GESTALT PSIHOLOGIJA

Pod utjecajem Einsteinove teorije polja na psihologiju, poetkom ovog stoljea, dolo je do razvoja gestalt psihologije u Njemakoj. Osim toga, gestalt psihologija nastaje i kao reakcija na uenje eksperimentalne psihologije toga vremena, odnosno na pokuaje objanjavanja svoenja sloenih mentalnih procesa na pojedinane opaajne elemente. Dakle, gestalt psihologija nastala je kao reakcija na strukturalistiku i bihevioristiku psihologiju. Stoji na stanovitu da je cjelina vanija od dijelova: doivljaji se ne sastoje od perceptivnih elemenata, koji se struktuiraju u odreene sadraje, niti se ponaanje moe svesti na puku kombinaciju refleksa ili uvjetovanih reakcija. Ukratko, psihike fenomene moemo razumjeti samo ako ih promatramo kao organizirane, struktuirane cjeline. Preteu gestalt psihologije nalazimo u Christianu von Erenfelsu koji je smatrao da doivljaj cjeline (kvaliteta forme ili gestalt kvaliteta), prema kojemu cjelina nije jednostavan zbir sastavnih dijelova, postaje polazna toka u razvoju cjelokupne gestalt psihologije. Melodija, npr. nije suma odreenih definiranih tonova, ve je to struktuirana cjelina, koju jednako doivljavamo transponiranu u drugom kljuu, iako su se svi elementarni tonovi promijenili. Max Wertheimer dalje istrauje odnose izmeu cjeline i pojedinanih elemenata, te ukazuje da se organizirane cjeline opaaju neposredno u danom trenutku, te da je opaanje (percepcija) dijelova rezultat kasnije analize. Ovo je, ujedno, i jedan od osnovnih zakona gestalt psihologije, zakon zajednitva: elementi, npr. ve reene note (date forme) mogu biti definirani jedino kroz cjelinu koju sainjava tzv. gestalt. Iz ovoga proizlazi drugi osnovni zakon gestalt psihologije, Zakon pregnantnosti: cjelina (gestalt) tei da bude percipirana na strukturiran, organiziran i stabilan nain. Gestalt psihologija nije imala veliki utjecaj na suvremenu psihijatriju niti na suvremene teorije linosti. Meutim, ona dolazi do punog izraaja u okviru gestalt terapije. Gestalt terapija se smatra jednom od vrsta egzistencijalistike terapije, u koju spadaju i Franchlova i Binswagnerova psihologija. Polazi se od stava da je ukupni doivljaj struktura kvaliteta za sebe, te da postoji dinamiko jedinstvo polje linosti-okolina. Osnovni cilj gestalt terapije je da se postigne puna svijest pacijenta o sebi, svojim sposobnostima i svojim problemima. Osnovni je oblik gestalt terapije grupna psihoterapija.

Gestalt terapiju utemeljio je psihijatar Fritz Perls (1893-1970) sa suprugom Lorom Pearls i Amerikim pjesnikom, piscem i intelektualcem Paulom Goodmanom izmeu 40-tih i 50-tih godina prolog stoljea. Od tada je ona, zahvaljujui svojoj pristupanosti, dobila niz sljedbenika. Gestalt psihoterapija je vrsta psihoterapijske tehnike, koja je primjenjiva u razliitim okolnostima kao to su individualni rad, grupni rad i rad u institucijama tj. organizacijski razvoj i coaching. Kada se govori o gestalt terapiji uvijek se radi na rastu i razvoju osobnosti, bilo u smislu profesionalnog razvoja i usavravanja, bilo u smislu svladavanja svakodnevnih osobnih problema, pronalaenja oslonca u sebi i potencijala za nova rjeenja i nove poglede na situaciju Gestalt je njemaka rije koja je teko doslovno prevodiva a najee se kod nas prevodi kao rije koja oznaava cjelovitost, sveukupnost, potpunost forme. Po svojoj prirodi Gestalt psihologija koja je posluila kao temelj za razvoj gestalt terapije bazirana je na postavci po kojoj opaaj i doivljaj cijeline znai neto vie, ili je bar neto drugo, od zbroja djelova (Vidanovi, 2003.) Gestalt teorija je po svojoj prirodi anti redukcionistika jer za razliku od mnogih drugih istraivaa koji pokuavaju proniknuti u sloeno funkcioniranje neke pojave na nain da je dijele na sastavne dijelove i prouavajui ih ele saznati kako funkcionira cjelina, gestalt psiholozi smatraju da je to pogreno jer struktura i konfiguracija, fizikog biolokog i psiholokog fenomena je tako integrirana da ini funkcionalnu cjelinu sa osobinama koje nisu nastale jednostavnim sabiranjem sastavnih djelova (Vidanovi, 2003.). Gestalt terapiju esto se naziva i treom snagom i pripada humanistikom pravcu u psihologiji a pri tome su prva snaga verbalne terapije u koje spada i psihoanaliza, a druga snaga modifikacije ponaanja- bihevioralne terapije (Perls, 1973). Pearls je inicijalno kliniko iskustvo sakupljao kroz prizmu psihoanalitie teorije i praktinih tehnika koje je usvojio kao psihijatar ali je nakon toga znaajan utjecaj na razvoj gestalt psihoterapije imalo Pearlsovo osobno iskustvo i uenje od ljudi kao to su neoanalitiari Wilhelm Reich, C.G.Jung, Karen Horney, egzistencialistika filozofija, gestalt psihologija, zen budizam, taoizam, filozofija Martina Bubera koja naglaava Ja-ti odnosu u terapiji i Jakob Moreno sa svojom psihodramom. Najznaajniji i esto spominjani utjecaj na Perlsa izvrio je W. Reich koji je bio i Perlsov terapeut te je usmjerio njegov interes za tijelo i koritenje tijela u psihoterapiji, analizu karakternog oklopa i aktivan stav terapeuta u psihoterapiji (Clarkson,1993.). Egzistencijalistika filozofija nala je svoje mjesto u sustavu Gestalt terapije kroz shvaanje da svaki ovjek treba prihvatiti odgovornost za svoju egzistenciju (Clarkson, 1989.).Egzistencialistiko shvaanje u psihoterapiju uveo je Viktor Frankl (Frankl, 1997.) poznati njemaki psihijatar koji je takoer (nakon preivljavanja iskustva iz koncentracionog logora) naglaavao da unato tome to nismo osobno odgovorni za okolnosti u kojima se naemo, odgovorni smo za znaenje koje

