Iz djela Etika Izvornik: Spinoza Opera - Werke. Ur. Konrad Blumenstbck. Svezak II. Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1967.

Prijevod i biljeke: Ozren unec

Etika Dokazana geometrijskim redom te u pet dijelova razluena, u kojima se razmatra:

I. O Bogu II. O naravi i podrijetlu duha III. O podrijetlu i naravi strasti IV. O ljudskom ropstvu ili o sili strasti1 V. O moi uma ili o ljudskoj slobodi2

ili o sili strasti om. N. - Tekstovno-kritike biljeke preuzete su iz navedenog izvornika u sluajevima smisleno znaajnijih inaica u raznim izdanjima. 2 0 moi razuma om. N

Etike Prvi dio: O Bogu Definicije

I. Pod uzrokom sama sebe razumijem ono ija bit ukljuuje opstanak, ili ono ija se narav ne moe pojmiti drukije no kao opstojea. II. Konanim u svojem rodu naziva se ono to moe biti ogranieno drugom stvari iste naravi. Na primjer, tijelo se naziva ogranienim jer uvijek zamiljamo neko vee tijelo. Tako je i miljenje drugim miljenjem ogranieno. Ali tijelo ne moe biti ogranieno miljenjem, niti miljenje tijelom. III. Pod supstancijom razumijem ono to jest u sebi i to se sobom poima: to jest ono iji pojam ne treba pojam druge stvari da bi iz njega bio stvoren. IV. Pod atributom razumijem ono to razum opaa na supstanciji tako da ini njenu bit. V. Pod modusom razumijem stanja supstancije ili ono to jest u drugome kojim se tek poima. VI. Pod Bogom razumijem na svaki nain beskonano bie, to jest supstanciju koja se sastoji iz beskonanih atributa od kojih svaki izraava vjenu i beskonanu bit. Objanjenje. Kaem na svaki nain beskonano, a ne beskonano u svojem rodu; jer ako je neto beskonano samo u svojem rodu, tome moemo zanijekati beskonane atribute3; biti onoga pak to je na svaki nain beskonano pripada sve to izraava bit i ne ukljuuje nikakvo nijekanje. VII. Slobodnom se naziva stvar koja opstoji iz same svoje naravi i od same je sebe odreena za djelovanje. Nunom ili pae prisiljenom naziva se stvar koja je od drugoga odreena da opstoji i djeluje i to na izvjestan i odreeni nain. VIII. Pod vjenou razumijem sam opstanak ukoliko se on razumije onako kako nuno slijedi iz same definicije vjene stvari. Objanjenje. Naime, takav opstanak, kao vjena istina, shvaa se kao bit stvari, i stoga se ne moe shvatiti iz trajanja ili vremena pa makar se trajanje shvatilo kao da nema poetka ni kraja. Aksiomi
3

To jest, mogu se pojmiti beskonani atributi koji ne pripadaju istoj naravi, add. N.

I. Sve to jest, jest ili u sebi ili u neemu drugome. II. Ono to se drugim ne moe pojmiti, mora se pojmiti samo sobom. III. Iz danoga odreenog uzroka nuno slijedi posljedica, i obratno, ako nema nikakvoga odreena uzroka nemogue je da uslijedi posljedica. IV. Spoznaja posljedice ovisi o spoznaji uzroka i ukljuuje je u sebi. V. Ono to meusobno nema nita zajednikog, to se meusobno ne moe razumjeti, ili, pojam jednog ne ukljuuje pojam drugog. VI. Istinita predstava treba se slagati s onim to predstavlja. VII. Ono to se moe pojmiti kao neopstojee, njegova bit ne ukljuuje opstanak. Pouak 1. Supstancija po naravi prethodi svojim stanjima. Dokaz Oigledan je iz definicije III. i definicije V. Pouak 2. Dvije supstancije koje imaju razliite atribute nemaju meusobno nita zajedniko. Dokaz I ovo je oevidno iz definicije III. Jer, svaka mora biti u sebi i sobom mora biti pojmljena, ili pojam jedne ne ukljuuje pojam druge. Pouak 3. Stvari koje meusobno nemaju nita zajednikog ne mogu jedna drugoj biti uzrok. Dokaz Ako meusobno nemaju nita zajednikog, onda se (prema aksiomu V) ne mogu naizmjence meusobno razumjeti i stoga (prema aksiomu IV) jedna ne moe biti uzrok druge, to je i trebalo dokazati. Pouak 4. Dvije ili vie razliitih stvari razlikuju se meusobno prema razliitosti atributa supstancije ili prema razliitosti njihovih stanja. Dokaz

Sve to jest, jest ili u sebi ili u neemu drugome (prema aksiomu D, to jest (prema definiciji III. i definiciji V) osim razuma nieg nema do supstancija i njihovih4 stanja. Dakle, osim razuma ne postoji nita ime bi se vie stvari moglo meusobno razlikovati do supstancija ili, to je isto (prema definiciji5 IV), njihovih atributa i stanja, to je i trebalo dokazati. Pouak 5. U naravi stvari ne mogu biti dvije ili vie supstancija iste naravi, ili atributa. Dokaz Ima li vie razliitih, mora ih se meusobno razlikovati ili prema razliitosti atributa ili iz razliitosti stanja (prema prethodnom pouku). Kada bi se razlikovale samo prema razliitosti atributa, time bi se dopustilo da postoji samo jedna supstancija s istim atributom. Ako se pak razlikuju prema razliitosti stanja, onda, budui da supstancija po naravi prethodi svojim stanjima (prema pouku 1), ako se promatra ona sama i bez svojih stanja, a to znai (prema definiciji III. i prema aksiomu VI6) da se istinito promatra, nju se nee moi pojmiti kao razliitu od druge, to jest (prema prethodnom pouku), ne moe biti vie supstancija nego samo jedna, to je i trebalo dokazati. Pouak 6. Jedna supstancija ne moe biti proizvedena od druge supstancije. Dokaz U naravi stvari ne mogu biti dvije supstancije istog atributa (prema prethodnom pouku), to jest (prema pouku 2) koje meusobno imaju neto zajednikoga. Stoga (prema pouku 3) jedna ne moe biti uzrok druge, ili biti proizvedena od druge, to je i trebalo dokazati. Dodatak Iz ovoga slijedi da supstancija ne moe biti proizvedena iz neega drugog. Jer u naravi stvari nieg nema osim supstancije i njenih stanja, kako je oevidno iz aksioma I, definicije III. i definicije V. A od supstancije ne moe biti proizvedena (prema prethodnom pouku). Dakle supstancija se ni na koji nain ne moe proizvesti iz drugoga, to je i trebalo dokazati. Drugi dokaz
4 5

njihovih N, njegovih O definiciji edd. aksiomu ON 6 aksiomu add. edd.

