Tatari svuda ostavili trag za sobom, nisu se jo vidjeli jer su bili uglavnom okupljeni oko Irkutska. 242 Dotle su se hodoasnici i dalje glasno molili, a stari brodar otiskivao je sante koje bi im se suvie pribliile, i nepokolebljivo mirno upravljao splavi usred Angarine brze matice. 243 XI. NA RIJECI Kao to se po nekim znacima na nebu moglo i oekivati, u osam sati naveer gusta tama obavila je cijeli kraj. Kako je bio mlaak, mjesec se nije ni digao iznad obzora. Sa sredine rijeke nisu se uope vidjele obale. Stijene su se prilino nisko stapale s tmastim oblacima koji jedva da su se kretali. Na mahove bi s istoka popuhnuo povjetarac, ali bi zaas zamro u uskoj dolini Angare. Mrak je mogao samo dobro doi izbjeglicama. I zaista, premda su tatarske predstrae zacijelo bile rasporeene na obje obale, bilo je mnogo nade da e splav proi nezapaena. Isto tako nije bilo vjerojatno da su opsadnici zakrili rijeku vie Irkutska, jer su znali da Rusi ne mogu oekivati nikakvu pomo s juga. Uskoro e, uostalom, i sama priroda zakr-iti rijeku, kad hladnoom spoji sante to se gomilaju u rijeci. Sad je na splavi vladao posvemanji muk. Otkako su zaplovili niz rijeku, nisu se vie uli glasovi hodoasnika. Oni su se jo molili, ali su njihove molitve bile te apat koji nije mogao doprijeti do obale. Izbjeglice su bile polijegale po splavi tko da su se jedva izdizali iznad povrine vode. Stari brodar leao je sprijeda uz svoje ljude i samo beumno otiskivao sante. Pa i to je bila srea to su te sante plovile, samo ako poslije ne postanu nepremostiva zapreka splavi. Jer, da nije bilo toga, splav bi sama 244 plovila rijekom pa bi je Tatari mogli opaziti, ak i u mrklom mraku, a ovako se ona stapala s tim pokretnim masama razliitih veliina i oblika, a praskanje koje je nastajalo zbog sudaranja blokova leda zagluivalo je svaki drugi sumnjivi um. Bivalo je sve hladnije i hladnije. Izbjeglice su strano patile od studeni, jer im je jedini zaklon bilo neko brezovo granje. Stiskali su se jedno uz drugo ne bi li lake podnijeli pad temperature koja e te noi dosegnuti deset stupnjeva ispod nitice. Ono malo vjetra stoje dopiralo do njih preko planina na istoku pokrivenih snijegom, otro ih je ibalo. Mihail Strogov i Nadja leali su otraga i nisu se nimalo alili na ove nove muke. Alcide Jolivet i Harry Blount, koji su bili uz njih, odolijevali su svim silama ovim prvim napadima sibirske zime. Ni jedni ni drugi nisu vie razgovarali, ak ni potiho. Uostalom, bili su posve zaokupljeni trenutanim poloajem. Svaki as se moglo neto dogoditi, neka nezgoda, pa ak i katastrofa iz koje se ne bi izvukli itavi. Za ovjeka koje se uzdao da e ubrzo stii na cilj, Mihail Strogov doimao se neobino mirno.

Uostalom, njega nije nikad, ak ni u najteim prilikama, izdavala snaga. Ve je nazirao trenutak kad e napokon moi misliti na svoju majku, na Nadju, na sama sebe! Samo se pribojavao jo jedne, posljednje neprilike: da nagomilane sante leda ne zaustave splav prije nego to stignu do Irkutska. Samo je na to mislio, i bio je, uostalom, tvrdo naumio da se upusti, ako bude potrebno, u izvanredno smion pothvat. Nadji se od onih nekoliko sati odmora povratila tjelesna snaga koju su nedae mogle katkad skriti, premda nikad nisu uzdrmale njenu duevnu snagu. Pomiljala je na to da e morati biti uz Mihaila Strogova da ga vodi ako on uini neki nov pokuaj da stigne na cilj. Ali u isto vrijeme dok se pribliavala Irkutsku, u duhu joj se sve jasnije ocrtavao lik njena oca. Gledala ga je u opsjednutom gradu, daleko od svojih milih i dragih, ali ga je gledala kako se bori - o tom nije dvojila - protiv osvajaa svim arom svoga rodoljublja. Ako ih napokon poslui srea, za nekoliko sati bit e u njegovu naruju, ponovit e mu posljednje rijei njene majke i nita ih vie nee rastaviti. Ako Vasilij Fedor bude jo morao ostati u progonstvu, ona e ostati s njim. Zatim se, prirodnim tokom misli, vraala onome kome e imati zahvaliti ako bude ponovo vidjela oca, tom plemenitom suputniku, tom "bratu" koji e se, kad Tatari budu suzbijeni, vratiti u Moskvu, pa ga moda vie nikad nee vidjeti... 245 A Alcide Jolivet i Harry Blount mislili su samo jedno, da je poloaj izvanredno dramatian i da e, ako ga dobro prikau, izvjetaj o njemu biti neobino zanimljiv. Englez je, dakle, mislio na itaoce Daily Tele-grapha, a Francuz na itaoce njegove sestrine Madeleine. A zapravo su obojica bili pomalo uzbueni. "E pa, jo bolje!" mislio je Alcide Jolivet. "Treba biti potresen da bi se druge potreslo! ak mi se ini da o tome govori jedan uveni stih, ali vrag me odnio ako ga znam..." Svojim veoma izotrenim pogledom nastojao je prodrijeti kroz mrkli mrak koji je obavijao rijeku. Meutim, snani bljesci parali su kadikad tamu, a obale su poprimale fantastine oblike. Ovdje je bila uma u plamenu, ondje je jo gorjelo neko selo; strane slike i obdan, a kamoli obno! Angara je tada bila osvijetljena od jedne obale do druge. Sante leda bile su kao zrcala u kojima se ogledala vatra pod svim kutovima i u svim bojama, i koja su se kretala prema hirovima matice. Splav je neopazice prolazila meu tim plovnim tjelesima. S te strane nije, dakle, jo bilo opasnosti. Ali izbjeglicama je prijetila pogibao druge vrste. Nju nisu mogli predvidjeti, a pogotovo je nisu mogli sprijeiti. Alcide Jolivet ju je sluajno uoio, a evo kako. Leao je na desnoj strani splavi i zamoio ruku u vodu. Najednom se zaudio dodiru vode. Bila je nekako ljepljiva, kao kakvo mineralno ulje. Pomirisao je ruku i uvjerio se da se nije prevario. Zaista je sloj tekue nafte plivao po povrini Angare i tekao s njom! Je li splav odista plovila po toj veoma lako zapaljivoj materiji? Odakle ta nafta? Je li to prirodna pojava ili djelo Tatara koji su se htjeli posluiti njome kao razornim orujem? Jesu li htjeli prenijeti poar u sam Irkutsk sredstvima koja nisu doputena u ratu izmeu civiliziranih naroda? Ta je dva pitanja zadao Alcide Jolivet sam sebi, ali je drao da o tome treba izvijestiti samo Harryja Blounta. Njih se dvojica sloie da ne govore svojim suputnicima o ovoj novoj opasnosti, kako ih ne bi zapla-ili. Poznato je da je tlo Sredinje Azije natopljeno kao spuva tekuim ugljikovodicima. U luci Bakuu, na perzijskoj granici, na poluotoku Ap-eronu, na obalama Kaspijskog mora, u Maloj Aziji, u Kini, u JugHi-janu, u Burmi, na tisue izvora mineralnih ulja izbijaju na povrinu zemlje. 246 To je "zemlja nafte", slina onoj koja sad nosi to ime u Sjevernoj Americi. Za nekih vjerskih svetkovina, napose u Bakuu, mjetani koji oboavaju vatru bacaju u more tekuu naftu koja pliva na povrini, jer je rjea od vode. Zatim, kad padne no i kad se sloj mineralnog ulja razlije po Kaspijskom moru, zapale ga i uivaju u jedinstvenom prizoru gorueg oceana to se valja i udara o obalu. Ali ono to je u Bakuu samo uivanje, bila bi na Angari velika nesrea. Kad bi tko namjerno ili nepanjom zapalio tu naftu, vatra bi se u hipu proirila sve do Irkutska. Kako bilo da bilo, nije se trebalo bojati nikakve nesmotrenosti ljudi na splavi, ali se valjalo bojati poara na obalama Angare, jer je bilo dovoljno da jedan ugarak ili iskra padne u rijeku pa da se sva ta nafta zapali. Lake je razumjeti nego prikazati strahovanja Alcidea Joliveta i Harrvja Blounta. Ne bi li bilo bolje da, pred ovom novom opasnou, pristanu uz obalu, iskrcaju se i priekaju neko vrijeme? Nisu bili naisto. - U svakom sluaju - ree Alcide Jolivet - kakva god bila opasnost, ja znam jednog ovjeka koji se ne bi iskrcao! Ciljao je na Mihaila Strogova.

