Sie sind auf Seite 1von 246

Historijski mitovi na Balkan

Husnija Kamberovi

PREDGOVOR
Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu rezultat je trodnevne meunarodne konferencije pod nazivom Balkanska drutva u promjenama. Upotreba historijskih mitova, odrane od 7. do 9. novembra 2002. godine u Sarajevu, u organizaciji Instituta za istoriju u Sarajevu i Odjeljenja za istonoevropske i orijentalne studije Univerziteta u Oslu. Konferencija je bila dio ireg zajednikog projekta suradnje ove dvije znanstvene institucije u okviru programa suradnje Norveke sa zemljama Jugoistone Evrope. Na skupu su podnesena ukupno 22 saopenja, a sudionici su bili iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Austrije, Bugarske, Norveke, Njemake, Sjedinjenih Amerikih Drava, Turske i Cipra. Odluili smo tampati dvije knjige (jednu na bosanskom/hrvatskom/ srpskom, a drugu na engleskom jeziku) koje se djelimino razlikuju. Ono to smo smatrali najinteresantnijim za nae prostore objavljujemo u knjizi na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku, a ono to bi moglo biti zanimljivije za inozemne znanstvenike, i iru inozemnu javnost, bit e objavljeno na engleskom jeziku slijedee godine. Dio referata bit e objavljen u obje knjige, dio samo u jednom od izdanja, a neki referati nee biti objavljen ni u jednom od planiranih knjiga. Razlog za odustajanje od objavljivanja nekih saopenje u knjizi na bosanskom/hrvatskom/srpskom nalazi se injenici da ta saopenja nisu izravno vezana za nae prostore te smo procijenili da ne bi privlaila panju naega itateljstva. Na je cilj da dio tih saopenja (radi se, prije svega, o saopenjima koja tretiraju mitove vezane za bugarsku, tursku i albansku povijest) publiku-jemo u nekom od narednih brojeva asopisa Prilozi, kojega objavljuje Institut za istoriju u Sarajevu. Predajui ovaj Zbornik radova iroj javnosti elimo potcrtati da na cilj nije bio demitologizirati povijesne predrasude nego samo utvrditi odreene 7 modele stvaranja historijskih mitova, te ukazati na zloupotrebu povijesti, odnosno (zlo)upotrebu izgraenih historijskih mitova u politike svrhe, to je bilo veoma prisutno na balkanskim prostorima posljednjih decenija. Demi-tologiziranje povijesnih predstava nije mogue jednom knjigom nego jedino izgradnjom znanstvenih institucija koje e nizom znanstvenih projekata suziti prostor za mogue zloupotrebe povijesti. Dr. Husnija Kamberovi Historijski mitovi na Balkanu Sarajevo, Holiday Inn, 7-9. novembar, 2002. godine

Sudionici Konferencije

Otvaranje Konferencije Historijski mitovi na Balkanu

Ambasador Kraljevine Norveke Nj. E. gosp. Henrik Ofstad

Diskusija na Konferenciji

Diskusija na Konferenciji

10

HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU (2003)


SADRAJ ZBORNIKA

Husnija Kamberovi PREDGOVOR .............................................7 Pl Kolst: PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA U MODERNIM DRUTVIMA ...............11 Sreko M. Daja: BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI MITOLOKI ODRAZI .........39 Husnija Kamberovi: "TURCI"I "KMETOVI"- MIT O VLASNICIMA BOSANSKE ZEMLJE ...............67 Jon Kvrne: DA LIJE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO STVARANJE NOVIH POVIJESNIH MITOVA? .......................................85 Ivo Goldstein: GRANICA NA DRINI - ZNAENJE I RAZVOJ MITOLOGEMA .................................109 Damir Agii: BOSNA JE NAA! MITOVI I STEREOTIPI O DRAVNOSTI, NACIONALNOM I VJERSKOM IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE U NOVIJIM UDBENICIMA POVIJESTI...........................................................139 Ivo ani: SIMBOLINI IDENTITET HRVATSKE U TROKUTU RASKRIJE-PREDZIE-MOST ...................................... 161 Vjekoslav Perica: ULOGA CRKAVA U KONSTRUKCIJI DRAVOTVORNIH MITOVA HRVATSKE I SRBIJE ..................................................203 Bojan Aleksov: POTURICA GORI OD TURINA: SRPSKI ISTORIARI O VERSKIM PREOBRAENJIMA ............................................................................................................................225 Ana Anti: EVOLUCIJA I ULOGA TRI KOMPLEKSA ISTORIJSKIH MITOVA U SRPSKOM AKADEMSKOM I JAVNOM MNJENJU U POSLEDNJIH DESET GODINA ..................................259 Ulf Brunnbauer: DREVNA NACIONALNOST I VJEKOVNA BORBA ZA DRAVNOST: HISTORIOGRAFSKI MITOVI U REPUBLICI MAKEDONIJI (BJRM)..............................................291 AUTORIPRILOGA..................................................................................................329

HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU (Sarajevo, 2003.) Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu tampan je uz finansijsku podrku * Ministarstava vanjskih poslova Norveke i * Fondacije za izdavatvo - Fondacije za nakladnitvo, Sarajevo * Zbornik radova "Historijski mitovi na Balkanu" u izdanju Istorijskog instituta (ISBN 9958-9642-1-X) moete nabaviti u Biblioteci instituta ili naruiti zahtjevon na ovu e-mail adresu

Pl Kolst PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA U MODERNIM DRUTVIMA


Uvod Kad objanjavaju kako je dolo do izbijanja nedavnih ratova u bivoj Jugoslaviji, mnogi autori spominju pogubne efekte historijskih mitova u tom regionu.1 Ti se mitovi esto pripisuju specifinom balkanskom mentalitetu, te se smatra - eksplicitno ili implicitno - da je Balkan zaraen tim mitovima u veoj mjeri od drugih dijelova Evrope. Prihvatam prvo, ali ne i drugo stanovite. Postoje jaki dokazi da su mitologizirane verzije prolosti doista utjecale na miljenje mnogih graana bive Jugoslavije i navele ih da prihvate ratne poklie svojih voa. To je, zapravo, i razlog to smo odluili organizirati ovu konferenciju. Ali, ta sklonost nije, vjerujem, obiljeje balkanske kulture kao takve. Dovoljno bi bilo sjetiti se iroke i veoma uinkovite upotrebe historijskih mitova od strane faistikih reima tokom Drugog svjetskog rata. Mito-logiziranje prolosti nije iskljuivi monopol autoritarnih i totalitarnih drava, 1 Tim Judah, The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia, New Haven: Yale University press, 2000; Robert Kaplan, Balkan Ghosts, New York: St. Martin's Press, 1993; Noel Malcolm, A Short History of Bosnia, London: Macmillan, 1994, Noel Malcolm, A Short History of Kosovo, London: Macmillan 1998, Dunja Melcic, ed., DerJugo-slawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, VerlaufundKonsequenzen, Opladen/Wiesbaden, Westdeutcher Verlag, 1999. 11 ve se moe nai - i to u izobilju - i u zapadnim, demokratskim drutvima.2 Znaaj prouavanja historijskih mitova u balkanskim drutvima ne lei, stoga, u onom to nam to ima kazati o navodno jedinstvenoj balkanskoj kulturi, ve u onome ime moe doprinijeti naem razumijevanju univerzalnih kulturnih matrica te politikih procesa koji se mogu nai i u ovome regionu. Da li, ako se moe pokazati da su neki historijski mitovi koriteni za izazivanje mrnje i poticanje agresije, iz toga proizlazi da su historijski mitovi uvijek tetni za ljudske kolektive i da ih treba eliminirati? To je kontroverzno pitanje koje dijeli istraivaku zajednicu na dva tabora, koje iz praktinih razloga moemo nazvati 'prosvjetitelji' i 'funkcionalisti'. Prosvjetitelji tretiraju mitove kao suprotnost 'injenicama'. Predstavljanje historije kojom se dokazive injenice izlau distorziji jeste mitsko. Irelevantno je da li je ta distorzija rezultat neznanja, vlastitih elja ili namjerne manipulacije. U svakom sluaju, injeniki tano prikazivanje prolosti jako je poeljno, i stoga je zadatak profesionalnih historiara da ponite mitove tako to e, da tako kaem, izbuiti balone i pokazati da u njima nema niega. Prosvjetitelji e se najee sloiti da se tano i precizno prikazivanje historije - 'Wie es eigentlich gewesen ist' - ne moe postii. Prosvjetitelji nisu ni naivni historicisti niti pozitivisti, i oni su spremni prihvatiti tezu da je sva historija podlona selekciji i interpretaciji. Subjektivni elementi uvijek nau nain da se nekako uvuku, ali to ne znai da treba otvoriti irom vrata da nas preplavi nekontrolirani subjektivizam, tvrde oni. ak i ako se, u krajnoj

instanci, historijska objektivnost ne moe dosei, treba je zadrati kao ideal kojem se historiari trebaju nastojati pribliiti koliko god je mogue. Funkcionalisti imaju neto drugaije gledite. Oni stvaranje mitova vide kao neizbjean element ljudske egzistencije i ljudskih drutava. Neki idu jo dalje i insistiraju na tome da mitologije ne treba prihvatati uz gunanje kao neizbjeno zlo, ve ih valja pozitivno pozdravljati kao jedan obogaujui aspekt ivota; mitovi su dio grae od koje su sainjena drutva to dobro funkcioniraju. Vidjeti, npr. analizu Godinjice Pearl Harbora 1991. g., autora Geoffrey M. Whitea, kao 'mitske historije'. Geoffrey M. White, 'Mythic History and National Memory: the Pearl Harbor Anniversary', Culture and Psychology, 1997, vol 3(1), str. 63-88. 12 Ova dva stava prema mitu, pokazau kasnije, mogu se nai ne samo u prouavanju historijskih mitova, ve oni proimaju sve naune discipline. U naem smo projektu izdvojili - sa ciljem posebnog razmatranja - jednu podgrupu historijskih mitova koji imaju sasvim naroite drutvene posljedice. To su mitovi koji funkcioniraju kao mehanizmi to razliite zajednice razgraniavaju i obiljeavaju jedne od drugih. Faktori koji navode lanove dvije grupe da jedni druge vide kao razliite, a ne kao lanove jednog te istog kolektiva, esto su 'mitski' a ne 'injeniki'. Razlike se nalaze u 'glavi', u percepciji, a ne u vidljivim drutvenim ili kulturnim osobinama. Time ne elim kazati da nema objektivnih razlika izmeu kultura i drutava. Svakako ih ima, ali takve razlike se rijetko povlae prema jasnim, uredno iscrtanim emama po kojima granice raznih kultura koincidiraju i jedna drugu uvruju. Umjesto toga emo esto ustanoviti da se mapa tradicija u pogledu naina ishrane i naina odijevanja u nekom konkretnom regionu sasvim razlikuje od mape arhitektonskih stilova, a da ne spominjemo lingvistike ili religijske mape. Susjedne zajednice koje su vezane za istu religiju i koje jedu istu hranu, ipak esto jedna drugu vide kao zasebne, recimo zbog jezikih razlika. Takvi sluajevi su sasvim uobiajeni, ali ne dokazuju da je jezik krajnji pokazatelj identiteta. U drugim sluajevima - biva Jugoslavija je tu primjer - ljudi govore vrlo blisko vezane jezike, a ipak sebe vide kao lanove zasebnih zajednica, pozivajui se pritom na neke druge faktore razlikovanja. Koje od dijakritika, koje su izdvojene kao odluujue i najbitnije, jesu historijski uslovljene? Tvrdnje o zasebnosti koja se temelji na objektivnim osnovama odravaju se, meutim, njegovanjem historijskih mitova. Takvi mitovi - o vlastitom drutvu i o drutvu susjeda - pomau uvoenju reda u jednom neurednom kulturnom krajoliku. Mitske prie o razliitom porijeklu, o tome kako su grupe u prolosti meusobno djelovale i borile se kako bi jedna drugoj pomogle, i slino, mogu funkcionirati kao zamjena, ili ono to poveava 'stvarne' razlike. One omoguavaju lanovima grupa da potisnu i zanemare oite slinosti, a pojaaju mimo svake mjere stanovite razlike izmeu sebe i 'drugog'. U nastavku rada izloiu tri razliita tipa historijskih mitova, to se koriste kao razgraniavajui mehanizmi u balkanskim drutvima, i drugdje - koje sam odluio nazvati mitovima o samosvojnosti (sui generis)uigeneris), o predziu {ante murale), i starini {witiquitas).

13 Ve 40 godina prouavanje mehanizama razgraniavanja etabliralo se kao vana kola u okviru drutvenih nauka. Prouavanje mitova ima ak duu i slavniju povijest. Najveim dijelom, meutim, te dvije istraivake tradicije razvijale su se zasebno. Samo katkad, ili tek tangencijalno, prouavanje historijskih mitova uzimalo je u obzir razgraniavajue efekte tih mitova. I obratno, prouavanje granica identiteta u najveoj je mjeri bilo usredsreeno na druge mehanizme stvaranja mitova. U ovom lanku te dvije tradicije nastojimo dovesti ujedan plodonosan odnos. Prosvijeenost vs. funkcionalizam Prouavanje mitova u ljudskim drutvima podijelilo je mnoge discipline na dva zasebna tabora - na prosvjetitelje nasuprot funkcionalista. U daljnjem tekstu dajem kratak prikaz pristupa mitovima u tri grane nauke - religijskim studijama, psihoanalizi i drutvenim naukama. U svim tim naukama nalazimo - u raznim kombinacijama - zastupljene i prosvjetiteljske i funkcionalisti-ke tendencije. Religijske studije. Njemaki teolog David Friedrich Strauss je 1835. godine izazvao skandal objavljivanjem Das Leben Jesu, prve u seriji monografija o ivotu Kristovom u liberalnoj historicistioj tradiciji. Strauss je odbacio obje dominantne kole biblijskih studija svog vremena: supernaturalizam, koji prihvata novozavjetna uda kao historijski tana, unato injenici da su u suprotnosti sa naunim zakonitostima; i racionalizam, koji nastoji spasiti prie o udima tako to im daje 'uvjerljivo' objanjenje prihvatljivo modernom, racionalnom ovjeku. Nasuprot oba ta tumaenja, Strauss je objavio da novo-zavjetne prie uglavnom ine historijski mitovi. Sve sadrano u Bibliji to se ne slae sa naunim zakonitostima ili sa zakonima logike, mora se odbaciti kao nehistorijsko, i sasvim eliminirati, insistirao je on.3 Sve to se u Novom zavjetu moe nai a da ima trajnu vrijednost i spada u 'vjeite istine' mora se traiti na onom otpadu to ostaje kad historijska nauka dovri svoj kritiki posao. David Friedrich Strauss, The Life ofJesus, translated by Marian Evans. New York: Calvin Blanchard 1860 (republished 1970), vol. 1, pp. 12-69. 14 Oko stotinu godina kasnije, njemaka teologija je proizvela jo jedan, prilino razliit program demitologizacije biblijskih tekstova. U djelu Neues Testament und Mythologie (1942), Rudolf Bultmann prihvata Straussovo stanovite da je Novi zavjet zasnovan na potpuno mitskom weltanschauungu, te iz toga izvlai mnogo drastinije konsekvence nego Strauss. Ne samo da se dijelovi Novog zavjeta, koji su u suprotnosti sa naukom, imaju smatrati mitolokim, ve je njihova cijela poruka proeta zastarjelim mitolokim miljenjem, tvrdi Bultmann. Novi zavjet, dakle, ne moe se spasiti procesom eliminacije i brisanja. Mitski pogled na svijet mora se prihvatiti ili odbaciti in toto, a za modernog, racionalnog ovjeka prva od ovih alternativa naprosto je nemogua. Ovaj program je naizgled zavrio u totalnom agnosticizmu, ali sam Bultmann je izvukao sasvim drugi zakljuak: poruka Novog zavjeta ne smije se traiti putem kritike eliminacije, ve egzistencijalne interpretacije mita.

Stvarno znaenje mitova nije da daju objektivan prikaz svijeta. Prije bi se reklo da mit izraava to kako ovjek razumijeva sebe u svijetu. Mit ne treba tumaiti kozmoloki, ve antropoloki, ili jo bolje, egzistencijalno.4 Biblija u celestijalnim kategorijama iskazuje ono to eli rei o ovjeku i ljudskoj sudbini, tumai Bultmann. Na jedan neobian nain, on zapravo kombinira kritiki, prosvjetiteljski pristup mitovima sa strogim potovanjem vrijednosti koje takvi mitovi imaju za modernoga ovjeka. Za njega, prosvjetiteljski i funkcionalistiki pristup mitu se ne iskljuuju, ve su komplementarni. Prouavanje religije, meutim, nudi i jedan primjer funkcionalistikog pristupa kome nije dodat historijsko-kritiki stav. U Slikama i simbolima, ugledni rumunski naunik Mircea Eliade tvrdi da su simbol, mit i slika 'sama bit duhovnog ivota'. U tenji za demitologizacijom, teolozi i drugi 'prosvjetitelji', razmilja on, 'trebali bi prouiti opstanak velikih mitova tokom cijelog devetnaestog stoljea: tek tada bismo shvatili koliko su mitovi bili poniavani, minimizirani, osuivani na neprestanu promjenu oblika, a opet su izdrali svu tu hibernaciju'.5 4 Rudolf Bultmann, 'New Testament and Mythology', in Robert A. Segal, Theories of Myths. New York: Garland, 1996, vol. 3, p. 38. 5 Mircea Eliade, Images and Symbols: Studies in Religious Symbolism, Princeton: Princeton University Press 1991, str. 11. Originalno objavljena 1952. 15 Kad god se pokuaju ignorirati, mitovi ne nestaju, ve osvetniki uzvraaju udarac: Moderni ovjek moe slobodno prezirati mitologije i teologije, ali to ga nee sprijeiti da i dalje crpi iz tih istruhlih mitova i unitenih slika. Najgora povijesna kriza modernog svijeta Drugi svjetski rat i sve to je iz njega proisteklo - uinkovito je pokazala da je iluzorno teiti iskorjenjivanju mitova i simbola.6 Posljednja reenica ovoga citata je dosta udna. Kako je ve naglaeno, tokom Drugog svjetskog rata faistiki reimi doista su cvjetali na sumanutoj mitomaniji. Za prosvjetitelje, irenje mitova koje eksploatiraju antidemokrat-ski reimi predstavlja krajnji dokaz da se protiv historijskih - ili bolje ne-hi-storijskih - mitova treba boriti svim raspoloivim sredstvima. Za Eliadea, s druge strane, to dokazuje potpunu zaludnost projekta prosvijeenosti.7 Psihoanaliza. Poznato je da su mitovi igrali vanu ulogu u psihijatrijskoj metodi koju je razvio Sigmund Freud. Grki mit o Edipovom nesvjesnom oceubistvu najslavniji je, ali zacijelo ne i jedini mit kojeg je koristio otac psihoanalize. vedski istraiva Lars Sjgren ponudio je vrlo inteligentnu analizu Fre-udove upotrebe mitova i mitskog jezika: Kad Freud opisuje oeubistvo, on to ini u saetom obliku mita. Kritika koju su mu upuivali antropolozi, analitiari i drugi, zasnovana je na pogrenom razumijevanju funkcije mitske forme. 'Je li se to ovako nekad desilo? Ne, svakako nije. A, ako nije, mi nita tu ne moemo.' 9

Bajke i mitovi, meutim, nisu naivni, ve u sebi kriju razne vidove mudrosti. Tokom stoljea, mitovi su omoguili ovjeanstvu da razvije i sauva najraznovrsnija iskustva, i to koristei metodu intenzivne koncentracije. To je mitu dalo stanovite funkcije sline naunim konceptima.8 6 Ibid, str. 19. 7 Ovo je dio prie o tome da je u meuratnom periodu Eliade bio povezan sa Gvozdenom gardom u Rumuniji, faistikim pokretom sa plodnom produkcijom historijskih mitova. Vidjeti: Robert Ellwood, The Politics of Myth: A study ofC.G. Jung, Mircea Eliade, and Joseph Campbell, New York: SUNY press, 1999, str. 79-126. 8 Lars Sjgren, Sigmund Freud, mannen ogverket, Oslo: Aschehoug, 1990, str. 238. 16 Ovaj fokus na funkciji mita smjeta Freuda donekle u funkcionalistiku tradiciju, mada je on istovremeno i nesumnjivi prosvjetitelj. Prema Freudu, mitovi iskazuju potiskivana osjeanja i elje naeg nesvjesnog (id). Njegova velika vizija bila je da svoje pacijente oslobodi, zapravo, da oslobodi cijelo ovjeanstvo okova ida i da ga uvede u Doba razuma. Mitovi se moraju tumaiti, njihovo pravo znaenje valja deifrirati, a mitoloke slike se moraju zamijeniti racionalnim jezikom. Ovaj pragmatini i instrumentalistiki stav prema mitovima Freudov uenik Carl Gustav Jung naglavake je okrenuo. U razumijevanju mitova, Jung je zadrao Freudov funkcionalizam, ali je odbacio njegov prosvjetiteljski pro-jekat. Za Junga, mitovi su bili 'stvarni' u smislu da utjelovljuju istinsko kolektivno iskustvo ovjeanstva. Oni su arhetipski izraz kolektivnog nesvjesnog.9 Oni su na neki nain stvarniji od same historijske stvarnosti. Kad osmotrimo ljudsku povijest, mi vidimo samo ono to se zbiva na povrini... Ratovi, dinastije, drutveni nemiri, osvajanja i religije samo su povrni simptomi jednog tajnog onostranog stava nepoznatog ak i pojedincu samom, kojeg nije uspio prenijeti nijedan historiar; moda nam utemeljitelji religija u tom pogledu nude najvie informacija. Veliki dogaaji svjetske povijesti su u sutini duboko nevani.10 Ovaj anti-historijski stav ne sadri i kritiki korektiv protiv zloupotrebe mitova u politike svrhe, a u svom slavljenju mitova Jung, zapravo, u jednom trenutku ide tako daleko da iskazuje stanovitu simpatiju prema obnovi mita o Wotanu koju je pokrenuo pronacistiki njemaki Pokret vjere.11 Drutvene nauke Velika veina profesionalnih historiara spada u prosvjetitelje koji stvaranje historijskih mitova voeno ideologijom smatraju vanom preprekom ra9 J. A. C. Brown. Freud and the Post-Freudians, Harmondsworth: Penguin, 1972, str. 48. 10 C. G. Jung, "The meaning of psychology for modern man', in Civilization in Transition, London: Routledge and Kegan Paul, 1964, str. 148-49. Naglasak dodan. 10

11 C. G.Jung, 'Wotan,' in Civilization in Transition, op. cit, str. 179-193. Vidjeti i Ellwood, op. cit., str. 37-77. 17 zumijevanju historije. Norveki historiar Ottar Dahl, naprimjer, prepoznaje potrebu za stvaranjem kolektivnog identiteta i ideologije socijalnih i nacionalnih grupa kao vanu pokretaku snagu koja stoji iza prouavanja historije. esto, ideologije su navele historiare da pou od zakljuka pa onda se vraaju - u potrazi za dokazima kojima mogu najbolje podrati svoje unaprijed zacrtane ideje. Dunost je profesionalnog historiara, meutim, da se odupre takvim iskuenjima; tendencijama ka stvaranju mitova moramo se suprotstaviti kritikom 'de-mitologizacijom', kae on. Zahtjevi za istinitou i ispravnom argumentacijom u profesionalnoj historijskoj nauci znae da stvaranje kolektivnih identiteta ne treba vezati za 'mitove', ve za 'samospoznaju'. To podrazumijeva da emo morati napustiti ili revidirati prevlaujue percepcije. [lanovi grupe] moda e morati shvatiti da prolost uope nije bila tako sjajna te da sadanjost ne mora biti nimalo bolja. Gledano normativno, i na temelju razumijevanja historije kao naune discipline utemeljene u istraivanju, mora biti jasno da je ideoloka funkcija historije - koja nema nikakve veze sa zahtjevima istinitosti i ispravne argumentacije - nelegitimna.12 Malo je profesionalnih historiara, bez obzira na specijalnost, koji se nee sloiti oko sutine Dahlovog stava. Eric Hobsbawm, naprimjer, insistira da se historiari 'moraju oduprijeti stvaranju nacionalnih, etnikih i drugih mitova, na nain na koji se oni formiraju... Mi smo odgovorni za historijske injenice openito te za kritiku historijsko-ideoloke zloupotrebe, pogotovo kad je u pitanju historija'.13 U istom duhu, Noel Malcolm 'mit' suprotstavlja 'ispravnoj historiji'. U predgovoru svoje slavne knjige Kosovo-A Short History, Malcolm porie da mu je cilj bio antisrpski, ve, zapravo, 'anti-mitski'. Sve grupe, ukljuujui Srbe, jednog e se dana morati na valjan nain pomiriti sa svojom povijeu'.14 Politolozi, meutim, esto imaju drugaiji pristup. Dok je pozicija pros-vjetiljeta izvjesno kadra nai pristalice takoer i u ovoj disciplini, funkciona12 Ottar Dahl, Problemer i historiens teori, (Oslo: Universitetsforlaget, 1986), str. 105. 13 Eric Hobsbawm, 'Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented past-if we are brave enough to use it', Open Society News, Winter 1994, str. 1-11 i 16. 14 Noel Malcolm, Kosovo-A Short History, London, Macmillan 1998, xxvii. 18 listika orijentacija se ipak ini rairenijom, barem meu onim politolozima koji se bave u svom radu temom historijskih mitova. Tako, recimo, Sonja Puntscher Riekmann, definirajui mit, izdvaja pitanje historijske 'istine', koje je kljuno u Dahlovom razmatranju. Mit je, tvrdi ona, pria koju priaju, i stalno ponavljaju, lanovi jedne zajednice o svojim unutarnjim i vanjskim sukobima i o rjeavanju tih sukoba. To je istinita pria po tome to se prisjea dogaaja koji su na neki nain, pojavom i uvrivanjem ubjeenja i normi, oblikovali zajednicu. Istovremeno, mit transcendira istinu o dogaajima: mit nije historiografija.15

11

Pogreno bi bilo nastojati tragati za historijskom istinitou mitova. Puntscher Riekmann ne razmatra, meutim, kako istraiva treba da reagira kad se suoi sa mitovima koji su predstavljeni kao istinit prikaz prolosti. Ona nam ne govori ni to kako razabrati izmeu mitskog iskaza i drugih historijskih naracija. Dvojica britanskih naunika kritiki se bave Noelom Malcolmom, tj. njegovim tretmanom koncepta mita. Malcolmova tendencija da mit definira prosto kao historijsku neistinu, uvjereni su njegovi kritiari, ne pomae nam da razumijemo ta je bilo pokretaka snaga krvoprolia to su se desili u zemljama koje on prouava. Mada je njegov rad donio neka korisna razjanjenja, Malcolmova simplificirana definicija 'mita' iskazana kategorijama 'historijske neistine' nije dovoljna da se shvati, a kamoli sprijei, ovaj sukob. Ona ak moe ostaviti vrata otvorena za nove mitove. Pitanja Bosne i Kosova nisu (ili nisu samo) pitanja o tome 'ta se stvarno desilo, ve i zato razliite verzije prolosti neprestano u sebi nose znaenja kakva nose, te zato se tim znaenjima pridaje takav znaaj.16 Ova dva naunika kao da prihvataju poziciju prosvjetiteljstva da mitske povijesti u najveem svom dijelu ipak imaju opasan utjecaj na drutvene odnose. Drugi funkcionalisti, meutim, imaju drugaije gledite. Oni historijske mitove vide kao neto to je, naalost, gotovo nemogue iskorijeniti, ve, upravo suprotno, kao jedan aspekt ivota koji obavlja pozitivne i zdrave 15 Sonja Puntscher Riekmann, "The Myth of European Unity', in Hosking and Schopflin, Myths and Nationhood, New York, Routledge, 1997, str. 61-62. 16 Wendy Bracewell and Alex Drace-Francis, 'South-Eastern Europe: History, Concepts, Boundaries', Balkanologie, vol. 3, no. 2 (December 1999), str. 54. 19 funkcije. Anthony Smith, naprimjer, govori o 'regenerativnom potencijalu etnikih mitova'. Mitovi jedne zajednice, tvrdi Smith, 'odnose se na samu tu zajednicu i njenu povijest, [a] razliiti dijelovi te zajednice obuhvaeni su jednim nacionalnim krugom, jednom orbitom zajednike sigurnosti i sudbine te predstavljaju jasno izdvojen drutveni i teritorijalni identitet.'17 Najjau odbranu funkcionalsitike pozicije u prouavanju historijskih mitova ponudio je priznati strunjak za Srednju Evropu, George Schopflin. Schopflin polazi sa jedne eksplicitno anti-racionalistike premise: 'Stanoviti aspekti naeg svijeta (.) ne mogu se obuhvatiti konvencionalnom racional-nou'.18 To ga dovodi do toga da mitove smatra 'jednim od naina na koje ljudski kolektivi - u ovom kontekstu, pogotovo nacije - uspostavljaju i utvruju temelje svog postojanja, svoj vlastiti sistem morala i vrijednosti. 'Pripadnici jedne zajednice mogu biti svjesni da mit koji prihvataju nije striktno taan, ali, poto mit nije historija, to nije ni vano. 'Vaan je sadraj mita, a ne tanost historijskog iskaza.'19 Zajednice se mogu razlikovati po razliitim stepenima gustine i intenziteta svojih mitova, kae Schopflin. Neke zajednice razvile su mnogo bogatiji set mitova nego druge. Tako gusta i intenzivna mrea mitova igra konstruktivnu ulogu u ivotu zajednice. Ona pojaava koherentnost zajednice i pomae joj da prevlada nepredvidive promjene i nevolje. 'Ona 12

omoguava toj zajednici da izdri mnogo vei stres i previranja (politika, ekonomska, socijalna, itd.), nego to su to kadre zajednice sa relativno siromanom mreom mitova.'20 lanovi zajednica siromanih mitovima pokazivae tendenciju da bivaju uvuene u orbitu superiornih zajednica to u mnogo veoj mjeri proizvode mitove. 'Putem mita, ubrzava se asimilacija etniki razliitih grupa, jer zajednica siromana mitovima prihvata to da vertikalna drutvena mobilnost zahtijeva 17 Anthony D. Smith: Myths and Memories of the Nation, Oxford: Oxford University Press, 1999, str. 88. 18 George Schopflin, "The functions of myths and a taxonomy of myths', in Hosking and Schopflin, Myths and Nationhood, str. 19. 19 Ibid, str. 19 i 20. 20 Ibid, str. 22. 20 odricanje od vlastite kulture, jezika i mitskoga svijeta u zamjenu za neto superiorno, za jedan bolji svijet.'21 ak i da zaboravimo na trenutak zahtjeve prosvjetiteljske pozicije i zadrimo se pri logici samo funcionalistike pozicije, Schopflinova teorija je problematina barem u dva aspekta. Prvo, njegova tvrdnja da gusta mitologija otklanja kolektivni stres nije potkrijepljena nijednim argumentom niti dokazom, a zapravo iz striktno loginog ugla gledanja izgleda da nema ni nekog posebnog razloga da to ne dovede do suprotnog rezultata. Nekritika vjera u iracionalne historijske mitove moe gurnuti lanove jedne zajednice u nepromiljene akcije protiv drugih grupa u odbranu neeg to oni smatraju historijskim 'pravima'. To moe dovesti do dugih i bolnih sukoba koji kod svih tih grupa poveavaju nivoe stresa.22 Drugo, centrifugalna sila zajednica koje posjeduju guste mree mitova, kako ih Schopflin vidi, takoer je upitna. Glavni razlog je to to kolektivni mitovi imaju tendenciju da postavljaju striktne granice izmeu onih to pripadaju toj zajednici i onih koji joj ne pripadaju. Tu funkciju razgraniavanja, koju imaju mitovi, Schopflin spremno prihvata. Pomou mita, kako je reeno, intenzivira se komunikacija izmeu zajednica [.] Posljedica toga je oteana komunikacija koja prelazi preko te granice, obzirom da je oblikovan jedan mitologizirani jezik radi komunikacije unutar te zajednice, ali ne i preko njenih granica. U toj prekograninoj komunikaciji, mitovi pomute perspektive i zbunjuju uesnike, jer im je uloga jaanje kolektivne solidarnosti a ne razjanjavanje i razmjena sa drugom zajednicom.23 Tako se, u jednom irem svijetu, u kojem zajednice bazirane na mitovima ulaze u interakcije sa grupama izvan svoga atara, moe ispostaviti da su njihovi mitovi sasvim disfunkcionalni, ako ne i destruktivni. U jednom globalizi-ranom svijetu, u kojem nijedna etnika ili kulturna grupa nije zasebno ostrvo, to svakako predstavlja krupan problem. Izgleda da Schopflin smatra da su problemi koji nastaju interakcijom izmeu intra-etnikih mitologija i drugih grupa nesretna, mada ne i bitna

13

21 Ibid, str. 22. 22 Mada je Schopflin strunjak za Istonu Evropu, iznenauje donekle to to ne raspravlja o tome kako se njegove teorije odnose na nedavne ratove u bivoj Jugoslaviji. 23 Ibid, str. 24-25. 21 popratna pojava. Mitovi jedne zajednice nisu stvoreni radi komunikacije unutar jedne grupe te stoga tu loe funkcioniraju. Ja opet smatram da tendencija razgraniavanja grupa, kojom se neki pojedinci i pojave smjetaju unutar a drugi van te granice, nije ni nebitan ni usputan aspekt stvaranja mitova ve je to zapravo glavna pokretaka snaga koja stoji iza stvaranja historijskih mitova jedne grupe. Iznenauje donekle da Schopflin to priznaje kad zapaa da su 'oni koji ne uestvuju u mitu po definiciji iskljueni. Sve zajednice priznaju ovu vrstu granice. Mit je, dakle, kljuni element stvaranja jednog zatvorenog prostora i nastanka kolektiva.'24 Upravo ta razgraniavajua funkcija historijskih mitova je ono to je u samom sreditu panje ove konferencije i ja u se sada time pozabaviti. Proizvoenje identiteta na drutvenim granicama Norveki socijalni antropolog Fredrik Barth openito se smatra autorom koncepta granica sredinje pozornice antropolokog istraivanja. Mada moda nije bio prvi koji je prepoznao znaaj granice u nastanku ljudskih drutava,25 on se usredsredio na ovaj fenomen mnogo neposrednije i eksplicitnije od svih drugih prije njega i pokazao da to otvara mogunosti kvalitativno novih metodolokih pristupa. Knjiga Ethnic Groups and Boundaries (Etnike grupe i granice) koju je on uredio 1969. godine dovela je do 'pomaka paradigme', prvo u socijalnoj antropologiji a potom u drutvenim naukama openito.26 24 Ibid, str. 20. 25 Thomas Hylland Eriksen ukazuje na to da su ikaka kola, prouavanje Bakarnog pojasa, te Edmund Leach pripremili najvei dio temelja za ovaj novi odmak. Vidjeti Thomas Hylland Eriksen, Ethnicity and Nationalism, London: Pluto press, 1993 str. 37. 26 Anthony P. Cohen, 'Boundaries of consciousness, consciousness of Boundaries', in Hans Vermeulen and Cora Govers, eds., The Anthropology of Ethnicity: Beyond Ethnic groups and boundaries str. 59. Vidjeti i rad Katherine Verdery u istom tomu. Politolog Iver B. Neumann ukazuje na to daje ova promjena paradigme najjaa u politikim naukama, ali njegovi radovi pokazuju daje naposlijetku imala efekta i na tu disciplinu. Vidjeti Iver B. Neumann, The Uses of the Other: "The East" in European Identity Formation, Minneapolis: University of Minnesota Press, str. 4-7. Druga plodonosna promjena Barthovih uvida u politikim naukama je djelo Daniele Conversi, 'Nationalisml, Boundaries, and violence,' Millennium 28, no, 3, 1999, str. 553-584. 22 Prije objavljivanja Barthove knjige veina socijalnih antropologa prouavala je etnike grupe kao kulturne sisteme. Doista, termini 'etnicitet' i 'kultura' esto su se koristili u istom znaenju. 14

To je bilo problematino u nekoliko aspekata. Prvo, ovaj pristup implicitno je zanemarivao da kulturne razlike ne slijede obavezno etnike granice. Fokusom na ono to spada u kulturu jednoga drutva takoer su se prikrivale znatne razlika unutar samih grupa i, najzad, oteavalo je objanjavanje kulturne promjene. Primjer iz Skandinavije (nije ga koristio sam Barth) moe ovo objasniti: veina ljudi u Norvekoj, i danas i u 19. stoljeu, smatraju sebe 'etnikim' Norveanima (iako, naravno, taj termin nije koriten prije 200 godina). Norveani su sasvim svjesni da, naprimjer, nisu veani. Imaju vrlo jasne ideje ta je veanin i 'znaju' da se veani i Norveani razlikuju. Ta percepcija razlike reciprona je kod veana. Ovo moda izgleda tako oito da nije ni vrijedno spomena. Meutim, radi se o tome da su prije 200 godina norveka i vedska kultura bile u osnovi sline. U obje zemlje nai ete tradicionalno seosko drutvo i istu, luteransku religiju. Bilo je razlika, nema sumnje, ali ni izblizu nije bilo jaza kakav se nalazi izmeu norveke kulture oko 1800. godine i norveke kulture danas. Doista, tokom ovih 200 godina gotovo sav sadraj norvekih kulturnih praksi ispranjen je pa onda napunjen praksama i vrijednostima povezanim sa pluralistikim, permisivnim drutvom, masovnom potronjom, mladom kulturom, novim informacijskim tehnologijama, globalizacijom, itd. Vrlo slini procesi deavaju se i u vedskoj, na takav nain da Norveka i vedska i dalje nisu manje sline no to su bile. A ipak, u percepciji lanova ove dvije grupe, granica izmeu njih jednako je vrsta kao prije. Grupni identitet se, prema tome, stvara i odrava u suprotnosti i u interakciji sa onim izvan, onim 'drugim'. Doista, bez takve interakcije teko da bi se uope desio nastanak identiteta. Kako je to iskazao Barthov norveki kolega Thomas Hylland Eriksen, 'etnicitet je jedan aspekt odnosa a ne kulturna osobina grupe. Ako je sredina sasvim monoetnika, onda zapravo nema etnicite-ta, poto nema nikoga kome bi se prenijela ta kulturna razlika.'27 Etniku granicu treba smatrati samodjelujuim mehanizmom, koji bez ovjekovog upliva sam sebe pokree. Granice su socijalne tvorevine koje nalau aktivno odravanje. Oznaivae granice Barth zove 'dijakritikama'. 27 Hylland Eriksen, Ethnicity and Nationalism, op. cit, str. 34. 23 Dijakritike se biraju iz raspoloivog fluktuirajueg i raznovrsnog kulturnog repertoara. 'Jedna zamiljena zajednica promovira se stvaranjem nekoliko di-jakritika, koje su veoma znakovite i simboline, odnosno, aktivnim stvaranjem granice.' To e uvijek biti zajedniko djelo suprotstavljenih grupa, naglaava Barth, ali e jae grupe normalno biti sposobnije nametnuti i transformirati relevantne idiome.28 Odravanje granica je, dakle, pitanje odnosa moi i, prema tome, politike. U modernom svijetu, voe politikih grupa uvijek svoje zahtjeve i tvrdnje pravdaju kulturnim i nacionalnim razlikama. Stoga se 'velik dio aktivnosti politikih inovatora odnosi na kodifikaciju idioma: selekciju znakova identiteta i davanje vrijednosti tim kulturnim dijakritikama, te potiskivanje ili poricanje znaaja drugih razlika.'29 Barth nije ovo previe elaborirao, ali od tih oznaivaa granica on spominje 'uspostavu historijskih tradicija radi opravdavanja i glorifikacije idioma i identiteta'.30 To nas vraa na glavnu temu ove konferencije: upotrebu historijskih mitova kao mehanizma razgraniavan]a. 15

Historijski mitovi kao mehanizmi razgraniavanja: jedna tipologija Meu mnogim sociolozima koje su inspirirale ideje Fredrika Bartha, John A. Armstrong izgleda najdirektnije povezuje odravanje granica grupe sa stvaranjem i pripovijedanjem historijskih mitova. Njegova knjiga Nations before Nationalism (Nacije prije nacionalizma,1982) mogla bi se stoga smatrati najdirektinijim uzorkom metodologije koja se ovdje primjenjuje. 'Etnike granice', tvrdi Armstrong, 'fundamentalno odraavaju stavove grupa a ne geografske podjele. Mit, simbol, komuniciranja te skup faktora vezanih za stanovite, obino su opstojniji od isto materijalnih faktora'.31 28 Anthropology of ethnicity, 16. 29 Fredrik Barth, 'Introduction', 35, 30 Ibid. 31 John A. Armstrong, Nations before Nationalism, Chapel Hill, the University of North Carolina Press, 1982, str. 8-9 24 Istodobno, po Armstrongu, jedna nacionalna grupa moe razviti vie od jednog odrivog mita. Razni nacionalni mitovi esto su, direktno i indirektno, u meusobnoj kontradikciji, poput mita i njegovog kontra-mita. To ne slabi, vjeruje Armstrong, neizbjeno nacionalni identitet, zapravo, time to poziva na razliite segmente i izaziva razliita osjeanja kod te nacije, on je ak moe i osnaiti. Kao primjer Armstrong navodi Maarsku. U mitu o Atili, maarski nacionalisti svoju naciju predstavljaju kao nasljednike ponosnih, surovih i zastraujuih Huna, dok u mitu o Svetom Stefanu oni ovog blagog i pobonog sveca prikazuju kao samo utjelovljenje svoje nacije. Ovi mitovi su zacijelo suprotstavljeni, ali su se ipak mogli zajedno upregnuti u nacionalne ciljeve: mit o Atili daje Maarima 'pravo' na potinjavanje drugih naroda, dok im mit o Svetom Stefanu daje mandat da ih civiliziraju. To to su im ta dva savim razliita mita bila na raspolaganju, moda je uistinu bilo kljuno za ouvanje neobinog maarskog etnikog identiteta, koji bi inae bio ugroen stalnim asimilacijskim pritiscima.32 Mi smo u svom projektu identificirali druge skupove mitova koji bi takoer mogli biti kombinirani kao mitovi i kontra-mitovi koji se uzajamno uvruju. Za razliku od dva maarska mita koje je analizirao Armstrong, ti skupovi su opijeg karaktera. Mogu se nai u drutvima diljem svijeta, ukljuujui, vjerujem, i sve ili veinu balkanskih zemalja, mada sa razliitim naglascima i razliitom upotrebom. Nekad imaju tendenciju da se meusobno infiltriraju i zasjenjuju. U heuristike i analitike svrhe, distinkcije meu njima ipak su korisne, poto nam doputaju da otkrijemo unutarnje tenzije i kontradikcije u mitogenetskim procesima. Mit o samosvojnosti (sui generis) Skandinavski primjer kontrasta izmeu Norveana i veana nipoto nije jedinstven. Slini parovi identiteta mogu se nai diljem svijeta, dakako i na Balkanu. Dovoljno je spomenuti odnose izmeu Bugara i Makedonaca, i Srba prema Hrvatima i Bonjacima. Kao i najvei dio 16

svijeta, i Balkansko poluostrvo predstavlja kulturni kontinuum koji presijeca ne samo politike, 32 Ibid 51. 25 ve i etnike granice. Tradicionalni nain ivota, obiaji, etiki kodeksi, i folklor koji jedna grupa smatra sutinskim dijelom svog kulturnog naslijea moe se esto, uz manje razlike, nai i kod susjednih grupa. Takve zajednike crte predstavljaju problem za graditelje nacije i etnike poduzetnike, poto zamagljuju granice izmeu grupa i kompliciraju uspostavljanje fiksnih grupnih identiteta. esto, stoga, vidimo kako se ine golemi napori da se umanji naglasak ili pak direktno poreknu slinosti u kulturi koja je zajednika sa drugim grupama. Jedan uobiajen nain je putem etnogeneze: naa grupa, tako se tvrdi, potie iz drugaijih etnikih korijena od susjedne.33 Naprimjer, takozvana 'norveka kola' norvekih historiara P. A. Muncha, Rudolfa Keysera i drugih - insistira na tome da su se Norveani doselili na Skandinavsko poluostrvo sa sjevera, dok su veani stigli sa juga. Svrha te spekulativne i danas sasvim naputene teorije bila je da se dokae da Norveani nemaju etnike veze sa veanima, jer mi smo samosvojan narod, mi smo suigeneris.34 Takva dinamika poricanja moe biti simetrina ili asimetrina: bilo da se obje strane slau da imaju malo ili nita zajedniko, bilo da jedna strana ignorira slinosti dok ih druga nastoji naglasiti Stanovite pravilnosti, rekao bih, mogu se nai u pogledu te dinamike: Tako, toje manja kulturna razdaljina izmeu dvije samo-diferencirajue grupe, to oni svjesniji i eksplicitno mitomanski graditelji nacije nastoje podvui te potencijalne razlike. Primjeri za to su mitologizirane prie koje su izmislili bjeloruski i ukrajinski nacionalisti. Obje te nacije su historijski bile pod jakim utjecajem ruske kulture, a da bi dokazali postojanje zasebne bjeloruske i zasebne ukrajinske nacije, graditelji nacije u obje drave estoko su insistirali na tome da je njihova nacionalna kultura oduvijek razliita od ruske. Kako je pokazao Andrew Wilson, to je dovelo do stvaranja jednog broja mitova o sui generis - mitovi o domovini, o temeljima, porijeklu te mitova o nacionalnom karakteru. Za Ukrajinofile i Bjelorusofile njihove nacije posjeduju naroito i sjajno naslijee. Mitovi o nacionalnom karakteru i mitovi o drugome su, dakle, vitalno 33 Victor Shnirelman, The Value of the Past: Myth, Identity and Politics in Transcaucasia, Osaka: National Museum of Ethnology, 2001001. 34 Vidjeti, npr. Ottar Dahl, Norsk Historieforskning i 19. og 20. rhundre. Oslo: Universitetsforlaget, 1970, str. 39-45 26 sredstvo razgraniavanja zasebne prolosti i osiguravanja oznaivaa granice, kako bi se jedna nacija razlikovala od njenih susjeda.35 Obratna strana stvaranja mita o sui generis je imputacija specifinih mitova o 'nastanku drugoga' - u ovom sluaju Rusa - poput mitova o agresiji i eksploataciji, te mitova o carstvu.36

17

U nejednakom odnosu snaga u kojem se politiki i/ili brojano jaa grupa konfrontira sa slabijom, slabija e grupa nastojati naglaavati razlike meu njima, dok e jaa grupa teiti naglasiti slinosti, i to do take svoenja slabije u svoju podgrupu. Kako je naglasio Adrian Hastings, suprotno mitu o sui generis stoji mit o zajednikom porijeklu, koji esto koriste dominantne grupe kako bi ublaile i prikrile amalgamaciju drugih nacija te legitimizirale njihovu asimilaciju. 'Rituali i mitovi, religija i politike uloge isprepleteni su na takav nain da uvezuju ono to su nekad bili razliiti etniciteti i ublaava oigledne implikacije osvajanja'.37 Upravo je tu dinamiku Ivan olovi pronaao u srpskom politikom folkloru. U Srbiji, tvrdi on, postoji tendencija da se etnike grupe, kao to su Hrvati, Makedonci, Bonjaci, Bugari i Rumuni posmatraju kao Ersatz identiteti. Oni koji se kao takvi identificiraju prvobitno su bili Srbi i navodno su bili prisiljeni odustati od svog autentinog srpskog identiteta. Jedan poznati srpski historiar je 1989. godine objasnio kako je do toga dolo: "Strana imena albanska, bugarska i druga - bila su esta i rairena diljem srpskih zemalja, ak su ukljuivala i ljude koji su odvajkada bili Srbi. 35 (Andrew Wilson), 'National history and national identity in Ukraine and Belarus', in Graham Smith, Vivien Law, Andrew Wilson, Annette Bohr, Edward Allworth: Nationbuilding in the Post-Soviet Borderlands. The Politics of National Identities, Cambridge, Cambridge University Press, 1998, str. 25. Naglasak u originalu. Vidjeti i Pl Kolst, Political construction sites. Nation-building in Russia and the post-Soviet States, (Boulder, Colorado: Westview press, 2000, poglavlja 3, 8, i 9. 36 Za koncept uspostave drugoga, vidjeti Iver B. Neumann, 'Russia as Central Europe's Constituting Other', East European Politics and Societies, 7, 2 (Spring 1993) str. 349370. 37 Adrian Hastings: The Construction of Nationhood: Ethnicity, Religion and nationalism. Cambridge, Cambridge University press, 2001, str. 170. Za odnose moi izmeu etnikih grupa, vidjeti R. A Schermerhorn, Comparative ethnic relations: aframeworkfor theory and research. New York: Random House, 1970. 27 Tako, srpski stoari i vojnici zvani su Vlasima, a srpski graniari Hrvatima.'38 Veina grupa sebe definira u odnosu na vie od jedne druge grupe. Ako se odnosi snaga u raznim konstelacijama razlikuju, tad e grupa nastojati podvui slinost u onim odnosima u kojima bi mogli teiti ka dominaciji, a insistirati na tome daje sui generis, gdje god ne mogu teiti dominaciji. Mnogi historijski dogaaji su dvoznani u smislu da se mogu koristiti kao osnova za mitove o sui generis kao i za stvaranje zajednikog identiteta. Ovdje je dobar primjer uvena Kosovska bitka iz 1389. U ovoj bitki su ne samo Srbi, ve i Albanci, Bosanci i Rumuni sudjelovali u anti-osmanskim snagama okupljenih pod vostvom kneza Lazara. Dakle, mit o bratstvu i solidarnosti svih balkanskih naroda mogao se podjednako isplesti oko toga dogaaja, ali to nije uinjeno.39 Umjesto toga, mit o Kosovu razvijen je kao ekskluzivno srpski mit tet je postao glavno ideoloko oruje u srpskoj borbi protiv Albanaca za kontrolu nad Kosovom.

18

Mit o predziu (ante murale) Ovaj mit se pojavljuje u raznim oblicima i pod razliitim oznakama: 'an-temurale christianitatis', 'posljednja odbrana Evrope', 'uvari kapija', 'nosioci prave civilizacije' i slino. Tipoloki, ovaj mit se veoma razlikuje od gore na-vednog. Umjesto insistiranja na jedinstvenosti grupe, ona je dio jednog veeg, navodno superiornog kulturnog entiteta to ojaava njen status vis--vis ostalih grupa koje tome ne pripadaju. Kao i u prethodnim sluajevima, stvaranje mita ante murale funkcionira kao mehanizam razgraniavanja, ali mu je logika drugaija. Umjesto da iscr38 Ivan Colovic, 'Symbolfiguren des Krieges. Zur politischen Folklore der Serben', in Dunja Melcic, ed., DerJugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Opladen/Wiesbaden, Westdeutcher Verlag, 1999, str. 309. Citat je uzet iz jedne knjige Radovana Samardia. 39 Ta verzija bi svakako sadrala i jedan mitski element u vezi sa nekim balkanskim velikaima i njihovim podanicima, ukljuujui mnoge Srbe, koji su se borili na osmanskoj strani. Vidjeti Wayne S. Vucunich and Thomas A. Emmert, Kosovo: Legacy of a Medieval Battle, Minneapolis, Minn: University of Minnesota, 1991. 28 tava granicu oko grupe jednako vrstu na svim stranama, razlike koje odvajaju grupu od jednog susjeda poveane su mimo svake mjere, dok su granice u drugim smjerovima umanjene. Murus, ili 'zid' je, naravno, po definiciji metafora o granici, o posljednjoj liniji odbrane kozmosa ili poretka stvari od sila haosa. Mit o ante murale naglaava da je grupa sastavni dio istinske civilizacije, ali i da predstavlja njeno najisturenije uporite. A kako je taj Zid kroz povijest bivao neprestano napadan od strane mranih sila sa druge strane, grupa je bila odabrana od strane samoga boanskog provienja da se rtvuje kako bi spasila veliku civilizaciju kojoj pripada. U toj martirolokoj verziji mit ante murale dobija mesijanske prizvuke: nacija se doivljava kao kolektivni Isus Krist, koji svoj ivot rtvuje za druge. Tokom 1990-tih, ameriki politilog Samuel Huntington je osnaio tu teoriju o civilizaciji koja dodaje auru akademske uvjerljivosti nekim od popularnih mitova o ante murale na Balkanu.naBalkanu.40 Mora se naglasiti, meutim, da se moe zamisliti da zid - ili 'linija razdjelnica' u Huntingtonovoj terminologiji - prolazi kroz mnoga razna mjesta, ne samo izmeu zapadnog kranstva i islama/pravoslavlja, gdje ga je on postavio.41 Za mnoge na Balkanu, mnogo je oitija razdjelnica ona koja dijeli islamski svijet od kranskog. Tako, neki pravoslavni narodi poput Srba mogu se nai u neobinoj situaciji jer sebe smatraju posljednjim bastionom, ante murale u odnosu na islamski svijet, dok su u odnosu na drugi imaginarni zid, onaj kojeg su podigli katolici, koji ive neto sjevernije od njih, oni izvan zida, i pripadaju silama haosa zbog kojih zid i postoji. Mitovi o ante murale mogu biti i simetrini i asimetrini. Drugim rijeima, mogu se nai sluajevi gdje se obje suprotstavljene grupe slau da ih

19

40 Samuel P. Huntington, "The clash of civilizations?', Foreign Affairs 72, no. 3, 1993, str.. 22-49; Samuel P. Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, New York: Simon & Schuster, 1996. 41 Mitovi o ante murale doista su posebno jaki u katolikim zemljama istonoa dijela Evrope, ne samo na Balkanu, ve i u Poljskoj i Maarskoj. Vidjeti Norman Davies, The Heart of Europe: A Short History of Poland, Oxford: Oxford University press, 1990. str. 343; John Armstrong, ibid str. 35 i str. 48, i Marcus Tanner, Croatia: A Nation Forged in War, New Haven, CT: Yale University Press, 1997. str. 28 - 40. 29 razdvaja civilizacijski zid a da istodobno imaju dijametrijski suprotna gledita oko toga ko predstavlja sile kozmosa a ko sile haosa. Kako je ve naglaeno, mit o ante murale ima dva aspekta: on gradi visoki zid dok istovremeno ignorira ili umanjuje vanost kulturnih razlika prema drugima. U stanovitom smislu, mehanizam ante murale kao da negira mit o sui generis: mi nismo jedinstveni, na kraju krajeva, ve smo maleni dio jedne velike cjeline. To ne znai da je kombinacija ove dvije orijentacije inherentno kontradiktorna. Vjeti stvaraoci mitova mogu uspjeti objasniti da sui generis i ante murale pripadaju razliitim nivoima identiteta. Iskazano Armstrongovom terminologijom, da mogu funkcionirati kao mit i kontra-mit. Mit o starini (antiquitas) Izuzetno vaan aspekt stvaranja historijskih mitova, ne samo na Balkanu ve diljem svijeta, jest davanje kredibiliteta tenji za kontrolom odreenog teritorija. Jedan od najeih pristupa jest dokazivanje da 'smo mi ovdje prvi doli'. Ta potreba da sebe predstavimo kao prvobitnu grupu na nekom podruju posebno je akutna ako je podruje naseljeno ili ako na njega pravo polau i drugi, toje est sluaj. To je svojevrsno politiko nadmetanje: grupa koja je kadra dokazati da je prva pobola svoj barjak u to tlo smatra se punopravnim vlasnikom zemlje. Tvrdnje da je neko od strarine tu mogu se iznijeti barem na dva naina: kulturno-arheoloki i politiki. U prvom sluaju, tvrdi se da grnarija i ostali ostaci naeni na tlu pripadaju precima ove grupe a ne neke druge.42 U drugom sluaju, tvrdi se da je jedna stara drava nekada davno kontrolirala teritoriju i da je to bila nacionalna drava nae grupe. injenica da su sve pred-moderne drave temeljene na dinastikom43 a ne etnikom ili nacionalnom principu Vidjeti, npr. Victor A. Shnirelman, Who gets the past? Competition for ancestors among nonRussian intellectuals in Russia. Washington, D.C.: Woodrow Wilson Center Press 1996. Ili neki drugi ne-nacionalni principi poput grke drave i srednjovjekovnih crkvenih drava. 30 nikad nije nacionaliste odvratila od tvrdnji da je njihova grupa prva na tom teritoriju ustanovila dravu.44 Dok se diskusije o tome ko polae pravo na odreeni arheoloki nalaz mogu moda odbaciti kao sitniave i bezazlene tlapnje, dravni princip historijskog stvaranja mita mora se smatrati 20

opasnim i politiki destabilizirajuim. Granice koje su povuene na osnovu ovog principa razlikuju se od granica o kojima sam prethodno govorio: ne radi se vie o pitanju kulturnog razgranienja, ve o vrstim geografskim granicama na terenu. Granice drava rijetko, ako ikad, koincidiraju sa granicama savremenih drava koje se smatraju njihovim sljedbenicama. Tako, princip historijske drave moe lako pothranjivati iredentistike zahtjeve, odnosno zahtjeve za promjenom granica. Nijedna historijska drava nije tokom cijelog svog postojanja imala fiksne granice: granice se briu i nastaju tokom stoljea. Stvaraoci mitova, meutim, tee da se fokusiraju na period najvee ekspanzije svoje drave, na njeno 'zlatno doba'. Pretpostavljene prethodne inkarnacije raznih dananjih drava gotovo zasigurno obuhvataju dijelove preklapajuih, istih teritorija. Politika upotreba historijskih mitova Vjerovatno je mogue nai historijske mitove koji su stoljeima pripovijedani a da ih nije do kraja poticao neki odreeni politiki motiv. Suprotan fenomen, meutim, ini se mnogo eim: stvaraoci mitova imaju politike ciljeve, mitovi se stvaraju i propagiraju kako bi se ojaale tenje odreenih grupa. Ve u pred-moderna vremena pisari, sveenici i hroniari mijeali su mit i historiju sa ciljem glorifikacije nosilaca moi i dinastija. Kneevi i kraljevi su opisivani kao osobe koje su potomci drevnoga, esto polu-boanskog ili boanskoga pretka, a bogovi su se navodno borili u bitkama koje su oni do44 Vidjeti, npr. Pl Kolst, Political construction sites. Nation-building in Russia and the post-Soviet States. 2000 Boulder, Colorado: Westview press 2000. Poglavlje 3: 'Discovering the centuries-old state tradition'. 31 bijali.45 U doba nacionalizma tendencija mijeanja historije i mita u politike svrhe pojaana je i dobila novu dimenziju. Sada se vie ne glorificiraju dinastije kao takve, ve nacije i nacionalne drave.inacionalnedrave.46 Kao to je rekao Bruce Kapferer, 'legende o narodu su pretoene u mitove o dravi'.47 Prilino transparentan sluaj kako metafore o granici mogu biti izvrnute i preoblikovane kako bi udovoljile potrebama trenutka nudi nam britanski historiar R.G.D. Laffan. Njegova knjiga The Serbs: the Guardians of the Gate (Srbi: uvari kapije) napisana je tokom Prvog svjetskog rata, prvo kao serija predavanja britanskim oficirima i vojnicima na balkanskom frontu. Laffanov cilj je bio zemljacima ponuditi mogunost da bolje shvate Srbe, 'bolje' i u smislu zamjene negativnih britanskih stereotipa o tom balkanskom narodu nekim novim, pozitivnim stereotipima. Britanskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu nije ba bilo sasvim jasno da su im Srbi najprirodniji saveznici na Balkanu. Od 1830-tih godina, kada se Rusija pojavila kao kljuni protagonist balkanske politike, Velika Britanija je slijedila prilino dosljednu politiku podrke najgoreg neprijatelja Srbije - Osmanskog carstva. Jake junoslavenske nacionalne drave bile bi prirodni saveznici britanskog rivala, Rusije. Stoga su Turci u britanskom javnom di-skursu bili predstavljani kao plemenite i civilizirane aristokrate, dok su pravoslavci, njihovi slavenski podanici, prikazivani kao sirovi banditi.48 Meutim, tokom Prvog svjetskog rata, Britanija 21

iznenada sklapa savez sa Srbima - i sa Rusijom - protiv Turaka, te je nabrzinu valjalo sklopiti sasvim drugu priu. Laffan je u svojim predavanjima kombinirao metaforu zida sa prizorima Davida i Golijata. Malena zemlja [Srbija] stoji na poziciji od svjetskog znaaja: ona je uvar kapija izmeu planinskih lanaca, i stoga je izuzetno ugroena (...) Mnogo 45 Olof Sundquist, 'Myt, historia och hrskare', u Olof Sundquist i Anna Lydia Svalastog, eds, Myter och Mytteorier, Uppsala: Uppsala Universitet, 1997, str. 93-120. 46 Ernst Cassi-rer, The Myth of The State. New Haven, CT: Yale university Press, 1975. Bruce Kapferer: Legends of People, Myths of state: Violence, Intolerance, and Political Culture in Sri Lanka and Australia. Washington: Smithsonian institution press, 1988. 48 Vidjeti, npr. Maria Todorova, Imagining the Balkans, New York: Oxford University press, 1997, str. 95-100; L. S Stavrianos, The Balkans since 1453, New York: New York University Press, 2000, str. 306-338, i 404-412, passim. 32 moniji neprijatelji bacili su oko na puteve koji su pod njenom kontrolom.49 Prema Laffanu, Srbija je bila branitelj kranstva i civilizirane Evrope. Srbi su 'oduvijek davali sve od sebe da slue (?) kranstvu, jer njihova je zemlja doista na samoj kapiji civilizirane Evrope.'50 U Prvom svjetskom ratu, meutim, Britanija i Srbija su bile u ratu ne samo sa Osmanskim carstvom ve, toje vanije, i sa Njemakom i Austrijom. Laffanov argument logino vodi do zakljuka da dok je Srbija pripadala civiliziranoj Evropi, ove zemlje nisu. To je zapravo zakljuak kojeg je Laffan voljan izvui. Srbi, insistirao je on, 'nikad se nisu prestali boriti protiv barbarstva Turkestana i Berlina'.51 Dostaje vie prie o das Land der Dichter undDenker. Ali, poto je Berlin na sjeveru a ne istoku ili jugu od Srbje, nije bilo sasvim jasno kako se ta logika Kapije ipak moe primijeniti. Treba rei da historijske mitove mogu koristiti ne samo branitelji naroda ili drave, kako bi ih glorificirali, ve i oni koji ih rue, sa ciljem da ih ocrne i diskreditiraju. I u tim sluajevima politiki ciljevi esto su oiti. Kako je pokazala Maria Todorova, tokom ratova za nasljedstvo Jugoslavije zapadni politiki lideri dugo su koristili mit o izuzetno krvoednim balkanskim narodima kao izgovor za nedostatak aktivnog angamana. Poto svi balkanski narodi navodno pripadaju toj navodno mranoj balkanskoj kulturi, gotovo je nemogue razluiti ko su krivci a ko rtve u tim ratovima. U svojoj sutini svi su narodi Balkana koljai te, ako bi meunarodna zajednica trebala odluiti da intervenira na strani onog ko je danas slabiji i rtva, viktimizirana strana e zasigurno traiti nain da se, im ojaa grdno osveti, u tom beskonanom paklenom krugu osvete.52 Negativni mitovi koji obru mitove koje nacija o sebi pria esto su predstavljeni kao 'istinita i demitologizirana verzija' historije. Meutim, kada takvi demitologizatori sami imaju neki svoj politiki cilj, njihova 'demitologizirana' verzija moda je nimalo manje mitska od verzija

22

koje zamjenjuje. Nove verzije historije su esto tek odrazi u ogledalu starih mitova: bivi junaci su prikaza50 Laffan, op. cit., str. 19. 50 R.G.D. Laffan. The Serbs: the Guardians of the Gate, New York: Dorset Press, 1989, str. 3. 51 Ibid. 52 M. Todorova, op. cit, str. 3-7 i 130-38, passim. 33 ni kao hulje, a glorifikacija pretvorena u demonizaciju. Ti novi stereotipi su 'anti-mitovi' - ne u smislu davanja protivlijeka mitskoj historiji, ve okretanja mitova naizvrat. U veoma pitkoj ali oito tendencioznoj knjizi Heavenly Serbia: from Myth to Genocide (Nebeski narod: Od mita do genocida) Branimir Anzulovi se opasno pribliava da sklizne u anti-mit. On zgodno obara jedan broj glori-fikatorskih srpskih mitova, ali u tom procesu stvara dojam da su Srbi jedan posebno nasilan, samodopadan i ohol narod.53 Primjer za to je njegov tretman jednog od najomiljenijih junaka srpske folklorne kulture, Kraljevia Marka. Historijski Marko nije bio, kako pokazuje Anzulovi, 'zatitnik pravde' niti 'junak koji je porazio neprijatelja', kakvim je opisan u srpskoj narodnoj pjesmi i od strane srpskih crkvenih voa. Umjesto toga, historijsko istraivanje otkriva da 'Marko pokazuje zapanjujui broj negativnih osobina, poput prijetvornosti, surovosti i kolaboriranja sa osvajaima svoje zemlje.'54 Taj kontrast izmeu Marka iz historije i Marka iz legende je, naravno, zanimljiv, ali bilo bi logiki pogreno zakljuiti da ovim procesom demitologizacije mi saznajemo koje moralne kvalitete Srbi istinski njeguju i cijene a koje odbacuju. Ako Srbi vjeruju da je Marko bio zatitnik pravde i ako ga kao takvoga cijene, svaki dokaz da je 'stvarni' Marko pravdu i ispravnost bacao pod noge ne dokazuje da ono to Srbi stvarno cijene nisu vrlina i pravda, ve da su to, u krajnjoj instanci, nasilnost, prijetvornost i izdajstvo. Zakljuak Prouavanje historijskih mitova moe imati dva razliita oblika: prosvjetiteljski pristup kojim cilja na to da ih razotkrije kao mitove, to oni i jesu, kako bi oslobodili one koji su njima zavedeni i raistili teren za jednu istinitiju, racionalniju i injeniki taniju historiju. Funkcionalistiki pristup, s druge strane, ostavlja po strani pitanje istinitosti a propituje drutvene funkcije koje mitovi obavljaju. Po meni, ozbiljni naunici mogu oba pristupa braniti i legitimno koristiti, uz izvjestan oprez i granice. Dok su im metodologije vrlo razliBranimir Anzulovic, Heavenly Serbia:from Myth to Genocide, London: Hurst, 1999. Anzulovi, op. cit, str. 17 i 14. 34 ite, ova dva pristupa ne iskljuuju se meusobno. Nema logike kontradikcije izmeu prouavanja funkcija odreenog mita u nekom drutvu i istovremenog postavljanja pitanja 'do koje mjere ta mitologizirana verzija prolosti pogreno predstavlja ili zamuuje historijski zapis? I taje doista historijski zapis?'

23

Stanoviti oblici funkcionalizma, meutim, moraju se odbaciti To je sluaj kada se on koristi, eksplicitno ili implicitno, za delegitimizaciju pitanja istine i moralne krivnje. Te relativistike verzije funkcionalizma tvrde daje, budui da je nemogue dosei objektivno istinitu historiju, moja verzija historije uvijek jednako dobra kao i tvoja. Svi iskazi o prolosti su mitski i voeni interesom. Poto nema naina da se izborimo mimo tih raznih pripovijesti - die Geschichte fr uns - do die Geschichte an Sich55, onda sva pitanja historijske tanosti valja ostaviti po strani ba kao i pitanja odgovornosti za historijske dogaaje. I neki drugi vidovi funkcionalizma su problematini. George Schopflin i Anthony Smith tvrde da mitovi mogu imati pozitivan efekat na jaanje drutvene kohezije. Logian produetak takvog stajalita bio bi da bi onda demito-logizacija mogla imati suprotne, tetne efekte podrivanja drutvene kohezije. To je, ini mi se, pogreno barem iz dva razloga. Prvo, mitovi vjerovatno nisu neophodni za stvaranje grupe. Grupe se formiraju iz cijelog niza razloga, od kojih je najvaniji borba za zajednike interese.56 Drugo, nacionalne grupe mogu imati pretjeranojaku koheziju. To je sluaj kad one vie ne prihvataju ukljuivanje novopridolica i kada zahtijevaju bezuslovnu odanost svojih pripadnika. Dakle, svaka tvrdnja da historijske mitove treba ostaviti na miru kako oni ne bi isisavali energiju nacije, pogrena je. Naprotiv, suprotna tvrdnja bi se isto tako mogla izrei: drutvo koje bi bilo kadro odnositi se prema mitovima o svome identitetu koje je samo isplelo sa izvjesnim stepenom ironije i distance nee tako lako nikakvi politiki i etniki poduzetnici mobilizirati u agresivne svrhe. To bi se moglo nazvati zdravom funkcijom demitologizacije i prosvijeenosti. Na to se teoretiari historije esto pozivaju kao na distinkciju izmeu istoria rerum gesta-rum vs. resgestae. 55 Michael Hechter, Principles of Group Solidarity, Berkeley: University of California Press, 1987. 35 to god da vodi do vee kohezije iznutra ima jednu inherentnu tendenciju da poveava tenzije sa vanjskim grupama. Ta sposobnost mitova da se koriste kao sredstvo razlikovanja izmeu onih unutra i onih vani, izmeu prijatelja i neprijatelja, stoga je potencijalno jedan od njihovih najopakijih i najdisfun-kcionalnijih aspekata. Svako prouavanje 'funkcija mitova', stoga, treba biti prouavanje 'funkcija i disfunkcija mitova'. Odlina ilustracija kako neki historijski mit moe biti kontraproduktivan i za grupu koja ga njeguje vidi se u odnosu Litvanije prema Poljskoj, nakon raspada komunizma. Kako je pokazao Tim Snyder, te dvije zemlje su bile fundamentalno jedna interesna zajednica. Suoavali su se sa slinim zadatkom reforme i slinim sigurnosnim problemima. Za Litvaniju, jedna prijateljska Poljska mogla bi funkcionirati kao zemlja koja otvara kapije integraciji u zapadne institucije. Ipak, u prvim godinama nakon sticanja nezavisnosti, odnosi izmeu Litvanije i Poljske bili su, najblae reeno, hladni. Glavni razlog je, objanjava Snyder, opsjednutost Litvanije historijskim nepravdama, posebno njeno tumaenje takozvanog 'Sluaja Zeligowski'. Mada okupacija od strane generala Zeligowskog spornog podruja oko Vilniusa 1920. godine svakako predstavlja krenje meunarodnih pravnih normi, Snyder ubjedljivo tvrdi da je dominantno litvansko tumaenje tog 70 godina starog dogaaja mitsko.

24

Litvansko-poljski odnosi u prvim godinama nezavisnosti, stoga, ilustracija su 'prevlasti mita nad interesimarevl Branimir Anzulovi sugerira da bismo mogli nainiti distinkciju izmeu 'korisnih' i 'tetnih' mitova. Razlika izmeu njih, objanjava on, proizlazi iz njihovih inherentnih osobina. Moderni mitovi, zasnovani na ideji prosvijeenosti daje ovjek po prirodi dobar, potaknuli su genocid i moraju se odbaciti. Mitove brojnih religija i klasine grke mitove, sa druge strane, on smatra korisnim.58 Slaem se da mitovi doista mogu biti plodonosno kategorizirani po svojoj unutarnjoj strukturi i poruci, i u ovom radu ja sam identificirao neke od tih kategorija. Mitovi razgraniavanja, te mitovi o ante murale, o sui generis i o 57 Tim Snyder, 'National myths and international relations: Poland and Lithuania, 19891994', East European Politics and Society 9, no. 2 (Spring 1995), str. 318. Naglasak dodan. 58 Anzulovi, op. cit. str. 181. 36 antiquitas, po mom miljenju imaju kvalitete koji ih ine posebno podlonim tetnoj upotrebi. Ali jednako koliko su vane te inherentne osobine mitova, vaan je i nain na koji se koriste i ciljevi zbog koji se koriste. Svi se mitovi mogu koristiti na tetan nain, ak i oni naizgled bezazleni, ako se svojataju kao izraz odreenih kvaliteta grupe, koji navodno toj grupi daju odreena prava to ih drugi ne uivaju. Ja ne vidim nijednog inherentnog razloga, naprimjer, zato grki mit o Prometeju - kojeg Anzulovi navodi kao primjer korisnog mita - ne moe biti eksploatiran u agresivne svrhe. Neki grki nacionalista moe, recimo, tvrditi da, poto je Prometej (po nacionalistikom tumaenju) Grk, i poto je bio dovoljno smion da ukrade vatru od bogova, onda je i grka nacija smjelija i ima viu kulturu od drugih naroda. Princip prosvijeenosti je stoga neophodan u prouavanju historijskih mitova. U zakljuku bih naglasio da ne smijemo zaboraviti i na sebe primjenjivati isti taj princip, kao historiari i sociolozi. Albert Schweitzer je jednom rekao daje ono to knjigu Davida Friedricha Straussa Life ofJesus (ivotIsusov) ini tako sjajnom to to ju je pisala 'duboka mrnja' prema kranskoj vjeri. Ta mrnja je navodno autoru omoguila naroito jasnu i probojnu viziju i intuitivno razumijevanje koje drugim tumaima Biblije nije dato.59 Tu ja vas preklinjem da se ne sloite. Mrnja ima mnogo jau tendenciju da zamuti vid no da ga izbistri. To se odnosi na prouavanje historijskih mitova a ne samo biblijskih. Najbolji nain da se oni prouavaju je, stoga, pristupiti im sine ira et studio, bez mrnje ili predrasude. 59 Albert Schweitzer, Geschichte der Leben-Jesu-Forschung. Gtersloh:GtersloherVerlagsGtersloh: Gtersloher Verlags-haus, 1977, vol. 1, str. 48. 37

25

Sreko M. Daja BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI MITOLOKI ODRAZI


Zapadnjaki promatrai prilika u Jugoistonoj Europi nakon krvavog raspada Jugoslavije konstatiraju da u javnom i politikom ivotu narod Balkana odnosno Jugoistone Europe povijest igra daleko istaknutiju ulogu negoli kod narod klasine odnosno Zapadne Europe. Tako engleski sociolog John B. Allcock u svom Tumaenju Jugoslavije, koje je po svoj prilici namijenio kao jednu vrstu Vade mecuma kroz balkanske prostore prvenstveno politiarima i diplomatima, primjeuje sljedee: Narodi junoslavenske regije nose sa sobom svoju povijest ne samo kao objektivnu prolost koja uvjetuje djelovanje u sadanjosti, nego isto tako kao subjektivnu prolost. Prolost oblikuje njihovu svijest i prua im grau iz koje oni pletu svoje predodbe i o prolosti i o budunosti.1 Dakako, pri tome se povijest mitizira, tj. stvarno dogoeno se iskrivljuje i mijea sa izmiljotinama i fikcijama. Iz te smjese nastoji se izgraditi moderni politiki i kulturni identitet. U svom prilogu pokuat u ocrtati kakvim je mitizacijama, odnosno mijeanjima povijesne stvarnosti i fikcije izloen prostor Bosne i Hercegovine. Da bi povijesne mitizacije bosanske povijesti i njihove politike motivacije dobile 1 "The peoples of the South Slav region carry with them their history, not only as an objectve past which conditions action in the present, but also as a subjective past. This shapes their consciousness and provides the material out of which they weave accounts of both the past and the future." John B. Allcock, Explaining Yugoslavia. London: Hurst & Company, 2000, pp. 413-414. 39 to jasnije obrise, potrebno je za trenutak svratiti pozornost na sadanju bh. polimorfnu kulturnu i politiku stvarnost, jer se knjiga povijesti ita unatrag od posljednje do prve stranice. Drugim rijeima, svako bavljenje Bosnom mora polaziti od empirijske injenice da u BiH danas ive tri naroda - Bonjaci, Hrvati i Srbi -, koji su prije "etnikih ienja" izmeu 1992. i 1995. meusobno bili vrlo izmijeani na cjelokupnom bh. teritoriju i koji jo nisu nali stabilan model normalnog politikog suivota. Pri potrazi za takvim modelom neophodno je, uz ostalo, znanstveno argumentirana elaboracija geneze ove bh. kulturne i politike trijade. Pri toj elaboraciji je presudno pitanje, kako stvari stoje s kontinuitetom i diskontinuitetom u svim relevantnim aspektima, tj. dravno-pravnom, institucionalnom, demografskom i kulturolokom. U dosadanjim historiografskim i publicistikim pristupima povijesti BiH jedino je neupitan konsenzus o periodizaciji bosanske povijesti na srednji vijek, osmansko razdoblje, austrougarsko razdoblje i jugoslavensko razdoblje s etverogodinjom cezurom Drugog svjetskog rata.

26

Kad je rije o istraivanju pojedinih razdoblja, odnosno povijesnih procesa na tlu BiH, dosada su najvii stupanj znanstvenosti ostvarili istraivai trgovakih odnosno privrednih veza Bosne s njezinim susjedima2, te povjesniari umjetnosti. Prvi su to postigli zato to se trgovina po svojoj naravi najlake otima ideolokim pritiscima i utjecajima i ponaa prema vlastitim zakonitostima, a povjesniari umjetnosti zato, to su u svojim interpretacijama bosanske kulturne prolosti spontano polazili od injenice, da se kultura ne raa kao izoliran in ili proces, nego je stvaralaki produkt raznih utjecaja.3 Te je utjecaje povjesniarima umjetnosti u velikom stupnju uspjelo identificirati i na taj nain nai odgovore na pitanja kontinuiteta i diskontinuiteta u ovome segmentu bosanske povijesti. S recepcijom istraivakih rezultata o kulturnoj povijesti srednjovjekovne Bosne ve drukije stoji. Te se rezultate adaptira - naprimjer u medijima ili kolskim prirunicima - raznim ideolokim predrasudama ili ih se jedno2 Solidni primjeri ovakve historiografije su radovi bh. povjesniara Desanke Koji-Kovaevi i Marka unjia. 3 Kao primjer takve historiografije spomenimo zbornik Radovi sa simpozijuma "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura". Zenica: Izdanja Muzeja grada Zenice III, 1973. 40 stavno ignorira, kako to pokazuje ignorantsko ponaanje prema restauraciji srednjovjekovnog burga Bobovac.4 Kad smo ve kod srednjeg vijeka, seriozna historiografija morat e se temeljitije pozabaviti bosanskim srednjovjekovnim institucijama u njihovu srednjovjekovnom kontekstu, kako bismo nali odgovore na pitanje politikog kontinuiteta i diskontinuiteta izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog razdoblja. U tome smislu bit e potrebna temeljitija istraivanja bosanske heraldike, iz koje e se dati jasnije iitati tota toga to je u ostaloj oskudno sauvanoj grai ostalo nejasno ili jednostavno isputeno.5 Kad je rije o osmanskom razdoblju, onda je jedan od vanih zadataka moderne osmanistike da na temelju osmanskih izvora nae odgovore na pitanja demografskog i institucionalnog kontinuiteta i diskontinuiteta izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog doba na tlu BiH. Drugim rijeima: Koje su srednjovjekovne institucije preivjele osmansko osvojenje Bosne te koje, kada i kakve su se demografske promjene - prije svega seobe i islamizacija dogodile na tlu Bosne u rasponu od 400 godina. Dosadanja hrvatska i posebno srpska historiografija vie-manje su izmicale tim pitanjima i veliale puku kulturu - posebno srpska strana -, da bi u toj kulturi nali argumente za teze o Bosni kao hrvatskoj, odnosno srpskoj zemlji, a o Bonjacima kao Hrvatima odnosno Srbima. Dakako, u takvim pristupima povijesti nije moglo biti ni postavljeno pitanje geneze novog, bonjakog etnosa u BiH, koji se, istina, konstituirao u modernom smislu tek u 20. st.6, ali je njegova povijesna geneza zapoela davno prije. Umjesto toga Bonjake se proglaavalo vjetakom, umjetnom nacijom, koju je izmislio au-stro-ugarski dravnik Benjmin Kllay, a jugoslavenski komunisti priznali i prilagodili svojim politikim potrebama. 4 O tome Maja Lovrenovi, "taje nama Bobovac?" Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 166,19. 7. 2002, pp. 40-41. 27

5 O ovom problemu Sreko M. Daja, "Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije", u Isti, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.- 1804. Mostar: ZIRAL, 1999, Dodatak 1 (pp. 227-249). 6 O tome Sreko M. Daja, Die politische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991). Mit besonderer Bercksichtigung Bosnien-Herzegowinas. Mnchen: R. Oldenborug Verlag 2002, posebno 3. poglavlje pod naslovom "Bosnien-Herzegowina im jugoslawischen Staat", pp. 159-261. (Untersuchunge zur Gegenwartskunde Sdosteuropas 37.). 41 Bonjaka historiografija na srpsko-hrvatski procjep odgovorila je posebnim zanimanjem za osmansko razdoblje bosanske povijesti (to je razumljivo!) i spekulativnim traenjem vlastitih korijena u bosanskom srednjovjekovlju (toje s pozicija novije kritike historiografije opsoletno i neprihvatljivo!). Do znanstvenih kritikih konfrontacija izmeu spomenutih triju historiografija i njihovih lobija na meunarodnom planu jo nije dolo.7 Umjesto toga prisutan je jednostran pristup povijesnim izvorima, odnosno nekritiko pobijanje iskaza jednih izvora iskazima drugih ili pak jednostavno meusobno ignoriranje. Facit: U dasadanjim povijesnim pogledima na prolost Bosne prevlast su zadrali mitoloki tipovi historiogafije. Mitologizacije bosanske povijesti daju se ulanati u tri mitoloka balkanska sklopa, koje su organizatori ovoga skupa predstavili kao okvir historiografskih diskursa - tj. mit o samoniklosti i samobitnosti, mit o starodrevnosti i mit antemurale kao metafora za meusobna duhovna, kulturna i politika razgraniavanja meu balkanskim narodima - ali bosanska mitoloka paleta je "bogatija" i polimorfnija, negoli je to sluaj s bilo kojom drugom balkanskom regijom. Uzroke nastanka toga fenomena treba potraiti u povijesnim promjenama, kojima je Bosna bila temeljitije izloena negoli ostale balkanske zemlje. Paradoksalan karakter povijesnih mitova o Bosni lei u tome, to se njima pokuava osporiti injenica, da je Bosna u svojoj povijesti bila izloena intenzivnim demografskim promjenama i utjecajima razliite civilizacijske provenijencije, s ciljem da se u njoj izgradi takva kulturna i politika infrastruktura, koja bi osigurala dominaciju samo jednog naroda a drugim bh. narodima i etnikim skupinama otvorila put u gubljenje vlastitog identiteta i ieznua s povijesne pozornice. Apstrahiramo li od mita o bosanskom krivovjerju ili bogumilstvu, kojim su se sluili suvremenici srednjovjekovne Bosne, da bi Bosnu podvrgli svojim interesima, onda je u modernoj povijesti srpska strana bila ona, koja je prva sustavno mitizirala bosansku povijest, proglaavajui Bosnu srpskom i samo srpskom zemljom. elnici srpske mitizacije Bosne Dositej Obradovi (1742.7 O tome Sreko M. Daja, "Tri kulturno-politike sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografija", Juki 30-31, Sarajevo 2000./01., pp. 145-155; v. takoer Marko Karamati, "Historiografija s posebnom namjenom. Rat religij na tlu bive Jugoslavije?", Bilten Franjevake teologije Sarajevo, god. 28, br. 2, Sarajevo 2001, pp. 5-20. 42 1811.) i Vuk Stefanovi Karadi (1787.-1811.) reducirali su problem identiteta na jezini medij, pa cjelokupnu jezinu kulturu Bosne proglasili "naj-iim srpskim jezikom." Vukov suvremenik srpski politiar Ilija Garaanin (1812.- 1874.) iao je korak dalje, pa je svojim 28

Naertanijem (1844.) stvorio akcioni program, kako Bosnu "prisajediniti" Srbiji. Posao je nastavila gotovo cjelokupna srpska intelektualna elita, koja koncem 19. st. poinje govoriti o treem, srpskom Balkanu kao pandanu starogrkog i bizantskog Balkana8, da bi povodom izbijanja aneksione krize 1908. tadanje prvo pero srpske znanosti - meunarodno priznati geografi etnolog Jovan Cviji (1865.- 1927.) u brouri pod naslovom Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem (Beograd 1908) Bosnu proglasio ne jednom graninom oblasti, odnosno antemuralem srpstva, nego geografskom i kvalitativnom jezgrom srpskog naroda u cjelini. Jer, prema Cvijiu, Bosna i Hercegovina "nisu za Srbiju i srpski narod ono to su Elzas i Lotringija za Francuze ili Trenta i Trst za Italijane ili alpijske austrijske oblasti za Nemaku, ve ono to je oblast Moskve za Rusiju i to su najvri [sic! najii?!] delovi Nemake i Francuske za ova dva naroda, oni dakle delovi koji su najbolji predstavnici nemake i francuske rase" (pp. 16-17), te upozorio da e vladati "pakleno stanje" sve dok BiH ne doe u srpske ruke, da bi svoj spis zavrio prijetnjom "srpski se problem mora reitisilomrpskiseproblemmorareiti silom" (p. 62, kurziv u originalu), koja je u prijevodima spomenute broure na europske jezike jednostavno isputena. U okvirima dviju jugoslavenskih drava - monarhistike i socijalistike Jugoslavije - provoena je latentna srbizacija Bosne, a ideologem o Bosni i Hercegovini kao srpskoj zemlji dobivao je u srpskoj historiografiji blae i sofisticiranije formulacije, kao toje naprimjer ona, da su se bosanski srednjovjekovni kraljevi krunili srpskom krunom.9 8 O tome i dalje Sreko M. Daja, Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918). Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie. Mnchen: R. Oldenbourg Verlag, 1994, pp. 192-197, 232-233. (Sdosteuropische Arbeiten 93.). Hrvatsko izdanje, naalost s mnogo tiskarskih pogreaka, pod naslovom Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Inteligencija izmeu tradicije i ideologije, MostarZagreb: ZIRAL, 2002, pp. 194-199,234. Usp. Lazo M. Kosti, ta su Srbi mislili o Bosni. Politiko-istorijska studija. Mnchen: Iskra, 21975; Ljubinka Trgovevi, Naunici Srbije i stvaranje jugoslovenske drave 1914-1920. Beograd: Narodna knjiga/ Srpska knjievna zadruga, 1986. 9 O tome Sreko M. Daja, op. cit. gore u bilj. 5; v. Dubravko Lovrenovi, "Srbija na Zapadu". Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 175, 6. 10. 2000, pp. 50-51. 43 Za razliku od srpskih "dosljednjih" i "tvrdih" mitologizacija bosanske povijesti, hrvatske percepcije Bosne mnogo su "nesigurnije" i "nedosljedni-je". U hrvatskom sluaju suoeni smo s radikalnim zaokretom, koji se zbio u vremenskom rasponu od Ante Straevia (1825. 1896.) do Franje Tumana (1922. - 1999.). Ante Starevi je u bosanskomuslimanskom gornjem sloju drutva vidio "najstarije europsko i najie hrvatsko plemstvo," a hrvatska historiografija 19. stoljea Bosnu je smatrala hrvatskom zemljom na temelju povijesnog prava, prema kojemu je srednjovjekovna Bosna pripadala hrvatskom politikom i kulturnom korpusu. Otklon od te pankroatistike predodbe o Bosni i Hercegovini zapoeo je jo u austro-ugarskom razdoblju, kada se hrvatska politika i intelektualna elita kolebala izmeu velikohrvatstva i difuzno zamiljenog jugoslavenstva10 te se produbio u prvoj Jugoslaviji (1918. - 1941.), koja je bila definirana kao drava "troimenog naroda" Srba, Hrvata i Slovenaca, ali se politike elite nisu mogle sloiti oko oblika drave - unitarna drava ili pak trolana federacija Srba, Hrvata i Slovenaca. U politikom sporu o Jugoslaviji kao dravi triju naroda (hrvatsko i slovensko shvaanje) ili pak samo triju plemena jednog jedincatog naroda (srpsko shvaanje), ni srpska ni hrvatska strana nisu vodile rauna o specifinom povijesnom, 29

demografskom i politikom razvitku BiH, nego su traile rjeenje iskljuivo u srbizaciji odnosno kroatizaciji, da bi na koncu tzv. Srpsko-hrvatskim sporazumom 1939. meusobno podijelili ovu zemlju. Tu suenu koncepciju o BiH kao zemlji iskljuivo hrvatskih i srpskih interesa komunistiki reim Druge Jugoslavije djelomino e dodue korigirati, ali zbog vlastitih sistemu imanentnih drutvenih i politikih predrasuda nee uspjeti prevladati11, tako da e bh. drutvo nakon sloma komunistike Jugoslavije put u budunost opet potraiti u izrazito nacionalistikim konceptima, a hrvatska politika pod vodstvom Franje Tumana ne samo napustiti iluziju o Bosanskim Muslimanima kao Hrvatima islamske vjeroispovijesti, nego svoju politiku graditi na postavkama Srpsko10 Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju ..., pp. 200-209, 223228. 11 O tome Sreko M. Daja, op. cit. gore u bilj. 6. 44 hrvatskog sporazuma iz 1939., Bosnu nazivati "kolonijalnom tvorevinom"12, a bosanskohercegovake Hrvate s kontinuiranom prisutnou i tradicijom na tlu BiH od srednjeg vijeka do danas podvesti pod kategoriju dijaspore na slian nain kao iseljene Hrvate u Americi ili Australiji. Nesigurnost hrvatske povijesno-mitoloke percepcije BiH kao iskljuivo hrvatske odnosno katolike zemlje reflektira se i u odsutnosti vienja Bosne kao hrvatskog antemuralea. Upotrebu metafore antemurale za BiH susreo sam dosada u zapadnim izvorima samo jedanput, i to ne u izvornom ideolokom kontekstu kao antemurale christianitatis, nego u strategijskim razmiljanjima habsburkih eksperata u sklopu priprema austrijsko-turskog rata 1737.- 1739. U spisu pod naslovom "Zbirka povijesno-zemljopisnih zapaanja o Bosanskom Kraljevstvu, neko pod ugarskom nadlenou, u povodu pokretanja carskog oruja protiv Bosne godine 1737." objavljenom u Leidenu iste godine, anonimni autor - koji je na primjerku knjinice Georg-August-Universitta u Gttingenu identificiran kao "Jo[hann] Gerhard Mejer von Berghen" - saima tadanje europsko historiografsko znanje o Bosni na 148 stranica i pledira za habsburko osvojenja Bosne na sljedei nain: Iz gornjeg opisa poloaja Bosne jasno slijedi, da bi Bosna nakon zauzea mogla postati bedem kraljevstava Hrvatske i Slavonije na jednoj strani a Srbije na drugoj strani, i time preuzeti ulogu antemurale-a i za ostale zemlje u pozadini. Jer Bosna se, da se tako izrazim, prua kao klin izmeu spomenutih kraljevstava, pa prema tome iz toga slijedi, da e se njezinim osvojenjem razdvojeni rubovi zemalja meusobno ponovno povezati i obrana moi organizirati na kraoj liniji, negoli je to mogue u dosadanjem trostranom obrambenom sustavu. Kao to je naime lake u trokutu izmjeriti hipotenuzu negoli dvije katete ili pak u stocu bazu negoli bokove, tako je, vjerujem, mogue s manje napora sustavom tvrava uvati krajnju granicu Bosne negoli cjelokupni prostor Slavonije na Savi, Hrvatske na Uni te Srbije na granicama poarevakog mira [1718.], koje su izloene opasnostima samom injenicom da se izmeu njih prostire Bosansko Kraljevstvo. Drugim rijeima, iroki prostori spomenutih predjela ne bi bili vie gra12 Bosna i Bonjaci u politici i praksi dr. Franje Tumana. Sarajevo: Vijee Kongresa bonjakih intelektualaca, 1998, pp. 114-116. Tumanov novogodinji razgovor s novinarima 30

citiran prema Slobodnoj Dalmaciji, 31. 12. 1991. i 1. 1. 1992. (Biblioteka Posebna izdanja 29.). 45 nini, nego bi se osvojenjem Bosne nali tako rei u sreditu zemlje, zatieni Bosnom kao titom.13 Odsutnost metafore antemurale u ideolokom smislu na katolikoj i hrvatskoj strani svakako treba dovesti u vezu s povijeu katolicizma u Bosni poevi od 12. st. pa do danas. Etablirani katolicizam s feudalnim obiljejima, kakav se razvio u srednjovjekovnoj Europi, nije bilo mogue instalirati u srednjovjekovnoj Bosni. Srednjovjekovna Crkva bosanska proglaena je heretinom i ve u srednjem vijeku supstituirana neetabliranim oblikom katolicizma u reiji bosanskih franjevaca. Taj neetablirani oblik, koji su franjevci njegovali i proveli kroz dugo osmansko razdoblje bosanske povijesti, nakon uvoenja redovite, dakle etablirane, katolike hijerarhije u BiH 1881. u oima nositelja etabliranog katolicizma nije dobio kvalifikaciju hrvatskog katolikog antemuralea, nego je definiran kao "elemento inalienabile dell' establishment ottomano nelle parti europee dell' Impro Turco"14 i izloen sustavnom pritisku i potiskivanju od strane etablirane katolike hijerarhije u Bosni i Hercegovini do dana dananjega.15 13 Ex supradescripto Bosniae situ apparet, illam si recuperaretur aggeris instar vicinis Croatiae Slavoniae & Serviae Regnis, adeoque Antemuralis loco reliquis retrojacentibus terris inservire posse. Etenim cum dicta inter Regna tanquam cuneus, si ita loqui fas est, procedat, vero nihil magis convenit, qua ut eodem occupato, binae separatae extremitates iterum jungantur, proptereaque una breviore linea muniri possint, quae hactenus trila-terali ambitu defendenda sunt. Vt enim facilius est, in Triangulo Hypotenusam, quam gemina crura, vel in cono basin, quam latera, emetiri, ita & leviori crediderim opera extremam Bosniae faciem praesidiis costodire, quam integrum tractum Slavoniae ad Savum, Croatiae ad Vnnam, Serviae ad Passaarovicensia confinia, continuis, vel ex solo quasi interiacente Bosniae Regno, insidiis Expositarum. Hoc pacto amplus iste dictorum confiniorum ambitus non amplius foret confiniarius, sed quasi in terrae meditullio sub recuperandae Bosniae umbone tectus' etc. Spicilegivm observationum historico-ge-OGRAPHICARVM DE BOSNIAE REGNO HVNGARICI QVONDAM JVRIS OCCASIONE ARMORVM CAESAREORVM HOC ANNO MDCCXXXVII IN BoSNIAM MOTORVM. LvGDVNI BATA-vorvm: impensis Bvartsi, MDCCXXXVII, pp. 139-140. Kurziv S. M. D. 14 Petar Vranki, La chiesa cattolica nella Bosna ed Erzegovina al tempo del vescovofra Rafaele Barii, 1832-1863. Roma 1984, p. 291 (Analecta Gregoriana 235. Series Facultatis Hi-storiae Ecclesiastica: Sectio B 34.). 15 O tome Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918) ..., pp. 46-51. Usp. Stjepan Duvnjak, "Sve dok nas ne nestane", Svjetlo rijei [Sarajevo] god. 20, br. 231, lipanj 2002, pp. 6-9, 59. 46 Historiografski mitovi Bonjaka daju se periodizirati u dvije faze. Prva faza tvrdo je vezana uz pripadnost Osmanskom carstvu i njom izrazito dominira mit o Bosni kao serhatu odnosno islamskom antemuraleu prema Zapadu. U tome smislu muslimanski bonjaki kroniari 31

austrijsko-turskih ratova, posebno onih u 18. stoljeu. Omer Novljanin i Ahmed Hadinesimovi16, govore o "islamskim borcima" odnosno "borcima za vjeru" (pp. 26, 29, 30, 107, 114 itd.), o "islamskim bajracima, ukraenim pobjedonosnom bojom, ukrtenim s nevjernikim bajracima koji su sipali nesreu" (p. 50), o islamskim gazijama uronjenim u dumanski plijen kao u more" (p. 52), a o Bosni kao "islamskoj krajini" (p. 71), "bedemu i vrstoj granici islama" (pp. 112, 126), o "serhat-skim ratnicima" (p. 73), koji se s oduevljenjem bore "dajui za vjeru i duu i glavu" (p. 42). "Osim mukaraca, koji se ubrajaju u borce i ene su, po starom bosanskom obiaju, prilazile s oduevljenjem, i bacajui sa sebe ensku odjeu, oblaile su ratnu i pojavljivale se na bojnom polju. Stavljale su na glave posebne kalpake i oblaile akire, pa su hitajui okretnim i brzim koracima, nastupale u bojne redove, da bi se nale u akciji."(p 28). Nasuprot pripadnicima islama "neprijatelji Carstva i vjere" (p. 23) esto su prikazani kao vjerolomnici (pp. 32, 112) te moralni i ratni gubitnici, koje "hvata strah i neraspoloenje" pred moralnom nadmoi muslimana (pp. 51-52, 81-82). to se tie bosanskog domaeg neislamskog puanstva, ono se spominje u vezi s borbama za Banju Luku 1737. u dvostrukom konktekstu: jednom kao politiki nepouzdan element, odnosno "raja, koja je povezana s Austrijom" (p. 54) i "raja, koju se na oku dri" (p. 58), a drugi put kao "tienici islamske drave", koje se [prisilno?!] regrutira za ispomo islamskoj vojsci. Jer "s dozvolom kadije iz Sarajeva je pokupljeno i naoruano oko pet stotina zimmija, pa su oni, da bi pomogli islamskoj vojsci, poslani prema Banjaluci. Meutim, Bogu hvala, kada su stigli, njihova pomo vie nije bila potrebna" (p. 58). Najznaajniji muslimansko-bonjaki kroniar 19. stoljea Salih Sidki Hadihuseinovi (1825.- 1888.), poznatiji pod nadimkom Muvekkit, jer se bavio islamskim kalendarom17, pri pisanju svoje kronike kree se u istim terOmer Novljanin i Ahmed Hadinesimovi, Odbrana Bosne 1746-1739 (dvije bosanske kronike). Preveli i priredili Fehim Nametak i Lamija Hadiosmanovi. Zenica: Islamska pedagoka akademija, 1994. O Muvekkitu i njegovu djelu v. predgovor na bosanskom, engleskom i arapskom jeziku 47 minolokim i ideolokim kategorijama o Bosni ne samo kao domovini Bosanskih Muslimana, nego i kao o islamskom antemuraleu u osmanskom razdoblju bosanske povijesti (v. knj. 1, pp. 5-6). Ali za razliku od svojih prethodnika, koji se nisu interesirali za bosansko srednjovjekovlje i koji nisu doivjeli konac osmanske epohe u Bosni, Muvekkit je doivo taj konac i zainteresirao se i za vrijeme koje je prethodilo osmanskom razdoblju, pa je, kako to konstatiraju izdavai njegova djela, po tome on "prvi Bonjak koji je prikazao predosman-sko vrijeme Bosne" (p. XII). Muvekkitov prikaz bosanskog srednjovjekovlja nije na nivou dostignua njemu suvremene historiografije, nego je optereen legendama i netonostima, na koje tek tu i tamo upozoravaju prevoditelji, odnosno komentatori njegova djela. Od tada do danas bonjaka je historiografija i historiografska publicistika prevalila dug put. Pri tome se kretala u dva pravca - znanstveno-istraiva-kom i mitologizatorskom. Znatan dio bonjakih povjesniara posvetio se istraivanju osmanskog, austro-ugarskog i jugoslavistikog razdoblja bosanske povijesti. Kako je veina tih istraivanja obavljena u 32

vrijeme druge Jugoslavije, koja se definirala kao socijalistika drava, istraivaki rezultati su esto "obojeni" marksistikim shemama o povijesti i drutvu - kao primjer takve historiografije spomenimo osmanistu Nedima Filipovia (1915.- 1984.)18 - ali znanstvena suverenost autor time ne biva dokinuta, osobito kada je u pitanju socijalna i privredna povijest. Neto slino bi se moglo rei i za bonjake i druge istraivae au-stro-ugarskog i jugoslavistikog razdoblja, ali nije cilj ovoga priloga, da se tim aspektom detaljnije bavi. U skladu s postavljenom temom pozornost treba svratiti na bonjake mi-tologizacije bosanske povijesti, koje su kod nekih autora noene uvjerenjem, da se srpskim i hrvatskim mitologizacijama treba suprotstaviti vlastitim, tj. bonjakim historiografskim mitovima, kako se u jednom interviewu izrazio Mustafa Imamovi, autor u bonjakoj javnosti zapaene knjige Historija Bood Enesa Pelidije: Salih Sidki Hadihuseinovi Muvekkit, Povijest Bosne [Tarih-i Bosna]. Knj. 1-2. S turskog preveli Abdulah Polimac et alt. Sarajevo: El-Kalem, 1999, knj. 1, pp. ILII. 18 O Nedimu Filipoviu v. zbornik Okrugli sto: Nauno djelo Nedima Filipovia, Sarajevo, 23. novembra 1999. Sarajevo, 2000. (Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, posebna izdanja 112, odjeljenje drutvenih nauka knj. 32). 48 njaka [11997; 21998]19. Pristupimo li fenomenu mitologiziranja iz perspektive pojedinih razdoblja bosanske povijesti, pada u oi prividan paradoks, naime na jednoj strani injenica da se glavni bonjaki mitologemi odnose na bosansko srednjovjekovlje, a na drugoj strani da se dosada nijedan bonjaki istraiva nije profilirao kao ozbiljan medijavelist. Umjesto toga imamo itavu paletu publicista i kvaziznanstvenika, koji se ne ustruavaju ni od najneobuzdanijih spekulacija i manipulacija s povijesnim izvorima, kako bi ispleli duhovno, demografsko i politiko tkivo o nepretrgnutom kontinuitetu izmeu srednjovjekovne i osmanske Bosne, odnosno izmeu srednjovjekovnih Bonjana i osmanskih Bonjaka i time osigurali itimeosiguralisamoniklost, samobitnost, starodrevnost i moralnu izvrsnostbonjakog naroda. U tom mitolokom spletu zacijelo dominantnu poziciju zauzima bogumilski mit, koji je formuliran u austro-ugarskom razdoblju i otada dobiva sve fantastinije oblike20. Nesreene crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni zastupnicima bogumilskog mita slue kao argument za izdvajanje srednjovjekovne Crkve bosanske i njezinih sljedbenika iz europskog kranskog konteksta i premjetanje u takav heretiki kontekst, prema kojemu bi srednjovjekovni bosanski krstjani duhovno stajali blie islamu negoli ortodoksnom kranstvu svoga vremena. Na koncu 20. stoljea bogumilski mit u interpretaciji jednog bonjakog povjesniara dobio je sljedeu formulaciju: Bosanski bogomili su najznaajnija i najvrijednija pojava u historiji srednjovjekovne bosanske drave, te mnogim svojim manifestacijama imaju kljunu ulogu u profiliranju duhovnog, vjerskog, politikog, kulturnog i drutvenog ivota srednjovjekovne Bosne...21 elja za slobodnom bosanskom dravom najprisutniji je razlog iz ega nastaje skoro deklarativno opredjeljenje bosanskog stanovnitva za herezu.22 33

