Broj 264, 15. travnja 2004.

Sajam knjiga u Leipzigu, 25–28. ožujka 2004.

Mali jezici velikih književnosti

Na hrvatskom štandu nastupilo je dvadesetak nakladnih kuća, a
naglasak je bio na knjigama o Istri i iz Istre. Na štandu su bila
predstavljena sastajališta hrvatskoga knjižarstva, zagrebački
Interliber i Sa(n)jam knjige u Istri u Puli, koji se rado uspoređuje
sa Sajmom u Leipzigu, ne toliko po broju izlagača (bilo bi to
pretjerano), nego po naglašavanju druženja s autorima

Za razliku od gigantskoga Međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu na Majni, o Sajmu

knjiga u Leipzigu s pravom govore da je po mjeri čovjeka. Izlagačima i posjetiteljima
toga manjeg, rekli bismo intimnijega sajma, preporučili bismo da u Leipzig (grad koji
osnovaše zapadni Slaveni pod nazivom Lipsk, mjesto kod lipâ) doputuju željeznicom, jer
je tamošnji kolodvor jedan od najljepših u Njemačkoj, zapravo je golema robna kuća na
tri kata, a vlakovi prispijevaju na treći kat. Kolodvor je kombinacija solidne zgrade s
prijelaza 19. u 20. stoljeće i moderne »staklene« arhitekture. Ljudi posjećuju kolodvor ne
samo kao putnici nego i kao kupci, svega pa i knjiga.

Povijest i suvremenost

Leipzig se prvi put spominje kao urbi Libzi, kao naselje, početkom 11. stoljeća. Početkom
15. stoljeća osnovano je Sveučilište Alma mater Lipsiensis, a samo sto godina poslije
grad dobiva pravo priređivanja sajmova. Leipzig je grad velikih glazbenika. Potkraj 17.
stoljeća osnovana je Leipciška opera. Georg Phillip Telemann utemeljio je Collegium
musicum kao preteču glasovita orkestra Gewandhaus. Godine 1723. Johann Sebastian
Bach postaje kantor (glazbeni ravnatelj) u muzičkoj akademiji Thomasschule. Richard
Wagner ugledao je svjetlo dana 1813. u Leipzigu. Felix Mendelsohn-Bartholdy i Robert
Schumann djeluju kao učitelji glazbe i dirigenti u Gewandhausu i Konzervatoriju u
Leipzigu.

Godine 1826. nakladna kuća Brockhaus počinje s industrijskom proizvodnjom knjiga u

Leipzigu, koji se od tada pa sve do kraja Drugoga svjetskog rata sve više razvija u vodeći
nakladnički centar u Njemačkoj. Godine 1945. Leipzig ulazi u sovjetsku okupacijsku zonu
i poslije komunističku Njemačku Demokratsku Republiku, sve dok 1989. baš u Leipzigu
ne budu organizirane prve mirovne demonstracije koje dovode do demokratskoga
preokreta u istočnoj Njemačkoj. Zahvaljujući općenjemačkim naporima godine 1996.
otvoren je u Leipzigu najmoderniji industrijski sajam u Europi u kojemu se održavaju i
sajmovi knjiga, ali prilično drukčiji nego što je onaj u Frankfurtu, jer je ovo sajam koji
polaže važnost na sastajanje ne samo nakladnika i knjižara nego i autora. U tome je
golemi šarm ovog Sajma knjiga, na kojem je i ove godine nastupila Hrvatska.

Od 25. do 28. ožujka više od dvije tisuće nakladnih poduzeća iz trideset zemalja na
Sajmu je izlagalo svoje proizvode, a to nisu bile samo knjige nego i nosači zvuka i glasa.
Na oko četrdeset i četiri tisuće četvornih metara posjetitelji su se mogli upoznati sa svim
vrstama medijske proizvodnje: od beletrističkih i stručnih knjiga, preko stripova, nosača
zvukova, školske opreme pa do prezentacije »snimljenih romana« na CD-ima (sve su
popularniji) i videa. Posebno su bile zanimljive čitateljske »seanse« po kavanama i u
knjižarama u predivnom starom dijelu grada. Dakako, stručnjaci posjetitelji Sajma imali
su svoje sastanke, a na samu Sajmu bila su brojna čitanja s raspravama, gdje je publika
mogla upoznati autore iz neposredne blizine.

