Sie sind auf Seite 1von 8

JESU LI HRVATI OPTEREĆENI VIŠKOM

POVIJESTI?
Gojko Borić

Stalni suradnik Revije, novinar i publicist Gojko Borić zamislio se nad pojmom
viška povijesti. Prilogkoji slijedi tekst je predavanja održanog na 37. susretu
Hrvatskog akademskog saveza 13–16. svibnja 2005. u mjestu Marienheide u
Njemačkoj.

Prije nego što uđemo u meritum stvari, nastojat ćemo definirati neke pojmove kako
bismo se mogli bolje sporazumjeti o sadržaju o kojem će biti riječi. Ponajprije potrebno je
naglasiti da historiografija ili hrvatski rečeno povjesnica nije egzaktna znanost kao,
recimo, matematika, fizika ili kemija. To valja reći i zbog toga što neki povjesničari u
Hrvatskoj, očito još uvijek pod utjecajem historijskog materijalizma Marxa i Engelsa
misle, govore i pišu da su samo oni u posjedu jedine istine ne samo o prošlosti nego i o
sadašnjosti i budućnosti. Historiografija nije ništa drugo nego »pisanje povijesti«, a kako
je povijest izgledala o tome se može različito govoriti i pisati, i kad je riječ o istim
zbivanjima. Povjesničari svakako moraju uvažavati primarne izvore, dokumente, kao i
svjedočenja suvremenika o prošlim zbivanjima, ali događa se da su dokumenti
krivotvoreni, a svjedočenja previše subjektivna. U nekim slučajevima nikad nećemo
saznati punu istinu o nekim prošlim događajima, pa stoga svako opisivanje prošlosti
moramo čitati s određenom dozom skepse, posebice ako je riječ o povijesnim događajima
u koje je umiješana politika. I ovo moje izlaganje ne trebate shvatiti kao »sveto pismo«,
već kao moje osobno mišljenje i kao podlogu za diskusiju.

Što je to višak povijesti? Pronašao sam ga u njemačkim izvješćima o tzv. jugoslavenskim


nasljednim ratovima koji su na Zapadu krivo označavani kao »građanski rat«, a mi Hrvati
naš dio tih ratova nazivamo Domovinskim ratom, koji mi također ne izgleda prihvatljivim,
jer se oslanja na sovjetski naziv za rat protiv nacističke Njemačke, što glasi Velikaja
otečenstvenaja vojna. No termin Domovinski rat se uvriježio i moramo ga prihvatiti,
premda u inozemstvu nije prihvaćen, osim u podrugljivom spominjanju kao tzv.
Domovinski rat, koji sam čuo u izvješću WDR-a o nagradi za pomirenje među narodima
koju je na Leipciškom sajmu knjiga dobila Slavenka Drakulić, a ona je, kao što je
poznato, stalno agitirala protiv svega onoga što Hrvati podrazumijevaju pod pojmom
Domovinski rat.

Njemački izvjestitelji o Domovinskom ratu očito su preuzeli pojam višak povijesti iz


Churchillovih ratnih sjećanja u kojima se govori o višku povijesti na Balkanu, a to znači
da narodi na tom nemirnom području nisu zaboravili svoju povijest, što ne bi bilo loše da
je ne koriste u krive svrhe u suvremenim međusobnim obračunima. To, međutim, nije
bila samo »ideologija« opravdavanja vlastitih pozicija u ratovima na Balkanu nego i u
drugim dijelovima Europe i svijeta. No pokušajmo objasniti pojam viška povijesti na
konkretnim primjerima. Srbi su, opravdavajući svoju agresiju na Hrvate i Muslimane-
Bošnjake u posljednjem postjugoslavenskom ratu, govorili o Hrvatima kao »genocidnom
narodu« spominjući pri tome ne samo hrvatska zlodjela u vrijeme NDH nego i kroz cijelo
vrijeme dodirivanja dvaju naroda u prošlosti staroj barem pet stoljeća, a Muslimane su
klevetali kao »vjekovne neprijatelje« od vremena kad su na Balkan prodrli Osmanlije pa
do povezivanja Hrvata i Muslimana u Drugome svjetskom ratu.

Hrvati su optuživali Srbe za sve svoje nedaće od stvaranja prve Jugoslavije do sloma
druge, komunističke Jugoslavije, prema su mnogobrojni hrvatski ideolozi i političari bili
glavni kreatori tzv. jugoslavenskog jedinstva, o čemu opširnije nešto kasnije. Muslimani-
Bošnjaci vidjeli su u Srbima i Hrvatima »križare« koji im rade o glavi od vremena
slabljenja Osmanlijskog Carstva pa sve do danas, često se ponašajući u Bosni i
Hercegovini onako kako su se Srbi ponašali u objema Jugoslavijama.

