Sie sind auf Seite 1von 187

R AT

SADRŽAJ:

1. RASPAD KOMUNIZMA
2. PRIPREME ZA VOJNI UDAR
3. RAT
4. PRIZNANJE HRVATSKE
5. BOSNA I HERCEGOVINA
5.1. LISABONSKI PLAN PODJELE BiH
(Carrington-Cutilierov plan kantonizacije)
5.2. DUBROVAČKO RATIŠTE
5.3. RAT U BOSNI
5.3.1. DOLINA NERETVE
5.3.2. POSAVINA
5.3.3. MUSLIMANSKO-HRVATSKI RASKOL
5.3.4. ORUŽJE
5.3.5. LONDONSKA KONFERENCIJA
5.3.6. DOLAZAK UNPROFORA
5.3.7. JAČANJE HRVATSKO-MUSLIMANSKIH SUKOBA
5.3.8. VENCE OWENOV PLAN (Podjela na tri provincije)
5.3.9. PRVA MUSLIMANSKA OFANZIVA
5.3.10. DRUGA MUSLIMANSKA OFENZIVA
5.3.11. ZAŠTIĆENE ZONE
5.3.12. TOTALNI HRVATSKO-MUSLIMANSKI RAT
(Treća muslimanska ofenziva)
5.3.13. ČETVRTA MUSLIMANSKA OFENZIVA
5.3.14. OWEN-STOLTENBERGOV PLAN
(Projekt unije triju republika)
5.3.15. WASHINGTONSKI PLAN

6. FINANCIJSKA AGRESIJA NA HRVATSKU

7. RAT PROTIV SRBA – Drugi dio


7.1. GUŠENJE MUSLIMANSKIH ENKLAVA
7.2. OBNOVA HRVATSKO-BOŠNJAČKE SURADNJE
7.3. BLJESAK
7.4. VOJNO-POLITIČKE IGRE ZAPADA
7.5. OLUJA
8. LOGISTIČKO RAZBIJANJE EMBARGA
9. AMERIČKI PRODOR NA ISTOK
10. EUROPSKI INTERESI
11. SANKCIJE
12. OMEKŠAVANJE PROSTORA BIVŠE JUGOSLAVIJE
13. AMERIČKI RAT PROTIV TERORIZMA
14. NOVE OPASNOSTI ZA HRVATSKU

RAT

1. RASPAD KOMUNIZMA

Polovicom 1987. na televiziji se počela vrtjeti reklama. Taman ekran, a dubok muški glas
govori: Vožd je stigao. Mislio sam kako je riječ o reklami za nekakvu kolonjsku vodu. Dana 23.
9. 1987. na 8. sjednici CK SK Srbije Milošević je izabran za predsjednika. Nikada prije za njega
nisam čuo. Navodno je kao bankarski stručnjak dugo radio u SAD-u. Istoga dana reklama je
nestala s televizije. Dobili su svoga vožda. Gledajući TV-prijenos s ove sjednice, zapazio sam
govor jednoga starog partizanskog oficira, Srbijanca. Rekao je kako Miloševićev govor potiče
nacionalizam. S svih strana začuli su se uzvici: »Izdaja, izdaja«. Obuzeli su me dvojni osjećaji. S
jedne sam strane osjetio radost vidjevši početak urušavanja SFRJ, a s druge lagani strah od rata i
ratnih žrtava. Dva mjeseca kasnije američki je ambasador u Beogradu Montgomery (stručnjak za
politička rušenja), nakon uspješno obavljenoga posla, otišao na novi zadatak. Postupak rušenja
komunizma i u Jugoslaviji, uz pomoć srpskoga nacionalizma, uspješno je pokrenut.
Jugoslavija je bila višenacionalna država u kojoj je jedini integracijski čimbenik bio strah.
Ljudi se u zajednice udružuju djelovanjem sila kao što su ljubav, interes i strah. U
jednonacionalnim državama ljubav prema naciji je osnovni kohezijski čimbenik. U
višenacionalnim državama te ljubavi nema, pa one mogu opstati ili zbog interesa ili iz straha, a da
bi opstale moraju širiti zlo unutar sebe ili oko sebe. Jedini izuzetak su visokodecentralizirane
države u kojima se većina odluka donosi referendumom. U diktatorskim višenacionalnim
državama vlada strah među nacijama. Veće se nacije boje secesionizma manjih nacija, a manje se
nacije boje asimilacije i pljačke od strane većih, što je uzrok stalnog nepovjerenja. Kako bi se
održale, takve države moraju imati vrlo jake organe represije. U višenacionalnim državama
uvijek postoji vrlo velika opasnost od prevelike koncentracije moći u rukama interesnih lobija,
koji svoje lobističke interese nastoje prikazati kao najveće državne i nacionalne interese, dok je
kod jednonacionalnih država najveći nacionalni interes blagostanje stanovnika, zaštita državnog
teritorija i mir sa susjedima.
U Jugoslaviji je situacija bila sljedeća: Srbi su se bojali albanskoga i muslimanskoga
nataliteta te hrvatske i slovenske ekonomske snage; Albanci su se bojali srpske genocidne
politike; Muslimani su se bojali asimilacije od strane pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata;
Hrvati i Slovenci su se bojali asimilacije i ekonomske pljačke od strane Srba dok su se svi
zajedno bojali Komunističke partije, tajnih službi, vojske i policije. Raspadom Partije počeli su se
raspadati i ostali instrumenti straha, ali je naglo porastao strah od ostalih nacija. Kako se partija
počela raspadati i ekonomska stega počela je slabiti. Redovi pred trgovinama za kavu, deterdžent
i slične robe su nestali, kolone automobila na benzinskim crpkama su nestale, sve manje se
putovalo u Trst i Istanbul po odjeću i obuću, a ulicama je vozilo sve više skupih automobila.
Uvozne stege su nestajale, sve manje je bilo slobodnih mjesta na parkiralištima, ali je inflacija
postajala sve brža i brža, čime su i dotad gotovo nepoznati stečajevi poduzeća postajali sve češći.
Počeli su mitinzi po Kosovu i Vojvodini te rušenje dotadašnjih partijskih kadrova. Dana 9.
srpnja 1988. u Novom Sadu organiziran je prvi »miting istine« kada su Srbi s Kosova srušili
vojvođansku vlast. Savez komunista Jugoslavije počeo se raspadati, a Slobodan Milošević je
protuustavnim smjenjivanjem komunističkih vodstava u Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, sve
više provocirao nesrpska republička rukovodstva kako bi raspad ubrzao, iako je formalno branio
Jugoslavensko jedinstvo. Jedini ozbiljni integrativni čimbenici ostali su vojska i savezne
obavještajne službe. U JNA je bilo oko 70% srpskih oficira pa je vojska bila pod potpunim
nadzorom Beograda. U nekadašnjoj su miliciji u Hrvatskoj većinu činili Srbi i Jugoslaveni. Račan
je u vrhu SKH imao svoje ljude, ali su na terenu u mnogim ograncima Srbi bili većina. U takvim
je ograncima Milošević imao punu podršku. U republičkim institucijama Srbi i Jugoslaveni bili
su vrlo utjecajni i prijetila je opasnost da Milošević iznutra skine Račana. Račan je te opasnosti
bio svjestan pa je sve napore usmjerio na smirivanje situacije i održavanje demokratskih izbora.
U procesu formiranja novih stranaka namjeravao se osloboditi Miloševićevih ljudi i na taj način
formirati svoju partiju koju će moći potpuno kontrolirati.
Dana 8. srpnja 1989. u Kninu je održan skup posvećenja novoizgrađene bogoslovije u
manastiru Krka. Na skupu su dominirali četnici s kokardama iz čitave Jugoslavije i svijeta.
Koncem godine 29. studenoga 1989. srpski mitingaši su najavili okupljanje u Ljubljani s parolom
objašnjenja istine o Kosovu. Slovenci su skup zabranili, a SSRN Srbije je pozvao sva poduzeća
na prekid poslovnih veza sa slovenskim poduzećima i institucijama. Nakon ovoga došlo je do
gospodarske blokade Slovenije.
Dana 23. siječnja 1990. nakon 14. izvanrednog kongresa CK SKJ i odlaska slovenske
delegacije, nakon čega su i Hrvatski komunisti otišli, SKJ se raspao. Milošević je ovaj raspad
izazvao tražeći bespogovorno pristajanje na njegove zahtjeve i nepristajanjem ni na minimalno
popuštanje Slovencima, iako su svi republički Savezi Komunista bili formalno ravnopravni.
Ovime je svjesno isprovocirao raspad SKJ iako je krivicu za to pokušao prebaciti na Slovence.
Sve se to događalo u trenutku kad je privreda bila u potpunom rasulu. Gubitci su u
poduzećima 1989. bili 2,5 puta veći od dobitka tvrtki, a 1990. čak četiri puta. U 42% poduzeća
gubitci su bili 50% veći od vrijednosti trajne imovine, a 96% ukupnog kapitala poduzeća bilo je u
državnom vlasništvu. Više od 20% zaposlenih bilo je tehnološki višak. Dodatni trošak za sve
republike, osim Srbije, bio je Fond za ulaganje u nerazvijena područja u koji su svi morali
ulagati, te obavezna prodaja deviza Narodnoj banci Jugoslavije koja je devize otkupljivala po
izrazito nepovoljnom tečaju. Tržišna cijena stranih valuta bila je nekoliko puta veća od one po
kojoj je plaćala Narodna banka Jugoslavije.
Već krajem 1988, u vrijeme najvećih Miloševićevih mitinga te sve vidljivijega straha od
hrvatske političke neizvjesnosti, pojavila se inicijativa za osnivanje Hrvatskoga demokratskog
saveza. Zajedno s prijateljima potpisao sam se na politički program tog saveza i nastavio daljnje
prikupljanje potpisa za njihov program. Ime te zajednice u nastajanju nakon nekog vremena
preraslo je u Hrvatska demokratska zajednica. Popis ljudi koji su već tada skupili hrabrosti
potpisati se na takav program objavljen je u broju 1 Biltena HDZ-a. Dio ljudi iz Osijeka koji su
aktivno radili na prikupljanju potpisa uspio je prisustvovati osnivačkom skupu 17. lipnja 1989.
HDZ je okupljao sve koji su bili spremni suprotstaviti se Miloševiću i njegovoj ideji Velike
Srbije. Tu su se zajedno našli bivši i tada još uvijek aktivni komunisti, hrvatski nacionalisti,
zagovornici jugoslavenske konfederacije, pa čak i prikriveni zagovornici unitarne Jugoslavije koji
su vjerovali kako je jugoslavenske narode moguće pretvoriti u novu jugoslavensku naciju. Svima
je protivnik bio Milošević sa svojim projektom Velike Srbije i on je bio jedini faktor ujedinjenja.
Nije mi se svidjelo što je u toj ekipi bio Manolić i nekoliko njegovih udbaških drugova iz bivše
OZN-e (kasnije UDB-a) kao što su Boljkovac i Degoricija, ali to sam u ovoj fazi razvoja države
držao za opravdano. Bez njih ne bi bilo moguće preuzeti vlast. Tek kasnije sam shvatio njihov
motiv za suradnju s hrvatskim nacionalistima, a on je bio iskoristiti ih u rušenju Miloševića koji
je želio Jugoslaviju pretvoriti u Veliku Srbiju. Tuđmanov motiv za suradnju s njima bio je
iskoristiti ih za preuzimanje vlasti i borbu protiv Miloševićeve velikosrpske politike. Hrvatski su
se Kosovci i udbaši podijelili na državotvorce i Jugoslavene, a srpski na Velikosrbe i
Jugoslavene. I hrvatski i srpski Jugoslaveni, vjerni Titovi sljedbenici osobito oni iz vrha JNA
odmah nakon Titove smrti 1980. godine, a osobito nakon tragičnih događaja na Kosovu godinu
dana kasnije, procijenili su kako se JNA mora nametnuti kao nezaobilazan politički čimbenik u
Jugoslaviji, bez kojega se ništa ne može i neće moći riješiti. U tome su glavnu riječ imali general
Nikola Ljubičič, general Kadijević i admiral Branko Mamula koji su 20 godina postepeno
kadrovski čistili JNA od ljudi koji bi mogli smetati stvaranju unitarne Jugoslavije.
Admiral Branko Mamula, u svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, detaljno je objasnio idejni,
programski i provedbeni pristup JNA kao političkog čimbenika u jugoslavenskoj državnoj
zajednici. Našavši se početkom osamdesetih godina pred "izazovom unutarnjih nemira i sukoba"
armijskih vrh je procijenio da će trebati JNA i TO "postupno osposobljavati za rješavanje krizne
situacije u zemlji. U dvije godine formirani su tzv. gotovi bataljoni spremni odmah stupiti u
borbu. Bilo ih je ukupno dvanaest? Najsporije je išlosadoktrinom, posebno taktičkom upotrebom
navedenih i svih drugih sustava.” Već 1985. godine htjeli su izvesti vojnu upravu, ali se partijski
lideri nisu dali skinuti. “Radilo se o oportunizmu - da se otvoreno ne pokaže da se spremamo za
unutrašnje sukobe". (str. 61.) Puno prije negoli je formalno započeo krvavi proces raspada
Jugoslavije JNA je bila spremna preuzeti vodeću političku ulogu u SFRJ. Mamula o tome piše:
"U drugoj polovini 1986. i početkom 1987. g. razrađene su političke osnove, kriteriji procjena za
odluku i počele su operativne pripreme. Pripreme su pokrivale mjere budnosti i povišene
borbene gotovosti održavane po zvaničnim odlukama Predsjedništva SFRJ i planovima Saveznog
sekretarijata za narodnu odbranu i Generalštaba". (str. 88.) Daljnji razvoj događaja, osobito
sukobi u komunističkom rukovodstvu zemlje, narastanje velikosrpskog nacionalizma te
"separatizam" sjeverozapadnih republika, učvrstili su u vrhu JNA spoznaju o neizbježivosti
vojnog udara. Štoviše, "? bili smo posve odlučni. Osnovni planovi i jedinice su bile spremne" (str.
102.),. Mamula piše kako je namjera "bila da dobijemo vrijeme za minimalno političko sređenje
i odlaganje sporova, a najkrupnija rješenja zajedničke države odložiti dok ne protutnje
turbulencije koje su zahvatile istočnu Evropu: očuvati Jugoslaviju, a reformirati je u mirnijim
uvjetima." (str. 8.) To znači zadržati "status quo" dok se ne smiri protukomunistički pokret u
Europi, dok nacionalna individualizacija istočnoeuropskih naroda ne posustane i dok iznova ne
ojačaju suprotstavljanja između Istoka i Zapada. Tada će se Jugoslavija moći nametnuti kao
geopolitički i geostrateški čimbenik kakav je bila u razdoblju nakon 2. svjetskog rata. “
Plan nije realiziran iz “doktrinarnih” razloga, a ti doktrinarni razlozi su; tko će doći u
poziciju odakle se može više opljačkati. Jugoslovenski komunisti su kao i u svim drugim
državama na vlast došli kako bi od naroda oduzeli sve što mogu, te to podjelili sirotinji, to jest
sebi. Parolama o ravnopravnosti i jednakosti uspjeli su privući zavidnu sirotinju koja je
povjerovala kako će se nakon pljačke sve opljačkano ravnomjerno podjeliti. Najprije su
opljačkali “suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje
naroda”, “klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati pomeli su tavane i najsiromašnijim
seljacima. U toj organiziranoj pljačci odredili su jasna pravila tko koliko smije pljačkati i prema
tim pravilima su kreirali mehanizam unutarstranačke selekcije kadrova. Komunisti s dna
hijerarhije su se kažnjavali i za najmanje krađe, ako ih se otkrije, a izuzetak od ovoga su bili oni
koji su pristajali raditi za tajne službe kao doušnici, provokatori i dezinformatori. Najpošteniji i
najsposobniji koji su iskreno vjerovali u komunističke parole o jednakosti i ravnopravnosti mogli
su napredovati stepenicu više i obavljali su ulogu čuvara sustava. Na upravljački vrh propuštani
su samo oni koji su bili spremni sudjelovati u podjeli plijena bez suvišnih pitanja. Oni koji su
slučajno dospjeli u više strukture, a nisu se prilagodili običajima tajnog punjenja vlastitih
džepova vrlo brzo su ispadali iz kadrovskih križaljki. Kad više nisu imali što pljačkati pustili su
nezadovoljnike, najviše hrvate na rad u zapadne države. Oni su slali devize u Jugoslaviju svojim
obiteljima, a te devize su trošene u trgovinama nakon čega su završavali u đepovima uske
komunističke elite. Kako bi mogli neprimjetno poljačkati stvorili su jednstveni sustav
gospodarstva tzv, “samoupravni socijalizam”. To je sustav u kojem su poduzeća funkcionirala
formalno samostalno, pod vlašću zaposlenih i zavišću zavađenih radnika, a u stvari sve
rukovodeće položaje kontrolirala je partija. Veća poduzeća su osnivala svoje fiktivne podružnice
u inozemstvu preko kojih su njihovi rukovodioci, najčešće sinovi visokih partijskih funkcionera,
izvlačili dobit za sebe i partijsku elitu. Sva radna mjesta s kojih su se mogle izvlačiti devize po
izuzetno povoljnom tečaju i ostala gotovina plaćale su se višim funkcionerima na hijerarhiji. Na
dnu, najviše su se plaćala radna mjesta radnika na benzinskim pumpama, te mjesta skladištara i
komercijalista. Šverceri koji su donosili robu iz zapadnih zemalja mogli su to nekažnjeno raditi
samo ako su surađivali s udbom. U “samoupravnim” poduzećima oni koji su bili na mjestima
gdje se može dobro krasti profit su morali djeliti s direktorima, direktori partijskim
rukovodiocima, a najviše su zarađivali članovi centralnog komiteta SKJ i republički rukovodioci.
Pojedini ortodoksni komunisti koji nisu znali uzimati brzo su sklanjani kao smetnja, kao i naivci
koji su povjerovali u komunističke parole, ali su se razočarali kad su vidjeli metode. Ova elita
obogaćena pljačkom putovala je na zapad te opljačkano trošila na luksuznu robu, ljetovali su u
posebnim polutajnim vojnim odmaralištima, gradili su vile po Jadranskoj obali i nacionalnim
parkovima, liječili su se u najboljim svjetskim bolnicama, djeca su im studirala na najboljim
svijetskim sveučilištima, a narod to sve nije ni smio znati. Kad im je ponestalo deviza od
gastarbajtera dozvolili su razvoj turizma pa su devize počele stizati u milijardama dolara. Tada su
se oko plijena posvađali pripadnici savezne elite s Hrvatskom elitom. Turizam je najviše donosio
Hrvatskoj, a devize su išle u Beograd po službenom tečaju koji je bio daleko ispod realne
vrijednosti.
Srbijanska komunistička elita je već početkom šezdesetih godina postala daleko jača od svih
ostalih republičkih komunističkih elita. Postali su prijetnja čak i za Tita, pa je Tito uz pomoć
Slovenskih i Hrvatskih kadrova uspio smjeniti šefa tajne policije Rankovića, koji ga je
prisluškivao i pokušao zamjeniti, ali su Srpski kadrovi, koji su čak i Titovu ženu Jovanku koristili
za njegov nadzor ostali stalna prijetnja. U takvoj situaciji, kad je zbog svađe sa Staljinom morao
održavati dobre odnose sa zapadom pa nije mogao bez suđenja likvidirati sve kojimu smetaju,
Tito je jedino rješenje za svoj opstanak na vlasti vidio u jačanju ostalih republičkih elita kao
protutežu Srpskoj eliti, te je počeo uvoditi elemente federalizma u partiju i državu. U tome je
imao podršku Britanaca koji nisu željeli Jugoslaviju pod potpunom dominacijom Srba, bojeći se
njihove pravoslavne povezanostisRusima. Uspio je decentralizirati i službu sigurnosti, ali mu to u
vojsci nikad nije uspjelo, iako je organizirao republičke teritorijalne obrane kao pričuvne ratne
postrojbe. Međutim, ti štabovi TO su uvijek ostali pod potpunom kontrolom JNA koja je
odlučivala o zapovjednom kadru, o napredovanju, o vojnim vježbama, a pošto TO nije imala svoj
profesionalni dio, sve oružje su čuvali i kontrolirali vojnici JNA. Pošto ni srpski kadrovi
okupljeni oko Đoke Jovanića, Nikole Ljubićića i Branka Mamule nisu imali dovoljno snage za
rušenje Tita stvorena je situacija u kojoj su oni njega nastojali marginalizirati, a on je njih
nastojao primiriti uvjerivši ih kako samo uz njegovu pomoć mogu sačuvati Jugoslaviju. Oni su to
prihvatili vjerujući kako će nakon njegove smrti preuzeti potpunu vlast.
Tito je bio natprosječno inteligentani međunarodni avanturist, bandit i psihopatski masovni
ubojica, očeličen u frakcijskim komunističkim sukobima još od Lenjinovih vremena, kad je kao
zarobljeni Austrougarski dočasnik, poput 300.000 ostalih, po nalogu njemačkog zapovjedništva,
u sastavu “internacionalnih brigada” čuvao Lenjinov boljševičkih sustav od pobunjenih Ruskih
seljaka. Tu je vrbovan od Britanskih agenata provokatora, masona iz boljševičkog vrha, na čiji
nagovor je postao komunist i višestruki agent,svelikim izgledom za uspjeh u karijeri. Šireći
dezinformacije uspio se nametnuti Staljinu, istisnuti i likvidirati srpskog komunista Gorkića
zajednos800 drugih starih jugoslovenskih komunista, te postati generalni sekretar Jugoslovenskih
komunista. Likvidacije je najčešće obavljao tako što bi konkurente poslao u SSSR na obuku, a za
njima je poslao pismo u kojem je utvrdio kako su to izdajnici, nakon čega ih više nitko nije vidio.
Zahvaljujući takvom iskustvu znao je kako se suprostaviti sve jačoj srbijanskoj komunističkoj
eliti. Kako bi ojačao republičke komunističke elite dopustio je zadržavanje sve većeg djela
imovine na republičkom nivou. Kako bi ohrabrio Hrvatsku komunističku elitu, zastrašenu i
marginaliziranu nakon poslijeratne likvidacije Andrije Hebranga, a i drugih Hrvatskih komunista
koje su Srbski komunisti nakon svađe sa Staljinom proglasili za pristalice Staljina, Tito se počeo
javno izjašnjavati kao Hrvat već sredinom šezdesetih godina, te ju poticati na što veće
zadržavanje, od naroda opljačkane imovine u vlastitim rukama. Hrvatska komunistička elita je
1971. zatražila ostanak većeg postotka deviza u Hrvatskoj, koje su hrvatski hoteli i hrvatska
poduzeća morala prodavati Narodnoj banci Jugoslavije po tečaju nekoliko puta manjoj od realne,
što je sve Tito javno podržao. Ali beogradska Srbijanska elita nije pristajala na ostanak bez
turističkih deviza, pa su se pobunili. Imali su iza sebe vojsku, obavještajne službe i dobre veze sa
SSSR-om, dok je hrvatska elita u oružanim instrumentima vlasti bila slaba, te je privlačnim
parolama odlučila pokrenuti Hrvatski narod i staviti se na njegovo čelo, te se na taj način izboriti
za osvajanje deviznog kolača, čime je nastao takozvani “maspok”. Kad su studenti na masovnim
prosvjedima, navođeni od ubačenih provokatora, počeli ugrožavati same temelje SFRJ srpski
generali su zaprijetili vojskom, te se Tito uplašio kako bi u slučaju velikih nereda mogao
intervenirati SSSR kao u Čekoslovačkoj i Mađarskoj, te bi on bio uklonjen. Zbog toga se
povukao i hrvatsku elitu predao u Srpske ruke, što je Srbijanska komunistička elita iskoristila i
mnoge Hrvate likvidirala. Kako Srpska elita ne bi previše ojačala Tito je godinu dana kasnije dao
zatvorio i neke beogradske liberale koji nisu imali zaštitu vojnog vrha, čime je vrlo lukavo opet
preuzeo inicijativu u svoje ruke, te se tako opet potvrdio kao vođa jugoslovenskih komunista.
Kako bi vratio udarac previše ojačanoj Srbijanskoj eliti, nakon tri godine uspio je progurati novi
ustav kojim je ojačao konkurenciju beogradskoj komunističkoj eliti, uvodeći elemente
konfederalizma u Jugoslaviju. One koji su mu ostali vjerni Tito je nastavio obilno nagrađivati, te
je pljačka postala još veća. Poznat je slučaj kad je jedan pripadnik hrvatske elite Jakov Blažević
dao majstorima posao restauracije stana. Majstori su iza ormara pronašli neke najlonske vreće, te
ih bacili u smeće. Radnici na smetlištu su počeli loviti ogromnu količinu njemačkih maraka koje
je vjetar raznosio kad su se vreće raspale. Milicija je vrlo brzo Blaževiću vratila devize, a
radnicima je zabranjeno o tome pričati, iako se priča već tada proširila. Znimljiv je i slučaj
direktora INA-e Stjepana Đurekovića koji je otkrio jedan slučaj kako visoki partijski funkcioneri
u organizaciji KOS-a pune svoje crne fondove u inozemstvu. Tankeresnaftom preusmjeravali su
na crno tržište pod novim imenom, a INA-i su slani dopisi o nestanku brodova na otvorenom
moru. Na ovaj način je «nestalo» više brodova, o čemu se u javnosti šutjelo. Đureković je to
pokušao razotkriti, ali je morao pobjeći u SR Njemačku, gdje su ga likvidirali, a kasnije i
njegovog sina.
Usprkos nastojanju Srbijanskih političara da uzmu većinu deviza od Hrvatskog turizma,
Hrvatski političari su ipak pronalazili način ilegalnog skretanja sve većeg djela deviza u svoje
đepove, te je Beogradska elita bila sve nezadovoljnija. Podijelili su se oko toga kome će pripasti
više plijena, pa su se zbog toga podijelili i oko pitanja opstanka Jugoslavije. Koncem 80-ih
postali su svjesni kako je komunizam propao, te su počeli zagovarati uvođenje elemenata
kapitalizma, s tim što bi oni trebali biti najvažniji kapitalisti. U tom trenutku, prema procijeni
zapadnih stručnjaka Jugoslovenski građani koji nikad nisu radili u inozemstvu, na računima
zapadnih banaka imali su oko dvadeset milijardi dolara, čime se moglo kupiti većinu profitabilne
imovine u Jugoslaviji. Među srbima manjina elite bila je za centralizaciju Jugoslavije vjerujući
kako će oni opstati kao nova jugoslovenska kapitalistička elita. Većina srba, među kojima i
bankar Milošević, je shvatila kako u uvjetima pravne demokratske države za to nemaju snage, te
je odlučila krenuti u prekrajanje republičkih granica i stvaranje Velike Srbije do Karlobaga čime
bi uzeli većinu Jadranske obale s pripadajućim turističkim kapacitetima. Za ovo rješenje su se
pripremali dvadesetak godina, čekajući da projugoslovenski orjenitirani Srbi obave posao
čišćenja nesrpskih kadrova za njih. Glavnu ulogu u čišćenju nesrpskih kadrova su imali imali
general Nikola Ljubičić, general Kadijević i admiral Branko Mamula, koji su dvadeset godina
postepeno čistili JNA od nesrpskih kadrova vjerujući kako samo tako mogu očuvati Jugoslaviju.
Kad je sve bilo spremno, Srbi su uzjahali na val velikosrpskog nacionalizma i rapad komunizma
je počeo, što su poduprli i amerikanci vjerujući kako je moguće nacionalizmom srušiti
komunizam, a onda smiriti situaciju i tako očuvati Jugoslaviju. To su iskoristili velikosrbi koji su
uz pomoć Srpske akademije napravili svoj strateški plana stvaranja Velike Srbije, te su počeli sve
više preuzmati vlast u komunističkoj partiji Srbije.

Velikosrbi su samo nakon Prvoga svjetskog rata prihvaćali Jugoslaviju uvjereni kako će
politikom mrkve i batine sve narode koji uđu u tu britansko-francusku tvorevinu pretvoriti u Srbe.
Kada su u Skupštini Kraljevine Jugoslavije ubili hrvatskog političkog vođu Stjepana Radića,
Jugoslavija je postala tvorevina koja opstaje samo silom. Početkom Drugoga svjetskog rata ta se
tvorevina raspala, ali su je saveznici opet obnovili. Velikosrbi su uspjeli na vrijeme prijeći u
partizane te su nastavili kroz Komunističku partiju ubijati i progoniti sve koji nisu željeli postati
Srbi. Vjerovali su kako će stanovnike iz novosvojenih krajeva uspjeli pretvoriti u Srbe, isto onako
kako su to u 19. stoljeću učinili s Cincarima i Vlasima. Ta je politika samo kod Hrvata davala
neke rezultate zahvaljujući niskom natalitetu i iseljavanju u zapadne zemlje. Kod bosanskih i
sandžačkih Muslimana, te Albanaca demografski su podatci pokazivali negativne trendove za
Srbe, pa su nakon smrti Josipa Broza Tita Velikosrbi krenuli u izazivanje nereda najprije na
Kosovu, pa Vojvodini, a onda po čitavoj Jugoslaviji, sve u cilju izazivanja malih puzajućih ratova
u kojima će etnički očistiti sve prostore u granicama zamišljene Velike Srbije, dok su Sloveniju i
djelove Hrvatske izvan granica Velike Srbije namjeravali istjerati iz Jugoslavije. Na taj način bi
im ostao teritorij bez Hrvata, Muslimana i Albanaca. Sve to su prikazivali kao borbu za
Jugoslaviju kako bi kao svoje vojnike mogli iskoristiti i iskrene zagovornike Jugoslavije.
Ideja »Velike Srbije« ušla je u srpske mitove od Ilije Garašanina i na obiteljskim se
proslavama Svetoga Save prenosila s koljena na koljeno. Srpski akademici su nakon neuspješnog
pretvaranja svih u Srbe shvatili kako u slobodnoj tržišnoj privredi Srbi gube gospodarsku prevlast
u Jugoslaviji zahvaljujući tom što susnajviše kapitala raspolagali Hrvatski i Slovenski tehnokrati,
te Hrvatska ekonomska emigracija. Dugoročno, nakon pedesetak godina Muslimani i Albanci bi,
zbog svog visokog nataliteta postali većina u Jugoslaviji, te bi nakon toga Srbi izgubili i političku
vlast, čak i u uvjetima potpuno centralizirane unitarne Jugoslavije. Kako bi to spriječili napisali
su svoj dugoročni strateški plan djelomično objavljen kao “Memorandum Srpske Akademije”.
Prema tom memorandumu predvidjeli su ciljeve koji se mogu ostvariti samo ratnom politikom u
više faza. Tom politikom namjeravali su najprije očistiti Liku i Banovinu, te Slavoniju od Hrvata
kako bi zauzeli Hrvatsku žitnicu i djelove Hrvatske gdje su živjeli u znatnom postotku, te nakon
osvajanja i etničkog čišćenja BIH i Dalmaciju očistiti od Hrvata čime bi Hrvatskoj oduzeli
Jadransko more kao izvor turističkih deviza. Muslimani su tu bili samo smetnja na ležištima
rudnog bogatstva i na spoju između Slavonije i Dalmacije, te ih je trebalo djelomično istrijebiti, a
djelomično protjerati u Hrvatsku gdje bi oni odigrali ulogu koju su Palestinci odigrali u
Libanonu. Time bi Hrvatska, s prostalim teritorijem, podjeljena unutar sebe, s višemilijunskom
masom izbjeglica, postala potpuno nesposobna izvršiti bilo kakav protuudar u cilju naknadnog
povrata oduzetog teritorija. Nakon toga na red bi došlo etničko čišćenje Kosova, čim bi granice
Velike Srbije bile zaokružene.
Za vrijeme obiju Jugoslavija Srbi u obavještajnim službama su dobrim djelom prihvaćali
pretvaranje Jugoslavije u Veliku Srbiju, ali je bilo i onih koji su iskreno zagovarali Jugoslaviju.
Zbog toga su i u obavještajnim službama postojale različite frakcije po nacionalnoj i po
ideološkoj osnovi. Najviše zagovornika očuvanja Jugoslavije bilo je u JNA i ona je Velikosrbima
bila najveća prijetnja. Zato su u projekt stvaranja Velike Srbije morali krenuti pod parolom
obrane Jugoslavije. I jedni i drugi najveću opasnost su vidjeli u drugom najbrojnijem narodu
Hrvatima, pa su i jedni i drugi planirali problem Hrvata riješiti silom. Razlika je bila jedino u
taktici. Taktika Jugoslavena bila je potpuno razoružati Hrvatsku, te u slučaju pobjede
secesionističkih snaga na izborima «blic krikom» osvojiti ključne točke, uhititi najvažnije
političare, te tako spasiti Jugoslaviju. Taktika Velikosrba je bila dopustiti Hrvatima naoružavanje
sa nešto laganog pješadijskog oružja kako bi se mogao organizirati puzajući rat u kojem će JNA
etnički očistiti dijelove Hrvatske zacrtane u velikosrpskim planovima. Kako bi to mogli bitno im
je bilo ne razotkriti svoje prave težnje kako JNA i njih ne bi skinula sa vlasti i pozatvarala. Zbog
toga su morali igrati igru kako se bore za Jugoslaviju, uz stalno sprječavanje JNA u izvođenju
brzog prodora prema Zagrebu koji nije bio unutar zacrtanih granica Velike Srbije, te ih nije
zanimao. Jedina šansa Hrvatske bila je iskoristiti suprotnosti između ove dvije Srbijanske
frakcije. Problem je bila projugoslovenska frakcija koja je u Hrvatskoj vlasti imala vrlo snažno
uporište o kadrovima koji su stvaranju Hrvatske prišli sa figom u džepu, te su stalno raznim
provokacijama nastojali natjerati JNA na brzu vojnu akciju u kojoj bi JNA zatvorila sve koji su
rušili Jugoslaviju i u Beogradu i u Zagrebu i u Sloveniji. Velika većina pripadnika ove frakcije
HDZ-a bili su iskusni pripadnici bivše tajne obavještajno sigurnosne službe OZNA-e koja je
kasnije preimenovana u UDBA-u pa u DB.

Čim je Milošević došao na vlast u Srbiji 1987., počela je širom Jugoslavije, gotovo
otvorena pljačka sve novčane imovine raznih mnogobrojnih fondova kao što su mirovinski fond,
zdravstveni fond, partijski i sindikalni fondovi, te imovine raznih SIZ-ova (samoupravne
interesne zajednice). Mnogobrojni komunistički rukovodioci, takozvani tehnomenađeri počeli su
sami sebi dodjeljivati ogromne kredite preko fiktivnih posrednika, najčešće banaka. Ova
inflacijsko financijska operacija pranja novca i cijeđenja imovine iz poduzeća i raznih fondova,
uz pomoć ubrzane inflacije imala je za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu. Ove institucije su
novac držale na bankama s minimalnom kamatom, manjom od stope inflacije, te je tako realna
vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. Tako stečena vrijednost je posredstvom
banaka prenošena u inozemne banke na račune nekoliko stotina provjerenih kadrova kojima su
odobravani krediti u milijunima dolara. Kako se javnost ne bi bunila, kao maska odobreno je i
stotinjak tisuća sitnih stambenih kredita, vrijednosti od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka
tisuća dolara. Svi ovi krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke
inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo
lako otplatiti, te su svi koji su ga dobili imali osječaj kako i oni sudjeluju u pljački ničije imovine.
U ovoj fazi banke su odigrale ulogu posrednika u pretvorbi dotadašnjeg društvenog kapitala, pri
čemu su kršile sva bankarska pravila i pravila dobrog gospodarenja.

Pojavom Miloševića Hrvatska komunistička politička elita je shvatila kako se od srpskog


nacionalizma može obraniti samo hrvatskim nacionalizmom, te se vrlo brzo povezala s
nacionalno svjesnim hrvatskim intelektualcima vjerujući kako će ih iskoristiti za odupiranje
srpskom nacionalizmu i opstanak na vlasti. Tada su se Hrvatski komunisti podijelili u dvije
frakcije. Jedni su željeli stvarati Hrvatsku državu u kojoj će oni biti nova klasa kapitalista, a drugi
su željeli opstanak Jugoslavije vjerujući kako oni s kapitalom od Hrvatskog turizma i
gastarbajtera mogu zagospodariti čitavim jugoslovenskim tržištem. U ovome glavnu ulogu su
imali Britanski plaćenici među hrvatima koji su koristili sve načine i metode potrebne za obranu
Jugoslavije. Naime, Britanci su nakon prvog svjetskog rata stvorili Jugoslaviju iz svojih
strateških interesa, čime je nastala nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna
država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more, što je za
Britance od prvorazredne geostrateške važnosti. U toj državi Britanci su uvijek mogli naći
saveznike među pravoslavnim Srbima kad je trebalo ogroziti Njemačke interese, te među
katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese, a time je Hrvatski prostor dobio
status najvažnijeg geoprometnog čvorišta u južnoj Europi.
Britanci su za svoje saveznike među hrvatima uzeli pojedine stare komuniste, svoje agente
još iz doba kominterne kao što su Manolić i slični koji su se u startu ubacili među hrvatske
nacionalne intelektualce, te Antu Markovića koji je postao savezni predsjednik vlade.
Manolić i njegova ekipa imali su zadatak iznutra što više radikalizirati hrvatske nacionaliste
kako bi se Srbi digli na ustanak, te na taj način natjerati srpskoj partiji poslušnu JNA na vojni
udar, pri čemu bi nastradali i Hrvatski i Srpski nacionalisti, kao i svi ostali nacionalisti na
području Jugoslavije.
Ante Marković je dobio ulogu mađioničara koji će omogućiti bivšoj komunističkoj eliti
privatizaciju sve imovine bez novca, kako bi oni postali nova klasa krupnih kapitalista, a za taj
zadatak je dobio velike strane devizne kredite kojima je kratko vrijeme uspio držati stabilan
devizni tečaj. Marković je vjerovao kako u slobodnoj tržišnoj konkurenciji Hrvatski tehnokrati
mogu preuzeti dominantnu ulogu u jugoslovenskom gospodarstvu.
Manolić je među hrvatske nacionaliste ubacio svoje suradnike koji su bili spremni postati
nova klasa krupnih jugoslovenskih kapitalista, ali se nisu željeli odreći najvažnijeg dijela
Titoizma i Jugoslavije, vjerujući kako njome mogu zagospodariti uz pomoć plijena stečenim kroz
50 godina vlasti. Slijedeći zakletvu Titu iz pjesme «druže Tito mi ti se kunemo» bili su spremni
upotrijebiti sva sredstva i sve metode kako bi spasili njima najmiliju Jugoslaviju kao svoj budući
plijen. Hrvatski su se »Jugoslaveni« uključili dijelom u lijevu frakciju HDZ-a glumeći
mirotvorce, a dijelom u desnu glumeći krajnji ekstremizam s namjerom kompromitiranja
Hrvatske u Međunarodnoj zajednici, te izazivanju Generalštaba na vojni udar i tako, u suradnji sa
srpskim Titoistima, obnoviti Jugoslaviju. Kako bi srušili Miloševića, morali su najprije razbiti
Jugoslaviju, a poslije za to optužiti njega, te uz pomoć vojnog udara stvoriti novu Jugoslaviju. To
su namjeravali učiniti uz tajnu suradnju sa starim srpskim partizanskim oficirima koji su se
udružili u Stranku Jugoslavena i SK pokret za Jugoslaviju. Institucija koja je trebala provesti to
ujedinjenje je SIV(savezno izvršno vijeće). Predsjedništvo Jugoslavije se sastojalo od
predstavnika Republika i Pokrajina te je njima i odgovaralo. S druge strane SIV je birala
Skupština Jugoslavije i njoj je odgovarao. SIV je vodio ekonomske poslove i nije imao ovlasti
nad vojskom, a to je ono što su jugoslavenski orijentirani političari, Srbi i Hrvati željeli
promijeniti. Kasniji događaji su pokazali kako je Manolić višestruko precijenio utjecaj starih
srbijanskih partizanskih oficira jugoslovenske orjentacije i potcijenio snagu Velikosrba. On, kao i
ostali hrvatski pobornici Jugoslavije, nikada nije shvaćao kako su Velikosrbi najveći protivnici
bilo kakve Jugoslavije, iako je kao vrlo inteligentan i iskusan obavještajac povezan sa istočnim i
zapadnim službama mogao shvatiti realnost, samo da je bio intelektualno spreman odreći se
svojih utopijskih zamisli iz mladalačkih dana.

Obavještajno sigurnosne službe obično imaju više odjela ili mreža čiji pripadnici se
međusobno ne poznaju. Odjeli su; odjel za mobilizaciju i obuku, odjel za prikupljanje i analizu
podataka, odjel za širenje dezinformacija što rade agenti dezinformatori, odjel za provokacije što
rade najtajniji agenti provokatori ubačeni u redove potencijalnog protivnika, odjel za planiranje,
odjel za terorističke operacije i odjel za unutrašnju zaštitu. Agenti za prikupljanje podataka, tzv.,
špijuni najčešće se traže među vojnim i državnim službenicima, te političarima, dok se
dezinformatori najčešće traže među nezadovoljnim novinarima i marginalnim političarima.
Najtajniji status obično imaju agenti provokatori koji se mobiliziraju između natprosječno
inteligentnih osoba čiji psihološki profil ukazuje na psihopatski ili šizofrenički poremećaj
osobnosti s prenaglašenom potrebom za moći, a njihov motiv za suradnju s obavještajno
sigurnosnim službama je pomoć u realizaciji moći. Pojedinci sa znatno oslabljenim biološkim,
psihološkim ili duhovnim mehanizmima obrane od zla, bilo zbog nasljednih osobina, bilo zbog
nekog oboljenja ili šoka u djetinjstvu, postaju cilj kadrovika koji ih pronalaze najčešće među
starijim maloljetnicima iz nesređenih obitelji, između siročadi ili izvanbračnom djecom, koja su
odrasla bez osjećaja obiteljske ljubavi, te koji su kao takvi odlična sirovina koju je lako pretvoriti
u robote programirane za beskrupulozno osvajanje moći. Ovakvi agenti, s dobrom obukom iz
područja psihološko političkog djelovanja, ubacuju se u protivničke obavještajne, političke,
vojne ili terorističke skupine, gdje glumeći ideološku, nacionalnu ili vjersku isključivost i
radikalizam nastoje izbiti na vrh organizacija u koje su se ubacili. Pri tome ih se potiče na
beskrupulozno istiskivanje svih konkurenata za vodeće položaje koristeći sva sredstva, a pri tom
im pomažu agenti dezinformatori koji šire dezinformacije o njihovim konkurentima, pri čemu se
nastoje stvoriti frakcijske borbe. Dezinformacije se pažljivo doziraju, pri čemu se umataju u
ambalažu od mnogo točnih podataka koje se mogu provjeriti, ili koje su opće poznate. U ovakvim
kampanjama dezinformiranja agenti dezinformatori najčešće se služe medijima, novinarima i
urednicima koji su, najčešće, već i sami protivnici napadnutih političara, a ponekad i plaćaju
neke novinare i vlasnike medija. Pri širenju dezinformacija protiv glavnog protivnika namjerno
se ostavljaju tragovi kako tu kampanju poluistinama i neistinama širi netko drugi tko je u sukobu
s glavnim protivnikom. Kako bi se sukob između različitih protivnika produbio šire se
dezinformacije i o tome drugom protivniku pri čemu se ostavljaju tragovi kako to širi glavni
protivnik. Ovakva dezinformacijska kampanja može se provoditi preko medija ili preko mreže
terenskih «dobro informiranih tračera», a kad se širi preko medija odvija se obično u tri koraka:
1. dostavljanje medijima istinitih kompromitirajućih podataka o napadnutim osobama,
2. medijski napad podatcima koji su samo djelomično istiniti,
3. otvoreno zagovaranje rušenja pojedinih političara i stranaka.

Kad se ne mogu naći nikakvi argumenti kojima bi se napao protivnik, nastoji ga se otvoreno
ismijavati organiziranom kampanja širenja neugodnih anegdota, viceva, skečeva i satira kojima
se omalovažava protivnik, ili netko od članova obitelji i najbližih suradnika.

Ako se kampanja dezinformacijama ne pokaže kao uspješna, agentima provokatorima


pomažu i odjeli za likvidacije koji uklanjaju one koje na drugi način nije moguće ukloniti.

Kad agenti provokatori dođu na vrh protivničke mreže nastoje tu organizaciju navesti na
što radikalnije poteze, koji kasnije napadnutima služi kao povod za protuakcije prema
protivničkim organizacijama, njihovim simpatizerima i državama koje ih štite, a za sve imaju
dobro opravdanje pred vlastitim stanovništvom. Ovakvi agenti provokatori mogu imati i
unaprijed pripremljene dvojnike. Ako glavni agent pogine njegovi «čuvari» uklanjaju leš, a
dvojnik preuzima ulogu glavnog agenta provokatora. Ovakvi dvojnici agenata provokatora
ubačeni u protivničke mreže u prošlosti su imali znatnu ulogu, ali je njihova uloga smanjena
razvojem elektroničkih programa za prepoznavanje lica, glasa, potpisa i otisaka prstiju.

Suvremene obavještajno sigurnosne službe uhođenje protivnika nastoje paralelno izvoditi


tehničkim sredstvima, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog
priopćavanja, te širenjem mreže informatora u protivničke: vojne, političke, privredne strukture,
patentne urede, znanstvene institucije, humanitarne organizacije, vjerske sekte, te pokrete za
zaštitu ljudskih prava. U velikim, razvijenim državama obavještajno sigurnosne službe su
podijeljene na: obavještajne (prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka),
službe za vođenje specijalnog rata, te vojne obavještajne službe.

Obavještajci se mogu podijeliti na profesionalce koji su formalno zaposleni u pojedinim


službama, a samo povremeno, na nekom zadatku imaju nekakvu «masku», te na povremene
vanjske suradnike, (doušnike, spavače, agente dezinformatore i agente provokatore) koji rade na
svojim radnim mjestima, a sa službom samo povremeno surađuju. Profesionalni obavještajci
dobivaju plaću u službi, a povremeni vanjski suradnici se nagrađuju na različite načine. Vanjski
suradnici mogu raditi iz uvjerenja, iz interesa, ili stoga što su ucijenjeni. Nagradit ih se može i
tako što ih se, na osnovu lažnih dokumenata, pošalje u privremenu mirovinu te oni tako zauvijek
ostanu vezani uz službu, moguće im je omogućiti brže napredovanje na radnome mjestu ili
karijeri, moguće im je osigurati javnu promociju, potrebite veze i sl. Obično profesionalci
različite razine imaju svoje doušnike ili mrežu doušnika, s tim što oni na višoj razini znaju
doušnike svojih podčinjenih, dok niže rangirani profesionalci ne znaju doušnike svojih
pretpostavljenih ili doušnike suradnika iz paralelnih odjela. Agenti spavači, dezinformatori i
provokatori obično su na vezi sa samim vrhom obavještajnih službi. Doušnici, a i ostali vanjski
suradnici se financiraju s tajnih računa koji se pune na razne, najčešće nezakonite načine, kako
bi ostali skriveni od pogleda službenika u različitim ministarstvima. Kako bi prikrili tragove o
svojim tajnim operacijama zapovjedi su priopćavane usmeno, a i izvještaji o tajnim operacijama
su također podnošene usmeno. Pismeni izvještaji podnošeni su jedino o legalnim operacijama
nadzora.
Manolić je karijeru počeo kao profesionalni obavještajac OZN-e, a kao i Tito bio je vrlo
inteligentan Britanski agent provokator ubačen u NKVD i KOMINTERNA-u. Preko ovih
organizacija su se kroz niz frakcijski borbi uspjeli probiti na vrh Jugoslavenskih komunista.
Nakon drugog svjetskog rata je uspješno glumio prohrvatski orijentiranog ljevičara, družio se s
proruski orijentiranim komunistima, pa je vrijedio i za ruskog čovjeka (iako je za vrijeme
informbiroa napredovao), a kasnije je počeo igrati i ulogu pronjemački orijentiranog ljevičara,
ali je po svojim tajnim djelima uvijek branio britanske interese, tj. opstanak Jugoslavije. Nakon
obračuna s Maspokovcima, među koje je bio ubačen, Manolić je »umirovljen» ali je i dalje na
vezi imao vrlo veliku doušničku mrežu u svim strukturama društva.
Za OZN-u sam čuo još kao dijete od jednog susjeda, partizanskog prvoborca, Srbina s
Korduna, majora Dušana Macakanje koji je nama djeci volio pričati ratne priče. Rado je hvalio
partizansku lukavost. Tako nam je jednom prilikom pričao kako su partizani vršili mobilizaciju.
Jednog dana sa svojom četom ušao je u jedno srpsko selo i pozvao seljake na odlazak u
partizane. Budući da nitko nije želio odlazak u šumu, vratili su se neobavljena posla. Tada ga je
neki viši oficir pozvao k sebi i tražio popis uglednijih seljaka koji su bili najglasniji protiv
odlaska u partizane. Nakon toga taj oficir je jednu grupu svojih ljudi iz drugog kraja poslao u
akciju. U crnoj ustaškoj uniformi su ušli u selo i pobili desetak Srba, upravo one koji su bili
najglasniji protivnici odlaska u partizane. Idući dan su lokalni partizani ušli u selo i ponovno
zvali u partizane. Odaziv je bio stopostotan. Na sličan način partizani su mobilizirali i Hrvate.
Četnike s kojima su u prvom djelu rata surađivali, slali su u napade na hrvatska sela, nakon čega
bi ih partizani dolazili braniti, pri čemu bi izvršili mobilizaciju svih koji su se dali mobilizirati.
Zahvaljujući iskustvima iz španjolskog građanskog rata najbolje su shvatili temelje partizanske
taktike, a to je: na bilo koji način mobiliziraj sve sposobno za borbu, ali ne da bi se oni osobito
jako borili, već zato da ih protivnik ne bi mobilizirao. U napadne operacije i onako idu samo
najpouzdaniji. A mobilizirani će se i sami braniti kad budu napadnuti. U pojedinim trenutcima
rata, u regijama gdje su četnici bili najjači, partizani su znali surađivati i s ustašama kako bi se
oduprli prevlasti četnika, a u drugim trenutcima, tamo gdje su bili ugroženi i partizani i četnici
znali su zajedno napadati ustaše.
SDB (služba državne bezbednosti - bivša UDB-a, koja je nastala od OZN-e) je za vrijeme
komunizma pod kontrolom držala velik broj državnih službenika, kriminalaca, sveučilišnih
profesora, sudaca, sindikalista, novinara, političara i njihovih supruga, a također i europski dio
političke emigracije. Vojska je imala svoju kontra-obavještajnu službu KOS, a u ministarstvu
vanjskih poslova postojala je posebna tajna služba SID koja je vršila međunarodne političke
prosudbe i davala odobrenja za likvidacije. Posebnu ulogu u komunizmu imale su mnoge
supruge istaknutih političara. Dočekivale su strane delegacije i bile su im vodiči po gradovima,
restoranima i hotelima. Što su bile uspješnije u prikupljanju informacija, to su njihovi bračni
drugovi brže napredovali u karijeri. Manolić je kontrolirao i mnoge bivše političke zatvorenike.
Naime, u zatvorima su udbaši, Srbi i Hrvati, igrali ulogu loših i dobrih momaka. Srbi su
zatvorenike tukli i pokušavali likvidirati, a Hrvati su ih štitili. Tako su stjecali njihovo povjerenje
i pretvarali ih u vlastite doušnike. Zahvaljujući tomu Manolić je u Hrvatskoj imao velik utjecaj u
miliciji i državnoj sigurnosti, te je mogao omogućiti prijenos vlasti. Poneki Manolićevi suradnici,
koji su se pokušali osamostaliti, kažnjeni su tako što im se dosje o suradnji s Udbom i Kosom
vrlo brzo pojavio u medijima. Uz pomoć dosjea držao je mnoge u pokornosti i dok je bio u HDZ-
u, a i kasnije kada je izgubio izravnu političku moć. Dobro je pazio kako ne bi izašao u javnosti
popis svih komunističkih doušnika. Objavljivanjem toga popisa izgubio bi sredstvo ucjene.
Manolićev utjecaj počeo je slabiti tek početkom 1992, kad su kadrovi iznikli u procesu formiranja
i naoružavanja HV-a počeli preuzimati većinu funkcija u vojsci, a poslije 1994. i u državnoj
upravi, ali taj utjecaj nikada nije prestao jer su mnogi njegovi bivši suradnici ostali pritajeni u
HDZ-u kao višestruki doušnici, doušnici državotvornog dijela HDZ-a, doušnici
projugoslavenskog dijela HDZ-a, a i doušnici Miloševićeve SDBS.

Prije promjene vlasti Račan, Mesić i Manolić napravili su dogovor o zaštiti najvažnijih
tehnomenadžera iz doba komunizma, te njihovo pretvaranje u novi sloj njihovih kapitalista.
Odmah nakon pobjede HDZ-a Manolić je ove kadrove zaštitio od progona za ono što su radili u
vrijeme komunizma, te ih je instalirao na sve najvažnije državne funkcije, u banke, medije,
kulturu, a i među novoformirane privatne poduzetnike koji su po zakonu Ante Markovića počeli
kupovati poduzeća bez novca, uz pomoć »menadžerskih« kredita. Ovaj postupak pretvorbe i
privatizacije osmišljen je u vrhu SKJ već 1987. odmah nakon pojave Miloševića, kad se vidjelo
da komunizam više ne može opstati. Smišljen je scenarij po kojem najpouzdaniji komunistički
kadrovi, takozvani tehnomenadžeri trebaju postati ti novi kapitalisti u čitavoj Jugoslaviji.
(U to vrijeme bilo je prijedloga i za vaučersku privatizaciju, ali to Anti Markoviću i njegovoj
tehnomenadžerskoj projugoslavenskoj frakciji komunista nije odgovaralo. U vaučerskoj
privatizaciji bi učestvovali svi, a ne samo komunistička elita, što je bilo nezamislivo. Osim toga
Vaučerska privatizacija bi privatizaciju dovela na naslovne stranice medija, što bi istisnulo iz
medija teme o nacionalnim sukobima koji su imali ulogu potaknuti vojsku na vojni udar. Na taj
način bi nove nacionalne elite dobile vrijeme za stabilizaciju svoje vlasti što projugoslavenima
nije odgovaralo. Više im je odgovarao mali nacionalni sukob u kojem će JNA pomesti s vlasti
nacionalne vođe i nacionalne vlade, a istovremeno će u tišini njihovi komunistički direktori
postati nova klasa kapitalista. Kako bi skrenuli pažnju sa sebe nastojali su iskoristiti staro
komunističko sredstvo vlasti, zavist. Čim je netko izvan njihovog kruga uspio nešto kupiti odmah
su mediji počeli brujati o pljački i bahatosti «nacionalista». )
Uz pomoć angloameričkih sponzora i MMF-a Anti Markoviću su obećani veliki krediti, te je
napravljen plan pretvaranja ničijeg u nečije, tj. njihovo. Na izradi plana, ili pojedinih dijelova
plana sudjelovali su mnogi istaknuti jugoslavenski, a ponajviše hrvatski «tehnomenadžeri», te
ekonomisti, politolozi i sociolozi sa Zagrebačkog Ekonomskog instituta, a jedan od prvih
zagovornika prodaje odabranim pojedincima je Vesna Pusić koja je kasnije najviše napadala tu
istu privatizaciju.
Plan je bio: prva faza: pomoću inflacijsko financijske operacije pranja novca uništiti sve
fondove u Hrvatskoj, te taj novac izvući na tajne račune u stranim bankama. Tim novcem
osnovati anonimna dionička društva i banke preko kojih će se kasnije pokupovati hrvatska
poduzeća i banke.
Druga faza: druga faza: pomoću menadžerskih kredita i stranih poduzeća u njihovom tajnom
vlasništvu pokupovati hrvatska obezvrijeđena poduzeća.
Treća faza: kupljenim poduzećima odobravati povoljne kredite i tako uništiti same banke,
kako bi se u postupku sanacije stečaja banaka uništili tragovi ove operacije.
Četvrta faza: nakon sanacije banaka strane banke u njihovom vlasništvu trebaju kupiti i
hrvatske sanirane banke.
Plan je kasnije, nakon promjene vlasti prilagođavan trenutnoj situaciji na terenu.

Na Osnivačkoj skupštini u Izvršni odbor HDZ-a iz Osijeka su izabrani: Vladimir Šeks, Ivan
Vekić i Branimir Glavaš. Šeks je nastojao uvući u rad stranke što više studenata, mlađih
intelektualaca i maspokovaca; Glavaš je učlanjivao uglavnom svoje poznanike, a odvjetnik Ivan
Vekić je učlanio dosta svojih bivših komitenata koje je iz raznih razloga branio na sudu. Sastajali
smo se u restoranu “Olimpija” u Donjem gradu, a poslije i u “Bendeku”. Sastanke je vodio Šeks,
a kada njega nije bilo, Glavaš. Vekić je na sastanke dolazio rijetko, uglavnom kada je mislio kako
bi se moglo o nečemu odlučivati. Ponašao se kao predvodnik osječke intelektualne elite, a elita su
bili pojedinci čija je najvažnija osobina bila uživanje u vlastitim verbalnim nastupima. Vekić je
bio interesantan po svojim nastupima. Pazio je na svaku riječ, na držanje glave, obrva, brkova,
ramena i ruku. Za vrijeme govora znao je nekoliko puta skinuti naočale s nosa i nakon nekoliko
rečenica ih vratiti natrag. Imao sam osjećaj kako sve govore uvježbava pred ogledalom. Bio je
izvrstan retoričar, a djelovao je kao spretan fiškal koji u svakom trenutku zna istaknuti ono što
njemu odgovara i zaobići ono što mu ne odgovara.
Dana 28. 6. 1989. na Gazimestanu je proslavljena 600. godišnjica Kosovske bitke.
Milošević je s govornice poručio kako ni oružane bitke nisu isključene.
Nakon Osnivačke skupštine nastavili smo prikupljati članstvo. Nas aktivnije članove Šeks je
upisao u neku međunarodnu humanitarnu organizaciju s tvrdnjom kako će nam to pomoći ako
nas uhiti milicija. Jednom prilikom Šeks je u povjerljivom razgovoru sa mnom, mojim bratom
Hrvojem i Gojkom Kvesićem predložio da mi u okviru HDZ-a organiziramo tajnu mrežu koja će
otkrivati agente KOS-a ubačene u HDZ. Rekao je kako HDZ ima nadzor nad bivšom UDBA-om
ali ne i nad KOS-om, pa se njih moramo čuvati. Nitko od nas nije imao nikakvog iskustva sa
obavještajnim službama pa nismo znali što bi trebali raditi, ali smo sumnjičavo počeli gledati
druge članove HDZ-a. Primjetio sam kako i nas drugi gledaju sumnjičavo, te sam stekao dojam
kako je isti zadatak Šeks dao i drugim grupicama, pa sad svako u svakog sumnja. Uskoro su svi
aktivniji članovi pozvani na prvu sjednicu Glavnog odbora. Na tom sastanku, između ostaloga,
imenovan je, na iznenadni prijedlog Ivana Vekića, Odbor za Slavoniju i Baranju. Za predsjednika
Odbora određen je Branimir Glavaš, a dopredsjednici su: Ivan Vuletić, Leticija Drndić Antolić, ja
(Tihomir Čuljak), tajnik Ivan Tabak te blagajnik Zvonko Rogalo. Je li ovaj iznenadni prijedlog,
bez dogovora s članovima odbora iz Osijeka, Vekić smislio sam, ili je to učinio u dogovoru s
Manolićem nikad nismo uspjeli doznati, ali je poslije bilo očito kako je to učinio s namjerom
bacanja razdora među članove osječke grupe koja je bila pod nadzorom Šeksa. Izlaskom iz
dvorane počelo je gunđanje o načinu izbora ovog odbora (iznenadni Vekićev prijedlog bez
konzultacija s članovima Odbora iz Osijeka), i o tome tko je ta Leticija. Dolaskom u Osijek moj
je brat odlučio otići do Glavaša i tražiti ponovni izbor odbora, s tim da ga sami članovi iz Osijeka
izaberu. Pokušao sam ga odgovoriti od toga, ali nije išlo. Otišao je do Glavaša i tada su se
posvađali. Budući da je većina članstva tražila ponovno biranje odbora, a Glavaš je to odbijao,
napadi su se sve više okrenuli prema njemu. Na prvom sastanku Odbora u restoranu »Lovački
Rog« tajnik Tabak je podnio ostavku, a umjesto njega, na Glavašev je prijedlog na mjesto tajnika
kooptiran Ivan Cvitković, koji se u tom trenutku »slučajno« zatekao nekoliko metara dalje za
šankom. S nekim iz odbora je došao, te je čekao završetak sastanka. Ivan Tabak je bio
dugogodišnji Glavašev prijatelj i zajedno su, navodno, osnovali neku tajnu hrvatsku organizaciju
koja se nikada ničim nije oglasila i koju policija nikada nije otkrila. Bilo mi je čudno što on
podnosi ostavku. U početku sam mislio kako o politici voli filozofirati, ali ga tajnički poslovi ne
zanimaju. Tek kasnije mi je palo na pamet kako je ostavku podnio vjerojatno zato da bi se mogao
ubaciti među “pobunjenike” i preuzeti vodstvo “pobune”. Cvitković je bio Tabakov kolega iz
HPT-a, gdje je radio kao monter. Nakon ovog sastanka Šeks je otišao na turneju po Australiji i
kad se vratio, nije znao oko čega se svađamo. Koordinacija između odbora za Slavoniju i Baranju
i središnjice u Zagrebu vršila se preko Šeksa i manje Glavaša, a i Vekić je imao stalne kontakte sa
središnjicom. Njegovi kontakti išli su uglavnom preko Perice Juriča glavnog terenskog operativca
stranke koji se predstavljao kao student koji ima vrlo veliki broj poznanstava širom Europe.
Perica Jurič je često obilazio teren, ali je rijetko kontaktirao s izabranim ili imenovanim
odborima. Uglavnom je tajno prenosio informacije istaknutim članovima HDZ-a i s povratnim
informacijama upoznavao predsjednika stranke Franju Tuđmana, te Jožu Manolića. U Osijek je
često dolazio kod Ivana Vekića što ostali članovi Slavonsko baranjskog odbora često i nisu znali.
Iako su svađe između Obora za Slavoniju i Baranju te ostalog aktivnog članstva tinjale, svi
smo i dalje radili na širenju organizacijske mreže na području cijele Slavonije, pa čak i na
području Bosne i Hercegovine te Dalmacije, uglavnom preko studenata iz tih krajeva. Nedugo
nakon izbora Odbora za Slavoniju i Baranju organizirali smo večeru za predsjednika stranke dr.
Franju Tuđmana. Na večeru je došao predsjednik sa sinom Stjepanom i nekoliko članova stranke
iz Zagreba, a nas je iz Osijeka bilo pedesetak. Kada je počela večera prišao mi je Vladimir Flačer,
Glavašev susjed, i ispričao kako je nekoliko dana ranije vozio Šeksa i Pericu Juriča u Zagreb te
kako su oni u automobilu zaključili da su braća Čuljak naivna za politiku te ih treba isključiti iz
svih odbora. Imao sam osjećaj kako Flačer očekuje da ću tu pred dr. Tuđmanom reagirati i
napraviti incident. Mogao mi je ovu priču ispričati dan prije ili poslije, ali je odabrao trenutak
kada je večera bila na početku. Dan poslije susreo sam Šeksa nasamo i pitao ga o onome što je
Flačer ispričao. Vladimir Šeks je sve pobio.
Povećanjem broja članova osjećali smo se sve jači pa smo i sve javnije nastupali. Koncem
ljeta 1989. u Studenskom domu organizirali smo prvu javnu skupštinu za izbor Izvršnog odbora
za grad Osijek. Pred ove unutarstranačke izbore Flačer se ponovno počeo pojavljivati, a Šeks ga
je uzeo u zaštitu. Po tom sam zaključio kako mi je Šeks lagao. Tada sam počeo razmišljati o
napuštanju politike. Na skupštini je izabran odbor koji je imao zadatak osnivati temeljne odbore u
općini Osijek, dok je Odbor za Slavoniju i Baranju nastavio rad po drugim općinama. Osječki
odbor je sastavljen 50% od mlađih aktivnijih članova, uglavnom studenata ili onih koji su tek
završili fakultet i koji su imali zadatak raditi na širenju organizacije, te 50% starijih ljudi,
uglavnom poznatih iz 1971. godine, koji su svojim imenom trebali dati ozbiljnost stranci. Između
Odbora za Slavoniju i Baranju s jedne, te aktivnog mlađeg dijela Osječkog odbora nastavljena je
svađa koja je od prije tinjala. Osnovana je i studenska sekcija. Rivalitet između Odbora za
Slavoniju i Baranju s jedne strane te Osječkog odbora i studenske sekcije s druge strane bio je
toliki da se nisu mogli složiti ni u tome kakav će natpis pisati na vratima kupljenih prostorija u
kojima smo se sastajali. Iako smo na terenu surađivali i nastojali svađe skriti od javnost, pri
susretima sam povremeno služio kao jedina veza u komunikaciji između Osječkog i Slavonsko-
baranjskog odbora.
Budući da sukobe nismo znali prebroditi, oni su na Prvom kongresu HDZ-a nastavljeni.
Mnogima se nije sviđalo što je dr. Franjo Tuđman jedini kandidat za predsjednika. Iako su svi bili
za njegov izbor, smatrali su kako treba imati bar formalnog protukandidata. Jedna grupa je
predložila Zdenki Babić Petričević da se formalno kandidira kao drugi kandidat za predsjednika,
ali je ona to odbila. Dr. Tuđman je saznao za ovo pa je sam nagovorio Hrvoja Hitreca da mu bude
protukandidat. Glavna stvar na kongresu je bila tko će sve biti govornik, a to je određivao
predsjednik Tuđman. Iz Osijeka govornici su bili Šeks i Vekić. Šeks je uspio među govornike
ugurati Branimira Glavaša, a Vekić je preko Perice Juriča i Manolića uspio ugurati i Leticiju
Drndić. Đapić je počeo lobirati kako bi se i on ugurao među govornike ali nije uspijevao. Dan
prije odlaska na kongres doznao sam kako je Tabak nagovarao Đapića da se na samom kongresu
sastavi peticija za raspuštanje Odbora za Slavoniju i Baranju. Na kongresu, u kuloarima, neki su
članovi Osječkog Odbora rekli kako nemaju nište protiv mene i da moje ime treba izostaviti. Tada
je sastavljen novi tekst peticije u kojemu je traženo izbacivanje iz Odbora za Slavoniju i Baranju
svih osim mene. Nisam vidio koristi od takve peticije, ali sam smatrao kako svatko ima pravo na
peticije. Kad sam shvatio kako član kongresa Đapić, koji je skupio 50 potpisa članova kongresa
na peticiji, ne može izići za govornicu pročitati svoj govor, shvatio sam kako je stranka
bespovratno otišla u smjeru koji nisam želio i kako je moj rad u HDZ-u završen. Tada sam se
pridružio onima koji su napustili kongres. Ivan Vekić se nije pridružio iako nas je Tabak
uvjeravao kako je to obećao učiniti. Malo kasnije je došao za nama, ali ne kako bi nas podržao,
već kako bi nas nagovorio na povratak. Nakon otprilike pola sata, na nagovor ljudi iz inozemstva,
vratili smo se u dvoranu. O ovom incidentu pisale su sve jugoslavenske novine iako im nitko nije
htio reći što je uzrok našeg izlaska.
Povratkom u Osijek Šeks je sazvao zajednički sastanak Odbora za Slavoniju i Baranju te
Gradskog odbora. Tražio je od svakoga iznošenje svega što znade o peticiji. Kada je došao red na
mene, podnio sam ostavku na sve funkcije u stranci, čime je rad u HDZ-u za mene okončan.
Nakon toga Šeks je suspendirao sve potpisnike peticije koji se nisu pokajali. Kasnije smo
razmišljali o tomu tko je organizirao peticiju. Jedna je pretpostavka bila da je to bio Vekić koji je
preko nekoga, navodno Tabaka, peticiju predložio Đapiću, a cilj joj je bio rušenje Glavaša. Druga
je pretpostavka bila da je sam Glavaš preko Tabaka sve organizirao, a da mu je cilj bio
eliminiranje lokalne konkurencije. Znao je kako Tuđman ne podnosi nedisciplirane članove
stranke i kako bi peticija mogla završiti onako kako je i završila. Analizom puno kasnijih
informacija zaključio sam kako je ova peticija unaprijed koordinirana između Vekića i Manolića
preko Manolićevog teklića Perice Jurića, a Vekić je za protuuslugu među govornike uspio ugurati
svoju kandidatkinju Leticiju Antolić Drndić. Tabak, Đapić i svi mi ostali bili smo samo neiskusni
i nesvjesni suradnici Jože Manolića, te smo poslužili samo kao naivni izvršioci, unaprijed osuđeni
na uklanjanje iz stranke. Za peticiju su unaprijed saznali Glavaš i Šeks. Kako bi to spriječio
Glavaš je vjerodajnice za ulazak Osječana na kongres podijelio Đakovčanima, pa su se Osječani
morali fizički izboriti za ulazak u dvoranu, čime je njihova odlučnost prema Đapićevoj peticiji
samo pojačana. Umjesto suspendiranih, u Osječki gradski odbor su kooptirani novi članovi, i to
je postala redovita praksa u stranci.
U političkim događajima nakon toga više nisam sudjelovao sve do demonstracija protiv šefa
MUP-a, kada je već postalo očito kako srbijanske obavještajne službe putem medija vrše
psihološke pripreme za rat. Tad sam se ponovno sastao s Glavašem i dogovorio se o tomu kako
može računati na mene i moje ljude u slučaju rata.
U lipnju 1989. Milošević je raspisao zajam za preporod Srbije i skupljanje je trajalo do kraja
ožujka 1991. godine. Srbi iz Srbije i svijeta uplatili su Beogradskoj banci oko 87 milijuna dolara,
a nakita i zlata u vrijednosti od oko 400.000 DEM. Veći dio spremljen je na Cipar odakle su se
plaćala lobiranja po svijetu za interese projekta »Velika Srbija«, a ostalo je uglavnom potrošeno
na financiranje paravojnih postrojbi u Srbiji i Hrvatskoj. Mnogi su Srbi iz hrvatskih poduzeća
vikendom odlazili na barikade te su se ponedjeljkom vraćali na svoj posao. Povjerljivim osobama
su se hvalili zarađenim dnevnicama.

2. PRIPREME ZA VOJNI UDAR

Dana 26. 2. 1990. pojedini neupućeni generali iz Generalštaba počinju shvaćati kako je
Miloševićev plan razbiti Jugoslaviju, pa tako načelnik Generalštaba JNA »oštro napada srpsku
politiku. Smatra kako je Srbija ostala sama, da je protiv nje Slovenija, Hrvatska, BiH,
Makedonija i pola Crne Gore (...) za sve je to krivo neinteligentno srpsko rukovodstvo«.

Dana 26. 3. 1990. godine, dva mjeseca prije smjene vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, na sastanku
rukovodstva Srbije javno je odbačen »kurs obrane cjelovitosti Jugoslavije«, a usvojeno je njeno
razbijanje i stvaranja »Velike Srbije«. Javno je rečeno je :«Srbija će odbiti konfederaciju jer je
ona samo prijelazni trenutak u samostalne države. Srbija će zajedno s Crnom Gorom,
Makedoniju nećemo moliti. BiH neće moći opstati kao država. Moguć je sukob Srba u
odcijepljenim republikama, jer oni neće prihvatiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj i BiH…
«

JNA je mislila drugačije pa je mjesec dana prije izbora na sastanku armijskog vrha s
rukovodstvom RH Hrvatske. JNA je tada Račanovu vladu otvoreno upozorila kako će oni
«dovesti ustaše na vlast». Prema knjizi Veljka Kadijevića «moje viđenje raspada» JNA je tada
imala plan Strategije upotrebe oružanih snaga Jugoslavije. U tom planu stoji: «Treća faza nastupa
kada Nemačka preko Evropske zajednice otvoreno preuzima upravljanje Jugoslovenskom
krizom, tjera Sloveniju i Hrvatsku na ubrzanu secesiju putem primene nasilja, istovremeno
priprema građanski rat u Bosni i Hercegovini i to u dvojakoj funkciji – definitivnom razbijanju
Jugoslavije na takav krvav i surov način da se Jugoslavija više nikada ne povrati na istorijsku
scenu; i kao dobar povod za politički i vojni udar na Srbiju s ciljem da se porazi i ponizi, svede na
beogradski pašaluk i dobije lekciju za sva vremena. Na početku te faze zadatak oružanih snaga se
bitno mijenja i sastoji se od – 1)obrane srpskog naroda u Hrvatskoj i njegovog nacionalnog
interesa; 2)izvlačenje garnizona JNA iz Hrvatske; 3) pune kontrole Bosne i Hercegovine s
krajnjim ciljem da se obrani srpski narod i njegova nacionalna prava kada to postane aktualno;
4)stvaranje i obrane nove jugoslavenske države onih jugoslavenskih naroda koji to žele, u ovoj
fazi srpskog i crnogorskog naroda.» U provedbi zadaća JNA Kadijević nabraja i tri načela kojih
se treba držati. Jedno od tih načela je: «Svjesno dozvoliti da neprijatelj prvi napadne i to tako da
cijeli svijet jasno vidi ko je agresor i šta hoće. Ovo je ključni stav zbog kojeg smo bili često
kritikovani, čak nazivani izdajicama i sl. međutim, nama je bilo potpuno jasno da bi radeći
suprotno, kako su inače neki sugerisali, pored ogromnih političkih gubitaka u datim
međunarodnim okolnostima, potpuno upali u zamku brze i razorne vojne odmazde koja bi se u
prvom redu sručila na Srbiju…»

Iz ovog strateškog plana se vidi utjecaj velikosrpskih akademika koji su nastojali JNA
zastrašiti Njemačkom koja je tada realno bila zauzeta integracijom svojeg istočnog dijela, te
generale iskoristiti za ostvarivanje svojih ciljeva, tj., Jugoslavensku vojsku pretvoriti u
Velikosrpsku vojsku. U tom cilju su ih uvjerili kako iza Hrvatske i Slovenske želje za
osamostaljenjem stoji tadašnji politički patuljak Njemačka, a politički nepismeni i
komunističkom ideologijom zadojeni paranoični JNA generali su tu priču bez rezerve prihvatili,
ne shvaćajući kako je međunarodna zajednica sve radila kako bi sačuvala Jugoslaviju, a srušila
samo komunistički poredak.

Između 22. i 23. 4. 1990. održani su prvi višestranački izbori. Prva hrvatska vlada
imenovana je 30. 5. 1990. na čelu sa Stjepanom Mesićem, a druga 24. 8. 1990. na čelu s Josipom
Manolićem. Sve položaje u vladi dobili su bivši članovi SKJ iz sastava takozvane HDZ-ove
ljevice, dok su pripadnici HDZ-ove desnice dobili vlast u općinama. Ovime je spriječen strah
bivših komunista od promijene vlasti, čime je omogućeno preuzimanje vlasti i onemogućeni
sukobi između bivših komunista i njihovih žrtava. Odmah nakon izbora u Hrvatskoj Srbi su po
srpskim selima sve više otkazivali poslušnost institucijama Hrvatske države. Dana 17. lipnja
1990. na sjednici Glavnog odbora HDZ-a - traži se konfederalno uređenje SFRJ, što je za
Tuđmana, kasnije će se vidjeti bila taktika, iako je projugoslovenska frakcija HDZ-a iskreno
tražila konfederaciju kao maksimalni stupanj dozvoljene dezintegracije Jugoslavije u kojoj su oni
željeli imati glavnu gospodarsku snagu. Iako je i Hrvatskoj i Sloveniji strateški cilj bio
samostalne republike pred međunarodnom zajednicom (osobito Velikom Britanijom)
Predsjednici Tuđman i Kučan zagovarali su konfederativno uređenje, znajući kako će ga
Milošević odbiti. Na taj način je on postao krivac za raspad Jugoslavije. Miloševiću je strateški
cilj bila Velika Srbija, ali je zbog taktičkih razloga zagovarao centraliziranu Jugoslaviju. Znao je
kako će Tuđman i Kučan odbiti njegov prijedlog unitarne Jugoslavije, što je njemu odgovaralo
kako bi preuzeo kontrolu nad srbijanskim Jugoslavenima koji su željeli upravo takvu Jugoslaviju.

Dana 17. 8. 1990. Srbi su održali svoj referendum o »Srpskoj autonomiji« uz blokadu cesta koje
vode prema Kninu, Obrovcu i Benkovcu. Milan Babić je istoga dana u Kninu proglasio ratno
stanje. Sve više komunikacija u Hrvatskoj ispresijecano je barikadama, a Hrvatska se počela
naoružavati i pripremati za obranu te je sve odlučnije išla prema osamostaljenju.

U reorganizaciju zapovijedanja JNA potkraj osamdesetih (vojišta umjesto armija) uključeno je i


podčinjavanje republičkih i pokrajinskih stožera TO zapovjedništvima vojišta, čime su republike
u značajnoj mjeri izgubile kontrolu nad TO. U vrijeme izbijanja opće političke krize u SFRJ
projugoslavenski orijentirani vrhovi JNA ocijenili su kako je i samo postojanje TO velika
prijetnja projektiranoj centralizaciji Jugoslavije, a Kadijević ju je nazvao “objektivno velikom
podvalom”. Budući da su doktrinarna rješenja za uporabu JNA u “izvanrednim prilikama” još od
sredine osamdesetih godina predviđala da se u kriznim situacijama “sva materijalna sredstva TO
smjeste u skladišta JNA”, JNA je izbijanjem krize pokrenula svoje dugo vremena pripremane i
planirane akcije. Na temelju naredbe Generalštaba JNA od 14. 4. 1990. godine JNA je sredinom
svibnja, u vrijeme prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i u času konstituiranja nove
višestranačke vlade u Sloveniji, oduzela oružje TO (u Hrvatskoj svo oružje, tj. oko 200.000
cijevi, dok su slovenske vlasti uspjele zadržati oko 30 posto oružja). Time je JNA poništila
federalizam i značajno promijenila odnos snaga te su protivnici centralizma ostali bez ikakve
obrane. Za vrijeme dok je JNA stavljala pod svoj nadzor oružje TO, SKH je svojim
najpovjerljivijim članovima podijelila oko pet tisuća kratkih UZI-ja što je otkriveno tek kasnije
kad je saborska komisija istraživala ovaj slučaj. TO u Srbiji nije nikada bila razoružana, a
Milošević je i 1991. godine obavljao smotre republičke TO u Vojvodini.

U rujnu 1990. sudjelovao sam u preuzimanju prvih 650 od 8.000 kalašnjikova koje je Špegelj noć
prije uvezao iz Mađarske, a koji su noću, tajno, istovareni u staroj kući Adama Meštrovića u
Petrijevcima. Dio kalašnjikova isporučen je Merčepu za područje MUP-a Vukovar, dio u
Orahovicu, a dio u Baranju, dok smo ostale podijelili po mjesnim zajednicama općine Osijek
preko povjerljivih ljudi. Oružje nije dijeljeno policiji jer ni sama nova hrvatska vlast nije imala
povjerenja u većinu njezinih pripadnika. Tek znatnijom mobilizacijom novih policajaca, tzv.
specijalaca, ova je institucija postala instrument hrvatske vlasti. U jesen 1990. admiral Mamula
posjetio je London, general Blagoje Adžić Pariz, a admiral Stane Brovet Moskvu da bi procijenili
na koji bi način Međunarodna zajednica odgovorila na vojni udar u Jugoslaviji. “Armija je
zaključila da se Velika Britanija i Francuska ne bi protivile.” Rusija je pozdravila plan, iako je
jasno stavila do znanja kako takvu akciju neće javno podržati.

Oko mjesec dana nakon prve podjele oružja uvezeno je još 8.000 kalašnjikova koji su prema
zapovijedi Josipa Manolića preko policijskih postaja podijeljeni pripadnicima pričuvne policije,
među kojima je bilo desetak posto osoba kriminalne prošlosti. Na području Slavonije podjelu je
nadzirao Ivan Vekić. KOS je vrlo brzo otkrio podjelu prve isporuke oružja i velik dio ljudi koji su
ga dobili, te je JNA između 3. i 4. 12. 1990. godine planirala oduzimanje toga oružja i uhićenje
svih koji su ga imali i koji su ga dijelili. Kako bi se to spriječilo, žurno smo prebačeni u sastav
pričuvne policije da bi tako legalizirali posjedovanje oružja, pri čemu smo dobili i iskaznice
pričuvne policije.

Od jednog djela tada naoružanih osoba kriminalne prošlosti koji su organizirani u posebne
skupine sa samostalnim zapovjednicima, formirana je posebna postrojba pričuvne policije za
posebne namjene, a kojoj je izravno zapovijedao Predsjednik Vlade Manolić i Ministar
unutrašnjih poslova Boljkovac. Vrlo brzo počelo je noćno rušenje partizanskih spomenika od
strane nepoznatih počinitelja, na što je oficirski kadar JNA bjesnio. Lokalni policijski
zapovjednici i ogranci HDZ-a nisu imali nikakvog nadzora nad ovim skupinama. Te posebne
pričuvne jedinice policije, veličine od voda od bojne, kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina
dobivali su zapovjedi od Manolića ili nekog njemu direktno podčinjenog. Logistički su bili
naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja
nisu ni znali da ove postrojbe pripadaju policiji. Odmah po formiranju od Manolića su dobili
policijske iskaznice sa slikom i vrlo visokim činovima, za razliku od običnih članova pričuvne
policije koji su dobili iskaznice bez slike i bilo kakvog čina. O formiranju ove postrojbe
Predsjednik Tuđman (a kasnije i Šušak) je znao onoliko koliko mu je rekao Josip Manolić i
njegovi ključni kadrovi; Ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac i kasnije Ivan Vekić, čelnik
SZP-a Smiljan Reljić, Ministar obrane Martin Špegelj i čelnik SIS-a Josip Perković, a oni mu
nisu rekli ništa. Zapovjednici pojedinih odreda se nisu međusobno poznavali, a i kad jesu bili su
najčešće u međusobnom sukobu. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u
sukobu sa zakonom. Odmah po formiranju posebne pričuvne policije objašnjeno im je kako nitko
nije dobio državu bez rata, te kako je potrebno, sitnim incidentima isprovocirati sukobe s JNA i
podići borbeni moral Hrvata. Stvarna uloga ovih postrojbi bila je, u početku, incidentima izazvati
JNA na vojni udar, a kasnije, nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja
Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali
kako rade za dobrobit Hrvatske. Ove skupine su odmah, a osobito od travnja 1991. počele i same
nabavljati oružje, te ga prodavati na crnom tržištu, gdje se cijena kretala do 3.000 njemačkih
maraka za jedan kalašnjikov, čime je ostvarivana desetostruka zarada. Zahvaljujući ovim
postrojbama posebne pričuvne policije trgovina oružjem naglo je procvjetala. (Osim «specijalnih
zadataka» kao što je rušenje partizanskih spomenika, ove posebne jedinice Manolić je navodio i
na reketarenje pojedinaca koji su nepredviđeno pokušavali od sitnih poduzetnika postati
«kapitalisti», a nisu bili na spisku podobnih tehnomenadžerskih komunističkih kadrova koji
jedini smiju postati «kapitalisti». Ovo reketarenje je znatno smanjeno tek 1992. kad su se
razvojačeni branitelji s oružjem počeli vraćati kući, te su uzeli u zaštitu svoje poduzetne
poznanike.)
Početkom 1991. godine Hrvatska je usporila tempo nabave oružja kako bi pridonijela
smirivanju situacije i sprječavanju vojnoga udara. Tuđman se suprotstavljao svim ofenzivnijim
zamislima vjerujući kako je političko rješenje moguće, a u otvorenom bi sukobu s JNA u tom
trenutku Hrvatska bila siguran gubitnik te bi tako izgubila svoj politički kapital u međunarodnoj
javnosti, koja ionako nije bila sklona raspadu zemlje. Pripadnici projugoslavenske frakcije DB-a i
KOS-a širili su priče kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako rat treba isprovocirati, ako ga
sami srbi ne izazovu. U to vrijeme čak je i Josip Manolić, na zatvorenim skupovima pjevao
«ustaške» pjesme kako bi poticao, među oficirima JNA uvjerenje o «ustaškoj» vlasti u Hrvatskoj
i potrebi vojnog udara. Svoje sudjelovanje u pjevanju objašnjavao je potrebom dizanja borbenog
morala među hrvatskim narodom.
Nabavljeno protuoklopno i protuzračno oružje s vrlo malo streljiva uglavnom je bilo podijeljeno
jedinicama koje su štitile državni vrh i ključne točke oko Zagreba, dok je ostalo oružje
podijeljeno širom Hrvatske. Istovremeno s Tuđmanovim pokušajima smirivanja situacije
projugoslavenska je frakcija HDZ-a počela širom Hrvatske s akcijama dizanja u zrak srpskih
automobila i kuća te telefonskog zastrašivanja pojedinih Srba. Izvođači ovih akcija najčešće su
bili infiltrirani u HDZ ili državne službe, a nakon akcija su obilazili lokale i pričali kako pojedini
lokalni istaknuti hadezeovci iz državotvorne frakcije opet nešto dižu u zrak. U ovom je posebnu
ulogu imao Slobodni tjednik, list pod nadzorom projugoslavenske frakcije Kosa, koji je svojim
tekstovima raspirivao mržnju i organizirani kaos. Istovremeno su rušeni i mnogi partizanski
spomenici što su vršili uglavnom pripadnici posebne pričuvne policije. Ove specijalne operacije
Kosa i Udbe odgovarale su svima koji su željeli isprovocirati vojni udar, a odgovarale su i
Miloševiću koji je želio radikalizirati Srbe te ih tako mobilizirati na svom programu Velike Srbije.
Dana 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za
više od 18,2 milijarde dinara bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni
udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja
paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Tim su
novcem povećane plaće i oficirima JNA, čime je Milošević stekao njihovu naklonost. Nakon
političkog raspada Jugoslavije ovo je značilo i monetarni raspad, te je preostao samo vojni
raspad. Ovu vrstu pljačke Hrvatska je mogla spriječiti samo uvođenjem vlastite valute, a
pripreme za to su trajale gotovo godinu dana.

Dana 10. 1. 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je zapovijed za rasformiranje republičkih TO, što
je bila priprema za vojni udar.

Dana 16. siječnja 1991. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević prisustvovao je ručku s
ambasadorima zemalja Europske unije. On ih je upozorio kako će u slučaju raspada Jugoslavije
Srbija tražiti novu srpsku državu koja neće biti ograničena na “administrativni entitet” koji je
trenutno u vlasništvu Srbije, nego će to biti “otadžbina svih Srba”. Milošević je rekao i kako
dopušta odlazak Slovenaca, a o Makedoniji još uvijek raspravlja. Bio je vrlo jasan o dijelovima
Hrvatske koji su nastanjeni Srbima, o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini: oni će ostati dio
Jugoslavenske federacije. Izrekao je jasno upozorenje ambasadorima: “Pozicija koju sam za vas
sada skicirao je krajnji kompromis koji je Srbija voljna prihvatiti. Ako se ovo ne može ostvariti
mirnim putem, onda je Srbija prisiljena da upotrebi sredstva sile koja mi posjedujemo a oni ne.”
Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izedbegović. Poslije sastanka
istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izedbegović izjavljuje: «Srbija uvjetuje
suverenitet BiH opstankom Jugoslavije.» (Tada se još uvijek Milošević trudio Izedbegovića
pridobiti na svoju stranu, kako Hrvatska i BiH ne bi sklopile vojni savez, tj. kako on ne bi morao
istovremeno ratovati i u Hrvatskoj i u BiH, ali je koncem 1991. kad je rat u Hrvatskoj primiren
odbijao Izedbegovićeve ponude ostanka BiH u Jugoslaviji).
Dan kasnije 24.1.1991. u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan
Milošević i Milan Kučan postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz
Jugoslavije. «Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda
na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim
takvim pravom drugih naroda… Slovenija uvažava interes Srpskog naroda da živi u jednoj državi
i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštovati.» Ovim dogovorom Slovenija je, u
svom interesu, pristala na koncepciju Velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH.

(Slovenske su vlasti sa zadržanim oružjem od TO, kao i uvozom 5.000 automatskih


pušakas5 milijuna metaka, oko 1.000 protuoklopnih sredstava te desetak prenosivih
protuzrakoplovnih sustava, koristeći se organizacijskim temeljima TO do proljeća 1991.
razradile planove obrane i uspjele organizirati snage jačine 12 brigada u koje je uključeno
20.000 ljudi, obučenih i pripravnih za eventualni napad JNA. Budući da u slovenskoj TO nije
postojao značajniji postotak Srba u zapovjednoj strukturi, to im nije bilo teško napraviti.
Slovenske su vlasti izvršile sve pripreme za uspješno osamostaljenje koje je predviđeno za 26.
lipnja 1991. Unatoč više puta izrečenom Miloševićevom dopuštenju odlaska Slovenije iz
Jugoslavije, reakcija vojske nije bila jedinstvena. Projugoslavenski dio Generalštaba bio je za
prisilni ostanak Slovenije u SFRJ.)

Dana 25. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružavanju svih
paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji, čime je počela operacija KOS-a pod kodnim
nazivom «Štit», koja je planirana za 30.12.1990. ali je odgođena za 25 dana zbog toga što je
makedonski član Predsjedništva Vasil Tupurkovski bio na službenom putu u Sad, a Generalštab
se na ovako veliku akciju nije usudio bez odobrenja Predsjedništva SFRJ. JNA izdaje nalog za
uhićenje Hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, te od Predsjedništva SFRJ traži nalog za
nasilno razoružanje hrvatskih «paravojnih postrojbi» i smjenu Hrvatskog vodstva vojnim udarom.
Istoga dana JNA je planirala vojni udar. Taj je prvi plan za vojni udar organiziran nakon tajnog
krijumčarenja oružja iz Mađarske. »Tajno« snimljen film o hrvatskom ministru Špegelju u
kojemu on govori o uvozu oružja za potrebe Hrvatske i pripremi za obranu, snimljen je za
opravdanje vojnoga udara. U filmu je prikazan razgovor između Špegelja i njegova suradnika,
pripadnika KOS-a (obavještajna služba JNA), pri čemu Špegelj govori o naoružavanju »ustaša« i
objašnjava kako treba pobiti sve srpske oficire u Hrvatskoj uključujući njihove žene i djecu. Kako
ne bi bilo zabune, nekoliko je puta ponovio: »U stomak, u stomak«. Ovo je trebalo pred svijetom
poslužiti kao dokaz genocidnosti hrvatske vlasti koja vlastite policajce navodi na činjenje zločina,
čime bi vojni udar pred svjetskom javnosti dobio opravdanje. Film je prikazan 25. siječnja 1991.
godine, poslije drugog Televizijskog dnevnika. Mesić, kao član Predsjedništva SFRJ, na
iznenađenje svih prisutnih odmah je priznao autentičnost filma. U to su vrijeme u Beogradu na
sastanku bili predsjednici republika i pokrajina. U Generalštabu je sve bilo spremno za
aktiviranje plana po kojem bi JNA uzela stvar u svoje ruke i spasila Jugoslaviju. To je trebalo
izvesti na sljedeći način: Predsjednici Slovenije, Hrvatske i BiH, zajedno s članovima
Predsjedništva SFRJ bili bi uhićeni i odvedeni na unaprijed pripremljeno mjesto. Bili bi izolirani i
bez kontakata sa svojim republičkim bazama. Istovremeno, specijalne operativne skupine JNA u
glavnim gradovima republika i pokrajina uz pomoć “lojalnih elemenata” osvojile bi najznačajnije
administrativne, policijske i medijske punktove. Planirano je aktiviranje plana odmah poslije
emitiranja filma o Špegelju te poslije informacije za jugoslavensku i svjetsku javnost kako su
republički rukovodioci zadržani u Beogradu “zbog osobne sigurnosti”. Tada bi vojska predala
vlast jedinoj saveznoj instituciji koja je funkcionirala SIV-u koje je vodio Ante Marković. SIV bi
pripremio novi ustav po kojem bi se predsjedništvo marginaliziralo, a sva vlast bi pripala njemu.
Kada se prilike u državi stabiliziraju, izbori za Jugoslavensku skupštinu, po principu jedan čovjek
jedan glas, pod kontrolom Međunarodne zajednice organizirali bi se u roku od šest mjeseci. Time
bi federalizam bio poništen, a obnovljena bi bila centralistička Jugoslavija. Velikosrbe to nije
zanimalo pošto ni u vrijeme kralja Aleksandra nije uspjelo.
Kako bi olakšali vojni udar JNA protiv Hrvatske, Amerikanci su istu večer Tuđmanu ponudili azil
te prijevoz zrakoplovom u SAD za njega i njegovih 400 najbližih suradnika. Tuđman je tu
ponudu odbio.

(Amerikancima je vojni udar odgovarao pošto bi time srušili republičke vođe, uključujući
Miloševića, koji je kao agent provokator uspješno srušio komunizam, te je postao smetnja za
daljnje planove koji su uključivali koncentraciju vlast u rukama saveznih institucija. U tom
trenutku većinu najvažnijih položaja držali su Hrvatski Jugoslaveni kao što su premijer Ante
Marković, Ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, a na redu za Predsjednika Predsjedništva
bio je Stipe Mesić. Ovo je Amerikancima, a i Britancima dugoročno odgovaralo pošto su željeli
smanjiti utjecaj Srba u Jugoslaviji. Njima su Srbi bili dobri kao dežurni policajci Balkana dok su
trebali blokirati transportni koridor Njemačka – bliski istok, ali im nisu bili povjerljivi kao čuvari
koridora Rusija - Jadransko more. Iako je Rusija u tom trenutku bila u raspadu, dugoročno, zbog
velikog teritorija i velike sirovinske baze ona je postajala sve veći protivnik. Za blokadu Rusije
pri izlasku na Jadran Amerikancima je trebala Jugoslavija u kojoj bi utjecaj Srba bio znatno
manji, a utjecaj Hrvatskih Jugoslavena što veći, te su sve karte ulagali u njih.)
O ovome je kasnije general Aleksandar Vaseiljević u intervju NIN-u rekao: «Sve što je
Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči da se donese kakva
razumna odluka. Mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka,
koji je mogao otac da mu bude. Ni na koga se nije obazirao. Kasnije smo ipak uspeli da
uspostavimo odnos s Mesićem, koga smo čak jednim delom pridobili za ideju suradnje sa
Armijom. S Mesićem sam, kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo
razmenili informacije i podatke jer smo mislili da možemo da sprećimo sukobe i ekstremizme.
Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj,
naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hdzovski insajder i informator. Mnogo su
nam koristile tih dana informacije i podatci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem
razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionera MUP-a i obrane iz
Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga.
Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da
ugrozimo te kanale. Mesić je dao zeleno svetlo za akciju «Štit» i hapšenja. Kad je utvrđen točan
datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme. Poslednji dogovor
svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu. Na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna
koji put, ponovo proveren. Svesni da je to bio početak kraja «slučaja Špegelj», nismo želeli da
nam neka mala neopreznost ugrozi ogroman višenedeljni trud….
- Tada nastaje veliki obrt. Umesto da u 18. časova krenem u akciju, ja u isto vreme iz
Zagreba letim specijalnim avionom za Beograd.
Zašto za Beograd?
Tako je naredio general veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu. Pozvao me
i rekao da hitno dođem na sastanak Kolegijuma koji počinje u 18 časova u zgradi SSNO-a u
Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me je čekao na aerodromu Pleso.
Što se događa s ekipom specijalaca?
Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne poduzimaju, već da čekaju nova
naređenja. U Beograd odlazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen. Posle kraćeg
referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se
sačeka još nekoliko dana. Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od Predsedništva
države. Moja primedba da u tom kolektivnom šefu države sedi i jedan Stipe Mesić i da Mesić ne
sme javno da pristane na akciju, ne menja tok stvari. »

Te se večeri, general Veljko Kadijević nije se usudio izvesti vojni udar bez odluke
Predsjedništva, pa je odgođena. za 25. siječnja, kad se dio vodstva HDZ-a iz Osijeka sklonio u
podrum osječkog MUP-a pod Kirovu »zaštitu«. Glavaš nije imao povjerenja u Kira, pa se na
desetak dana sklonio u selo Stari Perkovci pokraj Slavonskoga Broda sa skupinom
najpovjerljivijih suradnika. Kasnije je doznao kako je KOS za to znao iste večeri jer je imao
suradnika među njegovim najbližim pratiocima.
Plan nije aktiviran iz više razloga. U vojnom vrhu je postojala oštra borba između “srpske” i
“jugoslavenske” struje. Srpska se zalagala za udar u korist Velike Srbije, pošto Velikosrbe nije
zanimala nikakva Jugoslavija. Na iskustvima iz Kraljevine Jugoslavije su vidjeli kako bi
Jugoslavija, bez diktature, mogla postati država u kojoj oni ne bi mogli dominirati. Oni nisu imali
apsolutnu većinu u strukturi stanovništva, a demografski podatci su pokazivali loša kretanja za
njih. Projugoslavenska struja smatrala kako su za početak raspada krivi svi te ih treba sve, bez
izuzetka, uhititi, uključujući i srpsko i crnogorsko rukovodstvo. Npr. mišljenje generala Svete
Višnjića (zadnji zapovjednik ljubljanske VO) bilo je: “U interesu očuvanja Jugoslavije
Miloševića treba rušiti svim sredstvima”. Zbog toga se odustalo od najradikalnijeg koraka, a u
SSNO i Generalštabu je zaključeno kako će JNA biti s onim narodima “koji je žele” kao svoju.

Dana 30. 1. 1991. Vojni sud u Zagrebu izdao je nalog za privođenje ministra obrane
Republike Hrvatske Špegelja. Ovo je učinjeno kako bi se s njega skinula sumnja za režiranje
tajno snimljenog filma i kako bi se povećao njegov ugled u hrvatskoj javnosti.
U tom su se razdoblju po cijelom Osijeku mogli zamijetiti nepoznati mlađi muškarci kako šeću
po gradu. Jedne sam večeri u jednom osječkom kafiću primijetio za šankom dvojicu kratko
ošišanih visokih muškaraca, po izgledu Crnogoraca. Pola sata prije sam ih primijetio u drugom
kafiću u koji sam svratio. Jedan me prijatelj upitao: »Dal’ ti tebe prate?«. Izvadio sam iz jakne
malokalibarski takmičarski pištolj, koji sam u tom trenutku imao uza se, te sam prijateljima usred
gostionice pokazao kako se na pištolj stavlja prigušivač. Navedena su dvojica popila piće i nikada
ih više nisam vidio. Od tada više nisam izlazio iz kuće bez oružja, a i uz krevet sam uvijek nešto
imao.
Tijekom veljače JNA je izazivala brojne incidente širom Hrvatske kako bi isprovocirala
pripadnike MUP-a i pronašla izgovor za vojni udar. Dana 22. 2. 1991. pripadnici »SAO Krajine«
preuzeli su policijsku postaju u Pakracu, ali su je specijalne postrojbe hrvatskog MUP-a
oslobodile 1. ožujka 1991. godine. Istog 22.2.1991.kad su četnici preuzeli policijsku postaju u
Pakracu u Sarajevu na sastanku predsjednika svih republika Izedbegović je predložio
«asimetričnu federaciju» tj., Srbija i Crna Gora u klasičnoj federaciji, Hrvatska i Slovenija u
konfederaciji prema njima, a BiH i Makedonija jednako blizu i jednima i drugima.
Dana 28. 2. 1991. »Srpska Krajina« se izdvojila iz Hrvatske i »priključila« Srbiji.
Dana 9. 3. 1991. projugoslavenska frakcija KOS-a organizirala je demonstracije u Beogradu na
Trgu slobode. Miting je formalno organiziran protiv informativnog monopola TV Bastilje. Na Trg
Republike došlo je oko sto tisuća ljudi, a poslije intervencije milicije počeli su neredi u kojima je
poginuo demonstrant Branivoje Milinović i policajac Nedeljko Kosović. Tijekom demonstracija
povrijeđeno je 203, a uhapšeno 108 građana. Na zahtjev Borisava Jovića, člana Predsjedništva
SFRJ, na ulice Beograda su izišli tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda.
Uhapšen je Vuk Drašković, predsjednik SPO i lider opozicije. Predsjednik Tuđman, u strahu kako
bi se demonstracije mogle pretvoriti u vojni udar, javno je preko televizije pružio podršku legalno
i demokratski izabranom predsjedniku Srbije. Tuđman se opravdano bojao kako bi se u slučaju
rušenja Miloševića vojni udar proširio na čitavu Jugoslaviju, što bi s tadašnjim odnosom vojnih
snaga bilo obično tehničko pitanje. U tom slučaju od samostalnosti Hrvatske ne bi bilo ništa, JNA
bi pohvatala 10.000. hrvatskih policajaca i oko 20.000. polunaoružanih dragovoljaca na noćnim
stražama te ih većinu osudila na dugogodišnje kazne ili likvidirala po raznim »Jazovkama«. U
tom trenutku mi nije bilo jasno zašto Tuđman daje podršku Miloševiću, ali sam to shvati kasnija
kad sam počeo analizirati tadašnja događanja. Mediji su tada, a i kasnije potpuno zaobišli
odgovor na ovo pitane, kako ne bi morali povezati ove događaje u Beogradu s onim što se
dogodilo petnaest dana kasnije u Karađorđevu.
Dana 10. 3. 1991. na Terazijskoj česmi, a zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i
naknadnih uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći
puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima, šestorice urednika TV Beograd i ministra
policije Radmila Bogdanovića.
Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, 11. 3. 1991. Milošević organizira protumiting
u Beogradu na Ušću. Miting je formalno organizirao SPS radi podrške Miloševiću i srpskom
rukovodstvu i radi pritiska na studente. Okupilo se blizu milijun ljudi, a neki su govornici tražili
obračun sa studentima. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo Srba slijedi Miloševića, uzmiče od
samostalne akcije i traži rješenje u okviru Jugoslavenskog ustava, tj., traži odluku Predsjedništva
SFRJ za uvođenje izvanrednog stanja. Idućeg dana, 12. ožujka 1991. Jović je nakon
demonstracija protiv Miloševića sazvao izvanredno zasjedanje saveznog Predsjedništva u
Beogradu s temom o neizvršavanju naredbe Predsjedništva od 25. siječnja te o razoružanju
paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji. Kasno navečer putem Televizije dao je izjavu,
pozivajući na taj način članove Predsjedništva na sjednicu. JNA je tražila suglasnost
Predsjedništva za izvanredno stanje, ali su dijelovi vojske još uvijek bili spremni djelovati i bez te
odluke. Kadijević i Jović su na sjednici Predsjedništva, koja se održavala u podzemnim objektima
JNA, u Užićkoj 15. u Beogradu, tražili uvođenje izvanrednog stanja. Slijedećeg dana 13. 3.1991.
Kadijević je obrazložio ciljeve vojnog udara B. Joviću i S. Miloševiću. Prema knjizi B. Jovića
«Poslednji dani SFRJ» Kadijević je rekao: «Smjenjivanje Vlade i predsjedništva. Skupštinu neću
dirati, ali neću dozvoliti ni sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo neću dirati ukoliko
podržavaju vojni udar. U protivnom skinuću i njih. Cilj: odrediti rok od 6 mjeseci, ili kraće, za
sporazum o budućnosti zemlje, a dotle prekinuti haotični raspad zemlje.» Odluka Predsjedništva
je ovisila o Bogiću Bogićeviću. Razapet između Velikosrba i Jugoslavena on je odbio glasovati, a
nakon duže stanke je rekao: “Ne mogu da glasam.” Razjaren, Kadijević je rekao: “JNA je rešena
da uzme stvar u svoje ruke, bez obzira kakva se odluka ovde donese, kako bi zaustavila građanski
rat. Mi ćemo svoj zadatak završiti.” Kao vrhovni zapovjednik, Jović je te noći poslao Kadijevića
u Moskvu na susret s tvrdokornim sovjetskim ministrom odbrane Dimitrijem Jazovim. Jović je
tada varirao između srbijanskih Jugoslavena i velikosrba, te je nastojao biti dobar savjetnik
Miloševiću, ali je dobre odnose održavao i s Ađićem kao i Kadijevićem. Kadijeviću Jazov nije
mogao dati podršku jer ni Miloševiću nije odgovaralo izvanredno stanje. U tom je trenutku
Milošević bio slab, ali je uspio preko svojih ruskih veza onemogućiti rusku podršku za uvođenje
izvanrednog stanja.
Dana 15. 3.1991. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović podnosi ostavku zato što poslije
trodnevnog zasjedanja predsjedništvo nije donijelo «Odluku o izvođenju izvanrednog stanja»
koju je pripremio Vrhovni štab oružanih snaga. O svojoj ostavci Jović je najprije obavijestio
Kadijevića i Miloševića. Ostavku je dao kako bi Generalštab JNA imao povoda uvesti izvanredno
stanje i bez odluke Predsjedništva SFRJ. Idućeg dana, iz istih razloga ostavku podnose članovi
Predsjedništva Kostić i Bućin iz Vojvodine i Crne Gore. Iako je Kadijević uvjeravao Miloševića
kako nema ništa protiv njega, Milošević je shvatio prave ciljeve demonstracija protiv njega od
prije nekoliko dana, te je 16. 3. 1991. izjavio kako ne priznaje odluke Predsjedništva SFRJ i
naređuje mobilizaciju pričuvnog sastava MUP-a Srbije. Ovime je jasno poručio pripadnicima
projugoslavenske frakcije u KOS- a i Generalštabu kako je spreman i na građanski rat u Srbiji
ako mu se ne pokore, čime je praktično Milošević izvršio odcjepljenje Srbije iz Jugoslavije, iako
se javno zalagao za opstanak Jugoslavije. Istog dana, na skupu u prostorijama Beogradskog
sveučilišta Milošević izjavljuje kako će legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, te da će poštovati
savezne organe, ukoliko oni dozvole JNA da štiti ustavni poredak SFRJ. Time se javno stavljao
na stranu JNA, a konkretnim potezima je sve činio kako bi tu JNA podčinio sebi.