Hrvatska u Leipzigu

Za izlagače iz srednje i istočne Europe Leipzig je tradicionalno sastajalište autora iz tih

zemalja. Ove godine Hrvatska je svoj izložbeni prostor povećala za trećinu. Organizatori
nastupa bili su Srećko Lipovčan, Zdenko Ljevak i Mirko Tripalo. Nastupe su vodili Lipovčan
i hrvatska prevoditeljica i autorica iz Njemačke Alida Bremer.

Na lijepom hrvatskom štandu nastupilo je dvadesetak nakladnih kuća, a naglasak je bio

na knjigama o Istri i iz Istre. Na štandu su bila predstavljena sastajališta hrvatskoga
knjižarstva, zagrebački Interliber i Sa(n)jam knjige u Istri u Puli, koji se rado uspoređuje
sa Sajmom u Leipzigu, ne toliko po broju izlagača (bilo bi to pretjerano), nego po
naglašavanju druženja s autorima u urbanim ambijentima grada na jugu Istre. Budući da
je ovogodišnji Leipciški sajam knjiga bio posvećen prezentiranju europskih gradova, i na
hrvatskom smo štandu vidjeli malu izložbu Najljepših hrvatskih gradova.

U Leipzig su, osim organizatora i domaćina na štandu, doputovali i hrvatski književnici,

vilinski lijepa Ivana Sajko, tajanstvena Rujana Jeger, pjevačko-pjesnički nadahnuta Lidija
Bajuk, hemingvejski raspoloženi Eduard Popović i simpatično skromni Stanko Andrić. Oni
su se družili sa svojim kolegama iz niza zemalja u kojima se govore mali jezici, a stvaraju
velike literature. Bili su to pisci iz Finske, Grčke, Litve, s Malte, iz Poljske, Slovačke,
Češke, Mađarske i sa Cipra. Sudeći po političkom položaju tih zemalja, barem su hrvatski
književnici na Sajmu u Leipzigu već zakoračili u Europsku uniju. U zajedničkim nastupima
u prostoru pod naslovom Café Europa autori bi najprije pročitali po jedan ulomak na
svom jeziku, nakon čega bi glumci nastavili s njemačkim prijevodima njihovih djela,
većim dijelom već objavljenih na golemu njemačkom govornom području sa oko sto
milijuna ljudi, nota bene najbrojnijem u Europi.

Skupina hrvatskih književnika u Leipzigu odlikovala se različitošću radova, a donekle je

reprezentirala razne trendove u hrvatskoj literaturi. U projektu Mali jezici i velike
književnosti ove godine povećao se broj sudionika na deset, a bit će nastavljen na Sajmu
knjiga u Frankfurtu.

Naše je iskustvo, rekao nam je Lipovčan, da na Sajam treba doći s autorima koji već
imaju prevedene knjige na njemački, ali i s onima koji tek što nisu prevedeni. To je
iskustvo staro nekoliko godina tijekom nastupa u Frankfurtu i Leipzigu, a činjenica da će
najugledniji njemački časopis za inozemnu literaturu Schreibheft uvrstiti poglavlje pod
naslovom Hrvatski bog Mars u kojem će biti objavljene novele Miroslava Krleže Baraka 5b
i Eduarda Popovića Ispod duge govori sama za sebe. Tu se nastojalo upozoriti na sličnosti
i razlike između Prvoga svjetskog i Domovinskog rata, a samo objavljivanje tih dvaju
proznih radova znači da će biti zapaženi u vrlo razgranatoj informacijskoj mreži
njemačkoga književnog područja. Krležina novela ponovno je bolje prevedena.

Zajednički nastupi naših književnika s kolegama iz devet zemalja malih jezika bit će
nakon Leipziga nastavljeni u berlinskom Literaturwerkstatu — književnoj radionici — u
kojoj će hrvatske boje braniti Rujana Jeger, čiji je roman u njemačkom prijevodu upravo
objavio ugledni njemački nakladnik Beck-Verlag.