Mustafa Imamovi, "Interview: ummu muslimana ili modernu dravu", BosanskohercegovakiDani [Sarajevo] br. 195, 2. 3. 2001, pp. 9-11, 41. Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918) ..., pp. 209214. Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Tuzla: IPP Hamidovi, 1999, p. 169; usp. pp. 177, 193. 22 Ibid., p. 93. 49 I dalje: Historijski izvori pod razliitim imenima nazivaju bosanske bogomile (vira dobrih Bonjana, bosanski bogomili [sic!?], krstjani, crkva bosanska, hereza) a skoro uvijek je rije o autentinoj i autohtonoj bosanskoj posebnosti srednjeg vijeka, koja se povezuje sa slinim evropskim i azijskim pokretima.23 Iz srednjovjekovnog termina "dobri Bonjani", bonjaki mitologizatori stvorili su mit o "Dobrim Bonjanima". Prema takvim interpretatorima "potenje i dobrota Bonjana bili su poslovini. To je bio razlog, to su ih suvremenici nazivali Dobrim Bonjanima"24, i ne pokuavajui tome pravnom terminu potraiti srednjovjekovne paralele kao to su "boni homines" kasnoantikog prava ili "testes idonei" srednjega vijeka, kojima se u pravnim postupcima oznaavalo kvalificirane svjedoke. Za takve se trailo da - uz zdrava umna i duevna svojstva - pripadaju slobodnom staleu i raspolau stanovitom imovinom, to ih je inilo u pravnom smislu neovisnim svjedocima.25 Logino je "dobre ljude" odnosno "dobre muje" i "dobre Bonjane" bosanskih srednjovjekovnih izvora staviti u taj povijesni kontekst, odnosno u tim terminima gledati bosansku inaicu "boni homines", koja Bosnu uklapa u pravni sustav srednjega vijeka. Bonjaci kao nasljednici "dobrih Bonjana" u bonjakim mitologizacija-ma sauvali su moralnu nadmo i u osmanskim osvajakim ratovima. Jer, pozivajui se na graditeljsku i urbanu djelatnost Osmanlija u osvojenim zemljama, ve spomenuti autor Mustafa Imamovi zakljuuje, da "prodor Bonjaka u Hrvatsku i Podunavlje nije predstavljao ekspanziju jedne vojnike rase ili klase, nego u prvom redu jedan civilizacijski i kulturni proces".26 23 Ibid., p. 194. Kurziv u citiranom tekstu od S. M. D. 24 Enver Imamovi, Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine. Sarajevo: ART 7, 1997, p. 47. Citat prema Dubravko Lovrenovi, Snana ambicija slabog znanja", BosanskohercegovakiDani [Sarajevo] br.175, 22. 9. 2000, p. 48. 25 Karin Nehlsen-von Stryk, Die boni homines des frhen Mittelalters unter besonderer Bercksichtigung derfrnkischen Quellen. Berlin: Duncker & Humboldt, 1981. (Freiburger Rechtsgeschichtliche Abhandlungen, N. F. 2.). 26 Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka. Sarajevo: Bonjaka zajednica kulture Preporod, 1998, p. 258. 34

50 Starodrevnost bonjakog naroda elaborirao je jedan drugi bonjaki autor na sljedei nain: Znanstveno nije vie uope sporna injenica, da su bosanskohercegovaki muslimani autohtoni balkansko-evropski narod koji na ovom prostoru ivi vie od 4000 godina [sic!], koliko se moe arheoloki pratiti. Naime, ovdanji muslimani su uz Albance i Grke jedini balkanski narod, a istovremeno jedan od rijetkih u Evropi, koji je najveim dijelom preivio seobu naroda tokom 6. i 7. stoljea n. e. etc.27 Za razliku od srpskih i hrvatskih mitologizatora, koji osmansko razdoblje doivljavaju kao duboki lom u tkivu nacionalne povijesti i opisuju iskljuivo kao tue doba u kojemu je sve bilo samo zlo i naopako, bonjaki mitologi-zatori govore o istom i savrenom kontinuitetu izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog razdoblja te osmansko razdoblje jo vie idealiziraju negoli srednjovjekovne dobre Bonjane. U tim idealizacijama posebno mjesto pripada mitu o idealnoj toleranciji prema nemuslimanskom puanstvu, kakva je navodno vladala u osmanskoj Bosni, a iji korijeni u tim mitolokim interpretacijama seu unazad do rimskih vremena.28 Pri tome je omiljena paralela sa srednjovjekovnom panjolskom pod islamskom vlau, gdje su prema takvim predodbama vladali uzorni odnosi meu muslimanima, idovima i kranima, kojima je tek reconquista zadala smrtni udarac. Sto se tie meukonfesionalnih odnosa u srednjovjekovnoj panjolskoj, minuciozno provedena istraivanja amerikog povjesniara Davida Niren-berga29 ukazuju na psiholoku, socijalnu i politiku sloenost toga fenomena 27 Enver Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Meunarodni centar za mir, 1995, p. 129. Naglaavanje starodrevnosti Bonjaka teklo je paralelno s politikim razvitkom Bosanskih Muslimana u 20. stoljeu. O tome Sreko M. Daja, Diepolitische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991)..., pp. 230-232. Mehmed Filipovi, Bosna i Hercegovina - najvanije geografske, demografske, historijske, kulturne i politike injenice. Sarajevo: Compact Publishing House Sarajevo, 2 1997, pp. 8285. David Nirenberg, Communities of Violence. Persecution of Minorities in the Middle Ages. Princenton, New Jersy: Princenton University Press, 1996. Usp. Francisco Bethencourt, The Inquisition and Religious Frontiers in Europe' in Eszter Andor and Istvn Gyrgy Tth, ed., Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identiti51 kao instrumenta vlasti, pa se istraivai paternalistike osmanske tolerancije u Bosni mogu i trebaju osloniti na Nirenbergovu konceptualizaciju prije negoli se upuste u interpretacije ne samo izvora franjevako-bosanske provenijenice, nego i bonjakih muslimansksih ljetopisaca, kao to je na pr. Mula Mustafa Baeskija30. Pri prouavanju socijalnog i politikog suivota puanstva s razliitim religijskim i ideolokim obiljejima u dravama koje nisu poznavale modernu ravnopravnosti ne bi se smjelo nikada izgubiti iz vida, da takvi politiki sustavi i kada su tolerirali koegzistenciju razliitih kulturnih i religioznih (infra)struktura, nisu njegovali zdravu kompetitivnost, dakle jednake mogunosti za svaku grupu ili denominaciju (to bi se moglo tvrditi za austro-ugar-sku religijsku politiku u Bosni i 35

Hercegovini), nego su u okvirima tradicionalne paternalistike tolerancije jedne privilegirali, a druge diskriminirali. Prema tome, pri prouavanju ovoga problema pogreno bi bilo oslanjati se iskljuivo na izvore jedne provenijencije, nego je neophodno izvore svih provenijencija metodiki meusobno suoiti, da bismo dobili uvid u povijesnu stvarnost u kritikom, a ne u mitolokom izdanju bilo koje etnike grupe. Najnoviji bonjaki mit bio bi mit o tisuugodinjoj bosanskoj dravnosti. On je mitoloki odgovor suvremene bonjake historiografije i publicistike na centrifugalne tendencije bh. Srba i Hrvata, odnosno na igre oko podjele Bosne tamo od 1939., ili pak ve od 1929., kada je kralj Aleksandar Karaorevi svoju dravu podijelio na devet banovina i pri tome Bosnu strpao u etiri razliite banovine, - pa do najnovije katastrofe, koja je Bosnu zadesila koncem 20. stoljea. Napominjem, da takve igre nisu igrale samo srpske i hrvatske politike snage, nego su se u njih uputali i predstavnici bosansko-musliman-ske odnosno bonjake politike, i to za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su Hitlera nagovarali, da Bosnu podijeli i osnuje pod svojim direktnim protektoratom upu Bosnu, u kojoj bi pomou ("humanog") preseljavanja veinu imali muslimani, odnosno Bonjaci.31 Da li su sline igre ponovili u posebno es 1400-1750. Budapest: Central European University, European Science Foundation, 2001, pp. 167-176. 30 Mula Mustafa evki Baeskija, Ljetopis (1746-1804). Sarajevo: Veselin Maslea, 21987. 31 O tome Sreko M. Daja, Die politische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991) ..., pp. 230-234. 52 za Bonjake traginim trenucima rata 1991.- 1995., to je za kritiku historiografiju zasada otvoreno pitanje. Cilj bonjakog mita o tisuugodinjoj bosanskoj dravnosti nije samo suprotstaviti se gore spomenutim i slinim podjelama Bosne, nego iznad toga stvoriti predodbu o Bonjacima kao temeljnom narodu u Bosni, ija dravnost kontinuirano tee tamo od 8. do konca 20. stoljea, kada je Bosna meunarodno priznata kao drava u suvremenom znaenju toga pojma. Prema takvom mitolokom poimanju dravnosti "zemljica Bosna", koju spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet (912.- 959.), "dravina" Kulina bana (1180.- 1204.), stogodinje srednjovjekovno bosansko kraljevstvo dinastije Kotromania (1377.- 1476./77.) i ejalet Bosna u sklopu Osmanskog carstva stoje u meusobnom vrstom i nepretrgnutom kontinuitetu. Jer prema takvim ekspozicijama bosanske dravnosti sve toje kulturno i politiki stvarano tisuama godina na prostoru dananje Bosne i Hercegovine, [jest] nae, muslimansko nasljee i bogatstvo. Kulin ban, kralj Tvrtko, kraljica Katarina i dr., bili su vladari naih predaka, i zato kulturno, nacionalno, politiki i povijesno oni pripadaju dananjim bosan-skohercegovakim muslimanima, ali i bosanskim katolicima i pravoslavcima koji nacionalno jesu i koji se smatraju potomcima dobrih Bonjana, odnosno dananjim Bonjacima ili Bosancima. To s pravom, jer je znano daje srednjovjekovna Bosna bila jedononacionalna zemlja, jedinstvenog bosanskog naroda zvani Bonjani, koji su isto tako pripadali trima konfesijama. Katolianstvo i pravoslavlje su se zadrali do danas dok je

36

bogumilstvo, najmasovnija vjera ondanje Bosne, ustupila mjesto islamu, koji, znamo, predstavlja najmasovniju vjeru dananje Bosne.32 Mitolokim vienjima bosanske povijesti korespondiraju politike prakse, koje se daju tipoloki svrstati u dva tipa: tip reconquiste i tip marginacizacije. Tip reconquiste karakteristian je za hrvatske i srpske mitologizacije bosanske povijesti. Na hrvatskoj strani taj tip prisutan je na specifian nain unutar djelovanja Katolike crkve nakon uvoenja redovite katolike hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. Pri tome ne mislim u prvom redu na prozelitizam sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera (1843. - 1918.), kojim su protivnici 32 Enver Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva, pp. 133-134. 53 katolicizma plaili svoje suvremenike. Istina, nadbiskup Stadler bio je sklon prozelitizmu, ali je austro-ugarska uprava u Bosni tu opasnost iskljuila.33. Katolika reconquista u Bosni i Hercegovini ima insajderski karakter. Ona je naime usmjerena ne prema drugim konfesijama, nego prema neetabliranom katolicizmu u reiji bosanskih i hercegovakih franjevaca. Taj katolicizam, koji su franjevci oblikovali u srednjovjekovnoj Bosni i proveli ga kroz 400-godinje osmansko razdoblje, nakon uvoenja redovite katolike hijerarhije 1881. predstavnici visokog katolikog klera sustavno potiskuju i nastoje ga zamijeniti etabliranim oblicima crkvenosti, kakvu susreemo u klasinim europskim zemljama s preteno katolikom tradicijom. Politiki je daleko relevantnija reconquista nacionalnog tipa. Ona je bila prisutna u hrvatskoj politici, kako je to ve gore istaknuto, na vie ili manje izraen nain od Ante Starevia u 19. stoljeu pa do Franje Tumana koncem 20. stoljea, kada je praktino prestao govor o Bosanskim Muslimanima kao Hrvatima islamske vjeroispovijesti, a Bosanski Muslimani konano se konstituirali kao moderni narod pod imenom Bonjaci. Reconquista nacionalnog tipa najintenzivnije je prisutna u srpskim historijskim mitologizacijama, za koje su Bosna i Hercegovina srpske i samo srpske zemlje, Bonjaci proglaavani Srbima islamske vjeroispovijesti, a bh. Hrvati srbokatolicima, koje je navodno katoliki prozelitizam odveo u katolianstvo i hrvatstvo. Najradikalniju formulaciju srpskoj reconquisti u BiH vjerojatno je dao srpski politiar Laza Markovi, kada je, parafrazirajui Nikolu Paia (1845. - 1926.), 1920. g. u Mostaru izrekao sljedeu tvrdnju: "Da je Srbija zatekla poslije 40 godina [austro-ugarske uprave] u Bosni 7 % Srba, Bosna bi opet bila srpska ..."34. to se tie metoda, kojima se srpska strana sluila u provoenju svoje reconquiste u BiH, one se daju podvesti pod sljedee natuknice: kulturna asimilacija i etnika ienja. Kad je rije o kulturnoj asimilaciji, ona se reflektirala ne samo u privoenju kako bonjakog tako i hrvatskog jezinog idioma u O tome Petar Vranki, Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (1878-1918). Paderborn: Ferdinand Schningh, 1998, pp. 644-687. Usp. Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918)..., pp. 55-56, 60-64. 37

Srpska rije, 1920. 236, 1. Citirano prema Tomislav Iek, "Hrvatska republikanska seljaka stranka prema Bosni i Hercegovini i orijentacija Hrvata BiH do 1923. god.", Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 2, 2 ,1966, pp. 75-121, citat p. 94. 54 srpski jezini standard od Vuka Karadia pa do danas, nego u nastojanjima, da se bonjaki i hrvatski intelektualci u nacionalnom smislu izjanjavaju kao Srbi, to u dosadanjoj historiografiji jo nije dovoljno istraeno, posebno kada je rije o nacionalnom izjanjavanju Bosanskih Muslimana.35 Budui da su rezultati ovih prosvjetiteljskih metoda posrbljavanja bili mravi, srpska se strana u svojoj modernoj povijesti latila tzv. etnikih ienja, ije su znaenje Bonjaci i bh. Hrvati posebno stravino doivjeli u zadnjem ratu, koji se vodio na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine izmeu 1991. i 1995. godine.36 Reagiranja bonjake mitoloke historiografije na srpsku i hrvatsku re-conquistu dugo su imala iskljuivo defenzivan karakter. U austro-ugarskom razdoblju glavna briga bonjakog puanstva uzetog u cjelini bila je osigurati vlastiti islamski idenitet i sauvati ekonomski status naslijeen iz osmanskog razdoblja, to se prvenstveno manifestiralo u otporu provoenju agrarne reforme, na emu je inzistiralo bh. kransko puanstvo. Samo je tadanji tanki sloj bonjake inteligencije uvidio neminovnost novih putova. Taj sloj stajao je pred dilemom: suraivati sa Srbima, ak do prihvaanja srpskog nacionalnog identiteta, odnosno suraivati s Hrvatima sa slinim posljedicama - dakako s hrvatskim predznakom - ili pak pozivati se na vlastite tradicije i njegovati zaseban, tj. bonjaki nacionalni identitet s osloncem na Kllayev reim, koji je davao podrku ovoj opciji. Tome se poslu posvetio Mehmed-beg Kapeta-novi-Ljubuak (1839. - 1902.), te grupa, koja je s njim na elu izdavala list Bonjak (1891. - 1910.). Nakon neuspjelih pokuaja, da bh. Srbi i Hrvati napuste srpstvo i hrvatstvo kao vlastitu nacionalnu identifikaciju i umjesto toga prihvate bonjatvo kao zajedniku nacionalnu identifikaciju cjelokupnog domaeg bh. puanstva, KapetanoviLjubuak e u svojim brourama i na stranicama Bonjaka neumorno isticati povijesnu i politiku jednakopravnost Bonjak sa Srbima i Hrvatima. 35 O tome Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (18781918)..., pp. 209-236; isti, Diepolitische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991)...,pp. 184199. 36 U vezi sa srpskim projektom etnikih ienja svraam posebnu pozornost na monografiju Mirko Grmek, Marc Gjidara i Neven imac, ed., Etniko ienje. Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1993. Na francuskom pod naslovom Le nettoyage ethnique. Documents historiques sur une idologie serbe. Rassembls, traduits et comments par Mirko Grmek et al. Paris: Arthme Fayard, 1993. 55 to se tie Hrvata i Srba, to su ogranci jugoslavenskog vitekog naroda, kao to smo i mi isto jedan ogranak, te se na prvom mjestu nalazimo. Kad ne bie na nas krivim okom gledali, kad bie nam priznali nau narodnost, mogli bi s njima sa svijem u ljubavi ivjeti.37 Kako e to pokazati povijesni razvitak, budunost e dati za pravo Kape-tanovievoj bonjakoj nacionalnoj identifikaciji Bosanskih Muslimana. Ali put do te identifikacije bio je meandrian i vrlo bolan. Silaskom s politike i povijesne scene Benjmina Kllaya (1839.38

1903.) bonjatvo e biti najprije zamrznuto; list Bonjak prestat e 1910. izlaziti. Povijesna je injenica, da se veina bosanskomuslimanskog puanstva u austro-ugarskom razdoblju prema bonjatvu odnosila nezainteresirano, jer tada nije shvatila povijesnu daleko-senost te nacionalne identifikacije. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije i osnivanja Drave Srba, Hrvata i Slovenaca anse za identifikaciju s bonjatvom jo su se vie smanjile. U novoosnovanoj jugoslavenskoj dravi bonjatvo je tretirano kao kllayevska, tuinska vjetaka tvorevina, a Bosanski Muslimani su priznati iskljuivo kao vjerska zajednica, od ijih se pripadnika oekivalo da e se jednog dana posrbiti ili pak pohrvatiti. U ideologemu o troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca o Bonjacima kao zasebnom narodu odnosno plemenu nije moglo biti ni govora. Na propagandne pokuaje pohrvaivanja i jo vie posrbljivanja gr bh. muslimanskog puanstva reagirao je pasivnim otporom, a politiko vodstvo Jugoslavenske muslimanske organizacije, koja je artikulirala zasebne gospodarske i kulturne interese Bosanskih Muslimana, isticalo je njihov junoslavenski karakter i ukorijenjenost u bosansko tlo. Nacionaliziranju u srpskom ili hrvatskom smislu vodstvo se odupiralo isticanjem da su Bosanski Muslimani ogranak Jugoslavena, samo nisu svjesni svoga plemenskog imena, i da njihovo nacionaliziranje nije stvar svakodnevne politike, nego pitanje kulturnog i drutvenog razvitka.38 37 Mehmed beg Kapetanovi Ljubuak, Budunost Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Tiskara Spindlera i Lschnera, 1893, p. 24. Usp. otisnute tekstove iz lista Bonjak kod Senahid Halilovi, Bosanskijezik. Sarajevo: Biblioteka Kljuanin, 11991, pp. 131-156. [21998]. 38 Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u politikom ivotu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sarajevo: Svjetlost, 1974, pp. 596-599, prilog br. 5 (program Stranke). 56 Tek e komunisti, kojima su politika kriza i propast prve Jugoslavije omoguili dolazak na vlast, pokloniti vie interesa zasebnom identitetu Bosanskih Muslimana, spominjui ih izriito u svojim propagandnim pozivima u borbu za jednu bolju Jugoslaviju pod komunistikim vodstvom, a onda, nakon raskida sa Staljinom u okviru povezivanja s tzv. Treim svijetom. To povezivanje vodilo je do ivljih kontakata prije svega s islamskim zemljama i utjecalo na definitivno priznanje Bosanskih Muslimana kao treeg bh. naroda - jednakopravnog Srbima i Hrvatima. To se zbilo u punom opsegu nakon pada Aleksandra Rankovia (1901.- 1983.) 1966., tako da se koncem 60-ih i poetkom 70-ih godina dogodio - prema formulaciji aira Filandre39- "drugi nacionalni i kulturni preporod" Bosanskih Muslimana. U novoj politikoj klimi bonjaki povjesniari i drugi kulturni djelatnici marljivo su istraivali i revalorizirali kulturnu i politiku povijest. Pri tome neki od njih pokazali su sklonost prenaglaavanju bosanskomuslimanske odnosno bonjake komponente bosanske povijesti, to je neizbjeno vodilo sklonosti k marginaliziranju hrvatske i srpske komponente u BiH. Do kojega su stupnja takve marginalizacije prisutne od poetka 70-ih godina pa do raspada Jugoslavije, to je jedan od istraivakih zadataka kritike historiografije o BiH. Na ovom mjestu taj u problem ilustrirati s jednim primjerom. U be-dekeru koji je nakladnika kua Yugoslaviapublic u Beogradu izdala 1983. na tadanjem srpskohrvatskom, te engleskom 39

i njemakom jeziku, Bosnu i Hercegovinu obradio je jedan bonjaki povjesniar umjetnosti40. Primijetiti je, da je u toj obradi, odnosno publikaciji vrlo dobro ilustrirana bonjaka sastavnica bh. kulturne prolosti, srpska odnosno srpsko-pravoslavna adekvatno, doim je hrvatska, odnosno hrvatsko-katolika zastupljena oskudno odnosno marginalizirana. Tu, naime, neemo susresti ilustracije najvrednijih eksponata franjevakih samostana u BiH. ini se, da su takve latentne tendencije prisutne i u publikacijama, kojima dananja bh. diplomatska predstavnitva predstavljaju kulturnu prolost BiH.41 39 air Filandra, Bonjaka politika u XX. Stoljeu. Sarajevo: Izd. poduzee Sejtarija, 1998, pp. 15-43, 374-385. 40 Jugoslawien. Sehenswrdigkeiten, Kulturdenkmler, Kunstschtze. Ein Enzyklopdischer Re-isefhrer. Beograd: Yugoslaviapublic, 1983, pp. 263-337. 41 Na pr. u turistikoj publikaciji Bosnia and Herzegovina. Natural Beauties and Tourist Offers. 57 Nakon raspada Jugoslavije i meunarodnog priznanja BiH kao drave, kojemu su slijedila neopisiva stradanja posebno bonjakog puanstva, bonjaka mitoloka historiografija prelazi na otvorene marginalizacije hrvatske i srpske komponente i na taj nain ostvaruje maltene "ravnopravan status" sa zastupnicima reconquiste na srpskoj i hrvatskoj strani. Marginalizacijske tendencije prisutne su u znatnom dijelu dananje bonjake publicistike. Na ovom mjestu pozvat u se samo na dva bonjaka historiografska djela, u kojima su prisutne oite marginalizacije srpske i hrvatske prisutnosti u BiH. Prvi primjer bila bi ve spominjana Historija Bonjaka Mustafe Imamovia, u kojoj moemo proitati i sljedeu tvrdnju. Pravoslavno i katoliko stanovnitvo u Bosni bilo je u veini doseljeno tokom XVIII i XIX st., pa njihova svijest, tradicija i ideologija nisu imale nikakve veze sa bosanskom srednjovjekovnom dravom. Zato su i nastojanja Austro-Ugarske da oivi interkonfesionalno bonjastvo kao nacionalnu ideologiju, historijski bila unaprijed osuena na neuspjeh.42 U skladu s ovom tezom Imamovi citira Dnevnik princa Eugena Savoj-skog (1663. - 1736.) u kojemu ovaj ratnik govori o egzodusu bosanskih katolika preko Save, nakon toje on spalio Sarajevo ujesen 1697. Dio Dnevnika u kojem se govori o tome preveden je tako da se dobiva utisak, da su tadanji bosanski katolici bili svjei useljenici, to je u suprotnosti s povijesnim injenicama. Imamoviev citat glasi: Sam Eugen Savojski zapisao je tada u svoj ratni dnevnik da se nada da e pokupiti sve krane u Bosni i odvesti ih "nazadazadpreko rijeke Save".rekorijekeSave.43 41 Your Next Adventure. Sarajevo: Green Visions d. o. o., Tourism Community of Federation BiH, RS Ministry of Trade and Tourism, Office of the High Representative RRTF/ SERDA, s. a. [2002], hrvatsko-katolika komponenta predstavljena je sasvim novim protenitem u Meugorju (p. 19), a ne naprimjer monumentalnom fasadom franjevakog samostana u Kraljevoj Sutjesci ili pak muzejskim eksponatima franjevakog samostana u Fojnici, to bi u kulturnopovijesnom smislu bilo adekvatno donesenim ilustracijama iz islamsko-osmanskog i srpsko-pravoslavnog kulturnog kruga u Bosni i Hercegovini. Osim toga potencijalne turiste se 40

dezinformira kad se za hercega Stjepana Vuki-Kosa-u (1405. - 1466.) tvrdi daje bio "ancient Bosnian King" (pp. 26, 27). 42 Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, p. 377. 43 Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, p. 149. Kurziv u tekstu od S. M. D. 58 U jezinom smislu problem lei u tome, kako prevesti francuski glagol ra-mener - s odvesti nazad, kako je to uinio Imamovi, ili pak odvesti sa sobom, to bi u datom kontekstu odgovaralo stvarnosti. Prema tome, spomenuto mjesto Dnevnika u kontekstu zbivanja korektno bi bilo ovako prevesti: 24. [listopada 1697.] ostao sam kod Sarajeva. Grad i svu okolicu pretvorili smo u plamen. Nae postrojbe, koje su progonile neprijatelja, donijele su sa sobom plijen i dovele mnogo ena i djece, nakon to su pobile vie turaka. Cjelokupni krani dolaze u grupama, trae zatitu i mole za dozvolu da smiju sa svojim stvarima doi u tabor, budui da ele napustiti zemlju i poi s nama. Ja se takoer nadam, da u sve krane, koji se nalaze u zemlji, [pri svom povratku nazad] moi sa sobom odvesti preko Save.rekoSave.44 Drugi autor, Ahmed S. Alii, daleko je smjeliji u marginaliziranju hrvatske i srpske komponente u BiH. Kod njega moemo proitati sljedee i sline teze: Bonjaki etnos je kao povijesna supstanca ove zemlje [Bosne] apsorbirao sve te druge grupe i grupice, koje su svraale u Bosnu ko zna pod kakvim uslovima i sa kakvim ciljevima, i to kroz dugotrajan proces [...] Srpski i hrvatski etniki element nije postojao u Bosni u znaajnijem broju i on nikako nije konstituant bonjakog etnosa'. [...] 'U vrijeme osmanskih osvajanja, pa i dosta dugo vremena poslije toga, nazivi Srbija ili Srbistan ili Hrvatska ili Hrvatistan Turcima nisu bili poznati. Ti nazivi su mnogo kasnijeg datuma. Naziv zemlje Bosne nije se mijenjao.45 44 "Le 24. [octobre 1697] je suis rest Serrail. On a brull la ville entirement et tous les environs. Nos partis qui ont suivi les ennemis ont rap[p]ort du butin et beaucopu de femmes et d'enfan[t]s, ayant mesm[s] tu plusieurs trucs. Tous les chrtiens viennent en foule demander des sauvegardes pour venir avec toutes leurs hardes au camps, voulant quit[t]er les pais et nous suivre. J'espre de ramener au-deldelaau- de ldela Save tout ce qu'ily en a dans lepais. Citat prema autografu "Journal de la marche en Bosnie", Wien, Kriegsarchiv, Alte Feldakten /1697 /13/1, fol. 11r. Kurziv S. M. D. Usp. Jozo Dambo, "Iz prve ruke o vojnom pohodu Eugena Savojskog na Bosnu 1697. Bosna Franciscana 6, 9, Sarajevo 1998, pp. 137148. 45 Ahmed S. Alii, Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. Godine. Sarajevo: Orijentalni institut, Posebna izdanja 19., 1996, p. 356 sl. Kurziv S. M. D. 59 Nakon svega ovdje izloenog namee se jasan zakljuak, da je cilj nacionalnih mitologizacija bio i ostao stvoriti predodbu o Bosni kao u etnikom pogledu kompaktnoj zemlji.46

41

Ali budui ta navodna kompaktnost ima disparatna obiljeja, koja se meusobno iskljuuju tj. u srpskom vienju nema mjesta hrvatskoj i bonjakoj sastavnici, a u hrvatskom i bonjakom vienju svaki put drugim dvjema sastavnicama, srpska i, u manjoj mjeri hrvatska strana, nastojale su do kompaktnosti doi metodom reconquiste, a bonjaka metodom marginalizacije, o emu je gore bilo rijei. Obje metode vide rjeenje problema suivota u Bosni u stvaranju takve kulturne i politike infrastrukture, u kojoj bi imala dominantan poloaj samo jedna, i to mitizirana, nacionalna tradicija, a druge dvije nacionalne tradicije bile postupno potisnute. Ovaj asimilativni model suivota vodio je u neviena stradanja svih triju etnikih skupina bosanskog puanstva tijekom 20. stoljea. Iz nacionalistikih jednosmjernih ulica komunisti su pokuali izvesti kako jugoslavensko tako i bh. drutvo dijalektikom sintezom, koja istina nije znaila grubu asimilaciju jednog identiteta u drugi, ali radikalno pretapanje odnosno utapanje razlika, koje je na ovim prostorima proizvela povijest, u novi socijalistiki model suivota vodilo je na koncu konca do obezvreivanja prolosti i ugroavanja tradicionalnih vrijednosti odnosno razliitih identiteta. Jer komunistiko velikoduno priznanje svih jugoslavenskih naroda i narodnosti (nacionalnih manjina) u okviru marksistike dijalektike predstavljalo je ipak samo jedan provizorij u dijalektikoj igri, kojom su upravljali vlastodrci na represivan nain. Povijest komunistikog marksistiki koncipiranog jugoslavenstva jest kombinacija naelnih priznanja razliitosti i suzbijanja tih 46 U tome se smislu odredio i Rusmir Mahmutehaji u svom prilogu pod naslovom "Put u rat", u Branka Maga i Ivo ani, ed., Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.- 1995. Zagreb-Sarajevo: Naklada Jesenski i Turk, DANI, za The Bosnian Institute - London, 1999, pp. 161-179, kada se odvaio na sljedeu tezu: "U osnovi je netona i esta tvrdnja o BiH kao multikulturnoj zemlji. Naprotiv, BiH je kulturno, povijesno, politiki i jezino homogenija od ijednoga svoga susjeda, te je mogue govoriti o multikulturnom sadraju Srbije, ak Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine. Od njene najzapadnije do njene najistonije toke, od najsjevernije do najjunije nema nikakve bitne razlike u jeziku. Ni najbolji antropolog na svijetu nee prepoznati nikakvu antropoloku razliku meu bosansko-hercegovakim ljudima ma kako oni sebe imenovali" (p. 177). 60 razliitosti u politikoj praksi, to je na koncu konca vodilo do sloma marksistike dijalektike na jugoslavenski nain i do neviene eksplozije starih i novih nacionalizama. Marksistika dijalektika kao povijesni projekt doivjela je fijasko. Zato? Prema suvremenom filozofu Peteru Sloterdijku, "kob dijalektike lei u funkciji njezine sinteze", koja se na koncu pojavljuje kao "avetinjska ruina"47. Jer marksistikim prenoenjem dijalektike metode iz sfere miljenja u sferu realnog dogaanja odnosno iz logike u ontologiju (pogreka koju bi tradicionalna logika definirala kao metabasis eis allo genos, skk u drugu dimenziju) antitetika misaona igra izmeu teze i antiteze pretvara se u realnu borbu, stvara se revolucionarno, ratno stanje, u kojemu stvarni ili fiktivni neprijatelji iz ovoga ili onoga ugla uvijek vrebaju. U takvom revolucionarnom stanju prostor osvajaju militaristike, politike, socijalne i ideoloke omraze - jednom rijeju cinizam, jer navodno prevladavanje suprostavljenih stavova kroz dijalektiku sintezu u stvarnosti nije nita drugo negoli ustolienje i legitimiranje iskljuivo pobjednikog jednoumlja, kojemu se ljudski duh na koncu konca opire, kao to se priroda opire njegovanju monokultura.

42

Postavimo li pitanje, to bi bila alternativa na jednoj strani reconquistama i marginalizacijama, a na drugoj dijalektikim sintezama, izranja kao kljuni pojam rije dijalog. Dijalog488 kao onaj oblik miljenja i prakse, u kojemu se sugovornici i aktanti potiu, jedan drugom omoguuju dolazak do plodnijih pogleda, meusobno se motiviraju i otvaraju za stajalita onog drugoga. U tom sluaju aktanti nisu borci koji se bore jedan protiv drugoga svojim stajalitima i idejama, svojim argumentima, kako bi onoga drugoga svladali, ponizili i konano posve diskvalificirali i difamirali, nego se sugovornici u dijalogu pojavljuju kao suigrai u istoj igri. Oni omoguuju da se sama igra uzdigne i usavri, a ne da jedan od njih bude uniten. Tu nije potrebno neto tree, kao u dijalektici, sinteza koja bi bila zavrna i zakljuna pozicija, i koja u stvari ne O dijalektici kao politikoj igri Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1983, vol. II, pp. 671-696. U originalu prvi citat glasi: "Das Elend der Dialektik konzentriert sich in der vielbeschworenen Funktion der Synthese", vol. II, p. 681, a drugi citat "eine gespenstische Ruine" ibid., vol. II, p. 677. O tome, polazei od Sloterdijkovih zapaanja o dijalektikoj igri, Vojin Simeunovi, "Dijalog i dijalektika", Hrvatska misao 5, 21, Sarajevo, listopad-prosinac 2001, pp. 27-40. 61 pripada nikome. Najvrednije to se moe meu ljudima dogoditi to je dijalog u najirem smislu rijei, dakle otvorena komunikacija u duhu slobode. Ako nema normalne transparentne komunikacije koju oliava slobodan dijalog, onda nuno nastupa nasilje, rat i unitavanje. Primijenjeno na Bosnu, umjesto dosadanjih traganja za jednom vrstom zajednikog identiteta putom dijalektike dati se na potragu zajednikog krova, tj. takvih politikih i kulturnih okvira, u kojima e razliiti identiteti stvarno biti zatieni i uspostavljen osjeaj meusobne sigurnosti.49 Upitamo li se, kako bi se historiari i historiografija trebali postaviti prema izgradnji takvog krova i takve kue u BiH, onda je neminovno prevladavanje mitolokih historiografija njegovanjem historiografije kritikog di-skursa50. A to znai uvaavanje i kritiku obradu povijesnih izvora bilo koje provenijencije, respekt prema postojeim razlikama i istraivanje njihovih stvarnih historijskih korijena - naprimjer kako i zato je dolo do politike kroatizacije bh. katolika51 - umjesto paualnih ocjena i meusobnih marginaliziranja. Drugim rijeima, potrebno je komplementarno istraivanje povijesti i kulture u BiH i unoenje komplementarnih istraivakih rezultata u svijest bh. graana - kroz medije i obrazovni sustav - upravo zbog toga to Bosna nije monoetnika, nego vieetnika zemlja. Prema tome, umjesto borbe za princip monoetninosti njegovati princip komplementarnosti, koji je i te kako prisutan i u modernim prirodnim znanostima. Ali "naalost, ljudski duh pokazuje odbojnost prema komplementarnim stajalitima. Postoji snana sklonost prema jasnom rezanju, prema univerzalno vrijedeim rjeenjima, koja iskljuuju razliite pristupe. [...] Neke od predrasuda prema znanosti i tehnologiji temelje se na polusvjesnom otporu protiv implicitnog zahtjeva za potpunou", kako 49 U tome pravcu razmilja Ivan Bubalo, "Nacionalno u kontekstu univerzalnog i partikularnog". Bosna Franciscana 10, 16, Sarajevo 2002, pp. 5-12.

43

50 O historiografiji kritikog diskursa v. Sreko M. Daja, "Tri kulturno-politike sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografjja",/M<zV30-31, Sarajevo 2000./01, pp. 153155. 51 Ovaj problem naet je u prilogu Sreko M. Daja, "Spisateljstvo bosanskih franjevaca i bosnicitet u Ivo Pranjkovi i Slavko Jelii, ed., Dies academicus u ast dr.fra Rastislava Drljia i dr.fra Berislava Gavranovia. Zagreb: Udruga aka Franjevake klasine gimnazije Visoko, 2000, pp. 93-106. 62 se izjasnio jedan od vodeih znanstvenika kvantne mehanike u 20. stoljea Victor F. Weisskopf522. Pogubna alternativa komplemetarnom vienju Bosne kao preduvjetu za normalan, komplementaran i slobodan suivot razliitost jest autistiko pre-naglaavanje jednog identiteta Bosne, prakticirano u nacionalnim mitologi-zacijama, koje je vodilo i vodi u izopaavanje, masovno ubijanje i unitavanje, odnosno u alternativu smrti. Bibliografija

Alii, Ahmed S. 1996. Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. godine. Sarajevo: Orijentalni institut, Posebna izdanja. Allcock, John B. 2000. Explaining Yugoslavia. London: Hurst & Company. Andor, Eszter and Tth, Istvn Gyrgy, ed., 2001. Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identities 1400-1750. Budapest: Central European University, European Science Foundation. Baeskija, Mula Mustafa evki 21987. Ljetopis (1746-1804). Sarajevo: Veselin Maslea 11968]. Bethencourt, Francisco 2001. "The Inquisition and Religious Frontiers in Europe" in Eszter Andor and Istvn Gyrgy Tth, ed., Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identities 1400-1750.. Budapest: Central European University, European Science Foundation, pp. 167-176. Bosna i Bonjaci u politici i praksi dr. Franje Tumana 1998. Sarajevo: Vijee Kongresa bonjakih intelektualaca. (Biblioteka Posebna izdanja 29.). Bosnia and Herzegovina. Natural Beauties & Tourist Offers. Your Next Adventure s. a. [2002]. Sarajevo: Green Visions d. o. o., Tourism Community of Federation BiH, RS Ministry of Trade and Tourism, Office of the High Representative RRTF/SERDA. Bubalo, Ivan 2002. "Nacionalno u kontekstu univerzalnog i partikularnog". Bosna Franciscana 10, 16, Sarajevo, pp. 5-12. 52 "Unfortunateliy, there is a certain resistance in the human mind to the recognition of complementary aspects. There is a strong trend towards clear cut, universally valid answers that exclude different approuches. [...] Some of prejudices against science and technology are based upon a half-conscious resistance against the implicit claim of com-pletness." Victor F. Weisskopf u predavanju "Frontiers and Limits of Science" Alexander-von-Humboldt-Stiftung-Mitteilungen 43, Mrz 1984, pp. 1-11, cit. p. 10. Prijevod pod naslovom "Dometi i granice znanosti" Juki 15, Sarajevo 1985, pp. 5977, cit. p. 75. Historijski mitovi na Balkanu 63 Sreko M. Daja 44

Cviji, Jovan 1908. Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem. Beograd: Dravna tamparija Kraljevine Srbije. Duvnjak, Stjepan 2002. "Sve dok nas ne nestane", Svjetlo rijei [Sarajevo] god. 20, br. 231, lipanj 2002, pp. 6-9, 59. Daja, Sreko M. 1984. Konfesionalitt und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina. Voremanzipatorische Phase 1463-1804. Mnchen: R. Oldenbourg Verlag. (Sdosteuropische Arbeiten 80.). Daja, Sreko M. 1994. Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918). Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie. Mnchen: R. Oldenbourg Verlag. (Sdosteuropische Arbeiten 93.). Daja, Sreko M. 21999. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predeman-cipacijsko razdoblje 1463.- 1804. Mostar: ZIRAL. S njemakog preveo Ladislav Z. Fii. Autorizirao i nadopunio autor. Daja, Sreko M. 2000. "Spisateljstvo bosanskih franjevaca i bosnicitet", u Ivo Pranjkovi i Slavko Jelii, ed., Dies academicus u ast dr. fra Rastislava Drljia i dr. fra Berislava Gavranovia. Zagreb: Udruga aka Franjevake klasine gimnazije Visoko, pp. 93-106. Daja, Sreko M. 2001. "Tri kulturno-politike sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografjja",/M/zV30-31, Sarajevo 2000./01., pp. 145-155. Daja, Sreko M. 2002. Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (18781918). Inteligencija izmeu tradicije i ideologije. S njemakog preveli Marijan Cipra i Milan Lonar. Mostar-Zagreb: ZIRAL. Daja, Sreko M. 2002. Diepolitische Realitt desJugoslawismus (1918-1991). Mitbeson-derer Bercksichtigung Bosnien-Herzegowinas. Mnchen: R. Oldenborug Verlag. (Untersuc-hungen zur Gegenwartskunde Sdosteuropas 37.). Dambo, Jozo 1998. "Iz prve ruke o vojnom pohodu Eugena Savojskog na Bosnu 1697". Bosna Franciscana 6, 9, Sarajevo. Eugen, Prinz von Savoyen 1697. "Journal de la marche en Bosnie", Wien, Kriegsarchiv, Alte Feldakten /1697 /13/1. Filandra, air 1998. Bonjaka politika u XX. stoljeu, Sarajevo: Izd. poduzee Sejta-rija. Filipovi, Mehmed 21997. Bosna i Hercegovina - najvanije geografske, demografske, historijske, kulturne i politike injenice. Sarajevo: Compact Publishing House Sarajevo. Grmek, Mirko; Gjidara, Marc; imac, Neven, ed., 1993. Etniko ienje. Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji. Zagreb:Nakladni zavod Globus. Na francuskom pod naslovom Le nettoyage ethnique. Documents historiques sur une idologie serbe. Rassembls, tra-duits et comments par Mirko Grmek et al. Paris: Arthme Fayard, 1993. Halilovi, Senahid 11991. Bosanski jezik. Sarajevo: Biblioteka Kljuanin. Imamovi, Enver 1995. Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Meunarodni centar za mir

64

Imamovi, Enver 1997. Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine. Sarajevo: ART 7. Imamovi, Mustafa 21998. Historija Bonjaka. Sarajevo: Bonjaka zajednica kulture Preporod.

45

Imamovi, Mustafa 2000. "Interview: ummu muslimana ili modernu dravu" BosanskohercegovakiDani [Sarajevo] br. 195, 2. 3. 2001, pp. 9-11, 41 Iek, Tomislav 1966. "Hrvatska republikanska seljaka stranka prema Bosni i Hercegovini i orijentacija Hrvata BiH do 1923. god[ine]", Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 2,2, pp. 75-121. Jalimam, Salih 1999. Historija bosanskih bogomila. Tuzla: IPP Hamidovi. Jugoslawien. Sehenswrdigkeiten, Kulturdenkmler, Kunstschtze. Ein Enzyklopdischer Reisefhrer 1983. Beograd: Yugoslaviapublic. Kapetanovi Ljubuak, Mehmed beg 1893. Budunost Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Tiskara Spindlera i Lschnera. Karamati, Marko 2001. "Historiografija s posebnom namjenom. Rat religij na tlu bive Jugoslavije?", Bilten Franjevake teologije Sarajevo, god. 28, br. 2, Sarajevo 2001, pp. 5-20. Kosti, Lazo M. 21975. ta su Srbi mislili o Bosni. Politiko-istorijska studija. Mnchen: Iskra. Lovrenovi, Dubravko 2000. "Snana ambicija slabog znanja", Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 173, 22. 9. 2000, pp. 48-49. Lovrenovi, Dubravko 2000. "Srbija na Zapadu", Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 175, 6. 10. 2000, pp. 50-51. Lovrenovi, Maja 2002. "taje nama Bobovac?", Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 166,19. 7. 2002, pp. 40-41. Maga, Branka i ani, Ivo, ed., 1999. Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.1995. Zagreb-Sarajevo: Naklada Jesenski i Turk, DANI, za The Bosnian Institute London. Maga, Branka and ani, Ivo, ed., 2001. The war in Croatia and Bosnia-Herzegovina 1991-1995. London and Portland: Frank Cass Publischers. Mahmutehaji, Rusmir 1999. "Put u rat", u Branka Maga i Ivo ani, ed., Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.- 1995. Zagreb-Sarajevo: Naklada Jesenski i Turk, DANI, za The Bosnian Institute - London, pp. 161-179. [Mejer von Berghen, Johann Gerhard?] 1737. Spicilegivm observationum historicogeo-graphicarvm de Bosniae Regno hvngarici qvondam jvris occasione armorvm caesareorvm hoc anno MDCCXXXVII in Bosniam motorvm. Lvgdvni Batavorvm: impensis Bvartsi, MDCCXX-XVII. Muvekkit-Hadihuseinovi, Sidki 1999. Povijest Bosne [[Tarih-i Bosna]. Knj. 1-2. S turskog preveli Abdulah Polimac et alii. Sarajevo: El-Kalem.

65

Nauno djelo Nedima Filipovia 2000. Okrugli sto, Sarajevo, 23. novembra 1999. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, posebna izdanja 112, odjeljenje drutvenih nauka knj. 32. Nehlsen-von Stryk, Karin 1981. Die boni homines desfrhen Mittelalters unter besonderer Bercksichtigung derfrnkischen Quellen. Berlin: Duncker & Humboldt. (Freiburger Rechts-geschichtliche Abhandlungen, N. F. 2.). Nirenberg, David 1996. Communities of Violence. Persecution of Minorities in the Middle Ages. Princenton, New Jersy: Princenton University Press. Novljanin, Omer i Hadinesimovi, Ahmed 1994. Odbrana Bosne 1746-1739 (dvije bosanske kronike). Preveli i priredili Fehim Nametak i Lamija Hadiosmanovi. Zenica: Islamska pedagoka akademija.

46

Pranjkovi, Ivo i Jelii, Slavko, ed., 2000. Dies academicus u ast dr.fra Rastislava Dr-ljia i dr. fra Berislava Gavranovia. Zagreb: Udruga aka Franjevake klasine gimnazije Visoko. Purivatra, Atif 1974. Jugoslavenska muslimanska organizacija u politikom ivotu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sarajevo: Svjetlost. Radovi sa simpozijuma "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura", zbornik 1973. Zenica: Izdanja Muzeja grada Zenice III. Simeunovi, Vojin 2001. "Dijalog i dijalektika", Hrvatska misao 5, 21, Sarajevo, listopad-prosinac 2001, pp. 27-40. Sloterdijk, Peter 1983. Kritik der zynischen Vernunft, vol. III. Frankfurt am Main: Suhrkamp Trgovevi, Ljubinka 1986. Naunici Srbije i stvaranje jugoslovenske drave 19141920. Beograd: Narodna knjiga/ Srpska knjievna zadruga. Vranki, Petar 1984. La chiesa cattolica nella Bosna ed Erzegovina al tempo del vescovo fra Rafaele Barii, 1832-1863. Roma: Analecta Gregoriana 235. Series Facultatis Historiae Ecclesiastica, Sectio B 34. Vranki, Petar 1998. Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (18781918). Paderborn: Ferdinand Schningh. Weisskopf, Victor F. 1984. "Frontiers and Limits of Science", Alexander-von-Humboldt-Stiftung-Mitteilungen 43, Mrz 1984, pp. 1-11. Weisskopf, Victor F. 1985. "Dometi i granice znanosti", Juki 15, Sarajevo, pp. 59-77. Preveo s engleskog Sreko M. Daja.

66

Husnija Kamberovi "TURCI" I "KMETOVI" - MIT O VLASNICIMA BOSANSKE ZEMLJE


Svi smo mi ve dugo vremena svjedoci destruktivne politizacije historije na Balkanu, pri emu su posljedice te politizacije najvie pogodile Bosnu i Hercegovinu i druge zemlje bive Jugoslavije u posljednje dvije decenije. "U posljednja dva desetljea historiar-intelektualac se vie pribliio centru moi nego ikad od vremena kada su historiari sluili kao biografi kraljevskih porodica. Historiari su postali stvaraoci mitova o jasno definiranim projektima i nagraivani su za svoje umijee. U isto vrijeme, politiari koji su stvarali drave traili su savjet historiara, bogato ih nagraujui i pomaui distribuciju njihovih djela". S druge strane, pojavili su se historiari koji kritiziraju one historiare koji stvaraju mitove, ali su u tim kritikama i sami postali stvaraoci drugih mitova. U Bosni i Hercegovini, u kojoj je u posljednjih nekoliko decenija bila prava poplava nacionalnih mitova u nacionalnim historiografijama, bilo je pokuaja kritiziranja takvih pojava, ali rezultat uglavnom nije bio pozitivan za historijsku nauku. Protagonisti takvih kritika vie su se "obruili" na zasebne "nacionalne historiografije" u Bosni i Hercegovini nego to su se istinski zalagali za metodoloko-tematski razvoj "bosanskohercegovake historiografije", pri emu su njihova nastojanja esto veoma kontradiktorna. Tako se, primjerice, neki historiari "zabrinuto" ale kako jo nema pravog Bonjaka koji se bavi srednjim vijekom s kojim bi se mogao voditi dijalog. Kao da je u znanosti potreban dijalog nacija, a ne znanstvenika! Da apsurd bude vei, takvu zabrinutost u najveoj mjeri izraavaju politizirani historiari koji se zalau za depolitizaciju historiografije! Dakle, historiari koji kritizi47

67 raju historijske mitova, ali sami doprinose izgradnji drugih mitova! To, ipak, samo pokazuje koliko je u nas historiografska znanost danas politizirana i pod utjecajem suvremenih drutvenih kretanja, te kako se u historiografskim radovima i javnim nastupima historiara veoma lahko raspoznaju njihova nacionalna ili politika uvjerenja. Politizacija historijske znanosti se moe objasniti predmetom historijskih istraivanja, jer je historija i politika znanost. Problem, meutim, nastaje onoga trenutka kada politika presudno utjee ne samo na predmet historijskog istraivanja nego unaprijed definira rezultate tih istraivanja. Historiografija u BiH je dugo vremena bila, a vjerovatno je i danas u neto manjoj mjeri, optereena tim problemom. Ako pogledamo samo razvoj historiografije nakon Drugoga svjetskog rata lahko emo uoiti sve te slabosti kojima je bila podlona. Bilo je, meutim, i ozbiljnih nastojanja da se neka historijska pitanja kritiki sagledaju, i ne smije se svaku kritiku ili nove poglede sa kojima se ne slaemo odmah kvalificirati kao "historijske mitove", emu su inae skloni neki historiari na ovim prostorima. Tmurno doba, koje je obiljeilo bosansku povijest na koncu 20. stoljea, prepuno je oivljenih historijskih mitova, koji su ne samo dobili "pravo graanstva" nego su postali podloga mnogim krvavim dogaanjima ovoga vremena. Izdvojit u samo jedan sluaj, premda postoji niz slinih primjera. Jedan Bonjak iz okolice Sokoca je priao kako mu je njegov susjed, Srbin, uoi rata 1992., koliko u ali toliko i u zbilji, govorio kako ne treba obraivati svoje imanje "jer je to nae, koje ste vi nama oteli prije 500 godina", a zapovjednik Vojske bosanskih Srba, Ratko Mladi, javno je izjavljivao kako je dolo vrijeme "da se nakon 500 godina osvetimo Turcima". Ovo uvjerenje srpskih seljaka kako su oni vlasnici bosanske zemlje, koju su muslimani od njih oteli prije 500 godina, imalo je svoju dugu historiju, i u njihovoj je podlozi mit starine, koji je trebao pokazati ko ima vea prava u ovoj zemlji. U jeku rata protiv Bosne 1992. Emir Habul, novinar "Osloboenja", govorio je o "mitskom zlu" i mrnji prema "Turcima", koja je meu znatnim dijelom srpskoga naroda njegovana "od kolijevke pa do groba". Habul je naveo i slijedee: Poznati pisac i veliki prialica Branko opi upitao je jedne prilike na susretu u umaricama kod Kragujevca svog saborca Skendera Kulenovia: 68 "ta misli da li Srbi jo mrze vabe? Oni mrze Turke", lakonski je odgovorio prema prianju oevidaca pjesnik Kulenovi.1 Ovo poistovjeivanje Bonjaka sa Turcima imalo je svoju dugu tradiciju, a jako je dobar primjer manipulacije i zloupotrebe historijske nauke.2 Kada je poela opsada Sarajeva 1992. glavno pitanje koje su Karadievi naoruani ljudi na barikada postavljali bilo je: "Ima li u autu Turaka". U srpskoj je mitolokoj svijesti na poetku procesa njihove nacionalne integracije stvorena slika drugog kao stranog tijela, slika muslimana kao Turaka koji su kao osvajai doli sredinom 15 stoljea, dok se neprekinuta nit srpske prisutnosti ovdje moe pratiti "od praiskona". Kako su, prema toj mitolokoj slici, Srbi ovdje najstariji, to su oni i najvei i jedini pravi, historijski vlasnici zemlje Bosne. Kako su, meutim, zbog osmanskoga drutvenog sistema, veinu zemljoposjednika u Bosni inili muslimani, dok su obraivai tih 48

posjeda, u statusu ifija, bili pravoslavci, u srpskoj se svijesti ukorijenilo uvjerenje o nevienoj pljaki i otimanju njihove zemlje od strane osvajaa sredinom 15. stoljea. Tokom 19. stoljea ovo je uvjerenje bilo jako raireno, premda niko ni tada, kao ni sada, zbog velikih migracija, ne moe dokazati niti stoljetnu prisutnost, a kamoli viestoljetno boravite svojih predaka na jednom prostoru. U osnovi ovakvih nenaunih teorija jeste mitoloka slika o "Turcima" i "Turskom carstvu" kao univerzalnim krivcima za sve nedae na koje su nailazili Srbi od sredine 15. stoljea sve do dananjih dana.3 Ako ostavimo po strani krive upotrebe pojmova "Turin" i "Tursko carstvo", koji se u nauci ve po-lahko naputaju kao neadekvatni termini za Osmanlije i Osmansko carstvo, ostaje jako rasprostranjena negativna i mitska slika "Turaka" i njihovo identificiranje sa Bonjacima, koji su na taj nain osueni na plaanje historijskih grijeha s kojima doista nemaju nikakve veze. U srpskoj nacionalno-integracijskoj ideologiji 19. stoljea vanu je ulogu imao odnos prema bosanskim muslimanima, ali ne kao drukijoj vjerskoj skupini, nego kao objektu nacionalne integracije. Dok se s jedne strane kod 1 Osloboenje, 11. avgust 1992. Neto o toj tradiciji i njezinim protagonistima u srpskoj historiografiji vidi u lanu Bojana Aleksova u ovom Zborniku. O primjerima identificiranja Bonjaka s Turcima u hrvatskoj politici vidi: Ivo ani, Prevarena povijest, Zagreb 1988, str. 131-164, 345-346. O tome vidi i lanak Ane Anti u ovom Zborniku. 69 bosanskih pravoslavaca vjerski faktor sve vie isticao kao granica u procesu nacionalne integracije, taj se faktor nije priznavao kod muslimana, i tu krajem 19. i poetkom 20. stoljea nije bilo mjesta za izrastanje nacije unutar vjerskih granica. Tezu Vuka Karadia prema kojoj su Bonjaci "po rodu i jeziku pravi Srbi" kasnija je srpska literatura dalje razraivala. Jovan Cviji je razradio teoriju o muslimanima kao "najstarijem srpskom stanovnitvu" Bosne i Hercegovine. U srpskoj se nacionalnoj ideologiji ve na samom poetku procesa nacionalne integracije javila ideja o nunosti povratka muslimana "u veru pradedovsku". Tada je formulirana teorija o "generalnom trebljenju Turaka iz naroda", kako je to zapisao srpski historiar Stojan Novakovi. Podloga ovoj ideologiji pronaena je u teorijama o srpskom porijeklu muslimanskoga zemljoposjedniko plemstva. Ova je teorija, takoer, produkt 19. stoljea, a u 20. stoljeu nju je Jovan Cviji ovako predstavio: Meu muhamedancima ima drutvenih razlika i etnikih grupa. Najznaajniju grupu ine begovi, staro plemstvo pojaano onima koji su se odlikovali u ratovima i kojima je sultan dao plemstvo. Drugu grupu ine seljaci, a treu muslimanski 'kmetovi', tj. muslimani koji nemaju svoje zemlje ve obrauju begovsku zemlju, isto onako kao i hrianski kmetovi .4 Uvijek je u osnovi ovakvih istraivanja bila tvrdnja da je Bosna srpska ili pak hrvatska. Koncem 19. stoljea Jovan Cviji je u svojim etnografskim istraivanja, zapravo, glavni cilj imao dokazati kako je Bosna i Hercegovina srpska zemlja. Nasuprot ovome mitu "srpske starine" u Bosni, oni koji su bili najvie pogoeni ovim mitom (muslimani u Bosni) poeli su njegovati mit o bogumilima. Ova je teorija nastala na prijelazu iz 16. u 17. stoljee, ali je njezina kasnija upotreba uvijek imala razliite motive. Ona je bila 49

jako aktuelna krajem 19, a zatim opet krajem 20. stoljea, kada se pojavljuje kao snano sredstvo muslimanske odbrane, kako su to smatrali protagonisti ovoga mita. Zajednika karakteristika prilikom upotrebe ovoga mita krajem 19. i krajem 20. stoljea sastoji se u motivima njegovog "uskrsnua" - nastojanje da se iz "drevne prisutnosti" dokae vee posjedovno pravo. Jovan Cviji: Balkansko poluostrvo i junoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije. Knjiga druga, Beograd 1931, str. 74-75. 70 Plodno tlo za izrastanje ovog mita bila je i historijska podudarnost nestanka srednjovjekovne Crkve bosanske, s jedne, i pojave muslimanskoga stanovnitva u velikom broju, s druge strane. Tvorci "bogumilskoga mita" jednostavno su sljedbenike Crkve bosanske proglasili bogumilima i razvili tezu o naglom bogumilskom prelasku na islam5. Na taj je nain kao odgovor na srpske "mitove starine" jednostavno formuliran "muslimanski mit starine", koji se uz to jo mogao braniti vjersko-socijalnom strukturom bosanskoga drutva poevi od sredine 15. do poetka 20. stoljea. injenicu da je ze-mljoposjednika struktura uglavnom bila muslimanska "bogumilski mit", koji je dovodio u vezu "bogumile" i muslimane kao njihove nasljednike, isticao je kao dokaz svoje starine i kontinuiranog vlasnitva nad zemljom jo od srednjega vijeka. Ovaj mit o kontinuitetu bonjake zemljoposjednike elite sa srednjovjekovnom bosanskom zemljoposjednikom aristokracijom izrastao je iz jednog ireg konteksta odnosa u Bosni koncem 18. stoljea, kada je, zapravo, jo uvijek nedovoljno istraenim procesom ifluenja definitivno izgraen jedan iroki sloj bosanskih zemljoposjednika, koji svoj legitimitet sve vie poinje vezati za srednjovjekovno bosansko plemstvo. Mit o kontinuitetu bosanskoga srednjovjekovnog plemstva, koji je nastao krajem 16. stoljea, u svojoj je osnovi imao nastojanje ovoga mitmejkera (Ohmuevi), koji je postao admiral panjolske flote, da dokae svoje plemiko porijeklo6. Premda je mit o kontinuitetu bosanskog srednjovjekovnog plemstva sa bosanskomuslimanskom zemljoposjednikom elitom u 19. stoljeu aktualiziran iz drukijega razloga i s drukijim ciljem od onog koji je bio prilikom samoga nastanka ovoga mita krajem 16. i poetkom 17. stoljea, u njihovoj je podlozi zajedniko nastojanje da se dokae drevno prisustvo i znaajna drutvena uloga na ovim prostorima. Prilikom nastanka ovoga mita krajem 16. stoljea osnovni cilj je bio da se boNajbolju kritiku ovoga mita dao je Sreko M. Daja: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijskiperiod 1463.-1804., Sarajevo 1992. ; Vidi, takoer, Dajin lanak u ovom Zborniku. Aleksandar Solovjev: Opostanku ilirske heraldike i oporodici Ohmuevi. Glasnik Skopskog uenog drutva, knj. XII, Skopje 1932, str. 79-125; Isti: Prinosi ilirskoj heraldici. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1954, N.S. str. 87-135; Bartol Zmaji: Legalizacije grbova nekih naih obitelji na temelju Ohmuevievoggrbovnika. Glasnik Arhiva i Drutva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Godina VII - knjiga VII, Sarajevo 1967, str. 41-53; Sreko Daja: Konfesionalnost i nacionalnost. 71 sanske izbjeglice nakon osmanskoga osvajanja Bosne kod austrijskih vladara legitimiraju kao stari plemii i, naravno, da u novoj dravi steknu sve privilegije koje proizilaze iz plemikog 50

statusa, dok je u 19. stoljeu osnovni cilj ovoga mita bio opravdati postojee zemljoposjedovne odnose u Bosni, i tvrdnjama o kontinuitetu muslimanskoga zemljoposjedovnog plemstva iz 19. stoljea sa bosanskim srednovjekovnim plemstvo, zapravo, osnaiti ovaj "mit drevnosti", pri emu ovaj mit u Bosni ima jedan sasvim specifian vid u odnosu na sline mitove drugdje: njegov cilj nije nastojanje da se zaposjednu druge teritorije na koje se polae pravo na temelju ovoga "prava starine", nego da se na temelju toga "prava starine" dobije legitimitet za sasvim konkretne socijalne odnose u drutvu. To je bilo osobito jako izraeno u Bosni poetkom 20. stoljea, kada su srpski seljaci nastojali sebi prisvojiti zemljine posjede koje su obraivali, a koji su bili u posjedu muslimanskih zemljoposjednika. Tada su zemljoposjednici svoje pravo na ove posjede dokazivali pozivajui se upravo na ovaj "mit starine", tvrdei kako su ovi posjedi njihovo vlasnitvo u kontinuitetu od srednjega vijeka. Neto drukiji je sluaj sa Srbima koji su se pozivali na ovaj "mit starine" kako bi zaposjeli zemlje muslimanskih begova. U ovim svojim nastojanjima krajem 19. i poetkom 20. stoljea begovi se rijetko pozivaju na mit nastao koncem 16. stoljea u obitelji Ohmuevi, nego je preovlaujue pozivanje na slian mit kojega je sredinom 19. stoljea Ivan Frano Juki, bosanski franjevac i pristaa ilirskoga pokreta, prezentirao Evropi. Juki je dalje razradio ovaj mit iz 16. stoljea i formulirao teoriju po kojoj se genealoki korijen bosanskih zemljoposjednika treba traiti u predos-manskome dobu. Prema ovoj teoriji, krupni bosanski zemljoposjednici, koje on naziva begovima, nastavak su bosanskog srednjovjekovnog plemstva. Bosanski srednjovjekovni plemii su nakon osmanskoga osvajanja Bosne preli na islam "od kojih neki ilirska prezimena promijenili su u turska, i uprav se ne zna kako im je bilo prezime."7. Ovu Jukievu teoriju kasnije su preuzimali gotovo svi putopisci koji su Bosnom hodili u drugoj polovini 19. stoljea, a ona je postala jako rairena u austrougarskome razdoblju Bosne. Njezini glavni protagonisti koncem 19. i poetkom 20. stoljea bili su znanstvenici, Ciro Truhelka, dr. Safvet-beg Baagi i dr. Lajos Tnallotzy, ali i niz drugih djelatnika toga vremena. Premda je kasnija literatura uspjela dokazati kako Ivan Franjo Juki: Sabrana djela, knjiga I, Sarajevo 1973, str. 309, napomena br. 4. 72 se, zapravo, ovdje radi o mitu i mitskim predstavama, ova je teorija, kao i svaki drugi mit, imala tano odreen cilj, socijalne slojeve koji se oslanjaju na ovaj mit, te instrumente pomou kojih se ovaj mit irio. Koncem 19. stoljea isticanje ovoga mita bilo je u funkciji tadanjih opih politikih i drutvenih odnosa. U ovom kontekstu je i isticanje dravotvornosti bosanske zemljo-posjednike elite (begova) i naglaavanje njihove uloge kao uvara dravne tradicije. U skladu sa tadanjom politikom integralnog bosanstva, Zajedniki ministar finansija, Benjamin Kallay, bosanske begove je smatrao "dravotvornim elementom" koji poznaju zemlju i narod i "jedini su u stanju vladati"8. Ta se uloga dokazivala teorijom o njihovome bogumilskom porijeklu ime su odravali kontinuitet sa bosanskim srednjim vijekom9. Ovo inzistiranje na kontinuitetu sa bosanskim srednjovjekovljem bilo je u funkciji dokazivanja da su begovi plemii koji su dolaskom Osmanlija prihvatili islam. ak je forsirana teza kako su "dananji Muhamedovci bosanski i hercegovaki, - kako se zna, potomci starih bosanskih plemia" i na tome je graena ideja bosanske nacije10. Dakle, na ovoj teoriji o vezi sa bosanskim srednjovjekovljem, inzisti-rali su podjednako i vlast i begovi, ali naravno svako iz svojih razloga. Dok je ona vlastima bila potrebna radi stvaranja atmosfere u kojoj se moe razvijati ideja bosanske posebnosti i bosanske nacije, to je bilo u njezinom stratekom interesu s obzirom na politike odnose na Balkanu koncem 19. i poetkom 20. 51

stoljea, begovi su takve teorije irili "kad god su to nalazili za shodno i korisno. U pravilu su to uvijek inili kada bi im zatrebao politiki oslonac u irokim slojevima bonjakog naroda protiv Carigrada i Bea ili kada im je bilo neophodno da se pozovu na svoj legitimitet radi ouvanja svojih zemljinih povlastica i pogodnosti u rjeavanju agrarnih pitanja. U to se mijeala, na jednoj strani, nacionalna romantika, a na drugoj, odreeni begovski, viteki 8 M. Ekmei: Stvaranje Jugoslavije, 2, str. 417. 9 T. Kraljai: Kalajev reim, str. 196. 10 Neki historiari ak stoje na stanovitu kako se isticanjem teorije o muslimanskom plemstvu kao potomcima srednjovjekovne bosanske vlastele "meu muslimanskim plemstvom podie narodna svijest i osjeanje narodne solidarnosti u borbi za osloboenje i ujedinjenje. Istovremeno se time eljelo istai jugoslavensko, ustvari srpsko, navodno historijsko pravo na Bosnu" (!?). M. Imamovi: Historija Bonjaka, str. 153. 73 ponos"11. Mehmed-beg Kapetanovi Ljubuak je u brouri to misle muhame-danci u Bosni (Sarajevo 1886) to jasno izrazio: Neka misli i pie tko ta hoe, a svakome je lijepo i jasno kao sunce poznato, da samo onaj narod ima jaki temelj i stalnu podlogu materijalnom i moralnom ivotu, koji ima jakih i rodoljubivih veleposjednika, koji su svakoj zemlji tim vrijedniji, im dalje u povjestnike vjekove dopiru, tvrdo uvajui starinu o dobru i zlu svojih pradjedova, uvajui njihove krijeposti, obiaje, jezik, pravo reeno sve ono, to je vjekovito i neumrla dua naroda; a to ti je dan danas samo jedini muhamedanski elemenat u Bosni. To nam svjedoi temeljito uzdrano nae dobro, posjed, obiaji i jezik, i vlastela jo od Bogomila, koji se zovu jo i dan danas istim podrijeklom: Ljubovi, Sokolovi, Kosite-rovi, Kulenovi, Filipovi, Kapetanovi i mnogi drugi. Pre uzea Bosne bili su ti isti, pa su u dobrome stanju i danas u Bosni, samo to nam je ime: Mujo, Alija, Ahmed i t.d. Kapetanovi se pri tome pozivao na "rodoslovje, koje je prije dva vjeka pisao pop Rubi, i koja se knjiga i dan danas u kreevskom samostanu kod franjevaca nalazi. Od dvesta i toliko upisanih plemikih porodica - sa malom iznimkom, sve su bili muhamedanci. Kad bi se gledalo po pravu, duni su nam svi nai rodoljubi srdano zahvaliti, kad smo se mogli i umjeli tako slavno do danas odrati"12. Koliko je ova teorija bila odraz vremena u kojem je nastajala i irila se u drutvu, i koliko je bila mitski obojena pokazuje upravo njezina jako velika popularnost u Bosni na prijelazu 19. i 20. stoljea. Njezin osnovni cilj je bio da dokae predosmansko podrijetlo begova i kontinuitet njihovih posjeda od srednjovjekovlja do austrougarskog doba. Najznaajniji predstavnici ove literature su Safvet-beg Baagi i iro Truhelka. Baagi je, kao izraziti predstavnik begovata, u nekoliko lanaka objavljenih u listovima Ogladalo, i Bonjak, kao i knjigom Kratka uputa u prolost Bosne, pokuao znanstveno opravdati zahtjeve bosanskih begova i dokazati njihovo historijsko pravo na zemljine posjede, koje su, prema njegovom miljenju, drali jo iz srednjeg vijeka, tvrdei jo 11 M. Imamovi: Historija Bonjaka, str. 153.

52

12 Mehmed-beg Kapetanovi Ljubuak: to misle muhamedanci u Bosni, Sarajevo 1886, str. 8-9. 74 kako su ti posjedi bili veliki.13 Svi Baagievi radovi o ovom problemu predstavljaju apoteozu bosanskom begovatu kao zastupniku i uvaru bosanskih tradicija i bonjakih interesa u Bosni i Hercegovini. U svojoj Kratkoj uputi Baagi taj problem izlae polazei od mita o masovnom prihvatanju islama od strane bosanskog srednjovjekovnog plemstva. Baagi pie da nakon osmanskoga osvajanja Bobovca i Jajca i nakon to se bosanski kralj Stjepan Tomaevi predao u Kljuu svi bogumilski plemii pohrle pred Jajce, da se poklone sultanu (.) Po starom turskom obiaju sultan ponudi velikaima, da poprime islam, ako ele ostati svoji u svome i sauvati prava i posjede. Poto su bogumili u mnogim vjerskim takama stajali blie islamu ve katolicima, nije nikakvo udo, to su listom preli na islam (.) Postupak bogumila Fatiha je iznenadio; za to im potvrdi sve stare povlastice izuzevi jedino prijanje naslove. Svima velikaima u naljedstvo podijeli turski poasni i plemiki naslov beg i uvrsti ih u vojsku kao lenske vitezove. Ni u jednoj turskoj pokrajini ne nalazimo naljednog plemstva ve samo u Bosni i Hercegovini.14 Baagi istie da postoji kontinuitet bogumilskog plemstva i muslimanske zemljoposjednike elite iz 19. stoljea, a negira kontinuitet itavog bosanskog srednjovjekovnog plemstva, istiui da se srednjovjekovno katoliko plemstvo ili povuklo iz Bosne, ili je odbijajui primiti islam izgubilo plemiki status i prelo u status raje. Ovaj kontinuitet muslimanske zemljoposjednike elite, uz tezu o masovnom prihvatanju islama, to je u kasnijoj nauci ve odbaeno i ocijenjeno kao mit, posluili su Baagiu kao osnova za ono to danas moemo nazvati "mit drevnosti", odnosno dokazivanje veih povijesnih prava muslimana u odnosu na druge stanovnike Bosne. Baagi je ostavljao mogunost da je vremenom ovaj sloj zemljoposjednika prolazio kroz odreene promjene. O tome on kae: Dakako tijekom vremena kroz etiri stoljea i neke gragjanske porodice, pomou svojih zaslunih lanova za dravu, digle su se u prvi red bosanskih plemia, ali takovih nije bilo puno, jer su stari bezi tvrdokorno primali u svoje 13 Safvet-beg Baagi: O bosanskom plemstvu. Bonjak, 4/1894; Najstariji ferman begova engia. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1897; Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900. 14 Safvet-beg Baagi: Kratka uputa, str. 18-19. 75 kolo nove plemie, od njih enili sinove ili za njih udavali keri. Isto tako su neke stare plemike porodice, proganjane od strane bosanskih namjesnika ili od puke sudbine propale materijalno, iskljuene s vremenom izmegju begova i izgubile se u gragjanskom staleu.15 Sline je stavove zastupao i iro Truhelka, koji je u nekoliko radova istraivao historijske osnove agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini i u njima branio interese begova. Kada je agrarno pitanje poslije Aneksije 1908. postalo osobito aktualnim, a seljaci sve snanije traili zemlju u svoje vlasnitvo, Truhelka je, dodue anonimno, u bekom listu Reichpost osudio tenju "masa, eljnih tue imovine, ifluka i begluka muslimanskih aga i begova".16 Truhelka 53

je doao do zakljuka kako postoji kontinuitet vlasnitva nad zemljom izmeu osmanskog i srednjovjekovnog razdoblja historije Bosne, pa time i kontinuitet sa austrougarskim razdobljem. On se zalagao za "rehabilitaciju Osmanlija", koji nisu bili nikakvi divlji osvajai nego vrsne diplomate koji su zadrali postojeu socijalnu strukturu. "To je razlog te su se u Bosni i plemenske i feudalne prilike srednjega vijeka potivale i uuvale, te su naziv kneza promijenili na beg, kao to su dubrovakog kneza zvali knez begom a dubrovaku vlastelu begovima. U obiteljsku tradiciju niko nije dirao a ni u odnoaj izmeu bega kao zemljoposjednika i njegovih kmetova, koje je batinio od svojih sredovjenih prea."17 Truhelka je prihvatao istraivanja koja su o pravnom stanju agrarnih odnosa u austrougarsko doba dali Eduard Eichler, dr Stefan Posilovi i Adam Karsniewicz,18 a koncem Prvog svjetskog rata je predlagao da jedan od naina rjeavanja agrarnog pitanja bude taj da austrijski Car jednostavno sve erazi-mirije proglasi mulkovnim posjedima i time de iure 15 Safvet-beg Baagi: Kratka uputa, str. 127. 16 Jaroslav idak: iro Truhelka - njegov ivot i rad (u povodu 10-godinjice njegove smrti). Historijski zbornik, god. V, br. 1-2, Zagreb 1952, str. 108 17 Dr. iro Truhelka: Historika podloga agrarnog pitanja u Bosni. Separatni otisak iz "Glasnika Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini" 1915, Sarajevo 1915, str. 16. 18 Eduard Eichler: DasJustizwesen in Bosnien undHerzegovina; Dr Stefan Posilovic: DasImmobiliar-Recht in Bosnien und Hercegovina, Agram 1894, Adam Karsniewicz: Das Agrarrecht in Bosnien und Hercegovina. D. Tuzla 1899. 76 prizna posjedovno kao vlasniko pravo.19 U ovo vrijeme je Truhelka napravio i jedan znaajan elaborat o znaenju titule beg u Bosni i Hercegovini, koji nije objavljen, ali sadri, uglavnom, iste ideje koje su objavljene u njegovom djelu Historika podloga agrarnoga pitanja. Truhelka je tvrdio kako je naziv beg, zapravo, samo u osmansko doba izmijenjeni naziv za srednjovjekovnoga kneza: Kao to su dubrovakoga kneza zvali knez begom, a dubrovaku vlastelu begovima. U obiteljsku tradiciju niko nije dirao a ni u odnoaj izmeu bega kao zemljeposjednika i njegovih kmetova, koje je batinio od svojih sredovjenih prea.20 Ovakve tvrdnje pojedinih znanstvenika iz austrougarskoga vremena bile su u skladu sa tadanjom zvaninom politikom orijentacijom bosanskoherce-govake uprave, koja je iz politikih razloga isticala vezu bonjakoga plemstva sa srednjovjekovnim bosanskim plemstvom. Razlog je bio u injenici da je austrougarska uprava u ovom sloju nalazila oslonac u svojoj politikoj strategiji. Benjamin Kallay je u Delegacijama 19.10.1892. otvoreno izjavio kako polae "najveu vanost na to da se odre muhamedanski begovi i age, ovaj dravotvorni elemenat, koji ima mnogo osjeaja za zemlju i za narod i koji je s njim jedno i prema narodnosti i prema jeziku"21. Cilj je bio da se forsiranjem bosanskog patriotizma preko begova stvori protutea hrvatskim i srpskim tendencijama u Monarhiji. Krajem 20. stoljea ovaj je mit ponovo oivio, zahvaljujui drutvenim promjenama koje su se deavale u posljednjoj deceniji ovoga stoljea. Naime, 90-ih je godina sukladno promjenama koje su se deavale u drutvu i izrasta-njem novih elita, iznova aktualizirano 54

pitanje zemljinih posjeda pojedinih begovskih obitelji u Bosni i Hercegovini. Za razliku od nove elite u Srbiji, koja je, prema nekim istraivanjima provedenim 1994./1995., oko 60% priDr. iro Truhelka: Nekoliko misli o rijeenju bosanskog agrarnog pitanja. Sarajevo 1918.; Mira Kolar-Dimitrijevi: iro Truhelka - hrvatski povjesniar. iro Truhelka. Zbornik. Zagreb 1994, str. 93. . Truhelka: Historika podloga, str. 16. Luka akovi: Privilegovana agrarna i komercijalna banka za Bosnu i Hercegovinu. Glasnik arhiva i Drutva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine. Godina VI, knjiga VI, Sarajevo 1966, str. 144 77 padala ranijem Savezu komunista22, nova bosanska elita se u znaajnoj mjeri (ne postoje pouzdana istraivanja) regrutirala od potomaka ranijih begovskih obitelji. Ova je elita svoj legitimitet traila u obiteljskim korijenima i drutvenoj tradiciji. Bio je to znaajan korak u opravdavanju jednoga jasnoga diskon-tinuiteta prema "staroj vlasti". Porijeklo iz radnike i seljake obitelji nije vie bilo pozitivna taka za novu elitu, koja se jako trudila isticati svoje begovske i aginske korijene iz osmanskoga vremena.23 Tako su nastajali novi legitimiteti, a veina pripadnika nove elite, koji su se mogli osloniti na svoje begovsko porijeklo, uglavnom je govorila o velikoj ulozi i znaaju koji je ta obitelj imala u povijesti i ogromnim zemljinim posjedima. Veina njih se pozivala na jedan popis koji je poetkom 20. stoljea sainio Lajos Tnalloczy, pri emu su vrlo esto ak Thalloczyjevi podaci, prema kojima, inae, treba biti veoma oprezan, falsificirani. Tnalloczy, koji je dugo vremena proveo u Bosni, objavio je na maarskome jeziku izuzetno korisnu studiju o znaenju titule beg u Bosni i Hercegovinu, i dao podatke o broju kmetskih selita koje je posjedovala pojedina begovska obitelj24. Ove su podatke, kasnije, historiari uglavnom uzimali kao instruktivne za proces propadanja pojedinih begovskih obitelji, bez kritikoga pristupa tim podacima25. Premda nije bilo zadovoljavajuih znanstvenih istraivanja, poslije 1990. pojavilo se niz napisa u kojima se mit vlasnitva nad zemljom postavio kao Ljiljana Smajlovi: Ex-jugoslawische Kaiser, post-jugoslawische Kleider: Von der Selbstverwaltung zum Nationalismus? In: Eliten im Wandel. Politische Fhrung, wirtscaftliche Macht undMeinungsbildung im neuen Osteuropa. Paderborn 1998., S. 175. 23 Lj. Smajlovi: Ex-jugoslawische Kaiser, S. 185 - 186. Lajos Thalloczy: A Bosnyak-Herczegovinai "beg" czimrol. Turul. A Magyar Heraldikai es Genealogiai Tarsasag. Kzlnye. Budapest 1915. 25 Neki su historiari otili tako daleko da su jednostavno tvrdili kako su mnogi bosanski begovi toliko osiromaili da najee "ive od iskoriavanja samo jedne kmetovske porodice. Istorijski najgori sluaj socijalne eksploatacije, gde kao na crteima seljakih kalendara jedan ovekjae na leima drugoga". (Milorad Ekmei: Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, 2, 55

Beograd 1989, 281.). U kritikom i veoma argumentiranom napisu o ovoj Ekmeievoj knjizi Nenad Filipovi je upozorio kako Thalloczyjevim podacima "treba mnogo paljivije baratati" (Nenad Filipovi: Osmanska Bosna i Osmansko carstvo u djelu Stvaranje Jugoslavije 1790 1918 Milorada Ekmeia. Prilozi za orijentalnu filologiju, 40/ 1990, Sarajevo 1990, 455) 78 vaan argument u politikim, a uskoro i vojnim, razraunavanjima na ovim prostorima. U historiografiji je postavljena teza o muslimanskom plemstvu u Bosni, koje koncem 19. stoljea nema svoj dubok historijski korijen. U svom kapitalnom djelu Stvaranje Jugoslavije, Milorad Ekmei je ustvrdio kako su sredinom 19. stoljea u Bosni i Hercegovini "dve treine plemstva bila nova lica. Za razliku od bivih spahija, oni se nazivaju begovima i agama", na te-mlju ega je zakljuio da "begovi nisu plemstvo. Izrasli su u procesu od 1833. do 1910. kao nosioci modela drutva koje e biti suprotno onome u Srbiji iza 1830".26 Cilj ovakvih teorija u znanosti bio je dokazati kako bosanski begovat, kao drutvena struktura sa najznaajnijim zemljinim posjedima koncem 19. i poetkom 20. stoljea, nema svoj dubok historijski korijen, i da su se oni tih zemljinih posjeda domogli na nelegalan i nasilan nain od poetka 19. stoljea, stvarajui na taj nain plodno tlo za irenje uvjerenja srpskih seljaka kako su oni veinski vlasnici bosanskoga zemljita. Doista je ovaj mit ubrzo upotrijebljen u politike svrhe. Predstavnici srpskih politikih struktura su poeli tvrdili kako Srbi posjeduju 64% zemljita u BiH. Kasnije je taj procenat rastao na 70, pa na 74% i tako dalje. Oni su po tampi poeli publicirati rasprave u kojima su dokazivali kako su Srbi starosjedioci Bosne, kako su oni vlasnici bosanske zemlje koju su muslimanski zemljoposjednici sa osmanskim zauzimanjem Bosne sredinom 15. stoljea oteli od srpskih seljaka, i tako dalje.27 Odreene promjene koje su se deavale unutar ove zemljoposjednike strukture nisu mogle nita oduzeti ovome mitu, budui da se ova zemljoposjednika struktura sastojala najveim dijelom od muslimana, to je za ove mitmejkere bilo jedino vano. Istodobno su gradili stereotipnu predstavu o Bonjacima kao "tuincima, inferiornim osobama i prijetnjom svemu onome to Srbi smatraju dragocjenim".28 Ovakvi stavovi 26 M. Ekmei: Stvaranje Jugoslavije 1790-1019, 1, Beograd 1989, str. 307-308. 27 Pisanja tampe o ovom pitanju ostavljam izvan razmatranja u ovom radu. Pravei planove o podjeli Sarajeva, Radovan Karadi je predviao vei dio naseliti iskljuivo Srbima, zasnivajui to na apsurdnoj tvrdnji da je zemljite na kojem je izgraen moderni grad izvorno pripadalo srpskim seljacima (David M. Berman: The Heroes of Trea Gimnazija. A War School in Sarajevo 1992-1995, str. 40. Berman citira knjigu Yugoslavia: Deat of a Nation by Laura Silber i Allen Little). 28 Norman Cigar: Genocid u Bosni. Politika etnikog ienja, Sarajevo 1998, str. 35. 79 veine srpske nacionalne elite dalje su se irili na ostale slojeve drutva, gdje su naili na plodno tlo, osobito u ogromnom broju seoskoga stanovnitva, gdje je ve dugo bila jako rasprostranjena mitoloka predstava o muslimanima kao "krvoednim Turcima".

56

Bonjaki odgovor nije bio nita manje proet mitom. Oni (Bonjaci) su tvrdili da posjeduju preko 60% zemljita, te da su 1918. posjedovali i puno vie (oko 83%)29. Formirano je i posebno "Drutvo za edukaciju, ekologiju i ekonomiju", koje je kao nevladina organizacija pokrenulo projekat pod nazivom "Historijsko-demografska karta donjeg Podrinje", s osnovnim ciljem da dokae "netanost tvrdnje daje Bosna srpska zemlja". Ovaj je projekat fokusiran na donje Podrinje (opine Zvornik, Srebrenica, Vlasenica, Bratunac, Bijeljina i Ugljevik), uz najavu da e se proiriti na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Sudionici u realizaciji ovoga projekta istiu da je "prava (je) istina, to se takoer moe dokazati, da je najvii postotak vlasnitva nad zemljom u BiH koji su Srbi imali, iznosio 8,9 posto". Premda istiu da svoje rezultate temelje na relevantnoj dokumentaciji, ovakva istraivanja sa unaprijed definiranim rezultatima mogu se svrstati jedino u popularne prikaze povijesti namijenjene tano odreenim politikim ciljevima.30 Sa bonjake strane dvije knjige o ovome problemu, koje su pretendirale biti znanstvene, a objavljene su u ovo doba, jesu Ekonomski genocid nad Muslimanima31 i Koje vlasnik Bosne i Hercegovine.32 U prvoj su autori agrarnu reforTokom rata u BiH 1992-1995. vodio se rat i o tome koliko je ko vlasnik zemljita u BiH. Bonjaki politiari su angairali dio znanstvenika koji su radili na tome, pravili odreene karte na kojima su "bojili" "muslimansku" i "tuu" zemlju i dokazivali veinsko muslimansko vlasnitvo nad zemljom. Povodom pojave takvih karata 1994, koje su izradili Ibramih Buatlija, Izet Kubat, Izet Bijedi i Salko ampara, Vijee Kongresa bonjakih intelektualaca je 6. jula 1994. organiziralo raspravu u kojoj je sudjelovao niz politikih i znanstvenih djelatnika (Abdulah Konjicija, Devad Juzbai, Avdo Sueska, Ibrahim Tepi, Hakija ozi, Atif Purivatra i drugi). Tekst rasprave pretipkan sa snimljenih audiokaseta u posjedu autora. "Zemljite u donjem Podrinju nikada nije bilo u vlasnitvu Srba", Dnevni avaz, 11. avgust/kolovoz 2003, str. 8. M. Imamovi - K. Hrelja - A. Purivatra: Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima. (dalje: Ekonomski genocid). Sarajevo 1993. Bakir Tanovi: Koje vlasnik Bosne i Hercegovine. Historijski pregled. (dalje: Koje vlasnik). Zagreb 1995. 80 mu provoenu u BiH poslije Prvoga svjetskog rata ocijenili kao "genocid" nad Bosanskim Muslimanima, jer je njezin cilj bio "ekonomsko unitavanje Muslimana" 33. Dok Mustafa Imamovi u svojoj raspravi, objavljenoj u ovoj knjizi, govorei o agraru u austrougarskom vremenu, ostaje na razini ranije poznatih injenica, ne ulazei u nova tumaenja, pogotovo ne sa stanovita potreba aktualnog politikog trenutka, Hrelja i Purivatra su poredali niz podataka o oduzimanju zemlje poslije 1918. i zakljuili kako se radi o "ekonomskom genocidu". Za nas bi, ipak, mogli biti zanimljivi podaci o oduzetim posjedima, jer takvi podaci ukazuju na posjedovnu strukturu 1918, dakle koncem austrougarske vladavine. Meutim, autori su sami upali u zamku pretjerane potrebe za dokazivanjem "genocida", pa su u toj potrebi nainili niz kontradiktornih tvrdnji, te terminolokih i sutinskih greaka. Okomivi se na nain provedbe reforme i oduzimanja posjeda oni konstatiraju kako su jugoslavenske vlasti "privatni zemljini posjed u Bosni i Hercegovini" tendenciozno nazvale "begluk", te konstatiraju kako je "taj 57

pojam do tada bio (...) nepoznat u Bosni i Hercegovini. Poto su titule i odomaeni nazivi u Bosni i Hercegovini "beg i aga" vezani za zemljinu aristokraciju iz prethodnog vremena, to se pojam beg namjerno vee za feudalizam, a njegov privatni zemljini posjed poinje se nazivati "begluk", pa se na taj nain u javnosti stvara uvjerenje da se tu zaista radi o nekakvom feudalnom odnosu"34. No, pojam begluk" je kao oznaka za kategoriju zemljita na kojemu nije postojalo tzv. kmetsko pravo, bio apsolutno poznat u austrougarskome vremenu. Ovakvim tvrdnjama autori, dakle, govore o postojanju privatnoga posjeda (za kojega kau da se iza 1918. tendenciozno naziva begluk), to bi znailo da ifluci (kmetska selita) nisu privatno vlasnitvo. Ako ifluci nisu njihovo vlasnitvo, onda jesu vlasnitvo nekoga drugog (kmetova?) i tada se nema nikakva razloga osporavati pravo upisa vlasnitva u gruntovnim knjigama na bive kmetove. A autori upravo to ine! Rasprava Bakira Tanovia ocijenjena je od recenzenta, dr. Ive Banca, veoma povoljno. "Ovom studijom, veli Banac, u kojoj nudi niz novih tumaenja, Tanovi daje definitivne odgovore na pitanje zemljinog posjeda u Bosni i Herce33 Purivatrina rasprava u ovoj knjizi nosi naslov Ekonomski genocid nad Muslimanima pod vidom agrarne reforme u Jugoslaviji (1918 - 1941). 34 Ekonomski genocid, str. 55 81 govini (podcrtao H. K.)"(podcrtaoH.K.)35. Tanovije, meutim, jednostavno preuzeo tvrdnju Mustaj-bega Mutevelia, koju je ovaj izrekao 1911. godine36, po kojoj su "zemlje koje su se nalazile u rukama itluk sahibija uvijek bile mulkovne zemlje i da one u Bosni nikada nisu spadale u kategoriju erazi mirije"37. Predosmansko porijeklo bosanske zemljoposjednike elite u osnovi je Tanovieva izlaganja. Njegov je zakljuak kako su Bonjaci 1910. posjedovali 63,84% ukupne obradive povrine u Bosni i Hercegovini38. On "svoje" rezultate i numeriku kombinatoriku temelji na podacima iz ranije pomenute knjige Ekonomski genocid. Istodobno sa aktualiziranjem pitanja vlasnitva nad zemljinim posjedima u BiH, sve se ee pojavljuju rasprave, pa ak i knjige, o pojedinim znamenitijim obiteljima i njihovim zemljinim posjedima39. Svi odreda tvrde kako su njihovi preci bili veliki zemljoposjednici. U intervjuima koje je autor tokom 2000. i 2001. obavio sa potomcima izvjesnoga broja znamenitih begovskih obitelji, malo je njih znalo precizno odgovoriti na pitanje o zemljinim posjedima, ali su gotovi svi tvrdili kako su njihovi preci bili vlasnici velikih zemljinih posjeda. Najei odgovor je bio da je njihovim precima pripadalo sve "dokle oi vide".40 Tako su i pojedini potomci begovskih obitelji uzeli znatnoga udjela u stvaranju i upotrebi historijskih mitova u izrazito politike svrhe. Osobito je to karakteristino za one potomke koji su stekli odreene politike pozicije u novom vremenu. Tako je, naprimjer, ministar za obrazovanje, nauku, kulturu, sport i informacije, esto isticao kako je pripadnk velike begovske obitelji, koja je koncem osmanske vladavine bila jedna od najbogatijih begov35 B. Tanovi: Koje vlasnik, str. 8. 36 Agrarni govor narodnog poslanika Mustajbega Mutevelia odran u bos.. herceg. Saboru dne 4. aprila 1911. sa dodatko: Nekoliko odgovora protivnicima o naem erazi-mirijskom vlasnitvu. Sarajevo 1911.

58

37 B. Tanovi: Koje vlasnik, str. 18 - 19. 38 B. Tanovi: Koje vlasnik, str. 49, 68. 39 Dok su neke studije vrlo utemeljene (Ibrahim Filipovi: Filipovii. Bosanska muslimanska porodica. Njen postanak, razvoj i uticaj u vremenu od 1574. do 1991. godine. Sarajevo 1991.), dotle je mnogih znaaj veoma upitan (Safet O. Hasanbegovi: Stabla to ljube nebo. 300-godinja genealogija rasta i stradanja porodica Hasanbegovi i Pai. Sarajevo 1994). 40 Opirnije o ovome u: Husnija Kamberovi: Begovski zemljini posjedi u Bosni i Hercegovini 1878.-1918., Zagreb-Sarajevo 2003. 82 skih obitelji u Bosni. Pri tome se on pozivao na Thalloczyjeve tvrdnje, mada to nikako ne proizilazi iz Thalloczyjeva teksta. Jedan drugi politiar, koji je takoer pripadao novoj politikoj eliti, pisao je slijedee: Obitelj Brankov je jedna od starih begovskih obitelji iz Viegrada. Vei dio lijeve obale Drine nekada je pripadao obitelji Brankovi. Slino kao sa mnogim drugim bonjakim obiteljima bila je sudbina i begova Brankovia, koji su neprekidno protjerivani i sudbina njihovi zemljinih posjeda sastojala se u neprekidnom oduzimanju vlasnitva.41 I dok su potomci starih begova sve ee isticali ovaj mit o svome vlasnitvu nad zemljom, pojavljivao se jo jedan dodatni elemenat u konstrukciji ovoga mita, i to ne u krugu begovskih potomaka nego u krugu obinih muslimanskih seljaka, i to ponajvie kod onih koji su u toku posljednje decenije 20. stoljee u ratnim dogaanjima protjerani iz svojih domova. Oni su ove patnje uglavnom doivjeli od Srba, pa su kod njih sve vie poele da na popularnosti dobivaju prie o tome kako su za ta dogaanja krivi upravo muslimanski begovi, koji su bili vlasnici zemlje, na koju su naseljavali srpske kmetove. Na taj su nain, prema ovim jako rairenim teorijama meu muslimanskim seljacima, sami begovi doveli Srbe koji e kasnije "doi glave" ne samo begovima nego i ostalim muslimanima. Ovo je osobito karakteristino za muslimanske prognanike iz istone Bosne, to pokazuju naa ograniena i nedovrena istraivanja upravo na nekim grupama muslimanskih prognanika iz tih krajeva. Mnogi meu ovim prognanicima tvrde kako su "nekada davno" muslimanski begovi naselili srpske kmetove na svoju zemlju, pa u sve to onda upletu jo i predaju o lagodnom ivotu begova, o tome kako su oni "za kafanskim stolom" gubili jednu po jednu njivu i tako dalje. Tako su se, prema ovoj rairenoj i mitskoj predstavi, Srbi naselili u istonu Bosnu (a slina su uvjerenja i u nekim drugim krajevima). Kao pozadinu ove prie moe se navesti upravo ono to se imenuje kao mit starine. Ovdje se, dakle, radi o klasinoj upotrebi jednoga mita u politike svrhe. Karakteristino je daje ovaj mit samo iskrsnuo sa poetkom rata u Bosni, ali se iz istraivanja najednom malom uzorku prognanika iz istone Bosne vidi da je taj mit bio prisutan u irim socijalnim slojevima. Ispitanici ak iz starije dobi (50-60 godina) priali su kako su oni od svojih 41 Lj. Smajlovi: Ex-jugoslawische Kaiser, str. 186. 83

59

roditelja sluali prie o tome da su begovi naseljavali na svoja imanja srpske kmetove, a zatim su ti kmetovi postali vlasnici te zemlje. Tako su Srbi doli "u nae krajeve". Da zakljuim, "mit starine", koji je u Bosni svoj izraz imao u jednoj irokoj lepezi mitskih iskaza, jedan svoj segment ima i u uvjerenju o srednjovjekovnom porijeklu muslimanskoga zemljoposjednikog plemstva, s jedne, te uvjerenju srpskih seljaka o srednjovjekovnom porijeklu njihovoga prava na zemljine posjede u Bosni i Hercegovini, s druge strane. Ovaj "mit vlasnitva nad bosanskom zemljom" je odlian primjer politike zloupotrebe povijesti. On se pojavljuje u nekoliko etapa i vie raznih vidova. S jedne strane, on je izvor agresivnih pretenzija srpskih seljaka u Bosni, koji se manifestirao u uvjerenju da su oni srednjovjekovni vlasnici bosanske zemlje, koju su im Turci (odnosno muslimani u mitolokoj svijesti) oteli sredinom 15. stoljea. Ovaj je mit bio naroito aktueliziran koncem 19. i poetkom 20. stoljea, te iznova i osobito snano koncem 20. stoljea, to je svoga izraza imalo u krvavim razraunavanjima na ovim prostorima; s druge strane, ovaj se mit meu Bonjacima pojavljivao kao odbranbeni mehanizam, iji je osnovni cilj ouvanje postojeih socijalnih odnosa (kao to je bilo koncem 19. i poetkom 20. stoljea), odnosno ouvanje dravnih okvira i temeljnih nacionalnih vrijednosti (kako je to bilo koncem 20. stoljea). Pitanje je jedino koliko su povijesno trajne vrijednosti koje se temelje na mitovima! 84 Jon Kvrne

DA U JE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO STVARANJE NOVIH HISTORIJSKIH MITOVA?


Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bonjacima, onda drim da mije to veliki kompliment. Mustafa Imamovi, Dani 195, 02. 03. 2001. Jedno od polazita konferencije o historijskim mitovima odrane u Sarajevu, u novembru 2002. godine, bilo je da su tvrdnje o historijskim dogaajima i procesima igrale, i jo uvijek igraju, vanu ulogu u politikom diskursu zemalja bive Jugoslavije.1 Meutim, opisi ranijih vremena koji su proimali javni diskurs i politiki ivot u tom dijelu svijeta vrlo esto nisu i najbolje verzije koje nam stoje na raspolaganju. esto tu postoje alternativni opisi koji se u daleko veoj mjeri mogu nazvati "naunim", u smislu da uvode izvore koji nam stoje na raspolaganju a ne ignoriraju dobro znane injenice ili aspekte predmeta zanimanja. Pa, zato onda naunici i dalje proizvode opise historijskih dogaaja koji ne zadovoljavaju nau elju da razumijemo prolost? Jedno rjeenje koje vodi 1 Govorei o bivoj Jugoslaviji, historiar Eric Hobsbawm formulira to ovako: "Historija je sirovina za nacionalistike ili etnike ili fundamentalistike ideologije, kao to su makovi sirovina za heroinsku ovisnost. Prolost je sutinski element, moda najsutinskiji element tih ideologija". Eric Hobsbawm, 'Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented past - if we are brave enough to use it', Open Society News, Winter 1994. 85

60

odgovoru moe proistei iz naeg posmatranja raskoraka izmeu opisa koji su tako emocionalno napunjeni i onih vrih opisa za koje znamo da su nam na raspolaganju.2 Moda nam upravo taj 'jaz' moe ukazati na to o emu se zapravo radi. Ja u u ovom lanku razmotriti dva rada o bosanskoj historiji dvojice naunika, Bonjaka, Mustafe Imamovia i Envera Imamovia, koji imaju znatan utjecaj na dananji bosanskohercegovaki javni diskurs. Specifinije, ja u razmotriti kako ova dva autora opisuju porijeklo Bonjaka. Odabrao sam da se usredsredim na korijene jer to tako esto igra vanu ulogu u identitetu jednog naroda. Ideje jednog naroda o tome ko su mu bili preci lako utjeu na njihovo vezivanje za odreeno geografsko podruje ili njihovu lojalnost odreenim dravama ili politikim strukturama. Ima nekih aspekata opisa ovih autora kojima u posvetiti posebnu panju. Do koje mjere Bonjaci imaju zasebne pretke? Koja je priroda i stepen kontinuiteta Bonjaka na ovom geografskom podruju? Je li kontinuitet bonjakog porijekla na ovom podruju razliit od kontinuiteta postojanja druge dvije skupine njihovih bosanskih savremenika? I najzad, ja razmatram nain na koji se Crkva bosanska koristi kao argument za taj posebni kontinuitet porijekla dananjih Bonjaka. "Historija Bonjaka" Knjigu "Historija Bonjaka"3 napisao je Mustafa Imamovi, profesor Historije drave i prava na Sarajevskom univerzitetu. Knjiga zavreuje panju kao jedno od najhvaljenijih i najitanijih historijskih djela u dananjoj Bosni i Hercegovini. U vrijeme objavljivanja, hvaljena je kao knjiga koju treba proitati svaki Bosanac4, i kao prvi potpun prikaz historije te skupine. Knjiga je Mogu se, naprimjer, porediti opisi politike Hrvoja Hrvatinia u radu Mustafe Imamovia sa opisom u radovima Johna Finea. Ili, porediti opis uloge Ninoslava u ratovanju izmeu Splita i Trogira, kako to opisuje Nada Klai sa tvrdnjama Envera Imamovia i Mustafe Imamovia o permanentnoj vanjskoj agresiji na Bosnu. Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, 1997, Preporod, Sarajevo. Dani (Sarajevo) 64, 1997, "Bosanski barometar". 86 naila i na pozitivnu meunarodnu recepciju.5 Prema autoru, do 2001. godine prodato je 20.000 primjeraka6, to je vrlo visok broj za bosansko izdavatvo. Knjiga ipak nije bila univerzalno hvaljena. Prije dvije godine, historiar Enver Redi, lan Akademije nauka u umjetnosti Bosne i Hercegovine, objavio je knjigu u kojoj, izmeu ostalog, kritikuje Imamoviev prikaz islamizacije Bosne kao fundamentalno pogrean.7 I drugi su bosanski historiari kritikovali Imamovieva tumaenja historije Bosne.8 Ja bih kazao da se Imamoviev opis etnikog porijekla Bonjaka moe smatrati jasnim primjerom mita suigeneris i mita o starini. Bonjaci su tu, ini se, predstavljeni kao radikalno razliiti od bosanskog katolikog i pravoslavnog ivlja, i kao skupina sa najstarijim i neprekinutim vezama sa teritorijom Bosne i Hercegovine. "Bosanstvo" druge dvije nacionalne skupine predstavljeno je kao upitno. 61

To je postignuto identificiranjem nacionalne skupine danas poznate kao Bonjaci po dva razliita kriterija u razliitim fazama historije: po genetskom porijeklu u ranom slavenskom i srednjovjekovnom periodu, i po religijskoj pripadnosti - u osmanskom periodu. Opis Crkve bosanske osigurava da se tako postavljeno zasebno genetiko porijeklo bosanskih Slavena moe vezati za prihvatanje islama u osmanskom periodu. Vidjeemo kasnije da se Mustafa Imamovi i Enver Imamovi radikalno razlikuju po tome koga identificiraju kao prvobitne pretke dananjih Bonjaka. Ali u njihovom razumijevanju kontinuiteta bosanskih muslimana, i uloge Crkve bosanske u tom procesu, njih su dvojica sasvim slini. 5 Robert Donia je pozitivno prikazao knjigu "Historija Bonjaka" u asopisu Nationalities Papers 28 br. 2 (2000). 6 Mustafa Imamovi, "Intervju dana", Dani (Sarajevo) 195, 2. 3. 2001. 7 Enver Redi, Sto godina muslimanske politike: U tezama i kontroverzama istorijske nauke, Izdavai: ANU-BiH i Institut za istoriju, Sarajevo, 2000. 8 Vidjeti naprimjer lanak Sreka M. Daje u ovom zborniku. 87 Jedno bosansko-slavensko pleme Mustafa Imamovi dananje Bonjake smatra potomcima zasebnog slavenskog plemena "Bosna" koje se naselilo u ovo podruje i dalo mu svoje ime. Poetni inilac u etnogenezi Bonjaka svakako su slavenski etnicitet i jezik. Bosanski su Slaveni naselili sredinji dio junoslavenskog etnikog prostora i na njemu vremenom izgradili svoju snanu feudalnu dravu,... {Historija p. 22) da ime Bosna ipak nije ostlao "od starijeg tuega naroda", nego, da se, izgleda, neko vee slavensko pleme Bosna naselilo u srednjoj Bosni i dijelu Dalmacije. (Historija,istorija, str25)9 Imamovi bosanske Slavene predstavlja kao jedinstvene i karakteristine po svojim stavovima i mentalitetu. Ve od njihovog dolaska u ovo podruje - koje e kasnije postati Bosna i Hercegovina - oni su bili neuobiajeno nezavisni i slobodoljubivi, to je, zapravo, i razlog to su se oni odluili naseliti tu gdje su se naselili: Na cijelom ovom prostoru [danjanja BiH] plemena i upe se postepeno ujedinjuju radi odbrane od raznih vanjskih provala. U tome je oblast Bosna, zahvaljujui svom sredinjem poloaju u sarajevsko-visokoj kotlini i geografskim odlikama, imala vodeu ulogu. Matina je zemlja Bosna svojom planinskom konfiguracijom predstavljala prirodno sredite drave, koja je svjesno htjela izbjei politike i kulturne uticaje, kako sa istoka tako i sa zapada, te na taj nain izgraditi i ouvati svoju samobitnost. (Historijaistorija , str. 25) Bosna i kultura Bosanaca predstavljeni su kao neto to je odvojeno i ugroeno, od samoga poetka, od susjednih centara politike moi. U tom pogledu, katolianstvo i pravoslavlje su 62

sredinji dio onog to treba da oznaavaju termini "Zapad" i "Istok". Mogue je shvatati pripadnost tim religijama Teko je nai primjere da jedna skupina daje ime nekom podruju pa potom nekoj rijeci. Najee se smatralo daje teritorij "Bosna" dobio ime po rijeci. Standardna provjera naziva 'Bosna' sugerira da naziv ima predslavensko porijeklo (Skok, 1971, 'Bosna'). Nedostatak pozitivnih dokaza takoer nam namee osjeaj da bi nepouzdana mogla biti zamisao daje neka velika skupina stigla u taj kraj donosei sa sobom naziv "Bosna". 88 kao neto to je u suprotnosti sa "biti bosanski Slaven". I ve vidimo da taj iskaz otvara nova pitanja: Za Bosance se pretpostavlja da su pokrteni u IX i X stoljeu. Ako se prihvati opis po kome je pokretaka snaga naina njihovog organiziranja vlastitog drutva bio zapravo elja da se izbjegnu vanjski utjecaji, onda je teko razumjeti kako to da su Bosanci na kraju uope postali krani. U tom sluaju cijela ta zamisao pokretake snage, ili svjesnog cilja ini se dubi-ozna, jer uvodi teleologiju tamo gdje joj ima malo mjesta. Nain da se zaobie taj prigovor jest tvrdnja da su Bosanci, ak i krani, sauvali predkranske stavove i nain razmiljanja, ono to Imamovi naziva "balkansko-slavenski protestantizam". Slijedei citat opisuje Crkvu bosansku: Taj je "balkansko-slavenski protestantizam" imao svoje duboke socijalno-etike korijene, ali jedino u Bosni igrao politiku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom dravne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni ivot bosanskog ovjeka nikako ne mogu odrei. {Historija, str. 35) Postojanje jednog bosanskog plemena sa karakteristinim stavovima uveliko je temelj objanjenja postojanja Bosanske drave i Crkve bosanske. Pleme je povezano sa postojanjem tih institucija na jedan fundamentalan nain, oni su rezultat najdubljih potreba i stavova tog plemena. Ta udnja za nezavisnou smatra se kljunom za postojanje drave, a Crkva bosanska se objanjava kao proizvod "sutinskih" svojstava Bosanaca; rezultat "drutvenog i etikog naslijea" te skupine. "Duboki korijeni" Crkve omoguavaju da to shvatimo kao neto to skupina sa sobom nosi, neto to prethodi njenom dolasku na Balkan, a ne kao rezultat utjecaja "Istoka" ili "Zapada". Sutinske karakteristike Bosanaca - ko su oni, i kakvi su - uzimaju se i kao objanjenje historijskih dogaaja i procesa koji se tiu Bosne. Politika njenih susjeda, ratovi i saveznitva tumae se kao neto to je motivirano njihovom zaokupljenou Bosnom i njihovim poricanjem bosanske nezavisnosti. Time je zapoela bliska saradnja izmeu rimske kurije i ugarsko-hr-vatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjia i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajednikoj borbi protiv heretike Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to poetak saradnje izmeu maa i kria ili krsta koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su "patareni" ili "babuni", bilo muslimani, nije vie nikada prekidala. (Historija,istorija, str. 33) 89

63

Ovdje moemo vidjeti kako je predstavljanje borbe za bosansku jedinstvenost i Bosanaca kao slobodoljubivog naroda neto to osigurava historijski kontinuitet - od post-rimskog perioda, srednjega vijeka, pa tokom osmanskog doba - izmeu srednjovjekovnih Bosanaca i dananjih. Bonjaka.10 Pogledamo li historiju malo poblie, meutim, otkriemo greke u ovome opisu. Teko je nai razloge da se odnosi Svete stolice i Ugarske ili izmeu Nemanjia i katolikih kraljeva i plemstva okarakteriziraju kao saradnja sa ciljem okonanja bosanske posebnosti. Kategorije koje nisu od pomoi Pogledajmo kategorije koje Mustafa Imamovi koristi kada opisuje kako se bosanski ivalj podijelio u skupine. Koji su kriteriji za uspostavu razlike? Kad se Imamovi upusti u objanjavanje ko su preci Bonjaka, njegovo polazite je daje to jedno zasebno bosansko slavensko pleme. Ali danas su tu tri glavne nacionalne skupine! taje sa onima koji nisu bosanski muslimani? Mogu li i oni biti potomci tog bosanskog plemena? Ili su muslimani jedini nasljednici tog plemena? U politikoj misli nastaloj pod utjecajem nacionalizma, ovo se obino smatra kljunim pitanjem naina na koji skupine mogu, ili im je doputeno, da se identificiraju sa nekim podrujem i njegovom povijeu. Tako se na bosanskom dravnom tlu i bosanskoslavenskoj etnikoj podlozi, te novotokavskom jezinom izrazu, asimiliranjem islama konano oblikuje bosanskomuslimanski ili, krae, bonjaki etnos, narod ili nacija, naspram ostalim Junim Slavenima istog jezika (Srbima, Hrvatima i Crnogorcima), ali razliitog vjerskog i kulturnopolitikog iskustva. (Historija,istorija, str. 9) Jo jednom su Bonjaci spomenuti u vezi sa "bosanskim plemenom", Bosnom kao geografskim podrujem te srednjovjekovnom dravom. Suprotstavljeni su Srbima, Hrvatima i Crnogorcima. 10 Ovo gledite o skupini kao neemu to ima vjeitu sudbinu, o tome kako je vjeita rtva, takoer je eksplicitno iskazano: "Ako bi se u najkraem htjela definirati historija Bonjaka, onda bi se moglo rei daje to jedna praktino neprestana borba za samoodranje na vlastitom tlu, u neprijateljskom okruenju,..." (Historija,istorija, str. 572). 90 Koritenjem prilino grube eme, koja se sastoji od etiri skupine, oni "drugi", oni u odnosu na koje su bosanski muslimani definirani kao razliiti, povezuju se sa nekim drugim geografskim entitetima: Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom. Bosanski katolici u bosanski pravoslavci zaboravljeni su kao potencijalne dodatne kategorije u ovom kontekstu, a njihova mogua veza sa bosanskoslavenskim plemenom ili sa bosanskom srednjovjekovnom historijom i ne razmatra se. Bosanski Slaven = bosanski musliman Imamovi stalno naglaava veze izmeu bosanskih muslimana i bosanskog plemena. Time to i ne postavlja pitanje da li ljudi iz drugih skupina moda imaju veze sa tim plemenom, stvara se tendencija vjerovanja da su muslimani jedini potomci i jedini nasljednici srednjovjekovne batine Bosne. Taj propust postaje relevantan kad promatramo dvosmislene i nejasne opise:

64

naziv Bosanski Musliman ili Bonjak obiljeava Junog Slavena koji se etniki oformio na historijskom teritoriju Bosne,... (Historija,istorija, str. 11) Ova izjava se moe tumaiti bilo kao da doputa ili da iskljuuje mogunost da bi ljudi koji nisu bosanski muslimani uope mogli biti "etniki formirani" na "bosanskoj historijskoj teritoriji". Bilo kao: "termin 'Bonjak' oznaava nekog junog Slavena, itd.." ili pak: "termin 'Bonjak' oznaava odreenog junog Slavena, itd.". Primjenom zakona aristotelovskih silogiza-ma, vidjet emo da je, uzmemo li ovo prvo tumaenje sasvim mogue da oni koji nisu bosanski muslimani budu potomci bosanskih Junih Slavena. Drugo tumaenje iskljuuje mogunost da su oni koji nisu bosanski muslimani Juni Slaveni iz Bosne. estim spominjanjem bosanskih muslimana u vezi sa Bosnom, pri emu ne spominje druge dvije skupine, Mustafa Imamovi daje nam razloga da vjerujemo da on izrie navedeni stav u njegovom "iskljuujuem" znaenju. Daje nam premalo razloga da vjerujemo da on na umu ima "ukljuujuu" verziju.11 Potomci iz Bosne i Hercegovine smatraju se sutinskim. Mustafa Imamovi ini se ne smatra bitnom injenicu da neki preci dananjih muslimana mora da su doli iz drugih, najee susjednih, podruja kako u vezi sa osmanskom ekspanzijom u Bosnu, tako i osmanskim povlaenjem iz Srednje Evrope (vidjeti, naprimjer, Sreko M. Daja, KonU svojoj etnogenezi bosanski Slaveni, kasnije Bonjaci ili Bosanski Muslimani, kao sredinji junoslavenski narod, vrlo malo su se mijeali sa drugim narodima, to nije sluaj sa okolnim Junim Slavenima, u ijoj je etnogenezi udio neslavenskog elementa prilino znaajan - na istoku Grka, Albanaca, Cincara, Rumuna i drugih, a na zapadu Nijemaca, Italijana, Maara, eha itd. Bonjaci su se rijetko krvno mijeali ak i sa drugim muslimanima neslavenskog porijekla, bez obzira na jake duhovne veze sa islamskim Orijentom. Manji broj Turaka i drugih orijentalaca, te neto vie Arnauta, koji su se doseljavali radi slube ili posla u Bosnu, vrlo brzo su se stapali sa domaim muslimanskim svijetom. Ve je Ciro Truhelka primijetio da su Bonjaci najstariji i "najii Slaveni u Bosni", to su kasnije svojim istraivanjima potvrdili Milenko S. Filipovi, piro Kulii te Muhamed Hadijahi. [moj kurziv] (Historija,istorija, str. 23) Ponovo vidimo da su Bonjaci predstavljeni kao potomci bosanskih Slavena. Drugi mogui potomci nisu spomenuti. Dalje se tvrdi da su se i bosanski Slaveni i njihovi potomci, Bonjaci, veoma malo mijeali sa drugim skupinama. To postavlja temelj za tvrdnju o potpunom kontinuitetu izmeu dananjih Bonjaka i bosanskog plemena: kako se obje te skupine u maloj mjeri mijeaju sa drugima, injenica da su Bonjaci potomci bosanskog plemena izgleda kao neto to se podrazumijeva; prvo, Bonjaci nemaju druge pretke osim bosanskih Slavena, i, drugo, oni su jedini nasljednici bosanskih Slavena. Povezivanje religije sa potomstvom Koje kriterije Mustafa Imamovi razmatra kada propituje taje to to ini razne skupine? U citatu iz knjige Historija, str. 9 (vidjeti gore,) on naglaava postojanje razliite religijske i razliite politike pripadnosti meu Junim Slavenima. U posljednjem navedenom citatu (Historija,istorija, str. 23), on posmatra naslijee u biolokom smislu. Taj posljednji citat jest u skladu sa gleditem koje Imamovi izraava kada identificira faktore od primarnog interesa kada se neto identificira kao zaseban narod:

65

U odreenju svakog naroda bitna su dva osnovna elementa: porijeklo, odnosno etnogeneza i prostor na kojem ivi. (Historija,istorija, str. 21) fesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine: predemancipacijsko razdoblje 1463. 1804, Mostar: Ziral, 1999, str. 80). 92 Na nekoliko mjesta, razlika meu skupinama je objanjena kao razlika u porijeklu; ako neko stanovnitvo danas postoji kao dvije odvojene skupine, to mora daje stoga to imaju razliite pretke. Postojanje skupina uzima se zdravo za gotovo. Kako skupine nastaju uistinu se ovdje ni ne propituje. A upravo to je jedno od najinteresantnijih pitanja. to se tie bosanskih Slavena, vidjeli smo nekoliko primjera kako Ima-movi predstavlja politike i religijske institucije kao tijesno povezane sa skupinom, gotovo kao "prirodnu" posljedica "osobina" te skupine. Na taj nain pitanje genetskog naslijea, "rase", moe biti relevantno za opis cijelog niza pojava.12 Kao to smo vidjeli, Mustafa Imamovi naglaava naslijee kao veoma vano kada se uputa u objanjavanje historije Bosne i ono to bosanske muslimane ini drugaijim od drugih skupina u sadanjoj Bosni i Hercegovini. Danas, meutim, religija je determinirajui kriterij pripadnosti skupini. Kako je mogue da Imamovi postigne kontinuitet izmeu bosanskog plemena i dananjih bosanskih muslimana kad su te skupine identificirane potpuno razliitim kriterijima? Kako uiniti da se jedna skupina iz prolosti transformira tako glatko u dananju? Najvanije sredstvo da se to uope postigne jest Crkva bosanska. Osnova razliitog etnopolitikog razvoja Bosne lei u njenoj posebnoj crkvi i njenim sutinskim razlikama u odnosu na rimokatoliku i srpskopra-voslavnu crkvu. (Historija,istorija, str. 45) U sluaju ranog srednjeg vijeka, postojanje zasebnog bosanskog plemena predstavljeno je kao kljuni element odgovora na pitanje: "Ko su bosanski muslimani?" Za kasni srednji vijek i za osmansku epohu, religijske institucije - respektivno, Crkva bosanska i islam - predstavljene su kao determinirajui faktor. Za Mustafu Imamovia ta oita kontradikcija izgleda da se razrjeava tako postuliranom bliskom povezanou izmeu Crkve bosanske i bosanskog Staromodno razumijevanje skupina koje ini se Imamovi prihvata iskazano je njegovim spominjanjem "germanskih" i "slavenskih" karakteristika: Germani su organizirani i proraunati, Slaveni su energini i impulsivni: "U njegovoj [Tvrtkovoj] dravnikoj i politikoj linosti, energija i mudri oprez stoje u ravnotei, to je prije jedna germanska no slavenska crta." (Historija,istorija, str. 26) 93 plemena. Mogli bismo se sjetiti "dubokih korijena" crkve i njenih "specijalnih drutvenih i etikih aspekata". Bosansko pleme je eljelo ivjeti pod zapadnim jednako kao i pod istonim utjecajem, a Crkva bosanska bijae utjelovljenje te elje u religijskom pogledu. ini se da se

66

ovdje sugerira da su rasprostranjenost Bosanskog plemena i Crkve bosanske bili manje-vie identini. Taj pomak u pogledu kriterija koji se smatra kljunim u determiniranju pripadnosti nekoj skupini odraava se i kroz pomak u opisu kauzalnih odnosa. Izgleda da se desila promjena u objanjivakoj ulozi Crkve bosanske: umjesto objanjavanja Crkve bosanske, ili prije, njenoga sadraja, kao onog to determinira karakterizacija skupine, skupina se sad vidi kao neto to oblikuju religijske institucije. Religija, a ne naslijee, vidi se kao determinantna, ne samo za rasprostranjenost vlastite skupine, ve i njenih karakteristika: ..., staleki organizirana vlastela, kao politiki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijeu o njima, imale su presudnu ulogu u etnikom razvoju i oblikovanju Bosne. Vlastela i crkva su prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bonjana, ili Bonjaka) i uvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o znaaju vlastite teritorije za njihovo ouvanje. Takva su osjeanja leala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bonjakog etniciteta. (Historijaistorija str. 45) U gornjem primjeru bosansko plemstvo i Crkva bosanska dobile su kljunu ulogu. Za kasnije periode dolazak Osmanlija i islama smatraju se najznaajnijim elementima u stvaranju bosansko-muslimanske skupine: Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unitenja njene srednjovjekovne drave, a to su rasprostranjenost islama i oblikovanje bonjakog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijeeno da kao "osebujni bosanski fenomen lei u samom srcu bonjake nacionalnosti. (Historija,istorija, str. 84) U navedenom citatu vidimo i to kako je islamu data uloga glavnog faktora oblikovanja bosanskih muslimana, i kako se rasprostranjenost islama povezuje sa rasprostranjenou Crkve bosanske. 94 "Korijeni Bosne i bosanstva" Posvetimo se sad Enveru Imamoviu. Enver Imamovi - prvobitno arheolog - sad je profesor historije na Sarajevskom univerzitetu. Objavio je nekoliko naunih i popularnih radova. Uz djelo koje se ovdje analizira - "Korijeni Bosne i bosanstva"13, Enver Imamovi je objavio radove o arheologiji rimskoga doba. Autor je knjige Historije bosanske vojske. Redovno sudjeluje u javnom diskursu - lancima u novinama kao to je "Osloboenje". Ilirski preci Dok historija bosanskih muslimana, prema Mustafi Imamoviu poinje sa dolaskom Slavena u Bosnu u V i VI stoljeu, Enver Imamovi ima sasvim drugaije gledite. Po njemu, bosanski muslimani su autohton balkanski narod sa povijeu koja see nekoliko hiljada godina u prolost:

67

Ukratko: znanstveno nije vie uope sporna injenica da su bosansko-hercegovaki muslimani autohtoni balkansko-europski narod koji na ovom prostoru ivi vie od 4000 godina, koliko se moe arheoloki pratiti. (Korijeni, str. 129) Prema Enveru Imamoviu, autohtono stanovnitvo u podrujima susjednim Bosni je bilo u velikoj mjeri istrijebljeno tokom dva stoljea nestabilnosti nakon pada Rimskog carstva. Ali u Bosni, nasuprot tome, to ilirsko-rimsko stanovnitvo opstalo je uglavnom zahvaljujui neprohodnim bosanskim planinama: Dok su tokom burnih dogaaja do kojih je dolo u vrijeme seobe naroda, starosjedioci bili u najveoj mjeri posvuda istrijebljeni, na bosanskohercegova-kom podruju su se, zatieni brdskim i planinskim gudurama, sauvali kao u nekoj oazi. (Korijeni,orijeni, str. 26) Bosanci (ili bosanski muslimani )14 predstavljeni su kao etniki narod razliit od njihovih susjeda. "Etniko" u smislu u kojem taj termin koristi Enver 13 Enver Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Meunarodni centar za mir, 1995. 14 Kao to emo vidjeti, Enver Imamovi ne navodi jasno da li sve Bosance ili iskljuivo bosanske muslimane smatra za potomke Ilira. 95 Imamovi izgleda daje uglavnom genetska kategorija. Zavisi od toga ko su ti preci, a odraava se na nain kako ovjek izgleda (Korijeni,orijeni, str. 26, 131, 163). Bosanci su potom predstavljeni i kao "izrazito drugaiji"15 od svojih "isto slavenskih"16 susjeda, ne samo fizikim izgledom ve i tradicijom i moralnim kvalitetama. Odnos izmeu naglaska na ilirskim korijenima Bosanaca i spominjanje slavenske komponente u etnogenezi Bosanaca ne ostavlja sumnje da se ilirski doprinos smatra vanijim. Imamovi usljed toga ima problem kako rijeiti tenziju izmeu elje da Bosance (ili Bosanske muslimane) posmatra kao potomke Ilira, i injenice da je jezik koji oni koriste od ranih srednjovjekovnih vremena slavenski. Povremeno ta tenzija dovodi do kontradiktornih opisa: Na taj nain Bosna se kasnije potpuno slavenizirala i skoro da se ni po emu nije razlikovala od susjednih, isto slavenskih, zemalja. Meutim, ni zemlja ni narod nisu nikada potpuno izgubili ilirska obiljea. I upravo je to ono to je u srednjem vijeku Bosnu i njezine stanovnike po svemu inilo neobinim u oima drugih, bilo daje rije o njihovom izgledu, nainu odijevanja, obiajima, vjeri, mentalitetu itd. (Korijeni,orijeni, str. 163) U prvoj reenici Bosna jedva da se razlikuje od susjednih podruja ("ni po emu"), dok su u treoj Bosanci posebni u svakom pogledu ("po svemu"). Slaveni: Negativne karakterstike Opisujui srednjovjekovni period, Enver Imamovi dosljedno tvrdi da se ilirsko naslijee odrazilo na pozitivnim karakternim crtama (Korijeni,orijeni, str. 26, 34, 131, 132,), i da te crte Bosance ine razliitim od njihovih susjeda (Korijeni pp. 26, 131, 163). Stoga ne iznenauje da su "izrazito drugaiji", "isto slavenski" susjedi predstavljeni kao ivalj sa cijelim nizom negativnih crta, to se tumai injenicom da su oni Slaveni:

68

[Srbi i Crnogorci] Sasvim je evidentno da su u svim proteklim njihovim agresijama u pozadini bili pljakaki motivi, to jest e za tuim. To je tipini mentalitet nomadskopastirskih plakakih hordi, od kojih vuku korijen i ta dva naroda. 15 Korijeni p. 131 16 Korijeni p. 163 96 Karakteristika prekodrinskih napadaa je i ta to ih u akcijama ne vodi razum nego instinkt koji su im oblikovali surovi uvjeti njihovog ivotnog ambijenta gdje je sve bazirano na sili, lukavstvu, i prijevari. Zato su u takvim zajednicama otupljeni osjeaji za ono to se u civiliziranom svijetu zove humanost. (Korijeni,orijeni, str. 349) ini se da su Srbi i Crnogorci iz susjednih, "slavenskih" podruja bili potomci nomada koji su ivjeli od uzgoja stoke i pljaki. Negativne crte predaka: pohlepa, nepouzdanost i surovost vide se kao rezultat tekih uslova u kojima su te skupine ivjele. A te karakterne crte, trvdi se, nasljedne su. Postoji dobar razlog da se bude skeptian prema Imamovievoj primjeni ideja biolokog naslijea i rase. Posebno je teko prihvatiti njegovo gledite kako se akcije jedne skupine mogu objasniti karakternim crtama koje su naslijedili od svojih predaka te da te crte (koje su prvobitno, pretpostavlja se, bile posljedica sredine) nisu bile pod utjecajem kasnijih faktora okoline, drutva ili tehnolokih promjena tokom historije. Imamovievo izlaganje slavenske predbalkanske historije takoer se ini upitnim. Nasuprot Hunima ili Maarima, rani Slaveni nisu bili narod stepe, nomadi, ni blisko povezani sa "kulturom konja". Bili su prvenstveo poljoprivrednici.17 Kad se radi o negativnom opisu Slavena, izgleda da Imamovi pripisuje negativne vrijednosti i poljoprivredi i ivotu na selu uope. ivot u stepi, ili nomadski ivot, ini se, ine ljude nepouzdanim i surovim. Koji onda vid egzistencije ini ovjeka potenim i saosjeajnim? Autor Rimskom carstvu pripisuje pozitivne crte te stoga ne bi bilo nepravilno pretpostaviti da su rimska civilizacija i, mogue, urbani ivot openito ono to stoji nasuprot surovom stepskom ivotu "Slavena": Slavenski doseljenici su u svom ruilakom naletu unitili sve tekovine antike civilizacije. Na mjestu gdje su nekada stajale vile... tu su doseljenici poeli graditi kolibe od prua i brvna, oko kojih su se nizali torovi i tale. (Korijeniorijeni p. 293) "[narod] koji ve tisuama godina postoji i obitava na ovim prostorima, (koji isto toliko iza sebe ima pisanu povijest) i koji je ovdje uivao sve tekovine 17 Vidjeti, naprimjer: Pavel Dolukhanov, The Early Slavs, Longman, 1996. 97 visoke civilizacije, dok su preci onih koji su nas liili svake nacionalne i kulturne pripadnosti, u to vrijeme tumarali za svojim stadima po euro-azijskim pustarama i stepama. (Korijeni,orijeni, str. 128-129)18

69

Zanimljivo bi bilo posmatrati vezu koju Enver Imamovi nalazi izmeu ruralnog ivota i negativnih osobina u odnosu na veoma rairenu predrasudu, koja postoji u bosanskim urbanim sredinama prema ruralnom ivlju i stanovnicima manjih gradova. Obzirom na period u kojem su se mnogi bosanski gradovi stvorili ili se razvili postoji svakako tendencija posmatranja urbane tradicije kao neeg vezanog za Osmanlije, i prema tome muslimane. I mada ima mnogo muslimana poljoprivrednika, pravoslavci se izgleda identificiraju, a i oni sami sebe identificiraju u veoj mjeri sa ruralnom tradicijom.19 Srpski nacionalisti, isto tako, tvrde da najvei dio obradive zemlje u Bosni i Hercegovini pripada Srbima, poto su Srbi bili ruralno i poljoprivredno stanovnitvo u veem stepenu od muslimana.20 Razgovarajui sa ljudima moe se naii i na tvrdnje da su muslimani tokom Osmanskog perioda bili paraziti, koji su ivjeli na raun rada svojim kranskih kmetova. Kao to smo vidjeli, Slavenima je pripisana uloga onih koji su izvrili invaziju, ne-Bosanaca. Slijedei citat je primjer kako se stvara veza izmeu injenice da je neko poljoprivrednik i neBosanac: kljuni element koji ine 18 Tvrdnjom da je prvobitno podruje Slavena bilo "Evroazija", Enver Imamovi uvruje "odbranu" od "optubi" srpskih i hrvatskih nacionalista da su bosanski muslimani tu element, "Turci". On koristi strukturalno slian argument, samo mijenja fokus. Umjesto razmatranja osmanske ere kako bi se "utvrdilo ko pripada" Bosni i Hercegovini, on se usredsreuje na predsrednjovjekovnu eru. Time je mogue da vidi "Evroazijske Slavene" i njihove tako postulirane potomke kao tui element na Balkanu. 19 Srpski etnolog Ivan olovi identificira glorifikaciju "prirodnog" ivota na selu kao jedan od savremenih mitova u Srbiji: "I dananja etniki centrirana politika mitologija u Srbiji oivljava slike idilinog, patrijarhalnog sela, predstave o seljacima- () -kao ljudima koji crpu fiziku i moralnu snagu iz svoje vezanosti za zemlju, za kulturu i veru pradedova i ne meaju se sa strancima."( Ivan olovi, Politika simbola: ogledi opolitikoj antropologiji. Beograd: Radio B92,1997, str. 26). Prema oloviu, moe se identificirati i jaka anti-ur-bana tendencija: "Etniki meoviti brakovi su ei u gradovima nego na selu. To je jedan od razloga to su posljednih godina mitske prie o politici pune podozrenja i otvorenog neprijateljstva prema urbanim sredinama" (olovi, 1997, str. 28). 20 Vidjeti, naprimjer, lanak Husnije Kamberovia u ovom zborniku. 98 dananje Srbe, Crnogorce i Hrvate u Bosni i Hercegovini su doseljenici, tvrdi se, ije je glavno zanimanje poljoprivreda i stoarstvo: [Od srednjevjekovnih vremena do 1878. g.] esti ratovi, epidemije a i ekonomski razlozi, doveli su u Bosnu brojne doseljenike (mahom stoare i kmetove), najvie iz Srbije, Crne Gore i Dalmacije. Na taj nain su se diljem Bosne i Hercegovine stvarale strane nacionalne jezgre. (Korijeni,orijeni, str. 122) Dok je izlaganje o tome "iji su korijeni u Bosni" i "ko su pridolice koje su izvrile invaziju" fundamentalno vezano za srednji vijek, ovaj posljednji citat je vaan i radi povezivanja opisa "slavenske" invazije/imigracije za skorije historijske periode. Posebni kontinuitet Bosanskih Muslimana 70

Kao to smo vidjeli ilirski korijeni su ono to Bosancima daje posebna prava na bosansku historiju i bosansku sadanjost. Upravo ti korijeni im omoguuju da Bosnu smatraju svojom zemljom u veoj mjeri no narodi koji su, prema Enveru Imamoviu, imigrirali iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore i stvorili "jezgro stranog ivlja". Ali ko su, meu dananjim Bosancima, potomci drevnih Ilira? Ima li naroda sa ilirskim precima u sve tri dananje skupine, ili su samo neke skupine te koje mogu polagati pravo na te pretke? Kao i u opisu Mustafe Imamovia, vidjet emo da se i ovdje religija posmatra kao ono to obiljeava "genetsku posebnost". Da bi stvorio kontinuitet izmeu Ilira i dananjeg stanovnitva, Enver Imamovi se okree Crkvi bosanskoj i tvrdi da je ona indikativna za ilirsko naslijee Bosne: Predslavenske karakteristike bosanskog stanovnitva su se najdue zadrale u religiji i kulturi. Na temeljima autohtone paganske religije ponikla je i uvena kasnija bosanska hereza (bogumilstvo, Crkva bosanska, patarenstvo i sl.). (Korijeni,orijeni, str. 163) ta onda karakterizira ovu posebnu religijsku instituciju Bosne? Imamovi Crkvu bosansku predstavlja kao crkvu vezanu za bugarski bogumilizam X stoljea (Korijeni,orijeni, str. 168), ali on jednako vanom smatra i lokalnu predkr-ansku tradiciju. 99 S obzirom da je Bosna ula u srednji vijek s autohtonim stanovnitvom ije su vjerske osnove poivale na starokranskim tradicijama, njihovo kransko uenje se po mnogo emu razlikovalo od onog koje su Srbi i Hrvati upoznali i primili tokom 8. i 9. stoljea. Bosanska starokranska tradicija je unijela u srednji vijek mnoge elemente antikih hereza, toje prestavljalo veoma plodno tlo za stvaranje novih, srednjovjekovnih hereza. (.) Korijeni takve Bosne su mnogo dublji od srednjeg vijeka. Pripomenimo daje u antiko doba na tlu Bosne i Hercegovine bilo prisutno 40 raznih vjera i da se klanjalo ak pedeset dvojici bogova. (str. 163-164) Imamovi ne ukazuje ni na jedan specifian izvor koji bi mogao potkrijepiti tvrdnju o utjecaju bugarskog bogumilizma, a dobri izvori za to ionako nisu poznati.21 Stoga treba biti skeptik u pogledu ovih autorovih tvrdnji. Isto vai za teoriju da Crkva bosanska treba da je rezultat potpuno drugaijeg procesa pokrtavanja u odnosu na proces kojim su susjedna podruja postala kranska. Kontunuitet iskazan kroz religijsku pripadnost Opis Envera Imamovia osigurava da religija bude neto to se moe koristiti da ukae na kontinuirano postojanje jedne skupine u nekom podruju. Paganske ili kranske (tokom rimskog doba) Ilire je, unato lingvistikoj promjeni, jo uvijek mogue identificirati u srednjem vijeku, zahvaljujui njihovim religijskim karakteristikama. Religijske karakteristike su takoer, prema Imamoviu, ono to omoguava identifikaciju jedne od dananjih skupina kao potomaka Ilira. Crkva bosanska i islam, tvrdi se, imaju mnogo zajednikih sadraja i zajednikih korijena (Korijeni,orijeni, str. 208). Skupina koju prvo identificiramo kao Ilire, potom kao srednjovjekovne "Bonjane", danas se moe prepoznati kao bosanski muslimani:

71

John V. A. Fine Jr., The Bosnian Church: a New Interpretation. A study of the Bosnian Church and its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries. Boulder, Colorado: East European Quarterly, 1975, p. 44 100 Bosanski bogumili su masovno prelazili na islam i zato to su u njemu otkrili mnoge zajednike sadraje, toje u procesu islamizacije Bosne odigralo vanu ulogu. Ustvari, islam i bosanska hereza imaju zajedniki korijen, kojem je domovina Bliski istok. Mada su ili razliitim putevima, historijska sudbina ih je nakon nekoliko stoljea opet spojila. (Korijeni,orijeni, str. 165-166)22 Enver Imamovi kao da se dvoumi izmeu tri razliita objanjenja korijena Crkve bosanske: prvo, ona je nastavak lokalne predkranske religije; drugo, ona je nastavak kranstva kako je ono prakticirano kad je Bosna bila dio Rimskog carstva; i, tree, Crkva bosanska ima korijene u bliskoistonom heretikom pokretu. Mogue je ova tri objanjenja posmatrati tako da predstavljaju tri razliite elje vezane za to kako autor eli predstaviti svoju skupinu: prvo, elja za lokalnim korijenima koji seu to je dublje mogue u prolost; drugo, elja da se svoja vlastita skupina vidi kao posrednik izmeu grke i rimske kulture i civilizacije; i tree, elja da se islam vidi kao "prirodan" dio bosanske religijske historije. Ili, u svakom sluaju, kao "prirodniji" nego to su to tradicije koje predstavljaju katolici i pravoslavci. Sklonost iskljuivanju Opisujui Crkvu bosansku Enver Imamovi naglaava kontinuitet izmeu dananjih bosanskih muslimana i srednjovjekovnih Bosanaca, i konsekventno - Ilira. Ali, ko su onda preci bosanskih katolika i pravoslavaca? Na koji su nain oni dio historije Bosne? Enver Imamovi ima problema da koherentno objasni od koga potjeu katolici i pravoslavci. S obzirom da se ilirski politeizam i lokalno rano kranstvo posmatraju kao neto to je vezano za srednjovjekovnu Crkvu bosansku, i u suprotnosti prema susjednim religijama, postaje problematino to kako 22 Imamovi teko daje imao na umu korijene koji su zajedniki islamu i kranstvu openito jer to ne bi stvorilo razliku izmeu Crkve bosanske i drugih kranskih crkvi, bile one heretike ili ne. Imamovi manihejske korijene pripisuje bugarskom bogumilizmu te moda na umu ima takav religijski fenomen. Kakva je to skupina mogla biti te je utjecala i na islam, teko je rei, jer Imamovi ne daje nikakve dodatne podrobnosti o prirodi tih navodnih zajednikih korijena. 101 neko moe na koncu ipak postati katolik ili pravoslavac a istovremeno biti dijelom jedne neprekinute ilirsko-klasine tradicije. (Naravno, moglo bi se to objasniti kao potinjavanje vanjskom pritisku, ali to bi u nacionalistikim misaonim emama moglo biti shvaeno kao izdaja ilirsko-klasinih korijena, to jest, specifino bosanskih. Bilo bi to udruivanje snaga sa strukturama koje su prilino dosljedno opisivane kao neprijateljske prema Bosni.23) Mi ovdje 72

hoemo da ustanovimo da li opis Envera Imamovia doputa da neko ima neprekinuto postojanje u tom podruju, i da sudjeluje u potpunosti u naslijeu Bosne, a daje pritom pravoslavac ili katolik. Enver Imamovi dozvoljava, u nekim sluajevima, mogunost da su lanovi sve tri dananje skupine moda potomci heretikih srednjovjekovnih Bosanaca (Korijeni,orijeni, str. 120-123, 133, 215). Ali u drugim sluajevima on naglaava da su meu dananjim stanovnicima Bosne samo muslimani potomci Ilira. Naime, ovdanji muslimani su uz Albance i Grke jedini balkanski narod, a istovremeno jedan od rijetkih u Europi, koji je najveim dijelom preivio seobu naroda tokom 6. i 7. stoljea n.e. (Korijeni,orijeni, str. 129) Moe se s pravom rei da sve ono to nosi pridjev ili epitet "bosansko" da se uglavnom odnosi na ovdanje muslimane. (Korijeni,orijeni, str. 132) Ako su "lokalni muslimani", uz Albance i Grke, jedini stariji balkanski narodi koji su opstali u previranju i meteu u vrijeme seoba, malo je prostora ostalo da se zamisli da su i katolici i pravoslavci mogli imati predslavenske korijene. Iz opisa religijske situacije u Bosni uoi dolaska Slavena, "bogumila" a potom i islama, kao nastavka tradicije, opis Envera Imamovia vodi do zakljuka da su prvenstveno bosanski muslimani potomci Ilira i srednjovjekovnih Bosanaca. "Bosanstvo" katolika i pravoslavaca je time ostalo dvojbeno, ili u najmanju ruku uslovno. Islam kao "prirodna" dravna religija Bosne? Interesantno je da Enver Imamovi Crkvu bosansku predstavlja kao dravnu crkvu. Iz tog slijedi sasvim prirodno smatrati islam, koji je "nasljednik" "bogumilizma", "prirodnom" dravnom religijom dananje Bosne. 23 Korijeni, str. 153. 102 Bosna je jedinstvena zemlja i po tome to je u njoj hereza bila zvanina, dravna vjera, kojoj je podjednako pripadao kako obian narod, tako aristokracija i vladari. To je tipina narodna vjera dalekih korijena... (Korijeniorijeni p. 164) Zapravo, nije tano da su bosanski kraljevi pripadali Crkvi bosanskoj. Bilo je tu plemia koji su pripadali svim trima konfesijama, ali uz mogui izuzetak Ostoje, svi su kraljevi bili katolici.24 Ideja fundamentalnog jedinstva izmeu vladara i obinoga puka, teko da se danas uklapa, a jo se manje uklapala u srednjem vijeku. Opisujui vjeru kao neto to ujedinjuje ljude unato ekonomskim i drutvenim ogradama, Enver Imamovi zamilja jednu skupinu koja je sasvim slina skupinama koje povezuje moderni nacionalni identitet. Vjera je ovdje takoer neto za to se pretpostavlja da pokazuje zajedniko porijeklo, i opet vidimo da su implicitno muslimani ti kojima se pripisuju korijeni u Bosni, budui da je islam religija koja ima najvie zajedniko sa Crkvom bosanskom. Muslimani postaju nosioci bosanske dravne tradicije i potomci "najbosanskijih" Bosanaca. A to se tie onih Bosanaca

73

koji su zavrili kao katolici ili pravoslavci, moemo samo pretpostaviti da oni nisu bili dovoljno Bosanci. Poto su popustili pod pritiskom i prihvatili 'tuu' vjeru. Kontra-mitovi I Mustafa i Enver Imamovi kao da se suprotstavljaju nacionalistikim verzijama srpske i hrvatske historiografije. Umjesto da opiu Srbe i Hrvate kao skupine koje su najfundamentalnije povezane sa Bosnom i Hercegovinom, taje uloga data Bonjacima. Jedna solidnija historiografija25 govori nam, meutim, da graani Bosne i Hercegovine imaju ustvari mnoge zajednike korijene, te da je njihovo porijeklo u mnogim bitnim aspektima zajedniko. Opisom, na jedan dobar nain tih manje spektakularnih, ali mnogo fascinantnijih aspe-kata povijesti Bosne i Hercegovine, postiglo bi se da svim autoritarnim sistemima bude tee zloupotrebljavati historiju tvrdnjama da jedna skupina ima ekskluzivnu vezu sa teritorijom Bosne i Hercegovine. Umjesto toga, Mustafa 24 Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, Macmillan, 1994. Vidjeti, naprimjer: Malcolm, Bosnia, ili Daja, Konfesionalnost. 103 i Enver Imamovi daju prikaze sa potencijalnim negativnim konsekvencama. Bosni i Hercegovini je potrebna lojalnost svih njenih graana, a ovi prikazi potencijalno mogu oteati postizanje tog osjeanja lojalnosti. U svom tipino romantiarskom, nacionalistikom insistiranju na skupinama koje su homogene i kroz vrijeme nepromjenjive, sa fiksiranim osobinama i utvrenim historijskim sudbinama, autori sami postaju ranjivi za uveliko istu kritiku koja je sasvim opravdano usmjeravana prema susjednim nacionalistikim historiografijama. Mada Enver i Mustafa Imamovi sasvim tano naglaavaju muslimanske korijene u Bosni i Hercegovini, i nude veoma zanimljive informacije, njihov doprinos dobrom razumijevanju prolosti Bosne i porijekla Bonjaka nije tako dobro kako je moglo biti. "Dati javnosti ono to javnost trai" Jedna od najupeatljivijih injenica, kada se pogledaju opisi ove dvojice autora je koliko su slini strukturalno a razliiti, kad se radi o tome koga oni zapravo identificiraju kao pretke Bonjaka. Unato njihovim kontradiktornim pogledima na historiju Bosne, ja ne znam da su oni imali bilo kakvu meusobnu debatu. To je vrlo udno obzirom da su vrlo snano reagirali na one koji ne dijele njihovo gledite o bosanskohercegovakoj prolosti. Ali, u tim sluajevima njihova je diskusija voena sa naunicima koji ne dijele njihovu tendenciju da historiju Bosne i Hercegovine vide uskljuivo kao historiju jedne kontinuirane, homogene, nepromjenjive skupine, i koji se ne slau sa tendencijom marginalizacije veza lanova druge dvije skupine sa Bosnom i Hercegovinom i njenom historijom. Kako je spomenuto na poetku, take gdje se zapaaju najoigledniji propusti i odstupanja26 od nauno prihvatljivih i uvijek raspoloivih tumaenja, jesu one gdje imamo priliku stei dojam o onom to autora stvarno zanima. U naem sluaju teko je izbjei zakljuak daje elja da se doprinese konsolidaciji identiteta Bonjaka imala prednost nad opisom i razumijevanjem prolosti. To je takoer u skladu sa onim to jedan od autora i eksplicitno kae:

74

Naprimjer, vie je nego udno da oba autora, bez ijednog argumenta ili pojanjenja, izlau verzije o porijeklu, rasprostranjenosti i ulozi Crkve bosanske koje je u otroj kontradikciji sa danas najpodrobnijim opisom te Crkve u radu historiara Finea iz 1973. Taj rad i njegov sadraj zacijelo su morali biti poznati obojici autora. 104 u intervjuu datom sarajevskom nedjeljniku "Dani" Mustafa Imamovi tvrdi da su racionalni argumenti i "istina" izgubili znaaj te sugerira da, suoeni sa historijskim mitovima susjednih drava, Bosna i Hercegovina i Bonjaci trebaju svoje vlastite mitove.27 Te tradicionalne historije u srpskoj i hrvatskoj historiografiji mogu se osporiti argumentima, ali za argumente niko ne mari. Na jedan takav mit moda je trebalo odgovoriti jednom ovakvom knjigom. Kada itate srpske i hrvatske historije Bosne, argumentima ne moete raspravljati s njihovim autorima ili s onima koji te knjige uzimaju kao izvor nekog saznanja. Moete u to vjerovati ili to ostaviti. Prema tome, ja sam osjetio da je i Bonjacima, a i Bosni, potrebna jedna takva interpretacija, jedan takav pristup historiji. Otvoreno mogu kazati za Historiju Bonjaka da svako ko je proita moe smatrati da je to to pie istinito, a i ne mora. (Mustafa Imamovi, Dani 195, 02. 03. 2001.) Ovaj pristup je shvatljiv, ali treba postaviti pitanje njegove produktivnosti. Mada je tano da postoji potreba za historijskim knjigama kojima e tema biti Bosna i Hercegovina, pristup kojeg autor "Historije Bonjaka" sugerira ini se problematinim. Gledite da niko ne slua argumente sadri u sebi stanovito nepovjerenje, moda ak aroganciju prema javnosti. Pretpostavka je da neko, meu njima Mustafa Imamovi, ipak mari za argumente. Mogua i opasna konsekvenca, koja se moe izvui iz gledita Mustafe Imamovia je da "neko" mora odluiti ta javnost "treba" i da taj neko ima pravo to joj i dati, togod to bilo. Takvi argumenti samo koriste onima kojima je u interesu autoritarno drutvo. Mustafa Imamovi vjerovatno ne bi podrao gledite da istina nije vana u suoavanju sa nedavnom povijeu, ratovima voenim posljednjih 12 godina. Njegovo umanjivanje znaaja istine u vezi sa starijom historijom moglo bi, meutim, lako biti vieno kao njegov doprinos opoj klimi u kojoj je svako slobodan vjerovati to god mu volja. Gledite da se mitu moemo suprotstaviti samo kontra-mitom takoer sadri duboki pesimizam u pogledu mogunosti promjene. Za promjene treba vremena, ali nije teko nai primjere sluajeva drutava koja su se promijenila. Prije 50 godina segregacija je postojala u SAD, a u Njemakoj je u to vrijeme 27 Vidjeti i uvodni citat u ovom lanku. 105 svakako bilo mnogo ljudi jo uvijek duboko zaraenih propagandom iz godina autoritarne vladavine. Promjena je mogua a u sluaju Bosne i Hercegovine, knjige historije openito a pogotovo udbenici historije mogu biti jednako dobro mjesto da se promjena pokrene kao i svako drugo - ne bi li se stvorila jedna zdravija intelektualna i politika klima. Da djeca nisu bila 75

indoktrinirana ovinistikim stavovima o historiji i drutvu, i to bi ve bilo neto (malo, ali ipak neto). Da su, umjesto toga, uila historiju punu procesa kojima se ne moe tako lako pripisati bilo kakvo moralno znaenje, niti dopustiti spektakularna metafizika tumaenja, djeca su mogla biti otpornija na poklie demagoga o "sudbini nacije" i pozive na neupitno jedinstvo. 'Istina'-nakon svega Argument da se protiv politiki utjecajnih historijskih mitova moe boriti samo kontramitovima moda nije tako lako odbaciti kao to to izgleda. Moda se stvarno umanjuje utjecaj vaeg protivnika time to se propagira vlastiti mit. Rat protiv Bosne i Hercegovine svakako je pokazao da su neki zapadni akteri prihvatali tvrdnje nacionalistikih propagandi koje su bile najvre etablirane.28 Moda pojava kontra-mitova stvarno stimulira onu vrstu intelektualnog diskursa u kojem e se pojaviti novi elementi, i moda oni bez ideolokih naoara mogu tu nai doprinos da solidnije razumijemo kako se stvari deavaju i kako su se deavale u prolosti. Ja sam, meutim, ubijeen daje najefikasniji nain da se historijski mitovi prestanu koristiti kao politika sredstva njihova diskreditacija kao relevantnog objanjenja prolosti. Njihova akademska diskreditacija e ih dugorono diskreditirati i politiki. I dok dobro razumijevanje historije umanjuje znaaj mitova, onaj opis prolosti koji samo zrcali mitove susjednih skupina - tek promjenom imena u prii - nikako ne diskreditira mitologije na koje reagira. On uva mitove tu gdje su, jer tad e i vai oponenti biti kadri odbaciti vau verziju navoenjem nekih od njenih oitih greaka, dok fundamentalne i opake ideje samih tih mitova opstaju mitova kako su skupine vjene i nepromjeVidjeti, naprimjer, ne(uveni) govor Thorvalda Stoltenberga, u kojem on ponavlja neke od sredinjih, a oito netanih tvrdnji koje je Miloeviev reim nastojao iriti: "Oni su svi Srbi." (Kjell Arild Nilsen, Vestens svik, Oslo: Spartacus, 1995.) 106 njive, da se dogaaji i procesi deavaju zbog unutarnjih svojstava skupina i da se razliita pravila primjenjuju na vau skupinu u odnosu na druge. U historiografiji, kao i u javnom diskursu svake vrste, "istina" treba biti ideal prema kojem se mjere sve tvrdnje. Samo potivanjem toga gospodara moe jedan rad postii da bude dobar historijski rad; dobar prikaz kakva je prolost mogla biti. Literatura:

olovi, Ivan (1997): Politika simbola: ogledi o politikoj antropologiji. Beograd: Radio B92 Dani (Sarajevo) 64, 1997, "Bosanski barometar" Dolukhanov, Pavel M. (1996): The early Slavs: Eastern Europe from the initial settlement to the Kievan Rus. Harlow: Longman Donia, Robert J. (2000): "The New Bosniak History." (bokanmeldelser). I Nationalities papers. Nr.2 / 2000 / vol. 28, s. 351-358 Daja, Sreko M. (1999): Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine:predemanci-pacijsko razdoblje 1463. -1804. Mostar : Ziral 76

Fine, John V. A., Jr. (1975): The Bosnian church: a new interpretation. A study of the Bosnian church and its place in state and society from the 13th to the 15thh centuries. Boulder, Colorado: East European quarterly Hobsbawm, Eric, 'Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented past-if we are brave enough to use it', Open Society News, Winter 1994 Imamovi, Enver (1995): Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Meunarodni centar za mir Imamovi, Mustafa (1997): Historija Bonjaka. Sarajevo: Preporod Imamovi, Mustafa (2001) "Intervju dana", Dani (Sarajevo) 195, 2. 3. 2001. Klai, Nada (1994): Srednjovjekovna Bosna: politiki poloaj bosanskih vladara do Tvrtko-ve krunidbe (1377). Zagreb: Eminex Malcom, Noel (1996): Bosnia: a short history. London: Macmillan Nilsen, Kjell Arild (1996): Europas svik: et oppgjr med vestlig unnfallenhet i Bosnia. Oslo: Spartacus Redi, Enver (2000): Sto godina muslimanske politike: U tezama i kontroverzama istorij-ske nauke. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti - BiH i Institut za Istoriju Skok, Petar (1971): Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti

107

Ivo Goldstein GRANICA NA DRINI - ZNAENJE I RAZVOJ MITOLOGEMA


U hrvatskoj politikoj javnosti, pa i meu Hrvatima i Muslimanima-Bo-njacima u Bosni i Hercegovini, u 20. stoljeu vrlo se esto ponavljala teza da je tijekom povijesti postojala "granica na Drini", naime, da je na ovoj rijeci, kojom se danas uglavnom protee granica izmeu Bosne i Hercegovine i Jugoslavije (odnosno Srbije) bila stoljetna, tovie tisuljetna granica izmeu Istoka i Zapada, odnosno katolianstva i pravoslavlja. Svaki takav mitologem doima se vrlo star, ali nije tako. On se poinje stvarati dvadesetih godina u radovima Milana Sufflaya, a definitivno se oblikuje pedesetih godina u inozemstvu, u krugu bivih dunosnika i simpatizera ustakoga reima. esto se stavovi i predrasude o nacionalnoj povijesti, kakav je i ovaj, zasnivaju na tezama da se ta povijest dogaa na granici, na razmei svjetova. Praktiki u svakoj evropskoj pukoj kulturi ili nacionalnoj ideologiji postoji teza o granici na kojoj ivi vlastiti narod, poev od Portugala, pa do Rusije. Mitologem o "granici na Drini" zasniva se na injenici da se nakon smrti cara Teodozija 395. dotad jedinstveno Rimsko Carstvo definitivno podijelilo na istoni i zapadni dio, a da je u tom trenutku granica ila od Sirmija (Srijemske Mitrovice) na jug, dolinom Drine, sve do crnogorske obale. No, i ova, kao i svaka takva povijesna injenica samo je relativno tona granice izmeu istonog i zapadnog dijela Rimskoga Carstva, granice crkvenih podjela te mnoge druge razdiobe - kulturne, civilizacijske, drutvene, prostirale su se ili istonije ili zapadnije od Drine. Naissus (Ni) bio je u podruju latinskog jezika; grki se govorio od

77

Naissusa na jug i na istok. Pape su u drugoj polovici 4. i poetkom 5. stoljea nesmetano vrili crkvenu sudbenost u prefekturi Ilirika 109 sve do rijeke Mesne (Nestos) u dananjoj junoj Bugarskoj.1 Godine 437. Gala Placidija predala je istonorimskom (bizantskom) caru Teodoziju Dalmaciju sve do granica Panonije.2 Potkraj 6. i poetkom 7. stoljea prostor zapadno i istono od Drine naseljavaju Slaveni, Hrvati i Srbi. Srbi su se ponajvie naselili na prostoru istono od Drine, ali potomci "nekrtenih Srba" naseljavali su u 10. stoljeu Paganiju, Zahumlje i Travuniju,3 dakle, june dijelove dananje Bosne i Hercegovine. Prva srpska drava, u 10. stoljeu, obuhvatila je neke dijelove Bosne, vjerojatno izmeu rijeka Bosne i Drine.4 Iako su se ponajprije naselili u Panoniji i Dalmaciji, jedan dio Hrvata naselio je i prostor dananje Crne Gore i nadjenuo mu, po Ljetopisu Popa Dukljanina, ime "Crvena Hrvatska".5 Meutim, te su se izdvojene skupine kasnije asimilirale u etniku sliku svojih susjeda - Slavena, Hrvata i Srba.6 Kada su Turci Osmanlije poeli zauzimati junoslavenske zemlje, Drina je ostala duboko u njihovu teritoriju. U procesu stvaranja samostalne Srbije, pri emu su kljune godine 1833. i 1878., Drina je opet granica, odnosno njezin donji tok, izmeu Osmanskog Carstva na zapadu i Srbije na Istoku. Kada je Bosnu i Hercegovinu 1878. zauzela Austro-Ugarska, granica je i dalje bila na Drini i tako je ostalo sve do 1914. godine. Teza "o razdjelnici na Drini" u starijoj hrvatskoj historiografiji nije postojala - tako u vjerojatno najpoznatijoj sintezi hrvatske povijesti napisanoj do stvaranja Jugoslavije Vjekoslav Klai 1899. samo tvrdi daje "Rimsko Carstvo 395. razdijeljeno na dvoje, na Zapadnorimsko i na Istonorimsko".7 Klaia je 1 D. Mandi, Bosna i Hercegovina, Povijesno-kritika istraivanja, Sabrana djela, sv. III., Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, II. izd., Chicago-Rim 1978, 426. 2 F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, I. izd. Zagreb 1925, II. izd. Zagreb 1990,161-162. 3 Constantine Porhyrogenitus De administrando imperio, ed. Gy. Moravcsik R. J. H. Jenkins, Dumbarton Oaks 1967, 33/8-10, 34/2, 36/5-7. 4 I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995, 307-309. 5 A. Moin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1951, 54; ii, Povijest, 456-457; D. Mandi, Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, Chicago 1957. 6 Vidi, Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 90-92. 7 V. Klai, Povijest Hrvata, sv. 1, II. izd., Zagreb 1975, 38. 110

78

vie zanimalo naglasiti "kako nije Hrvata zatrla rimska kultura, tako mu nije ni kranska vjera otela narodnoga biljega", kako se narod morao boriti protiv Turaka, potom za pripojenje Krajine i u 19. stoljeu, "stoljeu narodnosti", "borbu za narodnost".8 Klai kao prava vidio je u maarskoj ekspanzivnosti najveeg protivnika. Da bi uope bilo mogue postaviti "granicu na Drinu", trebalo je u hrvatskoj javnosti radikalno promijeniti tradicionalno negativan odnos prema islamu i muslimanima. Naime, od kraja 15. stoljea, kada su Turci Osmanlije u svojim pohodima stigli do hrvatskih zemalja, u hrvatskoj kulturi ivi uvjerenje da je zemlja svojevrstan "antemurale christianitatis" "predzie kranstva".9 Iz te teze proizlazio je zakljuak da je svaka suradnja s drugim kranima u cilju borbe protiv zajednikog islamskog neprijatelja ne samo dobrodola nego i prijeko potrebna. Takve su teze ivjele vie stotina godina; ak i u zrelo doba hrvatskog narodnog preporoda, 1845. godine, pjesnik i budui hrvatski ban Ivan Maura-ni (1815.-1890.) pie "Smrt Smailage engia", jednu od najboljih hrvatskih pjesama toga doba, u kojoj se slave kranske, tovie crnogorske pobjede nad Turcima Osmanlijama. Ve pedesetih godina, kada razvija svoju hrvatsku nacionalnointegracijsku ideologiju, Ante Starevi (1823.-1896.) zamjenjuje antagonistiki stav prema bosanskohercegovakim muslimanima s tezom da su oni zapravo "cvijet hrvatskoga naroda". Koju godinu kasnije, 1861., knjievnik Luka Boti (1830.-1863.) pie spjev Bijedna Mara o ljubavi muslimana i kranke, koja jasno svjedoi o mogunosti tolerancije izmeu pripadnika raznih vjera. Ponajprije pod utjecajem Starevia i to u krugovima njegove Stranke prava ("pravaa"), u sljedeim desetljeima takvi stavovi su u hrvatskoj kulturi sve jai, pogotovo s obzirom na neizvjesnu budunost Bosne i Hercegovine, potom i na elju da se bosanskohercegovake muslimane integrira u hrvatski nacionalni korpus. Iako se u masovnoj kulturi, posebice srpskoj, vrlo esto Stareviu pripisuje antisrpstvo, ono nije postojalo. I Starevi, i njegov najblii suradnik Eugen Kvaternik, odbacuju junoslavenski okvir hrvatstva i nastoje sve June Slavene proglasiti Hrvatima, a osnovne postavke Francuske revolucije smatraju teme8 Klai, Povijest Hrvata, 12-15. O tome vie govori tekst I. ania u ovom zborniku. 111 ljem bez kojeg pretpostavljena hrvatska drava ne bi ni mogla funkcionirati. Starevieva je osnovna ideja bila da se treba stvoriti samostalna hrvatska drava izvan okvira Habsburke Monarhije. Starevi je srpsku srednjovjekovnu dinastiju Nemanjia smatrao stjegonoom slobodarstva na junoslavenskim prostorima. Za proslave 350. godinjice sisake bitke pojavljuje se u jednom napisu u petrinjskom tjedniku Hrvatska zemlja sumnja u svrhovitost proslavljanja sisake pobjede.10 Naime, prenosi se pismo izvjesna "bosanskog Hrvata" koje je navodno napisao u povodu 300. obljetnice bitke, a dobiveno je, kako se tvrdi, "dobrotom arhiva petrinjskog gradskog muzeja": "dok je zapad u polusnu ku-njao, mi smo ga branili, mi ga uvali. Zar da se veselimo? Zar daje slavimo? Hrvat zasliepljen mrnjom na korist treega trgnuo je ma protiv roenom bratu? Mi nismo u tim ratovima nikada pobiedili. Ili zar znai 30.000 brae svoje u valovima hladne Kupe i Save pobjedu? Zar da slavimo zator hrvatski? Da danas ive taj tako crno opisani Hasan i junaki Baka-ban, ne bi jamano trgli jedan protiv drugoga ma ... valovje Save i Kupe progutalo je najvie bosanskih Hrvata, a danas se u slavu toga ore pjesme i 79

napijaju zdravice. emu vrieati stare rane? Jedva to se stiale crne bure, jedva to se kroz guste magle bratske mrnje stao brat da pomae brata, zar da prekinemo onu tanku vezu bratske ljubavi, to nas spaja i vee? Ili se moda uvredama ljubav uvruje?... Nad grobom sisakih junaka prolijmo suzu alobnicu, junaci su bili - braa su bili. - Nijesu krivi.... Neka ta proslava bude i zavjet sloge, pomirenja, opratanja, pruimo brat bratu pomirnicu ruku, pa stupajmo slono k svetom cilju". "Granica na Drini" postala je 1878. austro-ugarskim zauzimanjem Bosne i Hercegovine uistinu granica izmeu Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Srbije. Prve ideje o tome da je "granica na Drini" svojevrsni mitologem izrasla je u krugovima iste stranke prava, jedne od struja izraslih iz Stranke prava po smrti Ante Starevia. Frankovci su dobili ime po svome voi Josipu Franku (1844.-1911.). Frankovako je dravnopravno shvaanje nacionalnih problema negiralo opstojnost bilo kojeg drugog naroda na teritoriju Hrvatske i Slavonije te Bosne i Hercegovine, osim hrvatskog te su negirali srpstvo na tom prostoru. Poeci takve prekretnike politike u odnosu na "izvorno pravatvo" datiraju jo oko 1890., kada je Starevi ve obolio. Tada su neki 10 Hrvatska zemlja, god. II, br. 25, Petrinja, 19. lipnja 1943, str. 2. 112 pravaki krugovi predlagali da austro-ugarska vlast u Bosni i Hercegovini vlada oslonom na Hrvate protiv Srba, to je Starevi otro osudio. Protusrpski smjer poeo je dobivati na zamahu, a hrvatska svijest je, po pravakom glasilu Hrvatska "oivjela krepkim ivotom u cielom naem narodu, od Triglava do Balkana, od Adrije do Drine".11 "Granica na Drini" postajala je, po frankovakom shvaanju, jasna granica hrvatstva od srpstva. Meutim, realna snaga frankovaca bila je mala, pa tako i domaaji ove njihove ideje. U prvoj fazi Prvoga svjetskoga rata, od rujna do studenoga 1914. godine, odvijala se bitka na Drini. Srpska i potom jugoslavenska mitologija tvrdile su da su se austro-ugarske snage bojale da e srpska vojska krenuti na Budimpetu.12 Bitka je zavrila srpskim porazom i povlaenjem prema Valjevu i Ubu, na prostor istono od Kolubare. U javnosti je to prezentirano kao umanjivanje ofenzivne moi austro-ugarske vojske, ime je u znatnoj mjeri olakana i pripremljena pobjeda u bici na Kolubari u studenom i prosincu iste godine. Ko-lubarskom bitkom austro-ugarska je vojska posve izbaena iz Srbije. "Mar na Drinu" koji je pobjedniki izvela srpska vojska u zavrnoj fazi operacije postao je simbol te pobjede. A nakon toga poznata istoimena pjesma desetljeima je uspaljivala srpski nacionalni duh. Jedan dio hrvatskih politiara negativno je ocijenio stvaranje Jugoslavije 1918. i emigrirao. Pod vodstvom Ive Franka, Josipovog sina, stvoren je Hrvatski komitet u ijem se krugu stvara uvjerenje kako je bilo kakva Jugoslavija nemogua, odnosno lo dravnopravni okvir za hrvatski narod. Takve ideje dijelili su i neki u zemlji; najpoznatiji meu njima bio je Milan Sufflay (1879.-1931.).13 Sufflay je bio vrlo lucidna, obrazovana i neobina linost. Historiar po struci, irokih interesa, bio je istaknuti albanolog, jedan od utemeljitelja albanistike u svjetskim razmjerima. Bio je i vrlo aktivan u politikom ivotu kao pripadnik Hrvatske stranke prava, tada u estokoj opoziciji prema jugo11 M. Gross, Izvorno pravatvo, Zagreb 2000, 590-592. 80

12 Veliki rat Srbije za osloboenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, IIIII, Beograd 1924; sterreich-Ungarns letzter Krieg 1914-1918,I, Wien 1931; M. Zelenika, Bitke na Drini od 6. IX. do 11. XI. 1914, Vojnoistorijski glasnik, Beograd 1955. 13 Vidi i druge radove Dr. Milan pl. Sufflay, Izabrani eseji, rasprave i lanci, III, Zagreb 1999-2000. 113 slavenskom kraljevskom reimu. Ubili su ga agenti jugoslavenske policije na ulici u Zagrebu, u veljai 1931. godine. Njegova obrana na procesu u lipnju/srpnju 1921. kada ga je jugoslavenski reim optuio da u dogovoru s Hrvatskim komitetom radi na razgradnji tadanjeg Kraljevstva SHS, predstavlja temeljnu razradu ideje o "granici na Drini". Sufflay je tada dobio tri i pol godine zatvora, ali je puten kada je odsluio vie od polovice kazne.14 Sufflayev govor objavile su tadanje novine.15 Sam je Sufflay te misli prenio i poneto dopunio u zbirci eseja i lanaka Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike. Govori o "sudbonostnosti granine linije na Drini na kojoj je puklo silno rimsko carstvo u dva dijela ... koja je bila granica duhovna i kulturna"16 i zatim tu tvrdnju razrauje: "Hrvatski narod proao je kroz rimsko-zapadnu retortu, dok srpski kroz bizantinsko-tursku. Stoga je psiha obiju naroda u biti razliita, i ako su jezici slini. Unificiranje tih naroda znailo bi niveliranje i ekrasiranje. Ovdje centralizirati, to je jednako kao uiniti iz Hrvatske pokusnog kunia za vivisektorske eksperimente. Moja je teza da hrvatski narod, kao graanin velikog imperija zapadne civilizacije, imade pravo da uzdigne svoj glas protiv svakog tlaenja ... Tko poznaje povijest, taj znade, da jugoslavenska ideja nema nikakve dinamike. Ona nije nita prema monoj hrvatskoj ideji. U Hrvatskoj je jugoslavenska ideja samo tanka olupina pod kojom vrije hrvatski nacionalni vulkan; potreban je samo neznatni podraaj, pa da bukne erupcija ... meni kao filozofu i slobodoumnom Hrvatu osobno je svejedno sjedio ja u malim uzama Sudbenoga stola ili koje druge kaznionice ili pak da, izaavi na tobonju slobodu, doem u veliku tamnicu, u kojoj - hvala Bogu tek privremeno! - ami hrvatski narod!"17 Sufflay na taj nain razvija i svojevrsni povijesni i nacionalni misticizam koji iz naroda ini "jastvo" (odnosno svojevrstan proces stjecanja kulturnog i nacionalnog identiteta- op. I. G.). Mnogi autori bliski desnici zahvalno su preuzimali te njegove teze, poevi od samog Ante Pavelia koji ju je prenio u brouri Iz borbe hrvatskog na14 B. Janjatovi, Politiki teror u Hrvatskoj 1918-1935, Zagreb 2002, 213-214. 15 Hrvatska misao, 2. srpnja 1921; Janjatovi, Teror, 213-214. 16 M. Sufflay, Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike, Zagreb 1928, 58. 17 Sufflay, Hrvatska, 58. 114 roda, izdanoj na njemakom jeziku u Beu 1931. godine. Paveli je Sufflayevu tezu uo ve na suenju 1921. godine, jer je na tom procesu zastupao neke od optuenih.18 Paveli ne prenosi, dodue, sintagmu o "granici na Drini", ali nairoko citira Sufflayev govor na sudu te 81

posebno naglaava, tiskajui masnim slovima da Hrvatska nakon 1918. nije konzumirala pravo na samoopredjeljenje te "hrvatska nacija kao dio velikog carstva zapadne civilizacije ima pravo protiv bilokakvog potlaivanja podii glas i ako ne ide drukije, na nain occidentem appello"..19 ini se da "granicu na Drini" Paveli ne spominje jer mu u to vrijeme jo i nije bilo jasno gdje bi se ta granica trebala nalaziti. Tvrdnja o granici civilizacija na Drini sadri u sebi niz slabanih povijesnih argumenata, potom i neloginosti i proturjenosti: naime, ako je Drina granica izmeu Istoka i Zapada, odnosno, pravoslavlja i katolianstva, kako bi se mogla i morala definirati snana prisutnost islama zapadno od Drine? Ne bi li islam, odnosno u irem smislu islamska civilizacija, po zdravoj logici stvari, trebao pripadati Istoku? "Granica na Drini" zapravo je samo jedan ideoloki obrazac u kojem su temeljito izokrenute neke Starevieve ideoloke postavke: spremno je preuzeta Starevieva teza o Muslimanima (danas Bonjacima) kao "cvijetu hrvatskoga naroda", ali je potom pridodan u najmanju ruku antagonistiki stav, ako ne i mrnja prema Srbiji, pa i prema cjelokupnom srpskom nacionalnom korpusu, koji ni Starevi ni njegovi neposredni sljedbenici nisu iskazivali. "Granica na Drini" i sve ono to ona sa sobom nosi prijeloman su element u posve novom odnosu prema drugim junoslavenskim narodima. Bez obzira na sve neloginosti i proturjenosti, Sufflayeva ideja o "stoljetnoj granici na Drini" postala je mitologem mnogih koji su o tim problemima pisali, posebice nacionalnih ekskluzivista i proustaki nastrojenih intelektualaca. Dugogodinji predsjednik Matice hrvatske, geograf, geopolitiar, sveuilini profesor, Filip Lukas u ZemljopisuNDHlogino tvrdi daje Drina "granina rijeka prema Srbiji", te daje "sjeverozapadni dio Balkana ve od najstarijeg vremena bio priklonjen zapadu i daje bio uvuen u njegov dravni, politiki i 18 Janjatovi, Teror, 218. 19 A. Paveli, Aus dem Kampfe um den selbstndigen Staat Kroatien, Wien 1931, 58-59. 115 kulturni krug".20 Njegove geografske analize i zakljuci o Drini ne bi iskakali iz opeg duha i realnoga stanja toga vremena, da on sam u zbirci eseja, lanaka i govora Hrvatski narod i hrvatska dravna misao ne donosi kartu rasa na Balkanu i raspravlja o rasnim sastavinama nekih naroda. Zakljuuje da Hrvati i Srbi predstavljaju suprotne rasne tipove, ali da i Crnogorci pripadaju hrvatskom rasnom tipu. Simpatizira i s iranskom teorijom o porijeklu Hrvata, ali je interpretira krajnje tendenciozno. Bilo mu je osobito stalo da dokae kako Hrvati nemaju nita ni s Rusima: "Sigurno je da ne postoji rasna homogenost meu slavenskim narodima, posebice da nema meu Hrvatima i Rusima nikakvog krvnog srodstva."21 Filip Lukas objanjava pojam "narodna zajednica", to je doslovan prijevod termina Volksgemeinschaft, preuzet iz nacistike ideologije:22 "Narod je po svome duhu i mitsko bie, u kojemu je bioloko s metafizikim tako povezano, daje na tome izgraeno duhovno i bioloko jedinstvo. Onako, kako narod predstavlja etnobioloku vrstu, onako on predstavlja i duhovnu vrstu. Na taj nain narod postaje zajednica krvna, dakle zajednica nude, ali i 82

zajednica duha, dakle i zajednica slobode. Time se stvara dvostruka povezanost pojedinaca u narodu, povezanost krvi i povezanost duha. Ta zajednica se nama pak najoitije predstavlja u narataju sadanjice, jer su u njemu staloeni svi ideali prolosti, ali ostvarljivi po velikim linostima i prema suvremenim potrebama i duhu vremena".23 Lukas dezinterpretira i opus Ante Starevia i prikazuje ga kao svojevrsnog rasistu: "Starevi je kao batinik nae rase primio sve etno-bioloke i psihike osobine, koje su s njome vezane ... Starevi je linost koja je znala saeti iz biologije nae rase najbitnije uvjete naega opstanka."24 20 F. Lukas, Zemljopis NDH, Zagreb 1941, 18, 23; Lukasov tekst prenesen je u asopisu Hrvatska obzorja, Matica hrvatska, Split 1994/1, 169-183, cit. 178. 21 F. Lukas, Za hrvatsku samosvojnost zakoni zemlje krvi duha (knjiga 2): Hrvatski narod i hrvatska dravna misao, Zagreb 1944, 51. 22 Za objanjenje Volksgemeinschafta, vidi I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, ed. Novi liber - idovska opina Zagreb, Zagreb 2001, 5. 23 F. Lukas, Starevi, u: dr. Ante Starevi, 40. godinjici smrti, Zagreb 1936, 7; vidi i Goldstein, Holokaust, 52, 64, 90-93, 98,191,192,195. 24 Lukas, Starevi, 7, 28. 116 Po mnogima najvei hrvatski knjievnik 20. stoljea Miroslav Krlea (1893.-1981.), lucidni kritiar drutvenih zbivanja, vrlo negativno pie o Lukasu, esto ga spominje zajedno s Kerubinom egviem koji se u tridesetima isticao antisemitskim ispadima i javnim hvaljenjem hitlerizma. Krlea pronalazi srpski pandan Lukasu u novinaru i novinskom uredniku Balkana Krsti Cicvariu. "Cicvarievtina" je dugo vremena nakon prestanka izlaenja Balkana ostala sinonim za "najnie metode javnog djelovanja u novinstvu'.'25 Krlea tvrdi da Lukas, zajedno sa egviem, svodi hrvatsko pitanje na "neku vrstu rasne, plavokrvne vlasteoske izolacije od puke, primitivne, balkanske, izmatike stvarnosti. To je inercija austrijske Istone Marke, Vojne Granice, bekih valcera, Austro-Ugarske Monarhije, zapadnoevropskih predrasuda, koja po planu izolira zapadne junoslovjenske zemlje od 'balkanskih cigana'. To je 'Limes na Drini', koji se kongenijalno podudara sa svim Gesemannovim nacistikim teorijama o 'rasnom ovjeku'".26 Ideje o "granici na Drini" vremenom se uvlae i u znanstveni diskurs. Tako se u Povijesti Bosne i Hercegovine, inae u velikom dijelu vrlo skrupulozno pisanoj knjizi izdanoj u Sarajevu 1942. godine, tvrdi da "Drina prema tome nije spojnica za njezina obostrana obalska podruja, ve ima preteno znaaj zapreka".27 Filip Lukas je u toj knjizi posve zaokruio svoje rasne teorije. Da bi se "razlike izmeu Hrvata sa zapadnom orijentacijom i Srba s istonom mogle shvatiti", Lukas tvrdi da "treba genetiki zahvatiti u poetke tog psihinog diferenciranja meu njima. Odmah iza seobe naroda i propasti zapadnog rimskog carstva poele su se na europskom prostoru izgraivati dvije kulturne zajednice, i to istona i zapadna, a granica meu njima prolazila je Drinom s neznatnim transgresijama na jednu i drugu stranu..."28 Osnovna je Lukasova teza da su razlike izmeu Hrvata i Srba goleme: "Razlike u geopsihi jednih i drugih ne mogu ukloniti nikakove jezine srodnosti, ve su oni stajali za sve 83

M. Krlea, Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, u: Deset krvavih godina i drugi politiki eseji, Zagreb 1971, 486; o Cicvariu, Goldstein, Holokaust, 63, 64. 26 Krlea, Teze, 486-487. 27 Vidi, primjerice, prilog F. Lukasa u: Povijest Bosne i Hercegovine, 62 i d. Povijest Bosne i Hercegovine, 72. 117 doba svoga razvoja u psihinom pogledu leima okrenuti jedni prama drugima". Oton Knezovi u istoj knjizi, u poglavlju Bosna i Hercegovina od seobe naroda do 12. st., opisuje granicu na Drini: "Tu granicu izmeu oba carstva, koja se vie nikada nijesu sjedinila u jednoj ruci, povukla je priroda, zatim historija dvaju oprenih svjetova, dviju kultura i kasnije dviju crkava. Ta razdioba bila je od presudnih posljedica i politikih i kulturnih i vjerskih i takvom je ostala sve do dananjega dana."29 Knezovi tvrdi da se u 9. stoljeu Hrvatska prostirala "od Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko njega u srednjem i donjem toku dalje na istok prema rijeci Drini".30 Knezovi se oigledno poziva na spis O upravljanju carstvom Konstantina Porfirogeneta u kojem stoji da se Hrvatska na sjeveroistoku pruala sve do upanije Pliva koja je vjerojatno obuhvaala i gornji tok Vrbasa, sve otprilike do dananjeg Jajca.31 Ferdo ii, autor tada temeljne knjige o hrvatskom ranom srednjemu vijeku, tvrdi da je "hrvatska drava morala sezati i dalje na istok... bar do donje Bosne."32 Potom ii detaljno obrazlae kako se Hrvatskoj na istok prua i "zemljica" Bosna te najzapadniji dijelovi Srbije koja se u to doba zasigurno protegla preko Drine. Knezoviu je politika borniranost naloila da spomene Drinu kada govori o hrvatskim granicama, ali se ipak ogradio pa napisao da se "prostire od Vrbasa dalje na istok prema Drini", ne odreujui tono gdje se ta granica nalazila. Radi se o konformizmu i kompromiserstvu kojim se znanstveni diskurs usklauje sa suvremenim politikim prilikama. Rodonaelnik ideje o "granici na Drini", Milan Sufflay, za vrijeme postojanja NDH nije zaboravljen. Njegove su zasluge veliane, on je 1942. smatran "ideologom hrvatskog nacionalizma", te su, primjerice, prireivane veeri sjeanja "na spomen njegove prerane i od tuinske ruke pripravljene smrti".33 30 Povijest Bosne i Hercegovine, 160. Povijest Bosne i Hercegovine, 173. 31 Constantine Porphyrogenitus De administrando imperio, ed. Gy. Moravcsik - R. J. H. Jenkins, Dumbarton Oaks 1967, 30/90-117; I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995, 31,153. 32 F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, I. izd, Zagreb 1925, II. Izd. Zagreb 1990, 335, 450-463 33 Zagreb (asopis), 3-4/1942, 111. 118 U intervjuu jednom talijanskom novinaru 14. travnja 1941. godine, dakle, dan prije ulaska u Zagreb, budui poglavnik NDH Ante Paveli je izjavio: "Prirodna granica dviju drava 84

Hrvatske i Srbije - je na Drini i ostaje ista kao i ona koja je dijelila Istonu imperiju od Zapadne imperije." Potom nastavlja da "dananje obnavljanje hrvatske nezavisnosti ima svoju osnovu u historijskom i etnikom momentu. Panslavistiki pokret je proirio u cijelom svijetu vjerovanje da smo mi i Srbi jedan narod. To nije istina budui da Hrvati po rasi nisu Slaveni nego su porijeklom Hrvati i nita vie. Bez ponavljanja poznatih razlika u religiji i kulturi, dva naroda se razlikuju etniki ak i u somatolokom smislu".34 U svibnju 1941. poeo je izlaziti asopis Ustaa, a u oujku 1942. asopis Spremnost; i jedan i drugi karakteristine su tiskovine iz vremena NDH. U prvim brojevima oba asopisa, na udarnim mjestima, tvrdi se daje Drina jo u 10. stoljeu, u vrijeme kralja Tomislava, bila istona granica Hrvatske.35 Ustaa u lanku "Drina opet dijeli dva svijeta", slavodobitno konstatira da "Drina opet dijeli dva svijeta, dvije kulture, dvije vjere, dva shvaanja".36 Granica novouspostavljene NDH utvrena je 21. i 22. travnja (aprila) slijedom dogovora ministara inozemnih poslova Reicha Joachima von Rib-bentropa i Italije Galeazza Ciana u Beu, kada je odlueno da se BiH ukljui u NDH, a da granica bude na Drini.37 Time se Drina barem dijelom od ide-ologema preselila u realnost. Predratni knjievnik i odvjetnik, a za vrijeme NDH ministar Mile Budak vrlo jednostavno saima sve te ideologeme i mitologeme u jednostavnu politiku praksu. Na "velianstvenom skupu pred 15.000 ljudi" u Slavonskom Brodu 15. lipnja govori o tome da nekadanja hrvatsko-bosanskohercegova-ka granica vie "nije mea", dakle, "ova mea nije vie mea, ve simbolina granica. Poglavnik je uspio uz pomo Fhrera i Ducea od ove mee napraviti 34 Il Giornale d'Italia, 15. 4. 1941; F. Jeli-Buti, Ustae i NDH 1941-1945, Zagreb 1977, 140. 35 Ustaa 1, Zagreb, 22. 5. 1941; Spremnost misao i volja ustake Hrvatske, br. 1, Zagreb, 1. 3. 1942. 36 Ustaa 2, Zagreb, 13. 6. 1941. 37 E. Redi, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998, 24; F. JeliButi, Ustae i NDH1941-1945, 85-86. 119 simboliku granicu, da nau granicu postavi na Drini. Strau na Drini moe od sada drati samo Bonjak, bio musliman, bio katolik."38 Budak se referira na nekadanje hrvatsko-turske nesporazume i tvrdi: "Svi mi, brao i sestre, moramo se meusobno razumjeti. Nema vie Turske s one strane. Tu je naji-a hrvatska krv. S ove strane nema vie kaura, to je isto tako najia hrvatska krv. Treba slonog razumijevanja, treba slonog rada i neizmjerne politike vjere u katolika i muslimana."39 Tada je u hrvatskoj himni Lijepa naa domovino promijenjen stih "Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi", u "Dravo, Savo, Drino teci, nit ti, Dunav, silu gubi". Dakle, meu granine rijeke hrvatskog teritorija umetnuta je Drina. Tako su himnu preuzeli i emigrantski krugovi i tako su predstavljali i u ezdesetima.40 No, vrlo brzo nakon uspostave NDH ustaka je vlast imala velikih problema da uspostavi kontrolu nad teritorijem istone Bosne od Sarajeva do Drine. U nekim gorskim dijelovima 85

brzo se stvorio i ojaao etniki pokret, a stanje se jo vie pogoralo kada su potkraj 1941. godine na to podruje stigle jake partizanske jedinice na povlaenju iz Srbije, a zatim i iz Crne Gore. Nije stoga udno da se uspostavljanje kontrole nad porjejem Drine postavlja kao preduvjet opstanka drave. O tome svjedoi "Poglavnikova koranica": "Ustaka se vojska die, za slobodu vodi rat, dok ne stigne sve do Drine, nit e klonut, nit e stat".41 U travnju 1942. ustaka je vlast podvlastila dolinu Drine nakon akcija Crne legije pod zapovjednitvom Jure Francetia. Dogodilo se to u okviru operacija koje su od poetka travnja do lipnja 1942. godine poduzele zdruene njemake, talijanske i ustake snage. Te su operacije u historiografskoj literaturi socijalistikog razdoblja inae nazivane III. neprijateljska ofenziva. Francetiu je ta akcija priskrbila epitet nacionalnog junaka. U tom naletu, u akciji represalija, pobijeno je oko 3.000 Srba, uglavnom civila, ena i djece na 38 Hrvatski narod, Zagreb, 17. 6. 1941, 15. 39 Hrvatski narod, Zagreb, 17. 6. 1941, 15. General Drinjanin, etvrta dimenzija Bunkera na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1, 7. 41 Ustaa 2, Zagreb, 13. 6. 1941. 120 Romaniji, koja je bila jaka baza etnikih jedinica Jezdimira Dangia.42 Dido Kvaternik, Franceti i Mladen Lorkovi potom i Franceti i Rafael Boban slavodobitno su se slikali na mostu preko Drine u Zvorniku, odnosno uz hrvatsku zastavu zabijenu na obali rijeke.43I asopis Drina, koji je izdavao Vje-koslav Maks Luburi, prenio je 1954. sliku Francetia i Bobana na Drini.44 Kada su ustake jedinice ule 9. travnja u Srebrenicu, o tome dogaaju Hrvatski narod izvjetava bez prevelike pompe, na sedmoj stranici, sa zakljukom da "Sarajlije, poznavajui Juru Francetia vjeruju, da e njemu poi za rukom osloboditi ovaj dio Poglavnikove Ustake Hrvatske od posljednjeg umskog bandita..."45 Desetak dana kasnije iz Glavnog stana Poglavnika stigla je podua vijest da su "nae oruane snage poduprte njemakim oruanim snagama podpuno unitile sve te komuno-etnike bande, te oistile itav taj prostor. Tako je sav predjel oko Sokolca, Han Pijeska, Vlasenice, Prnjavora, Bratunca i Milia (sve mjesta u istonoj Bosni - op. I. G.) podpuno u naim rukama, u svim tim mjestima vre sada svoju redovitu djelatnost, a ustake bojne pod zapovjedni-tvom Jure Francetia stoje vrsto na obali Drine od Zvornika pa cielim lukom Drine do Viegrada."46 Tadanji ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorkovi posjetio je Podrinje nakon to su ga zaposjele ustake jedinice. Lorkovi je, inae, 1940. godine u knjizi Narod i zemlja Hrvata proglasio itavu Bosnu i Hercegovinu hrvatskom zemljom, a bosanske Muslimane smatrao je Hrvatima "islamske vjeroispovijesti".47 Kada se u drugoj polovini travnja vratio u Zagreb, o dojmovima iz istone Bosne odrao je govor na radiju koji je potom prenesen u novinama. Oekivalo bi se da govor odie patetikom, prigodniarstvom i o mitologiziranom pojmu Romanije, upotrijebljenom u politikom diskursu izvrsno je pisao I. ani, Prevarena povijest, guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine, Zagreb 1998, 165-175. 86

43 Vidi, E. D. Kvaternik, Sjeanja i zapaanja, Zagreb 1995, 160, 170; Hrvatski narod, Zagreb, br. 409, 24. 4. 1942. 44 Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 5. 45 Hrvatski narod, Zagreb, br. 400, 14. 4. 1942. 46 Hrvatski narod, Zagreb, br. 408, 23. 4. 1942. 47 Lorkovi, Narod, 219; O Lorkoviu, Tko je tko u NDH, 237-239. 121 praznim fraziranjem, ali nije tako: "Uvjerio sam se svojim oima o velianstvenom djelu osloboenja, smirenja i tvrdog zaposjedanja istono bosanskog prostora po hrvatskim oruanim snagama." Potom Lorkovi nastavlja: "Evo nas na obali Drine.. stisnusmo od srca desnicu starome vojniku Poglavnika, mladom ustakom podpukovniku Francetiu, narodnom junaku istone Bosne .. obilazimo most na Zvorniku preko Drine." Opsean tekst zakljuuje rijeima: "nikada vie ustaka straa ne e odstupiti od Drine".48 I to je sve. Nigdje previe rijei, nigdje mitologiziranja o "stoljetnim granicama". I kada se u Zvorniku s dva tjedna zakanjenja proslavlja godinjica osnutka NDH, samo se kae da se obiljeava "hrvatski narodni blagdan koji za stanovnitvo na Drini, istonoj granici slobodne Hrvatske, ima posebno znaenje".49 itava operacija ustako-njemakih snaga u istonoj Bosni u Hrvatskom narodu je dobila relativno malo publiciteta; s neusporedivo vie pozornosti praenje svaki korak Poglavnika ili neka od zbivanja na bojitima u svijetu. Nakon Drugoga svjetskoga rata, nakon propasti NDH, u ustakoj "drugoj emigraciji" zapravo stvara se mit o Drini. Umjesto realne granice koja je ve bila jednom dosegnuta, koju je valjalo braniti i koja je potom na tako katastrofalan nain i naputena, sada mit o granici na Drini postaje sredstvo kojim se potiu nostalgija, enja, otpor, konano i elja za osvetom. Svaka rijeka, a Drina posebice, zbog toga to silazi s planina, vijuga dolinom, pa se potom gubi u savskoj ravnici i u velikoj Savi, nosi sa sobom i dublje slojeve mitolokih znaenja. Ona simbolizira ovjekovu egzistenciju i prolaznost te egzistencije. Ona simbolizira i njegove ivotne elje, osjeaje, nakane i njihove mijene. Heraklit je rekao, a potom ga je Platon prenio: Sve tee i nita ne ostaje. Dvaput ne moe ui u istu rijeku. U simbolikom smislu pojma u heraklitovskoj i kasnije platonovskoj filozofiji, ui u rijeku - za duu znai njezino ulaenje u tijelo. Rijeka je dobila znaenje tijela. Suhu duu uvlai vatra, a vlana je dua sahranjena u tijelu. Tijelo postoji privremeno, otjee poput vode, i svaka dua posjeduje svoje zasebno tijelo, taj prolazni dio svoga postojanja - svoju rijeku.50 U kranskoj simbolici kupanje u rijeci jest znak 48 Hrvatski narod, Zagreb, br. 409, 24. 4. 1942. 49 Hrvatski narod, Zagreb, br. 410, 25. 4. 1942. 50 Vidi, J. Chevalier - A. Gheerbrant, Rjenik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1989, 562. 122 87

duevnog, unutarnjeg preporoda - "metanoje", ime onaj koji se okupao iskazuje pokajanje i pokoru. Blizak i vrlo jasan primjer je Isusovo pranje, odnosno krtenje u rijeci Jordanu. Spajajui sva ta simbolika znaenja u jednu manje ili vie nedvosmislenu sintetiku poruku svaki Hrvat, odnosno onaj Hrvat koji je prihvatio ustaku ideologiju, ima svoju rijeku. Drina je svojevrsno "predzie katolianstva" prema pravoslavlju, ona je oznaavala granicu teritorija na kojem je trebalo realizirati plan o budunosti srpskog, pravoslavnog stanovnitva u NDH. Naime, nenapisan, ali esto spominjan i u praksi naznaen plan bio je da se treina pobije, treina protjera u Srbiju, a treina prisili na prijelaz na katoliku vjeru. Umjereniji dio ustakog vodstva bio je za masovne deportacije u Srbiju i pokatoliivanje (po Buda-kovoj paroli "ili se pokloni ili se ukloni"), dok je "tvrda jezgra" s Paveliem i emigrantima povratnicima na elu zastupala "upotrebu svih sredstava, pa i najstranijih" (iz jednog Pavelieva uvodnika 1932. u listu Ustaa), dakle ubijanja. Kako se u "drugoj" emigraciji spominje i hrvatska granica na Rai51 te Muri52, oigledno su ustaki emigranti eljeli povui jasne granice tako da one idu rijekama i budu neupitne. Onima koji su stvarali mit o "granici na Drini" po svemu sudei nisu bila poznata sva ta duboka simbolika znaenja. Meutim, kako su ona dijelom utemeljena na kranskom vjerovanju, barem su neizravno bili pod tim utjecajima. To vrijedi i za muslimane koji su se smatrali ili se smatraju Hrvatima, kojima rijeka, voda openito, predstavlja simbol civilizacije, pa onda moe predstavljati i razdjelnicu izmeu tih civilizacija. U memoarskoj se literaturi vrlo esto dogaa da autor iskazuje "sindrom naknadne pameti", dakle, da u prolim vremenima koja opisuje pronalazi neka znaenja i simbole koji su se stvorili tek kasnije. Ministar u vladi NDH Vjekoslav Vrani u memoarima objavljenim 1985. godine opisuje "podhvat Francetieve Crne legije" te tvrdi daje Franceti, stigavi na Drinu, "tekliem poslao Poglavniku vojniku plosku vode s rieke Drine..."53 Onodobni izvori o M. Prpi, Zakletva otcu, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 126 i tekst dalje. A. Ili, Pjesme Antinih momaka, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 3. 53 V. Vrani, Branili smo dravu, sv. II, Barcelona - Mnchen 1985, 251. 123 toj ploski ne govore. Nije mogue vie ustanoviti da lije ploska otila u Zagreb ili je epizoda poslije izmiljena, ali se ini da je Vraniu taj navodni dogaaj posluio da bi knjievniki efektno oznaio dosizanje granice svjetova. Sindrom "naknadne pameti" jo je oigledniji u memoarima pukovnika Krunoslava Batuia, objavljenim 1963. godine.54 Batui se prisjea 1941. godine i tvrdi da je 20. travnja krenuo s oko 1000 vojnika da razoruaju preostale odrede jugoslavenske vojske i organiziraju vlast u Bosni. Tada je navodno vidio Pavelia koji mu je pak navodno rekao: "Poite sretno i javi mi se sa Drine! ".55 Stvaranju mita o granici na Drini pridonio je i istaknuti historiar, franjevac Dominik Mandi56 koji je 1960. godine u prvom izdanju knjige Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, zasnivajui svoje spoznaje na mnogim podacima i skrupuloznim analizama, sugerirao stalnu pripadnost Bosne i Hercegovine zapadnom svijetu. Za njega je Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku samo jedna od hrvatskih zemalja, to je 88

mogue tek djelomino prihvatiti. Prije bi se moglo rei daje bosanski srednji vijek bio na "razme-i svjetova", ali sa snanim vezama sa Zapadom i znaajno integriran u okolni hrvatski prostor.57 Tezom o stoljetnoj granici na Drini Mandi se posebno ne bavi, ali ju neizravno podrava - tvrdi, primjerice, da "meanu granicu na Drini smatrao je i rimski svijet stalnom i nepovredivom", iako i sam navodi primjere iz kojih je jasno da nije bilo tako.58 Neuspjeno pokuava pobiti tvrdnju Ferde iia i drugih historiara daje 732. godine bizantski car Lav III. papinskoj jurisdikciji oduzeo, izmeu ostalih, i Ilirik i Dalmaciju.59 Na taj nain u svojim brojnim knjigama i radovima, u kojima ima vrlo vrijednih 54 O Batuiu, Tko je tkouNDH, Zagreb 1995, 25-26. 55 K. Batui, Hrvatska seljaka i graanska zatita, u: Drina, Madrid, 1963, br. 2, 21. 56 D. Mandi, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, I. izd. Chicago 1960, II. izd. Chicago-Rim 1978. 57 Vidi, I. Goldstein, Povijest Bosne izmeu znanstvene spoznaje i politike manipulacije, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 32-33, Zagreb 1999-2000, 439-444. 58 Mandi, Dravna i vjerska pripadnost, 423. 59 Mandi, Dravna i vjerska pripadnost, 430; ii, Povijest Hrvata, 289, 681-689; I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995, 131. 124 rezultata, Mandi nekritiki proiruje granice hrvatskog etnikog prostora u srednjem vijeku.60 Bitan doprinos razvoju i irenju mita o "granici na Drini" imao je asopis Drina, s podnaslovom vojna revija. Pokrenuo ga je Vjekoslav Maks Luburi (1914.-1969.), istaknuti ustaki emigrant, za vrijeme rata "najozloglaeniji predstavnik ustakog terora".61 Luburi se nakon povlaenja jedinica NDH u svibnju 1945. i masakra na Bleiburgu prebacio natrag u Jugoslaviju, djelovao je u okolici Zagreba, na Bilogori, u Slavoniji, sve do Fruke Gore. Sljedee godine prebacuje se u Maarsku, pa u zapadnu Evropu. Potom seli u panjolsku, gdje nakratko biva pritvoren, ali i puten. Surauje neko vrijeme s bivim poglavnikom Antom Paveliem, ali mu 1955. otkazuje poslunost. Bio je iskljuen iz ustakog pokreta, osniva Drutvo prijatelja Drine, a potom i emigrantsku organizaciju -Hrvatski narodni otpor. Nakon toje neko vrijeme ivio u gradiu Benignimu, ezdesetak km juno od Valencije, seli u nedaleki i vei Cartagente (etrdesetak km juno od Valencije), gdje otvara tiskaru, izdaje listove i u njima pie neke od najznaajnijih priloga. Ubio gaje agent jugoslavenske slube sigurnosti.62 60 Vidi, Mandi, Dravna i vjerska pripadnost, 327 i d.; Isti, Bosna i Hercegovina, Povijesnokritika istraivanja, Sabrana djela, sv. V., Etnika pripadnost Bosne i Hercegovine, Toron-toZrich-Roma-Chicago 1982; Isti, Bosna i Hercegovina, Povijesno-kritika istraivanja, Sabrana djela, sv. II., Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Toronto-Zrich-Roma-Chicago 1979. Mandi se, inae, uvijek jasno distancirao od ustatva i njegovih postupaka. Pisao je iz Rima franjevakom provincijalu u Hrvatsku, ve poetkom rata, u lipnju 1941: "Ukoliko dolazite u doticaj s dananjim vladaocima u Hrvatskoj domovini, preporuite im da budu u 89

svemu pravedni i plemeniti. Neka ne vraaju zlo za zlo, neka nevine ne progone, neka mrnju ne potpiruju... Nita ne smiju danas uiniti drugima, to ne bi eljeli da drugi uine Hrvatskom Narodu. Napose im preporuite da izbjegavaju progone vjerske Pravoslavnih i idova. Katolika Crkva nije nigda odobravala niti danas odobrava proganjanje ljudi koji u dobroj vjeri ivu u drugim vjeroispovjestima. Ne moe se odobriti ni nasilnu vjersku propagandu meu inovjercima. Napose se mora osuditi javno vanjsko obiljeavanje pripadnika drugih vjera." Potom je traio da "opominju vjernike i ljude koji su na vlasti da ne nanose nikakvu nepravdu Srbima ili idovima" te isticao da "franjevci ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i idova; u oduzimanju njihova imetka, pokretnoga i nepokretnoga" (B. Pandi, ivotopisfra Dominika Mandia, Chicago 1994, 80-83.) 61 Lengel-Krizman, Teror, 10; Tko je tko u NDH, 62-63, 90, 240-242; Mileti, Jasenovac, knj. 2,1012. 62 Vidi, Tko je tko u NDH, 240-242. 125 U asopisu Drina jo je 1951. pisalo da se izdaje "negdje u Evropi", oito iz razloga sigurnosti, a najkasnije od 1961. kao mjesto izdavanja upisuje se Madrid. Luburi je sebe proglasio "generalom Drinjaninom" i tako se potpisivao u nekim lancima (a ponekad i kao Bojnik Dizdar), iako na Drini nikada nije ratovao. Jednu od dvije keri nazvao je Drina (imao je i dva sina).63 Na naslovnici Drine iz 1954. godine iscrtana su dva vojnika u kanjonu rijeke, te se oigledno radi o Drini.64 Stranice njegova asopisa, uz kontinuiranu propagandu gotovo nimalo izmijenjene ustake ideologije, i u pedesetima i u ezdesetima odiu militarizmom. Primjerice, u ezdesetima podnaslov je revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, doastnika i astnika, odnosno revija za odgoj i izobrazbu hrvatskih vojnika.65 Koliko je Drina vjerodostojan izvor svjedoi i potpis pod slikom zagrebake damije u broju asopisa 1954. godine - "poglavnikova Damija u Zagrebu, koju su srbokomunisti sruili"66 - radi se o tome da je ustaki reim taj izlobeni paviljon, podignut tridesetih godina, pretvorio u damiju i dao dograditi etiri minareta, a komunistika vlast je minarete sruila, a zgradu pretvorila u Muzej revolucije. Nisu svi, poput Luburia, bili u "drugoj emigraciji" opsjednuti Drinom. Luburiu nasuprot uvijek maksimalno racionalni Eugen Dido Kvaternik u svojim memoarima Sjeanja i zapaanja Drinu uope ne spominje na taj nain. Dijelom to zasigurno proizlazi i iz injenice daje Kvaternik roen u Zagrebu i daje u njemu ivio preteni dio ivota, a daje Luburi iz Ljubukog. Luburiu se oigledno inilo daje jedini nain da se rijei nacionalno pitanje u njegovoj uoj domovini Hercegovini - obnavljanje granice na Drini. Osim toga i sam Luburi, odnosno "General Drinjanin", objanjava svoju zaokupljenost Drinom: "Ne elim rei, da druge hrvatske granice imaju manju vanost od granice na Drini i da bi ih mogli zanemariti, ali je sigurno, da 63 B. Gj. Deeli, Bi Boji. Posmrtno sjeanje na Generala Drinjanina, Drina (bez god. i mj. izdanja), 69. 64 Vidi, Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-12. 65 Vidi, primjerice, Drina, Madrid, 1962, 7-9, 288; 1964, 3-4, korice; 1966, br. 1-2, korice. 90

66 Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 3. 126 se bez te granice ne mogu osigurati ni druge, jer su svi nai susjedi i neprijatelji nali s onu stranu Drine saveznika protiv Hrvatske".67 Nekadanji potpredsjednik Vlade NDH, Dafer-beg Kulenovi, u to vrijeme u emigraciji u Siriji, objanjava daje "od davnih davnina granica izmeu Bosne i Srbije Drina... Nju se ne moe lahko preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan, da branei Drinu, brani itavu Hrvatsku. Ova se je poviestna granica odrala stoljeima i bila je granica ... izmeu dva naroda, razliita odgoja i razliitih pogleda ... Srbijanci ele bezobzirno vladati i gospodariti, a mi hoemo da ivimo podpuno ravnopravni s istim pravima i dunostima."68 Najjasnije govori "general Drinjanin": "Nae je ime na program, a zovemo se 'Drina'. Tu je cijeli na program. Ni manje, ni vie. To je program za milenije i za sve Hrvate ... Reklo se je, da gajimo kult Drine i mi se nismo branili. Zvali su nas fanaticima i nismo se uvrijedili. Optuili su nas, da smo za taj program ubijali i dali se ubijati i mi smo to priznali".69 Potom ak i 1965. godine tvrdi da "se nismo odrekli i nikada se ne emo odrei onoga ustatva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata".70 "Nae je ime na program, a zovemo se 'Drina'", postao je moto u nekim brojevima Drine.71 "Desetotravanjska revolucija (dakle, uspostava NDH 10. travnja 1941. - op. I. G.) izgradila je BUNKER NA DRINI. .. 'Bunker na Drini' za nas je simboliki pojam svega onoga, to je hrvatski narod uinio u obrani svojih prava, slobode, nezavisnosti i dravnosti".72 Za Luburia je granica na Drini samo mitski element, sredstvo da se postavi granica i razlika izmeu Srba i Hrvata. "'Bunker na Drini' za nas je simboliki pojam ... na povjestni odno-aj prema Srbiji i Srpstvu, koji nam stoljeima nijeu ta prava (na slobodu, 68 General Drinjanin, etvrta dimenzija Bunkera na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1, 29. 68 Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 7. 69 General Drinjanin, Otac Dominik Mandi utvruje granicu na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1, 9. 70 Drina, Madrid, god. 15,1965, br. 1-2, 229. 71 Drina, Madrid, god. 17, 1967, br. 1-2, 3. 72 General Drinjanin, etvrta dimenzija Bunkera na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1, 11. 127 nezavisnost i dravnost) ... prisustvo Srba i Srpstva uvjek je na onoj strani, koja je bila protiv naih interesa".73 O "granici svjetova na Drini" u asopisu Drina anonimni "Izbjeglica" objavljuje Uspomene na Drinu. Prepriava navodni razgovor s nekim izbjeglicom 1944. koji tvrdi daje Drina "nesretna", a pisac mu odgovara da "nije kriva Drina, nego neljudi oko Drine. Tu je rieku Bog 91

stvorio i duboko je usjekao u dubine izmeu onih brda, da bude prirodna granica iztonoga i zapadnoga svieta, izstone i zapadne Crkve, vjere i kulture". Potom autor potvruje te rijei, dodajui "nije kriva rieka naoj nevolji, nego su krivi neljudi koji ne mogu vidjeti nau sreu, nau slobodu, nau dragu Nezavisnu Dravu Hrvatsku".74 Vrlo je karakteristino da se Drina u Drini spominje najee u epskim pjesmama, dakle, ona je u tom asopisu preseljena na polje fikcije, a ne u prilozima koji pretendiraju na injeninu fundiranost. Primjerice, u Drini se pjesme vrlo esto tiskaju, u pravilu bez umjetnike vrijednosti, sa snanom politikom porukom. Razdjelnicu na Drini tematizira Branko Keglevi: "Dva svieta Ti Drino dieli, Razlina ko ovce i vuci".75 Jure Soldo se o tome izrazio u desetercu: "Nas od uviek Drina rieka dieli Hrvat vae Srbije ne eli Hrvat svoju domovinu uva 1 ne eli nikad on tuega kruha .76 Zvonimir Frop unosi elemente roditeljstva pa slae pjesmu: "Otac nam Jadran, A Drina mati, General Drinjanin, etvrta dimenzija Bunkera na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1, 11, 13. Izbjeglica, Uspomene na Drinu, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 4-7, 100-101. 75 Naoj vjenoj Drini, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 10-12, 174. 76 J. Soldo, Hrvatskoj slobodi, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 10-12, 41. 128 Na megdan, na megdan, Brao Hrvati".77 U nastavku Frop spremno preuzima moto antiosovinskih demonstracija u oujku 1941 ("bolje grob nego rob"): "I rae u grob... nego biti robaeugrob...n Pjesma A. P.-a pod naslovom Drina, objavljena je u Drini 1962. godine. U njoj je jasnije nego igdje istaknut motiv povratka na drinsku granicu, jer ona poinje i zavrava rijeima: "Tiho tee Drina. I eka. Al ne do vijeka. 92