To vraćanje u prošlost kao opravdanje za današnje postupke, njemački su promatrači


označili »viškom povijesti«. No taj višak povijesti stvarno je postojao i donekle još
postoji, nešto više kod Srba i Bošnjaka nego u Hrvata, a djelomično je i opravdan, jer ti
narodi još nisu svladali prošlost na način da ona više ne diktira njihovu današnjicu, a za
to nisu uvijek krivi samo oni. U svakom slučaju višak povijesti postat će suvišan kad
Hrvati, Bošnjaci i Srbi nađu modus vivendi u međusobnom poštivanju, priznanju granica i
mirnom suživotu, tako da više neće biti potrebno sazivati prošlost da bi se opravdavali
neki postupci u današnjici. No još smo daleko od toga, posebice što se tiče srpsko-
hrvatskih i bošnjačko-hrvatskih odnosa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Višak povijesti našao je svoju najizrazitiju realizaciju u srpskom kosovskom mitu, a u


Hrvata u oznaci da su oni bili antimurale christianitatis — predziđe kršćanstva.
Pravoslavni Srbijanci su poraz na Kosovu gotovo pretvorili u pobjedu, hvaleći se da su
»nebeski narod«, premda su se na Kosovu, uz Srbe, borili i pripadnici drugih kršćanskih
naroda, a u turskoj historiografiji bitka na Kosovu sporedan je događaj, jer su Osmanlije
razbili kršćanske države na Balkanu prije, u boju na bugarskoj rijeci Marici. Nakon toga
Osmanlije nisu nailazili na veći otpor, a što se tiče Bosne i Hercegovine, koja je tada bila
pretežito katolička s nešto malo tzv. bogumila i pravoslavaca, ona nije »šaptom pala«,
kako se obično govori na našim i susjednim prostorima, nego je otpor Turcima trajao
desetljećima. O problematici Bosne i Hercegovine poslije nešto više.

Srbijanci, dakle, ne bi za sve svoje ružne postupke nakon bitke na Kosovu trebali
opravdavati tim svojim porazom, a Muslimani-Bošnjaci trebali bi odustati od stvaranja
svoje »bolje prošlosti« koja je bila mnogo banalnija i time prirodnija nego što je prikazuju
sadašnji njihovi povjesničari, koji često svojataju ličnosti i pojave iz tuđih prošlosti kako
bi opravdali suvremeno stvaranje svoje nacije. Za Hrvate se može reći da su, kako se
njemački kaže, Verspätete Nation — zakašnjela nacija, a to u još većoj mjeri vrijedi za
Muslimane-Bošnjake, no to nije nikakva mana, nego rezultat spleta povijesnih okolnosti,
a krivnju za to nije potrebno tražiti ni u sebi, a još manje kod susjeda. Srbijanci su pak
preko autofekalne Pravoslavne crkve i zahvaljujući nagloj propasti Otomanskoga Carstva
prije uspjeli preskočiti granicu od naroda prema naciji nego ostali južnoslavenski narodi,
no i to je tek djelomično njihova vlastita zasluga. Na tome trebaju najviše zahvaliti
Osmanlijama.

Ovdje valja napomenuti da u hrvatskoj znanosti često nema razlike između dvaju
različitih pojmova kao što su narod i nacija, jer se nerijetko smatraju istovjetnima. Narod
bismo mogli definirati kao etničku zajednicu koja posjeduje zajedničku povijest, kulturu,
jezik, folklor itd., a nacija je narod koji posjeduje državu ili teži stvaranju vlastite države.
Njemački povjesničar Hans-Wolf Behschnitt, koji je napisao studiju o nacionalizmu Srba i
Hrvata, ali samo do god. 1918, pronašao je više od sto definicija što je nacija. Na
području bivše Jugoslavije očito su neki narodi postali prije, a neki poslije posebne nacije.
Klasičan primjer za zakašnjele nacije su Makedonci i Muslimani-Bošnjaci. O problemima
Bosne i Hercegovine reći ćemo poslije nešto više.

