Sie sind auf Seite 1von 7

Broj 3, Godište IV. / 2004.

PRIKAZI, OSVRTI, RECENZIJE

JUGOSLAVIJA U ISKRIVLJENOM ZRCALU NJEMAČKOG


DOPISNIKA

Gojko Borić

Ulrich Schiller: Macht ausser Kontrolle - Vlast izvan kontrole - Tajna svjetska politika od
Hruščova do Busha, naklada Aufbau-Verlag, Berlin, 2003, 350 stranica.

Ulrich Schiller svojedobno je bio jedan od najpoznatijih njemačkih tiskovnih i radiotelevizijskih


novinara. Rođen 1926. u Mittelwalde (prije Njemačka, a nakon 1945. poljska Šlezija); studirao je
slavistiku i postigao doktorat iz filozofije; od 1956. bio je novinar, dopisnik u Beogradu, Moskvi i
Washingtonu; glavni urednik RTV postaje Bremen i politički analitičar u lijevo-liberalnom tjedniku Die
Zeit.

Godine 2003. objavio je knjigu Macht ausser Kontrolle - Vlast izvan kontrole - (naklada Aufbau-Verlag,
Berlin) koja se može smatrati njegovim novinarskim životopisom. Da piše knjigu saznao sam prije dvije
i pol godine kad me je autor potražio (na preporuku kolege iz »moje« RTV postaje Deutsche Welle) da
se posavjetuje o dva »slučaja« u poslijeratnoj povijesti Jugoslavije, o povratku prof. Krunoslava
Draganovića u Jugoslaviju i o bleiburškoj tragediji. Glede »slučaja Draganović« autor je naginjao
službenoj jugoslavenskoj verziji, ali sam ga uspio uvjeriti da je taj uzoriti svećenik, znanstvenik i
karitativni djelatnik bio prijevarom prebačen u Jugoslaviju »kao kufer«. A što se tiče bleiburške
tragedije upoznao sam ga s nekim austrijskim i hrvatskim publikacijama koje su se razlikovale od
jugokomunističkih. Nakon dva razgovora više nisam imao pojma kako se autor koristio mojim
primjedbama i mojom literaturom. Knjigu sam dobio nakon što je bila tiskana. Velika šteta, jer je
Schiller napravio brojne, sasvim izbježive pogrješke te donio brojne netočne zaključke, što je mogao
mimoići da mi je tekst prije objavljivanja dao na uvid. U njegova mišljenja ne bih dirao, ono što me
»boli« to su faktografske pogrješke i posve krivi zaključci, na temelju riječi samog autora »da nije
povjesničar«. A bez poznavanja i inače zamršene povijesti narodâ na prostoru bivše Jugoslavije nije
moguće shvatiti njihove sukobe u ratu od 1941. do 1945, poratne strahote komunističkog režima kao i
sukobe izazvane srpskom imperijalističkom politikom nakon sloma Titova sustava.

No autoru valja priznati i brojna točna zapažanja kao i iznošenje istine koja mu je bila dostupna,
nažalost nedovoljno jer naprosto nije raspolagao s odgovarajućom literaturom. A da mi je rekao o
čemu piše, mogao sam mu dati na uvid nekoliko temeljnih knjiga i upozoriti ga da se ne služi
propagandnim knjižurinama, primjerice jednog Vladimira Dedijera, koji je počeo kao Titov ikonograf da
bi završio kao bjesomučni propagandist srpskog šovinizma i antikatoličke histerije. No o tome nešto
kasnije.

Schiller odlazi studirati slavistiku u Sarajevo, što je bilo vrlo neobično jer su najbolje slavističke katedre
bile u Zagrebu i Beogradu. U Jugoslaviju putuje kao naivni »zaljubljenik« u tamošnji »socijalizam s
ljudskim likom«. To mu i ne treba zamjeriti jer su i takvi veliki kritičari Titove satrapije kao Viktor Meier,
Johannes Georg Reissmüller i Carl Gustaf Ströhm, u početku svojih dopisničkih karijera vjerovali da je
Jugoslavija u najmanju ruku vrijedna postojanja kao brana od prodora Sovjetskog Saveza prema
toplom Jadranskom moru i da je njezin sustav ipak znatno bolji od svih ostalih komunističkih režima.

Iako slavist, Schiller nije poznavao sve finese u jezičnim razlikama na južnoslavenskom prostoru, pa
tako tvrdi da se u zapadnoj Hercegovini »govori najčistiji srpsko-hrvatski« (jezik koji nikad nije
postojao, osim po izmišljenom imenu). Piše da su hrvatski lingvisti nedavno »otkrili svoj jezik«, pa je
tako nestao »srpsko-hrvatski«, u čemu su ih slijedili srpski jezikoslovci. A to znači da mu nije poznata
problematika hrvatsko-srpskih jezičnih sukoba od vremena Kraljevine Jugoslavije, preko nasilnog
Novosadskog »dogovora« pa do Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. O
razlikama dvaju jezika čak je pisao i srbijanski intelektualac Jovan Ćirilov u svojoj knjizi Srpsko-
hrvatski rečnik varijanti - Hrvatsko-srpski rječnik inačica, Beograd, 1989, a da o hrvatskim knjigama te
vrste i ne govorimo, počam od knjige dr. Petra Guberine i dr. Krune Krstića Razlike između hrvatskoga
i srpskoga jezika, Zagreb, 1940. pa do monumentalnog djela Vladimira Brodnjaka Razlikovni rječnik
srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb, 1991.

