//Stipe urkovi Tranzicija i solidarnost//

Tranzicija i solidarnost
Stipe urkovi

Strukturne prilagodbe tranzicije u kapitalizam proizvele su uinke i na razini diskursa. Odreeni pojmovi poeli su funkcionirati kao gravitacijsko sredite i zadnja legitimacijska instanca dalekosenih drutvenih promjena. Ti pojmovi ine osnovni konceptualni okvir kroz koji nam politike elite, strunjaci i mediji tumae kako neminovnost tako i poeljnost tih procesa, sukladno cirkularnoj nepogreivosti prosvijeene mandarinske logike prema kojoj je postojee uvijek neminovno, a neminovno nuno i poeljno. I najprovizorniji popis nuno bi ukljuivao rijei poput: trite, konkurentnost, fleksibilnost, dinaminost, inovativnost. U zbroju, kao set krajnjih toaka hegemonijskog konceptualnog svemira ine ono to su Pjer Burdije [Bourdieu] i Luik Vekon [Wacquant] nazvali Novom planetarnom
j u g o L i n k . p r e g l e d postjugoslovenskih istraivanja. // jesen 2011. // god. 1. // br. 1 //

vulgatom. A to hoe rei: set meusobno povezanih ideologema koji predstavljaju diskurzivni korelat normalizacije socijalno-ekonomske agende Washingtonskog konsenzusa kao temeljnog programskog dokumenta za globalni izvoz neoliberalnih reformi, od Latinske Amerike, preko postsocijalistike Istone Europe, posrnulih tigrova jugoistoka Azije sve do okupiranog Iraka. Izvan uskih parametara Nove vulgate lei podruje ideoloke hereze kojemu je osporena i iluzija zamjenskog dostojanstva koju romantiniji misaoni obrasci obiavaju proglaavati neotuivom privilegijom marginalnih pozicija: da se smatraju pribjeitem avangard. Dovoditi u pitanje socijalnu logiku reformi u ime trita ne znai samo zaprijeiti si pristup u podruje ideoloke i politike serioznosti (rije koja je dio autopercepcijskih i reprezentacijskih protokola svake ortodoksije), nego i javno se stigmatizirati kao relikt prolih vremena: netko tko nije pronaao nain da ispue iz socijalistikog slijepog crijeva povijesti u svjetlost novoga konsenzusa. U postsocijalistikim zemljama to ujedno znai nuditi se kao zamjenski adresat za naknadne obraune tranzicijskih elita s vlastitom ideolokom prolou. Agresija ideolokog lova u ime nove ortodoksije tako zamjenjuje potencijalno ponienje javnih konvertitskih ispovijesti. Tko je smjeten izvan logike novog konsenzusa izlae se riziku da bude pretvoren u naknadnu personifikaciju grijeha totalitarne prolosti i postane povlateni predmet naknadnih egzorcizama. Inkvizicijska tankoutnost novog pravovjerja ide toliko daleko da klice zagovora povratka u totalitarnu tamu socijalizma uspijeva detektirati i u najdefenzivnije formuliranoj obrani minimalnih socijalnih prava. Kada ekonomska liberalizacija postaje istoznana sa slobodom kao takvom, a sistematski napad na socijalna prava biva proglaen nunim aspektom procesa posttotalitarne

//10//

//Stipe urkovi Tranzicija i solidarnost//

demokratizacije, svako suprotstavljanje liberalizaciji postaje potencijalnim inom neprijateljstva prema slobodi, a otpor protiv suavanja socijalnih prava neprijateljstvom prema demokraciji.