Ovo je jo lake dokazati neizravno, iz nesklapnosti tome suprotnoga. Kada bi se supstancija mogla proizvesti iz drugoga, onda bi spoznaja supstancije ovisila o spoznaji njenog uzroka (prema aksiomu rV); no tada (prema definiciji III) ona ne bi bila supstancija. Pouak 7. Naravi supstancije pripada opstojanje. Dokaz Supstancija ne moe biti proizvedena iz drugoga (prema prethodnom dodatnom pouku); dakle je ona (prema definiciji I) uzrok same sebe, njena bit ukljuuje opstanak, odnosno njenoj naravi pripada opstojanje, to je i trebalo dokazati. Pouak 8. Svaka je supstancija nuno beskonana. Dokaz Opstoji samo jedna supstancija istog atributa (prema pouku 5), a njenoj naravi pripada opstojanje (prema pouku 7). Dakle ona prema svojoj naravi mora opstojati ili kao konana ili kao beskonana. Ali ne kao konana; jer (prema definiciji II) tada bi morala biti ograniena drugom supstancijom iste naravi koja bi isto tako nuno morala opstojati (prema pouku 7); dakle bi postojale dvije supstancije s istim atributom, to je nesklapno (prema pouku 5). Dakle opstoji kao beskonana, to je i trebalo dokazati. Primjedba 1. Kako biti konaan" jest zapravo djelomino nijekanje, a biti beskonaan" pak jest na svaki nain potvrivanje opstanka neke naravi, ve iz samog pouka 7. slijedi da svaka supstancija mora biti beskonana. Primjedba 2. Nemam nikakvih dvojbi da e onima koji o stvarima sude zbrkano i koji nisu navikli da stvari spoznaju po njihovim prvim uzrocima, biti teko pojmiti dokaz pouka 7, jer oni naime ne razlikuju modifikacije7 supstancija i same supstancije niti znaju kako su stvari proizvedene. Odavde dolazi da oni supstanciji pripisuju poetak koji vide kod naravnih stvari. Jer oni koji ne znaju istinske uzroke stvari, sve brkaju i bez opiranja svog duha dozvoljavaju da drvee govori poput ljudi i da ljudi nastaju iz
7

modifikacije O, moduse Nm

kamenja kao i sjemena, te si uobraavaju da se svaki oblik moe prometnuti u bilo koje druge oblike. Tako i oni, koji boansku narav brkaju s ljudskom, Bogu olako pripisuju ljudske strasti,8 osobito dok ne znaju na koji nain strasti nastaju u duhu. Naprotiv, kad bi ljudi pazili na narav supstancije, tada ni najmanje ne bi dvojili o istini pouka 7; tovie, ovaj bi pouak svakome vaio kao aksiom i ubrajao bi se u ope pojmove. Jer, pod supstancijom razumjeli bi ono to jest u sebi i to se sobom poima, to jest ono za spoznaju ega nije potrebna spoznaja nikakve druge stvari; pod modifikacijama pak razumjeli bi ono to je u neem drugom i iji se pojam tvori od pojma stvari u kojoj jesu. Odatle bismo mogli imati i istinite predstave o modifikacijama koje ne opstoje, jer, naime, iako one zbiljski ne opstoje izvan razuma, njihova bit sadrana je u drugome tako da one kroz to mogu biti pojmljene. Zapravo, istina supstancija izvan razuma samo je u njima samima, jer se njih moe pojmiti iz njih samih. Ako bi tko kazao da ima jasnu i odreenu, to jest istinitu predstavu supstancije, ali da ipak dvoji opstoji li takva supstancija, to bi bilo isto kao da tko kae da ima istinitu predstavu ali da ipak dvoji nije li ona lana (kako je jasno svakome tko obrati dovoljno pozornosti); ili, ako bi tko tvrdio da je supstancija stvorena, istovremeno bi tvrdio da je lana predstava istinita, od ega se nita nesklapnije ne moe zamisliti; zato se mora nuno priznati da opstanak supstancije, kao i njena bit, jest vjena istina. Odatle moemo i na drugi nain zakljuiti da moe biti samo jedna supstancija jedne i iste naravi, to mi se ini vrijednim daljnjeg izlaganja. Da bih to izveo po redu, treba primijetiti sljedee: prvo, da istinita definicija stvari ne sadri u sebi i ne izraava nita do narav definirane stvari. Iz toga slijedi, drugo, da nijedna definicija u sebi ne sadri i ne izraava neki odreeni broj pojedinanih stvari jer ona nita drugo i ne izraava nego narav definirane stvari. Na primjer, definicija trokuta ne izraava nita drugo do jednostavnu narav trokuta, a ne neki odreeni broj trokuta. Tree, valja primijetiti da nuno jest odreeni uzrok svake opstojee stvari, zbog kojeg ona opstoji. etvrto i posljednje, valja primijetiti da ovaj uzrok zbog kojeg neka stvar opstoji mora ili biti sadran u samoj naravi i u definiciji opstojee stvari (jer opstanak pripada njenoj naravi) ili ovaj uzrok mora biti izvan nje. Iz ovoga slijedi da, ukoliko u naravi opstoji neki odreeni broj pojedinanih stvari, nuno mora biti uzrok zbog kojega opstoje ba one pojedinane stvari, a ne ni manje ni vie. Ako bi u naravi stvari opstojalo 20 ljudi (za koje, vee jasnoe radi, uzimam da postoje istovremeno i da prije njih u naravi nisu postojali nikakvi ljudi), onda (da bismo dali razlog zato opstoji 20 ljudi) ne bi bilo dostatno pokazati uzrok ljudske naravi openito, nego bi osim toga bilo nuno pokazati uzrok zato ne opstoji ni vie ni manje nego 20 ljudi, budui da za svaku stvar mora biti razlog zbog ega opstoji. Ovaj uzrok pak (prema drugoj i treoj toki) ne moe biti u samoj ljudskoj naravi, jer istinita definicija ovjeka ne ukljuuje u sebi broj dvadeset; dakle (prema etvrtoj toki) uzrok zbog kojega opstoji ovih 20 ljudi, pa onda i zato svaki pojedini od njih opstoji, mora nuno biti izvan svakoga od njih, te je stoga nuno zakljuiti da sve od ije naravi moe postojati vie pojedinaca nuno mora imati izvanjski
8

