DNEVNIK BOSANSKOG VOJNIKA Saudin Be irevi -NA PUTU U NEPOZNATO

Blog koji je posvecen rahmetli Kepes Sabriji i borcima koji su proveli jedan period rata sa mnom a koji nisu vise medu zivim.

Tri ratna druga Kepa, Subara i ja u ljeto 1994, kretali smo se putem od Tarcina prema planini Lopata. Pricali smo kao i obicno o glupostima, razne ideje su nam padale na pamet. Tako je dosla ideja da ako neko pogine od nas da oni ili naj koji prezivi mora nesto uraditi, tako da to posveti poginulom ili poginulima. Dogovorili smo se da ako ja poginem oni o meni moraju snimiti film. Ako Subara pogine isto film, stim da mora biti scena rusenja helikoptera. Kepi kao najmladem clanu ekipe smo obecali knjigu. Kepa je poginuo. Iza toga je ubrzo dosao i kraj rata. Dosao je mir, koji je za mene bio puno tezi nego i sam rat. Nasao sam se na ulici sa sljedovanjem cigareta za mjesec dana. Otisao sam ispred Trznice te stao da ih prodam. Tu me napadaju lokalni sverceri koji su cijeli rat bili tu. Ugrozavao sam im teritorij. Naravno nisam odustao, bio sam spreman da se oruzjem obracunam ali da ne dozvolim da me neko sprijeci u prodaji onoga sto je moje. (Te iste face se mogu jos uvijek vidjeti, stotinjak metara nize. Sada kupuju i prodaju certifikate). Istog dana sam krenuo da se borim sa prezivljavanjem. Krenuo sam da krecim stanove, sa prijateljem odvozim smece pod okriljem noci po divljim deponijama kojih je tih godina bilo na svakom koraku. Od Opstine sam dobio neku napustenu kucu na Vracama, koja je licila na sve ali najmanje na kucu. Nije bilo prozora, podova, vrata. Kada padne noc isao sam sa prijateljima te skidao sa napustenih stanova i kuca ono sto mi treba. Nekako sam uspio da opremim dvije sobe i kupatilo u kojem su se komotno mogli snimati horor filmovi. Subaru nisam vidao. Znao sam samo da je otisao da radi TV predajnik na nekoj planini iznad Zenice. Mjesecima se nije pojavljivao. Borio se i sam za zivot. Bilo je skoro nemoguce doci do posla. Nisam ni imao neko znanje za ponuditi svijetu mira. Osjecao sam se suvisan. Tih dana dolazi ideja da idemo u Legiju stranaca. Otisli smo do Francuske ambasade, tu smo dobili odgovor da oni ne mogu nista pomoci. Moramo otici u Francusku da se prijavimo. Nakon toga odlazimo do Francuskog bataljona IFOR-a, gdje smo dobili iste informacije. Odlazak je otpao, nismo imali viza za ulazak na teritoriju Francuske. Trazio sam drugi nacin da odem iz zemlje. On se ukazao kada sam dobio od prijatelja broj agencije u Splitu, koja salje ljude iz Bosne za USA. Kada sam skupio lovu za put do Splita i ostale troskove, sreo sam ratnog druga, koji me uzeo za ruku i odveo do covjeka koji mi je dao radno mjesto. Pocetna placa 400 DM. Ovaj put sam umjesto ratne uniforme dobio odijelo, kravatu i pistolj. Posao je bio da radim kao zastitar jedne osobe, koja je tih godina bila pod velikim prijetnjama i napadima. Cim sam poceo raditi, pocele su dolaziti i meni prijetnje od raznih lokalnih mafijasa. Momku koji radi sa mnom spaljuju kucu. Srecom uspjeli su vatrogasci spasiti vecu stetu, tako da je stradao samo dio krova. Subara dolazi tih dana sa planine. Pocinjemo skupa raditi. Ponovo smo bili na svom terenu, sa oruzjem u rukama. Oni koji su nas poznavali znali su da se nebi dvoumili ni jedne sec da ga i upotrijebimo. Polagano se stisavala hajka oko osobe koju smo cuvali. Dolazili su neki novi dani. Dobijamo ponudu da idemo na Vraca u skolu za Policajce. Nisam mogao zamisliti sebe da budem u policijskoj uniformi. Tako da sam odustao. Subara je isto odustao od Policije. Vratio se gradevini. Tih dana, sam dobio posao za krecenje jedne kuce. Kuca koja je kupljena za jednu firmu. Okrecio sam prostorije kuce, ocistio bascu, uzeo lovu i otisao svojim putem. Nakon par dana sam dobio ponudu da radim u toj firmi. Davne kasne jeseni 1996 sam poceo raditi kao pripravnik na tri mjeseca. Nekako uporedo sa pocetkom mog posla i Subara je dobio posao i kancelariju. Bojali smo se pricati o sreci koja nas je pratila tih dana. Sve je izgledalo kao san. Radili smo obadvojica, poslove koji nisu imali veze sa puskama i uniformama. Sreca nije dugo trajala. Tih dana je dosla i prva delozacija za kucu u koju sam se uselio. Pojavio se advokat sa musterijama zainteresovanim za kupovinu. Dolazili su ljudi iz dijaspore, Sandzaka, Kosova. Kupovali su sve sto im se ponudi. Na meti su bile manje kuce, koje su bile jeftinije. Mada su me uvjeravali da se moj gazda nece nikada pojaviti ispalo je da se prvi snasao i nasao advokata koji ce to sve odraditi za njega. Jedne noci sam usao u banju da se kupam. Cuo sam neko naguravanje u hodniku. Sestra me zvala panicno. Obukao sam se na brzinu. Izasao sam na hodnik i vidio dvojicu ljudi u hodniku koji guraju vrata da udu u sobu. Kada su me vidjeli krenuli su da bjeze. Uspio sam jednog stici na kapiji. Prebio sam covjeka metalnom sipkom koja se nalazila ispred vrata. Izvukao sam od njega broj advokata kojeg sam istog momenta nazvao i rekao mu Ja sam Pospanko iz ulice te i te. Obecavam ti sada da cu ti djecu poklati i baciti ispred kucnih vrata, samo ako mi jos jednom posalje neku budalu kuci. Zapamti ili zapisi moje ime i prezime i sta sam ti obecao sada. Od toga dana vise se nije niko pojavljivao. Pocele su dolaziti plave koverte iz Opstine. One iste koja mi je par mjeseci ranije dala kucu na koristenje. Ovaj put su me izgonili. Isao sam na saslusanja kod najdovratnije osobe koju

sam imao prilike u zivotu sresti, zvala se Nermina, prezimena se ne sjecam. Jednom prilikom kada sam ulazio u njenu kancelariju docekala me rijecima - Kada ces se ti ubiti, da ti dodem na dzenazu? - Ja, zasto bih? Bas volim ovaj zivot. Ove sumorne oblake kada vidim pozelim ubiti nekoga poput tebe, imam osjecaj da bih tek tada bio sretan u potpunosti. Kada sam to rekao, smirila se. Okrenula je pricu. Pristao sam izaci iz kuce, ali prije toga da mi nadu smjestaj u kolektivnom, kojeg sam znao da nemaju. Dani su prolazili, ista prica se ponavljala iz mjeseca u mjesec. Radio sam u firmi, slobodno vrijeme sam koristio da preprodajem GRAS-e kupone, radio nekakva zivotna osiguranja, bavio sam se svim i svacim... Ustedio sam nesto love, tako da sam odlucio uzeti kredit i pokusati kupiti neku kucu. Na kraju sam uspio kupiti kucu. Osigurao sam zivot na svotu koju sam dugovao, tako da u slucaju nesrece, familija moze isplatiti sva moja dugovanja, koja sam u tom momentu imao i jos da im ostane nesto novca. Tako sam osigurao da me niko u slucaju smrti nece proklinjati. Nakon kupovine kuce, otisao sam do advokata koji je prodavao kucu u kojoj sam stanovao. Dogovorio sam se sa njim, da izadem ali da mi prizna nadoknadu za prozore, vrata, podove... Bez toga je kuci padala vrijednost (jos uvijek nije bio donesen zakon da se ne smije cupati sve sto ti padne na pamet). Cak sam zaprijetio da cu probusiti cijev od vode, tako da ce odpasti plafoni, jer kuca nije imala ploce. Krenuo sam sa 20.000 DM, da bi na kraju nasli zajednicku rijec na lijepoj cifri. Priznao mi je da je on vec kupio kucu, i da vec ima kupca koji je zainteresovan za kupovinu. Potpisao sam mu papir da sam uzeo 2.000 DM vise nego sto jesam, da bi on mogao kupca zavaliti da mu to uracuna u cijenu. Covjek je bio od biznisa. Nakon sto smo zavrsili sve sto treba. Postavio mi je sljedece pitanje - Da li bi mi pobio djecu, da sam te istjerao onih dana? - Ne bih djecu, ali tebe sigurno bih. - Dobro sam te procjenio kada sam dolazio krijuci u tvoju ulicu, da te vidim kako izgledas. Zivot sam nastavio dalje. Nakon cetiri godine rada u Bosni dosla je ponuda od firme da radim po pustinjama Afrike. Prihvatio sam i evo me vec pet godina. Radim i zivim neki svoj zivot. Subara je tokom ovih godina napredovao u poslu. U ratu je bio covjek, sada mogu reci da je prava ljudina. Napravi je u meduvremenu kucu i dobio dvoje zlatne djece. Rat je ostao daleko iza nas. Jos uvijek su prijateljstva stecena u ratu najjaca. Okupljamo se povremno. Pomazemo jedni drugima koliko mozemo. Cesto vratimo sjecenje na dane rata, ali samo na one sretne. Kada nas slusa neko ko nije bio u ratu sa nama, dobije osjecaj da smo mi rat proveli zezajuci se. Kada se okrenem nazad, ne zalim ni za cim. Ucinio sam sve sto je bilo do mene da do rata ne dode. Proveo sam dane i dane protestujuci ispred skupstine. Rat je jednostavno dosao, imao sam izbor otici ili ostati. Izabrao sam ostanak. Ne zbog politike, nije me interesovala nikada. Ostao sam zbog toga sto sam sebi postavio tih dana jedno jedino pitanje a glasilo je. - Ako odem da li cu moci podnijeti cinjenicu da sam otisao i ostavio svoju porodicu, prijatelje, svoju Bosnu? Odgovor je bio da cu sigurno patiti ako odem vise nego ako ostanem. Samo zbog te cinjenice sam odlucio da ostanem i podijelim sudbinu sa onima koji su bili tu u tom periodu.

Dnevnik vojnika Nikad vi e

Petak, 03.04.1992 god. Ucionica Opstenarodne Odbrane i Zastite, zvonilo je i posljednje zvono koje je oznacilo kraj casa, zvono koje je ujedno oznacilo i kraj jednog zivota, kojeg je do tog trenutka vodila generacija kojoj sam i sam pripadao. Profesor je izasao a mi smo ostali u ucionici. Zeljko momak iz razreda je otvorio ormar u kome je stajalo maskirna uniforma, uzeo je uniformu i rekao, "sutra pocinje rat, ovo ce dobro doci". Posto sam bio jedan od "opasnijih" faca u razredu, uzeo sam mu odijelo iz ruku i ni sam ne znam zasto isto ponio sa sobom kuci. Nisam mogao ni sanjati da ce mi ta uniforma biti skoro pa jedina odjeca naredne 4 godine zivota. Nakon toga, vise nikada nisam vidio Zeljka, nikada nisam cuo vise nista o njemu, nikada vise nisam vidio mnoge osobe iz svoga razreda, iz skole, nikada vise nisam vidio mnoge profesore, prijatelje, rodbinu, svoj rodni grad, svoju rodnu kucu... Od tog dana recenica NIKADA VISE je bila jedna od prisutnijih u mome zivotu...

OPROSTAJ OD MIRA
Svaki prvi petak u mjesecu je bio rezervisan za trosenje novca koji je preostao raji koja su zivjela u Sarajevu a kojima su roditelji radili negdje vani. Tako da smo poslije skole i tog 03.04.'92 krenuli u prvi kafic, na Ilidzi, zvao se "Kappa", bio je pun, pa smo produzili dalje, sljedeca destinacija je bila kafic "Boss" tu smo se nekako smjestili unutra, posto nas je bilo deset u grupi kao i uvijek U 5h sam otpratio djevojku do autobuske stanice na Ilidzi, oprostili smo se i automatski izustili frazu koju smo do tada ko zna koliko puta izrekli a koja je glasila "vidimo se u ponedeljak". Nakon toga sam se vratio u Boss. Zanimljiv je bio sastav te raje, tronacionalni, sa primjesom djece iz mjesanih brakova. Na kraju su svi bili pijani osim mene, koji nikada nije bio u dobrim odnosima sa tom vrstom tecnosti. To mi je bila velika mana, jer sam uvijek na kraju morao da budem taj koji ce se pobrinuti da svako stigne na svoju adresu. U 10h navece smo se razisli, na Ilidzi na tranvajskoj stanici, pozdravljajuci se kao i obicno, nekim samo nama poznatim i dobro uvjezbanim pokretima tijela. Svako je tog trenutka otisao svojim putem, putem koji ce nas zauvijek rastaviti. To je bio ustvari i oprostaj od mira, jer sa mnom u tramvaju je bila i jedna prijateljica koja je stanovala u istom dijelu grada kao i ja. Kada se sjetim nje, uvijek mi je pred ocima njen pad ispred zgrade Svjetlosti u Sarajevu na onim skliskim mermernim plocicama. Eli (kako sam je samo ja zvao) je bila predivna osoba, jedna od onih koje covjek moze pozeljeti da ima za prijatelja. Pricala mi je u tramvaju polu pijana da se boji rata, da ce zato sutra ujutro ici kod svojih, da ne smije ostati tu, jer ce u Sarajevu da izbije rat. Pokusavao sam je utjesiti, i objasniti da je Sarajevo najsigurnije od rata, ali nisam uspio u tome, da sam pridavao tome malo vise vaznosti mozda bih i

uspio, tako se nisam bas ni trudio, jer mi je sve to izgledalo kao mahalska prica, koja se tih dana sirila Bosnom kao virus kuge Dosao sam sam do kombi stanice na Kovacima, stao sam slucajno na peron odakle je polazio kombi za Vuciju Luku, tu mi je zaparala uho jedna rijec "Seseljevci" tada sam se priblizio malo blize dvojici starijih ljudi, u pokusaju da cujem njihov razgovor. Starac koji je imao preko sesdeset godina je glasno govorio drugome " u Mokro je doslo petstotina Seseljevaca i Arkanovaca, kazu da kuda oni produ trava ne raste". Pomalo uplasen a jos vise zbunjen sam otisao na svoj peron na kome sam se nekako osjecao puno sigurnije, kao da sam bio u drugoj drzavi a ne samo par metara dalje. Tog trenutka sam bio siguran da sam se i sam zarazio virusom koji se tih dana sirio Bosnom

PRVI PUCANJ
Kuci sam dosao oko 10:00, uzeo telefon i poceo da zovem prijatelje prvo sam nazvao Eli, njena rodica mi je rekla da je otisla u svoj rodni kraj. Otisla je da se spasi. Tada niko od nas nije mogao naslutiti da ce joj bas ta odluka zivot pretvoriti u pakao. Nakon toga sam nazvao jos par brojeva, svi koji nisu bili iz Sarajeva su otisli svojim kucama. Nasao sam samo jednog prijatelja koji je ostao u gradu, on je bio iz Hrvatske Kostajnice, kaze vidjet ce, ako mogne da se prebaci do kuce. Sutra je ponedeljak i nikome nije padalo na pamet da bi isao u skolu, vec su pocele lagano da pucaju veze medu nama, gubio sam kontakt sa ljudima sa kojim sam do juce provodio svaki slobodni trenutak svoga zivota. U 12:00 05.04.92 stigao je i prvi ultimatum od strane cetnika. Predaja oruzja do 14:00, inace ce napasti i poceti sa granatiranjem Vasinog Hana (sadasnji Gazin Han). U 12:45 je doslo do panike, moglo se vidjeti kako auta ucestalo prolaze prema Vratniku, situacija je svakim trenutkom postajala napetija, u 13:00 sam vidio vecu kolonu ljudi koja se pjeske kretala u pravcu grada, Sa tom kolonom sam ispratio, svoju sestru sa njenim dijetetom koje je tek napunilo godinu dana. Zet je otisao sa njima, ja sam odbio da idem bilo gdje, sestru sam tesko uvjerio u to ali je na kraju pristala da ide zbog dijeteta, uzeo sam pusku i municiju od zeta i ostao tu na ulici, cekajuci da se nesto desi. U 14:00 je isteklo vrijeme za predaju. Prosao sam kroz ulicu, nasao jos 5 osoba koje su tu ostale, medu njima je bio jos jedan momak, sa automatskom puskom, bio je iz Zivinica, ozenjen iz Sarajeva, njegovi su isto otisli, zanimljivo da je i on dobio pusku od svoga zeta koji je u meduvremenu otisao sa porodicom prema gradu. Za nekih pola sata se sabralo oko 40 ljudi, (prije rata zivjelo je oko 5000 stanovnika u tom reonu) svi koji su ostali imali su naoruzanje, cak je bio i jedan mitraljez. Jedan momak je imao PASP (polu automatsku snajpersku pusku) Poslije sam saznao da je bio pripadnik specijalne jedinice. On nas je organizovao i rasporedio na prozore u meduvremenu napustenih kuca, izdao nam je naredbu da pucamo samo ako budemo u prilici da nekoga mozemo i pogoditi, jer je municije bilo nedovoljno, u slucaju da nas napadnu i da se budemo morali povuci da ne idemo cestom, nego kroz Skaljinu Bascu prema Sedreniku. Cetnici su krenuli u 3h prema dijelu naselja u kome smo se mi nalazili, podrsku im je davao mitraljez kojeg su postavili u mlin u kamenolomu, koji je dominirao nad naseljem, pucao je nasumce, po naselju. Cetnici su napravili veliku gresku, jer su krenuli cestom, u grupama, ne nadajuci se otporu, isli su sasvim normalno, dvije grupe su brojala oko 60 ljudi, ispaljujuci po neki rafal iz puske, tek toliko da se dize neka buka. Momak koji je imao snajper, ispalio je prvi metak, vidio sam cetnika koji je pao, i ostao da lezi na cesti, ostali su poceli da bjeze, , taj bjeg cetnika mi je dao hrabrosti, tada sam i ja poceo da pucam, prestao sam kada je nestalo metaka u okviru, ostali su isto ucinili, poceli smo da vristimo od srece i da galamimo, to je izgleda preplasilo cetnike tako da je cak i mitraljez prestao da puca, vidjeli smo dvojicu kako su izasli iz mlina u kamenolomu i poceli da bjeze nazad prema Brusuljama (dio naselja u kome su zivjeli vecinom srbi). To smijenso puskaranje je ustvari bila velika pobjeda, jer do sljedeceg cetnickog pokusaja da zauzmu taj dio grada je proslo citavih mjesec dana, mjesec koji nam je omogucio da se puno bolje organizujemo. Taj dan moja vjera u Zelene Beretke, Patriotsku ligu i slicne organizacije je pala u vodu, vidio sam da je to ustvari samo prazna prica, nigdje nije bilo nikoga, svako se borio sam za svoj goli zivot, jedino sto mi je dalo moral je to da su i cetnici strasivi, i da nisu tako hrabri kako nas je propaganda pokusavala da uvjeri, moja sreca je da su oni bili ti koji su u mome prvom ratnom susretu sa njima bjezali. Predvece su krenuli ponovni pregovori sa cetnicima, ali vise nije bilo ultimatuma o predaji oruzja, srecom da su stvorili krivu sliku o nasoj snazi i organizovanosti, inace bi nas pregazili ko mrave

OGRADA U BASCI
Dosao sam kuci i rekao svojima da ce biti rata, tu sam docekan kao neprijatelj No.1 pocela je prepirka, sestra i brat njenog muza su me nazvali nacionalistom. Pricali su mi price kako je nemoguce da dode do rata u Sarajevu. Navodili su mi primjere njihovih prijatelja druge nacionalnosti, za koje bi oni dali svoj zivot i ti drugi naravno za

njih. Cak su mi rekli da idem u svoje rodno mjesto, da tamo pricam takve price jer tamo zive ljudi koji se pale na takve stvari. Vidio sam da nema fajde pricati sa njima te sam usutio. Otisao sam u svoju sobu na spavanje. Te noci san nije dolazio na oci, jedino mi je odzvanjalo u usima jedno te isto " U Mokro je doslo petstotina Seseljevaca i Arkanovaca, kazu da kuda oni produ trava ne raste". Glas starca koji je ovo izgovorio i sada bih prepoznao jer se duboko urezao u moje mozdane vijuge. Taman kada sam mislio da sam uspio da zaspem, probudila me pucnjava, znao sam da je Bajram, ali nikada do tada nisam cuo takvu pucnjavu. Nakon 20 min, sve se stisalo, ponovo je sve bilo mirno. Ustao sam izasao na ulicu, koja je bila pusta, uzeo sam kosarkasku loptu i pokusao da je ubacim u kos koji smo postavili vrlo nevjesto, bilo je skoro nemoguce ubaciti loptu u njega. Kako je dan odmicao, tako su dolazile razne vijesti o mogucnosti napada cetnika na grad. Pred vece sam obukao uniformu koju sam predhodnog dana donio iz skole, izasao sam na ulicu, tada sam se jedva izvukao ziv jer su htjeli da me ubiju, nazivali su me seljacinom i budalom, jedan od njih je prednjacio i pokusao je da me udari ali sam uspio da se odmaknem, govorili su mi da ce zbog mene cetnici da ih gadaju i da ce se zaratiti zbog moje uniforme. Posto sam vidio da ce doci do vecih problema, odlucio sam da se povucem u kucu, tako da su se strasti na ulici smirile. Kada je pala noc, pocela je pucnjava iz pravca Lapisnice prema starom gradu, izasao sam iz kuce, jer je neko trazio da se organizujemo da se drze straze, tada sam vidio zbunjene ljude, koji nisu imali nikakvo oruzje, samo jednu lovacku pusku,par pistolja i automatsku pusku koju je moj zet imao kao pripadnik rezervnog sastava milicije. Sastanak je odrzan u podrumu jedne kuce, na njemu je dogovoreno gdje ce biti strazarska mjesta. Sve je licilo na djeciju igru, jer je su tako i strazarska mjesta organizovana. Tu noc, mislim da niko nije spavao u starom gradu. Tu noc su cetnici pucali vecinom pamom, koristeci svjetlecu municiju, tako da je efekat zastrasivanja bio puno veci. Gledao sam ljude pored sebe koji povracaju, strah je bio jaci od njih. Svanuo je konacno i dan, sa puskom u ruci sam zaspao, pored ograde koja je do tada dijelila dvije basce, a od te noci dijelila je dvije vojske, dva naroda, dvije sudbine

POTRAGA ZA SVOJIMA
Posto se situacija u mom dijelu grada smirila, vise nije bilo pucnjave, tu noc se ponovo pregovaralo sa srbima, sljedeci dan su dogovorene mjesovite patrole. Tu za mene vise nije bilo mjesta, jer ja sam bio stranac, kome niko nije vjerovao. Obukao sam uniformu i krenuo prema Vratniku, nadao sam se da cu dolje naci neku organizovanu jedinicu, kojoj bih mogao pristupiti, ujedno sam zelio da potrazim sestru i zeta, da im kazem da se mogu vratiti nazad. Na Vratnik sam dosao u ponedeljak oko 17:00 dosao sam prvo u Skolu bila je puna naroda, rekli su da su sa Obhodze, nakon toga sam nasao isto pun podrum samoposluge, tu su bili vecinom ljudi iz Faletica, posto nisam ni tu nasao sestru, otisao sam u dom na Vratniku, tu sam ih nasao, tu je bilo puno ljudi koji su se sklonili od granatiranja, jer se nisu osjecali sigurno u kucama, koje su na vratniku stare i nisu davale nikakvu zastitu od granata koje su padalu cijelu noc na taj dio grada. Tada sam svojima rekao da se mogu vratiti nazad, da je situacija sada ok, i da je je dogovoreno primirje sa srbima. Ipak su odlucili da ostanu do jutra, jer je bilo opasno da se krecu po noci, sve je bilo puno straza, koje je svako postavljao ispred svoje kuce. Narod u domu je bio gladan, ja sam sa jos jednim momkom otisao da trazim hranu, dosli smo u Merhamet, nisu imali nista, osim par kutija mlijeka u prahu. Nakon toga sam otisao u stab koji je tada djelovao na Vratniku. Tu sam imao i svoj prvi susret sa Ramizom Delalicem Celom Celo je istog momenta reagovao, uzeo je auto, rekao nam je da krenemo sa njim, svjetla se nisu palila, bilo je totalno zamracenje, naglo je krenuo u rikverc i udario u nesto, hladno je rekao ko ga jebe, sto ga je tu parkirao izasao sam iz auta i vidio da smo udarili u zid, a ne u neko od auta. Krenuli smo dalje, trazeci neku prodavnicu da bi nasli hranu, prva je bila samoposluga na vratniku, tu smo napunili auto sa dvije vrece konzervi i keksa, natovarili smo sve to u auto i odvukli u Dom, podijelili smo sve narodu, tada je nastala frka jer nije bilo hljeba, spustili smo se autom do pekare na kovacima, staklo je vec bilo polomljeno, jer je pala granata na cestu ispred, usli smo unutra i nasli samo 3 hljeba, odnijeli smo ih i predali covjeku koji je cuvao strazu na ulazu u Dom. Celo je otisao nazad u Stab a ja sam ostao u domu, nakon par sati su dosli i pripadnici jedinice Crvene Beretke, svi su imali puske pretezno poluautomatske, patrolirali su Vratnikom, kroz pricu sam saznao da nadgledaju kasarnu Jajce u kojoj je smjestena JNA. Ponasali su se kao neki specijalci, bili su u civilu, jedino po cemu su se prepoznavali su bile crvene beretke. Pitao sam ih da im se pridruzim, rekao sam da imam pusku, da imam uniformu. Ispricao sam im da sam proslog ljeta prosao vojnu diverzantsku obuku, zahvaljujuci djecijoj radoznalosti i jednom pomalo luckastom momku koji je bio diverzant u generalstabu JNA. On je svu djecurliju u selu okupio oko sebe tako da smo 20 dana bili jedna mala vojska, pod komandom tog momka, cak smo morali proci i kurs prezivljavanja, jeduci gustere i zmije. Kada su za to roditelji saznali, prekinulo se sa obukom, ali na svu srecu do tada smo prosli puno toga, (zanimljivo da niko od te djece nije poginuo u ratu, a svi su bili angazovani u diverzantima). Saslusali su me i na kraju rekli da nema potrebe za novim ljudima, oni drze stvar pod kontrolom. Ponovo sam sa jednim momkom zvali su ga Munja krenuo prema

samoposluzi, jer sam htio da vidim da li je tu smjestena jedna djevojka koju sam poznavao. Na putu prema samoposluzi ispred nas na nekih 15 metara pala je minobacacka granata, prasak je bio jak, zalegao sam, kada se sve stisalo, cuo sam covjeka koji jauce, kada smo dosli do njega, bio je sav u krvi, imao je vise rana od gelera na sebi. Dozivao sam svom snagom pomoc, na svu srecu ubrzo je stiglo auto i odvucen je u bolnicu. Tada sam vidio da su nas dvojicu spasile vrece koje su bile napunjene pijeskom, koje su bile postavljene na sred ulice, izgleda da je njihova jedina svrha bila da zastite bas u tom momentu nas dvojicu od gelera, jer neke konkretne primjene nisu mogle imati na tom mjestu. Posto nismo nasli djevojku koju sam trazio vratili smo se nazad u Dom. Tu sam upoznao dvije djevojke, ispostavilo se da imamo slicna porijekla, to mi je bilo zanimljivo. Bile su svjetla tacka u tom mraku koji se nadvio na Bosnom, pune optimizma i na sve sto se desavalo oko nas gledale su sa dozom humora. Tu noc sam ko zna koliko puta ispricao svoju verziju, nase prve bitke sa cetnicima, stalno je neko dolazio do mene da me pita kako je bilo, mislim da sam tada sve uvelicavao, cak mislim da je prica isla dotle da sam ispricao cak i verziju u kojoj smo se borili prsa u prsa sa cetnicima. Ali istina je ovo sto sam sada napisao, ne izgleda kao neko junacko dijelo, ali je tog aprila 92 bila puno vise od toga

USAMLJENOST
Jutro sam docekao sjedeci na stepenicama ispred samoposluge na vratniku, granate koje su padala ostavile su trag na svakom koraku. Krv, od covjeka koji je ranjen predhodne noci i dalje je bila na asfaltu. Kiosk ispred skole bio je raznesen granatom koja je pala u njegovoj blizini, cunga-lunga zvake bile su rasuta oko njega, bio sam toliko umoran da se nisam uspio sageti da uzmem jednu, mada sam imao zelju za tim. Vratio sam se ponovo na Vasin Han. Organizovane su mahalske straze koje su se drzale samo po noci, cim bi jutro doslo, povlacili bi se u kuce, tako da je na prvi pogled izgledalo sve ok. Preko dana su bile mjesovite patrole rezervne policije koje su stajale na raskrscu ceste prema Vucijoj Luci i Faleticima. Nakon par dana se vratilo stanovnistvo koje je bilo izbjeglo. Iz tog perioda mi je ostalo posebno u sjecanju odlazak ljudi, svaki dan bi neko falio, da bi se nakon par dana saznalo da je otisao ili za Split ili negdje drugo da otprati porodicu, dani su prolazili ali se niko nije vracao nazad. Dobio sam i ja poziv da idem za Zagreb, nazvao me prijatelj iz skole, otac je dosao iz Njemacke po njega. Otisao sam da ga ispratim. Zivio je u blizini pivare. Dosao sam u uniformi, sa puskom u ruci, u meduvremenu sam nabavio i jednu bombu, koju sam kupio za steku cigara. Njegov otac me zagrlio i poceo da place. Dao mi je svoj broj telefona i rekao ako se ovo ne smiri ubrzo, dodi kod nas, moja vrata su ti uvijek otvorena. Ne samo da nikada nisam otvorio ta vrata, nego vise nikada nisam vidio tog dobrog covjeka. Nakon toga sam se oprostio sa prijateljem, onim istim uvjezbanim pokretima, tijela. To je ujedno bio i zadnji put u zivotu da sam izveo taj ritual kojim smo se do tada pozdravljali svaki dan. Prijatelj je krenuo putem koji ce ga zauvijek odvesti iz Sarajeva i Bosne. To je bio ujedno i posljednji prijatelj iz skole za kojeg sam tog trenutka imao informaciju da je u Sarajevu. Nikada se nisam u zivotu osjecao usamljenije kao tog poslijepodneva, bio sam bez familije, bez prijatelja bez djevojke bez igdje ikoga ko mi je do tada davao podrsku u zivotu. Ostao sam sam

STRAH OD VIJESTI
Proljece je bilo posebno tesko, kisa je padala iz dana u dan, imao sam osjecaj da nikada nece prestati. Jedan dedo mi je rekao da bog salje kisu da bi sprala krv. Pomislio sam u sebi, ako kisa bude padala zbog toga, onda nikada nece prestati. Moje patike su svakim danom izgledale losije. Imao sam problem sto sam nosio broj 46. Nocne straze su mi brzo dosadile, nisam mogao da izdrzim budenje svakih par sati da bih odradio svoj dio smjene, zbog toga sam ponovo krenuo da trazim neku jedinicu koja bi bila nekog manevarskog tipa, nisam imao srece, stari grad je imao puno Vojnih policija, koje su vec prvih dana rata pocele da postoje, niko me nije htio kod sebe, da bi me neko primio morao sam imati preporuku, na svu srecu nisam je imao, kazem na svu srecu, jer sam poslije prezirao te jedinice koje su u nazivu nosile prefix Policija. Dani su prolazili, svaki dan je donosio neku novost. Nisam se odvajao od puske i tranzistora, svake vijesti sam ocekivao sa nekim strahom, jer su cesto objavljivali imena poginulih, Ubrzo sam docekao i prvu losu vijest, na dnevniku je objavljeno ime mog amidzica, bio je posljednja osoba ciju sam smrt mogao ocekivati. Oduvijek sam mu se divio, priroda ga je nadarila snagom i pamecu, u njemu sam vidio osobu koja bi mogla biti voda u danima rata. Dao je svoj maximum u pripremi za odbranu Bosne. Kao da su cetnici znali za to, pijani pripadnici JNA su ispalili rafal na njega prilikom prolaska kolone pored kontrolnog punkta na kome je bio. Zivot

mog junaka iz djetinjstva se zavrsio kratkom vijesti na radio dnevniku. To je bilo sve, mislio sam da zasluzuje puno vise ali ko sam bio ja da dajem svoj sud

MAJKA
April je sporo prolazio, svaki dan je bio uzasno dug. Ocekivao sam neku vijest o roditeljima, ali svaki pokusaj da nesto saznam o njima zavrsavao se samo na pokusaju. Redovno bih se znao odvojiti u neki kutak u kome bih mogao na miru da se opustim i da odem mislima u svoj mali svijet, svijet koji sam samo ja mogao da razumijem. Tako su me misli cesto vodile u ljeto 1991, tada sam imao velikih problema sa sada vec rahmetli majkom koja se bojala rata i svega sto se spremalo. Kada kazem bojala ne mislim da je bila kukavica, naprotiv bila je najhrabrija zena koju sam poznavao. Jedan rat je vec prezivjela, i u njemu je izgubila oca i majku. Znala je kakve strahote rat nosi sa sobom. Uvjeravao sam je da cu ja nju braniti ako dode do rata, da se ne mora bojati jer ja sam najjaci na ovom svijetu, meni niko nista ne moze. Na to bi uvijek isto odgovorila, budali dijete, ne znas ti sta je rat, smiri hormone i spusti se ne na zemlju. Na zalost nisam ispunio svoje obecanje, moja majka je ostala sama. Ja sam branio druge majke, mnoge od njih su svoje sinove poslale daleko od rata i strahota. Upoznao sam jednu koja je pocela da place kada me vidjela, plakala je jer sam je podsjecao na njenog sina, koji otisao je u Njemacku, a ona se sekirala za njega. Ehh kako li je tek bilo mojoj majci, koja je ostala sama, od petero dijece niko nije bio sa njom a ni u Njemackoj, svi smo upali u klopku rata. Nisam imao nikakvu informaciju o roditeljima, mislio sam da se pokusam izvuci iz Sarajeva ali ne bih znao kuda bih krenuo, jer nisam imao nikakvu ideju gdje bi oni mogli biti u tom momentu, cak nisam znao ni da li su vise medu zivima. Tada sam provodio uzasno teske i duge dane, ratujuci i pokusavajuci da prezivim jos jedan dan. Tesko da mogu razumjeti sebe u tom periodu i nakon dugih godina poslije rata. Ostao sam zakovan u gradu bez zivota, u gradu sablasnih sjenki koje traze mjesta za zivot pod kisom granata, da li je iko od njih svatao sustinu svog postojanja u tom paklu?

NOC POSLIJE
Sljedeci dan sam proveo sjedeci kod kuce, vrtio sam u glavi film od sinoc i nikako mi nije islo u glavu zasto smo se povukli, kada smo bili tako blizu. Navece je dosao kurir po mene. Rekao mi je da se hitno javim u stab, kada sam dosao rekli su nam da su cetnici sa kamionima usli u kasarnu da izvlace naoruzanje, mi bi trebali da ih napadnemo. Kada su rekli o kojem se broju kamiona radi, bilo je jasno da bi to bila samoubilacka misija. Prije nego sto smo i posli, cetnici su nam dali do znanja da i ne pokusavamo nesto uciniti, zasuli su cijeli Vasin Han granatama. Svakih par sec bi se cula detonacija, granate su padale nasumce bez nekog odredenog cilja, ulica u kojoj sam zivio nije bila blizu kasarne ali je bila intezivno granatirana. Neiskusni kakvio smo bili cuvali smo strazu te noci na svakom cosku u ulici, granate su padale oko nas. Zene i djeca su bili smjesteni u dva podruma. Ja sam obilazio stalno straze, u jednom autu sam nasao dva momka kako leze, rekao sam im da se sklone, jer bi mogli izginuti u toj garazi, ako padne granata ispred. Nakon obilaska straze vratio sam se na staro mjesto odakle se vidjela cijela ulica po duzini. Iznenada je jedna zena istrcala iz podruma i pocela da zove pomoc. Ispaljena je svjetleca granata, tako da je cijela ulica bila obasjana, vidio sam svog zeta i brata od te zene kako trce prema njoj, zvizduk granate i u isto vrijeme detonacija su me natjerali da se bacim na zemlju, kada sam ustao vidio sam da zena koja je zvala u pomoc lezi na ulici, nastavio sam da trcim prema njoj, kada sam stigao, lezala je nepomicno, mislili smo da je pogododena gelerima, uvukli smo je u podrum, ali nismo mogli vidjeti krv, njen brat joj je opalio par samara tada je dosla sebi. U podrumu se nije nista culo od zena i djeca koja su plakala, bilo je uzasno to sve slusati. Usao sam i poceo da vicem na njih da se smire. Sestra mi je prisla i kroz plac rekla da su cetnici rekli da ce ih sve poklati. Kada sam je pitao od kuda joj ta informacija, rekla je da su im to rekla dva momka, koji su tu dosli. Znao sam da se radi o dvojici koju sam nasao da spavaju u autu. Pokusao sam im objasniti da sam ih ja probudio i da su od mene mislili da sam cetnik ali niko me nije slusao, plac i galama su se nastavili. Istrcao sam iz podruma i krenuo u potragu za tom dvojicom, srecom, nasao sam ih ubrzo u jednom podrumu, gdje su se sakrili. Doveo sam ih u skloniste i tek nakon sto su ispricali kako je bilo, narod se smirio. Granate su nastavile padati cijelu noc. Pred zoru su poceli da gore i hangari u kasarni, cetnici su spaljivali ono sto nisu uspjeli izvuci te noci. Mi smo i dalje trcali od coska do coska, kao da smo se utrkivali ko ce uhvatiti granatu. Na svu srecu, u nasoj ulici te noci, niko nije imao svoju granatu. Ulica je u zoru izgledala sablasno, krhotine stakla i crjepa su prekrile asfalt, samo najhrabriji su se mogli vidjeti kako na trenutak izvire iz podruma brzo se vracajuci na mjesto odakle su i dosli. Ja sam ponovo zauzeo svoje mjesto na cicu pored stuba u ulici, sunce koje je taj dan grijalo

uspavalo me, behar me podsjetio na rodni kraj, tako da su moje misli ponovo krenule na put po Bosni, potiskivajuci proteklu noc u privremeni zaborav

KASARNA FALETICI
Konacno smo docekali i naredba da se kasarna u Faleticima zauzme, kasarna koja je najvece skladiste oruzja Teritorijalne Odbrane u bivsoj Jugoslaviji. Tu noc sam imao san, san o slobodnoj Bosni, svi su pricali da u toj kasarni ima dovoljno oruzja da se moze cijeli grad naoruzati. Ja sam u mislima stvarao sliku o svemu tome, stalno mi se pred ocima vrtila jedna te ista slika, na toj slici sam bio ja na nekom brdu, gledao sam u dolini rijeku Drinu, pored mene je prolazio tenk a na njemu se vijorila zastava sa ljiljanima. Sanjareci o tome sam potiskivao strah koji je bio prisutan te noci. Nisam poznavao teren, u kome sam se nalazio, tako da sam stalno gledao da ne izgubim iz vida vojnika koji je isao pored mene. Na kraju smo usli u neki potok, patike su mi propustile vodu istog momenta i pocele da daju cudan zvuk, sageo sam se da stegnem pertle, u tom momentu se zacuo negdje pucanj, vojnik koji je stajao na cesti pored potoka skocio je mraku na mene, srusio sam se u vodu, nakon toga sam bio potpuno mokar. Nastavljamo put i prolazimo ispod nekog mosta koji je bio uzasno nizak, ja sam morao hodati cetveronoske. Ispod tog mosta smo usli u neku baru, koja je bila puno gora od potoka, noge su propadale u blato, svaki novi korak je bio i strah da ne ostanem bez patike. Nakon 45 min hodanja i puzanja stigli smo konacno do ograde kasarne, brzo smo napravili rupe u ogradi, svako je zauzeo lezeci polozaj i cekao naredbu za napad. Osjetio sam da drhtim, sreca pa je noc bila hladna, tako da sam se uvijek mogao izvuci na hladnocu da je to neko primjetio, a ko zna, mozda i jesam drhtao zbog hladnoce. Kasarna je izgledala kao nesto sto je vec osvojeno, samo ga je trebalo pokupiti i uzviknuti, OVO JE MOJE!!! Na zalost to se nije desilo, umjesto ulaska u kasarnu dolazi naredba o povlacenju. Obrazlozenje: Sve je minirano, kasarna je prazna. Kada smo se vracali istim putem, vise nisam osjecao hladnocu ni strah, cak vise nije bilo ni slike pred mojim ocima, koju sam te noci po prvi put tako jasno vidio

SUSRET SA ZELENIM BERETKAMA

Negdje oko 10:00 Iznenada se pojavljuje kombi, iz njega izlazi neka vojska, kazu da su Zelene beretke, naoruzani su do zuba, galame na nas, da ce nas sve pobiti, jer smo pustili kasarnu da je cetnici uzmu. Kazu da ce nam oni sada pokazati kako se treba boriti. Nakon 15 min, zacula se pucnjava, meci su ponovo poceli da zvizde na sve strane, ja sam kao i obicno sjedio na cicu od auta pored stuba na ulici to je bila moja kota, imao sam preglednost a ujedno me stub zaklanjao. Nakon par minuta, kombi je projurio nazad. Otisao sam da provjerim sta se desilo. Saznao sam da su ih cetnici najurili i da su im puske ostale u medu zoni. Tu noc sam sa prijateljima otisao i izvukao puske koje su bile razbacane po livadi ispod ceste koja vodi prema kasarni. Sljedeci dan ponovo dolaze Zelene Beretke, ovaj put u njihovoj pratnji je i Vojna policija, dosli su da oduzmu puske koje smo predhodne noci izvukli, poceli smo se buniti, momak iz Zivinica me zovnuo na stranu, I rekao mi ovi izgleda ratuju za neke druge ciljeve, bolje da predamo puske, inace ce doci do pucnjave izmedu nas. Vratili smo se nazad i rekli da cemo donijeti puske za pola sata, obecanje smo i ispunili.Taj dan je stigla TV ekipa koja je snimila jedan kratki prilog o nama. Te iste noci ce na TV SA biti emitovana emisija u kojoj ce jedan od boraca sa Vasinog Hana dati cuvenu izjavu Doslo je osam Zelenih Beretki, da je doslo osam kokoski vise bi ucinili nego sto su oni. Nakon toga, tom covjeku je zabranjen prolaz preko Vratnika. Pred vece cetnici krecu sa ponovnim granatiranjem, bestrzajnim topom i PAT-m, gadaju kucu Abaza. Otac od mog zeta, koji je poznavao tog covjeka, a poznavao je i cetnike koji su zivjeli na Biosku odakle je pucano cijelo vrijeme, istrcava na ulicu i pocinje da psuje, majku cetnicku, ne sjecam se imena ljudi koje je spominjao, znam samo da je 15 min psovao sve sto mu je padalo na pamet. Granatiranje je nastavljeno tokom cijele noci, samo ovaj put su prvi put poceli da gadaju haubicama, i minobacacima od 120mm, noc je bila strasnija nego i jedna predhodna, momak koji je lezao u kanalu pored ceste na strazi do mene, rekao mi je "samo da svane, odlazim zauvijek iz ovog pakla" Sto je rekao to je i uradio, otisao je sljedeci dan negdje u grad, nakon toga sam cuo da se uspio izvuci i otici za Njemacku. Tokom sljedecih par dana vecina ljudi je ponovo napustila Vasin Han, mnogi se vise nisu ni vratili do kraja rata, moja ulica je po drugi put ostala skoro pa pusta, na svu srecu ovaj put nas je ostalo puno vise, bio je isti broj pusaka, ali je bilo puno vise ruku koje bi te puske preuzele ako neko pogine

SKLONISTE
Nakon sto sam vidio razornu moc haubicke i minobacacke granate od 120mm, odlucio sam da napravim skloniste. Skupio sam sve vrece koje su bile u kuci, pijeska je bilo dovoljno jer se te jeseni radila fasada na kuci, tako da su ostale vece kolicine tog materijala. Nasao sam najsigurnije mjesto u kuci. Mjesto je bilo spremiste za cumur, prostorija ispod stepenista, smjestena izmedu kuce i garaze, duzine 3m i sirine 1.5m dio koji je bio okrenut prema ulici sam zazidao vrecama, nakon toga sam isto uradio sa druga dva zida, cervrta strana je bila prirodno zasticena zbog brda u kojem se kuca nalazila. Unutra sam ubacio ciceve od auta, stradalo je prvog dana granatiranja, tako da vise nije imalo upotrebne vrijednosti. Narednih 15 dana taj prostor je bio skloniste za 7 osoba a narednih godinu dana je bio moja jedina kuca. Jednu vece su granate padale tako blizu tog naseg sklonista da je detonacija jednu vrecu izbila, sto od detonacije sto od straha majka od mog zeta je tu noc imala srcani udar, srecom nekako su uspjeli da je vrate u zivot. Vezu me mnoge uspomene za taj prostor. Jednu vece mi je dosao zet u posjetu, probudio sam se i vidio ga da nesto trazi, kada sam ga upitao koji mu je davo, sta radi sada, rekao mi je da trazi drvo da ubije pacova, okrenuo sam se samo na drugu stranu i rekao mu da ga ubije iz pistolja, nakon samo par sec odjeknuo je pucanj, pacov se samo prevrnuo i ispao iz zida. Inace taj prostor je bio pun pacova, cesto sam se znao probuditi a vreca za spavanje bi bila isarana njihovim stopama. Nisam brojao koliko sam ih upucao, ali mislim sigurno vise od 30 kom. Zanimljivo je bilo da su se javljali u velikom broju kada bi puhao jugo. Svaki izlazak iz tog sklonista u toku dana je bio ravan igri ruskog ruleta. Snajper je sa udaljenosti od 400m drzao pod kontrolom taj prostor, sa mnom je dugo igrao igru macke i misa. Redovno me cekao da pokusam pretrcati cestu da bih se domogao basce koja se nalazila preko puta. Uspio je par puta da mi probije kanister za vodu, jednom je uspio da mi probusi i pantolone, na svu srecu samo jednom mi je skinuo skalp, zakacio mi je kozu na glavi, samo me osisao, i ostavio posjekotinu na kozi, ta posjekotina mi je vratila vjeru u Boga i njegovo postojanje

PRVI RATNI PLIJEN

Pred kraj Aprila 92 formira se "PETA CETA" zamisljena kao manevarska jedinica, kada sam cuo za to bio sam presretan, otrcao sam i prijavio se. Na zalost to me nije u tom momentu oslobodilo i davanja straze. Formirana je u pocetku od dobrovoljaca a poslije su samo urucili poziv mladim od 35 godina tako da je broj od 40 ljudi zadovoljen. Peta ceta nije bila jedna cjelina, svi su ujedno ostali pripadnici svojih mahalskih jedinica, samo bi se okupljali u slucaju da moraju ici negdje na intervenciju. Nakon par dana smo dobili i prvi zadatak, obezbjedenje KMT (Kasarna Marsal Tito). Tu smo bili punih pet dana i pet noci. Bilo je zanimljivo sto nikako nisam mogao da skontam ko je glavni, svaki dan sam imao drugaciju sliku, svako je naredivao nesto. Zelio sam da odem sto prije odatle. U povratku vidim mitraljesko gnijezno preko puta robne kuce, jos gora slika je bila kada sam isto vidio na Kovacima, sta li su cuvali? Nakon toga se vracamo na Vasin Han, od naseg staba dobivamo 3 dana nagradnog odsustva. Nisam ih uspio iskoristiti, jer su cetnici zarobili Aliju Izetbegovica, ponovo nas stavljaju u stanje pripravnosti, cekali smo kuci da nas kurir pozove. Negdje oko 9:00 kod mene su dosla dva prijatelja sa Bistrika, bili su gladni pa smo napravili nesto za dorucak, rekli su mi da drze Kasarnu na Bistriku u okruzenju, cekaju kada ce uci, ja sam odlucio da podem sa njima taj dan. Skontali smo da se nesto desava, kada smo bili kod Hotela Evropa, pa smo presjekli put tako da smo izasli kod Despica kuce na obalu, vidjeli smo da je vojska pocela da izlazi, nismo imali vremena da idemo na most, spustili smo se niza zid u korito Miljacke i presli ravno u park kod zgrade papagajke. Tu smo dosli do ceste, cekali smo vojnike koji su prolazili. Nastala je prava otimacina za naoruzanjem, uniforme, pancire i drugu vojnu opremu, svi vojnici koji su imali maskirnu uniformu su ostali taj dan bez nje, otisli su u donjem vesu. Na par metara od mene pojavio se vojnik koji je imao kompletnu opremu na sebi, izgledao je kao specijalac. Sebe sam vec vidio u njegovoj uniformi, tada se neko bacio iza mene na njega i povikao moj si, bio sam ljut, malo je falilo da pocnem pucati u tog covjeka, na svu srecu nekako sam uspio da bjes zadrzim u sebi. Vojnici su izgledali preplaseno, na njihovim licima se vidio strah, prolazili su u koloni, pogleda oborenog prema zemlji. Konacno sam i ja docekao svoju zrtvu, vojnik u maskirnom kombinezonu sa puskom i sljemom je bio idealna prilika, uhvatio sam ga i rekao mu da skine uniformu, samo je ponavljao jedno te isto, "nemoj me ubiti", rekao sam mu "usuti i skidaj se inace cu te ubiti" tada je poceo da drhti, pokusao je da otkopca kombinezon ali mu nije polazilo za rukom, tada sam mu rekao "smiri se, necu ti nista, samo mi treba uniforma". Ubrzo je kolona je zaustavljena, situacija je bila krajnje napeta, cekali smo naredenje, ali sistem veze u tom momentu je bio vrlo los, informacije skoro da su se prenosile od usta do usta, tako da nisi znao sta se desava iza ugla. Na srecu sve se na kraju zavrsilo dobro. Moj prvi ratni plijen je bio automatska puska, maskirni kombinezon,

sljem i pistolj. Cinilo mi se tada da je premalo, ali kada sam na na kraju skontao kako sam slucajno dosao tu i koliko je samo bilo vojnika taj dan na toj relaciji, dobro da me zapao i jedan metak

VODOVOD FALETICI
Nakon izvlacenja oruzja iz kasarne i probijanja puta preko Bisoka za Vogoscu cetnici pocinju sa napadima na Faletice, posto je bio mali broj ljudi koji su tu ostali mi smo dobili naredbu da idemo u Faletice na ispomoc. U Faleticima je izvor Moscanice, koji je ujedno u to vrijeme bio i jedino gradsko izvoriste koje je bilo pod nasom kontrolom. Faletici su smjesteni u jednoj kotlini, rezervoar i pogon za distribuciju vode su smjesteni na kraju doline, ispod brda. Cetnici su prvo poceli sa svakodnevnim granatiranje, granate su padale kao i obicno bez nekog odredenog cilja, ali i onako svaka granata je morala nesto pogoditi jer se radi o malom prostoru. Povremeno bi izvrsili pjesadijski napad. Nakon svakog neuspjeha nastavili bi sa granatiranjem. Bilo je vrlo tesko izbjeci granate koje su padale, jos uvijek nije bilo rovova i transea, tako da je ta cinjenica bila presudna po mom misljenju za odbranu Faletica. Pomoc nije dolazila, osjecaj zaboravljenosti se sirio medu borcima. Nakon par dana javili smo stabu da imamo ranjenika da nam posalju auto, ubrzo dobivamo odgovor da ne mogu proci, jer su cetnici presjekli put kod Sucura kuca, ostao nam je jedini izlaz kroz korito rijeke Moscanice. Bilo je u tom trenutku veoma tesko da se covjek koncentrise na odbranu, vecina je pocela samo da misli o povlacenju dok jos ima izlaz iz svega toga. Svakim danom napadi cetnika su bili intezivniji, bilo je skoro nemoguce postaviti odbranu, premalo je bilo ljudi i naoruzanja da bi se nesto organizovalo uz to cetnici sa Zecije glave i Bioska su nas drzali pod stalnom snajperskom paljbom. Imao sam osjecaj da se nalazimo u fildzanu u koji neko uporno sipa vrelu kafu. Moje strazarsko mjesto bilo je u groblju, krio sam se izmedu humki od mezara, svaki pokret bi bio i otkrivanje polozaja a samim tim i lak plijen za snajperiste, cijeli dan bi lezali maskirani u travi bez pomjeranja. Tada sam cesto razmisljao o smrti, nisam se mogao osloboditi tih misli jer sve oko mene je podsjecalo na nju. Svaki novi dan bi bio duzi od onog predhodnog, umor je cinio svoje, pa sam cesto znao da zaspem dok sam na strazi. U svemu tome ja sam morao da se brinem za patike, jer su svakim danom izgledale gore i gore, djon je polako poceo da popusta. Nakon 15 dana stiglo je naredenje o povlacenju. Za to vrijeme niko, ama bas niko nije dosao u pomoc, mogao sam razumjeti da nikome nije bilo stalo do nas ali da nikome nije bilo stalo do vodovoda to mi nije islo u glavu. Povlacili smo niz Moscanicu, koja je te noci bila hladna ali hladnoca koju sam te noci osjecao u dusi je bila mnogo hladnija i od same Moscanice. Sa nama u koloni je bio i jedan momak Srbin, ostavio je svoju kucu i krenuo te noci u izbjeglistvo, on mi je vratio vjeru u ljude i nadu da svi Srbi nisu isti te da ce jednoga dana zlo biti pobjedeno

NOVO NAORUZANJE
Sljedeci dan su cetnici usli u Faletici, prvi znak tome je bio nestanak struje i vode, nakon toga se poce dizati dim, prvo su zapalili dzamiju. Sta li su mislili cemu li su se nadali oni koji su unistavali vjerske objekte? Jedna izreka kaze Boziji mlinovi su spori ali melju sitno. Pokusao sam da spasim hranu iz zamrzivaca tako sto sam sve skuhao, ali se ispostavilo da je cijela ulica uradila isto, tako da je hrane bilo naredna tri dana u izobilju, veci dio se ipak pokvario. Posto sam imao par slobodnih dana, pokusao sam nekako da produzim zivotni vijek mojim patikama, nasao sam neko lijepilo i konac i odradio ono sto se moglo u tom momentu. Sljedeci dan su nam donijeli pistolj da ga probamo, cudo domace proizvodnje, signalni raketni pistolj, metak je prepravljen, tako sto se u njega stavili komadice zeljeza. Prva meta su bila vrata od garaze, koja su vec bila izresetana od gelera, udaljenost od mete 6 metara. Prilikom ispaljenja pistolj mi umalo nije otkinuo ruku, punjenje je bilo prejako, fulio sam cijelu garazu. Sljedeci metak je bio jos vece iznenadenje, sadrzaj iz pistolja je pao na par metara od mene. Zanimljivo je upustvo koje je islo uz taj pistolj a glasilo je Ne pucati u jednog samo u grupu cetnika. Saznajem da se u meduvremenu desila i cuvena Pofalicka bitka, nije mi to nista u tom momentu znacilo, kao sigurno ni njima da su pali Faletici. Tih dana sam iskoristio priliku da slusam vijesti. Istocna Bosna se polako gubila, sve je manje cak i vijesti stizalo iz tog dijela Bosne, samo bi se spomenulo neko od sela koje je spaljeno i u kome su cetnici napravili masakr. Uzalud sam i dalje pokusavao da cujem bilo kakvu vijest o svojoj rodbini koja je bila razbacana po Bosni. Granatiranje je postalo dio nasih zivota, tog dana se na meti artiljerije nasla i kuca Direktora Osnovne skole, nisu prestali sa granatiranjem dok je nisu zapalili, losi daci su se svetili ucitelju. Gledao sam bespomocno dvogledom u

zvjeri koje su se radovale dok su ispaljivale granate, na zalost u tom momentu samo smo ih mogli gledati, jer pistolj koji sam opisao ovdje bio je vrhunac nase oruzane moci

NARODNA PUSKA
Nekako sam ovo cijelo vrijeme u pricama zaobilazio legendarnu pusku, pusku koja se pravila od vodovodnih cijevi, negdje u jesen '91 po prvi put sam se susreo sa tom paklenom napravom, izgledala je ruzno, dvije vodovodne cijevi zavarene jedna za drugu, opruga slicna onoj koja se koristi u hemijsci olovci, par eskera i jedna kvadratna cijev, cinili su tu pusku. Obavezno se pravila od besavne cijevi, jer je postojala opasnost da dode do pucanja po savu prilikom ispaljenja. Puske su koristile lovacku municiju 12mm. Negdje pred rat sam sa prijateljem u podrumu uspio da napravim 5 kom. Bili smo ponosni na njih, mada ih nismo imali prilike isprobati. Kada je poceo rat ukazala mi se prilika da isprobam to svoje remek dijelo, mogu reci da sam bio zadovoljan, ispalio sam dva metka i ostao ziv, to je bio veliki uspijeh. Te puske su odigrale veliku ulogu, prvenstveno u moralnom pogledu. Sjecam se sretnih i ponosnih lica ljudi koji su te puske imali, drzali bi ih u ruci kao da se radi o ubojitom oruzju, sto one i jesu bile, samo se nikada nije znalo ko je u vecoj opasnosti, onaj koji puca ili onaj u koga pucas. Cak je i pjesma od Nadrealista posvecena toj pusci " u ruci mi tandzara, na ledima ranac...". Tokom '92 sam imao priliku da testiram puno toga, ali mi je posebno mjesto u sjecanju ostavilo testiranje tromblona koji se proizveo kako su mi rekli u Sarajevskoj Pivari negdje u mjesecu avgustu '92. Izraden je bio od bijele plastike, na vrhu je imao samo malo metala, koji je izgledao kao aluminijski fildzan. Moj prvi bliski susret sa njim bio je kada se razlijepio na cestu par metara od mene. Vracajuci se sa izvidanja, sjedili smo na cesti, koja je bila zaklonjana od cetnika a i od nasih polozaja, u jednom momentu nesto je tresnulo na cestu pored nas i raspalo se u komadice, kada smo se malo sabrali vidjeli smo dijelove neke vrste tromblona. Uspjeli smo da dozovemo nase na liniji i da ih upozorimo da ne pucaju, kada su nas vidjeli bili su presretni jer su istog momenta nama uvalili testiranje tih tromblona. Ispalili smo ih 9 kom koliko ih je ukupno bilo, samo dva su explodirala, nekima su ostajala krilca na pusci, drugi su se raspadali u letu ili prilikom udara od tlo. Iskustvo sa ostalim napravama cu opisati drugi put. Zahvalio bih se Malom Muji koji me podsjetio na ovu pusku kojoj bi trebalo sagraditi spomenik u Sarajevu

PJESMA GLASNIK SMRTI

Probudio sam se oko deset sati. Osjecao sam se malo umorno od sinocne feste. Ukljucio sam tranzistor. Isle su neke patriotske pjesme.Nisam posebno obracao paznju na njih dok u jednoj pjesmi nisam cuo ime koje mi je bilo poznato. Nakon imena je islo "i otiso tiho, jedan od najvecih on je majko bio Ta pjesma je bila glasnik smrti. Vec drugi put putem na radija cujem za smrt svoje rodbine. Gledao sam u transistor i imao zelju da ga razbijem od zid. Do sada mi nije donio niti jednu dobru vijest. Nakon sto sam saslusao pjesmu, otrcao sam do staba. Uzeo sam telefon i okretao sve moguce brojeve koje sam imao. Skoro da je ne moguce bilo naci bilo koga. Niko se nije javljao ili telefoni nisu radili. Nakon par desetina okrenutih brojeva konacno sam nasao nekoga iz familije Saznajem grozne vijesti. Rodak je poginuo. Od rodice muz je isto poginuo prilikom zauzimanja rezervoara na Mojmilu. Ona je dobila sina koji je dobio ime Murat. Rodio se u vrijeme kada je Murat Sabanovic htio da digne branu u Visegradu Vracao sam se kuci kroz bascu. Po prvi put nisam uspio da uzivam u ljepoti basce kroz koju sam se kretao. Uvijek sam kada bi mi bilo tesko isao u bascu i tamo bih sjedio. Pokusavao sam da probleme zaboravim gledajuci u savrsenstvo prirodnih ljepota. Ovaj put sam osjecao samo mucninu u zelucu. Dovukao sam se do sklonista. Prezirao sam taj dan sve oko sebe. Sve politicare koji su svoje guzice sklonili. Sve one koji su svoju djecu izvukli iz pakla. Kakvo je ludilo uslo u ljude. Neki roditelji se ponose sto su izgubili dijete drugi se ponose sto su ih sklonili. Da li je ovdje vise ista normalno? Ubrzo sam napustio skloniste. Nisam mogao da podnesem samocu. Uzeo sam kanistere i otisao na vodu. Znao sam da cu tamo bar na trenutak moci da zaboravim na ruzne stvari koje se oko mene desavaju. Stao sam u red, nisam kontaktirao ni sa kim. Niko me nista nije ni pitao, a tako sam zelio da mi neko nesto kaze. Zelio sam da razgovaram sa nekim, ali kao da namjerno niko nije htio da obrati paznju na mene. Taj dan su izgleda svi imali svojih problema. Mozda su i oni ocekivali da ja njima nesto kazem a ja sam ih iznevjerio taj dan

PONOVO U OKRUZENJU
Dosla je naredba da idemo u Dobrinju, malo mi je bilo nejasno kako cemo doci do tamo, jer sam cuo da je dobrinja u okruzenju. Osjetio sam neki strah u sebi, jer taman sam se izvukao iz jednog okruzenja, sada moram ponovo da idem u neko drugo. Dobili smo dva sanduka municije koju smo trebali da nosimo sa sobom. Vodic nas je preuzeo negdje u Svrakinom selu, od njega smo dobili upute da ne smije da se cuje ni najmanji sum, da budemo sto je moguce tisi. Ne znam sta je bilo gore, penjanje uz brdo, vukuci sanduk sa municijom ili silazenje niz brdo, koje je bilo klizavo jer je tih dana padala kisa. Negdje pri samom dnu brda sam se okliznuo, noge su otisle u zrak a ledima sam tresnuo od zemlju, sanduk sa municijom je svom tezinom pao preko moje ruke, osjetio sam uzasnu bol, uspio sam nekako da je zadrzim u sebi. Dosli smo do odredista, tu su nas rasporedili da cuvamo liniju prema Lukavici. Dva dana su prosla a da se nista nije desavalo, pomalo smo se bili i opustili, tako da se vidjelo olaksanje na licima vojnika. Tu noc neko je donio lutku iz izloga obliznje radnje, na nju smo obukli JNA uniformu i subaru koje smo nasli u stanu, svezali smo joj pusku na prsa. Negdje u sabah, spustili smo je na konopcu sa balkona do prozora sprat nize, gdje je bio smjesten nas vod, zaljuljali smo je tako da udara od prozor, nakon samo par sec zacuo se rafal, ubili su nasu lutku, jedan vojnik je utrcao na nas sprat i poceo da vice da cetnici uskacu kroz prozore, u tom momentu nismo smjeli nista da kazemo, lutku smo izvukli nazad i sakrili je. Nismo dugo vremena nikome smjeli da kazemo nista o tome. Na zalost ubrzo je krenuo i pravi napad. Situacija je ponovo pocela da se komplikuje jer nije bilo protivoklopnog naoruzanja, nasa jedinica je imala molotovljeve koktele, stavili smo ih ispod jednog kreveta gdje smo boravili. Za vrijeme rucka tenk je pogodio pancirnom granatom u cosak zida prostoriju gdje smo rucali, granata se odbila i proletila ispod kreveta polomivsi koktele, dva borca su ranjena a prostorija se zapalila. Detonacija nas je sve u toj prostoriji dobro razvalila, jednom vojniku je bila presjecena vena (femoralka) na nozi, krvario je uzasno, stavio sam mu prvi zavoj na nogu, ali nije nista pomagao, brzo smo ga snijeli u podrum zgrade, dosao je jedan od vojnika iz voda, izvadio je prvu pomoc iz svog ruksaka rekao mi je da mu odsjecem pantolone sto sam ubrzo i uradio, uzeo je svoju opremu i uhvatio venu, tada je vojnik pao u nesvijest od bola, uspio je da mu podveze femoralku, sto je ujedno zaustavilo krvarenje i spasilo zivot tom vojniku. Rekao sam mu covjece pa Ti si Doktor pogledao me i hladno rekao ja sam student zavrsne godine medicine, ponovo sam mu rekao Ti si za mene od sada Doktor. Kada sam se vratio nazad u prostoriju, pozar je vec bio ugasen. Napustili smo tu prostoriju i presli u prizemlje, cetnici su nastavili sa granatiranjem, zgrada je podrhtavala od detonacija koje su odjekivale, skupio sam se iza vreca pijeska prislonjenih uza zid i cekao da se desi neko cudo

NOCNI DUGI SATI

Pred vece sam konacno i docekao da se desi cudo koje sam ocekivao. Poceo je pjesadijski napad, podrsku pjesadiji su davala dva tenka, transporter i PAT koji su pod stalnom paljbom drzali zgradu u kojoj smo se nalazili. Pucali smo tako sto bi samo izbacili pusku kroz otvor ispaljujuci krace rafale, nismo imali dovoljno municije. Bojali smo izviriti na puskarnicu jer su nas drzali pod stalnom snajperiskom vatrom sa zgrada preko puta. Sa prvim sumrakom napad je poceo da slabi, ocito je bilo da su se cetnici povlacili. Tada sam saznao da je neko od nasih u lijevom dijelu zgrade ranjen. Neko je rekao i njegovo ime, ali mi nista nije znacilo, skoro nikoga nisam poznavao po imenu, tek sam uspio da zapmtim par nadimaka. Navece cu zasnati da je to bio moj Doktor, i njega je nasao metak, srecom samo prostrelna rana kroz nozni misic. Tu noc nisam uspio da zaspim, ranjenici koje smo imali taj dan su mi bili pred ocima, nije mi tesko padalo njihovo ranjavanje, to je bilo vec sasvim normalno. Ranjavanje mog Doktora mi je tesko palo, jer mi je rekao da nema familiju u Sarajevu, bio je sam, u tom momentu nije imao nikoga koga bi obavjestili o njegovom ranjavanju. Razmisljao sam o ljudima sa kojima sam u vodu. Nikoga od njih prije rata nisam poznavao, nisam znao njihove navike, njihove obicaje, bio sam totalni stranac. Vecina boraca u vodu se poznavala od prije rata, imali su svoje fazone, svoje zajednicke price, omiljena mjesta, dok sam ja imao komsiju iz Zivinica, covjeka kojeg nisam poznavao a bio je u tom momentu jedina osoba koju sam mogao smatrati prijateljem. Te noci na strazi me uhvatila nostalgija. Koliko sam puta te noci prosao poznatim stazama, sjetio sam se svake travke, drveta, zbuna, kamena, svakog vira na rijeci. Prolazile su slike prijatelja iz djetinjstva, slike roditelja, brata, sestara., skolskih drugova. Gdje li su sada, sta rade, da li je neko od njih ziv? Da li se neko od prijatelja sa srpske strane sjetio mene i pomogao mojim roditeljima? Da li je iko od njih odbio da ucestvuje u genocidu? Sta bi mi ucinili, ako bi me uhvatili ziva? Previse sam pitanja imao, a niti jedan odgovor. Bio sam izgubljen u paklu rata, sam, sa puskom u ruci i dotrajalim patikama, sve sto mi je tada trebalo bilo je malo sna, a oni nije dolazio te noci kao sto nece doci i mnoge naredne

MRTVI ZA ZIVE
Dan je poceo da svice, popeo sam se na prvi sprat, da bih iskoristio priliku prije nego sto potpuno svane da osmotrim prostor ispred zgrade. Na nekih deset metara ispred nasih polozaja lezala su dva mrtva tijela, vratio sam se nazad i pozvao komandu. Ubrzo smo se svi okupili, svako je imao svoj prijedlog kako da ih izvucemo na nasu teritoriju. U jednom smo se svi slagali a to je da bi svaki izlazak ispred zgradeu toku dana znacio i sigurnu smrt. Znali smo da cetnici imaju nocne nisane na snajperima, tako da je izvlacenje u toku noci isto bilo rizicno. Negdje oko 10:00 cetnici su ponove krenuli sa artiljerijskim napadom, ovaj put srecom moj dio zgrade su drzali cijeli dan pod paljbom PAT-a ali su ga postedili od pogodaka tenkom i drugom artiljerijom, ovaj put su nam njihovi mrtvi vojnici bili saveznici, ocito su postedjeli granatiranja taj dio zbog njihovih tijela. Pred kraj dana su ponovo pokusali sa pjesadijskim napadom. Tada smo po prvi put poceli da pjevamo, cijelom linijom se orila pjesma Tuce tompson kalasnjikov a i papovka, baci bombu goni bandu izvan Sarajeva ne znam ko je zapoceo da pjeva, ali je bila sjajna ideja. Ovaj put smo bez vecih problema odbili napad, ujedno nismo dozvolili cetnicima da izvuku svoje mrtve. Te noci smo se sastali da napravimo plan za izvlacenje mrtvih cetnika. Svaki mrtav cetnik u nasim rukama znacio je spasavanje bar jednog zivota, cetnici su mjenjali nase civile za svoje vojnike. Nakon sat vremena dobrovoljno sam se prijavio da odem i da izvucem dva lesa, trazio sam da mi donesu dva konopca sa kojima bih svezao leseve, poslije bi bilo lako, prevuci ih do nase linije. Kada sam dao prijedlog, javio se i momak iz Zivinica da ide sa mnom. Svezali smo konopce za nase noge, tako da nas mogu izvuci u slucaju ranjavanja ili pogibije. Deset metara smo se kretali citavih pola sata, sve je bilo puno stakla, crijepa, dijelova fasade, raznog smeca izbacenog iz stanova, svaki nagli pokret bi nas mogao otkriti a mogli smo i pomjeriti neki od predmeta koji bi proizveo buku. Nekako smo uspjeli smo da dodemo do cilja. Od 24 satnog stajanja vani, vec se poceo osjecati slatkasti smrad leseva. Jedva sam uspio da ne povratim od muke, skinuo sam maramu sa glave i svezao je oko nosa. Leseve smo svezali, puske smo uzeli i ponijeli sa sobom. Nakon povratka, lahko smo izvukli tijela na nasu teritoriju. Vijest o tome se brzo sirila, mnogi su dolazili da ih vide. Koliko je to samo uticalo na moral vojnika, govori cinjenica da su od sljedecih dana svi pricali samo o tome. Cak i granate koje su padale na nas polozaj od tog momenta su izgledale kao manje razorne, strah od cetnika je definitivno bio razbijen. Bilo mi je drago vidjeti vojnike iz mog voda koji su po prvi put osjetili da je cetnik od krvi i mesa, da nije besmrtan kakvim su ga pokusavale tih mjeseci i dana prikazati razne udbaske sluzbe. Pokusao sam zaspati te noci, ali su misli ponovo nadjacale san, ostao sam budan, zagledan u tamu, podruma zgrade u kojoj sam se nalazio...

ZBOGOM DOBRINJA
Sljedece jutro kada su cetnici vidjeli da smo odnijeli leseve, krenuli su sa granatiranjem, svu artiljeriju koju su imali na raspolaganju taj dan su okrenuli prema Dobrinji. Nasi polozaji su bili vec dobro obezbjedeni, a i mi smo u meduvremenu naucili da ne hvatamo granate dok padaju, tako da niko iz naseg voda taj dan nije bio ranjen. Dani i noci su se smjenjivali, mi smo strazarili po danu sa periskopima u rukama, koje smo sami naparavili tih dana od prirucnog materijala kojeg smo nasli u zgradi u kojoj smo boravili. Noci bi se oslanjali na cula sluha, jer je bilo nemoguce prici necujno do nase zgrade, od odpada koji se iz dana u dan povecavao, svaka granata koja bi zavrsila na krovu ili u zidu zgrade bi se potrudila da ostavi svoj doprinos u povecavanju zapreke ispred nasih polozaja. Provodio sam slobodno vrijeme lezeci u podrum, tesko je bilo prizvati san, nakon granatiranja u usima bi odjekivale detonacije i nakon sto bi granate prestale da padaju Svaki dan su stizale do nas vijesti o herojskim uspjesima branilaca Dobrinje, ocito je bilo da cetnici vise nemaju sanse da zauzmu to naselje. Nakon deset dana provedenih na toj liniji odbrane, doslo je do smjene nase jedinice. Bilo mi je tesko zbog toga a u isto vrijeme sam se radovao povratku kuci. Mnogi nisu vjerovali da ce do toga i doci, pa su me cesto zapitkivali, sta ja mislim o tome? Ipak smjena je dosla u zakazano vrijeme, tek tada smo bili sigurni da idemo nazad. Vracali smo se istim stazicama i preko istog brda kuda smo i dosli, samo ovaj put je sve bilo mnogo lakse, nije bilo onog pritiska kojeg smo osjecali kada smo isli u Dobrinju. Izlazili smo iz jednog obruca, prelazeci u drugi, a svi smo se osjecali kao da idemo na slobodnu teritoriju. Te noci cak nisam obracao paznju ni na patike, koje su tih dana vodile svoje posljednje bitke za jos koji metar druzenja sa mojim nogama...

NAPOKON MIRAN SAN

Kombi nas je preuzeo negdje u Svrakinom i dovukao do sportskog centra Kovaci. Vratio sam se nazad da vidim mezarje, prvo sto sam zapazio su bili novi mezari koji su iskopani u posljednjih deset dana. Rat je odnosio nove

zrtve. Cijelim putem do kuce sam razmisljao o roditeljima poginulih vojnika, cak i roditeljima dvojice cetnika cija sam mrtva tijela izvukao na nasu teritoriju. Krenuo sam sa momkom iz Zivinica do kuce, isli smo sami, znali smo da nema nikoga ko bi nas docekao, vec odavno je i njegova familija otisla u izbjeglistvo. Isli smo jedan pored drugog, ni rijeci nismo progovoraili, pretpostavljao sam da razmislja o zeni i sinu, zato ga nisam ni ometao, pustio sam ga da bar u svojim mislima bude sa njima. Granate sa Borija su parale nebo iznad nas, nedugo nakon toga bi odjeknula detonacija negdje u gradu. Cetnici su provodili Smradicevu naredbu od prije par noci: Da ne mogu da spavaju! Da im razvucemo pamet njihovu! Na Predsjednistvo mi jos jedan plotun opali! Na putu do kuce su nas par puta zaustavljale mahalske straze. Na Vratniku kod Visegradske kapije, pitaju gdje idemo, ko smo, sta smo? Bilo mi je tesko vidjeti da su straze jos uvijek tu, dok je u isto vrijeme na mnogim linijama odbrane grada bilo manjka ljudi sa puskama. Nakon svih granata i kontrola koje smo ispratili te noci, stigli smo do naseg odredista. Ulica je izgledala sablasno, kao da u njoj vise niko i nije zivio. Hodali smo namjerno bucno, potajno se nadajuci da ce nas bar neko zaustaviti. Na zalost nikoga nije bilo. Dosao sam do svog sklonista, odmahnuo sam rukom u znak pozdrava i uvukao se unutra. Polako sam skinuo patike i carape nakon deset dana, neugodan zadah se istog momenta prosirio prostorijom, ali vode nisam imao dovoljno ni za pice. Uniformu nisam skidao sa sebe, nikada se nije znalo koliko cu dugo moci mirno spavati, uvukao sam se u vrecu za spavanje, umor me savladao tako da sam ubrzo nakon duzeg vremena zaspao

KOSMAR
Lezali smo na polozaju na ivici sume, uz samu livadu, granate su padale oko nas, prema nama su trcali civili u panicnom bijegu, medu njih su padale granate, vidio sam kako geleri cijepaju njihova tijela, vriska, plac, krv na sve strane, neki starac pada ispred mene na par metara, ustajem da mu pomognem hvatam ga za ruku i povlacim prema sumi, u tom momentu njegova ruka se otkida od tijela, Geleri su je vec bili otkinuli. Ponovo sam se vratio i legao u borbeni polozaj, u tom momentu sam ugledao svoje roditelje kako trce preko livade, dozivam ih da trce prema meni, ravno prema meni. Avion se u tom momentu pojavljuje iznad nasih polozaja, ispusta bombe koje direktno padaju medu moje roditelje, ustajem i trcim prema njima, ali me u tom momentu pokosi rafal iz mitraljeza sa druge strane sume, ponovo ustajem i krecem naprijed, ponovo me pogada mitraljez, vidim kako mi krv tece iz grudi. Kada sam dosao do roditelja meci su me i dalje pogadali, ne razumijem kako nisam mrtav. Pokusavam da dozovem roditelje, ali avion se ponovo pojavljuje, vidim bombu koju je ispustio kako pada prema meni, trese se sve oko mene, trznuo sam se, preplasen pokusavao sam da skontam sta je san a sta java. Prvi ruzan san u ratu, bilo mi je drago sto je bio samo san, nada da su mi roditelji jos uvijek zivi nije izgubljena. Pogledao sam na sat i vidio da je vec proslo podne, nisam znao koji je dan, jer nisam bio siguran koliko sam dugo spavao. Detonacije su se i dalje odjekivale u blizini a ja sam jedino osjecao uzasno veliku glad

YUGO SPORT
Izvukao sam se iz vrece za spavanje, nekako sam ustao i otisao do izlaza iz sklonista. Provirio sam na ulicu i dozvao komshiju iz Zivinica. Nisam smio da izadem da snajperista ne bi ucrtao jos jednu recku na svojoj pusci. Ubrzo se javio komsija , rekao mi je da je skuhao grah. Pretrcao sam ulicu i docepao se basce, tako da sam kroz bascu otisao do njegove kuce. Grah je bio predobro skuhan, nisam prestao da jedem dok ga je bilo u loncu. Rekao mi je da su se dijelile patike u nasoj mahalskoj jedinici dok smo bili odsutni, pa da odem da vidim da li ima nesto i za mene. Otisao sam istog momenta do covjeka koji je bio zaduzen za podjelu, znao je za moj problem sa obucom te sam bio siguran da sam konacno rijesio problem obuce. Kada sam ga pitao za patike, kao da sam mu samara opalio, nasao je hiljadu i jedan razlog da me ubjedi da nije bilo patika za mene, da su sve bili mali brojevi i da je doslo svega nekoliko pari patika. Pogled mi se svo to vrijeme nije odvajao od njegovih nogu na kojima su se sijale nove Yugo sport patike. Dok sam se prepirao sa njim u vezi toga izasao mu je sin iz podruma, na nogama je imao nove patike iste vrste i to bas moj broj. Okrenuo sam se, i krenuo nazad prema kuci, dok sam isao putem, samo sam mislio o tome kako cu uzeti pusku i ubiti tog covjeka. Sreca pa me je na putu do kuce docekao komsija iz Zivinica koji mi je i tada pomogao i smirio me. To mi je bio jedan od tezih dana u ratu, nisam mogao da vjerujem da neko u tom periodu rata moze da misli o materijalnoj koristi, u vremenu kada je zivot bio najjeftinija roba. Nakon te frke sam se popeo na terasu, koja je bila na suprotnoj strani od cetnickih polozaja, legao sam na beton koji je bio uzaren na junskom suncu, jednostavno sam zelio da budem sam, sa svojim mislima, tog dan su se moji snovi o postenoj borbi za Bosnu rusili kao kula od karata

PARTIJA SAHA
Granatiranje je pred vece postalo intezivnije, tako da smo usli kod mene u skloniste, sa namjerom da igramo saha. Detonacije su odjekivale, par granata je palo u blizini, vrece sa pijeskom su se potresale. Upalio sam transistor, da cujemo vijesti. Spiker je redao vijesti jednom za drugom, sve gora od gore. Logori, masakri, silovanja, granatiranja, prijetnje, ultimatumi Gorazde napadaju sa svih strana, nadljudskim naporima se bore za opstanak. Drina ponovo krvava tece, u Foci je pokolj, cetnici ponovo kolju Muslimane na starom mostu kod KPD-a, za taj me most vezu ruzne price, moj dedo je zaklan 1941 na tom mostu. Gubim koncentraciju umjesto o sahu razmisljam o svojoj rodbini, da li se neko mozda nalazi u Gorazdu, ili jos gore da je neko od mojih u redu za klanje u Foci. Granata koja je explodirala ispred sklonista me vratila u stvarnost, u istom momentu na dnevniku javljaju o granatiranju Vasinog Hana. Tek tada sam skontao koliko sve jednostavnije izgleda na vijestima nego u stvarmnosti, nacin na koji su prenijeli informaciju u granatama koje su padale oko nas, na dnevniku je izgledala kao nesto sasvim uobicajno. Kako li je tek bilo onim u redu za klanje u Foci, Visegradu, Prijedoru Konacno kraj dnevnika, najavljuju pjesmu o Gorazdu, glas djevjke koja pjeva Pamtis li majko Gorazde, ono u vatri ti izgore, ko moze bracu da zavadi. Izmamio je suze na mome licu, jednostavno su same tekle, nisam plakao ali su suze bile tu. Grad kroz koji sam samo par puta u zivotu prosao, iz kojeg pamtim jednu raskrsnicu i semafor koji sam dugo cekao da ugasi crveno svijetlo i da signal za prolaz autobusa u kojemu sam se nalazio. Bas taj grad ce biti u tom trenutku najvaznije mijesto na svijetu za mene. Prijatelj me drmnuo po ramenu i rekao pusti sada Gorazde, jebat cemo mi mater cetnicima jednog dana za sve ovo. Uzeo sam pusku, izasao na ulicu i istresao rafal prema cetnickim polozajima, kada sam usao ponovo u skloniste osjecao se nekako bolje

UBISE NAM GOLFA

Sljedeci dan kod nas je dosao jedan momak iz Hotonja. Pricao nam je o njihovim polozajima prema Vogosci, cak nam je ponudio i zamjenu Golfa za jednu pusku, prvo mu nismo vjerovali, ali nas je ubijedio, rekao je da podemo sa njim, samo nam ne garantuje da cemo ga moci dovuci do Vasinog Hana, put je pun barikada. Vojne policije su bile na svakom koraku, kruzili su gradom kao lesinari. Otisli smo do staba, koji je bio blizu kuce gdje sam zivio, objasnili smo o cemu se radi i pristali su na ponudu. Istog momenta smo se uputili u Hotonj. Kada smo dosli imali smo sta i vidjeti, tri Golfa, metalik trula visnja, bili su parkirani u supama oko kuce, izgledali su prelijepo, presli po 3 km. Sve je bilo ok, samo je trebalo naci neki nacin da ga dovucemo do Vasinog Hana, tada bi mogli srediti papire za potrebe vojske, imali smo samo jedno auto na raspolaganju. Dok smo sjedili kod njegove kuce prosla je hitna a kokoske su se zaganjale ispred nas. Tada mi je dosla ideja da zakoljemo kokos i da natopimo maicu krvlju, onda bih ja tu maicu obukao i jos bih namazao lice krvlju, tako bih izgledao kao ranjenik, tako da nas niko nece ometati do Bolnice pod Hrastovi a nakon toga smo na nasoj teritoriji. Nasli smo bijelu maicu, jedan zavoj, zaklali smo kokosku, polio sam se krvlju, izgledao sam grozno, sav sam bio ljepljiv od krvi. Legao sam pozadi u Golfa i utrka je krenula, cak cetiri puta su nas zaustavili do mosta na Ciglanama, uvijek je moj komsija iz Zivinica galamio da zuri da ima ranjenika, kada bi provirili kroz prozor i sami bi poceli mahati rukama i govoriti da vozimo brze do bolnice. Blizu bolnice Kosevo sam osjetio naglo kocenje, nakon toga jag udar od kojeg padam sa zadnjeg sjedista. Cujem komsiju koji nesto galami, tada cujem nekoga ko psuje, u tom momentu se otvaraju zadnja vrata, opet psovka, vidim vojnika sa puskom kako stoji, kada me ugledao onako krvavog medu sjedistima, samo je zalupio vrata i povikao vozi brze!!! Kada smo krenuli komsija je konacno poceo da prica, kaze sudarili smo se sa nekim autom pise na njemu Vojna policija Taib. Ustao sam i vidio da nam je desni blatobran razvaljen. Poceo sam se smijati, prvi put u zivotu da sjedem u auto koje je preslo 3 km i nakon 5 km sam u njemu dozivio udes. Nakon lude voznje kroz grad, dosli smo konacno i do odredista. Odmah smo nasli farbu i na njemu napisali TO (teritorijalna odbrana). Kao i obicno noc je protekla u granatiranju. Sljedece jutro smo otisli do staba, odmor od tri dana koliko smo imali nam je istekao. Pred stabom smo vidjeli tuznu sliku, nas golf je bio mrtav, granata je pala direktno na njega. Nisam bio tuzan, bio sam nekako hladan, ne definisan. Nakon pet minuta sam se odvalio smijati, svi su u mene gledali, dok me komsija nije upitao, koji ti je davo? Kroz smijeh sam mu rekao, Jebes Golfa, imamo sta pricati unucima. Vratili su nas kuci i rekli da sutra dodemo u stab. Dobro mi je dosao taj dan, jer sam nasao dobru zicu, koja nije pucala, tako da sam dan iskoristio da ucvrstim patike

SELJACKA BUNA
Ustao sam u 4:00. prvo sto sam uradio bilo je to da sam izasao na ulicu da vidim kakvo je vrijeme. Umjereno oblacno sto bi rekli metorolozi. Vratio sam se nazad I I krenuo da se spremam. Patike sam par puta provjerio da budem siguran da ce izdrzati taj dan. Uzeo sam svu municiju koju sam imao i jednu bombu, koju sam okacio za pojas. Par puta sam sve sve dobro zategnuo na sebi da ne mlatara oko mene. Nakon toga sam otisao do komsije, on se isto spremao detaljno, uzeo je sliku od zene i sina gledao u nju par sec i stavio je u dzep. Krenuli smo u 4:30 do staba. Pred stabom je bila guzva, puno ljudi, malo koga poznajem. Usao sam da vidim o cemu se radi, tu dobivam informaciju da se danas ide na deblokadu Sarajeva. Pogledao sam na sat, bilo je 4:35, 8 juni 92. Dobio sam svjetlo plavu traku, koja je bila parce nekog carsafa. Kazu to vezite na desnu stranu.Ubrzo je dosla naredba da se izdvoje svi oni koji imaju pusku. Nakon par minuta smo se ravrstali, oko 40 ljudi je imalo oruzje, ostalih 60 ljudi je bilo bez oruzja, tek po neko je imao neku imrovizovanu napravu. Plan je da oni koji nemaju puski idu sa nama, da se naoruzaju kada uzmemo cetnicku liniju. Iz staba se cula Tifina pjesma Ponesi zastavuuu, Draganee Vikicuuuu, ponesi zastavuuuuu. Kako je to uticalo na moral vojnika, ljudima su same suze tekle, da je neko u tom momentu naredio napad, mislim da bi svi do jednog krenuli ne zaleci dati svoj zivot. Sjedio sam na nekoj gredi i posmatrao lica ljudi. Zanimljivo je bilo sve to, malo ko je u sebi imao bilo sta vojnicko. Nisu cak znali ni pusku da drze pravilno, visile su im o ramenu, opustene u rukama ili prislonjene uza zid. Strah u tom momentu se nije mogao vidjeti na njihovim licima, bili su sretni, zivjeli su u masti, mislili su da ce deblokada grada ici kao sto im je rekao jedan oficircic, koji je tu odrzao govor par minuta prije. Nestao je nakon toga, nije ostao sa ljudima, otisao je u neki od podrumaskih stabova da odatle komanduje. Uniformu niko nije imao osim mene, par njih je imalo sasivene uniforme od satorskih krila, neko samo pantolone, drugi opet samo prsluk, podsjecali su me na sliku koja je prikazivala Seljacku bunu na celu sa Matijom Gubcem. U 5:15 smo se postrojili u kolonu i krenuli. Niko nije nista progovarao, bila je mukla tisina, svako lice je pricalo pricu sa sebe. Prisao mi je neki momcic mojih godina, pita me gdje sam nabavio uniformu. Kaze da je pobjegao od kuce da bi isao danas u akciju. Kako smo odmicali, koraci su bili sve tezi, mene je poceo da hvata strah od nepoznatog, brzo sam se zamarao pa sam istupio iz kolone i sjeo da se odmorim. Odmarao sam se gledajuci u oblake, koji su setali iznad nas, ne priznavajuci granice koje je ljudksa glupost pokusavala da uspostavi

ORASI U VRECI
Ustao sam i prikljucio se koloni koja se bila razvukla. Dosli smo do borove sume, tu su nas ponovo postrojili, ponovo govor, neki covjek je stao ispred nas, poceo je da prica kako ce Jukini i Vikicevi preko Poljina, Mrkovica, Barica da se spoje sa nama, onda cemo da idemo zajedno prema Palama, sve ce to da pada kao kula od karata. Gledao sam u njega i nista mi nije bilo jasno, niti sam znao ko mi komanduje niti koji je moj zadatak niti gdje idem. Tacno u 6:00 su nam rekli da moramo uzeti Brusulje, naselje ispod Borija. Rasporedili smo se i krenuli naprijed. Imao sam osjecaj da jedino zhara raste na putu kuda sam se kretao, stalno sam isao kroz nju. Dosli smo konacno do nekog naselja. Od jednom sam dosao do nekog podzida, podigao sam se i vidio kucu ispred sebe, noge su mi se ukocile od straha, ocekivao sam rafal sa prozora. Bacio sam se nazad u zharu iza zida i cekao par sec. posto se nista nije desavalo ponovo sam ustao i polahko izvirio iza pozida, dogovorio sam se sa komsijom da ja krenem prema kuci a da me on pokriva iza podzida ako neko zapuca na mene. Dosam sam do kuce, ali vidjelo se da je napustana. Zhara je bila najbolji zaklon u tom momentu pa sam ponovo uskocio u nju. Nakon 20 min, smo opkolili cijelo naselje, posto smo se uvjerili da nema nikoga, krenuli smo da pretresamo kuce. Tada je nastao problem, niko nije htio to da radi, jer su se bojali da nije neko ostao, i da ih nece prepoznati. Odluka je pala da mi koji nismo mjestani krenemo u pretres. Sa mnom je posao komsija i jos jedan momak, koji je imao samo pistolj u ruci, bio je visok oko 2m. Na jednoj kuci su vrata bila otkljucana, odgurnuo sam ih i rekao da cu baciti bombu ako ne izadu, tada sam zacuo neciji glas, napokon se na vratima pojavila jedna vrlo stara zena. Posto je rekla da je sama, usli smo unutra. Bio sam gladan a u cosku je stajala vreca sa orasima, uzeo sam par oraha na sto je baba reagovala ljutito ostavi to, imam i ja dijecu!! upitao sam je, baba gdje su ti dijeca? Mirno mi je odgovorila da su otisli u Zepu. Tada sam skontao da baba i ne konta da mi nismo cetnici, pa sam je upitao "baba znas li ti cija smo mi vojska"? Kaze znam sine nasa. Nismo baba nasa, mi smo Alijina vojska. Kontao sam da ce se nesto prepasti, ali nista, kao da joj je bilo svejedno, samo je gledala u mene i moju ruku u kojoj su bili orasi, ti orasi su joj izgleda bili vazniji i od samog zivota, nisam mogao vise da izdrzim njen zbunjeni pogled te sam bacio orahe nazad u vrecu. Pozvao sam kurira i rekao mu da vodi babu u stab, da je sklonimo. Nakon nekih

10 min, baba je konacno i otisla. Ljutito sam nogom sutnuo vrecu sa orasima, umjesto oraha razasula se municija po podu. Meci su zveckali po podu a ja sam buljio u njih i u svkom zveketu vidio koliko sam bio glup

KAKO JE LAHKO BITI KOMADANT

Nakon povrsnog pretresa kuca, organizovali smo liniju ispred naselja. Pucnjava iz svih dijelova grada je dopirala do nas. Moj pogled je bio uperen prema Mrkovicima. Cekao sam da se pojavi zastava sa ljiljanima. Umjesto zastave vidio sam dim od granata koje su padale po nasim polozajim. Do nas su stizale oprecne informacije o uspjesima branioca Sarajeva. Kurir se kune da je vidio zastavu sa ljiljanima na vidikovcu. Iz staba dolazi informacija da su nasi na Vracama. Izgledalo je kao da svi napreduje, samo smo mi stali ispod Zecije glave, zarobljeni ispred artiljerijskih polozaja na Borijama. Pozvali su deset vojnika u jednu kucu. Komsija i ja smo bili medu njima. Dobivamo kratku naredbu - Izvrsiti diversantsku akciju u reonu Zecije glave. Mislio sam da se zezaju, pa sam se nasmijao. Pogledao me komadndant ili sta li je vec bio i ponovio strogim glasom. Naredba mora biti izvrsena!!!. Nisam mogao da da ostanem miran na to. Rekao sam mu, diverzija je iznenadna akcija, ovo sto mi sada imamo je frontalni napad. Ponovio je "naredba mora biti izvrsena - okrenuo se i izasao iz kuce. Koji kreten, pomislio sam u sebi. Ostali smo u kuci da se dogovorimo kako da izvedemo ono sto je trazeno od nas. Sve mi je izgledalo kao da traze od nas da odemo i poginemo. Izabrali smo mog komsiju iz Zivinica da bude komandir. Bio je prirodni voda, stariji u prosjeku po deset godina od nas. Zamolio sam ih sve da se maskiraju granama od drveca. Svi su poslusali, niko se nije pravio pametan. Konacno smo bili spremni za pokret. Tada je dosao i onaj momcic sto me pitao za uniformu tog jutra. Zeli i on da ide ali nema puske. Pokusavamo da dobijemo pusku od nekoga, ali bez uspjeha. Kada smo skoro odustali, neko je ipak pristao da mu pozajmi pusku. Cilj je bio ispred nas, na udaljenosti od 200 m vazdusne linije. Dok smo prolazili pored ljudi (ne mogu reci vojnika jer to oni nisu bili) buljili su u nas, kao da smo svemirci. Tek po neko bi rekao Sretno!! A sreca nam je bila potrebna kao nikada do tada

DJECIJI NESTASLUCI I RAT

Kretali smo se u koloni kroz bascu. opreznost, cesti zastoji, osmatranja Sve me to podsjecalo na djetinjstvo i odlaske u kradu tresanja. Dolazimo do spaljene kuce. Vodic nam daje znak da pridemo. Okupljamo se u krug, komandir nas pita sve redom kako se zovemo Nakon upoznavanja vidim da smo sarenog nacionalnog sastava. Vodic nije znao gdje se tacno nalaze cetnicki polozaji. Prema njegovoj procjeni trebali su biti na vrhu brda. Komandir nam je dao prijedlog da se podijelimo u dvije grupe. Prvu grupu je cinilo pet vojnika plus vodic, druga grupa od pet vojnika je dobila zadatak da ide 20 metara iza prve. Nastavili smo kretanje. Vodic je stao i pozvao komandira. Nakon kraceg razgovora pokazauju nam da skrecemo u desnu stranu uz ivicu basce. Konacno dolazimo do vrha brda. Od cetnika ni traga ni glasa. Sa brda iznad nas su odjekivala ispaljenje topova. Pri svakom ispaljenju mi se dizala kosa na glavi. Gledao sam u vodica, uporno je vrtio glavom lijevo i desno. Nakon par minuta iza nasih leda PAM je poceo da puca. Niko nije morao nista reci, svima je bilo jasno da smo prosli iza leda cetnicima. Sjetio se i Boga u tom trenutku, poceo sam da ucim u sebi ono malo sto sam znao. Par nas se okupilo ponovo, da se dogovorimo sta da radimo. Odlucili smo da krenemo istim putem nazad. Dok smo se prestrojavali za pokret, pucnjava je pocela tacno ispred nas. Ponovo mjenjamo plan, umjesto da idemo nazad, krecemo ponovo naprijed, jos dublje u cetnicku teritoriju. Presli smo brdo i usli u sumu, koja je bila dosta gusta. Vodic nam je rekao da mozemo u pola brda proci ispod cetnickih polozaja. Nije nam nista drugo preostalo nego da ga pratimo Dok smo se kretali, srce mi je lupalo u ritmu rafala PAM-a koji je stalno pucao. Pratio sam lijevu stranu, drzeci pusku u borbenom polozaju. Osjetio sam jak udar koji me zanio u stranu. Rafal je odjeknuo!!! Dok sam skontao sta se desava pucalo se oko mene sa svih strana. Bacio sam se na zemlju i pritisnuo obarac. Odjeknuo je pucanj!!! Nakon toga muk, pritiscem obarac ali nista se ne desava. Pokusao sam repetirati ponovo, ali nije islo. Puska se zaglavila. Pucnjava je ubrzo utihnula. Iza mene je neko jaukao. Dopuzao sam do njega. Krv mu je tekla iz ruke. Bila je polomljena ispod lakta. Ubrzo je jos neko dosao do nas. Tako da smo mu ucvrstili i previli ruku. Vidio sam komandira i vodica ispred nas kako prevrcu tijelo cetnika. Komandir se podigao i pokazao nam mitraljez zvani sijac smrti. Nisam pokazivao znake odusevljenja, strah koji sam imao bio je jaci. Komandir je dosao do nas i

rekao da smo naletjeli na cetnika koji je vrsio nuzdu. Uzeo sam pusku od momka koji je ranjen. Komandir nareduje da trcimo za vodicem. Pustio sam ih sve da produ te sam ostao zadnji u koloni. Nakon par minuta trke smo uspjeli da se izvucemo iz cetnicke pozadine. Shumu gdje smo bili par minuta ranije, cetnici su orali granatama. Trcali smo ponovo kroz neku bascu. Tada mi je ponovo pala na pamet krada tresanja. Kako je sve slicno. Nakon zijana, bjezanija... Ranjenik kojeg smo imali, nije nam davao vremena za stanku. Komandir je u trku javljao na motorolu da imamo ranjenika. Gledajuci u njega zapeo sam za neku zicu u travi. Pruzio sam se koliko sam dug i sirok. Puska koju sam imao na ledima, mlatnula me po glavi. Nekako sam se uspio dici iz trave u koju sam se zapetljao, te sam nastavio utrku za zivot

E MOJ DRUZE KOMADANTE!!

Ispred mene su se konacno ukazale kuce, odakle smo otisli tog jutra. U trku sam uletio u prvu koja je bila otvorena. Dograbio sam se poda i legao. Skinuo sam pusku sa ledja. Tada sam vidio da je metak pogodio kuciste od zatvaraca, sto je blokiralo pusku a ujedno mi spasilo zivot. Vristao sam od srece i pokazivao pusku. Ubrzo dolaze sa nosilima i odnose ranjenika. Kuca u kojoj smo bili punila se stalno novim facama. Primjetio sam da je vecina bila pijana. Po kucama je bilo alkohola u izobilju, nisu mu mogli odoljeti. Umjesto cete vojnika imali smo cetu pijanaca. Ponovo dolazi komadant. Nije se ni upitao sa nama kako treba. Izdaje ponovo naredbe. Mitraljez predati u stab!! Napisati izvjestaj o akciji Ponovo sam bio zbunjen. Ocekivao sam da ce nas zagrliti, cestitati, da ce reci svaka cast momci kad ono napisite jebeni izvjestaj. O cemu izvjestaj? Kurir ponovo dovodi babu. Kaze, "rekli u stabu da je pustimo, neka ide cestom prema cetnicima". Donosi i frishke vijesti. Nasi se povukli sa Trebevica, povukli su se i sa Vraca, nismo zauzeli Poljine, Mrkovice Dolazim do babe. Gleda u mene jos uvijek onim cudnim pogledom. Kako je samo bila hrabra zena. Hvala za orahe, nisam ih pojeo, ali ce mi dobro doci. Smjesak sam imao na licu dok sam to izgovarao. Pogledala me i rekla sine, neka te bog cuva. Ponovo me baba zeznula. Po drugi put tog dana me ostavila bez rijeci. Napokon 19:00 Vrijeme da babu pustimo. Zazelio sam joj srecu i rekao da ide polahko cestom. Krenula je, oslanjajuci se na stap. Jadna starica, sta je ona skrivila da mora u tim godinama da ide u nepoznato. Kada se ja ovako tesko snalazim u svemu ovome kako ce tek ona. Rodena djeca su je ostavila. Zepa im je bila vaznija od majke. Ubrzo smo imali potvrdu da je baba dosla na svoje odrediste. Granate su padale po naselju gdje smo se nalazili. Neko je psovao babu i nas koji smo je pustili. Pijane budale, nije bilo ni ocekivati nista drugo od njih. Legao sam na leda u jarak pored ceste. Bio sam sretan sto sam ziv. Gledao sam u oblake koji su se povlacili iznad Sarajeva. Kao da je i njima bilo dosta svega sto se desilo taj dan

MOJIH PET MINUTA SLAVE

Noc je ubrzo stigla. Donijeli su nam krampe i lopate. Pocelo je kopanje transea i rovova. Moj zadatak je bio obezbjedenje kopaca. Nekako sam uspio cijelu noc da se odrzim budnim. Jutro je svanulo. Sunce koje je grijalo uspavalo me. Uzeo sam krampu i poceo da kopam, Komsija je uradio isto jer je i on imao istih problema. Iznenada se pojavljuje komadant. Mrak mi je pao na oci kada sam ga vidio. Sa njim je isla jedna djevojka i muskarac. Prestavili su se kao novinari lista Oslobodenje. Mole me da im poziram jer imam maskirnu uniformu. Komsija isto ima maskirnu jaknu od satorskog krila pa se i on pridruzuje. Imao sam dugu kosu. Padala mi je stalno na lice. Novinarku sam upitao da mi posudi gumu za kosu. Skinula je gumu sa svoje kose, nasmijala se i pruzila mi je. Ponovo je upitah da li je za posve? Kaze Za tebe od srca. Napravili su par snimaka. Poziramo sa puskom u ruci, lopatom, krampom Bio sam pravi maneken. Nakon toga intervju. Pricamo o akciji koju smo izveli juce. Uvelicavamo, dodajemo Ispalo je da smo pobili pola cetnicke vojske. Na kraju se slikamo se sa zarobljenim mitraljezom. Nakon pola sata odlaze. Rekao sam komsiji da nebi maskirnih uniformi, mogli smo I poginuti a niko nas nebi slikao. Ostalih devet ucesnika kao da i nije postojalo. Cak i momak koji je ranjen nece biti spomenut. Ne valja radi morala. Tako nam rekose nasi dragi novinari. Uzeli smo ponovo krampe u ruke. Vratio sam se u realnost. Mojih pet minuta slave je proslo. Postadoh i ja ratni profiter, hajrovao sam gumicu za kosu. Nasmjesio sam se sam sebi. Zamahnuo sam krampom i nastavio kopati

OPROSTAJ OD PATIKA
Liniju smo uspostavili. Konacno je licila na nesto. Veliki problem nam zadaje tenk. Rov zvani sestica (6) svakodnevno cetnici unistavaju tenkom iz brezika. Svaku noc ga popravimo. Taj rov nam daje preglednost veceg dijela livade koja se nalazi u medu-zoni izmedu linija. Danju smo stavljali samo lutku unutra, tako da bi izgledalo da nekoga ima u rovu. Gledao sam tenk koji je stajao na livadi. Cetnici su znali da ga nemamo cime gadati, tako da ga nisu stitili. Uvijek bi se neko od cetnika popeo na njega sa dvogledom. Osmatrao bi po Vasinom hanu. Cim bi vidio samo jednu osobu koja bi mogla biti meta gadali su. Poludio sam, nisam vise mogao podnijeti da budem nijemi posmatrac. Odlucio sam da gadam cetnika na tenku. Pozvao sam stab da mi posalju pusku M-48. Nakon petnaest minuta umjesto puske dolazi naredba da me uhapse ako pokusam da pucam na tenk. Kazu da cemo ih isprovocirati pa ce nas gadati. Koja prijetnja tenku. Puska M-48. Glupostima nigdje kraja. Ako neko radi nesto svakodnevno, zar je potrebna provokacija za to. Nakon samo par minuta cetnici pocinju da nas gadaju. Pogadaju kucu gdje smo spavali. Svi su pobjegli u rovove. Otrcao sam u kucu da uzmem ruksak. Imao sam 5 tromblona i dvije bombe u njemu. Uspio sam uzeti ruksak nije bio ostecen. Vratio sam se trceci prema rovu. PAM sa tenka je pucao po basici kuda sam trcao. Dolazim do rova. Na ulazu me doceka covjek sa puskom. Granata je ponovo zveknula u kucu u blizini. Zalegao sam u transe. Pokusavam ponovo da udem. Puska je i dalje uperena u mene. Rekao mi je Ne mozes unutra, ti si ko bomba, ako te pogodi geler explodirat ces i sve ces nas pobiti!! Vidio sam na faci da je covjek puko skroz. Izasao sam iz transea. Prekrstio sam noge i sjeo u bascu. Poceo sam da pjevam cetnicke pjesme Muslimani bolje da vas nema. Tenk je ispalio jos par granata u blizini, sve su bile pancirne tako da nije bilo puno gelera. Ponovo sam imao ludu srecu. Nakon toga sve se smirilo. Misevi su izlazili iz rupa. Pricekao sam covjeka koji je uperio pusku u mene. Izasao je sa osmjehom na licu. Gledao sam u njega. Okrenuo se prema meni i drsko rekao Tvoj komsija i ti ste krivi sto nas cetnici gadaju. To je prelilo casu, opali sam ga nogom u glavu. Svalio se nazad u transe. Brzo su pritrcali ostali pa su me zaustavili da ga ne prebijem. Kada se sve zavrsilo. Pogled mi je pao na patike. Djon je otpao, vise mu nije bilo spasa. Uzeo sam zavoj i zamotao ga oko patike. To je bila posljednja borba za njih. Odradile su tu noc zadatak do kraja, dovele su me do kuce. Pazljivo sam odmotao zavoj sa njih. Odnio ih u podrum i ostavio da u miru pocivaju

NISMO NI MI BESMRTNI
Dosla je smjena straze. Komsija i ja smo se zadrzali par minuta sa njima. Nakon toga smo otisli u podrum kuce koja se nalazila pored rova. Sjedili smo i pricali o ljekovitom bilju. Povod je bila knjiga Ljekovito bilje koju sam prije par dana nasao u nekoj od kuca. Noc je bila mirna. Cuo se lavez pasa. Rafal je prekinuo tisinu a i nas razgovor. Istrcali smo iz podruma i uletili u rov. Culi su se jauci ispred rova. Neko je doziva da ne pucamo. Nakon par minuta konacno uspijevamo da skontamo da su nasi ispred rova. Kada smo izasli iz rova. Na cesti je lezao covjek. Pocinje svada izmedu ovih sto su pucali i ovih sto su dosli ispred rova. Medu njima prepoznajem komadanta. Upalio sam bateriju. Osvjetlio sam covjeka koji je lezao u lokvi krvi. Prepoznao sam komadira cete. Pokusali smo da mu zaustavimo krvarenje na sve nacine. Imao je vise rana na sebi. Pokusavao sam dlanovima da zaustavim krv ali je curila izmedu prstiju. Sjetio sam se Dr. sa Dobrinje. Da je bar on sada ovdje, sigurno bi znao sta treba uciniti. Dok smo se mi borili da zaustavimo krvarenje. Svada je cijelo vrijeme trajala. Kao da niko nije primjecivao da covjek umire ispred nas. Napokon su se smirili. Auto je doslo tek nakon 20 min. Stavili smo ga u auto i poslali jos dva vojnika u pratnju. Kada sam se vratio u kucu. Sa ruku mi jos uvijek curila krv. Uniforma je bila natopljena krvlju. Tu se nastavila prepirka iz vana. Saznajem da su dosli u obilazak linije. Dosli su ispred rova da bi iznenadili strazare. Na zalost nisu uspjeli da ih iznenade. Zaustavili su ih. Prestavili su se laznim imenom. Nakon toga strazar je ispalio rafal. Dolazi Vojna policija i odvodi strazara koji je pucao. Nedugo zatim dolazi vijest da je i komandir cete preselio na Ahiret, iskrvario je na putu do bolnice. "Dvadeset tri godine je samo imao" cuo sam da je neko rekao. Konacno je i nama ponestalo srece. Rat je poceo da uzima svoje zrtve i medu nama. Zelio sam da zaspem. Da se sutra probudim a da ovo bude samo ruzan san. Na zalost vojni policajac koji me drmnuo po ramenu mi nije dozvolio da bar u masti odem iz ovog pakla. Kaze da dam izjavu. Pita gluposti tipa, zasto sam krvav?. Gdje sam bio, sta sam cuo?? Gledao sam u njega,

bezvoljno bez zelje da bilo sta objasanjavam. Napokon je i on odustao da mi postavlja glupa pitanja. Zrak je postao zagusljiv u podrumu. Izasao sam ispred kuce. Zora je vec uveliko pocela da svice. Sjeo sam uz stablo tresnje koja je bila sazrela. Gledao sam u plodove koji su svjetlucali na jutarnjem svjetlu. Kao da su mi htjeli dati neku poruku koju ja nisam mogao da razumijem u tom momentu

KRATKI RAFAL
Sjedio sam sa komsijom na buradima u transeu. Gledali smo kako cetnici gadaju naselje. Granata bi prvo prozvizdala iznad nasih glava, nakon toga bi explodirala u naselju. Jedna je uzasno nisko zaparala zrak. Nakon par sec vidio sam exploziju na zidu kuce u kojoj sam stanovao. Narednih pet je zavrsilo ili na krovu ili u supama oko kuce. Konacno sam odahnuo. Znao sam da ce je cetnici kad tad gadati. Nadao sam se da necu biti u njoj kada do toga dode. Snazna detonacija nas je prevrnula sa buradi. Prasina me skoro zatrpala. Komsija je lezao pored mene. Bure na kome sam sjedio spucalo ga je po glavi. Smijali smo se jer nismo znali sta se desilo. Detonacije su nastavile da odjekuju oko nas. Potrcali smo u rov da se sakrijemo. Komsija je prvi trcao. Na ulazu u rov sam se spucao glavom u njegovu straznjicu. Opsovao sam mu nesto i rekao da se ne zajebava. Rekao je da ne moze uci. Podigao sam glavu i vidio da je rov porusen. Granata je pala ispred same puskarnice. Rov je bio unisten totalno. VBR je ispraznio dva punjenja na nasu liniju. Samo je nastradao nas rov, rov kojem smo se do tada divili. Mislili smo da mu ni atomska bomba ne moze nista. Jedna granata iz VBR-a ga je dokrajcila. Cucali smo u transeu kada je odjeknuo rafal!! Neko je vikao pucajte evo cetnika!! Pokusavao sam da skontam gdje su cetnici ali bez uspjeha. Otrcao sam transeom do rova br. 8 od kuda je pucano. Jedan covjek tvrdi da je vidio dva cetnika na ivici sume. Dolaze i drugi. Galame na njega sto je ispucao dugi rafal. On tvrdi da nije. Kaze Ispalio sam kratki rafal!! Komandir njegovog odjeljenja mu uzima pusku i nalazi samo tri metka u okviru. Dali smo mu novo ime Mr. Kratki Rafal. Granatiranje je prestalo. Vratio sam se do rova koji je bio razrusen. Sve je trebalo ponovo graditi. Ispravio sam ponovo bure na kome sam sjedio do tada. Cizme koje sam uzeo od zeta su tri broja manje. Skinuo sam ih sa nogu. Najezio sam se kada sam vidio da su mi prsti krvavi Problem obuce nikako ne uspijevam da rijesim. Svaka podijela bilo cega se izvrsi izmedu prijatelja ili familija. Nemam nikoga ko bi me progurao da bar dobijem cizme. Zalio sam se par puta komandi. Kazu imamo mi tebe u vidu, ti si prvi na spisku. Znam da jedino mogu biti prvi na spisku za sljedecu akciju. Muka mi je od bola u nogama a i od svega ostalog. Ukljucio sam transistor. Isla je moja draga pjesmica Srusena su draga mjesta, moja ulica U dnu svoje hladne sobe dise ubica Ovdje zivot malo vrijedi ovo je ludnica Pobjegli su bolesnici iz svojih bolnica Raskrsnice Sarajeva prosao sam ziv Svi pucaju po mom gradu niko nije kriv Raskrsnice reci sada koga ce ubiti Dal cu nocas svoju dragu opet ljubiti

VRATIO SE LOLA I DONIO SRECU

Sunce je przilo, vec odavno nije bilo kise. Izgleda da su nas i oblaci zaboravili u ovoj prokletoj zemlji. Miris borovine je jedina pozitivna stvar koju osjecam ovih dana. Hrana koju dobivamo je vrlo losa. Makarone su nekako velike, kao da su crijeva za vodovod. Ja sam umoran od svakodnevnog kopanja. Ali moramo kopati, to nas jedino stiti od svakodnevnog granatiranja. Kopali smo zemunicu Kada je do nas dotrcao novi komandir cete. Kaze BG (borbena gotovost) svi na liniju. Dosao je helikopter na Hresu. Za par minuta smo zauzeli svoja mjesta u rovovima i transeama. Cekali smo sta ce se desiti. Pola sata je proslo nista se nije desavalo. Cak ni granate nisu padale. Pomalo sam postao nervozan od cekanja. Naslonio sam se na na transe. Ispred mene je bila ruza procvjetala. Gledao sam u njene prelijepe boje i ljepotu, sve na njoj je bilo savrseno. Kroz moje misli se lagano provuklo sjecanje na ruze ispred moje rodne kuce. Iznenada se cula pjesma ispred nas. Neka pjesma od Sinana Sakica. Mislio sam da idu cetnici i pjevaju. Spremili smo se svi da pucamo.

Pratili smo cestu od kuda se cula pjesma. Ubrzo se pojavila bijela zastava. Nosio ju je neki vojnik. Mahao je sa zastavom i pjevao. Bio sam zbunjen, drzao sam ga na nisanu i nisam znao sta da radim. Pogledao sam u ostale oko sebe, svi su isto buljili u njega. Lola jesi li to ti!!! Povikao je neko iz transea. Odgovor je bio vrisak iz sve snage. Svi su trcali prema mjestu gdje je transe presjecao cestu. Konacno je vojnik dosao do nas. Grle ga, ljube Stajao sam po strani i gleda sta se desava. Pogled mi nije silazio sa njega. Prvo sto sam primjetio je nova maskirna uniforma. Cizme na nogama moj broj. Bio je orgoman, visine oko 2m, tezine je odgovarala njegovoj visini. Komsija mi rece da je to brat od nase komsinice koji je nestao u JNA. Prisao sam da cujem sta prica. Kaze da je bio ranjen na hrvatskom ratistu. Nakon sto je pobjegao iz bolnice. Uhvatila ga je vojna policija i predala Arkanu. Rat je proveo ratujuci u Hrvatskoj. Helikopterom su ga dovezli do Hrese gdje su ga pustili da ide kuci. Ubrzo odlazi kuci. Sa njim je otisao i njegov zet koji je bio sa nama taj dan na liniji. Nikome vise nije bilo do kopanja. Svi su samo pricali o Loli Ustao sam i otisao da skupljam opuske kojih se sabralo na mjestu gdje smo stajali prije par minuta. Istresao sam duhan na novine koje sam citao taj dan. Neki CAO magazin. Smotao sam tri cigarete. Htio sam da iznenadim komsiju. Nije imao cigara a bio je strastveni pusac. Tranzistor je cavrljao. Razmisljao sam o roditeljima vojnika koji je sada dosao. Sigurno danas nece niko biti sretniji na svijetu od njih. Zamisljao sam sebe jednog dana kako cu naci svoje roditelje. Kakav ce to susret biti. Komsija mi je prekinuo misli. Prekinuo je moju srecu. Zbog toga sam htio da mu ne dam cigarete. Ipak nisam imao srca da mu to uradim. Dao sam mu ih ali pod uslovom da ide negdje drugo pusiti a da mene ostavi na miru. Hladovina, miris borovine i musice koje su zujale okolo su mi brzo pomogle da odlutam u svijet maste. Zamisljao sam da sam pored poznate rijeke. Mahao sam stapom za ribolov. Cak sam osjecao i svjezinu zraka

P.S. OMERE, NEKA TI JE RAHMET DUSI, DA TI DRAGI ALLAH PODARI DZENET IZBJEGLICE SA PALA
Dok smo se mi pokusavali organizovati. Izbjeglice sa Pala su dolazile svakodnevno na Vasin Han. Organizovali smo prijem za te ljude. Nosili su po par torbi ili kesa sa sobom. To im je bila jedina imovina koju su uspjeli da ponesu da bi sebi olaksali zivot koji je bio pred njima. Doveo sam kuci jednu familiju. Muz, zena, nana i dva unuka. Poznavali su oca od moga zeta. Rekao sam im da u toku dana ne smiju izlaziti iz kuce. Sljedeci dan je muz otisao da trazi neki smjestaj u gradu. Nisu mogli da se naviknu u sklonistu. Bilo im je preusko. Otisli su u sobu. Posto je dan bio miran otisao sam i ja u dnevni boravak da spavam. Probudila me strasna explozija. Prasina je bila na sve strane. Ustao sam i uletio u susjednu sobu gdje su boravila djeca. Nasao sam ih kako su se skupili u cosak i placu zajedno sa majkom i nanom. Pokusavao sam da ih utjesim ali bez uspjeha, granate su i dalje padale po nasoj ulici. Vratio sam se u devni boravak i tek tada vidio rupu u zidu iznad prozora. Lustera nije bilo na njegovom mjestu. Po podu je bilo polomljeno staklo. Tada sam samo molio boga da ne pogodi jos jedna granata u kucu. Nisam znao kako da zastitim djecu. Nismo smjeli pretrcati do sklonista, bilo je i previse rizicno. Nakon pola sata granate su konacno prestale padati. Izveo sam ih iz kuce te smo utrcali u skloniste. Tu smo proveli ostatak dana. Nista nisam mogao da ucinim da ih smirim, plakali su i dalje. Lakse sam disao od kako smo u sklonistu, ali sam sebe krivio sto sam ih doveo kod sebe. Pred vece je stigao covjek. Donosi dobre vijesti. Nasao je stan negdje u gradu. Ujedno mi donosi vijest da iz zida viri granata. Kontao sam da me zeza. Covjek je uporan pa izlazim da vidim o cemu prica. Cahura od granate BST-a (bestrzajnog topa) stajala je u zidu. Pogodila je u cerklas (plocu izmedu dva sprata) tako da je to amortizovalo njenu razornu moc. Kada sam pomislio sta bi bilo da je pogodila samo par cm nize. Preznojio sam se od straha. Vratili smo se nazad, zene su i dalje plakale. Hoce da idu istog momenta. Drze stvari u rukama spremnim za pokret. Pokusao sam ih odvratiti, da cekaju da ne idu prije zore, jer se jos pucalo ali covjek pristaje i krecu. Ispratio sam ih. Vracam se u skloniste i nalazim djecu gdje spavaju unutra. Boze moj zaboravili su djecu u svom tom haosu. Istrcao sam na ulicu. Umalo da se nisam sudario sa covjekom, trcao je nazad. Skontao je i on da su im dijeca ostala. Konacno odlaze. Ulazim u skloniste, napokon tisina. Prosao je jos jedan dan. Imao sam ponovo srece po ko zna koji put u zivotu. Zavalio sam se i legao, konacno sam se osjecao slobodnim. Miris bagrema se mogao osjetiti cak i u sklonistu. Upalio sam tranzistor ali ga nisam slusao, tek toliko da napravim neku buku, koja bi razbila tisinu.

DJEVOJKA IZ REDA ZA VODU

Dosao sam sa linije, nista se nije desilo sto bi bilo vrijedno paznje. Kanisteri za vodu su bili suhi ko barut.Samo sam ruksak zamjenio kanisterima i otisao na vodu. Kolona ljudi sa kanisterima je cekala disciplinovano u redu. Vecinom su dijeca i zene. Vec me skoro svi poznaju. Redovni sam posjetilac cesme koja u svojoj istoriji sigurno nije bila zaposlenija. Kako je vrijeme odmicalo, tako je i ona bila sve umornija. Sve se duze moralo cekati u redu. Pustaju me preko reda. Ne mogu da vjerujem. Mene neko pusta preko reda. Zbog ceka li je ta cast pripala bas meni. Govorio sam im da se ne zurim ali su bili uporni. Ipak pristajem da natocim svoja dva kanistera od po 10 lit. Kada sam zavrsio zahvalio sam im se. Svi se smiju i gledaju u mene. Opet ne kontam u cemu je fol. Tada jedna zena konacno nesto progovori. "Nemoj se sine nama zahvaljivati nego ovoj djevojci, ona ti je ustupila red". Pogledao sam u djevojku. Stajala je na kraju reda i smijala se. Izgledala je predivno. Nisam znao kako da joj se zahvalim, bio sam zbunjen. Pa sam joj rekao ako treba pomoc u nosenju kanistera vratit cu se da ti pomognem. Odbila je pomoc, tako da sam joj se zahvalio i otisao kuci. Koja sam ja budala. Razmisljao sam poslije o toj dojvojci. Od kuda me poznaje, zasto mi je ustupila mjesto. Ujutro sam otisao kod dijece koja su zivjela u susjednoj ulici. Dao sam im zadatak da mi otkriju ko je bila djevojka koja mi je ustupila red sinoc na vodi. Za uzvrat su mi trazili da im donesem sa linije praznih cahura. Obecao sam im pun ruksak, samo da saznaju ko je djevojka od sinoc. Moji tajni agenti su te veceri imali rijesenu zagonetku. Djevojka je bila izbjeglica iz Vogosce. Smjestena je kod rodaka u susjednoj ulici. Na zalost sutra ide u grad, njeni su nasli stan. Znao sam da mora biti nesto naopako u svemu tome. Ipak nije bilo sve tako crno. Djeca su rekla djevojci da sam se ja raspitivao za nju. Tako da su mi ugovorili sastanak sa njom te noci. Kako su samo opasni ovi moji agenti, zlata vrijede. Tu vece sam proveo sjedeci sa njom na podzidu u ulici. Pred zoru smo se pozdravili. Ona je otisla za svojom sudbinom. Ja sam ostao da cekam nekoga ko ce mi ponovo ustupiti red za vodu

STA TO BJESE POSTENJE

Na strazi smo vec cetiri dana. Nema dovoljno vojske da nas smjene, sada su nam uveli novi sistem. Cetiri dana na strazi jedan odmora. Vrijeme provodim citajuci stare casopise koje nalazim po napustenim kucama. Ovih dana sam se razocarao u nasu Vojsku. Gledao sam kako pljackaju napustene kuce. Svaki dan bih primjetio da je preko noci nestalo nesto iz kuca. Prvo su pocele da nestaju tehnicke stvari. Sada nose namjestaj. Kako je samo tuzno vidjeti sve to. Svi ovi sto kradu su neke posebne face. Svaki pojedinacno je prica za sebe. Meni su posebno dva lika zapela za oko. Prvi je covjek koji mi nije dao u rov, kada me htio upucati. Krade neke bezvrijedne stvari. Juce je nosio kauc, koji je neki staromodni, ima cak i ruzan dizajn. Skuplja neke krampe po kucama, kose, lopate Kao da zivi negdje na selu pa mu sve to treba. Drugi je vec svima poznat. Svi ga zezaju. Na pitanje sta ima u ruksaku uvijek odgovara ma malo zeljeza. Proslu smjenu smo mu uvalili betonski blok u ruksak. Odnio je kuci, sada ne prica ni sa kim. Niko se ne usuduje da ga pita kakvo je zeljezo bilo prosli put. Policija se raspitivala ko pljacka. Nisam nista rekao, a nemam sta ni reci. Rat je dovoljno zlo po sebi, jos treba da se covjek zamjera sa nekim zbog glupih bezvrijednih stvari, koje ce na kraju i onako propasti. Ovdje ili uskladistene negdje u podrumu, cekajuci da se ovaj rat zavrsi. Zasto neko krade u ovom vremenu stvari koje mu nisu potrebne. Svaki dan neko pogine. Svaki dan neko ostane invalid. Kako niko ne misle o tome. Kako ne misli da su to stvari od neke sirotinje koja je sve to mukotrpno stvarala. Pa zar moramo da budemo kao i cetnici. pa zar nije njihova zelja da budemo kao i oni.Zasto moramo da padamo tako nisko. Tesko je sa ovim ljudima uspostaviti bilo kakav kontakt. Ja sam najmladi trenutno na liniji. Jedino se druzim sa komsijom. Ljudi su neka cudna sorta. Dok je bilo alkohola nisu prestajali piti. Sreca pa ga vise nema ni za lijeka. Boje se svega, trzaju na svaki pucanj. To mi dobro dode, jer me smatraju najhrabrijim mada se i sam plasim. Kako li je tek njima ako sam ja najhrabriji. Kod njih mi se iznad svega svida sto dobro kopaju, tako da imamo najbolje rovove. Cizme su mi se malo razvukle ili su mi se noge skupile. Sada mi ne prave zuljeve, jeste da me stopala bole ali bar ne krvave nakon svake smjene. Nije mi samo jasno kako su ostavili sve ove stvari u kucama, a niko ama bas niko nije ostavio bar jedne cizme ili bilo kakvu obucu koja bi meni odgovarala. A ko zna mozda vec i naletim na nesto sto mi odgovara

PODRUM PARTY
Dogovorili smo se da napravimo festu kod mene u podrumu. Skupili smo par konzervi. Dvije flase vina, zalihe iz mjesnog granapa koji je na pocetku rata pao za slobodu grada. Ja sam imao gitaru. Pokusao sam napraviti kandilo za osvjetljenje ali bez uspjeha. Kako sam samo smotan, nikako ne znam da napravim to cudo od svjetiljke. Uvijek mi potone plovak i ugasi se sve. Dok sve to ponovo vratim budem sav od ulja a kanap se natopi vodom i nece da gori. Srecom pa zive u blizini djeca koja su pravi profesionalci za pravljenje svjetiljki. Dali su mi pet konzervi sa fitiljem i plovkom u zamjenu za trideset cahura od metaka. Festa je bila cista desetka. Igrali smo se neke igre koju bas ne kontam. Samo sam na kraju skontao da sam ispao magarac pa sam morao na glas da vicem ja sam magarac!!!! tako tri puta. Doduse samo jednom. Vecina je prosla puno gore od mene. Skoro pa su svi prisutni izgubili nekoga u familiji. Kako se sve zaboravlja. Gubim pojam o vremenu. Svaki dan je dug ko godina. Tek su prosla cetiri mjeseca od pocetka rata. Meni se cini kao da je poceo prije par stotina godina. Asko je otisao kuci i donio Harmoniku. Samo da bi za mene odsvirao pjesmu. Sve sto zelim u ovom trenutku, idi idi iz zivota moga. Ponavljali smo je bar deset puta. Pjesme koje zovemo patriotske su sada u folu. Henda, Tifa, Nazif, Nadrealisti poklonili su nam pjesme koje nam daju snage da prezivimo sve ovo. Usvojili smo i himnu nase raje. Prepravili smo Hendinu pjesmu Ratnici sa Dobrinje u Ratnici sa Brusulja. Krenulo je ovo zlo, nista nismo imali Da branimo domove, zajedno smo ostali Dosao je mjesec maj, zaboravljeno naselje, Rodilo je druze moj, ratnike sa Brusulja (Dobrinje) Gadaju nas topovi, tenkovi sto ruse sve Ali nista ne mogu, ratnicima s Brusulja (Dobrinje) gadaju nas topovi, tenkovi sto ruse sve Ovu pjesmu pjevaju, ratnici sa Brusulja (Dobrinje). Sad se vidi sad se zna, gdje su pravi jarani S jedne strane raja su, a zdruge su ostali Ovo srce veliko, ne zna sta je strah i jad Sarajevo - Vasin Han. Ovo je u gradu grad Pred zoru su se svi razisli. Ostao sam sam. Pravo sam sretan. . Nismo mrtvi. Prezivjeli smo. Ponovo se osjecam zivim. Ponovo se druzimo, bez obzira na sve sto se desava oko nas. Bez obzira na smrt koja lebdi iznad nasih glava, cekajuci da ugrabi svoju zrtvu. Ko zna, mozda sam ja sljedeci

PJESMA GLASNIK SMRTI

Probudio sam se oko deset sati. Osjecao sam se malo umorno od sinocne feste. Ukljucio sam tranzistor. Isle su neke patriotske pjesme.Nisam posebno obracao paznju na njih dok u jednoj pjesmi nisam cuo ime koje mi je bilo poznato. Nakon imena je islo "i otiso tiho, jedan od najvecih on je majko bio Ta pjesma je bila glasnik smrti. Vec drugi put putem na radija cujem za smrt svoje rodbine. Gledao sam u transistor i imao zelju da ga razbijem od zid. Do sada mi nije donio niti jednu dobru vijest. Nakon sto sam saslusao pjesmu, otrcao sam do staba. Uzeo sam telefon i okretao sve moguce brojeve koje sam imao. Skoro da je ne moguce bilo naci bilo koga. Niko se nije javljao ili telefoni nisu radili. Nakon par desetina okrenutih brojeva konacno sam nasao nekoga iz familije Saznajem grozne vijesti. Rodak je poginuo. Od rodice muz je isto poginuo prilikom zauzimanja rezervoara na Mojmilu. Ona je dobila sina koji je dobio ime Murat. Rodio se u vrijeme kada je Murat Sabanovic htio da digne branu u Visegradu Vracao sam se kuci kroz bascu. Po prvi put nisam uspio da uzivam u ljepoti basce kroz koju sam se kretao. Uvijek sam kada bi mi bilo tesko isao u bascu i tamo bih sjedio. Pokusavao sam da probleme zaboravim gledajuci u savrsenstvo prirodnih ljepota. Ovaj put sam osjecao samo mucninu u zelucu. Dovukao sam se do sklonista. Prezirao sam taj dan sve oko sebe. Sve politicare koji su svoje guzice sklonili. Sve one koji su svoju djecu izvukli iz pakla. Kakvo je ludilo uslo u ljude. Neki roditelji se ponose sto su izgubili dijete drugi se ponose sto su ih sklonili. Da li je ovdje vise ista normalno?

Ubrzo sam napustio skloniste. Nisam mogao da podnesem samocu. Uzeo sam kanistere i otisao na vodu. Znao sam da cu tamo bar na trenutak moci da zaboravim na ruzne stvari koje se oko mene desavaju. Stao sam u red, nisam kontaktirao ni sa kim. Niko me nista nije ni pitao, a tako sam zelio da mi neko nesto kaze. Zelio sam da razgovaram sa nekim, ali kao da namjerno niko nije htio da obrati paznju na mene. Taj dan su izgleda svi imali svojih problema. Mozda su i oni ocekivali da ja njima nesto kazem a ja sam ih iznevjerio taj dan

PARADAJZ
Sjedio sam ispred jedne kuce u naselju Otes. Gledao sam u paradajz koji se crvenio u basci. Prvi put vidim paradajz ove godine. Pogled kao da se zalijepio za njega. Bio sam hipnotisan tim crvenilom Covjek je prosao pored mene. Usao je u bascu i ubrao paradajz. Nakon toga se okrenuo, isao je prema meni ispruzene ruke. Kao da sam sanjao sve to. Dosao je do mene i rekao Vidim da ga gledas, ocito je tebi suden. Uzeo sam paradjz a da se covjeku nisam ni zahvalio. Igrao sam se sa tim crvenim carobnim plodom. Kao da je bio nesto sveto. Vrtio sam ga u rukama, pazljivo mjereci svaki mikron njegove povrsine. Glatka crvena kora je bila savrsena, cak niti jedne fleke nije imao na sebi. To je bio ujedno i jedini rodendanski poklon koji sam dobio. Za vrijeme rucka sam pojeo svoj rodendanski poklon. Ujedno je bio i jedini paradajz te 92 Nakon rucka je dosla moja smjena. Otisao sam na strazu. Avgustovsko sunce je przilo. Otisao sam da nadem nesto da sjednem. Nasao sam skolsku stolicu koja je zalutala u vojnicke rovove. Stolica me vratila u skolske dane.Kraj avgusta sam do sada provodio pripremajuci se za skolu. Sada ponovo sjedim u skolskoj stolici sa puskom u ruci. Cekam da se pojavi neko sa druge strane. Ilidza je ispred mene. Sigurno neko od skolskih drugova sjedi sa druge strane. Koja ludos, sjedim tu na domak mojih omiljenih kafica. Vide se stabla platana i kestenja u aleji Avgust + Otes + Aleja + skolska stolica = Ilidza i skola. Cekao sam da zvoni skolsko zvono. Dolazilo mi je da ustanem i krenem prema Ilidzi. Puska koju sam drzao u rukama je kvarila moj san. Ona je bila nepremostiva brana do ostvarenja mojih snova. Crnim dim koji se dizao iznad grada, probudio me iz sna. Cetnici su unistavali simbole Sarajeva. Danas je VIJECNICA bila na redu. U mojoj glavi su se vrtili stihovi jedne pjesme od Pilota A sudbina je preko puta u nekim tudim rukama, ja je cekam da dode i na moja vrata mozda sutra mozda nikada

RANJENE DUSE
Taman kada smo mislili da vise izbjeglica nece biti, dolazi Septembar 92. Izbjeglice iz okoline Rogatice se pojavljuju ispred nasih linija. Cetnici su ih dovukli na Zeciju glavu i pustili da idu prema nama. Izledaju kao da su dosli iz pakla. Vecinom su zene, tek po neko musko dijete je medu njima. Cestom su dolazili prema nama. Jedan vojnik je posao prema njima, ali je snajper pucao na njega. Jedva je izvukao zivu glavu. Kako je samo bilo tesko gledati sva ta izmrcvarena tijela koja se krecu. Bili smo bespomocni, nismo im mogli pomoci. Samo smo mogli gledati i nadati se da ce doci do nas. Ispred same linije cetnici su tenkom iz brezika gadali kolonu. Kao da im nisu vec dovoljno zadali muke. Dozivali smo ih da trce prema nama. Isprepadani su uskakali ili upuzavali u nas transe. Puno ih je ranjeno. Jedno dijete je imalo tesku ranu na nozi. Prisao sam mu da vidim o cemu se radi. Bila je stara rana, crvi su ispadali iz nje. Pokusao sam da ne pokazujem znake gadenja, ali bojim se da nisam uspio. Mjesecima su se skrivali po sumama, cetnici su ih granatirali svakodnevno. Predali su se na kraju. Muskarce su odveli, odveli su ih zauvijek. Visoka kazna za to sto si musko i sto ti roditelji nisu dali ime koje bi te postedilo smrti. Koga su mogli kriviti, roditelje za krivo ime ili krvnike koji su ih ubijali. Ko je vise bio kriv??? Jedna zena je uzasno jaukala. Kada smo dosli do nje. Krv joj je tekla iz noge. Zakacio je geler od granate. Kada smo zavrsili sa previjanjem, tek sam tada vidio da je imala ranu i na drugoj nozi. Rana je bila zamotana nekom krpom. Bolnicar je odmotao da bi je previo. Smrad se uzasan sirio, rana se ugnojila. Nisam mogao da podnesem smrad pa sam se okrenuo i otisao prema drugim kojima je bila potrebna pomoc. Smjestili smo ih u kuce, jer nismo smjeli da ih saljemo dalje prije noci. Obisao sam ih sve. Bolje da nisam, vidi ona lica, sve one rane na njihovom tijelu. Siguran sam da ih nikada necu zaboraviti. Koliko je samo tuge bilo u tim

djecijim ocima. Koliko straha se vidjelo. Bojali su se mene, kada bih usao. Samo zato sto sam imao maskirnu uniformu. Pred vece sam otisao sa komsijom da vidimo polozaj za novi rov koji smo trebali da kopamo u sumi blizu ceste. Dok smo sjedili vidjeli smo nesto na cesti kako se krece. Dosli smo do ivice sume. Tada smo jasno vidjeli zenu koja se vukla po cesti. Ponovo nismo smjeli izaci da joj pomognemo. Cekali smo je da dode do nas. Da se nekako dovuce ili da padne noc da je mi donesemo. Napokon sa zalaskom sunca uspjela je da dopuze do nasih rovoa. Bila je nepokretna starica. Na rukama je dopuzala do nas. Niko joj nije pomogao od tih ljudi koji su dosli sa njom. Niko nije cak ni rekao da je bila sa njima. Svi su bili izgleda zaokupljeni svojim mukama. Trazila je samo vode. Donio sam joj vodu, nakon sto se napila pocela je da prica. Kako je samo bila pribrana. Rekla mi je ime sina. Da zivi na Breci, cak i adresu. Bio sam odusevljen sa njenom pribranoscu. Nazvali smo stab, dali smo im adresu. Zamolili smo ih da neko ode da potrazi nekog od familije. Kada je pala noc, nanu smo stavili u kolica i odvukli do staba. Sin je vec bio stigao da je doceka. Gledao sam ih kako se grle. Kako suze teku niz njihova lica. Konacno malo srece. Okrenuli smo se i otisli nazad na liniju. Vratili smo se na liniju. Upalili transistor i slusali emisiju Pokidane veze. Nadali smo se da cemo cuti neku vijest koja bi nas koliko toliko utjesila u vremenu pakla u kojem smo se nalazili

TRENUTAK UMORA
Kisa je juce padala, tako da je uzasno hladno. Kao da je decembar a ne tek pocetak septembra. Prehladio sam se izgleda pravo dobro. Osjetim da imam bubrege od jutros. Nadam se da ce proci ubrzo jer sutra idem nazad na polozaj. Od kako je snajper jutros u ulici ranio jednu djevojcicu, prosto je nemoguce izaci na ulicu. Snajper nas uporno drzi pod paljbom. Sjedim u sklonistu i dozivam se sa komsijom preko puta. Nisam se usudio da pretrcim ulicu, vikend cetnik je izgleda danas naumio da ubere svoju zrtvu po svaku cijenu. Uzeo sam kanister, stavio ga na cijev i izvukao na ulicu. Nakon par sec, imao sam probusen kanister. Losa ideja, ostao sam bez kanistera. Ipak sam skontao da se ne treba zezati. Snajperista nije neki lokalni, nego je profesionalac. Cim je uspio da tako brzo pogodi metu. Iskoristio sam dan za lezanje. Citao sam romene koje sam prije par dana nasao na putu u naselju. Isao sam ulicom kada su me vidjela djeca. Ostavili su vrecu i pobjegli. Otvorio sam vrecu i vidio da je puna crtanih romana. Samo sam je preuzeo i odnio u svoje skloniste. Nije neka literatura ali kada nema bolje, daj sta das. Jos uvijek ne znam nista za familiju. Nikakvog traga ni glasa koji bi mi dao bilo kakvu nadu. Na spisku ubijenih koji sam nedavno dobio od jednog prijatelja ih nisam nasao. Za brata i njegovu familiju jos uvijek nisam cuo nista. Nadam se da su se oni izvukli. Moje zalihe baterija za transistor su se smanjile. Sada samo slusam vijesti i emisiju pokidane veze. Komsija je pobudalio skroz. Nema cigara ni za lijeka. Stalno spominje tranvajsku stanicu na Ilidzi. Spominje je jer je toliko cigareta zavrsilo medu onim sinama. Sada se sjeca svake cigarete koju je bacio a da je nije ispusio do kraja. pobjeci negdje daleko sto dalje, gdje ne trebaju pilule za spavanje. Ovi stihovi savrseno odgovaraju za vrijeme u kome se nalazim. Ne razlikujem vise ni po cemu dan od noci ni noc od dana. Sve je isto, sve se vrti u krug. Svi smo umorni, samo je izgleda smrt neumorna ovih dana

ZIVOT IDE DALJE

Danas je dan prosao uzasno. Cetnici su pogodili kucu od momka koji me je 8 juna pitao od kuda mi uniforma. U stabu su mi rekli da je tesko ranjen. Ostao je bez jedne ruke. Male su sanse da ce prezivjeti. Otac mu je isto tesko ranjen. Izgleda da ce i on ostati bez ruke. Kakva tragedija. Taman sam se bio sprijateljio sa tim ljudima. Zivot ide dalje. Ide dalje ali do kada? Da li vise iko moze vidjeti kraj rata Ja vise ne vidim kraja ovom ludilu. Granatiraju nas neprestano. Ocito da su cetnici imali u planu da Vasin Han bude njihov. Mi smo prepreka njihovim zamislima da granica bude na Visegradskoj kapiji. Imamo veliki problem jer nemamo dovoljno vojske. Stalno smo na strazi. Ne znam zasto nasi drze liniju na Zmajevcu. Kada idem kod sestre na Breku moram proci stotinu kontrola. Izgleda da oni cuvaju politicke granice a mi neke samo nama poznate. Cak im je i Hanka pjevala na prvoj liniji. Nas niko ne jebe ni 1%. Prije par dana sam skontao da je promijenjeno ime Vasinog Hana u Gazin Han. Sreca pa sam to znao prije nego sto me otac od zeta pitao kada sam bio kod njega na Breci Znas li ti gdje je Gazin Han? sto ga granatiraju svaki dan, majku im njihovu!!! Smijao sam mu se par minuta. Gledao je u mene ko u neku budalu. Sto i jesam cim zivim ovdje u ovoj rupi.

Dok sam ovo pisao, granata je opalila pored ulaza u podrum. Srusila je konacno dio vanjskog zida. Ali tu su vrece sa pijeskom. Nista mi ne mogu. Najjaci sam!!! Ovih dana se ne moze niko vidjeti ni cuti na ulici. Jedino sto cujem je detonacija granata koje stalno padaju. Cak je i komsija otisao negdje u grad da trazi nekoga. Pokusao sam pretopiti i napraviti svijecu od ovih vec iskoristenih. Kakvu sam samo dobio cudnu smjesu, puna je garezi. Dobio sam satiranu svijecu. Ali nema niti jedna svijetla boja. Sve je nekako tamno. Da bar ovi oblaci hoce otici, da bar gledam u sunce. Ako ne mogu gledati ni u sta drugo sto bi me cinilo sretnim

PRVE ZRTVE MOJE ULICE

12 septemar 92. Sinoc mi je dosao zet u posjetu, donio mi je nesto hrane. Moje zalihe su ispraznjene. Tako da mi je sada svaka mrvica dragocijena. Ustao sam vrlo rano. Ponovo sam nesto ruzno sanjao tako da sam probudio i sebe i zeta. Nakon toga vise nisam mogao zaspati. Zet je napravio kahfu pa smo pozvali komsiju da prede kod nas u podrum. Jutro je bilo mirno, jedan od onih dana kada smo se bojali tisine Pricali smo o miru i hrani. Prosto je nemoguce da u ovo doba godine sjedim gladan. Prije par dana smo pisali zimnicu i uplatili neku lovu za to. Ko fol da ce iz Makedonije to dovuci. Ne vjerujem da ce biti od toga bilo sto, ali hajde treba pokusati. Nisu uspjeli ni prvi fildzan popiti kada je granata pogodila u nasu kucu. Granate su nastavile padati po ulici. Po jacini detonacija se moglo zakljuciti da se radi o haubickim granatama. Svakih par sec bi odjeknula nova detonacija. Nakon 10 min granatiranja kroz ulicu je proslo auto. Detonacije granata su ga ispratile. Narednih 45 minuta nasa mala ulica je bila na meti cetnicke artiljerije. Ko bi ga znao zasto neko od cetnika imao toliku mrznju prema nasoj ulici. Mozda zato sto nema srpskih kuca u njoj. Bila je etnicki cista. Na trenutak sam provirio na ulicu kroz otvor na podrumu. Nista se nije vidjelo od prasine i dima. Bojao sam se da je kuca u kojoj zivim zapaljena. Kada su granate konacno prestale da padaju. Izasao sam iz podruma i popeo se na terasu. Smrad baruta se osjetio u zraku. Dim se razisao. Cijela ulica se vidjela. Izgledala je sablasno. Niti jedan krov nije ostao citav. Tisina, bolna tisina se ponovo nadvila nad nasom ulicom. Pogledao sam prema kuci preko puta. Ispred je lezala zena. Pretrcao sam ulicu i dosao do nje. Bila je blijeda. Kao da je i zadnja kap krvi iscurila iz nje. Rupe od gelera su se mogle vidjeti po cijelom tijelu. Vrata na kuci su bila otvorena. Usao sam u kucu, nasao sam neku deku i pokrio je. Dok sam stajao kod nje auto koje je proslo kroz ulicu za vrijeme granatiranja vratilo se nazad. Otisao sam kod komsije koji je dosao sa autom. Tu sam saznao da je jedan komsija poginuo. Prosto nemoguce kako je sve ovo cudno. Kao da neko probira najbolje ljude ovih dana. On je bio jedan od njih. Bio je primjer za dobrotu. Ne mogu da vjerujem da je bas on poginuo. Veceras su svi napustili ulicu. Ne vjerujem da ce se vise vratiti bilo ko ovdje da zivi. Ponovo sam ostao kao na pustom otoku. Sve sto sam mogao cuti je bilo kucanje kazaljke sata na zidu. Nadam se da ce otkucati kraj ovom vrmenu ludila P.S. SENO I ZAJIME, NEKA JE RAHMET VASIM DUSAMA, DA VAM DRAGI ALLAH PODARI DZENET.

PRVI DANI JESENI

Ustao sam rano. Dzenaza je bila na mezarju Kovaci. Trajala je vrlo kratko, bojali smo se da nas cetnici ne gadaju. Nije bilo puno ljudi, komsije i saborci rahmetli Zaima su se okupili. Otac, braca Nije ih bilo, negdje su razasuti po Bosni ili ko zna gdje. Kada ce saznati da su izgubili sina, brata Vratio sam se kuci. Sunce je konacno izaslo. Malo je otoplilo. Spremio sam se i otisao na liniju. Izgleda da ce nas nesto pregrupisati. Mene ce prebaciti u kamenolom u drugu jedinicu. Komsija je na spisku da ide na liniju prema skoli. Pokusao sam se buniti, ali vidim da nema fajde. Pricekat cu da vidim na sta ce sve ovo ispasti. Pa cu onda reagovati. Dan sam proveo razmisljajuci o svemu sto se desava ovih dana oko nas. Slusao sam na radiju svjedocenje jedne zene koja je silovana u Foci. Ime zlocinca sam prepoznao. Isao je sa mnom u skolu. Bio je najsmotanija osoba koju sam imao prilike sresti u skoli. Izgleda da je doslo i njegovih pet minuta da pokaze koliko je u stvari gadan i nemocan, kakav ce ostati do kraja zivota Svaki dan imam priliku vidjeti i cuti o zlocinima koje cetnici cine sirom Bosne. Svaki dan sve vise i vise mi nije jasno od kuda tolika mrznja prema svemu sto nije srpsko. Kako neko moze majci uzeti dijete od dva mjeseca iz ruku i baciti ga u rernu da se pece Kakvi su to ljudi??? Pored mene u rovu su dva srbina. Ne znam kako ali im vjerujem. Da li je moj najbolji prijatelj kojeg sam imao prije rata postao zlocinac. Bas me to interesuje. Da je bio sa mnom kada je ovo sve pocelo, da li bi ostao sa nama. Mozda

je cijelo vrijeme samo glumio?? Ko bi ga znao vise. Sve se ovo okrenulo naopacke. Jesen ostavlja lagano traga na svemu. Dunja pored transea se klati na povjetarcu. Uspjela je do sada da odoli svim napadima. Izdrzljiva neka vocka. Ipak jesen izgleda da najvise ostavlja traga na licima ljudi. Umorni i zabrinuti izgledaju. Sigurno sam i sam takav. Da mi se samo vidjeti nekim drugim ocima

HUMANITARNA
Vrijeme oblacno. Nema nigdje nikoga. Trenutno sam jedini stanovnik ulice. Kao da je sve potonulo u zemlju. Povremeno bacim pogled na zidni sat da vidim koliko je sati i to je sve sto se desava. Zivot tece nekim vec ustaljenim glupim tokom. Citam neku knjigu "Tvorac Grada" od Perl Bak. Zanimljiva je dosta. Dok oni pokusavaju da izgrade grad, mi pokusavamo da sacuvamo sagradeno. Jutros je bila BG (borbena gotovost). Nakon sat vremena su nas povukli. Nista od toga, samo nas zajebavaju. Tenk iz Brezika nam zadaje velike probleme. Ne moze se vise maknuti od njega. Puca na sve sto se krece. Da bar imamo cime da ga gadamo. Ovako ce biti tesko izdrzati. Pogotovo sada kada lisce opadne. Imat ce nas kao na dlanu. Voda u skaljinoj basci je skoro presusila. Tako da sada moram ici na vodu kod Todorovica kuca. Pravo je daleko. Guzve su uzasne. Znam ponekad ostati i po 3 sata da bih dosao na red. Sada sam usavrsio sistem nosenja kanistera. Svezem ih kaisevima tako da mogu ponijeti po 50 lit bez problema. Sada ne moram ici stalno na vodu. Humanitarnu pomoc su rekli danas dijeliti. Sta god da dobijem malo je. Kao samac dobijem uvijek male kolicine. Nisu dovoljne da prezivim ni par dana. Sreca pa u vojsci imamo hranu. Ne lici na nista ali ipak nas odrzi u zivotu. Samo jedemo makarone i rizu. Ukus je katastrofalan, svaki put kada krenem da jedem smuci mi se da povratim. Ipak nekako sebe prisilim da pojedem sve sto dobijem. Imam srece jos uvijek nisam dobio enterokolitis. Zdravlje me sluzi odlicno. Pokusavam da se pazim koliko je to moguce. Moram nesto skontati za zimu. Cizme moram rijesiti pod hitno. Ove su mi previse tijesne. Noge ce mi se zalediti ako ne nadem odgovarajucu obucu. Sada moram ici po humanitarnu, vrijeme je. Kako je sve cudno. U pocetku nisam htio da idem po humanitarnu, bilo me stid. Imao sam hrane i nisam htio da uzimam milostinju. Sada jedva cekam da dode vrijeme podijele. Kako li je tek mojim roditeljima, ako su zivi. Kako oni podnose sve ovo? Da li su dosli do tacke kada moraju uzeti milostinju?...

MIS POJEO MACKU

Dan je bio miran, tek po neki pucanj bi se cuo. Sjedio sam sa komsijom u rovu. Predlozio je da odemo sumom da vidimo sta ima iza brda. Nas rov je dosadan, jer ga cetnici ne gadaju tako cesto. Ipak ga se vecina boji. Posljednji je rov, poslije njega vise nema rovova, par stotina metara. Da cetnici znaju mogli bi nas za usi izvuci iz njega Izasli smo iz rova i krenuli ivicom sume prema brdu iznad nas. Jedva smo se provlacili kroz siblje koje je izraslo izmedu borova. Dosli smo konacno do vrha. Razocarali smo se. Sve sto smo mogli vidjeti bila je suma. Nastavili smo se kretati dalje. Dosli smo do ivice sume. Nekih 10 metara ispred nas je bila stala. Prvo sto smo mogli vidjeti su bile tikve kojih je bilo na sve strane. Nismo mogli odoliti da ih ne uberemo. Komsija je otisao za tim zadatkom, ja sam otisao na stalu. Sjeo sam na na sijeno. Miris I pogled su bili predivni. Sjetio sam se sela i vremena provedenog na njemu. Gledao sam u cahure koje su bile razbacane okolo. Pogled na moju ulicu bio je cist kao na dlanu. Dok sam gledao sta se sve vidi u prostoriju je usao vojnik sa snajperom u ruci. Skamenio sam se od straha. Nije ni gledao u mene prosao je do otvora na stali i poceo da prica - Ima li ustasa? - Nema, nisam vidio nikoga. - Ti si Sarajlija? - Jesam odavde sam. - Sve vas treba pobiti!! Slabo ste ove ustase sredili. Sta ova budala radi ispred stale? - Bere tikve. - Jebale mu tikve mater hoce da ga ustase ubiju. - Nece, nemaju ga cime gadati. - Mici se odatle budalo!! Majku mu njegovu bjezi, ovo je ustasa!!!! Trznuo se za pusku. Posto sam svoju pusku drzao u borbenom polozaju, sa metkom u cijevi, samo sam pritisnuo obarac. Sasuo sam rafal u njega. Nije se ni pomakao. Zanimljivo ocekivao sam krv na sve strane ali je nije bilo. Par

crvenih mrlja, je bilo sve sto sam mogao primjetiti. Uzeo sam snajper i ruksak koji je imao na ledima. Nakon toga sam zapalio sijeno na stali Istrcao sam iz stale i usao u sumu. Nakon 30m sam nasao komsiju. Zajedno smo nastavili trcati nazad. Svoju pusku sam stavio na leda. Tako da mi je zapinjala za siblje. Snapjer sam nosio u rukama. Nakon 5 min pocinje pucnjava iza nasih leda. Granate su padale iza nas po sumi. Kada smo dosli na nekih 50m do naseg rova. Docekao nas je rafal sa nase linije!! Zalegli smo medu borove. Dozivali smo ih da ne pucaju. Napokon kada je stalo pucanje. Ustali smo i pocli da vicemo Nasi smo!!!!! u tom momentu metak otkida dio bora izmedu nasih glava. Ponovo smo imali srece, neki nestrpljivi vojnik. na kraju smo nekako uspjeli da uspostavimo kontakt sa nasima. Komandir voda nas je cekao. Galamio je na nas. Prijetio Dosli su ubrzo i ostali. Vojnik koji je pucao grlio nas. Ponavljao je k'o papagaj mogao sam vas ubiti. Zezao sam ga da je los strijelac (na svu srecu pa i jeste bio, jedan od najlosih u jedinici). Granate su u meduvremenu pocele da padaju po naselju. Komandir je i dalje galamio. Pozvao je stab da nas vode u zatvor. Zato sto smo napustili strazarsko mjesto. U svoj toj frci dosao je i covjek ciju sam stalu zapalio. Prijeti da ce nas ubiti. Nikako nismo uspjevali da im objasnimo sta se desilo. Iz staba dolazi naredba da se hitno javimo u stab. Spakovali smo se i krenuli...