Ideoloka hereza

U retorikom registru nacionalistikih invektiva devedesetih neprijatelje trinih reformi uz preutnu pretpostavku o identinosti interesa trita s interesima nacije obiavalo se zvati upravo neprijateljima. U retoriki mekoj varijanti uobiajenoj meu nominalno lijevim parlamentarnim strankama i dijelom NGO scene uobiajenije je govoriti o nedostatku demokratske zrelosti ili anakronizmu krivoga mentaliteta. Prvi zadatak postsocijalistike demokratske pedagogije tako postaje da se demokratski nezrelu veinu naui da proces postepenog opoziva dotad neupitnih socijalnih prava pone prepoznavati kao proces demokratskog napretka. Konanim pragom uspjene tranzicije u odgovornu demokratsku samosvijest postaje prihvaanje socijalnog obespravljenja kao pouzdanog indikatora vlastite graanske emancipacije. Sloboda kapitala ne umanjuje nau slobodu da joj podredimo sve institucije drave, a demokratska emancipacija ne bi bila potpuna da nas ne oslobodi i opasnih pipaka dravnog skrbnitva koje uvijek iznova prijeti da nas uljuljka u stanje pomirenosti s totalitarnim uznitvom.

Strategije denuncijacije

Meutim, demonizacija nije jedina strategija denuncijacije disenzusa sa stvarnou po mjeri Vulgate. Narativ o pounutrenim kognitivnim i vrijednosnim obrascima manipulativnog totalitarnog sustava zavedenima priznaje bar minimalno (iako krajnje problematino) dostojanstvo rtve. Strategije denuncijacije otpora neoliberalnom konsenzusu koje kao motivaciju za disenzus identificiraju parazitizam i ustrajavanje na atavistikim privilegijama naputaju teren skliske dijalektike izmeu straha od totalitarnog i prosvjetiteljske samilosti prema njezinim rtvama. Ostaje nedvosmislenost istog prezira. Ovdje vie nije potrebno braniti uzvienost demokratske dosljednosti, brani se drutvo od onih koji bi ivjeli na tui raun. Osnovni i paradoksalni uvjet za uspjeh ove argumentacijske operacije je da recipijent unaprijed kao aksiom prihvaa da drutvo koje treba braniti zapravo ne postoji, nego samo pojedinci i njihove obitelji (kako glasi kanonska formulacija Margaret Taer [Margaret Thatcher]). A time se prvenstveno hoe rei da ne postoje kauzalni odnosi koji bi predstavljali restrikcije individualnoj volji, nikakvi povijesni i materijalni uvjeti djelovanja koji nisu
//11//

//Stipe urkovi Tranzicija i solidarnost//

samoskrivljeni, nikakvi entiteti ili relacije netransformabilne inom individualnog htijenja, nikakve razlike u polaznim pozicijama, naslijeenim disproporcijama moi ili realnim slobodama. Radikalni metodoloki individualizam generira vlastite etike pouke: tko nije uspio sam si je kriv. Drutvo treba prvenstveno tititi od onih koji drutvo zazivaju, pravo od onih koji se na prava pozivaju. Specifino lokalna komedija krivih prepoznavanja hoe meutim da je formula o drutvu koje ne postoji formula koju bi veina samosvjesno lijevih intelektualaca u regiji bar donedavno bez ustezanja potpisala kao vrst zalog protiv svemoi fantazmi o organskim narodnim zajednicama ijim autoritetom su se bar jedno desetljee uutkivala sva daljnja pitanja. Paradoks tranzicijskih nacionalizama bio je da su vlastitu proklamiranu ljubav prema naciji umjeli manifestirati prije svega negativno, kao ksenofobiju i averziju prema novim prvim susjedima. Prema unutra je vladao neskriveni prezir novih elita prema masama onih radnika koji su odbijali prihvatiti da opoziv socijalizma kao nominalnog drutvenog projekta u korist povijesnog osloboenja nacije loginom nunou vodi u deindustrijalizaciju; nezaposlenost. Deklarirana bratska ljubav meu sunarodnjacima osloboenih stoljetnog jarma tue vlasti tako je proizvela prvi i terminalni simptom vlastite socijalne sutine: u trenutku kada su na razini ideologije improvizirane barokne teorije stalia trebale izbrisati svaki trag spomena o klasnom antagonizmu, upravo je klasni antagonizam krijumaren pod retorikom kamuflaom nacionalnog jedinstva ponovno postao neposrednom drutvenom injenicom. Ono to je liberalna i socijaldemokratska parlamentarna i intelektualna opozicija suprotstavila neoliberalizmu s nacionalistikom fasadom, bio je projekt indigniranog odbacivanje kia nacionalistikog pokrova uz preutno ubrzavanje u smjeru iste socijalne politike. Ideali europske integracije i demokratske normalizacije (nakon to se Tuman iz zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga navigirao u izolaciju) zamijenili su Naciju kao krajnju instancu ideoloke legitimacije istog transformativnog procesa. Moment s obje strane buno deklariranog ideolokog diskontinuiteta zaklanjao je dublji kontinuitet preutnog temeljnog konsenzusa meu elitama svih raspoloivih parlamentarnih opcija. No, kontinuitet ne otkrivaju samo ustrajnost progresivne privatizacije resursa pod dravnom kontrolom, liberalizacija trgovinskih odnosa, postepeno poveavanje pritiska na institucije socijalne zatite i fleksibilizacija radnoga prava. Zanemareni aspekt kontinuiteta na ideolokoj razini unato svim razlikama u diskurzivnoj izvedbi ini i zajedniki podtekst klasnog prezira u narativima toboe oprenih socijalnih imaginarija.

