ZDRAVSTVENI FAKULTET U PULI

SEMINARSKI RAD
UTJECAJ ATMOSFERE NA HIGIJENU I ZDRAVLJE LJUDI

Mentor: Ana Velenik

Pula,listopad,2011.godine
1

SADRAJ :

br. str.

UVOD PODJELA ATMOSFERE PREMA TEMPERATURI KEMIJSKI SASTAV ATMOSFERE EVOLUCIJA ZEMLJINE ATMOSFERE ZAGAIVANJE ATMOSFERE POSLIJEDICE ZAGAIVANJA IVOTNE SREDINE UTJECAJ KLIME NA ZDRAVLJE ZALJUAK

- 3 - 3 - 5 - 6 - 7 - 8 - 15 - 16 -

UVOD Atmosfera je zrani omota Zemlje. Ona titi Zemlju od tetnog dijela Sunevog zraenja i od udara mateora.. Sunce zagrijava Zemljinu povrinu, a ona zagrijava zrak iznad nje. Nju ini zrak koji je smijesa duika i kisika uz dodatak primjesa i ostalih plinova. Kisik stvaraju biljke i on je neophodan za disanje i ljudima i ivotinjama. Sve biljke stvaraju kisik, pa je tako uskoro stvorena idealna atmosfera za razvoj oblika ivota koji udiu kisik. Atmosfera se protee oko 3000 km iznad povrine Zemlje. Gornja granica nije otro izraena, zato se gornja granica atmosfere ne moe povui. Kae se da ona postepeno prelazi u svemirsko prostanstvo. Najgui i najnii sloj atmosfere naziva se troposfera, i u njoj nastaju sve vremenske pojave. Slijedei sloj atmosfere je stratosfera, zatim mezosfera , termosfera i egzosfera. PODJELA ATMOSFERE PREMA TEMPERATURI Troposfera je sloj koji lei uz povrinu Zemlje. Najnii je, najgui i najtopliji dio Zemljine atmosfere kojem je prosjena visina u srednjem pojasu 10-12 km, na ekvatoru 16-18 km, a na polovima samo 6-8 km. Ova razlika u visini posljedica je toga to je zrak u ekvatorskom pojasu izloen jaem Sunevom zraenju i zagrijavanju, koje tamo jae utjee na irenje zraka nego u polarnim pojasima. U njoj se nalazi gotovo sva vodena para, a topli zrak se podie sa povrine, dok se hladniji zrak iz veih visina sputa to je uzrok svih meteorolokih zbivanja na Zemlji odnosno vremenskih prilika. Za troposferu je tipian konstantan pad temperature za oko 0,65C na svakih 100 m visine. Stoga je na granici troposfere, ovisno o njenoj visini, temperatura izmeu -50C (u polarnom pojasu) i -80C (na ekvatoru). Granicu sa stratosferom ini tropopauza u kojoj temperatura koleba i poinje rasti (ovisno ogeografskoj irini i dobu godine). Stratosfera je sloj koji se prostire izmeu mezosfere i troposfere. Stratosfera se protee od 10 km do visine od oko 55 km. U ovom sloju temperatura se neprestano povisuje od -55C (na srednjim irinama i na polovima) odnosno od -85C (na ekvatoru) te dosee 0C. Sloj je stabilan zbog temperaturne inverzije. Razlog lei u raspadanju molekularnog kisika(O2) u ozon (O3) pod utjecajem Sunevih kratkovalnih , ultraljubiastih zraka. Kisik apsorbira ove po ovjeka tetne zrake i pri tome se dijeli i vezuje u troatomski oblik kisika ozon. Stratosfera sadri 90% atmosferskog ozona.
3