dajemo naim ivotima kada biramo stavove prema, i nae ponaanje, u takvim situacijama i okolnostima. Pearls je koristio naziv gestalt kako bi time oznaio svoj interes da suprotstavljene dijelove linosti ujedini u jedan integrirani oblik ili lik to je vazano uz ideju polarnosti koje su meusobno povezane.

Tri principa definiraju Gestalt terapijiu a to su: Princip jedan: Gestalt terapija je fenomenoloka; njen jedini cilj je svjesnost a njena metodologija je metodologija svjesnosti. Princip dva: Gestalt terapija je bazirana u potpunosti na dijalokom egzistencijalizmu- na J-Ti kontakt/ povlaenje procesu. Princip tri: Gestaltistiki konceptualni pogled je cjelina bazirana na holizmu i teoriji polja. Prema gestaltistikom shvaanju linost je strukturirana interakcijama u samom pojedincu i interakcijama izmeu pojedinca i njegove okoline. Funkcioniranje pojedinca obuhvaa odgovarajue dinamike meuodnose izmeu njegovih doivljaja sebe, drugih i svijeta oko njega (Vidanovi, 1993.). Gestalt terapija usmjerena je na svjesnost o tome to se deava ovdje i sada (Berger, 1980.). Ta svjesnost omoguava nam da djelujemo u skladu sa svojim autentinim potrebama te na taj nain izbjegavamo sukobe unutar vlastite osobnosti koji se inae vide kroz razliite neurotske i psihosomatske simptome (npr. strah, anksioznosti, depresija). Stav ovdje i sada znai da se ne istrauje povijest klijenta ve se prikladnim vjebama poveava njegov stupanj svjesnosti, tj. prepoznavanje vlastitih osjeaja i ponaanja. Perls je vjerovao da ljudi mogu sami birati i usmjeravati svoj osobni rast i razvoj (Pearls, 1973.) Gestalt terapija je esto i vrlo direktivna jer vodi klijenta kroz planirane vjebe te ga potie da kroz vijebe u potpunosti procesno proivi i osvijesti za njega vane fantazije, osjeaje, snove, elje te strahove i potisnute dijelove osobnog iskustva ako je to dio vaan za njegov rast i razvoj. Ono to je kod gestalt psihoterapije privlano i interesantno to su njezine tehnike koje omoguuju vrlo brzo ulaenje u osnovu problematike i sagledavanje svoje pozicije, svojih otpora koji se javljaju u toj poziciji, te pronalaenje moguih izlaza tj. rjeenja problema. Povijesno gledano gestalt terapija je odbacila svaku ideju o dijagnostici, smatrajui je de personalizirajuom, antiterapijskom i politiki represivnom (Delisle, 1999.). Naravno da je u dananje doba zavidan pomak u smjeru konceptualne dijagnostike i unutar gestalt terapije napravljen kroz ozbiljne teorijske radove (Delisle, 1999.).Terapijski postupak u gestalt terapiji nije usmjeren na sadraj, problem zbog kojeg se javlja klijent ve na procese pomou kojih on odrava svoju konfuznost, konflikte ili anksioznost. Terapeut obraa panju na nain izlaganja klijenta, geste i tjelesne znakove. Rjeenje problema nije mogue, prema gestalt terapiji, jedino kroz razgovor o problemu ve je vano da klijent