Za Hrvate jezično pitanje nije sitnica i cjepidlačenje, jer su zbog očuvanja svojega jezika patili pod
Austro-Ugarskom, Kraljevinom Jugoslavijom i u komunističkoj Jugoslaviji. Zbog jezika su ljudi bili
osuđivani na zatvorske kazne, a mnogi jezikoslovci bili izbacivani iz službe i partijski kažnjavani samo
zbog toga što su branili hrvatske jezične posebnosti. No nije zamjeriti jednom njemačkom novinaru što
nije potpuno upoznat s tom problematikom (iako bi morao biti) kad u tome naveliko lutaju i brojni
njemački slavisti (vidi članak Norberta Reitera »Politik per Sprache - Gedanken zur ’Glottotomie’« u
Südosteuropa Mitteilungen, br. 6, 2003). Hrvatski slavist u Njemačkoj mg. Mario Grčević (autor knjige
Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, naklada Böhlau, 1997) zdvojno je ustvrdio u jednom
razgovoru sa mnom da će tu neznanstvenu začahurenost nekih njemačkih slavista »riješiti« samo
njihova fizička smrt.

Schiller upoznaje u Bosni studenta srpske nacionalnosti Novicu Vojinovića, čija je obitelj bila žrtva
ustaškog terora pa njegov brat Rista više mrzi Hrvate nego Nijemce, iako to nije »logično« jer bez
Mussolinija i Hitlera ne bi bilo Pavelića i ustaša. Zar se nije pjevalo: »Oj Hitleru ti si prvi, mi smo žedni
tvoje krvi« i »Paveliću ti si treći, tebe ćemo živa peći«. No Schiller nije u tom stavu braće Vojinovića
opazio papak četništva, srpskog šovinizma.

Opisuje ustaške zločine protiv Srba (potonje naziva grkopravoslavcima, što se odavno ne koristi) te
citira neizbježivog Slavka Goldsteina da ubijanja u jasenovačkom konclogoru nisu bila tako
»perfektna« kao u Auschwitzu, nego »balkanski brutalna«. No autor ne spominje četnički genocid nad
Hrvatima, a o tome postoji brojna jugoslavenska i inozemna literatura. Da spomenemo samo knjigu
Philipa J. Cohena Tajni rat Srbije, Zagreb, 1997. i Fikrete Jelić-Butić Četnici u Hrvatskoj, Zagreb, 1986.

Autor se čudi gotovo neuzročnosti ustaških zločina nad Srbima i pita se zašto je to tako, što je dokaz
da nije ni približno bio upoznat s događajima koji su tome prethodili i da nije pročitao osnovne knjige o
tlačenju Hrvata u monarhističkoj Jugoslaviji kao što su Hrvatska na mučilištu Rudolfa Horvata,
Ekonomska podloga hrvatskog pitanja Rudolfa Bičanića, Diktatura kralja Aleksandra Svetozara
Pribićevića, Geschichte Jugoslawiens Holma Sundhausena i najnovije Kroatien Ludwiga Steindorfa.
Nitko a ponajmanje autor ove recenzije ne želi umanjiti i opravdati ustaške zločine nad Srbima,
Židovima, Romima i antifašističkim Hrvatima, ali posve je neznanstveno ako se ne uzima u obzir sve
ono što im je prethodilo sa srpske strane, a i tome postoji velika literatura kao, da spomenemo samo
neke knjige, Etničko čišćenje Mirka Grmeka, Marca Gjidare i Nevena Šimca, Sinovi Orjune i novo
četništvo Nikole Pulića, Srbi - Obespravljeni ili privilegirani Ljubomira Antića, Srbijanski masovni pokret
i hrvatsko pitanje Anđelka Milardovića, Hrvatska razotkriva Janusa Vedrane Spajić-Vrkaš itd. itd.

Schiller također nije upoznat s genezom stvaranja ustaške NDH. Tvrdi da su ustaški zločini
neposredna posljedica Hitlerova napada na Jugoslaviju, a to nije istina jer Treći Reich uopće nije
namjeravao napasti Jugoslaviju, baš obratno, nakon što je Beograd pristupio Trojnom paktu (jedan od
zagovornika tog pakta bio je kasniji književni nobelovac i tadašnji jugoslavenski ambasador u Berlinu
Ivo Andrić) izgledalo je da će Jugoslaviju mimoići rat. Pavelićev Ustaški pokret bio je »miljenik«
Mussolinijeve Italije, dok je nacistički režim bio sklon Beogradu, pa je iz Njemačke protjerao
Pavelićeva predstavnika dr. Branka Jelića, kako mi je u interviewu za Nedjeljnu Dalmaciju posvjedočio
i njegov sin Werner. Njemački opunomoćenik za jugoistočnu Europu Edmund Wessermayer htio je
pridobiti vođu HSS-a Vladka Mačeka da preuzme upravu nad Hrvatskom, ali on je to odbio kao
demokrat, vjerujući u pobjedu antifašističke koalicije. Podrobnije o tome autor je mogao saznati u knjizi
Hrvoja Metkovića Povijest Nezavisne Države Hrvatske.