Hrvati se hvale Papinom »titulom« da su bili predziđe kršćanstva, što je djelomično istina,
ali pape su naziv antimurale christianitatis davali i drugim narodima koji su se borili
protiv Osmanlija, primjerice Rumunjima. To ih nije ništa stajalo. Hrvatska je ušla u
zajednicu s Mađarima i poslije Austrijancima u prvom redu da se obrani od navale Turaka,
i u tome je bila uspješna, jer Osmanlije su bili osvojili grčke, bugarske, rumunjske,
srbijanske, bosanskohercegovačke, te djelomično mađarske i hrvatske prostore, ali dok
se u Budimpešti vihorio Prorokov barjak s polumjesecom, Zagreb nikada nije pao pod
osvajačko tursko kopito, ali su od Hrvatske ostali samo »ostaci ostataka nekad slavnog
kraljevstva«, a sadašnji oblik naše Republike u obliku bumeranga svjedoči da su Hrvati
najveći gubitnici u borbi protiv osmanlijske najezde. Unatoč silnim gubicima u borbi protiv
Osmanlija, Europa nam na tome nije zahvalila, baš obratno, carski je Beč i predugo držao
pod svojom komandom Vojnu krajinu u kojoj su doseljeni Srbi često igrali ulogu corpusa
separatuma, koji se nastojao izdvojiti iz, i onako tanka, hrvatskog teritorija uoči
osnivanja Banovine Hrvatske 1939, dok je za vrijeme rata srbijanski komunistički
rukovoditelj Moša Pijade, prema Đilasovim sjećanjima, predložio da se na tlu tzv. Krajine
osnuje srpska autonomna oblast, što je odbio čak i Aleksandar Ranković, dobro znajući
da će Srbi u Hrvatskoj biti proglašeni konstitutivnom nacijom čime je hrvatski suverenitet
bio podijeljen, a to nije bio slučaj u ostalim republikama federativne Jugoslavije.

Mi smo u školi učili da su Hrvati sklopili najprije personalnu i poslije stvarnu uniju s
Mađarskom, no u mađarskoj historiografiji piše da su Ugri »osvojili i pokorili« Hrvatsku,
priključivši je zemljama Krune sv. Stjepana, u čemu su mađarski povjesničari samo
djelomično u pravu, jer postoje dokumenti koji ih opovrgavaju, ali da nije bilo ugarsko-
hrvatske zajednice veliko je pitanje ne bi li se neki hrvatski krajevi uspješno obranili od
Turske. U krajnjoj liniji ipak su stoljetna hrvatsko-mađarska trvenja bila na štetu
Hrvatske, a od kad smo neovisni, odnosi su odlični, da ne mogu biti bolji, što je još jedan
dokaz da samo neovisnost susjednih naroda i jasno povučene granice mogu biti jamstva
za dobrosusjedsku suradnju.

Za razliku od susjednih naroda na istoku Hrvatske, Hrvati ipak ne boluju toliko od »viška
povijesti«, jer su doživjeli renesansu i prosvjetiteljstvo, imali su sve do 1918. djelomično
»nadnacionalno« plemstvo, a hrvatski su povjesničari ipak više pazili na konkretne
povijesne dokumente nego na legende i narodnu predaju. No to više vrijedi za obrazovani
sloj hrvatskog pučanstva, koji je bio vrlo tanak. Obični puk o našoj je povijesti saznavao
iz pjesmarice Andrije Kačića Miošića Ugodni razgovor naroda slovinskoga nego iz učenih
knjiga, koje nije posjedovao.

»Višak povijesti« u Hrvata očitovao se u polemikama oko neriješenih povijesnih pitanja,


koje traju do danas, posebice kad je riječ o zbivanjima u 19. i 20. stoljeću. U posljednja
dva stoljeća hrvatski je politički život bio obilježen dvama suprotstavljenim idejama:
hrvatstvom i jugoslavenstvom. Starčević je govorio: »Ni Pešta ni Beč«, proglasivši sve
južne Slavene Hrvatima, što je bilo samo reagiranje na poznatu imperijalističku izreku
Vuka Stefanovića Karađića: »Srbi, svi i svuda«. S druge pak strane, biskup Strossmayer
je zagovarao »južnoslavensko zajedništvo«, pri čemu je i Bugare uvrštavao u tu
zajednicu, što su oni odbili. Neki srpski znanstvenici vidjeli su u Starčeviću
»Jugoslavena«, dok je Strossmayer svojim mecenatstvom stekao velike zasluge za
afirmiranje hrvatske kulture.

Jugoslavenstvo je bolovalo od činjenice da je tada kad je izmišljeno bilo prekasno za


stvaranje »južnoslavenske nacije«, jer su već postojale slovenska, hrvatska, srpska i
bugarska, a razlike među južnim Slavenima bile su u vjerskom, kulturnom i
civilizacijskom pogledu veće nego sličnosti. U vrijeme klijanja jugoslavenstva još se nije
znalo kako će se opredijeliti Muslimani, Makedonci i Crnogorci, koji su tek pod
komunizmom stekli potpunu nacionalnu afirmaciju.