doivi, osjeti, iskae ili uini neto drugo to e omoguiti zavretak te nezavrene stvari, tj. upotpunjavanje gestalta, a to znai i rjeavanje problema, osloboenje od napetosti i nezadovoljstva. Cilj gestalt terapije je jaanje klijentovog samopouzdanja i do okretanje klijenta od podrke u okolini do podrke u samom sebi. Po Peralsovim rijeima gestalt terapija je doivljena, a ne verbalna ili interpretativna terapija.ovjek se u gestalt terapiji smatra zdravim sve dotle dok je u kontaktu sa samim sobom, svojom okolinom i odnosima izmeu sebe i okoline. U toku terapije klijenti ue da koriste svjesnost u funkcioniranju svog organizma kao cjeline. Oni ue usmjeravati svoju svjesnost i na taj nain otkrivaju to jest, a ne to bi trebalo da bude, ue kako da vjeruju sebi samima i vjeruju sami sebi (Clarkson i Mackewn, 1993.). Unutranje podvojenosti koje su se razvile ranije, mogu se integrirati ponovno kroz osjeaj svjesnosti koji se potie u terapijskom i izvan terapijskom meusobno povezanom procesu. Klijent moe postati kompletniji kada se suoi sa svojim izbjegavanjima koja su ostavila praznine u njegovoj linosti.U odnosu klijenta i terapeuta u gestalt terapiji postoji sljedei fenomenoloki stav: terapeut treba ui u fenomenoloki svijet klijenta i zajedno s njim treba doivjeti njegovo vienje i njegovo stajalite. Takav pristup zahtijeva blizak odnos s klijentom ali i dijeljenje osjeaja sa klijentom a ne suzdran stav objektivan stav kakav je zastupala psihoanalitika ortodoksna teorija i praksa (Perls,1973.). Kroz usmjeravanje panje na sadanje, trenutno doivljavanje, nerijeeni konflikti, prema gestalt teoriji i praksi, izbijaju na povrinu i rjeavaju se. To se ne moe postii diskusijom o prolosti ili nebitnim aspektima sadanjosti. U skladu sa stavom da je jedan od ciljeva gestalt terapije promjena podrke u okolini za podrku u samom sebi, gestalt terapeuti ne pruaju klijentu pomo kroz savjete i instrukcije jer bi mu na taj nain pruili svoje odgovore isvoju svjesnost ve je cilj je da svaki ovjek trai i nae svoje odgovore jer e jedino tako sam odreivati svoj put (Pearls, 1973.).U gestalt terapiji nastoji se da klijent u to veoj mjeri i sam provodi svoju terapiju dok je terapeut promatra, komentator i vodi terapijskog procesa. Do interpretacije treba doi sam klijent, on na taj nain postie svoju svjesnost, a time se prihvaa odgovornost za vlastito ponaanje. Gestalt terapija od metoda i tehnika najvie koristi dijalog kojim se osvjeuje unutranji konflikt a tu je vano spomenuti vjebe kao to su: igre dijaloga, igre projekcije, eksperiment usmjerene svjesnosti, koritenje fantazije putem verbalnih iskaza, crtea, gline, vode, pijeska, prianje bajki (Vidanovi, 2003.). A prema miljenju iskusnih terapeuta prazna stolica je najpopularnija i najee koritena tehnika u gestalt terapiji. Takoer vrlo vaan je i govor tijela, te se klijente upozorava da obrate panju na vlastito mrtenje ili napetost facijalnih miia, posturu tijela i prisutnost ivotnosti u pojedinim dijelovima tijela, dok govore o temama za koje misle da su za njih vane. Na taj nain esto otkrivaju da govor tijela pokazuje osjeaje ije su postojanje poricali. U gestalt terapiji je interakacija izmeu pojedinca i okoline te unutar pojedinca i prema okolini promatra kroz tkz. krug formacije cjeline i destrukcije tj. faze kontakta i povlaenja koji se sastoji od (Prikaz 1): 4

Prikaz 1. Krug Gestalt formiranja i destrukcije (Prilagoeno prema The cycle of Gestalt formation and destruction, Petruska Clarkson, str. 33., 1999.) Do poremeaja moe doi na bilo kojoj fazi koja se odnosi na formiranje gestalta figure te zadovoljavanja potrebe kroz stupanje u kontakt kroz navedene faze. Dobar kontakt sa potrebom kroz stupanje u kontakt sa sobom ili okolinom na adekvatan nain je sutinska ideja u Gestaltu (Clarkson, 1999.). Do poremeaja moe doi radi raznih razloga i obrambenih mehanizama kojih u gestalt terapiji ima nekoliko a to su: desentizacijaili umanjivanje senzacije u fazi pretkontakta, defleksija ili okretanje u suprotnom smjeru od direktnog kontakta ili smislenog kontakta sa drugom osobom, introjekcija ili kada radimo prema nekim davno usvojenim trebam, moram introjektima koji nas udaljavaju od akcije koja je autentina obzirom na potrebu, projekcija ili kada u drugima vidimo ono to ne elimo priznati sebi da je dio nas, retrofleksijakada radimo sebi ono to elimo raditi drugima, egotizam kada blokiramo spontanost kroz kontrolu,konfluencija koja se takoer naziva i disfunkcionalna bliskost tj. kada ne razluujemo sebe od okoline (Yontef, 1993.). Gestalt terapija je vrlo efikasna 5