No ne treba zaboraviti da je Maček 10. travnja izdao proglas narodu i službenicima svoje stranke da
podupire novu »nacionalističku vlast«, da je Katolička crkva pozdravila proglašenje NDH i da je većina
Muslimana bila u početku privržena novoj državi, tako da se može reći da je većina pučanstva
Hrvatske i Bosne i Hercegovine bila za novu državu. Autor piše da je Hitler 12. travnja odobrio
proglašenje NDH, no to je bilo skupa s Italijom 15. travnja. Uopće ne spominje 10. travnja, dan kad je
pukovnik Slavko Kvaternik u ime Pavelića proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Autor uspoređuje ustaške zločine s holokaustom, no to je nedopustivo naprosto zbog toga što je
njemački Endlösung - konačno rješenje židovskog pitanja - bio singularan zločin barem u 20. stoljeću.
Uostalom, u Srbiji je živjelo više Židova nego na području NDH. U knjizi Židova dr. Raše Romana
Jevreji Jugoslavije 1941-1945. Žrtve genocida i učesnici NOR, Beograd, 1980. objavljena je izjava
njemačkoga generala Lohra: »Srbija je jedina zemlja u kojoj je rešeno pitanje Jevreja i Cigana« i
»izvršioci ovih masovnih zločina su, pored Trećeg Rajha, folksdojčeri, nedićevci, ljotićevci i četnici«. Za
razliku od toga, hrvatski Židovi su se mogli spašavati bijegom u talijansku zonu NDH kao i zahvaljujući
pomoći mnogih humanih ljudi, posebice iz Katoličke crkve, u kojoj je nadbiskup Stepinac riječju i
djelom pomogao u spašavanju Židova. Dakako, to ne može amnestirati ustaše koji su počinili zločine
nad Židovima, a endehaški režim je tu ipak mogao mnogo toga učiniti u njihovu korist, služeći se
primjerom Bugarske cara Borisa, u kojoj je spašeno na desetke tisuća Židova od njemačkog
Endlösunga. Kardinal, blaženi Alojzije Stepinac, nije uzalud nazvao Jasenovac »najtamnijom mrljom u
hrvatskoj povijesti«, no to ga nije spasilo od komunističkih progona.

Stoga me je zaboljela uporaba izraza »klerofašizam (autor piše da je nova vlada u Zagrebu bila
klerofašistička), jer je to tipičan izraz iz komunističke propagandne kuhinje, kakav se ne upotrebljava
na Zapadu. Nema ga u njemačkom pravopisu Duden, a ni u Dudenovu rječniku stranih riječi. Zatim
piše dalje: priličan broj svećenika i redovnika »sudjelovao je u progonu Srba« (koliko?), što naprosto
nije istina. Komunisti su uzimali kao primjer zapovjednika Jasenovca Filipovića, no on tada nije bio
franjevac, njega su prije toga izbacili iz Reda bosanski franjevci. Veli da su čak i biskupi »slavili nasilje
protiv Srba i Židova«, a to je teška optužba koja se nije nalazila ni u optužnicama komunističkih
sudova. S tim u vezi spominje sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, koji je, doduše, pohvalno pisao o
Paveliću i Endehaziji, ali nije slavio nasilje. Upoznao sam ga u Madridu godinu dana prije dolaska
Pavelića u taj grad (nakon atentata u Buenos Airesu), a tada je bio »s onu stranu dobra i zla«. Njegove
tadašnje pohvalne riječi u korist Pavelića, koje mu spočitava autor, izmamio je Poglavnikov osobni
prijatelj fra Branko Marić, na zaprepaštenje gotovo svih Hrvata u Madridu. Šarić je bio veliki prijatelj
Muslimana i naivni rodoljub, ali Papa mu nije »oprostio« napuštanje Sarajeva, pa nikad nije bio
primljen u rimsku audijenciju. To ga je strašno boljelo.

Autor hvali Stepinca kako je opominjao ustaše da ne zlostavljaju Srbe i Židove, ali da je to bilo mlako.
Stepinac se držao linije Sv. Oca Pija XII, koji je bio čvrsto uvjeren da bi frontalni napadi na naci-
fašističke sile izazvali još veće progone Židova i ostalih. O tome se može raspravljati, ali u
međuvremenu se zna da je Vatikan spasio na desetke tisuća Židova. Poznato je da je Stepinac u više
navrata kritizirao Pavelića i ustaški režim te nacističku ideologiju, a o tome se svatko može uvjeriti tko
pročita knjigu oca Alekse Benigera (inače Slovenca) Alojzije Stepinac - hrvatski kardinal. Obilnu
dokumentaciju o Stepincu objavio je i Vinko Nikolić u svome dvoknjižju Stepinac mu je ime.