Dana 24. 3. 1991. Predsjednik Tuđman je od Alije Izedbegovića dobio faksirano pismo u
kojem mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi
podjelu bosne, te ga moli da na to ne pristane. Ove informacije je Izedbegović mogao dobiti samo
od nekog tko je želio već tada zavaditi odnose između Tuđmana i Alije, a to je mogao biti neki
Srpski, Hrvatski ili Muslimanski političar(ili službe) koji je želio zavaditi Hrvate i Muslimane, ili
netko tko je želio umanjiti ugled Miloševića među zagovornicima opstanka Jugoslavije. Idućeg
dana, tj., 25. 3. 1991. stvarno je i održan sastanak Tuđman – Milošević u Karađorđevu. Ovaj
razgovor Predsjednik Tuđman je inicirao još od jeseni 1990. preko Mesića i Jovića. Jović je to
prenosio Miloševiću, ali ga je istovremeno, prema priznanju u vlastitim kasnije izdanim knjigama
odgovarao od toga. Smatrao je kako bi time ojačali položaj Tuđmana, a njima je bilo bitno ojačati
pobunjene Srbe i raspored JNA po pobunjenim područjima. Tek kad je shvatio koliko su još
uvijek jaki projugoslavenski orijentirani generali, koji pokušavaju skinuti i njega, Milošević je,
unatoč otporu Jovića, koji je devet dana ranije podnio ostavku na mjesto Predsjednika
Predsjedništva, pristao na osobne razgovore s Tuđmanom. Većim djelom sastanak je održan
između dviju delegacija koje su razgovarali o tome kako treba olabaviti vrlo restriktivnu
monetarnu politiku savezne Vlade Ante Markovića. Na kraju sastanka Predsjednici Tuđman i
Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih
prisutni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima ne bi mogli prisluškivati. Kasniji
dobitnik francuske legije časti Hrvoje Šarinić je bio iznenađen i uvrijeđen što su se odvojili od
ostalih dok su šetali šumicom. Na svim je njihovim sastancima, kojih je bilo preko četrdeset, bio
uz Tuđmana i pred njim nikada nisu razgovarali o podjeli Bosne. Kada su krajem 1992. počeli
sukobi između Hrvata i Muslimana, počeo je pričati kako su samo tada mogli tajno razgovarati o
Bosni, pa je time obnovio priču koja je plasirana i prije samog sastanka. Kasnije je teza stalno
obnavljana, iako je njima u tom trenutku obojici visio mač vojnog udara nad glavom i malo je
vjerojatno da bi u takvoj situaciji dijelili treću republiku. Petnaest dana nakon izlaska tenkova na
beogradske ulice jedina tema o kojoj su mogli razgovarati je kako oslabiti utjecaj
projugoslavenski orijentiranih generala, kao i SIV-a s Antom Markovićem koji je imao podršku
zapada. Kadijević je govorio kako želi skinuti SIV, ali protiv Ante Markovića ništa nije govorio,
pošto je Marković jedini imao podršku zapada, pa je u njemu vidio prijelazno rješenje, dok je
veći dio srpskih generala na mjestu novog Tita vidjeli admirala Branka Mamulu. Zbog toga su
Milošević i Tuđman morali naći način kako smiriti Kadijeviću i Mamuli naklonjene
jugoslavenski orijentirane generale, a i pristalice Ante Markovića, te sve ostale zagovornike
vojnog udara, tj. prevariti njihove špijune iz vlastita okruženja. Jedini dogovor koji su oni tada
mogli postići je: «Ti svojima reci ono što žele čuti, a ja ću svojima reći ono što oni žele čuti.»
Odmah nakon sastanka pohvalili su se generalima i članovima SIV-a, jedinoj instituciji koja je još
formalno funkcionirala na Saveznoj razini, te Anti Markoviću kako su se o svim spornim
pitanjima dogovorili, te rata neće biti. Dogovorena priča je upalila i generali su se primirili. Kako
bi bili uvjerljivi čak su formirali i posebnu komisiju zaduženu za detaljnu raščlambu spornih
pitanja. Predsjednik Tuđman je iz Izedbegovićeva faksiranog pisma, koje je dobio dan prije
sastanka u Karađorđevu znao kako netko širi priče o tom kako on s Miloševićem dijeli BiH, pa je
ciljano, kako bi onemogućio takve glasine s Hrvatske ljevice, u ovaj pregovarački tim imenovao
četvoricu uglednih ljevičarskih intelektualaca za koje je znao kako su protivnici podjele BIH, te
kako oni takvu podjelu mogu samo odbiti ako je Miloševićevi pregovarači budu zagovarali.
Hrvatskim pregovaračima: Šentiji, Bilandžiću, Lerotiću i Sokolu dao je mogućnost da
kontroliraju ove pregovore, a time je u HDZ –ovoj projugoslavenskoj frakciji stvoren dojam kako
će oni moći kontrolirati proces po svome nahođenju. A što je u Karađorđevu stvarno dogovoreno
u četiri oka može se odgovoriti samo analizom konkretnih poteza, i interesa. Ovaj sastanak u
Karađorđevu je održan kao posljednji u nizu bilateralnih sastanaka predsjednika jugoslavenskih
republika, i gdje je dogovoreno da se održi šest zajedničkih sastanaka predsjednika svih
republika. Prvi sastanak od tih dogovorenih šest održan je već tri dana kasnije 28. 3. 1991. u «Vili
Dalmacija» u Splitu.

Analizirajući konkretne poteze nakon sastanka možemo vidjeti kako je Tuđman, tek
nakon ovih razgovora shvatio kako se rat više ne može izbjeći te je odmah po povratku iz
Karađorđeva ukinuo zabranu uvoza oružja. Odmah po tom svi krizni štabovi u Hrvatskoj su
počeli nabavljati manje količine oružja, a pripadnici posebne pričuvne policije naglo su razvili
šverc oružjem. Glavni dobavljači oružja bili su pripadnici posebne pričuvne policije i bivše UDB-
e pod punom kontrolom Manolića. U dobavu oružja počeli su se uključivati i Hrvatski emigranti
samostalno, ali su pripadnici Manolićeve mreže tu konkurenciju u ovom vrlo unosnom poslu,
gdje se kalašnjikov nabavljen za 100 DM prodavao po 3000 DM to sprječavali svim sredstvima,
uključujući izdaju KOS-u, te likvidacije dobavljača oružja i isporučitelje novca.

U Srbiji je počelo naglo umirovljenje generala koji su bili izvan Miloševićeve kontrole i
naoružavanje paravojnih srpskih postrojbi.

U odnosu prema BiH Tuđman je odobrio i poticao naoružavanje Alijine SDA, i prijem
muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku, što nikako ne bi bilo moguće da je
stvarno dogovorio podjelu BiH s Miloševićem. Poticao je i suradnju s Muslimanima na svim
nivoima kako bi ih pridobio za buduće ratne saveznike u ratu koji se sve brže približavao.
Razgovarajući s Miloševićem shvatio je njegov stvarni cilj, a to je ratom etnički očistiti i Srbiji
priključiti sve teritorije do granica Šešeljeve Velike Srbije, uključujući čitavu BiH koja se nalazila
unutar tih granica. Kako bi to spriječio morao je na bilo koji način kupiti što više vremena za
nabavu oružja i što više ojačati Hrvate, a i muslimane u kojima je vidio buduće ratne saveznike. A
sve to morao je učiniti tako da ga ne pročitaju najbliži suradnici iz lijeve frakcije HDZ-a koji su
sve činili kako bi JNA isprovocirali na vojni udar. Istovremeno je s druge strane morao smirivati
vojno nepismene pripadnike desne frakcije HDZ-a koji su iskreno vjerovali kako Hrvatske
postojbes25.000 kalašnjikova i dva borbena kompleta streljiva mogu zauzeti vojarne JNA unutar
kojih su se nalazila dobro obučena vojska s tisućama tenkova, transportera i topova.
Alija Izedbegović je već tada nabavljao oružje preko hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti
savezništvo s Miloševićem predlažući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na
skupovima SDA zagovarao takozvanu zelenu magistralu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi
muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske sklapanje čvrstih obrambenih
dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su
Tuđman i Milošević već podijelili BIH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane.
(Kasniji teoretičari priča o dogovorima iz Karađorđeva nikad nisu uspjeli objasniti zašto je JNA
srušila Vukovar, ako su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara, mogli su ga opkoliti, prekinuti
struju, telefon i dovoz hrane, te čekati predaju. Nisu nikad objasnili zašto je JNA avijacija napala
Banske dvore, tj. pokušala ubiti Tuđmana, ako su se dogovorili. Zašto ubijati nekog s kim si se
sve dogovorio? Nisu nikad objasnili ni zašto je Tuđman dopustio do konca 1991. prodaju oko
70.000 dugih cijevi, zarobljenih nakon pada vojarni stranci SDA, te transporte oružja iz
islamskih zemalja preko hrvatskog teritorija sve do sredine 1993, kao i dolazak nekoliko tisuća
muđahedina. Da su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara i podjeli BiH sve ovo ne bi bilo
moguće.)

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika
republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa
nisu dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti. Na ovom sastanku je
projugoslavenski orijentirani Makedonski predsjednik Kiro Gligorov Izedbegoviću, u povjerenju
povjerio kako su se u Karađorđevu Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, čime mu je
potvrdio glasinu koju je on već dobio preko drugih kanala. Gligorov kao evidentirani agent KOS-
a ovu glasinu je svjesno plasirao kako bi izazvao očekivani učinak, tj., zavadio Hrvate i
Muslimane.

Nekoliko dana kasnije, 31. ožujka 1991, četnici koje je naoružala »služba državne
bezbednosti Srbije« (SDBS), oružjem su zaposjeli hotele u turističkom naselju Plitvice. U
policijskoj akciji Tigrovi iz Rakitja, predvođeni Josipom Lucićem, oslobodili su Plitvice. Tom je
prigodom jedan terorist poginuo, nekolicina je ranjena, a mnogi su zarobljeni. Među zarobljenim
teroristima nalazila su se i dva člana najužega vodstva Srpske demokratske stranke, Goran
Hadžić i Borivoj Savić. U akciji je poginuo i mladi policajac Josip Jović, a četiri su hrvatska
redarstvenika bila teže ranjena. Tadašnji ministar MUP-a, Josip Boljkovac, poslao je policajce u
napad autobusom. Na svu sreću četnici nisu znali da se s tromblona trebaju skinuti osigurači, jer
bi u suprotnom svi u autobusu koji je pogođen tromblonom izginuli. Za vrijeme operacije
ministar je Boljkovac napustio Zagreb, pošto je računao kako će ovo biti dovoljan razlog za vojni
udar, te kako ne bi mogao biti optužen za eventualni neuspjeh operacije i kako ne bi osobno
došao u opasnost. Na vojni udar je računao pošto nije znao kako su se Tuđman i Milošević već
dogovorili kao sabotirati sve one koji priželjkuju vojni udar. Ubrzo nakon operacije Boljkovac je
zarobljenog vođu pobune Gorana Hađića pustio na slobodu zajedno sa Željkom Ražnjatovićem
Arkanom, koji je zarobljen na Baniji. To je puštanje dogovorio sa sekretarom MUP-a Srbije.
Osim projugoslavenskoj frakciji HDZ-a navedeni oružani sukobi su trebali i Miloševiću kako bi
radikalizirao i one lokalne Srbe koji nisu željeli ratovati, a usput je i postupno etnički čistio
osvojeni prostor, te testirao lojalnost terenskih oficira JNA ideji Velike Srbije. U sve otvorenije
vojne sukobe je mogao ići pošto se sve manje plašio vojnog udara, pošto je većinu oficira JNA
već pridobio na svoju stranu. Kako bi što uspješnije radikalizirao Srbe i naveo ih na pobunu,
pripadnici njegove frakcija KOS-a i SDBS-a poduzimali su širom Hrvatske tajne napade na
istaknute Srbe, čime su među njima izazivali strah i povećavali otpor prema legalnoj vlasti u
Hrvatskoj. Ti su se potezi podudarali s onima projugoslavenske frakcije KOS-a infiltrirane u
HDZ i SZUP, koja je željela sukobima isprovocirati vojni udar JNA.

U to su nas vrijeme pozivali u pričuvnu policiju svaki put kada bi se zaoštrio politički
sukob između Hrvatske s jedne i Jugoslavije, vojske ili srpskih balvanaša s druge strane. Boravak
u pričuvnoj policiji najviše je sličio skupini od 50 do 100 naoružanih ljudi koja se na jednom
mjestu našla radi izležavanja, kartanja i ljenčarenja. Obično bi zapovjednik Rajhl Kir dolazio na
početku mobilizacije i prozivao nas gledajući tko se odazvao. Čule su se priče kako je policijski
profesionalac, a također su se širile priče kako mu je najvažnija karakteristika to što je nećak
ministra unutrašnjih poslova Boljkovca. Potom bi nas nakon nekoliko dana raspustili kućama.
Nikome nije padalo na pamet podijeliti nas u odjeljenja i vodove, odrediti zapovjednike, izvršiti
nekakvu obuku i sl. Ponekad su nas, kako bi nas smirili, slali na čuvanje nekakvih beznačajnih
objekata. U stankama između mobilizacija obavljali smo noćne straže po gradskim četvrtima i
važnijim objektima, koje je najčešće organizirao HDZ. MUP nije imao nikakva utjecaja na to.
Mobilizaciju u MUP doživljavao sam kao Kirov način da nas skloni s ulica. U razgovorima s
dečkima iz tadašnje takozvane specijalne, a zapravo slabo opremljene i neobučene poluvojne
postrojbe, doznavao sam kako Josip Rajhl Kir i s njima postupa slično kao i sa sastavom pričuvne
policije. Primjerice, jedan je prijatelj skupio podatke o skupini četnika koji uvoze oružje iz
Mađarske i švercaju ga autobusom koji preko Baranje ide u Vukovar. Znao je točnu rutu kojom
ide, mjesto gdje ga istovaruju te vozača koji ga vozi. Kada je načelniku Kiru predložio
zaustavljanje autobusa, zapljenu oružje i hvatanje te skupine četnika, on ga je premjestio na drugi
teren. Jednom prilikom, kada su specijalci iz Erduta zadužili kalašnjikove, tražili su odlazak na
strelište i njihovo isprobavanje, ali im je Kir to zabranio. Dvojica su samostalno otišla na strelište
i ispalila po nekoliko metaka, nakon čega ih je Kir suspendirao. Čuo sam kako su neki članovi
tadašnjega Kriznog štaba pokušavali o Kirovu radu izvijestiti predsjednika Tuđmana, ali je,
navodno, Manolić sve takve informacije zaustavljao.

Dana 4. i 11. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Beogradu i Brdu kod Kranja.
Tema je bila referendumi i modaliteti razdruživanja. Sastanak je završio bez rezultata.

Dana 5. travnja 11 srbijanskih stranaka formiraju paravojne jedinice i upućuju ih u Hrvatsku na


liniju »zapadnih granica Srbije«.
Dana 8. 4. 1991. u Zagrebu su održane masovne demonstracije pred zgradom Vojnog suda JNA.
Vojska je zarobljenim Hrvatima sudila zbog uvoza oružja iako je oružje uvezeno s odobrenjem
legalnih hrvatskih vlasti. Time su željeli hrvatsku vlast prikazati kao agresivnu i militarističku
mada je JNA imala više tenkova i topova nego Hrvatska pušaka. Demonstracije je organizirala
projugoslavenska frakcija KOS-a iz vrha HDZ-a s namjerom izazivanja JNA na ulice Zagreba te
uvođenja izvanrednog stanja. General Ađić naredio je izlazak vojske na ulice iz vojarne »Maršal
Tito« u kojoj se nalazila mehanizirana brigada s tisućama vojnika. Zapovjednik vojarne, general
Konrad Kolšek, nazvao je predsjednika RH Franju Tuđmana i objasnio mu situaciju te je on
obustavio demonstracije pred Vojnim sudom shvativši kako je to samo psihološka zamka. Na
suđenju Virovitičanima izišlo je na vidjelo kako JNA zna sve činjenice o uvozu oružja, a u
razgovoru između ministra Boljkovca i njegova dobrog poznanika, šefa KOS-a generala
Vasiljevića, Boljkovac je priznao kako je oružje dolazilo bez znanja policije, nadajući se kako bi i
to moglo poslužiti kao povod za vojni udar.

Dana 9. travnja 1991. osnovano je Vrhovno državno vijeće, a predsjednik, dr. Franjo
Tuđman, donio je odluku o prerastanju redarstvenih snaga MUP-a u oružane formacije ZNG-a.
Dan kasnije, tj., 10. 4. 1991. hrvatsko srpski politički eksperti su se prvi puta sastali u Tikvešu
gdje su razgovarali o identifikaciji problema i putova za razrješenje Jugoslavenske državno
političke krize. Pet dana kasnije tj., 15. 4. 1991. ponovljen je susret Tuđman - Milošević u
Tikvešu. I na ovom sastanku su mogli razgovarati samo o tome kako smiriti generale i članove
SIV-a. Ovom prilikom su stalno bili u društvu s drugim pratiteljima pa i nisu mogli tajno
razgovarati. Nakon razgovora s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu Tuđman je dovoljno
upoznao Miloševića da bi mogao procijeniti njegov karakter. Shvatio je da on neće odustati od
rata za Veliku Srbiju i da se Hrvatska mora žurno naoružavati. Shvatio je također da među
vlastitim suradnicima ima mnogo suradnika projugoslavenske frakcije KOS-a te da im ne može
vjerovati. Zato je odlučio prekinuti svoju odluku s kraja 1990. o prestanku naoružavanja, te je dao
odobrenje svim predsjednicima općina, gradova i kriznih stožera za nabavu oružja. Tako je ovaj
posao izašao iz kontrole Manolića, Špegelja i Boljkovca. Hrvatski povratnici iz emigracije na
čelu sa Šuškom uskoro su organizirali i svoju mrežu za nabavu oružja, te je počelo međusobno
špijuniranje i borba za ovaj unosan posao između Manolićeve i Šuškove logističke mreže.
Manolićeva mreža je Šuškovoj vrlo brzo zadala jak udarac otkrivši JNA-i pošiljku koja je
avionom dopremljena na Zagrebački aerodrom pri čemu je JNA uhapsila Šuškovog dostavljača
Kikaša. U nastaloj anarhiji nitko nije točno znao koliko je oružja uvezeno. Mnogobrojni privatni
šverceri su oružje preprodavali jedni drugima te je stvoren dojam kako ga ima puno više od
stvarne količine. Predsjednik Tuđman je među svojim suradnicima počeo pričati razne priče o
svojim razgovorima s Miloševićem. Jednu priču pričao je pred suradnicima koje je sumnjičio
kako rade za jugoslavensku frakciju KOS-a, drugu onima koje je sumnjičio za pripadnost
Miloševićevoj frakciji KOS-a ili Udbe (SDBS), treću za možebitne zapadne suradnike, a četvrtu
za naivce koji su vjerovali kako se lovačkim oružjem mogu pobijediti tenkovi. Kako bi povijest
kasnije mogla provjeriti tko je igrao kakve igre, sve je razgovore sa suradnicima snimao osim
razgovora o ilegalnoj nabavci oružja te nabavci deviza za oružje i njihovu odnošenju do
isporučitelja. Pregovori s Miloševićem u to vrijeme bili su nalik razgovorima između
samouvjerenog diva i patuljka. Milošević je predlagao, a Tuđman je sve potvrđivao. Kako bi
izbjegao mogući vojni udar, omogućio je Miloševiću ulogu onoga koji pobjeđuje, a istovremeno
je kupovao vrijeme potrebno za organiziranje vlastite vojske. Svjestan kako rat s JNA,
specijalcima srbijanskog MUP-a i srpskim paravojnim snagama više ne može izbjeći, nastojao je
sukobe prebaciti što dalje od Zagreba kako bi srpsko napredovanje bilo što sporije.
Dana 12. i 19. travnja susreli su se Tuđman, Milošević i Izetbegović.
Dana 19. i 30. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Ohridu i na Cetinju.
Sastanci su završili bez rezultata. Milošević je na ovim, kao i na svim kasnijim sastancima, tražio
promjenu republičkih granica kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, Tuđman je tražio priznanje
dotadašnjih republičkih granica kao državnih, a Izetbegović se zalagao za tzv. asimetričnu
federaciju. To bi trebala biti federacija u koju bi ušle Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora i
Albanija. Na svojim predizbornim skupovima stranke SDA to je nazivao »Zelena transverzala«,
tj. državom u koju bi ušli svi balkanski Muslimani (Slaveni, Albanci i Turci), njih 3,5 milijuna iz
Albanije, 500.000 Albanaca iz Makedonije, 2 milijuna s Kosova, 50.000 iz Crne Gore, 60.000 iz
uže Srbije, 100.000 Turaka iz Makedonije te 1.700.000 Muslimana iz BiH i 200.000 iz Sanđaka.
U toj asimetričnoj federaciji bilo bi oko 8.500.000 Muslimana i 7.500.000 Srba s tendencijom
povećanja broja Muslimana, zbog čega Milošević nije htio ni čuti za takvu državu.

Slijedeća prilika za vojni udar protiv Hrvatske ukazala se u travnju 1991. godine kad je u
Splitu organiziran prosvjed protiv JNA ispred Komande Vojnopomorske oblasti. Tada je ubijen
vojnik Sašo Gešovski, što je trebalo poslužiti kao izgovor za JNA. General Kadijević je bio na
bolovanju koje je prekinuo kako bi priopćio i Predsjedništvu kako to više ne može tako, i
rukovodstvu Hrvatske kako će se JNA obračunati s njima ako oni nastave »da inspirišu
nacionalističku rulju da napada vojnike JNA«. Nedugo nakon toga, od 3. do 12. 5. 1991. na cesti
Mostar - Široki Brijeg kod mjesta Polog nekoliko je tisuća ljudi blokiralo kolonu od 167 tenkova
JNA koja je navodno išla na vojnu vježbu prema Splitu, a stvarno su htjeli zauzeti Split, i
pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska
kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika
Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su puštene prema Kupresu.
Tijekom 1991. godine u JNA je pripreman i “dvorski puč” koji se ticao kadrovske pozicije
pojedinih najistaknutijih vojnih rukovodilaca. Nezadovoljna učincima SSNO i generala
Kadijevića, skupina mladih oficira iz jedne elitne jedinice organizirala je nasilnu smjenu
generala Kadijevića. Oni su ponudili vlast generalu Adžiću, ali on nije imao odlučnosti i hrabrosti
to prihvatiti.
Dana 2. 5. 1991. u Borovu Selu ubijeno je 12 hrvatskih policajaca, a 23 je ranjeno.
Dana 10. 5. 1991. tenkovi iz Vojvodine ulaze u Baranju.
Dana 16. 5. Šešelj u Beogradu organizira demonstracije protiv Stjepana Mesića, a 17. 5. 1991.
prekinuta je sjednica Predsjedništva SFRJ jer su nakon tri dana preglasavanja otišli S. Mesić, V.
Tupurkovski i J. Drnovšek. Po redoslijedu rotacije u Predsjedništvu SFRJ Mesić je, kao
predstavnik Hrvatske, trebao biti izabran za predsjednika. Međutim, predstavnici Srbije,
Vojvodine, Kosova, i Crne Gore bili su protiv, pa je rezultat glasovanja bio neodlučan. Nisu ga
prihvaćali pošto su takve instrukcije dobivali od Miloševića. Milošević je znao za Mesićevu
prošlost partijskog karijerista i Jugoslavenskog integralista. Znao je i za njegovu povijest suradnje
s UDB-om koja datira od 1956. godine. Suradnja s UDBA-om mu je omogućavala bavljenje s
poslovima sumnjive zakonitosti i putovanja, a dobro je bilo i za karijeru. Pojavom tzv. Hrvatskog
proljeća i maspoka Mesić se priključio tom pokretu 1971. misleći kako će ta partijska frakcija
pobijediti, zahvaljujući početnoj podršci od strane samog Tita. Kad se Tito predomislio i srušio
Maspok Mesić je osuđen na 2 godine i dva mjeseca zatvora zbog nekih kriminalnih radnji koje
su mu ranije bez problema tolerirali. Tada mu je ponovno ponuđena suradnja s KOS-om u
prisluškivanju ostalih političkih zatvorenika, a za nagradu vrhovni sud mu je kaznu smanjio na
godinu dana. Dolaskom u zatvor Mesić je odbio potpisati izjavu o dobrovoljnoj suradnji s
hrvatskom SDB-om. Svi ostali zatvorenici su, nakon pritisaka i maltretiranja potpisali takvu
izjavu, a Mesić je svoje nepotpisivanje pravdao svojom hrabrošću i tvrdoglavošću, a u stvari se
nije imao čega bojati pošto je već imao dogovor direktno s beogradskim KOS-om. Kao takav
Mesić je bio nepoželjan Miloševiću i njegovom projektu Velike Srbije, te je sve učinio kako se ne
bi nametnuo kao autoritet srbijanskim zagovornicima Jugoslavije, koji su se pokušavali riješiti
Miloševića i tako spasiti Jugoslaviju.
Pod pritiskom Međunarodne zajednice trećega je dana predstavnik Kosova promijenio stav i
glasovao za Mesića. Mesić se tada ustao od stola, digao ruke u zrak (kao da je u ringu) i
uzviknuo: »Ja sam predsjednik, ja sam predsjednik«. Umjesto da se potrudio to predsjedavanje
preuzeti, on je otišao na aerodrom i otputovao u Hrvatsku te je s Beogradom nastavio
komunicirati samo telefonski i putem medija. Za njim su otputovali Tupurkovski te Drnovšek jer
im ništa drugo nije preostalo. Mesića je Tuđman poslao u Beograd za člana Predsjedništva
znajući kako na Hrvatsku dolazi red za predsjedanje. Znao je kako on uvijek voli biti nekakav
predsjednik i mislio je kako će se potruditi preuzeti predsjedavanje Predsjedništvom SFRJ, smiriti
Generalštab i tako omogućiti miran razlaz republika iz SFRJ po uzoru na SSSR i Čehoslovačku.
Vjerovao je kako se na taj način može spriječiti rat te je jedno vrijeme čak prekinuo i nabavu
oružja kako bi smirio generale. Međutim, Mesić je više slušao svog političkog mentora Manolića
koji ga je 1989. nagovorio na učlanjenje u HDZ i odmah ga potom instalirao za predsjednika
Gradskog odbora HDZ-a grada Zagreba. Čim je imenovan za člana Predsjedništva SFRJ, javno je
izjavio kako mu je cilj »rasturiti državu«. Mesić je u Predsjedništvu stalno pričao viceve,
djelovao je zbunjeno, preplašeno, neupućeno u državne poslove i svi su u njemu vidjeli
lakrdijaša. Zahvaljujući tome, nije ni čudo što su ga pojedini generali htjeli i fizički istući. Zato
ne čudi što ga zbog takva ponašanja i nakon svih međunarodnih pritisaka Srbi nisu prihvatili.
Mesićevu je dirigentu Manoliću upravo to i bio cilj - omalovažiti i »rasturiti« Predsjedništvo
SFRJ te tako natjerati Generalštab na preuzimanje vlasti i predaju ovlasti predsjedništva na SIV.
Međutim, Miloševićevi generali, iako su time stalno prijetili, baš to nisu željeli učiniti. Nisu
željeli prenijeti vlast u ruke Hrvata Ante Markovića, bez obzira što je on hrvat bio samo
rođenjem, a svime ostalim Jugoslaven.

Predsjednici Tuđman, Milošević i Izedbegović trojno su se sastali 12. 6. 1991. u Splitu, u


vili «Dalmacija», te su razgovarali pet sati. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno
političke krize. Neslužbeno razgovarali su o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je
Milošević zagovarao podjelu BiH. Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izedbegović
unitarnu BiH. Ovo je prvi njihov trojni sastanak, bez predstavnika ostalih republika i prvi na
kojem su razgovarali o budućnosti BiH. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli
govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela bosne i kako je ta podjela dogovorena još
ranije u Karađorđevu.
Kako bi pred Međunarodnom zajednicom pokazali političku volju hrvatskih građana, 19.
svibnja 1991. proveden je referendum na kojemu se 94% hrvatskih državljana izjasnilo za
samostalnu državu i izdvajanje iz Jugoslavije. Ustavnom odlukom od 25. lipnja 1991. Sabor RH
proglasio je Republiku Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. Ta je samostalnost bila
uglavnom papirnata jer je jugoslavenski politički i vojni vrh vukao poteze čiji je cilj bio njezino
onemogućavanje.

Dva tjedna nakon trojnog sastanka u Splitu i osam dana nakon referenduma u Hrvatskoj
Izedbegović je u skupštini BiH 27. 6. 1991. iznio prijedlog od 6 točaka, a povodom odluke
Slovenije i Hrvatske o razdruživanju iz Jugoslavije. Izjavio je kako je državnom tajniku SAD-a
Jamesu Bakeru predložio da napravi pritisak na Beograd kako bi Mesić bio prihvaćen za
Predsjednika Predsjedništva SFRJ, a na Hrvatsku i Sloveniju kako bi prihvatile minimum
državnih ovlasti jugoslavenske zajednice.

Jačanjem četničke pobune sve je više ljudi spoznavalo kako je rat neizbježan te je i broj
ljudi na noćnim stražama, naoružanih najčešće lovačkim oružjem, rastao. Bilo je sve više
blokiranih srpskih sela. Da će neko srpsko selo pasti u ruke četnicima znali smo po tome što su
obično tri dana prije blokade radnici iz tog sela izostali s posla u osječkim poduzećima. Toga bi
se dana na Novosadskoj televiziji prikazali autobusi iz dotičnoga sela puni žena i djece koji su
izjavljivali kako su pobjegli jer se boje »da ih ustaše ne pokolju«. Nakon takve evakuacije žena i
djece seoski bi se civili naoružali i blokirali prilazne ceste. Većina sela na velikosrpskom koridoru
između Dalja i planine Krndije pala je u srpske ruke i postojala je opasnost presijecanja puta
između Osijeka i Đakova te spajanja Dalja s Orahovicom. Naime, još za vrijeme Austrougarske
postojalo je više srpskih sela u Slavoniji, a pogotovo po slavonskim planinama Dilju, Papuku i
Krndiji. Nakon Prvoga svjetskog rata Beograd je nastojao ta sela povezati u srpski koridor, pa su
naseljavanjem solunskih boraca stvorena čitava nova sela kao što su: Vera, Bobota, Petrova
Slatina, Šodolovci, Koprivna, Paulin Dvor, Dopsin, Bela Loza. Na taj je način stvoren koridor
koji je išao selima: Dalj, Vera, Bobota, Silaš, Staro Tenje, Palača, Ada, Petrova Slatina, Koprivna,
Paulin Dvor, Šodolovci, Dopsin, Čepinski Martinci, Čokadinci, Podgorač, Budimci, Bela Loza,
Podgorač, i dalje preko Krndije prema Orahovici. Na tom su im se koridoru ispriječile Ćelije,
selo koje je naseljeno iz Zagorja za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Vuka na pravcu Osijek –
Đakovo te Našice i Donja Motičina. Četnici koji su nakon 1945. prešli u partizane nastojali su
ovaj koridor pojačati Srbima iz BiH, Korduna, Banije i Like. Ćelije su prvo selo koje je spaljeno
1991. godine u Hrvatskoj. Zahvaljujući Vuki, Našicama i Motičini Srbi spomenuti koridor nisu
mogli uspostavit, ali su jedno vrijeme sela Čokadinci, Poganovci, Budimci i Bela Loza pala u
srpske ruke. Blokadu ceste Osijek-Našice u Budimcima izveli su lokalni Srbi 4. 8. 1991, ali su se
zbog potpune opkoljenosti predali pri prvom ozbiljnijem sukobu. Predali su se istu noć kad je u
srpske ruke palo Ernestinovo. Naime, Čepin se našao u sendviču između Ernestinova i Čepinskih
Martinaca pa je zapovjednih čepinskog HOS-a Slobodan Tolj je nagovorio zapovjednika našičkih
specijalaca Mirka Pongreca na napad s našičke strane na srpsku enklavu i njeno zauzimanje, ili će
Čepin pasti. Pongrec je iste noći, bez znanja Gorinšeka, dok su srbi zauzimali Ernestinovo sa
svojim snagama izveo napad i zauzeo Belu Lozu, Budimce, Čokadince i Čepinske Martince. Na
tom je koridoru bio i veći broj pustara i salaša. Šezdesetih godina prošloga stoljeća sve su pustare
i salaši u Slavoniji srušeni osim onih na kojima su živjeli Srbi. Kako bi ih se sačuvalo, čuo sam
na početku rata, za područje je Slavonije bio, navodno, zadužen funkcionar Savezne državne
bezbednosti (SSDB) Janko Počuča, formalno na nekom drugom poslu u Osijeku.
Dana 28. 5. 1991. u Zagrebu, na stadionu NK Zagreb, izvršeno je postrojavanje prve jedinice
ZNG, čime je označen početak ustroja Hrvatske vojske, tada formalno u sastavu policije.
Dana 6. lipnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Sarajevu. Sastanak je završio bez
rezultata.
Dana 15. lipnja predsjednik Vlade Manolić se sastao s Albanskim ministrom vanjskih poslova
kojega je pokušao nagovoriti na napad Albanije prema Kosovu. Da su vojno neopremljeni i za rat
nespremni Albanci na toj prijedlog pristali to bi bio vanjski napad na Jugoslaviju, na što bi JNA
morala odgovoriti uvođenjem izvanrednog stanja i objavom opće mobilizacije, nakon čega bi vrlo
brzo stekli dovoljno autoriteta za uvođenjem vojne uprave u čitavoj Jugoslaviji i skidanje
republičkih rukovodstava. Napad Albanije na Jugoslaviju osudila bi i međunarodna zajednica
koja bi zbog takvog napada imala opravdanje za pružanje sve moguće pomoći JNA.

Po srpskim je selima počelo još javnije naoružavanje i nasilno preuzimanje lokalne vlasti. Broj
sela u koja Hrvatska policija nije smjela ući sve je više rastao. Dana 27. 6. 1991. ujedinjuju se
»kninska i banjalučka krajina«.
Potkraj lipnja 1991. došlo je do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije
koji prerasta u kratkotrajni rat na slovenskom tlu. Čim su Slovenci donijeli odluku o
osamostaljenju i preuzeli carinske prijelaze prema Austriji projugoslavenska frakcija je vidjela
šansu za posljednji vojni udar.

Plan je bio: navući JNA u rat tako što će SIV poslati malobrojne pripadnike savezne
milicije na carinske prijelaze. Da bi to uspjelo morat će pozvati u pomoć i pripadnike graničnih
vojnih jedinica. Kad Slovenska policija i teritorijalna odbrana napadnu granične vojne jedinice
ostale vojne jedinice će im morati priskočiti u pomoć, te će doći do rata između slovenske TO i
nekoliko puta jačih jedinica JNA. Tada će Slovenija zatražiti pomoć Hrvatske, pa će se i jedinice
JNA stacionirane na tlu Hrvatske i oko Hrvatske morati obračunati s hrvatskim postrojbama.

Milošević je doznao za plan pa je preko svoje frakcije u JNA pustio zapovijed da se


vojnicima ne dijeli streljivo i granate. Ante Marković je, u skladu s planom, poslao malobrojne
pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze, te je zamolio savezni sekretarijat za narodnu
obranu (SSNO) da pošalju i pripadnike graničnih vojnih postrojbi u pomoć. Pošto SIV nije imao
ovlasti nad vojskom oni su ga mogli i odbiti, ali su mu ipak odlučili pomoći. Sve se počelo
odvijati po planu dok nisu shvatili da većini vojnika nije podijeljeno streljivo. I Hrvatska nije
odigrala igru kako su planirali, pošto se Predsjednik Tuđman odbio umiješati u sukob, iako su ga
pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a na to nagovarali. Vojska je prije izlaska na
Slovensku granicu prema Austriji, što je bio formalni zadatak vojske, dovela velike vojne snage
na Hrvatske granice iz pravca Srbije i BiH. Da se Hrvatska u tom trenutku sa svojih 30.000
naoružanih i borbeno neiskusnih policajaca i pripadnika ZNG-a priključila obrani Slovenije, što
je zagovarao ministar Špegelj oko 90.000 vojnika JNA iz vojarni u Hrvatskoj, te još oko 100.000
vojnika JNA koje su u pripremi čekale na granicama Hrvatske porazile bi slabo opremljenu
Hrvatsku policiju u jednom danu, a to je i bio pravi cilj projugoslavenski orijentiranih generala.
Da su u tom trenutku uspjeli poraziti Hrvatsku Slovenija bi kasnije lako pala. Špegelj i Mesić su
se tada založili za napad na JNA, a da se Hrvatska upustila u takav napad sve bi streljivo bilo
potrošeno u sat vremena.
Najvažniji Tuđmanov strateški potez je upravo odbijanje ovoga Špegeljevog plana. U
vrijeme napada JNA na Sloveniju i neposredno nakon njega jačaju srpska pobuna i pokreti JNA,
a dolazi i do političke krize u Saboru. Zbog toga se formira nova vlada 17. 7.
1991.spredsjednikom dr. Franjom Gregurićem, pukovnikom KOS-a, bivšim šefom ove službe za
područje SSSR-a. Imao je odlične veze u Moskovskim poslovnim i obavještajnim krugovima,
novoobogaćenim Ruskim tajkunima, te veze sa svjetskom naftnom industrijom. Čim je vidio
kako se Jugoslavija raspada otvorio je privatnu firmu nepoznate djelatnosti i biznis mu je naglo
krenuo, tako da se u Hrvatsku vratio kao bogat čovjek.

Odmah nakon neuspješnog napada na Sloveniju projugoslavenski JNA generali su


izgubili pojam o vremenu i prostoru u kojem se nalaze. Mentalno ograničeni general Ađić je 5.
srpnja, pred 150 visokih časnika JNA objasnio ciljeve JNA. Ne shvaćajući kako je komunizam
propao i u SSSR-u on je rekao: «…Bez obzira na stavove Presedništva, mi ćemo udariti svom
našom snagom, mi ne možemo više da čekamo, i neće biti više povlačenja… . Izdaja Jugoslavije
je očita, i potvrđena je Odlukama Hrvatske i Slovenije, a također od mnogih oficira i vojnika…
Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja. Trupe pod vašom komandom moraju
do kraja da izvrše dobivene zadatke, pa makar do toga izginuli do poslednjega…. Nije važno ako
pretrpimo velike gubitke. Mi imamo prednost u naoružanju, a Rat ne bira svoje žrtve…gubitke
treba ignorisati… Od sada strahom moramo da prisilimo neprijatelja na kapitulaciju, a to znači
upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga tko se protivi našim akcijama… Konačno,
drugovi oficiri, ja Vam čestitam da ste izabrani za ove poduhvate i zahtevam da u izvršenju ovih
zadataka u celosti upotrebite sve svoje znanje i umeće u bitkama za ostvarenje ideala
Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju.» Iz ovog govora moguće je izvući zaključak o
njegovu mentalnom stanju, stanju čovjeka koji nije sposoban ostvariti nikakav svrsishodan cilj,
ali je istovremeno imao dovoljno sile da učini mnogo zla Hrvatima, a i svojim Srbima. Milošević
je tada već bio dovoljno jak, politički i vojno, te je mogao spriječiti bilo kakvu akciju JNA prema
sebi, pa je odmah nakon povlačenja JNA iz Slovenije odlučio oficire JNA, pustiti s lanca. Uvjeti
za potpuno otvoreni rat su stvoreni.
Predsjedništvo SFRJ je 12. srpnja 1991. izglasalo povlačenje vojske iz Slovenije.
Slovenci su se o tomu već prije dogovorili s Velikosrbima, ali su im problem bili zagovornici
centralizacije Jugoslavije. Za povlačenje su glasovali Drnovšek, Borisav Jović, Jugoslav Kostić i
Sejdo Bajramović iz Srbije, Branko Kostić iz Crne Gore i Vasil Tupurkovski iz Makedonije, dok
se predstavnik Bosne i Hercegovine Bogić Bogičević uzdržao. Mesić je jedini glasovao protiv
zbog toga što je znao kako Slovenija ima Miloševićevo odobrenje i kako će bez obzira na stav
pojedinih generala ići u osamostaljenje. Na taj je način Mesić smatrao kako će vojska konačno
morati izvesti vojni udar. U to vrijeme Mesić je javno poručivao pobunjenim Srbima kako sa
sobom mogu ponijeti jedino zemlju koju su donijeli na opancima, a zajedno sa Srbima u Srbiju je
otišla i njegova sestra.
O tom vremenu Mamula u svojoj knjizi kaže: "Vojno rukovodstvo JNA snosi odgovornost
što nije izvršilo državni udar. Umjesto toga, ono je dozvolilo da nacionalističke vođe i
separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke velikosrpskog nacionalizma,
koji je Armiju beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu, i na kraju odbacilo" (str. 9.),
napisao je admiral Mamula. "Promjene u rukovodstvu Srbije dovele su JNA u nepovoljan
položaj? Nije bilo spremnosti da se organizirano suprotstavi naletu srpskog radikalnog
nacionalnog programa za koga je već tada, na samom početku, bilo jasno da će poremetiti veoma
kritičnu ravnotežu višenacionalnog jugoslavenskog društva". (str. 115.) Zasljepljenosti
Miloševićem i otvorenim svrstavanjem najvišeg armijskog rukovodstva, na čelusministrom
obrane generalom Veljkom Kadijevićem, na njegovu stranu, JNA - prema Mamulinima riječima
"više nije imala moralne i političke snage da se odupre. Prihvatila je velikosrpski politički i vojni
koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama". (str. 209.)
Nakon vojnog debakla u Sloveniji JNA se sve ubrzanije raspadala. Svakim su danom
Jugoslaveni u Generalštabu bili sve slabiji, a Velikosrbi sve jači. Prosrpski pukovnici sve brže su
postajali generali, a projugoslavenski su sve brže odlazili u mirovinu. Neki su oficiri prelazili u
Hrvatsku vojsku u osnivanju. Neki su u nju prešli zato što su željeli borbu za Hrvatsku, a neki su
prešli po zadatku. Što ih je više prelazilo, Miloševićeva bitka za nadzor JNA bila je sve
uspješnija. JNA je definitivno odustala od vojnog udara, te je preuzela ulogu zaštitnika Srba na
područjima gdje su uspjeli oružjem preuzeti lokalnu vlast. U zapadnom Kninskom djelu
osvojenog područja ulogu zaštitnika dobio je 9. Kninski korpus, u istočnoj Slavoniji i Baranji 17.
Tuzlanski, u zapadnoj Slavoniji i Podravini 32. Varaždinski i 5. Banjalučki korpus.

Do srpnja 1991. Hrvatska je na različite načine nabavila oko 22.000 automatskih pušaka
(kalašnjikova), 2.100 puškomitraljeza, oko 40 lansera protuzrakoplovnih raketa tipa strijela-2M i
stinger s po 12 raketa, 400 protuoklopnih lansera tipa RPGs4400 projektila, 40 protuzrakoplovnih
topova od 20 mm i isto toliko od 40 mm te određene količine mina, sredstava veze i vozila. Ovo
je oružje nabavljeno u Mađarskoj te u drugim zemljama, a manje su količine zatečene u
remontnim postrojenjima i skladištima nad kojima je JNA izgubila nadzor. Dio je oružja
nabavljen i u Sloveniji, a dio čak u Srbiji, što je KOS znao, ali nije sprječavao kako bi Hrvatskoj
podigao samopouzdanje i naveo je na otvoreni napad na JNA. S ovim oružjem, te lovačkim
puškama koje su imali hrvatski građani, stvorena je oružana sila od tridesetak tisuća policajaca i
vojnika, ali bez kvalitetnog i pouzdanog zapovjednog kadra sposobnog za suprotstavljanje JNA.
U tom je razdoblju vrijeme bilo najvažniji čimbenik rata. U bitci za vrijeme Tuđman je pobijedio
»Jugoslavene» uz pomoć Miloševića. Neke od tih »Jugoslavena» upregao je u svoja kola te i uz
njihovu pomoć četiri godine kasnije pobijedio Miloševića i njegovu »Veliku Srbiju«. To
uprezanje Jugoslavena u vlastita kola uspio je zahvaljujući njihovu uvjerenju kako će u pozadini
ratnih događanja, neprimjetno pokupovati hrvatska poduzeća, te tako postati stvarni gospodari
Hrvatske, a kasnije kad pokupuju i poduzeća iz drugih republika obnovit će Jugoslaviju.
Prve privatizacije najkvalitetnijih poduzeća obavljene su po zakonu Ante Markovića, ali
zbog promjene vlasti nisu stigli sva poduzeća privatizirati između odabranim kadrovima zbog
promjene vlasti. Dolaskom na čelo Republike Hrvatske Predsjednik Tuđman je shvatio kako mu
po Markovićevu zakonu poduzeća kupuju nepoznate osobe. On se nije razumio u gospodarstvo,
ali je instinktivno osjetio kako bi poduzeća mogla iskliznuti iz hrvatskih ruku, te je društveno
vlasništvo pretvorio u državno. Time je privatizacija prema Markovićevom modelu zaustavljena,
pa su pripadnici bivše komunističke elite, infiltrirani u Tuđmanovo najbliže okruženje odlučili,
preko svojih ranije instaliranih «tehnomenadžera» privatizaciju nastaviti izvlačenjem iz
poduzeća svega što se može izvući, a nakon toga uništena poduzeća prepustiti sudbini. Kako im
se neki novi poduzetnici ne bi miješali u poslove angažirali su reketaše, tj., kriminalne skupine iz
Manolićeve tzv., posebne pričuvne policije koja je formirana koncem 1990. a koji su između
ostalih «specijalnih zadataka» trebali onemogućiti konkurenciju eliti. U početku, svi novi
poduzetnici koji nisu pripadali eliti, bili su izloženi napadima reketaša, a tome su se dobrim
dijelom uspjeli oduprijeti tek kasnije tijekom rata demobilizirani vojnici koji su se s ratišta
vraćali s oružjem.

3. RAT
Pogibijom policajaca u Borovu Selu počeo je rat i u Slavoniji, najprije tajni, a postupno
sve više javni, između Hrvatske policije i naoružanih hrvatskih civila protiv suradnika
srbijanskog SDBS-a, KOS-a i naoružanih lokalnih srpskih formacija. Putem medija su se kasnije
širile informacije kako je za neuspio autobusni napad na Borovo Selo kriv Šušak (prvi ministar
koji nikad nije bio član SK), iako je on u tom trenutku bio samo ministar u Vladi zadužen za
iseljenike, a stvarnu su vlast imali Manolić kao predsjednik Vlade, Boljkovac kao ministar
unutrašnjih poslova i Špegelj kao ministar obrane. (Sličan autobusni napad Boljkovac je već prije
organizirao i na Plitvice, kada je poginuo prvi hrvatski policajac Jović, a većeg broj mrtvih nije
bilo zahvaljujući tomu što četnici nisu znali kako treba skinuti osigurač s tromblona). Šuška su
Manolićevi sljedbenici odmah nakon dolaska u Vladu pokušavali skinuti raznim glasinama, a
ubrzo su ga i javno optužili kako je on ispalio raketu iz ručnog raketnog bacača «ambrust» na
Borovo selo i kako je zbog toga izbio rat. Takvih napada na praznu cisternu kojom je blokirano
Borovo selo bilo je nekoliko, a izvršavali su ih pojedini lokalni zapovjednici iz susjednih mjesta
koji su znali doći i ispaliti poneki projektil, a i pratioci pojedinih političara koji su došli
«izvidjeti» situaciju. Nakon takvih izviđanja, prije odlaska obično bi pratiocima zapovjedili da
nekoliko rafala ili neki projektil ispale prema barikadama. Pri jednom takvom «izviđanju» jedan
lokalni, jedan regionalni i jedan nacionalni vođa desne struje HDZ-a koji su u Šušku vidjeli
konkurenta na mjesto vođe HDZ-ove desnice, zapovjedili su policajcima iz pratnje ispaljivanje
kumulativnog protuoklopnog projektila na cisternu postavljenu u barikadi. U Šušku su vidjeli
opasnog konkurenta. Tuđman ga je doveo iz Amerike i povjerio mu poslove koji su oni željeli
kontrolirati, te su ga oni na sve načine pokušavali iskompromitirati. Nastojali su ga u
Tuđmanovim očima predstaviti kao radikala koji želi rat sa Srbima, unatoč Tuđmanovoj politici
primirivanja i kupovanja vremena za naoružavanje. Projektil je ispalio jedan policajac iz njihove
pratnje, a kako bi potkrijepili sumnje prema Šušku na mjestu ispaljenja rakete su ostavili Šuškov
rokovnik, novčanik i naočale koje su prethodno ukrali iz šuškovog odjela u ministarstvu
iseljeništva. Šušak krađu nije mogao obznaniti javnosti kako građani ne bi pomislili da u vladi
vlada anarhija i strana špijunaža, što bi loše djelovalo na hrvatski obrambeni moral. Na osnovu
ostavljenih dokaza šef Osječke policije Rajhl Kir je medijima proširio priču kako je raketu ispalio
Šušak, a zbog jačeg dojma tvrdio je kako je i on bio prisutan. Tuđnama u ovo nisu uspjeli uvjeriti,
pošto je on znao gdje je Šušak bio u tom trenitku, pa je Šušak opstao, ali su izvršioci napada
prestali uživati Šuškovu podršku, te su kasnije u piramidi moći svi pali za najmanje jednu
stepenicu.

Kako bi se izveo novi pokušaj navođenja JNA na vojni udar organiziran je napad na Borovo Selo,
a da ta traljavo organizirana policijska deblokada Borova Sela ne bi slučajno uspjela, Boljkovac
je Kiru napad naredio sa zakašnjenjem. Sam je toga dana otišao u Austriju kako ne bi mogao biti
optužen za neuspjeh, a i kako mu se ništa ne bi dogodilo ako vojska konačno izvrši vojni udar. Je
li iz Austrije telefonski razgovarao s Kirom, to samo on zna. Pošto nije znao o čemu su Tuđman i
Milošević razgovarali u Karađorđevu i Tikvešu, još uvijek je, kao i Manolić, Mesić, Šarinić i
slični, vjerovao u mogućnost vojnog udara. Idućih je dana lokalni srpski lider Šoškoćanin,
vidjevši što se dogodilo, zatražio predaju, ali su ga Srbi upućeni iz Srbije likvidirali.

Koncem srpnja radikalniji članovi HDZ-a, od kojih su neki bili radikalni po zadatku,
nezadovoljni Tuđmanovim popustljivim držanjem traže njegovu ostavku, na što Tuđman nakon
rasprave u Saboru 1. kolovoza formira ratnu Vladu nacionalnog jedinstva uz sudjelovanje oporbe
i tako uklanja opasnost s desna. Špegelj, nezadovoljan višekratnim odbijanjem nerealnih planova
za osvajanje vojarni, podnosi u srpnju ostavku i privremeno emigrira. Glavni podupiratelj
Špegeljevih planova bio je Mesić. Da je Špegelj umjesto 400 uspio nabaviti bar 4.000
protuoklopnih ručnih raketnih bacača, mogla bi se postići nekakva ravnoteža s brojem tenkova i
oklopnjaka i tada bi se moglo realno zaustaviti oklop JNA unutar vojarni. Na Špegeljevu mjestu
izmjenjuju se Šime Đodan i Luka Bebić, a budući da su se pokazali potpuno nesposobnima za
nabavu oružja, 18. rujna za ministra obrane imenovan je Gojko Šušak koji će na toj dužnosti
ostati do kraja rata, a i nakon njega. Šušak je na ključnim mjestima u Ministarstvu odbrane
zatekao ljude koje je postavio Manolić i Špegelj, uglavnom bivše oficire JNA od kojih su mnogi
surađivali s UDBA-om i KOS-om, ali nije imao mandat za njihovo smjenjivanje, zbog politike
nacionalnog pomirenja, a i zbog toga što nije razumio dijaboličnost Manolića i kadrova koje je on
i Špegelj instalirao na ključne položaje unutar MORH-a. Umjesto smjenjivanja nepouzdanih on je
počeo uvoditi u zapovjednu strukturu hrvatske emigrante s ratnim iskustvom, tzv., legionare koje
je postavljao na mjesto instruktora i zapovjednika novoformiranih postrojbi. Manolić ga je od
prvog trenutka stalno pokušavao skinuti raznim medijskim podmetanjima. Npr. kada je u Zagrebu
minirano židovsko groblje, hrvatski novinari na vezi s Manolićem ili KOS-om raspisali su se
kako je to organizirala »ustaška emigracija«. Ovu akciju izvela je jedna od više
projugoslavenskih, titoističkih skupina KOS-ovaca pod nazivom Labrador, a djelovala je unutar
zapovjedništva Imre Agotića, dok je operativni voditelj bio Slobodan Rakočević. Ovakvih
obavještajnih projugoslavenskih UDBA-ških i KOS-ovskih, saveznih i republičkih frakcija bilo je
više, a pošto nisu znali kome mogu vjerovati ove skupine su se međusobno nadzirale i sumnjičile
na terenu, pa čak i potajno međusobno ratovale, a samo u vrhu su njihovi čelnici razmjenjivali
informacije i zadatke. Iako je istraga u aferi »Labrador« brzo otkrila dio mreže kosovaca i
udbaša, Manolić je stalno pokušavao istragu skrenuti na krivu stranu. Dao je uhititi hrvatskog
dragovoljca iz Amerike Wernera Ilića koji je pušten tek nakon Šuškove intervencije. (Kada je
Šušak kasnije uhićene kosovce razmijenio za ljude važne u nabavci oružja, prikriveni Manolićevi
ljudi su počeli širiti priče kako je to učinio zato što je i sam suradnik KOS-a i UDB-e, a to su
dokazivali i činjenicom da iz Ministarstva obrane i vrha HV-a nije maknuo ljude koje je postavio
Manolić i Špegelj, iako on to nije mogao zbog Tuđmanove politike nacionalnog pomirenja.
Mnogi naivni i neupućeni pojedinci su u ovakve «dokaze» o Šuškovoj suradnji s UDBA-om
povjerovali, te su i sami dalje širili takve «dokaze». Kada su kasnije Slobodan Rakočević i
Radenko Radojčić iz grupe Opera u Srbiji osuđen na višegodišnju kaznu zatvora hrvatskim
medijima i obavještajcima nije ni palo na pamet da se zapitaju za koga su oni zapravo radili,
ako ih Miloševićev režim šalje u zatvor.)
Razni, najčešće plaćeni »ekstremisti« već su koncem 1990. počeli širom Hrvatske dizati
partizanske spomenike, a kasnije i srpske automobile, te kuće u zrak kako bi naveli vojsku na
vojni udar, a to je odgovaralo i Miloševiću za dizanje straha među Srbima. Ministar Boljkovac
ništa nije činio kako bi uhapsio potencijalne srpske špijune po gradovima, ali je umjesto toga, uz
pomoć lista pod nazivom «Slobodni tjednik» redovito objavljivao imena i adrese navodnih KOS-
ovaca i udbaša kako bi ih susjedi terorizirali. Manolić je za to odmah optuživao lokalne lidere
HDZ-a iz državotvorne frakcije. Poneki hrvatski državotvorci na bojištu su dobili metak s leđa od
onih koji su glumili državotvorce, a njihova smrt je pripisana neprijateljskom bojnom djelovanju.
Terorističke skupine poput »Labrador« izgubili su neupitno državno zaleđe pa su se nastojali što
više osamostaliti organizacijski, politički i logistički. Nastojali su se organizirati u četiri grupe
suradnika:
a) teroriste u civilu ili među pripadnicima vojske, policije, SZUP-a i SIS-a koji su vršili
konkretne napade na osobe i imovinu, često osobe kriminalne prošlosti,
b) medijske djelatnike i marginalne političare koji su širili informacije kako su te napade
činili pripadnici ekstremne političke emigracije,
c) političke zaštitnike koji su štitili pripadnike prve skupine sa svojih političkih i državnih
funkcija,
d) direktore i poduzetnike koji su sve to financirali, u zamjenu za poslovne pogodnosti.

Osim obavještajnih mreža poput Labradora koji su svjesno radili protiv hrvatskih interesa
na istom poslu nesvjesno je djelovala i posebna pričuvna policija čiji pripadnici su vjerovali kako
rade u hrvatskom interesu, a stvarno su bili pijuni u rukama projugoslavenske frakcije HDZ-a,
privučeni mogućnošću stjecanja unosnih poslova. Većinu vremena provodili su na bojištu
pridodani nekoj brigadi ili operativnoj zoni, a samo ponekad su dobivali neku posebnu zapovijed
od Manolića ili nekog njemu podčinjenog. Nakon međunarodnog priznanjem Hrvatske postali su
smetnja Manoliću te ih se nastojao riješiti. Koncem veljače 1992. godine i zadnji odredi ove
postrojbe su prebačeni u sastav vojske, a zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su
nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima ili
prometnim udesima. Likvidirani su tako što su dezinformacijama i obećanjima navedeni u
međusobne obračune, a one koji su to preživjeli likvidirali su profesionalci s iskustvom iz bivše
UDB-e. U Osijeku su formirane dvije grupe u sastavu ove posebne pričuvne policije za posebne
namjene. Jednom grupom je zapovijedao Pukovnik Mate Šabić zvani Šaban i njegov odred je bio
u sastavu postrojbe do drugog mjeseca 1992, a drugom Satnik Ivica Rotim zvani Ićo, koji je
početkom srpnja 1991. sa svojim odredom prebačen u sastav 106. brigade, ali je i dalje
povremeno održavao tajne kontakte s Manolićem. Šaban je ubijen 1992. a Ićo 1993. godine.
Osim njih na području Osijeka Manolić je imao svog jakog čovjeka Grošelja na mjestu načelnika
SIS-a koji je vrlo uspješno glumio ulogu Glavaševog čovjeka, a kasnije je, navodno, izvršio
samoubojstvo.

Miloševićeva struja Udbe i KOS-a je u suradnji s hrvatskom projugoslavenskom frakcijom tih


službi sredinom 1991. počela i s operacijom ubacivanja velike količine droge među hrvatske
vojnike i policajce kako bi oslabila borbenu moć hrvatskih snaga. Čim se droga značajnije raširila
među vojnicima, istrage su ometane pričama kako su drogirani vojnici odlični borci i kako zbog
toga Šušak blokira borbu protiv droge. Mnogi su uhićeni dileri puštani iz pritvora, a policijski
zapovjednici koje je imenovao Manolić objašnjavali su kako je Šušak telefonski naredio njihovo
puštanje. Drogirani su im vojnici bili vrlo korisni zato što su ih lako mogli nagovoriti na rušenje
srpskih kuća i druge akcije pod okriljem noći i bez znanja njihovih zapovjednika. Manolićeva
struja Udbe i KOS-a je očito još uvijek mislila kako takvim akcijama povećava šansu za vojni
udar i obnovu Jugoslavije, dok je uistinu vrijeme za vojni udar prošao, te su ovakve akcije samo
pomagale Miloševiću u ostvarenju »Velike Srbije«.

Dana 28. 6. 1991. veći je dio pričuvne policije dobio poziv za mobilizaciju u ZNG. U
popodnevnim sam satima došao na zborno mjesto na Pampas. Do večeri se, kada su došli
zapovjednik Zglavnik, te njegov zamjenik Šimić, skupilo približno 400 ljudi s oružjem. Počelo je
organiziranje bojne, određeni su zapovjednici satnija, a ujutro su određeni i zapovjednici vodova i
odjeljenja. Podijeljeno je nešto oružja i streljiva i onima koji ga nisu imali. Srbi su zauzeli stari
dio Tenje. Proširila se informacija kako su velik broj hrvatskih civila u staroj Tenji poubijali i
kako su roditelje Gudelja (predsjednika lokalnog HDZ-a) nabili na kolac. Trećega smo dana čuli
na radiju vijest o pogibiji načelnika PU osječko-baranjske J.R. Kira na putu prema Tenji, nakon
što je bez zaustavljanja prošao pokraj kontrolnog punkta. Pomislio sam: “Konačno je nekom
puknuo film”. U automobilu je preživio jedino čelnik lokalnoga SDS-a koji je organizirao
pobunu u Tenju. Dana 3. 7. 1991. Novosadski korpus izlazi iz vojarni i kreće prema Hrvatskoj,
postupno ulazi u Baranju i približava se Vukovaru. Već 4. 7. vode se ulične borbe u Borovu
Naselju, a 6. 7. 1991. spaljeno je selo Ćelije koje je smješteno između srpskih sela Bobote i
Silaša. Preživjeli su se civili i branitelji noću kroz kanale probili do Osijeka. Mnogi civili počeli
su napuštati Vukovarsko područje, ali ih je Hrvatska vlast ubrzo, nakon prvoga smirivanja
situacije vratila natrag. Vjerovalo se kako će upravo žene sa djecom spriječiti mlađe, fakultetski
obrazovane oficire JNA bombardiranje Vukovara, ako zbog ničeg drugog onda zbog tog što su
njima vrlo dobro bile poznate Ženevske konvencije o ratnom pravu. Nažalost, vrlo brzo se
pokazalo kako obrazovanost i znanje nema nikakve veze sa etičnošću i mudrošću.

Na Pampasu se prvih dana vršilo ustrojavanje i nekakva osnovna obuka. Nakon tri dana,
uvečer, zapovjednik je Zglavnik okružen četvoricom tjelohranitelja, pijan od alkohola i straha,
izdao zapovijed o zauzimanju borbenih položaja. Moja je satnija zauzela položaje prema Bijelom
Brdu kod ciglane u Sarvašu. Zapovjednik satnije rasporedio nas je u strijelce u mladom sirku kao
da smo lovci na zečeve, tako da smo cijelu noć ležali na kiši i pazili da nas četnici slučajno ne bi
ugledali. Jedan rafal iz oklopnog transportera, koji smo čuli kako se voza po njihovim
položajima, mogao bi nas sve izbaci iz stroja. Dvadesetak metara iza nas bila je rupa iz koje se
vadila zemlja za ciglanu, pokraj nje je bila desetak metara visoka hrpa zemlje, ali zapovjedniku
nije palo na pamet da bismo se trebali skloniti iza zaklona. On je dobio zapovijed za raspored u
polju, u strijelce, te nije smatrao kako zapovijed treba prilagoditi stanju na terenu. Nakon
cjelonoćne borbe s oblacima komaraca u osvit sam zore kroz dalekozor ugledao utvrđen položaj
na vodotornju. Vodič iz Sarvaša potvrdio nam je kako imaju promatračnicu i snajpersko gnijezdo
na tom tornju s kojega će nas sve “poskidati” ako nas ugledaju. Polako smo se počeli buniti
protiv tako “pametno” izabranoga položaja i povlačiti se prema asfaltnoj cesti za farmu “Klisa”.
Kada smo stigli u blizinu farme, Zglavnik je poslao kurira koji nam je prenio zapovijed da se
moramo vratiti na položaje ili će nas sve poslati na vojni sud. Ušli smo na farmu gdje nam je
rečeno da se uputimo prema Saponiji. Većina gardista nije bila raspoložena za odlazak prema
Saponiji, pa smo se uputili u bazu na Pampas. Došavši tamo, dobili smo obavijest kako je
zapovjednik Zglavnik smijenjen te da je novi zapovjednik Kuduz. Kuduz nam je, vidjevši rasulo,
odobrio odlazak kućama kako bismo se oprali, presvukli i idući dan vratili. Drugoga se dana
pojavilo dvjestotinjak ljudi pa smo podijeljeni u dvije satnije. Uskoro smo dobili zapovijed za
zauzimanje položaja prema Tenji sa zapadne strane na Selešu, Orlovnjaku i Brcinom bunaru. Pri
napadu na Tenju u noći 7. srpnja 1991. naš je zadatak bio sprječavanje neprijateljskoga
povlačenja prema Silašu i vezanje dijela snaga na sebe. Nakon neuspjelog napada tri su nam
tenka JNA sljedećega dana prišla s leđa te smo morali napustiti položaje. Povlačenjem u
Antunovac i poslije u bazu Pampas prešli smo na novi sustav držanja položaja: dio je vojnika bio
na položajima, a dio u pripremi na Pampasu.
Dana 12. 7. 1991. dobili smo obavijest kako se prelazi na novi ustroj po mjesnim zajednicama, pa
su ljudi iz Retfale ostali na Pampasu, a ostali su upućeni kući s obvezom prijave u svojim
mjesnim zajednicama. To razbijanje jedinica u početku nisam shvaćao, ali mi je poslije mnogo
toga bilo jasnije. Jedinice koje su sastavljane na papiru i u kojima se ljudi nisu poznavali,
raspadale su se nakon svakog sukoba s četnicima i JNA. Zapovjednici takvih jedinica u većini
slučajeva pokazali su se kao nesposobni i zaplašeni, a često i po zadatku ubačeni bivši rezervni
oficiri JNA. Prelaskom na ustroj po mjesnim zajednicama ljudi koji se međusobno poznaju
uglavnom su sami birali zapovjednike odjeljenja, vodova, a ponegdje i satnija, čime su temeljne
jedinice dovoljno kvalitetno očišćene od ubačenih kosovaca. Izabrani “prirodni” vođe iznijeli su
glavni teret zapovijedanja vojskom na terenu. U zapovjedništva bojni i brigada najlakše su se
ugurali rezervni oficiri JNA koji su u civilu radili kao komercijalisti, skladištari ili vozači
kamiona. Preko svojih veza nabavljali su uniforme, i u pravilu, što su više uniformi uspjeli
nabaviti, to su postajali “veći” zapovjednici. Problem s uniformama je bio namjerno izazvan
logistički problem koji je Špegelj mogao vrlo lako riješiti, samo da je htio. Dovoljno je bilo da od
neke veće Hrvatske tekstilne tvornice naruči 100.000 uniformi i za par mjeseci problema više ne
bi bilo.
Dolaskom kući, u Stadionsko naselje, ugledao sam policiju koja je blokirala sve prilaze. Doznao
sam kako se Peulić zabarikadirao s grupom četnika u svoj podrum i kako je poginuo pripadnik
pričuvne policije Repušić. Popeo sam se na tribine stadiona, odakle sam promatrao što se događa.
Uskoro sam doznao kako su dečki iz naselja noću primijetili četnike u Peulićevu dvorištu, što su
dojavili u mjesnu zajednicu. Trojica policajaca koji su došli u provjeru, nisu vidjeli ništa
sumnjivo, ali su na odlasku, za svaki slučaj, bacili na Peulićevu kuću kamen, nakon čega im je
uzvraćeno paljbom. Do dolaska pojačanja četnici su se izvukli sa stražnje strane, a Peulić i
njegova supruga ostali su u kući. Pozivani su na predaju, na što su oni odgovarali vatrom. Tek je
pogibijom Repušića izvršen ozbiljan napad pri kojemu je Peulić ubijen, a njegova supruga
ranjena. Tako je rat stigao i u moje naselje.
Dana 17. 7. 1991. održan je sastanak F. Tuđmana i Veljka Kadijevića.
U Mjesnoj zajednici nas se okupilo dvadesetak te smo počeli odlaziti na teren u Tenju. Tri dana u
Tenji, a poslije tri dana noćnog obilaska po mjesnoj zajednici. Prva pisana zapovijed koju smo
dobili bila je zapovijed tadašnjeg ministra obrane Špegelja: “Sve nedisciplirane vojnike svezati
žicom i dopratiti u Zagreb”. Nasmijali smo se. Nikada prije odlaska na teren nismo znali tko će se
javiti za teren, a kome će važniji biti odlazak na posao. Dragovoljaca je uvijek bilo, ali bez ikakva
oružja. Pri jednom je povratku iz Tenje zapovjednik voda Brozičević ranjen, pa sam ja postavljen
na njegovo mjesto. Premjestio sam Zapovjedništvo iz Mjesne zajednice u prostorije NK Osijek
na stadionu. Podijelio sam vod na tri odjeljenja i uključivao nove dragovoljce u postrojbu
naoružavši ih oružjem zaplijenjenim po kućama. U slobodno smo vrijeme obilazili kuće za koje
smo imali dojavu o posjedovanju oružja. Opremu, kao što su kreveti i slično, nabavljali smo po
napuštenim gradilištima i tvornicama, a dio po napuštenim srpskim kućama. Hrane smo od prvog
dana imali dovoljno, a za sve ostalo važila je parola: “Snađi se!”. Dio je vojnika ostajao na
stadionu, a dio je odlazio na teren. U drugo je krilo stadiona uskoro došla i jedna manja jedinica s
protuzračnim oružjem. Počeli smo zajedno s Narodnom zaštitom i Civilnom obranom kopati
rovove pokraj obilaznice. Jednoga smo dana zaustavili tri oklopna transportera koji su osječkom
obilaznicom došli do postavljenog minskog polja. Iz transportera su virile cijevi škorpiona koje
su se toliko tresle da smo shvatili u kakvu su strahu vojnici koji su bili u transporteru. U tom smo
trenutku imali 50% lovačkoga oružja, a od protuoklopnoga ništa. Mogli su nas sasjeći jednim
rafalom protuavionskog mitraljeza. Njihov nam je strah, koji su proizveli srbijanski mediji i
oficiri šireći priče o tome kako smo naoružani do zuba i kako koljemo sve što uhvatimo, išao na
ruku. Transportere smo morali po zapovijedi pustiti tamo otkuda su došli. Stvaran je odnos snaga
tada bio takav da je JNA još uvijek mogla izvršiti klasičan vojni udar i uhititi sve političare u
Hrvatskoj, a potom i svih tridesetak tisuća polunaoružanih policajaca i gardista. Tek sam u
kasnijim razmišljanjima shvatio zašto to nisu učinili. Poslije nekog vremena morali bi raspisati
slobodne izbore i u Hrvatskoj bi opet pobijedili Hrvati. Milošević je taj “problem” htio riješiti
zauvijek, a to je mogao dopustivši Hrvatima naoružanje s nešto lakog oružja kako bi došlo do
“puzajućeg” rata u kojem će četničke paravojne postrojbe uz podršku JNA osvojiti selo po selo i
grad po grad, te pritom teren očistiti od nesrpskog stanovništva sve do Šešeljeve linije: Karlobag-
Gospić-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Tu četničku politiku prihvaćala je većina oficira JNA, a
samo manjina projugoslavenski orijentiranih oficira bila je za vojni udar koji su zagovarali
američki predstavnici Bayker i Eaglberger. Kako bi olakšale vojni udar, zapadne su sile na
prijedlog SIV-a i Ante Markovića uvele embargo na oružje, čime su Hrvatsku i BiH zapravo
prepustile na milost JNA. Uvjet koji su dali Markoviću bio je da se sve završi za 14 dana i bez
puno prolijevanja krvi. Ovaj uvjet nije odgovarao Miloševiću koji nije želio brzi vojni poraz
Hrvatske. Više mu je odgovarao puzajući rat kojim će etnički očistiti sve do zamišljenih granica
Velike Srbije. Zbog toga je nastojao usporiti napredovanje JNA. Za to je morao omogućiti
Hrvatima da se malo naoružaju, zbog čega je, svojim utjecajem, spriječio miniranje svih skladišta
oružja u Hrvatskoj. Također je spriječio napredovanje JNA tenkoprohodnim pravcima prema
Zagrebu, te je nastojao JNA uvesti u duge opsade gradova dok ih etnički potpuno ne očisti.
Dana 1. 8. 1991. JNA je iz Vojvodine ušla erdutskim mostom u Hrvatsku i okupirala Dalj, Erdut i
Aljmaš, a sljedećega dana, 2. 8. 1991, formirana je Vlada nacionalnog jedinstva. Dana 24. 8.
1991. počinje napad na Vukovar.
Dana 17. 9. 1991. sastali su se u Igalu F. Tuđman, Kadijević, Milošević i lord Carington, a 15. 10.
1991. u Moskvi su se, u nazočnosti M. Gorbačova, sastali Tuđman i Milošević. Tuđmanov motiv
za takve pregovore bio je u prvo vrijeme spriječiti, a poslije odgoditi ili makar usporiti,
napredovanje JNA i tako dobiti više vremena za organiziranje i naoružavanje Hrvatske vojske.
Miloševićev je motiv za te sastanke bio usporiti generale JNA željne ratne slave koji su bili
spremni na vojni udar i preuzimanje vlasti te omogućiti paravojnim srpskim formacijama i
rezervnim jedinicama JNA polagano etničko čišćenje osvojenih područja. Milošević nikada nije
planirao osvojiti cijelu Hrvatsku i tako obnoviti Jugoslaviju. Njegov je cilj bila Velika Srbija do
granica koje je javno iznosio njegov glasnogovornik Šešelj. Sve generale koji su pokazivali želju
za nasilnom obnovom Jugoslavije Milošević je postupno umirovljivao, a u njihovu političku
stranku SK pokret za Jugoslaviju ubacivao svoje ljude koji su njegovoj supruzi omogućili
preuzimanje vodstva te stranke. Time su projugoslavenski orijentirani srbijanski oficiri potpuno
marginalizirani. Paravojne formacije stekle su u Srbiji veliku popularnost pa je generalpukovnik
Života Avramović, zamjenik ministra odbrane Jugoslavije, ponukan time izjavio: “Doprinos koji
su ostvarile male (paravojne) jedinice ne može se mjeriti s operativno-strateškim postignućima
jedinica JNA... U stvarnosti, bez JNA, nijedan ”čuvar" ne bi bio u stanju obraniti Srbe od
ustaškog noža, a još manje da se održi na frontu..." Tom je izjavom nastojao umanjiti značaj
srpskih paravojnih postrojba. U srpnju i prosincu 1991. Srbijanski je parlament zakonski
izjednačio paravojne jedinice s JNA i priznao im regularan status sa svim ostalim pravima. U to
vrijeme sve vidljivija je postajala podjela Vojne obavještajne službe KOS-a na dvije frakcije.
Prva je frakcija bila za obnovu Jugoslavije i surađivala je s udbaškom frakcijom HDZ-a, a druga,
pročetnička frakcija, koristila je podatke koje je dobivala preko prve za ostvarivanje svojih
ciljeva - stvaranje »Velike Srbije«. I u hrvatskoj je vlasti bilo projugoslavenskih generala i
“stručnjaka” iz udbaške struje HDZ-a koji su željeli Jugoslaviju bez Miloševića i nacionalnih
stranaka. Ni Tuđman, a ni Šušak nikada nisu shvatili razmjere njihovog djelovanja, te su mislili
kako se radi o hrvatskim ljevičarima, iako se radilo o ratnim saboterima. Javno su već otpočetka
1991. počeli zagovarati izravan, istodoban napad na sve vojarne. Da je do toga došlo, policija i
ZNG bi u sat vremena borbe istrošili sve streljivo, nakon čega bi se mogli boriti kamenjem. JNA
izazvana takvim napadom imala bi izliku za izlazak iz vojarni i osvajanje svih velikih gradova.
Generali, osokoljeni takvom pobjedom, stekli bi dovoljno političkog kapitala u Beogradu te bi i
Slobodana Miloševića mogli zatvoriti. Jugoslavija bi tako bila spašena. Toga su bili svjesni i
Tuđman i Milošević, a to se nije uklapalo ni u projekt samostalne hrvatske države, a ni u projekt
“Velike Srbije”, te su pregovorima obojica nastojala primiriti generale JNA i ojačati vlastite
snage.

Američka bi služba za specijalno ratovanje (CIA) često na različitim mjestima u svijetu


instalirala čovjeka za isti cilj, koji poslije, kada obavi zadatak, radi po svome. Tako su naoružali
mudžahedine u Afganistanu, a ovi su se poslije okrenuli protiv njih. Naoružali su i Talibane, a
poslije su i oni postali najveći američki neprijatelji. Pomagali su mnoge oslobodilačke pokrete
širom svijeta, a samo su stvarali krizna žarišta. Da nema kriznih žarišta po svijetu neki bi
američki kongresmen mogao predložiti smanjenje proračuna za CIA-u. Oni bi tada mogla ostati
bez posla, a i američki lobi proizvođača oružja mogao bi bankrotirati. CIA je imala za cilj srušiti
komunizam i u tome je imala mnogo suradnika među hrvatskim izbjeglicama koji su željeli srušiti
i komunizam i Jugoslaviju. Godine 1991. CIA je pokušavala spasiti Jugoslaviju, ali je nakon
priznanja Hrvatske i BiH nastojala uspostaviti mir.

Dan nakon zaustavljanja navedenih transportera i mi smo dobili dopuštenje za sukob s


vozilima JNA. Istoga dana na obilaznici smo zarobili oklopno vozilo Prve pomoći u kojemu su se
nalazila dva oficira i dva mlada vojnika. Oduzeli smo im oružje, a njih odveli u Zapovjedništvo
grada, odakle su pušteni. Nekoliko dana kasnije vojnike je u predvečernjim satima zahvatila ratna
psihoza. Pod svaku su cijenu samoinicijativno željeli napast Bijelu vojarnu. Pokušao sam ih
smiriti, ali nije išlo. Otišao sam u Zapovjedništvo bojne i tadašnjem zamjeniku zapovjednika,
Kožulu, iznio problem. Rekao mi je kako u skladištu bojne nema zaliha streljiva i da se moram
sam snaći za nadopunu ako potrošimo ono što imamo. Tada sam odlučio malo lagati vlastitoj
vojsci. Rekao sam im kako sam dobio informaciju o koloni oklopnjaka koja namjerava s Poligona
C preko Brijesta pravcem Klajnove ulice ući u Osijek i spojiti se s vojnicima iz Bijele vojarne, te
da ih mi pod svaku cijenu u tome moramo spriječiti. Rasporedio sam ih uz obilaznicu gdje smo
čekali tenkove. Poslije ponoći su polijegali na asfalt i pozaspali. Ujutro nitko više nije bio
raspoložen za napad na Bijelu vojarnu. Uskoro smo počeli držati i položaje na Brijestu radi
blokade C-poligona. Tu smo imali nekoliko sukoba s tenkovima koji su se kretali smjerom C-
poligon - Tenja i obratno. Svaki put kad bismo ih zaustavili, došlo je do pregovora između njih i
gradskih vlasti, nakon čega smo ih morali propustiti. Čim bi prošli, ponovno bi zapucali na nas.
Jednom smo ih morali propustiti dva puta u istom danu. Kada smo taj položaj držali posljednji
put na svoju smo ruku, bez znanja više komande, postavili četiri protuoklopne mine na izlazu iz
Poligona C. Na njih je, nekoliko dana poslije, prilikom bijega s C-poligona naletjela oklopna
dizalica. Bile su to jedine mine za koje sam vidio da su napravile koristan posao! Dva puta smo
poslani u opkoljavanje Bijele vojarne, ali smo oba puta nakon sat vremena povučeni. Nije nam
bilo jasno tko pije, a tko plaća.
Polovicom rujna, u trenutku kada je ocijenjeno da su naše snage organizacijski i materijalno
spremne za otvoreni sukob s JNA, hrvatski se državni vrh odlučio za blokadu vojarni JNA i
zračnih luka. Većina protuoklopnog oružja već je prije odvezena na terene koje su držali Srbi.
Većina vojnika JNA se s vozilima i većim dijelom oružja i opreme uspio povući prema
područjima koja su držali srpski pobunjenici ili prema BiH. Povlačenje je, najčešće, obavljano u
skladu s dogovorima postignutim između JNA i hrvatskih vlasti. Jedino se Varaždinski korpus
predao i ostavio cjelokupno naoružanje. U pet dana osvojeno je 36 vojarni i skladišta, 230
tenkova i oko 400 topničkih oružja. Problem je bio u tome što su u mnogim skladištima
ostavljene granate, ali su odneseni njihovi upaljači, najskuplji i najsloženiji dijelovi granata.
Većina je vojarni predana u dogovoru s Kadijevićem. Da su vojarne osvajane bez pregovora,
većina bi ih odletjela u zrak, kao ona u Bjelovaru. Tada bi Hrvatska ostala bez ikakve mogućnosti
obrane, a to ni Miloševiću ne bi odgovaralo. JNA u tom trenutku još uvijek nije bila sposobna za
bezrazložno etničko čišćenje. Za to je Hrvatskoj trebalo ostaviti nešto pješadijskog oružja kako bi
se mogla pomalo braniti te na taj način u toku ratnih operacija izazvati bijeg Hrvata s okupiranog
područja. Osim oružja, problem ZNG-a je bio i nedostatak borbenoga iskustva. Sve slabosti
Hrvatske vojske Miloševićevi su analitičari vrlo dobro predvidjeli misleći kako će vrlo brzo
poraziti vojsku bez dovoljno protuoklopnih sredstava. Prevarili su se u dvije stvari. Zanemarili su
moral hrvatskih pojedinaca koji su bili spremni goloruki skakati na tenkove i koji su vrlo brzo
svojim autoritetom preuzeli zapovjedništvo na terenu. Također su zanemarili borbeni moral Srba
iz Srbije. 250.000 srbijanskih rezervista je emigriralo u treće zemlje, što je srbijanske tenkove
ostavilo bez podrške pješadije. Umjesto brzih tenkovskih prodora s pješadijskom pratnjom koja
iza njih čisti, sami su tenkovi morali čistiti jednu po jednu otpornu točku. Time je Milošević
izgubio vrijeme, a Tuđman ga je dobio. Do kraja 1991. godine Hrvatska je na ilegalnom tržištu
uspjela nabaviti i upaljače za ostavljene granate te dopuniti količine protuoklopnih sredstava, a i
zapovjednici su stekli neophodno iskustvo za vođenje rata.

U zauzimanju vojarni i mi smo sudjelovali. Petnaestog rujna 1991. četrnaest tenkova


došlo je kroz polje zapadno od pustare Tufek. Nekoliko ih se približilo na oko 700 metara od
obilaznice te su cijeli dan gađali kuće na rubu grada. U Sisačkoj je ulici samo kuća jednog Srbina,
koji je ostao u njoj, a sin mu je otišao u Tenju, ostala čitava. Sve ljude sam rasporedio u rovove
uz obilaznicu između nadvožnjaka kod stadiona i tenjskog nadvožnjaka. Skupio sam grupu
boraca s protuoklopnim oružjem da im kroz Stadionsko naselje priđu bočno kroz kanale i gađaju
ih, ali je njihov odlazak, po zapovijedi odozgo, u posljednji trenutak spriječen. Tenkovi su
navečer otišli, ali su se ujutro opet vratili. Drugi smo dan u rovove dobili sve one iz ZNG-a i
policije koji imaju protuoklopna sredstva, a koji su do tada bili raspoređeni oko Bijele vojarne i
Poligona C. Taj su trenutak oficiri JNA iskoristili za bijeg u Staru Tenju te produžetak kretanja
prema Sarvašu, koji je pao toga dana. Pri bijegu tenkova iz Bijele vojarne nas smo se četvorica u
dva automobila gotovo sudarili s tenkovima na križanju Divaltove ulice kod krčme “Mosor” dok
smo slučajno u tom trenutku išli prema Mjesnoj zajednici. Nitko ih nije ni pokušao zaustaviti sve
do Tenje. Sve su naše jedinice bile raspoređene tako da su tenkovi JNA imali slobodan koridor
prema Tenji. Tek kada su otišli, vojnici iz okolnih postrojbi koji su bili na odmoru uspjeli su
dotrčati do puta kojim su tenkovi prošli. Tada sam shvatio kako je svrha tenkova pokraj Tufeka
bila privući sve protuoklopne snage na sebe i omogućiti deblokadu vojarni.

Nakon pada Sarvaša jedinica garde u Nemetinu dobila je zapovijed za povlačenje, ali su
oni tu zapovijed odbili. Tek nakon tri dana zapovijed je povučena. Istu su zapovijed dobili i
branitelji Podravlja i Tvrđavice, naselja s lijeve strane Drave, 3. rujna 1991, kad je palo Bilje,
baranjsko selo udaljeno četiri kilometra od Osijeka. Oni su također odbili zapovijed. Da su se
branitelji Podravlja i Tvrđavice povukli na desnu obalu Drave, četnički bi tenkovi osječku
katedralu mogli gađati s udaljenosti od 300 metara. Nakon nekoliko dana i ova je zapovijed
povučena.
Dan nakon bijega tenkova ušli smo u Bijelu vojarnu u kojoj smo našli gomilu vojne opreme
razbacane na sve strane. Gardisti koji su prije nas ušli unutra pokupili su nešto oružja i streljiva, a
mi smo pokupili nešto opreme za koju sam mislio da nam može zatrebati. Sljedećeg je dana palo
i skladište Lug pokraj Čepina. Tu smo uzeli tri kamiona oružja, streljiva, opreme, granata, mina i
svega ostalog što smo našli. S tim smo ratovali do sredine 1992. U tom sam trenutku imao u vodu
četrdesetak gardista, a u idućih petnaestak dana taj se broj povećao na 80. Tada su mi sugerirali iz
Zapovjedništva bojne da u vodu imam previše vojnika i da ih više ne trebam primati, ali sam ja
prijam nastavio. Tada smo dobili nove položaje: Poljoprivredni fakultet, Tufek, Logor. Budući da
su pustare Tufek i Logor bile smještene u depresiji, okružene kukuruzom, bez preglednosti
okolnog terena, na svoju sam ruku postupno preuzeo zapadno dva položaja, Policer i jedno divlje
smetlište. Čim smo počeli kopati zemunicu na Policeru, sljedećeg su dana pale tri minobacačke
granate od 120 mm desetak metara od vojnika. Ispaljene su iz grada, iz pravca Policijske uprave.
Zabile su se u mekanu zemlju i geleri su otišli prema gore te nitko od vojnika nije ranjen.
Pokušao sam pronaći mjesto ispaljenja, ali nisam uspio otkriti jesu li ispaljene iz dvorišta
Policijske uprave ili iz pedesetak metara udaljenog dvorišta »Obnove«, gdje je bila smještena
jedna minobacačka postrojba.

Dana 21.9. 1991. ubijen je Ante Parađik ratni zapovjednik HOS-a na policijskom punktu.
Ubili su ga policajci radio vezom uvjereni kako im se približava vozilo s naoružanim
Martičevcima. Paradžik je bio vojno neiskusni zagovornik rata s daleko jačim protivnikom.
Petnaestak dana prije njegove likvidacije Šušak ga je nagovorio da HOS priključi HV-u, a sam je
trebao postati ministar unutarnjih poslova. Predsjedniku HSP-a Paragi, ministru unutarnjih
poslova Vekiću i predsjedniku Vlade Manoliću to nije odgovaralo. Paraga se nije htio odreći
oružane formacije kojom je mogao utjecati na Hrvatsku politiku, Vekić nije svoje ministarstvo
prepustiti nekom drugom, a Manolić nije želio ostati bez kontrole nad ministarstvom koje bi
moglo razotkriti njegove dvostruke igre i prikrivene sabotaže. Problem su im riješili policajci koji
su preko radioveze bili uvjereni kako pucaju u grupu do zuba naoružanih četnika. Paradžik je
uživao veliki autoritet u HOS-u pošto je većinu vremena obilazio svoje jedinice. Paraga je bio
predsjednik HSP-a i formalno vrhovni zapovjednik HOS-a, a i Đapić je bio vrlo utjecajan. Prvih
pedesetak dugih cijevi HOS je nabavo preko Đapića od Šeksa koncem 1990, i preko Parađika od
Šuška u prvom dijelu 1991. čime su Šeks i Šušak željeli osigurati utjecaj na HOS. Za vrijeme
kratkoročnog Slovenskog rata HOS je nešto oružja kupio u Sloveniji od Janeza Janše. Nakon
pada vojarni manji dio oružja HOS je zarobio, a veći je dio dobio iz policijskih skladišta po
tajnom dogovoru između Parage i Manolića. Nakon Paradžikove likvidacije Manolić je nastavio
tajno odobravati izdavanje oružja i streljiva Paragi, do 1993. kad je HOS rasformiran i u BIH.

Dana 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a, na prijedlog Beograda, donijelo je
Rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u SFRJ, što je u stvari
značilo onemogućivanje obrane RH i BiH od do zuba naoružane JNA. Procjene su bile da će JNA
srušiti hrvatsku vlast za 14 dana. Embargo je uveden kada su napadi na Vukovar trajali već
mjesec dana. Sedam dana nakon uvođenja embarga napadnut je Dubrovnik, a četrnaest dana
kasnije dogodio se i napad na Banske dvore.
Dana 7. listopada 1991. raketirani su Banski dvori, tj. pokušan je atentat na predsjednika, dr.
Franju Tuđmana. Ovo je bio posljednji pokušaj projugoslovenske frakcije KOS-a u spašavanju
Jugoslavije. Da je atentat uspio Srbi bi se riješili Predsjednika Hrvatske, Predsjednika Jugoslavije
Mesića i Predsjednika SIV-a Markovića te bi Admiral Mamula ostao jedini kandidat za mjesto
novog šefa Jugoslavije. Vlast u Hrvatskoj bi preuzeo predsjednik vlade Manolić koji bi sabotirao
nabave oružja i obranu, te bi nakon nekoliko većih vojnih poraza potpisao bezuvjetnu
kapitulaciju, pod uvjetom da se JNA riješi Miloševića. JNA bi tada s jakim ratnim nabojem
produžila prema Sloveniji, te bi Jugoslavija bila obnovljena, čime bi ugled generala naglo
porastao i u samoj Srbiji. Takav razvoj događaja nije odgovarao ni Miloševiću, te je atentat
završen neuspješno.

Dana 1. 11. 1991. dobili smo pripremnu zapovijed za odlazak u Laslovo zajedno s vodom
smještenim na starom Poljoprivrednom institutu. Njih četrdesetak došlo je na stadion u pripremu
i tu smo nekoliko sati čekali zapovijed za odlazak. Odjednom je s nekih 600 do 800 metara
udaljenosti ispaljena minobacačka granata od koje je poginuo stražar Ivo Ivanović, a četvorica su
vojnika teško ranjena. Tada je zapovijed za odlazak u Laslovo povučena. Imao sam osjećaj kako
je svrha ove zajedničke pripreme bila stvoriti što veću gužva kako bi petokolonaši s
minobacačima mogli pogoditi što više ljudi. To mi je bio prvi smrtni slučaj te prvi i posljednji put
da je neka druga jedinica došla u pripremu na stadion. Od tada sam sve slobodne gardiste
redovito slao u ulični lov na tzv. minobacačlije petokolonaše. Jednom su ih prilikom ugledali, ali
su ovi uspjeli pobjeći. Imali su vozilo i odore gardista. Ti su petokolonaši obično prisutnim
civilima govorili kako gađaju četničke položaje. Međutim, minobacačima od 60 mm mogli su
gađati nekoliko ulica dalje, s MB 82 mm mogli su dohvatiti neke naše položaje, a samo s MB120
mm mogli su se dohvatiti bliži četnički položaji. MB 120 mm je prevelik za djelovanje s
kamiona.
U to je vrijeme većina jedinica počela držati položaje po sustavu: jedan dan teren, drugi dan
priprema, treći dan odmor. Vojnici su bili pod kontrolom dok su bili u pripremi i na terenu. Treći
dan, kada su bili na odmoru, mogli su raditi što su htjeli. Među dragovoljcima je bilo dosta bivših
udbaša, kosovaca, Jugoslavena i Srba, pogotovo u višim zapovjedništvima. Neki su se željeli
iskreno boriti za Hrvatsku, neki su se željeli zaštititi od nepovjerljivih susjeda kojima su se
zamjerili u vrijeme komunizma, a neki su došli po zadatku. Svi su se oni na terenu i u pripremi
trudili prikazati kao najbolji vojnici. Što su radili svaki treći dan kada su bili na odmoru, nitko
nije kontrolirao. Sigurnosne službe SZUP i SIS, koje su to trebale raditi, bile su najprimamljivija
meta za infiltraciju upravo takve vrste “dragovoljaca”. Cilj mnogobrojnih snajperista i
minobacačlija petokolonaša bio je organizirati kaos, sabotirati obranu, rušiti borbeni moral, te
navoditi vojnike na osvetničke akcije prema srpskim civilima koji nisu bili povezeni s akcijama
KOS-a. Time su rušili ugled Hrvatske i umanjivali njezine šanse za međunarodno priznanje.
Takve su se akcije događale do trenutka priznanja Hrvatske, nakon čega su smanjene budući da je
opasnost za organizatore postala veća od možebitne političke koristi. Kasnijom analizom
prikupljenih informacijama shvatio sam kako je to bila vrlo dobro organizirana mreža kojom je
rukovodio netko tko je imao sve informacije o rasporedu punktova i postrojbi, a to je mogao biti
samo netko iz vrha osječkog SIS-a. Osim snajperista i minobacačlija petokolonaša, problem su
bili i navodioci vatre koji su noću svjetlosnim signalima obilježavali lokacije skloništa s civilima
i slične važne objekte. Naime, ako se noću s dvije različite lokacije međusobno udaljene,
primjerice 1 kilometar, odredi pravac iz kojega dolazi svjetlosni signal te izmjeri kut između tih
pravaca, svaki topnički računač vrlo lako može odrediti lokaciju izvora svjetlosti. Gledano iz
polja, južno od Osijeka viđao sam noću svjetlosne signale iz svih dijelova grada. Nekad ih se
javljalo po desetak istovremeno. Nekoliko puta mi se učinilo kako dolaze iz blizine stadiona, gdje
sam imao bazu, pa sam s nekolicinom vojnika krenuo prema njima. Došavši bliže, vidio sam
kako su ustvari puno dalje, ali smo idući prema njima uspjeli točno locirati zgradu s koje se
javljaju. Svaki se put ispod zgrade nalazilo sklonište prepuno civila. Nekolicinu bismo civila
upozorili kako netko među njima daje svjetlosne signale. Nisu nam vjerovali, ali kada bi ih odveli
da pogledaju iz daljega, počeli bi psovati, a mi smo ih ostavljali da svoje probleme sami
rješavaju. Obično je bila riječ o umirovljenim Srbima ili jugoslavenski orijentiranim Hrvatima,
civilima koji su i sami boravili u skloništu. Povremeno su odlazili van zapaliti cigaretu. Usput su
malo prošetali do vrha zgrade odakle bi džepnom baterijom malo bljeskali južno prema Tenji,
istočno prema Sarvašu ili sjeverno prema Baranji. Vremenom je broj ovih navodioca vatre bivao
sve manji, ali nikada nisu potpuno nestali.
Kad mi se dogodio navedeni prvi smrtni slučaj, u vodu sam imao oko 100 ljudi podijeljenih u šest
borbenih odjeljenja, odjeljenje veze te pozadinsko odjeljenje. Zapovjednik satnije tada je u satniji
imao oko 200 ljudi te me je postavio za svog zamjenika. Na mjesto zapovjednika voda postavio
sam, u dogovoru sa zapovjednicima odjeljenja, brata. Negdje u to vrijeme dobio sam dojavu o
planu napada na Osijek. Jedan moj gardist imao je u Tenji rođaka kome je otac Srbin, a tih je
dana pobjegao iz Stare Tenje. U njegovoj je kući njegov otac s ostalim četnicima razgovarao o
planu napada na Osijek po kojemu je “trebalo bušiti kuće u Tenji do naših položaja kako bi se što
bolje pripremili za napad. Kad napadnu Novu Tenju, treba istovremeno napasti i šumu Rosinjača
te Antunovac. Kad osvoje Novu Tenju, napad treba produžiti prema Tufeku i Stadionskom
naselju. Kad krenu prema Stadionskom naselju, grupa njihovih diverzanata treba, u odorama
garde, iz grada ući u naselje i s leđa napasti naše jedinice u povlačenju. Osvajanjem Stadionskog
naselja, napad treba produžiti Klajnovom ulicom u cilju presijecanja Osijeka na dva dijela”. To je
ispričao svom rođaku koji je to prenio meni i jednom časniku SIS-a. Nakon petnaestak dana čuo
sam kako je taj časnik, navodno, prebjegao na četničku stranu. Nisam imao mogućnosti provjeriti
je li to istina ili ga je možda progutao mrak. Tada sam gardiste koji su pripremu imali po kućama
oko stadiona povremeno slao u pripremu u Stadionsko naselje. Više sam puta zapovjedio pretres
cijeloga naselja južno od obilaznice u svrhu pronalaženja oružja. S civilima iz Narodne zaštite
iskopao sam rovove oko svih pustara iznad Stadionskog naselja, a kada je pala Nova Tenja, izdao
sam zapovijed za evakuaciju svih civila iz južnog dijela Stadionskog naselja.
Pri zauzimanju položaja u šumi Rosinjača dobio sam zapovijed za držanje linije između šume i
Tenje. Uočio sam kako je šuma na najnižem terenu i da je okružena kukuruzom. Preglednost
prema neprijatelju bila je nikakva, kao i mogućnost za protuoklopnu borbu. Ljudi iz tri različite,
nepovezane jedinice, koji su već neko vrijeme držali ovaj položaj, nisu iskopali nikakve zaklone i
noću su išli u bazu. Na rubu šume iskopao sam jednu zemunicu, a pričuvnu iza šume u pravcu
zapadno od ulaza u Tenju. Da bi iskopali zemunicu, najprije sam morao vojnike podučiti kako se
to radi. Tek kada su vidjeli kako sam kopam, pristali su uzeti ašove u ruke i prihvatiti se posla.
Tada su vojnici još uvijek mislili kako ne trebamo kopati obrambene položaje, već da JNA treba
otjerati jurišom. Kasnije, kada su vidjeli kako granate razbijaju slabo utvrđene zemunice, nije ih
trebalo nagovarati na kopanje. Ljude nisam želio držati u depresiji okruženoj kukuruzom, već
sam ih držao na pričuvnom položaju gdje je preglednost bila mnogo veća. Sredinom studenoga
držali smo dva dana položaj Široko polje, istočno od Antunovca prema Tenji. Pustara je bila u
prirodnoj depresiji, okružena kukuruzom, 100 metara sjeverno od puta kojim su poslije tenkovi
ušli u Antunovac, a koji je navodno bio miniran. Vidljivost nikakva i mogućnost protuoklopne
borbe također nikakva.
Padom Vukovara 18. studenoga 1991. Osijek je zahvatila panika. Počele su se širiti priče
kako su Tuđman i Šušak krivi za pad Vukovara te kako će i Osijek biti prodan. Na prilazima
Tenju vidjele su se kolone kamiona koji dovlače nove srpske snage oko Osijeka iz pravca
Vukovara. Dio viših zapovjednika koji su dotad u ratu vidjeli dobru priliku za naglu karijeru i
stavljanje na stranu pokojeg šlepera humanitarne pomoći, postali su vrlo nervozni, te su počeli
vrbovati pojedine iskusne izviđače za proboj iz Osijeka ako dođe do opkoljavanja. Dobio sam
zapovijed za mobilizaciju što većeg broja ljudi, iako su mi dvadesetak dana ranije govorili kako
ih imam previše. Ali sada se više nije imalo koga mobilizirati!