HIJENE
Za par minuta smo bili u stabu. Vojna policija nas je vec cekala. Kako mi lice na lesinare, cak su im i face ko u hijena. Jedan policajac je poceo da vice na nas. Da zna kako mi je vec duze vremena odvratan, sutio bi. Kada sam njega cuo da galami. Poceo sam i ja da vicem. Jebali vas cetnici, svaki dan nas ubijaju i nikome nista, mi jednog ubijemo i moramo u zatvor!! Neka vam ratuje ko hoce ali ja vise necu sigurno, na ovoj liniji ni metka ispaliti. Sutra idem da se prijavim kod Juke a onda mi mozete kurac pusiti!! Svi su usutili Komandant je konacno progovorio jednu pametnu. - Koga ste ubili? - Cetnika i snajper smo zarobili!! - Koji snajper?! - Ovaj! - Pa sto ne kazete (blalalblala) Komsija se sada smijao. Do sada je moja duznost bila da se smijem, ovaj put mi je on oduzeo bez pitanja. Svi prilaze cestitaju. Pricamo im kako je bilo. Sreci nigdje kraja nema. Gledao sam u hijene kako se transformisu u nevinascad. Komadant nam za nagradu daje dva dana odmora. Koja ljepota. Pitam ga za snajper da li ga mogu zadrzati. Kaze Vidjet cu da nesto sredim, sada ga morate predati u stab. Ruksak koji smo zarobili, zaboravili smo i da postoji. Dosli smo kuci. Tek tada je komsija skontao da ga je nosio cijelo vrijeme na ramenu. Konacno pretres. Slab plijen. Licna karta izdata u Srbiji, dva okvira za snajper, nocni nisan, pet kutija cigareta VEK, crvena beretka sa kokardom. Maskirna maica i kosulja, Par nekih glupi sitnica... Pred vece se sve zavrsilo. Cak je i stala dogorila do kraja, vise se nije dizao dim. Cetnici su prestali sa granatiranjem. Ja sam pretrazivao po kuci, da li se ima sta za pojesti. Tikve mi nisu izlazile iz misli. Da smo bar jednu uspjeli donijeti. Ubio sam covjeka a ne osjecam se lose. Boze moj sta je to sa mnom. Da li sam ja normalan? Znam da bi on ubio nas. Mozda je on snajperista koji nam nije dao mira u ulici i koji je oduzeo toliko zivota do sada. Da li je to opravdanje da ne osjecam nista Jedno veliko NISTA je u meni. Osjecam se kao da vise nisam ljudsko bice. Ako dozivim mir, kako cu se osjecati. Da li kao ubica ili heroj ili cu mozda imati srece pa cu prije toga da poludim

REMI
Prosla su i moja dva dana odmora. Proveo sam ih kod sestre Pod Hrastovima. Koja ljepota. Dosla im je struja i voda na par sati. Kako sam se samo okupao. Uhhh Tako je bilo dobro. Kao da nije rat. Kako je njihovoj vojsci dobro. Drze polozaje iznad Grdonja, niko ih ne napada, niti oni koga napadaju. Ima ih dosta pa malo provode vremena na liniji. Kod kuce iznenadenje. Supa je nestala. VBR je imao direktan pogodak u nju. Sinoc sam ostatke od nje uvukao u podrum. Da ih neko ne pokupi prije mene. Sve sto gori je sada na cijeni. Danas sam zvanicno presao u protiv oklopno odijeljenje. Zaduzio sam zolju. Jednu jedinu zolju imamo. Ako promasim ili ako krenu dva tenka najebali smo. Mozemo samo pokusati boga moliti da ne napadnu nas dio linije. Komsija ide prema skoli. Dobio je funkciju komandir odjeljenja minobacaclija. Nemaju minobacac. Kaze komadant Da budemo spremni, ako nabavimo minobacac.

Upoznao sam se sa novim ljudima iz voda. Ima nas sest. Dva srbina, jedan covjek izbjeglica sa Pala, jedan lokalni probisvjet, komadnir odjeljenja mi je vec dobro poznat i ja. Poznajem ih sve od ranije, osim ovog sa Pala. Svi osim njega su ujedno i pripadnici pete cete. Bili smo skupa na svakom terenu do sada. Mogu reci da sam zadovoljan. Svi izgledaju hrabri. Ne bih rekao da je neko od njih strasiv. Docekali su me sa kanisterom od 25 lit pive. Sarajevska pivara toci pivo u kanistere. Posto ne pijem, smijali su mi se. Ali su na kraju prihvatili tu moju manu. Rov koji imamo je vrlo los. Malo ukopan u stijenu. Sreca pa stoji na stijeni, tako da ga je tesko pogoditi. Jos je zasticen sumom od tenka iz Brezika. To nam je najveca sreca. Jer svaki dan nas gada jebeni tenk. Danas su mu na meti bile kuce na Hladivodama. Pred vece je konacno uspio da nade svoju zrtvu. Poginuo je jedan covjek. Mi smo dan proveli igrajuci remija. Izgleda da je remi rijesenje svih problema. Odlucuje ko ce ici na vodu, ko cistiti zemunicu, raspored straze Drugim rijecima remi nam je komadant

BEZDAN
Sjedim u polu tamnoj zemunici. Zagledan u zemljani zid ispred sebe. Taman, vlazan i smrdljiv na duhan i kiseline trulezi. Ne znam kako, ali trazim odgovor na moje tesko psihicko stanje od zida ispred sebe. Zida koji se isprijecio kao ne premostivi bedem izmedu mene i srece. Ona je tu na dohvat ruke, ali samo u mojim snovima. Transea i rovovi nece dozvoliti prolaz do nje. Svaki moj pokusaj zavrsi budenjem iz sna i pojavom ogromne crne rupe, koja me usisa u svoj bezdan, zajedno sa mojim snovima o sreci. Nisam siguran da sam ukupno u zivotu proveo vise vremena sam, koliko za ovih sest mjeseci. Prolazi jos jedan dan. Dan koji nije donio nista novo. Danas sam isao na sahranu. Poginuo nam je jedan vojnik u odjeljenju. Nismo bili skupa ni sedam dana. Put do vode je zavrsio smrcu. Danas sam bio kod njegove majke. Imala je samo njega, sada je starica ostala sama. Ne sjecam se sta sam pricao. Sta bi covjek mogao reci majci da je utjesi. Nema tih rijeci. Bar ih ja nisam mogao smisliti. Ponovo se pitam zasto bas on, od nas sest? Bio je potreban staroj majci da joj pomogne u zivotu. Gledam lica vojnika u odjeljenju. Svi su sutljivi. Danas niko nije progovorio pet rijeci. Da je bar poginuo na liniji. Nekako bi bilo lakse. Zivot ide dalje, Sve je kao po sablonu. Ljudi ginu ali se brzo zaboravljaju. Nove nesrece nam ne dozvoljavaju da se bavimo razmisljanjem o proslosti. Non stop smo pod pritiskom i iscekivanjem neceg nepoznatog i nedokucivog. U daljini laju psi lutalice. Od cega zive. Nema vise odpadaka kao prije. Vodi se racuna o posljednjoj mrvici. Mnogo je gladnih ljudi. Ko nema novca osuden je na propast. Ako se i nade nesto za kupiti cijene su uzasno visoke. Svakim danom je sve teze i teze. Gledam i cekam. Sta cekam ni sam vise ne znam. Ali znam da ce doci to sto cekam P.S. RADE, NEKA TI JE LAHKA ZEMLJA. NADAM SE LAKSA OD ONE KOJU SI POKUSAO DA UCINIS BOLJOM

GUZONJIN SIN
Taman sto sam dosao sa straze i usao u zemunicu. Dosli su po mene da dodem sa zoljom do ceste. Dotrcao sam do ceste. Prema nama je islo auto sa upaljenim farovima. Cekali smo da vidimo sta ce se desiti. Nekih 100m ispred nase linije tenk iz brezika je ispalio granatu. Pogodio je pored samog auta. Auto je stalo i ugasilo se. Krenuo sam sa jos cetvoricom momaka prema autu. Prisli smo na nekih 20m do auta. Tada su se vrata od auta otvorila. Braco ne pucajte. Dosta smo se poubijali izmedu sebe. Cuo se muski glas kako doziva. Prisli smo polako do auta. Upalio sam bateriju i osvjetlio dva muskarca u uniformama. Sve je smrdilo na alkohol. Izuvkli smo ih iz auta koje je bilo izresetano gelerima. Pitao sam ih da li su ranjeni. Odgovorili su mi da nisu. Doveli smo ih do zemunice. Jedva su se kretali koliko su bili pijani. Kada sam usao u zemunicu. Prvi put je neko spomenuo neko ime koje nije bilo srpsko. Tog momenta jedan od njih dvojice pogledao je u nas i rekao Vi ste Muslimani Moj prijatelj mu je rekao nismo, ja sam Srbin. Nasmijao se osmijehom pijanice i opsovao Majku vam vasu, ja mislio da ste Balije, sto me prepadoste. Tada sam se ja nasmijao i rekamo mu da smo mi Armija BiH. Ponovo nam nije vjerovao. Niko nije imao nikakvu oznaku kojom bih mu pokazao da pricam istinu. Opsovao mi je ponovo mater. Sjedio sam preko puta njih na palacama. Rekao sam im da se okrenu uza zid. Uzeli smo kanap i svezali im ruke. Pretresli smo dzepove. Nasli smo licna dokumenta. Zanimljiva su im prezimena. Vrlo poznata. Mislim da ce nasi za njih dvojicu moci izvuci pravo puno nasih. Rekli su nam da su se napili na Vucijoj Luci. Bilo je guslarsko vece.

Krenuli su za Vogoscu, pogrijesili su skretanje na raskrscu i dosli do nas. Pozvali smo stab, brzo je dosla policija i odvela ih. Mi smo otisli i dogurali golfa do nase linije. Bio je izresetan gelerima. Zanimljivo da ih nije niti jedan geler zakacio. Nasli smo u njemu dvije puske, deset bombi Dobro je da sada imamo jos jedno auto za stab. Veceras se moze ocekivati granatiranje. Mozda i nece, mozda ce guzonje da traze svoje. Ne bi me iznenadilo kada bi vec sutra bili razmjenjeni. U svakom slucaju idemo dalje Novi rovovi cekaju na nas. Kopati i samo kopati

IZVIDACI
Zavrsavao sam svoju strazu. Sjedio sam u transeu ispred rova. Cekao sam da se pojavi smjena i da idem u zemunicu na spavanje. Umjesto straze do mene su transeom dosli izvidaci. Gledao sam u pet vojnika koji su mi prilazili. Svi su imali neke sive kombinezone. Kada su dosli do mene, vidio sam da imaju tri snajperske puske M48 sa lovackom optikom, dvogled i teleskop. Najmanji od njih je najvise pricao. Izgledao mi je kao neko dijete. Rekao mi je da su izvidaci. Jedinica koja obavlja samo specijalne zadatke. Kada sam ih pitao gdje su smjesteni, rekli su da je to vojna tajna. Stalno se premjestaju sa jednog mjesta na drugo. Dosli su da izvide teren ispred nasih linija. Njihov plan je bio da idu prema mjestu gdje sam upucao snajperistu. Posto sam cesto lutao ispred linije, poznavao sam odlicno teren Ponudio sam im da ih ja vodim.Pristali su. Nazvao sam komandira da ga pitam za dozvolu. Posto mi je zabranjen izlazak ispred linije. Svaki put se desio neki belaj kada sam isao ispred. Na zalost komandir ni nakon dugog ubjedivanja mi nije dozvolio da idem sa njima. Gledao sam ih kako nestaju u sumi ispred linije. Ne znam, ali mi je tako tesko sto nisam otisao sa njima. Da su mi bar dozvolili da odem. Da vidim kakvi su oni specijalci. Ove do sada sto sam imao priliku da sretnem, puno su losiji od mog odjeljenja. Izgleda da su samo dobri za propagandu. Sutra ce mi vratiti snajper koji sam zarobio. Tako da ce mi valjda ponovo dozvoliti izlazak ispred linije. Inace mi nece znaciti nista u ovom rovu gdje se sada nalazim. Ako bude sve kako treba, bar cemo moci cetnike utjerati u rovove. Da se ne sepure hodajuci normalno okolo. Dani prolaze, samo ginemo i cekamo svoj red. Da li sam ja dosao skoro do kraja reda. Skoro se svaki dan iznenadim necijom pogibijom. Zanimljivo da je to uvijek neko koga sam ja vidio da ce prezivjeti. Svako novi dan koji prezivimo je velika pobjeda. Igramo igre bez granica. Nasi zivoti su ulog. Previse surova igra da bi bila nekome zanimljiva. Na zalost mi nemamo drugog izbora

I JA CU JESTI KROMPIR
Kisa pada vec dva dana. Blato po transeama je do glave. Voda tece po njima. U zemunici je kao u vodokotlicu, prokisnjava na sve strane. Izgleda da sam se ponovo prehladio. Ponovo osjetim bubrege. Ovaj put puno bolje nego prosli put. Glava me rastura, jedva da mogu gledati na oci od bolova. Ubrao sam danas nekih trava, tako da sam napravio sebi caj. Pijem ga cijeli dan, nadam se da ce se malo prehlada smiriti. Ako ovako ostane morat cu pokusati naci kakvog doktora. Bubrezi me pocinju zabrinjavati. Juce je bila magla, tako da smo uspjeli da odemo ispred linije. Uletili smo u neku srpsku bascu i nakopali krompira. Ponovo smo izazivali sudbinu. Da su nas primjetili sigurno se nebi izvukli zivi. Bilo je zanimljivo sve to. Sada se sam sebi smijem. Koliko sam samo pokusavao da naguram u dzepove krompir, mada nije bilo vise mjesta. Na kraju sam ugurao kosulju u pantolone i napunio je krompirom. U povratku sam morao puzati na ledima, da ne bih prosuo krompir. Kupao sam se ovdje u transeu. Uniforma mi je bila sva od blata, tako da sam je oprao. Sreca pa imam rezervnu, inace bih se jos i zaledio. Cizme mi se ne vide od blata. Nemoguce ih je odrzati cistim. Noge su mi mokre stalno. Da je naci kakve gumene cizme, one bi jedino bile dobre za ove uvjete. Dobio sam juce snajper nazad. Nemam vremena da upucam optiku. Dobio sam ujedno i odobrenje da ponovo mogu ici ispred linije, samo se moram najaviti komandi prije polaska. Ovih dana sam procitao svu literature o upotrebi snajperske puske. Samo da ova kisa prestane, pa da upucam optiku. Nadam se da cu vratiti cetnicima svaki onaj metak koji su ispalili u moju ulicu. Vec sada pjevam Sprem te se, sprem te cetnici, silna ce borba da bude

SMINKER
Konacno sam dobio dan odmora. Bubrezi su se smirili. Izgleda da me caj od sipurka oporavio. Popio sam ga par desetina litara proteklih dana. Vrijeme se popravilo, oblacno je ali kisa ne pada. Jutros sam otisao sa prijateljem u grad. Prvi put nakon punih sest mjeseci. Uspio sam naci jednog prijatelja iz skole kod kuce. Bilo je smijesno. Nisam ga prepoznao. Imao je prije dugu kosu, sada se osisao skroz. Dok smo sjedili kod njega, dosla su jos dva poznanika koji su sa nama cesto bili prije rata. Niko od njih nije u vojsci. Angazovani su u nekoj jedinicu za zastitu spomenika, kod Pejakovica. Imaju cak i neke akreditacije. Samo je jedan od raje koju sam poznavao u vojsci. Pricali su mi o njegovim podvizima. Kada sam ih upitao koji su njihovi podvizi? Rekli su mi da su spasavali knjige iz Vijecnice, kao i iz mnogih drugih objekata. Kako se neko uspio sjetiti toga u ovom vremenu. Pravo pametna ideja, tek sada sam poceo razmisljati o tome. Rekli su mi da znaju da imaju tri osobe u gradu iz naseg razreda. Otisli smo poslije da obidemo jednu prijateljicu. Krenuli smo kroz Titovu ulicu. Bio sam u maskirnoj uniformi. Duga kosa i par nausnica u usima su privukli paznju jedne starije gospode. Prisla mi je pogledala me u oci i nakon toga pljunula u lice. Stajao sam ukocen. Nakon toga mi je rekla kako te nije stid, sminkeru jedan, idi na prvu liniju pa se foliraj. Dok su se moji drugovi smijali. Ja sam obrisao lice i obecao starici da cu jos veceras otici na prvu liniju. Ubrzo smo dosli do prijateljice koju smo trazili. Imali smo srece jos jedna drugarica iz razreda bila je kod nje. Kako sam se obradovao sto sam ih vidio. Ponovo nas cetvero skupa, nakon oprostaja od mira 3 aprila. Svako od njih ima svoju ratnu pricu. Kako su se samo svi promijenili. Kao da su ostarili za ovih sest mjeseci. Pred vece sam morao nazad. Veceras sam ponovo na strazi. Oprostio sam se sa rajom. Prijatelj je otisao kod nane na Visnjik a ja sam krenuo uz Kovace prema Gazinom Hanu. Prolazio sam pored neke kuce u kojoj je kapija bila otvorena. Covjek je izasao ispred mene. Poceo je da me vrijeda Sminkeru jedan, mater ti tvoju. Ako te jos jednom vidim glavu cu ti otkinuti. Prosao sam pored njega sa kiselim osmjehom na licu. Zanimljivo da sam dva puta u toku dana cuo rijec sminker. Prvi slucaj mi je bas bio simpatican. Drugi put, ne znam od kuda mi snaga pa sam se suzdrzao da ne izvadim pistolj i ne pucam u covjeka koji se sepurio ispred mene. Siguran sam da mu je vrhunac rata prva linija na Zmajevcu. Umjesto da sam do sada izgubio zivce, izgleda da su mi bolji nego ikada prije. Lijepa zemunica. Ovdje sam izgleda svoj na svome. Znam ko vrijedi i koliko vrijedi. Znam ko mi je prijatelj a ko neprijatelj. Znam svoj cilj. Jedino sto ne mogu da saznam je sudbina moje familije. Kako je tesko doci do bilo kakve informacije koja bi mi dala neku nadu. Baterije za tranzistor sam potrosio. Veceras sam vrtio onaj tocak od bicikla da bih cuo vijesti. Ne mogu da vjerujem da je pao Bosanski Brod. Kako je to moguce, prije tri dana su javljali da je sve pod kontrolom i da nema nikakvih problema. Ovo je politika izgleda. Nasi su bili u HR prije par dana. Nista mi nije jasno sada

TEBI SE CINI SMRT A TO JE RADANJE

Sjedim sam u zemunici. Danas nisam ni za sta. Nisam progovorio ni rjeci cijeli dan. Niko me nista i ne pita. Nisam isao na strazu. Niko nije ni dolazio da me pozove da je moja smjena. Izgleda da su me i suborci ostavili. Znaju da mi ne mogu nista pomoci. Bolje da me puste da sam sa sobom rijesim sve ovo Prije dva dana je umrla malecka od sestre. Bolnica je ostala bez kisika. Dijete je umrlo zato sto nije bilo kisika!!! Zar je to moguce. Zar je moguce da postoje ljudi koji ne dozvoljavaju da u grad udu lijekovi. Boze moj, zar i djeca moraju da ispastaju. Izgleda da nikome u svijetu nije stalo do nas. Da je nekome stalo sigurno bi nam dali oruzje da se branimo. Moralna osuda, ne vrijedi nista. Ko jos razmislja o moralu. Nisam ni ja razmisljao prije rata o vijestima koje su se mogle cuti iz svijeta. Nije ni mene pogadala necija patnja u svijetu. Zasto ja sada trazim da neko misli na nas? Vazduh koji udisem je pun nekog mirisa, koji samo ja mogu osjetiti. Nekako je gust i tezak. Tesko ga udisem. Kao da u njemu mogu osjetiti bol, patnju, smrt Znam da za par dana vise necu nista osjecati. Druga smrt ce zaokupiti moje misli. Da li ce moja sestra to moci? Siguran sam da nece. Ovo ce ostaviti pecat na nju do kraja zivota. Sunce, gledam u njegovu svjetlost i da nije njega mislim da bih poludio. Jedina svjetlost koja nam je preostala u ovom gradu dolazi bas od sunca. Samo nas ono nije ostavilo. Kako je samo svijet savrsen, a kako se samo ljudi trude da to savrsenstvo uniste. Glupi ljudski rod, ima samo jedan zivot a tako ga lahko stavlja na kocku. Kuda ce nas sve ovo odvesti? Kakve li su nam sudbine? Ne vjerujem da ce bilo ko profitirati u svemu ovome. Sve je ovo prokleto. Ne moze se preko tude patnje sreca graditi Pada mi na pamet skolska lektira. Sada sam sretan sto sam ih citao. Kako samo sada ima smila ona Mesina.

Govorio sam: Na dan moje smrti, kada bude nosen moj tabut, ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom. Ne placi i ne govori: steta, steta. Kad se mlijeko pokvari, veca je steta. Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zadu? Tebi se cini smrt, a to je radanje. Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zasto sumnjas u zrno covjekovo?

GLUPOSTIMA NIGDJE KRAJA

Prije par dana smo dobili zamjenu za poginulog borca u odjeljenju. Dosao je jedan covjek starosti oko 45 god. Prvo sto sam na njemu primjetio je da ima problem sa vidom. Ima razroke oci. Dobar je covjek, ostali ga poznaju od prije. Danas samo isli na Borija, svrljali smo malo ispred linije. Prvi put u zivotu da sam se popeo na to brdo. Isli smo do nekih vikendica. Tu smo sjedili na ivici sume i gledali cetnicku liniju. Kopali su liniju bagerom. Imao sam snajper ali nisam pucao. Bili smo malo predaleko da bih bio siguran da mogu pogoditi. Kada smo krenuli nazad, nakon par stotina metara smo upali u zasjedu. Bili smo opkoljeni. Srecom to su bili nasi izvidaci koje sam prije upoznao. Koliko smo samo bili neoprezni, setali smo se kroz sumu kao po gradu. Sreca pa je jedan od nas na kacketu imao grb sa ljiljanima. Jedan od izvidaca je kroz optiku snajpera skontao grb tako da nisu prvo pucali pa provjeravali ko smo. Nakon par minuta dozivanja i pregovaranja smo se sporazumjeli. Smijali smo se sami sebi i nasim glupostima. Ponovu su mi izvidaci otisli a ja sam ih zaboravio pitati kako da dodem do njih. Vratili smo se na linije. Posto je bilo dosadno jedan vojnik je uzeo 20 metaka i dao ih novom vojniku. Kao metu je izabrao jedan veliki kamen na nekih 50m udaljenosti. Ako pogodi kamen 2x obecao mu je kao nagradu rucnu bombu. Svi smo padali od smijeha. Covjek se trudio da pogodi metu, ali nije imao sanse. Ocito je imao vecih problema sa vidom. Bolje bi bilo da su mu dali da radi neki laksi posao u vojsci, nego sto su ga poslali ovdje. Samo moze glavu izgubiti zbog toga. Nagrada je ostala ne dodjeljena, cak ni jedan metak nije pogodio metu. Na kraju svega mi je zao jadnog covjeka. Ali ocito vise niko nikoga ovdje ne zali. Niko ne obraca paznju na necije fizicke mane. Svi traze da budes maksimalno sposoban. Sto bas i nije moguce. Za mene su ovi ljudi koji se malo vise boje i koji imaju mane pravi heroji. Oni su uvijek budni i strazu odraduju bez zabusavanja. Dok ja uvijek provedem svoje vrijeme, spavajuci ili radeci neke druge stvari koje nemaju veze sa strazom. Prosao je jos jedan dan. Dan koji se moze pamtiti ipak po necemu lijepom. Bar niko nije izgubio glavu mada nas je nasa glupost mogla kostati zivota. U svom ovom jadu, ipak malo srece, do kada vidjet cemo

LUDNICA
Ovih dana se nije desavalo nista znacajno. Juce je na Hladivodama poginulo dvoje ljudi i troje ranjeno. Ulica je pusta, kao da niko ne zivi u njoj. Ovo ljudi sto je ostalo ovdje, skoro da i ne izlazi po danu iz podruma. Tek navece se izade da se ode na vodu. Ne pamtim vise kada sam zadnji put nekoga vidio u ulici. Sinoc su kod mene nocili zet i njegov otac. Ja sam ponovo nesto divljao u snu. Jutros sam vidio suze u ocima zetovog oca. Tesko je podnio te moje snove. Pricao mi je da sam nesto pricao o ratu. Ne sjecam se da sam nesto sanjao. Valjda sam se vise navikao. Pa ni snovi vise nisu tako strasni kao u pocetku. Posto je danas bila magla, dan sam iskoristio za podizanje zica od struje. Pomagao mi je jedan covjek. Samo mi nije jasno zasto smo to radili. Kada je dalekovod srusen a struje svakako nema od maja. Ali valjda cemo se osjecati bolje ako zice budu u zraku. Bar cemo moci da se nadamo necemu. Siguran sam da ce ih cetnici srusiti cim se magla razide. Kako samo onaj mali geler uvijek pogodi zicu. Nisam jos niti jednom vidio da je pala granata negdje u blizini zica za struju a da su zice ostale netaknute. Veceras sam slusao vijesti. Lose da ne mogu biti losije. Poceli smo da ratujemo sa Hrvatima. Samo nam je jos to trebalo. Kako je moguce da su od jednom poceli problemi sa Hrvatima? Sta li oni sada hoce?. Sada mi je puno jasnije za Bosanski Brod. Mislim da sam bio u pravu ipak je to bila politika. Glupi narod ne vidi u sta ga politicari guraju. Ovo je definitivno ludnica. pobjegli su bolesnici iz svojih ludnica

TANKA JE LINIJA STO SPAJA

Proteklih dana smo napravili prolaz kroz zivicu koja je dijelila dvije livade. Koristili smo makaze za voce da bi napravili tunel kroz gusto siblje. Na kraju smo uspjeli da dodemo do sume. Nasli smo jedno stablo lipe, koje daje odlican pogled na cetnicku liniju koja se u tom dijelu lomila. Pratila je tok rijeke tako da je ostala medu zona koja je bila u obliku klina. Jutros sam rano sa prijateljem iz odjeljenja izasao ispred linije. Popeli smo se na lipu i cekali. Nakon dva sata cekanja konacno se pojavio jedan vojnik. Napokon sam imao svoju zrtvu. Bila je tu, dvije stotine metara od mene. Stajao je ispred mene, obasjan jutarnjim suncem. Nije ni slutio da su mu to poslednji udisaji. Izlazak sunca koje je posmatrao i uzivao u njegovoj prijatnoj toplini bilo je poslednje koje je vidio. Podesio sam vec bio daljinu na nisanu. Ali umjesto da pucam poceo sam da razmisljam o covjeku kojeg sam gledao kroz optiku. Da li ima porodicu? Ko ce da place za njim? Odakle je? Da li se i on raduje dok nas ubijaju svakodnevno? Izvadio je nesto iz dzepa, nakon toga je zapalio cigaretu. Gledao je u sumu u kojoj sam se nalazio. Poceo me obuzimati strah da nas ne vidi. Stablo lipe na kojoj sam sjedio bilo je dosta stabilno. Ponovo sam mjerio daljinu. Trazio sam razlog da dobijem na vremenu. Nakon toga sam ponovo pogledao u lice covjeka sa druge strane. Izgledao mi je kao da kaze hajde pucaj!! Sta cekas vise? To me zbunilo. Trenutak kasnije sam skinuo oko sa okulara, nisam mogao da pucam. Ponovo su mi kroz glavu prosla cudna pitanja. Dali ima i on majku, oca, djevojku, nekoga ko ce da place za njim, dali ima prijatelje? Pitanja je bilo na milione a odgovor se nije nazirao. Prijatelj koji je bio sa mnom, signalizirao mi je da pucam. Ponovo sam stavio oko na okular. Vidio sam da je i dalje nepomicno stajao i mirno pusio cigaretu. Gledajuci u istom pravcu. Kao da je cekao da pucam u njega. Pomislio sam, zasto nije otisao? Dao sam mu dovoljno vremena. Nakon par sekundi prst se povukao unazad i pokrenuo je nesto sto vise niko nije mogao da zaustavi, smrt!! jos jednu smrt u nizu. Cuo prasak koji je prolomio zrak. Prijatelj je potvrdno klimnuo glavom, sto je bio znak da je pogodak bio uspjesan. Nisam vise imao vremena da razmisljam jer vrijeme za povlacenje je isticalo. Vratili smo se puzuci kroz zivicu u rov. Bili smo konacno na sigurnom. Cetnicima je trebalo sedam min da pocnu gadati kucu koja se nalazila ispred nase linije. Cetnici su pokusavali da namire danasnji gubitak. Na svu srecu danas smo mi vracali dug. Prijatelj me pogledao i tiho mi rekao - Jesi li dobro? - O.K. sam, bez brige! - Nesto nije u redu, zasto nisi pucao odmah? Sta si cekao? - Cekao sam da imam cist vidik, sunce mi nije bilo naklonjeno. Znao je da lazem ali je ipak presutio.Mislim da je shvatio o cemu se radi. Danas sam vidio koliko je tanka linija izmedu zivota i smrti. Uzasno tanka. Ne moze niko od nas biti siguran da ce sljedece sec biti ziv. Mozda i nas sada neko gleda kroz optiku, cekajuci da povuce prst

LAZNA SRECA
Jutro je svanulo. Tek po neki oblak se pojavio iznad Sarajeva. Jugo se osjetio, toplo vrijeme za ovo doba godine. Sjedio sam ispred rova i cistio pusku. Ostali su igrali remija. Tisina je ponovo bila nesto sto je kvarilo ljepotu. Jednostavno smo se bojali tisine. Kada se puca, znamo sta se desava, ali tisina je nesto sto nikada ne ispadne na dobro. Iznenada su granate pocele da zvizde iznad nas. Padale su u sumu ispred nasih rovova. Smijali smo se, bilo je nemoguce. Znali smo da nemamo granata ali sada su letjele preko nas i padale ispred nasih rovova. Iako je izgledalo nemoguce ipak smo bili presretni tih par minuta. Ugledao sam komadanta bataljona kako trci prema nama kroz sumu. Vikao je nesto, ja sam i dalje provlacio kanap kroz cijev od puske ne obracajuci posebnu paznju na njega. Konacno je dosao do mene. Smijao sam mu se i pitao ga da li trci od srece zbog nasih granata ili da nema slucajno enterokolitis? Opsovao je nesto i reko cetnici su usli u kasarnu sa sest tenkova i tri transportera, ispred njih je isao UN transporter. Prekinuo sam ciscenje puske i brzo je ponovo sklopio. Komadant je nestao kroz sumu, otrcao je dalje da obavijesti borce na liniji. Nakon par minuta VBR je poceo da puca po naselju. Gledao sam kako nestaju krovovi kuca u Skaljinom sokaku, drugi VBR je ispalio punjenje na moju ulicu. Nista je ne moze zaobici. Zar ima jos nesto u njoj da se moze porusiti. Haubice su se ubrzo pridruzile VBR-ma . Jedan vojnik iz mog voda je doviknuo sada se za prave zaratilo, pogodili

su kuce od lokalnih mocnika!!! Nakon par minuta naselje je bilo prekriveno dimom, par kuca se zapalilo. Granate su i dalje prelijeteale preko nas i padale sve blize nasim rovovima. Napokon smo skontali da su to granate sa Mrkovica, koje ciste teren cetnicima. Znali smo da ce nas rov biti napadnut. Bio je jedini koji je cuvao prolaz sa Borija kroz kamenolom. Posto je nas rov mogao primiti samo jednog covjeka . Odlucili smo da ostali sjede ispred rova na stijeni. Granate su pocele da padaju po liniji. Nas rov je bio jos uvijek posteden. Pjesadijska pucnjava je odjekivala iz pravca Brusulja. Nakon par minuta su pronijeli komadanta. Ranjen je. Tromblon mu je pao iza leda kod rova br. 6. Cetnici su vec pokusali pjesadijski napadv. Nasi su uspjeli da ih odbiju. Vratio sam se na stijenu i legao. Cekali smo napad na nas rov. Kanacno u 10h se to i dogodilo. Zasuli su granatama sumu oko naseg rova. Gledao sam u covjeka koji je bio sa Pala. Lice mu je imalo neku cudnu tamnu boju. Strah nije ni krio, ali nije ni pokusavao da ode u rov. Lezao je tu pored nas i zajedno smo cekali da se cetnici pojave...

POGIBIJA BUHE
Granata koje je pala blizu nas, prepala je Buhu, psa koji je bio sa nama na liniji od pocetka rata. Istrcao je ispred rova na cistinu. Ubrzo je poceo da cvili!! Gledali smo dok su cetnici sa kamenoloma divljacki pucali u njega. Ubrzo se utisao. Buha je poginuo ali ne uzalud. Upozorio nas je da su nam cetnici iznad glave. Zauzeli su ivicu kamenoloma. Ko nam je kriv, mogli smo je i mi zauzeti imali smo dovoljno vremena. Cekali smo pola sata. Posto nije bilo pjesadijskog napada odlucili smo odigrati partiju remija. Dva clana odjeljenja su cuvala strazu dok smo nas cetvorica budala igrali remija lezeci na stijeni oko koje su padale granate. Trebalo je odluciti ko ce taj dan da ide po vodu. Pjesadijski napad prekino je igru. Na nasu srecu napali su rov koji smo vec davno napustili i presli na stijenu. Par granata od RB-a (rucni bacac granata) pogodilo je direktno u napusteni rov. Nakon toga su cetnuci krenuli prema rovu. Izasli su na cistinu ispred nas. Bili su lagana meta. Zasuli smo ih paljbom. Pokusao sam da se smirim i da snajperom gadam samo na sigurno, ali sve se brzo odigralo, tako da se bas nisam uspio snaci. Cetnici su se povukli. Jedan je ostao da lezi, na kraju kamenoloma pri ulazu u sumu. Ubrzo je dotrcao kurir do mene. Cetnici su krenuli prema rovu br.9 sa tenkom. Uzeo sam zolju. Pretrcao sam tih 50m. Nosio sam snajper u jednoj a zolju u drugoj ruci. Dosao sam do isturenog kraja transea koji smo ljetos kopali bas za ovu namjenu. Razvukao sam zolju i cekao da se pojavi tenk iza krivine, da bih ga mogao gadati. Buka tenka me gusila, strah je bio uzasno velik. Pokusavao sam da se smirim. Udisao sam duboko, zadrzavao zrak. Ipak nisam uspio da se oslobodim straha. Cucao sam u transeu. Prstima sam krunio zemlju sa zida transea. Podigao sam nogu sa zemlje i vidio da se trese. Ponovo sam je spustio na zemlju umirila se istog momenta. Par puta sam ponovo podigao nogu i svaki put bi se tresla. Tenk je ispaljivao granate po kucama izmedu kojih je prolazila linija. Ujedno je mitraljez sa tenka neprestano pucao. Cuo sam nekoga da vice, da transporter ide prema njima. Brujanje motora je bilo sve blize. Podigao sam se iz transea i ugledao tenk kako se pojavljuje iza krivine. Ponovo sam cucnuo u transe. Otkocio sam zolju i brojao do petnaest. Stavio sam zolju na rame, okrenuo sam se u pravcu tenka, uspravio sam se i ispalio granatu Posto cu vise puta spominjati cestu, izvor i krivine, za one koji ne poznaju taj dio grada pokusao sam napraviti malu skicu ceste. Nalazi se na slici. Nije neko umjetnicko dijelo, ali ipak sam se trudio :)))

ODLAZAK NA VODU
Nakon ispaljenja granate bacio sam se nazad u transe. Cetveronoske sam trcao prema rovu. Sve se odigralo u par sec. Tenk sam promasio, ali je bjezao nazad. Transporter se okrenuo nazad i poceo da bjezi livadom prema cesti. Cetnici koji su isli iza njega su ostali na livadi. Osuli smo paljbu po njima. Dvojica su ostala da leze. Na nekih 50m ispred naseg transea. Javili su nam da imaju jos dvojica cetnika da leze na livadi ispred sestice. Kazu da su izasli iz basce na livadu ispred rova. Smijali su se i pokazivali rukom na rov. Tada su ih nasi skinuli. Posto se pjesadija povukla. Otisao sam sa jednim vojnikom do mjesta od kuda sam ispalio zolju. Pogledao sam sada mirno ispred. Zolja je pogodila u podzid ceste. Cesta je bila crvena od krvi. Samljeveno tijelo cetnika lezalo je na cesti. Tenk u bjegu je pregazio vojnika. Pricekao sam jos petnaest minuta. Nakon toga sam se vratio nazad u svoje

odjeljenje. Granate su padale kao nikada do tada. Krivina na cesti koja se nalazila ispod naseg rova licila je na radionicu u kojoj se brusi metal. Svakih par sec bi odjeknula nova detonacija. Stari rov su gadali neprestano. Glupi cetnici i njihovi izvidaci. Nisu skontali da je rov napusten vec dva mjeseca. Nastavili smo igru remija. Oko 1:00h popodne smo konacno zavrsili. Bio sam predposljednji. Morao sam sa zadnjim ici na vodu. Krenuli smo istog momenta. Bilo je vazno ne pokazati drugima da se bojimo. Smijali su nam se dok smo se spremali. Nisu mogli ni predpostaviti koliko me je bilo strah. Mozda vise nego dok sam cekao tenk. Krenula je utrka. Pretrcali smo preko ceste i uskocili u zidinu kuce koja je izgorila par dana ranije. Cetnici su nas vidjeli, PRAGA je pocela da puca po zidinama. Lezali smo 20min unutra. Poslije toga smo zajedno istrcali i pretrcali narednih 10m kojih nas je dijelilo do sljedece zidine. Nakon toga smo ponovo pretrcali cestu i domogli se basce. Par metara od izvora smo nasli ranjenog vojnika, poznavao sam ga, stanovao je na kraju moje ulice. Napad ga je zatekao kod kuce. Krenuo je da nam pomogne na liniji. Uvukli smo ga u podrum kuce koja se nalazila preko puta izvora. Pokusavali smo da zaustavimo krvarenje iz noge. Nasao sam jastuk, stavio sam ga na ranu, ali nije pomoglo. Vena femoralka kako smo je zvali bila je presjecena. Ubrzo je izgubio svijest. Nakon 15 min je umro. Otisao je jos jedan od onih koji to nije zasluzio. Bio je odlican borac. Od Bitke za Faletice do danas smo prosli puno toga skupa. Bio je posten covjek iznad svega. Nikome nije mislio zlo. Pokrili smo ga dekom i ostavili u podrumu kuce. Neko ce vec doci kada padne noc i odnijeti ga. Mi mu vise nismo mogli pomoci. Jos jedna zrtva moje ulice. Vratili smo se do vode. Oprao sam ruke od krvi. Uniformu sam pokusao oprati, ali sam samo razmazao krv. Natocili smo kanister. Put povratka je bio tezak. Cijeli put smo prepuzali. Kanal uz cestu koji je sluzio za odvod vode, posluzio nam je kao odlican zaklon. Svezali smo kanistere za nogu, tako da smo ih vukli za sobom. Nakon pola sata puzanja, nekako smo uspjeli da se dovucemo do rova

PRODAJE SE ZOLJA
Oko 4:00h stigla nam je ispomoc. Doslo je sedam boraca. Imali su dvije zolje sa sobom. Uvukli su se u zemunicu i nisu izlazili. Rekli su nam da su iz Jukine jedinice. Trazio sam od njih da nam daju jednu zolju ili da idu do rova br.9. Rekli su da oni nece ici na liniju. Ako mi hocemo zolju, moramo je platiti 700DM. Posvadali smo se sa njima. Pozvali smo komandira cete, rekli smo mu da ih otjera odavde inace cemo ih mi pobiti. Komandir je ubrzo izdao naredbu da se povuku. Nisu oklijevali. Istog momenta su otisli nazad. Zalosno, mi smo do sada ratovali skoro na svim ratistima u gradu. Nikada nam niko nije dao jednog metka. Uvijek smo koristili ono sto smo nosili sa sobom. Nikada nismo trazili ni od koga da nam plati bilo kakvu uslugu. Zelim da zaboravim ovo sto prije. Ovo je bio samo ruzan san. Zbog pisljivih 700DM, cetnici ce mozda zauzeti Gazin Han Pred vece je stigla vijest da su cetnici probili liniju kod skole. Dobili smo naredbu da nas rov preuzme drugo odjeljenje a da mi krenemo prema skoli. Dobio sam motorolu. Moja sifra je bila Orkan. Nakon toga smo se spakovali i krenuli. Isli smo transeom do rova br.4 tu smo morali da stanemo. Nije bilo moguce proci ni metra dalje. Praga iznad Hladivoda je drzala prostor prema skoli pod stalnom paljbom. Dva tenka su bila na nekih 30m ispred nase linije kod kuce koju smo zvali satelitska antena (jedina je u tom naselju imala satelistku antenu na krovu). Gadali su rovove kuda smo mi morali da prodemo. Svaki metar je bio pokriven. Jedan tenk je bio na nasoj liniji. Gledali smo ga kako gazi po nasim rovovima. Uspio sam da nadem u isturenom dijelu transea dobar polozaj za snajper. Mogao sam da gadam cetnike koji su isli iza tenka. Udaljenost je bila oko 250m vazdusne linije. Bili su odlicne mete.Ubrzo smo ih rastjerali. Sakrili su se u satelitsku antenu. Cuo sam razgovor nasih na motorolu. - Subara - Lola gadaj tenk, sada je na nasem rovu!! - Lola - Ne mogu da podignem glave, gadaju me sa svih strana - Subara - Lola gadaj!! Sada je na nasem rovu. Prolomit ce se rov, zgazit ce nas - Lola gadaj ga molim te (zenski glas) - Orkan - Neka svi koji me cuju ospu paljbu u pravcu satelitske antene Moji su svi poceli da pucaju u pravcu cetnika i prage koja je gadala po nama. Ubrzo je cijela lijeva strana Moscanice osula paljbu prema satelitskoj anteni. Napokon je odjeknula zolja. Pogodila je u tenk, ali ga nije zapalila. Drugu dva tenka sto su gadali po nama, razgulili su bjezati nazad prema Dubokom potoku. Tenk koji je pogoden nekako se uspio izvuci za satelitsku antenu. Vidjeli smo cetnike kako su iskocili iz njega i utrcali u kucu. Nakon toga je prestao pjesadijski napad. Granate su nastavile da zasipaju nase polozaje. Kao da je sva artiljerija oko

Sarajeva u tom momentu bila okrenuta prema nama. Cucao sam u isturenom dijelu transea. Povremeno bih izvirio i pogledao ispred sebe. Cekali smo da padne noc, da mozemo otici nazad do naseg rova

JUTARNJE VIJESTI
Sa dolaskom noci, granate su prestale da padaju. Ponovo je transporter krenuo prema nasoj liniji. Uzeli smo koktele (Pivska flasa, sa ugradenom cijevi, princip ispaljivanja sa puske kao tromblon). Stavili smo ih na puske i cekali. Na srecu, samo su pokupili mrtve. Nisu pucali po nama. Tako da smo i mi uspjeli sacuvati municiju. Otisao sam do rova br.9. trazio sam nesto za jelo. Bio sam uzasno gladan. Niko nam nista nije donosio da jedemo. Tu sam zatekao jednog covjeka iz Faletica koji je taj dan dobio slom zivaca. Pokusavali smo da ga smirimo. Dali smo mu da cuva strazu na ulazu u zemunicu, ali se i to pokazalo pogresnim. Poceo je da puca, culi smo ga kako vice ispred Evo ih, napadaju sa svih strana!!. Na kraju smo ga morali poslati u stab. Bojali smo se da ne pocne pucati po nama. Ili da se ne ubije. Poslije ponoci smo otisli u izvidanje ispred linije. Cetnici su odnijeli samo tijela, ali ne i oruzje. Nasli smo tri puske, rapova sa municijom je bilo na sve strane. Cetnici u bijegu su ih pobacali. Niko nije ni pokusavao da odnese samljeveno tijelo. Nije imao ni sta odnijeti. Nikada u zivotu nisam osjetio odvratniji smrad. Uzasno je smrdilo sve oko njega. Nasli smo u ruksaku neku dokumentaciju. Rumun zalutao u Bosanska brda. Ostavljen od brace, a dosao je da se bori za njihuvu srpsku stvar. Jutarnje vijesti 01.11.1992 u 5:00h. Tokom jucerasnjeg dana, cetnicke snage pokusale su da probiju odbrambene linije branilaca Gazinog Hana. Nasi borci su sve napade uspjesno odbili, nanijevsi agresoru velike gubitke u ljudstvu. UN je prebrojao 5,500 granata. Kako li je uspio neko prebrojati sve one granate koje su pale tokom juceranjseg dana? Dobro smo prosli. Imamo samo dva poginula borca. Meni jos uvijek zvoni u usima od detonacija. Glava me boli uzasno, tako mi je muka da bih najradije povratio ali nemam sta. Nismo dobili nista za jesti. Kuhinja juce nije mogla raditi, a suhe hrane nisu imali da nam daju. Ostatak noci smo proveli pjevajuci. Ponovo smo pjevali puno toga. Nasa himna ratnici sa Brusulja nocas je bila ponovo glavni HIT. Za jednog vojnika iz odjeljenja smo pjevali po zna koliko puta sljedecu pjesmu. Koju jos uvijek pjevusim Ne kosite rosnu travu ne lomite mladu granu ostavite cvetna polja nek' cvetaju za Ljiljanu Ljubavi su mnoge bile kao vetar mladost planu sve sto osta od zivota ja bi dao za Ljiljanu Ne pevajte pesme njene ne dirajte staru ranu pet godina ja negujem pet godina ja jos cuvam jednu ruzu za Ljiljanu pet godina ja jos cuvam pet godina ja jos negujem jednu ruzu za Ljiljanu Ljubavi mnoge su bile.... Ostvaricu snove svoje kad hladne kise stanu kad s prolecem zazelene cvetna polja za Ljiljanu

HEROJI SA HLADIVODA
Sa dolaskom jutra granate su ponovo pocele da padaju. Repriza jucerasnjeg dana. Ispred rova br. 9 cetnik je istrcao iz sume. Covjek koji je bio u rovu, istresao je rafal, ali ga nije uspio pogoditi. Ocito je bio prestrasen i ko zna kako je pucao. Nasao sam odlicno mjesto na nasoj stijeni od kuda sam mogao da vidim ivicu kamenoloma. Cijelo prijepodne sam prelezao na tom mjestu. Pratio sam ivicu kamenoloma. Na svaki pokret sam ispalio metak. Bijela PRAGA iznad Hladivoda cijeli dan je bila u pokretu. Cetnici su danas odlucili da pokusaju probiti liniju na vrhu Hladivoda. Srecom po nas, nisu se usudili krenuti kao juce sa tenkovima u napad. Molio sam boga cijeli dan da tako i ostane. Granate su danas sumu koja nas je do juce skrivala izbrisale sa lica zemlje. Nasa stijena je sada ostala skoro na cistini. Okolina oko rova izgleda kao da je tajfun prije par sati prosao ovuda. Vise ne mozemo lezati na stijeni i izigravati heroje. Poslije podne sam prelazao u transeu. Nisam mogao glave dici. Strazar u rovu je jedino mogao kontrolisati prilaz kamenolomu. Pred vece su ponovo pokusali da nas napadnu pjesadijom. Ovaj put su napali na pravi rov. Par granata iz RB-a je pogodilo u stijenu, ali bez nekog rezultata. Jedna granata se aktivirala na stablu slomljenog bora iznad mene. Na trenutak sam bio izgubio svijest. Detonacija me bila dobro osamutila. Geler mi je rasjekao prsluk po duzini leda. Sljem je zakacilo par sitnih gelera. Sreca pa je bila granata od RB-a, da je bila minobacacka nisam siguran da bi mi sljem pomogao. Ostali iz odjeljenja su reagovali odlicno. Ponovo smo uspjeli cetnike natjerati na povlacenje. Dok sam lezao bez svijesti niko na mene nije ni obratio paznju. Tek poslije mi je jedan prisao i gledao u mene kao u mrtvaca. Rekao mi je da je mislio da sam poginuo, tako da nije ni obracao paznju na mene. Nocas me ponovo glava uzasno boli. Detonacije mi odjekuju u usima. Da bar imam neku tabletu da popijem, da na trenutak umanjim glavobolju. Uz sve muke, veceras je uzasno hladno. Ne smijemo naloziti vatru vani da nas cetnici ne gadaju. Uvukao sam se u zemunicu, posto su me moji oslobodili straze veceras. Kamenolom je blokirao cijeli Gazin Han. Veceras su nam dolazili iz komande imali smo sastanak. Prijavili smo se da nase odjeljenje pred zoru napadne cetnike na kamenolomu. Inace ako se uspiju ucvrstiti necemo ih nikada istjerati. Ako ostanu na kamenolomu, mozemo se svi seliti. Nismo dobili dozvolu za napad. Moramo cekati da vidimo sta ce biti sutra, tek tada ce se odluciti o napadu na kamenolom. Izvidaci ce u toku noci i sutra pokusati da izvide situaciju. Upoznao sam veceras heroje sa Hladivoda. Dva covjeka starosti oko cetrdeset godina. Pokazivali su nam ramena, plava i natecena od ispaljivanja tromblone sa ramena. Uspjeli su pogoditi i zapaliti jedan kamion na cesti od Hladivoda prema Donjem Bisoku. Iscrpljenost ali i sreca se mogla vidjeti na njihovim licima. Dosli su i oni da se prijave da idu u napad na kamenolom. Ostao sam sam, svi su se razisli. Zamotao sam se u deku, nadam se da cu se malo ugrijati. Dobio sam dozvolu da sutra ujutro odem komsiji na dzenazu. Moram poraniti da izadem prije jutra iz podrucja Gazinog Hana, da ne moram puzati do Zmajevca

UBILI SMO I LISCE GLUPOSTIMA

Izasao sam iz zemunice u 5:00h. Iskoristio sam priliku da odem do sestre pod Hrastove. Dok sam prolazio preko Sedrenika negdje na pola puta od potoka prema samoposluzi, vidio sam kucu kojoj je jedna polovina bila srusena. Dok sam gledao i razmisljao o tome kakva li je granata uspjela da srusi kucu. Upozorio me neki covjek da bjezim odatle. Cetnici su izasli na ivicu i sada gadaju po Sedreniku!!. Pokazao mi je rukom u brdo gdje se vidjela ogromna srpska zastava. Dosao sam do sestre. Okupao sam se na brzinu, nesto pojeo i otisao na Kovace. Dzenaza je bila u 10:00h. Dvije dzenaze su se klanjale taj dan. Sa nama su bili izvidaci. Tada sam skontao ko je bio drugi vojnik koji je poginuo prvi dan. Umjesto da moj treci susret sa njima bude treca sreca, saznajem da je jedan od njih poginuo. Poginuo je ispred kuhinje prvi dan napada na Gazin Han. Posao je po dorucak. Snajeper sa kamenoloma ga je pogodio. Dzenaza je brzo zavrsena. Sve je bilo maksimalno ubrzano. Nakon zavrsene dzenaze, vratio sam se nazad na Gazin Han. Dan je bio miran. Tek po neki pucanj bi se cuo. Sjedio sam pored izvora i gledao u bascu preko puta. Tada sam skontao da je skoro svo lisce opalo. Kako se to moglo desiti za dva dana? Da li je moguce da su ga detonacije granata otkinule? Ovako nesto jos nikada nisam vidio. Lisce je nestalo za dva dana. Kada sam krenuo, tek tada sam skontao da sam ponio sa sobom i zmisku jaknu. Izgleda da je ipak zima zakucala na nasa vrata. Okolina oko zemunice i rova je izgledala sablasno. Drvece je poruseno okolo. Rupe od granata su na svakom

koraku. Kuce preko puta koje do sada nisu izgorile nisu uspjele prezivjeti ovaj napad. Iz jedne zidine se jos uvijek dizao dim. Kao da sam dosao u neki drugi svijet, vise nije bilo nista isto. Kada sam dosao do zemunice, nasao sam samo jednog vojnika budnog. Ostali su spavali. Bili su iscrpljeni, dva dana i noci nije niko spavao. Rekao mi je da su nasi izvidaci uspjeli ukrasti od cetnika sa kamenoloma cetiri granate RKZ za BST. Nakon krace price sa njim usao sam u zemunicu i nakon par minuta zaspao. Probudio me nakon par sati. Molio me da ga zamjenim na strazi, on nije mogao vise izdrzati. Dosao sam do rova. Uvukao sam se unutra i ponovo zaspao. Nisam mogao izdrzati ni 15 min. da budem budan. Probudila me hladnoca, kada je noc vec pocela da pada. Otisao sam do zemunice i probudio ostale. Bili su sretni sto ih nisam budio, tako da su mi rekli da se sada ja odmaram a da ce oni ici na strazu. Svi su izasli i otisli do rova. Jedan vojnik je otisao do kuce da donese nesto za jelo. Ja sam ostao sam. Obukao sam zimsku vojnu jaknu. Bila je uzasno teska i glomazna. Cuo sam neku galamu ispred zemunice, pa sam izasao vani. Ispred je bilo par vojnika. Pitali su me da li cu sa njima da napadnemo kamenolom? Pristao sam istog momenta. Usao sam u zemunicu, uzeo pusku i ruksak i bez razmisljanja krenuo za njima u noc P.S. SENADE I SLAVENE NEKA JE RAHMET VASIM DUSAMA, DA VAM DRAGI ALLAH PODARI DZENET

MJESECINA KO DUKAT ZUT

Isao sam u sredini kolone koja se kretala stazicom ispod kamenoloma. Stao sam sa strane da prebrojim koliko nas ima. Izbrojao sam deset ljudi, ja sam bio jedanaesti. Vecinu sam ih poznavao. Bili su svi na liniji sa mnom, samo u drugom vodu. Znao sam da poznaju odlicno teren, jer su svi bili stanovnici Gazinog Hana. Mjesec je bio skoro pun, obasjavao je put kojim smo se kretali. Nakon petnaest minuta hodanja stali smo na nekoj livadi. Okupili smo se u krug. Voda grupe koji je bio komandir pitao je ko zna deminirati minu. Rekao sam da ja znam. Citao sam o tome u nekoj vojnoj literaturi koju sam imao. Napravio sam gresku, jer mi je rekao da cu ja ici prvi. On ce ici pored mene da mi pokaze put. Ostali ce ici za nama. Sageo sam se skoro do zemlje i rukama pipao teren ispred sebe. Nakon pedeset metara sam naisao na zicu, lagano sam je uzeo izmedu prstiju i krenuo na lijevu stranu. Nakon par cm sam naletio na prepreku. Opipao sam je i skontao da je konzerva. Bila je napunjane kamencicima. Sluzila je kao zvono. Sreca pa je nisam drmnuo jace. Sigurno bi nas cetnici isresetali. Nakon sto smo otkrili zvoncice. Komandir mi je dao znak da se povucemo. Ponovo smo se vratili na staro mjesto. Rekao nam je da moramo pokusati proci desnom stranom, da im dodemo iza leda. Jer cetnici drze samo ivicu kamenoloma ali ne i ostali dio Borija. Izvidaci su danas prosli tim drugim putem. Ponovo sam isao prvi u koloni. Ovaj put nismo naletjeli ni na kakve mine. Isli smo dugo livadom. Nakon toga smo usli u sumu. Bila je uzasno gusta. Skoro da se bilo nemoguce kretati kroz nju. Nakon par desetina metara ponovo me zaustavio komandir. Rekao je da se ponovo vracamo nazad. Izasli smo na livadu. Nastavili smo kretanje ivicom sume. Konacno smo dosli do jednog prolaza, koji je dijelio sumu na dva dijela. Spustili smo se nekih sto metara nazad. Tu nas je ponovo sakupio komandir. Rekao je da smo sada iza leda cetnicima na kamenolomu. On ce nam dati znak kada cemo da se rasporedimo u borbeni polozaj. On ce prvi poceti da puca, mi treba istog momenta da pucamo nasumice prema kamenolomu. Nakon pedeset metara to se i dogodilo. Zelegli smo na livadu. Nakon par minuta smo i zapucali. Sve se odigralo u par minuta. Cuo sam cetnika kako vice bjezmo evo ustasa. Neko od nasih je povikao juris. Ustali smo svi, trcali smo i vristali u glas juriiiiiiis!!! Pucao sam ispred sebe i trcao preko livade, ni sam ne znam kuda. Konacno sam dosao do ivice kamenoloma. Ispred mene je bila provalija. Dalje se nije moglo.Gledao sam oko sebe. Cetnika nije bilo na mapi. Pobjegli su ispred nas. Sada su se morali nalaziti u medu zoni. Komandir je stajao pored mene. Poceo je da vice Neka se preda ko nije uspio da pobjegne!!. Niko se nije javljao. Plato kamenoloma je bio nas. Ponovo smo se skupili. Dogovorili smo se da se rasporedimo po dvojica i da cuvamo prilaz platou kamenoloma. Cetnici ce se sigurno izvuci istim onim putem kuda smo i mi dosli da ih napadnemo. Znali smo da granate nece padati dok se ne izvuku. Komandir je bio sa mnom u paru za strazu. Lezali smo iza nekon nasipa. Ispred nas je bila suma. Pricali smo neke gluposti cijelu noc. Sve price su zavrsavale pricom o miru i hrani. Noc je sporo prolazila. Skoro da sam se zaledio lezeci. Nisam smio da ustanem, jer se vidjelo skoro kao po danu. Konacno je pocelo da svice. Komandir je izabrao jednog vojnika i poslao ga da ode do staba, da im kaze da smo zauzeli kamenolom. Kurir je otisao a mi smo krenuli da pretrazujemo polozaje koje su do sinoc drzali cetnici

ZA NASEG DEDU

Cetnici nisu imali rovove. Ozidali su samo grudobrane od kamenja. Tek po neko je iskopao lezeci rov. Nasli smo pet pusaka. Jednu zolju, koju sam uzeo sebi, niko drugi i ne zna pucati iz nje. Municije raznih kalibara i tromblona je bilo na svakom koraku. Nasli smo jednu jaknu. Dokumenta su bila u njoj. Ponovo neko ko nije iz Bosne, ponovo mjesto rodenja Beograd - Srbija. Majku im njihovu, izgleda da vikend cetnici i dalje dolaze u Bosnu. Nasli smo u sumi jednu deku, bila je puna krvi. Neko od cetnika je sinoc bio ranjen. Krili su se u sumi i cekali da svane da bi otisli. Vratili smo se nazad. Uspostavili smo liniju ivicom kamenoloma. Odlucili smo da branimo samo ivicu kamenoloma, dok ne dode pojacanje. U 8:00h nam je stiglo pojacanje. Doslo je jos petnaest ljudi. Uspostavili smo liniju. Medu njima je bio i jedan covjek iz staba zvao se Dedic Abdulah, Pravo hrabar covjek, uvijek nosi samo pistolj. Isao je par puta sa mnom ispred linije. Jedini iz staba koji je to do sada ucinio. Jedan momak koji je imao vikendicu na Borijama je otisao sa Dedicem i jos jednim vojnikom ispred nas. Ubrzo sam ih vidio kako trce kroz sumu, prema nama. Dosli su do mene i rekli da su cetnici zarobili Dedica. Prvi put sam tada osjetio strah. Do tada je sve islo toliko jednostavno, kao neka igra. Previse je bilo dobro da bi potrajalo. Kurir je odjurio prema stabu. Ja sam nasao kramp i lopatu. Poceo sam da kopam sebi rov. Svaki momenat smo ocekivali da pocne granatiranje. Umjesto granata nakon 20 min, ispred mog polozaja se pojavljuje kolona ljudi. Medu njima je bio i Dedic. Pogledao sam prema komandiru koji je lezao pored mene i vidio da se smjesi. Kolona je dosla do nas. Bili su nasi, vod sa Obhodze, dobili su naredbu da nam dodu u pojacanje, ali su otisli putem kojim smo i mi noc prije, tako da su nas zaobisli i dosli ispred nas. Sjeli smo sa njima i dogovorili smo se o pravcu formiranja linije. Njihov zadatak je bio da zatvore supljinu u liniji. Ja sam dobio zadatak da sa zoljom drzim prolaz izmedu dvije sume. Tuda je mogao jedino proci tenk. Nakon sto su otisli, ponovo sam uzeo krampu i poceo da kopam. Oko 10:00h pocela je pucnjava na desnom dijelu linije. Gdje je bio vod sa Obhodze. Nakon par minuta su granate pocele da zasipaju sumu u kojoj smo se nalazili. PRAGA je u isto vrijeme prebirala sumu. Pancirna zrna su se odbijala od borova, pa sam se bojao da me ne pogodi dok budem lezao. Ustao sam i stao uz bor. Gledao sam kako PRAGA lomi sve ispred sebe. Pancirna zrna su prolijetala i kidala borove. Jedno se zrno zabilo u bor pored mene. Gledao sam u njega, tako me podsjecalo na mlin za kafu. Kurir je dotrcao do mene i komandira. Rekao je da cetnici idu sa traktorom prema nama. Na traktoru imaju PAT trocjevac. Pitao sam ga od kuda zna da je traktor? Rekao je da poznaju zvuk motora traktora. Dogovorili smo se da se ostala vojska povuce naprijed u obliku polukruga. Kada se traktor pojavi ja sam ga trebao pogoditi zoljom. Nakon

toga cemo opkoliti cetnike i zarobiti ih. Sa mnom su ostala dva vojnika. Nasli smo polozaj iza jednog nasipa koji je bio obrastao sibljem. Ispred njega se pruzao pogled na cistinu na kamenolomu i na prolaz izmedu dvije sume. Lezao sam i zamisljao kako ce cetnici da lete sa traktora kada ga pogodim zoljom

POVLACENJE

Zvuk motora je bio sve blizi. Ponovo se nisam bojao. Traktor je bio lagana meta. Gledao sam u nebo i grickao travku u ustima. Vojnik koji je pratio sta se desava ispred nas naglo je zalegao iza nasipa i panicno rekao - Evo Unprofora!! - Kakvog Unprofora? - Transporter Unprofora je dosao. Podigao sam glavu iznad nasipa, ispred nas na nekih 20m na cistini je stajala PRAGA bijele boje, na njoj je velikim slovima bilo ispisano UN a okolo UN je cirilicom pisalo E A A A. Sada mi je jasno od kuda onaj transporter UN-a sto je isao ispred kolone tenkova prije tri dana. Zaklonio sam se za nasip i rekao im tiho sta sam vidio. Obadvojica su izvirila na trenutak i brzo se sakrili. Pokazivali su mi prstima da su sada dvije. Izvirio sam ponovo i ugledao jos jednu pragu. Ova je bila SMB boje. Ponovo sam zalegao. Jedan od vojnika me drmnuo rukom. Pokazivao je prema sumi iza nasih leda. Cetnik je stajao naslonjen uz bor, drzao je kanister u ruci. Posipao je sumu necim. Gledali smo u njega. Jedan od nas ga je drzao na nisanu. Cetnik je uzeo sibicu iz dzepa. Zapalio je i bacio na zemlju. Vatra je pocela da gori. Nakon toga je zapalio cigaretu i nastavio da gleda u vatru koja gori. Uzeo sam zolju. Rekao sam im da cu gadati PRAGU. Jedan od vojnika me molio da ne pucam. Tiho je ponavljao sve ce nas pobiti ako budes pucao. Provirio sam preko nasipa. Cetnika je bila puna cistina ispred nas. Jedan je stajao na ivici kamenoloma. Mahao je rukama i navodio PRAGU da pride na ivicu. Nakon toga se sklonio u stranu. PRAGA je pucala po naselju. Druga je isto izasla na cistinu do ivice sume i pocela da puca po naselju. Cetnici su se nakon toga razmilili po cistini. Cetnik sa sijacem smrti stajao je ispred naseg nasipa na samoj ivici kamenoloma. Vristao je i pucao po naselju. Balijeeeee jebem vam majku, balijeeeeeeeee!!!. Drugi pored njega je dozivao Turciiiiiii, sta ste se usutili, turciiii izadite iz rupa!!! Sva trojica smo drzali na nisanu nekog od cetnika. Bilo nam je cudno, da niko od nasih nije reagovao. Bili smo zbunjeni i nismo imali dovoljno hrabrosti da zapucamo po cetnicima. Sada mi je zao, sto nismo pucali, jer su bili lagane mete. Nakon desetak minuta vatra je gutala sumu iza nasih leda. Dim je napravio jednu vrstu zaklona pa smo odlucili da se povucemo. Sa sobom sa ponio samo oruzje, cak sam i jaknu ostavio. Isli smo nazad, kroz sumu. Nigdje nije bilo nikoga od nasih. Tek na samom kraju Borija, smo na jednoj livadi u sumi nasli ostatak vojske. Istog momenta sam se poceo svadati sa vojnicima. Zbog toga sto nam nisu javili da se povlace. Rekli su da su vidjeli PRAGE umjesto traktora, zato su pobjegli. Tek kada su se okupili skontali su da mi nismo sa njima. Bio sam ljut

uzasno. Samo nas je sreca spasila da nas ne pohvataju zive Kada sam se smirio. Rekli su nam da je jedan vojnik sa Obhodze poginuo. Dok su isli da zatvore dio linije kod vikendica, susreli su se sa cetnicima. To je bila pucnjava koju smo culi na desnoj strani. Prijavio sam se sa jos trojicom vojnika da odemo pokusati da ga izvucemo. Komandir njihovog voda krenuo je sa nama. Neko nam je dao satorsko krilo. Otisli smo do mjesta gdje je poginuo. Nasli smo ga iza jednog zbuna. Nije bilo kapi krvi na njemu. Tri ulazne rane su bile u predjelu stomaka. Imao je izgleda unutrasnje krvarenje. Lice mu je bilo modro i nateklo. Posto je bio okrenut niz brdo, kao da mu se krv slila u lice. Stavili smo ga na satorsko krilo i donijeli do livade gdje smo se okupili. Kada smo donijeli poginulog vojnika do mjesta okupljanja. Zatekao sam cijelu cetu vojske. Medu njima je bio i bezbjednjak iz staba. Dovukli su i liniju za induktorski telefon. Djecak koji je vukao zicu za telefon, bio je iz moje ulice (imao je samo 14 godina). Kada me vidio dao mi je pola gurabije (suhi kolac). Bio sam uzasno gladan pa sam gurabiju istog momenta strpao u usta. Zastala mi je u grlu, umalo se nisam udavio. Jedva sam nekako uspio da je progutam. Kada sam htio da se napijem vode, skontao sam da mi je ruksak ostao. Ruksak na kojem su ispisana imena svih ucenika u razredu. Skolski ruksak izgubljen u ratu. Da li ce cetnici da ga pokazuju na SRNI? Mozda ce imena mojih drugova Muslimana iz razreda da budu procitana kao imena pripadnika Zelenih Beretki a dok ce imena Srba biti citana kao imena logorasa ili ko zna cega vec. Risto ce vec nesto skontati. Bezbjednjak je bio prestrasen. Tresao se od straha i govorio. Ako hocemo da zadrzimo Gazin Han, moramo zauzeti kamenolom!! Mahao je pistoljem u ruci, ni sam nije znao sta hoce da kaze. Na kraju smo se dogovorili da moramo prije noci ponovo zauzeti kamenolom. Ovaj put smo se dogovorili da se niko ne smije povuci. Bez obzira na cijenu koju mozemo platiti, kamenolom mora biti nas. Dogovor je da pridemo cetnicima sto blize mozemo. Nakon toga da ih zaspemo tromblonima. Posto smo se danas svi naoruzali tromblonima. Jedan vojnik ih je imao punu transportnu vrecu. Nas trojica koji smo se zadnji povukli, morali smo da idemo prvi. Jedini smo znanali gdje su cetnici ostali. Dok su se drugi pripremali za napad koji je trebao da pocne u 3:30h ja sam iskoristio da se odmorim. Odmaknuo sam se od ostalih u stranu i legao uz bor. Do mene je dosao djecak iz moje ulice. Pitao me kako izgleda cetnik izbliza. Rekao sam mu cetnici me nisu otjerali sa polozaja, nego smrad. Smrde prijatelju uzasno. Nisam sa sobom imao gas masku pa sam morao da se vratim po nju. Vidjet ces popodne kako cu ih rasturiti. Gledao je u mene kao u nekog junaka. Dok sam ja u njemu vidio najhrabrijeg djecaka na svijetu. Dok su njegovi vrsnjaci po svijetu jos uvijek igrali klikera on se borio za svoj grad. Nije pokazivao strah. Nije ni bio svjestan gdje se nalazi. Stalno je rovio po dzepovima i vadio komadice gurabija. Molio me da ih uzmem. To mi je mati spremila juce. Kada bi znala da sam otisao sa vojskom ubila bi me. Rekao sam mu, kada mi krenemo u napad da on ode nazad. Da kaze raji u ulici da pripreme festu, kada se ja vratim. Ja cu donijeti przenu PRAGU za meze. Smijao se na taj prijedlog. Rekao mi je ako ispalim zolju da mu je donesem da se uci pucati iz nje. Ujedno mi se smijao sto pisem dnevnik. - Ako te uhvate cetnici, nece te morati ispitivati. Hoces li napisati nesto o meni? - Tebi cu posvetiti cijelu stranicu. - HEHEHE hocu li biti zajeban ko ti? - Neces biti kao ja, ti si puno zajebaniji od mene. Ti imas gurabija a ja nemam. Pozdravili smo se u 3:30h on je otisao nazad u stab a mi smo se rasporedili i krenuli prema kamenolomu

TROMBLON ARTILJERIJA
Dok smo puzali kroz sumu. Osjecao sam i dalje da me nesto gusi, ovaj put to nije bila gurabija. Kretao sam se od stabla do stabla. Vecinom sam puzao. Odugovlacio sam koliko sam mogao. Svaki metar sam zastajao par sec, dok bi se odlucio da nastavim puzanje prema sljedecem stablu. Vjetar je nanosio dim prema nama. Stvarajuci ujedno i dimnu zavjesu. Pozar se sirio i isao nam u susret. Morali smo uzbrzati, da stignemo prije nego sto pozar odmakne od kamenoloma. Sto bi nas sprijecilo da napadnemo cetnike u toku danasnjeg dana. Dosli smo na nekih 30m do cetnika. Dim je stipao za oci. Suma je gorila par metara ispred nas. Rasporedili smo se u borbeni polozaj. Zamjenio sam okvir na pusci sa okvirom napunjenim sa mecima za ispaljivanje tromblona. Nakon dobijanja znaka od komandira zasuli smo cetnike tromblonima. Ispalio sam ih sam 20 kom. Nakon toga smo ponovo krenuli na juris. Ponovo sam trcao naprijed. Pucao sam ispred sebe. Vristao sam kao ludak. uzvikivao sam Fatajte ih zive!! To je trebalo da stvori paniku medu cetnicima. Mada ne vjerujem da je bilo ko sta mogao cuti od pucnjave koja je bila jaca od svega.

Dok sam trcao granata je pala u mojoj blizini. Osjetio sam uzasnu bol u saci. Zalegao sam za drvo i pogledao u ruku. Geler je virio iz lijevog palca. Iscupao sam ga prstima. Dosao je do mene jedan vojnik i pomogao mi da previjem ruku. Uzeo sam pusku i vidio da mi bol ne smeta puno. Nastavio sam pucati i ici naprijed. Cetnicki otpor je ubrzo oslabio. Nakon petnaest minuta borbe ponovo sam dosao do svog ruksaka. Kada sam ga ugledao bio sam presretan. Ipak mu nije bilo sudeno da postane medijska zvijezda cetnicke televizije. Zalegao sam za nasip. Pored mene su bila dva momka, sada vec prijatelja. Jedan je odvrtao kapice na tromblonima, dok smo ih nas dvojica ispaljivali. Cetnici su se povlacili. Snaga nase tromblon artiljerije je nadjacala njihove granate. Prage su odjurile nazad. Nesto se cudno desavalo. Izgleda da su imali puno ranjenih ili poginulih, to je jedino objasnjenje za bjezaniju. Sigurno ih je nesto dobro uzdrmalo. Nismo imali vremena za slavlje. Granate su pocele ponovo da padaju po sumi. Zalegao sam u rov koji sam tog jutra kopao. Lezao sam na istom mjestu, ponovo sam gledao u nebo. Nista se nije promijenilo od jutros, sve je bilo isto. Jedino sto me ruka uzasno boljela. To mi je dobro doslo, nisam morao da kopam rovove. Dobio sam laksi dio zadatka, obezbjedenje linije. Tacno u 5:00h smo imali iskopana tri lezeca rova. Zalegli smo u njih i nastavili pricu. Jedan od prijatelja je pricao kako su kao djeca negdje bjezali i dosli do nekog potoka. Drugi mu je rekao preskoci potok, i ne spominji vise vodu, umirem od zedi. Smijali smo se. Izgledali smo kao tri ludaka ciji se smijeh mjesao sa detonacijama granata Vise nisam mogao da podnesem glad. Sjetio sam se da sam tog jutra vidio na livadi bacen hljeb. Nasao sam ga na istom mjestu. Sigurno je ostao jos od prvog dana napada. Bio je suh, tako ga nisam mogao sjeci nozem. Noz sam okrenuo na testeru tako da sam ga ispilao na manje komade. Izgledao je kao dvopek. Sreca pa je bio na suncu, tako da se nije pokvario. Stalno sam gledao u sat, ali vrijeme kao da je stalo. Kao da je dan isao unazad. Cekali smo noc, ali ona nije dolazila. Obecali su nam da ce nam doci smjena kada padne noc. Zelio sam da pobjegnem, da nestanem i na trenutak odem negdje gdje ne strepim od svakog zvizduka granate. Zelio sam, a nisam mogao da odem. Nisam imao gdje otici. Sta ako me neko zalutalo zrno, geler... stigne kod kuce. Moze me i ovdje me stici. Ipak je bolje da me stigne ovdje, na liniji nego u gradu. Noc je donijela i nesto zanimljivo. Prvi put sam gledao kako granata pada u pozar. Svaka detonacija je pravila vatromet. Da li su svjesni cetnici da mi ove granate docekujemo sa osmijehom na licu. Sa dolaskom noci, smo se povukli na samu ivicu kamenoloma. Tako da su granate prelijetale preko nas i padale u sumu. Povukao sam se na jednu izbocinu na kamenolomu. Sjedio sam i gledao prema Gradu. Najtuznija slika koju sam imao prilike vidjeti. Ispred sebe sam trebao da imam grad kao na dlanu. Umjesto grada sam pred sobom imao tamnu kotlinu. Kotlinu u kojoj se vidjelo tek po neko svijetlo. Sigurno su to bili objekti UN-a. Iako nije bilo svjetla, ja sam pokusavao da vratim sliku iz marta kada sam se posljednji put spustio niz osmice sa Trebevica. Sada se sa Trebevica u grad jedino spustaju granate. Ruka mi je natekla, ali me ne boli previse. Izvadio sam iz ruksaka posljednju svijecu koju sam cuvao samo za specijalne prilike. Zapalio sam je ni sam ne znam zasto, ovo i nije neka specijalna prilika. Tek toliko da se nesto desava. Da bih ubio vrijeme koje se oduzilo kao nikada do sada. Mozda da bih proslavio jos jedan dan zivota. Tek po neka granata bi prozvizdala preko nas i pala u sumu. Podsjecajuci nas na protekli dan. Na jos jedan dan koji ce mnoge familije pamtiti. Mi drugi cemo brzo zaboraviti sve one koji svakodnevno daju svoje zivote da bi odbranili necije guzice. Mnogi u ovom gradu ne zasluzuju da budu branjeni. Mozda bi trebalo pustiti cetnike da produ, da pobiju pojedinu gamad. Srecom ima u ovoj tamnoj kotlini puno vise onih koji zasluzuju da covjek i pogine za njih P.S. SALEME, NEKA TI JE RAHMET DUSI, DA TI DRAGI ALLAH PODARI DZENET Konacno se pojavila smjena. Prvi su isli vojnici iz mog odjeljenja. Kada su me vidjeli nisu mogli da vjeruju da sam tu. Grlili smo se od srece. Na kraju su ipak bili ljuti na mene, zasto im nisam rekao sinoc gdje idem. Niko nije znao sta je sa mnom bilo. Misli su da sam pobjegao sa linije. Nakon sto sam im na brzinu ispricao sta se desavalo u toku dana. Okupili smo se i izvrsili primopredaju oruzja. Nakon sto sam predao pusku i zolju jednom momku koji je sa njom znao rukovati. Krenuo sam kuci kroz sumu koja je jos uvijek gorila. Bio sam sretan, sretan kao nikada do tada u zivotu. Strah je nestao a osjecao sam da drhtim. Konacno sam dobio priliku da malo pobjegnem iz svega ovoga. Dok sam isao cestom prema kuci. Vatra je jasno obasjavala ivicu kamenoloma. Suma je i dalje gorila. Tesko da ce se ugasiti dok ne izgori sve. Na izvoru je bila guzva. Zene i djeca su stajali u redu. Zamolio sam ih da me puste da se samo umijem i da se napijem vode. Jedna nana mi je prisla. Pitala me odakle sam. Kada sam joj rekao, nastavila je sa ispitivanjem. Na kraju sam morao svratiti kod nje kuci na veceru. Dok sam razgovarao sa nanom i dedom skontao sam da je njihov unuk taj dan bio jedan od dvojice vojnika koji su ostali sa mnom na kamelomu. Nisam im nista rekao, za to. Presutio sam sve price o mom angazmanu u ratu. Prica se

svela na moje porijeklo i familiju za koju jos uvijek ne znam nista. Oprostio sam se sa dedukom i nanom. Pozeljeli su mi srecu i rekli da im navratim kada budem imao vremena. Predivni ljudi, kako su me samo docekali. Ni u snu nisam mogao sanjati da cu ovako dobro vecerati. Nastavio sam put prema kuci, razmisljajuci o ljudima koji su me usrecili ove noci. Oni su bili veci heroji od nas koji smo ratovali ovih dana. Zivjeli su samo par stotina metara od prve linije. To su oni ljudi zbog kojih sam sinoc na kamenolomu vodio monolog, da li vrijedi sve ovo zrtvovanje? Par ljudi me srelo na putu do kuce. Prisli su mi i rekli svaka cast!! Nesto su jos pitali ali sam produzio dalje, nisam im dao odgovor. Zelio sam sto prije da dodem do kuce. Dosao sam nekako do svog podruma. Predivan osjecaj, biti ponovo tu. Nekako sam uspio da zgulim cizme sa nogu. Izgledale su uzasno. Kao da ih je neko presovao u nekom kalupu. Nakon sto sam se na brzinu okupao. Vratio sam se u svoj raj. Legao sam na ciceve. Kroz glavu su mi se vrtile slike predhodnih dana. Kao da je sve trajalo godinama, a tek su cetiri dana prosla od pocetka napada. Djecak koji je taj dan bio sa mnom. Prekinuo me u mojim lutanjima kroz sjecanja. Rekao mi je da su se okupili kod njega u podrumu. Poslali su njega da me zove na sijelo

POKLON

Iako sam bio uzasno umoran odlucio sam da odem da vidim sta ima novog u mahali. Kada sam dosao svi su poceli da mi cestitaju. Zbunjeno sam ih upitao u cemu je fazon? Rekli su mi "pa za Pragu koju si unistio". Morao sam ih razocarati ali ne previse. Vazno je bilo da je kamenolom nas. Mahalsko sijelo, uz par kandila koja su davala svjetlost. Kao i obicno bila je odlicna atmosfera. Posto sam bio umoran i nisam imao snage da se krecem a ni da pjevam, sjedio sam i posmatrao sta se desava. Sve je izgleda tako nemoguce. Koliko samo imaju snage i volje za zivotom. Tako me stid sada, za razliku od njih ja se osjecam pravo umorno. Upoznao sam ipak jednu djevojku. Pred ocima mi je njen osmjeh mada joj se imena ne sjecam. Poznajem je od prije iz videnja, vidio sam je par puta na vodi ali nocas sam prvi put sa njom razgovarao. Nadam se da cu je ponovo imati prilike sresti. Malo previse stidljiva ali ipak je veliko osvjezenje u svemu ovome. Dobio sam nocas i jedan poklon. Kupili su mi nausnicu u obliku ljiljana. Predivno izgleda. Neko je vec uspio da skonta biznis i da proizvede ovakve stvari. Drago mi je da ima i takvih, jer me ovaj poklon ucinio pravo sretnim. Ipak je neko mislio na mene ovih dana dok sam bio odsutan iz mahale. Smijao sam se novoj pjesmi koju sam prvi put cuo veceras. Pjevao je jedan malac, koji se uzivljavao u ulogu pjevaca. Njegov pokusaj da odglumi sto bolje svoju ulogu bio je komican Mamaaaaa!!! ubio sam cetnika, S kokardom na glavi, Sad cjela brigade slavi, Mamaaaaaaaaa Povukao sam se kuci u 3:00h dosta za veceras, sada je vrijeme za spavanje. Imam par dana slobodnih, spavanje i samo spavanje. Osjecam da cu spavati godinama, toliko sam umoran. Mozda se rat u meduvremenu i zavrsi

ZABORAVLJENI
Dva dana sam proveo spavajuci. Budio sam se samo kada bih osjetio uzasnu glad. Fizioloske potrebe svakako slabo i obavljam, malo sta organizam odbacuje. Kolicine hrane koje unosimo nisu dovoljne. Izgleda da je uvijek u minusu. Nisam cuo da se pucalo nesto posebno ovih dana. Niko nije dolazio po mene. Ocito je sve pod kontrolom. Gledao sam u kamenolom, ali jos uvijek sa strahom, ne znam da li su sigurno jos uvijek nasi na njemu. Izgleda da ce trebati

vremena da se naviknem da vise nema opasnosti sa njega. Danas sam cuo na radiju da su mi od tetke sin i njegov sin zarobljeni u Foci. Spominju ih kao zarobljene i odvedene u KPD-m. Tesko da ce se izvuci zivi iz tog cetnickog gnijezda. Od kako su je crnogorci naselili, zadnjih pedeset godina Foca je tamni vilajet.. Tamo cetnici zive da bi ubijali i pljackali. Zar je moguce da svijet gleda na sve ovo klanje, ubijanje kao da mi ne postojimo. Kao da smo mi samo brojevi koje treba izbrisati da bi cetnici mogli da grade veliku srbiju. Embargo na oruzje nece da ukinu. Kakav glup izgovor imaju za to. Ako se ukine embargo doci ce do eskalacije sukoba. Zar je moguce da sukobi mogu biti veci? Sta misliti sada, da je svijet inertan prema ovome iz razloga sto smo mi Muslimani? Mozda su Francuzi ipak odigrali glavnu ulogu, jer su oni prijatelji sa Srbima. Francuzi imaju veliki uticaj u Evropi, sigurno lobiraju za cetnike, tako da smo mi osudeni na istrjebljenje. Svaki dan mogu cuti kako ljudi jebu mater Miteranu koji je dosao u Sarajevo i sprijecio intervenciju NATO snaga protiv cetnika. Imamo i Mekenzija koji je skoro pa otvoreno stao na stranu cetnika. Taj idiot ih je do sada podrzavao u svemu. Prije je bilo dosta optimista koji su ocekivali da ce rat ubrzo stati. Sada malo ko vjeruje u to. Mada svaki dan mogu cuti da ce rat biti zaustavljen prije zime. Na zalost ja ne vidim kraj rata. Ovo sranje samo moze zaustaviti skidanje embarga. Tek tada bi sigurno cetnici pristali na pregovoro. Ovako samo mozemo moliti boga da nam pomogne. Sigurno nam svijet nece pomoci, u to sam sada siguran

TAJNO ORUZJE
Prosla su tri dana moga odmora. Sinoc smo izasli na Borija. Peta ceta je ponovo na okupu. Prema nekim informacijama danas bi cetnici mogli pokusati napad na kamenolom. Cijelu noc smo se spremali. Postavili smo dvije protivtenkovske mine na prolazu izmedu sume. Nema sanse da prode neki oklopnjak a da ne nagazi bar na jednu minu. Za nepovjerovati je koliko se uradilo za ova tri dana. Cijeli plato je prekopan, cak su uspjeli povezati rovove transeama. Ja sam sinoc ponovo obezbjedivao liniju. Mjesec je sinoc bio pun, mraz je jutros osvanuo, a ja sam se pravo zaledio. Dobili smo malokalibarsku pusku, sa optikom. Smijali smo se cijelo vrijeme tom ubitacnom oruzju i nasem komandiru koji je donio tu pusku. Stao je sinoc ispred nas. Ozbiljnim glasom je rekao Sada cu vam pokazati oruzje, koje ce u slucaju napada da bude ubitacno po neprijatelja. Mislio sam da smo u najmanju ruku dobili tenk . Iza leda je izvadio malokalibarsku pusku. Nije skidao ozbiljnu facu sa lica dok je nastavio govor Ovo je malokalibarska puska, ona ce nam posluziti za tihu likvidaciju. Cetnici ne znaju gdje su nase linije. Vi cete izaci ispred i kada krenu preko livade, mozete da likvidirate jednog po jednog a da oni ne znaju od kuda pucate. Jedan momak je uzeo pusku i rekao ja cu biti taj koji ce da zaduzi to tajno oruzje. Prozvali smo ga James Bond 007. Sada nam prijeti da ce nas tiho likvidirati ako ga budemo zajebavali. Do sada nije jos nikoga, ali ako ovako nastavimo da ga zezamo nije iskljuceno da pocne i da nas ganja po sumi. Danas sam gledao ponovo Sarajevo. Ovaj put kotlina je bila obasjana suncevim zracima. Dvogledom sam uspio da vidim Zastavu sa ljiljanima na Igmanu. Toliko ocekujemo od te planine. Kruze price da Armija gore ima svega i da ce ako bog da prije zime deblokirati Sarajevo. Svi su se poslije okupljali da vide to cudo. Sada se samo prica o tome. Izgleda da ce ovo otkrice biti glavna tema narednih dana. Tesko je ocekivati bilo sta. Znam da sam jos uvijek gladan. Dobio sam informaciju da je zimnica koju smo ljetos pisali i uplatili zavrsila na Palama. Cetnici su zaustavili kamione i opljackali sve. Tako sam i mislio da ce se sve to zavrsiti. Meni preostaje da pjevusim pjesmicu od Pusenja: Danas je Dan Republike i stari je popio malo, na televiziji Lepa Brena, i stari se sjeca ratnih vremena, da bi danas bilo bolje, oni su poturali svoja pleca, gazili hladne rijeke, jeli koru s drveca. Zao mu je sto neki misle da je zivot negdje drugdje, i ne sanja se vise stari san, cekaju pasos da odu van

ZIVE METE
Nekako sam uspio danas popodne malo zaspati, sinoc je bilo uzasno hladno. Kisa pada vec tri dana. Ponovo se okolina pretvorila u kaljuzu. Nekako bih to i podnio da nije uzasno hladno. Noge su mi se zaledile. Proklete cizme me stezu previse, i brzo mi se noge zalede. Nekakvo primirje je potpisano proteklih dana. Mada ne vidim koristi od toga, granate padaju cijeli dan kao da nam cetnici zele pokazati koliko su mocni. Nama su zabranili upotrebu snajpera, kao i bilo kakvu drugu upotrebu oruzja. Dode mi da poludim kada vidim kolike smo mi budale. Dolazila mi je sestra prije par dana. Zajedno smo isli kod nje pod Hrastove. Napravili smo jednu glupupost. Dogovorili smo se da okusamo srecu. Krenuli smo cestom preko Sedrenika. Metak mi je prosao pored same glave. Uspjeli smo da skocim u kanal pored ceste. Jos par metaka je prozvizdalo oko nas ali smo vec bili na sigurnom. Nekako smo uspjeli da dodemo do samoposluge. Ljudi koji su tu stajali rekli su nam da nismo normalni. Svaki dan snajper sa Spicaste stijene pogodi nekoga. Mi smo imali srece izgleda da se snajperista zbunio, jer ne desava se svaki dan da neko glumi zivu metu. Danas smo dobili informaciju da bi trebali pomjerati liniju prema Babica kucama. Ova linija koju sada imamo je postala nefunkcionalna, od kako smo zauzeli kamenolom stvorila se velika rupa u liniji. Da bi se to ispravilo moramo zauzeti rezervoar kod Babica kuca, tako cemo smanjiti liniju za nekih deset rovova. Znam da ce nas zapasti ponovo sve to, ali i nema ko drugi to odraditi ovdje na liniji. Nadam se ako dode do toga da ce sve ispasti kako treba. Ujedno su nam rekli da bi mogla i druga dva bataljona konacno napustiti liniju na Zmajevcu i doci da preuzmu dio linije na Hladivodama i na Borijama. Moje misli jos uvijek zaokuplja djevojka koju sam upoznao na mahalskom sijelu. Ne mogu nikako da je vidim. Ulica je pusta od kako su pocele kise da padaju. Kao da niko i ne zivi u okolini. Na vodu sam isao par puta ali je nije bilo. Njena rodica mi je rekla da je otisla negdje kod tetke u grad. Vratit ce se nakon sedam dana. Nadam se da cu je tada vidjeti. Ponovo me ovi oblaci ubijaju. Po ovako tmurnom vremenu covjek i ne moze biti nesto dobre volje. Ne podnosim ovo vrijeme. Imam osjecaj da ce mi se nesto lose desiti kada je ovako ruzno. Ocekujem uvijek po ovakvom vremenu nekakvo zlo. Ako mi je sudeno da mi se nesto desi, volio bih da bude suncan dan

PAD KONCENTRACIJE
Nasi su pokusavali ovih dana da iskopaju transe tako da se priblizimo Babica kucama. Na zalost nisu uspjeli. Cetnici su nas skontali, tako da stalno granatiraju taj dio linije a ujedno i PAT neprestano puca po njemu. Dva vojnika su ranjena tako da se odustalo od daljnjeg kopanja. Mi smo konacno dobili zadatak da izvidimo teren. Proteklih noci smo stalno bili ispred linije. Dogovor je da pripremimo raspored linije tako da se privucemo ispred cetnika i uspostaviti liniju. Ako nas otkriju necemo se dobro provesti, jer je u toku dana nemoguce povlacenje. Granatama bi nas mogli razvaliti. Ne znam ni sam da li se plasim. Kako prolazi vrijeme sve manje razmisljam o smrti. Jedina stvar koja me plasi je da ne ostanem teski invalid. Znam da je to sastavni dio rata, ali ne znam kako bih podnio sve to. Da li bih bio dovoljno jak da se nosim sa cinjenicom da zavisim od nekoga? Volio bih kada bih mogao malo da ne mislim o tome, ali me ovo opterecuje zadnjih dana. Cak pomislim da bi dobro doslo manje ranjavanje. Da se odmorim neko vrijeme od svega ovoga. Da pobjegnem na par dana, da malo rasteretim svoj mozak. Bas me interesuje gdje najmanje boli kada te rani. Vidio sam do sada bezazlenih ranjavanja a da su ljudi ipak na kraju podlegli. Opet druge rane izgledaju uzasno a ljudi se brzo oporave. Nikada ne znas kuda ode zrno ili geler, da li ce zakaciti neki vitalni dio. Cuo sam da ima ljudi koji su se sami ranili da bi se izvukli sa linije. Ne znam, ali ne bih mogao sam ispaliti metak u sebe. Previse kukavicki mi izgleda. Par puta sam razmisljao i o tome, ali sam skontao da je to glupost. Ipak treba biti hrabar i primiti udarac. Treba se paziti u granicama normale, ali ne treba biti kukavica. Stalno se raspravlja o tome da li treba trcati ili treba ici polahko kada padaju granate? Ako zuris mozda trcis sudbini u susret, ako ides polahko mozda cekas sudbinu. Ne moze tu covjek biti pametan. Mislim da je vazno odrzati samokontrolu. Nekako uspjevam do sada, mada me puno toga nervira. Nerviraju me nepravde koje se desavaju svakodnevno. Pojedinci se izvlace koliko mogu, dok se jedni te isti guraju da zacepljaju sve moguce rupe. Kada se djele nagrade opet stela. Prosto je nemoguce kako su se ovako brzo uvezali oni koji vide samo licni interes u svemu ovome. Strah me da ne puknem i ne napravim kakvu glupost

PROLOM OBLAKA
Bili smo smjesteni u jednoj napustenoj kuci. Cekali smo komandira. Otisao je do komande, da vidi da li cemo veceras pokusati da uspostavimo novu liniju prema Babica kucama. Nebo iznad nas kao da se otvorilo, kisa je lila kao rijetko kada. Komandir je dosao negdje oko 10:00h. Saopstio nam je plan za veceras. Vrijeme je idealno, da pokusamo doci neopazeni do Babica kuca i da uspostavimo liniju. Dvadeset vojnika je odredeno za tu akciju. Krenuli smo u 11:00h. Kada sam izasao iz kuce, bio je totalni mrak. Kisa je tako padala da sam istog momenta bio mokar. Na sebi sam imao teget plavu JNA zimsku jaknu. Sama od sebe je uzasno teska. Prebacio sam zolju preko ramena, da mi sto manje smeta kada budem isao. Izasli smo ispred linije i krenuli livadom prema odredistu. Oci su se bile privikle na mrak ali je jos uvijek vidiljivost bila losa. Zbog toga smo se kretali blizu jedan drugom. Kretanje je bilo otezano kroz travu, koja ljetos nije kosena. Noge su mi zapinjale tako da sam bio usporen. Dok sam se kretao, zacuo se zvuk razvlacenja zolje. Poklopac se zapetljao u travu i otvorio. Zolja na mojim ledima se razvukla. Nakon otvaranja sam reflexno cucnuo, tom prilikom je donji dio zolje udario u zemlju. Vojnik koji je isao iza mene vidio je sta se desilo. Uhvatila ga je panika i poceo je da bjezi. Ostali su se isto razbjezali od mene, kada su vidjeli njegovu reakciju. Nekako sam uspio u mraku da sklopim zolju. Skinuo sam gumu za kosu i stavio ga oko dijela gdje se zolja otvara da bih ga dodatno osigurao. Iako je kisa padala mislim da sam se ja znojio od straha dok sam je sklapao. Nakon sklapanja, okupili smo se i nastavili kretanje. Stalno sam provjeravao poklopac da slucajno ponovo ne popusti. Dosli smo do kuca gdje smo trebali da formiramo novu liniju. Kisa i grmljavina su pravili takvu buku da smo mogli bez problema pristupiti radovima. Odredili smo vec ranije mjesta gdje treba postaviti rovove. Jedan rov je bio iznad ceste, iznad izgorjele kuce. Ostali su bili ispred rezervoara u basci. Mali otvor na rezervaru je bio dovoljan da se mozemo uvuci u njega u slucaju granatiranja. Dobio sam zadatak da obezbjedujem vojnike koji ce kopati rovove. Otisao sam ispred kuce, prosao sam pored kombija koji je ljetos zapaljen kada su dolazile izbjeglice sa Pala. Tenk ga je u meduvremenu pregazio, tako da je licio na zgazenu limenku Coca Cole. Nasao sam odlicno mjesto iza jednog coska kuce koja je bila uz samu cestu. Sa te pozicije sam mogao da kontrolisem dio ceste koji je vodio prema cetnickim rovovima...

MOJ BIJES
Kisa nije prestajala. Jakna na meni se natopila vodom, kao da je u njoj bilo 50kg. Jedva sam je drzao na sebi. Nisam vise mogao izdrzati stajanje, tako da sam odlucio da sjedem na podzid. Nije vise bilo nikakvog razloga za stajanje. Na meni vise nije bilo nista sto nije mokro. Mislim da mi je i koza prokisnula. Svakih par minuta bi cetnik ispalio rafal iz obliznjeg rova. Izgleda da je ubijao dosadu i pokusavao da se razbudi. Nije sigurno mogao ni sanjati sta se desava par desetina metara ispred njega. Mozda smo ih mogli i napsati veceras. Sta bi da uzmemo taj dio linije? Pobili bi nas sa Cavrkove stijene. Ovako cemo imati par dana vremena da iskopamo rovove. Nadam se da nas nece otkriti do tada. Nisam vise mogao da izdrzim hladnocu a ni dosadu pa sam krenuo da vidim kako napreduje kopanje rovova. Na cesti iznad rezervara me zaustavio jedan vojnik. Par metara ispred stajao je i drzao uperenu pusku u mene. Nakon sto me zaustavio nista nije progovarao. Rekao sam mu da sam nas. Posto nije reagovao rekao sam mu ime ali nista nije pomoglo. Pusku nije spustao. Dvojica vojnika su odnekud dosla do njega. Nakon sto sam im rekao ko sam. Prisli su mu sa leda, jedan od njih je posao da mu uzme pusku, u tom momentu grom i pucanj su se stopili u jedno. Bacio sam se pod cestu. Lezao sam i pokusavao da osjetim bol. Posto nisam mogao da osjetim neku promjenu na sebi, odlucio sam da se ne mrdam. Lezao sam ispod ceste i cekao da mi neko pride. Nisam smio da se pomaknem da neko nebi poceo da ponovo puca na mene. Kada mi je prisao jedan vojnik, konacno sam se podigao. Vojnik koji je pucao u mene bio je izgubljen. Nista nije progovara, na kraju su ga dvojica vojnika odvela nazad na staru liniju. Izgleda da je skroz puko. Poznajem ga od prije, uvijek je bio dosta sutljiv. Nadam se da ce se oporaviti. Sigurno je ovo nevrijeme i sve ovo sto se desavalo u zadnje vrijeme lose uticalo na njega. Sreca pa cetnici nisu skontali sta se desava ispred njih. Grmljavina i kisa su prigusili buku koju smo proizveli. Nakon par minuta vratio sam se ponovo na staro mjesto na strazu. Kisa izgleda nije imala namjeru da prestane. Cak sta vise stalno je pojacavala. Cetnik je i dalje nastavljao povremeno rafalenja. Kao da je navio pusku da se svakih desetak minuta oglasi kracim rafalom. Ima metaka na bacanje, cim ovako bez razloga puca. Mozda mu rov prokisnjava? Tako da pucajuci iskaljuje bijes. Sta bih tek onda ja trebao raditi da iskalim svoj bijes? Zbog prokletog rata i svih govana u kojima se nalazim

POVLACENJE
Konacno je poceo da svice dan. Povukao sam se nazad do rezervara. Vec je bila prosirena rupa na ulazu tako da se bez problema moglo uci u njega. Usao sam u unutra. Bio je nekih 2.5m visine, duzine 4m i sirine 3m pruzao je odlicnu zastitu od granata. Betonski zidovi, ukopan u zemlju i ostatak zemlje nabacen na njega. Sa donje strane stitio ga je nasip koji je obrastao drvecem. Dosta dobra zastita od Tenka iz Brezika. Sa dolaskom dana i kisa je konacno prestala da pada. Izasao sam ispred rezervoara skinuo sam zolju sa ramena i stavio je pored sebe. Jedan vojnik je uzeo zolju da pogleda, nista posebno, jer je uvijek uzimaju i zaviruju. Kucnuo me po ramenu i rekao. Vidi ovo! pogledao sam u mjesto na zolji u koje je pokazivao prstom. Vidjela se rupa od metka. Sinoc je vojnik koji je pucao u mene pogodio zolju. Srecom nije pogodio u raketu. Ali je ipak unistio jedinu zolju. Ne znam da li se smije ispaliti ovako ostecena. Postavili smo strazu iza izgorjele kuce izna ceste i u basci ispred rezervoara. Negdje oko 11:00h jedan vojnik je napravio glupost. Kada je bio na strazi, nije mogao da odoli jabukama koje su bile u blizini napustene kuce. Dok je brao jabuke, cetnici su ga primjetili. Nakon par minuta poceli su da nas granatiraju. Povukli smo se u rezervoar. Dogovorili smo se da se pokusa jedna grupa vojnika povuci. Tako da cetnici dobiju dojam da su to bili izvidaci koji su pobjegli nazad. Problem je nastao sto niko nije htio da se prijavi za povlacenje. Trebalo je pretrcati nekih 90m cistine, koju cetnici gadaju sa dvije strane. Ostatak puta se svodio na kraca pretrcavanja izmedu kuca.. Nakon 10 min, dogovaranja odlucili smo da se cetiri vojnika iz mog odjeljenja povuku. Jedan vojnik je krenuo prvi, posto je najbolje i poznavao taj dio puta. Tu je odrastao. Trcao sam desetak metara iza njega. Kada smo dotrcali do kuce, koja je bila posljednja stanica za pretrcavanje preko cistine, stali smo da se odmorimo I pripremimo za trku do starog transea. Osjetio sam gusenjem i suzenjem ociju. Ubrzo smo sva cetvorica imali iste probleme. Suzavac je od nekuda dolazio i gusio nas. Suzavac me stipao za nos i grlo. Nije pomagala ni mokra kapa koju sam stavio preko nosa. Jedan vojnik je konacno skontao patrone suzavca ispod nasih nogu. Izgleda da su ih cetnici tu ostavili prilikom posljednjeg napada. Mi smo stali na njih, tako da smo par patrona polomili. Granate koje su padale natjerale su nas da pozurimo sa povlacenjem. Jedan vojnik je brojao do deset i nakon toga krenuo da trci preko livade. Gadali su ga iz pravca brezika i sa zecije glave. Kada je bio na pola puta odlucio sam i ja da krenem pretpostavljao sam da su se cetnici fokusirali na njega Gledao sam u vojnika ispred sebe dok sam trcao. Imao sam samo jednu zelju, da stignem ziv do transea. Kada sam bio na pola puta, vojnik ispred mene je uspio da uskoci u transe. Tada mi je kroz glavu prosla misao da sam sada ja jedina meta. Do cilja mi je ostalo oko 40m. Trcao sam najbrze sto sam mogao. Ispred mene su kisom natopljenu zemlju parali meci. Osjecao sam da trcim maraton a ne tih cetrdeset metara. Kada sam dosao par metara do transea. Bacio sam se u njega. Pri padu sam se zalijepio u blato. Blato koje mi je do tog trenutka smetalo i cinilo me nervoznim ovaj put mi je bilo toliko ugodno da bih mogao spavati u njemu bez problema. Ubrzo su do nas dosla i druga dvojica vojnika. Na srecu niko nije ranjen. Prevara je uspjela. Tako da su cetnici prestali sa granatiranjem. Ja nisam ustajao iz blata. Nekako mi je bas godilo da sjedim u njemu. Linija koja je do juce vrvila od vojnika, sada je bila napustena. Bistra voda je tekla transeom. Spirala je ostatke proslosti koji su se tu cijelo ljeto skupljali. Kako mi je sve postalo svejedno. Bojao sam se cijelo vrijeme da ne izgubim osjecaje. Izgleda da sam ih sada izgubio skroz. Odjeca koja je mokra, blato iz kojeg se samo nazire lice, koje sam brisao rukama koje su isto tako od blata. Vojnici koji sjede pored mene u blatu transea puseci cigarete. Ociju crvenih od suzavca koji nas je gusio do prije par minuta. Blato, blato i samo blato, jedino sto vidim na njima i na sebi je blato. Sve mi to izgleda sasvim normalno. Jedan je vojnik je prekinuo sutnju rekavsi jebem ti dobrovoljca, umalo ne poginuh. Drugi je pogledao u njega i dodao previse si ruzan, kretenu jedan da bi se metak sa tobom druzio. Odvalili smo se smijati svi u glas. Osjetilo se olaksanje na nasim licima. Izgledali smo sretni u tom trenutku. Nakon sto su ispusili cigarete krenuli smo napustenim transeom prema nasoj dobroj zemunici. Smjestili smo se u zemunicu i nalozili vatru. Skinuo sam konacno jaknu sa sebe. Osjecao sam da cu poletjeti. Toliko sam se osjecao lagan bez nje. Skinuo sam cizme sa nogu, izasao sam ispred zemunice u transe kojim je i dalje tekla voda. Oprao sam cizme od blata i vratio se nazad u zemunicu. Sjedio sam uz pec bubnjaru i gledao u pantolone. Isparavanje vode je stvaralo oblacice koji su se dizali i nestajali u tami zemunice. Odnosili su sa sobom dio straha i tuge zivota kojim zivimo

Do veceri sam uspio osusiti pantolone i kosulju. Jakna je i dalje mokra. Nece se izgleda osusiti do sljedeceg ljeta. Bar se dobro ocjedila, tako da je sada laksa. Nakon sto je pala noc vratili smo se nazad na novi polozaj. Oblaci su se povukli. Vedro nebo bez oblacka divan dan za put do. Hladnoca je bila jaca od moje zelje da noc provedem na strazi. Otisao sam do vojnika koji su kopali i zamolio jednog od njih da me zamjeni na strazi. Uzeo sam krampu i poceo kopati. Zemlja je bila mehka, tako da se lahko kopalo. Iskopao sam sam 15m transea koji je bio dubok oko jednog metra.. Nisam se odmarao ni jedne minute. Iza mene je isao covjek koji je lopatom izbacivao zemlju. Jutro smo docekali sa transeom koja je spojila staru liniju sa novom. Nakon sto je svanulo, sunce je konacno izaslo i davalo tako ugodnu toplinu. Svalio sam se u transe i legao uzivajuci u pogledu na nebo. Kao da ga je kisa oprala pa je dobilo neku posebno lijepu plavu boju. Kako je malo potrebno da covjek bude sretan. Par minuta bez granata i pucnjave. Malo mira i tisine dovoljno je da odlutam u svijet maste. Uzivanje nije dugo trajalo, jer su cetnici skontali novu liniju. Poceli su nas granatirati. Zavukli smo se u rovove i rezervoar. Mirno smo sjedili i skoro da nismo ni obracali paznju na granate. Tek po neka jaca detonacija bi izazvala tracak zabrinutosti na nasim licima. Uspjeli smo da izdrzimo sve granate koje su pale na nas polozaj. Nocas je dosla smjena. Preuzeli su liniju od nas i nastavili sa kopanjem. Sutra ce to vec biti pravo cvrsta linija. Uvijek poslije ovih starijih vojnika linija ostane kao da je najsavremenija mehanizacija radila a ne oni svojim rukama. Dok smo vecerali proveli su jednog ranjenog vojnika. Metak mu je skinuo skalp, nije ostetio kost, samo mu je skinuo kozu na glavi. Sreca pa je niskog rasta, da je bio malo visociji metak bi mu zavrsio u glavi. Ocito je njegova sudbina rezervisana za neko drugo mjesto i neku drugu vrstu smrti. Veceras cu noc sigurno provesti spavajuci. Vec su mi oci na pola sklopljenje. Da bar imam baterija za radio. Da slusam neku muziku. Ova skalamerija od radija sa tockom me nervira. Pokusat cu u snovima da odem daleko od svega sto se desavalo posljednjih dana. Pokusat cu da stvorim neki bolji svijet u kome cu da budem sretan, sa svojim prijateljima i familijom. Pokusat cu da zamislim djevojku koja mi ne izlazi iz misli. Pokusat cu da sa njom pobjegnem, da pobjegnem u slobodu

VIJESTI IZ RODNOG KRAJA

Posto cetnici nisu napadali na liniju osim stalnog granatiranja mi smo dobili par slobodnih dana. Sjedio sam kod kuce i citao knjigu od Jovana Ducica Blago cara Radovana O ljubavi. Nasao sam je bacenu na smecu. Ljudi danas svasta bacaju. Svega ces naci na smetljistu osim hrane. Nje nema ni za lijeka. U ljubavi se oseca vise nego sto treba, pati vise nego sto misli, sanja vise nego sto se zivi, i kaze i ono u sta ni sami ne verujemo. Zaljubljeni se danas ocajno vole, kao sto sutra mogu da se ocajno omrznu bez stvarnog povoda, kao sto su se i zavoleli bez stvarnog povoda. Dok sam citao knjigu, u podrum je utrcala jedna djevojka iz ulice. Istog momenta je usplahireno rekla pogodi koga sam ti dovela? Gledao sam je zbunjeno i nisam nista odgovorio. Iza nje su se pojavila dva vojnika. Nisam mogao da vjerujem svojim ocima, ispred mene su stajala dva rodaka sa kojima sam odrastao. Dan sam proveo sa njima. Rijesili su puno mojih nepoznanica. Jedan komsija je uspio nekako da ude u Sarajevo, pricao im je o zlocinima koje su cetnici pocinili. Rekli su mi da moji roditelji sigurno nisu medu poginulima u nasem kraju. Mada ne znaju gdje su izbjegli. Cetnici su sve ljude koje su uhvatili kod kuce ubili. Ispred moje kuce su strijeljali trojicu mojih rodaka. Zanimljivo da su cetnici u proslom ratu ubili oca od tih ljudi, sada su ubili njih i jednog od sinova. Cetnici su izgleda njihovi jahaci apokalipse. U selu Kosman kod Tjentista cetnici su skupili u jednu kucu stanovnistvo koje su pohvatali i zapalili. Jedno dijete je uspjelo da iskoci iz kuce ali su ga uhvatili i ponovo bacilli nazad u vatru. Jedna familija Rikalo je iskorijenjena. Niko nije uspio da prezivi. Zalosno je sto su nasi predali lovacko naoruzanje koje su imali, u zamjenu za mir. Nakon toga su bili kao divljac markirana za odstrel. Jos jedna tuzna vijest je da je jedan nas zajednicki prijatelj sa kojim smo u miru provodili svako ljeto, poginuo na Zuci. Rat ga je sprijecio da diplomira na Gradevinskom Fakultetu. Bio nam je svima primjer kakvi treba da budemo. Odlican ucenik, sportista, prijatelj Donijeli su toliko losih vijesti da bih mogao narednih stotinu zivota da budem tuzan. Dovoljno da zamrzim ljudski rod koji je u stanju da takvo nesto ucini. Sta se desilo sa ljudima? Da li se oni mogu vise tako nazvati

P.S. IBRAHIME, NEKA TI JE RAHMET DUSI, DA TI DRAGI ALLAH PODARI DZENET, KAO I SVIM OSTALIM ZRTVAMA MOG RODNOG KRAJA

ZASTO SMO SE RODILI

Rodaci su otisli i sada ne znam, da li sam sretan sto sam konacno saznao istinu ili bi bilo bolje da je nikada nisam cuo. Do sada sam nagadao sta se desilo sa mojim roditeljima i sa ostalim ljudima iz moga kraja. Dok ne vidim roditelje necu bas biti zadovoljan sa ovim saznanjem. Ljudi vole da kriju istinu u ovom prokletom vremenu. Opet ostaje da razmisljam o ostatku familije. Sestra je ostala u Istocnoj Bosni, da li se uspjela izvuci i gdje bi mogla biti? Od brata jos uvijek nisam dobio nikakvih vijesti. Gdje bi on mogao da bude, sve mi se cini da nije uspio da se izvuce iz Bosne, jer bi mi se inace nekako javio do sada. Sada tek vidim koliko mi je bilo lakse ovdje ratovati. Ovdje sam stranac, ljudi su ginuli oko mene ali ipak sam ih ja povrsno poznavao. Tek sada vidim kolike je teze izgubiti nekoga koga poznajes cijeli zivot. Kada je to neko sa kim si odrastao. Sa kim si imao uspomene iz proslosti. Tesko je prihvatiti da vise nikada, necu vidjeti te ljude. Da vise nikada necu imati priliku da odem kod prijatelja na instrukcije iz matematike Pijane horde lesinara iz Crne Gore opljackale su i spalile sve sto im se naslo na putu. Moja rodna kuca je spaljena. Koliko sam samo ugradio sebe radeci na uredenju tog prostora. Stvorili smo bili jedan predivni kutak za odmor. Onaj ko je smogao snage iz cista mira da ta takvo nesto unisti sigurno ne moze biti normalna osoba. Moram da sve ovo zaboravim sto prije. Ne smijem dozvoliti da ovo okupira moje misli. Ovo mora da bude ruzna proslost, proslot koja se ne moze mjenjati. Moram naci nesto sto ce mi misli skrenuti u drugom pravcu. Nakon ovih saznanja, kako da ja sada kazem da mi je nesto tesko? Od kuda mi pravo i da pomislim da ne odem na liniju i da ne odem u neku od akcija? Moram da idem, moram da trpim.Ovi ljudi kojih vise nema su to zasluzili. To je najmanje sto mogu uciniti za njih. Pred ocima mi je cijelo vrijeme slicica od Snoopy-a kako lezi na krovu svoje kucice i u onom oblacicu iznad njega pise ponekad nocu lezim budam i pitam se zasto sam se rodio. Veceras i ja sebi postavljam isto pitanje

PUTOVANJE KROZ SNOVE

San me savladao, u neko doba noci, tako da sam utonuo u snove Trcao sam kroz sumu sa puskom u ruci. Cuo sam u daljini pucnjavu. Dosao sam na neko brdo. Legao sam na njega i gledao u dolinu. Cuo sam kako cetnici pucaju i pjevaju svoje pjesme. Dosao je do mene jedan prijatelj iz ulice. Sa sobom je nosio mitraljez. Zalegao je pored mene i poceo da puca. Poceo sam i ja da pucam prema cetnicima koji su isli prema nama. Pogledao sam u stranu i vidio da civili prolaze iza nas. Djeca su plakala, neka zena nas je zvala da bjezimo sa njima. Okrecem se ponovo prema mjestu od kuda su dolazili cetnici. Vidim komsiju kako trci i puca ispred sebe. Ustao sam i krenuo za njim. Rafal me pogada i padam u neku visoku travu. Mrtav sam a gledam sta se desava oko mene. Komsija ide dalje i puca. Pogadaju ga rafali ali mu nista ne mogu. Dolazi od nekuda konj i staje pored mene. Ustajem, penjem se na njega. Dolazim do komsije i on se penje na konja i jurimo naprijed. Preskacemo preko mrtvih cetnika i odlazimo u neku sumu. Nakon toga dolazimo na livadu i beremo sipurke. Do nas dolazi jos par komsija i zajedno beremo sipurke. Ponovo se cuje pucnjava u daljini. Okrecem se i tada me ponovo pogada rafal. Padam ovaj put u neku vodu i pocinjem da se gusim Tada sam se probudio. Otkucaji sata na zidu su remetili tisinu podrumske prostorije. Ponovo sam imao ruzan san. Ko zna koji po redu od pocetka rata. Nagomilalo se svega u mom mozgu. Zanimljiv san. Mjesto desavanja moj rodni kraj. Ljudi koji se pojavljuju u snu su osobe iz ulice u kojoj sada zivim. Jedno sa drugim nikako ne ide, ali izgleda u snovima i tekako se sve to sklapa u jednu nepovezanu pricu. Do kada ce me progoniti ovi snovi? Da li ce nestati ili ce se intezivirati kako vrijeme bude prolazilo

POGLED NAOPACKE
Dosao je danas kod mene brat od jednog momka koji je sa mnom na strazi. Dao sam mu sve crtane romane koje sam imao. Sve manje imam knjiga za citanje. Sada sam nasao neke knjige od Ahmeda Bosnica. Njegove price o nestalim civilizacijama su odlicne. Isao sam da igram fudbal. Munja me spucao u nogu, sada me pravo boli. Za kaznu sam ga poslao da mi donese vode. Svakako mi je bio obecao da ce mi donijeti dva kanistera vode, tako da me zeznuo. Prosao je nekaznjeno za ovo sto me spucao. Ja sam se malo pravio vazan. Pred djevojkama koje su gledale utakmicu. Medu njima je bila i djevojka koja mi se svida. Na kraju sam otisao skakucuci na jednoj nozi. Nisam bio u stanju da ostanem sa djevojkom koju sam toliko dugo cekao da vidim. Jos jedan razlog da Munju moram zavaliti za jos nesto. Nije dovoljno samo da mi donese vode. Previse ce se jeftino izvuci Nocas smo imali ponovo neko sijelo u ulici. Konacno sam uspio da provedem cijelo vrijeme sa djevojkom koja mi je posljednjih mjesec dana bila u mislima. Proveli smo vrijeme pricajuci o raznim problemima, zeljama Nocas sam saznao da ima brata za kojeg nista nije cula od pocetka rata. Svi izgleda imamo neki familijarni problem. Nikoga rat nije zaobisao. Izgleda da ratni bubnjevi prozivaju sve redom. Po principu ko se nije skrio magarac bio. Niko ovdje izgleda nije normalan. Jer da smo normalni nebi ratovali i nebi nanosili bol jedni drugima. Bol neprijatelja za nas je sreca. Nasa bol je njihova sreca. Svi smo izgleda umno poremeceni. Sta to tjera nekoga da sjedi sa puskom u ruci i da me ceka da izadem iz svoje kuce? Ceka me da bi me ubio. Ako me ubije obavio je dnevni zadatak. Ako promasi pokusat ce sljedeci dan. Zanimljivo stanje. Ako ubijes neprijatelja dobijes orden. Samo prije sedam mjeseci za to bi dobio dvadeset godina zatvora. Sve se okrenulo naopacke. Cak i kada gledam sliku svog razreda, gledam je naopacke. Dijelim je na nase i njihove. Htio ili ne ipak sam postao isti kao i svi drugi. Sreca pa imam komsija i suboraca drugih nacionalnosti. Znam jos uvijek da postojii nada da budemo skupa. Postoji nada da ce sve ovo proci i da cu ja sjediti sa svim prijateljima sa slike. Mozda ponovo budemo sjedili u nekoj kafani i trosili novac koji cemo ovaj put mi zaraditi. Da mi je sada sjesti sa rajom sa slike. Da ih pitam, zasto me mrze? Sta sam ja kome naudio da zeli da me ubije? Sta sam kome ucino pa mi je morao pobiti rodake, spaliti kucu, roditelje protjerati? Tek sada kada se okrenem vidim znakove rata na svakom koraku. Zasto ih nisam zelio da vidim, kada su bili tako uocljivi? Kasno, prekasno, je sada. Zeljeli smo i sanjali mir, a desio nam se rat. Zalosno da ne moze biti zalosnije. Cijela moja generacija je sada samo potrosni material u sluzbi raznih ratnih profitera. Onih istih koji su svoju djecu daleko skrili od vlaznih, smrdljivih, kaljavih rovova

BITKA ZA CIZME
Ponovo sam dosao na strazu nakon tri dana odsustva. Ne pamtim kada sam se ovako dugo odmara. Linija vise ne lici vise ni izbliza na onu koju smo ostavili. Sve je sada prekopano, cak su iskopali i tunel ispod ceste, tako da su spojili rovove iznad ceste sa ostatkom linije. Desila mi se danas i jedna smjesna situacija. Jedan od vojnika mi je pricao kako je bio opkoljen na kamenolomu. Ispricao mi je bolje sve ono sto sam ja dozivio nego sto bih ja mogao da ispricam njemu. Izgleda da nije propustio niti jedan detalj dok mu je neko pricao o tom gogadaju. Cak je rekao da je bio ranjen u saku. Sta bi tek pricao da je on bio umjesto mene. Zelio sam dam u kazem da sam ja osoba o kojoj prica. Na kraju sam odlucio da sutim. Ako mu kazem sigurno mu nece biti ugodno da bude sa mnom. Duga je noc. Ipak treba covjek da ima neki moral. Ja bih svakako volio da je on bio umjesto mene na kamenolomu. Noc je protekla tiho. Zavukao sam se u jedan rov i zaspao. Probudio sam se tek kada su mi donijeli dorucak. Organizam je konacno poceo da naplacuje mrcvarenje kojem je bio izlozen proteklih noci. Nadam se da cu uspjeti da se naspavam ovih par dana dok budem na liniji. Umjesto mira, danas su me pozvali u stab. Rekli su da ponesem kompletnu opremu sa sobom i sve tromblone koje imamo na liniji. Spakovao sam se i otisao do staba. U stabu sam zatekao skoro sve pripadnike pete cete. Rekli su nam da idemo u pripremu za napad na Vogoscu. Dok smo slusali komendanta sta nam prica u podrum je usao kurir. Oci su mi se ukocile kada sam vidio nove cizme na njegovim nogama.

Istog momenta sam reagova. Rekao sam ja vise nigdje ne idem dok ne dobijem cizme. Pocela je prepirka izmedu mene i logisticara. Rekao mi je da cu dobiti prve cizme koje dodu. Nisam pristajao jer sam znao da je ovo dobar momenat da pokusam dobiti cizme. Naljutio me kada mi je rekao seljacka djeca mogu i bosa hodati. Skinuo sam ruksak sa leda, koji je bio pun tromblona. Zamahnuo sam sa njim i tresnuo ga od pod. Svi su zalegli osim mene. Cekao sam da explodira. Na zalost nije pukao niti jedan tromblon. Zao bi mi bilo samo boraca koji su kao i ja samo potrosna roba. Kako imaju obicaj reci lokalni komadanti. Smirili su me na kraju svega borci koji su sa mnom do sada bili toliko puta. Cizme nisam uspio dobiti. Siguran sam da ih nikada necu ni dobiti. Jer ce lopovi izmisliti hiljadu i jedan razlog da me zeznu. Sada moram da se odmorim. Ne znam kada moze doci naredba da idemo prema Vogosci. Ne osjecam neki strah, nekako vise razmisljam o tome kako je sve to zamisljeno da se izvede

NEIZVJESNOST
Tri dana smo proveli igrajuci remija po cijeli dan. Cekali smo da nas pozovu, ali umjesto odlaska u Vogoscu vratili su nas na liniju. Odustalo se valjda od akcije na Vogoscu Vec drugi dan do nas dolaze zvuci teskih detonacije iz pravca Otesa. Haubice i VBR-i na Borijama, Crepoljskom, Mrkovicima, Gradistu Rade izgleda 24h bez prekida. Granate preko nas prozvizde i odlaze prema zapadnom dijelu grada. Ponovo su nas veceras vratili u pripremu. Ovaj put smo samo ponijeli licno naoruzanje. Ponio sam samo jedan tromblon sa sobom. Jos uvijek ne znamo gdje idemo. Rekli su nam da cekamo kombi koji ce nas prebaciti do komande brigade gdje cemo dobiti raspored i municiju. Svi nagadamo gdje bi mogli ici. Jedni spominju Vogoscu, drugi Zuc, treci Otes. Ovih dana kruze informacije da je HVO na Otesu napustio linije. Da mi je bar znati gdje idem. Da sam bar uspio poslati poruku sestri da idem negdje. Ovako ce se sigurno brinuti ako ostanem duze vremena na terenu. Ko zna da li cu se i vratiti. Sigurno svi misle da ce oni biti ti koji ce prezivjeti. Konacno telefon zvoni. Kazu da se spremimo. Kombi dolazi po nas za pola sata

MATEMATIKA
Kada smo dosli. Postrojili su nas u hodniku komande brigade. Dosao je jos jedan vod sa Obhodze koji nam se pridruzio. Komandir nam je neki covjek sa Vratnika kojeg prvi put vidim. Nacelnik brigade nam je odrzao govor. Upoznao nas je da su linije na Otesu popustile, ali da jos uvijek nije pao. Mi idemo u pripremu u slucaju pada Otesa da uspostavimo drugu liniju odbrane. Pricao je jos nesto ali ga nisam posebno slusao. Posto nismo dobili nikakvu dodatnu municiju. Rekao sam ja imam samo dva okvira municije, jednu bombu i jedan tromblon. Hladno me pogledao i rekao mi dva okvira po trideset metaka jednako sesdeset cetnika. Jedna bomba pet cetnika i jedan tromblon pet cetnika. Ukupno sedamdeset cetnika. Nisam ponovo mogao da sutim pa sam prokomentarisao Da li cete vi biti sa mnom da mi pokazete tu formulu za likvidaciju neprijatelja? Umjesto odgovra sam dobio dosta price. Koga je strah neka istupi. Zelio sam da se posvadam, ali nije bilo svrhe. Odlucio sam da presutim zbog situacije u kojoj smo se nalazili. Nije bilo vrijeme za istjerivanje pravde. Uzeo sam lanc paket, strpao ga u ruksak. Provjerio stanje sa gumicama za kosu i krenuo kroz noc prema katedrali gdje nas je cekao kombi za prevoz

GLADNI LJUDI
Pored kombija je stajao neki covjek i moli me dam u dam hljeb. Nije mi izgledao kao prosjak. Imao je pismenu facu. Dok sam ga posmatrao ponovo mi je rekao molim te daj mi hljeb, imam troje djece i gladna su. To me pogodilo. Skinuo sam ruksak i dao mu hljeb koji sam taj dan zaduzio. Usli smo u kombi i krenuli u tamnu noc. Covjek koji je vozio kombi bio je stari covjek. Zanimljiv i veseo. Pored mene su bili moji prijatelji iz odjeljenja. Jedan od njih je poceo da pjeva pjesmu od Hende Sarajevska raja, dok gradovi bosnom gore svi smo ga u glas podrzali. Kao da trazimo u ovim pjesmama neku dodatnu snagu. Snagu koja ce nam olaksati da prodemo kroz sve ovo. Dok je kombi bez upaljenih svjetala jurio kroz noc. Sjedio sam na haubi pored vozaca. Komandir je sjedio na prvom sjedistu. Vozac je skinuo jednu ruku sa volana i potapsao me po ramenu. Rekao je Cuvaj te se djeco, ali cuvajte i

ovaj narod. Cetnici ako udu u grad, sve ce pobiti. Nakon toga je poceo da place. Na njegove rijeci smo svi u glas zapjevali Otisli su skoro svi Ostali smo samo mi, Da za Bosnu ginemo, drugu zemlju nemamo Izdajice gdje ste sada dok heroji u boj krecu Mogu sutra poginuti ali Bosnu izdat necu Procvjetali ljiljani, jednog ljeta u Bosni, a svaki je ljiljan mlad heroj zemlje svoje sad. Izdajice gdje ste sada dok heroji u boj krecu Mogu sutra poginuti ali Bosnu izdat necu Dani tuzni prolaze, a oni ne dolaze Ali Bosna ima nas, svojoj zemlji mi smo spas Izdajice gdje ste sada dok heroji u boj krecu Mogu sutra poginuti ali Bosnu izdat necu.

SARENILO
Kombi nas je dovezao do fabrike ZICA. Smjestili su nas u jednu ogromnu prostoriju, koja je bila prazna. Sjeo sam na pod u cosku. Posmatrao sam ljude koji su se tu nalazili. Vod sa Obhodze je imao neke plave kombinezone od jeftinog texasa na sebi. Izgledali su smjesno u njima. Zatvoreni, jednodijelni kombinezoni. Sigurno su veliko opterecenje na ovoj zimi. Pogotovo kada treba izvrsiti nuzdu. U mom vodu skoro su svi u civilnoj odjeci. Farmerke, su najzastupljenije. Par somotnih pantolona. Jakne raznih marki i boja . Par jakni sasivenih od maskirnog satorskog krila. Isticu se u svom ovom sarenilu. Pored mene je na pod legao jedan vojnik. Porijeklom je iz Sandzaka. Smijesan lik Visok skoro dva metra, mrsav, dugih brkova Podsjeca me na Ogulina Culibrka zvanog Oglo iz nadrealista. Hrabar je, cijenim ga k'o borca. Ima iskustvo sa Hrvatskog ratista. Bio je mobilisan u rezervnom sastavu JNA. Pobjegao je i zavrsio u Sarajevu. Umjesto mira ponovo je morao uzeti pusku u ruke. U prostoriju svakih dvadesetak minuta neko proviri. Zatvori vrata i ode dalje. Ubija me ova neizvjesnost. Vise bih volio da su nas poslali direktno na liniju. Ovako mi mozak puca od razmisljanja. Vrijeme ponovo kao da je stalo. Uvijek u stvari stane kada je neko iscekivanje. Izgleda da je tako programirano. Detonacije i dalje dolaze iz pravca Otesa. Odsjaj vetre se vidi u daljini. Par puta sam pokusao da saznam sta se desava. Svaki put sam dobio isti odgovor. Sve je pod kontrolom. Sredstva veze skoro pa nikako ne funkcionisu . Mi jos uvijek nemamo nikakvu motorolu. Ne znam ni da li cemo je imati ako krenemo prema Otesu. Izgleda da nam preostaje da zapalimo vatru i da saljemo dimne signale

PRISLUSKIVANJE
Kada sam malo izlazio u hodnik, prisluskivao sam telefonski razgovor koji se odvijao izmedu nekog u prostoriji i nekoga na telefonskoj liniji. Vikao je Naredujem da se pretrazi svaki rov u Sarajevu i ako nadete bilo sta od protivoklopnog naoruzanja hitno posaljite ovdje. Izgleda da smo ga popusili ovaj put. Nestalo je protivoklopnog oruzja. Ono malo sto se izvuklo iz Vogosce na pocetku rata je izgleda potroseno. Dosli smo u situaciju da nam tenkovi setaju okolo. Mi ih samo mozemo posmatrati. Jutro je svanulo. Niko nam nije dolazio, da nam izda neku naredbu. Bar da su nam dali bilo kakvu vijest, nekako bi mi bilo lakse. Malo sam spavao na podu, ali je uzasno hladno pa sam se brzo probudio. Pitao sam par vojnika da li nesto znaju, da li cemo ici. Samo su slegnuli ramenima. Niko nista ne prica. Par vojnika nesto pise, jedan vojnik crta tigra koji na sebi ima grb sa ljiljanima. Ima pravo smisla za crtanje. Pravo mu rad super izgleda. Vrijeme je oblacno vani. Zasto bas sada moraju da budu oblaci. Kada treba da idemo u akciju. Detonacije koje dopiru sada do nas su uzasno jake. Najgore je zvizdanje svake granate. Skoro sve prolijecu preko nas. Kako mi dani nista ne znace. Tek sada sam obratio paznju i skontao da je danas cetvrtak 4 decembar 92. Zar je proslo punih osam mjeseci rata. Prosto za nepovjerovati. Kako je ovo vrijeme proslo. Kako li sam uspio da prezivim

do sada. Na pocetku rata sam mislio ako rat potraje par mjeseci da ce to biti katastrofa. A vidi sada ovo. Vec je i zima dosla a mi smo tu. Daleko od bilo cega sto bi moglo da asocira na mir

INFORMACIJA
Zaspao sam ponovo poslije podne. Probudila me galama. Kada sam ustao, vidio sam dvojicu ljudi koji su stajali na sredini prostorije. Veceras cete ici u naselje Doglode. Potrebno je da smjenite jedinicu koja je dolje vec sedam dana. Konacno da dobijemo neku informaciju. Na ruksaku je neko ostavio lanc paket. Izgleda da me nije htio buditi. Hvala mu za to, san mi je bio potreban. Otvorio sam lanc paket, pojeo sam sve sto se u njemu nalazilo. Kafu ne pijem ali sam napravio mix od mlijeka, secera i kafe, sve sam sasuo u usta i pojeo. Steta da se baci. Ko zna kada cu dobiti sljedecu hranu. Proslo je osam sati ali jos uvijek niko ne dolazi po nas. Cekamo, cekamo i opet cekamo Detonacije jos uvijek odjekuju. Nisam vise siguran da nas imaju gdje i poslati. Sve mi se cini da je dolje haos

ZONA SUMRAKA
Kombi je dosao po nas u 10:00h. Dobili smo sanduk municije. Nas trideset se potrpalo u kombi. Kratko su nas negdje vozili i rekli da dalje idemo pjeske. Izasli smo na neku ulicu, tu nas je cekao vodic. Covjek je samo imao pistolj u rukama. To mi je ulilo malo snage. Jer sam mislio da nije tako opasno, cim covjek tako hoda okolo. Isli smo u koloni po dva. Moj par je bio vojnik iz mog odjeljenja. Nosili smo sanduk municije izmedu sebe. Ne znam koji davo nismo rasporedili municiju tako bi bilo lakse. Nakon sto smo predali sanduk, do nas je dosao Ogulin Culibrk. Rekao nam je jebo ovo, vidi sve kuce citave, kakav je ovo rat. To isto smo i nas dvojica prokomentarisali par minuta ranije . Dolazimo do pruge. Gume su naslagane sa lijeve strane. Vodic nas upozorava da se sagnemo. Snajper sa TAT-a puca stalno, to je valjda neka firma. Saginjem se skoro do zemlje. Ubrzo dobijamo odgovor zasto smo se sageli. Par metaka je prozvizdalo iznad nasig glava. Prosli smo prugu i dosli ponovo u neko naselje. Bio sam dezorjentisan u prostoru. Nisam mogao da skontam gdje se tacno nalazimo. Ponovo smo isli nekom ulicom koja je bila isto tako dosta dobro ocuvana. Cak su i stakla bila citava. Nakon pedeset metara je bila krivina skoro pod devedeset stepeni. Na cesti je stajalo obruseno drvo. Kada smo prosli pored drveta, objekti koji su se nalazili oko ceste su bili poruseni. Cesta je bila zatrpana, staklom, crijepom, komadima greda od krovova, usli smo konacno u zonu sumraka

IMENJAK
Kolona se zaustavila. Vodic nas uvodi u neku napustenu prizemnu kucu. Vlasnik je ocito nedavno napustio kucu. Sve je ostalo unutra. Nista nije odneseno. Upalio sam ostatak svoje svijece koju sam imao u ruksaku. Tako da sam osvjetlio prostoriju u kojoj smo se nalazili. Iznenada se niz zavjesu spustio pacov. Gledali smo u njega i smijali se. Niko nije ni pokusao da ga ubije. Ocito je i on iznenaden, iznenadnim posjetiteljima. Nakon pola sata u kucu je dosla dodatna vojska. Tu sam upoznao momka koji se preziva kao i ja, njegovo ime je moj nadimak. Zezao sam se da smo mi jedna osoba, samo posto smo pametni, nije bilo moguce da to sve stane u jednog covjeka. Nakon toga je usao jedan momak u prostoriju, pitao je ko je Pospanko? Javio sam se. Predstavio mi se kao neki bliznji rodak od moje majke. On je u nekoj jedinici sa Alipasinog polja. Tek u 2:00h poslije pola noci je dosao ponovo vodic. Rekao nam je da nas vodi u jedan objekat gdje je suho, toplo i gdje cemo moci da se odmorimo. Nekako u svoj toj frci sam stao prvi iza njega. Rekao je slijedite moj ritam kretanja. Ponovo smo se postrojili po dva u kolonu i krenuli

SUSRET U NOCI
Vodic je stalno trcao. Povremeno je ubrzavao tempo da bi poslije ponovo usporio. Konacno nakon nekih desetak minuta trke poceo je da se krece usporeno. To mi je povratilo malo snage, jer je sanduk sa municijom ponovo dosao do mene. Da bih strah pomjerio u drugi plan, pokusavao sam da odgonetnem kako izgleda lice vojnika koji je ovaj put hodao sa mnom u paru. Bio je moje visine, izrazito sirokih ramena. Pored njega sam izgledao previse slabasno. Kretao se lagano, kao da mu je sve ovo bila igra. Dok smo se kretali susreli smo se sa nekom vojskom koja je kopala rovove pored ceste. Jedan vojnik nam je prisao i tiho rekao momci, svijetle vam sljemovi, da vas balije ne vide, tu su preko puta. Puska mi je bila okacena o ramenu. Lijeva ruka mi je bila zauzeta sa sandukom koji sam nosio. Stajao sam ukocen kao i vojnik koji je isao sa mnom u paru. Cekali smo reakciju drugih. Dok sam cekao rafal koji ce nas pokositi, mogao sam jasno da cujem srce kako kuca. U usima su mi odzvanjali koraci vojnika iza mene. Krampa vojnika koji je kopao rov ispred mene se klatila gore dolje. Dok sam pratio njegove pokrete, lagano sam skinuo pusku sa ramena. Ispred mene je prosao drugi vojnik, poceo je da psuje Jebali smo im majku ustasku!! Sutra cemo biti kod televizije, sve ih treba poklati. Cutao sam i dalje, jedino nas je pribranost mogla spasiti krvoprolica

ZAKLON
Neko iz mraka je dodao Caraparu bi trebalo nocas gadati, sigurno su se tamo zavukli. U tom momentu neciji zivci su popustili. Rafal iza mojih leda je prekinuo tisinu. Vojnik koji je psovao par sec ranije, sada je padao par metara ispred mene. Sa njegovim padom sam ispustio sanduk sa municijom i zalegao na cestu. Pokusavao sam da dodem do bilo kakvog zaklona. Jer se pucalo sa svih strana oko mene. Dopuzao sam do mrtvog tijela vojnika koje se nalazilo svega par koraka od mene. Nije davao znake zivota, pa sam se zaklonio iza njegovog tijela. Otkocio sam pusku i ispalio bez razmisljanja cijeli okvir u pravcu vojnika koji su ranije kopali rovove. Nakon toga sam ponovo zalegao. Pipajuci sam nasao pusku od vojnika koji je lezao ispred mene. Skinuo sam samo okvir sa municijom. Nakon cega sam pusku ostavio na cestu. Dok sam stavljao okvir na pusku, cuo sam bombu kako je udarila od cestu i dokotrljala se do tijela koje je lezalo ispred mene. Zalegao sam i okrenuo glavu prema bombi. Sljem na glavi je bio jedina zastita koju sam imao na sebi. Bomba je explodirala. Vojnik za kojeg sam do tada mislio da je mrtav, poceo je da krklja. Davao je posljednje znake zivota. Nakon par sec se umirio. Krv se razlila ispod njega po cesti, tako da se slijevala ispod mene. Privukao sam se uz njega. Prebacio sam ruku preko njegovog pasa da bih nasao RAP sa municijom. Umjesto RAP-a ruka je potonula u njegovo tijelo. Bomba je explodirala uz njega, tako da je razvalila dio stomaka. Skoro da ga je presjekla na pola. Istog momenta sam odustao od daljnjeg trazenja municije. Prebacio sam pusku preko njega, istresao ponovo cijeli okvir u pravcu od kuda je doletjela bomba. Zakotrljao sam se i prebacio na drugu stranu ceste u livadu... * Carapara = Fabrika carapa u naselju Doglodi

POREMECENE VRIJEDNOSTI
Svalio sam se na vojnika koji je lezao u kanalu pored ceste. Lezao je sa licem zabijenim u zemlju. Ne dizuci glavu, rekao mi je Daj mi municije!! Nisam mu imao sta dati, jer je i meni ostao jos jedan okvir, koji sam upravo mijenjao na pusci. Izvadio sam par metaka i stavio mu ih u ruku koja se tresla od straha. Vojnici koji su ostali na cesti, uskakali su u kanal svakog momenta, bilo je vrlo opasno pucati sa tog polozaja, veca je mogucnost da pogodis svog vojnika nego cetnickog. Nakon par minuta jedan vojnik se skotrljao izmedu nas. Kroz rame mu je prosao metak. Izgleda da ga je neko od nasih ranio, metak ga je spucao sa leda dok je lezao na cesti. Nozem smo isjekli odjecu, tako da smo mu prvim zavojima previli rame. Pucnjava je utihnula. Kako je iznenadno pocela, tako se iznenada i zavrsila. Otpuzao sam par metara visocije. Jer sam cuo da neko prica na motorolu. Nasao sam vodica i komandira nase jedinice. Htio sam da napadnem vodica sto je pogrijesio put. Preduhitrio me, rekavsi nasi su se izgleda danas povukli sa karitasa. Covjek je poznavao put, ali ne i nove linije koje su uspostavljene u proteklih 24h.

Dok smo pokusavali da odgonetnemo gdje se tacno nalazimo, pocele su da padaju granate. To je bio znak da su se cetnici sigurno povukli sa mjesta susreta, inace artiljerijom nebi gadali svoj polozaj. Ispalili smo jos par rafala preko ceste, posto nije bilo odgovora, krenuli smo u juris. Uskocio sam u tek iskopani transe, koji je bio napusten. Krampe, lopate, ruksaci, razna oprema... bila je razbacana okolo. Trazio sam samo municiju, jer je ona bila jedina stvar na svijetu koja je za mene imala vrijednost i koja me interesovala u tom momentu. Dvojica mrtvih cetnika su lezala pored same ceste. Na zalost nasli smo jednog naseg vojnika na cesti koji je poginuo. Nije bio iz nase jedinice, tako da ga nisam poznavao. Trojica su ranjena, od toga jedan iz naseg voda. Rasporedili smo se po novom transeu i cekali da se uspostavi veza, da bi mogli odrediti novi pravac kretanja ili povlacenja

POVRATAK
Dok sam pretrazivao transe, u potrazi za municijom nasao sam jurisni prsluk, sasiven od maskirnog satorskog krila. Bio je sa kompletnom opremom, cetiri okvira sa municijom i dvije bombe. Nakon kraceg dvoumljenja sam odlucio da ga obucem na sebe. Osjecao sam se sigurnije sa tom kolicinom municije. Kao da sam cijeli svijet u tom momentu imao na dlanu. Zavalio sam se u transe i brojao granate koje su padale oko nas. Cesto bi po dvije explodirale u istom momentu. Nakon odredenog vremena izmedu nas prolazi vodic. Tiho govori dobili smo naredenje da idemo nazad, sami smo ovdje. Ustajemo, kupimo mrtvog vojnika, jedan ranjenik moze da hoda sam, drugu dvojicu moramo nositi. Za pet minuta smo bili spremni za povlacenje. Prelazimo ponovo cestu. Put nastavljamo kroz livadu, nedaleko od ceste. Ovaj put se bilo uzasno tesko kretati. Svijetlece granate zvane fenjeruse su svako malo osvjetljavele prostor oko nas. Vukli smo se izmedu napustenih kuca, zora je vec pocela da svice. Tek po neku detonaciju iza nasih leda sam registrovao. Bio sam iscrpljen. Ranjenik kojeg smo nosili izmedu sebe, tresao se od hladnoce. Izgubio je puno krvi. Koliko se mi god trudili da ubrzamo. Izgleda da smo se kretali sve sporije. Sat na ruci je pokazivao 07:00h. Trebalo je vec svanuti, ali oblaci su opet tu. Ukocili su se ovih dana, izgleda da nas posmatraju kako se patimo i vucemo po ovoj kaljuzi. Cude se sigurno od kuda nam ovolika snaga, snaga koju trosimo ganjajuci jedni druge da ubijemo. Konacno je kolona stala. Podigao sam glavnu naprijed i vidio neku vojsku ispred kuca. Dotrcali su do nas, preuzeli ranjenike i odnijeli ih negdje. Nas uvode u neku kucu. Kada sam usao unutra, skontao sam da je to ista ona kuca iz koje smo sinoc krenuli prema Doglodima. Cijelu noc smo lutali, izgubili jednog vojnika, trojicu imamo ranjenih. Sve to da bi se vratili na pocetnu poziciju. Da li su vrijedila svega ovoga tri cetnika koja su ostala da leze u onim transeama? Spustio sam se na pod kuce. Skinuo sam ruksak i jurisni prsluk koji sam sinoc obukao na sebe. Ispod njega je jakna bila ulijepljena krvlju. Na rukama se skorila krv. Ostala je tu kada sam previjao ranjenika sinoc. Izasao sam ispred kuce, neki vojnik mi je dao cuturicu vode i pomogao da operem ruke. Vratio sam se nazad u kucu. Nasao sam neku deku u jednoj od prostorija. Svukao sam cizme sa nogu. Nakon cega sam osjetio uzasno olaksanje. Konacno su noge dobile malo slobode. Legao sam na pod, pokrio se i zaspao

POKAZATELJ VREMENA
Puzao sam izmedu kuca. Trava je bila visoka, tako da nisam vidio ispred sebe. Neko se nasmijao iznad mene. Podigao sam glavu i vidio cetnike kako stoje na podzidu i smiju mi se. Dobro nam doso balijo!! Govorio je jedan sa puskom uperenom u mene. Posao sam da ustanem, tada me drugio udario kundakom u glavu. Pao sam ponovo na zemlju. Drugi je repetirao pusku sada cu te ubiti majku li ti tvoju podigao je nakon toga pusku prema meni. Od nekuda se cuo glas moje majke koja me doziva. Posao sam da se okrenem u pravcu od kuda je dolazio glas. Hejj!! Probudi se, evo donijeli su nam lanc pakete. Kada sam otvorio oci, vidio sam vojnik iz jedinice koji me gurao nogom. Ponovo odvratni snovi. Nikako da ih se rijesim, poslije svakog napornog dana sanjam gluposti. Pogledao sam na sat, sat je pokazivao 12:15 - 6 decembar 92 ponedeljak. Da nije ove spravice, ne bih znao ni dan ni datum. Uvijek me podsjeti na vrijeme koje ovdje i onako nista ne znaci. Kao i na covjeka koji mi je prodao ovo cudo od sata. Kada me uhvatio na autobuskoj stanici, kukao mi je da nema para za kartu. Na kraju sam kupio sat, koji je

vrijedio taman toliko koliko sam mu i dao. Sada mi vrijedi cijelo bogatstvo, uvijek se nekako osjecam bolje, kada procitam datum. Znam da sam svakim danom sve blizi miru. Kada sam ustao, primjetio sam da je neko nalozio vatru u prostoriji. Tako da je bilo toplo. Ogulin Culibrk je sjedio pored peci. Covjek se uvijek smije. Kao da ne postoji nista na ovom svijetu sto bi moglo njegov osmijeh da unisti. Jaci je i od same smrti. Nakon sto sam pojeo sve sto se nalazilo u lanc paketu, dosao je neki komadant. Sa sobom je donio kartu na kojoj su bile ucrtane linije. Pricao nam je sat vremena o novim linijama koje su uspostavljene nakon pada Otesa. Sve je izgledalo na papiru tako jednostavno. Imao sam osjecaj kao da je covjek moralista. Pokusava da nas smiri da bi nas ponovo negdje poslao. Na moje opste iznenadenje, otisao je a da nam nije dao nikakvu naredbu niti se moglo naslutiti iz njegove price da ce nas poslati negdje ponovo. Ostatak dana sam proveo igrajuci remija sa rajom. Ovaj put smo igrali u cigarete. Karta me isla taj dan, tako da sam ispred sebe imao gomilu cigareta u refuzi. Posto su znali da ne pusim, nije im bilo tesko da me premuntaju da ih podijelim raji koja pusi. Tako da sam se ubrzo rijesio svoje dobiti. Sa dolaskom noci, dosao je ponovo isti covjek sa kartom i novim sarenim linijama na njoj. Ovaj put je izgledao puno ozbiljni. Nije bilo onog smijeska na licu koji je imao kada je dolazio prvi put. Izdao nam je sljedece naredenje: - Nase jedinice se nalaze u Doglodama vi cete otici da im pomognete. Vasa desna strana je jedinica Dragana Vikica, lijeva strana vam je Zlatko Lagumdzija. Bez obzira sa koje strane vam bude neko dolazio pucajte bez upozorenja. Bilo nam je svima jasno da nema nikakvih jedinica, ocito idemo kao i sinoc. Prepusteni smo sposobnosti vodica i sreci. Covjek je bio mrsav covjek, oko 45 godina starosti. Imao je hekler u rukama. Kurirsku torbicu i motorolu. On je bio osoba kojoj su povjerili zivote trideset ljudi. Izasli smo u 8:00h. Skoro da je bio totalni mrak. Oblaci su prekrili nebo. Sve sto se naziralo su bili odsjaji munja u daljini. Potrudio sam se ponovo da budem iza vodica. Tako sam se osjecao sigurnije. Imao sam u svakom momentu informacije o trenutnom stanju

POVRATAK U BUDUCNOST
Ritam kretanja je bio slican onom od sinoc. Nakon deset minuta smo usporili kretanje. Tog momenta kao da se nebo otvorilo. Kisa je pocela da pljusti. Nasli smo se odjednom u totalnom mraku. Vodic se kretao bez zastoja. Pratio sam ga prema sumu koji je ostavljao krecuci se kroz vodu, koja se pretvarala u potok, kako smo dalje odmicali. Negdje oko pola devet pocela je pucnjava iza nasih leda. Nakon desetak minuta se smirila. Zastajemo, vodic provjerava stanje preko veze. Dobivamo informaciju da je jedna zaostala jedinica iz Otesa veceras pri povlacenju naletila na nasu novu liniju i tu je doslo do pucnjave. Jedan vojnik je izgleda poginuo. Nastavljamo kretanje. Sa sljema mi voda curi, kao da je neki vodopad, slijevajuci se direktno za vrat. Jakna se natopila, tako da je postala uzasno teska. Najradije bih je skinuo i bacio. Kao da smo se svi zakleli na sutnju, niko ni rijeci nije progovarao. Munja koja je sjevnula, obasjala je livadu oko nas. Na nase iznenadenje, jasno se vidio tenk parkiran uz objekat ispred nas. Vodic je naglo cucnuo. Prisao sam mu blize. Rekao je da smo ponovo fulili. Otisli smo dublje nego sto smo trebali. Prisao je komandir, tako da su nastavili razgovor: - Koliko smo daleko prosli? - Pretpostavljam oko tristotine metara, smo sada iza leda. - Da li se mozemo vratiti nazad, istim putem? - Mozemo, ali niko ne zna gdje su cetnici. Nasi pretpostavljaju da nisu jos usli u Karitas. - Sta sada predlazes? - Okrenut cemo se i idemo nazad, treba vojsci objasniti da se krecu u razmaku, po pet metara, pokrivajuci jednu i drugu stranu ceste. Prestrojili smo se i krenuli nazad. Komandir je otisao nazad. Jer je jedino jos on imao motorolu. Koracao sam kao da skacem troskok. Svaki korak je bio maximalno dug. Povlacili smo se najbrze sto smo mogli, a da pri tome ne izazovemo nepotrebnu buku. Nakon par stotina metara munja je obasjala livadu i transe koji se prostirao preko nje. Grmljavina je zaglusila usi. Nisam mogao sa sigurnocsu tvrditi da nije u istom momentu i granata negdje u blizini pala. Svi do jednog smo zalegli, kao da nas je munja pokosila. Nakon sto je ustao vodic je zaustavio kolonu. Pozvao je komandira. Rekao je da je to transe koji trazimo.Sisli smo sa ceste i usli u livadu. Rekao mi je da idem sa jos jednim vojnikom na desni bok. Posto je transe bio pun vode,

Krenuli smo livadom par metara pored transea. Otisao sam sa Ogulinom nekih stotinu pedeset metara od ceste. Dok smo se kretali par rafala se pomjesalo sa grmljavinom iza nasih leda. Licilo je na slavlje nasih sto smo konacno nasli liniju. Kada smo procijenili da smo dovoljno daleko otisli od ceste. Spustili smo se u transe koji je licio na bazen za kupanje. Voda je bucnula. Napravio sam par koraka kroz vodu. Kada me zaustavio glas. - Stoj!! Ko ide? - Nasi smo. - Koji nasi? Dva glasa zajedno. - Ma nasi bre, de ne budalite. Ogulinov srbijanski naglasak ih je zbunio. - Mi se prepali da nisu ove ustase sto se povlace. Nakon toga su krenuli prema nama. Skoro da su se naslonili na cijev od puske kada sam pritisnuo obarac. - Nasi smo ne pucaj!!!! Posljednje je sto sam cuo dok su padali. Svalili su se u vodu ispred mene. Preskocio sam preko njih. Nakon toga sam zalegao u transe. Spustio sam glavu ali je potonula u vodu, pa sam je morao podici. Puzao sam kroz vodu i blato, rukama sam trazio neki otvor u transeu. Nakon par metara sam nasao udubljenje. Izgledalo je kao stojeci rov. Natkriven najlonom po kojem je lupala kisal, tako da se skoro nista nije culo ispod njega. Podigao sam se i zgulio ga u transe. Pucnjava koja je dopirala iz transea sa nase lijeve strane bila je siguran signal da je jos neko od nasih naletio na cetnike. Stali smo u rov i okrenuli se u suprtonim smjerovima jedan od drugog. Nismo smjeli dozvoliti da nam bilo ko pride

ISTROSENA SRECA
Kada se pucnjava smirila, culo se kretanje kroz transe. Pljuskanje vode je bilo sve blize. - Dragane! Gdje ste? Kakva je to pucnjava bila? Prilazio je sve blize. Ogulin se uvukao u stojeci rov. Namjestio je pusku u visini pojasa. Ispraznio je okvir pucajuci po transeu. Poslije toga sam ja izbacio svoju pusku i uradio isto. Nastao je muk. Jedino je kisa i dalje lila. Kao da je pokusavala da spere krv koja se ovih dana prolijevala zbog par zidina koje su prema onome sto sam vidio i onako unistene i nikome nece donijeti srecu. Cekali smo u transeu par minuta da se nesto desi. Da nas neko pozove. Ali od toga nije bilo nista. Grmljavina i pljustanje kise su bili jedini odgovori. Nakon toga smo odlucili da napustimo transe i da idemo livadom nazad. Kada smo krenuli da izademo, mrtvi vojnici su lezali u transeu ispred nas. Pretresli smo ih na brzinu. Zamjenio sam dva prazna okvira sa punim. Ovaj put nisam mogao odoliti da ne uzmem i pusku. Prebacio sam je preko leda i nakon toga se izvukao iz transea. Kada je Ogulin izlazio cuo sam kako neko trazi pomoc. Izgleda da smo samo ranili vojnika koji je dolazio kroz transe. Nismo pucali vise. Tisina je ovaj put davala odredenu sigurnost. Izvukli smo se iz transea i krenuli trkom preko livade u pravcu ceste. Tiho kao da se stidi, cuo se dobro poznat glas. - Stoj!! Ko ide? - Pospanko i Ogulin. - Uhhhh dobro je da ste zivi, vas i cekamo. Mi smo se povukli nakon sto smo naletjeli na cetnike u transeu. -Mi smo naletjeli na Vesnu Zmijanac, otpjevala nam pjesmu pa smo se vratili. Ogulin je morao nesto progovoriti uvijek mu je do zezancije. Dok sam ja cutao, nije mi bilo do price. Mislio sam samo kako da se izvucem iz ovog sranja. Kolona krece nazad. Nakon pedeset metara ponovo je pocela trka. Ruksak i puska na ledima su mi strasno smetali. Stalno sam razmisljao da bacim pusku. Ipak je njena vrijednost u tom trenutku bila vaznija od mojih zelja tako da nisam smogao snage da je bacim. Trcao sam za vodicem kada je skrenuo sa ceste. Istog momenta sam stavio prst na obarac. Svako skretanje do sada je bilo skretanje prema smrti. Kao da smo u lavirintu. Lavirintu iz kojeg samo jedan put vodi u zivot, a mi vec dvije noci idemo putem smrti. Vodic je utrcao u neki objekat. Upalio je baterijsku lampu, koja je osvijetilila ogromni prostor ispred nas. Nakon toga je rekao dobro je, nema nikoga. Istog momenta sam se svalio uza zid. Voda sa uniforme se cijedila, po podu. Vojnici su hodali okolo sa baterijama. Svuda su se vidjeli razbacani prvi zavoji, dvije zolje rasklopljene u dijelove, lezale su na podu uza zid. Sjedio sam

bez zelje da se pomjerim. Samo sam zelio da konacno prestane lutanje. Osjecao sam se kao da sam svoju srecu za ovaj mjesec potrosio

I PAD JE LET
Ubrzo nakon sto smo usli u objekat, poceo sam da osjecam strah. Ogromni zatvoren prostor me mucio. Nisam znao gdje sam. Vodic je sa komandirom i jos par vojnika otisao u obilazak ostatka objekta. Polagano me hvatala panika. Izasao sam do ulaza. Pored kojeg je stajao vojnik. Gledao je u nebo i pusio cigaretu. Nebo se naziralo izmedu oblaka. Tek po neka kap kise je prolijetala. Stao sam pored njega. Izvukao sam iz ruksaka tranzistor, koji je bio zamotan u najlonsku kesu. Nakon sto sam ga upalio. Dok sam trazio neku od stanica koje hvata, cuo sam karakteristicno krcanje, koje se uvijek culo kada bih trazio stanice. Taj zvuk mi je pomogao da se istog momenta osjecam puno bolje. Iznenada sam naletio na neku stanicu, od kuda se cuo poznati ritam Mogao sam osjetiti olaksanje u misicima. Cudno koliko jedna pjesma moze da me odvede iz svega ovoga. Kako me za trenutak natjera da zaboravim gdje se nalazim. Smirila me u par sec. Nakon odredenog vremena, vratio se vodic i komandir. Trazili su dvanaest dobrovoljaca da idu na strazu. Prijavio sam se, jer su se prijavila dvojica vojnika iz moje ulice. Ujedno mi je to bio jedini nacin da se izvucem iz zatvorenog prostora. Vodic nas je vodio kroz neke prolaze u zidovima, isli smo gore dolje uz stepenice. Zaostao sam za njima jer sam morao da izvrsim nuzdu. Nakon toga sam potrcao da ih sustignem. Protrcao sam kroz prolaz na zidu kuda su otisli. Umjesto da nastavim kretanje osjetio sam da padam. Poceo sam da udaram u grane drveca i nakon toga sam tresnuo od zemlju. Posto sam napravio uzasnu buku. Vojnici su se vratili do mene. Lezao sam na livadi. Pokusavao sam da udahnem malo zraka kojeg sam sam izbio prilikom pada. Kada sam se malo povratio od pada skontao sam da sam pao sa prvog sprata. Umjesto da se spustim merdevinama, ja sam protrcao kroz otvor koji je bio na zidu i tako proletio kroz njega. Srecom ispod je bilo drvo koje je ublazilo pad a i zemlja je mekana od kise. Nakon toga dolazimo do transea. Sigurno ga je kopao bager. Prav je kao da je neko povukao liniju. Vodic nas rasporeduje. Mene zapada posljednji stojeci rov u transeu koji se pruzao dalje livadom. Moj zadatak je bio da drzim strazu u transeu, da neko ne dode sa desne strane. Nasa linija za razliku od ove mogla je izdrzati napad atomskim oruzjem. Ovo je smijesno da niko nije mogao napraviti bolje rovove za osam mjeseci. Kako niko nije reagovao prije iz komande i zasto nije natjerao da se ova linije ucvrsti. Ovdje je raj za tenkove. Ravnica koja je pukla ispred nas daje im neogranicene mogucnosti. Nakon svoja odradena dva sata straze, dosla je smjena. Krenuo sam nazad prema objektu u kojem smo smjesteni

SPECIJALCI
Isao sam za komsijom koji je zurio da sto prije stignemo do objekta. Na izlazu iz transea sam udario glavom od betonsku gredu. Preprojao sam sve moguce zvijezde na nebu, oblaci mi nisu bili smetnja za to. Transe se provlacio ispod nekog zida, koji je bio taman u visini mog cela. Komsija je prosao bez posljedica, jer je bio puno nizi od mene. Osjetio sam da mi krv curi niz celo. Sageo sam se do zemlje i ubrzao. Dojurio sam do zgrade gdje su mi previli ranu. Kada sam zavrsio sa previjanjem, vidio sam da je pored mene nepoznata vojska. - Iz koje ste jedinice? - Vikiceva protivoklopna ceta. - Kada ste dosli? - Jutros oko 3h. - Pa ima te li ista od protivoklopa? - Imamo Jednu Osu i dva kontejnera za nju i jednu nitroglicerinku. - Kakva je nitroglicerinka? - Nikakva, ko rucna bomba. - Zar ne istopi tenk kada ga pogodi. - Hahahah da ga istopi, nebi palo sve ovo ovih dana. - Eh jebi ga onda, ja sam mislio da je to nesto sasvim drugo.