strasti O, stanja Nin

uzrok za svoj opstanak. Kako naravi supstancije (kako je u ovoj primjedbi ve pokazano) pripada opstajanje, njena definicija mora sadravati nuni opstanak, te prema tome mora iz njene puke definicije biti zakljueno o njenom opstanku. Iz njene definicije (kako smo ve pokazali drugom i treom tokom) ne moe slijediti opstanak vie supstancija; slijedi dakle nuno iz toga da opstoji samo jedna s istom naravi, kako se i tvrdilo. Pouak 9. to vie stvarnosti ili bitka ima neka stvar, to joj pripada vie atributa. Dokaz Oigledan je iz definicije IV. Pouak 10. Svaki atribut jedne supstancije mora se pojmiti samim sobom. Dokaz Atribut je naime ono to razum opaa na supstanciji tako da tvori njenu bit (prema definiciji IV) te dakle (prema definiciji III) mora se pojmiti samim sobom. Primjedba Iz ovog je jasno da, ako se dva atributa i pojme kao stvarno razliiti, to jest jedan bez pomoi drugoga, ipak iz toga ne moemo zakljuiti da oni tvore dva bia ili dvije razliite supstancije. Jer, naravi supstancije pripada da svaki od njenih atributa bude pojmljen samim sobom, budui da su svi atributi koje ima uvijek u njoj bili istovremeno i jedan nije mogao biti proizveden od drugoga; svaki posebno izraava stvarnost ili bitak supstancije. Daleko dakle od toga da bi bilo nesklapno jednoj supstanciji pridavati vie atributa; nita u naravi nije jasnije nego to da svako bie mora biti pojmljeno pod nekim atributom i da ono, to vie stvarnosti ili bitka ima, ima i odgovarajui vei broj atributa koji izraavaju i nunost, odnosno vjenost, i beskonanost; i prema tome nita nije jasnije od toga da na svaki nain beskonano bie nuno treba definirati (kako smo uinili u definiciji VI) kao bie koje se sastoji od beskonanih atributa od kojih svaki izraava neku odreenu vjenu i beskonanu bit. Ako bi sad tko upitao po kome bismo znaku mogli razaznati razliitost supstancija, neka proita pouke koji slijede i koji pokazuju da u naravi stvari ne opstoji nita do samo jedna supstancija i da je ona na svaki nain beskonana; zato bi taj znak uzaludno traio. Pouak 11.

Bog, ili supstancija koja se sastoji iz beskonanih atributa od kojih svaki izraava vjenu i beskonanu bit, nuno opstoji. Dokaz Ako bi se to nijekalo, neka se pretpostavi, ako se moe, da Bog ne opstoji. Dakle (prema aksiomu VII) njegova bit ne ukljuuje opstanak. A to je pak (prema pouku 7) nesklapno. Dakle Bog nuno opstoji, to je i trebalo dokazati. Drugi dokaz Za svaku stvar treba dati uzrok, ili razlog, kako onaj zato ona opstoji tako i onaj zato ona ne opstoji. Ako, na primjer, opstoji trokut, onda se mora dati razlog ili uzrok zato opstoji; ako pak ne opstoji, treba dati razlog ili uzrok koji prijei da on opstoji ili koji ukida njegov opstanak. Ovaj razlog ili uzrok mora biti sadran ili u naravi stvari ili biti izvan nje. Razlog zato, na primjer, ne opstoji etvrtasti krug naznauje sama njegova narav, jer u sebi sadri proturjenost. Zato pak naprotiv supstancija opstoji, to slijedi iz same njene naravi koja naime u sebi sadri opstanak (vidi pouak 7). Razlog, pak, zato krug ili trokut opstoje ili ne opstoje ne slijedi iz njihove naravi, nego iz poretka cjelokupne tjelesne naravi; jer iz toga mora slijediti je li sad ovaj trokut nuno opstoji ili je pak nemogue da bi opstojao. To je pak jasno samo po sebi. Iz toga slijedi da nuno opstoji ono za to nema nikakvog razloga i nikakvog uzroka koji bi ga prijeili da opstoji. Ako dakle ne moe biti nikakva razloga niti uzroka koji bi prijeili da Bog opstoji, ili bi dokidali njegov opstanak, onda iz toga nuno slijedi da on nuno opstoji. Ako bi bilo takva razloga ili uzroka, onda bi on leao ili u Bojoj naravi ili izvan nje, to jest u nekoj drugoj supstanciji drugaije naravi. Ako bi bilo iste naravi, time bi se ve priznalo da Boga ima.9 Meutim, supstancija koja bi bila drugaije naravi, ne bi imala nita zajednikog s Bogom (prema pouku 2) pa ne bi njegov opstanak mogla ni potvrivati ni ukidati. Kako razloga ili uzroka koji bi ukidao boanski opstanak ne moe biti izvan boanske naravi, on e morati, ako Bog ne opstoji, biti u njegovoj naravi, to onda ukljuuje proturjenost. Tvrditi pak tako neto o na svaki nain beskonanom i najsavrenijem Biu jest nesklapno; stoga dakle ne postoji ni u Bogu ni izvan njega onaj uzrok ili razlog koji bi ukidao njegov opstanak, pa prema tome Bog nuno opstoji, to je i trebalo dokazati. Drugi dokaz Moi ne opstojati je nemo, i obratno, moi opstojati je mo (to je samo po sebi jasno). Ako dakle ono to nuno opstoji ne bi bilo nita drugo do konana bia, konana bia bila bi dakle monija od na svaki nain beskonanog Bia: a to je (kako je samo po sebi jasno) nesklapno; prema tome ili nita ne opstoji ili nuno opstoji na svaki nain beskonano Bie. A mi opstojimo ili u samima sebi ili u drugome koje nuno opstoji (vidi