Splav je, meutim, brzo plovila meu santama koje su se sve vie i vie zbijale. Do tada nisu opazili nijedan tatarski odred na obalama Angare, to je znailo da splav nije jo stigla do njihovih predstraa. Meutim, oko deset sati naveer Harrvju Blountu se uinilo da vidi mnogo crnih prilika kako se kreu po santama. Te su sjene skakale s jedne sante na drugu i brzo im se primicale. "Tatari!" pomisli. I on se dovue do starog brodara na prednjem dijelu splavi i upozori ga na to sumnjivo kretanje. Stari brodar se zagleda u tamu. - To su vukovi - ree on. - Vie volim i to nego da su Tatari. Ali morat emo se braniti, i to bez glasa! I zaista, izbjeglice su se morali boriti s tim divljim mesoderima koje su glad i studen gonile po tom kraju. Vukovi su nanjuili splav i spremali se da je napadnu. Izbjeglice su se morali upustiti u borbu, ali nisu vie smjeli upotrebljavati vatreno oruje, jer nisu vie mogli biti daleko od tatarskih poloaja. ene i djeca skupie se nasred splavi, a mukarci, jedni naoruani motkama, drugi noevima, a veina tapovima, spremie 247 se da odbiju napadae. Nisu pustili ni glasa, iako se zrak prolamao od vujeg zavijanja. Mihail Strogov nije htio sjediti prekrienih ruku. Ispruio se na onoj strani splavi koju je napao opor mesodera. Izvukao je no i, kad god bi mu se neki vuk naao nadohvat ruke, zario bi mu ga u grlo. Ni Harry Blount i Alcide Jolivet nisu dangubili, ve su se zduno latili posla. Suputnici su im hrabro pomagali. Cijeli se taj pokolj obavljao u tiini, premda su vukovi izujedali vie izbjeglica. Meutim, inilo se da se borba nee tako skoro svriti. Neprestano su nadolazili drugi vukovi, kojih je zacijelo na desnoj obali Angare bila sva sila. - Pa, ovome nikad kraja! - ree Alcide Jolivet zamahujui svojim krvavim bodeom. I zaista, pola sata nakon poetka napada stotine vukova trao je jo po santama prema njima. Izmorene izbjeglice oito su malaksavale. Borba je tekla nepovoljno po njih. U tom je asu desetak velikih vukova, pomahnitalih od bijesa i gladi, uagrenih oiju u mraku, skoilo na splav. Alcide Jolivet i njegov drug nasrnue na te strane zvijeri dok je Mihail Strogov puzio prema njima, kad se iznenada sve stubokom izmijeni. U tren oka vuci pobjegoe, ne samo sa splavi, nego i sa santi ratrkanih po rijeci. Sve se te crne prilike rasprie kud koja. Uskoro je bilo jasno da su odjurili natrag, na desnu obalu rijeke. To je bilo zato to vukovi napadaju samo po mraku, a tada je snano svjetlo obasjalo rijeku. Ta je svjetlost potjecala od velikog poara. Cijelo trgovite Pokavsk bilo je u plamenu. Ovaj put su Tatari bili tu i obavljali svoj posao. Odatle pa sve do iza Irkutska bili su zaposjeli obje obale. Izbjeglice su, dakle, stigli u opasnu zonu, a bili su jo tridesetak vrsta daleko od glavnog grada. Bilo je jedanaest i pol u noi. Splav je i dalje klizila u mraku izmeu santi od kojih nije uope odudarala, ali je svjetlo pokatkad dopiralo i do nje. I zato su izbjeglice bili polijegali po splavi i nisu se usuivali ni maknuti da se ne bi odali. Poar se u trgovitu irio neobino brzo. Kue sagraene od jelovine plamtjele su kao baklje. Sto pedeset ih je gorjelo u isti mah. Pucketanje vatre mijealo se s urlikanjem Tatara. Stari brodar se bio odupro od oblinjih santi i uspio otisnuti splav prema desnoj obali, tako da su sad bili stotinjak metara daleko od gorue brezine kod Pokavska. 248 Pa ipak bi palikue zacijelo opazile izbjeglice, koji su bili na mahove osvijetljeni, da nisu bili odvie zaokupljeni razaranjem trgovita. Nee biti teko shvatiti strahovanja Alcidea Joliveta i Harrvja Blounta koji su neprestano mislili na zapaljivu tekuinu po kojoj plovi splav. I zaista, snopovi iskara vrcale su iz kua koje bijahu nalik na razbuktala ognjita. Te su se iskre dizale usred oblaka dima i do dvjesto metara u visinu. Drvee i stijene na desnoj obali, nasuprot poaru, kao da su i same gorjele. A bilo je dovoljno da samo jedna iskra padne u rijeku pa da se poar proiri niz nju i izazove veliku nesreu. To bi bila propast splavi i svih onih koji su bili na njoj. Ali, sreom, slabani noni povjetarac nije puhao na tu stranu, nego je i dalje pirio s istoka i povijao plamen nalijevo. Izbjeglice e, dakle, moda izbjei i ovoj novoj opasnosti. I zaista su napokon ostavili za sobom trgovite u plamenu. Malo-po-malo je slabilo svjetlo od poara, stiavalo se pucketanje, pa se i posljednji odsjaj izgubio iza visokih stijena to su se dizale na otroj krivaji Angare. Bilo je negdje oko ponoi. Mrak se ponovo zgusnuo i titio splav. Tatari su i dalje bili tu, ili su amotamo na obje obale, nisu ih vidjeli ali su ih uli. Vatre isturenih straa jarko su gorjele. Meutim je trebalo sve opreznije rukovati splavi usred santi koje su se zabijale. Stari brodar ustade, a muii se ponovo prihvatie svojih akiji. Svi su imali pune ruke posla i bilo je sve tee upravljati splavi, jer je korito rijeke bivao sve zakrenije. Mihail Strogov se probi naprijed. Alcide Jolivet pode za njim.

Obadvojica sluahu to govore stari brodar i njegovi ljudi. -Pazi desno! - Eno santi s lijeve strane! - Odbij ih! Odbij ih akijom! - Jo najvie jedan sat, pa neemo moi dalje!... - Neka bude Boja volja! - odvrati stari brodar. - Protiv njegove volje ne moemo nita. - ujete li to kau - ree Alcide Jolivet. - ujem - odgovori Mihail Strogov - ali je Bog s nama! Meutim, bivalo je sve gore i gore. Ako splav ne bude mogla dalje, ne samo to izbjeglice nee stii u Irkutsk nego e je morati i napustiti, 249 jer e je led razbiti, pa e uskoro nestati ispod njih. Tada bi vrbove spone popucale, jelova stabla bi se rastavila i dospjela pod led, a nesretnicima ne bi preostalo nita drugo nego da se sklone na sante. A kad svane dan, Tatari bi ih opazili i pobili bez milosti. Mihail Strogov vrati se na stranji dio gdje ga je ekala Nadja. On prie djevojci, uhvati je za ruku i postavi joj neizostavno pitanje: - Nadja, jesi li spremna? Ona mu odgovori kao uvijek: - Spremna sam! Splav je plovila jo nekoliko vrsta meu santama. Ako se Angara jo suzi, sante e posve zakriti rijeku pa vie nee moi dalje. Ionako su plovili ve mnogo sporije nego prije. Svaki as su udarali o sante ili ih zaobilazili. Sad je trebalo izbjei sudar, sad se provui kroz prolaz. Veoma su se zabrinjavali zbog tih zadravanja. I zaista, ostalo je jo svega nekoliko sati do zore. Ako ne stignu u Irkutsk do pet sati, izgubit e svaku nadu da e ikad stii. U jedan i pol, usprkos svim naporima koje su uloili, splav je udarila o debeli led i potpuno se zaustavila. Sante koje su plovile za njom su-stigoe je i pritisnue uz zapreku tako da je ostala nepomina kao da se nasukala na greben. Na tom se mjestu Angara suavala, korito joj je bilo upola ue nego inae. Zato su se tu nagomilale sante koje su se malo-pomalo slijepile, pod utjecajem velikog pritiska i studeni koja je bivala sve vea. Petsto korak dalje rijeno se korito ponovo irilo i sante su se malo-pomalo odvajale od donjeg kraja tog ledenog polja i plovile dalje, prema Irkutsku. Da nije, dakle, bilo tog suenja, po svoj prilici ne bi te zapreke ni bilo i splav bi mogla i dalje ploviti niz rijeku. Ali protiv ove nesree nije se moglo nita i izbjeglice su se morale odrei svake nade da e stii na cilj. Da su imali sprave kojima se obino slue kitolovci da probiju prolaze kroz takva ledena polja, da su mogli prosjeci to polje do mjesta gdje se rijeka irila, moda bi jo imali vremena da stignu. Ali nisu imali ni pile ni trnokopa, niega ime bi mogli zasjeci tu ledenu koru koja je zbog velike studeni bila tvrda kao kremen. to da rade? U tom trenutku pripucae iz puaka s desne obale Angare. Kia ta-nadi zasu splav. Jesu li Tatari napokon spazili te nesretnike? Bilo je oito da jesu, jer odjeknue pucnji i s lijeve obale. Izbjeglice se naoe izmeu 250 dvije vatre i postadoe meta tatarskim strijelcima. Ti meci ranie neke od njih, iako su Tatari u mraku gaali nasumce. - Hodi, Nadja - apne Mihail Strogov djevojci na uho. Bez rijei: "Spremna sam na sve", Nadja uhvati Mihaila Strogova za ruku. - Moramo prijei preko ovog leda - ree joj on posve tiho. - Vodi me, ali da nitko ne primijeti kad odemo sa splavi! Nadja ga poslua. Mihail Strogov i ona bre-bolje mugnue na led, usred gustog mraka u kojem je tu i tamo sijevnula vatra iz puaka. Nadja je puzila ispred Mihaila Strogova. Taneta su pljutala oko njih kao jaka tua i prtala po ledu. Povrina je leda bila neravna i izbrazdana otrim bridovima, pa su raskrvarili ruke, ali su i dalje ili. Za deset minuta stigli su do kraja leda. Odatle je rijeka opet bila slobodna. Neke su se sante polako otkidale od ledenog polja i nastavljale ploviti niz rijeku prema gradu. Nadja je shvatila to bi Mihail Strogov htio. Opazila je jednu santu koja se jo drala za led samo tankim jezicem. - Hodi - ree Nadja. I oni legoe na taj komad leda koji se lagano zanjiha i otkine. Santa zaplovi. Kako se rijeno korito tu irilo, put im je bio slobodan. Mihail Strogov i Nadja sluahu pucnjavu, zapomaganje nevoljnika i dreku Tatara, to dopirahu

odozgo... Zatim se, malo-pomalo, samrtni jauci i poklici divlje radosti izgubie u daljini. - Jadni nai drugovi! - proape Nadja. Oko pola sata voda je brzo nosila santu na kojoj su bili Mihail Strogov i Nadja. Svaki as se moglo dogoditi da santa pod njima pukne. Zahvaena maticom, ona je plovila sredinom rijeke i nee je trebati skretati dok god ne doe vrijeme da pristanu uz kej u Irkutsku. Mihail Strogov samo je utio, stisnutih zuba i napeta sluha. Nikad jo nije bio tako blizu cilju. Slutio je dae stii do njega!... Oko dva sata dvostruki red svjetala ocrta se na tamnom obzoru na kojem su se stapale obje obale Angare. Zdesna su bila svjetla Irkutska, slijeva vatre u tatarskom taboru. Mihail Strogov bio je svega pola vrste daleko od grada. - Konano! - apne. Ali odjednom Nadja vrisne. 251 Na taj vrisak Mihail Strogov se uspravi na santi koja se ljuljae. On prui ruku prema gornjem toku Angare. Njegovo lice, obasjano plaviastim odbljescima, bilo je strano i, kao da je ponovo progledao, on uzvikne: - Ah! I sam je Bog protiv nas! 252 XII. IRKUTSK Irkutsk, glavni grad Istonog Sibira, ima u obinim prilikama trideset tisua stanovnika. Na prilino visokoj desnoj obali Angare diu se crkve, meu kojima je najvia saborna crkva, i kue razmjetene u slikovitu neredu. Kad se gleda s odreene udaljenosti, s glavne sibirske ceste na vrhu planine to se uzdie dvadesetak vrsta daleko, grad se doimlje pomalo istonjaki, s onim svojim kupolama, zvonicima, tankim iljastim tor-njevima nalik na minarete i trbuastim kubetima nalik na japanske vaze. Ali se taj dojam gubi im se ue u grad. Taj napola bizantski, napola kineski grad djeluje europski svojim poploenim ulicama s pjeakim hodnicima, kanalima i gorostasnim brezama, svojim kuama od opeke i drva, od kojih su neke i na vie katova, brojnim kolima koja krstare po njemu, ne samo tarantasima i taljigama, nego i fijakerima i kaleama i, naposljetku, znatnim dijelom stanovnika koji su veoma dobro upueni u sve tekovine civilizacije i kojima najnovija parika moda nije nipoto nepoznata. U to je vrijeme Irkutsk bio pun izbjeglica iz sibirskih pokrajina. Pa ipak, niega nije nedostajalo, jer je Irkutsk skladite svakojake robe koja se razmjenjuje izmeu Kine, Sredinje Azije i Europe. Zbog toga su se 253 mogli slobodno u njega povui seljaci iz doline Angare, Mongoli-Halhi, Tunguzi, Burjati, i ostaviti pusto izmeu osvajaa i grada. Irkutsk je sjedite general-gubernatora Istonog Sibira. Njemu su podinjeni graanski gubernator, koji upravlja administracijom pokrajine, upravitelj policije, koji ima pune ruke posla u gradu punom prognanika, i napokon gradonaelnik i starjeina trgovakog ceha koji je ugledna linost zbog svoga golemog bogatstva i zbog utjecaja na svoje podreene. Posada Irkutska sastojala se od kozake pjeake pukovnije, koja je imala oko dvije tisue ljudi, i od stalnog odreda andara koji su nosili kacige i plave odore opivene srebrnim trakama. Osim toga, kao to znamo, u gradu se, zahvaljujui neobinom stjecaju okolnosti, nalazio od poetka najezde i carev brat. Trebamo razjasniti kakve su to bile okolnosti. Veliki knez putovao je po tim dalekim pokrajinama istone Azije iz vanih politikih razloga. Poto je obiao glavne sibirske gradove putujui vie kao vojnik nego kao knez, bez ikakvih ceremonija, u pratnji asnika i jednog odreda kozaka, stigao je sve do iza Bajkalskog jezera. Poastio je svojim posjetom i Nikolajevsk, posljednji ruski grad na Ohotskom moru. Poto je doao na kraj golemog ruskog carstva, veliki knez se vraa u Irkutsk, odakle je namjeravao nastaviti put u Europu, kad do njega do-prijee vijesti o najezdi koja je bila isto toliko opasna koliko i nenadana. Pohitao je u glavni grad, ali kad je stigao u njega, veze s Rusijom samo to nisu bile prekinute. Primio je jo nekoliko brzojava iz St. Peterburga i Moskve, ak je uspio i odgovoriti na njih. Zatim je veza bila prekinuta, znamo ve kako. Irkutsk je bio odsjeen od ostalog svijeta. Velikom knezu nije preostalo nita drugo nego pripremiti obranu, to je i uradio odajui odlunost i hladnokrvnost o kojima je ve i u drugim prigodama dao nepobitne dokaze. U Irkutsk su redom stizale vijesti o padu Iima, Omska i Tomska. Trebalo je, dakle, poto-poto obraniti glavni grad Sibira. Nije se moglo raunati na skoru pomo. Ono malo vojske ratrkane oko Amura i u