Guslarska pjesma sugerira daje kontrola Drine zalog opstojnosti drave: "Oko Drine etnici etuju I velike zavjere nam snuju Hoe ruit Hrvatsku dravu, Sebi time pribaviti slavu..." "Sluaj Makso, desna ruko moja to ti velim zadaa je tvoja. Dri frontu oko rijeke Drine, Idumanu ne daj preko Drine .80 Po Andriji Iliu "Antini momci" e "stajati gordo na Muri, Dravi i Drini, na obalama, otocima i na svakoj siki hrvatskog mora"81 pri emu ni tada ni i u nekim drugim pjesmama nije zaboravio spomenuti Drinu kao granicu, ali jest 77 Z. Frop, Hrvati!, u: Drina, Madrid, 1963, br. 2, 18. 78 Z. Frop, Hrvati!, u: Drina, Madrid, 1963, br. 2, 18. 79 A. P., Drina, u: Drina, Madrid, 1962, 7-9, 64. 80 Lj. Rai, Vjekoslavu Luburiu Guslarska pjesma, u: Drina (bez god. i mj. izdanja), 7576. 81 A. Ili, Pjesme Antinih momaka, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 3; Isti, Neznani junaci, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 1. 129 da granica NDH prema Maarskoj nije nikada bila na Muri, ve junije, na Dravi, a daje veinu otoka anektirala Italija. Osim Ilia, amneziju to se tie granica NDH pokazuju i drugi autori, primjerice, M. Prpi iz Belgije: "slobodno e uboriti Drina, sluat apat Dunav, Drave, Rae"82, jer je Raa u vrijeme NDH bila duboko u talijanskom teritoriju. I Prpi i Ili djeluju anakrono, jer, spominju granice na Muri i na Rai koje je tadanja socijalistika - narodna republika Hrvatska i dosegla i prela. Mura je u svome posljednjem dijelu, prije utoka u Dravu, posve u hrvatskom teritoriju, a Raa u cijelosti tee hrvatskim podrujem. Miljenko Barbari posveuje Drini krau pjesmu: "obale Tvoje naputene ute ... Vratit emo se opet, Drino, granico vjenog hrvatstva". Osim elje za povratkom i obnovom drave, Barbari (mogue da se radi o pseudonimu, kao i kod dobroga dijela suradnika Drine) spominje "opustjele minarete" koji se "biele i bdiju u tami" te posebno istie da e Drina "uti borbeni poklik naeg nedjeljivog bratstva" - dakle, bratstva Hrvata i Muslimana te da "se neemo dieliti po vjeri, nego po vrsti oruja".83 Suradnik "Drine" koji ivi u Siriji i koji sebe predstavlja kao hrvatskoga vojnika koji ostaje u Siriji pie o povratku na Drinu i bratstvu katolika i muslimana: "Muslimanski sviet nee zaboraviti sudbine jednog milijuna hrvatskih muslimana i ako milostivi Allah dade i opet e se kao i nekada na Drini vijati ponosni hrvatski barjak".84 93

Izvjesni Tomi u kratkoj prii Krik Drine toboe razgovara s rijekom koja mu kae: "uj me prokletnie u crnoj ubari i ti u crvenoj ajkai, ja sam Drina majke Bosne -ja sam Drina, koja budi i zapovjeda: bjei dumanine s moga praga, jer sinovi moje gore ustadoe da te dotuku".85 82 M. Prpi, Zakletva otcu, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 126. 83 M. Barbari, Drini, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 104. 84 Iz pisma hrvatskog vojnika, koji ostaje u Siriji, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 6-9, 281. 85 Tomi, Krik Drine, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 72-73. 130 Mitoloki, na Drini se bije borba za slobodu Hrvatske, jer Drina umom nareuje autoru: "Bori se sine za moju slobodu!"86 Na Drini su "gorui stupovi slobode".87 Pjesma nazvana Ustaka koranica u istom broju Drine pjeva: "Ustaka se vojska die za slobodu vodit rat, dok ne stigne sve do Drine nit e klonut, nit e stat. U Viegradu na Drini je "smrti ili ivota mea", tvrdi Ilija Juri.89 Posebno se naglaava kako su u porjeju etnici i partizani poinili brojne zloine, pa je stoga Drina "krvava".90 Vrlo je karakteristino daje u Beogradu 1983. godine, u doba narastanja srpskog nacionalistikog pokreta, objavljen roman Momira Krsmanovia Tee krvava Drina.91 Radi se o "najobuhvatnijem delu o stradanju oveka i naroda, o klanici iji krvavi prsti nam i danas, kad o tome moramo da utimo, pozleuju jo nezarasle rane", potom se po prvi puta svjedoi i o "nigde opisanom stanju s jatacima i etnicima nakon rata".92 I u mnogim drugim pjesmama, na razne druge teme, Drina se spominje vrlo esto - Andrija Ili i Ilija Juri posveuju pjesme Juri Francetiu: "Legije asti poveo je na Drinu i podigao snane barikade", "Granicu ivota, slobode i asti... ti si ukleso i reko: ona je na Drini!"93 O Drini se piu i prozni radovi, ali su i oni poput pjesama - u knjievnom smislu tanki i slabani s nimalo prikrivenom politikom porukom. Prozirno jednostrana karakterizacija likova samo jedna od slabosti. Ilija Juri u kra86 Tomi, Krik Drine, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 73. 87 Hrvatskoj, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 50. Ustaka koranica, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 71. 89 I. Juri, U obkoljenom Viegradu, u: Drina, Madrid, 1961, br. 10-12, 12. 94

90 Hrvatskoj, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 51. 91 M. Krsmanovi, Tee krvava Drina, I-IV, Beograd 1983-1987. 92 R. Smiljani i B. ekler, ovitak, u: M. Krsmanovi, Tee krvava Drina, IV, Beograd 1987. 93 A. Ili, Gorostas bez mane i straha, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 4-7, 7; I. Juri, na i. mj., 13. 131 tkoj prii Drina zove (po njoj je i cijela zbirka dobila ime) tematizira ljubav izvjesnog Muje prema Drini ("Mujo i Drina svoji, k'o brat i sestra", "konano Drina, njegova Drina! - enja tolikih bezsanih oiju").94 Roman Graciana Raspudia Djevojka Drina pie roman o "hrvatskoj nevinosti i hrvatskoj snazi", o emu ve govori i sam naslov- "djevojka je pojam nevinosti, a Drina pojam snage". Radnja je smjetena u Hercegovinu odmah po svretku Drugoga svjetskoga rata. Govori se o kriarima, a Drina je "kao pojava duom i tielom tajanstvena glavna zapovjednica kriarskih junaka".95 Prema kraju ezdesetih, u posljednjim goditima Drine, od otprilike 1963.-5., pa sve do onog posljednjeg iz 1968. - vidljiv je pomak od prigodni-arstva i fanatizma pomijeanog s idealizmom prvih godina prema estokom antikomunizmu i sve informativnijim lancima o drugim temama. Tekstova o Bosni i Hercegovini gotovo da i nema - gotovo kao iznimka djeluje fotografija "hrvatskog Sarajeva" ispod koje stoji potpis: "Okuplja oko sebe ponosnu Bosnu i Hercegovinu". Donosi se i fotografija steaka, a ispod nje je potpisano da je Hercegovina "bogato nalazite starih steaka koji su svjedoci bogate hrvatske prolosti".96 Pie se o "hrvatstvu Boke Kotorske", odnosno cijeli broj Drine posveuje se toj temi,97 prenose pjesme Augusta enoe,98 ak 1 Vladimira Nazora.99 Granica na Drini gotovo da se vie i ne spominje. ini se da je to rezultat i promjena kojima se i urednitvo Drine prilagoava: muslimanska nacija u Bosni i Hercegovini stjee samosvijest i svakim se popisom broj Muslimana znaajno poveava. Rigidni nacionalni koncept o hrvatskom nacionalnom korpusu u kojem postoje dvije vjere i kojem je Drina prirodna granica, vie jednostavno u stvarnosti ne nalazi podlogu. Pa ipak, on je i dalje ivio u dijelu desnice i kod nekih katolika i kod nekih muslimana koji se u naelu izjanjavaju kao Hrvati. 94 I. Juri, Drina zove, Izdanje "Uzdanica", Sydney 1968, 1, 3. 95 L. Raspudi, Djevojka Drina, Madrid 1951, II. 96 Drina, Madrid 1968, br. 1-2, 263, 279. 97 Vidi, primjerice, Drina, Madrid, god. 15, 1965, br. 1-2, 6-240. 98 Drina, Madrid, god. 17, 1967, br. 1-2, 13. 99 Drina, Madrid, god. 15, 1965, br. 1-2, 38-39. 132 95

Drinina knjinica u Madridu izdala je do kraja ezdesetih tridesetak knjiga memoaristike, povijesne publicistike, beletristike i vojne problematike. Radi se o nizu prosjenih ili ak ispodprosjenih tekstova kojima injenica da autori ive u emigraciji daje dokumentaristiku vrijednost.100 U svojim radovima Vjekoslav Perica esto naglaava da svaki "mit" ima i svoj "kontramit".101 Tako i ustaki mit o Drini, stvoren u meuratnom razdoblju, potom jo vie u ratu i ponajvie u porau, ima svoj pandan. Naime, dvjema rijekama je uTitovoj Jugoslaviji, napose u svim onim krugovima koji su se eljeli prikazati kao vjerni promicatelji titoizma kao ideologije i prakse, dano posebno mjesto. Radi se 0 Neretvi i Sutjesci, odnosno, o borbama koje su voene tijekom operacija koje su se u partizanskoj historiografiji i titoistikoj masovnoj kulturi nazivale etvrtom i Petom neprijateljskom ofenzivom. Na taj nain Neretva i Sutjeska simboliziraju velike partizanske pobjede i epove, a Drina bi mu svojevrsnim "kontra-mitom" trebala simbolizirati ustake. Bitka na Neretvi, koja se odigrala u oujku 1943. godine, je sve do nestanka socijalistikog sustava i Jugoslavije bila poznata po tobonjoj velikoj ratnoj varki Josipa Broza Tita - po ruenju svih mostova na Neretvi. To se objanjavalo time da je Tito htio neprijatelja zavarati, odnosno pokazati im kako ne namjerava prijei na lijevu obalu rijeke. Zapravo, bio je to potez oajnika koji se bojao napada jakih etnikih formacija to su bile stacionirane na lijevoj obali rijeke dok on pokuava sprijeiti napredovanje Nijemaca i njihovih saveznika na desnoj obali.102 Na Sutjesci u svibnju-lipnju 1943. godine odigravale su se teke borbe koje je vodilo est opkoljenih divizija Narodnooslobodilake vojske (meu kojima i dvije hrvatske), s ukupno neto vie od 20.000 boraca. Bila je to po estini najvea i najtea bitka Narodnooslobodilakog rata. Partizani s Titom na elu i ovaj su se puta izvukli iz obrua (preko rijeke Sutjeske i planine Zelengore), ali uz gubitke kakve nikad prije ni poslije nisu imali: to mrtvih, to ranjenih, 100 Vidi, npr., M. Dabo-Perani, Hrvatska za narodnih vladara, Valencia 1969; M. Mikac, Film u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Madrid 1971. 101 V. Perica, Balkan Idols, Religion and Nationalism in Balkan States, Oxford University Press, Oxford 2002. 102 M. ilas, Wartime, Harcourt Brace Jovanovich, New York 1977, 224. 133 izgubili su oko dvije treine tamonjeg sastava, blizu 15.000 boraca. Nosivi temelj mitologizacije bila je partizanska pjesma o tada ve legendarnom komandantu Savi Kovaeviu i njegovoj junakoj borbi i pogibiji na samoj obali Sutjeske. Pjesma poinje stihovima "kraj Sutjeske hladne vode barjak asti i slobode". Pjesma karakteristina po zbornom ponavljanju stihova koje pjeva voa, posve nalik na guslarsku pjesmu, postala je praktiki od zavretka Drugog svjetskog rata bitan element titoizma u njegovu prezentiranju u masovnoj kulturi. 96

uro Kladarin je u nizu knjiga, od Sloma etvrte i pete okupatorsko-kvi-slinke ofanzive, izdane 1954. pa do 1968. kada objavljuje drugo izdanje knjige Bitka na Sutjesci, izmeu redaka sve vie objanjavao daje slavljena i opjevana bitka na Sutjesci zapravo bila vojni poraz.103 Kasnih ezdesetih, kada je jaala gradska kultura, a epski titoizam ve bio na zalasku, bitke na Neretvi i Sutjesci prebaene su na filmsko platno - Bitku na Neretvi 1969. reirao je Veljko Bulaji, film o Sutjesci etiri godine kasnije Stipe Deli. Kako se radilo o vrlo dobrim filmovima, posebice je to bio Bulaji-evkoji je bio jedan od najprodavaniijh jugoslavenskih filmova u svijetu i kandidat za Oscara, oba su mita na taj nain produila ivot u masovnoj kulturi. Dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andri (1892.-1975.) u ranoj je fazi stvaralatva pripadao hrvatskoj, u kasnijoj fazi srpskoj knjievnosti, a gotovo je iskljuivo bio tematski vezan za bosanskohercegovaki prostor u doba osmanske vlasti. Tijekom etiri ratne godine, dok su se objema zaraenim stranama stvarali mitovi o bosanskohercegovakim rijekama, pisao je neke od svojih najpoznatijih djela: Travniku hroniku, Gospoicu i Na Drini uprija. Ovaj posljednji roman u naslovu ima most preko Drine u Viegradu. Taj most u Andrievoj knjievnoj fikciji jest simboliki stup oko kojeg se lome sudbine. Andri, ini mi se, ne govori o mostu na nain da on spaja ili razdvaja svjetove; Andri se ne bavi sukobima, on pokuava sintetizirati znakove i znaenja prolosti. Dakle, Andrievo djelo teko moe korespondirati s politiko-ide-olokim mitologiziranjem toga doba, ali stvara jedan osebujan svijet, ve samim naslovom: Na Drini uprija posve drugaije zvui od uprija na Drini ili, . Kladarin, Slom etvrte i pete okupatorsko-kvislinke ofanzive, I. izd. Zagreb 1954; II. izd. 1956; . Kladarin, Bitka na Sutjesci, I. izd. Beograd 1959; II. izd. Zagreb 1968. 134 gotovo blasfemino, Most na Drini, to je, ini se, jedina osnova za prijevode na strane jezike. Granica na Drini se kao pojam u javnoj komunikaciji opet afirmira devedesetih godina 20. stoljea, ali u posve drugaijoj situaciji. Propagiraju ga batinici ideja iz pedesetih i ezdesetih godina, koji to sada mogu slobodno initi i u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini poetkom devedesetih ta se ideja transformirala u zagovaranje saveza Hrvata s Bonjacima i borbu za cjelovitu BiH. U hrvatskoj javnosti i meu Hrvatima u BiH ona se sve manje ula otkako se od 1991. sve vie afirmirala ideja, iji je glavni nositelj bio hrvatski predsjednik Franjo Tuman, o tome kako je Bosna i Hercegovini umjetna tvorevina koju valja podijeliti sa Srbijom, a veinske hrvatske krajeve pripojiti Hrvatskoj. Karizmatski nosioci ideje o integralnoj BiH i savezu s Bonjacima bili su Ludvig Pavlovi, jedini preivjeli lan bugojanske skupine iz 1972. godine,104 koji je 1991. puten iz zatvora te general tada stvorenih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Bla Kraljevi, inae povratnik iz emigracije. Pavlovi je u Hercegovini imao status muenika za hrvatsku stvar. Ubijen je u prvim danima rata u BiH snajperskim metkom u blizini Ljubukoga, a slubeno objanjenje je bilo da su ga ubili Srbi. Kraljevi je poeo organizirati obranu Bosne i Hercegovine kada je poela agresija JNA i Karadievih Srba, primivi u svoje redove vie tisua Bonjaka. Zajedno s pratiocima ubijen je u kolovozu 1992. u zasjedi Hrvatskog vijea obrane (HVO), a nikada nije razjanjeno tko je dao naredbu da se to uini. 97

Bez obzira to je ideju o integralnoj BiH i savezu s Bonjacima hrvatska politika odbacila, Drina kao mitologem i dalje ivi u desniarskim krugovima. Radi li se o nostalgiji, bolje reeno ustaonostalgiji, nemogunosti da se 104 Radi se o skupini od 19 dobro naoruanih lanova Hrvatskog revolucionarnog bratstva sa sjeditem u Salzburgu koja je u ljeto 1972. ilegalno ula iz Austrije u Jugoslaviju. Veina je bila podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i, doavi u srednju Bosnu, na planinu Raduu kod Bugojna, namjeravali su podii ustanak na temelju pogrene procjene da su tamonji Hrvati (i Muslimani) toliko nezadovoljni da e im se masovno pridruiti. Nikoga nisu pridobili, a u potjeri koju je JNA vodila po bosansko-hercegovakim planinama i Dalmatinskoj zagori sudjelovalo je oko 18.000 vojnika i policajaca. Dio grupe je ubijen u akciji, dio je pohvatan, pa su potom svi osueni na smrt osim najmlaega, 19-godinjega Ludviga Pavlovia. 135 izie iz okova jedne rigidne, posve nerealne politike, ili emu drugom, teko je rei. Od "granice na Drini" u Hrvatskoj je u drugoj polovini devedesetih mnogo popularniji bio drugi mitologem, onaj o sukobu civilizacija koji je promovirala svjetski poznata knjiga Samuela Huntingtona Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka (The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order).105 Huntington je spominjao hrvatsko-bonjaki sukob u Bosni i Hercegovini kao primjer sukoba civilizacija. Stoga su desniarski orijentirani krugovi u Hrvatskoj, ukljuujui i samog predsjednika Franju Tumana, spremno prihvatili Huntingtonovu tezu i podravajui je, razvili 1997. u javnosti vrlo intenzivnu diskusiju.106 "Granica na Drini" ipak se s vremena na vrijeme spominje u javnosti. Navest u samo dva primjera: Anto Bakovi opisao je u knjizi Drinske muenice ubojstvo pet katolikih redovnica u njegovu rodnom Goradu (gradiu na Drini) koje su u prosincu 1941. poinili etnici. Radi se u osnovi o vrlo skrupulozno pisanom tekstu. Vjerojatno jer asocira na Drinu i stoga to vrlo detaljno opisuje taj zloin, knjiga je u jedva godinu dana tiskana, po autorovim tvrdnjama, u tri izdanja i 14.000 primjeraka, toje za hrvatske i bosanskohercegovake prilike iznimno mnogo.107 Knjiga je distribuirana uz pomo Hrvatske demokratske zajednice, paradravnih institucija te raznih predstavnika crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mitsko i legendarno znaenje Drine tematizira devedesetih godina Mario Mimica u zbirci lanaka, polemika, studija Drina nije kriva u izdanju splitskog ogranka Matice Hrvatske.108 Taj je Matiin ogranak ve due vremena poznat kao izrazito desne orijentacije, u svakom sluaju kao desniji od sredinjice u Zagrebu i drugih ogranaka diljem Hrvatske. Mimica se bavi vrlo razliitim temama tipinima za desniarsku publicistiku. Za Drinu tvrdi da "u svijetu nema takve rijeke, na rubu svijeta, odnosno izmeu svjetova; granica stara S. Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Zagreb 1997; S. Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, New York 1996. 106 O tome A. Milardovi u predgovoru hrvatskog izdanja Huntingtonove knjige, op. cit., 25-28. 107 A. Bakovi, Drinske muenice, tree izdanje, Zagreb 1991.

98

M. Mimica, Drina nije kriva (lanci, polemike, studije), Split 1997. 136 vie tisuljea, granica civilizacija, vjera, naroda, mentaliteta, svjetonazora, drutvenih sustava".109 Hrvatska politika u BiH u devedesetima i nain na koji se ona reflektira u stvaranju i odravanju mitova tema je koja prelazi opseg ovoga rada. Nakon izbora 3. sijenja 2000. u Hrvatskoj i protokom poratnih godina u hrvatskoj se javnosti tema "granice na Drini" vie ne spominje, ali nema sumnje da ona ivi i dalje u krugovima radikalne hrvatske desnice. 109 Mimica, op. cit. 6. 137

Damir Agii BOSNA JE NAA! : MITOVI I STEREOTIPI O DRAVNOSTI, NACIONALNOM I VJERSKOM IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE U NOVIJIM UDBENICIMA POVIJESTI
Vanost udbenika u izvoenju nastave povijesti gotovo je posvuda u svijetu vrlo velika. Istraivanja provedena u nekim tranzicijskim zemljama pokazuju da je udbenik na prvom mjestu od svih didaktiko-metodikih sredstava koja stoje na raspolaganju nastavnicima. U tranzicijskim je zemljama znaenje udbenika u nastavnom procesu tim vee jer je udbenik shvaen kao "katalog" znanja i esto jedina ispravna interpretacija povijesti, odnosno jer se pretpostavlja da su u njemu sadrane "povijesne istine". (Na podruju Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije sustav kolstva ak ni ne doputa nastavnicima mnogo slobode u njihovu radu niti su nastavnici spremni da se tom slobodom slue.) Razlog zasigurno lei u tome to udbenik uenicima daje obavijesti o povijesnim zbivanjima, procesima i osobama u strogo ureenom i sustavnom obliku. Budui da su te obavijesti - zbog ogranienosti prostora (koji autor ima za pisanje udbenika) i vremena (koje ima nastavnik za svoje izlaganje) kao i zbog dobi uenika te njihovih perceptivnih i intelektualnih sposobnost - najee pojednostavljene ili ak vrlo pojednostavljene, udbenici su vrlo pogodan medij za stvaranje mitske slike prolosti te irenje mitova i mitske svijesti. Bosna i Hercegovina poseban je i vrlo zanimljiv sluaj. Naseljavaju je tri konstitutivna naroda - Bonjaci, Hrvati i Srbi. Na njezinu je teritoriju done139 davno voen rat, a trenutna situacija takoer daje razloga za analizu kolskih udbenika povijesti pomou kojih se mogu graditi i uvrivati ili pak ukidati povijesni mitovi i stereotipi. Pitanje dravnosti te nacionalnog i vjerskog identiteta narod Bosne i Hercegovine 99

vrlo je osjetljivo politiko, ali i histori-ografsko pitanje. O tome su napisane brojne knjige i znanstveni lanci, napose u posljednjem desetljeu. Ovdje neu analizirati politoloke ili historiografske aspekte tog problema nego u analizirati kako je u udbenicima povijesti za esti i sedmi razred osnovne kole u tri drave nastale raspadom SFRJ: u samoj Bosni i Hercegovini (tonije u bonjakom dijelu Federacije Bosne i Hercegovine), u Republici Hrvatskoj i u Saveznoj Republici Jugoslaviji (tonije Republici Srbiji) prikazana bosanska povijest te koji se mitovi i stereotipi i na koji nain u tim udbenicima pojavljuju. U odreenom smislu ovo je i analiza onoga to uenici triju naroda u Bosni i Hercegovini ue o svojoj domovini i o susjedima s obzirom da su se udbenici iz Hrvatske koristili (i jo se koriste!) u dijelovima Federacije Bosne i Hercegovine gdje je veinsko stanovnitvo hrvatsko, kao i to su u Republici Srpskoj koristili i koriste udbenike iz Srbije. Jedna je povjesniarka iz Beograda tim povodom svojedobno napisala kako je koritenjem razliitih udbenika "Bosna krenula ne samo putem podele teritorije nego i podele istorijske svesti". (Stojanovi, str. 32) U analizu sam uzeo udbenike za esti i sedmi razred jer se u njima obrauje srednjovjekovna i novovjekovna povijest Bosne (do 19. stoljea), a to je razdoblje zanimljivo s obzirom na problematiku srednjovjekovne dravnosti, pitanje dolaska osmanske vlasti i islamizacije te, napokon, nacionalnog buenja i postanka nacija u Bosni i Hercegovini. Polazna je pretpostavka da je prikaz povijesne zbilje, a napose njezina interpretacija, u sva tri sluaja razliit, esto i posve suprotan. Udbenici nude obilje materijala za provoenje analize. Pozornost sam posvetio istraivanju kako funkcionira formula "Bosna je 'naa'" preko nekoliko elemenata: kako je prikazan problem dravnosti Bosne u srednjem vijeku, kako je predoen problem vjerskih odnosa te to se u udbenicima pie o etnikoj pripadnosti stanovnitva. Takoer, analizirao sam neke primjere povijesnih junaka i anti-junaka u razliitim udbenicima. U ovome je tekstu analizirano pet udbenika iz Republike Hrvatske, dva udbenika iz Bosne i Hercegovine i tri iz SR Jugoslavije (Srbije). Razlog je tomu taj to su u Hrvatskoj od 1996. godine u uporabu uvedeni usporedni 140 udbenici, dok u ostale dvije drave do danas nema pluraliteta u udbenikoj literaturi. S obzirom da se u Srbiji periodizacija u udbenicima ne poklapa u potpunosti s periodizacijom u hrvatskim i bonjakim udbenicima, analizirao sam i dio srpskog udbenika za osmi razred u kojem se govori o zbivanjima do Prvoga svjetskog rata. Analizirao sam udbenike koji su bili u uporabi izmeu 1996. i 2000. godine. U meuvremenu su se u Hrvatskoj pojavili jo neki udbenici. Analiza tih udbenika dala bi zasigurno neto drugaije rezultate. No, valja imati na umu da se u dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je veinsko stanovnitvo hrvatsko uvelike koriste upravo neki od analiziranih starih udbenika iz Hrvatske. Uvodno treba takoer napomenuti kako je udbenik sloeno djelo u kojem autor nije jedina osoba koja je zasluna za uspjeh ili pak odgovorna za eventualne promaaje. Udbenik se u sve tri zemlje pie na temelju strogo definiranog nastavnog plana i programa, pa su autori ve time uvelike ogranieni u slobodi pisanja - moraju se drati tema koje propisuje taj plan. S druge strane, znaajna je uloga recenzenata, napose "super-recenzenata", koji u neodovoljno razvijenim demokratskim drutvima, kakva su u drugoj polovici devedesetih bila drutva ovih postjugoslavenskih drava, ponekad mogu zaustaviti ili u potpunosti sprijeiti objavljivanje nekog udbenika. U Hrvatskoj je takvih sluajeva bilo i o njima su se vodile javne polemike u novinama te strunim i znanstvenim asopisima. To se nije uope ili se u najboljem sluaju 100

samo djelomice odrazilo na pitanje slubenog odobravanja udbenika. Nadalje, u pripremi udbenika postoje i razliita druga ogranienja - primjerice, grafika i tehnika ogranienja koja su esto u vezi s opim gospodarskim stanjem u drutvu. Nisu zanemariva ni ogranienja koja nameu uitelji/profesori sa svojim nainom rada i spremnou na prihvaanje novih metodikih pristupa, kao ni ogranienja to ih mogu nametati roditelji ili sami uenici, primjerice cijene udbenika. Prvi spomeni Bosne Pojam Bosna u bonjakom se udbeniku za esti razred autora Enesa Pelidije i Fahrudina Isakovia prvi put spominje u sklopu cjeline Balkanski narodi u ranom feudalizmu (str. 2945).(str.29-45). U tekstu "Prvi podaci o srednjovjeko141 vnoj Bosni" (str. 34-36) donosi se karta irenje bosanske drave (str. 35, a ista se karta ponavlja jo jednom). Karta je dana bez legende, a pokazano je irenje Bosne u etiri faze. Autori navode da prve konkretnije vijesti o Bosni daje bizantski car Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeu: "Ve u to vrijeme junoslavenska plemena (potcrtao D. Ag.) koja su naselila dananje prostore Bosne i Hercegovine pored svoje prihvaaju i bizantijsku kulturu te kranstvo." Takoer, navodi se da su nad ranofeudalnom Bosnom kratko vrijeme vladali susjedi - srpska drava, potom od druge polovice 10. stoljea Hrvatska, kratko car Samuilo, od 1018. Bizantsko Carstvo, te potom Zeta (Duklja): "Tek od XII stoljea rano feudalna Bosna politiki se osamostaljuje." Autori takoer naglaavaju da se Bosna kao samostalna drava formirala kasno, a ugroavali su je Bizant i Ugarska. (str. 36) U srpskom udbeniku za esti razred autora Rade Mihaljia postoje cjeline o europskoj/svjetskoj povijesti i o Srbima (ili srpskom narodu) i junim Slavenima i susjednim narodima. U lekciji "Srbi od VII do XII veka" autor govori, izmeu ostalog, i o osamostaljivanju Rake i Bosne od vlasti dukljan-skog kralja Bodina: "Bosna je dugo bila poznata samo kao geografski pojam, oblast u okvirima Srbije. Tokom ranog srednjeg veka Bosna se nalazila u sastavu okolnih junoslovenskih drava." (str. 34) Mihalji ne navodi koje je stanovnitvo naseljavalo Bosnu u tom razdoblju. U uvodu cjeline Srpski narod i njegovi susedi upoznom srednjem veku autor napominje da se na Bosnu postupno irio ugarski utjecaj te da su ugarski kraljevi smatrali Bosnu "posebnim vojvodstvom ugarske drave". (str. 53) Opirnije o srednjovjekovnoj Bosni aci u Srbiji ue iz teksta "Postanak i razvoj bosanske drave". (str. 73-77) Autor udbenika govori daje pojam Bosna prvotno oznaavao samo geografski pojam uz gornji tok istoimene rijeke. Ime Bosna poelo se iriti istovremeno s postankom i razvitkom bosanske drave. Stjee se dojam kako je ovdje ta injenica namjerno prenaglaena - kao da se i drugdje esto nije dogaalo na slian ili identian nain, ne samo u dravama jugoistone Europe nego i ire. Moe se pretpostaviti da takva konstatacija za cilj ima slabljenje ili ak osporavanje bosanske dravnosti. Isprva je podruje Bosne bilo u sastavu Srbije, pa Samuilove drave i napokon Duklje (Zete). Autor ne spominje da je Bosna bila pod vlau hrvatskog vladara, to se u bonjakom i hrvatskim udbenicima jasno istie. 142

101

Frane Sabali, autor jednog od hrvatskih udbenika, takoer spominje Konstantina Porfirogeneta, poloaj Bosne, ali nita ne govori o tome tko ju je naseljavao u najstarije doba. Inae, ovaj je udbenik na snazi bio samo jednu kolsku godinu. Paradigmatian je primjer nametanja udbenika - koji nema strunih, metodikih i drugih kvaliteta - politikim diktatom. Ivo Makek, drugi autor hrvatskog udbenika, temeljito je preuredio svoj udbenik iz polovice osamdesetih godina (u suautorstvu s Josipom Adame-kom). Izbacio je brojne dobre elemente iz tog udbenika, a velik dio onog to je dodao nije utemeljeno na povijesnim spoznajama i izravno slui u svrhu dokazivanja hrvatskog karaktera srednjovjekovne bosanske drave te Bosne i Hercegovine openito. Makek ne spominje izrijekom ime bizantskog cara, nego navodi daje "na svjetlo povijesti" izala u bizantskom zapisu iz 10. stoljea kao "zemljica Bosna". Niti u udbeniku Nevena Budaka i Vladimira Posavca nema mnogo detaljnijih podataka o prvim zapisima o Bosni. Ovaj je udbenik vrlo teko doao u kolske klupe. Dvije ga je godine ministrica prosvjete Republike Hrvatske odbijala potvrditi kao kolsku knjigu unato brojnim pozitivnim recenzijama znanstvenika i nastavnika iz kolske prakse. Na kraju ipak nije mogla izdrati javni pritisak i udbenik se naao u rukama uenika. Inae, u hrvatskim se udbenicima za esti razred o povijesti Bosne ui u sklopu nastavnih cjelina o hrvatskoj povijesti - na kraju tih cjelina. U sedmom se razredu povijest susjedne drave ui u sklopu cjeline o susjednim narodima (tzv. "Alpski i balkanski prostor u prvoj polovici 19. stoljea"), odnosno u sklopu cjeline o hrvatskoj povijesti u drugoj polovici 19. stoljea! Ova nedosljednost proizlazi iz nastavnog plana i programa koji je pun anakronizama i promaaja u strunom, znanstvenom i metodikom pogledu. O etnikom sastavu bosansko-hercegovakog stanovnitva Etniki sastav stanovnitva u prolosti jedan je od najbitnijih dokaza u prilog tezi kako je Bosna "naa". Nije sporno da Bosnu i Hercegovinu danas naseljavaju pripadnici triju konstitutivnih naroda - Bonjaka, Hrvata i Srba. No, nacionalna svijest razvila se kod pripadnika ovih naroda tek u drugoj po143 lovici 19., odnosno 20. stoljea. Jedan od bitnih elemenata u nacionalistikom dokazivanju "prava na Bosnu" jest tvrdnja da su i ranije (od samog poetka) u Bosni i Hercegovini ivjeli pripadnici vlastite nacije. Tako su za bonjake zastupnike takvih teza stanovnici Bosne u srednjem vijeku izravni preci dananjih Bonjaka ("dobri Bonjani"), za Hrvate su to iskljuivo (ili u najveem postotku) katolici, dok Srbi govore o junoslavenskim narodima ili "naim" narodima te o pravoslavnima. Bonjacima je dosta stalo do afirmacije posebnosti Crkve bosanske (iji su pripadnici po takvim objanjenjima mahom preli na islam). Bonjaki autori udbenika na samom poetku navode tko su sve juni Slaveni: Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Bugari i Bonjaci ("dobri Bonjani"). (str. 9) Ve sam napomenuo da su ovi autori istaknuli kako su podruje Bosne naselila junoslavenska plemena bez poblieg odreenja koja su to plemena bila. Ni oni niti ostali autori poblie ne odreuju etniki sastav ranosrednjovjekovne Bosne, jedino Makek i Sabali u Bosni vide iskljuivo ili skoro iskljuivo hrvatsko stanovnitvo. Makek u svome udbeniku posve 102

izravno pie da su Bosnu u samim poecima njezina postanka naseljavali Hrvati. Vjerski element nije mu bio dovoljan, pa je posegnuo i za jezinim argumentima, inae popularnim u ideologiji nacionalizama na jugoistonoeuropskom podruju. Makekova je argumentacija sljedea: "Srednjovjekovni bosanski zapisi u kamenu i na listinama pisani su ikavicom, kojom govore i piu samo Hrvati. U Bosni su dakle ivjeli Hrvati. I ban je bio Hrvat." (str. 67) Valja ovdje napomenuti kako je prikaz povijesti Bosne u starom Makekovu udbeniku iz 1985. godine posve drugaiji. Tamo nema nikakvih neznanstvenih intervencija poput gore navedenih tvrdnji. Navodi se kako je Bosna isprva bila pod vlau srpskog kneza aslava, potom pod hrvatskim kraljevima i napokon pod vladarima Zete, a na poetku 12. stoljea osamostalila se. (Makek-Adamek, str. 120) Ova usporedba ide u prilog potvrdi teze da je Ivo Makek u svome novom udbeniku uvelike stajao pod utjecajem neznanstvenih ideologizacija u hrvatskoj historiografiji posljednjeg desetljea 20. stoljea. Makekovim tvrdnjama u novom udbeniku pribliava se Frane Sabali tvrdnjom da je "Bosna u srednjem vijeku do dolaska Turaka kulturno i civilizacijski pripadala Zapadu". U njoj je, pie Sabali, bilo oko 85% katolika. S obzirom na raireno vrlo pojednostavljeno shvaanje o izjednaavanju katolika 144 i Hrvata u Bosni, autorova je nakana vjerojatno bila uvjeriti uenike kako je Bosna povijesno stara hrvatska zemlja. Istina, izrijekom to ne pie, ali nije daleko od intencija koje je izraavala Agneza Szabo, autorica nastavnog plana i programa u Republici Hrvatskoj. O razliitim mjerilima to je to etnika raznolikost svjedoi sljedea tvrdnja autora srpskog udbenika: "Za razliku o Duanovog carstva, koje je bilo etniki raznorodno, u Bosni su iveli samo Juni Sloveni". (str. 75) Mora da je autor na umu imao kako su Srpsko Carstvo, osim Srba i drugih junih Slavena, nastanjivali jo Grci i Albanci. No, zaboravio je da su juni Slaveni takoer meusobno "raznorodni". Ovdje je autor oito upao u zamku poistovjeivanja zajednike prolosti i sudbine jugoslavenskih (junoslavenskih) naroda, to je bio est sluaj u srpskoj historiografiji. Ne treba zaboravljati da su sve do 1918. godine, unato nekim zajednikim elementima, juni Slaveni imali - ak i kada su se nalazili u sklopu istih imperija - vrlo razliit povijesni razvoj. U udbenicima se malo pozornosti posveuje fenomenu postanka nacija. Autorima su mnogo milija pojednostavljena tumaenja, napose jer se njima mnogo lake moe stvoriti mitska dimenzija. Evo jo jednog primjera kako se u udbeniku manipulira povijesnim dogaajem u svrhu odreene ideologiza-cije. Godine 1737. vodio se jedan od brojnih austro-osmanskih ratova. U bitki kod Banja Luke austrijska je vojska doivjela poraz. Grad su branili iskljuivo lokalni stanovnici islamske vjerosipovijesti, bez pomoi osmanske armije iz unutranjosti Carstva. Jedina osoba koja nije bila podrijetlom iz Bosne bio je vezir Ali-paa Hekim-Oglu. Dok se u hrvatskim i srpskim udbenicima za osnovnu kolu niti taj dogaaj niti beglerbeg Bosne uope ne spominju, u bonjakom se udbeniku istie znaenje vezira Ali-pae, a navedena je doslovce i sljedea tvrdnja: "Bojem pod Banja Lukom 1737. g. Bosanski muslimani ili Bonjaci, roeni su kao narod ili moderna nacija". (str. 137) Cilj ove povijesno posve neutemeljene teze jest da kod uenika (moda i nastavnika?) proizvede osjeaj kako bonjaka nacija postoji ve jako dugo, to je jedan od vanih elemenata koji se koriste u dokazivanju prava na teritorij, posebnost i dr. injenica da proces formiranja modernih nacija zapoinje tek pola stoljea kasnije u Francuskoj revoluciji, a u Bosni i Hercegovini tek potkraj

103

19. i na poetku 20. stoljea autore udbenika nije nimalo zasmetala u formuliranju njihove teze. 145 Srednjovjekovna Bosna i Hercegovina Povijest Bosne u srednjem vijeku najopirnije je - posve prirodno - zastupljena u bonjakom udbeniku (cjelina Bosna u doba razvijenog feudalizma - str. 65-79). U nastavnoj jedinici "Drutveno raslojavanje, zaeci i nastanak bosanske dravnosti" (str. 65-66) opirno se opisuje feudalni drutveni sustav u Bosni te njezin dravni ustroj. Istie se da je dravno ureenje Bosne bilo slino drugima na Balkanu, s razlikom u pojedinim dravnim tijelima i ovlastima sredinje vlasti. Naglaena je vanost sabora, koji je bio staleka skuptina u ijem su radu sudjelovali samo vladar i krupna vlastela i po tome se razlikovao od sabora susjednih zemalja. Budui da je tijekom nedavnih ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini bilo mnogo razliitih politikantskih osporavanja prava na postojanje bosansko-hercegovake drave, bonjaki su autori uenicima eljeli dokazati da je Bosna jo u srednjem vijeku imala svoju dravnost, pa stoga tvrde daje trgovaki ugovor bana Kulina i Dubrovnika iz 1189. svjedoanstvo o tome kako je Bosna imala "izgraene dravne organe vlasti, pa su neki historiari ovaj ugovor nazvali rodnim listom bosanske dravnosti". (str. 66) Nadalje se istie daje Kulin iskoristio dinastike sukobe i vojno slabljenje Bizanta te formalno priznao vlast ugarskog kralja i potom tvrdi: "Po onome to se zna u vrijeme njegove vladavine dolo je do pune emancipacije bosanske drave, koja je i dalje bila u vazalnom odnosu prema Ugarskoj. To, meutim, ne umanjuje bosansku srednjovjekovnu dravnost jer je to bio takav vazalitet kakvi su postojali irom Evrope." (str. 67) Potom se ponovno navodi znaenje ugovora s Dubrovanima i istie kako se Kulin ponaao kao "gospodar Bosne", daje bio okruen velikaima i imao dvorsku kancelariju "to sve predstavlja posljednju kariku u izgradnji dravne vlasti". (str. 67) tovie, tu su svoju dravnost i posebnost (napose vjersku) spremno branili: "Meutim, kada je rimska kurija uz pomo ugarskoga kralja 1235. godine povela kriarski pohod s ciljem da se Bosna stavi pod neposrednu ugarsku vlast, a istodobno unite pripadnici Crkve bosanske, bosanski se vladar stavio na elo svog naroda i zemlje. [.] bosanska je vojska napadau pruila veliki otpor []" No, kralj Bela IV. pokorio je polovicom 13. stoljea Bosnu i podijelio je na manje oblasti; uskoro se izdignuo ban Prijezda, rodonaelnik srednjovjekovne bosanske dinastije Kotromania. 146 Frane Sabali tvrdi kako se u doba bana Stjepana Kotromania Bosna iri "na hrvatske krajeve, na stare hrvatske upe - Livno, Duvno i Glamo, takoer i krajeve oko Vrbasa i na podruje od Cetine do Neretve" (str. 48), te upuuje na zemljovid. Rade Mihalji navodi da se Bosna u 11.-12. stoljeu nalazila izmeu ugarskih i bizantskih utjecaja. Prema njemu, Srbija je - samim svojim postojanjem - "titila Bosnu od Vizantijskog Carstva". No, u Bosni je ojaao ugarski utjecaj - ugarski su kraljevi slali vojsku da u Bosni iskorijene vjersku herezu (heretici su dolazili iz primorskih krajeva i iz Srbije). Uz papino 104

odobrenje ugarski su kraljevi organizirali kriarske pohode: "Ti pohodi su se zavravali pustoenjima naselja i spaljivanjem jeretika". Ipak, kriarski pohodi nisu iskorijenili herezu "strani uticaj nije spreio osoben unutranji razvoj bosanske drave". (str. 73) Mit o povijesnom prostoru ili teritoriju est je u analiziranim udbenicima. Rije je tome da su u udbenicima esti primjeri "prisvajanja" nekog podruja te da se koristi svaki element koji ide u prilog tezi o povijesnom pravu na teritorij. Mit o povijesnom prostoru i povijesnom pravu na odreeni teritorij povezan je sa stvaranjem nacija. Pri tomu se koristi etniki i dravni element ovisno kako u konkretnom sluaju odgovara - s ciljem dokazivanja svojih prava na to vei teritorij. Nacionalizmi probueni potkraj 20. stoljea u Bosni Hercegovini te na podruju bive Jugoslavije uvelike su posegnuli za mitom o povijesnom prostoru. Na alost, takvo se stanje odrazilo i u udbenicima. Evo kako taj mit funkcionira u bonjakom udbeniku. Autori navode da je kralj Tvrtko I. s knezom Lazarom porazio srpskog velikaa Nikolu Altoma-novia te zadobio teritorij gornjeg Podrinja i Polimlja s trgovima Prijepoljem i Pljevljima: "Tako je dio teritorije kasnijega Novopazarskog Sandaka bio u sastavu Bosne znatno prije propasti srednjovjekovne bosanske drave, to govori o historijskoj povezanosti tih krajeva s Bosnom." Masna su slova otisnuta u izvornom tekstu. Inae, u ovoj knjizi teksta istaknutog pomou masnih slova nema mnogo, a ovdje je cijela reenica oznaena tom grafikom oznakom pomou koje se eli neto posebno vano naglasiti. Zasigurno stoga jer su autori htjeli uporabiti ovu svoju tvrdnju u svrhu dananjih ideolokih potreba i tvrdnji o povezanosti Sandaka s Bosnom i Hercegovinom. 147 Autor srpskog udbenika Rade Mihalji takoer navodi da su Tvrtko i Lazar zajedniki ratovali protiv Altomanovia te da su podijelili njegove teritorije od Rudnika do mora, ali jasno - ne izvodi ovako dalekosean zakljuak. On snano istie srpsku komponentu kod kralja Tvrtka, pa mu je vanije spomenuti da se Tvrtko, s obzirom daje "postao gospodar dela srpske drave", odluio okruniti za kralja "Srba i Bosne" (okrunio se u manastiru Mileevi), da je preuzeo vladarski naslov Stefan (koji su nosili Nemanjii) kao i da je isticao svoje srodstvo s Nemanjiima, koji su izumrli s Uroem (1371.). tovie, Tvrtko je uveo neke obiaje i titule sa srpskog dvora. Dakle, Tvrtko - a time i njegovo povijesno naslijee - jest "na". Na kraju svoga izlaganja o Tvrtku i njegovoj povezanosti sa Srbijom Mihalji ne zaboravlja napomenuti da je potkraj svoje vladavine Tvrtko zauzeo velik dio nekadanje hrvatske drave - otad se nazivao "kraljem Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i primorja". Zanimljivo je da hrvatski autori udbenika takoer izrijekom spominju veze Tvrtka i Srba te njegovo vladarsko tituliranje. Izuzetak ini jedino Frane Sabali koji napominje tek da je Tvrtko sa srpskim knezom Lazarem podijelio "neka podruja srpske drave", a 1377. proglasio se kraljem. O tituliranju kraljem "Srba i Bosne" nema nikakva spomena, ali autor ne zaboravlja napomenuti kako se Tvrtko 1390., nakon toje "predobio" (vano je uoiti da se ne koristi glagol osvojio ili zauzeo) Split, ibenik i Trogir, te Klis i "velike otoke na junoj hrvatskoj obali", okrunio kraljem Hrvatske i Dalmacije. Posve zanemarivi srpsku komponentu, Sabali jasno istie hrvatsku i katoliku komponentu kod Tvrtka - sin je Jelene ubi ("iz uglednog hrvatskog plemena", str. 48), "odgojen u katolikom duhu", "daje podrku katolikim redovnicima franjevcima" (str. 49). Opet je na djelu poistovjeivanje katolianstva i hrvatstva.

105

Neven Budak i Vladimir Posavec nisu preskoili injenicu da se Tvrtko okrunio "za kralja Srba i Bosne", pa to jasno i piu, istiui da je zapravo iskoristio rasulo Srbije i znatno proirio granice svoje drave. (str. 71) Slina formulacija stoji i u Makekovu udbeniku. (str. 68) Dok Budak-Posavec ne istiu vjersku pripadnost kralja Tvrtka, Makek - slino Sabaliu, ali u znatno blaoj formi - istie daje "Tvrtko bio katolik". 148 Vjerske zajednice u srednjovjekovnoj Bosni - Crkva bosanska, Katolika i Pravoslavna crkva Crkva bosanska specifina je pojava kranske hereze u srednjem vijeku o kojoj je u znanstvenoj literaturi napisano mnogo tekstova. Zbog svoje posebnosti ta crkvena organizacija ima i posebno mjesto u udbenicima povijesti. U svim se analiziranim udbenicima o pojavi i strukturi Crkve bosanske vie ili manje opirno pie. U bonjakom joj je udbeniku posveen poseban odlomak. Autori istiu da je Bosna kao "granina zemlja izmeu Bizantije i Ugarske" bila podruje na kojem su se sukobljavale Pravoslavna i Katolika crkva. Crkva bosanska prikazana je u pozitivnom svjetlu. Posebice je naglaena injenica da je ta crkvena organizacija bila privlana obinim ljudima zbog svojih jednostavnih obreda, skromnosti crkvenih slubenika i netraenja crkvenih poreza. Nakon to su opisali podrijetlo i program Crkve bosanske autori su iznijeli i jednu krupnu primjedbu na njezin raun. ini se, dodue, kako je ta primjedba vie namijenjena uporabi nastavnika nego uenicima koji imaju tek dvanaest godina i teko da mogu shvatiti takav diskurs. Sporna reenica, naime, glasi: "Meutim, svojim uenjem i mjestom u drutvu Crkva bosanska nikada nije izgradila onu ideoloku stranu koja bi jae utjecala na zbijanje redova bosanskog plemstva i koja bi doprinjela jaanju centralne vlasti i ouvanju teritorijalne povezanosti drave, uvrujui njenu tradiciju." (str. 69) Zanimljivo je odakle autori pojedinih udbenika izvode podrijetlo bosanskih heretika. Tako Sabali navodi da su to "patareni, krivovjernici sa zapada". Makek pie da su to bili "heretici protjerani iz Dalmacije". Budak-Posavec govore o katarima, koji su "imali mnogo pristalica u junoj Francuskoj i sjevernoj Italiji", a njihova su uenja u Bosnu prenijeli trgovci iz tih krajeva koji su zalazili u dalmatinske luke. U hrvatskim udbenicima ne spominje se nikakva veza s jugoistokom Europe. Drugaije je s s bonjakim i srpskim udbenikom. U udbeniku Pelidija-Isakovi navodi se da uenje Crkve bosanske potjee iz Bugarske i Makedonije, a Mihalji tvrdi da su u Bosnu stizali patareni iz primorskih krajeva (misli na podruja istonojadranske obale) te bogumili iz Srbije. ini se da se na temelju ovoga moe zakljuiti kako su, barem neki autori udbenika, htjeli naglasiti daje bosanska hereza autohtona pojava podrijetlom iz "naih" vlastitih krajeva. 149 Posebno je poglavlje u bonjakom udbeniku posveeno takoer Katolikoj i Pravoslavnoj crkvi. Autori su naglasili kako nastojanja papa i ugarskih kraljeva te kriarski pohodi s ciljem da se "nametne vodea uloga katolike crkve" nisu - ni pored prividnih uspjeha - dali rezultata, a niti djelatnost dominikanaca na tome polju nije bila uspjena. Tek su franjevci, "koji uvaavaju postojee obiaje i nailaze na vee razumijevanje domaeg stanovnitva", nakon dugotrajne borbe nadvladali Crkvu bosansku i doveli do prevlasti Katolike crkve. Autori udbenika napominju da se broj pravoslavnih vjernika u Bosni poveavao zbog irenja dravnih granica, napose u Tvrtkovo doba. Pravoslavno je sveenstvo bez veih problema 106

obavljalo svoje dunosti: "U politiku se sveenici pravoslavne crkve nisu mijeali te su na taj nain izbjegavali podozrenje vladara i bosanskog plemstva, kao i sukob s drugim vjerskim zajednicama", (str. 75) injenica da se broj katolika i pravoslavnih vjernika u apsolutnim brojkama poveavao usporedno s teritorijalnim irenjem Bosne istie se i u srpskom udbeniku. (str. 75) Govorei o vjerskim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni, Ivo Makek otiao je najdalje od svih autora udbenika u povijesnom iskrivljavanju injenica: "U Bosni, zemljopisno zatvorenoj, ivjelo se osebujnim ivotom, pa je i Katolika crkva bila osebujna. Zvala se Crkva bosanska." (str. 67) Budui da je ve ranije naglasio kako su u Bosni ivjeli Hrvati, Makek - naravno - tvrdi da su sveenici ove "osebujne" katolike crkve svoje vjerske obrede obavljali na hrvatskom jeziku. Frane Sabali o Crkvi bosanskoj pie dosta nesuvislo. On naglaava ulogu franjevaca za to da je u etrnaestom stoljeu (zapadno) kranstvo imalo najvie vjernika. Napominje da su franjevci nastavili rad i nakon dolaska Turaka, ali istie da je taj rad "bio obiljeen stradanjima pa i muenitvom". (str. 50) Sabali ne spominje da su u Bosni ivjeli i pravoslavni stanovnici. Znai, bonjaki autori istiu posebnost Crkve bosanske, srpski autor njezino podrijetlo izvlai iz junoslavenskih zemalja, a hrvatski autori naglaavaju zapadno podrijetlo hereze. Makek ak prisvaja Crkvu bosansku i ukljuuje ju u sastav Katolike crkve. 150 O padu Bosne i Hercegovine pod osmansku vlast i islamizaciji Utjecaj osmanske vlasti na prelazak velikog dijela bosansko-hercegova-kog stanovnitva na islam u ranom novom vijeku bio je golem. Budui da je za formiranje bonjake nacije pripadnost islamskoj vjeroispovijesti bio vrlo vaan element, u bonjakom je udbeniku slika Osmanlija i njihova dolaska na Balkanski poluotok daleko povoljnija od one kojom su osmanski osvajai predstavljeni u nekim drugim udbenicima. Primjerice, govorei o padu Bosne pod osmansku vlast, Pelidija-Isakovi istiu da je Mehmed II. iskoristio "slabosti bosanske drave" te daje i "pored dostojnog otpora" bosanska vojska bila poraena, a kralj i vie pripadnika vlastele pogubljeni. Vana je konstatacija navedena na ovome mjestu kako "s njime (kraljem) nestaje i bosanske srednjovjekovne drave". (str. 78) Pelidija-Isakovi dalje istiu daje prelazak na islam u Bosni i Hercegovini bio mnogo snaniji nego tamo gdje se ranije uvrstila Katolika ili Pravoslavna crkva te povezuju proces prelaska na islam s velikim brojem vjernika Crkve bosanske, koji su bili skloniji prihvatiti novu religiju. Navode da su, osim obinog stanovnitva, na islam prelazili i brojni lanovi feudalnih obitelji. Kao primjer istaknuti su mlai sin hercega Stjepana Kosae te djeca kralja Stjepana igmund i Katarina. Novu su vjeru prihvaali i brojni trgovci i obrtnici. Pojedinci meu njima, koji su ostali u kranskoj vjeri, "nisu imali nikakvih neprilika, te su ivjeli i radili kao i u prethodnom periodu", istiu autori. (str. 126) Openito, prelazak na islam u ovom je udbeniku opisan kao logian proces koji nije bio nimalo nasilan. Jo ranije u svome udbeniku Pelidija-Isakovi naveli su da je "regrutiranje zdravih djeaka" poznato pod nazivom devirma (skupljanje), a u dosadanjoj se povijesnoj literaturi i lijepoj knjievnosti

107

takvo "regrutiranje" nazivalo 'dankom u krvi' i bilo je "opisivano u iskrivljenom svjetlu, daleko od miljenja koje uvaava ozbiljna znanstvena historiografija", (str. 98) Prema autorima Pelidija-Isakovi, na podruju Bosanskog ejaleta ("od apca do Jadrana i od Zveana do Virovitice") u 17. stoljeu ivjelo je skoro 75% pripadnika islamske vjeroispovijesti. U sljedeem je stoljeu taj postotak znatno smanjen, "a na njegovo su smanjenje utjecali veliki ratovi u kojima je 151 izginuo znatan broj muslimana, kao i zarazne bolest (kuga i dr.) u kojima je umiralo veinom gradsko stanovnitvo islamske vjere". (str. 127) Za Sabalia je proces islamizacije u biti ipak nasilan proces - istie se da su muslimani bili u povoljnijem drutvenom i politikom poloaju, kao i daje do promjene vjerskog sastava stanovnitva (sjetimo se, 85% katolika) dolo postupno, "osobito nakon progona u XVI. stoljeu kao i ratova u XVII. i XVIII. stoljeu". Osim toga, napominje Sabali, "dio je katolika ve pri osvajanju odveden u ropstvo", a broj se katolika smanjivao i zbog tzv. 'danka u krvi'. Potonje za Sabalia nije nikakva regrutacija, kako su to nazvali bonjaki autori, nego nasilan in. (str. 90) Sabali takoer koristi "jezinu" argumentaciju da pokae uenicima kako je "dio muslimana nesumnjivo pripadao hrvatskom narodu" - tvrdi da se to vidi u njihovu jeziku, osobito u izgovoru "koji je ponegdje jo i danas ikavski". (str. 90) Ovaj autor takoer navodi da su se na podruje izmeu Une i Drine zajedno s Turcima naselili i Vlasi, "preteito vjernici Grkoistone crkve". Na stranu to se ovdje koristi termin grko-istona crkva, koji se u hrvatskom jeziku davno prestao koristiti, a danas moe zvuati samo uvredljivo i pejorativno. Jo je vea stereotipna predodba o vlakim doseljenicima (koji su "grko-istoni", dakle pravoslavni, dakle dananji Srbi) izreena tvrdnjom da su oni "upadali u neosvojene hrvatske krajeve, pljakali i otimali, sluei se metodom 'spaljene zemlje'". (str. 90) Ivo Makek u Bosanskom paaluku osim muslimanskog stanovnitva poznaje samo katolike i krstjane - pravoslavno puanstvo spominje u kontekstu dovoenja pravoslavnih vlaha "iz planinskih podruja". Muslimansko je puanstvo u Makekovu tumaenju u etnikom smislu "nae" - hrvatsko, a njihov je prijelaz s kranstva na islam bio uglavnom dobrovoljne naravi. Oni su to uinili radi postizanja boljeg drutvenog poloaja jer je bosansko drutvo krajnje pojednostavljeno i neznanstveno podijeljeno na muslimane-spahije i krane-raju. Dodue, bilo je i nasilnog islamiziranja katolikog i krstjanskog stanovnitva preko danka u krvi. Posebno je poglavlje Makek posvetio odnosu "turskih" vlasti prema kranskim crkvama. Ovdje je priznao postojanje pravoslavne crkvene organizacije. Turci su prikazani kao progonitelji katolikih vjernika i, posebice, sveenika: inili su to jer je "papa uporno radio" protiv njih. Jedini katoliki sveenici koje su Turci prihvaali bili su franjevci, koje autor oznaava kao "uitelje 152 i tjeitelje hrvatskog stanovnitva u Bosni i Hercegovini", a njihove zasluge "za opstanak Hrvata kao naroda" ocjenjuje kao neprocjenjive. S druge strane, za razliku od progonjenih "naih", tj. katolika, pojavljuju se pravoslavni, koji su doli iz "planinskih podruja" te "vjerno 108

sluili" Turcima i iju su crkvenu organizaciju Turci prihvaali i pomagali. tovie, pravoslavnih je sveenika bilo vie, pa su mnogi katolici od njih primali krtenje, vjenanje i druge sakramente pa su "s vremenom u stanovitom broju prelazili na pravoslavlje". (str. 117) Dakle, nisu samo bosanski muslimani "nai", koji su promijenili vjeru, nego su to dijelom i bosanski pravoslavci, preci dananjih Srba u Bosni. O tome da Makek eli pokazati uenicima da su muslimani u Bosni hrvatskog podrijetla svjedoe i dvije njegove konstatacije navedene uz imena pjesnika Mahmud-pae Abakovia i Muhameda H. Uskjufija. Makek navodi da je prvi od ovih pjesnika stvarao na turskom jeziku, ali ne zaboravlja istaknuti daje nazivan "Hrvat"", dok je Uskjufi "pjevao na hrvatskom jeziku: 'otac jedan, jedna mati - prvo bi nam valja znati - jer emo se ko psi klati!'" (str. 118) Govorei o islamizaciji, Budak-Posavec navode injenice da se taj proces odvijao postupno, a tek u kasnijim razdobljima osmanske vlasti i silom. Dev-irmu ("danak u krvi") ne spominju u negativnom kontekstu niti se prema stanovnitvu koje je promijenilo vjeroispovijest odnose kao prema "naima" (toje uoljivo u svim ostalim analiziranim udbenicima). Ovi autori takoer napominju povlaten poloaj Pravoslavne crkve i proganjanje Katolike crkve, protjerivanje katolikih sveenika i, u tome kontekstu, relativno est prelazak na islam ili pravoslavlje. Autori srpskog udbenika za sedmi razred Perovi i Strugar navode da su veinu gradskog stanovnitva u Bosni inili stanovnici muslimanske vjeroispovijesti, da su i brojni spahije bili domaeg podrijetla, a najvei broj kmetova-seljaka bili su pravoslavni Srbi. Ovi su se pravoslavni Srbi zbog svoje ugroenosti u velikom broju iseljavali u susjednu Austriju ili na teritorij Mletake Republike te odatle "neprestano ratovali sa sunarodnicima islamske veroispovesti". (str. 31) Autori takoer istiu da je "manji deo stanovnitva (u zapadnoj Hercegovini i sredinjoj Bosni)" bio katolike vjeroispovijesti te daje bio jednako ugroen u svome poloaju kao pravoslavni Srbi. (str. 31-32) U ovome udbeniku nalazimo i vrlo estoku osudu prelaznika na islam. Za razliku od Makeka ili Sabalia, koji istiu kako muslimansko stanovni153 tvo vue podrijetlo od katolika ili pak krstjana, ali se prema muslimanima ne izraavaju negativno, Perovi-Strugar smatraju da muslimani vuku podrijetlo od pravoslavnih Srba i naglaavaju da su se - unato tome to su sauvali jezik i obiaje - tijekom vremena "vezali za osmanlijsku vlast i postali njen vrsti oslonac i neprijatelj naroda (potcrt. D. Ag.) iz koga su potekli". (str. 31) injenicu da su brojni spahije bili slavenskog podrijetla te da je islamizacija u Bosni i Hercegovini "bila mnogo izraenija nego u ostalim naim krajevima (potcrt. D. Ag.) pod osmanlijskom vlau" ovi autori ponavljaju jo jednom u lekciji "Bosna i Hercegovina pod osmanlijskom vlau krajem XVIII i u prvoj polovini XIX veka". Naglaeno je kako su muslimani bili brojni, kao i to da su pravoslavni Srbi i katolici (ija se etnika pripadnost ne navodi!) bili brojniji, ali u loijem poloaju. Odreenje pravoslavni = Srbi i katolici bez navoenja njihove etnike/nacionalne hrvatske pripadnosti ponavlja se i na drugim mjestima u udbeniku. tovie, na jednom je mjestu u zagradi navedeno da su katolici "okci" (termin je napisan u navodnicima!). Ovime se oito htjelo nauiti uenike sljedeem: u Bosni ivi muslimansko i kransko stanovnitvo. Muslimani su slavenskog - zapravo "naeg", tj. 109

srpskog - podrijetla, a krani su pravoslavni Srbi i katoliki "okci". Stoga se moe zakljuiti da ovi autori sugeriraju kako Hrvata u Bosni nije bilo. Junaci i antijunaci bosanske povijesti - nekoliko primjera U analiziranim se udbenicima pojavljuju brojna imena osoba iz bosansko-hercegovake povijesti. Najrevniji u nabrajanju imena su bonjaki autori i Ivo Makek, dok ostali autori udbenika ne navode prevelik broj imena, a posebno ne navode imena osoba za koje teko da su uli i studenti povijesti. U opisu pojedinih osoba i njihove djelatnosti esto se takoer moe iitati kakav je stav autora prema pitanju pripadnosti Bosne. Niz junaka bosanske srednjovjekovne povijesti u bonjakom udbeniku zapoinje ban Kulin, koji je - ve smo vidjeli - oznaen kao tvorac drave. On je proirio dravni teritorij, sklopio povoljne trgovake ugovore, a u njegovo vrijeme u zemlji je vladao red i mir, pa je to doba u narodu ostalo upameno kao vrijeme Kulina bana i dobrijeh dana'. (str. 67) Junak je takoer ban Matej 154 Ninoslav, koji je obranio zemlju od ugarske i katolike opasnosti. Stjepan II. Kotromani takoer je predstavljen kao junak koji ratuje protiv bana Mladena II. ubia. Zasluan je za teritorijalno irenje, tvorac je snane dravne vlasti i gospodarskih uspjeha. ak kuje vlastiti novac, a ker je udao za ugarskog kralja Ludovika Anuvinca "ime je svoju porodicu i dravu pribliio svijetu visoke evropske politike". Najvei je junak srednjovjekovne povijesti u bonjakom (a i ostalima) udbeniku Tvrtko I. Za njegove vladavine "bosanska je drava dostigla svoj najvei uspon" i teritorijalno irenje. Nakon to je pobrojano gdje je sve proirio svoju vlast, u bonjakom je udbeniku masnim slovima istaknuto: "To je vrijeme najveega politikog, vojnog, teritorijalnog i privrednog uspona srednjovjekovne bosanske drave i doba zrelosti bosanskog drutva." Tvrtko je stvorio vrstu sredinju vlast, zasluan je za gospodarski napredak i osnivanje novih vanih gradova (primjerice, Novi, Brtanik i dr.). Nadasve, okrunio se za kralja. U udbeniku stoji da se to dogodilo u manastiru Mile-evu kod Prijepolja, ali je u zagradi napomenuto da "neki historiari u novije vrijeme to krunisanje veu za Mile kod Visokog". Navodi se kako se Tvrtko okrunio za kralja "Srbljem, Bosni, Primorju i Zapadnim Stranam". Posebno je istaknuto daje vanjsku i unutranju politiku vodio "potpuno samostalno". Junakom bonjakog udbenika moemo smatrati i Stjepana Tomaa, koji je nastavio dravni kontinuitet: "Novi vladar sve se vie oslanja na rimske pape, ali i dalje vodi rauna o Crkvi bosanskoj i njenom sveenstvu". (str. 78) Ipak, u njegovo doba sve vie slabi obrambena snaga drave. Glavni su antijunaci bosanske srednjovjekovne povijesti u bonjakom udbeniku ugarski vladar i rimski papa, koji ele unititi Crkvu bosansku i dravnu samostalnost i posebnost. Hrvatski ban Pavao ubi i njegov sin Mladen II. takoer su ovdje prikazani u negativnom svjetlu jer nameu svoju vlast u Bosni uz pomo Karla Roberta i rimskog pape. (str. 71-72) Negativan je lik i srpski car Duan koji eli "preoteti Zahumlje". Dodue, navodi se da je ranije ta oblast bila pod srpskom vlau, pa glagol "preoteti" nije ba najsretnije izabran. (str.

110

72) Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. nije pozitivna osoba jer je natjerao Tvrtka I. "da mu u ime eninog miraza ustupi humsku zemlju zapadno od Neretve". (str. 73-74) I za Franu Sabalia najvei je junak bosanske povijesti u srednjem vijeku kralj Tvrtko. Junaci su takoer Stjepan Toma i Stjepan Tomaevi, koji su 155 se "opredijelili za Zapad, traili su oslonac u hrvatsko-ugarskom kralju i Sv. Stolici". (str. 50) U ovome se udbeniku pojavljuje i jedna ena koja je predstavljena kao velik lik bosanske povijesti. To je Katarina Kosaa, ker Stjepana Vukia Kosae, koja je gradila (katolike) crkve, potom u izbjeglitvu u Rimu "radila na oslobaanju Bosne i svoje djece iz osmanlijskog zarobljenitva, a svojom oporukom Bosnu je stavila u zatitu sv. Stolice". (str. 50) Ona je, dakle, katolika kraljica koja - unato svemu - nastoji vratiti katoliki karakter Bosne. Autor kao da sugerira da je Bosna i u ovome sluaju "naa", katolika, dakle hrvatska. U Makekovu udbeniku niz junaka takoer predvodi ban Kulin, koji je ostao upamen po dobru. Makek takoer navodi uzreicu: "Od Kulin bana i dobrijeh dana!" Vana je osoba Stjepan Kotromani, ban Stipo, kako ga naziva autor. Ovdje je uoljiva neobina injenica. Unato tomu to je zauzeo velik dio hrvatskog teritorija (Makek izrijekom navodi daje "na raun Hrvatske udvostruio Bosnu"), ban Stjepan nije predstavljen kao nekakav straan osvaja. Vjerojatno stoga jer ga autor smatra "naim". Kralj Tvrtko takoer je predstavljen u pozitivnom svjetlu, kao potomak hrvatske plemike obitelji ubi. Katarina Kosaa i kod Makeka je junakinja koja je pokuavala raditi na oslobaanju svoje domovine, a - kada u tome nije uspjela - ostavila je Bosnu oporukom Svetoj Stolici. Budak-Posavec spominju Katarinu Kosau, ali je ne veliaju kao prethodna dva autora te ne piu o nekakvim njezinim nastojanjima na organiziranju kriarskog pohoda protiv Osmanlija, oporuci i ostavljanju Bosne u ruke pape. Istaknuli su tek kako je ova udovica kralja Stjepana pomagala hrvatsku crkvu sv. Jeronima u Rimu. "Posljednje bosanske kraljice", naravno, nema u bonjakom ni srpskom udbeniku. Ban Kulin predstavljen je kao samostalni vladar i u udbeniku Budak-Posavec. Autori navode takoer njegove zasluge za proteiranje Crkve bosanske - "Kulin je vjerovao da e uz pomo Crkve bosanske jo vie osamostaliti svoju vlast". (str. 70) Junak je bosanske srednjovjekovne povijesti u ovome udbeniku i kralj Tvrtko, koji je ostvario velika teritorijalna proirenja. Osim to je osvojio Hum, Travuniju i dijelove Rake te se proglasio kraljem Srba i Bosne, on je "proirio svoju zemlju i na velik dio Hrvatske", a pred kraj ivota proglasio se "kraljem Hrvatske i Dalmacije". (str. 71) Junaci u hrvatskim udbenicima su, dakle, oni vladari i lanovi vladarskih 156 dinastija koji su se isticali revnou u svome katolianstvu (itaj: hrvatstvu) ili pak oni koji su jaali Bosnu kao dravu i njezine veze sa zapadom - Ugarskom, Hrvatskom, papom, Katolikom crkvom.. I u srpskom udbeniku plejadu "naih" junaka predvodi ban Kulin. Naglaava se njegov znaaj za razvoj trgovakih odnosa. Mihalji takoer spominje predaju "od Kulina bana i 111

dobrijeh dana" te istie banov zatitniki odnos prema hereticima, kojima je pruao gostoprimstvo i utoite. Ovdje su junaci takoer Stjepan II. i Tvrtko. Ne spominje se njihova vjerska pripadnost, to je razumljivo jer se ne bi uklopilo u sliku "Bosna je naa". U udbeniku za sedmi razred ne spominje se mnogo osoba bosanske povijesti. Husein-kapetan Gra-daevi predstavljen je kao voa pobune protiv reformi, a Omer-paa Latas ("Srbinpoturenjak") kao guitelj otpora u kasnijem razdoblju. U srpskom udbeniku za osmi razred jedan je od najveih junaka bosanske povijesti Petar Koi - "borac protiv austrougarske okupacione vlasti" (str. 43), jednako kao i pripadnici Mlade Bosne, posebice Gavrilo Princip, atentator na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Naime, udbenik bi trebao navesti uenike na zakljuak kako je 1878. godine jednu "tuinsku" vlast u Bosni i Hercegovini zamijenila druga - "okupaciona" austro-ugarska vlast. U hrvatskom udbeniku za sedmi razred Pavlievi-Potrebica junak je Ivan Frano Juki. (str. 51) U kategoriju pozitivnog junaka moemo smjestiti i Smail-agu engia, koji je porazio crnogorske snage na Grahovu polju te bio poznat kao "veoma pravedan i ovjekoljubiv gospodar" koji je "titio raju na svakom koraku". (str. 52) No, najvaniji su junaci u kontekstu bosansko-hercegovake povijesti u ovome udbeniku franjevci, koji su "bili cijenjeni u narodu, odravali brojne samostane, kao arita hrvatske katolike kulture". Najznaajniji meu njima bio je Grga Marti - on se najvie zalagao za irenje hrvatske ideje u Bosni. (str. 95) Kod Agiia je Husein-kapetan Gradaevi prikazan kao junak u borbi za autonomiju Bosanskog paaluka, a Ali-aga Rizvanbegovi kao pobornik interesa sredinje vlasti. Omerpaa Latas prikazan je kao vojskovoa koji nasilno uvodi reforme i gui sve to podsjea na samostalnost i autonomiju od sredinje vlasti. Agii takoer istie ulogu franjevaca i navodi da su oni imali "vrlo vanu ulogu u ouvanju vjerske (katolike) i postanku nacionalne (hrvatske) svijesti dijela bosansko-hercegovakog puanstva". (str. 55) Najistaknutiji je franjevac, koji je priao ilirskom pokretu bio Ivan Frano Juki. Govorei 157 o djelatnosti franjevaca u drugoj polovici 19. stoljea, Agii navodi da su pristali uz politiku jugoslavenstva, a potom - nakon dolaska austro-ugarske vlasti - poinju djelovati u hrvatskom duhu. U tome je posebnu ulogu imao Grga Marti. Za razliku od drugih autora udbenika, Agii ministra Benjamina Kal-laya i njegovu upravu u Bosni i Hercegovini ocjenjuje pozitivnim tonovima, istiui tovie da je u to vrijeme ova zemlja "kroila u XX. stoljee u novom ruhu - vratila se u sastav zapadne civilizacije kojoj je ranije pripadala". (str. 101) Autor je spomenuo Kallayeva nastojanja na stvaranju "bonjake" nacije, ali nije se prema njima odredio negativno. U tome su drugaije postupili ostali autori. U udbeniku Potrebica-Pavlievi ministar Kallay predstavljen je kao politiar sklon samovladi, koji se oslanjao na muslimansko plemstvo, a provodio je politiku da Bosnu odvoji i od Srba i od Hrvata te pokuao proglasiti poseban jezik i narod - "bonjaki". (str. 95) U srpskom udbeniku Perovi-Strugar autori su vrlo negativno ocrtali ministra Kallaya jer se ovaj, navodno, "odluno suprotstavljao jaanju srpske nacionalne misli, koji je smatrao najopasnijim neprijateljem". (str. 43) S druge strane, bonjaki autori Kallayevu djelatnost na uvoenju bonjake nacije na prijelazu stoljea opisuju kao djelatnost u korist bosanskog muslimanskog stanovnitva koje je - tvrde oni - bilo osnovni nositelj bosanske posebnosti u doba osmanske vlasti, pa su 112

"smatrani najdravotvornijim narodom". Stoga je, navodno, Kallay uveo bonjaku naciju, a time je "izraavana posebnost Bosanskih Muslimana, koji su na taj nain izdvajani iz tokova srpske i hrvatske nacionalne propagande u Bosni i Hercegovini". (str. 132) Zakljuak Povijesni udbenici pogodan su medij za ideologizaciju i prenoenje stereotipnih predodbi. U ovome radu pokuao sam pokazati to se u tom pogledu moe pronai u novijim udbenicima u tri susjedne drave (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija), kao i kod tri konstitutivna naroda u samoj Bosni i Hercegovini. Smatram da se moe ustvrditi kako je u sva tri sluaja, tj. i u hrvatskim udbenicima, posebno kod Makeka i Sabalia, kao i u bonjakim i srpskim udbenicima, prisutna elja da se uenicima povijest Bosne predoi 158 kao dio povijesti vlastitog naroda - hrvatskog, bonjakog ili srpskog. U sva je tri sluaja Bosna "naa", a ne "njihova". "Mi" (Hrvati, Bonjaci ili Srbi) smo ti koji - zbog razliitih razloga - polaemo najvie prava na povijest Bosne u srednjem i ranom novom vijeku. Za Bonjake je Bosna "naa" jer je uvijek bila posebna, dravnost je imala jo u srednjem vijeku, a njezini su stanovnici "autohtoni" juni Slaveni, Bonjaci ("dobri Bonjani"). Islamizacija kojoj je podvrgnut najvei dio stanovnika bila je prirodan i pozitivan proces, a bonjaka se nacija formirala vrlo rano, jo u 18. stoljeu. U devetnaestom su se stoljeu Bonjaci suprotstavili okupaciji tuinske Austro-Ugarske. No, uskoro nakon toga prihvatili su nastojanja upravitelja Kallaya na stvaranju jedne bonjake nacije. Srpski autori udbenika ukljuuju Bosnu u "nae" krajeve jer je u njoj od davnina naseljeno junoslavensko stanovnitvo, meu kojima je velik broj pravoslavnih Srba ili pak muslimanskog stanovnitva za koje se istie da je etniki bilo srpsko. U dravnom smislu Bosna je u nekim razdobljima bila vezana uz Srbiju, a bosanski je vladar bio u srodstvu sa srpskim feudalcima i preuzimao je srpsku vladarsku tradiciju. Za neke hrvatske autore udbenika Bosna je "naa" jer je oduvijek naseljavaju Hrvati ("i banje bio Hrvat"), veinsko je stanovnitvo katoliko (pa je ak i Crkva bosanska "osebujna" vrsta Katolike crkve), a bosanska vladarska dinastija u srodnikim je vezama s monim hrvatskim feudalcima. Islamizacija je poremetila vjersku, ali ne i etniku strukturu bosanskog drutva. Stoga se neki bosanski pjesnici koji pjevaju na turskom nazivaju nadimcima Hrvat, dok drugi piu na hrvatskom jeziku. Vano je imati na umu sljedee: sve dok se na ovaj nain u kolama ui djecu o povijesti vlastite, odnosno susjedne zemlje, dok se djecu eli pouiti "pravoj istini", a ne nauiti kako razmiljati o vlastitoj povijesti i povijesti susjeda te prihvatiti osnovnu pretpostavku da se dananjost ne smije projicirati na prolu stvarnost, teko da e biti ostvareni osnovni preduvjeti za normalan i skladan suivot. Prije svega, najvaniji je preduvjet za takvo funkcioniranje drutva ostvarenje meusobne komunikacije i razumijevanja. Taj cilj mogue je ostvariti ukoliko u nastavnim planovima i programima te u kolskim udbenicima ubudue ne bude prevladavala iskljuivo politika i vojna povijest, u kojoj se ui o uspjesima i pobjedama "naih" te porazima i neuspjesima "drugih" (prvenstveno susjeda), nego ako se u nastavu ugradi vie obavijesti o

113

159 svakodnevnom ivotu te ako se od uenika bude zahtijevalo da naue razmiljati o proloj stvarnosti i razlikovati jednostrane prikaze od prikaza sloenih drutvenih pojava i procesa. Sve dok se ne odbaci pristup u kojem povijest, a posebno nastava povijesti ima prvenstveno "roboljubnu" svrhu, te dok se ne prihvati da bi obrazovanje (i nastava povijesti u sklopu obrazovnog sustava) svakom pojedincu trebalo pomoi u formiranju vlastite osobnosti i u boljem razumijevanju svijeta koji ga okruuje, u shvaanju i prihvaanju razliitosti koje u tom svijetu postoje, nee biti mnogo uspjeha u borbi protiv mitske svijesti, predrasuda i stereotipa. Literatura: Pingel, F., UNESCO Vodi za istraivanje i reviziju udbenika, Zagreb 2000. Jerzy Maternicki et al., Didaktika historii, Warszawa 1996. Agii, D., "Slika naroda jugoistone Europe u hrvatskim udbenicima povijesti za osnovnu kolu" - Radovi ZHP, vol. 31 (1998.), Zagreb 1999., str. 205-215. Karge, H., "Istraivanja kolskih udbenika u Jugoistonoj Europi. Problemi, projekti, perspektive", Dijalogpovjesniara/istoriara, Zagreb 2001., str. 18-29. Stojanovi, D., "Konstrukcija prolosti - sluaj srpskih udbenika istorije", Dijalog povjesniara/istoriara 5, Zagreb 2001., str. 31-44. Pelidija, E. - Isakovi, F., Historija 6. razred osnovne kole, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, Sarajevo 1996. Sabali, F., Povijest za VI. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb 1996. Makek, I., Povijest 6, kolska knjiga, Zagreb 1997. Budak, N. - Posavec, V., Raanje suvremene Hrvatske i Europe, Profil, Zagreb 1997. Mihalji, R., Istorija za 6. razred osnovne kole, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd 1999. (deveto izdanje) Tepi, I. - Isakovi, F., Historija 7. razred osnovne kole, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, Sarajevo 1996. Pavlievi, D. - Potrebica, F., Povijest za VII. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb 1996. Agii, D., Povijest 7, Profil, Zagreb 1998. Perovi, M. - Strugar, M., Istorija za 7. razred osnovne kole, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd 1999. (osmo izdanje) Gaea, N. - Mladenovi-Maksimovi, Lj. - ivkovi, D., Istorija za 8. razred osnovne kole, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd 1997. (peto izdanje) Makek, I. - Adamek, J., ovjek u prostoru i vremenu 2, kolska knjiga, Zagreb 1985. 114

160

Ivo ani SIMBOLINI IDENTITET HRVATSKE U TROKUTU RASKRIJE - PREDZIE - MOST


Simbolina dimenzija politike uvijek je u nekom odnosu s materijalnom osnovicom politike moi, a svako drutvo ima samosvojan politiki imaginarij koji ga definira kroz mreu simbolino izgraena znaenja i posveuje njegove norme; zajednica ili njeni segmenti koriste se elementima toga imaginarija u svojoj "identitetskoj borbi".1 U tom je smislu u petstoljetnom rasponu u Hrvatskoj kljuan motiv predzia kranstva/Europe u znaenjskim i funkcionalnim varijacijama ovisnima o odnosima politike moi, unutranjima i vanjskima. U njemu se zrcali zdruivanje i/ili razdvajanje simbolinih, kulturalnih i politikih granica; on daje kriterije prema kojima se te granice konceptualiziraju. Sredinji lik mita o hrvatskom pograniju ili predzidnosti, herojski Brani-telj-Grada- KojiGine-Pred-Njegovim-Zidinama, jest "hrvatski Leonida", ban Nikola Subi Zrinski, koji je 1566. poginuo u obrani "hrvatskih Termopila" - Sigeta, tvrave u dananjoj jugoistonoj Maarskoj, koju je bila opsjela premona osmanska vojska pod sultanom Sulejmanom Velianstvenim. Zrinski je lik niza likovnih kompozicija i knjievnih djela, to su poela nastajati ve neposredno nakon pogibije, po njemu su nazivane ulice i parkovi, sportska i druga drutva, njegov lik i ime i danas se apliciraju na proizvode iroke potronje... O tome v. M. Edelman: The Symbolic Uses of Politics. University of Illinois Press 1985; D. Kertzer: Ritual, Politics, and Power. Yale University Press 1988. 161 U kontekstu moderne nacionalnointegracijske ideologije kult je definitivno uvren proslavom 300. obljetnice sigetske opsade 1866, te romantinom operom skladatelja Ivana Zajca i libretista Huga Badalia iz 1876. godine.2 Hrvatska politika misao u Habsburkoj Monarhiji druge polovice 19. st. hi-storicistina je i legitimistika, a kultura u naelu ne razvija ratnike modele i nema monumentalnih batalistikih slikarskih kompozicija, sa stotinama likova u borbenome meteu. No, likovni historicizam daje niz djela o Nikoli ubiu Zrinskome,3 te platno Ferdinanda Quiquereza Antemurale christianita-tis (1892), alegoriju Hrvatske koja suzbija Turke. Hrvatska je predstavljena u liku ene s lovorom u kosi, u uzdignutoj desnici dri plameni ma, a u ljevici tit s hrvatskim grbom u koji su zabodene strelice. Prizor je postavljen na monumentalno stepenite: ona odbija Turke koji nadiru odozdo, a iza nje su se

115

Ferdinand Quiquerez:Antemurale Christianitatis (1892) 2 Tematiku svestrano obrauju M. repel: "Sigetski junak u povjesti hrvatskog pjesnitva", Rad JAZU, 148, Zagreb 1902; D. Brozovi et al: Sigetska epopeja od Karnarutia do Vitezovia. Zadar 1986; A. Mijatovi: Obrana Sigeta. Split 1987. 3 I maarsko anr-slikarstvo dalo je tada niz prikaza obrane Sigeta (Szigetvra) i samoga Zrinskoga (Zrinyi Mikls) kao elemenata vlastite nacionalne ideologije. Kult Zrinskoga odravali su i Slovaci. 162 skutrili predstavnici zapadne kulture - Rafael, Dante, Michelangelo, Galileo, Molire i Shakespeare. Iako je u pozadini kupola rimske bazilike sv. Petra, u prvom planu nije obrana vjere nego kulturnog identiteta. No, motiv antemuralea dio je kompleksnije predodbe Hrvatske u trokutu raskrije -predzie most, te se samo u toj meuigri i napetosti moe razumijevati i interpretirati kako cjelina simbolinoga prostornog situiranja, tako i svaki njen dio. Raskrije je u osnovi vrijednosno neutralno u odnosu na Drugoga; ono je semantika latencija iz koje se konkretno operacionalizira "povijesna funkcija" ili "nacionalna misija" da se stane nasuprot Drugome ili da mu se krene u susret. Taj trokut polazite je inscenacije Hrvatske, procesa u kojemu vrijedi kruna povratna sprega: pretpostavke odreuju identitet, a identitet potvruje pretpostavke; da su pretpostavke jednoznane, bili bi i identiteti. Uvijek je posrijedi potraga za odgovorom na pitanje toje zapravo taj entitet koji se zove Hrvatska, kako se on moe konceptualizirati i koje ga znaajke ine drugaijim od drugih entiteta. U irem kontekstu, analiza triju metafora pokazat e kako se granice svakog entiteta, pa tako i Hrvatske, "mijenjaju ovisno o tome odreuje li se on u kategorijama institucionalnih struktura, povijesne geografije ili relativno postojanih obrazaca drutvenih, ekonomskih i politikih interakcija; u svakome od tih sluajeva na vidjelo izlazi drugo 'je-zgreno' podruje".4 116

1. Nastanak metafore predzia kranstva. Termin antemurale Christianitatis prvi je upotrijebio 1143. francuski teolog Bernard iz Clairvauxa (1090-1153) za franaku posadu toje pred muslimanskim Selducima branila grad Edesu, danas Urfu u jugoistonoj Turskoj, koji je do pada - ve potkraj sljedee godine bio najudaljenija kranska drava (grofovija) na Bliskom Istoku. Taj osniva cistercitskog reda, ustrajan pisac potiv "neprijatelja Crkve" i propovjednik Drugoga kriarskog rata, kanonizi-ran je 1174, a 1830. uvrtenje meu "crkvene nauitelje" (doctorEcclesiaeoctorEcclesiae). 4 V. Goddard - J. Llobera - C. Shore: The Anthropology of Europe. Oxford - Washington 1996, str. 27. 163 Vrstan stilist i "medousni pouitelj" (Doctor mellifluus), Bernard je izvrio "velik, dubok, mnogostran i trajan" motivski utjecaj na hrvatsku srednjovjekovnu duhovnu kulturu, u kojoj je bio iroko poznat i prevoen.5 Utoliko je hrvatska sredina vjerojatno od poetka znala za njegovu metaforu predzia, to prije to su kriari prolazili i hrvatskim zemljama, a ako i nije, sasvim je sigurno poznavala izvorno teoloko-eklezioloko nadahnue i asocijativno polje iz kojega je metafora proizila. A njen je izvor u starozavjetnom profetizmu, u Pobjednikoj pjesmi Judejaca iz Izaijina prorotva o tome kako e Jahve unititi Moab, zemlju Judeji na istoku i u stalnom sukobu s Izraelom: "Tvrd grad mi imamo: za obranu nam On [Jahve] podie zidove i predzia" (Iz 26, 2). Odmah u nastavku, u prorokovu pozivu Judejcima neka se uzdaju u Jahvu, "jer Jahve je Stijena vjena" (Iz 26, 4; 30, 29), javlja se i srodna slika Boga vrsta kao stijena kao jedna u sklopu biblijskih poredbi o tome gdje svaki bjegunac i ugroenik moe nai siguran zaklon, spas i vrst temelj. Tako je Bog hrid, bedem, tvrava i utvrda (2 Sam 22, 2-3. Ps 18, 3. 32. Ps 31, 3-4. Ps 61, 4: "utvrda vrsta protiv dumana"), kao i tit (Ps 144, 2: "tit moj za koji se sklanjam"). Sve su to pojmovi koji e se u retorici izvedenoj iz toga temeljnoga referencijalnog sustava zdruivati s predziem i sudjelovati u razvoju izvorno kriarske, a s vremenom sve slojevitije metaforike, zamjenjivati ga i dopunjavati. Drugi smjer koji je predodbeno i konceptualno pripremio teren bio je uobiajeni srednjovjekovni politiko-diplomatski frazarij kojim se astilo rubove drave, sklone promjeni suverena im se promijeni konstelacija moi ili interesa. Dubrovnik, koji je od 1358. priznavao suverenitet hrvatsko-ugarskih kraljeva, naziva se 1454. u jednom kraljevskom pismu "titom naega Kraljevstva Dalmacije", kao i pet godina potom u ispravi drugoga kralja.6 Pritom se ne misli na ve blize Osmanlije nego na odbijanje Republike da se podloi drugim kranskim vladarima. Tada se ujedno u diplomi kralja Vladislava I. Jagelovia pojavljuju "tit i oklop" kao identitetska samooznanica Maar.7 5 S. Sambunjak: "Bernard od Clairvauxa u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti". Filozofska istraivanja, 23/ 1987, str. 1290-1307. 6 V. Foreti: Godina 1358. u povijesti Dubrovnika", Starine, 50, Zagreb 1960, str. 259. 7 I. Pai: Obrisi hermeneutike predzia", Drutvena istraivanja, 2-3/ 1995, str. 214.

117

164 Stjeui se iz oba tijeka, motiv je u znaenju koje nas ovdje zanima u hrvatski politiki imaginarij poeo ulaziti potkraj 15. stoljea, s osmanskim napredovanjem na Balkanu, kristalizirajui se kroz nepuna tri desetljea na trima predodbenim osloncima i u trima ukrtenim ideosferama. U prvoj, pridijeva se hrvatskim zemljama samo u kontekstu njihove uloge u obrani dravne cjeline koje su dio ili susjed: poljski i hrvatsko-ugarski kralj Vladislav II. Jagelovi oznauje 1496. Slavoniju "osobitim titom ili pravije predziem" Ugarske, a dvije godine potom, 1498, isti izraz za Hrvatsku rabi Maksimilijan I. Habsburki, ali i on mislei samo na obranu svojih junih austrijskih pokrajina. U drugoj ideosferi, metafora zahvaa maksimalan prostorni i kulturno-povijesni opseg, te uz vojnu zadobiva duhovnu, crkveno-vjersku dimenziju. Ustalilo se misliti da je papa Lav X, sasluavi izvjee trogirskog biskupa Tome Nigera o borbama u Hrvatskoj, u kardinalskom konzistoriju 12. prosinca 1519. obeao kako nee dopustiti da propadne ta zemlja, scudum solidissimus et antemurale christianitatis, najtvri tit i predzie kranstva. No, podatak nije pouzdan: Niger jest tada u Rimu, kao izaslanik hrvatskoga bana Berislavia, traio pomo, ali poznati dokumenti ne sadre tako formulirano obeanje, a ni u papinim pismima u vezi s Hrvatskom "nema izriito takva izraza".8 Neovisno o tome, pojam je visio u zraku i osnovno je znaenjsko polje bilo definirano, to prije to su zbivanja na bojinici postala krajnje dramatina, pogotovo kada ljeti 1521. pada Beograd, taj bedem kranstva, klju Europe, klju Ugarske, tvrava itavoga Kraljevstva i ugarska straica, kako su ga nazivali i hrvatski pisci i diplomati, ukazujui na njegovu vanost u obrani Panonije. Na Saboru kranskih zemalja u Nrnbergu u studenome 1522, kada je za Hrvatsku upotrijebljen naziv Zwingermaurer (tvrava), nadvojvoda Ferdinand Habsburki govori da "viteki kranski narod" Hrvat "poput tita" stoji ispred tajerske, Koruke i Kranjske, te cijele srednje Europe i zapadnoga kranskog svijeta.9 Sve te slike koje su se stjecale s raznih strana bile su za Hrvatsku ma-nje-vie ravnopravne ishodne toke i sve su kruile oko istovjetna koncepta. 8 F. anjek: Crkva i kranstvo u Hrvata. Zagreb 1993, str. 351-352. 9 I vrata (dver) izviru iz istih biblijskih predodbi, npr. Jahve daje "sranost onome koji odbija napad na vrata" (Iz 28, 6). 165 Stoga, u treoj ideosferi, metaforu odmah preuzimaju hrvatski velikai, vojni zapovjednici, crkveni ljudi i pisci. Na sjednici njemakoga dravnoga sabora u rujnu 1522. u Nrnbergu knez Bernardin Frankopan moli za pomo, podsjeajui daje "Hrvatska tit i vrata kranstva",10 a dogodine, 1. srpnja 1523., njegov sin Krsto u memorijalu papi Hadrijanu VI. upozorava da je Hrvatska "predzie ili dver kranstva, a naroito pograninih zemalja Koruke, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije".11

118

To je prva pouzdana potvrda upotrebe metafore antemuralea u odnosu na Hrvate, pa posrijedi, dakle, nije opis s pozicije ovlatenoga izvanjskog autoriteta nego hrvatski samoopis, kao i u drugim takvim sluajevima - poljskom, litavskom, maarskom.12 Ona u razliitim varijacijama ostaje u hrvatskoj knjievnosti, drutvenoj svijesti i politikoj misli djelatna do danas. Na konceptu predzia utemeljile su se moderna patriotska ideologija i vizija nacionalnog prostora, te razvio ideal kranskog ratnika "za krst asni i slobodu zlatnu", koji ukljuuje ne samo svjetovne ratnike nego i neke vojnike svece, posebno sv. Jurja, ije raireno tovanje u svim hrvatskim krajevima "zacijelo ima neke veze s odgajanjem duha borbe na predziu kranstva .13 U istom znaenju funkcionira i niz srodnih metafora: bedem, tit, vrata, pa predstraa ili pak alo o koje se razbija osmansko more, kao u esto citiranim stihovima dubrovakog vlastelina, baroknog pjesnika Vladislava Menetia, iz pjesme Trublja slovinska (1665.): Od ropstva bi davno u valih potonula Italija 10 V. Gligo: Govori protiv Turaka. Split 1983, str. 343. 11 V. Gligo: Govori, str. 356. 12 Utoliko bespredmetnim postaje i dodatak da su Hrvatijedini u Europi dobili takav naslov. No, to nee sprijeiti da u publicistici, pa i historiografiji, nastanak metafore ostane vezan uz reenog papu. ak i kritiki crkveni povjesniar koji u nae vrijeme to pobija, te navodi Frankopanov iskaz kao prvi dokumentirani primjer, zadrava formulaciju da je tim "asnim naslovom" Hrvatsku "nagradio Zapad", dakle ustraje u konceptu izvanjske nagrade. Usp. F. anjek: Crkva, str. 351. T. agi-Buni: Katolika crkva i hrvatski narod. Zagreb 1983, str. 166. 166 o hrvatskijeh da se alih more otmansko ne razbija! Na njih se prepoznatljivo naslanja dva stoljea kasnija slika dalmatinskoga politiara Mihovila Pavlinovia o Hrvatu kao "neprelomnom nasipu proti navali turskih talasa", dok je standardnija ona o "nepredobitnu braniku, proti varvarinu dumanu uljudstva [kulture] i kranstva".14 Ta raznolikost nije posljedica samo raznoliko motiviranih individualnih optika i izraajnih nadahnua nego i neega to je od poetka optereivalo metaforu i prijeilo njenu stabilizaciju i jednoznanu profilaciju. Preuzevi 1516. kastiljsko-aragonsku krunu, Karlo V. Habsburg postao je nositelj i simbol europskog ujedinjenja, car Svetog Rimskog Carstva, utjelovljenje odanosti kranstvu u imaginariju golema prostora koji je, unato unutranjim suprotnostima, imao izotrene rubove prema islamskom Drugome: na zapadu panjolsku prema Arapima, a na istoku Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo prema Osmanlijama. Carevu ideju Kranstva (Cristiandad, Christianitas) pape su tumaili kao teoloko-eklezioloku, humanisti "prije svega kao kulturnu i duhovnu, a car, ne zanemarujui ni te aspekte, ponajprije kao konkretnu politiku pojavnost".15

119

No, dogodilo se da Lav X. bude zapravo posljednji papa u srednjovjekovnom smislu kranskoga jedinstva. On umire ve 1521, etiri godine poto se Lutherovim istupom u Wittenbergu zaela reformacija. Utopijska Cristianitas nepovratno se raspada na svim razinama, a institucija i mo papinstva nakon protureformacijskoga Tridentinskoga koncila 1545-1565. neto su posve drugo negoli prije njega. Netom oblikovan i prihvaen, naslov ubrzo postaje nejasan, jer ostaje bez politikopovijesnoga konteksta, i takva raspadanja kontekst kao nositelja znaenja trajno e pratiti motiv, dok e mu se on bilo prilagoavati, bilo ustrajavati u ignoriranju mijena. Preciznije, poetno kompaktno znaenjsko polje odmah se rascijepilo: posada na predziu vidi pred sobom jasnu i jednoznanu stvarnost - inovjernog osvajaa, no kada se osvrne, uoava kaos katoliko-protestantske ratove i kranske vladare koji u meusobnim razraunavanjim i 14 M. Pavlinovi: Hrvatski razgovori. Zadar 1877, str. 227, 228. 15 M. Poli Bobi: Hrvatska - panjolska. Povijesne i kulturne veze. Zagreb 2001, str. 125. 167 interesnim kalkulacijama neskriveno paktiraju i sa samim sultanom; jasno joj je od koga i od ega neto i nekoga brani, ali ne i kakav je istinski identitet toga neega i nekoga u iju obranu staje. 2. Druga strana predzia Pogubljenjem kralja Stjepana Tomaevia 1463. Bosansko Kraljevstvo pada pod osmansku vlast, a dio stanovnitva prima islam. Neizbjena posljedica islamizacije bilo je prihvaanje osmanske dravne ideje, u kojoj je borba za osmansku dravu istovjetna borbi za islam. U tome je smislu bila intonirana i ideologija o Bosni kao bedemu islama, kojom je proeto i cjelokupno bo-sanskomuslimansko narodno pjesnitvo: bosanski muslimani kao graniari, serhatlije, treba da i po cijenu ivota uvaju vjeru, din, i (osmansku) dravu, devlet.16 Tako, anonimni ljetopisac, suvremenik bitaka na Kupi ujesen 1491. i Krbavskom polju 1493. Hrvate dosljedno oznaava kao "nevjernike", a svoju stranu kao "pravovjerne".17 etiri stoljea kasnije Kosta Hrmann, visoki inovnik novouspostavljene habsburke uprave u BiH, zapisao je u Prozoru muslimansku narodnu pjesmu Boj na Sigetu, gdje se iz suprotnoga kuta prikazuje sredinji dogaaj hrvatske nacionalne mitologije. Osmanska vojska uz goleme gubitke opsjeda Siget dvanaest godina, dok se ne ustanovi daje Sulejmanov uvar peata izdajica koji u dosluhu sa Zrinskim ak nagovara Turke neka odustanu, jer da je Siget neosvojiv. Kada pak na njegovo mjesto sultan postavi Bosanca, hodu uprilia, Turci osvajaju grad. "Ban se ne htje predati nikako", to odgovara povijesnoj istini, nego "pobjee do Malteza grada".18 To pak nije tono, no posve je uklopivo u slojevit vrijednosni sustav po-granija iji stanovnici trajno tee istaknuti vlastito junatvo i dii cijenu vlastita uspjeha, samo to im se jednom u tu svrhu uini prikladnijim protivnika 16 M. Hadijahi et al: Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1977, str. 100-102.

120

17 A. Olesnicki: "Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina 1491 i 1493". Rad JAZU, 245, Zagreb 1933, str. 210-219. 18 K. Hrmann: Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. I-II. Sarajevo 18881889, br. IX. 168| prikazati kao takoer velika junaka, a drugi put kao kukavicu koji bjei; u izboru ne presuuju injenice nego drugi motivi (uostalom, ni opsada nije trajala 12 godina nego 40 dana). S te strane gledano, pjesma se posve uklapa u dominantnu ideju bosanskomuslimanske epike o nezamjenjivosti bosanskog junaka bilo kojim drugim junakom Osmanskog Carstva - on je najhrabriji i najpouzdaniji sultanov vojnik, onako kako je u hrvatskoj ideologiji hrvatski ratnik najbolji i najodaniji caru u Beu. Veliki vezir Mehmed-paa Sokolovi, zapovjednik opsade, Bosanac je i stoga - kao i Cuprilii, porodica koja je u 17. i 18. st. dala Carstvu vane dravnike - simbol ratne slave u romantinoj bonjakoj nacionalnointegracijskoj ideologiji. Kako istie njen tvorac, upravo on "nam je uinio, da smo zaigrali prvu ulogu u smjesi naroda turske carevine", u njemu je "izvor veliine naeg ponosa, koji je tri vijeka prkosio istoku i zapadu".19 Potpun ekvivalent na svim razinama - poistovjeenje granice vlastite zemlje s granicom vjere, metaforiku bedema, predzidnu svijest - precizno nude dva bosanska ljetopisca, sudionika osmanskih vojnih operacija u prvoj polovici 18. st. Austrijska vojska, taj "neprijatelj vjere", udara na Bosnu, koja je "bedem islama", vojska pak kojoj sami pripadaju jest "islamska vojska", oni su "odabrani vojnici islamske krajine" i du Save uvaju "islamske granice", dok se na osmanskoj strani u borbama na Krimu istiu ba "alajbezi bosanskog ejaleta koji je vrsta granica islama".20 Motiv e opstati i u 20. stoljeu, pa autor dramskih spjevova iz epsko-povijesne tradicije Hamid ahinovi-Ekrem u komadu Zmaj od Bosne (1907) vidi vou autonomistike bune Husein-bega Gradaevia kao nositelja svijesti bosanskih muslimana o njihovoj graniarskoj ulozi i vanosti za Carstvo, to sultan mora uvaiti, jer zna dobro kakav branik mi smo na granici, a prema Evropi. 19 S. Baagi: Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1900, str. 42. 20 O. Novljanin - A. Hadinesimovi: Odbrana Bosne 1736-1739. Zenica 1994, str. 39, 6971, 77, 88, 90,112,126. 169 tovie, taj je argument bio "centralno idejno polazite muslimanskog romantiarskog stvaranja",21 kao to je bitka za Siget openito bila snano odjeknula u Carstvu i postala est likovni motiv. Dodue, ne toliko uslijed svoje strategijske vanosti, koliko zbog toga jer je potkraj opsade, neovisno o vojnim zbivanjima, u svom atoru umro stari sultan Sulejman, toje Sokolovi vjeto zatajio vojsci da se ne demoralizira.

