Sie sind auf Seite 1von 5

Broj 212, Zagreb,18. travnja 2002.

Mario Grčević, lingvist

Muke hrvatskoga jezika u njemačkoj slavistici


Prije 1991. na mnogim se njemačkim slavističkim lektoratima hrvatski nazivao
srpskohrvatskim, a danas već imamo lektorate na kojima se hrvatski predaje
samo pod hrvatskim imenom. Lektorati na kojima se hrvatski jošnaziva
srpskohrvatskim postaju sve malobrojniji. To je u skladu s činjenicom da se
broj jezikoslovaca što smatraju da hrvatski književni jezik kao zasebna i
samosvojna cjelina ne postoji, u posljednje vrijeme, nakon raspada
Jugoslavije, drastično smanjio. Iako moramo biti strpljivi, ujedno moramo
podupirati ideju uvođenja kroatistike kao studijske predmetne skupine na
pojedinim njemačkim slavističkim katedrama

Čitajući niz vaših najnovijih radova i vašu knjigu Die Entstehung der kroatischen Literatursprache (Nastanak
hrvatskoga književnog jezika) koju je 1997. izdala ugledna naklada Böhlau, zapitao sam se što vas je potaknulo
da se u Njemačkoj bavite hrvatskim jezikom. Kako ste se upustili u pustolovinu njemačke kroatistike i zašto?

— U tu sam se avanturu upustio slučajno, najviše zahvaljujući nekim njemačkim slavistima i mome desetniku u
JNA. Desetnik je bio iz Peći, a ja sam u njegovoj postrojbi bio jedini Hrvat. Jezično me htio prekrstiti pa je npr.
tražio da umjesto lijevo kažem levo, a umjesto mojeg lokalnog gumba i deke htio je čuti dugme i ćebe. Pri svojim
napucima kako da govorim, isticao je da je u armiji zvanični jezik srpskohrvatski, pa i Grčević treba da govori
zvaničnim jezikom. Objasnio sam mu da su gumb i deka hrvatske riječi jer sam s njima odrastao, a da iza srpski
u srpskohrvatski stoji hrvatski — dakle, da imam pravo ostati pri gumbu i deki. Na to mi je uzvratio da to ipak
nije srpskohrvatski i prijavio me pretpostavljenom časniku, valjda zbog navodnoga hrvatskog jezičnog
nacionalizma. Časnik me je, istina, pozvao na razgovor, no za mene i za moje gumbe i deku sve je povoljno
završilo. Čuo sam da su neki drugi iz mojeg naraštaja u JNA zbog sličnih problema potkraj osamdesetih vrlo loše
prolazili. Nakon što su me u vojsci naučili da hrvatski i srpskohrvatski/srpski nisu isti jezik, došao sam 1988. u
Njemačku. Ondje sam na jednom predavanju od njemačkog predavača za mleko čuo da je to srpski, a za mlijeko
da je srpskohrvatski. Senzibiliziran za takva pitanja iz JNA, javio sam se za riječ i pitao za hrvatski. Predavač se
žbrecnuo i nadodao da je mlijeko hrvatski. Kratko nakon toga ipak je ponovio istu priču s drugim parom riječi, a
ja sam se opet javio i opet pitao za hrvatski. Vidjevši da je predavač iživciran i čuvši žamor među studentima,
objasnio sam da sam se tek prije nekoliko tjedana doselio iz Jugoslavije te da ondje nikada nisam čuo da se
hrvatski zove srpskohrvatskim, a srpski srpskim. Prokomentirao sam da njegova oba naziva zapravo znače
srpski. Moje su izjave bile očigledno shvaćene kao odraz navodnoga hrvatskog jezičnog nacionalizma, slično
kao u JNA. Užasno sam se osjećao jer sam osjetio veliku napetost, koju nisam htio izazvati. Ti i drugi slični
doživljaji izrazito su me smetali i bili mi nerazumljivi pa sam ih htio shvatiti i u budućnosti spriječiti, a u tu sam
ih svrhu počeo proučavati. Čitajući relevantnu literaturu, nailazio sam na sve veći broj neistina, poluistina i
tendencioznih prikaza o Hrvatima i njihovu jeziku. Ujedno sam se počeo zanimati za pojedine kroatističke teme,
ponajprije za hrvatsku jezičnu povijest. Tako je započeo moj kroatistički rad, a na njegovim samim počecima
nalazim se još i danas. Što se tiče one neutemeljene i paušalne zamjerke o hrvatskom jezičnom nacionalizmu,
ona se i danas primjenjuje u razne svrhe.