Jakutskoj guberniji nije moglo biti dovoljno da zaustavi tatarske kolone. A kako Irkutsk nije mogao izbjei opsadi, bilo je najvanije pripremiti grad da im moe odolijevati bar neko vrijeme. 254 Radovi su oko toga zapoeli onoga dana kad je Tomsk pao u neprijateljske ruke. U isto vrijeme kad je dobio tu posljednju vijest, veliki knez je doznao da buharski emir i kanovi, njegovi saveznici, osobno vode svoju vojsku, ali nije znao da je doglavnik tih barbarskih poglavica Ivan Ogar-jov, ruski asnik kojem je on osobno oduzeo in, iako ga nije poznavao. Najprije je, kao to smo vidjeli, vlast pozvala stanovnike Irkutske pokrajine da napuste sela i gradove. Oni koji se nisu sklonili u glavni grad morali su se povui do iza Bajkalskog jezera, dokle se po svoj prilici najezda nee proiriti. ito i stona hrana bili su rekvirirani za potrebe grada, te je taj posljednji bedem ruske moi na Dalekom istoku bio spreman braniti se neko vrijeme. Irkutsk je osnovan 1611. godine, a lei na utoku Irkuta u Angaru, na njenoj desnoj obali. Dva drvena mosta na pilonima mogla su se razmaknuti da propuste brodove i povezivala su grad s predgraem na lijevoj obali. S te je strane bilo lako braniti grad. Predgrae je bilo naputeno a mostovi porueni. Angara je na tom mjestu veoma iroka pa se nikako ne moe prijei pod vatrom branitelja grada. Ali rijeka se moe prijei uzvodno i nizvodno od grada, te je Irkutsku prijetila opasnost da bude napadnut s istone strane na kojoj ga nije branio nikakav bedem. Stoga se, dakle, najprije pristupilo podizanju utvrda. Radilo se dan i no. Veliki knez vidio je da je stanovnitvo veoma revno na tom poslu, kao to e poslije biti hrabro u obrani grada. Vojnici, trgovci, prognanici, seljaci, svi su zduno radili za zajedniko dobro. Osam dana prije nego to su se Tatari pojavili na Angari, bili su ve podignuti opkopi. Izmeu opkopa bijae iskopan jarak u koji je bila putena voda iz Angare. Grad se vie nije mogao osvojiti na prepad. Trebalo ga je opkoliti i opsjedati. Trea tatarska kolona - ona koja je dola dolinom Jeniseja - pojavila se 24. rujna nadomak Irkutsku. Odmah je zaposjela naputeno predgrae, u kojem su ak i kue bile poruene da ne bi smetale topnitvu velikog kneza, koje, na alost, nije bilo dovoljno jako. Tatari su, dakle, tu zauzeli poloaje i ekali ostale dvije kolone kojima su zapovijedali emir i njegovi saveznici. Sve su se tri kolone spojile 25. rujna u taboru na Angari i cijela je vojska, osim posada koje su ostale u najvanijim osvojenim gradovima, bila okupljena pod zapovjednitvom Feofar-kana. Kako je Ivan Ogarjov drao da se Angara ne moe prijei pred Irkut-skom, velik je dio jedinica preao rijeku nekoliko vrsta nie, preko pon255 tonskog mosta koji je bio podignut u tu svrhu. Veliki knez nije ni pokuao onemoguiti taj prijelaz. Mogao ga je samo omesti, ali ne i sprijeiti, jer uope nije imao poljskih topova, pa je imao pravo to je ostao u Irkutsku. Tatari su, dakle, zauzeli i desnu obalu rijeke; zatim su krenuli prema gradu i uz put spalili generalgubernatorov ljetnikovac koji se dizao visoko u umi iznad Angare, te su potpuno opkolili Irkutsk i zauzeli poloaj za opsadu. Ivan Ogarjov bio je spretan inenjerac i svakako sposoban voditi operacije prave opsade, ali su mu nedostajala materijalna sredstva da brzo djeluje. Osim toga se nadao da e iznenaditi Irkutsk, cilj svih svojih napora. Vidjeli smo da je ispalo drukije nego to je raunao. S jedne strane, tatarska je vojska malo zakasnila zbog bitke kod Tomska, a s druge strane veliki knez je pospjeio radove oko obrane. Ta su dva razloga bila dovoljna da poremete njegove planove. Morao je, dakle, poduzeti pravu opsadu. Ipak je emir, na njegov nagovor, dvaput pokuao osvojiti grad uz cijenu velikih ljudskih rtava. Bacio je svoje vojnike na zemljane opkope koji su imale neke slabe toke, ali su oba ta napada bila izvanredno odluno odbijena. Veliki knez i njegovi asnici nisu se tedjeli u tim prilikama. Osobnim su primjerom povukli za sobom na opkope i civilno stanovnitvo. Graani i muii sjajno su izvrili svoju dunost. U drugom napadu Tatari su uspjeli probiti jedna vrata na opkopu. Borba se ve vodila na poetku velike Ulice Boljaje, koja je duga dvije vrste i koja izbija na Angaru. Ali su se kozaci, andari i graani ilavo branili tako da su se Tatari morali povui na svoje poloaje. Ivan Ogarjov tada naumi izdajom postii ono to nije uspio silom. Znamo da se namjeravao uvui u grad, izii pred velikog kneza, zadobiti njegovo povjerenje i u zgodnom trenutku otvoriti jedna vrata opsadni-cima, pa se onda osvetiti carevu bratu. Ciganka Sangara, koja gaje dopratila u tabor na Angari, nagovarala ga je da izvede taj naum. I zaista je valjalo hitno raditi. Ruske postrojbe iz Jakutske gubernije kretale su se prema Irkutsku. One su se bile okupile na gornjem toku Lene i silazile njenom dolinom. Imale su stii najkasnije za est dana. Trebalo je, dakle, prije toga s pomou izdaje zauzeti Irkutsk. Ivan Ogarjov nije se vie dvoumio. 256

Jedne veeri, 2. listopada, odravalo se ratno vijeanje u velikoj dvorani general-gubernatorove palae. Tu je boravio veliki knez. Ta se palaa, podignuta na kraju Ulice Boljaje, dizala na dugakom komadu zemljita iznad rijeke. Kroz prozor na njenu glavnom proelju vidio se tatarski tabor i, da su Tatari imali topove veeg dometa, u njoj se vie ne bi moglo boraviti. Veliki knez, general Vorancov, gradonaelnik, starjeina trgovakog ceha i stanovit broj viih asnika upravo su bili donijeli nekoliko odluka. - Gospodo - ree veliki knez - vi dobo znate u kakvu smo poloaju. Ja se vrsto uzdam da emo izdrati dok ne stignu jedinice iz Jakutska. Tada emo ve lako otjerati te divljake horde, a ja u se pobrinuti da skupo plate ovaj upad na ruski teritorij. - Vae Visoanstvo zna da se moe pouzdati u sve stanovnike Irkut-ska - napomene general Vorancov. - Znam, generale, i odajem priznanje njihovu rodoljublju - uzvrati veliki knez. - Oni jo nisu, hvala Bogu, doivjeli strahote epidemije ni gladi, a imam razloga vjerovati da nee ni doivjeti, ali sam se na opkopima morao diviti njihovoj hrabrosti. Vi ste, gospodine starjeino ceha, uli moje rijei pa vas molim da ih prenesete puanstvu. - U ime grada zahvaljujem Vaem Visoanstvu - ree starjeina trgovakog ceha. - Smijem li pitati kad se moe najkasnije oekivati dolazak vojne pomoi? - Najkasnije za est dana, gospodine - odgovori veliki knez. - Jutros se uspio probiti u grad okretan i odvaan izaslanik koji mije priopio da nam pedeset tisua Rusa dolazi u pomo ubrzanim marem pod zapovjednitvom generala Kiseljeva. Prije dva dana bili su na obalama Le-ne, u Kirensku, i sad ih vie ni zima ni snijeg nee moi sprijeiti da dou. Kad pedeset tisua dobrih vojnika udare na Tatare s boka, brzo e nas osloboditi. - Htio bih dodati da smo spremni probiti neprijateljski obru kad god Vae Visoanstvo to zapovjedi ree starjeina trgovakog ceha. - U redu, gospodine - odgovori veliki knez. - Priekajmo dok se prve kolone nae vojske ne pojave na oblinjim visovima, pa emo onda smlaviti neprijatelja. - Zatim se okrene generalu Vorancovu i ree: -Sutra emo pregledati radove na desnoj obali. Angara je puna santi i uskoro e se zalediti, a onda e Tatari moda moi prijei preko nje. 257 - Neka mi vae Visoanstvo dopusti da neto napomenem - ree starjeina trgovakog ceha. - Izvolite, gospodine. - Doivio sam vie puta da je temperatura pala do trideset i etrdeset stupnjeva ispod nitice, a da je Angara i dalje nosila sante i da se nije potpuno zaledila. To je zacijelo zato to je tako brza. Ako, dakle, Tatari nemaju drugog naina da prijeu rijeku, ja jamim Vaem Visoanstvu da na taj nain nee ui u Irkutsk. General-gubenator potvrdi rijei starjeine trgovakog ceha. - To je sretna okolnost - odvrati veliki knez. - Ipak, bit emo spremni na sve. - Zatim se okrene upravitelju policije i pripita ga: - Imate li mi vi to rei, gospodine? - Moram vam prenijeti jednu molbu - odgovori upravitelj policije. -Od koga?... - Od sibirskih prognanika, kojih, kao to Vae Visoanstvo zna, u gradu ima pet stotina. I zaista su politiki prognanici, koji bijahu razmjeteni po cijeloj pokrajini, bili od poetka najezde okupljeni u Irkutsku. Oni su se pokorili naredbi da dou u grad i da napuste trgovita u kojima su obavljali razliite poslove, jedni kao lijenici, drugi kao profesori, bilo u gimnazijama, bilo u japanskim kolama, bilo u pomorskim kolama. Veliki knez se, od sama poetka, kao i car, uzdao u njihovo rodoljublje, naoruao ih i naao u njima hrabre branitelje. - to trae prognanici? - zapita veliki knez. - Oni trae od Vaeg Visoanstva odobrenje da formiraju poseban odred i da pri prvom proboju budu na elu naih jedinica. - Dobro - ree veliki knez ne skrivajui nimalo da je ganut - ti su prognanici Rusi i oni svakako imaju pravo boriti se za svoju domovinu! - Ja vjerujem da smijem ustvrditi kako Vae Visoanstvo nee imati boljih vojnika od njih - ree general-gubernator. - Ali treba im zapovjednik - napomene veliki knez. - Tko e to biti? - Oni trae pristanak Vaeg Visoanstva da to bude jedan od njih koji se ve u vie navrata istaknuo ree upravitelj policije. -Je li Rus? - Jest, Rus iz baltikih pokrajina. - Kakao se zove? - Vasilij Fedor. Taj je prognanik bio Nadjin otac.