Obišao sam teren i ustanovio kako između Rosinjače i Širokog polja postoji kota Drvaruša oko tri
metra viša od okolnog terena, koju nitko nije držao. Ispred je polegla pšenica te je pogled pucao
na Orlovnjak i na put kojim su tenkovi poslije ušli u Antunovac. Dana 20. 11. 1991. odveo sam
tamo jedno odjeljenje i naredio iskop zemunice te utvrđivanje položaja za netrzajni top kojim bi
se moglo spriječiti kretanje cestom Tenja - Orlovnjak i Tenja - Antunovac. Međutim, iste večeri
kada smo se vratili s terena čekala nas je zapovijed da idući dan s dva odjeljenja odemo u obranu
Antunovca prema farmi Seleš, koju je neprijatelj osvojio. Sljedećeg dana, 21. 11,s27 svojih ljudi i
20 ljudi sa Sjenjaka koji su mi pridodani otišao sam u Antunovac te smo zauzeli položaje prema
Selešu.
Navečer u 22.15 sati dobio sam zapovijed da u 22 sata (netko je loše proračunao vrijeme
potrebno za spuštanje zapovijedi) krenem u napad na Seleš, istovremeno s početkom napada na
Laslovo i Ernestinovo, koji su prethodnih dana pali u srpske ruke. (Ernestinovo i Laslovo su bili
opkoljeni s tri strane, međusobno povezali cestom, Ernestinovo je palo tako što su tenkovi JNA
noću bočno ušli s jedne strane preko Divoša i s druge strane iz Petrove Slatine. Branitelji
Ernestinova su bili podijeljeni u dvije grupe koje su branile dva kraja sela. Jednu grupu su činili
uglavnom Hercegovci i Bosanci dok su drugu grupu činili uglavnom zagorci. Koordinacija je bila
slaba pa na spoju ovih jedinica obrane i nije funkcionirala, te su tuda tenkovi JNA preko noći ušli
u selo. Na taj način je Laslovo odsječeno i četiri dana kasnije je potpuno osvojeno.) Prešli smo
kanal pun vode, desno od asfaltnog puta i kroz kukuruz prišli smo Selešu na pedesetak metara te
zalegli u nekakav kanal. Tu smo čekali da ostalih 300 gardista s lijevog i desnog krila prijeđe u
napad pa da i mi krenemo dalje. Kako nismo čuli ništa osim neprijateljskog PAM-a koji je češljao
po kukuruzu, ležali smo u kanalu do oko 1 sat poslije ponoći, pa smo se vratili na početne
položaje (nekoliko sam mjeseci kasnije od nekih inženjeraca doznao kako bi uletjeli u naše
minsko polje da smo nastavili dalje). Pozvali su me u brigadu u Osijek na podnošenje izvješća o
napadu. Zapovjednik Bakarac, bunovan, digao se iz kreveta i kada me je vidio kako sam blatan,
povjerovao je da sam bio u napadu. Vratio sam se u Antunovac, a stražari su pred jutro kroz gustu
maglu primijetili kretanje. Počeli smo pucati i borba je trajala oko dva sata. Vojnici JNA zalegli
su u kanal sedamdesetak metara ispred nas i nisu se nikako povlačili. Otišao sam s nekoliko
vojnika u Štab Antunovca gdje su mi rekli kako se to nama kroz maglu vjerojatno pričinja. U
garaži, na hrpi, našao sam tromblona i zolja. Tek kada smo time raspalili po protivniku, povukao
se.
Oko podneva su me pozvali u Zapovjedništvo. Dobio sam zapovijed da sa svojih 27 ljudi i 20
ljudi sa Sjenjaka ponovno krenem u napad na Seleš. U 15 sati krenuo sam u napad. Odlučio sam
ovaj put ići lijevom stranom, pa smo se kroz kukuruze privukli Selešu. Dečke sa Sjenjaka poslao
sam kroz nekakav kanal prema ulazu u Seleš, a sa svojima sam krenuo dalje prema stražnjem
dijelu. Približivši se dvorištu, došli smo do dimnjaka. Tu sam počeo raspoređivati ljude i tada su
nas primijetili. Počela je borba s obaju strana. Dvojica su odmah ranjena te sam im rekao da se
povuku. Čuo sam paljenje tenkova: četiri motora u samoj farmi, tri oko 150 metara južno prema
Orlovnjaku i tri jugoistočno nama iza leđa. Puzeći, krenuo sam s nekoliko ljudi dalje prema
nekakvim svinjcima pa smo prišli na desetak metara od prozora iza kojih smo čuli glasove
četnika. Budući da nismo imali protuoklopnih sredstava, poslao sam jednog čovjeka da otpuže i
dovede ostale kako bi se uvukli u dvorište. Kada se vratio, doznao sam kako su se ostali povukli.
Ostali smo nas četvorica u svinjcu i čekali neko vrijeme, ali kada smo čuli tenk na desetak metara
udaljenosti kako preko grmlja ide točno na nas, kroz rupu smo u zidu pobjegli u kukuruze prema
Orlovnjaku. Nakon pedesetak metara okrenuli smo prema Antunovcu. Kada smo naišli na tragove
tenka u kukuruzu, koji prije napada nisu postajali, nije mi bilo jasno što se dogodilo. Dolaskom u
Zapovjedništvo doznao sam kako su se ostali povukli čim su istrošili protuoklopne granate i
tromblone. Izbrojeno je 8 teško ranjenih, nekoliko lakše te šest nestalih. Nakon što smo se nas
četvorica pojavili, nedostajala su još dvojica. Uskoro su dečki sa Sjenjaka javili kako su u jednom
dvorištu vidjeli dva mrtva gardista. Otišao sam po njih i utvrdio kako su to moji vojnici, mlađi
Mekić i Jugović. Pogodila ih je minobacačka granata pri povlačenju, a većinu su ranili četnici
koji su iz pravca Orlovnjaka krenuli kako bi nas odsjekli od Antunovca. U Antunovac mi je stigao
brat s tri nova odjeljenja nakon što je dobio vijest da smo opkoljeni. Preuzeo je naše položaje, a
mi smo se vratili u bazu. Doznao sam kako dvije satnije koje su trebale krenuti s lijevog i desnog
krila nisu ni krenule u napad.
Sljedećeg sam dana dobio zapovijed za novi napad. Prije samog početka napada minobacačka je
granata pogodila krov nasuprot kuće pokraj koje su dvojica sa Sjenjaka sjedila i pušila, pa su
pogođeni, te je Sjenjak ovaj put odustao od napada. U 15 sati krenuo sam sa svoja tri odjeljenja
kroz kanale. Brata sam s dva odjeljenja poslao prema Orlovnjaku kako bi nam štitio bok.
Interventni vod bojne kroz kanale je zaobilazno krenuo prema stražnjoj strani Seleša, a ja sam s
jednim odjeljenjem krenuo istim putem kao i prethodnoga dan. Prišavši neprijatelju na stotinjak
metara, PAM je počeo šarati po kukuruzu. Najprije je jednom vojniku odnesena peta pa smo mi
ostali zalegli na zemlju. Vidjeli su nas po micanju stabljika kukuruza. Svaki pokušaj kretanja -
novi rafal na nas. Dok sam ležao u kukuruzu pogodio me metak u pancirku, u sam preklop na
prsima, koju sam toga dana prvi put obukao. Jedna je strana bila probijena, a metak je zadržala
druga strana preklopa. Kasnije sam vidio kako mi je krunica koju sam imao oko vrata zdrobljena,
a idući mi je dan poplavio desni prsni koš od ramena do kuka. Tu smo ležali dok nije pao mrak.
Vrativši se u bazu, doznao sam kako lijevo i desno krilo ponovno nije ni krenulo.
Moral je pao na nulu, ljudi su posumnjali kako je cilj ovih napada bio da nas što više izgine te su
počeli tražiti krivca. Koga treba ubiti? Zapovjednika naše 2. bojne, zapovjednika 1. bojne čiji
vojnici nisu ni kretali u napad, zapovjednika brigade? Nismo se mogli odlučiti. Na
Zapovjedništvo zone nismo ni sumnjali. Bili su previše visoko. U to sam vrijeme u
Zapovjedništvu slušao razmišljanja o tome kako nas treba što više izginuti da bi nas
Međunarodna zajednica priznala. Držao sam to za “glupost” iz arsenala ubačenih
projugoslavenskih agenata Udbe i KOS-a koji su nas željeli što više oslabiti. Zapadne medije
zanima smrt djece, žena i staraca. Smrt vojnika ih ne zanima, to je profesionalni rizik u svakoj
vojsci. Tek nekoliko godina kasnije, čitajući knjigu Slavonska krv vidio sam tko je zapovijedao
ovim napadima i tko je izdao “pametnu” zapovijed o pojačanom držanju depresija Rosinjača i
Široko polje. Zapovijedi je potpisao osobno zapovjednik operativne zone Karl Gorinšek.
Idućih sam dana uspijevao od 127 ljudi, koliko sam ih imao na stadionu, prikupiti jedno
odjeljenje za odlazak na teren iza Rosinjače. Jedno odjeljenje, Rebino, poslao sam na obuku za
inženjeriju, a ostale sam držao u pripremi.
Početkom prosinca iz Strog Tenja smo slušali razglas preko kojeg su nas četnici uvjeravali
kako je i Osijek prodan kao i Vukovar, te kako nam je najbolje da se predamo. Pratili su naše
lokalne radio postaje te su vrlo dobro znali psihološko stanje u našem medijskom prostoru nakon
pada Vukovara. Dana 5. 12. 1991, pri padu Rosinjače, tenkovi su bočno napali naše položaje pa
otpor nije bio moguć. U tom se trenutku na koti Drvaruša slučajno našla grupica izviđača iz
Antunovca. Nisu imali ništa za protuoklopnu borbu i nikakvu radiovezu. Vidjeli su, kroz jutarnju
maglu, oklopnjak koji je prišao bočno našim položajima u Rosinjači. Tu je stajao dok je trajao
minobacački napad na naše položaje. Mine su se aktivirale na vrhovima drveća i nitko nije
mogao izviriti iz zaklona. Kada se magla počela dizati, minobacački napad je prestao, a istoga je
trenutka oklopnjak krenuo naprijed, bočno na naše položaje. Iz prve se zemunice samo jedan
vojnik uspio izvući. Da je postojao protuoklopni punkt na koti Drvaruša, to se ne bi moglo
dogoditi, 16 vojnika ne bi poginulo, niti bi tenkovi mogli proći cestom Tenja - Antunovac, što je
uzrokovalo pad Antunovca. Istovremeno s napadom na Novo Tenje, Rosinjaču i Tenjski
Antunovac Srbi su tenkovsko pješačkim snagama napali gotovo sve položaje oko Osijeka, kako
bi onemogućili upućivanje pomoći Novom Tenju i Tenjskom Antunovcu, gdje je bio glavni
pravac napada. Pri ovim napadima branitelji prigradskog naselja Nemetina su čak uspjeli uništiti
jedan transporter i jedan tenk.
Nakon pada Nove Tenje i Tenjskog Antunovca crta obrane prema njima bila je nedefinirana oko
tjedan dana. Vidio sam kako se četnički plan ostvaruje te kako imaju pomoć iz našeg
Zapovjedništva. Sve raspoložive vojnike smjestio sam po pustarama južno od Stadionskog
naselja te sam im naredio da ne puštaju nikoga koga ne poznaju. Položaje lijevo od nas preuzela
je Sportska četa, a ja sam počeo uređivati novi položaj u pravcu Policera. Netko nam je noću
redovito sjekao telefonske linije koje su išle kroz Stadionsko naselje, što se nikada nije događalo
prije pada Nove Tenje. Ponekad su vezisti i dva puta u toku noći morali krpati vodove.
Najvažniju crtu obrane prema Ivanovcu i Čepinu preuzela je borbeno neiskusna zagrebačka
101 brigada, a čepinska bojna HOS-a dobila je zapovijed za izmještanje izvan Čepina, na odmor.
Čepinska bojna je ovu zapovijed odbila. Nakon nekoliko dana Zagrepčani su napustili položaje, a
da su Čepinčani izvršili zapovijed o izmještanju, četnicima bi bio otvoren koridor za presijecanje
puta Osijek - Đakovo, te u daljnjem napredovanju potpuno opkoljavanje Osijeka. U tom trenutku
Čepin je bio u sendviču između Antunovca i Ivanovca s istočne strane te Čepinskih Martinaca,
Čokadinaca, Budimaca i Bele Loze sa zapadne strane. Zapovjednik čepinskog HOS-a Slobodan
Tolj čim je osjetio opasnost presijecanja puta Đakovo Osijek i pada Čepina nagovorio je
zapovjednika našičkih specijalaca Mirka Pongreca na napad s našičke strane na ovu srpsku
enklavu i njeno zauzimanje, ili će Čepin pasti. Pongrec je iste noći kad je palo Ernestinovo, bez
znanja Gorinšeka sa svojim snagama izveo napad i zauzeo Čepinske Martince, Čokadince,
Budimce i Belu Lozu. Nekoliko je dana Osijekom kružila priča kako su Ivanovac i Čepin
potpuno prazni, te su se i pojedini viši zapovjednici u Osijeku počeli pripremati za napuštanje
Osijeka, uvjereni kako je i Osijek prodan. Dolazak 101 Zagrebačke brigade primijetili su i Srpski
obavještajci, te su ne znajući kako se radi o borbeno neiskusnim vojnicima, odustali od daljnjeg
napredovanja, iako su im KOS-ovci infiltrirani u HV-u nastojali što više olakšati napredovanje.
Na području Osijeka jedinice HOS-a su djelovale u sastavu pojedinih jedinica HV-a, ali u
većem dijelu Hrvatske HOS je bio paravojna stranačka formacija HSP-a. Naime, na samom
početku stvaranja hrvatske države Manolić i suradnici nastojali su iz HDZ-a izbaciti što više
državotvoraca i time unutar HDZ-a ojačati udbašku struju. Kako bi državotvorce i dalje
kontrolirao, među njih je ubacio Paragu i još nekoliko svojih doušnika. Čim je postalo jasno kako
je rat neizbježan, Manolić je preko Parage počeo organizirati i naoružavati postrojbe HOS-a koje
su djelovale, prividno, izvan svih institucija, a zapravo je njima posredno sam upravljao. HOS-
ovci su slani svuda gdje se najviše ginulo. Ako neki od njih pogine - “odlično” - jedan ustaša
manje, a ako pogine četnik - opet “odlično”. Da je kojim slučajem JNA uspjela porobiti Hrvatsku,
Manolić bi HOS-ovce i »Šuškove ekstremiste» označio kao glavne krivce za rat, a on bi politički
opstao. Smetao mu je prvi ratni zapovjednik HOS-a Paradžik na kojeg nije imao utjecaj. Nakon
likvidacije Paradžika Manolić je nastavio tajno naoružavati HOS, a Predsjedniku Tuđmanu je
lažno predstavljao snagu HOS-a govoreći kako ima 30.000 ljudi (iako ih je realno bilo oko 3.000)
i kako Paraga sprema vojni udar, te zbog toga HOS-ovce treba napasti i razoružati. Time je želio
izazvati građanski rat između Hrvata sličan onom iz drugog svjetskog rata. Paraga je nakon pada
Vukovara čak i pozvao sve zapovjednike HOS-a s postrojbama u Zagreb, ali su svi oni koji su
držali položaje to odbili. Odazvali su se uglavnom HOS-ovci sa juga Hrvatske vjerujući kako se
okupljaju za prodor prema Vukovaru, te pojedini paradni HOS-ovci koji su se u uniformama
slikali po Zagrebu i izbjegavali bojište. HOS je Manoliću dobro poslužio i u međunarodnim
odnosima. Mnoge države su se protivile priznanju Hrvatske upravo zbog postojanja paravojnih
postrojbi poput HOS-a. Nakon ovakvih Paraginih poteza Manolić je uvjeravao Tuđmana kako
HOS-ovci imaju veliki utjecaj i u HV-u, te u svakom trenu mogu izvesti vojni udar, a da bi se to
spriječilo, potrebno je u jedinice HV-a uvesti što više bivših oficira JNA. Tako je udbaška struja i
unutar HV-a počela jačati, a time i utjecaj Manolića na HV. Poslije, kada je predsjednik Tuđman
dobio podatke o atentatu na Parađika, te o realnosti Dedakovićeve «veleizdaje», Vekić je naglo
smijenjen. On je očekivao kako će ga Manolić zaštititi, ali se ovaj povukao. Nakon toga su se
Vekić i Manolić politički razišli.

Nova Tenja i Tenjski Antunovac posljednja su mjesta koja su pala na osječkom području. Od
prvoga dana rata ni iz jednoga mjesta koje je bilo pred padom nije izvršena planska evakuacija,
niti uništenje materijalnih sredstava koja bi mogla poslužiti neprijatelju. Nigdje vojnici nisu
dobili zapovijed za evakuaciju svega onoga što mogu ponijeti ni za uništavanje onoga što
neprijatelju može borbeno ili ekonomski koristiti. Ostavljeni televizori, HI-FI oprema, bijela
tehnika i namještaj mnogim su četničkim dragovoljcima bili najveći motiv za borbu. Pojedini
hrvatski vojnici, koji su pokušavali nešto materijalnih sredstava evakuirati, proglašavani su
kriminalcima i pljačkašima iako vlasnici sredstava nisu ništa učinili kako bi ih na vrijeme
odnijeli. Uskoro smo dobili zapovijed za prebacivanje na nove položaje kod voćnog rasadnika,
istočno od Osijeka. Uspijevao sam se tome suprotstavljati sve do Božića, ali sam vojnike u
pripremi i dalje držao u Stadionskom naselju. Negdje oko Nove godine jedan mi je vojnik rekao
kako ima vezu u Zagrebu preko koje možemo kupiti oružje. Trebalo mi je još protuoklopnog
naoružanja, pa je nas nekoliko otišlo u Zagreb. Po dolasku u Zagreb doznali smo od veze da je
oružje u Bjelovaru, ali i to kako oni misle da je oružje za Bosnu jer je vojnik preko kojega je veza
išla iz Brčkog. Ipak smo ih nagovorili da nas odvedu u Bjelovar. I tamo su se “povukli” čim su
nas vidjeli u uniformama HV-a. Poslije nekoliko rundi pića ipak su se povezali s gazdama. Nakon
nekoliko sati doznali smo kako od trgovine nema ništa. Da smo došli u ime stranke SDA, dobili
bismo i policijsku pratnju do Save. Osoba koja odlučuje o prodaji navodno je bio glavni
operativac MUP-a Bjelovar. Kasnije sam dočuo kako je tadašnji šef MUP-a Manolić prodavao
oružje stranci SDA, a Šušak je naoružavao HVO. Tijekom 1993. kad su počeli najteži sukobi
između Hrvata i Muslimana u Bosni oko Mostara, Šušak se uspio oduprijeti Tuđmanovoj politici
naoružavanja Muslimana, te im je prekinuo dostavu oružja, čime je Manolićeva trgovina
onemogućena. Tada su započeli medijski napadi na Hercegovce.

Dana 23. 11. 1991. u Ženevi je postignut dogovor o bezuvjetnom prekidu neprijateljstava
između JNA i RH (Vanceov plan). Dogovor je potpisan 2. 1. 1992. u Sarajevu. Na osnovi
dogovora JNA je prihvatila povlačenje iz Hrvatske. U tom je trenutku JNA imala u Hrvatskoj oko
90.000 vojnika, 900 tenkova, 700 oklopnjaka, 1.200 topničkih cijevi i drugog oruđa. Na
okupiranom su području ostale lokalne srpske jedinice i paravojne postrojbe iz Srbije pod
zaštitom 10.000 pripadnika Unprofora.

Nakon pada Vukovara Predsjednik Tuđman je uvidio kako se ne može osloniti samo na
dragovoljce i na diplomaciju u stvaranju države, te kako u rat treba uložiti puno više ljudstva i
novca. Početkom prosinca nabavljeni su i upaljači za granate velikog kalibra zarobljene u
Varaždinskim vojarnama, a nabavljeno je i nešto protuoklopnog pješačkog oružja, te je
napravljena prva veća mobilizacija. Zahvaljujući tome brojnost Hrvatskih oružanih snaga, tj.
vojske i policije povećana je na blizu 200.000 ljudi, te je Hrvatska vojska po brojnosti dostigla
srpske snage na hrvatskom teritoriju. To je omogućilo organiziranje prvih napadačkih operacija
na najvažnijim strateškim točkama, pa je krajem prosinca izvedena uspješna operacija Hrvatske
vojske u Zapadnoj Slavoniji, čime je spriječeno izbijanje Srba na mađarsku granicu, tj.
odsijecanje istočnoga dijela Hrvatske. Time je onemogućen plan širenja »Velike Srbije« do
Virovitice.

Dana 12. 12. 1991., sedam dana nakon pada novog Tenja i Tenjskog Antunovca na Paulin
Dvoru nekolicina hrvatskih vojnika pobila je 18 srpskih. Paulin Dvor bio je na prvoj crti
bojišnice, te su na njemu zajedno boravili vojnici i civili. Danima prije ove likvidacije civila po
gostionicama okolnih mjesta mogle su se čuti glasine kako civili s Paulin Dvora noću prolaze
kroz kukuruze i četnicima dojavljuju položaje hrvatske vojske. Bilo je pitanje trenutka kad će
neki pijani vojnik frustriran smrću nekog bliskog uzeti stvar u svoje ruke. Ovaj zločin, a i
eventualna špijunaža, se mogla spriječiti evakuacijom svih civila s prve linije bojišta, u Osijek
gdje je bar 50% stanova bilo ispražnjeno. Međutim Gorinšek je prisilnu evakuaciju civila
zabranio.

Dana 23. 12. 1991. ministar financija Jozo Martinović pustio je u opticaj hrvatsku valutu,
hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske emisijom
jugoslavenskih dinara. Operacija je pripremana tajno jer je postojala opasnost da istovremeno i
Srbija tiska svoj novi dinar, čime bi Hrvatskoj ostala stara valuta kao stari papir. Srbijanske
obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskog dinara te su i one na vrijeme naštampale
novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj nekoliko dana nakon uvođenja u opticaj
Hrvatskog dinara. Čim je pušten u opticaj hrvatski dinar otpočela je brza akcija prebacivanja
ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH, Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih
osoba. Oni koji su imali registrirana privatna poduzeća dobivene jugodinare uplaćivali su ih na
žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize od lokalnih
švercera devizama. Vlasnici poduzeća su uplaćenim novcem kupovali robu, a nakon nekog
vremena su tu robu prodavali, zbog vrlo visoke inflacije po daleko višoj cijeni. Nakon nekog
vremena Hrvatskoj su vraćali dobiveni iznos jugodinara u Hrvatskim dinarima u nominalnom
iznos, a razlika koju su zbog inflacije ostvarili, prodajom robe po višoj cijeni je ostajala njima.
Isto to su napravili kupci deviza koji su dio deviza naknadno prodali po daleko višem tečaju,
zbog stalne visoke devalvacije, te je i njima ostala zarada proizašla iz promjene deviznog tečaja.
Hrvatskoj je vraćen nominalno isti iznos te knjigovodstveno nije ostvaren nikakav gubitak. Dio
jugodinara koji je ostao u đepovima građana Hrvatska nije uspjela na vrijeme poslati na teritorij
BiH i Crne Gore, te je taj novac ostao Hrvatskoj kao stari bezvrijedni papir.
Do ovog trenutka Hrvatska je bila stalno izložena pljački od strane Beograda. Naime, po
Jugoslavenskim zakonima sve devize od izvoza, gastarbajtera i turizma, republičke banke su
prodavale narodnoj Banci Jugoslavije po službenom tečaju, a narodna banka ih je prodavala po
puno višoj cijeni uvoznicima. Razlika je ostajala u Beogradu i time je Milošević financirao
projekt «velika Srbija». Kad je Hrvatska počela smanjivati uplate devize u Beograd Milošević je
ostao bez sredstava, te je organizirao upad u monetarni sustav Jugoslavije. Do smanjivanja
uplate deviza u Beograd došlo je tako što su hrvatska izvozna poduzeća izvozila robu, a roba je
djelomično ili u potpunosti plaćana stranim poduzećima koja su izabrani pripadnici bivše
komunističke elite osnovali u inozemstvu. Istovremeno su pojedine institucije ili poduzeća
kupovali razne fiktivne usluge u inozemstvu od poduzeća koja su bila također u njihovom
vlasništvu, te je na taj način dio deviza preko bankarskog sustava otjecao van na njihove
privatne račune. Sve to je Predsjednik Vlade Manolić organizirao tajno, a Tuđmanu je
objašnjavao kako se na taj način sprječava Miloševića u financiranju rata. Dio tako opranog
novca Manolić je koristio za manje nabave pješadijskog oružja za potrebe policije i time se
pokrivao pred Predsjednikom države Tuđmanom.
Vidjevši kako ostaje bez do tada sigurnih hrvatskih sredstava 8. 1. 1991. Skupština Srbije
donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara bez
odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu
politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske
administracije prebačeni na sve republike. Tim su novcem povećane plaće i oficirima JNA, čime
je Milošević stekao njihovu naklonost.
Puštanjem u opticaj Hrvatskog dinara Hrvatska je Srbiji vratila financijski udar koji je ona
napravila upadom u monetarni sustav Narodne Banke Jugoslavije. Ova operacija brzog
prebacivanja bezvrijednog Jugoslavenskog dinara na područje krnje Jugoslavije najveća je
pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv Srbije, a i jedina je financijska operacija koju bivši
komunistički tehnokrati nisu planirali i nisu imali pod svojom kontrolom, ali su je uspjeli ugroziti
dojavivši za nju srbijanskim obavještajnim službama. Time su željeli spriječiti stvaranje
konkurencije na samom hrvatskom tržištu, što se i dogodilo. Hrvatski šverceri koji su
sudjelovali u zamjeni Jugoslavenskih dinara za devize bili su najčešće sitni trgovci koji su
poslovali na teritoriju BiH. U poslu zamjene dinara za devize zaradili su veliku količinu kapitala,
te su postali ekskluzivni uvoznici i izvoznici između Hrvatske i BiH. U zamjenu za ovaj status
veliki dio zarade su morali prebacivati u inozemstvo, u sitnoj valuti, te ga dostavljati Šuškovoj
mreži dobavljača oružja koja je oružje kupovala od mafije širom svijeta. Ovaj posao su
pokušavali sabotirati manolićevi konkurentski dobavljači oružja koji su sve podatke dostavljali
britanskim službama, te su zbog toga mnogi u mreži nestali, a čak su i neki južnoamerički
generali koji su prodavali oružje pronađeni ubijeni.
Vidjevši kako su Jozo Martinović i Šušak na brzinu stvorili konkurentsku klasu Hrvatskih
bogatih nacionalista, pripadnici bivše komunističke pljačkaške elite na brzinu su organizirali
protuudar, tj., ubrzanu privatizaciju uništenih i obezvrijeđenih poduzeća po novom zakonu o
privatizaciji. Ovaj drugi zakon o privatizaciji donijela je 27.12. 1991. Vlada Franje Gregorića,
na osnovu studije pod tipičnim birokratskim komunističkim nazivom »Osnove gospodarske
politike na prijelazu iz 1991. u 1992. s programom mjera« koju je 16. 12. 1991. izradio
Ekonomski institut iz Zagreba. Na izradi ovoga projekta radili su Željko Rohatinski, Sanja
Crnković Pozaić, Dražen Kalođera, Stjepan Zdunić i Marijan Živković. Dana 17. 4. 1992. isti je
institut donio plan »Koncepcija i strategija razvoja Republike Hrvatske«. I ovi dokumenti su,
kao i oni prethodni Ante Markovića, predvidjeli privatizaciju uz pomoć menadžerskih kredita
podobnima, a predviđeno je kako će se ti krediti kasnije otpisati. U podobne su ušli pojedinci kao
Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, Jure Radić,
Hrvoje Šarinić, Jure Klarić, Franjo Luković, Božo Prka i drugi. Upravljanje poduzećima
odlukom Sabora prepušteno je novim manjinskim vlasnicima koji su odmah počeli razmišljati
kako se obogatiti na račun većinskog vlasnika, a to je najlakše izvlačenjem vrijednosti iz
poduzeća prodajom imovine ispod cijene, uz stavljanje razlike u džep, posuđivanjem novca
preko posrednika samome sebi, što je u uvjetima visoke inflacije bilo vrlo profitabilno,
eskontiranjem polica osobnog osiguranja koje su plaćala poduzeća, uzimanjem menadžerskih
kredita od banaka s kamatama daleko ispod stope inflacije, uz garanciju na hipoteke ili dionice
koje su kupili za te iste kredite, i na razne slične načine. Gregurićev nasljednik na mjestu
predsjednika Vlade Nikica Valentić je menadžerske kredite na saborskoj raspravi branio
riječima: «Gospodo, neće biti dobro kažemo li da smo protiv menadžerskih kredita. Svijet će nas
doživjeti kao zemlju koja ne promiče tržišne kriterije.» .
Čitava privatizacija odvijala se u više faza.
Prva faza privatizacije već je bila skoro završena. Ova faza koja je započela već 1987.
ubrzanjem inflacije, a imala je za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu raznih državnih,
partijskih i sindikalnih fondova, te SIZ-ova, nakon ukidanja društvenog vlasništva primijenjena
je i na poduzeća. Poduzeća i fondovi su novac držale na bankama s minimalnom kamatom,
manjom od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja.
Kako poduzeća ne bi mogla sačuvati svoju novčanu imovinu zakonski im je zabranjeno novac
pretvarati u devize ili ga čuvati u inozemstvu. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka,
fiktivnog uvoza, ili nenaplaćenog izvoza prenijeta na inozemne tajne račune nekoliko stotina
provjerenih kadrova kojima su usput odobravani «menadžerski» krediti u milijunima dolara.
Svi ovi krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili
su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti.
Pred kraj 1991. počela je druga faza privatizacije. Iscrpljena su sva slobodna novčana
sredstva iz poduzeća, te su određena poduzeća počela uzimati hipotekarne kredite, po vrlo
visokim mjesečnim kamatama, s deviznom klauzulom, koje nisu mogli vraćati. U ovoj fazi plana
privatizacije banke su istovremeno davale vrlo različite kredite, poduzećima i nekim pojedincima
s visokom kamatom i deviznom klauzulom, a odabranim pojedincima s vrlo niskom kamatom od
2% godišnje, bez devizne klauzule. Neka društvena poduzeća su, pod političkim pritiskom morala
prihvatiti otplate revaloriziranih, a davno otplaćenih kredita.
U borbi za kupovinu poduzeća počela je oštra borba između Manolićeve struje bivše
komunističke elite i Šuškovih trgovaca prema BiH.
Kada je došlo vrijeme naplate, banke su kredite zamijenile za dionice i udjele, čime su
postale vlasnici najvećeg dijela privrede. Ovakvom kreditnom politikom banke su postepeno
postale vlasnici većine poduzeća, te su sva koja su ocjena kao perspektivna počeli prodavati
odabranim pojedincima ili njihovim poduzećima koja su oni kupili ili osnovali u inozemstvu.
Tada su te dionice i udjele po dogovorenoj cijeni prodavale najčešće bivšim komunističkim
direktorima i članovima svojih uprava uz pomoć menadžerskih kredita, znajući kako ti krediti
nikada neće biti vraćeni u realnom iznosu. Pojedini direktori su dobivali milijarde dinara kredita
i njime su kupovali milijune njemačkih maraka. Zahvaljujući visokoj inflaciji i devalvaciji poslije
godinu-dvije 10% maraka bi prodali i vratili cjelokupni kredit, a milijuni maraka bi im ostajali
kao zarada, koju su mogli trošiti za kupovinu dionica i u zemlji, a i u inozemstvu. Na taj način
izvršena je posredna privatizacija društvenih poduzeća odabranim osobama.
Poduzeća koja su banke ocijenile kao neperspektivna prodavana su domaćim kupcima iz
klase «Šuškovih» nacionalista koji su kapital stekli na zamjeni jugo dinara za devize, i kojima je
manolićeva ekopa namijenila ulogu žrtvenih jaraca, tj. koji trebaju objaviti stečaj takvih,
postupkom financijskog inženjeringa uništenih poduzeća. Ti žrtveni jarci, u javnosti kasnije
nazvani tajkuni nesvjesno su planski postali krvnici hrvatske privrede, iako su neki kasnije čak i
uspjeli spasiti pojedina poduzeća od propasti, suprotno očekivanju onih od kojih su ih kupili. To
je najviše uspjelo onima koji su kupovali poduzeća čiju robu su prodavali na BiH tržištu, te su
dobro znali gdje su unutrašnje rezerve i kako ih učiniti profitabilnim.
Kasnije, tragovi ovog postupka su uništeni u postupku sanacije banaka.
Vrlo profitabilno bilo je i poslovanje s fondom robnih rezervi, po sustavu: fond fiktivno kupi
neku robu i plati je, ali je ne preuzme. Kad se približi rok trajanja roba se fiktivno proda bivšem
dobavljaču po staroj nabavnoj cijeni koja je u međuvremenu, na tržištu daleko veća, zbog visoke
inflacije. U realnosti, taj dobavljač je u međuvremenu robu prodao na crno po daleko većoj cijeni
zbog stalnog rasta cijena, a zaradu su dijelili dobavljač i ljudi iz fonda robnih rezervi. Odmah
nakon prodaje starih zaliha, zbog zanavljanja, kupovina bi se ponovila na isti način. Bilo je
slučajeva da su silosi za žito bili prazni, a na vrhu bi se postavile daske na kojima bi se nalazio
tanki sloj žita, kako bi se prevarili državni inspektori.
Prodajom poduzeća koja nisu otišla u stečaj, a koja je netko želio kupiti završen je dobar dio
prodaje manjih poduzeća, dok prodaju velikih strateških poduzeća predsjednik Tuđman nije
dozvolio. Tada je počela i treća faza privatizacije odobravanjem kredita koji se ničim nisu mogli
naplatiti, čime je započeto uništavanje i samih banaka kako bi se u postupku sanacije uništili
tragovi obavljene pretvorbe. Kako te tragove nitko ne bi mogao otkriti već tada su se počeli
javljati «stručnjaci» koji su objašnjavali kako mi ne znamo upravljati bankama te su počeli javno
zagovarali prodaju banaka stranim bankama, a u kojima su tajno opljačkanim novcem znatan
postotak dionica stekli odabrani komunistički kadrovi.
Kako bi u to uvjerili javnost mediji su vrlo pohvalno pisali i govorili o financijskim
inženjerima koji nas jedini mogu izvesti iz komunističke prošlosti. Financijski inženjeri su tim
novcem počeli osnivati mnogobrojne štedionicama i štedno-kreditnim zadrugama. Mnogi
pojedinci su počeli posuđivati novac štedionicama po vrlo visokim deviznim kamatama, mnoge
banke su štedionicama posuđivale dinare po niskim kamatama, bez devizne klauzule, a štedionice
su novac dalje posuđivali odabranim državnim poduzećima po još većim kamatama uz deviznu
klauzulu. Mjesečna kamata je bila veća nego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj
način, zahvaljujući visokim kamatama i tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih
nekoliko mjeseci. Ostvarenu zaradu od više milijardi dolara prebacivali su u odabrane male
austrijske banke čiji suvlasnici su postali, još za vrijeme komunizma novcem opljačkanim u tom
periodu. Suvlasništvo u tim bankama su imali rezidenti britanskih obavještajnih službi, koji su im
i omogućili stjecanje suvlasništva u tim bankama, čime su ih interesno vezali za sebe. Kako se
zarada ostvarena u Hrvatskoj slijevala u ove banke, one su počele vrlo brzo rasti te kupovati
poduzeća i banke u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, a poslije rata u Hrvatskoj i BiH, čime je
stvorena znatna financijska i obavještajna moć na ovim prostorima. Ključni uvjet za realizaciju
ovog projekta su štedionice, štedno-kreditne zadruge i poduzeća za financijski inženjering koja su
osnovana po savjetu stručnjaka iz zagrebačkog Ekonomskog Instituta 1990. godine, uz dogovor
sa sindikatima, direktorima fondova, banaka i velikih državnih poduzeća. Na rukovodeće
položaje ovakvih štedno-kreditnih organizacija postavljene su, najčešće osobe kriminalne
prošlosti koje je lako ucjenjivati i kontrolirati. U ovom su sudjelovali stručnjaci poput Mate
Crkvenca, Mladena Vedriša, Dražena Kalogjere i Željka Rohatinskog, sindikalisti poput Nikice
Valentića i drugi. (Na nižim razinama vlasti pojedini općinski, gradski i županijski lideri iz
raznih stranaka također su sudjelovali u ovom poslu. Kako bi imali što više novca za stavljanje
na privatne banke nastojali su što kasnije platiti račune za svoje obaveze, te su im njihovi
privatni računi u tim istim bankama svaki mjesec bili to bogatiji.) Ove su štedno-kreditne
institucije bile pod nadzorom banaka, ali banke nisu odgovarale za njihov rad. HNB nikada nije
željela ući u kontrolu tih štedionica, niti je kontrolirala propise o nekažnjavanju rukovodećih
kadrova, iako je to po zakonu morala, pa su mogle raditi što su htjele. Mnogi suci i tužitelji
također su imali uloge u ovim štedionicama na koje su dobivali vrlo visoke kamate, a prije
raspada sustava štedionica na vrijeme su dobili signal za povlačenje glavnica i kamata, te su
zbog toga i osobno bili zainteresirani da istina ne izađe na vidjelo. Sve ovo odgovaralo je svim
kriminalu sklonim državnim funkcionarima i službenicima, a rađeno je po nalogu MMF-a koji je
želio uvjeriti hrvatsko građanstvo kako su hrvati nesposobni za izgradnju vlastitog bankarskog
sustava, te kako je banke najbolje prodati strancima.
Uloga štedionica je bila nezamjenjiva u pretvaranju zarada ostvarenih manipulacijom
žiralnog novca u devize. Preko ove mreže štedionica nabavljane su devize za prebacivanje u
inozemstvo, pošto su devize imali samo građani od donacija iz inozemstva. (Tzv. gastarbajteri su
godišnje slali svojim obiteljima oko tri milijarde dolara i to je u to vrijeme bio najveći devizni
priljev.) Uz pomoć obećanja o visokim kamatama te devize su prikupljane u štedionice i štedno-
kreditne zadruge koje su ih polagale na tajne izdvojene račune u bankama. Ove devize su
kupovali pojedinci iz projugoslavenske frakcije HDZ-a, zaradama ostvarenim manipulacijom
državnim i fondovskim sredstvima, te su ih prebacivali u inozemstvo na svoje privatne račune.
Manji dio ovih deviznih transakcija upotrijebljen je za nabavu oružja samo kako bi mogli
osigurati izvođenje projekta i zaštititi ga od policijske kontrole, za što se brinuo Manolić. Kada je
sve većim kamatama većina deviza iz čarapa uvučena u bankarski sustav, sustav štedionica se
raspao jer piramidalni financijski sustavi mogu opstati samo dok rastu. Tada je HNB odlučila
koncem 1993. restriktivnom monetarnom politikom napokon suzbiti inflaciju i onemogućiti takav
način legalne pljačke. Vlasnici propalih štedionica su pobjegli s preostalim novcem, a
organizatori čitavog posla su se pobrinuli za pravno otezanje postupaka protiv njih dok problem
pravno ne zastari. HNB se kasnije pobrinuo za sprječavanje svake ozbiljne kontrole i nestanak
dokumentacije.
Za nabavu deviza Manolić je organizirao i mrežu sitnih švercera devizama koji su stojali
ispred banaka, po tržnicama i kolodvorima trgujući devizama. Manolić je postojanje ove mreže
opravdavao potrebom nabave deviza za nabave oružja, iako je samo manji dio ovako nabavljenih
deviza potrošen za tu svrhu. Veći dio je utrošen za potrebe prebacivanja razmijenjenih dinara u
strane banke, a u interesu odabrane bivše komunističke elite.
Kako bi se ove nabrojane legalne pljačke mogle nesmetano odvijati, dopušteno je sitno
mešetarenje i običnim građanima. Mnogi su dobivali male kredite u dinarima koje su nakon
nekoliko rata mogli bez problema vratiti obezvrijeđenim iznosima. Mnogi su unovčavali čekove i
dinare pretvarali u devize. Čekovi su stizali na naplatu za nekoliko mjeseci, kada su oni dio
kupljenih deviza prodavali i vraćali bankama dug, a dio deviza im je ostajao kao zarada. Mnogi
su kupovali robu na početku godine, a plaćali na kraju godine, kada je novac bio višestruko
obezvrijeđen. Parola među ovim sitnim špekulantima, koji su zarađivali od nekoliko stotina do
nekoliko tisuća DEM, bila je »snađi se«. Istovremeno, među krupnim špekulantima koji su,
obrćući državni i tzv. društveni novac, zarađivali više stotina milijuna DEM, kružila je parola »u
mutnom se najbolje lovi«.

Krajem prosinca 1991. te početkom 1992. iz Zapovjedništva su nas stalno silili da bazu sa
Stadiona prebacimo u drvene barake pokraj HEP-a, ali vojnici nisu bili ni najmanje spremni na
izvršenje takva naređenja. Budući da su se viši zapovjednici bojali za vlastitu glavu, nisu bili
spremni na otvoreni pritisak. U to vrijeme slušao sam u Zapovjedništvu kako ćemo se morati
povući na položaje zapadno od Klajnove ulice i prepustiti Srbima istočni dio grada. Tu se
zapovijed nitko nije usudio napisati i prenijeti na niže postrojbe. Istoga bi trenutka bio likvidiran.
Glasine o tomu trajale su više mjeseci, sve do dolaska Lucića za zapovjednika Operativne zone.
Tada sam primijetio kako je od Brijesta do Svilane, po dubini, raspoređena snažna protuoklopna
jedinica, čime je tenkoprohodni pravac koji presijeca Osijek na dva dijela zatvoren. Prodor
tenkova kroz Klajnovu ulicu i presijecanje Osijeka na dva dijela je napokon bilo onemogućeno.
Vijesti o borbama u Klajnovoj ulici i dalje su se vrtile na novosadskoj Televiziji, što je rušilo
moral svima u Osiječke okoline koji više nisu znali lažu li srpski mediji ili Hrvatski.
Lucić je došao za zapovjednika nakon Gorinšekova neuspjelog napada na Baranju. Napad na
Baranju organiziran je forsiranjem rijeke Drave iz pravca Valpova. Mi smo držali desnu obalu
Drave, a četnici su svoju liniju imali 4-5 km od dravske obale na povišenom terenu. U močvarno
područje na lijevoj obali Drave slali su samo povremene patrole. Pri napadu su naši izviđači
prodrli u dubinu Baranje, a glavnina snaga je na juriš zauzela mrtvu zonu od 4 km koju nitko nije
držao. Kada su se približili njihovim položajima, četnici i JNA su otvorili vatru nakon koje je
nastalo panično povlačenje. Prema planu, u napadu su trebale sudjelovati i jedinice iz Osijeka
koje su na isti način trebale napasti iz Kopačkoga rita. Da su krenule, prošle bi jednako kao i
Valpovčani, a obrana Osijeka bi oslabila za 50%. Tada bi Srbi mogli krenuti u napad po dva
pravca. Širi bi obuhvat bio oko Čepina pa između Petrijevaca i Josipovca izbiti na desnu obalu
Drave. Uži obuhvat napada Srba bio bi iz Antunovca preko Stadionskog naselja Klajnovom
ulicom presjeći Osijek na dva dijela. Inspekcija koja je došla iz Zagreba pogledala je Gorinšekov
plan napada, nakon čega je on smijenjen i po kratkom postupku umirovljen. Dolaskom Lucića i
onemogućavanjem presijecanja grada, konačno sam odahnuo. Mnogi tadašnji zapovjednici
neborbenih jedinica i savjetnici iz Zapovjedništva Operativne zone još i danas tvrde kako je on
bio veliki stručnjak i pravi gospodin. Zanimljivo je da je riječ o ljudima koji su stručnjaci u svom
poslu, ali među njima nema nikoga tko se razumije u vojnu taktiku i strategiju. Većinu vremena
izdavao je vrlo stručne zapovijedi. Međutim, u ključnim trenutcima na ključnim točkama
zapovijedi su mu bile vrlo čudne. Kada su pale osječke vojarne, vrlo je malo protuoklopnoga
oružja otišlo u Vukovar. Pri nekoliko pokušaja deblokade Vukovara izdavao je zapovijedi koje su
često bile u neskladu sa zapovijedima njegova potčinjenog, Mile Dedakovića Jastreba. Mile
Dedaković se nakon mjesec dana provedenih na mjestu zapovjednika obrane Vukovara izvukao iz
njega te došao do Vinkovaca, gdje je ustrojio svoje zapovjedništvo, desetak dana prije nego je
Anton Tus naredio proboj do Vukovara preko Marinaca, proboj za koji smo imali samo moralnu
snagu, ali ne i ljudstvo sa adekvatnim naoružanjem. Za stvarni proboj bilo bi potrebno okupiti
snage barem tri puta veće od Srpskih snaga na tom području. Srbi su oko Vukovara u svakom
trenutku imali najmanje oko 100.000 ljudi sa više stotina tenkova, a dovoljno snaga za proboj
Hrvatska nije mogla okupiti čak i da je okupila čitavu Hrvatsku vojsku sa svim naoružanjem.
Gorinšek je nekoliko puta Dedakoviću izdao jednu zapovijed, a onda mimo njegova znanja,
nižim jedinicama izravno izdavao druge zapovijedi. Pri pokušaju deblokade Vukovara preko
Marinaca od 13. 10. 1991. Gorinšek je nekim jedinicama naredio napad, dok je istovremeno
drugima naredio povlačenje, navodno na zahtjev međunarodnih humanitaraca koji su čekali s
konvojem u Nuštru. Vrlo čudna taktika. Pri loše organiziranom povlačenju dosta je pripadnika
ZNG-a poginulo, najviše uz rijeku Vuku. Gorinšek je jednoj tenkovskoj jedinici naredio napad
asfaltnom cestom usred dana, iako su obavještajni podatci govorili kako je ta cesta pod nadzorom
vrlo snažne protuoklopne topničke jedinice JNA. Zapovjednik te tenkovske jedinice pokušao je
Gorinšeka odgovoriti od toga napada, ali nije išlo. Čim su krenuli prva tri tenka su izgorjela, a
pješadija oko tenkova je izginula. Kada je zapovjednik ove tenkovske jedinice kasnije sreo
Gorinšeka, ovaj mu je rekao: »Drugi put će biti bolje«. Sve ovo događalo se prema unaprijed
pripremljenom planu projugoslavenske frakcije KOS-a i lijeve frakcije HDZ-a, za iskorištavanja
Vukovara u rušenju Tuđmana, Šuška i HDZ-a, te izazivanja građanskog rata u Hrvatskoj, kako bi
JNA lakše porobila Hrvatsku i obnovila Jugoslaviju. Plan je bio glasinama uvjeriti branitelje
Vukovara kako je Vukovar prodan u Karađorđevu, kako je Šušak oružje za Vukovar odvezao u
Hercegovinu i kako su oni žrtvovani za međunarodno priznanje Hrvatske. Parola je bila: «ako
padne Vukovar pao je i Tuđman, ako padne Vukovar pao je i HDZ, ako padne Vukovar pala je i
Hrvatska.» Ove glasine su mnogi branitelji Vukovara prihvatili kao realne, zahvaljujući velikom
emocionalnom naporu koji su uložili u obranu Vukovara.
U napadu na Vukovar Srbi su angažirali oko 2.000 tenkova, topništvo i avijaciju, te
pješadijske snage od oko 80.000 vojnika JNA, odnosno oko 150.000, ako se računaju zamjene
postrojbi, plus teritorijalne i paravojne postrojbe, te vikend ratnici koji su dolazili na nekoliko
dana i stalno se smjenjivali. U obrani Vukovara angažirana je 6.000 do 7.000 ljudi sa okolnim
selima, što znači da je omjer u ljudstvu bio oko 30/1, a tenkovske i topovske snage branitelji
Vukovara nisu ni imali, osim nešto minobacača. Ukupna srpska vatrena moć na Vukovaru i
okolici bila je veća od ukupnih Hrvatskih snaga na svim tadašnjim ratištima. Glasine su govorile
drugačije i mnogi hrvatski branitelji, naivni pravaški orijentirani političari, pa čak i obični građani
su povjerovali kako je Vukovar stvarno prodan.
Za pripremu vojnog udara unutar Hrvatske Manolić je naoružao oko 3.000 HOS-ovaca ljutih
na Hrvatsku vlast nakon ubojstva Parađika, posebnu pričuvnu policiju sastavljenu većinom od
osoba kriminalne prošlosti, te izbjegle Vukovarce u Zagrebu. Kako bi sve njih dodatno
radikalizirao dao je uhapsiti Dedakovića i pokušao ga optužiti za veleizdaju i krađu novca koji je
ovaj pribavio za kupnju oružja. Čuvanje i ispitivanje Dedakovića po Manolićevoj zapovjedi
ministar MUP-a Ivan Vekić povjerio je odredu posebne pričuvne policije iz Osijeka koji su bili
pod zapovjedništvom Pukovnika Mate Šabića Šabana, a koji je prethodno od strane Vekića i
MUP-ova odjela za psihološko propagandnu aktivnost (PPA) bio uvjeren kako je Dedaković
veleizdajnik, te ga zbog toga treba ubiti. Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i agenti KOS-a
iz grupe Opera pod zapovjedništvom Radenka Radojčića tako što su montirali razgovor između
generala Antuna Tusa i Mile Dedakovića. Željeli su diskreditirati Dedakovića i stvoriti anarhiju.
Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i projugoslavenski Titoisti koje je Manolić ubacio u SIS i
SZUP u samom stvaranju tih službi. Kako bi Tuđmana i Šuška uvjerili u veleizdaju
projugoslovenska frakcija KOS-a angažirala je i avione JNA koji su bacali letke u kojima su
branili Dedakovića, a s tim je lecima onda Manolić Tuđmana uvjerio kako je Dedaković ustvari
Kosovac ubačen u Hrvatsku vojsku, te ga treba uhititi. Širitelji tih glasina bili su uvjereni kako će
Šaban Dedakovića ubiti, a novac koji je ponio iz Vukovara uzeti sebi. Nakon toga bi ga optužili
za pljačku i ubojstvo, te bi i njega s njegovim ljudima likvidirali zbog »opiranja uhićenju«, što je
bilo pripremljeno službeno objašnjenje o likvidaciji Dedakovića. Tako bi uklonili i Dedakovića
kao glavnog svjedoka o obrani Vukovara, a i njegovi egzekutori ne bi mogli ništa reći. Šaban nije
progutao pripremljeni mamac (zbog čega je četiri mjeseca kasnije likvidiran), a to je kasnije
poremetilo planove u pripremljenoj priči o Tuđmanovoj krivici za pad Vukovara. Istovremeno s
ovakvim službenim objašnjenjem Dedakovićeve smrti u medijima bi se pojavila i neslužbena
verzija po kojoj je Dedaković likvidiran kako ne bi mogao svjedočiti o Tuđmanovoj prodaji
Vukovara. Pošto Šaban nije ubio Dedakovića, nakon tri dana ispitivanja odveli su ga u Zagreb,
na Lašćinu gdje su ga nastavili ispitivati Manolićevi ljudi od ranije podmetnuti u SIS. Nakon
prebacivanja Dedakovića u Zagreb Manolić i Vekić su novac spremili na stranu, a novim
«ispitivačima» su dali zadatak da otkriju gdje je Dedaković sakrio novac. Istovremeno je
zatvoreno i ispitivano i pedesetak drugih Vukovarskih nižih zapovjednika koji su tjerani da
priznaju kako je Dedaković veleizdajnik. Pošto ni na najtežim mukama nisu uspjeli slomiti
Dedakovića optužili su ga za veleizdaji i pripremu vojnog udara, pri čemu je Anto Nobilo bio
tužitelj, a stvarni planer vojnog udara Manolić je bio predsjednik ureda za zaštitu ustavnog
poretka, tj. glavni politički istražitelj.
Istovremeno s postupkom psihološke radikalizacije izbjeglih Vukovaraca i HOS-ovaca,
Manolić je Predsjednika Tuđmana izvještavao kako 30.000 HOS-ovaca priprema vojni udar, iako
ih je bilo ukupno deset puta manje, a nije im ni padalo na pamet napuštanje borbenih položaja.
Manolićevi ljudi koji su podmetnuti Šušku u MORH i SIS prije nego je on postao ministar
obrane, te oni iz SZUP-a uvjerili su i Šuška kako Dedaković i Paraga spremaju vojni udar, te
zbog toga Tuđman i Šušak nisu znali treba li Dedakoviću suditi ili ne. (Stvarno mu je trebala
psihološka rehabilitacija, a ne suđenje.) Kako bi priča o vojnom udaru izgledala ozbiljno Manolić
je morao pronaći i ozbiljne političke organizatore toga puča. Njih je pronašao u desnoj frakciji
HDZ-a suprotstavljene Šušku, tj., u Šeksu i Glavašu. Manolićevi kadrovi iz različitih službi
uspjeli su Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako Šeks sa Glavašem i svojom frakcijom HDZ-a
priprema vojni udar, a kako bi ta organizacija dobila i međunarodnu dimenziju s ishodištem u
Beogradu, u organizatore je ubrojen i Zvonimir Marković, prvi Hrvatski veleposlanik u
Beogradu. Tuđman je znao za Šeksov pokušaj rušenja Šuška kad je organizirao napad ambrustom
na barikade u Borovu Selu, te to pokušao prebaciti na Šuška, kako bi ga obilježio kao agresivnog
radikala, te je u prvo vrijeme povjerovao u vješto umotanu priču o vojnom udaru. Zbog svega
toga ni Šušak, a ni Šeks nisu mogli ništa učiniti na zaštiti Dedakovića, te su ga Manolićevi ljudi
danima, najprije u Vinkovcima, a poslije u Zagrebu, pokušavali batinama prisiliti kako je
veleizdajnik i kako je želio napraviti vojni udar sa svojim Vukovarcima. Kako bi se izazvao
građanski rat Manolić je omogućio kontakt između Dedakovića i radikaliziranih, demoraliziranih
i događajima izluđenih vukovarskih branitelja koji su dospjeli do Zagreba. Ovi bivši
Dedakovićevi vojnici su ga nagovarali da im odobri nasilno oslobađanje iz Lašćine. Dedaković je
to odbio znajući kako bi mogao izbio građanski rat, te se ni ovaj Manolićev plan nije ostvario.
Nakon nekog vremena Tuđman je ipak uočio pukotine u priči o vojnom udaru te je Dedaković
pušten, ali su za svaki slučaj najborbeniji Vukovarci nagovoreni na odlazak u BiH ratišta gdje se
situacija polagano zakuhavala.

Ovaj plan izazivanja građanskog rata nije uspio zahvaljujući zapovjednicima HOS-a koji
su odbili Paragine zapovjedi o napuštanju položaja i odlasku u Zagreb, zahvaljujući Vukovarcima
kojima nije padalo na pamet oružjem napasti Hrvatske vojnike i policajce, iako su nekog željeli
napasti, ali nisu znali koga, zahvaljujući Šabanu koji je prozreo što se njemu može dogoditi ako
ubije Dedakovića (a kasnije je i ubijen kako o tome ne bi mogao svjedočiti), te zahvaljujući
Dedakoviću koji je odbio nasilno oslobađanje iz zatvora. A i među samim Vukovarcima bilo je
dosta onih koji su smatrali kako je Dedaković trebao ostati u Vukovaru do kraja, pa i nisu bili
spremni ratovati za njega, što Manolić nije predvidio.

Vjerojatnost uspjeha plana bila je prilično velika. Demoralizirani Vukovarci, uključujući


Dedakovića, Borkovića, Feniksa, te većina pravaša su naivno progutali dezinformacijski mamac
zahvaljujući tome što Hrvatska vlast nije mogla javno objavljivati podatke o tome s koliko oružja
i streljiva raspolaže, te koliki je odnos snaga u ljudstvu i oružju između srpskih snaga u usporedbi
s Hrvatskim snagama. Tome je pridonijela i činjenica da je Malonolić oko 50.000 dugih cijevi iz
skladišta MUP-a Bjelovar stvarno prodao muslimanskoj stranci SDA, a dio oružja je Šušak
poslao BIH Hrvatima kako bi se i oni mogli pripremiti za obranu BIH i južne Dalmacije.

Šušak je također progutao dezoinformacijski mamac zahvaljujući tome što je Paraga tri
dana prije pada Vukovara stvarno, na nagovor Manolića izdao zapovijed svim postrojbama HOS-
a napuštanje dotadašnjih položaja, te dolazak u Vinkovce kao za pripremu proboja prema
Vukovaru, a stvarno ih je planirao samo okupiti i zajedno s razočaranim Vukovarcima uputiti
prema Zagrebu gdje trebaju izvesti vojni udar. Postrojbe HOS-a iz Dalmacije Paraga je zaustavio
u Zagrebu, te im je odmah naredio napad na Banske dvore, što su oni odbili i napustili ga. Da su
ga poslušali u pomoć bi im pritekli HOS-ovci okupljeni u Vinkovcima, te razočarani Vukovarci, a
također i Manolićeva postrojba posebne pričuvne policije sastavljena pretežno od osoba
kriminalne prošlosti. Da je Dedaković ubijen postrojbe HOS-a vjerojatno Paraginu zapovijed ne
bi odbile.

I Predsjednik Tuđman je progutao dezinformacijski mamac zahvaljujući tome što nije


znao kako HOS-ovce naoružava Manolić, misleći kako ih naoružava hrvatska emigracija, te kako
ima 30.000 HOS-ovaca (umjesto stvarne tri tisuće), a dobio je i dokaze o Paraginim
zapovijedima, dokaze o letcima koje su avioni JNA izbacivali, a u kojima su branili Dedakovića,
te dokaze o izjavama koje su dali izbezumljeni Vukovarski zapovjednici izluđeni nadljudskim
naporima u obrani Vukovara i izloženi stalnim dezinformacijskim pritiscima. Bio je okružen
informatorima koji su svi od reda bili ili Manolićevi suradnici, ili obavještajni naivci koji nisu
primijetili kako sa svima njima Manolić manipulira.

Obranu Vukovara je ustrojio Tomislav Merčep kojeg je Manolićeva ekipa provokatora


uspjela izvući iz grada u 9 mjesecu 1991. Početkom srbijanske pobune po selima Vukovarske
općine Merčep je postavljen za sekretara za narodnu obranu, po nalogu Martina Špegelja.
Projugoslovenska frakcija HDZ-a je u njemu vidjela radikala koji će isprovocirati sukobe s JNA,
te tako pripomoći u organiziranju vojnog udara. Međutim on je, na njihovo iznenađenje uspješno
organizirao obranu Vukovara, te se čak i dogovarao s lokalnim zapovjednicima JNA o smirivanju
stanja nakon svakog sukoba. Izazivačima nereda to nije odgovaralo pa su preko lokalnih
kriminalaca infiltriranih u HDZ, Policiju, SZUP i ZNG organizirali razne provokacije i rušenje
kuća, što su sve pokušavali pripisati Merčepu, te ga tako smijeniti. Ocijenili su kako je on previše
dobro odradio svoj posao, te su raznim glasinama uspjeli uvjeriti Predsjednika Tuđmana kako on
šteti Hrvatskoj u međunarodnim odnosima i ometa smirivanje situacije u Vukovaru. Tome je i on
pridonio tako što se nije znao braniti od glasina koje su njega optuživale za djela koja su izveli
pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a. Mislio je kako mu takve glasine čak i odgovaraju
jer povećavaju strah kod njegovih protivnika i autoritet kod vlastitih ljudi. Više raznih sabotaža
je organizirano sve dok Ministar MUP-a Ivan Vekić i Josip Perković nisu uspjeli ishoditi njegovo
smjenjivane i odvođenje u Zagreb. Kraće vrijeme nakon njegovog smjenjivanja Vukovarom je
vladala anarhija u kojoj su lokalni kriminalci iz posebne pričuvne policije opljačkali skladišta
mnogih poduzeća, dok novi zapovjednik Dedaković nije uspio sve staviti pod svoje
zapovjedništvo. Nakon Merčepa Vukovarom je oko mjesec dana zapovijedao Dedaković, a nakon
njega nešto kraće Borković. Preuzeli su njegov ustroj obrane, ali su vrlo brzo shvatili kako je
odnos snaga previše nepovoljan da bi se Vukovar mogao obraniti. Nisu imali hrabrosti, a ni
autoriteta za organiziranje evakuacije civila i ranjenika, te je zbog toga broj poginulih i
zarobljenih u Vukovaru bio daleko veći nego što je trebao biti. Iako osvajanje Vukovara nije bilo
bitno za realizaciju Miloševićevih planova, njegova je uloga imala veliko simboličko značenje, te
su ga Srbi željeli pretvoriti u bitku za Hrvatsku, na taj način što su pokušali navući Predsjednika
Tuđmana da sve snage koncentrira u obranu Vukovara. Angažirali su trideset do četrdeset puta
više pješadije od branitelja Vukovara sa stotinjak puta većom borbenom moći. Snage JNA
redovito su se izmjenjivale odmornim jedinicama i bilo je pitanje trenutka kad će slomiti
branitelje Vukovara koji nisu mogli dobiti ni potrebne količine streljiva, a kamo li zamjenu za
umorne i nenaspavane branitelje. Miloševićev strateški cilj osvajanja sve do Šešeljeve linije, tj.
presijecanja Hrvatske do Mađarske granice kod Virovitice i polagano čišćenje Slavonije prema
Mađarskoj, projugoslavenski dio JNA je zamijenila za osvajanje jednoga grada, čijim padom bi
se slomila kompletna Hrvatska obrana, te ih nitko više ne bi mogao zaustaviti do izbijanja na
Austrijsku granicu. Milošević je želio etnički očistiti Vukovar, a projugoslavenski orijentirani
oficiri JNA su željeli njegov pad kao simbol svoje moći i Hrvatske nemoći, pa su zbog toga
uložili previše ljudi, sredstava i vremena u njegovo osvajanje, vjerujući kako će tu slomiti čitavu
Hrvatsku oružanu silu. Žrtvovali su oko 5.000 poginulih i oko 15.000 teško ranjenih vojnika
JNA, misleći kako se Vukovar može pretvoriti u stratešku zamku za Tuđmana u koju će on uvesti
sve svoje snage, a kad izginu Hrvatska se više neće imati s kime i sa čime braniti. Tuđman nije
nasjeo na zamku, te je pored obrane Vukovara znatnu količinu ljudstva i oružja uložio u obranu
stvarnih strateških točaka gdje bi Hrvatska mogla biti presječena, tj. na područje između Donjeg
Miholjca i Virovitice gdje je prijetila opasnost presijecanja do Mađarske granice, na područje
između Karlovca i Gospića gdje je prijetila opasnost izbijanja JNA na Slovensku granicu, na
području od Zadra do Karlobaga gdje su Srbi željeli odrediti morsku granicu velike Srbije, na
područje oko Livna gdje je JNA planirala izbiti prema Splitu, te na područje oko Mostara gdje su
dolinom Neretve planirali rascijepiti prostor između Ploča i Dubrovnika, nakon čega bi očistili
rascjepkane dalmatinske primorske enklave. Pošto Tuđman nije nasjeo na Srpsku stratešku
zamku ona se pretvorila u stratešku zamku za njih same. U početku su pokušavali sa svih strana
napadati Vukovar ali su u tim pokušajima izgubili previše ljudi i sredstava. Tek kad su počeli
koristiti prirodne osobine terena i građevina postigli su uspjeh. Najprije su presjekli koridor
prema Vukovaru tako što su osvojili pješadijom teško branjiv otvoren teren oko Marinaca i
Bogdanovaca. Presjekli su i tajni put kroz kukuruze koje je razotkrio jedan jugoslavenski
obavještajac, novinar «Slobodnog tjednika» nakon što su ga Vukovarci proveli u Vukovar i
natrag, čemu je pridonio i Gorinšek koji je povukao jedinice koje su štitile taj put, te zbog toga
streljivo više nije moglo pritjecati u Vukovar. Nakon toga su osvojili staro prigradsko naselje
Lužac sastavljeno većinom od starih zemljanih kuća bez podruma, čime su Vukovar i Borovo
naselje praktično razdvojili. Mitnicu, kompaktno novo naselje izgrađeno od čvrstog materijala u
kojem je skoro svaka kuća imala podrum nikad i nisu ozbiljno pokušali osvojiti, te u ovom
naselju nije ni bilo puno poginulih. Hrvatska je za to vrijeme uspjela organizirati obranu, riješiti
se dijela nesposobnih i plašljivih vojnih zapovjednika naslijeđenih iz Teritorijalne obrane, te
nabaviti i nešto kvalitetnijeg oružja, što je predstavljalo stratešku pobjedu.
Kada je Vukovar pao, u Vinkovcima su se okupili dijelovi više profesionalnih brigada za
proboj, među njima Treća i Peta Osječka brigada, ukupno oko 2.000 ljudi, sa zadatkom probijanja
u Vukovar koji je s Vinkovačke strane imao oko 40.000 vojnika JNA. Lord Carringtin, koji je na
početku rata Srbima dao rok od 14 dana da poraze Hrvatsku, snažno se protivio proboju prema
Vukovaru. Mislio je kako će pad Vukovara demoralizirati Hrvatsku i izazvati pad HDZ-a s vlasti.
Projugoslavenska frakcija HDZ-a širila je informacije kako je Tuđman nespreman ušao u rat,
kako je zbog toga kriv za njegov pad i kako je Hrvatska poražena. I Njemački ministar vanjskih
poslova Genscher se također protivio proboju prema Vukovaru jer mu je trebalo čvrsto primirje
kako bi uspio progurati međunarodno priznanje Hrvatske. Dok su vojnici iz Treće i Pete brigade
u Vinkovcima čekali zapovijed za proboj u Vukovar, JNA je prebacivala svoje oklopne snage na
područje Osijeka. Palo je Ernestinovo, Laslovo, Novo Tenje i Tenjski Antunovac. Vojnici iz Treće
i Pete brigade zabrinuto su slušali i pitali se što je s tim probojem. Kada su do njih došle
informacije kako je Ivanovac i Čepin bez obrane došlo je do pobune. Dijelovi tih brigada su se na
svoju ruku vratili u Osijek i popunili praznine u njegovoj obrani. Kasnije, kada su se borbe
smirile, na lokalnoj srpskoj Televiziji zapovjednik Novosadskog korpusa JNA u jednom intervjuu
je rekao: »Onaj nam je nudio Osijek na dlanu a mi ga nismo znali uzeti«.
Vukovarski borci su nakon pada Vukovara i odustajanja od proboja bili vrlo demoralizirani.
Većina ih je otišla u Zagreb gdje ih je bilo vrlo teško kontrolirati, te su zajedno s HOS-ovcima
predstavljali sigurnosni problem. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske Šušak je i jedne i
druge uspio, metodom velikih obećanja, poslati u BIH. Poslani su na područja gdje je obrana
hrvatskih općina bila najugroženija, a mnogi koji su porijeklom bili iz BIH otišli su u svoja rodna
mjesta. I tamo su Vukovarci i HOS-ovci odigrali vrlo značajnu ulogu u prvom srpskom naletu,
dok lokalne jedinice HVO nisu stekle neophodno borbeno iskustvo.

4. PRIZNANJE HRVATSKE
Nakon raspada Varšavskoga ugovora Europom (Njemačka i Francuska) se počeo širiti stav
kako ni NATO više nije potreban, te kako Europa treba sama brinuti za svoju sigurnost. Ovo se
nije sviđalo Amerikancima koji nisu željeli biti izbačeni iz Europe. Između Božića i Nove Godine
1991. G. Bush je osobno doletio na hitne pregovore (“emergency meeting” za sigurnost Europe)
koji su se održali između Nijemaca, Engleza i Francuza na američkom bojnom brodu usidrenom
ispred Napulja. George Bush je pregovarao o sudbini NATO-a s namjerom da zaustavi i
onemogući njemačko-francusku osovinu. Nijemci su tražili priznanje raspada Jugoslavije, ili će
se raspasti i NATO. Amerikanci i Nijemci su se uspjeli složiti, a Francuzi i Englezi su se i dalje
protivili. Amerikanci su na taj način kroz NATO ostali u Europi, a Nijemci su priznanjem
Hrvatske dobili izlaz na Mediteran i slobodnije ruke na Istoku. Amerikanci zauzvrat priznaju
raspad Jugoslavije i na taj način smanjenje englesko-francuskog utjecaja na širenje njemačkog
utjecaja prema jugu Europe. I Amerikanci i Englezi i Francuzi planiraju u budućnosti ipak
oživjeti Jugoslaviju, jer je to i poslije Prvoga svjetskog rata bila tvorevina koja pod komandom
Srba treba održati obranu južnog boka Europe protiv prevelikog utjecaja i rasta Njemačke.
Naime, 1876. izmišljen je OTO motor, a 1885. napravljen je prvi učinkovit Daimlerov motor
za cestovna vozila, čime je nafta postala najvažnija energetska sirovina čijom kontrolom se stječe
moć nad čitavim svijetom. To prvi shvaćaju pojedini geolozi, industrijalci, bankari, obavještajci,
a nakon njih i pojedinci obogaćeni u pljački kolonija i opijumskim ratovima okupljeni u tajnim
društvima preko kojih teže proširenju vlastite moći. Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom
istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije. Naftni izvori u
Perziji već tada su bili pod kontrolom Velike Britanije. Značaj nafte u početku su shvaćali samo
pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada
bavile proizvodnjom svijeća i proizvodnjom petroleja za svjetiljke. Ulagali su također i u tu novu
tehnologiju motora i pripadajuću kemijsku industriju, dok političari tek 20-30 godina kasnije
uviđaju njenu važnost. Među onima koji su vrlo brzo uvidjeli vrijednost nafte bili su i pojedinci iz
britanske masonske lože, kasnije poznate pod imenom ¨Okrugli stol¨ ili ¨Milnerova skupina¨ koju
su osnovali pripadnici britanskog kolonijalističkog narkomanskog crnog plemstva Lord Cecil
Rhodes i Lord Alfred Milner, a koju su kasnije održavali Rhodesovi stipendisti. Ova lobistička
skupina je već koncem devetnaestog stoljeća počela stvarati dugoročne strateške planove o
preuzimanju kontrole nad svijetom uz pomoć nafte, te spriječiti konkurentima dolazak do naftnih
ležišta, kako bi stvorili svjetsku federaciju pod britanskom kontrolom. Tada su kreirani prvi
nacrti planova po kojima je trebalo ostvariti ciljeve:

a) Razbiti Tursko Otomansko carstvo i spriječiti stvaranje jake Arapske države koja bi
imala monopol nad naftnim izvorima. Kako bi se naftni izvori mogli oteti Turskoj Turska
mora od saveznika postati neprijatelj, a kako bi se naftni izvori lakše oteli Tursku je potrebno
sukobiti sa svim podčinjenim narodima, a i s Rusijom kako bi se istovremeno iscrpili u
međusobnoj borbi. Dugoročno, kako bi se moglo u svakom trenutku intervenirati na ovom
području trebalo je stvoriti remetilački faktor koji bi izazivao stalni nered i davao povod za
intervencije. Kao remetilački faktor zamišljena je izraelska država stvorena od Židovskih
doseljenika, koje na ovo područje treba doseliti, milom ili silom, te je zbog tog na brzinu
organizirana žestoka antisemitska kampanja, kako bi se zastrašili Židovi i naveli na
osnivanje cionističkog pokreta koji je među Židovima počeo širiti promidžbu o potrebi
stvaranja židovske države na području Palestine. U početku najveći zagovaratelji Izraela su
bili britanski nežidovi kao npr., Lloyd George.

b) Rusija je imala vrlo snažan ekonomski rast i prijetila je opasnost njenog prerastanja u
vodeću industrijsku silu ravnu Velikoj Britaniji. Zbog toga je trebalo na vlast dovesti
nesposobnu vladu koja će gospodarski uništiti Rusiju, te koja će istovremeno biti
neprijateljska prema Njemačkoj. Kako bi se Rusija iskoristila u borbi protiv najjačeg
Britanskog protivnika Njemačke potrebno je s njom njegovati jako savezništvo, a uz tajnu
pomoć njenim neprijateljima blokirati je sa svih strana. Njemačku i Austrougarsku je
potrebno navesti na blokadu Rusije sa zapada, Tursku na blokadu s juga, a Japan na blokadu
s istoka. Kako bi se Rusiji blokirao put na Sredozemlje preko Balkana, Balkan je potrebno
pretvoriti u bure baruta preko kojeg neće moći ići transportni putovi Rusija - Jadran, a ni
Berlin - Beograd - Bagdad.

c) Najvećeg britanskog konkurenta, Njemačku, trebalo je spriječiti u daljnjem


gospodarskom napretku, tj. trebalo ju je odvojiti od naftnih ležišta. Na putu od Berlina do
Bagdada Nijemci su od neprijatelja postali saveznici s Turskom, a nakon balkanskih ratova i
sa Srbima. Savezništvo Njemačke i Srbije je potrebno na tom pravcu razbiti, a Srbe treba
pridobiti za britanske strateške saveznike, kojima su dodijelili ulogu klina koji će onemogućiti
kopneni transport nafte i ostalih visoko - profitabilnih roba od bliskog istoka prema
Njemačkoj. Kako bi istovremeno spriječili izlazak Rusa na Sredozemlju treba razbiti
Austrougarsku i Hrvate povezati sa Srbima. Zbog ovoga Balkan je postao najvažnije
geostrateško čvorište u Europi, gledano iz perspektive Britanskih interesa, te je tu trebalo
stvoriti nestabilnu državu u kojoj će uvijek biti lako naći nekog Srpskog političara koji će
spriječiti Njemački prodor na istok, te nekog Hrvatskog političara koji će spriječiti Ruski
prodor na Jadransko more.
d) Spriječiti razvoj alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili
energetsku neovisnost kao što su bioplin, biodizel, vjetrenjače, gorive ćelije i sl. (Već koncem
19 stoljeća je sabotiran razvoj bioplina, biodizela, vjetrenjača i gorivih ćelija. Godine 1882.
Nijemac Carl Wenzel patentirao je vjetrenjaču s rotirajućim jedrima koja je uz dodavanje
vjetrousmjerivača i još neka mala poboljšanja mogla postati znatan izvor energije za
stacionarne potrošače, ali je njen razvoj konkurentska brzorastuća naftna industrija uspjela
spriječiti. Stručne knjige o vjetrenjačama koje su opisivale ovu vjetrenjaču su nestale s polica
knjižnica i knjižara, te su zapisi o ovom patentu ostali sačuvani jedino u njemačkom uredu za
patente. Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća Francuska i Njemačka su snažno
razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete, što nije odgovaralo angloameričkom
naftnom kartelu pa su izmislili novi pokret zelenih za zaštitu prirode. Zeleni su u početku
zagovarali energiju vjetra, ali čim su vjetrenjače s horizontalnim rotorom postale ekonomski
konkurentne počeli su i njih napadati zato što prave buku i ometaju ptice u letu. Novcem
naftne industrije Rimski Klub je osnovo pokret zelenih sa zadatkom spriječiti razvoj
konkurentske atomske energije. Ovi ekološki zeleni pokreti su na sebe preuzeli ulogu
spasitelja svijeta, a u većini slučajeva su samo preuzeli ulogu špijuni koji dojavljuju sve
novosti u razvoju alternativnih izvora energije, te sprječavanju daljnjeg razvoja čim neka
nova tehnologija svojom ekonomičnošću postane konkurent nafti. Npr. čim su vjetrenjače
postale ekonomski isplative ekolozi su počeli pobunu i protiv njih pošto ometaju let ptica i
šire buku, kao da vjetar koji puše kroz krošnje drveća ne pravi buku. Uz pomoć velikih
novčanih dotacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest
čovječanstva plašeći ljude industrijskim zagađenjem, iako jedna vulkanska erupcija u
atmosferu izbaci više otrovnih plinova nego industrija u 100 godina.)

e) Francuska je imala najvažniju ulogu u borbi protiv Njemačke. Zbog toga je potrebno
stalno Francusku sukobljavati s Nijemcima, ali je istovremeno potrebno tajnim akcijama
spriječiti Francusku u dolasku do naftnih ležišta. Zbog toga je nužno razbiti Francuski
kolonijalni sustav uvođenjem nove međunarodne politike prema kolonijama, čime bi se i
Nijemcima oduzele kolonije. Kolonijama je potrebno dati formalnu samostalnost, ali ih treba
snažno decentralizirati kako ne bi mogle voditi samostalnu politiku. Dio njihovog
suvereniteta potrebno je ostaviti u rukama međunarodnih institucija i kompanija kojima će
upravljati angloamerički establišment, tj. britanska kultura i britanska elita.

Počela je velika trka u kojoj su zanimljive neke činjenice:

1879. Bečkom konvencijom Srbija se obvezala sagraditi željeznicu i spojiti se s


austrijskim, bugarskim i turskim željeznicama. 1882. Britanija je okupirala egipatski Suez kao
put do Indije. 1883. Velika Britanija postala je vlasnik cijele zone Sueskog kanala čime je
preuzela kontrolu nad ovim geostrateškim putem. 1889. jedna Njemačka skupina je dobila
koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada.
Godine 1889. njemačka financira gradnju Bagdadske željeznice koja je dovršena 1903.
Godine 1889. ugovor je proširen na projekt Berlin Bagdad za izvoz njemačke robe i uvoz nafte.
Austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl 1897. osnovao je cionistički pokret, a
većina podupiratelja su bili Britanci. Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio
riječima: «Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo
osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim
područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje
mora se izvesti diskretno i oprezno. ». Jedna druga njegova rečenica govori o taktici
naseljavanja Židova: « Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje
naši saveznici. »
Kako bi širom svijeta što više razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje
Palestine, Britanska obavještajna služba počela je s masovnim korištenjem Židovskih masona za
svoje najprljavije provokatorske planove. Židovi su im odgovarali i zbog toga što, kao narod bez
države, nisu osjećali potrebu vjernosti ni jednoj državi, pa su mogli biti upotrijebljeni bilo gdje u
svijetu, a i zbog toga što im je odgovaralo prebaciti s Britanije odgovornost u slučaju
razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birani su među Židovima odgojenima
bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, koji su bili spremni učinite sve za bogatstvo i
karijeru, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne
političke scene, medije i sveučilišta. Kako bi krivicu za svoja djela prebacili na Židove britanski
iluminati su sastavili knjigu: «Protokoli Sionskih mudraca» u koju su stavili sve što je do tada
bilo razotkriveno o njihovim djelima i dugoročnim planovima, dopunjeno s novim «podatcima
koji upućuju na to kako su sva ta djela i planove načinili Židovi.

Od 1870. do 1914. njemačka trgovačka flota je narasla od 5 na 2 mjesto u svijetu. U


studenome 1899. njemački kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi
uključio i Englesku u projekt. Engleska nije odbila, već je otezala kako bi Nijemce držala u
neizvjesnosti, što je trajalo do izbijanja II svjetskog rata.

Početkom dvadesetog stoljeća britanski naftno bankarski masonski lobi u suradnji s


raznim znanstvenim institutima, sa zabrinutošću gleda i sve brži ekonomski napredak Rusije.
Kako bi zaustavili Ruski napredak Britanski masoni i obavještajci nagovaraju Japanske
militariste na napad Japana prema Rusiju. Godine 1902. Britanci su uspjeli Japance navesti na
osvajanje Ruskog Port Artura. Ruski poraz je doveo do nezadovoljstva ruskog naroda prema
Caru, što su iskoristili Britanci, te preko svojih agenata, uz pomoć Lenjina organizirali neuspjelu
pobunu radnika u Petrogradu. Iste godine u Texsasu pronađena do tada najveća ležišta nafte.

Godine 1903. izvršen je atentat na srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu


Dragicu, koja je imala veliki utjecaj na mladog kralja, a bila je pronjemački orijentirana. Njena
pronjemačka orijentiranost nije odgovarala Francuzima i Britancima pa su organizirali
kampanju lažnih glasina o njenoj sklonosti bludu, nakon čega je skupina radikalnih srpskih
oficira organizirala atentat na nju i kralja.

Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča iz 1902. Britanski masoni kreiraju


nove planove rušenja Rusije. Za to koriste svog mnogo sposobnijeg agenta provokatora Izraela
Lazarevića Helphlanda zvanog Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo židovsko
siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem rodom počinje s
financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak
osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen Japan koji Parvusu odobrava 2 milijun
funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom
i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904 -1905 potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i
velika pomorska flota koju su japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć
djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji. U toj revoluciji
Parvus je organizirao pogrom nenaoružanog stanovništva, napad na banke i glavne državne
institucije, ali nije dovoljno brzo istrijebio državni vrh te mu je revolucija propala, a on je
uhvaćen i poslan u Sibir, odakle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski
savjetnik mladoturaka.

Godine 1905. i britanska oficijelna politika shvaća stratešku važnost nafte, iako je Rusija
već pokretala brodove naftom, pa važnost željezničkog koridora Berlin, Beograd, Bagdad postaje
još važniji. Iste 1905. britanski agent Railly (Sigmund Georgijevič Rosenblum) je prijevarom
otkupio pravo na bušenje nafte u Perziji od australskog geologa i istraživača D¨Arcyja.
Godine 1909. Mladoturci su zbacilisvlasti Sultana Abdul Hamida II, a Parvus im je bio
glavni financijski savjetnik. Njima pomaže u financijskom spašavanju raspadajućeg otomanskog
carstva, javno zbog svog osobnog bogaćenja, a tajno kako bi Britanija Tursku iskoristili u borbi
protiv Rusije.
Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi
uništila Rusiju, istovremeno oficijelno surađujesRuskom carskom vladom, te Rusiju nastoje
iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke. U tom cilju Velika Britanija i Rusija 1911. iniciraju
stvaranje Srpske tajne terorističke organizacije “Crna ruka – ujedinjenje ili smrt” koja je tajno
udružila važne pojedince, pristalice ideje Velike Srbije. Ova organizacija Rusima je trebala za
osiguranje prodora prema Jadranu, a Velikoj Britaniji za neutralizaciju Njemaca i izazivanje
nereda na strateški važnom transportnom području balkana. Preko ove terorističke organizacije,
tj. njene podružnice za bosanski dio Austrougarske zvane “Mlada Bosna” Britanci su kasnije
isprovocirali prvi svjetski rat.

Godine 1912. i 1913. Britanija je poticala balkanske ratove (protiv svoga tajnog i
nesvjesnog saveznika Turske u borbi protiv Rusije) koji se vode od desetog mjeseca 1912. do
osmog mjeseca 1913. u kojima su britanski agenti poticali Srbe na masovne zločine prema
muslimanskim civilima i u kojima je Turska izgubila većinu teritorija u Europi. Glavni dobavljač
oružjem Srbima, Grcima i Bugarima bio je britanski agent, Iluminat i bankar Parvus, a to je
radio iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć Mladoturcima, te je Enver Paši bio
glavni financijski savjetnik. Time su britanci postali tajni saveznici Srbima u borbi protiv
Njemačke, te je Njemački utjecaj na Srbiju oslabio, čime su britanci zabili klin u njemački
koridor Berlin, Beograd, Bagdad. Ovime su iskoristili Srbe na rušenju svojih tajnih saveznika
Turske koje su istovremeno koristili kao tajne saveznike za rušenje Rusijeskojima su bili javni
saveznici.

U listopadu 1912. njemačka vlada shvaća kako je u nafti budućnost, te počinje s naglim
naoružavanjem i priprema se za prvi svjetski rat. Dotad je većinu nafte u njemačkoj prodavala
Rochfeler Standard Oil Compani. Iste 1912. britanska vlada je imenovala komisiju za naftu. U
travnju 1914. engleski kralj George i njegov ministar vanjskih poslova Edvard Grey u Parizu se
sastajusFrancuskim predsjednikom i Ruskim veleposlanikom te sklapaju tajni vojni savez. Velika
Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili
dolazak do nafte iz Bakua.

Dana 28. 6. 1914. godine Britanske službe uspjele su navesti pripadnika «Mlade Bosne »
na ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. To jeposlužilo kao povod
za Prvi svjetski rat koji je počeo 1. 8. 1914. godine. Njemačko loše informirano vojno
zapovjedništvo planira za mjesec dana osvojiti Francusku, a onda idući mjesec Rusiju, potpuno
zanemarujući Britansku superiornu mornaricu i novu silu SAD. Iako su taktički bili puno jači od
Francuske i Rusije, zbog strateške nepismenosti dobili su rat dug četiri godine.

Rusija je uvučena u rat kako bi pomogla svojoj saveznici Srbiji zbog koje je formalno rat
i započeo. Ubrzo nakon početka rata, Car Nikola je planirao sklopiti mir s Njemačkom, na
nagovor svoga savjetnika, monaha Rasputina. Rasputin je bio vrlo utjecajan mistik kojega su
slušali svi na dvoru, a i u narodu je bio popularan. Čim su britanski špijuni saznali za namjere
Rasputina počeli su o njemu širiti glasine kako je lopov, čudak, razvratnik, kako spava s
caricom, kako je začarao cara i sve drugo što su mogli smisliti. Glasine su zapadni novinari
povezani s britanskim službama u svojim medijima počeli javno širiti, pa se to proširilo čak i po
Rusiji. Nakon rušenja Rasputinova ugleda organizirali su njegovu likvidaciju, čime je
potpisivanje mira s Nijemcima spriječeno. Da je Car Nikola uspio izvući Rusiju iz rata njegova
država bi vrlo brzo postala najjača država svijeta. Formalni Britanski ratni saveznik Carska
Rusija je bila prva zemlja svijeta po investicijama u industriju, te je imala najvišu stopu
industrijskog rasta. Dostigla je treće mjesto u svijetu po industrijskoj razvijenosti, te je prijetila
opasnost od njenog pretvaranja u najjaču ekonomsku silu. Pred rat Rusija je proizvodila više
bicikla i automobila od Britanije, a troškovi života i zdravstveni standard prosječnih ljudi bio je
veći nego u Britaniji. Rusi su već počeli s projektom izgradnje transibirske željeznice do centra
Aljaske. Zbog toga je Britancima pad Ruskog cara Nikole bio neophodan. Zato su odlučili u
Rusiji izazvati anarhiju koja će dugoročno uništiti ovog potencijalno najopasnijeg konkurenta.

Zbog toga Parvus nagovara svog prijatelja Enver Pašu, suosnivača turskog vojnog
pokreta “mladoturci” kojeg su osnovali pripadnici turske masonske lože potaknuti od Britanskih
loža, na savez s Nijemcima, a ne Britancima. Parvus je uvjerio mladoturke kako će samo ratujući
na strani Njemačke ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti čak i Bugarsku,
iako su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajači i tlačitelji Bugarske,
te je ovim nemogućim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Iako su Britanci bili u
vojnom savezu s Rusijom, te protivnici Turske, tajno su preko svoga «socijaldemokratskog»
agenta provokatora Parvusa rušili i Rusiju i Tursku. Uključenjem Turske u rat protiv Rusije
velike Turske snage su vezane za ovo bojište, te je time Britancima olakšano razbijanje
Otomanskog carstva i prodor prema Arapskoj nafti, što je bio njihov glavni strateški cilj. Javno
neprijateljstvo s ekonomski i vojno slabom Turskom im je trebalo kako bi mogli oteti Arapska
ležišta nafte, a rat protiv Njemačke su prepustili Rusiji i Francuskoj kako bi se i Rusija i
Francuska i Njemačka što više iscrpila u međusobnim borbama. Kako bi se dokopali i Kaspijske
nafte pokušali su osvojiti tjesnace Bospor i Dardanele, pod izgovorom kako žele deblokirati
Rusiju s juga, iskrcali su velike Australske i Novozelandske vojne snage kod Galipolja, ali zbog
snažnog Turskog otpora u tome nisu uspjeli. Uspjeh je bio jedino u tome što su Turcima vezali
velike snage za ovo bojište, te tako oslabili Turke na bojištima prema naftnim izvorima.

Godine 1915. Rusi su organizirali ustanak Armenaca protiv Turske kako bi razbili
blokadu Rusije s juga i proširili se na područje Otomanskog carstava, a Parvus je bio glavni
organizator genocida koji je izvršila Turska protiv armenskog stanovništva. Na Armenskom
prostoru nije bilo nafte te Britancima nisu bili potrebni, ali na područjima gdje su Arapi bili
većina bilo je nafte, te su Britanci nastojali s Arapskim vođama sklopiti što bolje saveze.

U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika
Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć
muslimanske sljedbe Vahabita koje je naoružao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i
srušio Otomansko carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima
priznali granice Arapske države između Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, uključujući
Palestinu. Englezi su ovaj dogovor izigrali već 1916. potpisavši u Sykes Picotu ugovor s
Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije arapske države Saudijska Arabija i Jemen,
a ostali prostor je stavljen pod međunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a
južnim djelom međunarodne snage.

Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj


onemogućili dolazak do nafte iz Bakuua. Dok se Francuska borila s Njemačkom Britanci su
1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok kako bi oteli naftna područja od Turske. Kako bi se
Nijemci, Francuzi, Turci i Rusi za to vrijeme što više iscrpili Britanci su preko svojih agenata
stalno pomagali trenutno slabijima.

Kako bi Rusiju dugoročno izbacili iz igre odlučili su ponovo angažirati svoga agenta
Parvusa. On se nakon uspješne organizacije blokade Rusije s juga vratio među siromašnu rusku
emigraciju u Njemačkoj, te je među njemačkim socijaldemokratima počeo zagovarati borbu
protiv Rusije kao borbu protiv svjetskog imperijalizma. Istovremeno je na iskustvima iz 1905.
odlučio angažirati krajnje lijevog ekstremista i šizofrenika Vladimira Uljanova Lenjina i njegove
boljševike, a za to mu je trebalo puno novca koji je pribavljen preko masonskih udruga. Lord
Milner je 1917. boljševicima uručio 21 milijun rubalja u zlatu, koje je dobio od američkog
bogataša Jacoba Schieffa, a Njemački carski ferdmaršal Ludendorff, član iste lože iluminata kao
i Parvus, osigurava 2 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, čime su osigurali Lenjinov dolazak na
vlast. Hans von Wangenheim, veleposlanik carske Njemačke u Turskoj i feldmaršal Ludendorf
su prihvatili savjet Parvusa o tom kako u Rusiji treba stvoriti anarhiju i tako Nijemce osloboditi
istočnog bojišta. Na taj način bi Nijemci na zapadu lakše ratovali s Francuzima, što je
Britancima gospodarski odgovaralo, iako su Francuzi formalno, kao i Rusi bili njihovi vojni
saveznici, ali gospodarski konkurenti. Plan Parvusa na koji je pristao Ludendorf je bio:
a) uz pomoć socijaldemokratskog i liberalnog tiska srušiti ugled Cara parolama; car je
kriv za rat, carica je Njemica tj, špijunka, a mladi carević je bolestan. Zahvaljujući velikim
proturječnostima između ruskih društvenih slojeva, nacija i regija, spremnost Ruskog naroda na
borbu za domovinu bio je minimalan.
b) proglasiti parolu «zemlja seljacima» čime će navesti seljake na rat protiv
veleposjednika, čime će i vojnici pobiti zapovjednike, te napustiti bojište kako bi sudjelovali u
podjeli zemlje.

Britanska pomorska blokada, strašni ljudski gubici na zapadnom bojištu i izgledno


uključivanje SAD u rat uvjerile su Nijemce kako je plan ostvariv, te je ubrzo srušen pravni sustav
u Rusiji uz pomoć Lenjinovih boljševika i njemačke vojske koja je s brodova napala Petrograd.
Nijemci su organizirali dolazak Lenjina u Rusije iz Švicarske s tridesetak njegovih sljedbenika,
britanskih agenata provokatora, sitnih socijalističkih avanturista, terorista i kriminalaca.
Najvažniju ulogu u Lenjinovu preuzimanju vlasti imali su ratni zarobljenici, Njemački i
Austrougarski vojnici, njih oko 300.000. tzv., internacionalisti. Lenjin je na ovaj plan pristao i o
tome je, nakon Lenjinovog dolaska na vlast sklopljen Brest – litovski ugovor 3 ožujka 1918. Ovim
ugovorom Lenjin je dobio slobodne ruke u gospodarskom uništavanju Rusije i Njemačku zaštitu u
građanskom ratu, a Nijemci su dobili mir na istoku i pola europske carske Rusije. Nijemce je
plan koštao 50 milijuna Njemačkih maraka u Zlatu, ali su to kasnije naplatili stotinu puta više
novcem koji su boljševici opljačkali od ruske sirotinje. Rusija je pretvorena u državu gdje je
postojala vrlo uska elita, nekoliko stotina tisuća internacionalnih čuvara, dok su svi ostali postali
nesvjesni robovi.

Uključivanjem Turske u rat protiv vlastitog vojnog saveznika Britanci su osim slabljenja
Turske istovremeno spriječili Lenjinove protivnike u reorganizaciji i nabavi ratnog materijala
preko bliskog istoka i sredozemlja.

Početkom 1917. Britanska vojska ulazi u Bagdad čime je bliski istok podijeljen između
Britanije i francuske. Zahvaljujući tom do 1925. Britanci su preuzeli većinu poznatih ležišta
nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte.
2. 11. 1917. britanski ministar vanjskih poslova Artur James Balfour sastavio je poznatu
Balforovu deklaraciju koju je Britanska Vlada usvojila, a po kojoj Britanska vlada povoljno
gleda na uspostavu izraelske države u Palestini, čime je otvoren put pojačanom doseljavanju
Židova u Palestinu. U to vrijeme u Palestini je živjelo oko 50.000 Židova, ali je njihovo
doseljavanje izazvalo otpor lokalnog arapskog stanovništva. Godine 1920. u Damasku je sazvan
arapski nacionalni kongres na kojem je proklamirano osnivanje ujedinjene arapske države i
osuđeni «imperijalistički projekti o razbijanju arapskih teritorija».

Britanci su postali pobjednici prvog svjetskog rata zahvaljujući ogromnim kreditima od


američkih banaka J.P.Morgan & co, čime je najveći dobitnik postala Amerika, samo joj je
trebalo desetak godina za izgradnju mornarice kojima bi svoje dobitke i preuzela. Tada je počelo
i seljenje britanskih masonskih interesnih lobija u novu prijestolnicu svijeta New York.

Nakon prvog svjetskog rata Wersajski ugovor je sastavljen kako bi izazvao buduće tenzije
u Njemačkoj. Habsburška Monarhija je razbijena kako bi se dugoročno oslabio Njemački utjecaj
u području srednje Europe, a Srbija je nagrađena djelovima susjednih država čime je ojačan
bedem između Njemačke i bliskoistočne nafte. Stvaranjem Jugoslavije stvorena je nestabilna i
nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd –
Bagdad, te Rusija Jadransko more. Stvaranje ove države britanski agenti su zagovarali već od
konca 19. stoljeća, te su na realizaciju tog cilja uspjeli angažirati pripadnike hrvatske političke
elite i crkve, koji su naivno vjerovali kako mogu progutati srpski nacionalni korpus koji je već
tada bio nacionalno svjestan i veći od hrvatskog. U toj novoj multinacionalnoj državi Britanci su
znali kako uvijek mogu naći saveznike među pravoslavnim Srbima, kad je potrabno ugroziti
Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese.

Ruski boljševici su dolaskom na vlast blago opljačkano od vlastitog naroda počeli


prebacivati u europske države i SAD gdje su otvarali račune na svoje ime, te kupovali banke i
poduzeća. Pripadnici Lenjinovog CK, te pripadnici vodstva Kominterne preko noći su postali
milijunaši. Zbog velike količine pristigloga zalata cijena zlata na burzama je pala. Preko
Kominterne boljševici su počeli osnivati komunističke partije širom svijeta. U Kominternu je bio
ubačen veliki broj britanskih agenata provokatora koji su dobili zadatak što više oslabiti
Britanske industrijske konkurente, ali im nisu dovoljno pomagali kako ne bi stvarno preuzeli vlast
i u kontinentalnoj Europi, te tako ojačali komunistički blok. Preko ovih britanskih agenata,
najčešće visokopozicioniranih masona, nestao je velik dio Ruskog zlata bez traga u zapadnim
bankama. Većina novoformiranih komunističkih i socijaldemokratskih partija u ratom razorenoj
Europi pokušavaju organizirati komunističke revolucije, ali se zbog neuspjeha ubrzo djele na
razne frakcije pri čemu nastaju novi fašistički i nacional socijalistički pokreti, koji su u početku
bili učlanjeni u Kominternu, što Britanci podržavaju financirajući masonskim novcem
istovremeno različite frakcije, osobito one koji ne dobivaju pomoć od Kominterne. Lenjin 1920.
pokušava na brzinu vojno pokoriti oslabljenu Europu, ali je već u Poljskoj poražen, nakon čega u
Rusiji nastaje novi niz neuspješnih seljačkih buna protiv komunista.
Nakon prvog svjetskog rat mediji u rukama Masonskih klubova počeli su širiti liberalne
ideje, čime su podstakli raspad obiteljskih vrijednosti i jačanje gospodarskog darvinizma. To je
poslužilo kao izvrsna podloga za razvoj radikalnih komunističkih, fašističkih i nacionalno -
socijalističkih ideja.
Wersajskim ugovorom Njemačkoj su nametnute ogromne ratne odštete koje Njemačka nije
mogla plaćati. U redovima angloameričkih masonskih krugova došlo je do podjela. Amerikanci
su pokušavali preoteti primat Britancima na tržištu nafte i bankarstva. Već 1920. na američkom
tlu počele su naglo rasti tisuće novih malih banaka koje su počele krojiti mreže za osvajanje
neosvojenih bankarskih i naftnih tržišta. Grupacija Sinclair planirala je uložiti u Rusiju veliki
Američki kredit za rusku Vladu, uz suradnju s američkim predsjednikom Hardingom, u zamjenu
za rusku naftu u Bakuu. Ubrzo su Britanci plasirali u javnost aferu u Wyomingu u koju su bili
upleteni Sinclair i Harding. Plan Sinclaira je propao, a uskoro je i Harding umro u čudnim
okolnostima. Britanci su uvidjeli kako se moraju dokopati jedine preostale ruske nafte, pa su
sazvali Đenovešku konferenciju na koju su pozvali i Rusiju. Konferencija je trajala nekoliko
tjedana, a na njoj su, Britancima iza leđa, Njemački ministar vanjskih poslova Rithenau i Ruski
ministar vanjskih poslova Čičerin dogovorili sklapanje bilateralnog sporazuma o gospodarskoj
suradnji, tzv., «Rapallski sporazum». Rapalskim ugovorom Njemačka je trebala doći do ruske
nafte isporukom svoje naftne tehnologije, ali su Britanci i Francuzi odmah povećali pritisak na
Njemačku. Britanci su uvidjeli kako bi se Njemačka i Rusija međusobnom suradnjom mogli
oporaviti, te kako bi im se po čitavom svijetu mogli srušiti stari planovi dominacije, pa su odmah
kreirali nove geostrateške planove, po kojima je trebalo:
a) ponovno sukobiti Njemačku i Rusiju,
b) srušiti sitne banke na američkom tržištu koje su bile izvan njihove kontrole,
c) ubrzati naseljavanje Židova u Palestini kako bi se dugoročno zavadili Arapi i spriječilo
njihovo možebitno ujedinjenje i osamostaljenje.

Plan vrlo brzo kreće u realizaciju. Na američkom teritoriju velike banke su počele s
izgradnjom kreditne piramide koja će pući 1929. godine. U Njemačkoj uskoro «dva desničarska
ekstremista» dva mjeseca nakon Rapala ubijaju Rithenaua u Berlinu. Dana 11. siječnja 1923.
godine francuska vojska dobiva zapovijed za okupaciju Essena i najrazvijeniju Njemačku
Ruhrsku pokrajinu, zbog optužbi kako Njemačka ne poštuje sporazum o ratnoj odšteti. Njemački
radnici obustavljaju rad, te dolazi do velike krize, tzv. «weimarske inflacije». Kako bi mogli
isplaćivati ratnu odštetu Britancima Njemačka štampa novac kojima kupuje dolare, što izaziva
najveću ikad zabilježenu inflaciju. Studenoga iste 1923. godine Hjalmar Schacht, bliski prijatelj
guvernera engleske banke Montenagu Normana, imenovan je njemačkim povjerenikom za valutu.
Mjesec dana kasnije Karl Helfferich jednoglasno je izabran za predsjednika Reichbanke, ali ga
Stresemannova vlada odbacuje pod pritiskom londonskih i njujorških bankara. Umjesto njega
predsjednik postaje Hjalmar Schacht. Nekoliko mjeseci kasnije Karl Helfferich pogiba u
sumnjivoj željezničkoj nesreći.

Na bliskom istoku formiranje židovske države nije išlo željenim tijekom, pošto se europski
židovi nisu željeli preseliti u pustinju. Iako je britanski ministar vanjskih poslova Arthur Bulford
1917. godine javno podržao stvaranje židovske države, na ovo područje se doselilo samo
nekoliko desetaka tisuća židova. Zato je njihovo iseljenje iz Europe trebalo ubrzati, kako bi
stvorili trajni nered na području Arapskog poluotoka i osigurali trajni razlog za svoje
intervencije. Za preseljenje su morali smisliti neku «znanstvenu» teoriju kojom bi Židove istjerali
iz Europe, s tim da bi za to trebao biti kriv netko drugi, a da oni ostanu u dobrim odnosima sa
Židovima. Teorija je smišljena na osnovu Darvinove teorije o nastanku vrsta. Na temeljima ove
teorije početkom 20. stoljeća neki humanistički američki «znanstvenici» poput Madisona
Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog
lobija smislili su «znanstvenu» teoriju zvanu eugenika. Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine
europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove
Ruske države, kao što su Talijanski fašisti, i Njemački nacionalni socijalisti. U Italiji nije bilo
dovoljno Židova, pa se naglo povećavaju investicije u razvijanju antižidovske mržnje u
Njemačkoj, a i u ostalim kontinentalnih europskih država. U planskom poslijeratnom uništenju
njemačkog gospodarstva i izluđivanju njemaca, bilo je pitanje trenutka kad će neki suludi
političar prigrliti ovu “znanstvenu” teoriju i pomoću nje počet zagovarat mržnju prema
židovima, kao krivcima za sve, te započeti njihov progon.

Psihološka teorija kaže: «Postoje jasno određene granice do kojih ljudski mozak može
apsorbirati promjene i njihovu prirodu. Nakon neprestanih uzastopnih šokova, velika ciljana
populacijska skupina shvaća kako više ne želi birati ni odlučivati. Tada nastupa malodušje, prije
kojeg često dolazi do bezumnog nasilja. Takvu je skupinu zatim lako kontrolirati, jer će poslušno
slijediti naloge, bez pobune, što je cilj toga procesa.» Kako bi njemce usmjerili prema ovom
pravcu britanski medijski plaćenici su po njemačkim medijima širili tvrdnje kako su za sve
njihove gospodarske probleme krivi židovi, a nikako britanci i francuzi sa s vojim sve većim
zahtjevima za ratnom odštetom i kamatama na nju.

Ubrzo se pojavio mladi, agresivni, marginalni političar Hitler, koji je počeo razrađivati
svoju teoriju rasnog čišćenja «nižih» naroda što su britanske službe vrlo brzo registrirale.
Britanske i američke službe su već 1922. kontaktiralisHitlerom i napravile njegov
psihološki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemački političar Britancima je predstavljao
prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politički, a kad nije išlo drugačije i fizički.

Već 1926. je počelo, preko masona, britansko financiranje tog vrlo inteligentnog
duševnog bolesnika koji je, po britanskim planovima, kao njihov nesvjesni agent provokator
treba protjerati Židove u Palestinu, te sukobiti Njemačku sa Staljinovom Rusijom koja je, na
veliko britansko iznenađenje i usprkos stalnom građanskom ratu, uz rad 20.000.000 robova po
Gulazima uspjela snažno razviti proizvodnu i infrastrukturne objekte prema Sibiru i
Vladivostoku. Britanskoj opoziciji koja se suprotstavljala financiranju Hitlera objašnjavano je
kako samo on može spriječiti dolazak komunista na vlast u Španjolskoj, a nakon toga i u čitavoj
Europi. Da su stvarno željeli spriječiti širenje komunizma dovoljno je bilo blokirati novac koji su
komunisti prebacili iz SSSR na svoja bankarska konta. Javno su širene teze kako samo jak
političar poput Hitlera može zaustaviti Staljina koji je počeo naglo razvijati snagu Rusije, a
stvarno su nastojali spriječiti razvoj Njemačke i sukobit je s Rusijom, kako bi i jedne i druge
ekonomski uništili.

