Sie sind auf Seite 1von 3

Broj 356, 25. listopada 2007.

književnost, naslovnica
59. međunarodni sajam knjiga, Frankfurt na Majni, 10–14.
listopada 2007.

Nacionalni autizam

Predstavljanje Žmegačeva monumentalnog djela Od Bacha do


Bauhausa bilo je vrhunac hrvatskoga nastupa u Frankfurtu. Kako
je naglasila povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, predstavljajući
je Žmegačeva je knjiga »...sinteza njemačke kulture, umjetnosti,
filozofije, političkih konteksta...«, kakva još ne postoji ni u
Njemačkoj, u kojoj se koristi više Žmegačevih knjiga u
sveučilišnoj nastavi

Na 59. međunarodnom sajmu knjiga (Buchmesse) u Frankfurtu na Majni srušen je


prošlogodišnji rekord glede broja izlagača, zemalja sudionica i posjetitelja. Stručnjaci se
slažu u ocjeni da »knjizi ponovno dobro ide«, jer se produkcija u Guttenbergovoj galaksiji
povećala ove godine u usporedbi s prošlom za četiri posto, što bi bilo uspješno i za bilo
koju drugu industrijsku granu. Nitko ne smije smetnuti s uma da je nakladništvo ipak dio
općeg gospodarstva, a ne samo mentalni pothvat autora. U Frankfurtu je ove godine
nastupilo 7.448 izlagača iz 108 zemalja sa oko 400.000 knjiga. Brojke mogu izazvati
vrtoglavicu, ali treba dodati da se oko dvadeset posto izloženih naslova odnosi na
digitalnu elektroniku. No važno je da ljudi čitaju, da kupuju knjige, da autori stvaraju,
tehnika reproduciranja tu je sporedna. Ove je godine gostujuća zemlja (zapravo tako nije
nazvana) španjolska pokrajina Katalonija. No Katalonci su svoj nastup okitili mnogo širim
nazivom nego što je književnost, označili su ga katalonskom kulturom.
U Hrvatskoj se malo zna o katalonskoj kulturi, jeziku i umjetnosti. Naši turisti koji
posjećuju tu pokrajinu možda su samo čuli za ludog slikara Salvadora Dalija i vrlo
originalnog arhitekta Gaudija. Brojni katalonski književnici morali su pisati na
španjolskom jer su na to bili osuđeni školovanjem na većinskom jeziku ili su svjesno tako
postupili znajući da će im to omogućiti mnogo veće naklade. Znači: i Katalonci su imali
svoje Ive Andriće, njih puno više nego mi Hrvati. Neki od njih postigli su, putem
kastiljanskog (španjolskog) jezika, europsku i svjetsku slavu, kao Juan Marse, Ana Maria
Matute, Juan i Luis Goytisolo, Manuel Vasquez Montablan i Eduardo Mendoza. Literati pak
koji pišu na katalonskom nisu toliko poznati u velikom svijetu, no oni su toga svjesni. Za
nas Hrvate glavni grad Katalonije Barcelona ima emocionalnu vrijednost kao mjesto u
kojemu je izbjegli hrvatski pjesnik Vinko Nikolić izdavao legendarnu »Hrvatsku reviju«, a
da ga u tome nije ometala postfrankistička demokratska vlast. Katalonci su nam bliži od
ostalih španjolskih naroda zbog sličnosti naših sudbina .
Kada govorimo o tendencijama knjižne proizvodnje zapaženim na Buchmesse, naglasili
bismo povećanje broja naslova fikcionalne literature i raznih biografija. Ljudi ponovno
više čitaju beletristiku, usprkos pesimizmu kulturnjaka koji su tvrdili da će diktaturom
televizije i raznih elektronskih igrica čitanje lijepe književnosti spasti na niske grane.
Ove godine uočen je napredak u hrvatskom nastupu na Sajmu u usporedbi s prošlom,
kad su nas predstavljali i anonimci i neobične nakladne kućice. Na Sajmu je nastupilo 25
nakladnika dok se njih tridesetak predstavilo samo knjigama. Izbor knjiga pripada u