258 Znamo da je Vasilij Fedor radio kao lijenik u Irkutsku. To je bio naobraen i blag ovjek, ali isto tako i neobino hrabar i iskren rodoljub. Sve vrijeme koje nije provodio uz bolesnike, posveivao je pripremanju obrane. On je bio okupio svoje drugove iz progonstva radi zajednike akcije. Prognanici koji su se do tada borili u redovima stanovnika drali su se tako da su privukli pozornost velikog kneza. U vie juria platili su krvlju svoj dug svetoj Rusiji, koja je svojoj djeci zaista bila sveta i oboavana! Vasilij Fedor se bio junaki ponio. Vieput je bio pohvaljen, ali nikad nije traio milosti ni povlastica, a kad su prognanici u Irkutsku namislili formirati poseban odred, nije ni znao da namjeravaju njega izabrati za svoga starjeinu. Kad je upravitelj policije izgovorio njegovo ime, veliki knez je napomenuo da mu je ono poznato. - Vasilij Fedor je zbilja sposoban i hrabar ovjek - pripomene general Vorancov. - Njegov je utjecaj na drugove bio oduvijek velik. - Koliko je dugo u Irkutsku? - zapita veliki knez. - Dvije godine. - A kako se vladao? - Kao ovjek koji se pokorava posebnim zakonima koje se odnose na njega - odgovori upravitelj policije. - Generale - ree veliki knez - molim vas da ga odmah pozovete. Zapovijed je velikog kneza bila izvrena i nije prolo ni pola sata kad pred njega dovedoe Vasilij a Fedora. To je bio ovjek od najvie etrdeset godina, visok, ozbiljna i tuna lica. Nasluivalo se da mu se cijeli ivot sastoji u jednoj rijei: borba, da se borio i muio. Njegove crte lica podsjeale su mnogo na crte lica njegove keri Nadje Fedor. Njega je vie nego ikoga tatarska najezda pogodila u najnjenije osjeaje i sruila posljednju nadu ovog oca prognanog osam tisua vrsta daleko od rodnog grada. Iz jednog je pisma doznao da mu je ena umrla i, u isti mah, da mu je ki krenula na put, poto je dobila odobrenje od vlasti da se pridrui ocu. Nadja je imala otputovati iz Rige 10. srpnja. Najezda je poela 15. srpnja. Ako je Nadja u to vrijeme prela granicu, to ju je snalo medu osvajaima? Lako je shvatiti kakve su brige morile tog nesretnog oca koji odonda nije imao nikakvih vijesti o svojoj keri. Vasilij Fedor se nakloni pred velikim knezom i ekae da mu se veliki knez obrati. 259 - Vasilije Fedore, tvoji drugovi iz progonstva zatraili su da formiraju jedan elitni odred - ree veliki knez. - Oni valjda znaju da se u takvu odredu treba boriti do posljednjeg ovjeka? - Znaju - odgovori Vasilij Fedor. - Oni hoe da im ti bude starjeina. - Ja, Visoanstvo? - Pristaje li da im stane na elo? - Pristajem, ako to zahtijeva dobro Rusije. - Zapovjednice Fedore - ree veliki knez - ti nisi vie prognanik. - Hvala, Visoanstvo, ali mogu li onda zapovijedati onima koji su jo prognanici? - Nisu ni oni vie prognanici! Carev brat je, dakle, pomilovao sve njegove drugove iz progonstva koji su mu sad bili ratni drugovi! Vasilij Fedor ganut stegne ruku koju mu je pruio veliki knez, te izie. Tada se veliki knez obrati svojim asnicima: - Car nee odbiti da prizna ovo pomilovanje koje sam izrekao u njegovo ime! - ree smijeei se. Treba nam junaka da obranimo glavni grad Sibira, a upravo sam ih sad naao. To pomilovanje, koje je veliki knez tako velikoduno podario prognanicima u Irkutsku, bilo je zaista pravedno i politiki mudro djelo. Uto je pala i no. Kroz prozore palae vidjele su se vatre kako svijetle u tatarskom taboru s onu stranu Angare. Rijeka je nosila brojne sante od kojih su se neke zadrale kod prvih pilona sruenih drvenih mostova. One koje je nosila matica plovile su neobino brzo. Bilo je oito da se Angara, kao to je napomenuo starjeina trgovakog ceha, nee lako itava zalediti. Prema tome, branitelji Irkutska nisu se morali bojati napada s te strane. Upravo je bilo izbilo deset sati. Veliki knez je ba htio otpustiti svoje asnike i povui se u svoje odaje kad se pred palaom rezlegne nekakva graja. Gotovo u isti as orvorie se vrata dvorane i na njima se pojavi pobonik koji pristupi velikom knezu i ree: - Visoanstvo, stigao je carev glasnik! 260 XIII. CAREV GLASNIK

Svi lanovi vijea pohrlie u isti mah prema odkrinutim vratima. Carev glasnik stigao je u Irkutsk! Da su ti asnici samo malo razmislili o tome koliko je to nevjerojatno, svakako bi bili zakljuili da je i nemogue. Veliki knez urno prie poboniku i ree: -Neka ude! Ue jedan ovjek. inilo se daje iscrpljen od umora. Imao je na sebi sibirsko seljako odijelo, otrcano, ak i poderano, ponegdje i prouplje-no mecima. Na glavi je nosio rusku ubaru. Lice mu bilo presjeeno brazgotinom koja jo nije bila zarasla. Taj je ovjek, oito, bio prevalio dug i tegoban put. Iznoene cipele svjedoile su o tome da je jedan dio puta prevalio pjeice. - Njegovo Visoanstvo veliki knez? - uzvikne on kad ue. Veliki knez mu prie i upita ga: - Jesi li ti carev glasnik? - Jesam, Visoanstvo. - Odakle dolazi? - Iz Moskve. - Kad si krenuo iz Moskve? - Petnaesti srpnja. 261 -Kako se zove? - Mihail Strogov. To je bio Ivan Ogarjov. Prisvojio je bio ime i zvanje onoga za koga je mislio da je posve nemoan. Ni veliki knez ni itko drugi u Irkutsku nije ga poznavao, pa nije ak morao mijenjati lik. Kad je mogao dokazati da je carev glasnik, nitko nije mogao posumnjati u njega. Doao je, dakle, potpomognut eljeznom voljom, da izdajom i umorstvom pospjei rasplet drame. Nakon odgovora Ivana Ogarjova, veliki knez dade znak na koji svi asnici izioe. Lani Mihail Strogov i on ostadoe sami u dvorani. Veliki knez promatrae Ivana Ogarjova neko vrijeme neobino pozorno, a onda ga pripita: - Bio si u Moskvi 15. srpnja? - Jesam, Visoanstvo, a u noi izmeu 14. i 15. srpnja bio sam kod Njegova Velianstva cara u Novom dvorcu. - Ima li pismo od cara? -Evo ga! I Ivan Ogarjov prui velikom knezu carsko pismo koje je bilo toliko ispresavijano da se jedva vidjelo itati. - Je li ovo pismo bilo ovako kad su ti ga dali? - zapita veliki knez. - Nije, Visoanstvo, ali sam morao razderati omotnicu da bih to bolje sakrio pismo od emirovih vojnika. - Bio si, dakle, u tatarskom zarobljenitvu? - Jesam, Visoanstvo, nekoliko dana - odgovori Ivan Ogarjov. - Zato sam, iako sam krenuo iz Moskve 15. srpnja, stigao u Irkutsk tek 2. listopada, nakon sedamdeset i devet dana putovanja. Veliki knez uze pismo. Razmota ga i prepozna carev rukopis, a iznad njega onu svetootajstvenu formulu ispisanu njegovom rukom. Nije se, dakle, uope moglo posumnjati da to nije carevo pismo, pa ni da onaj koji ga je donio nije carev glasnik. Premda je njegov divlji izraz u prvi mah izazvao odreeno nepovjerenje u velikog kneza, to veliki knez nije, dodue, niim pokazao, sad se to nepovjerenje sasvim izgubilo. Veliki knez je neko vrijeme utio. itao je pismo polako da to bolje pronikne u njegov smisao. Zatim opet uze rije: - Mihaile Strogove, ti zna to pie u ovom pismu? 262 - Znam, Visoanstvo. Moglo se dogoditi da ga moram unititi da ne padne u ruke Tatarima, pa sam u tom sluaju htio prenijeti njegov sadraj od rijei do rijei Njegovu Visoanstvu. - Ti zna da nam se u ovom pismu nalae da radije svi izginemo nego da predamo grad? - Znam. - Zna i to da su u njemu priopeni pokreti jedinica koje trebaju zaustaviti najezdu? - Znam, Visoanstvo, ali ti pokreti nisu uspjeli. - to hoe time rei? - Hou rei da je Feofar-kanova vojska zauzela redom Iim, Omsk i Tomsk, da spomenem samo najvanije gradove u oba Sibira. - A je li bilo borbe? Jesu li se nai kozaci sukobili s Tatarima? - U vie mahova, Visoanstvo. -1 nai su bili odbijeni? - Nisu bili dovoljno jaki. - Gdje su se vodili ti okraji?