Početkom 1928. u Kraljevini Jugoslaviji prvak HSS-a Stjepan Radić ulazi u koaliciju sa
Srbinom Svetozarom Pribičevićem, te postaje opasan političar koji bi mogao politiku Kraljevine
Jugoslavije skrenutisBritanskog pravca i približiti je Njemačkoj. Kako se to ne bi dogodilo član
“Crne ruke” i ujedno srpski poslanik radikale stranke Puniša Račić 20. 6. 1928. izvršio je
atentat na Stjepana Radića i dvojicu suradnika. Prije atentata pojavili su se u novinama tekstovi
o mogućnosti atentata na Radića, a kao razlog su spominjali navodnu ugroženost srpskih
interesa, iako su stvarno mogli doći u pitanje dugoročni Britanski i Ruski interesi. Počinje
politički raspad Kraljevine Jugoslavije koja sve više srlja prema međunacionalnom ratu koji
eskalira trinaest godina kasnije, nakon Njemačko Talijanske okupacije, što odgovara Britancima
i Rusima, a šteti Njemcima koji su previše snaga morali vezati za područje “nemirnog balkana”.

Dolaskom Staljina na vlast 1924. počelo je povlačenje tisuća tona zlata iz Američkih i
Europskih banaka koje su Lenjinovi suradnici tamo polagali od 1918. do 1924. Lenjinovi
suradnici pod torturom su priznavali gdje se zlato nalazi i pod kojim šiframa, te je dobar dio
zlata vraćen u SSSR. Zbog toga cijena zlata na zapadnim burzama počela je rasti.
Istovremenosovim Staljinovim potezima su velike američke banke počele proces planskog rušenja
malih konkurentskih banaka tako što su ih planski uvukle u špekulantsko kreditiranje kupnje
dionica čija cijena je stalno rasla. Mnogi obični građani, koji ne znaju ništa o dionicama počeli
su uzimati kredite i kupovati dionice. Zbog velike potražnje za dionicama njihova cijena je stalno
rasla, čime su kupci ostvarivali sve veću dobit koja je opet privlačila sve veći broj u špekulacije
neupućenih kupaca. Kad je sav slobodan novčarski kapital uvučen u ovu kreditnu piramidu
guverner Engleske banke Montenagu Norman je zatražio od američkog guvernera federalnih
rezervi Georgea Harrisona podizanje kamata, umjesto da ih smanji i tako spriječi deflacijsku
krizu. Stvarno je trebalo smanjiti kamate na kredite, a spriječiti špekulativnu kupovinu dionica na
kredit nekim drugim financijskim instrumentima. Godine 1929. cijena dionica bila na vrhuncu, a
velike banke su ispravno ocijenile kako su cijene dionica postale prenapuhani balon koji su one
planski umjetno stvorile, te su se povukle iz kupovanja. Počele su same naglo prodavati dionice,
čime su ih se na vrijeme riješili i ostvarili veliku zaradu, a posljedično su izazvali nagli pad
cijene dionica. Zbog nagle prodaje cijena dionica je na «crni četvrtak» naglo pala, a sitni kupci
dionica su izgubili na vrijednosti, te nisu mogli vraćati kredite kojima su kupovali dionice. Zbog
toga su i banke koje su odobravale takve kredite postale nelikvidne, štediše su navalile na šaltere
banaka kako bi digle svoje uloge, a pošto banke ne drže novac u sefovima one to nisu mogle
učiniti. Tisuće malih banaka su zbog nelikvidnosti propale, a opstale su samo one koje su znale
što se sprema, te su na vrijeme pripremile velike količine gotovine, pravovremenom prodajom
dionica i obustavom odobravanja novih kredita. Nastala je najveća deflacijska kriza u povijesti
koja je razbila američko gospodarstvo, te se do 1931. proširila na čitavi svijet.

Promatrajući ovu planski izvedenu operaciju uništavanja sitne bankarske konkurencije od


strane velikih banaka, američke obavještajne službe su produbili svoje znanje o tom kako dolar
mogu pretvoriti u sredstvo za osvajanje svijeta, daleko efikasnije od vojne sile. Planeri
Američkog presjednika Tafta su već 1911. godine izradili strateški plan osvajanja svijeta uz
pomoć Dolara, a taj plan se u svojim ciljevima podudaraosciljevima Britanskog financijsko-
naftnog lobija iz plana koji su oni razradili krajem devetnaestog stoljeća, s namjerom stvaranja
svjetske federacije pod kontrolom angloameričkog kapitala i kulture. Došlo je do zajedničkog
djelovananja britanskih i američkih službi na jačanju njihovih naftno bankarskih interesa i
stjecanja dominacije na svjetskom nivou.

Propašću austrijske Creditanstalt banke bankrotiralo je austrijsko i njemačko bankarstvo


koje je većinom bilo u Židovskim rukama, asbankama je propalo i gospodarstvo. Kako bi se
Nijemce dodatno radikaliziralo mediji su ih počeli uvjeravali kako su banke propale krivicom
Židova koji su izvukli iz banaka njihov novac. Propašću Njemačkih i Austrijskih banaka propada
industrija, a raste nezaposlenost i politički ekstremizam. Godine1932. godine Ivar Kreuger,
švedski industrijalac i bankar, nađen je mrtav u svojoj Pariškoj hotelskoj sobi, usred pregovora
oko davanja velikog novog zajma njemačkoj vladi. Britanci, koji su uz pomoć vlastitog
bankarskog lobija i Američkih židovskih bankarskih kuća organizirali ovu ekonomsku krizu,
ekonomskim uništenjem Njemačke nastojali su na vlast dovesti Hitlera koji će za njih odraditi
njihov prljavi posao. Te 1932. angloamerički naftno financijaski masoni procijenjuju kako je
njemački narod dovoljno radikaliziran, te na konferenciji u Lausannei ukidaju ratne reparacije
Njemačkoj. Odmah potom Hitler pobjeđuje na izborima.
Godine 1933. godine guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava presudan
kredit novoj vladi Adolfa Hitlera. Britanskim naftaškim masonima je odgovarao fanatik koji će
se sukobitisoporavljenim britanskim protivnikom Rusijom, te ujedno, u sukobima oslabiti i
Njemačku. Odgovarao im je i Hitlerov antisemitizam jer su pomoću njega planirali iseliti židove
iz Njemačke i naseliti ih u Palestinu, kako bi ih sukobilisArapima, te izazvali stalnu krizu na
ovom naftom bogatom području. Kako bi što više židova završilo u palestini progurali su
zabranu naseljavanja prognanih židova u Veliku Britaniju, te sjevernu i južnu Ameriku. Najveći
financijer Hitlera bio je Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent
britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell te organizirao angloamerički naftni
kartel. Operaciju su vodile obavještajne službe, ali su novac davali masoni kako ih neki
neupućeni Britanski ili Američki parlamentarci ne bi mogli razotkriti prateći trag novca iz
državnog proračuna.
Kako Njemačka ne bi predstavljala opasnost i za Britaniju proizvodnja oružja je
nastavljena, te je količina oružja u Velikoj Britaniji bila višestruko veća od onog u Njemačkoj.
Tek nakon pada Češke i zarobljavanja njenog oružja, koje je bilo brojnije od Njemačkog, Hitler
je počeo s naglim naoružavanjem. Francuska koja je imala pravo imati mornaricu 33%
britanske, a ugrožena na Sredozemlju od Italije, vidjevši kako se Njemačka ponovno naoružava,
u svibnju 1935. sklopila savez sa Sovjetskim Savezom. Britanci su na to reagirali tako što su u
lipnju 1935.s Hitlerom sklopili anglo njemački mornarički sporazum po kojem je njemačka imala
pravo na više brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. Kako bi Hitlera ohrabrili
na osvajanja prema istoku sklopili su s njim Munchenski sporazum i više drugih. U Ožujku 1936.
Hitler je prekršio Locarno sporazume kad je remilitarizirao Reinland, oblast rijeke Rajne.
Pripadnici britanskog crnog plemstva iz tzv. Milnerove grupe su ga uvjerili kako Britanije neće
reagirati, iako je Versajski ugovor na to obvezuje. O tome kako Hitleru treba prepustiti Reinland,
unatoč Locarno sporazumima vođene su čak javne rasprave u Donjem Domu Britanskog
Parlamenta i u The Timesu. Time je Hitler uvučen u buduće sukobe, uvjeren kako može što hoće.
Ovime je Britanija i Francuskoj zabila nož u leđa, te pripremila budući sukob Njemačke i Rusije.

U to vrijeme SSSR je bio previše jak za Njemačku, ali su Britanci već ranije organizirali
proces vojnog slabljenja SSSR. Preko agenata dezinformatora i agenata provokatora ubačenih u
Kominternu i NKVD uspjeli su paranoičnog Staljina uvjeriti kako mu stalno prijete razni
urotnici, te je došlo do vrlo snažnih frakcijskih borbi u SSSR i u svim ostalim komunističkim
partijama, pri čemu je likvidiran cijeli ratno iskusni vojni zapovjedni vrh Crvene armije, pa je
Hitlerova armija vrlo brzo postala jača od sovjetske, iako je Staljin imao daleko više tenkova,
aviona i brodova koje su proizvodili robovi Gulaga. Kampanja dezinformiranja je bila toliko
uspješna da su Staljinu kasnije trebale tri godine rata kako bi osposobio novi zapovjedni kadar, a
Britanci i Amerikanci su morali u ratu angažirati mnogo više ljudstva nego što su planirali.
Hitler je, u početku, bio uvjeren u savezništvo s Britanijom, te je vrlo malo ulagao u
proizvodnju oružja. Čim je Hitler pred javnošću počeo pokazivati svoje pravo lice, britanski je
vojno-industrijski lobi počeo javnu kampanju za jačanje vojske, ali nisu poduzeli ništa ozbiljnije
kako bi srušili Chamberlena koji nije shvaćao (ili nije htio shvatiti) ciljeve svojih masonskih
savjetnika, te je pokušavao mirotvornom politikom smiriti Hitlera. Chamberlen je bio britanski
pacifist. Europski pacifisti su nakon Prvoga svjetskog rata počeli širiti stav kako je moderni rat
vrlo grozan, te kako se više nikada ne može ponoviti. Sukladno tom površnom vjerovanju
britanski ljevičarski političari su počeli smanjivati britansku kopnenu vojsku, što je bilo u
suprotnosti s dugoročnim planovima britanskih Masona, ali im je kratkoročno odgovaralo, kako
bi Hitlera navukli na stav kako mu nitko ništa ne može.
Kad je II svjetski rat započeo 1939. njemačka je imala streljiva za 6 tjedana borbe, a
avijacija bombi za 3 mjeseca. Početkom rata Židovi su pojačano počeli bježati u Palestinu pa se
Arapi bune. Kako bi Arape zadržali u ulozi saveznika Britanci 1939. ograničavaju useljavanje
Židova u Palestinu na 15.000 godišnje, ali stvarno nastoje ograničiti useljavanje Židova u
Britaniju i obje Amerike, iako su znali za koncentracijske logore, koje su oni i izmislili u Burskom
ratu, te koristili i u svim drugim ratovima, ali o tom nisu vodili knjigovodstvenu evidenciju kao
pedantni Nijemci.

Sve do 1940. Britanija je imala veću proizvodnju aviona. Chamberlainova vlada je mogla
vrlo lako zaustaviti Hitlera, samo da je htjela, tj. da je na vrijeme mobilizirala kopnenu vojsku
koju je namjerno svela na 20.000 ljudi. Oružja, brodova i aviona imala je višestruko više.
Smanjivanje Britanske kopnene vojske Hitler je shvatio kao otvoreni poziv za napad na cijeli
svijet, čime je Britanija Njemačku i sve njene saveznike uvukla u najveću zamku koja je ikad
napravljena, i koja se vrlo lako mogla osvetiti Britancima, samo da su Nijemci uspjeli razviti
atomsku bombu.

Međutim, angloameričkom kapitalu je odgovaralo najprije, uz pomoć Hitlera oslabiti


Francusku kako bi joj mogli oduzeti kolonije i naftna polja koja je imala, a tek nakon toga
sukobiti Njemačku sa SSSR-om. Hitler je dolaskom na vlast odmah počeo surađivati sa Staljinom
koji mu je omogućio uvježbavanje vojnih pilota na teritoriju Rusije. U zamjenu Staljin je dobio
njemačku vojnu tehnologiju. Staljin je očekivao kako će Hitler umjesto njega zauzeti čitavu
Europu, a kad se u tom ratu iscrpi Crvena armija će ga s leđa napasti i sve osvojeno oduzeti.
Kako bi mu olakšao posao osvajanja Europe Staljin je svim europskim komunističkim partijama
dao nalog sabotiranja obrane i pomaganja Hitlera. To je dalo izvanredne rezultate u svim
državama s manjinskim izbornim sustavom, tj. sustavom u kojem se glasuje za stranke, a ne za
pojedince. Manjinski izborni sustav u parlament selektira partijske aparatčike odane partijskom
vođi, te je omogućio i malim komunističkim strankama, podružnicama Kominterne ulazak u
parlamente takvih zemalja, čime su oni došli u mogućnost dolaska do državnih i vojnih tajni,
ulazak u obrambene strukture, i mogućnost sabotiranja obrane. Države koje su imale većinski
izborni sustav kao Amerika i Britanija, uspjele su se obraniti od infiltracije komunističkih
Staljinovih agenata, pošto većinski izborni sustav u parlament selektira jake osobe koje imaju
običaj misliti svojoj glavom, te u takvom sustavu u parlament može ući samo onaj tko u svojoj
izbornoj jedinici ima najviše glasova.

Zbog Britanske prevlasti u zračnim snagama Njemačka već 1942. gubi zračni rat.
Njemačka pomorske snage nikad nije imala jače, a bila je jača jedino u podmornicama. Čim su
propali Njemački zračni napadi na Britaniju Američki i Britanski agenti su uspjeli prema Hitleru
proturiti informacije kako je SSSR pred ekonomskim raspadom i kako ga je moguće osvojiti
jednim jakim brzim vojnim prodorom. Hitler je zagrizao mamac, a Amerikanci su odmah preko
Sibira počeli Staljinu slati ogromnu vojnu pomoć kako bi se, u borbi i jedni i drugi što više
iscrpili. Tek kad su prvi najjači udari sila osovine zastali, te kad je počela pozicijska borba
Amerikanci su se uključili u rat.

Nakon rata Amerika je postala dominantna sila koja je pripala većina svjetske nafte, a uz
pomoć kredita preuzimali su vlasništvo nad svime ostalima. Britanske, Francuske, Njemačke i
Japanske kolonije su formalno postale samostalne države, u kojima su stvarnu gospodarsku moć
zadržale angloameričke multinacionalne kompanije. Pojedini američki generali su željeli uništiti
SSSR atomskim oružjem dok ga i Rusi ne naprave, ali su globalni angloamerički geostratezi to
spriječili. Nije im odgovaralo stvaranje slobodne gospodarski efikasne Rusije, dok svojim
bankarskim mrežama ne zarobe čitavi svijet, pa su Ruskim špijunima čak dopustili krađu
nuklearnih tajni. Tek u drugom dijelu dvadesetog stoljeća kad su čitavi slobodni svijet uz pomoć
MMF-a i WB stavili pod svoju financijsku kontrolu, krenuli su u rušenje SSSR te stavljanje i
ovog područja pod svoju kontrolu.

I na području Hrvatske tijekom drugog svjetskog rata britanski agenti bili su vrlo aktivni.
Britancima je, kao i Rusima odgovarao nered u Njemačkoj pozadini. Kad je vlada Kraljevine
Jugoslavije potpisala pakt s Hitlerovom Njemačkom Britanski agenti su organizirali velike
demonstracije u Beogradu pod parolom «bolje rat nego pakt». Kad je Njemačka vojska napala
Jugoslaviju Britanski agenti su uz pomoć odmetnutih jedinica Kraljevske vojske koje su se
odmah nazvali Četnici, počeli činiti velike pokolje Hrvata na području Hercegovine i
Dalmatinske Zagore, prije nego su Nijemci stigli do Beograda i prije nego je proglašena NDH.
Time su Britanci nastojali izazvati građanski rat na balkanu kako Nijemci ne bi imali mir u
svojoj pozadini, a na iskustvima iz Balkanskih ratova su znali kako je Srbe moguće navesti na
ratovanje. Britanski agenti ubačeni među partizane nastojali su terorističkim akcijama što više
kompromitirati ustaše, a među samim partizanima su pomagali onima koji su bili
projugoslavenski orijentirani i koje su kao svoje agente provokatore pomagali obavještajno i
logistički, kao npr. Josip Broz Tito, Josip Manolić i mnogi drugi, dok su prohrvatski orijentirane
partizane nastojali neutralizirati. Pogodovala im je Pavelićeva prosječna inteligencija,
nepoznavanje realnih odnosa snaga u svijetu i sklonost činjenja strateških grešaka. Pavelić kao
njemački podložnik nije mogao spriječiti progon Židova i Roma jer je to bila Hitlerova politika.
Međutim, progon Srba nisu organizirali Nijemci već Britanci, tj. njihovi agenti među četnicima,
partizanima i ustašama. U Pavelićevoj vladi bila su čak tri masona, a među njegovim vojnim
zapovjednicima bilo je ljevičara koji su vrlo uspješno igrali ulogu ekstremno desnih šovinista
osvetnika. Pavelić je napravio više strateških grešaka.
Prva strateška greška je bila progon Srba, umjesto da ih masovno mobilizira, te tako spriječi
njihovu mobilizaciju od strane Četnika i Partizana, a zbog te greške je već 1943. došlo do naglog
jačanja partizana.
Druga strateška greška je to što je najlošije vojnike ostavio u Hrvatskoj dok je najbolje
poslao na istočnu frontu, umjesto obrnuto.
Treća strateška greška je povlačenje prema Bleiburgu koncem rata. Da se s vojskom,
oružjem i hranom povukao u BiH, te da je izdržao samo tri mjeseca kad su se Amerikanci počeli
svađati s Rusima dogodila bi se podjela iz Moskve i Jalte «fifti/fifti». Žrtava bi bilo daleko manje
nego na Bleiburgu i križnim putovima. Na sve ove tri strateške greške navodili su ga Britanski
agenti, masoni iz najbližeg okruženja. Pri kraju rata u listopadu 1944. na sastanku u Moskvi W.
Cherchil, Anthoni Robert Eden i J. Staljin su dogovorili podjelu Jugoslavije u odnosu pola/pola,
što je potvrđeno u veljači 1995. na Jalti, ali je Cherchil sve učinio kako bi taj dogovor sabotirao.
Najprije je pokušao Rosvelta uvjeriti kako se savezničke snage trebaju iskrcati na području
Balkana, čime bi saveznici osigurali vlast četnicima i kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu na
čiravom području Jugoslavije. Pošto Rosvelt na to nije pristao Cherchil je odlučio sve karte
staviti na svog rezervnog igrača, Britanskog agenta provokatora i masona ubačenog u
Kominternu, Josipa Broza Tita kojemu je namijenio zadatak sabotaže dogovora iz Moskve i Jalte.
Titu je dao u zadatak očuvanje Jugoslavije bez obzira na cijenu. Jugoslavenska kraljevska vlada
je to doznala, pa je kralj Petar tajno odletio u Dubrovnik gdje se trebao spojiti s četničkim
postrojbama. Četnici su krenuli prema Dubrovniku, pri čemu su razbili partizansku jedinicu koja
ih je u tom pokušala spriječiti. Tada su se ispred Dubrovnika iskrcali Britanski komandosi koji su
u Mačkovu klancu ušli u sukob s četnicima kako bi spriječili njihov prodor do Dubrovnika i
spajanje s Jugoslovenskom Kraljevskom vladom koja, po njihovoj obavještajnoj procjenom, više
nije mogla obnoviti čitavu Jugoslaviju. Kako su četnici bili jači Britanci su preko svojih
masonskih prijatelja iz Pavelićeva okruženja uspjeli dobiti pomoć jedne ustaške postrojbe koja je
razbila četnike. (Pripadnici ove ustaške postrojbe kasnije su svi poginuli ili nestali, kako ne bi
mogli svjedočiti o ovome.) Nakon ovog neuspjelog kraljevskog pokušaja povratka u Jugoslaviju,
a kako bi Titu olakšali posao i spriječili stvaranje oružanog antikomunističkog pokreta otpora,
Britanci su preko svojih agenata među četnicima naveli četnike na masovni prelazak u partizane,
a preko agenata u vladi NDH, Bjelogardijaca i ostalih antikomunističkih i antijugoslovenskih
vojski naveli su pripadnike ovih formacija na povlačenje prema Austriji, obećavši im
reorganizaciju i povratak na vlast čim se steknu uvjeti za obračun s komunizmom. Kad su došli
do Bleiburga Britanska vojska je prekršila tajne dogovore, te pristigle vojnike razoružala i
vratila Titovim partizanima gdje su likvidirani zajedno s nekoliko stotina tisuća antikomunistički
nastrojenih civila. Za svaki slučaj, vođe ovih pokreta i vlada su sačuvane kako bi ih se moglo
upotrijebiti ako Tito izmakne kontroli, a Titu su u vladu ugurali Hrvata Šubašića kako bi bar dio
umjerenih Hrvata prihvatio Titovu vladu. (Britanski i Američki agenti čak su pomogli Paveliću i
ostalim antikomunističkim vođama izvlačenje zlata na zapad kako bi se imali od čega
financirati u slučaju potrebe za njihovim naknadnim angažiranjem.) Kad su par godina kasnije
Amerikanci od Rusa tražili poštivanje dogovora iz Jalte Staljin je to prihvatio, ali se Tito
suprotstavio Staljinu koji ga je pokušao srušiti takozvanom rezolucijom Informbiroa. Tada su
Britanci sve učinili kako bi ga održali na vlasti, uključujući ogromne nepovratne kredite u hrani,
opremi i oružju, na što su nagovorili i Amerikance, uvjerivši ih kako je i Tito bolji nego Staljin.
Za vrijeme Titovog života Jugoslavija je dobila oko 120 milijardi dolara ovakve pomoći koju je
on kasnije obilato dalje dijelio svojim nesvrstanim prijateljima, bivšim Britanskim kolonijama
koje je on okupio u tzv., nesvrstanu organizaciju kako bi spriječio njihovo svrstavanje u
varšavski blok. To je učinio po nalogu Britanaca koji su preko njega ustvari financirali
probritanske političare u svojim bivšim kolonijama. Iako se Tito vrlo brzo odupro i utjecaju
Britanaca, te izgradio sustav osobne diktature, Britanci su mu nastavili pomagati pošto je
osiguravao njihovu glavnu geostratešku investiciju na Balkanu, a to je Jugoslavija.

Dr. Tuđman je kao povjesničar i sudionik događaja, bio svjestan dobrog dijela ovih
međunarodnih odnosa, te je nastojao što više igrati na Njemačku kartu, ali je to radio vrlo
pažljivo, kako se ne bi previše zamjerio britancima i francuzima, iako nikad nije u potpunosti
shvatio prirodu odnosa Tita i Manolića prema Britancima. Zahvaljujući tome 15.1.1991. EU
priznaje Hrvatsku na osnovu mišljenja Arbitražne komisije tzv. Badinterove komisije.
Vidjevši kako se Jugoslavija ipak raspala predsjednik SIV-a Ante Marković već je koncem
dvanaestog mjeseca 1991. godine podnio ostavku, čim je dobio informacije kako će Hrvatska
ipak biti priznata. Ovaj ekonomist, Hrvat po rođenju, a Jugoslaven po opredjeljenju pokušavao je
spasiti Jugoslaviju po svaku cijenu, uz pomoć Britanskog i Američkog kapitala, njihovih savjeta i
agenata, te najokorjelijih udbaša provokatora spremnih na najprljavije igre. Pošto je imao vlast
samo nad gospodarskim ministarstvima svojim zakonom o privatizaciji pokušavao je napraviti
ekonomske reforme tako što je poduzeća praktično poklanjao trenutnim direktorima. Kupovina
bez novca je njegov plan kako promijeniti sustav, a da svi bivši komunisti preko noći postanu
kapitalisti i tako zadrže vlast. Za protivnike je imao i novoizabrane vlade po republikama koje su
nastojale privatizaciju staviti pod svoju kontrolu, a i Velikosrbi su u njemu vidjeli neprijatelja.
Starim okorjelim komunistima nije se sviđao ni njegov plan privatizacije. Da je na vrijeme
shvatio kako narodi imaju pravo na samoopredjeljenje mogao je spriječiti rat. Dovoljno bi bilo da
je krenuo u masovnu vaučersku privatizaciju, te bi to bila glavna vijest na novinskim stranicama i
nitko ne bi obraćao pažnju na sitne međunacionalne incidente po nekim selima. Svi bi,
uključujući oficire JNA gledali kako se domoći kvalitetnih dionica, te Britanski agenti i strateški
planeri, kao i UDBA-ini medijski potpirivači rata ne bi imali prostora za svoj rad. Zbog loših
procjena i pogrešnih ciljeva izgubio je državu i moć, a stotine tisuća ljudi su poginule,
izranjavane i protjerane.

Dana 17. 1. 1992. predsjednik dr. Franjo Tuđman primio je u prvi diplomatski službeni
posjet neovisnoj Republici Hrvatskoj predsjednika Republike Italije Francesca Cossigua, a 9. 3.
1992. u Bruxellesu je sudjelovao u radu Mirovne konferencije o SFRJ.
Dana 5. 2. 1992. miniran je most za BiH preko Save kod Šamca, a uskoro i ostali.
Dana 20. veljače 1992. predsjednik HSLS-a Dražen Budiša podnio je ostavku u Vladi
nacionalnog jedinstva, istoga dana kada je američki Helsinki Watch iznio tvrdnje o kršenju
ljudskih i ratnih prava ne samo sa srpske, već i s hrvatske strane. Predsjednik Tuđman je 24.
lipnja raspisao izbore za Zastupnički dom Sabora, a Vlada istoga dana izbore za predsjednika
Republike. To je navelo dr. Tomca da dva dana kasnije napusti potpredsjedničko mjesto, držeći
kako je nespojivo da kao član SDP-a bude u Vladi dok traju međustranačke borbe.
Početkom ožujka 1992. formirana je IV. bojna 106. brigade u kojoj sam dobio novo
zaduženje, tj., postao sam vojni obavještajac. Nikakvo iskustvo u tome nisam imao, nisam dobio
čak ni nikakve posebne upute ili obuku, ali sam vrlo brzo, na osnovu osobnog zapažanja uočio
kako se iz minimuma podataka može izvući maksimum informacija. Formirao sam izviđačko
odjeljenje koje je obilazilo teren, osmatralo protivnika i povremeno pravilo manje diverzije.
Crtao sam na zemljovidima naše i njihove položaje i dva puta dnevno izvještavao
Zapovjedništvo o svim pokretima na neprijateljskim položajima.
U večernjim satima 3. ožujka 1992. ispred kafića Kiwi u Osijeku ubijen je Mate Šabić
zvani Šaban, zapovjednik jednog odreda posebne pričuvne policije zvanog «Šabanova satnija» od
oko 40 - 45 ljudi iz osječkoga naselja Jug II. Tridesetak metara ispred kafića postojao je
kontrolni policijski punkt, ali su policajci povučeni s njega pola sata prije ubojstva. U tom su
trenutku Šabanovi dečki držali jedan punkt na Osječkoj obilaznici između Juga II. i
Poljoprivredno-tehnološkog fakulteta. Istog trenutka kada su saznali za Šabanovu likvidaciju
povukli su se s položaja i okupili u svom Zapovjedništvu. Budući da je njegova satnija tada bila u
sastavu iste bojne u kojoj sam bio i ja, sa zapovjednikom bojne sam se dogovorio da okupim
svoje izviđače i s njima preuzmem položaj koji su držali Šabanovi dečki dok se situacija ne sredi.
Na brzinu sam obišao nekoliko gostionica dok nisam skupio izviđače. Već sam u prvoj gostionici
čuo priču kako se Šaban nešto prije posvađao s Glavašem zbog toga što je sa svojom jedinicom
prešao iz HDZ-a u Savkin HNS, te oko nekakvih stanova i kuća koje je po izuzetno niskoj cijeni,
navodno, kupovao za Novalića, te kako je vjerojatno zbog toga ubijen. Potpuno istu priču čuo
sam i u nekoliko idućih gostionica i kafića koje sam obišao. Stekao sam utisak kako je priča
unaprijed pripremljena s namjerom da pozornost i eventualnu osvetu Šabanovih ljudi usmjeri
prema Glavašu. Idućih sam dana čuo kako se Glavaš sastao sa Šabanovim ocem i uvjerio ga kako
s tim nema ništa, te je ovaj Šabanove dečke smirio i zabranio im osvetničke poteze prema
Glavašu.
Priča o sukobu Glavaša i Šabana prostrujala je Osijekom petnaestak dana prije Šabanove
likvidacije. Priča je rezultat združene akcije istaknutih pojedinaca iz SZUP-a, SIS-a i MUP-a.
Ova akcija počela je tako što je bivši udbaš Josip Perković, kao šef SIS-a uspio steći Glavaševo
povjerenje, te ga uvjeriti kako Šaban planira atentat na njega, nakon čega se Glavaševo
osiguranje pripremilo za obranu od Šabana. Istovremeno su Manolić i Vekić uvjerili Šabana i
njegove ljude kako Glavaš sprema atentat na Šabana, te su se i oni pripremili za obranu od
Glavaševih ljudi. Time je sve za uklanjanje neugodnog svjedoka Šabana bilo spremno, uz vrlo
vjerojatno uklanjanje i drugog protivnika Glavaša koji je trebao poslužiti kao žrtveni jarac.
Izvršitelji atentata na Šabana, iz jedne druge postrojbe posebne pričuvne policije, kao
nezgodni svjedoci, nakon nekoga vremena su i sami likvidirani, dvojica u Osijeku 1992., njihov
zapovjednik 1993., na Jadranu, a njegov zamjenik tek 2003., godine nakon više neuspjelih
pokušaja atentata. Zapovjednik ove postrojbe pričuvne policije bio je u zavadi sa Šabanom oko
kontrole poker automata. Obećan mu je monopol na tržištu ovih aparata što je on spremno
prihvatio.
Mate Šabić Šaban bio je poznat kao jedan od važnijih šefova osječkog podzemlja. Odležao
je nekoliko godina u zatvoru i svi pripadnici osječkog kriminalnog miljea su ga cijenili i pomalo
ga se plašili. U sastav posebne (Manolićeve) pričuvne policije ušao je kada je u Osijek stigla
druga pošiljka oružja. Prvu je pošiljku oružja iz desetoga mjeseca 1990. preuzeo Branimir
Glavaš, a ono je podijeljeno uglavnom preko HDZ-a, HSP-a i pojedinaca iz drugih stranaka.
Drugu pošiljku oružja preuzeo je MUP, a raspodjelom je u Osijeku upravljao Ivan Vekić. Vekić je
to oružje u znatnom postotku rasporedio osobama kriminalne prošlosti, te ih uveo u sastav
posebne pričuvne policije, nakon čega su oni i sami počeli nabavljati i švercati oružjem, te tako
širiti brojnost svojih jedinica. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od bojne,
kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina, u početku su trebale poslužiti kao dokaz kako je
Hrvatska policija puna kriminalaca, te poslužiti kao jedno od opravdanja za vojni udar. Manolić
je zapovjednicima tih samostalnih odreda dao vrlo visoke činove satnika, bojnika ili pukovnika,
te im na tajnim sastancima davati «specijalne» usmene zapovjedi, kao što je rušenje partizanskih
spomenika, dizanje automobila u zrak pojedinim Srbima i slično. Te akcije su trebale poslužiti
kao znatno jači povod za navođenje JNA na vojni udar. Dolaskom otvorenog rata pojedini
samostalni odredi ove postrojbe su bili pridodani nekoj brigadi ili operativnoj zoni, a samo
ponekad su dobivali zapovjedi od Manolića ili nekog njemu direktno podčinjenog. Logistički su,
u početku, bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih
policijskih postaja nisu ni znali kako ove postrojbe pripadaju policiji. Većina pripadnika ovih
posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom, a slijedeći upute često su se znali
hvaliti kako su oni Šuškovi ljudi. Uloga ovih postrojbi bila je, u početku incidentima izazvati
JNA na vojni udar, a nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske.
Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za
dobrobit Hrvatske. Nakon međunarodnog priznanjem Hrvatske postali su smetnja Manoliću te ih
se nastojao riješiti. Pojedini odredi su već početkom srpnja bili prebačeni u sastav ZNG-a, da bi
koncem veljače 1992. godine većina samostalnih odreda je prebačena u sastav vojske, a
zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u
atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima ili prometnim udesima. Likvidirani su tako što su
dezinformacijama i velikim obećanjima navedeni u međusobne obračune, a one koji su to
preživjeli likvidirali su profesionalci s iskustvom iz bivše UDB-e. Postrojba posebne pričuvne
policije potpuno je ukinuta je tek 1994. nakon izbacivanja Manolića iz HDZ-a, ali su se pojedinci
iz ove postrojbe tajno i dalje sastajali s Manolićem.
Još nakon pokolja u Borovu Selu 1991. godine čuo sam kako je Manolić Šabanu dodijelio
čin pukovnika i odobrio mu pretrage oružja po stanovima. Svi mi koji smo toga trenutka bili u
sastavu pričuvne policije ili ZNG-a imali smo na svojim iskaznicama navedeno pravo ulaska u
stanove i kuće bez naloga, ali se to nismo usudili koristiti. Nakon što je Šaban to pravo počeo
koristiti i ništa mu se nije dogodilo, jednako su počeli postupati i zapovjednici svih ostalih nižih
postrojba u Osijeku. U to je vrijeme Vekić izdao nalog za puštanje svih zatvorenika iz zatvora
koji su bili voljni priključiti se obrani Hrvatske. Većina se priključila postojećim jedinicama, neki
su ubrzo pobjegli u inozemstvo, a neki su čak prebjegli i na protivničku stranu. Jedan dio bivših
kažnjenika najradije se borio iza prvih borbenih linija gdje nije bilo ni civila ni vojske, a bilo je
materijala za prikupljanje. Međutim, Mato Šabić Šaban bio je jedan od onih koji su rat shvatili
ozbiljno i nije dopuštao svojim vojnicima bavljenje sitnim dodatnim aktivnostima kao što je
pljačkanje televizora i sličnih sitnica po stanovima. Najveći dio rata 1991. proveo je u obrani
Laslova, sve do pred pad Vukovara kada je prebačen u Vinkovce. U Vinkovcima je, čekajući
proboj za Vukovar, čuvao hotelske prostorije u kojima je bio zatočen Dedaković, gdje ga je tri
dan ispitivao, ali je nakon nekog vremena sa svojim ljudima vraćen u Osijek, gdje je preuzeo
jedan punkt na osječkoj obilaznici južno od svog naselja. Cijelo je to vrijeme bio pripadnik
posebne pričuvne policije, a u HV je prešao tek koncem drugog mjeseca 1992, kada je formirana
4. bojna 106. brigade. Čuo sam kako je petnaestak dana prije nego je ubijen bio na sastanku s
Manolićem, te kako su se posvađali jer je rekao kako će zabubati i na unproforce ako dobije
zapovijed za povlačenje iz dijela grada južno od Klajnove ulice. Nakon toga je s kompletnom
jedinicom prešao u HNS koji je tada vodila Savka Dapčević Kučar. Manolić je tada došao do
zaključka kako bi Šaban mogao medijima otkriti i pozadinu priče o ispitivanju Dedaković, nakon
pada Vukovara. Zbog toga je Šaban, kao nezgodan svjedok morao nestati. Trebalo je samo naći
pogodne izvršitelje, dovoljno motivirane za njegovu likvidaciju, koji bi odmah potom mogli i
sami biti uklonjeni. A takvih je bilo više.

Dana 1. 4. 1992. predsjednik je Tuđman u Haagu, sudjelujući u radu Mirovne konferenciji o


SFRJ, upozorio na srpsko nepoštivanje primirja, zatražio je povratak izbjeglica svojim
domovima, povlačenje postrojba JNA s Lastova i Visa, od Zadra i Šibenika do 15. travnja te
razoružanje svih paravojnih postrojba u UNPA-područjima. Zahtijevao je i da Konferencija
donese odluku o potpunoj i neodgodivoj deblokadi kopnenog, pomorskog i zračnog prometa.
Nedugo nakon što je Hrvatska postala članicom UN-a, JNA je napustila zadnja uporišta na
moru - Lastovo i Vis. Hrvatska vojska, pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, oslobodila
je dubrovačko primorje i Konavle, a u akciji Otkos 10 oslobođeno je 300 četvornih kilometara u
Slavoniji gdje je prijetila opasnost od četničkog izbijanja na mađarsku granicu. Pritisak na Zadar
umanjen je zauzimanjem brda Križ iznad Bibinja. Izbjeglička kriza je tada bila na vrhuncu, pa je
u jednom trenutku Hrvatska zbrinjavala milijun prognanika i izbjeglica, što je za nju bio golemi
ekonomski teret. Dio je prognanika i izbjeglica otišao u treće zemlje.
Smirivanjem sukoba i sve rjeđim granatiranjem Osijeka počeli su se praviti popisi ljudi koje
treba demobilizirati iz vojske. Projugoslavenska frakcija HDZ-a počela je širiti priče kako se
fakultetski obrazovani pojedinci trebaju vratiti u privredu jer su tamo potrebniji. Na to su
nagovarani i svi niži zapovjednici sa završenim fakultetom. Smetali su i bivšim oficirima JNA
koji su tada masovno počeli ulaziti u Hrvatsku vojsku, a bili su opasni i za karijeru viših
zapovjednika, onih bez fakulteta. U tom trenutku jedna trećina Hrvatske bila je okupirana, a
privreda i monetarni sustav u raspadu. U Zagrebu se osjećao vrlo jaki defetizam. Pantovčakom,
Banskim dvorima i saborskom klupama širio se zadah državnog udara i kapitulacije. Tuđman je
tada počeo šakom i kapom dijeliti odličja i činove svima oko sebe koji bi mogli postati opasni.
Manoliću, Mesiću, Račanu, Budiši, Šeksu i mnogim drugima dodijeljena su odličja poslužila kao
stimulans za smirenje. Ponosno su primili “zaslužene” činove i medalje. Osmijesi na njihovim
licima posvjedočili su kako im je lako dignuti moral, a da to ništa ne stoji. Ni deseterosobnim
stanovima u središtu Zagreba Tuđman ne bi uspio tako učinkovito otkloniti opasnost iz svoje
okoline. Istovremeno, dodjela tih činova i odličja djelovala je loše na moral običnih vojnika, a i
časnici su postali zavidni jedni drugima jer su neki dobili više, a neki manje činove od
priželjkivanih ili zasluženih. Sve češće su se čule glasine kako predsjednik Tuđman gradi kult
ličnosti, iako za to nije bilo velikih osnova. U svojim je rukama nastojao koncentrirati sve
potrebno za obranu zemlje, ali su za ekonomske probleme bili zaduženi predsjednik Vlade i
pojedini ministri. Međutim, upravo oni su putem medija širili informacije kako ni o čemu ne
odlučuju, pa prema tomu ne mogu ni odgovarati za ono što rade. Takve su im glasine odlično
poslužile kao alibi za nerad, nesposobnost i uzimanje provizija. To je mnogima od njih bio
osnovni motiv za ulazak u vlast. Manolić ih je Tuđmanu predstavljao kao vrhunske stručnjake u
svom poslu, nagovarao ih je na upisivanje u HDZ, a oni su na osnovi toga očekivali kako im se
ponekad može progledati kroz prste.
U četvrtom mjesecu 1992, iritiran pojavom Unprofora, te ne poznavanjem gore navedenih
činjenica koje sam doznao tek prilikom prikupljanja podataka za ovu knjigu, odlučio sam se
ponovno vratiti u politiku te sam se učlanio u HSP, jedinu stranku koja je tada govorila:
»UNPROFOR GO HOME«. Na izborima koji su se održavali početkom kolovoza bio sam
protukandidat Krunoslava Olujića iz HDZ-a. Do ponoći su na radiju redovito izvještavali kako
uvjerljivo vodim, ali je ujutro objavljeno kako je pobijedio Olujić s nekih 25% glasova. Ja sam,
navodno, dobio 15%, a preostale glasove su podijelili ostali kandidati.
Dana 21. lipnja 1992. oslobođeni su Miljevci, prostor između rijeke Krke i Drniša. Nakon
akcije general Petar Šimac iz Splita je (navodno prenoseći zapovijed iz Zagreba) naredio da se
hrvatske postrojbe povuku nakon što su neprijatelja već potjerale dublje prema Drnišu.
Zapovjednik akcije je takvu zapovijed odbio poslušati, a kasnije je izjavio: »Bili smo svjesni da
bi u slučaju povlačenja stradanja bila još veća, pa je 23. lipnja došlo do protuudara Torbičinih
vojnika. Uspjeli smo zadržati oslobođeni teritorij, a onda su počeli pregovori o predaji tijela
neprijateljskih vojnika«. Poslije ove akcije borbeni moral među lokalnim Srbima počinje slabiti.

4. BOSNA I HERCEGOVINA

Godine 1991. dok je trajao rat u Hrvatskoj mnogi hrvati iz BIH su ratovali u Hrvatskoj
kao dragovoljci, a bilo je i muslimana. Zapadna Hercegovina bila je prirodna brana od Srpske
agresije na Dalmaciju, a hidrocentrale iz BiH opskrbljivale su električnom energijom čitavo
dalmatinsko područje od Dubrovnika do Zadra, pošto su dalekovodi prema zapadu bili
presječeni.

Većina muslimana nije shvaćala što se događa te su vjerovali kako se rat ne može prenijeti
u BiH pošto je JNA njihova vojska. To je koristio general JNA Kukanjac koji je dijelio oružje
Srbima i pripremao ih za rat. Odnos muslimana prema JNA pokušali su iskoristiti
projugoslavenski generali JNA koji su iz Beograda tražili od Alije Izedbegovića pomoć u
mobilizaciji 300.000. Muslimana za borbu protiv Hrvata, kako bi obnovili Jugoslaviju. Alija na
ovo nije pristao pošto je znao kako se dosta muslimana bori u postrojbama Hrvatske vojske i
kako bi na mobilizaciju u JNA pristali samo muslimani iz nekih dijelova BiH. Muslimani iz
Cazinske krajine, te krajeva gdje su Hrvati bili većina ne bi pristali na mobilizaciju, te bi on
prestao biti njihov lider. To bi moglo dovesti do podjele muslimana na prohrvatske i prosrpske
muslimane, te rata među samim muslimanima. Takav razvoj događaja Aliji, koje je sebe vidio
kao vođu svih jugoslavenskih Muslimana nije odgovarao, pa je igrao igru odugovlačenja, dok ne
ukloni sve konkurente na tronu muslimanskog vođe i ostane jedini na čelu muslimana, bez obzira
na cijenu. Zato je javno surađivao s Hrvatima, a Srbima je nudio asimetričnu federaciju, tj.,
savez bez Hrvatske i Slovenije koji je obećavao muslimanima kao državu u kojoj će svi
Muslimani iz Jugoslavije i Albanije živjeti u jednoj državi. U kadrovskoj politici je, među
Muslimanima favorizirao bivše suradnike KOS-a koje je postavljao na položaje s kojih će moći
neutralizirati prohrvatski orijentirane muslimane, među Hrvatima je tražio bosanske integraliste
koji su bili pristalice opstanka BIH kako bi podijelio same Hrvate, a među Srbima je tražio
protivnike Miloševića, tj. Jugoslavene koji su željeli sačuvati jedinstvenu Jugoslaviju.

U BiH je već 7. svibnja 1991. jedna kolona od 167 tenkova JNA koja je krenula iz
Mostara prema Splitu, navodno na vojnu vježbu, blokirana u planinskom mjestu Polog na cesti
Mostar - Široki Brijeg. Nekoliko tisuća ljudi je blokiralo kolonu kojoj je stvarni cilj bio zauzeti
Split i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna
tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Tenkovi nisu mogli djelovati
pošto su zaustavljeni u klancima gdje samo prvi i posljednji imaju u što gađati, a njih je moguće
neutralizirati miniranjem brda iznad njih. Hrvati iz okolnih gradova i mjesta koji su izvršili
blokadu na mjestu gdje tenkovi nisu mogli sići s ceste niti krenuti ni naprijed ni natrag, pokušali
su zaplijeniti tenkove, ali se Alija protiv toga pobunio rekavši: “Promijenit se ne mogu, izdati ne
znam”, čime je stao na stranu JNA. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je
poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su nakon dva dana puštene prema Kupresu.
Istovremeno, zaustavljena je jedna tenkovska kolona i u Livanjskom polju. Time je spriječeno
razmještanje oruđa i opreme na što bolje položaje za vojni udar i agresiju na Hrvatsku.

U kolovozu 1991. Srbi su napali hrvatsko selo Unište kod Bosanskog Grahova, a u rujnu
1991. lokalni su srpski vođe najavili stvaranje “Srpskih autonomnih regiona” unutar Bosne.
Vlada BiH u kojoj su Muslimani bili relativna većina ponašala se kao da je BiH jedinstvena i
stabilna država, iako su vojne pripreme za rat bile u punom tijeku. Vojnici JNA, njih 83.000,s500
tenkova, 400 oklopnjaka i 1.000 topova koji su bili raspoređeni u BiH počeli su izvoditi masovne
vježbe. Službeno, ovi su manevri trebali zastrašiti paravojne, lokalne obrambene snage, sa svih
strana: Srba, Hrvata i Muslimana, a u stvari vježbe su bile prikrivene pripreme za rat. Vježbe
izvedene u jesen 1991. godine bile su maska za preraspoređivanje oružja zaplijenjenog od
Teritorijalne obrane BiH i RH, a za Srpsku teritorijalnu obranu. Također su jedinice JNA
postavljene na ključnim strateškim lokacijama.

Već u drugoj polovici mjeseca rujna 1991. godine gotovo 20.000 pripadnika JNA, koju su
činili isključivo Srbi i Crnogorci, okupiralo je Mostar. Na ulicama Mostara rezervisti su tek
tiskanim novčanicama kupovali od Hercegovaca njemačke marke. U to je vrijeme mjesečna
inflacija bila gotovo 100%, a “upadom” Srbije i Miloševića u platnu bilancu Jugoslavije
financiranje rata je zapravo prebačeno na sve korisnike još uvijek zajedničke valute -
jugoslavenskog dinara. Oko Božića 1991. rezervisti su osuli paljbu po katoličkoj crkvi u
predgrađu Mostara zvanom Bijelo Polje i to u času dok je crkva bila puna vjernika.

Hrvatski Predsjednik Tuđman je tijekom 1991. imao više susreta s Izedbegovićem, pri
čemu je mogao procijeniti njegove sposobnosti, ciljeve i planove. Prije Hrvatskog odcjepljenja od
SFRJ nudio je Slovenskom Predsjedniku Kučanu i Predsjedniku Predsjedništva BiH
Izedbegoviću istovremeno odcjepljenje, u najpogodnijem trenutku, kad se svi pripreme za taj
potez, tvrdeći kako JNA ne može istovremeno napasti sve tri republike, ali je Izedbegović to
odbio, dok je Kučan požurio ne želeći čekati Hrvatske pripreme, znajući kako se Milošević neće
protiviti odcjepljenju Slovenije. Zahvaljujući ovakvim iskustvima s Izedbegovićem Predsjedniku
Tuđmanu je već koncem 1991. bilo jasno kako predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović,
iako javno zagovara opstanak cjelovite BiH, pred sobom ima tri izbora:
a) Prikloniti se vojno jačemu, tj. Slobodanu Miloševiću.
b) Prikloniti se glavnom koalicijskom partneru iz predizborne kampanje, tj. Hrvatima, te uz
pomoć Hrvata pokušati stvoriti unitarnu BiH u kojoj će Muslimani biti glavni politički
faktor.
c) Pokušati stvoriti muslimansku samostalnu državu na teritoriju gdje su Muslimani većina.

Pravaški orijentirani Hrvatski političari u muslimanima su vidjeli prirodne saveznike iako


su oni, realno gledajući bili prirodni saveznici jugounitarista, a to sam i sam shvatio puno kasnije.
Strateški cilj Hrvata je bio samostalna hrvatska država, strateški cilj Miloševića je bila Velika
Srbija, a strateški cilj Muslimana je bila konfederativna Jugoslavija, a ako to nije moguće onda
unitarna BiH ili kao krajnje rješenje samostalna Muslimanska država. Strateški cilj Britanaca i
Francuza bila je obnova Jugoslavije.

Milošević je u ostvarenju svog strateškog cilja vidio dvije faze:


Prva faza osvojiti barem 70 % teritorija BiH, ispresijecati je na više dijelova, odvojiti
Dubrovnik od ostatka Hrvatske, te nakon toga navesti Muslimane i Hrvate na sukob oko
preostalih 30%.
U drugoj fazi kad se međusobno iscrpe i jedne i druge baciti u more te etnički očistiti sve
do Karlobaga. Time bi Hrvatska dobila dva milijuna Muslimanskih izbjeglica koje ne bi mogla
hraniti i smjestiti, te koji bi postali sigurnosna prijetnja opstanku Hrvatske. Prema predviđanju
Miloševića Europa bi na ovakav rasplet događaja reagirala glasnim negodovanjem i tihim
zatvaranjem granica za izbjeglice.

Alija je u skladu sa svojim strateškim ciljem najprije pokušao sklopiti savezništvo s


Miloševićem, a kad to nije išlo, na nagovor arapskih država i Velike Britanije pokušao je za
Muslimane uzeti što može, izbiti na more i stvoriti malu Muslimansku državu. Za realizaciju
ovog rezervnog strateškog cilja bilo mu je nužno sukobit se i s Hrvatima, te tako homogenizirati
sve muslimane, uključujući i one koji su sebe smatrali Hrvatima muslimanske vjere. Kako bi to
uspio za rat s Hrvatima krivci su morali biti proglašeni katolički Hrvati, inače bi morao ratovati i
protiv muslimana koji su se smatrali Hrvatima.

Prva prilika za rješenje BiH krize dogodila se 12. 6. 1991. kad su se u Splitu, u vili
«Dalmacija», sastali Predsjednici Tuđman, Milošević i Izedbegović. Priopćili su kako se
razgovaralo o rješenju državno političke krize, ali su se odmah javila neslužbena priopćenja kako
su razgovarali o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH,
Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izedbegović unitarnu BiH. Ovaj njihov prvi
trojni sastanak na kojem su razgovarali o budućnosti BiH mogao je riješiti problem bosne, da su
se dogovorili, ali se ništa nisu uspjeli dogovoriti, pošto su i Milošević i Izedbegović htjeli
maksimum za sebe i zbog tih ciljeva su bili spremni i za rat. Nakon ovog sastanka bosanski
unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela bosne.

Dolaskom proljeća stanje u Slavoniji se smirivalo pa sam sve više pratio događaje u BiH.
Pojedini su vojnici napuštali postrojbe i odlazili u svoja rodna mjesta. Jedan moj vojnik
podrijetlom iz Brčkog organizirao je skupljanje oružja i opreme za svoje naselje Ulice. Ono što
smo skupili, odvezli smo u Gunju, selo s naše strane Save nasuprot Brčkom. Kada smo stigli,
doznali smo kako su Muslimani odustali od naoružavanja i kako su se dogovorili sa Srbima o
formiranju zajedničkih straža. Nije mi bila jasna tolika naivnost. Prisutnom sam Muslimanu
rekao što će se dogoditi. Samo je slegnuo ramenima. Oružje smo ostavili Hrvatima.

Nakon početka rata Britanci i Francuzi su tri godine nudili razne mirovne sporazume koje
nikad stvarno nisu pokušali realizirati. Mislili su kako će otezanjem rata Hrvati i Muslimani
bankrotirati, te potpisati kapitulaciju, nakon čega bi Milošević obnovio Jugoslaviju. Već kod
rasporeda snaga UNPROFOR-a Britanci su svoje jedinice rasporedili u središnjoj Bosni, na
prostoru gdje sukoba sa Srbima nije bilo, ali su izmiješani na tom prostoru bili Muslimani i
Hrvati. To im je pogodovalo kako bi mogli zavaditi tadašnje vojne saveznike. Svoje vojne logore
široko su otvorili novinarima koji su gledali oko sebe i pisali ono što vide. Zahvaljujući tome,
pojedine sitne čarke između Muslimana i Hrvata u svjetskim medijima zauzimali su više prostora
nego veliki sukobi sa Srbima. Npr., prva inicijativa britanskog zapovjednika Michaela Rosea u
BIH je bio prijedlog Rusima inscenirati situaciju u kojoj bi izveo zračne udare na Hrvate, kako bi
oni zatvorili putove prema srednjoj Bosni, čime bi i Hrvatske enklave ostale bez hrane i oružja te
bi propale. Ovo nije uspjelo pošto Hrvati nikad nisu dali povoda za zračne napade upozoreni na
britanske planove od strane američke CIA-e. Naime američka vojna obavještajna služba je bila,
kao i Britanci prosrpski orijentirana, ali je CIA bila prohrvatski i promuslimanski orijentirana.
Mnogi hrvatski politički i ekonomski izbjeglice u SAD za vrijeme komunizma su rado,
dobrovoljno i besplatno surađivali s CIA-om kako bi nanijeli što više štete Jugoslaviji, britanskoj
državnoj tvorevini iz koje su morali pobjeći. Zahvaljujući takvim vezama s CIA-om mogli su i
utjecati na nju, te izvući korisne informacije za hrvatske nacionalne interese. CIA je vrlo dobro
poznavala stvarno stanje na terenu, te je iskoristila svoje hrvatske suradnike za rušenje
komunizma, ali je 1991. pokušala spasiti Jugoslaviju. Kad su vidjeli kako to ne ide pokušavali su
zaustaviti sukobe. Britanci su tek 7-8 godina kasnije shvatili kako Miloševića obnova Jugoslavije
nije zanimala. Predsjednik Tuđman bio je pravaški orijentiran u odnosu na muslimane i sve je
činio kako bi ih zadržao kao saveznike. To je za njega dugo bila strategija, a za Aliju
Izedbegovića taktika, pa je zbog tog to bila jedina Tuđmanova strateška pogreška.

Ipak hrvatski vojni analitičari su od Šuška dobili zadatak pripreme planova obrane
hrvatskih nacionalnih interesa za sva tri scenarija. Kao povratnik iz Kanade nije najbolje
poznavao pobude i ciljeve pojedinaca iz Hrvatske vlasti, te je vjerovao u njihove poštene
namjere, ne računajući kako među najvažnijim HDZ-ovim takozvanim ljevičarima ima puno
provokatora koji se javno izjašnjavaju za samostalnu hrvatsku, a sve rade kako bi naštetili
Hrvatskim interesima. U BiH takvi su stalno nastojali isprovocirati sukobe s Muslimanima, što je
vodilo prema najgorem razvoju događaja za Hrvatsku. Najgori scenarij za Hrvatsku bila je
mogućnost da se predsjednik muslimanske stranke SDA Alija Izetbegović prikloni Miloševiću i
prekine suradnju sa svojim glavnim predizbornim koalicijskim partnerom, HDZ-om, što su
zagovarali Zulfikarpašić i Filipović. Naime, u izborima za Parlament BiH Srbi su, uz suradnju s
muslimanskom strankom SDA, pobijedili u općinama gdje su bili većina, a muslimanska stranka
SDA i većinska stranka hrvatskog naroda - HDZ su u koaliciji pobijedili u općinama gdje su
zajedno činili većinu. HDZ je ušao u koaliciju sa SDA svjestan kako bi bez ove koalicije
Muslimani bili gurnuti u koaliciju sa Srbima. Zbog tog su Hrvati na referendumu glasovali za
opstanak BiH kao države kako Muslimani ne bi eventualno glasovali za ostanak u Jugoslaviji.
Pred rat je u BiH živjelo 43,74% Muslimana, 31,33% Srba, 17,27% Hrvata i 2% ostalih. Čim su
Srbi započeli s lokalnim oružanim sukobima, Alija im se pokušavao prikloniti s izgovorom kako
to nije njegov rat i kako on neće ratovati. Nakon pokolja Muslimana u Brčkom i Bjeljini postalo
mu je jasno kako Milošević ne želi suradnju, pa se silom prilika odlučio za drugi scenarij, tj.
počeo je vojno surađivati s Hrvatima. Kako ne bi došlo do, za Hrvate najgoreg scenarija, tj.
vojnog saveza Srba i Muslimana, Tuđman je javno zagovarao cjelovitost BiH te je dopustio
prodaju oružja, streljiva i granata Muslimanima, iako je i HV u tome oskudijevala. Za svaki je
slučaj istovremeno tajno pripremao planove za svaki mogući scenarij. U slučaju koalicije Srba i
Muslimana (o čemu su još u srpnju 1991. godine, dok je u hrvatskoj počinjao najteži rat,
pregovarali Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom
Koljevićem) Hrvati su trebali obraniti koliko mogu, a u slučaju stvaranja samostalne muslimanske
države Hrvati su se trebali izboriti za dio BiH gdje su bili većina. Pripremajući se za najgori
mogući scenarij, Predsjedništvo Hrvatske Zajednice Herceg Bosne je već 23. 12. 1991. donijelo
odluku po kojoj je HZ HB pravna podloga za ulazak u Republiku Hrvatsku.
Kasnije kad je ABiH preko Hrvatske došla do težeg oružja, Izedbegović je krenuo u realizaciju
svoga rezervnog scenarija, tj. stvaranja male muslimanske države na teritoriju gdje su Muslimani
bili većina. Oružje su Muslimani 1991. i početkom 1992. kupovali od hrvatske, a kasnije su ga
dobivali od islamskih država, ponajviše Irana koji je uplatio jednu milijardu dolara dobavljačima.
Kako bi muslimanski teritorij postao što veći, počeo je muslimanske izbjeglice (oko 300.000)
koje su protjerali Srbi naseljavati u dijelovima BiH gdje su većinu činili Hrvati. Na ovaj scenarij
su ga nagovarale i pojedine europske države, iako nitko u Europi nije imao stvarnu namjeru
dopustiti čistu islamsku državu u srcu Europe.

(Zbog pravaške orijentiranosti većine državotvornih hrvatskih političara na samom


početku rata napravljeno je više strateških grešaka. Osnovna greška je to što se dozvolilo
naoružavanje stranke SDA. Umjesto toga trebalo je od pravaški orijentiranih muslimana stvoriti
posebnu muslimansku stranku prohrvatski orijentiranu, te nju naoružavati. Muđahedine iz
arapskih zemalja trebalo je uputi isključivo u istočnu BIH u područja gdje su živjeli Srbi i
muslimani. Lokalne muslimanske dragovoljce, iz općina gdje su Hrvati bili većina, trebalo je
uključivati u postrojbe HVO-a, ali tako da uvijek budu manjina. Muslimanske izbjeglice nije
trebalo prisiljavati na povratak u BiH. Trideset kilometara od linije sukoba trebalo je proglasiti
za ratno područje i tu se nije smio dopustiti boravak muslimanskih izbjeglica. Takvom politikom
strateški odnosi u BiH se ne bi bitno izmijenili, kao ni rezultat rata, ali bi broj kasnijih žrtava na
hrvatskoj strani bio znatno manji, kao i na muslimanskoj.)

4.1. LISABONSKI PLAN PODJELE BiH


(Carington-Cutilierov plan kantonizacije)

Nakon događaja kod Pologa poraslo je nepovjerenje Hrvata i prema Srbima, a i prema
Aliji Izetbegoviću, te su Hrvati iz BiH, zbog sve slabijeg funkcioniranja BiH institucija, osobito
sigurnosnih, krenuli prema sve većem osamostaljivanju.
Muslimani su govoreći o unitarnoj BIH, asimetričnoj federaciji i zelenoj magistrali,
potajno radili na razbijanju državnih institucija BiH tako što su već 2. svibnja 1991. osnovali
Muslimansku Patriotsku ligu, a 10. lipnja su vodeći muslimanski javni radnici iz cijele
Jugoslavije, pod vodstvom stranke SDA osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog
narodasMuslimanskom patriotskom ligom kao vojnim krilom.
I Srbi su već 9 i 10 listopada 1991. održali referendum, te su 24. listopada osnovali
Skupštinu srpskog naroda u BiH, koja je 21. prosinca donijela Odluku o osnivanju Republike
Srpske, a koja je proglašena 9. siječnja 1992.

Nakon ovih događaja i Hrvati su 12. 11. 1991. osnovali Hrvatsku Zajednicu Bosanska
Posavina, a 18. 11. 1991. osnovana je i Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (HZ HB).

Europska je zajednica 15/16. prosinca 1991. pozvala sve jugoslavenske republike koje
žele biti priznate da joj do 23. istog mjeseca podnesu zahtjev za priznanje. Dana 20. prosinca
Muslimansko-Hrvatska koalicija podnosi takav zahtjev, a idući dan Skupština srpskog naroda
donosi odluku o formiranju Srpske Republike BiH. Već 8. siječnja 1992. samoproglašena Srpska
Republika BiH traži da se većina građana na referendumu izjasni želi li neovisnost BiH. Prema
sugestijama Arbitražne komisije oformljene unutar Konferencije o Jugoslaviji, referendum je
mogao biti pravovaljan uz uvjet da se većina iz sva tri naroda izjasni za neovisnost BiH. EZ
posve zanemaruje taj zaključak te donosi odluku po kojoj se pitanje neovisnosti treba temeljiti na
odluci većine građana. Već 9. siječnja Srbi odgovaraju konstituiranjem Republike srpskog naroda
u BiH, koja je kasnije preimenovana u »Republiku Srpsku«. Dana 13/14. veljače 1992. Peter
Carrington i Jose Cutilero započinju pregovorespredstavnicima triju naroda u BiHsciljem
pronalaženja novih ustavnih rješenja za BiH. U njihovom planu prvi put se spominju »države
sastavnice« ili »konstituirajuće jedinice« BiH. Po ovom planu Srbima je trebalo pripasti 37
općina (44% teritorija), Muslimanima 52 općine (44% teritorija) i Hrvatima 20 općina (12%
teritorija).
Od samog početka političkih i vojnih sukoba Alija Izetbegović je u javnosti djelovao vrlo
neodlučno. Kada je BiH međunarodno priznata, predsjednik SAD-a Bush uputio je ultimativni
zahtjev JNA za njeno povlačenje iz BiH u roku od 15 dana. Aliji se više sviđao drugi plan iznesen
u Lisabonu. Izetbegović je američki prijedlog odbacio tvrdeći u Skopju početkom 1992. kako
“JNA nije agresor”. Na Konferenciji o BiH u Lisabonu odustao je od suvereniteta BiH pristajući
na plan Lorda Carringtona i Cutilera koji je predvidio podjelu BiH na kantone, iako je
kantonizaciju odbio 12. 6. 1991. na trojnom sastanku Predsjednika Tuđmana, Miloševića i
Izedbegovića Splitu kad je predsjednik Tuđman zagovarao upravo kantonizaciju. Izetbegović je
svoju strategiju pratio pregovorima s Karadžićem o podjeli svakog pojedinog grada, te
pretvaranjem građanskog parlamenta u koalicijski i simulirajući potpunu nemoć pred Srbima. Na
upozorenje suradnika kako su Muslimani raspoređeni uz putove i rijeke u dolinama i gradovima,
te kako će Srbi s planina vojskom tražiti ono što nije njihovo, on je rekao: “Daj im što je njihovo,
i neka ih vrag nosi”. “Sa Karadžićem se može pregovarati”, rekao je i u ožujku 1992. u
Predsjedništvu nakon potpisivanja kantonizacije BiH u Lisabonu. U komunističkoj Jugoslaviji
Alija Izetbegović bio je u zatvoru iz kojega je pušten dvije godine prije izbora. Na izborima je
podržan od strane Karadžića u više TV nastupa. U svim općinama s muslimanskom većinom
(osim Tuzle) kandidati SDS-a Koljević-Plavšić dobili su muslimanske glasove jer im je SDA tako
naredila. Slično je bilo i s HDZ tamo gdje je HDZ bio jači. Po mnogim džamijama dijelile su se
kopije glasačkih listića s naznačenim imenima koje “treba zaokružiti”. Na osnovi takvih izbornih
rezultata stvara se tzv. partnerstvo u podjeli vlasti. To je bila prva etapa u razbijanju BiH kao
države. Bio je to početak procesa u koji je Alija Izetbegović potpuno svjestan činio sve za
stvaranje male muslimanske države iako se javno zalagao za cjelovitu BiH. Da bi se shvatio
odnos Karadžić – Izetbegović potrebno je znati kako je u britanskom Tavistock institutu za
strateško planiranje i metode specijalnog rata (Tavistock Institute for Human Relations) srpski
nacionalist Mihajlo Marković bio počasni član, kao i prof. S. Koljević i R. Karadžić.

(Tavistock institut je najvažniji institut iz mreže MI6. Britanski MI6 je intelektualno


najjača svjetska obavještajno sigurnosna služba koja formalno i ne postoji. Jezgra ove službe
nalazi se u britanskom ministarstvu vanjskim poslova, a ključni kadrovi dolaze iz britanskog
nasljednog plemstva. Zaposleni službenici rade za plaću, dok sve ostale služba nagrađuje tako
što im pomaže u karijeri, u sklapanju dobrog posla, te im pri tom pomaže u osobnom bogaćenju.
Što postanu bogatiji to lakše dolaze do podataka pa su samim tim i korisniji. Služba pod svojom
kontrolom ima desetak najvažnijih znanstveno istraživačkih instituta, nekoliko najvažnijih
medija, mnoge humanitarne ili ekološke udruge građana, te kontrolne pakete dionica u najmanje
dvije kompanije u svim djelatnostima. Najvažnije djelatnosti koje kontroliraju su bankarstvo,
osiguranje, investicijski fondovi, vojna proizvodnja, visoke tehnologije, zaštitarstvo, nafta,
automobilska industrija, kemijsko farmaceutska industrija i sl. U svim ovim djelatnostima
kontroliraju najmanje dvije kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju
kontrolne pakete manjih regionalnih kompanija, a koje opet drže kontrolne pakete još manjih
nacionalnih poduzeća. Kontrolne pakete dionica obično vode na ime neke fizičke ili pravne osobe
koje potajno služe kao maska za MI6. Preko ovakvih kompanija MI6 podmićuje razne državne
službenike drugih zemalja preko kojih dobivaju unosne poslove, nakon čega mogu lako
prikupljati podatke i materijalna sredstva za operacije. Podmićeni državni službenici obično
misle kako se radi o običnoj korupciji, te i ne znaju kako tajno rade za Britance.
Preko bankarske piramidalne mreže koja se sastoji od nekoliko britanskih banaka koje
imaju nekoliko podružnica na svim kontinentima, a koje opet imaju podružnice u svim susjednim
državama, vrlo lako mogu doći do podataka o stanju i prometu na računima skoro svih većih
svjetskih i nacionalnih kompanija te pojedinaca.
Preko osiguravajućeg društva Loyd mogu doći do podataka o tokovima roba u
međunarodnom prometu.
Preko revizorskih kuća kao što su »Coopers Lybrand«, »Peat Marwick« i sličnih mogu
doći do podataka o poslovanju mnogih banaka i kompanija u svijetu nakon čega podatke mogu
iskoristiti za korumpiranje i ucjenjivanje vodećih ljudi u tim sustavima, te jeftinu kupovinu
kompanija ili banaka.
Preko paramasonskih humanitarno lobističkih udruga kao što u Rotary i Layons mogu
doći do podataka o većini društveno angažiranih pojedinaca u svijetu.
Preko međunarodnih stručnih udruga mogu doći do podataka o svim relevantnim
stručnjacima svih struka, preko udruge MENSA koja ima sjedište u Londonu mogu doći do
podataka o svim natprosječno inteligentnim ljudima svijeta, a preko zaštitarskih kompanija mogu
doći do podataka o svim službenicima i menadžerima u institucijama i kompanijama koje štite.
Svi podatci šalju se u institut za strateško planiranje Tavistock gdje se drže dosjei više milijuna
najvažnijih ljudi svijeta s precizno izrađenim psihološkim profilima. MI6 drži dvije zaštitarske
kompanije GRUP4 i Securutates koje imaju svoje podružnice u svim državama koje su najčešće
vlasnički maskirane pod imenom svojih terenskih suradnika. Ove podružnice obično najviše
zarađuju čuvanjem banaka pod britanskom kontrolom, a tako stečenim profitom korumpiraju
najveće političke stranke, državne dužnosnike i menadžere državnih poduzeća, kako bi preuzeli
čuvanje svih državnih institucija i državnih poduzeća. A kad jednom čuvari uđu na neki objekt
vrlo lako mogu doznati što se događa na objektu, tko su najvažniji rukovodioci i menadžeri u
čuvanim objektima, kakvi su odnosi među njima, koje su im slabosti i ovisnosti, kakav im je
privatni život, seksualne sklonosti, imaju li ljubavnice ili ljubavnike i slično. Čuvare povremeno
kontroliraju kontrolori od kojih su neki obučeni kako iz čuvara, u nevezanom razgovoru izvući
informacije na osnovu kojih se u Tavistock institutu mogu izraditi vrlo kvalitetni psihološki profili
svih važnih osoba, ili osoba koji bi jednog dana mogli postati važni.
Medijska i novinarska mreža koju su stvorili širom svijeta povremeno služi za kontrolu
nekih informacija, ali im je glavna svrha širenje dezinformacija o osobama ili pojavama, u cilju
ostvarenja njihovih strateških interesa. Razvili su i mrežu za širenje dezinformacija preko
interneta, te na svim važnijim jezicima svijeta redovito prate rasprave na različitim internet
forumima i uključivanjem u rasprave nastoje omalovažiti diskutante koji šire istinite podatke o
onom što MI6 želi skriti, uz istovremeno širenje dezinformacija o onom ili onima koje žele
medijski ili politički uništiti.)

Tavistock je u okviru suradnje s Kontraobavještajnom službom Jugoslavije imao dosjee


svih interesantnih zatvorenika. Alija Izetbegović im je bio zanimljiv zbog svoje knjige “Islamska
deklaracija” u kojoj je iznio svoju teoriju države, što im je potvrdilo kako je on »pravi Musliman«
pogodan za ostvarenje njihovih interesa, tj. za buduće razbijanje hrvatsko-muslimanske suradnje.
Ocijenili su kako im je u BiH za stvaranje neučinkovite države potreban nesposoban muslimanski
fundamentalist koji će neutralizirati prohrvatske, laički orijentirane Muslimane. Sličnu stvar su
Britanci uz pomoć Lawrencea od Arabije izveli na Arapskom poluotoku tijekom Prvoga
svjetskog rata, kada su uz pomoć muslimanskih fundamentalista srušili tursko Otomansko carstvo
i stvorili niz međusobno suprotstavljenih arapskih država.

4.2. DUBROVAČKO RATIŠTE


Na području Dubrovnika početkom 1992. Srbi su sve više intenzivirali vojne aktivnosti.
Dubrovnik su od rujna 1991. pokušavali osvojiti s područja BiH i Crne Gore tako što su ga
namjeravali odsjeći od ostatka Hrvatske. Napadi na Dubrovnik su trajali sve dok do Beograda
nije došla informacija kako će RH biti priznata. Napad na Ravno, središnje hrvatsko mjesto na
jugu Hercegovine, počeo je 1. listopada 1991. kao dio akcije napada JNA i četnika na Dubrovnik,
Slano i Ston. Tadašnji zapovjednik Titogradskog korpusa Milan Torbica izjavio je za srpsko-
crnogorski tisak: “Moje jedinice su izvanredno izvršile zadatak. Presjekli smo komunikaciju
Popovo polje – Zavala – Slano”. Na području hrvatskih sela na samom jugu BiH nije bilo
nikakvog otpora. Osim potpuno uništenih sela ubijena su 24 čovjeka, a 34 ih je umrlo
“prirodnom” smrću. Ranjeno je 11 osoba, a njih 18 zatvoreno je na dva mjeseca. U pokolju na
Kijevu Dolu ubijeno je i zaklano 7 ljudi starijih od 60 godina. Nakon ovoga predsjednik
Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je tvrdio kako to nije “naš rat”, pa je pitanje stradanja došlo
na dnevni red ondašnje sarajevske Vlade tek u drugoj polovici listopada. Ubijanjem Hrvata u
Ravnom te napadom na Dubrovnik s teritorija susjedne republike, Hrvatska je dobila puno pravo
za vojnu intervenciju na teritoriju BiH, što je i učinila u okviru svojih tadašnjih mogućnosti. Po
međunarodnim pravilima, u slučaju vojnog napada s teritorija susjedne države svaka država ima
pravo ući 60 km u dubinu teritorija te države. Još 8. 1. 1992. u Zagrebu je održan sastanak
dvojice članova predsjedništva BiH, Franje Borasa i Nikole Koljevića, s dr. Franjom Tuđmanom,
Gojkom Šuškom i Josipom Manolićem. Dogovorena je ravnopravnost svih triju naroda u BiH,
demobilizacija srpskih rezervista i uvođenje konfederativnog uređenja, ali su događaji vrlo brzo
pregazili te dogovore.
U tom trenutku, a ni kasnije, država BiH nije imala legalnu vojnu silu pod svojim
zapovjedništvom. Godine 1991. jedine su legalne oružane sile bile policija i JNA, ali JNA nije
poštivala legalitet na izborima izabrane vlasti BiH. Alija nije želio JNA proglasiti za agresora jer
je uporno pokušavao ući u koaliciju sa Srbima. Kad je postalo jasno kako to Srbi ne žele, mogao
je s muslimanskim i hrvatskim zastupnicima u Parlamentu BiH donijeti zakon o osnivanju vojske
BiH, ali on to nije želio napraviti. Kasnije, kada su počeli sukobi između Hrvata i Muslimana,
više ne bi uspio skupiti kvorum za takvu odluku čak i da je to želio, međutim, on upravo to nije
želio. Želio je imati samo svoju muslimansku vojsku.

4.3. RAT U BOSNI

Nakon prestanka velikih sukoba u Hrvatskoj JNA se sve više premještala u BIH.
Muslimansko vodstvo izbjegava govoriti o ratu, i uporno JNA predstavljaju kao vlastitu vojsku.
Međutim ilegalna «Patriotska Liga »s70.000 ljudi već je bila organizirana, a 25 veljače Sefer
Halilović izdaje «Direktivu za obranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine» i izvođenje
borbenih operacija, iako referendum o neovisnosti još nije proveden, iako BiH još nije bila
Međunarodno priznata i iako ratni sukobi još nisu počeli. Početkom 1992. godine Srbi su bili
spremni za akciju. Njihov trenutak došao je nakon referenduma o neovisnosti BiH, koji su Srbi
bojkotirali, kao i proglašenja Bosne i Hercegovine neovisnom državom 3. ožujka 1992. godine.
Oružani sukobi počeli su 27. ožujka 1992. godine. U dvadesetak dana zauzeti su gradovi koji su
bili na putu za BiH iz Srbije i istočne Hrvatske. Putovi koji vode u Sarajevo, na Pale (sjedište
Vlade bosanskih Srba) i Banja Luku, koja im je bila glavno uporište u zapadnoj Bosni, do svibnja
su zauzeti, čime je u srpske ruke palo oko 60 % teritorija Bosne i Hercegovine - iako su Srbi
činili samo 31% stanovništva.
Do 12. travnja UNHCR je procijenio kako je iz Zvornika pobjeglo 10.000 ljudi, 5.000 iz Goražđa
i Čajnića, 5.000 iz Bosanskog Broda i 5.000 iz Kupresa.

U bitci za Kupres Srbi su napalis6.000 ljudi, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim
oklopnim bataljunom te zrakoplovstvom. Srbi su uspjeli zauzeti Kupres tako što su tenkove
provukli kroz tajno probijeni put kroz šumske predjele, ali su zaustavljeni u daljnjem prodoru
prema Livnu i Tomislavgradu. Hrvati su se branilis2.500 ljudi naoružanim puškama te nešto
ručnih protuoklopnih raketnih bacača i minobacača, pri čemu je poginulo preko 400 hrvatskih
branitelja, uglavnom Vukovaraca i HOS-ovaca, koji su imali najviše borbenog iskustva i
borbenog morala.

Usprkos jasnim znakovima rata i iskustvu iz RH, većina Muslimana nije željela shvatiti
suradnju JNA i paravojnih srpskih formacija. Predsjednik Predsjedništva BiH Izetbegović je 2.
travnja tražio pomoć od JNA za zaštitu Bjeljine. JNA je to rado pružila i krajem popodneva 3.
travnja okupirala je cijeli grad. Nakon JNA u gradove su ulazili Arkanovi “Tigrovi”, četnici
Vojislava Šešelja i “Beli orlovi” Mirka Jovića koji su etnički čistili gradove i sela. Srpski
obavještajni propagandisti opisivali su rat kao sukob izazvan starim nacionalističkim mržnjama, a
ubojstva i silovanja su djelo pojedinaca. Pravi cilj ovih zločina bio je prisiliti muslimansko i
hrvatsko stanovništvo na bijeg iz svojih mjesta te stvaranje etnički čistog teritorija, čime je
minimalizirana mogućnost budućeg otpora Muslimana i Hrvata. Ljudi sposobni za vojsku bili su
izdvajani i zatvarani u logore, a mnogi su likvidirani. Prvi na popisu za likvidaciju bili su oni koji
su imali položaj u javnoj vlasti i neki ugled. Proces traganja za ovim pojedincima bio je brižljivo
isplaniran, a spiskovi istaknutih Muslimana i Hrvata bili su napravljeni prije napada. U mnogim
je mjestima paralelna lokalna državna administracija bila ustrojena prije početka sukoba. Krizni
štabovi koji su se sastojali od lokalnih srpskih političkih lidera i policije bili su spremni preuzeti
vlast i organizirati smjenu muslimanske i hrvatske lokalne elite. Zarobljenički logori Omarska,
Keraterm i Manjača bili su mjesta gdje su logoraši podvrgavani izgladnjivanju, premlaćivanju i
egzekucijama. Ubijeno je više od sto tisuća Muslimana i Hrvata. Najviše su stradali krajevi u
kojima je na vlasti bila stranka Alije Izetbegovića čije su obrambene pripreme bile lokalnog
taktičkog karaktera ili ih uopće nije bilo, a prema uputama s vrha pregovorima su dijeljene čak i
ulice i kvartovi uz pretpostavku kako će Srbi biti zadovoljni. Iz ovoga je razdoblja zanimljiv
događaj zarobljavanja Alije Izetbegovića. Naime, Muslimani su zarobili srpskog generala
Kukanjca i nisu ga željeli pustiti ni na Alijino traženje. Nakon toga je Alija na povratku iz
Lisabona otišao na teritorij koji su držali Srbi, pri čemu su ga oni zarobili. Da li on to nije
predvidio, ili je baš to želio kako bi Srbima dao mogućnost razmjene za Kukanjca, samo on zna.
Iz zarobljeništva je pokušao zapovijedati svojim jedinicama, ali su mu oni objasnili kako to nije
moguće. Kada je na Kljujićevo upozoravanje kako je on Predsjednik-institucija i kako mu u
zarobljeništvu ne može biti dobro, on sebe - instituciju svodi na sebe samoga i Kljujiću odgovara:
“Meni je, fala Bogu, dobro”. Kljujić je u Sarajevu imao veliki utjecaj na Hrvate, a i na
Muslimane što nije odgovaralo Mesiću koji je tada počeo pripreme za njegovo smjenjivanje,
organiziravši kampanju dezinformiranja. Tada su prikriveni Titoisti, bivši KOS-ovci i UDB-aši, i
među Hrvatima i među muslimanima pojačali su priče kako su se Tuđman i Miloševiću
Karađorđevu dogovorili o podijeli BiH, te kako se zbog toga i ne treba boriti. Takve informacije
širili su i Miloševićevi Velikosrbi kako bi razbili savezništvo između Hrvata i Muslimana. Zbog
toga je Milošević poticao sastanke bosanskih Srba, malo s hrvatskim čelnicima, pa onda s
Muslimanskim čelnicima. Poslije takvih sastanaka i Velikosrpska i projugoslavenska frakcija
KOS-a je širila priče kako su se dogovorili na štetu treće strane. Npr. još u srpnju 1991. godine,
dok je tek počinjao rat u Hrvatskoj, po naputku Alije Izedbegovića sastali su se Adil Zulfikarpašić
i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem, te su pregovarali o
«historijskom sporazumu» između Srba i Muslimana. Po ovom sporazumu BiH je trebala ostati u
sastavu krnje Jugoslavije, a sporazum nisu prihvatili (iako su s odbijanjem taktički otezali)
velikosrbi na čelu s Miloševićem, zbog za Srbe negativnih demografskih projekcija koje su
ukazivali kako bi BIH muslimani i Sanđački muslimani, zajedno s Kosovskim muslimanima vrlo
brzo mogli postati većina u takvoj državi.

Predsjedništvo HZ HB, svjesno raspada legalne vlasti na teritoriju BiH i nepostojanja


obrambenog sustava, 8. 4. 1992. godine osnovalo je HVO kao institucionalni oblik obrane Hrvata
u BiH, a 15. svibnja HVO je ustrojen i kao civilna vlast.
Dana 15. 4. 1992. godine službeno je ustrojena i muslimanska ABiH, a sastavljena je od
jedinica TO i Patriotske lige. Za zapovjednika IV. korpusa (Mostarskog) ABiH imenovan je Arif
Pašalić, oficir JNA koji je nedugo prije toga napustio JNA. Sljedećeg je dana zapovjedio napad
na jedinice HVO-a, ali su tu zapovijed lokalni zapovjednici odbili. Zbog te zapovijedi
muslimanski lokalni zapovjednici su se podijelili u dvije frakcije, probosansku frakciju koju su
činili bivši oficiri JNA, suradnici KOS-a i ostali jugonostalgičari, te na prohrvatsku frakciju koju
su činili uglavnom zapovjednici Patriotske lige. Zahvaljujući boljoj organiziranosti Patriotske lige
u to vrijeme suradnja Hrvata i Muslimana je imala i taktički i strateški karakter. Vođa
prohrvatske frakcije bio je dr. Ismet Hadžiosmanović, prvi čovjek SDA za cijelu Hercegovinu.
Bio je iz ugledne muslimanske obitelji, a njegov brat je jedini član organizacije »Mladi
muslimani« koji je zatvorsku kaznu odležao do posljednjeg dana. Po tom se znalo kako ga
bosanska Državna bezbednost BiH nije uspjela slomiti. Svi pripadnici prohrvatske frakcije ABiH
kasnije su postupno sklonjeni sa svih funkcija i u ABiH i u SDA. Vremenom, u sastav ABIH su
prisilno ušle i pojedine jedinice HVO-a i HOS-a koje nisu imale u zaleđu vlastiti teritorij pod
svojom lokalnom civilnom kontrolom.

Dana 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban Karađić o prekidu neprijateljstava u


BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine. U ovom trenutku Srbi su
zauzeli oko 60% teritorja BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazuma došlo je
nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Lorda Caringtona, koji je na sastanak
pozvao Izedbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak je organizirao
Josip Manolić, a Izedbegović je odbio doći na sastanak, te je Lord Carington inzistirao na potpisu
onih koji su došli, a dr. Tuđman se složiostime. Tuđman je primirje prihvatio pošto je znao kako
Izedbegović, preko Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića još od srpnju 1991. godine, nudi
Radovanu Karađiću i Nikoli Koljeviću sporazum o «historijskom sporazumu» između Srba i
Muslimana. Po ovom sporazumu BiH je trebala ostati u sastavu krnje Jugoslavije. Tuđman
jesterena dobivao izvještaje iz kojih je bilo vidljivo kako Izedbegović izbjegava borbe sa Srbima,
dogovara se o podjeli svakog pojedinog sela, a bivši oficiri JNA koji prelaze u ABIH i koje
Izedbegović odmah postavlja na zapovjedna mjesta, u pravilu imaju neprijateljski stav prema
hrvatima. Uvidjevši kako su Muslimani vrlo nepouzdani saveznici, prihvatio je primirje kako se
Hrvati ne bi morali sami boriti sa Srbima.

Izedbegović je odbio doći na sastanak u Grac, usprkos inzistiranju Lorda Caringtona kako
bi spriječio primirje između Srba i Hrvata, ali se istovremeno tajno dogovarao
izravnosKaradžićem, te su se vrlo brzo smanjili i sukobi između Muslimana i Srba.

Lord Carington je ovo primirje predlagao kako bi Srbima dao neophodan predah potreban
za daljnje operacije vojne obnove Jugoslavije, te je istovremeno pripremao situaciju u kojoj bi se
muslimani i hrvati lakše doveli u sukobe oko preostalog djela BiH.

Sporazum Boban Karađić iz Graca je izazvao sukobe u Hrvatskoj Vladi zbog čega je
došlo do vrlo jakog sukoba na sjednici Vrhovnog državnog vijeća, pri čemu su Zdravko Tomac,
predsjednik Vlade demokratskog jedinstva Franjo Gregurić, predsjednik Sabora Žarko Domljan,
te njegov potpredsjednik Milan Ramljak bili protiv sporazumijevanjasMiloševićem, pošto nisu
bili upoznatisobavještajnim podatcima koji su upućivali na stvarne ciljeve Alije Izedbegovića i o
posljedičnim neizbježnim sukobima s muslimanima. Manolić i Mesić su u ovom sukobu stali na
Tuđmanovu stranu, ali ne zato što su ih zanimali interesi Hrvata u BiH već zato što su željeli
izazvati što veće nepovjerenje između Hrvata i Muslimanima. U sukobljavanju s muslimanima
vidjeli su šansu za uvlačenje Hrvata i Muslimana u međusobni iscrpljujući rat nakon kojeg bi
JNA i jedne i druge porazila te ponovno napala Hrvatsku, a nakon nje i Sloveniju. U
muslimansko-hrvatskom sukobu vidjeli su šansu za obostrani vojni, ekonomski i politički kolaps
nakon čega bi Srbi bez problema mogli vojno obnoviti Jugoslaviju, ako bi uklonili Miloševića.
Stručnjaci za politiku «jedno govori drugo radi» tj. Mesić, Manolić i čitav projugoslavenski
titoistički dio HDZ-a javno se zalagao za održane avnojskih granica i multietičnu BiH, a tajno su
sve činili kako bi se Hrvati i Muslimani što više zakrvili.

(Već na početku stvaranja HDZ-a BIH Manolić je uspio na vrh HDZ-a dovesti oficira
KOS-a Srbina Davora Perinovića koji je odmah počeo činiti sve kako bi zavadio Hrvate i
Muslimane, ali je smijenjen kad se u medijima pojavio njegov krsni list iz kojeg se vidjelo kako je
kršten u pravoslavnoj crkvi. Na njegovo mjesto je 16. rujna 1990. izabran Stjepan Kljuić,
Sarajevski Hrvat i bosanski integralist, čovjek koji nikad nije bio član komunističke partije i koji
nije znao jedno govoriti a drugo raditi. Od prvog trenutka imao je prikrivene neprijatelje u
Stjepanu Mesiću i Josipu Manoliću, a i Aliji Izedbegoviću . Najveću podršku je imao u Gojku
Šušku koji ga je štitio dok je mogao, ali ga je kasnije morao prepustiti sudbini kad su sukobi
između Hrvata i Muslimana postali previše jaki, te je Mesić uspio uvjeriti Predsjednika Tuđmana
kako Kljuić nema dovoljno jak utjecaj na BiH Hrvate, te kao takav ne može spriječiti sukobe
između Hrvata i Muslimana. Na sastanku HDZ-a u Širokom Brijegu Mesić je smijenio Kljuića i
na njegovo mjesto postavio bivšeg suradnika KOS-a Matu Bobana, koji se vrlo brzo uspio
nametnuti i Šušku kao najpovjerljiviji suradnik, te svoje lokal patriotske kadrove ugurati u vrh
HVO-a, koji su nastojali braniti samo interese Zapadne Hercegovine, a na štetu Hrvata iz srednje
Bosne.)

Odmah nakon sklopljenog primirja u Gracu između Hrvata i Srba sukobi su se počeli
stišavati na prostoru Hercegovine, ali jedinice HVO-a iz Posavine primirje nisu prihvatile već su
istog dana kad je objavljeno, zajednoslokalnim političkim vodstvom donijele odluku o prelasku
Save i oslobađanju Bosanske Posavine. 108. brigada u kratkom roku ulazi 20 kilometara u
dubinu BiH, te oslobađa Ođak, pri čemu su uništena 32 srpska tenka. Ova akcija je dovela do
praktičnog raspada HVO-a na Hercegovački i Posavski dio, što su vrlo brzo iskoristili
Izedbegovićevi mediji pišući kakosPosavljacima muslimani trebaju surađivati, ashercegovcima
ne. Razlaz u stavovima Hercegovačkog i Posavskog dijela HVO-a iskoristili su i
projugoslovenski dijelovi HDZ-a na čelu s Manolićem i Mesićem, koji su podržali sklapanje
sporazuma, ali su ga odmah nastojali iskoristiti za što jače produbljivanje međuhrvatskog
sukoba, te su kasnije jakom medijskom kampanjom sporazum Boban Karađić proglasili kao
točka nakon koje su počeli otvoreni sukobi Hrvata i Muslimana.
4.3.1. DOLINA NERETVE

U situaciji kad je JNA držala Dubrovnik u poluokruženju, Srbi su zaključili kako je


povoljno vrijeme za zauzimanje većeg dijela BiH. Teritorij gdje su Srbi bili većina već je bio pod
punim nadzorom JNA, a prve veće operacije u Hercegovini počele su prodorom JNA s namjerom
odsijecanja Mostara s juga te pravcem Stolac - Čapljina - Metković ovladavanja istočnom obalom
Neretve i deltom Neretve te izbijanja na more. Srpske snage su u ofenzivi (24 - 28. 4. 1992.)
uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene
intervencijom Hrvatske vojske i HVO-a, u kojem je bilo i nešto Muslimana, te potisnute istočno
od Stoca. Gubitak Mostara je prvi veći poraz JNA i srpskih paravojnih snaga u čitavom ratu. U
borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje.
Istovremeno je napad počeo i prema Livanjskom polju na pravcu prema Splitu, ali bez uspjeha. S
ova dva pravca kretanja Srbi su željeli ispresijecati južnu Dalmacijom i BiH te postepeno
ovladati Jadranskim morem. Na ovom je dijelu bojišta u to vrijeme suradnja Muslimana i Hrvata
bila dosta dobra i na taktičkom, a i na strateškom planu. Nešto prije izbijanja sukoba iz mostarske
zrakoplovne baze pobjegao je časnik JNA, neki Perak te se javio generalu Tusu u Zagrebu. Tus
ga je odmah imenovao zapovjednikom obrane Mostara. SIS na čelu sa starim udbašem
Perkovićem dao mu je prolaznu sigurnosnu procjenu, a koliko je bio siguran pokazalo se čim je
stupio na dužnost. Čim je dobio imenovanje Perak je izdao zapovijed o povlačenju HVO-a i
civila pošto je JNA navodno toliko jaka da će srušiti cijeli Mostar. Lokalni zapovjednici HVO-a
su tu zapovijed odbili pošto su svoje ljudstvo već rasporedili na strateške točke oko vojarni JNA.
Perak je nakon toga pobjegao u pravcu Srbije i više nitko za njega nije čuo. Tus ovo svoje
kadrovsko rješenje nikad nije objasnio. Borbe u Mostaru počele su početkom travnja 1992. nakon
eksplozije cisterne postavljene pored srpske vojarne i instalirane od »nepoznatog izvršitelja«.
Nekoliko dana prije Srbi su se počeli iseljavati iz Mostara napuštajući svoje stanove i noseći što
su mogli ponijeti. Bio je to signal i za sve ostale kako se nešto priprema. Srbi su iz više od 500
oruđa postavljenih na brda oko Mostara osuli paljbu na grad i okolicu. Usprkos tome jedinice
HVO-a i HOS-a koje su se sastojale uglavnom od Hrvata i nešto Muslimana uspjele su sačuvati
grad. Iako su srpske snage uspjele osvojiti 60% teritorija BiH (70% ako se uračunaju i vojno,
potpuno opkoljeni muslimanski gradovi), nisu uspjele na strateškim pravcima prema Jadranu te
su ubrzo prešle u defenzivu. Na ovim pravcima zaustavile su ih jedinice HVO-a i HV-a, a
postupnim uključivanjem Muslimana u borbu položaj bosanskih Srba postajao je sve lošiji. Prva
muslimanska jedinica u Mostaru osnovana je i naoružana na inicijativu HVO-a, a iz hrvatske su
vraćane muslimanske vojno sposobne izbjeglice te uključivane u postrojbe HVO-a, i ABiH. HVO
je nastojao što više muslimanskih izbjeglica uključiti u borbi smatrajući kako su HVO i ABiH
dvije sastavnice iste vojske, o čemu su tražili da se postigne i formalni sporazum.

U to vrijeme Britanski institut za strateška istraživanja procjenjuje kako Srbi gube rat, a
britanski i francuski političari govore javnosti kako je s Bosnom svršeno. Britanci i Francuzi
shvaćaju kako će Srbi izgubiti rat ukoliko se Muslimani ne blokiraju i s hrvatske strane. To je
bilo moguće postići samo, uz suradnju projugoslovenskog djela UDBA-e i KOS-a, koji su počeli s
izazivanjem rata između Hrvata i Muslimana, kako bi se i jedni i drugi iscrpili. Mnogi oficiri
JNA, Hrvati i Muslimani počeli su naglo prelaziti u ABiH i HVO, od čega je dobar dio, sudeći po
njihovom kasnijem ponašanju, promijenilo uniforme po zadatku izazivanja međusobnih Hrvatsko
Muslimanskih sukoba. Do osmog mjeseca ojačana je i muslimanska vojska ABiH te osnažena
povratkom izbjeglica s mora uspjela je zauzeti lijevu obalu Neretve, tj. istočni dio Mostara što su
ga Srbi prilikom povlačenja potpuno spalili i razrušili. Srbi su prilikom povlačenja porušili i sve
mostove na Neretvi. Ostao je jedino teško oštećeni Stari most.

Na području Rame JNA je napala zapadne dijelove prozorske općine sredinom travnja, a
topništvom su granatirali sela tijekom svibnja 1992. godine. Slabo naoružana i malobrojna
postrojba HVO obranila je Ramu, a u njoj se uz Hrvate borio i manji broj Muslimana. U obrani
od četnika i JNA, Hrvati su se organizirali u HVO, a Muslimani su se držali jugoslavenskog
sustava obrane u sustavu TO (Teritorijalne obrane) koja je bila integralni dio JNA. Glavni
zapovjednik “štaba TO općine Prozor” je Muharem Šabić i on stvara plan “Elif” i plan “Be”
obrane, s tim da prvi predviđa suradnju s HVO-om, a drugi samostalno djelovanje. Tek 26.
svibnja 1992. godine “štab TO” donosi odluku o formiranju prve dobrovoljačke čete TO Prozor, a
za njenog zapovjednika postavljen je Salih Ruvić iz Prozora, po činu kapetan prve klase u JNA.
U lipnju dolazi do prvog puškaranja između Hrvata i Muslimana, pa Hrvatska sve više inzistira
na sklapanju saveza između AbiH i HVO-a. Zahvaljujući tim nastojanjima 21.7. 1992. u Zagrebu
je potpisan sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO sastavni dio jedinstvenih
oružanih snaga BiH. Unatoč ovom sporazumu počinju se osjećati sve veća napetosti između
HVO-a i Armije BiH. Muslimani počinju utvrđivati položaje prema Hrvatima, umjesto prema
Srbima, što izaziva nepovjerenje Hrvata. Raskol u zajedničkoj obrani Ramskog prostora od
srpskog agresora, koji još uvijek napada, čini “štab TO” 29. kolovoza 1992. godine aktivirajući
plan “Be”, što znači i početak djelovanja Armije BiH protiv HVO-a. “Štab TO općine Prozor” 21.
listopada 1992. u selu Blace održao je sastanak s predstavnicima TO-a iz susjednih općina.
Sastanku predsjeda Mustafa Hero, načelnik “štaba TO Prozor”. Tijekom sastanka obavijestio je
nazočne kako će u petak 23. 10. 1992. doći do sukoba u Prozoru i kako će “čaršijom vladati
Muslimani”. Do sukoba je došlo, a neposredan povod je bio to što su pripadnici Armije BiH iz
zasjede kod sela Dobrošin ubili četiri pripadnika HVO-a. Ramskim postrojbama Armije BiH u
pomoć su krenule postrojbe iz Konjica, Jablanice i Uskoplja (Gornjeg Vakufa). Pripadnici Armije
BiH iz ramskih sela Lapsunj, Lug, Varvara i Kovačevo Polje odbili su zapovijed Muharema
Šabića da napadnu HVO i odložili oružje. ABiH je izgubila bitku te veliki dio muslimanskog
stanovništva napušta Prozor i smješta se na području susjedne općine Jablanica.

4.3.2. POSAVINA

U Posavini napad na Brčko počeo je 30. 4. 1992. Tijekom noći Srbi su poklali svoje
sustražare Muslimane, te su arkanovci upali u Brčko. Kada su civili počeli bježati preko mosta u
Gunju, vojnici JNA, koji su prethodno postavili eksploziv pod most, digli su ga u zrak, i to u
trenutku kada je most bio prepun ljudi. Brčko je smješteno na putu Srbija-Bijeljina-Brčko-
Lončari-Modriča i dalje prema Banjoj Luci i Kninu (“koridor”). Za napad na ovaj grad i cijelo
brčansko područje Srbi su prikupili domaće jedinice te dijelove Novosadskog i Banjalučkog
korpusa bivše “JNA” i brojne oružane jedinice iz Srbije i Crne Gore. U prvom naletu zarobili su
velik broj muslimanskih i hrvatskih civila, od čega su poubijali između 5.000 i 7.000. U zrak su
digli oba savska mosta na kojima je poginulo više od 60 ljudi koji su spas pokušali naći u
Hrvatskoj.
Nakon pokolja u Bjeljini i Brčkom Muslimanima i Aliji je postalo jasno kako se rat ne može
izbjeći, kako ih JNA i Srbi ne žele za saveznike te da moraju tražiti druge saveznike. Ako ih jači
ne žele za saveznike, moraju se prikloniti slabijem, bar do prve prilike za promjenu saveznika, te
je tek tada HVO za Izedbegovića od taktičkog saveznika postao strateški saveznik. Brčko je
Srbima bilo strateški važan grad jer je preko njega prelazio koridor između zapadnog i istočnog
dijela »Republike Srpske i Srpske krajine«. Ovaj koridor, širine oko 4 kilometra na najužem
dijelu, Srbi su branili vrlo snažnim oklopnim i topničkim jedinicama.
(Kasnije tijekom 1992. i 1993. jedinice HVO-a i ABiH pokušavale su presjeći taj koridor, ali su to
uspijevale samo nakratko. Nakon velikih gubitaka uvijek su se morale vratiti na početne
položaje.)

Demobilizirao sam se 1. 8. 1992. godine, ali sam i dalje ostao u vezi s dečkima koji su
odlazili u bosansku Posavinu. Slušao sam informacije i analizirao ih.

Posavina je Hrvatskoj bila važna zbog velikog postotka Hrvata koji su tu živjeli, a i zbog
tog što je bolje rat voditi izvan vlastitog teritorija kako bi što manji teritorij Hrvatske bio
dostupan neprijateljskom topništvu.
U Posavini oko Bosanskog Broda bilo je dobrih vojnika i manjih skupina, ali je više
zapovjedništvo bilo vrlo loše. Borili su se uglavnom Hrvati i nešto Muslimana. Većina ih se
ponašala kao da se Hrvatska vojska mora boriti za njih. Pojedini zapovjednici lokalnih
muslimanskih naoružanih grupica TO i Patriotske lige nastojali su čuvati svoja sela šireći parolu
“Pustit ćemo Hrvate da se obračunaju sa Srbima, a do tada ćemo se naoružati i preuzeti
kontrolu”.
U to vrijeme Ministar vanjskih poslova BIH Haris Silajđić je na sastanku u Ujedinjenim
Arapskim Emiratima uvjeren kako bosanski muslimani trebaju prepustiti Srbima dijelove BiH
gdje nisu većina, tj. Posavinu koja je ionako po Vance Owenovom planu pripala Hrvatima, te od
Hrvata uzeti dolinu Neretve kako bi dobili izlaz na more i tako se povezati s ostalim islamskim
državama. O tome je razgovarao s Alijom Izedbegovićem koji je to odobrio, pa je Silajđić preko
BiH ambasadora Muhameda Šaćirbega i Vitomira Raguža tražio od Amerikanaca i Njemaca da
pritisnu Tuđmana i natjeraju ga na povlačenje HV-a iz Posavine. Nakon sve većih međunarodnih
ucjena, te nakon što se tim pritiscima pridružio i Izedbegović, Tuđman je procijenio kako se ne
može suprotstaviti Amerikancima i Njemcima, te je počeo povlačiti redovne brigade HV-a, ali je
lokalnim braniteljima i dragovoljcima dopušten odlazak u Posavinu.

Početkom listopada Srbi su na području Posavine pokrenuli operaciju »Koridor«.


Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova,
haubica i minobacača, a imali su i potporu zrakoplovstva. (U Posavini Srbi su ukupno izgubili
između 6.000 i 8.000 vojnika oko 160 tenkova, oko 30 transportera, oko 3.000 topničkog oruđa,
te 21 zrakoplov. ) Zapovjednik obrane Posavine Stipetić imao je na raspolaganju desetak puta
manje snage, najbolje jedinice je rasporedio u dubinu prema Derventi, a najlošije brigade,
sastavljene od pretežno prisilno mobiliziranih hrvatskih i muslimanskih izbjeglica iz Bosne,
rasporedio je na bokove uz rijeku Savu. Tu su Srbi upravo i probili crtu obrane asfaltnim putem
uz Savu prema rafineriji i tako branitelje Bosanskog Broda doveli u poluokruženje. Prisilno
mobilizirani branitelji Bosanskog Broda su pobjegli, a put za opkoljavanje je bio potpuno
slobodan. Svježih kvalitetnih jedinica u pripremi nije bilo, te su branitelji iz dubine terena dobili
zapovijed za povlačenje. Međutim, Srbi ovdje nisu napravili grešku kao u Vukovaru. Prišli su u
blizinu mosta, ali su odustali od potpunog opkoljavanja tako da se najkvalitetnije redovite
jedinice HV-a mogu povući. Srpsko topništvo je dobilo zadatak da djeluje samo na jedinice koje
bi pokušale iz Hrvatske ući u Bosanski Brod, ali na jedinice u povlačenju nisu djelovali. Kada se
većina hrvatskih redovnih jedinica povukla, Srbi su srušili most sa svoje strane. Dana 6. 10. 1992.
godine Bosanski Brod je pao. Oko 300 hrvatskih vojnika koji nisu na vrijeme dobili zapovijed o
povlačenju ostalo je u okruženju i tek su nakon tri dana uspjeli preplivati Savu. Da lokalni
mobilizirani izbjeglice (Hrvati i Muslimani) nisu bježali, Brod nikada ne bi mogao biti “prodan”,
a Orašje i Domaljevci također bi bili “prodani” da su branitelji ovih mjesta nekom drugom, tj.
vojnicima iz Hrvatske prepustili obranu. Obrana Orašja i Domaljevaca temeljila se na lokalnim
braniteljima koji nikoga sa strane nisu slušali, a vojnike iz hrvatske su raspoređivali među svoje
snage, s time što se sami nikad nisu povlačili na odmor u Hrvatsku i obranu prepuštali drugomu.
Zapovjednik Posavskog vojišta Stipetić je sve primjedbe na svoje zapovijedi otklanjao riječima:
»Tuđman je naredio«. Problem je samo što te Tuđmanove telefonske zapovijedi nije čuo nitko
osim njega. U bosanskoj je Posavini od postrojba koje su slane iz Hrvatske poginulo više od 700
ljudi, a u čitavoj bosanskoj Posavini bilo je više od tri tisuće mrtvih vojnika HV-a i HVO-a.