Nakon toga sam pokusao da zaspem. Ali san nije htio na oci. Cijelo vrijeme mi je u usima odzvanjalo Stoj ko ide? Jutro je pocelo da svice, a ja sam se jos uvijek patio sa snom. Na zalost nisam uspio da zaspem, prije nego sto je dosao ponovo red na mene da idem na strazu. Dok sam isao sa covjekom na sprat. Skontao sam da je komandir cete. Pitao sam ga, gdje se sada nalazimo? Rekao mi je da smo sada u zgradi Karitasa na Doglodima. Preko puta nas je skola i u njoj su sada cetnici. Moj zadatak je bio da lezim iza par vrece pjeska. Na zidu je bila izbusena rupa. PAM sa skole je puca po zidu. Meci su prolijetali kroz zid kao kroz sir. Lezao sam i tek bih svakih par minuta izvirio na rupu da vidim da li se nesto desava. Dva sata sam lezao na betonu. Zaledio sam se, drhtao sam ovaj put od zime. Ali sam morao odraditi svoju smjenu do kraja. Dok sam lezao, skinuo sam zavoj sa glave, jer me nervirao. Nateklina je ostavila izbocinu na celu koja se mogla napipati. Nakon odradene smjene izasao sam ispred objekta i sjedio sa jednim od specijalaca. Rekao mi je svoje prezime pa sam ga pitao od kuda je. Rekao mi je da je iz Tarcina. Sa mnom je isla jedna djevojka u razred koja se isto tako prezivala. Ispostavilo se da mu je rodica. Iznenada je neko poceo da vice da su cetnici krenuli u napad. Krenuo sam da trcim prema transeu. Ali mi je kosa pala na oci. Tako da nisam nista vidio. Komandir mi je govorio da pozurim, a ja sam mu odgovorio da ne mogu dok ne nadem gumicu za kosu. Jebao mi je i kosu i gumicu. Nekako sam nasao gumicu i svezao kosu. Uspio sam pretrcati do transea, prije nego sto je tenk izasao iza skole i poceo da puca po zgradi. Okolina oko nas je zasuta granatama. Cekao sam da jedna padne u transe i da nas sve pobije. Ni sam ne znam da li sam se vise bojao granata ili toga sto nisam znao kuda bih mogao bjezati ako padne linija. Tenk je krenuo preko livade prema nama. Vikicev specijalac je na motorolu trazio da sa Igmana gadaju skolu. Minobacacka granata je od nekuda doletjela i pala par metara od tenka. Tenk se okrenuo i povukao nazad za skolu. Ko zna sta su ovi nasi gadali. Skolu su fulili citavih stotinu metara. Ali eto ipak su uspjeli da cetnike odvrate od napada sa samo jednom granatom. Mada mi je ovo izgledalo kao provokacija. Nakon sto su cetnici odustali od napada. Vratio sam se ponovo u Karitas. Zalegao sam u podrumu i zaspao. Cuo sam da je neko dosao do mene i trazio da idem na strazu. Ovaj sa dugom kosom, njegov je red da ide. Pusti dijete da spava, vidis da je premoren, uzmi nekoga drugog. Neko mu je odgovorio. Pravio sam se da nista ne cujem. Cuo sam da je otisao dalje. Sama pomisao da moram ponovo lezati iza vreca mi je stvarala muku u zelucu

IZGUBLJENA UTRKA ZIVOTA

Probudio sam se kasno popodne. Popeo sam se na sprat gdje je stajao ogroman drveni trpezarijski sto, otvorio sam lanc paket i krenuo da otvorim glavno jelo. Bio sam presretan dobio sam M&M bombone unutra. Iznenada ponovo neka galama. Neko je vikao evo tenka Pozurio sam da spakujem u ruksak hranu, znao sam da opet slijedi trcanje u transe. Bljesak i snazna detonacija su me sprijecili u tome. Prasina me zasula. Zalegao sam na pod. Dok mi je u usima zujalo od detonacije. Do mene je dotrcao viikicev specijalac, sa kojim sam se vec upoznao a bio je iz Tarcina. Nosio je OSU u rukama. Fulio sam ga majku mu njegovu. Prebacio sam ga, isao je brzo prema nama, ali bjezi nazad sada. Tek tada sam skontao da je gadao tenk iz prostorije u kojoj smo se nalazili. Sreca pa sam bio dovoljno udaljen iza njega. Inace bi bilo pravo veselo. Nakon sto sam pojeo svoj lanc paket. Izasao sam ispred Karitasa. Ispred su sjedili Vikicevi specijalci. Zamisljao sam ih opasnijim. Izgledali su sasvim obicno, jedina uocljiva razlika izmedu njih i nas, bila je u uniformama. Dosta su dobro opremljeni za razliku od nas, koji nemamo nista. Vojnik koji je sjedio pored mene, drzao je sanitetsku torbicu u krilu. Pakovao je nesto unutra. Vidio sam makaze kako sprema. Pa sam ga pitao - Da li mogu sisati te makaze? - Mogu sto nebi mogle. - Hoces li me osisati? - Ne znam ti ja sisati, ali zna brico. - Gdje je brico? Pozvali su bricu. Skinuo sam gumu sa kose i rekao mu da sisa na 1cm. Covjek nije rijeci progovarao. Uzeo je makaze i poceo da reze. Nakon 15 min sam bio osisan. Glava mi je letila lijevo desno. Kao da je necija tuda a ne moja. Hladni zrak mi je puhao oko osiju, pa sam izvadio maramu iz ruksaka i zavezao je oko glave. Sa motorole koju je drzao vikicev specijalac, dolazile su dobre vijesti. Nasi su zauzeli vidikovac na Trebevicu. Na

Zuci su uzeli neku kotu. Izgleda da su nasi konacno skontali da napadnu negdje drugo, da bi cetnici malo popustili ovaj dio linije. Dok smo komentarisali vijesti koje smo culi, neko je poceo da doziva sa sprata. Popeo sam se na brzinu. Da vidim sta se desava. Vojnik nam je pokazao u pravcu livade. Vidjela su se dva vojnika kako trce preko polja prema nama. Cetnici su ih vidjeli te su poceli da ih gadaju. Nismo imali nikakve mogucnosti da im damo podrsku. Sve sto smo mogli, bilo je da budemo nijemi posmatraci. Sigurno su ostali prilikom pada Otesa. Sada su pokusavali da se izvuku. Traze polozaj koji bi im ponudio tracak nade za zivotom. Trcali su, svoju utrku zivota. Jedan je ubrzo izgubio. Na kraju je posrnuo i drugi. Pao je na livadu. Svega 50m od nas. Dozivao je pomoc iz sveg glasa. Svaki put kada bi se pokrenuo, mitraljez bi poceo ponovo da puca. Vidjelo se da je ranjen. Dozivao je da mu neko pomogne. Trebala mu je pomoc a niko od nas koji smo se nalazili i sa jedne i sa druge strane linije, nije bio covjek u tom momentu i pokusao da mu je da. Bili smo zvjeri zaglibljene u blatu iz kojeg nam nije bilo povratka. Zvijer sa druge strane se nasladivala njegovom mukom. Povremeno bi ispalila par rafala u njegovoj blizini. Namjerno je izbjegavala da ga pogodi. Cekala je da sam umre ili da ga neko pokusa izvuci. Konacno u 3:45h popodne, prestao je da se mrda. Njegov rat se zavsio. Mozda je on pobjednik za razliku od nas kojima ostaje i dalje da se vucemo po kaljuzama i da uzivamo u patnjama neprijatelja. Spustio sam se nazad. Izasao sam ispred Karitasa. Zelio sam da nestanem. Bar za trenutak, da se izgubim iz svega ovoga. Hladnoca me vratila u stvarnost. Usao sam unutra i obukao jaknu koja je jos uvijek bila mokra. Nakon toga sam otisao na strazu

MOJA GENERACIJA
Ponovo sam odradio 2h na osmatracnici. Lezao sam ponovo iza vrece pijeska. Pokusavao sam na sve moguce nacine da skratim vrijeme ali uvijek kada bih pogledao na sat, proslo bi tek 5 min. Bacio bih povremeno pogled na livadu ispred zgrade. Nista se nije desavalo, osim PAM-a koji cijeli dan puca po zidu zgrade. Kao da je na normi, pa mora da ispuca odredeni broj metaka bez potrebe u zid. Nakon sto sam odradio svoju smjenu. Spustio sam se u podrum. Vec je noc pocela da pada. Sljedeca smjena je ponovo isla van objekta u transe. Vikicevi su dobili naredbu da se veceras kopa transe prema carapari. Na ovom smo polozaju u toku dana odsjeceni od svega. Dok sam pisao svoj dnevnik, dosla je neka vojska. Do mene dolazi momak, prije bih rekao djecak, malo duze kovrdzave kose. Nosi maramu oko glave. Sigurno i ja izgledam ovako balavo kao i on. Pozdravlja se i sjeda pored mene. Gleda sta radim i cudi se. - Pasa, zar ti je do pisanja, matereti? - Nije, ali roditelji nisu sa mnom, pa ako poginem da znaju da nisam bio kukavica. Sramota bi bilo, da izgubim glavu a da ne budem bar u njihovim ocima hrabar sin. - Ma nece pasa moj ovo niko prezivjeti, vidi ovog belaja. - Ja cu prezivjeti. Ne gine mi se jos, nisam saznao sve o familiji a kako stvari stoje necu jos zadugo. - Iz koje si ti jedinice? - Interventna ceta, iz koje si ti? - Crne Mambe. - Vi ste neki opasna jedinica ili ste ovako ko mi, gdje treba tu vas suknu. - Hahahha ma tako nesto Dok smo razgovarali, dolazi komandir. Hajmo pakovanje. Idemo nazad. Moramo na Trebevic, nasi su zauzeli Vidikovac. Momak se pored mene smijao na to. - Opet vam ga suknuse pasa moj. - Ma bolje ici u sumu nego ovdje u ovoj livadi, zdravije je, ima vise kisika. - Hajde neka ti bude. Nadam se da ces naci rodbinu a ne da citaju taj tvoj svrakopis. - Vozdra i cuvaj se nemoj da te ovaj pijani pamista ulovi dok budes na strazi. Moj sagovornik je ostao, sa smjeskom na licu. Dok sam utezao opremu, misli su mi bile vezane za sudbine nas dvojice. Sigurno smo istih godina. Da li ce jedan od nas uspjeti docekati kraj svemu ovome? Sta li nam sudbina donosi? Vec sutra mozda neko od nas vise nece biti medu zivim. Da li smo zasluzili ovakvu sudbinu?

Spakovali smo se i cekali naredbu za polazak. Osjecao sam olaksanje. Isao sam ponovo u rat, ali sam bio puno smireniji. Poznajem Trebevic od prije rata, tako da mi nece biti neki problem da se snadem u svemu tome

PUT KROZ TAMU

Ubrzo dolazi naredba za pokret. Kretali smo se ponovo istim putem. Ja sam cijelo vrijeme pjevusio pjesmu od Igora Kad pro e ova ratna godina i sazna pravi ra un gubljenja shvatit e da je mnogo drugova ostalo zauvjek na barikadama Kad jednog dana vrati se, domu svom na toplo ognji te dvije e du e tvoja i jednog heroja u tebi ivjeti Mnoge e majke do ekat' junake da im se vrate iz ratne tame a neke e same ku ama po i na njima pla ne o i Kad pro e ova ratna godina i sazna nema nigdje nikoga shvatit e da si zbog vi ih ciljeva puco' na nekog od biv ih drugova Kombi nas je ceka na istom mjestu gdje nas je i ostavio kada smo dolazili. Vozac je isti. Sretan je sto nas vidi. Sa svakim od nas se ponaosob upitao. Smjestili smo se i krenuli nazad. Ponovo smo pjevali, kao da smo krenuli na izlet. Ovaj put je sa nama pjevao i vozac. Covjek je bio sretan. Nije plakao ovaj put, imao je sretni osmjeh na licu. Koliko covjek moze biti sretan u ovom paklu. Ne vjerujem uopste da je ovo sreca. Srecom nazivamo svako jutro kada se probudimo zivi, sretni smo ako imamo hrane da prezivimo jos jedan dan. Sreca ovdje ne postoji, postoji samo prkos. Prolazimo kroz grad. Bar od onog sto je ostalo od grada. Izgleda avetinjski. Nigdje se ne vidi ni tracak svjetlosti. Tama, je prekrila sve. Kao da smo prolazili kroz pakao. Pored puta se naziru autobusi sa natpisima "Sarajevska brigada - Doktor". Ti nas autobusi stite od snajpera sa Grbavice. Dolazimo do Kovaca. Kada sam izlazio iz autobusa, rafal iz PATA prolomio se sa Trebevica. Svjetleci meci su pravili niz koji je zavrsio negdje na Vratniku. Nije mi bilo jasno sta se desava u tom momentu. Ubrzo saznajemo o cemu se radi. Nasi su se povukli sa Trebevica. Nas su umjesto na Trebevic poslali kucama. Ovaj put kombi nije isao do Gazinog Hana. Ostavio nas je na Kovacima, ostatak puta smo lagano nastavili pjeske. Nismo veceras potrebni nikome vise. Sada mozemo i pjeske. Pridruzuje mi se u putu komshija koji je taj dan bio na Trebevicu. Prica da su provalili liniju na Vidikovcu. Lola je

skinuo srpsku zastavu sa Vidikovca i poslije je prodao za 100 DM nekom vojniku. Nakon toga je uzeo PAT i gadao po Mrkovicima. Ostalo je par cetnika da leze, jedan od njih je bio iz Glamoca. Dosli smo do Prvog Sumara, tu su bila dva tenka. Cetnici su ih upalili i vrsili zagrijavanje. Jedna djevojka je sjedila na tenku dok su ostali setali okolo. Kao da nisu ni znali da je pala linija. Imali smo jednu zolju, htjeli smo da gadamo tenk, i da ih napadnemo, ali je komandir rekao prevelik je ovo zalogaj za nas. Okrenuli smo se i krenuli nazad. Bilo je svega oko cetrdeset vojnika ukupno u akciji. Premalo da nesto vise napravimo. Pri povratku ranjen je u nogu jedan vojnik. To je sve od nase raje sto je nastradalo. Zao mi sto bar ne spalismo ona skladista minobacackih granata. Sve je ostalo. Mislili smo da ce doci ispomoc da zadrzimo Liniju. Ali nikoga nije bilo, tako da smo se povukli. Nastavio je pricu a moje misli su odlutale. Brat mi je bio u Glamocu sa familijom kada se zaratilo. Od tada mu se gubi svaki trag. Ne vjerujem vise da se uspio izvuci. Proslo je osam mjeseci, da se izvukao sigurno bi nekako nasao nacina da se javi do sada. Prosao sam pored staba. Dvoumio sam se da li da svratim, da vidim sta ima novog, ali nisam imao snage. Produzio sam dalje prema svom podrumu. Sve sto sam zelio bilo je da skinem cizme i odjecu, koja je jos uvijek bila vlazna

POZADINSKI OSLOBODIOCI
Dovukao sam se nekako do podruma. Kada sam usao unutra, docekao me dzumbus. Cicevi od auta koje koristim umjesto kreveta, lezali su baceni u cosaku garaze. Prostorija u kojoj sam spavao je zjapila prazna. Cumur koji ju je ispunjavao je nestao. Neko je iskoristio moje odsustvo da bi mi ukrao i posljednji komadic cumura. Sada samo mogu da sanjam vatru, jer je nemam od cega naloziti. Sigurno ga nije ukrao onaj kome treba, nego neko ko ce ga prodati. Ostaje mi da se grijem na drhtanje, nema mi druge. Nakon toga sam otisao do cumeza, kojeg sam ozidao i u njemu drzao par kokoski. Sakrivenih od ociju javnosti. Na zalost ne i od ociju lopova. Neko je izgleda bolji ratnik od mene. Dobro je izvidao situaciju. Tako da je na miru odradivao svoj posao. Dok sam se ja borio da prezivim, on se borio da me ostavi bez hrane i grijanja. Obisao sam kucu, niko nije provalio unutra. Bar na prvi pogled nije nista ukradeno. Polomio sam dvije stolice iz trpezarije i nalozio vatru. Nakon toga sam se okupao na brzinu, tresuci se od zime. Kupanje je trajalo citavih pet min. Ali bolje ista nego nista. Trazio sam nesto za jelo, ali izgleda da nije dolazio zet, jer nema nista od hrane u visecoj, gdje smo se dogovorili da ostavlja ono sto donese. Inace macke sve pojedu. Dok sam prebirao po ruksaku, da nije sta zaostalo od lanc paketa. neko je kucao na vrata od garaze. Izasao sam i ugledao kurira. - Ko tebe posla u ovo doba noci? - Trebaju te iz staba? - Zasto, me trebaju, sada sam dosao? - Ne znam, samo su rekli da poneses snajper i nocni nisan. - Kada trebam doci? - Hitno je nesto, rekli su da dodes sto prije mozes. Usao sam nazad u kucu, obukao sam svoju zimsku civilnu jaknu. Nije mi padalo na pamet da obucem ponovo jaknu koja je bila mokra. Nakon sto sam se spakova. Krenuo sam precicom kroz bascu do staba

FAMILIJE MENI "DRAGIH" LJUDI

Dok sam isao, u sebi sam spominjao politicare. Redom sam prebirao njihove familije. U ovom momentu su bili svi krivci za stanje u kojem sam se nalazio. Sigurno njihova djeca sada mirno spavaju. Uzivaju dok ja u cizmama koje su mi od nogu napravile presovane kocke. Idem negdje a ni sam vise ne znam gdje. Mozda da pokusam prezivjeti jedan dan bez srece? U stabu zaticem sve vojnike iz mog odjeljenja. Tu je jos par vojnika koji su isli sa mnom prilikom zauzimanja kamenoloma. Sjedili su na klupama uza zid. Prije nego sto sam izustio nesto da progovorim Ogulin me preduhitrio - Jaro idemo kod Vesne Zmijanac ponovo. - Ma da je vala sa njom i Dragana ne ide mi se vise nigdje. - Ide, ide kada cujes gdje cemo veceras. - Gdje cemo? - Na Zeciju glavu jarugo, ima da jaja onom snajperisti otkinemo.

- Ako ih on nama ne otkine prije. Dok smo se mi zezali, komadant ulazi u stab, prekida nase glupiranje. Saopstava nam plan akcije. Napad bi trebao biti u 06:15h. Pogledao sam na sat bilo je vec 02:10h. Moji zivci su proradili. Poceo sam da cupkam nogom u mjestu. Vrtio sam u glavi neki svoj film. Ponovo su mi brat i njegova familija bili u mislima. Mala Alma ce za par dana imati tri godine i deset mjeseci. Puno mi nedostaje taj mali vrag. Gdje li je sada, da li je uopste ziva? Misli su lutale a komandant je i dalje pricao. Nisam ga slusao, jer znam da on svakako nece ici sa nama. Tako da mi ne znace nista njegove rijeci. Nema pojma sta nas ceka i kako ce sve to da se odvija. Vidio sam kod veziste komad hljeba na stolu. Prisao sam i uzeo hljeb u ruku, nakon toga sam ga upitao, mogu li uzeti ovaj hljeb? nije imao izbora, samo je klimnuo glavom u znak odobravanja. Stajao sam sa strane, jeo hljeb i gledao kako saraju po nekom papiru. Sve strateg do stratega. Cudno da nismo vec na Drini, koliko ih ima pametnih

A MOJE SRCE BIJE U RITMU RATNE MELODIJE

Nakon zavrsenih piskaranja i crtanja, doslo se do izbora petnaest vojnika koji ce da idu u akciju. Komadant je predlozio da se javi petnaest dobrovoljaca od nas trideset koji smo pozvani. Problem je nastao kada su se svi do jednog javili da zele ici u akciju. Jedva je nekako izdvojena grupa koja ce ici, ostali su se ljutili, htjeli su da idu kucama. Niko nije zelio da ostane. Na kraju je pao dogovor da budu priprema. Njihov zadatak je bio da ulete ako mi zauzmemo liniju. Vodio nas je isti vodic kao i one noci kada smo isli na kamenolom, tako da sam se osjecao sigurno. Znao sam da poznaje teren odlicno. Njegova mirnoca za razliku od sinosnjeg vodica, mi je ulijevala dodatnu hrabrost. Dolazimo do nase prve linije. Najavljujemo se strazi. Dogovaramo se za liniju povlacenja ukoliko do toga dode. Nakon zavrsene uobicajne procedure nastavljamo kretanje. Ispred nasih linija nema mina. Tako da se nismo imali cega bojati narednih stotinjak metara. Vodic nas vodi niz brdo. Cijelo vrijeme sam mislio da cemo ici uz brdo. Izgleda da sam se presao. Prolazimo kroz bascu, nakon toga dolazimo do sume. Ulazimo unutra. Mjesecina je bila sasvim dovoljna da se mozemo bez problema kretati. Daje nam znak da smo dosli do prolaza. Doveo nas je do mjesta gdje je razmak izmedu dva rova bio pedeset metara. Tu smo morali biti maximalno oprezni. Svaki sum nas je moga kostati zivota. Svi hodaju kao usporeni snimak. Moje srce je ponovo bilo najbucnije. Nije mu lahko, ovih dana je prezivjelo i previse. Mogu reci da sam prezadovoljan sa njim, ipak nekako podnosi sve ovo. Cesto me iznenadi koliko dobro odreaguje na sve gluposti koje mi se desavaju. Nekih petnaest minuta je trajalo usporeno hodanje. Nakon toga se vodic uspravlja, i krece normalnim hodom kroz sumu. Iza nas ostaju rovovi. Dolazimo do neke livade. Krecemo se ivicom uz samu sumu, penjuci se prema brdu. Ispod nas se culo hucanje Moscanice. Koje je bilo dovoljno jako da prigusi sumove ako smo ih uopste i ostavljali. Nakon cetrdese pet minuta hodanja konacno dolazimo do cilja. Rovovi su se na mjesecini jasno vidjeli ispred nas. Rasporedili smo se na ivici brda nekih 20m iza rovova. Miris dima iz zemunice se sirio okolinom. Tako sam zelio da uletim u zemunicu da se ogrijem. Jedino sto bi me moglo odati, je to da sam se osisao a i veceras sam se okupa. Tako da se ne bih uklopio u njihov smrad. Zanimljiva situacija. Ispred mene, svega par metara od rova se zavrsavao transe. Nakon toga livada. Oni nemaju potrebe izgleda da kopaju transe. Svakako se nemaju cega bojati. Mi ih i onako nemamo cime gadati na ovoj koti. Dok sam u glavi vrtio kako cu sa Ogulinom izvesti napad na rov koji se nalazio ispred nas. Pojavio se vojnik ispred rova. Napravio je par koraka, nakon toga urinirao u transeu. Pasivu (nocni nisan) sam podesio u visini grudi. Prst na obaracu snajpera mi je podrhtavao. Zelio sam da povucem obarac u tom momentu vise od bilo cega na svijetu. Ipak druga strana u mozgu je bila protiv toga. Morao sam da cekam naredbu. Koja me citavih 20 min djelila od toga a njega od smrti

JAPANAC U REDOVIMA ARBIH

Cekali smo da nam da znak, neko ko sjedi negdje u toplom, neko kome se ne zuri nigdje. Neko ko je sigurno sve ove noci proveo spavajuci. Dok bih ja sada dao sve za komadic sna i jednu vatru koja bi me ugrijala. Cetnik se zamislio. Ne zeli izgleda uci u rov. Zavrsio je svoju misiju, izgledao je kao da je odlucio da bude prva zrtva. Nije ni svjestan koliko je blizu smrti bio u tom momentu. Zelio sam da cujem iz motorole Orkan 750. Zelio sam da sa sifrom za napad, pritisnem obarac i tako zapocnem akciju.

Nakon kraceg vremena odustao je od izigravanja zive mete. Uvukao se nazad u zemunicu. Motoroli kao da se ispraznila baterija. Ne desava se nista. Vojnici su lezali rasporedeni za napad. Zeljeli smo svi ovu akciju. Cekali smo je mjesecima. Sada kada smo tu, nikako da dobijemo signal za napad. Oko mi je bilo naslonjeno na pasivni nisan. Gledao sam kako svijetle iskrice koje izlaze iz dimnjaka. Iznenada je neko ponovo izasao u transe. Pomjerio sam optiku prema transeu. Ponovo neki vojnik proteze se. Nakon toga doziva Turciiiiiiii ima li zime!! nema te ni govana za loziti, gladna guzica ne sere, turciiiiiiiiii. Derinjao se cetnik ispred mene. Ovaj put sam razmisljao, da ja budem taj koji ce dati signal za napad, tako sto cu mu stresti metak u glavu. Nista me nije sprecavalo da povucem prst. Znao sam da nemaju sanse da se odbrane. Bili su zalozeni na ovoj koti. Kao mamac koji je osuden da se zrtvuje, da bi upozorio ostale. Ogulin me gurkao nogom. Drzao je svoj PM cvrsto naslonjen na zemlju. Sta li je on razmisljao, dok je cekao signal za napad. Najbolji prijatelj mu je poginuo od snajperskog metka sa ove kote. Znam da je spominjao snajperistu kojem bi jaja otkinuo. Mozda je bas ovaj vojnik bio onaj kojeg je trazio. Ali sta rjesavamo sa tim da ga ubijemo. Doci ce drugi, nikada ih nece nestati. Sve dok traje ovaj prokleti rat. Nakon par minuta se vratio u zemunicu. Lezali smo jos dugo na livadi. Nista znacajno se nije desavalo. Tek po neki rafal iz rova ispaljen u pravcu nasih linija. Pogledao sam na sat bilo je 6:05h. ustao sam u cuceci polozaj. Ogulinu sam dao znak da krene prema rovu. Uzeo je cetiri bombe sarajke i ponio ih sa sobom. Ja sam otisao naprijed u desnu stranu. Namjestio sam se tako da mogu sa snajperom kontrolisati izlaz iz rova. Kao i bilo koje drugo kretanje prema nama sa druge strane. Ogulin se priblizio rovu na nekih pet metara. Gledao sam u ostale vojnike kako se lagano priblizavaju rovovima. Ostalo je jos 5 min do odobrenja za napad. Izgleda da komadant glumi Japanca veceras, cekajuci posljednji sec da bi dao znak za napad

TIGAR IDE NA SPAVANJE

U trenutku kada sam bio bio blizu odluke. Da izvrsimo napad bez odobrenja, motorola se oglasila. Orkan i Tigar 100 (povlacenje). Nisam mogao pricat, bio sam preblizu u tom momentu. Pritisnuo sam taster na motoroli, samo da dam signal da sam primio poziv. Ponovo se oglasio Orkan i Tigar 100. Vratio sam se nazad na pocetnu poziciju. Drugi vojnik koji je imao motorolu bio je udaljen od mene oko 30m. Bio je u blizini najisturenijeg rova na koti, u kojem se nalazio mitraljez. Dopuzao je do mene - Sta da radimo? - Hajmo napasti. - Ne znam, izgleda da nesto nije u redu. - Ma sve je ok, mogu sam sve ovo pobiti, vidis da su svi u rovovima. - Cekacemo jos pet min, ako ponove da se povlacimo, krecemo. Smanji motorolu i nemoj da ti ispadne to cudo iz uha, da nas ne oda zvuk. - Ne brini nece, cekamo pet minuta. Otpuzao je nazad. Ostao sam da razmisljam. Lomio sam se mislju da li da prekrsim naredbu ovaj put. Tako smo blizu cilja. Motorola se stalno oglasavala, Orkan i Tigar 100. Na kraju je progovorio, ignorisao je sifrarnik. Hitno se vratite u bazu. Tigar je ponovo dosao do mene. Ovaj put smo odlucili da idemo nazad. Dali smo signal ostalim vojnicima za povlacenje. Brzo smo se okupili. Bili su ljuti na komadanta. Bojao sam se cijelo vrijeme da neko ne povisi ton. Te da nas tako ne otkrije. Formirali smo kolonu za povlacenje. Vodic je prosao na celo kolone. Spustali smo se ivicom sume. Prolazili smo pored nekog sela, par krovova od kuca se naziralo kroz sumu. Pas je lajao cijelo vrijeme, ocito nas je osjetio. Ali ko jos mari za psa koji laje u selu u ranu zoru. Kada smo se spustili niz brdo, dosli smo do ivice sume. Tek kada smo trebali izaci iz sume, vidjeli smo da smo zakasnili. Zora je vec uveliko bila svanula. Vedro nebo je ubrzalo svitanje. Vodic je zaustavio kolonu, nakon toga se vratio nazad. Kada smo se okupili oko njega saopstio nam je sljedece - Previse je dobra vidljivost, ne znam da li smijemo izaci na cistinu. - Da li je moguce ici sumom do prolaza? - Nije, jer je visocije u sumi rov koji pokriva dio kuda moramo da se provucemo nazad. - Pa sta sada da radimo? - Nista, moramo se negdje sakriti i cekati do veceras. - Sta ba da cekamo? - Da cekamo da padne mrak, ja ne garantujem da ce iko ziv da se izvuce ako nas primjete, a sigurno ce nas vidjeti po

ovoj vidljivosti. - I sta sada? - Idemo nazad, negdje cemo se sakriti u sumi. Osjecao sam se kao da su mi trenutno saopstili da umirem za par sati. Na trenutak sam imao osjecaj da gubim kontrolu nad nogama. Pokusavao sam da se smirim. Poceo sam naglas da se molim bogu. Rabiesir velatuasir rabitemin bil hair amin. Pored mene je stajao Srbin, pitao me sta ti to znaci? Rekao sam mu Boze, olaksaj! Ne otezaj! Zavrsi sa dobrim. Posto me saslusao, rekao mi je - Ako znas jos nesto uci. - Ma ti se krsti, nesto smisli, ne mogu ja sam za nas petnaest da se molim. - Dobro, krstit cu se ali ne vjerujem da ce nam to pomoci. Sto ih ne pregazismo kada smo imali priliku. Jebena komanda, opet su nas zajebali. - Ne znam vise nista, nisam pametan. Tigar uzima motorolu i proziva komandu. - Vidimo se veceras u bazi, sada moram na spavanje. - Tigar , ponovi. - Vidimo se veceras u bazi, sve je odradeno prema planu. Sada sam se umorio pa idem na spavanje. Nemoj slucajno da me budite dok se ne javim, pravo sam pospan. Nakon toga smo iskljucili motorole. Vodic je nesto vrtio u svojoj glavi. Nakon toga je mahnuo rukom i dao znak da ga pratimo. Okrenuli smo se u suprotnom smjeru i krenuli nazad kroz sumu

DAJ MI HLJEBA DA SE NAJEDEM...

Lica vojnika su izgledala uzasno zabrinuto, kao da idemo ravno u pakao. Sigurno je i moje isto, ako ne i gore. Ogulin mi je prisao i tiho je rekao Pospanko, nekoga zbog ovoga treba za jaja objesiti. Izgleda da je on nekoga odlucio da objesi za jaja, pa nije vise ni vazno ko ce to biti. Koliko ga poznajem, ne bih se zacudio da to i ne ucini ako se izvucemo iz ovoga. Vodic nas je doveo do neke livade. Par napustenih vikendica je bilo ispred nas. Predlozio je da udemo u jednu od njih. Ovo je zabaceni dio, sigurno je sve do sada opljackano. Nismo imali izbora, nego da ga poslusamo. Usli smo u vikendicu koja je udaljena od sume desetak metara. Popeli smo se u potkrovlje. Tako da smo imali pregled nad okolinom. Vrata, prozori, sve je bilo povadeno i odneseno. Zidovi su zjapili prazni. Neko je otkinuo lamperiju u potkrovlju i odnio. Sjedimo na podu, uslonjeni uza zid. Svako je izgleda u svom filmu. Tek po nekad neko nesto sapne. Polovina, od nas koji smo ovdje, bili smo i u Doglodima. Izgleda da je neko od nas zestok baksuz. Nista nam ne polazi za rukom. Cak i ono sto izgleda tako jednostavno na kraju se iskomplikuje. Na zidu nacrtana komadom uglja dzamija kako gori. Pored nje natpis Lako ti je ovdje paliti, hajde zapali dzamiju na Vratniku. Jos par slika tenka kako puca u neku kucu koja isto tako gori. Izgleda ovo neki piroman slikao. Dvojica stalno vire kroz kroz otvore od prozora na zidu. Hucanje Moscanica je jedino sto se cuje. Uobicajno rafalanje dopire sa linije. Kao i svaki dan. Nema mira. Tenk iz Brezika je izgleda danas malo aktivniji, ispalio je od jutros 5 granata. Sigurno im je dosadno pa pucaju po naselju. Glad me cijelo vrijeme muci. Nemam nista sa sobom za pojesti. Kako vidim jos niko nije izvadio nesto da jede. Mozda niko i nema nista, ako i ima kome je do jela u ovom momentu. Jedino izgleda mom stomaku pada hrana na pamet. Nije ni cudo, zadnjih dana nisam nista pojeo osim par lanch paketa. Da bih ubio dosadu, poceo sam da crtam po dnevniku. Sve je bilo ok, dok se jedan vojnik nije pobunio. Nerviralo ga je moje pisanje. - Hoces da nas sve pobiju zbog tog tvog sranja? - Ako nas uhvate pobit ce nas svakako. - Nemoj da ti ja tu svesku u usta zguram, samo napisi jednu rijec o meni. - Ne brini se nisi ti to zasluzio. - Mindjusaru jedan, ne pravi se pametan, dok ti glavu nisam otkinuo Nakon toga su se umjesali i ostali. Nekako su uspjeli da nas smire. Steta sto smo u ovakvoj situaciji. Bas mi je bio merak da se sa njim posvadam. Svakako me njegova faca vec duze vremena nervira. Osoba je u koju bih mogao bez problema sasuti rafal. Oko 3:30h popodne. Glad je dostigla vrhunac. Lezao sam na podu dok su mi ispred ociju pocele da setaju sarene kuglice. Glad je bila glavni krivac, ne podnosim je nikako. Pocinjem se tresti kada sam previse gladan. Mozak misli samo o hrani.

Gledao sam u vojnika koji je virio kroz otvor na krovu. Trznuo se naglo i cucnuo. Mahao je rukom i pokazivao prema otvoru. Prstima je signalizirao da ima jedan vojnik, koji ide prema nama

PUN POGODAK
Podigao sam glavu prema otvoru. Vojnik je isao livadom prema vikendicama. Nosio je pusku na ramenu i nekakvu torbu u rukama. Nakon sto je dosao do vikendica, usao je u prvu koja se nalazila ispred vikendice u kojoj smo mi smjesteni. Svi smo legli na pod. Jedan vojnik je cucnuo iza otvora na stepenista koje je vodilo do potkrovlja. Otkocio je pusku, stavio na pojedinacnu paljbu. Dogovorili smo se, ako se krene penjati uza stepenice, da ispali samo jedan metak u njega. Dok smo lezali, jasno se moglo cuti kako lupa srce u vojnika koji lezi pored mene. Udaralo je uzasno jako, takvo nesto nikada prije nisam cuo. Kao da ce explodirati u svakom momentu. Tek tada sam vidio da je moje srce za razliku od njegovog bilo pravo mirno. Nakon desetak minuta usao je u nasu vikendicu. Culi su se koraci u prizemlju. Staklo je pucketalo pod nogama. Svasta mi je prolazilo kroz glavu. Sjecanja toliko cudna i nevazna za zivot. Od kuda su ona izronila u tom momentu nije mi jasno. Hodanje bi se inteziviralo, nakon toga bi bila stanka. Culo se da nesto radi. Citavih petnaest minuta je bilo iscekivanje. Nakon toga se culo lupkanje koraka po drvenim stepenicama. Gledao sam prema otvoru i vojniku koji je lezao ispred otvora. Odjednom je podiga pusku. Pucanj koji je uslijedio me trznuo, mada sam ga ocekivao. Kako je pucanj odjeknuo tako sam skocio na noge. Vojnik je cucao i mirno promatrao kroz otvor prema prizemlju. Prisao sam otvoru i pogledao prema dolje. Na podu je lezao vojnik u SMB uniformi. Spustili smo se nakon toga do njega. Prosto nevjerovatan pogodak. Direktno u tjeme glave, kao da mu je naslonio cijev od puske na glavu. Brzo smo reagovali. Uzeli smo ga i izvukli u potkrovlje. Pretresli smo mu dzepove, uzeli dokumente i nakon toga pokrili staklenom vunom, koja je bila razasuta po potkrovlju. Otvorio sam torbu koju je nosio. Unutra sve sami prekidaci, uticnice, grla za sijalice Sve elektro oprema. Izgleda neki elektricar, mobilisan i poslat da ratuje. Kostala ga je zivota profesionalna deformacija. Opet neki vojnik sa strane, izgleda ovdje nema niti jednog mjestanina. Od kuda ih samo dovlace nije mi jasno. Kako uspjevaju da skupe ovoliki broj ljudi koje salju po ratistima? Mozda im obecavaju nekakve nagrade ili im mozda obecavaju da ce Sarajevo pasti bas kada oni dodu, pa ce biti pljacke. Jedan vojnik se poceo tresti. Samo je ponavljao culi su pucanj, sad ce doci, da nas pohvataju. Pokusavali smo ga smiriti ali sve sto smo uspjeli je da je prestao pricati. Jos uvijek se trese. Bice dobro ako ne dobije slom zivaca, ne znam sta bi sa njim. Ako pocne ponovo da prica, morat cemo ga svezati. Pored svega mene muci glad. Noge me bole uzasno, izgleda da su me cizme ubile dok smo isli niz brdo. Da ih bar mogu skinuti bar na jedan minut. Da ih malo oslobodim pritiska. Ovako ce struhnuti unutra

RJESENJE ZA SVE PROBLEME

Sada je 4:20h, jos samo malo da je izdrzati. Da padne bar noc, onda cemo biti sigurni da vise nece niko ovuda nailaziti. Mada se vec sada lakse dise. Mislim da bi trebali izaci u sumu, cim pocne da pada mrak, sigurniji smo nego ovdje. Pored svega toga, da mi je izaci odavde, da samo ne gledam u ovu humku, od staklene vune, ispod koje smo zatrpali ovog jadnika. Dok sam pisao, vojnik koji se tresao poceo je da povraca. Gledao sam u njega. Posto ne mogu podnijeti da gledam kako neko povraca u mom zelucu se nesto okrenulo. Poceo sam da podrigujem da povratim. Okrenuo sam se od njega, ali sa svakim njegovim novim podrigivanjem i povracanjem i ja sam podrigivao. Izgleda da je zeludac prazan, tako da nisam mogao povratiti. Nakon sto je povratio. Neko mu je dao vode, cak se i manje tresao nego prije. Nakon par minuta, poceo se siriti prostorijom uzasan smrad. Kao da je jeo otrov, tako je uzasno smrdilo. Nisam vise mogao da izdrzim, jer su mi suze pocele da idu na oci od stalnog podrigivanja.. Jedan vojnik je uzeo staklenu vunu i poceo da pokriva sadrzaj od povracanja. Izgleda da je danas staklena vuna rijesenje za sve probleme. Nisam mogao vise da gledam i osjecam taj smrad, pa sam odlucio da se spustim u prizemlje. Za mnom je sisao Ogulin. Sjeli smo uza zid, na suprot jedan drugom. Izmedu nas je bila manja lokva ugrusane krvi. Nikome nije palo na pamet, da je pocistiti, ili da je bar prekrije staklenom vunom, kao i sve druge probleme danas.

Sjedimo, ne razogavamo. Cak i ne gledamo jedan u drugog. Ja pravim popis mjesta u svom rodnom kraju. Pokusavam da se sjetim imena potoka, rijeka, ulica, sela, planina pokusavam da ne zaboravim nesto od toga. Redovno u noci kada lenem da spavam, igram tu igru sjecanja. Konacno je poceo da pada mrak. Dogovoramo se da izademo u sumu. Konacno da napustimo ove zidove koji su nam ipak bili sretni. Tigar je ukljucio motorolu. Poceo je da proziva komadanta. Napokon su se javili. - Tigar, gdje si? - Naspavao sam se, javit cu kada dolazim u bazu. Sada idem da se spremim. Nakon toga je ponovo iskljucio motorolu. Ja svoju nisam ni ukljucivao od jutros. Nisam siguran da bih mogao da budem miran kao Tigar. Ovako je bolje. Covjek je puno mirniji od mene a i stariji, tako da je bolje da on bude taj koji ce nas voditi. Vojnik koji se tresao do tada, sada je izgledao puno bolje. Konacno kao da je dobio nadu da cemo se izvuci iz svega ovoga. Izasli smo iz vikendice, usli u sumu i nakon par stotina metara smo se rasporedili u polukrug. Morali smo cekati da prode pola noci. Da bi mogli krenuti prema prolazu izmedu rovova. Tek tada straza pocinje vise da spava i razmislja o svemu, vise nego o ratu i o zadatku koji im je povjeren

PRELAZAK IZ PAKLA U PAKAO

Ne znam sta mi je teze palo, cijeli dan sjedenje u vikendici ili lezanje u sumi. Svaki sec je bio ko godina. Glad, problemi sa cizmama, zima sve se skupilo. Nisam vise imao o cemu da razmisljam. Sve teme sto su me mucile od rodenja do sada sam presao par puta. Od nekuda mi se djevojka iz skole pojavila u mislima. Odavno nisam o njoj razmisljao. Pomirio sam se sa sudbinom da je vise nikada necu vidjeti. Ali evo veceras se pojavila. Mozda je tome doprinjela pjesma od Merlina koja mi se vrti u glavi veceras Ko je sad u ovaj lopovski sat ko li to kuca na slomljena stakla mog prozora zima bosanska davno zaledila delta na mojim dlanovima pomislim seno, gje li si u kojem li si gradu ljetos odsjela decembar, crkavam prazan krevet, ko slika izblijedjela postelja neko je sa njedara do usana donio ruzan glas o nama ne budi me, mene se ne tice da l' smrkava, ili zora svice nikad groznije ni nervoznije samo ne reci mi da sutra bolja bices.. Sjetio sam se svih prijatelja iz skole. Nedostaju mi puno. Gdje li su sada oni? Gdje je li je Eli? Njen rodni kraj je vec davno pao u ruke cetnika. Da li se uspjela izvuci? Ko je mogao pomisliti da ce nas onaj tramvaj zauvijek razdvojiti. Da ce nas odvuci ravno iz skole u pakao. Kako mi se sve to sada cini daleko. Kao da je bilo u nekom proslom zivotu. Za razliku od proslog decembra, sada noci i dane provodim, sa puskom u ruci i nesredenim mislima koje lutaju prosloscu. Ganjam nekoga da ubijem. Nekoga koga i ne poznajem. Taj nepoznati lik svakodnevno rushi dio po dio grada. Svakodnevno odnese par isto tako njemu nepoznatih zivota. Zivim u jedinom glavnom gradu na svijetu kojeg umjesto ulicne rasvjete, obasjavaju detonacije granata. Nikome ne smeta sto nemamo vode, hrane, struje, plina Svima izgleda da je samo stalo da ovdje jedni pregaze druge. Nakon toga bi se priklonili pobjedniku i potapsali ga po ramenu. Dok sam ja lutao kroz proslost, sve oko mene je islo u buducnost . Tako je doslo i vrijeme pokreta. Kada sam ustao osjecao sam se ko izraden konj. Nemam vise snage ni da se krecem. Jedva sam se vukao za kolonom. Nakon sto smo dosli do mjesta gdje smo sinoc usli. Ponovo smo poceli da se krecemo kao usporene sjenke. Provukli smo se izmedu rovova. Neki cudan vjetar je puhao, kao narucen. Suma je svirala svoju muziku u koju su se uklapali sumovi koje smo mi proizvodili.

Nakon sto smo se provukli izmedu cetnickih rovova. Usli smo u bascu koja je bila u medu zoni, linija razgranicenja. Kada smo malo odmakli od rovova. Upalio sam motorolu. Tigar je u tom momentu javljao komadantu - Obavjestite strazu da dolazimo, pa nam javite da je sve ok da mozemo izaci Tog trenutka nas je samo par minuta dijelilo od prelaska iz jednog pakla u drugi

ZELJELI SMO SVI DA GA IMAMO

U Februaru 1993 jedan novinar je za njim zaplakao. Sljedeci dan, novinar je napustio Sarajevo. Prezivio je 24h i bez pancira. Ja nisam siguran da bih prezivio, naredne tri godine bez njega. Zato se ne kajem sto sam u jednom trenutku svoga zivota morao da budem i lopov.

NEMA SE VREMENA, RAT JE

Dolazimo do nase linije kod rezervoara. Tu nas ceka komadant bataljona. Istog momenta nam daje objasnjenje zasto nismo napali. Javili su mi iz komande da se akcija odgada, druga jedinica nije bila spremna za napad veceras. Tu smo saznali da je trebao ici paralelno napad na jos jednu kotu. Ali su naisli na minsko polje, tako da su morali da se povuku. Javili su u zadnji cas da nema nista od akcije. Mi smo ispricali sve pojedinosti za nas boravak. Naglabali smo sta bi bilo da je bilo, polagano mi je sve to preslo u dosadu. Napokon se komadant smilovao i rekao nam - Momci, znam da ste umorni. Imate dva dana odmora pa se vidimo

- Hvala komadante, ali mislim da je previse. - Znao sam da ces se ti buniti. - Ne bunim se samo se zahvaljujem. - Hajde, ne zali se, rat je, nema se vremena za odmor. - Nek ste nam rekli da je rat, mi to nismo znali Nakon toga smo napustili rezervoar. Dok sam isao, hramao sam kao ranjenik sa sutjeske. Bol je sa svakim korakom postajala sve jaca. Dolazilo mi je da skinem cizme i da put nastavim bos. Svratio sam do kuhinje, tu sam dobio pola hljeba. Nasuli su mi u cuturicu nekakve tecnosti koju zovemo chaj, bez secera i sa nekim odvratnim okusom. Maslac nisam uzeo, odvratno smrdi, samo mi bude muka od njega. Druge hrane nisu imali. Ali dovoljno je i ovo samo da nesto pojedem. Kada sam dosao u ulicu, zora je vec uveliko svanula. Pola puta sam proveo putujuci zatvorenih ociju. Otvarao sam oci, memorisao odredeni dio puta, nakon toga bih zatvorio oci i nastavio kretanje. Pokusavao sam da putujem i spavam u isto vrijeme. Posto mi je skloniste rastureno Uvukao sam se ovaj put u kucu. Kada sam skinuo cizme sa nogu, ukazale su se rane na prstima. Carape su bile natopljene krvlju. Koza na prstima je bila oguljena. Prsti izgledaju, kao da ih je neko brusilicom obradivao. Imao sam samo litar vode u kuci. Tek toliko da sam uspio malo oprati noge. Nakon sto sam oprao noge, nasao sam neku staru maicu, pocjepao sam je i previo prste. Vjetar stvara cudne zvukove, folija na prozorima mlatara jer nije dobro zategnuta. Trebao bih otici na vodu, ali nemam snage za to. Uzasno je hladno u ovoj kuci. Moram nesto skontati da predem u podrum. Manja je prostorija a ima samo jedan prozor. Tako ce mi biti toplije nego ovdje. Na kuci nema niti jedno staklo. Stavio sam foliju, tek toliko da bih lopova odvratio da se ne useta u kucu. Sada vidim da je ova folija lose postavljena, propuh je izgleda gospodar ovog prostora. Nekako sam uspio da zaspem, cesto sam se budio, hladnoca je bila jaca od sna. Kada sam konacno ustao bio je vec mrak. Ponovo sam gladan. Nemam vise sta cekati ovdje. Najbolje da odem kod sestre, tamo cu sigurno nesto i pojesti

SUMNJE MOJE SESTRE U VEZI OTESA

Kada sam dosao kod sestre, nije me prepoznala u prvi momenat. Gledala je u mene kao u marsovca. - A joooooj pa to si ti, osisao si se!! - Ma nisam mogao vise da je odrzavam, zima je pa je zeznuto sada. - Ma ok, ali sada izgledas ko djete. - A sta sam nego djete. Nego daj ne pricaj, daj mi nesto da jedem, ako neces da umrem na pragu od gladi. Istog momenta je uzela da prebira po kuci, da mi nesto spremi za jelo. Usput je pricala. - Izgleda da je pao Otes, ovih dana. Da samo znas kako su granatirali svaki dan. - Nemam pojma, kada je to bilo? - Ma ima par dana. Sada je malo stalo, ali znas kako su se ovdje cule detonacije. - Nama niko nista nije rekao, a mi gore i ne cujemo nista u onoj kotlini. - Suti, sreca pa vas nisu poslali dolje. Bogami ja sam se bojala da su vas poslali. Nema te da dolazis evo deset dana. Pitali mi komsiju za tebe. Kaze da nisi kuci, negdje si otisao na teren. - Ma kopali smo rovove na Borijama, ova nova linija pa moramo da to napravimo prije zime. Nastavila je pricati dok je pripremala veceru. Ja sam samo mislio o hrani i spavanju. Hronicno sam postao nenaspavan. Svakako joj nikada ne pricam o svojim ratnim putevima. Samo bi je sekirao bez razloga. Ne moze mi nista pomoci a niti promjeniti bilo sta. Dok sam ja razmisljao o proteklim danima. Sestra je donijela veceru. Iznenadila me pravo. Napravila je neke ustipke punjene haringom u soosu. Najeo sam se tako da sam se samo prevrnuo na kaucu i zaspao. Izgleda da mi je san

bio jedino potreban, sve drugo je bilo nevazno u mom zivotu PROKLETA AVLIJA
Probudio sam se u rano jutro. Bilo mi je dosadno u kuci. Odlucio sam da odem do raje u gradu. Oni su mi kao neki rod. Amidza i strina su ostali na Grbavici, od pocetka rata nisam cuo nista o njima. Nisam nikoga pitao za njih, a nemam koga ni pitati. Ostatak familije je razbacan po ovom gradu. Ne ide mi se ni kod koga. Bojim se da cu cuti nesto ruzno, a ne znam vise kako bih to podnio.

Dosao sam do prijatelja. Bio se zavukao u svoju sobu. Svirao je gitaru i glumio rokera. Zezao sam ga, da on svira dok ja ratujem po brdima. On jos uvijek ima akreditaciju od jedinice Josipa Pejakovica ali kaze da se to polako raspada. Izgleda da ce ubrzo morati u vojsku. Rekao mi je - Vidio sam razrednicu u gradu. Izbjegla je sa Ilidze. - Kako izbjegla sa Ilidze, zar nije ona Srpkinja? - Nije, ona je Hrvatica. - E pa ovo je fakat sranje, vise ne znas ni ko je ko. - Rekla mi je da obavezno navratis kod nje, ako te vidim. - Volio bih je i ja vidjeti, super je bila. Samo sam izgubio opkladu nisam procitao Prokletu Avliju Nadam se da je zaboravila Otisli smo kod profesorice. Zivjela je kod brata u stanu. Kada me vidjela, nije mogla da dode sebi od iznenadenja. Gledala me dugo i onda konacno progovorila - Jesi li procitao Prokeltu Avliju? - Nisam, ali evo zivim vec deveti mjesec u njoj. - Placas rucak razredu, obecao si. - Cim se okupimo, castim i vecerom. Nakon toga smo se odvalili smijati svi u jedan glas. Profesorici su potekle suze, gledala nas je kao vlastitu djecu. Neprestano me ispitivala za familiju. Pitala me za puno toga, ne znam samo kako je sve to upamtila. Ipak mi je samo jednu godinu predavala. - Ove godine nije bilo splavarenja. - Nije, ove godine je bilo ratovanja. Malo sam zamjenio zanat. - Splavar, splavar ko bi rekao da ce nam se ovo desiti (tako me uvijek zvala, zbog mojih prica o splavarenju niz Taru). - Ja sam rekao da ce se desiti, a vi ste me ismijali pred cijelim razredom. - Splavar, ko bi vjerovao djetetu koje dode i kaze da su ga na Trebevicu uhvatili cetnici i rekli mu da vise ne dolazi, jer je ovo SAO Romanija. - Tako je bilo, dok sam cekao na Jasiku posljednji autobus da se vratim u grad. - Moja djeco, svijet je poludio Nakon sto smo pretresli sve od Kulina Bana do danasnjih dana. Doslo je vrijeme da krenem nazad. Oprostio sam se sa njom. Obecao sam da cu navratiti kada budem dolazio u grad. Prijatelj je otisao do svog stana a ja sam produzio dalje uz Bjelave prema Breci. Proveo sam neko vrijeme kod sestre. Nakon sto je pripremila nesto klope da ponesem. Spremio sam se, uzeo sve sto mi treba i otisao nazad na Gazin Han

JUGO PUSE A POSPANKO SE ZALJUBIO

Kada sam prolazio kroz ulicu, nije bilo nikoga na vidiku. Jugo je poceo da puse, sa sobom je donio i oblake. Tmurno vrijeme, pusta ulica, folija koja mlatara sa prozora i krovova kuca, rupe po zidovima od granata slika koja nije davala niti jedan razlog da bi popravila raspolozenje covjeku koji je svakako vec ubijen u pojam. Prosao sam ravno ulicom. Nisam imao volje da prolazim putem izmedu kuca. Bilo mi je svejedno da li ce me snajperista gadati. Ne znam sta se desava sa mnom, ali sam skroz bezvoljan. Sreca pa sam morao pripremati prostoriju u podrumu da se mogu preseliti. Ubacio sam jedan krevet. Neki manji sto i stolicu. Moram jos naci nekoga da ubacim sporet. A za drva cu vec nekako pokusati da se snadem. Za sada imam namjestaja koji je svakako vise neupotrebljiv. Geleri su ga unistili, tako da ce dobro doci. Steta sto nije bilo vise ovih plakara i regala. Nakon sto sam se umorio spremajuci podrum. A svakako vise nisam ni imao sta da radim, odlucio sam da odem do prijateljice koja je zivjela u blizini. Kada sam dosao do nje, ostala je bez rijeci. Gledala je u mene par minuta i ponavljala - Ti nisi normalan, ti nisi normalan, jooooj osisao si se!! - Ko je ba nenormalan, nemoj da ti usi zavrnem. - Ti ludace jedan sto si se osisao. - Lahko je tebi reci, ali da znas kako je kada je ne operes par dana, pa kada pocne da svrbi. - Ma za mene si ludak pa se ti pravdaj koliko hoces... Dok je ona vikala na mene, iz sobe se pojavila djevojka koja mi se vec duze vremena svida. Kada me vidjela reagovala je slicno kao i moja prijateljica vidi ga, osisao se, ali super ti stoji ovako. Mislim da mi se sva krv koju sam imao u sebi u tom momentu slila u obraze i usi. Ne znam zasto, ali sam se vise bojao svake njene izgovorene

rijeci nego svih cetnika oko Sarajeva. Ubrzo se prijateljica isparila negdje u kuci da nesto radi a nas je ostavila da na miru pricamo. Razgovarali smo o nekim zivotnim zeljama. Zalosno je to sto smo pricali kao da nema rata. Kao da je sve oko nas sasvim normalno. Zelja nam ocito ne nedostaje, imamo ih obadvoje i previse. Rekla mi je da se ja njoj cijelo vrijeme svidam, sto me pravo iznenadilo. Mislio sam da me bas i ne primjecuje. Nakon svega, nekako smo uspjeli prevalili put od prijateljstva do ljubavi. Tri sata je proslo nenormalno brzo. Morala je da ide kuci, ali smo se dogovorili da ujutro idemo zajedno na vodu

LIJEPO JE BITI NEKOME NESTO

Dosao sam kuci, nekako sam uspio da upalim kandilo. Chadilo je ko ciro. Ali posluzilo me da nesto pojedem i da napisem sto sam naumio. Nije mi los ovaj novi smjestaj. Samo moram i vrece iz garaze prebaciti i zazidati ovaj zid. Nije sigurno kao u starom sklonistu, ali bas me briga vise za sigurnost. Ako je sudbina da me strefi ne mogu joj pobjeci a nemam ni snage vise da nesto bjezim. Ustao sam rano jutros. Probudili su me neki glupi snovi. Sada ne mogu da skontam sta sam sanjao. Sigurno nije bilo lijepo. Srecom noc nije bila tako hladna pa se bar nisam zaledio. Danas moram otici kod Munje da ga dovedem da mi pomogne da sporet prebacim u podrum. Prije nego sto sam krenuo na vodu, spremao sam se citavih pola sata. Svaki detalj na sebi sam par puta provjerio. Obukao sam cistu uniformu. Tako da sam se nalickao ko pravi sminker. Kada sam se uvjerio da je sve ok, otisao sam na vodu. Kada sam stigao, zatekao sam djevojku. Cekala je vec u redu, uspio sam progurati svoja dva kanistera sa njenim. Ostale nisam ni puni vodom. Svakako veceras idem ponovo na liniju, tako da ce mi ovih 20 lit biti sasvim dovoljno. Odvojili smo se sa strane i posmatrali zajedno ljude koji tu stoje. Raznih faca, tu ima. Svi do jednog su nekako zabrinuti. Mislim da smo nas dvoje bile jedine osobe koje su imale osmjeh na licu. Izgleda da ih je dolazak zime dokrajcio. Svi sada imaju istu brigu, kako prezivjeti. Nakon sto smo nasuli vodu, sjedili smo u Sakljinoj basci oko sat vremena. Super je pravo djevojka i zaljubio sam se pravo u nju. Ne izlazi mi iz misli cijeli dan. Cak se nekako sada lakse i pokrecem. Dobio sam novi motiv za zivot. Veceras ce doci kod rodice. Pa cu kada podem na liniju otici da se pozdravim. Nakon sto sam dosao kuci, otisao sam do Munje. Prebacili smo vrece sa pijeskom a nakon toga smo i sporet snijeli u podrum. Probusili smo rupu u zidu, tako da smo izvukli dimnjak vani, na suprotnu stranu od cetnika. Jer cim vide dim da se pusi iz dimnjaka gadaju kucu. Tako da po danu ne smijemo naloziti vatru. Sada sam ponovo sam. Iskoristio sam vrijeme da ocistim pusku. Stavio sam zidni sat na zid. Sada kazaljke mlataraju, razbijaju tisinu. Jos malo pa moram do staba da vidim gdje su me rasporedili. Pomalo sam ispao iz reda za strazu. Sigurno su odredili gdje cu biti na liniji. Nema sanse da cu biti visak. Kada sam se spremio, otisao sam malo ranije iz kuce. Navratio sam do prijateljice. Tu sam se zadrzao pola sata. Pozdravio sam se sa djevojkom. Imao sam zelju da je zagrlim, ali nije bilo prilike. Previse ociju je bilo uprto u nas. Tako da smo se samo pozdravili. Ko zna da li cu je vise i vidjeti. Svakog sec moze da me nesto strefi, tako da mi to bude kraj. Dok sam se kretao prema stabu, u ocima sam imao sliku njenog osmjeha. Izgleda da sam skroz puko, stvarno samo mislim o njoj. Kako sada ratovati i imati njen osmjeh u glavi. Ne uklapa se nikako sve ovo u moj svijet. Sve me strah da ne sanjam. Previse je lijepo da bi bilo istinito

ZASTO BAS JA DA BUDEM SRECE TE

Kada sam dosao u stab. Dobili smo novi zadatak. Potrebno je ici na izvidanje na Orlic. Ako sve bude u redu, treba uspostaviti liniju. Tako da se spoji linija rezervoar Orlic Borije. Trenutno je Orlic ostao u medu zoni, ako cetnici skontaju da ga nismo mi pokrili, mogu ponovo da ulete i da nam tako dodu iznad glave liniji na rezervoaru. Po prvi put vidim jedinicu u ovom sastavu. Samo su dvojica iz mog odjeljenja. Ostale manje vise poznajem. Ukupno nas je osam. Jednog se dobro sjecam, bio je jedno vrijeme sa mnom na Brusuljama. Jednom prilikom smo dobili konzerve ribe za rucak. Jedna je nekako zalutala viska. On je preuzeo konzerve i odnio ih do kuce u kojoj smo bili smjesteni. Kada smo dosli, jedna konzerva je falila. Pitao sam ga - Gdje je jos jedna konzerva? - Ja sam pojeo onu viska. - Od kuda ti znas koja je viska? - Pa znam, svi imamo po jednu konzervu, nikome ne fali, znaci ona sto sam je ja pojeo bila je viska.

Poslije toga smo ga dugo zvali Mr. Visak. Simpatican tip. Drugi momak je iz moje ulice. Poznajem ga iz videnja, nije bio u vojsci do sada. Tek se nedavno prijavio. Ocito jos nema pojma kako izgleda kada ti neko naprasi guzove. Ovakvih nam treba, zeljnih dokazivanja. Sa trecim u redu se srecem redovno. Od pocetka rata do sada sam ga svugdje vidao. Prijeratni mesar. Ima puno djece. Ne znam sto njemu sve ovo treba. Bilo bi logicnije da se malo izmakne iz sve ove frke. Dugo se znamo, a ne sjecam se da smo ikada razmjenili par rijeci. Sve se svodi na pozdrav. Uvijek je bucan, kao da pokusava galamom skrenuti paznju na sebe. Do njega sjedi Hare. Dok smo bili na Brusuljama sa njim sam se najvise druzio. Stariji je dvije godine od mene. Sigurno najpozitivniji lik kojeg sam do sada imao prilike sresti od pocetka rata. Ne uklapa se u sve ovo. Covjek je ziva legenda. Nikada necu moci zaboraviti kada je prespavao prvi dan napada na Gazin Han pocetkom novembra. Kada se navece probudio, nije mogao vjerovati da je bio napad. Tek se uvjerio kada je vidio pregazenog Rumuna. Drago mi je da je sa nama. Pored njega sjedi po godinama a i po izgledu djete vojnik. Od pocetka rata je na liniji. Izbjeglica je negdje iz okolnih mjesta, mozda iz Faletica, nisam siguran. Sa Haretom je bio u odjeljenju, stalno sam ih vidao skupa. Do sada nisam vidio strah na njegovom licu, a ko zna da li je i svjestan svega ovoga sto se desava oko nas. Ostali su tu manje vise od pocetka rata. Vrte se po liniji. Nije mi bas jasno od kuda oni ovdje. Mrsko mi je zapitkivati. Svakako cu dobiti odgovor da su se dobrovoljno prijavili. Ali mi nije bilo jasno zasto sam ja tu, ja se ovaj put nisam dobrovoljno prijavio...

ONI HOCE DA ME UCE PA DA BUDEM KO I ONI...

Nakon duzeg sjedenja u stabu, svi smo dobili zadatke. Moj je glasio - Pospanko ti ces zaduziti snajper i zolju. Ako krenu sa tenkom na vas sa Cavrkove stijene. Da ga mozez razvaliti. - Ako on mene prije toga ne razvali, ko zna moze li to vise i puci, pola godine je vucaramo okolo. - Moze, samo ti nanisani i ispali, vidjet ces da moze. - Samo nanisani i ispali, prosto ko pasulj. - Samo ti odradi sto sam ti ja rekao i sve ce da bude u redu. - Hoce za tebe, ali za mene ko zna. - Opet se samo ti bunis. - Bilo sta da ja kazem, vi me optuzite da se bunim, a ja samo kazem ono sto mislim Krenuli smo u 21:00h. Znao sam odlicno taj dio terena. Vec sam par puta isao tu u toku dana. Kota je koja dominira okolinom, tako da je odlicna za gadanje snajperom. Cetnici su je napustili kada smo zauzeli kamenolom. Sumom smo dosli do polazaja koji smo trebali zauzeti. Prozvali smo komandu i javili da je sve u redu. Tako da nam trebaju poslati radni vod da kopa rov. Dvojica vojnika su otisla pred njih da ih dovedu. Doslo je pet ljudi. Iskopali su do jutra jednu rupu dubine jednog metra, sirine metar i pol i duzine isto tako. Uspjeli su je nekako pokriti. Ispred su iskopali par metara transea. Kada je zora pocela da svice, povukli su se. Mi smo ostali da cuvamo polozaj. Prilaz koti sa nase strane po danu je vrlo rizican. Cijeli put, tenk iz brezika ima kao na dlanu. Tako da smo sada ovdje prepusteni samo sebi i sreci. Jutro je bilo uzasno hladno, pokusavali smo se zagrijati, tako sto smo se nagurali ko sardine jedan uz drugog u rupu, koju zovemo zemunica. Mada vise lici na neku jazbinu od jazavca. Mirno je, ne pucaju po nama, jos uvijek nisu skontali da smo izasli na kotu. Ali nece sigurno ni ovaj mir dugo potrajati. Izasao sam u 12h na strazu. Strazarsko mjesto smo postavili na ivici sume. Odakle smo imali pregled na livadu na kraju koje se nazale cetnicki rovovi, na Cavrkovoj stijeni. Sa mnom je bio jedan vojnik. Pricao mi je kako se moze osloboditi vojske da hoce. Ima mati koja ima rak pluca. Tesko je bolesna a nema vise nikoga osim njega. Tesko mi je bilo sve to slusati. Volio bih da nisam cuo tu pricu. Ne pricam nikome o svojim problemima. Znam da ljudi imaju dovoljno svojih, tako da bi im moji bili samo kap koja bi prelila casu. Sjedio sam uslonjen uz bor kada je sijac poceo da puca po sumi. Dok sam lezao iza bora grane koje su meci sisali su padale po meni. Par metara od mene lezao je drugi vojnik. Od jednom je poceo da puze panicno prema meni. Vristao je da je ranjen. - Gdje si ranjen? - U leda, pece me tu. - Lezi na stomak, da vidim, gdje si ranjen. Podigao sam mu odjecu, nije nigdje bilo krvi. Na ledima je bio jedan krug koji je izgledao kao pecen. Odjeca je isto bila spaljena. Opipao sam taj dio i nasao svjetleci metak. Prosao je kroz radnicki zismki prsluk i zaglavio se u

vlaknima. Imao je srece, jer je metak prije udario u nesto, pri tome se deformisao, nakon toga je otisao paralelno sa ledima. Zaustavio ga je filc kojim je napunjen prsluk. Da je malo imao drugaciji polozaj tijela ispekao bi mu unutrasnje organe...

SRPSKO DRVO MEDU BOROVIMA

Posto nije bio ranjen. Otrcali smo do zemunice. Vojnik je jaukao od bolova, a ja sam se u tom momentu poceo smijati. Svi su gledali u nas, ocekivali su objasnjenje. - Ispekose nam jarana. - Jebi se tamo, ranili su me. - Nisu te ranili, nego ispekli ko zeca Nakon kraceg razgovora, smo objasnili sta se desilo. Dok smo mi stavljali gazu na opeklinu. Granate su pocele da padaju po nasem polozaju. Detonacije su tresle zemlju koja je sipala izmedu balvana po nama. Gledali smo svi u sredinu, gdje su nam bile noge. Pokusavao sam da odgonetnem koje su moje cizme. Izmjesane su bile, tako da je tesko u tami zemunice odrediti cija je cija noga. Pola sata su nas granatirali. Nakon sto su granate prestale da padaju, istrcali smo svi napolje. Stabla borova su bila porusena. Tako da su cetnici napravili sami fizicku zapreku da bi dosli do nas u nekom jurisu. Zalegli smo iza stabala i cekali. Docekali smo samo tri granate od RB-a, nakon toga par minuta rafalanja po sumi. Izgleda da nisu imali namjeru da nas napadnu, samo da nas malo razdrmaju. Sigurno ce nekom drugom prilikom bolje pripremiti teren. Danas su nas samo upozorili, da nas nece tek tako ostaviti na miru, da budemo na ovom polozaju. Ostatak dana je protekao u povremenom granatiranju. Nije se nista posebno desavalo. Cekali smo noc. Pred vece je jedan momak predlozio da izademo malo ispred. Da pokusamo sumom otici naprijed, da vidimo kuda se tacno krece cetnicka linija. Izasli smo ispred linije oko 50m. Lezali smo iza jedne jelike. Jedna jedina jelika u ovoj borovoj sumi. Gledao sam u drvo i od nekuda mi je pala na pamet jedna glupost. - Od ovoliko drveca mi dosli pod Srpsko drvo. - Kakvo Srpsko drvo? - Pa znas onu, na svako sam se drvo peo samo na Jelu nisam. - Ti si lud covjek, o cemu ti razmisljas. - O cemu bih razmisljao drugo nego o glupostima kada je sve oko nas glupost. Dok sam razgledao okolo da vidim sta se moze vidjeti. Po prvi put sam drzao liniju negdje na brdu a da su cetnici bili ispod. Kakav lijep osjecaj. Iz mojih glupih misli me probudio vojnik pored mene. - Eno cetnika! - Gdje? - Eno ih idu kroz bascu pored ceste. Pogledao sam u pravcu u kojem je pokazivao rukom. Ispred nas se kroz bascu, paralelno sa cestom kretala kolona od sest cetnika. Optiku sam istog momenta okrenuo prema njima. Nanisanio sam u grudi najdebljeg u grupi. Stisnuo sam obarac. Metak je otisao u svom pravcu. Nisam imao vremena da cekam da li je pogodak bio uspjesan. Razgulili smo nazad prema zemunici

ZBOGOM PAMETI
Nakon par minuta, granate su pocele da preoravaju nas polozaj. Ponovo smo se skupili u zemunici. Jedna granata je zveknula na zemunicu. Zemlja se obrusavala po nama. Kada smo dosli sebi mesar mi je opsovao mater ti tvoju seljacku, uvijek ti moras da zakuhas. Okrenuo sam se prema njemu. Tjeskoba zemunice mi nije davala puno prostora. - Sta si rekao? - Seljacino jedna, samo zakuhavas. Hoces da svi izginemo zbog tebe. Podigao sam snajper, nekako sam cjev provukao izmedu ostalih vojnika. Cijev puske sam mu stavio na prsa, gurnuo sam je naprijed, tako da sam ga zalijepio uza zid zemunice. Bio sam totalno van kontrole. Vojnici oko mene su nesto pricali, ne sjecam se sta je ko govorio. Samo znam da sam gledao covjeka u oci. Koji je sigurno u tom momentu morao vidjeti smrt u mom liku. Sigurno je bio bolan pritisak od cijevi koju sam pritisnuo na njegove grudi. Ne vjerujem da je o tome razmisljao u tom momentu. Moja zelja je bila da pritisnem obarac. Nisam cak ni pomisljao da ne pritisnem. Sve dok neko od

vojnika nije rekao Nemoj jos ti praviti sirotinju. To je prvo sto sam registrovao . Kada sam cuo rijec sirotinja, stao sam. Kao da me neko ishtekao iz struje. Popustio sam pritisak. Podigao sam cjev puske, stavio sam mu je pod bradu. Malo ga kucnuo po zubima. Podigao sam se i nakon toga se izvukao iz zemunice u transe. Granate su padale okolo. Ja sam sjedio. Molio sam se da me strefi kakav geler. Po prvi put u zivotu sam zelio da poginem. Zelio sam da nestanem u tom momentu. Ne znam cemu sve ovo vodi, kako da se izvucem iz ove klopke u koju sam upao. Zivot mi vise ne predstavlja nikakvu vrijednost. Svakim danom postajem sve agresivniji. Ne mogu vise da trpim nikoga, ne mogu da predem preko nekih stvari koje su mi nekada bile sitnice. Bojim se da cu na kraju stvarno nekoga upucati zbog gluposti. Da li vrijedi oduzeti zivot nekome zbog glupe psovke. Ali kakve vise ima veze psovka u svemu ovome. Svaki dan oduzimamo zivote ljudima koji nam i nisu nista opsovali. Vise i ne razmisljam kada vidim vojnika na drugoj strani. Samo pritisnem prst, kao da gadam u obicnu metu. Hladnokrvno, bez griznje savjesti. Zar je moguce imati savjest u ovom vremenu. Kako da me savjest grize, kada svakog trenutka mogu osjetiti u mozgu uzareni geler. Ni oni ne razmisljaju o meni. Moja nesreca je sto me izgleda nece nista da pogodi. Danas sam to zelio vise od bilo cega a opet se nista nije desilo. Do kada cu vise morati da cekam?...

DOLAZI ZIMA
Uspio sam nekako da se smirim. Nisam vise ulazio u zemunicu, strah me da mi opet neko nest ne kaze, a vise nisam siguran da bih moga da kontrolisem svoje ponasanje. Ovako je bolje. Radim tri dobre stvari od jednom. Sjedim na svjezem zraku, pisem dnevnik i cuvam strazu. Jos da cete ne granatiraju, pomislio bih da sam negdje na logorovanju. Granate nisu prestale da padaju ni tokom noci. Izgleda da su angazovali dezurnog minobacacliju da svakih par minuta ispali po koju granatu na nas. Sto mu nece koja puci u cijevi. Radni vod veceras nije dolazio. Previse je opasno, jos bi nam samo trebalo da neko od njih pogine zbog prokletih par metara kanala. Dok su ostali kopali rovove, ja sam i dalje bio na strazi. Izasao sam na ivicu sume sa jos jednim vojnikom. Mjenjali smo se na strazi. Na kraju sam zaspao. Kada sam se probudio pogledao sam na sat, proslo je deset minuta od zavrsetka moje smjene. Vojnik pored mene je isto spavao. Probudio sam ga, i rekao mu da je njegova smjena sada. Ustao je bez rijeci, a ja sam samo nastavio da spavam. Jutros me probudila hladnoca. Kada sam otvorio oci, prvo sto sam ugledao bio je snijeg, koji je prosarao livadu ispred nas. Izgleda da je naisao neki manji oblacic, koji nas je samo upozorio da dolazi vrijeme za koje nismo spremni. Kada sam dosao nazad do linije, iznenadio sam se da su uspjeli iskopati jedan stojeci rov i spojiti ga transeom sa zemunicom. Sada bar imamo gdje cuvati strazu. Po danu, da ne lezimo vise u sumi. Dan je protekao u stalnom granatiranju. Ponovo smo vecinu dana proveli u zemunici. Hladno je bilo uzasno, kako se snijeg vani otapao, tako je voda curila niz zidove zemunice. Slijevala se pravo za leda. Kada bih posao na strazu, svaki put bih morao proci kroz istu proceduru, odlijepoljivanja leda od ilovace za koju bih se svaki put zalijepio. Nekako smo izdrzali 48h, nakon kojih nam je dosla smjena. Pokupio sam se istog momenta i otisao kuci. Usput sam svratio do prijateljice. Dogovorio sam za sutra da se ponovo nademo na vodi. Ona ce otici po moju djevojku, pa cemo se naci na dogovorenom mjestu

BORBENA GOTOVOST MI UNISTI SASTANAK

Sinoc sam rano zaspao. Jutros u 5h me probudilo kucanje na vratima. Kada sam izasao ponovo sam ispred sebe vidio kurira. Kada da mi je neko spucao deset samara u nizu. - Sta ces ti ovdje? - Rekli su da se javis u stab. - Ko je rekao? - Komadant, trebas doci hitno. - Sta ako necu? - Nemam pojma, samo su mi rekli da ti kazem dad odes. - Reci im da necu da dodem. - Dobro. Nakon sto je kurir otisao, vratio sam se u krevet. Pokusao sam da zaspem, ali je bilo vise nemoguce prizvati san.

Lezao sam par minuta i razmisljao zasto me trebaju. Dok sam razmisljao cula se neka pucnjava u daljini. Na svakakve sam gluposti pomisljao. Na kraju sam ustao, nisam mogao da izdrzim vise. Moje glupe misli su bile jace od zelje da nastavim spavati. Dok sam se spremao. Ponovo je neko kucao na vratima. Izasao sam i ponovo ugledao kurira. Ovaj put nisam nista govorio, gledao sam u njega. Podigao je ruku i bez rijeci mi dao neku ceduljicu. Nisam je ni citao, bilo mi je mrsko paliti kandilo da bih to citao. Samo sam je zguzvao i bacio. - Reci im da dolazim za par minuta, jos samo da nesto spremim. - Dobro, reci cu. Uzeo sam ruksak i ostalu opremu. Po ko zna koji put od pocetka rata sam prosao stazom kroz bascu da bih dosao do staba. Usao sam u dovratnu sivu prostorija u podrumu. Podrum u kojem se nalazi, jedan telefon, crveni ISKRA, jedan induktorski telefon, karta na zidu isarana raznim bojama, masina za kucanje i par stolova razbacanih po prostoriji. Sve to cini stab naseg bataljona. Sve odluke se ko fol donose ovdje. Brzo su se iskupili i ostali koji su pozvani. Petnaest vojnika, svi iz pete cete. Poznata grupa, po ko zna koji put do sada zajedno. Dobra je ovo grupa, nema niko od mrskih faca. Svi su nekako na svoju ruku, ne vjerujem da ima neko ko bi mogao komandovati ovom grupom. Mislim da bi ismijali svaku osobu koja bi stala ispred njih i pokusala da im pametuje. Konacno su nam nakon sat vremena saopstili zasto su nas pozvali. Ponovo je BG, koja li je po redu. Zanimljivo nikada je ne ukidaju, ali je stalno obnavaljaju. Kao ono da se slucajno ne opustimo i da ne zaboravimo. Idu mi na zivce sa ovim zajebancijama vise. Umjesto da sam se naspavao i ujutro otisao da se vidim sa djevojkom, oni nam uvalise BG. Dobili smo petnaest minuta da se spakujemo. Nakon toga idemo na Borija, u pripremu. Nadam se da se radi samo o BG. Skoro da nas nikada ne masi kakvo sranje, kao da smo ukleti. Spakovali smo se brzo. Nema lanch paketa. Hranu donose na polozaj gdje idemo. Steta, dobro bi mi dosla jedna 9. Brzo smo se spakovali i krenuli laganini prema odredistu

ODMOR
Dosli smo na odrediste jutros oko 7:00h. Smjestili su nas u napustene zemunice. Ostali igraju remija a ja nisam bas raspolozen. Razmisljam o djevojci koju sam danas izradio. Da li ce skontati da sam morao negdje otici. Bas sam peh covjek, gdje bas danas da nas pokupe. Neda mi se nikako da bar na trenutak zivim normalnim zivotom. Pred vece sam vidio izvidace koji su prosli ipred linije. Nisam pricao sa njima. Bilo ih je trojica. Zurili su negdje, nisu se zaustavljali kod nas. Samo su se najavili strazi i otisli ispred linije. Izgleda da su oni dobro uigrana ekipa. Krecu se u razmaku od desetak metara. Puske drze u rukama. Niko od njih nije imao pusku na ramenu. Pravo su zanimljiva ekipa. Jutros sam se probudio tek u 11:00h. Svakako nema dorucka. Tako da nisam ni imao razloga ustajati. Ako nista bar sam se konacno dobro naspavao. Neko je cijelu noc lozio vatru u bubnjaru, tako da je bilo toplo. Poslije rucka sam i ja igrao remija. Dosadno je previse, nista se ne desava, izlezavamo se vec drugi dan. Konacno i nas da zapadne nesto sto nije opasno. Da ima bar ovakvih terena vise. Svaki put do sada smo samo ratovali. Ali izgleda da je i nas sreca malo pogledala, tako da sada odmaramo. Pred vece sam malo cjepao drva. Tek toliko da ubijem dosadu. Kaljuza je okolo prava, pa se nije dobro kretati, blato se lijepi ko sintelan za cizme. Na kraju sam od dosade uzeo sjekiru u ruke i poceo da repujem Kad sam bio mali i jos sasvim mladak, Zivio sam ja na selo, malo pjeske od grada I bio sam, ono sto se kaze, pjesak djak Lak mi je bio svaki zadatak U skolu sam im'o ja petice sve U skolu sam im'o ja petice sve U skolu sam im'o ja petice sve Samo iz vladanja bogami ne! U to vrijeme bjese poznat Halid Invalid Hari, Pjev'o je nekija vrlo popularni' stvari Stara mi rekla ic' na njegov koncert Ako iz vladanja zasluzim pet

I normalno sam prest'o cackat uho-grlo-nos, Da zajebavam ucitelje i u skolu hodam bos Prije i posle jela poceo sam ruke prati A bez da me na to opominje maaatiiiiii Aman. Aman - cest usklik u sevdalinkama Moju predstavu je prekinula grupa vojnika koja se priblizavala nasoj zemunici. Sjeo sam na panj na kojem sam do tada cjepao drva. Pogled sam usmjerio prema vojnicima, koji su se kretali tako mocno, svojom pojavom su me natjerali da blenem u njih kao da prvi put u zivotu vidim vojnika

VOJNICI SNOVA
Prvi u koloni je isao Lola. Prvi put da ga vidim od onog dana kada je dosao na nasu liniju. Na sebi ima neki braon kombinezon u kome izgleda ogromno. Puska u njegovoj ruci je izgledala kao neka igracka. Peraja od trombolna su virila iz jurisnog prsluka koji je imao na sebi. Iza njega je isao Subara. Do sada sam o njemu samo slusao price. Preko motorole sam cuo njegov glas. Momak je pravi Rambo, saka mu je veca od moje dvije, siroka ramena su prvo sto covjek mora primjetiti na njemu. Zilav vrat koji nosi veliku glavu, iz koje izranja vilica koja je malo isturena naprijed. Osmjeh od uha do uha. Nema ni tracka straha na njegovom licu. Iza njih dvojice je islo jos sest vojnika. Svi do jednog izgledaju impozantno. Kretali su se sa lakocom kroz kaljuzu. Svi do jednog su uniformisani. Imaju jurisne prsluke, okicene tromblonima, bombama, municije pun borbeni komplet. Do sada nisam imao priliku susresti ovakvu ekipu. Cuo sam o njima dosta prica. Prije sedam dana su bili na Trebevicu. Dosli su do Prvog Sumara i vratili se, sada su tu. Sigurno nisu dosli da sjede sa nama u rovu. Ne vjerujem da su oni dosli zbog BG-i. Sigurno su tu zbog nekih drugih razloga. Pokusao sam da saznam zasto su tu, ali bez uspjeha. Cutljivi, nepovjerljivi prema nama. Sigurno ne znaju da smo i mi do sada prosli puno toga u ovom paklu kojem se neko dosjetio te mu dao malo blaze ime, pa ga mi zovemo rat. Ne znam kako je tamo, ali znam da je ovdje pakleno. Komandir im je neki covjek, starosti oko cetrdeset godina. Izgleda im kao otac. Svi ostali su tu negdje mojih godina. Maksimalno da ima neko stariji od mene par godine. Kao i obicno, najvise smo zavaljeni mi iz Radetove pjesme Godi te 72. ti ina pustinja godi te 72. rodna je godina zelenog stola orgije ubice silnici godi te 72. rodna je godina A ja ne u ne u i ne u ne u protiv druga svog a ja ne u ne u i ne u ne mogu protiv naroda mog Godi te 73. na desno ravnaj se godi te 73. ostav i vrati se brani zemlju od zemlje i narod od naroda svog brani more od kopna i kopno od mora svog Svi smo mi tu negdje, ova pjesma je stvarno prava slika vojnika koje srecem od pocetka rata do sada. Svi smo skoro godiste sedamdeset i neko. Svakim danom sve nas je manje. Previse je rovova, transea, kota, rijeka, planina, sela, gradova Previse da bi neko od nas ziv dosao do cilja. Sloboda je daleko, da ne mogu ni zamisliti vise da mogu docekati taj dan. Predaleko da bi je neko od nas docekao ziv

NASA NADA RPG

Kada je poceo da pada mrak, doslo je jos petnaest vojnika. Smjestili su se sa nama u zeminice. Oni su tu zbog BG-i. Mada vise niko ne vjeruje u to. Jer do sada se nikada nije ovoliko raje skupljalo na jednom mjestu zbog BG-i. Jos su tu i diverzanti. Oni sigurno nisu tu tek tako. Nesto se sprema, samo jos niko nista ne prica. Negdje oko 10h veceras, dosli su ponovo izvidaci. Prepoznajem njihovog vodu, koji je sinoc isao u izvidanje. Nikada u zivotu nisam vidio ovako smirenog covjeka. Plave oci vire izpod crne kape koja mu prekriva vecinu glave. Smirenim tihim glasom je objasnjavao kako su sinoc razminirali prilaz cetnickoj liniji. Povadili su iz poteznih mina exploziv i zamjenili ga sa papirnim maramicama. Uspjeli su doci do cetnickog transea. Od njega saznajemo za akciju koja ce biti sutra ujutro. Nas jos uvijek niko ne spominje kao ucesnike svega toga. Mozda i necemo ici. Ne znam, sta moze uraditi ovih desetak vojnika koliko ima ukupno Diverzanata i Izvidaca. Mada izgledaju previse samouvjereno. Nema panike medu njima. Ovaj komandir Izvidaca ostavlja utisak osobe koja drzi sve pod kontrolom. Posto je bilo zagusljivo unutra, izasao sam ispred zemunice da udahnem malo svjezeg zraka. Vrijeme je ponovo oblacno. oblaci izgleda kao da osjete svaki belaj koji se sprema pa dodu da posmatraju. Po neka pahuljica proleti, ali ne vjerujem da ce ovako ostati. Sigurno ce snijeg poceti da pada jace. Previse oblaka se gomila iznad nas. Izgleda da nece iznad Bosne sunce zasjati do maja a do tada ko ziv ko mrtav. Kada sam se vratio unutra. Konacno sam cuo plan akcije. Izvidaci i Diverzanti ce provaliti liniju. Nase je da je poslije njih preuzmemo liniju i nastavimo dalje napredovati. Oni se povlace nakon sto zauzmu liniju. Kazu da cemo imati podrsku RPG-a. Sta li je to da mi je znati? Prvi put cujem za tu neku spravu. Konacno negdje oko 1h donose tajno oruzje koje se zove RPG. Gurali smo se svi da vidimo to cudo. Nekako sam uspio da dodem na red da vidim tu spravu. Ispred mene je sjedio momak, na krilu je drzao RPG, koji je u stvari bio obicni RB. Ima samo jednu granatu. Sta li misli da postigne sa ovim. Iz kutije je izvadio upustvo, koje je islo uz oruzje podrske. Glasilo je rucni bacac granata, izbacen iz svih modernih armija svijeta, jer se pokazao kao neefikasno sredstvo za protivoklopnu borbu. Nakon sto sam procitao ovu glupost, ponovo sam uze upustvo i citao. Nisam mogao da vjerujem vlastitim ocima. Koja je ovo budala napisala. Ovo upustvo je cista diverzija. Unisti mi moral u sec. Posto smo svi bili vec spremni. Cekali smo naredbu za pokret. Niko od raje iz odjeljenja ne poznaje teren gdje idemo ujutro. Ici cemo za Diverzantima skoro do linije. Sve je dobro, ali kako se vratiti ako bude potrebe za tim. Nemam pojma gdje se sve to nalazi, tako da se moram drzati vojnika. Inace mogu vrlo lahko ostati negdje u ovoj pustari. Kada je dosla naredba za pokret. Izasli smo iz zemunica u tamnu noc. Snijeg je poceo da pada jace. Magla je bila dosta gusta. Kretali smo se u koloni sa malim rastojanjem izmedu vojnika. Na celu kolone je bio komandir izvidaca. Kretao se lagano, dok nismo dosli do nase prve linije. Tu se nesto dogovorio sa strazom. Nakon toga smo preskocili nas transe i izasli u medu zonu

ZENEVSKA KONVENCIJA
Kolona se spustala niz brdo stazicom kroz sumu. Nakon par stotina metara dolazimo u dolinu. Zaustavljamo se, komandir izvidaca prolazi pored nas. Svakom ponaosob kaze da od sada vise nema price. Sva prica ce se odvijati putem njega i komandira Diverzanata. Nasa jedinica i drugih petnaest vojnika ostajemo sa nekakvim komandirom te druge jedinice koja ima isti broj vojnika kao i mi. Nakon uputa koje smo dobili kolona krece dalje. Ovaj put smo se kretali livadom uz samu ivicu sume uz brdo. Snijeg je prestao da pada u meduvremenu. Napadao je nekih desetak cm. Magla je bila kao narucena. Vidljivost je bila vrlo losa. Nakon desetak minuta smo ponovo stali. Ovaj put nam je prisao komandir kojeg su nam dodjelili. Rekao nam je - Nakon pedeset metara cemo naici na kameni zid. Iza zida cete se rasporediti. Tu cete cekati naredenje za pokret. Ispred zida na nekih dvadeset metara se nalaze cetnicki rovovi.Moramo biti tihi i oprezni. Od sada morate paziti kako disete. Izvidaci i Diverzanti su otisli naprijed. Nakon krace stanke i mi smo krecnuli za njima. Kada smo dosli do cilja. Rasporedili smo se duz zida koji je u stvari bio kamena ograda koja je djelila dvije livade. Desetak metara ispred nas na livadi rasporedeni u borbeni polozaj prekriveni bjelim carsafima lezali su Diverzanti. Jedan od njih se izdvojio. Otisao je malo u stranu, nakon toga je otisao ravno naprijed. Ubrzo se pojavio na cetnickom rovu koji je bio ispred nas. Nakon toga je poceo da vice - Izadite i predaj te se, postupat cemo sa vama po zenevskoj konvenciji!!

Tisina, nista se nije desavalo, par sec. Moje srce je ponovo pocelo da svira u ritmu poznate melodije. Nakon sutnje ponovo je uslijedio poziv - Izadite i predaj te se, postupat cemo sa vama po zenevskoj konvenciji!! U tom momentu Lola se odvalio smijati, stajao je na sred livade ispred rova i smijao se iz sveg glasa. Meni nista nje bilo jasno. Prvo sam pomislio da je sve ovo neka zajebancija. Jer koja bi se budala pozivala na Zenevsku konvenciju u ovom momentu. Druga stvar je bila ludorija Lole, koji se smijao. Nista nije imalo smisla. Dok sam ja kontao o tome zaculo sam pomaganje. - Majko moja evo ustasa!!! Itog momenta zacuo se rafal. Detonacije par bombi su odjeknule ispred nas. Komandir Diverzanata je ustao i uzviknuo JURIIIIIIIIIS!!! Nista se nije desavalo, svi su lezali i dalje pokriveni carsafima. Ponovio je ponovo JURIIIIIIS!!! Tek nakon ovog drugog su ustali i u glas ispred nas uzviknuli JURIIIIIIIIIIIS! Trcali su naprijed. Trojica su stajala sa strane i ispaljivali tromblone sa ramena u nekom cudnom pravcu. Dok sam ih posmatrao, bljesnula je explozija ispred jednog vojnika. U tom momentu dva vojnika pored njega padaju. Dok sam skontao sta se desilo ustali su i sepajuci dosli do nas. Rekli su da je tromblon pukao na pusci, tako da ih je srecom lakse ranio u noge. Neko im je pomogao da previju rane. Ja sam cucao iza zida i gledao sta se desava ispred mene. Kao da sam gledao neki akcioni film. Sve se odvijalo munjevitom brzinom. Sve sto sam cuo bile su povremene detonacije bombi i stalno rafalanje. Protrcavali su ispred nas vojnici u SMB uniformama. Ali nismo smjeli da pucamo ni na koga. Jer je vecina Izividaca bila u SMB uniformama. Nakon pet minuta komandir nam daje znak da krenemo i mi naprijed. Nakon sto sam pretrcao livadu uskocio sam u transe. Nogama sam umjesto na zemlju stao na mrvo tijelo vojnika koje je lezalo u transeu. Odskocio sam u stranu i pogledao u tijelo koje je lezalo svaljeno u blato. Oci su bile otvorene tako da sam imao osjecaj da gleda u mene. Brzo sam se povratio u stvarnost. Okrenuo sam se i nastavio da se krecem dalje kroz transe

MRTVE DUSE I TIJELA

Desetak metara dalje, naisao sam na dvojicu vojnika koji su trkeljali mrtvog vojnika. Dok sam ih posmatrao od nekuda je naisao Lola, nosi mitraljez garonju u rukama. Nasao ga je u nekom od rovova. Stao je ispred mene i pucao preko livade. Kako sam se kretao dalje kroz transe, tako sam nailazio na mrtva tijela vojnika koja su lezala u blatu. Kada sam dosao do kraja transea, ispred mene su se ukazale dvije barake. Ispred kojih su stajali vojnici. Tada sam vidio gdje su Diverzanti ispaljivali tromblone. Izgleda da su vise nego odlicno znali svaki detalj na ovoj liniji. Kada sam provirio unutra vidio sam mrtva tijela na podu. Oko kojih se okupilo par vojnika. Okrenuo sam se i otisao nazad. Skoro da sam se sudarao sa vojnicima koji su trcali okolo. Izgledali su svi kao da su tu u potrazi za necim. Usao sam u jedan rov, unutra su bila dva mrtva vojnika. Pokupio sam sa jednog RAP i dvije bombe. Nakon sto sam napunio svoj jurisni prsluk opasao sam kais oko pasa i zadrzao preostala dva okvira municije sa sobom. Pucnjava je dopirala sa livade ispred nas. Po neki metak bi iz magle prozvizdao iznad nasih glava. Nakon desetak minuta vratili su se Diverzanti i Izvidaci. Saopstli su nam da su oni svoj zadatak zavrsili. Ocistili su cjelokupan teren. Sada se oni povlace, nase je bilo da organizujemo cuvanje linije ili sta je vec dogovoreno. Stajao sam u transeu. Nista se posebno nije desavalo. Niko nije znao sta treba da radimo. Magla nam je bila zastitnik, tako da smo samo gledali ispred sebe. Vojnici koje nisam poznavao, nagurali su se u barake i nalozili vatru. Kao da su dosli na planinarenje. Jedan vojnik je sjedio na ivici transea. Jeo je lanch paket. Usput je cupkao nogom. Kao da je u sebi pjevao neku pjesmu. Tako da je ritam davao nogom, koja je cupkala po blatu zelatinaste mase, nacinjenom od krvi i mozga vojnika kojem je bomba raznijela dio glave. Ne znam ko mi je vise licio na mrtvaca od njih dvojice. Jedan je bio fizicki mrtav. Drugi je sigurno psihicki, ne vjerujem da ce se ikada oporaviti. Izgleda da je ovo bilo previse za njega. Magla se naglo razisla. Prvo sto je uslijedilo nakon toga, bila je granata sa Trebevica. Direktan pogodak u baraku. Ostao sam na svom polozaju. Nisam isao prema baraci, jer se brzo stvorila guzva. Nastala je opsta panika. Pronosili su ranjenike. Neko je rekao da ima i mrtvih. Na svakog ranjenog su se ugurala po cetiri vojnika. Na kraju sam skontao da se vecina povukla. Ostalo nas je samo samo par iz moje jedinice...

JOS SAMO KORAK DO SLOBODE

Ostali smo, a nije mi jasno zbog cega. Krenula je pjesadijska paljba po liniji na kojoj smo se nalazili. Dok sam cuvao bok, dvojica su se pojavila ispred mene. Istresao sam rafal i bacio bombu. Nakon toga je nastala tisina, vise nije bilo pucnjave sa desne strane.

Cetnici su se skupili oko topova koji su bili poredani ispred nas par stotina metara dalje. Par puta sam ispalio rafal prema njima, razbjezali su za nasip, i to je bilo sve sto sam uspio. Automatska puska je bila preslaba. Da sam imao snajper bez problema bih skinuo bar jednog. Granate su zasule svaki cm prostora oko nas. Otrcao sam do boka transea prema barakama gdje je pogodila granata. Dvadeset metara ispred transea na livadi, lezao je jedan nas vojnik. Pokusao sam mu prici ali su PAT-i sa Gradista i Vidikovca bili jaci od moje zelje da dopuzem do njega i vidim da li je ziv. Do mene je dosao Ogulin. - Jaro, vidi sta je mrtvih ovdje. - Ima ih pravo puno. - Koliko si ih ti nabrojao? - Vidio sam u ova dva rova imaju po dvojica, cetiri u transeu, trojica u baraci. - Imaju jos dvojica tamo kod WC-a na lijevoj strani. Ja sam ih vidio. - Znas li koliko je nasih mrtvih ili ranjenih? - Ima ovaj ispred nas, na livadi da li je neko ostao u baraci nemam pojma. Ja sam bio skroz lijevo kada ih je granata pogodila. Onaj sa Zmajevca sto te zove Specijalac je ranjen u ruku. Metak ga prosisao. - Hajde, moci cu ga zajebavati kada ga vidim. Ja sam vidio da su odnijeli cetvoricu ranjenika. Ovoga posmatram vec par minuta, sigurno nas ceka snajperista od topova da izademo da nas ukoka. Dok samo razgovarali, BST sa Trebevica je pogodio u baraku. Daske su letile okolo kao u nekom filmu. Nakon kraceg razgovora smo odlucili da nema smisla vise braniti kotu, koja je i onako bila izgubljena. Nije ni nama preostalo nista drugo nego da se pokusamo izvuci. Uzeo sam carsaf koji je lezao na snijegu i ponio ga sa sobom. Otisli smo do ostalih vojnika, svi su se vec bili spremili za povlacenje. Rasporedili smo se u grupe po dvojica. Ja sam ostao sa starim drugom Ogulinom. Iskocili smo zajedno iz transea i krenuli da se povlacimo. Put ispred nas je bio pod paljbom sa svih strana. Kretao sam se potrbuske niz brdo. Bijeli carsaf sam prebacio preko sebe, tako da sam se uklapao u okolinu koja je bila prekrivena snijegom. Krvavi tragovi u snijegu su bili orijentir kuda treba da se krecemo. Nakon stotinjak metara smo dosli do livade. Tragovi su vodili niz livadu, koju je ovaj put PAM prebirao. Vratili smo se nazad, usli u neku sikaru, koja bi bila dobro skloniste da je ljeto, ovako je sluzila samo kao moralna zastita. Svakih par metara smo morali stajati, jer bi granata drmnula u nasoj blizini, zvizdale su sa svih strana. Svaki momenat sam ocekivao da se neka sudari u zraku iznad nas. Ne znam sta je bilo gore, granate ili PAT sa Gradista, koji je bio tako blizu nas ili drugi sa Trebevica koji nas je imao kao na dlanu. Svaki rafal po siblju je bio tako blizu nasih glava. Rasprskavajuca municija je kosila sve oko nas. Cesto bi pokosene grane padale po nama

JER KAD OSTARIS NIKO NE KUCA NA TVOJA VRATA

Nakon sat vremena povlacenja, uspjeli smo da se dovucemo u neku dolinu. Ogulin je konacno progovorio prvu rijec od kako smo krenuli sa povlacenjem. - Znao sam Pospanko da ovo nece na dobro ispasti. Jer ne moze nas nista dobro zapasti. - Dobro je ovo, sve dok razgovaramo dobro je. Vidio si koliko ih od danas nece vise imati priliku ni sa kim razgovarati. - Ti si budala covjek, ja nasao kome cu se zaliti. Nego kuda sada da idemo? - Nemam pojma, ispod nas je Lapisnica, ako se provucemo kroz dolinu i spustimo malo nize, mozda kanjonom da se izvucemo. - Prema Obhodzi bi mogli izaci. Gore ne smijemo, vidis da prebiraju svaki cm granatama. - Mozda da cekamo mrak ovdje, pa da pokusamo tek onda izaci. - Poslije vikendice ja ne cekam vise nigdje nista, radije cu se upucati nego cekati Nakon toga smo odlucili da idemo dalje. Spustili smo se malo nize i kroz siblje koje je bilo u tom reonu puno gusce, izvukli se na Obhodzu. Nakon sto smo se izvukli, otisli smo do staba. Zanimljivo da jos nisu imali tacne informacije sta se desilo sa akcijom. Oni nisu bili organizatori tako da su bili van desavanja. Posljednje sto su znali je da smo zauzeli kotu. Da ima par ranjenih na nasoj strani i to je sve. Nakon pola sata dolazi vijest. Konacno su uspjeli da skupe neke informacije. Lose vijesti. Ostala su cetiri nasa vojnika. Mrtve izgleda niko nije nosio. Za jednog tvrde da je bio ziv kada su ga predali sanitetu. Izgleda da su ga ovi ostavili negdje u medu zoni. Nakon kraceg vreman sam otisao kuci. Nisam se raspremao samo sam se svalio u krevet.

Detonacije odjekuju cijelo vrijeme. Nikada do sada nisu bile ovako jake. Izgleda da ce danas ono sto je preostalo od Gazinog Hana biti sravnjeno sa zemljom. U blizini kuce palo je par granata. Tako blizu da se sa zidova u podrumu pocela odvaljivati malta. Oko 5:00h ponovo je pokucao kurir na moja vrata. Nekako mi je postao drag, jedina je osoba koja kuca na moja vrata. Da nije njega niko nebi ni znao da ovdje ima zivih ljudi. - Dodi u stab hitno te trebaju! - Sta je sada? - Izgleda da je tenk iz Brezika provalio u rezervoar. - Kako provalio? - Probio je nasip. Izgleda da ima poginulih. - Ok, stizem za par minuta. Utrcao sam nazad u podrum. Pokupio sam ruksak i opremu. Nakon toga sam istrcao vani, hladan zrak me podjestio da samo pogresno obucen. Ali zar je to vise vazno, mozda je ovako bolje, svjestan sam da postojim, pa maker dokaz tome bila i hladnoca koju osjecam

POBUNA
Dotrcao sam do staba. Unutra sam zatekao par vojnika. Induktorski telefon je zvrndoa ko lud. Vezista je primao izvjestaj sa osmatracnice. Dobio sam potvrdu da je tenk provalio u rezervoar. Vojska se izgleda povukla sa rezervoara Nista dobro danas. Izgleda da je sve krenulo naopako. Dok sam kontao sta sada treba uraditi, u stab ulaze vojnici iz mog odjeljenja. Svi na okupu. Tako sam se osjecao sretan sto sam ih vidio. Svi zivi i zdravi. Skupa cemo ponovo ici na isti zadatak. Ovo mi izgledao kao neka repriza svega ovoga. Dobili smo zadatak da nekako dodemo do rezervoara. Krenuli smo istog momenta. Kretali smo se cestom prema Brusuljama. Po neka granata bi prozvizdala preko nas da bi nakon par sec explodirala negdje iza nasih leda u naselju. Nisam razmisljao nista posebno kretao sam po inerciji. Na kraju me ta inercija donijela do nase stare linije i rova br.9. Tu smo zatekli vojnike koji su bili u rezervoaru na liniji taj dan. Lica im se nisu vidjela. Samo su se oci nazirale. Blato i krv su se pomjesali, tako da su zajedno curili niz lice. Prisao sam komsiji, koji je bio medu njima. - Sta se desilo? - Tenk nam je provalio nasip iza rezervoara i provalio na kraju u rezervoar. - Pa sta je bilo? - Razvalio nas je, ima poginulih, izvukli smo smo ih tu dolje. Jednog je skroz razvalio. Na kraju smo se svi povukli. Mozda su cetnici usli u njega. Dao sam im moj prvi zavoj. Previjali smo ono sto smo mogli. Ali od blata koje je bilo po njima skoro da se i nije moglo vidjeti gdje je neko ranjen. Izgledali su kao da su izasli iz rudnika pakla. Uzas, ovo jos do sada nisam vidio. Ubrzo su dosli i ostali vojnici. Skoro pa isti sastav ljudi, kao i onu noc kada smo zauzimali rezervoar. Ponovo smo na okupu. Vojnike koji su bili ranjeni su odveli do ambulante. Jednog su odnijeli, nije mogao da se krece, izgleda da ga je razbila detonacija. Dolazi komandir cete. Ne pamtim kada sam ovog covjeka vidio zadnji put. Kome li je on komandir da mi je znati. Ja svakako i nisam nikada ovdje. Uvijek sam negdje nekome pridodat. Nikako da se smirim na jednom mjestu. Komandir nam izdaje naredenje da moramo ponovo zauzeti rezervoar. Sumnjaju da su cetnici usli u njega. Vojnici koji su skupa sa mnom jos od Dogloda su poceli da se bune. Nema vise izgleda niko snage a ni zivaca da se nosi sa svim ovim. - Zasto mi moramo uvijek da budemo ti koji vracaju liniju ili je zauzimaju. - Nema ko drugi. - Kako nema, pa koliko ima vojnika u ovoj brigade? Nismo mi jedini. - Smiri te se, ne mozete tako. Ljudi moramo vratiti rezervoar veceras. - Necemo mi nigdje, neka idu drugi, mi necemo da idemo. Okrenuli smo se i krenuli nazad prema stabu nase cete

HLADNA I VLAZNA ZEMLJA

Dosli smo do staba. Smjesten je u jednom malom podrumu neke kucice. Tu smo se posvadali sa komandirom. Sjevale su sve moguce uvrede na njegov racun. Dok smo se mi svadali, usao je kurir u stab. - Jedan vojnik je poginuo na Orlicu. - Kada, je poginuo? - Pred vece, snajperski metak. Odjednom je nastala tisina. Vise niko nije nista pricao. Izasli smo svi iz staba. Neko je jedino rekao - Idemo li momci? - Idemo. Dogovorili smo se da Ogulinom i ja idemo prvi. On mi je nekako postao najpouzdanija osoba. Jeste blentav, ali nisam ni ja nista bolji od njega. Isto tako je povjerljiv i dobar borac. Ni sam ne znam sta me ocekuje ovoga puta. Ako budu usli cetnici, sta da radimo, kako da ih napadnemo. Opet im nista ne znace nasi rovovi. Postavljeni su tako da ih ne mogu koristiti. Morali bi izaci malo naprijed. Toga sam se vise bojim nego da su u nasim rovovima. Dok smo se kretali kroz noc, vrtio sam u glavi sve moguce opcije. Dok sam se ja zamarao glupostima. Sve smo bili blizi cilju. Obrisi rezervoara su se nazirali prema mjesecini. Kada smo dosli na nekih petnaest metara od njega. Zalegli smo na na livadi. Vlazna i hladna zemlja je djelovala osvjezavajuce. Dogovorili smo se da ustanemo i pucajuci ispred sebe utrcimo u transe. Ustao sam, stisnuo obarac, rafalao sam ispred sebe u trku. Zajedno sa Ogulinom sam uskocio u transe. Zalegao sam u blato, culo se samo zuborenje vode koja se slijevalo transeom za moju glavu koju sam zalijepio za zemlju. Cekao sam odgovor sa druge strane, ali se nista nije desilo. Nakon nekih tridesetak sec smo ustali i nastavili oprezno da se krecemo kroz transe prema ulazu u rezervoar. Dosao sam do vrata rezervoara. Iz jurisnog prsluka sam izvadio svoj carobni komad svjece. Najkorisnija sprava koju nosam sa sobom. Cuvam je izgleda vise nego sebe. Kada sam je upalio, ispred mene se ukazao uzasan prizor. Rupa na lijevoj strani u desnom gornjem uglu rezervoara je zjapila u zidu. Pod je bio prekriven usidrenom krvlju. Pored noge mi je stajao cuperak kose sa komadom lobanje zajedno sa komadom mozga. Po zidovima su bili zaljepljeni komadici mesa. Kao da je neko isfasirao covjeka i zalijepio komadice po zidu. Do sada sam vidio svasta, ali ovo je najgora slika do sada. Kako ponovo ovdje provesti noc. Nisam siguran da bih mogao ovdje vise zaspati. Sjedim vec pola sata, ne znam, ne mogu da dodem sebi. Buljim u ove zidove kao da trazim neki odgovor. Da je granata otisla samo par cm visocije, nebi direktno uletila unutra. Tih par cm je ovdje bilo pogubno za ljude koji su se nalazili unutra. Komadi betona, metala i detonacija su samljeli sve pred sobom. Poslije su doveli jos vojnika. Cijelu noc su radili. Zacepljali su provaljeni dio nasipa. Ovaj put bi trebao da izdrzi. Jer je sada nasip ojacan. Mada ja ne bih cekao drugu granatu unutra. Sigurnije je izaci u neki od rovova. Jutro sam docekao sjedeci u transeu. Sjedio sam na komadicu drveta, kojeg sam preprijecio tako da je ispod njega proticala voda, koja se slijevala niz transe. Dosao je komadant. Pricao je par minuta sa mnom. Saznao sam da smo juce izgubili devet vojnika. Sve je naopako krenulo, par ih je izgleda ostalo juce na Borijama. Nisu svi izvuceni. Odvratan osjecaj. Mada mi jos uvijek nije jasno, zasto se bije ovolika bitka oko mrtvih. Licno mislim da se za mrtve ne isplati rizikovati zivot. Svakako su oni svoj dio zivota odradili. Zemlja u koju ce biti zakopani je svugdje ista. Hladna i vlazna

TI MOTIKU UZMI OD MAJKE JA CU OD OCA PLUG

Cijeli dan nisam smogao snage da udem u rezervoar. Muka mi je od same pomisli na njega. Sinoc su prali unutrasnjost, ali ne znam. Meni je u ocima slika uzasa koju sam sinoc vidio. Ne bih mogao vise tamo provoditi vrijeme. Granate su cijeli dan prelijetale preko nas u grad. Granatiraju neprestano. Kod nas je dosta mirno, oko stotinjak granata je danas palo na liniju. Nista posebno, pretezno minobacac, tako da nije bilo opasno. Pred vece su trazili ponovo dobrovoljce. Ovaj put traze devet vojnika koji ce da se prijave. Nisam se dvoumio. Prijavio sam se istog momenta. Jedini razlog je da ne gledam ove odvratne zidove rezerovara. Dosao sam na Brusulje. Tu sam zatekao ostatak vojnika. Ovaj put od stare raje su ostala trojica. Ostalih pet je novih. Neko se potrudio da izabere stvarno najbolje. Moje odjeljenje je izgleda konacno rasformirano. Vidim da nas ima na sve strane. Ovdje nas je pola. Pola je ostalo u rezervoaru. Izasli smo sinoc na Orlic. Preuzeli smo liniju od ljudi koji su bili tu 48h. Izgleda da su samo imali jednu zivotnu

zelju a to je da ih neko smjeni i da se ispare sto prije odavde. Odjurili su kao da ih je zajmio roj osica. Ipak su dosta izdrzali. Proteklih 48h je bilo pakleno, jedan vojnik im je poginuo. Tako da ih u potpunosti razumijem. Noc sam proveo pokusavajuci da zaspem. Pokusavao sam sve moguce opcije da bih se namjestio u neki polozaj kako bi mi bilo udobno, ali bez uspjeha. Pec bubnjaru smo stavili na sred zemunice. Stalno bi neko lozio vatru, tako dok bi se vatra razgorila, dim bi nas skoro pogusio. Svakih sat vremena smo se mjenjali na strazi. Samo bi jedan strazario sat vremena jer je uzasno hladno vani. Slusao sam vijesti nakon dugo vremena. Sedam poginulih i stotinu osam ranjenih u Sarajevu. Neki Padi Esdaun je posjetio Sarajevo. Sastao se sa Ganicem. Pricaju o njemu kao da je oslobodio Sarajevo. Izgleda da je i on jedan u nizu od onih koji sakupljaju politicke poene u svojim zemljama, tako sto dodu na izlet u Sarajevo. Obuceni u pancirne prsluke, na glavama sljemovi, stite ih UN trupe sa transporterima, imaju vecu zastitu nego Sarajevo sto je ima. Slikaju se ovdje, daju po neku izjavu novinarima, obavezno moraju reci da se suosjecaju sa gradanima Sarajeva. Nakon toga nazad kuci da pricaju i hvale se kako su bili u Sarajevu i u Bosni. Ljut na sve oko sebe, uspio sam da zaspem negdje pred zoru. Na zalost san nisam uspio dovesti do kraja. Blentavi Ogulin me probudio - Ustaj, sta si se tu svalio! - Pusti me da spavam. - Nema spavanja, treba kopati. - Neka ti babo kopa, ja vise ne kopam, neda mi se ni cm vise. - Nema tu, neces, idemo svi da se malo zagrijemo. - Ja necu, sanjao sam da sam presao u izvidace, oni ne kopaju. - Eh kada predes kod njih, onda nemoj kopati, sada ustaj. Nekako sam ustao. Po ko zna koji put sam uzeo krampu u ruke i odradivao svoj dobrovoljni rad. Jedino mi zao ove sume, sto je unistismo budalesajuci okolo. Svaki metar mi prekopamo, a ovi hajvani preko puta nas, sve to onda preoru granatama. Bolje bi bilo da se pomirimo pa da sijemo psenicu u ovu zemlju. Izgleda da smo mi jedini ljudi koji obraduju zemlju a umjesto plodova, zanjemo smrt. Izgleda da smo u svijetu poznati po novoj poljoprivrednoj kulturi, koju proizvodimo pod imenom SMRT

MA DAJ OKRENI TAJ LINGISPIL U MOJOJ GLAVI

Dok sam mahao krampom, sinula mi je ideja, da napisem molbu za prekomandu. Nakon sto sam iskopao svoj dio kanala. Uzeo sam olovku i papir te napisao molbu. Komandantu Bataljona Postovani, Molim Vas da mi izadete u susret i odobrite prekomandu u Izvidacko Diverzantski Vod. Mislim da u toj jedinici mogu doprinjeti puno vise u odbrani grada kao i Drzave Bosne i Hercegovine. Unaprijed zahvalan, Pospanko Ovo cu predati veceras, kada budem isao sa smjene. Stvarno ne mogu vise ovako. Dosta mi je svega. Ne mogu izdrzati vise da stalno ustajem, da kopam. Svaku smjenu je hladnije. Bojim se da mi prsti u nogu, zbog hladnoce i losih cizama ne zavrse kao partizanima na putu preko Igmana. Dan je prosao bez vecih problema. Nismo izlazili iz transea cijeli dan. Bilo je previse rizicno. Granate su padale po sumi a PAM je sarao okolo. Ali to nije bilo ni lose. Bar smo iskopali novih pet metara transea. Uzasno je tvrdo, puno zila i kamenja. Hare je danas uspio da zaspe u transeu. Nasli smo ga kako hrce, Svalio se u blato i zaspao. Kako li mu je to poslo za rukom, da mi je samo znati. Od pocetka rata gledam ljude kako spavaju u svim mogucim pozama i uslovima ali Hare je definitivno danas oborio sve rekorde. Smjena je dosla na vrijeme, tako da smo izvrsili smjenu bez problema. Na putu do kuce, svratio sam do staba. Predao sam molbu koju sam napisao. Ne znam, pomalo me strah svega toga. Da li ja mogu sve to podnijeti i da li sam spreman za taj novi izazov. Opet mi je drago, jer sigurno je drugacije iskustvo biti u IDV i biti u ovoj mojoj sadasnjoj poziciji. Jedinica koja valjda postoji, mada vise ne znam kako uopste funkcionise sve to. Samo znam da se vrte isti ljudi. Kao na lingispilu, okrenes krug i opet si na pocetku. Samo sto se kod nas izgleda lingispil previse brzo vrti pa smo stalno na pocetku. Stim da svaki krug neko ostavi svoj zivot. Sada sam kuci. Sjedim, cekam san da pokuca na moje umorne oci. Ne mogu da vjerujem da sam ponovo u ovom svom podrumu. Medu ova cetiri zida, koji predstavljaju moj zamak. Na podu sam nasao pismo. Neko ga je ubacio izgleda kroz rupu, gdje je nekada bio prozor.

Otvorio sam ga i procitao Dragi Pospanko, zao mi je sto si morao otici onaj dan kada smo se dogovorili da se nademo na vodi. Cekala sam te 4h. Posto se nisi pojavio, morala sam nazad. Kada sam dosla kuci, Munja mi je rekao da je njegov otac otisao negdje na teren. Tako da sam znala da si i ti otisao sa njima. Ovdje uzasno granatiraju zadnja dva dana. Nismo iz podruma izlazili. Tata je rekao da veceras moramo ici kod tetke u grad. Tako da sigurno necu biti tu kada se vratis. Zelim ti samo reci da mi nedostajes. Nadam se da cu se brzo vratiti a isto i ti pa se vidimo. Misli na mene kada ne budem tu. Caoooo. Ovo mi sve lici na korak naprijed nazad dva. Ne ide nista jednostavno u zivotu. Nista nije tako kako bismo mi zeljeli. Ostaje mi da se nadam, da ce sve ovo narod pozlatiti, ako bude imao zlata. Moj ukleti brod i ja na njemu plovimo dalje. Do kada i kako vidjet cemo. Sada idem lagano sklopiti oci i sanjati sretnije dane. Mozda moj pusti otok ozivi dok se ja probudim

IDEM - NE IDES
Jutros sam se probudio dosta rano. Nemam hrane, nemam vode, ponovo sam ostao bez svega. Jedino sto je izgleda uvijek tu, je macka. Na mom krevetu izgleda da je nasla smjestaj za sebe. Kako je pocelo, vise ce njoj trebati nego meni. Nikako mi ne polazi za rukom da provedem par dana u komadu kod kuce. Nemam razloga da budem ovdje. Najbolje da odem kod sestre. Ovdje nema nikoga vise. Izgleda da je vecina opet otisla negdje u grad. Previse je tuzno sve ovo. Zivim medu rusevinama. Jedini stanovnici ulice su macke i pacovi, kojima izgleda ni ova zima ne smeta. Komsija iz Zivinica je presao u Policiju. Ne dolazi vise ovdje, kuca u kojoj je zivio sada izgleda sablasno. Granate su je dobro razvalile. On se smjestio negdje u gradu kod rodbine. Toliko toga smo zajedno prozivjeli na pocetku. Sada su tu neki novi ljudi oko mene. Nemam za sada nekog prijatelja kao njega. Vec deveti mjesec nisam nista sigurno cuo za svoje. Za brata i njegovu familiju jos nemam nikakvu informaciju. Nikakvog glasa o njima. Strah me je i pomisliti sta im se moze desiti ili im se desilo. Nadam se da ce ipak imati srece da se nekako izvuku zivi iz svega ovoga. Protekla dva dana sam proveo kod sestre. Dobro sam se odmorio. Cijelo vrijeme sam prelezao. Vratio sam se danas popodne. Djevojka se jos uvijek nije vratila nazad. Veceras idem ponovo na Orlic. Moram otici ranije do staba da vidim sta je sa mojom molbom koju sam uputio za prelazak u IDV. Kada sam dosao u stab, komadant me docekao. Ljut je bio na mene. Krivo mu sto hocu da idem iz bataljona. Pricao sam sa njim. Skoro da smo se posvadali - Komadante, ja sam odlucio da idem. - Dok sam ja komadant ovog bataljona ja ti necu potpisati ispisnicu. - Ne znam zbog cega, jer ja ne idem nigdje, ostajem u istoj brigadi. - Ne ostajes u bataljonu a mi te ovdje trebamo. Dok sam razgovarao sa njim, u stab je usao komandir cete. Nas Kapetan Miki. Prijeratni rezervni oficir JNA. Covjek je pravi oficir, uvijek je na njemu sve zategnuto. Obrijan, osisan u svakom momentu. Ne znam kako mu sve ovo polazi za rukom. Nakon sto se upitao sa nama. Ukljucio se u pricu. - Gdje zelis da ides? - Zelim da idem u IDV. - Zasto, sta ti fali ovdje? - Ne fali mi nista, ali mislim da sam tamo potrebniji nego ovdje. - Ma kakvi, ne dolazi u obzir da ti ides odavde. Ja za tebe necu dati saglasnost. - Onda cu vidjeti neki drugi nacin, ali ja ne mogu na strazi vise da budem. Ne mogu da ustajem svakih par sati i da cucim u rovu Na kraju nisam nista rijesio. Nema sanse da me ovi puste odavde. Moram postojati neki nacin da promjenim jedinicu. Ovo mi je postalo odvratno. Straza me ubija. Stalno sam budan, ne mogu vise ovako

LETE PTICE LETE I TROMBLONI

Nocas smo preuzeli liniju na Orlicu. Predhodna smjena nije nista dofatila sto se tice kopanja. Zatekli smo sve u istom stanju u kakvom smo i ostavili. Opravdanje im je bilo stalno granatiranje, kao da nas nisu prosli put granatirali. Previse je hladno. Tako da sam sinoc kopao, umjesto da dajem strazu. Jutros sam cim je svanulo pojeo svoj lanch paket. Sada nemam sta da jedem. Pokusao sam se ogrebati od nekoga, ali izgleda da su svi isto uradili. Niko nema nista za jesti.

Popodne sam sa Haretom uzeo puske i isao u lov na ptice. Jedva smo upucali dvije. Kao da su znale da ih ganjamo. Cim bi podigli pusku, pobjegle bi sa grane. Patili smo se sat vremena a samo dvije ptice imamo. Kada smo ocerupali perje, ostalo je skoro pa nista. Hare je prokomentarisao - Koja kamuflaza, kada je imala perje izgledala je ko Rambo a vidi je sada kost i koza. - Samo se patimo. Izgleda da je i pticama rat, nemaju ni one klope. - Cojek ti je teski hajvan. i ovo malo duse sto ima - sejtan mu dao da mu bude teze. - Vala si mi i ti sa tim Malo Duse dosadio. Samo to ponavljas. - Stas, kada je sva filozofija zivota stala u tu recenicu. - Filozofija zivota ti sada kaze da ces crci od gladi, ako ne ukokas kakvu debelu pticu Nakon sto smo ih ocerupali, skuhali smo meso. Poslije smo sve to isprzili na rostilju. Kada smo zavrsili, vise se nije imalo sta pojesti. Pokusavali smo naci koji komadic mesa na kostima, ali slaba fajda. Ako nista bar smo se nadali svo ovo vrijeme da cemo se najesti. Ostatak dana je protekao mirno. Nocas su nam donijeli lanch pakete i po jedan hljeb kao nagradu za dobro kopanje. Dobili smo i pet novih tromblona, da probamo. Pise da su vremenski, imaju crvenu traku oko sebe i naljepnicu CNP. Nismo cekali jutro da ih isprobamo. Izasao sam ispred rova na cistinu i ispalio jedan. Kada je roknuo, imao sam osjecaj da je pukla 120mm minobacaka granata. Nikada do sada nisam cuo ovakvu exploziju tromblona. Noc i dan su protekli mirno. Po neki rafal i granata su bili sve sto se desavalo. Pred vece su nam sa rezervoara javili da sa osmatracnice na Hladivodama vide grupu cetnika kako na cesti ispod nase kote tovare nesto na kamion. Posto iz rova nismo mogli vidjeti taj dio, dogovorili smo se da izademo ispred linije. Niko nije zelio da ostane, tako da smo svi krenuli naprijed. Sumom smo se provukli ispred linije i spustili oko pedeset metara niz brdo. Tako da smo mogli vidjeti kamion. Od cerade nismo mogli vidjeti cetnike, samo se culo lupanje daske. Ispali li smo sve tromblone koje smo imali. Istresli po okvir municije i razgulili bjezati nazad. PAM nas je istog momenta poceo gadati. Dok smo trcali uz brdo, sjevala je rasprskavajuca municija po sumi oko nas. Hare je poce da vice da je ranjen u leda ali je nastavio da trci. Kada smo uskocili u transe Hare je istog momenta skinuo odjecu sa sebe. Na ledima je bila mala ranica, sigurno ga je kosuljica rasprskavajuceg metka malo zakacila. Imali smo srece ovaj put. Napravili smo veliku glupost. Pravo je cudo da PAM nije nikoga probusio. Par minuta nakon sto smo uskocili u transe, granate su pocele da padaju. Ponovo ista prica. Cim prema njima ispalimo jedna metak, uzvrate sa stotinama granata. Samo neka trose, morace nekada i gnarata nestati a do tada, mi imamo rovove

DRVO ZIVOTA
Sinoc sam dosao kuci, nekako smo odradili jos jednu smjenu. Sada sjedim medu ova cetiri zida. Ne znam sta da radim. Hladno je, nalozio sam malo vatre, da se ugrijem ali se brzo ohladila prostorija. Nemam stakla na prozoru, tako da je isparilo sve. Nasao sam neko staro staklo u podrumu, odsjekao sam ga i postavio. Sada je puno bolje. Skrsio sam i posljednju fotelju. Nemam vise nista sto bih mogao loziti. Danas pod hitno moram skupiti nesto drva. Ne mogu ovako, nemam na cemu skuhati sebi caj, hranu da i ne spominjem, svakako nemam sta ni skuhati. Sve sto imam od hrane su nekakve konzerve. Brasna imam nesto malo, taman da povremeno napravim hljeb. Zastitio sam ga dobro, da mi ne ulete misevi i da ga ne pojedu. Popodne je dosao Munja pa smo skupa otisli u skupljanje drva. Ne mozes naci nigdje nista, sve je popuhano, nigdje grancice. Na kraju smo otisli do Moscanice, srusili smo nekakvo drvo. Dovukao sam ga ovdje, ali ne moze nikako da gori, samo voda curi iz njega. Imam osjecaj kao da se kuha na vatri, umjesto da nesto skuham na njemu. Na kraju smo otisli kod Munjinog starog, on nam je dao upustvo kako da koristimo ovo drvo. Puno je vode, dok je sirovo tesko ili skoro pa nikako ne gori. Moras ga drzati u rerni, da se malo ugrije i ispari voda iz njega, tek nakon toga ga mozes koristiti za lozenje. Sve je ovo ok, ali od kuda mi drva da ga ugrijem. Izgleda da cu morati ponovo ici u drva, da nadem kakvo jednostavnije drvo. Ovo mi je previse komplikovano. Veceras je zakazan ponovo neki podrum party. Otici cu, jer ce biti i moja djevojka. Nekako mi je sve ovo postalo daleko. Poceo sam se osjecati strancem, predugo sam bio odsutan. Stalni teren me otudio od ovog zivota, redova za vodu, nosanja kanistera, trazenja drva, susreta i price sa ljudima. Ne osjecam neku potrebu za drustvom. Vise mi treba samoca, mir, tisina A nikako ne mogu da nadem tako nesto. Uvijek me neko prekine u pokusaju da se osamim. Sada sam ostao sam. Vidljivost je sve slabija, pokusavam da napisem jos koji red slova u dnevnik. Poceo me je i on

zamarati. Osjecam da je sve ovo beskorisno. Kome pisem vise, zar ovi jadi trebaju da se pamte? Dok sam pisao tenk je pogodio ispred kuce. Staklo koje sam jutros postavio sasulo se u komadice. Posteri koje sam nalijepio, da se ne vidi odvratni podrumski zid, sada su pocjepani. Na zidu je ostao trag od gelera, nije mi jasno kako niti jedan nije zavrsio u mojoj glavi. Previse je bilo blizu ovaj put. Tenk je pogodio u posljednju jabuku u basci. Bar nesto korisno od njega, ja nisam imao srca da je odsjecem, ovako cu imat drva za par dana. Moram samo poslije otici da je uvucem u podrum, inace ce nestati u toku noci

U RAZDJELJAK TE LJUBIM
Nakon sto sam unio skrsenu jabuku u podrum, otisao sam na sijelo. Namjerno sam malo kasnio, da nebih dosao prvi. Onda bih se glupo osjecao dok bih cekao da se ostali iskupe. Ispalo je da sam bio u pravu, jer su svi malo zakasnili. Tako da sam se susreo sa djevojkom na ulici, ona je posla isto sa malim zakasnjenjem. Ostali smo kratko na ulici, sami ali ne zadugo, jer je zima bila jaca od nase zelje da ne ulazimo u podrum. Njen glas i osmjeh su mi pomogli da se prebacim iz rova u zivot. Mislio sam da ce biti puno teze, ispalo je tako jednostavno. Kao da je neko pritisnuo neko dugme. Sada se osjecam kao da nikada nisam ni bio u ratu. Kao da sam sanjao sve ovo sto se desavalo proteklih devet mjeseci. Na sijelu nisam igrao remija sa ostalim. Sjedio sam u cosku sa djevojkom. Pricali smo o proteklim danima. Presutio sam joj sve ruzne stvari. Uspio sam sve ispricati tako da je licilo na neku komediju. Kao i uvijek do sada, nikome ne pricam o svom ratnom putu. Pokusavam da sve to zadrzim samo za dnevnik i sebe. Drugi i onako imaju svoje price, tako da izgleda niko ne prica nikome nista u vezi rata. Sada sam siguran da sam zaljubljen do usiju. Dok ovo pisem ispred ociju mi je njen lik. Ne znam, sta se desava sa mnom? Izgleda da sam skroz prolupao. Kada sam veceras trebao da idem da se vidim sa njom, dvoumio sam se. Bojao sam se da joj nisam postao stranac. Ipak je ovo rat, stvari se desavaju prebrzo. Kako nesto brzo dode, jos brze i nestane. Na svu srecu jos nije nestalo. Jos uvijek je tu, do kada ko ce ga znati. Nadam se da ce potrajati, jer mi treba sve ovo. Treba mi neko, na koga cu misliti kada me uhvati kriza. Moram imati nekoga ko ce me docekati kada se vratim sa polozaja. Nekoga ciji ce osmjeh da me vrati u zivot. Ona je to veceras uspjela vise sa osmjehom nego svi moralisti koji svakodnevno trube praznu pricu. Asko je ponovo donio harmoniku. Vecerasnji hit je Pjesma o Hasetu E moj Hase, tuzan sam ti ja a tuzna je i Bascarsija i u ratu prvaci smo mi igrali smo kao sto si ti Heroji su neka nova raja Lola, Edo, Juka, Seno branioci grada e moj Hase da si ovdje sada heroji su neka nova raja Asko, Saki, Meli, Vela, branioci grada e moj Hase da si ovdje sada E moja Hase ostali smo mi da budemo sto si bio ti Bascarsija nece pasti znaj jer junacka pjesma nema kraj heroji su neka nova raja E moj Hase, Kovaci su sad kao nekad kad si bio mlad svaki sehid ko da kaze stoj nema dalje ovo grad je moj Kada smo se vracali kuci, djevojka mi je pravila drustvo. Na rastanku me poljubila u obraz i nestala u mraku. Iznenadila me tako, da nisam uspio reagovati na to. Sada vrtim film unazad, pokusavam da odgonetnem da li je bio neki predznak tom njenom postupku, ali nema nista. Jednostavno je doslo spontano, tako da sam ostao zatecen.

Sljedeci put se mozda i uspijem pripremiti. Zivot ide dalje. Radanje, smrt, ljubav, mrznja Sve je to zivot. On ima svoj tempo, kojim se krece i nema namjeru da ceka nekoga da se opameti. Nije ni cetnicima puno bolje i oni moraju biti u rovu. Moraju i oni da ginu, sama ta cinjenica je dovoljna da su i sebi upropastili zivot. Nije sve onako kako su zamislili. Niko sigurno nije mislio da ce se ovo ovako oduziti. Svi su rokovi izgleda probijeni. Sada je vrijeme testiranja samog sebe. Koliko ko moze izdrzati. Prilika da pokazes sebi koliko zaista vrijedis. Mnogi su poklekli do sada, nisu uspjeli da izdrze sve ovo. Pobjegli su. Da li to znaci da ce oni u zivotu bjezati od svakog problema koji im se ukaze. Sta imaju od toga, pobjeci od samog sebe nije moguce. Nije moguce pobjeci ni od problema, jer je on tu, ma gdje mi bili. Ako je neko pobjegao, nije rjesio nista. Ostao je bez domovine, ostao je bez rodbine, prijatelja Sta je zivot ako mislimo samo na sebe? Nema za mene u tome nikakve vrijednosti. Treba biti jak i pokazati da si zasluzio ovaj zivot koji ti je neko podario

IZGUBLJENA OPKLADA
Kada je jutro svanulo. Izasao sam iz kuce i otisao Pod Hrastove kod Sestre. Posto sam se dobro naspavao i odmorio, otisao sam u grad. Usput sam svratio do komande brigade, do sluzbe protokola i predao svoj zahtjev za prekomandu u IDV. Nadam se da ce neko pogledati moj zahtjev i da ce ga razmotriti. Znam da ce nastati frka zbog ovoga, ali bas me briga. Odlucio sam se za ovaj korak i sada je kasno da se povucem. Vratio sam se veceras ponovo na Gazin Han. Ponovo idem na liniju. Ponovno pentranje na Orlic. Drago mi je da cu biti sa rajom koja je sa mnom u grupi. Tako da ce sve biti lakse podnijeti, nego da sam sa nekim mrskim tipovima. Dok sam bio u podrumu, naisla su dvojica momaka koji su sa mnom u grupi na Orlicu. Zajedno smo krenuli do Brusulja, gdje se inace okupljamo i nastavljamo put dalje. Popeli smo se nekako na Orlic, par granata je palo u blizni staze kojom smo se kretali. Kada smo stigli ja sam odradio svoju smjenu, nakon toga smo sjedili u zemunici, i pricali viceve. Noc je kao i obicno sporo prolazila. Mucili smo se kako ubiti vrijeme. Hare nas je utusio svojom pricom o njegovom junaku koji se zove Fridrih Nice. Na kraju smo mu predlozili da cemo za njega odraditi smjenu, samo da nas postedi daljnje price. Jutro je nekako doslo. Cjepao sam drva u transeu, kada je poceo sijac da sara po sumi. Nakon toga su nas zasuli granatama. Jedan vojnik je stajao u transeu blizu zemunice. Gledao sam u njega kada je granata od RB-a udarila u bor iznad. Pao je na zemlju sa nekim cudnim uzdahom. Mislio sam da je pogoden. Pritrcao sam mu zajedno sa jos dvojicom vojnika koji su bili u blizini. Sam se podigao i rekao - Uhhh ova je bila blizu! - Sta blizu, pukla ti je iznad glave. - Ne znam gdje pukla, samo znam da je bila blizu. - Jesi li ranjen negdje? - Nisam, bar ne osjetim, da jesam. Prava karonada granata se srucila u tom momentu na nas. Utrcali smo u transe i krenuli prema zemunici. Na samom ulazu podigao sam glavu i vidio vojnika u sumi ispred. Pred ocima mi je bila do tada nevidena slika. Mr. Visak je stajao mirno u sumi. Geleri granata i meci su zvizdali na sve strane a on je stajao mirno. Zastao sam i zakrcio prolaz, kroz transe. Hare je isao iza mene, pogledao je u sumu i mirno rekao. Ma pusti njega, idemo dalje. Nisam mogao nastaviti tek tako kretanje. Pomakao sam se uz zid transeao i propustio ih da produ pored mene. Gledao sam u njega kao u neku nadprirodnu silu. Prosto nisam mogao vjerovati da nije pobjegao kada je pocela pucnjava. Na kraju sam ostao sam u transeu, nisam usao u zemunicu. Gledao sam u Mr. Viska i sam se sa sobom kladio koliko ce jos izdrzati prije nego sto pobjegne u rov. Otkinute grancice od drveca su sipale okolo umjesto snjeznih pahulja. Dok se Mr. Visak mirno molio bogu. Na kraju sam izgubio sve opklade. Sreca pa se nisam kladio sa nekim drugim, bankrotirao bih. Mr. Visak je izdrzao do kraja, bez i jednog znaka straha. Kada je zavrsio molitvu. Ustao je mirno, dosao do transea i spustio se unutra. Tek tada je potrcao prema rovu

KAKO POBIJEDITI STRAH

Utrcao sam za njim u rov - Sta to radis covjece, hoces da pogines? - Sta sam radio? - Pa tu, sjedis u sumi i cekas da te pogodi nesto! - Nisam sjedio, klanjao sam.

- Pa vidim da si klanjao, nisam corav. - Pa nisam mogao prekinuti. Ako mi je sudeno poginut cu i tako i tako. Zbunio me covjek skroz. Ne znam sta da mislim o njemu sada. Do sada mi je izgledao malo cudno, sada mi je skroz cudan. Ako se danas nije uplasio za zivot. Onda nema sanse da ce ga nesto drugo moci uplasiti. Poslije sam sa Haretom pricao o njemu. Za razliku od mene Hare se nije iznenadio. On ga poznaje od prije. Tako da izgleda ovo nije prvi put da je ovako nesto napravio. Meni cijeli dan ne izlazi iz glave. Kako li je danas uspio ovo da odradi? Kojim sistemom je uspio iskljuciti mozdane vijuge da ne misle na smrt? Tesko, je to izvesti. Stalno se borim sa strahom, pokusavam ga iskljuciti. Uvjeravam sebe da se nemam cega plasiti, da je smrt normalna stvar. Na kraju ipak osjetim neku vrstu straha. Na njegovom izrazu licu danas nisam vidio ni tracak straha. Samo smirenost, kao da je sjedio, ispijao jutranju kaficu i citao u novinama neke nevazne stvari. Da mi je da i ja budem ovako smiren. Potrebno mi je to. Covjek sa manje straha lakse kontrolise situaciju. Ima vise sanse da prezivi za razliku od onih koji se uspanice. Mr. Visak je uspio da to postigne. Za njega se ne treba brinuti vise. On je svoj mir nasao. Bez obzira sta da mu se desi, nece se oko toga sekirati. Dan se nekako dovukao do kraja. Tmurno vrijeme, neki vjetar puse, uzasno je hladno. Kao da hladan vjetar prolazi kroz kosti. Po koja pahulja se provuce kroz grane borova, spustajuci se na smrznutu zemlju. Dobra stvar je da se voda u tranesu zaledila. Tako da bar nema blata. Artiljerija na Cavrkovoj stjeni i na Borijama radi punom parom. Izgleda da gadaju Zuc. Kod nas se zemunica trese pri svakom ispaljenju. Par stotina metara od nas su udaljeni topovi. Kod mene prst izvirio iz cizme. Konacno je uspio da pronade put ka slobodi. Ipak se nije prilagodio velicini cizme. Ko bi rekao da je ovaj komadic mesa i kosti ovako snazan. Izgleda da je strpljivo kopao svoj tunel prema slobodi. Na kraju je i uspio. Sada ce morati da se bori sa novim neprijateljem koji se zove C. Naisao je na okrutnog i nemilosrdnog neprijatelja, tako da su mu male sanse da iz ove bitke izade kao pobjednik. Nemamo jos uvijek prostor u kome bi mogli malo da se pruzimo. Ova jazbina nam jos uvijek sluzi kao zemunica. Problem mi stvara sto se ne mogu pruziti, tako da se patim u ovom sjedecem polozaju. Probudim se uvijek savijen ko upitnik. Tek sam ujutro u 5:00h ponovo na strazi. Da hoce bar ovi topovi malo utihnuti. Da malo zaspem. JESEN 93 SMO SE UPOZNALI - JESEN 94 SMO BILI ZAJEDNO U JEDINICI NA ZALOST SVI NISU DOCEKALI KRAJ RATA

VECERAS JE NASA FESTA

Odradio sam svoju jutarnju smjenu. Snijeg je objelio, tanki sloj se uspio primiti na smrzutoj zemlji. Jos uvijek, prolijece sitni sjeverac. Da mi neko opali klempu, usi bi mi otpale. Nisam stavljao kapu preko usiju. Jer se nista ne cuje, moze ti neko uci u rov a da ga ne osjetis. Ovo je pravo vrijeme za napad, snijeg prigusi buku i vidljivost. Zato se bolje strpiti i biti oprezan sat vremena koji provodis na strazi. Nego da dobijes bombu u krilo.