- U Kolivanju, u Tomsku... Sve do tada Ivan Ogarjov govorio je samo istinu, ali, da bi pokolebao branioce Irkutska preuveliavanjem uspjeha emirovih jedinica, nadoda: -1 po trei put ispred Krasnojarska. -1 kako je proao taj posljednji okraj? - upita veliki knez jedva ci-jedei rijei kroz stisnute usne. - To je bilo neto vie nego okraj, Visoanstvo - odgovori Ivan Ogarjov - to je bila bitka. - Bitka? - Dvadeset tisua Rusa, iz pograninih pokrajina i iz Tobolske gu-bernije, sukobili su se sa sto pedeset tisua Tatara i bili potueni, iako su se hrabro borili. - Lae! - uzvikne veliki knez, koji je uzalud nastojao obuzdati gnjev. - Govorim istinu, Visoanstvo - odgovori hladnokrvno Ivan Ogarjov. - Bio sam u Krasnojarsku kad se vodila bitka i ondje su me i zarobili! Veliki knez se smiri i pokaza znakom Ivanu Ogarjovu da ne sumnja u istinitost njegovih rijei. - Kojeg je dana bila ta bitka kod Krasnojarska? - zapita. - Drugi rujna. -1 sad je sva tatarska vojska okupljena oko Irkutska? -Jest. 263 -1 koliko misli da ih ima? - etiri stotine tisua. Ivan Ogarjovje preuveliao broj tatarskih vojnika, opet u istom cilju. - I ne mogu se nadati nikakvoj pomoi iz zapadnih pokrajina? -zapita veliki knez. - Nikakvoj, Visoanstvo, bar ne do kraja zime. - E pa, lijepo, uj sad ovo, Mihaile Strogove! Makar nikad nikakva pomo ne stigla ni sa zapada ni s istoka, i makar tih barbara bilo i est stotina tisua, ja neu predati Irkutsk! Ivan Ogarjov malo zakilji svojim pakosnim oima. Kao da je izdajica time htio rei da carev brat ne rauna s izdajom. Kad je uo ove porazne vijesti, veliki knez, koji je bio nagle udi, jedva se suzdravao da ne plane. Hodao je amo-tamo po dvorani pred Ivanom Ogarjovom, koji je piljio u njega kao u rtvu kojoj e se osvetiti. Veliki knez je zastajao kod prozora, gledao vatre u tatarskom taboru i oslukivao umove koji su uglavnom potjecali od sudaranja santi u An-gari. Prolo je etvrt sata a da nita nije pitao. Zatim opet uze pismo, ponovo proita u njemu jedan dio i pripita: - Zna li ti, Mihaile Strogove, da je u ovom pismu rije i o nekom izdajici kojeg se trebam uvati? - Znam, Visoanstvo. - On e navodno pokuati ui u Irkutsk preruen, zadobiti moje povjerenje i onda, u zgodnom trenutku, predati grad Tatarima? - Sve to znam, Visoanstvo, znam i to da se Ivan Ogarjov zakleo da e se osobno osvetiti carevu bratu. - Zato? - Kau daje veliki knez oduzeo tom asniku in i time ga osramotio. - Jest... sjeam se... Ali to je i zasluio taj bijednik koji je poslije stupio u slubu protiv svoje domovine i poveo barbare na nju! - Njegovu Velianstvu caru bilo je osobito stalo do toga da vas obavijesti o zloinakim namjerama Ivana Ogarjova prema vaoj linosti. - Jest... Tako pie u pismu... - I Njegovo Velianstvo m osobno upozorilo da se na putu kroz Sibir najvie uvam toga izdajice. - Jesi li se sreo s njim? 264 -Jesam, Velianstvo, nakon bitke kod Krasnojarska. Daje slutio da nosim Vaem Visoanstvu pismo u kojem su raskrinkane njegove namjere, ne bi me potedio. - Jest, nastradao bi! - potvrdi veliki knez. - A kako si uspio pobjei? - Skoio sam u Irti. - A kako si uao u Irkutsk? - Zahvaljujui protunapadu koji je izvren veeras da bi se odbio jedan tatarski odred. Umijeao sam se medu branitelje grada i uspio dokazati tko sam, pa su me odmah izveli pred Vae Visoanstvo. - Dobro, Mihaile Strogove - ree veliki knez. - Ti si pokazao hrabrost i revnost u izvravanju svog zadatka. Neu te zaboraviti. Ima li kakvu molbu za mene? - Nemam nikakve, osim da se borim uz Vae Visoanstvo - odgovori Ivan Ogarjov. - U redu, Mihaile Strogove! Od danas si u mojoj osobnoj slubi i stanovat e ovdje u palai. - A ako se Ivan Ogarjov predstavi Vaem Visoanstvu pod lanim imenom, kao to se ini da ima namjeru?...

- Raskrinkat emo ga s tvojom pomou, jer ga ti poznaje, a ja u zapovjediti da ga ibaju knutom dok ne izdahne. A sad idi! Ivan Ogarjov vojniki pozdravi velikoga kneza, ne smeui s uma da je kapetan u odredu carevih glasnika, i izie. Ivan Ogarjov je, dakle, uspjeno odigrao svoju neslavnu ulogu. Stekao je potpuno povjerenje velikoga kneza. Mogao ga je zloupotrebljavati gdje je htio i kad je htio. ak e stanovati u samoj palai. Bit e upuen u sve tajne obrane. Bio je, dakle, gospodar situacije. Nitko ga u Irkutsku nije poznavao, nitko ga nije mogao raskrinkati. Naumio je, dakle, da se odmah prihvati posla. I zaista nije smio ekati. Trebalo je da preda grad prije nego to stignu Rusi sa sjevera i istoka, a to je bilo pitanje od svega nekoliko dana. Kad jednom Tatari zagospodare Irkutskom, nee biti lako istjerati ih iz njega. Kako bilo da bilo, ako ga i budu morali poslije napustiti, najprije e ga sravniti sa zemljom, a glava velikog knez valjat e se pred nogama Feofar-kana. Budui da je mogao lako sve vidjeti i promatrati i raditi to hoe, Ivan Ogarjov ve je sutradan obiao sve utvrde. Svagdje su ga doekivali asnici, vojnici i graani i srdano mu estitali. Taj carev glasnik bio je za njih spona koja ih je ponovo povezala s carevinom. Ivan Ogarjov priao 265 je o izmiljenim nezgodama na svom putu pokazujui samopouzdanje koje ga nije ni naas ostavljalo. Zatim je vjeto priao o ozbiljnosti poloaja ne zadravajui se u poetku suvie na tome, preuveliavajui i uspjehe Tatara, kao i u razgovoru s velikim knezom, i snage kojima ti barbari toboe raspolau. Po njemu, oekivana pomo nee biti dovoljna, ak ako i stigne, i moe se dogoditi da se bitka pod zidinama Irkutska svri isto onako kobno kao i bitke kod Kolivanja, Tomska i Krasnojarska. Ivan Ogarjov nije irio te loe vijesti na sve strane. Prilino ih je oprezno iznosio pazei da postepeno prodru u svijest branitelja Irkutska. inilo se da nekako nerado odgovara, i samo kad ga salete pitanjima. U svakom sluaju, uvijek je dodavao da se treba boriti do posljednjeg ovjeka i prije dii grad u zrak nego ga predati! Ipak bi bio poinio time veliko zlo, da je mogao. Ali vojnici i stanovnici Irkutska bili su isuvie veliki rodoljubi da bi se dali pokolebati. Nitko od tih vojnik i graana, opkoljenih u ovom gradu na kraju Azije, nije ni pomiljao na predaju. Rusi su beskrajno prezirali te barbare. Bilo kako mu drago, nitko isto tako nije ni slutio da Ivan Ogarjov igra sramnu ulogu, nitko nije ni sanjao da je tobonji carev glasnik izdajica. Bilo je posve prirodno to se Ivan Ogarjov, im je stigao u Irkutsk, vieput sastao s jednim od najhrabrijih branitelja grada, Vasilijem Fe-dorom. Znamo kakve su brige morile toga nesretnog oca. Ako je njegova ki, Nadja Fedor, krenula iz Rusije onoga dana kako mu je javila u posljednjem pismu koje je dobio iz Rige, to li je bilo s njom? Je li jo nastojala proi kroz osvojene pokrajine ili je ve odavno zarobljena? Vasilij Fedor je mogao donekle ublaiti svoju bol jedino kad bi mu se ukazala prilika da se bori protiv Tatara - to je bilo suvie rijetko za njegov ukus. Kad je, dakle, Vasilij Fedor doznao da je neoekivano stigao carev glasnik, obuzeo gaje nekakav predosjeaj da bi mu taj glasnik mogao neto kazati o njegovoj keri. To je vjerojatnoga tek pusta nada, ali se on uhvatio za nju. Nije li taj glasnik bio zarobljen, kao moda i njegova ki? Vasilij Fedor potraio je Ivana Ogarjova, koji je iskoristio ovu priliku da se malo bolje upozna sa zapovjednikom. Je li taj otpadnik kanio zloupotrijebiti tu okolnost. Je li sudio sve ljude po sebi? Je li mislio da bi se jedan Rus, pa ak i politiki prognanik, mogao srozati toliko da izda svoju domovinu? 266 Kako bilo da bilo, Ivan Ogarjov je na prvi korak Nadjina oca uzvratio vjeto hinjenom susretljivou. Odmah sutradan nakon dolaska tobonjeg glasnika Vasilij Fedor se uputio u general-gubernatorovu palau. Tu je iznio Ivanu Ogarjovu prilike u kojima je njegova ki trebala krenuti iz europske Rusije, i rekao mu koliko je zabrinut radi nje. Ivan Ogarjov nije poznavao Nadju, iako ju je sreo na postaji u Iimu onoga dana kad se ona bila ondje nala s Mihailom Strogovom. Ali tada nije obratio na nju panju, ba kao ni na onu dvojicu novinara koji su u isto vrijeme bili na toj potanskoj postaji. - A kad je vaa ki trebala napustiti Rusiju? - upitao je Ivan Ogarjov. - Nekako u isto vrijeme kad i vi - odgovori Vasilij Fedor. - Ja sam krenuo iz Moskve petnaesti srpnja. -1 Nadja je morala u to vrijeme krenuti iz Moskve. Tako mi je ba i pisala. - Je li bila u Moskvi petnaesti srpnja? - zapita Ivan Ogarjov. - Jest, svakako je bila. - E, onda!... - poe Ivan Ogarjov, ali se predomisli i ree: - A ne, nee biti tako... Umalo to nisam pobrkao datume... Vrlo je vjerojatno, na alost, da je vaa ki prela granicu i da vam preostaje samo nada da je prekinula put kad je doznala za tatarsku najezdu!