Par mjeseci prije pada Posavine u Osijek su počeli dolaziti pojedini logističari s područja
Orašja koji su tražili granate, pošto više nisu stizale iz Zagreba. Preko svojih poznanstava
raspitao sam se o čemu se radi te sam doznao kako su zalihe granata i pješačkih protuoklopnih
projektila zarobljenih u Vojarnama JNA istrošene, a da nove značajnije zalihe zbog embarga nisu
nabavljene. Slutio sam što će se dogoditi. Raspoloživo stanje streljiva i granata bila je najstroža
vojna tajna koju neprijatelj nije smio doznati, te zbog toga Tuđman nije mogao javno
posavljacima objašnjavati pad Posavine. Logističari iz Orašja su uspijevali nešto protuoklopnih,
topničkih i minobacačkih granata skupiti po Osijeku od nižih zapovjednika iz njihovih tajnih
skladišta, koji su odvojili što su mogli, a bilo je i onih koji su to posavljacima dobro naplatili.
Zahvaljujući ovim poduzetnim logističarima Orašje je obranjeno.

Najbolja suradnja između hrvatskih snaga HVO-a i muslimanske armije BiH bila je oko
Tuzle. Hrvat Željko Knez je stvorio Drugi korpus ABiH i obranio Tuzlu. Zapovjednik obrane
Gradačca bio je Hrvat Ivan Mijać, iako su tu u velikoj većini bili Muslimani. 115. brigada HVO-a
“Zrinski”, kojom zapovijeda Hrvat Zvonimir Jurić, ocijenjena je kao jedna od najboljih postrojbi
Drugoga korpusa ne samo Armije BiH, nego i svih Oružanih snaga BiH. U najužem vodstvu
korpusa bilo je više Hrvata. Načelnik Štaba bio je Anđelko Mlakar, a šef sigurnosti Ante Pranjić.
U civilnim organima također je bilo mnogo Hrvata. Predsjednik Vlade bio je Saludin Hođić, a
potpredsjednik dr. Božo Tomić.

4.3.3. MUSLIMANSKO-HRVATSKI RASKOL

Južno od Sarajeva suradnja je vremenom postajala sve slabija i na mnogim mjestima je


ovisila o lokalnim zapovjednicima. Prvi taktički znakovi raskola javljaju se još početkom 1992.
nakon donošenja MUSLIMANSKE DEKLARACIJE. Muslimanski vjerski vođa je već u siječnju
u Konjicu, otvoreno, preko Radija Konjic pozvao na klanje i ubijanje kaurina. S vremenom su
nepovjerenje i nesporazumi sve više rasli, najčešće zbog nabave oružja. Hrvatska vojska
naoružavala je HVO, a Hrvatska policija HOS i muslimansku političku stranku SDA koja je
formirala ABiH. Borci HVO-a sve više su zamjerali Muslimanima što ne znaju protiv koga bi se
borili i što izbjegavaju borbu s JNA i Srbima. Mnogi Muslimani su na JNA gledali kao na vlastitu
vojsku te se nisu željeli boriti protiv nje, pa je u Vitezu već koncem travnja došlo do
neprijateljstva između Hrvata i Muslimana. Prvih su mjeseci borbe protiv Srba vodile uglavnom
jedinice HVO-a i HOS-a u kojima je bilo i dosta Muslimana, te pojedine paravojne jedinice
Muslimana iz Patriotske lige koje nisu bile ni pod čijom političkom kontrolom.
Muslimani su se počeli pripremati za obranu 10. lipnja 1991. godine, kad su na Kongresu
SDA u Sarajevu (Dom milicije) osnovali Savjet za nacionalnu obranu koji treba “da djeluje uz
SDA, sve dok za to postoje potrebe”. Savjet je organizator Patriotske lige koja predstavlja
začetak ABiH. U suradnji s Patriotskom ligom osnovane su jedinice »Bosna« koje se označavaju
brojevima, a bile su poznate i pod nazivom Zelene beretke. Korištenje više naziva dovelo je do
toga da se pod svakim od naziva pretpostavljala posebna organizacija, pa je često bilo nejasno o
kome se zapravo radi. Patriotska liga djelovala je u izrazito konspirativnim uvjetima, te ni kasniji
visoki časnici ABiH, generali Alagić i Muslimović, nisu uspjeli da se, unatoč pokušajima, povežu
s njima. U Patriotskoj ligi načelno je vladalo nepovjerenje prema časnicima iz JNA koji su se
pokušavali pridružiti organizaciji, iako su neki časnici, poput Sefera Halilovića i Mustafe
Hajrulahovića - Talijana postavljeni na visoke položaje. Na vojnom savjetovanju u Mehurićima
kod Travnika (7 - 8. 2. 1992.) ustanovljeno je kako Patriotska liga raspolažes60.000 do 70.000
naoružanih članova, 17 dana kasnije Sefer Halilović izdaje «Direktivu za obranu suvereniteta
Republike Bosne i Hercegovine», tj. izvođenje borbenih operacija. Sustav je pokrivao cijelu BiH,
a sastojao se od Glavnog stožera PL-a na razini Republike, devet regionalnih stožera, 103
općinska stožera i velikog broja različitih postrojbi, organiziranih u formacije od voda do brigade.
Patriotska liga se do jeseni 1991. naoružala na području cijele BiH, a oružje je stizalo raznim
kanalima, najviše iz Hrvatske oružjem zaplijenjenim nakon pada vojarni JNA. Patriotska liga
organizirala je u tajnosti odlazak Muslimana iz nekih mjesta u BiH na školovanje u MUP
Hrvatske u Kumrovec, Lučko i Rakitje, a mnogi njeni pripadnici su prva ratna iskustva stekli na
hrvatskim ratištima. Raširenost Patriotske lige na području cijele Republike BiH trebala je
osigurati pravodoban i odlučni otpor agresiji u svim dijelovima BiH. U gotovo svim većim
mjestima BiH koje je zauzela JNA pružen je nekakav otpor napadaču, ali na mnogim mjestima
nije bio dovoljno organiziran i uspješan, često zbog političke blokade iz Alijinog Stožera. Ove
postrojbe su se kasnije uklopile u ABiH kao i pripadnici TO, te dijelovi milicije. Zapovjednici TO
su bili uglavnom bivši rezervni oficiri JNA i bili su često antihrvatski orijentirani, dok mnogi
pripadnici Patriotske lige nisu željeli, kasnije, tijekom 1993. sudjelovati u napadima na hrvatske
enklave (ABiH uglavnom nije napadala jedinice HVO-a koje nisu imale svoj teritorij i lokalnu
civilnu vlast) i postali su nepoželjni u Alijinim planovima stvaranja čiste muslimanske Bosne.
Zapovjednici Patriotske lige koji se nisu željeli podčiniti Aliji, morali su tijekom 1993. pobjeći
kako ne bi bili likvidirani. Jedan od zapovjednika obrane Sarajeva, Jusuf Juka Prazina, ubijen je
čak u Belgiji.
U travnju 1992. JNA je napustila vojarne Draga u Busovači, Kaonik kod Busovače,
Stojkoviće pored novoga Travnika i Petar Mećava u Travniku. Te vojarne su napuštene
dogovorno i bez borbe. Preuzimanje vojarne Kaonik kod Busovače bilo je povodom prvih sukoba
između Hrvata i Muslimana. Muslimani nisu sudjelovali u preuzimanju vojarne, ali su tražili
oružje.

Dana 7. travnja 1992. odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana Republika Hrvatska je,
među prvima u svijetu, priznala neovisnost, samostalnost i teritorijalni integritet tadašnje
Republike Bosne i Hercegovine. Projugosovenska frakcija HDZ-a spriječila je objavu ove odluke
u Narodnim Novinama (službeni list Vlade republike Hrvatske), kao i u dokumentima
Ministarstva Vanjskih poslova, a u medijima se o tome pojavila samo kratka informacija. Ova
odluka bila je u suprotnosti s već proširenim pričama o dogovoru Tuđmana i Miloševića kojima
su oni podijelili Bosnu, pa je širenje informacije o priznanju BiH trebalo spriječiti. Teorija o
podijeli BiH bila je vrlo korisna za radikalizaciju muslimana i jačanje njihovog nepovjerenja
prema Hrvatskoj.
Čim je BiH priznata, međunarodni pregovarači počeli su pregovore o njenoj podjeli.
Predsjedavajući EU Portugalac Jose Cuttieliro ponudio je plan o kantonizaciji BiH. Plan se
temeljio na etničkom principu. Muslimanima je trebalo pripasti 44%, kao i Srbima, a Hrvatima je
trebalo pripasti 12%. Plan su u Lisabonu potpisali i Srbi i Muslimani i Hrvati, ali je nakon
povratka u Sarajevo Alija povukao svoj potpis, zbog otpora u vlastitoj stranci.
Dana 15. 4. 1992. službeno je konstituiran štab TO BiH i preuzima zapovijedanje jedinicama
Patriotske lige, čime TO postaje formalna vojna organizacija bosanskih Muslimana. Ubrzo u
postrojbe te armije dolaze dragovoljci muđahedini iz islamskih zemalja, koji neprijatelje vide u
svima koji nisu muslimani.
Dana 6. 5. dr. Franjo Tuđman sudjelovao je u Bruxellesu na Mirovnoj konferenciji o SFRJ, a 22.
5. u New Yorku u Općoj skupštini prigodom primanja Republike Hrvatske u članstvo Ujedinjenih
naroda, rekao je: “Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene
državnosti Republike Hrvatske.”
Dana 22. 5. 1992. BiH je primljena u UN, a uoči ovoga Hrvati su od Muslimana tražili
zajedničko djelovanje svih snaga za obranu od Srba. Međutim, Alija se pravio kako ne vidi što se
događa, pa su zbog tog Muslimani tek 20. 6. 1992. proglasili ratno stanje. Osim što su izbjegavali
pripreme za obranu, dio Muslimana sve je javnije inzistirao na BiH kao građanskoj državi
utemeljenoj na principu jedan čovjek - jedan glas (iako je na hrvatsko-muslimanskom
referendumu odlučeno kako svi narodi imaju jednaka prava). Ovo je kod Hrvata izazivalo sumnju
u zajednički interes, što je još i pojačano izjavama nekih muslimanskih čelnika o potrebi
stvaranja čiste muslimanske države.
Dana 30. 5. 1992. Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo je Rezoluciju 757 kojom se zabranjuje
trgovina sa Srbijom i Crnom Gorom (osim hranom i lijekovima). Ovime je Velika Britanija
uspjela spriječiti zračne napade na srpske položaje u BiH. Koliko su sankcije bile ozbiljne, vidi se
po tom što čak ni srpski devizni računi u inozemstvu nisu bili zamrznuti.
U svibnju 1992. postrojbe HVO-a Vitez zauzele su skladište u Slimenima, a u borbi nisu
sudjelovale postrojbe Armije BiH. Unatoč tomu, Armija BiH traži podjelu zaplijenjenog oružja
JNA prema svojim kriterijima. Kada je to Hrvatska strana odbila, Armija BiH svoje zahtjeve
pokušava ostvariti silom.
U istom mjesecu zapovjedništvo HVO-a po zapovijedi Gojka Šuška sklapa dogovor s pojedinim
zapovjednicima Patriotske lige o deblokadi Sarajeva. Dogovor je razrađen između Nijaza
Batlaka, poznatijeg pod ratnim imenom Mate Šarlija Daidža, i Jusufa Juke Prazine. Mate Šarlija
Daidža je bio povratnik iz inozemstva, profesionalni vojnik koji je se deklarirao kao Hrvat
muslimanske vjere. Nastojao je stvarati mješovite katoličko muslimanske jedinice u BiH te je
dosta oružja podijelio muslimanima. Daiđa i Prazina su organizirali koordiniranu akciju za
deblokadu Sarajeva. Akciju je iznutra trebala povesti Patriotska liga, a izvana sve slobodne
jedinice HVO-a i Patriotske lige na potezu od Mostara do Sarajeva. Jedinice izvana trebao je
predvoditi Daidža. Međutim, jedinice muslimanske Armije BiH lojalne Aliji Izedbegoviću
zabranile su HVO-u prolaz kroz Konjic, te spriječile postrojbe HVO-a pod zapovjedništvom
Nijaza Batlaka u deblokadi Sarajeva preko Igmana pod izlikom “kako ih ustaše neće oslobađati”.
Daidža je jamčio kako je tada za 48 sati mogao razbiti obruč oko grada. Ovom prodoru
suprotstavio se i Konjički HVO koji je već tada bio vrlo nepovjerljiv prema Muslimanima zbog
loše lokalne suradnje, pa čak i manjih sukoba. U to vrijeme i muslimanske postrojbe su pokušale
deblokirati Sarajevo iznutra, na pravcu Ilidže, 8. 6. 1992. godine. Vikićevi policajci su izbili na
vrh Milinkladske, a Dino Magoda je dospio duboko do trebevićkih padina. Dijelovi buduće
Desete brdske i jedna jedinica Vojne policije naredbom iz Izetbegovićeva kabineta vraćeni su s
Vraca. Tada su četnici već bili svladani i pružali su otpor još samo iz jedne zgrade, ali je stiglo
naređenje o obustavljanju akcije. Aliji je odgovarao imidž Sarajeva u zapadnim medijima kao
najvećeg mučeničkog grada, a odgovaralo mu je i blokirano Sarajevo iz političkih razloga.
Njegov mandat predsjednika Predsjedništva trajao je godinu dana i nakon toga Skupština BiH je
trebala izabrati drugog. Kako se Skupština ne bi mogla sastati bilo je dobro držati Sarajevo u
izolaciji. Bojao se i dezertiranja iz vlastite vojske, ako bi se otvorila mogućnost za bijeg iz
Sarajeva. Kako bi mogao manipulirati Sarajlijama, Alija je odbio i brojne ponude europskih i
arapskih vlada za satelitsku i TV deblokadu Sarajeva. Za vrijeme Alijinih Ženevskih pregovora
dolazilo je do prekida svih telefonskih veza Sarajeva s okolinom. Odmah nakon sprječavanja
Daidžinog prodora prema Sarajevu naglo je poraslo nepovjerenje Hrvata prema Muslimanima, a i
prema HOS-u u kojemu je bilo puno Muslimana (u mnogim jedinicama su bili i većina). U
Sarajevu je nakon Alijine sabotaže deblokade došlo do oružane pobune Jusufa Juke Prazine koji
je nakon vojnog poraza svojih snaga morao pobjeći u Mostar, a odatle u Belgiju.

Alija Izedbegović je stopiranjem deblokade Sarajeva razotkrio svoje strateške ciljeve i


planove, o čemu je Šušak informacije imao već prije sklapanja sporazuma iz Graca koji je
potpisan ni mjesec dana ranije, ali je na području Posavine odmah i prekršen. Nakon blokade
prodora prema Sarajevu Šušak je uvidio realnost informacija o planovima britanskih službi za
vođenje specijalnih oblika rata koje je uspio, preko svojih veza s američkim obavještajnim
službama doznati, a po kojima su Muslimani uz pomoć Islamskih zemalja nagovoreni na prodor
prema Jadranu, tj. na sukob s Hrvatima. Aliji Izedbegoviću bi najviše odgovaralo kad bi Hrvati
istovremeno ratovali sa Srbima, a i s ABIH, kako bi lakše osvojio hrvatske prostore srednje
Bosne i Hercegovine. Primirje sa Srbima pokušavao je dogovoriti neformalno, kao tajni dogovor,
ali su ga Britanci natjerali na sklapanje javnog dogovora, pošto njima nije bio cilj braniti interese
Muslimana i stvarno im osigurati izlaz na Jadran, već su im interesi Srba bili važniji. Interese
Muslimana su branili samo taktički, zbog stjecanja povjerenja u Muslimanskom vodstvu i
islamskim zemljama bogatih naftom.

Kako bi se muslimani odvratili od sukoba s Hrvatima Predsjednik Tuđman je nastojao od


samog početka sukoba u BiH uspostaviti zajedničko zapovjedništvo svih Muslimanskih i
Hrvatskih snaga u BiH, ali je zbog Izedbegovićevog otezanja tek 21. 7. 1992. u Zagrebu potpisan
Sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO dio jedinstvenih oružanih snaga BiH.
(Ovaj sporazum je ponovno dotjerivan i potpisivan 21.9. 1992. u New Yorku, te 25.4. 1993. i
12.5. 1993. Izedbegović je kasnije potpisivanje ovih sporazuma objašnjavao taktičkim i
humanitarnim razlozima, kako ne bi ostao bez logističke podrške iz Hrvatske.) Pošto sporazum
nije imao nikakvih učinaka na terenu, a kako bi Hrvatska obranila Dalmaciju i kako ne bi morala
ratovati istovremeno na dva fronta, što nije bila u stanju, Šušak je odmah poduzeo sve kako bi
primirio sukobe sa Srbima i u BiH, a i na hrvatskom ratištu. Istovremeno je počeo jačati položaje
na pravcima kojima bi Muslimani mogli prodrijeti prema Pločama. Kako bi što duže vezali za
sebe muslimanske snage i tako im onemogućili veliku koncentraciju na prostoru između Mostara
i Bugojna, hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni oružje i streljivo dopremano je čak i
helikopterima koje je Šušak hitno nabavio u Rusiji čim su počeli sukobi s Muslimanima. Kako do
izdvojenih enklava srednje Bosne nije uspijevao dostaviti dovoljno opreme i oružja Manolićevi
kadrovi su počeli širiti glasine kako on želi braniti samo svoju Hercegovinu, a srednju Bosnu je
prepustio muslimanima kojima dostavlja čak i oružje, iako je on dostavu oružja morao dozvoliti
kako bi se muslimani na drugim ratištima mogli obraniti od eventualnog novog Srpskog napada,
što bi dovelo do nove rijeke muslimanskih izbjeglica u Hrvatsku. Da je Hrvatska prekinula
dopremu oružja Muslimanima Srbi bi pričekali da potroše streljivo, te bi krenuli u novu opći
napad, nakon čega bi 2.500.000 muslimana i 700.000 BiH Hrvata završilo u Hrvatskoj. Hrvatska
to ne bi mogla izdržati ni logistički, ni sigurnosno, te bi tada bez problema Srbi osvojili
Dalmaciju, nakon čega bi na red došla Slavonija čime bi plan stvaranja velike Srbije bio dovršen.
Na suradnju s HVO-om po Šuškovoj zapovjedi pozvan je i lokalni zapovjednik HOS-a Blaž
Kraljević, koji je pokušavao osvojiti čak i čisti srpski grad Trebinje u istočnoj Hercegovini. On je
u Australiji previše dugo sanjao o hrvatskoj granici na Drini, te nije uspio shvatit kako su pojedini
Muslimani počeli sanjati o svojoj državici s granicom na otvorenom moru, a na to su ih poticali,
osim Engleza i Francuza, mudžahedini, te islamske zemlje koje su željele muslimansku državu u
Europi, s izlazom na otvoreno more.
HOS pod zapovjedništvom Blaža Kraljevića zbog nerazumijevanja političkih igara znatno
je pridonosio zbrci na terenu. Početkom rata u BiH sve jedinice HOS-a su prebačene tamo, kako
Paraga s njima ne bi mogao prijetiti vojnim udarom. U pravilu su odlazili na najgora ratišta. To je
odgovaralo i Tuđmanu i Šušku, kako bi otklonio opasnost od vojnog udara u Hrvatskoj, a
odgovaralo je i Manoliću kako bi imao tajni instrument za uplitanje u BiH sukob. Manolić je
preko svojih operativaca Paragi slao oružja koliko je trebalo te je HOS ubrzo postao, na mnogim
mjestima, većinom muslimanska postrojba.

HOS na čelu s Blažom Kraljevićem, kao i Patriotska liga postali su smetnja KOS-ovcima
ubačenim u HVO i ABIH koji su činili sve kako bi što više potpirili sukobe između ABIH i
HVO-a. KOS-ovci u ABIH su dobili zadatak marginalizirati ili likvidirati sve prohrvatski
nastrojene zapovjednike Patriotske lige, a KOS-ovci u HVO-u su dobili zadatak marginalizirati ili
likvidirati sve promuslimanski orijentirane zapovjednike HVO-a. Šušak je lokalnom
zapovjedništvu HVO-a naredio razgovore s Kraljevićem kako bi ga uvjerili u potrebu smirivanja
sukoba sa Srbima, te oprez prema postrojbama ABIH. Blaž Kraljević je u HOS-u imao većinu
Muslimana i mogao je odigrati ulogu tampona između HVO-a i ABIH, samo da je shvatio igre
koje vode ubačeni KOS-ovci. Međutim on je uporno odbijao obustavu sukoba sa Srbima, zbog
čega je došlo do neprijateljstva između njega i zapovjednika HVO-a. To su iskoristili ubačeni
UDBA-ši koji su mu organizirali zamku nakon neuspješnih pregovora u Ljubuškom. Likvidaciju
je odradila grupa kriminalaca, bivših suradnika UDBA-e od kojih su neki 1991. bili uključeni u
obranu Hrvatske u postrojbama posebne pričuvne policije iz Hrvatske, a koji su se početkom
1992. prebacili u BiH, u Tutinu postrojbu. Tuta je bio bivši suradnik Josipa Manolića ubačen
među Hrvatske emigrante u Njemačkoj koji se vrlo uspješno prilagodio Šušku, te se svuda
predstavljao kao njegov čovjek od najvećeg povjerenja, ali je i dalje održavao povremene
kontakte sa Manolićem, kao i pojedinci iz njegove kažnjeničke bojne. Šušak ga je kao takvog i
prihvatio, vjerujući u njegov nacionalni naboj, ne shvaćajući Manolićevu sposobnost
manipulacije ljudima suprotnih političkih uvjerenja. Čim je Kraljević likvidiran terenski suradnici
odjeljenja za psihološko propagandnu aktivnost (PPA) HVO-a, HV-a i MUP-a već su brujali kako
je to naredio Šušak. Kako izvršioci Kraljevićeve likvidacije to ne bi mogli demantirati vrlo brzo
su svi poginuli na različite načine, najčešće na bojištu s metkom u leđima, slično kao i
zapovjednici posebne pričuvne policije u Hrvatskoj.

Nakon likvidacije Blaža Kraljevića Paraga je pokušao HOS-ovce vratiti u Hrvatsku i


ponovno pokušati izvesti vojni udar, ali je Đapić to uspio spriječiti. Nakon smirivanja stanja
Hrvati iz HOS-a prešli su u HVO i HV, a mnogi dotadašnji Hrvati muslimanske vjere postali su
najradikalniji borci ABiH, što je najviše odgovaralo Aliji Izedbegoviću, dok su prohrvatski
orijentirani Muslimani iz Patriotske lige ubrzo potpuno marginalizirani i uklopljeni u ABiH.
Raspadom HOS-a Manolić i njegova udbaška ekipa izgubili su svoj najjači nesvjesni oružani
instrument utjecaja u BiH pa su se dohvatili svog posljednjeg oružja - medija. Osnovni razlog
njihova neuspjeha je taj što psihološki formirani u uvjetima komunističke diktature, nisu mogli
shvatiti kako jedna država, u uvjetima demokracije može opstati samo ako većina stanovništva
želi njezin opstanak. Opstanak BiH kao samostalne centralizirane države nisu željeli ni Srbi, ni
Hrvati, a ni velik dio Muslimana. Neki Muslimani su se željeli prikloniti Srbima, neki Hrvatima,
neki kao npr., Alija Izetbegović željeli su ili konfederativnu Jugoslaviju s unitarnom BiH, ili malu
muslimansku državu. Kasnije, u siječnju 1995, za vrijeme Bihaćke krize Woren Christoper je
pred Američkim kongresom izjavio kako »Vlada u Sarajevu već četiri godine intenzivno surađuje
na podjeli te zemlje«.

Dana 13. 6. 1992. na planini Raduša, općina Uskoplje/Gornji Vakuf, iz zasjede Muslimani su
ubili četiri časnika HVO-a. Nakon toga je došlo do prvih sukoba na području općine Gornji
Vakuf/Uskoplje.
Dana 18. 6. organizacija Islamske konferencije traži vojnu intervenciju protiv Srba u BiH pod
pokroviteljstvom UN-a.
Dana 25. 6. 1992. predsjednik Tuđman je u Strasbourgu sudjelovao u radu Mirovne konferencije
o ratu u Bosni i Hercegovini, zajedno s Lordom Carringtonom, S. Miloševićem, A.
Izetbegovićem i H. Silajdžićem.
Između 28. i 29. 6. 1992. francuski predsjednik Mitterand iznenada je sletio na sarajevski
aerodrom, iako su bili najavljeni zračni napadi na Srbe. Time je otvorio zračni most prema
Sarajevu i Karađića predstavio kao stranu u pregovorima, a istovremeno je smanjio mogući rizik
zapadnih napada na Srbe.
Između 1. i 2. srpnja 1992. u Jadran je uplovila šesta flota SAD-a čime je onemogućeno
nabavljanje ozbiljnih količina oružja, streljiva i granata.

4.3.4. ORUŽJE

Dana 21. 7. 1992. predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik
Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su sporazum o prijateljstvu i
suradnji dviju država. Zamjenici ministara vanjskih poslova dviju država dr. Miomir Žužul i
Vlatko Kraljević potpisali su Sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između dviju država.
Na tom susretu dva predsjednika postigla su i dogovor o suradnji između HVO-a i Armije BiH
kako ne bi dolazilo do nerazumijevanja i sukoba. Nekoliko dana kasnije general Sefer Halilović
na početku sastanka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u prvoj rečenici kaže kako ne priznaje
nikakvu drugu vojsku osim Armije BiH. Time se stavio na čelo zagovornika samostalne
muslimanske države, bez Hrvata i Srba.
Dana 27. 7. predsjednik Tuđman je primio u privatni posjet predsjednika Argentinske Republike
C. S. Menema pri čemu je načelno dogovorena tajna isporuka oružja, eksploziva i topničkih
granata Hrvatskoj. Ovu operaciju američke, britanske i francuske službe dugo nisu uspjele
razotkriti. Tek kada je MI6 otkrio kako je Dinko Šakić jedan od glavnih karika u ovom lancu,
BBC je počeo medijske napade na njega. Britanci su se kasnije uspjeli osvetiti i Menemu tako što
su ga uz pomoć svojih argentinskih obavještajnih propagandista smjestili u zatvor, nakon silaska
s vlasti.
Hrvatska je oružje nabavljala na raznim stranama i na različite načine, zbog totalnog embarga na
oružje i opremu. Dio oružja Hrvatska je pokušala i sama proizvoditi, ali to se pokazalo vrlo teško
i sporo. Prve domaće strojnice pod nazivom ERO i ZAGI često su se zaglavljivale, što ih je činilo
nepouzdanima. Minobacačke cijevi lagano je bilo proizvoditi, ali najteža se pokazala proizvodnja
onog najvažnijeg i najskupljeg: minobacačkih, topničkih, tenkovskih i haubičkih granata, osobito
upaljača za njih, a najteže proizvodnja raketnih projektila. U SFRJ bila je razvijena proizvodnja
svih eksploziva, granata, VBR-ova i ostalog oružja, ali je bila decentralizirano organizirana, te ni
jedna republika (osim Srbije) nije mogla samostalno proizvoditi oružje. Najvažnije komponente
proizvodile su se u Srbiji i BiH, a oprema za ovu proizvodnju nabavljena je na Zapadu nakon
svađe između Tita i Staljina. Budući da Hrvatska nije mogla nabaviti opremu za takvu
proizvodnju, nije mogla postići odgovarajuću kvalitetu vlastitog naoružanja pa se morala
opredijeliti za ilegalni uvoz pušaka, eksploziva, granata, upaljača, vojne elektronike, sredstava
veze i svega ostalog što se nije moglo na brzinu i u dovoljnim količinama proizvoditi u domaćim
tvornicama. Najvažnije za kopneni rat je dovoljna količina granata, od kojih jedna stoji više nego
sanduk kalašnjikova, a to ni mnogim vojnicima nije bilo jasno, pa nisu mogli shvatiti zašto ne
možemo organizirati napade širih razmjera. Kako ne bismo mogli organizirati vlastitu
proizvodnju oružja pobrinuo se i MMF. Po prvom stend by aranžmanu s ovom međunarodnom
institucijom morali smo obustaviti rad Koksare u Bakru, Tvornice elektroda i ferolegura u
Šibeniku, Tvornice Dalmacija u Dugom Ratu, Željezare Sisak, Đure Đakovića, Jedinstva u
Zagrebu i više manjih poduzeća. Za uzvrat MMF je omogućio reprogramiranje dugova
naslijeđenih od bivše SFRJ. Istovremeno je ocijenjeno kako u Hrvatskoj ima premalo banaka, te
taj broj treba povećati, kao i broj štedionica. (Već po drugom stend bay aranžmanu je
procijenjeno kako banaka i štedionica ima previše pa im treba smanjiti broj.)

U srpnju 1992. održan je sastanak u Međugorju na kojem su Muslimani i Hrvati predložili da se


BiH organizira u četiri kantona, od koji bi dva bila muslimanska, jedan srpski i jedan hrvatski.

4.3.5. LONDONSKA KONFERENCIJA

Vlada dr. Franje Gregurića smijenjena je 12. 8. 1992. kad je imenovana nova na čelu s Hrvojem
Šarinićem. Od 25. do 27. 8. 1992. dr. Tuđman je u Londonu sudjelovao u radu na Mirovnoj
konferenciji o bivšoj SFRJ gdje je definirano da se granice ne mogu mijenjati, osim dogovorom.
Srbija je ovdje politički pobijedila samim tim što je otišla na konferenciju (dogovor), a to je i bio
osnovni cilj konferencije. Alija Izetbegović je to kao žrtva mogao odbiti, ali je rekao:
“Pregovarati se mora”. Londonska konferencija prihvatila je četnike za pregovaračku stranu.
Jedino što Srbi i JNA nisu do tada uspjeli je uspostaviti širu teritorijalnu vezu s banjalučkom
regijom, otvoriti još dva koridora, kako su planirali, i zauzeti još jedan industrijski ili prometni
čvor. U isto vrijeme ABiH uz pomoć oružja kupljenog od Hrvatske i dobavljenog preko Hrvatske,
oslobodila je cijelo Podrinje, a oko Pala je potpuno zatvoren obruč dolinom Drine. Lokalni
zapovjednik Imamović je osvajao dio po dio terena u pravcu Drine, a planirao je pokrenuti
ofenzivu prema Goraždu i Foči. Osvojio je vrh Treskavice te bio nadomak Kalinovika, rodnog
mjesta Ratka Mladića. Imamović je ubijen u čudnim okolnostima, vjerojatno kao nezgodan
svjedok. Zapovjednik obrane Srebrenice Naser Orić javljao je da je ubijeno onoliko četnika
koliko su oni civila pobili, a vojnici iz Goražđa su mogli gledati zgrade na Palama. Prva
mostarska brigada uspjela je osloboditi istočnu obalu Mostara. Deblokada Sarajeva operacijom
Jug trenutak je kad su jedinice ABiH zabilježile značajna napredovanja, oslobađaju Trnovo i
Rogoj, ali bivaju zaustavljene zbog blokade dopreme streljiva od Alijinog logističara Čengića.
Slijedila je operacija Koverat, pa druge operacije koje su sve odreda sabotirane iz samog vrha
ABiH. Paralelno s tim je polagano smanjivana multietničnosti ABiH, sve izraženije su šikanirani
Jovan Divjak, Stjepan Šiber, Dragana Vikića, i njima slični. Sve je značajnije aktiviranje
ideologa islamizacije vojske, sve češće stvaranje kaosa u redovima branitelja Sarajeva, sve
izraženije nepoštivanje zapovijedi koje su stizale od generala Mustafe Hajrulahovića Talijana,
prvog komandanta Sarajevskog prvog korpusa.
Britanski plan izazivanja sukoba između Hrvata i Muslimana, tj. prekida strateškog saveza
postupno je davao sve više rezultata. Prva veća politička zamka Izedbegoviću postavljena je na
Londonskoj konferenciji. Iako je zamka bila očigledna, iako je cijeli pregovarački tim iz Sarajeva
donio odluku o nesudjelovanju na Londonskoj konferenciji, iako je prva točka dnevnog reda bila
podjela Sarajeva, te iako je u delegaciji dogovoreno odbijanje plana Ailija Izetbegović je na
iznenađenje svih na konferenciji za tisak nakon prve sjednice rekao “Mi plan u osnovi
prihvatamo”. Time je postalo jasno kako on u Britansku zamku nije upao slučajno već je sve
radio svjesno, a smetnja su mu bili pojedini prohrvatski zapovjednici Patriotske lige za čije
smjenjivanje mu je trebalo nešto vremena.

4.3.6. DOLAZAK UNPROFORA

Dana 28. 8. 1992. ministri vanjskih poslova i obrane Zapadnoeuropske unije (WEU) odobrili su
slanje 5.250 vojnika za zaštitu humanitarnih konvoja u BiH. Britanske jedinice su se rasporedili u
srednjoj Bosni gdje su izmiješani živjeli Hrvati i Muslimani. Odmah nakon toga Britanci su
počeli intenzivirati realizaciju plana sukoba Hrvata i Muslimana po metodi »zavadi pa vladaj«.
Njihov dugoročni plan je bio iscrpiti Hrvate i Muslimane u međusobnoj borbi, nakon čega bi Srbi
zauzeli čitavu BiH. Time bi nastala »Velika Srbija» s većim dijelom Jadranskoga mora i većim
dijelom bivše Jugoslavije. Hrvatska bi nakon toga bila osuđena na lagano umiranje i raseljavanje.
Na scenu izlazi Lord Owen (član tajnih loža Royal Institute of Int. Affairs i Committee of 300)
koji Hrvatima u BiH obećava više nego su tražili, a isto tako i Izetbegoviću obećava sve što on
traži. Skoro sve što je držao HVO, u Vance-Owenovu planu je obećano Hrvatima, čime su Hrvati
gurnuti u rat na strani Srba. Hrvatskom stanovništvu nudilo se oko 35% teritorija kroz provincije
8, 10 i 3. Istovremeno, Owen je Aliji, tajno, nudio izlaz na otvoreno more tako što mu obećava
grad Ploče s lukom i okolinom te široki koridor kroz zapadnu Hercegovinu gdje žive gotovo
isključivo Hrvati. Owen je znao kako Tuđman ne može ustupati hrvatski teritorij i zato nikada
ovo nije ponudio kao službeni dokument, ali je više puta to javno tražio, čak i pred medijima, kao
čin dobre volje prema Muslimanima. Tuđman je znao što odbijanje znači, i već tada je shvatio
kako će morati primiriti sukobe sa Srbima kako ne bi morao voditi borbu na dva fronta. Nakon
nepopuštanja Izetbegoviću i Owenu uslijedili su britansko-francuski politički i ekonomski
pritisci, a polovicom 1993. i pokušaji vojnog prodora prema moru preko Mostara. Kada to nije
uspjelo, Alija je koncem 1993. svoje zahtjeve smanjio samo na luku Ploče, ali je Tuđman tada bio
već toliko ljutit na njega da ni o tomu nije htio razgovarati. Ovaj, za Muslimane najveći problem,
riješen je tek 22. 11. 1998. kada je u Zagrebu potpisan Sporazum o slobodnom tranzitu kroz
teritorij Republike Hrvatske u Luku Ploče i iz nje, te kroz teritorij Bosne i Hercegovine u Neum.
Sporazum su potpisali predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i član Predsjedništva
BiH Alija Izetbegović. Sporazumom je uspostavljena i slobodna trgovačka zona Ploče.
Od 20. do 23. 9. 1992. predsjednik, dr. Franjo Tuđman, je u New Yorku sudjelovao na 47.
zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda i pri tom je u govoru iznio hrvatska gledišta u
svezi s okončanjem ratne krize na području bivše Jugoslavije, a 30. 9. u Ženevi, s predsjednikom
SR Jugoslavije D Ćosićem, potpisao je sporazum po kojemu će Jugoslavenska armija napustiti
Prevlaku do 20. listopada, u skladu s Vanceovim planom.

4.3.7. JAČANJE HRVATSKO-MUSLIMANSKIH SUKOBA


Početkom listopada počeli su hrvatsko-muslimanski sukobi u općini Novi Travnik, u području
sela: Senkovci, Sinokos i Donje Pećine, Opara te u samom gradu. U tim selima Muslimani su
napali zapovjednika HVO-a Jajce Stjepana Blaževića i predsjednika HVO-a Jajce Nikolu Bilića.
Tada je poginulo 15 pripadnika HVO-a. Muslimani su tada prvi put koristili teško topništvo
protiv Hrvata. Muslimani su napali zapovjedništvo HVO-a u Novom Travniku i uništili Ratnu
bolnicu HVO-a. Zapalili su dvije zgrade u gradu, gdje su živjeli pretežno Hrvati. Cilj napada im
je bio zauzimanje benzinske pumpne stanice, a kada u tome nisu uspjeli, zapalili su je. Grad je
podijeljen. Stanovništvo gornjeg dijela kontroliraju Muslimani, a donji novi dio grada
kontroliraju Hrvati. U tim sukobima poginulo je 8 pripadnika HVO-a, a 16 je ranjeno. Mediji su
nastojali ove sukobe prikazati kao lokalne incidente, a istina je da su lokalni sukobi i
neprijateljstva služili samo kao povod, a ne uzrok sukoba. Muslimani su poslije svakog idućeg
napada nastojali naći neki zgodan povod kako bi sukobe mogli prikazati kao lokalni incident, a
ne kao svoju strategiju.
Dana 20. 10. 1992. u Lašvanskoj dolini, u selu Ahmići, pripadnici ABiH zaustavili su pomoć
hrvatskim braniteljima iz Kiseljaka u Jajce, a 23. 10. 1992. u blizini sela Dobrašin iz zasjede su
ubili četiri pripadnika HVO-a i onemogućili prolaz snagama HVO-a iz Prozora prema Jajcu koje
je doživljavalo vrhunac oružanih napada srpskih snaga, nakon čega su hrvatski branitelji Jajca,
zbog nemogućnosti istovremenog ratovanja i protiv Srba i protiv Muslimana, bili primorani na
povlačenje s položaja i izbjeglištvo. Jajce je zadnji veći grad koji su Srbi zauzeli u toku 1992,
nakon čega su prešli u defenzivu i čekanje na međusobno iscrpljivanje Hrvata i Muslimana.
Dana 20. 10. 1992. dr. Tuđman je u Ženevi u nazočnosti C. Vancea i R. Owena pregovarao s D.
Ćosićem o normalizaciji odnosa Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Taj je
sporazum dr. Tuđmanu bio bitan jer je očekivao sukobe s Muslimanima dolinom Neretve na
pravcu prema Pločama.
Dana 25. 10. 1992. u operaciji Tigar oslobođeno je šire područje oko Dubrovnika, do Prevlake,
čime je smanjen pritisak na ovaj grad. Nakon ove operacija izvršena je demobilizacija oko 40.000
pripadnika Hrvatskih oružanih snaga zbog velikih troškova rata, kako bi ta sredstva mogla biti
upotrijebljena u očekivanim sukobima s muslimanima.
Dan 27. 10. dr. Tuđman je u Ženevi, u nastavku rada Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj
SFRJ, u nazočnosti glavnog tajnika UN-a B. B. Ghalija te supredsjedatelja C. Vancea i lorda D.
Owena sudjelovao u razgovorima s D. Ćosićem i A. Izetbegovićem.
Krajem 1992, kada je došlo do prvih ozbiljnijih oružanih sukoba HVO-a i ABiH, počelo je
naoružavanje Muslimana sa Zapada. Naoružavanje III. Zeničkog i IV. Konjičko-jablaničkog
korpusa na sebe je preuzela britanska postrojba Unprofora. Naime, islamske zemlje su od
Britanaca kupovale oružje i slale ga ABiH, a britanski su vojnici oružje transportirali preko
teritorija koje su kontrolirali lokalni Hrvati do muslimanskih jedinica, pri čemu je dio oružja po
dogovoru pripadao Hrvatskoj i HVO-u preko čijeg teritorija je oružje transportirano, i to je bio
najvažniji izvor streljiva i granata za Dalmaciju i Hercegovinu. Samo Iran je kupio oružja,
streljiva i granata u vrijednosti od jedne milijarde dolara. Amerikanci su preko Tuzlanskog
aerodroma naoružavali Tuzlanski korpus AbiH s ciljem sprječavanja proširenja srpskog
brčanskog koridora i otvaranja još jednog koridora kod Tuzle. U to vrijeme Mitterand je podržao
osnivanje Muslimanske države kako Nijemci ne bi na brzinu preko Hrvata smirili Bosnu i Srbe,
koji su tradicionalna zapreka Nijemcima za prodor prema Bliskom istoku bogatom naftom. Zbog
toga su Britanci i Francuzi od Prvoga svjetskog rata podržavali što veću Srbiju, dok su Nijemci
nastojali spriječiti ostvarivanje Velike Srbije. I Francuzi i Englezi poslali su svoje “snage” u
Bosnu, a smirivanje Bosne im nije odgovaralo jer bi time oslabili položaj Srba, a Nijemci i
Amerikanci bi bili pobjednici. Lord Owen tada javno govori: “Mi trebamo nametnuti prekid vatre
(…) Od vitalnog je značaja ne dozvoliti aneksiju Bosne i protjerivanje muslimanske populacije iz
svojih središta. Mi moramo imati jako europsko vojno prisustvo i SAD moraju biti uključene, ali
samo u manjem obimu. Prava snaga je NATO.” Malo nakon preuzimanja dužnosti
kopredsjednika je izjavio: »Shvatio sam da nema nevinih među političkim i vojnim
rukovodiocima na sve tri strane u Bosni i Hercegovini«. Time je želio relativizirati krivce za rat u
BiH te smanjiti ulogu Amerikanaca u ovom sukobu.
Na kontrolnim punktovima lokalne jedinice HVO-a zadržavale su konvoje Unprofora s oružjem,
opremom i naftom te su dio uzimali za sebe, pa je prelaskom preko više kontrolnih točki
Muslimanima ostajao manji dio oružja. Isto tako su postupali i Muslimani s konvojima upućenim
jedinicama HVO-a u Tuzli, Sarajevu i Zenici. Naoružavanje samoga Sarajeva vršeno je preko
hrvatskih prigradskih naselja Stupa i Otesa.
Koncem listopada postaje sve jasnije kako će doći do većih sukoba između Hrvata i Muslimana
te Hrvati napuštaju pojedine enklave koje nisu mogli braniti ili koje po VO planu nisu pripadale
Hrvatima. Iz BiH je do tada već nestalo 150.000 Hrvata iz Posavine i oko 130.000 iz banjalučke
regije. Prvi veliki sukob između ABiH i HVO-a dogodio se 25. listopada 1992, kada su postrojbe
HVO-a uspjele preuzeti Prozor koji je do tada bio pod nadzorom ABiH.

U jesen 1992. u okviru Trećeg korpusa ABiH sa sjedištem u Zenici je započelo formiranje 17.
krajiške i 7. muslimanske brigade. 17. krajiška brigada nastala je okupljanjem Muslimana
protjeranih od Srba, a opremljena je i naoružana u Hrvatskoj s namjerom da bude udarna
postrojba za ponovno preuzimanje područja koje su osvojili Srbi. Brigada se popunjava s
muslimanima prognanim od strane Srba i vrlo brzo postaje udarna postrojba za protjerivanje
Hrvata. Trend “islamizacije” 7. krajiške brigade je svjesno vršen od vodstva SDA tako što su u
nju upućivani islamski dobrovoljci - mudžahedini koji su iz arapskih zemalja stizali u BiH pod
krinkom humanitarnih djelatnika ili novinara. Muslimansko vodstvo u Sarajevu, pod vodstvom
Sefera Halilovića donosi odluku o prekidu strateškog saveza s Hrvatima, te počinju kreirati
planove za preseljenje muslimanskih izbjeglica iz Posavine i istočne Bosne u Lašvansku dolinu,
te preuzimanje kontrole nad tvornicama za proizvodnju oružja u Konjicu, Busovači, Vitezu, i
Novom Travniku. U Sarajevu je sve više prevladava stav da se Hrvate lako može poraziti jer su
brojčano višestruko slabiji, a Hrvatska im neće moći pomoći jer ima mnogo problema i sa Srbima
u Hrvatskoj. Na taj način su namjeravali zauzeti središnju Bosnu, te u daljnjem napredovanju
prema jugu, izbiti na more.
Dana 17. 11. 1992. Vijeće sigurnosti UN-a pooštrilo je sankcije protiv SRJ, a 22. 11. počeo je
strogi pomorski embargo NATO-a u Jadranu protiv SRJ.

4.3.8. VANCE-OWENOV PLAN


(Podjela na tri provincije)

Dana 30. 11. 1992. pripadnici Vojne policije ABiH u Maglaju prijete kako će pobiti sve Hrvate od
Maglaja do Zenice iako su Hrvati obranili Maglaj od Srba.
U prosincu 1992. tijekom izvanredne sjednice Organizacije islamske konferencije (OIC) u Jeddi,
u Saudijskoj Arabiji, sastali su se tadašnji ministar vanjskih poslova Zdenko škrabalo i Alija
Izedbegović. Škrabalo je tražio od Alije da prihvati ponudu dr. Franje Tuđmana o uspostavi
zajedničkog vojnog zapovjedništva u Zagrebu ili Bugojnu, radi zajedničke borbe protiv Srba. Sa
Škrabalom je bio i zagrebački muftija Šefko Omerbašić koji je potvrdio Tuđmanovu iskrenost.
Pošto je Halilovićeva strategija zauzimanja središnje Bosne i izbijanja prema jugu već bila
aktivirana, a broj Muslimanskih vojnika je već bio deset puta veći od broja vojnika HVO-a na
tom području, Alija je Tuđmanov plan odbio.
U prosincu 1992. / siječanj 1993. u Ženevi su Vance i Owen Hrvatima, Srbima i Muslimanima
izložili svoj plan i karte teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine na 10 provincija. Svakom
narodu pripadaju tri provincije, a Sarajevo dobiva poseban status. Hrvatima bi pripale 3. odžačka,
8. mostarska i 10. travnička provincija, Srbima 2 .banjalučka, 4. bijeljinska i 6. nevesinjska, a
Muslimanima 1. bihaćka, 5. tuzlanska i 9. zenička. Karta Bosne i Hercegovine je tako podijeljena
na 10 provincija. U skladu s tim, ministar obrane u Vladi Bosne i Hercegovine donosi zapovijed
da se obrambene snage u provincijama 1, 5 i 9 stave pod vodstvo Štaba Armije BiH, a obrambene
snage u provincijama 3, 8 i l0 pod nadzor HVO-a. Lord Owen je o ovome jednom prilikom
rekao: “Preuzeli smo tada dostignuti nivo podjele Bosne”. VO planom u suštini je legalizirano
odcjepljenje Srba od BiH i pretvoreno u dobrovoljno odcjepljenje “muslimansko-hrvatske
federacije” od BiH.
Od 2. do 3. siječnja 1993. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao na mirovnim pregovorima u okviru
Konferencije o bivšoj SFRJ.
Dana 4. siječnja 1993. Vance-Owenov sporazum o miru u Bosni i Hercegovini potpisan je u
Ženevi. Nakon toga je Alija Izetbegović izjavio: “Ako potpišemo, imat ćemo mir a ako ne
potpišemo, imat ćemo rat”.
U siječnju 1993. u Bistrincima, općina Uskoplje-Gornji Vakuf, pripadnici ABiH ubili su tri civila
u Kaćunima, u općini Busovača su iz zasjede smrtno stradala četiri vojnika HVO-a, u Dusini,
općina Zenica, pobijeno je 10 civila, a u Gustom Grabu, općina Busovača, ubijeno je i
masakrirano pet civila u dobi između 70 i 80 godina života.
Od 11. do 12. siječnja 1993. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao na mirovnim pregovorima u
okviru Konferencije o bivšoj SFRJ.
Dana 12. siječnja 1993. u Lužanima, općina Uskoplje-Gornji Vakuf, ABiH je ubila i masakrirala
veći broj hrvatskih civila.
Dana 15. 1. 1993. u Zagrebu, u okviru Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, dr. Tuđman je
sudjelovao u razgovorima s D. Owenom, C. Vanceom te A. Izetbegovićem i M. Bobanom.
Čim su počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, opozicijske stranke SDP i HSLS (Tomac i
Budiša) napale su predsjednika Tuđmana uvjerene kako je riječ o dogovoru između Miloševića i
Tuđmana o podjeli BiH. Nesposobni za shvaćanje tadašnje realne vojnopolitičke situacije u kojoj
se Hrvatska nalazila, bez imalo su razmišljanja nasjeli na novinske informacije plasirane iz
britanskih obavještajnih službi i projugoslavenske, titoističke frakcije KOS-a. Tuđmanu je ovo
odgovaralo jer je to bio još jedan dokaz pred Miloševićem kako misli ozbiljno i kako »Srpsku
Krajinu« neće dirati. Da je Tuđman iznio Budiši i Tomcu tadašnju stvarnu situaciju na terenu i
svoje dugoročne planove, oni bi mogli i drugačije reagirati. Tada bi se Milošević mogao zapitati o
tomu blefira li Tuđman?
Da se Karadžić u to doba držao dogovora s Izetbegovićem i britansko-francuskim obavještajcima,
sarajevski Muslimani dobili bi dovoljno pješačkog oružja te bi mogli izvršiti masovnu
mobilizaciju i nitko ih ne bi zaustavio do mora (pod uvjetom da ih je Alija uspio motivirati za
osvajanje hrvatskih etničkih teritorija, umjesto povratka izgubljenog vlastitog etničkog teritorija),
a granica između hrvatske i muslimanske Bosne bila bi između Ploča i Makarske. Hrvatska bi
ostala bez okupiranih dijelova vlastita teritorija, s malim dijelom zapadne Hercegovine, bez
doline Neretve. Zahvaljujući Tuđmanovim pregovorima s Miloševićem, dogovor Karadžić -
Izetbegović je miniran te je takav rasplet situacije spriječen. Da bi udobrovoljio Miloševića,
Tuđman ga je uspio uvjeriti kako je dugoročno spreman dati Srbima sve što su osvojili u
Hrvatskoj. Da bi mu to dokazao, kasnije, nakon mnogo političkih pritisaka, čak je dopustio
francuskom “prijatelju” Hrvoju Šariniću potpisivanje Plana Z4, koji je značio federalizaciju
Hrvatske i dugoročno moguće odcjepljenje osvojenih dijelova Hrvatske. Ovaj je plan značio
kapitulaciju Hrvatske kao cjelovite države iz avnojskih granica, a sve u cilju spašavanja južne
Dalmacije, područja previše plitkog za organiziranje učinkovite obrane s vlastitog teritorija.
Šaljući Šarinića na potpisivanje toga sporazuma, Tuđman je izbjegao osobno potpisivanje, što mu
je ostavilo mogućnost kasnijeg kršenja. Na sreću Hrvatske, političko i vojno nepismeni kninski
vlastodršci nisu prihvatili ovaj plan zbog tada već neostvarive težnje da dobiju odmah sve do
Šešeljeve linije. Amerikanci su vršili pritisak i na Tuđmana i na Miloševića kako bi se potpisao
ovaj plan, ali je Milošević izbjegavao susret s njima i jači pritisak na lokalne Srbe. Nije ih želio
prisiljavati na potpisivanje jer bi to značilo priznavanje poraza projekta »Velika Srbija«, a i
Albanci s Kosova bi mogli tražiti isti status za Kosovo. Kako bi održao trenutačno dobre odnose s
Miloševićem, predsjednik Tuđman mu je slao čak i signale da bi mogli pregovarati o istočnoj
Hrvatskoj.

U to su vrijeme lokalni Srbi oko Zadra, na nagovor projugoslavenske frakcije KOS-a i


britansko-francuskih obavještajaca koji su željeli razvući Hrvatsku vojsku, pojačali oružane
provokacije na zadarskom području. Željeli su vezati što veće snage HV-a za ovo područje i
smanjiti pažnju s ratišta u srednjoj Bosni, gdje su Muslimani završili logističke i kadrovske
pripreme za prve veće organizirane napade na Hrvatske enklave. Srbi granatiraju Zadar i okolicu,
te prijete rušenjem brane Peruča, traže proširenje izlaska na Jadransko more kod Karina i t.d.
Zahvaljujući takvim oružanim provokacijama pojedinci iz projugoslavenske frakcije KOS-a,
infiltrirani u HDZ, te britanski i francuski obavještajci iz Tuđmanova okruženja uspjeli su ga,
dezinformacijama o neophodnosti oslobađanja šireg prostora oko Masleničkog mosta, navesti na
akciju Maslenica. Zbog tog su 22. 1. 1993. Hrvatske oružane snage krenule u oslobađanje
Maslenice, Novskog ždrila, Zračne luke Zemunik i brane Peruče, s ciljem ovladati Velebitom te
zauzeti miniranu i polusrušenu branu Peruča. U tri je dana izvedena akcija oslobađanja šireg
područja Maslenice, prostora na kojemu je Hrvatska bila razdvojena na dva dijela. Srbi su u
kolovozu 1990. balvanima presjekli putove na tom dijelu Hrvatske, a 1991. srušili Maslenički
most. U okruženju je jedina komunikacija oko toga područja vodila preko Paga trajektima.
Jadranska je magistrala od Novskog ždrila do Zadra oslobođena, četnici su odbačeni na dovoljnu
udaljenost. Zadru je vraćen mir, hrvatska sela u zaleđu Zadra su oslobođena, kao i aerodrom
Zemunik, te su ostvareni uvjeti za povratak prognanih stanovnika. Akcijom je zapovijedao
general Janko Bobetko uz pomoć Norca, Gotovine i Markača. U njoj su sudjelovale postrojbe
HV-a iz raznih krajeva Hrvatske, među njima i one sa zadarskog područja, te specijalne jedinice
MUP-a. Predsjednik je Tuđman taj zadatak odobrio pet dana prije početka operacije, sve je
trebalo ići brzo i biti potpuno iznenađenje. S užim tijelom zapovjedništva koje je odredio general
Bobetko, u Zadru je, u potpunoj tajnosti, planirao akciju koja je 22. siječnja istodobno krenula s
četiriju odvojenih pravaca djelovanja i izvedena u dvije etape. Treća etapa koja je bila razrađena,
a trebala je završiti oslobađanjem Benkovca i Obrovca, zaustavljena je zbog snažnih intervencija
iz svijeta. Francuzi i Englezi su žurno poslali jedan nosač aviona u Jadran i prijetili vojnom
intervencijom, a Milošević je prijetio prekidom primirja i na drugim dijelovima ratišta. Zbog toga
je predsjednik Tuđman zapovjedio djelomično povlačenje, a agenti KOS-a i zapadne krtice u
Hrvatskoj vojsci (uglavnom bivši hrvatski udbaši) nastojale su pri tom navesti razočarane
hrvatske vojnike na uništavanje i onih objekata koji nemaju vojno značenje. Hrvatski Srbi su sve
do ožujka pokušavali vratiti izgubljeno područje. Mobilizirali su sve svoje potencijale, tj. oko
70.000 ljudi i oko 5.000 dobrovoljaca iz Srbije. Srpski zapovjednik Mile Novaković nije bio
siguran u namjere Hrvatske vojske, bojao se presijecanja »Krajine« na više dijelova, te nije
mogao koncentrirati sve snage za napadne operacije prema izgubljenim terenima. Nakon ove
operacije lokalnim je Srbima postalo jasno kako izgubljeno ne mogu vratiti, te da ne mogu
očekivati veću pomoć od Karađića i Miloševića jer su oni čuvali dostignute položaje u BiH.
Počinje period dezertiranja i napuštanja »Republike Srpske krajine«. Iako je akcija «Maslenica» u
britanskim strateškim institutima zamišljena kao sredstvo za razvlačenja Hrvatskih snaga na dva
fronta i skrivanja prve Muslimanske ofenzive na prostoru srednja Bosne, zahvaljujući njenoj
brzini i uspješnosti ona je označila prekretnicu u čitavom ratu. Počeo je period Hrvatskih
pobjeda.

Kad su srbi počeli izazivati nove sukobe na Hrvatskom ratištu i prijetiti rušenjem Peruče, u BiH
je ministar obrane Republie BiH Božo Rajić, prema Vence Owenovu mirovnom planu izdao
zapovjed: “Sve postrojbe HVO-a koje se trenutno nalaze u prostorima provincija 1, 5 i 9, a koje
po Vence Ownovom planu pripadaju Muslimanima, podčinjavaju se Glavnom stožeru ABiH, a
sve jedinice ABiH koje se nalaze na prostoru provincija 3, 8 i 10. a koje po Vence Ownovom
planu pripadaju Hrvatima, podčinjavaju se Glavnom stožeru HVO-a. ” Odmah nakon ove
zapovjedi ministra obrane Predsjedništvo RBiH 19.1.1991. poništava ovu
zapovjedsobrazloženjem da: “ministar obrane nije potpisao svečanu izjavu –zakletvu, pa nije
imao ovlasti izdavati zapovjedi.” Ovime su Muslimani još jednom pokazali kako
suradnjusHrvatima prihvaćaju samo kao trenutnu taktiku, a nikako i kao vojnu i političku
strategiju.

Dana 20. 1. 1993. Clinton je postao predsjednik SAD, nakon čega se i američka politika prema
BiH mijenja u korist Muslimana i Hrvata.

Dana 23. 1. 1993. godine dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u nastavku mirovnih pregovora o
BiH u okviru Konferencije o bivšoj SFRJ zajedno s D. Ćosićem, S. Miloševićem, C. Wanceom i
D. Owenom. Ženevska konferencija je zvanično sazvana na principima poštivanja Ustava RBiH,
nepovredivosti granica i cjelovite BiH. Međutim, kada je delegacija došla na konferenciju, na
stolu je bio gotov projekt podjele RBiH, praćen Owenovom strategijom u izjavi: “Princip ove
konferencije je - UZMI ILI OSTAVI”. Izetbegović se nije suprotstavio izmjeni dnevnoga reda i
principa konferencije. Diplomatska delegacija RBiH odbila je rad i tako zaustavila Izetbegovića u
potpisivanju pristanka na nove međunarodno priznate države unutar BiH. Ovaj plan na kojemu je
inzistirao lord David Owen predviđao je rekonstrukcije BiH u 10 provincija podijeljenih po
etničkoj osnovi, što je odgovaralo i Hrvatima i Srbima, a i Aliji Izetbegoviću. Suprotstavljali su
mu se jedino bošnjački unitaristi koji su željeli opstanak unitarne države. Poslije rata lord Owen
je više puta rekao kako je Republiku Srpsku trebalo pripojiti Jugoslaviji. Nakon ovoga, na
područjima koja su trebala pripasti Muslimanima (koji su se tada prozvali Bošnjaci) ABiH je
preuzela zapovjedništvo nad lokalnim jedinicama HVO-a, a na područjima koja su trebala
pripasti Herceg Bosni, tj. Hrvatima, HVO je preuzeo zapovjedništvo nad jedinicama ABiH. Pri
tome je bilo i oružanih sukoba te razoružavanja vojnika s jedne i druge strane.
Tijekom 1991. u hrvatske se postrojbe dobrovoljno prijavilo više od 500 francuskih i
engleskih dragovoljaca, koji su se često predstavljali kao bivši legionari. Godine 1992. su gotovo
svi prešli u Bosnu i Hercegovinu u hrvatske i muslimanske postrojbe. Dio ih se iskreno borio za
Hrvatsku, ali ih je dobar dio došao po zadatku. Po dvojica ili trojica javljali su se u jednu
postrojbu te su bili dobro raspoređeni na cijelom teritoriju. Ti “bivši legionari” imali su običaj
noću odlaziti u izviđanja s kojih su se često vraćali s odsječenim ušima. To im je bio dokaz kako
su nešto napravili. Manje postrojbe u kojima su boravili podučavali su istim ratnim običajima.
Hrvatska vojska u Bosni (HVO) bila je podijeljena na brojne općinske postrojbe i samostalne
postrojbe koje su vodili lokalni “šerifi”. Između tih postrojba povremeno bi dolazilo i do oružanih
sukoba u kojima su obično najviše sudjelovale jedinice koje su imale strane “instruktore” i koje
se nisu pridržavale nikakvih ratnih običaja, nisu poštovale nikakva prava civila ni protivničkih, pa
čak ni vlastitih. Na mnogim su mjestima strani instruktori poticali sukobe Muslimana i Hrvata te
se počeo događati niz zločina i s hrvatske i s muslimanske strane. Ti strani instruktori vrlo su rado
primani od pojedinih lokalnih i hrvatskih i Muslimanskih zapovjednika, bivših KOS-ovaca koji
su i sami pokušavali napraviti nered. KOS-ovci srbi, muslimani i hrvati stalno su međusobno
tajno komunicirali i povremeno jedni drugima pravili ustupke kako bi dokazali svoju sposobnost,
te tako ishodili unapređenja. Na sprječavanju pokolja civila nisu ništa činili, a kad bi se neki
pokolj dogodio nisu ga ozbiljno ni pokušavali sankcionirati, pa čak ni sakriti.

4.3.9. PRVA MUSLIMANSKA OFANZIVA

Prema planu Sefera Halilovića, prvi pokušaj etničkog čišćenja Lašvanske doline i
naseljavanja raseljenih Muslimana iz drugih dijelova BiH započeo je početkom 1993. Prvi
masakr civilnoga stanovništva učinila je Muslimanska vojska u mjestima Dusina i Laštva, u
zeničkoj općini, u siječnju 1993, kako bi odsjekli Kiseljak od Lašvanske doline (Travnik, Novi
Travnik, Vitez, Busovača). Cilj im je bio ispresijecati hrvatska područja i spojiti III. korpus ABiH
(Zenica) s IV. korpusom (Konjic-Jablanica). Ovaj prvi veći napad na Lašvansku dolinu poslužio
je kao proba za ispitivanje obrambene spremnosti HVO-a na ovim prostorima, a odvijao se u
pozadini Masleničke operacije koja je potpuno ispunila Hrvatske medije i tako skrenula pažnju
Hrvatske javnosti s rata u BiH. Muslimanska ABIH je uspjela zauzeti nebranjene planinske kote
iznad hrvatskih sela srednje Bosne, i pojedine manje hrvatske zaseoke, dok su se jedinice HVO-a
bile raspoređene po rubnom dijelovima zaseoka hrvatskih enklava. Time je ABIH stekla taktičku
prednost u kasnijim sukobima. Lokalni čelnici HVO-a su prijašnje muslimanske napade tretirali
kao ispade pojedinih muslimanskih vojnih zapovjednika, te su muslimane još uvijek gledali kao
saveznike, iako su oni u to vrijeme već postali strateški neprijatelji, a samo ponegdje taktički
saveznici. U ovom prvom većem napadu HVO se pokazao kao nespreman pošto nisu očekivali
veći napad s muslimanske strane, što je u suštini bila greška hrvatske državotvorne politike i
uspjeh ubačenih hrvatskih jugounitarista. Nakon ove prve ozbiljne muslimanske ofenzive lokalni
HVO je počeo obavještajno pratiti pokrete ABiH kako bi spriječio kasnija iznenađenja.
Muslimani su s planinskih vrhova kontrolirali sve što se događa u hrvatskim enklavama, te zbog
toga hrvati ni sahrane nisu mogli obavljati po danu. Dostava oružja iz Hrvatske, u periodima
sukoba mogla se vršiti samo noću helikopterima, a i to je bilo vrlo rizično, pošto je područje pod
nadzorom HVO-a bilo previše usko. Dostava oružja, hrane i medicinske opreme ovim enklavama
bio je i jedan od razloga zbog kojeg je Šušak dozvolio nastavak dostave oružja Muslimanima i
rad logističkih centara ABIH u Zagrebu, Rijeci i Splitu.

Mnogim zapadnim medijskim promatračima i neupućenim diplomatima nije bilo jasno


tko se tu protiv koga bori, pa su nizom pregovora nastojali smiriti situaciju i tako smanjiti sve
veću rijeku izbjeglica prema Zapadu, koje su postale prevelik ekonomski trošak. Francuzi su
pomagali uglavnom Srbe, Britanci Muslimane, a Hrvatska Hrvate. Kada su počeli sukobi između
Muslimana i Hrvata, državotvorni mediji su nastojali, u početku, zataškati navedene sukobe.
Državotvorni hrvatski mediji pisali su o borbama između Srba i Hrvata te o pokoljima nad
Muslimanima od strane Srba. U prvo vrijeme izbjegavali su pisati o pokoljima hrvatskog
stanovništva od strane ABiH kako ne bi u Hrvatskoj raspirivali mržnju prema Muslimanima koji
su kao izbjeglice boravili u Hrvatskoj, a bilo ih je u Zagrebu, Splitu i Rijeci oko 300.000.
Istovremeno, pojedini Manolićevi novinari već polovicom 1992. vrlo uvredljivo pišu o
Muslimanima i muslimanskim izbjeglicama. Svojim člancima raspirivali su mržnju između
Hrvata i Muslimana, a godinu dana kasnije za sukobe su počeli optuživati predsjednika Tuđmana,
Šuška i Bobana. Čitajući te projugoslavenske medije nakon polovice 1993., mnogi su u Hrvatskoj
stjecali dojam kako su Hrvati krivi za sukobe.

Muslimanske izbjeglice bile su za Hrvatsku velik ekonomski trošak, što je odgovaralo


Miloševiću, a i njegovim zapadnim pomagačima. Borbe između Hrvata i Muslimana veliki su
uspjeh MI-6 i lorda Owena, a Amerikanci su bili toliko bijesni na Engleze da su im čak i nekoliko
operativaca u Zenici i Tuzli ubili te time poručili kako ovi sukobi moraju prestati. Zapadni
diplomati su tada sve češće javno izjavljivali kako Hrvatska treba Muslimanima ustupi luku
Ploče, a potajno su činili sve kako bi naoružavanjem Muslimana borbom dobili znatno više.
Hrvatska je tada bila gotovo razbijena u četiri dijela, kod Podravske Slatine prema Mađarskoj,
kod Karlovca prema Sloveniji i kod Gospića i Masleničkog mosta prema moru, te izgledi za
njezin opstanak nisu bili naročiti. Crta obrane bila je vrlo krivudava i dugačka i vezala je uza se
velike hrvatske snage. Da su kninski Srbi u to vrijeme otvorili široka ratišta u Hrvatskoj, hrvatska
ne bi mogla pomagati HVO, te bi Muslimanska ABiH imala gotovo otvoren prostor za uništenje
hrvatskog nacionalnog korpusa u BiH, i nitko ih ne bi mogao zaustaviti na prema moru. HVO u
takvoj situaciji ne bi mogao zaustaviti prodor ABiH unatoč mobilizaciji hrvatskog biološkog
maksimuma u Hercegovini, što je kratkotrajno uspio izvršiti Tuta.

Tuđman je u to vrijeme potpisivao razne međunarodne ugovore kako bi dokazao svoju


kooperativnost te poboljšao hrvatske šanse za opstanak. Istovremeno je pregovarao i s
Miloševićem kako bi dobio na vremenu i izbjegao borbu na više ratišta istovremeno. Lord Owen
je istovremeno tajno nastojao intenzivirati sukobe između Hrvata i Muslimana, a kako bi to
Muslimani bili u mogućnosti, nagovarao je Karadžića na obustavu operacija protiv Muslimana.
Karadžiću je obećavao općinu Dubrovnik, a Aliji općinu Ploče te zaleđe. U području Brčkog Srbi
bi dobili koridor prema zapadu širine 20 km, a nakon toga bi Zapad zamrznuo stanje na terenu.
Međunarodna zajednica bi nakon tog priznala nove, ratom uspostavljene granice. Alija je na taj
novi tajni plan pristao pod uvjetom da Zapad jamči mir između Srba i Muslimana. U to vrijeme
Armija BiH je uspjela povezati resurse vlastite proizvodnje oružja i municije te je prijetila
opasnost od naglog jačanja Muslimana ukoliko uspiju integrirati teritorij. Paralelno s akcijama
invazije iz Srbije, zapovjednik Unprofora Morillon iznio je zamisao o prstenima oko više
bosanskih gradova i nazvao ih “sigurnosnim zonama”. Alija Izetbegović je tu ideju podržao te se
i samim Amerikancima suprotstavio u njihovoj tvrdnji kako sigurnosni rezervati nisu za ljude.

Dana 8. veljače u Nadiocima, općina Vitez, ABiH ubija tri civila Hrvata, a 7. i 22. veljače u
Bojski, općina Bugojno, smrtno su stradala četiri civila.
Dana 12. veljače predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman uputio je pismo predsjedniku BiH Aliji
Izetbegoviću u kojem mu zahvaljuje jer je suglasan s njegovim stavovima o uspostavi ekonomske
i druge suradnje.
Od 20. do 21. veljače 1992. dr. Tuđman je u službeni posjet Hrvatskoj primio predsjednika
Republike Turske Turguta Ozala preko kojega je pokušao utjecati na Muslimane kako bi odustali
od napada na hrvatske enklave u srednjoj Bosni.

4.3.10. DRUGA MUSLIMANSKA OFENZIVA

Početkom trećeg mjeseca 1993. Sefer Halilović pripremio je plan za drugu muslimansku
ofenzivu pod nazivom «Neretva 93» koja se protegnula na više mjeseci. Plan, razrađen s
projugoslavenskom frakcijom KOS-a, uz asistenciju Engleza i Francuza, podrazumijevao je
primirje između Srba i Muslimana, te izazivanje sukoba između Srba i Hrvata u Hrvatskoj, kako
se HV ne bi mogla umiješati u borbe između ABiH i HVO-a. U prvoj fazi trebalo je potpuno
opkoliti i ispresjecati Hrvatske enklave u srednjoj Bosni, kako bi lakše zauzeli Lašvansku dolinu i
etnički je očistiti od Hrvata skroz do Mostara, da bi na tom prostoru naselili Muslimane
protjerane iz drugih dijelova BiH. Ostvarenjem tih zadataka zauzeli bi tvornicu eksploziva u
Vitezu, te tvornice u Travniku, Novom Travniku, Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici,
Konjicu i Hadžićima kako bi se ABiH naoružala. U drugoj fazi je trebalo preko Bugojna i
Mostara dolinom Neretve prodrijeti prema moru. Prije početka ove ofenzive muslimani su u
istočnom Mostaru organizirali vlastitu bolnicu, iako su se do tada potpuno slobodno liječili u
zapadnom Mostaru, pa čak i u Splitu.
U okviru priprema za opću ofenzivu 8. 3. 1993. u sklopu Trećeg korpusa ABiH formirane
su četiri operativne grupe: Lašva sa Zapovjedništvom u Kaknju, Zapad sa Zapovjedništvom u
Bugojnu, Bosna sa Zapovjedništvom u Zavidovićima i Bosanska Krajina sa Zapovjedništvom u
Travniku. 7. muslimanska brigada se od polovine travnja 1993. izravno podčinila Zapovjedništvu
Trećeg korpusa.
U ožujku 1993. još nema izravnih ratnih sukoba HVO-a i ABiH na području Travnika, ali u su
Gučoj Gori (Travnik) iz zasjede ubijena dva vojnika HVO-a. U konjičkom kraju 23. ožujka
postrojbe ABiH su ubile četiri uhićena vojnika HVO-a (Gostovići) i četiri civila između 70 i 80
godina života (Orlište). Istoga dana pripadnici ABiH su od ranih jutarnjih sati proveli blokadu
svih ulaza u grad Konjic. Na području lokacije Ivan - Sedlo bez ikakve su najave uhitili oko 20
pripadnika HVO-a. O sudbini ove skupine pripadnika HVO-a se od tada ništa više nije doznalo.
Pripadnici ABiH su od ranih jutarnjih sati proveli i blokadu svih ulaza u selo Goransko Polje.
Manji broj Hrvata, mještana toga sela, uspio se izvući iz okruženja i smjestiti na područje sela
Kostajnice. Zapovjednik 45. parsovačke brigade zvane “Neretvica” (jedna od postrojbi IV.
korpusa ABiH) Hasan Hakalović izdao je zapovijed podčinjenima: “Sve Hrvate razoružati, a ako
ne predaju oružje, ubiti!”
Dana 23./24. 3. 1993. pripadnici ABiH su prvi put izvršili napad na područje općine
Kiseljak koje se nalazi pod kontrolom pripadnika kiseljačke brigade HVO-a “Ban Jelačić”.
Pripadnici ABiH napadaju HVO-a u selu Bilalovac.
Dana 25. 3. 1993. otpočeo je otvoreni oružani napad ABiH na Hrvate i HVO grada
Busovače iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice. Sam grad je napalo oko 8.500 pripadnika
ABiH i dolazi do totalnog okruženja i blokade grada. Pripadnici HVO-a (njih oko 1.400)
uspijevaju odoljeti napadima. Kako bi rasteretili HVO od borbi na dva bojišta, i spasili
stanovništvo koje se nije moglo obraniti, 8. travnja 1993. održan je na Vlašiću sastanak delegacija
SDS-a i HDZ-a predvođenih Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom. Ovaj sastanak su
projugoslavenski mediji pokušavali prikazati kao dogovor o etničkom čišćenju Muslimana.
Stvarno je dogovoreno samo propuštanje opkoljenog hrvatskog stanovništva srednje Bosne preko
teritorija vojske bosanskih Srba. Male hrvatske enklave koje se nisu mogle obraniti od prodora
Muslimana na taj su način spašene od pokolja.
U travnju 1993. ABiH počinila je mnogo zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima
HVO-a. Uništavana su čitava sela, rušeni su sakralni objekti, val izbjeglica zahvatio je hrvatsko
pučanstvo s područja općina Zenica, Konjic, Vitez, Busovača, Kiseljak, Jablanica, Fojnica i
Travnik. U Trusini (Konjic) ubijene su i masakrirane 22 osobe, u Putišu (Busovača) oko 60
osoba, u Sušnju (Zenica) preko 30 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, u Miletićima (Travnik) je
masakrirano pet civila. Nakon ovoga je u Zenici došlo do velike napetosti između III. korpusa
ABiH i Zeničke brigade HVO-a.
Dana 13. 4. 1993. u Jablanici dolazi do prometne blokade, čime ABiH onemogućuju ulazak
Hrvata u grad ili iz njega. Na području grada Jablanice isključeni su telefoni osobama hrvatske
nacionalnosti.
Dana 15. 4. 1993. ABiH poduzela je operaciju širokih razmjera na području Konjica i
Jablanice, a prilaze hrvatskim enklavama srednje Bosne iz pravca Prozora i Bugojna je već od
prije potpuno kontrolirala. Operacijama u Konjicu dovršen je plan potpunog izoliranja HVO-a u
male, vojnički teško obranjive džepove, i stavljanje pod kontrolu svih komunikacija kojima bi
mogla doći pomoć.
Arapi iz mudžahedinske postrojbe 3. korpusa ABiH su 15. travnja 1993. oteli zapovjednika te
brigade HVO-a Živka Totića, a na licu mjesta ubili četvoricu ljudi iz njegove pratnje, nakon čega
je idućega dana došlo do borbi i obostranih pokolja u cijeloj Lašvanskoj dolini, a mnoga hrvatska
i muslimanska sela su spaljena. U okviru ovog su se dogodili i medijski najobrađeniji Ahmići.
Ahmići, kao pretežno muslimansko selo, presijecaju komunikaciju Vitez - Busovača, a
Muslimani su prvi put presjekli tu komunikaciju 20. 10. 1992. Hrvatske su snage idući dan
očistile barikade, pri čemu je bilo žrtava i s jedne i s druge strane. Nakon otmice zapovjednika
Zeničke brigade HVO-a vojna se situacija u Lašvanskoj dolini značajno pogoršala. Obavještajni
podatci HVO-a upućivali su na gomilanje snaga ABiH iz pravca Zenice oko Ahmića.
Zapovjedništvo 3. korpusa izdalo je zapovijed za napad i presijecanje ceste između Viteza i
Busovaće smjerom Ahmića 16. 4. 1993. Zbog toga je glavni lokalni zapovjednik Blaškić izdao
zapovijed za proširenje i učvršćenje ovog koridora. Prostor koji je kontrolirao HVO bio je
mjestimice širok jedva 2 km, a odnos snaga je bio 1:6 u korist Muslimana, a u trenutcima najjačih
sukoba čak i 1:12. U Ahmićima je bila stacionirana muslimanska postrojba TO u školi i džamiji, a
zbog strateške važnosti Ahmića bila je pod izravnim zapovjedništvom 325 brigade ABiH. Borbe
su trajale dva dana: prvi dan artiljerija, drugi dan upad u selo, a sve su promatrali Britanci koji su
imali bazu samo 900 metara dalje. Čak su i u toku najžešćih sukoba pripadnici BRITBAT-a
nekoliko puta oklopnim transporterima prolazili kroz selo. Ubijeno je stotinjak Muslimana,
većinom u civilnoj odjeći, a 70% - 80 % ubijenih civila bilo je naoružano lakim pješačkim
oružjem. U napadu je sudjelovalo oko 80 vojnika HVO-a, a broj muslimanskih branilaca bio je
otprilike isti. Za napad na naseljeno mjesto potreban je omjer napadača 1/3 do 1/6 da bi napad
uspio. Neriješeno je ostalo pitanje kako je napad uspio s omjerom 1/1. Uz Ahmiće postoji
uzvisina koju su držali Muslimani i prije i za vrijeme borbe, ali i poslije. Upravo na prilazu toj
uzvisini bilo je najviše mrtvih. I sami vojnici HVO-a koji su osvojili Ahmiće bili su iznenađeni
količinom mrtvih muslimana te su poprište napustili i ne pokušavajući ukloniti leševe. Ostalo je
otvoreno pitanje je li vodstvo muslimanske ABiH zapovjedilo blokadu Ahmića bez osiguranog
streljiva, ili su možda u napadu sudjelovale i neke prikrivene snage za koje HVO nije znao. U
napadu su mogli sudjelovati i neki prikriveni snajperisti koji su mogli djelovati i s udaljenosti od
pola do jednog kilometra, sa strane ili odostrag. Naime, obučeni snajperist s puškom na koju je
stavljen prigušivač korištenjem streljiva s ispodzvučnom brzinom zrna može u toku jačeg sukoba
ostati neprimijećen vojnicima udaljenima nekoliko desetaka metara. Moguće je da su snajperisti
gađali civile i iz samih muslimanskih rovova koji su se nalazili na uzvisini iznad Ahmića, a
prisutnim mudžahedinima, vojnicima ABiH, reći kako gađaju vojnike HVO-a koji napadaju
Ahmiće. Moguće je, također, da su snajperisti djelovali i iz oklopnih transportera koji su se
nekoliko puta provezli kroz selo u jeku najžešćih sukoba. Leševi se nisu ni ohladili, a strani
novinari su sve snimili. Ni potpuni vojni amateri ne bi leševe ostavili po dvorištima, osim ako se
radi o žurnom povlačenju, a pogotovo ne bi ostavili leševe žena i djece 900 metara od Britanske
vojne baze, osim ako to nekom nije odgovaralo. Iako su mediji za ovo odmah pokušali optužiti
predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana, činjenica je kako je to upravo njemu
najmanje odgovaralo, a dobro je došlo premijeru Velike Britanije. Naime, sve se dogodilo četiri
dana prije nego je bivša britanska premijerka Margaret Tacher trebala posjetiti Zagreb. Ona je
zastupala drugačije stavove o sukobu na Balkanu od tadašnjeg britanskog premijera Jona Mayora
i vojno-obavještajnog establišmenta te se zalagala za suradnju između Hrvata i Muslimana.
Nakon Ahmića, sastanak u Zagrebu između M. Tacher i Tuđmana je otkazan, a Hrvati koji su do
tada u zapadnim medijima tretirani kao žrtva, sve su češće opisivani kao zločinci. Čak je i
prosrpski orijentirani profesor dr. Muhamed Filipović 18. travnja 1997. izjavio u Vjesniku kako je
»napad na Ahmiće organizirala britanska tajna služba MI6, kako bi se dokazalo da u Bosni nije
srpska agresija, već da se vodi građanski rat!« Što je u ovom slučaju istina, vjerojatno neće biti
otkriveno dok se ne otvore arhivi britanskih tajnih službi i SAS-a koji su djelovali na ovom
području.
Sličnih zločina bilo je posvuda duž bivše zajedničke borbene crte, a mnogi su se dogodili pred
očima britanskih vojnika koji nisu željeli pomoći čak ni djeci ni progonjenim civilima koji su se
pokušavali skloniti u njihove baze.
Dana 17. 4. 1993 pripadnici ABiH otpočeli su napad na sela Bilivode i Kuber, a 18. 4. na ostali
dio općine gdje su živjeli Hrvati: Podbriježje, Stranjani, Tanjac, Borda, Konjevići, Šušanj,
Crkvice, Perin Han, Raspotočje, G. Zenica, Drivuša, Grn i Zelje. Najveći dio izbjegloga
pučanstva je izbjegao u selo Čajdraš, a drugi, manji dio, u sela Crkvice, Perin Han i Raspotočje
gdje su se našli u okruženju ABiH, nakon čega je uslijedila predaja.
U ovoj drugoj muslimanskoj ofenzivi ABIH je postigla polovične uspjehe. Lokalni Hrvati su se
puno bolje pripremili za obranu nego za vrijeme prve ofenzive pošto muslimane više nisu
smatrali za saveznike, iako su u Zagrebu muslimani još uvijek tretirani kao saveznici, te im je
redovito isporučivano oružje i streljivo.

Od 29. 4. do 2. 5. 1993. dr. Franjo Tuđman boravio je u Turskoj. Tu je dogovoreno osnivanje


zajedničke tursko-hrvatske misije dobre volje kako bi se ocijenilo stanje među hrvatskim i
muslimanskim zajednicama u Bosni i Hercegovini te obnovilo međusobno povjerenje. Preko
Turske je Tuđman želio uvjeriti Aliju kako neće dopustiti etničko čišćenje srednje Bosne od
Hrvata i prodor ABiH prema Jadranskom moru makar morao upotrijebiti i Hrvatsku vojsku. Alija
na to nije obraćao veliku pozornost jer ga je lord Owen uvjeravao kako će to spriječiti
sankcijama.
Dana 6. 5. 1993. bosanski Srbi su odbili Vance-Owenov plan, nakon čega su Amerikanci i
Nijemci uspjeli preko UN-a progurati sankcije prema Srbiji.

4.3.11. ZAŠTIĆENE ZONE

Dana 7. 5. 1993. Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je zaštićene zone Sarajevo, Tuzla,
Žepa, Srebrenica, Goražđe i Bihać, a Sefer Halilović i Ratko Mladić u prisustvu francuskog
generala Morillona potpisali su opći prekid vatre. To je omogućilo Izetbegoviću prebacivanje
glavnine snaga na front prema Hrvatima i pripremu mnogo snažnije treće strateške ofenzive na
HVO. Vijeće sigurnosti UN-a na brzinu je proglasilo zaštićene zone, a nije se pobrinulo za
stvarnu zaštitu. Alija je jamstvo UN-a prihvatio kao dovoljno jamstvo, nakon čega je naredio
Seferu Haliloviću frontalne napade na svoje dojučerašnje saveznike Hrvate. Cijela muslimansko-
hrvatska crta obrane tada se raspala. Nekoliko mjeseci trajala je anarhija. Muslimani su imali
početnih uspjeha u osvajanju izdvojenih hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i u prodoru dolinom
Neretve prema moru. Morillon i Izetbegović uvođenjem sigurnosnih zona zaustavljaju velik
pritisak svjetske javnosti u korist RBiH te dolazi do prestanka bombardiranja srpskih linija
snabdijevanja iz pravca Srbije. Istovremeno, zahvaljujući prebacivanju muslimanskih jedinica iz
Podrinja u borbu protiv Hrvata, četnički general Mladić preraspodjeljuje svoju vojsku na ratište
Igmana i tako potpuno zatvara obruč oko Sarajeva. Englezi i Francuzi su vjerovali kako će
Mladić jedinice oko zaštićenih zona prebaciti na dubrovačko ratište, ali su previdjeli činjenicu da
Karadžić i Mladić više mrze Muslimane nego što žele Dubrovnik, koji su ionako mislili osvojiti
sami, nakon što se Hrvati i Muslimani iscrpe u međusobnim borbama.
Dana 10. 5. 1993. dr. Tuđman je uputio poruke Aliji Izetbegoviću i predsjedniku Hrvatske
zajednice Herceg-Bosne mr. Mati Bobanu u kojima je najoštrije osudio hrvatsko-muslimanske
sukobe u Bosni i Hercegovini, s pozivom da sukobi odmah prestanu te se osigura suradnja
hrvatskih i muslimanskih oružanih snaga u borbi protiv srpskog agresora i stvore preduvjeti “da
mirotvorna akcija svjetske zajednice bude moguća i uspješna”.
U svibnju 1993. ratni sukob između ABiH i HVO-a se razbuktava, a ratnih žrtava i žrtava
genocida je sve više. Hrvatski civili i zarobljeni vojnici smrtno stradavaju na području općine
Kiseljak, Busovača, Konjic, a u Kazagićima je ubijeno 14 civila (Kiseljak), u Pazićima
(Busovača) pet civila, u Zaslivlju (Konjic) su masakrirane tri osobe. U to vrijeme zapadne države
počinju Hrvate optuživati za agresiju na srednju Bosnu iako su postrojbe HVO-a vodile samo
obrambene operacije. Snage ABiH na području srednje Bosne u tom trenutku bile su šest puta
brojnije od snaga HVO-a. Gradovi Vitez, Busovača i Kiseljak opkoljeni su od siječnja 1993. U
Travniku, Novom Travniku, Bugojnu i Gornjem Vakufu na jednu brigadu HVO-a dolazilo je tri
brigade ABiH. Na području Konjica i Jablanice na 700 boraca HVO-a napadalo je 10.000 boraca
ABiH. Na ovom području ABiH je držala višestruko veći broj vojnika nego na linijama prema
Srbima u istočnoj Bosni. Cijelo to vrijeme Hrvatska je slala oružje i streljivo Muslimanima
plašeći se mogućnosti naglih srpskih prodora na prostore koji je držala ABiH, ako bi ostali bez
streljiva. U tom bi slučaju milijun i sedamsto tisuća muslimanskih izbjeglica završilo u Hrvatskoj,
što Hrvatska ni ekonomski ni sigurnosno ne bi mogla izdržati. Istovremeno, porastom sukoba
između Muslimana i Hrvata projugoslavenska, titoistička frakcija KOS-a kroz hrvatske medije
sve intenzivnije plasira tezu kako su sukobi između Muslimana i Hrvata posljedica Tuđmanovog i
Miloševićevog, navodnog dogovora iz Karađorđeva o podjeli BiH. Ova teza bi mogla držati vodu
kada bi postojala država spremna prihvatiti 1.700.000 muslimanskih izbjeglica.
U svibnju je Alija Izetbegović otišao u New York, gdje je Silajdžić vodio pregovore. Tu je
praktično isti dan potpisao njujoršku verziju ženevskog dokumenta o podjeli BiH. Ovaj potpis je
poznat po tomu što ga je Izetbegović pravdao kao uvjetni potpis gdje su uvjeti o prestanku
artiljerijskih napada na civile i sl. trebali biti ispunjeni u “razumnom roku”.
Dana 2. svibnja 1993. u Ateni je održan sastanak na vrhu, a na njemu je sklopljen
“konačan sporazum” o mirovnom planu za Bosnu i Hercegovinu. Dva dokumenta mirovnoga
plana potpisuje vođa Srba Radovan Karadžić uz uvjet da to prihvati samoproglašeni “parlament
Srba u Bosni i Hercegovini” sazvan za 5. svibnja. Sudionici toga sastanka su grčki premijer C.
Mitsotakis, lord Owen i Cyrus Vance, supredsjedatelji Međunarodne konferencije, glavni čelnici
iz Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović i Mate Boban, ruski izaslanik Vitalij Čurkin i američki
izaslanik R. Bartholomew, predsjednici dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Miomir
Bulatović i Dobrica Ćosić. Nakon toga lokalni Srbi oko Zadra, na nagovor britansko-francuskih
obavještajaca, obnavljaju sukobe. Dana 11. 5. ispalili su 12 topovskih granata na Zadar, a 17. 5.
četiri. Na području Brčkog Srbi 13. 5. 1993. pokušavaju ponovnim snažnim napadima proširiti
koridor.

4.3.12. TOTALNI HRVATSKO-MUSLIMANSKI RAT


(Treća muslimanska ofenziva)

Na mostarskom području, nakon Lipanjskih zora (akcija kojom je Mostar oslobođen od


četnika), muslimanski su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. počeli vraćati s mora
gdje su bili u izbjeglištvu. Po gradu se sve češće pojavljuju »ljiljani« na uniformama pripadnika
HOS-a i ABiH. ABiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu
zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u to vrijeme
izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne već počeli sukobi
između Muslimana i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju
(prema četnicima), Muslimani su tiho zauzimali grad. U zgradi Vranica (u zapadnom Mostaru) u
kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa ABiH probijeni su svi podrumi duž Ulice Stjepana
Radića s ciljem povezivanja zgrada s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već
uvelike kontrolirala muslimanska vojska ABiH. Nakon što je to otkriveno HVO se potajno
oprema za obranu. U Mostaru se osjećala sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati
svoje položaje. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti poziv Sefera Halilovića
Muslimanima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Muslimane na
razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje komande nad jedinicama i teritorijem.
Dana 9. 5. 1993. muslimanski predstavnici na sjednici Vlade, koja se održavala u bolnici
na Bijelom Brijegu, dali su kolektivnu ostavku na svoju funkciju u Vladi Mostara. Već sutra
nakon povratka sa smjene, koju su Muslimani i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima,
Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Kad se
doznalo kako ABiH planira pokrenuti veliku ofenzivu 12. 5. 1993. na području Mostara,
Zapovjedništvo HVO-a donosi odluku za pokretanje svoje ofenzive. U manjem dijelu jedinica
HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati
su uspjeli razoružati Muslimane te ih smjestiti u zarobljeničke logore.
Odmah po izbijanju veliki sukoba u Mostaru Predsjednik Tuđman je sazvao sjednicu
VONS-a, zajedno sa zapovjednicima HV-a i HVO-a gdje je pitao što se to tamo događa. Na
višesatnom sastanku svi prisutni, uključujući i pristigle časnike HVO-a iznosili su svoje stajalište,
a tek pri kraju za riječ se javio Manolić. Rekao je: «Predsjedniče što zauzme vojnička čizma to je
naše». Godinu dana kasnije Predsjednika Tuđmana je optuživao za sukob s Muslimanima gdje
god je dobio priliku.

Dana 18. 5. 1993. u Međugorju su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, na inzistiranje


međunarodnih posrednika, potpisali sporazum o uspostavi mira. Alija se odrekao Mostara koji je
po ovom dogovoru pripao Zapadnohercegovačkoj županiji. Ovaj Alijin potez bio je pokušaj ratne
varke kojom je htio umanjiti opreznost mostarskih branitelja, a već je izdao zapovijed za novi
pokušaj osvajanja Mostara. Idućeg dana, 19. 5. 1993. godine, jedinice ABiH smještene u
zapadnom Mostaru u objektima Vranice pokrenuli su veliku ofenzivu na zapadni Mostar. Oko
200 civila je snajperskim hicima pogođeno iz različitih smjerova, a oko 5.000 minobacačkih
projektila palo je na grad. Vode se žestoke borbe u kojima Muslimani pokušavaju zauzeti cijeli
Mostar. Borbe se vode po principu kuća za kuću, a mnoge zgrade na liniji sukoba su do temelja
srušene. Borbe su trajale dva dana, nakon čega su svi sumnjivi civili i vojnici zatvoreni u
zarobljeničke logore. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika ABiH, a otkriveno je i
petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za
napad s leđa na hrvatske postrojbe. U čitavoj BIH, među Hrvatima počeo se javljati psihološki
efekt poznat pod nazivom «zakon recipročnog ponašanja». Ovaj zakon kaže: ako čovjeka
napadne neprijatelj on se ne će iznenaditi i razočarati, ali ako ga napadne prijatelj razočaranje će
biti vrlo veliko, te će se javiti i velika mržnja. Upravo to se dogodilo u BiH, hrvati su u vrlo
kratkom vremenu shvatili kako sukobi između Muslimana i Hrvata nisu posljedica samovolje
pojedinih lokalnih zapovjednika, već se radi o muslimanskom strateškom neprijateljstvu.
Posljedica se očitovala u otvaranju logora za sve muslimanske vojnike i civile. Tada su počela
uhićenja i njihovih obitelji, te svih sumnjivih koji bi mogli ometati obranu s leđa. Sve
muslimanske izbjeglice koje su došle na teritorij pod kontrolom HVO-a također su zatvorene u
zarobljeničke logore ili su protjerane u Hrvatsku. Većina upravitelja tih logora bili su bivši
milicajci i UDB-aši iz doba socijalizma, koji su po uputama projugoslavenske frakcije HDZ-a
počeli s kršenjem prava zarobljenika, kako bi mržnju između Muslimana i Hrvata što više
produbili, a ugled Hrvata u međunarodnoj zajednici što više srozali. Projugoslovenska frakcija
HDZ-a koja je predlagala i organizirala ove logore s objašnjenjem kako se drugačije ne može
kasnije je za to optužila Bobana i Šuška.
HVO-u je u pomoć došlo oko 2.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor
prema spriječen. Predsjednik Predsjedništva BiH i stranke SDA Alija Izetbegović prijeti «ako
humanitarne organizacije ne uđu u Mostar, on neće sudjelovati u bilateralnim pregovorima s
delegacijom Mate Bobana, predstavnikom bosansko-hercegovačkih Hrvata». Prijetnja Alije
Izetbegovića je bila sadržana u njegovu pismu posrednicima Europske zajednice i UN-a, lordu
Owenu i Stoltenbergu, a predočena je i novinarima nakon ponovnog nastavka Ženevskih
pregovora. “Zahtijevamo da UNPROFOR, Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) i
Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) uđu u Mostar i druga mjesta u Hercegovini kako bi se
stanovništvu dostavila neophodna pomoć”, stajalo je u pismu. U zapadnoj Hercegovini, gdje su
Muslimani bili izrazita manjina, dolazi do razbuktavanja mržnje prema Muslimanima te njihova
razoružavanja, zatvaranja i protjerivanja u Hrvatsku. U tom trenutku muslimani su imali oko
200.000 vojnika, naoružanih uglavnom pješačkim oružjem, dok su srbi imali oko 80.000 vojnika
naoružanih tenkovima i teškim topništvom. Hrvati su morali držati položaje i prema Srbima i
prema Muslimanima.
Muslimani su u napadima oko Mostara koristili taktiku ljudskih valova. U prvom redu išli
su naoružani vojnici ABiH i mudžahedini, a u drugom redu nenaoružani. Čim netko iz prvoga
reda pogine, priskače netko iz drugoga reda i uzima oružje. Takva se taktika koja podrazumijeva
izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni
strateški ciljevi. Ovu su taktiku Muslimani ranije koristili samo kod Brčanskog koridora 1992. i
početkom 1993, kada su u suradnji s HVO-om i uz topničku potporu HV-a nekoliko puta uspjeli
presjeći Brčanski koridor. Brčanski je koridor imao stratešku važnost za cijeli zapadni dio
»Velike Srbije« i branjen je najjačim tenkovskim i topničkim jedinicama te su pri sva tri
presijecanja snage ABiH i HVO-a unutar 24 sata vraćene na početne položaje.
Najjača i najbolje pripremljena treća muslimanska ofenziva nije uspjela zahvaljujući Tuti koji je
preko radija pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju
likvidacijom svih koji se ne odazovu. Obrani je pridonijelo i oko 2.000 dragovoljaca iz Hrvatske.

Pri ovoj trećoj muslimanskoj ofenzivi, uvidjevši kako bi Mostar mogao pasti, hrvatski
politički vrh je odlučio konačno prekinuti opskrbu postrojbi ABiH oružjem i streljivom iz
Hrvatske. Humanitarna pomoć muslimanskim izbjeglicama u Hrvatskoj i dalje je nastavljena, te
je na njihovo zbrinjavanje dnevno trošeno oko 4.000.000 DEM, dok je za vojnu i humanitarnu
pomoć Hrvatima u BiH dnevno trošeno tek 1.000.000 DEM. Ovu pomoć Hrvatima lijevi mediji u
Hrvatskoj su već tada javno kritizirali dok su o troškovima zbrinjavanja Muslimana u Hrvatskoj
šutjeli. Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko
Mostara su se stabilizirale. Ti su dragovoljci uglavnom raspoređivani na dijelove borbenih linija
gdje su se razgraničavale lokalne hrvatske općinske postrojbe. Tako su spriječeni veći sukobi
između pojedinih općinskih hrvatskih postrojbi koje su izazivali lokalni niži zapovjednici, bivši
kriminalci ili suradnici Udbe. Viši lokalni zapovjednici nisu imali nikakav autoritet nad
pojedinim jedinicama. Niži su zapovjednici izvršavali dijelove zapovijedi koje su im se sviđale, a
ostalo su ignorirali, ili otvoreno odbijali. Nitko od nižih zapovjednika nije mogao biti smijenjen
ako su vojnici bili za njega. Zapovijedi viših, vojno obrazovanih časnika, shvaćali su više kao
savjete. Mnogi niži zapovjednici nastojali su ponešto i zaraditi naplaćujući “porez” na svu robu
koja je prolazila Muslimanima, a s vremenom sve su više trgovali i sa Srbima, osobito naftom.
Zbog toga je dolazilo i do oružanih sukoba između Ljubuškog i Gruda, Širokog Brijega i Rame,
Praljka i Tute itd. U pregovorima sa zapadnim pregovaračima o etničkim razgraničenjima na
kantone glavnu riječ kod crtanja granica su vodili zapovjednici iz Hrvatske jer većina lokalnih
generala nije ni znala čitati topografske karte.

4.3.13. ČETVRTA MUSLIMANSKA OFENZIVA

Nakon propale muslimanske ofenzive na Mostar Šušak je zabranio propuštanje oružja i


streljiva ABIH. To je odmah u Hrvatskim lijevim medijima ocijenjeno kao dokaz o zajedničkom
Hrvatsko Srpskom planu podjele bosne, odnosno kao još jedan dokaz o istinitosti dogovora iz
Karađorđeva.

Budući da nisu uspjeli osvojiti Mostar na putu prema Pločama, Muslimani su se odlučili na
novu, puzajuću ofenzivu u kojoj će postepeno etnički očistiti, jednu po jednu hrvatsku enklavu u
srednjoj Bosni i zauzeti industrijska postrojenja. Ova zadnja ofenziva rastegnula se od početka
lipnja do prosinca 1993. kad je splasnula zbog nedostatka streljiva i potpisanih Woshingtonskih
sporazuma. Hrvati srednje bosne su postupno gubili dio po dio teritorija pri čemu su muslimani
imali vrlo jaku obavještajnu i medijsku pomoć Britanaca, Francuza i Nijemaca. Britanci i Francuzi
su Muslimanima pomagali taktički kako bi u međusobnim borbama iscrpili i jedne i druge,
vjerujući kako Srbi žele obnoviti Jugoslaviju, dok su Nijemci bili jedini iskreni Muslimanski
pomagači u Europu. Kao što su 1991. zbog svojih interesa pomagali Hrvatsku, tako su u Bosni
Nijemci pomagali Muslimane zbog svojih interesa, tj., što boljih odnosa sa Arapskim državama iz
kojih su uvozili naftu.

Na području Travnika 3. 6. 1993. ABiH je otpočela s masovnim uhićenjima i


odvođenjima muškaraca Hrvata.
Dana 5. lipnja Bruno Stojić, predstojnik Odjela obrane HVO-a HZ-a HB-a, uputio je
pismo lordu Davidu Owenu, Phillipu Morillonu, Aliji Izetbegoviću i Seferu Haliloviću u kojemu
ih upozorava na težak položaj Hrvata u Travniku.
Dana 7. lipnja 1993. zbog teškog stanja u Travniku Mate Boban piše supredsjedateljima
Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju, Unproforu, State Departmentu, Aliji
Izetbegoviću i Veleposlanstvu Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj.
Dana 8. 6. 1993. u selu Maljine (općina Travnik), u predjelu sela zvanom Bikoši,
pripadnici ABiH strijeljali su 30 Hrvata. Istoga dana general Sefer Halilović smijenjen je s
položaja zapovjednika ABiH (provaljen mu je poziv Muslimanima iz HVO-a, te zbog toga nije
uspio izvršiti zapovijed) i na njegovo mjesto imenovan je tada pukovnik Rasim Delić koji je
nastavio započete vojne operacije.
Dana 9. 6. 1993. ABiH je napala sva sela općine Kakanj nastanjena Hrvatima. Napadnut je i
prostor grada Kaknja.
Do 10. 6. 1993. godine s područja općine Travnik protjerano je oko 19.000 Hrvata.
Najveći dio protjeranih Hrvata je prihvaćen na području slobodnih dijelova općine Novi Travnik
(njih oko 12.000) i Vitez (oko 4.000). Na slobodnom dijelu općine Travnik, na području mjesta
Nova Bila, ostalo je oko 2.000 Hrvata.
Ranim jutrom, 13. 6. 1993, oko 10.000 pripadnika Armije BiH napalo je iz sveg
raspoloživog oružja i oruđa na crte obrane HVO Kaknja te u toj akciji uspjelo probiti linije
obrane HVO-a na nekoliko mjesta, a branitelji su se u kolonama dugim i do 10 km uputili k
Varešu. Kolone izbjeglica, njih oko 15.000, pod stalnom topničkom i pješačkom vatrom probilo
se planinskim vrletima, noću, u Vareš. Istoga dana Predsjedništvo BiH u Ženevi donijelo je
naredbu za prekid sukoba između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni.
Dana 16. 6. u Ženevi se održavaju pregovori na Mirovnoj konferenciji o području bivše
SFRJ o političkim prilikama u Hrvatskoj i stanju u BiH. Sudjeluju dr. F. Tuđman, D. Owen, T.
Stoltenberg, A. Izetbegović, S. Milošević, M. Bulatović, M. Boban i R. Karadžić. Slijedećeg dana
17. 6. 1993. godine u izvještaju za međunarodne posrednike je zapisano (referenca:
CO93F17.PAR bilješke COREAU http://sca. lib.liv.ac.uk/collections/Owen/lists/owencd3.html).
Na sastanku supredsjedavatelja lord Owen je optužio Srbe i Hrvate da prikazuju karte
pobjednika. Nastojao se predstaviti kao onaj kome je neprihvatljivo da glavno muslimansko
područje ne ide duž istočne strane Neretve, do Mostara i niže, kao dokaz spremnosti da se
realnim učini pristup moru kod Ploča. Lord Owen smatra da bi države članice zajedno trebale
iskoristiti svoj utjecaj na Hrvatsku, kako bi ju uvjerile da to prihvati. Međunarodna zajednica ne
bi prihvatila sadašnje prijedloge. Ako se i nadalje budu držali istog, vjerojatan odgovor bi bio
povlačenje snaga UN, ukidanje embarga na oružje, a SAD bi započele zračne napade u svrhu
potpore Muslimanima, dok bi se oružje bacalo iz zraka. Tisuće bi poginule. Rat bi se nastavio.
Ako bi Jugoslavija intervenirala, bila bi bombardirana, i sve to kao rezultat Karadžićeve
nerealnosti. Bila bi to njegova groteskna slaboumnost da odbije Vance-Owenov plan. Nakon
Atene i u tjednima od tada još je na stotine osoba poginulo, a još na tisuće osoba je izgubilo
domove. Stoltenberg je naglasio koliko se situacija na terenu dramatično pogoršala tijekom
poslijednjih šest tjedana, od trenutka kad je on preuzeo posao. Karadžić je rekao da će, ako se
ukine embargo na oružje i ako bi Muslimani nastavili s borbom, Srbi zauzeti Sarajevo, Travnik,
Tuzlu i Zenicu.
Dana 19. 6. 1993. napadi muslimanskih snaga na područje općine Kreševo odvijaju se iz pravca
Tarčina u hadžičkoj općini i s planine Igman. U dva dana borbi poginulo je 13, ranjeno 20, a
nestalo 12 pripadnika HVO-a.