Više puta doživjeli smo da je njemačkim sugovornicima teško u nekoliko rečenica objasniti zašto je potrebno
priznati znanstvenu istinu da su hrvatski i srpski, doduše, dva slična, ali ipak posebna jezika. Kako biste to
protumačili?
— Mislim da je riječ ponajprije o dvama glavnim čimbenicima koji to uvjetuju, o tradiciji u kojoj se umjesto
hrvatskoga govorilo o srpskohrvatskome i o pitanju kako se određuju zasebni jezici. Što se posljednjega tiče,
znanost do sada nije pronašla jednoznačne lingvističke kriterije prema kojima bi univerzalno mogla
razgraničavati pojedine idiome na zasebne jezike. Konkretne jezične situacije u kojima se pojedini jezici nalaze
izrazito su različite i ne mogu se međusobno poistovjećivati, a isto tako ni njihove glotogeneze. Do kakvih sve
problema pri razgraničavanju zasebnih jezika može doći, vidi se i pri sagledavanju graničnih govora međusobno
bliskih jezika. Sjetimo se samo problematike s hrvatskim kajkavskim govorima, koje je slavistika vrlo dugo
pokušavala proglasiti dijelom slovenskog jezika, iako je zapažala da s time nešto nije u redu. U današnje vrijeme
pogotovo laici misle da se zasebni jezici mogu međusobno razgraničavati pomoću kriterija sličnosti i međusobne
razumljivosti. Vjeruju da svi oni koji se donekle razumiju govore jednim jezikom, a oni koji se ne razumiju,
različitim jezicima. Tako misle i neki lingvisti koji u obzir uzimaju samo jezike kao što su npr. francuski,
engleski i njemački. Neki se Nijemci s kojima sam razgovarao o hrvatskome i tzv. srpskohrvatskome pozivaju na
švicarski njemački idiom i kažu, vidite kako su tu velike razlike, a ipak je riječ o jednom jeziku. Argument da
Hrvati govore hrvatskim pojedinci odbacuju pozivajući se i na Austrijance, koji nisu Nijemci, a ipak govore
njemačkim jezikom. Kad netko znade samo za takve slučajeve i kad srednjojužnoslavensku jezičnu situaciju
uspoređuje samo s njima, teško ga je uvjeriti da nije u pravu. To ne treba čuditi dok je riječ o laicima, no kad se
navedenim argumentima služe lingvisti, onda je to ipak čudno. Europa je naime puna zasebnih jezika koje bismo
pomoću navedenih kriterija mogli izbrisati kao zasebne jezike. Kad uzmemo npr. u obzir češki i slovački,
makedonski i bugarski i druge međusobno slične zasebne i samostalne jezike, sasvim jasno vidimo da se njihovo
postojanje ne može odrediti pomoću kriterija međusobne razumljivosti i da se ne mogu poistovjećivati s
njemačkom jezičnom situacijom. Naime, govornici češkoga i slovačkoga književnog jezika sasvim se dobro
razumiju, a njihove se književne jezike ipak ne smatra jednim jezikom, isto vrijedi i za češki i slovački gledano u
cjelini. S druge strane, njemačkim nešvicarskim govornicima švicarski je idiom vrlo teško razumljiv, a
lingvistika ga ipak smatra dijelom njemačkog jezika. Već su ti primjeri dovoljni da bi se vidjelo da različitost
među pojedinim zasebnim jezicima može biti vrlo raznolika. Da su kulturnopovijesna zbivanja bila drukčija
nego što su bila, zamislivo je da bi švicarski danas bio zasebnim jezikom, a slovački i češki jednim. Takav način
sagledavanja češko-slovačkog jezičnog pitanja ionako je postojao, a zanimljivo je i to da su neki jezikoslovci u
19. stoljeću i romanske jezike pokušavali sagledavati kao jedan jezik s nekakvim varijantama. Činjenicu da je
situacija s češkim i slovačkim danas takva kakva jest nije odredio netko tko je češko-slovačku situaciju
uspoređivao s njemačkom, ili proučavajući međusobnu razumljivost njihovih govornika, nego je lingvistika
naprosto prihvatila stanje na terenu. To se stanje pak oblikovalo u odnosu na književnojezične integracije i ono
što neki jezikoslovci zovu povijesno uvjetovanom samoprocjenom nositelja jezika. Kad se govori o takvim
pitanjima, ponekad se tumači kao da je riječ isključivo o težnji pojedinih jezičnih zajednica da se odvoje od
svojih susjeda. Pri tome se spominju i nekakva plemena u afričkim zemljama i Amazoni koja tvrde da govore
različitim jezicima, iako je lingvistima teško pronaći veće strukturalne razlike između njihovih jezika. Rekao bih
da hrvatsku jezičnu situaciju s takvim primjerima ne treba uspoređivati i da oni koji to čine griješe. Hrvatski su
pisci naime stoljećima pisali onako kao što su pisali, a nisu pri tome uzimali u obzir svoje srpske susjede, isto
kao ni oni njih. Ipak su obje strane do 19. stoljeća imale jasno odvojene, tipološki različite književne jezike.
Dakle, ne mora uvijek biti riječ o nekakvim separacijama jezičnih zajednica, nego i o specifičnim kulturološkim
integracijama kao rezultatu različitih okolnosti u kojima se neka jezična zajednica nalazi, a pri tome može,
naravno, igrati ulogu i jezik susjeda. Bez obzira na sva ta pitanja, današnje situacije kao što je s hrvatskim i
srpskim, a tu je i bošnjački i crnogorski, vjerojatno nema nigdje na svijetu, ona je jedinstvena i zbog toga
mnogim suvremenicima nejasna, pogotovo onima, kao što sam već rekao, koji je pokušavaju poistovjetiti s
njemačkom jezičnom situacijom. Ipak, što se priznavanja hrvatskoga kao samostalnog jezika tiče, rekao bih da je
danas situacija na njemačkom govornom području mnogo bolja nego prije desetak godina.