Vasilij Fedor obori glavu! On je poznavao Nadju i dobro je znao da je nita ne bi moglo sprijeiti da nastavi put. Ivan Ogarjov je bez ikakva razloga poinio uistinu okrutno djelo. Mogao je jednom rijeju umiriti Vasilija Fedora. Iako je Nadja bila prela sibirsku granicu u prilikama koje su nam poznate, Vasilij Fedor je zacijelo mogao, da je povezao dan kad se njegova ki nalazila u Ninjem Novgorodu s danom kad je bila objavljena naredba da se ne smije napustiti taj grad, zakljuiti da Nadja ne moe biti izvrgnuta opasnostima najezde i da se jo nalazi, i protiv svoje volje, na europskom tlu. Kao ovjek koga vie nisu mogle ganuti tue patnje, Ivan Ogarjov posluao je svoju ud i nije rekao tu rije... iako je mogao. Vasilij Fedor ode slomljena srca. Nakon ovog razgovora izgubio je i posljednju nadu. Tijekom idua dva dana, 3. i 4. listopada, veliki knez je nekoliko puta zvao tobonjeg Mihaila Strogova i traio od njega da mu ponovi sve to je bio uo u carskom kabinetu u Novom dvorcu. Spreman na sva ta pitanja, Ivan Ogarjov je odgovarao kao iz puke. Namjerno nije tajio da je carska vlada bila veoma iznenaena najezdom, da je pobuna pripre267 mana u najveoj tajnost, da su Tatari ve bili zagospodarili linijom du rijeke Oba kad je vijest stigla u Moskvu, i, napokon, da u ruskim pokrajinama nije poduzeto nita da se u Sibir poalju potrebne postrojbe da suzbiju osvajae. Zatim je Ivan Ogarjov, koji se potpuno slobodno kretao, poeo prouavati Irkutsk, stanje utvrda i njihove slabe toke, da bi se poslije mogao koristiti svojim zapaanjima ako ga sluajno neto sprijei da preda grad. Napose je obratio pozornost na gradska vrata Boljaje, koja je kanio otvoriti. Dvaput je naveer obilazio opkope oko tih vrata. etao se po njima bez bojazni da e opsadnici otvoriti vatru na njega, iako njihove pred-strae nisu bile ni vrstu daleko od opkopa. On je dobro znao da nee pucati na njega i, tovie, da su ga prepoznali. Opazio je jednu sjenu koja se bila prikrala do sama podnoja bedema. To je bila Sangara, koja je, stavljajui ivot na kocku, dola da pokua stupiti u vezu s Ivanom Ogarjovom. Uostalom, Tatari su ve dva dana ostavljali opsjednute Ruse na miru, na koji ovi potonji nisu bili navikli od poetka najezde. Tako je bilo po zapovijedi Ivana Ogarjova. Feofar-kanov doglavnik bio je odustao od svakog pokuaja da zauzme grad na juri. Zato su i topovi, otkako je on doao u Irkutsk, bili posve umuknuli. Moda e zato - tako se on bar nadao - popustiti budnost branitelja. Kako bilo da bilo, nekoliko je tisua Tatara bilo spremno navaliti na nebranjena vrata kad im Ivan Ogarjov dade znak. A to je imalo uskoro biti. Trebalo je svriti s tim prije nego to ruski odredi dou nadomak Irkutsku. Ivan Ogarjov se bio odluio i te je veeri s opkopa pala jedna ceduljica u ruke Sangari. Ivan Ogarjov je naumio predati Irkutsk u noi izmeu 5. i 6. listopada, u dva sata izjutra. 268 XIV. NO IZMEU 5. I 6. LISTOPADA Plan Ivana Ogarjova bio je veoma dobro smiljen i, ako se ne dogodi neto nevjerojatno, morao je uspjeti. Bilo je vano da na vratima Bolj-aje, kad ih on otvori, ne bude branitelja. Stoga je bilo prijeko potrebno da se u tom trenutku pozornost opsjednutih skrene na neki drugi kraj grada. Odatle je potekao njegov dogovor s emirom. Oni su se bili dogovorili da napadnu grad iz predgraa Irkutska, uzvodno i nizvodno od njega, s desne obale. Napad na ta dva mjesta vodit e veoma ozbiljno, a u isto vrijeme e toboe pokuati prijei Angaru. Vrata Boljaje bit e vjerojatno ostavljena nebranjena, pogotovo to su se tatarske predstrae bile povukle s te strane i inilo se da ih tu i nema. Osvanuo je peti listopada. Trebalo je da, prije nego to prou dvadeset i etiri sata, glavni grad Istonog Sibira bude u rukama emirovim, a veliki knez u akama Ivana Ogarjova. Toga je dana bilo neuobiajeno ivo u taboru na Angari. S prozora palae i iz kua na desnoj obali lijepo se vidjelo kako se na drugoj obali neto veliko sprema. Brojni tatarski odredi pristizali su svaki as u tabor i pojaavali emirove jedinice. To se spremao dogovoreni napad, i to veoma napadno. Uostalom, Ivan Ogarjov nije nimalo krio od velikog kneza da se treba bojati napada s te strane. Rekao je da zna kako e Tatari navaliti 269 uzvodno i nizvodno od grada, te je savjetovao velikom knezu da pojaa ta dva mjesta koja su bila neposredno ugroena. Kako su pripreme, koje su bile zapaene, potvrivale ono to je preporuivao Ivan Ogarjov, trebalo je o tome hitno povesti rauna. Stoga je, poto je u palai odrano ratno vijeanje, izdana naredba da se obrana usredotoi na desnu obalu Angare i na dva suprotna kraja grada gdje bedemi dopiru do rijeke. To je bilo ba ono to je Ivan Ogarjov i elio. On nipoto nije raunao da e vrata Boljaje ostati bez

branitelja, ali je raunao da e ih biti malo. Uostalom, Ivan Ogarjov e pridati diverziji toliku vanost da e veliki knez biti prisiljen suprotstaviti joj sve snage kojima raspolae. Osim toga, neto izuzetno ozbiljno to je smislio Ivan Ogarjov trebalo mu je mnogo pomoi da ostvari svoju namjeru. Ba kad Irkutsk i ne bi bio napadnut daleko od gradskih vrata Boljaje i s desne obale rijeke, taj bi dogaaj bio dovoljan da odvue sve branitelje ba tamo gdje je Ivan Ogarjov elio. Trebalo je da taj dogaaj u isto vrijeme izazove i veliku nesreu. Bila je, dakle, sva prilika da e se gradska vrata otvoriti u odreeni sat tisuama Tatara koji su ekali sakriveni u gustoj umi, istono od grada. Toga dana su posade i stanovnici Irkutska bili neprestano u pripravnosti. Bile su poduzete sve mjere da se odbije skori napad na mjesta koja su do tada bila poteena. Veliki knez i general Vorancov obili su strae koje su, na njihovu zapovijed, bile pojaane. Elitni odred Vasilija Fedora branio je sjeverni dio grada, ali se trebao odmah uputiti tamo gdje bude najopasnije. Na desnoj obali Angare bijae razmjeteno ono malo topova kojima su raspolagali. Kako su te mjere bile poduzete na vrijeme, zahvaljujui umjesnim savjetima Ivana Ogarjova, bilo je nade da pripremani napad nee uspjeti. U tom e sluaju trenutano obeshrabreni Tatari zacijelo tek za nekoliko dana ponovo pokuati osvojiti grad. A postrojbe koje je veliki knez oekivao mogle su stii svaki as. Sudbina Irkutska visila je, dakle, o tankoj niti. Toga dana sunce je izilo u est sati i dvadeset minuta, a zalo u pet sati i etrdeset minuta, poto je bilo prelo svoju putanju iznad obzora za jedanaest sati. Sumrak se imao jo dva sata boriti protiv mraka. Zatim e se spustiti mrkla tmica, jer su se na nebu gomilali krupni oblaci, a kako je bila mijena, nije moglo biti mjeseine. Ta gusta tama ila je na ruku Ivanu Ogarjovu. 270 Ve je nekoliko dana neobino otra studen nagovijetala surovu sibirsku zimu, a te je veeri bilo posebno hladno. Kako su se vojnici koji su straarili na desnoj obali Angare morali sakrivati, nisu uope zapalili vatru, te su trpjeli od strane i iznenadne hladnoe. Dva-tri metra ispod njih promicale su rijekom sante leda. Cijeli taj dan gledali su ih kako u gustim redovima brzo plove niz vodu. Veliki knez i njegovi asnici to su opazili i smatrali sretnom okolnou. I zaista, bilo je oito da se uope nee moi prijei preko rijeke ako se njeno korito zakri santama. Tatari nee moi ploviti ni splavima ni amcima. A nee moi prijei ni preko tih santa ako se one slijepe zbog hladnoe. Netom zamrznuto ledeno polje nee biti dovoljno vrsto da podnese napadaku kolonu. Ivan Ogarjov morao je aliti to se to dogodilo, ba zato to se inilo da ide na ruku braniteljima Irkutska. Ali nije bilo tako! Izdajica je dobro znao da Tatari nee ni pokuati prijei preko Angare i da e s te strane samo toboe napasti grad. Ipak, oko deset sati naveer stanje se na rijeci naglo izmijenilo, na veliko udo opsjednutih i na njihovu tetu. Prijelaz, koji je dotad bio nemogu, odjednom je postao mogu. Korito se Angare oslobodilo leda. Sante, koje su ve nekoliko dana plovile u velikom broju, izgubie se niz vodu i jedva da ih je bilo jo pet-est u rijeci. ak nisu vie bile onakve kao one koje se stvaraju u obinim prilikama i zbog uobiajene studeni. To su bili samo komadi leda otkinuti od nekog ledenog polja, a strane su im bile ravno odsjeene i potpuno glatke. Ruski asnici koji su primijetili tu promjenu na rijeci, izvijestili su o njoj velikoga kneza. Ta se promjena, uostalom, mogla objasniti time to su se na nekom uskom dijelu Angare sante moda nagomilale i zakrile je. Znamo da je tako i bilo. Napadai su, dakle, mogli prijei preko Angare. Stoga su Rusi morali biti budniji nego ikad. Do ponoi se nije nita dogodilo. Na istoku, iza gradskih vrata Bolj-aje, bilo je posve mirno. Nigdje ni jedne vatre u onoj gustoj umi to se na obzoru stapala s niskim oblacima na nebu. U taboru na Angari bilo je prilino ivo, o emu je svjedoilo esto pomicanje svjetala. Na jednu vrstu uzvodno i nizvodno od mjesta gdje se opkop sputao do rijeke razlijegao se potmuo agor, koji je pokazivao da su Tatari na nogama i da oekuju nekakav znak. 271 Proe jo jedan sat. Nita novo. Sa zvonika na irkutskoj sabornoj crkvi samo to nije izbilo dva sata, a jo ni jedan jedini pokret nije odao neprijateljske namjere opsadnika. Veliki knez i njegovi asnici pitali su se nisu li obmanuti i namjeravaju li Tatari zaista zauzeti grad na prepad. Prethodne noi nisu bile ni priblino tako mirne. Predstrae su bile pukarale, granate su fijukale kroz zrak, a ovaj put nita. Veliki knez, general Vorancov i njihovi pobonici ekali su, dakle, spremni da izdaju zapovijedi prema prilikama. Znamo daje Ivan Ogarjov stanovao u jednoj sobi u palai. Bila je to prilino velika odaja u prizemlju