Razaranje ozona prestavlja dvije razliite pojave, koje su primjeene kasnih 1970-tih, a to su smanjenje koliine ozona u ozonskom omotau, za otprilike 0,4 % godinje i ozonske rupe, pojava smanjenja stratosferskog ozona u listopadu, iznad Antartike. Uzroci tih dviju pojava su slini, ljudske aktivnosti stvaraju poveanu koncentraciju klora (Cl) i broma (Br), posebno isputanjem freona i halona. Svaki atom Cl ili Br, moe razbiti i preko 10 000 molekula ozona, prije nego to nestane iz stratosfere. Mezosfera je sloj koji se nalazi iznad stratosfere i ispod termosfere. Temperatura u mezosferi pada sa visinom, tako da gornja granica ili mezopauza, je najhladniji dio na Zemlji, gdje se temperature sputaju ispod 100 C. Visina i debljina sloja nisu precizno definirane, zbog uestalih i opsenih promjena, u relativno kratkom vremenskom periodu. Ali najee se uzima da je donja granica mezosfere na 50 km, a gornja na skoro 100 km visine. Milijuni meteora ulazi u atmosferu, u prosjeku 40 tona na dan. Veina ih se topi i nestaje u mezosferi, kao rezultat sudara sa plinskim esticama u mezosferi. Zbog toga je u mezosferi neto vea koncentracija eljeza i drugih metala, koji kasnije padaju na Zemlju. Mezosfera se nalazi iznad maksimalnih visina gdje lete zrakoplovi i ispod minimalnih visina za orbitalnesvemirske letjelice. Ponekad se alju u taj sloj istraivake rakete, koje nose instrumente za mjerenja i naune pokuse. Zato je mezosfera jedna od najslabije istraenih dijelova atmosfere. Tek nedavno su otkriveni crveni vilenjaci i plavi mlazevi, pojave koje se veu uz nastajanje munja. Termosfera je najvei sloj u Zemljinoj atmosferi, izmeu mezosfere i egzosfere.Nalazi se na visini 90-500 km. Temperatura u termosferi raste do ak 1500C radi ionizacije zraka (atomi u zraku postaju ioni zbog djelovanja Sunevog zraenja). U termosferi je zrak izrazito rijedak, tako da se znaajke atmosfere vrlo slabo osjete. Meunarodna svemirska postaja ima stabilnu putanju u termosferi, negdje izmeu 320 km i 380 km. Polarna svjetlost se javlja u termosferi. U termosferi, na tim velikim visinama, ostaci atmosferskih plinova se rasporeuju slojevito, prema molekularnim masama. Temperatura se poveava sa visinom i znatno ovisi o Sunevoj aktivnosti. Ionizirane estice u termosferi omoguuju prijenos radio valova na velike udaljenosti.

Egzosfera kao sloj je smjeten iznad termosfere od koje ga odvaja egzobaza ili termopauza na visini od 800 do 3 000 kilometara. U egzosferi ima malo plinova vodika i helija te ona predstavlja kontakt Zemlje i svemira. Temperatura u egzosferi dostie do +1500 C. Zrak je izuzetno razrijeen, a njegove estice kreu brzinom od 11 km/s, a nalaze na meusobnoj udaljenosti od nekoliko stotina metara. Uslijed toga ioni duika i kisika odlaze u meuplanetrani prostor. Iznad egzosfere se moe izdvojiti jo jedan sloj - geokorona, na visini od oko 100 000 kilometara. On se preteno sastoji od iona vodika. Iznad egzosfere se nalazi i magnetosfera, koja titi Zemlju od Sunevog vjetra. KEMIJSKI SASTAV ATMOSFERE Zrak je naziv za mjeavinu plinova koji tvore Zemljinu atmosferu, te jedan od osnovnih ivotnih uvjeta, potreban prije svega za disanje i fotosintezu. Suhi zrak sadri (po obujmu) 78,08% duika, 20,95% kisika, 0,93% argona i ostalih plinova u manjim koliinama, kao to su stakleniki plinovi, od kojih su najznaajniji vodena para, ugljikovog dioksid, metan, duikovi oksidi i ozon. Primjese u atmosferi su razne krute i tekue estice. Njihova koliina i volumni udjeli u atmosferi nisu stalni. Krute estice, koje su koloidalno rasprene u atmosferi dio su primjesa atmosfere, koji se naziva aerosol . U prirodnim uvjetima atmosfera nije nikada sasvim suha i ista. U atmosferi uvijek ima primjesa, od kojih je atmosfera mutna i vlana. Prirodni izvori (jaki pustinjski vjetrovi, umski i stepski poari, vulkanski pepeo, cvjetni pelud, spore i sl.) i umjetni izvori (posebno u gradovima i industrijskim regijama) mogu u zrak emitirati mnotvo estica aerosola, pa moe nastati suha mutnoa, kao to su spojevi klora, fluora, sumpora, te iva. Dodir atmosfere sa litosferom i hidrosferom, je prostor u kojemu postoje najpovoljniji uvjeti za postanak, razvoj i opstanak ivota na Zemlji. Atmosfera titi povrinu Zemlje od prekomjernog zagrijavanja danju i hlaenja (nou da nema atmosfere dneva temperatura bi bila preko 100 C,a nona ispod -100 C), titi je od opasnog Sunevog kratkovalnog zraenja (posebno UV zraenja), te od opasnih kozmikih zraka.