djelokrug nakladnika, a organizatori su kao stožer svoga nastupa izabrali trojicu autora i
njihovih knjiga: književnika Antu Stamaća s njegovim prijevodom Goetheova Fausta
(petom u hrvatskoj književnosti!), povjesničara kulture i književnosti Viktora Žmegača s
njegovom enciklopedijom njemačke kulture i uljudbe Od Bacha do Bauhausa te pravnika i
političara Hrvoja Kačića s njegovom dokumentarnom knjigom U službi domovine, čiji
njemački naslov glasi Mit der Wahrheit in die Welt (S istinom u svijet). Kačićeva knjiga
izašla je dosad u engleskom, španjolskom i njemačkom prijevodu, a gotov je i prijevod
na ukrajinski, po izričitoj želji tamošnjeg nakladnika.
Organizatori našeg nastupa uvrstili su u program i dvoje mlađih književnika, Tenu Štivičić
i Igora Štiksa, koji imaju prijevode na strane jezike, a Tenin se komad Fragile! već izvodi
u Londonu i Kölnu. Uskoro će ugledna naklada Ullstein–Verlag izdati Štiksov roman
Elijahova stolica. U Frankfurtu je bio predstavljen i Vladimir Lončarević, autor i izdavač
brojnih knjiga katoličkog nadahnuća, kao i Želimir Hercigonja, pisac dječje književnosti,
koja je u Hrvatskoj na vrlo visokoj razini i nitko je ne bio smio podcjenjivati. Je li izbor
optimalan, moglo bi se dugo raspravljati. Mišljenja sam da je hrvatski nastup u
Frankfurtu odavno u krizi, jer se očito prečesto mijenjala njegova koncepcija. Sjećamo se
pokušaja da se uz knjige predstave i neki hrvatski krajolici (književno i turistički, zašto
ne), ali nakon promidžbe Istre to je stalo. Onda se u prezentiranje knjiga bila uključila
Hrvatska turistička zajednica sa svojom promidžbom (i to je dobro), no nakon nekoliko
nastupa više je ne vidimo na Buchmesse. Društvo bivših studenata i prijatelja hrvatskih
sveučilišta AMAC uvijek je dosad priređivalo na hrvatskom štandu svoje kulturne
domjenke, ove godine to je izostalo, jer su se u AMAC–u već mjesecima vodile
frakcionaške borbe za vodstvo, pa se nova uprava još nije konsolidirala, što joj od srca
želimo.
Predstavljanje Žmegačeva monumentalnog djela Od Bacha do Bauhausa bilo je vrhunac
hrvatskoga nastupa u Frankfurtu. Kako je naglasila povjesničarka umjetnosti Iva Körbler,
predstavljajući je Žmegačeva je knjiga »...sinteza njemačke kulture, umjetnosti,
filozofije, političkih konteksta, društveno–političkih promjena i sustava, nekih ideologija,
klasnih problema, čak i židovskoga pitanja«, kakva još ne postoji ni u Njemačkoj, u kojoj
se koristi više Žmegačevih knjiga u sveučilišnoj nastavi. Iva Körbler nastavila je kako je
knjiga »...najbolje što se ovoga trenutka moglo dogoditi hrvatskoj, ali i njemačkoj kulturi,
kao posebna poveznica koja pokazuje koliko je velika i snažna recepcija njemačke kulture
u Hrvatskoj u posljednja dva stoljeća.« Nažalost, prof. Žmegač zbog zdravstvenih razloga
nije mogao biti na predstavljanju knjige.
Buchmesse u Frankfurtu iskoristila je autorica našega nastupa na mnogo manjem, ali
specifičnijem, sajmu knjiga u Leipzigu, Alida Bremer, da predstavi svoj tamošnji program
u suradnji s mađarskim kolegom Györgyjem Dalasom. Lajpciški sajam znatno je manji,
(Nijemci bi rekli klein, aber fein – malen, ali lijep), nije toliko komercijalan kao
frankfurtski, uglavnom služi kao sastajalište autora i književnih agenata, posvećuje se