kod pretjerano socijaliziranih, skuenih i inhibiranih osoba koje se esto opisuju kao neurotine, fobine, perfekcionistike i potitene te kod rjeavanja niza psihosomatskih potekoa i problema. Sljedei principi predstavljaju gestaltistike sugestije koje vode zdravijem, punijem i sretnijem ivljenju: ivi u sada ivi ovdje, u trenutnoj situaciji Prihvati sebe kakav jesi Opaaj svoju okolinu i postupaj shodno tome kakva ona jest, a ne kakva bi elio da bude Budi poten prema sebi Izrazi se kroz svoje elje, misli i osjeaje i ne manipuliraj sobom i drugima kroz racionalizacije, oekivanja, procjenjivanja i iskrivljavanja Doivi u potpunosti itavu skalu svojih osjeaja, kako prijatnih tako i neprijatnih Ne prihvaaj vanjske zahtjeve koji su u suprotnosti s tvojim poznavanjem sebe Budi spreman da eksperimentira, da se susretne s novim situacijama Budi spreman na promjene i razvoj. Potrebno je za kraj naglasiti da je Gestalt terapija bila esto predmet ustrih rasprava prvenstveno radi stava i stila F. Perlsa koji je bio psihijatar u sukobu sa psihijatrijskim i psiholokim institucijama te je beskompromisno radio u svojem smjeru i dolazio u sukobe i svae sa predstavnicima konvencionalnih pogleda. Posljednjih je desetljea situacija drugaija jer su se trendovi i koncepti u podruju psihoterapije pribliili idejama koje je Perls zastupao koji se prvenstveno mogu punktuirati kroz ideju integracije razliitih tehnika i pristupa sa naglaskom na svjesnost koju individua postie. Gestalt terapija i inicijalne ideje koje je Perls zastupao prole su kroz odreene transformacije (Beisser, 1990.). te se danas govori o integrativnoj gestalt terapiji.

Perls, F.S., Heferlajn, R. & P. Gudman,

GETALT

TERAPIJA

Tom 2

NOVINA, UZBUENJE I RAST

Prvi deo

U v o d

P r e v e l a: Vesna Vuka

STRUKTURA RASTA

1. Granica kontakta Iskustvo se odvija na granici izmeu organizma i njegove sredine, prvenstveno na povrini koe i u drugim organima senzornog i motornog reagovanja. Iskustvo je funkcija ove granice i ono to je stvarno u psiholokom smislu jesu potpune konfiguracije ovog funkcionisanja, neko znaenje koje je otkriveno i neka aktivnost koja je okonana. Celine iskustva ne podrazumevaju sve, jer su one odreene jedinstvene strukture, a sve drugo, u psiholokom smislu, ukljuujui i same koncepte organizma i sredine, jeste apstrakcija ili mogua konstrukcija ili potencijal koji se pojavljuje u iskustvu, ali samo kao nagovetaj nekog drugog iskustva. Mi govorimo o organizmu koji kontaktira sredinu, ali to je kontakt koji ini najjednostavniju i prvobitnu stvarnost. Ovo moete odmah doiveti ako, umesto da samo gledate objekte ispred vas, postanete i svesni injenice da se ti objekti nalaze u vaem ovalnom vidnom polju i ako osetite kako ovaj vidokrug, da tako kaemo, dodiruje vae oi to zaista jeste vid vaih oiju. Obratite panju, zatim, kako se predmeti u ovom vidokrugu pojavljuju u estetskim odnosima u pogledu prostora i boja. Ovo moete doiveti i uz zvuke koji dolaze spolja; koren njihove stvarnosti nalazi se na granici kontakta i na toj granici oni se doivljavaju kao jedinstvene strukture. Tako je i u motorikom smislu, ako ste svesni da bacate loptu, daljina se smanjuje i va motorni impuls izbija, da tako kaemo, na povrinu kako bi je sreo. Svrha svih praktinih eksperimenata i teorijske diskusije u ovoj knjizi jeste analiziranje funkcija kontakta i poveanje svesnosti stvarnosti. Re kontakt u dodiru sa objektima koristimo kao osnovu za senzornu svesnost i motorno ponaanje. Verovatno postoje primitivni organizmi kod kojih svesnost i motorni odgovor predstavljaju isti in; a kod organizama vieg reda, koji ostvaruju dobar kontakt, uvek se moe uoiti povezanost ula i pokreta (a takoe i oseanja). 2. Interakcija organizma i sredine U svakoj vrsti istraivanja, bilo da je ono bioloko, psiholoko ili socioloko, polazimo od interkcije organizma i sredine. Besmisleno je da, na primer,