EVOLUCIJA ZEMLJINE ATMOSFERE O povijesti Zemljine atmosfere prije milijardu godina malo se zna, ali sljedee predstavlja vjerojatan slijed dogaaja. Kako god bilo, to jo uvijek ostaje podruje istraivanja. Dananja atmosfera se ponekad odnosi na Zemljinu "treu atmosferu" kao bi se razlikovao trenutani kemijski sastav od dva znaajno razliita prijanja sastava. Prvotna atmosfera se sastojala od vodika i helija. Toplina (iz rastaljene kore i sa Sunca) je rasprila atmosferu. Oko prije 3.5 milijardi godina povrina se dovoljno ohladila da se oblikuje Zemljina kora koja se jo uvijek sastojala od brojnih vulkana koji su isputali paru, ugljikov dioksid i amonijak. To je dovelo do stvaranja "druge atmosfere" koja je u poetku bila sastavljena od ugljikovog dioksida i duika uz neto vodene pare ali praktiki bez kisika. Ta je druga atmosfera imala priblino 100 puta vie plinova od trenutane atmosfere. Openito se vjeruje da je efekt staklenika, uzrokovan visokim razinama ugljikovog dioksida, uvao Zemlju od smrzavanja. Tijekom sljedeih nekoliko milijardi godina vodena se para kondenzirala pa je stvorila kiu i oceane koji su poeli otapati ugljikov dioksid. Oceani su apsorbirali priblino 50% ugljikovog dioksida. Jedna od najranijih vrsta bakterija bile su cijanobakterije. Foslini dokaz pokazuje da su te bakterije postojale prije priblino 3.3 milijardi godina i da su bile prvi evoluirajui fototropni organizmi koji su proizvodili kisik. One su odgovorne za prvotnu pretvorbu Zemljine atmosfere iz anoksinog (stanje bez kisika) u oksino (s kisikom) stanje. Kako su cijanobakterije bile prve koje su zapoele fotosintezu kisika, mogle su promijeniti ugljikov dioksid u kisik pa su odigrale glavnu ulogu u oksigenaciji atmosfere. Fotosintetske biljke su evoluirale te su i one poele sve vie pretvarati ugljikov dioksid u kisik. S vremenom je viak ugljika postao zatvoren u fosilnim gorivima, sedimentnim stijenama (vapnenac) i ivotinjskim ljuturama. Pojavom sve vie biljaka razina kisika se znaajno poveala . U poetku se kisik spajao s razliitim elementima (npr. eljezom) da bi se na kraju akumulirao u atmosferi rezultirajui masovnim izumiranjem i daljnjom evolucijom. Pojavom ozonskog sloja (ozon je alotrop kisika) ivotni su uvjeti bili bolje zatieni od ultraljubiastog zraenja. Ova atmosfera od kisika i duika ini "treu atmosferu.

ZAGAIVANJE ATMOSFERE Izgaranjem fosilnih goriva velik dio osloboene energije beskorisno odlazi u atmosferu, a tek se manji dio pretvara u koristan rad. Produkti izgaranja su vrlo opasni plinovi (sumporni dioksid) koji oneiuju zrak. Rafinerije nafte u atmosferu otputaju amonijak, razliite organske kiseline, sumporni oksid, spojeve uglikovodika. Veliki su zagaivai zraka i nadzvuni zrakoplovi koji isputaju puno duikovih oksida, a motorna vozila u atmosferu otputaju znatne koliine ugljinog dioksida, ugljinog monoksida i duikovog oksida. U veim gradovima i industrijskim sreditima zdrastveni problem predstavljaju dim, aa i smog. Mjerenja Dravnog zavoda za meteorologiju pokazuju da 60 % sumpornog dioksida dolazi iz susjednih, industrijski razvijenih zemalja. Zagaenost zraka nije problem nekog odreenog podruja jer strujanjem zraka zagauju se sva podruja. Duikovi i sumporovi oksidi izgaranjem fosilnih goriva odlaze u zrak i mijeaju se s kiom, to uzrokuje kisele kie. One uzrokuju koroziju metalnih i kamenih predmeta, promjene na liu, mijenjaju sastav tla, zagauju rijeke, potoke, jezera i cijeli ekosustav vodenog stanita. Veliki zagaivai zraka su i freoni (umjetne tvari koje se primjenjuju u hladionicima i sprejevima) koji isputeni u atmosferu, izazivaju njezino zagrijavanje. Zbog freona u stratosferi nastaju ozonske rupe, jer freoni razaraju ozon koji titi Zemlju od prodora ultraljubiastih zraka. Kako klima postaje toplija, Zemljin ekosustav postaje sve suniji, pa time i podloniji poarima. ovjek, koji je uvelike pridonio globalnom zatopljenju unitavanjem zelenih stanita za raun irenja gradova, industrijalizacije, ekspanzivnog poljodjelstva i stalnog porasta potronje energije za pogon automobila i kune potrebe danas zbog toga plaa veliku cijenu.