Sudbina gotovo svih hrvatskih »Jugoslavena« bila je tragična. Tako srpska vlada nije
dopustila biskupu Strossmayeru da posjećuje svoju pastvu u Kneževini Srbiji, prema je
nakon Bečkoga kongresa zagovarao ideju da Srbija zauzme Bosnu i Hercegovinu,
namjesto Austro-Ugarske, što bi završilo katastrofalno za tamošnje Muslimane, ali i
Hrvate. Za Ljudevita Gaja se tvrdilo da je za svoj politički rad dobivao novac iz blagajne
dinastije Obrenovića. Frana Supila prevario je srbijanski premijer Nikola Pašić gotovo u
svemu, pa je taj veliki hrvatski političar završio u Londonu umrijevši pomračena uma.
Ante Trumbić morao je kao jugoslavenski ministar vanjskih poslova potpisati Mirovni
ugovor kojim je Hrvatske izgubila Istru, Zadar i neke otoke. Naši naivni i glupi političari s
Antom Pavelićem (zubarom) otišli su 1918. u Beograd kao »guske u maglu«, kako im se
narugao Stjepan Radić, predavši prijestolonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću »tri
hrvatske krune« kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Svi hrvatski političari koji su
služili kralju diktatoru Aleksandru bili su izdajice ili obični karijeristi, s iznimkom kratkog
službovanja Stjepana Radića u Beogradu, gdje je taj veliki narodni tribun izgubio život s
još nekoliko narodnih zastupnika HSS-a, navodno rekavši: »Nikad više u Beograd«.

Ipak novi predsjednik HSS-a Vladko Maček odlazi u Beograd, gdje s Dragišom
Cvetkovićem, koji je bio više predstavnik Dvora nego cjelokupnog Srpstva, sklapa
Sporazum o Banovini Hrvatskoj, toj prilično nesavršenoj tvorevini koja je ipak značila
korak naprijed u rješavanju hrvatskog pitanja, ali u okvirima Jugoslavije. Prilikom
uspostavljanja Banovine nisu bili uzeti u obzir interesi Muslimana, čija je elita ipak bila
sklona hrvatstvu. Maček je do kraja života u egzilu ostao »Jugoslavenom«, no to nije
smetalo sadašnjem hrvatskom predsjedniku Mesiću da mu postumno dodijeli nekakvo
hrvatsko odličje. Predsjednik Mesić odlikovao je i književnika Predraga Matvejevića,
ideologa jugoslavenstva, koji je tijekom Domovinskog rata rovario protiv Hrvatske u
inozemstvu, a nedavno je izjavio da su hrvatski i srpski — jedan jezik! Još i danas čitamo
u splitskom tjedniku Feral Tribune da su svi »pravi« Hrvati bili Jugoslaveni, a u Jutarnjem
listu stalni kolumnist tvrdi da se u komunističkoj Jugoslaviji živjelo bolje i sretnije nego u
samostalnoj Hrvatskoj. Takvih primjera mogao bih citirati na stotine. Tako je u anketi
tjednika Nacional Josip Broz — Tito, pod čijim su vodstvom počinjeni brojni zločini, bio
proglašen najvažnijim Hrvatom 20. stoljeća! Predsjednik Tuđman jednom je rekao kako u
nekim slojevima hrvatskog društva, oko 20 posto ljudi ne prihvaća Hrvatsku. Možda je
postotak manji, ali oni su dobro raspoređeni u intelektualnim krugovima, medijima,
politici, znanosti i nevladinim organizacijama koje često dobivaju novac iz inozemstva.

Što se dogodilo da je jugoslavenstvo u Hrvatskoj moglo preživjeti čak i nakon srpskih


zločina u Domovinskom ratu? Predsjednik Tuđman bio je proklamirao »hrvatsku
pomirbu«, to jest pomirenje hrvatskih partizana i ustaša i njihovih potomaka. Ta ideja
bila je dobra, ali praktično suvišna jer je pomirba uslijedila spontano tijekom
Domovinskog rata. No tzv. jugonostalgičari, koji su se neko vrijeme pritajili, ponovno su
podigli glave, napadajući »tuđmanizam« za počinjene i nepočinjene grijehe. U Hrvatskoj,
nažalost, nije izvršena nužna ilustracija, odnosno čišćenje javnog života od ostataka
jugoslavenstva i komunizma, jer je za vrijeme Domovinskog rata to bilo opasno, a nakon
njega prekasno. U Hrvatskoj i danas, 60 godina nakon Drugoga svjetskog rata, mnogi
povjesničari i političari žele dokazati da se hrvatski antifašizam mora odijeliti od
komunizmna, premda su oni bili dvije strane jedne jugokomunističke medalje. Ono što su
za pojedince i manje skupine u hrvatskoj političkoj klasi u 19. i 20. stoljeću bili Beč,
Budimpešta i Beograd, danas je Bruxelles i Hag. Podložnički i sluganski mentalitet
osobine su vladajućih u Hrvatskoj s vremenom trajanja sve do danas. Tek kad se
hrvatska politička klasa oslobodi kompleksa manje vrijednosti, moći će provesti Hrvatsku
u Europsku uniju kao ravnopravnu državu.