govorimo o nekoj ivotinji koja die, a da ne uzmemo u obzir vazduh i kiseonik kao deo njenog definisanja ili da govorimo o ishrani, a da ne spomenemo hranu ili da govorimo o vidu bez svetlosti ili o kretanju bez gravitacije i podupirueg tla ili o govoru bez komunikanata. Ne postoji nijedna funkcija bilo kog ivog bica koja se moe ostvariti u potpunosti bez objekta i sredine, bilo da se radi o vegetativnim funkcijama kao to su ishrana i seksualnost ili perceptivnim funkcijama ili motornim funkcijama ili oseanjima ili rasuivanju. Znaenje besa obuhvata frustrirajuu prepreku, znaenje rasuivanja obuhvata praktine probleme. Nazvaemo ovu interakciju organizma i sredine u bilo kojoj vrsti funkcionisanja polje organizam/sredina. I ne zaboravimo da, bez obzira koju teoriju zastupamo o impulsima, nagonima itd., uvek uzmemo u obzir takvo interaktivno polje, a ne izolovanu jedinku. Kad god se radi o organizmu koji se kree u prostranom polju i ima sloenu unutranju strukturu, kao to je sluaj sa nekom ivotinjom, zvui logino da se govori o njoj onakva kakva je, kao na primer, o njenoj koi i od ega se ona sastoji ali ovo je samo iluzija zbog injenice da kretanje kroz prostor i unutranje pojedinosti, privlae panju u odnosu na relativnu stabilnost i jednostavnost pozadine. ovekovo polje organizam/sredina, naravno, nije samo fiziko, ve i drutveno. Stoga u svakom prouavanju oveka kao to su fiziologija, psihologija ili psihoterapija, moramo govoriti o polju u kome, u najmanju ruku, postoji interakcija izmeu socio-kulturnih, biolokih i fizikih faktora. Na pristup u ovoj knjizi je unitaran u tom smislu da pokuavamo da detaljno razmotrimo svaki problem onako kako se pojavljuje u socio-bioloko-fizikom polju. Sa ovog stanovita, na primer, istorijski i kulturni faktori ne mogu se posmatrati kao da komplikuju ili modifikuju uslove jednostavnije biofizike situacije, ve da su svojstveni nainu na koji posmatramo problem. 3. ta je predmet prouavanja psihologije? Ako se osvrnemo na prethodna dva odeljka, ono to je reeno u njima izgleda da se podrazumeva i svakako se ne ini izuzetnim. U njima se tvrdi (1) da je, u naelu, iskustvo kontakt, funkcija granice organizma i njegove sredine i (2) da je svaka ljudska funkcija interakcija u polju organizam/sredina, koje moe biti sociokulturno, bioloko i fiziko. Sada emo se pozabaviti kombinacijom ove dve propozicije. U okviru biolokih i drutvenih nauka, koje se bave interakcijom u polju organizam/sredina, psihologija prouava delovanje granice kontakta u polju organizam/sredina. Ovaj predmet prouavanja je jedinstven i lako je razumeti zato je psiholozima oduvek bilo teko da ogranie svoj predmet prouavanja*. Kada kaemo granica mislimo na granicu izmeu; ali granica kontakta na kojoj se odvija iskustvo, ne razdvaja organizam i njegovu sredinu; ona pre ograniava organizam, obuhvata ga i istovremeno dodiruje sredinu. Zapravo, kazaemo ovo na nain koji e se uiniti neobinim, granica kontakta na primer, osetljiva koa nije toliko deo organizma, poto je u osnovi organ posebnog odnosa organizma i