POSLIJEDICE ZAGAIVANJA IVOTNE SREDINE Globalno zagrijavanje

7

Globalno zagrijavanje je naziv za poveanje prosjene temperature zemljine atmosfere i oceana zabiljeeno u 20. stoljeu. O uzrocima i krajnjim posljedicama globalnog zatopljenja ne postoji znanstveni konsenzus. Najpopularnija je teorija prema kojoj je globalno zatopljenje posljedica emisije ugljikovog dioksida i metana od strane industrijskih postrojenja u razvijenim zemljama. Prema toj teoriji poveana koncentracija tih plinova dovodi do tzv. efekta staklenika u atmosferi. Pod pritiskom pokreta za zatitu okoline mnoge su vlade prihvatile tu teoriju i potpisale Protokol iz Kyota iji je cilj smanjivanje emisije tih plinova. S druge strane, u posljednje vrijeme javio se odreen broj znanstvenika koji osporavaju tu teoriju i nude alternativna objanjenja, bilo u obliku promjena Suneve aktivnostizato se kao dokaz koriste nedavno otkrivene klimatske promjene na Marsu , bilo u obliku cikline izmjene hladnih i toplih perioda u Zemljinoj povijesti, za to postoji bezbroj geolokih, paleontolokih i povijesnih dokaza. Od ukupne koliine suneve svjetlosti, koja dospije do Zemlje, 30% se reflektira natrag u svemir. Ostalih 70% apsorbiraju tlo, zrak i oceani, te tako dolazi do zagrijavanja zemljine povrine i atmosfere. Ovo zagrijavanje omoguava povoljne uvjete za odravanje ivota na naoj planeti. Kako se zemaljska povrina i zrak zagrijavaju, tako emitiraju infracrveno toplinsko zraenje, koje najveim dijelom zavrava u svemiru, to omoguava hlaenje Zemlje. Neto od ovog infracrvenog zraenja ponovno apsorbiraju vodena para, ugljini dioksid i drugi plinovi u atmosferi. Kao to staklo u staklenicima doputa ulazak suneve svjetlosti, ali sprjeava gubitak infracrvenog toplinskog zraenja iz staklenika, tako i ovi plinovi, nazvani stakleniki plinovi, imaju sposobnost zarobljavanja topline u zemljinoj atmosferi. Ovaj proces takoder omoguava povoljne ivotne uvjete, jer bi bez njega prosjena temperatura na povrini zemlje bila znatno nia (oko -18C), nego to jest (+15C).

Sadanji problem globalnog zatopljenja nastao je, kako velika veina znanstvenika vjeruje, zbog znaajnog poveanja staklenikih plinova u atmosferi, prvenstveno ugljikovog dioksida (CO2), zbog sve veeg izgaranja fosilnih goriva (ugljena, nafte i