Zanimljivo je da čak i neki Hrvatskoj skloni njemački publicisti i povjesničari nisu voljni priznati hrvatski kao
poseban jezik, nešto kao što su slovački ili makedonski. Čak i oni upotrebljavaju u odnosu na hrvatski gotovo
zaboravljeni pojam varijante, premda ne osporavaju Hrvatima pravo da svoj jezik nazivaju svojim imenom.
Može li se pojam varijante uopće uzeti ozbiljno?

— Oni koji danas govore o hrvatskome kao nekakvoj varijanti, čine to uglavnom bez potrebnih definicija,
imajući na umu samo sličnost suvremenoga hrvatskog i srpskoga književnog jezika, a što ta sličnost znači, već
sam rekao. Neki o varijantama govore zato što se svi srednjojužnoslavenski književni jezici temelje na
štokavskome narječju, čime čine jednu posebnu cjelinu. Iako je tako, znanost ipak mora diferencirano
sagledavati odnose i zaključke dobivene na jednoj razini gledanja ne smije paušalno protezati na druge razine
gledanja. Što se tvrdnje o varijantama tiče, mislim da je problem upravo u tome jer se zapažanja s jedne razine
gledanja paušalno prenose na druge. Oni koji su se u njemačkoj slavistici intenzivnije bavili modelima
varijantnih odnosa među zasebnim jezicima, kao što je npr. Roland Marti, ustanovili su da model varijanata nije
prikladan za sagledavanje hrvatskoga i srpskoga jezika. No, neki se pojedinci tvrdnjom o varijantama koriste tek
kao odskočnom daskom za daljnje zaključke. Naime, ako nekoga uvjerite u to da hrvatski treba smatrati
varijantom, nije ga više potrebno posebno uvjeravati da hrvatski nije samostalan jezik, nego da je tek dio
drugoga jezika, a o kojem je riječ, nije potrebno objašnjavati. Na takvim se shvaćanjima temelje daljnji
neprihvatljivi zaključci, npr. da nema dovoljno sredstava za pokrivanje svih varijanata bivšeg srpskohrvatskoga.
Kao navodno prihvatljiva zamjena predlaže se zatim ustroj nekakve integralne istočnoeuropske discipline, koja
se naposljetku, što se nas tiče, opet svodi na jedno, na neki oblik bivše serbokroatistike.