da Boga ima O, da Bog opstoji Nm

aksiom I. i pouak 7). Dakle, na svaki nain beskonano Bie, to jest (prema definiciji VT) Bog nuno opstoji, to je i trebalo dokazati. Primjedba U ovom posljednjem dokazu htio sam opstanak Boga dokazati a posteriori kako bi se dokaz moglo lake shvatiti, a ne zato to opstanak Boga ne bi iz istog temelja slijedio i a priori. Jer, kako moi opstojati jest mo, onda slijedi da to vie stvarnosti pripada naravi neke stvari, to ona iz sebe ima vie sile da opstoji te stoga Bie na svaki nain beskonano, ili Bog, ima iz sebe na svaki nain beskonanu mo opstojanja i zato opstoji na svaki nain. Mnogi moda nee lako uvidjeti oevidnost ovog dokaza zato jer su navikli da misle samo o onim stvarima koje izviru iz vanjskih uzroka te vide kako ono to brzo postaje, to jest opstoji, isto tako lako i propada, te, nasuprot tome, misle da tee postaje, odnosno da ne opstoji tako lako ono za koje je vie potrebno. Da bih ih oslobodio ovih predrasuda, nije neophodno da ovdje pokaem koliko je istinit stav to brzo nastaje brzo i i propada, niti da pokazujem da li je u odnosu na cijelu narav sve podjednako lako ili nije; dostaje naprotiv primijetiti samo to da ovdje ne govorim o stvarima koje postaju iz vanjskih uzroka, nego samo o supstancijama koje (prema pouku 6) ne mogu biti proizvedene ni od kojeg vanjskog uzroka. Stvari koje postaju iz vanjskih uzroka, sastojale se one iz mnogo ili iz malo dijelova, svako savrenstvo i stvarnost koje imaju duguju snazi vanjskog uzroka pa njihov opstanak proizlazi iz samog savrenstva vanjskog uzroka, a ne iz njihove vlastite snage. Naprotiv, sve savrenstvo koje ima supstancija ona ne duguje nikakvom vanjskom uzroku; stoga i njen opstanak slijedi iz same njene naravi, koja opet nije nita drugo do njena bit. Savrenstvo dakle ne dokida opstanak stvari, nego ga, naprotiv, potvruje; nesavrenstvo ga naprotiv dokida i stoga ne moemo biti sigurniji u opstanak nijedne stvari nego u opstanak Bia na svaki nain beskonanog, ili savrenog, a to je Bog. Jer, kako njegova bit iskljuuje svako nesavrenstvo i ukljuuje savrenstvo na svaki nain, ona samim tim dokida svaku dvojbu o njegovom opstanku i daje najveu sigurnost o onome to je, kako vjerujem, vidljivo i uz obraanje osrednje pozornosti. Pouak 12. Nijedan atribut supstancije ne moe se istinski pojmiti ako bi iz njega slijedilo da se supstancija moe dijeliti. Dokaz Jer, dijelovi na koje bi ovako pojmljena supstancija bila podijeljena bi ili zadrali narav supstancije ili ne bi. Ako bi ono prvo bilo sluaj, onda bi (prema pouku 8) svaki dio morao biti beskonaan i (prema pouku 6) uzrok sama sebe te bi se (prema pouku 5) morao sastojati iz razliitog atributa pa bi se onda iz jedne supstancije moglo stvoriti njih vie, to je (prema pouku 6) nesklapno. Dodaj tome da dijelovi (prema pouku 2) 9

nemaju nita zajednikog sa svojom cjelinom i da cjelina (prema definiciji IV. i pouku 10) bez svojih dijelova ne moe ni biti niti je se moe zamisliti; da je to nesklapno nitko ne moe dvojiti. Ako se pak pretpostavi da je ono drugo sluaj, da naime dijelovi ne zadravaju narav supstancije, onda bi, kad bi cijela supstancija bila podijeljena u jednake dijelove, ona izgubila narav supstancije i prestala biti, to je (prema pouku 7) nesklapno. Pouak 13. Na svaki nain beskonana supstancija je nedjeljiva. Dokaz Ako bi naime bila djeljiva, dijelovi u koje bi bila podijeljena bi ili zadrali narav na svaki nain beskonane supstancije ili ne bi. Ako bi ono prvo bilo sluaj, bilo bi vie supstancija iste naravi to je (prema pouku 5) nesklapno. Ako se pak pretpostavi da je ono drugo sluaj, onda bi (kao gore) na svaki nain beskonana supstancija mogla prestati biti, to je (prema pouku 11) jednako nesklapno. Dodatak Iz ovoga slijedi da nijedna supstancija, pa onda ni tjelesna supstancija, ukoliko je supstancija, nije djeljiva. Primjedba Da je supstancija nedjeljiva, jednostavnije se razumije' ve samo iz toga to se narav supstancije i ne moe pojmiti do beskonanom i to se pod dijelom supstancije ne moe razumjeti nita drugo do konana supstancija, to (prema pouku 8) ukljuuje jasno proturjeje. Pouak 14. Osim Boga supstancije niti ima niti se moe pojmiti. Dokaz Budui da je Bog na svaki nain beskonano bie kojemu se ne moe zanijekati nijedan atribut koji izraava bit supstancije (prema definiciji VI), i budui da on nuno opstoji (prema pouku 11), kada bi bilo neke supstancije osim Boga, ona bi se morala objasniti nekim atributom Boga, pa bi tako opstojale dvije supstancije istih atributa to je (prema pouku 5) nesklapno; dakle, izim Boga nikakve supstancije nema i ne moe je se, prema tome, ni pojmiti.