Stepincu i Katoličkoj crkvi u Hrvata ništa se ne bi dogodilo da su pristali na Titovu sotonsku ponudu o
stvaranju »nacionalne crkve«. Pa Stepinac je izveden pred sud tri godine nakon rata. Prije toga vodio
je nekoliko razgovora s Titom i Bakarićem. Da je stvarno bio krivac, komunisti bi ga bacili u tamnicu
odmah nakon dolaska u Zagreb. Autor se čudi zašto Vatikan nije reagirao na izvješća o progonu Srba.
Vatikan je dobro znao da u Endehaziji bjesni građanski rat u kojem se i srpski četnici služe genocidnim
metodama protiv Hrvata katolika i muslimana, i u tom je smislu slao poruke Vladi u Zagrebu i
jugoslavenskoj Vladi u Londonu. Schiller krivo zaključuje da su Pijo XII. i Stepinac svojim stavom kako
je komunizam opasniji od fašizma samo »pomogli Titovim partizanima«, jer su Hrvati zbog toga,
navodno, više išli u partizane. Brojni su razlozi masovnog odlaska Hrvata u partizane, a sigurno je
neznatan »proustaška politika« Katoličke crkve. Uostalom, i neki su katolički svećenici pomagali
partizanski pokret, a u prvoj Bakarićevoj vladi bio je msgr. Svetozar Rittig, notorni Jugoslaven i
partizanski simpatizer. No Crkva ga zbog toga nije ekskomunicirala.

Autoru uopće nije poznato da je Katolička crkva u Hrvata dočekala s velikom zebnjom komunistički
ustanak jer joj je i te kako bilo poznato da su španjolski republikanci poubijali u Građanskom ratu 13
biskupa i 7000 svećenika i redovnika. Komunisti su tijekom II. svjetskog rata ubili na području NDH i
ostalih dijelova bivše Jugoslavije 601 svećenika, redovnika, redovnica i istaknutih laika Rimokatoličke
crkve, neke na najbestijalniji način, primjerice na Širokom Brijegu, gdje su žive spalili franjevce u
tamošnjem samostanu. O tome postoji bogata literatura, a kao kratak pregled jugokomunističkih
zločina može poslužiti Crna knjiga Josipa Batelje. Imajući sve to pred očima, teško je shvatiti autorove
zamjerke da Ivan Pavao II. nije trebao Stepinca proglasiti blaženim jer za vrijeme II. svjetskog rata nije
požalio žrtve »ubojica u mantiji« (tipična komunistička terminologija).

Najveća pogrješka autora je u tome što se u opisu djelovanja Katoličke crkve u NDH tijekom II.
svjetskog rata služio knjigom Vladimira Dedijera, koja je izšla i na njemačkom pod naslovom
Jasenovac: Das jugoslawische Auschwitz und Vatikan. Knjigu je izdao nakladnik koji publicira
sotonističku literaturu (to mu je i simbol), a ona je toliko neobjektivna da ju Frankfurter Allgemeine
Zeitung uopće nije htio ni negativno recenzirati (to mi je otkrio jedan od nakladnika J. G. Reissmüller),
dok lijevo-liberalni Suddeutsche Zeitung nije objavio ni plaćenu reklamu za tu knjigu. Nakladnik
Dedijerove knjižurine Ahriman rado objavljuje ekstremno komunističke i anticrkvene knjige, a jedna je
od njih i »optužnica« protiv Zapada izraelskog novinara Arnolda Shermanna pod naslovom Die
Zerschlagung Jugoslawiens - Razbijanje Jugoslavije - u kojoj se elaborira poznata teza srpskih
šovinista da su Jugoslaviju uništili, osim »domaćih izdajnika«, Vatikan, zapadni mediji, Njemačka,
Austrija, Amerika i cijeli svijet. Čista paranoja.

Pozitivno je što Schiller proglašava Bleiburg i Križni put ratnim zločinom, i to na vrlo uvjerljiv način. No
ubrzo upada u pojednostavljivanje te tragedije tvrdnjom da su većinu postrojba u bijegu na slovensko-
austrijskoj granici činili ustaše, što nije istina, jer glavnina je bila sastavljena od domobrana i civila. Drži
»neslanim vicom« da su vlasti NDH poslali Memorandum britanskom feldmaršalu Alexanderu da
vojsku i civile NDH stavi pod svoju zaštitu. Premda je to bilo naivno, ima u tome logike jer je NDH
navijestila rat zapadnim saveznicima pa su oni bili dužni prihvatiti vojsku kao ratne zarobljenike, a
civile kao izbjeglice. No Britanci su napravili »trampu« sa zarobljenicima i izbjeglicama u zamjenu za
povlačenje partizana iz Koruške i Trsta. U britanskoj odluci nije bilo vojne logike, a još manje morala. U
opisu bleiburške tragedije autor se služio i hrvatskom literaturom, ali tek manjim dijelom, dok britansku
uopće ne spominje, kao knjigu Nikola Tolstoja Ministar i pokolji - Bleiburg i Kočevski rog, tiskanu 1991.
u Zagrebu. Pravilno je kad veli da je Bleiburg ratni zločin bez obzira na prijepore o broju žrtava (slično
neslaganje postoji i glede jasenovačkih žrtava), o čemu je vrlo uvjerljivo pisao Vladimir Žerjavić u
svojoj knjizi Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, koju autor nije pročitao. Uostalom,
nisu mu poznate jugoslavenske prijevare oko broja ratnih žrtava u Jugoslaviji od 1941. do 1945. koje
su izvrsno raskrinkali Hrvat Vladimir Žerjavić u svojoj studiji Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom
svjetskom ratu i Srbin dr. Bogoljub Kočović u znanstvenom djelu Žrtve Drugog svetskog rata u
Jugoslaviji. Oni su došli približno do istih rezultata glede svih žrtava u Jugoslaviji i posebnih u logoru
Jaseovac. Dr. Kočović je imao okapanja sa svojim Srbima, koji su vršili pritisak na njega da poveća
broj srpskih žrtava, čemu se on - kako mi je osobno ispričao - odlučno protivio. Nije htio sudjelovati u
manipuliranju žrtvama u političke svrhe. Instrumentalizacija srpskih žrtava u II. svjetskom ratu bio je
jedan od upaljača za rasplamsavanje srpskih ratova protiv triju nesrpskih republika u bivšoj Jugoslaviji.