//12//

//Stipe urkovi Tranzicija i solidarnost//

Nacionalizam i proces kapitalistike restauracije

Sluajevi okupacija tvornica ili organizirani otpori privatizaciji i racionalizaciji nauili su nas da se u dominantno desnoj izvedbi prezir prema socijalizmu direktno prevodi u refleks optuivanja pobunjenih radnika za jugonostalgiju, nefleksibilnost i koenje napretka mlade drave. Iza nacionalistike retorike krila se jedva skrivena klasna agenda. Paradoks koji vrijedi naglasiti je da su u kapitalizmu pauperizirani radnici poeli fungirati kao personificirana lica bijede demonizirane prolosti umjesto da budu personificirane optube procesa koji ih je u takav poloaj doveo. to ih je kapitalizam stavljao u nezavidniji poloaj (materijalno, ali i po pitanju nesposobnosti praenja kulturne diverzifikacije potroakih preferencija srednjih klasa, koje su postale primarnim indikatorom uspjenog pozapadnjenja), to je lake postalo dodijeliti im ulogu podsjetnika na prijeteu degradaciju u sluaju eventualnog povratka na staro. Tako je postalo mogue ideoloki instrumentalizirati uinke socijalnog nasilja protiv njezinih rtava. Prieljkivana posljedica bila je tabuizacija problematike socijalnih posljedica ekonomskih reformi i oteavanje politike samomobilizacije radnitva. Gdje se protest ipak artikulirao najupeatljiviji primjer je vjerojatno okupacija TDZ-a bio je prisiljen pribjegavati poniznoj ideolokoj samolegitimaciji kroz eksplicitno distanciranja od bilo kakve asocijacije sa socijalizmom. Pribjegavanje parafernalijama i insignijama lojalnosti postsocijalistikom projektu povratka Nacije treba itati i kao pokuaj da se deklarativna bratska solidarnost nacionalistike retorike uzme za rije i realizira putem direktnog apela. injenica da na taj apel nije odgovoreno indikator je socijalne ispraznosti ideolokog obeanja nacionalne solidarnosti. Ako je nacionalizam time otkrio da je u krajnjoj konzekvenci i neovisno o tome to su involvirani akteri vjerovali buna ideoloka povrina dubljih i dalekosenijih procesa kapitalistike restauracije, liberalna graanska ljevica je iz opetovanog igrokaza tih neuspjelih interpelacija politiki uspjela ekstrahirati samo potvrdu svog prezira prema kolektivistikim refleksima masa, ovoga puta u ruhu moralno i estetski zgaenog antinacionalizma. Jedini projekt emancipacije koji je znala artikulirati i do kojega joj je stalo ne obraa se radnicima u okupiranim tvornicama: projekt brze asimilacije ivotnog stila (dobrim dijelom imaginarnih) zapadnih srednjih klas. Jo jedan paradoks hrvatske tranzicije predstavlja injenica da unato progresivnoj proletarizaciji radnih i materijalnih prilika srednjih klas nije dovedena u pitanje temeljna autopercepcija veine njezinih pripadnika. Realno rastua fragilnost materijalnog poloaja ne uspijeva proizvesti pukotine niti poljuljati projektivnu identifikaciju sa slikom vlastite budue pripadnosti privilegiranom sloju srednjoklasnih graana Europske unije. Anticipatorna konzumacija imaginarne budunosti pritom stoji u direktnoj korelaciji s visokom osobnom
//13//