10

Dodatak 1. Iz ovoga potpuno jasno slijedi: Prvo, Bog je jedinstven, to jest (prema definiciji VI) u naravi stvari ima samo jedna supstancija koja je pak na svaki nain beskonana, kako smo u dodatku pouku 10. ve naznaili. Dodatak 2. Slijedi drugo: protena stvar i miljena stvar jesu ili atributi Boji ili su stanja Bojih atributa. Pouak 15. to god jest, jest u Bogu i bez Boga nita nije niti se moe pojmiti. Dokaz Osim Boga nijedna supstancija nije niti se moe zamisliti (prema pouku 14), to jest (prema definiciji III) stvari koje jesu u sebi sobom se poimaju. Modusi pak (prema definiciji V) bez supstancije niti mogu biti niti se mogu pojmiti; zato oni jesu u samoj boanskoj naravi i samo se njome mogu pojmiti. Stoga nieg nema osim supstancije i modusa (prema aksiomu I). Dakle, nita nije bez Boga niti se moe pojmiti, to je i trebalo dokazati.

Dodatak Ima ih koji izmiljaju da se Bog, slino ovjeku, sastoji od tijela i od duha, te daje podloan patnjama; da su oni daleko skrenuli od istinske spoznaje Boga dovoljno je jasno iz ve dokazanoga. Ali njih putam po strani: naime, svi koji su o boanskoj naravi bar na neki nain mislili, nijeu da je Bog tjelesan. Oni to najbolje pokazuju time to pod tijelom razumijemo neku veliinu, dugu, iroku i duboku, te ogranienu nekim odreenim likom; od ovoga nieg nesklapnijeg nema to bi se moglo kazati o Bogu, na svaki nain odista beskonanom biu. Meutim, oni daju i druge razloge

B A

11

kojima ovo pokuavaju dokazati, te jasno pokazuju da ovu tjelesnu ili protenu supstanciju posve udaljuju od boanske naravi i tvrde da je ona od Boga stvorena. Iz koje bi ona pak boanske moi bila stvorena uope ne znaju; to jasno pokazuje da ne razumiju ono to sami govore. Ja sam, barem po svom miljenju, dovoljno jasno dokazao (vidi dodatak pouku 8 i primjedbu 2 uz pouak 8) da se nijedna supstancija ne moe iz druge ni proizvesti ni stvoriti. Nadalje smo (pouak 14) pokazali da osim Boga niti moe biti supstancije niti se ona moe pojmiti; iz toga smo zakljuili da je protena supstancija jedan od beskonanih atributa Boga. Ali, za potpunije objanjenje pobit u argumente protivnika koji se svi sastoji od sljedeeg. Prvo, da se tjelesna supstancija, kao supstancija, sastoji od, kako misle, dijelova; stoga nijeu da moe biti beskonana te, prema tome, da moe pripadati Bogu. Oni to objanjavaju mnogim primjerima od kojih u navesti jedan ili dva. Ako je tjelesna supstancija, kako kau, beskonana, zamislimo onda da je podijeljena u dva dijela; svaki e dio tada biti ili konaan ili beskonaan. Ako je ono prvo sluaj, sloit emo onda ono beskonano od dva konana dijela, to je nesklapno. Ako je pak ono drugo sluaj, ono beskonano bit e dvostruko vee od drugog beskonanog, to je nesklapno. Nadalje, ako beskonanu veliinu mjerimo dijelovima koji su jednaki stopi, morat e se sastojati od beskonanog broja ovih dijelova, kao i ako je mjerimo dijelovima koji su jednaki palcima; prema tome bi jedan beskonani broj bio dvanaest puta vei od drugog beskonanog.10 Na posljetku: pojmimo li da su iz jedne toke izvedene dvije crte beskonane veliine, poput AB i AC, koje imaju izvjesnu i odreenu poetnu udaljenost na poetku te se nastavljaju u beskonanost; sigurno je da e se udaljenost izmeu B i C stalno poveavati i tako od odreene postati neodreenom. Budui da ove nesklapnosti, kako oni misle, slijede iz toga to se pretpostavlja neodreena veliina, onda zakljuuju da tjelesna supstancija mora biti konana i da prema tome ne pripada biti Boga. Drugi argument uzima se iz potpunog savrenstva Bojeg. Bog naime, kau oni, budui daje potpuno savreno bie, ne moe trpjeti: dakako, tjelesna supstancija, budui da je djeljiva, moe trpjeti; prema tome, dakle, ona ne pripada biti Boga. To su argumenti koje nalazim kod pisaca i kojima se nastoji pokazati da je tjelesna supstancija nedostojna boanske naravi i da joj ne moe pripadati. Meutim, obrati li tko bolje pozornost, uvidjet e da sam na to ve odgovorio; jer ovi argumenti temelje se samo na pretpostavci da tjelesna supstancija moe biti sloena iz dijelova, to sam ve (pouak 12 s dodatkom pouku 13) pokazao kao nesklapnost. Nadalje, hoe li tko stvar tono prosuditi, vidjet e da sve nesklapnosti (ukoliko sve to jesu nesklapnosti, o emu sada ne raspravljam) iz kojih oni ele zakljuiti da je protena supstancija konana, uope ne proizlaze iz pretpostavke beskonane veliine: nego iz toga to pretpostavljaju beskonanu veliinu koja je mjerljiva i sastavljena iz konanih dijelova; stoga se iz nesklapnosti koje iz toga slijede nita drugo ne moe zakljuiti nego da beskonana veliina nije mjerljiva i da se ne moe sastojati od konanih dijelova. Ali to je ba ono to smo ranije (pouak 12 itd.) ve dokazali. Strijela koju
10

Stopa = 12 palaca, op. prev.