sredine. Kao to emo uskoro pokazati, ovaj poseban odnos jeste prvenstveno rast. ovek je osetljiv ne na stanje organa (to bi moglo biti bol), ve na interakcije u ______ * Oponaajui Aristotela, savremeni psiholozi (naroito u 19. veku) bavili su se istom fizikom objekata percepcije, a onda su preli na biologiju organa itd. Ono to im je nedostajalo, bio je Aristotelov kratak i jasan uvid da su u inu, u oseaju, objekat i organ identini. polju. Kontakt je svesnost polja ili motorni odgovor u polju. Iz ovog razloga kontaktiranje, funkcija same granice organizma, ipak moe pretendovati da pokae stvarnost, neto vie nego to to ini neki nagon ili pasivnost organizma. Treba da shvatimo da kontaktiranje, svesnost i motorni odgovor u irem smislu podrazumevaju elju i odbacivanje, prilaenje i izbegavanje, oseaje, oseanja, manipulaciju, procenjivanje, komunikaciju, borbu itd. svaku vrstu ivog odnosa koji se odvija na granici u interakciji izmeu organizma i sredine. Svi ovi kontakti su predmet prouavanja psihologije. (Ono to se naziva svest izgleda da je posebna vrsta svesnosti, funkcija kontakta koja se odvija kada postoje tekoce i odlaganja u prilagoavanju.) 4. Kontakt i novina Ako posmatramo neku ivotinju kako slobodno luta prostranstvima raznolikog okruenja, moemo videti da broj i raspon funkcija kontakta mora biti veliki, zato to u osnovi, organizam ivi u okruenju tako to odrava svoju razliitost i, to je jo vanije, asimiluje sredinu u svoju razliitost; a granica je ta na kojoj se opasnosti otklanjaju, prepreke savlauju, a ono to se moe asimilovati, odabira se i prisvaja. Ono to se odabere i asimiluje uvek je neto novo; organizam se i odrava asimilacijom novine, tako to se menja i raste. Na primer, hrana je po reima Aristotela, neto to nije slino, a to moe postati slino; a procesom asimilacije organizam se zauzvrat menja. Pre svega, kontakt je svesnost o i ponaanje ka novini koja se moe asimilovati, kao i odbacivanje novine koja se ne moe asimilovati. Ono to je sveprisutno, uvek je isto ili nevano, nije objekat kontakta. (Stoga se zdravi organi ne kontaktiraju, zato to su konzervativni.) 5. Definicija psihologije i psihologije abnormalnog Moramo dakle zakljuiti da je svaki kontakt kreativan i dinamian. On ne moe biti rutinski, stereotipan ili naprosto konzervativan, zato to mora da se suoava sa novinom, jer je samo novina hranljiva. (Ali kao i sami senzorni organi, unutranja ne-kontaktna fiziologija organizma jeste konzervativna.) S druge strane, kontakt ne moe pasivno prihvatiti niti se samo prilagoditi novini, zato to se novina mora

10

asimilovati. Svaki kontakt je kreativno prilagoavanje organizma i sredine. Svesni odgovor u polju (kao to su orijentacija i manipulacija) jeste agens rasta u polju. Rast je funkcija granice kontakta u polju organizam/sredina; sloene organske celine opstaju u veoj celini polja, putem kreativnog prilagoavanja, promene i rasta. Dakle, mogli bi definisati psihologiju kao prouavanje kreativnog prilagoavanja. Njena tema je neprekidna tranzicija izmeu novine i rutine, iji su ishod asimilacija i rast. U skladu s ovim, psihologija abnormalnog je prouavanje prekida, inhibicije ili drugih nepravilnosti u toku kreativnog prilagoavanja. Razmotriemo, na primer, anksioznost, preovlaujui inilac neuroze, koja je rezultat prekida uzbuenja kreativnog rasta (sa prateim gubitkom daha); i analiziraemo razne neurotine karaktere kao stereotipne obrasce koji ometaju fleksibilan proces kreativnog prihvatanja novine. Zatim, poto se stvarnost pojavljuje u kontaktu, u kreativnom prilagoavanju organizma i sredine, ovaj proces je zakoen kod neurotiara, te je njegov svet van kontakta, sa sve vie halucinacija, projekcija, zamraenja i inae nestvaran. Kreativnost i prilagoavanje su polarni; oni su neophodni jedan drugom. Spontanost je osvajanje, zraenje zadovoljstvom i rast sa onim sto je zanimljivo i hranljivo u sredini. (Na alost, u mnogim psihoterapijama prilagoavanje, povinovanje principu realnosti, podrazumeva gutanje stereotipa.) 6. Figura kontakta u odnosu na pozadinu polja organizam/sredina Vratimo se ideji sa kojom smo zapoeli, da su celine iskustva odreene jedinstvene strukture. Kontakt, rad koji rezultira u asimilaciji i rastu, jeste formiranje figure od interesa u odnosu na pozadinu ili kontekst polja organizam/sredina. Figura (getalt) u svesti jeste jasna, ivopisna percepcija, slika ili uvid; u motornom ponaanju to je graciozan, energian pokret sa ritmom, koji se zavrava itd. U oba sluaja potreba i energija organizma i mogunosti sredine ukljuceni su i sjedinjeni u figuri. Formiranje figure/pozadine je dinamian proces u kome nagoni i resursi u polju postepeno poveavaju zanimljivost, jasnou i snagu dominantne figure. Stoga je besmisleno da se bavimo bilo kojim psiholokim ponaanjem izvan njegovog socio-kulturnog, biolokog i fizikog konteksta. Istovremeno, figura ima specifinu psiholoku prirodu; ona poseduje posebne uoljive osobine kao to su otrina, jasnoa, jedinstvo, fascinantnost, gracioznost, snaga, nesputanost itd., u zavisnosti ta prvo posmatramo, da li perceptualni, oseajni ili motorni kontekst. injenica da getalt ima posebne uoljive psiholoke osobine jeste od kapitalnog znaaja za psihoterapiju, zato to nam nudi samostalni kriterijum za dubinu i realnost doivljaja. Teorije normalnog ponaanja ili prilagoavanja realnosti nisu potrebne, osim u svrhu istraivanja. Kada je figura mutna, nejasna, bez gracioznosti i energije (slab getalt), moemo biti sigurni da nedostaje kontakt, da je neto blokirano u sredini, da neka vitalna organska potreba nije izraena;