121

Suvremena osmanska minijatura: veliki vezir Sokolovi podnosi izvjetaj mrtvom sultanu, dok vojnici donose glave pogubljenih branitelja (u sredini je glava N. Zrinskoga) 21 M. Rizvi: Bosansko-muslimanska knjievnost u doba preporoda. Sarajevo 1990, str. 544. 170 3. Troslojna i trosmjerna metaforika moderne hrvatske politike misli. Samo pola stoljea nakon Menetieve slike hrvatskih ala formalno se dokonala i druga polovica izvornoga konteksta u kojemu je metafora nastala i djelovala: Karlovakim mirom 1699. i Poarevakim 1718. odreuju se osmanske granice s Habsburzima, odnosno Mlecima, tj. dananja hrvat-sko-bosanskohercegovaka granica. Poinje doba drugaijih odnosa snaga, u kojemu stari koncept borbenoga pogranija na objema stranama gubi oslonac u stvarnosti. S druge strane, meu sklopom povijesne predaje koju je mlada inteligencija na elu preporoda dobila u nasljee od hrvatskog plemstva bilo je i ope uvjerenje o povijesnom poslanju hrvatskog naroda, ukljuivi koncept predzia kranstva. Sve da je i htjela, ona ga nije mogla ignorirati, ali ni ostaviti neizmijenjenim. Hrvatski politiki imaginarij uskoro e, prvi put u polarizaciji simbolikih diskursa, poeti stvarati referentne toke za novo vrijeme i odnose. Te toke nastajat e u "narativnim, odnosno simbolikim tekstovima koje proizvode partneri u drutvenim odnosima" kako bi 122

"osigurali ideoloke i emocionalne temelje interakcija i oblikovali sliku o sebi i partnerima",22 u drutvu u kojemu se, uz sve vie alternativnih svjetonazora, raaju i pripadne alternativne konstrukcije identiteta. Stoljee kasnije pojavit e se prva hrvatska politika broura s izrazito pro-gramatskim znaenjem - Disertacija iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom (1832), naputak to gaje grof Janko Drakovi napisao za zastupnike Hrvatskog sabora. U njoj je Hrvatska odreena u bitno drugaijim relacijama: Mi usried Europi leimo, nama se prijeti istok i zapad, on tamnotom, ov preizbistrenjem [znanstveno-tehnikom nadmoi], on stopom iz kojega prije jednoga vieka se oslobodili jesmo ne tijui vie u suanjstvo umno zapasti; ov sjanjem, kojega gledat jo odvi nejake oi puka naega jesu.23 22 Z. Mach: "Religija i identitet u Srednjoj i Istonoj Europi", Politika misao 4/ 1997, str. 131. 23 Usp. J. Ravli: Hrvatski narodni preporod. I. Zagreb 1965, str. 110. 171 Stoga je nuno narod povesti srednjim putem, sredoputno, te imati mudrost i obrazovanje kako bi se on prepoznao. Jedna je mogunost, dakako, povratak na bedem, iako u novim okolnostima redefiniran: model istone invazije od koje je Hrvatska obranila Europu vie nisu Osmanlije nego Tatari (Mongoli). Najezda te mone stepske konjice u 13. stoljeu. i teka pustoenja od Drave sve do srednje Dalmacije na jugu povijesna su injenica, a njihovo povlaenje rezultat je niza okolnosti, meu kojima zacijelo nisu nevani ni gubici to su ih imali u nizu okraja s Hrvatima, no nema pouzdanih potvrda da se igdje, pa ni na Grobniku, sjeverno od Rijeke, odigrala velika, odsudna bitka koja bi znaila njihov potpun slom i trenutan izgon. Pjesnik i visoki austrijski asnik Petar Preradovi u pjesmi Na Grobniku 1851., u doba Bachova apsolutizma, najavljuje povratak predzidnoga motiva na velika vrata u javni diskurs i djelatnu politiku, ali na tematskom predloku legendarne bitke 1242. na Grobnikom polju, kada "rod na il i zdrav" razbi tatarske "divje ete" i tako svojom krvlju "spasi zapad sav". A to nam je Zapad dao Za uslugu tu? Vjenu mrnju, primjer za to I uenost zlu. (...) Zapad gine, trune, kunja, ivot mu je lo, A istoku stoje munja U ivotu jo. (...) Pobit e se do dva svijeta Po prilici svoj. Na predstraah mi smo eta, Prvi na je boj! 24 24 P. Preradovi: Izabrane pjesme. Zagreb 1972, str. 30-31. 172 To je prava antologija dotadanjih znaenjskih razina metafore predzia, ali i najava novog razvoja: zasluga branitelja Europe, moralni dug obranjenih, njihova nezahvalnost kao znak opeg moralnog rasapa, te razoaranje branitelja, ali i nova nada u slavenski istok, nadahnuta 123

kako romantinom herde-rovskom idejom o povijesnoj misiji vitalnog slavenstva, tako i pragmatinom potragom za novim saveznikom u politikoj borbi.25 Hrvatska mora spremna doekati sraz dvaju svjetova - germanstva i slavenstva, Zapada i Istoka, ali unutar iste Europe. Meutim, izvorna je metafora ve posve disfunkcionalna i anakrona: Osmanlije odavna nisu opasnost, a bosanski muslimani ne samo to nisu nikakvi Turci koje treba vratiti u Aziju nego autohtono slavensko stanovnitvo, ak "najistiji Hrvati" (Starevi e uskoro i izrijekom osporiti tradicionalni stav o islamu kao neprijatelju kranstva). Mongoli, izvaneuropski nekrani, nametnuli su se idealnima da odre metaforu predzia, te motiv obrane Europe i kranstva ispune novim sadrajem koji e ga sauvati kao princip i argument. A njega je ve 1842. jasno formulirao Dimitrija Demeter poemom Grobniko polje s opsenim komentarima o tom "boju Davida i Golijata" za spas Europe.26 Druga je mogunost iskorak u neku novu, oprenu metaforu, i upravo tada oblikuje se inkluzivni way/koji e se s ekskluzivnim predziem nadmetati i prepletati do danas. Kao to je predzie imalo svoga junaka u Zrinskome, tako se most zasnovao na djelovanju solunske brae irila i Metoda, bizantskih misionara meu Slavenima u 9. st. koji su, da bi uope mogli djelovati, s grkoga na narodni slavenski jezik preveli nune biblijske tekstove i obredne knjige. Uvjeti za nastanak njihova kulta pojavili su se ve 1848. kao opravdanje tadanjeg austroslavizma, jer je u prikladnoj povijesnoj interpretaciji njihov ivot mogao posluiti kao osnovica za povezivanje slavenskih naroda Monarhije: eha, Slovaka, Slovenaca, Hrvata, ali i pravoslavnih Srba. Tada se i u drugim zemljama koje su se drale bedemom kranstva (Zapada) javljaju sline ideje: u Poljskoj je slavenofilstvo plod razoaranja u Zapad, koji je dopustio podjelu zemlje, pa se pie da Poljska nema to nauiti od Zapada nego bi, naprotiv, dekadentni Zapad trebao uiti od nje; u Maarskoj se istiu azijski korijeni Maara, koji jesu nerazvijen, ali to zapravo znai nov i svje narod nasuprot starim i umornim Nijemcima. 26 D. Demeter: Izabrana djela. Zagreb 1997, str. 83-98. 173 Novi koncept ne ponitava Hrvatsku kao granicu - ona to ostaje, ali se prepoznaje kao dvosmjerna, propusna, pripada dvama svjetovima i obojima je prirodno proeta. Najuporniji promicatelj nove hrvatske uloge postaje srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer. On se drao dodatno pozvanim na to s obzirom na tumaenja da se njegova biskupija prostire upravo na podruju nekadanje Metodove "Panonske metropolije", pa bi Strossmayer bio i formalni Metodov nasljednik. Prema Strossmayeru, (staro)slavenski bogosluni jezik u Hrvata, koji se do modernih vremena odrao u Istri i na Kvarneru, ima kao zajedniki hrvatskim katolicima i srpskim pravoslavcima posluiti "da jaz tudjom rukom medju braom raztvoren izpuni",27 da bude "stvarni most" sjedinjenja Istone i Zapadne crkve.28 irilometodska ideja opstat e kao vana sastavnica Katolike crkve u Hrvata i u 20. stoljeu. No, dok ona povijesni identitet crpi iz razdoblja kada je crkveni raskol tek poinjao, Srpska pravoslavna crkva formira se u 13. Stoljeu, i stoga povijesni identitet crpi iz razdoblja u kojemu raskol Istoka i Zapada postaje nepovratan. Tako i irilometodstvo i svetosavlje, koje e srpski teolozi dokraja elaborirati upravo nakon stvaranja jugoslavenske drave, jo jednom pokazuju kako "nije beznaajno koje povijesno razdoblje funkcionira kao kriterij".29

124

Utoliko e se i u tom aspektu meuigra predzia i mosta u hrvatskom politikom imaginariju trajno odvijati na fonu sloenih povijesnih interpretacija, ne samo s obzirom na Srbe nego i meu samim Hrvatima: s jedne je strane nacionalni ponos to su jedini zapadnokranski narod koji se izborio za bogosluje na narodnom jeziku, a s druge ideoloka nelagoda pred spoznajom da je takvo bogosluje posljedica bizantskog utjecaja. I jo neto. Budui daje svijet neopozivo prestao biti crno-bijel, ni Hrvatska vie ne moe biti jednoznana, ma kakav predznak pritom uzimala, nego i sama sebe neizbjeno otkriva kao polivalentan i polifunkcionalan entitet u jednako slojevitu kontekstu. Ostajui cjelina, i ostajui u istoj veoj cjelini - Austriji, ona simultano moe biti definirana i premosno i predzidno. Isti 27 "Korizmena poslanica", Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, XIII, 3, akovo, 15. veljae 1885, str. 57. 28 "Okrunica", Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, IX, 4, akovo 1881, str. 46-7. 29 G. van Dartel: irilometodska ideja i svetosavlje. Zagreb 1984, str. 96. 174 onaj, naime Strossmayer, koji je jednu njenu fasadu, balkansku, od predzia pretvorio u most, drugu e fasadu, jadransku, koja se dotad nije prepoznavala kao pogranije, definirati upravo tako. Samo je ujedinjena Hrvatska, pie on u promemoriji ministru-predsjedniku Rechbergu u Be potkraj 1860, "najpouzdaniji bedem ^uerldjllichsten Damni)", "uvarica i zatitnica (Wachter und Beschiitzer)" austrijske obale od talijanskih ambicija.30 Sve u svemu, Hrvatska uoi sloma apsolutizma ima u bitnome profilirane tri temeljne metafore za propitivanje svog identiteta: polazino raskre, odnosno usredinjenost, pa predzie, tradicionalno i modificirano, te novooblikovani most; dvije potonje pak u oba mogua odnosa: kao nepomirljivo konkurentne i kao komplementarne. Obnova ustavnosti i saziv Sabora 1861. znae i formalan unos tih koncepata u institucionalni politiki diskurs, ujedno i nastup nove politike snage - Stranke prava Ante Starevia. On nasljeduje ideologemu o tome da su Hrvati narod "koj je iztoku i zapadu prkosio",31 jugoslavizmu suprotstavlja hrvatstvo, ali odbija njegovo poistovjeenje s katolitvom; hrvatska borba mora se voditi u politikim, a ne vjerskim kategorijama. O islamu i osmanskom sustavu govori bez stereotipova, ak izrazito afirmativno: Osmanlije nisu bili barbari nego nosioci visoke kulture, a "barbari" su Nijemci i oni su glavni neprijatelji hrvatske samostalnosti. Utoliko ni Zrinski nije nikakav "hervatski Leonida", jer "Leonida pade, brane svoju domovinu, a taj Zrinski pogibe, brane nepriatelje svoje domovine!" tj. Austriju i Habsburge, uzviknuo je u Saboru kada je bilo predloeno da zastupnici sudjeluju u proslavi 300. obljetnice Sigeta.32 U podlozi takva obrata stoji snano protunjemako raspoloenje na slavenskom jugu zbog unutranje politike Monarhije, sada pojaano strahom od monoga i prodornoga njemakoga kapitala. Najutjecajniji prava druge polovice 19. stoljea u Dalmaciji, sveenik Mihovil Pavlinovi, moda najjezgrovitije saima muku s definicijom motiva

125

30 V. Kresti: "Koncepcije Josipa Jurja trosmajera o istonom pitanju", Istraivanja, 5,1976, str. 403-404. 31 A. Starevi: Politiki spisi, Zagreb 1971, str. 124. 32 Dnevnik sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od god. 1865/7, Zagreb 1867, str. 524. 175 predzia u vremenu kada je izvorno znaenje postalo bespredmetnim, pa i optereujuim, a novo se tek napipavalo. Kao izvor nacionalnog ponosa ono, dakako, ni za nj nije sporno, ali s koje strane zida Hrvatska stoji u novim prilikama - to je ve tee odrediti. Dok se Hrvati i Srbi zajedno opiru talija-nizaciji i germanizaciji, Pavlinovi 1868. istie da su Hrvati, kao to su neko "kranskom zapadu bili predstraa od nekrena iztoka", "danas pozvani" srpskom istoku biti "predstraa od zavidna i sumnjiava zapada",33 ali kada se ve dogodine odnosi pokvare, naglasak e biti na razlikama "od pamtivieka", na tome daje "Hrvatstvo od zapada; srbstvo od istoka.34 Kraj stoljea donosi novu dinamiku. Hrvatski studenti u Pragu poinju pod utjecajem Masarykova liberalizma i ideje slavenske solidarnosti zahtijevati suradnju s drugim Slavenima, ukljuivi pravoslavne, te u poetku 1897. izdaju list Hrvatska misao koji se obara na historicizam u politici. Za njih, frustrirane neefikasnou klasinih stranaka, naslov antemuralea nije ast nego sramota za Hrvate; mlade treba da "pone realno misliti" i "promiljeno raditi" umjesto da se zanosi beskorisnim zdravicama - a primjer za njih je upravo citat U boj, u boj! (...) Neka Turin zna kako mremo mi! iz zavrne arije Zrinskoga u Zajevoj operi.35 I u zemlji je Ujedinjena hrvatska i srpska akademska omladina vrsta u stavu da vremena zahtijevaju hitno sreivanje hrvatsko-srpskih sporova i suradnju protiv Dranga nach Osten. Jaka Hrvatska uvjetovala bi povoljniji razvoj na Balkanu, jer "lei na pragu, s kojega hapsburka monarhija koraca na istok", i uz takvu Hrvatsku kao "jaku obranu" od nijemstva ve samostalna Kraljevina Srbija imala bi okupiti ostale June Slavene.36 Istodobno stara generacija saborskih politiara vidi sebe kao partnera u austrijskoj ekspanziji na jugoistok, i ivi u iluziji da je dinastija blagonaklona prema Hrvatima, pa e kad-tad shvatiti koliko joj je Hrvatska strategijski vana. Voa protumaarske oporbe Aleksandar Bresztyenszky izjavljuje da bi jaka Hrvatska bila "najnaravniji most" Austro-Ugarske u njenu prirodnu 33 M. Pavlinovi: Izabrani politiki spisi. Zagreb 2000, str. 111-112. 34 M. Pavlinovi: Izabrani... str. 136. 35 "to hoemo" [uredniki uvodnik], Hrvatska misao, I, 1, Prag, 10. sijenja 1897, str. 3. 36 Ivan Lorkovi: "Raki", Narodna misao, Zagreb 1897, str. 201-202. 176 126

prodiranju na Balkan,37 a Grga Tukan govori o providnosnoj zadai hrvatskog naroda da bude "posrednikom izmedju zapada i iztoka", da na istok iri zapadnu kulturu i kranski moral, to je sposoban ostvariti jednako sjajno i viteki, kako je zadovoljio svojoj prvoj zadai, kad je branio zapad od iztoka. I onda, kad on ovu zadau na se preuzme i izvri, ja sam uvjeren, da e on dobiti nagradu za svoje rtve, koje je on pridonio zapadu i kranstvu (...) A ta e nagrada biti njegovo ujedinjenje i samostalnost.38 Kada pak na istoj liniji zagrebaki dnevnik na njemakome Agramer Tagblatt, u kontekstu gradnje eljeznike pruge u dolini Neretve, Hrvatsku nazove "mostom preko kojega e Monarhija prijei na Balkan", planut e mladi Frano Supilo, predstavnik nove, borbene pravake generacije, takoer polazei od hrvatsko-srpskog interesnog zajednitva kao jamstva unutarnje hrvatske stabilnosti, to je pak preduvjet svake ozbiljne akcije: Hrvatska kao most na Balkan znai: Hrvatska stafaa Bea i Pete za Drang nach Osten (...) Kojim pravom moemo, da se nudimo kao most drugim idejama, naperenim proti interesima nae rodjene brae [Srba i Bugara]? (...) Mi sa ovom teorijom o "mostovima" navlaimo na sebe odijum balkanskih naroda, koji se bore za svoju slobodu i obstanak. Hrvatska kao most na Balkan, to je negacija svakog narodnog ideala (...) Hrvatska kao most na Balkan (i kome jo most!) to je najponienija uloga, koja se moe namieniti jednome narodu (...) Prestanite, za miloga Boga, sa tim 'mostovima', inae e Hrvata biti stid rei, daje Hrvat (...) uvajte radije Zagreb od onih, koje mislite na 'mostovima' prevadjati na Iztok; to bi bila neka - hrvatska misija, koju odavna eljni oekujemo.39 Tri godine kasnije, poto je i formalno zasnovao suradnju Hrvata i Srba, Supilo je jednakom estinom ismijao - ali odmah i redefinirao - i drugi te37 Stenografiki zapisnici Sabora kralj[evina] Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 1897-1902, I/1, god. 1897. Zagreb 1897, str. 522. 38 Stenografiki zapisnici Sabora..., str. 625. 39 "I opet 'most'", Novi list, IV, 159, Rijeka, 16. srpnja 1901, str. [1]. Supilo je za poloaj Hrvatske u novim prilikama i izrijekom upotrijebio termin "obrnuti antemurale". 177 meljni motiv, predzie, i one koji ga rabe u ispraznoj politikoj kombinatorici, stalno oekujui neiju protuuslugu za nekadanje vojne napore. Time "moemo da obsjenimo samo - sebe", to je najvea opasnost za svaki narod, jer: Kada bi i stajala tvrdnja, da smo mi spasili zapad i njegovu kulturu od iztone turske najezde, ipak to znai biti sliep i ne vidjeti dananju posve iz-mjenjenu situaciju (...) U prijanjim vjekovima bili su Turci razoran elemenat, danas dolazi sa zapada intelektualni, moralni i ekonomski elemenat (...) 127

Za to je upravo smieno i pomiljati na to, da e nas netko tediti ako mu kaemo - kako smo mi tit zapada. Koga da mi branimo i od koga? Od Turaka? Od balkanskih Slavena? A obsjenjujemo li se i nadalje i zavodimo sa 'predzidjem kranstva', onda u dananje doba, to znai, da pogodujemo prodiranju zapada na iztok. Pogodovati mu pako u bilo kojoj formi u bilo kojem pravcu i sa bilo kojom namjerom, znai kopati sam sebi grob (...) Nama je jedini spas i naa je jedina misija, da danas budemo predzidje i tit iztoka, bedem Balkana.40 Istodobno, upravo onakvo predzie na kakvo se okomio Supilo revitali-zira se meu katolikim integristima, zagovornicima restauracije drutva na kranskim principima. Krki biskup Anton Mahni pokree 1903. tromje-senik ije zaglavlje sve govori: naslov je Hrvatska straa, a geslo Antemurale Christianitatis. Istina, sredstvo vie nee bit ma, kao u doba kriarskih ratova, nego rije, ali terminologija je dosljedno ratnika: bitna je znaajka Crkve "vojevati" protiv svih koji je napadaju, "cijela kranska obitelj je velika vojska, kranski ivot neprestani rat", a kole, novine i Sabor "bojno polje", odnosno "ratite" na koje treba "odvano i odrjeito" stupiti, pa e "neprijateljski redovi brzo uzmaknuti".41 U sklopu sveope polemike simbolikih diskursa predzie se javlja i u kontekstu gdje ga dotad nije bilo - na moru; Hrvatska dobiva i maritimne Ter-mopile. Time ujedno metaforu zahvaa jo jedan proces: unutarnja znaenjska 40 "Predzidje iztoka", Novi list, VII, 265, Rijeka, 24. rujna 1904, str. [1]. 41 "Zvanje katolikih svjetovnjaka u nae doba", Hrvatska straa, I, 1, Krk 1903, str. 10-19. Takvu impostaciju pojaavaju i suradniki pseudonimi: uvar s Adrije, Hrvatstraar... 178 fragmentacija. Dotad je, bez obzira na varijacije, ipak stabilno oznaavala Hrvatsku kao cjelinu u odnosu spram neke vee cjeline; otad e oznaavati (i) odreene dijelove Hrvatske koji stjeu predzidnu funkciju u odnosu na nju smu neovisno o tome je li ona pritom dio kakva irega dravnoga, kulturnoga, vjerskoga ili geopolitikoga konteksta. Veliko predzie raslojava se na mala, lokalna predzia. U ljeto 1866. austrijska ratna mornarica, iako znatno slabija, nanijela je kod Visa teak poraz talijanskoj, te tako odbila talijanske pretenzije na istoni Jadran. Kako su meu mornarima velika veina bili dalmatinski Hrvati, pobjeda je doivljena kao nacionalni trijumf, kao obrana obale koja je, iako formalno pod austrijskom vlau, u biti hrvatska. Vika opina u sveanom brzojavu u Be, koji je kasnije tiskan i razaslan svim dalmatinskim opinama, svoj otok naziva "jakim branitem dalmatinskih ala".42 Na proslavi 20-obljetnice, 1886, govornik iz sjeverne Dalmacije ve jasno uklapa pomorsku bitku u ope znaenjsko polje tradicionalne metafore, izjednaujui prije svega dva junatva i dva bojita, kopneno i morsko: "na krasni kraj od vajkada je bio okren 'antemurale christianitatis'", pa kako su stari nekad uvali taj naslov, tako "i danas u miicama sinova ove zemlje vri junaka krv, klije hrabrost i sranost".43 Proi e jo pet godina i dva e pothvata biti poistovjeena u svim kategorijama, ukljuivi i "krst asni", besmislen u sukobu s katolicima. Novinski uvodnik uoi 25. obljetnice Vis izjednauje s ostalim toposima nacionalnog antemuralea:

128

Nije dosta Klisa, nije dosta Knina, Sigeta, Jajca, Grobnika, nije dosta stotinu kulin, gradin, pod kojim kosti hrvatskih junaka otrunue, nije dosta ravnih poljan, megdan na kojim Hrvat za krst asni i slobodu zlatnu na potoke krv lio, ve hoe se i mra. - Sutra hrvatski narod slavi svoje junatvo 44 na moru. Glavni govornik na proslavi, opet sveenik, zastupnik Visa u Dalmatinskom saboru Stjepan Buzoli, ustvrdit e da se i mali narod moe obraniti i opstati ako je odan krepostima i ako vri svoju dunost. Kada su perzijski 42 P. Kunii: Viki boj. Zagreb 1892, str. 152. 43 P. Kunii: Viki, str. 181. 44 [J. Kapi]: "Vikim junacima", Puki list, 6, Split, 17. srpnja 1891, str. [1]. 179 "opori" napali Grku, zadrali su ih u Termopilama Leonidini "sokolovi" po cijenu ivota. No, oni su samo vrili svoju dunost, ba kao to moemo kazati s osobitim ponosom mi Hrvati o naem Leonidi, Nikoli Zrinjskomu, i o aki njegovih neumrlih sigetskih sokolova. A zar se to isto ne moe rei i o vama, besmrtni viki vitezovi?45 I dok je tako do daljega povuena granica na morskom dijelu simboline geografije i hrvatska politika u Dalmaciji ak potkraj stoljea, na podlozi zajednike ugroenosti velikonjemakim planovima, predobila simpatije dijela talijanske javnosti, na kopnenom dijelu granice, na sjeveru, napetosti su jaale. Na jedanaestu obljetnicu vikoga boja August enoa naznaio je s hrvatske strane metaforu koja saima funkciju toga prostora: usprkos romanizaciji velikaa i gospode, u srednjem vijeku "jo je Istra naa bila, jote branik svih Hrvata", pa e neizbjeno doi dan kada e, probuena i ojaana, opet takvom biti.46 Motiv predzia na istome je prostoru intenzivno razvijala i mletaka strana, pa se na tome sjevernom hrvatsko-talijanskom doticalitu uspostavio paralelizam funkcionalno i, osim vjerske sastavnice, sadrajno istovjetan onome na hrvatsko-bosanskome pograniju. Mnogi providuri i gradski rektori nazivaju Istru "titom Vladarice (loScudodellaDominanteo Scudo della Dominante)", tj. Venecije, a providur i generalni inkvizitor Istre Marco Loredan izvjetava 1615. Senat o prilikama na mletakom dijelu poluotoka, istiui kako je Istra "predzie, moe se rei, ovome Gradu (l'antemurale, si pud dir, di questa Citta)".47 No, ono to je za Mletaku Republiku nasuprot Austriji bio ponajprije regionalni vojno-politiki termin, za ujedinjenu Italiju postaje dominantno kulturoloka, vrijednosna kategorija, posebno razvijana nakon iredentistikoga kongresa u Udinama 1903. Kraljevina Italija u tome sporu sebe vidi kao dio vee cjeline koju joj je misija braniti (ba onako kako su u protuosmanskim ratovima Hrvati sebe vidjeli kao granicu jednoga, a bosanski muslimani sebe kao granicu drugoga svijeta): ona je bedem romanskoga svijeta i uope Zapada pred hrvatskim (i slovenskim), tj. openito slavenskim nadiranjem, ona je uvarica kulture pred barbarstvom. Nakon Prvoga svjetskog rata, kada se bude odreivala granica s

129

45 P. Kunii: Viki boj. Zagreb 1892, str. 214. 180 novonastalim Kraljevstvom Srba, Hrvata i Slovenaca, Rijeka e se definirati kao "krajnja italska braniteljica Julijske krajine, krajnji bedem latinske kulture, posljednja nositeljica danteovskog znaka",48 a u sporu nakon jo jednoga svjetskog rata i sveenik e isticati da upravo onuda, gdje su ve Rimljani bili napravili limes da "obrane Italiju od barbarskih upada", prolazi "granina crta (la linea di demarcazionealineadidemarcazione) izmeu Istoka i Zapada, izmeu Italije i Balkana, izmeu Istre i Hrvatske".49 Kraj stolje donosi jo jedan bitan element u opem razvoju simbolinih diskursa, jedino to je nedostajalo da se slika kompletira i uzmogne kazati kako su Hrvati stekli ulaznicu u modernost, ako je ta ulaznica - sposobnost za autoironiju. Ante Kovai i Antun Gustav Mato, pisci ponikli u okviru Star-evieve ideologije, britko e ismijavati demagoge koji u jednoj osiromaenoj zemlji grade karijere frazama o junatvu i povijesnoj misiji. U noveli Bjei-hajka (1880) Kovaiu je meta ne samo temeljni nacionalni mit nego i dominantan tip politikoga diskursa u Hrvatskoj. Jedne zime u selu sjeverno od Zagreba pronio se glas daje u blizini viena "prava nakaza od vuka", pa se seljani dogovaraju da povedu hajku. Njihov sastanak u seoskoj krmi estoka je parodija besplodnih rasprava u Saboru: u opoj galami podnose se nacrti, prijedlozi i interpelacije, sudionici se razmeu latinskim izrekama i patetinim vizijama, a glavnu rije vodi uitelj koji "itav sviet samo u hiperbo-lah shvaa". Kako dramatino upozorava, taj "krvolok u naoj obinskoj umi (...) prieti obstanku naem", tovie, ne doskoi li mu se, prieti pogibelj i dalnjim krajevom! Puani i gospodo! Mi smo antemuralis Evrope, predzidje svieta, mi smo junaci! nai djedovi bijahu junaci, nai potomci junaci treba da budu, hoe li da imadu veliku budunost!50 46 "Duvna (Istarska pria)", Vienac, IX, 30, Zagreb, 28. srpnja 1877, str. 475. 47 Relatione dell'Illustrissimo et Eccellentissimo signor Marco Loredan (...), in: Atti e Memorie della Societ Istriana di Archeologia e Storia Patria, vol. II, fasc. 3-4, Parenzo [Pore] 1886, str. 46. - Za ove sam podatke zahvalan dr. Miroslavu Bertoi. 48 Nacrt Statuta Slobodne Drave Rijeke, u: A. Damiani: "Vrijeme ludosti", Dometi, 4/ 1986, str. 35. 49 L. M. Torcoletti: Spigolando nelpassato diFiume. Rapallo 1951, str. 39. 50 A. Kovai: Sabrane pripovijesti. Zagreb 1910, str. 131. Kada je pak hajka povedena, uitelj ju je proveo na stablu drui od straha, a na kraju se pokazalo da vuka uope nema. 181 Mato e pak u lanku Knjievnici bez literature (1904), ogoren to kulturne ustanove pod utjecajem konzervativnog sveenstva ukidaju knjievne listove u kojima surauje mlai, modernistiki narataj pisaca, ironino po-entirati: 130

Knjievnici bez knjievnosti - to je bilans savremenog knjievnog ivota u Hrvatskoj. To je plod katolicizma. Hrvatska, jueranji antemurale christia-nitatis, bedem kranstva, kako ju je nazvao rimski papa, danas je antemurale stupiditatis, bedem gluposti.51 S takvom znaenjskom prtljagom - polifunkcionalnom, adaptabilnom i izrazito raslojenom glavni hrvatski simbolini diskursi stiu na novu prekretnicu. 4. Jugoslavensko razdoblje i intermezzo Nezavisne Drave Hrvatske. Godine 1918. jo se jednom raspao kontekst i trebalo je krenuti iznova, u novim politikim i dravnim konstelacijama. Nastanak jugoslavenske drave trenutak je kada se sve zajednice koje u nju ulaze suoavaju s izazovom da preispitaju i nanovo definiraju svoj identitet. A otvoreno pitanje nacionalne samoidentifikacije podrazumijevalo je jo jednom i izbor identifikacije s kulturnom paradigmom Istoka ili Zapada. Jedan od prvih vanih dokumenata na hrvatskoj strani bio je Dravno ureenje ili Ustav Neutralne Seljake Republike Hrvatske, to su ga 1. travnja 1921. u Zagrebu usvojili zastupnici Hrvatske republikanske seljake stranke, i u preambuli kojega stoji da Hrvati, "maleni mirotvorni seljaki narod", sporazumno s konservativnim Zapadom uvamo tisuljetne temelje kulture i privrede, a zajedno s revolucionarnim Istokom stvaramo dravu u kojoj svi (...) odluuju sveukupnom vladom i upravom.52 Hrvatsko je drutvo definirano u jasnome europskom kontekstu, ali dual-no, no ta dvojnost ne znai unutarnju raspoluenost nego izvorite plodonosne 51 A. G. Mato: Sabrana djela. XV. Zagreb 1973, str. 87. 52 S. Radi: Politiki spisi. Zagreb 1971, str. 368-369. 182 sinteze. Novo je pak to to se ona vie ne odvija toliko na prostornoj horizontali, koliko na vremenskoj vertikali, ne znai sintezu razliitih kultura, situiranih u prostoru, nego razliitih drutvenih vrednota, situiranih u vremenu, u kategorijama tradicionalnoga i modernoga, staroga i novoga. Zgroen netom proivljenim ratnim stradanjima, najutjecajniji meuratni pisac lijeve inspiracije, ali i potovatelj Starevia i Supila, Miroslav Krlea u eseju Nekoliko rijei o malograanskom historizmu uope (1926) radikalno raskrinkava ne samo svaki militarizam nego i sve nacionalne mitove zasnovane na apoteozi junatva kao malograansku "zaljubljenost u aristokratsku prolost". Da smo 'Antemurale Christianitatis', to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katolikim na Dunavu i na Visli, koje su ginule na krvavoj predstrai evropskih interesa, dok se u centru civilizacije banilo (...) Mi se hvalisavim citiranjem tih glupih lai sputamo do onog najnieg stepena provincijalne zatucane svijesti, na kome nam pamet mae repom pred strancima ropski servilno...53 131

Tako razlaz u interpretacijama izmeu ljevice i desnice postaje nepremostiv. Isusovac Fran Biniki dri daje biti predziem hrvatska "zavjetna misao", uloga to ju je "namijenio Boji promisao" narodu koji se naselio "na razmeu Istoka i Zapada" da ondje "stoji kao vrsti, ivi zid, posve proet vjerom katolikom".54 Providnosna misija protee se i na sam teritorij, iji genius loci Hrvati batine, jer se i prije njihove doseobe, u rimsko doba, ondje kranstvo sukobljavalo s poganskim kultovima, a kako je i prije vlastitog pokrtenja Hrvat "pomogao skriti Avare, suzbio jo nekrtene Bugare, odupro se Arapima, a na Dravi zaustavio Madare", dokaz je to kako je Bog "mogao upotrijebiti i neznaboce, da suzbiju napadaje na kranstvo".55 Drugim rijeima, Hrvati su i prije primanja kranstva bili izabrani Boji narod, samo to tada toga nisu bili svjesni, a s pokrtenjem ulogu preuzimaju i provode svjesno. U radikalnom izvoenju konsekvencija granica se vie ne povlai samo prema vanjskom svijetu nego se produuje u mnogostruke unutarnje granice 53 M. Krlea: Deset krvavih godina i drugi politiki eseji. Zagreb 1971, str. 120-121. 54 F. Biniki: Predzie kranstva. Zagreb 1924, str. 10. 55 F. Biniki: Predzie, str. 13. 183 meu samim Hrvatima: nacija je neko bila homogena, kao takva razgraniena od nekrana, poslije i pravoslavnih krana; sada je pak heterogena, i sma ispresijecana granicama, bezbrojnim, na sve strane okrenutim bedemima koji razdvajaju "dobre" ili "prave" od "loih" Hrvata - onkraj predzia ostaju svi koji nisu katolici: srednjovjekovna Crkva bosanska ("bogomilsko krivovjerje"), pa "protestantsko krivovjerje", a predzidno poslanje nastavlja se i u moderno doba kao otpor adventistima i drugim "sektama", te "bezbonim" socijalistima, liberalima, marksistima... Sve to je Biniki tumaio teologijski, jedan e drugi sveenik, predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas, elaborirati antropogeografijski. Za nj se povijest naroda ne moe odijeliti od njegove zemljopisne osnovice, te su i Hrvati "funkcija prostorne toke gdje ive". Neko je Hrvatska bila "bedem protiv Istoka" i polo joj je za rukom da se "ouva kao 'predzie Zapada'".56 Bila je, dakle, dio jedne vee tvrave, te su joj utoliko u zapadnom i sjevernom zaleu naelno bili saveznici, makar nesloni i nezahvalni. U meuvremenu, u poratnoj emigraciji, Lukas shvaa daje to samo pola istine, te daje Hrvatska zapravo utvrda po sebi, opkoljena sa svih strana, bez saveznika, u potpunu poistovjeenju ne vie s opim kranstvom nego samo s katolitvom. Da su Hrvati suzbili Osmanlije, to se openito zna i priznaje, to je, uostalom, shvatljivo iz osnovnih opreka dvaju svjetova, Istoka i Zapada, ali da su Hrvati sa svoga prostora suzbili i provalu protestantizma u pravcu Istoka, i to ba upravljena iz Kranjske, dakle iz jezgre dananje Slovenije, to se do sada nije nigdje isticalo, a ipakje tako (...) U takvom poloaju se nalazila tada Hrvatska, pritisnuta i sa Zapada, iz Slovenije, i sa Sjevera, iz Ugarske [u kojoj potkraj 16. stoljea protestanti stjeu veinu], pa je ipak odoljela i pobijedila.57

132

Za ustaki pokret, koji je pod osovinskim pokroviteljstvom 1941. proglasio satelitsku Nezavisnu Dravu Hrvatsku, drava je bila vrhovna vrednota. No, ustae nisu ismijavali ni napadali slavenstvo nego su jednostavno drali da Hrvati s tim svijetom nemaju nita i da im je on, kada su mu se priklanjali, 56 "Geografijska osnovica hrvatskog naroda",u: Zbornik Matice hrvatske o tisuoj obljetnici hrvatskoga kraljevstva, Zagreb 1925., str. 29. 57 "Da li je Jugoslavija nastala na temelju narodnog samoodreenja", Hrvatska revija, II, 1, Buenos Aires, oujak 1952., str. 35-36, 37. 184 rotivniku pie diferencirano: Anglo-Amerikanci jesu vojni, ali ne i kulturoloki i povijesni neprijatelji niti to mogu biti, jer povijesna je misija Hrvata obrana Zapada protiv Istoka, odakle su dolazile sve prijetnje kroz povijest, sve do suvremene borbe protiv boljevizma.58 U sreditu je ustake ideologije, dakle, geopolitika interpretacija, te u njoj nema ni katolitva ni uope kranstva, jer bi to prijeilo tenju za integracijom bosanskih muslimana u hrvatsku naciju. Zato se metafora predzia, bez koje se u ustakoj simbolinoj geografiji i samopercepciji ipak ne moe, ukorjenjuje u znaenjskom polju bitke s Mongolima na Grobnikom polju, a ne u protuosmanskim ratovima. Kada je Ante Tresi Pavii o 700. obljetnici navodne bitke tiskao knjigu o njoj, u predgovoru je interpretaciju nacionalne povijesne misije kao "strae na najopasnijem i najvanijem poloaju"59 utemeljio ponajprije na tom dogaaju. Domai pak neprijatelj, partizani, za koje se tvrdi da su iskljuivo Srbi, zapravo su "predstraa sovjetskog imperializma", bezobzirni "u nastojanju da unite predstrau Europe - hrvatsku dravu", i "nas Hrvate na jugoiztonom izbojku Srednje Europe",60 odnosno Hrvati, kao "duhovni predstavnici vie puta milenijske Evrope", ne smiju "napustiti svoj poziv" da se opru "provali Azije s boljevikom najezdom u zapadno-evropski krug".61 Dobrovoljaka Hrvatska legija u sklopu osovinskih snaga na istonom bojitu prinos je takvoj borbi. "Opet smo predzie vjere, sinovi krvavog plota", pjeva jedan legionar, videi sebe i drugove kao one koji su otili pod Staljingrad braniti kulturu od "crvene aveti" i biti "novi klanac Termopila" za zapadnu Europu, pa e im na grobovima stajati to i Leonidi: 58 Usp. T. Macan: Spremnost 1942-1945. Zagreb 1998. 59 A. Tresi Pavii: Izgon Mongola iz Hrvatske. Zagreb 1942, str. 20. 60 "Novi beogradski pokuaji" [uredniki uvodnik], Spremnost, II, 98, Zagreb, 9. sienja 1944, str. 1 61 Bonifacije Perovi: Odmazda nad duhom", Spremnost, IV, 159, Zagreb, 4. oujka 1945, str. 2. 185 Pozdrav isti, toje bio termopilskoj hrabroj strai: 'Izvrismo svoju dunost; Domovini, strane, kai!62 133

Nakon sloma 1945. antikomunisti, razasuti u emigraciji, zakljuuju da je za Hrvatsku jo jednom bio koban njen predzidni, granini poloaj, daje, obnovivi nakon rata Jugoslaviju i priznavi vlast Titovih komunista, sebini i nezahvalni Zapad opet je izdao Hrvate. Pjesniki najjai izraz takva raspoloenja dao je 1948. pisac i ustaki dunosnik Antun Bonifai u poemi Kip domovine 1945. U tom fantazmagorinom i sarkastinom svoenju povijesnih i politikih rauna, Hrvat se pokazuje kao "vjena budala", a Hrvatska kao "vjeni Siget, majica sto Termopil" - meu njih su, osim onih tradicijom verificiranih poput Grobnika i Sigeta, uvrtena i dva nova iz netom okonana rata: Viegrad na Drini, "istonoj granici Hrvatske", i legionarski Staljingrad. Hrvati su pred partizanima i Crvenom armijom na kraju rata krenuli u povlaenje u "dubokoj, djetinjoj" vjeri da e ih Zapad doekati, jer su se za nj borili i branili "zakon, uljudbu, vjeru Kristovu", a zavrili su prevareni - zapadni saveznici izruili su ih "olou balkanskom". Postasmo mea Iztoka, Zapad nam raku izkopa. 'Occidentem appelo' ostapraznim zvukom. (...) Iztok na jednoj obali, Zapad na drugoj, spremie najvei pokolj hrvatski.63

Radikalna emigracija, koju svaki spomen mosta asocira na ideologiju jugoslavenstva, ustrajava u motivu predzia, u nadi da e tako zainteresirati zapadne vlade za hrvatsko pitanje. Bitne aspekte njena svjetonazora ikonografski objedinjuje potanska marka to ju je u propagandne svrhe tiskala 1953: na njoj 62 "Grobovi drugara", u: Pero Kojakovi: Pjesme legionara, Dubrovnik 1943, str. 42. 63 A. Bonifai: Izabrana djela. Zagreb 1996, str. 107. 186 su povijesni hrvatski grb, portret kardinala A. Stepinca, rtve montiranoga komunistikoga procesa, maksimalistiki zemljovid Hrvatske, te kamena krstionica kneza Vieslava iz cca. 800. godine, simbol pokrtenja Hrvata, a ispod svega natpis: Antemurale Christianitatis - Pope Leo X1519. No, metafora mosta ne svia se ni demokratskom i tolerantnom Vladku Maeku, takoer izbjeglome voi Hrvatske seljake stranke. Kada ga je takoer izbjegli liberalni novinar Bogdan Radica potkraj 1955. upitao ne bi li "ipak" Hrvatska, kao katolika i zapadnjaka zemlja, "mogla biti most izmeu Srednje Europe i Balkana", odbio je Hrvatsku definirati u vjerskim kategorijama, kao "katoliku", a onda se pozabavio onom metaforom: Nije za mene Hrvatska ni zapadnjaka, ni istonjaka, nego je seljaka. Ne svia mi se rije most, jer se po mostu gazi, a po nama se ionako ve gazi stoljeima. Pokojni Stjepan Radi namijenio je u svojoj viziji Hrvatskoj posve drugu ulogu, nego da bude bilo iji most [Njena je misija] da zapali baklju seljake i narodne slobode, pravednosti i ovjenosti.64 134

Za to vrijeme u zemlji nova vlast uvodi diktaturu. Prvih deset godina optereivalo ju je i razgranienje s Italijom, koje je prijetilo i oruanim srazom, a 1948. uslijedio je spektakularan raskid sa sovjetskim blokom. Vodstvo je svjesno da u novoj situaciji ne moe preivjeti bez oslonca na Zapad usprkos nepomirljivim ideolokim razlikama. Josip Broz Tito na zboru u Sloveniji 11. rujna 1952, u jeku transke krize, odbija svaku pomisao da bi Jugoslavija mogla pristati na politiko uvjetovanje zapadne pomoi, ali dri da ozbiljnih zahtjeva za ustupcima nee ni biti, jer su zapadni voe svjesni da prije svega oni sami u ogromnoj mjeri dobijaju time to smo mi na ovome terenu, na Balkanu, geografski i duhom jedinstveni, to imamo snanu oruanu armiju i to stojimo kao stijena koja brani i Zapad branei i uvajui sebe. Zapad je sa te strane u velikoj mjeri zatien. Mi (...) branei svoju slobodu i nezavisnost od njih [SSSR-a i njegovih satelita], samim tim objektivno branimo i Zapad.65 Jugoslavija kao stijena koja brani Zapad, to nije drugo doli varijacija stare hrvatske predzidne misije i njena primjena na novonastali kontekst. 64 B. Radica: ivjeti-nedoivjeti. II. Mnchen-Barcelona 1984, str. 501. 65 J. Broz Tito: Dela. VI. Zagreb 1955, str. 200-201. 187 I talijanski je politiki i medijski diskurs u to doba obilovao metaforama svoje zemlje kao branika, bedema i prve linije demokratskog svijeta nasuprot komunizmu. U jednom govoru u Srbiji potkraj 1952. Tito se tako pozabavio novinskim lankom koji je Italiju definirao kao "prvu liniju obrane od komunizma" i uzvratio poleminom razradom teme. "Kad se gleda sa strane protivnika", dakle sovjetskoga bloka, onda je Jugoslavija a ne Italija ta prva obrambena linija, dok su Talijani "u prvoj liniji pozadi", "oni su na zadnjoj strani".66 Ukratko, talijanski diskurs ne diferencira komunizam i ignorira Titov raskid sa Staljinom, pa za nj bojinica poinje u Trstu i Jugoslavija je na komunistikoj strani. Jugoslavenski diskurs inzistira upravo na tom diferenciranju kao temelju svog identiteta, te zemlju svrstava na zapadnu stranu bojinice, meu demokratske zemlje. Onda je, gledano iz Moskve (a ta perspektiva treba da bude kriterij), Jugoslavija prva, a Italija druga linija. Kada se pak domiljata interpretacija oslobodi ideolokog ruha i prevede u metafore, postaje (ne)oekivano poznata: Jugoslavija je pred-ziezapadne zapadne demokracije. Motiv junakog, ratnikog naroda na granici svjetova nije, meutim, bio samo dnevnopolitika izvedenica iz drevne predzidne retorike nego i trajan identitetski mit jugoslavenske politike elite. Svih 45 godina komunizma slubeni je diskurs bio krajnje militariziran i ratnika metaforika dala mu je presudno obiljeje: partija je "vojska", njeni elnici "prvi eelon", svaka djelatnost je "bitka", "opsada", "fronta", "prva linija", "rovovski rat", "probijanje koridora"...67 Ratovanje je bilo univerzalni znakovni sustav, nipoto sluajno - i nipoto izuzetno u komunizmu uope - istovjetno s metaforikom katolikih integrista s poetka stoljea, a ni sredinja metafora Jugoslavije kao tvrave ili bastiona samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva itd. nije daleko od antemuralea i Zwingermauera. Od kraja pedesetih, s usponom politike nesvrstavanja, komunisti poinju graditi i alternativnu mitologiju, ponajprije za vanjskopolitiku upotrebu. Pa kao to retorika tvrave ima pandan u 135

retorici predzia, tako i nova metafora mosta nasljeduje staru paralelnu simbolinu proizvodnju. Jugoslavija, zemlja izvan blokova, nije ni Istok ni Zapad, ni komunistika (na sovjetski nain) ni 66 J. BrozTito: Dela. VI. Zagreb 1955, str. 342. 67 Usp. I. ani: Mitologija inflacije. Zagreb 1987, str. 225-260. 188 kapitalistika (na ameriki nain), ni bogati Sjever ni siromani Jug,68 nego istodobno i Europa u Treem svijetu (pokretu nesvrstanih) i Trei svijet u Europi, dakle most, spona i susretite svjetova. Od sredine osamdesetih, kada su se ublaile blokovske napetosti, a u sovjetskom bloku poele reforme, poslijetitovska nomenklatura pokuava metaforu prilagoditi novoj stvarnosti, nudei "specifinu" Jugoslaviju kao most u politikom i gospodarskom povezivanju dviju Europa. Upravo na slubeni praznik drave u agoniji, koja je trajno inzistirala na ekskluzivnosti svoga puta, politiki je komentator zapisao: Most? Politiki aparat zaboravio je vidjeti da su istona i zapadna Evropa poele izravno razgovarati, da EZ i SEV ulaze u izravne pregovore i da im, dakle, nikakvi 'mostovi' nisu potrebni.69 Za cijelo poratno vrijeme crkvena hijerarhija u Hrvatskoj ustraje na tradicionalnoj koncepciji Hrvata kao predzia kranstva, suprotstavljajui se tim mitom slubenome ateizmu vlasti. Njenu vizuru moda ponajbolje saima postavljanje poprsja biskupa i bana Petra Berislavia, poginuloga 1520. u borbi s Osmanlijama, u zagrebaku katedralu 1971. godine. Natpis na ploi kree od ope obavijesti daje taj "heroj kranstva" Hrvatskoj "pribavio naslov'predzie kranstva'", do formulacije da je poginuo "za slobodu Hrvatske", to ve aludira na konkretne politike odnose u Jugoslaviji. No, nije zgasnula ni irilometodska tradicija. Vie, istina, nije toliko ekle-zioloka i svedena na hrvatsko-srpske odnose, koliko izrasta u opi simbol dijaloga, kulturnog proimanja i tenje da se Zapadnoj Europi predstavi vanost slavenskih naroda i kultura, pa tako i hrvatske. Bilo je to na tragu jednako motivirane odluke pape Ivana Pavla II. da 1980. solunsku brau proglasi suzatitnicima Europe,70 te da 1985. proglasi Metodovom godinom u povodu 1100. obljetnice njegove smrti. Za "axes of European symbolic geography" v. M. Baki-Hayden: "Orientalist Variation on the Theme 'Balkans'", Slavic Review, 1/ 1992, str. 1-4. 69 Hido Bievi: "Od mosta do margine" Vjesnik, Zagreb, 28-30. studenoga 1989, str. 11. 70 Uz "zapadnjaka" sv. Benedikta, kojega je Pavao VI. 1964. proglasio zatitnikom Europe. 189 Tako liberalni teolog pie kako ti sveci "nadilaze podjele", jer su posjedovali "osjeaj za kranski pluralizam i smisao za gradnju mostova izmeu velikih i razliitih svjetova",71 a 136

prigodne lanke objavljuje i staljinistiki dvo-tjednik za kulturu Oko, dakako, samo na razini kulturne povijesti i s jasnim aluzijama na slubenu ideologiju bratstva i jedinstva. 5. Republika Hrvatska Motiv predzia oivio je u Hrvatskoj novom snagom za velikosrpske agresije 1990-1991. kao dio opreke kulturni Zapad (Hrvatska) - nekulturni Bizant (Srbija), ali i demokracija komunizam. Dva rubna grada, na sjeveru i jugu, izrasla su u nove simbole nacionalnoga pogranija, u dva nova Sigeta, ili, poetinije, Hrvatska oblikom nalikuje ptici koja eli uzletjeti u slobodu i demokraciju, na kraju jednoga krila je Vukovar, na kraju drugoga Dubrovnik, i "tu su nam stali na krila, tu su nas priepili",72 dok je posebno Vukovar neslomiv "smaragdni brid" Hrvatske koji je kao "metropola obrane" pokazao da "rub moe biti sreditem".73 U diskursu je od poetka esta bila i sintagma o predziu kranstva, s time da je u prvoj fazi, ukazujui na brutalnost i vojnu nadmo agresora, vie teila za openitom uspostavom ekvivalencije dviju povijesnih situacija i na tome predloku zadobivanjem europske pomoi. Utoliko se varirala s novim, vremenu prilagoenim atributima. Tako je za jednoga pisca Hrvatska neko "stekla zvuni naziv predzia kranstva, kao to je danas predzie demokracije", koju "brani svojim ivotom",74 dok drugi navodi daje 71 Anton Benvin: "iril i Metod - proroci svoga i naeg vremena (3)" Kana, Zagreb, 3/ 1985, str. 8. 72 B. Violi: "Grubost suprotiva skladnosti", Dubrovnik 1993, str. 25. 73 I. Rogi Nehajev: Smaragdni brid. Zagreb 1998, str. 150-151. 74 Dubravko Horvati: "Srbijanske podvale i europska lutanja" Vjesnik, Zagreb, 16. rujna 1991. 190 400 godina bila predzie kranstva, a danas je predzie demokracije; jedina je razlika onda i sada u tome to je nekad Porta bila u Carigradu, a agresija u ime Alaha, a danas je Porta u Beogradu, a agresija u ime marksizma.75 Na Grobniku je 1992. pod pokroviteljstvom predsjednika Tumana prireena proslava 750. obljetnice bitke s Tatarima. Oni su, priopuje organizator, bili "doli s istoka, pljakali po Hrvatskoj i pokuali je podjarmiti", to jasno "asocira na opasnost koja se danas nadvila nad Hrvatsku - ponovno s Istoka".76 Rije je prije svega o obrani domovine i prava na samoodreenje, a islamska vjera Tatar uope se ne spominje. Naime, bosanski muslimani tada su rtve istog agresora i slubeno saveznici: istoga dana kada najavljuju grobniku proslavu novine donose estitke u povodu Bajrama, te sa solidar-nou izvjeuju o stradanju Bonjaka i zajednikom otporu njih i Hrvata na mnogim mjestima u BiH. No, u drugoj fazi, od proljea 1993. i poetka rata s Armijom BiH, odnosno Bonjacima, brzo se izgubio znaenjski paralelizam koji je imao sugerirati paralelizam opeg povijesnogeografskog okvira, ali je ipak jasno potcrtavao razliitost konkretnih sadraja. Sada paralelizam postaje potpun, jer ukljuuje islamsku vjersku odrednicu i sintagma se vraa izvornom smislu obrane kranske Europe od "Turaka", odnosno islama. Umjesto vjerski 137

neodreenih Tatara, na scenu se vraaju Osmanlije, jasno odreeni kao muslimani, odnosno Bonjaci kao njihovi povijesni sljednici. Voa separatistike struje Hrvata u BiH Mate Boban, marioneta vlasti iz Zagreba, u izjave i proglase uklapa ulomke arija iz opere Nikola ubi Zrinski, dok javni diskurs protagonista te politike obiluje figurativnim i eksplicitnim izjednaavanjem Bonjaka s Osmanlijama.77 Iako je oba puta rije o analogijskom miljenju, razlika nije mala: prvi put se tipski odnos iz prolosti aplicira na konkretni odnos u sadanjosti kako bije bolje objasnio, ali vremenski diskontinuitet ostaje jasan; drugi put konkretni odnos iz sadanjosti prevodi se u tipski odnos iz prolosti kako bi se u svim 75 Jozo Laui, u: Dunja Ujevi: "Istinom pomozite Hrvatskoj!" Veernji list, Zagreb, 12. srpnja 1991. 76 G. P: "750. obljetnica boja s Tatarima", Veernji list, Zagreb, 4. travnja 1992, str. 2. Za primjere v. Ivo ani: Prevarena povijest. Zagreb 1998, str. 131-164, 345-346. 191 kategorijama poistovjetila dva vremena i njihovi protagonisti. Prvo je "samo" anakrona i disfunkcionalna retorika, drugo je propaganda. Slika bi ipak bila nepotpuna bez domiljate formule koja je nakon obnove saveznitva s Bonjacima drevnu predzidnu metaforu pragmatino mirila s novom politikom stvarnou i interesima. Dopustivi Hrvatskoj da vojno slomi srpsku pobunu i ujedno deblokira Biha, demokratski i civilizirani svijet (...) opet je prepustio Hrvatima ulogu 'antemurale Christianitatis', odnosno zajedno s Muslimanima PREDZIE CIVILIZACIJE.78 Predzidni motiv u izvornom je znaenju sustavno promicao predsjednik Franjo Tuman, nakon 1993. s dodatnim osloncem na Huntingtonovu teoriju o sukobu civilizacija. Ne samo za domau javnost nego i u istupima u inozemnim medijima isticao je kako je Hrvatska u obrani Europe stekla naziv predzia kranstva.79 Izvedeno iz toga, Hrvatska se politiki, kulturoloki i povijesno definira nasuprot Balkanu, mitskome mjestu mraka i barbarstva, ona jest "dijelom granina balkanska zemlja", ne nijee postojanje "susjednoga" Balkana,80 ali itavom svojom povijeu od VII. stoljea do kraja prvog svjetskog rata 1918. godine Hrvatska je sredozemna i srednjoeuropska zemlja. Samo je kratka epizoda Hrvatske u zajednitvu s balkanskim zemljama od sedamdesetak godina.81 Dravni dunosnici slijede slubenu retoriku, vezujui je za najraznovrsnije povode, pa za zamjenika ministra vanjskih poslova Miomira uula ak i 1 najavljeno ukljuenje zemlje u NATO znai "da emo opet dobiti 'povijesnu zadau' da budemo predzie kranstva".82 78 Nikola tedul: "Predzie civilizacije", Zora, I, 10, Zagreb, 10. kolovoza 1995. 79 F. Tuman: Hrvatska rije svijetu. Zagreb 1999, str. 247, 347, 349, 544. 80 F. Tuman: Hrvatska, str. 478. 81 F. Tuman: Hrvatska, str. 464. 138

82 Aleksa Crnjakovi: "Odbio bih premijersko mjesto", Novi Vjesnik, Zagreb, 10. prosinca 1992, str. 21A. 192 Slubeni prirunik za vojnike takoer istie da "kroz duga i teka stoljea povijesti Hrvati bijahu neslomivi mea civilizacije", te su "jedini u Europi" dobili onaj "asni naslov",83 a vladajua Hrvatska demokratska zajednica u glavni tv-spot za izbore 1995, oblikovan da predoi stranaki program kao sintezu i vrhunac nacionalne povijesti, uvrtava i dva platna romantinoga anr-slikarstva, dva likovna stogodinjaka: klasino Quiquerezovo Antemura-le Christianitatis, te Nikolu Zrinjskoga pred juri iz Sigeta Otona Ivekovia.

Oton Ivekovi: Nikola Zrinjskipredjuri iz Sigeta (1890) Radikalnu afirmaciju predzia logino prati diskvalifikacija konkurentnoga mosta, npr. u Tumanovoj kritici Vatikana to je Hrvatskoj, preko 83 I. Tolj: Za Hrvatsku. Zagreb 1992, str. 88. 193

139

Strossmayera, "dodijelio i posebnu ulogu - da bude most za ponovno stvaranje jedinstva s istonim kranstvom", te je tako zapravo gurnuo u Jugoslaviju.84 Diskvalifikacija je jo radikalnije iskazana est godina kasnije, u gorini izbornoga poraza: iril i Metod nisu bili drugo doli "bizantski agenti", poslani meu Hrvate promicati "bizantski, protuzapadni svjetonazor".85 Posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994. pronositelji predzidne retorike u politici i medijima oekivali su kao trenutak kada e i vrhovni autoritet potvrditi suvremenu validnost njihove ideologeme, a na to daje hrvatski narod "u cijeloj svojoj povijesti do dananjih dana (...) odluno stajao i na braniku zapadnog kranstva, opravdano stekavi naziv 'antemurale Christia-nitatis'", u pozdravnom je govoru gosta podsjetio i sam predsjednik,86 no papa je donio hladan tu. Ni u pozdravnim govorima ni u propovijedima, iako je u njih ukljuivao prikaz povijesnih veza Hrvata i Sv. Stolice, nije spomenuo naslov koji su navodno njegovi prethodnici slubeno ovjerili. Umjesto toga, govorio je o vjerskoj snoljivosti i osudio upotrebu vjere u politike svrhe, a uz blaenike i svece Hrvate naao je mjesta i za sv. Cirila i Metoda kao simbole religijskoga i kulturalnoga proimanja. Potkraj 1999. Tuman umire, a na izborima 3. sijenja 2000. HDZ gubi od koalicije pod vodstvom socijaldemokrata i socijalnih liberala. Jo jedan kontekst naglo se raspada i jo se jednom otvara slobodno trite simbolikih diskursa. U nadmetanju za oblikovanje novoga identiteta teite se, oekivano, opet usmjeruje prema mostu i susretitu. Voa socijaldemokrata i novi predsjednik vlade Ivica Raan upravo e u razgovoru s glavnim urednikom katolikog tjednika izriito redefinirati simbolinu geografiju zemlje: Kamo su nas doveli oni koji su tvrdili da nismo na Balkanu, a ponaali su se balkanski? Kamo su nas doveli oni koji su tvrdili da je Hrvatska predzie kranstva i na taj nain potirali kranstvo? (...) Za razliku od njih, ja mislim daje geopolitika i geostrateka pozicija Hrvatske izuzetna vrijednost i vrlina. 84 Franjo Tuman: "HDZ - jedinstven za Hrvatsku" Glasnik HDZ, Zagreb, 28. sijenja 1994. 85 Dubravko Horvati: "Rasprava o povijesti", Hrvatsko slovo, 270, Zagreb, 23. lipnja 2000, str. 10. 86 D. Stupari - M. Gri: Papa u Hrvatskoj. Zagreb 1994, str. 123. 194 Mi smo srednjoeuropska drava, mediteranska takoer, i, makar malim dijelom, balkanska. To govori i o sloenosti naeg identiteta, ali i o znaenju nae pozicije u ovom dijelu Europe.87 Ako i jest implicirano, to je zapravo opet ono dobro znano raskre, ali ipak shvaeno ne kao mjesto razilaenja nego susretanja, i utoliko ipak optimistino. Kod mlade ideoloke uzdanice gubitnike strane to e biti kazano posve eksplicite, ali ipak s dvojbom o tome ima li takav poloaj buditi optimizam ili pesimizam: Hrvatska je sama u sebi i povijesno i metafiziki i politiki zemlja raskrija, zemlja uvijek raspeta u sebi samoj (...) Hrvatska je i u raskriju, i na raskriju, i na koncu, ona je sama 140

raskrije. Preko nas se lomi svata, sva nesrea i grijesi svijeta. Teko je podnijeti ivot u predsoblju ili ekaonici, treba ve jednom odluno krenuti, odabrati put - i krenuti.88 Ali kamo? Predzie vie nije u igri - ta i sam papa ga je usred Zagreba funkcionalno i sadrajno otpisao; most ipak plai svojom ambivalencijom i jo svjeim asocijacijama na Jugoslaviju. I dok su Hrvati zastali u nedoumici, izvana su se stvari oito uinile jasnijima. Rjeenja se odmah sjetio vaan i moan zapadni politiar, njemaki ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, pa u intervjuu najnakladnijem tjedniku poruio kako nova Hrvatska u regiji ima "ulogu uzora demokracije". Kada se jednom Srbija demokratizira i oporavi, ona i Hrvatska bit e bitne za regiju. Srbija e, rekao bih, igrati veu ulogu u junom dijelu regije, a Hrvatska moe, to je i povijesno uvjetovano, imati snanu premosnu funkciju, u klasinoj, povijesnoj ulozi koju je dugo imala i pod Habsburgovcima.89 Podudarnosti su frapantne. Opet ona graevina ija je simbolika iritirala i poslovino smirenoga Maeka, i opet na krajevima njena lka isti protagonisti - na zapadnome isti onaj svijet, i njegova dinastija razvlatena mnogo prije 87 Ivan Mikleni: "Izai emo iz krize (...)" Glas Koncila, 15, Zagreb, 9. travnja 2000, str. 6. 88 Zoran Vukman: "Kranskim identitetom protiv ropstva" Glas Koncila, 50, Zagreb, 12. prosinca 1999, str. 18. 89 Mirko Gali/ Joschka Fischer: "Hrvatska e u Europi imati ulogu mosta, kao pod Habsburgovcima (...)" Globus, 480, 18. veljae 2000, str. 10. 195 Fischerova roenja, i na istonome isti onaj narod - zbog kojih je temperamentni Supilo na poetku stoljea zvonio na uzbunu protiv svih politikih opsjena. U meuvremenu je proteklo stotinu godina: moda se togod promijenilo, moda i nije. Dva ovjeka neosporno jesu: Tuman se iz rigidnoga komunista izvrgnuo u promicatelja integristike katolike metaforike, a Fischer iz ezdesetosmakog buntovnika u promicatelja tumanovskoga historijskoga determinizma u politici. 5. Zakljuak Motiv predzia, u meuigri s motivima mosta i raskrija, ukljuenje u pet-stoljetnom kontinuitetu u sve aspekte i struje hrvatske nacionalne ideologije i politikoga diskursa, te interpretiran u nizu sadrajnih i formalnih varijacija. Kroza nj se kultura pretvarala u "podlogu na kojoj se vri suvremeno insceniranje politike legitimizacije davanja i uskraivanja prava, kao i insceniranje legitimizacije drutvenog ukljuivanja i iskljuivanja".90 Takoer, kroza nj su se prelamale definicije periferij i njihovih odnos prema centru, unutranjem i izvanjskom, pokazujui kako su granice "fizike, doslovne strukture drave koje ujedno strukturiraju i cijeli jedan niz znaenj i pripadanj povezanih s raznolikim identitetima".91 irenju izvornoga srednjovjekovnoga znaenja i u moderno vrijeme znatno je pridonosila injenica to su cijelo vrijeme, sve do drugoga svjetskog rata, u Hrvatskoj, kao i kod drugih srednjoeuropskih i balkanskih naroda, politiku esto vodili sveenici, toje Crkva sudjelovala u javnom ivotu kao jak, katkad i najjai nadomjestak drave, te to je, posebno kod katolika, 141

nakon uspostave komunizma postala sredite oporbenoga djelovanja i okupljanja, pa samim time i glavna graditeljica alternativne retorike i simbolike. Nakon njegova sloma preuzela je pak vanu ulogu u procesu preobrazbe i ponovne izgradnje identiteta srednjoeuropskih drutava. 90 S. Vrcan: "Kultura kao drutveno opasan pojam", Zarez, Zagreb, 1. oujka 2001, str. ! 91 Th. Wilson - H. Donnan: Border Identities. Cambridge University Press 1998, str. 25. 196 Metafora predzia kranstva bila je u toj situaciji viestruko uvjetovana: i kao nain da se skrene panja Zapada na stanje u komunizmu, i kao danak snanoj vlastitoj tradiciji, i kao izazov slubenim marksistikim verzijama nacionalne povijesti, i kao znak kontinuiteta stradanja. A budui da je Crkva tako stekla simbolini i moralni kapital, vlasti koje su se uspostavile 1990. htjele su joj se dodvoriti, te su u takvoj metaforici traile i vlastitu dopunsku legitimaciju. Nadalje, znaenjski slojevite i varijabilne metafore predzia i mosta mnogo vie svjedoe o politikim konstelacijama u kojima su djelovali oni koji su ih rabili (i koji uglavnom nisu mogli utjecati na te konstelacije) negoli o razini politikoga ivota ili modernizacijskih procesa u ovoj ili onoj zemlji. Motiviku identitetskog okupljanja oko metafore antemurale fidei Hrvati od poetka dijele s Maarima (tovie, ona je u razdoblju 15-18. st. bila kljuan pojam idejnoga zajednitva hrvatsko-ugarskog plemstva),92 te s ostalim narodima tzv. jagelonskoga pojasa - Litavcima, Poljacima, Slovencima, ali i s pravoslavnim Srbima, te - s muslimanskim Bonjacima. Nita loginije od toga, i nita lake ideologizirati ili previdjeti negoli to. I izvan toga prostorno-povijesnoga kompleksa i tradicije metafora pokazuje vitalnost kao princip konstrukcije identiteta, neovisno o tome postoji li prilikom posezanja za njome svijest o izvornome kontekstu i ve gotovo de-vetstoljetnoj tradiciji. Svjedok razgovora to su ih 1962, u kontekstu hladnoga rata, vodili zapadnoeuropski dravnici o svrsi svoje nove integracije, glavni tajnik Elizejske palae Etienne Burin des Roziers, opisuje dva dominantna stava: Francuska je bila za to veu neovisnost o SAD, dok su Britanija, Nizozemska i Belgija buduu Europsku zajednicu definirale kao "predstrau (l'avant-posteavant-poste) naih prijatelja Amerikanaca na europskom kontinentu".93 U Portugalu se pak nakon ulaska u Europsku zajednicu 1986. poeo razvijati motiv da je ta zemlja 92 U varijanti bedema i tvrave Zapada metafora je posebno snano revitalizirana za protusovjetskog ustanka u Maarskoj 1956. 93 Izjava u francuskom dokumentarnom filmu Most na Rajni (Lepont sur le Rhin), emitiranome na HTV-1 16. srpnja 2002. 197

142

"straar" na krajnjoj zapadnoj granici Europe spram ilegalnih latinskoameri-kih useljenika.94 I tako se drevna slika Bernarda iz Clairvauxa nastavlja protejski raati - i preporaati - svaki put kada promjenjive konstelacije moi i interesa potaknu na stvaranje ili redefiniranje kolektivnih identiteta. SIMBOLINA GEOGRAFIJA HRVATSKE

D. Corkill: "Multiple Immigrational Identities", str. 164, u: B. Jenkins - S. Sofos: Nation and Identity in Contemporary Europe. Routledge 1996. 198 Simbolini identitet Hrvatske u trokutu raskrije - predzie - most Glavni toposi hrvatskoga pogranija

143

1 Dubrovnik - tit naega Kraljevstva Dalmacije (1454,1459) 2 Hrvatska - bedem Europe protiv Azije (Mongoli/Tatari -1242) 3 Hrvatska - bedem protiv bosanske bogumilske hereze (11-12. st) 4 Bojinica u doba kada se Hrvatska poinje zvati predziem i titom kranstva (1520-1530) 5 Hrvatska - predzie kranstva/Europe/Zapada protiv islama/Istoka/Azije (16-18. st, 19931994) 6 Ugarska - predzie kranstva/ Europe/ Zapada protiv islama/ Istoka/ Azije (16-18. st) 7 Bosna - bedem islama protiv kranstva (16-19. st) 8 Hrvatska - bedem katolitva protiv protestantizma (17. st) 9 Istra - predzie Mletake Republike protiv Austrije (17-18. st) 10 Vis - predzie Dalmacije/ Hrvatske protiv Italije (1866) 11 Dalmacija/ Hrvatska - bedem Austrije protiv Italije (kraj 19. st) 12 Rijeka - bedem Romana/ Zapada protiv Slavena/ Istoka (prva pol. 20. st) 13 Hrvatska - most Austrije prema Balkanu (kraj 19. st) :::: Podruje gdje se sauvalo zapadno bogosluje na staroslavenskom jeziku ///// Podruje Srijemske biskupije kao nasljednice Metodove Panonske biskupije 14 Hrvatska (Kvarner via akovo) - most zapadnoga kranstva/ Hrvat prema istonome/Srbima (kraj 19-20. st) 15 Hrvatska - bedem Balkana/Srbije protiv Zapada/austrijskog imperijalizma, ili obrnuti antemurale (kraj19-poetak20.st) 16 Hrvatska (NDH) - bedem Zapada protiv komunizma (1941-1945) 17 Trst - bedem Zapada, kulture i demokracije protiv (slavenskog) Istoka i komunizma (nakon 1945) 18 Jugoslavija - bedem Zapada i demokracije protiv sovjetskog imperijalizma (nakon 1948) 19 Vukovar i Dubrovnik- bedemi Hrvatske protiv Balkana i srpskoga imperijalizma (19911995) Literatura: Baki-Hayden, Milica 1992. 'Orientalist Variation on the Theme 'Balkans': Symbolic Geography in Recent Yugoslav Cultural Politics' Slavic Review, 1, pp. 1-15 144

Baagi, Safvet-beg 1900. Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine (od g. 1463.-1850.) Sarajevo Biniki, Fran 1924. Predzie kranstva. Povijest katolike Hrvatske. Zagreb: Drutvo sv. Jeronima Bonifai, Antun 1996. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska Broz, Josip, Tito 1955. Dela. VI. Borba za socijalistiku demokratiju. Zagreb: Kultura Brozovi, Dalibor et al. (ed) 1986. Sigetska epopeja od Karnarutia do Vitezovia (15841684). Zadar: Hrvatsko filoloko drutvo Corkill, David 1996. 'Multiple Immigrational Identities, Immigration and Racism in 199 Spain and Portugal', in: Brian Jenkins & Spyros A. Sofos (eds): Nation and Identity in Contemporary Europe. London - New York: Routledge, pp. 155-171 Damiani, Alessandro 1986. 'Vrijeme ludosti' Dometi, 4, str. 31-38 Demeter, Dimitrija 1997. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska Edelman, Murray 1985. The Symbolic Uses of Politics. Urbana - Chicago: University of Illinois Press Foreti, Vinko 1960. 'Godina 1358. u povijesti Dubrovnika', Starine, 50, Zagreb: JAZU, pp. 251-278 Franievi, Marin - Franjo velec - Rafo Bogii 1974. Povijest hrvatske knjievnosti. 3. Od renesanse do prosvjetiteljstva. Zagreb: Liber - Mladost Gligo, Vedran 1983. Govori protiv Turaka/ Orationes contra Turcas. Split: Logos Goddard, Victoria -Joseph Llobera - Chris Shore (eds) 1996. The Anthropology of Europe. Identities and Boundaries in Conflict. Oxford - Washington, D.C: Berg Gross, Mirjana 1973. Povijest pravake ideologije. Zagreb: Institut za hrvatsku povijest Hadijahi, Muhamed Mahmud Tralji - Nijaz ukri 1977. Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Starjeinstvo Islamske zajednice u SRBiH Hrmann, Kosta 1888-1889. Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. III.Sarajevo Kertzer, David 1988. Ritual, Politics, and Power. New Haven - London: Yale University Press

145

Kojakovi, Pero 1943. Pjesme legionara. Dubrovnik: Logor muke ustake mladei Kovai, Ante 1910. Sabrane pripovijesti. Zagreb: Drutvo hrvatskih knjievnika Kresti, Vasilije 1976. 'Koncepcije Josipa Jurja trosmajera o istonom pitanju', Istraivanja, 5, pp. 347-426 Krlea, Miroslav 1971. Deset krvavih godina i drugi politiki eseji. Zagreb: Zora Kunii, Petar 1892. Viki boj. Zagreb: Knjiara L. Hartmana (St. Kugli) Lon-Dufour, Xavier 1980. Rjenik biblijske teologije. Zagreb: Kranska sadanjost Macan, Trpimir 1998. Spremnost 1942-1945. Zagreb: Matica hrvatska Mach, Zdzislaw 1997. 'Religija i identitet u Srednjoj i Istonoj Europi', Politika misao, 4, pp. 129-143 Mato, Antun Gustav 1973. Sabrana djela.I-XX. Zagreb: JAZU - Liber - Mladost Mesi, Matija 1868. 'Banovanje Petra Berislavia za kralja Ljudevita II', Rad JAZU, 3, Zagreb: JAZU, pp. 1-64 Mijatovi, Anelko 1987. Obrana Sigeta o 420. obljetnici (1566.-1986.) Split: Zbornik Ka-i Novljanin, Omer - Ahmed Hadinesimovi 1994. Odbrana Bosne 1736-1739. Dvije bosanske kronike. Zenica: Islamska pedagoka akademija 200 Olesnicki, A. A. 1933. 'Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina 1491 i 1493', Rad JAZU, 245, Zagreb: JAZU, pp. 210-219 Pai, Ivo 1995. 'Obrisi hermeneutike predzia', Drutvena istraivanja, 2-3, str. 199-228 Pavlinovi, Mihovil 1877. Hrvatski razgovori. Zadar: Narodni list Pavlinovi, Mihovil 2000. Izabrani politiki spisi. Zagreb: Golden marketing - Narodne novine Poli Bobi, Mirjana 2001. Hrvatska/panjolska. Povijesne i kulturne veze. Zagreb: Drutvo hrvatskih knjievnika Preradovi, Petar 1972. Izabrane pjesme. Zagreb: Mladost Radica, Bogdan 1984. ivjeti - nedoivjeti. Uspomene hrvatskog intelektualca kroz apokalipsu Jugoslavije. Mnchen - Barcelona: Knjinica Hrvatske revije Radi, Stjepan 1971. Politiki spisi. Zagreb: Znanje Raukar, Tomislav 1997. Hrvatsko srednjovjekovlje:prostor, ljudi, ideje. Zagreb: kolska knjiga - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Ravli, Jaka (ed) 1965. Hrvatski narodni preporod. I. Zagreb: Zora - Matica hrvatska Rizvi, Muhsin 1990. Bosansko-muslimanska knjievnost u doba preporoda (1877-1918). 146

Sarajevo: Meihat Islamske zajednice u BiH, El-Kalem Rogi Nehajev, Ivan 1998. Smaragdni brid - Vukovar '91 i hrvatski identitet. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada Sambunjak, Slavomir 1987. 'Bernard od Clairvauxa u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti. Idejno-tematska analiza', Filozofska istraivanja, 23, pp. 1290-1307 Starevi, Ante 1971. Politiki spisi. Zagreb: Znanje Stupari, Darko - Marko Gri (eds) 1994. Papa u Hrvatskoj. 10-11. rujna 1994. Zagreb: Europapress holding - Glas Koncila agi-Buni, Tomislav 1983. Katolika crkva i hrvatski narod. Zagreb: Kranska sadanjost anjek, Franjo 1993. Crkva i kranstvo u Hrvata: srednji vijek. Zagreb: Kranska sadanjost repel, Milivoj 1902. 'Sigetski junak u povjesti hrvatskog pjesnitva', Rad JAZU, 148, Zagreb: JAZU, pp. 81-173 Tolj, Ivan (ed) 1992. Za Hrvatsku. Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske Torcoletti, Luigi Maria 1951. Spigolando nelpassato di Fiume. Note storiche ed anedotti. Rapallo: Scuola Tipografica S. Girolamo Emiliani Tresi Pavii, Ante 1942. Izgon Mongola iz Hrvatske. Zagreb: Matica hrvatska Tuman, Franjo 1999. Hrvatska rije svijetu. Razgovori sa stranim predstavnicima. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada - Hrvatski institut za povijest Van Dartel, Geert 1984. irilometodska ideja i svetosavlje. Zagreb: Kranska sadanjost 201 Violi, Boidar 1993. "Grubost suprotiva skladnosti", in: Foreti, Miljenko (ed):Dubrovnik u ratu. Dubrovnik: Matica hrvatska, pp. 25-31 Vrcan, Sran 2001. "Kultura kao drutveno opasan pojam", Zarez, 50,1. oujka 2001, str. 8-9. Wilson, Thomas - Hastings Donnan 1998. Nation, State and Identity at National Borders, in: Th. Wilson & H. Donnan: Border Identities. Nation and State at International Frontiers. Cambridge University Press, pp. 1-30 ani, Ivo 1987. Mitologija inflacije. Govor kriznoga doba. Zagreb: Globus ani, Ivo 1995. "Zrinski i uprili ili sueljenost povijesnih memorija", str. 121-124, u: Ivo ani (ed) Federacija Bosna i Hercegovina: drava i civilno drutvo. Zagreb:Erasmus Gilda - Novi Liber, str. 121-124

147

ani, Ivo 1998. Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1991. Zagreb: Durieux ani, Ivo 1999a. "Die Poetik der Grenze: Fallbespiel Kroatien", Lichtungen - Zeitschrift fr Literatur, Kunst und Zeitkritik, Vol. XX, No. 80, pp 115-122 (Graz) ani, Ivo 1999b. Daspolitische Imaginarium der kroatische Nationalgeschichte, & Zur Geschichte der bosniakischen Mythologie, in: Dunja Meli (ed) Der Jugoslawien -Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Opladen - Wiesbaden: Westdeutscher Verlag, pp. 287-300 202

Vjekoslav Perica ULOGA CRKAVA U KONSTRUKCIJI DRAVOTVORNIH MITOVA HRVATSKE I SRBIJE


Mitovi nisu ni istiniti ni lani; oni su praiskonske, prethistorijske, plemenske i mentalne tvorevine, na svoj nain djetinjaste i amoralne. Preliveni poput uzbuujue droge u jednu dramatinu sadanjost (.) ponovnog otkrivanja i nasilnog potvrivanja vlastitog identiteta, ali mogu postati i dinamine i razorne snage. Paradoksalno, ba u ozbiljnim trenucima povijesnih dogaanja, mit moe postati jedan poticajni nepovijesni simbol, istovremeno i otrovan i ivotni pokreta, moralno gotovo neutralan (.) Mit se snai, obnavlja se u svojoj zamiljenoj veliini, gotovo natprirodan, branei se u samoizgaranju idealizirane ili izmiljene prolosti, a zatim se svom teinom nakalemljuje na sadanjost. Enzo Betizza, Esilio, 1996.1 Mitovi su, pored ostalog, materijal od kog se grade nacije. Nacija mora imati "nacionalnu" povijest a ova kao takva, "nacionalna," ne moe biti stvarna, dakle onako kako se doista dogodila, nego je mitoloka, patriotska, skrojena tako da emocionalno vee ljude uz njihove nacije te osigura legitimitet 1 Citirano u hrvatskom prijevodu s talijanskog iz Glasa Dalmacije, broj 4, Split, 23. XI1996., str 9. Autor Enzo Betizza pie o mitovima u komentaru o ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.-1995. 203 strukturama vlasti. Kad se radi o "etnikim nacijama" poput Srbije i Hrvatske kojima e se baviti ovaj lanak, mitoloki temelji nacionalnosti su od gotovo krucijalnog znaaja. Oni su povezani s povijeu etnosa (narod) koja je uvijek manje ili vie mitska i mitoloka kako u mitovima o prapoetku tako i u mitovima iz nedavne povijesti.2 Kad se, pak, radi o etnikim nacijama koje poistovjeuju vjersko i nacionalno, poput naih sluajeva, dakle, pravoslavne Srbije i katolike Hrvatske, tada mitovi koje vjerske organizacije komemoriraju i "posvete" dobijaju posebu vanost. To znai da su Srpska pravoslavna crkva i Rimokatolika crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini "profesionalci" s dugim iskustvom u sferi mitskog i mitolokog. Pod Srbijom i Hrvatskom podrazumijevam one sadanje "postjugoslavenske" neovisne nacionalne drave pod etnikim imenima (Srbija slubeno jo ide uz "i Crna Gora"). Mitski temelji tih mladih europskih nacionalnih drava formirani su jo u vrijeme kad je 148

zajednika jugoslavenska drava bila iva, u stvari ta je konstrukcija poela ve u vrijeme Drugog svjetskog rata kad se ta druga Jugoslavija pripremala uz razliite alternative i u borbi s ovima. Tako su mitovi-rivali ivjeli jednim paralelnim ivotom i u stalnoj meusobnoj utakmici. Kad su osamdesetih godina mitovi o zajednitvu oslabili a mitovi-rivali ojaali, multietnika se federacija brzo sruila. Novi mitovi i nove drave konsolidirani su u zadnjih deset godina rata, raspada i krize, dakle u povijesnim okolnostima kad se mitovi naroito uspjeno grade i razgrauju. Ovaj lanak je dovren u veljai 2003. tek koji dan poslije dravnopravnog upokojenja zadnje jugoslavenske drave iz koje je Srbija izila i vratila se svom etnikom imenu uz crnogorski dodatak. Ovaj formalno-pravni prestanak jugoslavenstva etniki su mitovi dvaju mladih nacija anticipirali i pridonijeli mu jer su ne samo gradili svoje etnike nacije nego su kao protumitovi ili mitovi-rivali, slabili i potkopavali temeljne nacionalne mitove multietnike jugoslavenske drave. Moja je teza da su temeljni nacionalni mitovi sadanjih Srbije i Hrvatske stvarani izmeu Drugog svjetskog rata do posljednjih Balkanskih ratova, dakle i u bivoj jugoslavenskoj dravi. Ovi mitovi su graeni meu oporbenim strukturama u zemlji, od kojih su crkve bile jedina organi2 O etnosu i etnicitetu kao bitnoj komponenti nekih nacija vidi John A. Armstrong, Nations Before Nationalism. Chapel Hill: TheUNC Press, 1982; te Anthony D. Smith. The Ethnic Origins of Nations. Oxford: Blackwell 1986. 204 zirana i od vladajueg reima "tolerirana" oporba, ali i u raznim izbjeglikim grupama u inozemstvu. Ja u se ograniiti na one nacionalne mitove u ijem su stvaranju znaajnu ulogu imale religijske organizacije, odnosno takozvane "nacionalne crkve" - Srpska pravoslavna crkva i Katolika crkva u Hrvatskoj ili kako ona samu sebe zove "Crkva u Hrvata" (tako da se ne ogranii samo na teritorij Hrvatske nego na cijeli etniki korpus hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i drugdje u svijetu). Na crkve gledam kao na arhitekte ovih "dravotvornih" mitova ali ne smatram te mitove "religijskima" nego sekularnim, politikim ak i onda kad ih se uklopi u crkvene liturgije. Dakle, treba uvijek imati u vidu da nacionalne crkve te mitove odravaju ritualom i da im pridaju jednu "dozu" svetosti, ali da time mitovi ne gube svoju esencijalno politiku narav. Mitovi koje u analizirati kao temljne nacionalne mitove Srbije i Hrvatske su u stvari "mitologije" jer se sastoje od vie mitova, novijih i starijih. Radi se o mitovima o koncentracionom logoru Jasenovac (Jasenovaki mit) i mitu o kardinalumueniku Alojziju Stepincu kao "novijem nacionalno-dra-votvornom materijalu," te o mitovima o Hrvatima kao kranskoj europskoj naciji koja opstoji "u kontinuitetu" ve trinaest stoljea ("Trinaest Stoljea Kranstva u Hrvata" ili "Mit od stoljea sedmog") i o "Mitovima Stare Srbije" (Svetosavlje, Kosovski mit, i drugi) kao neto starijoj "mitskoj grai" revitaliziranoj pod novim uvjetima i fuziranoj s ovim spomenutim novijim mitovima pa sve do najnovijih mitova iz devedestih godina kao to su hrvatski "domovinski rat" (Mit o srpskoj agresiji) i srpski mitovi o "Vjerskim ratovima na Balkanu" ili "Graanskom ratu u Jugoslaviji." Svi ovi spomenuti mitovi u procesu konstrukcije, rekonstrukcije, fuzije i prilagoavanja sadanjosti ine danas vladajue nacionalne mitologije i artikuliraju identitete dviju novih europskih nacionalih drava. Racionalna moderna povijesna znanost je vrlo ambiciozna: ona eli "de-misitificirati" ili demitologizirati mitove i pisati "stvarnu" povijest. To dakako nije uvijek mogue i nikad nije lako. Ponekad je to i nepotrebno, jer mnogi mitovi postanu dijelom kulture pa ive svojim 149

ivotom, te ne trae da ih se "dira" ukoliko ih se (pretjerano) ne "politizira" i eksploatira za razne suvremene potrebe. Tako primjerice, rijetko komu ozbiljnom te obino prezauzetom povijesniaru pada na pamet da "demistificira" recimo, biblijske mitove o stvaranju svijeta u sedam dana, o opem potopu, Sodomi i Gomori, i slino. Mnogi analitiari mitskog, poput Friedreich Nietzschea, a naroito oni kao 205 Mircea Eliade, gledali su mitsko kao neto vema ljudsko, kulturno-povijesno i civilizacijsko te kao orue opstanka i traenja ivotnog smisla, a ne kao povijesni balast kojeg se moderni racionalni ovjek mora otarasiti. I trenutano popularni pisac o religijskim temama na Zapadu, biva katolika redovnica Karen Armstrong, upozorava na ogoreni otpor homo religiosusa (mitos) homo economicusu (logos) koji vidimo primjerice u fundamentalistikim religijskim pokretima i etniko-vjerskim sukobima diljem svijeta.3 Ponavljajui teze Nietzschea i Durkheima koji su priznavali znaaj mita, rituala i religije kao kohezivnih snaga drutva, ameriki povjesniar "nacija prije nacionalizma," John Armstrong, istie da su efektivne "mitologije opstanka i identiteta" nastale konstrukcijom i fuzijom raznih mitova tijekom stoljea i postale "motorna snaga" {mythomoteur) dugovjenih i vitalnih etnikih zajednica poput Zidova, Hindusa, Armenaca, Albanaca, Baska i drugih, a mogli bi tu ubrojiti i one neto mlae, poput naih junoslavenskih naroda koje i John Armstrong u svojoj studiji spominje.4 Za antropologa Bronislawa Malinowskog, mit je pria jakog emocionalnog naboja koja ujedinjava zajednicu i sankcionira odnosno politikim rjenikom kazano legitimira postojee odnose u sferi vlasti, dominacije i ekonomskih odnosa.5 Glede dravotvornih funkcija mita, odnosno mita kao faktora nacije i nacionalnog, vane su napomene Ernesta Renana da nacije ne moe ni biti bez "povijesne pogreke" bilo prekrajanja povijesti ili namjernog "zaboravljanja" tamnih mrlja dok se uspjesi i pobjede (pretjerano) slave.6 Mit, takoer, moe biti motorna snaga drutvenih pokreta pa ak i revolucionarnih promjena. Tako Bruce Lincoln kae da mit funkcionira u slubi mijenjanja drutvenih odnosa i institucija tako to se, recimo, neka "obina" pria uzdie do mitskog statusa, ili novi mitovi dobiju na popularnosti i lie stare mitove njihovog rani3 Karen Armstrong, The Battle for God. A History of Fundamentalism. New York: Ballantine Books, 2000, str xv-xviii. 4 John A. Armstrong, Nations Before Nationalism. Chapel Hill: The UNC Press, 1982. O pojmu mythomoteur vidi str. 8 i 9. 5 Bronislaw Malinowski, Magic, Science and Religion, and Other Essays (Westport, CT: Greenwood Press, 1984). 6 Ernest Renan, "What is a Nation?" u Geoff Eley and Ronald Grigor Suny, eds. Becoming National: A Reader (New York: Oxford University Press, 1996). 206 Uloga crkava u konstrukciji dravotvornih mitova Hrvatske i Srbije jeg autoriteta, ili se starim mitovima daju nove interpretacije i nove funkcije.7 Meu brojnim vrstama i klasifikacijama mitova, naroito su efektivni mitovi o velikim patnjama i 150

muenitvu. Takvi mitovi nisu samo religijski, mada ih religijske organizacije esto posveuju, a danas su naroito izraeni u kranskim zajednicama i kulturama te u iitskom islamu. Ipak, skoro da i nema nacije i nacionalne drave bez takvih mitova o muenitvu; postoje samo nijanse u stupnju pretjerivanja. Ovdje se radi ili o mitovima o kolektivnoj patnji cijelog naroda u ratu ili pod tuinskom vlau (arhetipski su mitovi oni o babilonskom suanjstvu i ropstvu pod faraonskom te kasnije rimskom vlau kod starih idova), ili patnji pojedinca koji se rtvuje za grupu te postaje muenik iji se kult slavi i pamti. U mitovima o muenitvu pretjerivanja su redovita pojava jer je vano naglasiti tragiku i emocionalno potresti publiku. "Samo ono to vjeito boli" pisao je Friedreich Nietzsche, "samo trajna duboka i neprolazna patnja urezuje se u ljudsku memoriju i tu ostane da se nikad ne zaboravi i ba zato gotovo sve religije toliko govore o ljudskim patnjama i tako detaljno opisuju u svojim ritualima i komemoracijama ak i najokrutnije i najbrutalnije torture."8 Pored ovih opih napomena o fenomenu mita i mitskog, dva naa sluaja (Srbi i Hrvati) biti e posebno analizirana u svjetlu konkretnih modela mitova koje emo nazvati mitovima o drevnoj polosti i kontinuitetu nacije (antiquity myth); zatim, mitu o posebnosti naroda ili nacije (sui generis myth), te, trei model, takozvani "antemuralentemurale" mit, kojim narod ili nacija sebi pridaje posebnu vanost u irem civilizacijsko-kulturnom kontekstu kao nekakav branitelj civilizacije na prvoj "liniji fronta" spreman da se rtvuje pa i riskira vlastiti nestanak samo da bi njegova civilizacija opstala.9 Kod nacionalnih mitova Srbije i Hrvatske, od podjednako velike vanosti su mitovi koji povezuju etnogenzu, 7 Bruce Lincoln, Discourse and the Construction of Society: Comparative Studies of Myth, Ritual and Classification (New York and Oxford: Oxford University Press, 1989) str. 27. 8 Friedrich Nietzsche, On the Genealogy of Morals (1887). U mojem slobodnom prijevodu iz Stephen Metcalf, ed. Hammer of the Gods. Selected Writings by Friedrich Nietzsche (London: Creatin Books) str. 12. 9 Vidi takoer jednu opseniju klasifikaciju mitova u George Schopflin "The Functions of Myth and a Taxonomy of Myths" u Geoffrey Hosking and George Schopflin, eds., Myths and Nationhood. London: Hurst, 1997, str. 9 i 33-36. 207 dakle mit o stvaranju nacije u drevnoj prolosti i mitovi o "zlatnom dobu" etnikih srednjovjekovnih kraljevstava, te moderni mitovi stvoreni nedavno od sredine devetnaestog stoljea pa do zadnjih dekada kroz nacionalistike pokrete, ratove i revolucije. Ideja navodnog kontinuiteta izmeu etnike pre-dmoderne nacije i moderne nacionalne drave tako postaje kljuna a "zlatno" se doba iznova komemorira skupa sa patriotskim slavljenjem tek roenih mladih nacionalnih drava kao navodno bogom-danim zasluenim trijumfom i konanim ostvarenjem slobode naroda.10 Uz mit o zlatnom dobu, takoer znaajna uloga pripada jo jednoj podvrsti antiquitas mita - mit o muenitvu u koji spada ideja kolektivnog muenitva naroda te herojska djela narodnih voa. Kult rtve i muenitva bit e vrlo jako naglaen kod konstrukcije mitova u oba naroda, Srba i Hrvata. I na kraju, treba kazati da su oba naroda u mitologije svojih nedavno roenih nacionalih drava ugradila mitove o posebnosti nacije, to jest, sui generis myth (da bi se to vie razlikovali ba jedni od drugih te od ostalih susjednih naroda, naroito onih koji govore vrlo slinim jezikom ili jezicima), te "antemuralentemurale" mit koji ovim dvama malim, inferiornim i od velikih i bogatih nacija esto prezrenim

151

europskim narodima daje iluziju navodno vane povijesne uloge u obrani kulturno-povijesnih granica Zapada (Hrvati) odnosno bizantijsko-pravoslavne tradicije (Srbi). Jasenovaki mit je kronoloki prethodio Stepinevom mitu. Nastanak Jasenovakog mita vezanje uz stvarnu povijesnu patnju zatoenika Jasenovca, tog najveeg koncentracionog logora u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj (NDH). Tu su dravu zajedniki osnovali faistika Italija i nacistika Njemaka poslije sloma Jugoslavije 1941. te postavili grupu ekstremnih hrvatskih nacionalista zvanih Ustae kao kvislinki reim sa sjeditem u Zagrebu. Brutalna okrutnost totalitarnog ustakog reima i zloini u Jasenovcu nisu nikad bili "mitski" to jest, niti su posve izmiljeni niti je sve o Jasenovcu toliko pretjerano da se grubo iskrivljuju povijesne injenice kako bi srpski nacionalisti ili komunisti na tome zaradili politiki profit, mada je pretjerivanja u broju rtava bilo, kao i manipulacija patnjama nevinih u politike svrhe. Ono esencijalno mitsko i mitoloko u Jasenovakom mitu postat e prije svega objanjenje konkretnih povijesnih okolnosti pod kojima je do Jasenovca dolo, te uzroka, 10 O vanosti mita zlatnog doba kod etnikih nacija vidi Anthony Smith, "The 'Golden Age' and National Renewal" u Hosking and Schopflin, Myths and Nationhood, p. 39. 208 korijena i motiva. Drugim rijeima, mit o Jasenovcu e poput koprene prekriti stvarne motive zloina i relevantne povijesne okolnosti pod kojima su se dogodili. To e se iskrivljavanje, odnosno mitologizacija postii, prije svega, prenaglaavanjem utjecaja religije kao navodno "glavne razlike" izmeu Srba i Hrvata, a time se katolicizam javlja kao navodno glavni inspirator plana unitenja srpskog naroda i pravoslavlja. Tome e se onda pridodati ostali faktori (hrvatskog) etniciteta i kulture kao mogui poticaj genocida. Dolazi, dakle, do poistovjeivanja vjerskog i nacionalnog inae vrlo naglaenog u srpskom nacionalizmu, te grubog, preopirnog uopavanja, to je dovelo do demoni-ziranja jednog cijelog naroda i jedne cijele crkve, dok se drugom narodu i drugoj crkvi gradi muenika i svetaka aureola. Nije potrebno ponavljati da se ustaka drava i zloini Ustaa mogu pravilno razumjeti i objasniti samo ako se analiziraju u kontekstu "nacionalnog pitanja" u Jugoslaviji; problema i sudbine jugoslavenske drave u meuratnom periodu, te konkretnih okolnosti i dominantnih ideologija meuratnog doba i Drugog svjetskog rata. Moda je najvea ironija u Jasenovakom mitu u tome da su mu srpski nacionalisti otkrili tobonje motive u katolicizmu i velikohrvatstvu, ba kao to su Ustae vjerovale da e unititi srpski nacionalizam fizikim unitenjem Srpske pravoslavne crkve i pokatolienjem preivjelih hrvatskih Srba, koji e time postati ne samo rimokatolici nego i Hrvati, a time e oslabiti velikosrpska ideja. Tako su ustae, zapravo, usvojili skoro identini pogled na svijet svojstven Srpskoj pravoslavnoj crkvi, svetosavskoj mitologiji i srpskom nacionalizmu. Ista je logika, takoer, razvidna i iz ustakog pokuaja etnike asimilacije muslimana u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mada se njima u vjeru nije diralo jer oni (tada) nisu imali "crkvu" koja spaja vjersko i nacionalno i radi poput neke tvornice etniciteta i nacionalnosti. Dalje, mitsko je u Jasenovakom mitu od samog poetka bilo etniko i religijsko prisvajanje Jasenovca kao gotovo iskljuivo srpsko-pravoslavnog (uz naroito post-1989. bezobzirno potcjenjivanje rtava i stradanja antifaista-partizana, lanova njihovih obitelji i simpatizera partizanskog pokreta koji su zavrili u tom logoru iz ideolokog, marksistikog i komunistikog ili drugog oblika antifaizma koji se tridesetih godina razvio u ideoloki raznorodni globalni pokret, a ne iz vjerskog uvjerenja ili zbog etnike pripadnosti), te tumaenje motiva ustakih zloina kao toboe primarno inspiriranih katolikom 152

209 vjerom i potaknutih od Katolike crkve u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vatikanu. Prvi mitski prikaz Jasenovakog sluaja objavila je Srpska pravoslavna crkva u Sjedinjenim Amerikim Dravama i Kanadi u knjizi koja je izila u Chicagu 1943. na engleskom jeziku pod naslovom koji bi glasio u prijevodu: "Muenitvo Srba. Progon Srpske pravoslavne crkve i masakr nad srpskim narodom.11 Knjiga je apelirala na politiku i humanitarnu potporu amerike i kanadske javnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi u NDH, te etnikom pokretu generala Drae Mihailovia koji, prema toj knjizi, brani Srbe od ustaa i bori se protiv njemake okupacije. U knjizi se skoro i ne spominje partizanski pokret otpora stranoj okupaciji pod vodstvom hrvatskog komuniste Josipa Broza Tita i Komunistike partije Jugoslavije, osim u negativom kontekstu partizanskog terora nad civilnim stanovnitvom i izazivanja njemakih represalija nad Srbima. Kljune su mitske teze ove knjige, da su ustaki zloini nad Srbima motivirani vjerskom mrnjom, te potaknuti od strane vodstva Rimokatolike crkve u Hrvatskoj i u Vatikanu. Naroito je bitna teza da su ustaki poinitelji zloina navodno uivali otvorenu potporu veine hrvatskog naroda. Ovo je inae lako opovrgnuti jer Ustae nikad nisu bile popularne u hrvatskoj politici s obzirom da su cijelo vrijeme bili u emigraciji, a uz to je skoro treina hrvatskog naroda i teritorija bila pod talijanskom okupacijom, pa je taj hrvatski narod normalno postao sklon antifaistima partizanima vie nego ustaama, koji su talijansku okupaciju tolerirali i bili saveznici Italije. Prema citiranoj knjizi, u koncentracionom logoru Jasenovac, do 1943. ubijeno je 40.000 Srba; na teritoriju NDH stradalo je 700.000 i u cijeloj Jugoslaviji preko milijun Srba.12 Knjiga govori o genocidu nad Srbima te istie njegove navodne crkveno-religijske motive, odnosno opisuje situaciju kao nekakav "vjerski rat." Prema ovom izvoru - a to e kasnije postati od kljunog znaaja za srpsku nacionalistiku revoluciju osamdesetih i devedesetih, u NDH se vodio "vjerski rat" katolika i muslimana protiv pravoslavnih Srba, a u tom ratu katolici i muslimani su ui11 U originalu: Martyrdom of the Serbs. Persecutions of the Serbian Orthodox Church and Massacre of the Serbian People. Documents and Reports of the Trustworthy United Nations and of Eyewitnesses. Prepared and Issued by the Serbian Eastern Orthodox Diocese for the United States of America and Canada. (Chicago: Palandech's Press, 1943). 12 Ibidem, str. 21, 65,171-172. 210 vali potporu faista i nacista. Srbe su branili etnici, a partizani pod vodstvom Hrvata Tita su pomagali unitenje srpskog naroda (to jest genocid) tako to su Srbe pretvarali u ateiste i odvajali ih od Srpske pravoslavne crkve, pa time i od nacionalnosti. Teze iz ove knjige ponavljat e i objavljivati u mnogim publikacijama poslije rata srpske nacionalistike emigrantske organizacije.13 Godine 1950., povodom inauguracije konvencije Ujedinjenih naroda o genocidu, jedna je srpska delegacija poslala peticiju Ujedinjenim narodima da priznaju zloine nad Srbima u NDH kao zloin genocida.14 Episkopi Srpske pravoslavne crkve u emigraciji, Nikolaj Velimirovi i Irenej orevi pisali su i propovijedali o genocidu nad Srbima u NDH naroito istiui stradanja Srpske pravoslavne crkve i ponavljajui teze o crkveno-religijskim motivima ustakih zloina kao toboe inspiriranim bojovnim katolicizmom te potaknutim od rimskog pape. Statistika iz ranije citiranog crkvenog izvora iz 1943. e se kasnije mijenjati ovisno o okolnostima i upotrebi. Tako e, primjerice, neki srpski 153

povjesniari poeti pisati ve u prvoj polovici osamdesetih godina (dakle odmah poslije Titove smrti) da je broj Srba pobijenih u Jasenovakom logoru dosegnuo negdje izmedju 700.000 te jednog milijuna, a da je broj ukupnih srpskih rtava u jugoslavenskim zemljama premaio dva milijuna.15 U Srbiji Slobodana Miloevia i Dobrice Cosia kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, Jasenovac e postati "Jugoslavenskim AuschwitzomugoslavenskimAuschwitzom. Ustaki zloini e biti proglaeni jo okrutnijim od zloina Holokausta, a NDH gora od nacistike Njemake. Mnogi e pisci i govornici prvaci srpske nacionalistike revolucije osamdesetih portretirati Srbe kao mueniki narod uporediv jedino 13 Takvi su naslovi recimo, Edmond Paris. Genocide in satellite Croatia, 1941-1945: a record of racial and religious persecutions and massacres. Trans. from the French by Lois Perkins. Chicago: American Institute for Balkan Affairs 1961.; Avro Manhattan, The Vatican's Holocaust: the Sensational Account of the Most Horrifying Religious Massacre of the 20th Century. Springlfield, USA: Ozark Books, 1986 (originalno izdanje iz 1967. je nosilo naslov "Prijetnja Evropi" Threat to Europe). 14 The Crime of Genocide A Plea for Ratification of the Genocide Pact. Chicago: Serbian National Defense Council of America, 1951. 15 Velimir Terzi, Slom Kraljevine Jugoslavije 1941. : uzroci i posledice poraza. 2 toma. Prvo izd. Beograd: Narodna knjiga, 1982; Radomir Bulatovi, Koncentracioni logor Jasenovac sposebnim osvrtom na Donju Gradinu : istorijsko-socioloka i antropoloka studija. Sarajevo: Svjetlost, 1990. 211 sa idovima rtvama Holokausta i antisemitskih pogroma. Srpska pravoslavna crkva e pompezno komemorirati rtve Drugoga svjetskog rata i posvetiti tom ratu crkvene aktivnosti kroz crkvenokalendarsku 1990.-91. godinu. Slobodan Miloevi i njegov nacionalitsiki pokret e ove teze i cijelu tu atmosferu traume, ogorenja, mrnje i paranoje uzeti kao povod i opravdanje srpskog pritiska na Albance, Hrvate, Bonjake, Slovence i ostale jugoslavenske narode te poeti primpremati Srbe za "obranu" kako se "genocid ne bi ponovio." Teza "prevencije geonocida" opravdavati e se novom srpskom mitologijom koja je ujedno gradila temelje nove homogene srpske drave dizajnirane na temelju prekrajanja granica avnojevske Jugoslavije. U prvoj polovici pedesetih godina srpski episkopi u egzilu, meu kojima je najvaniju ulogu odigrao vladika iki Nikolaj Velimirovi, dali su poticaj i glavne ideje konstrukciji Jasenovakog mita. Velimirovi je sve do svoje smrti 1956. radio na stvaranju kulta "srpskih novomuenika" rtava Jasenovca, ustatva i komunizma. Onih 700.000 Srba koje su na teritoriju NDH pobile ustae i oni pobijeni od partizana, po viziji ovog vjerskog voe, postali su mona srpska vojska svetaca i muenika slina onoj vojsci duhova s Kosovog polja 1389. Po Velimirovievoj mitskoj viziji, te e ujedinjene vojske braniti srpski narod snagom povijesnog pamenja prenesenog na budua pokoljenja (po onoj Njegoevoj "na grobu e izniknuti cvijee za daleko neko pokoljenje"), dakle tako to e pothranjivati trajno i vjeito sjeanje na slavnu mueniku povijest. Na tom e pamenju bujati nacionalni ponos, i zlu ne trebalo, udnja za osvetom (mada je Velimirovi istakao i napisao da osveta ne smije biti primarni cilj Jasenovakog kulta nego pamenje i oprez da se zlo ne ponovi).16 Episkop Velimirovi je traio od patrijarije u Beogradu da prekine diplomatsko manevriranje s 154

komunistima na vlasti i zapone godinje komemoracije u Jasenovcu. Izbjegli vladika je zahtijevao od kolega u zemlji da kanoniziraju jedan broj svetenika i istaknutih vjernika koje su pobile ustae; da obnove Jasenovaku parohijsku crkvu koju su ustae sruile i sagrade poseban "Hram Pokajanja i Oprosta" tamo gdje je nekad bio koncentracioni logor. Ranih ezdesetih, Arhijerejski e Sabor Srpske pravoslavne crkve prihvatiti ove Velimirovieve prijedloge ali ih nee imati hrabrosti provesti u djelo prije Titove smrti 1980. 16 Orthodox Life, Vol. 33, No. 1 (Jan.-Feb. 1983), str. 15-22. Vidi takoer na Internetu: http: //www.orthodoxinfo.com/ecumenism/serbian newmartyrs.htm 212 Oprezni patrijarh German ori e ekati, naoruan strpljenjem, smrt Tita i Kardelja, a onda e, napose iritiran nacionalistikim pokretom kosovskih Albanaca, te aktivnostima Katolike crkve u vezi revitalizacije Stepinevog kulta u zemlji, krenuti u ofanzivu koja e eskalirati poslije dolaska Miloevia na vlast u Srbiji. Vladika Velimirovi je, takoer, insistirao na tezi o genocidu motiviranom vjerskom mrnjom (katolicizam i islam protiv srpskog pravoslavlja, to jest, "vjerski rat"). U jednom crkvenom kalendaru objavljenom u Njemakoj ranih pedesetih godina, Velimirovi je nazvao ustaki genocid stranijim od katolike inkvizicije i ostalih progona koje je poinilo srednje-vjekovno katolianstvo. Ovaj e Velimiroviev tekst Srpska pravoslavna crkva u Jugoslaviji objaviti ujunu 1990. kad je kriza nacionalnih odnosa uJugoslaviji ve bila uzavrela.17 Jasenovaki mit je konstruiran u dvije faze. U prvoj, izmeu Drugog svjetskog rata i ranih ezdesetih, artikulirane su glavne teze o genocidu, vjerskom ratu i muenitvu Srba, a identificirani su i demonizirani glavni neprijatelji srpskog naroda: katolici, muslimani i komunisti (ovi su tako demonizirani da faisti i nacisti vie nisu figurirali kao veliki neprijatelji Srba mada se i to poelo isticati s prostom upotrebom Holokausta u propagandne svrhe kasnih osamdesetih i devedesetih). Jasenovac dakle nije postao mitom zbog diskutabilnog broja rtava oko kojih se svaaju srpski i hrvatski povijesniari i istoriari, nego prije svega zbog interpretacije i manipulacije glede uzroka i motiva ustakih zloina; teze o "vjerskom ratu"; ignoriranja povijesnih okolnosti i strateke upotrebe mita kao pokretake snage srpske nacionalistike revolucije. Mada bi malo tko ozbiljan zanijekao ustake zloine ili znaajnu (mada ne i potpunu i bezuvjetnu) potporu koju je ustaki reim dobio od Katolike crkve, teko bi bilo govoriti o "vjerskom ratu." Takoer je nemogue izbrisati iz povijesti ulogu partizanskog pokreta pod vodstvom komunista u otporu tuinskoj okupaciji i partizansku borbu protiv genocidnih etnikih nacionalistikih reima ukljuivi, dakako, meu takve i hrvatske ustae i srpske etnike (u ovima drugima Jasenovaki mit gleda "branitelje srpskog naroda"). Ve je ranije kazano da bi se Jasenovaki mit jo mogao nazvati i "mitom o 17 Kalendar Crkva, Beograd: Sveti Arhijerejski Sinod, 28 juni 1990. O Velimirovievoj aktivnosti u emigraciji vidi: Ljubomir Rankovi, Radovan Bigovi i Mitar Milovanovi. Vladika Nikolaj: izabrana dela. Valjevo: Glas Crkve, 1997. 213 vjerskom ratu." Teza o religijskim ratovima na Balkanu bit e dosta spominjana devedesetih godina. Neki e zapadni znanstvenici sa zadovoljstvom citirati tu tezu kao potvrdu njihovih prognoza o moguem globalnom sukobu civilizacija i religija.18 Kasnije e bosanski pisac 155