Barbierijeve kuharice

Hrvatski nastup na Sajmu knjiga u Leipzigu odlikovao se ne samo solidnim brojem

nakladnika i knjiga nego i povećanim ugledom u usporedbi s našim susjedima iz bivše
države. Slovenci su došli samo s jednim izdavačem, a istočni susjedi, kako se veli jednom
njemačkom frazom, blistali su odsutnošću. Šteta, jer i oni imaju solidnu književnu
produkciju. Dolaskom u Leipzig Hrvatska se, barem kulturno, napokon vratila u svoj
tradicionalni srednjoeuropsko-mediteranski krug. Uprava Sajma to je uočila i pohvalno
spomenula u »Biltenu«, iz kojega citiramo ove rečenice: »Posebno se opsežno
prezentirala Hrvatska. Ljubitelji mediteranske kuhinje mogu se u srijedu i subotu
nadahnuti na kuharskim receptima, kad će hrvatska kulinarska zvijezda Veljko Barbieri
predstaviti svoju književnu kuharicu Kuharski kanconijer — gurmanska sjećanja
Mediterana u talijanskom restoranu Palermo. Ali slušanjem se nitko neće zasititi, pa će
Barbieri, za svoje goste kuhati ukusna mediteranska jela za vrijeme priredbe...«

Inače, Veljko Barbieri gost je ovogodišnjeg Sajma u Leipzigu, što je u prvom redu
priznanje njegovu književnom radu. Ljubitelji književnosti ovdje ga poznaju odavno po
njegovu romanu Epitaf carskoga gurmana koji je najprije izašao u DDR-u, a poslije u
zajedničkoj njemačkoj državi u vrtoglavoj nakladi od stotinjak tisuća primjeraka.
Nastupio je i na prošlogodišnjem Sajmu u Frankfurtu sudjelujući u raspravi o
tendencijama u suvremenoj hrvatskoj književnosti. No ovaj put u Leipzigu potvrdio je
staro kinesko vrednovanje prema kojem je kuharsko umijeće na drugom mjestu, odmah
iza poezije, na ljestvici ljudskih duhovnih djelatnosti. Barbierijeve kuharice ponajprije su
književna djela, ali i riznica naših civilizacijskih postignuća u gastronomiji.

Ovogodišnju Knjižarsku nagradu za europsko sporazumijevanje dobio je u Leipzigu

bošnjački književnik Dževad Karahasan koji živi u Grazu, a na Sajmu je sudjelovao u
raspravi i na hrvatskom štandu. Prošlogodišnji dobitnik bio je Bora Ćosić, izbjeglica pred
Miloševićevim režimom koji živi u Berlinu i Rovinju.

Izdavači i prevoditelji

Ono što se na Sajmu ne vidi, rekao je Lipovčan, to su kontakti između izdavača i

prevoditelja. To je rad čiji će rezultati biti vidljivi poslije. Ove godine opaža se i veći broj
novinara i fotoreportera. Barbieri je, primjerice, dao intervju drugoj po veličini njemačkoj
televizijskoj postaji ZDF. Sve to pridonosi većem poznavanju postignuća hrvatske
književnosti u svijetu. No tomu prethodi dugotrajan rad, naglasio je dr. Lipovčan.
Praktično, čim prestane Leipciški sajam, valja se pripremati za Frankfurtski, a onda opet
za Sajam u Leipzigu. Nastavio je doslovno: »To je tako, to je takva vrsta posla. U ovom
slučaju ovisi o ljudima u Hrvatskoj koji se time bave da li će poštivati norme saobraćanja
sa svijetom, u prvom redu s Njemačkom, a onda i šire, poštivati neka pravila igre, ili će
se ponašati kao da su oni središte svijeta... Valja biti realan, znate i sami da mala zemlja
ne može ne znam što, ali mogu reći, vode se prvi razgovori o tome da Hrvatska za tri
godine bude zemlja gost ovdje u Leipzigu. Mi vjerujemo da to Hrvatska može i s obzirom
na novac koji je za to potreban. U Frankfurtu to ne bi bilo moguće jer toga novca
Hrvatska ovoga časa nema... U Leipzigu bi to pak bila prilika da se posredovanjem
literature ovamo dođe i s drugim stvarima, kao što su gospodarstvo i turizam...«
Zapazili smo zanimljivu koincidenciju s hrvatskim ambicijama da za tri godine uđe u
Europsku uniju, na što je Lipovčan napomenuo da se o tome razgovara, a poticaj su dali
ljudi u upravi Sajma.