//Stipe urkovi Tranzicija i solidarnost//

zaduenosti preko potroakih i stambenih kredita. Ono to na individualnoj i subjektivnoj razini predstavlja puko sredstvo simbolike i potroake integracije u imaginarnu Europsku uniju opeg blagostanja kredit, na razini objektivne nacionalne ekonomije predstavlja snaan mehanizam realne ekonomske integracije u istonoeuropsku stvarnost financijske kolonizacije od strane Zapada. Nedvojbeno je rije o dubokom proturjeju, a nedvojbeno je i da ono jo nije postalo politiki produktivno. Ali, dosad politike uinke nije proizvelo ni proturjeje da zapadnoeuropska drava blagostanja kao proklamirani krajnji horizont procesa integracije ostaje neupitna legitimacija neoliberalnih reformi u Hrvatskoj i u trenutku kada je postalo izvjesnim da je specifini oblik klasnog kompromisa koji je predstavljala drava blagostanja i na Zapadu prolost.

Nestanak kapitalizma kao objekta kritike refleksije

Imaginarna socijalna ontologija lijevo-liberalnog spektra temeljito je gentrificirana, u njoj se nesrednjoklasni elementi javljaju samo kao iskljuen traumatski element od kojega treba drati politiku i simboliku distancu. Isto vrijedi i za mnoge neko ponosno opozicijske intelektualce, novinare i pisce. Naglaena urbanost, pa ak i rasprostranjen estetski i egzistencijalni kult heroizma gubitnitva i nihilistine distance spram svakog oblika kolektivnosti u velikom dijelu suvremene hrvatske knjievnosti ostavljaju dojam afektiranog alibija za preutni politiki konformizam i nain glamurizacije intaktnosti vjere u obeanje da proces europske integracije doista vodi preko eshatolokog praga iznad kojega poinje apolitina normalnost osiguranog blagostanja u ureenoj dravi. injenica da su neki od ljudi iz tog miljea ovogodinje studentske blokade dvadesetak fakultet pozdravili kao najvaniji politiki dogaaj od samostalnosti baca specifino retroaktivno svjetlo i na izostanak bilo kakve spomena vrijedne solidarizacije intelektualaca sa sluajevima radnikih okupacij tvornic poput TDZ-a. Solidarizacija se ovdje oito aktivira po kljuu simbolikih identifikacija i participacije u istom kulturnom horizontu, pa njome rukovode i zazori koji korijen vuku iz takvih demarkacija, unato injenici da je proletarizacija intelektualnog, a posebno novinarskog rada, evidentna injenica. Uzme li se na trenutak odstojanje i pokua u povijesnoj perspektivi interpretirati tu okolnost u kontekstu progresivnog zaborava marksistikog koncepta klase u korist etnografsko-deskriptivnih, dobiva se implicitna ali dalekosena kritika politikih implikacija takvog zaborava Marxa. Zbog empirijske neposrednosti vea intuitivna plauzibilnost teze o primatu etnografsko-kulturolokih distinkcija nad tezom o povijesno presudnijem pitanju pozicije unutar kapitalistikog naina proizvodnje za posljedicu ima nestanak kapitalizma kao objekta kritike refleksije. Umjesto eksplanatorne eksplikacije sistemske logike kapitala
//14//