Artiljerija je pred jutro pojacala svoje dejstvo. Zuc razvaljuju, ne popustaju ga vec 24h. Pred jutro su se ukljucile, haubice sa Creposljkog, Brezovica i Gradista. Cuje se prvo ispaljenje, tek onda preko nas prozvizdi granata. Izgleda da su nasi nesto ponovo zauzeli. Od pada Otesa, nije bila ovakva karonada. Sva artiljerija u ovom rejonu, je ukljucena. Nas povremeno zaspu minobacima. Ovo mi izgleda kao da nas drze u pripravnosti, da slucajno nebi negdje otisli, na ispomoc nasim. Sada bi bilo dobro napasti ove na Borijama. Zauzeti su oko artiljerije a i ova zima ih je sigurno utjerala u rovove, gdje se osjecaju sigurnim. Pred vece smo se dogovorili da izademo iz transea u sumu i da pocnemo pjevati. Ko prvi pobjegne u rov, strazu puca 3h veceras. Izasli smo iz transea. Postrojili se i poceli da pjevamo Sve sam ti dao, u ovom svijetu stradanja, sve sam ti dao i prosjak posto, pijanac bez nadanja. Poljem se siri miris ljiljana, mirise cvijece ko moja dragana, a male laste s juga dolaze, ko da mi ljubav tvoju donose. U ovom gradu ja nemam nikoga, umrijet cu dusu ako si njegova, neka te prate stotinu tambura, umrijet cu duso na tvojim rukama Stajali smo kao na pocasnoj strazi u stavu mirno i pjevali. Nakon spominjanja ljiljana zasuo nas je prvi rafal. Ubrzo je cjela cetnicka linija sa Zecije glave i Cavrkove stijene pucala prema nama. Tresli su rafalima po sumi a mi smo samo jos jace pjevali. Hare je skinuo pusku sa ramena i poceo da uzvraca paljbu. Svi smo ucinili isto. Nakon par minuta uskocili smo u transe. Vise nije bilo vazno ko ce prvi, jer smo napravili pravu festu. Topovske i minobacacke cjevi su okrenuli prema nama. Narednih pola sata, Orlic je po ko zna koji put gorio. Sjedili smo u rovu i pjevali. Svaku detonaciju u blizini naseg rova bi propratili vriskom. Zbog jedne pjesme smo mobilisali cijelu cetnicku liniju. Veceras im nema spavanja. Veceras smo odlucili da vodimo glavnu rijec na ovoj liniji. Cim bi prestale granate da padaju, izasli bi iz rova. Ponovo bi poceli da pjevamo neku od pjesama koje su ih iritirale. Ljiljani, Branioci Sarajeva, Tuce Tompson Su neke od pjesama koje su svaki put izazivale isti efekat kod cetnika. Zeljeli su da nas usutkaju granatiranjem a nisu bili ni svjesni da su nam njihove granate dolazile kao muzicka pratnja. Tek pred jutro smo se smirili. Festa nas je umorila. Lagano smo se povlacili u zemunicu, zauzeli upitnik pozicije i zaspali

ZIMSKI SAN
Oko 10:00h danas me probudio vezista koji je dosao do nas - Hajde ustaj ljencugo jedna. - Od kuda ti ovdje? - Prekinuta je veza, pa dosao da popravim kabal. - Pa jesi li popravio? - Nisam, moram donijeti novih 50m. Na platou je sve isjeceno. Sta je ovo bilo, neki napad? - Ma kakav napad, bilo hladno, pa smo morali od susjeda pozajmiti malo vatre da se ugrijemo. - Jebote, jesu vas razvaljivali sinoc, ja sam mislio da nema niko ziv. - I nema niko ziv, ovo sto vidis likova ovdje, sve skupa ne cini jedan normalan zivot. Vezista nam je usput donio lanch pakete i kanister od 5l vode. Pravo nas je pogurao. Sada ne moramo misliti sta cemo jesti u toku dana. Taman je ovo dovoljno do veceras, kada ce valjda doci i smjena. Tek sada sam malo dosao sebi. Pitam se koja je bila svrha svega sto se desavalo protekle noci. Sta je bio cilj? Samo nas je sreca spasila, da niko ne bude ranjen ili jos gore da ne pogine. Bili smo prava djeca, koja ne misle glavom. Ponekad nam je ocito potrebno praznjenje. Niko od nas ne podnosi mir i skucenost. Svima nam je potrebna doza adrenalina da bi ostali normalni. Blizi se nova godina. Uhvatila me ponovo nostalgija. Ne znam sta da radim. Jos uvijek ne znam nista o familiji. Prolazi vrijeme, a ja se vrtim u krug, jos uvijek sam na pocetku. Nikako da se pomjerim. Predhodnih godina u ovo

doba godine sam bio sretan, jer se blizio zimski raspust, blizila se nova godina. Uvijek bi se familija okupljala Sada nemam cemu da se radujem. Dolazak nove godine znaci i dolazak zime, koja je svakim danom sve jaca. Preda mnom je tezak period, ne samo preda mnom nego pred svim stanovnicima ove moje tamne kotline. Mnogi sigurno nece docekati proljece. Sve me ovo podsjeca na emisije iz serijala Opstanak. Samo najjaci uspjevaju da prezive. Ovdje uz sve to moras imati i ogromnu dozu srece. Zivotinje sa brda se raduju dolasku zime. Svakodnevno nas provociraju dozivanjem. Uz redovne psovke koje upucuju, spominju i zimu. Ljetos su spominjali hranu, nadali su se da cemo pomrijeti od gladi, ali evo nas, jos uvijek smo zivi. Prezivjet cemo mi nekako i do proljeca. Sa grijanjem ili bez njega, sa hranom ili bez nje Prezivjet cemo, pa maker se morali zamrznuti do suncanih dana

HALUCINACIJA
Sjedio sam na ivici brda, imao sam kao na dlanu Gazin Han. U daljini je RTV toranj na brdu Hum. Izmaglica je polako pocela da prekriva grad. Vedro nebo obecava jos jednu hladnu noc stanovnicima Sarajeva. Kako ce se ugrijati, to samo oni znaju. Tenk iz Brezika gada kuce po Hladivodama. Kuce iz kojih se pocne dizati dim, posebna su mu poslastica. Cak smo uveli sistem kladenja. Koliko ce dugo izdrzati kuca iz koje se primjeti dim. Do sada nije niti jedna izdrzala duze od 45 min. Ne znam zasto neko ne organizuje obavjestavanje ljudi da ne loze vatru u toku dana. Veceras idem kuci, mozda bi bilo bolje da ostajem ovdje. Kod kuce ko zna da li cu uspjeti naloziti vatru od sirovih drva koja imam. Ne znam sta je veci problem, hrana ili drva. Nemam ni jednog dovoljno. Nekako opet zivim, ni sam ne znam kako. Nakon sto je dosla smjena. Spustili smo se niz Orlic, lagano smo se razilazili. Svako je isao svojom stazicom prema kuci. Na kraju sam ostao sam. Krenuo sam uz ulicu prema kuci. Kod trafostanice su me napali psi lutalice. Nisam imao gdje pobjeci. Jedino sto mi je preostalo, bilo je da pokusam udarcima nogu da ih rastjeram. Kada sam skoro bio pri kraju snage, naisao je jedan vojnik sa puskom. Ispalio je metak u zrak, nakon cega su se razbjezali. Ima sam srece, ne vjerujem da bih se sam uspio odbraniti. Bilo ih je desetak u coporu. Izgledali su strasno, zeljni hrane, spremni na sve da dodu do nje. Malo je falilo da veceras zavrsim na njihovoj trpezi. Ostisao sam poslije do ambulante. Ocistili su mi rane, valjda nece biti frke. Imam par ugriza na nogama. Malo me boli, ali nista pretjerano. Ipak sam dobro prosao. Najveca steta je sto su mi pocjepali pantolone. Sada moram otici kod sestre da ovo zakrpi nekako. Samo sam ubacio stvari u podrum i nakon toga otisao kod Munje. Ponio sam sa sobom suhih sipuraka te kod njega napravio caj. Sjedili smo do kasno u noc. Ismijali smo se do suza. Dobio je tablete artana od nekog momka. Nakon sto ih je popio, imao je najbolju furku koju sam do sada cuo. Ludak se zavalio u fotelju i gledao u zid na kome se nalazi goblen sa djevojkom koja svira gitaru. Ufurao se da je cijelo vrijeme svirala samo za njega. - Joj legendo da samo znas kako je svirala. Nikada u zivotu nisam cuo takvu muziku. - Neka je i tebi neko u zivotu svirao. - Da si me samo vidio, kako sam se mocno zavalio u fotelju i gledao, iza nje sunce zalazi, palme. Poceo sam bio da se skidam da skocim u more. - Pa sto se nisi bucnuo jednom i za mene levatu jedan. - Zajebala me stara, usla u sobu, kada je vidjela da sjedim u maici kratkih rukava umalo nije pala u nesvijest. - Ako dobijes upalu pluca, uzmi jos koji artan i onda ces imati furku da ti pluca gore jer si isgorio na plazi - To moram probati, dobra ideja. - Sta bi tek halucinirao da si bio u mom podrumu. Sa svim onim metalcima po zidu. Sigurno bi jos i vene isjekao usput Usput sam saznao da mi je djevojka ponovo otisla u grad. Svakako ne bih imao vremena da je vidim, moram sutra do sestre. Tako da je mozda i bolje ovako. Nakon partije remija, vratio sam se u svoj podrum. Kada sam usao istog momenta mi je pala na pamet pjesma Te sam no i kasno stigao, U svoj hladan privatan pakao, 449 da okrenem, al' nemam snage, Ruke, da pokrenem

MIJENJAM SE SA LOSEGA NA GORE

Sjedim na krevetu, nece san na oci. Mada je vec kasno. Svemu tome doprinosi i bol u nogama. Dobro me sada boli svaki ugriz. Psi se cuju kako laju po ulici. Cekaju novu zrtvu. Svi ovi psi vani, samo zele da nesto pojedu. Vlasnici su ih pustili da se sami znalaze. Da li je i moj pas kojeg sam imao zavrsio ovako? Mada ne vjerujem, cetnici na pocetku rata nisu imali milosti ni prema nasim psima. Sporo sve ovo prolazi. Sve manje i manje ima nade da ce doci kraj svemu ovome. Nemam vise nekih posebnih zelja. Kao da gubim vlastiti identitet. Cesto sam sebe ne mogu prepoznati. Ponasam se drugacije, ne izgledam vise isto. Ne znam gdje pripadam. Potpuni sam stranac samom sebi. Cak vise i ne sanjam nista iz mira, ni u snovima ne mogu da pronadem srecu. Patnja, na svakom koraku samo patnja. Ja sam opet sretan covjek. Nemam djecu, zenu Nemam nikoga sa sobom. Opet tesko sve ovo podnosim. Smrzavam se ovdje. Oskudjevam sa vodom. Kada u kupatilu je zacepljena. Poslije kupanja ne bacam vodu. Cuvam je i koristim za WC. Kada sam odsutan po par dana, pocne da zaudara. Rado bih je ocistio, ali mi zao pustiti vodu koju sam skupio u njoj. Kako li je ljudima koji imaju familije. Onima sa malom djecom. Kako li uspjevaju ugrijati stan, donijeti dovoljne kolicine vode, naci hranu Srecem ljude na vodi koji imaju brdo kanistera sa sobom. Sigurno su porodicni. Uvijek je frka izmedu njih i onih koji imaju par kanistera sa sobom. Ljeti je odlazak na vodu bio prava zabava. Sada je to vec postalo pravo sumorno. Srecom izvori su jaci, pa su manje guzve. Inace bi se zaledili cekajuci u redovima. Najtuznija slika su zene koje peru ves u Moscanici. Redovno ih gledam na Cifutnjaku, kako stoje u rijeci. Najezim se svaki put kada vidim tu sliku. Ljetos su svi govorili do zime i rat ce stati. Sada isti ljudi ponovo istu pricu pricaju samo ovaj put su odgodili kraj rata do februara. Meni se cini izjava oca od mog zeta najbliza istini. Sine svaki rat traje cetiri godine, znaci jos tri godine se treba pripaziti. Meni je vec dosta svega, ko bi izdrzao jos tri godine. Nekako bi covjek i izdrzao ali ko moze prezivjeti toliko dugo? Kandilo ispred mene pocelo je da pucketa. Voda i ulje su se ocito pomjesali. Nadam se da se nece ugasiti. Ja jos uvijek nisam postao strucnjak za ovu vrstu svjetiljki. Djeca su mi jos uvijek glavni snadbjevaci. Najveci problem mi je naci kvalitetan fitilj. Sada je dosta, idem spavati, pa maker i nazor. Trosim bez raloga kandilo. Ko ce se patiti i praviti drugo ako mi se ovo ugasi. Zato je bolje da se laganini povucem u tamu podruma. Pokrijem se po glavi i zaspem

REDOVI ZIVOTA
Ustao sam rano jutros. Nakon sto sam se izvukao iz hladnog podruma, dosao sam kod sestre. Noge me uzasno bole. Malo su otekle, ali nije strasno. Otisao sam u lokalnu ambulantu i ponovo sve pregledao. Kazu da je sve pod kontrolom. Bolje da bude, inace cu i ja poceti ujedati okolo. Kakav sam bjesan u zadnje vrijeme, nebi me cudilo da sam zarazio pse bjesnocom. Sestra je skoro pobudalila, dosadilo joj je da bude u tudoj kuci. Hoce da se vrati nazad. Jedva sam je ubijedio da jos uvijek nije vrijeme za povratak. Da je nemoguc zivot u ulici. Nadam se da sam uspio da odgodim ovu pricu, bar dok zima malo ne prode. Otisao sam do grada. Svratio sam do prijatelja. Oni prave neku festu za novu godinu. Obecao sam da cu doci ako budem slobodan. Volio bih, da nekako nadem vremena da budem sa njima. Da se otkacim malo, da zaboravim na sve. Znam da ce dernek biti odlican, vecinom je poznata raja od prije rata. Svratio sam do komande brigade. Nema nikakvog odgovora u vezi mog zahtjeva. Nadam se da ga je bar neko pogledao. Ako ne bude nista, do sljedeceg puta kada budem slobodan, trazit cu da razgovaram sa nekim, u vezi moje prekomande. Ne mogu da vjerujem da ne mogu dobiti prekomandu u IDV. Nije valjda tolika navala kod njih, da ne primaju nove clanove. Kod sestre se nisam dugo zadrzavao. Uzela mi je mjere da mi sasije bijelu zimsku uniformu od carsafa. Pokupio sam cistu odjecu i nesto hrane. Nakon toga sam se vratio nazad. Kada sam dosam skoro do kuce. Iz zidina srusene komsijine kuce, istrcali su psi. Jedva sam uspio da utrcim u podrum. Malo je falilo da me ponovo sahvataju. Imam ujutro puno posla. Prvo sto trebam uraditi je da odem do staba i posudim pusku. Moram rijesiti ovaj problem sa psima, prije nego sto se oni mene rijese. Sutra se dijeli humanitarna. Bolje da na vrijeme pokupim sto me sleduje, nego da poslije ganjam povjerenika. Mada vec znam sta ce biti. 1kg brasna, 1 solja ulja, 1 sapun kabash Sve na kraju pola kese. Osjecam se ko zadnji prosjak. Nosam ovu pivsku flasu sa sobom svaki put, da bi u nju nasuli moje sljedovanje ulja. Mislim da imam vise

krvi nego sto dobijem humanitarne. Ovo sto dobijem je taman da umrem od gladi. Ovo me podsjeca na Nadrealiste i njihovu seriju sa benzinom. Koliko krvi toliko benzina. Samo sto mi umjesto BENZIIIIIIIINN, JOOOOJ BENZIIIIN!!! Uzvikujemo HRANAAAAA, JOOOOOJ HRANAAAAA!! Nakon sto dodemo kuci, skontamo da nema nista. Preostaje nam samo da cekamo sljedeci krug podjele. Nakon toga ponovo u red. Cekaj, cekaj sve se svodi na cekanje. Svi smo na cekanju u nekim redovim. Red za vodu, red za humanitarnu, red za strazu, red za Red za smrt. Svi cemo je na kraju docekati, neko prije neko poslije. Svi to znamo, a opet se svi borimo za jos jedan dan. Jos samo jedan dan, a dani prolaze

HLADNI PRSTI DECEMBRA IDE NOVA GODINA

Sinoc sam zaspao rano. Jutros sam ustao nalozio vatricu, skuhao sebi caj. Sada cekam da se ishladi prostorija do kraja. Zao mi izaci iz nje dok ima toplote. Noge sada izgledaju dosta dobro, izgleda da nece biti nikakve infekcije. Izasao sam iz kuce oko 9h. Otisao sam do staba. Po prvi put su moju ideju prihvatili objerucke. Izgleda da psi svima stvaraju probleme, samo sto niko nema volje da se obracuna sa njima. Nakon sto sam preuzeo pusku, krenuo sam u potragu za psima. Nije mi trebalo puno vremena da ih nadem. Skoro da su se svi zavukli u napustene zidine kuca. Nakon sat vremena sam uspio da upucam devet komada. Ostali su se razbjezali, tako da nije bilo sanse da ih sustignem. Za danas dosta, sigurno ce se sada i drugi ohrabriti i poceti da ih ubijaju. Sto ti je prokleti zivot. Kako se sve okrene naglavacke. Do prije godinu dana sam krio cuke od Shintora, sada sam ja preuzeo njihovu ulogu i to dobrovoljno. Zao mi je sto ovo radim, ali mi nemam nekog izbora. Ponovo sam na Orlicu. Mojih 48h odmora se zavrsilo. Navikao sam se vise na ovo brdo. Jedino sto me ubija je straza. Noci i noci bez sna. Ne mogu zaspati, par sati kao drugi. Divim se ljudima koji cim zatvore oci zaspu. Ja ih zatvorim, ali umjesto sna do mene dodu slike, slike familije, prijatelja, mog rodnog mjesta Dok sjedim, pored mene spava i hrce jedan vojnik. Sve i da hocu, sada nema sanse da bih mogao zaspati. Noc je mirna. Tek po neki pucanj se cuje. Povremeno se cuje ispaljene minobacaca, izgleda da gada negdje po Starom gradu. Noc je uzasno hladna, najhladnija do sada. Na strazi se smjenjujemo svakih 45 min. Sigurno je oko -15C. Jos par sati i svanut ce 30 decembar. Da li ce sutra biti skracena straza zbog predstojecih praznika? Sutra cu napraviti stand u transeu, prodavat cu borove grancice. Skupit cu drva za lozenje, njih cu prodavati umjesto prskalica. Par sisarika od borova, par metaka umjesto petardi Tako da cu pokusati napraviti malo novogodisnje atmosfere. Da mi je jos koji balon, bila bi prava novogodisnja idila. Odpjevat cu im koju pjesmu. Samo ovaj put neku koja nece komsije nervirati. Mada cu ih prvo obavijestiti da su ovo pripreme za novogodisnju vecer, pa da ne pucaju. Mozemo se valjda dogovoriti za primirje u trajanju od 24h. Jutro sam docekao na strazi u transeu. Zima, zima, zima Previse je zima. Na obrvama mi se uhvatilo inje. Navukao sam ovaj put podkapu, na glavu. Neka napada ko god hoce, ne mogu izdrzati da ne stavim kapu na glavu. Noge kao da nisu moje. Skakutao sam ko zec u mjestu, da bih se malo zagrijao. Prsti su se zaledili. Skinuo sam sada cizme. Noge sam stavio haman na pec. Da ih malo ugrijem. Prstu koji je provirio iz cizme, dao sam ime hero. Nekako je heravo izvirio iz cizme. Ove moje cizme sada komotno mogu u muzej revolucije. Sjedio sam u zemunici i razmisljao o pripremama za zezanciju povodom nove godine kada je zazvoni induktor trrrr, trrrr, trrrr, trrrrrrrrrrr nakon toga tisina. Tri kratka jedan dugi. Bio je znak da se neko sjetio nas. Podigao sam slusalicu. - Orlic! - Trebao bih Pospanka. - Ja sam. - Trebas se javiti u Stab. - Jesu li to dosli novogodsinji paketici pa da ih preuzmem? - Jesu, ponesi pusku sa sobom, da ti ih ko ne otme. - Da povedem i pratnju? - Ne treba, sam dodi i ponesi pusku. - Da nije prekomanda? - Ne znam sta je u pitanju, samo su mi rekli da se javis u stab

KAO DIM OD CIGARETE

Dzaba sam sve ovo sinoc planirao. Zeznuli su me za festu. Sigurno je dosla prekomanda iz Brigade. Te da me zbog toga zovu. Nema sta drugo biti. Moram se sada pozdraviti sa rajom. Cestitati im novu godinu unaprijed i put pod noge. Idemo u nove pobjede! Nekako sam uspio da se spustim po danu sa Orlica. Jos uvijek nije napravljena kompletna zastita puta.Dosta je rizicno kretanje po danu. Par puta se umalo nisam polomio. Uski i zaledeni puteljak, me vise podsjeca na bob stazu, nego na put. Kada sam dosao do staba, cekala me nova naredba. Sada idi kuci, veceras u 9:00h, dodi u stab. Sutra se slavi nova godina. Mozda su nam pripremili neku festu, pa nas zezaju. Ali valjda ne bih morao nositi pusku sa sobom. Dosao sam kuci. Samo sam se svalio u krevet, nisam skidao uniformu. Pokrio sam se i pored uzasne hladnoce, uspio nekako zaspati. Probudio sam se 6:00h. Glad me muci. Nemam nista za pojesti na brzinu. Da bar imam komadic hljeba, nekako bi se snasao lakse za sve drugo. Ovako nemam vremena ni za sta da napravim. Ne preostaje mi nista nego da zaboravim na jelo, bar dok ne dodem veceras u stab. Kod njih cu se sigurno ogrebati o nesto hrane. Najbolje da se opet pokrijem i cekam vrijeme za javljanje u stab. Kada sam dosao u stab, desetak vojnika je vec bilo tu. Dobili smo novi zadatak. Nista posebno. Ide jedan vod od petnaest vojnika na Soukbunar. Tu bi trebali biti priprema. Bicemo podcinjeni lokalnoj komandi. Nadam se da nas nece zavaliti negdje. Mada ne vjerujem, nema nekih vecih borbenih dejstava ovih dana. Ubrzo smo se iskupili. Otisli smo do Sportskog centra Kovaci, pjeske. Tu nas je cekao vodic. Mislio sam da ce biti neki prevoz, ali nista od toga. Pjeske cemo nastavili put. Sada sam siguran da nije nista vazno. Da je nesto hitno, do sada bi se vec naslo par litara goriva da nas sto prije prebace na odrediste. Nakon kraceg zadrzavanja, krenuli smo dalje. Dok smo se kretali. Cule su se rijetke detonacije, zvuka karakteristicnog za pad granate medu zgrade. Popeli smo se do ceste koja je isla ispod samog brda. Tu su nas smjestili u neki podrum. Cim sam dosao, svalio sam se u cose, na neku spuzvu. Ostali su istog momenta izvadili karte. Krenula je igra u cigarete. Sljedovanje od pet kutija cigareta koje smo dobili za ovaj teren, ce biti veceras prokockano ili popuseno. Sve su indicije da ce noc biti zagusljiva. Pocinju mi ici na zivce ove kartaske igre do kasno u noc. Ne zna se sta je gore, udisati vaduh zasicen nikotinom ili slusati price ucesnika igara bez granica. Ne znam sta mi je, ali sam nesto bez razloga nervozan. Uhvatila me izgleda praznicna groznica. Meni se isto ne spava. Danas sam se dobro naspavao. Uzet cu nesto da procitam, mozda mi se i prispe sa knjigom ispred ociju. Nemam nekog velikog izbora. Bolje spavati, ko zna kakav je plan. Mogu nas dici u svako doba, a onda ko zna kada cu ponovo imati ovakvu priliku za spavanje. Topla prostorija I spuzva su luxuz, koji treba iskoristiti. Cigarete su vec pocele da se skupljaju na gomili. Koliko se vrte po stolu, dobro ostane komadic duhana u njima. Zanimljivo da se cigareta ne vadi iz usta. Istrenirani su, da pricaju sa cigaretom u ustima, dijele karte, igraju Pepeo cesto padne u krilo, ne poklanja se velika paznja tome. Vise se pazi da koji cm kubni dima ne ode a da prije toga ne prode filtriranje kroz pluca. Sto je tu je. Ne mogu nista mjenjati. Bolje ne razmisljati o svemu ovome...

MOJ DRUG SALCIN

Probudio me smrad cigarete. Kada sam otvorio oci, vidio sam dva vojnika koji sjede i puse. Sat je pokazivao 6:30h 31.12.1992. Jos koji sat i prezivjeh i ovu godinu. Duga je i bila, trajala je kao vjecnost. Negdje u maju sam mislio da nema sanse da ponovo u zivotu vidim snijeg. Sada je tako blizu i 1993. Da sam ostao na Orlicu, sada bih sigurno ako nista glumio sretnog covjeka. Ovdje ne mogu ni to. Vojnici oko mene mi nisu nesto bliski. Poznajem ih dugo vremena. Mnogi od njih su skupa isli u skolu. Ja sam medu njima crna ovca. Mada su super momci, ne mogu nikako da se nadem u njihovim pricama. Na pogresnu sam frekfenciji izgleda nastiman. Prespavao sam noc, nakon dugo vremena bez budenja. Ugodno toploa prostorija. Doprinjela je da se sada osjecam dosta dobro. Familija kod koje smo smjesteni u podrumu je pravo super. Donijeli su nam caj i nesto hrane. Tako da smo odlicno doruckovali. Popodne je dosao neki vojnik, on je komandir jedinice pod cijom smo sada komandom. Rekao nam je da smo mi veceras u priremi za akciju koja ce biti na Osmice. Ako se linija probije mi cemo biti uvuceni u borbu kao pojacanje. Hajde, super, bar da znamo sta nas ocekuje. Bar mi nece nova godina proteci tek tako. Imat cu je po cemu pamtiti. Sigurno ce biti nezapamcen vatromet nad Sarajevom, tako da je i to dovoljan razlog da budem prisutan tom cinu. Ko prezivi pricat ce o jednoj novogodisnjoj Sarajevskoj noci.

Noci kada su nad Sarajevom umjesto vatrometa odjekivale detonacije granata. Mozda ce se neko sjetiti pa napisati, kako su vojnici koji su bili na linijama odbrane imali poderane cizme. Mada ne vjerujem, jer oni sto pisu istoriju nemaju problema sa cizmama. Ne znam zasto ja nas uopste zovem vojskom, mi cak ne ispunjavamo ni minimalne uslove da bi nas neko tako zvao. Nemamo uniforme, licno naoruzanje Nemamo nista, osim volje za opstanak. Dok smo sjedili u podrumu dosao je neki djecak. Sjedio je sa nama i ispitivao nas o oruzju. Izgleda da bolje poznaje oruzje od vecine vojnika. Zivot na prvoj liniji, od njega je napravio experta za naoruzanje. Posmatrao me je, odmjeravao je moje nausnice u usima. - Zasto imas vise nausnica u tom klempavijem uhu nego u ovom drugom? - Zato sto je ovo klempavije vise, pa moze vise stati. - Ti boga mi ko neka cura, one nose nausnice. Dok smo pricali, usao je jedan vojnik. Nakon sto je vidio djecaka upitao ga je Salcine, sta ces ti ovdje? Pricam sa vojskom. Nakon sto sam cuo njegovo prezime, nisam mogao odoliti da ga ne upitam - Kako se prezivas? - Salcin! - Pa onda smo rodaci. - Kako smo rodaci? - Pa i ja sam pola Salcin. - Kako pola, kakvo je to prezime pola Salcin? - Pa fino, do podne se prezivam Salcin a od podne imam drugo prezime. Moras i ti imati jos jedno, pitaj mamu, pa ces vidjeti da imas. - Sad cu se ja vratiti, zeznes li me, vidjet ces sta cu ti uraditi. Izasao je iz podruma, gledajuci u mene i prijeteci prstom. Ko zna sta se vrti u njegovoj maloj glavi. Djeca su najbolja, uvijek te mogu nasmijati. Nisu opterecena problemima, kao mi koji smo ko fol odrasli. Uzeo sam iz ruksaka knjigu Park avenija 79 i nastavio citanje. Nisam bas nesto danas pricljiv. Nekako me muci ova situacija sa rodbinom. Jedino sto sam cuo na vjestima za sina od tetke i njegovog sina da su odvedeni u KPD u Foci, za ostale ni traga ni glasa

TUZNA SJECANJA
Ne znam sta je svima danas. Svi su sutljivi. Nisu bas dobre volje. Sigurno i njima prolaze sjecanja kroz glavu na predhodne nove godine. Ko zna kako i gdje su proveli. Koliko je onih koji su slavili nove godine sa nama, a vise nisu medu zivim. Sada smo tu, skupa sjedimo. Nametnuti smo jedni drugima da pravimo drustvo. Osudeni da jedni drugima budemo prijatelji. Sto u miru vjerovatno nikada nebi bili. Procitao sam par stranica kada se u podrum vratio djecak, sa njim je isao neki covjek. Istog momenta kada me ugledao, pokazao je prstom na mene i rekao - Onaj tamo je pola Slacin. Poceo sam se smijati, djecak je dotrcao do mene. - Ja nisam pola dana Salcin, ja sam cjeli dan Salcin, evo pitaj amidzu. Svi u podrumu su poceli da se smiju. Covjek mi je prisao, pruzio ruku i predstavio se. Nakon kraceg razgovora, skontali smo da smo bliza rodbina. Znao sam kroz pricu za njega, ali ga do sada nisam imao priliku upoznati. Ranjen je u ruku, tako da nije na polozaju. Pozvao me kod sebe u kucu. Tu su me ugostili, kao da sam neki vazan gost. Lijepo je naici na nekoga svog. Drugacije se covjek osjeca. Na zalost tu sam saznao da je jedan rodak, moja generacija poginuo na Jeverejskom Groblju. Dvojica rodaka su nestala na Vracama, gubi im se svaki trag od pocetka rata. Ipak je nemoguce cuti dobru vijest ovih mjeseci. Izgleda da vise i ne postoji nista dobro. Vratio sam se u podrum, nakon duzeg vremena odsustva. Kada sam usao u prostoriju, vecina je spavala. Povaljali su se po podu, ko sardine. Predhodna noc, ucinila je svoje. Sada se vide posljedice. Unutrasnjost podruma smrdi kao velika pepeljara. Odvratan miris, skoro da sam povratio pri prvom udisaju kada sam usao sa svjezeg zraka. Tiho sam dosao do svog mjesta. Uzeo sam knjigu, otvorio stranicu na kojoj sam stao, Buljio sam u slova ali nisam mogao nista procitati. Ovaj datum je jaci od mene. Sudbina je ipak bila da se i danas susretnem sa nekom rodbinom. Noc je pala, nama jos niko nije dolazio. Dobar znak, znaci da nas jos niko ne treba. Jer kada nas neko treba, onda je sranje totalno. Mozda nam ovaj put pomogne velika hladnoca. Cuo sam pricu da na velikim hladnocama haubice ne mogu pucati, jer moze doci do pucanja cijevi. Samo mi nije jasno kada ce se ohladiti cijevi, jer su stalno u pogonu. Tako da nam je izgleda slaba fajda od toga.

Lagano prolazi vrijeme, nama niko ne dolazi. Kao da su zaboravili na nas. Ne cuje se ni neka pucnjava. Znaci da se nista ne desava. Nisam bas raspolozen da idem negdje odavde. Radije bih spavao jos jednu noc na ovoj spuzvi, nego uz neki bor. Od kako su se probudili, ostali su ponovo za zelenim stolom. Krenula je druga tura, igara bez granica. Izasao sam ispred podruma, par minuta prije nego sto su se kazaljke poklopile. Izvadio sam dzepni sat i gledao u fluorescentne kazaljke. Cekao sam vrijeme kada ce se poklopiti i dati znak da vatromet moze poceti...

PRODE I OVA GODINA NOVA

Iz susjedog podruma zu dopirali zvuci Coast to coast, LA to Chicago, western male Across the north and south, to Key Largo, love for sale Samo par stotina metara od prve linije, klinci slave novu godinu. Prvo sam pomislio da su super, oduprli su se ratu, zive svoj zivot. Nakon toga sam skontao da su se u na zalost i oni navikli na rat. Tacno sa poklapanjem kazaljki. Posada VBR-a, poklonila je gradu jedno smrtonostno punjenje. Par minuta nebo i zemlja iznad sarajeva su gorili. Mjesala se artiljerijska paljba sa pjesadijskom. Cetnici su veceras bili darezljivi, od srca su slali Sarajevu i njegovim gradanima poklone smrti. Jedina svjetlost koja je dopirala iz grada je bila svjetlost explozija granata. Svaka detonacija je odzvanjala na svoj nacin. Pitam se koliko li je ovih koji sada gadaju grad, slavilo proslu novu godinu u njemu. Kolika mrznja se nakupila za ovih godinu dana u njima. Sigurno nije mrznja prema gradu, mrznja je usmjerena prema onima koji su ostali da zive u njemu. Sada je ovo cista zavist. Ako ne mogu da imaju sve ovo, onda mogu da uniste sve, tako da ni mi nemamo nista od toga. Mi svakako nista nemamo. Imamo zivote, koji ne vrijede nista. Svaki komadic metala, moze da ga prekine u svakom momentu. Nemamo srece, nemaju je ni oni na brdu. Svi smo u slicnim govnima, samo sto svi misle da su oni u boljem polozaju. Svaki dan ocekujes da ce cetnici negdje provaliti liniju i da ce uci u grad. Tada bi tek nastao pravi pokolj. Lepi Mica, pjeva, svaki dan Muslimani, bolje da vas nema, sve se srpstvo na Sarajevo sprema. Pjeva i druge pjesme. Daje datume, krsne slave i ostale gluposti do kada ce uci u Sarajevo. Zivot mi i onako vec odavno ne pretstavlja vrijednost. Tako da nemam za cim zaliti. Jedino sto necu dozvoliti je da neko prode pored mene ziva. Neko ko bi naudio djeci koja se nalaze u ovom gradu. Ovim mojim hrabrim mangupima. Oni su mi drazi od svega drugog. Za njih ne zalim poginuti. Na zalost nisam u stanju puno uciniti, ali ono sto mogu, pokusavam da uradim najbolje sto mogu i kako umijem. Prode i 92, da bog da se nikada ne ponovila. Zaboravio bih je kada bih mogao ali sam siguran da necu moci zaboraviti nikada sve ovo. Pjesadijska pucnjava jos ne jenjava. Mozda su nasi krenuli sa napadom? Iz dana u dan, idem negdje, bez odredenog cilja. Putujem a ne poznajem put kojim se krecem. Jedini moj vjerni pratilac je smrt. Uvijek je tu u blizini. Kao da mi sjedi na ramenima, stalno me tapsuci po njima. Dajuci mi do znanja da sam ja tu zbog nje. Kad tad cu joj doci, samo je pitanje vremena. Zavukao sam se u cosak. Pokrio sam se i zaspao. Jutros me probudio vojnik kojem smo bili dodijeljeni na raspolaganje. Nakon sto je usao, saopstio nam je vijest Slobodni ste, sada se mozete vratiti u svoje maticne jedinice. Nisam ovaj put rijeci progovorio, samo sam uzeo ruksak, i krenuo prema izlazu iz podruma. Otisao sam da se pozdravio sa familijom prije nego sto smo krenuli nazad. Nisam isao na Gazin Han, otisao sam kod sestre. Dva dana odmora sam uzeo za sebe , da bih se uklopio ponovo u smjenu sa svojom rajom na Orlic. Nakon sto sam se dobro odmorio. Vratio sam se veceras na Gazin Han. Osjecam se kao da sam se vratio sa nekog duzeg odmora. Okolina iz dana u dan izgleda sve tuznije. Nekako fali zivota, fale zvukovi ljudskog glasa, muzike Sada je jedini zvuk koji se moze cuti pucnjava i detonacije. Sve drugo kao da je zamrlo sa dolaskom zime. Nocas ponovo na Orlic. Novo pentranje po starim stazicama. Stavio sam u ruksak maskirno odijelo, zimsko. Osjecam se kao neko djete, jedva cekam da padne snijeg da bih ga obukao. Obicni carsaf, prekrojen u odijelo, ce za koji dan da bude u modi. Koja sam ja budala, osjecam se kao da cu biti nevidljiv u njemu

PREDAJA
Noc smo proveli smjenjujuci se na strazi. U ranu zoru sam uzeo snajper i sa Haretom izasao ispred linije. Ivicom sume smo dosli do dvije napustene vikendice. Koje su se nalazile negdje na pola puta izmedu nas i cetnika. Okolina je zbog oblaka i suhe trave izgledala sumorno. Jedan od dana kada covjek mora imati dobar razlog da bi bio sretan. Hare je drzao snajper i osmatrao liniju. Ja sam se zavalio i lezao uza zid. Grickao sam suhi keks koji dobivamo u lanch paketima. Pricali smo o muzici, sve dok Hare nije prekinuo razgovor

- Evo ga cetnik stoji na transeu i gleda u nas. - Gadaj ga! - Kako da ga gadam? - Pa fino nanisani i pritisni obarac. - Hajde ti, ti ces bolje. - Ma samo nanisani u prsa stegni pusku i pritisni obarac. - Promasit cu ga, nisam nikada pucao iz snajpera. - Ma pucaj, ne mozes fuliti, blizu je. - Evo ga sada se okrenuo, izgleda da prica sa nekim. - Je li ga imas, na nisanu? - Imam? - Pucaj onda, sta ga zalis. - Ma znam da cu promasiti, nekako stoji ukoso. - Daj meni onda. Uzeo sam snajper iz njegovih ruku, nakon cega smo zamjenili mjesta. Naslonio sam pusku na zid od prozora. Nasao sam brzo vojnika koji je stajao na transeu, pored smreke. Drzao je pusku okacenu o rame, dvogledom je gledao prema nasoj liniji. Imao sam osjecaj da gleda vikendicu u kojoj smo bili. Nanisanio sam u visini grudi Lagano sam povlacio obarac, dok se nije zacuo pucanj. Puska je trznula, brzo sam vratio pusku u pocetni polozaj. Ali vise nije nista bilo ispred mene. - Jesi li ga pogodio? - Nemam pojma, nestao je. - Jebi ga sada, sigurno nam je pobjegao. - Ko ce ga znati, mada ne vjerujem, nije tako daleko, trebalo bi da sam ga zveknuo. Ostali smo u vikendici, da vidimo sta ce se desiti. Ubrzo je pocela pjesadijska pucnjava po nasoj liniji. Nakon par minuta, minobacaci su ispalili par desetina granata i to je bilo sve. Premalo, ocito nije bio dobar pogodak. Gledao sam u Hareta, drzao je bombu u ruci. - Sta ce ti ta bomba? - Cuvam je za sebe. - Da se ubijes ako te uhvate? - Ziv u ruke ne idem. - Ja bih se predao, samo bi podigao ruke i rekao, mene su natjerali, opsovao bih mater svim politicarima, komadantu armije, te bih na kraju trazio da me prime kod njih u vojsku. - Fino je sve to, samo ne vjerujem da bi te neko nesta pitao. - Jedva bi docekali, fali im i ovako vojske. - Sigurno bi tebe jedva docekali, ali metkom u celo. Mozda bi te natjerali prije toga da pojedes te suplje cizme Hare je ostao pri svom stavu da bi legao na bombu u slucaju zarobljavanja. Meni ne pada ni na kraj pameti da bih se ubio. Predao bih se, sve bi po spisku skresao i ponudio im se da ratujem za njih. Znam da bi me prebili a ko zna, mozda bi me i primili u vojsku. Nikad ne reci nikad

IZVIDANJE
Nakon sat vremena smo se vratili nazad na liniju. Mr. Visak je rekao da smo smotani, kada nismo uspjeli da upucamo cetu, sa te udaljenosti. Ja bih prije rekao da je ceto imao srece. Nije mi se desilo jos niti jednom da sam fulio metu na ovoj udaljenosti. Ne vjerujem ni da sam sada. Mada je sve moguce. Ostatak dana, je prosao u povremenom dolijetanju granate na nasu liniju. Sjedili smo u zemunici. Svako je imao zadatak da isprica svoju pricu, kada se u ratu najvise prepao. Meni je najzanimljivija od jednog vojnika koji ima sedamnaest godina. Ispricao nam je kako se prepao na pocetku rata kada je avion gadao Zlatiste. On se zadesio na ulici, kada je avion nadletio iznad njega. Skocio je u neki kanal pored ceste. Nije se mrdao dok ga otac nije nasao par sati kasnije. Jedva su ga ubijedili da moze ustati, da nema vise aviona. Sada svako malo neko uzvikne lezi avioni! Noc je protekla dosta mirno. Jutro je osvanulo sa snijegom. Pada jos uvijek, podpomognut sjevernim vjetrom. Hladno je uzasno. Obukao sam na noge najlonske kese, preko carapa, da ih bar zastitim od vode. Do sada fazon funkcionise, nadam se da se nece poderati kesa, tako brzo. Nemam rezervne ovdje. Obukao sam maskirno zimsko odijelo preko uniforme. Stavio sam crvenu maramu oko glave i izasao na ivicu

Orilica. Gledao sam sa snajperom cetnike kako nosaju nesto u krugu kasarne u Faleticima. Predaleko da bih pucao, samo sam mogao posmatrati. U osmatranju me prekinuo glas - Halo momak, vidis se iz aviona sa tom crvenom maramom! Kada sam se okrenuo i pogledao niz stazicu koja vodi do Orlica, ugledao sam trojicu momaka u maskirnim bijelim uniformama. Kada su dosli do mene, rekli su da su izvidaci, da imaju zadatak da izvide teren prema Cavrkovoj stijeni. Nakon sto smo se upoznali rekli su mi - Ti si Pospanko, ti si taj sto hoce kod nas da prede. - Ko vam je to rekao. - Nacelnik, je pitao komandira da li mu treba ljudi, da ima jedan Pospanko zainteresovan da prede kod nas. Nakon sto smo zavrsili razgovor, htjeli su da krenu naprijed. Zamolio sam ih da i ja podem sa njima. Na sto su pristali. Izasli smo ispred linije, u meduvremenu je snijeg pojacao padanje. Smanjio je vidljivost. Kretali smo se ivicom sume, skoro pa istim onim putem kuda smo Hare i ja juce isli do vikendica. Nakon sto smo dosli do vikendica, okrenuli su lijevo, prema Zecijoj glavi. Zaustavili smo u kanalu koji je ustvari ostatak transeao iz drugog svjetskog rata, kojih je ovaj plato prepun. Lezali smo zavaljeni u snijeg, izvidaci su osmatrali dio ispod Cavrkove stijene. Metak je prosisao kroz bor, pored nasih glava. Zalegli smo u jarak. Drugi metak je ponovo zavrsio u stablu bora iznad samih glava. Bilo je ocito da nas je njihov snajperista snimio. Pucanj je dolazio sa Cavrkove stijene. Znali smo da ce nas zasuti ubrzo granatama. Tako da smo morali da se izvucemo sto prije

ZELJA ZA DOKAZIVANJEM
Puzali smo kroz jarak. Snajperu se ubrzo pridruzio sijac. Koji je sisao sumu, iznad nasih glava. Nije bilo vise nikakve sanse da se vratimo nazad na liniju. Dopuzali smo do kraja jarka. Tu je srecom bila malo veca uvala, koja je nekada davno sluzila kao rov. Zalegli smo unutra. Izvadio sam bajonet od puske M48 i lezeci poceo kopati. Ostali su ucinili isto. Rovili smo zemlju. Koja je bila dobro nakvasena predhodnih dana. Minobacac je poceo da nas trazi po sumi. Granate su par puta pale samo par metara od nas. Bili smo zvjeri koje traze zaklon od lovaca. Zabijali smo bajonete u zemlju i kopali. Kao da smo nasli skriveno blago i takmicili se ko ce prije doci do njega. Pobjednik dobija sve, ostali samo umor i prljave ruke. Nakon sto smo izdubili u zemlji neku vrstu lezecih rovova. Smirili smo se i cekali, da se ukaze prilika za povlacenje. Nakon duzeg lezanja poceo sam da se smrzavam. Uzasno je bilo hladno. Tresao sam se kao da imam groznicu. Zelio sam da se pokazem u sto boljem svijetlu pred izvidacima, ali hladnoca je bila jaca od zelje za dokazivanjem. Sutio sam i tresao se. Ubrzo je neko od njih progovorio umrijet cu od zime! Tog trenutka mi je bilo puno lakse. Kao da sam dobio dodatnu snagu. Vjetar i snijeg su sihronizovano pojacavali svoje djelovanje. Granate su prestale da padaju. Ali nismo smjeli rizikovati ustajanje, jer snajperista sigurno nije imao pametnijeg posla. Nego da ceka, da se umorimo. Tek oko 3:30h. Snijeg je dovoljno jako padao. Gustoca pahuljica skrivala je pogled na Cavrkovu stijenu. Konacno smo imali dovoljno hrabrosti da ustanemo, te da pretrcimo nazad do nase linije. Kada smo dosli u transe, pogledao sam u vojnika preko puta sebe. Samo su se oci vidjele od zemlje. Tada sam spustio pogled na svoju uniformu. Vidio sam potpuno istu sliku. Sa nje su jos uvijek otpadali komadici zemlje, koji su se tu nalijepili u toku dana. Uniforma koja me ucinila sretnim, u kojoj sam se osjecao nepobjediv, sada je bila kao i sve drugo oko mene. Prekrivena blatom, izgledala je prljavo i ruzno kao i vrijeme u kojem zivimo. Izvidaci su otisli. Sada ne znam sta da mislim o svemu ovome. Uvukose me u belaj u sekundi. Do sada sam ovudao hodao redovno, niko me nije skontao, sa njima sam prvi dan zaglavio. Danas sam se osjecao puno pribranije od njih. Sada sam siguran da mogu bez problema biti dio njih. Nisam vidio kod njih nista sto ja ne mogu pokazati. Zalio sam se Mr. Visku za prekomandu - Nista strasno, trazio sam i ja da predem u El-Fatih, ali mi nisu dozvolili. - Nisam znao da si i ti negdje htio da ides, to prvi put cujem. - Jesam, isao sam cak i komadantu. Na kraju nista, nisu dali da idem iz brigade. Sada jos manje imam nade da ce i meni dati da odem. Mada ja ne idem iz brigade, a to je velika razlika u svemu ovome. Nakon sto sam se ugrijao, zaspao sam u zemunici. Probudio me vojnik koji je tiho pricao - Izgleda da idu cetnici prema nama, ustani brzo, da pokusamo da ih iznenadimo

ZAMKA
Ustao sam u bunilu, uzeo sam pusku i izasao iz zemunice u transe. Hladan zrak je stipao za obraze. Jos uvijek je po neka pahuljica prolijetala. Prisao mi je Hare i tiho rekao. - Mr. Visak je cuo glasove, kada je isao ispred linije u WC - Kada ih je cuo? - Prije par minuta, negdje ispred vikendica, su se culi. - Sta cemo sada? - Izaci cemo iz rovova, pa cemo se povuci desetak metara visocije. Povukli smo se na uzvisenje iznad, sa kojeg smo imali bolji pregled okoline. Zalegli smo iza drveca i cekali. Ponovo mi je bilo hladno. Tresao sam se od zime. Izasao sam naglo iz zemunice, nisam se prilagodio na hladan zrak. Dogovor je bio da cekamo, da niko ne puca dok ne dodu do nasih rovova. Posto je bio snijeg, mogli smo ih jasno vidjeti prije nego sto bi dosli do nasih rovova. Nakon par minuta zaculo se skripanje zice. Neko je zakoracio na zicu, koja je sluzila kao ograda izmedu livade i sume u kojoj su se nalazili nasi rovovi. Nakon sto je zica zaskripala. Nastala je tisina. Vise se nista nije desavalo. Pratio sam pasivom prilaz rovovima. Imao sam pregled skoro kao po danu. Nije bilo nikoga da ide prema nama. Iznenada je neko pritisnuo obarac. Ostali su mu se pridruzili. Nisam pucao, samo sam gledao na pasivu, kroz sumu, da pokusam nesto vidjeti, ali nista od toga. Ostali su pucali bez nekog odredenog cilja u pravcu ograde kroz sumu. Nakon sto su potrosili po okvir municije. Pucnjava je prestala. Pricekali smo par minuta, sa druge strane nije bilo odgovora. Vratili smo se u rovove. Tu je nastala frka, svi smo napali vojnika koji je zapucao prije vremena. Nakon duge sutnje tiho je rekao - Zar je problem sto niko nije poginuo? Svi smo zivi, ko je mogao garantovati, ako nam pridu da nece neko i od nas poginuti. Usutili smo svi, nakon te njegove izjave. Imala je smisla. Niko nam nije mogao garantovati da koje zrno nebi pogodilo nekoga od nas. Nikada ne mozes biti siguran da nece koji metak zalutati i odabranog poslati u smrt. Izgleda da smo svi ludi. Kao da bi nesto promijenilo nas polozaj da sada ovdje imamo par mrtvih vojnika. Mozda bi se slikali sa njima, kao sto se lovci slikaju sa trofejima ubijenih zivotinja. Nakon toga bi nas posjecivali uvijek u nocima kada san nebi dolazio na oci. Ostali bi da zive u nasim sjecanjima, sigurno duze nego u sjecanjima njihovih familija. Noc smo proveli budni. Strazaraili smo po trojica. Za razliku od predhodnih noci, kada je strazario samo jedan vojnik. Noge su mi se zaledile. Ne pomazu ni kese. Skakutao sam jutros po transeu da bih se zagrijao. Kada je jutro svanulo, izasli smo ispred rovova do ograde. Nasli smo tragova od osam vojnika, koji su se spustili niz livadu iz pravca Cavrkove stijene. Nakon sto su presli zicu, napravili su par koraka prema nasim rovovima, te otrcali niz brdo, prema Zecijoj glavi. Sigurno su se predomislili nakon pocetka pucnjave. Izgleda da ih je nase ponasanje u predhodna dva dana zbunilo, tako da ih je neko otjerao u izvidanje.

BOZIC JE A KAO DA NIJE

Svanulo je bozicno jutro. Neka ledena kisa je padala, sve je pretvorila u ledenu povrsinu. Cetnici pucaju po gradu. Izgleda da im nista nije sveto. Cim danas mogu da pucaju po civilima medu kojima sigurno danas na ulicama ima puno Srba. Nocas su ponovo dosli izvidaci, ponovo su mene trazili da idem sa njima. Ovaj put je bila druga ekipa. Spustio sam se sa njima ispod Zecije glave. Haubice sa Crepoljskog su gadale negdje po gradu. Granate su uzasno ruzno zvizdale iznad nasih glava. Da bi detonacija dosla puno kasnije. Sa izvidacima je bila i jedna djevojka. Kada smo se kretali niz brdo, okliznulo joj se, zavrsila je pet metara nize za jednim stablom. Uzasno se bilo tesko kretati. Svakog momenta sam i ja ocekivao da cu se survati niz provaliju. Na kraju je komandir izvidanja, odustao od daljnjeg kretanja. Mada je cilj bio da pokusamo proci u Faletice. Odlucio je da se vratimo, nije bio siguran da cemo proci izmedu rovova sigurno i bez nekog neplaniranog proklizavanja. Vratio sam se na strazu na Orlic, izvidaci su otisli nazad. Sada sam siguran da ce me primiti u IDV. Ovo nije slucajno da su dva puta dolazili i da su me poveli sa sobom. Nadam se da ce prekomanda doci ubrzo, jer sam izgubio skroz volju za davanje straze. Smjena nam je nocas dosla na vrijeme. Krenuli smo ponovo skupa prema kucama. Na cesti pored Moscanice smo naisli na parkiran auto. Stajao je upaljen, vlasnika nije bilo u blizini. Ko li je mangup koji sada ima goriva da se vozika okolo? Hareta smo nalozili da nam da bombu koju cuva za sebe da je bacimo u auto.

Nakon sto se teska srca rastao sa bombom. Razbili smo staklo i ubacili bombu unutra. Skocili smo pod cestu. Lezali smo u snijegu i odbrojavali. Proslo je sigurno minut vremena, prije nego sto smo se usudili da ustanemo. Bomba je ocito bila pokvarena. Nikakve koristi od nje. - Jebala te tvoja bomba, bi se obrukao pred cetnicima. Zamisli Hareta, kako lezi na bombi, moleci je da pukne. - Fakat, zamisli da mi se to desilo. Ispao bih pravi levat. - Ma nista strasno poslije bi te natjerali da je pojedes, sigurno bi je kiselina u zelucu aktivirala. Nakon cega bi misteriozno nestao pred cetnickim ocima. Uzeo sam sibicu od jednog vojnika. Posvijetlio sam u auto, bomba je stajala na sjedistu. Podigao sam je, izvrnuo sam upaljac i bacio ga u Moscanicu. Bombu sam predao poslije u stab. Steta je da se baci, moze se iskoristiti. Ponovo sam u podrumu. Sve se vrti u krug. Odlazak, dolazak, hladna prostorija, bez vode, struje, familije, prijatelja Bez smisla zivota. Raspolozenja koje se mjenja iz casa u cas. Ponekad se osjecam umorno, pocnem razmisljati o predaji, o napusatanju Sarajeva o bjegu u neki novi svijet. Nakon samo par minuta, bih dao zivot za sve ovo. Ostao bih do zadnjeg sec zivota da se borim za ovaj narod i ovaj grad. Znam da je ovo drugo ono pravo ja. Ovo prvo progovara umor, trenutna slabost, koja zna ponekad biti vrlo odvratna i tesko je sa njom izaci na kraj. Jos malo pa ce i ramazan. Moram sebi obezbjediti nekako minimalne zalihe hrane za taj period. Najbolje da nabavim par konzervi, ne moram ih nista spremati i obradivati. Moram otici na pijacu, ovih dana da vidim sta se nudi. Nadam se da cu naci koju konzervu da kupim, uvijek se nade neko ko prodaje nesto sto drugima treba

ODLAZAK - DOLAZAK
Kurir je jutros dosao ponovo u posjetu. Prenio mi je poruku da svratim do staba u toku dana. Posto sam se vec bio spremio da idem na vodu, iskoristio sam to da usput obavim i to. Kada sam dosao, dezurni oficir mi je rekao da se javim u komandu brigade, Nacelniku za izvidacko-obavjestajne poslove. Kada sam se vratio sa vode, otisao sam do brigade. Najavio sam se na ulazu, potom me vojni policajac odveo do kancelarije. Usao sam prostoriju u kojoj su na zidu visile karte, sa precizno ucrtanim rovovima, kako nasim tako i cetnickim. Prvi put sam vidio ovako detaljnu kartu. Do sada su to bile pretezno isarane karte, da bi ostavile dojam na onoga ko ih prvi put vidi. U jednom cosku kancelarije se nalazio krevet za spavanje. Iznenadio sam se sa nacelnikom. Mlad momak, starosti izmedu tideset i trideset pet godina. Pricao je sasvim normalno. Bez nekih glupih i suvisnih pitanja. Nakon sto smo zavrsili razgovor, dao mi je jedan formular na kojem je stajalo da dobrovoljno bez icije prisile trazim prelazak u IDV. Popunio sam i potpisao sve sto je trebalo. Nakon toga mi je cestitao i rekao da cu biti obavjesten od strane komande bataljona o datumu prelaska u IDV. Vratio sam se kuci, sada sjedim u podrumu. Na vijestima su javili da je juce ubijen Hakija

SKRIVENI OSJECAJI
Danas sam konacno uspio da se vidim sa djevojkom. Sjedili smo cijeli dan skupa kod njene prijateljice. Sve je ok, sve super fercera, samo sto ja ne znam koji je smisao svega ovoga. Nema me skoro nikada kod kuce. Nemam vremena da se naspavam, a kamo li da ga mogu naci za ljubav. Mislim da je ovo nepravedno prema njoj. Mada je glupo sada pricati o nekoj pravdi, kada je sve oko nas nepravedno. Ko zna da li cemo sutra biti zivi i ja i ona. Sve je ovo samo dio nasih jeftinih zivota. Moram nesto rijesiti sto se tice ovoga, sto prije. Kada sam dosao kuci, spakovao sam se po ko zna koji put i spremio za strazu. Dosao sam do mjesta okupljanja. Za pentranje na Orlic. Kurir je dosao i pozvao me u stab cete. Gdje me cekao kapetan Miki. - Pospanko, ti jos veceras ides na strazu na Orlic, sutra vece ce neko od vojnika doci da te zamijeni. - Zasto ne idem vise na Orlic? - Dobio si prekomandu u IDV. Ustao je sa stolice, pruzimo mi ruku, zagrlio me i cestitao na dosadasnjoj suradnji. Zazelio mi je srecu u novoj jedinici. Na kraju mi je rekao da ce biti sretan ako se nekada pozelim vratiti u njegovu cetu. Nisam ocekivao od njega ovakav postupak. Uvijek mi je izgladao hladan kao santa leda. Sada sam vidio da u stvari i on duboko u sebi prozivljavao sve ovo. Sinoc mi je Hare poklonio metke te sam odsvirao TU TU-TUTUTU uspio sam da odsviram sve kako treba, bez ijedne greske. Nakon sto sam zavrsio, cetnici su uzvratili PAM-m po nasoj liniji. Napravili smo nakon toga pravi dernek. Budalesali smo cijelu noc. Jutros se osjecam kao da me valjak pregazio. Umoran sam, u zraku se osjeti odvratni jugo. Tako da me sve zivo boli. Blato je po svuda. Noge se lijepe za zemlju kao da hodam po lijepilu za miseve. Dok sam sjedio prisao mi je Asko, sjedio je par minuta pored mene, nista nije pricao.

- Sta je frajru, sta si se zamislio? - Kontam mogao bih i ja preci u IDV, dosta je i meni ovoga sranja sa strazom. - Znas put, ne moras lutati kao sto sam ja. Nije momak koji je za straze. Prije rata smo zivjeli u istoj ulici, nikada se nismo pozdravljali. Dok sam ja imao dugu kosu, nausnice, pocijepane pantolone, on je bio pravi sminker. Bili smo dva razlicita svijeta. Jednom je malo falilo da se pobijemo, nesto mi je dobacio u vezi nausnica. Sada i on ima nausnicu u uhu. Postali smo u meduvremenu dobri prijatelji. Koliko se samo toga izmijenilo u nasim ponasanjima od pocetka rata do sada. Bili smo obicna balavurdija a evo sada smo glavni nosioci odbrane grada. Ko je mogao pomisliti na pocetku rata da cemo mi koji smo bili prava djecurlija. Za samo par mjeseci rata, biti ti na cijim ledima ce se lomiti sve bitke u ovom gradu. Oni koji su u aprilu bili najbucniji, setali okolo sa rejbankama, pancirima i heklerima su preko noci nestali. Ostali smo mi, za oko neugledni djecaci. Sa kojima su se na pocetku rata sprdali. Na zalost, sada smo mi tu, a oni su daleko, sigurno ih je vecina napustila grad, ako ne grad onda su sigurno daleko od kaljuza rovova. Pred vece je dosao vojnik, koji me zamjenio na strazi. Jos jedan balavac, momak iz moje ulice, par mjeseci mladi od mene. Pamtim ga jos sa samog pocetka rata. Kada su bile mahalske straze. Izgleda da je i on prosao dug put dok je napredovao od mahale do Orlica. Neka mu je sa srecom. Nadam se da ce uspjeti pobjedivati i dalje. Pozdravio sam se sa rajom. Okrenuo sam se i krenuo niz stazicu. Vec je bio pao mrak. Ispod mene se kao na dlanu vidio cijeli Gazin Han. Kompletan je utonuo u tamu i mracne snove. Dok sam se kretao pratio sam obrise doline, koju je prekrila neka neobicna tisina. Tisina je uticala da tog trenutka osjetim da sam zivo bice. Kao da sam u proteklom vremenu izgubio dusu, te sam je tog trenutka ponovo nasao. Mogao sam osjetiti mir i srecu u toj tisini, kao da je rat zavrsen i da je sa njim nestalo zlo koje nas je bilo okupiralo. Sjeo sam pored napustenog rova br.9, slike proslosti su se redale ispred ociju. Sjedio sam i zamisljao da se vracam kuci, nakon tek zavrsenog rata, koji je bio surov, zamoran, besmislen Detonacija granate negdje u naselju, razbudila me iz sna i dala mi do znanja da moj rat jos uvijek nije ni blizu kraja Turajlic. Izgleda da ga je UN predao cetnicima. Ovo je samo potvrda da nam nisu prijatelji. Ovdje se vozaju po gradu, nista ne cine. Samo broje granate, izgleda da im je to jedini posao koji imaju. Sve drugo je sverc, kafe, cigareta, alkohola Svi izgleda rade da pomognu cetnicima da nas pregaze. Imamo embargo na naoruzanje, embargo na hranu, embargo na zivot, embargo Jedino nemamo embargo na smrt, nju nam isporucuju u dovoljnim kolicinama. Zrtvovali su nas cetnicima. Cekaju sa nestrpljenjem kada ce nas dokrajciti. Slike ulaska cetnika u Vukovar su mi redovno pred ocima. Ujedinjene Nacije bi bile najsretnije kada bi te slike vidjeli i u Sarajevu. To bi im pomoglo da se rjese problema zvanog BiH. Ne vjerujem da ce te slike gledati u ovom gradu. Ima nas dovoljno, koji smo spremni dati svoj zivot, ali slike Vukovara sigurno medunarodna zajednica nece imati priliku vidjeti u Sarajevu. Kako ce se sve ovo zavrsiti samo Bog zna. Sada jedino u sta mozemo biti sigurni je da nam niko nece sigurno donijeti slobodu. Morat cemo se za to sami pobrinuti. Cijena ce biti visoka. Vec smo platili veliki dio duga, koliko li nam rata jos preostaje? Na zalost svijet nam nije dao priliku da biramo. Cijelo vrijeme nam bacaju prasinu u oci, koja nas uspijeva zaslijepiti taman toliko da ne krenemo u bitku za oslobadanje Sarajeva. Doturanjem hrane na kasikicu, samo produzuju patnje ovog naroda i daju cetnicima na vremenu. Da smo krenuli na pocetku rata u kakav proboj, sigurno bi izginulo manje ljudi, nego sto ih je do sada poginulo. Svaki dan vojnici ginu i tako odlaze, na njihovo mjesto dolaze drugi i preuzimaju njihove puske. Naci ce se neko ko ce doci i preuzeti rahmetli Hakijinu. Neko ce nastaviti tamo gdje je on stao. Sigurno ovim kukavickim ubistvom nisu stavili tacku na nesto sto se zove Bosna i Hercegovina

BOZIC JE A KAO DA NIJE

Svanulo je bozicno jutro. Neka ledena kisa je padala, sve je pretvorila u ledenu povrsinu. Cetnici pucaju po gradu. Izgleda da im nista nije sveto. Cim danas mogu da pucaju po civilima medu kojima sigurno danas na ulicama ima puno Srba. Nocas su ponovo dosli izvidaci, ponovo su mene trazili da idem sa njima. Ovaj put je bila druga ekipa. Spustio sam se sa njima ispod Zecije glave. Haubice sa Crepoljskog su gadale negdje po gradu. Granate su uzasno ruzno zvizdale iznad nasih glava. Da bi detonacija dosla puno kasnije. Sa izvidacima je bila i jedna djevojka. Kada smo se kretali niz brdo, okliznulo joj se, zavrsila je pet metara nize za jednim stablom. Uzasno se bilo tesko kretati. Svakog momenta sam i ja ocekivao da cu se survati niz provaliju. Na kraju je komandir izvidanja, odustao od daljnjeg kretanja. Mada je cilj bio da pokusamo proci u Faletice. Odlucio je da se vratimo, nije bio siguran da cemo proci izmedu rovova sigurno i bez nekog neplaniranog proklizavanja.

Vratio sam se na strazu na Orlic, izvidaci su otisli nazad. Sada sam siguran da ce me primiti u IDV. Ovo nije slucajno da su dva puta dolazili i da su me poveli sa sobom. Nadam se da ce prekomanda doci ubrzo, jer sam izgubio skroz volju za davanje straze. Smjena nam je nocas dosla na vrijeme. Krenuli smo ponovo skupa prema kucama. Na cesti pored Moscanice smo naisli na parkiran auto. Stajao je upaljen, vlasnika nije bilo u blizini. Ko li je mangup koji sada ima goriva da se vozika okolo? Hareta smo nalozili da nam da bombu koju cuva za sebe da je bacimo u auto. Nakon sto se teska srca rastao sa bombom. Razbili smo staklo i ubacili bombu unutra. Skocili smo pod cestu. Lezali smo u snijegu i odbrojavali. Proslo je sigurno minut vremena, prije nego sto smo se usudili da ustanemo. Bomba je ocito bila pokvarena. Nikakve koristi od nje. - Jebala te tvoja bomba, bi se obrukao pred cetnicima. Zamisli Hareta, kako lezi na bombi, moleci je da pukne. - Fakat, zamisli da mi se to desilo. Ispao bih pravi levat. - Ma nista strasno poslije bi te natjerali da je pojedes, sigurno bi je kiselina u zelucu aktivirala. Nakon cega bi misteriozno nestao pred cetnickim ocima. Uzeo sam sibicu od jednog vojnika. Posvijetlio sam u auto, bomba je stajala na sjedistu. Podigao sam je, izvrnuo sam upaljac i bacio ga u Moscanicu. Bombu sam predao poslije u stab. Steta je da se baci, moze se iskoristiti. Ponovo sam u podrumu. Sve se vrti u krug. Odlazak, dolazak, hladna prostorija, bez vode, struje, familije, prijatelja Bez smisla zivota. Raspolozenja koje se mjenja iz casa u cas. Ponekad se osjecam umorno, pocnem razmisljati o predaji, o napusatanju Sarajeva o bjegu u neki novi svijet. Nakon samo par minuta, bih dao zivot za sve ovo. Ostao bih do zadnjeg sec zivota da se borim za ovaj narod i ovaj grad. Znam da je ovo drugo ono pravo ja. Ovo prvo progovara umor, trenutna slabost, koja zna ponekad biti vrlo odvratna i tesko je sa njom izaci na kraj. Jos malo pa ce i ramazan. Moram sebi obezbjediti nekako minimalne zalihe hrane za taj period. Najbolje da nabavim par konzervi, ne moram ih nista spremati i obradivati. Moram otici na pijacu, ovih dana da vidim sta se nudi. Nadam se da cu naci koju konzervu da kupim, uvijek se nade neko ko prodaje nesto sto drugima treba

IZVLACIMO PRVI BROJ

Dovukao sam se nekako do komande bataljona. Bezbjednjak mi je dao razduzni list da potpisem. Nisam nista ni dobio od njih, tako da nisma imao sta ni razduziti. Komadant je cutao, imao sam osjecaj da je ljut na mene. Kada sam zavrsio sa razduzivanjem, ustao sam i posao da krenem. Komadant je ustao, pruzio mi ruku - Pamet u glavu, cuvaj se i ne srljaj. - Pokusat cu, valjda sam nesto do sada naucio. - Sa srecom Nakon sto sam se pozdravio i sa ostalim osobljem koje radi u stabu, izasao sam i nastavio put prema svom podrumu. Sutra ujutro u 8:00h trebam se javiti u Kasarnu na Zmajevcu. Konacno je doslo do zbogom davanju straze. Sutra se otvara nova stranica mog ratnog puta. Koliko ce dugo trajati sve zavisi od moje sudbine. Do sada je bila teska, ali se ne smijem zaliti. Jos uvijek sam ziv i u jednom komadu. Tesko ce mi biti bez raje koju sam imao na Orlicu. Momci su nesto najbolje sto sam sreo u ovom ratu. Blentavi jesu, ali sta nam je drugo preostalo, nego da budalesamo. Nasi zivoti su u bubnju, koji se vrti bez prestanka. Izgleda da je neko unaprijed uplatio svakodnevno izvlacenje novih brojeva. Zato je bolje da se veselimo, dok red ne dode na nas. Sjedim sada u hladnoj sobi. Uhvatila me nervoza, ne znam sta bih od sebe. Najradije bih da su me pustili veceras da ostanem na strazi. Nekako bih se bolje osjecao sa rajom, nego ovako sam, slusajuci ove kazaljke od sata kako mlataraju. Tu su izgleda da me podsjecaju da vrijeme koje prolazi, sigurno nece cekati da se rat zavrsi, pa da ja nastavim svoj zivot. Ako prezivim rat, znaci da cu biti izgubljen u vremenu i prostoru. Bicu otpad, koji ovoj drzavi nece trebati. Trebat ce joj pametni i obrazovani ljudi. Sta bih to ja mogao ponuditi, nakon svega sto sam do sada prezivio. Ruzna sjecanja su jedino sto imam i koja nece nikome trebati. Neke nove vrijednosti ce trebati ova drzava. Bojim se da ih ja necu imati jer vrijeme prolazi a ja ratujem. Kada bi me sada neko upitao, sta sam naucio zadnjih godinu dana, sta bih mu mogao reci? Svi smo zadnjih godinu dana ucili jednu te istu lekciju, koja nosi naslov smrt na hiljadu i jedan nacin. Bas me interesuje kako bih se to ja ponasao da sada rat stane. Gdje bih u stvari otisao. Kuce vise nemam, nemam ni rodbine, ko zna gdje su i kako su. Nemam ni posla, kako bih i od cega zivio? Ne znam koji mi je davo danas, samo mislim o prestanku rata i o dolasku mira. Jedino sto sam danas skontao je to da ako kojim slucajem prezivim rat, moj mir ce biti bolan mozda cak i bolniji od rata. Daleko sam od rodnog kraja, daleko od pronalaska familije, daleko od starih prijatelja, daleko od svega sto bi me ucinilo sretnim. Mislio sam da cu biti sretan kada dobijem prekomandu. Sada lebdim kao cardak ni na nebu ni na

zemlji. Ne mogu opisati kako se cudno osjecam. Idem u nesto nepoznato, a to znaci da se moram ponovo dokazivati, sama pomisao na to me zamara. Sve manje imam snage da bih nekome dokazivao sta sam i ko sam. Bit cu ono sto jesam, ako me ne prihvate, bice ok. Ako me ne private, necu se brinuti. Nisu jedina jedinica u ovoj zemlji. Samo sam siguran da se necu vracati nazad, nikada to nisam u zivotu radio, necu ni sada. Idem dalje, negdje cu vec naci sebe

HLADAN PRIJEM
Jutros sam u sedam stati, izasao sam iz podruma. Prosao sam kroz Skaljinu bascu. Kretao sam se polagano, iako je ispod nogu pucketao tanki sloj leda, moje misli su odlutale cak do petog aprila, kada su ovuda isle kolone izbjeglica. Bjezeci sa Gazinog Hana prema kasarni na Zmajevcu. Zeljeli su u istoj ovoj kasarni da nadu skroviste. Nakon sto im vojska JNA nije htjela otvoriti kapiju, nastavili su kretanje prema Vratniku. Sjetio sam se svog prolaska istim ovim putem, kada sam isao na Vratnik da trazim sestru. Dan prije je poceo rat, izgleda da me sudbina vratila ponovo na pocetak. Ista ona livada koja je tog dana mirisala na proljece, sada je preorana kraterima granata, u neke od njih se moze bez problema uparkirati Fico. Dosao sam u kasarnu u 7:30h. Javio sam se u komandiru jedinice. Primio me u jednoj malenoj prostoriji, koja sluzi kao kancelarija i soba za spavanje. Kada sam ga vidio, prepoznao sam komandira Diverzanata koji su bili na Borijama. Nakon kraceg razgovora, upoznao me sa aktivnostima jedinice, pravilima ponasanja Nema slobodnih dana. Mogu sedmicno dobiti jedan dan da odem kuci. Znaci nema odmora, opet sa losega na gore. Na kraju razgovora dao mi je uniformu. Ne mogu da vjerujem, kakva glupa boja. Narandzasta boja u zimskom periodu, kao da smo izgubljeni na aljasci, pa da nas lakse lociraju iz zraka. Kao da vec nismo dovoljne mete. Cizme, nemaju ni pod tackom razno i dalje ce mi prst viriti iz cizme i glumiti osmatrace. Nakon razgovora me odveo u spavaonu. Ogromna prostorija u potkrovlju objekta. Spuzve poredane po drvenom podu koji je skripao pod nogama. Jedan prozor, okrenut prema gradu, staklo na njemu je mjenjala folija. Kada sam usao vojnici su gledali u mene kao da sam pao s Marsa. Upoznao sam se sa prisutnim vojnicima. Ne mogu da vjerujem, da nema niti jednog vojnika kojeg sam do sada vidio u izvidanju i u akcijama. Imam osjecaj da sam dosao u neku drugu jedinicu a ne u onu koju sam zelio. Pored vrata na ulazu u spavaonu stajao je sto, za kojim su dvojica vojnika igala saha. Jedan je podigao glavu i rekao - Od kuda si ti mladicu zalutao ovdje? - Iz prvog bataljona. - Znaci sa Gazinog Hana. - Tako nekako. - Pa dobro dosao. Napravit cemo poslije raspored osmatranja, izvidanja i odlaska po hranu za narednih sedam dana. Pa mozes dati svoj komentar, ako ti se nesto ne bude svidalo. Nakon toga su nastavili sa igrom. Ruzan osjecaj, kada dodes u novu sredinu a oko tebe kao namjerno svi sute. Stavio sam ruksak sa stvarima pored spuzve koju sam dobio kao mjesto za spavanje. Izvukao sam vrecu za spavanje i bacio je na spuzvu. Vojnik koji je lezao pored. Gledao je u moju vrecu - Istu takvu vrecu za spavanje sam imao, ostala mi je na Jahorini. - Mozda je ovo bas tvoja, ja sam je pokupio negdje u ratu. Ko zna cudni su putevi vreca za spavanje. - Ne zezam se, stvarno sam imao istu YASSA vrecu... Imao sam ipak srece, neko je progovorio. Da nije bilo vrece, ko zna ko bi prvi otvorio usta, da nesto progovori. Popodne sam dobio smjenu u trajanju od 2h u osmatrackom rovu ispod kasarne

OSMATRANJE
Dobio sam zadatak da vrsim osmatranje terena Gornjeg i Donjeg Bioska, putne komunikacije Vogosca Vucija Luka, pracenje dejstva artiljerije, kao i pjesadijske pucnjave u zoni odgovornosti nase brigade. Moram evidentirati prolazak svakog auta, pravac njegovog kretanja. Svako ispaljenje granate kao i rejon explodiranja (Grad, Gazin Han ili linija). U rovu imam jednog Rogonju (Vojni Periskop), dvogled i teleskop. Dosta dobro opremljena osmatracnica. Teleskop je odlican, vidi se svaki detalj na cetnickoj liniji. Par puta mi je u rov navratio HBAO izvidac i sa njim artiljerijski izvidac. Oni nemaju nekog posla. HBAO izvidac prati da nema gdje kakvog dima (bojnih otrova) a ovaj drugi tek tako hoda, imaju dva minobacaca ali nemaju granata pa se dosaduju. Razocarao sam se sa ovim prelaskom. Vojnike koje sam ocekivao ovdje nisam nasao. Nije ovo ono sto sam zelio. Mogao sam biti osmatrac i iz svog podruma. Likovi koje sam vidio u spavaoni mi ne lice na neke ratnike. Sada je

kasno da se zalim. Moram pricekati malo da skontam gdje sam, ako ne bude ok, moram traziti prekomandu odavde. Nakon sto sam odradio svoju smjenu, vratio sam se u spavaonu. Napravljen je raspored izvidanja. Ja sam na rasporedu sutra za nocno izvidanje u rejonu Hrastova Glavica Koplje. Nadam se da ce to biti nesta zanimljivo. Inace cu pobudaliti medu ova cetiri zida. Pred vece je dosao artiljerijski izvidac. Otkacen momak skroz. Izasao je na krov i kao Tarzan urlikao. Dolazio je poslije kod nas, igrali smo karti. Mlad je momak, par godina stariji od mene. Zezao je nekog vojnika. Koji je izgleda izgubio polozaj komadanta kasarne. Kako mu je objasnio, ispalo je na kraju da je on sada umjesto komadant kasarne postao domar. Ovaj se naljutio i napustio spavaonu. Negdje oko 8h, dvojica vojnika su se spremila i otisla na nocno izvidanje. Opremili su se dosta dobro. Skontao sam da ce im se pridruziti jos tri vojnika. Nemam pojma jos uvijek kako ovo funkcionise. Valjda cu skontati ubrzo. Ovo sto sam danas vidio me totalno zbunilo da ne znam vise ni gdje sam posao a kamoli gdje sam dosao. Danas smo dobili malokalibarsku pusku sa optikom, da je probamo. Rekao sam komandiru da sam u bataljonu duzio snajper, te da sam se i prije rata bavio gadanjem malokalibarskom puskom. Pozvao me sa sobom, ali mi nije dao pusku. Izasli smo u krug kasarne. Ispred ulaza u kasarnu na nekih 50m udaljenosti stajao je posljski WC napravljen od JNA strazare, odlucili smo da gadamo petokraku koja se nalazila na trobojci. Nakon sto je ispalio metak, iz WC-a je cuceci iskocio vojnik. Drzao je pantolone rukama i pomagao ne pucajte!! Zalegao je na snijeg i dalje vikao ne pucajte! Ne znam da li sam se vise prepao ili sam se vise smijao. Njegova sreca je sto je cucao, tako da mu je metak prosao iznad same gleva. Da je kojim slucajem komandir slabo gadao ili da je farbar malo nize ofarbao petokraku, pogodak bi bio tacno u glavu. Popodne su nas zasuli granatama. Sjedio sam u spavaoni i brojao detonacije, koje su tresle foliju na prozoru. Nisam se nesto posebno bojao, dok jedan vojnik nije prokomentarisao - Sve je dobro dok jedna ne padne na krov, tada cemo mi zavrsiti u podrumu. - Kakve veze ima krov. - Pa iznad nas je samo daska i lim. Pogledao sam u plafon i vidio da je covjek u pravu. Vidjele su se grede, preko kojih je bila rasusena daska izmedu koje se vidio lim

ARMIJA BEZ ORUZJA

Umjesto da bjeze u podrum, vojnici su samo legli zalegli na spuzve koje su se nalazile na podu. Uradio sam isto. Nakon par minuta granatiranja, zacuo se dobro poznati zvuk haubicke gradate. Zvizduk i detonacija su se spojili u jedno. Folija na prozoru je odletjela na sredinu sobe. Tek nakon petnaestak minuta smirilo se granatiranje. Nekako je u isto vrijeme dosao vojnik sa osmatracnice. Dobili smo izvjestaj iz prve ruke. Gadali su nas sa Crepoljskog haubicama, ZIS-a sa Savica brda. Jedna granata je pala ispred samog ulaza, porusila je tri bora i napravila ogroman krater. Granata koja je pala ispred ulaza, fulila je krov za par cm. Nije mi jasno koji je pametnjakovic skontao da ovdje smjesti vojsku. Ovo je cisto samoubistvo. Kad tad ce jedna drmnuti na krov, ne bih volio da se tada zadesim u spavaoni. Spremili smo se za nocno izvidanje. Ide nas ukupno sest. Troje nas ide iz naseg voda, ostalih troje ce biti iz voda na Gazinom Hanu. Znaci postoji jos nekih vodova, ovaj je izgleda zaduzen za osmatracnice. Dva puta dnevno primamo izvjestaj sa par osmatracnica. Nakon cega pravimo uporedivanje podataka. Kada se sve pregleda salje se zavrsni izvjestaj brigadi. Uhodan sistem o kojem do sada nisam imao pojma. Mislio sam da samo mi po rovovima ratujemo, da nema nista drugo iza nas. Kad ono cijela armija osmatraca, pomagaca Nema cega nema. Dobro je da sam se malo odmakao od prve linije. Jeste dosadno, ali sam za ova dva dana upoznao da postoji neki drugi svijet. Na zalost skontao sam u ova dva dana da Armije nema u stvari nista od oruzja. Sve sto imamo to je ono sto smo mi imali u rovu. Do sada sam gajio potajno nadu da ima nesto vise, ali na zalost, to su bile samo puste zelje. Komandir nocnog izvidanja, je dosao u spavaonu. Nakon sastanka sa komandirom. Predocio nam je plan i cilj izvidanja. Donio je potrebnu opremu. Izmedu ostalog i kurirsku torbu u kojoj je bila karta sa ucrtanim polozajima. Pokazao nam je na karti, gdje i sta treba da izvidamo veceras. Sve je spremno, za polazak u nocno izvidanje, osim baterija za pasivu. Podigao ih je sa punjenja jedan vojnik, koji bi trebao doci za koji minut Nakon toga krecemo

REZERVNI DIJELOVI ZA CIZME

Snijeg natopljen kisom je zaledio. Dok smo se kretali, noga mi je propadala kroz koru koja nije dovoljno jaka, tako da je pucala pod tezinom tijela. Kesa u cizmi se brzo progulila. Prije nego sto smo dosli na nasu linije noge su mi bile mokre. Izasli smo na Hrastovu glavicu, Nakon sto smo izasli ispred linije. Dosli smo na stotinjak metara od cetnicke linije. Pasivom smo par sati osmatrali cetnicku liniju na Koplju. Sada me oci bole od buljenja. Nista posebno nismo vidjeli. Tek bi po neki cetnik prosao livadom pored transea i to je sve sto se desavalo. Bolje da smo uzeli snajper, pa kojeg zveknuli dok se kretao onako slobodno livadom. Na kraju nisam vidio nikakve koristi od svega ovoga, osim mozda sto sam se zaledio ko posljednji papak. Lezeci u snijegu i posmatrajuci kroz pasivu, da li ce se neko pojaviti, da bih to poslije zapisao u izvjestaj. Dosli smo u kasarnu jutros oko 5h. Kada sam usao u spavaonu, toplota u prostoriji me omamila. Samo sam se uvukao u vrecu za spavanje i zaspao skoro istog momenta. Probudila nas je snazna detonacija. Svi u spavaoni su se smijali. Gledao sam u njih i nije mi bilo jasno u cemu je fora. Jedan vojnik je kroz smijeh rekao - Konacno nesto da ude i u nase skladiste. Nakon sat vremena, otisli smo u skladiste. Na podu je lezalo pancirno zrno od tenka. Na kamenom zidu, vidjelo se tek malo ostecenje. Kakva kvalitetna gradevina. Cak se i pancirna zrna polome na njoj. Dok su se drugi skupljali oko zrna, moj pogled se zalijepio za gomilu starih cizama koje su lezale nabacane u cosku. Zarovio sam se medu njih i prebacivao, jednu po jednu. Na kraju sam skupio desetak cizama br.45. Niti jedna cizma nije bila za upotrebu. Ali svaka je imala na sebi dio koji je u odlicnom stanju. Ostatak dana sam proveo parajuci cizme. Uspio sam da skupim sve potrebne dijelove za dvije cizme. Sada ih samo moram sasiti. To nije problem, znam kako se sije fudbalska lopta, isti je princip, tako da cu ovo skrpiti za desetak dana. Nocas je dolazio komandir, pozvao me u kancelariju. Pitao me da li poznajem Aska, nakon sto sam mu dao potvrdan odgovor, pitao me kakav je vojnik. Rekao sam sve najbolje o njemu. Nakon toga mi je rekao da je predao zahtijev za prelazak u IDV. Usput mi je saopstio da cu sutra odnijeti do brigade postu i preuzeti neke papire. Drago mi je da dolazi Asko. Nadam se da ce doci kod nas, to bi mi puno znacilo. Ipak se nesto pomjera ovdje. Nije sve tako crno, kako je izgledalo prvih dana. Jutros sam otisao do brigade, nakon sto sam predao i pokupio postu za nas. Svratio sam do prijatelja. Ima velikih problema, sa mobilizacijom. Dobio je poziv da se javi u vojsku. Vise nema nista od Pejakoviceve jedinice, tako da sada mora u vojsku. Strah ga je pravo, jer ne zna gdje ce ga sutnuti. Ponudio sam mu da dode kod mene. Ja cu mu pomoci koliko mogu. Bio je odusevljen sa tom idejom. Rekao sam mu da cu razgovarati sa nacelnikom. Tako da dode direktno kod nas. Mogao bih mu ja dati osnovnu obuku. Tako da nebi imao nikavih problema. Naucio sam u ovom ratu puno toga, mogao bih mu biti od velike koristi. Ako sve ovo ispadne kako treba, mogao bih okupiti ponovo neku raju oko sebe. Sve bi bilo puno drugacije ako se sta od ovoga i ostvari

NEKE NOVE RIJEKE

Sjedio sam u osmatrackom rovu. Gledao sam tenk u Breziku. Kao i obicno, na njemu je sjedio cetnik sa dvogledom u rukama. Ispalio je par granata u pravcu Sedam suma iznad hladivoda. Gledam ovaj tenk vec skoro godinu dana. Svaki dan mi je sve veca muka u zelucu zbog njega. Tu nam stoji pred nosom, a nemamo cime da ga gadamo. Izivljava se nad nama. Nakon sto se zavrsila smjena, usao sam u kasarnu. Tu sam dobio svjeze vijesti. Dvojica vojnika su poginula iz manevarske jedinice koja je oformljena ovih dana. Tenk iz Brezika ih je pogodio prilikom osmatranja terena iznad Hladiovada u rejonu Sedam suma. Ne znam ko ih je tako naivno poslao u izvidanje. Poznavao sam momke odlicno, nisu bili za izvidanje pogotovo ne u sumi. Bili su djeca iz mahale. Izvidaci valjda postoje da izvidaju, a ne da se salju tek tako vojnici za koje neko procijeni da su hrabri. Hrabrost ne znaci da si i sposoban da izvrsis zadatak. Koliko li ce jos zivota biti izgubljeno zbog hrabrosti. Sudbina se igra sa mnom. Poceo sam se vezati za ljude. Smrt ove dvojice vojnika me pogodila. Poznavao sam ih kratko, ali opet ne mogu da ih izbrisem iz misli. Kada se sjetim pocetka rata. Tada nisam poznavao skoro nikoga. Smrt vojnika sam podnosio puno lakse. Situacija se do sada puno promijenila, sve je vise ljudi koje poznajem, a kako stvari stoje, mogu samo ocekivati vijesti slicne ovoj danasnjoj. Jednog dana cu i ja doci na red. Nemoguce je prezivjeti sve ovo.

Tesko je prihvatiti cinjenicu da ih vise nema. Do juce su bili tu, sada je po ko zna koji put od pocetka rata, ostala samo prica. Prica koja traje par dana, nakon toga kao da ugasis svijetlo, mrak prekrije cak i sjecanja. Na sto se zivot svede, da vise nemamo vremena ni mrtvih da se sjetimo. Uzeo sam da sijem cizme. Kuckam cekicem po silu. Smiju mi se ostali vojnici, ali ja sam siguran da cu narednih desetak dana uspjeti da rijesim problem cizmama. Bar na odredeni period, sve zavisi od konca koji koristim, koliko ce on dugo izdrzati. Nasao sam nesto, slici na neki konac. Posto nemam izbora, dobro je i ovo sto imam. Nekako mi je pomoglo ovo kuckanje, da se smirim, da ne mislim bar na trenutak o momcima koji su danas ostavili zivot u najboljim godinama svoga zivota. Da li ce neko da ih se sjeti jednoga dana. Da li ce exkurzije moci obilaziti njihove mezare, kao sto su nas vodali po partizanskim gorbovima. Sve mi ovo izgleda nestvarno. Pri svakoj pogibiji meni poznatih ljudi, sjetim se recenice koju je prema rijecima moje majke izrekao neki hodza u njenom selu Ljudi ce svi bjezati u Sarajevo, a kada dode do rata, rijeka krvi ce moci nositi cobansku kabanicu. Zene ce ici od panja do panja i govoriti ovo je moj muz. Sada imamo situaciju da imamo rijeku krvi. Imamo drvene basluke koji asociraju na panjeve. Mnoge supruge su izgubile svoje muzeve i djecu. Jos uvijek ih gube, i sigurno ce jos dugo. Nema kraja ovom ludilu. Velika je koncentracija zla jos uvijek nad ovim prostorima, nase tamne kotline

ZELIO SAM BITI KAMIKAZA

Nakon dugo vremena veceras cu otici do kuce. Tek toliko da vidim sta ima novog u mom podrumu. Radujem se a ni sam ne znam cemu. Sta to imam kod kuce, osim praznih i hladnih zidova. Jedino sto mogu pogledati da li je bila humanitarna, da je podignem. Izasao sam iz kasarne, ranije. Krenuo sam niz sumu prema Zmajevcu, da bih izbjegao put kroz Skaljinu bascu, dosta je otkrivena a danas je tenk bio pravo aktivan. Kada sam prosao ogradu kasarne. Naisao sam na najuzasniji prizor do sada. Pet iskasapljenih tijela je lezalo na livadi. Dva borova stable, su lezala na zemlji izmedu njih. Tenk iz brezika je pogodio medu njih. Snijeg je bio natopljen krvlju. Sva lica su mi dobro poznata. Medu njima su bila tijela od Haretovog brata i tijelo od prijatelja mog zeta. Prisao sam svakom od njih, niko nije pokazivao znakove zivota. Okrenuo sam se i otrcao prema kasarni, da bih dozvao pomoc. Kada smo se vratili, vec je dosla grupa ljudi iz naselja koji su ih izvlacili. Vratio sam se sa vojnicima u kasarnu. Nakon sto sam malo dosao sebi, krenuo sam ponovo kuci. Prosao sam pored Haretove kuce. Stajao sam par minuta ispred, nisam imao snage da udem unutra. Prosao sam kroz bascu i dosao do svog podruma. Legao sam istog momenta da spavam. Mislio sam da cu moci zaspati. San nije dolazio na oci. Lezao sam u podrumu i gledao u plafon. Par puta sam morao ustati da bih povratio od muke koju sam imao u zelucu. Ne mogu sebi da dodem, lik Haretovog brata mi je stalno pred ocima. Djecacic koji je toliko bio veseo, koji me toliko puta do sada nasmijao. Djete sa kojim sam se mjenjao crtanih romana. Bio je tu cijelo vrijeme, posjecivao me kada niko nije smio da proviri u moju ulicu. Sada sam morao da vidim njegovo iskasapljeno tijelo, koje je iza sebe ostavilo samo krvavu mrlju na snijegu. Koja ce se otopiti i tako izbrisati i posljenji trag njegovog postojanja. Kako ostati normalan, u svemu ovome? Nemam vise odgovora ni na jedno jedino pitanje. Sreca pa mene vise niko nista i ne pita. Ne bih mu imao reci nista pametno. Zadnjih dana, sve sto imam je gorcina u zelucu. Gorcina koju ne mogu ibaciti iz sebe. Ne mogu i ne zelim biti neko ko ce se tek tako predati, mada sada nemam volje ni snage za bilo sto. Nemam snage da ustanem iz kreveta. Avdica, je bio prijatelj od mog zeta. Radili su skupa, zavrsio je danas svoj radni vijek. Ne znam da li je imao ikoga taj momak. Nikada nije spominjao familiju. Ne znam, sada sam stvarno skroz van sebe. Jos uvijek sam van kontrole, ne mogu sebi doci. Moram nekako saznati gdje ce biti dzenaza. Moram otici Haretovom bratu na dzenazu. Ne smijem to propustiti. Izgleda da je Tenk juce pogodio Paljane kod skole, poginulo ih je par. Nemam snage vise ni da pisem, najradije bih sada sve ovo zapalio. Spreman sam biti kamikaza ako je potrebno da se ovaj prokleti tenk unisti

KRATKI SUSRET SA PROSLOSCU

Konacno sam zavrsio cizme. Zadovoljan sa sa njima. Dosta dobro izgledaju, pitanje je koliko ce dugo moci izdrzati a da se ne raspadnu. Konacno mogu mrdati prstima. Zasluzili su i oni malo slobode. Ako nista, bar sam psihicki zadovoljan. Proteklih dana sam uspio prijatelja iz skole dovesti u vod. Davao sam mu obuku. Nesto je ko fol naucio. Ako nista zna pucati iz puske, to je za pocetak dovoljno, za ostalo cu ja biti tu damu dam pomoc. Za sada ga necu pustati da

ide negdje bez mene. Danas smo isli u izvidanje na Hladivode. Izasli smo skoro do samog vrha linije. Najavili smo se strazaru da idemo u kucu ispred, linije. Prepuzali smo izmedu nase linije i kuce. Usli smo u kucu i popeli u potkrovlje. Kuca je licila na svicarski sir. Izbusena je sa svih strana. Lezali smo medu rusevinama i osmatrali cetnicke rovove ispred. Nismo uspjeli vidjeti nikakvo pomjeranje. Jedino sto smo vidjeli je dim koji se dizao iz rova ispred nas. Predlagao sam prijatelju, da pretrcimo tridesetak metara i ubacimo bombu u rov. Samo je odmahnuo rukom i rekao idi sam, ja cu ti dati podrsku. Nakon dva sata, osmatranja, krenuli smo nazad. Puzao sam kroz snijeg prema nasem transeu. Desetak metara od nase linije zacuo se pucanj. Zaustavio sam se, istog momenta. Cekao sam par sec, nakon toga sam krenuo ponovo da puzem. - Stoj! Ruke uvis! Glas je odjeknuo ispred mene. Podigao sam glavu i pogledao prema nasoj liniji. Vidio sam ispred sebe cijev od puske, koja je bila uperena u mene. - Nasi smo ne pucaj, ne smijemo ustati, vidjet ce nas cetnici. - Ko ste vi? - Izvidaci, najavili smo se prosloj smjeni. - Znam Pospanko da ste nasi, hajde dolazi ovamo. Dok sam puzao, kontao sam od kuda covjek zna moje ime. Ko bi to mogao biti na Hladivodama da me poznaje. Ovdje je sada bataljon sa Kovaca, malo koga poznajem u tom dijelu grada. Kada sam se svalio u transe. Pogledao sam u momka sa puskom. Smijeo se i gledao u mene. Ispred mene je stajao momak iz Foce, koji je radio u zelenari u komsiluku. - Pratim vas od kako sam dosao na smjenu. Skontao sam da si ti, zato sam vas malo prepao. - Sta malo, srce mi umalo nije otkazalo kada si ispalio metak. Kakva cudna sudbina. Naselje koje nikada nebi posjetili da nije bilo ovog sranja od rata. Gledao sam u njega, nije se puno promijenio. Na sebi je imao uniformu od humanitarnih deka. Na nju se zalijepilo blato sa zidova transea. Licio mi je na medu koji se valjao par minuta ranije po blatu. Na brzinu sam razmijenio par informacija sa njim. Saznao sam da su jos dvije djevojke koje poznajem iz Foce na Kovacima. Ipak je bilo puno vise losih informacija. Cesto je spominjao KPD-m, ubijanja, silovanja Sreca pa sam morao da idem brzo. Tako da nisam saslusao sve lose vijesti. Dovoljno mi je muka od ovoga sto se desava oko mene svaki dan. Tako da mi je svaka dodatna informacija visak

DOBITAK NA LUTRIJI
Jutros je u spavaonu dosao komandir. Trazio je dobrovoljce koji ce da idu na Stup. Cekao sam da se neko prijavi, ali nista od toga. Sjedio sam za stolom i spartao karte. Odlucio sam da presjecanjem karti odlucim da li da se prijavim ili ne. Ako presijecem na kartu manju od deset ne idem, ako bude veca od deset idem. Spustio sam karte, na sto. Presjekao sam, te okrenuo naglo prema sebi. Jedanest, idem. Krenuo sam da kazem da se prijavljujem, onda sam zastao i dao sebi jos jednu sansu, da odustanem. Ponovo ista stvar. Spustio sam karte i rekao komadiru. - Idem ja! - Siguran si da ides? - Nikada nisam bio sigurniji. - Ok, da li ima jos neko ko zeli da ide? Cekao sam da neko da neki znak, ali nista od toga. Svi su drzali zatvorena usta. Nakon sto je zavrsio, komandir me pozvao u kancelariju. Tu mi je rekao da idem sada u kasarnu Jajce. Tu cu se prikljuciti ostatku dobrovoljaca koji ce se skupiti po jedinicama u Brigadi. Zaduzio sam pusku, jedan borbeni komplet municije. Nudio mi je bijeli kombinezon, ali nisam uzeo. Jos uvijek me dobro sluzi odijelo koje mi je sestra sasila. Dosao sam u kasarnu. Usao sam u prostoriju u kojoj su na podu sjedili vojnici. Bilo ih je oko trideset. Ovaj put sam poznavao samo jednog vojnika. Ostali su mi bili cista nepoznanica. Jedan je drzao sijac smrti i pokazivao vojnicima kako se rukuje sa njim. Smjestio sam se u kut, kao da sam neko siroce. Osjecam se kao da nisam dio svega ovoga. Zeznuo sam se sto sam se prijavio. Mislio sam da cu naletjeti na raju iz pete cete, kad ovo neki novi svijet. Opet sam razmisljao srcem a ne mozgom. Ovo ce me jednom skupo kostati. Moram rijesiti sam sa sobom, gdje i kada se mogu dobrovoljno prijaviti. Ovako samo pravim budalu od sebe.

Oko deset sati, spustili smo se do sportskog centra na Kovacima. Kombio nas je vec cekao, ukrcali smo se unutra. Dok smo se vozili, skoro da niko nije progovorio jedne rijeci. Nije bilo pjesme, koja se uvijek mogla cuti kada sam isao sa petom cetom na zadatak. Iskrcali smo se iz autobusa, negdje oko tvornice Zica. Ruzna sjecanja me vezu za ovaj odvratni objekat. Odma se sjetim Dogloda i pada Otesa. Srecom ovaj put nije bilo svracanja i cekanja. Vodic nas je preuzeo, te nas istog momenta poveo kroz noc, prema stupu, od kuda su dolazile povremene detonacije. Nije bilo nikakvog zaustavljanja. Kretali smo se izmedu porusenih kuca, uskim prljavim transeama. Skoro da nisam koracao, noge su mi klizile kroz blato. Nismo nigdje ulazili u neku kucu. Vodic nas je direktno odveo na prvu liniju. Zapalo me strazarsko mjesto na sastavu sa civilnom policijom. Dvojica policajaca oko cetrdeset godina. Jedan je dosta strasiv. Skoro da nista ne prica, samo povremeno ponavlja Zavaljeni smo ovdje, sve ce nas pobiti. Poceo mi je ici na zivce. Poceo je i meni neku suhvu da veze. Zima me u meduvremenu sahvatala. Kako svice, tako i granatiranje postaje sve intezivnije. Cekam da svane u potpunosti, tada ce sigurno da bude pakleno

PROKLETSTVO
Kada je jutro svanulo, konacno sam imao priliku da osmotrim okolinu. Kuce oko nas izgledaju kao da ih je napala neka bakterija. Izbusene sa svih strana, sve je poruseno, spaljeno, tek po neki crijep strsi sa krova. Izgleda da je ovdje bilo pakleno u zadnje vrijeme. Nemam pojma gdje se nalazim. Ne smijem glave dici iz transea, kazu da snajper puca sa svih strana. Od jutros je na nas palo na stotine granata. Dva policajca cijelo vrijeme cuce u transeu. Oni su tu vec par dana. Kazu da tenkovima napadaju. Ako bude onako kako oni pricaju, sigurno ce i danas, to isto uraditi. Tek je devet sati, do sada samo granatiraju, nema nikakvih drugih napada. Danas oko jedan sat, nakon dugotrajnog granatiranja. Zacuo se tenk. Krenuo sam da ustanem iz transe, kada sam izvirio glavu, vidio sam tenk kako ide prema nama. Zalegao sam nazad u transe. Nemam pojma zasto sam to ucinio. Sigurno jer su to uradili i policajci pored mene. Zemlja se pocela obrusavati po nama. Nakon toga nas je prekrila tamna sjena. Podigao sam malo glavu, dvojica policajaca su lezala pored mene. - Balijeeeeeee!!! Gdje ste balijeeee! Evo cetnici dosli na kafu. Okrenuo sam se na leda, i gledao u grdosiju iznad sebe. Ne znam da li sam uopste bio pri svijesti u tom momentu. Tenk je krenuo ponovo naprijed. Presao je preko transea. Iza njega nije bilo pjesadije. Policajac me povukao za ruku. Pogledao sam u njega, pokazivao je u drugo policajca, koji je lezao nepomican u transeu pored nas. Kada sam uzeo ruku da mu opipam puls. Tenk je opalio granatu. Komadici od cementnih blokova su se razletili, digao se oblak prasine koji nas je prekrio. Po prvi put mi je odgovarala prasina. Bar na trenutak da nas je nesto sakrilo. Tenk je ponovo naisao preko transea. Ovaj put se vracao nazad. Prosao je par metara od nas. Mogli smo samo lezati i moliti boga da nas ne vide. Policajac je dosao sebi, tresao se od straha. Zelio sam mu nesto reci, neku rijec da ga utjesim, ali nisam imao snage ni sebe da utjesim. Nisam mogao uopste da pricam, kao da sam bio zanjemio. Strah je ucinio svoje. Cucao sam a noge su se tresle, kao da sam bio na oprugama. Pored nas su se progurala dva policajca koji su na nosilima pronijeli ranjenika. Odjurili su niz transe. Malo je falilo da i ja krenem sa njima da im pomognem. Tako bih se izvukao iz svega ovoga. Nakon pola sata dosla je vijest da su poginuli negdje oko petlje. Granata je pala medu njih. Izgleda da moj pjescani sat zivota jos nije iscurio. Nesta me jos uvijek odrzava u zivotu. Mada zivot i nije nesto posebno zanimljiv. Samo se patim, strah me uzasno, ne znam gdje se tacno nalazim. Ne smijem glavu dici da osmotrim okolinu. Nikada se u zivotu kao sada, nisam osjecao ovako ruzno. Najradije bih se ranio, samo da me izvuku odavde. Ne mogu ovo podnijeti, previse je za mene. Prokleti tenk me stalno prati. Gada me kod kuce, gada me u kasarni, gada me na liniji Kao da me neko prokleo, sa ovim tenkovima

NOC JE KRATKO TRAJALA A NAMA JE TREBALA NAJDUZA NA SVIJETU

Detonacije stalno odjekuju. Glava me uzasno boli, sto od straha sto od buke. Ako prezivim sve ovo, ne znam da li cu moci pricati nekome o svemu ovome. Sramota me reci da sam se danas usrao od straha. Ponio sam se kukavicki ali ne znam sta sam mogao uraditi da ne budem kukavica. Nemam nista, sto bi moglo nauditi tenku. Imam samo municije. Ovaj put fala bogu za razliku od Dogloda, bar nje ne fali.

Iz nase jedinice nema jos uvijek niko da je poginuo. Policija je imala ranjenih i poginulih. Imali su danas manje srece od nas. Da nam nekoga i rane, ne bih znao kako i kuda ga izvuci odavde. Kuce koje se nalaze oko nas, izgledaju sve isto, svaka je skoro na isti nacin porusena, tako da nema nekog posebnog orijentira. Danas su cetnici promarsirali tenkovima, preko nas. Izgleda da su isprobavali, kolika je nasa moc u protivoklopu. Ostaje nam da se nadamo da nisu jos skontali da nemamo cime da ih gadamo. Ujutro cemo dobiti odgovor. Najbolje bi bilo za nas da nikada ne svane. Sada nema granatiranja, uvukao sam se u jedan rov, pokusavao sam zaspati, ali cim oci zatvorim pojavi se tenk iznad mene. Ubitacni ritam od explozija granata odzvanja u usima. Previse ih je danas palo. Ova linija je vrlo zeznuta. Izgleda mi ko pravi pakao. Sada mi onaj nas tenk u Breziku izgleda ko mala maca. On bar ne seta po nama od kako je Lola jednog pogodio. Svi vojnici su uplaseni, ovi moji pokusavaju da pjevaju nesto. Svaka pjesma na kraju zavrsi sa tuznim krajem, cak se ni pjesmom ne mozemo odvojiti od tuga i jada u kojme se nalazimo. Nema nista sto bi covjeka moglo raspoloziti. Siguran sam da svi mislimo samo o jednom a to jedno je sutrasnji dan Danas sam ispalio cetiristotine metaka. Ovo je moj rekord od pocetka rata. Po prvi put sam imao municije dovoljno jos kada bi se kako nasla koja granata, koja bi razvalila ove tenkove. Puno toga bi bilo lakse. Cistio sam malo pusku, uzasno je bila prljava. Sto od blata sto od gasova. Jos par sati i svanuce novi dan. Novi dan ce nam valjda donijeti nesto novo, svi prizeljkujemo da prezivimo, ali sigurno necemo imati svi tu srecu. Neko ce morati od ovih ljudi koji su sada tu i zivot svoj dati. Da li cu to biti ja, mozda covjek koji sjedi pored mene na stolici puseci cigaretu za cigaretom dok prica o djeci ili neko treci, to niko od nas ne moze znati. Detonacija granate me probudila. Nisam mogao u pocetku da skontam gdje se nalazim. - Evo ih ponovo krecu, majku im njihovu. - Ko krece? - Marsovci, kretenu jedan! Eto ko krece. Ljutito mi je odgovorio covjek koji je stajao pored mene. Pogledao sam na sat i skontao da sam spavao citavih sat vremena. Dok sam u bunilu trazio pusku da pokupim, u sebi sam jebavao sve po spisku covjeku koji mi je drsko odgovorio. Da mi je to rekao kada sam bio prisebniji, zapamtio bi me kreten za sva vremena, ovako mi se izvukao, brzim izlaskom iz rova. Nekako sam skupio svu opremu te se izvukao u kaljuzu transea, gdje sam zbog zvizduka granate ponovo zalegao u blato

DOLAZAK SMJENE
Nakon sto bi se zacuo strasan zviduk, detonacija bi odjeknula negdje u blizini. Granate su zavrsavale vecinom su u zidovima kuca oko nas. Dva periskopa koja smo donijeli sa sobom, su nam zlata vrijedni. Mozemo mirno sjediti i posmatrati prostor ispred nas. Ne moramo strepiti pri svakom izvirivanje, od snajpera koji jedva ceka da se podignemo da bi nam u celo sprasio metak. Dok sam sjedio sa nosom zabijenim u zid transea, neko je povikao evo tenkova! Iza kuce su izasla dva. Uhvatila me panika u tom momentu. Nisam znao sta da radim, da li da pokusam bjezati ili da ustanem i pocnem pucati nasumice. Na kraju sam smogao snage, podigao sam se i ispalio cijeli okvir u pravcu tenka. PAM je nakon par sec poceo da ore zemlju oko transea. Dok sam ja mjenjao okvir na pusci, drugi vojnici oko mene su ih praznili. Smrad baruta se prosirio transeom. Podigao sam ruke iznad transea u isti momenat kao i vojnik koji je stajao pored mene. Ispraznili smo okvire u pravcu cetnika. Nakon toga vise nisam osjecao strah. Da je neko ustao i krenuo naprijed, siguran sam da bih ja bio prvi koji bi krenuo za njim. Poceli smo da vristimo, zeljeli smo pokazati cetnicima da nas nije strah. Izgleda da nam je fol upalio. Tenkovi ovaj put nisu dosli do nas. Drzali su se na odstojanju od naseg transea. Tenkovska ispaljenja granata su bila zestoka. Zemlja je podrhtavala od siline ispaljenja i explozija granata koje su se zbog blizine spajale u jedno. Pri svakom ispaljenju sam zalijegao u transeu. Padao sam u blato, iz kojeg sam se svaki put nerado dizao. Nisam imao izbora, morao sam ustati da bih ispalio svoj kratki rafal, kao odgovor da smo jos uvijek zivi. Garaza koja se nalazila iza naseg transea, pretvorena je tokom dana u hrpu smeca. Pred vece je dosao jedan policajac do mene. Tvrdi da su oni pogodili jedan tenk danas. Sigurno i jesu, jer se danas nisu setali preko nas. Nisam siguran da bih izdrzao jos jedan pogled iz zablje perspektive na gusjenice koje prelaze preko transea. Sjedio sam na plasticnoj stolici, koju je neko dovukao u rov. Po prvi put sam osjetio glad od kako sam ovdje stigao skoro prije 48h. Nisam mogao vjerovati da sam za ovo vrijeme pojeo samo jedan lanch paket. Sigurno sam

nesvjesno pojeo nesto zemlje. Jer na meni nema niti jedan mm odjece da nije prekriven naslagama blata. Kada se ispravim izgledam kao titova bista ispred KMT-a. Samo sto sam ja izvajan od ilovace. Posto sam pojeo lanch paket. Zalegao sam u rovu, da se malo odmorim. Mislio sam malo zaspati, ali je ubrzo dosao jedan vojnik, i rekao - Stari grad, mozete se spremiti, za pola sata dolazi vam smjena.

KONACNI OPROSTAJ SA PATIKAMA

Vijest o povlacenju je nesto najljepse sto sam cuo u zadnje vrijeme. Spremio sam se istog momenta, cekao sam naredbu za pokret. Noc se nadvila nad naseljem Stup. Skoro da je bilo totalno pomracenje, oblaci koji su se nagomilali iznad nas, sakrili su i minimalne kolicine svjetlosti. Zanimljivo da je skoro uvijek obacno kada se ova sranja desavaju. Gurao sam se pored vojnika koji su bili u transeu. Isao sam kuci, noge su same koracala neprijed. Jurio sam transeom, dobio sam neku snagu, koja me nosila. Zvuk ispaljenja granate iz minobacaca par puta nas je natjeralo na zalijeganje. Na nasu srecu granate su pale iz nasih leda, izgleda negdje na liniju. Kombi nas je docekao na istom mijestu, gdje nas je istresao prije par noci. Pricekao sam da udu svi vojnici, te sam se uvukao unutra. Sjeo sam na stepenice, nisam imao snage da stojim, jer su sva mjesta bila vec zauzeta. Cupkao sam nogom, te sam davao ritam, za pjesmu koju sam u sebi pjevusio. Ne znam od kuda mi je bas ona pala na pamet, od nekuda je isplivala na povrsinu. Sarajevski mangupi, krenuse da brane, Sarajevo svoje od cetnicke bande, Sto put smo im kazali, manite belaja, Sarajevo svoje brani, Sarajevska raja Nakon sto nas je kombi istresao na Kovacima, put sam nastavio sam. Dvoumio sam se da li da idem kuci ili u kasarnu. Nisam imao sta raditi kod kuce, osim da noc provedem drhteci u vreci za spavanje. Koliko sam bio sretan zbog odlaska sa Stupa, toliko sam bio tuzan, zbog pomisli da se vracam kuci. Vratiti se kuci, znaci vratiti se ponovo u svoj podrum, u kojem je uzasno hladno, u kome uvijek izrone sjecanja na sve prijatelje koji su do sada izgubili zivot. Sjetim se roditelje, sestre, brata Sjecanja na svu rodbinu i prijatelje za koje ne znam gdje su nestali Ipak sam na kraju odlucio da odem do kuce. Tako sam izbjegao suvisna pitanja koja bi mi veceras postavljali vojnici u spavaoni. Ovako cu sam sebi da postavljam pitanja, mozda na neko i nadem odgovor, mada se vise nemam sta pametno smisliti. Previse je hladno bilo u podrumu, nisam mogao izdrzati hladnocu. Prebirao sam po kuci, ali nije bilo nista, sto bih mogao nalozit. Nasao sam cizme koje sam prije par dana odlozio u podrumu. Odlucio sam da ih nalozim, da bih se mogao bar ugrijati nakon kupanja. Pored cizama su stajale patike. Dugo sam se dvoumio da li da i njih veceras zrtvujem? Dok sam ih drzao u rukama, osjecao sam miris proljeca, miris bagrema Ispred ociju su se smjenjivale slike iz 92. Sjecam se svakog komadica zice, raznih koncica, zavoja, koji su visili sa patika. Sjecam se svih onih dana kada sam strepio da li ce me dovesti do kuce, da li cu morati put nastaviti pjeske. Ko bi mogao pomisliti da ce me ovako pogoditi konacni oprostaj od patika koje su licile na sve drugo osim na patike. Patike ni u najludim snovima onog ko ih je proizveo nisu mogle zavrsiti na nogama negog vojnika u ratu i da ce ih na kraju taj isti vojnik zrtvovati za par kalorija toplote. Uzeo sam patike, jednu po jednu sam ubacio u pec. Sve sto je ostalo od njih nakon par minuta, bio je dim koji je mirisao na spaljenu gumu. Otisle su konacno u nepovrat. Dok sam razmisljao o protekloj godini i svemu sto sam prozivio, umor me savladao tako da sam zaspao

SNOVI I STRAHOVI
Cucao sam u rovu, dok su granate padale okolo. Pri svakoj detonacijom zemlja se osipala sa zidova. Pored mene je stajao komsija iz Zivinica, zabrinuto je gledao ispred sebe u zid rova. Nista nije progovarao. Par puta sam mu pokusao nesto reci, ali svaki put sam ostao bez glasa. Otvarao sam usta ali zvuka nije bilo. Kao da sam zanijemio. Nakon par minuta komsija je konacno progovorio - Sada ce nas tenkom napasti! - Zasto tenkom, sta ce tenk ovdje? - Evo ga ide prema nama, cujes kako ga turira. Cuo se zvuk rada motora. Koji je dopirao iz daljine. Na licima su nam se pojavile grimase koje su govorile da je

strah usao u svaku poru naseg tijela. Zvuk se priblizavao, krenuli smo da bjezimo iz rova ali se vrata nisu mogla otvoriti. Ubrzo je poceo rov da se rusi, zemlja je sipala izmedu greda. Nakon cega su grede od rova pocele da padaju po nama. Pogodila me jedna u leda, tako da me zalijepila za zemlju. Komsija je lezao pored mene. Glava mu je bila nekih pola metra udaljena od moje. Ponovo nista nije pricao, samo je ovaj put imao neki ludacki osmjeh na licu. Vidjeli smo tenk kako se vraca prema nama. Ovaj put nije imao sta srusiti na nas. Jedino nas je mogao pregaziti. Podigao sam glavu i vidio samo gusjenice. Poceo sam da dozivam pomoc, dok se komsija i dalje smijao. Tenk nas je poceo da gazi od nogu, osjecao sam uzasnu bol. Komsija se smijao a ja sam vristao od bolova. Kada je dosao do stomaka, crijeva su pocela da izlaze, kupio sam ih rukama sve dok mi tenk nije nagazio na ruke i poceo da ih drobi. Udarac tijelom u pod, me probudio. Tresao sam se od straha. Pogledao sam prema jednom zidu, gdje su se vidjele kazaljke od sata koje su svijetlile u mraku. Tek tada sam skontao da sam pao sa kreveta. Ponovo sam sve sanjao, svi strahovi mi se nakon povratka kuci uvijek vrate kroz snove. Nikako da ih se otarasim. Svakim danom sve vise i vise me opterecuju. Svaki put su strasniji. Sve je dobro ako ne puknem na kraju

SLIJEPILO
Jutro sam docekao budan, nakon nocne more, nisam uspio zaspati. Spakovao sam se, otisao sam kod sestre, predao sam joj prljavu odjecu, nesto sam na brzinu pojeo te nakon toga otisao nazad u kasarnu. Tu su me docekali vojnici sa pitanjima. Rekao sam im samo da smo drzali strazu i da se nista posebno osim stalnog granatiranja nije ni desilo. Ovdje je sve po starom, izvidanje, osmatranje, izvjestaji Asko je dobio dozvolu za prekomandu, ubrzo ce valjda i preci kod nas. Nakon sto sam se odmorio, dobio sam smjenu u osmatracnici. Sa mnom na smjeni bio je artiljersijski izvidac. Sjedili smo u rovu, pricao mi je kako je na pocetku rata stavio novac u staklenu teglu i zakopao u bascu. Kada je iskopao teglu prije mjesec dana, novcanice su se slijepile jedna za drugu. Tako da ih sada kiseli i pokusava odvojiti jednu od druge Smijao sam mu se i gledao rogonjom prema Breziku gdje je stajao tenk i vrtio cjev lijevo desno. Kao da je vrsio zastrasivanje. - Sta mislis artiljerac, da li ce negoga na kraju spucati? - Nece, izgleda da im je dosadno, tako da se zezaju. - Ne vjerujem, uvijek oni ispale bar jednu granatu. - Evo ga okrenuo se prema kasarni. - Sad ce da gada prozor na skladistu. Izgleda da upucava tenk gadajuci ove zidine. - Isto kao da je sada okrenuo cijev direktno u nas. - Vidim, nece nas valjda gadati. Nismo mu mi zanim Nisam uspio dovrsiti recenicu, kada sam vidio bljesak ispaljenja. Samo sam uspio da spustim glavu prema zemlji. Detonacija koja je odijeknula zalijepila nas je za zemlju. Nisam vidio nista na oci. Usta su mi bila puna zemlje. Istrcao sam iz rova, u transe, bol u ocima je bila nepodnosljiva. Artiljerac se isto zalio na oci. Dotrcali smo do kasarne. Sanitetlija nas je pregledao, te nam zavio oci. Nakon cega nas je poslao dalje. Auto nas je pokupilo i odvuklo do ambulante. Kada su me izvodili iz auta, samo mi je jedna misao prolazila kroz glavu a to je da ne ostanem slijep. Molio sam u sebi boga da se to ne desi. Ne znam kako bih to podnio. Kada su mi skinuli zavoj, otvorio sam oci, vidio sam na njih ali pri najmanjem pokretu sam osjecao uzasnu bol. Nakon pregleda, ustanovljeno je da nije nista stradalo, samo da su nam oci pune zemljane prasine. Nakon ispiranja, pusteni smo kuci. Dali su nam tecnost sa kojom treba da ispiramo oci. Dobio sam dva dana bolovanja, ali nisam otisao kuci nego u kasarnu. Nemam sta naloziti vise, tako da mi je ovdje puno bolje, cak imam i hranu. Ujedno mogu ovom sanitetliji uvijek otici da mi pomogne ako bude kakvih problema sa ocima. Tenk je izgleda postao moja nocna i dnevna mora. Sve se vrti oko njega. Sva mi druga oruzja izgledaju smijesno prema tenku, on je nekako uvijek tu. Da je naci bar kakvo oruzje, kojim bi ga spucali. Sve dok se to ne desi, ja cu imati more, u kojima ce tenk da bude moj umoritelj

STRAH OD SVJETLOSTI
Prije par dana Asko je dosao kod nas u kasarnu. Ovih smo dana ganjali prioritet za struju. Razvukli smo kabal od kasarne do trafostanice na Vratniku. Opet jedan uzaludni posao, jer nema struje, tako da je sve ovo izgleda tek toliko da se nesto desava. Danas je jedan vojnik drzao obuku iz bacanja sjekire. Sjekira se nakon bacanja zabije u drvo. Dok nas je obucavao, ispricao nam je pricu o struji i njegovom djetetu koje se rodilo na pocetku rata. Prije par noci od nekuda je dosla

struja i do njegove kuce, sijalica je bila ukljucena, tako da je svijetlost iz sijalice bljesnula u sobi. Dijete se prepalo od svijetla, nisu ga mogli utjesiti dok nisu ugasili sijalicu. Razmisljao sam danas o ovoj prici, jer nije samo ovo djete osjetilo sigurnost u mraku. Svi u ovom gradu se puno sigurnije osjecamo nocu, kada nas zvijeri sa brda ne vide. Odlazak po drva, vodu, hranu, smjena straze sve je vezano za noc. Sam zivot nam lici na nocnu moru. Svjetlost skoro pa i ne dolazi u nase zivote. Sutra idemo negdje u akciju. Jos uvijek ne znamo gdje i kada. Zaduzili smo bijele kombinezone. Sutra u 10h je okupljanje u kasarni Jajce. Danas je bila rasprava o tome ko treba da ide a ko ce ostati. Svi smo izrazili zelju da idemo. Ipak su morala ostati dvojica vojnika, da bi mogli primati izvjestaje sa osmatracnica i iste proslijediti dalje. Moj prijatelj iz skole, prijavio se da ide, odvracao sam ga od te ideje ali nisam uspio. Njegova zelja da ide, bila je jaca od mojih ubjedivanja da ostane. Kada smo se spakovali, dvojica vojnika su dobila puske PAP-e, jedan od njih je moj skolski, gledao sam ga kako se pati sa punjenjem. Uzeo sam svoju automatsku pusku te sam se zamjenio sa njim. Ako nista, njemu ce automatska puska dati neku psihicku sigurnost, dok je meni sasvim svejedno. Dovukli su jedan top ZIS, stavili su ga u kasarnu. Na zalost imaju samo dvije granate za njega. Polozaj koji su iskopali za njega je okrenut prema Trebevicu. Izgleda da bi se moglo ponovo ici na Trebevic. Noc smo proveli spavajuci, bar smo se pravili da spavamo. Bio sam budan skoro cijelu noc, cuo sam i druge kako se prevrcu. Pokusavao sam u glavi da razradim licnu strategiju ako budemo isli negdje u proboj, kako da se ponasam, da li da glumim heroja ili da budem samo jos jedan ucesnik u svemu tome. Razradivao sam u glavi napad, povlacenje, situaciju da me opkole, pricu za slucaj da me uhvate ziva Razradio sam sve mogucnosti. Odlucio sam ma sta da se sutra desi, moram pokusati po svaku cijenu da prezivim. Sve dok tenk u Breziku ne bude unisten, do tada ni ja nemam namjeru da izgubim glavu. Nakon sto su se prvi zraci svjetlosti probili kroz foliju na prozoru, ustao sam i nalozio vatru u pec. Miris sirove borovine me razbudio u potpunosti. Ostali su se razbudili ali jos uvijek niko ne ustaje. Izgleda da su odlucili da jos koji minut spavaju, jer ko zna kada ce imati ponovo priliku za to

PITAM SE DA LI SAM JA SLJEDECI

Nakon dorucka smo dosli u kasarnu Jajce. Smjestili su nas u jednu prizemnu prostoriju. Ogromna prostorija, puna vojnika. Svi u bijelim kombinezonima. Skoro svi pripadnici bivse pete cete su tu. Sada su prava ceta, smjestena u kasarni. Cak su izbarali i ime Tigrovi za jedinicu. Nisu se bas potrudili oko imena, jer su Tigrovi maximalno otrcano ime. U prostoriji sam zatekao i Diverzante. Po prvi put ih vidim ovako skupa. Poznaju se sa vojnicima iz mog voda. Prikljuceni su nasem vodu, tako da su oni sada cine jedno odijeljenje u nasem vodu. Vojnik koji je sa nama od pocetka rata, odrzao je kratki kurs upotrebe mitraljeza kojeg zovemo Sijac Smrti. Nakon toga su donijeli machete, velike nozeve koji su tek napravljeni. Zaduzio sam jednu, izgleda kao sablja. Neko od vojnika je dobacio Nije ovo boj na Kosovu, pa da se sabljama rokamo. Ova upadica je pokrenula lavinu drugih. Pojedinci su govorili Samo treba klati, ne trebaju nam puske... Sutio sam i slusao sta ce ko reci. Sutra ce biti zanimljivo te iste vidjeti na terenu. Poznajem ih odlicno i sve do jednog su obicne kukavice. Nakon sto je ponestalo inspiracije za upotrebu macheta, dosao je neko iz logistike te nam objasnio razlog zbog kojeg su nam podijeljene machete. Bile su u stvari zamjena za ashove kojih nismo imali, ujedno je zima i dobro ce nam doci za cjepanje drva. Izasli smo iz kasarne u 4h popodne. Spustili smo se niz Kovace. Uniformisana kolona se kretala izmedu kuca, prolaznici su nas pozdravljali. Zene su plakale, jedna je kroz suze dobacila Bozije zalosti, kako djeca provode svoju mladost. Malo je bilo sretnih generacija na ovim prostorima, jer uvijek se nade neko ko ce zapoceti rat. Dosli smo u kasarnu na Bistriku. Smjestili su nas po spavaonama. Kreveti su montazni, na tri sprata uvezani u duplo, tako da na jednom krevetu spava sest ljudi. Najmanji pokret pomjera cijeli krevet, skoro je nemoguce imati miran san kada je krevet u punom sastavu. Ubrzo su nam se prikljucili izvidaci. Konacno su mi se sada sve kockice slozile sto se tice ove moje jedinice. Postoje tri voda, koji broje po desetak ljudi. Sve ukupno nas ima oko trideset. Smjesteni smo na razlicitim lokacijama. Grijanje je odlicno, ima struje, agregat radi. Po prvi put sam od pocetka rata dosao u ovako dobro opremljene prostorije. Na veceru su nas odveli u hotel Nacional, tacnije u ono sto je ostalo od toga hotela. Leca je bila skuhana pravo dobro, ne pamtim kada sam se zadnji put ovako dobro najeo. Nakon vecere sam se vratio u kasarnu. Nasa jedinica se okupila po prvi put od kako sam presao u izvidace. Komandir diverzanata nam je dao kratke upute kako da se ponasamo sutra u toku akcije. Napravio je plan kako da brzo vrsimo kopanje rovova. Posto je prilikom posljednje akcije na Trebevic uocena velika kolicina minobacackih

granata, skontao je da ovaj put te granate iskoristimo za kopanje rovova. Par granata bi skupa zakopali u zemlju, te ih nakon toga detonirali, to bi napravilo dobru osnovu za lezeci rov. Nasa ce se jedinica bez obzira na druge, drzati skupa. Dogovor je da nema cjepanja jedinice na manje cjeline. Nema udaljavanja, u svakom momentu moramo imati vizuelni kontakt medu vojnicima. Izasao sam nakon sastanka ispred kasarne, da malo udahnem svijeze have. Oblaci su ponovo tu, kao i obicno kada se negdje ide u akciju. Ne znam kako ce sve to izgledati sutra. Ja sam se prepustio struji koja me vuce iz dana u dan sve dublje, nikoga nema na vidiku da mi ruku da i da me spasi. Ovo bi mogao biti kraj svega, kraj jedne patnje koja traje vec skoro godinu dana. Neki ludi osjecaj mi govori da sam sljedeci ja na spisku da otputujem iz ovog pakla. Ne znam da li sam sada uplasen ili zbunjen. Jednostavno vise ne osjecam vrijeme, cak ne osjecam ni bol, kao da sam pao na neko dno sa kojeg nemam snage a ni volje da se pokusam podici...

NE ZELE SVI UCI U ISTORIJU

Kada sam se vratio u spavaonu, zatekao sam moralistu koji nam je dosao u posjetu. Pricao je gluposti kao i uvijek do sada. - Sutra linija kada pukne, doci ce do opstog rasula medu cetnicima. Kao kula od karata ce da se ruse njihove linije. Vasa imena ce biti zlatnim slovima upisana u istoriji Bosne i Sarajeva Prekinuo ga je jedan vojnik iz Diverzanata. - Oprostite gospodine, da li cete vi sutra biti sa nama, da skupa udemo u istoriju? - Pa znas, ja imam drugog posla ali nije iskljuceno. - Ja sam samo pitao, da li cete ili necete sa nama. - Pa nisam siguran. - Znaci necete, bas zanimljivo da ce taj istorijski trenutak proci bez vas. Teska situacija, jer ce vas sigurno djeca jednog dana pitati, babo da li si ti bio tu kada je to bilo? Da li ce te se bar zacrveniti, zbog cinjenice da ste mogli a niste bili tu... Svaki put kada je moralista zelio nesto da kaze, neko ga je prekinuo. Na kraju se povukao i nestao iz spavaone. Meni je prisao skolski - Jesi li vidio, kako cemo mi uci u istoriju. - Pusti ba budalu, prica gluposti. - Ma kakve gluposti, vidio si kako ce sutra da padne sve bez problema. - Bojim se da mi ne budemo padali, a to sto je ovaj hajvan pricao, mozes nabiti na neku stvar... Pokusao sam ga razuvjeriti, ali ocito mu nema lijeka. Dok mu ne rokne prva granata pored guzova, nema nista od objasnjavanja. Svjeze meso, spremno za zavalu. Sreca mu je pa me ima ovdje, inace bi ga popusio debelo, da je uletio medu neku bezobraznu raju, koja bi njegovu naivnost mogla iskoristiti. Medu izvidacima ima jos jedan momak koji je izgleda novajlija. Par vojnika koje poznajem, jer zive u blizini nase kasarne na Zmajevcu, prepiru se cijelo vrijeme oko toga sta je patrljak da li je to ono sto ti odbije mina kada stanes na nju ili je to ono sto ostane od noge. Svako malo izvade komadic kanape i nude novajliju sa rijecima uzmi, sutra ako ti odbije nogu da imas cim podvezati. Na kraju su dodali ne sekiraj se, neces sigurno ostati ako pogines, ako treba mi cemo te spaliti i staviti u kutiju od sibica te pepeo odnijeti tvom ocu. Tablete zeljeza koje su nam podijelili stavljaju u cuturicu, nakon otapanja u vodi, odlaze do novajlije i tu ponovo nastavljaju budalesanja. Novajliji krisom nude kao drogu, nakon sto ih novajlija odbije, odpiju koji gutljaj i pocnu se smijati i govoriti kako je dobro. Smijao sam se i ja njihovim glupostima, ali mogu misliti kako je novajliji. Dobro nije pobjegao iz kasarne do sada. Momak je preblijedio od straha. Da Bog da, da ne pukne do sutra. Ovi su mu dusu uzeli veceras

KRETANJE PREMA SMRTI

Nocas sam uspio nekako zaspati, nakon sto su ugasili agregat. Skripa kreveta me par put budila. Sve u svemu dosta sam ugodno spavao. Ustao sam pola sata prije vremena predvidenog za budenje. Iskoristio sam vrijeme da odem na WC prije nego sto nastane guzva. Vani je oblacno i uzasno hladno. Pokret iz kasarne bi trebao biti u pet sati. Nakon budenja i spremanja ostalih vojnika, izasli smo ispred kasarne. Formirana je kolona, koje je krenula uz Bistrik. Ludak na celu kolone je isao uzasno brzo. Tezina opreme koju sam nosio na sebi predstavljala mi je veliko opterecenje. Jurisni prsluk i ruksak su me davili. Ostajao sam bez daha, disao sam kao pesh, sirom otvorenih usta. Par puta sam se zaustavljao da bih dosao sebi. Kada smo prosli pored Bistricke stanice, neko se sjetio da malo uspori

kretanje. Prvi kraci odmor bio je kod skole na Hridu. Nakon stanke od par minuta, kolona je krenula dalje. Izgledali smo kao natovarena kljusad. Nekako smo se dovukli do male Coline kape, gdje smo ponovo imali malo duzi odmor. Dvojica vojnika su uzeli svoje lanch pakete i pojeli ih. - Nemoj da trazite danas nesto od mene, nema sanse da cu vam dati. - Ne moras, ko zna hocemo li biti zivi. Zamisli poginemo na pocetku akcije a onda vi uzmete nase lanch paket i fino jedete. - Pa normalno, ne bi poslali lanch paket u mrtvacnicu sa vama. - Bas zbog toga je jedino sigurno mjesto za lanch paket u stomaku, ako vam se ne gadi mozete nakon pogibije podgrijanu klopu imati... Kada smo se spremali za pokret, prosao sam skoro na celo kolone. Isao sam iza izvidackog odjeljenja. Ispred nas su isli Diverzanti I BB. Nakon kraceg uspona napokon smo usli u sumu gdje smo kretanje nastavili uskom i zaledenom stazicom. Stazom koja se pruza sredinom brda, sa blagim usponom. Tek tada sam uspio da se povratim u zivot. Ovaj put je adrenalin bio taj koji me gusio. Svakim korakom smo bili blizi cilju. Kroz glavu mi je ponovo prosla misao da se ovaj put necu uspjeti vratiti ziv. Podigao sam glavu prema nebu koje se nije vidjelo od oblaka, koji su se bili skoro zalijepili za zemlju. Poceo sam da se molim bogu. Zanimljivo kako ga se uvijek sjetim kada se nadem u slicnoj situaciji. Putovanje stazicom se oduljilo, imao sam osjecaj da putujemo cijelu vijecnost. Dok sam pazio da se ne okliznem i ne zavrsim negdje medu zbunjem izpod stazice, vojnik ispred mene se okrenuo i rekao mi sada moramo biti tihi, prenesi dalje. Okrenuo sam se i poruku prenio vojniku koji je isao iza mene. Nakon poruke koju sam dobio, brojao sam svaki korak koji bih napravio. Kada sam dosao do 128 koraka, prekinula me explozija. Tacno kada sam zalegao na stazicu, odjeknula je i druga explozija. Umjesto nastavka pucnjave doslo je do zatisja. Nisam bio siguran sta je puklo, licilo mi je na explozije tromblona. Ali nije bilo ispaljenja sto me zbunjivalo...

NASA ARTILJERIJA
Posto se nista nije desavalo, ustao sam i cucnuo na stazicu. Shaputao sam nesto sa momkom koji je cucao pored mene. Nakon par minuta ispred mene su se pojavili vojnici koji su u deci nosili mrtvog vojnika. Vojnik koji je isao pored je rekao Mine, naletjeli smo na minsko polje. Iza njih je isla druga grupa vojnika. Naguravali su se uskom stazicom, dok su nosili ranjenog vojnika. Par metara nakon sto su prosli pored mene, jedan vojnik se okliznuo. Ranjenik je ispao iz deke, pao je ispod stazice medu granje. Pritrcali smo da im pomognemo. Glava ranjenog vojnika je bila sva u krvi, lice mu je bilo rasjeceno na panj u koji je udario prilikom pada, oko mu se nije vidjelo. Neko je prokomentarisao da ga je izbio prilikom udarca u panj. Cetnici se i dalje nisu oglasavali. Zauzeo sam polozaj uz samu stazicu. Cekao sam neku naredbu, koja je dosla nakon par minuta a glasila je Nadite zaklon, sada ce nasa artiljerija da gada rov iznad nas. Zalegao sam par metara iznad stazice. Nakon par minuta granata je doletjela iz pravca Zmajevca. Pala je desno od mene. Ubrzo je proletjela i druga, direktno iznad nas. Detonirala je daleko. Prebacili su ivicu brda. Dvije jedine granate koje smo imali otisle su u nepovrat. Dok sam u sebi jebavao cetnike, mine, artiljeriju, rat... te tako trazio olaksanje za sve ovo primjetio sam da je nastao opsti metez medu vojnicima iz I BB. Komandir diverzanata I BB, stajao je na stazi ispred mene. Drzao je sifrarnik u ruci, tiho je pricao na motorolu. Vidno iznerviran na kraju je rekao Daj posaljite nosila, mater vam jebem. Posto ga poznajem od prije rata spustio sam se do njega, da vidim o cemu se radi. Saznao sam da je nasa granata pala medu vojnike I BB, te da ima puno ranjenih. Vratio sam se nazad. Proslo je sigurno davedeset minuta a cetnici se nisu jos uvijek oglasavali. Lezao sam uz drvo, cekao sam neku komandu za napad ili povlacenje kada je ispred mene neko poceo da vice - TEKBIIIIR!! - ALLAHUUU EKBER! Prisao mi je Safet Bicic i rekao - Pospanko idemo naprijed - Necemo nigdje, cekaj malo, da vidimo ko je ovo sto ovo vice. - Ovo su nasi izasli na Pitine stijene, Muslimani govore Tekbir. - Ma nemam pojma sta je ovo, prvi put cujem. Ne vjerujem da su nasi, nije bilo pucnjave. Dok smo raspravljali da li da idemo ili ne, uporno se cuo TEKBIIIIIIIR! ALLAHUUU EKBER! Safet me ubjedivao

da su nasi na platou ispred nas. Krenuo sam do vojnika koji je lezao par metara dalje od nas, da ga pitam za njegovo misljenje. Nakon par koraka, mitraljez je poceo da puca. Zalegao sam ispod drveta. Rafal nije prestajao, grancice su padale po meni. Skinuo sam ruksak sa leda, te ga stavio iznad glave, da bih se ko fol zastitio. Rafal je bio najduzi koji sam dozivio od pocetka rata do sada. Kao da je neko nakacio redenik od Pala do Trebevica. Kada je konacno stao, prepuzao sam iza stabla jelike, gdje sam poceo macetom da kopam rov. Granate su pocele da prebiraju nase polozaje. Gledao sam haubice na Borijama, kako ispaljuju granate prema nama. Bilo je jezivo, nakon ispaljenja koje vidis cekati granatu da padne. Padale su ispod samo stazice. Izgleda da smo bili previse blizu cetnickim rovovima, tako da su haubice gadale malo nize ispod nas. Ipak to nije sprijecilo minobacace da nas zaspu. Glavu sam zabio u rupu koju sam iskopao. Licio sam na noja koji je zabio glavu u pijesak. Ne znam tacno koliko je dugo vremenski trajalo granatiranje. Nisam do tada primjetio kisu koja je padala, i koja je dobro natopila moju odjecu. Kombinezon je bio prljav, postao je sada pravi maskirni, dobro se stopio sa okolinom, koja je bila prosarana snijegom. Dok sam pogledom prebirao okolinu, do mene je dotrcao skolski. Zajeba nas onaj moralista juce, nije nista kao sto je on rekao da ce biti Dok je pricao, tresao se od straha. Lice mu je dobilo sivu boju. Pogled je bio izgubljen, nakon sto je zavrsio sa pricom, poceo je da ponavlja Nisam ja za ovog, nije ovo za mene... Ne mogu, nisam ja za ovog... Gledao sam par minuta u njega, te sam tek onda progovorio De smiri se sada, svakako nema nista od akcije, samo nadi dobar zaklon i prati mene, kako se ja budem kretao tako idi i ti. Nemoj slucajno da me izgubis iz vida. Kisa je okolinu pretvorila u ledenu povrsinu. Tek po neka minobacacka granata bi doletjela do nas. Haubice na Borijama nisu prestajale sa ispaljivanjem granata. Samo ovaj put su granate explodirale iznad Grdonja. Ostale detonacije su dolazile iz pravca Zuci....

OSTAVLJENI
Nakon sto je prestalo granatiranje, spustio sam se ispod stazice. Skupili smo se u jednu prirodnu uvalu. Motorola kod komandira diverzanata I BB se oglasila, sifra je glasila - Predi u napad! Uzeo je motorolu, pogledao u nju, te mirno rekao Ne mogu, trpim jaku artiljerijsku i pjesadijsku vatru. Nakon toga je otisao sa svojim vojnicima desno stazicom. Rekli su da idu provjeriti put ako bude potrebno povlacenje. Nakon sto su otisli vojnici iz I BB ostali su samo vojnici iz nase brigade. Nasa ceta se okupila na lijevom boku. Jurisnici su bili u sumi desno od nas. Motorola se ponovo oglasila, ovaj put kod naseg komandira. - Tigar predi u napad! Komandir nas je pogledao, te rekao - Raja, sta da radimo? - Odgovori mu isto kao i ovi maloprije. Kada oni mogu da onako lazu, mozemo i mi. Nemamo pojma gdje se nalazimo, vidis da su nas ostavili i pobjegli. Komandir je prinio motorolu ustima te prosaptao - Tigar je pod jakom artiljerijskom vatrom. Motorola se stalno oglasavala, poruka je svaki put bila ista. Niko od nas nije ni pomisljao da ide u napad. Pogotovo ne jer su cetnici bili iznad nas, spremni za docek. Povremeno su dozivali. - Turciiiiii, gdje ste Turciiiii!!!! Nasi osmatraci sa Borija su nam javili da su dovukli PRAGU iznad nas. Tako da se ne mrdamo, da ostanemo gdje smo. Skolski se u meduvremenu smirio. Kopao je machetom neki lezeci rov. Zile su ga zezale, tako da se patio kako da nade prostor gdje nema zila. Ja sam uspio u svoj toj frci da skinem sa sebe maicu, koja je od jutrosnjeg marsa bila mokra od znoja, te je zamijenim sa suhom koju sam ponio u ruksaku. To mi je dosta pomoglo da hladnocu podnosim puno bolje nego do tada. Nakon sat vremena od odlaska vojnika iz I BB brigade, skontali smo da se nece ni vratiti. Ostavili su nas, da se sami znalazimo. Igrali su prljavu igru cijeli dan, njihovo bjezanje u neku ruku nam je samo pomoglo, jer smo tako bili sami gospodari situacije u kojoj smo se nalazili. Kisa je natapala odjecu. Uzasno je bilo hladno, pokusavao sam da se ugrijem tako sto sam kruzio oko drveta ispod kojeg sam stajao. Ali je bilo slabe fajde od toga. Skupio sam se i sjeo pored Lole, koji je sjedio na zemlji sa glavom zabijenom medu noge. Pogledao sam u krosnje drveca iznad nas i vidio dim - Od kuda ovaj dim iznad nas?

- Nema dima, ne vidi se - Kako ne vidi, pogledaj gore. Nakon sto je podigao glavu i ugledao dim. Naglo je ustao. Na zemlji je ostala mala vatrica koju je bio nalozio i skoro legao na nju, tako da se nije vidjela. Brzo smo ugasili vatru, tako da nije bilo nezeljenih posljedica. Smijao sam mu se, nisam mogao da vjerujem da je uradio takvu glupost. Mada sam i sam cijelo vrijeme zelio da je nalozim. Ruke su bile zaledene, papovku bih komotno mogao baciti, nakon sto bih ispucao metke koje imam u okviru. Izvadio sam lanch paket i odlucio da pojedem nesto, prije nego sto mi prsti u potpunosti ne otkazu poslusnost. Svalio sam se na mokru zemlju, te plasticnom kasikom trpao u usta, tunjevinu s pilavom, koja je licila na truhlu pilotu, pomjesanu sa zemljom. Preko puta mene je sjedio Safet, uslonio se uz stablo. Prebirao je po ruksaku, izgledalo je kao da trazi izgubljeno blago. Nakon sto se zagledao u nesto, dao mi je znak rukom da dodem do njega. Kada sam dosao, na ruci je drzao kesicu sa tabletama zeljeza koje su nam podijelili, dan ranije. - Pogledaj ovo, ja trazio ove tablete za zenu i nigdje ih nisam mogao naci. Sada gledam sta su nam ovo dali, kad ono zeljezo. - Evo ti onda i ove moje, svakako ne znam sta cu sa njima. Izvadio sam kesicu sa crvenim tableticama, te mu ih dao. Nakon toga sam krenuo lijevo do izvidaca...

DEMO MALO GORE, IDEMO MALO DOLJE

Izvidaci su ostali na istom mjestu gdje ih je jutros zatekla explozija mine. Tu sam ponovo naisao na nastavak zezancije na racun novajlije. Ovaj put su isti vojnici od sinoc iskopali lezeci rov. Zovnuli su novajliju da legne pored, da uzmu mjeru, ako pogine da ga mogu tu zatrpati. Pored je na kamenu sjedio jedan vojnik. Cudan lik, bavi se jogom. Meditirao je cijelo vrijeme. Kako koja granata padne on samo mahne glavom i nastavi svoj rad. Posmatrao sam ga i pozelio da i sam nadem takav mir. Kada sam se spremao za povratak u svoje odjeljenje, vojnici kod kojih sam bio su se postrojili. Jedan me pozvao da im pridem. Kada sam dosao, rekao mi je - Hajde da klanjas sa nama - Kako cu, nemam abdesta? - Uzmi tejmum - Sta ti je to? - Pa imas pravo, da uzmes abdest od zemlju. Sageo se i pokazao mi kako da uzmem abdest sa zemljom. Nisam se mogao povuci, tako da sam uradio sto mi je pokazao. Stao sam u saf, te klanjao skupa sa njima. Nakon sto smo zavrsili sa klanjanjem, vratio sam se do svojih. Pitao sam ih - Sta su ovi vamo, neka vjerska jedinica? - To su nasi mudzahedini, oni se mole bogu za sve nas. - Sada sam se i ja sa njima molio, ne sjecam se bas da sam za vas, ali za sebe jesam. - Jesi skrtica, sta ti je falilo koju i za nas progovoriti. - Nisam imao vremena za vas, previse se mojih problema nakupilo... Ostatak dana sam se smrzavao. Ne znam ni sam kako sam izdrzao cijeli dan. Sreca nas je sluzila sto su granate sve rjede dolijetale do nas. Sva artiljerija oko Sarajeva bila je i dalje usmjerena prema Zuci i jedan dio oko Spicaste stijene. Nekako se dovukao kraj dana. Noc se spustila na obronke Trebevica. Oformili smo kolonu, ispred su isli jurisnici, ja sam sa Cvrkom ostao pozadi. Pjevusili smo pjesmu cetiri mladica idu s Trebevica, prati ih pjesma i smijeh, kako ne bi bili veseli i cili... Vrtio sam ovu pjesmu u glavi, sretan sto se vracam kuci, sretan sto sam ziv. Hodali smo kao na staklenim nogama, svaki korak je bio pazljivo odmjeren, staza je bila zaledena. Glad je jedino sto me mucilo cijelo vrijeme dok smo se polagano spustali prema Bistriku. Dosli smo u kasarnu, smjestili su nas u istu spavaonu koju smo jutros napustili. Ubrzo je dosao iz I BB, neki komadant. Poceo je da vice na nas, da smo kukavice. Sto nismo danas zauzeli Trebevic. Komandir izvidaca je ustao i tiho mu rekao Valjda je ovo vasa zona, vi ste trebali provaliti liniju ali na zalost niste ni dosli do nje. Pobunili smo se svi nakon toga. Komandircic se povukao. Taman sto je on izasao, u spavaonu ulazi otac od novajlije. Sa vrata pocinje da napada komandira izvidaca Ja sam vama dao sina a vi hocete da mi vratiti sehida... Novajlija je na kraju ostavio pusku i ostalu opremu te otisao sa ocem. Komandir izvidaca je samo uzeo njegovu

opremu i damo mi je. De ostavi tu papovku, ova ti je puska bolja. Iznenada se pojavljuje u spavaoni i nas komadant brigade. Naredba da se sutra ide ponovo u akciju. Mi smo se vec bili dogovorili da sutra ne mrdamo nigdje. Ovakav nacin organizacije samo nas moze kostati uzalud izgubljenih zivota. - Moramo ici, danas je zauzeta Mala Kula na Mrkovicima, zauzeta je jedna kota na Zuci. Naredba je da moramo i mi ici sutra ponovo. - Mi vise ne idemo, ovdje se ne zna ko pije a ko placa, danas smo ostavljeni. Bez ikakvog upozorenja od strane jedinice kojoj smo bili podcinjeni. - Sta vam treba, cigara, konzervi, keksa cu vam donijeti ako treba ali sutra morate ici ponovo... Nakon sto smo odbili da idemo sutra, komadant je otisao do jurisnika. Nakon pola sata na sastanak su otisli komandir Izvidaca i komandir nase cete. Ostali smo da cekamo ishod pregovora. Znali smo samo jedno, da sutra iz nase cete nece niko otici u bilo kakvu akciju...

PISMO IZ DALJINE
Kada su dosli sa sastanka, saopstili su nam detalje dogovora. Nasa ceta ide veceras kuci. Jurisna ceta ostaje, ide sutra ponovo u akciju. Sutra do dvanaest sati da se javimo u kasarnu na Bistriku. Kombi je dosao po nas, cekao nas je ispred kasarne. Kada sam krenuo da udem, odjeknuo je pucanj ispred mene. Refleksno sam se sageo. Vojnik koji je isao ispred poceo je da jauce, iskocio je nazad iz kombija. - Cvrk sta je bilo? - Ranjen sam. - Kako si ranjen? - Puska mi je sama opalila... Skinuli smo cizmu, koja je bila puna krvi. Neko je otrcao do kasarne po auto, koje je ubrzo doslo i odvuklo ga za bolnicu. Kakva glupost, danas je prezivio sva sranja, dosao je korak do autobusa, i tu se sam ranio. PAP-a je ostala otkocena, tako da je u guzvi prilikom ulaska u autobus opalila. Potrpali smo se u kombi, koji nas je odvukao do Visegradske kapije. Odatle smo nastavili put prema kucama. Odjeljenje diverzanata je kopletno sa Gazinog Hana, tako da je vecina jedinice ostatak puta nastavila skupa. Dogovorili smo se da se sutra nademo u 11h kod diverzanata. Odakle cemo skupa do Bistrika. Napokon sam dosao u svoj podrum. Tek sam sada skontao da na ruksaku imam nekakvu vrecu za spavanje, koju smo dobili kada smo krenuli u akciju. Otvorio sam konzervu ribe te sam vecerao. Vatru nisam imao od cega naloziti tako da sam na sebe nabacio sve sto sam imao na raspolaganju, da bih se zastitio od hladnoce. Na zalost skoro da nisam oka sklopio. Uzasno je bilo haldno, svako malo me budila hladnoca. Jedva sam docekao jutro da svane. Otisao sam na sprat kuce u kojoj sam zivio te pocupao lamperiju koja je bila postavljena u hodniku. Nakon sto sam nalozio vatru, povratio sam se u zivot. Izasao sam u hodnik od podruma, da bih nalomio jos malo lamperije, te tako pokusao osusiti uniformu. Prije nego sto krenem nazad u kasarnu. Tu sam nasao papir, koji je stajao bacen na podu. Podigao sam ga i pogledao o cemu se radi. Ruke su mi se tresle od iznenadenja. Pismo koje sam drzao u ruci, bilo je od moje snahe. Pismo napisano na formularu crvenog krsta, bilo je kratko. Mi se nalazimo u Glamocu, dobro smo. Nadam se da ste i vi dobro. Da li znate ista za roditelje, gdje je Pospanko? Da li je on u Sarajevu ili je ostao u Foci... Jedna recenica je bila prekrivena korektorom. Uzeo sam noz, te polako ogulio cenzurisane dijelove. Ispod je stajalo, moja mati je poginula, ubili su je cetnici Citao sam po ko zna koliko puta pismo koje sam dobio. Oci mi je parala recenica u kojoj je stajalo dobro smo. Poslije toga cenzurisani dio koji kaze , moja mati je poginula, ubili su je cetnici. Brata nema u pismu da se potpisao, sta li je sa njim. Da li snaha nesto krije od nas? Ovo pismo je izgleda napisano, tek toliko da se zna da neko jos uvijek ima ziv. Na pismu je nacrtana Almicina ruka. Mali mis je znaci jos uvijek ziv, bar je bio kada je ovo pismo prije dva mjeseca pisano. Svaki minut je od pocetka rata dug ko godina. Dva mjeseca su cijela vjecnost. Ko zna sta se do sada moglo desiti. Sve do sada sam gajio neku potajnu nadu da su ipak uspjeli da odu negdje vani. Lagao sam sam sebe i davao tako sebi opravdanje da ne mislim o tome. Mozda me zbog toga ovo pismo ovako pogodilo. Ne mogu sebi da dodem. Osjecam se tako nemocno, svoj zivot bih rado mijenjao za njihov. Ne mogu ni zamisliti kroz kakve patnje prolaze. Sada su izronila ponovo sva potisnuta sjecanja. Sada se trebam ponovo sa svim tim nositi. Ne mogu se odbraniti od toga sve i da hocu. Moram ponovo cekati da vrijeme ucini svoje. Vrijeme koje i ovako sporo prolazi, kako li ce tek

sada da uspori...

LOKALNI KOMADANT
Uniforma se osusila, prije nego sto sam krenuo nazad u kasarnu. Nakon okupljanja smo krenuli na put prema Bistriku. Kada smo prosli kapiju kod centra na kovacima, zacuo se zvizduk a nakon toga i explozija grante. Zalegli smo na cesti, po nama su padali komadici kamenja i zemlje. Granata je pogodila ispred nas u podzid na cesti. BST sa Trebevica je odlicno gadao. Nasa sreca je da smo isli par sec sporije, tako da je granata pala nekih dvadeset metara ispred nas. Nakon sto smo pricekali par minuta, da slucajno ne podletimo pod drugu granatu. Nastavili smo put prema kasarni. Nakon okupljanja, ponovo smo se smjestili u istu prostoriju. Kasarna je bila skoro prazna. Za razliku od par dana ranije, kada je sve vrvilo od vojnika. Dobili smo ponovo zadatak. Sutra idemo ponovo negdje Trebevicu. Skolski je ponovo odlucio da ide. Neki mu davo neda mira. Mozda i uspije da nekako pobjedi strah, koji i onako imamo svi. Jedina razlika je u tome sto ga neki uspiju bolje prikriti i bolje kontrolisati od drugih. Danas su jurisnici imali problema sa diverzantima iz I BB, jer su ih htjeli zavaliti da oni odrade njihova posao. Sutra cemo sigurno i mi imati slicnu situaciju. Momci igraju skroz prljavu igru, koliko sam mogao vidjeti prvi dan akcije. Sinoc sam zaspao dosta rano. Tako da sam se uspio dobro naspavati. Jutros su nas poslali da idemo prema cetvrtom rezervaru, ali kada smo dosli do Male Coline kape, vratili su nas nazad na Pogledine. Primila nas je jedna familija u podrum. Ljudi imaju kravu, tako da su nam donijeli toplo mlijeko i hljeb. Piti mlijeko prvi put od pocetka rata je osjecaj koji ne mogu opisati, nekako me vratilo iz mrtvih. Dok smo sjedili u podrumu, par puta je neka budala na vezi prozivala Tigar, predi u napad. Izgleda da neko ko komanduje ovom akcijom, nema veze ni ko napada ni gdje napada. Mi smo se smijali svemu tome. Pravili smo se kao da ne cujemo naredbe koje dobivamo. Negdje oko 7:30 do nas je dosao kurir, sa IKM-a. Rekao nam je da idemo na Mahmutovac. Objasnio nam je kuda treba da se krecemo. Prolazili smo kroz neke ulicice, koje su mescini sve imale u sebi naziv Paje... Brzo smo stigli na odrediste. Prosli smo ispod Velike Coline kape i dosli do odredista. Cekao nas je neki lokalni komadant, zovu ga Juka. Poceo je istog momenta da vice na nas. - Sta vi glumite, ima da zauzmete Opservatorij danas, dosta mi je vas... Gledali smo u njega i nismo znali sta covjek zeli da kaze. Izgleda da je navikao u zivotu da rjesava probleme na frku i galamu. Poceo je da vice na na nas i da psuje. U toj frci je poceo da psuje Boga. Komandir izvidaca i njegov zamjenik su mu prisli. Pocela je prepirka oko psovanja. Lokalni komadant je uzeo pusku i poceo da mase sa njom. Nasi vojnici su se rasporedili u borbenu formaciju, sa puskama spremnim za pucanje. Okrenuli smo se prema lokalnim vojnicima koji su stajali sa strane. Niko se nije pomjerao. Kao da im je bilo svejedno sta ce se desiti sa njihovim komadantom. Komandir i zamjenik izvidaca su drzali puske uperene u njega. Smirio se cim je vidio da mu se neko suprostavio. Poceo se izvinjavati, pricao je normalnim tonom. Na kraju smo se uspjeli dovoriti da idemo skupa sa njihovim Diverzantima prema Oservatoriju. Kada smo krenuli, vidjeli smo Lolu da stoji po strani. Neko mu je dobacio - Sta je pederu, sta si se sakrio ko mis. Lola se samo nasmijao, podigao je mitraljez i rekao - Cekao sam da vidim sta ce biti, onda bih samo uzviknuo, lezi te tigrovi!! Nakon toga bih sve porokao. - Halo, kakvi Tigrovi, ti jos izgleda ratujes negdje oko Vukovara . Nastavili smo ga zezati, mada smo svi znali da bi Lola sigurno pucao da je doslo do neke frke. Nije neko ko bi razmisljao puno glavom, da li je to sto radi ispravno ili ne. Kada su dosli Diverzanti iz I BB, krenuli smo se penjati uz brdo. Sa strane su bili zategnuti konopci za koje smo se drzali. Drugacije se nije moglo popeti jer se islo ravno uz brdo...

VRIJEME PROLAZI
Uspjeli smo se popeti uz brdo. Rasporedili smo se po nekoj stazici. Dobio sam zadatak da sa jednim vojnikom obezbjedujem bok. Nasao sam jedno debelo stablo, za koje sam zalegao. Svalilio sam se u grmlje kupina. Ispred mene se vidio cetnicki rov, udaljen maximalno dvadeset metara. Posmatrao sam transe koji je pratio reljef zemljista. Izlazio je iza brada te pravio blago slovo S na lijevu stranu. Dok sam se ja bavio analizom i rasporedom rovova koji su se nalazili ispred mene, vojnik koji je bio na strazi sa mnom poceo je da me gurka. Okrenuo sam se prema njemu. Prstom je pokazivo pored sebe. Pogledao sam bolje i vidio zelenu zicu od mine, kako prolazi pored njegovih nogu.