Sad dolazimo do pitanja: je li se Hrvatima moralo sve dogoditi što se dogodilo od 1918.
do ulaska u 21. stoljeće? Kada sam ovo predavanje održao u siječnju ove godine u
Koblenzu, na nj se osvrnuo gosp. Ivica Košek koji mi je, među ostalim, pisao: »Već sa
stanovišta konkretne historiografije nije dopustivo spekuliranje sa opcijama.«

Naime, ja sam pri kraju svojega predavanja rekao da osim osvrta na stvarna zbivanja
valja govoriti i o onima koja se nisu dogodila, a mogla su se dogoditi, da smo bili
pametniji, politički zreliji, odlučniji i tomu slično. Samo dva mjeseca nakon zanimljive
razmjene faksova s gosp. Košakom, koji se zauzima samo za raspravu o konkretnim
događajima, ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung (19. ožujka) objavio je cjelostranični
intervju s velikim engleskim povjesničarom Ianom Kershawom pod naslovom: »Was wäre
gewesen, wenn?«, u kojem se najviše govorilo o tome što bi se dogodilo u Njemačkoj i
Europi da Winston Churchill nije bio protivnik Adolfa Hitlera: Dakle, potpuno je legitimno
govoriti i o mogućim zbivanjima koja smo propustili, a mogla su se dogoditi, jer upravo iz
propuštenih prilika možemo naučiti kako bi se trebali ponašati ako ih ponovno
susretnemo u skoroj ili dalekoj budućnosti.
Zastupam tezu da se sve što se u Hrvatskoj i Jugoslaviji dogodilo tijekom 20. stoljeća
moralo dogoditi, ali ne baš u stopostotnoj verziji, da smo neke negativne događaje mogli
izbjeći, ali krupna kretanja nikako. Iz toga možemo naučiti ono što Nijemci nazivaju
Vergangenheitbeweltigung — svladavanje prošlosti — premda držim da je ta sintagma
nerealna, jer se prošlost ne može svladati budući da je nepromjenjiva. Možemo svladati
samo posljedice prošlosti koje se očituju u današnjici.

Mislim da se ono što želim reći najbolje može objasniti konkretnim primjerima. Evo ih
nekoliko. Je li Hrvatima trebala Jugoslavija, i ako nije, što bi se s njima dogodilo nakon
1918? O tome možemo, dakako, samo nagađati, ali se isplati. Hrvati su se nakon sloma
Austro-Ugarske, koji je bio neizbježiv jer Mađari nikako nisu htjeli pristati na trijalizam,
našli u taboru pobijeđenih premda su većinski bili raspoloženi protiv Dvojne Monarhije.
Srbija kao pobjednica imala je dva scenarija: stvaranje Velike Srbije ili, ako to ne bude
išlo, proširene Srbije s ostalim južnoslavenskim narodima pod kasnijim imenom
Jugoslavije. Da se ostvario prvi plan, Srbija bi prigrabila Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu
te velike dijelove Hrvatske do linije Karlobag, Karlovac, Virovitica, pri čemu bi Talijani
dobili veći dio, ako ne i cijelu Dalmaciju, dakako i Istru. Hrvatsku bi se u tom slučaju
stvarno moglo vidjeti s tornja zagrebačke katedrale. Mogli bismo zamisliti da bi Srbijanci
izbacili iz Bosne većinu Muslimana, a u hrvatskim dijelovima Velike Srbije vjerojatno bi
protežirali tzv. katoličke Srbe.