//Stipe urkovi Tranzicija i solidarnost//

dobiva se potencijalno neiscrpna proliferacija fenomenologij ivotnih stilova. Bilo bi naivno sugerirati direktnu kauzalnu vezu izmeu recentnih akademskih i intelektualnih mod i izostanka solidarizacije nominalno lijevih intelektualaca s radnikim protestima. No, ako nita drugo, upravo injenica njihova izostanka moe posluiti kao negativan indikator akutne analitike relevantnosti marksizma za razumijevanje drutvene stvarnosti koju kapitalizam de facto uspostavlja jer nas podsjea na politiku cijenu njegova zaborava. Politika dezorijentacija i naivno, nekritiko prianjanje uz narative o dravi blagostanja kao konanom ishodu tranzicije, nedostatak kategorijalnog aparata koji bi omoguio razumijevanje strukturne pozadine neoliberalnih reformi i njihovih neizbjenih socijalnih implikacija simptomi su tog zaborava. Cijena je hegemonija apologetskih ideologema ak i meu po autopercepciji lijevim intelektualcima, sa svim posljedicama koje to podrazumijeva.

Zaotravanje antagonizama

Kampanja koju EPH zadnjih mjeseci provodi uvjeravajui nas da su lijenost i parazitizam hrvatskog radnitva uzroci gospodarstvenih problema drave, predstavlja zaotravanje i novi stupanj otvorenosti u klasnom antagonizmu odozgo. Zasad se nije dogodio slian stupanj samosvjesne mobilizacije s druge strane. Veliki najavljeni jesenski prosvjedi jo nisu realizirani, a veliko je pitanje hoe li uspjeti nadii fragmentiranost sindikalne scene. Strategija EPH-a poiva na dva osnovna poteza. Direktnim denuncijacijama pokuava se oslabiti apelativni autoritet sindikat, koji svim internim sukobima unato i dalje predstavljaju najizglednije aktere masovnih protestnih akcija protiv vladine odluke da krizu rijei produbljivanjem socijalnog napada na radnu veinu. Drugi aspekt kampanje predstavlja pokuaj utjecaja na samu percepciju problema u javnosti: teze o parazitskom mentalitetu retoriki se zaotravaju do nivoa tabloidne proizvodnje moralne panike, a katastrofizmu kao sredstvu ucjene plauzibilnost se pokuava priskrbiti pozivanjem na izvjetaje Svjetske banke i MMF-a. Poziv na solidarizaciju bi tako trebao unaprijed biti dvostruko lien apelativne supstance. Rasplet situacije ove jeseni bit e i indikator intaktnosti legitimacijskih narativ koji su dosad pacifirali veliku veinu i prevenirali politiko propitivanje samog tranzicijskog procesa. Pitanje je postavljeno. Ono glasi: hoe li medijski oktroirani u osnovi neokolonijalni samoprezir i klasna autoagresija uspjeti sprijeiti otvorenu koliziju interesa veine s tranzicijskim elitama? Ili e se otvoriti politiki prostor za fundamentalno propitivanje dosadanjeg smjera razvoja? Za sluaj da e odgovor ii u smjeru reafirmacije solidarnosti, treba postaviti i pitanje to solidarnost danas znai, i je li i do koje mjere kao koncept uspjela ostati imuna na centripetalnu silu Vulgate?
//15//