Pratio sam pogledom zicu, da bih vidio gdje je mina postavljena. Nasao sam je na nekih tri metra od nas, stajala je uz malu smreku. Izvukli smo nozeve i poceli da pipamo oko sebe. Lagano smo dosli do mine te skinuli zicu sa upaljaca. Vratio sam se nazad i nastavio da pratim rov koji se nalazio ispred nas. Vojnik pored mene je samo gledao okolo, i svakih par minuta bi me ponovo gurkao, pokazujuci negdje prema mini koju je otkrio. Prilaz liniji je bio ograden poteznim minama. Srecom vidjeli smo ih prije nego sto smo aktivirali neku od njih. Nasa smjena je prosla. Vratili smo se nazad na stazicu, gdje su vojnici i dalje lezali u iscekivanju napada. Ja sam zalegao za neki kamen, koji je sluzio kao dobar zaklon. Vojnik koji je stajao do mene, rekao mi je ustani i pogledaj naprijed. Poslusao sam ga, podigao sam se, te pogledao sam ravno ispred sebe. Ugledao sam rov pored kojeg je na transeu stajao Sijac smrti, koji se pomjerao lijevo desno. Cucnuo sam nazad. Vojnik se smijao i rekao mi Ne brini se, nece pucati, i oni izgleda zele da se ovo zavrsi mirno. Gledao sam u vojnika i kontao u sebi, o cemu ovaj prica. Penjem se cijelo jutro da bih ratovao i sada mi on kaze da neko zeli da se ovo zavrsi mirno. Dok mi ovdje lezimo granate padaju po gradu. Nema ovdje mira, niti ce ga biti jos dugo. Dio diverzanata iz I BB, dosao je do nas. Donijeli su RPG. Vojnik kojeg zovu Srdan, dosao je do mene i cucnuo. Skupili su se svi komandiri oko kamena. Dogovor je bio da se Srdan popne na drvo, odakle ce gadati sa RPG-m. Nakon sto pogodi rov, mi treba da krenemo na juris. Nakon dogovora za napada. Vojnik se krenuo peti na drvo, popeo se jedno metar i po od zemlje, nakon cega su mu dodali RPG. Kada ga je dizao da ispali granatu, doletjela je rucna bomba. Pala je ispred nas u granje. Vojnik je skocio sa stabla. Ja sam se bacio za kamen. Glupa rucna bomba je explodirala, izgleda da je pala negdje u neku rupu u granju. Jer joj je explozija bila nekako prigusena. Diverzanti iz I BB su pokupili RPG. Kratko su se nesto dogovarali, nakon toga su rekli da idu prema nekim Pandurevica kucama, da pokusaju od tamo napasti. Ovdje je previse tvrdo. Nisu ni pokusali napasti a vec su skontali da je tvrdo. Zanimljiv nacin ratovanja. Mi smo ostali da lezimo po stazici. Nije se cuo niti jedan pucanj. Niti jedna granata nije dolijetala. Jedino sto sam mogao osjetiti bila je hladnoca. Kako je dan odmicao, tako je bilo sve hladnije. Gledao sam u sat, ali i on kao da se zaledio. Vecina vojnika je izvadila vrece za spavanje i uvukla se u njih. Na kraju sam i ja uradio isto. Dok sam lezao, cuo sam neki cudan zvuk. Pokusavao sam kako usima tako i pogledom da skontam od kuda dolazi zvuk. Okrenuo sam se prema vojnicima koji su lezali iza mojih leda. Jedan vojnik se smijao i gledao u Lolu. Pokazao je prstom prema njemu i tiho rekao Spava levat. Pogledao sam u ostale vojnike, zavuceni u vrece za spavanje izgledali su ko larve gusjenica. Dosli smo ovdje da napadamo, a ovo se pretvorilo u izlet. Skoro da smo pospali par metara od cetnickih rovova. Dok sam se i sam borio sa snom, odjeknula je explozija. Osjetio sam udar zraka u lice. Uho mi je zvonilo. Podigao sam se iz lezeceg polozaja i pogledao oko sebe. Svi su gledali prema meni. Nisam osjecao nikakvu bol, samo sto mi je uho bilo zagluseno. Vojnik koji je do tada lezao pored mene progovorio je Puska je sama opalila, zakacila je za nesto. Nisam nista rekao, covjek je bio prestrasen. Sigurno mu nije bilo lahko, puska je opalila pored same moje glave. Par cm lijevo i metak bi me zavrsio u glavi. Na srecu sve se dobro zavrsilo. Ponovo sam imao ludu srecu. Ocekivao sam da ce i cetnici poceti da pucaju, ali opet se desilo cudo. Niti jedan metak nisu ispalili. Prije nego sto je noc pocela da pada, dosli su po nas. Krenuli smo ovaj put da se spustamo niz brdo kojim smo se popeli tog jutra. Kretao sam se bez problema, don na cizmama je kvalitetan, tako da se cizme ne klizu previse. Prosao je jos jedan dan. Prezivio sam jos jednu glupost, glupost koju samo ljudski rod moze smisliti. Jedan zivot cini vrijeme, a moje vrijeme prolazi tek tako, bez cilja i nade da ce biti nesto bolje...

MUKA
Kada smo dosli u kasarnu dobili smo ponovo 24h odmora. Sutra ponovo u kasarnu. Kod kuce sam ponovo nasao cedulju. Ovaj put je na njoj pisalo Komsija iz Zivinica, ranjen je u glavu tesko. Nalazi se u bolnici... Noc sam proveo razmisljajuci o svemu proteklih dana sto se desavalo. San je slabo dolazio na oci skoro nikako. Prozimale su me misli da sebi uradim neku nepravdu, te tako neprijateljima pricinim zadovoljstvo. Ali to im naravno necu priustiti jer se nalazim nekako jos u svijetu tih glupih sisara koji imaju jako veliki broj nedostataka a bogami i mana. Ustao sam rano, otisao sam do Aska. Sa njim sam se dogovorio da prije nego sto odemo u kasarnu odemo u posjetu Cvrku i komsiji. Vratio sam se kuci po opremu nakon cega smo otisli do bolnice.

Prvo smo nasli Cvrka. Lezao je u krevetu. Noga mu je uzasno stradala. Metak je usao ispod koljena u kost cjevanicu. Isao je kroz kost i izasao na petu. Polomio je sve sto se moglo polomiti. Prosto je nevjerovatno sta jedan metak moze da uradi. Nakon sto smo se oprostili sa Cvrkom, otisli smo da potrazimo komsiju. Kada smo dosli u sobu gdje bio smjesten. Nasli smo ga kako lezi. Osisan na celavo. Zavoji na glavi, usta su mu se iskrivila tako da su dosla na mjesto gdje se nalazi obraz. Tesko je izgovarao rijeci. Dok je pricao iz usta su mu nekontrolisano curile bale. Ima ugrusak na mozgu, koja mu pritisce neke zlijezde. Imao je jednu operaciju, izgleda da ce imati jos jednu. Ranjen je na Stupu. Izgleda da je bio na istom mjestu gdje sam i ja bio zadnji put. Samo sto je on bio sa policijom. Tenk ga je nasao u transeu. Oprostili smo se sa komsijom i izasli na hodnik. Asko se uhvatio za zid. Gubio je svijest. Drzao sam ga rukama. Da ne padne na hodnik. Nekako sam ga uspio izvuci vani. Hladan zrak ga malo povratio u zivot. Bio je blijed, nije nista pricao. - Sta je covjece, sta ti je? - Muka mi je, od svega ovog. Pogledaj komsiju na sta lici sada. - Ma bice dobro, vidis da prica vec. - Nista vise ovdje nije dobro niti moze biti dobro.... Nekako se smirio poslije. Na putu do kasarne nije progovorio par rijeci. Ja sam isto cutao. Osjecao sam i sam muku u zelucu. Slika Cvrka sa nogom i komsije koji je izgledao tako bespomocno. Dvojica ljudi koji su se svojom snagom isticali, osmjehsima koji su uvijek imali na licima. Sada su bili tu ispred mene, bespomocani ali ipak sa osmjehom na licu. Kakva je to psiha ovih ljudi u Sarajevu. Da li smo mi normalni? Zadrzati osmjeh na licu nakon nesrece kakva ih je zadesila, prosto je nevjerovatno. Nekako smo se dovukli do kasarne. Ponovo u toploj sobi. Zavukao sam se u vrecu za spavanje i legao na krevet. Nisam ustajao na veceru. Jednostavno zeludac nije osjecao potrebu za hranom, mucnina ga je ispunjavala. Moj svijet se rusio polagano. Rodbina, prijatelji... Sve je nestajalo polagano. Jedino sto je bilo tu jos uvijek i sigurno nije imalo namjeru da nestane je bol i patnja. Osjecam se tako bespomocno. Zelim nesto promijeniti a znam da ne mogu nista. Jer ja sam tako malen. Toliko malen da me mogu sutra zgaziti a da to niko i ne primjeti. Proci ce sve ovo. Doci ce neka bolja vremena. Kako stvari stoje, malo je onih koji ce to dozivjeti. Dugacak je red nas koji cekamo na smrt. Red jeste dugacak ali isto tako se brzo dolazi do cilja. Kovaci se svakim danom vidno sire. Gdje je tome kraj? Da li postoji neko uze, kojim bi se vezali, sa kojim bi mogli da se spasimo da ne dodemo na red? Kako stvari stoje, nema tog uzeta koje bi izdrzalo teret gluposti koji svako ljudsko bice u ovoj zemlji nosi sa sobom. Neka nam je Bog na pomoci, jedino on moze da nam da snage i pameti da sa svim ovim izademo na kraj... P.S. Posto je moj prijatelj kojeg sam u ovoj prici vodio pod imenom Komsija iz Zivinica u stvari Komsija iz Tuzle kada je cuo za pisanje izrazio zelju da ga tako i vodim ili da stavim njegovo pravo ime. Ja se za sada odlucio za ovo prvo. Nekom drugom prilikom cemo dodati imena

MRZNJA
Sinoc su me ponovo posjetil snovi. Po prvi put da nisu bili strasni. Sanjao sam da sam nasao roditelje. Majku koja me sretno docekuje, sa suzama radosnicama u ocima. Mozda i nadem neki put do njih, nikada se ne zna. Sudbina je cudna, mozda mi se nakon svega ovoga konacno nesto i posreci. Jutros smo ponovo dosli na Mahmutovac. Ovaj put smo se zaustavili puno nize u sumi. Zadatak je da obezbjedujemo uspostavljanje nove linije, koja se pomjera u meduzonu. Pored nas stalno prolaze ljudi sa krampama i lopatama. Kopaju nove rovove. Lezim ponovo na hladnoj zemlji, ponovo sam primjenio sistem uvlacenja u vrecu za spavanje. Dok smo lezali, zacuo se telefon, zvonio je negdje u grmlju. Ustao sam i nasao ga. Kada sam se javio, zvao je neki vezista, razgovarao je sa nekim u stabu. Bezze neka prica, ocito im dosadno. Vratio sam telefon nazad, cudeci se od kuda tu. Niko ga nije spominjao, imam osjecaj da ga je neko predhodnih dana bacio prilikom povlacenja. Dosla je jedna grupa civila da kopa rovove. Medu njima je i Nazif Gljiva, izgleda da su ga pokupili negdje sa feste u cipelicama i bijeloj kosulji. Smijesno je vidjeti ga kako kopa. Radije bih ga sada zaposlio da pjeva Pjesmu o Hasetu. Sigurno bi bio veci ucinak nego ovako. Jedan isto tako sreden prisao mi je da trazi upaljac da zapali cigaru - Imas li upaljac? - Imam cizmu ako ti moze pomoci.

- Izvini, nisam mislio da te zezam. - Nisam se ni ja zezao, evo ti cizmu ako hoces, pa pokusaj pripaliti cigaru. Covjek je gledao u mene, nije vise nista progovarao. Gledao sam ga ispod sljema, odijelo koje je prije par dana bilo bijelo, sada je bilo prljavo toliko da sam se sam sebi gadio. Mogu misliti kako sam tek njemu bio gadan. Momak pored mene se oglasio - Imam ja upaljac, pusti njega on ne pusi. - Pusim ja, svaki dan jarane od 4 aprila 92, a sta ti radis? - Istrazujem ratne zlocine? - Kakvi ratni zlocini. Zar nije zlocin da ja ginem sa 18 godina a ti sa 45 sjedis kod kuce. Nego hajde kopaj, ne zabusavaj. Kakvo pusenje, ko je vidio hajra od toga a povrh svega je stetno za pluca. Covjek se pokupio i otisao da kopa. Mrzio sam u tom trenutku sve oko sebe. Mrzio sam dan kada sam vidio pusku prvi put u zivotu. Mrzio sam dan kada sam cuo prvi pucanj. Mrzio sam sve cetnike ovog svijeta. Mrzio sam svakoga covjeka koji nije imao pusku u rukama u tom momentu. Sebicno sam zelio da svi pate, da svi osjete kako je lezati na zaledenoj zemlji na -17C. Zelio sam da svi osjete sta znaci gledati u djecija lica vojnika, koji vec naredni minut nece biti medu zivima. Znam da postoji kljuc kojim bi se sve ovo rijesilo. Na zalost znam da niko nece taj kljuc upotrijebiti. Premaleni smo i preslabi da bi neko stao na nasu stranu. Sve dok su ovi gore jaci od nas, nece biti pomoci. Od kako je svanulo snajper od nekuda pucao stalno. Uspio je da rani jednog covjeka iz radnog voda dok je prelazio put. Snajperista se nalazio prema zvuku pucnja, na brdu sa desne strane, iznad nasih glava. Upozoravali smo vojsku i kopace da ne prelaze preko dijela puta koji je bio pod dejstvom snajpera. Neki su slusali a neki su bili odvazni pa pretrcavali. Samo da bi skratili put nekih 50m. Negdje oko 10h su nas smijenili na strazi vojnici iz Prvog Samostalnog bataljona. Upozorili smo i njih na snajper koji puca, te da ne izlaze na put. Nakon sto smo predali strazu, dosli smo do polazne tacke iznad Mahmutovca. Smjestili smo se po napustenim rovovima i zemunicama. Nalozili smo vatru, nakon cega sam imao osjecaj da je napokon krv polako pocela da cirkulise kroz vene...

PUZATI ZNACI ZIVJETI

U meduvremenu su se i oblaci razisli, sunce se pojavilo nakon duze vremena. Uzeo sam lanch paket i sjeo da jedem. Skolski je dosao do mene. Malo se opustio konacno. Vratio mu se osmjeh na lice. Prica o muzici a ne o strahu. Psihicki se poceo vracati u normalu. Dok smo pricali, sanitetlije su trcale prema nama. - Gdje je vojnik? - Koji vojnik? - Sto je ranjen. - Ne znam, nema niko ranjen. U tom momentu su prema nama trcali vojnici koji su nosili tijelo vojnika. Polozili su ga ispred nas na zemlju. Sanitetlija je konstatovao smrt. Imao je crni pancirni prsluk na sebi, metak ga je pogodio ispod pazuha. Nisam mogao da izdrzim da ih ne upitam - Da li je na putu pogoden? - Jeste, posao je da pretrci na drugu stranu. Usutio sam nakon toga. Jos jedna zrtva, zbog lijenosti. Par metara puzanja znacilo je zivot za ovog momka. Zbog samo pet metara, gubi se zivot. Ne shvatljivo, kako ljudi ne vole da puzu. Svi vise vole rizikovati i pretrcati par metara nego zaleci i tako spasiti zivot. Kao da je sramota zuvati zivot. Dvojica vojnika su stajala sa strane i pricali o cizmama martinkama koje je poginuli vojnik imao na nogama. Jedan od vojnika je imao cizme koje su bile gore cak i od mojih starih cizama, zelio je da skine cizme sa vojnika i da ih uzme sebi. Drugi ga je uspio ubijediti da ih ne uzme. Okrenuli su se i otisli nazad. Sanitetlije su uzele mrtvo tijelo vojnika i odnijele ga. Nakon par minuta se vratio momak koji je zelio da uzme cizme. - Gdje je onaj vojnik sto je poginuo? - Odnijeli su ga. - Steta, taman sam odlucio da mu skinem cizme. Njemu vise ne trebaju, a ja ovako ne mogu vise. Shvatao sam svaku rijec koju je izgovorio. Par puta sam se nasao u slicnoj situaciji. Samo ja nisam nikada imao srece sa nogama mrtvih vojnika. Uvijek su bile manje od mojih.

Vratio sam se nazad do rova gdje su nasi nalozili vatru. Skolski je ostao da sjedi sa nekim vojnicima. Vojnici iz nase cete su budalesali po transeu koji je krivudao kroz sumu. Cjepali smo drva u transeu kada se pojavio skolski. Isao je prema nama i smijao se. - Joj Lole levata, znas kako se polomio sada. Izgleda da je zglob iscasio. Ide ovako i pjeva Idemo brate, idemo Vikicu... oklizne mu se noga i.... Skolski je u pokusaju da odglumi Lolinu nesrecu stao na led. Noga mu se okliznula, te se nakon toga survao u transe. Poceo je da jauce. Mi smo padali od smijeha, mislili smo da je i jaukanje sastavni dio glume. Nakon sto smo se malo pribrali skontali smo da je i on polomio nogu. Kada je skinuo cizmu, noga je vec pocela da natice. Snanitet je dosao. Nakon sto su mu pregledali nogu. Stavili su ga na nosila i odnijeli. Mi smo ostali da se smijemo. Svaka pomisao na njega mi je iznova vracala osmijeh na lice. Zezali smo se ostatak dan na racun Lole i Skolskog. Prosao je jos jedan dan. Krenuli smo nazad prije mraka. Pokazali su nam kraci put, kuda mozemo da se spustimo do Bistrika. Usli smo u sumu, u kojoj nije bilo snijega. Odjednom su uniforme koje su do tada bile maskirne postale demaskirne. Licili smo na labudove, koji su popadali na tamnu podlogu...

SUSRET
Nalazili smo se u bjelogoricnoj sumi, koja je bila prorjedena. Pogled mi se istog momenta zalijepio za brdo koje se nalazilo iznad nas. Iza nasih leda se cuo glas vojnika koji je vikao - Bjezite odatle, tu puca snajper!! Nismo imali vremena pobjeci. Sijac je poceo da puca po nama. Zaklonili smo se iza drveca. Asko je trcao prema meni. Par metara ispred mene, metak ga je pogodio u sljem. Zvizduk metka koji se odbio i dobio rikoset, me natjerao na smijeh. Sljem nije bio svezan, tako da je odletio sa glave. Asko je umjesto da zalegne negdje za bor, trcao za sljemo. Kada ga je stigao ponovo ga je nabio na glavu. Komandir cete se nalazio ispred nas. Gledali smo u njega kada je metak prosao kroz stablo drveta i udario u plocu pancirnog prsluka. Malo je pokleknuo naprijed i u tom momentu uzviknuo Jooj. Ostao je na nogama, nije pao. Neko ga je pitao - Da li si ranjen? - Nisam, samo me dobro spucao. Meci su zvizdali oko nas, otkidajuci koru i grancice sa drveca. Komandir je rekao da na njegovo tri svi ustanemo i krenemo trcati prema drugoj strani brda, koja je bila udaljena od nas oko dvadeset metara. Nismo imali pravo na ponovljeni start. Na tri smo ustali i tako zapoceli utrku koja je trajala par sec. Kao da smo preskocili tih dvadeset metara. Granate su pocele da padaju po mjestu gdje smo bili par sec ranije. Nevjerovatno kojom brzinom su reagovale minobacaclije. Sigurno su vec imali pripremljene nisanske sprave. Zalegli smo izmedu kamenja i cekali da prode granatiranje. Skontao sam da smo se pomijesali sa nekom vojskom, koja se tu zavukla kada je poceo sijac da puca po nama. Cucali su izmedu kamenja, vecinom u civilnoj odjeci. Lezali smo par minuta, nakon sto se smirlila situacija. Izvukli smo se iza kamenja i postrojili za pokret. Komandir druge jedinice je stajao okrenut ledima prema meni. Davao je upute vojnicima da idu u razmaku od dvadeset metara u koloni jedan po jedan, zaobilaznim putem. Nesto u tom glasu me zadrzalo, tako da nisam krenuo sa svojom cetom. Stao sam i cekao da kaze nesto. Kada je ponovo progovorio, bio sam siguran da cujem glas od amidzica Prisao sam sa leda komandiru, koji je imao kapu na glavi i SMB zimsku jaknu na sebi. Podigao sam ruke i zatvorio mu oci. Skinuo mi je ruke sa ociju i okrenuo se. Gledao je u mene, vidio sam da nije siguran koga vidi ispred sebe. Skinuo sam sljem sa glave, i zgulio podkapu. Kada me vidio, zagrlio me i poceo da place - Pospanko, od kuda ti ovdje Pospanko, pa ti si jos uvijek djete, od kuda ti ovdje... - Bio sam djete, vjeruj mi ni sam ne znam sta sam sada. - Ne mogu da vjerujem da si to ti. Ne mogu da vjerujem... Brzo smo razmijenili desetine pitanja i odgovora. Vojska je otisla, bio je red i na njega da krene. Ovih dana smo se par puta mimoisli, dok smo skakali po ovim brdima. Objasnio mi je gdje je sa stanom. Roditelji su mu zivi, nalaze se u Visokom. Rekao mi je da su i moji sigurno zivi, dosli su na Bjelasnicu sa njegovim roditeljima. Tu su razdvojeni, izbjeglice su razvozili prema Tarcinu, Zenici, Visokom... Ne zna gdje su moji tacno. Obecao sam da cu doci da se vidimo, cim uhvatim slobodnih par sati. Nakon toga sam krenuo prema gradu, moji su vec bili podobro odmakli, tako da sam trcao niz ulicu koja se zove Okrugla prema Bistriku. Povremene detonacije granata su odjekivale iza mojih leda. Ja sam se izvukao privremeno iz pakla u kojem me smijenio amidzic. Ipak je san koji sam sanjao donio neku vijest. Iz kasarne smo produzili kuci. Pozvat ce nas ako bude trebalo ponovo ici.Vise nema smisla sve ovo. Svima je dosta ovoga, svi smo postali umorni od ovih gluposti. Vec desetak dana se vucaramo okolo. Bez nekog odredenog cilja.

KADA UMOR PROGOVORI

Sjedim kuci, Sta je to rat, pitam se cijelo ovo vrijeme. Ne mogu da dobijem odgovor. Ne mogu da udem u psihu ljudi kojima rat odgovara. Sta ce neko imati od svega ovoga na kraju. Vidim da mi ginemo, mada TV slabo ili skoro nikako to ne spominje. SRNA ne javlja da oni ginu ali ja znam da ginu. Vidio sam kako izgledaju njihovi mrtvi. Izgleda da su oni svi samo za svoje familije mrtvi a za politicare i onako nisu bitni. Njihova djeca i rodaci sigurno ne ginu. Pozivaju sa svih strana na patriotizam, otvoreno pozivaju da se daju zivoti za domovinu drugi to rade isto, samo eto kod njih se to zove otadzbina. Koja li je razlika da mi je znati? Niko ne kaze da nema niti jednog grada, sela... u ovoj drzavi a da nije rezoren. Cetnicke bande su spalile cijelu Istocnu Bosnu. Spalile su i pobile sve sto su stigle. Da li sada moze neko biti sretan u tom gradu, selu...? Sigurno ne moze. Mozda i moze neki stari djed kojem je i onako doslo vrijeme umiranja, pa mu je svejedno. Kako niko ne misli na djecu, onu koja ce sutra da idu u skolu. Mozda vise nece ni imati skole, pojedine skole su spalili. Sto li su to one bile simbol Islama? Bas me interesuje objasnjenje za spaljivanje skole, mozda ce reci Zelene beretke su se ovdje skolovale. Da je i meni vidjeti vise te Zelene beretke. Jedino ih SRNA spominje, izgleda da ih oni odrzavaju u zivotima. Inace ih se vise niko nebi ni sjecao. Ja znam da vise nisam sretan. Nemam niti jednog razloga da bih bio. Sve sto sada imam je vreca za spavanje, podrum srusene kuce koja i onako nije moja. Imam uniformu koja je dotrajala. Skoro godinu dana je vec sluzila, sada joj je potreban remont. Prijatelje koje steknem izgubim brzo, sto zbog promjene jedinice sto zbog svakodnevnih pogibija. Imam zaduzenu spuzvu za spavanje na podu u kasarni. Imam par kanistera za vodu. Djevojku mozda jos uvijek imam. Ne pamtim kada sam je vidio. Nesto sto sam volio i cemu sam se radovao, sada mi je postalo nesto sto me samo opterecuje. Kada budem imao vremena, moram i taj teret skinuti sa sebe. Ne moze vise ovako. Prije sam mogao mastati, cesto sam mogao na krilima maste odletjeti iz svega ovoga. Sada ne mogu, nekako se izgubim u ovom sivilu. Pogled mi uvijek zaluta na neko od Sarajevskih mezarja, koja su ko zna nakon koliko godina ponovo stavljena u funkciju. Misli i onako nemaju vise slobode, zarobljene su stalnim oprezom. Non stop osluskujemo. Ako cujes ispaljenje granate na vrijeme, to ti moze spasiti glavu. Minobacac sporo putuje, pogotovo ovdje na Gazinom Hanu. Blizu su nam, tako da na pojedinim mjestima imas cak 11 sec vremena da se sklonis. Nekako cemo valjda sve ovo izdrzati. Nerviraju me mnoge stvari, ali sta se tu moze. Uvijek je bilo nepravde i bit ce je i dalje. Ipak je ovo rat, u opkoljenom gradu. Nema sigurnih, svi smo mi u neku ruku isti. Puno se vise gine kod kuce, na ulici, redovima za vodu, hranu... Nego sto se gine na liniji. Nekako je linija najsigurnija. Ako se pridrzavas pravila i zavuces glavu u rov, imas puno vece sanse da prezivis od civila u gradu. Mislio sam danas negdje otici, ali nigdje nema zive duse, kao da su svi u zemlju propali. Veceras ponovo u kasarnu na Zmajevac, nekako mi je muka od toga. Ponovo u onaj brlog, za razliku od kasarne koju imaju ovi u I BB. Sada cu se zavaliti i ponovo zaspati. Treba mi sna, osjecam umor u svakoj pori svoga tijela...

RASKID VEZE
Proteklih dana nisam nista pisao u dnevnik. Jedina bitna stvar sto se desila je to da sam raskinuo sa djevojkom. Nije bilo smisla sve to, nisam nikada tu, ne dolazim po mjesec dana, onda se pojavim na par sati. Uvijek sam u nekom trku. Ne moze ovako covjek imati ozbiljnu vezu. Vrijeme koje imam na raspolaganju, nije dovoljno ni za zezanciju. Nisam ispao fer prema njoj ipak je zasluzila puno vise. Da je neko bolje vrijeme, sigurno bi to i bilo, ovako sam joj nisam imao sta ponuditi. Vrijeme jednostavno nije za dugorocne planove. Kuci sam isao sam na dva dana od kako je zavrsena epizoda Trebevic. Tenk i dalje puca po svemu sto se mrda. Juce su cetnici dovukli na Podove kod stale sa crvenim krovom BOFORS. Svedski protiv-avionski top. Vojnik koji je sa mnom bio u osmatracnici, skontao je o kojem se oruzju radi. Kada je sluzio vojsku, imao je obuku na njemu. Tako da ga je prepoznao istog momenta. Opisao ga je kao oruzju visoke preciznosti. Skoro da ne moze promasiti. Cetnici nisu dugo cekali da ga isprobaju. Zaganjali su auto na raskrcu, na Gazinom Hanu. Pogodak je bio dobar, ali je vozac ipak uspio da se nekako izvuce, spasila ga je krivina koja se nalazila u blizini. Ja sam danas isao sa Askom do komande. Dovukli smo akumulator, koji je bio na punjenju. Uzasno je tezak, jedan je teglio sanke, dok je drugi gurao od pozadi i ujedno drzao akumulator da ne spadne sa sanki. Kada smo dosli do Strosica, sjeli smo da se odmorimo, prije nego sto krenemo da se pentramo uz brdo, koje je bilo pred nama. Sjedili smo i budalesali, na nama su bile mandarina uniforme. Nije bilo moguce da nas neko ne primjeti. Dok smo se zezali, naisla je jedna djevojka. Nisam mogao da joj nesto ne kazem - Hej, koliko ima ovog brda? - Nema puno, par kilometara, to vam je oko 3h ako idete pjeske a ako idete sa autom onda morate cekati kraj rata,

posto sada nema goriva. - Hvala na odgovoru, sada nam je puno lakse donijeti odluku da ne idemo dalje. Sjedamo na sanke i idemo niz brdo, pa ako hoces mozes sa nama. Ne naplacujemo karte. Gledala je u mene. Trenutak sutnje je nastao nakon toga. Da bi iznenada progovirla - Ajjjjj covjece pa ti si ziv! - Ko, ja ili mozda on? Pokazivao sam prema Asku. - Ne on, ti, sjecas li se ti mene? - Mozda, de me podsjeti. - Prvi dani rata, ovdje u domu. Kada si dosao sa onim prijateljem. Rodica i ja smo bile tu, one dvije Hercegovke. Nije morala vise nista reci. Dovoljno je rekla da se sjetim svekog detalja. Nisam mogao da vjerujem da me prepoznala, nakon skoro godinu dana. Puno toga se promjenilo, od duge kose koju sam skratio, do toga da sada imam par kg manje nego na pocetku rata. Stajali smo i razgovarali desetak minuta. Ona se u meduvremenu puno promijenila. Jos uvijek ima onaj isti optimizam kao i onog dana kada smo se upoznali. Jos uvijek je krasi osmjeh na licu, nije ga izgubila u ovom paklu. Njena rodica je jos uvijek tu. Nije otisla iz grada. Ostala je i ona da dijeli sa nama sve strahote ovog pakla. Nakon sto smo se rastali. Nastavili smo guranje sanki uz brdo prema Zmajevcu. Dusa mi je izlazila na nos od umora. Da bar ima snijega dovoljno, lakse bi sve islo. Ovako je ziva patnja. Jos uz sve to sam morao slusati skripu metala po asfaltu, koji me nervira, jer mi se od toga dize svaka dlaka na tijelu. Ipak se osjecam super. Djevojka koju sam sreo danas, me ucinila sretnim. Kao da sam sreo nekoga koga poznajem cijeli zivot. Puno puta sam mislio o njima dvjema. Gdje li ih je sudbina odvela? Izgleda da i nisu neke sretnice u zivotu, ostale su tu. Nadam se da nece morati jednog dana zaliti za tim...

SNAJPERSKO IZVIDANJE
Vani snijeg prolijece, hladno je uzasno. Danas smo isli u snajpersko izvidanje. Dok smo lezali ispod bora, vojnik pored mene dvogledom je uspio da locira jednog neopreznog vojnika koji je izasao na kratko iz transea. Nalazio se na suprotnoj strani, od one koju sam pokrivao snajperom. Okrenuo sam se na drugu stranu, prema mjestu gdje se pojavio vojnik. Dok sam namjestao polozaj da pucam, vojnik je uskocio nazad u transe. Na zalost nisam uspio da ga povalim. Pobjegao nam je za par sec. Proveli smo tri sata cekajuci, ali se vise niko nije pojavio. Snijeg je poceo jace da pada, tako da je smanjio vidljivost. Vise se nije imalo smisla mrznuti. Tako da smo krenuli nazad. Dok smo se kretali prema nasoj liniji, pravili smo namjerno buku da nebi koga od nasih iznenadili na liniji. Kada smo bili skoro u tranesu, zaustavio nas je vojnik. Koji je drzao pusku uperenu u nas. - Nasi smo, ne pucaj! - Znam da ste nasi, prepoznao sam vas. Od kuda vi ovdje? - Pa izasli smo prije par sati na izvidanje, najavili smo se strazi prije vas. - Budale mi nisu nista rekle, sreca vam je pa sam vas prepoznao. Inace bih pucao... Ovo mi se desava vec treci put od pocetka rata. Uvijek me je vise strah povratka na nasu liniju, nego odlaska do cetnicke. Nikada se ne mozes pouzdati u strazu, cesto zaborave prenijeti sljedecoj smjeni da smo izasli ispred linije. Nisu ni svjesni da nas to moze kostati zivota. Na povratku sa izvidanja isli smo pored Todorovica kuca, tako da smo izasli na cestu pored izvora na dolu ispod Zmajevca. Tu sam sreo jednu prijateljicu sa Hladivoda. Sa njom je bila jedna djevojka, koju po prvi put vidim. Mislio sam do danas da poznajem sve stanovnike u ovom dijelu Gazinog Hana, danas sam se uvjerio da bas i nije tako. Dok sam pricao sa prijateljicom, djevojka je cudno gledala u mene. Pruzio sam joj ruku i rekao - Ja sam Pospanko a ti? - Pospanko, zasto si se osisao? - Nije imao ko da mi veze kikice, kada ujutro ustanem... Pricu smo dovrsili, a da nisam saznao njeno ime. Vjesto se izvukla da ga ne kaze. Cudno mi je da me poznaje, jos iz vremena kada sam imao dugu kosu. Osisao sam se prije dva i po mjeseca. Znaci da me dugo vremena nije vidjela. Ima neki cudan ponos u sebi. Kao da je ufurana i drzi sebe iznad ostalih. Pitat cu prijateljicu, kada je sretnem drugi put, ko je i sta je. Zanimljivo, ovih dana sve srecem neke osobe, koje me prepoznaju. Da li je to znak da sam postao poznat ili je ostalo premalo ljudi u krugu u kojem se krecem. Prije bih rekao da je ovo drugo, skoro se svi poznajemo izmedu sebe.

Kada odem do komande brigade, pozdravim se sa svakim drugim covjekom kojeg sretnem na ulici. Svi se nekako poznajemo medusobno. Ne znam skoro nikome ime, samo ih prepoznajem po licima. Imena nam i onako nisu vazna, svi smo mi sada istog imena i prezimena, koje glasi zive mete. Ove sedmice sam dezurni snajperista, tako da me nema na rasporedu za nocno izvidanje. Sto mi je pravo drago, nekako je puno lakse po danu, podnijeti ovu zimu. Nocu se uvijek ziv zaledim. Sada cu otici da odigram koju partiju monopola. Nakon toga spavanje...

RITAM PONOSA
Vrijeme jos uvijek hladno. Nema nekih promjena. Snijega skoro da i nema. Jutros nam je tenk ponovo za dobro jutro ubacio granatu kroz prozor u skladiste. Danas sam zavrsio sa smjenom, snajepriste. Narednih petnaest dana sam slobodan sto se tice toga. Slabo smo prosli ovih dana. Zima je utjerala sve u rovove. Ispalili smo ukupno cetiri metka za sedam dana. Upoznao sam jednog snajperistu, on je u drugom zvidackom vodu. Samo obavlja poslove snajperiste, nema drugih obaveza u jedinici. Kada budem ponovo na duznosti, dogovorili smo se da odemo na jedno mjesto. Izlazi se puno ispred nase linije, ali kako on tvrdi, da su u tom dijelu cetnici dosta opusteni. Ne nadaju se napadu, jer nema direktne opticke vidljivosti sa nasim linijama u tom rejonu. Prije dva dana sam sreo jednog prijatelja, koji me je pozvao da idemo preko piste u Hrasnicu. Rekao mi je da mozemo kupiti 3kg kafe za 10 DM. Ima on covjeka kojem mozemo da prodamo sve sto prenesemo. Posto nisam imao love, on mi je obecao sve platiti, nakon sto prodam robu da mu vratim lovu. Ne znam zasto sam pristao na ovu ponudu, neki davo me vukao da probam kako to izgleda. Do sada sam samo slusao da raja prelazi preko piste. Slagao sam komandiru da moram otici kod rodaka, da nesto vidim. Krenuli smo u 3h sa Sedrenika. Momak poznaje grad vise nego odlicno, svaku ulicicu, svako opasno mjesto. Kretali smo se skoro cijelo vrijeme trcecim korakom. Na prelazu sa Alipasinog Polja do Dobrinje cekali smo 30 min. Jedna zena je lezala ispred nas na livadi. Snajper je pogodio. Niko nije ni pokusavao da joj pomogne. Nakupila se veca grupa ljudi, izgledali su mi svi kao da su krenuli da predu preko piste. Cekanje me nerviralo, gubio sam zivce zbog toga - Hajmo krenuti, ja vise nemam zivaca da cekam. - To cekam cijelo vrijeme da kazes, dosadilo je i meni. - Sta cemo, da se sagnemo ili da trcimo uspravno. Ovako tanke, nema sanse da nas pogodi. - Uspravno, nema saginjanja. Trcimo svom snagom. Krenuli smo, pocela je utrka za zivot po ko zna koji put od pocetka rata. Kada sam prilazio zeni koja je lezala, u glavi mi se nesto okrenulo. Nisam mogao proci pored nje a da ne pokusam da je izvucem. U trku sam se spustio i uhvatio je za ruku. Povukao sam je za sobom, nije bila teska, vukao sam je bez vecih problema. Prijatelj je trcao ispred mene, nije se zaustavljao. Vukao sam je prema automobilima koji su bili pored ceste. Zvizduk metka koji je udario u asfalt pored mojih nogu, natjerao me da povucem svom snagom tjelo zene za sobom. Korak do zaklona cuo sam zvizduk metka i udar u jaknu. Bacio sam se u tom momentu za olupinu automobila. Zenu sam privukao u zaklon. Kada sam je pogledao, gledala je u mene. Nisam mogao vjerovati da je ziva. - Mislila sam da ce me dokrajciti. - Ja sam mislio da si vec dokrajcena. - Pogodio me u ruku, lezala sam i pravila se da sam mrtva. Kada sam joj pregledao ruku, prijatelj je cuceci isao prema meni, galamio je na mene. Bio je ljut - Jebem ti budalu, pa hajvanu hoces da pogines zbog mrtve zene. - Halo, zena je ziva. - Pa sto je ne previjas, sta sjedis tu. - De se smiri, da prvo rukav odsijecem. Nakon sto smo rukav odsjekli, previli smo joj ruku. Sjedio sam par minuta nakon toga, pokusavao sam da dodem sebi. Pogledao sam jaknu, ispod pazuha gdje sam osjetio udar. Ukocio sam se kada sam vidio rupu koju je napravio metak. Metak bi mi zavrsio direktno u srce, da sam samo par stotinki isao brze. Samo par centimetara me djelilo od ciste smrti. - Gledaj kuda mi je prosao metak. Zena i prijatelj su buljili u rupu koju sam pokazivao. Sutili su, dugo, niko rijeci nije progovarao, kao da su osjecali krivnju zbog toga. Meni su se noge tresle od straha a srce kucalo nekim cudnim ritmom, kojem sam u tom momentu dao ime ritam ponosa...

VEZA ZA PRELAZAK PREKO PISTE

Nakon sto sam dosao do daha, nastavili smo put prema Dobrinji. Prosli smo pored unistenog transportera koji je stajao pored ceste. Nakon toga smo dosli do Vojne policije, koja je imala punkt ispod parkinga na kome su bile desetine izgorjelih automobila. Zenu su tu preuzeli i odveli je u bolnicu. Nas niko nije nista pitao u toj guzvi. Tako da smo prosli dalje bez problema. Prijatelj me odveo do neke napustene kuce. Tu smo cekali momka koji prenosi oruzje preko piste. On nam je veza, dogovor je da nas prosvercuje sa njegovom jedinicom do piste. Dok smo cekali, ja sam osjeti glad. Nije mi vise bilo ni do cega, ispred ociju su mi poceli da hodaju sareni kruzici. Da mi je neko ponudio komad hljeba u zamjenu da ga pustim da ide preko piste, istog momenta bih pristao. Imali smo srece, momak je ubrzo dosao po nas. Rekao nam je da krenemo sa njim. Komadiru je rekao da ima dvojicu prijatelja koce bi trebao povesti veceras preko piste. Krenuli smo sa njim, ubrzo smo dosli do mjesta gdje su se se okupili ostali vojnici iz njegove jedinice. Ukupno ih je bilo pet. Svi su imali maskirna odjela na sebi, zimske maskirne jakne sa kapuljacom. Pravi ugodaj za oci. Usao je jedan momak u podrumsku prostoriju. Kada sam ga vidio, moje lice se razvuklo u osmjeh od uha do uha. Ispred mene je stajao rodak. Momak pored mene je rekao - Evo komandira, nemoj nista pricati pusti mene, ja cu sve rijesiti. - Neces ti nista reci, ja cu. Ustao sam i krenuo prema komandiru. Kada sam krenuo prema njemu, prepoznao me. Prisli smo jedan drugom i zagrlili se. Svi su bili zbunjeni, nije im bilo jasno sta se desava. Dok smo isli prema pisti, ispricao mi je da mu je brat u istoj jedinici. On je u Butmiru, sinoc je tamo nocio, sada bi trebao da se vrati nazad. Jos jedan rodak nam je bio angazovan na prenosenju oruzja, na zalost on je poginuo na pisti. Saznao sam usput da mi je rodak komandir vojne policije u Butmiru. Ima nas izgleda na svakom koraku. Jedino sam ja zaglavio, tamo gdje nemam nikoga. Brzo smo stigli do punkta vojne policije. Tu su nas zaustavili, nakon sto su nas prebrojali. Nastavili smo put. Rodak je zaduzio dvojicu momaka, da me moraju veceras provesti preko piste i vratiti nazad. Za tu uslugu sam morao prenijeti nesto MTS-a. Cast mi je bila da mogu pomoci, pa makar i ne prenio nista za sebe. Znam odlicno sta ovi momci rade, sve sto ude u grad, oni prenesu na svojim rukama. Nakon sto smo prosli kontrolu, dosli smo do neke napustene garaze. Tu je bio zadnji rov, nakon kojeg smo preko livade dosli do ograde na pisti. Nasli smo rupu u ogradi, pored koje smo cucnuli i cekali. Iznenadio sam se kada sam vidio koja je kolicina ljudi oko ograde. Sigurno oko stotinu ih je stajalo u neposrednoj blizini. Zena, djece, staraca...vecina ih izgleda napusta Sarajevo. Kuda li su oni prosli, da mi je samo znati. Izgleda da ima neki tajni prolaz. Ne vjerujem da su prosli sve one kontrole koje smo mi prosli. Dok sam ja razgledao okolo, trazeci neki orjentir, ispred nas dolazi transporter UN-a. Parkirao se uz rupu na ogradi. Povlacimo se visocije, momci donose makaze, i prosjecaju novu rupu u ogradi. Nakon desetak minuta, kroz mrak prema nama trce neki ljudi. Nakon sto su dosli do ograde, trazili su rupu da produ. Oko mene su svi poceli da ih navode, skoro da su vikali - Bjezite gore, evo rupe!!! Uspjeva pet osoba da prode, ostale vojnici UN-a presrecu, trpaju u transporter i vracaju nazad. Samo par metara do cilja ih je dijelilo, nakon toga su morali sve iz pocetka. Kada je transporter pokupio ljude i krenuo. Momci koji su bili zaduzeni za mene prosli su rupu u ogradi. Usli smo u prostor koji se zove pista. Istog momenta krenula je jos jedna utrka...

UTRKA S PREPONAMA
Vojnik, koji je trcao pored mene, govorio mi je - Kada dodemo do asfalta, nema zaustavljanja, cak i ako pocne pucati, samo trci dalje, dok ne dodes do zemlje. Zemlja je bila preorana gusjenicam transportera. Rupe su bile na sve strane. Noge sam dizao visoko, kao da trcim preko prepona. Sa svakim novim korakom noga je nekontrolisano propadala dok nebi udarila od zemlju. Nekako smo uspjeli da dodemo do asfalta koji smo pretrcali brzo. Cim smo dosli ponovo na zemljani dio, poceo je mitraljez da puca po nama. Dvojica ispred mene su zalegla, bacio sam se i ja na zemlju. Zvizduk metaka oko nas me natjerao da glavu zabijem u kanal. Jedan vojnik se bacio pored mene i jauknuo. Imao sam osjecaj da je pogoden. - Jesi li ranjen? - Nisam, udario sam se u ruku.

Kada sam krenuo da nesto kazem, vojnik ispred je ustao i viknuo. - Idemo sad!!! Ustali smo svi istog momenta. Trcao sam ko lud za njima, nisam smio ni pomisliti da ih izgubim. Ponovo smo izasli na asfaltni dio. Ovaj dio puta preko afalta, bio je puno duzi. Trcao sam punom snagom, sve dok pod nogama nisam ponovo osjetio zemlju i neravnine. Ponovo sam trcao utrku sa preponama. Vojnik ispred mene je ponovo progovorio - Pazi zica!! Za mene je to bilo kasno. Udario sam svom snagom, u zicu koja je bila razvucena ispred nas. Sa sobom sam pomeo par metara zice. Pao sam u kanal, zapetljan u zicu. Panicno sam pokusao da ustanem, ali nisam uspio iz prve. Iz par pokusaja nekako sam uspio da se izvucem. Cim sam stao na noge. Krenuo sam da trcim dalje, ali nisam imao kuda, oko mene su se nalazili zidovi kanala. Prisao mi je momak koji nas je vodio, rekao mi je da smo presli pistu. Meni nije zbog te recenice bilo nimalo lakse. Jednostavno sam imao u glavi, povratak. Sve ovo ponovo moram proci da bih se vratio. Uzas jedan, toliko blizu smrti zbog kafe i par DM-a. Nisam mogao sebi da dodem zbog gluposti koju sam danas napravio. Krenuli smo dalje. Momak nas je pitao sta cemo kupovati. Da zna gdje ce nas odvesti, on ce nositi isto par kg kafe za sebe. Ostalo mora da nosi MTS. Doveo nas je do neke kuce. Usli smo unutra, svjetlost sijalice me zaslijepila. Par vojnika je sjedilo unutra, meni su prvo u oci upale motorole koje su se punile na stolu. Vojnik koji me doveo sa sobom predstavio me vojnicima koji su bili unutra, rijecima ovo je rodak od komandira, rekao je da ga pripazimo. Prema ponasanju, vojnika prema meni, vidio sam da je rodak velika faca. Sjeo sam na neki kauc koji je bio u sobi. Pogled mi je pao na pantolone ili ono sto je ostalo od njih. Bile su poderane, zica ih je pocijepala. Ne vjerujem da ce im vise ni krpljenje pomoci. Mogu se komotno nakon ovoga oprostiti sa njima. Nisam imao posjekotina, mandarina pantolone ispod maskirnih plus duge gace su me odlicno zastitile. Preko puta mene na stolu su stajali lanch paketi. Kada sam ih vidio, oci su mi se izoblicile od srece. - mogu li uzeti jedan lanch paket da pojedem. Covjek me gledao nekim cudnim pogledom. Kontao sam u sebi kud ga upitah, kao da sam mu ruku otkinuo zbog lancha paketa. - To niko ne jede ovdje, sta ce ti lanch paket. - Gladan sam, umirem od gladi. - Daj covjeku narezi suhovine malo. Cuj dosao iz Sarajeva i on bi da jede lanch paket. Nema sanse, sada cemo mi tebe nahraniti. Donijeli su komad suhog mesa i hljeb. Dali su mi noz i rekli - Ako ovo ne pojedes, znaci da nisi gladan. Mislio sam u sebi, da cu pojesti sve sto ima u kuci, skupa sa namjestajem. Na kraju mi je bila muka nakon par zalogaja. Poslije sam napravio senvic i stavio u dzep. Znao sam da cu ponovo ogladniti a tada cu samo moci sanjati o hrani. Momak koji nas je doveo, rekao je jednom od vojnika da nas odvede do radnje, da kupimo nesto da ponesemo sa sobom. Moramo za pola sata krenuti nazad...

POVRATAK U PAKAO
Usli smo u podrum kuce, u kome je bila smjestena prodavnica. Struja kao u sretne dane, drma muzika. Podrum pun svega, kao da i nije rat. Davno zaboravljeni mirisi, punih polica prodavnica su ponovo bili tu. Zelio sam ponijeti sve sa sobom. Prijatelj me prekinuo u mojim snovima. - Kupujemo kafu! Koliko kila mozes nositi? - Koliko ces ti kupiti? - 30 kg. - Onda daj meni 35kg. - Neces moci nostiti. - Ne brini se, mogu ja to bez problema. - Kako hoces, samo nemoj da na kraju bacis sve. Kupio sam 35kg kafe. Slozio sam je u planinarski ruksak koji sam ponio sa sobom. Nije izgledalo previse tesko. Kada smo dosli do staba, cekao nas je spreman MTS. Pokupili smo po dvije granate od RPG-a. To nam je cijena, za vodica i prolaz. Ista ekipa je krenula nazad. Njihov plan je bio da se prije svitanja vrate u Butmir. Moj plan je bio da se vratim ziv nazad u grad. Kada sam dosao do punkta vojne policije, pitao sam policajce za rodaka. Objasnili su mi gdje ga mogu naci. Nije mi padalo ni na kraj pameti da ga idem traziti. Nastavili smo put, livadom kroz transe, prema pisti. Dosli smo do kanala, koji je opet bio pun ljudi. Cim smo stigli, uspostavili su motorolom vezu sa jedinicom na drugoj

strani. Dali su im signal da krenu. Ponovo smo trcali, ovaj put mi je izgledalo kao da trcim maraton. Kada su mi oci skoro pocele da ispadaju od umora, dosli smo do ograde. Nakon sto smo se provukli kroz otvor, docekuju nas neki momci iz njihove jedinice. Organizovana ekipa skroz. Jedni namjerno istrcavaju pred UN vojnike da ih uhvate, dok drugi prelaze i prenose MTS. Izvlacimo se napokon u Dobrinju. Zahvaljujemo se vojniku, koji nas je propratio. Nakon toga put nastavljamo sami. Prijatelj me odvodi u neki podrum. Vojni policajac izlazi, nakon kraceg razgovora, donosi nam novac. Mi mu predajemo kafu. Prijatelj uzima svoj dio novca, ostatak meni daje. Nisam ni brojao, samo sam lovu strpao u dzep. Kada smo dosli do velepekare, sjetio sam se da sam zaboravio ostaviti bar 1kg kafe da ponesem sestri. Covjek da ne povjeruje, koja sam ja budala,. Prevalio sam ovoliki put, a zbog cega? Nisam ostavio sebi nista. Jedino sto sam imao, je sendvic sa suhim mesom koji se nalazio u dzepu. Izvadio sam i njega i pojeo usput. Uspio sam doci u kasarnu, prije nego sto se komandir probudio. Tako da je sve bilo pod kontrolom. Zavukao sam se u vrecu za spavanje. Prije nego sto sam zaspao, ispred ociju su mi se smjenjivale slike, zene koju sam vukao za sobom, rodaka, trcanja preko piste, vojnika kojima se gadi lanch paket... Na kraju sam ipak uspio nekako da zaspem. San je bio jaci cak i od mojih glupih misli...

LOLINE LUDORIJE
Meni se jos manta u glavi od sinoc. Danas kada sam se probudio, nisam mogao da dodem sebi. Pitao sam se, da li sam ja sve ovo sanjao sto se desilo sinoc? Zavukao sam ruku u dzep i nasao novac, prebrojao sam ga i vidio da imam 2,100 DM. Pantolone su izgledale ocajno, mogle su se upotrijebiti samo kao krpa za ciscenje. Ovdje se nije nista desilo posebno. Sve po starom fercera. Prema najavama iz brigade, cijela jedinica ce morati da se okupi. Komandir je isao na sastanak par puta do sada. Sada je na nama da odlucimo koji cemo objekat uzeti za smjestaj. Nemamo veliki izbor, ova kasarna koja nema nikakvih uslova, jer je ovo bivse skladiste ili objekat na Kovacima, koji koriste izvidaci, pravo je dobar a ima i podrum, koji moze sluziti kao skloniste u slucaju granatiranja. Danas se desila jedna zanimljivost. Lola je odlucio da ukrade tenk iz Brezika. Dobio je hekler sa prigusivacem, komadant ga je maxuzile posudio od Vikica. Lola sada hoda ko da je oslobodio Bosnu. Zaduzio je ostalu opremu u kasarni kod nas. Smijali smo mu se, ali on je ozbiljan u svojoj namjeri. Po meni on je cisti razbijac, sirova snaga koja kontrolisana od strane smirene i razumne osobe, moze postici cudo. Hrabrosti mu ne manjka, do sada sam se uvjerio u to vise puta, sve drugo je upitno kod njega. Nakon sto je zaduzio opremu koja mu je potrebna. Dvogled, pasivni dvogled i hekler sa prigusivacem. Obavio je kraci razgovor sa komandirom, te otisao nazad na Gazin Han u svoj vod. Mogu misliti sta ce mu oni raditi. Kod njih je u vodu sve otkacena raja, za razliku od ovih mojih, gdje su vecinom neki intelektualni tipovi. Ne mogu da vjerujem da mu je ova glupost pala na pamet. Akciju nije nemoguce izvesti. Tenk se nalazi iza same linije u sumi. Linija je vrlo slaba u tom dijelu. Dobro pripremljenom akcijom, sa trideset ljudi bi se moglo nesto odraditi. Jedan covjek nema sanse. Tenk nije igracka, pa da je stavis u dzep. Danas mi je zadatak bio da idem na Tabiju, da osmatram podrucje Gradista. Moja sreca je da se navukla vrlo brzo magla. Jaranu sam utrpao opremu i rekao mu da ide nazad u kasarnu. Rekao sam mu da moram otici da nesto kupim sestri. Rastali smo se kod Visegradske kapije, on je otisao uz brdo a ja sam se spustio niz Vratnik i otisao na pijacu Markele. Nasao sam covjeka koji prodaje kafu i secer. - Koliko je kilo kafe i secera? - stopedeset maraka - Moze li sta jeftniji, kod ovog maloprije stotrideset maraka. - Mozda kod njega, kod mene nije, skupo sam platio nabavnu. - Onda nista, idem ja kod njega. - Stani, evo i ja dajem za stotrideset. - Ok, moze. Kada sam kupio kafu, naisao sam na dedu koji prodaje SMB satorsko krilo. - Posto satorsko? - Sedamdeset maraka. - Skupo ti je to, moze li sta jeftinije? - Ne moze, znas li ti sta znaci satorsko? - Daj deduka, nemoj me zezati, evo ti pedeset maraka, dosta ti. - Sesdeset maraka, ako hoces, ako neces, nista od pazara. - Ok, kupujem.

Satorsko je odlicno, sestra ce mi od njega sasiti nove pantolone. Ne smijem joj reci da sam isao preko piste. Samo bi joj to jos trebalo i ovako ce da izludi zbog mene i mojih gluposti. Sutra idem kuci. Imam dva slobodna dana. Radujem se tome, nisam odavno bio kod sestre. Nemam pojma kako je, nisam je vidio dvadeset dana. Nadam se da je kod njih sve ok. Kod mene se sada oci same sklapaju. Jos me nije prosao umor od sinoc... KRAJ ILI POCETAK Jutros sam stigao kuci oko devet sati. Kada sam ulazio u podrum, ponovo je na podu hodnika stajalo pismo, podigao sam ga, usao u podrum i otvorio. Cao, zao mi je sto ti ja moram ovo javiti, ali znam da nema ko drugi. Juka (Jusuf Sljivo) je poginuo u Azicima.... Na kraju potpis djevojke koja se sa njim zabavljala. Drzao sam cedulju u ruci, nisam mogao vjerovati da je i on poginuo. Citao sam ponovo par puta, kao da sam trazio neku rijec koja bi demantovala sve ovo. Na zalost, uvijek bi se zavrsilo na istom. Juka je poginuo.... Nije napisala nista o Gari, sta li je bilo sa njim? Njih dvojica su bili nerazdvojni. Juka mi je donio prve vijesti o roditeljima, bio je prvi koji mi je dao neku nadu da su zivi. Sada je on taj kojeg vise nema. Kraj, dosao je do kraja necega sto se zove zivot na ovom svijetu. Prva ovakva vijest bila je da Fikret poginuo. Juka mi je donio vijest da je poginuo Iko. Sada je ceduljica donijela vijest da je pogino i on. Moj fudbalski tim iz mira lagano se osipa. Nikada vise necemo istrcati zajedno na teren. Nikada Vise , Juka nece imati priliku da pokaze svoje umjece sa loptom. Jednostavno, nikada vise, nece moci nista biti isto. Otvorio sam album sa slikama. Posljednje ljeto mira, slika na kojoj su Juka i moj brat. Juka cuci ispred sa fudbalskom loptom u rukama. Brat stoji pored njega. Jedan je sada mrtav, za drugog nista ne znam. Nadam se da nije mrtav, nadam se jer je covjek sa sedam zivota. Zilavi Bosanac, kojeg nista ne moze unistiti. Nadam se da ga nisu uspjeli ni cetnici unistiti. Jedino sto vrijeme prolazi, drugo se nista ne mijenja. Vrteska smrti jos uvijek radi. Smrt se pojavi, iza nje dode druga smrt i na kraju ponovo smrt. Izade uvijek od nekuda, pokuca na ova moja podrumska vrata. Uvijek je nekako tu da me podsjeti da postoji, kao da se boji da cu zaboraviti na nju. Jedini nacin izgleda da je se oslobodim je taj da i mene uzme. Sve do tada, bit ce tu i lebditi mi iznad glave, cekajuci priliku da mi je skine. Gusio sam se od muke u podrumu. Osjecao sam da ce mi pluca puci. Obukao sam se i izasao na ulicu. Hodao sam cestom a da nisam imao pojma kuda idem. Cesto sam se zaustavljao, gledao sam prema okolnim brdima. Zelio sam stupiti u kontakt sa nekim ko sjedi gore za topom. Zelio sam na trenutak zaviriti u njegov mozak. Da vidim sta on misli, da li on uopste misli ili neko drugi to za njega cini. Kada sam se vratio kuci, noc je lagano pocela da pada. Usao sam u mracni podrum, poznati smrad vlage mi je pozelio dobrodoslicu. Nasao sam u dzepu pakovanje sibica iz lanch paketa, podigao sam poruku s kreveta i spalio je. Kada zapadnem u krizu, znam da cu krenuti ponovo da je citam. Ovako je bolje, jednostavno ce plamen da proguta sjecanja koja bi se javila, svaki put kada bih ugledao ovo pismo. Ovo je definitivno kraj jednog zivota, zivota kojeg sam pokusavao da odrzim u zivotu svojim sjecanjima...

TESKA VREMENA
Preda mnom je bila teska noc, nisam imao hrabrosti da je provedem sam u podrumu. Pokupio sam se i otisao kod sestre. Skoro mjesec dana nisam dolazio. Imala je milijardu pitanja a ja skoro da nisam imao niti jedan odgovor. Ne znam sta se sa mnom desava. Prije sam mogao pricati o svemu, sto bi se desilo na liniji. Sada skoro da ne progovorim rijeci o ratu. Sve sto se desilo iza mene je. Ziv sam i zdrav, sada bih samo sestru bespotrebno zamarao sa tim glupostima. Ovdje je isto poginulo par momaka koje sam upoznao ljetos. Njihovi likovi su mi pred ocima. Zanimljivo, puno su jasniji nego od ovih koji su zivi. Ovdje vise nije kao sto je bilo na pocetku rata. Granatiraju ih stalno. Laste su bile uzele malu Kulu, ali su je cetnici vratili nazad. Napravili su gresku, jer su usli unutra i tu ostali umjesto da su isli dalje ili da su se ukopali izvan objekta. Cetnici su ih poslije tenkovima istjerali. Sestra je odlucila da se vrati na Gazin Han. Ovaj put je nisam mogao nagovoriti da se ne vraca. Vec je krenula sa pripremama, pakuje stvari. Ne znam kako ce se snaci sa svim problemima koje ovdje imamo. Snajper, tenk, granatiranje... Nadam se da je svjesna sta je ceka nakon povratka. Vrijeme sam iskoristio da odem kod rodaka na Bistrik. Kod njega situacija slicna kao i kod mene. Zivi sa suprugom i dvoje djece u memljivom podrumu neke kuce. Familija mu je razbacana na hiljadu strana. Sestra od supruge je tesko ranjena, ostala je bez nogu. Novinar Francuz joj je pomogao da izade iz grada, u meduvremenu se i udala za njega.

Upoznat je odlicno sa sudbinama ljudi sa naseg kraja. Puno tuznih prica. Silovanja, ubistava, odvedenih u KPD-m Foca, pojedine familije su kompletno pobijene, puno nestalih... Uzas, skoro da nema familije koja se izvukla bez posljedica. Ispricao mi je pricu da je jedan nas rodak iskocio kroz prozor, kada su mu cetnici dosli na vrata. Uspio je nekako da pobjegne, nisu ga uhvatili. One koje su uhvatili strijeljali su ih ispred kuca. Ispred moje kuce su strijeljali trojicu ljudi iz porodice Pezo, Akif, Murat i Muharem. Ubili su ih Dostic Ljubomir i Kalajdzic Miodrag. U proslom ratu cetnici su ubili njihove oceve, sada su djeca i unuci tih istih cetnika ubili njih i njihovu djecu. Previse je imena ubijenih. Dok sam slusao rodaka kako nabraja imena, ispred ociju su mi se smjenjivale slike tih ljudi. Kada je naisao na par imena djece koja su sa mnom isla skupa u osnovnu skolu, kao da mi je kroz mozak prosao ostrim predmetom. Neki od njih su stvarno bili djeca. Ne znam da li su zavrsili i osnovnu skolu. Spomenuo je i pogibiju Zemire Hodzic, djevojke koja je bila odlicna ucenica, nikada nije nikome ni pomislila zlo. Svi su je isticali kao osobu na koju treba da se ugledamo. Izgleda da je nekome ta ljepota i pamet zasmetala. Opet je neki propali ucenik, dokazivao otadzbini svoju odanost. Vise od imena poginulih me pogodilo saznanje da su vecinu prljavog posla odradili poznati likovi skupa sa crnogorcima. Crnogorcima kojima je izgleda glavni zadatak jos od Dubrovnika, pljacka i spaljivanje svega sto im se nade na putu. Previse zla, previse krvi, previse ljudskih patnji, previse za covjeka poput mene. Kada bolje pogledam oko sebe, prepadnem se. Ogromna kolicina ludila je medu ljudima. Pitam se kako da ja ostanem priseban kad su poludjeli oni koji bi meni trebali da daju savjete? Kada je moj ucitelj smogao snage da kolje svoje ucenike, sta onda ovaj svijet treba ocekivati od mene koji odrastam u paklu?...

IZGUBLJENI KONTAKT
Vrijeme prolazi, ne obazire se na nase probleme. Mi smo se spremili za preseljenje u nove prostorije. Definitivno idemo u drugi obejakat. Kasarnu Zmajevac ubrzo napustamo. Mogu reci da sam sretan zbog toga. Jedva cekam da napustim ovu sumornu prostoriju i da se podignem sa ovog smrdljivog poda. Uspio sam jos jednu turu da odradim preko piste. Svaki put kazem da necu vise, dosta je, a izgleda da cu ponovo trknuti kada budem imao slobodan dan. Lola je na kraju okoncao svoju misiju zarobljavanja tenka. Nije se javljao nikome sedam dana, jednostavno je nestao. Na kraju smo ga nasli kod djevojke. Zaboravio je izgleda sta je obecao, tako da je otisao u suprotnom smjeru od planiranog. Ako nista, bar je uspio sedam dana da provede onako kako je to on zelio. Sada mu ne mogu nista. Nije uspio odraditi zadatak, koji je i onako bio nemoguc. Dobra fora, ko bi se nadao od Lole da ce ovako nesto inteligentno smisliti. Izvidanje je postala svakodnevnica. Skoro svaki da i noc neko je na terenu. Osmatranje je isto intezivno. Svakih par dana neko ide na malu Colinu Kapu na osmatranje dubine teritorija na Borijama. Zadovoljan sam sa ovom rajom, dosta su pametni momci. Od njih se puno toga moze nauciti. Nisu ratnici, ali ovaj posao osmatraca im pravo lezi, odgovorne su osobe. Mi mladi i blentaviji idemo u izvidanja. Par momaka je od kako sam dosao nestalo iz ove jedinice. Prema pricama, koje sam cuo, nece se vise ni vracati i bolje je tako, svakako su me nervirali. Glumili su face a nisu smjeli izaci ispred linije. Od kako sam dosao u jedinicu, vukli su se po nekakvim bolovanjima. Ja sam po prvi put od pocetka rata, propustio priliku da se prijavim dobrovoljno da idem negdje. Sada mi je krivo sto se nisam prijavio. Niko od mojih iz voda nije zelio da ide. Asko nije bio tu, skolski ima jos problema sa nogom, ostali intelektualci nisu za to. Jurisna ceta je isla u Azice. Ponovo cetnici napadaju. Osjetili su da imaju prednost u tom dijelu grada, tenkovima nas razvaljuju, nemamo cime da ih zaustavimo. Da sam otisao mozda bih opet imao srecu da se susretnem sa tenkom. Ta grdosija mi pomalo nedostaje, odavno me nije napala. Prije nego sto ce otici u Azice, dolazio je kod nas. Momak koji je bio zarobljen na Grbavici, nakon toga odveden u zatvor Kula. Od stalnog premlacivanja, imao je vise lomova na sebi. Pored svega toga, nikoga nije mrzio, bio je neka dobrica, zezao se na racun svojih polomljenih kostiju. Danas smo dobili vijest da je poginuo. Neoprezni izlazak iz kuce, na vrata umjesto na prozor, kostao ga je zivota. Sijac smrti je izvojevao jos jednu pobjedu nad zivotom. Koliko li ce jos zivota morati da se ugasi, prije nego sto ovo ludilo stane? Tesko je sve ovo podnijeti. Cesto se osjecam tako usamljen, nekada bih zelio pricati sa nekim ali ovdje nemam sa kim. Nekada bih zelio plakati ali suze ne idu na ove oci. Jedina koju sam do sada pustio je bila ona za Gorazdem. Od tada kao da su ove oci presusile. Cesto postoji zelja za suzama ali sve ostane na zelji. Nekada se pitam da li sam normalan covjek. Kao da sam izgubio kontakt sa samim sobom. Pokusavam nekako da ga uspostavim ali bez uspijeha. Putujem snovima kroz vrijeme. Na zalost moje vrijeme od sada samo ide unazad. Ne mogu da zamislim buducnost,

kao da i ne postoji. Nemam cak ni neke zelje koju bih mogao da zamislim. Zivim svoju proslost umjesto buducnost koju mozda i nemam, zbog toga i ne mogu da je zamislim...

SELIDBA
Proteklih dana smo preselili u objekat na Kovacima. Doslo je do reorganizacije jedinice. Nas vod je nestao. Oformljena su dva voda izvidaca, jedan vod osmatraca i vod diverzanata. Ja sam se prijavio u diverzante. Skolski se prijavio u osmatrace, nakon sto je razgovarao sa mnom. Vidjet ce, ako mu se ne svidi, rekao sam mu da se vrati ovdje, naci cemo mu vec neko mjesto. Asko je ostao u izvidacima. Mada je vec danas najavio da bi se i on mogao prebaciti kod nas. Vod izvidaca koje sam do sada vidao je u raspadu. Od stare postave, samo je ostao komandir i tri vojnika. Ostali su napustili jedinicu. Izgleda da niko vise nece u diverzante i izvidace. Ovih dana smo raspisali kao neki konkurs za prijem novih clanova. Niko se do sada nije javio. Ne znam zasto se ljudi boje, gine se i na liniji isto kao i u ovim jedinicama. Nigdje nismo sigurni, ako vec moram poginuti, bolje da to bude u nekoj jedinici poput ove. Nas vod broji sada sest ljudi. Ovo je u stvari odjeljenje, ali sta je tu je. Jedino osmatraci imaju dovoljan broj ljudi. Nasi vodovi maximalno imaju do deset ljudi. Tako da nas u kasarni ukupno nema dvadeset. Hranu imamo u bivsem restoranu Lord. Hrana je katastrofa, kao i svugdje do sada. Ramazan je, tako da ustajem na dorucak, vratim se uvijek gladniji nego sto sam otisao. Ipak taj komad hljeba koji dobijem za dorucak mi puno znaci. Imam ustedenih konzervi tunjevine, moze u oko stati, kako je malena, ipak mi je to glavni izvor energije. Da mi nije toga, ne znam kako bih izdrzao sve ovo. Svako jutro, imamo smotru. Za sada nam je komandir jedinice, komandir naseg voda sa Zmajevca. Isli smo ovih dana da molimo jednog momka koji se zove Faruk, da se vrati kod nas i da bude komandir cete. On je nakon Trebevica napustio izvidace i otisao u Policiju. Kada smo bili na Trebevicu, izgledao mi je kao osoba koja bez problema sve drzi pod kontrolom. Nije dozvolio nikome da nas zavali, sve je uspio da rjesi na najbolji moguci nacin. Nije nam nista cvrsto obecao, ali se nadamo da ce doci. Ne vjerujem da ce moci izdrzati da se ne vrati. Subara je sada komandir izvidackog voda ali nema niti jednog vojnika. Dobio je zadatak da skupi sebi raju. Mislim da bi mu bilo lakse da je dobio zadatak da oslobodi Bosnu. Nekako mi ta opcija izgleda jednostavnija. Lola nas je napustio, otisao je u Jurisni odred. Nekako se prilikom ove reorganizacije, puno toga rasturilo. Kasarna je pravo super. Spavaona je super, sredena, cetiri drvena kreveta na sprat. Za razliku od spavaone u staroj kasarni, ovo je hotelski smjestaj. Moj krevet je u ravnini sa cestom koja prolazi ispred objekta. Nadam se da nece granata pasti na cestu ispred mog prozora. Ako se to desi, izgledat cu kao svicarski sir. Jedini problem koji ovdje imamo za razliku od Zmajevca su drva. Gore smo imali svoju sumu unutar kasarne, tako da nije bilo problema sa zimom. Ovdje nema peci u spavaoni. Imamo jednu grijalicu na struju. Ali nema struje, tako da jedino grijanje koje imamo nalazi se u portirnici. Tamo lozimo papire iz arhive koja se nalazi u podrumu. Mogu reci da sam zadovoljan. Uspio sam konacno da dodem u vod kod covjeka kojeg ganjam vec sest mjeseci. Dugo mi je trebalo ali na kraju je sve ispalo ok. Sada konacno mogu svoje sposobnosti pokazati na pravi nacin. Nadam se da cu uspjeti sa komandirom zadrzati nivo komunikacije koji smo uspostavili od prvog dana od kako sam presao kod njega u vod. Vidjet cu kuda me vode novi putevi, koji su se otvorili ovih dana preda mnom...

KRIK
Dobio sam dva dana odmora. Iskoristio sam ih da malo sredim podrum. Moram pripremiti ovo malo jer sestra je vec dolazila u obilazak, tako da ubrzo treba da prede za stalno ovdje. Nisam nesto posebno uradio, samo sam malo pocistio. Stavio sam nove folije na prozor, tako da sada bar macke nece ulaziti unutra. Ukinuo sam im privremeni smjestaj ali nisam imao izbora. Svakako polagano prolazi zima, tako da ce i njima biti puno lakse. Do sljedece zime ce se vec snaci. Rusevina je puna ulica a mogu se preseliti na sprat kuce. Svakako je napusten. Najveci problem su mi misevi. Ima ih pun podrum. Hranu krijem u viseci element iz kuhinje koji sam prenio u podrum. Ipak su pokusali i njega da proglodu. Kako su poceli i uspjet ce, samo im je potrebno vrijeme, kojeg imaju dovoljno. Ne treba da zure, svakako im je sve vrijeme ovog svijeta na raspolaganju. Nema vidi se kraja ovom ludilu. Sutra nazad u kasarnu. Ponovo sve ispocetka. Smotra, obuka, izvidanje, snajpersko izvidanje... Puno obaveza, koje nam u neku ruku pomazu. Da imamo previse slobodnog vremena poceli bi da razmisljamo o svemu ovome. To bi bilo katastrofalno, jer bi nas ubilo saznanje da negdje ljudi zive normalno, dok mi ovdje ginemo u nasoj tamnoj kotlini. Danas sam krenuo u kasarnu. Kao i obicno sam isao cestom, niz Hanic. Kada sam dosao do ratne skole ispod mjesne

zajednice, granata je prozvizdala. Nisam uspio zaleci, samo sam refleksno zavukao glavu medu ramena, granata je explodirala tacno pored izvora. Nakon cega su se zaculi uzasni krici. Potrcao sam prema Sefkinom granapu, gdje se nalazio izvor na kojem tocimo vodu. Kada sam dosao, slika uzasa se ukazala ispred mene. Razbacani kanisteri, iskasapljena tijela iz kojih je sikljala krv, krici onih koji su bili jos zivi. Jezivo je zvucalo smrtonosno hroptanje onih koji su se oprastali sa ovim svijetom. Bio sam izgubljen, nisam znao sta da radim, kome da pomognem. Zelio sam svima u isto vrijeme, a imao sam samo jedan prvi zavoj, koji sam drzao u ruci. Preko puta ceste nalazio se sanitet bataljona. Brzo su reagovali i pritircali u pomoc. Radio sam nesto, pokusavao dati sve od sebe. Ipak sam bio izgubljen, nikada nisam bio izgubljen kao danas. Sada me stid samog sebe. Dvije zene koje su lezale bez znakova zivota, bile su iz moje ulice. Umjesto da nesto uradim, ja sam stajao i okretao se lijevo i desno, a kroz glavu su mi prolazila sjecanja na njih. Kao da sam ispred sebe ugledao svoju majku. Tako sam se ukocio i izgubio. Boze moj, kako su mi svi ovi ljudi postali bliski. Prije godinu dana, nikoga od njih nisam poznavao a sada su sve sto imam. Koliko su me puta pozdravili, upitali za zdravlje, za roditelje... Brzo se sve desilo, za desetak minuta vise nije bilo nikoga. Ostalo je par ljudi, medu razbacanim kanisterima, umrljanim krvlju i zemljom. Svi smo sutjeli, tisinu sam prekinuo psovkom koja mi je jedino pala na pamet u tom momentu - Jebem im majku cetnicku, vidi sta nam rade. Prisao sam izvoru i oprao ruke. Obrisao sam ih od pantolone, nakon cega su ponovo bile krvave, odjeca je bila natopljena krvlju. Nije bilo smisla da takav putujem do kasarne. Okrenuo sam se nazad i otisao kuci da se presvucem. U meduvremenu sam dobio informaciju, da jos jedno djete nije uspjelo prezivjeti. Ukupno je pet ranjenih i troje poginulih. Nemam rijeci kajom bih sada mogao opisati kako se osjecam. Kao da sam danas potonuo sa dna na kojem sam do sada zivio i tako otisao ispod svih nivoa. Nema vise nista sto me moze iznenaditi, danas sam konacno izgubio samog sebe. Tesko da cu se moci vratiti u normalu nakon danasnjeg dana. Urlao bih sada, ali ko ce me cuti? Ovo je grad u kome svi imamo potrebu da pustimo svoj krik bola. Svako misli da je njegov krik jedino bitan i jedino bolan. Kada se ja ovako osjecam, kako je tek familijama, koje su izgubile svoje clanove? Kako bi tek odzvanjao nihov krik medu ovim brdima? Sve je izgleda dzaba, oni koji nas mogu cuti, svakako su krivci za stanje u kome se nalazimo. Nasa patnja je njihova sreca... P.S. NEKA JE RAHMET NJIHOVIM DUSAMA BAJRAKTAREVIC SEMIJA BAHTO MEVLA

NAMJENSKA INDUSTRIJA
Ne polazi mi za rukom vec duze vremena da zamislim kraj rata. Mi smo nemocni, sa ovim oruzjem koje imamo. Koristimo exploziv od cetnickih granata koje ne explodiraju. Bombe, tromblone, granate... punimo komadima eksera, armature, svih mogucih metala koji nam dodu pod ruku. Da kojim slucajem explodira svaka granata koju cetnici ispale, mi bi ostali bez exploziva vrlo brzo. Na srecu, veliki broj projektila ipak ne explodira. Jos uvijek su nam dosta lose bombe i trombloni koje proizvodimo. Vrlo cesto trombloni pucaju na pusci. Ja tromblon ne smijem ispaliti osim sa ramena. Strah me da mi ne pukne prilikom ispaljenja i tako ne zavrsim svoju karijeru. Bombe su prica za sebe. Zezamo se da se prije udara za aktiviranje, treba halaliti sa zivotom. Cesto taj prvi udar, bude ujedno i udar nakon kojeg bomba explodira u ruci. Ovih dana je bilo struje, neki kabal iz poste smo dovukli do kasarne, tako da sam prvi put od pocetka rata imao priliku da uzivam citavih dva dana u gledanju TV-a. Uspjeli smo da napravimo bacac tromblona. Par dana smo ga varili, brusili i sredivali. Sada izgledao kao prava paklena masina. Napravili smo ga da koristi lovacku municiju. Tako da mu domet moze biti veci. Uzeli smo par skolskih tromblona, kumulativnih i pjesadijskih. Napunili smo deset metaka barutnim punjenjem. Prije par dana smo dobili neke prigusivace za automatsku pusku. Ponijeli smo i njih da probamo. Nakon toga smo otisli na Darivu. Namjestili smo napravu, stavili tromblon. Povukli kanap i ispalili prvi projektil. Ostao sam ukocen gledajuci u let tromblona. Savrseno je letio, sve dok ga nismo izgubili iz vida. Izgleda da smo stavili prejako punjenje, odletio je predaleko. Ovo skalamerija izgleda moze sluziti ko minobacac. Najvaznija je sigurnost. Ne moras strepiti da ce ti tromblon puci na pusci i da ce te to kostati zivota. Ovu spravu cemo napraviti u jos par primjeraka i podjeliti ljudima na liniji. Ovo ce im dobro doci.

Prigusivaci su vrlo losi. Slabo djeluju. Na kraju smo smanjivali barutno punjenje, dok nismo dobili zadovoljavajuci rezultat. Stim da smo izgubili na preciznosti. Ipak smo uspjeli do 30m imati stopostotnu preciznost pogotka. To je sasvim dovoljno. To je udaljenost koja nam je bila i potrebna. Prilikom izvidanja cesto dodemo u priliku da mozemo upucati nekoga ali zbog buke nismo smjeli rizikovati. Ovako smo rjesili i taj problem. Samo treba napraviti dovoljno municije za jedan okvir, koji bi se koristio samo za ove svrhe. Kada smo krenuli nazad, prema kasarni. Granate su pocele da padaju po Vratniku. Crveni dim se dizao iznad krovova kuca. Izgleda da je cetnicima tisina brzo dosadila. Miran dan, jedan od onih kada pomislite da i nije rat. Na zalost uvijek nas to zatisje puno kosta. Ljudima tako malo treba da se opuste i da izadu iz sklonista. Prva granata skoro uvijek stigne nekoga na ulici. Nadam se da danas nije zgrabila svoju zrtvu. Bar jedan dan, bar jedan sat da prode u ovom gradu, da neko ne izgubi zivot...

ZA JEDNU NOC KAD OSTARIS

Jutros sam isao na izvidanje. Nasi imaju problema sa izradom osmatracnice. Ludaci iz brigade su im naredili da ispred prve linije naprave osmatracnicu. Par puta su ih do sada cetnici gadali BST-m. Trazili smo izmjestanje osmatracnice, na zalost iz komande to nisu dozvolili. Juce je ta glupost zavrsila katastrofalno. Pogodili su nam osmatracnicu Safet Bicic je poginuo. Ljut sam, grizem, ujedam... Koliko smo se samo opirali glupo postavljenom polozaju za osmatracnicu. Nisu nas htjeli poslusati, kao da je osmatracnica nesto sto mora biti sto blize cetnickim polozajima. Danas sam se ponovo uvjerio da nema teoretske sanse da osmatracnica ostane na mjestu gdje ju je neka budala zamislila. Izvucena je ispred nase linije. Po noci joj se moze prici i za usi izvesti ljude iz nje. Ako dozvolimo da ova odluka ostane, ne vjerujem da ce neko od osmatraca zivjeti duze od par dana. Sam prilaz osmatracnici u toku dana je vrlo opasan. Nasao sam skolskog na osmatracnici. Ponovo je prestrasen. Smrt suborca ga je pravo pogodila. Ovo mu je prvi susret sa smrcu vojnika koji je bio sa njim. Trebat ce mu vremena da ovo nekako preboli. Potisnut iz sjecanja ovu smrt nece moci. Ne moze se izbrisati sve ovo tako lahko. Kvalitetan neki zapis se koristi da bi se sav ovaj jad, zapisao u mozdane vijuge. Sutra je zakazana dzenaza na Kovacima. Jos jedan suborac je otisao. Ostala je iza njega zena sa djecom. U kasarni se osjeti neka praznina. Dobro poznata tisina, koja zavlada nakon svake pogibije. Nema niko snage da bi nesto rekao, svi cekamo da vrijeme ucini svoje. Za par dana cemo sigurno imati neki drugi problem, koji ce okupirati nase misli. Tako da necemo imati vremena da razisljamo o ovoj smrti... Ja sam veceras dezurni oficir. Znaci noc, bez sna. Sreca pa imam akumulator, tako da mogu slusati nocni program na radiju. Svakako ce malo ko veceras mirno spavati. Svi ce sigurno vrtiti film sjecajuci se Safeta. Dok smo bili na Zmajevcu, njegova spuzva za spavanje bila je sa moje lijeve strane. Raspored u koloni, nas je spojio tako da smo na Trebevicu prvi dan proveli, jedan pored drugog.. Covjek koji nije zalio sebe. Cak i u najtezim trenucima svoga zivota, mislio je na porodicu a ne na sebe. Sada porodica nastavlja bez njega. Kako ce uspjeti i da li ce uopste uspjeti da se izbori za zivot u ovom paklu? Neka im je dragi Allah na pomoci.

SLIKA IZ PERIODA O KOJEM SADA PISEM

FORMIRANJE JEDNICE
Proteklih dana se desilo puno toga. Faruk je preuzeo komandu jedinicom. Tako da smo sada pravo zadovoljni. Jedinica je dobila neki novi izgled. Dosta je strog, nema nikakvih budalesanja po kasarni. Zivimo prema nekim novouspostavljenim normama. Ustajanje, smotra jedinice, radni zadaci, ciscenje kasarne, izvjestaji, raspored zadataka za sutra, spavanje... Sve je regulisano. Tako da nema prostora da bi se neko izvlacio. Momak je dosta strog. Cesto zna podici glas, kada se naljuti ima obicaj reci nije vam ovo vatrogasno udruzenje. Do sada niko nije imao razloga da mu se suprostavi. Sa nama ide u izvidanje. Obavlja skoro sve zadatke kao i ostatak jedinice. Ovih dana nije bilo nekog posla. Par puta sam izasao na snajperanje, po par sati i to je sve. Svaki dan imamo dva sata predavanja iz neke oblasti. Ucimo miniranje i deminiranje svim vrstama mina. Najvise su me zanimale mine iznenadenja. Za ne povjerovati kako se jednostavno postavljaju a kako covjek od njih moze stradati. Danas smo imali predavanje iz prve pomoci. Uvjezbavali smo sitnice koje mogu zivot spasiti. Komanda nam je poslala u jedinicu dva ABHO izvidaca. Poznajem ih od prije. Bili su u kasarni Zmajevac na istim zadacima. Obadvojica imaju problema sa vidom. Jedan je prije rata bio student hemije. Prema prici koju sam cuo, bio je student generacije. Meni je prava shega od covjeka. Fura se na specijalne jedinice stranih vojnih sila. Tako da ga redovno lozimo na to. Rasporedili su ga kod Subare u vod. Drugi momak je vise gitarista, nego ratnik. Odmah je poceo da pjeva i svira gitaru po kasarni. Njega je zapao drugi izvidacki vod. Oformili smo i veziste. Trojica momaka koji ce raditi u nasem centru veze. Svi su bili na Zmajevcu sa mnom u jedinici. Grupa intelektualaca. Drago mi je da su tu, kao i uvijek se ima nesto pametno cuti od njih. Cak svi dobro poznaju rad na kompjuteru. Isli smo juce popodne u Titovu da gledamo oglase koje raja lijepi. Nismo imali srece, nismo nasli kompjuter koji su trazili. Jutros je u nas vod dosao jos jedan novi vojnik. Do sada je bio na Hladivodama u osmatracima. Mlad momak, nema jos osamnaest godina. Prije bi ga covjek smjestio u manekene nego u ratnike. Poznaje se od pocetka rata sa komandirom. Tako da je dosao pravo kod nas u vod. Dao sam mu slobodno mjesto u prizemlju mog kreveta. Sada smo malo popunili brojno stanje. Sutra ce i Asko da prede kod nas u vod, tako da cemo se popeti na brojku od deset ljudi. Ovih dana je dosao jos jedan momak, student medicine. On se vodi u ovom vodu, mada sam ga ja prvi put vidio prije par dana. Imao je ispite, tako da je imao odobreni dopust. Tu su i trojica vojnika koji su bili u ovom vodu, koji jos uvijek nisu rjesili svoj status, nakon reorganizacije jedinice. Jedan je juce presao u izvidace. Druga dvojica jos uvijek nisu donijeli odluku. Komandir im je dao jos tri dana da se odluce. Nakon toga ce ih smatrati dezerterima. Subara jos uvijek nije uspio da oformi vod. Doveo je neku raju iz moje ulice. Samo jedan od njih je do sada bio u vojsci. Sada pokusava da ih obuci i napravi nesto od njih. Svako jutro ustaju prije ostalih u kasarni, rade fiskulturu. Jos nije sa njima isao niti jednom na teren. Kako li ce sve to sa njima ispasti, vidjet cemo. Samo mu mogu

pozeljeti puno srece... DEMINIRANJE

Sinoc smo bili u izvidanju u rejona Sucura kuca. Izasli smo ispred linije kod satelitske antene. Nakon cega smo ostavili u jednoj napustenoj kuci vojnika sa pasivnim dvogledom, da osmatra teren ispred nas. Petorica nas je nastavilo kretanje dalje. Komandir je isao naprijed, dok smo nas cetvorica pazili na bokove. Na putu koji ide od kuce i prelazi preko malog mostica, zemlja je izrovana tenkovskim gusjenicama. Nakon sto smo presli mostic krenuli smo uz bascu, prema brdu i kucama koje su se nalazile na njemu. U mraku smo naisli na zicu, od navodece rakete, koja je prije par dana fulila tenk. Nakon sto smo usli u kuce na drugoj strani potoka. Ispred nas je bila cistina, koja se pruzala prema Sucura kucama. Pozvali smo vojnika, koji je ostao u kuci sa druge strane potoka, da dode do nas. Nakon cega smo mu dali novi zadatak, da osmatra prostor ispred nas. Sa njim je ostao jos jedan vojnik, koji je inace snajperista u izvidackom vodu. Momak koji malo prica ali puno radi. Najuspjesniji je snajperista u nasoj jedinici. Nisam cuo da je do sada imao promasaj. Njegov zadatak je bio da sa nocnom optikom prati cetnicku liniju. Mi smo nastavili kretanje, preko livade koje se pruzala prema Sucura kucama. Ovaj put smo otisli malo visocije, da bi dosli izmedu rova kod betonskog stuba od dalekovoda i rova koji se nalazi iznad Sucura kuca u sumi. Kretali smo se puzevom brzinom. Ipak je pod cizmama je pucketala smrznuta trava. Nakon pola sata, uspjeli smo da nademo potezne mine, koje smo uocili prilikom osmatranja terena teleskopom. Ja sam ostao na livadi, iznad samih Sucura

kuca. Jedan vojnik je bio lijevo od mene, pokrivajuci teren prema Breziku, dok je treci pratio komandira, koji je prstima pratio kretanje zice od mine. Lezao sam u travi, koja je mirisala na trulez i vlagu. Kako je noc odmicala, postajalo je sve hladnije. Prsti ruku su mi lagano otkazivali poslusnot, rukavice nisu pomagale. Po neki rafal sa cetnicke linije bi se povremeno prolomio kotlinom, parajuci tisinu. Imao sam i ja zelju, da jedan stresem, tek onako, da bih malo ubrzao rad srca i tako ugrijao bar na trenutak skoro zaledeno tijelo. Noc je odmicala, pogledao sam na sat i vidio da vrijeme sehura istice. Izvadio sam iz dzepa slani keks iz lanch paketa. Otpakovao sam ga, te polagano grickao i otapao u ustima. Izvadio sam cuturicu sa vodom iz ruksaka. Otvorio sam je i prinio ustima, nista nije izlazilo. Prodrmao sam je i skontao da je ono malo voda unutra zaledeno. Posto nije bilo nista od vode, zanijetio i zapostio nastupajuci dan ramazana. Komandir je u meduvremenu uspio onesposobiti pet poteznih mina, umjesto exploziva u njih je stavio spuzvene valjke, koje smo ranije pripremili za ovu svrhu. Nakon sto smo izvrsili zadatak, krenuli smo nazad. Kada sam ustao, tek sam tada skontao koliko sam se smrznuo. Tresao sam se od hladnoce. Prste u nogu skoro da nisam osjecao. Kretanje mi je pomoglo da se malo ugrijem. Krvotok je ponovo poceo da funkcionise. Pri povratku smo pokupili jednu od odbacenih cahuru od tenkovskih granata koje su se nalazile pored puta iza satelitske antene.Donijeli smo je u bazu. Pancirno zrno, koje nam je uletilo u hangar na zmajevcu smo stavili u nju. Sada je kompletna. Mozda je cak cahura i zrno od istog tenka. Kada sam se docepao spavaone, uvukao sam se u vrecu za spavanje. Jos sam jednu vrecu uzeo sa susjednog kreveta od vojnika koji nije bio tu. Brzo sam uspio da se malo ugrijem. Nakon cega sam zaspao. Probudio sam se prije sat vremena. Prespavao sam cijeli dan, Skoro pa ce i vrijeme iftara...

PSIHO TEST
Ustao sam jutros rano. Klanjao sam rani sabah, nakon toga vise nisam mogao zaspati. Dao sam sebi zadatak, ako nema nocnog izvidanja idem na spavanje najkasnije u jedanaest sati. Samo tako mogu funkcionisati sljedeci dan pribrano. Zbog svakodnevnog izvidanja i kretanja, iscrpim se pravo. Dovoljno je samo da vucem ovu opremu na sebi do Borija i nazad, ne treba mi nista vise. Snajper, hekler, pancir, ruksak sa teleskopom, postoljem i dvogledom i jos par gluposti u njemu, cine jednu pozamasnu tezinu. Nekada imam osjecaj da je oprema teza od mene. Subara i dalje insistira na jutarnjoj fiskulturi. Jutros sam im se i ja pridruzio. Skupio je vec sedam ljudi. Kako je poceo mozda i uspije okupiti jedinicu, skoro pa je stigao nas vod sa brojem ljudi. Uporan je, mozda i uspije napraviti od ove djecurlije nesto. Kod drugog voda izvidaca imaju dvije djevojke. Jedna je odlucila da ide kod Cele u jurisnike. Tamo joj je momak, tako da ce nas izgleda napustiti ovih dana. Zao mi je sto ide, bila je pravo dobra raja. Od pocetka rata je bila u izvidacima. Dvojica vojnika, koji su bili ne rasporedeni dosli su kod nas u vod. Nisu se puno promijenili od onog dana kada su zezali novajliju u kasarni na Bistriku. Jos uvijek budalesaju. Sa njima sam ovih dana planirao da idemo za Gorazde. Tamo je pravo zanimljiv rat. Ovdje nam je postalo dosadno. Napisali smo molbu za prekomandu i predali u brigadu. Vidjet cemo da li ce nam odobriti prelazak. Jedini problem koji ce ostati, ako nam odobre prekomandu je da cemo i tamo gladovati. Kako javljaju na vijestima, tamo je gore nego ovdje. Meni je svejedno vise, navikao sam se na ovu glad. Jeste da ubija ali ipak se zivi sa njom. Ne znam kako bi se i osjecao da se najedem. Jos uvijek secer ne uzimam nikako. Caj je bez secera, kafu ne pijem... Tako da u stvari zivim bez unosenja secera u organizam. Valjda ga ima u ovoj leci i rizi. Inace ne bih mogao biti ziv do sada. Juce smo isli da radimo neki psiho test. Sa nama su isli i jurisnici. Da vide da li zadovoljavamo kriterije za ove jedinice u kojima se nalazimo. Nakon sto su nam podijelili testove, imali smo trideset minuta da ih uradimo. Bila je prava zezancija sve to. Koliko je bilo glupih pitanja, mi smo jos vise dali glupih odgovora. Dovoljno smo ludi sto smo dosli tu dobrovoljno, jos nas oni uzeli zajebavati sa ovim. Izgleda da je svrha svega ovoga, da je neko sebi nasao ratni raspored. Tako sto ce sve jedinice u gradu testirati. Dok to zavrsi, taman ce doci vrijeme za jos jednu provjeru. Nema sanse da ce nekoga izbaciti iz tabut jedinice i ovako su jedva skupili ovo raje sto je tu. Pogotovo jurisnike njih su nazor skupili, za razliku od nas koji smo tu dobrovoljno. Niko normalan nece doci u diverzante. Svakako je ovo samo bespotrebno izlaganje smrti. Ipak neko mora i ovo raditi. Ako nista bar si u boljoj situaciji da roknes nekog cetu, nego ako si na liniji i cekas da on tebe rokne. Novajlija maneken je sada ulazio u spavaonu. Stanje je pripravnosti, uz to veceras imamo nocno izvidanje. Rekao mi je da je logisticar otvorio skladiste. Trebamo izuzeti potrebnu opremu i hranu. Momak je pravo super, uvijek je nasmijan, tako da zraci nekom pozitivnom energijom. Ne moze covjeku biti dosadno sa njim. Nadimak mu je Kepa, lahko za zapamtiti. Sada idem i ja uzeti opremu. Valja veceras provesti noc pod vedrim nebom.

MAMAC
Umjesto izvidanja, dobili smo novi zadatak. Ponovo smo dobili jednu raketu, da gadamo tenk u Breziku. Imamo zadatak da gadamo snajperima sve sto se krece a u nasem je dometu. PAM sa Borija drzi putnu komunikaciju Hresa Vogosca pod stalnom paljbom. Dogovorili smo se pamistom, da gada od ceste do Donjeg Bioska, nasa je odgovornost sve sto se nalazi u rejonu ispod toga. Pamista je uspio popodne da zatvori skroz put od Barica do Bioska. Par vozaca koji su pokusali da glume heroje, brzo su zaustavljeni. Za sada pamista odraduje posao mamca za svaku pohvalu. Mi smo se rasporedili od Orlica do vrha Hladivoda. Ispalio sam do sada oko pedeset metaka iz snajpera. Svakih par minuta obidem sve otvore na rovovima i posaljem koji metak u njihovom pravcu. Ljudi sa linije nam pomazu koliko mogu. Na zalost izgleda da tenk nece izaci. Vec polagano gubim nadu. Izgleda da ne smije. Par puta ga je palio i turirao. Ipak se nije smio usuditi da izade iz sume. Kako vrijeme odmice mi smo intezivirali pucanje. Nemamo drugog nacina da ga natjeramo da izade, nego da ga isprovociramo. Sinoc nisam oka sklopio, tako da me sada glava razvaljuje od bolova. Dok sam se trudio da pobjedim bol, koja je bila sve jaca i jaca. Cuo se rad tenka, snajperista pored mene, je molio boga da nam pomogne. Trazio je od njega da da hrabrosti tenkisti da izade i tako zavrsimo ovu igru macke i misa. Vojnici koji su bili na strazi, stalno su prolazili tamo vamo transeom. Sa svojim uniformama od deka, na koje se lijepilo blato sa zidova transea. Gledao sam kroz optiku, i povremeno ispaljivao po koji metak. Tek toliko da ucestvujem o svemu tome. Nisam vise mogao da kontrolisem bol u glavi. - Gadaj ti, ja vise ne mogu, ja cu sada ovdje da malo legnem. - Nisi normalan, gdje ces u ovo blato leci. - Ne mogu vise, glava me razvaljuje, ispred ociju mi setaju kruzici, ne vidim vise na oci, ovo je sigurno od ne spavanja. Spustio sam se i sjeo u blatnjavi transe. Vise mi nije bilo ni do cega. PAM sa borija je stemao po putu. Mi vec nismo imali sta pucati. Nista se nije moglo vidjeti u dometu snajpera. Vojnik pored mene je progovorio - Ako ga ovaj pamista ne isprovocira, nece niko. - I ja tako mislim, pogotovo jer znam pamistu, ludak je pravi. Taman sam se ispruzio u blatu kada je vojnik rekao - Evo ga krenuo je! - Gdje krenuo? - Da izade. Skocio sam na noge istog momenta, zaboravio sam na glavobolju. Naslonio sam se na transe i gledao prema Breziku. Od kuda je tenk, trebao da izade na livadu. Ponavaljali smo skupa u glas. - Hajde, jos samo malo, slobodno samo jos malo. Necemo ti nista, samo izadi. Napokon je izasao na livadu. Nakon sto je stao. Vidjeli smo da se okrenuo prema kamenolomu na Borijama PAM mu je bio trn u oku, ipak je on odigrao kljucnu ulogu. Neko od vojnika je uzviknuo - Evo rakete! Podigao sam glavu i vidio je kako putuje prema cilju. Zanijemili smo svi u tom momentu, pratili smo je i molili se bogu da ovaj put pogodi cilj, ovaj put nije smjela fuliti...

KRAJ JEDNE PRICE

Sekunde su prolazile tako sporo, ispred ociju su se smjenjivale slike protekle godine. Od dana kada sam prvi put ugledao ovaj tenk. Dana kada je vojnik sa dvogledom sjedio na njemu i navodio nisandziju a mi bespomocno posmatrali sve to. Dana kada je pogodio kucu u kojoj smo spavali na brusuljama. Dana kada je rusio kuce po Hladivodama. Dana kada je probio nasip i ubacio granatu rezervoar. Dana kada je masakrirao petoricu momaka koji su vukli drva ispod kasarne na Zmajevcu medu kojima je bio i Adnan, Haretov brat. Dana kada je pogodio grupu vojnika iz Paljanske cete, koji su izginuli pored Subarine kuce. Svakodnevnog gadanja kasarne na Zmajevcu. Dana kada su poginula dvojica vojnika iz jurisne cete u sumi iznad Hladivoda. Dana kada je pogodio u osmatracki rov, te me na trenutak oslijepio. Dana kada smo ga fulili... Misli je prekinula explozija rakete. Nakon cega je nastupilo zatisje, koje je trajalo par sec, vojnik u transeu pored nas je prekinuo sutnju rjecima - Jebasmo mu mater!! Tom recenicom kao da je dao signal da festa moze poceti. Cijelom linijom pocela je odjekivati pucnjava. Izgleda da

su svi koji su imali pusku u tom momentu istresli po rafal. Ja sam gurnuo kocnicu od snajpera do dna, tako da sam ga na silu natjerao da puca rafalno. Stresao sam par metaka koji su bili u okviru. Skakao sam po transeu od srece. Ljudi su vristali oko mene, bila je prava ludnica. Mislim da je za vecinu nas ovo najsretniji dan u zivotu. Trcao sam transeom prema rezervoaru. Gdje sam se susreo sa Haretom. Zagrlili smo se, plakao je, tuga i sreca kod njega su bili pomjesani. Da bih ga utjesio rekao sam. - Ipak smo ga uspjeli unistiti i osvetiti one koji su poginuli. - Znam, ali to Adnana i ostale nece vratiti. Tom recenicom me paralizovao. Osveta ne znaci nista, jedan izgubljeni zivot se nece nadoknaditi oduzimanjem drugog. Tako ni unistenje ovog tenka i cetnika u njemu nece vratiti Adnana kao ni ostale. Rjesenje nije u ubistvima, rjesenje je da sve ovo stane i da niko vise ne gine. Na zalost to ne zavisi od nas. Sve ovo ce trajati jos dugo i jos ce puno zivota da bude unisteno. Jos puno ce se oduzeti zivota djeci poput Adnana. Umjesto da im poklonimo djetinjstvo puno srece, mi im saljemo smrt i patnju. Jadan li je ovaj ljudski rod, kada je spao na sve ovo. Nakon sto sam se malo pribrao, od pocetnog soka, uspio sam samo reci - Znam Hare ali bar smo ga zaustavili u daljnjem ubijanju. Stajali smo jedan pored drugog. Haretu su suze i dalje tekle na oci. Ja sam gledao prema Breziku, mada mi je pogled bio prazan. Uzbudenje koje sam osjetio, kada smo pogodili tenk, splasnulo je. Tako da sam lebdio izmedu dvoje nista. Totalna praznina je bila oko mene. Cak nisam vise osjecao ni srecu sto smo se rjesili grdosije. Ubrzo smo krenuli nazad. Zadatak je uspjesno obavljen. Glava me ponovo pocela boljeti. Cak ni unistenje tenka joj nije pomoglo. Ostaje mi da trpim bol do iftara, mozda nakon sto nesto pojedem i prode bol. Kada smo se spustali izmedu izgorjelih kuca na Brusuljama. Razmisljao sam o protekloj godini rata i vremena koje sam provo po napustenim transeama koje su vijugale po svuda. Koliko je ugradeno zivota, bola, patnje... u njih da bi sada zjapile prazne. Moja zelja se ispunila. Sada mogu serbez i poginuti, nemam vise zaliti ni za cim. Roditelji su zivi. Ako poginem ostat ce moj dnevnik, mogu ga procitati i vidjeti da sam ipak bio vrijedan zivota kojeg su mi podarili. Nisam bio mis koji je poklekao kada je naisao na neki problem. Primao sam udarce ali sam ih isto tako i uzvracao, svaki put kada mi se ukazala prilika za to. Jos kada bih cuo pozitivne vijesti za brata i njegovu familiju, tada bih tek bio sretan u potpunosti. Nakon toga vise ne bih imao nikakvih problema, sve bi mi bilo ravno do mora. Zivot ide dalje. Ovim nije ni blizu zavrsen rat, vec samo jedna krvava prica. Valja meni jos puno rovova i blatnjavih transea proci. Sutra vec moramo na obuku za PAT trocjevac...

BEHIND ENEMY LINES

Nocas smo ponovo isli u izvidanje. Ovaj put smo isli u Duboki potok. Ponovo smo izasli ispred linije kod Satelitske antene. Nakon sto smo se spustili do mostice, krenuli smo uz potok. Kod ulaska u kanjon, ostavili smo dva vojnika za obezbjedenje ulaska u kanjon. Ostatak ekipe od sest vojnika nastavio je kretanje. Dosta dugo smo putovali. Teren je vrlo zeznut, svaki centimetar smo morali prepipati. Da slucajno nema koja mina. Cesto smo morali gaziti vodu, jer nije bilo drugog prolaza. Nakon tri sata kretanje dosli smo do kuca koje se nalaze ispred linije gdje je tenk unisten. Nasli smo par poteznih mina, koje nismo dirali. Presli smo preko zice od mine i dosli do samog zida kuce. Podrumska vrata su bila otvorena. Nebi se reklo da neko zivi u kucama. Sigurno ulaze u toku dana u njih. Nismo nista dirali, samo smo se vratili nazad, istim putem. Kada smo dosli nazad do potoka, okupili smo se na nekom drvenom mosticu. Tu smo ostavili dva vojnika da obezbjeduju put, koji je prelazio preko mostica. Ujedno je bio odlicno mjesto, za zasjedu, u slucaju da nas cetnici otkriju. Daljnje kretanje smo nastavili uz potok. Ubrzo smo dosli na dio koji nije bio prekriven sumom. Kretali smo se usporeno. Svakih minut bi napravili par koraka. Dok je komandir isao ispred nas, ja sam sa pasivom osmatrao teren.. Vedro nebo, puno zvijezda je pomoglo da imam pregled terena skoro kao po danu. Konstantno zujanje pasive me strasno zamaralo. Jos uvijek mi zuji u usima. Jedan vojnik je nosio snajper sa pasivnim nisanom, tako da je i on osmatrao teren, skupa sa mnom. Nakon dugog traganja za minama, uspjeli smo da ih nademo. Potezne mine su zatvarale ulaz u kanjon. Jednu zicu smo obiljezili, tako sto smo na nju okacili fluoroscentni marker, koji se koristi u artiljeriji. Pazljivo smo presli preko zice i nastavili sa daljnjih pretrazivanjem terena. Nakon desetak metara, ponovo smo naisli na drugi red mina. Ponovili smo proceduru, obiljezavanja. Nakon cega smo nastavili kretanje, pipkajuci svaki centimetar zemlje. Ocekivali smo nagazne mine, koje ipak nismo nasli. Tacno nakon 5h od pocetka izvidanja, uspjeli smo da udemo cetnicima iza leda. Dosli smo na stazicu, kojom se penju prema rovu, koji se nalazi na chuki u groblju.

Bili smo iznenadeni, jer ovaj dio linije nismo mogli vidjeti ni od kuda sa nase linije. Cetnici ga nisu pokrili rovom. Kanjon je prazan, jedan rov je bio sa druge strane na vrhu kanjona, dok je prema Breziku prvi rov bio na cuki kod groblja. Ipak dobro zasticena linija. Ako te otkriju na vrijeme, nema sanse da se mozes izvuci ziv iz ove uvale. Par bombi bi sve rjesilo. Nakon sto smo dosli na stazicu i tako uspjeli u potpunosti ispuniti zadatak, koji smo imali u planu, nase izvidanje je bilo zavrseno. Vise nije bilo potrebe da se krecemo dalje. Jedino ako nismo imali namjeru da odemo u Biosko na kafu. Nista nas vise nije sprjecavalo, da to i ucinimo. Bili smo gospodari situacije. Nalazili smo se cetnicima iza leda. Tako da smo im mogli komotno uci u rov i za usi ih izvesti vani. Lezao sam na livadi, pored potoka. Sa moje lijeve strane preko potoka, prolazila je neka cesta. Iza mene je bila stazica, koja je vijugala uz brdo, prema Breziku. Tisinu su jedino remetili psi svojim lavezom. Zanimljivo, da se nije cuo niti jedan jedini metak. Jedna od rijetkih noci, kada se ne cuje pucnjava. Sreca pa je komandir dao nakon par minuta lezanja, znak za pokret. Voda u cizmama se pocela hladiti, tako da sam vec poceo da se tresem od zime. Krenuli smo nazad, povlaceci se ponovo u moju tamnu kotlinu. Par minuta slobode, dobro mi je doslo, bar psihicki se sada bolje osjecam. Ipak smo uspjeli u necemo sto smo do sada samo mogli da sanjamo. Nasli smo jednu od rijetkih rupa na cetnickoj liniji...

TOPLOTA ZEMUNICE
Krenuli smo nazad. Komandir me rasporedio da ostanem posljednji i pratim zaledinu pasivom. Kretali smo se putem kojim smo i dosli. Brzo smo se spustili do mostica. Dvojica vojnika koji su tu ostali tresli su se od zime. Nigdje snijega a uzasno hladne noci. Kretanje smo nastavili puno brze. Par puta sam se okliznuo na kamen, tako da sam do koljena upao u vodu. Nakon sto smo izasli iz kanjona, pokupili smo i drugu dvojicu vojnika, tako da se formirala kolona od pedesetak metara. Kretali smo se tiho niz livadu, pored potoka. Odlucili smo da ne koristimo put pored satelitske antene. Za promjenu smo izabrali put potokom do Moscanice. Bio je puno sigurniji i nije imao opticku vidljivost sa cetnickom linijom. Spustili smo se do ceste za Faletice. Prosli smo ispod mosta i usli u Moscanicu. Ostatak puta smo nastavili gazenjem Moscanice. Sreca pa nije bila duboka, tako da se nisam ukvasio iznad koljena. Nakon sto smo prosli krivinu, izasli smo na cestu, iza nasih rovova. Nasi strazari u rovu iznad ceste su spavali. Tako da nas nisu ni primjetili da smo prosli. Tek nakon sto smo usli u rov da im se najavimo, trznuli su se iz sna. Par minuta smo proveli sa njima. Komandir je Kepu i mene odredio da idemo na Kamenolom. Potrebno je da osmatramo podrucje od rezervoara iznad Hladivoda do Brezika. Nije mi bilo drago, sto sam cuo tu odluku ali nisam se imao sta buniti. Tako nam je grah pao. Rastali smo se sa ostatkom jedinice kod Pinjine kafane. Ostatak ekipe je otisao u bazu, nas dvojica smo krenuli putem prema Borijama. Kada smo se ispentrali na Borije. Smjestili smo se u napustenu zemunicu, koju koristimo vec duze vremena za nase potrebe. Otisao sam do nase osmatracnice i posudio malo drva, da nalozim vatru, da mozemo osusiti odjecu. Nakon sto smo nalozili vatru, dosta brzo se razgorila. Skinuli smo mokru odjecu i poredali je oko peci. Kepa je zaspao, nakon par minuta. Meni bas san i nece na oci. Opterecen sam sa odlaskom iz Sarajeva. Da mi hoce odobriti prekomandu u Gorazde, to bi bilo odlicno. Promjena bi mi dobro dosla. Sarajevo me polagano ubija. Nisam navikao da ovako dugo vremena provodim na jednom mjestu. Na radiju javljaju da je pala Cerska, Konjevic Polje... Samo lose vijesti, nista dobro covjek da cuje. Prostorija se pravo ugrijala. Ova toplota mi je tako dobro dosla. Sada bih mogao par sati sklopiti oci, prije nego sto nas probudi nosac hrane...

POMJESANI SNOVI I JAVA Lezao sam u potoku, oko mene su padale granate, tlo je podrhtavalo od detonacija. Zemlja pomjesana sa krhotinama kamenja padala je po meni. Skinuo sam ruksak sa leda i izvadio cuturicu sa vodom. Patio sam se da odvrnem cep ali bez uspjeha. Panicno sam pokusavao da se domognem vode, ali cep se nije pomjerao. Ustao sam i krenuo naprijed u tom momentu granata je explodirala, detonacija me bacila nazad u potok. Nakon sto je zemlja prestala da pada po meni, podigao sam glavu i vidio da je cuturica polomljena, voda je curila u potok. Pokusao sam rukama da zahvatim vodu iz potoka ali bez uspjeha, svaki put bi zahvatio samo mulj. Poceo sam panicno da vicem - Umirem od zedi, da li ima neko vode!!! Nakon toga sam se trznuo iz sna. Kapa na vreci za spavanje se okrenula naopacke, tako da me gusila. Zemunica je podrhtavala, pracena snaznim detonacijama. Koje su se nizale jedna iza druge. Pokusavao sam da odredim sta je san a sta java. Zestoka detonacija granate u blizini zemunice, me probudila u potpunosti. Kepa je isto skocio iz sna. Zemlja izmedu balvana je sipala po nama. Detonacije su odjekivale jedna za drugom. Kao da je neko rafalno ispaljivao granate na nas polozaj. - Jebam ti rat, ja sanjam da padaju granate i da umirem od zedi u sred potoka, dok padaju granate oko mene, a ovo stvarno pravi napad. - I ja sam isto sanjao da padaju granate, ova me detonacija tek sada razbudila. Obukli smo se na brzinu. Nakon toga nismo znali sta da radimo. - Gdje da idemo sada? - Nemamo nekog izbora, osmatracnica ili linija. - Znam, bolje kod nasih na osmatracnicu, oni su svakako sami, linijasa ima dovoljno. Obim granatiranja je bio neviden do sada. Svakog momenta se mogao ocekivati pjesadijski napad. Izasli smo iz Zemunice, ja sam nosio snajper sa sobom, dok je Kepa vukao automatsku pusku kundakaru. Tek sto smo izasli iz zemunice, haubicka granate se srucila u sumu ispod nas. Zalegli smo za zemlju, detonacija je bila ubitacna. Nikada ovako nesto do sada nisam cuo. Ustali smo i svom snagom potrcali prema transeu. Koji se nalazio par desetina metara udaljen od nas. Granate su rusile sumu oko nas, zemlja i kamenje su padali, kao kisne kapi po nama dok smo trcali. Napokon smo se docepali transea. Krenuli smo naprijed, prema osmatracnici. Na par mjesta smo naisli na transe, koji je skoro presjecen. Desetak metara u polukrug je sve bilo izrovljeno. Komad haubicke granate je lezalo u transeu. Posao sam da je podignem ali je bila jos vrela. Dok smo prolazili transeom, par puta su nas granate utjerale u rov. Ljudi su bili zbunjeni, na licima im se vidio strah. Kada su nas vidjeli, mislili su da je dosla cijela jedinica. Nisu krili srecu sto nas vide. Ja sam se malo pravio pametan, pa sam pokusao da im dam dodatnu hrabrost. Mada je mozda imaju i vise od mene. Na strazi je ceta iz Skaljinog Sokaka, odlicni su svi. Nakon desetak minuta, uspjeli smo da dodemo do osmatracnice. Tu smo nasli nasu ekipu osmatraca. Imali su i oni preplasena lica. Kao i svi ostali koji smo bili tu. Granate su preoravale svaki centimetar prostora na platou kamenoloma. Izgleda da su danas odlucili da nas otjeraju odavde. Telefon je ubrzo zvonio. Javili su nam iz staba na Gazinom Hanu, da ima ranjenih. PAT je presjekao put nosacima ranjenika negdje iznad vikendice, u rizi. Ranjeni su i nosaci. Zivi su ali im ne mogu prici.Upozorili su nas da ne koristimo vise taj put. Jedini siguran put je na drugoj strani niz rizu, koji se spusta kod Kozare na Obhodzi. Mada je danas problem preci deset metara. Granatiranje linije je prestalo. Istrcali smo u transe. Pjesadijski napad se mogao ocekivati svakog momenta. Izabrali smo polozaj u transeu dalje od osmatracnice. Bojali smo se da nas ne spucaju RB-m ili zoljom. Umjesto toga, do nas je doletjela granata od BST-a. Pogodio je ispred same osmatracnice. Zemlja nas je zasula, mi smo zalegli u transe i cekali sljedecu granatu...

NOVOPECENI SNAJPERISTA
Nakon par minuta, skontali smo da nema nista od druge granate. Ustali smo da osmotrimo stanje na Koplju, od kuda je doletjela granata. Cetnici su stajali na livadi pored BST-a. Osmatrac koji je stajao pored mene rekao mi je - Gadaj ih snajperom! - Daleko su, nema svrhe gadati. Udaljenost je oko hiljadu i sto metara. - Pa sta ima veze, vidi ih kako stoje slobodno. - Ma nema fajde pucati, predaleko su.

- Daj meni da probam. Dao sam mu snajper, uzeo sam dvogled i gledao. Cetvorica cetnika su stajali pored BST-a, peti je isao prema njima. Osmatrac je ispalio metak, umjesto cetvorice koju je gadao, pao je onaj sto je isao prema njima. Ostala cetvorica su prvo zalegli, nakon toga su pritrcali onom sto je pao. Vukli su ga panicno niz livadu prema transeu. Osmatrac je nastavio da puca, ali ovaj put bez uspjeha. Vristao sam od srece, cestitao sam mu na pogotku koji je bio vise nego odlican. Mada je pogodio sasvim drugu metu od one koju je gadao. BST je ostao na livadi, cetnici su se razbjezali. Nisu se vise vracali. Granate na lijevom boku od nas su preoravle polozaje. Ove detonacije su mi nesto nevideno do sada. Uzasno su jake, bubne opne da popucaju. Pjesadijska pucnjava je bila slaba ili skoro nikakva. Ponovo su izgleda krenuli da pokusaju preorati zemlju, prije nego se odluce za napad. Lijevo od nas, prema kamenolomu, pocela je da odjekuje pjesadijska pucnjava. Cuo se rad oklopnjaka skroz lijevo od nas. Kao da je negdje prema vikendicama kod Orlica. Nismo mogli da skontamo kojeg. Zanimljivo je bilo da nisu krenuli prema nama. Mada smo bili najistureniji na desnom boku. Kao da ih je bilo strah da krenu preko livade. To nam je dalo hrabrosti, tako da smo se izvukli do vrha transea, od kuda smo imali bolji pregled prostora ispred nas. Uzeli smo desetak tromblona iz osmatracnice. Te ih poceli ispaljivati ispred nase linije na lijevoj strani. Pjesadijska pucnjava se pojacavala. Poceli smo i mi nasumice da pucamo ispred nas. Stavio sam pusku na transe i povremeno ispaljvao po koji kraci rafal po smrekama ispred nas. Negdje na sredini linije, ispred vrtace. Sijac nije prestajao da puca, po nasoj liniji. Cetnici ocito nisu imali hrabrosti da udu u sumu. Da bi napali liniju, koja je uvucena nekih dvadesetak metara unutra. Tako da su pokusali prvo granatama da nas razvale. Izgleda da su dosli do same sume, od kuda pokusavaju na neki prepad da zauzmu liniju. Dok smo mi pucali po smrekama. Telefon u transeu je zazvonio. Jedan od osmatraca je podigao slusalicu. - Osmatracnica Borija! Nakon toga je samo ponavljao: - dobro, da, uredu... Onda mi je pruzio slusalicu i rekao - Minobacaclije trebaju podrsku, ti ces bolje to sa njima vidjeti nego ja. Uzeo sam slusalicu i poceo razgovor sa komandirom, minobacaclija, kojeg poznajem odlicno jos dok su bili u kasarni na Zmajevcu. - Trebali bi da gadamo ispred linije, da li nam mozes pomoci da navodis granate. - Dobro, ali slusaj me. Da li mozete da gadate izmedu vrtace i osmatracnice. Tu se nalaze, odatle gadaju sijacem po liniji. Nakon toga gadaj vrtacu, sigurno su se tu zavukli. - Ok, nemoj prekidati, sada ce ici prva granata, pa vidi da li je ok.. Drzao sam telefon u rukama i virio iz transea. Kepa je uzeo snajper i pucao po smrekama, koje su bile rasporedene, tako da su pravile odlican zaklon. Granate su i dalje nesmanjenom zestinom stemale po nasoj liniji. Iznenada je jedan osmatrac sasuo cijeli rafal. Nakon cega je poceo da vice. - Evo ih ispred nas. Vidio sam jednog iza smreke. Podigao sam pusku, koja je stajala u transeu, sageo sam se, podigao ruke iznad transea i sasuo cijeli okvir u pravcu gdje je cetnik primjecen. Osmatraci su uradili isto. Napravili smo dobru pucnjavu. Dok sam mjenjao okvir na pusci, najstariji clan osmatraca nam je govorio - Treba samo pucati, nema sanse da ce prici, ako ih dobro naprasimo. - Znam ali ako ostanemo bez municije. Znas da imamo po borbeni komplet, i to je to. Nakon toga mozemo kamenjem da gadamo. Dok sam pricao o stednji municije, telefon koji sam u frci spustio, zvonio je ponovo...

KUKAVICE
- Osmatracnica Borija. - Slusaj, ide sada granata na plato izmedu vas i vrtace. Pokusaj da vidis gdje ce granata da padne. - Hajde, samo gadaj. Nemaju gdje drugo biti. Samo na livadu ispred sume ti nju stresi, gdje god da padne, siguran je pogodak. Izgleda da stoke ima dosta. - Otisla prva. Nakon sto sam izbrojao do osam vidio sam dim, gdje je granata pala. Pogodak je bio odlican. Pedesetak metara ispred nase linije. - Odlicna, daj jos koju, ova je odlicna.

- Ok ide jos par, nakon toga moramo pomoci Orlicu, tamo su isto navalili od vikendica i od Zecije glave. Vec su im bili prisli rovovima cim je krenuo napad. - Ok, samo gadaj po livadi. Nemaju se oni gdje sakriti, osim u vrtacu. Opleti po njoj. Ispred Orlica gadaj oko vikendica. Ja bih se tu sakrio da napadam na Orlic. Sigurno ce i oni to uraditi. Daj da im jebemo majku cetnicku danas. Jos da te pitam, sta je sa ranjenicima? - Jos su u rizi, ne moze im se prici. Uzas, zivi!! Virili smo iz transea, dok su nase granate padale po platou ispred nas. Mi smo vristali od srece. Prvi put da nase granate pogadaju kako treba. Do sada se to nije nikada desilo ili je bila samo jedna granata. Kepa je sa postavljao tromblone na lanser, te ih ispaljivao. Davao je podrsku minobacaclijama. Nakon par minuta, proslo je i nase vrijeme uzivanja. Po nama je sasuo plotun haubickih granata. Zemlja se tresla, kamenje i zemlja su letili oko nas. Bor koji je bio pored osmatracnice, svali se u transe. Tako da smo ostali bez jedinog drveta kojeg smo imali oko sebe. Mi smo zalegli po ko zna koji put u transeu. U osmatracnicu niko i ne pomislja da ude. Previse je slaba, i svaki momenat je mogu sprziti kakvom granatom. Vrijeme prolazi, vec je dva sata. Jos uvijek granatiranje ne staje. Pokusavaju na sve moguce nacine da zauzmu liniju. Najvise me zbunjuje ovoliko granatiranje a skoro nikakav napad pjesadije. Kao da je neka zajebancija. Do sada je palo hiljade granata oko nas. Preorali su sve, sto se moglo preorati granatama. Mislio sam da ce napadati puno zesce pjesadijom ali nista od toga izgleda. Tek su par puta nesto ko pokusali. Otkacili su ih nasi linijasi bez problema. Tek sada sam saznao za ranjenike i sta se desilo. Jutros je na pocetku granatiranja ispred zemunice ranjen jedan vojnik. Vojnike koji su ga odnijeli, zasuo je PAM i Praga, tako da su ih blokirali u rizi, iznad vikendice. Kako su nam javili, jos se cuju glasovi zapomaganja i krici bola. Neko od njih je jos uvijek ziv i doziva pomoc. Pokusali su da puzu ali kratko, jer ih zaspe Praga sa Trebevica i PAT iznad Haldivoda. Kako mi je rekao minobacaclija ne zna se sta je gore, slusati ih kako pomoc dozivaju i jaucu od bola ili gledati ih. Nalaze se stotinjak metara vazduzne linije od njih. Vide ih ali ne mogu im pomoci. Medu njima je izgleda i brat od mog prijatelja Mirveta. Mogu misliti kako je njemu, sa kucnog prozora moze pratiti sta se desava. Izgleda nisu samo nas danas napali. Granatiraju cijeli grad. Dim se dize sa vise lokacija u gradu. Nadam se da ce svi imati srece kao mi. Ovi sto nas napadaju skroz su neki smotani cetnici. Kao da su neki uvozni, pa pojma nemaju gdje su krenuli. Prosli cetnici su bili puno hrabriji od ovih. Ovi su izgleda neke kukavice, cim do sada nisu skontali da se bar nas i nase osmatracnice mogu rjesiti bez problema. Da su nas dobro poklopili RB-m ili slicnim spravama, kojih sigurno imaju u izobilju, mogli su nas se rjesiti. Ovako smo im prava smetnja. Artiljerija im daje laznu nadu, da ce ona rjesiti zauzimanje linije umjesto njih. Tako nema sanse da mogu nesto uraditi. Rovovi su odlicni, u ovoj sumi im ne mogu nista, dobro su ukopani u ovom krsu. Cuo sam se isto sa Orlicem. Tamo je danas smjena iz moje ulice. Kod njih je izgleda bilo najteze. Jedan cetnik je uspio da dode na livadu ispre rovova. Posto znam o cemu se radi, znaci da je bio maximalno tri metra udaljen od rova. Uspio je da pobjegne, mada je covjek u rovu sprasio cijeli rafal prema njemu. Kod njih je zeznuto, jer im se mozes isto provuci iza leda. Nije dobro uvezana linija sa rezervoarom. Ispod samog brda, ima rupa od pedesetak metara. Obrasla je sumom, nadati se da je cetnici nece otkriti. Ako je otkriju, Orlic i ljudi na njemu su izgubljeni. Kazu da su granatama preorali sve, vegetacija na Orlicu vise ne postoji. Sve je zbrisano sa lica zemlje. Taman sto sam mislio da ce polagano krenuti da se stisava stanje. Pocela je nova runda granatiranja. Ponovo smo zalegli u transe. Jedna je granata pala blizu transea, tako da je obrusila jedan dio zida. Lezali smo i pri svakoj detonaciji u blizini bi vrsili ustaljenu prozivku. Neko bi rekao - Jesmo li svi ok? - Ja jesam, - I ja sam... Tako bi na kraju zatvorili krug. Ovaj put nakon sto je artiljerija stala, pocela je ponovo pjesadijska pucnjava. Slijedila je vec uvjezbana procedura. Ruke iznad transea i pucaj nasumice. Tako smo se izlagali minimalnom riziku...

SUPLJINA
Pucali smo nasumice, ispred rova i sisali smreke, koje su se nalazile ispred nas. Kepa i ja smo vristali i dozivali cetnike. - Hajde cetoooo, sta si se prepo, necemo ti nista, samo cemo ti glavu otkinuti.... Pjevali smo Poljem se siri miris ljiljana.... Moral je bio dobar, dok jedan od osmatraca nije rekao - Zamisli ako skontaju da nema nikoga odavde do Hrastove glave?

- Ma od kuda ti sada ta glupost pade na pamet. Sada jos samo moram o tome da mislim. - Ne ozbiljno, znas da nema nikoga izmedu nas i Hrastove Glave. - Ma znam da nema ali sta sada da radimo. Vidis da i oni napadaju nas, ne znaju da je to prazno. Da znaju, sada bi vec bili na Obhodzi. Nebi se sa nama ovdje zajebavali... Nekako smo ga natjerali da usuti, ali ja vise nisam mogao da natjeram svoje misli da ne budu opterecene sa tim. Taman kada pomislis da ne moze nista biti gore od ovoga, samo jedna recenica ti dokaze da uvijek ima gore od goreg. Za ne povjerovati, kako sam brzo promijenio raspolozenje i osjetio neki strah. Stalno sam pogledavao prema ljeskovoj sumi, koja se nalazila izmedu nas i Hrastove glave. Cak sam poceo i po koji metak da ispaljujem u tom pravcu. Koji ga je davo gonio da razmislja na glas. Mogao je to za sebe sacuvati. Dan prilazi kraju. Vise i ne obrcam paznju na granate. Svakako cijeli grad gori. Ovo je jedan od tezih dana, od pocetka rata. Od Stupa do Borija, vidi se dim. Po gradu, se cuju detonacije, cak imaju vremena i za to. Bas me interesuje koliko ovi cetnici imaju artiljerije? Ovo je prosto nevjerovatno. Pa mi nismo ispalili metaka u toku dana koliko su oni granata ispalili samo na nas polozaj. Ovi napadi su izgleda povezani sa pregovorima nasih seronja u New Yorku. Cetnici su odlucili da pokusaju zauzeti koji metar oko Sarajeva, pa tako dobiti povoljniju poziciju za pregovore. Samo se pitam sa cim ce ga zauzeti. Ako su im sve jednice ko ovi jadovi sto nas ovdje napadaju, onda im je bolje da sada potpisu kapitulaciju. Da je nama ove njihove artiljerce i ovu silnu artiljeriju, gdje bi nam bio kraj. Oni su jedino na cemu im zavidim. Ova pjesadija nista. Mrtvo slovo na papiru. Granatiranje je sve slabije, nije vise onako intezivno, kao sto je bilo u toku dana. Praga sa Trebevica, mlati po nama. Ne znam kako joj se vise cijev nije istopila. Da je kakve rakete, da je covjek opali. Nacalila se na Vidikovcu i stema cijeli dan. Majku li im cetnicku, da li imaju ista pametnije raditi nego pucati po nama. Bolje da su isli livade obradivati, proljetni lijep dan a oni se uhvatili Prage i pucanja. Ostalo mi je jos samo petnaestak metaka za snajper. Sve ostalo smo ispucali. Pjesadije vise nema da puca u nasoj blizini, cuje se jos po neki pucanj lijevo od nas iznad kamenoloma. Mi smo izgleda ovdje previse na opasnom mjestu da bi krenuli prema nama. Granate su danas odradile posao vrijedan svake pohvale. Izgleda da su nagrdili cetnike. Culo se panicno dozivanje par puta, nakon sto su nase granate explodirale. Granata nam je prekinula vezu sa stabom i minobacaclijama. Ne znam sta se desilo sa ranjenicima u rizi. Mada ne vjerujem da su se uspjeli zivi izvuci. Sada je vrijeme iftara, Jos tri dana su preostala do kraja ramazana. Postiti nije problem, organizam se navikao do sada da funkcionise sa minimalnim kolicinama energije. Jeste da svi izgledamo rumeni ko nisani, ali rat je, ne treba sada da kukamo. Napio sam se vode, nemam nista drugo za pojesti. Tako da cu se morati strpiti dok ne padne noc. Tada ce vec sve ovo da bude gotovo. Napad ce sigurno stati, jos nikada cetnici nisu po noci napadali pjesadijom, tako nece ni veceras. Samo jos malo treba biti oprezan, onda cemo da vidimo sta i kako dalje...

IZIVLJAVANJE
Od kako se noc spustila, tek po neka granata odjekne u blizni. Pucnjava je utihnula, tako da se nad nama nadvila tisina, kao da se nije nista ni desavalo danas. Kepa i ja smo se povukli nazad u nasu zemunicu. Jos se nismo uspjeli cuti sa nasim u bazi. Dogovorili smo se da ne idemo nazad. Bolje je da ovdje ostanemo, ko zna kakvo ce jutro sutra osvanuti. Sigurno ce ponovo napasti. Danas smo ih izgleda dobro namlatili, tako da se sutra moze ocekivati jos jace granatiranje. Nakon sto smo se odmorili i malo dosli sebi. Otisli smo do Orlica, jedva smo se probili do njih. Suma je totalno srusena, za nepovjerovati je da niti jedno stablo nije ostalo citavo. Do sada sam mislio samo da se ovakvo nesto moze vidjeti samo u filmovima. Ovu kataklizmu bi trebao neko obavezno snimiti. Imali su veliku srecu, niko nije poginuo, svi su citavi. Kada smo dosli do njih, rekli su nam da su nasi izvidaci vec izasli ispred linije i otisli preme vikendicama. Mi smo zakasnili nekih petnestak minuta. Mozda je i bolje, svakako nisam bas za ividanja, jos bi mi samo to trebalo veceras. Ne bih mogao biti tako miran a pogotovo ne bih mogao nista cuti. Glava me boli a u usima odjekuju bubnjevi. Zadrzali smo se na Orlicu duze vremena, mislili smo da ce se nasi vratiti nazad, ali nista od toga nije bilo. Skontali smo da ce sigurno izaci nazad na Borijama. Tako da smo se vratili nazad u nasu zemunicu. Vrijeme je da se malo odmorimo od danasnjeg dana, koji je zavrsen tuznom pricom. Niko nije uspio da prezivi danas u rizi. Kako pricaju danas se odvijala prava drama, tokom cijelog dana, pred ocima mnogih. Pozivi u pomoc, jauci... cetnicko izivljavanje nad nemocnim tijelima. Sve ovo me nije iznenadilo od cetnika. Davno su oni izgubili moralne vrijednosti, tako da je od njih moguce sve ocekivati, pa i izivljavanje nad ranjenicima. Kojima nisu htjeli da skrate muke, nego su ih pustili da umiru polagano, tako da osjete maximalno bol i

patnju. Jednog dana ako ima boga, ovo ce im se vratiti. Ako ne njima sigurno njihovoj djeci ili unucima. Izivljavanje nad nemocnima je nesto sto ne moze proci nekaznjeno. Igrati se sa sudbinom je vrlo opasno. Nikada ne znas sta sutra donosi. Neki su izgleda izgubili i posljednju trunku dostojanstva, ako su ga uopste i imali. Mirvetov brat je poginuo. Moram obavezno otici na dzenazu, ako ne budem morao provesti sljedecih par dana ovdje. Hranu smo nasli u zemunici. Neko se pobrinuo da nas nosac ne zaboravi. Hladne makarone i caj su nam dobro dosli. Zeludac je konacno dobio materijal da moze raditi. Nakon sto smo pojeli veceru i dorucak odjednom, samo sam svukao cizme sa nogu i uvukao se u vrecu za spavanje. Imam osjecaj da sam zaspao prije nego sto sam uspio vrecu zakopcati. Probudio sam se vrlo rano. Neki strah je u meni, cekam svakog momenta da pocne granatiranje. Evo vec je sest sati ali se nista ne desava. Mirno je pravo, ne cuje se cak ni sporadicna pucnjava. Ne vjerujem da nece danas napasti. Jedino ako su juce imali previse poginulih, to ih moze odvratiti da odustanu od napada. Osam je sati, Kepa se probudio. Izgleda danas nista od napada. Do sada nije pala niti jedna granata. Odlucili smo da ipak idemo nazad u bazu. Nema smisla da sada osmatramo Duboki potok i okolinu. Sve se ovim napadom od juce poremetilo, tako da cemo morati sigurno uraditi novi plan, za nastavak izvidanja...

SMRT OKLOPNJAKA
Juce su nasi unistili tenk i transporter u Sokolju. Tako da su zaustavili ofanzivu. Navodece rakete su odradile svoj dio posla. Ovo je dobra vijest, ne bi trebalo vise da bude problema sa tenkovima. Sada ce se svako ko sjedne u tenk, postaviti sebi pitanje da li ce izvuci zivu glavu? Izgleda da je proslo je vrijeme kada su nam mogli hodati po glavama a mi smo ih samo bespomocno mogli posmatrati iz zablje perspektive. Mislim da je ovim definitivno stavljena tacka na napade oklopnjacima. Ponovo su mi popucali konci na cizmama. Konac je slabog kvaliteta. Sve je dobro dok pucaju po koncima. To mogu zakrpiti uvijek, samo da ne pukne koza. Ako se to desi, ponovo sam ga nadrljo. Do sada su me vise nego dobro sluzile. Imaju nekakve cizme sto proizvode u Sarajevu, kao da su od zmijske koze, lakirane. Raspadnu se brzo. Mogao sam jedne uzeti za sebe, posto su bile moj broj. Nakon sto sam vidio cizme jednog osmatraca koji ima isti broj kao i ja odustao sam. Vise njemu sada trebaju nego meni, ja sam sa ovim cizmama jos neko vrijeme miran. Mogu izdrzati do proljeca. Do tada ko ziv ko mrtav. Ovih dana se borimo da ostanemo IDC. Veliki pritisak se vrsi na nas da se spojimo sa jurisnom cetom. Cak ima i opcija da se cjelokupna jedinica izmjesti na Igman. Ujedno se bore da nas izbace iz ovog objekta, jer je Taso htio da se uvali ovdje sa svojom komandom. Ne vjerujem da ce im poci za rukom, mi smo odlucni da ne dopustimo da nas izbace. Mi smo ga sredivali i opremali, sada bi neko da dode na gotovo a da nas sutne u kasarnu Jajce. Lola se u meduvremenu ponovo vratio kod nas. Isao je komadantu da ga moli da ga puste nazad. Dosao je u meduvremenu neki ublehas, ko fol izvidac-specijalac. Odvratan mi je tip pravo. Fali se da je samo u Armiji od njega bolji izvidac komandir mog voda. Glumi nekog specijalca a smeta mu siblje pri izvidanju. Prica kako je isao na izvidanje - Krenem ja, a ono grana mi upre u prsa, nakon sto se nje nekako rijesim, krenem dalje kad ono opet grana. Vidim ja da je to neprohodan teren i vratim se nazad. Gori je nego neki specijalci na pocetku rata. Kada su petog aprila 92 trebali da napadnu kamenolom na Lapisnici. Vratili su se jer je suma bila gusta. Nisu se mogli kretati normalno. Tako da je to bio nepremostiv problem za njih. Cijeli dan sjedi tu i prica, kako je ovo, ono... Jedini on izgleda u ovom gradu zna tehniku ratovanja, kako snajeperom pogoditi, kako minu razminirati... Kada sam mu ponudio da ide sa mnom u izvidanje, nasao je hiljadu i jedan razlog da to izbjegne. Na kraju sam isao sa starom rajom. Sigurno ce on bolje proci od nas u ovom ratu. Ako usput i ne dobije par ljiljana za ratne zasluge. Par puta sam dosao u sukob sa njim. Pokusao mi je podvaliti par lazi, za akcije u kojima sam ucestvovao. Htio je sebe uvaliti medu moju raju i kako je on bio odlucujuci covjek da akcija uspije. Mada ga nije bilo ni u prici u svemu tome. Podsjeca me na jednog momka kojeg sam sreo par puta do sada. Imaju istu pricu. Smjestio se kod Subare u vod, nadam se da je dovoljno pametan da Subaru ne iznervira, jer ako njemu naleti na saku, nece proci puno bolje nego da se sudario sa lokomotivom. Subara je uspio dovesti jos neku raju. Kako kaze sve odabrani momci. Poznajem ih sve do jednog od prije. Narodnjacka elita turbo folka. Po cijelu noc sjede i igraju remija u cigare. Na jutarnjoj smotri izgledaju kao da ih je poplava izbacila. Svaki dan neko od njih riba WC ili hodnik. Tako da nam dobro dodu, bar ne moramo mi koji smo stalno na terenu jos i to da radimo. Kako im svako

jutro na smotri citaju kazne, mislim da se ne moramo brinuti za cistocu narednih pola godine. Nista se posebno ne desava. Danas bih trebao ici na obuku, tehnika bacanja noza. Hajde da vidim sta ce mi tamo pokazati, ako budu imali sta...

PSIHIJATAR
Sinoc sam bio dezurni u kasarni. Uzasno je bilo hladno, posto nisam imao vise papira za lozenje, otisao do spavaone izvidaca i klepio sminkerske cizme od ublehasa. Iskoristio sam ih za zagrijavanje prostorije. Ljepota, ko bi rekao da ce cizme od ovokavkog smrada od covjeka, ovako lijepo gore i griju prostoriju. Znam da ce se on sigurno vec sutra snaci za nove cizme. Ovakvi se ne pate ni sa cim. Uvijek nadu nacin da se izvuku iz svega i da na kraju budu heroji. Kada meni ovako laze, kako li tek laze onim nanama u ulici. Sigurno je on za njih heroj odbrane Sarajeva. Najzalosnije je to, sto on nije jedini. Pun ih je grad. On je cak za pojedince mala maca. Ne vjerujem da ce se on ovdje zadrzati dugo. Cim skonta da se ovdje mora i ratovati, pobjeci ce on glavom bez obzira. Danas smo saznali da smo dobili odbijenicu za prekomandu u Gorazde. Nakon sto smo saznali tuznu vijest, sjedili smo i razgovarali o tome. Plan je da pokusamo nekako da iznademo rjesenje da idemo iz Sarajeva. Bilo gdje, samo da se ide odavde. Potrebno je nekako da izmuljamo dozvolu da nas puste. Slobodno vrijeme smo iskoristili da odemo kod psihijatra. Njegova ordinacija se nalazi na Vratniku. Koji levat covjek. Pitao nas je cime smo se bavili prije rata. Cupo mu je rekao - Ja sam vozio avione. - Pitao sam te da mi kazes koji ti je posao bio prije rata. - Pa da vozim avione. - Momak, nemoj se zezati, sta si radio prije rata. - Vozio avione, da li ti mene razumijes sta pricam!!!! - Dobro, dobro momak, smiri se. A koje su boje avioni bili? - Zeleni, sivi, maskirni... Levat nije skontao da je cupo bio pilot prije rata. Tako da mu je dao sedam dana bolovanja. Mene je peglao oko gluposti. Rekao sam mu da se drogiram. Nakon cega me pitao - Kako dolazis do droge? - Tesko, nema droge u gradu za lijeka, tako da pravim razne mixeve od tableta. - Da li haluciniras, nakon uzimanja tih lijekova? - Haluciniram, ali mi bude bolje na trenutak. - Sta haluciniras? - Pa svaki put jedno te isto. Zgrada elektroprivrede trci za mnom i govori mi da sam ja kriv sto je spaljena. Trazi nesto od mene. - Sta trazi od tebe? - Trazi da priznam krivicu. Muci me, kao zmaj bljuje vatru prema meni. Svaki put me uspije spaliti. Uzasno me to pece i boli, kao da se desava u stvarnosti... Nakon sto me jos malo pogledao, i postavio jos par glupih pitanja, dao mi je sedam dana postede. Natresao je u kesicu nekakvih sitnih tableta, napisao 3x1 i nasarao nerazumljivim rukopisom ime lijeka. Za sedam dana moram na kontrolu. Ako se stanje ne popravi salje me u Vojnu bolnicu psihijatru. Jedino treci clan ekipe nije uspio nista da dobije. On se vratio sa nama bez uspjeha. Bolovanje nema sanse da iskoristim svakako. Znam da bi nam ga Faruk u usta zguro kada bi mu ga pokazali. On ne priznaje bolovanje, osim ono koje on odobri. Doduse u pravu je, ovako bi svi nasli neki razlog da se izvlace i mogli bi se popisati na jedinicu. Jos cemo se mi dobro namuciti prije nego sto vidimo sedam dana odmora. Mada je ovih dana skoro godinu dana rata. Mozda bi nam mogli dati godisnji odmor. Zasluzili smo valjda za ovih godinu, bar sedam dana da lezimo, ne mislimo ni o cemu. Ono bas bi mi bila furka da mogu leci na leda i pogled baciti prema nebu. Pratio bih oblake koje se pojave i njihovu transformaciju iz jednog oblika u drugi. Bas bi mi dobro doslo tih sedam dana. Mislim da se ne bih dizao iz krev...

NEBOM STUPA NEBOM LUPA MOJA GENERACIJA...

Danas u dvanaest sati je stupilo na snagu jos jedno primirje u nizu. Znaci da danas stupaju snajperi na scenu. Treba biti oprezan maximalno. Primirje znaci smrt za civile. Jedna granata je dovoljna da se primirje ne narusi a da nanese uzasne posljedice. Snajperski hitac, ubija a ne krsi primirje. Sigurno cemo i mi ako potraje primirje, krenuti u lov sa

snajperima. Prvih dana bude stroga zabrana svega. Izvidanja, pucanja, cak i gledanja u cetnicku liniju. Nakon sto prode par dana, svi zaborave na to. Tako da mi mozemo da radimo svoj posao neometano. Proteklih dana su vodene Zestoke borbe u rejonu Stupa. Dok sam se spustao niz Borija, sa izvidanja cule su se teske detonacije iz tog dijela grada. Uzas zivi, svaki dan samo se gine, jeftini komadici zeljeza uzimaju nam zivote. Majku mu, nesto mi se u glavi vrti jedno pitanje. Kako to da smo treceg aprila, sjedili skupa u skoli, budalesali a vec cetvrtog smo bili neprijatelji? Ne mogu da shvatim ovo nikako. Sada nakon godinu dana rata jos mi je manje jasno. Nemam odgovor na neka pitanja, jednostavno kao da nisam sa ove planete. Ne mogu reci da sada mrzim nekoga od skolske raje. Volio bih da ih vidim, da progovorimo koju. Da vidim kako je ko zivio i kako je nastradao u ovoj godini rata. Cuo sam da su Milomir i Zeljko poginuli, provjerena informacija, tijelo jednog je ostalo na nasoj teritoriji, poslije je razmijenjen. Dvije zrtva iz razreda, sa druge strane nisana. Mozda ih ima jos, ali za dvije sam siguran. Nesto kontam, nijedan od njih nije pokazivao neku mrznju. Skolska slika, nas trojica skupa. Pred sami rat, na razrednoj festi. Za samo godinu dana od pocetka rata, ja sam samo ziv. Planirali smo i obecali da cemo se okupljati svikih pet godina. Kako je krenulo, za pet godina niko nece biti ziv. Premladi su bili, premladi da bi shvatili sta je to Velika Srbija. Jeftino su izgubili zivote, da jeftinije nije moglo biti. Sada se osjecam zbunjeno. Ne mogu da budem sretan sto su oni poginuli. Mada bih trebao prema nekom ratnom pravilu. Koje kaze mrtav neprijatelj je dobar neprijatelj. Da li su oni bili neprijatelji? Sigurno jesu prema ovom pravilu, pucali su, jurisali... Njihov metak je mogao pogoditi i mene, mozda je pogodio nekog drugog. Mozda je moj pogodio njih? Vise nije moguce vratiti proslost. Ona je jednostavno prosla. Proslo je i vrijeme kada smo skupa sjedili, budalesali, bjezali sa casova... Proslo je i vrijeme njihovih zivota. Prekratko je trajalo, previse kratko da bi ostvarili neke od planova koje su imali u zivotu. Sada je ostao samo, negdje na nekom groblju, spomenik sa uklesanom godinom rodenja i smrti. Smrcu roditelja, umrijet ce i sjecanje na njih, velika srbija ih se nece sjecati. Toliko smo puta odpjevali - Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin. Ne dozvoli te da naprave od toga tuzni treci cin... Koja ruzna pjesma, kako smo je ikada mogli uopste i pjevati. Sada se sav najezim kada cujem ovaj text. Dode mi da sve po spisku ovim seronjama od politicara. Dogovore se za par minuta o prekidu vatre. Znaci majku im njihovu mogu isto tako zaustaviti rat, kada pozele. Ali nece, jer njihova djeca ne ginu. Ostaje mi utjeha, da cemo mozda imati priliku da se sretnemo na nekom drugom svijetu. Nakon ko zna koliko godina. Mozda tada imadnemo sta reci jedni drugima. Mozda tada budemo imali srece pa ne budemo morali pucati jedni na druge. Do tada meni ostaje da zivim i da budem svjedok postojanja osoba sa slike...

KISNE KAPI
Juce se u popodnevnim satima magla zakacila za brda oko Sarajeva. Komandir mi je dao nalog da se spremim da idemo u izvidanje rejona Koplja i Gradista. Vrijeme je bilo idealno, tako da smo se mogli mirno kretati, bez straha da cemo biti otkriveni sa okolnih brda. Kisa je pocela padati, kada smo se popeli na Hrastovu Glavu. Najavili smo se strazi da idemo ispred linije i da se necemo vratiti za par sati. Nakon toga smo preskocili transe i izasli ispred linije. Komandir je poznavao teren od ranije, tako da nije bilo problema oko snalazenja. Cim smo izasli ispred, krenuli smo da se spustamo, prema kanjonu Lapisnice. Komandir se kretao ispred mene. Isao sam iza, udaljen desetak metara. Osmatrao sam teren ispred njega, drzao sam pusku naslonjenu na rame sa metkom u cijevi. Kretali smo se lagano, svaki korak je bio odmjeren. Komandit je provjeravao svaku stopu, da slucajno nema mine. Spustili smo se u neku dolinu obraslu sumom, kroz koju se sredinom pruzala livada. Kada smo dosli na ivicu kanjona, dobio sam naredbu da osmatram livadu, dok je komandir otisao desno od mene, da nesto provjeri. Cucao sam uz stablo hrasta i gledao kako mi sa nosa curi kishnica. Razmisljao sam da li ima jos neka budala koja na ovakvom vremenu hoda izmedu linija smrti. Mogao sam se samo osloniti na culo vida, sluh sam mogao komotno zanemariti, lupanje kisnih kapi, je bilo jace od svega. Misli mi je prekinula lisica, koja je usla u moj vidokrug. Trckarala je cik-cak preko livade, njuskajuci nesto oko zbunova. Kada sam je ugledao skoro da sam prestao disati, samo sam pomjerao zjenice oka i pratio njeno kretanje. Njuskala je okolo, da bi nakon par minuta dosla na metar od mene. Zaustavila se, podigla glavu i gledala prema meni. Sigurno je mislila da je ugledala strasilo ispred sebe. Nije se pomjerala, stajala je mirno i cudila se strasilu koje kisne. Izmedu zuba sam tiho pustio zrak, lagano se culo shshshshshs... tog momenta je skocila i za par sec. nestala u sumi.

Pojava lisice mi je dala neku snagu. Cim je dosla ispred onako slobodno, ne bi trebalo da ima neko ispred nas. Komandir se brzo vratio, tako da smo nastavili kretanje drugom stranom doline, uz samu ivicu livade. Peli smo se uz blago brdo. Dolina je bila tako lijepa, obrasla sumom sa obadvije strane, kroz sredinu se pruzala uska livada. Osjecao sam se tako mirno u tom okruzenju. Cak su i kisne kapi skoro prestale padati. Vrsile su smjenu sa snjeznim pahuljama. Mirno kretanje su prekinule, zice od maljutki. Sjecam se kada su ih ispaljivali. Bio sam na Zmajevcu i gledao kako ih lansiraju sa Koplja. Nakon lansiranja, letile bi par stotina metara, nakon cega bi samo krenula prema zemlji i pala. Izgleda da su sve zavrsile po ovoj sumi. Dosli smo do neke ograde. Iza koje se vidjela livada. Prosli smo kroz nju i nastavili kretanje, kroz gusto siblje, koje se nalazilo izmedu livade i ograde. Pahulje su tog momenta preuzele u potpunosti zadatak od kisnih kapi. Vidljivost se smanjila, tako da sam prisao blize komandiru, da bih mogao bolje pratiti prostor ispred nas...

PJEVAJ MOJ NARODE

Dok sam mu prilazio, rukom mi je dao signal da pridem do njega. Kada sam mu prisao, pokazao mi je kako je JNA zimska bluza u stvari najbolja maskirna uniforma. Prosto nisam mogao vjerovati ocima, kako se boja slagala sa bojom grabove kore. Nakon toga smo nastavili sa daljnjim kretanjem. Rukavice koje sam imao na rukama bile su totalno mokre. Ruke su mi se pocele da lede. Nakon tri sata kretanja, komandir je podigao ruku i pokazao da smo blizu cetnickih polozaja. Podigao sam prst i krenuo da otkocim pusku. Nisam imao snage, spustio sam pusku i ponovio radnju, nije bilo nikakvog rezultata. Prsti su bili ukoceni. Nakon sto iz par pokusaja nisam uspio da otkocim pusku, istu sam spustio na zemlju te je cizmom otkocio. Ova glupost mi se vise nikada ne smije desiti. Puska mora biti otkocena, istog momenta kada izlazim ispred linije. Komandir mi je rekao da izadem par metara ispred, da drzim strazu. Dok on klanja aksam namaz. Uradio sam sto mi je rakao, lezao sam na livadi i pratio prostor ispred nas. Komandir je klanjao iza mojih leda. Kada je zavrsio, zamjenili smo se. Nakon sto smo obavili namaz, nastavili smo sa izvidanjem. Nastavili smo kretanje izmedu drveca, koje je bilo dosta rijetko. Naisli smo na potezne mine koje su bile postavljene u dva reda razmaka oko deset metara. Zice su bile lahko uocljive, na snijegu koji je prekrio zemlju. Vjetar je puhao, tako da mi je snijeg isao direktno u oci i lijepio se za trepavice. Noc se brzo spustala, vidljivost je svakim korakom bila slabija. Pokusavao sam da memorisem i najmanji orijentir, pored kojeg smo prolazili. Nakon pola sata, uspjeli smo da dodemo do nasipa iza kojeg se nalazio transe. Nalazili smo se, izmedu dva rova, udaljena jedan od drugog oko cetrdeset metara. Vjetar je nanosio miris dima iz obliznjih zemunica. Sa desne strane, do nas je dopirao glas "pjevaca", koji je ocito odlucio da suborce posalje u ludnicu, svojim krestavim glasom. Jedino ako nisu uzivali u textu pjesme koju je pjevao. - Od Topole od Topole pa do Ravne gore. Pjevac me toliko iznervirao, da sam zelio da uskocim u transe, odem do njega i zasviram mu sa par rafala po usima. Komandir je vidio da sam se iznervirao. Pogledao je u mene i samo mi rukom pokazao da se smirim. Posto se nista posebno nije desavalo, nakon par minuta, smo krenuli nazad. Prosli smo kroz minsko polje, ostavili smo isto pola sata, dok smo izasli iz minskog polja. Nakon toga smo krenuli da se spustamo niz brdo. Kretao sam se mnogo opustenije. Konacno sam se uspravio, tako da sam osjetio kako mi niz leda curi voda i sliva se u pantolone. Konci na cizmama su ponovo popustili. Voda koja se nalazila u cizmama se ugrijala, tako da je davala ugodnu toplinu. Bojao sam se da ne budemo prisiljeni da negdje ne zastanemo duze vremena, to bi znacilo da bi se voda u cizmama zaledila. Dok smo se peli uz brdo prema Hrastovoj glavi, snijeg je padao tako jako, da sam se bojao da necemo uspjeti naci nasu liniju. Kada smo dosli do jednog kamena pored stazice, kojeg je komandir prepoznao, laknulo nam je. Nakon toga smo poceli da pricamo normalnim glasom, da bi nas nasi na liniji na vrijeme culi. Ubrzo smo izasli na nasu liniju. Obavijestili smo sve one koje smo trebali da smo se vratili. Nakon cega smo nastavili put. Komandir je konacno progovorio, normalnim tonom - Odlicno, sada mozemo da ih napadnemo za dva dana. Sutra cemo se spremiti i prekosutra pred vece ih mozemo razvaliti i po mraku se povuci nazad. - Mogli smo ih veceras nas dvojica napasti. Sigurno bi ih porokali. - Mozemo mi ovu liniju uvijek porokati, oni su na ovoj koti zavaljeni. Mozemo im uvijek prici bez problema. Sigurno je u pravu. Za ne povjerovati kako imaju ovako lose postavljenu liniju. Mada nemaju izbora, morali su je ovako postaviti. Nisu imali neki veliki izbor. Rastali smo se na Obhodzi. Posto mi se sestra vratila kuci, odlucio dam da ne idem veceras u kasanu. Sutra cu ranije

otici, tako da dodem prije smotre. Snijeg je vec napadao oko dvadeset centimetara. Ako ovako nastavi, ujutro se nece moci izaci iz kuce...