Dakle, koliko je god osnivanje Jugoslavije, sveukupno gledajući, bilo pogrješno, ono je
imalo i pozitivnu stranu jer se u njoj našla golema većina hrvatskog naroda, a udio Srba
u Jugoslaviji bio je manji nego što bi bio da se stvorila Velika Srbija. Prema mišljenju
hrvatskog povjesničara iz Marburga dr. Aleksandra Jakira, konačan trijumf hrvatstva u
Dalmaciji dogodio se tek nakon izborne pobjede HSS-a u toj hrvatskoj pokrajini, koja je
zbog straha od talijanskih presezanja bila prožeta jugoslavenstvom, koje je ponovno
oživjelo u Drugome svjetskom ratu, da bi konačno nestalo u Domovinskome ratu. Nakon
Drugoga svjetskog rata Hrvatska je dobila gotovo sve ono što je bila izgubila u Prvom i
Drugom svjetskom ratu, a to naši postkomunisti proglašavaju najvećom zaslugom Tita i
partizana, što je tek djelomično istina, jer bi Italija izgubila te krajeve i bez njih, budući
da je bila gubitnica u Drugome svjetskom ratu. Hrvatskim komunistima moramo zamjeriti
što su dopustili promjenu granica u istočnom Srijemu u korist srpske Vojvodine, u Neumu
u korist Bosne i Hercegovine, te na jugu Dalmacije u korist Crne Gore, naime što je u tim
slučajevima politički princip nadvladao povijesni, dok to nije vrijedilo za Srbiju u slučaju
Kosova te za Srbiju i Crnu Goru u slučaju Sandžaka. No promjene granica na području
bivše Jugoslavije više nisu moguće bez ratnih okršaja, a niti su bile tijekom Domovinskog
rata, pa je jedna od većih pogrješaka predsjednika Tuđmana bila njegovo očijukanje s
idejom obnove Banovine Hrvatske.

Kao što je i osnivanje prve Jugoslavije bilo neizbježivo, tako je bila neizbježiva i njezina
propast. Prouzrokovali su je srpski generali i britanski agenti svojim »Martovskim pučem«
na koji je Hitler odgovorio napadom na Jugoslaviju premda mu to nije bila prvotna
namjera, baš obratno, Kraljevina Jugoslavija nije se našla na Hitlerovu Drangu nach
Osten, barem ne u početku rata. Italija je potkopavala Jugoslaviju zbog svojih apetita
prema hrvatskoj Dalmaciji. Međutim njemački Aussenamt nije htio Hrvatsku prepustiti
isključivom utjecaju Mussolinijeve Italije, pa je preko svojega izaslanika u Zagrebu
Vessenmayera htio pridobiti predsjednika HSS-a Vladka Mačeka da preuzme vlast u
Hrvatskoj te tako spriječiti dolazak Mussolinijeva pulena Ante Pavelića i njegovih ustaša iz
emigracije. Maček se pokazao potpuno nedoraslim u tom prevažnom političkom trenutku.
On je, doduše, preporučio narodu da sluša »novu nacionalističku vlast«, ali njegova se
stranka temeljito raspala na tri dijela, na dio koji je prišao Paveliću, na dio koji je čekao
»bolja vremena« (koja nisu nikad došla) i na dio koji se priključio partizanima. Krah
Hrvatske seljačke stranke 1941. bio je po mojem mišljenju jedna od većih hrvatskih
tragedija u 20. stoljeću, a o tome se malo piše u nas. Meni izgleda da će HSS prije ili
poslije nestati iz hrvatskoga političkog života.
Da je Maček preuzeo vlast u Hrvatskoj nakon napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju,
možda bi sklopio sporazum s domaćim Srbima i izbjegao građanski rat između 1941. i
1945. Bez lokalnih Srba četnički pokret bio bi bez ikakva utjecaja, a partizanska vojska
bez većine svojih pripadnika. Možda bi se u tome slučaju u Jugoslaviji dogodio »grčki
model«, stvaranja dvaju pokreta otpora — demokratski i komunistički — pa bi zapadni
saveznici mogli lakše intervenirati prema sporazumu u Jalti, prema kojoj je utjecaj u toj
državi između istoka i zapada podijeljen fifty-fifty. Međutim dogodilo se ono što se
dogodilo: u prvi plan su izbili desni i lijevi ekstremisti: ustaše i četnici s jedne strane, te
komunistički partizani s druge strane, a to je Hrvatsku i Jugoslaviju strovalilo u rat svih
protiv sviju, s golemim ljudskim i materijalnim žrtvama.

Maček je mogao otići u zapadno izbjeglištvo i u Londonu osnovati administraciju Banovine


Hrvatske, pa zahtijevati od zapadnih saveznika da Banovina bude obnovljena nakon rata,
makar i pod komunistima. U Hrvatskoj se Banovina s nepravom proglašava »Velikom
Hrvatskom«, a ona to nije bila jer je u Bosni i Hercegovini obuhvatila samo oko 60 posto
tamošnjih Hrvata. No Maček je u Pavelićevoj Hrvatskoj čekao da mu padne »pečeni golub
pobjede« u krilo, a predstavnik HSS-a u Londonu Šubašić omogućio je Titu da zapadni
saveznici priznaju komunističku Jugoslaviju legitimnom nasljednicom Kraljevine
Jugoslavije, što mu Hrvati i povijest nikad ne bi smjeli oprostiti.