prirodnog plina) u posljednjih 250 godina, tj. od poetka industrijske revolucije. Zadnjih godina ovjeansto isputa u atmosferu preko 8 milijardi tona CO2 godinje. Jedan dio CO2 apsorbiraju ume i oceani (koji tako postaju kiseliji), a ostatak se gomila u atmosferi, pojaavajui tako efekt staklenika. Ostali znaajni stakleniki plinovi su metan i duik-oksid. Velike koliine metana stvaraju velika krda stoke svojim procesom probave, a duik-oksid nastaje iz umjetnih gnojiva. Stakleniki plinovi ostaju u atmosferi dugo , vjerojatno desetljeima. Od poetka industrijske revolucije, prije 250 godina, koliina CO2 u atmosferi poveala se 35%, a metana 148%. Kako je sastav zemljine atmosfere iz davne prolosti prilino dobro poznat iz fosilnih uzoraka i iz uzoraka zraka iz mjehuria zarobljenih u ledu na polovima, pokazalo se da su CO2 i metan u dananjoj atmosferi, na najvioj razini, barem u posljednih 650.000 godina. Ozonske rupe Uslijed prevelike i nekontrolirane uporabe freona (kemikalija koje su se ranije esto koristile kao potisni plin, npr. u dezodoransima i lakovima za kosu, ili kao rashladni mediji u hladnjacima, ledenicama, klima-ureajima), halona (upotrebljava se kao sredstvo za gaenje poara u protupoarnim ureajima) danas dolazi do oteivanja ozonskog sloja. To pak dovodi do jaeg Sunevog ultraljubiastog zraenja tetnog za zdravlje ljudi koje moe izazvati razliita oteenja oka, slabljenje imunolokog sustava, te rak koe. Poveavanjem intenziteta Sunevog zraenja dovodi i do globalnog zatopljenja. Ozonska rupa je geografski ograniena pojava smanjivanja ozonskog sloja u atmosferi. Prvi puta su otkrivene u 1970-tim, i to u junoj hemisferi. Ozonski sloj je dio stratosfere na visini od 12 50 km. Ozon se oteuje u prosjeku 4-5% po desetljeu. Ranih osamdesetih dokazano je oteenje ozonskog omotaa nad Antarktikom s pomou NASA-inog satelita. Najjaa oteenja, stanjenja ozonskog omotaa, nazvana su ozonska rupa, a vidljiva su nad Antarktikom svako antarktiko proljee (od rujna do listopada), te nad Arktikom u proljee ljeto. Godine 1999. izmjerena je najvea rupa, veliine 27 milijuna kvadratnih kilometara. No 2000. ona se jo poveala na 30 milijuna. Kada se jednom oslobode, klorofluorougljici

ostaju aktivni nekoliko desetljea, a znanost jo ne zna naine da se njihovo djelovanje neutralizira. Ako se ne prestane sa upotrebom HFC i sagorijevanjem fosilnih goriva, izraunato je da e za samo tri desetljea prosjena temperatura na povrini Zemlje porasti za 4,5%, to e uz efekt staklenika dovesti do djelominog otapanja polarnih kapa i podizanja razina svjetskih mora za jedan metar, i potapanja 11,5% svjetskog kopna. Efekt staklenika Zatopljenje klime popularno se zove efekt staklenika ili stakleniki uinak. To je proces u kojem na planet ne uspijeva odrati ravnoteu izmeu energije prikupljene sa Sunca i topline izraene u svemir. Plinovi ija je koncentracija porasla zagaenjem atmosfere odbijaju dio topline natrag na Zemlju, to izaziva podizanje temperature atmosfere ne bi li se uspostavila nova ravnotea. Slian proces odvija se u stakleniku, pa odatle i naziv. Kao glavni krivac do sada je proglaavan ugljini dioksid (CO2), ija je koncentracija u atmosferi podignuta izgaranjem fosilnih goriva (ugljena, nafte, plina). No, zadnja istraivanja ukazuju na to da ugljini dioksid nije najvei uzronik zatopljenja! Zahvaljujui mjehuriima zraka zarobljenim u polarnom ledu bilo je mogue odrediti sastave atmosfere od 1850. godine do danas. Rezultati pokazuju da je promjena klime zadnjih dvadesetak godina najveim dijelom uzrokovana troposferskim ozonom (O), metanom (CH4), klorofluorougljicima (CFC), i vrlo sitnim esticama ae! Troposfera je dio atmosfere koji se protee do 10 km visine. Poznati ozonski omota, koji nas titi od UV zraenja i kojeg klorofluorougljik i metan unitavaju, nalazi se izmeu 20 i 30 km visine. Meutim, troposferski ozon jedan je od najopasnijih zagaenja u velikim gradovima jer je vrlo opasan za zdravlje. Vrlo sitne estice praine (aerosoli) igraju isto bitnu ulogu. Dok neki odbijaju sunevo zraenje i time sputaju temperaturu atmosfere, drugi imaju suprotan uinak. Kao a, na primjer, koja je crna i dobro apsorbira zraenje, i uz to omoguuje stvaranje naoblake sa sitnim kapima vode, dok nezagaen zrak ima oblake s velikim kapima. Takvi nezagaeni oblaci znatno uinkovitije odbijaju sunevo zraenje. Oceani takoer igraju veliku ulogu jer akumuliraju ogromnu koliinu topline i odreuju klimatska zbivanja u atmosferi. Stoga su vrlo bitan initelj u predvianjima promjena klime. Meutim, ova saznanja imaju i pozitivnu stranu. Predvianja govore da bi
10