iji su prozori gledali na pobonu terasu. Trebao je ovjek prijei svega nekoliko koraka po toj terasi pa da se nade nad samom rijekom. U toj je odaji bio mrak kao u rogu. Ivan Ogarjov stajao je uz prozor i ekao as da prijee na djelo. On je, naravno, jedini mogao dati znak. Kad jednom dade znak, i kad veina branitelja Irkutska zauzme mjesta koja budu neposredno napadnuta, namjeravao je izii iz palae i obaviti svoj posao. ekao je, dakle, u mraku kao zvijer koja se sprema nasrnuti na svoju rtvu. Meutim, nekoliko minuta prije dva sata veliki knez je naloio da pozovu Mihaila Strogova - kako je on jedino zvao Ivana Ogarjova. Jedan pobonik doao je do njegove sobe, ali su vrata bila zatvorena. On ga zovne.... Ivan Ogarjov stajao je nepomino u mraku do prozora i nije se odazvao. Izvijestie, dakle, velikog kneza da carev glasnik nije trenutano u palai. Izbie dva sata. Sad je bio as da Tatari odvuku braniteljima panju tobonjim napadom na drugu stranu. Ivan Ogarjov otvori prozor i ode na sjeverni kat pobone terase. Ispod njega, u mraku, huala je Angara, iji su se valovi razbijali o pilone. Ivan Ogarjov izvadi iz depa stijenj, pripali ga i upali njime malo kuine posute barutom, te baci kuinu u rijeku... Po nalogu Ivana Ogarjova, bili su puteni itavi potoci mineralnog ulja u Angaru! 272 Vie Irkutska, na desnoj obali, izmeu trgovita Pokavska i grada, bio je izvor nafte. Ivan Ogarjov je bio naumio posluiti se tim stranim sredstvom da izazove poar u Irkutsku. Dokopao se bio, dakle, golemih rezervoara te zapaljive tekuine. Bilo je dovoljno da se porui jedan dio zida pa da se tekuina izlije u velikim koliinama. To su Tatari i uinili te noi, prije nekoliko sati, i zato je splav na kojoj su bili pravi carev glasnik, Nadja i izbjeglice plovila po mineralnom ulju. Kroz otvore na rezervoarima, u kojima je bilo na milijune kubnih metara, nafta je potekla kao bujica i, otjeui niz strmo zemljite, razlila se po rijeci i plivala po njoj jer je bila laka. Eto kako je Ivan Ogarjov shvaao rat! Tatarski saveznik vladao se kao Tatarin, i to protiv vlastitih sunarodnjaka! Bacio je kuinu niz Angaru. U hipu se cijela rijeka, uzvodno i nizvodno, zapalila munjevitom brzinom, kao da je od este. Modrikasti plamenovi vili su se nad rijekom, a iznad njih su se dizale guste aave pare. Ono nekoliko santa koje su plovile niz vodu zahvatila je bila upaljena tekuina, pa su se rastopile kao vosak na pei, a voda se pretvorila u paru i dizala uvis itei zagluno. U tom asu razlegne se pucnjava sjeverno i juno od grada. Bitnice u taboru na Angari otvorie paljbu iz svih topova. Nekoliko tisua Tatara jurne na opkope. Drvene kue na obali zapalie se na sve strane. Silna svjetlost rastjera nonu tamu. - Konano! - ree Ivan Ogarjov. Imao je razloga estitati sam sebi! Ovo to je smislio da zavara branitelje bilo je strano. Branitelji su se nali priklijeteni izmeu tatarskog napada i strahota poara. Zvona zazvonie i svi zdravi stanovnici pohitae na napadnuta mjesta i do kua koje je prodirao poar, to je prijetio zahvatiti cijeli grad. Gradska vrata Boljaje bila su gotovo pusta. Jedva daje ostalo nekoliko branitelja. I, tovie, na izdajiin nagovor, da bi opravdao sebe i da bi taj dogaaj mogao objasniti politikom mrnjom, ti su rijetki branitelji bili odabrani iz malog odreda prognanika. Ivan Ogarjov vrati se u svoju sobu jarko obasjanu plamenovima s Angare, koji su nadvisivali ogradu terase. Zatim htjede izii. Ali tek to je otvorio vrata, u sobu upade jedna ena, mokra i raupana. - Sangaro! - uzvikne Ivan Ogarjov u prvom trenutku iznenaenja, mislei da to ne moe biti nijedna druga ena osim Ciganke. 273 Ali to nije bila Sangara nego Nadja. U trenutku kad je djevojka na santi vrisnula, jer je ugledala vatru kako se iri niz Angaru, Mihail Strogov ju je zgrabio i zaronio da u dubini rijeke potrae spas od plamena. Znamo da je santa koja ih je nosila bila tada na svega pedesetak metara od prvog keja vie Irkutska. Mihail Strogov se uspio, ronei s Nadjom, dohvatiti toga keja. Napokon je stigao na cilj! Bio je u Irkutsku! - U gubernatorovu palau! - rekao je Nadji! Za manje od deset minuta stigoe do ulaza u palau kojoj su dugaki plamenovi s Angare lizali temeljne zidove, ali je poar nije mogao zahvatiti. Iza nje su sve kue bile u plamenu.

Mihail Strogov i Nadja uoe bez po muke u palau koja je bila svakome otvorena. Nitko ih u onoj strci nije ni zapazio, iako su bili mokri kao mievi. Velika dvorana u prizemlju bila je zakrena brojnim asnicima koji su dolazili po zapovijedi, i vojnicima koji su ih htjeli izvriti. Tu, u tom komeanju prestravljenih ljudi, Mihail Strogov i djevojka se razdvojie. Nadja je trala sva izbezumljena kroz odaje u prizemlju dozivajui svoga druga i traei da je izvedu pred velikog kneza. Pred njom se otvorie vrata jedne sobe preplavljene svjetlou. Ona ue u nju i najednom se obrete pred ovjekom kojeg je vidjela u Iimu i u Tomsku, pred ovjekom ija je zlikovaka ruka trebala za koji trenutak izdati grad! - Ivan Ogarjov! - krikne ona. Bijednik uzdrhta kad zau svoje ima. Ako se sazna tko je, propast e mu svi planovi. Ostalo mu je samo jedno, da ubije to eljade, ma tko ono bilo, koje je izgovorilo njegovo ime. Ivan Ogarjov nasrne na Nadju, ali se djevojka, s noem u ruci, nasloni na zid, spremna na obranu. - Ivan Ogarjov! - ponovo vikne Nadja znajui dobro da e joj netko dotrati u pomo kad zauje to omraeno ime. - Uh, hoe li umuknuti! - ree izdajica. - Ivan Ogarjov! -vikne po trei put neustraiva djevojka glasom kojem je mrnja udeseterostruila snagu. Opijen bijesom, Ivan Ogarjov trgne bode iza pasa, nasrnu na Nadju i stjera je u jedan kut. 274 I s njom bi bilo svreno da najednom nije neka neodoljiva snaga digla onog bijednika i tresnula ga o pod. - Mihaile! - usklikne Nadja. Bio je to Mihail Strogov. On je uo Nadjino dozivanje. Ravnajui se po njenu glasu, stigao je do sobe Ivana Ogarjova i uao na vrata koja su ostala otvorena. - Ne boj se nita, Nadja! - ree on i stade izmeu nje i Ivana Ogarjova. -Ah! -uzvikne djevojka. - uvaj se, brate!... Izdajica je naoruan!... On dobro vidi!.... Ivan Ogarjov se osovio na noge, i mislei da e lako svriti s tim slijepcem, nasrne na Mihaila Strogova. Ali ga slijepac epa jednom rukom za miicu, a drugom odvrati od sebe njegovo oruje i baci ga po drugi put na pod. Blijed od bijesa i sramote, Ivan Ogarjov se sjeti da ima ma. Izvue ga iz korica i ponovo pode u napad. I on je prepoznao Mihaila Strogova. Slijepca! On ima zapravo posla samo sa slijepcem! S njim e lako izii na kraj! Prestravljena opasnou koja je prijetila njenu drugu u tako neizjed-naenoj borbi, Nadja otra do vrata i stade dozivati u pomo. - Zatvori vrata, Nadja! - ree Mihail Strogov. - Nemoj nikoga zvati i prepusti meni da ja ovo sam obavim! Carev glasnik nema se danas to bojati ovoga bijednika! Neka mi prie ako se usudi! Ja ga ekam. Meutim, Ivan Ogarjov, sav napet kao tigar, utio je kao zaliven. Htio je priguiti bat svojih koraka, pa ak i dah, da ga slijepac ne uje. Htio ga je udariti jo prije nego to on bude znao da rnu se primaknuo, htio gaje pouzdano udariti. Izdajica nije ni pomiljao da se bori, ve da umori onoga ije je ime bio prisvojio. Prestraena i puna povjerenja u isti mah, Nadja je pomalo zadivljeno promatrala taj prizor. inilo se da je mirnoa Mihaila Strogova prela najednom i na nju. Mihail Strogov imao je od oruja samo svoj sibirski no i nije vidio svog protivnika, koji je uistinu bio naoruan maem. Ali otkud mu onda ta tako izrazita nadmo nad suparnikom? Kako je uvijek, premda se gotovo nije ni micao, bio okrenut prema vrku njegova maa? Ivan Ogarjov motrio je, oito zabrinut, svoga udnog protivnika. Ta nadljudska mirnoa snano ga se doimala. Uzalud je prizivao razum u pomo i govorio sam sebi daje u takvoj neravnopravnoj borbi sva prednost na njegovoj strani! Ledila mu se krv u ilama od slijepeve ne275 pominosti. Traio je pogledom mjesto u koje treba udariti rtvu... Naao gaje!... Pa, tko ga onda prijei da svri s njim? Napokon skoi i uperi ma ravno u prsa Mihailu Strogovu. Slijepac odbi udarac neprimjetnim zamahom noa. Mihail Strogov nije bio ni taknut i inilo se da hladnokrvno, ak bez imalo prkosa, eka idui napad. Hladan znoj obli elo Ivana Ogarjova. On ustukne jedan korak, pa iznova nasrne, ali promai, kao i