U njemačkim slavističkim publikacijama često nalazimo tvrdnju kako je Vuk Karadžić stvorio jezik Srba i
Hrvata, dok se malo znade o Bartolu Kašiću, koji je bio zagovornik onoga što je propagirao Karadžić mnogo
prije nego što je to činio stvarni otac modernog srpskog jezika. Odakle ta vukovština u njemačkoj slavistici?

— Situacija danas ni u tom pogledu više nije onakva kakva je bila još prije desetak godina. Pregledni radovi o
hrvatskome objavljeni proteklih godina na njemačkome diferencirano sagledavaju ulogu Vuka Karadžića u
hrvatskim i srpskim književnojezičnim zbivanjima u 19. stoljeću. Ne bih tvrdio da je njegov mit sasvim srušen,
već da se njemački slavisti trude diferencirano sagledavati pitanja o kojima se donedavno često površno pisalo.
Što se tiče onoga što ste nazvali vukovštinom, treba znati da je ona programski i sustavno znanstvenoj svijesti
bila nametana barem sto pedeset godina pa ne možemo očekivati da preko noći nestane. Da bismo shvatili
dubinu i širinu mita o Vuku, moramo uzeti u obzir da je on bio središnja figura u jezičnopolitičkom projektu
austrougarske monarhije koji je vodio Jernej Kopitar, svojevremeno vrlo moćna i utjecajna osoba. Sergio
Bonazza Karadžića je stoga dobro okarakterizirao kao izvršitelja programa Jerneja Kopitara. Glavni je cilj
njegova projekta bio Srbe kulturnopolitički odvojiti od Rusa, a u tu im je svrhu odlučio nametnuti književni jezik
koji ne bi bio s ruskim u onoj vezi kao što je bio slavenosrpski, preko kojega su u Srbiju dolazile i knjige i
kulturni djelatnici. Kopitar je prepoznao dostignuća hrvatskoga dopreporodnog književnog jezika i odlučio
pomoću Karadžića na njegovim temeljima izgraditi novi srpski književni jezik. Preko tog književnog jezika
namjeravao je Srbe ujediniti s Hrvatima i time proširiti utjecaj Monarhije. Tek kad uzmemo u obzir da je
Karadžić bio glavni djelatnik na tom projektu, shvatit ćemo kako i zašto je preko noći mogao ući u najviše
krugove ondašnje Europe. Kampanja koju je vodio Kopitar ne samo da je naposljetku u pročišćenome i
prilagođenome obliku u slavističke udžbenike ušla kao znanstvena istina, nego se dojmila i Karadžićevih
hrvatskih suvremenika. Međutim, kao što sam već naznačio, za suvremenu njemačku slavistiku ne može se
tvrditi da gaji nekakvu vukovštinu, a to što je donekle još ima ne mora nas čuditi kad uzmemo u obzir na kakvim
je temeljima nastala i koliko je energije uloženo u njezino stvaranje. O Bartolu Kašiću treba raspravljati u
drugom surječju jer pripada drugom vremenu, a njegovo književnojezično djelovanje ionako ima važnost samo
unutar hrvatskoga kulturnog prostora, iako se to ne odražava u svim njegovim proklamativnim izjavama.

Više ste puta istaknuli da danas situacija u njemačkoj slavistici više nije onakva kakva je bila prije desetak
godina. Ipak, hrvatski se pod svojim imenom predaje samo na rijetkim njemačkim slavističkim katedrama, a
kroatistike kao punopravnog studijskog predmeta još nema. Zar se ne bi moglo reći da mnogi hrvatski priznaju
samo proklamativno, a da zapravo traže načine kako da ga opet strpaju u nekakav srpskohrvatski koš?