Smiješno je kad autor zamjera Hrvatima zašto na spomeniku žrtvama Bleiburga i Križnog puta na
groblju u Mirogoju nisu spomenuti, osim Hrvata, Srbi, Slovenci i ostali. Pa zaboga, svatko oplakuje
svoje žrtve, zar je to zazorno. I Židovi u Njemačkoj nisu dopustili da se na monumentalnom spomeniku
žrtvama holokausta kraj Brandenburških vrata u Berlinu spomenu ostale žrtve, što se opravdava
riječima Elia Wiesela, židovskog dobitnika Nobelove nagrade za mir, koji je rekao »da sve žrtve nisu
bili Židovi, ali svi Židovi su bili žrtve«, no to mišljenje ne dijele od nacista proganjani Poljaci, Česi,
Romi i njemački antifašisti.

Šaljivo je pročitati autorovo mišljenje kako hrvatski emigranti nisu bili u pravu kad su sumnjali u »fer
proces« Paveliću u Jugoslaviji. Stahovito je naivno vjerovati u »objektivnost« jugokomunističkog
pravosuđa. Komunisti su tijekom i nakon rata i za najmanje sitnice skidali glave svojim protivnicima.
Prof. Krunoslav Draganović isposlovao je propusnice za brojne bjegunce pred Titovom soldateskom
(među kojima je, valjda, bilo i ratnih zločinaca, ali on to nije morao znati) naprosto zbog toga što u
Jugoslaviji nisu mogli očekivati pravdu već krvavu osvetu. Zašto je čak i dr. Vladko Maček, predsjednik
HSS-a i istaknuti antifašist i mirotvorac, morao pobjeći iz Hrvatske? Jasno zašto. Komunisti bi mu
priredili inscenirani proces i skratili ga za glavu. To je svima jasno, samo ne njemačkom autoru.

Draganović je već od 1942. bio u Rimu na karitativnoj dužnosti pa se nije mogao suprotstaviti ustaškim
nedjelima. Autor zajedljivo primjećuje kako Draganović nije napisao ni slova o Jasenovcu, a kako bi i
mogao kad su svi izvori bili u Jugoslaviji. S druge strane o Bleiburgu je mogao pisati jer je kontaktirao
s preživjelima u inozemstvu. Komunisti su ga i oteli što su se bojali knjige koju je spremao o
bleiburškoj tragediji. Autor se nakon razgovora sa mnom ipak priklonio varijanti da je prof. Draganović
bio lukavo otet iz Trsta u Jugoslaviju. Na tome mu hvala.
Ovdje mogu najaviti da je 2004. u Sarajevu priređen simpozij o liku i djelu prof. Krunoslava
Draganovića te da Bošnjaci i međunarodna zajednica nisu imali ništa protiv kad su prije nekoliko
godina zemni ostaci nadbiskupa vrhbosanskog Ivana šarića bili prebačeni iz Madrida u Sarajevo.

Ako je autor htio upoznati isprepletenost Katoličke crkve i hrvatske nacije, mogao je pročitati zbirku
radova Tomislava Janka Šagi-Bunića, jednoga lijevoga klerika, Katolička crkva i hrvatski narod, što je
izišla za vrijeme komunizma u Zagrebu god. 1983, pa se uvjeriti koliko je jako to zajedništvo, ali ne na
štetu drugih naroda, baš obratno.

Schiller spominje na više mjesta u svojoj knjizi nasilje hrvatskih emigranata na jugoslavenske
ustanove i osobe. Takvog nasilja je bilo, ali ono je upravo zanemarivo u usporedbi s terorom Udbe
protiv Hrvata u Njemačkoj. Prema procjeni autora knjige Tajni rat UDBE protiv hrvatskog iseljeništva
Bože Bukušića, Udba je ubila u Njemačkoj 35 Hrvata.