prvi put. Jedna obina parada irokim noem bila je dovoljna da skrene izdajiin nemoni ma. Izbezumljen od bijesa i strave pred ovim ivim kipom, izdajica zaustavi svoj prestravljeni pogled na slijepevim razrogaenim oima. Te oi koje kao da su prodirale do sama dna njegove due, iako nisu nita vidjele, te su ga oi nekako uasno opinjavale. Odjednom Ivan Ogarjov ispusti krik. Iznenada mu sijevne neto u glavi. - On vidi - vikne on - on vidi!... I, kao zvijer koja bi da se zavue u svoj brlog, korak po korak, onako uasnut, on uzmakne do dna odaje. Tada kip oivje, slijepac poe ravno na Ivana Ogarjova, stade pred njega i ree: - Da, vidim! Vidim brazgotinu od knuta kojom sam te obiljeio, izdajico i kukavico! Vidim mjesto u koje u te udariti! uvaj glavu! inim ti ast i nudim ti jo dvoboj! Meni je dovoljan moj no protiv tvog maa! "On vidi!" ree u sebi Nadja. "Boe milostivi, je li to mogue?" Ivan Ogarjov je slutio daje propao. Ali, posljednjim naporom volje ponovo skupi hrabrost i nasrne s maem u ruci na svoga hladnokrvnog protivnika. Otrice se ukrstie, ali se ma, od udarca noem u ruci sibirskog lovca, rasprsne u komade i bijednik, pogoen u srce, pade mrtav na pod. U tom se asu otvorie vrata koja je netko gurnuo izvana. Na pragu se pojavi veliki knez u pratnji nekolicine asnika. Veliki knez prie i prepozna na podu le ovjeka za kojeg je mislio da je carev glasnik. Tada zapita prijeteim glasom: - Tko je ubio ovoga ovjeka? - Ja - odgovori Mihail Strogov. Jedan asnik prisloni mu pitolj na sljepoonicu, spreman da opali. 276 - Kako se zove? - upita ga veliki knez prije no to e zapovjediti asniku da mu razmrska glavu. - Visoanstvo - odgovori Mihail Strogov - radije me pitajte kako se zove ovjek koji vam lei pred nogama! - Toga ovjeka ja poznajem! To je sluga moga brata! To je carev glasnik! - Taj ovjek, Visoanstvo, nije carev glasnik! To je Ivan Ogarjov! - Ivan Ogarjov! - uzvikne veliki knez. - Da, Ivan izdajica! -A tko si onda ti? - Mihail Strogov! 277 XV. SVRETAK Mihail Strogov nije nikad ni bio slijep. Jedna posve ljudska pojava, u isti mah i duevna i tjelesna, ponitila je djelovanje uarene otrice koju je Feofarov krvnik pronio ispred njegovih oiju. Sjeamo se da je Marfa Strogov gledala kako mue njezina sina i da je pruila ruke prema njemu. Mihail Strogov ju je gledao kao to sin posljednji put gleda majku. Iako se iz ponosa nastojao suzdrati, suze su mu bile navrle na oi, nakupile mu su se ispod vjea i, isparavajui se s ronice, spasile mu vid. Sloj pare od tih suza, to se naao izmeu usijane sablje i njegovih zjenica, bio je dostatan da osujeti djelovanje vreline. To se isto dogaa kad ljeva umoi ruku u vodu pa proe njome kroz mlaz rastaljena eljeza. Mihail Strogov odmah je shvatio kakvoj bi se opasnosti izloio kad bi bilo kome povjerio svoju tajnu. Isto je tako naslutio kakvu bi korist mogao iz toga izvui za ostvarenje svojih zamisli. Svi e misliti daje slijep pa e ga ostaviti na miru. Trebalo je dakle biti toboe slijep za sve, pa i za Nadju, biti, jednom rijeju, slijep u svakoj prilici i ni jednom kretnjom, ni u jednom trenutku,*ne izazvati sumnju u vjerodostojnost svoje uloge. Odluka je pala. Morao je staviti ak i ivot na kocku da bi svima dokazao daje slijep, a znamo daje tako i uinio. 278 Samo je njegova majka znala pravu istinu, jer joj je on to apnuo na uho na onom trgu u Tomsku kad se bio sagnuo u mraku nad nju i obasuo je poljupcima. Sad nije teko razumjeti daje Mihail Strogov mogao proitati, i da je proitao, carsko pismo, iz kojeg je razabrao izdajiine gnusne nakane, kad mu ga je Ivan Ogarjov, okrutno mu se podsmjehujui, prinio oima za koje je mislio da su ugaene. Odatle je i potekla ona snaga koju je zasvjedoio u drugom dijelu svoga putovanja. Odatle i ona nesalomljiva volja da stigne u Irkutsk i da ivom rijeju izvri svoju zadau. On je znao da e izdajica predati grad! Znao je daje ivot velikog kneza u opasnosti! Spas careva brata i Sibira bila je, dakle, u njegovim rukama. Mihail Strogov ispripovjedio je cijelu tu pripovijest u dvije-tri rijei velikom knezu i - kako ganuto! opisao i Nadjin udio u tim dogaajima. - Tko je ta djevojka? - zapitao je veliki knez.

- Ki prognanika Vasilija Fedora - odgovori mu Mihail Strogov. - Ki zapovjednika Fedora nije vie ki prognanika - ree veliki knez. - U Irkutsku vie nema prognanika! Slabija u radosti nego u boli, Nadja pade na koljena pred velikim knezom, koji je jednom rukom pridigne a drugu prui Mihailu Strogovu. Sat kasnije Nadja je bila u oevu naruju. Mihail Strogov, Nadja i Vasilij Fedor bijahu sad svi zajedno, razdragani od sree. Tatari su bili odbijeni na obje strane. Vasilij Fedor je sa svojim malim odredom smlavio prve napadae koji su se pojavili na gradskim vratima Boljaje raunajui da e ona biti otvorena. Vasilij Fedor je bio ostao braniti ta vrata, kao da je imao neki predosjeaj. U isto vrijeme kad su suzbili Tatare, branitelji su ugasili i poar. Kako je nafta brzo izgorjela na povrini Angare, vatra je zahvatila samo kue na obali i potedjela ostale gradske etvrti. Feofar-kanove postrojbe povukle su se u svoj tabor prije zore, poto su bile ostavile veliki broj mrtvih nadomak opkopu. Medu mrtvima je bila i Ciganka Sangara koja je uzalud traila Ivana Ogarjova. Puna dva dana opsadnici nisu vie napadali grad. Obeshrabrila ih je smrt Ivana Ogarjova. Taj je ovjek bio dua najezde i samo je on, svojim odavno spletenim spletkama, mogao utjecati na kanove i njihove horde i povesti in na osvajanje azijske Rusije. 279 Branitelji Irkutska su, meutim, i dalje bili na oprezu jer je opsada jo trajala. Ali na dan 7. listopada, u samo praskozorje, pukao je top najednom brdu pred Irkutskom. To je bila vojska koja je pod zapovjednitvom generala Kiseljeva stigla u pomo i tako najavila svoj dolazak velikom knezu. Tatari nisu vie ekali. Nisu se htjeli izvrgnuti opasnosti da zametnu bitku pod zidinama grada, te su odmah napustili tabor na Angari. Irkutsk je napokon bio osloboen. S prvim ruskim vojnicima ula su u grad i dva prijatelja Mihaila Stro-gova. To su bili nerazdvojni drugovi Blount i Jolivet. Oni su bili preli na desnu obalu Angare preko ledenog polja i uspjeli umaknuti s ostalim izbjeglicama prije nego to je vatra na Angari bila zahvatila splav. To je Alcide Jolivet ovako opisao u svojoj biljenici: "Umalo to nismo proli kao limun u alici puna!" Veoma su se obradovali kad su ugledali Mihaila Strogova i Nadju ive i zdrave, pogotovo kad su doznali da njihov odvani suputnik nije slijep. To je ponukalo Harrvja Blounta da zapie ovo zapaanje: "Uareno eljezo ne mora biti dovoljno da uniti oni ivac. Treba to preispitati!'" Zatim, poto su se lijepo smjestili u Irkutsku, oba novinara uzee sreivati svoje putne dojmove. Tada su poslali u London i u Pariz dva zanimljiva dopisa o tatarskoj najezdi, koji se, za divno udo, samo u nekim sitnicama nisu slagali. Ratni pohod se, uostalom, loe svrio po emira i njegove saveznike. Ova najezda, kao i sve druge koje su bile uperene protiv ruskog kolosa, bila je kobna za njih. Carske postrojbe su im presjekle put i redom pre-otele sve osvojene gradove. Zima je, osim toga, bila uasna i desetkovala je Tatare tako da se samo neznatan dio njihovih hordi vratio u tatarske stepe. Put od Irkutska do Uralskog gorja bio je, dakle, slobodan. Veliki knez je urio da se vrati u Moskvu, ali je odgodio povratak da bi prisustvovao dirljivoj sveanosti koja bijae prireena nekoliko dana nakon ulaska ruskih postrojbi. Mihail Strogov potraio je Nadju i upita je pred ocem: 280 - Nadjo, sestro moja, kad si otputovala iz Rige u Irkutsk, jesi li, osim majke, ostavila za sobom jo nekoga za kim ali? - Nisam, nikoga - odgovori Nadja. - Nisi, dakle, ostavila ondje svoje srce? - Nisam, brate. - Onda, Nadja, vjerujem daje Bog, kad nas je sastavio i dao nam da zajedniki proemo kroz onakve teke kunje, htio da ostanemo zauvijek zajedno. - Oh! - izusti Nadja i pade u naruje Mihailu Strogovu. Pa se okrene Vasiliju Fedoru i, sva rumena, ree: - Oe! - Nadjo, radovat u se ako vas budem mogao oboje nazivati svojom djecom - ree Vasilij Fedor. Vjenanje se obavilo u irkutskoj sabornoj crkvi. Bilo je veoma skromno ali lijepo, jer su se bili okupili svi vojnici i gaani koji su htjeli iskazati svoju duboku zahvalnost tim mladim ljudima ija je odisejada ve postala legendarna.

Alcide Jolivet i Harry Blount prisustvovali su, naravno, tom vjenanju koje su htjeli opisati svojim itaocima. - Zar niste i vi dobili volju da se ugledate na njih? - zapita Alcide Jolivet svoga kolegu. - Eh! - izusti Harry Blount. - Kad bih imao sestrinu kao vi!... - Moja sestrina nije vie za udaju! - odvrati Alcide Jolivet smijui se. - Jo bolje - dometne Harry Blount - jer se ve neto pria o nesuglasicama izmeu Londona i Pekinga. Zar vi nemate volju da vidite to se ondje dogaa? - E, bogamu, pa ja sam vam ba to htio predloiti - usklikne Alcide Jolivet. I tako su ta dva nerazdvojna druga otputovala u Kinu! Nekoliko dana nakon vjenanja Mihail i Nadja Strogov krenuli su s Vasilijem Fedorom natrag u Europu. Taj put jada kojim su bili proli bio je sad put sree. Putovali su neobino brzo saonicama koje jure kao ekspres po zaleenim sibirskim stepama. Meutim, kad su stigli do Dinke, pred Birsko, zaustavili su se na jedan dan. Mihail Strogov je naao ono mjesto gdje su bili zakopali jadnog Ni-kolaja. Tu su zabili kri, a Nadja se posljednji put pomolila na grobu skromnog i odvanog prijatelja kojeg ni ona ni on nikad nee zaboraviti. 281 U Omsku ih je ekala stara Marfa u kuici Strogovljevih. Strastveno je privila uza se onu koju je ve bila sto puta u sebi nazvala svojoj kerkom. Hrabra Sibirka imala je toga dana pravo da prepozna svog sina i da se dii njime. Poto su proveli nekoliko dana u Omsku, Mihail i Nadja Strogov vratie se u Europu. Vasilij Fedor se nastanio u St. Peterburgu, a njegov zet i ki ostavljali su ga samo kad su odlazili u pohode svojoj staroj majci. Mladoga glasnika primio je car, odlikovao ga Kriem svetoga ora i zadrao u svojoj osobnoj slubi.

Mihail Strogov je poslije dotjerao do visoka poloaja u carstvu. Ali nije bilo vrijedno ispriati pripovijest o njegovim uspjesima, nego pripovijest o njegovim nedaama.