Dana 19. lipnja 1993. (http://pages.infinit.net/bosnie/cyberm /chap5/ chap5.htm) Le Monde piše o


Owen-Stoltenbergovovom planu:
Doista, oni su smatrali neprihvatljivim teritorijalno krojenje i zahtijevali su određene
modifikacije. Hrvati su pristali da im daju pristup na more, iznajmljujući im luku Ploče na
razdoblje od 99 godina. A Srbi su dozvolili utemeljenje istinskog teritorijalnog kontinuiteta
između enklava istočne Bosne: Goražđe, Žepa i Srebrenica. Osim toga, u toj fazi multilateralnih
koncesija, Srbi su dobili od međunarodnih posrednika supstancijalno uređenje, pravo za svaki
entitet Bosne, da poduzmu eventualno odcjepljenje bez suglasnosti drugih entiteta. Budući da je
to sada bilo izričito, Owen-Stoltenbergov plan činio je teritorijalni integritet bosanske države
fikcijom. Lord Owen branio je taj dodatak govoreći: ¨Mir će se vratiti, bosansko stanovništvo
izabralo je zajednički ostanak¨.

Dana 22. lipnja 1993. godine (Služba radioemisije za strane informacije FBIS
http://www.bbc.co.uk/otr/intext92-93/Owen20.6.93. html):
Dnevno izvješće lorda Owena:
Dimbleby: Ako Muslimani nastave borbu, na primjer oko Mostara, bit će neizbježan pokret
Hrvata kao i, možda Srba. Ne možemo pretpostaviti da će granice koje su predložili ili pet djelića
teritorija o kojima ste govorili, ostati bez sukoba, osim ako se sada borba ne bi prekinula.?
Lord Owen: Ne, smatram da je to nevolja. Razderali su kartu pretendirane pokrajine koju smo
osobito predočavali tijekom posljednjih pet do šest tjedana, zbog borbe između Muslimana i
Hrvata. Priroda građanskog rata je ostala potpuno očigledna. U pravu ste kad kažete da se sada
bore na primjer za Mostar. Postoji vrlo jak razlog za ma koju muslimansku Republiku da ode
dolje, do Mostara. Time su bliže moru i tada bi imali međunarodno garantirani pristup luci
Ploče koja se nalazi na dalmatinskoj obali, ali, zapravo je u Hrvatskoj. I, slično, smatram da je
vrlo važno da dobiju pristup na sjever, do rijeke Save, koja se ulijeva u Dunav i koja je plovna.

Dana 23. 6. dr. Tuđman je u Ženevi, u nastavku Međunarodne konferencije mirovnih


pregovora o bivšoj Jugoslaviji, razgovarao s D. Owenom, T. Stoltenbergom, S. Miloševićem.

Dana 24. 6. 1993. pripadnici ABiH napali su Hrvate žepačke općine. Tako se oružani
sukob proširio i na ovo područje. Sve je počelo jakim vojnim udarom ABiH na grad Žepće i
Hrvatima nastanjena sela iz pravca Zenice i Željeznog Polja. Hrvati pobjeđuju i čitava 319. te dio
201. brigade ABiH se predaje. Za vrijeme kasnijih sukoba s Muslimanima, od 10. 9. 1993. do 13.
2. 1994. HVO ovoga područja opskrbljivao se preko srpskog teritorija (vršene su zamjene za
naftu koja je Srbima nedostajala).

U lipnju 1993. sukob ABiH i HVO-a u Lašvanskoj dolini doživljava vrhunac. Tehnički
nadmoćnije i brojčano jače snage ABiH sve čine kako bi zauzele prostore tamošnjih Hrvata,
etnički čiste hrvatska sela te ubijaju zarobljene vojnike HVO-a i civile. U Lašvanskoj enklavi,
tridesetak kilometara dugoj i nekoliko kilometara širokoj dolini, u ratu s Muslimanima poginulo
je ukupno blizu dvije tisuće Hrvata, ranjeno je više od pet tisuća pripadnika HVO-a, a preko
1.500 djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja.
Mnogi zločini su počinjeni i nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima u općini Travnik i
Zenica, pa je tako u Šušnju ubijeno 17 civila, u Bikošima 30 civila i zarobljenih vojnika HVO-a,
u Čuklama 9 nenaoružanih i 10 naoružanih civila, a u Vitezu je granata pokosila 8 djece u igri.
Strahovito stradavaju Hrvati u općini Kakanj, Novom Travniku, Rami/Prozoru, Busovači,
Kiseljaku.

Dana 2. srpnja 1993. Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u svom
priopćenju upućuje apel Predsjedništvu i Vladi Bosne i Hercegovine da odmah obustave napade
ABiH protiv HVO-a i nezaštićenog hrvatskog civilnog pučanstva. Dana 10. srpnja 1993. hrvatsko
i bosanskohercegovačko izaslanstvo sastaju se u Makarskoj i potpisuju Sporazum o slobodnoj
dostavi humanitarne pomoći za cijelo područje Bosne i Hercegovine, koje kontroliraju ABiH i
HVO uz nazočnost svih međunarodnih humanitarnih organizacija.
Početkom srpnja 1993. godine u Unproforovu transporteru u Maglaj je došao dr. Ejup Ganić i dao
nalog muslimanskim političkim i vojnim vođama za napade ABiH na HVO i hrvatsko pučanstvo.
Sukob je počeo prvih dana srpnja 1993. godine i u prvom naletu sravnjeno je 35 hrvatskih kuća u
selu Liješnica. U ovom sukobu Hrvati su imali 24 žrtve, tj. osam zarobljenih i ubijenih vojnika
HVO-a, jedno dijete i 15 odraslih civila.
Dana 16. 7. 1993. pred silovitim napadima AbiH sa Malkoća (zadnje linije obrane Fojnice)
povlače se pripadnici HVO-a. Zajedno s njima Fojnicu napušta i većina hrvatskog pučanstva.
Više od 6.000 Hrvata nalazi se u zbjegu i kreću se prema općinama Kiseljak i Kreševo.
U srpnju svoj egzodus i tragediju doživjeli su bugojanski i jablanički Hrvati. Postrojbe ABiH na
području općine Bugojno, osobito u samom gradu, počinile su mnoge zločine nad hrvatskim
civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Tada je ubijen i 21 ugledni bugojanski Hrvat. Mnogi su
zatvoreni u nekoliko bugojanskih zatvora i logora, a 16.000 bugojanskih civila je krenulo u
izbjeglištvo. Stratišta Hrvata bila su u Vrbanji, Glavici, Odžaku, Goruši, Vučipolju, Gračanici u
kojoj je ubijeno 17 civila, sve u bugojanskoj općini. U općini Jablanica, u selu Doljani, ubijeno je
8 civila i 29 vojnika HVO-a.

4.3.14. OWEN-STOLTENBERGOV PLAN


Projekt unije triju republika

Dana 17. 7. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u nastavku novoga kruga ženevskih pregovora o
političko-teritorijalnom ustroju BiH.
Dana 25. 7. u Ženevi je u mirovnim pregovorima o BiH predložen Owen-Stoltenbergov plan o
okončanju rata.
Dana 27. srpnja 1993. David Owen i Thorvald Stoltenberg, supredsjedatelji Međunarodne
konferencije o bivšoj Jugoslaviji, započeli su u Ženevi seriju bilateralnih razgovora o Bosni i
Hercegovini. Dana 28. srpnja 1993. u Ženevi su se dogovorili čelnici triju strana u Bosni i
Hercegovini kako će svojim snagama narediti hitan prekid vatre. To je izjavio glasnogovornik
supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji John Mills. Dogovor su postigli
Alija Izetbegović, Mate Boban i Radovan Karadžić.
Dana 28. 7. čelnici srpske, hrvatske i bošnjačke strane u Ženevi donijeli su sporazum o hitnom
prekidu borbenih djelovanja na cijelom području BiH.
Dana 3. 8. 1993. HVO je deportirao 1.500 Muslimana iz općine Stolac prema crtama ABiH u
Blagaju. Istoga je dana u Ženevi započeo četvrti zajednički sastanak šestorice vođa delegacija na
mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini. Na sastanku su bili dr. Franjo Tuđman, Slobodan
Milošević, Alija Izetbegović, Miomir Bulatović, Radovan Karadžić i Mate Boban. Pregovori su
prekinuti 10. kolovoza zbog srpskih napada na Sarajevo.
U Zenici je 21. i 22. kolovoza 1993. održano savjetovanje vojnog vrha AbiH gdje je raspravljeno
kako nastaviti plan «Neretva 93». Zaključak je: «Zadatak je izboriti opstanak države i bošnjačko
muslimanskog naroda na ovim prostorima. To su naši strateški ciljevi… Neka oni idu u Ženevu,
neka razgovaraju, neka pregovaraju. Jedan dan će opet doći i kazati: bogami od ovoga nema
ništa. Mi moramo ratovati i gotovo». Prema zapovjednicima ciljevi su: «Glavne tri tačke su
Kiseljak, Prozor i Žepće, što život znače za državu BiH i Armiju.» Načelnik glavnog stožera
ABiH Sefer Halilović je rekao: «Ostaje nam pitanje kako i na koji način doći do plijena, kako i na
koji način velike kapacitete staviti u funkciju namjenske industriju. Kako uzeti Vitez. I kako uzeti
Žunovicu. Jer to su 2 strategijska objekta za našu armiju.» U istom mjesecu formirana je brigada
El-mudžahid u Zenici.
Dana 22. kolovoza 1993. Hrvati su na temelju Owen-Stoltenbergova plana osnovali Hrvatsku
Republiku Herceg Bosnu (HR HB).
Dana 27. 8. 1993. godine (Izvještaj za lokalne međunarodne posrednike
http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX-07.htm#head II.Q).
Parlament BiH se sastao u Sarajevu u hotelu Holidey Inn, kako bi raspravljao o mirovnom planu
koji je uz pomoć posrednika pripremljen u Ženevi. S vremena na vrijeme, za trajanja sjednice,
nestajalo je struje te je sala ostajala u mraku crnom poput ugljena. Nekoliko stotina akademika,
pisaca, časnika i drugih javnih osoba se pridružilo debati. Mirovni plan zbog kojeg se sastao
muslimanski dio parlamenta BiH, prepustio bi 12 milja BiH obale bosanskoj hrvatskoj državi i
opskrbio bi BiH pristupom na more i to putem ceste koja povezuje njihovu Republiku sa
hrvatskim gradom Ploče. Dužnosnici vlade BiH se, navodno, boje kako međunarodne granice
slobodnog pristupa luci, preko Hrvatskog teritorija, ne bi spriječile Hrvate od presijecanja
pristupa po slobodnoj voli. Muslimanski zastupnik Muhamed Filipović, član delegacije u
ženevskim pregovorima, rekao je »Želimo izlaz na more«. Predsjednik BiH, Izetbegović, pozvao
je posrednike mirovnih razgovora da odobre predloženoj, većinskoj muslimanskoj, republici izlaz
na Jadran, u blizini grada Neuma. Također je zatražio garancije, uključujući rezoluciju
Ujedinjenih Naroda i pokazivanje potpore od strane Sjedinjenih Američkih Država i NATO-a, da
će predložena UNIJA Bosne i Hercegovine ostati međunarodno priznata država i član UN-a.

Europski plan UNIJE težio je trodijelnoj podjeli BiH i tada u jesen 1993. snažno je
podržan od strane A. Izetbegovića izjavom: “Nije ovo 1939. i neće se Bosna dijeliti na dva
dijela”. Bošnjačku ideju pokušao je Alija iskoristiti za zaobilazno stvaranje i trećeg nacionalnog,
muslimanskog parlamenta, (bošnjačkog sabora) i za ukidanje ustava RBiH.

Tijekom 1993. politički analitičari američkih agencija za vođenje specijalnog rata


zaključili su kako je uz pomoć lokalnih nacionalnih vođa uspješno srušen komunizam, te su
počeli intenzivnije raditi na smirivanju stanja i obnovi Jugoslavije. Mir im je trebao kako bi
mogli politički osvajati politički prostor nastao raspadom Varšavskog pakta. Cilj im je bio pod
svoju kontrolu staviti sve države koji okružuju Rusiju osobito one oko Kaspijskog jezera, zbog
naftnog bogatstva. Britanski i Francuski interesi su bili obnoviti Jugoslaviju dok su Njemački
interesi bili pomoći Muslimanima u formiranju vlastite države kako bi sklopili što bolje odnose sa
Arapskim državama bogatih naftom. U odnosu na Ameriku svim Europskim državama bio je
interes spriječiti Američki prodor na istok, te vlastitim kapitalom osvojite tržište bivšeg Sovjetskog
lagera i Kaspijskog prostora. Zbog toga su Europljani inzistirali na planu «Unije» kojem je
formalno cilj bio formirati trodijelnu državu, a stvarno samo otezati sukobe, kako bi Američku
pozornost vezali za ovo područje, dok su Amerikanci željeli stvarni mir kako bi mogli u svom
osvajanju krenuti dalje na istok, pa su inzistirali na svom planu kasnije poznatom pod nazivom
«Washingtonski plan». Počele su obavještajne igre o tome koji će se plan prihvatiti.

U to vrijeme Britanske i Njemačke obavještajne službe, angažirali su Paragu za svoje


planove. Paragu su progurali do Američkog Kongresa, kako bi u njihovom interesu, kao bivši
dugogodišnji komunistički politički zatvorenik s velikim ugledom na zapadu, za njihove ciljeve
izlobirao i američke kongresmene. Paraga je uspio uz pomoć Britanskih obavještajnih službi čak
i bivšeg pukovnika komunističke tajne policije Udbe, Manolića, dovesti do Američkog kongresa i
predstaviti ga kao borca za demokraciju. (Nakon Paraginih budalastih izjava pred Američkim
kongresom 1993., štetnih za hrvatske nacionalne interese, izašao sam iz HSP-a, ljut na sebe što
sam bio tako naivan da se učlanim u stranku koju je on vodio.)

Britanske obavještajne službe, a i pojedini američki lobiji su već tada pokrenuli operaciju
kažnjavanja svih koji su skrivili raspad Jugoslavije. Iskoristili su prijedlog naivnih Hrvatskih
političara koji su predložili osnivanje međunarodnog suda za kažnjavanje ratnih zločinaca. Taj
prijedlog su Britanci najprije odbijali, ali kad su vidjeli kako to ide odlučili su taj sud upotrijebiti
protiv Hrvatske. U ovom su imali i pomoć projugoslavenskih političara titoista iz Hrvatske i BiH.
Preko UN-a osnovali su Haaški tribunal, organizaciju kojoj je osnovni cilj kazniti krivce za
raspad Jugoslavije, zataškati ulogu zapadnih država u sukobu, izjednačiti krivce i žrtve te
metodama pravosudnog terorizma ukloniti i zastrašiti sve koji bi se u budućnosti mogli
suprotstaviti obnovi Jugoslavije. Među Hrvatima su kao najveći protivnici obnove Jugoslavije
identificirani Hercegovci, poduzetnici, dragovoljci, HDZ i Katolička crkva te su polako, uz
pomoć suradnika u Hrvatskoj, protiv tih skupina pokrenuli medijsku kampanju koja je s
vremenom sve više jačala. Amerikanci su lokalne Hrvate pokušali natjerati da ABiH priznaju kao
vlastitu vojsku, a Hrvatsku su raznim prijetnjama pokušali natjerati na suradnju s ABiH.
Istovremeno su Englezi i Francuzi, tajno, lokalnim Hrvatima i Muslimanima obećavali sve što su
željeli poštujući princip – zavadi pa vladaj. U isto su vrijeme Tuđmanu prijetili sankcijama, te su
pokušavali prisiliti Hrvatsku da obustavi pomoć HVO-u ne bi li na taj način omogućiti ABiH
prodor prema moru.

Krajem kolovoza ABiH ponovno pokušava nastaviti prodore preko Mostara dolinom
Neretve. Sefer halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. 8. kad je po zapovijedi
zapovjednika ABiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka «Isturenog komandnog mjesta
Štaba Vrhovne komande IKM» sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica. Odmah je počeo nastavak
plana operacije kodnog imena «Neretva 93.». Jedinice pristigle iz okolice Sarajeva raspoređuju
se u borbeni poredak, te 6. 9. počinje napad na HVO na pravcu Vrda, sjeverno od Mostara. Da su
Vrda pala obrana Mostara bila bi gotovo nemoguća. Opći napad počeo je 12. 9., a 13. 9.
samostalni prozorski bataljun ulazi u uzdol, odakle je nakon jakih borbi potisnut. HVO brani
položaje i hrvatsko pučanstvo, a postrojbe ABiH u tijeku operacije izvršila je više pokolja
civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te uništavanjem hrvatske imovine. Teške
zločine počinile su postrojbe Armije BiH u Grabovici (Mostar) su masakrirana 32 civila, u
Uzdolu (Rama/Prozor) 29 civila i 12 vojnika HVO-a, u Brdu - Zabilju (Vitez), gdje je ubijeno
devet zarobljenih vojnika HVO-a i četiri civila, a u Vrbicama (Zavidovići) je poginulo šest civila.
U ovom općem napadu ABiH je uspjela uzeti HVO-u oko 450 kilometara četvornih.

Usporedno s ovom razvučenom četvrtom muslimanskom ofenzivu Britansko-francuske službe, u


nastojanju onemogućavanja slanja hrvatskih dragovoljaca u BiH početkom rujna uspjele su
navesti lokalne Srbe oko Gospića na oružane provokacije. Dana 9. rujna 1993. Hrvatska
poduzima razmjerno malu akciju “ispravljanja” crte bojišta oko Gospića i u kratkom napadu
osvaja nekoliko naselja južno od Gospića te zauzima bolje položaje na Velebitu. Srbi su brzo
razbijeni i povlače se zajedno s civilnim stanovništvom. Planirana akcija završava istoga dana, ali
se borbe nastavljaju i narednih dana te se zaustavljaju pred mjestom Medakom, dvadesetak
kilometara jugoistočno od Gospića. Cijela je bojišnica od Dalmacije do Karlovca oživjela i Srbi
počinju s granatiranjem velikog broja hrvatskih gradova i naselja, pri čemu je osobito teško gađan
Karlovac u kojem ima na desetine mrtvih. Na jedno predgrađe Zagreba pao je veliki projektil
Zemlja-zemlja luna-17. Medačka akcija imala je nominalno vrlo ograničeni cilj uklanjanja
srpskog “džepa” te olakšavanje situacije u Gospiću, koji je godinama bio pod stalnim topničkim
udarima. Iako je “džep” likvidiran, Gospić je i dalje bio na meti topništva s istoka gdje je linija
bila udaljena svega nekoliko kilometara. Nakon operacije britansko-francuski obavještajni
propagandisti su putem medija ovu operaciju prikazali kao zločinačku akciju s ciljem etničkog
čišćenja.

Dana 14. rujna dr. Tuđman je u Ženevi s predsjednikom Izetbegovićem potpisao sporazum o
prekidu borbi između Hrvata i Muslimana u BiH. Vođeni su razgovori o rješavanju sukoba u BiH.
Isti dan dali su zajedničku izjavu o prekidu neprijateljstava.
Dana 18. 9. 1993. godine supredsjedatelji razgovora o bivšoj Jugoslaviji, koji se odvijaju pod
pokroviteljstvom UN-a u Ženevi, David Owen i Thorvald Stoltenberg posjetili su obalne gradove
Ploče i Neum gdje su razmotrili mogućnosti za potpisivanje plana koji bi podijelio Republiku
BiH u tri mini države povezane labavom središnjom vladom. Ploče i Neum su razgledali kako bi
utvrdili gdje bi bio povoljniji izlaz na otvoreno more za muslimansku državu.

Dana 20. 9. dr. Tuđman je na britanskom nosaču zrakoplova “Invincible” u Jadranskom


moru u okviru Mirovne konferencije o BiH sudjelovao u razgovorima o BiH. Nakon povratka
sa“Invinciblea” Alija Izetbegović je bio uvjeren kako BiH više ne postoji i izložio je to na
Bošnjačkom saboru. Na Bošnjačkom saboru nije prošla ideja o podjeli BiH. Postojala je ideja o
raspuštanju Skupštine RBiH i proglašavanju Bošnjačke skupštine. Vrh SDA bio je u panici kada
je Bošnjački sabor odbio ideju o podjeli. Veliki broj Muslimana je bio spreman prihvatiti sve što
se nudilo i bili su uvjereni kako će Bosna i Hercegovina biti svedena na tri države, te će se Srbi
priključiti Srbiji, Hrvati Hrvatskoj, a Muslimani će dobiti ostatak BiH bez izlaza na more. “BiH
neće biti onakva kakvom smo je zamišljali”, izjavio je Alija Izetbegović. Svoju zamisao o maloj
muslimanskoj Bosni nudio je Muslimanima kao jedinu realnost. Dok je na glasanje o UNIJI
mnogim delegatima pristup bio nemoguć, Izetbegovićevi ljudi su uskakali na njihova mjesta.
Međutim, sami protagonisti, na čelu sa književnikom Alijom Isakovićem, i muslimanski
intelektualci reagirali su sa tezom: “Ovo (tj. Bošnjački sabor) je samo kulturna ustanova”.

Nakon propasti plana UNIJE u krnjem BiH Parlamentu, Lord Kinkel uz Juppeovu pomoć
prelazi preko volje ovog bošnjačkog sabora (tzv. Parlamenta BiH) i iznosi “novi” prijedlog kojim
prvi put od Europe otvoreno traži da se kod Bosanaca inzistira na UNIJI. Problem je bio kako
Aliju izvući iz Sarajeva nakon što je u RBiH uzdrman propašću ideje o “muslimanskom”
parlamentu i vraćanjem legalnih predstavnika u Vrhu BiH Kljujića, Komšića i Durakovića.
Izetbegović je uspio postići šutnju o tom kako je njegov predsjednički mandat završen.

Dana 21. 9. 1993. godine, Izvještaj za lokalne međunarodne posrednike. (UPI, RFE/RL
http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ ANX/VI-08.htm#II.R.21). Kratke vijesti.
Razgovori su završili paketom modifikacija i promjena za koje je predsjednik Izetbegović
odlučio, da će ih u ponedjeljak predočiti svojoj skupštini u Sarajevu« rekao je lord Owen BBC-u
iz Zagreba, Hrvatska, opisujući rezultat razgovora na brodu HMS Invicible. »Samo se nadam i
doslovno se molim, da se odluče za njegovo prihvaćanje, kako bismo kraju mogli provesti ovaj
krvavi užasni rat.« Glavno pitanje bila je bosanska želja za neospornim pristupom na Jadran.
Prema Owenu, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman se suglasio s time da Muslimanima da u 99-
godišnji najam korištenje luke Ploče, u koju mogu ući brodovi dubokog gaza, te da uključi
riječnu luku, u koju mogu ući riječni-morski teglenjaci. »Bit će kritike od strane skupštine u
Sarajevu... ali, smatram da će se ljudi koncentrirati na ono što je predsjednik Izetbegović mogao
ostvariti,« rekao je Owen. » Sada možemo pošteno reći da imaju pristup moru... Ne možete
isključiti mogućnost njenog nefunkcioniranja i to da se bosanski Muslimani neće odlučiti kako ne
mogu živjeti s tim paketom, ali nadam se da će (prihvatiti)... Vraćajući se zrakoplovom (s
Izetbegovićem nakon razgovora), mislim da je bilo drugačije raspoloženje. Nitko ne vjeruje da se
radi o idealnom (planu), ali, vrijeme je za mir.

U listopadu 1993. sve je manje izravnih ratnih sukoba između ABiH i HVO-a, pošto
Muslimanima ponestaje streljiva, ali su incidenti česti. Mnoge pojave nagoviještaju napadaje
postrojbi Armije BiH na vareško područje, posljednju oazu mira između dviju vojski. Oko
vareškog sela Duboštica 18. listopada masakrirano je više civila, a selo Kopijari, u vareškoj
općini i župi Kraljeve Sutjeske, istoga dana doživjelo je tragediju. Selo je opljačkano i spaljeno, a
masakrirano je više hrvatskih civila. Nekoliko dana kasnije u Rastovcima, općina Novi Travnik,
ubijeno je sedam civila, a u Gorici, općina Bugojno, također sedam civila.
Dana 7. 10. 1993. godine održan je sastanak o provedbi deklaracije Tuđman – Izetbegović u
Zagrebu, nakon čega su ministri vanjskih poslova Mate Granić i Haris Silajdžić dogovorili
puštanje svih zarobljenika, slobodno kretanje humanitarnih konvoja i prijevoz ranjenika.
Dana 8. i 9. listopada u Beču je dr. Tuđman sudjelovao u radu sastanka na vrhu Vijeća Europe i
vodio razgovore sa kancelarom Savezne Republike Njemačke H. Kohlom, sa predsjednikom
Republike Bugarske Ž. Želevom, sa austrijskim predsjednikom T. Klestilom i austrijskim
kancelarom F. Vranitzkyim.
Krajem listopada 1993. Alija Izetbegović je prvi put javno izjavio: “Tražit ćemo izlaz na more za
Bosansku Republiku”. Umjesto otvorenog priznavanja svoga cilja, etnički čiste muslimanske
države, prije odlaska na ženevske pregovore tvrdio je kako mu je cilj borba za humanitarnu
pomoć, ali je već prvih dana prihvatio “osnovna načela” ponuđene podjele Republike BiH.
Dana 27. 10. 1993. godine u Luxemburgu lord Owen predviđa raspad BiH na 2-3 države i kao
krivca za to optužuje Hrvatsku.
Dana 2. 11. 1993. dr. Franjo Tuđman je predložio Međunarodnoj zajednici i svim relevantnim
svjetskim čimbenicima “mirovnu inicijativu, kojom bi se zaustavio rat, otvorio put prema miru i
razumijevanju, te rješavanju političkih i gospodarskih problema na području bivše Jugoslavije”.

Pred kraj 1993. lokalni zapovjednici HVO-a organiziraju niz napada na muslimanske
položaje, ali svi oni završavaju porazima. Zapovjednici koji su vodili ove napade, umjesto
degradacije doživljavaju unapređenja. Projugoslavenske krtice ubačene u vrh HVO-a počele su
razgradnja HVO-a iznutra. Sva sporna unapređenja poturali su Šušku kako bi ih on odobrio, te
kako bi tako krivnju prebacili na njega. Šušku i Tuđmanu ovo je trenutno bilo izvan žiže interesa
pošto su nastojali poboljšati međunarodni položaj hrvatske, a glavna trenutna aktivnost im je bila
nabava oružja za buduće oslobodilačke akcije u samoj Hrvatskoj. Razaranje HVO-a iznutra imalo
je za cilj oslabiti položaj BiH Hrvata, te krivnju za to baciti na Šuška i Tuđmana. Manolić se već
tada pripremao za rušenje predsjednika Tuđmana. Ugled Predsjednika Tuđmana među
Zagrepčanima bio je na minimumu zahvaljujući vrlo jakoj medijskoj kampanji, među
Posavljacima također, pošto su medijski uvjereni kako je prodao Posavinu, Vukovarci su uvjereni
kako je prodao Vukovar, a pravaši kako je kriv za sukobe s muslimanima. Zadnje Tuđmanovo
kadrovsko uporište bili su Hercegovci, te je i njih trebalo okrenuti protiv Predsjednika Tuđmana.

U studenom 1993. jake snage ABiH osvajaju područje vareške općine. Vareški Hrvati
doživljavaju svoj najveći tragični egzodus u povijesti. Time je pala posljednja Hrvatska enklava
pod nadzor muslimanske vojne i civilne vlasti. S prostora općine Vareš protjerano je više od
10.000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 10.000 Hrvata prognanih iz Kaknja. Branitelji Kaknja
i Vareša bili su vrlo loše organizirani, najviše su švercali sa svima i nisu pokazali gotovo nikakvu
želju za obranom. Na ovom području pobjedu na izborima je odnio SDP, iako su Hrvati bili
većina, što se dogodilo još jedino u Konjicu. Postrojbe ABiH okupirale su teritorij veći od 5.000
četvornih km, koji je bio pod nadzorom HVO-a. Sada muslimanka većina naseljava većinu
industrijskih gradova - Tuzlu, Zenicu, Sarajevo, Konjic, Bugojno, Travnik, Kakanj, Vareš i dio
Mostara. Muslimani drže u svojim rukama najveći dio kapaciteta vojne proizvodnje, osim što su
pod kontrolom HVO-a postrojenja vojne industrije u Vitezu. Veći dio srednje Bosne očišćen je od
Hrvata, ukupno izbjeglo i prognano oko 153.000 Hrvata, ubijen je 1.051 civil i 644 zarobljena
vojnika HVO-a. Muslimani su uspjeli zauzeti sjeverni dio desete provincije i dio osme provincije
koja je po Vence Owenovom planu pripadala Hrvatima, što je pravac dug oko 150 kilometara
zračne linije na potezu između Bugojna i Mostara, dok se na drugim djelovima BiH sukobi
između Hrvata i Muslimana nisu ni događali. Veliki broj Muslimana, koje su Srbi protjerali iz
istočne Bosne, naselilo se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Taj priljev stanovništva
ojačao je brojčano i postrojbe Armije BiH. Prognani i izbjegli traže životni prostor i silom
oduzimaju Hrvatima njihovu zemlju i kuće te ih progone u zapadnu Hercegovinu, Hrvatsku i
cijelu Europu. Etničko čišćenje hrvatskih prostora u punom je zamahu, na tom području
uspostavlja se muslimanska civilna vlast, a preostali Hrvati su građani drugoga reda, bez
političkih prava, građanskih sloboda i mogućnosti rada. ABiH sada kontrolira najpovoljnije
prirodne komunikacije u Bosni i Hercegovini i to: prijevoj Ivanovo sedlo na komunikaciji
Konjic-Tarčin, prijevoj Rastovo na komunikaciji Uskoplje/Gornji Vakuf-Novi Travnik, prijevoj
Mošuljsko sedlo na komunikaciji Tuzla-Kladanj i Vrandučku klisuru kao ključnu točku za
komunikaciju dolinom rijeke Bosne. Pod kontrolu Armije BiH došli su i važni operativno-
strateški pravci u Bosni i Hercegovini i to: pravac Sarajevo-Zenica-Travnik, a on ima ključni
značaj kao demografski, ekonomski i prometni potencijal i položaj, pravac Sarajevo-Olovo-Tuzla
i pravac Sarajevo-Jablanica-Mostar. Kontrolom ovih triju strateško-operativnih pravca Armija
BiH je stekla prednost u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na pravcu Mostar-Sarajevo-
Zenica-Tuzla, ali joj prodor dolinom Neretve prema moru nije uspio. Da Hrvatska nije slala
pomoć HVO-u, i u tomu bi uspjeli.
U studenom 1993. godine ABiH je Vareško selo Borovica sravnila sa zemljom. Sve kuće, crkva i
župni dvor su opljačkani i spaljeni, a sedam je ljudi ubijeno, šest civila i jedan ranjeni vojnik
HVO-a. Kasnije je sarajevski tisak pisao kako su taj zločin Hrvati počinili sami sebi. U Fojnici su
ubijena dva bosanska franjevca.
Dana 12. 11. potpisana je zajednička Deklaracija o neodgodivom prekidu vatre između ABiH i
HVO-a. Potpisali su je Granić, Silajdžić i Hikmet Cetin u Sarajevu. Muslimani pristaju na
smirenje sukoba zadovoljni s onim što su uzeli Hrvatima i zahvaljujući sve većem pomanjkanju
streljiva zbog prekinutih putova dobave preko hrvatske.

Četvrta muslimanska ofenziva je došla do svog kraja, a za Hrvate srednje Bosne ona je
bila najteže razdoblje u čitavom ratu. Iako su mnoga područja izgubljena, i mnogi ljudski životi
uništeni, Hrvati ipak nisu izgubili sve zahvaljujući nadljudskim naporima svih vojnika i civila, te
zahvaljujući logističkim helikopterskim naporima pri dobavi neophodnog streljiva, lijekova i
hrane.

Dana 12. studenoga 1993. general-pukovnik Ante Roso imenovan je novim zapovjednikom
glavnog stožera HVO-a umjesto generala-bojnika Slobodana Praljka. To je učinjeno na temelju
zapovijedi Mate Bobana i nakon imenovanja u Vladi HR Herceg-Bosne. Boban je ovu odluku
donio na osnovu Tuđmanova naloga koji je, dovodeći generala Rosu želio smiriti situaciju na
terenu i sačuvati srednju Bosnu. Manolić je sudjelovao u donošenju ove odluke tako što je
političke i vojne vođe Hrvata srednje Bosne uvjeravao kako im je najveći protivnik Mate Boban
koji želi braniti samo Hercegovinu, kako bi što više raspirio neprijateljstvo između bosanskih i
heregovačkih Hrvata. Istoga dana u Sarajevu Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i turski ministar
Hikmet Cetin potpisuju zajedničku Deklaraciju o neodgodivom prekidu vatre između Armije BiH
i HVO-a, te o povratku povjerenja između dvaju naroda u Bosni i Hercegovini. Muslimani, zbog
nedostatka streljiva pristaju na primirje, svjesni kako bi Srbi mogli pokrenuti novu ofenzivu čim
doznaju kako se ABiH nema čime braniti. Deklaracija je potpisana u Sarajevu i dr. Mate Granić
bio je prvi hrvatski ministar koji je posjetio Bosnu i Hercegovinu od početka neprijateljstava u
travnju 1992. godine.
Dana 18. studenoga 1993. tri zaraćene strane sastale su se u Ženevi na poziv Sadako Ogate s
namjerom dobivanja jamstva za nesmetan pristup i sigurnost humanitarnih konvoja i ukupne
aktivnosti UNHCR-a u Bosni i Hercegovini. Potpisana je zajednička deklaracija. Dana 24.
studenoga 1993. potpisan je Sporazum o slobodnom prolazu humanitarnih konvoja između ABiH
i HVO-a.
Na Konferenciji o BiH Alija je u dnevni red uveo podjelu Sarajeva, na iznenađenje cijelog
svijeta, osim Karadžića. Rekao je: “Rješenje za Sarajevo mora se hitno naći (...) nikada se
nećemo povući s onih dijelova grada koje držimo”. Tvrdio je kako to nije podjela grada, nego se
radi o dva paralelna grada i kako se “njemu taj Karadžićev prijedlog u osnovi sviđa”. Tih dana u
Zenici Izetbegović je izjavio: “Banju Luku ne možemo osloboditi jer nemamo snage”. “BiH s
Hrvatima i Srbima u Predsjedništvu nije moguća”, rekao je nakon poraza svojih ideja o UNIJI na
Bošnjačkom saboru u Parlamentu - i u Predsjedništvu, kojemu je vraćena ustavnost uvođenjem
Kljujića, Komšića i Durakovića.
Dana 29. i 30. 11. dr. Tuđman je u Ženevi, u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj
Jugoslaviji, sudjelovao u mirovnim pregovorima o BiH i UNPA-područjima.
Od 30. studenoga do 1. prosinca 1993. godine, nakon razgovora u Ženevi lord Owen je
poslao izvještaj za ministre vanjskih poslova. (Ref: CO93L01.PAR
http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ ANX/VI-09.htm#II.T.30):
Za dvosatnog sastanka supredsjedatelja sa Silajdžićem i Šarinićem, kasno navečer u petak,
u Beču, došlo je do malog napretka. Silajdžić nakon detaljiranja svojih primjedbi glede opcije
Prevlaka i ponovno potvrđujući svoj zahtjev za suverenim teritorijem na prevlaci Klek, nasuprot
Neumu, suglasio se s ponovnim ispitivanjem Prevlake. Ali, lord Owen smatra, da neće biti
uvjeren – ako već ne zbog drugih razloga, onda zbog toga jer nije spreman Tuđmanu prepustiti
Neum. Ali, čini se da je Silajdžić shvatio kako mu je kontradiktorna politika. Još jednom je
priznao da je vrlo nevjerojatno da će ikada sagraditi luku na Kleku. Odbijanjem luke u
Molunatu, efektivno je rekao da luka, uz luku Ploče, nije vitalna. Također se čini da je razumio
stanovište, kako je suverenost dodijeljena uniji tri Republike, a ne individualnim Republikama te je
jasno privučen sredstvom za zastrašivanje – pridruživanjem Herceg-Bosne Hrvatskoj, a koje je
ugrađeno u ustav od strane općine Neum koja je dodijeljena uniji. Supredsjedatelji su otvoreno
govorili kako Šariniću, tako i Silajdžiću, o mogućem putu kroz krš. Njihov prijedlog je da izbrišu
sve deskriptivne reference glede teritorija u revidiranoj ispravi i da se samo nacrta cesta od Stoca
do prevlake Klek, te da se prevlaka nacrta kao dio muslimanske Republike, dok se neriješenim
ostavlja problem o kojem se dogovorilo na brodu Invicible o »držanju zemljišnog koridora.«
Pitanje na koje se sada ne može odgovoriti je, da li muslimanski vođe žele sporazum i jesu li
spremni oduprijeti se krilatici koja se odnosi na izostavljanje teksta o suverenom teritoriju. Jasno
je da mogu blokirati sporazum ako inzistiraju na riječi suverenitet, ali ako to ispuste, sporazum se
može izraditi.
Dana 14. prosinca 1993. dr. Mate Granić, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova
Republike Hrvatske, upućuje pismo dr. Harisu Silajdžiću, predsjedniku Vlade Bosne i
Hercegovine, i generalu Jeanu Cotu, zapovjedniku Unprofora, kojim moli omogućavanje
slobodnog prolaza humanitarnom konvoju »Bijeli put« za Novu Bilu i Maglaj u skladu sa
Sporazumom iz Ženeve i potpisanom Zajedničkom izjavom.
Dana 15. prosinca 1993. nastavljeni su pregovori u Ženevi između sukobljenih strana u
Bosni i Hercegovini. Istoga dana Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ukinulo je samostalnost
HVO. Postrojbe HVO-a koje su se još borile zajedno sa ABiH ubuduće će biti dio ABiH bez
samostalnog zapovjedništva. Na konferenciji u Ženevi Izetbegović je nastavio projekt UNIJE koji
je BiH Parlament odbio tri mjeseca prije. Ono što nisu bili u stanju Owen i Stoltenberg, učinio je
Izetbegović, tj. projekt UNIJE je iz Ženeve prenio u Savjet sigurnosti, Bijelu kuću i islamske
metropole. Europski plan UNIJE iz jeseni 1993. sve do prve polovine 1994. težio je trodijelnoj
podjeli BiH, i tada u jesen 1993. snažno je podržan od strane Alije Izetbegovića. Budući da mu je
mandat prestao prije godinu dana, novi posrednici mu učvršćuju položaj pozivom na novu
konferenciju na osnovi Kinkel-Juppe prijedloga. Hrvatski predstavnici u BiH parlamentu iz
Sarajeva i sjevernih dijelova BiH bili su za održanje ustavnosti BiH, dok je Hrvatima iz srednje
Bosne i zapadne Hercegovine, gdje su bili većina, više odgovarala podjela BiH na tri entiteta.
Dana 22. 12. 1993. Muslimani su pobili hrvatske civile i zarobljene vojnike u Križančevu
Selu, općina Vitez. Tada su ubijene 74 osobe u jednoj noći.
Dana 21. 12. 1993. dr. Tuđman je u Ženevi, a 22. 12. u Bruxellesu, sudjelovao u mirovnim
pregovorima o BiH. Koncem 1993. predsjednici Tuđman i Izetbegović su pozvani na pregovore u
Njemačku. Pregovori su održani od 8. do 10. siječnja 1994. u Petersbergu kraj Bonna. Alija
Izetbegović je na tom sastanku ponudio predsjedniku Tuđmanu obnovu pune suradnje HV-a, HVO-
a i ABIH te zajedničku borbu protiv bosanskih Srba u cilju ovladavanja čitave BiH, s tim da takva
BiH uđe u konfederativni savez sa Hrvatskom. Tuđman je bio svjestan kako Alija ovo može
predložiti iz dva razloga:
a) U svojoj vojnoj nepismenosti nije znao kako Hrvatska i Muslimanska vojska nemaju
dovoljno snage za pobjedu nad Srbima. Istina, pješadijske snage su bile dovoljne, pod uvjetom da
se ne umiješaju srpske snage preko Drine, ali količina topničkih granata u posjedu HV-a i ABiH
bila je još uvijek nedovoljna za uspješno organiziranje napada širokih razmjera. A svoje streljivo i
granate ABiH je istrošila, te bi im ga Hrvatska morala pribaviti.
b) Drugi mogući Alijin razlog za ovakav prijedlog je moguća ratna varka. Pristankom na
Alijin prijedlog došlo bi do obustave primirja između hrvatskih i srpskih snaga i u Hrvatskoj i u
BiH, te bi Hrvatska morala ratovati na dva fronta. Tada bi dragovoljci iz Hrvatske, koji su u
Hercegovini sprječavali prodor Muslimana prema moru, bili povučeni u Hrvatsku kako bi
onemogućili napredovanje Srba, a snage HVO-a koje su se borile protiv Muslimana, morale bi
ojačati položaje prema bosanskim Srbima. To bi Alija mogao iskoristiti te brzim prodorom kroz
dolinu Neretve, bez ikakvog jačeg otpora, izbiti na jadransku obalu.

U oba slučaja Hrvatska bi bila na gubitku te je Tuđman ovaj Alijin prijedlog odbio. Alija je tada,
vidjevši kako se njegovi planovi nikako ne mogu ostvariti, ponudio Tuđmanu zapadnu
Hercegovinu, ali bez dijelova srednje Bosne, Mostara i Stoca, koje su obranile jedinice HVO-a i
u kojima su Hrvati pred rat, u većini mjesta, bili većina. Predsjednik Tuđman tu ponudu također
nije prihvatio, ali je predsjedniku BiH Izetbegoviću predao Ugovorni sporazum kojim se predviđa
savez Republike Hrvatske i Bošnjačko-muslimanske Republike, te gospodarski i obrambeni
sporazum.

4.3.15. WASHINGTONSKI PLAN

U siječnju 1994. nastavljaju se politički pregovori, a ratni sukobi se smanjuju jer


muslimanska ABiH polako troši posljednje zalihe streljiva. Opskrba iz Hrvatske im je prekinuta
prije pola godine i Alija se, nakon uspješnih hrvatskih protunapada na području Prozora i Fojnice,
počinje plašiti protunapada HVO-a na području srednje Bosne. Prodor HVO-a do prometno i
vojno odsječenih hrvatskih enklava značio bi potpuni poraz ABiH. Zbog toga Alija Izedbegović
počinje prihvaćati pomoć u posredovanju od svojih pokrovitelja u Washingtonu. Pojedine
postrojbe ABiH i dalje čine teške zločine nad Hrvatima u općinama Vitez, Maglaj i Zavidovići.
Najteži zločin je počinjen 9. 1. 1994. u Buhinim kućama, općina Vitez, kada su vojnici ABiH
ubili 26 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, što je bio zadnji pokušaj osvajanja Hrvatskih enklava
od strane ABiH, nakon čega je Muslimanima ponestalo streljiva.

Početkom 1994. Alija Izetbegović je izjavio: “Borit ćemo se dok ne oslobodimo sve
dijelove BOSANSKE REPUBLIKE (u BiH)”. Time se izravno suprotstavio stavovima
muslimanskog dijela Parlamenta i praktično oglasio podjelu Bosne. Tome su prethodili
Izetbegovićevi pristanci na demilitarizaciju kao prvi uvjet svih planova za povlačenje Srba sa
dostignutih na dogovorene granice. To je priznao i lord Owen u intervjuu na CNN riječima:
“Muslimansko vodstvo je također suglasno sa podjelom te zemlje (...) dizanje embarga ili zračni
udari samo bi vodili eskalaciji sukoba”. Lord je zaobilazio sve druge inicijative za okončanje rata
ili barem prekid vatre ako bi uvidio kako ugrožavaju njegov »mirovni plan«. Na početku 1994,
kada je akcija NATO-a “visila u zraku” zbog masakra na Markalama, Owen je to pokušao
sabotirati. Prvo je odbacio kao tehnički nekorektan govor francuskog ministra Alaina Juppea o
okončanju opsade. (Zbog pritiska francuske javnosti Francuska je tada već promijenila javnu
politiku prema Srbima, a i Mitterand je bio bolestan). Potom je pokušao smanjiti zonu zabrane
koju su zahtijevali Francuzi iznoseći prognoze kako će Srbi uzvratiti govoreći kako prijetnja
akcije NATO-a ugrožava mirovni plan koji je još jednom pred samim ostvarenjem. Owen je bio
blizak sa Miloševićem i to je opravdavao ratom u Bosni za čije je rješenje držao Miloševića
ključnom figurom. Zbog takva se stava Lord našao pod velikim pritiskom i napadima Europskog
parlamenta. Hans van den Broek javno je optužio Owena za “strategiju kapitulacije” i
“legaliziranje agresije”. Članovi Europskog parlamenta dali su 160 glasova za smjenu Owena i
90 protiv.

Dana 4. veljače 1994. Vijeće sigurnosti UN-a na svojoj formalnoj sjednici usvojilo je
predsjedničku izjavu o prisustvu Hrvatske vojske u središnjim i južnim dijelovima Bosne i
Hercegovine.
Dana 15. veljače 1994. u vijeću UN-a počela je javna rasprava o budućnosti Bosne i
Hercegovine. Zapadne zemlje su zajednički spriječile Rusiju u ponovnom otvaranju rasprave o
prijetnjama zračnim napadima NATO-a, tj. o legitimnosti odluke i ultimatumu upućenom
bosanskim Srbima. Veleposlanik Republike Hrvatske pri UN-u, dr. Mario Nobilo, u svom
izlaganju pred Vijećem sigurnosti istaknuo je kako Hrvatska podržava akciju oko Sarajeva,
europski plan za rješenje bosanske krize i traži zaštitu hrvatskih enklava. Ovime se Nobilo
svrstao uz Europski plan suprotstavljen Američkom planu.
Dana 19. siječnja 1994. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u novim mirovnim pregovorima.

Dana 23. veljače 1994. u Zagrebu sporazum o prekidu vatre potpisuju zapovjednik HVO-
a general Ante Roso i zapovjednik ABiH general Rasim Delić. Najveću zaslugu za potpisivanje
ovog sporazuma imaju Amerikanci koji su inzistirali na miru. Za uspostavu mira najvažnije je
bilo pomiriti Hrvate i Muslimane pa su pritisnuli i jednu i drugu stranu, a to je značilo da
Muslimani moraju odustati od vojnog izlaza na more. Kako bi i Srbe prisilili na mir 28. 2. 1994.
NATO je srušio četiri srpska zrakoplova oko Banjaluke zbog kršenja odluke o zoni zabrane leta.
Amerikancima su dosadile Europske igre podmetanja pa su odlučile koristiti sva sredstva za
uspostavu mira, uključujući i vojna.

U ožujku 1994. bosanskohercegovački Hrvati i Muslimani su u Washingtonu potpisali


preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH koji će omogućiti konfederaciju sa
Hrvatskom. Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Krešimir Zubak.

Dana 12. ožujka 1994. između zapovjednika HVO-a i ABiH, generala Ante Rose i Rasima
Delića, u Splitu je potpisan sporazum koji je proizašao iz političkih odluka koje se već na neki
način pretvaraju u ustavna rješenja Federacije BiH, a također i nastavak Sporazuma potpisanog
23. veljače u Zagrebu.

Dana 18. ožujka 1994. predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Washingtonu »Okvirni
sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH«.
Premijer Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća HR Herceg-Bosne Krešimir Zubak
potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta Ustava Federacije BiH. Amerikanci su ovim željeli
Muslimane vezati uz Hrvatsku, dok su pojedini predstavnici EU, na zahtjev muslimanskih
zemalja, prihvatili nastanak male muslimanske države u Europi. Neki su ovo prihvatili iskreno, a
neki samo kao privremenu taktiku.

Dana 22. ožujka 1994. potpisani su Washingtonski sporazumi koji su u suštini bili
američki projekt, suprotstavljen europskom projektu »UNIJE«. Odmah po potpisivanju
Washingtonskog plana Britanci su aktivirali svoj plan sabotiranja mira, kojeg su u najvećoj
tajnosti pripremali više mjesece. Slično kao što su u prvom svjetskom ratu iskoristili Njemce za
Rušenje Rusije tako su sada u planu angažirali njemačke službe kako bi ljutnja Amerikanaca pala
na Njemačku, a ne na Britaniju. Njemačkim obavještajnim službama su stavili na raspolaganje
sve svoje obavještajne suradnike iz svih Hrvatskih političkih stranaka, a same su sa strane
promatrale plan rušenja Washingtonskog sporazuma. Britancima su dobri odnosi sa
Amerikancima trebali kako bi mogli sudjelovati u podjeli novog plijena na istoku, Kaspijske
nafte. Njemačke službe su odmah krenule u realizaciju Britanskog plana, pa je dva dana nakon
potpisivanja Woshingtonskih sporazuma, 24. ožujka 1994, došlo je do raskola u HDZ-u. Nakon
što je Josip Manolić udaljen sa dužnosti u HDZ-u zbog “opetovanog javno izražavanog
neslaganja sa politikom stranke”. HDZ zadržava većinu u oba doma Hrvatskoga sabora unatoč
gubitku dvojice zastupnika u Županijskom i desetak u Zastupničkom domu. Ovaj je raskol
postajao sve otvoreniji još od polovice 1993, kada je Šušak prekinuo Manolićevu prodaju oružja
Muslimana iz skladišta MUP-a Hrvatske. Manolić i Mesić su se javno zalagali za suradnju sa
dijelom muslimanskog vodstva koje se zalagalo za unitarnu BiH, a stvarno su se zalagali za
produbljenje sukoba sa Muslimanima kako bi se međusobno iscrpili. Pomagali su Muslimanima i
oružano i obavještajno, te su preko novinara na vezi širili dezinformacije o hrvatskoj krivnji za
sukobe sa Muslimanima. Smatrali su kako je održanje BiH, bilo kao unitarne države bilo kao
»UNIJE«, nužno za zadržavanje avnojevskih granica, a takva BiH je jedino jamstvo kasnije
obnove Jugoslavije. Britanci su preko Manolića, Nobila, Šarinića i drugih nastojali progurati
svoj plan UNIJE koji je trebao biti još jedan neostvarivi plan u nizu sličnih, i nikako im nije
odgovaralo miješanje Amerikanaca i njihov Washingtonski plan. Sukob Šuška s Mesićem i
Manolićem vremenom je sve više rastao dok Manolić i Mesić nisu procijenili kako metodom
kupovine i ucjena mogu pridobiti dovoljno zastupnika HDZ-a na svoju stranu, te uz pomoć
opozicije izazvati parlamentarnu i ustavnu krizu. Podršku su imali od svih europskih zemalja koje
su gurale projekt »UNIJE«, a suprotstavljali su se američkim Washingtonskim sporazumima.
Akciju je operativno i financijski vodila Njemačka obavještajan služba. Američke obavještajne
službe su ocijenile kako je Josip Manolić sposoban sabotirati Washingtonski plan te su zatražili
od predsjednika Tuđmana njegovu smjenu (iako su pojedini američki lobiji pod Britanskim
utjecajem nastojali Manolića prikazati kao borca protiv Tuđmanove «diktature»). Dostavili su mu
podatke o svim bivšim udbašima i kosovcima, te podatke o njihovim tadašnjim aktivnostima i
dogovorima sa Britanskim lordovima i Njemačkom obavještajnom službom. Predsjednik Tuđman
je tek tada uvidio kako ne može potpuno vjerovati gotovo nikome od svojih dugogodišnjih
suradnika te je stao na Šuškovu stranu. Tuđman je znao kako u hrvatskoj vlasti ima onih koji
sabotiraju stvaranje Hrvatske države, ali nikad nije shvatio dijaboličnost Manolićeve politike, tj.
kako je upravo Josip Manolić njihov glavni koordinator. Na smjenu je pristao nevoljko kako bi
Amerikanci uspostavili mir u BiH. Manolić je bio uvjeren kako ima većinu zastupnika u Saboru
te je uz pomoć Njemačke službe odlučio konačno krenuti u otvoreni protunapad. Počeo se
predstavljati kao Njemački igrač, te je pod kontrolu stavio i političare vezane uz Njemačke
službe. Imao je pod punom kontrolom MUP i SZUP, a svojim je kadrovima sudjelovao u
izgrađivanju službi kao što su SIS, IPD, PPU, PPA te je mogao ucjenjivati mnoge zastupnike
HDZ-a koji su sudjelovali u ilegalnim nabavama oružja, a pri tom su obilato punili i vlastite
džepove. Preko tih je službi znao sve što se događa u vojsci, dok je njegov glavni protivnik Šušak
vrlo malo znao što se događa u policiji, a i nije znao kako mu je Manolić ne samo politički
protivnik već i neprijatelj koji ne želi samostalnu Hrvatsku. SZUP je imao i svoga tajnog
doušnika u svakoj vojnoj postrojbi veličine satnije i više, dok je SIS samo djelomično znao o radu
civilnih struktura i to tako što je nadzirao osobe koje su dolazile u doticaj sa pojedinim vojnim
osobama i osobama povezanima s nabavom oružja. Tek nakon ovoga sukoba s Manolićem Šušak
je počeo smjenjivati pojedine službenike iz vrha HV-a i Ministarstva obrane koje je tu postavio
Manolić i Špegelj 1990. prije dolaska Šuška na čelo ovog ministarstva, a koje Šušak nije sklanjao
vjerujući u iskrenost parole o nacionalnom pomirenju, ne shvaćajući kako se u dobrom djelu radi
o potencijalnim saboterima. Tek nakon odlaska Manolića Hrvatski zapovjednici s ratnim
iskustvom iz stranih vojski dobili su značajnije zapovjedne funkcije u vrhu HV-a, ali je dobar dio
Manolićevih ljudi ostao u Ministarstvu obrane, uključujući Josipa Perkovića koji je uspio Šuška
uvjeriti kako je on pravi profesionalac. Šušak se do tada nije puno miješao u kadrovsku politiku,
a kao svoj glavni zadatak vidio je ilegalno naoružavanje HV-a. U ilegalnim nabavama oružja
sudjelovale su dvije organizacije, jedna pod nadzorom vojske, a druga policije. Ove dvije
organizacije su međusobno konkurirale, pa čak i sabotirale posao jedna drugoj. Sve operacije
odobravao je samo jedan čovjek, predsjednik Tuđman, koliko je to bilo u njegovoj moći, a
ugovaranje nabava obavljao je po jedan iz svake organizacije. Tijekom 1994. organizirana je i
kontrolna služba koja je sve podatke koje je imala dostavljala predsjedniku Tuđmanu.
Zahvaljujući tome, predsjednik Tuđman je imao dosta podataka o zloupotrebama u tom poslu, te
je Manolićevim kadrovima preko Gojka Šuška, koji je imao punu zapovjednu kontrolu nad
vojskom, zaprijetio kako će ih uhititi ako prijeđu na Manolićevu i Mesićevu stranu. Šušak je u
ovom imao podršku i Američke CIA-e koja mu je pomagala obavještajno.

Sve do ovoga sukoba glavnu su riječ u procesu pretvorbe i privatizacije imali bivši
komunistički kadrovi pod Manolićevim utjecajem. Njima je glavni cilj pretvorbe bio domoći se
što više imovine, a nabava oružja bila je samo način dodvoravanja predsjedniku Tuđmanu.

Zakon o privatizaciji donijela je 1991. Vlada Franje Gregorića, a 16. 12. 1991.
Ekonomski institut iz Zagreba donio je studiju pod nazivom »Osnove gospodarske politike na
prijelazu iz 1991. u 1992.saprogramom mjera«. Na izradi ovoga projekta radili su Željko
Rohatinski, Sanja Crnković Pozaić, Dražen Kalođera, Stjepan Zdunić i Marijan Živković. Dana
17. 4. 1992. isti je institut donio plan »Koncepcija i strategija razvoja Republike Hrvatske«. Ovi
su dokumenti predvidjeli privatizaciju uz pomoć menadžerskih kredita podobnima, a predviđeno
je kako će se ti krediti kasnije otpisati. U podobne su ušli pojedinci kao Stjepan Mesić, Franjo
Gregurić, Nikica Valentić, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, Jure Radić, Hrvoje Šarinić, Jure
Klarić, Franjo Luković, Božo Prka i drugi, a postupno, jačanjem Gojka Šuška u popis podobnih
ulazili su i pojedinci iz državotvorne frakcije HDZ-a koji su odmah prozvani tajkunima i
kriminalcima. Kupivši najčešće već uništena poduzeća, a bez rukovodećeg iskustva u velikim
proizvodnim sustavima, pokazali su se često nesposobnima u usklađivanju osobnih interesa sa
interesima poduzeća i države. Većina kompromitiranih hadezeovaca je shvatila kako je vojska
jača od policije, pa su odustali od promjene stranačkoga dresa.

Padom Manolića i Mesića najveći utjecaj na privatizaciju dobio je Gojko Šušak te je


osnovni cilj privatizacije od tada postalo pranje novca za nabavu oružja. Tuđman je pokušao čak i
Mesića pridobiti na svoju stranu nudeći mu najprije mjesto veleposlanika u Belgiji, a potom u
Parizu. No, Mesić se nije dao ni u Belgiju ni u Pariz zato što su mu ambicije bile znatno veće.
Htio je ostati predsjednik Sabora, ili ako Tuđman zbog promjena snaga odstupi, i predsjednik
države. Kada je smijenjen sa dužnosti predsjednika Sabora, nije htio odstupiti pa je saborska
straža morala provaliti u njegov ured i zamijeniti brave. Čim su Manolić i Mesić smijenjeni
Predsjednik Tuđman je unutar HDZ-a ojačao položaj ljevicu digavši Šarinića za najbližeg
suradnika, te Penića i Jarnjaka u MUP-u i obavještajnim službama. Previše jakog Šuška, kojeg
su mediji opisivali kao opasnog desničara se bojao pa je uvijek nastojao MUP i obavještajne
službe držati pod nadzorom ljevičara, te u njima držati približno jednak broj ljudi kao što ih ima i
HV. Iako zadatak policije nigdje u svijetu nije vođenje rata, najbolje diverzantske postrojbe su
bile specijalna policija, a pričuvna policija je uvijek svojom brojnošću bila izjednačena s vojnim
pješačkim postrojbama (osim kratkotrajno za vrijeme kasnijih oslobodilačkih akcija). Ovo
plansko balansiranje između desnice i ljevice Tuđman je pažljivo vodio tijekom čitave svoje
vlasti, iz čega se vidi kako u suštini nije nikome vjerovao.

Dana 7. 4. 1994. projugoslavenska frakcija HDZ-a izvršila je sabotažu u vojnom skladištu


Duboki Jarak, pri čemu je bilo poginulih i ranjenih. Time su htjeli natjerati Gojka Šuška na
ostavku, nakon čega bi svoje ljude instalirali u vojni vrh. Budući da im to nije uspjelo, pojačali su
operaciju širenja glasina o tome kako je Šušak glavni zaštitnik narkomafije. Takve su informacije
širili i zapadni mediji pod kontrolom svih država kojima nije odgovarao Washingtonski plan.
Kriminalci koji su se bavili ovim poslom najčešće su bili u sastavu pričuvne policije do drugoga
mjeseca 1992, kada su prešli u HV, ali su se i dalje povremeno susretali sa bivšim
zapovjednicima iz policije koji su ih štitili. Pojedini uhvaćeni kriminalci i dileri puštani su iz
pritvora, a oni koji su ih pustili najčešće su to opravdavali riječima »Nazvao me Šušak«, što nitko
nije provjeravao. Pojedini policijski istražitelji, koji su se istaknuli u hvatanju narkodilera, vrlo su
brzo smjenjivani i prebacivani na dužnosti pozornika, a za sve to optuživan je Šušak, iako on
nikad nije imao utjecaja na policijsku kadrovsku politiku.

Dana 26. svibnja 1994. godine predsjednik Tuđman je izjavio kako je prevladana
parlamentarna kriza koju su izazvali predsjednici Zastupničkog i Županijskog doma, Mesić i
Manolić. Na njihovo mjesto izabrani su 24. svibnja dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Katica
Ivanišević. Nakon takvog raspleta događaja 17. 5. Ivan Zvonimir Čičak i Stipe Mesić, u
organizaciji Njemačke obavještajne službe, pojavili su se na Drugom programu Njemačke
televizije (ZDF), u vrlo gledanom terminu, kao sugovornici u emisiji o ratnim zločinima
učinjenima na tlu bivše Jugoslavije. Stipe je Mesić u toj emisiji predstavljen kao političar koji
tvrdi kako u Hrvatskoj ne postoji pravna država, kako sudstvo ne funkcionira, te je on zbog toga
“raščistio” sa predsjednikom Tuđmanom i vladajućom strankom. Optuživali su ga kao glavnog
krivca za sukobe s muslimanima, iako su tek tada stvoreni uvjeti za iskrenu suradnju s
muslimanima, barem što se tiče hrvatske strane. Dotadašnju suradnju uvijek su sabotirali
Manolićevi provokatori iz HVO-a, te kosovci i udbaši iz ABIH i stranke SDA.

Nakon ovih događanja Predsjednik Tuđman je uvidio kako ne zna kom bi mogao vjerovati
pa je na čelo obavještajnih službi stavio svoga sina Miroslava. Miroslav Tuđman je bio
sveučilišni profesor koji nije imao iskustva u terenskom obavještajnom radu, a jedino iskustvo
mu je bilo u osnivanju vojne službe za psihološki rad IPD-a, te analitičke službe HIS-a. Miroslav
Tuđman dobio je zadatak da reorganizira službe i očisti ih od nesposobnih i nepouzdanih
pojedinaca, ali je on to samo djelomično uspio. Nije uspio prepoznati sve one bivše UDB-aše i
KOS-ovce koji su spretno glumili veliku privrženost hrvatskoj državi, a stvarno su ostali uvjereni
jugoslaveni. Zbog tog je i nadalje dobivao veliki broj informacija izmiješanih s vješto planiranim
dezinformacijama, zbog čega i njegove obavještajne analize nisu mogle postići nužnu kvalitetu.
Čak ni tada nije shvaćena dijaboličnost Manolićevih poteza koji se kasnije, uz pomoć svojih
ostavljenih kadrova, za vrijeme takozvane zagrebačke krize, odglumivši svađu s Mesićem
pokušao vratiti u HDZ, ali je to HDZ-ova desnica spriječila.

5. FINANCIJSKA AGRESIJA NA HRVATSKU

Tijekom 1994, nakon puštanja u opticaj hrvatske novčanice kune, MMF, Svjetska banka,
AID (Agencija za međunarodni razvoj) i WTO (institucije koje bivše kolonijalne sile koriste kao
institucije za posrednu financijsku kolonizaciju svijeta) pokrenuli su postupak financijske agresije
na Hrvatsku kao i na ostale države u tranziciji. Postupak je razrađen na temelju ekonomske
teorije igara koja povećava izglede na opstanak onima koji znaju planirati, te manje sposobnim
konkurentima povećava vjerojatnost za propast. Teorija igara kaže kako je igru moguće voditi
protiv prirode i protiv inteligentnog protivnika. Na osnovu ove teorije razrađeni su postupci
znanstvenog predviđanja i planiranja najoptimalnijih vlastitih poteza i najoptimalnijih
protivničkih poteza. U igri protiv prirode plan je moguće ostvariti 100%, dok je u igri protiv
inteligentnog protivnika plan dinamička kategorija koja se mijenja ovisno o kontrapotezima
protivnika. Svaka planska aktivnost je jedna «igra» i suprotnost je stihijskoj aktivnosti.
Mnogo složeniji slučaj je kad u igri sudjeluje više različitih igrača. Tada je potrebno
predvidjeti najoptimalnije poteze svih igrača i tada se igra pretvara u ono što se zove spletka,
urota, zavjera, ili strateški plan. Kako bi se mogli predvidjeti najoptimalniji protivnikovi potezi
potrebno je znati što više podataka o njemu i njegovim saveznicima, tj. podatke o razvojnim
projektima, kadrovima, tehnološkim i financijskim kapacitetima. Posebno korisni su «prljavi»
podatci o kadrovima dobiveni analizom psihološkog profila pojedinaca koje, na osnovu toga,
netko može kupiti ili ucijeniti.
U politici su oduvijek postojale spletke u kojima su jedni dobivali a drugi gubili. Oni koji
svoje poteze nisu planirali, već su se prepuštali stihiji tj. sreći uvijek su gubili. Igra protiv njih je
u suštini igra protiv prirode, a ne igra protiv inteligentnog protivnika. Razvojem ekonomske
teorije igara stvorena je mogućnost da urote dobiju znatno važniju ulogu i u gospodarstvu.
U tržišnoj privredi urote protiv konkurenata, koje razrađuju odjeli za strateško planiranje,
stalna su igra protiv inteligentnog protivnika. U gospodarskoj uroti uvijek sudjeluje više igrača od
kojih su neki suradnici, a neki protivnici, te je zbog toga potrebno stalno analizirati moguće
najoptimalnije poteze kupaca, dobavljača i konkurenata. Suradnici su oni koji imaju iste interese
kao što su dobavljači i proizvođači komplementarnih dobara. Protivnici su oni koji imaju
suprotne interese, a to su konkurenti te proizvođači supstituta i njihovi dobavljači. Ako postoji
više konkurenata na nekom tržištu vrši se grupiranje i to uglavnom oko najjačih suprotstavljenih
igrača. Svaki igrač okuplja svoje «prirodne saveznike» oko sebe, a to su oni koji imaju iste
interese, dok su svi koji imaju iste interese kao i protivnik «prirodni neprijatelji». Posebnu ulogu
imaju oni kojima su dobavljači i jednima i drugima. Oni mogu biti neutralni, a u kritičnom
trenutku igre mogu se opredijeliti za one koji imaju veće šanse za opstanak na tržištu, te na taj
način mogu zadati odlučujući udarac slabijem igraču. Glavni igrači nastoje u svoje suradnike
pridobiti što više političara, obavještajaca i ostalih državnih službenika, ili svoje dioničare i
suradnike progurati u te strukture. Interes velikih kompanija za pridobivanje ovakvih suradnika
je biti na izvoru informacija, te imati prednost pri dobivanju državnih narudžbi, dok političari
nastoje imati dobre veze s kompanijama kako bi stekli što više sponzora i kako bi u slučaju
gubitka izbora imali osiguran dobro plaćeni posao.
Glavni igrači razrađuju više različitih scenarija u borbi protiv glavnih konkurenta. Pri tom
razrađuju i postupke slabljenja ili pridobivanja na svoju stranu njegovih prirodnih saveznika, a
istodobnog jačanja svojih najvjernijih prirodnih saveznika.

Organizacije ili odjeli za strateško planiranje (odjeli za zavjere) planove razrađuju u jedan
ili više scenarija koji su podložni dinamičkim izmjenama, ovisno o kontrapotezima protivnika. U
svakom scenariju zavjere najprije se određuje cilj, a dolazak do cilja ostvaruje se vremenskom
podjelom poslova na više faza, a faza na više koraka, slično kao što se kompjutorski programi
sastoje od više potprograma. Svaki korak se pretvara u «igru protiv prirode», ili «igru protiv
inteligentnog protivnika», čime se plan pretvara u niz matematičkih modela. Na osnovu tih
matematičkih modela izrađuju se kompjuterske simulacije kojima se mogu precizno provjeravati
možebitni učinci plana zavjere. Ako nije moguće izvršiti vremensku podjelu poslova put do cilja
potrebno je podijeliti na više zadataka, te za svaki zadatak odrediti posebni tim zadužen za
izvršenje pojedinog zadatka. Moguća je i kombinacija ova dva načina planskog djelovanja, tako
da se unutar faza izvrši podjela na više zadataka, ili da se unutar zadataka izvrši podjela na
pojedine faze. Moguće je stvoriti i posebne formalno nezavisne institucije za izvršenje pojedinih
zadataka, a te institucije svoj zadatak odrađuju kroz više vremenskih faza dok ne dođu do
izvršenja svog zadatka.

Da bi zavjera uspjela nikad se ne smije priznati njeno postojanje, čak i kad je očigledna.
Najčešća metoda prikrivanja razotkrivene zavjere je prikazati one koji su je razotkrili kao
paranoične duševne bolesnike. (Ponekad obavještajno-sigurnosne službe, ili terorističke mreže
namjerno šire razne zavjereničke scenarije kako bi pažnju protivnika usmjerili na krivu stranu, a
ponekad i stvarni duševni bolesnici rade istu stvar, što se može prepoznati po tom što se u
scenariju zavjere ne vidi jasna interesna logika.) Kako se zavjera ne bi razotkrila u njenom
stvaranju sudjeluje vrlo mali broj osoba, najčešće analitičari koji odgovaraju samo većinskim
vlasnicima velikih industrijskih ili financijskih lobija, dok odjeli za strateško planiranje, često
razrađuju samo dijelove plana. U vojnim strukturama zavjere razrađuje uski krug strateških
analitičara, u obavještajnim strukturama najuže rukovodstvo, a u političkim strukturama samo
predsjednici velikih stranaka s najbližim suradnicima. Svi ostali izvršitelji, tj. suradnici i
«prirodni saveznici» znaju samo korak ili dva unaprijed.

Na svjetskom planu razvijene zemlje igraju igru protiv manje razvijenih i ta igra više sliči
igri protiv prirode, nego igri protiv inteligentnog protivnika, zahvaljujući nesposobnim ili
korumpiranim političkim elitama nerazvijenih zemalja. Ekonomisti iz bivših zemalja planske
privrede nisu naučili kako se boriti protiv konkurencije pošto su u svojim planovima analizirali
samo potrebe kupaca i mogućnosti dobavljača. U tržišnoj privredi planovi su ratni scenariji protiv
konkurencije, želje kupaca su bojno polje, a dobavljači su saveznici koje treba pridobiti boljom
cijenom ili nekim drugim pogodnostima. Na osnovu razrađenih različitih urotničkih scenarija
ekonomski jake sile razrađuju različite kompjutorske simulacijske igre kojima testiraju kvalitetu
pojedinih scenarija. Vojni planeri razrađuju ratne igre na kojima viši časnici treniraju različite
taktičke ili strateške poteze. Obavještajni planeri razrađuju obavještajne igre gdje treniraju i
ispituju različita sredstva i metode prikupljanja i analiziranja podataka, sredstva i metode za
zaštitu vlastitih podataka, te sredstva i metode za širenje dezinformacija u protivničke redove.
Veliki industrijski i financijski lobiji uz pomoć međunarodnih institucija koje su pod
njihovim nadzorom (tj. nadzorom njihovih država) razrađuju simulacijske tržišne i financijske
igre gdje mogu vrlo brzo simulacijski provjeriti učinak svojih poteza. Usporedbom simulacijskih
rezultata i stvarnih rezultata na terenu, analitičari otkrivaju greške u svojim scenarijima i
simulacijskim igrama te ih stalno usavršavaju. Najveći problem su im nove ideje i inovacije koje
nitko ne može predvidjeti. Ako te nove ideje, proizvodi ili tehnologije predstavljaju konkurenciju
nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama, od ugroženih velikih vlasnika, konkurenata,
mogu se očekivati sabotaže. U ovome znatnu ulogu imaju i obavještajno-sigurnosne službe
razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence) i pomažu
vlastitim velikim kompanijama. Takve službe, između ostaloga, potpomažu organizaciju
međunarodnih sajmova inovacija i novih proizvoda gdje prikupljaju informacije o novim
tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako
otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze
profit njihovih kompanija, nastoje usporiti njihovo usvajanje dok se njihove kompanije ne
pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih konkurentskih kompanija lako je kontrolirati, ali
problem su im mali poduzetnici-inovatori koji godišnje smišljaju tisuće novih ideja i nije ih
moguće kontrolirati. Kada kod njih otkriju neki «opasan» novi proizvod, nastoje spriječiti njihov
razvoj na sve moguće načine.
Bankari su zavjere vršili stotinama godina i pri tome crpili kapital mnogih država. Još
1773. Amschel Mayer Rothschild osnivač ogromnog njemačkog imperija izjavljuje: naša je
politika da izazivamo ratove, u isto vrijeme radeći konferecije o miru. Na taj se način nijedna od
sukobljenih strana ne može teritorijalno obogatiti. Rat se mora provoditi tako da se nacije sve
više tope u dugovima, i na taj način sve više padaju pod našu kontrolu. Npr. 26. 06. 1863. jedan
iz carstva Rothschild piše firmi "Kleimker, Morton i Vandergrould" u New Yorku: «Malobrojni
će shvatiti ovaj sustav, a oni koji ga shvate svim silama će se truditi kako bi ga što više iskoristili,
javnost najvjerojatnije nikad neće shvatiti kako je taj sustav protiv njenih interesa.»

Strateški planovi (zavjere) protiv protivničkih stranaka izvode se ubacivanjem vlastitih


ljudi u takve političke stranke koji se nastoje približiti ambicioznim pojedincima. Njih postepeno
uvjeravaju kako su vrlo sposobni i perspektivni, te se trebaju izboriti za veći utjecaj unutar
stranke. Ako u tome uspiju tada ih nagovaraju na šikaniranje stranačkih protivnika, a gubitnike
nastoje nagovoriti na osnivanje novih stranaka, kako bi se protivničko izborno tijelo podijelilo.
Strateški planovi za političku destabilizaciju država koje imaju suprotstavljene strateške
interese, tj. političke zavjere organiziraju se osnivanjem pokreta (ili stranke) koji ima zadatak
oslabiti konkurentnost gospodarstva te tako destabilizirat državu. Kako bi se takav pokret
osnovao potrebno je stvoriti neku ideologiju kojom će se zavesti mentalno deficitarne, ili
duhovno lijene ljude nesklone upotrebi vlastite glave za razmišljanje. Ideologije kao što su
komunizam koji razbija poduzetništvo i vjeru, fašizam i nacizam koji sukobljavaju jedan narod
sa svim drugima, vjerski fundamentalizam, ekologiju i globalizam koji slabi protivnika i skreće
pogled s interesa velikih lobija, liberalizam i otvoreno društvo koji formalno jačaju moć
pojedinca na račun obitelji i sitnih poduzetnika, a sve te ideologije stvarno samo jačaju moć
multinacionalnih kompanija.
Za širenje odabrane ideologije potrebno je organizirati ili kupiti medije i novinare koji će
zagovarati i širiti ideologiju, a također i «znanstvenike» koji trebaju «znanstveno» braniti
pravovjernost takve ideologije. Kako bi se ideologija uspješno širila potrebno ju je umotati u
ambalažu od istine koja treba poslužiti za maskiranje laži. Kako bi se sve to moglo organizirati i
kontrolirati potrebno je naći financijere, a to su najčešće, formalno, privatne kompanije (najčešće
banke). Financiranje medija se organizira kroz sponzorstva pojedinim medijskim kućama što se
maskira u vidu oglašavanja. Mnoge kompanije i banke ponekad u napadnutim državama za
reklamu troše velika sredstva čak i kad im je potražnja za robom veća od ponude, što znači da im
reklama nije ni potrebna.

Jedini način razotkrivanja protivničke zavjere je stalna analiza naših interesa, te analiza
interesa naših suradnika i naših protivnika, gospodarskih, političkih, vojnih ili ideoloških. Ovaj
posao mogu obavljati samo natprosječno inteligentni analitičari, u većini doktori matematike
sposobni sve različite mogućnosti pretvoriti u različite matematičke modele, te predložiti najbolja
rješenja. Ovu analizu je potrebno posebno pažljivo vršiti prije svakog značajnijeg strateškog
poteza s naše strane, ili poslije svakog značajnijeg događaja u našem okruženju. Svaki naš
značajniji potez nekom može pogodovati, a nekom štetiti i zato je potrebno unaprijed znati tko će
nam biti «prirodni saveznik», a tko «prirodni neprijatelj». Svaku značajniju promjenu u tehnici,
tehnologiji, kapacitetima, zalihama, organizaciji, ili politici koje nismo predvidjeli mogu utjecati
na plan, te je nakon svake takve promjene potrebno analizirati njihov utjecaj na plan, a ako je taj
utjecaj znatan potrebno je ponovno izraditi plan.
Pri kreiranju plana «urote», a i pri obrani od «urote» dobro je poznavati različite
psihološke efekte poznate kao «teorija kuhane žabe», teorije slamanja morala i «domino teorija»
(domino efekt).
Teorija kuhane žabe kaže: ako žabu baciš u lonac pun vrele vode ona će iskočiti. Ako je
pak baciš u lonac sa hladnom vodom, te vodu lagano zagrijavaš skuhat ćeš ju. Po toj teoriji ako
čovjeka, ili skupinu ljudi izložiš velikom pritisku oni će se pobuniti. Ali ako ih malim obećanjima
navedeš na suradnju tj. davanje protuusluga, možeš postepeno tražiti sve veće protuusluge,
prijeteći prestankom malih usluga koje si im odobrio na početku. Amerikanci su teoriju provjerili
u vijetnamskom ratu na zarobljenicima i pokazala se vrlo učinkovita. Ovaj psihološki efekt je
vrlo koristan pri kreiranju plana zavjere u njegovim početnim fazama, kad za sebe vežeš vlastite
dobavljače, ili kad protivnika i njegove «prirodne saveznike» navlačiš u zamku.
U širenju «poželjnog» stanja protivnika bitno je slomiti moral ciljanoj osobi ili društvenoj
grupi. Jedna od glavnih tehnika slamanja morala je: drži osobu u neznanju glede njezina statusa i
očekivanja. Osim toga, ako česte promjene, od strogih mjera do obećavanja dobrih odnosa, uz
širenje proturječnih vijesti, kongitivnu strukturu takvog stanja učine krajnje nejasnom, osoba više
neće znati vodi li je određeni plan ka željenom cilju ili je od tog cilja udaljava. U takvim uvjetima
čak i osobe s jasnim ciljevima i spremne na rizike ne mogu donijeti odluku što učiniti.
U zadnjoj fazi kad protivnik počinje očigledno gubiti kontrolu nad svojom sudbinom
pojavljuje se «efekt domina» koji se može pojačati namjernim širenjem dezinformacija ili panike.
Domino teorija je psihološki efekt temeljen na emocijama, najčešće strahu. Može se
primijetiti na svakom sportskom susretu kad jednu ekipu uhvati panika. Tada igru treba smiriti ili
na kratko prekinuti kako bi se prekinuo negativan slijed događaja. Domino efekt najčešće se
javlja u djelatnostima gdje su moguće brze promjene koje izazivaju strah od prijenosa promjena
na druge, npr. u financijama. Kad jedna veća banka dospije u stanje nelikvidnosti svi štediše
pokušavaju na brzinu dići uloge. Pošto je posao banke kreditiranje one deponirani novac na drže
u sefovima, već ga dalje posuđuju. To znači da ni jedna banka ne može u istom trenutku vratiti
sve depozite. Ako svi štediše istovremeno pokušaju dići novac sa štednje bankrot je neizbježan za
svaku, pa i najveću svjetsku banku. Kad nestane novca na šalterima nastaje panika koja se
prenosi na ostale štediše koji također navaljuju na banku. Tada banka povlači svoje uloge u
drugim bankama koje također postaju nelikvidne. Tada se panika prenosi i na štediše ostalih
banaka koji također navaljuju na svoje banke, te jedna po jedna banka odlaze u bankrot. Najveći
takav domino efekt dogodio se 1929. u SAD-eu, a i u drugim državama to se ciklički često
događalo dok je postojalo zlatno važenje novca. Domino efekt redovito se javlja nakon planski
izgrađivanih financijskih piramida koje imaju za cilj postepenim ubacivanjem novca na neko
tržište ovladati tim tržištem i ostvariti ekstra profit, te naglim povlačenjem novca izazvati
razbijanje tog tržišta i uništenje protivnika.
Domino efekt se znatno rjeđe znao događati u politici i to obično kad se kod velikog
postotka stanovništva probudila nada u nešto novo, bolje, ili kad se javio strah od promjena. Npr.
dolaskom boljševika na vlast u Rusiji postojala je znatna opasnost od prenošenja revolucije,
poput domino efekta i na ostale zapadne države. Mnogi su povjerovali u novo bolje društvo i bili
su spremni poginuti za to. Ali, vrlo brzo pristalice komunizma koji su otišli na izobrazbu u
sovjetske političke centre, vidjeli su žalosne rezultate. Neki su ostali vjerni plaćenici
komunizma, ali neki su se razočarali pa su s time upoznali svoju javnost. Samim time nestalo je
opasnosti od domino efekta.
Domino efekt javio se i kod raspada istočnog bloka. Komunizam je društvo koje se
održavalo na strahu, te u kojem je vladala totalna politička korupcija. Dokrajčili su ga Papa koji
je preko katoličke crkve napao komunizam i SSSR, posredno preko Poljske, tako što je pokazao
da se ne treba bojati kad su svi složni, te Regan koji je ekonomski uništio SSSR uvukavši ga u
skupi projekt rata zvijezda. Nastala je borba za vlast u samom SSSR-u, te se čitav varšavski pakt
raspao čim je Jeljcin, u borbi za vlast objavio odvajanje Rusije od SSSR-a. Ovaj domino efekt je
pojačan medijskim dezinformacijama koje su posijale paniku širom sovjetskog carstva za vrijeme
perestrojke, ali se nije proširio na dalekoistočne komunističke države koje su medije držale pod
punom kontrolom. I raspad Jugoslavije je posljedica raspada SSSR-a i to je domino efekt nastao
nestankom straha od komunista, te istovremenim rastom straha od velikosrpske politike. Ali
domino efekt nikad ne dolazi sam od sebe. Netko mora pokrenuti pad prve kockice koja zatim
ruši ostale u nizu, a poželjno je brzo, preko medija dezinformacijama posijanu paniku prenijeti na
saveznike neprijatelja, kako bi se i oni urušili. Ako se prijenos promjena ne dogodi brzo domino
efekt nestaje.

Poznavanje psiholoških teorija kao što je «teorije kuhane žabe» i «domino teorije»
korisno je i kreatorima zavjera, a i onima kojima je posao zaštita od urota. Korisno je poznavati i
načine za izazivanje različitih psiholoških stanja kod protivnika kao što je «kompleks manje
vrijednosti» koji protivnika onesposobljava za kreativno razmišljanje kod rješavanja problema.

Kreatorima strateških planova (urota) ovi psihološki efekti pomažu kod planiranja urote
tj. već pri podjeli plana na faze i korake.
Napadnutima poznavanje ovih teorija pomaže u prepoznavanju i otkrivanju postojanja
urote, te kod procjene cilja urote. Čim se od «prirodnih neprijatelja» ili njihovih «prirodnih
saveznika» prime određeni zahtjevi koji nemaju direktnu i jasnu interesnu logiku, potrebno je
upitat se: što je slijedeći zahtjev i koji je cilj tih zahtjeva? Poseban oprez je potreban ako se radi o
nekakvim principijelnim ili humanitarnim zahtjevima od kojih protivnik nema nikakav direktni
interes. Isto tako, kad neka naša institucija, banka, ili neki naš «prirodni saveznik» doživi kolaps
moramo povući brze poteze kako se ne bi dogodio domino efekt. Kod domino efekta potrebno je
spriječiti paniku tj. Potrebno je učiniti ono što nogometaši zovu «smiriti loptu» ili što košarkaški
treneri žele postići kad uzmu «tajm aut».

Velike proizvodne ili trgovačke kompanije imaju svoje timove sastavljene od tehnologa,
ekonomista, matematičara, pravnika i psihologa čiji posao je razvijanje planova zavjere. Ovi
timovi su najčešće organizirani u obliku samostalnih znanstvenih instituta, te za njihov rad znaju
samo vlasnici velikih kompanija, ili većinski dioničari velikih dioničarskih društava. Menadžeri
takvih velikih kompanija obično imaju ovlasti snižavati troškove, povećavati kvalitetu, snižavati
cijenu dok borbu protiv konkurencije i izbor najvažnijih dobavljača vlasnici koji sjede u
nadzornim odborima ostavljaju u svojim rukama. Ovi planovi zavjere, tj., strateški poslovni
planovi najčešće se dijeli u tri faze.
Prva faza zavjere (bitke) je osiguranje vlastite pozadine od izdaje, tj., potrebno je vlastite
prirodne saveznike (dobavljače) vezati uza sebe. Ako u ključnom trenutku bitke neki dobavljač
počne svoj proizvod isporučivat samo konkurentu on nam može zadati odlučujući udarac u leđa.
Zato je potrebno za svaku poziciju imati nekoliko dobavljača koji mogu uskočiti ako jedan
zakaže, te ih je potrebno stalno provjeravati dali i koliko svojih proizvoda isporučuju konkurentu.
U ovoj fazi dobro je poznavati «teoriju kuhane žabe», tj., malim narudžbama treba držati
dobavljače vezane uz sebe i stalno im obećavati povećanje narudžbi ako poboljšaju suradnju,
odnosno prijetiti im otkazom ako se previše vežu za našeg konkurenta. Ovo je moguće kod malih
dobavljača koji više od 10% svoje proizvodnje isporučuju nama. Kod velikih proizvođača koji
nikom ne isporučuju više od 5% svojih proizvoda ili usluga jednom kupcu nitko ne može steći
status prirodnog saveznika. Kod ovakvih dobavljača važnije je osobno poznanstvo i prijateljstvo s
vodećim ljudima, ili poznavanje njihovih privatnih slabosti kojima ih se može ucjenjivati. Kod
dobavljača koje nije moguće ucjenjivati vrlo dobro dođe kapitalno povezivanje putem zamjene
dionica, čime oni postaju suvlasnici, te su i sami zainteresirani za uspjeh zavjere.
U drugoj fazi zavjere potrebno je osvojiti što veći broj novih kupaca uz zadržavanje
starih. U bitci za osvajanje bojnog polja tj. novih kupaca koriste se različite vrste oružja i streljiva
od kojih je najvažnije streljivo profit. Za pribavljanje tog streljiva potrebno je stalno povećavati
funkcionalnost tj. kvalitetu (fizičku, psihološku ili ekonomsku) proizvoda kojima naši kupci
zadovoljavaju svoje proizvode, ili sniziti cijenu proizvoda uz zadržavanje minimalne kvalitete.
Pri ovom znatnu ulogu imaju naši prirodni saveznici tj. dobavljači koji često i sami moraju
povećati kvalitetu svojih proizvoda i usluga, ili sniziti cijenu uz zadržavanje minimalne zakonom
propisane kvalitete. Što je bitka žešća to su zalihe glavnog streljiva tj. profita manje, a onaj tko
ostane bez profita opstaje dok ne potroši zalihe, nakon čega gubi bitku i propada. Da do toga ne
bi došlo potrebno je kod starih kupaca osigurati nekakav profit koji se koristi u borbi za nove
kupce. Velike kompanije na novim tržištima često idu čak i s damping cijenama dok ne osvoje
većinu tržišta što im potkupljeni državni službenici i funkcionari malih banana država često i
dozvoljavaju. U ovoj fazi zavjere jači konkurent nastoji slabijega dovesti u stanje poznato kao
kompleks manje vrijednosti. Protivnik koji upadne u takvo stanje postaje nesposoban za
kreativno razmišljanje te jedino rješenje vidi u sniženju cijena. A kad jednom počne raditi s
gubitkom stečaj je pitanje trenutka.

Treća faza zavjere je uništenje konkurencije. Kad se osvoji većina kupaca na novom
tržištu konkurent ostaje bez profita, te može poslovat samo dok ne potroši zalihe, ili dok ga
kreditiraju dobavljači. U ovoj fazi zavjere dobro je poznavati «domino teoriju», a cilj napada su
konkurentovi dobavljači. Potrebno je njegovim dobavljačima proširiti informaciju kako neće
moći naplatiti svoja potraživanja kad njihov kupac bankrotira, te ih na taj način navesti na prekid
suradnje sa njim. Dobro je pri tom protivnikovim dobavljačima obećati kupovinu njihovih
proizvoda kad prestanu s isporukama našem konkurentu. Kad jedan dobavljač obustavi isporuke
našem konkurentu vijest o tome je potrebno odmah proširiti svima ostalima kako bi došlo do
domino efekta, tj. kako bi i svi ostali prestali sa isporukama. Tog trenutka bitka je završena,
konkurencija je uništena, te je moguće dići cijene, ostvariti ekstra profit i sa njime krenuti u
osvajanje novog tržišta na isti način.

Jedna od razrađenijih međunarodnih «urota» je postupak financijske kolonizacije koji


odgovara krupnom međunarodnom kapitalu, te njihovim lokalnim dobavljačima i distributerima,
a istovremeno potpuno razara manja nacionalna poduzeća. Najveći gubitnici u ovom postupku su
manji nacionalni poduzetnici, državna poduzeća i stariji zaposlenici u takvim poduzećima koji
vrlo teško mogu naći posao kad ga jednom izgube. Globalni financijski igrači su detaljno
razradili ovaj postupak i on je vrlo sličan načinu na koji dileri droge navode naivne na uzimanje
droge. Strani krediti na neoprezne države djeluju upravo onako kako droga djeluje na narkomane.
Sve izgleda lijepo dok kredite (drogu) uzimaju, a teška kriza nastaje nakon što krediti (droga)
prestanu stizati. To je postupak koji traje od 5 do 10 godina, najčešće se dijeli u tri faze, a svaka
faza na nekoliko koraka. Napadnuta država na početku svake faze dobije kontrolora – savjetnika
iz MMF-a koji savjetuje vladu što treba činiti kako bi ekonomski prosperirala. Čim jedna faza
završi dolazi novi savjetnik koji dijeli savjete, često suprotne od savjeta koje je dijelio
prethodnik. Postupak su osmislile američke službe nakon velike ekonomske krize 1929., vidjevši
kako to rade krupni bankari, a detaljnije razrađen nakon američkog vojnog debakla u Vijetnamu,
te usavršen nakon meksičke krize 1982. kad je MMF dobio ulogu svjetskog financijskog
policajca. Nakon vojnog kraha u Vijetnamu Amerikanci su se prisjetili onoga što su savjetnici
američkog predsjednika Tafta govorili još 1911., a 1938. izradila Komisija za proračun
američkog Kongresa, te su shvatili kako ono što ne mogu postići ratom u koji su planski
uvučeni, mogu financijskim operacijama, uz mnogo manja ulaganja i uz mnogo manje ljudske i
političke žrtve. Potrebno je samo pametno iskoristiti ogromna financijska sredstva koja su glavne
angloameričke banke zaradile u međunarodnoj trgovini papirnatim dolarima oslobođenim
Bretonvudske vezanosti za zlato, te petrodolarima zarađenim na trgovini naftom koja je tijekom
dvije umjetno izazvane krize ponude sedamdesetih godina poskupjela preko 1000%.

Prva faza ovog postupka je izgrađena na osnovi «teorije kuhane žabe», a počinje s
plasiranjem velike količine kredita na tržište “napadnute” države. Kamata na takve kredite je
vrlo promjeniva i ovisi o LIBOR-u tj. kamatnoj stopi koja određuje Wall Strit i Londonski City.
Često su opravdanja za ove kredite u početku tvrdnje kako se time slabijim državama pomaže u
borbi protiv inflacije. Naime, neodgovorne vlade koje svoje proračunske rashode ne mogu pokriti
proračunskim prihodima, taj proračunski deficit rado pokrivaju tiskanjem novca u količini daleko
većoj od porasta količine roba na tržištu. Rezultat je inflacija. MMF napadnutim državama nudi
rješenje toga problema tako što brani tiskanje novca, a proračunski deficit pokriva kreditom iz
inozemstva. Velika ponuda deviza dovodi do pada cijene deviza na tržištu napadnute države, što
dovodi do naglog porasta uvoza roba široke potrošnje i istovremene propasti domaće proizvodnje
i izvoza. Rezultat je skok iz inflacije u još gore stanje, tj. u prikrivenu deflaciju. Ako takva
hiperponuda deviza duže traje, preživjeti mogu samo proizvođači koji imaju jaku carinsku
zaštitu. Kako bi takvih bilo što manje, brine se WTO, organizacija koja nastoji ukinuti carine za
sve proizvode koje proizvode multinacionalne kompanije iz razvijenih zemalja. Kako bi strane
kompanije mogle preuzeti kontrolu nad gospodarstvom, MMF zahtijeva donošenje zakona koji
omogućuju brzu privatizaciju i liberalizaciju tržišta kapitala kako bi kapital mogao brzo doći, a u
slučaju potrebe u nekoliko dana napustiti lokalno tržište. Kako bi lokalna poduzeća što jeftinije
kupili, potrebno ih je uništiti, što se postiže i visokim kamatama na kredite. Time se formalno
bore protiv inflacije, a zapravo onemogućuju pozitivno poslovanje poduzeća, izazivaju prikrivenu
deflaciju te propast domaćih proizvođača. Na taj način multinacionalne kompanije na globalnom
planu sve više stječu monopolski položaj na svjetskom tržištu rada, dok sindikati i sitni
poslodavci organizirani na nacionalnoj razini postaju marginalni u sukobu s krupnim
međunarodnim kapitalom.
Druga faza: Kad većina domaćih poduzeća propadne, dolazi do vala stečajeva. Tada
strane multinacionalne kompanije po simboličnim cijenama kupuju sve što imalo vrijedi. U ovoj
je fazi pod ucjenama Svjetske banke i MMF-a napadnuta država prisiljena prodavati i
monopolska poduzeća te dopustiti slobodno određivanje cijena čak i monopolskim proizvodima.
Devize od takve prodaje poduzeća strancima dodatno povećavaju ponudu deviza, što rezultira
daljnjim rastom tečaja domaće valute, povećanjem uvoza i smanjenjem proizvodnje. Nakon
ovoga MMF traži otpuštanje državnih uposlenika te smanjivanje socijalnih prava i plaća,
formalno zbog smanjenja državnih troškova, a stvarni cilj je naći opravdanje za budući prekid
daljnjeg kreditiranja. Ti se zahtjevi proširuju sve dok ne dođe do socijalnih nemira, nakon čega
dolazi do pada vlasti i bijega kapitala, tj. treće faze prikrivene financijske kolonizacije.
Treća faza: Kad se strancima proda sve što imalo vrijedi, MMF obustavlja sve strane
kredite te dolazi do nagle nestašice deviza, nakon čega nastaje panika te se naglo povećava i
potražnja za devizama. Dolazi do domino efekta na financijskom tržištu, a rezultat je nagla
devalvacija, daleko veća od dotadašnjeg postotka neusklađenosti deviznog tečaja. (Brazil je imao
devalvaciju od 30% kada je došao u ovu fazu, Meksiko 50%, Argentina 70%, Turska 30%, a i
SSSR je uništen na sličan način uz pomoć dolarskih kredita koji su u sve većim iznosima stizali
četrdeset godina.) Tek nakon toga novi vlasnici tvornica obnavljaju proizvodnju i zapošljavanje u
sirovinskom sektoru, pošto su tvornice za tehnološki zahtjevnije proizvode uništene, u sektorima
koji traže puno jeftine radne snage, te u sektoru koji zagađuje okolinu, pošto u vlastitim državama
moraju plaćati vrlo skupe troškove zaštite okoline. Većina napadnutih zemalja dobrovoljno
utrčava u pripremljenu zamku više puta uzastopno, sa stankama od desetak godina.

Takav scenarij MMF, Svjetska banka i AID primjenjuju godinama, od meksičke krize
1982. godine, a zahvaljujući korumpiranim “stručnjacima” i korumpiranim lokalnim političarima,
on se uvijek iznova uspješno provodi. Svima njima koordinira američko Ministarstvo financija u
suradnji sa CIA-om, a znatan utjecaj imaju britanska, francuska i njemačka vlada, tj. njihova
ministarstva financija.

Naime, do pojave MMF-a i Svjetske banke u međunarodnoj razmjeni izmjenjivala su se


razdoblja suficita i deficita, a kao svjetska valuta funkcioniralo je zlato. MMF, Svjetska banka i
slične međunarodne financijske institucije uspjele su gotovo ukinuti ciklične promjene deficita i
suficita. Banke iz razvijenih zemalja daju sve veće kredite nerazvijenim zemljama, a zahvaljujući
jamstvima MMF-a i Svjetske banke ne moraju brinuti o vraćanju. Političari iz nerazvijenih
zemalja uzimaju takve kredite uz proviziju te taj novac prodaju na domaćem tržištu. Time tečaj
domaće valute drže na nerealno visokoj razini, čime cijene domaće robe postaju nekonkurentne,
izvoz se ne isplati, a uvoz se isplati. Glavni uvoznici su isti političari i njihovi prijatelji od kojih
opet uzimaju proviziju te su njihovi privatni računi sve deblji, proizvodnja i standard u vlastitoj
državi sve manji, a dug prema inozemstvu sve veći. Razvijenim državama takva politika
odgovara; zarađuju na kamatama, zarađuju na prodaji vlastitih proizvoda, a garancija povrata su
međunarodne financijske institucije, obavezni devizni depoziti (u inozemstvu) nerazvijenih
zemalja u iznosu od 60% štednih uloga u bankama te privatni depoziti korumpiranih političara
koji svoj privatni novac u pravilu drže u bankama razvijenih zemalja od kojih su uzeli kredite.
Kada, zbog nerealnog tečaja, većina domaćih poduzeća dođe pred stečaj, banke razvijenih
zemalja obustavljaju daljnje povećanje zaduženja. Stečaj mogu izbjeći samo ona proizvodna
poduzeća koja su imala dovoljno jak utjecaj kako bi za svoje proizvode osigurala jaku zaštitnu
carinu. Kako bi se dospjele rate mogle vratiti, države, planski uhvaćene u ovakvu kreditnu
zamku, prisiljene su uništena poduzeća i banke koje su se vezale za takva poduzeća te nekretnine
prodavati po simboličnim cijenama. Tada se pojavljuju multinacionalne kompanije koje jeftino
kupuju sve što imalo vrijedi. Što lakšu provedbu navedenoga MMF i Svjetska banka nastoje
pospješiti potezima kao što su nagla privatizacija, liberalizacija tržišta kapitala, visoke kamate na
domaće kredite, tržišno određivanje svih, pa i monopolskih cijena. Pri tom strane multinacionalne
kompanije obilato podmićuju lokalne političare s ciljem što jeftinije kupovine poduzeća i
nekretnina, a o tom redovito izvješćuju matične obavještajne službe koje tako dobivaju sredstvo
za ucjenjivanje lokalnih političara. Kada strane multinacionalne kompanije sve pokupuju, preko
MMF-a traže prelazak na treću fazu prikrivene financijske kolonizacije, tj. namjerno izazivanje
panike i socijalnih nemira nakon čega se strani kreditori povlače, dolazi do devalvacije domaće
valute i vođenja politike realnog tečaja. Time domaća radna snaga i proizvodi postaju jeftini te
multinacionalne kompanije koje su otkupile poduzeća i nekretnine ostvaruju dodatne profite.
Osim međunarodnih kreditnih organizacija, najveća organizacija koja sudjeluje u
postupku prikrivene financijske kolonizacije je WTO. WTO je organizacija osnovana radi
povećanja međunarodne ekonomske razmjene čiji je cilj sniziti cijenu proizvoda i omogućiti
kupcima u svim zemljama dolazak do jeftinijih roba. Sve države i političari nastoje povećati
izvoz svojih proizvoda i usluga, a smanjiti uvoz. Izuzetak su političari korumpirani od strane
domaćih uvoznika, stranih izvoznika i banaka koje ih organizacijski i financijski prate.
Uvoz se može smanjiti snižavanjem tečaja domaće valute, povećanjem uvoznih carina,
povećanjem sanitarnih i sigurnosnih barijera, a izvoz se može uvećati povećanjem stimulacija
proizvođačima.
Povećanje izvoza snižavanjem tečaja domaće valute koriste zemlje koje znaju i imaju
razvijene financijske institucije kojima mogu regulirati tečaj vlastite valute bez izazivanja
inflacije. Pri ovom postoji vremensko kašnjenje. Ako tečaj domaće valute padne na realnu
vrijednost, potrebno je 1 – 3 godine za oporavak proizvodnje i povećanje izvoza. Povećanje
carina je najlakši potez za smanjenje uvoza i oporavak vlastite proizvodnje koji mogu primijeniti
i najnerazvijene zemlje. Upravo bi zbog toga prezadužene nerazvijene zemlje koje sudjeluju u
radu WTO-a morale zahtijevati uvođenje posebne carine sa stopom koja bi se dobila tako što bi
se dug zemlje podijelio sa godišnjim bruto proizvodom puta 100. Na taj bi se način eliminirao
utjecaj umjetno proizvedene nerealnosti tečaja vlastite valute te bi se spriječila propast domaće
proizvodnje.
Povećanje necarinskih barijera koriste razvijene zemlje koje to znaju i koje se ne boje
međunarodnih pritisaka. Povećanje raznih stimulacija proizvođačima koriste zemlje koje su
ekonomski dovoljno snažne te to mogu financirati.
U radu WTO-a obično dolazi do sukoba triju grupacija. Prva grupa su nerazvijene zemlje
koje nastoje smanjiti barijere za svoje robe, a zadržati visoku carinu za strane robe. Druga grupa
su zemlje EU i ostale razvijene države koje znaju kako slabije države nemaju novca za
stimulaciju proizvodnje pa se bore za sniženje carina, a svoju proizvodnju i izvoz potiču raznim,
ponekad vrlo visokim poticajima. U trećoj su skupini SAD čija valuta, dolar, danas funkcionira
kao svjetska valuta.
Tiskanjem dolara i njegovim plasmanom SAD ostvaruje:
a) emisijsku dobit
b) kamate na kredite
c) dodjelom više ili manje kredita drugim zemljama SAD reguliraju vlastiti izvoz i uvoz
prema vlastitim potrebama.
Zbog te mogućnosti SAD najčešće ne mora koristiti ni carinsku zaštitu, a ni stimulacije
proizvođačima, te nastoji i drugim državama smanjiti te mogućnosti.
(Kako se tiskani dolari, plasirani na svjetsko tržište, ne bi vratili na američko tržište i izazvali
inflaciju u samoj Americi, Amerikanci su izgradili financijske barijere kojima su to spriječili.
Međutim, papirnati novac se uvijek vraća tamo gdje je tiskan i u znatnoj se je mjeri vratio na
Newyoršku burzu. To je izazvalo rast burzovnih indeksa daleko iznad realne vrijednosti te su
danas zapadne burze prenapuhani baloni koji mogu svaki trenutak puknuti. Kako bi prikrili
nerealnost cijene svojih dionica, mnoge američke kompanije primjenjuju tehniku
knjigovodstvenog napuhavanja vlastite dobiti, ali to kad-tad mora puknuti. Hoće li američke
kompanije propadati jedna po jedna ili će doći do jednokratne propasti burze, pokazat će
vrijeme.)
U ovom sukobu interesa SAD i njihove multinacionalne kompanije uglavnom izlaze kao
pobjednici te najčešće WTO, MMF i WB koriste kao instrumente za vođenje specijalnog rata
protiv financijski slabijih država.
Na taj su način SAD i nekoliko najrazvijenijih zemalja svoje kompanije pretvorile u sredstvo
posredne kolonizacije svijeta. Ovo su uspjele zahvaljujući tome što je slobodna konkurencija
među poduzećima koja posluju u članicama WTO-a samo privid. Multinacionalne kompanije
razvijenih zemalja su uz pomoć velikih međunarodnih banaka uspjele pokupovati slabija
poduzeća iz nerazvijenih država. U tome su im pomogli korumpirani domaći političari,
nepostojanje kvalitetnih zakona o zaštiti interesa sitnih dioničara, zakona o preuzimanju, zakona
o stečaju, zakona o zaštiti od međunarodnog dampinga. Veliku ulogu u tom procesu odigrale su i
obavještajne službe razvijenih zemalja. Pravodobnim dostavljanjem povjerljivih informacija o
lokalnim poduzećima multinacionalne kompanije su znale koliko vrijede pojedina poduzeća i
gdje su im slabosti, koga je moguće potkupiti, ucijeniti i sl. Razvijene zemlje imaju zakone koji
dopuštaju davanje mita građanima drugih zemalja, ali o tome moraju voditi uredno
knjigovodstvo. Podmićivanjem se bave i obavještajci, a također i diplomati. (Pri tom često dio
provizije zadržavaju za sebe, bez znanja svojih pretpostavljenih.) Zahvaljujući ovome,
pravosudne institucije i obavještajne službe razvijenih zemalja mogu ucjenjivati korumpirane
lokalne biznismene i političare. Konačni rezultat je koncentracija sjedišta multinacionalnih
kompanija u razvijenim zemljama Zapada, ponajviše u SAD-u. Prljave poslove proizvodnje
prebacili su u države gdje je radna snaga jeftina, gdje ne postoje kvalitetni antimonopolski
zakoni, zakoni o zaštiti radnika, djece, bolesnika i nezaposlenih. Najveću korist od toga imaju
vlasnici multinacionalnih kompanija te potrošači(državni službenici) razvijenih zemalja koji
imaju dovoljno novca za kupovinu sve jeftinijih proizvoda. Zbog toga se oni zalažu za slobodnu
konkurenciju, na svjetskom nivou, kako bi mogli uništiti konkurenciju u slabijim državama, pri
čemu jačaju svoju moć, na uštrba standarda običnih građana. Svi ostali su na gubitku jer, u
pravilu, cijena jednostavnog rada na tržištu pada čim se tržište širi, a za običnu radnu snagu je
najbolje kad se veličina kompanije podudarastehnološki optimalnom veličinom tvornica. Male
države koje se žele zaštititi od takvih financijskih napada morale bi mnogo više ulagati u
nacionalnu sigurnost, pogotovo u gospodarske obavještajno-sigurnosne službe. Te službe moraju
štititi državu i privredne subjekte od stranih financijskih i trgovačkih napadaja i od kriminalnih
skupina. Za dugoročnu zaštitu nacionalne sigurnosti potrebno je osigurati što stabilniji politički
sustav. U politički sustav malih država potrebno je unijeti više neposredne demokracije. Za
zaštitu nacionalne sigurnosti potrebno je staviti pod kontrolu javnosti sve strane udruge građana,
humanitarne organizacije i slične nevladine institucije, a istovremeno poreznim olakšicama
osigurati rad vlastitih neprofitnih organizacija takve vrste.