12

odapinju na mene pogaa zato uistinu njih same. Ako pak oni ele iz te svoje nesklapnosti zakljuiti da bi protena supstancija morala biti konana, onda zaista ne ine nita drugo nego ako bi tko zamiljao da krug ima svojstva kvadrata te zakljuio da krug nema sredita iz kojeg bi sve prema obodu povuene crte bile jednake. Naime, tjelesnu supstanciju koja se moe pojmiti samo kao beskonana, jedinstvena i nedjeljiva (vidi pouke 8, 5 i 12), oni poimaju kao konanu, sastavljenu iz konanih dijelova i mnotvenu, kako bi zakljuili da je konana. Tako i drugi, nakon to su izmislili da se crta sastoji od toaka, znaju pronai mnoge argumente koji pokazuju da se crta ne moe beskonano dijeliti. I doista, tvrditi da se tjelesna supstancija sastoji iz tijela ili iz dijelova nije manje nesklapno nego tvrditi da se tijelo sastoji od povrina, povrine od crta a crte na kraju od toaka. Svi koji znaju da je jasan um nepogrjeiv moraju to priznati, a navlastito oni koji nijeu da ima praznine. Jer, ako bi se tjelesnu supstanciju moglo podijeliti tako da njeni dijelovi budu stvarno razliiti, zato onda jedan dio ne bi mogao biti uniten tako da ostali dijelovi ostanu meusobno povezani kao i ranije? I zato se moraju tako sklapati da nema praznine? Meu stvarima koje su stvarno meu sobom razliite jedna moe biti bez drugih i moe ostati u svome stanju. Kako opet praznine nema u naravi (o tome drugdje), nego svi dijelovi moraju biti tako sloeni da nema praznine, iz toga slijedi i to da nisu stvarno razliiti, odnosno, da tjelesna supstancija, ukoliko je supstancija, ne moe biti podijeljena. Ako bi tko pitao zato smo po naravi toliko skloni dijeliti veliinu, odgovorio bih mu da mi veliinu poimamo dvojako, naime apstraktno ili povrno, ve kako je uobraavamo, ili kao supstanciju, a to se ini samo razumom. Ako tako obratimo pozornost na veliinu onako kako je to u uobrazilji, a to nam se esto i lako dogaa, iznai emo da je konana, djeljiva i sloena iz dijelova; ako pak obratimo na nju pozornost onako kako je to u razumu, te je poimamo kao supstanciju, a to se vrlo teko dogaa, onda emo, kako smo ve dostatno dokazali, iznai da je beskonana, jedinstvena i nedjeljiva. To e svima koji znaju razlikovati uobrazilju od razuma biti dovoljno oevidno: osobito pak ako obrati pozornost na to da je tvar posvuda ista i da se dijelovi u njoj mogu razlikovati samo ako tvar pojmimo kao aficiranu na razne naine; stoga njene dijelove samo po nainu razlikujemo, a ne i stvarno. Na primjer, vodu, ukoliko je voda, poimamo kao djeljivu, a njene dijelove poimamo kao meusobno odvojive, ali ne i ukoliko je tjelesna supstancija; kao takvu je ne moemo odvajati niti dijeliti. Nadalje, voda, kao voda, postaje i propada; ali kao supstancija niti postaje niti propada. Ovime mislim da sam odgovorio i na drugi argument: on se naime temelji na tome da je materija, ukoliko je supstancija, djeljiva i da se sastoji od dijelova. A i da nije tako, ne znam zato bi to bilo nedostojng boanske naravi, budui da (prema pouku 14) izim Boga ne moe biti druge supstancije od koje bi ona trpjela. Sve, velim, jest u Bogu i sve to biva biva samo prema zakonima beskonane Boje naravi i slijedi iz nunosti njegove biti (to u domala pokazati); zato se ni na koji nain ne moe rei da Bog trpi od drugoga, ili da je protena supstancija nedostojna boanske naravi, sve ako se pretpostavi i da je djeljiva, ako se samo prizna da je vjena i beskonana. Ali za sada o tome dosta.

13

Pouak 16. Iz nunosti boanske naravi mora slijediti beskonano mnogo na beskonano mnogo naina (to jest, sve to moe biti shvaeno beskonanim razumom). Dokaz Ovaj pouak mora biti oevidan svakome tko samo obrati pozornost na to da razum iz dane definicije bilo koje stvari zakljuuje o mnogim svojstvima koja uistinu iz nje (to jest, iz biti same stvari) nuno proizlaze i to utoliko vie koliko vie stvarnosti izraava definicija stvari, to jest, ukoliko bit definirane stvari ukljuuje vie stvarnosti. Kako boanska narav ima na svaki nain beskonano atributa (prema definiciji VI) od kojih svaki ujedno izraava beskonanu bit u svojem rodu, onda dakle iz njene nunosti mora slijediti beskonano mnogo na beskonano mnogo naina, to je i trebalo dokazati. Dodatak 1. Iz ovog slijedi, prvo, da je Bog djelatni uzrok svih stvari koje mogu biti shvaene beskonanim razumom. Dodatak 2. Slijedi, drugo, da je Bog uzrok po sebi, a ne sluajno. Dodatak 3. Slijedi, tree, da je Bog na svaki nain prvi uzrok. Pouak 17. Bog djeluje samo iz zakona svoje naravi i ni od koga nije prinuen. Dokaz Da samo iz nunosti boanske naravi ili (to je isto) samo iz zakona njegove naravi proizlazi na svaki nain beskonano mnogo, pokazali smo u pouku 16; u pouku 15 dokazali smo da nita nije i da ne moe biti pojmljeno bez Boga, nego da je sve u Bogu; zato izim njega samog ne moe biti nita to bi ga odredilo ili prinudilo na djelovanje, pa stoga Bog djeluje samo iz zakona svoje naravi i ni od koga nije prinuen, to je i trebalo dokazati. Dodatak 1.