Recimo da je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske bilo neizbježivo, ali veliko je pitanje
je li bilo neizbježivo sve ono što se pod vodstvom Pavelića i ustaša dogodilo nakon 10.
travnja 1941? Nesumnjivo se NDH našla u škripcu odmah nakon proglašenja: protiv nje
su se podigli četnici i poslije partizani, NIjemci su je pustili na milost i nemilost fašističkoj
Italiji, koja je nepravednim Rimskim ugovorima otela velik dio Dalmacije i time zadala
prvi smrtni udarac nejakoj Državi. Mislim da je ustaški režim napravio goleme pogrješke
prema domaćim Srbima, da nije trebao pokorno izvršavati njemačke naredbe glede
rasnih zakona i njihove primjene te da nije trebao onako podilaziti Mussolinijevoj Italiji
pozivom princu od Spoleta da preuzme nepostojeću hrvatsku kraljevsku krunu. Više je
nego očito da je NDH bila toliko povezana s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom
da je skupa s njima morala nestati s političkog zemljovida Europe nakon završetka
Drugoga svjetskog rata. Svi pokušaji njezina spašavanja morali su završiti neuspjehom.

Poslušajmo kako na to razdoblje gleda druga, nazovimo je kolokvijalno, partizanska


strana. Neki postkomunistički intelektualci i političari u Hrvatskoj tvrde da su se u
Drugome svjetskom ratu borili za hrvatsku državu, što smatram velikom lažlju. Partizani
su se borili za obnovu Jugoslavije, istina federativne u komunističkoj verziji, ali ne za
hrvatsku državu. Tito je rekao da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvati dobiti svoju
državu. Stvarnost ga je potpuno opovrgnula, no »titisti« u nas ponavljaju besmislicu da
je Hrvatska stvorena na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974, a to je demantirao i
predsjednik Komisije Europske unije za rješavanje tzv. jugoslavenskog problema,
Banditer, pod čijim je vodstvom zaključeno da se Jugoslavija raspala zbog unutarnjih
proturječnosti i granice njezinih republika trebaju biti priznate kao međudržavne granice.

Drugu besmislicu nalazimo u preambuli Ustava Republike Hrvatske koju je napisao sam
Franjo Tuđman, a odnosi se na isticanje antifašizma i odluka partizanskog
nazoviparlamenta ZAVNOH-a kao podloge hrvatske državnosti. Cijela preambula nema
zakonsku vrijednost, nego je samo neka vrsta »kratkog tečaja povijesti hrvatske
državnosti«, a tvrdnja da je antifašizam temelj europske civilizacije također je
promašena, jer se europska uljudba zasniva na mnogo starijim vrjednotama kao što su
starogrčka demokracija, starorimsko pravo, judaizam i kršćanstvo, prosvjetiteljstvo,
francuska i američka revolucija, rastava Crkve od Države, opće pravo glasa,
ravnopravnost muškaraca i žena itd. Samorazumljivo je da je suvremena Europa
prihvatila antifašizam kao jednu od svojih odrednica, ali i antikomunizam marksističko-
lenjinističkog usmjerenja, jer su jedan i drugi protivnici demokracije. U Hrvatskoj čak i
neki intelektualci nisu upoznati sa svim činjenicama iz povijesti vlastita naroda kao što
tvrdi akademik Dubravko Jelčić u svojoj knjizi Sto krvavih godina, u kojoj govori o
prešućenim činjenicama iz hrvatske povijesti u prošlom stoljeću.
Iz te knjige možemo zaključiti da Hrvati još nisu obavili Vergangenheitsbeweltigung jer
naprosto nedovoljno poznaju svoju prošlost. Jugoslavenska i komunistička historiografija
krivotvorile su hrvatsku povijest, neki to rade i danas, sve do zbivanja u Domovinskom
ratu: to je za neke »zločinački pothvat« nastao »dogovorom Tuđmana i Miloševića« i
iskorišten od hrvatske strane za »etničko čišćenje Srba«. Novinar Darko Hudelist objavio
je potkraj prošle godine knjigu Tuđman — Biografija u kojoj prvoga hrvatskog
predsjednika proglašava bolesno ambicioznim, egocentrikom, preljubnikom, mitomanom,
lašcem, nesposobnim za prijateljstvo, kradljivcem tuđih znanstvenih radova,
srbomrscem, patološki taštim, antidemokratom, zaljubljenikom u ratnog zločinca Maksa
Luburića — a njega, Luburića, Hudelist proglašava jednim od trojice najznačajnijih Hrvata
20. stoljeća!!! — itd., itd.