SNJEZNE PADAVINE
Snijeg koji pada vec drugi dan, omeo nas je da izvrsimo napad na Koplje. Ovo jos nisam vidio do sada, cijeli mart bez snijega a onda na kraju sve zatrpao. Ima vise od jednog metra. Ovakav snijeg jos nisam vidio. Sjedim u sobi, skoro da ne vidim kroz prozor na ulicu, koliki je snijeg. Dok sam lezao na krevetu i citao knjigu, usao je u spavaonu dezurni vojnik. - Pospanko, treba te neki general na ulazu. - Kakav general? - Nemam pojma, samo znam da ima dobru uniformu, ko da je general. - De ne zajebaji, sta pricas. - Ne zajebavam, izadi pa vidi, trazi tebe imenom i prezimenom. Izasao sam iz spavaone i dosao do portirnice. Ledima okrenut, ispred mene stajao je vojnik u americkoj uniformi, uniforma se sijala, kao da je tek otpakovana. Cizme na nogama su se bljestale od sjaja. - Oprostite, da li ste me vi trazili? Vojnik se okrenuo prema meni i skinuo kapu sa glave. Gledali smo se jedno vrijeme. Nismo rjeci progovarali. - Od kuda ti covjece ovdje? - Dosao sam prije par noci preko piste. - Pa gdje si do sada bio? - Lutao okolo dok sam te nasao. Nakon toga smo se zagrlili. Nisam mogao vjerovati, amidzic mi je dosao u kasarnu. Za njega sam cuo da je iskocio kroz prozor na pocetku rata i da je tako uspio da pobjegne cetnicima. Spakovao sam se i napustio kasarnu. Otisli smo istog momenta kuci. Rekao sam komandiru da cu se vratiti veceras, jer sam dezurni. Toliko novosti sam saznao danas. Vecinom losih stvari. Malo sta ima dobro. Njegov otac je nestao u Crnoj Gori, ne zna nista za njega. Sestra mu je ovdje u gradu, godinu dana je vec tu, na Alipasinom Polju, a ja sam to tek danas saznao. Jednom sam samo cuo da trazi familiju preko pokidanih veza, ali tada je bila u Gorazdu. Sin od tetke i njegov sin koji su odvedeni u KPD Foca. Kao da su u zemlju propali. Nema nikakvih vijesti o njima. Pokusavali su raznim kanalima nesto da saznaju ali nista. Sigurno su ubijeni, nema skoro nikakve nade da su zivi. Moji su roditelji i sestra zivi. Nalaze se u Rastelici u nekoj skoli u izbjeglickom centru. Na zalost misle da sam ja tesko ranjen, cak ne vjeruju da sam prezivio. Neko im je rekao da sam bio na Otesu i da sam tesko ranjen. Skontao sam iz price da me neko zamjenio sa momkom koji je imao isto prezime kao i ja a moj nadimak je njegovo ime. On je tesko ranjen tih dana. Kaze da stari ne prica, ne progovara skoro ni rijeci. Po cijeli dan sjedi ispred skole, pusi jednu iza druge cigaretu i suti. Ni sa kim ne razgovara. Psihicki je skroz lose. Krenuli su bili da idu za Njemacku ali su se predomislili. Posto nisu znali za ostatak familije, odlucili su da i oni ostanu. Za brata su culi da je u logoru. Drugo nista ne znaju. To je ono sto sam i predopstavljao. Nije bilo moguce da se mogao tek tako izvuci iz svega ovoga. Sada moram naci nacina da nekako izadem iz grada i odem do roditelja. Amidzic je prosao puno ratista. Obisao je Vucevo, Trebovu, Gorazde, Grebak, Trnovo, Igman, Gradacac... Na kraju je ostao bez jedinice, tako da je odlucio da dode u Sarajevo. Hoce da ostane ovdje, pokusat ce se negdje ubaciti u jedinicu. Kcerka od tetke mu je udata za brata od rahmetli Smaja Sikala. Tako da mu je taj zet obecao da ce mu srediti papire kod njih u brigadi. Muntao sam ga da prede kod nas. Ovdje ce mu biti bolje nego da ide na Zuc. Pristao je, sutra ce otici sa mnom u brigadu, da vidi da li moze da se ubaci ovdje u jedinicu...

KAMERMANI IZ DALEKA SVIJETA

Veceras kada sam se vracao sa komandirom sa vecere, naisli smo na dvojicu zanimljivih tipova, koji su dosli u ovaj grad i ovu zemlju iz daleka svijeta jedan cak iz Amerike, drugi ko zna od kuda. Kada smo ih susreli, zavrsavali su sa snimanjem mezarja na Kovacima. Komandir je sa kamermanima stupio u kontakt, nisam ni znao da ovako dobro govori strane jezike. Skontah veceras da komandir govori ne jedan vec tri jezika. Do sada sam mislio da ne zna ni nas kako treba. Covjek me svakim danom iznenaduje sve vise i vise. Nakon duzeg razgovora, dosli su sa nama u kasarnu. Ponudili smo im prenociste. Kada smo dosli, nismo imali sta da

im ponudimo za jelo. Srecom ubrzo su ljudi iz ulice, organizovali nesto, tako da su napravili takvu veceru, da bi im na tome zavidjeli i mnogi hoteli. Stvarno u ovom ratu, ljudi daju ono najbolje od sebe. Ovaj gest veceras, se ne moze opisati. Ovo se samo moze dozivjeti. Znam da se pate i sami sa hranom i da su sigurno neki od njih veceras ostali gladni, ipak su ono sto su imali podijelili sa drugima. Sa amidzicem sam isao do komande korpusa, pokusavali smo na sve nacine da ga nekako prime u nasu brigadu ali nismo uspjeli. Ja sam isao skupa sa njim, samo sam ja trazio da idem iz Sarajeva za razliku od njega i nisam nista uspio. Svugdje isti odgovor, nema promjene jedinica. Mada on i nema neku jedinicu, za koju bi rekao da je njegova. Na kraju smo se dogovorili da ode u moju bivsu cetu i da se prijavi na strazu. Da samo kaze da nigdje do sada nije bio u vojsci. Ako kaze da je bio, opet ce biti ista stvar. Jutros je otisao da obide neku familiju, nakon toga ce odluciti sta i kako dalje. Opet sam dezurni, veceras nocna smjena, sada je 3:00h poslije pola noci. Vani je tiho i mirno, ne cuje se pucanje, kapi sa streha su jedino sto remeti tisinu. Jugo je, tako da se snijeg koji je napadao proteklih dana brzo topi. Izgleda da se nece dugo zadrzati. Na radiju pustaju super muziku. Upravo ide Sve sto zelim u ovom trenutku Idi, idi iz zivota moga Srce mi je izgorelo moje, dusa je ostala bez tvoga... Meni se sinoc desila jedna cudna stvar. Isao sam sa Munjom na Vratnik, on munta neku djevojku vec duze vremana. Dok je on muntao tu djevojku, ja sam otisao sa njenom prijateljicom i na kraju je ispalo da smo se nas dvoje poceli zabavljati. Sega mi je sve to bilo, djevojka ima momka, poznajem ga odlicno. Tako da cu ovo morati rascistiti, svakako mi i ne odgovara nesto posebno. Nekako cu se vec izvuci iz svega ovoga. Dani prolaze, vrijeme se mjenja, jedino sto ostaje isto su nase patnje. Ovdje je raja super, svi su otkaceni maximalno. Stvarno sam imao srece sa ovom jedinicom. Kada sam napustao Orlic, mislio sam da vise nikada necu naici na takvu raju. Sada smo se ovdje odlicno uklopio. Opet se vezem previse za ljude, svi su mi nekako postali bliski. Upoznao sam njihove sudbine a to je ono sto sam sebi bio obecao da ne cinim. Izgleda ipak da ja tu ne mogu nesto puno uciniti. To jednostano dolazi samo od sebe. Kako bi bilo lijepo, kada bi svi oni docekali kraj rata. Samo tako bi svi mi mogli da budemo sretni. Svi smo mi ovdje skoro djeca. Sreca pa imamo Faruka i mog komandira, koji su puno iskusniji i pametniji od nas djecurlije. Da nije njih, bojim se da bi mi brzo negdje nadrljali. Nadam se da ce uspjeti i dalje da nas drze pod kontrolom. Sutra moramo voditi ove face na Borija, da nesto snime. Nije bas ugodno ici gore po ovom snijegu ali sta je tu je. Idemo dalje, do kada vidjet cemo...

BOJNI OTROVI U STAROM GRADU

Juce popodne sam sa komandirom i kamermanima isao na Borije. Kada smo dosli do linije, poceo je da puse neki vjetar, nosio je snijeg sa borova, tako da sam imao osjecaj da je snijeg poceo ponovo da pada. Dosli smo na bok linije iznad vikendica. Izasli smo malo ispred linije, da bi mogli snimiti cetnicke rovove. Nakon nekih par minuta snimanja, vratili smo se nazad na nasu liniju. Kroz sumu smo krenuli prema kamenolom. Ostao sam sa jednim vojnikom da se upitam, komandir je stajao sa mnom, dok su kamermani nastavili kretanje stazicom. Iznenada je ispred nas poceo neko da vice. Brzo smo krenuli stazicom prema mjestu od kuda je dolazio glas. Na stazici su stajali kamermani, ispred njih je bio komandir cete, koja je bila na smjeni. Vikao je na njih, mahao je puskom, dok su zbunjeni kamermani buljili u njega. Kada je vidio nas dvojicu, istog momenta je prestao da vice. Okrenuo se prema nama - Pa ko su vam ova dvojica? - Doveli ljude malo da snime cetnicke polozaje. - Pa sto meni niste dosli, mogao sam ih pobiti u ovoj sumi... Nakon par minuta se smirio, umjesto svade, pozirao je ispred kamera. Pricao je o pocetku rata i prvim barikadama na Hladivodama. Zelenim beretkama, zabrani prolaska njemu preko Vratnika zbog izjave na pocetku rata... Da smo ga pustili jos koji minut da prica, ko zna gdje bi mu bio kraj, sreca pa je komandir prevodio, samo ono sto mu je odgovaralo, ostatak je samo mudro presutio. Nakon sto smo sa kamenoloma snimili sto je bilo zanimljivo. Spustili smo se putem niz kamenolom i vratili preko Gazinog Hana u kasarnu. Kada smo u kasarni htjeli da presnimimo i pogledamo snimke, koje smo napravili taj dan. Skontali smo da nas video ne podrzava sistem na koji radi njihova kamera. Fol je u nekom PAL i SECAM sistemu. Ne kontam u cemu je fora, samo znam da nismo uspjeli nista vidjeti. Steta a vodili smo ih, jer smo mislili njihove snimke da iskoristimo za analizu terena i pripremu neke buduce akcije... Kamermani su jutros napustili kasarnu. Otisli su dalje, da traze zanimljiviju pricu od ove nase. Slabo smo im mi sta mogli pomoci. Dosli su u vrijeme kada je moguce samo pucati snajperom. Sve drugo je u stanju mirovanja. Nema

izvidanja, sada smo na odmoru. Primirje jos uvijek ko fol traje. Posto je jutros bilo hladno. Nasli smo jedan stari JNA sinjel, koji je bio natopljen masinskim uljem. Strapali smo ga u pec bubnjaru koja se nalazi u portirnici. Zapalili smo vatru i zatvorili vrata. Nakon sto se vatra razgorila, pec je pocela da se trese. Crni dim je kuljao napolje. Kada smo izasli ispred kasarne, u ulici se nista nije vidjelo od dima. Nakon par minuta, zvonio je telefon. Zvali su iz komande brigade, da hitno provjerimo da li su baceni bojni otrovi u nasem rejonu starog grada, javili sa osmatracnice da se dize neki cudan dim. Nas ABHO izvidac, izasao je izpred kasarne. Sav ozbiljan, podigao je glavu prema nebu, par puta uvukao zrak kroz nos, te se nakon toga vratio nazad u kasarnu, uzeo telefon u ruke i mirno rekao - Nema nikakvih otrova, radi se o obicnom dimu. Danas smo ga cijeli dan zvali Otrovom, kako je stanje, mislim da ce mu ovo i ostati nadimak. Ovdje kada se jednom provalis, vise nema sanse da se izvuces. Mozes biti siguran da ce ti se svi na kosti navaliti. Moras biti dobro jak da te ne slome. Nemaju milosti ni prema kome...

PUCANJ KOJI NE PREKIDA PRIMIRJE ALI PREKIDA ZIVOT

Ovih dana sam sa uspio uvezati sa snajperistom iz naseg voda. Tako da sada svakodnevno idemo skupa na snajpersko izvidanje. Prije dva dana smo vodili sa nama i jednog momka, koji je isao u policijsku skolu na Vracama. Uspio se nekako izvuci na pocetku rata iz svega toga. Nema nikoga u Sarajevu, tako da ga je ovaj primio kod sebe. Neki posten momcic. Dali smo mu teleskop, tako da nam je pomagao u osmatranju i navodenju prilikom gadanja. Konacno smo uspjeli otici na polozaj ispred nase linije, kao sto smo se dogovorili prije mjesec dana. Nakon sto smo Izasli ispred nase linije i dopuzali smo do mjesta za osmatranje terena koji se nije mogao vidjeti sa nase linije. Nasli smo prirodnu uvalu, koja je bila odlican zaklon. Cekali smo dugo, skoro dva sata smo lezali u snijegu. Sreca pa nije bilo puno hladno, inace bi se smrzli. Poceo sam da razmisljam o povlacenju, dosta mi je bilo cekanja. Onda su se iznenada pojavila dva cetnika na transeu ispred nas. Vojnik koji je drzao dvogled u rukama i gledao prema gradu, na sebi je imao SMB zimsku jaknu, i neku crnu kapu na glavi. Drugi vonik je stajao pored i pokazivao nesto prstom. Bio je u maskirnoj uniformi, pravi kataloski primjer vojnika. Sve zategnuto i sredeno. Sigurno su pravili spisak gradevina koje jos uvijek nisu spaljene u Sarajevu, da i njih ubrzo dokrajce. Bili su mete kakve se samo pozeljeti mogu. Gledao sam u njih kroz optiku. Lagane mete, kao da ih je smrt dovela ispred nas. - Kako da pucamo, po jednog ili samo jednog? - Samo jednog, ako ga pogodimo, nece od njega nista ostati. - Ja bih ovog u SMB jakni, opasna je faca, vidi mu samo glave, ovaj bi ti ko piletu otkinuo vrat. Ovaj maskirni je neka pegla frajr. - I ja sam da gadamo ovu odvratnu SMB facu. - Kada cemo pucati? - Neka mali broji do pet, nakon toga pucamo. - Hajde kreni brojati. - jedan, dva, tri, cetiri, pet Dva pucnja su se spojila u jedan. Cetnik kojeg smo gadali, pao je iza nasipa. Vise ga nisam vidio, drugi je isto nestao - Pogodili ste ga! - Jesi li siguran role? - Jesam, sigurno je pogoden. Tijelo mu je mlatnulo od zemlju nekontrolisano. Ovaj drugi se bacio na zemlju. Nastavili smo cekati. Morao je neko doci do njih, ako je ceto pogoden. Nije bilo transea do mjesta gdje su bili. Tako da se livadom dolazilo do njih. Nakon par minuta, to se i desilo. Trojica vojnika su trcala sa nosilima prema nasipu iza kojeg je pao cetnik. Ponovo sam naslonio snajper, krenuo sam da nisanim prema njima. Cekao sam da stanu, da bi ispalio jos jedan metak. Taman kada sam bio spreman da pucam, vojnik do mene je stavio ruku na moju pusku...

SIDRO KOJE LADU CUVA

- Dosta!! Nema vise pucanja. - Zasto? - Zato sto smo ispred linije, ako nas skontaju, mozes za par minuta ti biti taj, na kome ce neko da potvrduje pogodak. Dovoljno smo danas uradili. Jedan cetalj manje, kud ces bolji poklon. Skinuo sam prst sa obaraca i nastavio da gledam kroz optiku. Dvojica cetnika, su preko livade izmedu sebe nosili nosila na koja su stavili SMB-ca. Jos je doslo par vojnika, u ispomoc. Nisanio sam i zelio jos koji metak da ispalim ali nisam uspio. Pucanj me prekinuo u razmisljanju, trznuo sam se od iznenadenja. - Sto si ti sada pucao, koji ti je? - Pogledaj dvojicu na livadi, samo ne pucaj prema njima. Kroz optiku sam vidio na livadi dvojicu cetalja kako leze. Ostali su nestali iz vidokruga. - Sta ovo leze dvojica, na zemlji? - Poklopili su se, ko kazaljke na satu, nisam mogao izdrzati da ne pucam. Gadao sam ovog prvog, sigurno ga je metak prosisao i zdrmo ovog drugog. - Jednim metkom dvojicu ceta. Svaka cast, ima da ti poljubim to odvratno lice, kada dodemo na nasu liniju. Mada cu sigurno zaboraviti na obecanje u meduvremenu. Posmatrao sam ih, jedan je puzao livadom, prema zaklonu. Drugi se nije mrdao. Dok su se borili za zivot, PAT je poceo da puca po brdu, iznad nas. Ocito je bilo da su se dobro preracunali. Nisu ni slutili da smo im tu ispred nosa. Nakon par minuta, dvojica vojnika su istrcala na livadu, vukli su za ruku cetalje koji su lezali. Puske su bile spremne za pucanje ali ovaj put nismo metka ispalili. Zadatak je ispunjen vise nego dobro. Preostalo nam je jos samo da se vratimo na nasu liniju u komadu. Pratili smo desavanja na terenu. Role nije nista progovarao, malo se tresao od straha, mada je vise nego dobro sve podnio. Posto je bilo opasno da se krecemo, ostali smo u zaklonu. Granate su padale iza nasih leda, preoravali su nasu liniju. Osuli su paljbu sa svih strana, par granate je zavrsilo u naselju. Po ko zna koji put od pocetka rata, gledam isti film. Nakon naseg uspjesnog pogotka, dolazi do granatiranja. Kao da zele istog momenta da namire gubitak u svojim redovima. Kada je poceo da se spusta prvi mrak, lagano smo se izvukli iz zaklona i vratili na nasu liniju. Nije srecom niko nastradao. Sve je bilo pod kontrlom. U zadnje vrijeme imamo dosta dobru suranju sa linijom. Obavjestimo ih uvijek prije nego sto krenemo da pucamo sa snajperom. Tako da budu oprezni dok mi ne odsviramo kraj uzbune. Spustali smo se niz padinu brda. Siluete okolnih brda strsile su u noci. Tamna kotlina je i dalje izgledala sablasno. Izmaglica se podigla, tako da je izgledala jos mracnije i strasnije. Dok su Role i snajperista pricali o danasnjem danu, ja sam pjevao pjesmicu, koja mi je tog momenta pala na pamet. Ima neka tajna veza, sa sve ljude zakon krut, Njome covjek sebe veze, kada bira neki put, Sidro koje ladu cuva, da ne bude buri plijen, Tone skupa sa tom ladom, jer je ono dio nje Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas, Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas... Bas me interesuje da li ja imam neko sidro koje me cuva i stiti u ovim vremenima zla, tuge i patnje...

HEROJI MOJE ULICE

- Jutro 5 aprila 1992 sam docekao skupa sa trojicom sa slike. Tada nisam ni u ludilu mogao pomisliti da ce rat trajati tako dugo i nanijeti svima nama duboku bol. Bol koju jos uvijek svi osjecamo. Kada sam prije par noci uzeo ovu sliku da posaljem ratnom drugu koji je nabasao na ovaj blog a kojeg sam do sada opisivao pod nadimkom Asko, nisam nesto razmisljao o sudbinama ljudi sa slike. Tek sam danas na godisnjicu pocetka rata vratio film unazad i vidio da su ovi na prvi pogled obicni ljudi u stvari pravi heroji - Kraj rata nije docekao jedan od njih. - Jedan je izgubio suprugu od cetnicke granate. - Jedan je invalid. - jedan je izgubio daidzu i otac mu je invalid. Previse tuge je bilo tih godina, tuge koju mnogi nikada nece razumijeti. Zanimljivo je da nikada nisam mogao primjetiti znakove tuge na njihovim licima koji bi ih odali. Hvala im svima sto su bili tu kada su trebali i kada su mi trebali. Bez njih bi i moj zivot sigurno tih godina bio puno tezi i nepodnosljiviji.

SNOVI O BOLJEM ZIVOTU

Juce su dvojica vojnika sa kojima sam htio da idem u Gorazde napustila grad. Otisli su za Mostar, nadam se da ce uspjeti da se docepaju cilja. Jednostavno vise nisu mogli izdrati ovdje. Poceli su da sanjaju neki novi zivot, daleko od rata i smrti. Morali su nesto da promijene u zivotu. Spakovali su se i otisli, mada ni sami ne znaju gdje ce i kako. Ja sam ostao. Razmisljao sam o odlasku, proteklih dana. Na kraju sam ipak odlucio da ostajem. Nisam jos uvijek spreman da odem iz Bosne. Njihova zelja je sada da pobjegnu vani, ako uspiju da nadu neku vezu u Mostaru. Neka im je sa srecom, nadam se da ce nekako doci do zeljenog cilja. Dali su sasvim dovoljno zivota za Bosnu. Danas smo cijeli dan proveli kod komandira u podrumu. Improvizovali smo neke naprave, koje nam mogu posluziti. Narezivali smo navoje za prigusivac, koji pokusavamo da montiramo na pusku. Prvi put nismo uspjeli, jer ga je udar

pri ispaljenju metka, otkinuo. Odletio je sa puske kao da smo ispalili tromblon. Nesto smo danas uspjeli da doradimo, sutra cemo da isprobamo, da li ce da fercera, prema nasim zamislima. Dok smo radili, u dvoriste je usao jedan covjek, poznata faca svakom stanovniku ove tamne kotiline kao sigurno i mnogim drugim u Bosni a i u svijetu. Zbunio sam se, tako da sam stajao ukocen, sa turpijom u rukama. Komandir se upitao sa njim, predstavio nas je kao svoje suborce. Politicar nam je pruzio ruku, nije se obazirao na prljavstinu, od korozije i masti. Sa njim je bio neki momak, koji ga je pratio. Politicar mu je rekao da ode do auta i da donese nesto. Vratio se nakon par minuta, sa sobom je imao pancir i sljem. Izgleda da je to ostalo od UN-a. Kada je isao sa aerdoruma. Pancir je plave boje kao i sljem. Poklon zlata vrijedan u ovoj drzavi. Proveo je dvadesetak minuta sa nama, pitao nas je o stanju na terenu i kako podnosimo sve to. Nakon toga je usao je u kucu. Istog momenta kada se udaljio pitao sam komandira - Sta ovaj radi kod tebe? - Pa zivi tu? - Pa zar ovo nije tvoja kuca? - Jeste, ali to mi je daidza, tako da tu zivi od kako je poceo rat. - Pa sta ti radis u diverzantima, kada ti je ovo daidza i jos spilas tri jezika bolje nego ovaj nas i imas tih faxova zavrsenih? - Glupo pitanje, duznost mi je da budem ovdje. Usutio sam se, jer me pravo ruzno pogledao kada sam ga ovo zadnje upitao. Izgleda da sam ga pravo uvrijedio. Ne kontam covjeka jos uvijek. Svaki dan se izlaze opasnosti. Do sada nema gdje nije bio i kroz kakva je sranja prosao. Imao je i ima jos uvijek priliku, da napustiti ovaj grad i ovu drzavu. Bio je toliko puta blizu smrti. Cak mu je metak u jednoj akciji prosao kroz kapu na glavi. Politicar mi je jos cudniji. Ovdje nema ni struju ni vodu. Koji davo bar prioritet za struju ne dovuce. Imaju ga razni hajvani u ovom gradu. zasto i on nebi imao. Voda dode svake prestupne godine. Mislio sam da politicari zive malo bolje. Izgleda da ne zive ili samo neki od njih ne zive. Predsjednik moje mjesne zajednice, uziva vece privilegije nego ovaj covjek. Mada je u mojim ocima on jedina nada za ovu drzavu poslije rahmetli Hakije Turajlica. Nekako mi je sada lakse ratovati nakon ovog saznanja. Ako moze komandir kroz sve ovo prolaziti a svaki dan moze otici iz ove zemlje bez ikakvih problema i da ne zali ni za cim. Svakako je prema njegovoj prici vecinu zivota i zivio van ove drzave. Zasto bi meni bilo tesko, meni kome je ovaj komadic zemlje sve sto imam u zivotu. Tesko je razumjeti izgleda bilo sta u ovom ratu, svaki covjek je izgleda prica za sebe. Narod voli da prica svoje price i da misli da zna sve i svasta, u stvari malo nas ima cast da upozna samog sebe. Ja sebe svaki dan iznenadim sa necim novim. Zivotna vrteska me baca, iz krajnosti u krajnost. Sve je dobro dok ne popusti koji lanac i ne sletim sa svog kolosijeka u neku provaliju zivota, iz koje necu moci da se povratim...

GLADNI KOMADANTI
Isli smo sinoc u izvidanje Sucura Kuca. Sinoc smo se ponovo smrzli dobro, jer su noci jos uvijek uzasno hladne. Nikako da popusti malo ova zima. Veceras bi trebali da napravimo neku manju akciju u tom rejonu. Posto komanda hoce neku akciju, pritiscu nas zadnjih dana da nesto odradimo. Odlucili smo da primjenimo sistem, tromblonanja i rafalanja, malo buke da se podigne i da tako zadovoljimo gladne komadante. Usput cemo neutralisat dvije kuce koje se nalaze u medu zoni. Kuce se nalaze se na ruznom mjestu, tako da cetnici mogu u njih uci u toku dana. Ako bi se to desilo, mogli bi bez problema iznenaditi snajperom nekoga na nasoj liniji. Pripremili smo plan akcije, tako da nebi trebalo da bude nekih problema. Dobili smo RPG od brigade maxuz za ovu priliku. Ima cak i opticki nisan na sebi. Pripremili smo nesto exploziva, koji cemo postaviti u jednu od kuca, koju mislimo dici u vazduh, drugu kucu cemo spaliti. Imamo jedan svjetleci tromblon, koji cemo ispaliti i tako zapoceti akciju.. Ja sam danas vrijeme iskoristio tako sto sam spavao. Odmarao sam se tokom dana. San mi je bio potreban, jer sam sinoc noc proveo bez spavanja. Poslije vecere, krenuli smo na odrediste. Dosli smo do nase linije kod Satelitske antene. Okupili smo se u kuci, koja sluzi kao neka komanda cete. Tu smo se dogovorili sa odgovornim na liniji o podrsci koja ce nam trebati i pravcu povlacenja. Nakon sto smo sa njima sve dogovorili, izasli smo do Satelitske antene. Tu smo ostavili kamermana, koji je trebao da snimi pocetak akcije, explozije i vatru koja ce morati da se vidi. Nakon toga smo nastavili kretanje ispred linije. Komandir cete i komandiri vodova su otisli naprijed sa ostatkom vojnika. Kepa, student medicine kojeg zovemo Doktor i ja, ostali smo da cuvamo lijevi prilaz kucama od strane Brezika i Dubokog potoka. Nakon sto krene pucnjava, mi smo trebali pretrcati do brdu desno od nas, odakle se vidi prilaz Sucura kucama i otvoriti vatru po cetnickim polozajima.

Komandir cete je imao zadatak da postavi exploziv u kucu. Lezali smo na zemlji uzasno dugo, vec sam se poceo tresti od hladnoce. Kada je do nas dosao snajperista iz izvidackog voda i rekao nam da se spremimo za pocetak pucnjave, bilo mi je drago kao da mi je rekao da me vodi negdje na kafu. Sve je bilo spremno za pocetak. Stajali smo pored mosta na putu. Odjednom ce cuo pucanj. Nakon toga se aktivirao svijetleci tromblon tacno iznad nasih glava. Tek kada nas je svjetlost obasjala, skontali smo da smo ostali na cistini i bili pravo uocljivi sa svih strana. Poceo je da puca mitraljez iz kuca Sucura. Sa Zecije Glave se oglasio PAM, zivdalo je svuda oko nas. Bacio sam sa podzida kroz granje. Pad sam zavrsio u blatu pored vode. Kada sam posao da se podignem preko mene je pao Doktor. Udario mi je u leda i svalio se direktno u vodu. Krenuo je da mlatara rukama, kao da pliva. Nakon cega je poceo da vice - Nema mi puske, izgubio sam pusku!! Prije nego sto sam skontao sta se desava plamen nas je obasjao a potom i jaka detonacija. Zalegao sam ponovo u blato u kome sam se nalazio. Pucnjava iz Sucura kuca je utihnula nakon detonacije. Tada sam skontao da je nas RPG pogodio cilj. Nakon sto se ugasio svijetleci tromblon. Kepa je kroz granje punom tezinom uletio u blato u kome sam jos uvijek stajao. Nakon sto je tresnuo, okliznuo se i sletio u vodu. Gdje je Doktor jos uvijek trazio pusku. Svijetleci meci su letali na sve strane oko nas. Par detonacija minobacackih granata je odjeknulo u blizini. Cetnici su ispalili fenjerusu, tako da su nam pomogli da se snademo. Doktor je konacno uspio da pronade pusku. Ja sam pogledao prema njima i odlvalio se smijeti. Prljavi i mokri, su mi licili na pokisle miseve uvaljane u blato. Nakon sto su skontali cemu se smijem, poceli su i oni da se smiju. Detonacije granata i nas smijeh su se mijesali. Trojica ludaka su na trenutak zaboravili gdje se nalaze. Nakon sto se ugasila fenjerusa, pribrali smo se i skontali da smo ipak u nekoj vrsti akcije i da oko nas padaju granate. Tako da je smijeh nestao. Krenuli smo trcati kroz potok prema ivici brda, ispred nas. Morali smo stici na vrijeme da otvorimo paljbu, prema Sucura kucama, da bi se nasi mogli na vrijeme povuci...

VALJA NAMA PREKO RIJEKE

Dosli smo nekako do ivice i poceli da razmjenjujemo pjesadijsku paljbu sa cetnicima. Iznad nas je odjeknula jaka detonacija. Nismo mogli u tom momentu da razlikujemo detonaciju exploziva od granata koje su ovaj put padale svakih par sec oko nas. Ubrzo smo culi pucketanje drveta koje gori. Plamen se brzo sirio, tako da nas je pocela svijetlost plamena da obasjava. Nakon par minuta, Komandir cete i ostali vojnici koji su bili sa njim, dolaze do nas. Krenulo je povlacenje. Spustili smo se nakon toga u potok, kojim smo krenuli prema cesti. Provukli smo se ispod mosta i dosli do Moscanice. Zastali smo na trenutak, Moscanica je izgledala strasno u tom momentu. Nabujala od snijega koji se otopio predhodnih dana, hucala je i nosila sve pred sobom. Neko od vojnika je uskocio u vodu. Nismo se puno dvoumili nakon toga. Slijedili smo ga i uskakali jedan po jedan u vodu. Pokusao sam da se drzim za zile i grane drveca koje su se nalazile sa strane. Bojao sam se da me voda ne potkaci i ne odnese. Rijeka koja ljeti ne lici ni na potok, sada je izgledala tako divlje. Nije bilo sanse da bih mogao kontrolisati tu divlju snagu ako padnem u nju. Dovoljan bi bio jedan udar glavom od kamen i da se ne uspijes izvuci. Dok sam se drzao za podzid od ceste i stajao u brzaku. Dvije granate jedna iza druge, pale su iznad nasih glava na cestu. Zagluhnuo sam na usi, po nama su padali geleri i kamenje. Vojnik pored mene je nesto mrmljao nisam mogao da ga cujem od buke vode. Ja sam vikao iz sveg glasa - Imao sam osjecaj da mi je pukla na glavi granata. - Pa i nije daleko, nekih pola metra maximalno iznad nas. - Zamisli da ti se aktivira na glavi. Covjece ko bi te kupio po ovoj vodi. - Koji si ti kreten, da te hoce voda odnijeti ludace jedan. - Nema sanse, vidi kolike su mi noge, prije ce tebe potkaciti. Granate su padale po cesti i iznad nasih glva, dok smo se mi spustali korak po korak ivicom rijeke. Par puta sam se pravo uplasio, jer sam bio na samoj granici da me pokupi brzak. Momak koji je isao ispred mene, imam osjecaj da je nizi od mene oko pola metra. Nije mi jasno kako se on uspio izvuci a da ga voda ne odnese. Jos se nije u potpunosti oporavio od ranjavanja na Hladivodama. Snajper ga je poderao, tako ruzno da nije zaobisao niti jedan vitalni organ a da ga nije ostetio. Ubrzo smo uspjeli da izademo iz rijeke. Pretrcali smo cestu i utrcali u rov iznad ceste. Prvo sto je progovorio bilo je - Uh!! Da sam bio nizi jedan milimetar sigurno bi me odnijela voda. - Nebi, ne brini se, takvog baxuza nece ni voda. Nakon sto smo se svi iskupili. Ja sam otisao sa Kepom da vidimo sta je Kamerman snimio i da vidimo kako gore

kuce. Plamen je obasjavao okolinu. Tako da se sve vidjelo, skoro kao po danu. Kuca koju smo minirali, nije srusena. Izgleda da nije sav exploziv explodirao onako kako smo mi zamislili. Nasli smo kamermana na dogovorenom mjestu. Umjesto da snima, lezao je iza podzida, i snimao nebo. Dok su meci zvizdali okolo, granate padale po liniji i ispred. On je mirno lezao i snimao zvijezde. Tu sam nasao i snajperistu iz izvidackog voda. Uspio je iskoristiti guzvu i pretrci prije pucnjave preko brda do Satelitske antene. Tako da je za razliku od ostatka jedinice bio suh. Plamen od kuce koja je gorila, obasjavao je okolinu. Tako da vise nije bila potrebna svijetleca granata da nesto osvijetli. Mi smo se spustili nazad do kuce iz koje smo i krenuli na zadatak. Nakon sto smo se svi okupili, zivi i zdravi, krenuli smo nazad prema Gazinom Hanu i kuci od izvidaca, koju jos uvijek nisu razduzili. Jutro je vec bilo svanulo, kada smo dosli do kuce. Komandir nas je postroji i izvrsio smotru. Cestitao nam je na dobro odradenom poslu. Kamerman je uzeo kameru i konacno mirne ruke snimio nesto. Kada smo zavrsili sa smotrom, krenuo sam da podignem opremu sa podzida na koji sam je ostavio. Tek tada sam vidio da mi je odjeca ukocena. Hladan zrak ju je zaledio. Nastavio sam se kretati poput robota. Svaki dodir tijela sa zaledenim pantolonama, izazivao je ledeni sok. Morao sam se kretati pazljivo. Bojao sam se da mi se pantolone ne polome. Hladnoca je tako ukocila pantolone, da sam imao osjecaj da su od stakla a ne od satorskog krila. To su mi bile posljednje koje sam imao. Maskirni kombinezon, ne mogu koristiti zimi. Cak je i za ljeta pretanak. Nekako sam uspio da se dovucem do kasarne. Prije nego sto sam ih svukao sa sebe, moram sam prvo da ih odledim. Da bi dobile na elasticnosti. Nakon sto sam se presvukao. Uvukao sam se u vrecu za spavanje i jos dugo vremena se tresao od zime, sve dok nisam uspio da zaspem...

RATNA ADMINISTRACIJA
Juce sam isao kod nacelnika na razgovor da me pusti sedam dana da odem da vidim roditelje. Nije htio da me primi na razgovor. Na kraju sam bio uporan i nisam htio da odem iz komande dok me ne primi. Cak sam se posvadao i sa vojnom policijom. Jednog sam zatjerao i materinu. Kada je pokusao da me odvuce za ruku iz hodnika. Nakon sto je nastala frka nacelnik se smilovao i primio na razgovor. Trazio sam sedam dana slobodno da odem u posjetu roditeljima. Sve sam mu objasnio, sta je i kako je. Na kraju nije htio da cuje za tu ideju. Pola sata sam ga molio ali bez uspijeha. Covjek je tvrdoglav i uporan. Rekao mi je - Rat je, sada nije vrijeme za posjete. Ko mi moze garantovati da ces se ti vratiti nazad? - Nema problema, samo da znate da cu ja otici, a ako ne odem legalno nikada se sigurno necu vratiti. Na kraju je ustao i rekao da mu je zao i da mora ici negdje na sastanak. Koji kreten od covjeka. Pojedinci dobijaju da idu u Njemacku da posjete familiju, i svi znaju da se nikada nece vratiti a meni ne daju da odem do Tarcina. Dode mi da uzmem pusku i da ih sve pobijem po onoj smrdljivoj komandi, koje dzukele od ljudi. Godinu dana, godinu dana sam skoro bez dana odmora bio na raspolaganju. Bilo kada i bilo gdje da su me pozvali isao sam. Nisam cak ni pitao gdje i zasto idem, zasto bas ja da idem od toliko drugih u ovom gradu? Sada vidim da sam to sve radio uzalud. Opet mi sudbinu kroji neko ko nije vidio cetnika ni na TV jer bi se i tada prepao. Dok sam se ja borio sa cetnicima izgleda da su se pojedinci borili kako da dodu do pozicija sa kojih mogu da drugima zivot zagorcavaju. Uzasno sam ljut, ne znam sta da radim sada. Najradije bih bacio pusku i pokupio se i otisao preko piste. Igman cu preci ako treba na trepavicama. Najradije se ne bih vise ni vratio u ovu prokletu kotlinu. Kotlinu u kojoj sam do sada dozivio samo lose stvari. Ne mogu se sjetiti da sam dozivio i jednu lijepu. Ovo malo raje koje imam ovdje, sve su djeca. Ja sam skoro najstariji u nasem vodu. Kepa, Asko, Skolski... Svi su mladi od mene. Prvi izvidacki vod, skoro su svi moja generacija. Subarin vod je vec prica za sebe. Kod njega prosjek nije ni osamnaest godina. Boze moj, na sta spade Bosna, da mi djecurlija budemo ti koji ce da je brane a oni koji bi to trebali da rade izvukli su svoje guzice na sigurno. Na kraju ce oni vec izmisliti sebi neku funkciju a mi cemo i dalje da se borimo. Jebem ti ovu drzavu ako ce ove gnjide od ljudi da upravljaju sa njom. Izgleda da je ova broba uzalud. Jedino sto izgleda uspijevamo je da spasimo ljudima glave u ovoj kotlini. Ostalih promjena nema, bagra ce opet da vlada. Kada udem u komandu kao da sam usao u gnijezdo lesinara od ulaznih vrata do posljednje kancelarije. Sve face hijena koje podviju rep i kriju se iza coskova. Gledaju samo povoljan trenutak kako da pokazu svoju snagu na nekome ko je nemocan da se bori protiv njih. Dosao sam uzasno ljut u kasarnu. Sreca pa je kod nas dosao jedan stranac da noci. Tako da sam se smirio, nisam htio da vidi da sam ljut. Ne treba on da vidi moje ne zadovoljstvo. Ipak je ovo nas interni problem, sa kojim ce se i on kad tad susresti. Sve funkcionise kako treba, do momenta kada trazis neko pravo za sebe. Tada se pojavi hiljadu i

jedna prepreka. Nema sanse da ih mozes preskociti sve. Uvijek ces zapeti za neku i polomiti nos. Vrijeme, prolazi. Sve je manje i manje snage. Sve se nadam da cu se probuditi jednoga dana i da cu skontati da je sve ovo bio samo ruzan san. Ako je ova mora java, kakvi ce tek snovi teski da budu...

KOMPOZITORI
Protekla dva dana sam bio slobodan. Vrijeme sam proveo kod kuce. Bio sam na dvije feste u mahali. Raja se pravo organizovala. Uveli su sistem rotacije, tako da su svaku drugu vece kod negog drugog u podrumu. Harmonika je tu, jos uvijek je isti svirac kao i od pocetka rata. Samo se do sada dobro ustelio, tako da je naucio svirati vise nego dobro. Ako rat potraje moze otici u profesionalce. Munja mi je rekao da je jedna djevojka izjavila prije par noci da joj se ja svidam. Igrali su se neke igre, tako da je njoj upuceno pitanje ko joj se svida i ispalo je da sam to ja. Meni je bilo malo smijesno, jer nisam ni slutio da bih ja mogao biti taj. Pogotovo sto sam je rijetko ili skoro nikako vidao do sada. Nakon sto je festa krenula ocito vec dobro ustimanim tokom. Iskoristio sam priliku i sjeo do djevojke kojoj se svidam. Tako smo pokrenuli pricu o ljubavi i ljubavnim problemima. Na kraju sam ostao ne dorecen sa njom. Ne znam sta da radim, djevojka je ok ali znam da cu i nju na kraju povrijediti. Nemam dovoljno vremena da bih joj posvetio neko vrijeme a ona nije djevojka kakve imam priliku upoznati svaki dan. Sljedecu noc smo ponovo bili skupa. Ne znam zasto ali sam se poceo sa njom zabavljati. Jos uvijek nisam nacisto sa sobom, da li sam to trebao uraditi ili nisam. Mislim ipak da jesam, pokusat cu pa sta bude da bude. Neka se nesto desava, nadam se da ce na kraju sve dobro proci. Rat je i ne mogu sada misliti na sve. Ko zna ko ce sutra biti ziv od nas. Zbog toga ne treba nista propustati, od onoga sto nam se nudi. U kasarni je sve ok. Nema nekih problema, sve funkcionise kako treba. Komandir je donio gitaru u spavaonu. Skolski je uzeo u ruke i pokazao svoj raskosni talenat. Veceras smo sastavili pjesmu koja je trebala da bude himna naseg voda. Svi smo skupa sklapali par stihova, dok nismo dobili nesto sto lici na pjesmu. I Crepoljsko i Borije bice nase znajte, Eto idu diverzanti pa ce da vas mlate Ref. S Vehidom i vjerom u Allaha Srusit cemo zlo koje dolazi od vlaha S Vehidom i vjerom u Allaha borimo se do posljednjeg daha... Kada je u spavaonu usao komandir, odpjevali smo mu par stihova i refren. Kada je sve preslusao samo je rekao. - Hvala raja, ali vam je pjesma obicno nacionalisticko smece. Njegova izjava nas je skroz demoralisala. Imali smo osjecaj da smo nesto dobro sklepali a on nas je tako potopio, da smo istog momenta prekinuli daljnji rad na pjesmi. Nastavili smo rad na drugoj pjesmici za fiskulturne potrebe nase jedinice. Na kraju smo dobili sljedeci sadrzaj pjesme koja je zezancija za kuhinju Lord i sefa kuhinje. Sada svi u kasarni pjevaju Sta to raju u WC tjera Velijina supa vrela Supa koja stomak kvari A zeludac nicim hrani Ipak nekako uspijemo i da se nasmijemo. Mada skoro da i nema razloga za smijeh. Previse nas je nesto ovo tmurno vrijeme pritislo, da covjek pobudali sbog svega ovoga. Da hoce vise bar proljece doci za prave a ne samo kalendarski. Ako nista bar bi lakse disali i gledali lijepo plavo nebo. Ovako tmurni oblaci i tama, samo nam otezavaju i ovako tesko stanje...

TESKA VREMENA
Jutros sam nesto budalesao u sali, gdje vrsimo smotru. Drzao sam noz u rukama kada je usao Otrov u prostoriju. Posto sam bio na obuci za bacanje noza, poceo me muntati da mu pokazem kako se to radi. Nisam imao pametnijeg posla, tako da sam mu ispunio zelju. Podigao sam strunjacu sa poda, koju smo koristili za trening. Prislonio sam je uza zid i nacrtao kredom covjeka sa metom na plucima. Uzeo sam noz i par puta ga zabio u metu. Pokusao sam mu objasniti kako se noz drzi, zamah i ispustanje. Nakon toga sam ga ostavio da vjezba. Komandir me pozvao i rekao mi da se spremim da idemo sa Nacelnikom na Borije.

Rekao sam mu da ne zelim da idem. Posto sam ljut na Nacelnika i bolje mu je da povede nekoga drugog sa sobom. Otisao je na kraju sa komandirom prvog izvidackog voda i jos nekom rajom. Drago mi je da ja nisam otisao. Ovako je bolje, bar znam da se necu ni sa kim posvadati i da cu imati mirnu noc za spavanje. Posljednjih dana nisam skoro oka sklopio razmisljajuci o tome kako da odem i posjetim roditelje. Ne zelim da dezertiram a kako stvari stoje, to cu na kraju morati uciniti. Nemam drugog izlaza. Sjedio sam sam u spavaoni, kada je komandir dosao sa izvidanja. Donio je tuznu vijest. Nacelnik je tesko ranjen. Poderao ga je BST sa Koplja. Onaj isti BST od kojeg je rahmetli Safet Bicic poginuo. Ponovo se nekome od glavu odbilo insistiranje da osmatracnica ostane na mjestu na kome je sada. Sada mi je muka, sto mu se ovo desilo. Sada sam bas nekako u soku zbog ovoga. Nikako dva dobra sastaviti u ovom prokletom vremenu. Svaki dan se desavaju nesrece i uvijek covjek povezuje neke detalje sa svojim postupcima. Sada mi je zao, za sve one ruzne stvari koje samu mu pozelio proteklih dana. Sve se pomijesalo u meni. Osjecam se kao da me neko dobro najeo, mixanom hranom. Nakon toga ubacio u ves masinu i stavio na centrifugu. Muka mi je da bih sada najradije povratio. Veceras je dosla jos jedna losa vijest. Stranac koji je spavao prije par dana kod nas. Sinoc je ranjen na pisti. Sto nas je poslo danas. Ako ovako nastavi, do kraja sedmice nece niko ostati citav. Komandir je rekao da sutra ne idem nigdje iz kasarne. Idemo u posjetu Nacelniku i strancu. Nadam se da ce biti zivi do sutra. Kako se samo sudbina igra sa nama. Prosto nevjerovatno, jutros sam bio ljut na covjeka, sada bih mu dao zivot ako treba. Nisam mogao ni u ludilu pomisliti da ce mi biti ovako tesko. Od pocetka rata ga poznajem. Brat mu je bio jedno vrijeme kod nas u osmatracima. Poslije je negdje otisao u ABHO izvidace. Proklet je ovaj rat, prokleto vrijeme da ne moze biti gore. Ipak je covjek premlad, da bi tako nastradao kako pricaju da je nastradao. Izgleda da su ga geleri iskasapili. Danas njegov zivot krece nekim drugim tokom. Od danas ce biti invalid. Teska sudbina, nikome je ne bih pozelio. Cak ni onim jadovima sto nas gadaju sa brda svakodnevno. Niko ne zasluzuje da bude invalid. To je najgora stvar koja nam se moze desiti. Smrt mi se cini puno laksom, nego teska invalidnost. Strah me uhvatio, od same pomisli da bih i ja sutra mogao da budem jedan od njih. Teska su ovo vremena, da teza ne mogu biti...

POGLED U PRAZNO
Jutros je na smotri Otrov dobio kaznu, sedam dana ribanja WC-a i hodnika. Faruk je pobudalio kada je nasao isjecenu strunjacu. Levat je cijeli dan udarao nozem po strunjaci. Tako da je sada skoro unistena. Dobro je prosao, pa nije jos i zatvora fasovao. Kako je Faruk ljut, ako napravi bilo kakvu glupost u Sljedecih par dana, sigurno ce zavrsiti na Obhodzi u zatvoru. Kakav je levat, ne bi me cudilo da tako i ne bude. Jedino ko ce imati koristi su Subarini izvidaci. Bar ce malo odahnuti, tako da ce ribanje prepustiti Otrovu. Neka, zasluzili su i oni malo odmora. Poslije rucka, smo se spakovali i otisli u posjetu u Kosevo bolnicu. Prvo smo bili kod stranca. Imao je ludu srecu. Metak mu je prosao pored samog srca. Nije nista ostetio, tako da ce se sigurno brzo oporaviti. Cak je imao snage i da se nasmije. Pokazivao nam je kako je bio blizu smrti. Imao je ludu srecu, par cm ga je dijelilo od ciste smrti. Nakon sto smo se kratko zadrzali kod njega. Produzili smo da obidemo nacelnika. Na hodniku smo sreli Komadanta brigade i jos par miseva oko njega. Stajali smo sa Komadantom, na kraju smo skupa otisli da obidemo nacelnika ali nam nisu dozvolili posjetu. Samo smo kroz staklo na vratima mogli da provirimo. Prikopcan je na aparate. Sav je zamotan. Izgleda da ce ostati bez ruke. Lice mu je stradalo. Uzasno je izgledao, sa svim onim plasticnim crijevima koja vire iz njega i oko njega.Imao je vise operacija od juce. Muka mi je bila, jedva sam cekao da izademo iz bolnice na svjez zrak, da bih malo dosao sebi. Prokleta bolnica, najradije ne bih nikada vise tamo isao. Mada covjek mora i to da uradi. Sigurno je drago onima koje posjetimo. Mnogi i nemaju nikoga u ovom gradu ko bi ih obisao. Tako da su suborci i poznanici jedina familija koju imaju. Nakon sto smo se vratili u kasarnu. Ja sam se zavukao u vrecu za spavanje. Nisam progovorio rijeci ni sa kim. Nije mi ni do ceka. Odvukao sam se na veceru. Pojeo nekakav slijepljeni pilav, koji je licio na grudvu snijega. Jer se sav skupio u gutu. Tako da je licio na sve drugo osim na pilav. Sada mi je muka i od njega. Izgleda da bi bilo bolje, da sam ostavio prazan zeludac. Ovako sam mu dao jos povoda da me bespotrebno muci. Iz korpusa smo dobili naredbu, da moramo da se ukljucimo u snajperska dejstva i u drugim zonama odgovornosti. Prijavio sam se dobrovoljno za prvu grupu. Sutra bi trebali negdje da idemo. Javit cemo se u komandu brigade, pa ce nas oni rasporediti dalje. Bar cu se izvuci na par dana odavde. Svaka promjena ce mi dobro doci, da se malo rasteretim i mozda uspijem da sredim svoje psihicko stanje. Ovih dana mi se puno toga smixalo, tako da me bas gusi i pocinje me biti strah da necu moci izdrzati sve ovo. Bojim se da cu doci u situaciju da uradim neku glupost koju ne bih zelio. Nadam se da ce mi ovaj teren pomoci. Mora mi pomoci, ne mogu vise ovako, imam samo snage da gledam u prazno...

KAO DIM OD CIGARETE

Dosli smo nocas oko 9h na odrediste. Smjestili smo se u jednu napustenu zemunicu u blizini linije. Pokazali su nam mjesto za osmatranje, nalazi se u starom porusenom objektu od cerpica. Povrsine tek par metara kvadrtanih. Ispod objekta je smjesten rov. Zadatak nam je da vrsimo snajpersko izvidanje terena u Vogosci. Tek ujutro cemo imati pravu sliku, stanja. Za sada nemam pojma gdje se tacno nalazimo. Sa mnom su dvojica momaka iz jedinice. Jedan je iz Subarinog voda. Kada je jutro svanulo, skontao sam da se nalazimo iznad samog ulaza u Vogoscu. Od logistike korpusa smo dobili po dva lanch paketa i po sest kutija cigara. Vise nego sto smo se nadali, dobro ce nam doci ova ispomoc. Ima da zamjenim cigare za konzerve cim stignem u grad. Subarin izvidac je otisao da igra karti u cigare sa linijasima. Vrijeme je oblacno, ubitacno dosadno. Vrijeme ubijamo gledajuci po liniji ispred nas i okolnim mjestima. Pratimo da li se sta krece. Do sada nikakvih rezultata nije bilo. Da se ne cuje pucnjava, pomislio bih da niko ne zivi ovdje. Donijeli su nam za veceru, nekakvu lecu, koja je samo prokuhana u vodi. Nema nikakvog ukusa. Letaju zrnca po vodi, kao da su neki minijaturni leteci tanjiri. Posto sam bio uzasno gladan, natjerao sam sebe da pojedem ono sto su mi dali. Sada vidim da sam se zeznuo jer jos uvijek osjecam onaj odvratni okus, u ustima. Od nekuda mi je pala ideja da zapalim cigaru. Tako da taj ukus ubijem dimom cigarete. Posto sam lezao, mrsko mi je bilo ustajati, pa sam upitao vojnika pored sebe - Imas li cigaru? - Imam, sto pitas? - Daj mi jednu? - Sto ce ti? - Da zapalim? - Ti da zapalis? - Daj, nemoj me zajebavat, daj mi jednu, da ne ustajem i ne rovim po ruksaku. Izvadio je kutiju i dao mi jednu. Nasao sam sibicu u dzepu i zapalio. Povukao sam dim par puta. Nakon cega sam poceo da kasljem. To me nije sprijecilo da nastavim, sve do zadnjeg dima. Nakon par minuta bila mi je takva muka, da sam molio boga da mi pomogne da povratim. Na kraju sam samo napravio jos gori belaj. Sada osjecam pravi mix odvratnih okusa u ustima. Ali zato pjevam Kao dim od cigarete kao tra ak svjetlosti Pred o ima slike lete nose miris pro losti Zbog nje se boluje Hej ivote umrijet u no as od ljepote Zaspat u no as ja zbog nje A nikad me ne probude Oko usana iji miris uva ti Nije lako na i razlog Da o tebi ne mislim Subarin izvidac se konacno pojavio, sa sobom je donio punu maicu cigara u refuzi. Sada se fali kako je linijase ogulio, kako nemaju veze sa igrom remija. Sreca nije dugo ostao budan inace bi nas potusio pricom o njegovim sposobnostima igranja remija. Zavukao se u vrecu za spavanje i zahrkao. Ja sam vrijeme iskoristio da nalozim vatru. Ubacio sam u pec nekakav panj. Nadam se da ce uspjeti odrzati vatru, dok se ne probudim ponovo, da ubacim koje drvo unutra. Prosao je jos jedan dan a da se nista znacajno nije desilo. Nismo uspjeli ni jednog cetu da lociramo i da povalimo. Mozda sutra budemo bolje srece. Mada cu biti zadovoljan ako izvucemo zivu i zdravu glavu iz svega ovoga. Sada lagano i ja idem na spavanje..

U SLUZBI SMRTI
Jutros sam ustao u sest sati. Nalozio sam vatru i podgrijao caj. Probudio sam Subarinog Kockara i drugog vojnika, tako da smo skupa doruckovali. Kockar je ponovo pitao za dozvolu da ide igrati remija. Posto sam vidio da nema koristi od njega, pustio sam ga. Odjurio je cim je jutro svanulo. Dogovorili smo se da se vrati veceras oko pet sati, zbog smjene koja bi trebala biti veceras. Neka izmaglica se digla, na prvi pogled se cini da je losa vidljivost ali kada se pogleda na optiku, vidiljivost je dosta dobra. Danas smo se dogovorili da se nas dvojica svakih petnest minuta mjenjamo u osmatranju. Tako da ne propustamo ni jedne sec prostor ispred nas bez nadzora. Pricali smo opet o miru i o snovima za buducnost. Zalosno, samo pricamo o hrani i danu kada cemo moci biti normalni ljudi, sto sada nismo. Izgleda da nam vise nista drugo i nije vazno. Jedino cega se bojimo je teska invalidnost. Sve drugo se cini prihvatljivim. Cak i smrt, je tako postala normalna u nasim zivotima, da smo je izabrali kao pozeljnu opciju u ovom paklenom vremenu. Danas, oko tri sata popodne, konacno se pojavio cetnik na livadi iznad pruge. Izasao je izmedu drveca i krenuo livadom. Kada mi je vojnik saopstio da ga vidi, skocio sam istog momenta. Locirao sam ga brzo. Obucen u SMB uniformu, vukao se livadom, izgleda da mu je izmaglica i velika suha trava kroz koju se kretao, dala laznu sigurnost. Nanisanili smo, nakon cega smo brojali do tri, da bi nakon toga pritisli obarace. Puska me trznula taman toliko da me razbudi i da mi da do znanja da sam ispalio jos jedan metak, sa ciljem da uzmem nekome zivot. Postao sam hladnokrvni ubica. Ne mogu da vjerujem da sam za godinu dana postao ovo sto jesam. Gledam kroz optiku satima, samo da bih nasao zrtvu, kojoj cu oduzeti zivot. Nakon sto se uvjerim da je pogodak uspjesan, osjetim neko olaksanje i srecu. Kao dijete sam sanjao neke druge snove o zivotu. Sada nemam ni snova ni djetinjstva. Ostario sam za ovih godinu dana. Izgubio sam sebe vec odavno. Sada je kasno da bih pokusao da trazim nesto vise od zivota. Jednostavno sam izrastao u paklenu masinu. Masinu koja melje sve pred sobom bez osjecaja. Pred sobom vidim samo tamu, koja me vec dugo vremena prati. Gdje god da se pojavim iza mene ostaje smrt. Rijetki su trenuci kada ja nekome donesem osmijeh na lice. Smrt, da to je to, ja sam postao radnik u sluzbi smrti. One iste koja ceka da i ja postanem visak, da bi me tiho uzela, u svoje narucje. Mislim da je smrt jedini moj prijatelj, koji me moze izvuci iz svega ovoga. Cetniku je lezao na livadi, nikoga nije bilo da dode po njega. Nakon petnaest minuta, culi smo rad tenka. Par minuta poslije Poceo je da puca, izmedu borova, sa brda preko puta nas. Zavukli smo se u rov i vristali od srece. Slavili smo uspjesan pogodak, pjevali smo Mama, ubio sam cetnika, S kokardom na glavi, sad cijela brigada slavi.... Prvo sam cuo detonaciju pa tek ispaljnje. Granata je spucala negdje u blizini. Zemlja se osipala sa zidova jeme. Mi smo padali od smijeha. Jedino nas je mogao pancirnom granatom pogodoti, tako je dobro bilo napravljeno udubljenje u zemlji. Koje su prozvali vucija jama, jer svojim izgledom podsjecala na tu rupu. Nakon pola sata izvukli smo se iz rupe. Cetnika vise nije bilo na livadi. Izgleda da su uspjeli da ga odnesu. Vise nismo ni osmatrali teren. Odradili smo svoj zadatak vise nego odlicno. Sta ako smo ga samo ranili? Da li to znaci da nas poslodavac smrt, nece biti zadovoljan sa nasim radom? Mozda budemo imali srece pa nas odpusti iz sluzbe, tako da na miru odmarsiramo iz ovog pakla. Kada je poceo da pada mrak, pojavio se i nas kockar. Dosao je i trazio od momka pored mene da zapali cigaru. Danas je sve izgubio na remiju. Dva dana je proveo kockajuci. Izgleda kao da ga je neko cijedio. Vise mi lici po mirisu na prljavu pepeljaru, nego na covjeka. Obecana smjena je dosla na vrijeme. Dosla su neki momci iz drugog samostalnog da preuzmu od nas opremu i polozaj. Izgleda da nas ima dovoljno koji radimo u ovoj radionici smrti. Tako da jedan manje ili vise, ne znaci u svemu ovome puno. Nakon sto smo predali sve sto treba. Pokupili smo se i krenuli nazad. Izvjestaj o radu, predao sam covjeku koji je doveo smjenu. Tako da smo tim cinom zavrsili nasu smjenu. Sada smo ponovo u nasoj lijepoj bazi. Ponovo sam napisao nekakvu pismenu molbu za odsustvom od sedam dana da mogu otici da posjetim roditelje. Sutra cu je predati, pa cu vidjeti kakav ce sada biti odgovor..

SLIKA SA PUTOVANJA IZ DANASNJEG POSTA

U GRADU NEMA KISE, GLISTE GAZIM JA

Danas je dosta lijep dan. Nista ne pada. Komandir mi je rekao da danas idemo ponovo sa nekim kamermanom na Borije. Sta je ovo ovih dana, stalno neki kamermani dolaze. Vodam ih okolo, skoro svaki dan. Komandir mi je objasnio da se radi o momku koji je radio na uredenju casopisa VOX. Posto se sjecam tog casopisa, sigurno nece biti dosadno sa njim. Kada se momak konacno pojavio, iznenadio me je svojom pojavom. Ocekivao sam nekoga puno starijeg a ne nekog balavca mojih godina. Krenuli smo do Obhodze, cestom uz Darivu. Imali smo srece, jer je naisao neki kombi od staba sa Gazinog Hana, stao nam je i prebacio nas do kozare na Obhodzi. Ovo je prvi put od pocetka rata da mi neko stane usput sa autom. Uvijek sam morao svaki metar pjeske da predem. Nafaku moram pripisati kamermanu, jer ocito nije komandirova i moja. Da je po nama, isli bi na trepavicama do odredista. Usput smo pokupili i snajperistu iz naseg voda. Kao i obicno nije zatvarao usta cijelo vrijeme puta. Provalio se pravo kada je objasnjavao vrstu psa koji se nalazi na cetnickoj liniji. Rekao je da se pas zove Rok Feler umjesto Rotvajler. Izvala koja lici na njega. Posto brzo prica, cesto zatrokira i neku glupost izvali. Mada je ko znajperista zlata vrijedan. Ima zivaca za tu obavezu. Za razliku od ostatka jedinice, on ima potpunu slobodu. Ne mora dolaziti u kasarnu, ne mora pisati izvjestaje za razliku od mene. Ja moram napraviti izvjestaj za svaki metak koji sam ispalio i poslati komandi. Nadam se da ih ne cita neki cetnik i ne pravi kopiju usput. Kakva je situacija u gradu i u komandi, ne bih se iznenadio da kopiju mojih izvjestaja ne dobijaju i na Palama. Na Borijama se nismo puno zadrzali. Snimili smo nesto cetnickih polozaja. Kada smo dosli do kamenoloma da snimimo Brezik i jos par detalja u Donjem Biosku, sunce je vec zalazilo, vidljivost je bila vrlo losa. Tako da je bilo kasno za neko ozbiljnije osmatranje. Pored same puskarnice na Sucura kuci, vidi se rupa gdje je pogodio RPG. Pogodak je bio vise nego odlican. Skoro da je u glavu pogodio cetnika. Nije ni cudo sto je mitraljez prestao pucati nakon pogotka. Snijega jos uvijek ima, nije se u potpunosti otopio. Mada je sve vlazno i puno blata. Krenuli smo nazad, prema bazi, kada je noc pocela lagano da se spusta. Spustili smo se niz rizu, pored vikendice.

Dok smo se spustali, kamermanu je ispao pistolj. Snajperista ga je pokupio, posto se kretao zadnji u koloni, tako da ga je iznenadio sa poklonom, kada smo se spustili iznad Obhodze. Dovukli smo se do kasarne. Kamerman je otisao dalje. Mi smo ostali u kasarni. Nema nekih vecih borbenih dejstava u nasoj zoni. Sve se svodi na pucnje iz snajpera i stalno cetnicko sporadicno granatiranje. Ovdje je sve po starom. Neko od raje je uspio da klepi od nekuda malo struje, tako da cijelo vrijeme gledaju filmove. Meni se spava, jedva gledam na oci. Veceras sam dezurni, nemam pojma kako cu izdrzati da ne zaspem. Nadam se da ce biti struje, tako da cu moci slusati nocni program. Jedino me dobar nocni program moze odrzati budnim, ostalo nema sanse. Sutra sam slobodan, tako da cu sigurno prespavati dan. Asko je od nekuda izvukao pjesmu, koja mi sada ne izlazi iz glave, cijeli dan je pjevam. Nemam pojma ko je pjeva, ali je pjesma extra, nisam odavno nesto bolje cuo U gradu nema kise, gliste gazim ja, tebe nema vise jer ti si umrla Proljece kupi cvjece, kupio sam ja Da ti stavim na grob smece, necu nisam taj Proljece kupi cvjece, kupio sam ja Sta mi to klizi ispod nogu, shvatio sam ja To je jedna mlada glista ispod cipela. Proljece kupi cvjece, kupio sam ja... Jos uvijek nema odgovora iz komande za moj zahtijev za odsustvom. Cato ne donosi nikakve vijesti. Sedam dana mi treba, samo sedam prokletih dana koje ne mogu da dobijem. Nesto cu vec smisliti, ako do kraja aprila ne dobijem nista, pakujem se i idem. Nekako cu se vec snaci i doci do cilja. Ako mogu kroz cetnicke linije, mogu sigurno i kroz nase smrdljive barikade...

LUTKA SA NASLOVNE STRANE

Jutros kada sam krenuo od kuce prema kasarni, pocela je jaka pucnjava u rejonu Lapisnice i Gradista. Pjesadijska pucnjava je odjekivala, vidio se dim granata kako padaju. Svratio sam do Tabije i posmatrao malo sta se desava. Nije mi bas bilo jasno o cemu se radi. Izgledalo mi je kao da je neko napao cetnike, mada je ovaj dio nasa zona odgovornosti. Nisam mogao vjerovati da se nesto desilo bez mog znanja. Jedini koji znaju svaku stopu u tom rejonu je nasa jedinica. Nakon petnestak minuta posmatranja, okrenuo sam se i krenuo dalje. Kada sam dosao do kasarne, sazno sam da su Zulicevi diverzanti navodno uletili na Gradiste. Komandir je bio ljut, zbog toga, jer smo mi pripremali teren za ovu akciju, sada je neko uletio i sve to zeznuo. Isao je cak i u komandu da vidi kako se moglo ovo desiti bez naseg znanja. Na zalost, izgleda da je njima vaznije sto su ovi donijeli par pusaka iz te akcije, nego sto smo mi mogli puno vise odraditi. Poslijepodne su na vijesitma emitovali snimak o uspjesnoj akciji u rejonu Lapisnice. Prikazivali su par zarobljenih pusaka. Jos par sitnih gluposti, sve u svemu jedno veliko nista. Samo su nas zeznuli, jer smo imali sve pripremljeno, tako da smo cetnike mogli za usi pohvatati bez opaljenog metka. Sve je danas moguce, ne treba se oko ovih gluposti sekirati. Svakako mi je dosta problema koje imam sa komandom oko odlaska da posjetim roditelje. Ponovo mi je cato donio odbijenicu, ovaj put kazu da ne mogu preuzeti odgovornost za ono sto mi se moze desiti na pisti. Svakakavih izvala sam cuo do sada ali ovakvu jos nisam. Mogli su me slati na sva moguca ratista u gradu sa par metaka a ne mogu mi dati odsustvo od sedam dana jer se eto ko boje za moj zivot. Neka idu do davola, ja cu se spremiti i krenuti sam. Snaci cu se vec i bez njih i njihovih dozvola. Sa njima sam zavrsio danas. Sinoc sam ponovo bio sa djevojkom. Smijao sam joj se pravo, zbog njenih snova. Snovi o zivotu su joj dosta cudni za nase zivote i okruzenje. Ona sanja o Americi o nekom poslu manekenke. Cudni snovi, ne moze da ode u susjednu ulicu a sanja o Americi. Sta ovaj nas narod ne moze smisliti u svojim glavama. Naljutila se na mene bila pravo kada sam joj rekao "da li znas onu pjesmu od Pusenja" Htjela si da tvoje aktove vidi barem pola svijeta a sada u granapu Sedrenika lokalni dripci te pitaju

lutko, posto je pasteta Poslije sam morao pred rajom da odpjevam pjesmu za nju da bih se izvukao kao ptica na mom dlanu skakuces, priznat cu ti zasto volim prolece, podelit cu i ovu noc sa zvezdama, prekrit cu te nebom kad budes zaspala otopit cu ti led sa usana, dat cu sve sto imam za tvoja oka dva kao mesec kad proviri iz tvoga dvorista obasjat cu ti lice kad budes zaspala neznam kako da pobegnem od sna, i neznam dal te iko voli kao ja al nebi ova noc tako bolela... da me nisi volela kao osmeh letnje noci nestajes, znam da neces doci, ipak cekam te osetit ces nocas miris tresanja, znat ces da sam budan kad budes zaspala... Ko zna, mozda joj se snovi i ostvare. Bolje imati bilo kakve snove, nego ovako kao ja, bez ikakvih zivotnih planova. Jedini problem u mom zivotu je izgleda sedam dana odsustva sa odobrenjem. Koliko li je onih koji ni dan danas nisu u vojsci? Koliko ih jos nije uzelo pusku u ruku? Svi oni normalno zive i krecu se po ovom gradu. Dok ja u isto vrijeme vodim borbu za sedam dana godisnjeg odmora. Odmora koji ne mogu da dobijem. Ovako mi i treba kada sam potrcao dobrovoljno od prvog dana u rat. Sada vidim da sam niko i nista. Ovaj rat sa mnom ili bez mene bi isao istim tokom. Nista se ja ovdje ne pitam i moje prisustvo u svemu ovome je neprimjetno kao kada kap padne u more. Jedina stvar sto me obradovala je da su po prvi put dali neki valjan razlog sto mi ne daju da idem preko piste. Eto neko se sjetio da je to opasno i da bih mogao poginuti. Kako se niko prije ne sjeti ovoga, pa mi ne zabrani da idem u sve one akcije i ne odvede u komandu. Cekam vise tople dane. Malo je otoplilo ali slabo je to jos uvijek. Noci su uzasno hladne. Nana od mog zeta kaze da je nekakvo prvo djemre udarilo u zemlju i da ce ubrzo i drugo udariti u zrak. Zbog toga bi kako ona kaze trebalo da bude toplije. Nadam se da ce biti tako, jer mi je dosadilo vise vuci svu ovu odjecu na sebi. Otrov je ponovo uhvacen u pilanu. Uzeli su gitaru, skolski svira a Otrova su postavili u sredinu u sali, i recituje po ko zna koji put pamtim to, kao da je bilo danas kad je babo atif otiso od nas u ruci mu piva, za reverom znacka "FK sarajevo" kazo je da mu je dosta zene, dijece i kuce i da ga naka nostalija vuce, i da ce se vratit kad mu bude cejf... toliko se uzivio u sve to da i ne primjecuje da raja oko njega pada od smijeha. Kada zavrsi, neko samo povice Haj jos jednom tako da cirkus ponovo krece. Nisam vise mogao da izdrzim, da gdledam sve to, pa sam se povukao u spavaonu. Nekada mi ga zao ali sta mu ja mogu, izgleda da on uziva u svemu ovome.

UMORAN OD SAMOG SEBE

Danas sam umjesto na izvidanje isao na Orlic sa Kepom da osmatram teren u rejonu Dubokog potoka. Jedna je ekipa izvidaca isla u izvidanje. Mi smo osmatrali teren ispred njih, da slucajno ne ulete negdje u kakvu klopku. Na Orlicu sam bio sa nasim osmatracima. Na smjeni su bili vojnici koje poznajem od pocetka rata. Sve iste face i likovi, na licima vise nema onog straha i zabrinutosti koji je na pocetku rata virio iz svake pore lica. Sada imam osjecaj da im je sve ovo postalo rutina. Na smjene dolaze kao na radno mjesto, odrade svoj posao, straza, kopanje, spavanje... i idu nazad. Niko se ne zali na losu hranu i na uslove u kojima borave.

Uniforme su im od deka, tako da svi izgledaju kao od brda odvaljeni. Podsjecaju me na one ptice koje sam ovdje sa Haretom lovio zimus. Kada bi je gledali na grani izgledala je kao slon, nakon sto bi je ubili i operutali, nebi ostalo nista za pojesti. Mislim da ne smiju ovu uniformu oprati do proljeca, nema sanse da bi se osusila prije julskog sunca. Orlic vise ne lici na onaj na koji sam prvi put vidio kada sam ovuda prosao prije skoro godinu dana. Tada sam osjecao strah kada sam se kretao kroz suma koja je bila gusta, tako da je vidljivost bila par metara. Sada nema niti jednog drveta, ostalo je samo par borova na vrhu kod nase osmatracnice. Ostatak sume su granate porusile. Svaki metar je prekopan transeama i rovovima. Dok smo mi bili ovdje, ima li smo par metara transea, jednu malu zemunicu i stojece rovove. Tek sada vidim, kakve smo lude srece imali pa nismo svi izginuli zbog nasi budalesanja na ovoj koti. Od stare raje, ovdje vise nema nikoga. Cetvorica nas je sada u IDC-u. Hare, Mr. Visak i jos par vojnika, sada su na rezervoaru. Ogulin i jos par njih su u jurnisnicima, tako da se nasa raja razisla na razne strane. Vise niko ovdje nije ostao od nas koji smo ovu kotu drzali prvih dana. Osjecam neku nostalgiju za ovim brdom. Mozda zbog cinjenice da nas je vecina bila iste generacije i da smo bili jedna slozna ekipa. Nisam zalio ni za koga od njih zrtvovati svoj zivot. Sada u IDC-u smo isto dosta vezani ali to nije to. Ipak ovdje ima dosta raznih struja. Pojedinci su prijatelji od rodenja, tako da se drze skupa, drugi su opet neka druga starija prijeratna raja, treci su djecurlija iz moje ulice, koji i ne znaju gdje su i sta su. Tu smo i mi koji balansiramo negdje izmedu svega toga. Svi smo dobri prijatelji ali ipak ja ne osjecam povezanost medu nama kao sto je to bilo medu rajom na Orlicu. Mi smo bili pravi tim, koji se mogao puno pametnije iskoristiti, nego sto smo se ovako razisli. Nakon sto je dosao kraj danasnjem osmatranju. Zadrzali smo se jos neko vrijeme sa vojnicima, da odigramo partiju remija. Kada smo krenuli nazad, mrak je vec poceo da se spusta. Dok smo se spustali niz Vratnik, izmaglica je prekrila grad. Nastala je tama, skoro pa apsolutni mrak. Kada smo bili pored Kule na Kovacima, ezan iz pravca Bistrika se prolomio kotlinom. Istog momenta je sa Trebevica poceo da puca mitraljez po gradu. Zvuci ezana i mitraljeza, isprepletali su se i skupa nestajali medu brdima. Nakon sto se ezan zavrsio, mitraljez je prestao pucati, udarci nasih cizama od asfalt su bili jedini zvuci koji su nas dopratili do kasarne. Obadvojica osjecamo umor. Ja sam maximalno iscrpljen. Jednostavno sam umoran, ne mogu vise, umoran sam i od samog sebe. Niko me ne shvata ozbiljno kada kazem da trebam odmor. Svaki dan sam na terenu, rjetkost je da dan provedem u kasarni. Posto nam je daleko do linije, cijeli dan provedem na terenu. Pored umora, osjecam neprestanu glad. Ova hrana koju dobivamo je nedovoljna i loseg kvaliteta. Svaki put se vratim gladniji iz kuhinje, nego sto sam otisao. Ako se nesto ne promijeni, imam osjecaj da cu umrijeti od gladi i umora...

ZUBOBOLJA
Sinoc smo isli na nocno izvidanje, rejon Koplja je ponovo bilo na redu. Ovaj put je isao cijeli vod i komandir cete sa nama. Izasli smo na Hrastovoj glavi ispred linije. Ovaj put nismo isli dolinom, jer se nocu moze spustiti sa vrha Hrastove glave u dolinu. Kretali smo se sporo uz livadu, izbjegavali smo sumu, zbog buke koju bi mogli napraviti po noci. Isao sam u paru sa Kepom i Doktorom. Vec dvije noci, zub mi nije dao oka sklopiti, uzasno sam umoran zbog toga. Sinoc me isto poceo boljeti, cim smo izasli iz kasarne. Bol se pojacavala, kako sam se kretao. Udarala mi je u mozak, jedva sam gledao na oci, nisam mogao ni pomisliti da uzmem pasivu i da pratim teren ispred. To su za mene odradivali Kepa i Doktro. Kada smo dosli na nekih cetrdeset metara od cetnicke linije, ostao sam sa Doktorom da obezbjedujem desni bok. Prilaz iz Kanjona Lapisnice. Komandir cete, komandir voda, Asko, Kepa i jos par vojnika su otisli naprijed. Mene je bol toliko pocela muciti, da sam bio na granici da pocnem vristati. Izvadio sam noz i kuckao po zubu, pokusavao sam naci nacin da bar na trenutak umirim bol. Kada je doktor, skontao sta radim, izvadio je apaurin iz torbe. Odsjekao je vrh ampule i dao mi da popijem. Ocekivao sam prestanak bolova ali nista se nije desilo, bol me i dalje razvaljivao. Ponovo sam ga natjerao da mi da jos jedan apaurin. Ponovio sam proceduru ispijanja ali efekta nije bilo. Tako da sam nagurao na cetiri apaurina. Doktor mi je rekao da mi nece vise dati ni jedan, pa makar crko tu na livadi. Dok je Doktor nesto saputao, ja sam utonuo u snove. Apaurini su me uljuljali, tako da sam zaspao. San me savladao istog momenta, cim je bol nestala. Doktor je mislio da sam se usutio, tako da je bio sretan zbog toga. Nije ni skontao da sam zaspao. Probudio sam se tek, kada sam osjetio da me neko drma. Krenuo sam da se podignem ali nisam mogao. Odjeca se zaledila za zemlju. Skinuo sam jaknu sa sebe i ustao. Tada sam poceo da se tresem od zime. Nisam mogao da se kontrolisem. Vilica mi se tresla, zubi su svirali svoj ritam, udarajuci jedni od druge. Nisam mogao da se sagnem da bih uzeo jaknu, to ja za mene uradio Kepa. Povukao je jako i odgulio od zemlje.

Obukao sam jaknu, ali sam se i dalje tresao. Poceo sam da skakucem u mjestu na livadi, mahao sam rukama, samo da bih malo ubrzao krvotok. Nekako sam uspio malo da se smirim. Kada smo krenuli nazad, jos uvijek sam se dobro tresao od zime. Pusku nisam mogao da stegnem rukama, tako da sam je okacio oko vrata, kao Svabe u filmovima. Nakon sto smo presli par stotina metara, poceo sam dolaziti sebi. Tek tada sam postao svjestan, gluposti koju sam napravio. Sreca je pa sam bio dobro obucen, to me spasilo, inace bih i ja ostao zalijepljen za zemlju. Kada smo se vracali, komandir voda mi je rekao da se krecem desetak metara iza kolone. U toku kretanja sam skontao da mi se odvezala pertla na cizmi. Napravio sam pauzu da je svezem. Malo sam se napatio zbog usporenog rada prstiju. Tako da sam zaostao za kolonom. Nakon sto sam svezao pertle, pozurio sam da bih pristigao kolonu. Iznenada je neko iskocio ispred ispred mene i bacio se u stranu. Ja sam se bacio u drugu i povikao. - Ja sam ne pucaj!!! - Od kuda ti iza nasih leda? - Rekao mi je komandir da ostanem, ali mi se pertla odvezala, tako da sam zaostao. Faruk se tresao od straha kada sam mu prisao. Ponavio je par puta. - Mogao sam pucati u tebe. - Ne brini, nebi me pogodio, vidis kako sam tanak, nema sanse da bi me pogodio. - Samo ti budalesaj, malo je falilo, sreca ti je pa sam imao hekler u rukama, koji je bio zakocen. Ostatak puta smo nastavili u koloni koja se kretala u razmaku od po pet metara. Ja sam ponovo isao zadnji. Samo sam fizicki bio prisutan u svemu tome. Misli su odlutale daleko od Borija i Sarajeva. Zamisljao sam susret sa roditeljima. Iznenadenju koje cu im prirediti kada dodem i ako dodem. Pokusavao sam da zamislim njihova lica, kako izgledaju, gdje zive? Milion nekih ideja mi se vrzmalo po glavi...

GENERACIJA PAKLA
Jutros u deset sati, sa Kepom sam otisao do zubara. Zubar je pregledao zub i rekao da ga je steta vaditi, trebalo bi ga popraviti. Zamolio sam ga da vadi zub, kako zna i umije. Na kraju je pristao, mada je cijelo vrijeme ponavljao da je steta. Kada je krenuo da vadi zub, ja sam se za klijestima podizao sa stolice. Na kraju je Kepa drzao glavu, dok je ovaj cupao zub. Sada me zeza, da se on nije okacio o moje noge nikada mi zubar nebi mogao izvaditi zub. Usput imitira kako sam pomagao dok su mi cupali zub. Nakon sto sam izvadio zub, napravili smo jedan krug po gradu do robne kuce i nazad. Nije nesto posebno hladno tako da je puno raje na ulici. Koji korzo, svi setaju sa kanisterima u rukama ili ih vuku za sobom. Dok sam setao sreo sam jednog momka iz razreda. Drzao je strazu ispred komande u zgradi Svjetlosti. Kada me ugledao istrcao je i stao ispred mene. Ispricao mi je puno toga. On je protjeran iz Kasindola, gdje je zivio. Protjerao ga je njegov jaran, jaran zbog kojeg se on pred sami rat posvadao sa mnom. Posto sam mu ja tog jarana premlatio pred sami pocetak rata. Dosao mu je u kucu, sa puskom i istjerao njega sa familijom a unutra uselio neku drugu familiju. Imali su srece, pa su preko nekog covjeka uspijeli da se prebace u grad. Saznao sam da je Becic Edin poginuo. Izgleda da ga je snajper pogodio negdje na Stupu. Mladi je bio od mene. Isli smo skupa da dajemo krv za Hrvatsku vojsku u decembru 1991. Tada smo bili djecurlija, kojoj je bilo vazno da se pohvalimo u skoli, sa papiricima na kojima je staja pohvala za datu krv Hrvatskim braniteljima. Sada ti isti branitelji pocinju rat sa nama. Kakva zalosna prica, mi smo im poklanjali krv za zivot. Oni sada nama zele da oduzmu zivot. Jeca je na pocetku rata pobjegla za Beograd. Gogi se uspio izvuci do Srbca, dok je Zec otisao za Han Pijesak. Masa nekih vijesti o raji iz skole. Izgleda da niko nije prosao dobro u ovom ratu. Koliko li cemo jos dugo da se trazimo i koliko li ce nas jos poginuti do kraja rata. Svakim danom brojno stanje skolskih drugova se smanjuje. Nisu cak ni glasali na izborima, nisu imali dovoljno godina. Sada imaju sasvim dovoljno da budu topovsko meso u sluzbi onih koji su birali za nas. Da se bunimo, nemamo pravo. Mi smo svakako bez prava glasa jos uvijek. Svi su pametniji od nas. Jedino kada treba da se gine, tu smo mi. Tada smo mi jedino pametni, svi upru prstom u nas, kao da smo mi jedini duzni da ratujemo. Nakon sto se vrate iz bitke, onima koji prezive, ponovo se oduzima pravo glasa. Kako se samo igraju sa nama, zrtvuju nas kao sahovske figure u nekoj prijateljskoj partiji. Sutimo, sutimo i slusamo njihove gluposti. Kako da se bunimo kada bi bez nas ovaj grad bio mrtav. Mi ovaj narod drzimo u zivotu. Kada nesto razmislim mi smo obicna kaznjenicka genracija. Rodeni smo da bi nas zrtvovali u ovom ratu. Sudbina se poigrala sa nama, tako da se mi nemamo kome buniti. Mozemo se samo bogu moliti da izvucemo zivi glavu iz svega ovoga ili ako vec moramo ginuti, neka to bude brza i lagana smrt. Smrt bez patnje, dovoljno se patimo, bar da nam smrt bude lagana ako nam je zivot ovako tezak.

Pozdravio sam se sa prijateljem. Zapisao sam njegov broj telefona i obecao da cu mu se javiti kada budem imao vremena. Kada smo dosli u kasarnu, uvukao sam se u vrecu za spavanje i prespavao ostatak dana. Uzasno sam bio umoran, tako da me ovo vratilo u zivot. Sada vecera, pa opet spavanje...

ZIVOT ZA PUSKU
Danas smo imali sastanak sa komadantom brigade. Trazi od nas da nesto napadnemo. Stisce ga bagra iz korpusa. Traze od njega da i njegova brigada napadne negdje. Fali im zrtava izgleda za cinove. Ocito ljut i iznerviran, poceo je da vice - Morate nesto napasti, jednu pusku vi donesite, ja cu deset, pa neka snimaju koliko hoce. Nisu ni oni Zulicevi ni trecinu onoga zarobili sto je bilo na vijestima.Ono je sve foluska, uzeli svoje puske i snimali. Izgleda da ih nije briga, sto neko moze izgubiti zivot, da bi mi donijeli jednu pusku. Na kraju smo uspjeli da se dogovorimo. Pristali smo da odradimo jednu akciju. Komadant ce nam posuditi RPG iz korpusa. Dogovorili smo se da nam daju dva dana vremena da pripremimo akciju. Koja bi bila u rejonu Dubokog potoka i Brezika. Koplje ne smijemo dirati, jer su nas Zulicevi zeznuli sa akcijom, tako da je sada gore stanje pripravnosti. Pojavila su se nova minska polja. Mada je ono bilo najidealnije za akciju. Popodne je par izvidaca otislo da osmatra sa kamenoloma teren koji cemo da napadnemo. Osmatraci su isto dobili zadatak da moraju pojacati osmatranje. Posebno da obrate paznju na put od Donjeg Bioska prema Breziku. Ovih dana smo dobili i novi nadimak u raji. Pojavio se i Niklovani. Nadimak mu je dao momak iz izvidackog voda, koji je inace je zaduzen za davanje nadimaka. Nista mu ne moze promaci, svaki pogresan korak snima i poslije ga dobro zna iskoristiti za zezanciju. Niklovani mu je ispricao kako je na pocetku rata nasao nekog covjeka koji mu je uzeo 100 maraka, u zamjenu da mu ovaj uradi niklovanje pistolja. Njegovo je bilo da skine brom i da mu donese pistolj za par dana. Nakon sto mu je dao pare, nikada ga vise nije vidio. Sada ima problema sa pistoljem, jer ga stalno mora podmazivati, zbog hrdanja. Sutra ce jedna ekipa u izvidanje, sa nama ide komandir cete i kamerman. Tako da cemo snimiti teren i pozicije koje trebamo napasti. Raja je pravo raspolozena, jedva cekaju akciju. Meni je isto drago da se nesto desava. Svakako odavno pucamo samo sa snajperima. Nije bilo pravog rokanja vec odavno...

POSLJEDNJE PRIPREME
Danas smo isli na izvidanje. Uzasno smo dugo bili na terenu. Skoro cijeli dan smo proveli u Dubokom potoku. Pretrazili smo svaki centimetar puta kojim planiramo da se krecemo. Dosta dobro smo pripremili teren za sutra. Nakon sto smo zavrsili sa izvidanjem i snimanjem, vratili smo se u kasarnu. Tu smo pogledali snimku, nakon cega smo imali sastanak, na kome smo napravili plan akcije. Sutra pred zoru, izlazimo ispred linije. Ulazimo u doboki potok, gdje cemo cekati do sljedece noci, kada cemo napasti cetnike. Plan je da u prvi mrak pridemo njihovim linijama i da ih napadnemo cim padne mrak. Svi smo dobili zadatke. Doktor i ja idemo sa komandirom voda i komandirom cete. Plan je da heklerom sa prigusivacem neutralisemo strazare u rovu na cuki. Nakon toga, Doktor i ja preuzimamo rov. Uzimamo MTS, i ostajemo da cuvamo prilaz sa lijevog boka.Ostatak vojske, ide dalje prema breziku, gdje ce unistiti jos par rovova i zemunica. Plan je realan i sigurno ovo mozemo bez problema odraditi. Pogotovo sto cemo im doci sa leda. Tako da nemaju sanse. Povlacenje nece biti tesko, posto se mozemo brzo spustiti u kanjon i kroz duboki potok se izvuci na nasu liniju. Tesko da nam mogu i granatama nesto previse nauditi. Jedino da bas neko bude peh, pa da mu padne medu noge. Meni se nesto ide u ovu akciju. Ne znam koji mi je davo ali osjecam da ih mozemo razvaliti. Uspavana i samouvjerena je bagra na tom dijelu linije. Posmatram ih vec skoro godinu dana i svakim danom mi je zelja veca da ih razvalimo. Dzukele koje pucaju neprestano po Hladivodama. Ko zna koliko su do sada zivota oduzeli. Veceras nema spavanja. Moramo izaci ispred linije ujutro oko 5h. Tako da cemo sigurno krenuti iz kasarne oko 3h ujutro. Svi bi mi zeljeli zaspati, mada sumnjam da ce neko imati snage za to. Svi ce u mislima da analiziraju svoj zadatak. Moj izgleda pravo jednostavan a ujedno i najopasniji. Jer mi idemo na prvi rov. Ako ovaj rov eliminisemo, sve je poslije puno jednostavnije. Ocistio sam pusku, uzeo sljem. Otvorio sam okvire sa municijom, ocistio sam ih, kao i svaki metak, koji sam stavio unutra. Zategao sam sve na jurisnom prsluku, tako da nema nikakvih problema. Stavio sam pet trombloma u jurisni, made in podrum Sarajevo. Jedan okvir sam napunio mecima za ispaljivanje tromblona i stavio ga u dzep na ruksaku. Cijelo vrijeme kontam da sta nisam zaboravio. Imam dva prva zavoja u jurisnom. Dogovor je da svi drzimo prve

zavoje u desnom dzepu na ramenu u jurisnom prsluku. Ja sam stavio dva, zbog ispaljivanja tromblona sa ramena. Dobro dodu kao amortizacija pri ispaljenju. Poslije rame manje boli. Iz Subarinog voda ide samo Subara u akciju. Ostali ne idu, niko od njih nema nekog iskustva, tako da je bilo sigurnije da ih ostavimo. Oni su dobili zadatak da idu na osmatranje terena ispred nas. Imaju direktnu vezu sa nama. Prvi izvidacki vod i mi idemo kompletni. Zanimljivo je da nemam tremu. Osjecam se odlicno, kao da i ne idemo sutra nigdje. Jos jedan dokaz, da mi je sve ovo postalo normalno. Navikao sam se na ovaj rata a toga sam se u pocetku plasio. Sada je jednostavno kasno, da bih mogao bilo sta promijeniti. Jedino mogu zivjeti sa ovim, kako i dokle, to se ja ne pitam. To odreduje neko ko ovo sve prati odozgo. Dok sam sinoc svrljao po rokovniku, zaspao sam. Jutros nas je dezurni probudio. Ustao sam pravo umoran. Da je bilo jos pola sata, samo pola sata mislim da bi mi dobro doslo. Za pola sata je pokret. Nema se vise vremena ni za sta. Neka nam je sa srecom, ako prezivim pisem dalje ako ne, halalim svima koji su mi mozda u zivotu ucinili neku nepravdu. Selam roditeljima i da znaju da sam ipak zelio da ih posjetim ali neke stvari u zivotu ma koliko zeljeli ne mozemo ostvariti onako kako mi planiramo. U svakom slucaju zivot ce ici dalje sa mnom ili bez mene...

ZIVOT U MEDU ZONI

Izasli smo iz kasarne i u koloni se kretali do Gazinog Hana. Kod satelitske antene smo izasli ispred linije. Nakon cega smo dosli do ulaza u kanjon, gdje smo se smjestili u jednu uvalu . Tu je planirano da provedemo ostatak dana. Jutro je bilo uzasno hladno. Deke koje smo ponijeli sa sobom, izbusili smo na sredini i od njih napravili pancho. Izgledali smo u njima kao mexikanci u kaubojskim filmovima. Stim da smo umjesto sesira na glavama imali sljemove. Dobar nacin da se covjek zastiti od hladnoce a ujedno i da bude mobilan u slucaju iznenadne potrebe za pucanjem. Lezali smo u kanjonu, cekajuci da svane dan. Vrijeme je uzasno sporo prolazilo. Isturili smo strazare na pedeset metara ispred, smjenu smo vrsili svakih pola sata. San me poceo muciti, tako da sam u jednom momentu zaspao. Sigurno sam spavao pola sata, kada me probudio vojnik koji me gurao nogom. - Ne spavaj, znas li da smo u medu zoni. - Zam gdje smo, pusti me da spavam, ne mogu da gledam na oci. Kada sam se probudio, osjetio sam da su mi pantolone natoljene vodom iz zemlje koja je bila uzasno vlazna. Ponovo mi se prispalo, nakon par minuta, tako da sam ponovo legao i poceo da kunjam. Jutro je vec pocelo da svice. Culo se kukurikanje pijetlova u Donjem Biosku, dolina je ujedno odjekivala od laveza pasa. Tek po neki sporadicni pucanj bi se cuo u daljini. Dok sam lezao i borio se ponovo sa snom, cuo sam rad tenka. Vojnik pored mene me poceo gurkati - Cujes li kako cetnik turira tenk? - Cujem. - Sta mislis da li ce pucati? - Nemam pojma, mozda i hoce, ali nama ne moze nista, ispod smo u kanjonu. Iznedana se zvuk pojacao, da bi naglo promijenilo zvuk. Pogledali smo istovremeno prema vojniku koji je lezao u zbunju par metara dalje od nas. Spavao je i hrkao. Nas dvojica smo se samo pogledali i istog momenta poceli da se smijemo. Bilo je shega, kako smo se ufurali da cujemo rad tenka. Ustao sam i nogom gurnuo vojnika koji je hrkao. Samo se okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati. Kako je vrijeme odmicalo, tako se raja pocela opustati. Malo je bilo i toplije, tako da se lakse disalo. Mada sunce nije dolazilo do nase rupe, gdje smo bili smjesteni. Kepa je nesto rovio po potoku i od nekuda donio gumenu loptu. Poceli su da se dodaju na livadi da bi u po frke pozvao Niklovanog - Niklovani, hajde da igras, treba nam jedan levat poput tebe za shevu. Niklovani je tada pobudalio. Malo je falilo da ispadne frka oko toga. Poslije smo ga cijeli dan prozivali - Da li ima ovdje levata za shevu... Malo je falilo da Niklovani odustane i da se vrati nazad, zbog ove zezancije. Mene je uhvatila groznica. Bilo mi je uzasno hladno, da bi nakon sat vremena poceo da osjecam temperaturu. Glava me bolila, osjecao sam uzasnu mucninu, zelio sam da povratim ali nije islo. Jedva sam uspjevao da kontrolisem bol i da nikome ne govorim nista. Sigurno bi mislili da hocu da se izvucem da ne idem u akciju...

ODBOR ZA DOCEK
Dok smo mi ubijali vrijeme, prebirajuci po lanch paketima. Sa osmatracnice su stizali prvi izvjestaji. - Praga se spustila iz Donjeg Bioska, prema Breziku. PRAGA je isla prema Breziku, jedino ako je bio kakav napad. Tako da nas je to pravo iznenadilo. Prvi znak sumnje u uspjeh akcije, poceo se javljati kod vojnika. Nekako je komandir uspio da smiri situaciju, tako da smo zaboravili na to. Lanch paketi su ipak bili zanimljiviji u tom momentu. U popodnevnim satima stize nova vijest. - Spustila su se dva kamiona iz pravca Donjeg Bioska prema Breziku puni vojske. Vratili su se prazni. Tog momenta je nastalo pravo zatisje medu rajom. Na licima se mogla procitati zabrinutost, bez da progovore i jednu rijec. Doktor je lezao pored mene i po prvi put u toku dana sa mnom progovorio. - Da li je tebe strah? - Nije, cega bi me bilo strah? - Pa mrtvaca, posto cemo nas dvojica da budemo duze vremena pored njih. - Ne boj se, ne bojim se mrtvaca, jedini moj strah je da mi ne dode zelja da ubijem i vojnika pored sebe. Tek tada bi mi uzitak bio potpun. Volim mrtvace, uzivam ih gledati i boraviti u njihovom drustvu. Doktor se nakon toga usutio. Nije ni rijeci progovorio sa mnom ostatak dana. Ja sam nastavio da se borim sa temperaturom. Skidao sam par puta cizme sa nogu da bi carape natopio hladnom vodom u potoku. Nakon petnestak minuta, sve bi bilo suho. Tako da mi je postalo mrsko, da to radim. Da me neko vidio rekao bi da sam skroz pobudalio. Najzalosnije je to sto i ja mislim da nisam normalan. Jer da jesam, vratio bih se nazad, ne bih se dvoumio ni sekunde. Tacno u 3h popodne, dolazi nova vijest. Jos jedna praga se spustila u rejon iza Brezika. Tog momenta raja je pocela otvoreno da prica o tome da smo provaljeni i da je bolje da ne napadamo. Kako je vrijeme odmicalo, strah i zabrinutost mogli su se opipati u zraku. Svi su bili napeti, malo ko je pricao a i ono sto bi rekao, bilo bi povezano sa zavalom. Dok su se vodili razgovori oko povlacenja ili napada, poceo je BOFORS da puca preko nas po Hladivodama. Kada je BOFORS prestao da puca, nastavio je mitraljez sa chuke. Pucnjava je odjekivala kanjonom. Pri svakom pucnju, bi isti vojnici iskazivali svoje negodovanje i zelju za povratkom. Kada je poceo da pada prvi mrak. Na vezi se javio komadant brigade. Od nasih osmatraca saznajemo da su dosli kamermani sa televizije i da se okupio odbor za docek za nas povratak iz akcije. Ta vijest je bila kap koja je prelila casu. Komandir cete je donio odluku da se akcija privremeno odgada. Pozvao je komandire vodova i sa njima otisao u izvidanje. Mi smo ostali da cekamo njihov povratak. Od tog momenta su minuti poceli da idu jos sporije. Ja sam par puta ustao ali nisam dugo ostajao na nogama. Osjecaj da se zemlja vrti oko mene i pritisak u ocima, brzo su me vracali na zemlju u sjedeci polozaj. Sjeo sam pored potoka. Noge sam gurnuo u potok i tako ih hladio. Pokusavao sam tako da spustim temperaturu. Koja je dostizala vrhunac u tom momentu. Muka mi je bila i od vojnika, koji su poceli da panice. Nisam to ocekivao od njih. Do sada sam mislio da smo jedinstveni u svemu ali se pokazalo da smo i tekako razliciti. Prepirki se nije nazirao kraj. Sreca pa su se komandiri vratili sa izvidanja. Tako da je utihnuo i posljednji glas. Svi smo cekali Farukovu naredbu. Znali smo da ce se postupiti prema njoj, ma kakva da bude...

AKCIJA ZA SPAS ZIVOTA

Upoznali su nas sa novim stanjem na terenu. Linija je pojacana u dijelu gdje smo trebali proci iza leda. Tako da je cijeli plan akcije propao. Poslali smo poruku komandi, da bi akciju trebalo odgoditi. Odgovor je bio da se mora to danas odraditi. Faruk je brzo sa komandirima voda dogovorio novi plan. Po kojem cemo izvrsiti lazni napad na liniju sa par vojnika i nakon toga se povuci. Plan je da se ode do kuca ispred linije u breziku. Tu bi se tromblonima izvrsio napad na cetnicku liniju u breziku. Ispalilo par rafala po rovovima te nakon toga brzo povlacenje. Odredeni su vojnici koji ce ici. Komandir mog voda je bio vodja. Zamjenik komandira naseg voda, komandir voda sa zmajevca i snajperista iz izvidackog voda su trebali biti zaduzeni za ispaljivanje tromblona. Par vojnika je jos odredeno da idu kao obezbjedenje bokova. Nakon krace prepirke, zamjenik komandira naseg voda odbija da ide u akciju rijecima: - Ja necu da idem, ja sam mlad da poginem. Nakon toga su svi usutili. Meni je glava pucala od bolova, temperatura je od kako je pala noc, maximalno porasla. Tako da sam jedva oci drzao otvorenim. Nisam vise mogao da cekam da bi se ovo rijesilo. Prisao sam komandiru i

rekao - Ja cu ici, umjesto njega, samo da ovaj cirkus zavrsimo. Uzeo sam od Kepe automatsku pusku sa kundakom i njegovih pet tromblona. Okvir sa mecima za tromblone sam izvadio iz ruksaka, provjerio da li je sa njim sve ok i stavio ga u dzep pantolona. Kada smo dosli do drvenog mostica, izasli smo iz potoka i dosli do minskog polja ispod kuca u Breziku. Komandir je uzeo moj panco, natopio ga benzinom i otisao prema sumi lijevo od nas. Nas trojica smo se rasporedili na livadi, stavili smo tromblone ispred sebe. Sva trojica smo skupa ustali i poceli da ispaljujemo tromblone sa ramena prema rovima koji su bili ispred nas. Brzo smo ispaljivali tromblone. Ubrzo smo izgubili ritam, tako da je skoro svake sec, neko od nas ispaljivao tromblon. Sageo sam se da podignem tromblon, kada me svjetlost obasjala, nakon cega je odjeknula explozija. Sva trojica smo zalegli, cuo sam snajperistu pored mene kako se smije. Pitao sam ga - Sta ovo bi? - Nemam pojma, izgleda da je tromblon pukao u zraku. Kada smo skontali da nikome nista nije bilo, ustali smo i nastavili pucati. Kada sam ispaljivao predzadnji tromblon, puska mi je skliznula, osjetio sam jaku bol u ramenu. Stiskao sam zube i nekako ispalio i posljednji tromblon. Skinuo sam okvir i stavio novi sa bojevom municijom. Vatra je pocela lijevo od nas da gori. Komandir je dotrcao do nas. Te smo svi skupa ispalili po par rafala. Nakon toga smo krenuli da se povlacimo. Tek kada sam prestao da pucam, skontao sam da su cetnici sa svih strana otvorili vatru prema djelu linije gdje smo planirali da napadnemo. Skoro da niko nije pucao prema mjestu gdje smo mi bili u tom momentu. Izgleda da je neko dobro odradio petokolonaski posao. Kada smo bili negdje u pola kanjona sa povlacenjem, granate su pocele da padaju i po kanjonu. Ubrzali smo kretanje, tako da smo se za par minuta uspjeli izvuci do pocetka kanjona, gdje nas je cekao ostatak jedinice. Istog momenta smo krenuli sa povlacenjem. Minobacaci iza Zecije glave su pucali po nama. Dolina je bila obasjana svjetlecim granatama, tako da se sve vidjelo kao po danu. To nam je samo pomoglo da se brze krecemo. Izvukli smo se ponovo kroz korito Moscanice. Ovaj put je bila puno manja, tako da nije bilo velikih problema sa gazenjem. Mitraljez iz Sucura kuca je pucao ravno po cesti. Odbijeni meci su zvizdali iznad nasih glava dok smo se kretali ispod podzida rijekom. Ubrzo smo izasli na nasu liniju. Umjesto komadanta, kamermana, raznih TV kuca, docekuju nas samo borci na liniji. Svi ostali su se ispalili i otisli, cim su skontali da nece biti materijala za slikanje. Mi smo bili sretni, jer smo ipak mi pobjednici u svemu ovome. Niko nije poginuo ni povrijeden. Nisam imao snage da idem prema kasarni. Tako da sam otisao do svog podruma. Uvukao sam se unutra. Svukao sam mokro odijelo sa sebe i pokusao da zaspem. Bolovi u glavi i temperatura mi nisu dali mira. Tako da sam popio par paracetamola. Ponovo nisam uspio nista da rjesim. Tresla me groznica, tako da sam imao osjecaj da lezim u frizideru...

PONOVO U POKRETU
Kada se sestra probudila, donijela mi je termometar da izmejrim temperaturu. Ziva je pokazivala 39.9. Svijetlost mi je smetala, tako da sam oci drzao na pola otvorenim. Obloge koje su mi stavljali na noge nisu pomagale, temperatura nije popustala, cak se par puta naglo povecala, tako da sam poceo da gubim kontrolu nad tijelom. Sestra je zamolila komsiju da ode do ambulante, da dovede doktora. Cim je stigao, izmjerio mi je temperaturu i samo rekao - Ovo je pravo kriticno, dobro da ste me pozvali. Dok je nesto pricao, sprasio mi je nekakvu nekciju u guzicu. Nakon par minuta, izvadio je kesu infuzije i zrtvovao je za mene. Osjetio sam promjene na tijelu vec nakon desetak minuta. Konacno sam mogao otvoriti oci. Izmjerio sam ponovo temperaturu, i vidio da je spala na 38.5. Nocas sam uspio konacno da ustanem iz kreveta. Imam jos uvijek temperaturu ali nije vise opasna. Sada se osjecam kao iscjedena krpa. Nadam se da cu do sutra doci sebi. Ovo me dobro slomilo, ovako nisam bio bolestan nikada u zivotu. Ne znam sta me ovako spucalo. Sutra ako budem ovako dobar, idem nazad u kasarnu. Ne bih mogao izdrzati da prelezim jos jedan dan ovako u krevetu. Bolje da budem u pokretu, valjda cu vec nekako ozdraviti u meduvremenu. Dosao sam jutros u kasarnu. Ponovo sam na nogama i u stanju da se krecem. Osjecam se odlicno, malo malaksao ali ipak bolje nego sto sam ocekivao da ce biti. Otrov je pao jutros u nesvijest na smotri. Subarini izvidaci su ga dokrajcili. Svaku vece, dok se kockaju, puse ogromne kolicine cigareta i slusaju samo Kemala Malovcica. Par noci su ga mucili istim metodama. Umjesto da ih

zatjera u materinu, on je trpio sve to. Jutros se na smotri dok smo stajali u stroju, svalio na pod. Kada je dosao sebi, prvo sto je progovorio bilo je - U redu je, Kemal me unistio Raja je padala od smijeha. Faruk je par puta pokusao da nas utisa, ali je i sam jedva uspijevao da se suzdrzi od smijeha. Nekako smo uspjeli da ga podignemo na noge i da ga odvedemo do spavaone. Nakon sto smo se ponovo postrojili. Faruk je ponovo kaznio Subarine izvidace. Zabranio im je igranje karata poslije 11h navece. Tako da je bar malo Otrovu skratio muke. Mada ne vjerujem da ce to nesto otrovu pomoci. Smislit ce oni ponovo neku smicalicu za njega. Covjek kao da je roden da ga neko zeza. Samo trazi belaja. Ostatak dana je protekao u zezanciji na racun Otrova. Da je pametan, samo bi se ispalio na koji dan iz kasarne, dok raja ne zaboravi ovu glupost. Kada ga neko sretne samo ga pogleda i kaze - U redu je!! Ako ovaj covjek ne pobudali ovdje sa nama, nece niko. Svaki dan ga neko izlevati. Nekada mi ga bude zao, a opet nemam snage da ga ne zezam. To je jace od mene, mada i on ne bi mogao izgleda zivjeti da ga neko ne zeza....

BORBA ZA OPSTANAK
Juce sam sa skolskim isao na osmatranje. Isli smo na liniju kod rezervoara. Uzasno blato, katastrofa. Usput sam sjedio sa amidzicem i sa Haretom. Njih dvojica su sada skupa. Hare je zainteresovan da prede kod nas. Pitao me gdje treba da se obrati. Tako da sam mu objasnio da je najbolje da dode kod nas, pa cu mu ja sa Farukom srediti prekomandu. Amidzic se uspio prikljuciti u moju bivsu cetu. Zavalili su ga na rezervoar. Nije se nesto usrecio sa tim. Zapao ga je najodvratniji dio linije. U sred ljeta je blato u transeama. Zimi voda curi na sve strane. Oni kopaju jos uvijek po bascama. Kako su poceli, ne bi me iznenadilo da prokopaju tunel ispod Zecije glave. Amidzic je sutra slobodan, tako da smo se dogovorili da idemo na Alipasino polje, da pokusamo naci strinu. Posto smo dobili neku adresu. Danas smo isli na Alipasino. Amidzica i mene su na putu uspjeli smuntati da damo dobrovoljno krv. Zeznuli su me posteno, jer je ni sam nemam dovoljno ali su me obradili na foru. Ovo je drugi put u ratu da me zeznu na isti fazon. Vazno je da smo nasli strinu, a krv ce valjda nekako nadoci ako bude zivota. Strina se uspjela u zadnjem momentu izvuci sa Grbavice. Sada zivi skoro na posljednjem spratu, cini mi se da je 18. Uzas zivi, ja sam pobudalio dok sam se popeo, kako li je tek njoj. Sa njom su dva sina i snaha. Imaju i dvoje male djece u kuci, jedno od njih je jos beba. Svaki dan olimpijski bazen vode moraju donijeti. Puno ih je u stanu. Pored sve muke stan dijele sa nekom familijom po pola. Tako da im je prava guzva. Jedam amidzic je na Sedreniku u vojsci, drugi je na Zuci. Nisu uspjeli da se nesto izvuku. Izgleda da su i oni dobro nadrljali u svemu ovome. Amidza je ostao na pocetku rata van Sarajeva. Izgleda da je sada u Njemackoj. Nakon sto smo malo posjedili kod njih, otisli smo do amidziceve rodice. Tamo isto uzas. Mati od rahmetli Smaja Sikala, place neprestano. To me pravo pogodilo, jedva sam cekao da odemo dalje. Nakon toga smo posjetili jos neku familiju po Buca potoku. Malo ko od njih je u vojsci. Svi su skoro u radnoj obavezi. Meni su se cudili i gledali su me kao neku budalu zato sto sam u vojsci i jos u diverzantima. Nisam mogao izdrzati dugo, muka mi je bila od njihove price ustao sam i otisao. Da sam ostao duze, mislim da bih nekoga od njih zatjerao u materinu. Izvukli su svi guzove i sada se prave vazni. Ne vjerujem da cu vise ikada otici tamo. Bolje da se drzim sto dalje od njih, nije dobro za moje zivce da se sretnemo ponovo. Kada smo krenuli nazad, osjetio sam uzasnu glad. Cijeli dan niko nas nije ponudio da jedemo. Kada smo bili kod fabrike duhana, sreli smo nekog covjeka, koji je nosio hljeb ispod ruke. Molio sam ga da mi da komad hljeba ali me nije ni pogledao, Samo je stiskao hljeb pod ruku i ubrzao korak, da sto prije pobjegne. Tako gladan, nekako sam uspio da se dovucem do pocetka nase ulice. Kada smo krenuli uz ulicu prema kuci, poceo je da puca PAM. Amidzic je krenuo da trci, ja nisam imao snage za to. Vukao sam se uz ulicu, dok su oko mene zvizdali meci. Pokusavao sam par puta da ubrzam korak ali bez uspjeha. Vukao sam se kao puz, sve do ulaza u podrum. Kada sam usao u podrum istog momenta sam se svalio na krevet i rekao sestri - Daj mi da jedem umirem od gladi!! - Ne moze, tek kada se svi iskupimo onda cemo da jedemo. - Ja ne mogu cekati jos pola sata, daj sada da jedem. - Rekla sam ne moze, dok se svi ne iskupimo. - Kako te nije stid, da me pustis da mlad i zelen umrem od gladi. Sestra se odvalila smijati, ali nije promijenila misljenje. Uvijek svi skupa jedemo. Tako da te skupne obroke nazivamo borba za opstank. Ono sto ugrabis u tom momentu, to ces i pojesti, poslije toga nema vise nista do

sljedeceg obroka. Tako je i bilo. Dok se nismo svi iskupili, nije mi dala da jedem. Nakon sto sam se konacno uspio koliko toliko najesti, spremio sam se i dosao nazad u kasarnu...

ODLAZAK PRIJATELJA
Danas idemo na osmatranje sa male Coline Kape. Nesto treba da vidimo u rejonu Gradista. Tek toliko da prebrojimo haubice da li su na broju. Skolski i ja cemo ici, tako da smo uzeli puske, teleskop i dvogled. Necemo se puno zadrzavati, tako da ce ovo biti mala setnja. Usput smo planirali da svratimo kod porodice kod koje smo bili smjesteni kada smo isli na Trebevic i gdje su nas ponudili mlijekom. Cato nam je dao par sitnica iz magacina da im ponesemo kao poklon. Kada sam se vratio sa izvidanja, saznao sam da je neko poginuo danas na liniji kod rezervoara. Istog momenta sam otrcao kod vezista da vidim o kome se radi. Cim sam otvorio izvjestaj stajalo je ime i prezime vojnika koji je danas poginuo. Svesku u koju se vodio izvjestaj tresnuo sam od zid. Na oci nisam nista vidio, zelio sam u tom momentu da me nema, jednostavno da ne postojim. Danas je poginuo Hare. Snajperski metak sa Zecije glave, bio je koban za njega. Trenutak opustanja, ga je kostao zivota. Par metara transea napunjenog vodom, poslalo ga je u smrt. Umjesto da roni kroz vodu i blato ako je potrebno i tako se bori za zivot. On je izasao i pokusao da pretrci tih par metara. Ovo je za mene jedan od najgorih udaraca od pocetka rata. Izgubio sam dosta rodbine i prijatelja do sada ali mi je ovo nesto neshvatljivo. Tako se prazno osjecam, da je to cisto ludilo. Kao da sam izgubio i posljednju nadu u zivot. Hare je poginuo, samo par mjeseci nakon brata. Kakva pogana sudbina. Za par dana je imao namjeru da pokusa preci kod nas u jedinicu. Kao da je i dio mene poginuo danas. Sigurno vise necu imati snage da prodem kroz bascu, pored njegove kuce. Ne bih imao snage da se susretnem sa njegovim roditeljima. Kako li ce oni prezivjeti ovaj udarac? U samo par mjeseci su ostali bez djece. Obadva sina su izgubili. U usima mi odzvanja njegov glas koji govori Cojek ti je teski hajvan. I ovo malo duse sto ima - sejtan mu dao da mu bude teze. Izgleda da je ova recenica u stvari opis njegovog zivota u ratu. Na kraju mu je sejtan uzeo i zivot. Koliko smo vremena proveli skupa u ovom ratu. Koliko me puta nasmijao do suza. Sada mi ostaju samo sjecanja na Hareta. Mozda ce za par mjeseci ili godina biti potpuno zaboravljen. Nove generacije koje dolaze, nece znati ni da je postojao. Mi koji smo imali cast da ga upoznamo, pamtit cemo ga do kraja zivota. Siguran sam da dok mi zivimo zivjeti i sjecanje na njega. Svaki sljedeci 26 paril u mom zivotu koji dozivim, bice obiljezen sjecanjem na njega. Hare je zasluzio puno vise, od sjecanja. Na zalost, mi koji to znamo, nismo u mogucnosti uciniti nista vise od obicnog sjecanja. Preostaje nam da cuvamo uspomenu na njega i da se sjetimo prijatelja, koji nam je bio nesto najsvetije u ovom ratu. Prijatelju, neka ti dragi Allah podari dzenet. Ako moj glas sta znaci, svjedocim da si to zasluzio. Bio si iznad ovog prokletog vremena, od prvog do zadnjeg dana si bio i ostao covjek...

PRODE I OVA RATNA GODINA

Od kako je hare poginuo, proslo je deset dana. Nisam nista pisao do sada u svoj dnevnik. Nisam imao snage ni da ga pogledam. Nakon Haretove pogibije, uzeo sam par dana odmora. Sjedio sam kuci i nisam ni sa kim pricao. Pokusavao sam da nekako sve to prebolim i nastavim dalje. Vec sam cetiri dana na Borijama. Po danu idemo na osmatranje, i snajperisanje. Nocu idemo na izvidanje. Ostali su otisli danas na dzumu. Ja sam ostao ovdje, da cuvam stvari, nisam bio raspolozen da se spustam do grada i da veceras idem nazad. Ova samoca i tisina mi dobro dodu. Sjedim ispred zemunice, i razmisljam u svemu sto se desilo proteklih godinu dana. Toliko toga sam prozivio do sada, ne znam uopste kako sam normalan jos uvijek. Dugo je trajala protekla godina, toliko dugo da sam skoro zaboravio kako je izgledao mir. Ma koliko bila duga, meni nije bila dovoljna da saznam nesto o bratu i o njegovoj familiji. Jos uvijek nema nemam nikakvu vijest o njima. To mi nekako najteze pada u svemu ovome. Sve bih dao sada, i zivot bih svoj poklonio za njihov. Da mi je samo cuti da su zivi, nekako bih lakse isao dalje. Osjecam se ruzno, jer nisam uspio da posjetim roditelje. Tako su blizu a tako daleko. Nemam nikakvog opravdanja sto to do sada nisam ucinio. Najgore je sto oni nisu sigurni da li sam uopste ziv. Ne vjerujem ni ja da su oni ok, sve dok ih ne vidim ne vjerujem u price. Imam par primjera, gdje ljudi ne znaju da su im djeca poginula ili obratno. Prezivio sam, godinu dana rata, mnogi nisu. Sada se pitam ko je od nas bolje prosao. Oni koji su poginuli, rjesili su

se patnje. Mi koji smo zivi, imamo samo zivot. Sve drugo je samo cista patnja. Nema tu nista sto bi vrijedilo zivota. Samo oni koji imaju djecu imaju u ovom gradu razloga da zive. Oni se mogu nadati da ce njihova djeca docekati jednoga dana da ovo ludilo prode. Za nas je vec kasno, mi smo izgubljena generacija. Prezivio sam zimu, sa cizmama koje sam sasio sam. Dobro su me posluzile, sve ovo vrijeme. Sada su vec dotrajale, popucala je koza, tako da se vise ne mogu ni zasiti. Vrijedilo bi ih pokloniti muzeju, primjerak ovako istrosenih cizama, tesko da se moze naci. Pantolone su isto dotrajale, par puta ih je vec sestra krpila. Pucaju sada po mjestima gdje sam ih previjao dok su bile zaledene par puta u toku zime. Cudno je sve ovo, sada ovdje sjedim sam. Umjesto pucnjave cuju se insekti koji letaju okolo. Borove grane se lagano njisu, tako da me sve ovo podsjeca na mir. Kao da sam pobjegao daleko od rata i kao da se nalazim na nekoj drugoj planeti. Kako je samo potrebno malo mira, da bi covjek poceo da zaboravlja na rat. Iznenada je ispaljenje minobacacke granate narusilo moje snove. Utrcao sam u zemunicu jer nisam znao gdje bi mogla pasti. Detonacija se cula negdje iz pravca Gazinog Hana. Nadam se da nije pala negdje medu narod. Ova zatisja su uzasno opasna. Svake sekunde Mozes izgubiti glavu. Ipak je daleko mir, ovo su samo pusti snovi. Mogu odlutati sa svojim mislima daleko ali me uvijek neka detonacija vrati u ratnu stvarnost. Da li cu imati priliku da napisem i post posvecen drugoj ratnoj godini. Nadam se da ce mir doci puno prije, tako da cu pisati o necem ljepsem nego do sada...

RAZGOVOR SA SOBOM
Odlucio sam da krenem za Tarcin ovih dana. Nabavio sam kartu Igmana, amidzic mi je ucrtao put, tako da bih taj put trebao bez problema prevaliti. Ako ne uspijem dobiti nikakvu dozvolu u Hrasnici, odlucio sam da idem sumom, tako mogu izbjeci punktove kojih prema prici na Igmanu ima na svakom koraku. Dogovorio sam se sa komandirom cete da me pusti sedam dana. Ako se ne vratim u tom periodu, da me prijavi u Brigadu kao dezertera. Ujedno sam donio odluku da cu raskinuti sa djevojkom, prije nego sto krenem preko piste. Ko zna, gdje cu ja zavrsiti i da li cu se ziv vratiti. Bolje je da to zavrsim prije mog odlaska. Nego da je ostavim da me ceka a ni sam nisam siguran da li cu se vratiti. Ovo je ipak put, za koji ni ja ne znam kako ce se zavrsiti. Zato je bolje, da sve stvari stavim na svoje mijesto. Pokusao sam psihicki da se smirim, da nekako odgodim ovaj odlazak ali nisam uspio. Jednostavno ovako vise ne ide. Muci me pomisao, da roditelji cak ne znaju ni da sam ziv. Posljednje sto su culi o meni je dezinformacija, da sam tesko ranjen na Otesu. Za brata isto tako nista ne znaju, ne smijem ni da pomislim kako se osjecaju dok cekaju neku vijest o nama. Sreca je pa je jedna sestra sa njima, inace ne znam kako bi njih dvoje uopste uspjeli da se snadu u ovome paklu. Dobro mi je dosla ova samoca, puno toga sam uspio sam sa sobom da rijesim. Tesko je ovako uhvatiti par sati vremena, na miru da covjek porazgovara sam sa sobom. Potrebno mi je ovo bilo. Stalni pokret i guzva, covjeku ne dozvoljavaju da se posveti sebi i problemima koje ima. Tako da se problemi samo gomilaju, a nista se ne rjesava. Meni je doslo vrijeme za pokret, cekati se vise ne isplati. Ako sada ne odem, ko zna kada i da li ce mi se ponovo ukazati ovakva prilika. Zato je najbolje da to odradim u narednih par dana...

KISNA MAJSKA NOC

Vec drugi dan, niko se nije pojavio od raje. Javili su da ima nekih problema, tako da su u pripremi. Dok to ne prode, ja sam dobio zadatak da ostanem i cuvam opremu. Dosadilo mi je vec, ne znam sta cu od sebe. Po cijeli dan berem trave i pravim caj. Popio sam ga za ovih par dana, vise nego za cijeli zivot. Nista se ne desava, mirno je i tiho. Do mene je prije sat vremena dolazio jedan vojnik sa linije. Poznajem ga od prije, hrabar je ali malo luckast. Predlozio mi je da nas dvojica odemo veceras na jedno mjesto da pokusamo uhvatiti zivog cetnika. Mislio sam da me zeza, pa sam mu se poceo smijati. Na kraju sam skontao da je ozbiljan. Po njegovoj prici, moze se proci kroz cetnicku liniju bez problema i dovesti cetnika. Uvjerio me da je to moguce, tako da sam pristao da odem veceras sa njim. Ako mi bude sta sumnjivo, vratit cu se. Mada prema njegovoj prici, sve treba da ide bez problema. Nisam nervozan, jer sigurno nece od ovoga nista ni biti. Ne vjerujem mu bas previse. Tako da mislim da ce se on predomisliti ili ce vec izmisliti neki razlog, zbog kojeg to necemo moci odraditi. Sve u svemu, bar se nesto desava, tako da mi vrijeme brze prolazi. Ostao sam bez kapi vode, tako da sada moram otici do Pamista da posudim koji litar vode. Sinoc smo krenuli u 9h ispred zemunice. Kisa je pocela da pada, tako da sam stavio kacket na glavu. Vojnik je dosao, u SMB uniformi. Mokar, neobrijan... izgledao mi je kao da je pobjegao sa cetnicke linije. Kada smo krenuli,

rekao sam mu da cu se ja vratiti ako skontam da idemo negdje gdje cemo zbog gluposti izgubiti glavu. Pogledao me i samo mi rekao - Ako ces se vracati, bolje da i ne ides, ja cu sam ako te strah. - Ma nije stvar u tome, da li me strah, znas i sam da me nije strah. Nego ne bih zelio da oni nas uhvate, umjesto mi njih. - Rekao sam ti da je sve pod kontrolom. Samo ti idi iza mene i kao sto smo se dogovorili. - Odakle ti znas da se tu moze proci linija i gdje se sta nalazi? - Znam ja puno toga. Ides ili ne ides sa mnom da znam? - Idem. Krenuo sam sa njim. Nisam htio pokazati pred njim da me strah. Mada me i nije bilo nesto posebno strah u tom momentu. Jer sam jos uvijek mislio da je sve ovo zezancija. Dok smo se kretali, kisa je prerasla u pravi pljusak. Vidljivost je bila uzasno slaba, tako da smo se sporo kretali. Nakon sto smo dosli do mjesta gdje se nasa linija prekidala. Prosli smo u u medu zonu. Tog momenta smo bili na nicijoj zemlji a da niko osim nas dvojice za to nije znao. Pratio sam vojnika, koji se dosta brzo kretao. Imam osjecaj kao da je prosao istim putem stotinu puta do sada. Nakon dva sata od pocetka kretanja, kisa je i dalje pljustala. Nas dvojica smo konacno stali da se dogovrimo kako i sta dalje. Tu sam dobio informaciju da smo dosli na mijesto, gdje treba da prodemo u cetnicku pozadinu. Tada me uhvatila panika ali sam drzao usta zatvorena. Bio sam toliko mokar i smrznut da mi vise nije bilo ni do cega. Da je rekao u tom momentu da idemo da se predamo cetnicima, mislim da bih ga poslusao, jer sam bio totalno van kontrole nad sobom. Polahko smo krenuli da se krecemo dolinom koja nije bila pokrivena rovovima. Oko nas su se izdizale litice, koje su same od sebe izgledale strasno u mraku. Pljstanje kise, je stvaralo takvu buku, da nisam mogao cuti sam sebe dok koracam. Nakon desetak minuta, konacno smo izasli iz doline. Tada mi je samo rekao - Sada smo im iza leda. Samo se ponasaj normalno, i ne brini se. Ostatak puta smo nastavili krecuci se dosta brzo. Kisa je prestala da pljusti, dok smo se kretali uz livadu, zvijezde na nebu su se pocele nazirati izmedu oblaka. Svijetlost munja je dolazila iz pravca sjevera ali se nisu culi udari gromova. Nakon sto smo izasli na brdo, vidljivost je bila odlicna, tek po neki oblak se nalazio iznad nas. Izgledlo je kao da je oluja prosla. Mi smo na trenutak zastali, tek toliko da bih saznao da smo skoro dosli do cilja i da cemo sada pazljivije da se krecemo...

GRABLJIVICE
Ubrzo smo stigli do cilja. Cucnuli smo jedan pored drugog na livadi, ispred nas su se nalazili nasipi zemlje. Vojnik mi je tiho rekao - Tu iza im je baraka. U cucecem polozaju smo dosli dosli iza leda barake. Prisli smo na jedno pet metara do zida. Tek kada sam tu dosao, shvatio sam da sam se upustio u pravu ludoriju. Mislio sam da je sve puno blize a ne ovako duboko u cetnickoj pozadini. Uhvatio me neki strah u tom momentu. Sjetio sam se da se moramo vratiti nazad. Vidljivost je bila dosta dobra, tako da nam tama vise nije bila saveznik kao pri dolasku. Iz barake do nas je dopirala galama. Vojnici su glasno pricali, tako da smo mogli razumjeti svaku rijec koju su izgovorili. Igrali su karata, svakih par minuta su zapocinjali prepirku izmedu sebe. Poceli su mi ici na zivce, vrijeme je prolazilo a mi smo i dalje cekali da neko od njih izade. Kako su stvari stajale u tom momentu, niko i nije imao namjeru izaci. Nakon pola sata, cekanja, napokon je dosao kraj njihovoj igri. Tada sam vojniku pored sebe, pokretom ruke dao signal, da uletimo unutra i da ih pobijemo. Samo je odmahnuo prstom, potom mi je pokazao prstima da se strpim i prislonio ruku na lice. Time mi je dao do znanja da cekamo dok ne odu na spavanje. Umjesto da odu na spavanje, iz barake izlazi vojnik, koji se pozdravlja sa ostalim. Zatvaraju se vrata na baraci a vojnik nastavlja livadom svoj put u noc. Krenuli smo da ga pratimo kao grabljivice kada prate svoj plijen. Pazljivo smo se kretali iza njega na odredenom odstojanju. Par stotina metara nakon sto smo se udaljili od barake, ubrzali smo kretanje, tako da smo ga sustigli. Zviznuo sam tiho i rekao mu - Imas li cigaru? Zaustavio se, okrenuo se prema nama i rekao - Ko ste vi? - Artiljerci, malo smo se zapili u selu, pa evo sada krenuli na polozaj.

Kretali smo se prema njemu. Prst sam drzao na obaracu. Spreman da puca ako pokusa nesto neplanirano. Prisli smo mu na metar udaljenosti. Tada je vojnik pored mene iznenada tiho rekao - Ruke uvis, mi smo Armija BH!!! - Hahaha, ja sam Marko Kraljevic. Ponovili smo skupa - Podigni ruke u vis, uhapsen si, mi smo Armija BH. Vojnik je u tom momentu trznuo pusku sa ramena, umjesto da puca prema nama, krenuo je da bjezi. Stisnuo sam obarac na pusci u istom momentu kada i vojnik pored mene. Pucali smo ali vojnik nije padao. Trcao je ispred nas, da bi tek nakon desetak metara, pao na zemlju. Dok smo mu prilazili, drzao sam pusku naslonjenu na rame, prateci ga da se ne pomakne. Nasli smo ga nepomicnog i bez znakova zivota. Izgleda da ga je neki metak pogodio na pravo mjesto. Pusku smo nasli na zemlji pored samih nogu. Uspio je da je skine sa ramena, ali nije imao metak u cijevi. Tako da mu je bila samo teret. Samo smo pokupili pusku, dzepove mu nismo uspjeli pretresti. Okrenuli smo se nazad i krenuli trcati livadom. Trcao sam u stopu za vojnikom ispred sebe. Od jednom je stao, tako da je malo falilo da se zabijem u njegova leda. Podigao je pusku i ispalio jedan kraci rafal. Nakon toga je glasno vrisnuo i uzivknuo - Turciiiiiiiiii!!!! Kada je ispalio rafal, htio sam ga poslati u materinu. Nakon sto je uzviknuo Turci, htio sam ga poljubiti. Odlicna ideja, koja mi nikada ne bi pala na pamet. Nakon toga smo punom brzinom nastavili trcati livadom. Srce mi je lupalo tako jako, da sam imao osjecaj da ce alarmirati cetnicke na liniji...

TUTA OD DIVERZANTA
Brzo smo dosli do mjesta gdje smo usli u njihovu pozadinu. Mislio sam da smo kilometre daleko od linije, a ispalo je da smo za par minuta bili ponovo u dolini, gdje smo trebali da se provucemo nazad, kroz liniju. Dok smo se provlacili izmedu rovova, stotinjak metara od nas, nervozni strazar na cetnickoj liniji, pucao je iz mitraljeza. Tako da je nesvjesno bio nas pomagac. Za par minuta smo ponovo bili u medu zoni. Kada smo odmakli sasvim dovoljno daleko, tako da sam se osjecao sigurno. Predlozio sam vojniku da malo odmorimo. Cim smo stali bacio sam se na zemlju i legao na leda. Mokra i hladna zemlja prijala mi je u tom momentu. Nakon sto sam se malo pribrao rekao sam - Od kuda ti ono Turci pade na pamet? - Stari dobri sistem, zavaraj protivnika. Ja konto imam diverzanta pored sebe, pa se ne moram plasiti. Kad ono tuta od diverzanta. Ne zna ni kako zavarati protivnika. - Koje smo mi budale, mogli smo glave zijaniti bezveze - Hajde ba, vidis da sam bio u pravu, nismo doveli cetalja ali smo ga ubili. Tako da nismo nista izgubili. Opet mozemo otici, da kojeg zveknemo. Suplji su oni pravo, samo treba znati sa njima. - Neka, hvala ti, ja vise ne idem nigdje sa tobom. Samo da mi se ziv dokopati zemunice. Lijepi snajper, nigdje ne moram ici, a isto upucam cetalja. - Kakav snajper, to je za kukavice, ovo je prava stvar. Nakon sto smo se kratko odmorili. Nastavili smo kretanje nazad. Kada sam dosao u zemunicu, jutro je vec pocelo da svice. Vojnik je otisao kuci. Sa sobom je odnio pusku koju smo donijeli. Usput mi je par puta ponovio, da nikome ne pricam o ovome. Slazem se sa njim, da ne treba o ovoj gluposti pricati. Ne mogu sebi da dodem kako sam bio naivan i onako lahko prihvatio njegov poziv. Bude mi muka Kada pomislim kako sam mogao jeftino poginuti, po ko zna koji put do sada. Svaki put kazem da necu vise a kada me neko pozove negdje, ne mogu da odolim da ne odem. Jednostavno postoji nesto u meni sto je puno od mene. Imali smo ludu srecu. Svakim danom me sve vise strah, bojim se da ne iscuri ova moja sreca. Puno sam je potrosio do sada. Ne vjerujem da je ostalo vise ista u mom sretnom satu. Moram malo stati na loptu i konacno poceti glavom razmisljati. Trebao bih vise zaboraviti na hrabrost, samo me ta hrabrost moze otjerati u jos vecu glupost iz koje sigurno nece biti izlaza. Sada bi mi odgovaralo, da niko ne dolazi bar naredna 24 sata. Imam osjecaj da cu prespavati narednih godinu dana. Tako da se sada bacam u svoju lijepu vrecu za spavanje... Pokusao sam da zaspem ali nije islo. Tako da sam ustao. Cim zatvorim oci, slike od sinoc pocnu da se smjenjuju ispred ociju. Sada sam skuhao sebi caj, mozda me on malo smiri. Sinoc sam se prepao ali sam imao gorih situacija

do sada, pa sam opet ziv. Ne znam sta mi je sada, sto me uhvatila ova bezvezna nervoza. Ne volim kada se ovako ruzno osjecam. Samo da mi je zaspati, kada se probudim sve ce biti drugacije i ovo ce biti proslost. Sada idem ponovo da se potrudim da nekako zaspem...

CNN REPORT
Danas me probudio Otrov. Poslao ga je komandir da bude ovdje sa mnom. Donio mi je nesto hrane i kanister vode. Posto je danas sunce upeklo, iznijeli smo ispred zemunice spuzve i legli da se suncamo. Ja sam ubrzo od sinosnjeg umora ponovo zaspao. Spavao sam par sati, kada me ponovo probudio Otrov. - Evo neko ide, prema nama. - Neka ide, sto me budis. - Izgleda da je neka delegacija. Vidi ih nose kamere sa sobom. Posto se nisma bas uzdao u Otrovov vid, podigao sam se i vidio komadanta bataljona, sa grupom novinara u teget plavim pancirima. Peli su se stazicom prema nama. Rekao sam Otrovu o kome se radi. Nakon cega me on pitao - Da ustanemo i da se obucemo. - Sjedi tu i ne mrdaj, nisu vrijedni naseg ustajanja. Kada su nam prisli na nekih trideset metara, ponovo je Otrov postavio isto pitanje. - Ne ustaj, rekao sam ti da sjedis. Komadant bataljona je ubrzao tako da je desetak metara isao ispred ostalih. Dosao je do nas i poceo da vice - Sta tu lezite, sto ne ustajete. Kako vas nije stid bagro jedna Ja sam ga samo pogledao i okrenuo glavu na drugu stranu. Nisam imao volje da pricam sa njim. Otrov je u tom momentu skocio na noge. Stao mirno i pozdravio komadanta. Otrov je na sebi imao bjelu potkosulju, ispod koje su virile dlake kao u vukodlaka. Ja sam se odvalio smijati. Novinari su buljili u njega. Mene skoro da nisu ni primjecivali. Sa njima je isla i jedna djevojka, koja je bila prevodilac. Pogledala me svojom podlom facom i rekla mi - Da li bi gospodin sa CNN-a mogao da vam postavi par pitanja? - Ne bi, nisam na duznosti, trenutno sam na godisnjem odmoru. Djevojka je mi je drsko rekla - Sta se pravis faca, vidi te kako izgledas. - Jadno izgledam ali ipak se ne jebem sa novinarom CNN za lanch paket. Svi su usutili i produzi dalje prema liniji. Komadant bataljona mi je nesto htio reci ali posto me poznaje od prije, produzio je. Ocito je znao da cu ga poslati u materinu ako me iznervira. Nemam pojma zasto sam bio ljut, u tom momentu. Inace u zadnje vrijeme mi bude zlo od ovih nasih jeftinih prevodilaca. Izgledaju mi kao da su se zbog tih par stotina maraka koje dobiju ufurali da svijet postoji zbog njih i da smo mi vojnici neka niza rasa. Za jedan prelazak preko piste zaradim vise nego oni za godinu dana. Opet nemam marke, sve potrosim. Koji ce mi davo pare, kada mogu poginuti svake sekunde. Onda da ih trosi neki cetnik koji bi mi prerovio dzepove. Kada su zamakli u sumi, pogledao sam u Otrova. On je jadnik jos uvijek stajao. Nisam mogao izdrzati a da se ne nasmijem. - Moj Otrove, sutra nam ne gine zatvor. Ima da kopamo rovove ili u boljem slucaju da cjepamo drva za kuhinju sedam dana. Budi siguran, da ce nam komadant napisati prijavu komandi brigade. Jedina nam je vadiona da ne idemo u kasarnu narednih mjesec dana, dok ovo sve ne prode. Najgore ako bude isao prilog na CNN-u o Armiji BH a ti budes u kadru. Ja bruke sine moj. Poslije je i Otrov prihvatio zezanciju, tako da smo se ostatak dana skupa zezali na racun komadanta bataljona. Ostatak dana brzo je prosao. Pred vece je doslo jos par vojnika iz nase cete. Dvojica su otisla prema koplju, u izvidanje. Kepa i ja smo otisli do vrtace prema betonskom stubu, , da pokusamo locirati kojeg cetnika sa nocnim nisanom...

SUSRET
Dosli smo brzo do betonskog stuba. Smjestili smo se u jednu manju prirodnu uvalu, odakle smo imali pregled cetnicke linije ispred nas. Nije se nista posebno desavalo. Tiha noc, puna zvijezda, za razliku od sinoc, kada je bio prolom oblaka. Nakon sat vremena, zacula se zestoka pjesadijska pucnjava iz rejona Koplja. Ubrzo se smirila, da bi nakon odredenog vremena ponovo pocela pucnjava. Posto su nasa dvojica izvidaca otisla u izvidanje tog rejona, istog momenta smo se vratili nazad do zemunice. Dok smo se mi povlacili, pucnjava je trajala. Odjekivale su detonacije jedna iza druge. Pjesadijska pucnjava nije prestajala. Za deset minuta, smo uspjeli da dodemo do nase zemunice. Tu smo se dogovorili da idemo hitno prema Hrastovoj glavi. Uzeli smo dodatnu kolicinu municije i krenuli prema Hrastovoj Glavi. Nismo odmakli ni pedeset metara, kada smo sreli nase izvidace kako idu prema nama. Skupa smo se vratili do zemunice. Tu su nam ispricali sta se u stvari desilo. Dosli su na nekih trideset metara do cetnicke linije. Lezali su na livadi, na mjestu odakle nocu uvijek put nastavljamo puzuci, sa pipalicom u ruci. Dok su se spremali da krenu dalje. Pasivom su vidjeli sestoricu cetnickih izvidaca koji su izasli ispred linije i krenuli direktno prema njima. Pricekali su ih da im pridu na desetak metara, nakon toga su im bacili dvije bombe i ispalili po okvir municije po njima. Nakon sto su ih dobro izrafalali, razgulili su bjezati. Za par minuta su bili u dolini ispod Hrastove glave. U svoj toj panici, ostali smo bez jednog dvogleda, koji im je ostao na livadi. Cetnicima je bilo potrebno dosta vremena da se priberu. Tako da su tek nakon petnestak minuta, poceli da pucaju i granatiraju rejon gdje je doslo do susreta. Nakon kraceg razgovora, odlucili smo da prekidamo izvidanje na par dana. Sada je vrlo opasno da se krecemo ovim rejonom. Treba pricekati da se situacija malo smiri. Jutros smo dosli u kasarnu. Cato je iz Brigade donio prijavu na Otrova i mene. Trazi se sankcionisanje naseg drskog ponasanja i nepostivanje nadredenih. Svi su se valjali od smijeha kada smo im ispricali sta se desilo. Cato je sastavio neku zalbu, pa cemo vidjeti sta ce biti. Svakako ne mislim ici u zatvor, ovih dana idem na put a oni neka zatvaraju koga hoce. Sada idem kuci, dobio sam slobodan dan. Tako da se vratim sutra do smotre. Spakovao sam garderobu, da mi moze sestra oprati. Usmrdilo se sve proteklih dana. Sada idem laganini...

LOSA PROCJENA
Lezim u kasarni. Nema nikakvih aktivnosti. Vrijeme je suncano i toplo. Sinoc sam raskinuo sa djevojkom, tako da se danas pravo lose osjecam. Jednostavo nisam znao razlog zbog kojeg zelim da raskinem. Tako da sam joj samo rekao, da idem iz Sarajeva i da se vise necu vracati. Tesko je to podnijela, tako da mi je sada pravo tesko zbog toga. Ispao sam velika budala, sigurno je necu tako lahko zaboraviti, uzasno mi je tesko ali zivot je takav. Nema mislosti ni prema kome. Nadam se da cu nekako ovo preboljeti i nastaviti zivot dalje. Naj teze mi je bilo kada smo se definitivno razisli Usli smo nazad u podrum na festu, praveci se da se nista nije dogodilo. U tom momentu je neko od raje poceo da pjeva Tu na je na a ulica, od kada nisi tu Jer tu nu pjesmu pjevaju, oni to ostaju Iste smo snove sanjali, istom se nadali Drugi su igru vodili, i snove ukrali Nije mi ao to si oti la, znam da si morala Jedino boli malena, to se nisi javila Ne bih ti rekao ostani, ne bih ni probao Ne bih ti rekao volim te, samo uvaj se... Veceras idemo u izvidanje. Spremio sam se, tako da samo cekam veceru i furamo na teren. Danas je utorak, ja sam planirao da idem preko piste u cetvrtak. Ako sve bude ok. Posudio sam nekakve patike od jarana, svoje sam cizme oprao I sredio za puta. Svakako moram cizme cuvati ovih par dana. Malo sam ih sredivao, nadam se da ce izdrzati put. Moram ih jos jednom dobro pregledati, da mi slucajno sta ne pukne u putu. Nakon vecere, smo otisli na izvidanje. Ostali smo skoro 6 sati u medu zoni. Kada smo se vracali ja sam nesto razmisljao o djevojci i o raskidu. Tako da sam bio ljut na samog sebe. Na putu sam vidio nesto bijelo, izgledalo mi je kao komad stiropora. Zalitio sam se i svom snagom zamahnuo da ga sutnem. Umjesto stiropora, udario sam u

kamen. Udar je bio tako bolan, da sam se svalio na zemlju. Ispred ociju mi se navukla tama. Par minuta sam urlao od bolova. Vojnici pored mene su padali od smijeha. Nisam imao snage ni da ih zatjeram u materinu. Nekako sam ustao i dovukao se do kasarne. Noga mi je natekla i sada me pravo boli. Uzas zivi, ne mogu sa ovakvom nogom krenuti na put. Moram se malo strpit da se vrati otok i da me bar malo prestane boljeti. Raja je otisla u teretanu na termin. Trenutno su u kasarni ostali samo vezisti i ja. Sada razmisljam da li da odem popodne kuci ili da ostanem ovdje. Sa ovakvom nogom nisam nikome potreban. Nekako bih se dovukao do kuce, pa bih stavio neke obloge, da pokusam da ovo zalijecim sto prije...

UTRKA SA PREPONAMA
Konacno mi je noga ok. Sve sam dogovorio, tako da veceras krecem na put. Danas je 17 maj 1993 godine. Proslo je puno vremena, od kako sam zadnji put vidio roditelje. Amidzic ce doci u kasarnu, tako da cemo skupa ici do Dobrinje. On nece prelaziti pistu, jer u Butmiru se vise nema sta kupiti, od kako je poceo rat sa Hrvatima, nestalo je robe. Juce sam u 3h krenuo iz kasarne. Po mene je dosao amidzic, tako da smo skupa otisli do strine na Alipasino. Tu smo cekali do 5h, nakon cega smo krenuli do Dobrinje. Sjedili smo kod rodaka, koji prenosi oruzje preko piste. Njegov otac nam je pricao kako je zarobio cetnika. Koji je zalutao i dosao njemu u rov. Kada je poceo da pada mrak, krenuli smo prema pisti. Pridruzio nam se jos jedan rodak iz Sokolovic Kolonije, koji se vracao nazad kuci, nakon par dana provedenih u gradu. Pozdravio sam se sa Amidzicem ispred prvog punkta. On je otisao nazad a ja sam sa vojnicima koji prenose MTS nastavio dalje. Kao i obicno smo prosli kontrolu prebrojavanja od strane policije. Kada smo dosli do piste, smjestili smo se uz samu ogradu. Rupe u ogradi su u toku dana bile zatvorene, tako da su vojnici makazama za zicu, busili nove rupe u ogradi. Kada su zavrsili sa pravljenjem rupa, pojavila se jedna grupa ljudi koja je trcala iz pravca Butmira. Istog momenta smo i mi krenuli prema njima. Na zalost transporter je bio brzi, tako da nam je presjekao put dvadesetak metara od ograde. Tu smo skontali da je ipak pola grupe uspjelo da se utrpa u transportere. Nekako su uspjeli da se pomjesaju sa grupom koja je trcala iz Butmira. UN ih je izbacio na drugoj strani. Ubrzo se oko nas stvorila velika guzva. Ljudi su uzasno glasno pricali, tako da su mi isli na zivce. Ljudi bez mozga, stvaraju bespotrebnu galamu i time samo daju povoda cetnicima da budu budni i cekaju na nas. Transporteri UN-a su stali na rupe u ogradi i nisu imali namjeru da se sklone. Oko 2h poslije pola noci se naoblacilo. Kisa je pocela da pada, tako jako da je livada na kojoj smo do tada lezali, licila na jezero. Neko od vojnika je u tom momentu ustao i rekao da je vrijeme da krenemo. Zaobisli smo transportere, izbusili nove rupe u ogradi i izasli na pistu. Trcali smo ponovo ko ludi, za nama je krenula i grupa civila koji su do tada galamili pored nas. Na sredini piste, poceo je da puca sijac po nama. Meci su se odbijali od asfalt i zvizdali oko nogu. Vidio sam siluetu koja pada, par metara desno od mene, nakon toga se cuo zenski glas kako zapomaze. Potrcao sam prema njoj ali je neko uzviknuo - Ne diraj je, pokupit ce je UN. Poslusao sam ga, mada mi je u mozgu odzvanjao njen jauk i zelja da joj pomognem. Mada ni sam ne znam sta bih sa njom ucinio u tom momentu. Nastavili smo trcati, dok nismo pretrcali asfalt, cim smo stali na zemlju, bacili smo se u blato i zalegli. Kada sam stavio glavu na tlo, osjetio sam kako se kisne kapi odbijaju od zemlje i udaraju me u lice. Imao sam osjecaj da kisa pada iz zemlje. Cim je mitraljez prestao da puca, ustali smo i pretrcali ostatak piste. Svi iz nase grupe su presli pistu, za razliku od civila od kojih se niko nije pojavio na drugoj strani. Izgleda da su zastali kada je neko od njih pogoden. Nastavio sam put sa rodakom. Rekao sam mu da me odvede do tetke, tako da sutra mogu nastaviti put. Ovo me podsjeca na utrku sa preponama, ja sam veceras preskocio prvu i najlaksu...

NESAVLADIVA PREPREKA
Prespavao sam noc kod tetke. Kada sam ustao i krenuo da obucem uniformu, vidio sam da je uzasno prljava. Moj trud i zelja da cist dodem do roditelja u startu je propala. Razocarao sam se pravo zbog toga. Poderane cizme i uniforma su bar na nesto licili dok su bili cisti, sada izgledaju jadno. Tetka mi je pripremila dorucak, tako da sam doruckovao vani u basci, drustvo mi je pravio tetak, koji mi je ispricao svoj ratni put. Od Krtelja, Ilidze, Kotorca...

Iznenadio me, jer sam mislio da on nije ni dana bio u ratu, zbog godina koje su ga oslobadale od vojske. Dok smo sjedili ispred kuce i doruckovali, naisao je jedan rodak. Kada sam mu rekao gdje idem, predlozio mi je da podem sa njim do Sokolovic Kolonije. Tako da ce on sa mnom otici do Hrasnice da pokusamo srediti papire za prelazak preko Igmana. Nakon dorucka, pozdravio sam se sa rodacima, uzeo stvari i krenuo dalje. Dosli smo do mosta, na zeljeznici gdje ima neki punkt. Rodak se pozdravio sa policajcima, tako da nas nisu nista pitali. Prosli smo dalje bez problema. Ostavio sam stvari kod njega u kuci, te smo nastavili put prema Hranici. U Hrasnici me vodio od vrata do vrata ali nista od toga. Niko nas nije htio ni da primi da razgovara sa nama. Tako da smo se vratili nazad ne obavljenog posla. Kada sam dosao nazad u Koloniju, docekala me grupa prijeratnih prijatelja, koji su culi da sam tu. Sa njima sam proveo cijelu noc. Dernecili smo do zore. Jutros sam ne naspavan i umoran, krenuo ponovo za Hrasnicu, ovaj put sam otisao do naselja Kovaci. U Hrasnici sam saznao da je jedan od mojih rodaka zaposlen u Policiji koja drzi punkt u Kovacima, dok drugi radi u logistici. Nije mi bilo tesko da ih nadem. Prvi covjek kojeg sam pitao za kuce Salcina, licno me odveo do njihove ulice. Dosao sam do prve kuce i pozvonio. Kada je izasla neka starija zena, predstavio sam se i rekao ciji sam sin. Zena je pocela da place, gledala je u mene i samo ponavljala sunce moje, isti daidza rahmetli. Pozvala me u kucu, neko dijete je poslala da pozove i ostalu rodbinu. Ubrzo sam se nalazio u okruzenju dvadesetak ljudi. Svi su mi postavljali pitanja na koja bas i nisam imao odgovor, zelio sam i sam sve to nekoga da pitam. Posto sam proteklih godinu dana zivio u totalnoj blokadi. Tako da sam bio izvan svih desavanja. Kada su konacno prestali sa pitanjima, dosao je red na mene da i ja postavim jedno. - Da li mi neko moze srediti papire da predem preko Igmana? - Moze, Lelo on radi u logistici, on je sa Fikrom raja. Trebas samo otici kod njega on zivi u Hrasnici. Istog momenta su pozvali jednu rodicu, koja je malo mlada od mene i dodjelili mi je kao vodica. Otisli smo do Hrasnice i do stana od rodaka ali na zalost nije bilo nikoga. Odmah smo se okrenuli i otisli do Fikrine komande, gdje smo pitali za Lelu, na zalost i tu smo dobili negativan odgovor. Posjetili smo i nekakav Ogrev, tu su nam rekli da je Lelo na terenu u Krupi, vraca se za sedam dana. Noc je vec pala, tako da sam ostao bez ikakve sanse da danas dobijem papire da predem preko Igmana. Izgubio sam vec dva dana a da drugu prepreku jos uvijek nisam uspio savladati. Postao sam pravo nervozan. Ne znam sta da radim, sutra su mi opet nesto obecali. Vidjet cu da li ce upaliti. Rekli su mi da dodem, da vidimo sa rodakom sto radi na punktu da mi on nesto sredi. Nadam se da ce nesto da bude. Inace mi ne preostaje nista drugo, nego da krenem pjeske kroz sumu...

JOS JEDAN DAN BEZ REZULTATA

Noc je vec pala, tako da sam ostao bez ikakve sanse da danas dobijem papire da predem preko Igmana. Izgubio sam vec dva dana. Postao sam pravo nervozan. Ne znam sta da radim, sutra su mi opet nesto obecali. Vidjet cu da li ce upaliti. Rodak mi je rekao da dodem, pa da vidimo sa rodakom sto radi na punktu da mi on nesto sredi. Nadam se da ce nesto da bude. Inace mi ne preostaje nista drugo, nego da se pjeske uputim... Jutros sam ustao rano. Nakon cega sam otisao do Kovaca. Sa rodakom sam otisao do momka koji radi u policiji na punktu. Nakon upoznavanja i opsirnog objasnjavanja nasih rodbinskih veza od strane starijeg rodaka. Doslo je na red i pitanje - Da li ti mozes srediti djetetu papire da prede Igman - Mogu ali on nema nikakvu dozvolu, on je dezerter za mene. - Djete nije vidjelo roditelje vise od godinu dana, kakav dezerter, sta je tebi. - Za mene je dezerter. Da nije, imao bi papire. - Da li ti njega mozes sutra staviti na kamion, ne moras mu dati nikakve papire. - Ne mogu, ako ga ja pustim, skinut ce ga na drugom punktu a onda ce meni dati otkaz. Ukljuci sam se u razgovor - Ti meni samo nadi neki prevoz, za dalje ne brini. Snaci cu se vec nekako. - Ne mozes, dok sam ja ovdje niko nece proci bez papira pa ni ti, to ti garantujem. - Slusaj ti mene sada, ja cu sutra ujutro doci na punkt. Prvo auto koje naide a bude mjesta ja cu sjesti u njega. Ako me skines ili ako kazes nekome od svojih da me skinu sa auta, budi siguran da ce ti to biti zadnja osoba u zivotu koju si vratio sa punkta. - Je li ti to prijetis? - Ne prijetim nego ti dajem obecanje, a budi siguran da cu ga ispuniti. Rodak se umjesao, pokusao je da smiri situaciju ali ja vise nisam htio da slusam. Pokupio sam se i izasao iz kuce.

Rodak je ubrzo izasao iza mene. Rekao sam mu da idem sada do Hrasnice, ponovo da pokusam naci nekoga, kome cu platiti da mi sredi papire. Ako ne onda cu doci veceras kod njega da nocim, da bih ujutro rano mogao da odem ovdje do punkta da pokusam naci neki prevoz. Kada sam dosao u Hrasnicu, pitao sam redom ljude da li ima neko ko mi moze srediti dozvolu za prelazak preko Igmana. Na kraju sam nasao jednog, koji je trazio 200 DM da mi sredi papire. Obecao sam mu platiti ali kada dobijem dozvolu. Skupa odlazimo do nekakvog staba, gdje se izdaju ti papiri ali na zalost nismo nasli osobu koja to potpisuje. Negdje je na terenu. Nisu znali kada ce se vratiti. Poslije sam otisao kod rodaka u Koloniju, rekao sam mu da cu nociti u Kovacima i da sutra idem pokusati preci preko Igmana. Ujutro sam se dogovorio sa rodakom da ustanemo u 4:30h, jer kamioni idu rano, prije svitanja moraju izaci na Igman. Po danu se ne moze, jer sa Sumarske skole, stalno pucaju po putu. Sada idem leci, mada ne vjerujem da cu uspjeti oka sklopiti. Uhvatila me neka nervoza. Prosao je jos jedan dan a da nemam nikakvih rezultata. Moram biti odmoran da bih preskocio sutrsnju prepreku. Kroz glavu mi prolazi hiljadu nekih ideja. Ako mi ona budala sutra ne bude dala da prodem, odlucio sam da cu ga ubiti. Nema sanse da cu mu to oprostiti. Neka mi je dragi Allah na pomoci, jedino mi on moze pomoci u svemu ovome...