smanjenje zagaenja zraka navedenim plinovima i aerosolima bilo neusporedivo bitnije i jednostavnije od smanjenja CO2. Mjere za smanjenje emisija staklenikih plinova su: -koritenje obnovljivih izvora energije -poveanje energetske uinkovitosti -energetsko koritenje otpada -promjena tehnologija u industriji -razvrstavanje otpada -izolacija zgrada -koritenje javnog prijevoza -koritenje automobila koji troe manje goriva -poumljavanje Kisele kie Izgaranje fosilnih goriva poput ugljena nafte i prirodnog plina proizvodi velike koliine sumporovog dioksida i duikovog oksida. Kada ovi zagaivai uu u atomsferu reaguju sa kisikom I vodom I nastaju kiseline. Kiseline,prvenstveno sumporne i duine, se zatim vraaju na Zemlju kao kisela kia. Tlo postaje kiselo to negativno utie na biljke.Kisela kia je najvei uzronik smrti uma u nekim dijelovima svijeta. Kiseline otapaju teke metale I aluminij iz tla I nose ih u najblie vode. Znaajan pad vodenih ivotinjiskih vrsta uzrokovan Kisela kia takoer ima je visokim uinke koncentracijama aluminijuma. na urbani okoli budui da

razorne

kiselinenapadaju betonske structure poput graevina i kipova te one brzo propadaju. Od 80-tih mnoge su industrijske zemlje poele sa koritenjem filtera i katalizatora kako bi se smanjile tetne emisije. Svjetlosno zagaenje Svjetlosno zagaenje je svaka nepotrebna/nekorisna emisija umjetne svjetlosti u prostor izvan zone koju je potrebno osvijetliti: ceste, ulice, trga, spomenika, reklame Svako emitiranje umjetnog svjetla u podruja gdje je ono nepotrebno ili neeljeno
11

rezultira zagaenjem neba i okoline vikom svjetlosti odnosno nestankom noi. Astronomi su bili prvi znanstvenici koji su ukazali na ovoj problem. Neke europske zemlje (eka, neke pokrajine u Italiji) u svojim zakonima o rasvjeti ukazuju na problem svjetlosnog zagaenja i propisuju vrste rasvjetnih tijela koja se smiju odnosno ne smiju upotrebljavati u instalacijama javne rasvjete. Svjetlosno zagaenje je prepoznato kao rastui globalni problem, ije posljedice mogu biti vrlo teke od naruavanja bioraznolikosti i poremeaja u ekolokom sustavu, preko sigurnosnih problema, prevelike potronje elektrine energije pa sve do utjecaja na ljudsko zdravlje.

Nesmetana i jasna izmjena dana i noi temeljna je odrednica itavog ekosustava. Zbog svjetlosnog oneienja dolazi do poremeaja u prirodnim ciklusima noi nestaju, a dan postaje neizdrivo dug, zbog ega none ivotinje nemaju dovoljno vremena za hranjenje, dnevne ivotinje nemaju dovoljno vremena za odmor, previe svjetla izaziva dezorijentaciju, gubitak stanita Osim toga, uporaba rasvjetnih tijela koja nepotrebno rasipaju svjetlost je najee energetski izrazito neuinkovita potronja elektrine energije je nepotrebno velika, a samim tim se poveavaju novani izdaci kao i negativni uinci po okoli.