Pročitao sam nekoliko njemačkih Hitlerovih biografija, one su bile mnogo blaže prema
Führeru nego što je Darko Hudelist prema Franji Tuđmanu. Stoga i ne začuđuje zašto u
Zagrebu još postoji Trg maršala Tita, a Tito je bio ratni zločinac barem po zapovjednoj
odgovornosti, dok Tuđmanov i Stepinčev trg čekaju »bolja vremena«. U New Yorku
postoji Trg kardinala Stepinca, u Zagrebu ga nema, a prema mojoj procjeni Stjepan
Radić, blaženi kardinal Stepinac i predsjednik Franjo Tuđman bili su tri najznačajnija
Hrvata 20. stoljeća, premda ne bez mana i pogrješaka, kakve možemo naći i kod
istaknutih ličnosti i velikih naroda.

Hrvati će tek onda moći reći da su svladali prošlost nakon što objektivno vrednuju svoju
noviju povijest, što znači kad odbace lijevu i desnu ideologiju iz svoje historiografije te
priznaju činjenice koje svatko može tumačiti ponešto drukčije. To u prvom redu vrijedi za
razdoblje Drugoga svjetskog rata, jugokomunističke vladavine i prvih nekoliko godina
hrvatske neovisnosti tijekom Domovinskoga rata. Kad prof. Ivo Banac kaže da su ustaše
bili fašisti, a četnici nisu, premda su zločinci, onda se pitam je li pročitao temeljite knjige
njemačkog stručnjaka za naci-fašizam Ernsta Noltea, koji ustaše ne svrstava u fašističke
pokrete, nego prije u pokrete slične talijanskoj tajnoj organizaciji Giovina Italia i
makedonskom VMRO-u. Uostalom, u Hrvatskoj se svi povjesničari previše razbacuju
izrazom fašizam, što je samo refleks iz razdoblja komunističke indoktrinacije i nema veze
sa suvremenom europskom znanošću. Pri tome zaboravljaju da je i Staljin bio velik
antifašist kao i njegov učenik Josip Broz — Tito, ali to ih ne čini demokratima.
Prokomunistički intelektualci u nas napadaju ustaštvo da je gubitničko, što je istina, jer je
propašću Trećeg Reicha propala i NDH, ali i jugoslavenski komunizam je gubitnički, jer je
propao skupa s ostalim komunizmima i višenacionalnim državama u Europi, Sovjetskim
Savezom i njegovim satelitima. Nisu ga mogle spasiti ni tzv. nesvrstane zemlje budući da
su bile neprirodne saveznice bez utjecaja na europska zbivanja.

Završno bismo mogli reći da u Hrvata nema toliko »viškova prošlosti« koliko u susjednih
južnoslavenskih naroda, ali da ih njihovi »viškovi« pogađaju na bilo koji način. Muslimani-
Bošnjaci, primjerice, pokušavaju redefinirati cijelu povijest Bosne i Hercegovine u svoju
korist, tražeći korijene svoje nacije i ondje gdje ih nikada nije bilo. Slovenci ili točnije
rečeno neki njihovi političari postavljaju teritorijalne zahtjeve sve do Rijeke kao u
vremenima kad se u Jugoslaviji klicalo: »Život damo, Trst ne damo«. Srbijanci još nisu
shvatili da su propali svi njihovi snovi o »velikoj Srbiji«, pa se lako može zamisliti obratno
kretanje u obliku osamostaljenja Kosova, dok bi »prisajedinjenje« Republike Srpske Srbiji
izazvalo nove ratove ne samo u Bosni i Hercegovini.

Kad govorimo o hrvatskom »svladavanju prošlosti« držim da ono još nije završeno. Još će
trebati napisati mnogo knjiga da se dođe do zajedničkog nazivnika u ocjenjivanju
nedavne prošlosti, konkretno u 20. stoljeću. Postoji brojna literatura o tadašnjim
zbivanjima, ali vrlo neujednačene kakvoće. Često su stranci pisali bolje knjige o nama
nego mi sami. Navodim knjige Kroatien Rudolfa Steindorffa, Staatlichkeit und nationale
Identitätsbildung (o burnoj godini 1848. u Dalmaciji) Konrada Clewinga, Dalmatien
zwischen den Weltkriegen Aleksandra Jakira itd. Jedno je posve sigurno: narod koji nije
upoznat sa svojom poviješću biva izvrgnut opasnosti da je ponovi, a hrvatska povijest u
posljednjih sto i nešto više godina bila je vrlo tegobna. Zato se treba osloboditi »viška
povijesti« na način da prošlost ostavimo ondje gdje joj je mjesto — u sjećanju, a ne u
određivanju današnjice i još manje budućnosti. Tek ako spoznamo i ispravimo vlastite
pogrješke moći ćemo se uspješno suprotstaviti stranim predrasudama i optuživanjima, a
nama kao Hrvatima trebalo bi u tome steći malo više samokritike i samoironije da bismo
bili uspješniji u traženju istine.