IGMAN
Jutros sam ustao u dogovoreno vrijeme. Rodak me dopratio do punkta. Kada smo stigli rodak policajac se udaljio i usao u objekat koji se tu nalazio. Grupa od dvadesetak civila i par vojnika cekala je pored ceste. Umjesao sam se i ja medu njih. Nakon par minuta cekanja naisao je kamion. Cim je stao ispred rampe na punktu, ljudi su poceli da se penju na njega. Vidio sam da je to vec uhodan sistem, tako da sam i ja popeo na kamion. Policajac koji je stajao na puktu. Krenuo je da dize rampu, da bi kamion mogao proci. U tom momentu izasao je vojnik i poceo da vice - Stani, ne moze jos proci!! Ko nema papire neka silazi, koga nadem bez papira, bacit cu ga sa kamiona!!! Civili su krenuli da silaze, jedan po jedan, na kraju su ostala samo dvojica starijih ljudi u uniformama i ja. Policajac se popeo i pogledao u dva vojnika i pozdravio se sa njima. Sigurno se poznaju od prije. Potom je mene pitao - Gdje ti ides? - Na liniju, tu gore. Okrenuo i sisao sa kamiona. Dao je znak da kamion moze proci. Cim je kamion prosao rampu i skrenuo za prvu krivinu, osjetio sam olaksanje u cijelom tijelu. Udahnuo sam svjezi vazduh i zahvalio se dragom Allahu, sto je sve ovo proslo kako treba. Kamion se kretao kosinom uz Igman. Putem koji poznajem od prije rata, par puta sam u miru imao priliku da se popnem na Igman uz njega. Ubrzo je svanulo. Dvojica staraca za koje sam mislio da su vojnici, bili su u stvari radni vod. Nosili su sjekire sa sobom. Kamion je ubrzo stao. Vozac je izasao i rekao - Stigli smo, Bijela kosa, ovdje cemo tovariti drva. Kada smo sisli sa kamiona, vidio sam da nismo daleko odmakli od Hrasnice. Vidjela se dolina ispod nas. Zahvalio sam se vozacu i nastavio put. Drzao sam se ceste koja je bila u upotrebi. Isao sam nekih pola sata pjeske, prije nego sto sam stao da pokusam naci na karti raskrsce na kome sam se nalazio. Dok sam ja sjedio, iza krivine se pojavila grupa civila. Cim su me vidjeli, jedna zena je rekla - Evo onoga lopova, zbog njega nama policija nije dala da prodemo. Tebe su trazili a mi najebali. - Ko me trazio? - Pa kada smo se popeli na drugi kamion, ponovo je dosao policajac i pitao za visokog vojnika. Kada je skontao da si otisao, opsovao ti je mater i sisao sa kamiona. - Sigurno me zamijenio sa nekim. Ne vidim razloga sto bi mene trazio. Prikljucio sam im se, jer sam vidio da odlicno poznaju put. Ubrzo su skrenuli sa ceste u sumu. Prema njihovim informacijama ispred nas se nalazio punkt na Karauli. Opet je neko poceo da komentarise - Zukini su zajebani, isto ko i Jukini prije. Sve otimaju, a jos te odvedu u zatvor bez razloga. Trudio sam da sto manje pricam sa njima. Oni su neprestano komentarisali izmedu sebe i tako mi davali masu novih informacija o stanju na Igamnu. Vidjelo se da su dobro upoznati sa situacijom i da se nalaze na svom terenu. Nastavili smo kretanje utabanom svercerskom stazicom. Nakon pola sata kretanja, ponovo smo se vratili na cestu. Par minuta kasnije, iza krivine smo naisli na punkt. Zena pored mene je rekla - Majku im njihovu, ovog nije bilo prije tri dana... Nije ni zavrsila recenicu a policajci su nas poceli da dozivaju. - Dobro dosli sverceri, da vidimo gdje ste to posli i sta imate sa sobom...

Isli smo prema njima, dok je vojnik drzao uperenu pusku prema nama. To me iznerviralo, tako da nisma mogao da ne progovorim nesto - Spusti tu jebenu pusku, hoces da ubijes koga. - Sta se ti bunis, je li sverceru. - Mozda i jesam svercer ali sam i borac za razliku od policije. Iz rova pored ceste je izasao drugi policajac. Kada je isao prema meni, pozdravio sam ga kao da se poznajemo drugo vremena. Nesvjesno mi je odgovorio na pozdrav, tako da me pitao - Gdje ti ides? - Vracam se sa linije, idem kuci. - Mahnuo mi je rukom i dao znak da mogu proci. Policajac koji se poceo svadati sa mnom, me pogledao i rekao - Drugi put, nemoj da pricas previse, nisu svi dobri ko nas dvojica. - Ti drugi put, pazi kako drzis tu pusku, jer ovo nisu cetnici nego nas narod. Krenuo sam dalje cestom, dok su sverceri ostali iza mene na punktu. Put se uzasno oduzio, vidio sam dolinu ali nisam smio da skrenem sa ceste. Dugo sam hodao, dok konacno nisam prosao sumu i dosao iznad nekog sela. Pogledao sam na kartu i skontao da sam dosao do mjesta koje se zove Lokve. Sjeo sam, iznad samog sela da se odmorim i da pojedem sendvic. Tragovi gusjenica od tenka, bili su vidljivi po livadi. Uhvatila me neka nervoza u tom momentu, osjetio sam kako mi tijelo podrhtava. Vratile su mi se slike, svih susreta i problema sa tenkovima u ovom ratu. Zbog toga sam prekinuo odmor i krenuo dalje. Cim sam usao u selo, sreo sam nekog covjeka. Od njega sam dobio potvrdu da se nalazim u Lokvama. Usput mi je objasnio kako da dodem do Pazarica. Nastavio sam put, ravno cestom. Stalno sam pogled okretao prema brdima, osluskivao sam da ne cujem kakvo ispaljenje granate, zvizduk metka... Nista, od toga se nije desilo, jedino sto se na svakom koraku mogu vidjeti tragovi explodiranih granata. Peraje od granate 120mm stajalo je zabijeno na sred ceste. Oziljci rata najbolje su bili vidljivi na fasadama i krovovima kuca. Dosao sam skoro u dolinu, kada su se od nekuda pojavili sverceri. Opet su me poceli prozivati. - Lopove jedan samo bjezis od nas, sigurno znas gdje ima kafe. Nisam se ni pokusao pravdati. Samo sam odmahnuo rukom. Jedan covjek me uhvatio za ruku i rekao - Slusaj, tamo je punkt, ti i ja ne smijemo tamo. Oni neka idu, nas dvojica cemo prugom kroz tunel. Na izlazu iz tunela, covjek je sisao na cestu i rekao mi da idem cestom. On je ostao da ceka ostatak svercerske ekipe. Kod kasarne u Pazaricu, prikljucio mi se neki covjek. Tako da sam ga pitao - Kako mogu doci do Tarcina? - Idem i ja, pa mozes sa mnom. Put smo nastavili pjeske. Dosli smo do Osenika gdje smo odlucili da se malo odmorimo. Tu su nas sustigli sverceri.. Cim su me vidjeli poceli su da galame. - Daj bolan, sta se krijes od nas, reci nam gdje ima kafe, da kupimo i da idemo nazad. - Ma nisam svercer, nemam pojma gdje ima kafe. - Ma nemoj nas lagati, znamo mi da si svercer, hajde castit cemo te, samo nam reci gdje ima kafe. Jedva sam ih se otresao. Covjeka pored sebe sam pitao - Da li u Tarcinu ima neki punkt? - Ma ima neke policije ali to nije problem. Sta te muci, samo mi reci ja cu ti to srediti. - Ma nemam papira a idem da nadem roditelje oni su negdje u nekoj Rastelici. - Pa i ja idem u Rastelicu. Ne sekiraj se, ja cu de odvesti tamo. Mene svi ovdje poznaju, tako da te nece niko nista pitati...

SUZE RADOSTI

Na ulazu u Tarcin stajala su dvojica civilnih policajaca. Malo sam se unervozio kada smo im prilazili. Ocekivao sam da ce nas nesto pitati ali nista se od toga nije desilo. Prosli smo pored njih i nastavili put. Za par minuta smo prosli kroz Tarcin. Malo mjesto, koje ne mozes svrstati ni u selo ni u grad. Kretali smo se cestom, prema Rastelici. Od kako smo krenuli iz Pazarica, ni jedno auto nije proslo. To mi je bilo cudno, pa sam ga pitao za razlog. Dao mi je kratak odgovor.

- Od kako je poceo rat sa Hrvatima, sve je stalo. Do sada mi je taj rat izgledao daleko. Kao da nije ni postojao, o njemu sam slusao na vijestima. Sada vidim da negdje drugo taj rat predstavlja veliki problem. Dosli smo do nekadasnje kafane Djevojacke vode. Tu smo skrenuli sa ceste i popeli se na staru prugu. - Ovuda je bolje da idemo. Ne moze nas niko vidjeti, tako da ti mozemo roditelje iznenaditi. Ako me ne zezas cijelo ovo vrijeme. - Ma ne zezam, vidjet ces ako ih nademo. Dosli smo do skole preko igralista. Na kome su bili zategnuti strikovi za susenje vesa. Jedna stara zena je stajala uz skolu. Tako da smo je pitali da li je da li poznaje nekoga sa imenom moga oca. - Nije sine taj ovdje, nisam cula za njega. Mozda gore u kafani da je smjesten, ima i gore izbjeglica. Umjesao se jos jedan covjek, koji je potvrdio zeninu pricu. Tako da me pravo razocarao. Svi su mi rekli da su ovdje u skoli smjesteni. Covjek koji me vodio, okrenuo se prema meni i postavio mi pitanje - Jesi li ti siguran da ne bjezis iz vojske. - Zasto pitas? - Pa zato sto mi ti izgleda lazes da trazis roditelje. Vidis da niko nije cuo za njih. Dok smo mi stajali ispred skole, cuo sam poznat glas. - Ko me trazio? Okrenuo sam se i vidio oca koji je pricao sa zenom, koja nam je rekla da on ne zivi ovdje. Zena mu je pokazala rukom na nas, tako da je krenuo prema nama. Kada je prisao na par metara od mene, pitao nas je - Jeste li me vi trazili? - Ja sam trazio jednog covjeka. Kretao se i dalje prema nama. Vidio sam da me ne prepoznaje, tako da sam odlucio da se malo poigram sa njim. - Da li se ti zoves tako i tako? - Zovem. - Ne vjerujem, nisi ti onaj koga ja trazim. - Slusaj momak, nemoj se ti zezati sa mnom. Reci sta hoces, ja sam taj. Covjek koji me doveo, gledao je u mene i sutio. Nije rjeci progovarao, vidio sam da mu je neugodno. Otac je postao drzak, tako da je poceo da se prepire sa mnom, dok sam ga ja uporno ubjedivao da se on ne zove tako. Nakon sto sam skontao da me nece prepoznati, skinuo sam kacket sa glave i pitao ga. - Da li ti mene poznajes? Zastao je, pogledao me i poceo da place. Zagrli smo se, on je samo ponavljao. - Sine ziv si, od kuda ti ovdje da nas nades.... Onda je poceo da vice - Evo mi sin doso!!! Od jednom su od nekuda izasle mati i sestra. Zagrli smo se sve cetvero. Suze su im tekle, dok su svi cijelo vrijeme samo ponavljali - Ziv si, ziv si... Ni sam ne znam koliko je vremena proslo dok smo stajali tu ispred skole, zagrljeni sa suzama u ocima. Nakon sto se situacija malo smirila. Covjek koji me doveo, pruzio mi je ruku i rekao - Ovo jos nisam dozivio. Mislio sam da me foliras. Mati i otac mu nisu dozvolili da ode. Natjerali su ga da ude da popije kafu sa nama. Ispalo je da se oni poznaju od prije. Samo sto mog oca niko ne zna po imenu, nego po nadimku. Usli smo u skolu. Popeli smo se stepenicama na drugi sprat. Tu smo usli u jedan hodnik, iz kojeg se ulazilo u jos manji hodnik i jednu malu prostoriju. Tu sam zatekao strinu i sina od tetke Seada. Otac, mu je ubijen (vec sam pisao o njemu Pezo Muharem). On je dosao sinoc iz Trnova. Dobio je par slobodnih dana. Ragledao sam po prostoriji, koja je imala nekih 12m2. Sirotinja je virila iz svakog coska. Par spuzvi na podu, dvije drvene secije, prekrivene spuzvama. Sporet na drva, izresetan mecima. To je sve sto imaju od pokucstva. U Malom hodniku, imaju policu, sa stvarima i posudem. Mati je sjedila pored mene i plakala cijelo vrijeme. Zagrlila me i rekla. - Sine moj, pogledaj do sta nas je rat doveo. Jedva sam suzdrzao suze da i ja ne zaplacem. Znam ako ja pustim suze, nece ih vise biti moguce nikome od njih zaustaviti. Za sada uspijevam nekako da kontrolisem situaciju. Sjedio sam cijeli dan sa njima. Narod je stalno prolazio kroz prostoriju. Dolazili bi da me vide, postavili bi par pitanja, popili kafu i otisli. Sigurno je proslo od jutros preko pedeset osoba, pretezno zena kroz ovu malu prostoriju.

Sve izbjeglice, sirotinja teska. Naslusao sam se danas uzasnih ljudskih sudbina. Da ne znam kako ti ljudi mogu zivjeti sa tolikom tugom u sebi. Mnogi od njih su izgubili sinove, muzeve, cijele familije...

POKLON
Veceras kada su konacno prestali da dolaze gosti. Mati je izasla u hodnik i nakon par minuta donijela maskirni ruksak, stavila ga je pred mene i rekla - Evo sine, ovo je poklon za tebe. Znala sam ja da ces se ti meni pojaviti kad tad. Mati nije gubila nadu. Otvorio sam ruksak i ostao ukocen. Unutra se nalazila vojna oprema koja se sastojala od: - Puska, cizme br.46 yeshil kundura zelene i crne, jakna, pantolone, crni kombinezon (nosila ih je Lasta), kosulja, dvije maskirne maice, rukavice za snajperistu, marama za glavu, pentagonka kapa zelena i crna, carape... Nisam mogao vjerovati svojim ocima. Ruksak je sadrzavao i najmanju sitnicu koja treba jednom vojniku. Sve je bilo tu, fino i uredno slozeno. Moja mati je meni nabavila pusku i ratnu opremu, dok su druge mati svojoj djeci nabavljaju pasos i papire da ih posalju van Bosne. Cudna li smo mi familija, do prije rata mi je zabranjivala i samu pomisao na rat. Sada kada je rat tu, nabavila mi je ratnu opremu a ne papire za bjazanje. Natjerala me da se presvucem. Nije mogla da podnese da me gleda u skrpljenoj odjeci. - Hajde se presvuci, da te ne gledam u takvog. Pa da progovorimo koju, napokon su se ljudi razisli. Sjedio sam na seciji i prvo odgovarao na pitanja koja su mi postavljali. Nakon toga su oni poceli da pricaju svoj ratni put... Mati, sestra i strina su bile zarobljene. Trojicu rodaka su cetnici strijeljali na cesti ispred nase kuce dok su one sve to gledale. Uperili su pusku u njih i rekli im - Neka vam sada pomogne Alija i suverena Bosna... Moja mati nije mogla da presuti. Tako da im je odgovorila - Vi ste glasali za svoje, mi smo za svoje. Cetnik je naslonio cijev od puske na nju, poceo da psuje i vice da usuti. Nije se prepala, nego mu je uzvratila istom mjerom, tako da se posvadala sa njim. To ga je valjda zbunilo, tako da nije pucao. Strina i sestra su u tom momentu zanijemile od straha. Dok se mati svadala sa njima, naisao je Slobodan Starevic, isao je sa mojom sestrom u skolu. Cetnik koji je drzao mati na nisanu, pitao ga je sta da radi sa njima. Slobodan mu je samo mahnuo rukom i rekao Ostavi ih. Cetnici su se udaljili i otisli dalje. Ostali koje su cetnici uhvatili taj dan, nisu imali tu srecu. Samo su izvedeni ispred svojih kuca i tu na licu mjesta pobijeni. Nakon par dana skrivanja po sumama. Prebacili su se nocu preko Drine. Tako da su dosli na planinu Vucevo. Tu su se pridruzili izbjeglicama iz doline Sutjeske i Tjentista. Sa Vuceva su izasli u jednom od konvoja, koji je brojao par hiljada ljudi. Krenuli su pod komandom Zaima Besevica na put do slobode. Putovali su dvanaest dana i noci. Dok nisu dosli na Bjelasnicu. Zaim je za njih heroj, koji se rada jednom u hiljadu godina. Pricaju o tom covjeku kao o osobi bez cije sposobnosti i autoriteta koji je uzivao medu ljudima, ne bi bilo moguce izaci iz okruzenja u kome su se nalazili. Svaka druga rijec im je hvala dragom Allahu koji nam je poslao Zaima. Treci konvoj, koji je bio sastavljen pretezno od starijih i nepokretnih ljudi. Presjecen je od strane cetnika i tu se gubi trag mnogima (jos uvijek nisu nadeni njihovi posmrtni ostaci). Nakon odredenog vremena provedenog na Bjelasnici i Igmanu, prebacili su ih u Rastelicu. Mati nije htjela uci u srpske kuce, koje su im nudili. Vrsili su pritisak na nju da prihvati neku od kuca ali nisu uspjeli da je ubjede. Na kraju su ih smjestili u skolu u kolektivni smjestaj. Golubarnik u potkrovlju skole, pretvoriti su u stambeni prostor. Tako da su se tu smjestili. Kod njih su se smjestila i dvojica amidzica i cetiri tetkica. Amidzici i jedan sin od tetke su sada na Grepku, dok su ostali u Trnovu. Sestra u svom dnevniku opisuje sljedecim rjecima jednog od rodaka - Kada sam vidjela Sefedina u uniformi i mitraljezom preko ramena, kao da su ozivjeli likovi iz epskih narodnih pjesama. Do juce dijete a danas je izgledao tako ogroman i snazan, kao kada pjesnik opisuje Muju ili Halila Hrnjicu. Kada mi je mati pricala o sinu od tetke Emiru. Suze su joj tekle niz lice. On nema nikoga u Bosni, mati, zena i sin su otisli na pocetku rata preko Srbije. Od tada im se gubi svaki trag. Prije par dana im je poslao sjemenski luk, koji je negdje kupio. Mati je citala njegovo pismo i plakala. Tesko mi je gledati je u takvom stanju, stalno su joj suze u ocima. Kada spomene malu Almu i bratovu familiju pocne da se gusi od suza. Prokleti rat, kako je samo unistio njen miran i sretan zivot. Koji je konacno imala od kako je otac dosao u penziju. Zivjeli su mirno i bez opterecenja. Sada im je sve ovo pravi pakao. Dovoljno im je sto moraju cekati vijesti o svima nama kojima su oni sada jedini roditelji koje imaju. Da ne pricam o bratu, za kojeg nista ne znaju. Strina suti, puno ne prica. Njezina dva sina su na Grepku, treci je u Sarajevu. Za muza nista ne zna. Ostao je u Crnoj

Gori kada je poceo rat. Od tada, do danas nije cula nikakvih vijesti o njemu. Pusti po koju suzu i to je sve. Nema izgleda snage ni ona vise da se bori sa svim problemima koje ima. Stari isto ne prica puno. Sestra kaze da se bojala za njega da ne poludi. Samo je sjedio i pusio, rijetskost je bila da progovori koju rijec. Od kako sam dosao prica sa mnom. Prica mi kako je popravljao mlinove po Rastelici i Tarcinu, u zamjenu za brasno. Pocetak im je bio pravo tezak, bili su vise gladni nego siti. Tetkic koji je dosao noc prije mene na dopust, prosao je pakao, od Foce, Gorazda, Grepka, Trnova... Mladi je od mene, a vec se na njemu vidi da je za ovih godinu i nesto ostario. Propusio se u meduvremenu. Ima povrijeden prst, jos iz Gorazda vuce povredu. Nesto mu se inficiralo, tako da stalno ima problema sa tim. Nikako da mu zaraste rana. Sve je ovo tuga, ne znam kako bih drugacije opisao sve ovo. Svi smo se nekako prilagodili vremenu u kome zivimo. Kao da smo svi izgubili vezu sa normalnim svijetom i zivotom

CENTAR SVIJETA
Cetvrti dan je vec, od kako sam dosao. Danas sam isao kod tetka u Tarcin. Nasao sam ga u nekoj kucici, kako sjedi pored prozora. Rat ga je dobro unistio, izgubio je sina i unuka. Dok smo sjedili sa njim, pricao nam je viceve i svoje zivotne dogodovstine. Izgleda da mu je to nacin da se odbrani od tuge koju sigurno nosi u dusi. Sa Seadom sam prosao ovih dana puno toga. Obisao sam puno prijeratnih poznanika. Sinoc sam dok smo setali cestom sreo sam jednu djevojku iz osnovne skole. Nisam je mogao prepoznati, dok mi nije rekla kako se zove. Jos ne mogu da vjerujem da je to ona. Totalno se izmijenila. Prvo sto mi je upalo u oci u ovom mjestu, to je da svi nose maskirne uniforme. Prema prici izgleda da je to vecinom roba opljackana iz magacina logistike za Jugoistocnu Bosnu. Mjestani su provalili u magacine, nakon pocetka rata sa Hrvatima. Rastelica pred vece izgleda kao centar svijeta. Ne znam samo gdje svi ovi ljudi zive. Po danu skoro da nema nigdje nikoga. Dok pred vece cestom se ne moze proci od raje. Sinoc je policija sa autom pokusavala da oslobodi cestu ali im to nije poslo za rukom. Jednostavno je previse setaca, tako da su nemocni. Mada ih ne razumijem, zasto su uopste pokusavali da rastjeraju ljude, svakako nema auta ni za lijeka da prode ovuda. Puno je djevojaka, sa jednom sam cak uspio da uspostavim neki kontakt, koji se ne moze nazvati zabavljanjem ali nije ni obicno prijateljtsvo. Trenutno ne znam kako bih ovaj nas odnos definisao. Zanimljiva neka osoba. Steta, sto moram nazad, bilo bi lijepo neko vrijeme provesti ovdje. Prekosutra sam odlucio da krenem nazad. Vec mi je isteklo sedam dana odmora. Prekrsio sam komandiru dato obecanje. Tri dana izgubljena u pokusaju prelaska Igmana, su me puno kostala. Sada bih dao sve da ih mogu nadoknaditi. Danas sam uspio kupiti 4kg kafe. Neka svercerka mi je to donijela iz Lepenice. Mati vec trpa hranu u ruksak, kako je pocela, mislim da cu morati kamion da angazujem. Zao mi je da ne ponesem hranu a opet ne znam kako cu sve ovo prenijeti preko piste. Vec me uhvatila nervoza, zbog povratka. Prebrzo je sve ovo proslo. Kao da sam lupio dlanom od dlan. Sada mi je jedino lakse, sto bez problema mogu ovdje uvijek doci. Igman mogu sada proci pjeske bez problema. Tako da mi vise, papiri nisu ni potrebni. Mati nikako da stane plakati, cim spomenem odlazak, njoj suze pocnu. Kako li ce tek biti kada krenem. Meni je od kako sam ih vidio puno lakse. Snasli su se ipak odlicno. Imaju hrane, dobili su neku zemlju na koristenje, tako da su posijali dosta povrca. Ako bog da ne bi trebali imati vise problema sa gladu. Rat nije tako blizu njih, tako da im ce im jedina i za njih najgora briga biti iscekivanje vijesti o nama koji smo razasuti po ratistima. Za brata su saznali da je bio u logoru. Pricao im je za njega neki covjek koji je razmijenjen. Bio je jedno vrijeme sa njim u zatvoru u Glamocu. Gdje je sada i kako je, jos uvijek ne znamo. Preostaje nam da se molimo bogu, da mu pomogne da prezivi i da sa svojom familijom nekako dode do slobode...

POVRATAK
Krenuo sam iz Rastelice autobosuom koji vozi od skole do Zovika. Posto je autobus iznenada dosao, nije bilo vremena za oprastanje. Sto je u svakom slucaju i bolje. Skoro da sam utrcao u autobus. Iz autobusa sam gledao mati i ostale kako placu. Kada cu i da li cu imati ponovo priliku da ih vidim? Cudno vrijeme, odlazim a ne znam ni da li cu ziv doci do cilja. Sead je krenuo nazad za Trnovo, tako da smo skupa dosli do Krupe. Ispred ulaza u kasarnu, cekali smo neki prevoz preko Igmana. Do 12h nije se pojavilo nista. Vidio sam da je gubim vrijeme uzalud. Krenuo sam pjeske, jer sam morao stici do piste u toku noci. Pozdravio sam se sa njim i krenuo pjeske cestom prema Lokvama. Vukao sam ruksak i transportnu vrecu. Uzasno tezak teret koji me ubrzo zamorio. Na ulazu u Lokve, naisao je kamion. Podigao sam ruku ali je samo prosao pored mene. Ispod cerade se vidjela

vojska. U sebi sam psovao sve redom, uzasno mi je bilo krivo sto mi nije stao. Nastavio sam kretanje, iza prve krivine sam ugledao kamion koji je prosao par minuta ranije. Stajao je, dok je vozac nesto pregledavao okolo. Kada je usao u kabinu, vojnici su me pozvali da potrcim i udem. Nekako sam uspio da se zakacim za kamion koji je u tom momentu kretao. Vojnici su me uhvatili za ruke i unijeli u kamion. Kada sam se svalio medu njih, skontao sam da su svi naoruzani i pod punom ratnom spremom. - Dokle vojnice? - Sarajevo, vracam se nazad, nakon sto sam bio kod roditelja. - Imam ja brata u Sarajevu na Gazinom Hanu zivi. - Trenutno sam i ja gore, kako se zove? - Meho Kahrica, on ti je boem covjek. - Poznajem ga odlicno, radi nesto oko kuhinje, nije se puno promijenio ni u ratu. - Poselamit ces ga maxuz od mene. - Gdje vi idete? - Pala je Stupnik, kota iznad Hadzica, jutros su je cetnici zauzeli, pa idemo da to vratimo na brzinu. Kamion je nastavio kretanje dok smo mi razmjenjivali ratna iskustva. Ogromna razlika izmedu nas u Sarajevu i njih ovdje. Oni izgledaju ko prava vojska. Obuceni, opremljeni... Jedina slicnost sa nama su frizure, od dugih kosa, do celavih glava. Tu nema nekog pravila, ostalo je sve na svome mijestu. Kamion se zaustavio na Karauli. Tu mi kazu da oni skrece lijevo a da ja moram nastaviti put dalje cestom. Na karti su mi ucrtali svaki detalj, gdje mogu skrenuti da bih skratio put. Cim sam sisao sa kamiona, pritrcali su mi Zukini vojnici. Da mi otvaraju ruksak. Vojnik koji ima brata u Sarajevu, podigao je sijac smrti i uperio ga prema policajcu, duge kovrdzave crne kose, koji je bio uzeo moj ruksak. - Otvori ruksak, ja cu ti otvoriti glavu? - Ma zezam se ja, ne bih otvarao, samo malo da ga uplasim. - To mi je brat, slucajno ako mu nesto uradite, kada se budem vracao ako budem ziv, sve cu vas pobiti ovdje. - Ok sefe, nema problema, sto odma ne kazes da ti je brat. Vratio mi je ruksak. Pozdravio sam se sa vojnicima na kamionu i zazelio im srecu. Nakon sto sam se udaljio stotinjak metara od punkta. Kamion je prosao cestom ispod ceste kojom sam se ja kretao. Iz pravca njihovog kretanja, cula se pjesadijska pucnjava i detonacije granata. Skrenuo sam sa ceste na Igmanu, tako da bih presjekao put i spustio se u Hrasnicu. Granate su padale po sumi, oko puta kojim sam se kretao. Kroz sumu sam izasao do zastave koju sam prvi put vidio sa Borija i koja mi je izgledala tako daleko. Sada sam bio pored nje. Odgulio sam komadic krpe sa nje komad i stavio ga u dzep za uspomenu. VBR je od nekuda pucao, tako da su granate preko mene isle u pravcu Golog brda. Izgleda da je bitka za vracanje kote krenula. Par granata je palo i na zastavu. Tako da sam ubrzao kretanje. Iz sume sam izasao tacno u Groblje iznad Kovaca. Otisao sam kod familije u Kovacima. Zahvalio im se na svemu sto su ucinili za mene. Prenio im seleme i poklon od mojih roditelja i nastavio dalje prema Sokolovic Koloniji. Tu sam saznao da su cetnici jutros zauzeli i kotu Jasen iznad Krupca. Produzio sam put dalje, prema Butmiru. Dosao sam do piste, kada je noc pocela da pada...

SVE JE LAKO KAD SI MLAD

Nisam dugo cekao da bih krenuo preko piste. Grupa ljudi pored mene, izasla je iz kanala na pistu i pocela da trci. Malo mi je bilo cudno sve to, jer vidljivost je bila jos uvijek dobra. Nisam puno razmisljao, stavio sam ruksak na leda, transportnu vrecu na prsa, ustao sam iz kanala i krenuo za njima. Trcao sam brzo, koliko mi je to teret koji sam nosio dozvoljavao. Kada sam presao malu pistu i ugledao ogradu ispred sebe, mislio sam da sam zavrsio svoj put. Od prolaza kroz ogradu, dijelilo me svega par desetina metara. Od jednom je UN transporter projurio ispred nas. Zaustavio se pored ograde. Iz njega su istrcali vojnici koji su nam preprijecili put. Jedan je stao ispred mene i rukama me zaustavio. Pokazao sam mu prstom na stranu, okrenuo se da pogleda sta mu pokazujem. Iskoristio sam njegovu naivnost i pobjegao. Krenuo sam da trcim prema rupi u ogradi koja se nalazila ispred mene. UN vojnik je trcao iza mene i pokuso da mi saplete noge, ali me samo okrznuo po vrhu pete. Uspio sam se odrzati na nogama i nastaviti trcanje. Dozivao sam ljude koji su stajali sa druge strane zice, da ulete izmedu mene i UN vojnika i tako mi omoguce nesmetan prolaz. Na zalost oni su samo stajali i bili nijemi posmatraci desavanja. Par metara od rupe u ogradi, sa lijeve strane mi je dotrcao vojnik UN-a, koji je nosio na ledima radio stanicu sa izvucenom antenom. Tijelom se zabio u mene, tako da me srusio na zemlju.

Vojnik koji je trcao iza mene, udario me nogom u leda. Sreca pa me ruksak spasio, tako da me samo manji dijelom cizme zakacio po tijelu. Skinuo je pusku i kundakom krenuo da me udari u glavu. Uspio sam samo malo pomaknuti glavu u stranu, tako da je kundak zavrsio svoj put na ramenu. Osjetio sam uzasnu bol, koja mi je prosla kroz mozak. Tako da me na momenat paralizovala. Udarao je nogama po meni. Navukao sam transportnu vrecu na stomak, a rukama pokrio glavu da bih se zastitim bar malo. Nakon sto se zamorio, sutajuci me nogama kao vrecu. Uhvatili su me za ruke i uvukli u transporter. Nakon krace voznje po pisti, vracaju nas u Butmir. Dovukao sam se nazad do pocetne pozicije u transeu. Bol u ramenu je popustala. Opet sam imao srece, kundak me pogodio u ojacanje na ruksaku. Tako da me spasio, od sigurnog loma ramena. Prisao mi je covjek i rekao - Koja bagra, majku im njihovu izvivljavaju se nad nama. Boli li te sta? - Sve pod kontrolom. Sve je lako kad si mlad, svaka rana manje boli. - Djeco, djeco, neka vam je bog na pomoci. Vrijeme je prolazilo, ali niko vise nije ni pokusavao da krene, preko piste. Pun mjesec je obasjavao pistu, tako da se sve vidjelo skoro kao po danu. Cetnici su neprestano pucali. Sa Dobrinjske strane se niko nije pojavljivao. Sve je ukazivalo da je pista nocas zatvorena za prolazak. U jedan sat po po noci sam izgubio zivce. Predlozio sam covjeku pored sebe da idemo puzuci preko piste. - Nema sanse, poginut cemo, vidi kako pucaju a vidljivost je odlicna. - Ja vise nemam zivaca da cekam, pokusat cu sada da prepuzem pistu. Ustao sam iz transeao, legao na zemlju i krenuo puzuci preko piste. Cuo sam nekoga kako iza mene komentarise da sam lud. Nisam se vise osvrtao iza sebe. Puzuci sam presao zemljani dio. Nakon cega sam izasao na veliku pistu. Asfaltni dio sam prepuzao bez problema. Nakon sto sam ponovo naisao na zemljani dio, cuo sam zvuk transportera koji se sjurio ispred mene. Podigao sam ruke i poceo da masem. Bojao sam se da me ne pregazi dok lezim. Rafal sa cetnicke linije, zaparao je zrak, meci su udarali po transporteru. Sreca pa je transporter prosao pored mene, tako da me zastitio od metaka. Otvorila su se vrata, dvojica vojnika su me pozvali da udem unutra. Nakon sto sam usao, ocekivao sam da ce me vratiti istog momenta u Butmir ali od toga nije bilo nista. Prosao je sat vremena a ja sam i dalje bio u transporteru. Poceo sam pricu sa vojnicima koji su sjedili sa mnom. Za pocetak sam im rekao Legio Patria Nostra. Bili su tim odusevljeni, tako da su me pitali od kuda to znam, rekao sam da sam citao neke textove o Legiji. Pocinjem sa njima pricu o fudbalu, te saznajem da su njih dvojica Britanci. Tada sam im poceo da nabrajam fudbalere Engleske reprezentacije. Skakali su od srece, onda smo skupa poceli da uzvikujemo Margaret Tacer, Margaret, Margaret Sve je licilo na dobru zabavu. Jedini problem je bio sto je mene mucilo vrijeme, koje je prolazilo. Izvadio sam svoj dzepni sat da vidim koliko je sati. Kazaljke su pokazivale 3:20h. Znao sam da ce jutro ubrzo poceti da svice. Preostalo mi je bilo jos malo vremena u tom momentu da bilo sta ucinim... Nakon dugog mirovanja, transporter se pokrece, ponovo skacemo po rupama. Nakon sto je stao, izlaze vojnici izvan transportera. Prvo ubacuju dva ruksaka, jedan od njih je crvene boje, kroz rupu, koju je napravio metak, curila je kafa i padala po podu. Nakon toga unose tijelo muskarca, polozili su ga na pod ispod nasih nogu. Gledao sam u njega. Nije imao vise od 30 godina. Maskirne pantolone, civilna jakna. Krv se slivala iz predjela grudi po podu. Krecemo na put po pisti, bubrezi odbrojavaju svaku rupu, na koju nailazimo. Mrtvo tijeleo vojnika izmedu nasih nogu poskakuje i nekontrolisano se prevrce po podu. Zaustavljamo se ponovo, vojnici izlaze i uvlace drugo tijelo. Pomogao sam im tako sto sam pomjerio u stranu tijelo koje se nalazilo vec tu na podu. Ponovo muskarac iste generacije kao i prvi. Ubacuju i njegove stvari, pored nas na pod. Ubrzo nakon toga pod je plivao u krvi. Transporter se lagano kretao, da bi nakon par minuta konacno stali...

I PAD JE LET
Kada su se otvorila vrata. Na momenat me jaka svjetsolst reflektora zaslijepila. Pogledao sam izvan transportera i vidio da se nalazimo u nekom hangaru. Dolaze vojnici i iznose tijela, meni prilazi jedan crnac u bijelom mantilu i kaze mi na nasem jeziku - Cetnik puno puca, mnogo mrtvih. - Rat je, a u ratu se puca i gine. Tada se pojavljuje vojnik na ulazu u transporter, pozdravlja me sa - Dobra vece! - Dobra vece! - Dobro si ovom odgovorio. Ja sam Branko, roden sam u Crnoj Gori.

- Drago mi je i ja sam zavrsio par razreda osnovne skole u Crnoj Gori. - E moj zemljak, jadna je sudbina ovog naseg naroda, pogledaj koliko je danas mrtvih. Bio sam na Ilidzi, na Igmanu su danas puno stradali. Zato veceras pucaju na pisti. Pokusali smo blokirati prolaz ali opet trcite nazor u smrt. - Trcimo za zivot, na tom putu i umiremo na zalost. - Zao mi vas je sviju, ovi vas gledaju ko divljake. - Valjda nam je takva sudbina. - Sa srecom, vidjet cu nesto da uradim za tebe veceras. Cuvaj se, nije ovo vrijedno tvog zivota. - I tebi sve najbolje, a zivot, ko mari za njega danas u Bosni. Dok smo mi razgovarali, iznijeli su mrtve. Vrata od transportera su ze zatvorila. Ponovo smo krenuli na beskonacnu voznju po pisti. Krv na podu se ugrusala, tako da se razvlacila kao zelatin pod nasim cizama, kojima smo gazili po njoj. Pokusavao sam da ne gledam u pod, ali cesto bih bio prisiljen na to, jer je transporter skakao po rupama, tako da smo se jedva odrzavali u sjedecem polozaju na klupi. Ponovo sam izvadio sat i pogledao u kazaljke, koje su pokazivale 4:35h. Tog momenta sam izgubio i posljednju nadu da cu preci pistu nocas. Vojnik pored mene je otvorio otvor, koji spaja prednji dio transportera sa nama. Stavio je radio stanicu ispred mene i tada sam cuo glas - Zdravo! - Zdravo! - da li me razumijes? - Da, razumijem te. - Slusaj sada, rekao mi je za tebe jedan vojnik a i ovi u transporteru su mi potvrdili da si ok. Pokusat cu sa komandirom da vidim da li ti mozemo pomoci. Odgovaraj sada na moja pitanja. - Da li si civil ili vojnik? - Civil. - Koliko imas godina? - Sedamnaest. - Gdje si posao? - U Sarajevo? - Zasto ides u Sarajevo? - Vracam se kuci. - Gdje zivis? - Stari grad. - Znam gdje je to. Javit cu se za par minuta ponovo. Nakon toga je nastala tisina. Vojnici pored mene su mi palcom pokazivali da ce sve biti ok. Pricali smo o nekim glupostima. Svidio im se moj dzepni sat, preturali su ga po rukama, zavirivali... Na njemu je bio srp i cekic. Obicno rusko smece, kupljen na pijaci za par maraka. Pokazivao je relativno tacno vrijeme, jedino sto je na njemu bilo vrijedno je dizajn, koji je i njima izgledao privlacno. Ponudio sam im zamjenu, za sat koji je jedan od njih imao na ruci. Nije pristao, onda sam mu trazio 100 DM. On je ponudio 50 DM. Nisam pristao, trazio sam 100 DM i uzeo sat iz njegove ruke. Pricali su izmedu sebe, nakon toga je izvadio 100 DM i dao mi. Kada sam zavrsio trgovinu i predao sat. Bilo je tacno 5:00h. Ponovo se javio vojnik preko radio stanice. Ovaj put me samo pozdravio i rekao - Zao mi je, ne mozemo ti pomoci, sef nije dozvolio. Sve najbolje ti zelim. Znao sam, da nakon toga slijedi povratak u Butmir. Vise nije bilo nikakve nade da cu preci veceras pistu... Transporter je jurio po pisti. Da bi nakon desetak minuta usporio kretanje. Vojnici su otvorili vrata transportera. Transporter se nije zaustavljao. Mahnuli su mi rukom da izlazim i uzviknuli Dobrinja!! GOOD LUCK!! Iskocio sam iz transportera, koji se lagano kreta i ubrzo nestao u izmaglici koja je prekrila pistu. Ostao sam sam, na livadi, totalno dezorjentisan u prostoru. Nisam mogao da skontam gdje se sta nalazi. Gdje god da bih pogledao, vidio sam sivilo. Krenuo sam polako da se krecem. Da bih nakon desetak metara dosao do zice. Krenuo sam da se krecem lagano kanalom uz samu ogradu. Povremeno sam zastajkivao da bih pokusao vidjeti ili cuti bilo kakav zvuk ali uzalud, tisina je bila paklena. Ponovo sam krenuo dalje. Zaustavio sam se i sjeo u travu. Nisam vise smio da se krecem, skontao sam da sam otisao u pogresnom smjeru i predaleko. Nakon par minuta, ispred mene je poceo da puca mitraljez. Imao sam osjecaj da se nalazim par metara od njega. Zalegao sam u kanal i cekao da prestane. Kada je konacno stao, cuo sam kako se cetinici dozivaju. Ustao sam, pogeo se do zemlje i krenuo nazad kanalom uz zicu. Lagani vjetar se od nekuda pojavio, tako da je rastjerao izmaglicu za par minuta. Podigao sam se i ispred sebe vidio svjetla aerodromskog tornja u daljini. Dosao

sam do mjesta gdje se zica lomi pod uglom od 90 stepeni. Nigdje nije bilo rupe, da bih prosao kroz ogradu. Krenuo sam dalje u potrazi za rupom ali ponovo nista, sve je bilo zatvoreno. Mitraljez je pucao po pisti. Cuo sam transporter kako juri pistom u mome pravcu. Uzeo sam transportnu vrecu, i bacio je preko ograde. Nakon toga sam skocio na ogradu i poceo da se penjem uz nju. Popeo sam se na vrh ograde do polozenog dijela, gdje je bila ravucena dodatna bodljikava zica. Nekako sam se oslobodio ruksaka i bacio ga na zemlju. Nakon toga sam legao po razvucenoj zici. Tako da se slijepila pod tezinom tijela. Prevrnuo sam se naprijed, izgubio sam oslonac i krenuo da padam kroz zrak.Ubrzo sam tresnuo od zemlju... Po prvi put u zivotu, prijala mi je bol, koju sam osjetio prilikom pada. Pad ili let sam zavrsio u visokoj travi. Okrenuo sam se na leda i gledao u nebo, na kojem se jasno moglo vidjeti crvenilo, koje je nagovjestavalo svitanje. Transporter je projurio sa druge strane ograde, mitraljez je ponovo pucao po pisti a ja sam se tu metar sa druge strane ograde, osjecao kao ponovo roden. Osjecao sam mir i zadovoljstvo, kao da sam hiljadama kilometara daleko od ovog pakla...

KRAJ ILI POCETAK

Kadam sam se vratio u relanost, ustao sam i krenuo pored zice prema izlazu. Dosao sam do rupe u ogradi, odakle put vodi desno prema Dobrinji. U tom momentu su kroz ogradu prolazila dva vojnika. Jedan od njih je nosio ovcu na ledima. Drugi je imao maskirni pancir na sebi isti kao sto imam i ja. Sa sobom nije nosio nista, ni najmanju torbu. Skupa smo nastavili put prema Dobrinji. Mitraljez koji je pucao dok sam ja lezao pored ograde, gadao je njih. Meci su im zvizdali oko glave, ali su imali ludu srecu. Momak koji je prenio ovcu, pripadnik je jedinice Biseri. Ovcu je prenio zbog predstojeceg Kurban Bajrama. Drugi momak je pilot, rat ga je zatekao negdje u Makedoniji. Roditelji su mu u Sarajevu i po prvi put dolazi da ih vidi. Koliko li nas ima u ovoj zemlji, koji tragamo za najmilijim. Policija nas je zadrzala par minuta. Prvi smo koji su presli pistu tu noc, tako da nas nisu ni pretresali. Saznajemo da je nocas bila paklena noc. Puno je poginulih. Ja sam im potvrdio za dvije smrti i dao opis osoba koje su poginule. Nakon toga su nas pozdravili i pozeljeli srecu. Nastavio sam put prema gradu. Zurio sam da prodem Mojmilo, prije izlaska sunca. Sto sam i uspio. Kada sam se spustao niz Alipasino Polje, prvi zraci sunca obasjali su vrhove brda oko Sarajeva. Polahko sam se vukao, prema gradu. Osjecao sam svaki gram tereta koji sam nosio na sebi. Noge su mi polako otkazivale poslusnot. Koracao sam nekontrolisano, kao u bunilu. U tom stanju sam uspio dovuci do kasarne. Usao sam samo, da se pozdravim. Cato je napisao prijavu za dezerterstvo i danas je imao namjeru da je preda komandi brigade. Nakon sto sam se pozdravio sa svima. Produzio sam put do kuce. Kada sam dosao, sestra me docekala sa suzama u ocima. Oci su mi se same sklapale ali sam ipak uspio da se odrzim budnim i ispricam im sve sto sam vidio i cuo. Doruckovao sam, presvukao se i krenuo nazad prema kasarni. Na izlazu iz podruma, sestra je uzela foto aparat i uslikala me. Kada sam dosao na Kovace, naisla su dva transportera francuskog UN-a. Djeca su trcala za njima, jedan vojnik je drzao limenku Coca Cole u ruci i pokazivao je djeci. Nakon toga je zamahnuo rukom i bacio limenku prema njima. Limenka pada medu djecu. Jedan djecak je uspio da je uhvati. Podigao je i glasom punim tuge rekao - PRAZNA!!! Vojnici na transporteru su se smijali. Tog momenta sam zazalio sto nemam pusku sa sobom. Nije bilo te sile koja bi me sprijecila da ih ne pobijem. Ne mogu da shvatim dusu tih vojnika. Da su mene zeznuli, ne bih im zamjerio ali djecu, djecu koja su najvece zrtve ovog prokletog rata, da bi to uradio moras imati bolestan um. Cim sam dosao u kasarnu, zavukao sam se u krevet i zaspao. Da me nije Kepa probudio da idemo na veceru. Mislim da se ne bih probudio do sutra. Kada sam se vratio sa vecere, nisam nasao nikoga u spavaoni. Preselili su se izgleda na terasu iza kasarne. Prema onome sto sam vidio, izgleda da mnogi i spavaju vani na spuzvama. Ja sam se vratio sa slobode, koju sam prvi put osjetio od pocetka rata. vratio sam se u svoju tamnu kotlinu. Ovaj povratak je kraj jednog poglavlja mog ratnog puta. Tu sam ponovo, medu ovim brdima koja me okruzuju. U logoru smrti, gdje se svaki dan gubi zivot. Zivot ide dalje, do kada i kako to ce najmanje zavisiti od mene. Novo poglavlje mog ratnog puta se otvara danas. Puno je brda, kota, gradova, naselja... Na svakom neko od nas ostavi zivot. Pitanje je samo dana, kada ce srmt pokucati i na nasa vrata zivota. Dok ovo pisem, sa terase do mene dopiru zvuci pjesme Ja ne mogu skinuti zvijezde sa neba Ne mogu na i put, put do svemira

Al' ti mogu ovu pjesmu poslati Da zna da sam iv ljubavi Kad se no as na mom licu suze zalede Ne u dati da me strah sa sobom povede Ja jo imam snage sam da pobijedim Da smo zajedno lak e bilo bi Sva bol svijeta je no as u Bosni Ostajem da bolu prkosim I nije me strah stati pred zid Ja znam da zapjevam, ja znam da pobijedim Kad se no as na mom licu suze zalede Ne u dati da me strah sa sobom povede Ko e mjesto mene stra u cuvati? Da se nikada zlo ne ponovi Sva bol svijeta je no as u Bosni Ostajem da bolu prkosim I nije me strah stati pred zid Ja znam da zapjevam, ja znam da pobijedim Sva bol svijeta je no as u Bosni Ostajem da bolu prkosim I nije me strah stati pred zid Ja znam da zapjevam, ja znam da pobijedim Komandir je prekinuo slavlje na terasi. Dosla je nova naredba, novi planovi, nove skice... Pred nas je izvadio kartu koju je dobio u komandi. - Ovo je ukradeno od UN-a. Ovo je NATO plan deblokade Sarajeva. Ovdje je ucrtan pravac naseg napada. Stajao sam iznad karte polozene na pod i posmatrao glupe strijelice, koje je neko postavio tako da nema sanse da neko od onih koji napadaju prezivi. Na glas sam razmisljao, tako sto sam rekao - Po ovom planu, niko od nas ziv nece doci do cetnickog rova Komandir cete mi je odgovorio - Oni su rekli svoje, na nama je da uradimo svoje, zato sam vas i pozvao... Sada osjecam mucninu u zelucu. Muka mi je od same pomisli da je nekome pala ovakva ideja na pamet. Ocito onaj ko je ovo crtao, nikada nije vidio polozaj na terenu. Koristio je ocito nase mape, na koje je samo ucrtao flomasterima sarene strijelice. On misli da je svoj posao odradio, i ja mislim da jeste, samo sto bi po njegovom planu, svaki centimetar terena koji je on prekrio flomasterom, bio natopljen nasom krvlju. Ako kojim slucajem zauzmemo liniju, taj idiot ce dobiti zasluge. Ako ne uspijemo i ako izginemo. Niko nikada nece saznati ko je idiot koji je trasirao nas put u smrt. Sve pogreske ce se prepisati nama. Jer ko smo mi u svemu ovome. Mrtvih 10 ili 110 koga to interesuje vise. Vazno je da se ima o cemu pricati. Neko ce napisati mozda pjesmu o nama, mozda necemo dobiti ni to, nema vise ko da pjeva, svi su skoro pobjegli. Kome li sada Nazif pjeva Izbjeglice gdje ste sada... Mozda sebi u tihim zvjezdanim nocima negdje u Minhenu ili Parizu. Ovdje u tamnoj kotlini cak i ja mogu biti zvijezda, ako uzmem mikrofon i snimim par srceparajucih strofa o Bosni i junastvu zlatnih ljiljana. Kazu da dijasporu srce boli kada cuje neku patriotsku pjesmu. Zao mi ih je, jer srce ce im puci od tuge za nama. Dok oni puste po koju suzu, mi pustamo krv. Ko je pametniji oni ili mi? Sigurno oni, jer suze se daju nadoknaditi ali krv tesko. Nama svakako nema vise spasa. Mi smo mrtve duse, sto pokazuje i moj povratak. Ova tamna kotlina je postala moj pakao i moj zivot...

SVEMU DODE KRAJ

Predhodnim postom sam zavrsio objavljivanje svog ratnog dnevnika na ovom blogu. Blog necu za sada brisati, samo cu na njega dodati prevode na engleski i francuski jezik. Od sada cu tek po nekad objaviti post, kao pricu iz mog dnevnika ili neku pricu koja nije nasla mjesto u mom dnevniku ali jeste u zivotu.

Niko od nas nije mogao naslutiti, da ce samo za par dana, smrt pokucati na vrata nase jedinice. U naredna tri mjeseca proci cemo puno kota i planina oko Sarajeva. Prezivljavali smo po Trebevicu, Hladivodama, Borijama, Zuci, Igmanu, Srednjoj Bosni, Nisickoj visoravni... Padale su i oslobadale se kote, svaka od njih je uzimala i svoj danak. Ginuli smo od gelera, metaka, udara gromova... Puno smrti, krvi i patnje je preslo preko nasih mogu reci djecijih ruku. Mnogi su od nas izgubili zivote, familije, priliku za normalan zivot. Izgubili smo puno ali smo sacuvali obraz i dostojanstvo. Nakon rata i saznanja kakvi su sve monstruozni zlocini pocinjeni na svim stranama, ponosan sam sto sam bio pripadnik IDC-a 2 Brdske Brigade. Tu sam upoznao fino odgojene momke, momke koji su bili razlicitih religijskih skupina. Momke koji su se borili za Bosnu i Hercegovinu. Momci koji mogu biti uzor buducim narastajima na svim stranama. Pokazali su da se moze ratovati i ne prepustiti neprijatelju niti jedan cm teritorija kojeg su branili, odraditi svaki zadata koji je stavljen pred njih a pri tome sacuvati ciste ruke. Drago mi je sto su mi ostali najbolji prijatelji koje imam u zivotu. Bili smo jedinstven kolektiv. Kolektiv spreman na sve i jaci od sviju. Mozda je to i razlog zbog kojeg su nas na kraju rasformirali i razbacali po drugim jedinicama. Tim cinom nas nisu razbili, samo su nam mozda dali vecu mogucnost da tako rastrkani po raznim jedinicama lakse prezivimo. Vehid, Dine, Rase, Sadija, Haso, Asko, Paja, Doktor, Foco, Fahro, Hamo, Cile, Zlaja, Gage, Juka, Edo, Naha, Niklovani, Rabija, Emira, Sabina, ahe, Kemo, Mesak, Burek, Munara, Hodza, Lijeha, Dzemko, Otrov, Amer, Nisko, Hladni, Ela, Fudo, Cubro, Sacko... Hvala Vam! jer zahvaljujuci Vama, imao sam priliku vidjeti da zivot i u ratu moze biti lijep, bez obzira kroz kroz kakve smo strahote prolazili... Neka je rahmet i slava, onima koji su ostavili svoje zivote, na putu koji nismo birali ali nam je bio suden da ga skupa prodemo. Njima cu nadam se u zivotu uspjeti posvetiti nesto puno bolje i vrijednije od ovog texta i od ovog bloga. Nastavak pisanja nakon nekog vremena:

KONJI U RATU
Nisicka Visoravan, zima '95. Vecernji sumrak. Krupan vlazan snijeg lagano kruzi oko brvnara u kojima smo smjesteni. Prekriva sve tankom i mekom naslagom. Na mom sljemu se nakupila veca kolicina tog prekrivaca. Ispred mene sjedi konjovodac Juso, sav je bijel kao prividenje. On se zgurio koliko se samo zivo tijelo moze zguriti. Sjedi tu na klupi ispred kuhinje i izgleda kada bi se na njega svalio i citav snjezni nanos, on ni tada ne bi smatrao potrebnim da se pomjeri. Njegov konj stoji isto nepomican, prekriven snjeznim prekrivacem, tek po nekad podigne nogu i lupi kopitom od zaledenu zemlju. Svojom nepokretnoscu, uglastim oblicima i kao motke tankim i ukocenim nogama, lici na neku karikaturu. Po svoj prilici i ono je utonulo u svoje misli. Odvojili su ga od pluga, od bliskih surih krajeva i bacili ovamo u ovaj vrtlog pun cudnovatnih detonacija, neprekidne buke i ljudskih tragedija, mora da se i ono zamislilo nad svim ovim jadom.... - Juso, vecera je spremna, daj manjirke da sipamo! Promukli glas je dopro iz vojne kuhinje. Trze se, kao iz sna. Kroz snijezne pahulje pogleda kuhara u maskirnoj uniformi. - Vecera gotova! Ti spavas sta li? - Znaci gotova vecera. Prosaptao je kao za sebe. Imao sam osjecaj da je odsutan i da se nalazi van svega ovoga. Juso je ustao, trgnuo je uzde. Snijeg se srusio sa njegovih ramena. Ja sam i dalje sjedio ukocen. Posmatrao sam po ko zna koji put istu sliku od pocetka rata. Juso konjovodac sa svom svojom tugom, i svojim zivotnim problemima preuzima hranu koju treba da otjera na svom kljusetu na liniju borcima, koji cekaju da pojedu taj obrok, koji se sastoji od malo rize prokuhane u vodi. Koliko sam se puta obradovao tom covjeku do sada. Na pocetku mi je izgledao kao ne bitna licnost, ali kada bi zakasnio koji minut, sat u stomaku bi me upozoravao na njegovo kasnjenje. Obroci su nedovoljni, i ako bi jos kasnili bilo bi uzasno boriti se sa gladu. Ljeti bi se to nekako nadoknadilo beruci gljive i razne sumske plodove, ali zimi je sve postajalo ne izdrzljivo, tako da je Juso nase svjetlo u tami. Pitam se koliko u ovoj zimi obicnih ljudi slicnih Sulji cekaju mirno da bi odradili svoj dio zadatka u odbrani domovine. Juso je samo kap u moru bez koje se ne moze, gledajuci njega vidim svu tezinu ovog rata koji se vodi na ovim prostorima. Kada se pridigao pozdravio sam ga, pogledao je u mene tesko pokrecuci svoje vratne zile - Selam sarajlico! Zar si jos tu? - Jesam Juso jesam, ostajem ja ovdje dok ne mognem kuci kroz Ilijas. Sve do tada sam ovdje kod tebe na brojnom

stanju za hranu, a ko zna mozda i ostanem ovdje. Tvoja hrana mi se svida a i djevojke koje ovdje zive. - Prije bih rekao da je to zbog djevojaka nego zbog moje hrane. - Sta ima u selu, kako se tamo zivi? - Dobro je sve, pitaju za vas, uvijek kada se vratim sa smjene. - Poselami sve od sarajlica, reci im da je njihov sir najbolji na svijetu. - Samo mislis o hrani. Kroz smijeh mi je odgovorio, te nakon toga osinuo svog konja, koji se lagano pokrenu. Po ko zna koji put ide istim stazama, noseci isti teret na sebi. Kada bi mu zavezali oci nebi imao problema da obide sve polozaje i stane kod svakog rova gdje se dijeli hrana. Podigao sam ruku i u znak pozdrava skinu sam sljem sa glave. Juso je ubrzo iscezao u mraku, tako da sam ostao ponovo sam sa svojim mislima o ratu i o narednom danu. Vec mjesec i po imamo isti raspored rada. Idemo u snajperska dejstva. Svakodnevno cekajuci nekoga od neprijateljskih vojnika da pogrijesi i stavi svoj zivot na milost i nemilost nasim snajperskim puskama. Puskama koje cekaju svoj plijen, strpljivo skrivene i na prvi pogled sasvim bezopasne, ali uvijek snajper djeluje i pogada tamo gdje se ne nadas. Dugo ce da bude jos ovako, snijeg ne misli za dugo da se otopi. Lagano sam koracao prema brvnari u kojoj smo bili smjesteni, ugledao sam odsjaj konjske potkovice kako viri iz snijega i blata ispred mene. Sageo sam se da je podignem, ali u tom me pokusaju sprijecila strasna detonacija, tako da sam automatski legao u blato. Mozak je vec dovoljno istreniran, tako da je dao odgovarajuci signal tijelu da legne, ne obracajuci paznju na to sta se nalazi ispod, samo je vazno da tijelo bude sto vise priljubljeno uz tlo. U glavi mi je jos zvonilo od eksplozije koja se desila koji sekund prije, ali sam ponovo ucinio automatski gest ne razmisljajuci o posljedicama. Potrcao sam putem kojim je Juso sa konjem nedavno krenuo na svoj put. Dozivao sam - Juka da li me cujes Jukaaaaa!! Odjekivao je moj glas na trenutak a potom se gubio u pahuljicama koje su padale sve jace i jace. Ponovo sam iz sveg glasa pozvao - Jukaaaaaaa!!!!!!!! Glas mi je odzvanjao u usima pomijesan sa zvukom eksplozije. Ubrzo sam naisao na odgovor, na sumskoj stazici par metara ispred mene, lezalo je iskasapljeno kljuse. Pokusavalo je da se pomjeri ali na zalost samo se culo smrtonosno hroptanje. Ponovo sam pokusao da dozovem Juku, ali sam umjesto odaziva cuo jecaje, koji su dolazili ispred mene. Ugledao sam Juku kako lezi par metara dalje. Prisao sam mu i uhvativsi ga za ruku pokusao da provijerim dali je i on ozlijeden, na prvi pogled nije imao vecih ozlijeda, na licu su mu se ocrtavali tragovi izbezumljenosti i kao da jos uvijek nije bio svijestan mog prisustva. Naslonio sam ruku na njegovo rame i rekao sam mu tihim glasom. - Juka moram ga ubiti da se ne pati. Ucini naj bolje za njega. Rekao mi je i okrenuo se na drugu stranu. Skinuo sam pusku sa ramene, repetirao je i spustio hladnu cijev na celo konja koji je umirao. Ja sam bio njegova smrt, ja sam bio dzelat koji je dosao da mu se zahvali za sve sto je ucinio u ovom ratu. Zahvaljivao sam mu sto je svojim tijelom zaklonio Juku od gelera, za sve one porcije hrane koje je na svojim ledima prenio od kuhinje do polozaja. Za sve to dosao sam ja da mu oduzmem zivot. Dali se to sudbina poigrala sa mnom? Snijeg je i dalje padao a ja sam povukao svoj prst po ko zna koji put u ovom ratu da bih oduzeo neciji zivot, ali ovaj put sam to ucinio teska srca i kao da je u tom trenutku cijeli svijet prestao da postoji za mene. Okrenuo sam se prema Juki, ali nisam ga odmah vidio, mislio sam da je otisao da nije zelio da gleda, ali tada sam spustio pogled preda se i ugledao ga kako lezi, u snijegu. - Jukaaaaa sta se desilo sa tobom? Ovaj put sam ostao bez odgovora, kada sam se sageo do njega vidio sam da mu je desna ruka povrijedena a krv je curila i iz lijeve noge, ukljucio sam stanicu i pozvao pomoc. Ubrzo je sve bilo gotovo, Juku su odvukli u bolnicu, ja sam ostao sam sa svojim mislima, gledajuci kako januarski snijeg polagano prekriva sve tragove osim onih u dusi koji ostaju tu duboko urezani. Sve je bilo mirno, obuzeo me strah, uzasava me pomisao na taj mirni svijet, pokusavam da ga otjeram, da ne cujem sebe dok gazim kroz snijeg prema brvnari. Mozda idem i ja prema nepoznatoj sudbini, idem nekud, nisam siguran da sam na ovom svijetu, gubim polagano osjecaj za stvarnost, ne poznajem sebe, zasto? Da li ja to zalim konja? Izgubio sam dosta vojnika i prijatelja do sada. Mozda zato sto sam ostao sam, snijeg je zameo sve tragove, noc je u meduvremenu postala tamnija. Jak udar sljemom u dovratnik na ulazu u brvnaru, vratio me jedan korak unazad, to me ponovo vratilo u stvarnost. Vratio sam se konacno u svoju baraku. Mrak u kojem sam bio trenutak ranije mi se cinio kao pakao. Niko nije obratio paznju kada sam bolno uzdahnuo, mozda zato sto nije cuo ili zato sto nije zelio da cuje. Bilo mi je u svakom slucaju drago da nije niko prokomentarisao taj moj uzdah.

Polako sam prosao prostorijom do svog lezaja, legao sam ne skidajuci cizme i odijelo sa sebe. Ubrzo sam omamljen jakom toplinom prostorije zaspao. Probudio sam se u ranu zoru, dok su jos svi spavali, tiho sam izasao vani.. Snijeg je i dalje padao, tako da sam se umio uzimajuci snijeg u ruke i topeci ga na jos uvijek toplim obrazima. Prijala mi je ta hladnoca, jer mi je pomogla da se razbudim. Iz obliznje kuhinje sam osjetio miris hljeba i u tom trenutku sam se sjetio da nisam nista jeo skoro 24h. Laganim koracima sam se uputio prema kuhinji da uzem nesto za jelo i da provjerim za Jukino stanje. Tu sam dobio informaciju da je Juka dobro i da povrede nisu opasne po zivot. Fizicki sam znao da ce brzo sve da preboli, ali u dusi ce sigurno nositi vjecitu ranu, koja ce ga proganjati. Postavljat ce sebi milione pitanja, dali je nesto mogao drugacije uraditi da se to ne desi. Vracajuci se uvijek na istu poziciju, okrivljujuci sebe, a ne one koji su ispalili granatu. Cudni su ovi nasi putevi. Mene su doveli u ova brda, medu ove cetinare da tu provodim svoju mladost, iscekujuci smrt. Na zalost, smrt je tu redovno, ne moram je puno cekati. Pojavi se uvijek na vrijeme, tako da mi neda vremena da bih je mogao zaboraviti. Snijeg pada, izgleda da nece jos dugo prestati. Da bar hoce zatrpati i ovaj prokleti rat, jer je ovo postala patnja i bol. Tesko se sve ovo podnosi, previse su smrti ove oci vidjele. Previse se krvi preko ruku salilo. Od svega toga ima par brda koja su oslobodena. Koliko smo krvi prolili i na jednoj i na drugoj strani do sada, mogli smo komotno usjeve na ovim brdima krvlju zalijavati. Jadan li smo mi narod, ako smo uopste narod. Jadni smo, jer nisamo u stanju da nademo zajednicki jezik, onaj koji bi nam omogucio miran i sretan zivot. Na zalost, mi se samo mrzimo a vrijeme prolazi. Nismo ni svjesni da nas sat otkucava i ne misli se zaustavljati. Mi ne marimo za to izgleda, ne marimo jer smo glupi. Do kada da mi je znati, do kada cemo da budemo ovako primitivni i glupi...

VOJNIK SRECE
Novembar 1993 Breza, selo Slivno Subara je u selu glumio majstora pred trebama, tako da je kuci donio pokvareni kasetofon. Posto od alata imamo samo pribor za ciscenje puske i alat na dzepnim cakijama, uspjeli smo samo da pokvarimo i ono sto je radilo na njemu do tada. Da bi smo se izvukli kod djevojaka, rekli smo da je neki dio pregorio, te da nam treba novi da bi ga zamjenili. Posto je prica upalila, sa sobom smo jutros ponijeli kasetofon u Brezu, da usput nademo nekoga ko popravlja ove sprave. Dosli smo oko 9h u Brezu. Otisli smo do komande 304 brdske brigade. Dogovorili smo se oko nekih sitnica u vezi nasih i njihovih planova u rejonu Cemerske planine. Tu smo dobili informaciju da ima majstor koji popravlja za Armiju sitne popravke na elektronskim spravama. Otisli smo do skole, gdje je majstor bio smjesten. Subara je otisao u zgradu da ga potrazi a ja sam ostao da sjedim sa starijim covjekom u portirnici. Deduka me gledao neko vrijeme, gledao je u maramu oko glave, potom u nausnice u mojim usima. Zatim bi bacio pogled na snajpersku pusku koju sam drzao u krilu. Dugo je skupljao hrabrost da bi me nesto pitao - Jesi li ti onaj sa onog spota vojnik srece, sto daje onom djetetu cokoladu? - Nisam, to je vikicev specijalac, on je sada ovdje na Cemerskoj planini u Ilijaskim diverzantima. - Znam ja da je on ovdje, ali ja mislim da si to ti. -Nisam deduka, zamjenio si me sa njim, samo se isto cesljamo. Deduka je nastavio da prica. Vidio sam da ga ne mogu ubjediti da ja nisam specijalac sa spota. Tako da sam odustao, pustio sam ga da misli sta hoce. Nakon sto je sebe ubijedio da me provalio i da sam ja 100% specijalac sa spota, poceo je da postavlja druga pitanja. - Je li precizna ta sprava? - Zavisi na kojoj daljini, i kako je pravilno koristis. - Mogu li pogledati kroz taj durbin? Dao sam mu pusku, deduka je gledao kroz optiku po skolskoj zgradi, koja se nalazila ispred nas, nakon toga je malo prosarao pogledom po parku... Da bi mi nakon toga vratio pusku. - Dobra puska, mozes muhu medu oci pogoditi sa njom. - Moze, ako se muha uvuce u cijev. - Nego de ti meni reci, koliko si cetnika skinuo do sada? - Ne znam deduka, ja ispalim metak a da li sam pogodio ne vidim. - Kako ne vidis, nemoj meni toga. Jesi li bar jednog skino? - Mozda, nisam siguran. - Ma foliras ti mene, vidi kako se vidi kroz to, ne mozes fuliti. - Nema se deduka kada gledati da li si pogodio, moras se pomjeriti da te ne otkriju.

- U pravu si, ja sam cuo da je biti snajperista najopasniji posao u ratu. Ako se ne prebacujes, i ne mjenjas polozaj, zivis samo 5 min. Nakon toga si sigurno mrtav. - Znaci ja sam se dobro prebacivao, cim sam jos uvijek ziv. Razgovor je prekinuo Subara, koji se pojavio sa kasetofonom u ruci i osmijehom od uha do uha. - Radi ko nov, ima sve trebe da budu moje sada. - Da nisi mozda mislio, svi pokvareni kasetofoni u selu ce ti doci na popravku. Pozdravio sam se sa dedukom i krenuo dalje, prema dogovorenom mjestu u Smailbegovicima, odakle smo trebali da idemo na Planu, da nesto izvidimo. Deduka je istrcao za mnom iz portirnice i poceo da vice. - Sretno!!! Cuvaj se, prebacuj se!! Zapamti, snajpersita zivi samo 5 min!! Dovikivao je deduka za nama. Subara me pogledao i odmahnuo rukom - Sta je ovom, kakve si mu tablete dao, sta ovo prica... - Ma deduka se ufuro, da sam ja onaj snajperista sa spota vojnik srece. - Hajde nije prvi ni posljednji koji te povezao sa njim. - Znam da nije ali sto me kakva treba ne zamjeni sa njim pa mi se ne baci u zagrljaj, nego uvijek neke deduke. - Nauci popravljati kasetofone, bolje bi ti bilo nego sto glumis specijalca. Na povratku smo svratili u postu u Brezi. Dok sam cekao da se nekako uspostavi veza sa Sarajevom, prisla mi je jedna od zena koje su isto cekale u redu za telefon - Sine izvini sto te pitam ovo ali da li si ti onaj momak iz onog spota vojnik srece, sto daje onom djetetu cokoladu? - Nisam, to mi je brat blizanac. - Kako licite, boze dragi. Je li on ziv? - Jeste i on je tu, samo je danas na terenu. - Boga ti ga poselami maxuz i reci mu da svaki put zaplacem kada onaj spot gledam. - Hocu, prenijet cu mu veceras selame. - Hajde sine, neka je sa srecom. Nismo uspjeli dobiti vezu sa Sarajevom, tako da smo se pokupili i vratili na Slivno. Subara i Dzemko su otrcali u selo, da se pofale trebama kako su popravili kasetofon. Kepa i ja smo ostali da spremamo veceru. Ja sam pripremio kupus, dok Kepa upravo dovrsava pecenje hljeba. Sutra bi trebali na izvidanje u Kunosice ili Okruglicu. Sutra cemo u stabu u Orahovu da se dogovorimo u kom pravcu cemo ici...

SKOLOVANJE KADROVA
Kako je ratno vrijeme odmicalo, tako su poceli da se redaju stalni pozivi od strane korpusa i komande brigade za obukom vojnika i oficira. Kod nas je bilo nepisano pravilo da se na takve obuke salju vojnici cije prisustvo nebi remetilo normalan rad jedinice. Medu tim se nalazio i Otrov (lik iz predhodnih prica). Prolazili su mjeseci, pocele su se redati i godine a Otrov je skupljao diplome. Svi smo bili u meduvremenu i zaboravili na njega da postoji. Da bi se negdje u martu 94 pojavio u kasarni. Dosao je u novoj "Alfa" uniformi, stao ispred nas i umjeto pozdrava rekao - Od sada me zovite PACOV, tako su me svi na obuci zvali. Ujedno sam od sada Porucnik, zavrsio sam kurs. To je bio vise nego dobar uvod, za nastavak zezancije. Prvi zadatak je bio za novopecenog porucnika da nam pokaze pravilno puzanje. Kao poligon je izabran hodnik u kasarni, koji je bio zastrt nekom stazicom, koja ujedno nije vidjela usisivaca od aprila 1992. Otrov je skinuo jaknu, ostao je u nekom pletenom dzemperu. Zalegao je na pod i krenuo da puze. Kada bi dosao do kraja, neko bi rekao da nije dobro razumio tehniku, tako da jos jednom ponovi. To ponavljanje je islo dotle, da se dzemper pretvorio u praska praskovica. Pokupio je svo moguce smece na sebe, znoj je usput kipio sa Otrovog lica. Na zalost, milosti nije bilo. Kada vise nije bilo nista zanimljivo u puzanju. Predlozena je druga pokazna vjezba. Prilazak covjeku sa leda i davljenje. Za partnera smo izabrali Munaru, koji je visok preko 2 m. Otrov mu je prilazio sa leda, sa svojih 165 cm visine i pokusavao da ga uhvati za vrat. Munara bi se nageo samo malo naprijed, tako da bi se Otrov zalijepio na njegovu straznjicu. Za svaki neuspijeli pokusaj, culi bi se glasovi negodovanja i razocarenja. Trazili smo efikasnu i brzu akciju, jer diverzant mora da bude brz i tih. Otrov je nastavio sa bezuspjesnim pokusajima. Sreca pa je doslo vrijeme rucka, sto ga je u tom trenutku spasilo, trenutacnih provaljivanja. Ipak mu davo nije dao mira, pa je vec sljedeci dan uputio pismo komandi brigade da je on porucnik i da zeli da komanduje diverzantskim vodom a ne da bude obicni vojnik. Eh tek su onda nastupile muke, o njima cu nekom drugom prilikom...

LOV
Jak vjetar nas je docekao, kada smo izasli iz kuce. Imao sam osjecaj kao da hodam po mjesecu, nastali su problemi sa gravitacijom. Svaki put kada bih odvojio nogu od zemlje, morao sam koljeno pritisnuti rukama da bih nogu vratio na zemlju. Nakon desestak minuta hoda, na livadi smo ugledali zeca. Vojnik je potrcao za njim i rekao Hajmo ga uhvatiti!! Tada smo krenuli u lov. Trcali smo za zecom, mahali vrecema oko njega, bacali smo se po livadi ali nam je nekako uspjevao izmaci. Eto ga lijevo pazi!! Kada bih zamahnuo vrecom ispred njega, okrenuo bi se ne drugu stranu Sada ide desno pazi ti!! Nakon vise neuspjesnih pokusaja, nekako smo uspjeli smo da ga savladamo i uhvatimo. Vojnik je sjeo na zemlju, stavio je zeca u krilu, mazio ga i govorio Lijepi zeko, kako je samo miran i kako fino spava, vidi ga samo kako je bijel. Nakon sto je zavrsio sa mazenjem, strpali smo zeca u vrecu i ponijeli sa sobom. Nastavili smo put, prema jeribasmi ali prica o zecu nije prestajala. Vojnik je cijelo vrijeme tepao zecu, kako je fin i kako ce ga on paziti i igrati se sa njim. Kada smo napokon dosli do kruske, jeribasme su na granama svjetlile, kao kakvi lusteri. To nas je natjeralo da se istog momenta skoro u trku popnemu na krusku. Vristali smo od srece, dok smo zagrizali svjeze kruske koje Asko uporeduje sa grejfutom, zbog socnog soka koji potece iz njih, kada ih zagrizes . Problemi koje smo imali sa gravitacijom su nam dobro dosli, tako da smo skakali sa grane na granu lagano kao da smo majmuni. Za desetak minuta, kruska je bila otresena. Spustili smo se ispod i jeribasme potrpali u vrece. Vratili smo se u bazu, kada je zora vec pocela da svice. Ostavili smo kruske i zeca u podrum i otisli da spavamo. Kada sam se probudio, sunce se vec pripremalo za pocinak. Lagano je zalazilo za brda srednje Bosne. Izvukao sam se iz vrece za spavanje i spustio do podruma, da obidem zeca. Kada sam otvorio vrecu u kojoj smo ga ostavili, nasao sam komad stiropora koji je oblikom podsjecao na zeca. Dok sam drzao u ruci ono sto je ostalo od naseg zeca koji se sinoc kretao uz pomoc vjetra i naseg mahanja vrecama, smijao sam se iz sveg glasa i dozivao vojnika, koji je sinoc bio sa mnom. Kada je dosao, tuzno smo gledali u stiropor, da bi na kraju u jedan glas prokomentarisali. Pustimo ga da spava a raji ni rjeci o svemu ovom. Zajebavt ce nas. Na zalost bilo je kasno, jer smo vec jutros pohvalili raji da smo uhvatili zeca. Sada nam preostaje da tog istog zeca i svarimo dok nas budu zajebavali ostali vojnici. Najbolje sada da se isparimo na teren par dana dok se sve ovo ne zaboravi...

POTRAGA ZA ''BIJELOM TEHNIKOM''

Kretao sam se sumom izmedu dvije linije smrti. Gledao sam ispred sebe, da slucajno ne zakacim za poteznu minu. Birao sam nepristupacan put, da bih izbjegao nagazne mine, kojih su ove sume prepune. Snijezne pahuljice su se lijepile za odjecu. Jedini zvuk koji je remetio grobnu tisinu, bilo je blejanje ovaca iz sela prema kojem smo se kretali. Pogled bih povremeno bacio iza sebe, da vidim da li je sve u redu sa Kepom, koji je isao desetak metara iza mene. Zaustavio sam se pored potoka, koji je svojim malim kanjonom dijelio dolinu na dva dijela. Zaklonjen iza stabla gledao sam kroz optiku drugu stranu potoka, na koju smo trebali da predemo. Nakon desetak minuta sam ustao i preskocio potocic. Nakon sto je to isto uradio i Kepa, nastavili smo put u potrazi za ''bijelom tehnikom'' koje nam je tih dana u bazi ponestajalo. Gustina snjeznih pahulja mi je stvarala veliki problem. Vidljivost je bila sve slabija, uz sve to sam stalno morao da brisem lice od vode koja je curila sa glave. Jugov snijeg se topio brzo nakon sto bi arterirao na zagrijano tijelo. Napokon nakon sat vremena lutanja kroz sumu, uspjeli smo da dodemo do ivice sume. Ispred nas su se ukazale prve kuce na lijevoj strani rijeke. Lezao sam zavaljen ispod grana cetinara, i sa uzivanjem udisao miris dima koji je dopirao do mene. Nekih stotinjak metara ispred nas, na livadi se vidjelo ogromno stado ovaca zbijeno u grupu. Svaki pokusaj da vidim nesto u selu, zavrsio bi se na stadu ovaca. Ovce su sigurno dotjerane ovdje par dana ranije, nakon pada par muslimanskih sela u cetnicke ruke. Ovo stado nije odavde, jer smo do sada odlicno snimili svu ''bijelu tehniku'' u ovom rejonu. Dogovarali smo se, da sa prvim sumrakom uletimo u selo i istjeramo ovce. Primjenili bi staru taktiku, brzog utjerivanja ovaca u sumu. Nakon cega smo ovce koje imaju zvono na sebi ubijali.

Nakon toga smo mogli nesmetano da bjezimo sa njima kroz sumu a da nas cetnici ne mogu tako lahko pronaci artiljerijom. Dok smo razmisljali o vremenu koje nam je potrebno da bi uletili u stado i isto ukrali, iza nas se zaculo ostro hrzanje konja. Pogledao sam u Kepu, koji je vec podigao pusku i okrenuo je u pravcu odakle je dosao zvuk hrzanja. Sapcuci je rekao Hocemo li do ceste? Hocemo. Okrenuli smo se, i krenuli prema cesti, koja se nalazila nekih pedeset metara, od mjesta gdje smo lezali. Cesto smo pokusavali prije da postavimo zasjedu na toj cesti, ali uvijek bez uspijeha. Pretrcali smo put do ceste, zauzeli smo polozaj iza krivine, zalegao sam za deblo jelike, koja me ujedno stitila od snijega koji je jos uvijek padao. Stegao sam hekler uz rame, i kroz optiku gledao prema cesti. Cuo se jasno zvuk konjskih kopita, kako udaraju od zemlju. Bio sam miran, kao nikada prije u zivotu. Cak ni srce nije lupalo, prije bih rekao da nije ni kucalo u tom momentu. Lezao sam i cekao dobitnu kombinaciju, koja ce se ubrzo pojaviti iza krivine...

LOVCI NA BIJELU TEHNIKU

Iza krivine se pojavio vojnik u maskirnoj uniformi. Za sobom je vodio konja. Vukao je noge po nakva enom blatnjavom putu. Podigao sam prst i dao Kepi znak da ne puca. Naslonio sam oko na optiku heklera sa prigu iva em. Naciljao sam grudi vojnika, prst sam dr ao spreman za okidanje. ekao sam ga da pri e na nekih 30m, tako da bih mu mogao u srce spra iti kra i rafal. Cijelo to vrijeme, mi je ne to na njemu izgledalo udno. Iznenada se konj trgnuo, par metara je posko io i nakon toga stao. Vojnik ga je povukao za uzde, dok se konj trzao i poskakivao u mjestu. Vojnik se okliznuo i pao u blato. Nakon ega je po eo da psuje na konja... odjekivale su psovke u umi. Gledao sam u vojnika, i skoro da sam zaboravio, da trebam pucati u njega. Psovku je prekinuo glas koji je do ao sa druge strane ceste. Ruke uvis, ne mrdaj!! Vojnik je sjedio u blatu, podignutih ruku, dr e i i dalje u ruci uzde od konja. Pogledao sam ga jo jednom, i tek tada skontao da ima na sebi uniformu Armije BiH. Ponovo se tada oglasio glas sa druge strane ceste Ustani i baci oru je! Nemam oru je, ja gonim ve eru na liniju Pusti konja, okreni se prema njemu i dr i ruke uvis. Ako ih spusti pucat u u tebe. Pogledao sam u Kepu, koji je stezao svoju automatsku pu ku. Gledao je u pravcu od kuda su stizale naredbe. Okrenuo sam se i ja ponovo, prema drugoj strani ceste i ugledao dvojicu vojnika u etni kim maskirnim uniformama, kako se kre u kroz umu prema cesti. Nani anio sam u jednog od njih i stisnuo obara . Nisam ekao da nam pri u blizu. Kepa je isto zapucao po njima. Po eo sam da vi em Bje i ovamo, etnici su na drugoj strani!! Konj je u strahu sko io i krenuo da juri cestom prema nama. ovjek je potr ao za njim ali je Kepa po eo da vi e Jebo te konj, bje i ovamo! Sa druge strane je odjeknuo rafal. Kepa je nakon toga stresao cijeli okvir prema mjestu odakle je dolazio pucanj. Ja nisam pucao, jer nam je trebala buka, a moj hekler sa prigu iva em je bio lo e rje enje u ovoj situaciji. Vojnik je uletio u umu iznad ceste. Kepa i ja smo ustali iz zaklona i razgulili tr ati kroz crnogori nu umu prema njemu. Ubrzo smo na li vojnika, kako le i iza drveta. Kepa se okrenuo jo jednom i stresao rafal u pravcu ceste. Nismo ni ta pri ali, samo smo rekli vojniku da ustane i da tr i za nama. Tr ali smo kroz umu. Granate su po ele da padaju iza na ih le a. Prvo zaustavljanje bilo je kada smo se spustili na gizici niza stranu i uletjeli u potok. Nako kra e stanke, potokom smo nastavili tr ati sve dok nismo do li do sela Sr ljenci, koje je bilo spaljeno u toku '92. Tu smo se zavukli u podrum jedne od spaljenih ku a, gdje smo odlu ili da sa ekamo da se situacija malo smiri. Vojnik koji je tr ao sa nama, kona no je tog momenta progovorio Ko ste vi? Armija BiH!! Nemoj te me zajebavat, ko ste? Mi smo lovci na bijelu tehniku. ta vam je to?

To su ove ovce koje hodaju okolo bez obana. Izgleda da smo danas umjesto bijele tehnike uhvatili tebe. Ali gdje sam ja sada, ko ste vi? Ti si sada slobodan a mi smo tvoji spasioci. Nego pusti to, od kuda ti kilometar iza na e prve linije? Krenuo sam na liniju da otjeram ve eru?... Na koju liniju? Ovdje na Zvjezi, mi smo iz drugog korpusa. E moj juna e, ti si fulio cijelu Zvijezdu i pro etao si se kroz etnicku teritoriju. Koji si ti sre nik ovje e. Pa gdje sam sada? Sada si minimalno nekih 6 km od mjesta gdje si krenuo. Pro ao si ovom cestom kroz njihovu teritoriju i do ao si na drugu stranu. Ti si najsretniji ovjek na svijetu. Ne mogu da vjerujem da te niko nije zaustavio. Pa ta ete sada sa mnom? Ni ta, ama ba ni ta, izvu i emo se odavde, kada prestane granatiranje i onda te predati vojsci, pa neka te oni prate nazad do mjesta od kuda si krenuo. Kojoj vojsci? Linija ima, oni e se pobrinuti za tebe. Na e je samo da te jo izvu emo odavde i onda neka su ti sretni puti. Mi idemo dalje, svojim putem, svakako smo mi ovdje slobodni strijelci. ovjek je stalno ne to pitao. Kepa je imao ivaca pa mu je odgovarao na pitanja dok sam ja sjedio na ulazu u podrum i uvao stra u. Spremao sam se psihi ki za ga enje Miso e, koja je nabujala ovih dana...

MAHMUTOVICA RIJEKA

Sliku sam dobio upravo sada. Hvala momku koji mi je poslao. Prvi put kada sam dosao na Orahovo, vidio sam slicnu sliku, kao sto je i na ovoj slici. Priroda se i tada poigrala sa bojama jeseni na najljepsi moguci nacin. Mislim da fotograf stoji na Orahovu, ako ne, neka me ispravi. Po sjenkama na slici, vidim da je dobro poranio :). Ispred njega je Salacka planina. Desno je Cemerska planina, Izmedu Salacke i Cemerske planine, vidi se jedan mali dio, to je Toljenak ispod kojeg je selo Okruglica. Kroz kanjon protice rijeka Misoca. Tacno ispod mjesta gdje stoji fotograf, bi trebala da se nalazi Mahmutovica Rijeka. Polozaj ovih sela, planina ce se spominjati puno puta u narednim pricama, tako da ce bar malo biti lakse skontati kuda i kako smo se kretali tih dana rata.

SESTA FLOTA
Kada su granate prestale da padaju. Napustili smo podrum, ku e u kome smo se skrivali. Pro li smo izme u spaljenih ku a i do li do rijeke. Put dalje vi e nije bio siguran, zbog mina koje su tu posijane jo na po etku rata. Nismo imali vremena da se bavimo deminiranjem, tako da sam usko io u hladnu nabujalu rijeku. Dr ao sam se za grane i lagano kretao prema na oj liniji. Iza le a sam uo Kepu Mo anice vodo plemenita, jesi hladna al Miso a je triput hladnija. To pjesnik, jo se oklizni na neki kamen, pa es onda i zasvirati. Nekako smo uspjeli da se spustimo do napu tene vodenice, koja je zjapila prazna. Tu smo se malo odmorili, da bi nakon toga nastavili kretanje kroz vodu, prema na oj liniji. Kada smo do li, blizu liniji, sakrili smo se iza stijene i dozvali stra u, da ne puca na nas. Stra ari su nas nakon toga navodili, kuda da se kre emo da ne zaka imo neku od improvizovanih mina koje su postavljene oko ceste. Uspje no su nas proveli do ceste, gdje stajala parkirana LADA karavan, na kojoj je pa nju plijenio na arni natpis '' ESTA FLOTA''. Pre li smo cestu i nastavili put uz brdo prema brvnari. Ponovo smo nai li na zanimljiv natpis ''Vazdu na Banja Bajte''. Izgleda da se me u ovim brdima krije osoba koja je ma tom daleko od svega ovoga. Mogu re i da za vazdu nu banju ima poptpuno pravo. Na ulazu u brvnaru nas je do ekao skoro pa vreo zrak. Iz pe i se ulo pucketanje vatre. Za stolom su sjedila dvojica vojnika, koji su buljili u karte, ne obra aju i pa nju na na ulazak u prostoriju. Nevoljno su nakon odre enog vremena bacili pogled na nas, jedan je te ka srca progovorio Kako vam mo emo pomo i? Ovog ovjeka treba vratiti u njegovu jedinicu na Zvijezdu. Zalutao je malo i fulio liniju. ta malo, znate li vi gdje je Zvijezda? Znamo, ali to sada nije bitno. ovjek je tu i treba mu pomo i da se vrati nazad. Mi urimo, on e vam objasniti ta i kako se desilo. Dobro, juna e, vidjet emo ta mo emo u initi. Ok, hvala vam! Pozdravili smo se ubrzo sa vojnicima koji su nam kao i uvijek u ovim krajevima na rastanku rekli "SRETNO". Snijeg je u me uvremenu prestao da pada. Okolina je bila prekrivena bijelim prekriva em debeljine oko 20cm. Mi smo se vukli kroz Mahmutovi a rijeku. udno selo, smje teno u kanjonu Miso e, izme u emerske i Sala ke planine. Od Drine do Mahmutovi a rijeke, sva su sela spaljena i stanovni tvo iz njih protjerano. Mahmutovi a rijeka se odbranila. Sada je postala zato enik vlastite hrabrosti. Bez valjanog puta, bez ikakve komunikacije sa ostatkom svijeta. Svaki put kada prolazim kroz ovo selo, osjetim tugu i gor inu. Ovim prokletim ratom je Bosanskom selu definitivno zadan smrtonosni udarac. Ne vjerujem da e se vi e ikada uspjeti oporaviti od razaranja koja je sada pretrpjelo. Stanovni tvo pobijeno ili protjerano. Mladi e se prilagoditi novom svijetu u koji su izbjegli. Tako da emo imati pusta polja i planine. Djeca su jurila na sankama niz sokak. Kada su nas vidjeli, zaustavili su se ispred nas. Posmatrali su nas, kao da smo privi enja, niko rije i nije progovarao. Izvadio sam iz ruksaka par konzervi, koje nismo uspjeli pojesti u toku dana. Nejviso ijem me u njima sam ih dao i rekao da ih podijeli. Kepa je dodao Ako nam kazete gdje ivi Fuada, dobijete i od mene jos konzervi? Evo je tu, preko puta, sada emo mi nju zovnuti! Ne treba, samo sam pitao, da znam. Podijelio im je svoje konzerve, nakon cega smo nastavili put prema bazi. Djeca su ostala na ulici, gledaju i za nama i ude i se dvojici mokrih budala. Od kuda ti pade Fuada na pamet? Pa jarane da mi je vi e vidjeti tu ljepoticu, o kojoj svi pri aju. Upoznali smo sve djevojke po ovim selima osim nje. Pa red bi bio da vidimo i tu princezu. Za mene je Beba sa Kadarica najbolja do sada, ne vjerujem da je ova ljepsa. Samo mi nije jasno gdje si danas izabrao dan da je upoznas. Pogledaj se kakav si, mokar, prljav, smrznut. Budi sretan ako ne fasujemo kakvu bole inu.

Kada smo do li do baze, uniforme na nama su bile zale ene. Privukli smo se uz poret, uklju ili smo cak i drhtanje kao dodatno grijanje, koje je trebalo da pomogne u povratku u ivot. Bili smo tu ni, zbog propalog plana o kra i ''bijele tehnike'' a opet sretni jer smo spasili jedan zalutali ivot.

SKOK LUDOSTI
Danas je 21. septembar 1993. Probudili smo se jutros rano. Kada sam otvorio o i, pogledao sam prema vojniku koji je sjedio na krevetu sa ogledalom u ruci. Glava mu je bila izvitoperena od nateklina. Komarci su ga drugu no za redom izre etali, tako da sada izgleda kao da je pobjegao sa stolice za minku nekog horor filma. Kada sam iza ao na hodnik do ekao me smrad trave. Izgleda da je gerila na sabahu smotala koji d oint, tako da se smrad pro irio po hodniku. Oko deset sati, smo iza li ispred kole. Pozdravili smo se sa vojnicima, koji su se zadesili u krugu. Stari TAM je do ao po nas, natrpali smo svoju opremu, na vre e u kojima se nalazilo bra no, ri a, le a... i ostale namirnice, koje smo dobili za ishranu, narednih mjeseci. Nakon to smo smjestili opremu, nekako smo se i mi ugurali na kamion. Motor starog TAM-a je ka ljucao pod teretom dok je jurio dolinom La ve. Sa nama na kamionu bio je vojnik, kojeg smo pokupili negdje na putu oko Zenice. Njegova stanica bila je par km ispred Kaknja. Kamiond ija prema brzini kretanja nije imao namjeru da se zaustavi ne mjestu koje je odgovaralo vojniku. Kada smo vidjeli da se unervozio, raja je po ela da ga pali - Isko i, mi smo na vje bi iskakali iz kamiona pri brzini od osamdeset na sat. - Ma i mi smo, samo ne znam da li e stati. - Ma ne e stati, vidi da ne uje ni ta od buke, isko i slobodno, mi smo iskakali bez problema. Samo se okreni prema kamionu i isko i. ovjek se jo malo predomi ljao, nakon toga je krenuo lagano da se sprema za skok ludosti. Rulja kojoj sam i sam pripadao, po ela je da ga bodri - Ma samo naprijed, ne e ti ni ta biti! Hajde had uka, samo sko i! ovjek je na kraju popustio pritisku. Spustio se lagano sa kamiona, nakon ega je po eo da tr i za kamionom. Noge su mu popustile nakon desetak metara, izgubio je stabilnost te se po eo prevrtati po asfaltu. Odskako je kao klada, bez kontrole nad svojim tijelom. Mi smo padali od smijeha, uop te nismo razmi ljali o posljedicama. Sre om ovjek je uspio da se podigne na noge, prije nego to smo zamakli za krivinu. Podigao je ruku i pokazao da je sve ok sa njim. Kamion se zaustavio u Visokom ispred hotela. Napravili smo pauzu za ru ak i usput da pokupimo ostatak jedinice, koji je tu ve par dana. Le a u hotelu je bila predobra, pojeo sam tri porcije. Poslije mi je trebalo sat vremena da do em sebi. Dok smo sjedili, u sali za ru avanje, par granata je palo na grad. Konobar koji nas je poslu ivao, pona ao se normalno kao da se ni ta ne de ava - Bez brige momci, sada e ovo stati, odnio je ovaj lovu to je dugovao etnicima za cigare. Granate su ubrzo prestale da padaju. Nije se ulo ak ni pu karanje. Mi smo iza li iz hotela i nastavili vo nju, pra njavim makadamskim putem preko Prhnji prema Brezi...

CIGAR HODA
Brko, najstariji lan ekipe, glumio je turisti kog vodi a. Po eo nam je obja njavati gdje se nalazimo - Sada ulazimo u Brezu, sada prolazimo kroz centar, ovo vam je kraj Breze. - ta ba kraj. Nismo ni u li a ve kraj. - E pa to je to, nema vi e. Kamion je stao pored neke kole, ispred prilaza koli nalazi se mezarje poginulih boraca. Dio kole koristi logistika lokalne brigade. Tako da smo tu, dobili ostatak opreme koja nam je nedostajala. Kada smo je potrpali u kamion, vi e nije bilo mjesta za nas. Komandir je tra io dvojicu dobrovoljaca koji e i i sa kamionom do odredi ta i istovariti opremu. Javio se ubara i jo jedan vojnik. Ostatku jedinice preostao je tabanovi a fijaker do kona nog odredi ta. Peli smo se uz brdo. Svaki put kada bi sreli nekog prolaznika, pokazao bi nam neku od desetina pre ica do na eg odredi ta. Svaki put bi nakon par stotina metara istu izgubili, tako da bi po eli da se probijamo kroz potok ili umu do najbli eg puta. Mjera za daljinu u ovim krajevima je cigar hoda. Uvijek ka u da do nekog mjesta ima cigar hoda.Izgleda da im je cigar malo poduga ak, jer komotno se mogla i teka cigara popu iti dok bi do li do mjesta koje smo tra ili.

Livadom smo do li pred jednu od ku a u selu. Ispred ku e je sjedio momak, u maskirnoj uniformi. Moglo se primjetiti da ispod ka keta kri om gleda u nas. utao je sve dok mu nismo pri li - Dobro do li u selo moje malo, zvano Trtori i. - Bolje te na li! - Gdje ste po li? - Mi smo ti po li negdje, na teren. - Gdje, na teren? - Vidjet emo, gdje emo se zaustaviti. - Da li ste za kahvu? - Ne hvala, nemamo vremena. - Da li znate da je Alija Sirotanovi rodom iz ovog sela. - To je onaj rudar poznati? - E taj, on ti je nas zajebo po teno. Bio je faca a vidi nam puta, ni ta za nas nije uradio. Znate kada je Alija oti o kod Tite u Beograd sa enom. - Nemamo pojma - Oti ao Alija i ena mu kod Tite i nakon to su ve erali sjela Alijina ena sa Jovankom i raspri ale se one, a Alijina e ti ena njoj, da te pitam, boga ti da li tebe tu e ovaj tvoj hajvan ko mene moj? Dok smo sjedili, ovjek nam je ispri ao desetine pri a o Aliji Sirotanovi u. Te ko ih je bilo sve zapamtiti ali se nadam da u ih ponovo uti, vrijedi ih zapisati. Sve su unikatne. Nakon to smo se odmorili, nastavili smo put. Kolona se raspala, tako da smo se kretali u manjim grupama. Usput smo brali kupine, koje su se mogle na i pored puta. Sa zalaskom sunca, u li smo u selo. Ljudi su stidljivo izvirivali iza o kova ku a i ograda, gledali su u nas, bez ikakvog pitanja. Jedan stariji ovjek, stajao je uz ogradu i gledao u nas - Selam alejkum doma ine! - Alejkumu selam! - Gdje je ovdje dom kulture. - Eto tu, samo ravno na kraju sela. - Hvala doma ine. Starac je ostao da gleda za nama. O ito u selu nisu navikli na vojsku ili ne na ovakvu kakva smo mi. Nakon kra eg lutanja, uspjeli smo na i dom. Na pola poru en granatama. ubara je istovario stvari sa kamiona, ali ih je ostavio na livadi ispred doma. Tako da smo se morali prihvatiti posla i stvari ubaciti unutra, prije nego to padne no ...

SITNE PODVALE
Opremu smo nekako uspjeli da ubacimo u dom. Neka vrsta kreveta ve postoji ovdje, tako da smo imali sre u, da ne moramo da spavamo po podu. Ja sam izabrao mjesto na spratu, volim vi e da gledam u plafon, nego u dno kreveta iznad glave. Raja se opustila, tako da su po ele podvale na svakom koraku. Brki smo u vre u za spavanje ubacili vre u le e i okolo nabacali are. Trenutno je oti ao negdje u selo, kada dode mogu mislit, kako e biti ljut. Ovo je u zadnjih desetak dana, drugi put da strada. Stavili smo i kantu plasti nu iznad vrata. O ekujemo ko e biti rtva koja e da otvori vrata. Dok smo se mi zezali, logisti ar je od nekuda do ao i otvorio vrata. Nakon toga je slijedio pad kante i udarac u glavu. Udarac je bio pravo nezgodan, direktno u elo. Svi smo se u utili, niko rije i nije progovarao. On je bio posljednja osoba, koja je trebala uletjeti u zamku. Nakon udarca, mogla se uti muha u prostoriji kako leti. U ao je unutra i samo rekao - Ovo je sada prevr ilo sve mjere. Ja se sutra pakujem i napu tam vas. Niko ni dalje nije rije i progovarao. Jednostavno sada nije vrijeme za to. Znamo da nije dobro da bez njega ostanemo, on nam zlata vrijedi. Na terenu je sa nama 24h. Nije nas jo nikada ostavio bez hrane i opreme. Ako nam ne to zapne, natrpa se i na le ima donese do nas sve to trebamo. Nakon to se logisti ar uti ao, iza ao sam iz doma da malo uhvatim svje eg zraka prije spavanja. Sjedio sam na seoskom putu, koji je prolazio izmedu ku a u selu i doma. Posmatrao sam nebo, oki eno zvijezdama. ist zrak je parao plu a, osje ao sam kako se kre e kroz organizam. Prelijepa septembarska no , kao da i nije rat. Izgubio se od kako smo ovdje osje aj nemo i, koji sam imao dok sam bio u Sarajevu. Ovdje je sve totalno druga ije. Prostranstvo slobodne teritorije, poma e ovjeku da bar na trenutak ne misli na rat. Nakon to sam udahnuo malo svje eg zraga i malo progovorio sam sa sobom, vratio sam se u dom. Krenuo sam da se penjem uz merdevine, koje su bile

prislonjene uz krevet. I ao sam, ali nikako nije bilo kraja. Postalo mi je ne to sumnjivo, pa sam po eo da pipam u mraku ispred sebe da bih napipao krevet ali ga nije bilo na mapi. Od jednom je neko upalio bateriju i uperio je prema meni. Svi su se po eli valjati od smijeha. Stajao sam na merdevinama visine nekih pet metara. Neko je zamjenio merdevine, dok sam bio odsutan. Vratio sam se u rikverc i legao u krevet. Zeznuli su me po teno. O ito je da svakog momenta ovjek mora biti na oprezu. Sitne smicalice, mo e o ekivati na svakom koraku. Taman kada sam legao, do ao je i Brko iz sela. Pun je utisaka, stari iskusni terenac. Gdje god da odemo, on se sna e. Tako je bilo i ovaj put. Negdje u selu je sjedio sa nekim ovjekom. Pekli su krompir u aru. Falio nam se kako mu je bilo dobro - Gazda bi izvadio krompir iz ara i rekao mi, popuuu i ga brko, popuuu i ga. Neko od raje je dodao na to - I jesi li mu ga popu io i koliko puta? Brko se po eo pravdati, ali je ve bilo kasno, prozivka je krenula. Pomalo ljut na nas, do ao je do kreveta, otvorio vre u za spavanje i krenuo da legne. Prvo mu je zasmetala vre a sa le om, kada je krenuo da je se oslobodi, do ekala ga je ara. Pobudalio je nakon toga i on. Po eo je da prijeti da e i on sutra da nas napusti. Ne mo e vi e da podnese da mu stalno ne to podvaljujemo. Dok se on bunio, iz tame se mogao uti prigu eni smijeh. San me savladao, tako da sam zaspao, ne do ekav i kraj Brkinog monologa...

BU ENJE
Jutros me probudilo neko puhanje, oko glave. Otvorio sam o i i prvo to sam ugledao bila je glava od krave iznad mene. Pomjerio sam pogled u drugom smjeru i vidio jo par krava kako nju kaju ne to oko mene. Nakon toga sam se okrenuo na le a i ugledao plavo nebo iznad sebe. Zatvarao sam o i, pa ih potom otvarao, tra io sam plafon koji je trebao biti iznad mene, jer sam sino legao u domu a ne na livadi, gdje sam se nalazio u trenutku bu enja, okru en kravama. Nisam mogao da odgonetnem ta je san a ta java. Podigao sam se i vidio da su mi noge u domu a trup vani na livadi. U snu sam se izvukao kroz polomljeni prozor, koji se nalazi u ravnini sa krevetom, tako da sam zavr io na livadi. U trenutku kada sam poku avao da se oslobodim vre e za spavanje, vidio sam neku djevojku kako mi se pribli ava. Zastao sam sa otkop avanjem vre e, pogled sam upravio prema njoj i ekao da pri e bli e. Dok se kretala tro nim putem, njihala je kukove, poku avaju i da se u ini to starijom i privla nijom. Kada je pri la, vidio sam u stvari da je to neki curetak sa svojih esnaest do sedamnaest godina. im se upitala rekla mi je - Ako ste gladni, pripremili smo vam ne to da jedete, pa mo ete pre i ovamo u ba u za sto. - Ok, prenijet u ostalim, pa emo do i, kada se spremimo. - Dobro mi vas ekamo. Nakon toga se okrenula i oti la nazad. Uvukao sam se nazad u dom. Ostatak jedinice je spavao. Po eo sam da budim jednog po jednog. Nastala je frka, nakon to sam prvog probudio, tako da je ostatak raje probu en bez problema. Nikome se nije ustajalo. Da nije bilo komandira, mislim da bi i na ru ak zakasnili. Izvukli smo se iz doma. Stajali smo na livadi ispred, i gledali u o iljke rata, koji su se vidjeli na fasadama ku a. Izgleda da ni ovo daleko selo, nije zaobi ao vihor rata. Nakon to smo se okupili, pre li smo u ba u preko puta i poredali se za stolom ispod jabuke. Ubrzo je stigla hrana, mlijeko, sir, kajmak, vru hljeb... Trpali smo u sebe, kao da nam je to prvi i posljednji put u ivotu da jedemo. Hljeb, je ne to to u pamtiti dok sam iv. Zakuhan sa mlijekom i pe en u liskama kupusa, koje mu daju posebnu aromu. Nakon to smo zavr ili sa doru kom, komandir nam je dao naredbu, da moramo na i neko mjesto za smje taj van sela. Ne mo emo biti smje teni u naselju, jer to nije dobro kako za nas, tako ni za stanovni tvo. Dobili smo informaciju, da ima par kilometara od sela, spaljeno srpsko selo u toku 1992. Objasnili su nam kako da do emo do mjesta, tako da smo oti li u obilazak lokacije. Kada smo do li na odredi te, do ivjeli smo totalno razo arenje. Samo se jedna ku a mogla iskoristiti za smje taj, sve ostale su izgorile do temelja. Jedna jedina, ku a bila je izgra ena od blokova, tako da su ostali zidovi. Predstoji nam puno posla, da istu dovedemo u red. Pred ve e smo sjedili ponovo u kom ijskoj ba i, za stolom ispod jabuke. Napravili smo plan za sutra. Po injemo sa radovima za smje taj, moramo u narednih tri do etiri dana napustiti dom i selo. Nikome se ba ne ide, jer nas ovdje gotive za sada odli no. Mada ne vjerujem da e potrajati, ubrzo bi im dosadili. Prva grupa na izvi anje, je ve odre ena da krene na teren za dva dana. Brku, jo jednog vojnika i mene zapala je emerska planina. Moramo snimiti u grubo teren u tom rejonu, kao i raspored na ih i etni kih linija. Od sela Korita do Karaule. Cilj nam je samo se pro etati linijom, da se upoznamo sa ljudima i da vidimo kako izgleda sve to na terenu.

Sjedili smo za stolom, kada je do ao jedan vojnik iz sela. Pitao nas je da li emo sa njim na sijelo, koje ima no as u susjednom selu. Prihvatili smo istog momenta. Komandir nam je dao odobrenje, tako da smo ubrzo bili spremni za put...

SJEME RAZDORA
Put koji je spajao dva sela, prolazi kroz umu. Udaljenos je oko dvadeset minuta hoda. Dosta se brzo do e, ve i problem mi se bio vratiti nazad, nego do i. Do li smo me u prvim, tako da smo bili i po a eni kafom i kola ima. Ubrzo se ku a ispunila, sve je vrvilo od nepoznatih lica. Lica koja su gledala u nas, hiljadu i jedno pitanje su nam postavljali a mi nismo odgovarali ni na jedno. Svaki put bi odgovorili ne to nevezano za pitanje koje nam je postavljeno. Narodnjaci su parali u i, dok smo mi snimali djevojke koje su se kretale kroz ku u. Zezali smo se, pri ali neke viceve, poku avali smo da se prilagodimo okolini. Nas par je uspjelo ubrzo da se izdvoji sa nekim djevojkama. Jedna od djevojaka koje su sjedili pored mene rekla mi je - Kako je onaj momak lijep, ovako lijepog momka, nisam vidjela ni na filmu. - Asko, nije ovo ni ta, da vidi , kakav je kada se sredi. Trenutno je malo vi e umoran. Rekao sam, jednom vojniku da Asku prenese poruku i poku a ne to ugovoriti ako bude zainteresovan. Iza ao sam nakon toga iz ku e, tako da nisam siguran da li mu je prenio poruku. Nisam ga pitao jutros, ta i kako je bilo previ e sam pospan, tako da jedva o i dr im otvorene. Sjedio sam ispred ku e, na nekom panju za cjepanje drva. Svje a septembarska no , nije ni malo bila ugodna. Djevojka je ne to pri ala, smijala se, ne pamtim uop te vi e o emu se radilo. Smrzao sam se, kao nikada u ivotu. Bit u sretan ako ne fasujem upalu bubrega. Vratio sam se jutros oko etiri sata u dom. Neki od vojnika jo nisu bili stigli. Izgleda da ne u biti jedini koji e zavr iti na bolovanju. Nakon to smo nekako uspjeli da se probudimo, do la je i naredba. Lopate, krampe i ostalu opremu u ruke i na posao. Cijeli dan smo istili odpad iz ku e. Djeca iz okolnih sela su se okupila oko nas. Gledali su ta radimo, uzeli bi da nam pomognu, nakon par izba enih lopata sme a bi odustali od posla. Odmarali smo se na pauzi za ru ak, kada su do nas do la dva dje aka. Gledali su u nas, da bi jedan od njih uperio prst u mene i rekao Evo onoga to je sino bio sa onom djevojkom u mraku. Nisam ja, to ste me zamijenili sa nekim. Jesi ti si, znamo mi, virili smo cijelo vrijeme iza zida. U utio sam se tada. Predao sam se, na vrijeme. Ostatak dana smo nastavili sa radovima. Pred ve e smo ve bili premoreni. Svima je bilo dosta rada za taj dan. Komandir je dao naredbu, da moramo pokriti ku u, prije mraka. Po to su se na horizontu po eli pojavljivati oblaci. Neko od vojnika je rekao Ne valja raditi u prvi mrak Na to je komandir dodao To su izmislili neradnici, kao to ste i sami. Nego hajde, da jo nabacimo foliju, tako da ovo za titimo od ki e. Tako je i bilo, uspjeli smo postaviti grede i pokriti zidine ku e. Kada smo do li ponovo u dom. Iskupili smo se ponovo u ba i za stolom ispod jabuke. Slu ali smo vijesti. ''Primirje koje je stupilo na snagu prije petnaest dana, po tuje se. Tramvaji su proradili u gradu...'' Krenula je rasprava. Pojedinci su krenuli da se bune. Vi e ih nisu privla ila brda i doline srednje Bosne. Po prvi put u ratu sam do ivio da neko reaguje na primirje kao da je kraj rata. Jo uvijek ne mogu sebi da do em, da jedna vijest sa radija, mo e da rasturi ovako jedinicu. Te ko e biti povratiti moral pojedincima u ovoj jedinici. Bojim se da bi se ovo lagano moglo po eti raspadati. O ito je do lo do zasi enja. Koliko jo brda i dolina eka da bude pu kom oslobo eno a mi se ovdje prepiremo oko primirja u Sarajevu. Znamo dobro koliko ta primirja traju i kako se uvijek krvavo zavr e. Dvojica vojnika su ve uspjela da na u nekakvu vezu u Vare u. Naru ili su par vre a kafe. im to dobiju, planiraju da krenu za Sarajevo. Bi e zanimljivo pratiti ta e se sve de avati ovdje. Pred komandirom ne vjerujem da neko smije pisnuti o ovome. Ipak se bacilo sjeme razdora, koje ima plodno tlo da se primi. ao mi je to se ovo po elo i nama de avati. Izgleda da ipak nismo onako jaki, kako sam ja mislio da jesmo. Vidjet u jo kako e ovo sve da se odvije, raja se ve lagano po ela dijeliti za one koji su na bojkot svega i povratak u Sarajevo i na one koji su da se nastavi sa zadatkom.

Sada idem lagano na spavanje. Sutra komandir i logisti ar idu za Brezu, treba da vide sa logistikom za dodatnu opremu koja nam je potrebna. Usput e da vide sa komandom da li imaju u planu neku akciju ubrzo da rade u ovom rejonu, kako bi im se mi priklju ili...

USPON
Komandir i logisti ar su jutros oti li prema Brezi. Brko, jedan vojnik i ja smo krenuli na upoznavanje terena. Ostatak jedinice je isto tako dobio svoje zadatke u razli itim zonama. Krenuli smo iz baze malo kasnije, tako da smo do li do sela Orahovo, tek oko pola devet. Brko je ve bio umoran, po eo je da tra i neki na in da se malo odmori Da li ste vi za kafu? Od kuda ti kafa sada? Ne brinite, sada u se ja sna i, samo recite da ili ne? Ok hajde da vidimo kako e to izvesti. Dok smo prolazili kroz selo. Brko je vrtio glavom lijevo desno. Osmatrao je svaki kutak, ne bi li koga vidio. Napokon je na ao svoju rtvu Merhaba doma ine! Merhaba momci! Doma ine, svaka ti ast, kako ti dobro dr i ovo imanje. Trudim se, da bar malo ovo sredim. Ja bolje do sada nisam vidio, ovo je stvarno predivno. Odakle ste vi momci? Mi smo ti iz Sarajva. Ma nemoj mi re i da ste iz Sarajva, ba iz Sarajva. Od kuda ovdje? Evo do li da vidimo kako da pomognemo ovdje, oko odbrane Bosne. Jeste li za kafu? Pa eto, urimo ali ako ve zove , mo emo se malo odmoriti. Uvalili smo se u avliju kod ovjeka, koji nas je ponudio hranom, kafom... Nakon to smo se odmorili, najeli i napili, krenuli smo da se spu tamo prema Mahmutovi a Rijeci. Ne vjerovatnan nagib terena. Brko se na guzici vukao iza mene i drugog vojnika. Pogledom sam tra io izlaz iz livade u koju smo u li. Morao je postojati neki put, kojim bi se lak e spustili do Mahmutovi a Rijeke. Rafal me prizemljio, skoro da sam legao na zemlju, kada je zapucalo iznad glave. Nakon toga sam uo Stani, stooooj i mi idemo gore!!! Nakon toga ponovo rafal iznad na ih glava. Okrenuo sam se prema Brki, koji je dr ao pu ku u rukama i pucao. Nakon to bi ispalio rafal po eo bi ponovo da doziva nekoga da stane. - Jesi li normalan ta ti je? - Ode auto na planinu, vidi ga! Pogledao sam prema cesti koja se pela uz brdo i jedva u daljini primjetio auto koje se kretalo uz cestu prema emerskoj planini. Pa ta misli da e te uti, sa ove udaljenosti. Pa ne e ali morao sam poku ati. Brko je tu no pratio auto koje je lagano napredovalo prema vrhu planine, dok smo se mi i dalje spu tali prema Mahmutovi a Rijeci. Kada smo do li do mosti a na rijeci, koja je proticala ispod sela, pogled se nije odvajao od stijene iznad nas. Brdo se uzdizalo skoro pod uglom od devedeset stepeni. Brko je sa svakim pogledom gubio moral. Nekako smo uspjeli da ga nagovorimo i krenemo na put. Peli smo se cestom, Brko je stalno ne to zanovjetao. Po eo mi je i i na ivce. Kada se danas nisam posva ao sa njim, mislim da ne u nikada. Ne znam to ne napusti sve ovo, ako ne mo e da izdr i fizi ki i psihi ki sve ovo. Olak ao bi tako i nama i sebi. Lagano smo savladavali uspon terena i peli se prema odredi tu. Sa svakim novim korakom prema vrhu, pred nama se otvarao nevjerovatan pogled prema dolini rijeke Bosne. Popeli smo se na kraju nekako do sela emernica. Sve to je ostalo od sela je par kamenih zidina i korito sa esmom na izvoru koji se nalazi u podno ju sela. Sjedli smo pored izvora, kada je do nas do ao vojnik sa kanisterom u ruci. Sretno! Sretno! Dokle momci? Malo da upoznamo liniju.

Nakon kra eg razgovora, upoznao nas je sa ratnom istorijom ovih prostora. Selo je spaljeno u toku 1992, prilikom zauzimanja emerske planine. Izvor na kome smo sjedili je jedini izvor na podru ju ovog dijela emerske planine. Ne vjerovatno, koliko prostor bez vode. Kako li je ovaj narod ovdje ivio? Da bi do li do vode, morali su pre i par kilometara. Svaka im ast, oni mora da su voljeli svoje selo, im su toliko godina trpili sve to. Nakon odmora, krenuli smo prema obli njoj koti...

MASOVNA GROBNICA
Kada smo se popeli na kotu, prvo to smo vidjeli bile su zgrade na Alipa inom polju. Uz pomo lokalnih vojnika, smo napravili na brzinu skicu na e i etni ke linije. Linija se prostirala od Naobo i a, preko Tara inog dola, Vi njice, Korita... Nakon to smo na brzinu na karti ucrtali odprilike linije razdvajanja, vratili smo se do izvora. Dok smo se dogovarali, gdje treba da idemo dalje, nai ao je traktor. Potrpali smo se u prikolicu i put nastavili u ludoj vo ni sa jo lu im traktoristom. Par puta smo morali iskakati iz prikolice, koja je plesala po mokrom putu, i slijetala sa puta. Voza se samo smijao i ponavljao da se ''nema te ega da se pla ite, sve je pod kontrolom''. Usput nam je obja njavao kuda prolazimo. Mene su najvi e iznenadile divlje tre nje, koje su tek po ele da sazrijevaju. Napravili smo malu pauzu, tako da sam probao tre nje, koje u ovim krajevima dozrijevaju krajem septembra. Nekome da pri am o ovome, ne bi mi vjerovao. Poslije toga smo pro li kroz jo jedno u nizu spaljenih sela. Ovo je izgledalo puno ve e od ostalih. Na kraju sela, na proplanku pored groblja, traktorista je parkirao traktor. Isko io je na livadu, nakon ega smo isto uradili i mi. - Vidite onu zastavu na stijeni. Pogledao sam prema mjestu gdje je pokazivao prstom i vidio zastavu sa ljiljanima koja je lepr ala na visokom koplju. Traktorista je nastavio sa pri om - Iznad nas je kota Vis, e gore smo etnike dr ali dugo u okru enju. Nakon mjesec dana su se izvukli. Mi smo ne to zeznuli pa su nam pobjegli. Ona desno kota najve a, to je Toljenak. Ovo selo smo mi zauzeli, ovo ti je poznato etni ko upori te iz II svjetskog rata. Najpoznatiji etnici u ovom kraju su ti odavde. E vidi , ovdje gdje stojimo su bile haubice, to smo mi sve pobacali niz ove stijene kod zastave. Nakon to smo se povukli, do la je JNA i sa helikopterima ih izvukla, te ih ponovo postavili ovdje. Kada smo kreteni, nismo ih znali odvu i. Ovo ispred nas ti je masovna grobnica. - Kakva masovna grobnica? - etni ka, sve ove to su poginuli ovdje, etnici su poslije pokopali. - Ne kontam, kako sada pokopali etnici etnike. - Pa mi smo zauzeli ovo, nakon toga se povukli. Da bi ponovo nakon mjesec dana ovo zauzeli. E nakon prvog zauzimanja, mi smo ovdje do li etnicima sa le a i porokali ih. Onda su oni kada su ovo ponovo zauzeli, do li sa bagerom iskopali rupu i sve poginule iz ovog mjesta pokopali skupa. - Znas li koliko ih ima? - Ne znam ta no ali sigurno preko pedeset. - Vojnika ili civila? - Bilo je par civila. Izmje ana je bila vojska i civili. Posada haubica je bila tamo u onoj ku i smje tena. - Odakle ste napali ovo mjesto, nije ba jednostavno uz ovo brdo. - Pro li su im na i iza le a. Preko sela Korita, nekako su se uvukli u njihovu pozadinu, tako da su ih napali ja mislim desetog juna 1992 u zoru. Jedna grupa je napala od emernice, to je ono selo gdje sam vas pokupio. Druga grupa je preko Toljenka napala emerno i tre a je od Soli ta napala na ovaj dio ovdje. Iznenadili su ih pravo, tako da su ih brzo razvalili. - Koja je jedinica ovo uradila? - Neki iz srednje Bosne. Traktorista je oti ao dalje a mi smo ostali. Oti li smo do ivice brda, do zastave koja se i dalje njihala na laganom vjetru. Dr ao sam motorolu uklju enu, na javnom kanalu. Neki dosadni tip je stalno ponavljao ''Jebem bulu i u buli bebu da se vi e balije ne legu''. Sjedio sam na krovu srednje bosne i gledao prema Sarajevu, a u mislima sam bio u ovom selu tog desetog juna 1992. Mogao sam osjetiti miris paljevine, uti pucnjavu, uzvike... Da ova planina nije zauzeta, sigurno nebi bilo ni Breze ni komunikacije sa Tuzlom. Ovo je klju na kota i polazna ta ka za sva dejstva u ovom rejonu. Ko kontroli e emerno i Toljenak, kontroli e i ovaj rejon. Svaka ast onome ko je uspio da zauzme ovu planinu. Da smo mi imali ovakvog komadanta u Sarajevu, ne bi se patili onoliko. Ne bi nam etnici bili nad glavama. Rat je surov, njegova surovost se vidi u ovoj vukojebini. Kamene zidine vire iz trave, kao jedini svjedoci, postojanja ivota na ovim prostorima. Ostat e jo tu neko vrijeme, nakon ega e ih korov prekriti i tako zatrti i posljednje

tragove. Koliko ivota je uga eno od po etka rata. Da li bi ljudi podr ali planove velikih vo dova, da su znali da e rat biti puno okrutniji od onoga to su im oni obe avali? Ne mogu samo da razumijem budalu, koja je haubice sa posadom smjestila u sred sela. To je morao biti neki veliki lu ak. Mo da je bio neko od mje tana, pa je parkirao haubicu ispred ku e da bude bli e eninim guzovima. Ko bi ga znao, ovo je svakako naopako vrijeme. Nau io sam do sada u ratu, da nema nikakve logike. Tako da me ne treba uditi ova glupa odluka JNA stratega...

NE ISKUSTVO
Nakon sat vremena, sjedenja na stijeni i posmatranja okolnog terena, krenuli smo dalje. Ubrzo smo do li do baze bataljona na Soli tima. Miris svje eg hljeba se irio okolinom. Zaustavio nas je vojnik, koji je nas je sumnji avo posmatrao. Ko ste vi? Izvi a i, najavili smo se va oj brigadi u Brezi. Imamo dozvolu da za obilazak terena. Dobro, ali drugi put se najavite i nama na Orahovu. Nakon kra eg razgovora, odvodi nas do kuhinje. Tu smo dobili po porciju orbe od krompira i po jednu svje u poga u hljeba. Ne znam ta je ukusnije bilo, od ovo dvoje. Sjedili smo i jeli za stolom u borovoj umi. Prelijepa uvala, ti ina, cvrkut ptica, um borovih grana... jednom rije u pravo mjesto za odmor. Ovi vojnici koji se nalaze ovdje, trebaju biti sretni. Dok smo sjedili za stolom, ucrtao sam na karti sve kote i pravce napada na selo emerno. Dru tvo nam je pravi konjovodac, koji je ekao da otjera ve eru na liniju na Karauli. U crtanju linije napada mi je pomagao i on. Prema karti, jedino mjesto kuda su mogli na i pro i iza le a iz pravca Korita vodi preko kote Jasen, Poloma i sela Karaula, koje se nalazi sa druge strane ispod Toljenka. Dug put, koji je trebalo pre i kroz neprijateljsku teritoriju. Prema mom dnevniku, ako je ta na informacija o desetom junu, ki a je tu no padala. To nekako ima smisla, jer po ki i se lahko kretati umom. Ki a prikrije i ono malo umova koje eventualno ovjek napravi. Vidljivost se svodi na minimum a stra ari prete no zaspu. Sve je dobro poslo eno u ovoj akciji osim haubica. Za to ih nisu uni tili, ili bar nekako izvukli na na u teritoriju. Jos ve a glupost koju nam je ispri ao kuhar, je ta da su tri vojnika stala na minu. Nakon to je jedan nagazio na minu, pritr ala su mu druga dva vojnika u pomo i tako i oni nagazili na mine. Jedan je ostao i bez noge. Ne vjerovatno, kakva glupost. Tr ati u minskom polju, je najgluplja stvar koju ovjek mo e napraviti. Previsoka cijana neiskustva. Gdje god da do emo, ujemo po neku sli nu pri u. Ne iskustvo nam je izgleda u cijeloj Bosni, odnijelo puno ivota. Malo vi e organizacije, bi toliko toga promjenilo. ist primjer toga je ova planina. Da je neko ekao da se ne zamjeri kom ijama, kao to smo to mi dozvoli na Gazinom Hanu, sada bi ovdje bili etnici.

Nakon odmora, krenuli smo strmom stazicom prema Mahmutovi a Rijeci. urili smo u povratku, da bi se to prije vratili, prije nego to nas no uhvati negdje u putu. U Mahmutovi a Rijeci, smo saznali za put, kojim se puno lak e dolazi do na e baze. Tim putem smo do li u podno je sela, u kome smo smje teni. ovjek je stajao pored su are za vo e. Brko je opet nastupio sa svojom pri om Merhaba doma ine! Merhaba! ta to miri e tako lijepo? Su im ljive. Ne mogu da vjerujem da su i ljive. To prvi put u ivotu vidim. Kako to radi , gdje ih su i ? Evo ovdje. Brko je u auo u avliju, po ela je pri a o su enju vo a. Doma in je iznio suhe ljive i po astio nas. Natavili smo put, da bi nakon par stotina metara dalje, nai li smo na ljude koji su pekli rakiju. Brko je po eo opet svoju pri u, stim da je ovaj put glumio gradimetar. Probao je rakiju i sa doma inima se prepirao o njenoj ja ini. Meni i drugom vojniku je sve to dosadilo, tako da smo produ ili dalje prema domu, gdje smo bili smje teni. U Domu smo zatekli komandira i logisti ara. Komandir je bio ljut na drugu grupu vojnika, koja danas nije ni ta odradila. Dok je on obja njavao ta je trebalo a ta nije ura eno, u ao je Brko na vrata. Prije nego to se upitao sa ostalim, rekao je - Raja, da vidite kako se vidi Sarajevo sa kote gdje smo mi bili. Komandir je tada poludio totalno, je izgubio je kontrolu na trenutak, tako da je povisio glas. - Da li sam te poslao da izvi a Sarajevo ili liniju na ovom dijelu rati ta. Brko se u utio, nakon toga. Komandir nam je odr ao lekciju, iz izvi anja. Nakon toga je rekao - ubara, i jos dva vojnika idu sa mnom u Brezu. Dolje smo dobili dozvolu da mo emo napasti jednu kotu. Ostali e u toku sutra njeg dana dobiti zadatke, za narednih sedam dana...

NOVI SMJESTAJ
Komandir nam je izdao naredbe, gdje i ta e ko izvi ati narednih dana. Asko, jedan vojnik i ja smo dobili rejon Sala ke planine i dio prema selu Okruglica koje se nalazi u podno ju planine. Drugi grupa je dobila rejon prema Naobo i u. Tre a grupa ide na emersku planinu u rejon Poloma. Komandir i jo tri vojnika idu u Brezu. Oni imaju konkretan zadatak izvi anje terena za pripremu akcije iznad sela Lje evo. Raspore ivanje na teren mi je bilo udno, jer jo nismo bili spremili ku u za stanovanje, tako da sam upitao komandira- ta je sa ku om, kada emo to zavr iti. - Danas smo dobili ku u od predsjednika sela. On ima klju eve od jedne ku e koja se nalazi izvan sela, tako da emo se sutra tu smjestiti. To nas je iznenadilo. Ovo je pravo dobra stvar, ne moramo raditi na ru evinama ku e, koja bi svakako prokisla, kada do u malo ja e ki e. Poslije smo ponovo ve erali u ba i, za stolom ispod jabuke. Po to je komandir oti ao da pro eta, ponovo je po ela tiha pobuna. Ista grupica vojnika je bila za bojkot i povratak u Sarajevo. Ne znam to im sve ovo treba, jer ovim ne emo ni ta rije iti, samo mo emo zakomplikovati bezpotrebno situaciju. Sada idem na spavanje, sutra nam valja prebaciti opremu do novog smje taja, ko zna, mo da emo imati puno toga i za i enje. Danas smo preselili u ku u. Svi smo prezadovoljni. Najbolje od svega je to to u ku i ima ak i struja. Kada smo do li nije bilo sijalica, ali smo se ubrzo sna li, tako da smo posudili par komada u selu. Ku a ima prizemlje, sprat i potkrovlje. Ve smo po eli da se dijelimo, gdje e ko spavati. Ku a je puna kreveta, tako da sam izabrao jedan koji se nalazi uza zid u o ku. Kuhinju smo smjestili u prizemlje, gdje imamo i vodu. Ova nam je ku a do la ko budali amar. Kao da smo dobili hotel sa pet zvjezdica. Ve eras smo ujedno spremili opremu. Sutra napu tamo ovaj na hotel. Idemo u potragu za novim rtvama. Idemo tra iti neprijatelja, u ovim brdima. Ko zna kakve su ovdje linije. Koliko mina mo e biti posijano u ovim umama. Koliko e nam trebati vremena da nau imo ovaj teren, kao to smo poznavali linije u na oj zoni u Sarajevu. Ovdje je veliko prostranstvo, teren du u dao za diverzije. Potrebno je samo strpljenje, tako da emo sigurno zagospodariti i ovim prostorima. Vrijeme nam ide na ruku, lijepa jesen. Ovakvo vrijeme se samo mo e po eljeti. Sada idem lagano na spavanje. Nikome izgleda no as nije do sjedenja...

SALA KA PLANINA
Jutros smo rano napustili bazu i krenuli prema Sala koj planini. Kada smo do li na Orahovo, stali smo i gledali prema emerskoj planini. Ne vjerovatan prizor, priroda se poigrala sa bojama jeseni na najljep i mogu i na in. Vojnik koji je sa mnom i Askom krenuo na teren, nakon par minuta gledanja samo je rekao - Ovakvo ne to nema ni na razglednicama. Svratili smo u nekakav tab na Orahovu, gdje smo se prijavili da idemo na izvi anje u rejon Sala ke planine. Nakon to smo zavr ili sa najavom, nastavili smo put. Pogled se i dalje nije mogao odvojiti od slike koja se mogla vidjeti preko puta kanjona Miso e. Lagano smo se peli prema Sala koj planini. Usput nam se pridru io konjovodac, koji je gonio hranu na liniju. Polu io nam je turisti ki vodi . Ispod same Sala ke planine, nai li smo na jednu usamljenu ku u. Kako nam je objasnio, to je ku a od starog Mujage. Tu je jedno vrijeme bila smje tena vojska. Sada su linije pomjerene viso ije, tako da je i vojska oti la. Ima jedan vod koji nosi ime po gostoprimljivom doma inu, tako da su dali ime jedinici Mujagine Sove. Lagano smo se popeli i do platoa planine. Ovdje je stvarno prelijep teren. Ovi vojnici stvarno imaju sre e ali i hrabrosti, im su ovladali svim ovim dominantnim kotama. Smjestili smo se u brvaru kod vezista. Dovija vezista koji na smjeni su totalno otka eni. Najbolje od svega ovdje su gljive. Sve redom gljive bacaju na platu i pr e. Zezaju se da su sve gljive jestive, samo jedne vi e puta a druge jednom. Nakon to smo se smjestili, oti li smo do linije da se upoznamo sa terenom. Kada smo do li do linije, jedan vojnik nas je odveo do osmatra nice. Prvo to nas je bolo u o i je na polo aj u odnosu na etnike. Za razliku od Sarajeva, ovdje su na e linije u brdima, dok su etni ke linije u dolini. Oti li smo poslije do na eg PAT-a. Muntali smo posadu, da malo zaroka po etnicima, ali nas nisu posli ali. Po eli smo ih zezat - ovje e, kako ste daleko od etnika, ne mo ete ni dobaciti sa ovim PAT-m do njih. - Mo emo, i te kako mo emo. - Ma nema anse, da mo ete, sada bi vi to nama pokazali ili bi nama dali da probamo malo tu ma inu. - Ne smijemo od komande, nemamo dovoljno municije. Samo da smijemo, vidio bi ti kako bi mi sada oderali po njima. - Ma dobro, znamo da ne mo ete dobaciti, ne morate se pravdati... Nismo na kraju uspjeli da ih ubjedimo da zarokaju malo po etnicima, a niti da nama daju da ispalimo koji metak. etnici su stvarno daleko od na ih polo aja. Ovdje e se ba morati hodati, da do emo do njih. Osmatrali smo teren par sati. etnici nemaju neku liniju u Okruglici, imaju par rovova ispred sela, iznad sela par PAT-a. kola im slu i kao neka vrsta kasarne, stalno su se mogli vidjeti vojnici kako ulaze i izlaze iz nje. Na lijevom kraju sela, kao da je neka komanda. Tu su se najvi e okupljali ispred jedne ku e. Desna strana se ne vidi, dok je sa lijeve strane ogromna uma koja ve e sa selom Kunosi i. Ne vjerujem da ima uop te rovova izme u ova dva sela. Sigurno se ovom umom mo e na i prolaz u pozadinu uz malo ozbiljnije izvi anje. Za sutra smo se dogovorili da idemo na izvi anje. Sa nama e i i dvojica lokalaca kao vodi i. Njih me vi e strah, nego etnika ne znam koliko poznaju teren koji je miniran. Jedan od vojnika koji e sa nama i i je pro ao Vukovarsko rati te u JNA. Nisam ga jo vidio ali nadam se da je on dovoljno iskusan i pametan, da nas ne uvede u kakvo minsko polje...

MUNJA I HAD O
Probudilo me zvrndanje induktorskog telefona. Neko se namera io izgleda da na sabahu razbudi liniju. Nisam ba siguran da ovdje neko no u dr i budan stra u. Znam da bih ja sigurno mirno zaspao u rovu. Ubrzo su se probudila i druga dva vojnika, tako da smo skupa doru kovali. Poslije smo telefonom javili da nam po alju vojnike koji e sa nama i i na izvi anje. Ubrzo su se pojavili na vidiku, i li su livadom prema nama. Jedan je visok oko dva metra, drugi je vrlo nizak. Ni i vojnik je na le ima nosio zolju, koja se vukla skoro po zemlji. Izgledali su mi pravo smij no, tako da sam vezisti rekao - Had o moj, ovi su prave Munje! - Od kuda zna kako se zovu? - Ko kako se zove? - Pa Had o i Munja!

- Aaaa njih dvojica. Ma znam ja njih odavno. Vojnik pored mene se smijao. Skontao je cijelu pri u, ali je mudro utio cijelo vrijeme. Nakon to su do li Had o i Munja do nas, krenuli smo na izvi anje. Pre li smo plato Sala ke planine, nakon toga se spustili nekih stotinu metara prema kanjonu Miso e. Tu smo dobili upute, da pratimo vodi a i da stajemo jedni drugima u otisak stopala. Uska stazica usje ena u stijenu, minirana je nagaznim minama. Vodi se orjentisao prema njemu znanim znakovima na stijeni. Tako da nas je nekako proveo stazicom i uveo u umu. Put smo nastavili spu taju i se do sela Sr ljenci. Zaustavili smo se na ivici ume ispred ulaza u selo. Stajao sam pored Munje, koji mi je pokazivao spaljene ku e u selu. Obja njavao mi je pravac napada na ih jedinica na selo. Na kraju sela je bila jedna itava ku a, tako da sam upitao Munju - to je ona ku a ostala itava? - A ono, to ti je Plamenkova ku a. - Jo ako se preziva Muratovi onda mi je jasno to nije izgorila. - to Muratovi ? - Zato to me to bratko podsje a na bra u cigane, a cigane niko ne bi trebao da dira u ovom ratu. - Nije bratkova ku a. Ostalo je jo par ku a malo dalje prema Okruglici. Nakon toga smo nastavili kretanje ivicom ume, prema selu Okruglica. Cijelo vrijeme su nam vodi i oja njavali gdje se nalazimo. Nakon sat vremena hodanja, nailazimo na tragove od stoke. Tada smo pa ljivije krenuli da se kre emo. Birali smo za prolaz gu i dio ume. Na kraju smo uspjeli da do emo do napu tene ku e, koja se nalazila uz samu ivicu ume. Preko puta nas se nalazila kola u Okruglici. Sve ono to smo vidjeli sa planine, sada je bilo tu pred nama. Grupa od desetak etnika se okupila kod ku e na raskr u puta na lijevom kraju sela. Iznenada je do ao plavi stojadin iz kojeg su iza la dva etnika. Jedan od njih je imao ogromnu kosu i bradu. Pravi primjerak katalo kog etnika. Vojnik iz na e jedinice, koji je nosio snajper, dr ao je bradonju na ni anu. Na alost vodi i mu nisu dozvolili da ga povali. Malo nas je to iznenadilo, ali smo poslije skontali da postoji neki dogovor o ne napadanju na ovom terenu. Svako dr i ono to je zauzeo, sada je na snazi neka vrsta primirja. Nakon to smo zavr ili sa osmatranjem Okruglice, iza li smo na umski put, koji je vijugao izme u linija razdvajanja. Dok smo se kretali putem, vodi i su nabrajali sela, alja, Roko , Bla a... Prolazili smo ispred nosa, etni kih sela, a vodi i su se pona ali kao da se kre emo kroz Brezu. Nakod par sati hodanja, stali smo da se odmorimo. Stajao sam i gledao gdje u sjesti, tada sam vidio raznesenu vojni ku izmu. Uko io sam se od straha, prstom sam pokazao prema raznesenoj izmi. Had o je mirno pri ao i podigao komad raznesene izme na cijev od pu ke i rekao - Nema te se ega bojati, ovo je stao na minu jedan momak sa Budo elja 92. Poslije smo mi o istili ovaj teren, tako da vi e ovdje nema mina. Nisam mu ba ne to posebno povjerovao, ali sam ipak uspio sebe da ubijedim da je u pravu. Teritorija je ogromna, da bih pretra ivao svaki centimetar terena do povratka na na u liniju. Iskoristili smo odmor za ru ak. Poslije smo lagano krenuli da se penjemo uz planinu. U kasnim popodnevnim satima, smo kona no bili ponovo u brvnari. Sada malo odmora, poslije idemo na i koju gljivu za ve eru. Sutra smo planirali sami oti i na izvi anje...

BIK GARONJA
Lagano vrijeme prolazi, mi smo ve peti dan na terenu. Protekla dva dana smo i li na izvi anje. Mogu re i da smo dosta uspje no obavili sve zadatke koje smo imali. Ucrtali smo etni ke polo aje na kartu. Danas emo jo izvr iti neko osmatranje, tako da ve eras idemo nazad. Gljive su i dalje glavna hrana. Ovdje ih ima na svakom koraku. Uvijek se mo e vidjeti neka gljiva na aru kako se pr i. Malo sam danas sjedio sa Munjom. Momak je pravo dobar, pro ao je kroz u ase rata a opet je tih i miran momak. Vezista nam je ispri ao pri u o ovjeku koji je ranjen ovdje na liniji. etnici su im pri li liniji i istresli par rafala, jednog vojnika je metak pogodio u usnu. Sre om bio je rasprskavaju i, tako da mu je pokidao usnu ali je ostao iv. Poku ao sam zamisliti situaciju u kojoj ti metak eksplodira pred o ima. Sigurno mora biti u asno. No as smo stigli u bazu. Zatekli smo par vojnika, koji su se vratili sa svojih zadataka. Jedan od vojnika je imao langetu na nozi i kretao se pomo u take. Rekao nam je da je uganuo zglob na terenu. Ostali vojnici su izgledali umorno i pospano. Nakon sat vremena smo kona no saznali da se prije dvije no i ovdje u ku i derne ilo. Bila je velika fe ta, tako da se derne ilo cijelu no . Najve a provala od svege, je ta da kada bi neko htio da spomene ime jedne djevojke, prvo je morao ustati, nakon toga bi i svi ostali ustali. Nakon te ceremonije, bi dobio dozvolu da ka e njeno ime. Vojniku sa langetom je neko pao preko noge, tako da je bio cirkus sa njim nakon toga. Po to je

imao u asne bolove, raja ga je popalila da e mu morati amputirati nogu. Kraj fe te je jedino ubara do ekao na nogama. Sve ih je kao malu djecu pospremio u krevete, te nakon toga i on oti ao da spava. Puno gluposti se desilo izgleda ovdje. Ako komandir sazna za ovo, bi e jo ve i dernek. ubara i njegova grupa su oti li nazad u Brezu, dok je ostatak jednice ostao ovdje. Mi bi isto trebali za par dana za Brezu. Izgleda da je komandir uspio da pripremi ne to na tom dijelu rati ta. Vidjet emo kako e se situacija odvijati ovih dana. Mi imamo dva dana odmora. Nakon toga emo sigurno dobiti novi zadatak. Dan smo iskoristili u i enju livade i popravljanju ograde oko ku e. Dok smo sjedili za stolom ispred ku e, neko od seljaka je doveo kravu na parenje kod bika garonje. Bila je prava zezancija oko toga. Brko je bio menad er od garonje. Tr karao je oko njega i bodrio ga. Na kraju smo svi padali od smijeha Brki i njegovim grimasama, koje je inio, kada bi garonja imao neuspije an skok. Nakon to je Garonja odradio svoj posao, do ao je Logisti ar. Tra io je jednog dobrovoljca, da ide sa njim u Zenicu po municiju. Prijavio se vojnik koji je '92 bio Kurir i koji me je dao gurabiju na Borijama, kada smo imali akciju na kamenolomu. Danas je rame uz rame sa nama, vrijeme prolazi, djeca odrastaju u ovom ratu puno br e nego to to mi registrujemo. Za godinu dana je pre ao put od djeteta do ratnika. No as sam nakon ve ere u ao kod njega u sobu, da mu dam pare da mi kupi ne to u Zenici. Uletio sam u sobu i na ao ga gdje pla e. - Koji ti je sada, ta pla e ? - Jarane pjesma me pogodila. - Kakva pjesma? - Ova to slu am. - Pa ovje e ovo je ne to Tursko, ni ta ne kontam ta pjeva. - Ne kontam ni ja, ali jarane slu aj kako tu no zvu i. - Ti si puko jarane totalno. Nego evo ti spisak, ako na e ta od ovoga kupi mi. Iza ao sam nakon toga iz prostorije. Dovukao sam se nekako do svog kreveta, bacio sam se na njega i zaspao.

IZLOMLJENA FOTOGRAFIJA
Probudio sam se jutros kada su Logisti ar i vojnik, krenuli na put za Zenicu. Dalek je put, do Dobrinja moraju pje ke, voz koji kre e u 7h ujutro. U asno dalek put, ne bio im u ko i kada se budu vra ali. Treba dotegliti jo sanduk municije i jo neke opreme. Danas smo ugovorili sa jednim dedom u selu, da nam dogoni hranu sa Orahova, a u zamjenu da mu dajemo jednu koli inu hljeba koju dobijemo. Odobrili su nam i cigare, ali nikakve fajde od toga izgleda ovdje. Jedna cigara dnevno, za razliku od Sarajeva gdje smo imali jednu kutiju dnevno. Cigara e sigurno ubrzo nestati kod raje koja pu e. Sjedio sam pored vojnika koji je povrijedio nogu. Dr ao je no u rukama i tesao neko drvo. Nisam mogao da odolim a da ga ne upitam - Frajru, koliko ti ima cigara kod sebe? - Za to to pita ? - Zato to mi se svi a taj no , pa ako bude na prodaju, da zna da sam mu terija. - Prije e zaginuti nego to do ekati. Imam pun ruksak duhana. Mada e ubrzo imati rtvu. ubara je pri kraju sa cigarama a ima isti no kao i ja. - Bravo! ubara e sigurno pasti za slobodu. Moram samo paziti da me ko ne preduhitri. Vrijeme prolazi u asno brzo. Ovdje je sve nekako daleko, gdje god da makne izgubi dan. Za razliku od Sarajeva gdje nam je sve bilo pred nosom. Ku a, linija, etnici... sve je to za razliku od ovoga ovdje bilo na dohvat ruke. Za dan dva idemo u Brezu. Ve eras e do i municija i jo neka oprema za akciju, tako da je nakon toga sve spremno. Gledam sada u ove krevete u spavaoni i kontam, da li e neki od njih ostati prazan. Tu no je sve ovo, to se de ava oko nas. Svi smo mi djeca u neku ruku a smrt nam je tako blizu, da je mo emo opipati. Skoro da se mo e osjetiti kada udi emo zrak. Sve je oko nas tu no osim nas samih. Mi izgledamo sretni u svemu ovome. Sre a, ta je to u stvari? Sretnim nas ine stvari koje nemaju veze sa normalnim ivotom. Sretni smo kada dobijemo novu pu ku, metak, uniformu... kada dobijemo svje komad hljeba. Danas sam saznao da je spaljena ku a u koju smo trebali da se smjestimo, vlasni tvo jednog momka iz mog razreda. Na alost i on je poginuo na Naobo i u u jesen 1992. Izlomljena fotografija razreda je izgubila jo jednog lana. Na

po etku rata sam mislio da je ve ina pobjegla iz Bosne, sada vidim da je ve ina izgubila ivot. Sada ne znam da li bih plakao ili bih se smijao. Smijao bih se jer upravo ide pjesma Ostali smo samo mi, da za Bosnu ginemo druge zemlje nemamo..., e fakat izginu ova moja raja iz razreda ni kriva ni du na. Ima nas jo na slici koji smo u Bosni. Tako da mo e sudbina jo da se igra sa nama a ima i vremena na pretek, ni ta joj ne stoji na putu, da jo nekoga sa slike izbri e. Idemo dalje, a smrt ko smrt, uvijek na kraju pobijedi. Tako da se ne isplati optere ivati sa njom. Neka je mom jaranu lahka crna zemlja. Nadam se da nije bio neki zlo inac, nego da je bio dobar vojnik kao to je bio i dobar drug..

FAKIR
Sino je do ao Logisti ar i vojnik koji je i ao sa njim po municiju i opremu. Obadvojica su na pola mrtvi, od umora. Jedva se dr e na nogama, put ih je ba izmrcvario. Kada smo jutros ustali, primjetili smo da vojnik ima nove izme na nogama, tako da smo istog momenta krenuli da ga zezamo - Lijepo od tebe had uka, dobro si iskoristio gu vu i obnovio se! - Papci jedni, ta sam se obnovio, pogledaj te mi noge! Skinuo je izmu i arapu. Potom nam je pokazao stopalo, koje je bilo svo u ranama. U asno je izgledalo. - ta si to ti glumio fakira, gdje si to ograjiso tako. - izme one to sam kupio pro li put u Zenici, su me razvalile. Jutros kada smo krenuli na put, svakih par stotina metara, jedan bi ekser isplivao na povr inu i po eo da me bode. Sre a pa smo i li kroz naselja, tako da smo kucali na vrata ljudima na sabahu, da nam daju klije ta da izvadim ekser. Na kraju sam ih skupio 18 komada. - Ma ala, mogao si ih prodati, sigurno bi zaradio koju marku... Sutra je kona no pokret, idemo u Brezu. Ovdje se nebo naobla ilo, tako da bi moglo biti ki e. Raja je super raspolo ena, nema nikakvih problema, ne vidim strah ni kod koga, ak ta vi e svima je drago da se ne to kona no de ava. Ja sam uzeo kra i RPG, jer je puno lak i od ovog drugog, koji je standardne veli ine. Uzeo sam i svoju pu ku, lak e u se sa njom kretati, nije mi potrebna neka preciznost. Prema planu, na e je da zauzmemo liniju, dr imo je maksimalno pola sata i nakon toga se povla imo a liniju preuzimaju lokalni vojnici. Ne vidim da bi trebalo biti bilo kakvih problema, komandir je sigurno do sada svaki detalj razradio, tako da se ne bojim. Nikada do sada nije napravio ni najmanju pogre ku u planiranju, tako da se nadam da ne e ni sada. Svi imamo puno povjerenje u njega, i svi smo na ovom terenu samo jer je on tu sa nama. Da nije njega, ne vjerujem ni da bi se ova jedinica uspjela odr ati do danas. Logisti ar nam je sredio danas da dobijamo mlijeko iz sela za doru ak. Pla at emo ga bra nom i cigarama. Organizovali smo se tako da svaki dan de ura jedan vojnik u kuhinji. Pranje su a, spremanje hljeba i ostalih sitnica obavlja de urni. Dodu e hljeb uvijek pravimo nave e, tako da ga potkuhavamo Kepa i ja, da je ubara tu, mogao bi i on prisko iti u pomo . Ostalim ba i ne ide od ruke pravljenje hrane. Sutra kre emo na put, sutra e mnogi od nas da broje korake. Sigurno emo u trenutku kada se budemo pribli avali cilju, po eljeti da je on jo koji metar dalje. Tako je bilo uvijek do sada, uvijek kada bih bio na domak opasnosti, elio sam da se put produ i koji metar. Na alost, on bi uvijek bo kra i nego to bih to ja elio. Od sudbine se ne mo e pobje i. Put je pred nama, oru je je o i eno, oprema je spremljena... sve je spremno za jo jednu fe tu. Koliki e biti ra un koji emo morati platiti, vidjet emo...

GROMOBRAN
Ustao sam jutros rano. Okupao sam se, i spremio za put. Nakon to je i ostatak vojnika ustao, doru kovali smo. Logisti ar je spakovao fla u mlijeka, da ponese komandiru i vojnicima koji su u Brezi. U bazi ostaje samo jedan vojnik, on je ujedno i najmla i lan, ovdje nam do e kao kurir. Iza li smo iz baze i krenuli. Odlu ili smo da idemo pre icom prema Brezi, tako da izbjegnemo sela, kroz koja smo do sada i li. Niko od nas nije poznavao put, tako da smo se orijentisali po karti. Nakon pola sata hoda, dan se pretvorio u no . Ki a je po ela da plju ti, zemlja je podrhtavala od grmljavine. Kretali smo se stazicom, pored nekog potoka. Svaki pogre an korak bi zavr io proklizavanjem i odlijetanja niz strminu na guzici u potok. Neko od raje se po eo zezati - Ovaj tvoj RPG na le ima me podsje a na gromobran. Ako privu e kakvu munju, ho e nas moma ki povaljati po ovom potoku. - E bi nas zajebo ako nas povalja. - E vala i nebi, u pravu si...

Raja se zezala, cijelo vrijeme dok smo se zezali. Od jednom je pored mojih nogu neko proklizao. Okrenuo sam se i vidio Logisti ara kako leti prema potoku, sa rukama podignutim uvis, da slu ajno ne bi prosuo mlijeko. Zaustavio se u potoku, nakon toga je pobjedonostno digao ruke, i pokazao da je mlijeko sa uvano. Za nagradu je dobio jedan kolektivni uzvik - Tooo Had uka! Dok sam stajao na stazici i gledao u njega, primjetio sam da od nekuda curi voda iza mojih le a. Zaokrenuo sam RPG i vidio da voda curi iz njega ispod za titnog poklopca. Nakon to sam ga skinuo, buknula je voda i salila mi se u izme. Od siline ki e, skoro da se truba napunila vodom do vrha. Kada je voda iscurila, osjetio sam olak anje na le ima. Nakon toga smo stazicom pre li na drugu stranu potoka. Provla ili smo se kroz umu nekim kozijim stazicama, da bi na kraju do li u neko selo, koje ima ega ime, zove se Crema. Moderan naziv, nema ta. Neko od raje je provalio da se u ovom selu sigurno rodio pronalaza prve Kreme. Kroz Cremu smo do li do Bukovika, gdje smo kona no uspjeli na i prelaz na drugu stranu rijeke. Ki a je i dalje padala nesmanjenom ja inom. Prolazimo nakon toga kroz Brezu. Pust grad, nigdje ive du e nije bilo. Ovako je mogao ne opa eno u sred dana pro i bilo ko. Nakon to smo pro li kroz grad, put smo nastavili dalje, prema Smailbegovi ima. Pro li smo izme u nekih ku a iznad rudnika i kona no do li do ku e gdje nas je do ekao komandir sa rajom koja je bila na terenu sa njim. Kada smo ulazili u ku u. Logisti ar je ostao da sapere izme, ispred vrata. Kada je krenuo da u e, kesa koju je dr ao u ruci je pukla. Fla a sa mlijekom je ispala i razbila se na betonu. Gledao sam u mlijeko koje je pomije ano sa vodom, inilo mali poto i , gledao sam kako te e i rekao - Pa neka ka u Brezani, da im nije poteklo mlijeko kroz grad od kako smo mi do li ovdje. - Pa gdje sad da pukne, koliko sam se napatio dok sam ga donio dovde. - Nisi sa halalom nosio, nema se tu sta pri ati... U li smo u ku u, gdje smo na li komandira i par vojnika. Komandir nam je priredio dobrodo licu, kao i obi no izvalio je neki crnjak - Raja, sutra napadamo na bezimeni vis. Na vama je, da odlu ite ije e ime da nosi. - Meni se ne to ne svi a ovaj teren, predla em da ti rezervi e za sebe ovo ime... Nastavili smo se zezati, kao i uvijek kada smo na okupu. Skinuli smo uniforme, i poredali ih oko pe i iz koje je smrdio umur...