6. RAT PROTIV SRBA – Drugi dio

Američkim pojačanim uplitanjem u rat na području bivše Jugoslavije znatno su smanjene


mogućnosti britanskih i francuskih službi za vođenje njihovih »specijalnih operacija«.
Eliminacijom najutjecajnijega dijela projugoslavenske frakcije HDZ-a stvoreni su uvjeti za
obnovu sukoba sa Srbima i novu suradnju između Muslimana i Hrvata na jedinstvenom hrvatsko-
muslimanskom ratištu.

6.1. GUŠENJE MUSLIMANSKIH ENKLAVA

Dana 29. 3. 1994. Srbi svjesni činjenice kako je Hrvatsko Muslimansko iscrpljivanje stalo i kako
su Muslimani ostali bez streljiva obnavljaju napade na Goražde i Srebrenicu. Srbi su obnovili
pritisak na zaštićene zone čim su vidjeli kako bi stanka mogla Muslimanima dati vremena za
obnovu snaga i ponovnu nabavu streljiva. Bojali su se zajedničkog hrvatsko-muslimanskog
napada, pa su željeli imati što povoljniju situaciju i što kraću liniju sukoba. Zbog toga su im
zaštićene zone u pozadini predstavljale velik sigurnosni problem.
Dana 30. ožujka 1994. Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine prihvatila je velikom
većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija BiH na teritoriju s
većinskim muslimansko-bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom. Skupština je prihvatila i zajednički
amandman zastupnika Hrvata i Muslimana-Bošnjaka kojim se iz predloženog Ustava briše
odrednica kako je granični postotak za ulazak stranaka u Parlament Federacije BiH pet posto i to
zakonom koji će donijeti Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine.
Dana 10. 4. 1994. počeli su prvi napadi NATO-a na srpske položaje oko zone sigurnosti Goražđe,
ali Srbi ipak 16. i 17. 4. 1994. ulaze u zaštićenu zonu.
Dana 14. 4. Srbi zabranjuju rad američkim novinarima i otimaju 15 kanadskih vojnika, 3 vojna
promatrača UN-a i 155 Plavih kaciga.
Dana 24. 4. 1994. Srbi su počeli povlačiti teško topništvo oko Sarajeva te ga istovremeno
premještaju prema ostalim zaštićenim zonama.
Dana 17. 5. 1994. Srbi sprječavaju prolaz humanitarnim konvojima u bihaćko područje te počinju
pritisci na zaštićenu zonu u kojoj su trajali sukobi između Muslimana vjernih Sarajevu i
Muslimana vjernih Fikretu Abdiću koji se već od 1992. godine potpuno odvojio od politike Alije
Izedbegovića i sklopio pakt sa Srbima. Prvi napad na srbe je jedna izviđačko diverzantska grupa
5. korpusa izvela 8. 6. 1992. Od 16. do 21. 8. 1994. godine 5. korpus je osvojio područje koje je
držao Fikret Abdić. Odmah nakon toga je u Beogradu donesena odluka o zauzimanju područja
koje drži 5. korpus ABiH. Formirana je posebna formacija «Pauk» pod direktnim
zapovjedništvom Beograda, a u koju su ušli pripadnici snaga Fikreta Abdića, te snage iz RSK i
VRS. Područje zapadne bosne imalo je strateško značenje i za srbe i za muslimane a i za
Hrvatsku. Padom ovog područja tzv. srpska krajina i Republika Srpska bi bile potpuno spojene te
bi mogle znatne snage s ovog bojišta prebaciti na druga ratišta. Zbog toga to nije odgovaralo ni
muslimanima a ni Hrvatskoj pa je ovo područje UN proglasio za «zaštićenu zonu». Srbi su
Zapadnu Bosnu mogli osvojiti tijekom 1993. dok su trajali sukobi između Muslimana i Hrvata,
ali se oni za to nisu odlučili pošto su očekivali pad 5. korpusa zbog nestašice hrane i streljiva.
Međutim Hrvatska je pomagala logistički i Fikreta Abdića, a i 5. korpus ABiH šaljući pomoć u
konvojima preko srpskog teritorija. Pri tom je dolazilo do šverca u kojem su sudjelovali mnogi
srpski vojnici i oficiri. Rezultat je bio taj da je 5. korpus ABiH preživio u potpunom okruženju, a
svađe među Srbima zbog šverca su počele rastakati jedinstvo Srba, čime im je i borbeni moral
svakodnevno padao. Kad su sukobi između Hrvata i Muslimana prestali Hrvatska je oslobodila
znatne snage za upotrebu prema ovom području te nije mogla dozvoliti pad Zapadne Bosne.
Svaki put kad je «Pauk» pokušao osvojiti Zapadnu Bosnu Hrvatska je imala izvrstan povod za
napad na srbe iz pravca Livna i Kupresa prema Grahovu i Drvaru što se kasnije pokazalo kao
izvanredna strateška prednost. U području Bihaća Milošević je opet pogrešno procijenio faktor
vrijeme. Kad je mogao zauzeti Bihać to nije učinio, a kasnije je bilo kasno. Tuđman je i ovdje
ispravno iskoristio faktor vrijeme. Dok su trajali sukobi s muslimanima na sve moguće načine je
nastojao primiriti borbe na ovom području, kupujući srbe postocima od konvoja humanitarne
pomoći upućene Bihaću, pa čak i naftom, a kad je došlo pravo vrijeme upravo napade na
zaštićenu zonu Zapadnu Bosnu je iskoristio za obračun s RSK.

6.2. OBNOVA HRVATSKO-BOŠNJAČKE SURADNJE


Dana 14. 6. 1994. predsjednik je Tuđman boravio u službenom i prijateljskom posjetu BiH. U
Sarajevu je otvorio Hrvatsko veleposlanstvo, posjetio Lašvansku dolinu i zapadnu Hercegovinu.
Dana 17. 6. 1994. u državni je posjet Hrvatskoj dr. Tuđman primio predsjednika Republike
Turske S. Demirela. Posljednjeg su dana posjeta na Brijunima održani razgovori Tuđman-
Izetbegović-Demirel pri čemu je Tuđman pokušavao, uz pomoć Demirela, nagovoriti Aliju na
iskrenu suradnju Hrvata i Muslimana, kako bi opet postali strateški saveznici.
Dana 5. 7. 1994. kontaktna skupina za BiH predlaže podjelu BiH u omjeru 51% / 49% u korist
Federacije. Plan su odbili bosanski Srbi.
Dana 23. 7. 1994. prigodom Koschnikove inauguracije predsjednik je Tuđman posjetio Mostar.
Obišao je i istočni muslimanski dio grada.
Početkom kolovoza 5. korpus ABiH porazio je snage Fikreta Abdića u zaštićenoj zoni Bihać.
U to su vrijeme najveći problem Amerikancima bili Srbi pa su najprije njih pokušali pacificirati.
Budući da je to išlo teško i sporo, Amerikanci su sve više prema njima okretali svoju oštricu.
Kako bi smanjio pritisak na Srbiju od 1994. godine, Milošević je uveo sankcije protiv RS. Osim
hrane i lijekova, ništa javno nije prelazilo Drinu.
Između lipnja i kolovoza 1994. Beograd je najavio embargo protiv vođa bosanskih Srba.
Milošević je shvatio kako mora odobriti novi međunarodni mirovni plan poznat kao plan
Kontaktne skupine. Nakon dvije godine izolacije Srbija je plaćala visoku cijenu svoje podrške
ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Milošević se nadao kako će podrškom planu moći ukinuti sankcije.
Usput bi se oslobodio i Radovana Karadžića. U srbijanskom tisku Karadžić je sve rjeđe
prikazivan kao srpski junak. Umjesto toga, sve su češće pisali o njegovoj umiješanosti u pranje
novca i ratno profiterstvo. Milošević je tražio žrtvenog jarca kojega bi okrivio za ubijanje,
razaranje i siromaštvo. Ultimativan zahtjev zaraćenim stranama za prihvaćanje plana Kontaktne
skupine (Velika Britanija, Rusija, Francuska, Njemačka i Sjedinjene Države) zatekao je
Miloševića nespremnog. U svibnju 1993. vođe bosanskih Srba odbacile su Miloševićeve napore
za prihvaćanje Vance-Owenovog plana i od tada im je Milošević sve manje pomagao. Iako je
Karadžićev režim postajao sve usamljeniji, uspijevao se održati. Karadžić je u pokušaju
suprotstavljanja Miloševiću čak i Tuđmanu preko posrednika predlagao u Zalužanima kod Banja
Luke u listopadu 1994. konfederaciju između Hrvatske i Republike Srpske. Karađić se želio što
više otrgnuti od Miloševića, koji ga je pokušavao skinuti, te je pokušavao popraviti odnose s
Hrvatskom. Prestankom sukoba između Muslimana i Hrvata njegov je vojni položaj znatno
otežan, a i iz Srbije pomoć više nije stizala. Odgovarali su mu svakakvi pregovori kako bi što više
dobio na vremenu. Računao je kako će se trenutno stanje na terenu lakše održati ako potraje
desetak godina. Tuđman to nije uzimao kao ozbiljan prijedlog jer se već pripremao za vojno
rješenje. Kontaktna skupina je sastavila novi mirovni plan koji je predviđao očuvanje Bosne u
okviru njezinih međunarodno priznatih granica. U njemu je 51% BiH bilo određeno za
muslimansko-hrvatsku federaciju, a 41% za Srbe. Srbi bi morali napustiti oko trećine teritorija
koji je bio pod njihovom kontrolom. Karadžić je plan odbacio rekavši: “Mape su nacrtane tako da
ih Srbi odbiju i budu okrivljeni za nastavak rata.”
Dana 12. 9. 1994. ABiH napada srpske snage na širem prostoru Konjica radi sprječavanja
grupiranja srpskih snaga koje su se spremale presjeći Federaciju BiH na dva dijela pravcem
Mostar – Konjic – Doboj.
Rasterećene sukoba sa ABiH, postrojbe HVO-a dobile su mogućnost za obnovu sukoba sa
bosanskim Srbima. Zahvaljujući tom 3. 11. 1994. HVO je oslobodio Kupres, a ABiH širi prostor
oko Kupresa. Time je smanjen srpski pritisak na bihaćko područje i obnovljena vojna suradnja
između HVO-a i ABiH. Srbi ocjenjuju kako ih obnova suradnje između HV-a, HVO-a i ABiH
dovodi u nepovoljan položaj, te kako moraju uništiti opkoljene enklave u BiH i tako osloboditi
snage vezane za njih, te snage prerasporediti na bojišta prema Muslimanima i Hrvatima. Počinje
nova mobilizacija na srpskim područjima, kako bi se osvojio Bihać.
Dana 15. 11. 1994. Srbi ugrožavaju samu zaštićenu zonu Bihać, a kako bi to spriječio, NATO iz
zraka vrlo neučinkovito napada Srbe.
Dana 21. i 23. 11. NATO ponovno napada, ali opet vrlo neučinkovito. Britanci i Francuzi ništa ne
pogađaju. Amerikanci, uvidjevši kako sa Britancima i Francuzima ništa ne mogu postići, povlače
flotu iz Jadrana i tako prešutno omogućuju značajniji priljev oružja i streljiva u hrvatske luke.
Ovime je omogućena logistička priprema za buduće oslobodilačke operacije.
Dana 24. 11. 1994. Srbi iz BiH i Hrvatske velikim novomobiliziranim snagama obnavljaju
napade na bihaćko područje, ocjenjujući kako su Muslimani ostali bez streljiva, te kako je došao
trenutak da ih se potpuno uništi na ovom prostoru. U hrvatskom državnom vrhu je ocijenjeno
kako bi pad Bihaća za Hrvatsku bio katastrofalan te se to ne smije dopustiti. Kako bi spriječili
pad Bihaćke zone i stvaranje povoljnije situacije za Srbe na okupiranom području Hrvatske, HV i
HVO 25. 11. 1994. počinju pripreme za napad na srpske položaje oko Dinare i Livna. Srbi su
krenuli u osvajanje Bihaćke enklave i Bihać je bio pred padom. To bi praktično značilo kraj rata
sa Srbima kao pobjednicima. Nakon pada Bihaća sve srpske snage vezane za ovu enklavu
prebacile bi se na druga ratišta u Hrvatskoj, a novi masovni val izbjeglica slomio bi Hrvatsku. U
Pentagonu ministar Šušak uvjerava Američkog ministra obrane W Perryja i generala Wesley
Clarka kako će nastati humanitarna katastrofa ako Bihać padne, te zbog toga Hrvatska mora
krenuti u spašavanje Bihaća. Europska Kontaktna skupina, na čelu s Holbrukom i Owenom
nastojali su dezinformacijama i prijetnjama spriječiti bilo kakvu vojnu akciju u cilju spašavanja
Bihaća.
Dana 29. 11. 1994. počinje ključni trenutak u slamanju Srba, zapovjeđena je operacija
ZIMA – 94. Idući dan, kroz snježnu mećavu Hrvatske snage kreću i za 27 dana Hrvatska vojska
oslobađa veći dio Livanjskog polja, Staretinu i Dinaru u dubinu do 20 km, čime je otvoren put
preko Crnog Luga prema Grahovu i Kninu. Iznenađeni ovom operacijom Srbi prebacuju snage
oko Bihaća na ovo ratište, čime pritisak na Bihać slabi. Istovremeno ABiH velikim snagama
napada Srbe na Brčanskom koridoru i u središnjoj Bosni.

Dana 21. 12. 1994. otvoren je promet autoputom kroz UNPA zonu.

Početkom 1995. Amerikanci su intenzivirali obavještajnu suradnju sa HV-om koja je počela sa


dolaskom Clintona na vlast. U proljeće 1995. Srbi su u Hrvatskoj imali 40.000 ljudi, 350 tenkova,
550 topova, 3.000 dragovoljaca iz Srbije te još 4.000 ljudisa60 tenkova i 50 topova iz Republike
Srpske. Te snage pripremaju napad na područje Županje iz BiH i Vojvodine.
Dana 16. 3. 1995. Izatbegović pri posjetu Njemačkoj traži veći pritisak na Beograd radi
prihvaćanja plana Kontaktne skupine uz tvrdnju kako će “bosanska strana zadržati pristajanje na
plan bez obzira da li će ga srpska strana i dalje odbijati”.
Dana 28. 3. 1995. Izetbegović na konferenciji SDA drži “vatreni govor” i utvrđuje smjernice
svoje politike. Cjelovitost RBiH i odbacivanje etničkih teritorija kombinira sa stavovima: »Nema
pregovora sa srpskom stranom dok ova ne prihvati plan Kontakt Grupe« i konstatira: “Pregovarat
ćemo ali i ratovati - koliko budemo morali”.
Dana 30. 3. 1995. Karadžićev zahtjev prema planu Kontaktne skupine riješio je prosrpski
orijentirani prof. Filipović odlaskom Miloševiću na zahtjev Izetbegovića, nakon čega je ministar
Ljubljankić izjavio: »Ništa novo se nije desilo i mi i dalje insistiramo na istovremenom priznanju
BiH i skidanjem sankcija SRJ", što su tražili i Rusi.
Dana 14. 4. 1995. Izetbegović u intervjuu BH vojnom listu nakon uspjeha Armije BiH na
Majevici i Vlašiću traži “da se vojska ne bavi politikom i da treba da okači puške dok traju
pregovori”.

6.3. BLJESAK

Dana 21. 4. 1995. Srbi pucaju po vozilima na Autoputu Zagreb – Slavonski Brod pri čemu
pogibaju 4 osobe; 3 su teško ranjene, a 5 lakše. To je poslužilo kao odličan povod za Hrvatsku
Vojsku koja sprema udar na ovo okupirano područje.
Između 1. i 2. svibnja 1995. započela je iznenadna vojno-redarstvena akcija Bljesak. Hrvatskim
vojnim i redarstvenim snagama trebao je samo 31 sat za oslobađanje čitave Zapadne Slavonije.
Ovom su akcijom stvoreni svi uvjeti za povratak 45.000 prognanika. Odmah nakon operacije
Milošević saziva sastanak sa vojnim i političkim vodstvom Srba iz BiH i Hrvatske na kojemu je
odlučeno kako treba hitno zauzeti zaštićena područja Srebrenice, Žepe, Goražda i Bihaća, te
vojne snage koje drže te enklave osloboditi za premještaj prema hrvatskim snagama. VJ se hitno
preustrojava i formira na granici Hrvatske udarno-mehanizirane skupine oko Batinskog,
Bogojevskog i Iločkog mosta te oko Šida. Nakon operacije Bljesak Alija je uvidio kako su Hrvati
previše ojačali i kako od prodora ABiH prema moru nema ništa. Tada je Alija Tuđmanu počeo
slati vrlo pomirljive signale. Operacija Bljesak iznenadila je i zapadne vojne stručnjake i Srbe, a i
Muslimane. Nikome od njih nije bilo jasno odakle Hrvatima toliko oružja, te kako su se u tako
kratkom vremenu osposobili za usklađene napadačke operacije širokih razmjera. Tada su
bosanski i kninski Srbi, vidjevši kako od međusobnog iscrpljivanja Muslimana i Hrvata nema
ništa, odlučili na brzinu uzeti Muslimanima što više teritorija enklava koje su držali u okruženju
te proširiti Brčanski koridor. Vojska “Republike Srpske” potpomognuta “specijalcima” iz “SRJ”
pokušava probiti crte obrane HVO-a i realizirati plan Osveta kojemu je cilj proširenje Brčanskoga
koridora i okupacija Oraškog džepa. U pokušaju proširivanja koridora nakon Bljeska, jedina, vrlo
uska veza Beograda sa “zapadnim srpskim zemljama” - srpski general Ratko Mladić koji je
izravno zapovijedao srpskim napadima na Oraški džep, obećao je Radovanu Karadžiću kako će
samo 48 sati nakon početka akcije 6. svibnja piti kavu u Orašju. Takve vijesti puštene su u eter
već u prvim satima srpske ofenzive, kada su blokirani valovi Radio Orašja i Radija Herceg-
Bosne. Međutim, skora deblokada radiovalova i otpor branitelja, unatoč više od 5.000 projektila
koji su toga dana ispaljeni, te 60 pokrenutih tenkova, korištenju “luna” i “volkova”, napadi nisu
uspijevali. Unatoč otvorenom sudjelovanju i elitnih postrojba tzv. JA zajedno s Karadžićevim
Srbima, linije se nisu pomicale i stanje je u Posavini i sjeverozapadnoj Bosni za Karadžića
postalo neodrživo. Plan je bio nakon zauzimanja Orašja prijeći Savu i prodrijeti smjerom
Komletinci – Otok –Županja i Strošinci – Vrbanja – Županja. Do uključivanja oklopnih jedinica
iz Srbije nije došlo zbog tog što napad na Orašje nije uspio, a i nije se usudio oslabiti snage u
ostalim dijelovima istočne Slavonije. Da je napad uspio, istočnoslavonski dio »Srpske Krajine«
bio bi fizički spojen s »Republikom Srpskom« te bi položaj u zapadnom dijelu »Republike
Srpske« i »Srpske Krajine« bilo mnogo lakše braniti. Za obranu ovih okupiranih dijelova
Hrvatske i BiH Srbima je bilo najvažnije zauzeti Bihaćku enklavu, čime bi oslobodili velike
snage za linije prema Hrvatima i Muslimanima.

6.4. ZAPADNE VOJNOPOLITIČKE IGRE

Dana 24. svibnja 1995. NATO je izveo zračne napade na prazna srpska skladišta oko Sarajeva
zbog napada na Sarajevo. Dana 26. 5. napadi su ponovljeni s istim rezultatom. Zapovjednik UN-
a, francuski general, obećao je 28. 5. Srbima obustavu zračnih napada ako puste sve zarobljene
zapadne taoce.
Početkom lipnja 1995. londonski Daily Telegraph javlja kako u prijestolnicama Europe “raste
zabrinutost” jer “promuslimanske frakcije u Washingtonu, uključujući elemente u CIA”,
zagovaraju bošnjačke interese “unatoč riziku od sveopćeg rata”. Britanski list dodaje kako
pojedine europske vlade optužuju CIA-u kako “otvoreno izokreće” obavještajne izvještaje u
korist muslimanskih interesa. Tvrdi se kako su i američke vojno-savjetničke veze s bošnjačkom
vladom mnogo jače nego li je to javno otkriveno. Pozivajući se na “autoritativne europske
diplomatske izvore”, list piše o “kaosu, podjelama i sumnjama” iza scene u Londonu, Parizu i
Washingtonu. Europske vlade naročito smeta što pojedine struje u Bijeloj kući i State
Departmentu sada “otvoreno podupiru bošnjačku vladu u Sarajevu, ugrožavajući svaku nadu za
kompromis u Bosni”. Grijeh je dijela Clintonove administracije što “tajno promiče muslimanske
interese - ne obavještavajući o tome svoje europske saveznike - kako bi natjerali bosanske Srbe
da vrate teritorij koji su osvojili”. Neki vodeći američki političari, analitičari te komentatori
uporno ističu kako bi se kriza na Balkanu razriješila brzo kada bi se Bošnjacima omogućilo jače
naoružavanje. Britance brine svaki razvoj događaja koji bi vodio onome što premijer John Major
najmanje želi: aktivnog sukoba sa bosanskim Srbima.
Dana 15. 6. 1995. ABiH je pokušala izvršiti deblokadu Sarajeva, ali bezuspješno, jer su Srbi za
plan doznali 11 dana ranije. Srbi obnavljaju sukobe u Istočnoj Slavoniji i na dubrovačkom
području kako bi vezali hrvatske snage i skrenuli pogled sa pravih namjera.
Dana 7. 7. počinju napadi na Srebrenicu, a NATO 10. 7. gađa dva stara tenka na ulazu u
Srebrenicu koji ugrožavaju snage UN-a. Umjesto njih pogađaju kolonu vozila ABiH koja se
prebacuje na glavni pravac srpskih udara. Srbi su upravo tim putem ušli u grad. Nizozemski
vojnici u Srebrenici pozivaju branitelje Srebrenice da se sklone u njihove baze, a nakon toga im
oduzimaju oružje i tjeraju izvan baza, na zahtjev Srba. Dana 11. 7. 1995. Srbi osvajaju Srebrenicu
gdje je poginulo i ubijeno između 8.000 i 10.000 ljudi. Padom Srebrenice i pokoljem zarobljenih
civila i muslimanskih vojnika učinjen je do sada najveći zločin protiv humanosti počinjen u
Europi od vremena Drugoga svjetskog rata. U drugom tjednu srpnja 1995. Izetbegović, shvativši
kako je prevaren, zbog pada Srebrenice napada predstavnika UN-a Yasushija Akashija kako ne bi
morao priznati propast svih svojih planova na koje ga je nagovorio lord Owen. Padom Srebrenice
sve Srpske snage s ovog područja prebačene su na druga ratišta, čime je snaga Srba u istočnoj
BiH znatno porasla pa su pojačani napadi na Žepu.
Dana 19. 7. počeli su novi srpski napadi na područje Bihaća. Kako bi spriječile pad Bihaća,
hrvatske snage otpočinju operaciju Ljeto 95 na dinarsko-livanjskom bojištu. Ovu su operaciju
pokušale spriječiti britansko-francuske snage za brzu intervenciju, kako bi omogućile Srbima
osvajanje Bihaća, ali je general Gotovina spriječio njihov raspored na Dinari. Hrvatske snage
osvajaju Bosansko Grahovo i Glamoč te razbijaju 2. krajiški korpus VRS 28. 7. 1995. godine.
Dana 21. 7. 1995. londonski sastanak ukida obveze UN-a i NATO-a prema UN-ovim
rezolucijama i sve se svodi na verbalnu suglasnost s Izetbegovićem o obrani Goražda i polovice
Sarajeva. Istoga dana, 21. srpnja, predsjednik Tuđman primio je na Brijunima predsjednika
Republike Turske S. Demirela zbog posredovanja u uspostavi vojne suradnje HV-a, HVO-a i
ABiH.
Dana 22. 7. 1995. američki senator Robert Dole, kandidat Republikanske stranke za budućeg
predsjednika SAD-a, izjavljuje kao i sav svjetski tisak kako je londonska konferencija ustvari
katastrofalna suradnja sa Srbima i trik protiv dizanja embarga na oružje Armiji BiH. Predsjednik
Clinton izjavljuje 22. 7. kako je konferencija veliki uspjeh, a Alija Izetbegović 22. 7. oponira
američkom Senatu i izjavljuje: “Bolje išta nego ništa”. U ovo vrijeme na čelo Francuske došao je
Jack Chirach koji je promijenio i francusku prosrpsku politiku.
Dana 24. 7. NATO napada srpske ciljeve oko Sarajeva, a 26.7. 1995. američki Kongres ukida
embargo na izvoz oružja u BiH, bez prava veta američkog predsjednika.

6.5. OLUJA

Jačanjem srpskih napada na Bihać Izetbegović je zatražio obnovu pune suradnje između ABiH,
HVO-a i HV-a. Dana 22. 7. u Splitu, u vili “Dalmacija”,sa predstavnicima BiH i Federacije BiH
predsjednik je Tuđman potpisao Deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije u prisutnosti
predsjednika Turske S. Demirela. Ovakav dogovor Tuđman je želio i prije, ali Alija nije bio
zainteresiran. Tek kada je Alija shvatio kako je mnogo slabiji nego što je mislio i kako je
Hrvatska mnogo jača nego što su ga uvjeravali, prihvatio je iskrenu zajedničku obranu. U tom
trenutku drugoga izlaza nije ni imao jer mu je prijetilo potpuno uništenje. Postignut je dogovor
između Hrvatske i BiH o zajedničkoj obrani od zajedničkog neprijatelja, nakon čega su počele
operacije u bosanskom zaleđu Knina i operacija Oluja.

Dana 29. 7. Srbi pokušavaju organizirati protuudar na grahovsko-glamočkoj bojišnici, ali


bezuspješno, pri čemu su Mladićeve interventne postrojbe potpuno razbijene. Ulaskom u
Bosansko Grahovo i Glamoč Hrvatske snage zašle su Kninu iza leđa i stvoreni su uvjeti za
izravan napad. Izrađena su dva plana napada, prvi je izradio Hrvatski Glavni vojni stožer, a drugi
general Gotovina. Plan Hrvatskog Glavnog vojnog stožera je predviđao napad na pravcu sjever i
oslobađanje većeg djela okupiranih krajeva u operaciji Vihor 1, Vihor 2 i Vihor 3. Pošto je
Predsjednik Tuđman sumnjao kako u Glavnom stožeru ima pojedinaca koji bi mogli provaliti
plan dao je Gotovini zadatak izraditi drugi plan Kozjak 95 koji je predviđao direktan udar na
Knin s Dinare. Ovaj plan je priopćen Glavnom stožeru u posljednji trenutak prije početka napada.
Srbi su se pripremili za obranu od napada predviđenog planom Glavnog stožera, ali se nisu
pripremili za napad iz BiH čime je onesposobljena njihova treća liniju obrane, koja je iznenada
postale prva linija obrane. U tom trenutku Srbi su već bili pobijeđeni na psihološkom planu, i to
pomoću švercera. Naime, Predsjednik Tuđman je na samom početku rata u BiH odobrio opskrbu
opkoljenog stanovništva Cazinske krajine i Bihaća preko Srpskog teritorija. Pri tom su
organizatori posla morali mnogim srpskim lokalnim političarima i zapovjednicima plaćati
proviziju. To je izazvalo raskol u Srpskom vodstvu na one koji uzimaju proviziju i na one koji
nisu u toj prilici. U početku su oni koji primaju mito bili slabiji, ali su vremenom ojačali, te na taj
način srušili borbeni moral Srba.

Dana 1. 8. 1995. ponovno sam mobiliziran na istu dužnost na kojoj sam bio 1992. U Oluji
se nisam micao iz Osijeka. Imali smo zadatak braniti isključivo postojeće linije. Demobiliziran
sam nakon pet mjeseci.

Dana 4. 8. 1995. počela je operacija javno nazvana Oluja, iako su pojedine faze ove
operacije imale drugačija imena. Osvajanjem planina istočno od Knina onemogućena je uspješna
obrana tzv. »srpske krajine u Hrvatskoj » u više ešalona. Naime, njihov treći ešalon, gledano iz
Hrvatske, postao je prvi ešalon gledano iz Bosne, te su omogućeni uspješni napadi na srpske
položaje iz same Hrvatske. U tom trenutku moral među Srbima bio je razbijen prijašnjim
gubicima, švercom i nepostojanja jasnog cilja s kojim su suglasni svi srbi. Napad je počeo
višesatnom topničkom paljbom po zapovjednim centrima, centrima veze, topničkim položajima i
pravcima kretanja. Topnička paljba teška najmanje milijardu dolara potpuno je razbila srpske
linije komuniciranja te je koordiniranje srpske obrane bilo onemogućeno. Već prvog dana otpor
Srba je razbijen na više mjesta, osobito s leđa, iz pravca Dinare, te je istog dana 4. 8. 1995.
godine u 17. sati na sjednici Vrhovnog savjeta obrane RSK uz predsjedavanje Milana Martića i
zapovjednika Glavnog štaba SVK generala Mile Mrkšića donesena odluka o evakuaciji
stanovništva. Odluka o evakuaciji je razbila vojne postrojbe pošto je istog trenutka većina vojnika
dezertirala i počela tražiti svoje obitelji kako bi ih izveli prema Bosni. Odmah potom i snage
Fikreta Abdića prelaze na stranu 5. korpusa ABiH čime srbi gube i ovaj pravac za povlačenje.

Budući da se na našem istočnom bojištu nije ništa događalo, slušao sam priče o borbama
u drugim dijelovima Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Hrvatska je vojska probila srpske položaje na tridesetak mjesta i brzo se zabila u srpsku
pozadinu. Osnovne značajke operacije, presudne za uspjeh, bile su sljedeće:
a) psihološko razbijanje protivnika, što je učinjeno prije početka vojne operacije,
b) proturanje protivniku lažnog plana napada, što je učinjeno preko njihovih razotkrivenih
agenata,
c) uništenje neprijateljskog komunikacijskog sustava,
d) koncentrirana artiljerijska priprema na pravcima udara,
e) brzi prodori u dubinu neprijateljskog teritorija na odabranim pravcima.
Brzi vojni prodor je bilo moguće izvesti zahvaljujući obavještajnim podatcima u realnom
vremenu koje su pribavljale, prije svega, izvidničke bespilotne letjelice domaće proizvodnje
opremljene zapadnom elektronikom. Takvu tehnologiju države na Zapadu posjeduju godinama, a
Amerikanci imaju i posebnu službu za zračno promatranje. Filmski snimci koje prikupljaju
bespilotne letjelice i sateliti kompjutorski se obrađuju tako da se izdvoji snimak ciljanog terena u
određenom trenutku. Na snimci se obilježi vozilo ili čovjek čije se kretanje želi pratiti, a nakon
toga kompjutor, vrtnjom filmova naprijed ili natrag, analizira smjer kretanja označenog objekta:
gdje je stajao i koliko dugo, odakle je došao i kamo je otišao. (Takva bi tehnologija mogla vrlo
korisno poslužiti u otkrivanju ubojstava, silovanja, krađa i pljački koje se događaju u velikim
gradovima, ali obavještajne službe na Zapadu te mogućnosti za sada čuvaju samo za sebe. Jedini
poznati slučaj pružanja takve pomoći policiji zabilježen je u jesen 2002. kada je snajperist u
Chicagu ubijao slučajne prolaznike. Čim su satelitske kamere uperene na područje šire okolice
Chicaga, analitičari su čekali zadnji napad. Označena su sva vozila koja su se u tom trenutku
našla u blizini te je kompjutor vrlo brzo otkrio od kuda su došla i kamo su otišla. Sumnjiva je
lokacija dostavljena policiji, a policija je na osnovi »anonimne dojave« upala u kuću
osumnjičenika u kojoj su pronađeni sudski relevantni dokazi.) Slično tomu i Hrvatska je vojska za
vrijeme Oluje imala točne lokacije o neprijateljskim položajima, pravcima kretanja materijala,
izmjene ljudstva i sl.
Nakon operacije Oluja najveća je opasnost prijetila od stvaranja četničke gerile. Za
djelovanje gerile nužne su tri stvari:
a) potpora dijela lokalnoga stanovništva,
b) dostupni izvori hrane,
c) laka mogućnost pronalaska sigurnoga skloništa.
Zaostale srpske jedinice nisu mogle imati potporu lokalnih Srba jer su sami kninske vođe
pozvali vlastito stanovništvo na iseljavanje iz Hrvatske. VSK (Vojska Srpske Krajine) je čak i
oružjem tjerala Srbe na bijeg iz Hrvatske iz više razloga. To su: zaštita vlastitog povlačenja, te
povećanje broja Srba u okupiranim dijelovima Istočne Slavonije i BiH te Kosova. Bijegom civila
također su željeli privući naklonost svjetskih medija te istovremeno prisiliti Miloševića na
reakciju jakom vojnom silom. Međutim, Milošević je zbog promjene vojne snage, međunarodnih
političkih i ekonomskih pritisaka tada već odustao od maksimalističkih planova »Velike Srbije«
spreman prihvatiti nešto manju »Veliku Srbiju«. Zato mu je odgovaralo iseljavanje Srba s
područja takozvane Srpske Krajine u Hrvatskoj kako bi ih mogao naseliti u osvojenim dijelovima
istočne Hrvatske, istočne Bosne te Kosova. Zbog toga je jedinice JA slao u obranu Brčanskog
koridora i Istočne Slavonije, a Knin je prepustio vlastitoj obrani. Lokalne četničke formacije
bježale su brže od civila, ponegdje su čak i tenkovima gazile preko civilnih kolona, a u
oslobođenom području ostale su samo malobrojne gerilske skupine.
Izvori hrane za gerilu vrlo su brzo nestali jer je Hrvatska vojska evakuirala svu napuštenu
stoku i hranu iz ratnoga područja. Nakon toga, na područje su ušli mnogi od 600.000 hrvatskih
prognanika koje su Srbi 1991. protjerali s ovog prostora i spalili im kuće. Manolićevi kadrovi
zaostali u policiji, koja je preuzela vlast na oslobođenom području čim je operacija završila, nisu
ništa učinili kako bi povrat prognanika bio organiziran. Prognanici su sada Srbima vratili milo za
drago, odnijeli su iz praznih srpskih kuća sve što su mogli upotrijebiti. Kuće u manjim selima i
zaseocima blizu šuma, koje su srpskoj gerili mogle poslužiti kao sklonište, povratnici su najčešće
palili. Dio kuća spalili su njihovi vlasnici prije bijega. Škole, bolnice, pošte, skladišta streljiva i
oružja te slične državne objekte koji su mogli poslužiti hrvatskoj vlasti spalile su i uništile srpske
jedinice pri povlačenju. U akcijama pljačkanja imovine sudjelovale su i skupine bivših pripadnika
Manolićeve posebne pričuvne policije. Pripadnici ove skupine su koncem 1991. i tijekom 1992.
godine prebačene u sastav HV-a odakle su se najčešće demobilizirali, ali su početkom Oluje
ponovno mobilizirani. Nisu mobilizirani pojedinačno u različite jedinici, već su mobilizirani
kolektivno u istom sastavu kao i 1991. u svoje samostalne vodove i satnije, te su raspoređeni u
drugi borbeni ešalon. Čim je počela Oluja ovi gotovo samostalni odredi su počeli s operacijama
«čišćenja» malih Srpskih zaselaka od različite materijalne imovine, pri čemu nisu prezali ni od
«čišćenja» pojedinih zaostalih srpskih staraca koji su se našli na nepredviđenom mjestu, a nakon
«čišćenja» bi sve zapalili. To su objašnjavali riječima kako je potrebno sve spaliti da se Srbi ne bi
imali gdje vratiti. Zapovjednici bojni u okviru kojih su djelovali ovi gotovo samostalni odredi
sastavljeni većinom od bivših kriminalaca, nisu imali gotovo nikakav utjecaj na njih. Nisu ih
mogli kazniti, pa čak ni demobilizirati, pošto su imali visoke prikrivene zaštitnike. Pojedinci koji
su to pokušali vrlo brzo su dobivali telefonske pozive na mobitel, pri čemu bi ih nepoznati glas
upozorio gdje se u tom trenutku nalaze njihove žene i djeca, te što im se može dogoditi ako
čačkaju po onom što ih se ne tiče. Pošto su oni mislili kako je to državna politika nisu se ni
usudili dalje ispitivati tko štiti ove kriminalne skupine.
Zaostalu stoku organizirano su prikupljale logističke jedinice HV-a iz sanitarnih razloga.

Ostavši bez sve tri pretpostavke za uspješno vođenje gerilske borbe, zaostale su se četničke
skupine prebacile u Bosnu, a manje grupe su do konca 1995. likvidirane po planinskim šumama.
Nakon Oluje sva je pomoć VJ usmjerena na 11. istočnoslavonski korpus SVK koji je imao oko
20.000 ljudi. Na prve borbene linije bile su raspoređene dvije pješadijske brigade 35. i 43., a 12.
novosadski korpus raspoređen je na granicu Hrvatske.
Dana 12. 8. Srbi otvaraju vatru po dubrovačkom području kako bi vezali Hrvatske snage
za ovo područje.
Pred Oluju mobilizirano je oko 200.000 novih boraca, od kojih je dobar dio odmah počeo
tražiti veze za demobilizaciju. Polovina ovih mobiliziranih snaga angažirana je istočnom ratištu
u operaciji odsudne obrane, dok je druga polovina učestvovala u Oluji kao drugi ešalon zadužen
za popunjavanje praznog prostora. Na mjesto demobiliziranih su mobilizirani novi koji su opet
počeli tražiti svoje veze za demobilizaciju te je u pet mjeseci na području Hrvatske provedeno tri
vala mobilizacije. U tih pet mjeseci angažirano je ukupno između 400.000 i 450.000 ljudi
(aktivna i pričuvna policija, HV, HVO, obavještajne službe) i samo na njihove plaće utrošene su
približno dvije milijarde dolara. Dobar dio ovih mobiliziranih vojnika u postrojbama je proveo
manje od mjesec dana. U direktnim napadnim operacijama s prve crte sudjelovalo je oko 16 %
mobiliziranog ljudstva što je daleko iznad NATO standarda. (Po NATO standardima 10% vojnika
je sposobno sudjelovati u direktnim napadnim operacijama, a Izraelci su taj prosjek uspjeli dići
na 15%.)
Dana 25. 8. 1995. Srbi osvajaju još jednu enklavu Žepu, čime oslobađaju još jedan dio svojih
snaga za druga ratišta, a 29/30. 8. snage NATO-a prvi puta uspješno napadaju Srbe oko Sarajeva
budući da u napadu sudjeluju samo Amerikanci. Dana 5. 9. zbog nepovlačenja topništva oko
Sarajeva NATO ponovno napada Srbe oko Sarajeva, Majevice i Goražda. Napadi su nastavljeni
6. i 7. rujna.
Dana 8. 9. počinje operacija Maestral radi oslobađanja Drvara i Jajca, u vrijeme dok su trajali
zračni napadi NATO-a na Srbe. U tom su trenutku Srbi držali 45% teritorija BiH, što je znatno
manje od 70 % koliko su imali prije akcija Hrvatskih snaga.
Dana 13. 9. 1995. političko i vojno rukovodstvo »Republike Srpske« otputovalo je u Dobanovce
kraj Beograda na sastanak s Amerikancima. Odmah potom počeli su povlačiti topništvo oko
Sarajeva, te su obustavljeni zračni napadi NATO-a. Aktivirane su i sve bojišnice između Srba i
ABiH. Počinje operacija Južni Potez u kojoj ABiH, HVO i HV na području rijeke Vrbasa i
Manjače potpuno razbijaju Srbe i kreću prema Banjaluci, ali NATO prijeti zračnim udarima ako
se ne zaustave na liniji koja čini 51% BiH.

Nakon oslobađanja Knina i velikoga dijela BiH većina profesionalnih hrvatskih brigada
premještana je u Istočnu Slavoniju. Početkom Oluje oko 100.000 vojnika na ovom bojištu je
dobilo zadatak odsudne obrambene operacije nazvane «Feniks» dok je trajalo oslobađanje
zapadnog djela okupiranih područja. Nakon oslobađanja Knina i zapadne BiH , tj. Drvara i Jajca
dio snaga prebačen je na Osječko i Vinkovačko ratište, te je na ovom području do konca 1995.
angažirano ukupno oko 150.000 ljudi, duže ili kraće vrijeme. Na ovom je bojištu do 25. 12.
1995. Hrvatska vojska dva puta dobila zapovijed za napad. Zapovjedništva brigada i bojni
razradile su zapovijedi do razine vodova, ali se od napada oba puta odustalo. Srpske su snage bile
raspoređene u četiri ešalona. U prvom je bila lokalna pješadija i zastarjeli tenkovi, u drugom
protuoklopno topništvo i tenkovi T84, u trećem ešalonu bile su pričuvne jedinice i topništvo
srednjeg dometa, a u četvrtom ešalonu koji se nalazio na teritoriju Vojvodine smješteno je
dalekometno topništvo i jedinice Vojske Jugoslavije. Za uspješan napad na ovom ravničarskom
terenu Hrvatska bi vojska najprije morala izvršiti topničku pripremu tešku minimalno jednu
milijardu dolara. Nakon toga bi profesionalne brigade morale probiti prvi i drugi srpski ešalon.
Poslije njih bi pričuvne jedinice morale izbiti na granicu. Procjene su govorile kako bi pritom
poginulo oko 5 000 hrvatskih vojnika, a ranjenih bi bilo tri do četiri puta više. Tuđman se zbog
svega toga odlučio na mirnu reintegraciju Podunavlja. Da je krenuo u vojno rješenje, moralo bi se
neutralizirati i srpsko topništvo na teritoriju Vojvodine, što bi Zapadu dalo opravdanje za
uvođenje totalnih sankcija Hrvatskoj, a i Miloševiću bi dalo opravdanje za prelazak oklopnih
snaga u Hrvatsku. Kako bi mirna reintegracija uspjela, dr. Tuđman je pristajao na sve uvjete kao
što je donošenje Zakona o suradnji sa Haškim tribunalom, izručenje Hrvata iz BiH u Haag i sl.
Dana 1. 11. 1995. počeli su Daytonski pregovori. Trajali su 21 dan, a 14. 12. 1995. u
Parizu su potpisani »aktivni sporazumi o BiH«.

Kasnije, kada je Hrvatska policija mirnim putem ušla u Baranju, Vukovar i Ilok, Hrvatska
je trebala izmijeniti svoj Zakon o suradnji sa Haaškim tribunalom. Nažalost, među Tuđmanovim
savjetnicima nije bilo ni jednog dovoljno inteligentnog makroekonomista koji bi mu objasnio
kako se sankcije mogu pretvoriti u »tigra od papira«.

7. LOGISTIČKO RAZBIJANJE EMBARGA

Tijekom cijeloga rata najveći je hrvatski problem bio kako nabaviti kvalitetno oružje i
opremu. Na samom početku rata zapadne sile, sklone nasilnom održanju Jugoslavije, uvele su
preko UN-a embargo na uvoz oružja državama koje su nastale raspadom Jugoslavije. Zbog toga
je Hrvatska morala oružje nabavljati na ilegalnom tržištu, gdje je cijena 3 do 4 puta viša. Kako
zapadne obavještajne službe ne bi mogle spriječiti takvu nabavu, novčana se sredstva nisu mogla
izdvajati iz državnoga budžeta, jer je to javni dokument, a nije se moglo plaćati ni preko
uobičajenih bankarskih kanala. Krtice bi stranih obavještajnih službi to odmah otkrile. Sredstva
su se morala prikupljati iz tajnih izvora. Konverzija novca u strane novčanice sitnih apoena
morala se obavljati tajno, prelazak granice morao je također biti tajan, dok su mjesto i vrijeme
isporuke bili najveća tajna. Plan te operacije razrađen je u više dijelova. Mnogi su pojedinci
sudjelovali u jednom dijelu, ali je operacija u cjelini bila poznata samo Tuđmanu, Šušku i Iviću
Pašaliću koji je tajno bio zadužen za sigurnosnu zaštitu operacije. (Šušak je, nakon niza
provaljenih akcija shvatio kako ne može imati povjerenja u ljude koje su u obavještajni sustav
1990. godine instalirali Manolić i Špegelj, te kako je potrebno izgraditi paralelni obavještajni
sustav unutar postojećih obavještajnih službi. Ovaj zadatak je povjerio Iviću Pašaliću, ali je na
osnovu kasnijih događaja jasno kako Pašalić u tome nije uspio, pošto su se manolićevi kadrovi
uspjeli Pašaliću nametnuti kao informatori i savjetnici, te ga niz godina navoditi na krive poteze
koji su ga nakon Šuškove i Tuđmanove smrti vodili u čitav niz izgubljenih bitaka, bez i jedne
jedine pobjede.) (Do pada Manolića dio je oružja nabavljala i policija preko svoje samostalne
organizacije.) Sredstva su pribavljana prodajom poduzeća povjerljivim pojedincima koji su ih
kupovali za simbolične iznose, ali su razliku do prave cijene u obrocima uplaćivali u gotovini ili
na tajne privatne račune u pojedinim bankama. Dio je novca prikupljen tako što su domaći
ekskluzivni dobavljači za Ministarstvo obrane morali davati 10% od svih narudžbi kako bi postali
dobavljači. Vojska isporučenu robu i usluge nije plaćala po nekoliko godina, a oni koji su željeli
plaćanje mimo reda, morali su opet platiti 10% u gotovini. Manje količine novca nabavljane su na
različite načine. Prikupljenom su gotovinom kupovane devize od švercera koji su bili
svakodnevna pojava u centrima svih većih gradova Hrvatske i Hercegovine. Nakon uvođenja
kune 1994. godine, ovaj su posao preuzele pojedine banke. Banke su za nabavljeni novac
kupovale devize i u sitnim ih apoenima isporučivale osobama koje su ih nosile dalje. Povjerljivi
diplomati su diplomatskim vozilima devize prenosili do mjesta isporuke. Tako je od 1992. do
integracije Podunavlja 1998. godine u operaciji razbijanja embarga na oružje iz zemlje izneseno
više milijardi dolara. Nešto oružja, opreme i novca nabavljeno je donacijama iz inozemstva od
hrvatske dijaspore. To je 1991. bila značajna pomoć, ali kada bi se sve te donacije zbrojile, mogle
bi pokriti prvih 4-5 sati Oluje.
Britanske su obavještajne službe pokušavale na sve načine spriječiti naoružavanje
Hrvatske. Dugo im je ostalo nepoznato tko kontrolira operaciju, ali su to uspjele saznati metodom
eliminacije. Naime, bilo im je dovoljno pronaći odgovor na tri pitanja:

1) Tko ima u svakom trenutku pristup do predsjednika Tuđmana? (Takvih je osoba bilo između
10 i 15.)
2) Tko ima pristup podatcima svih obavještajnih službi? (Takvih je osoba bilo desetak.)
3) Mnogi koji su sudjelovali u operaciji prikupljanja novca i nabave oružja pokušavali su, a često
su u tome i uspijevali, dio novca skrenuti u svoj džep. Posao glavnog kontrolora bio je otkrivati
takve osobe i prijaviti ih predsjedniku Tuđmanu. Mnogi su, čak i članovi Vlade, otkriveni i
skinuti s funkcija po kratkom postupku, a mnogi su bili i isključeni iz HDZ-a. Sudski postupci
protiv njih nisu bili mogući jer bi tijekom suđenja na vidjelo izišli podatci potrebni stranim
obavještajnim službama koje su svim sredstvima nastojale onemogućiti tu trgovinu. Svi oni nisu
mogli skriti mržnju prema Pašaliću i koristili su svaku priliku za njegovo javno blaćenje.
Na temelju takve analize britansko-francuski obavještajci su zaključili kako je upravo Pašalić
glavni u nabavci oružja te su preko svojih obavještajnih propagandista, uglavnom bivših
kosovaca i udbaša, pokrenuli medijsku kampanju protiv Pašalića. Kada je otkriveno kako se
preko Dubrovačke banke devizna gotovina potrebna za ilegalnu nabavu oružja izvlači s teritorija
Hercegovine, pokrenut je postupak rušenja banke, a krivicu za to su, preko francuskog prijatelja
Hrvoja Šarinića, pokušali prebaciti na dr. Ivića Pašalića. Na taj su način pokušali jednim udarcem
ubiti dvije muhe. Pašalić je važne zadatke počeo od Predsjednika Tuđmana dobivati već koncem
1993. godine. Manolić je to doznao pa ga je već tada uspio okružiti svojim ljudima od povjerenja
koji su se uspjeli Pašaliću prikazati kao njegovi ljudi. Opskrbljivali su ga poluinformacijama i
dezinformacijama, a okolo su hvalili Pašalića kao genijalca koji sve zna i sve kontrolira, pa zato o
njegovim navodnim protuzakonitim aktivnostima nema nikakvih dokaza. Nakon obznanjivanja
Tuđmanove bolesti počela je nesmiljena borba za vlast unutar HDZ-a, te je od tada Pašalić počeo
gubiti sve bitke, jednu po jednu. A jedina tajna aktivnost bila mu je kontrola nabave oružja. Da
nije uveden embargo na oružje, Hrvatska bi za oružje potrošila 2 do 3 puta manje. Da to oružje
nije uvezeno, Hrvatska bi imala samo papirnatu samostalnost, te bi morala plesati kako Zapad
svira. Postupak ilegalne nabave oružja Šušak i Pašalić su uspjeli razraditi uz pomoć Hrvata iz
inozemstva koji su imali saznanja o radu obavještajno-sigurnosnih službi i o tomu kako se može
zaobići njihova mreža.
Naime, uhođenje protivnika današnje suvremene obavještajne službe nastoje izvoditi paralelnom
uporabom tehničkih sredstava, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog
priopćavanja te širenjem mreže doušnika, informatora i provokatora u protivničke vojne,
političke, sindikalne i privredne strukture, patentne urede, znanstvene institucije, humanitarne
organizacije, vjerske sekte te pokrete za zaštitu ljudskih prava. U velikim, razvijenim državama,
obavještajno-sigurnosne službe podijeljene su na: obavještajne (prikupljanje podataka),
sigurnosne (zaštita vlastitih podataka i osoba), terorističke službe (službe za vođenje specijalnog
rata) te vojne obavještajne službe.
U demokratskim su državama obavještajne službe pod nadzorom izvršnih, a djelomice i
zakonodavnih tijela, te javnost ponešto može saznati o njihovu radu. Kako bi količinu javnih
informacija smanjili što je moguće više, sve obavještajne službe nastoje svoje djelovanje što više
prikriti od zakonodavnih tijela. Kako bi to mogle, nastoje raditi po načelu: prikupljanje
podataka, analizu podataka i planiranje operacija radi služba, a izvođenje se operacija prepušta
saveznicima. Saveznici među novinarima obrađuju javnost i pripremaju je na ono što službi
odgovara. Saveznici među političarima, međunarodnim institucijama, nevladinim udrugama,
humanitarnim organizacijama, oslobodilačkim pokretima i terorističkim organizacijama
zaduženi su za izvršenje operacija. Financiranje operacija prepušta se najčešće mafijaškim
organizacijama.
Dodatne izvore financiranja ove službe nalaze na više načina:
• zaštitom mafijaških udruga pri trgovini droga ili drugih krijumčarenih roba
• prodajom zaplijenjene droge ili drugih zaplijenjenih dragocjenosti u vlastitoj režiji
• prodajom velikim kompanijama onih prikupljenih industrijskih tajni koje nisu potrebne
vlastitom vojno-industrijskom kompleksu
• prodajom tajnih poslovnih informacija burzovnim špekulantima uz njihovu obvezu
trošenja ostvarenoga profita za obavještajno-političke poslove (npr. Soroš).
Sva nelegalno stečena sredstva obavještajno-sigurnosne službe troše također na nelegalan način,
s čim članovi zakonodavnih tijela nisu upoznati. Ponekad čak ni vlade i predsjednici ne znaju što
im rade njihove tajne službe pa te organizacije postaju mafijaško-teroristička vlast iz sjene.
Pojedine se obavještajno-sigurnosne službe osim prikupljanja informacija o protivnicima te
zaštite vlastitih tajni bave i specijalnim metodama rata protiv potencijalnih protivnika. Riječ je o:

1. medijskim napadima na protivnike,


2. financijskom ratovanju.
3. likvidaciji protivnika,

U slabijim državama strane obavještajne službe stvaraju popise poželjnih i nepoželjnih


političara. Nepoželjne političare nastoje ukloniti s političke scene najčešće medijskom
kampanjom. U takvim se kampanjama služe medijima, novinarima i urednicima koji su najčešće
već i sami protivnici napadnutih političara, a ponekad i plaćaju neke novinare i vlasnike medija.
Takva se medijska kampanja uglavnom odvija u tri koraka:
1. dostavljanjem medijima istinitih kompromitirajućih podataka o napadnutim osobama,
2. medijskim napadom uz pomoć podataka koji su samo djelomično istiniti,
3. otvorenim zagovaranjem rušenja pojedinih političara i stranaka.
Protiv takve se kampanje napadnute države mogu braniti samo jačanjem vlastitih obavještajnih
službi. U svakoj ozbiljnoj državi obavještajne službe moraju biti jamstvo da na bilo kakvu važniju
funkciju neće doći osoba koju netko može ucjenjivati ili kompromitirati. Sve važnije političare i
državne službenike obavještajne službe moraju štititi i nadgledati. Ako pri tom primijete kako su
skloni korupciji, preljubu, seksualnim nastranostima, ovisnosti o kocki, drogi, alkoholu, bilo oni
ili članovi njihove uže obitelji, tada najviši politički vrh treba biti obaviješten o postojanju
sigurnosnoga rizika.

Financijski se rat može voditi protiv kompanija koje ne surađuju ili protiv država.
Neposlušne kompanije može se uništiti uz pomoć konkurentskih kompanija ili ih se može otkupiti.
U tome veliku vrijednost imaju tajne poslovne informacije o poslovanju kompanija.
Financijski rat protiv država može se voditi:
a) Plasiranjem velike količine lažnih novčanica napadnute države.
b) Izgradnjom financijskih kreditnih piramida uz pomoć vlastitih agenata, zelenaških
bankara, kriminalaca i korumpiranih lokalnih političara. Financijske organizacije koje nude
velike kamate na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni
novčani kapital na tržištu, dolazi do istovremenog sloma svih takvih institucija. Kriminalci koji
su uzeli kredite od tih organizacija bez namjere vraćanja, ostvarili su zaradu, a obavještajne su
službe koje su pokrenule lanac financijskih piramida ostvarile svoj cilj - srušile su financijski
sustav napadnute države.
c) Investiranjem velike količine kapitala u bankarski sustav ili na burze napadnute države
moguće je podići cijene domaće valute ili dionica daleko iznad stvarne tržišne vrijednosti. Nakon
početnoga rasta dolazi do daljnjeg ulaganja špekulativnog kapitala koji ide tamo gdje dionice
rastu. Rezultat je još veći rast cijene dionica i valuta. Zbog velike ponude deviza na tržištu
napadnute zemlje domaća valuta nerealno visoko raste, uvoz raste, a izvoz pada i proizvodnja na
koncu propada. Tada, u odabranom trenutku, suradnici obavještajno-sigurnosnih službi naglo
povlače svoj kapital prodajom domaće valute i dionica. To dovodi do pada valute i dionica zbog
čega i ostali financijski špekulanti, po principu domino efekta povlače i svoj kapital. Rezultat je
propast burze i vrlo velik pad cijene domaće valute.
Protiv takvog se financijskog napada napadnuta država može boriti redovitim praćenjem
statističkih podataka o stanju narudžbi i kretanju cijena po djelatnostima, plivajućim tečajem
domaće valute te suradnjom vlastitih obavještajnih službi i emisijske banke. Protiv izgradnje
kreditnih piramida država se može boriti zakonskim određivanjem maksimalne kamatne stope, a
ta kamatna stopa ne bi smjela biti veća od prosječne profitne stope, tj. ne bi smjela biti veća od
10% godišnje. Kako bi banke mogle poslovati i u uvjetima inflacije toj kamatnoj stopi bi trebalo
dodati i stopu inflacije, te bi maksimalna dozvoljena kamata bila: stopa inflacije + 10%. U
monopolskim djelatnostima treba snažno štititi interese kupaca, dok u djelatnostima koje su
izložene jakoj stranoj konkurenciji treba štititi interese domaćih proizvođača, a ne samo kupaca.
Ako vlastite obavještajne službe imaju indicije kako cijene dionica i domaće valute padaju zbog
stranog financijskog napada, emisijska banka treba kratkotrajno otkupiti određenu količinu
dionica domaćih poduzeća (kako bi spriječila njihov daljnji pad), a količinu novca (namjenskih
kredita) treba svakodnevno prilagođavati potrebama pojedinih tržišnih segmenata kako bi se
spriječio pretjerani pad domaće valute. Čim se situacija na tržištu smiri, opasnost od domino
efekta je otklonjena, te kupljene dionice treba polagano prodavati, a količinu novca na tržištu
postupno prilagođivati potrebama stabilnog tržišta kako bi se izbjegla deflacija ili veća inflacija.
U takvoj je situaciji bolje dopustiti malu kratkotrajnu inflaciju nego deflaciju. Disparitete cijena
pojedinih roba lakše je otkloniti pri maloj padajućoj inflaciji nego pri deflaciji. Najveća opasnost
iz vlastitih redova prijeti od domaćih monopola koje je najbolje razbiti na niz manjih poduzeća.
Sigurnosne službe često pribjegavaju i fizičkoj likvidaciji protivnika koje ne mogu neutralizirati
na drugi način.
Metode likvidacije su:
– organizirane prometne nesreće
– organizirana samoubojstva
– atentati
– inficiranje kemijskim, biološkim ili radioaktivnim agensima.
Atentati se obično organiziraju tako što se pripremi žrtveni jarac (neki kriminalac ili duševni
bolesnik) koji misli kako je atentator, koji ništa ne zna o organizatorima i kojemu se sudi.
Njegova uloga je skrenuti pozornost istrage i medija na krivu stranu. Pravi atentatori djeluju iz
daljega i ostaju skriveni.
U precizno razrađenom planu napada na slabije države ove službe dolazak do cilja dijele na
više faza, a svaku fazu na desetak koraka. Napadnuti vidi korak koji je u izvođenju i eventualno
sljedeći, ali ne vidi ostale korake i faze (medijski napadi na nepotkupljene političare, napadi
preko međunarodnih financijskih, političkih i sudskih institucija, prijetnje sankcijama i sl.).
Pritisak na protivnika je lagan, stalan i ide sve dalje dok mu se popušta. Pritisak traje sve dok se
ne dođe do cilja, korak po korak, fazu po fazu. Zaštita je moguća ako se pritisak otkloni već u
prvom koraku prve faze. Prijetnju sankcijama najlakše je otkloniti protusankcijama u obliku
kaznene carine od 100% na sve proizvode i usluge koje se proizvode u državama koje se pridruže
sankcijama i koje se proizvode u kompanijama koje sjedište imaju u istim državama.
Hrvatska je ekonomski opljačkana od Jugoslavenske Narodne Banke još prije osamostaljenja
tako što je morala prodavati devize po tečaju koji je odredilo SIV, te kad se osamostalila ostala je
bez ikakvih deviznih rezervi. Tajni financijski rat protiv Hrvatske počeo je odmah nakon hrvatske
odluke o osamostaljenju. Čim se osamostalila, Hrvatska je ušla u međusobni financijski rat protiv
Srbije. Najjači udarac Srbiji bio je ukidanje carina na uvoz automobila te su mnogi Srbijanci
počeli kupovati automobile u Hrvatskoj, čime su smanjeni prihodi saveznog budžeta. Najveći
srbijanski udar na Hrvatsku i ostale republike bio je upad u monetarni sustav SFRJ, tj. tiskanje
novca za potrebe JNA i rata. Time je uveden posredni »porez« na sve koji su dinar koristili kao
platežno sredstvo. Kako bi ovo ubuduće onemogućila, Hrvatska je tajno tiskala vlastiti hrvatski
dinar kao novu valutu, ali je i Srbija to doznala pa je, također tajno, pripremila svoju valutu. Kada
je Hrvatska novu valutu proglasila za zakonito sredstvo plaćanja, imala je samo nekoliko dana za
zamjenu starih dinara u konvertibilnu zapadnu valutu, i to zamjenom na teritoriju BiH i Crne
Gore. Da ovo nije učinjeno u roku od nekoliko dana, sve bi novčanice starih dinara postale
bezvrijedan papir. Dio starih dinara koje su građani držali kod sebe nije zamijenjen te je ta
količina novca postala stari papir. U procesu zamjene najveću su ulogu imali mnogobrojni
šverceri iz BiH koji su novac tajno prevozili u BiH i Crnu Goru te ga mijenjali za DEM. Pri tom
su dosta zaradili, imali su odobrenje za svoje troškove uzeti 10%, ali je i država spasila veliki dio
vrijednosti novčanica. Da taj postupak zamjene nije bio dobro planiran i organiziran, izgubili
bismo 100% vrijednosti starih dinara deponiranih u hrvatskim bankama i SDK-ovima, te bi ih
morali spaliti. Ova financijska operacija najveća je pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv
Srbije, pri čemu i BiH znatno oštećena, ali to je i zaslužila pošto je većina stanovnika BiH u to
vrijeme mirno gledala razaranje Hrvatske, a s teritorija BiH su razarani Dubrovnik, Karlovac,
Sisak, Bosanski Brod, Đakovo, Županja i druga mjesta.
Od 1990. do 1993. projugoslavenska frakcija HDZ-a u suradnji s britanskim i srbijanskim
službama te hrvatskim kriminalcima organizirala je izgradnju financijskih piramida s namjerom
pljačkanja hrvatskih poduzeća i građana i rušenja financijskog sustava zemlje. Financijske
organizacije koje nude 30% ili 40% kamata na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi
rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do istovremenog sloma svih
takvih organizacija. Kriminalci koji su uzimali kredite bez namjere vraćanja, ostvarili su zaradu, a
obavještajne službe koje su pokrenule lanac financijske piramide ostvarile su svoj cilj, srušili su
financijski sustav napadnute države. Naivni, pohlepni ulagači koji su mislili zaraditi bez rada
30% i više mjesečno, ostali su bez deviza koje su držali kod kuće ili u inozemstvu, ali je
financijski sustav zemlje spašen, prije svega zahvaljujući doznakama radnika iz inozemstva.
CIA je kasnije isti postupak mnogo uspješnije ponovila u Albaniji. Albanija se nije znala
obraniti, a rezultat je poznat.
Nakon Oluje strane su obavještajne službe doznale kako je privatizacija maska preko koje se
izvlači novac za ilegalnu kupnju oružja. Dugo nisu mogli doznati u kojim se bankama oprani
novac pretvara u sitne devizne apoene i gdje se isporučuje dobavljačima oružja. Kako bi omeli
operaciju, preko svojih su suradnika u hrvatskim medijima napadali privatizaciju kao veliku
pljačku, a vlast kao najveće kriminalce. Kada su Francuzi preko svoje krtice u vrhu vlasti uspjeli
identificirati Dubrovačku banku kao jedan od glavnih punktova za pretvaranje kuna u devize,
pokušali su preuzeti samu banku uz pomoć direktora Nevena Barača, dugogodišnjeg poznanika
Slobodana Miloševića. Barač je i sam primijetio kako pojedinci veće količine gotovine mijenjaju
za devize, te devize dižu u sitnim apoenima i odnose. Pomislio je kako zaštićen takvim
saznanjima i on može napraviti nešto slično, te s tako prikupljenim novcem otkupiti banku kojom
je upravljao. Počeo je davati velike kredite Glumina banci s minimalnim godišnjim kamatama, a
Glumina banka je taj novac koristila za kreditiranje stanovništva po vrlo visokim mjesečnim
kamatama. Tako ostvarenu razliku u kamatama su dijelili Glumina banka i Barač, s tim što je
Baraču njegov dio isplaćivan u gotovini. Na ovaj način oštećivana je Dubrovačka banka, te se
njena vrijednost smanjivala, što je bilo dobro za Barača koji ju je namjeravao kupiti, s novcem
dobivenim od Marka Marčinka, vlasnika Glumina banke. Da bi ovo mogao činiti Barač je morao
imati zaštitu lokalne krim policije, financijske policije, SZUP-a, SIS-a, te nekog iz vrha politike.
Kako bi se dodatno zaštitio, te eventualnu istragu usmjerio na krivu stranu Barač je Marčinku
pričao priču kako dobiveni novac dijeli s Pašalićem. Kad je ta priča došla do Pašalića on je, uz
pomoć Ministra financija Borislava Škegre, napravio udar na Barača i njegovu ekipu. Na carini je
zaustavljen kombi koji je prevozio gotovinu za Glumina banku. Iako je ovo bio legalan posao to
je iskorišteno za ulazak financijske policije u Glumina banku.
Banke su bile pod nadzorom HNB-a, tj. Marka Škreba, koji je sprječavao ozbiljnu kontrolu
malih banaka, što je odgovaralo pripadnicima projugoslavenske frakcije HDZ-a zbog otpisa
njihovih kreditnih zaduženja u tim bankama. Sektor HNB-a za nadzor banaka imao je uvid u
dokumentaciju o reviziji banaka, ali je podržavao frizirana izvješća »neovisnih« stranih, najčešće
londonskih revizorskih kuća. Riječku banku nadzirala je londonska revizorska kuća »Coopers
Lybrand« koja je za 1994. tvrdila kako vrijedi dvostruko više od nominalne vrijednosti, iako je
naknadna superrevizija utvrdila kako je vrijednost bila nula. Engleska revizorska kuća »Peat
Marwick« bila je zadužena za friziranje podataka Zagrebačke banke. Guverner Marko Škreb, kao
čovjek od Gregurićeva povjerenja, detaljno je znao stanje u Glumina banci, tj. sve o fiktivnim
dokapitalizacijama, kreditiranju fiktivnih poduzeća te pranju novca za potrebe Valentića, Mateše i
Gregurića. Jedan od najvećih deponenata Glumina banke bilo je i poduzeće Radimira Čaćića koji
je zajedno s Marčinkom obavljao razne »financijske operacije«. Kako bi pokrila gubitke,
Glumina banka je obećanjima o visokim kamatama počela privlačiti štediše drugih banaka. Da su
velike banke prihvatile igru kamatama, cijeli bi se bankarski sustav pretvorio u financijsku
piramidu koja bi se nakon nekog vremena raspala, kao što se dogodilo u Bugarskoj i osobito u
Albaniji. Direktor Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka Vladimir Kopf
predlagao je stručne kriterije za sanaciju svih banaka koje dođu u poteškoće, ali to organizatorima
financijskoga kaosa nije odgovaralo. To nije odgovaralo bivšim komunistima koji su bili glavni
korisnici menadžerskih kredita koje su planirali otpisati i sakriti tragove u procesu sanacije
banaka. Sanacija banaka po jasnim kriterijima nije odgovarala ni državotvornoj frakciji HDZ-a
kako bi se skrili podatci o pranju novca za nabavu oružja. Kopf je poginuo u sumnjivoj prometnoj
nesreći između Karlovca i Rijeke. Na sahranu mu je iz vrha vlasti došao samo Mateša, i to
anonimno, kao privatna osoba.
Financijskoj policiji je trebao nekakav izgovor za ulazak u Glumina banku pa je iskorištena
optužba da ilegalno prevozi novac iz BiH u Hrvatsku. Čim su financijski inspektori podnijeli prva
izvješća Ministar financija Borislav Škegro je shvatio o čemu se radi. Radilo se o napadu na cijeli
financijski sustav zemlje. Strane službe, preko svojih suradnika, već su imale ubačenu određenu
količinu novca u malim brzorastućim bankama, kao što je Glumina banka, te su ih podučili kako
većim kamatama oteti štediše velikim bankama. Napad na financijski sustav preko malih
brzorastućih banaka prijetio je raspadom financijskog tržišta, pa je Škegro poduzeo što je mogao.
Pošto nije mogao ući u kontrolu samih banaka jer su one pod nadzorom NBH, uz pomoć
financijske policije uspio je ući u pojedine štedionice i štedno-kreditne zadruge, nakon čega su
podnesene prve krivične prijave protiv tih institucija. Protuudar je napravljen tako što je
sastavljen popis malih banaka koje je trebalo rušiti. Taj je popis dostavljen usmeno, preko
institucija pod nazorom Ministarstva financija, svim većim poslovnim subjektima i većim
povjerljivim štedišama s uputom kako novac trebaju prebaciti u veće, sigurnije banke. Tada je
došlo do blokade svih tih banaka, a novac su nastojali povući i pripadnici projugoslavenske
frakcije HDZ-a zajedno s krticama stranih službi. Odmah je potom projugoslavenska frakcija
HDZ-a preko medija počela pozivati i sitne štediše na podizanje novca iz Dubrovačke i ostalih
banaka kako bi se srušio financijski sustav države. Sitne banke su propale, mnogi pohlepni
štediše koji su im zbog viših kamata povjerili novac, ostali su bez njega, ali je bankarski sustav
kao cjelina uz pomoć sanacije spašen. Usput su otpisani menadžerski krediti i izbrisani tragovi o
njima. Tada su počeli najžešći napadi na Pašalića kao najvećeg državnog kriminalca, iako su
najveću korist od toga imali bivši komunisti iz bivše Manolićeve struje HDZ-a. Strane su se
službe za financijsko ratovanje i njihovi domaći pomagači razotkrili, nakon čega su promijenili
taktiku. Umjesto rušenja financijskoga sustava pomoću malih brzorastućih banaka, pokrenuli su
postupak kupovine velikih, državnim novcem saniranih banaka. Kupovinu su obavili novcem koji
su zaradili u Hrvatskoj u postupku inflacijsko-financijske operacije pranja novca koju su
provodili od 1987. do 1994. godine, a u manjoj mjeri i kasnije.
Čim je financijska policija ušla u Glumina banku Barač je shvatio da je njegov plan
smanjenja vrijednosti Dubrovačke banke i vlastitog bogaćenja propao, te je odlučio uništiti
Dubrovačku banku, ako je već ne može jeftino otkupiti. To je učinio tako što je javno pozvao
štediše na dizanje novca, pošto je banka pred bankrotom. Došlo je do juriša štediša na banku, što
ni najjače svjetske banke ne mogu preživjeti. Pozvao je u pomoć i svoje zaštitnike s kojima je
dijelio zaradu. Kao najveći zaštitnik izletio je, formalno drugi čovjek u državi, Hrvoje Šarinić
koji je napao Pašalića za bankarski kriminal. Svi mediji pod nadzorom projugoslavenske frakcije
HDZ-a složno su, bez ikakvih dokaza, napali Pašalića kao nekakvog petog ortaka, a nikom nije
palo na pamet upitat se, zašto ostala četiri ortaka ne idu u zatvor? Nikom, također, nije palo na
pamet upitat se, zašto Hrvoje Šarinić brani bankara koji je javno priznavao kršenje bankarskih
pravila igre? Iako je žrtvovane karijere dovoljan dokaz izuzetno jakih interesa koje je imao
Hrvoje Šarinić, nikom nije palo na pamet da je, možda, on čovjek koji je štitio Barača i to dobro
naplaćivao.
U kontrolu Dubrovačke banke došla je financijska policija iz Osijeka, pošto Škegro nije
imao povjerenja u lokalne vlastite inspektore, a ni u Zagrebačke. Inspektori pod vodstvom Stanka
Mikulića od prvog su dana primijetili stalnu pratnju policajaca u civilu. Svi lokalni čimbenici
pokušavali su ih navesti na krivu stranu, nastojali su ih bilo kako kompromitirati, ili na drugi
način otjerati. Nađeno je dovoljno dokaza da se Barača smjesti 20 godina u zatvor, te je sve
predano MUP-u u Zagrebu na daljnju kriminalističku obradu. Međutim, Jarnjakovi ljudi su
predmet obradili tako da su vlasnika Marka Marčinka smjestili u Zatvor, a Baraču se ništa nije
dogodilo. Nakon ovog slučaja Pašalić je u javnosti ostao poznat kao peti ortak, a ostali ortaci koji
su svoje ortaštvo s Baračem priznali, tj. priznali su plan za preuzimanje vlasništva nad
Dubrovačkom bankom, nastavili su živjeti kao slobodni i pošteni ljudi.
Propašću sitnih banaka MMF i Svjetska banka pokrenule su drugu fazu prikrivene
kolonizacije.
Prije nego je uvedena kuna kao platežno sredstvo MMF je uspio za guvernera Narodne
banke ugurati svog “stručnjaka” Škreba koji je ekstremno restriktivnom monetarnom politikom,
tj. visokom kamatom na kredite iz primarne emisije, gospodarstvo doveo u stanje “pritajene
deflacije”, a istovremeno je prevelikim stranim kreditima koje su osigurali MMF i Svjetska
banka tečaj Hrvatskog dinara s tada realne vrijednosti (4,44 HRD-a za DEM, a za što se zalagao
Škegro) spustio na 3,5 HRD-a za DEM, što je dovelo do porasta uvoza, te propasti domaće
proizvodnje i izvoza. Ove antiinflacijske mjere uvedene 11. 10. 1993. temeljene na stranoj
kreditnoj potpori dovele su do pojave pritajene deflacije. Dotad prisutna visoka inflacija prividno
je uspješno ukinuta te je 30. 5. 1994. uvedena Kuna kao zakonito sredstvo plaćanja. Prvi su
propali sitni trgovci, bivši skladištari i komercijalisti koji su naučili raditi u uvjetima visoke
inflacije po metodi: kupi robu na početku godine, pričekaj da postupi pa je prodaj, a tek tada je
plati.
Pritajena deflacija je pojava kada u državi pravni sustav ne funkcionira, obveze se ne
plaćaju, stečajni postupak je spor i neučinkovit, zakon o ovrsi i hipoteci štiti dužnike, te se tada
može pojaviti nominalna stabilnost cijena uz istovremeni rast nelikvidnosti na tržištu. Tada dolazi
do stvaranja dvaju paralelnih tržišta: novčanog i kompenzacijskog. Poduzeća koja ne žele
smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike prodaju i onima za koje znaju kako neće moći platiti u
novcu, već samo u nekakvoj drugoj robi. U privredi dolazi do situacije da svatko svakom nešto
duguje, svi međusobno prebijaju svoja potraživanja, a novcem se plaća samo porez i bar dio
plaće. Takvo stanje može funkcionirati sve dok većina poduzeća koja posluju s dobitkom mogu
osigurati novac za porez i plaću. Nakon nekoliko godina kada i najbolja poduzeća dođu u
blokadu žiroračuna, takav se sustav raspada, poduzeća prestaju prodavati onima koji ne plaćaju,
smanjuju proizvodnju te otpuštaju višak radnika. Rezultat je nagla deflacija i recesija.
Zahvaljujući hrvatskim privrednicima koji su raznim kompenzacijama uspijevali naplatiti i ono
što je praktično nenaplativo, prva je faza potrajala mnogo duže nego su “stručnjaci” iz MMF-a
predviđali. Monetarne vlasti u ovakvim situacijama ne znaju (ili zbog korumpiranosti ne žele)
ispravno reagirati najčešće zato što institucije koje statistički prate kretanje cijena, prema
uputama MMF-a i Svjetske banke, ne prate bitne privredne pokazatelje kao što su kretanje cijena
po djelatnostima, odnos između zaduženosti prema inozemstvu i stope nezaposlenosti, stanje
narudžbi i slično, čime se stvara kriva slika stanja u privredi. U prikrivenim deflacijskim krizama
obično rastu monopolske cijene (zbog želje monopolista da nadoknade gubitke nenaplativih i
otpisanih potraživanja) i cijene osnovnih životnih potrepština koje se ne može uvoziti(Giffinov
paradoks - zbog nemogućnosti stanovništva da kupuje supstitute više kvalitete), a istovremeno
padaju cijene nekretnina, poljoprivrednih sirovina i proizvoda, industrijskih sirovina i proizvoda,
dionica i sl. Zbog rasta cijena osnovnih prehrambenih proizvoda monetarne vlasti vide inflaciju,
pa vode antiinflacijsku politiku, čime krizu samo pojačavaju. Kako bi se to spriječilo, cijene bi
trebalo posebno pratiti po kategorijama:
1. osnovni prehrambeni proizvodi,
2. monopolski proizvodi i usluge,
3. uvozni proizvodi i usluge koje domaći proizvođači ne mogu isporučiti u dovoljnim
količinama,
4. ostale vrste roba (proizvodi, usluge, nekretnine, dionice i sl.).
Čim cijene ostalih vrsta roba počnu padati, emisijska banka bi morala iz primarne emisije
povećati količinu novca (kredita) u sektorima gdje cijene padaju. Istovremeno bi institucije
robnih rezervi trebale povećati narudžbe roba kojima cijene padaju, a na skladištima smanjiti
količine onih roba kojima cijene rastu. Ako država ne obuzda rast cijena monopolskih proizvoda
i usluga (nafta, struja telefonija, komunalne usluge), tada se troškovi domaćih proizvođača
povećavaju, a cijene smanjuju što višestruko ubrzava njihovu propast. Zbog toga bi sve
monopoliste trebalo rastaviti na manja poduzeća, zabraniti im bavljenje bilo čime osim osnovne
djelatnosti(izbaciti računovodstvo, održavanje, čišćenje, zaštita i sl.) te gdje je god to moguće
uvesti konkurenciju. Gdje se konkurencija nikako ne može uvesti privatizacija se ne smije
dozvoliti.
Lobiji velikih banaka koje žele uništiti konkurenciju na bankarskom tržištu mogu i namjerno
izazvati deflaciju ako imaju pomagače u emisijskoj banci. To izvode povlačenjem veće količine
novca u odabranom trenutku u trezore te tako stvaraju nestašicu novca na tržištu. Pomagači u
emisijskoj banci tada umjesto sniženja kamatnih stopa nastoje progurati njihovo povišenje.
Ovakva restriktivna monetarna politika vodi u još dublju deflaciju i privrednu krizu. Kada mnogi
korisnici bankarskih kredita dođu u situaciju da ne mogu vraćati kredite, nastaje panika na
tržištu, štediše dižu novacsračuna, a banke koje nisu pripremile dovoljne rezerve novca odlaze u
stečaj. Nakon tako izazvanog raspada bankarskoga sustava na tržištu ostaje znatno manji broj
banaka. To se često događalo u prošlosti kada je postojalo zlatno važenje novca i kada su
deflacijske krize bile česte. Najveća kriza izazvana na takav način bila je velika ekonomska kriza
iz 1929. Američke su sigurnosne službe analizom shvatile kako je kriza izazvana namjerno, ali su
to zbog političkih razloga zataškale. Stečeno znanje su kasnije i same počele koristiti u svojim
financijskim ratovima. Taj je postupak dobro poznat iskusnim bankarima, što je ujedno razlog da
Švicarska nije član MMF-a, WB-a i WTO-a.
Ako monetarne vlasti ne znaju ili ne žele prepoznati stanje deflacije ili, češće, prikrivene
deflacije, može se dogoditi da država pokušava održati monetarnu stabilnost valute, a
istovremeno nedovoljno štiti stabilnost cjelokupnog pravnog sustava. Zbog toga bi financijske,
monetarne i sigurnosne institucije vlasti morale, u izboru privrednih savjetnika birati
poduzetnike koji državi donose najveću poreznu korist. Porezna korist nije samo porez koji plaća
poduzetnik i njegovo poduzeće. U poreznu korist treba ubrojiti također poreze i doprinose koji
plaćaju uposlenici, pa poreze i doprinose koji plaćaju domaći dobavljači i njihovi uposlenici, te
domaći dobavljači dobavljača, sve do domaćih proizvođača osnovnih sirovina. Ta porezna korist
može biti i do 70% ako su svi dobavljači domaća, a ako uzmemo u obzir da svi zaposlenici
zaradu troše u domaćim trgovinama, pri čemu također plaćaju porez porezna korist je i veća od
70%.

Tuđman je znao kako je Škreb čovjek MMF-a i od njega je krio sve podatke o pranju
novca za nabavu oružja, ali mu se svidjela ideja jake kune. Konačno, više je puta priznao kako se
u gospodarstvo ne razumije. Škrebovu djelatnost nije uspio prozrijeti ni Pašalić. On je ipak
doktor medicine, a ne ekonomije. Škegro je pokušao spasiti što se spasiti dade. Jakom carinskom
zaštitom zaštitio je “tajkune” koji su se specijalizirali za usku paletu proizvoda poput Todorića i
Rajića. Kutlu, Gucića i ostale koji su imali vrlo široku paletu proizvoda te su novcem iz uspješnih
poduzeća spašavali ona koja su zrela za stečaj, nitko nije mogao zaštititi.
( Projugoslovenskoj frakciji HDZ-a najvažnije je bilo držati medije u svojim rukama, a to
im je moglo izmaći iz ruku kad je Kutle kupio Tisak koji kontrolira prodaju novina, pa su ga
napali svim sredstvima i sa svih strana, čim je Šušak umro, te je on prva žrtva profesionalno
režirane medijske eliminacije. Sličnu medijsku kampanju protiv Škegre su organizirali u
sarajevskoj centrali CIA-e ( tadašnje sjedište za Balkan). Primijetili kako im Škegro kvari
planove pa su ga na »listi za pljuvanje« stavili na visoko drugo mjesto, odmah ispod Pašalića.
Hrvatski novinari na vezi uspješno su obavili svoj dio posla. )

Tijekom rata najveći su hrvatski “izvozni proizvod” bili Hrvati na radu u inozemstvu. Ti su ljudi
za vrijeme cijeloga rata slali, i još uvijek šalju, članovima obitelji u Hrvatskoj oko 3 milijarde
dolara godišnje i nešto manje u BiH. Ovo je bio, a pored turizma i danas je, još uvijek, glavni
izvor deviza u Hrvatskoj. Najveći dio deviza iz BiH također je završavao u Hrvatskoj jer su
bosanskohercegovački Hrvati uglavnom kupovali hrvatsku robu. Iako je tijekom cijeloga rata
izvoz u BiH iz Hrvatske bio oko 8 puta veći od uvoza, mediji su uporno izbjegavali tu činjenicu,
te su širili zapadne obavještajne dezinformacije kako meka granica šteti Hrvatskoj. I početkom
2000. godine bi oko 50.000. zaposlenih u Hrvatskoj ostalo bez posla da je BiH prestala uvoziti
hrvatske proizvode.

Do konca rata projugoslavenski UDB-aši, KOS-ovci i SID-ovci su se uspjeli


reorganizirati u svojevrsno tajno orjunaško društvo povezano s Britanskim i američkim službama.
Užu jezgru ovog društva čine istaknuti bivši obavještajci i političari. Širi krug se sastoji od
političara, poduzetnika, državnih službenika, sudaca, znanstvenih i kulturnih radnika,
predstavnika raznih nevladinih udruga, te šefova terenskih podružnica pri većim gradovima. U
ovaj širi krug se ulazi po pozivu, ovisno o radnim zaslugama. Uži krug daje zadatke odjelima koji
su podijeljeni na obavještajni odjel, politički odjel, odjel medijskih glasnogovornika, odjel za
provokacije, te odjel operacija i logistike. Obavještajni odjel se sastoji od pojedinih novinara i
nekoliko zaštitarskih društava od kojih je dio povezanih s krim miljeom. Politički odjel se sastoji
od krtica koje su ubačene u državotvorne političke stranke. Odjel medijskih glasnogovornika se
nastoji uvući u redakcije svih medijskih kuća, u vlasničku strukturu tih kuća, te u različite
nevladine udruge. Uloga ovih medijskih glasnogovornika je plasirati u javnost informacije koje
ocrnjuju protivnike obnove Jugoslavije, odnosno blokirati informacije koje bi mogle štetiti
pripadnicima ove organizacije, ili koji bi mogle koristiti njihovim protivnicima. Odjel za
političke provokacije djeluje na razbijanju državotvornih stranaka iznutra, ili izvana tako što
stalno osnivaju nove marginalne desne stranke koje imaju zadatak oduzeti državotvornim
strankama dio birača. Odjel za logistiku sastoji se od poduzetnika koji su se obogatili zahvaljujući
pomoći bivše UDB-e i ovog društva. To su ideološki istomišljenici, ali o svima njima društvo ima
kompromitirajuće podatke kojima bi ih moglo ucjenjivati ako otkažu suradnju. Dok su
kooperativni društvo se brine kako nešto loše o njima ne bi prodrlo u javnost. Odjel za operacije
po nalogu najuže jezgre priprema medijske, financijske ili fizičke likvidacije protivnika. Protiv
onih koji dospiju na spisak za medijsku likvidaciju prikupljaju se kompromitirajući podatci,
makar neka davno zaboravljena sitnica koja se plasira u sve medije istovremeno, o čemu se
odmah počinju vodit javne diskusije. Financijska likvidacija se provodi najčešće prema
neprijateljskim poduzetnicima anonimnim dojavama o prekršajima (istinitim ili lažnim) policiji i
inspekcijama, te namještanjem tendera za javne natječaje kako napadnuti poduzetnik ne bi mogao
dobiti neki posao od države, državnih poduzeća, ili privatnih poduzeća kojima upravljaju
poduzetnici suradnici. Ako neki napadnuti poduzetnik ipak prođe na natječaju natječaj se
poništava, a od ministarstva finacija se traži dozvola za neposrednu pogodbu zbog nekog
izmišljenog razloga. Fizičke likvidacije u obliku prometnih nesreća, samoubojstava i atentata
poduzimaju se najrjeđe, ako nema drugog načina nečijeg uklanjanja, ako napadnuti predstavlja
ozbiljnu prijetnju interesima ovog orjunaškog društva i ako se sve može organizirati, tako da
sumnja ne padne na nekog iz društva. Za likvidaciju se traži pogodan izvršilac iz krim miljea koji
je i sam motiviran za likvidaciju, te kojem se pomaže informacijama, organizacijski i sredstvima.
Za svaki slučaj unaprijed se priprema i pričuvni žrtveni jarac na kojeg treba pasti sumnja i prema
kojem upućuju glasine i namjerno ostavljeni dokazi. Na nivou većih gradova postoje ekspoziture
kojima upravlja lokalni šef kuloara. Ovaj šef ima na vezi desetak sitnih kriminalaca preko kojih
plasira glasine po lokalnim gostionicama i sličnim mjestima okupljanja, te nekoliko novinara
preko kojih plasira glasine u medije. Imaju također i svoju logistiku koja se sastoji od lokalnih
poduzetnika o kojima imaju kompromitirajuće podatke, te ih štite od medijskih napada. U svim
strankama nastoje imati svoje informatore, a kad se u bilo kojoj državotvornoj stranci pojavi neki
sukob nastoje ga produbiti tako što slabijoj frakciji pomažu informacijama i medijskim
prostorom. Obično istovremeno tajno pomažu i suprotnoj frakciji informacijama i
dezinformacijama kako bi se sukob što više proširio.

8. AMERIČKI PRODOR NA ISTOK

Nakon Bljeska i Oluje Srbi su u američkim planovima prestali biti problem. Oluja je
omogućila sklapanje sporazuma u Daytonu 21. studenoga 1995. čime je rat praktično završen.
Najveći problem za obnovu Jugoslavije postala je Hrvatska. Obnova Jugoslavije je i Američki i
Britanski geostrateški interes, zbog geografskog položaja Hrvatske. Najvažniji svjetski energent
nafta, uz pomoć koje se kontrolira svjetska ekonomija postala je sve rjeđi resurs za kojim je
potražnja sve veća, a proizvodnja se ne može bitno povećati. Kina i Indija koje su se počele
ubrzano razvijati i povećavati potrošnju nafte po stopi od 10% godišnje, dugoročno su zaprijetile
stabilnosti naftnog tržišta i svjetskom poretku. Kako bi to spriječili vlasnici bliskoistočne nafte,
tj. američke i britanske naftne kompanije su počeli praviti planove kako zaustaviti nagli
ekonomski napredak Kine i Indije, preuzeti kontrolu nad što većim svjetskim zalihama nafte, te
spriječiti izgradnju ruskih naftovoda prema Kineskom, Indijskom i sredozemnom tržištu. Jedini,
za Ruse slobodni izlaz na Sredozemlje je jadransko more pravcem Beograd – Bar preko Srbije, ili
koridorom C5 preko BiH ili preko Hrvatske. Kako bi se sva tri pravca držala pod kontrolom
dugoročno nužna je obnova anti-ruski raspoložene Jugoslavije. U dvije propale Jugoslavije Srbi
su bili dežurni policajci zbog svog antinjemačkog raspoloženja. U novoj Jugoslaviji Srbi to ne
mogu biti pošto su vjerski proruski orijentirani, pa bi dežurni policajci u novoj Jugoslaviji trebali
biti Hrvati koji tradicionalno nemaju povjerenja u Ruse. Dok se ne stvori ta nova Jugoslavija
Angloamerički naftni lobi je odlučio vojno blokirati pravac Beograd- Bar, i koridor C5 preko
BiH. Kako bi i pravac preko Hrvatske stavili pod kontrolu politički i ekonomski pritisak na
Hrvatsku počeo je sve više rasti, a Haaški tribunal je sve više potraživao Hrvate u svoje ćelije.
Kratkotrajni je predah nastao kada je Milošević (uz tajnu potporu angloameričkih naftnih
kompanija koje su ga uvjerili kako bi Hrvatska mogla doživjeti nagli ekonomski oporavak ako
Ron Brown uspije u svom naumu) naredio obaranje američkog zrakoplova s američkim
ministrom Ronom Brownom. To je poslužilo kao odlično sredstvo kojim je Clinton natjeran u
napad na Srbiju i zauzimanje pravca Beograd – Bar. Naime, 1992. Srbi su s dubrovačke zračne
luke oteli najmodernije uređaje za navođenje zrakoplova. Nakon Oluje Clintonova vlada je
počela izgrađivati sve bolje odnose s Hrvatskom. Ron Brown je poveo u Hrvatsku pun avion
američkih biznismena, te se Milošević pobojao da bi Hrvatska mogla naglo krenuti putem
privrednog oporavka i postati glavni američki partner na Balkanu, čime bi postala i odlučujući
igrač u sukobima globalnih sila na ovom području. S ukradenom navigacijskom opremom,
kodiranom za dubrovačku zračnu luku, američki zrakoplov u jednom trenutku srbi su naveli na
let u pogrešnom smjeru. To je trajalo nekoliko sekunda, dovoljno za navođenja zrakoplova kroz
maglu u brdo. Nakon toga atentata CIA i Pentagon nisu mogli objaviti istinu iz dvaju razloga:
a) time bi priznali kako njihova oprema nije tako savršena kakvom je prikazuju, što bi
moglo loše utjecati na biznis,
b) objavom atentata morali bi odmah napasti Srbiju, a u tom trenutku nisu za to bili
spremni.

Umjesto objavljivanja istine, napravili su plan kako se osvetiti Miloševiću i usput ući na Kosovo,
te osvajanjem Prištinskog aerodroma prići bliže područjima s kojih mogu kontrolirati naftne
izvore i transportne putove oko Kaspijskog mora.

Plan se sastojao od četiriju faza.


Prva faza: Organiziranje i naoružavanje Oslobodilačke vojske Kosova. Prvi korak ove
faze bio je stvoriti anarhiju u Albaniji i tako radikalizirati Albance te omogućiti pojavljivanje
velike količine oružja na lokalnom tržištu. CIA je već prije plasirala veću količinu novca u sve
balkanske države, pa tako i u albanske banke, čime je stvorila svoju suradničku mrežu u
albanskom financijskom sektoru. Čim je poginuo Ron Brown, CIA je svojim lokalnim
suradnicima u bankama dala naputak kako konkurentskim bankama otimati štediše višim
kamatama na štednju. Konkurencija je prihvatila igru i još više povećala kamate, čime je nastao
rat među albanskim bankama. Albanski građani privučeni visokim kamatama počeli su prodavati
čak i kuće kako bi novac uložili u banke. Tako je u vrlo kratkom vremenu stvorena financijska
piramida koja je pukla 1997. Razočarane štediše izašle su na ulice, policija i vojska (oni su
također ulagali novac na štednju) prestale su funkcionirati, a civili su ušli u vojna skladišta i
opljačkali zalihe oružja. Tako su stvoreni uvjeti za naoružavanje buduće kosovske gerile. Tada je
počelo organiziranje OVK-a (Oslobodilačke vojske Kosova), što je učinila CIA uz pomoć
hrvatskih i jugoslavenskih časnika albanske nacionalnosti te uz pomoć albanske mafije koja je
dobila zadatak kupovanja oružja u Albaniji. Budući da su Albanci iz Hrvatske vojske imali
najveće ratno iskustvo, imali su i najveću ulogu u stvaranju OVK-a. Sve klanovske i političke
suprotnosti preko noći su potisnute u drugi plan. U godinu dana stvorena je vojska koja je
uspjela osloboditi više teritorija nego bilo koji albanski oslobodilački pokret u 200 godina, koliko
traje sukob između Srba i Albanaca. Istovremeno su poticali Crnu Goru na osamostaljenje.
Druga faza: Navesti Miloševića na pokretanje vojnog protuudara i izazivanja što većeg
progona civila kako bi zapadni mediji imali što snimati. Time bi se pridobila javnost Zapada za
napad na Srbiju.
Treća faza: Zračni napadi na Srbiju, uništenje komunikacija, energetske mreže i
proizvodnje.
Četvrta faza: Kopneni napad na Srbiju.

U ovome je trebala sudjelovati hrvatska, mađarska, rumunjska, bugarska i albanska


vojska. Hrvatska je vojska jedina imala ratno iskustvo i njezina je uloga bila ključna. Budući da
predsjednik Tuđman nije dao Hrvatsku vojsku, od kopnenog se napada odustalo, pa su se
Amerikanci zadovoljili ulaskom na Kosovo i to ne u potpunosti jer su Rusi izvršili desant na
Prištinski aerodrom. Zbog daljnjeg prodora na jugoistok Europe Amerikanci su odmah napravili
novi plan obračuna s Miloševićem.

Taj su novi plan razradili u 6 faza:


1. Nizom atentata izazvati anarhiju u Srbiji kako se ne bi znalo tko koga ubija. Zapadne
službe odredile su mete, albanska je mafija prikupila novac, a izvršitelji su sami srbijanski
profesionalni likvidatori. Kako ta organizirana anarhija ne bi skrenula u pogrešnom smjeru,
preko medija u susjednim zemljama, a i u samom Beogradu, puštane su “provjerene informacije”
kako atentate organizira sam Milošević i kako se zapravo radi o ratu između srbijanskih
zločinačkih organizacija. Na napade je Milošević odgovorio istim načinom.
2. U Hrvatsku dovesti na vlast poslušniji režim koji će sudjelovati u njihovim planovima.

Nakon Tuđmanovog odbijanja suradnje u kopnenom napadu na Srbiju, CIA je otpočela i


vrlo jaku medijsku kampanju za rušenje hrvatske vlasti. Preko različitih tzv. nevladinih udruga
CIA je razradila plan koji je podijelila na više koraka i više izvršitelja. Tu, prije svega, treba
spomenuti američku Nacionalnu zakladu za demokraciju (NED) koja je osnovana osamdesetih
godina kao kompenzacija za senatsko umanjivanje ovlasti CIA-e nakon višegodišnje istrage o
nekim, za američki Ustav, nedopustivim operacijama koje je CIA provodila po Južnoj Americi.
NED je deklarativno privatna i neprofitna organizacija, a financira se iz proračuna američke
vlade. NED je krovna organizacija koja svoje aktivnosti provodi putem drugih nevladinih udruga
koje su do 3. siječnja 2000. bile vrlo aktivne u Hrvatskoj. Radi se o NDI - Nacionalnom
demokratskom institutu, IRI - Međunarodnom republikanskom institutu, CIPE - Centru za
privatno poduzetništvo i ACILS - Američkom centru za međunarodnu radničku solidarnost. Te su
udruge zajedno s vladinom Udrugom za međunarodni razvoj USAID-om (koja se deklarira kao
samostalna vladina agencija za ekonomsku, humanitarnu i demokratsku pomoć) u Hrvatskoj
izvele istu onakvu operaciju kakve je CIA provodila šezdesetih godina po Južnoj Americi i koje
su se nazivale “državnim udarima”. A metode njihova djelovanja u Hrvatskoj bile su kombinacija
sotonizacije trenutnoga stanja i velikih obećanja. Pod dirigentskom palicom američkih “stručnih”
savjetnika i financijera izabrani su novinari i pojedini oporbeni političari koji su odlazili na
školovanje o tomu kako treba pisati i govoriti o vladi. Putem medija stvarao se dojam kako su
tajkuni i Hercegovci sve opljačkali, kako je Hrvatska agresor u BiH, kako sve propada i kako
ćemo svi biti izolirani te će Hrvatska doći u bezizlaznu situaciju. Financijeri iz inozemstva
savjetovali su primjenu metode velikih obećanja o 200.000 radnih mjesta, povratak milijardi
dolara koje su opljačkane i prebačene u inozemstvo, uhićenje kriminalaca i sl.
Kreator američkoga zakona o NED-u Allen Weinsein jednom je prilikom izjavio: “Dosta toga što
NED danas radi javno, prije 25 godina CIA je obavljala tajno”. Krajem rujna 1999. godine u
Zagrebu je boravio djelatnik State Departmenta David C. Simson radi pružanja konzultacija
nekim tračerskim tjednicima. Međunarodni republikanski institut IRI, koji je u Hrvatsku došao
1998. godine, bio je pompozno najavljen u žutom tisku kojemu je pružao usluge svojih
istraživanja javnog mnijenja za koje je angažirao splitsku agenciju “Puls”. U tim su
istraživanjima sustavno kršena pravila znanstvenih socioloških načela pomoću sugestivnih pitanja
ili drugim inženjeringom, a mediji su dobivali selektivne rezultate. Ta su istraživanja davala
iskrivljenu sliku izbornoga tijela i već time utjecala na rezultate glasovanja.
Sve nabrojane agencije nisu samostalne, već moraju, ovisno o mjestu unutar strukture,
nadređenoj agenciji ponuditi prijedlog. Kako je sve u toj strukturi centralizirano, tako su i
financijski tijekovi piramidalno usmjereni putem prve, druge i treće linije tih organizacija. Na taj
se način zamagljuje pravi financijer, otklanja moguća odgovornost SAD-a u slučaju propasti ili
razotkrivanja operacije. Stoga, nakon što se nekome odobri projekt on mora izvještavati o
rezultatima, pa ako nisu zadovoljavajući, prestaje financijska potpora. Bivši udbaši i KOS-ovci iz
hrvatskih medija i raznih tzv. nevladinih udruga povezani s novim gospodarom, CIA-om, novac
su dobivali najčešće od USAID-a.
(Nakon promjene vlasti Hrvatska je hitno primljena u organizaciju Partnerstvo za mir, čime je
stvorena mogućnost upotrebe Hrvatskih oružanih snaga u akcijama NATO-saveza. )
3. Donošenjem hrvatskog Zakona o obnovi Amerikanci su nastojali navesti što više
srpskih oficira na povratak u Hrvatsku. Godine 1990. najbolji su srpski oficiri služili u Hrvatskoj
i njihovim povratkom u Hrvatsku srpska bi kopnena vojska borbeno oslabila i do 30%. Da je
došlo do realizacije tog plana u cijelosti, mnogi bi srpski oficiri masovno dezertirali na hrvatski
teritorij.
4. Izazivanjem rata između Srbije i Crne Gore stvorile bi se politički uvjeti za ponovne
zračne napade na Srbiju.
5. Zračni napadi na Srbiju.
6. Kopneni napadi na Srbiju. Hrvatska bi vojska trebala nastupati iz Slavonije prema
Beogradu i iz Dubrovnika prema Crnoj Gori i Sandžaku. Mađari bi preko Novoga Sada trebali
nastupati prema Beogradu. Rumunji bi preko Šumadije trebali ući u Beograd. Bugari bi preko
Niša trebali izbiti na bosansku granicu, a najslabija, albanska vojska, trebala bi uz pomoć KFOR-
a doći do Leskovca.
Nakon toga Srbija bi bila podijeljena u okupacijske zone.