Istraivanja pokazuju da umjetna rasvjeta utjee i na ljude dolazi do poremeaja sna, ivotnog ritma, a neke studije ak pokazuju i mogunost hormonalnih poremeaja (posebice vezanih uz hormon melatonin, koji se lui nou dok spavamo), koji mogu uzrokovati razna oboljenja. Rijeenje problema svjetlosnog zagaenja pronalazi se u uporabi iskljuivo potpuno zatienih rasvjetnih tijela. S donje strane imaju ravno staklo, a jeftinije izvedbe su bez stakla. Oblikom reflektora rasvjetnog tijela usmjerava se svijetlost, a dodatna kontrola svjetlosne emisije moe se postii pomicanjem arulje po vodilici unutar rasvjetnog tijela. Rasvjetna tijela postavljaju se horizontalno u odnosu na horizont (ne pod kutem!) i ona rasvjetljavaju samo ciljanu povrinu, bez nepotrebnog emitiranja svjetlosti na strane i prema nebu. Kiseljenje oceana
12

John Dore, profesor na sveuilitu Montana State, ve dva desetljea analizira uzorke vode iz Tihog oceana i prouava znaajke uzoraka vode jo od kraja osamdesetih godina prolog stoljea. Profesor Dore odlazi na isto mjesto u Tihom oceanu, gdje mjeri itav niz razliitih kemijskih, biolokih i fizikalnih znaajki u pokuaju da utvrdi dugorone ekoloke promjene u vodama na puini. Jedan od kljunih faktora koji mjeri je razina ugljinog dioksida. Uspjelo mu je da dokumentira rastuu invaziju atmosferskog ugljinog dioksida u oceansku vodu. Znanstvenici su oekivali da e, s poveanjem razine ugljinog dioksida u atmosferi, sve vie tog spoja biti apsorbirano u ocean, odraavajui se na kemijsku ravnoteu morske vode s potencijalno tetnim posljedicama po koljkae i koralje. Ugljini dioksid se otapa u vodi, u ovom sluaju morskoj, stvarajui slabu ugljinu kiselinu. Stoga, kako raste koncentracija CO2 u atmosferi, tako ga se sve vie otapa u povrinskoj vodi oceana i njezin pH postaje sve nii, odnosno kiseliji.

Uzorci morske vode koje su analizirali profesor Dore i njegovi kolege potvruju ono to je teorija prognozirala, pH morske vode postaje sve nii, sniavajui se po stopi koja se oekivala na osnovu fizikalnih i kemijskih pretpostavki. No, laboratorijska mjerenja znanstvenika nisu samo jednadbe i tabele na papiru. Profesor Dore kae da ona imaju posljedica u stvarnom ivotu. Vano je shvatiti da stvarno dolazi do kiseljenja oceana, a to e se negativno odraziti na itav niz ivih vrsta u morima i oceanima, od ribljeg fonda za ribarstvo pa do koraljnih grebena. To je potencijalno katastrofalna promjena. Zagaenje zraka utjee na inteligenciju djece Posljedice oneienja zraka na inteligenciju sline su onima uoenima kod djece ije su majke puile deset cigareta dnevno u trudnoi. Djeca koja ive u etvrtima s
13

gustim prometom imaju nii kvocijent inteligencije i postiu loije rezultate na testovima inteligencije i pamenja od djece koja udiu ist zrak, pokazala je nova studija. Dok je uinak zagaenja na kardiovaskularni i respiratorni sustav iroko prouavan, manje se zna kako udisanje oneienog zraka moe utjecati na mozak, piu Suglia i njen tim u asopisu American Journal of Epidemiology. U istraivanju su ona i njene kolege prouile 202 djece iz Bostona osam do jedanaest godina starosti kao i studiju o puenju kod trudnica. Istraivai su povezali nekoliko mjera za kognitivne funkcije s procijenjenom izloenou djece ai nastale izgaranjem goriva, posebice kod vozila na diesel gorivo. to su djeca bila vie izloena ai, nii je bio njihov rezultat na ispitivanjima inteligencije. Kada su istraivai rezultate uskladili i s imbenicima kao to su obrazovanje roditelja, jezik koji govore kod kue, teina pri porodu i izloenost duhanskom dimu, veza je i dalje postojala. Velika izloenost ostacima izgaranja goriva povezana je s padom IQ-a prosjeno od 3,4 bodova. Djeca koja su izrazitije izloena zagaenju, loije su rezultate postigla i na testu rjenika, pamenja i uenja.