14

z ovog slijedi, prvo, da nema nikakvog uzroka koji Boga izvanjski ili unutranje navodi na djelovanje, osim savrenstva njegove naravi.11 Dodatak 2. Slijedi, drugo, da je Bog slobodni uzrok. Bog naime opstoji samo iz nunosti svoje naravi (prema pouku Ili prema dodatku 1 uz pouak 14) i djeluje samo iz zakona svoje naravi (prema prethodnom pouku). Zato je (prema definiciji VII) sam slobodni uzrok, to je i trebalo dokazati. Primjedba Drugi misle da je Bog slobodni uzrok zato jer moe, kako misle, uiniti da ono, o emu sam kazao da slijedi iz njegove naravi, tj. ono to je u njegovoj moi, ne bude, odnosno da ne bude proizvedeno od njega. Ali to je isto kao da bi kazali da Bog moe uiniti da iz naravi trokuta ne slijedi da su njegova tri kuta jednaka dvama pravim kutovima, odnosno da iz danog uzroka ne slijedi posljedica, to je nesklapno. Nadalje u nie bez pomoi ovog pouka pokazati da naravi Bojoj ne pripadaju ni razum ni volja. Znam dodue da mnogi misle kako je mogue dokazati da naravi Bojoj pripadaju najvii razum i slobodna volja; jer vele da ne znaju nita savrenije to bi pridali Bogu nego ono to je i kod nas najvie savrenstvo. Nadalje, iako Boga poimaju zbiljski najvie razumnim, ipak ne vjeruju da on moe uiniti da bude sve ono to zbiljski spoznaje; misle da bi na taj nain unitili Boju mo. Da je Bog, kau oni, stvorio sve to je u njegovu razumu, onda vie nita ne bi mogao stvoriti i to prema njihovu miljenju razara Boju mo; stoga radije tvrde da je Bog ravnoduan prema svemu i da stvara samo ono to je u nekakvoj apsolutnoj volji odluio stvoriti. Mislim da sam ipak dovoljno jasno pokazao (vidi pouak 16) da iz najvie moi Boje ili iz njegove beskonane naravi beskonano mnogo i na beskonano mnogo naina proizlazi, a to znai da je sve nuno proizalo ili da stalno slijedi jednakom nunou, kao to iz naravi trokuta od vjenosti naovamo i od ovamo u vjenost slijedi da su njegova tri kuta jednaka dvama pravim kutovima. Na ovaj je nain Boja svemo od vjenosti naovamo bila zbiljska i u vjenost e ostati jednako zbiljska. Na ovaj je nain, barem prema mojem sudu, Boja svemo daleko savrenije odreena. ini se da protivnici - neka mi bude doputeno govoriti otvoreno - zapravo nijeu Boju svemo. Prisiljeni su naime priznati da Bog spoznaje beskonano mnogo onoga to je stvorljivo, ali to ipak nee nikada stvoriti. Jer, inae, kad bi stvorio sve to spoznaje, onda bi, prema njima, iscrpio svoju svemo i time postao nesavren. Da bi, dakle, Boga postavili kao savrenog, dolaze do toga da istovremeno moraju tvrditi da Bog ne moe uiniti sve na to se razastrire njegova mo. Ne mogu zamisliti nita nesklapnije i nita to bi bilo u jaoj protivnosti s Bojom svemoi. Nadalje, rekao bih neto o razumu i volji, koje obino pripisujemo Bogu. Ako vjenoj biti Boga pripadaju razum i volja, onda pod ovim atributima treba biti shvaeno neto drugo od onog to ljudi pod time
11

osim savrenstva njegove naravi om. N

15

obino shvaaju. Jer, razum i volja koji sainjavaju Boju bit moraju se za cijelo jedno nebo razlikovati od naeg razuma i volje i ne mogu se poklapati niim drugim do imenom, jednako kako se poklapa nebeski znak Psa s psom, ivotinjom koja laje. To u dokazati ovako. Ako razum pripada boanskoj biti, onda on nee, kao na razum, moi po naravi biti kasnije (kako mnogi tvrde) ili istovremeno sa stvarima razuma, doim je Bog prvotniji od svih stvari po uzronosti (prema dodatku 1 uz pouak 16); nego, naprotiv, istina i formalna bit stvari jesu takve kakve jesu zato jer upravo kao takve objektivno opstoje u Bojem razumu. Zato je Boji razum, ukoliko se pojmi tako da sainjava Boju bit, zapravo uzrok stvari, kako njihove biti tako i njihova opstanka; to je izgleda prihvaeno i od onih koji tvrde da su Boji razum, volja i mo jedno te isto. Kako je Boji razum jedini uzrok stvari, i to (to smo pokazali) kako njihove biti tako i njihova opstanka, onda se nuno mora razlikovati od njih, kako u pogledu biti tako i u pogledu opstanka. Jer, ono to je uzrokovano od svojeg se uzroka razlikuje upravo onime to ima od uzroka. Na primjer, ovjek je uzrok opstanka drugog ovjeka, ali ne i njegove biti; jer to je vjena istina: stoga se oni prema biti mogu potpuno poklapati; u opstanku se pak moraju razlikovati; stoga: ako jednome opstanak prestane, ne prestaje opstanak drugoga; no kada bi se unitila ili bi se lanom pokazala bit jednoga, onda bi se unitila i bit drugoga. Zbog toga se stvar koja je uzrok biti i opstanka neeg uzrokovanog mora od toga uzrokovanog razlikovati kako u pogledu biti tako i u pogledu opstanka. Boji razum je uzrok biti i opstanka naeg razuma: dakle se Boji razum, ukoliko je shvaen tako da sainjava boansku bit, razlikuje od naeg razuma kako u pogledu biti tako i u pogledu opstanka te se ne moe s njime ni u emu poklapati do imenom, kako smo zakljuili. Glede volje postupilo bi se na isti nain, kako svatko moe lako uvidjeti.