9. EUROPSKI INTERESI

Sa pojavom informacije o bolesti predsjednika Tuđmana, povećani su napori za razbijanje


HDZ-a i preuzimanje vlasti u njemu. Još od početka realizacije Britanskih i Američkih planova za
rušenje HDZ-a s vlasti počela je i realizacija plana projugoslavenske frakcije HDZ-a za
preuzimanje vlasti u toj stranci. Pojedinci iz projugoslavenske frakcije HDZ-a odmah su po
saznanju o bolesti dr. Franje Tuđmana počeli širiti negativne glasine o vodećim pripadnicima iz
državotvorne frakcije HDZ-a. Krivnju za širenje takvih glasina prebacivali su na suprotstavljene
pojedince iz državotvorne frakcije. Na taj su način zavađeni svi sa svima. Čim su se pojavile prve
informacije o bolesti Predsjednika Tuđmana pojedini, rijetki političari su primijetili kako se od
iste bolesti u vrlo kratkom razdoblju razbolio Gojko Šušak, a i Mate Boban je nedugo prije umro
od srčanog udara iako nije osjećao srčane tegobe. To ih je navelo na sumnju da su otrovani.
Mediji su takve sumnje odmah složno ismijali, te nitko nije ni pokušao analizirati tko bi ih mogao
otrovati i kako. A mogućnost za to je vrlo jednostavna. Dovoljno je na dno male olovne cjevčice
staviti malo plutonija ili nekog jednako radioaktivnog materijala, te drugi kraj cjevčice zatvoriti
olovnim poklopcem koji se otvara pritiskom na malo dugme. Ovakva olovna cjevčica izrađena u
obliku penkala može se uperiti na bilo koga, pritisne se dugme koje otvara cjevčicu, te se tako
drži nekoliko trenutaka, nakon čega ozračena osoba vrlo brzo dobiva rak. Jedini problem je
nabaviti plutonij. A i srčani udar se može izazvati plinom koji ne ostavlja trag.
S početkom Tuđmanove bolesti počeo se realizirati i plan rušenja desnice s vlasti u
Hrvatskoj te dovođenje ljevice na vlast. Plan su izradile anglo-američke službe za strateško
planiranje, a izgledao je otprilike ovako:
Cilj plana: dovesti na vlast poslušne anacionalne političare koji bi pristali na obnovu
Jugoslavije.
Plan je podijeljen na tri zadatka, a za provođenje svakog zadatka zadužen je jedan tim.
Prvi tim ima zadatak stvoriti koaliciju od anarholiberala, bivših komunista, anacionalnih
kosmopolita, i jugonostalgičara kako se glasovi na izborima ne bi rasipali na stranke koje ne
mogu prijeći izborni prag. Ujedinjenje je moguće postići nuđenjem novca, privilegija, državnih
funkcija, unosnih poslova i veleposlaničkih mjesta svim ljevičarima koji bi mogli doći na ideju o
samostalnom izlasku na izbore.
Drugi tim ima zadatak razbiti desnicu na što više novih stranaka koje na mogu prijeći izborni
prag, kako bi glasovi desnice propali. Ovo je moguće ostvariti pronalaskom što više potencijalnih
lidera na desnici, te dizanjem njihovog samopouzdanja pričama o njihovim genijalnosti i
popularnosti među biračima. Kako bi ih uvjerili u to potrebno im je omogućiti što češće nastupe u
medijima.
Treći tim im zadatak napraviti izborni program lijeve koalicije prihvatljiv većini birača. Za
to je potrebno vršiti stalne ankete među građanima o raznim pitanjima, te u programu ljevice
staviti ono što većina birača smatra prihvatljivo. Ona pitanja o kojima građani misle drugačije od
ljevice potrebno je kroz medije analizirati, te tehnikama ispiranja mozga promijeniti stav javnosti.
Za to je potrebno angažirati medije, «eminentne stručnjake», te «eminentne znanstvene institute»
i razne udruge građana koji svi skupa trebaju svakodnevno uvjeravati birače kako su njihovi
stavovi nazadni, fašistički, omogućuju vlast kriminalcima, te su štetni i za hrvatsku, a i za njih
osobno. Umjesto toga potrebno je prihvatiti moderna, europska, «znanstveno utemeljena»
stajališta sukladna razvijenom svijetu.
Ankete su znanstveno razrađena tehnika za stvaranje trendova. To se radi kroz medije
plasiranje raznih novih vijesti koje potiskuju stare. Zatim se kroz ankete utvrđuje mišljenje
građana o tim novim vijestima. Na taj način se stanovništvo upućuje što treba misliti. Od 85% do
90% stanovništva prihvaća mišljenje o nekom problemu onako kako ga plasiraju mediji. Samo
10% do 15% stanovništva je sposobno oduprijet se ponuđenim rješenjima, te samostalno
rasuđivati o problemima.

Nakon smrti Ministra Šuška počeo je opći napad manolićevih tehnomenadžera zaostalih u
HDZ-u na šuškove tajkune. Čim se Šušak razbolio odobrili su im velike kredite kao mamac za
ulijetanje u kreditnu zamku, a kad je Šušak umro odmah su te kredite pustili na naplatu. Vojska je
i dalje nastavila kupovati robu od Šuškovih dobavljača, ali su generali iz financijske službe
MORH-a koji su tu postavljeni još dok je ministar obrane bio Špegelj, dobili zadatak ništa ne
plaćati. Na taj su način Šuškovi dobavljači vrlo brzo postali nelikvidni, ali su poreze morali
redovito plaćati. Matešina Vlada nije dozvoljavala ni prebijanje obaveza MORH-a s porezom, te
su nakon godinu dana ovakvog poslovanja glavni Šuškovi dobavljači; Kutle i Gucić upali u opću
nelikvidnost, te su im sva poduzeća propala, a s njima i mnogi njihovi dobavljači i zaposlenici.
Naravno, mediji su kao krivce za ovo plansko uništavanje konkurencije uz pomoć države okrivili
nesposobne Šuškove tajkune i tzv., «kriminalnu pretvorbu» iako su i Gucić i Kutle većinu dionica
svojih poduzeća kupili od sitnih dioničara, a ne od države.
Pred smrt predsjednika Tuđmana započeo je rasap HDZ-a na više novih stranaka. Pojedinci
iz projugoslavenske, titoističke frakcije HDZ-a pružali su pri tom organizacijsku, logističku i
medijsku podršku u formiranju novih stranaka, neki su ostali u HDZ-u, a dio ih se ugurao na
visoke funkcije u novim strankama. Na taj je način projugoslavenska frakcija HDZ-a znatno
ojačala, čime je povećana šansa za ostanak na vlasti i nakon idućih izbora.
Nakon silaska HDZ-a s vlasti najvećim je protivnikom obnove Jugoslavije proglašen Dražen
Budiša, prema kojemu su krenuli medijski napadi u režiji Bitanskih službi. Kada je njegova
popularnost pala ispod 5%, na red su trebali doći Tomčić i Tomac (da nisu postali poslušniji!),
koji su se unutar vladajuće šestorke najjače suprotstavili Bildtovu planu. Nova vlada na čelu s
Račanom počela je voditi politiku britanskih interesa, usprkos činjenici da su vlast osvojili
zahvaljujući američkoj logistici. Američke službe su Britancima poslužile kao sredstvo koje su
oni, preko svojih veza u američkom političkom, diplomatskom i obavještajnom establišmentu,
vrlo vješto iskoristile za svoje interese, tako što su im ponudili svoje tajne saveznike u hrvatskoj
kao ljude kojima SAD treba pomoći u političkoj karijeri. Kako bi Hrvatsku što više konfrontirali
s Amerikom, Mesiću su dali nalog što većeg približavanja Rusiji i Islamskim državama što je on
vrlo rado prihvatio uspostavivši vrlo blisku suradnju s Ruskim naftnim kompanijama i putujući
po islamskim državama.
I ostale Europske države na prostoru Hrvatske imaju svoje interese, koji su često
suprotstavljeni Američkim interesima. S porastom potrošnje nafte ponuda neće moći pratiti
potražnju te će se povećati cijena. S povećanjem cijene sve važniji interes Rusije će biti izlazak
na Jadransko more preko Hrvatske, a to je potrebno i potencijalnim Ruskim kupcima Italiji,
Španjolskoj, Francuskim potrošačima i manjim državama. Interes Amerike, Velike Britanije i
Francuskih naftaša je to spriječiti, te su oni razvili svoj plan u kojem je bilo važno srušiti
Miloševića i njegove Velikosrpske protivnike obnove Jugoslavije. Nakon rušenja Miloševića
stupio je na snagu plan koji je odgovarao i Američkim naftnim kompanijama: spriječiti ulazak
Hrvatske u EU ( čime bi Hrvatska postala zaštićena od Britanskih ucjena) te stvaranje balkanske
federacije (Jugoslavija - Slovenija + Albanija) na koju bi Britanija imala snažan utjecaj. Kako se
ova tvorevina ne bi svrstala na Rusku stranu u gospodarskom sukobu između Britanije i Rusije
Srbi u njoj ne bi smjeli imati dominantnu ulogu, već bi potencijalni sukobi između različitih
nacija trebali stalno tinjati kako bi se Britanci mogli stalno miješati. Ta bi federacija u početku
nastala kao carinska i monetarna unija, ali bi vrlo brzo na nju bile prenesene ovlasti vanjske
politike i obrane. Kako bi identificirali pristaše i protivnike toga plana, više su puta preko Karla
Bildta puštali “probne balone” o toj ideji. Njihova je svrha bila istražiti mišljenje javnosti te
identificirati pristaše i protivnike toga plana među političarima i javnim osobama, nakon čega bi
bilo moguće izvršiti i medijsku kriminalizaciju novih protivnika.
Zapadne demokratske višenacionalne države svoj opstanak duguju interesu, jedinoj sili koja
im to omogućuje. Te su države uspjele izgraditi vrlo snažne banke, multinacionalne kompanije te
međunarodne financijske institucije kojima pljačkaju slabije nacije i države, a ta je pljačka jedini
kohezijski čimbenik koji im osigurava opstanak. Prestankom pljačke i širenja zla po svijetu takve
bi se države vrlo brzo dezintegrirale jer ne bi imale interesa za suživot. Kako bi mogle pljačkati,
moraju imati vrlo snažnu vojsku, daleko jaču od one koju zahtijeva obrana vlastita teritorija, a
dovoljno jaku za obranu »nacionalnih interesa« bilo gdje u svijetu. Ova sklonost pljački susjeda
nešto je manja u državama gdje postoji jedna većinska crkva kao dodatni kohezijski čimbenik, a
najupornije u agresiji su one demokratske države koje su i višenacionalne i višekonfesionalne.
EU se sve više kreće prema formiranju sjedinjenih država Europe. Interes za to ima samo dobro
plaćena masonska politička kasta koja uspijeva, zahvaljujući kontroli medija, uvjeriti narode
kako je to i njihov interes. Švicarska, Norveška, Švedska, Finska i Island su europske države
najvišega standarda i najveće stope gospodarskog rasta, a nisu članice EU. Uspjele su se
oduprijeti briselskim birokratima, koje ne žele financirati, ponajviše tako što su sačuvale vlastite
medije koji kvalitetno objašnjavaju vlastitom narodu prednosti i nedostatke članstva u EU.
Većina europskih medijskih kuća danas je pod gotovo potpunom kontrolom raznih
anglosaksonskih masonskih društava, koja su zahvaljujući suradnji s obavještajno sigurnosnim
službama uspjeli ući u vlasničku strukturu većine velikih medijskih kuća. To je ostvareno
metodama medijskog reketa koji se odvija po principu: ako želiš dobre tekstove o sebi moraš
platiti, a ako želiš prikriti nešto što obavještajne službe znaju opet moraš platiti. Na taj način
mnogi vlasnici medija, urednici i novinari ostvaruju ekstra prihod kojim su pokupovali većinu
medija u razvijenom svijetu. Većinu su istočnoeuropskih, bivših komunističkih država, zapadne
države uspjele financijski kolonizirati, a u tome su im pomogli i mediji koji su uvjerili vlastiti
narod kako će propasti bez ulaska u EU. Bez znanja kreiranja vlastite sudbine većina ovih država
je dobrovoljno uletjela u kreditnu zamku i vlastite unuke zadužila kupovinom automobila i sličnih
nevažnih roba.
Mogućim rastom EU te njezinim prerastanjem u sjedinjene države Europe (SDE) stvorit će
se višenacionalni konglomerat u kojem će ljudi u jednom trenutku shvatiti kako je zajednički
interes medijska izmišljotina. Hoće li se tada razviti strah od međusobnog pljačkanja ili će
briselski birokrati stvoriti interes za opstanak, tj. organizirati pljačku okolnih naroda, pokazat će
vrijeme. Ako prevlada strah, moguć je vrlo krvav raspad buduće projektirane SDE, a ako
prevlada agresija prema van, moguć je nastanak najagresivnije države koja je ikad postojala.
Agresivnost te buduće države već se može nazrijeti u postupku prema Austriji, a posebno prema
potencijalnim članicama. Snažan udarac agresivnim Briselskim činovnicima i njihovim
masonskim pokroviteljima zadali su Francuski i Nizozemski birači odbivši Europski ustav.

10. SANKCIJE

Pobjedom Koštunice na izborima nastala je nova situacija na terenu. Zadovoljne


skidanjem Miloševića s vlasti, zapadne su sile počele vući nove poteze u svrhu izjednačavanja
krivaca i žrtve. Budući da Koštunica nije želio Miloševićevo izručenje, a i pojedinim zapadnim
vođama ne bi odgovaralo kada bi glavni krivac o svemu progovorio, pojačani su haaški napadi na
Hrvatsku kako bi ju se natjeralo na prekid suradnje s tim tribunalom. Time bi Srbija i Hrvatska
ponovno bili izjednačene i Zapad bi mogao reći svojoj javnosti kako smo svi jednaki pa nas treba
strpati u isti koš.
Haaški je tribunal organizacija osnovana radi kažnjavanja i zastrašivanja svih koji su odgovorni
za rušenje Jugoslavije skidanjem sposobnih i samouvjerenih političara, a dovođenjem
nesposobnih pouzdanika, te kako bi istovremeno zaštitila države Zapada koje su potajno
sudjelovale u sukobima na teritoriju bivše SFRJ. Takav pravosudni terorizam tipa Carle Del
Ponte praktično je uvođenje u međunarodne odnose onoga što je davno iskušano u doba
Robespijera ili Višinskog. Čak je i u Hitlerovoj Njemačkoj suđenje bilo podložno zakonima, dok
ovaj sud kroji posebna pravila za svaki pojedini slučaj. Glavnu riječ u ovoj pravosudno-
terorističkoj organizaciji imaju zemlje koje raspolažu vojnim postrojbama kojima je ratni zločin
osnovna djelatnost. Vojnici postrojba kao što su američke Zelene beretke ili britanski SAS ne
mogu završiti obuku dok ne dokažu kako mogu ubiti čovjeka po zapovijedi. Taj završni dio
obuke obično polažu na kriznim svjetskim žarištima kao sudionici raznih mirovnih postrojba. U
nedostatku takvih mjesta dobro dođu i kriminalci. U tim se slučajevima vojnici ovih postrojba
kada dobiju zadatak maskiraju u pripadnike kriminalnih bandi te tako maskirani moraju ubiti
nekoga iz suparničke bande. Kada napadnuti odgovore istom mjerom, policiji ne ostaje ništa
drugo osim konstatacije kako je došlo do obračuna između kriminalnih skupina.

U Hrvatskoj, a također i u BiH dogodio se čitav niz kršenja ratnih prava prema civilima i
zarobljenicima svih sukobljenih strana, što je u ratu, pogotovo u ratu sukobljenih strana bez
izgrađene vojne infrastrukture normalno. Interesantno je to što su svi takvi slučajevi počinjeni s
hrvatske strane počinjeni u zoni kojom su upravljali bivši oficiri JNA ili bivši udbaši. U svim
slučajevima po lokalnim gostionicama pojavile su se glasine o učinjenom i o tobožnjim
počiniteljima, najčešće žrtvenim jarcima. Glasine su se ponekad pojavile čak i prije izvršenog
djela. U tim glasinama nikad se nije spominjao Predsjednik Vlade Manolić i njegov Ministar
unutrašnjih poslova Boljkovac, iako su oformili i zapovijedali posebnom pričuvnom policijom
koja je čitave 1991. izvršavala samo njihove direktne zapovjedi. Kao počinitelji ili inspiratori u
svim slučajevima su glasinama označeni Tuđman i Šušak, ili netko iz lokalnog državotvornog
djela HDZ-a, ili neko tko je bio u sukobu sa zapovjednikom u čijoj se zoni događaj zbio. Gotovo
nigdje tragovi zločina nisu uklonjeni iako sve svjetske službe za specijalne oblike rata imaju
posebne odjele za uklanjanje tragova. Nakon pokrenutih glasina slijedili su medijski natpisi, a na
kraju i Haaške optužbe. I Haški istražitelji su dobro pazili kako se na sudu ne bi pojavio neki
dokaz koji bi mogao kompromitirati Manolića, Boljkovca, Antu Markovića ili ostale iz
projugoslavenski orijentiranih Hrvata. Svi ovi potezi pažljivo su isplanirani kako bi se u hrvatski
narod usadio kompleks manje vrijednosti, i na taj način nas učinili nesposobnima za kreativno
rješenje problema. Kako bi se povećao nered počelo je i otpuštanje velikog broja bivših vojnika i
policajaca s ratnim iskustvom. Svim sigurnosnim stručnjacima je poznato da se vojnike i
policajce s ratnim iskustvom ne smije naglo otpustiti pošto tada oni postaju sigurnosni problem.
Dobro poznaju sustav i rupe u sustavu pa postaju vrlo dobra kadrovska baza mafijašima ako ih
država baci na ulicu. Zbog toga sve normalne države svoje prekobrojne vojnike i policajce nakon
rata otpuštaju postepeno tijekom dvadesetak godina.

Britanci su u početku bili protiv osnivanja Haškog tribunala, ali kad nisu uspjelu u tom potrudili
su se što više svojih plaćenika ubaciti u tužilaštvo i sami tribunal, te su ga tako pretvorili u
instrument vlastite politike. Haškim optuživanjem sve većeg broja hrvatskih generala i političara
za ratne zločine, po objektivnoj odgovornosti, mnogi su hrvatski političari mislili kako će se
riješiti vlastitih protivnika. Okretanjem oštrice haaškog mača prema Stipetiću, Budiši, Tomcu i
drugima iz šesteročlane koalicije, koji su 1991. sudjelovali u Vladi nacionalnog jedinstva,
Hrvatsku su pokušali natjerati na prekid suradnje s Haagom, čime bi joj se vratile djelomične
sankcije. Rezultat tih sankcija ovisio bi o protupotezima s hrvatske strane.
Svaki se narkoman boji sankcija svoga dilera dobavljača, a tako se i prezadužene države boje
obustave daljnjeg zaduživanja. Kreditni rejting im je najvažniji »uspjeh« i sve su spremni učiniti
kako bi ga zadržali. A sankcije su uglavnom upravo to, obustava daljnjeg zaduživanja. Sankcije
mogu imati negativne, ali i pozitivne efekte ako se uvedu odgovarajuće protumjere. Trgovinske
sankcije bi odgovarale domaćim proizvođačima i znatno bi utjecale na porast zapošljavanja.
Istovremeno bi znatno smanjile prihode velikih uvoznika i političara. Uvoznici za uvoz moraju
tražiti različite dozvole, deklaracije i slično, što je za političare i njihove prijatelje, državne
službenike, odlična prilika za uzimanje provizije. Korumpiranim političarima interesi domaćih
proizvođača nisu zanimljivi jer je od njih znatno teže uzeti proviziju.
Pozitivan primjer sankcija je onaj kada se Marija Terezija posvađala s Britanijom i Francuskom
i uvela carinu na sve uvozne proizvode. Time je vrlo brzo zaostalu seosku državu pretvorila u
razvijenu državu. U toj se njezinoj odluci nalaze temelji industrijskoga razvoja Austrije, Češke,
Slovačke, Slovenije i Hrvatske. Južnoafrička Republika imala je najbrži gospodarski razvoj dok
je bila pod najjačim gospodarskim sankcijama zahvaljujući pravilno povučenim kontrapotezima.
U slučaju sankcija, Hrvatska bi mogla povući čitav niz kontrapoteza. Prvo bi trebalo uvesti 100
postotnu carinu za sve proizvode i usluge koji dolaze iz neprijateljskih zemalja, a zapadne bi
sankcije tada mogle imati i pozitivne učinke za hrvatske proizvođače. Normalno, zapadne zemlje
bi tada ograničile dotok deviza u Hrvatsku, što bi izazvalo devalvaciju. Devalvacija od 10% do
15% imala bi vrlo povoljan utjecaj na domaće proizvođače, a veću devalvaciju moguće je
spriječiti zahvaljujući deviznim pričuvama od više milijardi dolara (7 milijardi početkom 2002).
Bankama i uvoznicima ovo ne bi odgovaralo i oni su glavni »proizvođači« priča o propasti
Hrvatske u slučaju sankcija. Kako devalvacija ne bi imala negativan utjecaj na hrvatske građane,
trebalo bi zakonski ukinuti tzv. deviznu klauzulu. U Hrvatskoj je kuna zakonito sredstvo plaćanja.
Ako ovo zapadnim kolonizatorima ne bi bilo dovoljno, Hrvatska ima čitav niz dodatnih mjera.
Hrvatska bi se trebala ugledati na Švicarsku, Švedsku, Norvešku, Finsku i Island. Nisu članice
EU, a neke ni MMF-a, WB-a, WTO-a, ali imaju viši standard od većine europskih i svjetskih
država. Ako EU želi povezati Italiju i Austriju s Grčkom i Turskom, onda to treba platiti, a ne da
mi još njima plaćamo; ako žele ljetovati na Jadranu, onda i to trebaju platit; ako žele zdravu
hranu, i to bismo im mogli prodati, samo kada bismo znali. Za to ne moramo biti u EU. Danas ne
proizvodimo dovoljno hrane za potrebe turističke sezone pa je čak uvozimo u vrijednosti iznad
jedne milijarde dolara. Švicarska čitavom svijetu prodaje svoje bankarske usluge uz pomoć samo
jednog trika - bankarske tajne koju dosljedno provodi. Istina, ovdje Švicarskoj uspješno
konkuriraju austrijske banke iza kojih stoji anonimni britanski kapital i MI6 (zbog kontrole
najveće europske praonice novca). Mi smo prodali banke strancima i svakome dopuštamo rad s
našim kapitalom. Kada bi Hrvatska znala vlastite bankare zaštititi od utjecaja stranih
obavještajnih službi, ne bi domaće privatne banke odlazile u stečaj. Tada bi hrvatska poduzeća i
građani mogli dignuti svoj novac iz stranih banaka (tko je vlasnik njegova je i banka, bez obzira
gdje je locirana) i staviti ga u domaće banke (u vlasništvu hrvatskih građana) bez straha od
bankrota. Stranim vlasnicima odgovara lokacija izvan vlastite države zbog manje odgovornosti
prema štedišama, a samim tim i veće profitabilnosti (i rizika).
Od svih međunarodnih institucija jedino je njemačka banka KfW (Kreditanstalf fur
Wiederaufbau) pokušala voditi poštenu politiku prema Hrvatskoj i ostalim zapadnobalkanskim
državama. KfW je izradila za balkanske države koncept razvoja realne ekonomije prema
Marshallovom planu. Koncept je predložila SR Njemačka na sastanku osmorice u Kölnu, ali
Washington Consensus mu se suprotstavio vetom. KfW je predlagao vođenje regionalnog
razvojnog programa pod nazivom Balkanski fond s vrlo povoljnim kreditima (0,75% kamata na
40 godina) za hitne intervencije u infrastrukturi. KfW je kao sljedeći korak predlagao osnivanje
Banke za obnovu u pojedinim zemljama koje bi brzo i učinkovito odobravale kredite. To su
odbacili »donatori«, a umjesto toga je osnovan »pakt o stabilnosti«.

Za dugoročnu obranu od napadaja međunarodnih institucija za vođenje specijalnih oblika


financijskog rata i njihovih strateških planova potrebno je više ulagati u razvoj gospodarskih
obavještajno-sigurnosnih službi. Bez kvalitetne zaštite poslovnih, državnih i vojnih tajni nije
moguće imati stabilnu državu niti brz gospodarski razvoj. Naše propise na tom području trebamo
prilagoditi propisima najrazvijenijih zemalja. Većinu postojećih obavještajno-sigurnosnih službi
potrebno je raspustiti i izgraditi nove sa sjedištem izvan velikih gradova.
– Gospodarske obavještajno-sigurnosne službe moraju štititi državu i domaće privredne subjekte
od stranih financijskih i trgovačkih lobija te od narkomafijaških kriminalnih skupina.
– Financijska obavještajna sigurnosna služba mora pratiti poteze međunarodnih financijskih
organizacija i banaka, analizirati njihovo djelovanje i predviđati moguće negativne utjecaje na
hrvatsku monetarno financijsku stabilnost.
– Trgovačka obavještajno-sigurnosna služba mora čuvati sve domaće privredne subjekte od krađe
poslovnih tajni te ih informirati o potezima i planovima strane konkurencije. Za razvoj domaće
proizvodnje potrebne su nove ideje koje treba pretvoriti u nove proizvode. Jednostavne ideje koje
predstavljaju malo poboljšanje postojećeg proizvoda ili racionalizaciju postojeće tehnologije
mogu brže naći kapital potreban za razvoj i uvođenje u proizvodnju. Ideje koje predstavljaju
potpuno novi proizvod ili tehnologiju vrlo teško, gotovo slučajno, mogu naći kapital potreban za
razvoj. Ako taj novi proizvod ili tehnologija predstavljaju konkurenciju nekim postojećim
proizvodima ili tehnologijama, od ugroženih se vlasnika, konkurenata, može očekivati i aktivan
otpor. U ovome znatnu ulogu imaju i obavještajno-sigurnosne službe razvijenih država koje se
bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence). Takve službe, između ostaloga, prikupljaju
informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima te utjecaj tih novosti na postojeće
tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću
ravnotežu i ugroze radna mjesta u njihovim državama, nastoje usporiti njihovo usvajanje dok se
postojeće kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih kompanija lako je
kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici-inovatori koji stalno nešto smišljaju i nije ih
moguće kontrolirati. Kada kod njih otkriju neki »opasan» novi proizvod, nastoje usporiti razvoj
takvih poduzetnika kroz marginaliziranje u javnosti, otežavanje dobivanja kredita, sprječavanje
kvalitetne zaštite patenata i slično. Jedan patentni zahtjev zaštićen na svjetskoj razini stoji oko
200.000 $, a jedan novi proizvod u prosijeku veže oko 50 patentnih zahtjeva (Potrebno je zaštititi
svaki novi dio te alat za nove dijelove kako ih konkurenti ne bi zaštitili na svoje ime). Zbog toga
je za kvalitetnu patentnu zaštitu prosječnoga novog proizvoda na svjetskoj razini potrebno oko 10
milijuna $, što mogu izdvojiti samo velike multinacionalne kompanije. Zbog troškova patentne
zaštite mnogi inovatori propadaju i odustaju od razvoja svoje ideje. Onima koji ipak uspiju
zainteresirati neku veću kompaniju za svoju ideju, strane obavještajne službe preko
»prijateljskih» kompanija nastoje otkupiti patent te ga spremiti u ladicu. Ako ni to ne uspiju,
moguća je i fizička likvidacija poduzetnika-inovatora.
– Antikriminalna obavještajno-sigurnosna služba mora pratiti kriminalne skupine koje krše
zakone, ugrožavaju slobodnu konkurenciju i nelegalno se bogate.

Za uspješnu kontrolu inflacije trebalo bi institucije robnih rezervi i HBOR-a pretvoriti u


instrumente koji uz HNB kontroliraju stabilnost cijena i vanjskotrgovinsku usklađenost između
uvoza i izvoza. Stabilnost deviznog tečaja na smije biti zadatak HNB-a. Osnovni zadatak HNB-a
je kontrola prosječnih cijena, a uz pomoć RR i HBOR treba kontrolirati pojedine segmente tržišta
kao što su poljoprivredni proizvodi, prehrambeni proizvodi, industrijski proizvodi, građevinski
materijali i radovi te slični proizvodi. RR i HBOR bi se morali financirati kreditima HNB-a kao i
poslovne banke.
Monopol stranih banaka bi trebalo razbiti proširenjem ovlasti štedno kreditnih zadruga na
poslove vođenja platnog prometa, što je neophodno za razvoj sitnih poduzetnika koji bi na taj
način mogli svoj novac držati u svojim štedionicama, kao što je slučaj u Francuskoj. Time bi i
stabilnost cijelog bankarskog sektora bila mnogo veća, pod uvjetom da se štedionice ne prepuste
kriminalcima.
Kako bi hrvatska poduzeća mogla svladati prepreke bilo kakvih sankcija ili stranih trgovinsko-
financijskih napada, morala bi po hitnom postupku izvršiti totalnu privatizaciju svih državnih
poduzeća. Dionice bi trebalo preko domaće burze ili na javnim natječajima prodati po tržišnim
cijenama. Hrvatska dijaspora ima dovoljno kapitala za kupnju svega. Kako bi se povećala
potražnja za dionicama, trebalo bi donijeti bolji zakon o zaštiti sitnih dioničara, kvalitetniji zakon
o preuzimanju, jači antimonopolski zakon, srediti stanje u pravosuđu, suzbiti korupciju itd.
Privatnici uvijek pronađu način za uvoz svega što im je potrebno, čak i u uvjetima najjače strane
blokade. Administraciju i birokratske procedure trebalo bi maksimalno pojednostaviti kako bi se
mogao uspješno razvijati privatni sektor.
Stranim bi ulagačima preko zapadnih medija trebalo objasniti kako moraju zaboraviti na
svoje prikrivene želje za kupovinom hrvatskih poduzeća po simboličnim cijenama i dobivanje
jeftine radne snage u djelatnostima kojima se ne žele baviti. Također im je potrebno objasniti
kako kao država nismo zainteresirani za ulazak u EU pod svaku cijenu, te kako ne postoji
mogućnost za stvaranje nekakve »balkanske unije«.

Osnovni problem u funkcioniranju Europske unije velik je broj država, jezika i interesa.
Za sada svi imaju jednako pravo odlučivanja bez obzira na veličinu, broj stanovnika i ekonomsku
snagu. Najveće države žele imati veći utjecaj od malih pa bi htjele smanjiti utjecaj čak i sadašnjih
malih članica Unije kao što je Austrija. Oni žele prisiliti sve države Balkana na nekakvo
ujedinjenje te nas tako ujedinjene uvući u EU gdje bi svi zajedno imali samo jednog predstavnika
i samo jedan glas.
Trebalo bi što prije provesti i privatizaciju državnih medija, a novinari bi za rad morali imati
licencu. Svim bi medijskim kućama za koje postoji sumnja da surađuju sa stranim obavještajnim
propagandistima trebalo onemogućiti stjecanje profita, financiranje iz inozemstva, a svim bi
državnim institucijama i poduzećima trebalo (tajno) zabraniti oglašavanje u takvim medijima.
Novinarstvom se ne bi smio baviti netko tko je surađivao s Udbom ili netko tko kroz hrvatske
medije plasira dezinformacije stranih obavještajnih službi. Trebalo bi, također, ukinuti Uredbu
Hrvatske Vlade o obvezama iz područja nacionalne sigurnosti koja je donesena 15. svibnja 2003.
godine, a po kojoj sve telekomunikacijske tvrtke moraju snimati sav elektronski promet i to
čuvati najmanje godinu dana. Ova uredba omogućuje stranim službama besplatno prisluškivanje
svih poslovnih komunikacija u Hrvatskoj.
U borbi protiv međunarodne korupcije trebalo bi ovlastiti istražne organe za traženje uvida u
dokumentaciju stranih kompanija i organizacija svaki put kada postoji osnovana sumnja kako su
nekog domaćeg poduzetnika ili političara potkupili. Strane bi kompanije koje odbiju takav nadzor
trebalo isključiti s hrvatskoga tržišta na rok od najmanje 5 godina. Sve bi međunarodne
humanitarne i neprofitne organizacije trebalo zakonom obvezati na javno objavljivanje (na
Internetu) analitičkih godišnjih izvještaja o svim prihodima i rashodima.
Kako bi se izgradio pravilan stav hrvatskih građana prema međunarodnim institucijama, hrvatske
bi institucije trebale razbiti medijske ekonomske tabue o ovim organizacijama. Redovito bi
morale izvještavati javnost o godišnjoj članarini u MMF-u, WTO-u i Svjetskoj banci te o tomu
koliko bi godišnje trebali plaćati članarinu u NATO-u i EU. NATO nas nije branio kad oružja
nismo imali, a želi nas braniti sada kada ga imamo.
Većina članica EU imala je potpuno istu stopu rasta i prije nego su ušle u EU. U isto su vrijeme
neke europske države izvan članstva u EU (Švicarska, Norveška, Švedska, Island ili Finska)
imale veću stopu rasta od većine članica EU. Jedinu evidentnu korist od EU imaju mnogobrojni
europski propali političari koji su nakon pada na izborima u matičnim državama našli dobro
plaćen posao u europskoj administraciji. I upravo je to osnovni razlog zašto europski političari
podržavaju jalovu instituciju kao što je EU. Sigurnosni ventil u slučaju pada na izborima svima
im je dobrodošao.

11. OMEKŠAVANJE PROSTORA


BIVŠE JUGOSLAVIJE

Haaški je sud nakon uhićenja Norca privremeno odustao od zatezanja situacije jer su
ispitivanja javnog mijenja i događaji oko ovog hrvatskog generala pokazali kako bi na vlast
mogli doći političari skloni prekidu suradnje s MMF-om i Svjetskom bankom. Najtežu krizu za
Hrvatsku te su organizacije planirale za prvu polovicu 2002. godine po stand bay dogovoru
između Hrvatske vlade i MMF-a iz 2001. godine. U toku te godine Granić je trebao prodati Inu,
HEP, Poštansku banku i Croatia osiguranje. To je zadnje što su stranci u tom trenutku tražili za
sebe, a nakon toga bi obustavili dodjelu novih kredita Hrvatskoj. Novac bi se potrošio u roku od
nekoliko mjeseci za otplatu starih kredita, nakon čega bi nam kreditni rejting iznenada pao pa
nam nove kredite ne bi dali. Time bi nestalo sredstvo kojim je održavan stabilan devizni tečaj, te
bi došlo do iznenadne nestašice deviza i nagle devalvacije. Ovo se trebalo dogoditi u prvoj
polovici 2002. godine, ali je zbog svađe između Račana i Budiše odgođeno do prodaje onoga što
stranci požele. Povoljna okolnost koja je snažno utjecala na opstanak hrvatskoga financijskog
sustava jest i to što su građeni u kućnoj štednji zadržali njemačke marke. Zbog konverzije u
EURO u banke je položeno oko četiri milijarde maraka i taj je novac za jedno vrijeme popravio
hrvatsku financijsku stabilnost i održavanje nerealnog deviznog tečaja. U dogovoru s MMF-om
60% ovih deviza prebačeno je u inozemstvo kao zalog za platnu stabilnost zemlje. Prema
ugovoru s MMF-om svi krediti postaju dospjeli onoga trenutka kada jedan kredit ne bude
naplativ. Dug prema inozemstvu sredinom 2003. godine iznosio je oko 19 milijardi dolara, a
deponirana štednja u inozemstvu iznosi oko 7 milijardi dolara. Kada Hrvatska država rasproda
sve što ima, neće moći dobiti nove kredite te će doći do nestašice deviza i iznenadne visoke
devalvacije. Antiinflacijska politika, sveta politička krava koja nas je do kraja 2004. zadužila za
30 milijardi dolara, uništila tisuće poduzeća i 200.000 ljudi smjestila među nezaposlene konačno
će propasti. Tajkuni, rezervni krivci na koje su svaljeni svi grijesi antiinflacijske politike postat će
nam posljednja slamka spasa. Milijarde dolara duga doći će istovremeno na naplatu, uzet će nam
se milijarde depozita i ostat ćemo dužni ostatak. Štediše neće moći podići svoj novac sa štednje i
ponovit će se slike viđene u Argentini. Posebna slabost hrvatskoga monetarnog sustava je u tome
što su svi krediti vezani deviznom klauzulom. Zahvaljujući tome nakon devalvacije nitko neće
moći vraćati kredite. Banke će tada postati vlasnici golemog broja automobila, kuća, stanova,
poslovnih prostora, tvornica i ostalih pokretnina i nekretnina koje su služile kao osiguranje
vraćanja kredita. Banke tu imovinu neće moći brzo pretvoriti u novac pa će i one postati
nelikvidne. Preostale domaće banke i štedionice koje ne uspiju popraviti svoju likvidnost iz
inozemnih izvora otići će u stečaj, pa će i njih otkupiti strane banke, a s njima i svu njihovu
aktivu. U tim će trenutcima nezaposlenost i beznađe biti najveći, te će tada inozemni čimbenici
izvršiti najveći pritisak glede formiranje balkanske carinske, monetarne i gospodarske unije. Sve
to dogodit će se kad hrvatski građani više ne budu imali slobodnih hipoteka za uzimanje kredita.
To će se činiti pod parolom kako hrvatsko gospodarstvo samo tako može izići iz krize. Hoće
li se to ostvariti ovisi o razvoju političke situacije u Hrvatskoj i Srbiji te o razvoju gospodarsko-
političke situacije u svijetu. Politička situacija u Hrvatskoj vodi u sve veću podjelu na
državotvorce i jugonostalgičare. Račanova je vlast uspjela velik dio državotvoraca izbaciti iz
policije, vojske i obavještajnih službi. Za radikalnije poteze prema državotvorcima vlast nema
dovoljno snage jer je svjesna kako državotvorci širom Hrvatske imaju zakopano više stotina
tisuća “dugih cijevi”. Trajanje rastakanja hrvatskih institucija ovisilo je jedno vrijeme o
najnaivnijoj figuri hrvatske državotvorne političke scene - Draženu Budiši. Jedno je vrijeme on
bio “ključ” koji je mogao razriješiti duboku društvenu krizu u Hrvatskoj, a posljedično i u
kvazidržavi BiH koja umjetno opstaje zahvaljujući međunarodnom protektoratu. Kako bi ga
neutralizirali, strane su službe, Račan i Mesić Dražena Budišu najprije medijski srozali, a onda su
saborske zastupnike iz njegove stranke metodom kupovine i ucjena prisilili na daljnju suradnju s
Račanom. Za trenutak obračuna s Budišom izabrali su najpovoljnije vrijeme, tj. trenutak kada su
srpski prozapadni političari omogućili britansku otmicu Miloševića i njegovo otpremanje u Haag.
Naime, iako su Amerikanci bili protiv izručenja Miloševića u Haag, Britanci su ga smatrali
najvećim krivcem za raspad Jugoslavije i najvećom preprekom njezine obnove. Zbog toga su ga
odlučili ukloniti pod svaku cijenu. Predsjednik Vlade Srbije Đinđić povjerovao je britanskim i
francuskim obećanjima o milijardama dolara pomoći Srbiji ako im izruči Miloševića, što je
hrvatskoj vlasti, tj. Račanu i Mesiću, bio najpogodniji trenutak za pokušaj izručenja Haagu
hrvatskih državotvoraca i kriminalizaciju Domovinskoga rata.
U Srbiji je nakon Miloševićeva izručenja ponovno počela rasti podjela na »Velikosrbe« koji
nisu htjeli ni čuti za obnovu nekakve Jugoslavije i na prozapadnjake koji su prihvaćali plan
balkanske federacije. Zapadnim je diplomatima dugo trebalo da shvate kako su im »Velikosrbi«
najveća prepreka u obnovi Jugoslavije. S namjerom njihova slabljenja sprječavali su
osamostaljenje Crne Gore, ali lovom na najznačajnije srpske ratne zločince podigli su im ugled
među pristalicama »Velike Srbije«. Kako bi oslabile utjecaj »Velikosrba« i radikalizirale sukob
između ovih dviju srpskih političkih struja, zapadne su službe mirno promatrale višestruke
pripreme atentata na pronjemački orijentiranog Đinđića. Velikoj Britaniji je Đinđić poslužio za
uklanjanje Miloševića, ali im njegova pronjemačka orijentiranost i pasivan odnos prema obnovi
Jugoslavije nije odgovarala. Zato su krenuli u njegovu likvidaciju metodom koju su primijenili
više puta u povijesti. Organizirali su seriju novinskih članaka u kojima je Đinđić prikazivan kao
lopov, mafijaš, suradnik albanske OVK i veleizdajnik. Ovo je vrlo brzo kod «velikosrba»
izazvalo dovoljnu količinu mržnje za organiziranje njegove likvidacije. Nakon Đinđićeva
ubojstva stvorena je pogodna klima za obračun sa srpskim sigurnosno-terorističkim službama
nastalim u procesu velikosrpske ratne ekspanzije, što je nužno za obnovu povjerenja između
država nastalih od bivše SFRJ i njihovo ponovno povezivanje.
U Hrvatskoj je u cilju kriminalizacije Domovinskoga rata i izjednačavanja krivnje za raspad
Jugoslavije nakon Miloševićeva izručenja počelo optuživanje hrvatskih branitelja za ono što sve
vojske u ratu redovito čine. Ženevske konvencije ne štite snajperiste, sabotere i špijune, te sve
vojske (za razliku od hrvatske koja ih je najčešće zamjenjivala ili čak puštala) u ratu takve
zarobljenike redovito likvidiraju čim ih uhvate. Kako ne bi oslabili pozicije pristalica obnove bilo
kakve Jugoslavije, Haaški je sud nastojao, koliko je to moguće, ne optužiti nekog pravog ratnog
zločinca iz projugoslavenske, titoiste, udbaško-kosovske ekipe izazivača nereda, koji su
devedesete i devedesetprve rušili srpske kuće i terorizirali pojedine Srbe s namjerom izazivanja
vojnog udara i rušenja hrvatskog međunarodnog ugleda, a kasnije s namjerom poništenja
međunarodnog priznanja.
Politika prema Crnoj Gori nakon Miloševićeva pada također je doživjela promjenu od 180
stupnjeva. Isti oni zapadni diplomati koji su podupirali Crnu Goru na putu prema samostalnosti
odmah nakon Miloševićeva pada počeli su je nagovarati na povratak u Jugoslaviju, a i haaški su
se istražitelji iznenada počeli zanimati za pojedince iz crnogorske vlasti. Iste poteze
“uvjeravanja” počeli su poduzimati srbijanski te poneki hrvatski i bosanski državnici. Budući da
ova prva faza nije imala nikakva ploda, zapadne su službe za vođenje specijalnog rata
organizirale u Crnoj Gori isti val atentata kakav su godinu dana ranije organizirale u Beogradu.
Kako ta organizirana anarhija ne bi krenula u pogrješnom smjeru, istovremeno su putem medija u
susjednim zemljama počeli puštati “provjerene informacije” o tome kako je riječ o sukobu
između crnogorskih švercerskih skupina. U Crnoj Gori nije bilo skupina koje bi međusobno
ratovale jer je postojala samo jedna organizacija koja se bavila švercom cigareta i slične robe
prema Srbiji i Italiji, a prihod koji je ostvarivala bio je osnovni prihod od kojega se financirao
projekt samostalne Crne Gore.
U Makedoniji su Amerikanci nekoliko mjeseci obavljali medijske pripreme za rat između
Albanaca i Makedonaca. Makedonski su novinari vrlo uvredljivo počeli pisati o Albancima i
njihovim političkim strankama u Makedonskom Sobranju, čime je situacija postala vrlo
»zapaljiva«. Amerikanci su ocijenili kako je ova država previše nestabilna te da dijelove s
većinskim albanskim stanovništvom treba pripojiti Kosovu. Čim su albanski gerilci s Kosova
upali u Makedoniju i mobilizirali lokalne dragovoljce Albance, Britanci i Francuzi su zaprijetili
raspadom NATO saveza, nakon čega su se Amerikanci privremeno povukli pa čak i medijski
osudili albanske gerilce nazvavši ih teroristima.
Sadašnja situacija trajne krize u BiH odgovara samo Srbima, Britancima, te angloameričkim
naftnim lobijima i britanskim 300 godina starim plemićkim narkomafijaškim obiteljima koje ih
podržavaju. Smirivanjem stanja Hrvati bi bili prisiljeni odreći se vlastite nacije ili iseliti.
Iseljavanjem Hrvata iz Hercegovine južna bi Dalmacija dugoročno postala vrlo nesigurna zbog
težnje Muslimana za izbijanjem na more, čime bi i Hrvatska postala ugrožena. To ne odgovara
Nijemcima i Amerikancima koji su zaključili kako treba zaoštriti situaciju na terenu nakon čega
bi se stvorila labava kantonalna konfederacija triju entiteta koja bi mogla funkcionirati i bez
međunarodne diktature, što Britaniji dugoročno ne odgovara pa čine sve kako bi produžile stanje
neizvjesnosti, dok svi ne pristanu na obnovu Balkanske unije. Stanje neizvjesnosti im odgovara
jer se tada najbolje zarađuje, te zbog toga što u rezervi imaju sredstvo uz pomoć kojeg u svakom
trenutku, po potrebi mogu izazvati novu krizu.

12. AMERIČKI RAT PROTIV TERORIZMA

Pobjedom Busha na američkim izborima pobijedio je naftni lobi i lobi američkih


jastrebova koji žele uspostaviti dominaciju nad svijetom. Dugoročni planovi ovih lobija postali su
američka politika. Najveći problem koji se počeo sve jasnije ukazivati pred Amerikancima su
Kina koja se od Komunističke države pretvorila u jednopartijsku državu sa snažnim
poduzetničkim slojem koji je uspio dići stopu privrednog rasta Kine na 10% godišnje, te Indija
koja se uspjela otrgnuti iz zagrljaja stranih multinacionalnih kompanija i stvoriti vlastitu
poduzetničku elitu koja je, kao i Kina uspjela snažno podići Indijsku stopu privrednog rasta.
Kako bi zaustavili rast ove dvije najmnogoljudnije države svijeta Američki strateški analitičari su
ocijenili kako im se mora onemogućiti pristup nafti. Zbog toga potrebno je staviti pod kontrolu
naftna polja oko Kaspijskog jezera, te Iraka i Irana koja su izvan kontrole zapada, te putove
prema Kini i Indiji koji vode preko Afganistana. Trebalo je samo naći povod za osvajanje
bliskoistočnih naftnih izvora koji još uvijek nisu bili pod kontrolom. Zbog toga su američke
obavještajne službe počele žmiriti na sva upozorenja o pripremama za napade
fundamentalističkih islamskih terorista koji su početkom 20. stoljeća Britancima poslužili za
razbijanje Otomanskog carstva, a polovicom 20. stoljeća za sprječavanje Sovjetskog Saveza u
izbijanju na «topla mora». Nakon islamističkih napada na tornjeve WTO-a događaji su se počeli
odvijati predvidivim tijekom. Pod izlikom borbe protiv terorizma počela ja zadnja bitka za
preostale rezerve nafte. Napad na Afganistan poslužio je samo kao paravan za daljnje napade i za
presijecanje pravca Rusija - Indija. U Afganistanu su uspjeli brzo razbiti talibane zahvaljujući
postojanju naoružane oporbene vojske. Napad na najjaču arapsku državu - Irak zahtijevao je
angažiranje mnogo više sredstava. A rat protiv islamista još je uvijek na početku. Za
razumijevanje toga rata najvažnije je ono o čemu Amerikanci šute, a to je cilj Bin Ladena.
Bin Laden bivši je istaknuti operativac CIA-e. Obučen je za sve metode vođenja specijalnih
oblika rata s ciljem borbe protiv komunista i Rusa u Afganistanu. Kad je komunizam srušen,
ostao je bez cilja te je sam potražio novi cilj.
Koji je bio njegov cilj kada je odlučio srušiti Tornjeve u New Yorku? Moguća su dva odgovora:
a) želio se osvetiti Amerikancima,
b) želio je izazvati Amerikance da napadnu arapske države.
Ako je želio izazvati Amerikance da napadnu arapske države, to je mogao samo zato što je želio
radikalizirati arapske muslimanske mase u smjeru formiranja jedinstvene arapske ili muslimanske
države. Po obuhvatu ovdje su moguća tri cilja:
– minimalistički - ujediniti sve arapske države između Irana, Turske i Egipta
– optimalni - ujediniti sve arapske države
– maksimalistički- ujediniti sve muslimanske države svijeta.
Ako su mu ovo bili stvarni ciljevi, pitanje je jesu li ostvarivi?
U tom ratu i Amerikanci imaju svoje ciljeve, javne i tajne, a to su: javni, suzbiti muslimanski
fanatizam, te tajni, dokopati se najvećih zaliha nafte na svijetu.
Pitanje je, također, je li Bin Laden naftu iskoristio samo kao mamac za Amerikance ili su
Amerikanci iskoristili Bin Ladena za radikalizaciju američkoga javnog mijenja?

U sukobusnajjačom arapskom vojnom silom, Irakom, Amerikanci su ga, zahvaljujući


premoći zračnih snaga, vrlo brzo pokorili. Imali su samo male zastoje dok je trajalo loše vrijeme
pa avijacija nije mogla djelovati. Pobjedom nad Irakom Amerikanci su stavili pod kontrolu
najjaču arapsku državu koja se čak usudila pod kraj 2000. godine naftu prodavati za eure čime je
zaprijetio monopolu dolara. Padom Sadama i islamisti su se riješili najjačeg neprijatelja unutar
arapskoga svijeta, najviše sekularizirane arapske države. Zahvaljujući ovom sukobu podrška
borbenim islamistima među Muslimanima porasla je u svim muslimanskim državama među
običnim pukom. Iako Amerikanci govore kako im je cilj demokratizacija arapskih država, to im
dugoročno ne odgovara. Demokratski izabrani političari mogli bi ujediniti razjedinjene arapske
države u jednu jaku državusmonopolom na naftu. Zbog toga Zapadu odgovaraju diktatorski
režimi u arapskim državama. Mogu ih lako potkupiti, a ako se otmu kontroli, pred vlastitim je
narodom jednostavno pronaći opravdanje za ratnu operaciju.
Ulaskom u Bagdad američke su tajne službe uz pomoć lokalnih kriminalaca, svojih doušnika,
obilato za duže razdoblje popunile i svoje tajne fondove pljačkom iračkoga arheološkog blaga.
Kako bi to mogle morale su raspustiti sve Iračke državne institucije čime je stvorena anarhija što
je pogodovalo kasnijem razvoju raznih iračkih milicija i stvaranju kaosa u kom je poginulo puno
više amerikanaca nego u rušenju Sadama. Time je CIA osigurala dugoročno posao za sebe, a i
popunila je svoje tajne fondove, ali je naštetila interesima naftnog lobija kojem bi odgovaralo
smirivanje situacije i jeftino izvlačenje nafte. Da su Amerikanci smijenili samo Sadamov politički
vrh, a državne institucije ostavili na miru mogli su imati pokornu i lojalnu domaću vlast koja bi
služila njihovim interesima. Kad su predstavnici naftnog lobija shvatili «sabotažu» CIA-e cijenu
je platio šef CIA-e.
U pozadini ovoga sukoba odvijao se i mnogo važniji sukob između Amerike i njezinih
satelita protiv Europe, te Kine i Indije koji imaju neočekivano brz ekonomski rast. Samim
porastom cijene nafte Amerika je pobijedila Europu, a Europljani će vrlo brzo morati pronaći
način da ne postanu američka i britanska energetska kolonija.
Porast cijene nafte imat će velike gospodarske učinke na sve države, a osobito one koje
nemaju vlastitu naftu. Najmanje su ugrožene SAD koje mogu štampati dolar i kupovati naftu.
Time ostvaruju veliku emisijsku dobit, a istovremeno potiču rast domaće proizvodnje i izvoza, a
smanjenje uvoza. Većini europskih država ostaju obnovljivi izvori kao jedino rješenje.
Već pri cijeni od 50 dolara vjetrenjače su ekonomski isplative na mnogim lokacijama pa
su Britanci preko svoga zelenog lobija uspjele progurati zabranu gradnje vjetrenjača na
jadranskoj obali i otocima, upravo tamo gdje imamo najviše problema s opskrbom energentima.
Cijena nafte može rasti dok se ne izjednači s cijenom bioplina i biodizela, a to je negdje oko 200
do 300 dolara po barelu. Cijena nafte kratkoročno može porasti i iznad tog nivoa, dok se ne
izgrade dovoljni proizvodni kapaciteti za bioplin i biodizel, ali dugoročno ne može biti skuplja od
biodizela. Za proizvodnju bioplina hrvatska ima velike sirovine u obliku stajskog gnojiva,
šumskog otpada, otpadnih masti, pa čak i stočnih lešina. I za proizvodnju biodizela imamo velike
površine koje se danas ne obrađuju. Potrebne su samo investicije, a njih neće biti dok kreatori
državnog proračuna ne nauče uspoređivati trošak investicija s ostvarenom poreznom koristi.

U gospodarskom ratu protiv Kine i Indije velikih država koje imaju stopu rasta od oko
10% potrebno je potpuno ih odsjeći od izvora nafte, tj., potrebno je osvojiti i Iran. Čitavu 2005. i
prvi dio 2006. Amerikanci su vršili psihološke pripreme za napad na Iran. Organizirali su
medijsku kampanju prikazivanja satiričnih slika proroka Muhameda, s ciljem izazivanja velikih
demonstracija u islamskim zemljama, kako bi mogli u zapadnom javnom mjenju Muslimane
prikazati kao divljake. Na taj način su željeli pridobiti zapadno javno mjenje za rat protiv zadnje
islamske zemlje bogate naftom koju treba osvojiti. Organizirali su i kampanju spriječavanja Irana
u njegovom programu razvoja nuklearnih električnih centrala, što je trebalo poslužiti kao povod
za napad na Iran. Iran je ocijenio kako je rat protiv Amerike neizbježan pa su odlučili promijeniti
povod za ulazak u rat. Organizirali su preko Hezbolaha i Hamasa napad na Izrael, i tako u rat
uključiti Libanon, pa Siriju, a na koncu će se oni pojaviti kao spasioci Arapskog svijeta od
Izraela. Na taj način bi stekli stratešku psihološku prednost u ratu protiv Amerike. Amerikanci su
ovo shvatili pa su organizirali primirje i slanje mirovnih snaga u Libanon. Iran je to također
prihvatio kao privremeno primirje, zadovoljan skretanjem pozornost sa svog nuklearnog
programa, ali su Amerikancima pokazali što će im se dogodit nastave li s pritiskom na Iran. U
pomoć Iranu priskočila je Sjeverna Koreja koja je nuklearnom probom krizu prebacila na svoj
teren, te tako pažnju javnosti prebacitla na svoj teren.

13. NOVE OPASNOSTI ZA HRVATSKU

Završetkom drugog svjetskog rata angloamerički naftno financijsko masonski lobi


nastavo je s planovima uspostave svoje svjetske dominacije. Kako bi se nesmetano stvorila
financijska, vojna, obavještajna i propagandna infrastruktura za uspostavu svjetske vlasti, nakon
drugog svjetskog rata stvoren je bipolarni svijet, dva bloka između kojih je vladao hladni rat. Iako
je bilo američkih generala koji su odmah nakon pada Hitlera zagovarali napad na SSSR
angloamerički naftno financijski masonski lobi to nije dopustio. Kako bi spriječili napad na
SSSR, čak su organizirali curenje informacija o atomskom oružju prema Moskvi kako bi i oni
napravili atomsku bombu, u cilju uspostave ravnoteže straha. Komunističke špijune su promatrali
kako kradu dokumente, a uhitili su ih tek kad je Staljin objavio kako i on ima atomsku bombu.
Tek sredinom dvadesetog stoljeća kad su sve strukture svjetske vlasti stvorene poput WTO-a,
WB-a, IMF-a, zajedno s mnogobrojnim multinacionalnim kompanijama pod kontrolom
angloameričkog kapitala, postojanje bipolarnog svijeta postalo je nepotrebno, te je počeo proces
rastakanja SSSR-a. Počeo je proces naglog urušavanja komunizma iznutra uz pomoć Britanskog
agenta i masona Roberta Maxwela koji je, nakon Staljinove smrti, podučio sovjetske komuniste
kako državnu imovinu prebaciti na zapad na privatne račune. Počela je nova pljačka SSSR-a kao
i za vrijeme Lenjina i naglo urušavanje ruske moći.
S naglim ekonomskim rušenjem komunizma, razočarani komunistički marksistički
ideolozi, poduprti masonskim savjetnicima, razvili su teoriju kako i kapitalizam propada, a
nastaje novo postkapitalističko društvo. Ovaj privid nastao je stoga što su vlasnici kapitala u
težnji da izbjegnu sukobe sa radnicima pribjegli skrivanju u takozvani anonimni kapital, te
seljenju proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom. Naime, na početku kolonijalističke
industrijske civilizacije novi su veliki industrijski poduzetnici, potpomognuti krupnim
financijskim kapitalom, bili istovremeno i poduzetnici i vlasnici i menadžeri čiji su se interesi
suprotstavljali interesima radnika, zanatlija i sitnih poduzetnika. Došlo do nagle koncentracije
kapitala i ljudi na malom prostoru, a tržište po kolonijama je postajalo sve veće. Podržan
merkantilističkim ekonomskim teorijama kapital se koncentrirao u rukama vrlo malog broja
industrijalaca, dok je većina dotadašnjih seljaka, obrtnika i zanatlija propala, osim onih koji su
postali dobavljači krupnim industrijalcima. Merkantilisti su se zalagali za formalnu potpuno
slobodnu konkurenciju u međunarodnim razmjerima, a u realnosti su podržavali skriveni
intevencionizam u korist odabranih velikih monopolističkih nacionalnih kompanija. Uz pomoć
tajnih društava odabrane kompanije dobivaju besplatnu obavještajnu, policijsku i vojnu pomoć,
velike državne narudžbe, niže poreze, niže transportne troškove i troškove financiranja, te time
stječu odlučujuću prednost nad domaćom i inozemnom konkurencijom. U međunarodnoj
razmjeni sve države nastoje zaštititi svoja poduzeća dok se ne razviju, a tada od drugih traže
otvaranje tržišta, te pri tome se najbrže razvijaju poduzeća iz vojno najjačih država. Za uzvrat
razvijene države su otvorile svoja tržišta za uvoz osnovnih jednostavnih proizvodima čime su
sudbini prepustili sitne seljake i obrtnike. Sa obrtnicima su propali i njihovi zaposlenici, osobito
stariji koji se nisu mogli prilagoditi radu u velikim industrijskim pogonima. Velike industrijalce
pratile su velike banke koje su također naglo rasle na uštrb malih banaka koje su pratile obrtnike i
zanatlije, te s njima zajedno i propadale. Velika gustoća naseljenosti u novim velikim
industrijskim gradovima dovela je do socijalnih problema nepoznatih u feudalnim društvima.
Takvo stanje dovelo je do narušavanja dotadašnjih društvenih pogleda na svijet i stvaranja novih
kao što su komunizam, socijalizam, liberalizam, nacionalsocijalizam, nacizam, fašizam i sl.
Sve ove nove ideologije svoju osnovu su nalazile u traženju neprijatelja krivih za loš položaj
vlastite socijalne ili nacionalne grupe. Komunistički ideolozi su neprijatelja vidjeli u privatnom
vlasništvu, nacionalsocijalistički pokreti su neprijatelja našli u drugim "nižim" rasama, dok su
liberali neprijatelja vidjeli u bilo kakvoj zajednici. Veliki imperijalni stratezi i u jednima i u
drugima i u trećima su vidjeli naivne igrače pogodne za realizaciju njihovih tajnih planova u
stjecanju, održanju i širenju moći. To je urodilo socijalnim nemirima i pojavom komunističkih
država, te su vlasnici, sve više nastojali skriti sebe i izazvati suprotnosti između samih najamnika,
tj. između radnika i menadžera. Odlučivanje o operativnim poslovima prepustili su
profesionalnim menadžerima, a na sebe su preuzeli samo investicijske odluke te izbor najvažnijih
dobavljača i kupaca, a te odluke posredno provode preko burzovnih mešetara, tzv. brokera i
dilera, te lobističkih udruga. Na taj način posredno upravljaju poduzećima, političkim strankama,
udrugama građana, medijima i međunarodnim institucijama, a koncentracija kapitala više se ne
vrši na nacionalnom nivou, koja se odvijala koncem devetnaestog i početkom dvadesetog
stoljeća, već na svjetskom nivou. Nacionalna poduzeća postala su kočnica interesima krupnog
međunarodnog kapitala zbog prevelikog utjecaja lokalne politike na njihov biznis, te su uz pomoć
ideologije liberalizma nastojali oslabiti male zajednice kao što su obitelj i sitni poduzetnici, čime
su automatski ojačale velike zajednice kao što su multinacionalne kompanije.
Ove promjene u globalnom gospodarstvu sredinom 20 stoljeća uočili su i pojedini
marksistički politički teoretičari iz takozvane frankfurtske škole, uz pomoć masonskih
savjetnika. Ti liberalni neomarksisti su zaključili kako diktaturom radničke klase nije moguće
ovladati svijetom, te su smislili mekši plan osvajanja vlasti kroz legalne institucije pravnih
država.
Ovo su organizirali pedesetih godina Britanski masoni i počeli provoditi u djelo preko
svog višestrukog agenta, novinara Roberta Maxwella (pravim imenom Jan Ludvik Hoch), koji je
započeo operaciju masovnog izvlačenja ruskog bogatstva na zapad. Ruska komunistička elita je
počela u posebne trgovine uvoziti luksuznu zapadnu robu za elitu, tajno su počeli kupovati
državnim i partijskim novcem dionice poduzeća, banaka i fondova, te osnivati svoja anonimna
dionička društva na zapadu. U tome su im pomagali i zapadni neomarxisti koji su se i sami počeli
naglo bogatiti. Veliku savjetničku i financijsku pomoć imali su od britanskog plemićkog
narkomafijaškog masonskog lobija koji ima svjetski monopol na Opijum i kome je raspad
moralnih normi odgovarao kako bi se povećala potražnja za drogama.

Kako bi stekli društveni ugled, neomarxisti su prvo krenuli u osvajanje znanstvenih titula i
sveučilišnih katedri, a u tome su im pomagali njihovi masonski savjetnici koji su sve to već imali.
Na području eksperimentalnih znanosti nisu polučili veliki uspjeh, ali su na području teoretskih
znanosti, gdje ne postoje jasni kriteriji znanstvene utemeljenosti, uspjeli osvojiti bitne pozicije.
Školujući vlastite kadrove i vršeći vrlo sustavnu selekciju kadrova uspjeli su ući u državne
inspekcije, policijske i obavještajne sustave, tužilaštva i sudstvo, čime su stekli sposobnost
birokratskog ucjenjivanja. Zahvaljujući ovome stekli su mogućnost da korištenjem povjerljivih
informacija i ucjenama istisnu protivničke neorganizirane kadrove i iz ostalih djelatnosti.
Korištenjem privilegiranih informacija, ucjenama i promidžbom uspjeli su osvojiti vlast u vrlo
profitabilnim djelatnostima kao što su kulturne i humanitarne organizacije gdje je moguće
neprimjetno pranje velike količine novca. Na ovom području jedino sport nisu uspjeli potpuno
staviti pod kontrolu, pošto su tu kriteriji uspješnosti vrlo čvrsti.
Uz pomoć novca opranog u humanitarnoj i umjetničkoj djelatnosti, te birokratskim
ucjenama osvojili su globalnu medijsku vlast. Birokratskim i medijskim ucjenama, novcem iz
humanitarnih i umjetničkih djelatnosti, te korištenjem privilegiranih burzovnih informacija
uspjeli su osvojiti mnoge velike privatne kompanije koje su međusobno povezali u ogromne
svjetske oligopole. Na isti način uspjeli su ući i u razne crkvene organizacije. Izvan njihove vlasti
ostali su samo sitni poduzetnici gdje uspjeh ovisi o osobnoj sposobnosti, niže hijerarhije sporta
gdje se rezultat jasno vidi, eksperimentalne znanosti gdje nije moguće smišljati nedokazive
teorije, te dijelovi crkvenih hijerarhija koje ničim nisu uspjeli ucijeniti ili kupiti.

U prvoj polovici 2002. došlo je do nove bankarske krize u Hrvatskoj. Britanski, talijanski
i njemački bankarski lobiji otkupili su 90% hrvatskih banaka. Britanci su to učinili preko
austrijskih banaka. Naime, nakon Drugoga svjetskog rata Britanci su anonimnim kapitalom
osvojili austrijsko financijsko tržište te su Austriju pretvorili u najveću europsku praonicu novca.
To im je trebalo zbog financiranja obavještajno-sigurnosnih operacija prema Istoku. Čim se
Varšavski pakt raspao, Britanci su austrijske banke kojima su upravljali počeli koristiti za prodor
na srednjoeuropsko i balkansko tržište te su uz pomoć hrvatskih tehnomenadžera iz
projugoslavenske, titoističke frakcije HDZ-a i ostalih stranaka pokupovali dio hrvatskih banaka.
Kako bi ostvario monopol, britanski je bankarski lobi započeo tajni rat protiv konkurencije. Uz
pomoć svog dugogodišnjeg suradnika, dilera Riječke banke koju su kupili Nijemci, uspjeli su
isisati gotovo sav kapital Riječke banke i prebaciti ga u jednu britansku banku. Naime, u trgovini
devizama uvijek netko gubi a netko dobiva. Koliko jedan izgubi, toliko drugi zaradi. Kada su
Britanci isisali što su mogli, obavijestili su Nijemce što bi im se moglo dogoditi ako ostanu u
vlasništvu Riječke banke. Nijemci su dionice vratili hrvatskoj državi, a naplatili su se prema
ugovoru koji je predvidio rješenje za takvu situaciju. Riječku banku je po hitnom postupku
otkupila Austrijska banka pod kontrolom anonimnog kapitala, a odmah potom Britanci su
organizirali napad na Privrednu i Splitsku banku. Preko Račana su plasirali informaciju kako su
Privredna i Splitska banka u istoj situaciji kao i Riječka. Time su željeli izazvati stampedo štediša
na ove dvije banke i tako ih uništiti. Talijani su upozorili Račana kako po europskim propisima za
ovo može biti kažnjen višegodišnjom robijom, nakon čega je on krivnju prebacio na novinare.
Nakon ovoga nitko se više nije usudio dirati u interese banaka u stranom vlasništvu, te su one
počele naručivati zakone koji njima odgovaraju i uz pomoć kojih je obnova domaćih banaka i
štedionica postala gotovo nemoguća. Samim tim postalo je gotovo nemoguće obnoviti domaće
gospodarske subjekte koji bi mogli konkurirati stranima uvoznicima.

Tajni rat za obnovu Zapadno-balkanske federacije (Jugoslavija – Slovenija + Albanija) se


nastavlja. (Pošto nema izlaz na otvoreno more Slovenija je geostrateški nezanimljiva država, pa
na nju Francuzi i Britanci dugoročno gledaju kao na državu pridruženu Austriji koju treba
dugoročno ojačati i pretvoriti u višenacionalnu državu suprotstavljenu Njemačkoj.) Potrebno je
samo malim vojnim i financijskim ratovima skretati pozornost s pravih ciljeva SAD-a, Velike
Britanije, i djela francuske naftne industrije, kao i Njemačke i Rusije, te skriti njihove
međusobne sukobe oko parcijalnih interesa. Francuski suvlasnici bliskoistočnih naftnih polja
imaju isti interes kao i Britanija ali su interesi njenih energetskih potrošača sukladni Ruskom
interesu izlaska na Jadran, tako da je francuska politika često neodređena i u pojedinim
trenutcima šizofrenička. Zahvaljujući takvom stanju u francuskim lobističkim igrama Francuske
službe su 26. 2. 2004. pokušale ponovno zamiješati karte na Balkanu kako bi ishodila bolji
položaj za sebe, dok su Amerikanci zauzeti sukobima u Iraku. Naime tog dana su francuski
kontrolori leta u Sarajevu avion s Makedonskim Predsjednikom Borisom Trajkovskim uputili u
brdo kod Stoca, blizu Mostara. Čitav dan su branili pristup mjestu nesreće lokalnoj policiji i
navodili ih na krivo mjesto nesreće, kako bi oni za to vrijeme crne kutije mogli odnijeti u Pariz,
frizirat podatke na njima, te ih vratiti na mjesto nesreće. Boris Trajkovski je bio vrlo popularan
među Makedoncima, a i među makedonskim Albancima, te je ometao nastavak rata u
Makedoniji. Dvadeset dana kasnije 17. 3. 2004. isprovocirani su novi sukobi na Kosovu koji su
trebali rasplamsati novi rat na Kosovu i Makedoniji. Poginulo je 17 osoba a preko 600 je ranjeno.
Međutim Amerikanci su, unatoč svome angažmanu u Iraku uspjeli primiriti ove sukobe koji im
ne odgovaraju dok se ne riješe Iračkog rata.

Tijekom 2004. cijena nafte počela je naglo rasti, pošto je potražnja dostigla ponudu. Još
jedino Rusija ima mogućnost nešto malo povećati proizvodnju i postati najveći svjetski
proizvođač nafte. Zbog toga transportni pravci od Rusije prema Jadranu mogu postati važniji
nego pravac Berlin, Beograd, Bagdad. Zbog toga bi moglo doći do obavještajno gospodarskog
sukoba Rusije i Britanije. Pravac Beograd Bar drže Amerikanci, koridor 5C preko BiH drže
Englezi, a hrvatska bi mogla iskoristiti svoj naftovod preko Omišlja i pri tome zaraditi na
transportnim provizijama. Međutim Britanci bi to mogli sabotirati potapanjem nekog tankera
nafte nakon čega bi njihovi zeleni saveznici dobili argumente za blokadu ovog koridora. U
slučaju da to ne uspije Britanija bi mogla izazvati nove sukobe u BiH koji bi se mogli vrlo lako
prenijeti u Hrvatsku. Na ruku im ide slabljenje hrvatske vojske čemu su obilato pridonijeli Mesić
i Račan, a također i povratak Srba na područja kojima prolazi naftovod. Mesićeva podrška
projektu «Družba Adria» znači namjerno uvlačenje hrvatske u sukob između Rusije s djelom
Francuskih službi, te Britanije i Amerike na drugoj strani, kako bi se destabilizirala Hrvatska,
nakon čega bi se puno lakše ostvario projekt obnove zapadnog Balkana. Interes Hrvatskih
jugonostalgičara za pretvaranju Hrvatske u brvno na kojem se bore ovnovi je taj što se oni nadaju
kako bi u novoj Jugoslaviji hrvatski krupni kapital igrao ulogu gospodara regije, u interesu
angloameričkog naftnog lobija i svoje provizije na tom poslu. Po njihovoj procijeni Amerikanci i
Britanci se u sukobu s Rusijom ne mogu osloniti na proruski orijentirane Srbe, pa se mogu
osloniti samo na Hrvatske Jugoslavene. Obični ljudi koji su 100 godina živjeli u međusobnom
sukobljavanju nastavili bi se međusobno mrziti, a u pozadini takve prisilne države
jugonostalgičarski vlastodršci bi mogli dobro zarađivati.

U svim ovim igrama Hrvatska treba zaštititi sebe i naći svoj interes. Prikloniti se Americi
ili Britaniji znači biti njihov mali satelit, prikloniti se Rusiji znači sukob s Amerikancima i
Britancima, a prikloniti se Europi znači biti mali kotačić u kojem vrijede ista pravila kao i u
europskoj uniji. Manje zlo je ulazak u EU pogotovo ako bi Hrvatska u to društvo ušla zajedno s
BiH. Na taj način bi hrvati iz BiH ponovno bili na istom tržištu s Hrvatskoj te bi prestalo i
njihovo iseljavanje iz BiH. Najbolje bi bilo izabrati neutralnost i biti jednak trgovinski suradnik
Americi, Britaniji Europi i Rusiji, samo kad bi u narodu i eliti postojala svijest o tom, te kad bi
postojali državni instrumenti dovoljno snažni za obranu nacionalnih interesa. U Europi takvu
svijest imaju samo Švicarci zahvaljujući tom što se sve važnije odluke donose referendumom, tj.
odluke donose oni koje nije moguće korumpirati. Pošto će, zbog rasta cijene nafte i plina Rusija
ekonomski jačati odnose s njom bi trebalo znatno unaprijediti, te bi u budućnosti ona mogla
postati naš najveći prirodni saveznik.

Osim država, u Hrvatskoj svoje interese vide i razni lobiji. Najveće Hrvatsko bogatstvo su
vode kojih bi se mnogi lobiji rado dokopali, a mnogi bi također u Hrvatskoj, vjerojatno po
prirodnim ljepotama najljepšoj europskoj državi, rado živjeli i drogirali se. Zbog toga su kroz
Hrvatski sabor progurali Zakon o slobodnoj prodaji zemlje strancima te nastoje progurati zakone
o legalizaciji prostitucije, narkomanije i homoseksualnih brakova, kako bi britanski
narkomafijaški lobi osigurao dobar posao. Predstavnicima europske nastrane visoke klase to je
neophodno za pretvaranje Hrvatske u zemlju konobara i prostitutki u kojoj će oni uživati. Kako bi
se Hrvatska oduprla tim zapadnjačkim nasrtajima i dugoročno postala stabilna država, morala bi
više ulagati u svoju gospodarsku, vojnu i političku sigurnost.

Suvremene sigurnosno-obavještajne službe često su nalik znanstvenoistraživačkim


institutima, za razliku od kojih smiju kršiti sve zakone kada je to neophodno za izvršenje zadatka,
ali moraju ukloniti tragove kršenja zakona. One ne rade samo u interesu pojedinih zemalja, već
često u interesu multinacionalnih kompanija i pojedinih jačih lobija. Mnoge službe 90%
informacija najčešće skupljaju na legalan način preko znanstvenoistraživačkih instituta, medija,
stručnih kongresa, sajmova i sl. dok samo manji dio informacija prikupljaju upotrebom tajnih
tehničkih sredstava, uz pomoć doušnika, ucjenama itd. Moć multinacionalnih kompanija trebalo
bi suzbiti čak i zakonskim ograničenjem broja zaposlenih u pojedinim kompanijama, zakonskim
reguliranjem odnosa u strukturi vlasništva između domaćih i stranih vlasnika i sl. Znatnu krivnju
za moć multinacionalnih kompanija imaju i sami kupci koji su nedovoljno obrazovani i ne znaju
sami prepoznati kvalitetan proizvod ili uslugu. Zbog toga kupuju poznatu marku, a samo velike
kompanije s velikim proračunom za reklamu mogu stvoriti poznatu marku. Kvalitetni zakoni o
kvaliteti proizvoda mogu samo donekle zaštititi kvalitetne proizvođače od negativnoga utjecaja
propagande. Negativno djelovanje promidžbe moglo bi se donekle umanjiti kada bi deklaracije
svih proizvoda sadržavale osnovne podatke o kemijskim i sirovinskim sastojcima proizvoda te o
postupku proizvodnje i načinu upotrebe.
Vojnoobavještajne službe morale bi istraživati i analizirati planove stranih vojnih organizacija i
službi.
Vojna kontraobavještajna služba treba otkrivati strane obavještajce koji ugrožavaju domaće vojne
strukture.
Antiteroristička obavještajno-sigurnosna služba treba se boriti protiv terorističkih organizacija.
Služba za elektronsko izviđanje treba snimati telefonske i mobilne razgovore, fax-poruke, e-mail
i Internet telekomunikaciju te dobivenim snimkama opsluživati ostale obavještajno-sigurnosne
službe.
Služba za zračno izviđanje treba fotografskim i filmskim kamerama širokoga spektra snimati
prostor te obrađenim snimkama opskrbljivati ostale obavještajno-sigurnosne službe i najvažnije
državne institucije. Zračni snimci mogu poslužiti i vojnim i gospodarskim i sigurnosnim
službama, a također mogu poslužiti i u borbi protiv kriminala te znanstvenim i privrednim
institucijama.
Služba za zaštitu od stranih medijskih i informatičkih napadaja treba pratiti medijsko
izvješćivanje te zaštititi nacionalne interese u slučaju širenja dezinformacija od strane stranih
lobija bilo putem elektronskih, tiskanih medija ili Interneta.
Sve službe moraju imati pravo nadzirati svaku osobu koja dolazi u doticaj s tajnim podatcima
uključujući i osobe iz samih obavještajnih službi kroz određeno vrijeme, ovisno o kategoriji tajne.
Dosjei bi se otvarali o predmetima i projektima koji se štite, a ne o osobama. Čuvanje tajnih
podataka unutar sigurnosno-obavještajnih službi trebalo bi se organizacijski i tehnički postaviti
tako da nikakvo nekontrolirano iznošenje, fotokopiranje i snimanje ne bude moguće nikom, pa ni
šefovima nadležnih služba. Preslike koji se šalju nadležnim službama trebalo bi pratiti čitavim
putem kojim putuju i o tomu bi se morala voditi evidencija u originalnom dosjeu. U slučaju
curenja i zloupotrebe tajnih informacija krivac mora biti otkriven. Prve bi tri osobe u svakoj
službi (ravnatelja, upravitelja općih i pravnih poslova te upravitelja financija) trebale imenovati
različite državne institucije (predsjednik države, predsjednik vlade, te predsjednik sabora ili neki
ministar). Ako postoji sumnja da su neke tajne otkrivene, treba ih dodatno zaštititi, čak i
istovremenim ciljanim odašiljanjem raznih dezinformacija, a ako se pouzdano zna kako su tajne
informacije došle do protivničkih tajnih služba, tada s tih tajni treba skinuti oznaku tajnosti.
Nekorisno je i neekonomično od vlastitog stanovništva čuvati podatke o događajima, ljudima,
postupcima i metodama koje neprijateljske ili konkurentske službe znaju.
U sustavu zaštite nacionalnih interesa mnogo veću ulogu morao bi imati saborski Odbor za
nacionalnu sigurnost. Pri imenovanju ministara te njihovih zamjenika i pomoćnika odobrenje za
stupanje na dužnost trebao bi dati saborski Odbor za nacionalnu sigurnost nakon pojedinačnoga
ispitivanja svakog kandidata. Isti postupak bi trebao vrijediti za sve savjetnike predsjednika
države i vlade, a također i za sve generale pri dodjeli generalskoga čina. I prva bi tri najviša
dužnosnika u svim obavještajno-sigurnosnim službama morala imati odobrenje za postavljanje na
dužnost od saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost.
Osnovni faktor nacionalne sigurnosti je obrana. Najveća slabost hrvatske obrane je slaba
naseljenost najugroženijih dijelova zemlje uz granicu sa Srbijom i BiH. Zbog tog je nužno
povećati gustoću stanovnika na tom prostoru s više različitih poteza. Hrvatsku je vojsku nužno
izmjestiti iz velikih gradova i smjestiti u manja pogranična mjesta. Klasični bi vojni rok trebalo
ukinuti i zamijeniti ga iskustvima iz Domovinskoga rata i Izraelske vojske. Naime, u ratu se
pokazalo kako vojno neobučeni dragovoljci mogu vrlo brzo savladati osnovne vojničke vještine,
pa čak preuzeti i zapovjedne funkcije. Sukladno tim iskustvima trebalo bi sve vojne obveznike
starije od 18 godina pozivati na učestale vojne vježbe na kojima bi savladavali vještine rukovanja
oružjem, taktičke vježbe, vježbe preživljavanja i sl. Oni koji na tim kratkim, a čestim, vojnim
vježbama iskažu zainteresiranost i osobine vođenja, trebalo bi pozivati na dodatne vježbe za
dočasnike i časnike te ih pozivati u sastav profesionalnih jedinica. Dugotrajni vojnički dril
potreban je vojskama koje imaju osvajačke namjere, ali nije potreban obrambenim vojnim
jedinicama. Uz granicu je nužno proglasiti posebnu graničnu zonu u dubini od 15 do 20 km za
koju bi vrijedili posebni graditeljski propisi, osobito na tenkoprohodnim pravcima. U ovoj zoni
svi novi stambeni objekti morali bi biti odmaknuti od postojećih najmanje 30 metara te bi ispod
čitave površine morali imati podrum s otvorima na sve strane koji bi u slučaju potrebe mogao
poslužiti kao sklonište ili otporna točka. Država bi trebala dodjeljivati posebno povoljne
stambene kredite hrvatskim braniteljima koji su spremni izgraditi kuće na ovom prostoru.
Porezna stopa za poduzetnike u ovoj graničnoj zoni trebala bi biti niža. Najugroženiji dijelovi
Hrvatske nalaze se južno od Splita i jugoistočno od Karlovca. Na ovim dijelovima hrvatskoga
teritorija teško je organizirati učinkovitu obranu po dubini zbog male dubine teritorija pa je nužno
podupirati opstanak Hrvatskoj lojalnog stanovništva s područja BiH koja se naslanjaju na ove
dijelove hrvatske granice. Zbog toga bi Hrvatska morala ulagati u infrastrukturu navedenih
dijelova BiH te bi lokalnom stanovništvu trebala omogućiti život i poslovanje s hrvatskim
poduzećima pod povoljnim uvjetima i na taj način lokalno stanovništvo interesno vezati uz
Hrvatsku.
U slučaju rata ili izravne ratne opasnosti potrebno je odrediti četiri zone ratnoga djelovanja:
Prvu zonu 2-3 km od crte sukoba ili mogućih sukoba, drugu zonu 8-10 km od crte sukoba i treću
zonu 15-30 km od crte sukoba. U ovoj bi ratnoj zoni vojska u ratu morala imati ovlasti da iz prve
zone iseli sve civile koji joj nisu potrebni, iz druge civile koji ništa ne rade (djeca, starci,
nezaposleni), a iz treće zone sve osobe sumnjive lojalnosti. Četvrta zona bi trebala obuhvaćati sve
potencijalne mete neprijateljskoga zrakoplovstva kao što su mostovi, tvornice, energetski i
telekomunikacijski centri, zapovjedni centri i sl. te prostor od 3 do 5 km oko takvih objekata. U
ovoj zoni vrijedila bi ista ratna pravila kao u prve tri zone.
Od Prvoga svjetskog rata na ovamo oružja i oprema za napadačke akcije u znatnoj su mjeri
razvijana, dok su se obrambena oružja i oprema vrlo slabo razvijali. Zbog toga manje zemlje
danas mogu pružiti minimalan otpor napadima iz zraka. Takve zemlje obrambenu strategiju i
taktiku moraju kvalitetnije prilagoditi novim uvjetima. Kopnene obrambene snage moraju biti
više raširene po dubini kako bi protivnički udari nanosili manje štete. U jednoj zemunici ne bi
smjelo istovremeno boraviti više od pet vojnika, a otporne bi točke trebale biti udaljene 500 do
1000 metara po širini i 50 do 500 metara po dubini. Svaka pješačka satnija trebala bi biti
postavljena dubinski u obliku igle. Na vrhu igle trebao bi se nalaziti inženjerijski vod čiji bi
zadatak bio postavljanje minskih polja ispred i sa strane igle te izgradnja rovova i zemunica.
Umjesto ručno izrađenih zemunica trebalo bi razviti male mobilne, samoukopavajuće zemunice.
Dio tih zemunica morao bi imati podižuću platformu s periskopom i spregnutim oružjem. Vojnici
bi trebali raspolagati automatima, poluautomatskim sačmaricama te protupješačkim i
protuoklopnim ručnim granatama. Trebali bi raspolagati i malim oklopljenim traktorima s
rotirajućim kopačem s prednje strane koji bi kopali zemlju po dnu rova i razbacivali ju na strane.
Pedeset do sto metara iza inženjerijskoga voda trebalo bi smjestiti 2. protuoklopni vod čiji bi
zadatak bio borba protiv neprijateljskog oklopa. Vojnici u ovom vodu morali bi biti naoružani
ručnim protuoklopnim bacačima raketa te automatskim i poluautomatskim puškama. Stotinu do
tri stotine metara dalje trebao bi biti smješten 3. minobacački vod (60 mm) s protupješačkim i
protuoklopnim granatama. Tri stotine do osamsto metara dalje trebao bi se nalaziti 4. vod s
netrzajnim topovima. Dvjesto do petsto metara dalje mjesto je za 5. protuzračni vod s
protuavionskim mitraljezima za borbu protiv aviona, helikoptera, oklopa i pješadije. Izvidničko
snajpersko odjeljenje kretalo bi se uzduž igle te bi povremeno išlo do neprijateljskih položaja.
Inženjerski i minobacački vod trebalo bi rasporediti u zaklonjenim udolinama, a protuoklopni
vodovi morali bi imati dobar pregled s prednje strane i s bočnih strana.
Četiri takve satnije u položaju igle činile bi jednu obrambenu bojnu. U njen sastav trebao bi ući
još i vod protuoklopnih vođenih raketa, vod minobacača od 82 mm, vod protuzračnih raketa te
diverzansko-izviđački vod s područjem djelovanja od dva kilometra u dubinu protivnika. Iza
takvoga jež rasporeda bojne u kojoj je svaka satnija jedna igla trebalo bi u klasičnu linijsku
obranu postaviti protuoklopno topništvo, VBR-ove, minobacače od 120 mm i protuzračne snage.
Uz takav raspored obrambenih jedinica napadač bi mnogo teže probijao obranu. Ulazak između
dviju igala bio bi kao ulazak u zamku postavljenu u nekom klancu. Također bi trebalo razviti i
mala terenska vozila poput dječjih radiovezom upravljanih automobila. Takvi mali terenci
opremljeni IC kamerom i protuoklopnom granatom kojima se upravlja preko optičkoga kabela
mogli bi izviđati i služiti kao puzajuće minsko polje. Cijena takvih puzajućih mina bila bi manja
od cijene protuoklopnih vođenih raketa.
U protuzračnoj je borbi sposobnost malih zemalja izuzetno deficitarna budući da nemaju novca
za nabavu skupih raketnih borbenih sustava. U okviru programa Svemirski štit Amerikanci su
razvili vrlo učinkovite magnetske topove, ali su zbog jednostavnosti, mogućnosti lakog kopiranja
i neprofitabilnosti odustali od takvog oružja, a prije tog su u javnost pustili dezinformacije o
principima njihova rada. Nakon toga su razvili vrlo komplicirane i skupe raketne obrambene
sustave koje nije lako kopirati, a na njihovoj se prodaji može dobro zaraditi. Manje bi zemlje
mogle u obrani od napada iz zraka koristiti modificirane stare obrambene sustave bazirane na
protuavionskim topovima. Zrna tih topova mogla bi se puniti tekućim vodikom ili metanom, a
ispaljivala bi se ispred neprijateljskih aviona ili raketa. Raspadanjem u zraku stvarali bi se oblaci
eksplozivnoga plina koji bi eksplodirali pri nailasku neprijateljskih letjelica.
U pomorskoj obrani mogle bi se koristiti protubrodske mine izrađene kao cisterne tekućega
metana i smještene na dno mora. Pri nailasku protivničkoga broda podvodni bi senzori otvarali
cisterne i metan bi u obliku mjehurića plina izlazio na površinu vode gdje bi se stvarao
eksplozivni oblak koji bi eksplodirao pri nailasku neprijateljskoga broda.

Za uspješno vođenje rata potrebno je imati što više dragovoljaca koje nije potrebno tjerati u
borbu, a u zapovjednom kadru potrebno je imati što više ljudi s ratnim iskustvom. Zbog toga je
potrebno sve pojedince s ratnim iskustvom većim od šest mjeseci unaprijediti za čin više. Isto bi
trebalo primjenjivati i za sve koji sudjeluju u mirovnim operacijama na ratnim područjima. Kako
bi imali što više dragovoljaca potrebno je, u ratnim uvjetima, zabraniti napuštanje države svim
vojno sposobnim pojedincima, te im ukinuti socijalnu pomoć i pomoć za nezaposlene. Potrebno
je također zabraniti rad svim, u ratu nepotrebnim djelatnostima, kao što su kafići, disko klubovi,
kina, kazališta, te sve ostalo što nema ulogu u jačanju obrambene moći. Ostankom bez radnog
mjesta mnogi od zaposlenika bili bi prisiljeni javit se u vojsku. Vojnička plaća trebala bi biti
znatno veća u ratnim uvjetima, kako bi bilo što više dragovoljaca. Zbog jačanja borbenog morala
potrebno je mobilizirati i bogatije pojedince, a kako bi se broj dragovoljaca i među njima
povećao potrebno je privremeno blokirati privatne štedne uloge i isplate dividendi, te uvesti
minimalnu plaću za sve državne službenike, funkcionere i političare. Sva nepotrebna radna
mjesta u državnoj upravi potrebno je ukinuti, a svugdje gdje je to moguće vojno sposobne
muškarce treba zamijeniti ženama i starcima. Sve ovo potrebno je dozirati, ovisno o potrebnom
broju vojnika. Kako bi se spriječila mobilizacija stanovništva od strane protivnika potrebno je
prisilno mobilizirati sve vojno sposobne pojedince koji bi mogli biti mobilizirani od strane
protivnika u području ratnih djelovanja. Nepouzdane pojedince potrebno je ili koncentrirati u
području većih gradova gdje ih se može kontrolirati, ili ih mobilizirati u vlastite neborbene ili
inženjerijske vojne jedinice.

Za dugoročnu zaštitu nacionalne sigurnosti potrebno je osigurati stabilan politički sustav i


redistribuciju gospodarske moći. Raspadom komunizma većina hrvatskoga kapitala završila je u
rukama bivših komunističkih »tehnomenadžera«, a to nije mogao postati nitko tko nije surađivao
s komunističkim tajnim službama iz bilo kojih razloga. Redistribuciju gospodarske moći moguće
je legalno izvršiti jedino vaučerskom privatizacijom. Podijeliti vaučere svim državljanima ne bi
bilo dobro jer bi ih tada dobili i oni koji su se borili protiv Hrvatske. Vaučere trebaju dobiti samo
oni koji su bili spremni poginuti za Hrvatsku s puškom u ruci. Za svaki dan proveden u ratu
hrvatski bi branitelji trebali dobiti određen broj vaučera, s tim što bi ta količina za 1990. i 1991.
godinu trebala biti veća.

U politički sustav potrebno je unijeti više neposredne demokracije. Ne može se


demokratsko pravo građana temeljiti samo na izborima svake četiri godine. Građani trebaju i
između izbora što više sudjelovati u odlučivanju. Politički sustav treba restrukturirati tako da
samo hitne odluke kraćega trajanja donose vlada ili predsjednik. Sve odluke kod kojih brzina
donošenja nije važna moraju se prepustiti Hrvatskom državnom saboru, a one kod kojih su
posljedice trajne, morale bi se donositi na referendumu. Na referendumu bi se trebale donositi i
sve odluke za koje se skupi 5% potpisa građana na razini općine, grada, županije i države. Odluke
koje su donesene na referendumu mogle bi se mijenjati samo novim referendumom. Kako bi
politički sustav bio stabilan, potrebno je osigurati kontinuitet vlasti. Sabor bi morao imati dva
doma: Zastupnički i Županijski. U Županijski bi dom svake četiri godine trebalo birati 50%
zastupnika, a mandat bi trebao trajati 8 godina. Na taj bi se način osigurao kontinuitet jer bi se na
svakim izborima mijenjalo samo pola zastupnika. Izbore za ovaj dom trebalo bi vršiti po
teritorijalnom principu gdje bi se glasalo po većinskom principu u dva kruga. Na taj bi način
svaki zastupnik u Županijskom domu točno znao koja je njegova izborna baza. U svim saborskim
odborima 50% članova morao bi imati Zastupnički dom, a 50% Županijski. Županijski dom
morao bi imati pravo veta na sve nove zakonske prijedloge koji se tiču ustava, obrane i
nacionalne sigurnosti.
Posebno važno je izvan kratkoročnog utjecaja izvršne političke vlasti staviti školstvo i medije.
Biranje ravnatelja potrebno je prepustiti školskom vijeću, a školsko vijeće trebaju birati roditelji
djece, s tim što onaj tko ima više djece u školi treba imati i više glasova. Da bi izbor bio
kvalitetan škole moraju biti male, i ne bi smjeli imati više od 700 učenika maksimalno. Veće
škole dovode do tog da se roditelji međusobno ne poznaju i ne mogu kvalitetno birati članove
školskog vijeća. Utjecaj ovih školskih vijeća trebao bi biti znatan i u svim medijima, posebno
elektronskim koje mogu negativno utjecati na djecu. Vijeće HRT-a trebalo bi imati po jednog
člana iz svake županije, a njih bi trebale birati školske skupštine po županijama koje bi se
sastojale od jednog predstavnika iz svakog školskog vijeća. Vijeće HRT-a bi biralo direktora i
glavnog urednika HRT-a, te bi odlučivalo o programskoj shemi. Na isti način izabrano trebalo bi
postojati i programsko vijeće na svim privatnim TV i radijskim postajama, osim onih koji se
mogu gledati samo preko pretplate, kabelske ili satelitske. Ova vijeća bi nadgledala rad privatnih
TV i radio postaja, mogli bi smijeniti glavnog urednika, a vlasnik bi trebao slobodno određivati
samo direktora. Slično bi trebalo biti i kod pisanih medija koji se slobodno mogu kupiti na kiosku
za manji novčani iznos.

Za zaštitu nacionalne sigurnosti potrebno je staviti pod kontrolu javnosti i strane udruge
građana, humanitarne organizacije i slične nevladine institucije, a istovremeno osigurati rad
vlastitih neprofitnih organizacija. Udruge građana, humanitarne organizacije i slične nevladine
institucije od općeg interesa morale bi imati pravo prikupljanja dijela sredstava iz poreza na dobit
i sponzorstva iz zemlje i inozemstva. Za svoj bi rad ove organizacije morale odgovarati javnosti i
najmanje jedanput godišnje putem javnih medija podnositi revizorski izvještaj o poslovanju u
kojem bi se jasno, analitički vidjeli svi prihodi, izvori prihoda i rashodi, a morale bi imati i WEB
stranicu na kojoj bi se mogli naći svi podatci o djelatnosti te svim prihodima i rashodima u
posljednje 3 godine.
U svim državnim institucijama koje se financiraju na teret proračuna, te u svim državnim
poduzećima potrebno je uvesti vrlo strogu kontrolu nad trošenjem sredstava, tj. kontrolu cijena i
količina. Sve što ne spada u osnovnu djelatnost potrebno je izbaciti iz sustava postupkom
autsorsinaga. Stvarnim, a ne fiktivnim javnim natječajima moguće je sniziti cijene nabave, a
autsorsingom djelomično i količine. U zdravstvu je moguće svu direktnu potrošnju lijekova,
materijala i usluga kompjutorski knjižiti po osiguraniku i to kao izlistanje troškova jedanput
godišnje dostaviti svakom osiguraniku koji je koristio usluge. Na taj način bi svi osiguranici
mogli kontrolirati dali im je pripisano nešto što nisu utrošili, te bi to mogli prijaviti kontrolnim
službama.

Zaštita nacionalne sigurnosti stalna je borba protiv imperijalnih, totalitarnih


sustava koji su uvijek postojali mijenjajući samo lice. U posljednjih stotinu godina
propale su dvije ekstremne imperijalne maltuzijanske, liberalne ideologije kojima
vrijednosti kao što su vjera i obitelj ništa nisu značile, a koje je hrvatski narod dobro
upoznao: fašizam i komunizam. Danas je na djelu treća ekstremna imperijalna
ideologija koja ne priznaje ni obitelj, ni vjeru, ni naciju, i koja nastoji stvoriti
jedinstvenu svjetsku totalitarnu vlast - ideologija otvorenoga globalnog društva.
Fašizam je svoje ciljeve pokušao ostvariti podjelom nacija na »više nacije« koje
trebaju vladati ostalim »nižim nacijama«, a ostatke tog shvaćanja još uvijek imamo u
Vijeću sigurnosti UN-a gdje neke državespravom veta imaju status »viših nacija«.
Komunizam je isti cilj pokušao ostvariti izazivajući mržnju između bogatih i
siromašnih te je sve pretvorio u porobljenu sirotinju. Današnji globalisti uz pomoć
multinacionalnih kompanija svijet pokušavaju osvojiti korumpirajući i kreditirajući
vlade siromašnijih zemalja, čime ih stavljaju u stanje dobrovoljne pokornosti i
prezaduženosti. Kako bi to mogli činiti, kreiranjem vrlo sofisticiranih zavjera
(strateških planova) nastoje uništiti nacionalne kompanije. Male proizvođaće
uništavaju tako što podmićuju političare kako bi donijeli zakone koji otežavaju
poslovanje sitnim konkurentima, a ne predstavljaju problem velikim poduzećima. To
su obično razni sanitarni propisi, ekološki propisi, tehnološki propisi, knjigovodstveni
propisi i slične pravne prepreke koje mali proizvođači ne mogu savladati bez
angažiranja stručnjaka, dok velike kompanije ti stručnjaci koštaju daleko manje
mjereno po jedinici proizvoda. Podmićeni političari i birokrati uvođenje ovakvih
nepotrebnih propisa obično pravdaju tehnološkim napretkom, a stvarni razlozi su
osobni interesi kod onih koji odlučuju, te nesposobnost i neupućenost kod onih koji
propise pripremaju po nalogu donosioca odluka.
U borbi protiv krupne konkurencije multinacionalne kompanije i njihove obavještajne
službe, u svojim tajnim stručnim timovima sastavljenim od tehnologa, ekonomista, matematičara,
pravnika i psihologa izrađuju strateške planove koji su mnogo složeniji, te uključuju zakonita i
nezakonita sredstva, metode i postupke za vezanje vlastitih sitnih dobavljača uz sebe, osvajanje
novih kupaca uz zadržavanje starih i uništenje krupne konkurencije.
Istovremeno s izradom i provođenjem poslovnih strateških planova, putem medija nastoje
stvoriti mržnju prema nacionalnim državama, te zagovaraju što veću multikulturalnost kao
najveći uspjeh budućeg otvorenog društva u kojem će svi biti jednaki, ako imaju novca. Sve te
totalitarne ideologije služile su se silom interesa – interesa britanske narko mafije, interesa lobija
uglja, interesa financijskog lobija, interesa naftnoga lobija i interesa vojnoindustrijskoga lobija.
Povijesne tendencije mogu mijenjati jedino inovacije. Kako bi se svijet poboljšao, potrebno je
materijalizirati inovacije koje omogućuju malim obiteljskim gospodarstvima energetsku i
prehrambenu neovisnost i jačaju obrambenu moć obitelji i malih zajednica. Jalove, parazitske
organizacije poput UN-a i njima sličnih, naivnima daju lažnu nadu pa ih je zato potrebno
raspustiti, a njihove zagovornike rastjerati. Umjesto njih potrebno je izgraditi nove organizacije
koje će braniti interese pojedinaca, obitelji, naroda i nacija, a ne država.

Literatura:

Darijo Topić, Davor Špišić: Slavonska krv


Ivica Mlivončić: Muslimanski zločini u BiH
Bobetko, Janko (1996): Sve moje bitke, Zagreb (vlastita naklada)
Žunec, Ozren (1997): “Rat u Hrvatskoj 1991.-1995.” Strata Studija 304. Zagreb
(neobjavljeno)
Halilović, Sefer (1997): Lukava strategija, Sarajevo, Maršal d.o.o.
Ajanović, Irfan (1992): “Sada se želi podvaliti Hrvatima”. Intervju od 23. siječnja
objelodanjen u Nedjeljnoj Dalmaciji
Muslimović, Fikret (1995): Obrana Republike, Sarajevo, Ljiljan
Selimbegović, Vildana (1996): “Zelene beretke”, Dani, Sarajevo, br. 41, str. 40 -41
Zimmerman, Warren (1997): Izvori jedne katastrofe, Zagreb, Globus International d.o.o.
Davor Domazet Lošo: Hrvatska i veliko ratište
Williem Engdahl: Stoljeće rata.
Carol Quigley: Anglo američki establišment.
Mislav Sekulić: Knin je pao u Beogradu.
Brendan Simms: Najsramniji trenutak - Britanija i uništavanje Bosne.
Branko Mamula, Slučaj Jugoslavija,
Borisav Jović: Poslednji dani SFRJ (1995),
Veljko Kadijević: Moje viđenje raspada,
John Coleman: Hijerarhija zavjerenika KOMITET 300,
Vitomir Miles Raguž: Da nije bilo Oluje,
Igor Bunič: Partijsko zlato,
Miroslav Tuđman: Vrijeme krivokletnika,
Tihomir Čuljak: Osnove Globalnog Gospodarstva.

Tjednici: Hrvatsko Slovo, Fokus, Hrvatski list.

Internet :

http://pages.infinit.net/bosnie/cyberm/chap5/chap5.htm LES PLANS DE PAIX


http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX/VI-08.htm Chronology of the battle and siege of
Sarajevo
http://sca.lib.liv.ac.uk/collections/Owen/lists/owencd3.html Balkan Odyssey
http://www.bosnet.org/archive/bosnet.w3archive/9307/msg00013.html
http://www.bosnet.org/archive/bosnet.w3archive/9309/msg00030.html
http://jajce.piranho.at/smrt_jugoslavije/paljenjefitilja/akoneznamo3.html
http://www.voa.gov/miscl/croatia/lm0428.html Bivši politički vrh RH odgovoran za zločine -
razgovor s generalom Martinom Špegeljom (28/4/00) Razgovarala Linda Milisa
http://www.zarez.hr/59/zariste5.htm Stjepan Mesić, predsjednik RH, Logika protiv
povijesnih silnica, razgovor Omer Karabeg
http://www.ffzg.hr/hsd/polemos/prvi/03.html RAT U HRVATSKOJ 1991.-1995. Ozren
Žunec
http://www.hdmagazine.com/bosnia/articles.html STUDIJE I ANALIZE Musadik
Borogovac
http://www.hic.hr HRVATSKI INFORMACIJSKI CENTAR
http://www.ljubija.hr/ratni-zloc.../index.htm ZLOČIN S PEČATOM Ivica Mlivončić
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html Kronologija hrvatsko-muslimanskog
sukoba
http://www.hic.hr/hrvatski/vijesti!
http://www.vreme.com/arhiva_html/450/2.html Vreme broj 450, 21. avgust 1999. Srbija na
mitinzima (1990. - 1999.)
http://www.bhdani.com/arhiv/2001/231/t23105.shtml

AUTOR: TIHOMIR ČULJAK