— Kad današnju situaciju na njemačkim slavističkim katedrama usporedimo sa situacijom prije 1991, očigledno
je da su se dogodile velike promjene i da još nisu završene. Prije 1991. na mnogim se njemačkim slavističkim
lektoratima hrvatski nazivao srpskohrvatskim, a danas već imamo lektorate na kojima se hrvatski predaje samo
pod hrvatskim imenom. Lektorati na kojima se hrvatski još naziva srpskohrvatskim postaju sve malobrojniji. To
je u skladu sa činjenicom da se broj jezikoslovaca što smatraju da hrvatski književni jezik kao zasebna i
samosvojna cjelina ne postoji, u posljednje vrijeme, nakon raspada Jugoslavije, drastično smanjio. Iako moramo
biti strpljivi, ujedno moramo podupirati ideju uvođenja kroatistike kao studijske predmetne skupine na pojedinim
njemačkim slavističkim katedrama. Tek tada hrvatski će zauzeti ono mjesto koje mu pripada. Ipak, možda ste u
pravu s vašim pitanjem o proklamativnosti, barem što se pojedinaca tiče. U tom je smislu zanimljivo podsjetiti
na Komisiju 2000. Riječ je o komisiji Saveza visokoškolskih učitelja za slavistiku na visokim učilištima u SR
Njemačkoj, koja je objavila izvješće o ustroju njemačke slavistike u budućnosti. U njemu se izjašnjava za model
opće slavenske filologije, a to se na prvome mjestu obrazlaže time da on navodno jamči »posebnu mjeru
rezistencije prema nacionalno ideološkim instrumentalizacijama«. Budući da kroatistike do sada u Njemačkoj
nema u onom obliku u kojem postoje neke druge slavenske nacionalne filologije, možda se navedene riječi
Komisije odnose upravo na kroatistiku. Ako se odnose, svakako možemo očekivati da će takvih shvaćanja
uskoro nestati, jer naprosto nije riječ o znanstvenom sagledavanju pitanja, nego o nečem drugom. Ipak, danas
vjerojatno ipak nitko neće otvoreno reći »hrvatski ne priznajemo, a kroatistiku kao punopravnu slavensku
filologiju smatramo nepoželjnom u našoj sredini«. Da postoje pojedinci koji tako misle, možemo tek
pretpostavljati.
Zar se takva stajališta njemačkih slavista ne protive i Sporazumu o kulturnoj suradnji Savezne Republike
Njemačke i Republike Hrvatske, gdje se izričito govori o tome kako u međusobnim odnosima valja njegovati
njemački i hrvatski jezik?

— U načelu je tako, no taj je sporazum za nas mrtvo slovo na papiru, bez ikakvih konkretnih učinaka. Treba
najprije znati da su sveučilišta i u Njemačkoj autonomne institucije, kojima ne možete odozgora naređivati što se
sadržajnih pitanja tiče, a i dobro je da je tako. S druge strane morate uzeti u obzir da se u spomenutom
sporazumu o kroatistici i hrvatskom jeziku ništa konkretno ne kaže, pa ni u nekakvu hipotetičkom obliku. O
njemu bi imalo smisla raspravljati tek onda da je u njemu kao znak dobre volje spomenuto npr. osnivanje nekog
kroatističkog instituta u Njemačkoj. Da se njemačkoj strani pokazao dovoljan interes za tako nečim, vjerojatno
ga ne bi odbila. Bilo bi i drugih alternativa, no ništa od toga u tom sporazumu nije uzeto u obzir. Hrvatski
potpisnici očigledno su takva pitanja potpuno zaboravili, možda misleći da je riječ o nevažnim stvarima ili
neostvarivim predodžbama.

Bi li se na temelju toga moglo reći da se u Hrvatskoj premalo čini za ispravljanje pogrešnih pristupa hrvatskomu
jeziku i književnosti u inozemstvu?

— Možda samo u pojedinim krugovima. Da se u spomenutom smislu u Hrvatskoj ipak mnogo čini, pokazuju
mnogi noviji radovi hrvatskih znanstvenika, spomenuo bih samo Radoslava Katičića, a i Mirka Tomasovića. Na
njemačkome je pored toga u posljednjih godina objavljen niz knjiga koje uopće omogućuju ozbiljniji ustroj
njemačke kroatistike, a pri tome su važan prilog dali i kroatisti iz Hrvatske. Prošle je godine npr. objavljen
njemački prijevod knjige prof. Milana Moguša Povijest hrvatskoga književnoga jezika (Geschichte der
kroatischen Literatursprache). Od najnovijih radova njemačkih kroatista najzapaženija je knjiga Leopolda
Auburgera Hrvatski jezik i serbokroatizam, objavljena 1999. To su sve djela koja onemogućuju hod starim
serbokroatističkim stazama. Međutim, treba reći i to da postoje hrvatski pojedinci koji su prije nekoliko godina
iz Hrvatske došli u Njemačku i koji se ondje zalažu za ponovno uspostavljanje serbokroatističkih odnosa. Riječ
je očigledno o tome da su ti pojedinci pogrešno shvatili interese i težnje sredine u koju su pristigli, pa pokušavaju
skupljati poene ispunjavajući želje i očekivanja za koje pretpostavljaju da postoje i prevladavaju. Ja bih pak
rekao da ih u tom pretpostavljenom obliku uglavnom nema.