11

osoba nije potpuno prisutna, odnosno u njenom celom polju nema takvih nagona i resursa koji bi kompletirali figuru. 7. Terapija kao analiza getalta Terapija se sastoji od analiziranja unutranje strukture aktuelnog iskustva, bez obzira na nivo kontakta; ne analizira se toliko ta osoba doivljava, ega se sea, ta radi, govori itd., ve kako se sea onoga ega se sea, kako govori ono to govori, kojim izrazom lica, tonom glasa, kojim reima, kojim afektom, kako pravi omake, na koji nain uvaava ili ne uvaava drugu osobu itd. Radom na jedinstvu ili nejedinstvu ove strukture iskustva, sada i ovde, pojavljuje se mogunost za obnovu dinamikih odnosa izmeu figure i pozadine, sve dok se kontakt ne pojaa, svesnost ne izotri, a ponaanje ne energizuje. Najvanije od svega jeste da je ostvarenje svesnog getalta samo po sebi lekovito, zato to je figura kontakta, u sutini, kreativna integracija iskustva, a ne samo njen pokazatelj. Od nastanka psihoanalize odreena osobina getalta, aha iskustvo prepoznavanja, zauzimala je naravno suvereno mesto. Ali uvek je ostajalo nejasno zato bi sama svesnost, na primer, seanje, trebalo da izlei neurozu. Obratite panju, meutim, da svesnost nije samo misao o problemu, ve je u sustini, kreativna integracija problema. Takoe moemo videti da svesnost obino ne pomae, zato to ona uopte nije svestan getalt, strukturisan sadraj, ve prazan sadraj, verbalizacija ili priseanje, i kao takav ne privlai energiju sadanje organske potrebe, niti sadanje sredinske podrke. 8. Destrukcija kao deo formiranja figure/pozadine Proces kreativnog prilagoavanja novoj materiji i okolnostima uvek podrazumeva fazu agresije i destrukcije, zato to prilaenjem, grabljenjem i izmenom starih struktura, ono to nije slino postaje slino. Kada nastaje nova konfiguracija, stara steena navika organizma u kontaktiranju i prethodno stanje onoga emu se pristupilo i to je kontaktirano, unitavaju se u cilju ostvarenja novog kontakta. Ovakva destrukcija postojeeg stanja moe da izazove strah, prekid i anksioznost, koji se srazmerno poveavaju sa stepenom neije neurotine nefleksibilnosti; ali proces je praen sigurnou da e se pojaviti neto novo kroz eksperiment. Ovde, kao i drugde, jedino reenje ljudskog problema lei u eksperimentalnom otkriu. Anksioznost se ne savlauje spartanskom vrstinom mada je hrabrost divna i neophodna vrlina ve tako to se uznemiravajua energija uliva u novu figuru. Bez obnavljanja agresije i destrukcije, svako dostignuto zadovoljstvo ubrzo tone u zaborav i vie se ne doivljava. Ono to se obino zove sigurnost jeste vezanost za stanje bez oseanja, izbegavanje rizika od nepoznatog, koji je deo svakog zaokupljujueg zadovoljstva, kao i pratea desenzitizacija i motorna inhibicija. To je strah od agresije, unitavanja i gubitka ije su posledice, naravno,

12

nesvesna agresija i destrukcija, okrenute i prema unutra i prema spolja. Bolje znaenje sigurnosti bilo bi poverenje u snanu podrku, koja potie iz prethodno asimilovanog iskustva, koje je dovelo do rasta, bez nezavrenih situacija; ali u ovakvom sluaju, sva panja tee od pozadine onoga to neko jeste, ka figuri onoga to neko postaje. Sigurno stanje je ono bez zainteresovanosti, ono se ne primeuje; a sigurna osoba, iako to nikad ne zna, uvek osea da rizikuje i da e biti adekvatna.