Kultura je upravo ono, rekao je naš sugovornik, što se ne može globalizirati, ona je
podloga nacionalnog identiteta koji valja sačuvati i nakon što uđemo u veće zajednice u
Europi i svijetu. Hrvatska ima tu sreću što pripada većini europskih zemalja koje su male
države pa imaju iste ili slične probleme kao Danska, Finska, tri baltičke zemlje... Čak i
Poljska, istaknuo je dr. Lipovčan, ima u tome pogledu neke slične probleme, premda je u
usporedbi s nama brojčano znatno veća. Glede projekta Mali jezici — velike književnosti
ide se dalje, pa će se proširiti broj sudionika, a to ne bi bilo moguće da se nije došlo
ovamo, da se na neki način nismo sprijateljili, rekao je Lipovčan, jer »...mi se ne bavimo
politikom, tako da ne mogu nastati stvari koje bi kočile naše druženje i razmjenu misli i
osjećaja.«

Neizbježna politika

No i u Leipzigu je bilo teško pobjeći iz politike. Tako je prigodom otvorenja Sajma nastao
incident kad je ministrica vanjskih poslova Latvije Sandra Kalniete izjavila da je nakon
holokausta nastavljen genocid u komunističkim državama, pa je nazočni predstavnik
njemačke židovske zajednice napustio dvoranu, držeći se nenapisana pravila kako je
holokaust neusporediv. Gospođa Kalniete predviđena je za buduću povjerenicu u komisiji
Europske unije! Očito se tu radilo o različitim doživljajima strahota rata i poraća u
istočnoeuropskim i zapadnim zemljama. No za žrtve rata u biti je svejedno zbog čega su
izgubile život, zbog rasnih ili klasnih predrasuda... Rat nije mogao mimoići ni neke
hrvatske sudionike. Tako je Ivana Sajko pročitala dio svoga dramskog monologa o
ženama bombama u Palestini, od čijih riječi se slušateljima morala ježiti koža. Edo
Popović opisuje u noveli Ispod duge strahote Domovinskoga rata, ali tako cool da
emocionalno reagiranje slijedi tek nešto kasnije, no mnogo žešće nego tijekom čitanja. U
romanu Rujane Jeger Darkroom duhovito su opisane morbidnosti nacionalno i inače
mješovitoga društva u hrvatskoj urbanoj sredini na način koji će se svidjeti zapadnim
čitateljima. Lidija Bajuk uronila je pjesmama i stihovima u bajkovitost svoga
sjevernohrvatskog zavičaja. A Stanko Andrić na zanimljiv je starinski način slušateljima
približio svoju Slavoniju.

Hrvatski nastup na Sajmu knjiga u Leipzigu može se ocijeniti vrlo uspješnim, posebice
zbog specifičnosti te knjižarske smotre, naime, međuljudskih susreta. Na hrvatskom
štandu obnovljeni su susreti iz Zagreba i Pule, sastajali su se stari prijatelji i dobri znanci.
Tko se mogao oduprijeti šarmu gospođe Magdalene Vodopija, direktorice pulskoga
festivala knjige i autora Sa(n)jam knjige u Istri?, iako neprevediva naslova ali s
objašnjenjem prihvaćena i hvaljena. Dobri duh hrvatskoga predstavljanja u Leipzigu bila
je neumorna Alida Bremer, prevoditeljica i znanstvenica iz Münstera, koja je
kongenijalnim prijevodima hrvatske poezije i proze mnogo pridonijela afirmiranju
hrvatske kulture u Njemačkoj, premda to neki zlobnici (a takvih među našim piscima nije
malo) nisu shvatili, no o tome opširnije u intervjuu koji nam je dala, boreći se s
promuklošću nakon tolikih vođenja i rasprava u pretoplim dvoranama Sajma.

I na kraju varaju se oni koji govore kako je knjiga — mrtva, navodno zbog navale drugih
medija kao televizije, videa i nosača zvuka i glasa. Ovdje u Leipzigu vidjeli smo kako
mladi ljudi požudno posežu za stripovima kao prvim dodirima s knjigom, dok stariji svijet
i dalje čita koliko mu dopušta sve skromnije slobodno vrijeme. Nema medija koji može
zamijeniti prisne odnose s knjigom, jer s televizorom nije moguće ući u krevet ili sjediti
negdje u prirodi kao s knjigom. Guttenbergov izum i dalje će usrećivati ljude diljem
svijeta, a to se najbolje vidjelo na Sajmu knjiga u Leipzigu, koji je samo u četiri dana
njegova trajanja posjetilo više od sto tisuća ljudi, mahom mladih, uglavnom školaraca i
studenata.
Iz Bonna Gojko Borić