Ako je tako, zašto neki njemački slavisti koji u svojim znanstvenim radovima priznaju hrvatski književni jezik
kao poseban jezik, na svojim katedrama lektore iz Hrvatske prisiljavaju da taj jezik predaju pod srpskohrvatskim
i drugim sličnim imenima?

— Riječ je tek o pojedinim slučajevima, koji se ne mogu generalizirati. Problem je vjerojatno uvjetovan
tradicijom i navikama, a svaku je naviku, pa i onu lošu, teško mijenjati. Te su navike danas poduprte vjerojatno i
psihološkim razlozima. Na pojedinim se lektoratima naime i dalje predaje uglavnom hrvatski ili srpski književni
jezik, ovisno o podrijetlu lektora. Tako je bilo i prije raspada SFRJ, s time da se je tada predmet lektorske
nastave službeno zvao uglavnom srpskohrvatski. Danas se predmet nastave uglavnom više ne zove
srpskohrvatski, već postoji niz dvočlanih i tročlanih naziva, npr. bošnjački/hrvatski/srpski. Naravno, ni iz takvih
se naziva nastavnih jedinica ne može razabrati o kojem je književnom jeziku riječ, a nazivi inače imaju
razlikovnu funkciju. Rekao bih da je glavni čimbenik koji uvjetuje odabir takva nazivlja vjerovanje da bi se na
temelju točnih imena nastavnih jedinica moglo izvesti zaključke o nečijoj političkoj pristranosti. Kad k tomu još
uzmete u obzir onaj strah od navodnih prijetećih »nacionalno-ideoloških instrumentalizacija«, odnosi postaju
jasniji. U tome se svemu u srži nalazi pogrešan način sagledavanja, no i on nam pokazuje u kojoj mjeri imamo
posla s dokraja ispolitiziranim gledanjima. No, ne treba problematiku hrvatskih lektora koji u inozemstvu
hrvatski moraju predavati pod srpskohrvatskim imenom jednostrano sagledavati. Nije mi npr. poznato jesu li
hrvatske institucije koje šalju svoje namještenike na lektorski rad dosad napisale koje pismo katedrama s kojima
surađuju i zamolile ih da dopuste dolazećim lektorima jezik svoje nastave nazivati njegovim imenom. Naravno,
hrvatske institucije ne mogu nekoga u inozemstvu prisiliti da promijeni svoje ponašanje, no svatko će ih sigurno
saslušati ako uljudno iznesu i obrazlože svoje mišljenje. Bilo bi, mislim, sasvim normalno da te hrvatske
institucije vani i na taj način zastupaju hrvatske interese, to im sigurno nitko ne bi zamjerio.

Pisali ste nedavno u časopisu »Jezik« o Dubrovniku i nekim slavistima koji bi ga jezično proglasili povijesno
srpskim gradom.

— Da, no i pri tome je riječ o pojedincima i o njihovim pojedinačnim istupima. Vjerujem da su ti pojedinci ono
što su izrekli izrekli u nekoj vrsti afekta, pa njihovim izjavama ne treba pripisivati preveliku važnost, a isto tako
njih osobno ne treba paušalno osuđivati. Ipak, kad uzmemo u obzir da se tvrdnje o srpskosti Dubrovnika
odnosno njegova jezika danas još uvijek sustavno iznose na srpskoj strani, te da su one jedan od razloga zbog
kojih je srpska vojska nedavno pokušala osvojiti Dubrovnik, onda vidimo da ih treba shvaćati ozbiljno i da na
njih treba reagirati. Dakle, pojedincima u tradicionalnoj slavistici mora napokon postati jasno da stariju hrvatsku
književnost i njezin jezik, bez obzira da li je riječ o onoj dubrovačkoj ili bosanskoj, nema smisla dekroatizirati i
posrbljivati. Ako netko misli da treba jer je to u skladu sa starijom slavističkom tradicijom, onda mora računati
sa stručnim reakcijama svojih kolega. Međutim, pisanje takvih reakcija nezahvalan je posao pa ih nema u
dovoljnom broju.