//Stipe urkovi Tranzicija i solidarnost//

Nacionalizam je donio prvo bitno suavanje politikog dometa pojma solidarnosti. Granice solidarnosti svele su se na granice Nacije (kao to svi znamo, te granice se nisu podudarale sa slubenim geografskim granicama nove drave). Transnacionalni, univerzalistiki viak odstranjen je kao samo jo jedan aspekt patologije socijalizma, jo jedan dokaz njegove opasne utopijske preuzetnosti i neodrive artificijelnosti. Amputacija i kvantitativno suavanje praene su meutim deklariranim (kompenzacijskim?) skokom na kvalitativnom planu: solidarnost pripadnika novih drav vie se nee temeljiti na kriteriju hladne kalkulacije klasnog interesa, nego na organskim sponama nepodijeljenog narodnog zajednitva. U aksiomatski utvrenom organskom jedinstvu nacionalnog htijenja socijalna solidarnost uspostavlja se po defaultu, inherentna je samom inu konstitucije Nacije. To je razina ideologije. Ali, da bi se narativ odrao postalo je na koncu potrebno izvanjsku podjelu izmeu homogene narodne zajednice i onih koji su se (po etnikom usudu) nali izvan nje reproducirati unutar same Nacije. Da bi Nacija ostala homogena, oni koji su postali empirijskim svjedoanstvom neispunjenog obeanja solidarnosti, morali su postati predstavnicima kompromitiranog i neautentinog elementa. Postoji meutim jedna skupina koja komplicira jednadbu. U mjeri u kojoj su bili ratni veterani, radnici su dok su istupali kao branitelji uivali karakter simbolike i politike neupitnosti. Materijalne povlastice koje su iz toga proizlazile unutar nacionalistikog narativa nije bilo mogue osporiti, a da se ne dovede u pitanje sam narativ. Gdje nisu imali to pokrie ili ga nisu znali mobilizirati kada bi se suprotstavljali privatizaciji i masovnim otputanjima, radnici su nuno opet postali nositeljima neistog preostatka i metom politike i ideoloke agresije. Kada se u medijima fenomen lanih branitelja tretirao iskljuivo kao simptom korupcije i nepotizma (koje ne iskljuujem kao eksplanatorne momente), propustilo se postaviti pitanje do koje mjere je braniteljski status zapravo jedini nain da se obeanje solidarnosti unutar nacionalistikog narativa realizira. Odnosno, u kojoj mjeri specifini uvjeti mogunosti te iznimke smo obeanje nacionalne solidarnosti otkrivaju kao nuno konstitutivno neistinito u uvjetima kapitalistike restauracije. Liberalna opozicija nije morala strepiti od opasnosti shizoidnih raskoraka te vrste, pa je zbog velikog broja upitnih sluajeva za parazitizam mogla sumnjiiti i ratne veterane, a preko denuncijacije nepotizma i korupcije kao aspekat procesa dodjeljivanja braniteljskog statusa, otvoriti prostor i za dalekosenije denuncijacije samog koncepta kolektivnoga. Kolektivnost je tako dospjela u poziciju dvostruke kriminalizacije: prvo kao socijalistiki, onda kao nacionalistiki ideal. U tom svjetlu recentna kampanja EPH-a po samopoimanju medijski agent liberalne politike opcije predstavlja dospijee tog procesa do njegovih krajnjih konzekvenci. U kontradikciji izmeu restauracije kapitalizma i proklamirane socijalne homogenosti ishod je nuna antagonizacija klasnih odnosa i u ovom sluaju agresivno odbacivanje samog naela solidarnosti i unutar suenih nacionalnih parametara.