Najspektakularniji događaj u sukobima između Hrvata i jugoslavenskih predstavnika bio je napad


skupine hrvatskih gastarbajtera (autor krivo tvrdi da su bili politički emigranti) na Odjel Švedske
kraljevske ambasade za zaštitu jugoslavenskih interesa (to je bila faktično jugoslavenska ambasada
jer u to vrijeme nisu postojali diplomatski odnosi između Njemačke i Jugoslavije, koji su bili prekinuti
na temelju tzv. Hallsteinove doktrine zbog toga što je Beograd priznao komunističku istočnu
Njemačku) u bonskoj četvrti Mehlem. Prema mojim saznanjima namjera je demonstranata bila svratiti
pozornost njemačke javnosti na »jugoslavenski špijunski centar« u Mehlemu, ali i želja tih
gastarbajtera da dobiju politički azil i tako dozvolu stalnog boravka u Njemačkoj. No netko je među
njima provokativno pretvorio mirne demonstracije u nasilnički upad u jugoslavensko predstavništvo.
Kao novinar Radija Deutsche Welle u Kölnu prva sam dva tjedna dnevno pratio proces protiv tih
napadača, čiji je duhovnik bio svećenik Rafael Medić, ali on je bio njemački državljanin i osnivač laičke
udruge Križarsko bratstvo koju su Nijemci poslije zabranili. Prigodom upada u jugoslavensko
predstavništvo poginuo je pazikuća Momčilo Popović, ali nije pronađen pištolj iz kojeg je bilo pucano, a
pucali su i Jugoslaveni, pa se može pretpostaviti da je bio njihova žrtva. Sudac Quirini, koji je vodio
proces u Bonnu, nije dopustio da se pretvori u politički obračun s Jugoslavijom, tako da je time bio
zadovoljan i jugoslavenski službeni promatrač, zagrebački profesor Bogdan Zlatarić, koji mi je to
izričito rekao u interviewu za Radio Deutsche Welle. Proces je pokazao da hrvatskoj političkoj
emigraciji nije uspjela infiltracija u gastarbajtersku populaciju, jer su jugoslavenske vlasti stalno prijetile
svojim građanima na radu u inozemstvu oduzimanjem putovnica i drugim represalijama.

Jugoslaveni su propagandistički spretno iskoristili ubojstvo Momčila Popovića (autor se stidi zbog toga
što njemačke vlasti nisu spriječile »nasilja hrvatskih emigranata«), no Schiller ne spominje ni jednom
riječju atentate Udbe na Hrvate u Njemačkoj, od kojih je barem jedan bio spektakularan, u kojem su
jugoslavenski likvidatori ubili jednu cijelu obitelj, oca, majku i malodobnu djevojčicu. Jedan sud u
Saarbrückenu izričito je u procesu protiv jugoslavenskih atentatora naglasio da je Udba izvršila niz
zločina na tlu Njemačke, a da njemačke vlasti nisu ništa poduzele protiv toga. Veliki je skandal izbio
kad su Jugoslaveni uhitili god. 1978. četvero njemačkih terorista Frakcije Crvene armije, pa su ih htjeli
izručiti Njemačkoj, ali samo u zamjenu za 11 bivših jugoslavenskih državljana, od kojih su devetorica
bili Hrvati. O tome sam pisao u Poruci slobodne Hrvatske, London, 25. lipnja 1978. Ali zahvaljujući
ispravnom političkom stavu tadašnjega saveznoga kancelara Helmuta Schmidta (socijaldemokrata) i
intervenciji Njemačke biskupske konferencije do te »trampe« nije došlo. Autoru to uopće nije poznato.
Nevjerojatno! Jugoslavenski su likvidatori prestali ubijati Hrvate u Njemačkoj tek nakon intervencije
tadašnjeg ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera kod njegova jugoslavenskoga kolege
Josipa Vrhovca, zaprijetivši ekonomskim sankcijama, što sam saznao iz dobro obaviještenih bonnskih
izvora, i to kao njemački novinar.

Pišući o hrvatskoj emigraciji, Schiller se osvrće i na »slučaj Luburić«. Pretpostavlja čak i to da je


Luburić smaknut u »međusobnom obračunu emigracije«, što je bila uobičajena floskula jugoslavenske
propagande. Točno se zna tko je ubio Vjekoslava Luburića, tog politički neprihvatljivog čovjeka, koji je
bio izoliran u emigraciji, a o njemu su opširno pisali u svojim knjigama Jakša Kušan (Borba za novu
Hrvatsku) i Mate Meštrović (U vrtlogu hrvatske politike). S druge pak strane nije se saznalo tko je
likvidirao jugoslavenskoga konzula u Frankfurtu Edvina Zdovca (autor o njemu piše s mnogo
simpatija), ali koliko se sjećam tada je pisalo u njemačkom tisku da je on »živio iznad svojih
mogućnosti«, pa je ubojstvo moglo imati i kriminalnu pozadinu. Njemačko pravosuđe je točno ustvrdilo
da su od hrvatske ruke u Njemačkoj stradala samo tri jugoslavenska službenika. A što se tiče otmice
zrakoplova u Švedskoj u svezi s ubojstvenim atentatom na tamošnjega jugoslavenskog ambasadora
Vladimira Rolovića, taj je događaj naišao na kritiku demokratskog dijela hrvatske emigracije, koji je bio
u većini. Atentati i otmice zrakoplova samo su išli u korist jugoslavenske propagande protiv hrvatske
emigracije, koja je bila ozloglašena kao ustaška, premda su sljednice Ustaškog pokreta u njoj bile
neznatna manjina. To autor uopće nije uočio.