Ivan Lovrenovi napisati u jednoj od svojih kolumni u hrvatskom tjedniku "Feral Tribune" da vjerskih ratova na Balkanu nije u povijesti bilo ali da ako do ikakvih ratova u budunosti doe onda bi doista mogli biti takve naravi. Ukratko, Jasenovaki mit je nastao prenaglaavanjem religijske dimenzije Drugog svjetskog rata i meunacionalnih odnosa u bivim jugoslavenskim dravama. Ovu su dimenziju komunisti potiskivali kao i religiju u cijelini, pa e tako "mit o vjerskim ratovima na Balkanu" (dio kojeg je i Jasenovaki mit) naii na povoljne povijesne okolnosti za vrijeme krize i propasti komunistikih reima u Europi. To je koincidiralo sa porastom religijskog fundamentalizma i ekstremizma u cijelom svijetu tamo od sedamdesetih godina pa sve do poetka novog 21 vijeka. Bilo kako bilo, teza Jasenovakog mita o navodnoj glavnoj vjerskoj pozadini ustakog genocida te ulozi Katolike crkve i katolianstva kao vjere i kulture Hrvata u poticanju ustakih genocidnih zloina napose je teko pogaala Vatikan i Katoliku crkvu u Hrvatskoj. Dakako da su takve teze izazivale ekstremizam u hrvatskom nacionalizmu i "desekularizirale" ga pogodujui time ustatvu koje je (poput srpskih nacionalista) pretjerivalo u poistovjeivanju vjere i nacije. Apologija NDH i Katolike crkve od strane hrvatskih katolikih i etnikih nacionalista poela je dakako ve 1945. Priliku za to dali su hrvatskim nacionalistima pobjedniki komunisti i partizani koji su od svibnja do rujna 1945. pogubili bez suda na tisue ljudi povezanih s NDH meu kojima i nekoliko stotina katolikih sveenika. Kad se tome pridodaju oni kojima se sudilo za ratne zloine i kolaboraciju, broj hrvatskih rtava se penje na vie desetina tisua, a brojna hrvatska emigracija e poput svojih srpskih kolega sve rtve komemorirati i pretjerivati glede broja ovih rtava. Meu hrvatskim rtvama tog "vremena osvete" svakako je najpoznatiji zagrebaki nadbiskup Alojzije Stepinac. Bez razumijevanja njegovog sluaja ne moe se razumjeti ni Jasenovaki mit, jer je proces Stepincu 1946. pomogao razvoju Jasenovakog 18 Samuel P. Huntongton. The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. New York: Simon i Schister, 1996. 214 mita. Taj proces nije bio "montiran", kako se to obino kae, nego bi bilo bolje kazati isprovociran od strane Katolike crkve i samog nadbiskupa Stepinca. Godinu dana poslije zavretka rata Stepinac je uspio prekinuti mukotrpno i nespretno diplomatsko manevriranje i meusobno nadmudrivanje komunista koji su htjeli dravu bez oporbe i zadnje organizirane oporbe tako to je doslovce "natjerao" komuniste da mu sude kao kriminalcu i poalju ga u zatvor. Proces Stepincu 1946. nanijeti e samo tetu komunistima, a koristit e Katolikoj crkvi u Hrvatskoj, u hrvatskoj dijaspori i u Vatikanu te hrvatskom nacionalizmu, ali i Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom nacionalizmu. I prije procesa Stepincu znalo se da je ustaka NDH drava u dobroj mjeri institucionalizirala katolianstvo i kao dravnu crkvu i kohezivnu snagu kvislinke drave, i uope, previe toga je bilo glede veza klera i ustaa da bi se ustatvo svelo samo na nekoliko individualnih zloinaca. Uostalom, o NDH, ustakom reimu i o Katolikoj crkvi u NDH postoji brojna literatura, a meu kontroverze ne spada pitanje da li su ustae bile faistiki totalitarni i kriminalni reim, jer se svi autoriteti slau da jesu, nego niz drugih pitanja meu kojima je u ovom lanku istakuto pitanje motiva ustakih zloina te veze Katolike crkve i tog reima.19 Prema iznesenom, proces Stepincu je bio sa stajalita 156

tuitelja, najblae reeno, nepotreban i vrlo riskantan. Ako je bio "montiran" onda je ta montaa izvedena loe. Kad poslije vojnog trijumfa 1945. politika novog komunistikog reima prema Katolikoj crkvi nije ila po planu, a pri tomu je zagrebaki nadbiskup aktivno igrao oporbenu ulogu naroito svojim pastirskim pismom iz septembra 1945. kojim je s najvie razine i najjaim rijeima napao komunistiku vlast, drava je bila prisiljena odgovoriti. Takav otvoreni napad na vlast Crkva naravno nije smatrala potrebnim napraviti u doba NDH, mada su ustaki 19 O NDH vidi, na primjer, Bogdan Krizman, Ante Paveli i ustae. Zagreb : Globus, 1978; Paveli izmedu Hitlera i Mussolinija. Zagreb: Globus, 1980; Paveli u bjekstvu. Zagreb: Globus, 1986; Fikreta Jeli-Buti, Ustae i Nezavisna Drzava Hrvatska 1941-1945. Zagreb : Liber, 1977; Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije : dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije. Zagreb : kolska knjiga : Stvarnost, 1987-1990; Ivo Goldstein i Slavko Goldstein. Holokaust u Zagrebu. Zagreb : idovska opina Zagreb: Novi Liber, 2001; Jozo Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945. Occupation and Collaboration. Stanford, CA: Stanford University Press, 2001, i tako dalje. 215 zloini bili straniji od partizanskih (ali nisu pogaali Crkvu i kler), nego je to uinila samo u jugoslavenskim dravama, onoj monarhiji, 1938. poslije propalog ugovora o pravima Crkve, i u komunistikoj republici 1945., opet kad su sama Crkva, to jest njezina imovina i kler bili ugroeni. Sud kojim su dominirali hrvatski komunisti osudio je nadbiskupa Ste-pinca na esnaest godina zatvora za suradnju s ustaama u ratu te pomaganje kontinuiranog ustakog otpora poslije rata. Stepinac se pred sudom drao prkosno i arogantno ne skrivajui antikomunizam ali i ne pokazujui suut ili elju da ze izvini rtvama ustakog terora. Tuitelji pak nisu uspjeli dokazati sve to su zacrtali ambicioznom optunicom. Nadbiskup je otiao u zatvor, a hrvatski nacionalisti i Crkva su dobili junaka i kandidata za muenika. Povijest e pokazati da je proces buduem kardinalu bio kardinalna pogreka Titovog reima. Taj e proces dati impuls konstrukciji dvaju potentnih antikomunistikih i antijugoslavenskih mitova. Kasnije e neki vodei jugoslavenski komunisti, kao recimo, Milovan ilas, priznati da je proces Stepincu bio politika pogreka. Naime, bilo je dosta dokaza o kljunoj ulozi katolicizma u NDH te spajanja vjere i ustake ideologije, a bilo je i dosta klera i vodeih laika lanova Katolike akcije koji su otvoreno podrali ustae (mnogi su nosili i ustake uniforme i bili visoki dunosnici dravne administracije), te se i bez politiki rizinog procesa zagrebakom nadbiskupu moglo dokazati vezu izmeu hrvatskog ustakog nacionalizma i nacionalistikog katolicizma.20 Nadbiskupi nisu posve isto kao i vojni zapovjednici i na njih se ne odnose norme meunarodnog kaznenog prava. Stepineva odgovornost je bila slina odgovornosti pape Pija XII, dakle prije svega moralna: crkveni voe takvog visokog ranga i znaajnog utjecaja morali su uiniti mnogo vie da zaustave nacistike i faistike zloine, a tu spada i discipliniranje klerika i vjernika koji su takvim reimima sluili i u zloinima sudjelovali. Osim toga, proces Stepincu je uinio dosta tete meuetnikim odnosima u samoj jugoslavenskoj federaciji. Primjerice, Jasenovaki mit je zagrebakim procesom 1946. dobio potporu jer je, izmeu ostalog, Stepincu sueno i za ulogu Katolike crkve u 20 Prema istraivanju Fikrete Jeli-Buti, 25 katolikih sveenika su bili aktivni u slubi ustake drave; 11 klerika su sudjelovali u masovnim zloinima; mnogi aktivisti Hrvatskog 157

katoliogpokreta su postali NDH dunosnici i tako dalje. Fikreta Jeli-Buti, Ustae i Nezavisna Drava Hrvatska. Zagreb: Liber, 1977, str. 218-219. 216 ustakim zloinima prema srpskom narodu i srpskoj crkvi, kao recimo, glede masovnih prijelaza iz pravoslavne u katoliku crkvu pod prisilom ustakog reima. Proglaenje Stepinca krivim stvorilo je sliku o institucionalnoj potpori Crkve i Vatikana NDH mada Vatikan nije de iure priznao ni NDH niti talijansku okupaciju Istre i Dalmacije. Tako je teza Jasenovakog mita o "vjerskom ratu" i uroti Vatikana protiv Srpske pravoslavne crkve dobila nove argumente. Osim toga, nakon raskida sa Sovjetima, Titov reim se naao i na udaru kritike Zapada o ijoj je pomoi poeo sve vie ovisiti. Zapadne vlade su pokretale pitanje nadbiskupa u zatvoru, a Beograd je morao poputati. Stepin-evi su se zatvorski uvjeti poboljavali a zdravlje pogoravalo. Zapadni su ga novinari posjeivali, a kandidat za muenika je odbijao odlazak na lijeenje u inozemstvo, jer nije htio skinuti reimu veliku brigu s vrata. Smrt je Stepinca snala 1960. ve pod aurom muenitva. Odmah poslije njegove smrti hrvatski su nacionalisti i Crkva poeli konstrukciju novog mita kao to su srpski nacionalisti inili s Jasenovcem jo od 1943. Za britanskog znanstvenika i kranskog teologa Stellu Alexander, Stepinac je postao "protumit" (counter-myth). Alexander e napisati daje Stepinac postao "trostruki mit" {triple myth), crkveni, ideoloki i dravotvorni. Njime su Crkva i hrvatski nacionalisti krenuli u protuofanzivu spram jugoslavenskih komunista i srpskih nacionalista a ujedno gradili mitske temelje nove samostalne hrvatske drave.21 Jedna od glavnih teza novog mita o Stepincu e biti da je taj heroj i muenik hrvatskog naroda navodno "prozreo" tobonji "pakleni" plan komunista i srpskih nacionalista (u oima hrvatskih nacionalista Srbin i jugoslavenski komunist su postali sinonimi pa je hrvatska emigracija uvela termin "srbo" ili "jugokomunist") da odvoje Katoliku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana te tako "pretvore" etnike Hrvate u bezbonike i konano u Jugoslavene ili Srbe. Tako e primjerice, povjesniari Aleksa Benigar i Jure Krito, medju ostalima, isticati ovu mitoloku dalekovidnost Stepinca i njegovu teoriju o fuziji komunistike i velikosrspke ideologije. Ova je hipoteza iznikla iz navodnog Titovog pritiska iz 1945. na Stepinca da ide u "izmu," odnosno da otcijepi hrvatsku 21 Stella Alexander, The Triple Myth. A Life of Archbishop Alojzije Stepinac. (Boulder: East European monographs, 1987). 217 crkvu od Vatikana.22 Po ovoj teoriji, proces Stepincu je doao kao Titova brutalna osveta zagrebakom nadbiskupu koji je ostao vjeran papi i Vatikanu. "Teorija izme" postat e krucijalna komponenta mita o kardinalu mueniku Alojziju Stepincu. Time e Stepineva uloga u NDH koja je dakako ozbiljna povijesna kontroverza i moe nakoditi Crkvi, postati zapravo irelevantna, jer se pozornost oboavatelja Stepinevog kulta preusmjerava sa ratnog doba na poratni komunistiki revolucionarni teror, dijelom kojeg je bio i navodni "sbrokomunistiki" ili "jugokomunistiki" pritisak da doe do raskola izmeu hrvatskog katolicizma i rimskog papinstva.

158

to se tie "teorija izme," i Stella Alexander i Jozo Tomasevich iznose realniji prikaz Titovih susreta s katolikim biskupima 1945. i zapravo odbacuju teoriju navodnog prisilnog "odvajanja od Vatikana" kao glavnog cilja i zahtjeva komunistikog reima spram Crkve. Tito je, kao svaki "normalan" komunistiki revolucionar i diktator, dakako traio suradnju crkve s novim vlastima, recimo, konkretno, u borbi protiv ustake emigracije, te jo vanije, u javnom svjedoenju "bratskih" odnosa izmeu jugoslavenskih naroda i vjera. On je kao Hrvat napose otro osudio sveenstvo koje je podravalo ustae ili ulo u ustaki pokret. Ali kao to je Stella Alexander podvukla u svojoj studiji "Triple Myth," Tito nije od Stepinca traio nita vie i nita posebno razliito od onog toje svojedobno od katolikog klera traio i oekivao prvak meuratne hrvatske politike Stjepan Radi, a to je da se prikloni interesima naroda kad i ako ti interesi dou u konflikt recimo s nekim stranim interesima (to bi se moglo odnositi primjerice na Beograd ali i na Vatikan napose kad se radilo o potpori rimske kurije talijanskom prisizanju na teritorije u priobalju gdje su u veini Hrvati).23 Stella Alexander je takoer odbacila i mitoloku tezu hrvatskih nacionalista da je kardinal Stepinac bio rtvom torture i trovanja od ega je navodno i umro u kunom pritvoru. Takve su teze iznikle u emigrantskim krugovima a prihvatili su ih i ambiciozniji emigrantski pisci poput Vinka Nikolia i franjevca Benigara. Takve informacije nisu dole od Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Zagreb: Glas Koncila i Hrvatska franjevaka provincija sv. Cirila i Metoda, 1993. Prvo izdanje objavljeno u Rimu, ZIRAL 1974; Jure Krito, Katolika crkva u totalitarizmu 1945-1990. Razmtranja o Crkvi u Hrvatskoj pod komunizmom. Zagreb: Nakladni zavod Globus 1997, str. 215-216. 23 Alexander, The Triple Myth, str. 116-118. 218 zatoenog kardinala. Nitko od stranih posjetitelja Stepineve zatvorske elije ili kunog pritvora takve pritube od kardinala nije uo i posvjedoio, niti je kler koji je njegovao Stepinca davao takve izjave. Znalo se da je nabiskup bolestan, ali ne eli uiniti komunistima uslugu i napustiti zemlju. Stepinac je htio kazniti svoje neprijatelje i pomoi neoprijateljima svojih neprijatelja na najbolji mogui nain, a to e i postii. U za Stepinca povoljnim uvjetima hladnog rata i uz pripomo brojnih antikomunistikih fondova, hrvatski su nacionalisti u emigraciji nastavili s konstrukcijom mita o Stepinevom muenitvu. Taj je mit imao politiku teinu i vanu ulogu u stvaranju hrvatske dravnosti i samostalnosti na raun zajednike jugoslavenske drave. Emigrantski (i bivi ustaki) propagandist Vinko Nikoli je kazao u jednom intervjuu da je propaganda Stepinevog sluaja dio dravotvornog hrvatskog nacionalnog programa, te da afirmacija kardinala Stepinca znai afirmaciju ideje hrvatske drave.24 Istodobno su i srpski emigrantski krugovi umnoavali propagandu o Jasenovakom mitu te u nju ukljuili odgovarajue materijale sa suenja Stepincu 1946. Meutim, ni jedan od dva potencijalno efektivna politika mita nije mogao prodrijeti u Jugoslaviju za vrijeme relativno stabilnog konsolidiranog socijalizma ezdesetih i sedamdesetih sve do Titove smrti 1980. godine. Ipak, dvije najvee crkve u jugoslavenskoj socijalistikoj federaciji su uspjele, zahvaljujui liberalizaciji sistema kasnih ezdesetih (tada su poslije Drugog vatikanskog sabora znatno popravljeni odnosi crkve i drave) zapoeti komunikaciju etnikih mitova od klera prema crkvenim zajednicama, pripremajui tako teren za "uvoz" mitova o Jasenovcu i Stepincu u zemlju. Pravoslavna je crkva zapoela serijom dobro posjeenih crkvenih proslava, jubileja, 159

komemoracija i hodoaa jo 1969. Te se godine slavila 750 obljetnica crkvene autokefalnosti ("Svetosavski kult" ili svetosavlje). Slijedio je niz novih komemoracija i jubileja svake naredne godine sve u nizu do 1989. kad je proslavljena 600 obljetnica Kosovskog boja i 1990. kad je komemorirana 300 obljetnica velike seobe Srba. Slino, komemorirajui velike datume iz etnike i crkvene povijesti, Katolika crkva je 1975. zapoela veliki jubilej "Trinaest stoljea kranstva u Hrvata." Tada je sebe poela nazivati "Crkvom u Hrva24 Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945. Occupation and Collaboration, p. 565. 219 ta" da bi se prikazala ujediniteljskom nacionalnom snagom.25 Ovi su jubileji pridali krucijalni ritualni karakter prezentacije mitske povijesti vjernikom mnotvu. Ritual je vaan pratitelj mita, bez rituala mit teko dolazi do svojih "potroaa." Tako je mit apelirao na etnikonacionalne emocije odnosno identitet stotina tisua sudionika koji su pohodili ili pratili ove crkvene proslave. Do 1984. naglasak e biti primarno na starijim etnikim mitovima, dakle na svetosavskoj i kosovskoj mitologiji (mit o Staroj Srbiji) kod Pravoslavne crkve te na mitu "od stoljea sedmog" kod Katolike crkve, koja je uspjeno provela devetogodinje veliko slavlje "trinaest stoljea kranstva u Hrvata." Treba naroito istai da su ove ritualne reintepretacije povijesti dvaju bliskih etnikih i crkvenih zajednica koje su se kroz povijest izmijeale te povremeno sukobljavale napose na razini elita, iznijele na vidjelo mnoge osjetljive povijesne kontroverze. Na primjer, dok su u oima Srpske pravoslavne crkve hrvatski srednjevjekovni vladari Zvonimir i Branimir negativne osobe, skoro pa izdajnici pravoslavlja (jer su imali ansu prikloniti se Bizantu), hrvatski je katolicizam u ovoj dvojici povijesnih osoba iz hrvatskog "mita o zlatnom dobu" gledao junake i skoro pa svece, jer su povezali Hrvate s Rimskom crkvom i zapadnom Europom. Ili recimo, Velika seoba Srba iz 1690., koja je prema katolikom jubileju "Trinaest stoljea kranstva u Hrvata" prikazana kao nekakva srpska "agresija na Hrvatsku" (da se posluimo frazom iz nedavnog politikog diskursa), slavi se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao veliki posveeni kult. Da ne spominjemo kontroverze oko Drugog svjetskog rata, jer su ba Jasenovaki i Stepinev mit dokazi konfliktnih vizija i tumaenja povijesti tog nedavnog razdoblja. Crkveni su voe poeli javno propovijedati mitove o Jasenovcu i Stepin-cu u vrijeme oko Titove smrti 1980. godine. Katolika je crkva progovorila apologetski o Stepincu komemorirajui dan njegove smrti u veljai 1979. Srpski su popovi i patrijarijsko glasilo "Pravoslavlje" bez okolianja (kao ranije) pokrenuli Jasenovake teme skupa s kosovskim pitanjem, dakle nekoliko mjeseci poslije Titove smrti. U rujnu 1984. dolo je do spektakularnog "dvoboja crkava" odnosno bitke mitova na tlu dvaju nacionalnih svetita. Tada 25 Kronologiju ovih proslava i detalje o njima vidi u Vjekoslav Perica, Balkan Idols. Religion and Nationalism in Yugoslav States. New York: Oxford University Press, 2002. 220

160

su odrane dvije velike crkvene svetkovine: komemoracija Srpske pravoslavne crkve u Jasenovcu i zavrna proslava devetogodinjeg jubileja u Mariji Bistrici (takozavani "Nacionalni Euharistijski kongres - NEK '84). Ovi su se spektakli dogodili u razmaku od svega tjedan dana a svaka je crkva slavila svoju mitsku verziju, mada su ove vizije povijesti po njihovim interpretacijama bile u razvidnom konfliktu.26 Od 1984. pa do 1998., a to je period predratne krize, sloma jugoslavenske drave i ratova na Balkanu, dvije su etnike crkve vodile rat mitovima, ritualima i simbolima dolijevajui ulje na vatru etnikog konflikta ali i udarajui temelje novim dravotvornim mitovima Srbije i Hrvatske, dakle novim dravama u kojima e vjerske hijerarhije postati de facto dravnim religijama i znaajno pojaati svoju drutvenu i ekonomsku mo. Mit o Jasenovcu kao noviji mit fuziran je sa starijim etnikim mitovima (antiquity myth), poput mitova stare Srbije te napose s kosovskim mitom o mue-nitvu srpskog naroda pod naletom neprijatelja drugih vjeroispovijesti (mit o vjerskom ratu). Mit o Stepincu je postao "dokazom trinaeststoljetne vjernosti hrvatskog naroda Svetoj rimskoj stolici." Nipoto sluajno, kao ni utakmica emigrantskih propagandista izmeu 1943. pa do pada komunizma (i povratka etnikih nacionalista a meu njima i preivjelih bivih faista), te onaj "dvoboj crkava" iz 1984., ovi su mitovi ojaani i konsolidirani kultovima novih svetaca i blaenika 1998. godine. Te je godine papa Ivan Pavao II posjetio Hrvatsku i 2. listopada proglasio Alojzija kardinala Stepinca blaenikom. Stepinac je kanonski priznat kao muenik, "sluga Boji," blaenik, i postao je svetakim kandidatom. Srpska je Pravoslavna crkva unaprijed (u svibnju) odgovorila kanonizacijom osam novih srpskih svetaca i muenika od kojih su sedmoricu ubile ustae u Jasenovcu i drugdje u NDH (osmi je bio rtvom komunistikog terora u poratnom periodu). Slubena kanonizacija novih srpskih svetaca obavljena je 2000. godine u sklopu velike proslave milenijskog jubileja kranstva, a za to su vrijeme obje nacionalne crkve komemorirale nove mitove kao de facto glavne nacionalne mitove. Time su dva bliska slavenska naroda koji govore slinim jezicima i imali su zajednike drave te zajedniku povijesnu sudbinu, zakoraili u 21. vijek ne samo sa ojaanim meusobnim barijerama i rekonstruiranim naglaenim etnikim i drugim razlikama (mit sui generis), nego i kao narodi rivali ije je neprijateljstvo "posveeno" i duboko ukorijenjeno u 26 Isto, napose u devetom poglavlju. 221 sferi mitskog. Drugim rijeima, Srbi i Hrvati su u svjetlu ovih mitova "izabrani boanski i mueniki narodi." A svaki od ta dva kolektivna muenika gleda sebe kao kolektivnog pravednika a onog drugog kao dijabolinog kolektivnog krvnika. U socijalistikoj eri postojala je "mitska blokada" odnosno "protumit" (countermyth) u onim velikim od drave sankcioniranim mitovima 0 antifaizmu, partizanima i bratsvu i jedinstvu. Kad su se ti ujediniteljski i pomiriteljski mitovi raspali, dva su se uzajamno iskljuiva neprijateljska etnika mita izravno suoila u ozraju mrnje. Ne treba posebno isticati da e se to srpsko-hrvatsko "vjeno" neprijateljstvo sada usaeno u nacionalne identitete i nacionalne crkve, negativno odraziti i na susjedne narode poput Bonjaka, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, Makedonaca, Albanaca i drugih. Prema iznesenom, moje su teze da su temeljni nacionalni mitovi Srbije (slubeno: Srbija i Crna Gora) i Hrvatske, kao novih nacionalnih drava, nastali od starijih, mada preraenih etnikih mitova, te od novijeg materijala uglavnom iz socijalistike ere. Naravno, ovomu treba dodati i najnovije mitove konstruirane tokom Balkanskih ratova devedestih godina kao 161

to su, recimo, hrvatski "mit o domovinskom ratu i mit o srpskoj agresiji," te srpski "mit o vjerskim ratovima na Balkanu," odnosno, "mit o graanskom ratu u Jugoslaviji." Ovaj se lanak najvie bavio mitovima konstruiranim izmeu 1943. i 1998. Ovi su mitovi ili bolje rei mitologije, nastali rekonstrukcijom starijih mitova (mitologija Stare Srbije i hrvatski mit "od stoljea sedmog") od strane etnikih nacionalistikih pokreta u zemlji i egzilu, meu kojima su vrlo vanu ulogu odigrale dvije nacionalne crkve, te njihovim spajanjem sa novijim i najnovijim mitovima (Jasenovac, Stepinac, Domovinski rat, vjerski ratovi i graanski rat, itd.). Mada bi ove sada konsolidirane i utjecajne nacionalne mitove mogli nazvati "dravotvornim," to jest mitovima koji su "gradili drave", oni, dakako, nisu jo postali slubeni "dravni" mitovi ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Ipak, crkve te mitove kontroliraju i komemoriraju; brojni spomenici, praznici, proslave i publikacije ih dalje jaaju i revitaliziraju, a intelektualne elite ih, uglavnom, prihvaaju, mada se kontroverze i debate nastavljaju. U Hrvatskoj je "Stepinev Dan" (popularno: "Stepinevo") puki i crkveni blagdan, a Crkva se nada da e postati i dravni. Mitski prikaz Stepinca dominantan je program nacionalne povijesti, njegove statue ukraavaju mnoge trgove, a ulice i kole nose muenikovo ime. U Srbiji, nacionalna akademija nauka i umjetnosti i posebna institucija "Muzej rtava genocida" u Beogradu, uvaju Jasenovaki 222 mit i ne razlikuju se bitno u pristupu od Srpske pravoslavne crkve. Jasenovaki je mit utjecao i na srpske interpretacije nedavnih ratova na Balkanu (u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovo) tako da Srbijom dominiraju teze o "balkanskim vjerskim ratovima" i konfliktima izazvanim vjerskom mrnjom i protusrpskim aktivnostima katolika i muslimana. Meutim, uzevi u obzir narasli utjecaj nacionalnih crkava poslije propasti socijalizma ini se realnim oekivati da ovi mitovi izau iz crkveno-puke privatne sfere i kako su ve odavno dobrano zali u javnu sferu postanu slubeni nacionalno-dravni mitovi. Teko je oekivati da e objektivni znanstveno-istraivaki rad ovaj proces konsolidacije mitova zaustaviti. Naime, mitovi uope, kako je nedavno istakao George Schopflin, "blokiraju racionalni znanstveni pristup."27 U konkretnom sluaju, mitovi su ojaani njihovim crkveno-religijskim dimenzijama tako da e posao objektivne znanstvene revalorizacije ovakvih fenomena biti vrlo teak, a rezultati ak i u najoptimistinijem scenariju, uvijek ostati limitirani. Drugim rijeima, potpuna "demistifikacija" i de-mitologizacija nikad se nee postii, ak i kada bi povjesniari otkrili najjae mogue dokaze, jer su ovi mitovi suvie duboko ukorijenjeni u etniko-nacionalnim popularnim kulturama. Dodue, slabljenje utjecaja crkve i religije vjerojatno e slabiti i snagu ovih mitova, ali sudei po trendovima u svijetu uope, a napose u bivim socijalistikim zemljama, doba snanog religijskog utjecaja moe dugo potrajati. 27 George Schopflin "The Functions of Myth and a Taxonomy of Myths" in Geoffrey Hosking and George Schopflin, eds., Myths and Nationhood. London: Hurst, 1997, p.26. 223 Bojan Aleksov

POTURICA GORI OD TURINA: SRPSKI ISTORIARIO VERSKIM PREOBRAENJIMA


Od samog postanka istorije kao discipline istoriari nastoje da svoja dela distanciraju od mitova, da ih raskrinkaju i istorijski interpretiraju. Ali iako daleko od proizvodnje mitova u 162

antikoj formi i znaenju, istorijska dela tako-e obiluju mnogim osobinama karakteristinim za mitove. Istoriari su skloni predrasudama, stereotipima, iskrivljavanju, preuveliavanju ili izostavljanju. Kao i kod mitova i u pisanju istorije se kompleksnost i vieznanost odreenog fenomena redukuje na jedno najee iskljuivo objanjenje ili se interpretacije nude bez da se ikad jasno i svestrano formulie problem. Najvanija je ipak slinost istorije sa mitovima u saznajnom monopolu koji imaju u definisanju etikih i politikih naela jedne zajednice. Nastajui u "doba nacionalizma", moderna istoriografija je bila najee zarobljena u mrei mitova o naciji. U svom uvenu govoru na Sorboni 1882. Ernest Renanje davno predvideo daje krivo predstavljanje sopstvene prolosti neizbeno u procesu stvaranja nacije.1 Budui u poziciji da kroz interpretaciju dogaaja iz prolosti mogu da ponude znaenja nastojanjima iz sadanjosti istoriari se esto svrstavaju u najvienije protagoniste nacionalizma. Da bi sauvao objektivnost istoriarske profesije Eric Hobsbawm je pledirao na raz1Ernest Renan, 'Quest ce que c'est une nation?' citirano prema 'What Is a Nation?', u A. Zimmern, ur., Modern Political Doctrines (Oxford: Oxford University Press, 1939), str. 189. 225 graniavanje i razobliavanje itave nacionalistike istorije kao mitske.2 Istori-ar Istone Evrope Hugh Seton-Watson takoe osuuje istoriare za "ekscese u patriotskoj proizvodnji mitova", ali ih i objanjava uticajem vremena i pritiscima kojima su istoriari u ovom delu sveta bili ili su jo uvek izloeni "u naporu da svojim delima izgrade nacionalni identitet".3 Pritisak nacionalnog politikog imperativa nagnao je istoriare u proizvodnju brojnih nacionalnih mitova od kojih se izdvajaju mitovi nacionalne starine, jedinstva, solidarnosti, vrlina i nacionalne posebnosti.4 Najzloudniji meu ovim mitovima su oni iji je cilj bio izdvajanje i omeivanje izmeu naroda. Jedna od takvih mitologizo-vanih predstava u srpskoj istoriografiji je ona o verskim preobraenjima. Zadrimo li se samo na tradicionalnom shvatanju verskog identiteta i ver-ske konverzije, kod Srba je istorijski najznaajniji proces islamizacije a zatim, u mnogo manjoj meri, unijaenje odnosno pokatoliavanje. Promena vera je svakako jedan od najuznemiravajuih i destabilizujuih dogaaja u jednom drutvu. Ona ugroava jedinstvo zajednice i reakcije su uobiajeno odbran-bene jer preveravanje podrazumeva i promenu ravnotee izmeu pripadnika razliitih verskih zajedica.5 U kontekstu vekovne verske segregacije i vrste identifikacije etnikog i verskog identiteta kao to je to sluaj na Balkanu, verska preobraenja izazvala su dugu istoriju nepoverenja i netolerancije koja je bila predmet mnogim studijama i raspravama. Moj je fokus u ovom radu meutim, samo na svesnim naporima, poduzetim od poetka 19. veka, na prisvajanju, upotrebi i produbljivanju ovih nasleenih verskih podela i to kroz mitologizovane predstave o preobraenjima koja su se dogodila u prolosti. Moj osnovni materijal u prouavanju nastanka i dinamike razvoja i transformacija koji je mit o preobraenjima doiveo tokom vremena predstavljaju E. J. Hobsbawm, Nations and Nationalism since 1780 (Cambridge: Cambridge University Press, 1990), str. 12-13. Hugh Seton-Watson, 'On Trying to be a Historian of Eastern Europe', u Dennis Deletant i Harry Hanak, ur., Historians as Nation-Builders (London: Macmillan Press, 1988), str. 13. 163

George Schopflin, "The Functions of Myth and a Taxonomy of Myths', u Geoffrey Hosk-ing i George Schopflin, ur., Myths and nationhood (London: Hurst, 1997), str. 19-35. 5 Vidi Gauri Viswanathan, Outside the Fold. Conversion, Modernity and Belief (Princeton: Princeton University Press, 226 radovi istoriara iji status je bio javno priznat u srpskom drutvu. Radi se o efovima katedri na univerzitetima, akademicima, autorima udbenika, ministrima, ambasadorima. U vrednovanju naina upotrebe i irenja ovog mita takoe u se pozabaviti pisanjem i poduavanjem istorije u kontekstu srpskog drutva i povezati ih sa optim trendovima u kulturi i formiranju javnog mnenja. Iako su fokus moje analize uglavnom radovi istoriara ne elim da preuveliavam njihov znaaj. Stvaranje mita i njegove bezbrojne adaptacije u kolektivnoj svesti su mnogo vie proizvod usmene ili porodine tradicije, knjievnosti, kole, crkve, medija i politike propagande, u kojima su istoriari i stvaroci ali i stvarani. Uz profesionalne istoriare meutim, ovaj esej pozaba-vie se detaljnije samo jo sa radovima Njegoa, Andria i Cvijia, iji su radovi znatno doprineli stvaranju dominantne slike o verskim preobraenjima. Posebna panja bie posveena oivljavanju elemenata ovog mita neposredno pred i tokom nedavnih ratova u bivoj Jugoslaviji. Opstajanje mita o prevericama u ovom periodu je iznenaujue imajui u vidu sve veu vremensku distancu sa dogaajima na kojima se temelji, te na izgled perifernu ulogu vere u modernom drutvu kao i uspenu demistifikaciju mnogih od elemenata ovog mita u poslednja dva veka. Brojni autori i studije srpske istoriografije su takoe tragali i nudili drugaija objanjenja fenomena preveravanja. Poslednji deo mog eseja upravo se i bavi tim primerima otpora i suprostavljanja dominantnoj mitologizovanoj paradigmi konverzija. Za razumevanje znaaja mita o verskim konverzijama takoe smatram za neophodno da ponudim svoje vienje uloge koju je religija imala u formiranju srpske nacionalne svesti i posebno osvetlim versku netoleranciju kao jednu od njenih osnovnih osobina od ega verujem treba i poeti ovu analizu. Vera i nacionalizam Versku netrpeljivost na Balkanu pouzdano je mogue pratiti od 16. veka kada dolazi i do prvih masovnih susreta i sukoba meu religijski/konfesijski podeljenim slovenskim stanovnitvom. Ratovanje se uspostavljanjem vojnih granica preko junoslovenskih etnikih prostora sve izrazitije svodi na meusobni obraun pripadnika istog naroda podeljenog verom i imperijalnim granicama. U mirnim vremenima roake, komijske i trgovake spone sputavale 227 su versku netrpeljivost, ali su ratovi i razliit drutveno-ekonomski status u ili na razmei stranih carstava stalno podizali prepreke meu stanovnitvom istog jezika i uglavnom zajednikih moralnih i ivotnih nazora i obiaja i narodske nekodifikovane kulture. Verska netrpeljivost je esto opisivana od stranih putnika i vremenom postaje trn u oku svim posmatraima.6 Nemaki putnik Kohl navodi: "Svuda mi se ovamo uinilo kao da katolici i pravoslavni ive u nekoj stalnoj konspiraciji jedan protiv drugoga, i da izmeu njih vlada samo mrnja i prezir kao izmeu Jevreja i Hriana".7 Kada poetkom 19. veka, 164

junoslovenske uene ljude obuzmu ideje prosvetiteljstva i lingvistikog nacionalizma, oni ne skrivaju zapanjenost ovom, za njihove nazore, tako stranom netrpeljivou. Tako Karanovi belei: "Mrzost i gonjenje, koja izmeu itelja ove trojake vere, premda jednoga jezika, krvi i istoga roda i porekla, carstvuje, jeste neuveno i neponjatno".8 Paralelno procesima modernizacije i sekularizacije koje u Evropi i na Balkanu sa sobom rue stara srednjovekovna carstva i njima svojstvenu politiku kulturu i ideologiju, devetnaesti vek obeleava i ideologija nacionalizma koja postaje primarni, ujedinjujui i normativni inilac u formiranju kolektivnog identiteta, preuzimajui tako brojne atribute religije i delegirajui ovoj podinjenu ulogu. Novija istraivanja nacionalizma pokazuju da se nacionalna svest formira obrazovanjem kroz odreene etape, nacionalne tradicije se stvaraju, izmiljaju i trasformiu uz obilato korienje nasleenih religijskih sadraja, vrednosti i simbola. Postojea verovanja, saznanja i oseanja zaodevaju se u novo ruho i to je najvanije zadobijaju novu, sveobuhvatnu i teleoloku funkciju stvaranja i jaanja drave-nacije odnosno nacionalne drave. Nacionalizam dakle politiki konstruie jednu grupu stvarajui kod nje svest o svojoj posebnosti. Postojea posebnost u vidu etnikog porekla, religije/konfesije, jezika ili istorijskog iskustva time se dopunjuje kljunim elementom - ma6 Alexander von Hilferding, Bosnien, Reiseskizen aus demJahre 1857 (Bantzen, 1858), str 53, Moritz Hrnes, Bosnien und die Herzegowina (Wien: 1889), str. 106-7, Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia (Venezia: 1774). 7 J. G. Kohl, Reise nach Istrien, Dalmatien und Montenegro. II (Dresden. 1856), str. 226. Prevod Lazo M. Kosti, Vekovna razdvojenost Srba i Hrvata (Novi Sad: Dobrica knjiga, 1999), str. 38. 8 Pavle Karanovi, Srpski spomenici (Beograd: 1840). 228 sovnom i politikom samospoznajom koja obino pretpostavlja nastojanje za samostalno odluivanje o svojoj sudbini i najee za stvaranjem sopstvene drave nacije. Najsistematskija diferencijacija izmeu pripadnika triju veroispo-vesti na junoslovenskom etnikom prostoru se takoe poklapa sa periodom trijumfa nacionalizma i stvaranja moderne drave jer istovremeno uvoenje sredstava masovne komunikacije, opismenjavanje i razvoj gradskog ivota znatno olakavaju integrisanje i nametanje nacionalnih sadraja odnosno, u naem sluaju, suprostavljanje sadraja razliitih konfesija, odnosno potinja-vanje nametnutim definicijama sveta i sistemu odrednica po kojima se lanovi jedne zajednice prepoznaju i odreuju odnosno distanciraju prema Drugom i Drugima. Jedan od retkih istoriara koji se ozbiljno pozabavio faktorom religije u formiranju nacionalne svesti kod junoslovenskih naroda, Milorad Ekmei, smatra da osnovna podloga nacionalnih pokreta pripada samo crkvama. S jedne strane, nacionalna kultura nikad nije izala iz okvira pojedine vere i crkve, a s druge, crkve su u kljunom momentu postale putokaz drutvenog organi-zovanja gubei verski karakter i preusmeravajui svoju ulogu prevashodno na etika pitanja, kulturu i socijalnu organizaciju drutva. Iako nijedna od jugo-slovenskih konfesionalnih institucija nije dosledno nacionalna, dobivale su u istoriji taj karakter zbog napora crkvenog vostva da svoje stado jasno izlui od druge vere, inei tako da na junoslovenskim prostorima religija postane vododelnica nacije.9 Razliite i meusobno suprostavljene religije i konfesije inile su nepremostivu prepreku stvaranju jedinstvene 165

jugoslovenske nacije po dominantnom Herderianskom ili srednjoevropskom modelu po kome se nacija doivljavala kao zajednica jednog jezika. Ovako stvoren, junosloven-ski religiozni" nacionalizam, kako ga definie Ekmei, odlikuje izraeni iracionalizam koji svakodnevno pothranjuje vene i nepremostive razlike meusobno izmeanih narodnosnih zajednica, mitologizacija istorijske svesti i robovanje istorijske nauke istoj, provincijalizam kulture, milenijumski i ekstremistiki pristup politici kao i izraena verska netolerancija kao podloga vojnog i politikog okupljanja u asovima velikih istorijskih kriza.10 U atmo9 Milorad Ekmei, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918I (Beograd: Prosveta, 1989), str. 15. 10 Ekmei, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918I, str. 15. 229 sferi nacionalizma, za sve nevolje i frustracije okrivljuje se narod druge vere i u svakodnevnoj svesti sused druge vere pripada drugoj civilizaciji. U ovoj analizi nacionalizama jugoslovenskih naroda posebnu ulogu treba nameniti sekularnoj inteligenciji i politikim elitama, koje kao glavni protagonisti nacionalizma preuzimaju i koriste religiju i religijsko naslee tokom navedenog perioda. Obostrano proimanje religije i nacionalizma upravo je tokom protekla dva veka jaalo i verske i sekularne elite u njihovim naporima. Jo jedan istoriar sa ovog podneblja Ivo Banac zato zastupa ideju da verska i druga razliitost nije u osnovi antagonizma meu junoslovenskim narodima, kao to to nije ak ni nejednak ekonomski razvoj, ve razliite strukture i ciljevi nacionalih ideologija nastalih kao deo politike kulture ovih naroda. Naravno i on priznaje da su nacionalne ideologije dobrim delom i istorijski determinisane odnosno sadre elemente istorijskog determinizma kulturne i verske razliitosti.11 Verska identifikacija sainjava osnovnu podelu stanovnitva i tako stvara istorijske granice u kojima e se razviti pojedine nacionalne svesti. Ipak samo verska bez svesne ideoloke komponente ne objanjava kako je kod drugih balkanskih naroda do razdvajanja dolo po drugim osnovama i kako su jezik i druge kulturnoistorijske barijere ne samo spreavale, ve i esto antagonizovale odnose izmeu pripadnika istih konfesija. Jedan primer uloge nacionalizma u graenju barijera i antagonizama izmeu modernih nacija je i njegova upotreba verskih konverzija iz prolosti to u nastojati da osvetlim na srpskom primeru, usredsreujui se na ulogu mitologizovanih istoriografskih prikaza u tom procesu. Obilje materijala i priroda lanka naravno ograniavaju sveobuhvatni tretman ove teme koji ovde predstavlja samo prvi i letimian pregled. Od narodnog epa do naunog fakta Narodno predanje prua izobilje materijala za istraivanje verskog pre-obraenja kao dogaaja prvorazredne vanosti u svetu gde je osnovni upravo verski identitet. Tema mog rada meutim nije folklor ve pisana re, u kojoj Ivo Banac, "Foreword" u Sabrina Petra Ramet, Politics, Culture, and Religion in Yugoslavia (Boulder: Westview Press, 1992), str. xi. 230 pak u velikoj meri obitava folkloristiko miljenje i uticaj. Sledei Hobsba-wm-a u zakljuku da ono to ini fond znanja ili ideologiju nacije, drave ili pokreta nije ono to je zaista 166

sauvano u narodnom seanju, ve ono to je izabrano, napisano, prikazano, popularisano i institucionalizovano od strane onih kojima je funkcija da to ine, u ovom tekstu u se dalje koncentrisati na one kojima je bila funkcija da koristei izmeu ostalog i narodno predanje stvaraju srpsku nacionalnu svest, na ulogu koju su vrili srpski knjievnici i posebno istoriari.12 U njihovim radovima naime, narodno predanje, koje stilizovano i shematizovano prikazuje svet, i narodne predrasude i stereotipi esto su uzimani zdravo za gotovo i uzdizani na nivo naune istine. Prvi zabeleeni pogledi o preobraenjima i preobraenicima potiu od obrazovanih Srba iz Austrije, sredine u kojoj nema muslimana, ali koji, poneseni idejama proto-nacionalizma, putuju u otadbinu svojih predaka i sa ovima se sreu. ini se da putnici iz Austrije muslimane doivljavaju po ve utvrenom modelu, odnosno u kontekstu ponovno oivljene mrnje prema islamu koja vlada u Evropi u romantiarskom zanosu u prvoj polovini 19. veka. Osniva Letopisa Matice srpske, prvog srpskog knjievnog lista, Geor-gije Magaraevi pie za posete sunarodnicima preko Save 1827. godine: ta je nemilostiva sudba s braom naom poinila! Izmena zakona i vere kako ih je sasvim izmenila! Nee da znaju, ni da uju, da su grane slavenskoga stabla, no suve i otpadoe, ve Srblje, roenu brau svoju, gone, i to su preci njiovi u krajnjoj nudi i nevolji, orujem tiranstva prinueni, primili tim se sada potomci gorde i veliaju! Primivi tu zakon, odrekli su se roda i kolena i fanatizmom zaslepljeni poturice jesu mnogo gori od Turaka.13 Drugi putnik i povratnik iz Austrije u srpske zemlje je Sima Milutino-vi Sarajlija koji, budui prvi u mnogim poduhvatima, svojim knjievnim i istorijskim radovima dvadesetih i tridesetih godina devetnaestog veka snano utie na formiranje pogleda kod generacija srpskih knjievnika i istoriara. Sima Milutinovi je autor legende o akonu Avakumu koga Turci svakojakim Erich J. Hobsbawm, "The Invention of Tradition" u isti i Terence Ranger, ur., Invention of Tradition (Cambridge: Cambridge University Press, 1991), str. 13. ore Magaraevi, Putovanje po Srbiji u 1827. godini (Beograd: Prosveta, 1983, prvo izdanje Panevo, 1882). 231 obeanjima i grozama prinuuju da primi islam, ali on ne pristaje ve pod pretnjom nabijanja na kolac svojim muiteljima nepokolebljivo odgovara: Nema vjere bolje od hrianske! Srb je Hristov, raduje se smrti.14 Nakon ivota i kolovanja u Maarskoj i Nemakoj Milutinovi krajem dvadesetih godina dolazi u Crnu Goru, gde postaje uitelj budueg vladike i slavljenog pesnika Petra Petrovia Njegoa. Tamo navodno uje za "narodnu pesmu" o "istrazi poturica" u jednom delu Crne Gore koju ugrauje u svoja dela "Dika Crnogorska" i "Istorija Crne Gore".15 Na osnovu ove lokalne legende Njego e kasnije stvoriti nacionalni mit o "istrazi poturica" u verovatno najuticajnijem delu srpske knjievnosti, epu "Gorski vijenac".16 Nakon to je osporena i autentinost same "narodne" pesme na osnovu koje je Njego spe-vao svoj ep, crnogorski knjievnik Vojislav Nikevi je ustvrdio da opevanog dogaaja nije ni bilo. Meutim, navodno istrebljenje poturica na Badnje vee 1702. godine, opevano u "Gorskom vijencu", 167

vremenom postaje vrsto i nepobitno utemeljen dogaaj u narodnoj svesti. Upravo umetnika vrednost i ivotni duh Gorskog vijenca, smatra Nikevi, ine da se umetniki prikazan dogaaj kod italaca pa ak i naunika doivljava kao stvarnost.17 Istrebljivanje "laljivih i nevernih poturica" u narodnoj svesti dobija znaaj ritualnog, epskog oienja, katarze nacije i masakr dobija versku apoteozu, koliko god ubistvo bilo suprotno osnovnom uenju crkve i mada kod Njegoa predstavljalo poetsku ili mitoloku konstrukciju. Srpski pravnik i istoriar, Slobodan Jovanovi, je jo davno ocenio da se Njego pomirio s pokoljem poturica kao s politikom nunou to je nespojivo s hrianskom etikom, ve se da objasniti jedino kao tadanje shvatanje 14 Sima Milutinovi, Istoria Serbie (1813-1815) (Leipzig, 1837), str. 91-92. Michel Aubin, "Legenda o Badnjem veeru i evropska knjievnost" u Filoloki pregled I-IV, (1971), str. 13-17. Vojislav P. Nikevi, "Istrage poturica nije ni bilo," u Ovdje br. 189, (Titograd), (1985), str. 8-10. Nikevi, "Istrage poturica nije ni bilo," str. 9. 232 nacionalnih interesa i politike celishodnosti.18 Istorijsko i knjievno situiranje Njegoevog epa upuuje da se ne radi o poetiziranoj verziji (nepoznatog) istorijskog dogaaja, ve pesniko-filozofskoj sintezi crnogorske istorije obe-leenoj shvatanjem narodnog kolektiva u doba u kome Njego stvara. Njego pie svoj ep u doba nacional-romantiarskog velianja osloboenja Srba od zavojevaa kao kulminacije njihovog istorijskog puta. On takozvanu istragu poturica situira u sklop opte borbe srpskog naroda za slobodu i ini je centralnom, ali i prevazilazi i uske nacionalne ili okvire nametnute crnogorskom istorijskom zbiljom i svojom poetizacijom i mitologizacijom prenosi je u do-men optih motiva slobode, smrti i vaskrsavanja ili obnove. Za kontekstualizaciju je naravno neophodno dublje istraivanje razvoja shvatanja i stavova prema islamiziranom stanovnitvu i osmanskom nasleu. Ve je Ranke primetio vrlo interesantnu injenicu da nema narodne pesme koja opeva pokolj beogradskih Turaka 1807. godine, nakon osloboenja grada u Prvom srpskom ustanku.19 Ranke takoe govori o podeljenosti koja je nastupila meu knezovima nakon ovog brutalnog ina, jer stariji knezovi veruju da je pokolj greh. I mitropolit Stratimirovi protivi se proterivanju "Turaka" iz Srbije, ali rasplamsavanjem ustanikih borbi produbljava se antagonizam i namee naelo proterivanja u odnosu prema muslimanima koje e dominirati sve do Balkanskih ratova.20 Zakonik crnogorskog plemena Vasojevia iz 1829./30. godine svedoi o toj postepenoj promeni odnosa prema islamizova-nom stanovnitvu, navodei u drugoj taki: 3. Nove damije da se ne grade, a stare da se zabatale 4. Poturenjake niko da ne ubija, no da se ostavi svakome bratstvu da svoje vrne u praedovsku vjeru. Ako poturice ne budu oldije, da budu nagon-dije, a oteci to ko ponese.

168

18 Slobodan Jovanovi, "Srpski nacionalni karakter" u Bojan Jovanovi, ur., Karakterologija Srba (Beograd, Nauna knjiga, 1992), str. 232. 19 Leopold von Ranke, A History ofServia and the Servian Revolution (New York: Da Capo Press, 1973, reprint izdanja iz 1848), str. 179. Rado Ljui, Tumaenja Srpske revolucije u istoriografiji 19. i20. veka (Beograd: 1992), str. 115-118 i 120. 233 5. Ko se podanas poturi i lanu vjeru primi, da se za Turina dri.21 Njego je takoe smatrao sve islamizirane sunarodnike za Turke, ali ne zato to ih je smatrao razliitim ve zbog njihovog politikog distanciranja od stvaranja srpske nacije. Njego odrava vrlo prisne odnose sa bosanskim i hercegovakim begovima, takoe potomcima islamiziranog domaeg stanovnitva, ali od njih oekuje samo pomo u osloboenju od stranih zavojevaa. U pismu Osman-pai Skopljaku veli: Bog sami znade kada e se oni svoje slave spomenuti i do kada e se ova moja braa od svoje roene brae tuiti i nazivati se Azijatima i do kada e za tuu korist rabotati ne sjeajui se sebe ni svojega. Od onoga nesrenoga dana otkako je Azijatin nae carstvo razgnjavio, sa kojim se ova aka gortakah za opte potenje i ime naega naroda bori? Sve sa svojom roenom braom isturenom. Brat brata bije, brat brata sijee, razvaline su naega carstva u nau krv ogrezle. - Evo opte nae nesree!22 O nacionalnom zadatku, a ne verskoj mrnji Vladike Njegoa govori i drugi njegov ep "epan Mali," kroz rei arhimandrita Teodosija Mrkojevi-a: Svaki Srbin koji se prevjeri, Prosto vjeru to zagrli drugu, No mu prosto ne bilo pred Bogom, to ocrni obraz pred svijetom, Pa se zvati Srbinom ne hoe.23 Celia Hawkesworth ukazuje da Njegoev princip pravde i moralne vre-dnosti, ponikao iz patrijarhalne kulture tog doba, karakteriu i muslimanske narodne pesme.24 Zato skoranje igosanje Njegoa kao arhi-ideologa 21 Srpska kraljevska akademija, Vasojeviki zakon od dvanaest toaka (Beograd, 1929) 22 Petar Petrovi Njego Osman Pai Skopljaku, veziru skadarskom, Cetinje 5. X 1847. Ceo tekst pisma nalazi se na http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/povijest/njegos-pismo skopljaku c.html. Petar II Petrovi Njego, Lani car epan mali (http://www.rastko.org.yu/rastkocg/(http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/ umjetnost/njegos-scepan_c.html). Celia Hawkesworth, "Points of Contact between Serbo'Croatian Christian and Muslim 234

169

genocida koji od tada dominira odnosom Srba prema Bonjacima svakako predstavlja ahistorijsku zloupotrebu.25 Prenebregavajui vremensku distancu i kulturno-istorijski kontekst u kome je Njegoevo delo nastalo izvlae se tragine implikacije. Sa druge strane Njegoev ep kao i narodno predanje na kome je bazirano u sredini u kojoj su nastali jo uvek ekaju na dekanonizaciju i dekonstrukciju kako bi se njihova knjievna vrednost sauvala od politike manipulacije.26 U kolama, ak i za vreme komunizma, Njegoevo delo se nije problematizovalo i posmatralo sa istorijske distance, ve se o "istrazi poturica" predavalo kao o neemu to i danas i ovde ima vrednost ideala, te se univerzalnost umetnikog izjednaavala sa istorijskim i pre svega politikim u Njegoevom epu. I drugi srpski romantiarski pesnici od Turaka ine po reima Laze Ko-stia, njihovog sauesnika i savremenika, srpskog Erbfeind-a, i ustostruuju negativna narodna oseanja prema njima. Oni, istie Kosti, od prkosa Kraljevia Marka ine "naelnu mrnju," koju onda transponuju na "poturenja-ke" odnosno svoje islamizovane sunarodnike.27 Ivo Andri, koji je barem u mlaim danima, smatrao Njegoa za istinski izraz narodnog miljenja i verovanja, u svojoj doktorskoj disertaciji prihvata njegov jezgrovit i ivopisan opis "poturivanja" u stihu iz Gorskog vijenca: Oral Epic Song: Opportunities for Building Bridges" u Boidar Jaki ur/ed., Interkulturalnost u multietnikim drutvima (Beograd: Hobisport, 1995), str. 215. 25 Obimna literatura koja pokuava da objasni srpske zloine u Bosni i Hercegovini tokom rata 1992-1995. gotovo uvek posee za Njegoom kao prauzrokom nagomilane mrnje Srba prema Muslimanima i njegovim Gorskim vijencem kao nacrtom za genocid. Vidi Michael Sells, The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia (Berkeley: University of California Press, 1993 and 1998), Norman Cigar, Genocide in Bosnia: The Policy of "Ethnic Cleansing" (College Station: Texas AiM University Press, 1995), Branimir An-zulovic, Heavenly Serbia: From Myth to Genocide (New York: New York University Press, 1999). 26 Nedavno su se pojavila dva lanka sa ovom namerom: Sra Vavlovi'Jhe Mountain Wreath: Poetry or a Blueprint for the Final solution?" u Spaces of Identity 1-4, www.univie.ac.at/ spacesofidentity/vol 4/ html/pavlovic.html. str. 2, i Andrew Baruch Wachtel, "How to Use a Classic: Petar Petrovi Njego in the 20th Century," (u tampi). Lazar Kosti, OJovanu Jovanoviu Zmaju (Sombor: 1902), str. 441. 235 "Postadoe lafi ratarima, / Isturi se plahi i lakomi."28 Ovakav stav je Andri mogao preuzeti i od bosanskih franjevaca, poput fra Jukia, koga esto citira, koji su takoe bosanske muslimane opisivali kao koristoljubive i porone, i kod kojih u 19. veku jaa verska netrpeljivost. Andrieva ubeenja delom potiu i iz istorijske zablude da su dananji bosanski muslimani potomci srednjeveko-vnih bogumila. Ova teza proizala je iz nastojanja austrougarskih istoriara da legitimiu postojanje posebne bosanske nacije i razdvajanjem stanovnitva otupe otricu srpskih i hrvatskih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu i olakaju njenu okupaciju od strane Habsburke monarhije nakon 1878. godine.29 Sa druge strane srpski i hrvatski istoriari tog doba prihvatali su ovu tezu, ne priznajui islamizaciju svojih sunarodnika i pripisujui je takozvanim bosanskim bogumilima, koji iako slovenske rase, podleu novoj veri kao nespremni, nezreli, nepotpuni lanovi zajednice, crkve/nacije. 170

Objanjavajui islamizaciju u svojoj doktorskoj disertaciji, odbranjenoj na univerzitetu u Gracu, Andri se poziva na narodno predanje koje donosi motive, koje e i on kasnije eksploatisati u svojim delima, kao to su danak u krvi (devirme) i koristoljublje odnosno elja za zadobijanjem ili ouvanjem poseda. Andriev prikaz danka u krvi, nagoveten u tezi, a razraen u njegovom kapitalnom knjievnom delu, duboko se urezao u narodnu svest, a nedavno je i kanonizovan fresko prikazom u srpskom pravoslavnom manastiru Nova Graanica u Libertvilu, SAD. Surovost i histerina mrnja preobraenih muslimana prema doskoranjim sunarodnicima osnovna su tema u Andrievom nedovrenom romanu "Omer Paa Latas" a sreemo ih i u romanima "Travnika hronika," "Na Drini uprija" ili prii "Nemirna godina" te se s pravom smatra daje Andrieva doktorska disertacija izvor njegovih kljunih motiva u kasnijim knjievnim delima, njegov arhitekst.30 28 Andrieva disertacija "Die Entwicklung des geistlichen Lebens im Bosnien unter der trkischen Herschaft" odbranjena na Univerzitetu u Gracu 1924, prvi put je objavljena na srpskom kao "Razvoj duhovnog ivota u Bosni pod turskom vladavinom" u Sveske Zadubine IveAndria 1-1982. 29 Marian Wenzel, "Bosnian History and Austro-Hungarian Policy: Some Medieval Belts, the Bogomil Romance and the King Trvtko Graves" u Peristil. Zbornik radova zapovijest umjetnosti (Zagreb: 1987), str. 29-54. 30 Interpretacija Zorana Konstantinovia po modelu francuskih post-strukturalista u "Andric's Dissertation Reflected in his Literary Work" u Ivo Andri. Proceedings of a Sym236 Lociranje porekla Andrievih stavova meutim, ini ipak samo jednu dimenziju analize njegovog portretisanja Turaka i muslimana, jer ih on uvek doivljava i opisuje pre svega kroz knjievni izraz, stavljajui ih u kominu ili traginu, ironinu ili grotesknu knjievnu metaforu.31 Opisima mrnje i netrpeljivosti u Bosni, po kojima postaje tako poznat, Andri suprostavlja zajedniko naslee, isprepletanost kultura i mostove, simbolike i one stvarne. Za moju temu je od Njegoevog i Andrievog knjievnog dela mnogo vaniji njihov drugi ivot, odnosno recepcija, koja ih je zajedno sa njihovim izvorima u narodnom predanju iskoristila i upotrebila za nacionalistiku propagandu za ta su bukvari i kolski udbenici najoitiji primer.32 U de-vetnaestovekovnoj Srbiji bukvari nisu sluili samo za irenje pismenosti ve i za ugraivanje znanja i stavova o "nama" i "drugima". O znaaju bukvara u zemlji sa velikim brojem nepismenih svedoi i injenica da su meu njihovim poznatim autorima i ministri ak i predsednici vlada. Pisani u doba kada se o procesima preobraenja u prolosti vrlo malo znalo, oni su muslimane u Bosni i Hrvate jednostavnom nacionalistikom retorikom opisivali kao Srbe preverene na islam ili katolianstvo.33 Udbenici istorije su se vie udubljivali u temu i ili ak dotle da tvrde da su Hrvati kao narod najpre bili pravoslavni da bi kasnije odlukom svojih vladara i suprotno volji naroda bili prevereni u katolianstvo.34 Za islamizaciju objanjenje je traeno u narodnom predanju i Njegou iz ega je neminovno izvoen zakljuak: "Srbi muhamedovske vere (...) su primili muhamedovsku veru, kad je srpsko carsvo propalo na Kosovu, da bi zadrali imanje i gospodstvo svoje."35 Nasilje Albanaca na Kosovu je

171

posium held at the School of Slavonic and East European Studies 10-12 July 1984 (London: School of Slavonic and East European Studies, 1985). 31 Svetozar Koljevi, "Nationalism as Literary Inspiration" u Boidar Jaki ur/ed., Interkulturalnost u multietnikim drutvima (Beograd: Hobisport, 1995), str. 206. 32 Sveobuhvatnu analizu za raniji period uradio je Charles Jelavich u South Slav Nationalisms - Textbooks and Yugoslav Union before 1914 (Cleveland: Ohio State University Press, 1990). Moji citati su iz hrvatskog prevoda Junoslavenski nacionalizmi (Zagreb: Globus i kolska knjiga, 1992). 33 Jelavich, Junoslavenski nacionalizmi. str. 85. ~Jelavich, Junoslavenski nacionalizmi. str. 185. Iz udbenika za etvrti razred iz 1890., citirano u Jelavich, Junoslavenski nacionalizmi. str. 151. 237 jo jedini drugi faktor koji se belei kao razlog preveravanja.36 Vie od jednog stolea kasnije neki od ovih stereotipa i dalje opstaju pa ak i najnoviji udbenici iz istorije sadre Andriev opis "danka u krvi" kao ilustraciju lekcije o otomanskoj vlasti i islamizaciji.37 Ono po emu se devetnaestovekovni udbenici i dominantni stavovi u Srbiji u to vreme razlikuju od kasnijih transformacija je insistiranje na isto-vetnosti i zajednitvu sa preobraenim delovima nacije. Zajedniki koreni i prolost, obiaji i jezik se naglaavaju opravdavajui potrebu za nacionalnom ekpanzijom i osloboenjem "brae pod turskim ili austrijskim jarmom". Intelektualne elite u ilirskom, jugoslovenskom, liberalno-katolikom i drugim pokretima tokom 19. i poetkom 20. veka pokuavaju da uliju duh verske tolerancije meu zavaenim pravoslavcima i katolicima proklamujui "brat je mio koje vjere bio." Ovi "jugoslovenski" mislioci meu Srbima dodue katolike i muslimane smatraju Srbima, ali ne govore o njihovom vraanju pravim kore-nima, jer za njih unijaenje i islamizacija i uopte verska pripadnost u procesu buenja nacionalne svesti ne igraju nikakvu ulogu, odnosno mogu da budu prevazieni drugim faktorima kao to su jezik, obiaji ili svest o zajednikom poreklu.38 Ali, teza o tri vere u srpskom narodu nije mogla da zaustavi proces kristalizacije junoslovenskih nacija koji se dominantno zasnivao na konfesionalnoj osnovi. O ovom duboko ukorenjenom doivljaju verskog u nacionalnom, pa u tom smislu i verskog preobraenja, svedoi pisac Jaa Ignjatovi kada u svojim reminescencijama pisanim krajem 19. veka zakljuuje: Srbin bez svog verozakonskog obreda i obiaja ne dri se za Srbina. Otpadnik od vere dri se u narodu za izgubljenog sina, izgubio je znaaj srpstva. Verozakonska ideja jo narodnosnu opkriljuje.39 36 Iz udbenika za etvrti razred iz 1890., citirano u Jelavich, Junoslavenski nacionalizmi. str. 160. 37 Rado Ljui, Radne sveske iz istorije za VIrazred (Novi Sad: Platoneum, 2002).

172

38 Nikola Begovi, ivot Srba graniara (Beograd: Prosveta, 1986, prvo izdanje 1887), str. 88-92. 39 Jakov Ignjatovi, Memoari. Rapsodije iz prolog srpskog zivota (Beograd: SKZ, 1966), str. 42. 238 Jovan Cviji prvi pokuava da nekim od ve utemeljenih predstava o verskim preobraenjima da nauni legitimitet. Iako geograf po obrazovanju njegova dela sadre i etnografske studije o balkanskim narodima koja su znaajno uticala na kasnije radove srpskih istoriara i etnologa. Cviji se najvie bavi uticajem konverzija na formiranje identiteta i smatra da su one ojaale versku osetljivost i surevnjivost, za koju, suprotno mom napred izreenom stanovitu, smatra da se uticajem prosvete i napretkom civilizacije poela sti-avati u toku XIX veka.40 Istie da se agresivnost dinarskog tipa naeg oveka inom prevere uveava jer "biva braa" postaju razdvojena i zidom verske netolerancije.41 Teza o destruktivnom ponaanju preverenika kao ispoljavanju oseaja krivice, koja ima koren pre svega u narodnom predanju, nije nikad ispitana i dokazana, ali se ustalila kao to emo videti u knjievnosti, ali i u nauci i istoriografiji.42 Prema Cvijievom miljenju, netolerancija, suprotnost, zavist i mrnja se spontano razvijaju izmeu izdvojenih i u sebe zatvorenih grupa, partija, klasa. Ovi oseaji se intenziviraju kod verskih grupa gde se ta izdvojenost i zatvorenost izdie na nivo ideologije, jer se pripadnost povezuje fundamentalnim stavovima o ljudskoj dui i njenom spasenju. Zaotrena verska raznolikost je zato najtee naslee jugoslovenskih naroda ostalo iza turskog, mletakog i austrijskog doba. Cviji takoe smatra da se u Bosni prelazak na islam esto odigravao na nasilan nain i to ne od strane Turaka nego ranije preobraenih muslimana koji su usled svoje priroene revnosti i oseajnosti nastojali da uvek preobrate i svoje saplemenike i srodnike. Najljui sukobi Srba i Bonjaka upravo su se dogodili zbog slinih tenji u mentalitetu - gospodstva.43 Kao novi lanovi islamskog tabora, preobraenici su morali da dokau svoju razliitost i mrnju prema dojueranjim saplemenicima. to se tie spoljnih faktora Cviji tvrdi da je islamizaciji najvie podleglo bogumilsko i pravoslavno stanovnitvo, tamo gde hrianstvo nije uhvatilo Jovan Cviji, Balkanskopoluostvrvo ijunoslovenske zemlje I (Beograd: Dravna tamparija, 1922), str. 406. Petar Dadi, "Pogovor" u Jovan Cviji, Ivo Andri, O balkanskim psihikim tipovima (Beograd: Prosveta, 1988), str. 203. 42 Vidi i Vidosav Stevanovi, Testament (Beograd: 1987) str. 247-248. 43 Petar Dadi, "Pogovor," str. 247. 239 dubljeg korena i gde nije bilo vre organizovane pravoslavne crkve. Slino posmatra i unijaenje i pokatoliavanje pravoslavnih kao posledicu slabe crkvene organizacije i izolovanog boravka meu katolikim stanovnitvom. Uticaju stranih verskih centara pre svega bosanskih franjevaca Cviji pripisuje diferencijaciju u karakteru i pogledima kod pravoslavnog i katolikog dinarskog stanovnitva, a islamizirane Srbe u Bosni opisuje kao 173

nosioce tursko-istonjakog uticaja. Najzad, nasilno preveravanje kao i uticaj Austro-Ugarske okrivljuje za stanje drutvene anarhije i endemsko nasilje na Kosovu. Cviji i njegovi uenici su prvi vrili istraivanja na terenu i svoje stavove potkrepljivali primerima koje bi sakupili. Njihovo istraivanje je meutim izvoeno na nain koji se danas karakterie kao tipino "mapiranje" nacije. Ne sluajno u ii njihovih interesovanja su Kosovo i Makedonija, jedina podruja prema kojima je krajem devetnaestog i poetkom dvadesetog veka bila dozvoljena srpska ekspanzija.44 Budui da je muslimansko stanovnitvo bilo vrlo brojno u ovim krajevima, njegovo se poreklo moralo objasniti na nain koji bi opravdao srpske zahteve te stoga ovi radovi obiluju mitologizovanim objanjenjima preveravanja. Materijal koji koriste je uglavnom sakupljen od tamonjih hriana ili od starijih srpskih i drugih izvora hrianske provenijencije. Najpopularniji su izvetaji ruskih konzula Jastrebova i Giljferdinga, koji su u svoje vreme takoe odgovore traili uglavnom meu hrianskim informantima. Cvijiev sledbenik istoriar Hadi Vasiljevi objanjava nedostatak muslimanskih informanata na sledei nain: Vrlo su nepoverljivi i strogo paze da se ne odadu u govoru. Strogo paze ta e da kau i o svojim starim i o promeni vere. Sujetni su i rado primaju lepe rei o sebi.45 Meu ovim studijama izdvajaju se Jovan Cviji, Osnove za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije I-III (Beograd, 1906-1911), Jovan Cviji, Makedonski Sloveni (Beograd, 1906), Jovan Tomi, O Arnautima u staroj Srbiji i Sandaku (Beograd: Geca Kon, 1913 i Beograd, Pritina: Prosveta, Grigorije Boovi 1995), Jovan Hadi Vasiljevi, Muslimani nae krvi u Junoj Srbiji (Beograd: Sveti Sava, 1924 i Beograd, Pritina: Prosveta, Grigorije Boovi, 1995), Jefta Dedijer, Stara Srbija. Geografska i etnografska slika (Beograd: SKZ, 1912 i Beograd: Junior 1998). Hadi Vasiljevi, Muslimani, str. 56. 240 Uprkos jednostranosti izvori se u ovim delima vrlo ekstenzivno citiraju stvarajui nauni utisak potkrepljenosti iznetih teza. Pruajui brojne primere i dodajui posebno brojke ovi autori kao da slau tasove u nameri da njihova strana na terazijama prevagne i tako opravda njihove ve gotove stavove i ube-di njihovu italaku publiku. Narodno predanje kao i stihovi iz Njegoevog epa takoe su ugraeni u njihovo izlaganje kao ilustracija ali bez razlikovanja izmeu "stvarnih" i "imaginarnih" podataka kao u sledeoj informaciji. Svuda u pomeanim selima smeju se, i Arnauti i pravi Turci, poturenja-cima to im jo po tavanima stoje lonci u kojima su njihovi stari kuvali kupus sa slaninom.46 Autori studija o preobraenicima obino su se koristili pojmovima kao to su verski sinkretizam i kriptohrianstvo kako bi dokazali srpsko poreklo i "pravu prirodu" pripadnika drugih vera ili "preverica". Zajednika mesta hodoaa, praznici i obiaji su objanjavani kao ostatak prolosti, krunski dokaz "prave" religije njihovih praktikanata.47 U stvari radi se o obiajima koji su davno izgubili svoje prvobitno ili zadobili drugo znaenje i zapravo svedoe o bogatstvu narodske kulture u premoderno doba. Meutim, prvi srpski moderni naunici nisu istraivali ove primere da bi dokazali vieslojnost identiteta onih iji su se preci davno preobratili ve sa ciljem da dokau da je samo preobraenje neodrivo i strano prirodi srpskog naroda. Otkrivajui kri-ptohriane i njihove, navodno, hrianske obiaje, ovi prouavaoci 174

zapravo su utvrivali "postojanost" konverzija. Pretpostavljajui da njihovi daljni srpski preci jednostavno nisu mogli da se preobrate i napuste nacionalni identitet koji je poetkom dvadesetog veka toliko bitan, ovi srpski etnografi i istoriari zato su teili da dostave to vie dokaza da su konverzije privremene, delimine ili samo sa nekim praktinim ciljem na umu. Jo jedna osobina ovih radova je vremensko datiranje "konverzija" u vrlo skoranje vreme, esto neposredno pred posetu ovih istraivaa. Najpre su prela u islam najugroenija i najmanja sela, kao Krstac, a na-posletku najzabaenije, najvee i najbogatije naselje Brod, u kome je poslednja 46 Hadi Vasiljevi, Muslimani, str. 44. Tihomir orevi, 'Preislamski ostaci meu Jugoslovenskim muslimanima' u Na narodni ivotvol. 1 (Beograd, 1932). 241 hrianka, Boana, umrla 1856. godine. I u drugim selima je tu i tamo bio ostao po koji hrianin: U Vranitu su Milisavu Lutovcu, savesnom istraivau ove oblasti, priali daje poetkom ovog (XX) veka ivela Todorica (Todo-rova ena), kojoj su sinovi u uglu sobe odredili gde e na svoj nain obavljati verske molitve.48 Nauno zastarela i politiki pristrasna u smislu opravdanja ekspanzije Srbije dela ovih istoriara i etnografa oivljena su gotovo itav vek kasnije i mnoga su doivela reprinte tokom devedesetih godina. Za srpske istoriare koji su im se tada divili i zalagali za njihovo ponovno objavljivanje ova su dela gotovo zadobila vrednost izvora prve ruke zbog svog arhainog stila i navodne vremenske bliskosti sa dogaajima koje opisuju. Generacija Cvijievih uenika u periodu izmeu dva svetska rata uvodi jo jednu novu osobinu u rasprave o islamizaciji analizom novih karakternih crta koje su navodno uoene kod konvertita. Jedan od njih, edomil Mitrinovi, posvetio je itavu studiju ovom pitanju.49 Sve dobre strane muslimana pripisuju se njihovom "srpskom poreklu", dok su one negativne oznaene kao nesloven-skog porekla i nastale pod uticajem islama. U njih spadaju sujeta, hvalisavost, rasipnitvo, senzualnost, ukorenjeni misticizam i fatalizam. Mitrinovi pripisuje slabost demografskog potencijala muslimanskih preobraenika njihovom sklonou ka prostituciji, alkoholu i "izvesnim perverzitetima" u koje ubraja i homoseksualnost koja je u naim krajevima "pre dolaska Osmanlija nepoznata". Ovakav opis neodoljivo podsea na modele i predstave koje su na Zapadu stvorene o Istoku mnogo ranije, kao deo ideolokog konstrukta koji je Said definisao kao Orijentalizam.50 Jedan od najplodnijih meuratnih karakterologa Vladimir Dvornikovi ima originalnije poglede. U Cvijievskoj tradiciji, istie: "S jedne strane razvila se kompromisna biologija raje ili akomodacija islamizacijom (zadravanje ranijih privilegija!), a s druge strane javila se heroizacija, ilava borba i nada za osloboenje."51 Dvornikovi objanjava islamizaciju u Bosni kao posledicu 48 Dimitrije Bogdanovi, Knjiga o Kosovu (Beograd: SANU, 1986), str. 224 49 edomil Mitrinovi, Nai muslimani (Beograd, 1926). 175

50 Edward W. Said, Orientalism (New York: Vintage, 1979). 51 Vladimir Dvornikovi, Borba ideja (Beograd: Slubeni list, 1995, prvo izdanje 1937), str. 58 242 crkvene i feudalne anarhije, ali i stranog, pre svega maarskog, pritiska na bosansku i bogumilsku samostalnost koja ih odvodi u Islam. Veliajui bosansko bogumilstvo kao autohtono slovensko slobodarstvo i dravotvorstvo i autentini verski izraz, Dvornikovi pravda i islamizaciju kao narodni inat: "Bosna se spasla Rima i Ugarske! Bosanski Marko za inat se poturio.52 Preobraenjima nikad kraja Meuratna Jugoslavija je konano okupila sve Srbe u jednu dravu na elu sa svojim monarhom ali nuda za integrativnom, vezujuom nacionalistikom ideologijom nije usahla. Za Srbe u Srbiji to je bilo prvo iskustvo ivota u multietnikoj i multikonfesionalnoj zemlji, u kojoj su ta vie pravoslavni Srbi inili manje od polovine stanovnitva. Sa druge strane, postojao je problem otuenosti srpske inteligencije od crkve, odnosno njena militantna sekular-nost iji koreni seu jo do Dositeja Obradovia, otuenost koja je sve vie doivljavana kao pogubna i za crkvu i za naciju. U ovim okolnostima mit o otpadnitvu kroz versko preobraenje dobija na znaaju i postaje toliko snaan da se njime simboliki doarava i moderni ateizam ili anti-nacionalizam kao u sledeem paragrafu jedne istorijske studije: Nekada su nai stari, ukoliko su bili 'viiii' i 'pametnijiametniji prelazili u Islam, spasavajui svoje telo. Drugi su spasavali svoje due ostajui u veri i krotosti i trpljenju. Trei su vodili rat neprekidni i slili veru i naciju u jedno. I kad su ovi trei, najzad, oslobodili, materialno, one druge, onda se, eto, u novoj slobodi naoj opet nali 'pametniji i ji'iviiii' i opet se 'tureure' i idu u 'islam: 'islam taj je beanje inteligencije, 'turenjeurenje njeno, stid njen od vere pravoslavne i starostavne.53 Islamizacija je i dalje veliko pitanje srpske istoriografije ali joj se ne nazire skoro reenje, odnosno objanjenje. Raa se i podela na podravaoce "bogumilske teorije" i one koji smatraju da su Bogumili u stvari pravoslavni Srbi. Dominira ipak stav da pravoslavni Srbi jednostavno nisu mogli da odbace svoDvornikovi, ibid., str. 81. Mihailo Popovi, Istoriska uloga Srpske Crkve u uvanju narodnosti i stvaranju drave (Beograd: 1933) 243 ju veru te su se jedino Bogumili islamizovali.54 Ponosno se istie kontinuirana i neraskidiva odanost crkvi i veri kao neotuiv deo srpske due i karaktera kao u sledeem zakljuku jednog etnografa: 176

[Vera] se odrava gotovo neokrnjena pored svega jurianja na nju sa mnogo strana. Narod je osea kao svoju i ne naputa je. Ko god se na nju okomlja-va, taj je narodnoj dui tuin.55 Zastupanje vrste i neraskidive povezanosti Srpstva i Pravoslavlja kao i isprepletenosti njihovih zajednikih interesa postaje posebno vidljivo sa rastom meuetnike i meukonfesionalne netrpeljivost u periodu izmeu dva svetska rata to stvara novi prostor za upotrebe starog mita o islamizaciji. Crkveni istoriar Majevski pie: Prelaza iz pravoslavne vere u islam u relativno velikom broju, (.) bilo je samo u prvom periodu propasti i potlaenosti Srba, a i to je bilo mahom u viim klasama koje su tako spasavale svoja materijalna dobra.. Kasnije se, bez obzira na uase gonjenja, prelaz u muslimanstvo ili druge veroispovesti deavao retko, pa i to veim delom nevoljno i nesvesno. Sluajevi otstupnitva od vere, nezavisnog od spoljanjih prilika, kod pravoslavnih Srba u Turskoj su vrlo retki, skoro neprimetni. Naprotiv, ubeenje u istinitost svoje vere ne samo da se ouvalo, ve se vremenom jo utvrdilo, i svi napori raznih proganda, gonjenja i muenitvo, nisu mogli pokolebati toga ubeenja.56 Ova teza je oivljena gotovo pola stolea kasnije kada su meuetniki sukobi pretili opstanku jo jedne, ovog puta socijalistike Jugoslavije i opstaje i danas u izmenjenom obliku pa se tako u novijim radovima tvrdi da u Bosni, "iroko rasprostranjena Bogumilska sekta nije visoko cenila hrianstvo" dok su se na Kosovu turili samo Albanci, kao prevrtljivci, profesionalni ratnici i naklonjeni vrstoj ruci, nasuprot slobodoljubivih i individualistiki opreVasa ubrilovi, Prvi Srpski ustanak i bosanski Srbi. Beograd: Geca Kon, 1939, str. 12 i Jovan Tomi, Deset godina iz istorije srpskog naroda i crkve pod Turcima 1683-1693. Beograd, 1902, str. 3. Petar Raenovi, Bjelajsko Polje i Bravsko ispitivanja (Beograd: Srpska kraljevska akademija, 1925), citirano u Nedeljkovi, Krst ipolumesec, str. 117. Vladimir A. Majevski, Srpski patrijarh Varnava i njegovo doba I (Osijek: A. Rot, 1933), str. 14. 244 deljenih Srba.57 Preobraivanje se prikazuje kao sutina osmanske politike i zanemaruje politika mileta. Medijevalista Miodrag M. Petrovi pie o poniavajuoj islamizaciji iz koje iskljuuje Srbe, koji su se navodno spasili zahvaljujui tome to je sveti Sava uneo u svoje "Zakonopravilo" vizantijske spise koji obavetavaju o islamu, mada ne pokazuje konkretno empirijski kakav efe-kat je imala ova injenica.58 Podaci o muslimanima na Kosovu 16. i 17. veka objanjavaju se iskljuivo doseljavanjem islamiziranih katolika Albanaca, dok se islamizacija Srba tretira jedino nakon Velike Seobe, i prelaska Peke patri-jarije u grke ruke i njenog eventualnog ukidanja i to kao prisilno i prividno primanje nove vere, koja se ustoliava tek nakon nekoliko generacija i meanja sa albanskim stanovnitvom.59 Istoriar mlae generacije Batakovi tvrdi: Mnogi Srbi su prihvatali islamizaciju kao nuno zlo, ekajui na trenutak kada budu mogli da se vrate veri svojih predaka, ali mnogi nisu doekali taj dan... Albanizacija je poela kad su

177

islamizovani Srbi, lieni nacionalnih oseanja poinjali da uzimaju za ene devojke iz albanske plemenske zajednice.60 To je po crkvenom istoriaru Slijepeviu mnogo traginiji poraz od onog na Kosovu, jer uz politiko podjarmljivanje dolazi i do duhovnog otuenja.61 Islamizacija se smatra uzrokom i sinonimom albanizacije Kosova i Metohije.62 57 Alex N. Dragnich, Slavko Todorovic, The Saga of Kosovo: Focus on Serbian-Albanian Relations (BouldenEast European Monographs, 1984), str. 48. 58 Miodrag M. Petrovi, "Spis o izmailanskoj veri u Zakonopravilu svetoga Save" uIstorijski asopisXLII-XLIII (1995-1996), (1997), str. 5-23. 59 Boko I Bojovi, "Le pass des territoires: Kosovo - Metohija (Xie-XVIIe sicle)" u Balkan Studies 38/1, (1997). 60 Dusan Batakovi, The Kosovo Chronicle (Beograd: Plato, 1992), str. 45. oko Slijepevi, Srpsko-arbanaki odnosi kroz vekove (Himmelstr,drugoizdanje1983),(Himmelstr, drugo izdanje 1983), str. 139-140. Batakovic, The Kosovo Chronicles, str. 45. Dimitrije Bogdanovi, Knjiga o Kosovu (Beograd, SANU, 1986). 245 Kod Batakovia izbija i udna simbioza Porte, Rimske kurije i lokalnih Albanaca na preveravanju Srba.63 U ovim delima od stranih izvora koriste se samo oni Rimske kurije dok su osmanski izvori srpskim piscima zbog jezike barijere uglavnom nedostupni. Od domaih izvora kao to je ve istaknuto koriste se narodna predanja koje su davno zabeleili Cviji i njegovi uenici kao i njihova metodoloki prevaziena antropogeografska istraivanja.64 Mnogo vie panje posveuje se opovrgavanju bogomilske teorije i negiranju mitova o postanku dananjih Bonjaka nego istraivanju i objanjavanju delikatnosti i vieslojnosti procesa islamizacije.65 Zanemaruju se strana tumaenja koja iako esto optereena oprenim stavovima svestranije sagledavaju proces islamizacije u Bosni i na Balkanu uopte.66 Strana komparativna istraivanja na primer pokazuju razliit intezitet islamizacije u Albaniji, Bosni, delovima Grke, Rodopima i Do-brudi i otkrivaju da iako masovna, islamizacija u Bosni nije i najmasovnija. Uticaj dervikih redova i verskog sinkretizma uopte ne postoji u radovima srpskih istoriara dok neki strani autori iznose ovaj argument kao najznaajniji u islamizaciji.67 Danak u krvi (devirma), slikovito i mitologizovano opisan kod Andria, i dalje se smatra jednom od osnovnih poluga islamizacije u srpskoj istoriografiji, iako je davno utvreno da se ne radi o verskoj ve vojnoj meri, sraunatoj na jaanje osmanske vojne moi i kompenzaciji za izuzimanje 63 Batakovic, ibid., str. 46.

178

Jovan Cviji u svom delu Osnove za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije I-III ustvruje recimo na osnovu antropogeografskih istraivanja da je jedna treina albanskog stanovnitva na Kosovu srpskog porekla. Vidi Ema Miljkovi, "Muslimanstvo i bogomilstvo u istoriografiji" u Slavenko Terzi ur., Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena (Beograd: SANU, 1995). 66 Vidi John V. A. Fine, The Bosnian Church, A New Interpretation: A Study of the Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to the 15thh Centuries (Boulder: East European Monographs, 1975), isti, "The Medieval and Ottoman Roots of Modern Bosnian Society" in Mark Pinson, ur., The Muslims of Bosnia-Herzegovina (Harvard Middle Eastern Monographs: Cambridge, Mass, 1993), str. 1-21, Sreko Daja, Die 'bosnische Kirche' und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegovina in den Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg (Minhen, 1978). 67 Peter F. Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, 1354-1804 (Seattle: University of Washington Press, 1977), str. 53-54. 246 hriana od vojne slube, koja ne stoji ni u kakvoj brojanoj ili uzrono-posle-dinoj vezi sa islamizacijom stanovnitva. Uz sve transformacije koje je predstava islamizacije doivela tokom protekla dva veka prisiljavanje opstaje kao konstanta. Doajen srpske istoriografije Radovan Samardi u svojim esejima o prodoru islama u Jugoistonu Evropu i o opstanku Srpske crkve u Turskoj u Istoriji srpskog naroda ocenjuje svako pre-veravanje kao prinudno, fiziko ili psiholoko, zbog uslova dravnog sistema koje su mu doprinosile ili ga nametale: ... nimalo nije zanemarljiva injenica daje Islamizacija najtemeljitije sprovedena meu Srbima. Zaludne su sve raspre da li je bilo ili nije bilo nasilnog prevoenja u Islam, jer svako naputanje jedne i primanje druge vere, ne samo pojedinano nego i grupno, ne moe se zamisliti bez prethodnog pritiska bilo koje vrste. Meu najtee pritiske dolazi stavljanje u izgled bolje i bezbednije egzistencije, ali i ubeivanje kako je najbolja vera ona koja se nudi, jer je, uostalom, sadrajnija, izaziva manje moralnih dilema, nudi svakidanja zadovoljstva i osigurava rajsko naselje. Osipajui se pod udarima osvajaa, mnogi Srbi su primali Islam radi spasavanja ivota i imovine, ali i usled potrebe da se uklope meu punopravne i da osete i drugom svetu prikau svoj povean znaaj. Na srpskom prostoru, Turci su manje naseljavali svoje plemenike nego u drugim zemljama, ali su nastojali na islamizaciji zato to su iz svoje pronicljivosti znali da poturenjaci s vie umenosti mogu razjedati svoje dojakonje zemljake i roake nego bilo ko drugi. Na Balkanu, a pogotovu na Bliskom Istoku, istorijski talozi bili su suvie duboki da se ne bi stvorilo opte iskustvo kako preverice nose sobom, najee potisnutu u podsvest, kivnu omrazu protiv onih koje su napustili kao nekadanje jednovernike, tako da se povremeno pred sobom dokazuju izlivom besa upravo na te ljude.68 Insistiranje na prinudnoj osnovi islamizacije uz naglaavanje "kivne omraze" preverenika meutim i dalje ne prua nikakve argumente o uticaju same prirode konverzije na dogaaje i njihove aktere nekoliko stotina godina docnije. Sa druge strane, nema sveobuhvatnog dela koje se bavi brojnim aspektima turskog naslea u Srbiji.69 Uglavnom je neistraena i vekovna 179

' Samardi, Istorija srpskog naroda II, str. 14. Isto miljenje Radovan Samardi iznosi i u svom lanku "Turci u srpskoj istoriji" u Zbonik za orijentalne studije 1 (Beograd), 1992. O nekim aspektima turskog naslea u Rado Ljui, "Tursko naslee u Kneevini i Kraljevini Srbiji" u Nastava istorijeIV/ 8, (1998). 247 interakcija islamiziranog stanovnitva sa drugim muslimanskim narodima, ogromna verska i kulturna razmena koja je doprinela formiranju specifinog muslimanskog identiteta na Balkanu, uz izuzetak dela Aleksandra Popovia koje ne moe da se ubroji u srpsku istoriografiju.70 Ovi nedostaci i uoptena tumaenja srpske nacionalne istoriografije potiu iz metodoloke postavke u kojoj se fenomeni vezani za nacionalnu prolost, pa tako i verske konverzije, prikazuju teleoloki, u kontekstu stalne borbe za samoodranje, i otpora koji se u tom smislu prua kako zavojevau tako i pokuajima preveravanja. Istorijska zbivanja i fenomeni posmatraju se u svetlu podele na ugnjetaa i ugnjetenog, a nacija kao glavni protagonista istorijskih zbivanja slika se kroz prizmu hrianske simbolike patnje i rtvovanja prevedenih u priu o muenitvu, narodnom otporu i heroizmu njegovih voa. Tako, na primer, Batakovi pie: "Srbi su najvie patili tokom vekova bezakonja kao nepouzdani podanici koji bi se dizali na ustanke svaki put kad Turci krenu u rat na neku od velikih susednih sila i iji su patrijarsi odvodili narod u zemlju neprijatelja."71 Ameriki istoriari srpskog porekla Dragni i Todorovi istiu da su se svi balkanski narodi tokom istorije osposobili za samoodranje, samo to su neki od njih izabrali tei put dok su drugi izabrali kompromis i adaptaciju, mislei ovde na islamizaciju Albanaca. Srbi sa druge strane, to potvruje i moderna istorija, prema miljenju ovo dvoje autora, spadaju u prvu kategoriju jer "Kosovski sindrom im oigledno ne dozvoljava da se ponaaju drugaije."72 Na slian nain i mimo konteksta u pokuajima unije sa Katolikom crkvom u XVII veku projektuje se nastojanje za unitenjem, u tom periodu vrlo diskutabilne, srpske nacionalne individualnosti.73 I pored obilnijeg istorijskog materijala i intenzivnijeg prouavanja unijaenja kao fenomena i Alexandre Popovi, L'Islam balkanique. Les musulmans du sud'est europen dans la priode post'Ottomane, vol. 11(Berlin: Osteuropa Institut an der Freien Universitt Balkanolo-gische Veroffentlichungen, 1986). Batakovic, The Kosovo Chronicles, str. 44. Dragnich, Todorovich, The Saga of Kosovo: Focus on Serbian-Albanian Relations, str. 53. 73 Slavko Gavrilovi, "Unijaenje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Baranji (XVI-XVIII vek)" u Srpski narod van granica dananje SRJugoslavije (Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva, 1996) str. 38. 248

180

ovde nedostaje kritiki istoriografski pristup koji bi u komparativnom svetlu, u kontekstu odnosa u okviru Habsburke monarhije kao i istorijskog razvoja ideja i principa verske tolerancije ocenio pokuaje i strategije unijaenja i po-katoliavanja Srba.74 Preovladava ematizovan prikaz poput onog davno izreenog u Istoriji srpskog naroda Stanoja Stanojevia: Bez obzira i skrupula, protiv zakona i pravde, nasilno i okrutno, radila je katolika propaganda, u prvom redu jezuite protiv pravoslavlja, naturajui srpskom narodu svuda uniju, silom ili na prevaru."75 Dosledno sledei teleoloki pristup najvea panja poklanja se borbi odnosno otporu unijaenju, kao na primeru paljenja srpskog manastira Mare.76 Kada otpor biva skren, kao u sluaju pounijaenog umberka, onda se na njegove itelje, po Gavrilovievoj oceni, sputa "tamna jezuitsko-uni-jatska zavesa."77 U istraivanju unijaenja prenebregavaju se sukobi vernika sa klerom, a pre svega sa viom crkvenom jerarhijom koji su do duboko u 19. vek esto uzrokom prelaska na uniju ili u "rimsku" veru.78 Pregovori o unijaenju dela peke hijerarhije ili izdvojenih episkopa posmatraju se kao diplomatski O istorijskom razvoju principa verske tolerancije postoje brojni radovi. Vidi zbornik Bla K. Kirly, Tolerance and Movement of Religious Dissent in Eastern Europe (Boulder: East European Quarterly, 1975). Unija sa Rimokatolikom crkvom je u nekim sluajevima bila i podsticaj za nastajanje ili garant nacionalnog jezika i autonomije. Kod Albanaca Max Demeter Peyfuss, "Religious Confession and Nationality in the Case of the Albanians" u D. A. Kerr, Religion, State and Ethnic Groups (Darmouth: New York University Press, 1992), kod Rumuna Keith Hitchins, A Nation Discovered. Romanian Intellectuals in Transylvania and the idea of Nation 1700/1848 (Bucharest: The Romanian Cultural Foundation, 1999). Stanoje Stanojevi, Istorija srpskog naroda, (Beograd, 1926), str. 288. Slavko Gavrilovi, "Borba protiv unijaenja u karlovakom generalatu" u ibidem, Istorija srpskog naroda IV-1 (Beograd: SKZ, 1986) ili Kosta Milutinovi, "U borbi protiv unijaenja" u Vladimir Stojanevi, ur., Istorija srpskog naroda V-2 (Beograd: SKZ, 1981), str. 284-288. Slavko Gavrilovi, "Unijaenje i pokatoliavanje Srba (XIII-XIX vek) u ibidem, Iz istorije Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XV-XIX vek) (Beograd: Filip Vinji, 1993), str. 45. ak 1891, srpsko selo Dragotinja u Hrvatskoj preti crkvenom vrhu da e celo prei u rimsku veru ukoliko im se ne vrati seoski paroh (AMK, Fond A 1891-168). 249 manevri dok se svaka akcija na uniji igoe kao brutalan pritisak, kako u Isto-riji srpskog naroda tumai Samardi: Zaputeni delovi srpskog pravoslavlja oito su se priklanjali papi kad im je to bilo potrebno da bi se bez veeg dvoumljenja u pogodnom trenutku vratili svojoj veri.79 Posledica ovog pristupa je neminovna razlika u stavovima o unijaenju i o "patriotskom" dranju srpskog klera koje zastupa srpska istoriografija i ne tako ruiastom slikom koju iznose strani istoriari koji se bave ovom temom.80 Za razliku od stranih radova srpska istoriografija se takoe uopte ne bavi i ak i ne belei primere preobraenja katolika u

181

Pravoslavlje ili prisilnog "vraanja u staru veru" kojem su bili izlagani Muslimani od vremena srpskih ustanaka s poetka 19. veka, u tipinom maniru istorijskog brisanja prolosti. Najproblematiniji aspekt interpretacije unijaenja je ipak nekritiko povezivanje dogaaja iz prolosti i njihovo poistoveivanje sa savremenim politikim zbivanjima i akterima kroz vremensku kompresiju, klasini me-tod manipulacije istorijom, kao u zakljuku najpriljenijeg prouavaoca unije meu srpskim istoriarima Slavka Gavrilovia: (.) srpski narod od Dalmacije do Baranje (i ire) vekovima bio izloen pritisku katolikih crkvenih i politikih, dravnih vlasti, da se odrekne svoje pravoslavne veroispovesti, crkve i svoje narodnosti, da se pounijati i pokatolii, a preko toga, najee, pohrvati, da bi pohrvaen, postajao najljui neprijatelj verske i etnike sredine iz kojih je potekao.. A sve ove pojave traju do dananjeg dana i kao da im nema kraja.81 Akademik Vasilije Kresti u pogovoru prevoda knjige austrijskog istoria-ra iz 19. veka o unijaenju u istom duhu smatra: viker i njegovo delo su preutkivani, a istorija nasilno pounijaenih Srba je falsifikovana u duhu agresivnih ideja Hrvatske katolike crkve i velikohr-vatskih ovinista, koji su u pripadnicima pravoslavne vere od najranijih do 79 Samardi, Istorija srpskog naroda III-2, str. 87. 80 Vidi kritiku Slavko Gavrilovi, "J. V. Kostjaov, Srbi u Habzburkoj Monarhiji u XVIII veku" u Zbornik za istoriju MS, (1999). Slavko Gavrilovi, Problem unijaenja i kroatizacije Srba" u Republika Srpska Krajina (Beograd, Knin: SKD Zora, 1996), str. 124. 250 naih dana videli samo izmatike koje je, ne birajui srestva, trebalo privesti pravoj i jedinospasavajuoj Kristovoj veri.82 Drugi komentator je Jovan Olbina koji tvrdi: Istorija Srba na hrvatskim podrujima nije nita drugo nego uasni kontinuitet zbivanja. Nita novo pod suncem. Knjiga je tu da lake prosudi sadanjost i pripremi za budunost jer situacija od pre 120 godina [lapsus koji se dva put ponavlja, a zapravo radi se o dogaajima od pre 220 godina] uporediva je sa situacijama koje i naa generacija preivljava, samo u drugom kontekstu. Olbina dalje upozorava "za samo devetnaest godina u umberku je nestalo pravoslavlja, a od Srba su postali Hrvati, iji su potomci, u nae vreme (setimo se samo unijatskog vladike Janka imraka za vreme prolog rata!) bili militantniji i krvoedniji nego mnogi od njihove rimokatolike sabrae."83 Ova figura pounijaenog ili pohrvaenog Srbina kao najljueg neprijatelja Srpstva, zajedno sa napred prikazanom slinom slikom poturenjaka namee se kao kljuna u formiranju odnosa prema Drugom. O kontinuitetu ove kljune formule svedoi i zakljuak savremenog istoriara srpske kulture Bojana Jo-vanovia koji prua sintezu svih

182

postojeih i u mom pregledu samo delimino prikazanih mitologizovanih tumaenja verskih preobraenja: Prihvatajui islam u cilju zadravanja postojeih vlastelinskih ili sticanja novih privilegija, Srbi su postajali netrpeljivi i ljuti protivnici svoje dotadanje etnike brae. Ovaj novi identitet preobraenika identifikovanih sa osvajaem stvarao je i njihov nesvesni unutranji konflikt izraavan tipinom iracional-nou. Budui da je ouvanje etnikog identiteta uslov kontinuiteta kulture, prihvatanje druge vere je bio presudan korak ka etnikom otuenju koje se iskazalo u svojoj negativnoj konotaciji.(.) Unijaenje i pokrtavanje Srba (sic) u zapadnom delu Balkanskog poluostrva u Dalmaciji i Hrvatskoj vreno u ci82 Vasilije . Kresti u pogovoru za II izdanje Johan Hajnrih viker, Istorija unijaenja Srba u Vojnoj Krajini, u prevodu Nikole ivkovia. (Novi Sad: Arhiv Vojvodine, 1995). U originalu Johann Heinrich Schwicker, Zur Geschichte der kirchlichen Union in der croatischen Militrgrenze (Wien: Archiv fur sterreichische Geschichte 52, 1874). 83 Jovan Olbina u pogovoru za viker, ibid., str. 96. 251 lju negiranja njihovog etnikog identiteta dobilo je, kao to je poznato, tokom poslednjeg rata i obeleje genocida.84 Simptomatino je i da se istoriografska literatura o unijaenju i islamizaciji u Srbiji intenzivno pojavljuje kao sastavni deo jaanja nacionalizma pred Drugi svetski i najnovnije ratove. Kasnih tridesetih godina tekstovi o islamizaciji dominiraju Srpskim glasom, glasilom najistaknutijih srpskih intelektualaca okupljenih u Srpskom kulturnom klubu, kao i u prestinom Srpskom knjievnom glasniku. U predveerje ratova devedesetih godina ovi su tekstovi ponovo objavljeni.85 Osamdesetih godina izlaze prve knjige posveene uniji, a na vrhuncu nacionalistike kampanje izlazi i itav niz knjiga o pokatoli-avanju u Drugom svetskom ratu.86 Nakon kritikog izdanja 1982. godine i kritikih analiza,87 u poslednje vreme oivljavaju se i proglaavaju nauno utemeljenim tvrdnje iz Andrieve disertacije.88 Kako drugaije objasniti da se 84 Bojan Jovanovi, "Srbi u kljuu nacionalne karakterologije" u ibidem, ur., Karakterologija Srba, str. 22. 85 Miodrag Jovii, ed.,Jako srpstvo -jaka Jugoslavija [Strong Serbhood - [Strong Yugoslavia]. Beograd: Narodna knjiga 1991. 86 Duan Kai, Otpor maranskoj uniji (Beograd: 1986), prvo izdanje gorepomenutog prevoda vikeroveodavikerove Istorije unijaenja, zatim radovi Slavka Gavrilovia, Koste Milutinovia i drugih u okviru Istorije srpskog naroda i drugih tematskih izdanja. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj3 (Beograd: SANU, 1995) donosi ak tri lanka o unijaenju; o pokatoliavanju za vreme Drugog svetskog rata Veljko uri, Ustae ipravosljavlje: Hrvatska pravoslavna crkva (Beograd: Beletra, 1989), Veljko uri, Prekrtavanje Srba u Nezavisnoj dravi Hrvatskoj:prilozi za istoriju verskoggenocida (Beograd: Alfa, 1991), Milan Bulaji, Misija Vatikana u Nezavisnoj dravi Hrvatskoj: "Politika Stepinac" razbijanja jugoslovenske drave i pokatoliavanja pravoslavnih Srpa po cijenu genocida 2 vol. (Beograd: Politika,

183

1992), Sima Simi, Prekrtavanje Srba u Drugom svetskom ratu (prvo izdanje Titograd: 1959, drugo Beograd: Kultura, 1990). 87 Aleksandar Popovi, "Ivo Andri i 'kua Islama' u Delo Ive Andria u kontekstu evropske knjievnosti i kulture (Beograd: Zadubina Ive Andria, 1981), Zoran Konstantinovi, "O Andrievom doktoratu" u Sveske Zadubine Ive Andria 1/1982 i Svetozar Koljevi, "Dve Bosne Ive Andria" u Sveske Zadubine Ive Andria 2/1983. 88 Miroljub Jevti, Islam u delu Ive Andria (Beograd: autor, 2000), nastalo kao odgovor na knjigu Muhsina Rizvia, Bosanski muslimani uAndrievu svijetu (Sarajevo: Ljiljan, 1995). Oba dela nastoje da u svetlu nedavnih zbivanja, politikim i moralnim kategorijama naeg vremena potvrde odnosno opovrgnu Andrieve poglede. 252 u Srbiji nakon dugogodinjeg bunkerisanja poslednjih godina Andriev rad uporno iz godine u godinu pretampava. Najnovija nacionalistika kampanja u Srbiji ne samo to je intenzivirala stare predrasude i stereotipe ve je stvorila ili usvojila i neke nove. Osamdesete godine donee i pravu poplavu pre svega novinskih tekstova koji ire mrnju, najee protiv Bonjaka, koje prikazuju kao nadiruu opasnost.89 U ovom savremenom ili oivljenom antimuslimanstvu preovlauju pozajmljeni najee rasistiki "orijentalistiki" modeli i predstave stvorene na Zapadu, te se potencira strano, azijsko ili afriko poreklo bosanskih muslimana; istiu toboe specifine rasne karakteristike, orijentalna senzualnost, prevrtljivost i mekutvo. Aludira se na veliku pretnju u vidu radikalnog islama za evropsku civilizaciju koju personifikuju Srbi i naglaavaju veze Bonjaka sa Iranom i Libijom. Sa druge strane se unija ili preobraenje na katolianstvo fiksira na iskustvo prisilnog prekrtavanja u ustakoj Hrvatskoj. Ovakvom identifikacijom istoriografska produkcija postaje deo nacionalistike propagande koja je stvarala strah kod Srba da ovo iskustvo moe da se ponovi. Kao ilustracija brojnim opasnostima kojima je srpski narod izloen predstava o preobraenjima je ponovo pozajmljena i proirena na ateizam, jugoslovenstvo, meane brakove, pa ak i odlazak u inostranstvo radi lakeg ivota ili boljih mogunosti obrazovanja i zapoljenja.90 Opreni stavovi Uprkos opstajanju i ak skoranjem oivljavanju mitologizovanih predstava verskih preobraenja u srpskoj istoriografiji bilo je i oprenih stavova i 89 Ne postoji sveobuhvatna studija koja je obradila govor mrnje u srpskim medijima pred najnovije ratove. Najdetaljniji pregled napisa i stavova nekih od vodeih politiara i intelektualaca u vezi bosanskih i muslimana uopte u Michael Sells, The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia, str. 63-68, 79-92, 118-124 i Norman Cigar, Genocide in Bosnia: The Policy of "Ethnic Cleansing", str. 24-32 i 64-73. Takoe Appendix "The Serbian View of Islam in the 1980s" u H. T. Norris, Islam in the Balkans (Columbia S.C.: University of South Carolina Press, 1993), str. 295-298. 90 Milan Bursa, 'Slabljenje bioloke i duhovne snage srpskog naroda' in Geopolitika stvarnost Srba (Beograd: IGS, 1997), str. 454.