Objavili ste nedavno studiju o pitanju u kojoj raščlanjujete poglede inozemne slavistike o hrvatskim jezičnim
promjenama u proteklih desetak godina. Nije li tako da se može govoriti o stanovitim pretjerivanjima u hrvatskoj
jezičnoj politici? Kako njemačka slavistika gleda na njih?

— Iako je postalo moderno, ne bih rekao da je opravdano govoriti ponajprije o pretjerivanjima kad god se
spomenu hrvatske jezične promjene. To što se devedesetih godina u Hrvatskoj podržavalo one hrvatske riječi
koje su u SFRJ jezičnopolitički bile negativno obilježene i zabranjivane, zbog kojih su neki završavali čak u
zatvoru, nije odraz hrvatskoga pretjerivanja, nego odraz hrvatske slobode. Činjenica da se danas u hrvatskoj
vojsci i administraciji rabi nazivlje oslonjeno na hrvatsku tradiciju također nije nikakva anomalija, nego sasvim
razumljiva pojava. Jezičnih je promjena i izvan navedenih okvira svakako bilo, bilo je pri tome možda i nekih
pretjerivanja, no ta su pretjerivanja bila rubne pojave, a ne stožerne u cjelokupnom procesu. Stožernima ih se tek
pokušava prikazati u nekim serbokroatistički usmjerenim publikacijama. Njima idu u prilog i pojedini radovi
hrvatskih suvremenika, koji o tim pojavama govore slično, no iz drugog kuta gledanja i s drugim motivima.
Rezultat je ipak taj da se njihove izjave u inozemstvu uzimaju kao dokaz za nekakvu organiziranu radikalnost i
ekstremnost hrvatske jezične politike, koje zapravo nije bilo. Jedna od glavnih poruka koja se u spornim
radovima upućuje čitateljima glasi da se u Hrvatskoj prema političkome nalogu i u suradnji s domaćom
ekstremnom i radikalnom kroatistikom razorilo srpskohrvatski i da danas hrvatski zbog toga treba priznavati kao
poseban jezični sustav. Zanimanje za hrvatski i njegov razvoj sužava se pri tome na odnos hrvatskoga prema
srpskome, a hrvatska jezična samostalnost obrađuje se kao nešto komično. U skladu s time izriču se paušalne
obezvrjede i dezinformacije o hrvatskim jezičnim promjenama, a ujedno se pokazuje slabo razvijen interes da ih
se lingvistički ozbiljno i utemeljeno proučava. Hrvatske jezične promjene pružaju sociolingvistici odličnu
mogućnost da proširi svoje spoznaje o jezičnim mijenama i njihovim usvajanjima, a naprosto je nerazumljivo da
im se do sada u slavistici pristupalo prvenstveno jezičnopolitički i jednostrano. Na takve i druge pogrešne
pristupe i dezinformacije treba upozoravati i ispravljati ih. Najbolje što je u Hrvatskoj poduzeto za ispravljanje
raznih zabluda o hrvatskim jezičnim promjenama mogućnost je da svatko na Internetu besplatno može
postavljati propite u Hrvatskome nacionalnom korpusu. Zahvaljujući tom korpusu i njegovoj dostupnosti, ne
mogu se o određenim jezičnim promjenama iznositi paušalne tvrdnje i neistine i nadati se da ih nitko ne može
opovrgnuti. Rekao bih stoga da je Hrvatski nacionalni korpus iznimno vrijedna stvar i da autori moraju ustrajati
pri daljem poslu, iako je težak i kratkoročno nezahvalan. Da hrvatske jezične promjene nisu onakve kakvima ih
se prikazuje u pojedinim publikacijama, pokazuje i Mannheimski korpus hrvatskih novina, koji obuhvaća oko
18,5 milijuna pojavnica. Rezultati propita relevantnih jedinica u tom korpusu odudaraju u nekim točkama, ne
znatno, no ipak sustavno, od onih u Hrvatskom nacionalnom korpusu. O čemu je riječ, jedno je od pitanja koje
se proučava na projektu koji u Mannheimu vodi prof. Jadranka Gvozdanović. Hrvatskim jezičnim promjenama
trebalo bi i drugdje pristupati onako kao što se to čini u sličnim slučajevima, a ne prvenstveno s ciljem da se
izvode nekakvi jednostrani jezičnopolitički zaključci.

Razgovarao Gojko Borić