posebice književnostima iz istočne i jugoistočne Europe, drukčije rečeno, možda je za
Hrvatsku važniji od kolosa u Frankfurtu. Hrvatska je iduće godine u Leipzigu zemlja
posebne pozornosti (Schwerpunkt Kroatien). Naš nastup nosi naslov Leipzig čita
hrvatski!, a u Frankfurtu su Alidu Bremer u ohrabrivanju njezina dragocjena rada pratili
direktor Sajma Oliver Zille i glavni tajnik njemačkoga PEN–a Wilfried F. Schgöller. Nijemci
žele da Hrvatska uspije u Leipzigu, a ako se to ne dogodi, bit ćemo samo mi krivi!
Trebamo zahvaliti pametnoj i prodornoj Alidi Bremer što smo postali Schwerpunkt u
Leipzigu.
Što valja zapamtiti? Hrvatska je mala i siromašna zemlja i treba što ekonomičnije
upotrebljavati svoj novac za predstavljanje kulture i književnosti u inozemstvu. Za
nastupe u Frankfurtu Hrvatska je iz raznih izvora dosad potrošila milijun i pol eura! S tim
se novcem moglo financirati kulturni institut u Berlinu ili Frankfurtu, Münchenu ili Kölnu,
koji bi se profesionalno bavio promicanjem plodova hrvatskoga duha i uma u Njemačkoj.
Dovoljno bi bilo ukinuti desetak suvišnih ambasada i eto novca za uspostavljanje barem
pet nužnih kulturnih instituta u velikom svijetu.
Kad sam na Buchmesse predao primjerak »Hrvatske revije», br. 3 / 2007, s temom broja
Bugarska, bugarski su se predstavnici čudom čudili zbog visoke kakvoće priloga i ljepote
te naše književno–društvene smotre. Takvo nešto oni u Bugarskoj zasad nemaju.
Predsjednik Saveza bugarskog knjižarstva Damian Jakov predao mi je nešto slično
našemu »Mostu / The Bridge« pod naslovom »Bulgarian Pages«, što ni izdaleka nije ni
grafički ni sadržajno slično spomenutim našim časopisima. U hrvatskom susjedstvu na
Buchmesse bile su zemlje našega zemljovidnog susjedstva, pri čemu su neke imale
znatno ljepše štandove nego mi, primjerice Slovenija i Rumunjska. U nas je u tome
pogledu nastupilo pogoršanje. Zašto? To je složeno pitanje na koje trebaju odgovoriti svi
koju sudjeluju u organiziranju našega nastupa u Frankfurtu. Što prije, to bolje. Još
nekoliko napomena. Već uhodani katalog »Croatian Literature« (broj za godine 2005–
2006) sadrži previše autora, od kojih su neki prosječni, pa kad strani agenti uzmu u ruke
tu knjigu s 58 pisaca, to ih odveć opterećuje. Dovoljno je predstaviti deset, petnaest,
najviše dvadesetak književnika sa više njihovih tekstova. A i ovaj je izbor vrlo čudan.
Zašto u njemu nema, primjerice, Nedjeljka Fabrija i Slobodana Novaka, klasika
suvremene hrvatske literature? Zatim: kad se predstavljala dokumentacija Hrvoja Kačića,
zašto nisu bili pozvani njemački stručnjaci za Balkan, njih tri, četiri, da za okruglim
stolom, na njemačkom jeziku, govorimo o sadržaju te knjige, a ne na hrvatskom pred
desetak našijenaca koji se ionako potpuno slažu s profesorom Kačićem? Zašto naši
gostujući književnici nisu sudjelovali u više internacionalnih foruma na Buchmesse, tako
da izađemo iz hrvatskog štanda kao predstavnici otvorene nacije? Zašto Hrvatska
gospodarska komora i Zajednica hrvatskih nakladnika i knjižara ne pozovu hrvatske
intelektualce iz Njemačke da ih posavjetuju kako da poboljšamo svoj nastup na
Buchmesse? U svakom slučaju, hrvatsku prezentaciju u Frankfurtu treba temeljito
preispitati jer nije dobro da se ide dosadašnjim utrtim stazama stanovitoga nacionalnog
autizma.

Gojko Borić