UTJECAJ KLIME NA ZDRAVLJE U oujku je svake godine Svjetski meteoroloki dan, kada poinje proljee. Meteorologija kao znanost prouava promjene i stanje u atmosferi, promjene vremena. Klimatologija je znanost koja prouava utjecaj vremenskih promjena na organizme tijekom sezonskih promjena, utjecaj smjene noi i dana na zdravlje, kao i utjecaj kozmikog zraenja sadraj plinova i praina u zraku. Meteopatologija bavi se tim promjenama u zdravih i u bolesnih osoba. Osjetljivost na klimatske i vremenske promjene najvie je zastupljena u ljudi, pa se esto ale na potekoe, za koje ne znaju uzrok. Mnogobrojne osobe se tue da ih boli proljee, a neke boli jesen, pa su stari Rimljani i Grci opazili djelovanje klime na ljudsko zdravlje, a i Hipokrat je to dobro znao. Malo je poznato da je u XVII stoljeu istarski
14

lijenik Santorio konstruirao termometar, anemometar I higrometar, koji su se tek u XIX stoljeu poeli primjenjivati u praenju vremenskih promjena. Manje ili vie svi osjeamo vremenske promjene, na koje neki reagiraju a neki ne. esto ujemo kad netko kae: Bole me kria, bit e promjene! Zaista, 3% puanstva su sigurno meteopati i to svaka etvrta mlada osoba, a svaka druga ili trea starija osoba osjea vremenske promjene. Treba istaknuti da metopatija NIJE BOLEST, ali izaziva tegobe i utjee na ljudsko raspoloenje ugode i zdravlje u bilo koje doba godine, a javljaju se kao toplotni udar, gubitak tekuine, tekenoge, reumatski bolovi, promjene na koi i dinom traktu. S dolaskom proljea u zraku se mijenjaju elektroliti, zrak za junog vjetra prepun je pozitivnim jonaima ubojicama, pa sepromjene jae osjeaju. Takvim danima kirurzi izbjegavaju operirati. S kiom promjene obino nestaju, jer je klima bioloki aktivna samo kada se mijenja! Promjene se javljaju na frontama iz tople ciklone u hladnu, to vidimo svaku veer na TV prognozi. Fronta na prolazu tada najvie utjee na tijelo. Oni koji tako osjeaju promjene ne bi trebali izlaziti iz kue, dakle jedan dan prije i jedan dan nakon nagle promjene. U tome ne treba davati previe pozornosti da ne pree u psihike promjene.

Kako

izbjei

promjene

vremena

odnosno

nevremena?

Potrebna

je

AKLIMATIZACIJA, a to je prilagodljivost na klimu i promjene gdje se ivi. Na visinama potrebno je prilagoditi se kroz 3 dana. Na moru je potrebno 3 tjedna, inae se moe pojaviti nesanica, glavobolja, gubitak apetita i dr. Trajnu prilagoenost klimi nazivamo INKLIMATIZACIJA. U mikroklimatskim uvjetima moe pomoi umjetna klimatizacija, ili jonizatorima. Kako bi izbjegli djelovanje vremena na psihiki labilne osobe treba se nauiti prilagodbi pratei klimatske promjene kroz godinu i meteoroloke prognoze.

ZALJUAK Planeta Zemlja je skoro savrena lopta koja se kree oko Sunca. Ona je
15

obavijena plinovitim omotaem zvanim atmosfera. Formirala se prije mnogo milijardi godina. titi nas od Sunca i sadri zrak koji udiemo. Bez nje ne bi bilo ivota. U njoj se deavaju mnogi procesi i pojave koji su od izuzetnog znaaja za ivot na Zemlji zagrijavanje i hlaenje zraka, vjetrovi, stvaranje oblaka, padavine... Sve je vee zagadjivanje atmosfere sto dovodi do trajnih posledica po ljude i zivi svet na naoj planeti. Da li ljudi zaista mogu zatititi ivotnu sredinu odnosno Zemlju? Mislim da svako od nas na bilo koji nain moe doprinjeti zatiti ivotne sredine. Jer upravo je ona izvor naeg zdravlja. Svakim danom sve vie i vie otpada ljudi bacaju te na taj nain zagauju i svoju votnu sredinu. Treba pokuati smanjiti emisije ugljen dioksida jer to uveliko unitava zemlju, a ujedno i ljudsko zdravlje. Takoer vlade trebaju uvesti zakone koji e svakog pojedinca ,koji na bilo koji nain pokuava zagaditi ivotnu sredinu, kazniti odgovarajuom kaznom kako bi se sprijeilo zagaenje. Prema ovome svemu gore navedenom zakljuak je da svako od nas moe utjecati na to da se povea zatita ivotne sredine jer je ona budunost naeg zdravlja. Ako moemo spasiti Zemlju sada,zato to da ne uinimo ! Ubijanje prirode znai i ubijanje samog sebe!

16