184

253 zakljuaka ak i u sluajevima kad oni odudaraju od opteg pristupa autora. Tako ve poetkom prolog veka Jovan Hadi Vasiljevi, koji je kao to smo videli bio meu prvima koji je pisao o islamizaciji obilno se oslanjajui na narodno predanje, primeuje da mit o nasilnoj islamizaciji potie od tekih prilika u Osmanskom carstvu od kraja 17. veka i neprekidnih turskih ratova sa hrianskim dravama, ustanaka i seoba koji su, kako istie, u narodu razvili predanje o ovakvom poturivanju do krajnjih granica i smatra: Naa crkva, nai emigranti, knjievnici, uskoci, ratnici itd. uinili su da se pojaa to uverenje, i da se na strani kristalie i utvrdi, da su vie turske dravne vlasti vrile pritisak nad hrianima u cilju poturivanja.91 Opreni glasovi najee su se javljali usled ideolokih, esto socijalistikih ubeenja i insistiranja na klasnim korenima drutvenih i istorijskih procesa. Jedan od prvih socijalista i antiklerikalaca Vasa Pelagi tako ima najvie razumevanja za islamizaciju: to se naroda isturilo, nije noem i paleom natjerano, ve je to bilo u nekoliko dragovoljno, iz linih interesa. Gospoda se isturila radi gospodstva, a sirotinja za to da se oprosti spahija ili nekog gonjenja. I stotine hiljada naroda voljelo je olakicu tereta i materijalno blagostanje i linu slobodu i sigurnost no vjeru svoju, te prevrne jednu i primi drugu. Ovome je mnogo doprinijela i demokratska priroda muslimanske vjere i uprave. Uz to i bogumili su se listom isturili, jer su ih zbog njihove vjere slobodoumne gonili i pravoslavni i katolici.92 Socijalista Dragia Lapevi smatrao je najvanijim da naa nauka utvrdi pravo poreklo naih muslimana, odnosno "tragove srednjevekovnog rada i ivota naeg naroda u sadanjoj materialnoj i duhovnoj kulturi naih muslimana.93 Naklonjen muslimanima istie da sutina netrpeljivosti ne lei u islamu ili bilo kojoj veroispovesti, ve u ekonomskim i socijalnim uslovima, te Jovan Hadi Vasiljevi, Muslimani nae krvi u junoj Srbiji (Beograd: Sveti Sava, 1924 i Beograd: Prosveta, Pritina: Grigorije Boovi, 1995), str. 27. Vasa Pelagi, Istorija bosansko-hercegovake bune u Izabrana djela III (Sarajevo: Veselin Maslea, 1971, na osnovu II izdanja - Budimpeta, 1880) Dragia Lapevi, O naim muslimanima (socioloke i etnografske beleke)(Beograd:Gece (Beograd: Gece Kona, 1925), str. 4-5. 254 optimistiki veruje da e ekonomskim i kulturnim razvitkom konfesije izgubiti uticaj na opredeljivanje masa. Socijalista i pretea srpske socioloke nauke Sreten Vukosavljevi u oce-nama islamizacije insistirao je na privrednim, kulturnim, statusnim argumentima. Emigracione pokrete i ekspanziju Albanaca objanjava kao posledicu njihove stoarske privrede i plemenske zajednice, a ne smiljene strategije. Vukosavljevi ak daje i primer kako je islamizacija slovenskog stanovnitva u Sandaku upravo bila brana albanizaciji.94 U islamizaciji vidi i refleksiju plemenskog mentaliteta dinaraca, borbenosti i iskljuivosti u njihovoj fragmentaciji 185

i sukobljenosti. U tipu izdajnika-poturice u stvari je samo drugo lice tipa junaka iji su koreni u istom mentalitetu. Zato je i islamizacije po Vukosavlje-viu mnogo vie u plemenskim, brdskim nego u ratarskim krajevima: (.) poturici je koren u plemenikom mentalitetu. Zbog toga i jeste poturica bilo najvie ba u onim plemenima, u kojim je inae taj mentalitet bio najjae izraen i u odlikama junatva i vitetva. U svima takvim plemenima - ak i u nekima koja su bila sredina, te bila najzaklonjenija od turskih uticaja i od najezda.95 Ovaj stav Vukosavljevi ilustruje narodnom izrekom "U svakome itu ima urodica; u najboljem najvie". O islamizaciji kroz prizmu klasnih odnosa pisalo se u doba socijalistike Jugoslavije ali nedovoljno da bi se potisnule ve stvorene predstave. Evidentno se i izbegavalo suoavanje sa problemima ver-skih preobraenja u prolosti i njihovim posledicama odnosno upotrebom u novije vreme. Tako je za vreme socijalistike Jugoslavije i Andrieva teza izostavljana iz njegovih dela jer, kako je tvrdio visoki komunistiki funkcioner, Rodoljub olakovi: "To je na brzinu pisana teza koja povrno raspravlja o vrlo sloenim pitanjima (bogumili, islamizacija dela bosansko-hercegovakog stanovnitva, odnosi meu verama i sl.)".96 94 Sreten Vukosavljevi, Istorija seljakog drustva I (Beograd, SAN, 1952). 95 Sreten Vukosavljevi, "Plemenski i seljaki mentaliet" u Jovanovi, ur., Karakterologija Srba, str. 151. 96 Citirano u Nikola B. Popovi, "Srpski pisci i naunici o Bosni i Hercegovini. Priredio: Zdravko Antoni. Beograd: Slubeni list SRJ, 1995" (prikaz) u Balcanica XXVII, 1996, str. 374. 255 Meu kompleksnijim vienjima i analizama verskih preobraenja u srpskoj istoriografiji treba izdvojiti i najstaknutijeg istoriara meuratnog perioda, Vladimira orovia, koga uz Aleksandra Solovjeva svrstavaju u pro-ponenta bogumilske teorije. U delu Bosna i Hercegovina daje vrlo kompleksno i objektivno gledite islamizacije uzimajui u obzir mnogobrojne faktore pre svega nepostojanje jake pravoslavne ili katolike crkvene organizacije, politiku razjedinjenost neposredno pre turskog prodora, ekonomske motive, migracije muslimanskog stanovnitva ka Bosni u potonjim vekovima i mnoge druge.97 U novije vreme izdvaja se vienje istoriara Vladimira Stojanevia koji islamizaciju tretira kao deo procesa etnike simbioze.98 Ekmei u tradiciji Vukosavljevia smatra da je islamizacija nastupila kao plod nedovoljno sofisticirane organizacije drutva. Tako su islamizaciji podlegli najvie krajevi bez dravnih struktura i jakog plemstva, kao i stoarski, tzv. vlaki stratum, bez vrstog kulturnog i teritorijalnog utemeljenja.99 Milan Vasi argumento-vano odbacuje tezu o primanju islama radi ouvanja poseda ili privilegija.100 0 islamizaciji analitiki i nepristrasno, bez paralela sa dananjim zbivanjima, pie i Olga Zirojevi.101 Iako ne osnovna tema njegove monografije o sprskoj crkvi istoriar Boris Nilevi daje nepristrasnu sintezu radova o islamizaciji.102 1 kod studija o uniji javljaju se opreni zakljuci pa nas tako Bogumil Hrabak podsea na kompleksnost i ambivalentnost primera unije kroz vreme na sluaju Dalmacije: 186

97 Vladimir orovi, Bosna i Hercegovina (Beograd: SKZ, 1925). Vladimir Stojanevi, "O nekim istrorijskim faktorima kao uzrocima u procesima etnike simbioze na balkanskom poluostrvu u prvoj polovini 19. veka" u Istorijski asopis XL-XLI, (1993-1994), str. 153-162. 99 Milorad Ekmei, "Language and Religion as the Integrating and Disintegrating Factors in Modern Yugoslav History" u Istorija XX veka, Vol XI/1-2, 1993, str. 8-9. Milan Vasi, Mortolosi u jugoslovenskim zemljama pod turskom vladavinom (Sarajevo: ANUBiH 1967). Vidi na primer "Pitanje islamizacije Jevreja" u Istorijski asopis XLII-XLIII, (1995-1996), str. 49-61, i "Alahovi hirani" u Republika 282-283, (2002). Boris Nilevi, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine (Sarajevo: Veselin Maslea, 1990), str. 116-120. 256 () narod je u verske stvari bio neupuen, i naavi se na vetrometini, uvukao se u sebe, prilagoavajui se koliko je bilo neizbeno Narod je stvarno mogao biti srean to nije imao mnogo popova u svojoj sredini, jer su oni bili sve do kraja XVII veka glavni inioci u prevoenju na uniju.103 Zakljuak I samo letimian pregled predstava o verskim preobraenjima u srpskoj istoriografiji pokazuje da one prevazilaze ponuenu klasifikaciju mitova odnosno esto obuhvataju vie kategorija.104 Zanemarujui ili eksplicitno negirajui kulturnu ili drugu slinost sa preobraenicima neki od analiziranih autora predstavljaju odlian primer protagonista mitova sui generis. Druga tendencija, u poslednje vreme manje vidljiva, pak sugerie da in preobrae-nja ne pretpostavlja sutinsku promenu preobraenika koji su tako automatski prikljueni srpskoj naciji, ali bez prava na sopstveni stav o nacionalnom opredeljenju. Za analizu predstava o preobraenjima je pogodna i kategorija antemurale mitova kao dela najuticajnijeg od svih srpskih mitova, Kosovskog mita o rtvovanju i spasenju. Verske konverzije su u ovom mitu dokaz muenike prolosti i opravdanja za istorijsko pravo i misiju (nepreobraenih) Srba na koje je pozivano vie puta u poslednja dva veka. Ukratko, Srbi su patili stoleima od nasilne kampanje konverzije, kojoj su (nepreobraeni) Srbi uspeli da odole i time dokau svoju moralnu i kulturnu superiornost. I na kraju, mitologizovane predstave verskih preobraenja su sastavni deo mitova ethno-geneze i nacionalne starine. Zavisno od interpretacije ili politikog projekta koji je motivie, razliite predstave verskih konverzija upotrebljavane su da bi se dokazalo pravo na neku teritoriju koja je predmet sukobljavanja, kao to je to sluaj sa Kosovom i Makedonijom, ili da se negiraju nacionalna prava kao to je to sluaj u konfliktu sa Bonjacima i Hrvatima jer se oni predstavljaju kao preobraeni Srbi. 103 Bogumil Hrabak, "Srbi u Dalmaciji i Boki kotorskoj od poetka XVI do kraja XVIII veka" u Srpski narod van granica dananje SR Jugoslavije, str. 79. 104 Schopflin, "The Functions of Myth and a Taxonomy of Myths". 187

257 Ovaj pregled predstava islamizacije i unije sa Katolikom crkvom u srpskoj istoriografiji kao dominantnu crtu vidi insistiranje na prisili i nezavr-enosti ovog procesa koji jo preti opstanku Srba. Na ovaj nain istoriografija pod uticajem nacionalizma oivljava i nadgrauje verske netrpeljivosti koje su postojale u prolosti upotrebljavajui ih u slubi nacionalistikog politikog projekta. Nacionalistiki diskurs koji preovlauje kod analiziranih autora negira mogunost promene u istoriji, kojih su konverzije savren primer ili nastoji da dokae njihovu beznaajnost. Antiistorijska priroda religioznog diskursa se tako dopunjuje empirijskim "naunim" dokazivanjem i injenicama koje povezuju istoriari i etnografi. Naime, koristei "istinite" izvore ili injenice ova dela ostaju i dalje inspirisana i organizovana logikom "izmiljenog" odnosno imperativima nacionalizma. Sa druge strane, sekularizovan milje u kome stvaraju istoriari navodio ih je da verska preobraenja doivljavaju iskljuivo kao promenu drutvene ili politike identifikacije bez ikakvog obzira ili analize za oseanja i verovanja onih koji su se odluivali na promenu vere, reducirajui tako religiju u vrstu drutvene i politike organizacije. U srpskom sluaju je na ovaj nain mit o verskim preobraenjima postao paradigma odnosno sistem reference za bilo koju vrstu neslaganja i otpora "nacionalnim" imperativima. Najtraginija posledica ovakvih predstava preobraenja je izgradnja stereotipa o karakteru preobraenika koji je kasnije pripisivan i itavim narodima. Uvreavanje mita o drugim narodima kao inferioriornim prevrtljivcima i kukavikim krivokletnicima, oni bivaju izopteni ne samo iz narodne ve i iz mnogo ire ljudske zajednice, ustanovljene univerzalnim etikim kategorijama. 258

Ana Anti EVOLUCIJA I ULOGA TRI KOMPLEKSA ISTORIJSKIH MITOVA U SRPSKOM AKADEMSKOM I JAVNOM MNJENJU U POSLEDNJIH DESET GODINA
Rad e analizirati transformacije i razvoj dva tipa istorijskih mitova ante murale i sui generis u srpskom akademskom i javnom mnjenju tokom prethodne decenije. Osnovne grupe primera klasinih kao i novih formi mitologiziranih interpretacija istorije u okviru teorijskih ogranienja mitova drevnosti, sui generis i ante murale bie detaljno istraeni, dok e nove komponente mitova biti definisane uz pomo informacija i podataka iz brojnih relevantnih izvora i tekstova naunog i dnevno-politikog karaktera. Drugi fokus rada povezan je s primeenom zamenom mita drevnosti interpretacijama tipa ante murale kao najfrekventnijom i najuticajnijom strategijom za teorijsko (re)definisanje dravnih i nacionalnih granica. U zakljuku akcenat e biti stavljen na analizu politikih i socijalnih faktora koji su doprineli nastanku pomenutih promena. Ante murale Mitovi tipa ante murale imaju veoma dugu tradiciju konzistentne pri-mene u mnogobrojnim problematinim interpretacijama srpske istorije. U mitologiziranom srpskom naunom i politikom diskursu, Srbi su prikazivani kao branioci sutine hrianske evropske civilizacije od, kako se navodi, destruktivnog islamskog uticaja i zastraujue dominacije napredujueg 188

259 Otomanskog carstva u srednjevekovnom periodu. U toku protekle decenije brojni funkcioneri reima Slobodana Miloevia u raznim politikim govorima, napisima i obraanjima naroito su energino insistirali na ovom tipu srpskih istorijskih mitova u njegovoj originalnoj/klasinoj formi kao jednom od glavnih teorijskih i praktinih mehanizama za opravdavanje navodnog legitimiteta i nametljivih i prekomernih ovlaenja drave Srbije na Kosovu. Politiki angaovani intelektualci i nauni radnici iz Srpske akademije nauka i umetnosti i beogradske orijentalistike kole tvrdili su da su 1389. u Kosovskoj bici Srbi svesno rtvovali sebe, ivote svojih najveih i najznaajnijih heroja, svoju dugotrajnu i potovanja vrednu dravnost i nacionalnu slobodu u ime spasa, odbrane i preivljavanja superiornog hrianskog evropskog sistema vrednosti i samih temelja moderne civilizacije. Analiza istorijskih injenica o periodu Kosovske bitke i otomanske turske vlasti na Balkanu redovno je pomeana sa sadrajem herojskih legendi prisutnih u poznatim srpskim narodnim epskim pesmama, npr. u uvodu Rajka Petrova Noga u zbirku takvih pesama iz 1990. godine (iji delovi sadre mnoge uoljive elemente i karakteristike nedvosmislene politike propagande) nivo izmeanosti istorije i mita iz poetskih poruka izuzetno je visok1. Srpski ratnici branili su duhovno i kulturno nadmonu evropsku civilizaciju sa zadivljujuom, samoubilakom i nemerljivom hrabrou pravednih koji su prepoznali dobro i odbacili zlo. Istorijski udbenici za osnovne i srednje kole takoe su puni takvih, sa naune take gledita problematinih, stavova i pristupa. Svesni da nemaju nikakvih realnih ansi da poraze mone pomahnitale horde islamske imperije, srpski ratnici su se borili, patili, ginuli i pali u ropstvo, a sve u ime svesne plemenite rtve koja je zatitila i omoguila postojanje itavog hrianskog sveta ("Neka bude to biti ne moe!"). Srpske rtve i gubici redovno se uveavaju i preuveliavaju mada solidnu naunu osnovu za veinu takvih tvrdnji nije mogue nai u istorijskim injenicama. Stanje Srba pod otomanskom vladavinom opisivano je kao istinsko ropstvo i surova represija, nedostatak bilo kakvih prava, sloboda i objektivnih, univerzalno primenjivih zakona; Srbi su bili prisiljeni da napuste slavu i ogromno bogatstvo dinastije Nemanjia i preu u nepodnoljivu ropsku tamu otomanskog perioda. Istorijski udbenici elaboriraju o psiholokim stanjima i raspoloenjima porobljenih 1 Nogo, Rajko Petrov, Srpske junake pesme, Beograd: BIGZ, 1990, str. 5-28. 260 Srba; npr. Hajduci se prikazuju kao jedini koji su pronali u sebi dovoljno snage i hrabrosto da budu slobodni, vredni potovanja i prkosni u duhovnoj tami islamske dominacije; hajduci su tragini junaci koji su se rtvovali za vie nacionalne i civilizacijske vrednosti (dok su, prema istorijskim injenicama, hajduci bili pljakai i banditi koji su plen delili iskljuivo meu sobom, ne pomaui siromanim i osiromaenim slojevima srpskog stanovnitva).2 U istorijskom udbeniku za sedmi razred osnovne i trei razred srednje kole opte drutveno, politiko, ekonomsko, kulturno i religijsko stanje Srba pod otomanskom vlau opisuje se i ilustruje kroz konstantna pominjanja velianstvene rtve koju je srpski narod svesno podneo sa plemenitim ciljem spreavanja i ometanja agresivnog i destruktivnog islama u ozbiljnim pokuajima da osvoji i pokori naprednu evropsku civilizaciju. Potinjeni narodi u Otomanskom carstvu bili su surovo ugnjetavani i izloeni ozbiljnoj i ekstremnoj drutvenoj i ekonomskoj eksploataciji kroz nebrojene feudalne takse i namete. Autori udbenika uvrstili su u tekst veliki broj komentara u vezi sa navodno sutinski neravnopravnim i nekorektnim 189

verskim i nacionalnim statusom Srba (i hriana uopte). Udbenik zatim kao neospornu injenicu pominje zastraujuu situaciju apsolutnog politikog bezvlaa kao i osnovne nesigurnosti i nezatienosti ljudskih ivota i privatnog vlasnitva. Feudalni otomanski dravni aparat opisan je kao nasilan i izuzetno bezoseajan; korupcija, nasilje, pljake, parazitizam potpuno su omeli ekonomski, drutveni i kulturni razvoj i napredak potinjenog stanovnitva, koje je, uglavnom, bilo prisiljeno da se bori za goli fiziki opstanak.3 Ovde se uopte ne pominje znaajna etnika i konfesionalna autonomija koju su u okviru otomanske drave uivali mnogobrojni etniki i religijski izuzetno raznovrsni narodi i zajednice. Solidna i nauno potvrena injenica da je, i pored toga toje bio daleko od modernih demokratija, otomanski dravni sistem pokazivao izuzetan nivo etnike i verske fleksibilnosti u poreenju sa veinom hrianskih evropskih zemalja iz istog perioda, ignorie se namerno i sistematski. Udbenici navode da su Turci hriane (Srbe) zvali "nevernicima" Perovi M, Strugar M, Udbenik istorije (za sedmi razred osnovne kole), Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva, 1994, str. 36-37. Ibid. str. 29-30; Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, Udbenik istorije (za trei i etvrti razred srednje kole), Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva, 1994. 261 nikada ih nesmatrajui ravnopravnim ili punopravnim graanima; tavie, anarhija i nasilje podravano i ohrabrivano od strane samog dravnog aparata bili su neopisivo tetni i nepodnoljivi za hriansko stanovnitvo. Autori udbenika oigledno su koristili teorijski izuzetno sporan i problematian metod primenjavanja modernih politikih standarda i pojmova graanskog drutva i univerzalnog dravljanstva na u biti feudalni politiki i ekonomski mehanizam Otomanskog carstva, samo da bi dokazali tvrdnju da su se istinski uzroci preuveliano turbulentnog i tekog stanja i siromatva Srba ustvari nalazili u tom religijskom i civilizacijskom sukobu (Hantingtonova ideja o krucijalnom sukobu i graninoj liniji (razdvajanja) izmeu civilizacija ovde je posredno primenjena). Poglavlje udbenika koje se bavi bosanskim zemljama pod otomanskom vladavinom navodi da su najznaajniji problemi pokorenih naroda u tom periodu bili povezani sa nametanjem prekomernih i neodrivih tereta hri-anskom srpskom stanovnitvu, koji su ozbiljno pogorali njegovu ukupnu ekonomsku situaciju kao i kulturni razvitak; ostali krupni problemi takoe su ukljuivali izuzetno grubo i nasilniko ponaanje otomanskih (u ovom sluaju bosansko-muslimanskih) feudalaca (neogranieno gomilanje bogatstva, arbitrarno meanje u lini i privatni ivot potinjenih Srba, i sl.).4 Sa druge strane, zanimljivo je i indikativno da intenzivni i dinamini ekonomski napredak koji se desio neposredno nakon otomanskog osvajanja Balkana, naroito pre kraja esnaestog veka, uopte nije uzet u obzir. Krucijalni zakljuak, predoen od strane autora, da se, uprkos svemu, Srbi nikada nisu pomirili sa upravo opisanom poniavajuom drutvenom i kulturnom situacijom, i da su nastavili da pruaju ozbiljan oruani nasilni otpor duhovno i kulturno inferiornim tlaite-ljima, savreno se uklapa u klasini teorijski model graenja istorijskih mitova tipa ante murale. Takodje je veoma interesantan nain na koji je injenica da je i u ovom sluaju nasilje primenjivano iznenada dobila apsolutno pozitivnu konotaciju kada je u pitanju odbrana nacionalnog ponosa, ekonomske i intelektualne autonomije, kao i slobode, stabilnosti i odrivosti irih i sveobuhva-tnijih evropskih civilizacijskih vrednosti.

190

Opet drugi udbenik opisuje istorijsku ulogu i poziciju Srbije kao ante murale na potpuno novi i razliit nain: u centru panje su ekspanzionistika 4 Perovi M, Strugar M, str. 101. 262 politika i strategija Austro-Ugarske i Nemake prema Solunu i dalje prema Bliskom Istoku u devetnaestom i poetkom dvadesetog veka. Srbija je sada branila ne postojanje i same temelje itave evropske civilizacije i versko-ideo-loke ispravnosti, nego svoje susede - Balkan i iri svet Istoka, od nepravedne i zastraujue najezde i invazije dve agresivne evropske drave koje su u ideolokom smislu igrale ulogu veitih i nepopravljivih krivaca (naroito u svetlu dva tada predstojea svetska rata). Srpski dravnici ustvari su pokuavali i radili na tome da sauvaju bar minimum pravednosti i legitimnosti u meunarodnom sistemu (poneto socijalistiko ili strukturalistiko shvatanje internacionalnih odnosa u kome centralno mesto zauzima analiza i osuda ugnjetavanja i insti-tucionalizovanog eksploatisanja slabijih od strane jaih - ovaj aspekt graenja istorijskih mitova tipa ante murale ponovo e se pojaviti kao dominantan vid interpetacije skorijih istorijskih dogaaja u vezi sa ulogom Srbije u evropskoamerikoj perspektivi). Prema tome, politiko jaanje i teritorijalna ekspanzija Srbije nakon Balkanskih ratova predstavljale su Austro-Ugarskoj najvei spoljnopolitiki problem, i Habzburka monarhija bila je spremna da iskoristi sva raspoloiva politika sredstva, ukljuujui i pretnje ratom, da bi spreila proirenje Srbije na morsku obalu. Zbog injenice da je mogunost stvaranja spoljnopolitiki snane i unutranjopolitiki stabilne Srbije bila glavna i najopasnija prepreka na germanskom agresivnom osvajakom putu prema Istoku, Srbi su Londonskim mirom iz 1913. bili primorani da se povuku sa Jadranske obale, pri emu je formirana autonomna Albanija kao najobinija ispostava austro-ugarskog imperijalizma na Balkanu.5 Pojedini delovi istorijskih udbenika za zavrne razrede osnovnih i srednjih kola posveuju izuzetnu panju glorifikovanju nacionalne i regionalne politike srpskog kneza iz devetnaestog veka Mihajla Obrenovia: knez Obrenovi prikazan je kao neko ko je, razvijajui srpsku nacionalnu svest i kanaliui efikasno ogromnu i monu nacionalnu energiju i slobodarske tenje, inicirao i sproveo kljune pripreme za uspeno ispunjavanje grandioznih nacionalnih i revolucionarnih zadataka koji su Srbiji predstojali. Njegov krajnji cilj nije bilo samo kolektivno osloboenje Srbije od stranih izrabljivaa i porobljivaa, i politiko ujedinjenje etnikih Srba u svim "srpskim zemljama" (ukljuujui i Bosnu); udbenici naglaavaju da su srpka vlada i knez takoe 5. Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, str. 64-69 263 preduzimali ozbiljne mere, razvijali i vodili organizovanu akciju meu ostalim balkanskim narodima i dravama kako bi zapoeli, inpsirisali, pripremili i predvodili sveobuhvatni balkanski anti-turski oslobodilaki pokret. Upravo sa takvim ciljevima i namerama sklopljeni su tajni politiki ugovori i vojni savezi Srbije sa Crnom Gorom, Rumunijom i Grkom. Zakljuak je predvidljiv i "logian: iako je atentat na Mihajla iznenada prekinuo ovaj proces, Srbija je za vreme njegove vladavine unapreena u samosvesnu, samouverenu, materijalno dobro opremljenu i izuzetno visoko motivisanu buduu silu predvodnicu oslobodilakih ratova na Balkanu (opozicija Balkana sa njegovim sutinski hrianskim i evropskim 191

kulturnim nasleem sa jedne strane i otomanske/ islamske/anti-evropske nazadne vladavine sa druge).6 I zaista, kada je 1912. zapoeo ozbiljan i odluan balkanski oruani pokret za nezavisnost, ogromna veina turkih snaga, nastavljaju autori, bila je usmerena na najopasnijeg protivnika Srbiju, koja je, u poreenju sa ostalim lanicama Balkanske alijanse (Grkom, Bugarskom, Crnom Gorom), imala najvee gubitke, podnosila i preduzimala najtee i najportvovanije napore i zabeleila najvelianstvenije pobede za sve vreme trajanja neprijateljstava. Londonski mirovni ugovor iz 1913. godine ostavio je makedonsko pitanje otvorenim jer je Srbija odbila da se sloi sa bugarskim insistiranjem na pripajanju veeg dela makedonske teritorije. Objanjenje je vie nego "oigledno: u toku rata, Bugarska nije ispunila svoje obaveze na Vardarskom frontu (koje su proizilazile is predratnog vojnog ugovora), a Srbija je bugarskoj vojsci na Jedrenski front poslala dodatno vojno pojaanje (koje ugovorom nije bilo predvieno). Prema tome, Srbija je nesumnjivo zasluila mnogo vredniju nagradu zahvaljujui svojoj izuzetnoj i vodeoj ulozi u velikom balkanskom oslobodilakom pokretu s poetka veka.7 Kvazi-nauni i visoko komercijalizovani novinski lanak profesora beogradskog Fakulteta politikih nauka dr Miroljuba Jevtia (objavljen u vojnom magazinu Vojska) navodi da su centralni motivi velianstvenog i zadivljujueg 6 Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, str. 43-44; Gaea N, Mladenovi - Maksimovi Lj, ivkovi D, History textbook (for the 8th primary school grade), Belgrade: Zavod za udbenike i nastavna sredstva, 1996, str. 12-14. 7 Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, pp. 65-67; Gaea N, Mladenovi-Maksimovi Lj, ivkovi D, str. 27-28. 264 uinka i hrabrosti srpske vojske na Kosovu 1389. godine bili odbrana hrian-stva i samo hrianstvo, dok kao glavni nauni, injenini i istorijski dokaz za takve tvrdnje Jevtiu slui stih iz epske narodne pesme o pripremama srpske vojske za boj na Kosovu (na predlog kneginje Milice da odustane od odlaska u boj, njen brat odgovara: Ne bih ti se, sejo, povratio, ni iz ruke krsta barjak dao, da mi care pokloni Kruevac).. Klasina forma istorijskih mitova tipa ante murale takoe je prisutna i ima veoma istaknutu ulogu i primenu i u popularnim, neakademskim, novinskim i politikim izvorima i tekstovima analiziranim u okviru ovog istraivanja. Tendencija da se neki radovi, stvarani pre nekoliko decenija, ili ak vekova, ponovo objavljuju i koriste u potpuno nove svrhe pod izmenjenim okolnostima i u znaajno drugaijem kontekstu, izuzetno je uoljiva, naroito u reimski kontrolisanim medijima. Sam in ponovnog objavljivanja nesumnjivo predstavlja jasno izraavanje nove, moderne, svee lojalnosti i privrenosti odreenog dela javnosti glavnim principima i ideologiji datih autora i njihovih dela. Na primer, ideja o kljunoj i portvovanoj ulozi koju je Srbija morala da prihvati u odbrani osnovnih materijalnih, kulturnih i duhovnih vrednosti svojih suseda prepoznatljiva je u tekstu koji je etrdesetih godina prolog veka napisao poznati srpski knjievnik i novinar Veljko 192

Petrovi; taj je tekst ponovo objavljen u beogradskom dnevnom listu Politika u junu 2000. godine. Petrovi-evo razmiljanje savreno se poklapa sa odlomcima iz poglavlja u istorijskim udbenicima o velianstvenoj i nezamenjivoj ulozi Srbije i kneza Mihajla Obrenovia u balkanskom anti-otomanskom oslobodilakom pokretu. Petrovi govori o Srbiji kao o zemlji koja je na svojim leima iznela najznaajniji, najvei i najnaporniji aspekt napora to su doprineli konanom osloboenju Balkanskog poluostrva od agresivnog i destruktivnog turskog uticaja. Naravno, sve je sutinski povezano sa kosovskom bitkom i rtvom, koje su, kada su se desile, predstavljale istinsku prekretnicu u istorijskom razvitku itavog sveta: u bici su srpski dravnici i ratnici pruili astan, divljenja vredan i hrabar prkosni otpor, ija je uspomena spreila da u vekovima ropstva koji su usledili Srbi potonu u duboki jaz moralne i ljudske propasti i poraza. Kroz kosovsko rtvovanje, i ovekoveavanje i odravanje kosovskog mita (koji, po Petrovi-evom miljenju, ima sasvim solidnu injeninu podlogu), srpsko plemstvo i 3 Jevti, Miroljub, "Za krst asni i slobodu zlatnu," Vojska, 11. januar, 2001, str. 30. 265 vladajua feudalna klasa uspela je da ne izgubi svoju spektakularnu reputaciju; ovaj gotovo svetaki ugled koji su stekli inspirisao je napaeno, ponieno, osiromaeno i porobljeno srpsko stanovnitvo da krene istim fascinirajuim putem beskompromisne borbe za nacionalni ponos i slobodu. Kosovska bitka predstavljala je samo slavni poetak ovog ogromnog i sveobuhvatnog nacionalnog napora i pokreta usmerenog protiv napredujueg i fundamentalno neevropskog islamskog sistema vrednosti (Srbi su branili ne samo razvijenu Evropu nego i sve svoje susede). Borbu je kasnije vrsto i odluno nastavila itava srpska nacija (bez obzira na drutvena, kulturna ili politika raslojavanja) u narednih pet vekova, sve do oformljenja, artikulacije i eksplozije pobedono-snih srpskih oslobodilakih pokreta iz devetanestog i dvadesetog veka koji su oslobodili poluostrvo organski tue i strane turske prevlasti.9 Meutim, originalna forma ante murale mitova u srpskom akademskom i javnom mnjenju pretrpela je ozbiljne i inventivne transformacije u periodu posle kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina prolog veka. Faktori koji su prouzrokovali ove znaajne promene svakako ukljuuju pogoravanje jugoslovensko-amerikih odnosa, koje je kulminiralo 1999. godine u NATO-ovoj kampanji vazdunih udara na SRJ, kao i meuetniki i meureligijski sukobi u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. U ovoj potkategoriji ante murale istorijskih mitova prepoznatljiva je mitologizirana interpetacija novijih kao i starijih istorijskih dogaaja. U istorijskim udbenicima i naunim tekstovima analiziranim u okviru istraivanja nisu pronaeni primeri ove novije, tran-sformisane ante murale ideologije. 1) U prvoj vrsti modifikovanih mitova tipa ante murale, intepretirana i analizirana istorijska deavanja obuhvataju politiku SAD prema Jugoslaviji kasnih osmadesetih i devedesetih godina, kao i posledice te politike po ame-riko-evropske i unutar-evropske politike i ekonomske odnose. Jugosloven-ski mediji lojalni reimu upozoravali su na ameriki kolonijalizam koji preti Evropi, njenom integritetu, humanistikom i altruistikom sistemu vrednosti, civilizacijskoj i politikoj tradiciji, i njenoj neprocenjivoj nezavisnosti u donoenju odluka i analizi svetskih deavanja. U poznatom Miloevievom predizbornom govoru u Beranama, u Crnoj Gori, iz septembra 2000. godine, 9Mii, Miodrag, "Veljko Petrovi", Politika, 25. juni 2000, str. 32

193

266 Jugoslavija je opisana kao najistrajniji, najozbiljniji i najopasniji centar otpora u Evropi, kao jedna od prvih koji su objavili jasno, beskompromisno, principijelno protivljenje besramnoj amerikoj tiraniji usmerenoj protiv Evrope.10 Jedna od najznaajnijih meunarodnih posledica NATO-ovog napada na SRJ, i jugoslovenske herojske i portvovane odbrane, svakako je zaustavljanje, ili bar usporavanje i ometanje, procesa izgradnje Novog Svetskog Poretka osmiljenog na amerikim vrednostima i pod amerikim vostvom, kae se u zakljuku lanka, objavljenog u specijalizovanim vojnim novinama, koji se bavi NATO-ovim udarima na Jugoslaviju kao paradigmatinim uvodom u transformisani model ratovanja za novi vek.11 tavie, isti vojni magazin objavljuje jo dva izuzetno ostraena lanka koji interpretiraju sadanju ameriku politiku strategiju nametanja Novog Svetskog Poretka (koja ukljuuje, inter alia, neprijateljske stavove prema SRJ i skoranju kampanju bombardovanja) kao povampirenje nacistikih i faistikih koncepta i postupaka iz Drugog svetskog rata. estog aprila 1941. godine vazduni napadi nacistike Nemake na Beograd predstavljali su namerno unitenje najosetljivijih civilnih ciljeva i meta; kasnije, neopisiva surovost i brutalnost u odnosu okupatora prema civilnom stanovnitvu sprovoena je da bi se populacija "[stavila] pod najjai moralni pritisak." Izuzetno varvarski metodi kanjavanja srpskog naroda primenjivani su na itavoj teritoriji Jugoslavije. U to vreme, Kraljevina Jugoslavija (ustvari Srbi kao njena najodlunija, najpredanija i najvitekija nacija) oliavala je hrabru, zastraujuu, svakog divljenja dostojnu evropsku i svetsku snagu i simbol otpora faizmu (kljuni dokaz je svakako, pored mnogih drugih stvari, i spektakularna antifaistika borba jugoslovenskih partizana i stvaranje prvog nefaistikog ostrva slobode u porobljenoj Evropi u jesen 1941. - Uike republike). Upravo su iz tih razloga nacistiki ideolozi i izvrioci sprovodili specijalnu antisrpsku politiku i vojnu strategiju i kampanju. Meutim, nekoliko decenija kasnije, krajem devedesetih godina, svet je suoen sa neverovatno slinom i nemilosrdnom politikom SAD i njenih zapadnih (NATO) saveznika, sutinski i nasilno 10 Miloevi, Slobodan, "Niko ne moe rastaviti srpski i crnogorski narod", Vojska, septembar, 2000, str. 7. 11 Mirkovi, Todor, "Napad na Jugoslaviju kao u uvod u ratovanje novog veka", Novi glasnik: Herojska odbrana probudila svet, septembar-oktobar 2000, str. 154. 267 neprijateljskom prema bilo kakvom otporu ili glasu savesti bilo gde u svetu. Poto je Srbija ponovo glavni beskompromisni branilac svoje, ali i evropske (ak i ire) asti, "rtve su ponovo bile rtve, pa je taj in (bombardovanje 1999. godine) utoliko monstruozniji." Jedan od lanaka sadri i citat Umberta Eka, koji kae da se faizam moe igrati na razne naine bez promene imena predstave. Istorija se ponovila: 6. aprila 1999. Beograd je proao kroz uasavajue identinu apokalipsu jo jednom. U zakljuku, autor tvrdi da agresori, bez obzira na trenutne politike pozicije i ideoloke principe ili stavove koje upotrebljavaju da bi opravdali svoja (ne)dela, ipak ostaju ono to u biti i jesu: brutalni i nasilni ratni zloinci, varvari i vandali koji napadaju i unitavaju deje ivote, bolnice, kole, zdravstvene objekte, mostove, izbeglice, autobuse i vozove, itd.12 194

2) U drugoj vrsti potkategorije transformisanih istorijskih mitova tipa ante murale Srbi se pojavljuju kao najizdrljiviji i najozbiljniji bedem odbrane hrianske Evrope u sukobu sa albanskom islamskom kulturom i tradicijom koje su navodno neodvojivo povezane sa vandalizmom i politikom i ideolokom netolerancijom; Albanci, neprijatelji, koji su apsolutno i nepovratno iskljueni iz porodice civilizovanih evropskih naroda, predstavljaju najdramatiniju pretnju evropskoj civilizaciji, njenim humanim vrednostima, kao i izuzetnim umetnikim dostignuima. Srbi su opasnosti i oskrnavljenju naji-zloeniji predstavnici ovog izuzetno zavidnog evropskog hrianskog civilizacijskog nivoa, i do sada su svesno podneli zaprepaujue rtve i gubitke da bi spreili uase albanskog islamskog vandalizma da prodru u samo srce evropskog kontinenta. Albansko unitavanje pravoslavnih verskih spomenika i srpskog kulturnog naslea na Kosovu ("biseri evropskog i svetskog hrianskog kulturnog i religijskog naslea"), koje traje bukvalno oduvek, a intenzivirano je nakon uspostavljanja UN administracije u pokrajini, naziva se otvorenim napadom na civilizaciju hrianske Evrope i njenu izvanrednu kulturnu i umetniku tradiciju.13 Upravo zbog svega ovoga, Srbi nisu zasluili upadljivi nemar i nezainteresovanost Evrope za trenutno bezvlae na Kosovu. 12 Damjanov, Petar, "Nikad ne reci nikad" i "Taj 'veni' faizam", Vojska, 6. april 2000, str. 37-38 13 Lunik, Slavica, "Muk hrianske Evrope", Vojska, 28. septembar 2000, str. 34. 268 tavie, s obzirom na to da postoji sutinska razlika u drutvenim, moralnim i kulturnim sistemima vrednosti izmeu albanske eksremistike populacije i civilizovanog hrianskog Zapada, uopte ne iznenauje da ve veoma ozbiljne posledice sadanjeg stanja stvari na Kosovu postaju sve ozbiljnije i oiglednije: naime, pripadnici civilne misije UN-a kao i vojnici iz jedinica KFOR-a suoeni su sa istom vrstom monstruoznog varvarizma i primitivnog nasilnog otpora od strane Albanaca (OVK fanatika) protiv koje su Srbi bili prisiljeni da brane svoju sopstvenu otadbinu. Vojni magazin Vojska objavio je lanak, u ijem se naslovu implicira da je "medeni mesec" izmedju "iptar-skih separatista" i stranih mirovnjaka nepovratno zavren, lanak izvetava 0 navodno izuzetno estim oruanim napadima etnikih Albanaca na norveke, francuske, amerike, ruske, bugarske predstavnike zaposlene u nekoj od stranih misija na Kosovu. Autor lanka - donekle neoekivano - priznaje kako je, bar u teoriji, osnovna uloga i cilj stranaca da reguliu i unaprede trenutno stanje stvari u pokrajini, oforme i razvijaju stabilan i solidan pravni, birokratski i ekonomski sistem, podravaju i realizuju uspeno funkcionisanje 1 primenu doktrine vladavine prava, stvore okvir i postave temelje ureenog drutva baziranog na civilizacijskim vrednostima razvijenog (hrianskog) sveta, vrednostima koje su Srbima istorijski i tradicionalno bliske, ali iji su fundamentalni prinicpi duboko strani islamskom albanskom rasuivanju i nainu razmiljanja (koji odobravaju i ohrabruju terorizam i secesionizam). Prema tome, ovi "vojni izdanci zapadne demokratije," kako ih lanak ironino naziva, koji, pre nego to su doli na Kosovo, nisu ni bili svesni toga sa ime e morati da se bore, sada su prinueni da podnose ozbiljne rtve i svedoe takvim nazadnim i destruktivnim reakcijama. Meutim, zakljuak je izuzetno optimistian: ogromna veina zapadnih zemalja konano je shvatila daje bila na pogrenoj strani u srpsko-albanskom sukobu. Autor ovu tvrdnju dokazuje citiranjem "odlunih zahteva" Rusije i Kine, ali i Italije, Francuske, Nemake, Velike Britanije, ak i SAD, ija je namera da utiu na iptarske 195

separatistike i teroristike lidere da iskoriste svoju mo i ubede svoje sunarodnike da prestanu koristiti nasilje za postizanje politikih ciljeva.14 Ovaj lanak sadri jo jednu izuzetno zanimljivu karakteristiku procesa graenja istorijskih mitova, naime veoma dvoznaan i dvosmislen odnos pre14 Petkovi V, Milan, "Nasilje bez granica", Vojska, 6. april 2000, str. 28-29. 269 ma postupcima i predstavnicima Zapada: u nekim izvorima, upadljiva ironija i naglaeni sarkazam upotrebljavaju se kako bi se SRJ prikazala kao jedna od retkih koji se hrabro i zadivljujue odupiru zapadnom totalitarizmu i njegovim agresivnim namerama da porobi ceo svet; sa druge strane, postoji nekoliko indikacija za koje se moe rei da ukazuju na injenicu da, uprkos trenutnom (i prolaznom) politikom i vojnom konfliktu izmeu najveih svetskih sila i SRJ, ova dva faktora ipak pripadaju istom civilizacijskom prostoru. Dr Milorad Vasovi, profesor Beogradskog univerziteta, koji je sproveo izuzetno sveobuhvatno istraivanje o poznatom srpskom geografu i geologu Jovanu Cvijiu, i objavio brojne radove o ivotu i dostignuima ovog slavnog naunika, ponudio je u magazinu Vojska specifinu interpretaciju Cvijievih stavova i upozorenja: Kosovo i stara Raka, sa svojom izuzetno velikom albanskom populacijom, predstavljaju najopasniju pretnju opstanku i dobrobiti Slovena na Balkanu. Srbi ne smeju naputati svoju istorijsku kolevku, Kosovo i staru Raku; oni imaju obavezu i odgovornost da spree i neutraliu demografsku, kulturnu i versku ekspanziju Albanaca (odbrana itave slovenske hri-anske zajednice na Balkanu). Profesoru Vasoviu je ao to niko nije sluao Cvijieve rei.15 3) Teroristiki napadi 11. septembra 2002. na mete u SAD prouzrokovali su i ohrabrili pojavu jo jedne vrste mitova tipa ante murale, koja je povezana sa interpretacijama aktivnosti albanskih oruanih grupa na Kosovu u drugoj polovini devedesetih, za vreme NATO bombardovanja i nakon uspostavljanja protektorata UN u pokrajini: Srbi su se suoavali sa najopasnijim ranim vidovima preteeg zla koje je kulminiralo monstruoznim unitenjem hiljada ivota u Americi (paradoksalno, dok su u jednoj od prethodnih transformacija ante murale mita Srbi predstavljali odbrambeni bedem protiv SAD, izmenjene politike prilike u Jugoslaviji, a naroito van nje, dovele su do usvajanja novih koncepcija, prisutnih u politikim govorima raznih jugoslovenskih dravnih i vojnih funkcionera, u kojima su Srbi na istoj strani sa do tada obmanutom najveom svetskom silom). Srbima, prema tome, treba da se prizna izuzetno potovano mesto u svetskoj anti-teroristikoj koaliciji, s obzirom na nepo15 Vuini, Mira, "Jovan Cviji: ovek prolog, sadanjeg i budueg vremena", Vojska, 23. april 23 1998, str. 22-23. 270 bitnu injenicu da su upravo oni najozbiljniji, najportvovaniji, najiskreniji i najuspeniji borci protiv najdestruktivnijeg oblika ideolokog neslaganja i protivljenja - terorizma. Srpska drava treba i mora da povrati svoj uticaj i ovla-enja u pokrajini zbog svojih izuzetnih dostignua i rezultata u borbi protiv (albanskog) terorizma. Objanjenje koje se implicira standardno je: Srbi nisu branili samo svoju dravu, dravnost i izvanredno kulturno naslee, nego su podneli uasne i potovanja vredne rtve i gubitke u ime odbrane vrednosti, aktivnosti 196

i duhovnog i fizikog opstanka itavog civilizovanog sveta (hri-anskog, naravno, mada se na Hantingtonovoj apokaliptinoj opoziciji islam - hrianstvo uglavnom nije insistiralo kada su jugoslovenski funkcioneri analizirali meunarodne aspekte kosovskog konflikta). Potvrda ovakvih stavova i koncepcija prepoznatljiva je u odlomku iz govora jugoslovenskog predsednika Vojislava Kotunice na ekspertskoj konferenciji "Civilna kontrola oruanih snaga" (odranoj u Beogradu oktobra 2001), koji je za temu imao teroristike napade od 11. septembra na Njujork i Vaington i bavio se terorizmom kao globalnim fenomenom koji zahteva globalni odgovor: Jer dok god postoje dvostruki arini, pa ak i samo dvoumljenje da li da se oni koji pribegavaju politiki motivisanom nasilju i ubijaju nevine nazovu teroristima ili borcima za slobodu i ljudska prava, nijedna vojna akcija, ma koliko velika i tehnoloki i tehniki savrena bila, nee imati izgleda na trajan uspeh. Bez obzira na politike motive, ubijanje civila uvek je zloin protiv ovenosti ma gde se desilo, u Njujorku i Vaingtonu, u Evropi ili na Balkanu. SRJ, odavno i sama rtva terorizma, eli, razume se, da bude deo globalnih napora protiv terorizma...16 Sa druge strane, fundamentalistika islamska komponenta teroristikih napada 11. septembra bila je posebno naglaena i zloupotrebljena u skoranjim interpretacijama konflikta u Bosni od 1992-1995 od strane Vlade Republike Srpske. Glavni politiki izvor je zvanina izjava Vlade Republike Srpske, izdata neposredno posle 11. septembra, prema kojoj su poslednja meunarodna tragina previranja uzrokovana delovanjem Al-Kaide u SAD konano celom civilizovanom (hrianskom) svetu pokazala protiv kakvog neprijatelja su Srbi bili prisiljeni da vode rat u muslimansko-srpskom sukobu u Bosni s poetka devedesetih. SAD i Evropa pruali su podrku i pomo musliman16 Markovi, Ivan, "Vaan korak u demokratizaciji drutva", Vojska, 18. oktobar 2001, str. 8. 271 skoj strani ne shvatajui da e i sami sluiti kao naredna meta udovine ideologije islamskog terorizma; da je svet bio na pravoj strani u vreme konflikta, Srbi bi sigurno do sada ve eliminisali sve predstavnike religijskih i ideolokih anomalija sa Balkana, i verovatno bi preduhitrili i spreili sadanju eskalaciju islamskog terorizma u ostatku sveta. Bosna devedesetih bila je mesto na kome su ratnici Al-Kaide i mudahedinskih mrea sa Bliskog istoka i iz severno-afrikih zemalja bili bezmalo najznaajniji uesnici sukoba na bonjakoj strani (srpski mediji bili su puni pristrasnih izvetaja o mudahedinskom ueu i zloinima u ratu, npr. web site iz Republike Srpske Free Srpska - NATO go home, i dr). Kompletna domaa muslimanska populacija Bosne i Hercegovine (Bonjaci) izjednaava se sa agresivnim i destruktivnim fundamentalistikim islamskim ratnicima Al-Kaide i ekstremistike mudahedinske ideologije, poto su oni navodno traili, prihvatili i iskoristili bliskoistonu i severnoafri-ku paramilitarnu pomo i podrku. Bonjaci su potpuno i nepovratno iskljueni iz evropsko-amerike porodice civilizovanih (=hrianskih) naroda. Sui generis Istorijski mit tipa sui generis pojavljivao se u srpskim intelektualnim kru-govina i irem javnom mnjenju u izuzetno specifinoj formi: kao negiranje mnogobrojnih negiranja etnikih i kulturnih slinosti Srba sa brojno, politiki i/ili vojno slabijim nacijama (etnikim

197

zajednicama): Bonjacima (Bosanskim Muslimanima), Hrvatima, Makedoncima i na kraju Crnogorcima. Dva istorijska udbenika za osnovne i srednje kole uzimaju kao prirodnu i opte prihvaenu stvar tvrdnju da su etniki i nacionalni koreni stanovnitva Crne Gore ustvari srpski, navodei daje, naroito u 16. i 17. veku, crnogorska teritorija imala istorijski specifinu, gotovo privilegovanu poziciju u okviru Otomanskog carstva kao planinsko, nepristupano, neplodno podruje naseljeno ratobornim srpskim plemenima.17 Primer iz istorijskog udbenika za zavrni razred srednje kole ukazuje na Makedonce kao na izuzetno krhku i osetljivu metu obratnog sui generis mitologiziranja kroz tvrdnju koja se moe shvatiti kao implikacija srpskog 17 Perovi M, Strugar M, str. 38 272 etnikog porekla makedonskog stanovnitva: za vreme Prvog balkanskog rata, nakon dolaska srpske vojske na makedonsku teritoriju, narod Makedonije doekao je srpsku vojsku sa izuzetnim oduevljenjem, a mnogi su se odmah dobrovoljno pridruili armiji (dok ozbiljni, relativno objektivni strani istorijski izvori pruaju vrste dokaze za injenicu da su srpska drava i policija primenjivale brojne represivne mere, ukljuujui i vanredno (opsadno) stanje, na novoosvojenim teritorijama Kosova i Makedonije da bi se ostvario i sauvao minimum drutvene stabilnost - Izvetaj Karnegijeve Komisije o Balkanskim ratovima).18 U istorijskim udbenicima identitet Bonjaka (Bosanskih Muslimana) ta-koe je jedan od prioritetnih fokusa u graenju obratnih sui generis istorijskih mitova, a jedan od najupeatljivijih primera je svakako navod da je ogromna veina "naih" [srpskih etnikih] sunarodnika koja je prela u islamsku veroi-spovest (inei danas bosansku muslimansku etno-religijsku zajednicu) ivela u Bosni i Hercegovini (uzroci i razlozi religijskih konverzija minimiziraju se i potcenjuju svoenjem na puku zatitu materijalnih interesa i vlasnitva ili pominjanjem maglovitih pojmova izbegavanja neravnopravnog statusa u Oto-manskom carstvu). tavie, znaajan deo srpskog stanovnitva, kako autori poglavlja nastavljaju, bio je prinuen da napusti Bosnu i nastani se u graninim predelima Austrije i Mletake republike u 16., 17. i 18. veku. Udbenik dalje komentarie traginu sudbinu Srba iz ovih oblasti koji su neprekidno ratovali sa svojim sunarodnicima islamske religije, tj. Muslimanima Bosanskog paaluka.19 to se tie etnikog porekla Bonjaka, istorijske injenice u vezi sa verskim konverzijama pripadnika Crkve bosanske ili katolikog stanovnitva potpuno su ignorisane u pomenutim analiziranim politikim i istorijskim izvorima. Moda je najtipiniji i najimpresivniji primer srpske tradicije obratnog sui generis mitologiziranja u naunim i akademskim krugovima lingvistiki manifest Slovo o srpskom jeziku (objavljen 1998. i prezentovan na Meunarodnom kongresu slavista u Krakovu, Poljskoj) iji su autori petnaest srpskih univerzitetskih profesora i relativno istaknutih pisaca (Radmilo Marojevi, tadanji Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, str. 64. 19 Perovi M, Strugar M, str. 30.

198

273 dekan Filolokog fakulteta Beogradskog univerziteta, Slobodan Rakiti, predsednik Udruenja pisaca Srbije, i dr). U ovoj studiji lingvistiki argumenti prelaze u arbitrarna razmatranja i tvrdnje u oblasti etnologije i istorije. Glavna teza autora odnosi se na njihovo zalaganje za usvajanje principa da se odluke o postojanju i priznavanju posebnosti razliitih etnikih grupa donose na osnovu jezikih razlika, a ne na osnovu veroispovesti (to je princip koji, prema tvrdnjama autora, preovlauje u celoj Evropi, a bio je prihvaen i od strane srpskog jezikog reformatora Vuka Karadia). Prema ovom kvazinau-nom manifestu, srpski jezik, knjievnost i ukupna kulturna batina obuhva-taju Srbe sve tri religije pravoslavne, katolike i islamske. Srbi, u naunom i etnolokom smislu, mogu legitimno biti priznati kao posebna etnika skupina upravo zbog svog osobenog izvornog jezika tokavskog nareja. Slovo ovo nareje tretira kao iskljuivo srpsku kulturnu i istorijsku karakteristiku, njime govore pravoslavni, katoliki i muslimanski Srbi iz Bosne, Srbije, Rake (Sandaka), Slavonije, Dalmacije, Dubrovnika, Kosova, Crne Gore. U istorijskom delu studije objanjava se kako su, nakon Ilirskog pokreta iz devetnaestog veka i programirane i namerne "kroatizacije" katolikog srpskog ivlja (tokavskog nareja), katoliki etniki Srbi bili vetaki, i sa naune take gledita nasilno, apsorbovani i asimilovani u hrvatsku etniku grupu (akavskog nareja). Ilirska "kroatizacija" ili "hrvatizacija" opisana je i predstavljena na izuzetno paranoian nain, kao sutinski antisrpski pokuaj slabljenja srpskih progresivnih kapaciteta. Autori navode da su, u vreme Kraljevine Jugoslavije, izvorne govornike srpsko-hrvatskog jezika inile samo dve priznate nacije - srpska i hrvatska, dok je Titova Jugoslavija represivnim dravnim merama omoguila stvaranje jo dve nauno i etnoloki vetake nacionalne grupe iji je maternji jezik takoe bio srpskohrvatski: Crnogorce i Bosanske Muslimane (islamiziriani Srbi, ali im je 1967. dodeljen status jugoslovenskog konstitutivnog naroda; nakon raspada SFRJ poetkom devedesetih nelegitimno prisvajaju naziv Bonjaci). Zakljuak kvazi-lingvistikog i kvazi-etnolokog argumenta iznetog u Slovu je da itava kultura, knjievnost, nauka, umetnost koju su stvarali i stvaraju Srbi sve tri veroispovesti na srpskom jeziku (tokavsko nareje sa dva izgovora i alfabeta) pre i posle svoje programirane i proraunate kroatizacije ustvari predstavlja neotuivi deo srpske akademske i jezike batine (ukljuujui i srednjevekovnu dubrovaku kao i franjevaku knjievnost). tavie, od 274 Ilirskog pokreta nadalje ne postoji hrvatska knjievnost zbog toga to su od toga perioda pa do dananjih dana sva nauna i umetnika dela u Hrvatskoj pisana na nelegitimno kroatizovanom srpskom jeziku. Takoe je izuzetno zanimljivo videti kako su autori objasnili znaenje termina ilirski i ilirizam: tek nakon Napoleonovih osvajanja i stvaranja ilirskih provincija pod Napole-onovom vlau re ilirski poela je da se odnosi na Hrvate i Slovence; u poetku, meutim, kada se i tokavsko nareje zvalo ilirskim, to je bio sinonim za srpski jezik, a u 18. veku ilirska deputacija i ilirska dvorska kancelarija bile su rezervisane za austrijske Srbe.20 Isti argument, samo sa akcentom na legitimitet bosanskog jezika, pojavio se u dijalogu, organizovanom u okviru programa Radio Slobodna Evropa Radio most, izmeu Mirjane Vlaisavljevi, jednog od autora Slova i profesora srpskog jezika na Univerzitetu u Banja Luci, i Devada Jahia, profesora na katedri za bosanski, hrvatski i srpski jezik Sarajevskog Univerziteta. Tema ove navodno naune rasprave odnosila se na status bosanskog jezika u Bosni i Hercegovini (da li je to dravni ili nacionalni jezik). Gospoa Vlaisavljevi uporno je 199

insistirala na tvrdnji da je srpski jezik, sa dvojnim pismom i izgovorom, maternji jezik svih etnikih Srba, to obuhvata i podrazumeva pripadnike sve tri veroispovesti u Bosni. Ona je otvoreno poricala postojanje i autentinost bosanskog jezika, pokuavajui da "naunim" argumentima pot-krepi svoje stavove kako "takozvani" bosanski imitira morfoloke, sintaktike, fonetske i akcenatske strukture srpskog knjievnog jezika. Dr Vlaisavljevi takoe je naglasila navodnu kroatizaciju bosanskog jezika (kroz korienje "formalnih i gramatikih determinanti takozvanog hrvatskog jezika"), iji su pokuaji da se odvoji i udalji od svojih srpskih korena - najuoljivije preko-mernom upotrebom glasa "h" i brojnih orijentalizama u vokabularu - bili i ostali izuzetno neubedljivi. Dr Vlaisavljevi upustila se i u istorijsko mitologiziranje tipa sui generis svojom zavrnom izjavom da je 90% sadanje bosansko-muslimanske, tj. bonjake, populacije ustvari srpskog etnikog porekla. (Gospoa Vlaisavljevi takoe je iznela tvrdnje koje se legitimno mogu svrstati u istorijske mitove drevnosti; prema njenom "ekspertskom" miljenju, pridevi bosanski i bonja20 "Slovo o srpskom jeziku." <http://www.yurope.com/zines/nasa-borba/posta/20/ 0100.html> (30. avgust, 2002). 275 ki trebalo bi da se odnose iskljuivo na Srbe kada ovi ele ukazati na region iz koga potiu, jer su Srbi u Bosni i Hercegovini iveli vekovima, mnogo pre nastanka katolika i muslimana. Ove jednostavne, simplifikujue izjave, koje izuzetno esto koristi i lider srpske ekstremne desnice i paramilitarni voa Vojislav eelj, kombinuju politiki i kulturni princip u graenju mitova o drevnosti, ipak favorizujui kulturni).21 to se tie politikih i popularnih novinskih izvora i primera mitologizi-ranja, sakupljeni i analizirani materijal potvrdio se obimnim i izuzetno imagi-nativnim. Elemenata i karakteristika srpskog obratnog sui generis mita ima u velikom broju u napisima i govorima raznih politiara, crkvenih zvaninika i drugih javnih linosti. tavie, relativno novoformirana autentina vrsta ovog mita, o kojoj je bilo rei u odeljku o udbenicima i akademskim izvorima, ovde se susree izrazito esto. Amfilohije Radovi, vladika Srpske pravoslavne crkve na Cetinju, Crna Gora, obelodanio je svoja "nauna" razmiljanja o Srbima i Crnogorcima kao narodu iste religije, istog jezika i jedne krvi.22 Takoe, u vreme raspada SFRJ, vladika je izrazio svoju iskrenu nadu i duboko uverenje da e "srpski narod Makedonije" pokrenuti ustanak ujedinjenja sa svojom maticom Srbijom, a protiv secesionistikih makedonskih vlasti. Jo jedan detaljan pokuaj da se ponude "vrsti" praktini dokazi kako nema relevantnih razlika izmeu srpskog i makedonskog etno-nacionalnog identiteta nalazi se u meseniku Velika Srbija koji izdaje ekstremno desniarska Srpska Radikalna Stranka. Ovaj primer takoe je izuzetno koristan jer ukazuje na uzajamnu povezanost mitova i konflikata, koji mogu ohrabrivati i podsticati jedni druge: dok se istorijsko mitologiziranje obino smatra jednim od najmonijih generatora sukoba, sami etniki, nacionalni i verski konflikti esto mogu da pospeuju, potpomau, iniciraju i odrede pravac razvitka procesa stvaranja istorijskih mitova. Fokus je na izjavama predsednika Srpske Radikalne Stranke i hakog optuenika Vojislava eelja na stranakoj konferenciji za novinare odranoj 8. avgusta 2002. godine. U vezi sa navodno sutinski 200

21 Radio Slobodna Evropa. "Bosanski jezik dravni ili nacionalni?" < http:// www.danas.org/programi/most/1999/02/19990214070148.asp> (30. avgust, 2002) Radovi, Amfilohije, "Narod jai od referenduma," Blic (Boini dodatak), 6-7. januar, str. VII 276 antisrpskom strategijom srpskih i jugoslovenskih vlasti, iji je glavni cilj slabljenje i podrivanje kapaciteta Srbije. Kontekst eeljevih izjava obuhvata tada aktuelna dogaanja na jugu Srbije (u tri optine sa znaajnom albanskom populacijom), gde su rezultati lokalnih izbora prouzrokovali izuzetno ogorenje i nezadovoljstvo Srba i njihove proteste na ulicama Bujanovca, nakon to su albanska politika stranka i kandidat u tom gradu osvojili veinu u skuptini optine i poziciju gradonaelnika. Ono to se, u eeljevoj interpretaciji, zaista dogodilo je masovno falsifikovanje glasakih listia odobreno i organizovano od strane vlade, namerno smanjivanje broja registrovanih Srba i stvaranje ve-take veine u korist albanske etnike zajednice. Ovo vladino (ne)delo imalo je, naravno, veoma negativnu i zlonamernu funkciju i ciljeve: Cilj je da se Srbiji odsee veza sa Makedonijom zaposedanjem Preevske doline, optina Preevo i Bujanovac, Srbija nema kopnenu vezu sa Makedonijom. Jedan jedini putni pravac prema Makedoniji vodi tuda. Mi smo potpuno s juga izolovani presecanjem tog pravca. Prema istoku su visoke planine, i trajalo bi decenijama da se probiju putevi preko tih planina. U svetlu eeljevih ranijih otvorenih stavova da makedonski narod predstavlja neodvojivi organski deo srpske nacije, sadanji konflikt Srba i Makedonaca sa istim etnikim "neprijateljem" - Albancima - doao je kao krunski dokaz fundamentalno identinog etnonacionalnog karaktera ova dva naroda. Srbi i Makedonci u ovoj perspektivi doivljavaju se kao kreatori jedinstvenog, efikasnog i homogenog nacionalnog politikog fronta protiv zlonamernog i inferiornog Drugog. Prema tome, fiziko odvajanje i postavljanje barijera izmeu Makedonije i Srbije ustvari znai slabljenje ovog neformalnog saveza, koji se izdvaja svojom izuzetnom integrisanou i unutranjom slinou u pogledu nacionalnog i etnikog porekla, i ije zemlje lanice imaju apsolutno komplementarne ciljeve kao i dugorone interese. Makedonsko-srpska verzija dobro poznate teorije zavere opisuje ovu strategiju razbijanja i unitavanja sutine velianstvenih srpskih nacionalnih vrlina i hrabrosti kroz fragmentaciju nacije i onemoguavanje komunikacije izmeu njenih sastavnih delova.23 Stvaranje istorijskih obratnih sui generis mitova o bonjakoj (bosanko-muslimanskoj) zajednici obuhvata zastupanje prezirnih, poniavajuih stavova od strane pripadnika, kako se napominje, superiorne srpske nacije. 23 eelj, Vojislav, Velika Srbija, avgust 2002, broj izdanja 1701, str. 30, 44, 48. 277 Tekst Nikolaja Velimirovia iz prve polovine dvadesetog veka koji je ponovno objavljen i na koji se izuzetno esto pozivalo u toku burnih devedesetih godina, posluio je kao ideoloka osnova i znaajan izvor inspiracije za kasnije anti-bonjake pokuaje obratnog sui generis mitologiziranja. Pokojni srpski vladika Nikolaj Velmirovi (1880-1956; posle Drugog svetskog rata proteran iz Jugoslavije i ostatak ivota proveo u SAD) jedan je od najbitnijih 201

predstavnika srpskog intelektualnog anti-muslimanskog (islamofobinog) miljea. Posmrtni ostaci vladike Velimirovia vraeni su u Srbiju 12. maja 1991, i ova je ceremonija oznaila ustolienje (ili osnaenje) kulta ovog kontroverznog teologa i filozofa religije u srpskom javnom mnjenju. Nikolaj Velimirovi veoma je cenjen u viim krugovima Srpske pravoslavne crkve, kao i meu politiarima umerene i ekstremne desnice u Srbiji. U svom poznatom delu Iznad istoka i zapada, on se bavio pitanjem konverzije u islam na Balkanu, zastupajui vrlo prezrive stavove i koristei visoko uvredljiv renik i pojmove. Balkanski muslimani, koje Velimirovi zove iskljuivo poturicama, opisani su kao prevareni i pohlepni; oni su izdali Lazarov hrabri izbor i jedinu istinsku religiju - pravoslavno hrianstvo. Prodali su se i nepovratno izgubili svoju ast zarad beznaajnih ovozemaljskih uivanja i koristi. Islam je, po Velimirovievom miljenju, "jevrejsko-hrianska jeres. Balkanski muslimani su nepoeljan i nemio ostatak Muhamedanskog istoka, i upravo zbog toga superiorni pravoslavni Balkan mora stajati iznad takvog istoka.24 Negiranje posebnosti i autentinosti bosansko-muslimanskog etnikog identiteta vie je nego uoljivo i upeatljivo u intervjuu koji je Radovan Kara-di dao Robu Siebelinku: "Grad [Sarajevo] uvek je bio zapadno orijentisan i ak su se i Muslimani oseali vie Srbima nego Muslimanima. Ustvari oni to i jesu. Srbi koji su postali Muslimani za vreme turske okupacije (...) To se sada okrenulo za 180 stepeni. Mulimani sada poriu daje ikada postojala veza izmeu njih i Srba".25 Internet stranica iz Republike Srpske Free Srpska - NATO go home objavljuje "naunu" diskusiju o korenima, poreklu i ciljevima bonjake nacije, 2 4Velimirovic, Nikolaj, "Iznad Istoka i Zapada," <http://www.mitropolija.cg.yu/ustrojstvo/ radio/vladika/vladika/vnikolaj-istokzapad.html> (1. mart, 2002) Karadi, Radovan, "It's better for them to kill me!",<http://users.bart.nl/~papafinn/ kara2gb.html> (1. mart, 2002) 278 zastupajui neke od najsenzacionalnijih antisrpskih teorija zavere: "alosno je to to nai lideri od poetka nisu bili svjesni tako neega i toje u Dejtonskom sporazumu muslimanima poklonjeno ime Bonjaci. To je jedna od polaznih taaka za dalje porobljavanje Srba, krau i falsifikovanje istorije i poetak kompletne dominacije muslimana u Bosni i Hercegovini..." Ovde se jo jednom moe detektovati insistiranje na opsesiji predstojeim unitenjem srpske nacije. Autori sajta takodje navode da su, pre nego to je Tito (nelegitimno) priznao muslimansku naciju 1963. godine, svi autori bosanske Muslimane ubrajali u Srbe. Isti izvor citira govor poznatog jugoslovenskog pisca, Jevrejina Oskara Davia, iz 1978. godine, kada mu je uruena Njegoeva nagrada za knjievnost. Izvueno iz konteksta, ovo je Daviovo navodno miljenje o problemu konvertita pod otomanskom vlau, to je i tema Njegoevog uvenog Gorskog vijenca: "Zar oni koji su za komad begovine, aku pilava ili makarona, pristali da istrebljuju svoj narod, mogu da oekuju sudbinu bolju od one koja ih je snala. Latili su se maa za raun agarijana, ili faista, zalagali za njihove potrebe pod njihovom komandom, pa je normalno da stradaju od maa, ali ne zbog netrpljenja njihovog tobonjeg verskog ideolokog opredeljenja nego u ime borbe protiv zavojevaa i njegovih slugu. Smisao Gorskog vijenca svodljiv je zato na saznanje da sloboda nema cenu".26

202

I politiki i akademski diskurs otkrivaju brojne raznovrsne izuzetke od opisanog pravila i nove modifikacije srpskog mita sui generis. Drago Kala-ji, tobonji beogradski intelektualac, elaborira na temu navodno apsolutno razliitog i odvojenog etnikog i rasnog porekla jugoslovenskih (bosanskih) Muslimana: Bonjaci nikako ne pripadaju porodici evropskih naroda, poto predstavljaju rezultat meanja lokalnog stanovnitva sa otomanskom vojskom i administratorima rodom sa Bliskog Istoka i iz severne Afrike. Tako je formirana "polu-arapska" potkultura, predodreena genetskim kodom za specifinu vrstu drutvenog ponaanja koja je potpuno nespojiva sa modernom evropskom civilizacijom i vrednosnim sistemom.27 26 Free Srpska - NATO go home, "Ko su to Bosnjaci...,"<http://www.freesrpska.org/ bosnjaci/bosnjaci.html>(1. mart, 2002) 27 Kalaji, Drago, "Kvazi-Arabljani protiv Evropljana", Duga, 13-19 septembar 1987, str.14-15. 279 Pojava autentinog (ne-obratnog) mita tipa sui generis u srpskim izvorima Slovo o srpskom jeziku je izuzetno koristan izvor za istorijsko istraivanje i analizu jer sadri i odreene elemente istinskog (autentinog) sui generis procesa i mehanizma odbrane srpske etnike i lingvistike posebnosti i razliitosti u odnosu na hrvatski (akavski) kulturni i etniki prostor, to je inae prilino retko u srpskoj tradiciji stvaranja istorijskih mitova. Naime, nakon to su priznali postojanje posebnog hrvatskog jezika i nacije (legitimno razliitih od ostalih slovenskih i junoslovenskih jezika i nacija), autori Slova osudili su proraunati politiki pokret koji je ta dva naroda - Srbe i Hrvate - predstavljao kao jedan sa dva imena i zajednikim narodnim i standardnim jezikom (narodni: kajkavica, akavica i tokavica). Ovaj projekat naneo je veliku tetu srpskoj etnikoj grupi, poto je njegova primarna namera bila da vetaki sjedini dve nespojive kulture i dva fundamentalno razliita jezika, a zatim da ih podeli po potpuno drugaijem, nenaunom principu - veroispovesti. Posle tridesetih godina devetnaestog veka (kada su lideri Ilirskog pokreta - etniki Hrvati, sa kajkvskim maternjim narejem - prihvatili tokavsko nareje, tj. srpski standardni jezik u Karadievoj redakciji, kao sopstveni standardni jezik) i Karadieve smrti, pogrena ideja o srpskohrvatskom etnikom i lingvistikom jedinstvu posluila je kao osnova za uvoenje dvojnog imena (srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski) za oznaavanje srpskog knjievnog jezika. Naalost, ovo je bilo samo tranziciono sredstvo, i proces se zavrio potpunom eliminacijom prideva srpski iz naziva zagrebake verzije srpskog knjievnog jezika. Kasnije preimenovanje sarajevske varijante srpskog standardnog jezika u bosanski bilo je samo logiki nastavak ovog sramnog akta bez presedana u opstoj lingvistikoj istoriji. "Politiki i nacionalni testament" Jovana Duia, napisan u SAD 1942. godine, a ponovo objavljen u beogradskom vojnom magazinu Vojska 2000, predstavlja izuzetno znaajan primer i sigurno jedan od najranijih oblika u evoluciji autentinog srpskog mita tipa sui generis. Ideje izloene u ovom Duievom delu veoma su esto primenjivane i testirane u razliitim fazama trenutno aktuelnog insistiranja na etnikoj posebnosti Srba i nezavisnosti srpske drave. Drugi svetski rat, period ekstremne politike slabosti srpskog naroda, doveo je do stvaranja i odbrane istinskog istorijskog mita sui generis 280 203

srpske nacije. Prema Duievom miljenju, ideja jugoslovenstva u hrvatskim intelektualnim krugovima u devetnaestom veku (promovisana od strane Ljudevita Gaja, Josipa Strosmayera, bana Jelaia) bila je sutinski antisr-pska, sa preovlaujuim ciljem da negira i podrije postojanje srpskog nacionalnog identiteta i etnike posebnosti. Jugoslovenska ideologija, formirana iskljuivo od strane zagrebakih intelektualnih potencijala, bila je proizvod "hrvatsko-katoliko-austrijskog duha, hrvatska pro-habzburka strategija za preobraanje Srba u katolicizam i jaanje i poveavanje teritorijalnog uticaja Habzburke imperije (kroz podmetanje nove nacionalne platforme - jugoslo-venske - koja bi zamenila zalaganje za srpske nacionalne interese, i kroz prisvajanje srpskog standardnog jezika u toku Iirskog pokreta). Dui predlae i preporuuje odbacivanje Jugoslavije i vetakih ideala o bratstvu meu junim Slovenima, i kao alternativu nudi rad na ujedinjenju Srbije na Garaaninovim principima.28 Nastavak takvog trenda u razvoju srpskog mita tipa sui generis prepoznatljiv je u politikoj kampanji Demohrianske stranke Srbije za raspisivanje referenduma o politikoj nezavisnosti Srbije. Pojavljivanje i potvrda istinskog (autentinog) sui generis istorijskog mita u modernoj srpskoj politici svakako su uzrokovane politikom i vojnom slabou Srbije na poetku 21. veka, ponienjem i porazom srpske nacionalistike ideologije i projekata stvaranja Velike Srbije. Sui generis koristi se za promovisanje odvajanja Srbije od vee politike jedinice - SRJ - ali je fundamentalna razlika u odnosu na sui generis mito-logiziranje ostalih nacija SFRJ sa istim ciljem, u injenici da je Crna Gora, najblii formalni politiki saveznik Srbije, protiv koje je kampanja sui generis primarno i uperena, politiki i po broju stanovnika slabija. Prema izjavama elnika DHSS, politiki suverena Srbija je najbolji nain da se odbrani pravo Srba na teritoriju Kosova. Nezavisnost se navodi kao kljuni dokaz i potvrda srpske snage, posebnosti, autentinosti, ponosa, razumne i razlone samodovoljnosti. Psiholoki fokus kampanje je na mitskoj glorifikaciji istorijske uloge Srba: srpska nacija uvek je bila politika, istorijska i kulturna spona izmeu civilizacija (dok je, ustvari, bila aktivni uesnik ratova i sukoba Habzburke i Otomanske imperije); zakonik srpskog srednjevekovnog cara Duana bio je prvi i najznaajniji originalni zakonski akt u srednjevekovnoj Evropi; tradicija 28 Dui, Jovan, "Iluzija kao temelj drave", Vojska, 30.11.-7.12, 2000, str. 36-37. 281 srpske dravnosti i suvereniteta velianstvena je - kada su Srbi imali svoju nezavisnu dravu, nijedna druga jugoslovenska republika nije (postojanje bosanske i hrvatske sednjevekovne drave je apsolutno ignorisano). Kao to je ve ranije napomenuto, energino i intenzivno insistiranje na anti-jugoslovenstvu esto se pokazivalo kao izuzetno uspena strategija odbrane autentinog srpskog istorijskog mita tipa sui generis u brojnim drugim politikim i akademskim izvorima pored Duievog politikog testamenta. Srpski ekstremni desniar i optuenik za zloine protiv ovenosti i obiaja rata, Vojislav eelj, vidi ideju stvaranja jugoslovenske drave i formiranje jugoslovenskog nacionalnog identiteta kao delove projekta koji je za glavni cilj imao slabljenje, podrivanje i konano potpuno unitenje posebnosti i individualnosti srpske etnike zajednice. Ovo je delimino ostvarivano kroz agresivne dravne ideoloke propagandne kampanje, ali i kroz preduzimanje nekih vrlo ozbiljnih praktinih akcija, kao toje nametanje politikih i fizikih prepreka razvitku Srbije. eelj postavlja pitanje koga treba kriviti za ogromne srpske patnje u ratovima devedesetih. Odgovor je: Pored zlonamernih zapadnih sila koje su elele da 204

eliminiu i razjedine Jugoslaviju, oni koji su Srbiju uinili delom jugoslovenske drave, koji su Jugoslaviju podelili na federalne jedinice ignoriui i unitavajui interese srpskog naroda i cepajui srpski nacionalni korpus na vie razliitih politikih jedinica, i koji su kasnije ovaj proces federalizacije pretvorili u stvaranje konfederacije. Po eeljevom miljenju, "tu od kralja Aleksandra do Tita ima itav niz i srpskih linosti koje su u tome uestvovale."29 Neki istorijski udbenici napisani u Srbiji devedesetih godina takoe naglaavaju i reinterpretiraju dogaaje koji navodno potvruju etniku i kulturnu posebnost i razliitost Srba. Udbenik o ueu Srbije i Crne Gore u Prvom svetskom ratu, spremljen za takmienje iz istorije 2000/2001. godine, bavi se "iracionalnou prvodecembarskog ina" sa take gledita srpskih nacionalnih interesa, koji su bili ozbiljno oteeni i narueni likvidacijom srpske nacionalne drave i uputanjem u rizini politiki projekat sa proraunatim katolikim junim Slovenima. Za ove poslednje, meutim, Jugoslavija je bila najracionalnije i najkorisnije reenje u tom trenutku, ali u isto vreme samo prelazno. Na kraju, hrvatske i slovenake antijugoslovenske i anti-ujedini29 eelj, str. 44. 282 teljske i nacionalistike ideje o sopstvenoj suverenosti pokazale su se mnogo monijim i krucijalnijim od golih politikih interesa (i injenice da su bili na strani gubitnika na kraju rata) koji su drali ove dve republike u zajednikoj dravi. Autor udbenika zakljuuje da Srbi nemaju pravo na drugu greku u ovom smislu, zaboravljajui da je sama ideja junoslovenskog ujedinjenja roena i negovana upravo u intelektulnim krugovima tih duboko prezrenih "katolikih junih Slovena."30 Jo jedan udbeniki primer autentinog mita sui generis povezan je sa srpskim stavom prema partizanskom mitu posle raspada SFRJ. Tradicionalna istoriografija zadrala je visoko pozitivno generalno vienje ukupne istorijske uloge partizana i narodno-oslobodilake borbe u jugoslovenskim zemljama u Drugom svetskom ratu. Udbenici za zavrne razrede osnovnih i srednjih kola opisuju partizanske aktivnosti i zalaganja u izuzetno povoljnom kontekstu: sledbenici ideologije Komunistike partije vodili su patriotsku, beskompromisnu antifaistiku borbu, u kojoj su zadobili odlinu reputaciju, svetsko potovanje i politiki autoritet u domovini zahvaljujui svojoj apsolutnoj spremnosti da za ideale slobode, jednakosti i drutvene pravde rtvuju sve. Draa Mihailovi i njegov pokret predstavljeni su kroz poznate davnanje stereotipe: saradnici okupatora i kvislinzi, za koje je eliminacija partizana kao potencijalnih rivala u bespotednoj borbi za politiku mo bila mnogo vanija od oslobaanja zemlje od najveeg zla dvadesetog veka. Meutim, noviji udbenici ipak ukljuuju izvesne razliitosti u odnosu na zvanina istorijska objanjenja tog istog perioda u vreme SFRJ: etnici se ne osuuju za zloine poinjene protiv Bonjaka, niti za planove stvaranja homogene i etniki iste Velike Srbije (takve optube se i ne pominju). tavie, uveni tabu je prekren: autori navode numeriku premo vojnika srpske nacionalnosti u redovima patizana, to je u skladu sa izjavama nekoliko srpskih intelektualaca, naroito Vuka Drakovia, ranih devedesetih. Takoe, politika i akcije NDH i progon pravoslavnog svetenstva objanjeni su izuzetno detaljno, uz kontroverznu opasku da je veliki broj graana Zagreba sa oduevljenom dobrodolicom na ulicama doekao okupatorske nemake trupe kada su ove ule u grad 10.

205

30 Popovi B, Nikola, Srbi u Prvom svetskom ratu (1914-1918), Novi Sad: Drutvo istoriara Junobakog i Sremskog okruga, 2000, str. 113-114. 283 aprila 1941. godine. Poruka je jasna: Partizanski mit je preiveo, ali jedini sa legitimnim pravom da ga poseduju i njime manipuliu sada su Srbi.31 Mit drevnosti Mitovi drevnosti bili su najee korieno sredstvo opravdavanja navodno legitimnog osvajanja novih teritorija i definisanja granica od strane srpske nacije. Starije verzije politikih programa i platformi srpskih nacionalistikih stranaka sadre takve mitske interpretacije u vezi sa Kosovom, Bosnom i de-lovima Hrvatske. to se tie materijala analiziranog i interpretiranog u okviru ovog istraivanja, mitovi drevnosti najbrojniji su u politikim i popularnim novinskim izvorima, dok su primeri iz istorijskih itanki veoma ogranieni. Udbenik o ueu Srbije i Crne Gore u Prvom svetskom ratu, osmiljen kao glavni nauni izvor za pripremu srednjokolaca za dravno takmienje iz istorije 2000/2001. godine, promovie izuzetno specifian tip mita drevnosti u vezi sa opravdavanjem srpskih i crnogorskih teritorijalnih pretenzija, uglavnom prema teritorijama izvan tadanjih ili sadanjih granica ove dve drave. U centru panje autora ovde je kontroverzni Londonski ugovor od 26. aprila 1915. godine, sklopljen izmeu Italije na jednoj i Francuske, Rusije i Britanije na drugoj strani. Glavne saveznice Srbije u svetskom konfliktu konstantno su sprovodile strategiju kupovanja uea Italije na strani Antante junoslo-venskim etnikim teritorijama na istonoj jadranskoj obali (Dalmacija, Istra i pripadajua ostrva). Sile saveznice takoe su pokuavale da utiu na bugarske politike naklonosti u toku rata trgujui tadanjim srbijanskim dravnim teritorijama (jugoistoni delovi, vardarska Makedonija). Zauzvrat, navodi se u udbeniku, Srbiji je bila obeana aneksija/inkorporacija odreenih srpskih etnikih oblasti delova Vojvodine, dela Slavonije, dela Dalmacije, itave Bosne, Hercegovine, dela Crne Gore. Sile Antante potvrdile su svoja obeanja i vizije Velike Srbije u memorandumu od 16. avgusta 1915, koji je dostavljen srpskoj vladi.32 31 Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, str. 162-233. 32 Popovi B.N, str. 40-42. 284 Iako se kroz ceo tekst autor trudio da dokae kako je Srbija u Prvom svetskom ratu bila mnogo privrenija ideji stvaranja Jugoslavije nego projektu Velike Srbije, samo nazivanje Bosne i Hercegovine, Dalmacije i drugih delova Hrvatske, Vojvodine, Crne Gore iskljuivo srpskim etnikim teritori-jama otkriva visok nivo upuenosti u mehanizme istorijskog mitologiziranja. Obeanja velikih sila samo su potvrdila legitimna srpska politika i kulturna prava na gorepomenute teritorije: Tajni Londonski ugovor, kao i avgustovski memorandum, slue kao osnovni i kljuni politiki standardi za proveravanje i dokazivanje srpske drevnosti. tavie, po autorovom miljenju, takozvana "srpska molitva, pronaena 1915/16. godine, napisana na jednoj geografskoj karti, koja izraava pobone nade anonimnog srpskog vojnika 206

da e srpski kralj uskoro postati potovani car Velike Srpske Carevine (koja bi ukljuivala Makedoniju, Srem, Banat, Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Dalmaciju, Hrvatsku i zemlju Slovenaca), samo dokazuje do koje je mere srpski vojnik bio svestan ratnih ciljeva Srbije, onih sutinskih kojih se srpska vlada i armija nisu odrekle ak ni nakon povlaenja u Solun i na Krf.33 Drugi izvor koji citira isti dokument - Londonski ugovor - internet stranica Kongresa srpskog ujedinjenja, pripada grupi politikih/javnih/novinskih izvora, i jo je direktniji i beskompromisniji u svojoj interpretaciji: Ugovor je jednostavno "potvrdio posleratne teritorijalne zahteve Srbije i Crne Gore, jer je njime Srbiji bio dodeljen Split, a Crnoj Gori grad Dubrovnik i izvesni "ne-difinisani" albanski regioni, pored teritorija navedenih u analiziranom udbeniku. tavie, dodatni aspekt legitimizacije srpske teritorijalne ekspanzije nalazi se u injenici da su Srbi i Crnogorci pretrpeli najznaajnije i najozbiljnije vojne i ljudske gubitke, i bili na "pravoj" strani u toku Prvog svetskog rata, dok su Hrvati i Slovenci koji su se pojavili na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine kao predstavnici Kraljevine SHS bili prezreni i prozvani od strane Italije kao raniji lanovi austrougarskih (neprijateljskih) dravnih delegacija (i tako izgubili svako istorijsko, moralno ili politiko pravo na teritorije osloboene velianstvenim srpskim vojnim akcijama).34 33 Ibid. str. 55. 34 Serbian Unity Congress. "Treaty of London." <http://www.suc.org/culture/history/ Treaty of London/index.html> (30. avgust, 2002) 285 Ostali analizirani politiki i popularni izvori takoe sadre izuzetno zanimljive primere. U vojnom magazinu Vojska moe se nai nekoliko tekstova sa slinom temom. Jedan od najuvredljivijih i ideoloki najpristrasnijih lanaka u magazinu oduno odbacuje ideje o ilirskom i dardanskom etnikom poreklu Albanaca (iako je veina strunjaka za tu problematiku prihvatila takve teorije), i zakljuuje da, s obzirom na "injenicu" da nema nikakvih materijalnih dokaza albanskog kulturnog prisustva na Kosovu, oni ne mogu imati bilo kakva politika ili kulturna prava na teritoriju ove pokrajine - to je oduvek bila i ostae srpska istorijska zemlja.35 uveni Memorandum SANU'iz 1986. godine elaborira o istorijskim pravim Srba na bukvalno sve teritorije koje naseljavaju; ovo istorijsko pravo stekli su ne samo time to su ih prvi zauzeli nego i izvanrednim naporima da date teritorije oslobode od okupatorskih snaga.36I dok su tvrdnje akademika zanimljiv primer specifinog politikog principa na kome je baziran proces stvaranja istorijskih mitova drevnosti, lanak iz vojnog magazina Vojska predstavlja korienje kulturnog/arheolokog principa za argumentovanje politikih izjava o srpskim istorijskim pravima na teritoriju pokrajine Kosova. Najtipinija verzija stvaranja istorijskih mitova drevnosti prepoznatljiva je u kratkoj etnikoj istoriji bosanskog grada Brkog, koja je objavljena kao uvod u tekst izdat povodom privrednog sajma odranog u tom gradu juna 1997. godine. Ovaj kvazinauni tekst otkriva brojne neloginosti, kao i greke koje proizilaze iz neznanja (ili namernog zanemarivanja) osnovnih istorijskih injenica: Kako navode autori (oslanjajui se na istoriju razvoja srpske drave i zakonodavstva), Srbi su bili prisutni na teritoriji Brkog mnogo pre osnivanja samog grada i pojave njegovog imena; odredjeni istorijski izvori iz desetog veka - citati i propratne 207

informacije, naravno, nisu priloene - pominju oblast Posavine (ije je ekonomsko i kulturno sredite Brko) kao teritoriju "prave Srbije" za vreme vladavine srpskog kneza aslava. Sve ovo navedeno je i objavljeno uprkos notornoj injenici da je prva drava koja se moe smatrati srednjevekovnim prethodnikom Srbije prvi put formirana tek u jedanaestom veku; uprkos tome to su, u vreme koje tekst navodi, etnike podele meu 35 Kneevi, Milo, "Istorijsko jezgro Srbije", Vojska, 23. april 1998, str.8-9. 36 SANU, "Memorandum 1986," <http://www.hic.hr/books/greatserbia/sanu.htm>(1. mart, 2002) 286 junoslovenskim plemenima bile tek marginalne i to su, ak i narednim ve-kovima, podele meu stanovnicima Bosne bile bazirane iskljuivo na religiji, a ne na modernom pojmu nacionalnosti. (Nakon to su opisali Posavinu pre otomanskih osvajanja kao iskljuivo srpski region, autori istiu proces islamizacije kao sredstvo - i dobrovoljne i nasilne - promene etnikog i verskog sastava stanovnitva: sui generis ovde se pojavljuje u izuzetno rigidnom i beskompromisnom obliku - Bonjaci nisu nita drugo do islamizirani Srbi). Islamizacija je bila znaajan deo turskih dalekosenih planova da Brko, Posavinu i itavu Bosnu preobrate u sutinski islamske teritorije (to je vie nego problematina tvrdnja kada se u vidu ima otomanska strategija saradnje sa razliitim verskim zajednicama u okviru Imperije kroz davanje velikih konfesionalnih sloboda (naroito u oblasti instituicionalnog delovanja), i kroz tolerisanje izuzetne religijske raznovrsnosti). Opis situacije u Brkom u devetnaestom veku otkriva jo jedan aspekt mitologiziranih istorijskih "dokaza" ija je funkcija da podre i dokau pravednost reenja koje bi politiku kontrolu Brkog i Posavine, posle sukoba devedesetih godina, dodelilo srpskoj strani: srpski trgovci (opet, prema nei-dentifikovanim i necitiranim stranim i domaim istorijskim izvorima) imali su mnogo znaajniju ulogu u ekonomskom razvitku Brkog u poreenju sa muslimanima i katolicima (iako nije najjasnije odakle je dolo ovo stanovnistvo, jer se samo nekoliko pasusa pre ove tvrdnje moe nai navod da je, pre otomanskog osvajanja, Posavina bila etniki homogena srpska teritorija), dominirali su finansijskim tritem, imali najkvalitetnije veze sa evropskim ekonomskim i poslovnim centrima i uivali reputaciju najasnijih i najsavesnijih "poslovnih ljudi. Kljuni smisao ovog argumenta je u poruci da je, u ovom smislu, sadanja situacija potpuno identina onoj iz devetnaestog veka.37 Meutim, zbog brojnih domaih meureligijskih i meuetnikih sukoba u prethodnoj deceniji, izmenjenih spoljnopolitikih prilika i promene trenda u jugoslovenskoj diplomatiji i ulozi u meunarodnim odnosima, mit drevnosti izgubio je centralnu poziciju kao mehanizam za definisanje teritorijalnih granica, i uglavnom je zamenjen interpretacijama tipa ante murale. Ovaj zakljuak je, po naem miljenju, potvren injenicom da, u kontekstu ograniene Spona srpskog naroda, Sajam privrede RS, Brko: Savez samostalnih privrednika RS, juni 1997. 287 koliine materijala i izvora analiziranih u okviru ovog istraivanja, najmanji deo svih identifikovanih primera graenja istorijskih mitova pripada kategoriji drevnosti; tavie, u 208

klasinom/tradicionalnom tipu mitova drevnosti nisu primeene nikakve formalne ili semantike transformacije niti ideoloke inovacije (za razliku od brojnih i znaajno izmenjenih novih oblika istorijskog mita tipa ante murale). Zakljuak Srpska politika i akademska tradicija stvaranja istorijskih mitova iz tri analizirana tipa (sui generis, ante murale i drevnost) pokazala je brojne ozbiljne logike specifinosti i praktina odstupanja od klasinih teorijskih modela i formula. Pre svega, mitologizirani koncepti tipa sui generis u veini srpskih politikih i naunih izvora razvili su se u obratnom obliku: Srbi su, uglavnom, poricali politika i akademska poricanja etnike, kulturne ili lingvistike slinosti sa drugim nacionalnim grupama, koje jesu ili su bile politiki, vojno ili brojano slabije. Politiki i nauni izvori sadre priblino jednak broj tvrdnji da Makedonci, Bonjaci, Crnogorci i Hrvati imaju zajednikog etnobiolo-kog pretka u srpskoj naciji. Objanjenja toga koji su motivi bili presudni u kulturnom i politikom udaljavanju pomenutih etnikih grupa od njihovih neopobitnih veza sa Srbima uvek ukljuuju neki vid antisrpske teorije zavere: strani faktor (obino neka velika meunarodna sila ili savez - formalni ili neformalni - takvih sila), iji je primarni globalno-politiki cilj slabljenje srpskih zemalja, uvek igra kljunu ulogu u fragmentaciji srpskog etnikog i politikog korpusa. Upravo na ovaj nain formulisan je najkonstruktivniji aspekt procesa srpskog istorijskog mitologiziranja: koncepti sui generis i ante murale sarauju i ustvari su komplementarni, jer Srbi, kao najportvovanija, najupornija, na-juspenija i najozbiljnija odbrambena snaga u borbi protiv promenljivog spo-ljanjeg faktora, moraju biti odluno i nepovratno eliminisani, a potencijalno najubojitija strategija za postizanje tog cilja je rasparavanje njihove izuzetno iroke etnike baze. Ipak, kad god su srpska drava i nacija zapadale u ozbiljne drutvene krize koje su dovodile do njihove izuzetne politike i vojne slabosti u domaem i meunarodnom kontekstu (Drugi svetski rat, kasne devedesete godine), 288 teorijski tipiniji ne-obratni/autentini model istorijskih mitova tipa sui generis iznenada je dobijao na znaaju, uglavnom u nenaunim (popularnim) izvorima. Ovaj "istinski" sui generis obino je bio usmeren protiv legitimiteta i odrivosti ireg i inkluzivnijeg jugoslovenskog nacionalnog identiteta kao ozbiljne alternative zalaganju za srpske nacionalne interese kroz prihvatanje iskljuivo srpske etnike identifikacije. Autentini srpski istorijski mit tipa sui generis poziva na politiko ujedinjenje i stvaranje etniki i kulturno homogene suverene srpske drave. Nezaobilazna je glorifikacija istorijske i kulturne uloge Srba i njihovih civilizacijskih dostignua. Starije, tradicionalne forme srpskog istorijskog mita tipa ante murale eksploatiu "suinski" kulturni sukob izmeu islama i hrianstva, uglavnom se pozivajui na srpsku uzvienu civilizacijsku odbrambenu ulogu i rtvu u Kosovskoj bitki, kao i na vodeu vojnu i politiku ulogu Srba u oslobaanju Balkana od "destruktivnog" i stranog islamskog turskog uticaja nekoliko ve-kova kasnije. Meutim, dalja kao i skorija istorija srpskog i jugoslovenskog projekta posluile su kao izuzetno pogodna osnova za graenje brojnih novih, tran-sformisanih mitologiziranih primera tipa ante murale. Ove nove mitske transformacije u interpretaciji istorije najveim delom su povezane sa raznim etnikim i verskim, politikim i vojnim sukobima u kojima su Srbi i 209

Srbija uestvovali u toku prethodne decenije. Ovi poslednji mitovi ante murale pojavljuju se u oblicima koji su izuzetno kontradiktorni i uzajamno iskljuivi, ali se svi sreu priblino jednako esto u analiziranim politikim izvorima: koalicije su promenljive i konstantno zamenjuju jedna drugu, kao i zastraujui protivnici protiv kojih Srbi moraju da upotrebljavaju svoju snagu i ast. Dok je u jednoj podgrupi mitova tipa ante murale dati entitet onaj ije se vrednosti brane i spaavaju od konanog unitenja, ve u narednoj isti entitet definisan je kao zli protivnik kome se prua hrabar i potovanja i divljenja vredan otpor. Meutim, iza ove naizgled nelogine i nereive konfuzije moe se prepoznati relativno koherentan set argumenata: trenutni sukob Srbije sa najnaprednijim predstavnicima onoga to se danas sporno naziva civilizova-nim svetom prolazne je prirode, izazvan neslaganjem oko nekih praktinih, povrnih i prolaznih pitanja, dok sutina kulturnih i drutvenih struktura i sistema vrednosti Srbije i "zapadnog sveta" ostaje ista. Brojne komponente ove moderne ante murale evolucije u srpskoj mitologizaciji istorije podstaknute su 289 nedavnim promenama i potresima u domenu meunarodne politike (napadi 11. septembra i reakcije), i navodnom povezanou tih promena sa tmurnim deavanjima na Balkanu devedesetih godina. Neke od opisanih linija sukoba bile su religijskog karaktera (islam vs hrianstvo), ali se veina odnosila na konfrontacije ideoloke prirode. Mit drevnosti nije proao ni kroz kakve znaajne ili inventivne strukturne i ideoloke transformacije; pojavljivao se i u akademskim i u politikim izvorima ciljajui na teritorije Kosova, Bosne, Hrvatske. Meutim, njegova frekvencija i uticaj u dva analizirana tipa izvora minimalne su u poreenju sa ostalim grupama modela istorijskih mitova, i ova tendencija mogla bi nametnuti zakljuak daje mit drevnosti najveim delom zamenjen konceptima tipa ante murale kao najmonijom i najefektnijom strategijom za stvaranje mitova u srpskoj istoriji. 290

Ulf Brunnbauer DREVNA NACIONALNOST I VJEKOVNA BORBA ZA DRAVNOST: HISTORIOGRAFSKI MITOVI U REPUBLICI MAKEDONIJI (BJRM)
Uvod U Republici Makedoniji se i danas o sadanjosti esto sudi koristei historijske kategorije, kao to se i rjeenja za budunost trae u prolosti prikazanoj na veoma mitologiziran nain. Zebnja koju iskazuje Lucian Boia u svojoj analizi rumunskih historijskih mitova, 'mi se previe osvremo na prolost (i to prolost olako mitologiziranu), a premalo na sadanjost i budunost. Nita mi nemamo nauiti od Stevana Velikog i Mihaila Hrabrog, ak ni od politiara meuratnog perioda. injenica da se problemi dananjice moraju rjeavati sredstvima dananjice i iz perspektive sadanjice'1, ini se da ne utie na intelektualce u Makedoniji, gdje ih opsjednutost prolou sprjeava da nau odgovarajue odgovore za dananje probleme. Problemi u razrjeavanju sukoba sa albanskom manjinom su, naprimjer, 210

oni u kojima mitoloka gledita onemoguavaju jasnu procjenu sadanje situacije.2 Zato je pravo otkrovenje Lucian Boia, History and Myth in Romanian Consciousness. Budapest: Central European University Press, 2001, str. 26. Originalno rumunsko izdanje objavljeno je 1997. Albanci ine izmeu 25 % i 30 % stanovnitva Makedonije. Do 2001. godine uivali su slubeni status manjine sa velikim manjinskim pravima, naprimjer u kolstvu. Albanci su, meutim, tvrdili da su diskriminirani, pozivajujui se na to da su kao manjina brojni i traei da postanu drugi konstitutivni narod u zemlji. Tokom 2001., sukob se razbuktao a borbe izmeu Albanske oslobodilake armije (UK) i makedonskih sigurnosnih snaga 291 pokuaj analize makedonskog razumijevanja tereta prolosti, jer njihovi mitovi doista mnogo kazuju i o njihovoj sadanjosti i o odabranim stazama u budunost.3 Historiari su meu najznaajnijim mitotvorcima. Ja u ovom radu raspravljam o historiografskim mitovima od uspostave akademske historiografije u Makedoniji, krajem 1940-tih godina; rad je usredsreen na period od 1991. godine, jer je sticanje nezavisnosti nalagalo stanovitu reviziju mitologije. Keith Brown, u svojoj raspravi o makedonskoj historiografiji, a nedavno i Christian Voss, skreu panju na neslaganja meu makedonskim historiarima oko tumaenja prolosti.4 Ta suprotstavljena tumaenja, koja ukljuuju stvaranje novog mita, rezultat su promijenjenih politikih okolnosti tokom 1990-tih te pokazuju relativni i na kontekst osjetljivi karakter mita. U skladu sa Browno-vom i Vossovom ocjenom, nalazim da prividna homogenost historijske misli u Makedoniji pokazuje znakove pucanja. Moj rad se prvenstveno zasniva na onom to su objavili makedonski historiari. Intervjui sa historiarima pruaju dodatne informacije i uvid u njihovu motivaciju u tretmanu prolosti svoje i nacije. Historiografija i nacionalizam Znaaj mita za kolektivno bie nacije je svakako specifian za Makedoniju. Kako Anthony D. Smith naglaava, mit obavlja cijeli niz funkcija u stvaranju, definiranju i politikom mobiliziranju nacija.5 Mit prua priklaostavile su za sobom preko 200 poginulih i na desetine hiljada raseljenih. Potom je Ustav promijenjen u korist manjina, posebno Albanaca te je tako sprijeen graanski rat. 3 Vidjeti Boia, History and Myth, str. 30. Keith Brown, 'A Rising to Count On: Ilinden Between Politics and History in Post-Yugoslav Makedonija', u Victor Roudomentof, ured., The Makedonski Question: Culture, Historiografija, Politics. Boulder: East European Monographs; New York: Columbia University Press, 2000, str. 143-172; Christian Voss, 'Sprach- und Geschichtsrevision in Makedonien', Osteuropa 51, 8, 2001, str. 953-967.