Obaranje Aleksandra Rankovića Schiller opisuje uglavnom točno, no odjednom iskrsava kod njega
»decentralizirani centralizam« to jest opasnost od »republičkog centralizma« (čega se pribojava i
autor). Zanima ga zašto svrgnuti Ranković nije bio proganjan, a Đilas je više puta bio osuđen na
zatvor.

Odgovor je jednostavan, no autoru nedokučiv: Ranković je i nakon gubitka vlasti bio lojalan prema Titu
i Jugoslaviji, dok je Đilas svojim knjigama u inozemstvu donekle otkrivao laži jugoslavenske zbilje.
Autor pravilno primjećuje da je »veličanstveni pogreb« A. Rankovića 1983. bio »čistokrvno
velikosrpstvo«. Ali ne zna da je Ranković kao ranjeni njemački zarobljenik u Beogradu vikao u vrućici:
»Majko Srbijo, pobedićemo!«. (Tako piše V. Dedijer u svojim Prilozima za biografiju Josipa Broza Tita.)
Znači: Ranković je oduvijek, barem u malom mozgu, bio srpski nacionalist, no to stranim dopisnicima
u Beogradu nije bilo poznato dok ga Tito nije uklonio.

Od velike je važnosti primjedba autorova prijatelja iz Zagreba, novinara Borisa Hržića (partijca,
dakako), koji mu je rekao govoreći o manjkavostima djelovanja stranih dopisnika u Beogradu: »Sve su
vas zavarali Srbi. Za vas su Beograd i Srbija bili Jugoslavija. Vi niste ništa znali o Hrvatskoj i Sloveniji,
za vas su to bile provincije s kojima niste htjeli imati mnogo dodira.« Schiller ne prihvaća to
spočitavanje, ali to je živa istina koju nije teško dokazati količinom i sadržajima izvještaja stranih
dopisnika u Jugoslaviji. Čak je i autor mnogo više prostora posvetio tzv. srbijanskom liberalizmu nego
Hrvatskom proljeću, premda je prvi bio pokret tankog sloja dijela srbijanske političkokulturne elite, a
Proljeće golemo gibanje naroda, sveučilištaraca, intelektualaca i Partije.

Kad govori o Proljeću autor nasjeda nekim sporednim provokacijama pojedinaca u njemu i, što je još
gore, tvrdanjama »pobjedničke« frakcije u Karađorđevu. Olako barata pojmom »nacionalizam«. Jer
nije teško dokazati da su proljećari bili za »socijalizam« i Jugoslaviju, ali jedno i drugo trebalo je biti
nešto drukčije od onoga što su kritizirali. Prejednostavno je reći, kao što piše Schiller, da je Tito
prestao biti sklon Proljeću nakon što je prigodom dolaska u Zagreb najprije pozdravljen hrvatskom a
onda jugoslavenskom himnom. Hrvati ni u kojem slučaju nisu tražili svoj posebni novac, nego
pravedniju raspodjelu deviza koje su uglavnom sami zarađivali. Nisu zahtijevali vlastitu vojsku, nego
da veći dio hrvatskih novaka služi JNA u svojoj republici. Nisu tražili vlastito predstavništvo pri OUN-u
(bio je to osamljeni prijedlog ekonomista Hrvoja Šošića) ni vlastitu diplomaciju, nego veće sudjelovanje
Hrvata u jugoslavenskoj diplomatskoj službi s golemom prevagom Srba. Da je autor pročitao knjige
Mike Tripala Hrvatsko proljeće i dr. Savke Dabčević-Kučar Hrvatski snovi i stvarnost, ne bi napravio
prije navedene kardinalne pogrješke koje, nažalost, nisu jedine u ovoj knjizi.

Za žaliti je što se autor prevario i na sporednim detaljima, primjerice kad piše da je dr. Branko Jelić bio
zastupnik (Abgeordneter) njemačke Kršćansko-demokratske unije, a u stvari bio je povjerenik za
zdravstvo CDU-a u berlinskoj gradskoj četvrti Charlottenburg. Pri kraju života propagirao je »sovjetsku
kartu« u hrvatskoj emigrantskoj politici, posve osamljen i nevažan, a to se može reći i za njegove
nasljednike, njegova dva brata. Kasna politika Branka Jelića štetila je i Hrvatskom proljeću jer je
beogradska centralistička mafija optužila Savku i Tripala da »šuruje« s njim, što uopće nije bila istina.
O Hrvatskom proljeću autor govori malo, paušalno i netočno, dok mnogo veću pozornost daje
srbijanskim »liberalima«. Ne začuđuje, jer živio je u Beogradu, kao i većina ostalih inozemnih
izvjestitelja, od kojih su samo Hans Peter Rullman i Johannes Georg Reismüller nešto više
»pomirisali« zapadne dijelove Jugoslavije.