Pouak 18. Bog je imanentni, a ne transientni uzrok svih stvari. Dokaz Sve to jest jest u Bogu i mora biti shvaeno pomou Boga (prema pouku 15); stoga je (prema dodatku 1 uz pouak 1612) Bog uzrok stvari koje su u njemu, i to je ono prvo. Nadalje, ne moe biti nikakve supstancije osim Boga (prema pouku 14), to jest (prema definiciji VIII) stvari koja bi u sebi bila izvan Boga, i to je bilo ono drugo. Bog je dakle imanentni, a ne transientni uzrok svih stvari, to je i trebalo dokazati. Pouak 19. Bog ili svi Boji atributi jesu vjeni.
12

16 N, 6 O

16

Dokaz Bog je naime (prema definiciji VI) supstancija koja (prema pouku 11) nuno opstoji, ili (to je isto) iz ije definicije slijedi da nuno opstoji, stoga je (prema definiciji VIII) vjean. Nadalje, pod atributima Boga treba razumjeti ono to (prema definiciji IV) izraava bit boanske supstancije, to jest ono to pripada supstanciji: to samo, kaem, mora ukljuivati same atribute. Stoga naravi supstancije (kako sam ve dokazao iz pouka 7) pripada vjenost. Dakle, svaki od atributa mora u sebi ukljuivati vjenost, pa su stoga dakle svi vjeni, to je i trebalo dokazati. Primjedba Ovaj pouak jo je jasniji iz naina na koji sam (pouak 11) dokazao opstanak Boga; iz ovog dokaza, kaem, proizlazi da je opstanak Boga, kao i njegova bit, vjena istina. Nadalje sam (pouak 19 Kartezijevih naela) vjenost Boga dokazao i na jedan drugi nain pa to ovdje nije nuno ponavljati. Pouak 20. Opstanak Boga i njegova bit jedno su te isto. Dokaz Bog (prema prethodnom pouku) i svi njegovi atributi jesu vjeni, to jest (prema definiciji VIII) svaki od njegovih atributa izraava opstanak. Ovi Boji atributi koji, dakle, (prema definiciji IV), objanjavaju vjenu bit Boga ujedno objanjavaju njegov vjeni opstanak, to jest upravo ono to sainjava bit Boga sainjava uje dno njegov opstanak, pa su dakle to i njegova bit jedno te isto, to je i trebalo dokazati. Dodatak 1. Iz ovoga slijedi, prvo, da je opstanak Boga, kao i njegova bit, vjena istina. Dodatak 2. Slijedi, drugo, da Bog i svi njegovi atributi jesu nepromjenjivi. Jer, ako se oni izmijene u odnosu na opstanak, moraju se takoer (prema prethodnom pouku) promijeniti i u odnosu na bit, a to znai (kako je samo po sebi jasno) da bi iz istinitoga nastalo lano, to je nesklapno. Pouak 21. Sve to slijedi iz na svaki nain neograniene naravi nekog Bojeg atributa, morat e uvijek i beskonano opstojati, ili je prema istom atributu vjeno i beskonano. 17

Dokaz Ako to nijee, zamisli da je mogue da u nekom Bojem atributu iz njegove na svaki nain neograniene naravi uslijedi neto to je konano i ima odreeni opstanak ili trajanje, na primjer pred stavu Boga u miljenju. Miljenje pak, ako ga uzimamo kao Boji atribut, jest nuno (prema pouku 11) beskonano po svojoj naravi. Ako pak miljenje ima predstavu Boga uzima se kao konano. Meutim, (po definiciji II) konanim se moe pojmiti samo ako je ogranieno samim miljenjem. Ali ne samim miljenjem ukoliko ono sainjava predstavu Boga, jer se utoliko uzima kao konano. Dakle, miljenjem ako ono ne sainjava predstavu Boga a koje (prema pouku 11) nuno mora opstojati: ima dakle neko miljenje koje ne sainjava predstavu Boga, zato jer iz njegove naravi, ukoliko je apsolutno miljenje, ne slijedi nuno predstava Boga. (Poimamo naime miljenje koje sainjava i ne sainjava predstavu Boga.) A to je protivno pretpostavci. Dakle, ako predstava Boga u miljenju ili neto drugo (svejedno je to se uzme, jer dokaz vrijedi openito) u nekom Bojem atributu slijedi iz nunosti beskonane naravi atributa samog, onda nuno mora biti beskonano. To je bilo prvo. Nadalje, ono to ovako slijedi iz nunosti naravi nekog atributa ne moe imati ogranieni <opstanak ili> trajanje. Jer, ako to nijee, pretpostavi onda da u nekom atributu Boga ima neka stvar koja slijedi iz nune naravi atributa, na primjer predstava Boga, i za nju pretpostavi da jednom nije opstojala ili da nee opstojati. Kako se miljenje uzima kao atribut Boga, ono mora nuno i nepromjenjivo opstojati (prema pouku 11 i prema dodatku 2 uz pouak 20). Zato bi preko granica trajanja predstave Boga (budui da je pretpostavljeno da jednom nije opstojala, odnosno da nee opstojati) miljenje moralo opstojati bez predstave Boga; a to je protivno pretpostavci, jer se naime pretpostavilo da iz danog miljenja nuno slijedi predstava Boga. Dakle, predstava Boga u miljenju, ili neto to nuno slijedi iz apsolutne naravi nekog atributa Boga, ne moe imati ogranieno trajanje, nego je prema tom atributu vjeno, i to je bilo ono drugo. Zamijetiti treba da se ovo moe kazati i o bilo kojoj stvari koja u nekom Bojem atributu nuno slijedi iz apsolutne naravi Boga. Pouak 22. Sve to slijedi iz nekog Bojeg atributa, ukoliko je modificirano takvom modifikacijom koja prema istome i nuno i beskonano opstoji, mora isto tako opstojati i nuno i beskonano. Dokaz Dokaz ovog pouka izvodi se na isti nain kao i kod prethodnog pouka.

18