9. Uzbuenje je dokaz stvarnosti Kontakt, formiranje figure/pozadine, jeste rastue uzbuenje, ispunjeno oseanjima i zainteresovanou, i obrnuto, ono to nije interesantno i prisutno za nekoga, nije ni psiholoki stvarno. Razliite vrste oseanja, npr. zadovoljstvo ili druge emocije, ukazuju na promenljivo organsko uee u stvarnoj situaciji i ovo uee je deo te stvarnosti. Ne postoji indiferentna, neutralna realnost. Poput epidemije rasprostranjeno je uverenje savremene nauke da je vei deo ili cak celokupna realnost neutralna, to ukazuje na inhibiciju spontanog zadovoljstva, razigranosti, besa, ogorenja i straha (ovakva inhibicija prouzrokovana socijalnim i seksualnim uslovljavanjem stvara akademsku linost). Emocije su jedinjenja ili objedinjujuce tendencije, odredjenih fiziolokih pritisaka u povoljnoj ili nepovoljnoj situaciji u sredini i kao takve daju neophodno konano (iako neadekvatno) saznanje o objektima koji odgovaraju potrebama, ba kao to nam estetski oseaj daje konano (adekvatno) saznanje o naoj senzibilnosti i njenim objektima. Uopte govorei, zainteresovanost i uzbuenje povezani sa formiranjem figure/pozadine su neposredni dokaz postojanja polja organizam/sredina. Kratko razmatranje pokazae da je ovo tako, jer kako bi inae iva bia imala motivaciju i bila njome usmerena da budu uspena, a da se uspeh ne postie dodirom sa stvarnou. 10. Kontakt je otkrivanje i stvaranje budueg reenja Sadanji problem budi interesovanje i uzbuenje raste u pravcu budueg, ali jo uvek nepoznatog reenja. Asimilacija novine deava se u sadanjem momentu koji prerasta u budunost. Njen ishod nije nikad samo reorganizacija nezavrenih situacija organizma, ve konfiguracija koja sadri novu materiju iz sredine i stoga se razlikuje od onoga ega se neko moe setiti (ili pretpostaviti), kao umetniko delo koje nastaje, na nepredvidljiv nain, uvek nov za umetnika, u toku njegovog rada sa materijalom. U psihoterapiji tragamo za pritiskom nezavrene situacije u sadanjosti i uz pomo sadanjeg eksperimentisanja sa novim stavovima i novom materijom iz svakidanjeg iskustva, teimo ka boljoj integraciji. Pacijent se ne prisea sebe,

13

samo tako to mea postojee karte, ve pronalazi i stvara sebe. (Frojd je savreno razumeo znaaj novih uslova u sadanjoj situaciji, kada je govorio o neizbenom transferu fiksacije iz detinjstva na linost terapeuta; ali terapeutsko znaenje ovoga nije da se radi o istoj, staroj prii, ve zapravo da se ona sada drugaije proivljava, kao sadanja avantura; analitiar nije ista vrsta roditelja. I potpuno je jasno, na alost, da se odreene tenzije i blokade ne mogu otkloniti, ukoliko se ne dogodi stvarna promena u sredini, koja bi pruila nove mogunosti. Kada bi se institucije i obiaji promenili, mnogi uporni simptomi bi iznenada isezli.)

11. Self i njegove identifikacije Nazvaemo self sistemom kontakta u bilo kom momentu. Kao takav self je fleksibilan zato to se menja sa dominantnim organskim potrebama i provocirajuim draima iz sredine; on je sistem odgovora koji slabi u snu, kada ima manje potrebe za odgovorima. Self je granica kontakta na delu; njegova aktivnost dovodi do formiranja figure i pozadine. Moramo uporediti ovu koncepciju selfa sa pasivnom sveu ortodoksne psihoanalize, ija je funkcija samo da posmatra i izvetava analiticara i da sarauje, ali da se ne mea. A u skladu sa tim, revizionistike parafrojdijanske kole, na primer, Rajhijanska ili Vaingtonska kola, svode self na sistem organizma ili interpersonalnog drutva; tanije reeno, to nisu uopte inili psiholozi, ve biolozi, sociolozi itd. Ali self je zapravo integrator, on je, po reima Kanta, sintetiko jedinstvo. On je umetnik ivljenja. On je samo jedan mali inilac u totalnoj interakciji organizma i sredine, ali igra kljunu ulogu u otkrivanju i stvaranju znaenja kroz koje rastemo. Opis psiholokog zdravlja i bolesti je jednostavan. To je pitanje identifikacija i alijenacija selfa. Ako se ovek identifikuje sa svojim formativnim selfom, ne koi sopstveno kreativno uzbuenje i posezanje za novim reenjem; i obrnuto, ako ovek otuuje ono to mu organski ne pripada i stoga ne moe biti od vitalnog interesa, ve pre naruava figuru/pozadinu, onda je on psihiki zdrav, jer koristi svoju mo na najbolji mogui nain i uinie ono to najbolje ume u tekim ivotnim okolnostima. Naprotiv, ako se ovek otuuje i usled lane identifikacije pokuava da ugui sopstvenu spontanost, onda on svoj ivot ini nezanimljivim, konfuznim i bolnim. Sistem identifikacija i alijenacija nazvaemo ego. Sa ovog stanovita, na terapijski metod se sastoji u sledeem: da osposobljavamo ego, razliite identifikacije i alijenacije, uz pomo eksperimenata namerne svesnosti o sopstvenim razliitim funkcijama, sve dok se kod osobe spontano ne oivi oseaj Ja sam taj koji misli, opaa, osea i radi ovo. Od tog asa pacijent je u stanju da nastavi sam.

14

15