I na kraju poglavljâ o svome dopisničkom djelovanju u Jugoslaviji U. Schiller doživljava razočaranje:


saznaje da je njegov stari studentski prijatelj Novica bio udbaš! A to smo mu mi emigranti mogli reći
prije nego što je otputovao u Beograd. Svi inozemni izvjestitelji imali su svoje udbaške »anđele
čuvare«, pa čak i u obliku disidenata koji su im suflirali krive podatke. No neki su se njemački
izvjestitelji na vrijeme osvijestili, primjerice prije navedeni Rullman i Reissmüller, ali i Viktor Meier i Carl
Gustaf Ströhm, pa su napisali objektivnije knjige o komunističkoj Jugoslaviji, što Schilleru, nažalost,
nije uspjelo. Ideološki predodređen kao zapadni liberal i socijaldemokrat, Schiller nije mogao shvatiti
da nacionalizmi u Jugoslaviji ne moraju a priori biti nazadni, kao što su to u Zapadnoj Europi s
njezinim imperijalizmima i kolonijalizmima. Citirat ćemo jedan njegov zaključak o južnoslavenskim
nacionalizmima kao primjer za istinu i poluistinu (a ta potonja je opasnija od laži): »I ja sam bio jedan
od onih koji su smatrali da je Jugoslavija uzoran model, da je zemlja koja bi mogla evolucionarno
prijeći iz komunizma u demokraciju. Mogla je biti pametna tvorevina za stabilnost na Balkanu kojom je
Tito mogao sebi postaviti spomenik. Njegova Jugoslavija nije bila pogrješka povijesti već povijest
pogrješaka, kako je sažeto rekao bivši ministar vanjskih poslova Mirko Tepavac, dodavši: Jugoslavije
je mogla opstati samo kao demokracija - ili pošteno propasti.

Ali sjećanja su kao žerava koja se polako gasi. Sjećanja Hrvata na razočaranja nakon 1918. i Bleiburg,
sjećanja Srba na genocid u ustaškoj državi - to je bila žerava koju je trebalo samo potpiriti da se
ponovno rasplamsa vatra, otvore stare rane, nepovjerenje i mržnja, narisaju nove slike neprijateljstva
prema Muslimanima. Kao i mnogi drugi podcijenio sam potencijal tog nasilja...«, zaključuje Urlich
Schiller. I onda okrivljuje Tita kao najvećeg krivca za propast Jugoslavije, no ta je optužba
prejednostavna. Jugoslavije je propala - ukratko rečeno - upravo zbog toga što je bila povijesna
pogrješka, što su uočili čak i Bakarić i Kardelj. Bakarić je jednom napisao kako je južnoslavenska
uzajamnost odavno potrošena, pa ako propadne »naš socijalistički samoupravni sistem« (čitaj:
jugoslavenski komunizam) propast će i Jugoslavija, a Kardelj je jednom proročki rekao kako
Jugoslavije nije »vječno rješenje«.

Po prilici jedna trećina knjige Ulricha Schillera Macht ausser Kontrole odnosi se na njegov dopisnički
rad u Beogradu i Jugoslaviji, dok u ostala dva njezina dijela piše o svome doživljavanju sovjetske i
američke politike dok je izvještavao iz Moskve i Washingtona. Zanimljivo je da njegova raščlamba
sovjetske i američke politike ne sadrži opise osobnih doživljaja, već je solidno novinarsko štivo s kojim
se ne moramo slagati, ali je puno točnih podataka i opažanja. Schiller je doživio poststaljinistički
Sovjetski Savez sa svim njegovim usponima i padovima, posebice pred raspad komunističkog carstva,
što se čita s velikim zadovoljstvom. On kao i mnogi drugi zapadni novinari i promatrači nisu predvidjeli
imploziju europskoga komunističkog tabora, premda su sjedili na samom vrhu vulkana, u Moskvi.
Možda je baš to i bio razlog. Sjećam se da je glavni urednik uglednog Neue Zürcher Zeitunga (ime
sam mu zaboravio) odgovorio na pitanje zašto njegove novine nemaju dopisnika u Moskvi: »Pravdu
možemo čitati i u Zürichu«.

Schiller je službovao kao novinski izvjestitelj Die Zeita više od dva desetljeća u Americi. U »novom
svijetu« doživio je da američka demokracija nije tako idealna kao što nam se pričinja u Europi.
Njegova raščlamba američke zbilje seže sve do početka predsjednikovanja Georgea W. Busha. Kao
liberal posebno je nabrušen na konzervativnu Ameriku. S njegovim opisima američkih danosti ne
moramo se slagati, ali su fundirani i zanimljivi.

I u izvješćima o Americi nema osobnih dodira kakve je imao u bivšoj Jugoslaviji. Zbog toga drugom i
trećem dijelu njegove knjige nismo posvetili onu pažnju kao prvom jer smo tu bili neposredno
pogođeni. Ova knjiga je još jednom pokazala koliko je hrvatska stvarnost bila malo poznata stranim
dopisnicima u Jugoslaviji, jer oni naprosto nisu mogli shvatiti da je Jugoslavija himera koju se može
osjetiti samo kad upotrebljava nasilje.