//16//

//Stipe urkovi Tranzicija i solidarnost//

No, koncept solidarnosti time nije nestao, nego je jo jednom transformiran. Gdje se evocira u postkolektivistikoj varijanti, evocira se u obliku moralnog apela upuenog individualnoj savjesti. Njegov primarni pojavni oblik postaje osjeaj krivnje, njegov prvi refleks humanitaristika gesta. I ovo potonje, meutim, samo u sluaju uspjene interpelacije, koja uvelike ovisi o osjeaju vlastite relativne privilegiranosti adresata. Tamo gdje on nestaje zbog rasta socijalnog i materijalnog pritiska stvar prijeti da se izokrene u revolt protiv moralne ucjene. Tako koncipiran pojam solidarnosti obvezuje onoga u ime koga je upuen na apriorni pristanak na status pasivne rtve i doline teatralizacije vlastite nemoi. Tamo gdje je granica te pasivnosti prekoraena moralna obveza davatelja se pretvara u gnjev nad nezahvalnou prosjake arogancije. Sama fragilnost konstelacije i uvjeta mogunosti nunih za uspjenu izvedbu solidarne geste tako potencijalno postaju dodatnim ulogom u dokaznom postupku o utopijskoj iluzornosti samoga koncepta. Solidarnost postaje zahtjevom za nemoguom mjerom osobnog moralnog heroizma, to je samo negativan pretkorak naturalizacije i normalizacije politike koja sustavno ukida povijesno ve izborene institucionalne oblike solidarnosti. Na koncu i sama drava blagostanja na poslijeratnom zapadu toliko dugo nuan legitimacijski aspekt vjernosti trinom gospodarstvu biva otpisana kao iracionalna tlapnja i atavistiki teret mobilnosti pojedinaca (na razini ideoloke reprezentacije) i kapitala (na svim ostalim razinama). Umjesto da postane momentom u borbi protiv Vulgate, solidarnost tako postaje njezinim integralnim dijelom. Da bi postala politiki produktivnom kategorijom solidarnost mora pronai modus artikulacije koji e napustiti klopku moralnog apela upuenog savjesti pojedinca (to je samo jo jedan kamuflirani pojavni oblik metodolokog individualizma, a time i ukidanja mogunosti formulacije sistemskih pitanja). Poeti iz prividno suprotnog smjera od ideje ovjeanstva ne vodi puno dalje. Apstraktni humanizam poinje u povijesno i socijalno zrakopraznom prostoru. Postaviti zahtjev za solidarnost na tu razinu znai prekriti inicijalne disproporcije u polaznim pozicijama drutvene moi. Gdje se naglaava apstraktna univerzalnost ljudskog iskustva, potencijalno postaje dovoljno da predstavnici vlasti kapitala pokazuje ljudske ranjivosti da bi na tome utemeljili svoj poziv na solidarnost veine s tekim teretom nunih odluk vladajuih. No, povijesni trenutak u kojemu se nalazimo takav je da nas liava pretjerane obveze introspektivnih i konceptualnih muenja zbog proturjeja izmeu univerzalne formulacije zahtjeva za solidarnou na razini apstraktnog humanizma i cinizma koji u povijesno i socijalno konkretnome iz njega proizlazi. Stanje je dovoljno akutno da si smijemo priznati da je naa uloga u ovome trenutku defenzivna, ali zato vrlo konkretna: obrana steenih socijalnih prava i institucij socijalne zatite kao povijesno ve izborenih, konkretnih oblika solidarnosti. To je prvi ali nuan korak u otporu protiv sve direktnijeg podinjavanja ivot veine zahtjevima kapitala. Obean nam je (skori) kraj povijesti, u obliku u kojemu nam je bilo
//17//

//Stipe urkovi Tranzicija i solidarnost//

najlake u njega povjerovati: naim postajanjem Europom koja ako je takva ikad i postojala danas vie ne postoji. to kasnije shvatimo razmjere neistine, to e vea biti cijena koju e platiti veina. Dakle: govoriti danas o solidarnosti znai prije svega prihvatiti neminovnost borbe protiv njezina institucionalnog unitenja.

Prvobitno objavljeno u: Popovi, eljko; Gaji, Zoran (ur.) (2011): Kroz tranziciju. Prilozi teoriji privatizacije. Novi Sad: AKO, str. 223233.

//18//