211

Anthony D. Smith, Myths and Memories of the Nation. Oxford: Oxford University Press, 1999. 292 dne odgovore na pitanja kao to su otkuda nacija, ko joj pripada, ko su joj neprijatelji, i gdje joj lei budunost. George Schopflin naglaava i da je mit kljuni instrument kulturne reprodukcije nacija i etnikih grupa, i utvrivanja granica prema drugim zajednicama.6 Mitovi pripovjedaju prie o herojskom ili 'zlatnom' dobu nacije, o propadanju, neuspjehu, oporavku.7 Mit djeluje i na kognitivnom i na emocionalnom nivou ljudske percepcije, to ga ini suptilnim, ali i monim. Zasnivanje grupnog identiteta na mitu nije, naravno, ogranieno samo na nacije, ali su mitovi o naciji sveobuhvatni, jer objedinjuju razliite domene drutvenog ivota: kulturu, teritoriju i politiku. Unato pozivanju na tradiciju, nacionalni mitovi su u sutini moderni po svom karakteru. Jeziki identiteti se narodnim pjesmama i usmenom tradicijom prenose sa generacije na generaciju, dok kolektivno pamenje i identitet nacije prenosi profesionalna klasa graditelja identiteta i institucije (kole, civilne birokratije), koje su razvijene u modernom periodu. Historiari, koji tumae porijeklo i korijene nacije - to onda legitimizira polaganje prava nacije na odreenu teritoriju i zasebno zajednicu - jedna su od najbitnijih grupa intelektualaca za graenje nacionalnog identiteta. Posebno u ranim fazama izgradnje nacije i drave, historiju historiari i njihova publika doivljavaju kao neto to je nacionalni i dravni zadatak. Historiari smatraju da im je zadatak da potaknu podrku za nacionalnu ideju i stanovnitvo nadahnu nacionalnim identitetom, putem pozivanja na slavnu prolost nacije. Nacionalistika motivacija je vaan stimulus za razvoj akademske historije, ali ona nosi i sklonost ka stvaranju mita i historiju ini jednom od najvie ispolitiziranih akademskih disciplina. Akademska historiografija na jugoistoku Evrope imala je od samog nastanka tu nacionalistiku crtu. Razvila se u tijesnoj vezi sa dravotvornim nastojanjima nacionalnih drava koje su na Balkanu osnovane u XIX i XX stoljeu. Stvaranje nacionalnih drava na Balkanu poelo je kasnije nego u Zapadnoj Evropi, a zapravo nije jo dovreno, tako da je samo u manjem stepenu nego to je to sluaj sa Zapadom, balkanska historiografija osloboena manipulacije nacionalista. Diljem jugoistoka Evrope, historija se i sad George Schopflin, Nations, Identitet, Power. New York: New York University Press, 2000, str. 81. Smith, Myths and Memories of the Nation, str. 63-67; Schopflin, Nations, Identitet, Power, 86. 293 bavi uglavnom prolou odreene nacije. Mnogi historiografski prikazi ili ne odgovaraju 'injenicama' ili primjenjuju anahrone koncepte na tumaenje prolosti. Osnovna ema je uspostava kontinuiteta izmeu dananjice i Srednjeg vijeka, ak i prije. Ta opsjednutost mitovima o porijeklu i kontinuitetu izazvana je potrebom ne samo da se legitimiziraju savremena dravotvorna nastojanja, ve i da se odupre tenjama drugih nacija koje polau pravo na iste te epizode iz prolosti, iz potrebe da ih ukljue u vlastitu nacionalnu tradiciju. Sa druge strane, historijski mitovi nacionalnih ideologija jugoistoka Evrope jesu krhki, jer 212

iskljuuju vane elemente prolosti. Javnost oekuje bezuslovnu podrku historiara nacionalnim mitovima, a odbacuju se pokuaji dekon-strukcije mitova.8 Tako vidimo da mit moe biti antagonizirajua snaga u drutvima koja su podijeljena u grupe razliitih identiteta, toje sluaj sa multietnikim dravama jugoistoka Evrope.9 Makedonska historiografija moe ilustrirati tu matricu posebno jasno, jer je ona dio najskorijih i najosporavanijih dravotvornih nastojanja na Balkanu, a njena se situacija dodatno komplicira nezavisnou, steenom 1991. godine. Makedonski historiari su suoeni sa zadatkom davanja historijskog legitimiteta nezavisnoj dravi, nakon to je pedesetak godina proizvodila historijski legitimitet saveznom jugoslavenskom poretku kao prirodnom kraju makedonske historije. Takav pomak ne moe se postii bez izmiljanja novih mitova i preformuliranja starih. Ali vie nego i u jednoj drugoj balkanskoj naciji, makedonski historiari u svom stvaranju mitova nailaze na otpor stranih historiara. Vie no u drugim balkanskim zemljama, historiografija je u Makedoniji i dalje ispolitizirana - mada ne na nivou neposrednog mijeanja ve prije kroz paradigmatske postavke.10 I ne samo da je historija ispolitizirana, ve je i politika historicizirana. Drago Roksandi, 'Shifting Boundaries, Clientelism and Balkan Identities', u Jacques Revel and Giovanni Levi, eds., Political Uses of the Past. London, Portland OR: Frank Cass, 2002, str. 48. Vidjeti Schopflin, Nations, Identitet, Power, 85. Takvu procjenu je prije 20 godina dao Stefan Troebst u svojoj raspravi o makedonskoj historiografiji (Stefan Troebst, Die bulgarisch-jugoslawische Kontroverse um Makedonien. Mnchen: Oldenbourg-Verlag, 1983, str. 15). 294 Politiki i institucionalni kontekst Mitotvoraka funkcija makedonske historiografije vezana je za njen institucionalni razvoj i politiki kontekst. Do 1944. godine nije bilo politikog subjekta po imenu Makedonija. Te je godine uspostavljena Narodna Republika Makedonija, kao jedna od est republika socijalistike Jugoslavije i neposredni rezultat uspjene borbe Titovih partizana za osloboenje Jugoslavije. Odmah po uspostavi, nova republika je zapoela proces izgradnje nacije kojim je veina slavenskog pravoslavnog ivlja pretvorena u 'Makedonce'. Prije toga, njihov etniki identitet bio je dvosmislen i osporavan, a makedonska nacionalna svijest ograniena na male intelektualne krugove. Tek tokom Drugog svjetskog rata, kad je najvei dio regiona koji e postati Republika Makedonija bio pod bugarskom okupacijom, pojavio se znaajan makedonski nacionalistiki pokret - dijelom komunistiki, a dijelom nekomunistiki. To je uglavnom bio odgovor na vrstu bugarsku asimilacionu politiku, ali i rezultat Titove uspjene integracije partizana koji su se borili protiv Sila osovine u njegov tabor. Nakon uspostave Republike Makedonije, makedonski jezik je kodificiran, utemeljene su makedonske nacionalne institucije, i stvorena nezavisna Makedonska pravoslavna crkva Makedonci su stekli sve osobine samouvjerene nacije (jezik, historiju, religiju, politiki suverenitet nad odreenom teritorijom), a javna kultura je temeljena na ideji makedonskog nacionalnog identiteta.11 Makedonci su kulturno bili najblii Bugarima, te je izgradnja makedonske nacije imala antibugarsku crtu; potreba za diferencijacijom Makedonaca od 213

Bugara osjeala se ee nakon 1948. godine, kad je Tito raskinuo sa Staljinom a Bugarska ostala vrsto u sovjetskom taboru. U operaciji koja podsjea na Frojdov koncept 'narcizma malih razlika' sve je preduzeto da se Makedonci razlikuju od Bugara (mada su im jezik i obiaji bili slini), dok je Bugarska nastavila poricati postojanje makedonske nacije, tvrdei daje makedonski jezik tek bugarski dijalekt. Bugarska nije jedina osporavala makedonsku nacionalnu afirmaciju; Srbija i Grka su takoer bile sumnjiave prema makedonskoj naciji. I Grka je bila Za razvoj Makedonije pod jugoslavenskim komunizmom, vidjeti Robert E. Palmer and Stephen R. King, Yugoslav Communism and the Macedonian Question. Hamden: Archon Books, 1971. 295 sumnjiava oko makedonske nacije. Mnogi Srbi nikad nisu promijenili stav da su Makedonci 'juni Srbi', za to su smatrani i u meuratnom periodu, kad je teritorija dananje Makedonije bila dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Za Grku, Makedonija je bila jugoslavenska komunistika tvorevina. Ali zajedniki razlog odbacivanja makedonske nacije od strane Bugarske, Srbije i Grke bio je njihova vlastita aspiracija na tu teritoriju. Od kraja XIX stoljea, bugarska, srpska i grka nacionalna drava bore se za kontrolu nad Makedonijom, koja je tad jo uvijek dio Osmanske teritorije.12 U Prvom Balkanskom ratu, 1912.-1913., te tri zemlje su uspjele zbaciti Osmanlije i podijeliti meusobno teritoriju: Vardarska Makedonija je pripala Srbiji, Pirinska Bugarskoj, a Egejska Grkoj. Nezadovoljna tom podjelom, Bugarska je isprovocirala, ali izgubila Drugi Balkanski rat, 1913. godine; takmaci su decenijama nastavili polagati pravo na druge dijelove Makedonije, tvrdei da upravo njima pripadaju. Ti argumenti su se temeljili na specifinim pretpostavkama o prolosti i etnikom sastavu Makedonije: sve su tri drave smatrale pravoslavno stanovnitvo Makedonije dijelom svoje nacije, a povijest Makedonije dijelom vlastite nacionalne tradicije. Historija je bila znaajan izvor tih sukoba, a i sad se koristi za legitimizi-ranje politikih projekata. Akademske institucije, poput Makedonskog naunog instituta u Sofiji (osnovanog 1923., zatvorenog 1947. godine, te ponovno otvorenog 1990.) i Institut za balkanske studije u Solunu (osnovan 1953.) promovirali su gledita Bugarske, odnosno Grke o povijesti i etnikom sastavu Makedonije. Nepriznavanje makedonske nacionalnosti, koje su pothranjivale Grka, Srbija, i Bugarska, posebno je izraeno ponovno 1991. godine, kada je Republika Makedonija proglasila nezavisnost. Bugarska je priznala novu dravu, ali Bugari i dan-danas postavljaju pitanje autentinosti zasebne makedonske nacije i jezika. U Srbiji, Slobodan Miloevi navodno pravi planove podjele Makedonije izmeu Srbije i Grke. Grka osporava naziv nove drave ('Republika Makedonija'), njene dravne simbole (drevno sunce Vergine) i njeno ustavno opredjeljenje da titi 'makedonsku' manjinu u inostranstvu. Grka se opirala meunarodnom priznanju Makedonije i uspjela odloiti ulazak te drave u UN i njeno priznanje od strane drava lanica Evropske Zajednice O nastanku 'Makedonskog pitanja', vidjeti Fikret Adanr, Die makedonische Frage. Ihre Entstehung und Entwicklung bis 1908. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag, 1979. 296

214

sve do 1993. godine, kada Makedonija u meunarodnim odnosima biva priznata kao 'Biva Jugoslavenska Republika Makedonija' (BJRM), jer Grka polae pravo na iskljuivu upotrebu termina 'Makedonija'. Oito je da se svaki pokuaj stvaranja makedonske nacionalne svijesti mora suoavati sa zahtjevima drugih, monijih nacija. Poto se nacionalni identiteti neizbjeno vezuju za historiju, stvaranje makedonske nacionalne historije bio je nuan i hitan zadatak pred kojim se nalo makedonsko vostvo nakon 1944. U tu svrhu je 20. jula 1948. godine u Skopju vladinim ukazom osnovan 'Institut za nacionalnu historiju' (Institut za natsionalna istorijanstitutzanatsionalnaistorija). Zadatak mu je bio prouavanje historije makedonske drave i naroda, kao i drugih nacionalnosti koje ive u Makedoniji.13 Historijska istraivanja u Makedoniji koncentrirana su u tom institutu. On izdaje najvaniji historijski asopis Glasnik - te upoljava veinu aktivnih historiara te zemlje, koji - da parafraziram Anthony Smitha - moraju 'datirati porijeklo zajednice, i locirati ga u vremenu i u odnosu prema drugim relevantnim zajednicama'.14 Nasuprot historiografijama drugih socijalistikih zemalja Balkana, gdje je nakon uspostave komunistike vlasti u prvih deset ili dvadeset godina klasna paradigma zamijenila nacionalnu, nacija je uvijek ostala centralna tema makedonskih historiara.15 Vie nego u ijednoj drugoj jugoslavenskoj republici, makedonski historiari su mogli iskazivati nacionalistike stavove - ako su se drali unutar stanovitih granica, kao to je slubeni slogan o 'bratstvu i jedinstvu', tj. solidarnosti i jedinstvu nacija i nacionalnosti Jugoslavije, te naglaavanje uloge Tita i komunista. Jugoslavenska i makedonska rukovodstva su bila svjesna da je nacionalistiki fokus neophodan za svaranje makedonske nacionalne svijesti i svladavanje probugarskih osjeanja u narodu. Pitanja nacionalnog identiteta i sad zaokupljaju javni diskurs u Makedoniji, vjerovatno vie nego i 13 Vidjeti Rudolf Preinerstorfer, 'Das Institut fr Nacionalnageschichte in Skopje', SdostForschungen 23,1964, str. 342-344. Analogno Zavodu za nacionalnu historiju, institucije sa slinim nacionalnim programom ustanovljene su u domenima etnografije i jezika: 'Institut za folklor Marko Tsepenkov' (osnovan 1950) i Institut za makedonski jezik Krste Misirkov' (osn. 1953). 14 Smith, Myths and Memories, str. 63. 15 Wolfgang Hpken, 'Zwischen "Klasse" und "Nation": Historiographie und ihre 'Meistererzhlungen' u Sdosteuropa in der Zeit des Sozialismus (1944-1990)', Jahrbcher fr Geschichte undKultur Sdosteuropas 2, 2000, str. 55. 297 u jednoj drugoj bivoj socijalistikoj zemlji, zbog nezavisnosti iz 1991., sukoba sa Grkom, eskalirajueg sukoba sa albanskom manjinom u samoj zemlji, te vjeite brige za nacionalni identitet. Defanzivni i veoma samodovoljni nacionalizam se razvio uz aktivno pothranjivanje od strane istih takvih i intelektualaca i historiara. U oima makedonske javnosti i historiara, historija treba da doprinosi snazi nacionalnog identiteta opisivanjem duge i slavne prolosti makedonskog naroda. U intervjuima, makedonski historiari opisuju svoju motiviranost da slue makedonskoj naciji - i istini. Kako bi otkrila istinu, makedonska historija mora, pretpostavlja se, biti osloboena stranih utjecaja, jer su je strane sile 'okupirale' nameui svoja gledita o historiji Makedonije. Kako bi se odbranili od ponovnog 'otimanja' makedonske historije, uveden je Zakon o naunom istraivanju (1996. godine) koji eksplicitno zabranjuje privatno finansiranje istraivakih ustanova na polju historije, to je 215

iskljuivi prerogativ drave.16 Istraivanje makedonskih historiara je gotovo iskljuivo posveeno historiji vlastite nacije, to ostaje i eksplicitni zadatak Instituta za nacionalnu historiju. Zakljuna reenica predgovora etvrtom tomu Historije makedonskog naroda ta sedmotomna serija je najprestiniji aktuelni projekat ovog instituta - veoma je indikativna za prevlaujue stanovite da e jedino historija nacije otkriti istinu: 'Taj iskljuivi kriterij, primijenjen u sistematizaciji i analizi historijskih dogaaja, bio je da se oni prosuuju iz gledita makedonskog naroda i njegove tenje za jednom osloboenom i nezavisnom makedonskom nacionalnom dravom.'17 Stvaranje nacionalnog mita Nacije, nespremne svoje postojanje posmatrati kao rezultat spornih i dvosmislenih historijskih procesa, predstavljaju sebe kao drevne, trajne i autohtone. Nacionalne historiografije moraju stvoriti veze meu lanovima nacije, dati znaenje stradanjima nacije, potkrijepiti polaganje prava nacije na domovinu, te ubijediti 'druge' u autentinost drevnosti nacije. Makedonska historiografija, stoga to je bila zakanjela pridolica meu nacionalnim 16 Slueben vesnik na Republika Makedonija 52, 13, 15. mart 1996. 17 Ivan Katardiev, Istorija na makedonskiot narod, tom 4: Makedonija megju Balkanskite Vtorata svetska vojna 1912-1941. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 2000, str. 6. 298 historiografijama Balkana, imala se suoiti sa posebnim tekoama u tome nastojanju. Svi znaajni dogaaji i linosti onog to bi se moglo tvrditi da je 'makedonska historija' ve su bili ukljueni u nacionalne iskaze susjednih zemalja; svaka makedonska nacionalna historija bila je u sukobu sa tim starijim historiografijama. Sukob za bugarskom historiografijom bio je najvei. Bugarska je Makedoniju i njeno slavensko pravoslavno stanovnitvo smatrala konstitutivnim elementima svoje nacionalne prolosti, a bugarski historiari su to potkrepljivali pozivanjem na srednjovjekovno Bugarsko kraljevstvo kao i na bugarsku patrijariju sa kraja XIX i poetka XX stoljea, od kojih su oba ukljuivala i dijelove Makedonije. Probugarska gledita mnogih 'makedonskih' revolucionara sa kraja XIX i poetka XX stoljea smatrana su daljnim dokazom bugarskog karaktera tog regiona. Mnoga mjesta u Makedoniji, kao toje grad Ohrid ili manastir Sveti Naum, vana su 'lieux de mmoireieuxdemmoire bugarskog kolektivnog pamenja. Makedonski Institut za nacionalnu historiju je dobio zadatak da prezentira jednu asnu i dugu historiju nacije. Prema partijskim direktivama, institut je dobio uputu da odbaci bugarske historiografske tvrdnje i dokine utjecaj nekad plodnog Makedonskog naunog instituta u Sofiji, koji je do zatvaranja, 1947. godine, propagirao bugarsko stanovite.18 Nacije su moderni fenomen, a Makedonija je posebno 'skoranja berba'. Pokuaji da se nacionalno porijeklo locira u davnu prolost stvara u historiografiji tendenciju stvaranja mitova, a ta je tendencija pojaana pritiscima rivalskih historiografija. Makedonski historiari su morali da odbace te rivalske historiografije, ije su poglede na historiju Makedonije esto dijelili i naunici koji nisu bili 'partijci', pa su mitoloke pretpostavke lako mogle ui u makedonsku historiju. Mitovi koje su stvorili makedonski historiari sluili su dvije temeljne i meusobno povezane funkcije: prvo, da osmisle historiju makedonske nacije, a drugo - da potkrijepe pravo na domovinu. U oba sluaja, historijska tumaenja su u manjoj ili veoj mjeri odstupala 216

od 'injenica'. Prema mom miljenju, meutim, za njihovo klasificiranje kao mitova vanija je specifina retorika struktura tih pria o prolosti nego to je to omjer 'neistine'. One otkrivaju transcendentalno znaenje historije i imaju smisla samo ako se doivljavaju kao objaenjenje 18 Palmer and King, Yugoslav Communism and the Macedonian Question, str. 160-161. 299 sadanjosti i potvrda stanovitih puteva u budunost. One moraju, stoga, biti smjetene u politiki kontekst. Mit daje identitet lanovima jedne nacije i zadovoljava njihovu emocionalnu potrebu da budu ne samo dio te nacije, ve i sjajne tradicije. Makedonska historiografija obavlja te funkcije po tri mitoloke ose: porijekla, kontinuiteta i viktimizacije. 1. Mitovi o porijeklu Prva generacija makedonskih historiara datira proces 'makedonskog preporoda', tj. pojave makedonske nacije, u XIX stoljee, kada su navodno intelektualci poeli tvrditi da su makedonski jezik i narod zasebni od drugih junoslavenskih jezika i naroda. 'Vnutranja makedonska revolucionarna organizacija' (VMRO)19, osnovana 1893., i Ilindenski ustanak protiv osmanske vlasti 2. avgusta 1903. (dan proroka Ilije) smatraju se najznaajnijim politikim manifestacijama makedonske nacionalne svijesti u tom periodu. Makedonska drava u obliku Socijalistike Republike Makedonije stvorena je tokom Drugog svjetskog rata kao izraz nacionalnih aspiracija makedonskog naroda, i prije svega zahvaljujui nastojanjima komunista, makedonskih partizana i Komunistike partije Jugoslavije (ija je uloga izmeu 1944. i 1991. bila posebno naglaavana u makedonskoj historiografiji). Sa sve veom institucionalizacijom makedonske historiografije, porijeklo makedonske nacije se gura dublje u prolost. estoka bugarska kampanja poricanja postojanja zasebnog makedonskog jezika i nacije, koja je zapoela 1958. godine20, intenzivirala je pokuaje makedonskih historiara da odvoje makedonsku od bugarske historije.21 Poevi krajem 1950-tih, makedonska nacionalna historija poinje da se datira od VII stoljea, kad su se Slaveni naselili u region Makedonije. Autoritativna Historija makedonskog naroda (1969.) saima savremeno makedonsko nauno vienje i govori o nezavisnim 'makedonskim Slavenima', koji su doli na Balkan sa Dunava - ne sa Volge, O VMRO-u vidjeti Duncan Perry, The Politics of Terror: The Makedonski Liberation Movements 1893-1903. Durham, NC: Duke University Press, 1988. O sporu izmeu makedonskih i bugarskih historiara, vidjeti Troebst, Die bulgarisch-jugoslawische Kontroverse um Makedonien. 21 Stefan Troebst, 'IMRO + 100 = FYROM? Politics of Makedonski historiografija', uJames Pettifer, ured., The New Makedonski Question. Basingstoke: Macmillan, 1999, str. 63. 300 kako su tvrdili Bugari.22 Gledite da Makedonci i Bugari potjeu od razliitog slavenskog ivlja postaje popularno. Blae Ristovski, jedan od najplodnijih makedonskih intelektualaca dananjice, tvrdi u svojoj Historiji makedonske nacije, objavljenoj 1999., da su razliite etnike grupe i slavenska plemena doprinijela etnogenezi Makedonaca i Bugara te da ve u IX 217

stoljeu nema 'etnogenetskog, kulturnog, lingvistikog ni civilizacijskog jedinstva' izmeu Makedonaca i Bugara.23 Meutim, takve teorije o etnogenezi ne mogu se potkrijepiti injenicama; potreban je bio bolji dokaz za postojanje makedonske nacije u Srednjem vijeku.On je naen u carstvu Cara Samuila i njegovih nasljednika, koje je postojalo u Makedoniji izmeu 969. i 1018. godine, sa prijestolnicama u Prespi i Ohridu.24 Hrvatski historiar Stjepan Antoljak, koji je u Skopje doao 1956. za rukovodioca odjela antike i srednjovjekovne historije Instituta za nacionalnu historiju, odigrao je kljunu ulogu u proglaavanju Samuila makedonskim vladarom.25 Postojea nauka smatra Samuilovu dravu bugarskom, to je pretpostavka koja ima oslonca u primarnih izvorima: bizantijski autori zovu je 'Bugarska' a njen ivalj 'Bugari'. Samuil je sebe smatrao vladarom 'Bugara', a ne 'Makedonaca'. Bizantijski car Vasilije II, koji je zadao straan poraz Samuilovim snagama 1014. godine, zasluio je epitaf 'bugarski kolja'. Izdanje iz 1969. Historije makedonskog naroda priznaje da su savremenici Samuilovu dravu zvali 'bugarskom'. Ta oita kontradikcija je uklonjena tvrdnjom da je ta drava 'ipak bila sasvim drugaija (od Bugarske) zajednica'.26 Autori tvrde da su 'makedonski Slaveni' bili 'daleko' prevlaujui ivalj te drave. Mada autori ne nazivaju Samuilovu dravu 'makedonskom', 22 Mihailo Apostolski et al., eds., Istorija na makedonskiot narod, tom 1: Odpredistoriskoto vreme do krajot na XVIII vek. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1969, str. 130. 23 Blae Ristovski, Istorija na makedonskata natsija. Skopje: MANU, 1999, str. 13-14. 24 Vidjeti Palmer, King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 162; Troebst, 'IMRO + 100', str. 63. 25 O Stjepanu Antoljaku, vidjeti jedinicu u izdanju: Stojan Kiselinovski, ured., Makedonski istoriski renik. Skopje: INI, 2000, str. 40-41. Njegov kljuni doprinos ovoj temi je monografija Samuilovata drava. Skopje: INI, 1969. Antoljak je morao napustiti Hrvatsku zbog svojih ratnih aktivnosti u Zagrebu, gdje je bio docent na Filozofskom fakultetu (zahvalan sam Ivi Goldsteinu to me je upoznao sa Antoljakovim doprinosom). 26 Apostolski et al., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 130. 301 oni ne ostavljaju nikakve sumnje da ona nije bila bugarska, i smjetaju je u makedonsku tradiciju. U novom izdanju Historije makedonskog naroda, iji se prvi tom pojavio 2000., Samuilova drava se definitivno naziva 'Makedonskom dravom', onom u kojoj su 'Makedonci' bili vladajui narod.27 injenica da su je bizan-tijski autori, od kojih imamo najvie informacija o Samuilovoj dravi, zvali 'Bugarskom', a njene stanovnike 'Bugarima' spominje se tek usput i ne uzima se ozbiljno.28 Branko Panov, urednik tog toma, na jednom je drugom mjestu napisao da je, pod Samuilom, etnogeneza makedonskog naroda okonana te da je Samuilo osnovao 'makedonsku dinastiju careva'.29 Sa Samuilom, u makedonsku su nacionalnu tradiciju ukljuene i druge srednjovjekovne epizode: Konstantin (Cirilo) i Metodije opisani su kao 'isti makedonski Slaveni'30, a njihova kodifikacija staroslavenskog jezika, po ovom autoru, ima temelje u 'makedonskom slavenskom jeziku'.31 Heretiki bogumilski pokret ranog X stoljea, veli Panov, pojavio se na makedonskom tlu. Navodno je imao karakter 'openarodnog oslobodilakog pokreta' protiv bugarske vlasti i doveo do Samuilovog 218

uspjenog nastojanja da uspostavi makedonsku dravu.32 Ako neki izvori u vezi sa bogumilima spominju 'bugarsku zemlju', oni zapravo misle - ubjeuje nas autor - na one dijelove Makedonije koji su bili pod bugarskom vlau.33 (Vidjet emo tu operaciju, popularnu meu makedonskim historiarima, zamjene 'Bugarske' sa 'Makedonijom' i na drugim mjestima). Bitno je to Historija makedonskog naroda sa kraja 1960-tih opisuje bogumilski pokret vie kao antifeudalnu reakciju, nego kao 'nacionalni pokret.34 Vidimo 27 Branko Panov, ured., Istorija na makedonskiot narod, tom 1: Makedonija odpraistoriskoto vreme dopotpagjanetopod turska vlast (1371 godina). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 2000, str. 357 passim. 28 Ibid., str. 384-385. 29 Branko Panov, Makedonija niz istorijata. Skopje: Menora, 1999, str. 15. 30 Ibid., str. 50. 31 Panov, Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 388. 32 Ibid., str. 355. 33 Ibid., str. 339. 34 Apostolski et al., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 112-115. 302 da je makedonska historiografija i u socijalistiko vrijeme bila fokusirana na naciju ali je bar pokuavala voditi rauna i o klasnoj perspektivi. Nakon pada socijalizma, historija postaje mnogo etnocentrinija. Najznaajnija promjena u mitu o porijeklu desila se sa nezavisnou i dovela do toga da i antiki Makedonci postanu predmet nacionalnog diskursa. Ta promjena je oita reakcija na grko protivljenje koritenju imena Makedonija i simbola sunca Vergine, esnaestokrakog sunca Filipa II Makedonskog, kao dravnoga simbola.35 Makedonski historiari osporavaju polaganje prava Grke na ekskluzivno vlasnitvo nad teritorijom antike Makedonije i njenim simbolima. Tokom 1993. godine, Makedonska akademija nauka i umjetnosti objavila je knjigu Makedonija i njeni odnosi sa Grkom na engleskom jeziku, u kojoj se odbacuju grke tvrdnje. 'Univerzalno je poznato da klasini grki autori nisu priznavali Makedonce kao svoje sunarodnike, da su ih zvali barbarima, te da su makedonsku dominaciju nad Grkom smatrali tuinskom vlau, koju su izvana donijela druga plemena (.) Aleksandar je irio heleni-zam na grkom jeziku, kojeg je smatrao jezikom kulture, ali njegov maternji jezik Grci nisu razumjeli: to je injenica za koju postoje eksplicitni dokazi.'36 Politiar i autor Vasil Tupurkovski je 1993. objavio odbranu Aleksandra, dio popularne dvotomne historije o antikim Makedoncima. Prema njemu, Aleksandar je vjerovao u mogunost univerzalnog mira i vodio politiku nacionalne, rasne i religijske tolerancije.37 Taj portret Aleksandra oslanja se na sve iza ega autor stoji i na to kako sebe vidi Republika Makedonija: mir, toleranciju, meuetniki suivot. Tupurkovski navodi i da je Makedonija bila jedan geografski zaseban entitet sa vlastitim 'geografskim duhom'.38 Ukljuivanje antikih Makedonaca u

219

nacionalnu makedonsku naraciju je bio i odmak od mita o iskljuivo 'slavenskim temeljima', koji je izgubio svoju potrebu za dravom 35 Vidjeti Keith Brown, 'In the Realm of the Double-Headed Eagle: Parapolitics in Makedonija, 1994-1999', u Jane K. Cowan, ured., Makedonija. The Politics of Identitet and Difference. London: Pluto Press, 2000, str. 123-124; Troebst, 'IMRO + 100', str. 63. 36 Savjet MANU za istraivanje Jugoistone Evrope, ured., Makedonija and its Relations with Grka. Skopje: MANU, 1993, str. 11-14. Vasil Tupurkovski, Istorija na Makedonija. Od drevnina do smrtta na Aleksandar Makedonski. Skopje: Titan, 1993, str. 436-437. 38 Ibid., str. 11. 303 sad kad ona vie nije bila dio junoslavenske federacije. Ta tenja za autohtonom genealogijom nalagala je da se korijeni nacije gurnu dublje u prolost, u vrijeme prije dolaska Slavena koji su odnekud tu doli - i to definitivno poslije Grka. To je mogla biti i reakcija na trendove u Bugarskoj koji potiskuju naglasak na slavensku tradiciju a fokusiraju se na stare Traane kao pretke.39 Akademske publikacije podravale su tvrdnje da su antiki Makedonci bili preci savremenih Makedonaca, argumentirajui to time da su oni bili narod drugaiji od Grka. U svome uvodu knjizi Nade Proeve Studije o antikim Makedoncima, Pasko Kuzman je napisao da je 'oita la' bila da su antiki Makedonci bili Grci. 'Helenski' period treba prije zvati 'Makedonskim'.40 Nade Proeva odbacuje sa prezirom to to historija makedonskog naroda nije oduvijek tretirana zasebno ve u okviru grke historije.41 Po njoj, antiki Makedonci su imali vlastiti jezik, razliit od grkog, i vlastite nonje, obiaje, religiju, politiki poredak i umjetnost.42 Znakovito je da prvi tom nove sedmoto-mne Historije makedonskog naroda preko dvije stotine strana posveuje antikoj Makedoniji i rimskoj okupaciji,43 dok je prvo izdanje, objavljeno 1969., samo dvadesetak strana posvetio tome periodu.44 Glavna teza novog izdanja je da antiki Makedonci nisu bili Grci. Knjiga navodi razne 'dokaze' za tu tezu, npr., da je 'makednoski jezik' bio slubeni jezik makedonske drave i da su Makedoncima drugi jezici, poput grkog, bili 'nerazumljivi'.45 Strana istraivanja, poput onog N. G. L. Hammonda i G. T. Griffitha, koji zakljuuju da su makedonski vojnici govorili grki i da je 'makedonski' bio samo dijalekat grkog jezika,46 se ili ignoriraju ili odbacuju kao pristrasna. U oima ma39 Vidjeti Ilija Iliev, "Ihe Proper Use of Ancestors', Ethnologia Balkanica 2, 1998, str. 10-12. 40 Pasko Kuzman, 'Predgovor', in: Nade Proeva, Studii za antikite Makedontsi. Skopje, Ohrid: Makedonija Prima, 1997, str. 5. 41 Proeva, Studii za antikite Makedonci, str. 12. 42 Ibid., str. 80-114.

220

Panev, Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 45-258. Apostolski et al., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 33-55. Panev, ured., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 40. 46 N. G. L. Hammond, G. T. Griffith, A History of Makedonija, tom 2: 550-336 B.C. Amsterdam: Adolf Hakkert, 1997, str. 46-47. 304 kedonskih naunika, kulturne crte takoer odvajaju antike Makedonce od Grka: 'Od najstarijih vremena Makedonci su se razlikovali od Helena i po svojim karakteristinim ratnim i drugim igrama.'477 Antiki Makedonci su opisani i kao 'kompaktan narod' koji je svoju dominaciju nametnuo Balkanu i golemim dijelovima Azije i Afrike.48 Suprotno etabliranoj nauci, autori Historije makedonskog naroda ne govore o 'helenizmu', to gaje proirio Aleksandar Veliki (kojeg zovu Aleksandar Makedonski'), ve o 'makedonskim tradicijama', koje su ostavile trajnog traga u Egiptu i na Bliskom Istoku.49 Makedonci su navodno bili veinski ivalj makedonske drave i, zajedno sa makedonskim carevima, bili su nositelji 'dravnosti'.50 Ostali su veinska skupina u Makedoniji ak i nakon to taj region pada pod vlast Rimljana i Bizantije, tako da su se oni mogli mijeati sa Slavenima, koji dolaze u taj region u VI i VII stoljeu, doprinosei time etnogenezi makedonskog naroda. Akademski historiari obino ne idu tako daleko u tvrdnjama o neposrednom etnikom kontinuitetu izmeu antikih i slavenskih Makedonaca, ali naglaavaju tradiciju dravnosti, koju su antiki Makedonci u tom regionu uspostavili i prenijeli srednjovjekovnim i savremenim Makedoncima. Umjesto etnikih (i time, podrazumijeva se, biolokih) veza izmeu ta dva naroda, stvorena je ideja kulturne i institucionalne sklonosti, koja je izraza nala u njihovoj dravotvornoj sposobnosti. To podsjea na ono to je Anthony Smith zapazio o mitovima o porijeklu: 'Za porijeklom se traga, ne kroz porodine pedigree, ve kroz opstanak odreenih vrsta 'vrline', ili druge izrazite kulturne kvalitete, bio to jezik, obiaji, religija, institucije ili neki opiji lini atributi'.51 Diskurs o antikim Makedoncima ima za namjeru da potkrijepi makedonsko polaganje prava na domovinu, na teritoriju svojih predaka, i na dugi nacionalni pedigre. Takvim tvrdnjama se naciji pridaju etnike vrline koje seu duboko u prolost a mogu se izvui i koristiti u tekuim sporenjima oko prava na teritoriju.52 47 Panov, Istorija na make don skiot narod, tom 1, str. 44. 48 Ibid., str. 40. 49 Ibid., str. 142. 50 Ibid., str. 233. 51 Vidjeti Smith, Myths and Memories of the Nation, str. 58. Za koncept etno-prostora, vidjeti ibid., str. 149-159. 305 2. Mitovi o kontinuitetu

221

Mit o porijeklu mora se udruiti sa mitom o kontinuitetu kako bi se izgradila stabilna veza izmeu savremene nacije i njenih predaka. 'Makedonska historija se ne moe tretirati drugaije do kao historijski kontinuitet od nastanka imena Makedonija do danas'.53 Za Makedoniju, mit o kontinuitetu ima tri komponente: naziv teritorije, etniki identitet, i vjekovnu borbu za dravnost. Zamiljeni kontinuitet naziva Makedonija posebno je zanimljiv jer historijski izvori sve do XIX stoljea rijetko, ako ikad, govore o 'Makedoniji' ili 'Makedoncima'. Da bi se objasnio taj prekid izmeu antikih i modernih Makedonaca, tvrdi se, naprimjer: 'Naziv te konkretne teritorije - Makedonija - nikad nije osporavan u toku brojnih administrativnih ili teritorijalnih promjena koje su se zbile u doba osmanske vladavine. Jedan od jakih dokaza i indikacija u prilog tome je "Skica teritorije Makedonije" objavljene u poznatom radu jedanko poznatog turskog historiara, geografa i putopisca iz sredine XVII stoljea, Hadi Kalga Mustafe, ili Katib elebije.'54 Meutim, 'Makedonija' nije nikad bila administrativna jedinica Osmanskog carstva, koje je vladalo regionom od kraja XIV do poetka XX stoljea. Osmanski upravljai izgleda i ne znaju za naziv 'Makedonija' sve do kraja XIX stoljea, a ak i tad se taj region slubeno ne zove tako.55 Drugi tom nove Historije makedonskog naroda ipak govori o teritoriji 'Makedonije' tokom Osmanskog perioda kao da je postojao politiki entitet pod tim imenom (na to se ekspli-citno i ne ukazuje).56 Ovakvo koritenje rijei Makedonija trebalo bi da implicira - ne teritoriju Republike Makedonije, ve jednu geografsku' Makedoniju - nejasni koncept razvijen u XIX stoljeu, koji ukljuuje, pored dananje Republike Makedonije, i dijelove savremene Grke, jugoistonu Albaniju i jugozapadnu Bugarsku. Kuzman, 'Predgovor', str. 5. 54Savjet MANU za istraivanje Jugoistone Evrope, ured., Makedonija and its Relations with Grka. Skopje: MANU, str. 21. 55 Adanr, Die makedonische Frage, str. 2-3. Aleksandar Stojanovski, ured., Istorija na makedonskiot narod, tom 2: Makedonija pod turska vlast (odXIVdo krajot na XVIIIvek). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1998. 306 Taj region ini jednu fazu makedonske nacionalne historije, koju ilustrira, recimo, Makedonski historijski rijenik (jo jedan kljuni noviji projekat makedonske historiografije), koji sadri i takve jedinice kao toje 'Socijalistika Federacija Soluna' - jer se taj grad smatra makedonskim.57 Makedonska historija ima iredentistike prizvuke, ali i grandioznost svojim tvrdnjama o jednom dvosmislenom geografskom prostoru (koji uveliko prevazilazi dananje granice) i nadomjeta ono to se doivljava kao manjak jakih dokaza o etnikom kontinuitetu. Sve to se dogaa u toj velikoj 'Makedoniji' moe se tvrditi da spada u vlastitu historiju; narod koji je sam sebe zvao 'Makedoncima', u smislu regionalne samoidentifikacije, moe se tako ukljuiti u makedonsku naciju. Meutim, primjenom te geografske definicije nacije umjesto etnike, proputa se prilika za stvaranje jedne mnogo obuhvatnije historije. Mnogi aspekti historije ovog regiona, poput tragine sudbine muslimana, iskljueni su iz nacionalne historije. Stoga postoji tenzija izmeu geografskog i etnikog tumaenja

222

'Makedonije', mada postoji tendencija da se ta dva koncepta pomijeaju, jer je tek nekolicina historiara osjetljiva za multikulturnu prolost ovog regiona. Gradnja etnikog kontinuiteta, druga komponenta mita o kontinuitetu, zadatak je ak i delikatniji, jer se etniki 'Makedonci' rijetko pojavljuju u primarnim izvorima prije XX stoljea. Ipak, unato potpunom nedostatku dokumentarnih dokaza za takvu odrednicu, makedonski historiari slavensko stanovnitvo tog regiona zovu Makedoncima i u srednjovjekovno doba, kad je teritorija Makedonije pripadala bizantijskoj, bugarskoj pa srpskoj dravi, ali i tokom osmanskog perioda. Tvrdi se da 'kroz cijeli period bizantijske vladavine, Makedonci nastavljaju njegovati svoje etnike karakteristike - svoj jezik, kulturu i obiaje (). I u sljedeim stoljeima, kada Makedonci imaju cijeli niz tuinskih gospodara, oni ostaju zaseban slavenski narod.'58 Isto se tvrdi i za osmanski period - unato surovoj represiji i asimilatorskim nastojanjima, makedonski narod je sauvao svoju etniku jedinstvenost. Makedonski historiari naglaavaju one intelektualce iz XIX stoljea koji su se izjanjavali kao 'Makedonci', tagod da su oni sami pod tim podrazumijevali. Naprimjer, u svom 57 Stojan Kiselinovski, Makedonski istoriski renik, str. 432. 58 Savjet MANU za istraivanje Jugoistone Evrope, ured., Makedonija and its Relations with Grka. Skopje: MANU, str. 18-20. 307 znaajnom nedavnom radu Historija makedonske nacije,59 eminentni knjievni historiar Blae Ristovski govori o makedonskom karakteru pisaca, pjesnika, i drugih intelektualaca, za koje se onda moe kazati da su bili prvaci makedonskog nacionalnog 'buenja' u XIX i ranom XX stoljeu. Ukoliko su se neke od tih osoba u nekom trenutku izjanjavale kao Bugari, Ristovski se naveliko trudi da naglasi kako oni to nisu tako mislili. Naprimjer, Ristovski navodi da je podrka Krste Misirkova - 'najeminentnijeg, najznaajnijeg i najaktivnijeg makedonskog kulturnog i nacionalnog radnika prije osloboenja'60 - aneksiji Makedonije od strane Bugarske nije odravala 'njegova iskrena ubjeenja i osjeanja', ve je bila 'diktirana okolnostima toga vremena'.61 Drugi historiar smjelo objavljuje da braa Miladinov - druga dvojica koji se smatraju prvacima makedonstva - naprosto nisu imali na umu nacionalnost kad su se izjanjavali kao 'Bugari', jer su zapravo bili Makedonci.62 Slino, 'Vnutranja makedonska revolucionarna organizacija' (VMRO), osnovana 1893. godine da bi se borila protiv osmanske vlasti, predstavljena je kao nacionalna makedonska organizacija koja se borila za nezavisnu makedonsku dravu. injenicu da je jedna jaka struja u tom pokretu bila za to da se Makedonija ujedini sa Bugarskom, i prema tome smatrala da su slavenski pravovoslavni stanovnici Makedonije zapravo etniki Bugari, makedonski naunici prosto su prenebregli.63 59 Ristovski, Istorija na makedonskata natsija; Blae Ristovski: "The Nacionalna Thought of Misirkov', Balkan Forum 4, 4, 1996, str. 129-170; ibid., ured., Makedonija: praanja od istorijata i kulturata. Skopje: MANU, 1999; ibid., Makedonija and the Makedonski narod. Skopje: Simag Holding, 1999. 60 Ristovski, "The Nacionalna Thought of Misirkov', str. 129. 61 Ibid., str. 137. 223

Krste Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi vo XIX i poetokot naXXvek. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1998, str. 36. Za skorije makedonsko izuavanje VMRO i tendencija da se VMRO tretira kao eksluzi-van dio makedonske tradicije cf. ili vidjeti: Ivan Katardiev, Sto godini odformiranjeto na VMRO. Sto godini rvolutsionerna traditsija. Skopje: Misla, 1993; Aleksandar Trajanovski et al., eds., 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE, 1993; Manol Pandevski, 'The Makedonski Revolutionary Organization between 1893 and 1918: Foundation and Development', Balkan Forum 1, 5, 1993, str. 137-164; Aleksandar Hristov, VMRO i makedonskata dravnost 1893-1934. Skopje: Kultura, 1993; ibid., 'Pra308 Makedonski historiari, takoer, esto zamjenjuju termine 'kranska/ grkopravoslavna/bugarska patrijarija', koji su u osmanskim izvorima koriteni da oznae pravoslavni ivalj toga regiona i imali konfesionalno znaenje, terminom 'Makedonci', kojeg koriste u nacionalnom smislu. 'Bugari' iz izvora sa kraja XIX i poetka XX stoljea esto su takoe pretvarani u 'Makedonce'. etvrti tom Historije makedonskog naroda navodi da je 1896. godine bilo '354.406 Makedonaca' u Egejskoj Makedoniji, mada se ta oznaka svakako ne koristi u pouzdanim izvorima niti je koristi samo to stanovnitvo.64 injenica da Velika grka enciklopedija iz 1934. spominje '80.000 Slavofona' u Grkoj Makedoniji smatra se 'otvorenim priznanjem brojne makedonske populacije u egejskom dijelu Makedonije', mada taj izvor ne govori o 'Makedoncima'.65 U jednom lanku o otmici amerike protestantske misionarke gospoice Stone, koju je poinila jedna banda VMRO.-a, 1901. godine, autor pie: 'Mi smatramo daje vano da [austrijski] konzul Miler u svom izvjetaju za pobunjenike koristi naziv 'Makedonci'. Meutim, originalni dokument, kojeg autor ak citira, glasi: 'Bugari ili bugarski Makedonci'.66 Autor nudi i objanjenje zato navedeni izvor jezik otmiara zove 'bugarskim': 'autor dokumenta ne zna razliku izmeu bugarskog i makedonskog jezika'.67 Makedonski historiari rado citiraju strane svjedoke koji navodno potvruju postojanje makedonske nacije u XIX i ranom XX stoljeu. Oni brojni glasovi koji nemuslimansko stanovnitvo Makedonije smatraju Bugarima, ili poriu bilo kakvo nacionalno samoopredjeljenje lokalnog ivlja, obino se ne citiraju; svako iskazivanje vna-teoretska osnova na normativnata funktsija na vnatrenata organizatsija i kontsipira-njeto na nezavisnata samostojna makedonska drava (1893-1908)', Prilozi 30, 1-2, 1999, str. 77106; Zoran Todorovski, Vnatrena Makedonska Revolutsionerna Organizatsija, 1924-1934. Skopje: IP 'ROBZ', 1997; Ksente Bogoev, ured., Sto godini od osnovanjeto na VMRO i 90godini odIlindenskoto vostanie:prilozi od nauen sobir odran na 21-23 oktomvri 1993 g. Skopje: MANU, 1994; Sedumdesetgodini VMRO (Obedineta), 1925-1995. Prilozi od nauniot sobir odran na 20 dekemvri 1995godina. Skopje: Institut za natsionalna isto-rija, 1998; Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi. Katardiev, Istorija na makedonskiot narod, tom 4, str. 202. 65 Ibid., str. 205. Gjorgji Stojevski, 'Aferata Mis Ston spored izvetaite na avstroungarskiot konzul vo Sofija,' Glasnik 41, 1-2, 1997, str. 183. 67 Ibid., str. 184. 309 224

makedonske nacionalne svijesti krajem XIX i poetkom XX stoljea, koliko god rijetko, makedonski historiari navode kao dokaz masovnog karaktera 'nacionalnog oslobodilakog pokreta'. Ti glasovi nisu smjeteni u kontekst jer bi se time moglo otkriti koliko su marginalni. Umjesto toga, direktna linija ide od njih do afirmacije makedonske nacije nakon 1944. godine. Jugoslavenska dravnost Makedonije time postaje tek slubeno priznanje nacionalnog identiteta kojeg su narodne mase davno imale. Postojanje makedonske nacije smatra se historijskom nunou, a njena historija se predstavlja kao usmjeren, jasan proces u kojem su bili nemogui alternativni razvoji dogaaja. Trea komponenta mita o kontinuitetu je dravnost. Drave antikih Makedonaca, Samuilova drava te Republika Makedonija uspostavljena 1944., smatraju se dokazom specifine osobine vjekovnog posjedovanja dravnosti makedonskoga naroda. Dugi periodi bez nezavisne makedonske drave opisuju se kao vrijeme neprestane borbe za nezavisnost. Ivan Katardiev, jedna od najplodnijih i najutjecajnjih makedonskih historiara, govori o 'permanentnoj borbi za osloboenje od potinjenosti tuim vladarima i za uspostavu vlastite drave'.68 Prema njemu, oslobodilaka borba je ula u kolektivno pamenje Makedonaca i ujedinjuje ih gdje god da ive. 'Makedonski narod' se navodno pobunio protiv vlasti Rima jo davne 148. godine p.n.e.69, ba kako se suprotstavljao bizantijskoj, bugarskoj, srpskoj, osmanskoj i grkoj okupaciji. 'Oslobodilaki pokret' kulminirao je u XIX stoljeu, jer 'za makedonski narod, kao i za susjedne narode na Balkanu, XIX i poetak XX stoljea bili su prepuni oruanih buna koje za cilj imaju svrgavanje osmanlijske politike dominacije i stvaranje nacionalne drave.'70 'Cilj makedonskog revolucionarnog pokreta uvijek je bio jasan: autonomijom do makedonske dravnosti'71 - to je standardna ocjena makedonske historiografije, mada dokumentarni dokazi ukazuju na snanu probugarsku tendenciju unutar makedonskog revolucionarnog pokreta. 68 Ivan Katardiev, 'Vostanjata vo Makedonija protiv osmanskata vlast do Balkanskite vojni i nivnite tseli', Prilozi28,1-2,1997,str.104.8, 1-2,1997, str. 104. 69 Panov, ured., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 180. 70 Savjet MANU za istraivanje Jugoistone Evrope, ured., Makedonija and its Relations with Grka. Skopje: MANU, str. 49. Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi, str. 5. 310 Stvaranje VMRO, 1893. godine obiljeava trenutak kada 'nacionalni oslobodilaki pokret' postaje masovni pokret. Borba je svoj vrhunac dosegla Ilindenskim ustankom, 2. avgusta 1903., sa ciljem svrgavanja osmanske vlasti. Prema Keithu Brownu, nema monije ideje u makedonskoj povijesti od Ilindena, kako ga je zabiljeio Institut za nacionalnu historiju.72 Doista, ona je duboko usaena u kolektivno pamenje naroda. Ilinden se obiljeava ne samo u akademskim krugovima, ve se svake godine slavi kod golemog spomenika blizu gradia Kruevo, koji se smatra centrom ustanka. Bitovski veli daje 'Ilindenski ustanak bio makedonski ustanak. Bio je buna makedonskoga naroda, bez obzira kojoj su se crkvi molili, u koju su kolu ili i koje su (nacionalno) ime nosili'73, dok osmanske izvore naziva 'tendencioznim', jer bunu smatraju bugarskom.

225

Makedonska nauka ignorira injenicu da je Ilindenski ustanak prerastao u bugarsku nacionalnu akciju. Pobunjenici su nosili bugarske zastave i pjevali bugarske pjesme 'Makedonija, stara Blgarija' ('Makedonija, stara Bugarska').74 Makedonski historiari spominju samo nekolicinu izvora koji pobunu predstavljaju kao makedonsku stvar, dok ignoriraju golemu dokumentarnu dokaznu grau u evropskoj tampi i diplomatskoj prepisci, koja pobunu predstavlja kao neto to je poteklo od Bugara. Ali tom je operacijom Ilindenski ustanak pretvoren u kamen-temeljac makedonske nacionalne imaginacije, posebno jedan dogaaj - takozvana 'Kruevska Republika'. Tri sedmice (prije nego su ga osmanske snage opet osvojile) grad Kruevo, na jugu Makedonije, uivao je u 'osloboenju'.75 Uspostava ove republike slavi se kao prva - mada, avaj, kratkotrajna - makedonska drava. Za 'Kruevski proglas', koji nije sauvan i ija je autentinost sporna,76 kae se daje uspostavio naela multietnike, 72 Brown, 'A Rising to Count On', str. 143. Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi, str. 374. Adanr, Die makedonische Frage, str. 184. 75 Brown, 'A Rising to Count on', str. 158-159. 76 Vidjeti Keith Brown, 'WechselndeStaaten. Die Ambivalenz von Ethnizitt in einer makedonischen Stadt', uUlf Brunnbauer, ured., Umstrittene Identitten. Ethnizitt undNacio-' in Sdosteuropa. Frankfurt am Main et al.: Peter Lang, 2002, str. 75, n. 25. 311 tolerantne republike temeljene na idejama Prosvijeenosti.77 Kako naglaava Brown, taj mit se savreno uklapa u jugoslavensku ideju 'bratstva i jedinstva'. Socijalistika Republika Makedonija je bila ustanovljena na godinjicu Ilin-denskog ustanka, 2. avgusta 1944., prvom sjednicom ASNOM-a, prve makedonske socijalistike skuptine. Za jednog od protagonista ustanka se kae da je bio naklonjen socijalizmu, tako da makedonska historiografija u doba socijalizma izvodi direktnu liniju od Ilindena, preko Kruevske Republike do socijalistike republike.78 Simbolian lanac je tako povuen od Ilindena (1903.) do ASNOM-a (1944.); ine ga progresivne putanje nacionalne afirmacije i socijalistike revolucije. Jedan istaknuti historiar, naprimjer, napisao je daje pobuna protiv okupacije Sila osovine 1941. godine bio 'nastavak ilin-denske epohe'.79I nakon pada socijalizma, veza meu tim dogaajima, mada bez socijalistikih aspekata, i dalje je od znaaja za nacionalnu mitologiju. Makedonska nezavisnost se opisuje kao konano ostvarenje ideala Ilindena - zapravo - kao trei Ilinden. Pokret otpora protiv okupacijskih Sila osovine u Makedoniji tokom Drugog svjetskog rata takoer je postao element mita o toj udnji za dravnou. Prema makedonskoj historiografiji, stanovnitvo Makedonije poelo se smjesta odupirati osvajaima. Veina Makedonaca je navodno bila u taboru pokreta za nacionalno osloboenje i antifaistiku borbu, dok je samo mali broj njih bio spreman na kolaboraciju sa okupatorima.80 Za bugarsku okupaciju (koja je, prema sporazumu sa bugarskim ratnim saveznikom, nacistikom Njemakom, poela sredinom aprila 1941. godine) kae se da od samog poetka nije naila na podrku lokalnog ivlja.81 Historiar Gjorgji Malkovski tvrdi daje Vidjeti Vera Veskovikj-Vangeli, Borbata za nezavisna makedonska Republika od Ilinden do ASNOM. Skopje: Makedonska kniga, 1995, str. 37-52. Autorica tvrdi daje ovaj proglas, kojeg 226

je prvi put objavio uesnik ustanka i pisac Nikola Kirov Majski u svom komadu 'Ilinden', 1923. g., autentian. 78 Brown, 'A Rising to Count On', str. 162-163; Brown, 'Wechselnde Staaten', str. 74-75. Vera Veskovikj-Vangeli, 'Zoto vo Makedonija ne dojde do gragjanska vojna vo tekot na NOB', Prilozi 24, 2,1993, str. 68. 80 Ibid., str. 68. Vidjeti Gjorgji Malkovski, Profaistikite i kolaboratsionistikite organizatsii i grupi vo Makedonija, 1941-1944godina. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1995, str. 12. 312 bilo 'oito da makedonski narod nije imao nimalo simpatija za bilo koju od postojeih [bugarskih] organizacija i grupa'.82 Nasuprot tome, Stephen Palmer i Robert King, u svom kljunom radu o jugoslavenskoj Makedoniji, tvrde da su 'jugoslavenski makedonski Slaveni doekali bugarske trupe oduevljeno, kao oslobodioce',83 a da tek kasnije, zbog okrutnosti okupatora, opada podrka Bugarskoj. Makedonska historiografija, meutim, tvrdi daje 'makedonski narod odgovorio na faistiku okupaciju organiziranjem ustanka (.) Odluka makedonskog naroda da se prikljui antifaistikoj borbi na strani antihi-tlerovske koalicije bila je prekretnica u skoranjoj historiji. Od prvih dana okupacije, Komunistika partija Makedonije je zauzela odluujuu poziciju u voenju narodnooslobodilake borbe (...) Osloboenje Makedonije vlastitim snagama bio je izvanredan vojni i politiki uspjeh makedonskog naroda (.) Republika Makedonija, ustanovljena tokom Drugog svjetskog rata, bila je ishod narodnooslobodilake borbe Makedonaca i njihovih vjekovnih tenji i zahtjeva za nacionalnim osloboenjem, nezavisnou i vlastitom dravom, u kojoj e sam narod odluivati o svom poloaju i budunosti.'84 Pogotovo u doba komunizma, makedonska historiografija naglaava ulogu Titovih partizana u stvaranju socijalistike makedonske drave. Herojstvo partizana je naglaavano a njihova brojnost i uspjesi preuveliavani. (Mada, prema Palmeru i Kingu, 'tek sredinom 1944., kada se Sile osovine poinju raspadati i kad je saveznika pobjeda ve izvjesna, poinje se razvijati u Makedoniji masovnija partizanska aktivnost'.85) ak i nakon pada socijalizma, partizanska borba ('narodnooslobodilaki rat') ostala je kljuna u makedonskom nacionalnom pamenju, mada se naglasak pomjerio na nekomunistike partizane. Stoga partizani predstavljaju kontinuitet vjeite borbe Makedonaca za nezavisnu dravu. Oni su vrijednosti Ilindena prenijeli na novostvorenu Republiku Makedoniju. 82 Ibid., str. 183. 83 Palmer and King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 63. 84 Savjet MANU za istraivanje Jugoistone Evrope, ured., Makedonija and its Relations with Grka, str. 91-96. Palmer and King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 86. 313

227

3. Mitovi o viktimizaciji Makedonski historiari portretiraju svoju naciju kao rtvu asimilacije, ak i kao rtvu pokuaja istrebljenja: 'Makedonski narod na Balkanu imao je teku i traginu sudbinu.'86 U tom portretu, hrabri Makedonci sauvali su svoju etniku posebnost i nikad se nisu prestali boriti za nezavisnu dravu. Historija treba da poui sve Makedonce daje bez vlastite nacionalne drave njihov identitet ugroen. Taj mit o viktimizaciji da se direktno prevesti u politiku akciju. Godine 2001., kad se raspravljalo o ustavnim reformama, sa ciljem ispunjavanja nekih albanskih zahtjeva, historiari su upozoravali da se makedonski Ustav ne liava klauzule po kojoj je Republika Makedonija nacionalna drava Makedonaca, mada je prijetio graanski rat ukoliko se ne postigne kompromis. Mit o viktimizaciji slui i da se definiraju oni 'drugi', protiv koji se mora postii nacionalna homogenizacija. On nalae potovanje vrline nezavisnosti i Makedonce iz prijanjih vremena definira kao narod koji ne moe raunati na iiju pomo do sopstvene snage i jedinstva. Sadanjoj generaciji on usauje osjeaj duga prema precima. I napokon, ovaj mit pomae da objasnimo zato makedonska nacija, unato svojim inherentnim kvalitetima, nije postigla ono za im je udjela: jedinstvo i nezavisnost cijele Makedonije.87 Najznaajniji pojedinani dogaaj u mitu o viktimizaciji jest podjela Makedonije nakon Balkanskih ratova; ona je unitila i 'etniko' i 'geografsko' jedinstvo zemlje i rezultirala surovim asimilacijskim pokuajima od strane Srbije, Bugarske i Grke. Prema historiaru Ivanu Katardievu, makedonski narod je bio rtva 'prvog masovnog etnikog ienja na Balkanu u XX stoljeu'88 (autor ne spominje masovni progon i ubijanje muslimana u Makedoniji po okonanju osmanske vlasti nad regionom), a makedonske manjine van Makedonije i sad su suoene sa diskriminacijom i nepriznavanjem. Samo u Vardarskoj Makedoniji, koja je srpsko/jugoslavenska teritorija, Makedonci su uspjeli na koncu ipak osnovati svoju dravu. Napeti odnosi sa Grkom, nakon 1991., rezultirali su nizom publikacija koje kritiziraju stav Grke vlade prema slavenskom stanovnitvu u Grkoj Makedoniji, kojeg Republika MakedoniIvan Katardiev, Sosedite i Makedonija. Vera, denes, utre. Skopje: Menora, 1998, str. 5. O takvim mitovima, vidjeti Schopflin, Nations, Identitet, Power, str. 91-93. 88 Katardiev, Sosedite i Makedonija, str. 20. 314 ja smatra makedonskom nacionalnom manjinom.89 Makedonska akademija nauka i umjetnosti tvrdi da je ve poetkom Balkanskog rata 1913., Grka zapoela etniki genocid nad makedonskim narodom.'90 Istaknuti historiar Stojan Kiselinovski tvrdi daje Grka uspjela promijeniti etniki sastav Grke Makedonije 'politikom genocida, koja je bez presedana u modernoj historijskoh praksi'.91 Svi pokuaji asimilacije su propali. 'Teror, masovna ubistva i drugi oblici represije pokazali su se nedjelotvornim kad se radi o lomljenju makedonskoga duha.'92 Ili, rijeima Ivana Katardieva: 'Vrijedno je zapaziti da nijedan pripadnik makedonske nacionalne manjine u Grkoj nije odustao od borbe za svoja prava.'93 Makedonci su odabrali otpor - 'kao i ranije' - hvatajui se oruja, 'kao nastavak ilindenskih prethodnika'.94 Grki graanski rat je ukljuen u makedonsku nacionalnu naraciju koja naglaava uee ivlja koji govori slavenske jezike ('Makedonaca') u komunistikoj borbi, te krivi Komunistiku partiju Grke to nije podrala makedonsku manjinu.95 Ta partija i njeno 228

oruano krilo, Nacionalni oslobodilaki front (EAM), navodno su bili 'zaslijepljeni grkim nacionalizmom i ovinizmom'.96 Iz makedonske historijske nauke o grkom graanskom ratu stie se dojam da je taj rat uglavnom voen izmeu grkih nacionalista i potiskivane manjine. A ne izmeu komunista i antikomunista. Makedonska historiografija Krste Bitovski, Grkata 'Makedonska borba', 1904-1908. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 2001; Katardiev, Sosedite i Makedonija, 48; Stojan Kiselinovski, Etnikite prome-ni vo Makedonija, 1913-1995. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 2000. Vidjeti i Voss, 'Sprach- und Geschichtsrevision in Makedonien', str. 959. Savjer MANU za istraivanje Jugoistone Evrope, ured., Makedonija and its Relations with Grka, str. 72. Kiselinovski: Etnikitepromeni vo Makedonija, str. 87. Kurziv je originalan. 92 Ibid., str. 82. 93 Katardiev, Sosedite i Makedonija, str.48. 94 Tako Mamurovski, Makedontsite vo Egejskata Makedonija, 1945-1946. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1995, str. 9. 95 Ibid.; Tako Mamurovski, Mirka Ginova (1916-1946). ivot i delo. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1996; ibid., Kvislinki i natsionalistiki organizatsii vo egejskiot del na Makedonija vo vtorata svetska vojna. Skopje: Gotse Delev, 2001. 96 Mamurovski, Makedontsite vo Egejskata Makedonija, str. 8. 315 takoer osuuje nepriznavanje makedonske manjine u Bugarskoj (Pirinskoj Makedoniji) i guenje njihove nacionalne afirmacije.97 Pirinska Makedonija je navodno 'neodvojiv dio prirodnog geografskog entiteta Makedonije', a njeno stanovnitvo neodvojiv dio makedonskog naroda s kojim dijeli ista 'duboka nacionalna osjeanja'.98 Sudbina 'Makedonaca' pod stranom vlau utisnuta je u mit o izgubljenoj domovini. Ta pria sugerira Makedoncima kakva treba da bude priroda njihovog odnosa prema susjedima: treba im pristupati sa sumnjom, jer oni ele prisvojiti Makedoniju kao to i svoju makedonsku manjinu loe tretiraju. Politiki izraz toga stava je princip 'ekvidistance' koji karakterizira vanjske odnose Makedonije tokom prve decenije nezavisnosti. Mit o viktimizaciji u makedonskoh historiografiji takoer od albanske manjine pravi unutranjeg 'drugog', unutranjeg neprijatelja. Tokom jugoslavenskog perioda, makedonski historiari su malo panje posveivali albanskoj manjini, a ono to se o njima pisalo bilo je voeno principom 'bratstva i jedinstva'. Nakon 1991., kako se intenzivirao sukob izmeu makedonske veine i albanske manjine, makedonska historiografija Albance ili preoblikuje kao one 'druge' ili ih ignorira - broj publikacija o historiji albanskog stanovnita u Makedoniji niukoliko ne odraava njegov realni broj. U posljednjim projektima makedonske 229

historiografije - Makedonskom historijskom rijeniku, i Historiji makedonske nacije gotovo se i ne spominju Albanci. U oima javnosti kao i u makedonskoj historiografiji, Albanci su dio nacionalne naracije samo u smislu prijetnje koju predstavljaju. U tom pogledu postoje dva pravca miljenja: prvi, da Albanci tradicionalno tee ideji Velike Albanije. Aneksija zapadne Makedonije od strane Albanije tokom Drugog svjetskog rata (jedna od malobrojnih 'albanskih' tema kojom se bave makedonski historiari) slui kao dokaz za Vasil Jotevski, Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del na Makedonija, 1944-1948. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1996; ibid. 'Merki na pritisok vrz Makedontsite vo pirinskiot del na Makedonija vo periodot juni-juli 1948 do mart 1953', Glasnik 43, 2, 1999, str. 37-48; Vidjeti also Katardiev, Sosedite i Makedonija, str. 48; Kiselinovski, Etnikitepromeni, str. 55 passim. Jotevski, Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del, str. 12. 99 Gligor Todorovski, Okupatsijata na zapadna Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1992; Malkovski, Profaistiki i kolaboratsionistiki organizatsii i grupi. Oba pisca piu o 'albanizaciji' zapadne Makedonije tokom II svjetskog rata. Ivan Katardiev (Sosedite 316 tu teoriju.99 Drugi pravac opisuje 'demografsku ekspanziju' Albanaca, koja se smatra svjesnom strategijom.100 Tako historiarka Violeta Akoska kritizira makedonsku dravu nakon 1944. godine zbog toga to nije razvila jedinstvenu nacionalnu strategiju kako bi 'zaustavila proces etnikog ienja i alba-nizacije zapadne Makedonije [kraja sa prevlaujuim albanskim ivljem]'.101 Obnova duha Ilindena jest neto emu se ona nada, jer e inae postojanje Makedonije kao nacije biti ugroeno. Antialbanski stereotipi mogu se nai u udbenicima koji Albance prikazuju kao tuine i neprijatelje.102 Predstavljanjem historije Albanaca u Makedoniji kao negativnog mita, makedonski historiari doprinose prevlaujuoj atmosferi netolerancije i neznanja vis--vis albanske manjine u zemlji. Ti mitovi su veoma ekskluzivistiki, demoniziraju jednu etniku skupinu i imaju inherentne antagonizirajue efekte. Pukotine u mitu Anthony D. Smith pie da 'svaki nacionalizam obino sadri vie od jednog mita o naslijeu. Ta pukotina na slici prolosti i budunosti govori nam mnogo o podjelama u drutvenom i kulturnom ivotu zajednice koja doivljava brzu promjenu, te o tekoama sa kojima se ona suoava u nastojanju da i Makedonija, str. 61) smatra daje albanska drava predvodnik albanskog nacionalizma. Gligor Todorovski, Demografskiprotsesi ipromeni vo Makedonia odkrajot na XIV vek do Balkanskite vojni. Soposoben osvrt na turskoto koloniziranje, izlamiziranjeto, poturvanjeto, albanizatsijata i migratsiite vo Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Matitsa Makedonska, 2000; Violeta Akoska, 'Nekoi demografski dvienija i etniki promeni vo republika Makedonija po vtorata svetska vojna', in Novitsa Veljanovski, Violeta Akoska, Bore Davitkovski, eds., Makedontsite i Sloventsite vo Jugoslavija. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Ljubljana: Znanstenin intitut filozofske fakultete v Ljubljani, 1999, str. 113-127. 230

101 Akoska, 'Nekoi demografski dvienija i etniki promeni', str. 126. Nikola Jordanovski, 'Medieval and Modern Makedonija as Part of a Nacionalna "Grand Narrative', u Christine Koulouri, ured., Clio in the Balkans. The Politics of History Education. Thessaloniki: Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe, 2002, str. 115. 317 postigne drutvenu integraciju.'103 Republika Makedonija i njeno etniko makedonsko stanovnitvo su upravo takav sluaj. Kraj socijalizma joj je donio sukobljene vizije prolosti i revizije nacionalne historije a sa okonanjem cenzure historiari mogu slobodno pisati ta im volja - barem teoretski. Nadalje, nova pluralistika i nezavisna drava imala je potrebu za historijskom legitimizacijom drugaijom od one u socijalistikoj jugoslavenskoj republici. Valjalo je osmisliti jedan novi temeljni mit, koji naglaava i kontinuitet. Pojavljuju se tu i razne politike partije sa vlastitom vizijom prolosti kojom legitimiziraju svoje politike projekte. Okretanje prolosti je i reakcija na opu atmosferu neizvjesnosti, koja pogaa makedonsko drutvo od stjecanja nezavisnosti. Prolost postaje ponovo vano pitanje ironino je to da kraj slubene politizacije historije nije doveo do kraja politizirane historije. Kako zapaa Lucian Boia, 'podijeljeno drutvo se odraava i kroz divergentne referentne take, koje karakteristinom snagom slika samo slue da dalje produbljuju podjele'.104 Prva vana revizija nakon kraja socijalizma je bila rehabilitacija makedonskih nacionalnih aktivista koji su drali vane poloaje u novostvorenoj makedonskoj republici odmah nakon Drugog svjetskog rata, ali su poslije bili izloeni progonu jugoslavenskih komunista zbog svojih antikomunistikih i/ ili previe nacionalistikih opredjeljenja, ili, pak, nakon 1948., zbog navodne lojalnosti Staljinu. Najistaknutiji meu njima je bio Metodija Andonov-ento (1902.-1957.), prvi predsjednik Antifaistike skuptine narodnog osloboenja Makedonije (ASNOM) i Makedonske narodne skuptine, sve dok nije 1946. godine bio lien svih funkcija i zatvoren (do 1956.).105 Rehabilitiranje kao predstavnik 'nacionalno-buroaske orijentacije', u okviru makedonskog nacionalnog oslobodilakog pokreta i kao neko ko se borio za nezavisnu, ujedinjenu i nekomunistiku Makedoniju.106I ostali makedonski nacionalisti 103 Smith, Myths and Memories, str. 86. Boia, History and Myth in Romanian Consciousness, str. 238. 105 Orde Ivanoski, ento - ovek, retomutsioner, dravnik. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Prilep: Drutvo za nauka i umetnost, 1993; Blae Ristovski, 'ento i ento-vizmot vo istorijata i sovremenostta', Sovremenost 53, 5-6, 1993, str. 167-175; ranije je novinarka F. Tanaskova rehabilitirala enta u Metodija Andonov-ento. Skopje: Nova Makedonija, 1990. 106 Kiselinovski et al., Makedonski istoriski renik, str. 29. 318 proganjani nakon Drugog svjetskog rata doivljavaju revalorizaciju i bivaju vraeni na 'panteon' nacionalnih junaka.107 Ti nacionalisti se sad opisuju kao junaci koji su rizikovali ivot za nezavisnu Makedoniju. Jedan od njih je za vrijeme osmanske vlasti bio lan teroristike grupe, iji se lanovi sad opisuju kao 'skromni, odani, puni ljubavi za svoj narod, 231

puni beskrajne mrnje prema neprijatelju, beskonano hrabri momci, koji nisu mislili na ivot ve na smrt'.108 Drugog opet nazivaju 'veliki borcem za nacionalno samopo-tvrivavanje', koji se borio za ostvarenje 'maksimalistikog' makedonskog nacionalnog programa, tj. za ujedinjenje svih dijelova Makedonije u jednu nezavisnu dravu.109 Rehabilitacija tih ljudi imala je jednodunu podrku jer su oni savreno odgovarali potrebi da se osigura historijski legitimitet nezavisnoj makedonskoj dravi. Jedan od historiara pie: 'Njihov separatizam je bio, obzirom na to to se dananjoj AVNOJ-skoj Jugoslaviji zbiva, legitiman. Dananja suverena i nezavisna Makedonija pokazuje da su imali pravo. Ali u povijesti, neki su ljudi ispred svoga vremena ( ).'110 Tako je modificirana jugoslavenska makedonska naracija, koja je naglaavala ulogu komunistikih partizana. Historiari sad naglaavaju doprinos nekomunistikih nacionalnih aktivista koji su se, tako se tvrdi, borili ne za Makedoniju kao dio Jugoslavije, ve za nezavisnu dravu koja e objediniti sva tri dijela Makedonije (Vardarsku, Pirinsku i Egejsku Makedoniju). Mnogo kontroverznija su bila nastojanja da se oslabi jedan od kljunih elemenata makedonskog nacionalnog identiteta: diferencijacija prema Bugarskoj. Neki Makedonci sugerirali su da se ponovno razmotre odnosi sa BuNpr. Panko Branarov (1883-1951): Vidjeti Drutvo za nauka i umetnost, ed., Panko Branarov ivot i delo, 1883-1951. Titov Veles: Drutvo za nauka i umetnost, 1990. Petre Piruze-Majski (1907-1980): Vidjeti Institut za natsionalna istorija, ed., Petre Piruze-Majski, Vreme, ivot, delo (1907-1980). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1997. Pavel atevarlo (1822-1951): Vidjeti Institut za natsionalna istorija, ed., Pavel atev. Vreme ivot delo (1882-1951). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1996. Krste Bitovski, 'Pavel atev vreme, ivot, delo,' in Institut za natsionalna istorija, Pavel atev, str. 10. Riste Bunteski-Bunte, Metodija atarov arlo (politiki stavovi). Prilep: Drutvo za nauka i umetnost, 1996, str. 11. Institut za natsionalna istorija, Petar Piruze-Majski, str. 173. 319 garskom - politiki, bila je to antikomunistika opozicija, koja je pozivala na jedan novi pogled na makedonsku ancionalnu historiju time to je kritizirala ranije neupitni srpski i jugoslavenski uticaj na makedonsko dravotvorstvo. Oni su sugerirali da treba biti manje strog u iskljuivanju svega 'bugarskog' iz makedonske nacionalne naracije. Jedna od tema te ive debate je bilo pitanje meuratne 'Vnutranje makedonske revolucionarne organizacije' (VMRO). Prethodna (tj. jugoslavenska makedonska) nauka je tu organizaciju smatrala reakcionarnom snagom bugarskog ekspanzionizma, i naglaavala njenu podrku konzervativnim krugovima u Bugarskoj, njene kontakte sa faistikim hrvatskim ustaama i nacistikom Njemakom te njeno iskazivanje bugarskog nacionalnog identiteta. Ali u nezavisnoj Makedoniji, nova nacionalistika partija VMRO-DPMNE111, koja je bila glavna opozicija izmeu 1990. i 1998. a vladala od 1998. do 2002., bila je spremna proglasiti se legitimnim nasljednikom historijske VMRO i htjela ukljuiti meuratnu VMRO u tradiciju makedonskih narodnooslobodilakih borbi. Partijski voa Ljubo Georgiev-ski proglasio je lidere VMRO u meuratnom periodu borcima za nezavisnu Makedoniju, dok su komunistiki makedonski lideri bili za integraciju Makedonije u Jugoslavensku federaciju, ime su je 232

izlagali hegemoniji Beograda.112 Stoga je VMRO stvarni otac nezavisne Makedonije, mada je moda smatrala Makedonce dijelom bugarskog naroda. Georgievski je svoju partiju zvao 'nasljednicom ideja VMRO'.113 elio je stvoriti historijsku desniarsku tradiciju, koju bi njegova nacionalistika partija VMRO-DPMNE potom mogla prisvojiti i time se sueliti sa projugoslavenskim tumaenjem makedonske historije koje se politiki vezivalo za postkomunistiki Socijaldemokratski savez Makedonije (SDSM), koja je vladala do 1998. (i ponovno od 2002). VMRO-DPMNE je pozivala na potpuni prekid sa jugoslavenskom prolou, u nadi 'Internal Makedonski Retomutionary OrganisationParty of Democratic Makedonski Nacionalna Unity'. Ljupo Georgievski, 'Za natsionalnoto pomiruvanje po vtorpat', Puls, 7. juli 1995, str. 21-22; ibid., 'Koj so kogo kje se pomiruva?', Puls, 14.juli 1995, str. 21-22. Ljupo Georgievksi, 'VMRO-Demokratska Partija na Makedonsko Natsionalno Edinstvo (1990-1993), sledbenik na ideite na VMRO', in Trajanovski et al., 100 godini VMRO, str. 249. 320 da e time oboriti i njena specifina tumaenja historije.114 Neki historiari su podravali tu poziciju. eljeli su ukljuiti meuratni VMRO u nacionalni pedigre jer je 'autonomaka VMRO [iz meuratnog perioda], sa svojim naoruanim pobunjenicima, bila jedini predvodnik prava makedonskog naroda u Vardarskoj Makedoniji koji se borio za osloboenje Makedonije revolucionarnim sredstvima'.115 Ali veina istaknutih makedonskih historiara bili su bijesni zbog tih nastojanja i napali su ih u novinskim uvodnicima i intervjuima. Optuili su Georgievskog i njegovu partiju za iskazivanje probugarskih osjeanja i za to to, zapravo, sebe vide kao Bugare, a ne Makedonce. Ivan Katardiev, naprimjer, optuuje Georgievskog za negiranje etnikog kontinuiteta makedonskog naroda time to spominje kulturnu bliskost sa Bugarima.116 On i drugi vodei historiari dre se standardne ocjene meuratnog VMRO kao orua velikobugarskog ekspanzionizma i poriu svaki kontinuitet izmeu VMRO-DPMNE i 'historijske' VMRO, koja je, po njima, prestala postojati 1908. godine.117 Slian estok sukob izmeu ove dvije vizije prolosti bio je 2000. godine izazvan objavljivanjem u Makedonskom historijskom rjeniku lanka o Blai Koneskom (1921.1993.), jednom od najznaajnijih intelektualaca Republike Makedonije i kljunoj linosti u uspostavljanju jezike norme makedonskog jezika. Tvrdnja da je Koneski zagovarao usvajanje srpske varijante irilice, u vrijeme standardizacije ortografije makedonskog jezika, 1944.-1945. godine, naila je na estoku kritiku.118 Mada je ovaj detalj potkrijepljen objavljenom dokumentacijom, urednik Rjenika Stojan Kiselinovski optuen je za ismija114 Vidjeti Brown, 'A Rising to Count On', str. 165. 115 Zoran Todorovski, 'Dejnosta na desnite strui i na organizatsite', in Trajanovski et al., 100 godini VMRO, str. 160.

233

116 Ivan Katardiev, 'Istorijata pod mantija', Puls, 4. avgust 1995, str. 26. Krste Bitovski, 'Nevistini vo kontinuitet', Puls, 16. juni 1995, str. 21. Bitevski optuuje Georgievskoga za prihvatanje bugarske pretpostavke o etnikom porijeklu Makedonaca. . 117 Vidjeti Aleksandar Trajanovski, 'Makedonskata istoriografija vo sovremenite tekovi. Opto za istoriografija i za predmetot istorija', in Sojuz na drutvata na istoriarite na Republika Makedonija, ed., Aktuelniproblemi vo makedonskata istoriografija. Skopje: Sojuz na drutvata na istoriarite na Republika Makedonija, 1996, str. 48. 118 Kiselinovski et al., Makedonski istoriski renik, str. 245. 321 vanje nacionalnog junaka.119 U nekoliko novinskih lanaka, Kiselinovski je nazvan probugarskim i optuen za 'bestidni zloin protiv ovjenosti', te da je djelovao po nalogu tada vladajue VMRO-DPMNE.120 Kiselinovski, sa svoje strane, odbacuje 'srpski peat' na makedonskom jeziku za to smatra odgovornim Koneskog i to naziva odstupanjem od 'prirodnog i historijski normalnog' puta razvoja jezika.121 estina te kontroverze pokazuje da su pitanja nacionalnog identiteta i vrlo emocionalna i politika. Historiari koji vjeruju u vjekovno postojanje makedonske nacije i koji poriu svaku vezu sa Bugarskom optuuju kritiare da su probugarski orijentirani. A revizionisti, ak i kad govore o nekim vezama izmeu Bugara i Makedonaca, ne idu na dekonstrukciju makedonske nacije ili propagiranje bugarske etnike samoidentifikacije. Umjesto toga, oni ciljaju na uspostavu jedne alternativne vizije nacionalne prolosti i odbacivanje srpskoga uticaja na makedonski nacionalni identitet. Sljedbenici jugoslavenske tradicije makedonske dravotvornosti prihvataju, sa druge strane, jak uticaj srpske kulture i jezika i vide Jugoslaviju kao nunu fazu i razvoju makedonske nacionalne svijesti i dravnosti. Antijugoslavenski, antikomunistiki i antisr-pski revizionisti vide Jugoslaviju kao nametnuto skretanje sa puta makedonske nacije. Obje vizije prolosti imaju politike implikacije: revizionisti pokuavaju iskonstruirati jednu nacinalnu putanju koja VMRO-DPMNE definira kao istinskog nasljednika nacionalnog duha, dok tradicionalisti vide Socijaldemokrate kao nositelje jugoslavensko-makedonske tradicije. Ali oba su diskursa nacionalistika i mitologijska. Razilaze se uglavnom po tome to stvaraju razliite tuince, one 'druge' od kojih se njihova nacija treba diferencirati: za revizioniste, Srbi preuzimaju tu ulogu od Bugara, koji su tu ulogu igrali u jugoslavensko-makedonskom nacionalnom diskursu. Ta dva tabora se meusobno optuuju za 'prosrpstvo' ili 'probugarstvo', pri emu se u oba sluaja implicira da oni drugi nisu 'pravi' Makedonci, ve izdajice 119 Vidjeti Voss, 'Sprach- und Geschichtsrevision', str. 963. 120 Atanas Vangelov, 'Sungjerto na Stojana', Dnevnik, 2. september 2000, str. 3; Utrinski vesnik, 14. avugust 2000, 15. avgust 2000, 16. avgust 2000. Vidjeti Voss, 'Sprach- und Geschichtsrevision', str. 964. 121 Stojan Kiselinovski, 'Kodifikatsija na makedonskiot literaturen jazik', Delo, 1. september 2000, str. 22. 322 234

nacionalne stvari. Historija, pismo i ortografija makedonskog jezika slue kao potpora tim suprotstavljenim tvrdnjama.122 Tako se prolost ponovno koristi kao sredstvo politikog natjecanja i potpora sadanjim i buduim politikim opcijama. Obje opcije nude objanjenja i rjeenja dubokih politikih i socijalnih rascjepa u doba tranzicije. Ali, na kraju su to samo dvije strane iste medalje: oni naglaavaju nacionalnu i etniku individualnost Makedonaca pozivanjem na historiju zamagljenu mitologijskih vizijima. Oni su zdrueni oko jo jednog pitanja: i jedni i drugi identificiraju Albance-muslimane kao glavnog domaeg 'drugog' i kao prijetnju. Zakljuak Makedonski historiari, poput drugih nacionalistikih historiara, ispisuju mitove o naslijeu, o 'zlatnom dobu', o herojskim djelima i vrlinama, o propasti i obnovi, kako bi prenijeli vrijednosti nacije sadanjoj generaciji i pokazali joj put u budunost. Tako makedonski historiari razumijevaju historia magistra vitae est. Oni smatraju da im je patriotska dunost baviti se pitanjima nacije, to ih neizbjeno pribliava politici, jer su pitanja nacionalnog identiteta visoko ispolitizirana. Politike partije nastoje svoja specifina gledita i projekte ostvariti uz pomo akademskih historiara. Politizacija historije i svih nacionalnih pitanja pokazuje da makedonsko dravotvorstvo jo nije dovreno. Negativan stav susjeda prema Makedoniji izaziva kod stanovnitva te republike duboki osjeaj nesigurnosti, to se kompenzira javnim diskursom o pitanjima nacionalnog identiteta. Historiari pojaavaju, i u stanovitoj mjeri generiraju bavljenje tim diskursom, time to su profesionalno fokusirani na nacionalnu historiju. Stiu presti i uticaj time to dobijaju slubeni status tumaa nacionalne prolosti. Anthony D. Smith opisuje tu ulogu intelektualaca 122 Uloga jezika u ovom sporu moe se ilustrirati sa dva primjera: 1996. je opozicioni voa (a premijer od 1998. do 2002) Georgievski promijenio svoje ime sa makedonski ortografski ispravno 'Ljupo' na bugarsku varijantu Ljubo' (Voss, 'Sprach- und Geschichtsrevision', str. 958-959). A kad je VMRO-DPMNE preuzeo vlast 1998, dravna TV je poela emitirati dnevni program Govorete makedonski, i to odmah nakon vijesti u 19.00, u kojem se govorilo o ispravnom koritenju makedonskog jezika kako bi makedonske rijei zamijenile srpske. 323 u ranim fazama dravotvorstva: 'Intelektualac je tuma par excellence historijskog pamenja i etnikih mitova. Traganjem za zasebnim pedigreom svoje nacije, on jaa poziciju svog kruga i svoje aktivnosti, jer on vie nije dvojbeni 'marginalac' koji obitava negdje na obodima drutva, ve lider nadirue kolone ponovno probuene nacije, kvasac u pokretu nacionalne obnove.'123 Dravotvorni proces u Makedoniji jo je uvijek u relativnoj ranoj fazi, a makedonska historiografija je tek pedesetak godina stara. Tipino je za mlade historiografije da budu opsjednute pitanjima nacije te je stvaranje nacionalne historije jedan od njenih prvenstvenih raisons dtre.124 U uslovima osporavanog dravotvornog procesa, ne iznenauje to je akademska historiografija Makedonije u znatnoj mjeri jedan mitologizacijski pothvat. Bibliografija Akoska, Violeta 1999. 'Nekoi demografski dvienija i etniki promeni vo republika Makedonija po vtorata svetska vojna', in Novitsa Veljanovski, Violeta Akoska, Bore 235

Davitkovski, eds., Makedontsite i Sloventsite vo Jugoslavija. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Ljubljana: Znanstenin intitut filozofske fakultete v Ljubljani, pp. 113-127. Adanr, Fikret 1979. Die makedonische Frage. Ihre Entstehung und Entwicklung bis 1908. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag. Antoljak, Stjepan 1969. Samuilovata drava. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Apostolski, Mihailo et al., eds. 1969. Istorija na makedonskiot narod, vol. 1: Odpredistoriskoto vreme do krajot na XVIII vek. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Bitovski, Krste 1995. 'Nevistini vo kontinuitet', Puls, 16 June 1995, p. 21. Bitovski, Krste 1996. 'Pavel atev - vreme, ivot, delo,' in Pavel atev. Vreme - ivot delo (1882-1951). Prilozi od nauniot sobir odran na 15 i 16 mart 1992 godina vo Kratovo. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Bitovski, Krste 1998. Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi vo XIX ipoetokot na XXvek. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Bitovski, Krste 2001. Grkata 'Makedonska borba', 1904-1908. Skopje: Institut za natsionalna istorija, pp. 9-18. 123 Smith, Myths and Memories, str. 84. 124 Ibid., str. 63-67. 324 Bogoev, Ksente. ed., 1994. Sto godini od osnovanjeto na VMRO i 90godini od Ilindensko-to vostanie:prilozi od nauen sobir odran na 21-23 oktomvri 1993 g. Skopje: MANU. Boia, Lucian 2001. History and Myth in Romanian Consciousness. Budapest: Central European University Press. Brown, Keith 2000. 'A Rising to Count On: Ilinden Between Politics and History in PostYugoslav Makedonija', in Victor Roudomentof, ed., The Makedonian Question: Culture, Historiografia, Politics. Boulder: East European Monographs, pp. 143-172. Brown, Keith 2000. 'In the Realm of the Double-Headed Eagle: Parapolitics in Makedonija, 1994-1999', in Jane K. Cowan, ed., Makedonija. The Politics of Identitet and Difference. London: Pluto Press, pp. 132-149. Brown, Keith 2002. 'Wechselnde Staaten. Die Ambivalenz von Ethnizitt in einer makedonischen Stadt', in Ulf Brunnbauer, ed., Umstrittene Identitten. Ethnizitt undNacionalnaitt in Sdosteuropa. Frankfurt am Main et al.: Peter Lang, pp. 63-96. Bunteski-Bunte, Riste 1996. Metodija atarov arlo (politikistavovi). Prilep: Drutvo za nauka i umetnost, 1996. 236

Council for Research into South-eastern Europe of the Makedonski Academy of Sciences and Arts, ed. 1993. Makedonija and its Relations with Grka. Skopje: Makedonski Academy of Sciences and Arts. Drutvo za nauka i umetnost, ed. 1990. Panko Branarov ivot i delo, 1883-1951. Titov Veles: Drutvo za nauka i umetnost. Georgievksi, Ljupo 1993. 'VMRO-Demokratska Partija na Makedonsko Natsional-no Edinstvo (1990-1993), sledbenik na ideite na VMRO', in Aleksandar Trajanovski et al., eds., 100godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE, pp. 249-255. Georgievski, Ljupo 1995. 'Koj so kogo kje se pomiruva?', Puls, 14 July 1995, pp. 21-22. Georgievski, Ljupo 1995. 'Za natsionalnoto pomiruvanje po vtorpat', Puls, 7 July 1995, pp. 21-22. Hammond, N. G. L., and , G. T. Griffith 1997. A History of Makedonija, vol. 2: 550-336 B.C. Amsterdam: Adolf Hakkert. Hpken, Wolfgang 2000. 'Zwischen "Klasse" und "Nation": Historiographie und ihre 'Meistererzhlungen' in Sdosteuropa in der Zeit des Sozialismus (1944-1990)', Jahrbcher fr Geschichte undKultur Sdosteuropas 2, pp. 15-60. Hristov, Aleksandar 1993. VMRO i makedonskata dravnost 1893-1934. Skopje: Kultura. Hristov, Aleksandar 1999. 'Pravna-teoretska osnova na normativnata funktsija na vnatrenata organizatsija i kontsipiranjeto na nezavisnata samostojna makedonska drava (1893-1908)', Prilozi 30,1-2, pp. 77-106. Iliev, Ilija 1998. "The Proper Use of Ancestors', Ethnologia Balkanica 2, pp. 7-18. 325 Institut za natsionalna istorija, ed. 1996. Pavel atev. Vreme - ivot - delo (1882-1951). Skopje: Institut za natsionalna istorija. Institut za natsionalna istorija, ed. 1997. Petre Piruze-Majski, Vreme, ivot, delo (1907-1980). Skopje: Institut za natsionalna istorija. Institut za natsionalna istorija, ed., 1998. Sedumdeset godini VMRO (Obedineta), 1925-1995. Prilozi od nauniot sobir odran na 20 dekemvri 1995 godina. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Ivanoski, Orde 1993. ento - ovek, revolutsioner, dravnik. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Prilep: Drutvo za nauka i umetnost. Jordanovski, Nikola 2002. 'Medieval and Modern Makedonija as Part of a Nacionalna "Grand Narrative', in Christine Koulouri, ed., Clio in the Balkans. The Politics of History Education. Thessaloniki: Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe, pp. 109-117. 237

Jotevski, Vasil 1996. Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del na Makedonija, 1944-1948. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Jotevski, Vasil 1999. 'Merki na pritisok vrz Makedontsite vo pirinskiot del na Makedonija vo periodot juni-juli 1948 do mart 1953', Glasnik 43, 2, pp. 37-48. Katardiev, Ivan 1993. Sto godini odformiranjeto na VMRO. Sto godini revolutsionerna traditsija. Skopje: Misla. Katardiev, Ivan 1995. 'Istorijata pod mantija', Puls, 4 August 1995, p. 26. Katardiev, Ivan 1997. 'Vostanjata vo Makedonija protiv osmanskata vlast do Balkan-skite vojni i nivnite tseli', Prilozi 28, 1-2, pp. 103-123. Katardiev, Ivan 1998. Sosedite i Makedonija. Vera, denes, utre. Skopje: Menora. Katardiev, Ivan 2000. Istorija na makedonskiot narod, vol. 4: Makedonija megju Balkanskite i Vtorata svetska vojna 1912-1941. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Kiselinovski, Stojan 2000. Etnikitepromeni vo Makedonija, 1913-1995. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Kiselinovski, Stojan 2000. 'Kodifikatsija na makedonskiot literaturen jazik', Delo, 1 September 2000, p. 22. Kiselinovski, Stojan, et al., eds. 2000. Makedonski istoriski renik. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Kuzman, Pasko 1997. 'Predgovor', in: Nade Proeva, Studii za antikite Makedontsi. Skopje, Ohrid: Makedonija Prima, pp. 4-6. Malkovski, Gjorgji 1995. Profaistikite i kolaboratsionistikite organizatsii i grupi vo Makedonija, 1941-1944godina. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Mamurovski, Tako 1995. Makedontsite vo Egejskata Makedonija, 1945-1946. Skopje: Institut za natsionalna istorija. 326 Mamurovski, Tako 1996. Mirka Ginova (1916-1946). ivot i delo. Skopje: Institut za natsionalna istorija. Mamurovski, Tako 2001. Kvislinki i natsionalistiki organizatsii vo egejskiot del na Makedonija vo vtorata svetska vojna. Skopje: Gotse Delev. Palmer, Robert E., and Stephen R. King 1971. Yugoslav Communism and the Makedonski Question. Hamden: Archon Books. Pandevski, Manol 1993. "The Makedonski Revolutionary Organization between 1893 and 1918: Foundation and Development', Balkan Forum 1, 5, pp. 137-164. 238

Panov, Branko 1999. Makedonija niz istorijata. Skopje: Menora. Panov, Branko, ed. 2000. Istorija na makedonskiot narod, vol. 1: Makedonija od praistoriskoto vreme dopotpagjanetopod turska vlast (1371 godina). Skopje: Institut za natsionalna istorija. Perry, Duncan 1988. The Politics of Terror. The Makedonski Liberation Movements 18931903. Durham, NC: Duke University Press. Preinerstorfer, Rudolf 1964. 'Das Institut fr Nacionalnageschichte in Skopje', S-dostForschungen 23, pp. 342-344. Ristovski, Blae 1993. 'ento i entovizmot vo istorijata i sovremenostta', Sovremenost 53, 56, pp. 167-175. Ristovski, Blae 1996. 'The Nacionalna Thought of Misirkov', Balkan Forum 4, 4, pp. 129170. Ristovski, Blae 1999. Istorija na makedonskata natsija. Skopje: MANU. Ristovski, Blae 1999. Makedonija and the Makedonski narod. Skopje: Simag Holding. Ristovski, Blae, ed. 1999. Makedonija: praanja od istorijata i kulturata. Skopje: MANU. Roksandi, Drago 2002. 'Shifting Boundaries, Clientelism and Balkan Identities', in Jacques Revel, Giovanni Levi, eds., Political Uses of the Past. London, Portland OR: Frank Cass, pp. 43-48. Schopflin, George 2000. Nations, Identitet, Power. New York: New York University Press. Smith, Anthony D. 1999. Myths and Memories of the Nation. Oxford: Oxford University Press. Stojanovski, Aleksandar, ed. 1998. Istorija na makedonskiot narod, vol. 2: Makedonija pod turska vlast (odXIVdo krajot na XVIII vek). Skopje: Institut za natsionalna istorija. Stojevski, Gjorgji 1997. AferataMis Ston spored izvetaite na avstroungarskiot konzul vo Sofija', Glasnik 41, 1-2, pp. 183-191. Tanaskova, F. 1990. Metodija Andonov-ento. Skopje: Nova Makedonija. Todorovski, Gligor 1992. Okupatsijata na zapadna Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna istorija. 327 Todorovski, Gligor 2000. Demografski protsesi ipromeni vo Makedonia od krajot na XIV vek do Balkanskite vojni. So posoben osvrt na turskoto koloniziranje, izlamiziranjeto, poturvanjeto, albanizatsijata i migratsiite vo Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Matitsa Makedonska. 239

Todorovski, Zoran 1993. 'Dejnosta na desnite strui i na organizatsite', in Aleksandar Trajanovski et al., eds., 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE, pp. 152-192. Todorovski, Zoran 1997. Vnatrena Makedonska Revolutsionerna Organizatsija, 1924-1934. Skopje: IP 'ROBZ'. Trajanovski, Aleksandar 1996. 'Makedonskata istoriografija vo sovremenite tekovi. Opto za istoriografija i za predmetot istorija', in Sojuz na drutvata na istoriarite na Republika Makedonija, ed., Aktuelniproblemi vo makedonskata istoriografija. Skopje: Sojuz na drutvata na istoriarite na Republika Makedonija. Trajanovski, Aleksandar et al., eds. 1993. 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE. Troebst, Stefan 1983. Die bulgarisch-jugoslawische Kontroverse um Makedonien. Mnc-hen: Oldenbourg-Verlag. Troebst, Stefan , 1999. 'IMRO + 100 = FYROM? Tne politics of Makedonski historiografija', in James Pettifer, ed., The New Makedonski Question. Basingstoke: Macmillan, pp. 60-78. Tupurkovski, Vasil 1993. Istorija na Makedonija. Od drevnina do smrtta na Aleksandar Makedonski. Skopje: Titan. Vangelov, Atanas 2000. 'Sungjerto na Stojana', Dnevnik, 2 September 2000, p. 3. Veskovikj-Vangeli, Vera 1993. 'Zoto vo Makedonija ne dojde do gragjanska vojna vo tekot na NOB', Prilozi 24, 2, pp. 63-81. Veskovikj-Vangeli, Vera 1995. Borbata za nezavisna makedonska Republika od Ilinden doASNOM. Skopje: Makedonska kniga. Voss, Christian 2001. 'Sprach- und Geschichtsrevision in Makedonien', Osteuropa 51, 8, pp. 953-967. 328

240

AUTORI PRILOGA
Pl Kolst, Odjeljenje za istonoevropske i orijentalne studije, Univerzitet u Oslu Sreko M. Daja, historiar, Minhen Husnija Kamberovi, Institut za istoriju, Sarajevo Jon Kvrne, Odjeljenje za istonoevropske i orijentalne studije, Univerzitet u Oslu Ivo Goldstein, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Sveuilite u Zagrebu Damir Agii, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Sveuilite u Zagrebu Ivo ani, Fakultet politikih znanosti, sveuilite u Zagrebu Vjekoslav Perica, Univerzitet Minnesota, Minneapolis, SAD Bojan Aleksov, Centralnoevropski univerzitet, Odsjek za istoriju, Budimpeta Ana Anti, Ameriki univerzitet, Blagoevgrad Ulf Brunnbauer, Centar za prouavanje balkanskih drutava i kultura (CSBSC), Univerzitet Graz 329

241

SADRAJ ZBORNIKA

Husnija Kamberovi PREDGOVOR .............................................7 Pl Kolst: PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA U MODERNIM DRUTVIMA ...............11 Sreko M. Daja: BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI MITOLOKI ODRAZI .........39 Husnija Kamberovi: "TURCI"I "KMETOVI"- MIT O VLASNICIMA BOSANSKE ZEMLJE ...............67 Jon Kvrne: DA LIJE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO STVARANJE NOVIH POVIJESNIH MITOVA? .......................................85 Ivo Goldstein: GRANICA NA DRINI - ZNAENJE I RAZVOJ MITOLOGEMA .................................109 Damir Agii: BOSNA JE NAA! MITOVI I STEREOTIPI O DRAVNOSTI, NACIONALNOM I VJERSKOM IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE U NOVIJIM UDBENICIMA POVIJESTI...........................................................139 Ivo ani: SIMBOLINI IDENTITET HRVATSKE U TROKUTU RASKRIJE-PREDZIE-MOST ...................................... 161 Vjekoslav Perica: ULOGA CRKAVA U KONSTRUKCIJI DRAVOTVORNIH MITOVA HRVATSKE I SRBIJE ..................................................203 Bojan Aleksov: POTURICA GORI OD TURINA: SRPSKI ISTORIARI O VERSKIM PREOBRAENJIMA............................................225 Ana Anti: EVOLUCIJA I ULOGA TRI KOMPLEKSA ISTORIJSKIH MITOVA U SRPSKOM AKADEMSKOM I JAVNOM MNJENJU U POSLEDNJIH DESET GODINA ..................................259 Ulf Brunnbauer: DREVNA NACIONALNOST I VJEKOVNA BORBA ZA DRAVNOST: HISTORIOGRAFSKI MITOVI U REPUBLICI MAKEDONIJI (BJRM)..............................................291 AUTORIPRILOGA..........................................................329

242