VALJDA NEKADA SKONTAJU...

udno je to, da malo ko ita zaglavlje bloga, u kome pi e DA NISAM BIO NIKAKAV IZUZETAK ILI HEROJ, BIO SAM MLAD, LUD I NISAM IMAO TA IZGUBITI OSIM GOLOG IVOTA Poku ao sam na svom blogu okupiti ljude koji e razmijeniti mi ljenja, ono otvoriti du u i kona no pogledati istini u o i ali na alost nakon godinu i pol, vidim da nisam ni ta uspio. Kada sam nastavljao prije mjesec dana sa pisanjem bloga, dvoumio sam se da li da pi em kao i do sada, o sebi i o onome to se ticalo samo mene i moje sudbine, ili da krenem da pljujem po svemu to sam imao prilike vidjeti i do ivjeti u ratu. Da krenem pisati o zlatnim ljiljanima, generalima,... o ljudima koji su bili zaslu ni to smo nadrljali u ratu vi e nego to smo trebali. Krivo mi je danas, to se u jedinici nismo borili za ljiljane, a mogli smo. Krivo mi je jer vidim da mojih par prijatelja, Naha, Zlaja... danas tra e posao i jedva pre ivljavaju a sigurno su bili bolji borci od 80% dobitnika tog priznanja, koji danas u ivaju kakve takve privilegije u dru tvu i ute kao olovom zaliveni. Kao to danas imamo telu pri zapo ljavanju tako se vjerovali ili ne uz pomo tele u ratu mogao dobiti zlatni ljiljan. Svega sam se nagledao i naslu ao u ratu a i poslije. Meni nije jasno kako to da nakon godinu i kusur pisanja bloga, ne mogu da na em protivnika. Osobu protiv koje sam ratovao. Osobu koja e mi re i "bio sam na drugoj strani, ba sam se tih dana pitao, kako vi uspijevate da se odbranite bez i ega. Ubijali smo vas, klali, silovali..? Na ao sam izgleda samo neke medijski obrazovane patriote, koji su eto ko ne to na uli ali i to ne to je bilo preko smrdljivih radikalnih sajtova. One koji za svaki poraz krive izdaju. Da li je problem u tome, to neko im vidi da blog pi e balija, odustane od itanja ili jednostavno moji ratni neprijatelji ne ele uop te da posje uju balijske stranice ili je po srijedi ne to tre e? Kada se neko od njih i pojavi, iznenadi me sa svojim komentarima. Ne mogu da vjerujem, da neko ko je bio na liniji mo e re i da smo mi bili naoru ani do zuba. Kada dobro zna da nismo imali ni ta, ama ba ni ta. Sve to smo imali, bilo je to da nemamo izbora. ak nismo imali izbora ni da pobjegnemo. Iskreno i sam sam par puta elio da pobjegnem. Svaki put kada

sam to elio, nisam se mogao pokupiti i jednostavno oti i. Nakon to bih skontao da mi treba vi e truda da iza em iz Bosne, nego da razvalim etni ku liniju, odustao bih od odlaska. Vidim da pojedini itaoci misle da sam subjektivan. Drugi misle da sam zlo inac, jer sam eto ubijao vojnike, tako to sam ih izre etao, dok su sa pu kom u ruci tra ili zaklon, iza kojeg bi oni mene izre etali. Tre i misle da je sve ovo la i da je nemogu e da se ne to poput ovoga o emu ja pi em de avalo. etvrti bi me najradije razapeli na kri ko Isusa, jer sam smrdljivi balija. Peti misle da nisam dobar musliman. esti opet da sam radikalni musliman. Sedmi se pitaju, kojeg politicara ja podryavam, evo da vam otkrijem tajnu podr avam Harisa ali ne i ljude koji su oko njega. Osmi sa nestrpljenjem ekaju dan kada u pisati o krvi, pogibijama, pucanju... Kada pi em o ono malo sre e koju smo imali, postane im dosadno... Ne kontaju da je tih par sati bilo sve to smo imali u tom vremenu. Ne kontaju da nas je tih par sati, dana, sedmica, odr avalo u ivotu. Ne kontaju da sam esto bio toliko umoran, da sam se no u budio od bolova u tijelu, izazvanog neudobnim polo ajem tijela u kome sam zaspao. Samo sam trebao da se malo pomjerim, da bih tjelu na ao ugodniji polo aj, ali nisam mogao, od umora. Mozak je izdavao naredbe ali tijelo nije imalo snage da ga poslu a. Ne kontaju da sam znao zaspati u atoru, a probuditi se u natkrivenom bazenu, jer bi voda od ki a poplavila u me uvremenu ator ili zaspati na livadi, a probuditi se prekriven snijegom... Ne kontaju da sam zadu io prvu uniformu od Armije BiH u februaru 1995. Ne kontaju da nisam uspio zadu iti niti jedne izme za etiri godine rata, jer eto nikako se moje ime nije moglo na i me u prioritetima. Ne kontaju da sam morao pretr avati pistu, plja kati UN, ubijati etnike... da bih do ao do novca i tim novcem kupovao sebi opremu. Ne kontaju da sam u ratu ispalio vi e metaka koje sam platio vlastitim parama ili krvlju, nego to sam ih dobio od Armije. Sve to sam inio jer sam se borio za Bosnu i Hercegovinu. Ne kontaju da danas moj dje ak iz pri e ivi na ivici egzistencije. Ne kontaju da svaki put kada do em u Sarajevo prvo posjetim mezarje Kova e, pa onda idem kod prijatelja koji su pre ivjeli. Ne kontaju da smo mi ubijali neprijatelja ali isto tako je i neprijatelj ubijao nas. Ne kontaju da se iza svake ove pri e kriju ljudi od krvi i mesa i da ovo nije bila nikakva zajebancija. Ne kontaju da su iza imena poginulih suboraca, koje sam na ovom blogu objavio, ostale familije... Srbi ne kontaju da su ljudi u Biha u, Sarajevu, Gora du, Srebrenici, epi bili u okru enju, gladni, edni, bosi, goli... Ne kontaju da niko od Bosanaca i Hercegovaca nije i ao u Srbiju da opkoljava Beograd, Ni ... Ne kontaju da su oni iz Beograda i Ni a dolazili da opkoljavaju, ubijaju, plja kaju nas i na e familije. Jo uvijek pri aju kako Srbija nije bila u ratu a Srbija ima vi e vojnih invalida nego Bosna. Pa majku mu kako se vi e neko ne zapita, od kuda toliki invalidi kada Srbija nije bila u ratu u BiH i HR. Ne kontaju da su oni po inili masovne, dobro isplanirane zlo ine. Sve ovo ne mogu da skontaju ali zato brzo skonta e da se na Vozu i desio zlo in, jer je vojniku odsje ena glava. Evo ja ka em neka mu je odsje ena glava, i treba tako da bude. Jer sve dok vam nismo po eli glave vojnicima odsjecati, niste ni pomi ljali da stanete sa ratom. teta to to nismo uradili u toku 92. Sigurno bi rat i ao drugim tokom... Na alost mnogi ne kontaju da oni koji nisu bili tu, nikada ne e mo i ni skontati a ni razumijeti ta je to rat i ta je to patnja...

SAN ILI JAVA

Ki a je prestala da plju ti napolju. Sjedili smo i dalje okupljeni oko pe i. Komandir nam je rekao, da se akcija odga a za sutra. Zbog sastanka koji mora odr ati sa komandom iz lokalne brigade. Ja bih bio najsretniji da smo i li danas u akciju, dok sam bio ovako lijepo mokar. Sada mi se ne izlazi na ovu ki u. ubara nam je crtao plan akcije na listu papira. Oni su ve markirali sve mine, koje se nalaze na prilazu etni koj liniji. Moj zadatak je da sa RPG-m razvalim rov sa par metara udaljenosti. Nakon toga e svako da odradi svoj dio zadatka. Akcija po pri i bi trebala da bude jednostavna i dosta sigurna po nas. Na i su uspjeli da do u do etni kog tran ea. Tako da bi i sada taj put iskoristili za presjecanje linije na dva dijela. Mi iz mog odjeljenja iz Sarajeva, idemo lijevo sa komandirom a ubara i druga grupa idu desno. Pred ve e nam je dolazio komadant lokalnog bataljona. ovjek je ne vjerovatan, prijavio se da ide sa nama u akciju. On bi nakon zauzimanja uveo svoju vojsku i ostao da dr i liniju. E vala drago mi je da ima i ovakvih komadanata. Za razliku od onog kojeg sam ja imao na po etku rata. Ne sje am se da sam ga par puta vidio na liniji. Komandir je zabranio pu enje u prostoriji. To mu je najbolji potez, ina e bi pocrkali od dima. Nakon toga nas je isto natjerao na spavanje sino oko deset sati. Poredali smo se ko sardine, po spu vama, koje su stavljene na pod. Probudilo me neko vikanje. Otvorio sam o i i ugledao ubaru, kako ma e rukama i vi e - Baci, baci, bai, baci!! Vojnik novajlija u jedinici, iznenada je sko io iz sna i po eo da trese deku. Nakon to je desetak puta ponovio istu

rije , ubara je uspio da dovr ii re enicu - Baciiii bombu, odpala ka ika!! Vojnik koji je tresao deku, dodao je - Jebala te bomba, ja mislio da mi je mi upao u deku. Ja sam se odvalio smijati, kao i par vojnika koji su se u me uvremenu probudili. Kada smo se malo smirili, neko je rekao - Treba neko paziti na oru je, da nas ne poroka budala u snu. Dok smo se mi dogovarali, kako da se za titimo od ubarinih snova. ubara je i dalje ne to nerazumno buncao. Ovo je ve novost, do sada su se snovi javljali nakon akcije, izgleda da se situacija mijenja. Sada smo po eli da sanjamo i prije akcije. Svako od nas sigurno sve ovo pro ivljava na svoj na in. Mada vi e i nema neke razlike izme u snova i jave. Meni sino nije bilo ni do snova, samo mi je bilo va no da mi se garderoba osu i. Sada ponovo mogu komotno krenuti dalje. Ki a je prestala da pada. Komandir je oti ao na sastanak, jo ga nema da se vra a. Vidjet emo, kakve e nam vijesti donijeti. Mi smo svi spremni za akciju. Jedino mi je novajlija malo uhveli, u utio se i rije i ne progovara. Izgleda da nas je on malo levati, kada je dolazio u jedinicu. Jer ovako se ne pona a ovjek koji je pro ao masu akcija. Prije par minuta su nam donijeli doru ak, tako da sada idem izvr iti gra ansku du nost prema praznom stomaku...

CIVILNA VLAST
Komandir se vratio popodne sa sastanka. Donio je udnu vijest - Raja, izgleda da ne e biti ni ta od akcije ovdje. Danas nisam uspio ni ta da ugovorim. - U emu je problem. - Civilna vlast, neda da se ovdje ratuje. - ta ima civilna vlast da odre uje gdje e se ratovati a gdje ne. - Ima, ka u da na Brezu nije pola godine pala granata, kole i fabrike po ele raditi... - ta emo sada? - ekati, da se ne to rije i, sutra emo se ponovo sastati u me uvremenu ubara, Pospanko, Kepa spakuj te opremu idemo na izvi anje. Nisam imao ta pakovati, obukao sam juri ni prsluk na sebe, uzeo pu ku i dvogled. Nakon toga sma iza ao ispred ku e. Krenuli smo nakon desetak minuta. Pro li smo kroz ba u. Grane jabuka su se savile do zemlje, pod te inom plodova. Nakon ba e, iza li smo u tran e. ubara i komandir su nam objasnili gdje je ve ina artiljerije smje tena. Teleskopom smo kratko osmatrali uzvi enje iznad Ilija a, koje se zove Kostre a. Nakon toga smo do li na na u prvu liniju. Stajao sam u tran eu koji je najdublji i najuredniji tran e koji sam vidio od po etka rata. Dubina tran ea je minimalno tri metra. Sa izvedenim krivinama, tako da i ako padne granata kojim slu ajem u njega, nema nekog velikog u inka. Ovaj dio linije zovu Plana. Ispred nas se vidjela kota, koju smo trebali danas zauzeti. Na vrhu brda smo iza li ispred na e linije. Ispred samog ulaza i iblje, bile su postavljene na e mine. Komandir mi je pokazao minu, koja je stajala u travi. Buljio sam u udo doma e proizvodnje. Kada sam krenuo naprijed, nisam mogao da skontam gdje je ica. Tra io sam pogledom zelenu icu, ali od nje nije bilo ni traga. Na kraju sam napravio korak naprijed i stao, ispred samih nogu sam ugledao zahr alu icu u suhoj travi. Orginalna zelena ica je ni ta, ova zahr ala ica je nevjerovatno otkri e, koje se bojom stopilo sa suhom travom. Znoj me hladan oblio, kada sam vidio koliko sam bio blizu, da je potegnem. Mine su bile poredane, jedna pored druge, uz samu ivicu ume. Na sredini livade, smo nai li na veliki MRUD, veli inom podsje a na TV. Gledao sam u ru nu skalameriju, i zami ljao kako bi nas samljela, da kojim slu ajem pukne, dok smo ispred nje. Ta no ispred MRUD-a smo u li u ikaru. Morali smo se kretati u e i, ili pu u i. Zbog nistog gustog rastinja, kroz koje je predhodnih dana komandir sa makazama za vo e, prosjekao prolaz. Nakon pola sata, laganog kretanja, i prolaska preko etni kih mina, do li smo do tran ea. Le ali smo dva metra udaljeni od tran ea, koji je povezivao ne tako guste rovove na bezimenom visu. Nakon petnestak minuta, uli su se koraci. Gledali smo u pravcu, od kuda je dolazio zvuk. Iz iblja se pojavio starac od svojih ezdeset mo da i vi e godina. Kretao se kroz plitki tran e, prema nama, nakon toga je pro ao pored nas. Propratili smo ga sa uperenim cjevima od pu ke. Nakon toga smo se zadr ali jo oko dvadeset minuta, pored tran ea. Po to se vi e niko nije pojavio, krenuli smo nazad prema liniji...

GRAD RUDARA I GRAD TRGOVACA

Vratili smo se istim putem na liniju. Ponovo sam imao problema dok sam skontao icu od mina. Nakon to smo do li u na tran e, nastavili smo kretanje tran eom do sljede eg uzvi enja. Iza li smo iznad linije, do PAT-a trocjevca. Najbolje skontani polo aj jednog oru ja koji sam vidio do sada. Ljudi su prokopali tunel kroz brdo, stavili PAT na ine. Izguraju ga kroz tunel, na drugu stranu brda, kada ele da pucaju, nakon to odrade posao, vrate se nazad, tako da se na u van zone ratnih de avanja. Pogled koji se sa ove kote pru a prema selu Lje evu je odli an. Mogu svako auto poderati, bez problema, koje bi u toku dana krenulo putem prema ekr i ima. Poslije smo oti li na liniju, gdje su nam vojnici pokazali kuda prolazi na a linija prema mjestu Vratnica. Jedan vojnik, koji je stajao sa mnom, rekao mi je - Vidi ono mjesto, skroz tamo desno. - Vidim, ta je sa njim? - Tamo ti se moj jarane obavlja verc. - ta vercuju? - Cigare, kafa, gorivo Ma sve, ak i bicikla. - Kakva bicikla? - etnici, prodaju bicikla, mo e kupiti pravo jeftino dobro biciklo. - Sva ta sam uo da se vercuje u ovom ratu, ali prvi put ujem za bicikla. - ut e ti ovdje sva ta, moj prijatelju. Ovo iza nas ti je zemlja rudara a ispred nas ti je Visoko, zemlja trgovaca. Kada smo zavr ili sa izvi anjem i osmatranjem desne strane bezimenog visa, vratili smo se nazad. Pre li smo preko Plane i spustili se na drugu stranu, tako da smo do li sa lijeve strane u podno je bezimenog visu. Ovaj put, smo sa ekali da padne no , te iza li ispred na e linije, u ravnini sa etni kim rovom, koji je stajao na putu, koji se pru ao po sredini brda. Pribli ili smo do minskog polja. Pet metara, ispred smo stavili oznaku na putu. Nakon toga smo se vratili nazad. Ovaj pravac nam nije interesantan za napad. Jer smo planirali napasti na vrhu brda, a ovuda se mo e uvesti vojska, nakon to mi o istimo liniju. Vratili smo se u bazu, gdje smo zatekli samo dio jednice. Drugi dio je bio oti ao u grad. Komandir je pobudalio zbog toga. Odr ao je predavanje nama koji smo ostali tu i oti ao da spava. Jutros je rano oti ao ponovo na sastanak. Nakon to se vratio, rekao nam je - Od akcije nema ni danas ni ta. Sada se spakujte i idite odavde. Visoko je najbil e mjesto gdje se smijete zaustaviti. Ne u nikoga da vidim ni blizu Breze. Par nas se istog momenta spakovalo i krenulo za Visoko...

PUT U VISOKO
Prolaze i kroz ba e i livade popeli smo se na Prhnje te se spustili u Gra anicu. Dok smo prolazili cestom ispred ku a zaustavila nas je jedna ena - Vidi ti njih, sjebaju izme po ovom asfaltu a ja se slomih svaki dan prave i ih. - Ovo nije doma a proizvodnja, tako da ti nismo ni ta du ni. - E moja djeco, du ni ste vi svima, im ratujete. Hajde svratiti ne kafu. - Hvala, urimo, imamo jo puno pje a iti. ena je ostala da gleda zabrinuto za nama, dok smo mi nastavili put prema Visokom. Kada smo kona no ugledali Visoko, krenuli smo putem, koji nam se u tom momentu u inio najbli i. Put je vodio eljezni kom prugom. U po etku je sve bilo super, ali ubrzo nas je ritam od jedan korak premalo, dva previ e, smorio. Mjenjali smo ritam, balansirali po inama, ali put je sporo prolazio. Nekako smo se na kraju ipak uspjeli dovu i do hotela. Nakon to smo uzeli klju eve od soba, oti li smo na po tu, da nazovemo Sarajevo. Dok smo sjedili u redu, po eli smo pri u sa ljudima koji su tu sjedili. Jedna ena je gledala u jednog na eg vojnika i rekla - Gdje ovog maksuma pokupiste? Vidi ga koli ni je, eee dijete pravo. - Ma kakvo djete gospo o. Ovo ti je na komandir. - Ma kakav crni komandir. Djeco moja, uvaj te ovog maksuma. Zezali smo se sa prisutnim ljudima, koji su ekali u redu. Na kraju je pala opklada izme u nekog vojnika u redu i nas. Tvrdili smo da je on mla i od na eg dje aka. ovjek je izvadio kutiju cigara i ponudio je za opkladu. Vojnik je izvadio vojnu knji icu i pokazao je. Nakon to je pro itao godi te, tra io je drugi dokument. Vojnik je od nekuda izvadio li nu kartu, i pokazao mu. ovjek je gledao u li nu i gledao u vojnika. Ni ta mu nije bilo jasno. Na kraju je samo dodao - Zaslu io si vala ovu kutiju. Ja ti ne bih dao ni petnaest godina a ti stariji od mene. Zezali smo sa ljudima dok nismo do li na red za telefon. Nakon pola sata, bezuspje nog okretanja brojeva, odlu ili

smo da odustanemo. Nakon toga smo oti li kod Vampe u lokalni kafi , gdje je smo vec postali redovni gosti.. Po to smo bili gladni, vojnik sa licem dje aka, krenuo je sa mnom do hotela. Kada smo do li, ve era je ve bila zavr ena, tako da se nije imalo ta jesti. Sjedili smo sa recepcionarem, ispred na zidu je bila neka stara slika Visokog. Gledao sam u sliku, i pitao kako se koje naselje zove. Tako sam prona ao i naselje Kula Banjer. - Izvini, kako mo emo do i do ovog naselja? - Tu, preko mosta i odma iza stare eljezni ke stanice. - Da ne zalutamo? - Ma samo pre ete most, i idete lijevo. Pitaj te nekoga, ne mo ete fuliti. Kada smo iza li iz hotela, do ekala nas je no . Krenuli smo u potragu za mojim ro akom, koji je izbjeglica u ovom gradu. Nakon desetak minuta hodanja po mraku, do li smo do eljeznih je eva na cesti. Stajali smo pored i gledali okolo. Jedini orijentir, koji smo imali, bio je komadic svjetlosti, koji je dopirao sa prozora ku e iznad ceste. Spustili smo se sa ceste i kroz ba u do li do ku e. Pokucali smo na vrata, koja je otvorilo neko dijete - Izvolite, ta ste trebali? - Tra imo, ku u od...., on mi je ro ak. - Evo ova ku a ispred, tu ivi taj dedo kojeg tra ite. Pre li smo tih par metara i pokucali na vrata. Kada su se vrata otvorila, ugledao sam ro aka koji je stajao ispred mene. - ta je dedo, ne pozna me? - Kako da te ne poznam sine moj. Od kuda tebe u ovo doba? U li smo smo u ku u. Gledao sam u ro aka, koji je u me uvremenu dosta ostario. ena je sa njim, djeca su rasuta po svijetu. Jedan sin mu je na rati tu ovdje u Visokom, jedan u Sarajevu. Ispri ao sam dedi kako sam mu sreo sina kada sam i ao sa Trebevi a, u januaru ove godine. Rekao sam mu da mu je sin komandir, to mu je bilo drago. Jo tri k erke koje ima, su isto tako na razli itim mjestima. Petero djece, ko zna koliko unuka a samo je jedan sin tu sa njim. Dok smo pri ali, nana je iznijela pred nas tepsiju tikvenice. Jeli smo lagano, i usput pri ali o ratu i ratnim sudbinama. Nakon pola sata, nestao je i posljednji komadi pite u tepsiji. Nesvjesno smo pojeli ljudima ve eru. Kada su nam poslije ispri ali, kako se snalaze za hranu, bilo me stid to sam uop te uzeo da jedem. No ili smo kod dede. Povratak u hotel nam nije padao na pamet. Ostali smo tu i cijeli sljede i dan. Pomogao sam mu cjepati drva, dedo nam je pri ao kako su putovali od Fo e do Visokog. Bio je u istoj koloni sa mojim roditeljima, sa Igmana su ga prebacili za Visoko. Kroz kakve su sve patnje pro li, prevalili stotine kilometara, da bi ih na kraju smjestili da ive, par stotina metara iza prve linije...

JESEN
No ili smo jo jednu no kod deduke. Jutros smo se rano spakovali, oti li do hotela, vratili klju i pokupili usput jednog vojnika koji je zaostao u hotelu. Kada smo do li do ku e gdje smo bili smje teni u selu Podkraj, ve je bilo sve spremno za pokret. Komandir nam je saop tio da nema ni ta od akcije, te da idemo nazad. Civilne vlasti, ipek nisu dozvolile da se izvede akcija na bezimenom visu. Tako da emo svoj rad nastaviti u planinama, prema planu. Nadam se da nam se gore ne e mije ati u posao. Iskoristili smo vrijeme dok smo ekali da se pojavi jo par vojnika, da bi krenuli na put, te oti li do rudnika na tu iranje. Tu evi, topla voda u ne ograni enim koli inama... ugo aj kakav nisam imao od po etka rata. Stajao sam pod tu em itavih etrdeset pet minuta. Ne bih ni tada iza ao, da nije do a vojnik po nas, i rekao da kre emo. Ovaj put smo krenuli putem kroz Koritnik. Vukli smo sa sobom opremu, koju smo ovdje uzalud navukli proteklih dana. Zalazak sunca smo posmatrali, sa rezervoara za vodu, koji se nalazi iznad samog sela Koritnik. Kada smo ispratili sunce za brdo, krenuli smo dalje. Ubrzo smo se na li na onoj istoj stazici kojom smo do li do Breze. No je pala br e nego to smo mislili. Ja sam i ao na po etku kolone i poku avao da se orijenti em prema sje anju. Po to je stazica vijugala po umi, odlu io sam da presje em put, tako da iza emo ravno pre icom na vrh brda. Plan se pokazao kao lo e rje enje. uma je bila gu a, nego to sam pretpostavljao. Dok smo se kretali, borili smo se sa ibljem, koje se stalno ka ilo za noge. Nekako smo na kraju uspjeli da iza emo na umski put, ta no na mjestu gdje sam i planirao. Tada sam rekao - Odli no, sada samo ravno i eto nas za nekih pola sata u bazi. Komandir je pobudali u tom momentu. - Ja za tobom vi e ne idem. Dosta mi je tvojih selja kih pre ica. Ja idem ovim putem, pa gdje god da iza em. Nakon par minuta prepirke, svi vojnici pristaju da idu za mnom, jedino je komandir vrsto odlu io da me vi e no as ne e slijediti. Oti ao je lijevo putem, dok smo mi presjekli put i krenuli pre icom prema bazi. Kroz umu smo iza li

na proplanak. Kada sam izlazio iz ume, noga mi je potonula u rupu, ali sam uspio da se odr im na nogama. Upozorio sam ostale iza sebe - Pazite se ovdje, ima mala rupa! Iza mene je i ao logisti ar. Nakon to je zakora io, noga mu je propala. Sru io se na zemlju. Teret koji je nosio na le ima se razletio po livadi. Nisam mogao da se ne nasmijem. Logisti ar je samo rekao - Ti ovo zove malom rupom? - Ma nije velika. - Koja sam ja budala, kud ne odoh sa komandirom. Idu i za tobom, glavu u izgubiti... Logisti ar je nastavio sa pri om. Na svu sre u, ubrzo smo ugledali bazu. Oprostio mi je u tom momentu pad. Put kojim smo se kretali, bio je ipak dobra pre ica. Tako da smo skratili putovanje nekih sat vremena. Sat vremena je pro ao. Komandira jo uvijek nema da dolazi. Nadam se da e na i put i da e se ubrzo pojaviti. Meni je sve ovo to se de avalo proteklih dana nestvarno. Ne mogu da vjerujem, da smo do li ovdje, spremni da poginemo da bi zauzeli neku kotu. Kotu koja bi ovim ljudima omogu ila strate ku prednost u nastavku rata. Ti isti ljudi su nas otka ili, kao da rat i ne postoji. Smije ni su, podsje aju me na one na e mahala e u Sarajevu. Koji stalno govore '' ne pucajte u etnike, ne izazivaj te ih''. Dok etnici pucaju svaki dan po nama, bez obzira da li ih mi ga ali ili ne. ao mi je to nam nisu dozvoli da zauzmemo bezimeni vis. Opet kada razmislim, nisu ni zaslu ili da mi to odradimo za njih. ao mi je samo to e kad tad, sigurno neki drugi vojnici, koji ne e imati vremena da ovako dobro spreme akciju, morati da poku aju zauzeti ovu kotu. Ko zna da li e uspjeti i kako e sve to odraditi. Na e je sada da idemo dalje, mi imao svoj zadatak, zbog kojeg smo i do li ovdje. Sigurno e komandir no as izdati nove naredbe. Kuda i kako e nas uputiti, vidjet emo. Za sada se raja smirila, nema nekog bojkota svega ovoga. Izgleda da je za nas najbolje da budemo stalno u pokretu. im se malo opustimo, nastupe problemi. Po nemo razmi ljati o nekim ljep im vremenima, a to ba ne uti e dobro na na u psihu. Komandir je u me uvremenu stigao. Dobro se natabanao, sat i po vremena du e od nas. Ne znam ta bih sada radio. ao mi je to se nisam uspio nazvati sestru. Volio bih da sam se uo sa njom. Dugo vremena ve nisam uo ni ta o njima. Ko zna kako su. Nisam se uo ni sa misterioznom djevojkom, od kako sam oti ao iz Sarajeva. Fali mi razgovor sa njom, u ovim dugim ratnim no ima. Kako vrijeme prolazi, mi sve vi e postajemo samo vojnici. Povremeno se pobunimo, protiv svega ovoga ali sve to splasne onog momenta, kada vidimo da ne postoji alternativa. Svakim danom po elim da je kraj rata, isto tako svaki dan po hiljadu puta budem svjestan da je rije ''KRAJ u ratu rezervisana za ivot. Jedino emu mo emo da se nadamo je to da e do i kraj ivota, meni ili nekom drugom, samo smo sigurni da e do i. Jesen, tiha jesen. Prolazi, kao da je najsitniji prah, migolji izme u prstiju, nestaje. Svaki dan, kada pogledam u okolinu, vidim da priroda vidno mijenja svoje ruho. Pro la jesen mi je donijela puno patnje, straha, smrti... Ne sje am se da sam primje ivao boje. Sada ih primje ujem, osje am ljepotu prirode. Ovdje ne mogu da na em ni ta sli no, mojoj tamnoj kotlini. Ovdje je sve puno boja i ivota, za razliku od Sarajeva, gdje se uvijek nazirala tama. Kada imam vremena, pred ve e odlutam do ivice kanjona Miso e. Pogled koji se pru a prema Naobo i u i emerskoj planini je ne to to me svaki put zakuje za mjesto. Prelijepo sve ovo izgleda, ovdje bi ovjek mogao lijepo u ivati da nije rata. Jebeni rat, sve to je valjalo sjebao je. ak ni misli ne mogu da budu mirne i iste, uvijek ih prekine rat. Bolje da idem sada, ako bude ta da se pojede, pa na spavanje...

LOGISTI KA BAZA VISOKO

Probudio sam se jutros u pet sati. Sa logisti arem i komandirom sam i ao u Visoko, do logisti kog centra. Ponijeli smo pismo koje smo dobili u Sarajevu, u kojem stoji spisak opreme koju treba da podignemo u logisti kom centru, a koja nam je potrebna za uspje no izvr enje zadatka. Do sada smo dosta toga pokupovali, raznim vercerskim kanalima. Ono to nismo na li u prodaji, odlu ili smo da uzmemo iz logisti ke baze u Visokom. Kada smo do li, komandir je brzo do ao do efa. ovjek nas je mirno saslu a, odu evio me svojom smireno u. Na alost, odgovorom mi je sjebao dan - Znate momci, nema se. Gore oko Vare a se vercuje, pa vidite da i vi ta kupite a mo ete i zaraditi. Nije vrijeme za rat, sa etnicima. Nemamo municije i armija mo e do i u kolaps, da kojim slu ajem va plan ne uspije. Komandir ga je poku ao ubijediti, da nam je oprema koju tra imo neophodna i da bez nje te ko mo emo bilo ta uraditi. Sve je to bilo d aba, ovjek je ostao pri svom, da nema opreme koju tra imo i da nije vrijeme za na plan. Na kraju nam je dao pet pari gumenih izama i dvije duge krznene bunde. Doprinos logisti ke baze na em zadatku. Pa mogli smo ovo i u Mo trama na pijaci isprositi.

Bunde su dobre, mo e se komotno u njima spavati u snijegu. U asno su debele a jo su tri puta te e. Da mi je ovo bilo kada sam bio na Orli u. Sigurno ne bi bilo zime. Ne bi mi bila potrebna ni zemunica. Dovoljno bi bilo zamotati se u ovo udo od bunde. Komandir je donio dobru odluku, tako da ih je u Brezi poklonio linija ima. Nama ne bi bile ni od kakve koristi. Prete ke su da bi ih mi vucarali sa sobom. Logisti ar je ipak hajrovao ne to. Uspio je od nekog uvara magacina kupiti maskirnu uniformu, upakovanu u najlon. Ljepota je osjetiti miris, nove stvari, nakon ko zna koliko vremena. Uniformu smo namjenili da po aljemo za Sarajevo, jednom komadantu. Komandir nije progovorio rije i od Visokog do baze. Ljut je u asno, razumijem da mu je te ko. Ulo io je toliko truda da do emo ovdje. Preuzeo je rizik za nas koji smo pristali da idemo sa njim. Sve je to pristao, da bi sada skontao da ne mo e dobiti osnovne stvari koje su nam potrebne za uspje an nastavak plana. Na svakom koraku se susre emo sa obstrukcijama. etnici su ovdje u drugom planu. Nikoga nije briga, to po Sarajevu svakodnevno granatiraju. Ovdje je izgleda samo jedno va no a to je da ne pucaju po njima. Ovdje je puno toga naopako postavljeno. Nikako da se uklopimo u ovaj sistem, koji ovdje vlada. Mi smo u Sarajevu svaki dan bili u pokretu, ovdje je sve uspavano. Trenutno niko ne ratuje, sa etnicima. Ovdje je izgleda rat stao kada je pao Naobo i i Miso a. Od tada imam osje aj da je stanje konzervirano. Puno ljudi se okrenulo vercu, pri a kru i da na Budo elju djeca ne rade doma u zada u, nego pla aju roditeljima da to oni odrade za njih. Djeca imaju pre eg posla, bave se preno enjem kartona cigareta. Ovo ne e na dobro iza i. etnici e sigurno iskoristiti prvu priliku da ovdje provale na e linije. Samo je pitanje dana, kada e se tako ne to desiti. Kada smo do li u bazu, raja se ne to zezala ispred ku e. Kepa je po eo da zeza komandira, koji je samo ekao rtvu koja e mu ne to dobaciti. Nakon par razmjenjenih uvreda, komandir je u karate stilu poku ao i enje, ali se Kepa nekako uspio izvu i tako da se odr ao na nogama. Poslije smo uletili me u njih, te smo ih razdvojili. Sre om brzo ih je pro la ljutnja, sada skupa sjede i dogovaraju se za sutra nje izvi anje. Nije dobro, im je komandir uspio da izgubi ivce. Nisam do sada vidio ovjeka sa ja im ivcima od njega. Sutra je novi dan, nova nafaka. Idemo na izvi anje sa komandirom prema Okruglici. Izvi anje, izvi anje... ba me interesuje da li amerikanci imaju izvi a e, kao to smo mi? Ne to mi bezveze da oni ovako tumaraju po umama i gorama. Oni to sigurno jednostavnije odrade, po alju rakete, avione... poravnaju teren i onda pogu e ono par slu ajno pre ivjelih. Na na in ratovanja me vi e podsje a na Indijance, nego li na kakve ratnike na kraju 20 vijeka. Valjda bude bolje, pa jednog dana i mi budemo imali oru je, kao svaka normalna vojska. Moram spakovati stvari. Komandir je rekao da ponesem i RPG. Nikada se ne zna, na koga u onoj umetini mo emo naletiti. Lagano, ali sigurno preuzimamo pod kontrolu ova brda i doline. Za mjesec dana, ako budemo nastavili sa izvi anjem, mislim da emo u potpunosti zagospodariti ovim prostorima. Ako to uspijemo, mogu e je o ekivati i da na plan uspije. Mada sam ja siguran, da e uspijeti ako do njega do e. Komandir je ipak osoba, koja zna ta radi i do sada nas nikada nije prevario. Zato smo tu, skupa sa njim i idemo dalje skupa, pa ta nam dragi Bog dadne...
POSPANKO NAPRIJED UBARA IZA

Slika je nastala par dana poslije Bajrama 1995 u rejonu kote 854 Kik Preko puta Naobozica. Slikao nas je jedan vojnik, koji je bio sa nama na terenu. Nisam pozirao za slikanje. Trazili smo polozaj za snajpersko dejstvo.

DRVOSJE A
Do li smo rano jutros na Sela ku planinu. Ovaj put nismo uzimali nikoga od lokalnih vojnika da ide sa nama. Samo smo zamolili jednog od njih, da nas provede kroz na e minsko polje. Nakon toga smo krenuli dalje. Izbjegavali smo ivicu ume, kuda smo i li pro li put sa lokalnim vojnicima kao vodi ima. Kretali smo se u koloni u razmaku oko desetak metara jedan od drugog. Lagano korak po korak, komandir je i ao ispred nas. Prije nego to bi spustio nogu na zemlju, svaki put je dobro pregledao teren ispred sebe. Nakon tri sata, laganog kretanja, stigli smo kona no i do sela Okruglica. Ivice livade su obrasle gustim mladim jelkama, tako da smo se uvukli me u njih. Pu u i smo se pribli ili koli u Okruglici na nekih dvijestotine metara vazdu ne linije. Ispred kole su etvorica etnika sjedila i igrala karti. Ovce i krave su mirno pasle po livadama oko nas. U pola dvanest je ispred nas pro ao transporter cestom pored rijeke i oti ao do ku e na kraju sela, gdje su se etnici okupljali i pro li put kada smo bili na izvi anju. Nakon dva sata le anja u gusti u, lijevo od nas se ulo lupanje sjekire. Komandir je dao znak da se polahko izvu emo iz grmlja, prema umi. Kada smo se okupili, predlo io nam je da poku amo uhvatiti drvosje u. Rasporedili smo se i krenuli kroz umu. Lupanje sjekire je prestalo, ali smo nastavili sa kretanjem. Nakon desetak minuta, kona no smo na li mjesto svje e odsje ene jelke, prema debljini, sigurno mu treba za ogradu. Produ ili smo kretanje prate i trag, koji je ostao iza stabla vu enog po zemlji. Kada smo iza li na ivicu ume, ispred nas, nekih stotinjak metara livadom je i ao stariji ovjek i za sobom vukao odsje eno stablo jelke. i a nam je pobjegao u par minuta. Jedan je od onih koje je majka rodila pod sretnom zvijezdom. Nakon par minuta, okrenuli smo se i oti li na put, koji spaja sela u ovom rejonu. Napravili smo zasjedu na jednoj o troj krivini, u blizini izlaza iz Okruglice. Tri sata smo le ali maskirani me u kupinama. Pripremio sam bio dvije granate za RPG, u slu aju da ta naleti. Na alost, nikakvo vozilo nije nai lo putem. Kada je ve sunce krenulo da pada prema horizontu, lagano smo se povukli u umu, i krenuli nazad prema Sela koj planini. Sa zalaskom sunca, smo iza li na planinu. Gdje smo napravili pauzu, te kona no uzeli ne to da pojedemo. Od jutros, do sada nismo imali vremena da jedemo, mada smo imali hranu u ruksacima. Nakon to smo jeli, krenuli smo nazad do na e baze. Vi e bih volio da smo ostali da no imo na planini, nego to smo se vratili, ali sutra idemo ponovo na izvi anje. Ovi su u Okruglici uplji ko vicarski sir. Nemaju uop te linije, tek po neki rov, kao to smo to snimili pro li put. Komotno se mo e ovuda pro i, gdje god da to po elimo i u bilo koje doba dana ili no i. ak ta vi e, najbolje po

danu, jer je uma blizu sela dosta gusta, tako da se mo e bez ikakve opasnosti pro i iza le a u sred dana. Ovo je pravi raj, za razliku od Sarajeva, gdje sam za svo ovo vrijeme rata, vidio samo par rupa u liniji. ak i tih par je bilo rizi no prolaziti, i po najve em nevremenu. U povratku sam kod nekog seljaka, kupio litar pekmeza od kru ke, za dvije kutije cigara. Ne vjerovatno kako je dobar. ubara i ja smo ve pola litre spucali. Kako je po elo, ne vjerujem da e jutro do ekati. Ve eras idemo na neko sijelo u selu. Ne ide mi se ba , ali svaka promjena je dobro do la...

PASTRMKA
Kepa, ubara i ja, krenuli smo jutros u est sati iz baze. Do li smo na Bajte oko pola osam. Tu smo se najavili stra i, te nakon toga iza li ispred linije. Iza li smo koritom rijeke Miso e, po to je ono bilo najbezbjednije. Putem jo uvijek ima zaostalih mina iz '92. Kada smo do li u selo Sr ljenci, zavukli smo se u neko grmlje, gdje smo doru kovali. Nakon toga smo se popeli do ume iznad sela i kretanje nastavili prema selu Kova ine. Kada smo do li lijevom obalom rijeke do sela, pre li smo rijeku i umom pri li napu tenom selu. Pola sata smo le ali na samoj ivici ume i pratili napu tene obejkte. Kada smo bili sigurni da nema nikoga u selu, isto smo zaobi li i nastavili dalje, umom prema Okruglici. Kretali smo se u asno sporo. Svakih stotinjak metara bi napravili pauzu, od desetak minuta. Visoka crnogori na uma nas je okru ivala. Dvogledom smo prebirali svaki udaljeni detalj u umi, oslu kivali smo da ujemo bilo kakav zvuk, koji bi nas upozorio na etnike. U li smo duboko u umu, nakon etiri sata kretanja, pri ao sam ubari, koji je i ao naprijed i rekao mu - Odo smo mi u pi ku materinu, ovoj umi nema kraja. Izgleda da smo zalutali. - Nismo jo , prema karti bi morali iza i na ovaj put. Trebalo bi da smo blizu. - ovje e, ovo je sve uplje, nigdje nema nikakve linije. - Jebaji ga, idemo do kraja, kada smo ve do li dovde. - Ok, samo se nadam da ne emo naletiti negdje na etnike. ubara je nastavio kretanje naprijed, a ja sam ostao, da uhvatim razmak. Nakon toga sam krenuo dalje. Nakon sat vremena, kona no smo do li do ceste. Pro li smo Okruglici iza le a i do li do makadamskog puta. uma se zavr avala sa desne strane ceste, tako da su se preko puta, vidjelo par ku a i stoka kako pase. Ispod ceste kroz vrbak vijuga neki poto i . Le ali smo iznad ceste, dvogledom smo pretra ili svaki kutak ali nigdje se nije vidio nikakav rov. Isto tako cijeli dan, niti jedan metak nismo uli da je ispaljen. ubara je obilje io ta an polo aj, gdje smo se nalazili u tom momentu na karti. Ucrtao je odprilike i liniju kretanja, kuda smo do li do ceste. Nakon toga smo krenuli nazad. Svakih desetak metara sam no em na stablima drve a, urezivao mali znak X. Sljede i put, mo emo pratiti ove znakove i tako se lak e orijentisati prilikom kretanja. Vratili smo puno br e do mjesta gdje smo trebali pre i preko Miso e na desnu stranu obale. ubara je stao i pokazao nam prstom prema dnu vira, gdje je ugledao pastrmku. Registrovao sam je istog momenta. Gledao sam je kako mirno skoro na povr ini vode eka svoj plijen. Zanijeli smo se gledaju i pastrmku, kako se na miru hrani, tako da smo skoro zaboravili da se nalazimo ispod same ceste, na otvorenom prostoru. ubara nam je signalizirao, da se vratimo nazad i da pre emo rijeku na nekom drugom mjestu. Vratili smo se nazad, do ceste - ta je problem, za to nismo pre li rijeku? - Pa zar bi imao srca da je prepadne ? - Sre a ti je pa znam o emu pri a , ina e bi ti neko drugi sad tresnuo bombu i ubio je. Drugi put emo krenuti ranije. Imam ja u ruksaku udica i silka. Tako da mo emo pecati. Pre li smo rijeku nekih pedeset metara ni e. Brzo smo se spustili nazad do na e linije. Gdje smo kona no na li vremena da ru amo. Nakon toga smo krenuli nazad, prema bazi. Mrak nas je uhvatio kada smo se popeli na Orahovo. Lagano smo put nastavili, vuku i nogu za nogom od umora. Nekako smo se ipak uspjeli dovu i do odredi ta. Sutra je slobodan dan. Dogovorio sam se sa dvojicom vojnika da idemo u Brezu, da poku amo da se javimo ku i...

OKRENI MOJ BROJ

Do li smo u Brezu jutros oko 9h. Prema Brkinoj preporuci oti li smo prvo do Crvenog Kri a. Uputio nas je na tu adresu, jer tu ima telefon koji ima vezu sa Sarajevom. Prvo to smo uradili, bilo je da smo na li prostorije Crvenog kri a. U maloj kancelariji, do ekale su nas dvije djevojke - Zdravo, nas je poslao Brko, rekao nam je da Vas pozdravimo od njega i ako je mogu e da telefoniramo odavde.

- Zdravo, nema problema. Samo nam ne radi telefon. Usput ja sam Adisa - Drago mi je, ja sam Pospanko. Druga djevojka je isto pru ila ruku, preko stola. - Elma, drago mi je. Nakon upoznavanja, sjedili smo desetak minuta sa njima. Vidjeli smo da poznaju Brku i jo par vojnika, koji su bili u Brezi ranije skupa sa komandirom. Nakon to smo vidjeli da nema ni ta od telefoniranja, pozdravili smo se i iza li. Nakon toga smo oti li do po te, koja se nalazi u blizini crvenog kri a. Tu smo isto zatekli djevojku, koja je sjedila iza altera i okretala brojeve na telefonu. Sjedili smo satima, ali veza se nije mogla uspostaviti. Svaki put, bi okrenula broj telefona pet puta, nakon to nebi uspostavila vezu, uzela bi sljede i broj i okretala. Ljudi su se smjenjivali u ekaonici, samo smo nas trojica uporno sjedili i ekali svojih pet minuta. Koje na kraju nismo uspjeli do ekati. Na kraju smo oti li do radio amatera. ovjek je sjedio za stanicom i dosa ivao se. Vojnik koji je bio sa mnom, dao mu je broj telefona od djevojke. Ovaj je uzeo stanicu i po eo da tra i prolaz. Za nekih desetak minuta uspio je da uspostavi vezu. Prenijeli smo poruku da smo svi ok i da javi na im familijama da se ne brinu. Da sam znao da ne u uspjeti dobiti vezu, ne bih ni i ao bezveze u Brezu, ali ta je tu je. Nazad se ne mo e. Ne obavljenog posla, pro etali smo kroz grad, ili dijelom koji ovdje zovu zanatski centar. Dok smo kru ili okolo, ugledali smo jednu djevojku koja je u la u kafi . Istog momenta smo napravili krivinu i za njom u li unutra. Ubrzo sko skontali da je konobarica. Zezali smo se sa njom, jer smo bili jedini gosti u tom momentu. Na kraju smo se i upoznali. Kafi je po njenoj pri i prije rata bio glavno okupljali te raje u Brezi. Jo uvijek se raja okuplja, ali vi e ni ta nije isto. Nakon to smo se ispri ali, do lo je vrijeme da lagano krenemo prema bazi. Kada smo iza li ispred kafi a, pogled sam bacio na reklamni pano iznad vrata. Na njemu je stajala slika, koja asocira na glavu sove i ispod nje natpis ''SOVA''. Negdje na ulazu u selo Koritnik. Pridru io nam se ovjek koji je istog momenta po eo da pri a - Odakle ste vi vojsko? - Iz Sarajeva. - ta radite ovdje? - etamo okolo, tra imo cura? - E djeco moja, nema ovdje cura. Glad je velika ovdje, svako se o svom jadnu zadeverao. Ja nemam ta da jedem. Ne samo ja, nema niko. Ne znam kako ljudi uspijevaju pre ivjeti uop te. Nema humanitarne, nema ama ba ni ta. - Tako je svugdje, valjda bude bolje. - Ma kakvi bolje, sada e zima, ima da svi pocrkamo od gladi. ovjek je cijelo vrijeme pri ao o tome kako je te ko i kako nema vi e hljeba da jede. Slu ali smo ga i po nekad dali neki komentar. Kada smo do li na raskr e, ovjek je rekao - E momci, ja ovamo ivim, idete sa mnom na kafu sada. - Hvala doma ine. urimo, nemamo vremena. - Nema tu hvala doma ine, ima da idete sa mnom na kafu. - Ma ne mo emo sada, urimo... - Ja sam rekao da idete i ima da idete. ovjek nas je skoro pa fizi ki natjerao da idemo sa njim. Dok smo i li, tiho sam rekao vojniku pored - Nismo trebali po i, ovjek nema ta da jede, jo mu samo mi trebamo. - Vidi da ga se ne mo emo otresti. Pre icom preko livade, smo do li do ku e. im smo se pojavili ispred ku e. ovjek je po eo da doziva - eno, stavljaj kafu, doveo sam goste!!...

TRAKTORISTA
Ispred ku e se pojavila visoka, mr ava ena i po ela da vi e - Nema kafe, nema hljeba, ta si mi ih doveo ovdje. Ko je tebi rekao da do e . Vodi ih negdje drugo... ena nije zatvarala usta, prijetila je ovjeku. Mi smo stajali zbunjeni, situacijom u kojoj smo se zatekli. Vojnik pored mene je rekao - Jebala nas kafa, vidi u ta se uvalismo. Ja sam povisio glas i rekao - Doma ine, hvala tebi, idemo mi sada. Svakako urimo. Tada se oglasila ponovo ena.

- Nigdje vi ne idete, ulazite u avliju i sjedite ovdje. I i e te kada vam ja ka em a ne kada vi ho ete. Zbunjeni situacijom, u li smo u avliju i sjeli za sto. ena je ubrzo iznijela kafu, ru ak... Servirala je ispred nas vedski sto u par minuta. Kao da je dr ala arobni tap u ruci, kojim je kuckala od sto a razna jela i pi a su se redala ispred nas. Kada nas je uslu ila, kona no je sjela sa nama. - Od kuda ste djeco? - Iz Sarajeva. - Moja djeco, neka vam je bog na pomo i u ovom vremenu. Imam i ja sina, on je isto u vojsci. On se zove Berzad. Kada smo joj rekli da smo odsutni od ku e du e vremena. Da lutamo ovako po rati tima, ena je po ela da pla e. Nisam mogao da vjerujem da je to ista ona ena od prije par minuta, koja nas je do ekala sa povicima. Svakih par minuta, bi ne to dobacila ovjeku ili on njoj. Tako da smo mi padali od smijeha. Dok smo pri ali, u avliju je ujurio traktor. Gledao sam u traktorisu. al omotan oko vrata, kapa, podrezane rukavice... vi e je li io na motoristu, nego na traktoristu. Sko io je sa traktora i u letu pru io ruku - Berzad! - Pospanko! - Drago mi je. Pozdravio se sa nama, te po eo da vi e. - Mati, ta u ja sada jesti, sve si dala ovim vojnicima... - Ti i ne mora jesti, ko si mi ti u ivotu. Opet je po elo prepucavanje, sli no onome kao kada smo do li. Na kraju je ena zagrlila sina i rekla - E moja djeco, vako ti mi svaki dan budalesamo. Boga mi nas ovo odr ava u ivotu. Nakon to smo ustali da krenemo. ena je ponovo oti la u ku u, Iza la je sa kesom, u kojoj je zapakovala mlijeko, sir, kajmak i par jaja. Poku avali smo da ne uzmemo tu hranu ali nije bilo anse. Imam osje aj da bi i la za nama do baze, a ne bi dozvolila da ne primimo poklon. Sa prvim mrakom smo stigli u bazu. Sutra komandir i logisti ar idu za Zenicu. Mi imamo zadatak da sa kote Banderka, osmatramo etni ku liniju na Naobo i u u rejonu Zenika. Bar nije naporno, po karti emo lahko do i do kote, nema nekog velikog uspona...

LOV
Jak vjetar nas je do ekao, kada smo iza li iz ku e. Imao sam osje aj kao da hodam po mjesecu, nastali su problemi sa gravitacijom. Svaki put kada bih odvojio nogu od zemlje, morao sam koljeno pritisnuti rukama da bih nogu vratio na zemlju. Nakon desestak minuta hoda, na livadi smo ugledali zeca. Vojnik je potr ao za njim i rekao - Hajmo ga uhvatiti!! Tada smo krenuli u lov. Tr ali smo za zecom, mahali vre ama oko njega, bacali smo se po livadi ali nam je nekako uspjevao izma i. - Eto ga lijevo pazi!! Kada bih zamahnuo vre om ispred njega, okrenuo bi se ne drugu stranu i nastavio da bje i - Sada ide desno, pazi!! Nakon vi e neuspje nih poku aja, nekako smo uspjeli da ga savladamo i uhvatimo. Vojnik je sjeo na zemlju, stavio zeca u krilu, mazio ga i govorio - Lijepi zeko, kako je samo miran i kako fino spava, vidi ga samo kako je bijel... Nakon to je zavr io sa ma enjem, strpali smo zeca u vre u i ponijeli sa sobom. Nastavili smo put, prema jeribasmi ali pri a o zecu nije prestajala. Vojnik je cijelo vrijeme tepao zecu, kako je fin i kako e ga on paziti i igrati se sa njim. Kada smo napokon do li do kru ke, jeribasme su na granama svjetlile, kao kakvi lusteri. To nas je natjeralo da se istog momenta skoro u trku popnemu na kru ku. Vri tali smo od sre e, dok smo zagrizali svje e kru ke koje Asko upore uje sa grejfutom, zbog so nog soka koji pote e iz njih, kada ih zagrize . Problemi koje smo imali sa gravitacijom su nam dobro do li, tako da smo skakali sa grane na granu lagano, kao da smo majmuni. Za desetak minuta, kru ka je bila otre ena. Spustili smo se ispod i jeribasme potrpali u vre e. Vratili smo se u bazu, kada je zora ve po ela da svi e. Ostavili smo kru ke i zeca u podrum i oti li da spavamo. Kada sam se probudio, sunce se ve pripremalo za po inak. Lagano je zalazilo za brda srednje Bosne. Izvukao sam se iz vre e za spavanje i spustio do podruma, da obi em zeca. Kada sam otvorio vre u u kojoj smo ga ostavili, na ao sam komad stiropora koji je oblikom podsje ao na zeca. Dok sam dr ao u ruci ono to je ostalo od na eg zeca koji se sino kretao uz pomo vjetra i na eg mahanja vre ama, smijao sam se iz sveg glasa i dozivao vojnika, koji je sino

bio sa mnom. Kada je do ao, tu no smo gledali u stiropor, da bi na kraju u jedan glas prokomentarisali. - Pustimo ga da spava a raji ni rje i o svemu ovom. Zajebavt e nas. Na alost bilo je kasno, jer smo ve jutros pohvalili raji da smo uhvatili zeca. Sada nam preostaje da tog istog zeca i svarimo dok nas budu zajebavali. Najbolje sada da se isparimo na teren par dana dok se sve ovo ne zaboravi. Ve eras se pojavio komandir i logisti ar. Vijest o blokadi Zenice je bila dezinformacija. Cijeli ju era nji dan su proveli hodaju i po Zenici i tra e i svercere oru jem da kupe par granata za RPG i jo jedan dio opreme koji nam nedostaje. Da su kojim slu ajem ju e dobili tra eni MTS, sino bi nas zatekli urokane. Sigurno bi bilo veselo. Ipak na kraju se sve dobro zavr ilo. Osim zeca, kojeg e eludac te ko svariti...

SEMIZOVAC - SREDNJE
Jutros sam rano krenuo sa dvojicom vojnika prema Vi njici, na izvi anje terena. Spustili smo se ravno od baze prema selu Dolov i i. Napravili smo pauzu kod vojne kuhinje, usput smo se uspjeli ogrebati za svje i hljeb. Nakon ega smo nastavili da se penjemo prema selu Nasi i. Stigao nas je ubrzo vojnik koji je u ruci nosio tap za igranje golfa. Udarao je i arike, od etinara umjesto loptica za golf. Prijatan tip, po to radi ne to pri kuhinji. Po eli smo ga zezati - Sigurno si neki e i tela , im radi u kuhinji. - Nisam, prekomandovali su me, nakon to su mi poginula dva brata. Jednog su ubili u logoru u Vogo i, drugi je poginuo 1992, ovdje na Naobo i u. U utili smo se nakon toga. Vi e nismo spomenuli kuhinju ni telu. Brzo smo promijenili temu, tako da smo pri ali o nekim ne tako bitnim stvarima. Pravio nam je dru tvo, do atorskog naselja, iza kote Krst gdje je smje ten ID Ilija ke brigade. Tu smo na li i momka koji u spotu ''Vojnik sre e'' daje djetetu okoladu. Ovdje je komandir voda. Nakon desetak minuta odmora, dobili smo jednog vojnika za vodi a. Momak je porijeklom iz nekog sela iznad Vogo e. Ispri ao nam je par desetina viceva, dok smo do li do Vi njice i na e prve linije. Zadr ali smo se dva sata na osmatra nici Vi njica. Teleskopom smo pretra ili etni ku liniju sa lijeve strane u rejonu Lipe i desno u rejonu ispod Tara inog dola. Nismo mogli na i rovove, koji povezuju te dvije linije, tako da smo odlu ili da iza emo ispred na izvi anje. Sa nama je po ao i vodi , mada smo mu rekli da nam nije potreban. Dr ali smo se desne strane, tako da smo do li na par stotina metara do etni ke linije ispod Tara inog dola. Tu smo ponovo zauzeli polo aj na jednoj koti i poku ali osmatranjem locirati etni ku liniju, koja spaja ta dva brda. Po to nismo uspjeli na i rovove krenuli smo dalje. Dr ali smo se same ivice ume, imali smo odli an pregled terena ispred sebe. Tako smo do i i do spaljenog sela, gdje smo se spustili u potok. Potokom smo se spustili iznad ceste Semizovac-Srednje. Na li smo polo aj u grmlju, gdje smo se maskirali i osmatrali put. Sa na e lijeve strane se izdizalo brdo Lipa. Preko puta ceste pri vrhu livade, stajala je jedna ku a, a ispred su stajali svje e posje eni balvani bukovine. Jedan ovjek se pojavio na kratko iza ku e, gledao je u balvane, nakon toga se ponovo vratio nazad. Samo dva auta su pro la cestom iz pravca Semizivca, za sat vremena koliko smo proveli u osmatranju. Iz pravca Lipe je ispaljeno par rafala, ostatak linije je mirovao. Kao da su danas svi spavali. Nakon to smo zavr ili sa izvi anjem, krenuli smo lagano nazad. Tek tada sam primjetio, niz kakvo smo se brdo spustili. Dok smo se vukli lagano uz brdo, magla se polagano po ela dizati iz kotline, skoro da nas je pratila u stopu. Na Vi njicu smo se popeli sa prvim mrakom. Kada smo do li do atorskog naselja, pao je mrak, tako da smo odlu ili da no provedemo na obroncima emerske planine. Jutros smo se rano vratili u bazu, gdje smo zatekli par vojnika. Ostali su oti li na teren.

IZBJEGLICA
Do e i 16 oktobar 1993. Nakon sino nje oluje i proloma oblaka, jutro je osvanulo sun ano. Nisam zadnjih dana vodio dnevnik, jer sam ostao bez hemijske. Kona no sam danas uspio nekako da izmamim od Brke ovu hemijsku, samo da zabilje im par redaka. Poslije mu je moram vratiti. Nadam se da u dobiti ubrzo hemijsku koju mi je sino obe ao jedan ovjek u selu u zamjenu za kutiju cigareta. Ju e sam i ao do Zenice, kona no sam se uspio uti sa sestrom. U Sarajevu su svi dobro. Sestra je i la u Ra telicu kod roditelja. Iza la je i vratila se preko piste. Nije uspjela da dobije papire da pro e kroz tunel. Ne mogu da vjerujem da jo uvijek ljudi pretr avaju pistu. Pa zar neko ima hrabrosti pustiti ljude da prelaze pistu i da ginu bezpotrebno. Svaka nam ast, ne trebaju nama etnici, sami emo mi sebi dohakati.

Spu tao sam se prema Brezi, kada je no po ela da pada. Prolaze i pored UN kampa, vidio sam par civila koji su sa posudama za hranu stajali pored ice. Okrenuli su se i sakrili lice u trenutku kada su me vidjeli. Gladni ljudi, prose za komad hljeba. Na svakom koraku vidim istu sliku. Situacija u Zenici je puno gora od ove ovdje. Ljudi doslovce umiru od gladi. Kao da gledam scene iz filmova iz budu nosti, gdje na zemlji vlada glad a zalihe hrane uvaju naoru ani vojnici uz pomo sofisticirane opreme. esto pomislim da sve ovo sanjam, da ovo nije stvarni svijet, ali scene poput ove, me natjeraju na razmi ljanje. Danas smo upucavali optiku na snajperu. Ispalili smo i po par metaka iz li nog naoru anja. Poslije smo muntali komandira da kupimo janje u selu, da ga zavrtimo na ra anju. Samo je rekao da nije vrijeme za to i da to jo nismo zaslu ili. Od jutros, pa sve do sada ovdje podrhtava tlo. Granatiraju Sarajevo cijeli dan. Artiljerija iz ovog rejona radi punom parom. Sve je okrenuto izgleda prema jednom cilju a to je u . Zar jo uvijek poku avaju da povrate izgubljeno na tom dijelu rati ta? Ne vjerovatno, da na u i jo uvijek nema mira. Mislio sam da e sa julskom ofanzivom sve to stati. Ako nas tada nisu slomili, ne vjerujem da vi e imaju anse. Na i u ovom rejonu kao i obi no ute. Ne uje se metak, da neko ispali. Komotno etnici mogu napustiti linije, ne moraju se bojati, da e na i poku ati da ih zauzmu. Danas sam sjedio sa momcima iz Jajca. Jedan bataljon jaja ke brigade dr i dio linije na ovom dijelu rati ta. Drugi dio je negdje oko Viteza, tre i ko zna gdje. Tuga prava, ljudi su skoro goli i bosi. Koliko li je samo tuge i jada skoncentrisano u rije i izbjeglica. Gdje god da sretnem izbjeglicu, kao da slu am pri u iste osobe. Ljudi bez rodnog kraja, ku e, porodice... ljudi bez sada njosti, kako stvari stoje i bez budu nosti. Izbjeglica je najve a tuga ovog rata. Mi smo se ovdje odli no organizovali. Jedini problem koji se povremeno javlja je lokalna komanda. Stalno nas ometaju i tra e da ih obevje tavamo o planiranom kretanju, te da im podnosimo izvje taje. Imam osje aj da vi e paze na svaki na korak, nego na etnike. Ne znam koji je razlog, zbog kojeg nam prave ovoliko problema, ali mo da i nema razloga, samo je to mahalska politika. Vjetar nagoni uto li e, tako da pada po stolu, dok ovo pi em. Nekako me podsje a na izbjeglice. Svaki ovaj list koji padne, sa drveta, u neku je ruku izbjeglica. Onog trenutka kada se odvoji od grane, gdje se rodio i odradio svoj ivotni vijek, odlazi u izgnanstvo. Nakon toga zavr i pod nogama nemarnih prolaznika. Postaje hrana glista, crva i ko zna kakvih sve ivotinjica, koje se hrane njegovim tijelom. Svi mi u ivotu zgazimo puno listova, a ne kontamo da emo i mi sami jednog dana biti prega eni. Da li nemarnom izmom ili ne im drugim, to je sasvin nebitno. Brko se sigurno ve nasekirao za ovo malo jada od hemijske. Idem mu je vratiti da mi u me uvremenu kakvu kletvu ne uputi

MAKSUM
Jutros sam sa dvojicom vojnika krenuo na izvi anje. Spu tali smo se umskom stazicom, prema selu Dolov i i, kada je ki a iznenada po ela da pada. Po to smo ranije vidjeli par napu tenih ku a skrenuli smo prema jednoj koja se nalazila uz samu umu. Utr ali smo u nadkriveni dio ispred ulaza, rukom sam po ao da otvorim vrata, ali su se ona otvorila prije nego to sam uhvatio za ru ku. Podigao sam glavu i vidio enu da stoji na ulazu - Izvolite momci, ta ste trebali? - Da li imate vode za pi e? - Ima te tu ispred esmu. - Hvala, izvinite na uznemiravanju... Nazor smo se napili vode i produ ili dalje niz livadu. Kada smo odmakli od ku e, po eli smo se smijati - Koji smo mi kreteni, od ovoliko napu tenih ku a mi uletimo u naseljenu ku u. - Zamisli da je ena prvo ispalila rafal u nas, pa nakon toga pitala ta trebamo... Zezali smo smo dok smo tr ali prema ku ama koje su se nalazile u podno ju brda. Po to smo se prvo uvjerili da su napu tene, u li smo unutra. Do ekale su nas polomljene, razbacane stvari. Ve ina ih je bila izba ena kroz prozor u ba u. Ku a je izgledala kao i svaka druga, kroz koju je pro la narodna vojska. Oplja kano sve to je vrijedno, ostatak uni ten. Vojnik koji je sjedio pored mene, uzeo je komadi polomljenog stakla i gla ao komadi drveta. Sjedio sam na prozoru i brao jabuke sa grane koja je visila ispod samog prozora. Po to ki a nije imala namjeru da tako brzo prestane. Uzeo sam pu ku, sjeo sam sam na pod, nani anio sam u komadi stakla koji je visio na prozoru ku e preko puta. Ispalio sam kratki rafal, komadi i stakla su se razletjeli okolo. Poslije sam ispalio metak u metalnu posudu koje je bila u ba i. Nakon to sam je pogodio, posko ila je. Dr a sam pu ku na ramenu i tra io pogledom sljede u metu. Iznenada se za uo glas ovjeka koji vi e - Ne pucaj, predajem se! - Ok iza i!!

Na prozoru ku e preko puta, pojavio se ovjek sa podignutim rukama. Dvojica vojnika pored mene su isto uzeli pu ke u ruke, i skupa sa mnom ga dr ali na ni anu. - Hajde iza i kroz prozor i do i ovamo! Vojnik je polako iza ao i do ao do nas. Tresao se od straha dok je stajao ispred nas. Po eli smo mu postavljati pitanja - Ko si ti? - Po ao sam na liniju? - Gdje na liniju? - Na Vi njicu? - Pa i mi smo. - Joj nemoj te me ubiti. - Ma ne emo, na i smo, mi smo izvi a i. - Molim vas nemoj te me ubiti. - Ma i mi smo Armija BiH ne boj se. - Ma kakva Armija, vidim ja tvoju uniformu, nemoj te me ubiti molim Vas. Na sebi sam imao maskirni kombinezon sa JNA arom. Zavukao sam ruku u d ep, izvadio sam in kapetana, koji sam negdje na ao i zalijepio ga vojniku na rame. Evo sada te unaprije ujemo u kapetana. Za pretrpljeni strah. Mi smo izvi a i, zato ja nosim ovu etni ku uniformu. ovjek je nekako uspio da se smiri i da nam povjeruje u pri u. Davali smo mu neke sitne bezvrijedne poklone, kojih smo imali po d epovima. Zezali smo se sa njim a on je rafalno postavljao pitanja o ratu u Sarajevu - Kako tamo na rati tu? - Ma odli no, razvaljujemo etnike. Vidi ovog malog vojnika to je iza ao sada. - ta je sa njim. - E on ti je u Sarajevu znao kroz kanalizaciju oti i etnicima na Grbavicu. Napraviti dar mar i nakon toga se vratiti. - Vidim ja da on izgleda opasno i ba je ust, pravi specijalac ovjek je cijelo vrijeme buljio u nas i upijao na e gluposti o Sarajevu i na em razvaljivanju etnika. Sigurno nije ni posumnjao da smo ga mi cijelo vrijeme u Sarajevu debelo pu ili. Oni su ovdje gospodari situacije, dok se u Sarajevu ljudi i vojnici bore svaki dan za goli ivot. Nakon to je ki a prestala, spustili smo se do kuhinje u Dolov i ima. Vojnik nas je natjerao da odemo sa njim da jedemo. Dok smo sjedili u kuhinji, ki a je ponovo po ela da pada. Odlu ili smo da ne idemo na izvi anje. Tako da smo promijenili pravac kretanja i oti li cestom prema Mahmutovi a Rijeci. Kada smo bili na samom ulazu u selo, zaustavila nas jedna ena - Djeco draga, uvaj te ovog maksuma, to ide sa vama. Imam i ja jednog isto, ne mogu mu zabraniti da ne ide sa vojskom. - Ne brini se za ovog, ovaj je ve iskusan, tako da ne e biti problema sa njim. - Ma djete drago, uvaj te ga sevap vam je. Kada smo se odmakli po eli smo ga zezati -Pa a moj, jesi vidio, postao si i maksum. Jo malo neko e te i usvojiti ovdje... Vratili smo se u bazu, ne obavljena posla. Jednostavno je bolje ovako, o ito da nam nije bilo do izvi anja, ina e nas ki a ne bi omela u tome. Moramo imati nekada i lo dan. Bolje ga ne ikoristiti nego da kojim slu ajem glavu izgubimo zbog nepa nje..

STUPNI DO
Prije tri dana u selu Stupni Do, kod Vare a izvr en je masakr od strane jedinica HVO. Selo pored kojeg smo smje teni je u oku. Puno ih ima familiju u tom kraju. Kada sam jutros i ao po mlijeko u selo, vidio sam enu koja pla e. Porijeklom je iz tih krajeva. Dosta familije joj je stradalo. Jo uvijek nemamo prave informacije o broju nastradali. Trenutni podaci se kre u oko etrdeset poginulih. Sve mi se ini da se desilo ne to sli no kao u Ahmi ima. Ne znam to je ovo trebalo Hrvatima u Vare u. Mogli su ivjeti ko kraljevi u ovom ratu. verc je blistao, ima li su mir, niko nije ni pomi ljao da ih napadne. Sve to su trebali uraditi to je da pu taju saobra aj prema Tuzli, da plja kaju konvoje, u nekim granicama ratne normale. Bili su prava logisti ka baza, vercovali su sve to im je dolazilo pod ruku. Imali odli ne veze sa Srbima, mogli su isto tako ostati dobri i sa Muslimanima. Dr ali su sve konce u svojim rukama. Zahvaljuju i polo aju jedni su od rijetkih koji su mogli biti gospodari svoje sudbine. Od

kako su po eli hapsiti ljude na punktovima a nakon toga i zatvorili put prema Tuzli, stvorili su sami sebi neprijatelje. Zahvaljuju i glupim vo ama, zabili su sami sebi no u le a. Onaj ko je naredio ovaj masakr, napravio je medvje u uslugu stanovni tvu Vare a. Ovo e biti izgovor na im da ih napadnu i sravne sa zemljom. Usput e se oplja kati ono to ostane iza njih. Narod je gladan i jedva eka da padne bilo ta, samo da krene u potragu za hranom. Zalihe e se brzo potro iti, nakon toga e ubrzo nastupiti jo ve a glad od ove koju sada imamo. Padom Vare a e se presje i i posljednji kanal, kojim se ovaj narod putem verca kako tako snadbijevao hranom. Ako krene sada ofanziva, nema anse da se odbrane. Zgazit e ih brzo, ovdje su sve iskusni borci, koji su se u toku '92 pro li pakao rata u borbama sa etnicima, dok u Vare u sigurno nisu osjetili rat. Nadam se da na i ne e ovih dana pokrenuti ofanzivu, bar ne dok se ova situacija malo ne smiri. Ko zna koliko je vojnika koji e u estvovati u akciji izgubili nekoga od familije ovih dana. Te ko e biti sve to kontrolisati. Najbolje bi bilo takvim zabraniti da idu u akciju. Nosit e ih emocije a ne razum, tako da samo mogu i drugi nastradati zbog njih. Mi smo odgodili sve odlaske na teren. ekamo razrje enje ove situacije. Nikome nije drago to se ovo desilo. Komandir je oti ao u Brezu. Vidjet emo kakve e vijesti donijeti. Mo da i mi budemo pozvani da u estvujemo ako do e do napada. Mada ne vidim sebe u svemu tome. Previ e glupa situacija, u kojoj ne znam kako bih se pona ao. Prema na im saznanjima, previ e su slab protivnik, tako da ne znam da li se isplati rizikovati, da neko slu ajno nastrada, u svemu tome. Vare e ako bude done ena odluka o napadu, svakako pasti u roku od 24h sa nama ili bez nas..

VECINSKA ODLUKA
Komandir se sinoc vratio iz Breze. Odr ali smo sastanak, na kome nas je upoznao sa situacijom u vezi napada na Vare - Ovih dana ide napad na Vare . Ponu eno nam je da uzmemo u e e. Do sutra treba da damo odgovor, da li prihvatamo ili ne. Situacija na terenu je sljede a: HVO Vare nema anse da se odbrani. Ovo e biti jedna izletni ka akcija. Ja ne vidim nas u svemu tome. Meni se li no ne svi a sve ovo to se de ava sa Hrvatima. Dajem vam da odlu ite sami. Po tovat u odluku ve ine. Sjedili smo nekih sat vremena i razogavarali o novonastaloj situaciji. Par vojnika je bilo za prijedlog da idemo i mi u akciju. Ve ina je bila protiv na eg u e a. Na kraju smo se ipak slo ili da ta akcija nije vrijedna na eg anga ovanja. Svakako e to biti mete u kome mi nemamo nikakvog motiva da u estvujemo. Ako bude problema, uklju it emo se u akciju, ina e emo se dr ati po strani i nastaviti sa izvi anjem. Vojnik koji je naru io kafu, samo kuka kako mu je biznis propao. Ostali su ravnodu ni prema svemu ovome. Kao da se sve to de ava negdje drugo, daleko od nas i ovog rata. Jedino to mene optere uje je ovaj napad na selo. Mogu shvatiti ovakve gluposti na po etku rata ali da neko nakon godinu i po uradi ovakvo ne to prosto ne mogu da vjerujem. Od kuda samo na u tako glupe ljude, koje iskori tavaju za ovakve prljave poslove. Prolaze dani a mi smo sve dalje i dalje od nekog mira. Svakim danom se situacija samo zakuhava. Nema vi e nade u neka sretnija vremena. Hodamo po bespu ima, tumaraju i po putu koji nas vodi u krug. Svaka stopa, svaki umorni korak... sve to skupa nije dovoljno jer se i dalje se vrtimo u nepoznatom. Poku avamo da na emo neki znak ili putokaz koji bi nas izveo iz ovog pakla i odveo u neki drugi svijet, svijet mira i rahatluka. U svijet u kome bi kona no mogli na i ivot, jer ovo to sada imamo sigurno se ne mo e nazvati ivotom, bar ne normalnim. Sve ovo to se de ava oko mene, ini mi se nestvarno, ak i ova na a jedinica. Kada malo bolje pogledam i analiziram svakog pojedina no vidim skupinu totalno razli itih osoba. Ba se pitam kako uspijevamo opstati svo ovo vrijeme. Svi imamo svoje snove, svi ivimo u nekom svijetu za koji svako od nas misli da je ispravan. Dok smo bili u Sarajevu, osjetila se ova razli itos, ali slabije, jer smo bili pod stalnim pritiskom i svakodnevnom borbom za ivot. Ja jo uvijek poku avam da na em sebe u svemu ovome. Sve izgleda i zavr ava na poku aju, jer nisam daleko odmakao od po etka. Kada bi me sada neko upitao ta elim u ivotu, ne bih mu znao odgovoriti, jer sam totalno zbunjen. Valjda bude bolje, ako bude vremena jer ivot je od danas do sutra u ovom prokletom vremenu...

PLAN
Danas smo odmarali. Iskoristili smo priliku, tako da smo pogledali gdje je ko do ao sa izvi anjem zadnjih dana. ubara je sa svojom grupom bio u rejonu Jasena i Poloma. Oni su izvi ali teren prema cesti iznad Srednjeg. Uspjeli su da pre e ljaju taj dio terena. Spustili su se u selo Mo evi i i Stomorine, isto su uspjeli da do u do ceste koja ide od Srednjeg prema Ni i ima. Oni su na li dobru raju me u vojnicima iz Ilija ke brigade koji su porijeklom iz

okolnih sela. ak su im nudili da idu sa njima do Medojevi a i Kito evi a, od kuda su porijeklom. Garantuju im siguran prolazak i povratak. Dio jedinice koji je i ao na izvi anje u rejon Naobo i a, nije ne to posebno uradio, etnici u tom rejonu pokrivaju rovovima dosta dobro liniju. Tako da su odustali od tog pravca. Na dio koji smo odradili prema Okruglici i dijelu prema selu Ljubina je isto dobro snimljen. Nema nekih veliki nejasno a. Plan je da kompletna jedinica ode na emersku planinu. Ostaje Logisti ar i jo jedan vojnik u bazi. Na terenu ostajemo nekih petnestak dana. Zbog udaljenosti linija od baze, gubimo puno vremena, do dolaska na na u liniju. Ovako emo imati svih 24h na raspolaganju. Danas se desila i dobra provala. Kada smo izla li iz d amije, nakon d uma namaza. Kepa je sko io da ubere jabuku, pri padu je stao na kamen i iskrenuo nogu. Komandir je sav sretan istog momenta rekao - Levatu jedan, iz d amije i odma u kra u. - Pa kakva je ovo kra a, vidi koliko ima jabuka. - Koliko god da ih ima, nisu tvoje, tako da je ovo kra a. Zato te Bog i kaznio. Trebao si pitati gazdu i sada bi ti noga bila itava.. Mi smo padali od smijeha, nisam zano kome bih se vi e smijao Kepi koji je sjedio na sred ceste i pomagao ili komandiru koji ga je kritikovao zbog poku aja kra e jabuke. Vratili smo se u bazu, Kepina noga je natekla ali nije ni ta stra no, pro i e ga im krenemo na teren. Ima da bira, da uti i da trpi ili da kuka i trpi. Bez obzira ta da izabere od to dvoje, ide na teren. Danas dok sam istio RPG, zaglavio sam krpu unutra. Nisam nikako uspio da je izvadim. Izgleda da e tu i ostati, dok ne ispalim granatu. Spakovali smo opremu. Najvi e me nervira vre a za spavanje. Nju mi je najdovratnije vucarati sa sobom. Mada bez nje nije nimalo ugodno, provesti no pod vedrim nebom. Bilo kako bilo, ujutro je pokret, idemo u nove radne pobjede..

ISPRA AJ
Jutros u 4h probudio nas je kurir. Donio je poruku od lokanog komadanta brigade ''Nare ujem da krenete usiljenim mar om, pravcem Orahovo, Mahmutovi a Rijeka, Soli ta, Dernek. Mogu e je o ekivati etni ki desant u rejonu emerkse planine Krenuli smo u ranu zoru iz baze. Nakon to smo stigli na Soli ta, dobili smo vodi a koji nas je odveo do kote Vis, gdje su etnici u toku '92 bili u okru enju. Smjestili smo se u ator pored ume. Iza li smo poslije toga na vrh kote, sa koje se pru a prelijep pogled. Gledali smo rovove koji su inili kru nu odbranu na vrhu brda. Okolo je sve minirano, ima par stazica koje su razminirane, te su jedini siguran prilazi na vrh kote. Nismo ne to posebno obra ali pa nju na minirani teren, mada su nam pokazali mjesto gdje je ovjek stao na minu. Od nekuda je do nas do ao i logisti ar brezanske brigade. Prijatan ovjek, zezali smo se sa njim, usput smo uzeli kameru i od zezancije napravili intervju sa njim. ovjek nam je objasnio kako je od po etka rata puno radio. Na po etku rata nije imao ni jedne sjede a sada je ve dobro uspio da pro ara kosu. Popodne smo se zezali i snimali kamerom. Simulirali smo uskakanje u napu tene rovove. Dosada nas je ubijala, tako da smo se spustili do zastave sa ljiljanima u blizini masovne grobnice. Zezali smo se sa etnicima putem motorole. Budalesali smo sve dok nisu dvije haubi ke granate slo ile ispod same stijene. Istog momenta su nas u utkali, vi e se niko nije javio na motorolu. Brzo smo se sklonili sa stijene, jer su nas sigurno vidjeli iz rejona Naobo i a. Nakon to smo pobjegli sa stijene, spustili smo se do kuhinje na Soli tima, tu smo sreli ovjeka koji se nalazio na stazici ispod stijene u trenutku kada su pale granate. Jedna je pala na sred stazice, dvadesetak metara ispred njega. Pre utjeli smo da smo mi krivci za granatiranje, sigurno bi nas zatjerao u neku stvar. Vratili smo se poslije ve ere na Vis. Svje planinski zrak nam nije dozvolio da se zadr imo do kasno vani. Zbog toga smo se zavukli u vre e za spavanje i ubrzo zaspali. Jutros smo se probudili, vrlo rano. Dok sunce nije iza lo, bilo je u asno hladno. Popeli smo se na kotu i gledali u dim, koji se vidio u daljini. Izgleda da je akcija na Vare krenula. Dan je protekao kao i ju era nji. Izle avanje i zezancija. Jedino to smo korisno uradili je da smo napravili plan izvi anja. Ucrtali smo pravce kretanja, tako da sutra kre emo. Napu tamo ve eras Vis i spu tamo se na Karaulu. Na sva izvi anja emo i i sa tog polo aja. Ja sam sa Askom i jo jednim vojnikom koji nam je odre en kao komandir izvi anja, dobio rejon prema selu Kunosi i. Pred ve e smo dobili dojavu da je odbrana Vare a slomljena. Vi e nema otpora, tako da o ekuje ulazak jedinica u sami grad. Uporedo sa tom vije u, odjeknula su dva plotuna haubica iz pravca Naobo i a. Granate su prozvi dale

prema Vare u. Izgleda da su etnici ispratili Hrvate iz Vare a sa ovim plotunima. Podsjeti e me sa ovim, na ispra aj vojnika nakon pogibije. Izgleda da su i oni sada ispratili Hrvate iz Vare a na put u nepoznato. Neka im je sa sre om, tek sada e da postanu svjesni ta su izgubili...

BUDENJE
Pogled mi je etao po stablima etinara koja su se izdizala iznad mene. Trljao sam o i i poku avao da odgonetnem gdje se nalazim. Okrenuo sam se na desnu stranu i ugledao vojnika sa crvenim ka ketom na glavi, kako sjedi pored vatre, koja je dogorjevala. Gledao sam u njega, inio mi se tako poznato. Nakon to sam malo do ao sebi skontao sam - Vjerovo ili ne, da sam te sanjao, kako mi daje kru ku jeribasmu. - Nisi sanjao, dao sam ti kru ku prije nekih sat vremena, pojeo si je i samo si se okrenuo i ponovo zaspao. - Zeza ti mene? - Imam svjedoke. Kada sam do ao sa smjene, jutros, prolazio sam pored tebe, ti si sko io iz sna, i gotovo mi oteo jeribasmu iz ruke. - Sve je mogu e, ja bih se zakleo da sam sanjao. Okrenuo sam se na drugu stranu, gdje sam ugledao ostale vojnike kako uvu eni u vre e za spavanje le e razbacani po umi. Tek tada sam se skontao gdje sam. Sino smo kasno do li na Karaulu, smjestili smo u umi pored zemunice. Nakon bu enja i doru ka, razi li smo se. Asko, komandir izvi anja i ja smo krenuli prema Kunosi ima. Ostatak vojske sa komandirom, oti ao je u pravcu Poloma. Do li smo na na u prvu liniju u spaljenom selu, koje se na karti vodi kao tit. Sjedili smo sa vojnicima, koji su nas obavjestili da je sino odalamila potezna mina. Potegla ju je srna. Na li su je ranjenu jutros pred zoru. Sjedili smo par minuta sa njima, odredili smo na karti pravac kretanja, koji je vodio niz zelene potoke, do kraja ume ispred sela Kunosi i, nakon toga se spustiti do sela Kara i i i povratak nazad. Jedan od vojnika se spustio sa nama do poteznih mina, koje su iste proizvodnje kao i one koje smo imali prilike susresti na Plani kod Breze. Nakon gustog rastinja, koje je raslo uz samu livadu, u li smo u visoku umu. Put je bio u asno zeznut. Pun niti od kupina, koje su ispreplele cijelu umu. Komandir je i ao naprijed, gledao je ispred sebe, svaki korak je odmjerao po ko zna koliko puta. Mi smo poku avali da snimimo teren ispred nas. Mada je to skoro nemogu e. uma je previ e pregledna. Vrlo lahko mo e biti otkriven sa par stotina metara. Po to sma pratio de avanja ispred komandira izvi anja, nisam previ e obra ao pa nju gdje stajem, jer sam i ao istim putem kao i komandir. Svaki put kada bih nogom zapeo za nit od kupine, srce bi stalo na trenutak da kuca. Komandir ispred je ludio jer je bilo te ko raspoznati icu od potezne mine me u svim tim nitima od kupina. Pri ao sam mu bli e - Jebeno pravo, prona i minu me u ovim silnim nitima od kupina samo mo e arobnjak. - Ja se svaki put preznojim, kada osjetim da sam nogom zaka io za nju. Sve o ekujem da pukne u sljede em momentu. Nekako smo uspjeli da do emo do ivice ume. Osmotrili smo stoku koja je pasla na livadi ispred sela. Nakon toga smo se spustili potokom prema selu Kara i i i vratili nazad na po etnu poziciju u rejon Karaule. Grupa sa komandirom je negdje kod ceste iznad Srednjeg, naletjela na staricu, koja bere ipurke. Uljudno su je pozdravili i pro li dalje. Sutra idemo na Polom...

TI INA
Jutros smo rano do li na Polom. Sjedio sam sam na livadi i gledao teleskopom selo Ni i e u daljini. Pri ao mi je jedan vojnik iza le a i rekao - Izvini to te ometam, ali ja tebe poznajem. Upitao sam ga a da nisam skidao oko sa teleskopa - Od kuda me poznaje ? - Iz kole, skupa smo i li, samo sam ja bio drugi razred. Nakon to je to rekao, podigao sam glavu i ugledao dobro poznat lik - E pa znam i ja tebe, gospodine Gljiva. Od kuda tebe ovdje da na em... Pri ali smo sve dok nije do ao komandir. Pozdravio sam se sa prijateljem i vratio nazad na pocetak proplanka na Polomu. Komandir je odredio grupu za izvi anje. On ide sa jednom gurpom prema Jasenu. Trojica iz na e jedinice i

dvojica lokalaca idemo prema selu Stomorine. Par desetina metara ispred linijenailazimo na dva MRUD-a. Maskirane me u suhim granjem. Ogromni, ko dva televizora. Spu tamo se do izvora vode, gdje sam dopunio uturicu. Nakon toga kre emo dalje, umom. Sat vremena poslije dolazimo do sela Stomorine. Izlazimo na put, koji je dobro pro aran tragovima vojnih izama. Lokalni vojnici nam saop tavaju da ovuda esto patroliraju etnici. Brzo sam se vratio u umu. Vojnici su se udili toj mojoj odluci. Jedan je ak sasvim slobodno rekao - Ma ne boj se, ne e oni sada nai i. Smotani su oni. - Nisu oni smotani, nego smo mi budale. Vrati te se u umu ili ja idem nazad. Nekako su me poslu ali. Glupi ponos koji imaju u sebi, ja i je izgleda od razuma. Nastavljamo put i spu tamo se na drugu stranu do sela Mo evi i. Ivicom ume smo se spustili do ceste koja prolazi od Srednjeg prema Ni i ima. Rasporedili smo se, tako da smo obezbjedili slobodan prolaz prvoj grupi preko ceste. Spu tamo se na cestu i prelazimo na drugu stranu. Nakon toga nastavljamo penjanje strminom prema Medojevi ima. Sat vremena penjanja, bilo je dovoljno da odlu imo da vi e nema smisla i i dalje Kada sam pogledao iza sebe, u daljini sam vidio Polom. Srce mi je po elo da lupa od straha. Nisam do tada skontao koliko smo daleko oti li. Lagano smo se okrenuli i vratili istim putem, na kome nikoga nismo vidjeli ni uli... Na Polomu smo se oprostili sa lokalnim vojnicima, zahvalili smo im se na dru tvu i produ ili dalje prema Karauli. Kada smo do li, do ekala nas je tu na vijest. Dobili smo informaciju da smo u Sarajevu ostali bez jednog vojnika u jedinici. Poginuo je Tare. Jerlagi Tarik, jo jedan suborac, prijatelj... nas je napustio. Sje am ga se od prvog dana, kada sam do ao u kasarnu na Zmajevcu. Tr karao je okolo u svojoj mandarina uniformi, par brojeva ve oj nego to mu treba. Momak sa vje itim osmjehom na licu, nikada ga nisam vidio da se naljutio. Jedan od ljudi koji su neprimjetni ali uvijek su tu kada treba pomo . Tare neka ti je rahmet du i. Mi koji ostajemo da kora amo u vojni kim izmama, pridru it emo ti se kada bude vrijeme za to. Ko e biti prvi, to ne znam ali do tada ima Selam od nas dru e stari. Druga ije smo ovu vijest primili ovdje, a druga ije bi sigurno bilo da smo u Sarajevu. Ovdje se nakako vijest gubi me u stablima borova. Kao da svi do jednog ne vjerujemo u to, svi se nadamo da to nije istina i da emo jednog dana ponovo da se sretnemo. Ti ina, to je sve to sada imamo. utimo i ko zna kakve sve filmove ne vrtimo u svojim glavama. Trebat e par dana, da se vratimo koliko toliko u normalu...

VREMEPLOV
U Sarajevu se desilo proteklih dana puno toga. Caco je ubijen, elo uhap en. Puno nekih de avanja, o kojima nisam imao pojma. Kona no je izgleda neko smogao snage da stavi ta ku i na to. Bilo je vrijeme i to da se zavr i. Nadam se da ne e biti ve ih problema u gradu. Mi smo nastavili sa izvi anjem. Sa komandirom i jo par vojnika sam i ao do sela La evi i. Ista situacija kao i na svim ostalim djelovima, nema pravih linija odbrane. Odbrana se svodi na isti kalup u svim ovim selima. Par rovova sa PAM-a i PAT-a i to je sve. Nema tran ea i povezanih rovova. Kada smo sjedili ju e na Polomu, gledao sam u selo Crna Rijeka. Pri ali smo sa vojnikom koji je bio sa nama - Kakvu odbranu ima ono selo tamo? - Totalno slabu, ali ne e njih etnici. - Za to ih ne e? - Zato to su oni dobri sa etnicima, tamo je sada glavni verc. Pri aju da imaju i nekakav sporazum o nenapadanju. - Vidjet e ti jarane, kako e njih etnici srokati prvom prilikom. Tenkovima e im se onom livadom u etati u selo. - Ne mogu tamo tenkovi. Teren nije dobar, mo varno je zemlji te. - Bi e njima mo varno zemlji te kada ih lole srokaju. Ne e im biti veselo. Izgleda da nisu samo etni ke linije ovdje u haoti nom stanju, nego i na e. Brezani i Ilija ani su jedino izgleda shvatili rat ozbiljno, ove linije u zoni Vare a ili ije su ve , su totalno lo e. U as jedan, kako su neozbiljno sve ovo organizovali. Podsje aju me na po etak rata u Sarajevu. Kada smo svi govorili ma ne e oni nas, mi smo se dogovorili. Dogovorili su se i na Sedreniku da niko ne izlazi na picastu stijenu pa etnici iza o e. Sada svaki dan siju smrt po Sedreniku. Iznenadio sam se kada sam u spaljenom selu na platou Karaule nai ao na veliko groblje sa ni anima. Pitao sam vojnike koji su tu na stra i - Ko je ivio u ovom selu, prije rata? - Srbi. - Pa od kuda ovi ni ani u sred sele. - Valjda je nekad bilo prije Muslimansko. Ko e ga znati, ratuje se stalno, vidi do prije godinu dana je bilo njihov sada je ponovo na e.

- Sada nije ni ije a izgleda da e tako i ostati... Poslije sam gledao na karti, stvarno udna imena ovih mjesta i sela, jedna kota na karti iza La evi a ozna ena je kao Ni an, dio koji spaja La evi e i Karaulu se zove Hod ina njiva, opet malo dalje ime sela je tit. Lijevo skroz ima kota Krst. Onda imaju Kova ine, Pu ki i, Kapetanovi i... Jo samo fali Koplje, pa da bude kompletna ratna sprema. udno podru je, ba bih volio da imam kakav vremeplov pa da malo pro etam ovim krajevima, par stotina godina unazad. Izgleda da je sve ovo vezano za ratnu istoriju. Vojnici su nam rekli da u sred sela Kunosi i ima ogromni turski ni an sa turbanom, mada u selu ne ivi ni jedan Musliman. Izgleda da se istorija igrala sa sudbinama ovih krajeva i naroda koji su ivjeli na ovim prostorima. Sutra ujutro idemo nazad u bazu. Ovih dana smo dosta toga odradili. Puno smo se nahodali i prepje a ili. Ovoliki prostor, etnici pokrivaju sa minimalnim snagama. Do sada sam u estvovao u nekakvim poku ajima deblokade Sarajeva iz grada. Tek sada vidim koje smo mi budale bili. etnici oko Sarajeva ne dr e dva obru a nego jedan. Drugi obru bar na ovom dijelu rati ta ne postoji. Ovdje skoro da i nema linija. Nakon to se vratimo u bazu, trebali bi napraviti novi raspored izvi anja. Tako da emo vidjeti ta i kako dalje...

RIBOLOV
Jutros sam sa dvojicom vojnika, krenuo prema bazi. Povratak smo iskoristili da se spustimo pored sela Kunosi i do sela Sr ljenci. Spustili smo se ponovo istim putem, niz Zelene potoke, do Kunosi a. Nakon ega smo se pored potoka koji se ulijava u Miso u spustili do sela Sr ljenci. Nismo vidjeli nikakav trag koji bi ukazao da je neko ovuda prolazio u zadnje vrijeme. Iz trave smo vidjeli kako vire prazni sanduci od nagaznih mina. Sigurno ih je puna ova uma. Ko zna kuda su sve posijane. Mi smo se kretali nepristupa nim djelom. Izbjegavali smo stazice i ravne terene, gdje bi se mogle o ekivati nagazne mine. Zaobilazili smo debela stabla u velikom krugu. Pored njih je isto mogu u o ekivati nagaznu minu. Nekako smo se spustili do Sr ljenaca, nakon ega smo primjenili taktiku ga enja Miso e. Tako smo se spustili do na e linije ispod sela Seoca na Bajtama. Po to smo se najavili kada smo krenuli sa Karaule, da emo iza i ovdje nazad na liniju, vojnici su nas de ekali spremni. Iza li smo na cestu gdje stajala LADA karavan, na kojoj je pa nju plijenio na arni natpis '' ESTA FLOTA''. Pre li smo cestu i nastavili put uz brdo prema brvnari. Ponovo smo nai li na zanimljiv natpis ''Vazdu na Banja Bajte''. Izgleda da se me u ovim brdima krije osoba koja je ma tom daleko od svega ovoga. Mogu re i da za vazdu nu banju ima poptpuno pravo. Prelijepo okru enje. Ti inu jedino remeti hu anje rijeke ispod ceste. Sve ostalo je idealno za odmora. Ovi bi stra ari mogli ovdje organizovati turisti e posjete. Sigurno bi imali interesanata. Mir, ti ina, svje a pastrmka u rijeci... Imaju ak i smje taj po ovim brvnarama. Ovo je najbolji polo aj na koji sam nai ao u ratu. Nekih pola sata smo se zadr ali sa vojnicima koji su tu na stra i, nakon toga smo nastavili put. Pred ve e smo se kona no dovukli do baze. Ovih dana smo dobro protegli noge. Kona no smo dobili dan odmora. Sutra odmor, a prekosutra ubara, Kepa i ja idemo prema Okruglici. Tamo nismo bili odavno. Treba da vidimo stanje na tom dijelu rati ta. Sutra sam mislio da odem do Breze, ali mi je mrsko. Radije u ostati da se malo odmorim. Jedino to bih trebao je da odem da se javim sestri, da vidim da li je sve kod njih ok. Kako su oni pro li kroz sva de avanja koja su bila za vrijeme obra una sa Cacom i elom. Idem sada iskoristiti priliku za kupanje. Nakon toga spavanje. Ujutro u vidjeti da li u i i negdje ili u ostati ovdje. Jutros sam se probudio rano. Par vojnika je oti lo za Brezu. Meni je bilo mrsko, tako da sam ostao ovdje. Danas je Doktror spasio neko dijete u selu. Progutalo je bilo lopticu od kinder jajeta. Sre om on je nai ao u tom momentu kroz selo, tako da je dijete uhvatio za noge i okrenuo naopa ke, nakon ega je djete uspjelo da povrati lopticu. Malo je falilo da se ugu i. Sam Bog ga je poslao da se u tom momentu zadesi na tom mjestu Ja sam danas o istio oru je. Poslije sam iskoristio vrijeme i oti ao do Dolov i a, ponio sam uniforme da operem, jer je ovdje totalno lo a situacija sa vodom. Treba sat vremena ekati da se napuni kanta vode. Nakon to sam oprao odje u i razastro je po okolnim granama da se ocjedi, iskoristio sam slobodno vrijeme za pecanje. Na brzinu sam odsjekao tap, svezao udicu, na malo silka... Nakon toga sam se polomio dok sam na ao par glista. Zabacivao sam u par virova, ali ni ta. Sve mi se ini da je ipak ovdje bomba glavni mamac za ribolov. Nakon par sati upornog zabacivanja, uhvatio sam jednu pastrmku. Po to je bila mala, vratio sam je nazad. Ipak sam uspio da nakon dugo vremena osjetim trhtaj tapa u ruci. To mi je bitnije, nego sve ribe ovog svijeta. Ruke su mi se tresle od sre e, kada sam je skidao sa udice. Putovao sam kroz vrijeme no en mislima. Vratio sam se par godina unazad, mahao sam tapom gok sam hvatao lipljena na Drini. Mogao sam osjetiti podrhtavanje tapa u momentu kada bih dao kontru. Izvla enje, i streplja, da li e spasti prije nego to je izvu em na obalu. Slike pro losti su se redale jedna za drugom. Tek sada vidim, koliko mi je svo ovo vrijeme falio ribolov, koliko mi je hvalio tap u ruci. Sve pu ke ovog svijeta bih zamjenio za dobru

opremu za pecanje, za ubor rijeke i vrijeme izvla enja ribe. Podrhtavanje tapa u ruci je ne to to ne mogu shvatiti budale kojima je do ovog sranja od rata. Nakon ribolova, spakovao sam odje u koja je ve bila suha. Stavio sam ruksak na le a i krenuo uz brdo prema bazi. Vukao sam nogu za nogom, vra aju i se u ratnu stvarnost. ivot ta je to danas u Bosni? Zar postoji uop te ivot me u ovim brdima. Da li je uop te mogu e osjetiti ivot tamo gdje jedino pu ka u ruci podrhtava. Kakav je to ivot, gdje je jedini u itak koji osjetimo u trenutku kada gledamo tijelo neprijatelja kako be ivotno pada ispred nas. Kada gledamo ku e koje gore, osjetimo toplinu. Sljede i trenutak vidimo tijelo na eg prijatelja kako be ivotno pada ispred nas, vidimo na e ku e kako gore... Sve je ovo jedan veliki za arani krug iz kojeg emo se te ko izvu i... Spakovao sam opremu, za sutra nje izvi anje. Kepa i ubara su isto spremni. Ujutro u 5h kre emo iz baze. Na linije Bajte, rekli su nam dati jednog vodi a, koji e i i sa nama. Spremni smo za pokret na jo jedan put, koji e biti ispunjen koracima u nepoznato...

JABUKA
Jutros kada smo iza li iz baze, sunce se jo nije bilo ukazalo na horizontu. Ponio sam sa sobom udicu i par metara silka, da u me u zoni danas poku amo uhvatiti kakvu pastrmku. Tamo sigurno niko nije lovio, ovih godinu dana, tako da bi trebalo da ima dosta ribe a i mina. Svratili smo do kuhinje na Orahovom ali nam nisu dali ni ta hrane da ponesemo na izvi anje. U lo oj situaciji su trenutno sa bra nom, tako da smo produ ili put bez o ekivanog hljeba. Na ulazu u Mahmutovi a Rijeku na li smo jednu jabuku na putu, koja je ko zna gdje otpala sa grane i niz ove strmine se dokotrljala ispred nas. Na Bajtama smo dobili vodi a, koji je rodom iz Seoca. Mje tanin, sigurno poznaje odli no teren, to nam je dalo dodatnu sigurnost. Rijekom smo iza li ispred linije. Kretali smo se skaku u i sa kamena na kamen, ivicom rijeke, tako smo do li do sela Sr ljenci. Tu smo odlu ili da idemo ravno prema ku i koja nije izgorila, i tako izbjegnemo penjanje iznad sela. Na alost, nakon par stotina metara smo nai li na par praznih sanduka od nagaznih mina. Vodi se u tom momentu uko io. Po eo je da se trese od straha. Poku avali smo da ga smirimo ali nije bilo pomo i. ovjek nije htio da ide ni nazad ni naprijed. Jednostavno je samo utio i drhtao. Nakon pola sata ubje ivanje, uspjeli smo ga premuntati da se vratimo nazad, da ide izme u nas i da staje u stope vojnika ispred sebe. Popeli smo se najbli im putem do na e linije ispod Sela ke planine, koja se nalazi iza sela Seoca. Kada smo iza li na na u liniju, momak nije uspio da progovori ni tada. Odjurio je prema selu, a da se nije ni pozdravio sa nama. Mi smo ostali da sjedimo na stijeni i dvogledom osmatramo Okruglicu i okolna sela. Jesenje sunce je upeklo, izvalili smo se na stijenu i le ali. Pri ali smo hrani koje nismo imali i o gladi koja nas je mu ila. Dr ao sam u ruci jabuku, no em sam je razrezao na tri jednaka dijela. Kepa je u tom momentu prokomentarisao - Kako nam ovjek pokvari dan. Da sam bar bombu bacio u rijeku da uhvatimo koju ribu, da je ispr imo sada. - Levatu jedan, gdje si vidio da se riba peca bombom? - U ratu, ako mogu ljude pecati bombom mogu i ribe. ta su to one bolje od nas. - Pa kako nisu, mi se ubijamo od zajebancije a one to ne rade. - Ma jok ne rade, pojedu svoju djecu, da bi nahranile guzicu. Zato bombe u rijeke a ribe na ro tilj. - Vala si u pravu, neka i one osjete rat. Pojeli smo jabuku i nakon toga ponovo nastavili da pri amo o gladi. Crijeva su kr ala i upozoravala nas da komadi em jabuke koji smo pojeli, nismo uspjeli da prevarimo eludac. ubara je gledao dvogledom prema Okruglici i u jednom momentu rekao. - Molim te pogledaj ono stado ovaca. - Da i ta je sa njim? - Ni ta, kontam da odemo da ga ukrademo. - Pa mogli bi, nemam ni ta protiv. ubara se okrenuo prema meni i rekao - Ima li muda da odemo da ukrademo stado? - Imam! - Kepa, ima li ti muda? - Imam! Bez izgovorene i jedne rije i vi e, ustali smo i krenuli prema prolazu na stijeni, kuda je vodio put ispred linije...

EIF AKCIJA

Do li smo do dvojice stra ara koji su bili na smjeni u rovu gdje smo trebali iza i ispred linije. - Momci, mi idemo da poku amo ukrasti jedno stado ovaca. Mo ete nas pratiti, ako nam bude trebala podr ka, da malo zapucate. Ako se ne vratimo, znate gdje smo zaglavili. - Vi ste ludi 100%, poginut ete zbog ovaca. - Bez brige, samo vi uradite kao to smo vam rekli. Sigurni smo da to mo emo odraditi... Krenuli smo ispred linije, kada su nas stra ari zaustavili - Stani te! Mo emo li i mi sa vama? - Bujrum, samo ne odgovaramo za vas, ovo je akcija za na eif. - Ko ga jebe, idemo, ako ni ta da vam budemo podr ka. Vojnici su napustili rov i krenuli sa nama na put. Kretali smo se ve od ranije poznatim pravcima prema Okruglici. Spustili smo se kod Sela Kova i do rijeke i pre li na drugu stranu. Istim putem kuda smo ranije i li na izvi anje smo do li do ivice ume, gdje su nekih dvijestotine metara ispred na livadi pasle ovce. Dvogledom smo osmatrali okolinu. Ispred kole se okupila ve a grupa vojnika. Kao da je do la smjena stra e. Transporter je bio parkiran na raskr u. Desetak minuta smo osmatrali teren. Srce je lagano ubrzavalo ritam. Dvojica vojnika su odlu ili da odustanu od akcije, kada su vidjeli gdje smo do li. ubara im je rekao - Va e je samo da budete mirni a na e je da odradimo posao. Pogledali smo se, stisnuli ruke jedan drugom i mirno iza li iz ume na livadu. Kretali smo se mirno kao da smo na doma em terenu. Pogledao sam u Kepu, koji se po eo smijati. - Levatu jedan, ho e da pogine sa osmjehom na licu? - Ma ega mi sve ovo. Vidi ubare kako hoda, ko da je on vlasnik svega ovoga. Kretanje smo nastavili, pri aju i i dr e i pu ke na ramenima. Pro li smo iza stada ovaca i krenuli lagano da ih gonimo prema umi. Nekih 50m od ume iznenada je po ela pucnjava. Meci su zvi dali oko nas. Ovce su krenule da bje e. Meci su i dalje zvi dali, u po frke sam uo ubaru kako vi e - Majku im njihovu, ovo nas na i ga aju!! Skontao sam i ja tada, da pucnjava dolazi sa na e linije. Ovce su se razletile po livadi, tada su istr ala dvojica vojnika iz ume i pomogli nam da ih utjeramo u umu. Kada smo ut ali u umu po ela pucnjava, sa druge strane iz pravca Okruglice. Jurili smo kroz umu gone i ovce ispred sebe. Tr ale su ko lude, jedva smo uspjevali da ih usmjerimo da idu ispred nas. Uporno su poku avale da se vrate nazad, prema Okruglici. Nekako smo uspjeli da se spustimo do ceste. Kada smo pre li cestu, stigli smo do rijeke. Ovce su stale kao ukopane. Nisu htjele da se mrdnu... Iza na ih le a uo se rad transportera. Meci zvi dali visoko iznad, odkidaju i po koju gran icu. etnici nisu znali gdje se ta no nalazimo u tom momentu. Ovce se nisu mrdale, sa mjesta, stajale su kao ukopane. Tada je ubara uzeo jednu ovcu, podigao je i bacio u po rijeke. Nakon ega su ovce krenule same da ska u u vodu i da idu na drugu stranu...

OVAKO JE TO IZGLEDALO

PODJELA PLIJENA
Pre li smo rijeku i u li u umu iznad ceste. Meci su se i dalje uli kako zuje iznad na ih glava. Progurao sam se kroz stado ovaca i uhvatio ovcu koja je oko vrata nosila zvono. Izvukao sam no iz korica i odsjekao kai koji je dr ao zvono. Nakon toga smo naglo skrenuli naglo u lijevo. etnici su nas u tom momentu izgubili. Pucnjava je odjekivala iza na ih le a dok smo mi i dalje jurili za ovcama kroz umu. Nakon par stotina metara jurnjave uz brdo. Pao sam od umora. Nisam imao vi e snage da di em niti da se kre em. Svalio sam se u grmlje i legao na le a. Brojao sam do deset, te nakon toga ustao. Krenuo sam naprijed, prosto nisam mogao da vjerujem da sam prije desetak sekundi bio tako umoran. Osje ao sam se kao da sam se odmarao deset dana a ne deset sekundi. Tr e i kroz umu i usmjeravaju i ovce ispred sebe, stigli smo do na e linije. Tu je nastao problem. Trebali smo ovce pretjerati preko stazice na stijeni, koje je bila na i kana nagaznim minama. Po to nismo imali izbora, natjerali smo ovce na stazicu pa ta im bog da. Sjedili smo na kraju staze i ekali kada e neka od ovaca nagaziti na minu. Srce je u tom trenutku lupalo ja e, nego u momentu kada smo bje ali sa njima preko livade. Gledao sam u ubaru, koji se smje io, pogledao je u mene i rekao - ta misli ho e li koju isfa irati mina? - Ma neka sada bude ta ho e, va no je da smo ivu glavu izvukli. Kepa je dodao - ta mislite da sada vratimo ove ovce, gdje smo ih na li. Ne to mi ao gazde, ne e mo i zaspati ve eras. Odvalili smo se smijati u tom momentu. Trojica ludaka, le ala su na stazici, u i ekivanju da neka od ovaca stane na minu. Na na u sre u, ovce su u inile pravi podvig, ni jedna nije stala na minu. Polagano smo i mi nakon toga skaku u i sa kamena na kamen, pre li na slobodnu teritoriju. Za par minuta, oko nas se okupio vod vojske. Po eli su svi da daju svoje prijedloge, ta treba u initi sa ovcama. Pustili smo ih da zavr e a onda je ubara rekao - Gospodo draga, dva momka koji su i li sa nama imaju deset ovaca od nas. Ostali samo mogu dobiti metak u elo, jer nas umalo nisu pobili. Niko se nije bunio, tako da smo ovce otjerali do sela Seoca. Tu smo iz stada izdvojili deset ovaca i nastavili put prema bazi. Na Orahovom nas je na punktu zaustavila vojna policija. Nakon kra e rasprave, i prijetnje upotrebe sile, pu taju nas da pro emo. Svugdje li je ista ova policija. Le inari samo spavaju po ovim punktovima i ekaju da ta otmu. Gonili smo stado ispred sebe i izvodili neke gluposti. Kada smo bili nekih kilometar do baze, sreli smo komandira. Gledao je u nas i u ovce koje gonimo ispred sebe. Kada smo mu pri li rekao je - obani jedni nismo ovdje da uvamo ovce, nego da izvi amo.

- obane jedan, samo da zna da smo ove ovce zarobili kod bra e Srba. Komandir nas je gledao, neko vrijeme, nije vjerovao u to to mu pri amo. Mislio je da ga zezamo. Kada sam izvadio zvono iz d epa i pokazao mu, tek tada je povjerovao. Skupa sa nama se vratio do baze. Nakon to smo ispri ali gdje i kako smo zarobili ovce, rekli smo mu i da smo imali problema sa vojnom policijom, koja je htjela da nam oduzme ovce. Tvrdili su da smo ovce ukrali u selu Kadari i. Komandir je rekao da je vojna policija njegov problem. Poslao je vojnika sa mitraljezom u potkrovlje da stra ari na prozoru. Mi smo u li u ba u, izdvojili smo jedno janje i na brzinu ga spremili na ra anj...

BABO
Nakon par sati, taman kada je janje bilo pe eno, pojavila se i vojna policija. Do li su sa pu kama, namrgo enih lica. Sa namjerom da nas zastra e i oduzmu ovce. Komandir ih je pozvao u ku u, na razgovor. Kada su u li po eo je pri u sa njima. - Izvolite momci, bujrum mo ete jesti sa nama. - Ne hvala, mi smo do li zbog ovaca, koje treba oduzeti. - Ovce su na e, tako da nema te ta oduzimati. Mi smo ih zarobili tako da emo ih isto tako i odbraniti ako treba. - Znate ovo su Muslimanske ovce, ukradene iz sela Kadari i. - Ovo su ovce iz sela Okruglica koje su moji diverzanti zarobili. Imamo cijelu liniju za svjedoke. - Dobro, mo emo li uzeti izjave. - Nema problema. ....... - Kako se zovete? - .... - Sta vam je ...? - Babo! - Pa to nam niste rekli prije, da vam je on babo. Ma nema problema momci, mi smo se malo alili. Kakve ovce, nismo mi do li zbog ovaca, nego onako, evo i hljeba smo donijeli, valjda ima i ta ljuto da se popije usput. - Pojesti se mo e, alkohola nema. Vojni policajci su uzeli po par zalogaja mesa i oti li nazad. Nisu uspjeli ni da se pozdrave kako treba, o ito je da im se urilo da to prije pobjegnu od nas. Mi smo nastavili sa fe tom. Budalesali smo kao i obi no. Na kraju smo se povukli i pospali. Pred zoru nas je sve u spavaoni probudio ubara koji je u snu pjevao - Ovce mojeeeeee, lijepeeee ovceeeee. Moje ovceeeeee!!! Padali smo od smijeha, dok je ubara i dalje pjevu io. Na kraju se prevrnuo na drugu stranu i nastavio sa hrkanjem. Komandir je odredio da jednu tre inu ovaca moramo podijeliti sirotinji. To smo i u inili ovih dana. Najsiroma nijim familijama u selu i okolini smo podijelili po jednu ili vi e ovaca. Par ovaca smo prodali da kupimo TV i jo neku opremu za bazu. Ostatak smo zadr ali da imamo za nas. Popravili smo ogradu na imanju, tako da ovce mogu slobodno da pasu okolo...

GENETIKA
Sjedili smo ispred ku e za stolom, kada su se ispred nas pojavile dvije djevojke. Jedna je bila visoka, duge plave kose, sa e irom na glavi, utegnutih bokova izlizanim leviskama. Buljili smo u njih, dok su se kretale putem prema nama. Kada su se pribli ile pogledao sam u Kepu i rekao - Da li vidi negdje konja u blizini? - Ne vidim, za to? - Kontam da se ne snima ovdje neki kaubojski film. - Snima sigurno, samo to mi nismo ni sporedne uloge u svemu ovome. Djevojke su pro le putem ispred ku e i produ ile dalje prema Brezi. Izgleda da su na liniji negdje na emerskoj planini. Sigurno su u Ilija koj brigadi, negdje u rejonu Vi njice. Zezali smo se poslije da bi i mi trebali da se prekomandujemo kod njih u etu, jer bi bilo pravo osvje enje imati njih za suborce. Sino smo napravili malu zamku Dje aku. Na ao je neku djevojku u selu, tako da se ku i vra a kasno skoro svaku no . Postavio je merdevine uza zid, uz koje se penje, nakon ega se kroz prozor uvla i u potkrovlje. Sino smo mu sakrili merdevine i spustili poklopac na prolazu u potkrovlje. Kada se vratio, iz sela, u unjao se u ku u, a da nije upalio svjetlo da ga nebi neko skontao. Na vrhu drvenih stepenica je imao bliski susret sa poklopcem. Nakon udara,

poklopac je izbio iz le i ta koji je nakon toga pao na pod. Izgleda da je udar bio estok, fleka na glavi je pravo velika. Svi su se pravili da spavaju, niko ni rje i nije progovorio. Jutros svi ute, niko ga ak ne pita ni za fleku na glavi. Proteklih dana je bilo zanimljivo posmatrati ljude koji su dolazili da prepoznaju ovce. Svaki od njih je tvrdio da su to njegove ovce koje su mu etnici otjerali 1992. Jedan od njih je zasjenio sve druge svojom izjavom - Ovo je janje od moje gare, koju su mi etnici otjerali 92. Ma siguran sam 100% da su ovo moje ovce. Ako mi ih ne date tu it u vas. Kome li e nas tu iti? Ba bih volio vidjeti ko je nadle an za utvr ivanje genetike ovaca. Sve je ovo iznenada postalo pravo zabavno. Smjenjivali su se jedan za drugim experti za ovace i njihovo porijeklo. Upoznao sam dosta imena sela i vrste ovaca koje su rasle u tim krajevima. Na kraju sam skontao da je u svim selima rasla ista pasmina ovaca, mada su svi koji su do li tvrdili da je samo u njegovom selu bilo ovaca ove rase i da su je ba nekim slu ajem samo oni imali. Ovih dana je do lo i do prvog raskola u jedinici. Komandir je odlu io da vrati par vojnika nazad za Sarajevo. Zbog nezadovoljstva njihovim u inkom na terenu. Prvi je stradao novajlija. Komandir ga je eliminisao i vratio nazad za Sarajevo. Drugi na listi je Brko. On je sljede i koji e morati napustiti jedinicu. Izgleda da je kona no i komandir shvatio da ovako vi e ne ide. Ja mislim da je prekasno, po to se u me uvremenu puno toga nakupilo me u rajom. Od po etka su po eli problemi, tinjali su svo ovo vrijeme. Dok su jedni gulili na terenu, drugi su uspjevali na i hiljadu i jedan razlog kako da se izvuku. Ovih dana bi trebao da do e i komandir ete iz Sarajeva u posjetu. Nakon toga emo nadam se znati ta i kako dalje. Mi smo ovdje i pored svih problema uspjeli da odradimo vi e nego dobar posao. Sada e sve ovo trebati prezentirati na pravi na in odgovornim koji e odlu iti ta e se dalje uraditi na ovim prostorima..

SUKOB
Prije par dana sam i ao u Zenicu sa ubarom. Logisti ar nam je kupio TV i kasetofon od uli nih preprodava a. Od Dobrinja do baze nismo uspjeli uganjati nikakav prevoz. Prevalili smo cijeli put pje ke. Iznad sela Koritnik, bacili smo TV u bun, vi e nismo imali snage da ga nosimo. Dok smo se odmarali, par kapi ki e je pokvasilo zemlju. Vratili smo se po TV i nekako ga ipak donijeli do baze. Imam osje aj da su mi sada ruke du e desetak centimetara. Usput sam pazario no od ubare. Nestalo mu je cigara, tako da je kona no popustio i predao mi no u zamjenu za 5 kutija Ronhilla. Zeznuo sam se to sam mu dao cigare, sada me ugu i dimom. Imam osje aj da ne gasi cigaru, samo jednu na drugu tikla. Jedina sre a je to mu ovo ne e dugo potrajati. Faruk je stigao iz Sarajeva. Imali smo neke sastanke, ni ta u biti nismo dogovorili. Ova jednica me sve vi e podje a na brod koji bi se raspao pri udaru o malo ja u hrid. Samo zahvaljuju i Faruku i njegovoj sposobnosti, opstajemo. Jo uvijek uspijeva da dr i pod kontrolom sve na e gluposti, koje se iz dana u dan gomilaju. ta o ekivati od nas, djece koja samo ele da ive neki normalan ivot. Svi nam pri aju o nekom ivotu prije rata, mi nekako sanjamo da i mi do ivimo sve to. Mada godine prolaze i nema anse da mi pro ivimo sve ono to su oni pro ivjeli. Mi smo generacija koja ne e imati ni ta lijepo iz mladosti ispri ati budu im generacijama. Sve to e pre ivjeli u svemu ovome imati da ponudi su sje anja , sje anja na jedan period, kada je sunce bila jedina svjetlost koju smo imali prilike vidjeti. Poku avamo svo ovo vrijeme da ivimo dvostruki ivot. ivimo ivote ratnika i ivote tinejd era. Te dvije li nosti stalno dolaze u sukob. Jedan dio nas eli da ivi ivot punim plu ima, drugi dio mora da ratuje. Poku avamo da pobjegnemo sami od sebe. Trudimo se, ali od toga nema ni ta. Ma gdje da odemo, ma gdje da se sakrijemo, bi emo tu, skupa sa svojim problemima, osu eni na ekanje nekog boljeg vremena, koje e onim koji pre ive mo da donijeti ne to bolje i pametnije. Naj alosnije to se na kraju problemi koje imamo sami sa sobom reflektuju i na jedinicu. Bez ikakvog valjanog razloga, stvara se podjela me u nama. Jedini krivac za sve probleme su na e godine. Premladi smo za ovaj teret, ne mo e vi e pod ovu ko u, treba nam odmor od svega ovoga. Predugo ivimo sa izmama na nogama. Imam osje aj da su nam noge prerasle i da tra e put kako da se oslobode okova u koje smo ih stavili. Kao da su osjetile je ovo trenutak kada bi se mogle osloboditi i krenuti na put, bez straha da e nagaziti na neku skrivenu minu. U svemu ovome, samo je jedno izvjesno a to je da je izgleda do lo do ''Zbogom Slivno '93 i crveni priglavci''... Neki novi putevi se otvaraju pred nama. Gdje e nas odvesti, to niko od nas ne mo e ni naslutiti...

GATARA

Pro etali smo se ovim prostranstvom. Ovdje smo do li u neki drugi svijet rata. Koji se u potpunosti razlikuje od Sarajeva. Linije ili bolje re i da nema linija odbrane u rejonu Ni i ke visoravni od strane etnika. Koliko su jake, najbolje govori ideja komandira izvi a kog voda. Htio je da obu e etni ku maskirnu uniformu, i da sa par vojnika ode u neko etni ko selo, da bude on obraz i da provede par dana kod njih u gostima. Usput bi im pri ao epske pri e kako je ratovao sa usta ama i turcima. Siguran je da bi fol uspio. Ja se sla em isto sa njim, da bi mogla pro i ta zezancija bez problema. Isto kao i kod nas, uvijek se na e neko ko e ugostiti par vojnika, a da nema pojma ko su i ta su. Lagano napu tamo bazu, ostavljamo iza sebe ova brda i doline. Do prolje a ko iv ko mrtav. Sigurno se vi e ne emo okupiti ovdje, bar ne na ovakvom zadatku. Komandir ima odli an plan za rje enje problema blokade Sarajeva. Da li e ga neko u komandi saslu ati i prihvatiti ne to od njegovih prijedloga ostaje da se vidi. Mi smo odradili ono to je bilo do nas. Ovo je u jednu ruku previ e, jer smo se snalazili za sve sami, sa druge strane smo mo da mogli i vi e, ali sa tim vi e ne znam ni sam ta bi. Pomo u logistici koju su nam obe ali dati u Sarajevu je na terenu izostala. Osim par bundi i izama, nismo dobili ni ta vi e. alosno je sve ovo, kao da je ovo na privatni rat a ne rat za dr avu. Sve ovo uti e i na moral ove jedinice. S pravom se mnogi pitaju da li sve ovo ima smisla i da li vrijedi vi e i za koga stavljati ivot na kocku. Ako drugima nije stalo do toga da mi odradimo zadatak koji nam je povjeren, to bi se onda mi ovoliko trudili i sekirali. Ovim na im terenom smo dobili neku sliku organizacije na e Armije. Prije bih rekao dezorganizaciju. Trebat e jo puno krvi da se prolije, da ovo to mi imamo preraste u pravu Armiju. Do tada, ostaje da svako od nas daje svoj maksimum. Valjda je to i jedini na in da opstanemo. Li e je preko no i po elo da opada. Okolina se totalno mjenja. Ovo su posljednji dani izvi anja u dijelu gdje je bjelogori na uma. Odluka je done ena, jedinica treba da se vrati nazad u Sarajevo. Prva grupa vojnika ju e je oti la u pravcu Sarajeva. Faruk je sa vojnikom Baby Face oti ao za Visoko. Ovdje se vi e ne e vra ati. Za par dana bi trebala i druga grupa da krene prema Sarajevu. Ovih par dana je sve nekako tu no. Lokalna gatara u selu nam je nabacila neku uhvu, da e neko od nas brzo poginuti. ak je imenovala osobu, koliko god ovjek ne vjeruje u to, opet nekako ne mo e da pre e preko svega toga. Luda ena, ne znam koji je avo ovih par vojnika tjerao da idu kod nje, da im prori e budu nost. Sa ovim nismo ni ta dobili a ni rje ili osim stalnog optere enja u glavama. Gledam kroz prozor okolinu koja danas izgleda sumorno. Oblaci su se zaka ili za okolna brda. Sitna ki a koja pada ve par dana, okolinu je pretvorila u jednu veliku kalju u. Gdje god da iza e ispred ku e, upadne u blato. Sve one ljepote od jesenas, preko no i su nestale. Sada smo tu, zaglibljeni u blatu, ekamo poziv, koji e nas pokenuti i odvesti u neki novi svijet rata. Bilo bi dobro, kada bi imali alternativno rje enje ali na alost nemamo izbora. Imamo samo zagarantovan rat, da li ovdje ili na nekom drugom rati tu svejedno je. Nijanse odlu uju o tome na kom rati tu je lak e a na kom te e. esto se de avalo da ono to nam je u jednom momentu izgleda super, ve sutra se pretvori u pravi pakao.

STARAC
Prije tri dana i druga grupa vojnika uputila se prema Sarajevu. Dje ak je htio da se eni, ali je odustao u zadnjem trenutku. Obe ao je djevojci da e se vratiti po nju iz Sarajeva. Ne vjerujem ba u to ali sve je mogu e danas. Kepa i ubara su sino stigli iz Zenice. Planirali su i oni da idu nazad, za par dana ali su odustali, jer su nam javili da e biti akcija ovih dana u rejonu Okruglice. Sino je dolazi kurir da nas pita, da li emo i mi u estvovati. Da li smo mu potvrdan odgovor. Samo da nam javi, gdje i kada da se javimo. Spremili smo snajper, RPG i automatske pu ke. Danas bi trebao kurir do i da nam ka e gdje treba da se javimo. Sada sjedimo ovdje, odlu ili smo da najmla eg lana ne vodimo sa sobom. On e ostati u bazi, nas trojica idemo u akciju. Nije mi samo jasno ta se ima napadati u tom rejonu. Nema linije koju bi ovjek napao. Jedino se mo e uletiti u selo i rastjerati ono malo vojske to tamo ima. Usput bi morali naletjeti na nekog civila, to nebi bilo ni malo zanimljivo. Nije mi ba sve to jasno ali valjda bude bolje, kada ujem plan akcije. Popodne smo igrali fudbala, na livadi iznad baze. Kurir se nije pojavio. Izgleda da neko ne eli da nas vidi u toj akciji. Sutra ujutro bi trebala da bude akcija. Smije no mi je sve ovo, mi smo jedini koji znaju sve detalje na ovom terenu a izgleda da ne emo biti pozvani da u estvujemo. Ako ni ta mogli smo vojsku provesti gdje po ele bez ikakvih posljedica. Ovako samo prave budalu od sebe a i od vojnika. Zbog ovakvih gluposti, lahko mo e neko da strada. Sve je ovo naopako postavljeno. Ostaje nam da ekamo, mo da se kurir pojavi u toku no i. Na alost sino se kurir nije pojavio. Danas smo sjedili iznad ku e i ekali pucnjavu, koja se trebala uti iz pravca Okruglice. Osim par haubi kih granata, ni ta se vi e nije ulo. Izgleda da je ovo bila jedna od onih akcija zatromblonaj, zarafalaj i bje i nazad. Zna i jo jedna totalno bespotrebna avantura. Nikakve koristi od svega ovoga. Sigurno nisu ni ta uradili osim to su

probudili uspavanu vojsku. Bolje bi bilo da su ostavili sve u stanju mirovanja, kako je i do sada bilo. Ako se ve ne to planiralo, onda je to trebalo da bude operacija ve ih razmjera, koja bi eliminisala ovaj d ep i tako spojila liniju prema Crnoj Rijeci. Nemam vi e snage da razmi ljam o svemu ovome. Kepa i ubara su danas odlu ili da e ostati du e, tako da emo skupa nazad za Sarajevo. Dolazio nam je esa, poznati starac iz sela. Bez njega bi selo bilo totalno nezanimljivo. ovjek svaki dan posti, ja mu dajem po dvije cigarete svaki dan. Jednu koristi za iftar a drugu za sehur. Danas je do ao da prijedlogom da zamjeni jednu ovcu, sa jednom iz na eg stada. Rekli smo mu da dovede ovcu, pa emo onda da pri amo. Kada je stigao, doveo je neko malo janje. Zezali smo ga da mu je ovca mala, mr ava... na kraju smo pristali da mu damo ovcu u zamjenu, ali pod uslovom da nam donese kesu jabuka. Zamjenu smo obavili, samo jer je esa jedna predobra ljudina. ovjek je pun energije, kao i raznih zanimljivih pou nih ivotnih pri a. Za sebe ima obi aj re i da je gazda sela i kako ka e Ko nije pro ao 45 minuta esine kole u selu, ostao je do kraja ivota seljak' Vrijeme prolazi, mi smo od komandira dobili naredbu da nastavimo sa izvi anjem. Dao nam je upute ta treba jo da provjerimo. Planirali smo krenuti ve od sutra na teren, da poku amo da ovo zavr imo to prije...

CRNA RIJEKA
Sjedio sam danas popodne na Polomu, sa vojnicima na liniji. Gledali smo nesvakida nji prizor. etnici su u spektakularnoj akciji uletili u selo Crna Rijeka. Gledali smo dok su tenkovima u juri u u li u selo. Helikopter im je davao podr ku. Sve je me ovo podsjetilo na Titu i one snimke vojnih vje bi, gdje on sa generalima sjedi zavaljen u stolici na nekom brdu sa dvogledom u ruci i gleda kako njegova JNA uni tava sve pred sobom. Stim da sam ovaj put ja glumio Titu, a ovi vojnici oko mene generale, jer nisu imali dvogled, pa su se morali grebati od mene. Na alost na a predvi anja su se obistinila. etnici nisu bili tako naivni. Nakon pada Vare a, morali su malo pro iriti teritoriju. Jo jedna d amija je danas odletjela u vazduh. Ne mogu nikako da ih skontam, za to uvijek prvo sru e d amiju, pa onda idu dalje. Niko se na liniji nije ne to posebno nasekirao zbog pada ovog sela. Kao da je to ne to to se de ava nekom sasvim drugom, i u nekom drugom ratu. Sigurno je veliki broj zarobljenih stanovnika, nisu imali vremena za bje aniju. Mi smo odlu ili da ostanemo sa vojnicima na Polomu. Ovdje je stanje pripravnosti. Mogu e je o ekivati napad etnika i na ovaj dio linije. Ispred linije, smo provjerili minska polja. Popravili kamufla u na MRUD-a. Nakon toga smo organizovali stra u, po dvojica vojnika u svakom rovu. Mi smo isto pristali da dajemo stra u, jer je situacija vrlo ozbiljna i nije ba preporu ljivo biti opu ten. Pogotovo u svitanje zore. Tada je najopasnije i mogu e je o ekivati napad. Dogovorili smo se isto da pred zoru, niko ne bude u rovovima, nego da iza e u tran e. Prvo to bi bilo na meti su rovovi, zbog toga je bolje da budemo van njih. Tokom no i se mogao vidjeti plamen, kako guta ku e. Jutros je nastavljeno sa spaljivanjem ku a u zauzetom selu. Na na em dijelu linije, no je pro la mirno, prema nama nije ispaljen ni jedan metak. Borbe na Olovskoj strani rati ta su nastavljene u ranu zoru. Sjedili smo sa diverzantima iz Ilija ke brigade. Dva tipa su me nasmijala do suza, jedan se zove irli a drugi je Mr o, ka e da je brat od rahmetli Hakije Mr e. Tipovi su ludi totalno, cijelo vrijeme su budalesali. Od nekuda su izvukli litar ljive, tako da su pili cijelo vrijeme i igrali remija. Meni je muka vi e od remija, tako da vi e ne mogu da podnesem da igram ovu igru. Svaki put, kada uzmem karte u ruke, sjetim se svih onih dana iz 1992 kada nam je remi bio sve. Puno prijatelja sa kojima sam igrao ovu igru, vi e nije me u ivim. Zbog svega toga ne mogu da se koncentri em na igru. esto umjesto da pratim karte, moje misli vra aju scene pro losti. Tako da je bolje za mene da remi jo neko vrijeme ne igram. Dok se kod nas na liniji smjenjuju stra e, jedna za drugom, na liniji preko puta nas se smjenjuju artiljerijsko pje adijski napadi. Komanda ovdje ne dozvoljava da se bilo ta uradi. Izgleda da smo osu eni na ekanje, kao i uvijek do sada. Ko zna, ako jo koja litra ljive od nekuda izroni, ne bih se udio da Ilija ani krenu u kontra napad. Mi smo planirali jo ve eras preno iti, nakon toga idemo nazad u bazu...

OBLACI
Popodne smo odlu ili da krenemo prema bazi. Ostavili smo iza sebe borbe koje su se vodile u rejonu sela Zubeta i Ravne. Niko ovdje jo uvijek ne uzima ne to previ e srcu sve ovo. Ve sutra smo planirali da se vratimo nazad na Karaulu. Plan je da odemo na izvi anje iza sela Kunosi i, ako bude kakva odluka done ena o napadu, da imamo

spreman i taj dio terena. Mislim da bi sada bilo pravo vrijeme za to. Jeste da su etnici sada u punom zamahu na ovom terenu ali bi ih se moglo napasti sa le a. Ne vjerujem da o ekuju napad na ih snaga, jer se nije primjetilo nikakvo poja anje u ovom rejonu. Dok smo ve eras sjedili u bazi, kod nas su do li irli i Mr o. Do li su pijani ko letve. Nakon par minuta, za njima je do ao i neki ovjek iz sela. Vri tao je i pitao nas da li smo vidjeli dvojicu vojnika, da su pro li ovuda. Rekli smo mu da nismo vidjeli nikoga, nakon ega se ovjek vratio nazad u selo. Kada smo u li u ku u njih dvojica su padali od smijeha. Tada su nam ispri ali, kako su u li u talu sa namjerom da ukradu ovjeku tele, po to nije bilo teleta, odvezali su kravu i krenuli da je istjeraju iz tale. Na samom izlazu iz tale, ovjek je zagalamio, tako da su pobjegli a krava je ostala. Donijeli su i fla u alkohola sa sobom. Nakon to su se ubili od alkohola po eli su da se sva aju. Malo je falilo da ne do e to tu e izme u njih dvojice, ali smo ih nekako uspjeli smiriti i otjerati na spavanje. Jutros su nakon doru ka napustili bazu. Mi smo odlu ili da popodne krenemo ponovo na Karaulu. Plan nam je da izvidimo prolaz iza Kunosi a, prema Okruglici. Dobili smo potvrdu da je i druga grupa vojnika stigla u Sarajevo. U Fojnici su se ovih dana vodile estoke borbe izme u HVO i Armije. Po pri i jednog policajca iz sela, HVO je koristio etni ke tenkove za napad. Svakim danom rata sve vi e postajem svjestan da ovaj rat nikome nije trebao. Dok je tre ina Hrvatske pod okupacijom, ovdje etnici i Hrvati imaju vi e nego odli ne odnose. Sve ovo je zna i odredila neka vi a politika, koje mi obi ni smrtnici nikada ne emo biti svjesni. Naje im se kada pomislim koliko je ljudskih ivota do sada izgubljeno, koliko je familija za uvijek unesre eno, fabrika uni teno... itave generacije su osaka ene... Sve to zbog ega? Da li e nam sutra biti bolje nego to je bilo prije ovog rata? Ja ne to ne vjerujem, svi oni koji pre ive morat e po eti iz po etka u nekom drugom svijetu i nekom drugom mjestu. Kao to su ovih dana sela Crna Rijeka, Zubeta, Ravni sravnjena sa zemljom, tako e sutra isto biti neka druga mjesta sve dok ne budemo imali ravnu Bosnu. Kako je po elo ne e nam dugo jo trebati da je cijelu pregazimo i o istimo od nas samih. Vrijeme obla no, oblaci su se spustili nisko. Vrhovi emerske planine se ne vide od njih. Nadam se da e ki a pri ekati da do emo do Karaule, da bar ne moram no provesti u su enju odje e. Kre emo na put, im hljeb bude pe en. Nadam se to prije, ne putuje mi se danas po ki i...

SAMO A
Protekla dva dana sam proveo u Zenici kod brata. Na alost, nisam ga na ao kod ku e, bio je na rati tu. Nedavno je preselio sa familijom u neku ku u, koju su mu dali prijatelji Hrvati. Veliki problem im predstavlja hrana, u asno se te ko snalaze za nju, skoro da nemaju ta jesti. Snaha mi je kroz pla pri ala da je prije par dana Almica plakala, tra ila je komad hljeba a ona joj nije imala dati. Sre a pa je brat nakon par dana do ao i donio ne to hrane iz Tar ina od roditelja. To me pravo pogodilo, ve par dana samo razmi ljam o tome. Dok sam bio u Zenici, nisam previ e hodao okolo, bio sam skoro cijelo vrijeme kod kom ije Krune, igrali smo karti. Pokazivao mi je nacrte brodova za izradu maketa. Da imam vremena, rado bih uzeo da napravim jedan, ima par pravo zanimljivih brodova. Po prvi put od kako sam oti ao iz Sarajeva, uo sam se sa misterioznom djevojkom. Malo je bolesna, to nije ni udo. esto se pitam od ega ovaj narod ivi, kada se malo zagleda u ljude, vidi kosture koji hodaju. Nevjerovatno kako se mo e ovjek navi i na sve, pa i da ivi skoro bez hrane. Drago mi je da sam se uo sa njom, nakon dugo vremena. Drago mi je i to to nisam zaboravljen, tamo daleko. Ipak postoji neko ko ponekad pomisli bar na trenutak na mene. Na alost uo sam i jednu lo u vijest. Amid i mi je podletio pod auto, kada se vra ao sa stra e. U snje noj oluji nije uo rad motora, tako da ga je pokupio kombi koji je jurio bez svjetala, kroz no . U asno je nastradao. Ima pravo puno lomova. Do sada je imao tri operacije, ubrzo bi trebao da ima jo dvije. Izgleda da e najmanje narednih est mjeseci ostati u bolnici. Nadam se da e uspjeti nekako da se oporavi, jer po ovome to mi je sestra ispri ala ne izgleda nimalo dobro. Sada je 23h, sjedim u ku i, ki a napolju pada, vjetar duva, grmi... struje je nestalo, vjetar koji nagurava zrak u sobu, leluja plamen na svije i. Dok sam posmatrao svije u, od nekuda je u la ma ka u sobu, gledao sam je mirno kako se unja po podu, i ide prema meni. Pustio sam je da pri e na nekih metar od mene, gdje stala, podigla glavu i gledala u mene. Munja koja je sjevnula, obasjala je prostoriju, nakon ega se prolomio udar groma. Ja sam u istom momentu vrisnuo. Ma ka je prestravljena sko ila i nestala brzinom svjetlosti iz sobe. Neki strah me obuzeo nakon toga. Nekako me sve ovo podsje a na scene iz horor filmova. Ustao sam, te lagano uzeo pu ku, repetirao sam je i stavio pored sebe.

Ki a je me uvremenu ubrzala padanje, izgleda da e ovaj 16.12.'93 biti upam en jedino po poplavama. Samo a mi je izgleda bila potrebna. Svi su negdje oti li, a ja sam tu ostao, namjerno da se malo odmorim. Odavno ve nisam imao priliku da se malo osamim, da porazgovaram sam sa sobom, da otvorim du u i da ka em sam sebi ta me boli i ta me ti ti. Druge ne mogu tu iti sa takvim glupostima, oni dovoljno imaju svojih briga. Mnogo toga bih mogao da napi em u ovaj dnevnik, toliko da ne znam da li bih ikada prestao pisati. Toliko se toga nakupilo u meni. Dok drugi misle da mene ba briga za sve, ja se u asno sekiram. Jednostavno moj spolja ni izgled ne odaje moj unutarnji nemir. Bojim se za familiju, sebe sam ve davno halalio, ali stalno razmi ljam da li bi mati mogla pre ivjeti da se nekome od nas ne to desi? Svaki put kada pomislim na nju, vidim njeno uplakano i zabrinuto lice, kada me ispra a na put. Jasno joj se u o ima mo e pro itati strah. Koliko je samo majki, koje svoju djecu ispra aju na put u nepoznato. Koliko ih strepi, slu aju i podmukle detonacije koje dolaze sa rati ta. Mislim da je najte e biti majka u ovom ratu, puno te e od vojnika u rovu. Neka nam je svima Bog na pomo i u ovom poreme enom vremenu..

VRIJEME
Danas je moja reda za rad u kuhinji, tako da sam stavio kupus da se kuha za ru ak. ubara i Kepa su oti li da gledaju TV, struja svaki dan do e popodne u 3h, i bude je do 7h ujutro. Na TV kod Srba samo muzika, pu taju nekakve narodnjake po cijeli dan. Bora orba pjeva sa Malim Knind om uti uti ujo ubit u te ja, zna li onu na u sti e vojvoda...'' ovjek koji me najvi e razo arao od svih likova u ovom ratu. Za to je nekome poput njega trebalo da padne ovako nisko? Nekada je pjevao polupesnik i bolesnik: bilo ta mogao sam biti ja udno je to da je izabrao da bude bolesnik, umjesto pesnik. Meni je lagano dosta svega ovoga. Predugo sam na jednom mjestu, osje am u svakoj pori tijela elju za nekom promjenom. Vrijeme je da se krene na neki novi put u nepoznato, gdje emo ponovo morati tra iti znakove i smjernice, koji bi nas odveli do nekih novih uzbu enja. Tamna kotlina mi nedostaje, volio bih da mogu da sjednem na neko brdo i da pogledam prema njoj. Volio bih vidjeti da li je jo uvijek tamna i nesretna, kao onda kada smo se oprostili. Sino sam sanjao rodnu ku u. U ao sam u podrum, i krenuo da uzmem jabuku sa police. Iznenadio sam kada sam ugledao mi a, kako stoji na jabuci. Uzeo sam neki eki i udario ga, tako da se skupa sa jabukom raspao u komadi e. Nakon toga se ispred mene pojavio jo jedan mi , ponovo sam zamahnuo ali ovaj put, nakon to sam ga udario, on se raspao, tako da je iz svakog komadi a isko io novi mi . Udarao sam bespomo no eki em oko sebe, ali mi evi su navirali sa svih strana. U trenutku kada sam bio skoro pri kraju snage, probudio me ubarin glas - to nisi ugasio TV!? Otvorio sam nekako o i i ugledao ubaru ispred sebe, kako upa kablove od TV. Nakon toga je oti ao do najmla eg vojnika i po eo da ga davi. Vikao je na njega zbog televizora koji je ostao upaljen protekle no i. Po eo sam i ja da vi em - ubara, probudi se, halooo! Okrenuo se nakon toga, prema meni. Popustio je vojnika, koji je izbezumljen od straha gledao prema njemu. Vratio se na krevet i nastavio spavati. Vojnik kojeg je davio do prije par sekundi, uzeo je vre u za spavanje, ustao i prebacio se na krevet na drugoj strani prostorije - On nije normalan, jednog dana e nas u snu sve pobiti. - Nismo ni mi ni ta bolji. Svi smo mi ve podobro odvalili izgleda. Ja sam nekakve mi eve sanjao, da me progone. Da ubara nije po eo da upa kablove, ne bih se uspio odbraniti. - Sa kakvim ja budalama boravim ovdje Popodne sam oti ao do obli njeg Srpskog groblja. Grobovi zarasli u korov, par prezimena se smjenjuje, na natpisima. Vjetar je raznosio suho li e i tako remetio besprijekornu ti inu koja je vladala. Grobovi, mezarja... kako ih ve nazivamo ostaju kao jedino svjedo anstvo na eg postojanja. Kao djete esto sam i ao na Rimsko vojno groblje, kako smo ga zvali. Pitao sam se tada kako li su izgledali vojnici koji su tu pokopani. Zami ljao sam ih kao junake, sa kopljima, sabljama, titovima, na konjima kako u grupama ja u o uvanim pokaldrmljenim stazicama u blizini groblja. Zami ljao sam ih kao neuni tivu silu, pred kojom se sve ru i i pada. Danas vidim da je vojnik u ratu na samom dnu, ispod toga ne postoji ni ta vi e, osim smrti. Ovaj rat je sa sobom donio i novu modu. Ru enje vjerskih obejakata i prekopavanje grobova. Ono to je vijekovima stajalo kao svjedok jednog vremena, sada se uni tava. Poku ava se izbrisati svaki trag, postojanja jedne civilizacije, naroda... Ne kontam, puno toga u zadnje vrijeme. Ne kontam kako neko mo e initi zlo in nad onima koji su ve vijekovima mrtvi. Ne kontam ja puno toga, ali zar ima neko ko mo e da skonta bilo ta ovih par zadnjih godina. Pogled sam spustio, prema listu koji je podletio pod izmu, treperio je, poku avaju i da se oslobodi iz smrtnog

zagrljaja sa vojni kom izmom. Kapi ki e su me natjerale, da podignem nogu i da ga pustim da se oslobodi, te tako nastavi svoj put prema kona nom kraju... Vrijeme proti e pored nas, br e nego to to mo emo i zamisliti. Ko zna mo da se ubrzo sretnemo na nekom drugom svijetu i nekoj drugoj dimenziji...

VOJNIK SRE E
ubara je u selu glumio majstora pred trebama, tako da je kuci donio pokvareni kasetofon. Po to od alata imamo samo pribor za i enje pu ke i alat na d epnim akijama, uspjeli smo da pokvarimo i ono to je radilo do tada. Da bi smo se izvukli kod djevojaka, rekli smo da je pregorio neki dio, te da nam treba novi da bi ga zamjenili. Po to je pri a upalila, sa sobom smo jutros ponijeli kasetofon u Brezu, da usput na emo nekoga ko popravlja ove sprave. Do li smo oko 9h u Brezu. Sa sobom smo ponijeli i dio opreme, koju treba da predamo u logistiku. Tu smo dobili informaciju da u brigadi ima majstor koji popravlja za Armiju sitne popravke na elektronskim spravama. Oti li smo do kole, gdje je majstor bio smje ten. ubara je oti ao u zgradu da ga potra i a ja sam ostao da sjedim sa starijim ovjekom u portirnici. Deduka me gledao neko vrijeme, gledao je u maramu oko glave, potom u nau nice u mojim u ima. Zatim bi bacio pogled na snajpersku pu ku koju sam dr ao u krilu. Dugo je skupljao hrabrost da bi me ne to pitao - Jesi li ti onaj sa onog spota vojnik sre e, sto daje onom djetetu okoladu? - Nisam, to je viki ev specijalac, on je sada ovdje na emerskoj planini u Ilija kim diverzantima. - Znam ja da je on ovdje, ali ja mislim da si to ti. - Nisam deduka, zamjenio si me sa njim, samo se isto e ljamo. Deduka je nastavio da pri a. Vidio sam da ga ne mogu ubjediti da ja nisam specijalac sa spota. Tako da sam odustao, pustio sam ga da misli ta ho e. Nakon to je sebe ubjedio da me provalio i da sam ja 100% specijalac sa spota, po eo je da postavlja druga pitanja. - Je li precizna ta sprava? - Zavisi na kojoj daljini, i kako je pravilno koristi . - Mogu li pogledati kroz taj durbin? Dao sam mu pu ku, deduka je gledao kroz optiku po okolnim objektima, koji su se nalazili ispred nas, nakon toga je malo pro arao pogledom po parku... Da bi mi nakon toga vratio pu ku. - Dobra pu ka, mo e muhu me u o i pogoditi sa njom. - Mo e, ako se muha uvu e u cijev. - Nego de ti meni reci, koliko si etnika skinuo do sada? - Ne znam deduka, ja ispalim metak a da li sam pogodio ne vidim. - Kako ne vidi , nemoj meni toga. Jesi li bar jednog skino? - Mo da, nisam siguran. - Ma folira ti mene, vidi kako se vidi kroz to, ne mo e fuliti. - Nema se deduka kada gledati da li si pogodio, mora se pomjeriti da te ne otkriju. - U pravu si, ja sam uo da je biti snajperista najopasniji posao u ratu. Ako se ne prebacuje i ne mjenja polo aj, ivi samo 5 min. Nakon toga si sigurno mrtav. - Zna i ja sam se dobro prebacivao, im sam jo uvijek iv. Razgovor je prekinuo ubara, koji se pojavio sa kasetofonom u ruci i osmijehom od uha do uha. - Radi ko nov, ima sve trebe da budu moje sada. - Da nisi mo da mislio, svi pokvareni kasetofoni u selu e ti do i na popravku. Pozdravio sam se sa dedukom i krenuo dalje. Deduka je istr ao za mnom iz portirnice i po eo da vi e. - Sretno!!! uvaj se, prebacuj se!! Zapamti, snajpersita ivi samo 5 min!! Dovikivao je deduka za nama. ubara me pogledao i odmahnuo rukom - ta je ovom, kakve si mu tablete dao, ta ovo pri a... - Ma deduka se ufuro, da sam ja onaj snajperista sa spota vojnik sre e. - Hajde nije prvi ni posljednji koji te povezao sa njim. - Znam da nije ali sto me kakva treba ne zamjeni sa njim pa mi se ne baci u zagrljaj, nego uvijek neke deduke. - Nau i popravljati kasetofone, bolje bi ti bilo nego to glumi specijalca. Na povratku smo svratili u po tu u Brezi. Dok sam ekao da se nekako uspostavi veza sa Sarajevom, pri la mi je jedna od ena koje su isto ekale u redu za telefon - Sine izvini to te pitam ovo ali da li si ti onaj momak iz onog spota vojnik sre e, to daje onom djetetu okoladu? - Nisam, to mi je brat blizanac. - Kako li ite, bo e dragi. Je li on iv?

- Jeste i on je tu, samo je danas na terenu. - Boga ti ga poselami maksuz i reci mu da svaki put zapla em kada onaj spot gledam. - Ho u, prenijet u mu ve eras selame. - Hajde sine, neka je sa sre om. Nismo uspjeli dobiti vezu sa Sarajevom, tako da smo se pokupili i vratili na Slivno. ubara je otr ao u selo, da se pofali trebama kako je popravio kasetofon. Ja sjedim ovdje, misli nepovezano lutaju. Neko e ponovo morati oti i u Brezu, da poku a stupiti u kontakt sa Sarajevom, da vidimo ta i kako dalje. P.S. Objavljeno ranije, ali se sada uklopilo po vremenu desavanja u price koje postiram ovih dana

OTISCI U BLATU
Do e i 21.12.1993. godine Sasvim sam, sjedim i pi em ovo. Od jutros do nas dopiru te ke detonacije iz pravca Sarajeva, ta nije iz rejona u i. Ponovo ko zna koji 21 u mjesecu, etnici su izabrali da napadnu. Nekako sam pratio od po etka rata sve ovo i uvijek nekako bude nemirno ba oko ovog datuma. Sjedili smo danas popodne i razgovarali. Pitali smo se da li da budemo nijemi posmatra i svega ovoga ili da se pokrenemo i ne to u inimo. Nakon pola sata utnje i le anja u krevetima, ubara je ustao i rekao - Idemo!! Ustao sam, uzeo pu ku i bez i jedne izgovorene rije i iza ao iz ku e. Za nekih sat vremena do li smo u neki drugi svijet. Miris smrti se mogao osjetiti u zraku, koji smo udisali. Prosto se lijepila za nosnice, dok sam disao. Ti inu je remetilo lupanje srce ispod juri nog prsluka. Nalazili smo se izme u linija smrti u potrazi za polo ajem koji e nam omogu iti dobar pregled terena neprijateljske linije. ubara je kao i obi no i ao ispred nas. Uvijek se divim njegovom laganom hodu, kao da zemlju ne dodiruje, kada se kre e. Pu ka u njegovoj ruci izgleda kao igra ka. Nakon odre enog vremena, na li smo odli an polo aj za dejstvo. Zamaskirali smo se u vla no li e. Udisao sam miris trule i, koji je na trenutak skrenuo misli sa smrti u nekom drugom pravcu. Gledao sam dvogledom dio linije, koji nije bio povezan tran eom. Put koji se pru ao uz brdo, vijugao je kroz ipra je, koje je ostalo bez li a i tako ostavilo prolaznike bez za tite. Nakon skoro 2h le anja, kona no su se pojavila dvojica vojnika. Usporeno su se kretali uz brdo. Stisnuo sam dvogled rukama i buljio u ivu metu. Prasak metka me natjerao da glavu uvu em me u ramena, te tako izgubim pogled na metu. Kada sam ponovo pogledao prema stazici, vidio sam vojnika koji le i. Drugi je nestao, izgleda da je uspio pretr ati nakon pucnja. Ne gledaju i u snajperistu, samo sam rekao - Povalio si ga, bje imo sada! Pokupili smo se na brzinu i tr e i vratili na liniju. Nakon ega smo nastavili put prema bazi. Kretali smo se blatnjavim putem. Svakih desetak metara bi strugali blato koje bi se nalijepilo na onove izama. utnju su i dalje remetile te ke detonacije granata iz pravca u i. Ispred nas su isto tako dopirale podmukle detonacije iz pravca Olova. Gori ova zemlja, svakodnevno se gase ivoti onih koji su do ju e mislili da su besmrtni. Svi do jednog u ovom ratu gazimo po tankoj niti, samo je pitanje trenutka kada emo se stropo tati u provaliju gdje smrt caruje. Prije par trenutaka, to se desilo vojniku, koji je mo da kriv, a mo da i nije. Mo da je obi ni ovjek, kojem su gurnuli pu ku u ruke i poslali ga na silu na liniju. Na alost, ne pi e nikome na elu ko je i ta je. Sezona lova na ljudsku divlja je u ovim krajevima ve odavno otvorena. Ugasili smo mo da danas jo jedan ivot, po ko zna koji u nizu. Mi idemo dalje, malo lijevo, malo desno... ali kuda god da idemo iza sebe ostavljamo tragove smrti. Otisci vojni kih izama u ovoj blatnjavoj kalju i, slika su i prilika na ih ivota. Cijelim putem nismo progovorili rije i, samo se uo ubara koji je pjevu io ve svima dobro znani hit...

POVRATAK U PROSLOST
Kepa je danas i ao u Brezu, ponovo nije uspio stupiti u kontakt sa bazom. Uspio mi je na i kaladont za zube, super je pro ao i sa cijenom, dao mu je frajr dva komada za 30 DM. Prije par minuta se zavr io dnevnik na TV SA.

Sarajevo bez struje, vode... Granate padaju, gine se kao i obi no. Na u je palo proteklih dana 20 hiljada granata... Izgleda da nema mira ni ove zime koja je pred nama... Sutra je Kepi ro endan. ubara i ja smo danas u selu kupili par konzervi ribe u sosu, da poku amo napraviti kakvu pizzu. Vani snijeg pada, oblaci su se zaka ili za ova brda i ne misle nas izgleda jo zadugo napustiti. Mi smo planirali da idemo za Sarajevo im do e logisti ar. Vrijeme je da se oprostimo sa ovim krajevima. Snijeg koji je padao i koji jo uvijek pada, blokirao je svaki vid izvi anja. Nema vi e fajde da boravimo ovdje. Logisti ar i najmla i lan e ostati da paze na opremu. Nas trojica kre emo na put, im stane ova me ava. Mene pla i ovo ratno stanje, jer kako sada stvari stoje, sve ovo e da potraje, ko zna koliko jo dugo. Kraj svemu ovome se ne nazire, te ko, te ko emo se izvu i iz svega ovoga. Imam osje aj da je samo pitanje dana kada e do i do totalnog kraha. Gladni smo, bosi, goli, nemamo municije, nemamo oru ja... Nikada nije bila te a situacija. Skoro svaki dan nam na vrata pokuca neko ko tra i kilu bra na ili komad hljeba. Ljudi koriste no , da bi nam pokucali na vrata, da ih ko ne vidi u toku dana. Sprijateljili smo se sa dosta vojnika iz Ilija ke brigade, koji nam redovno svrate, kada idu na liniju ili sa linije. esto znaju i no iti kod nas, kada je kakvo nevrijeme. Sjedim u ovoj prostoriji okru en krevetima, na kojima su pobacane vre e za spavanje, koje ne pamete kada su oprane. Pored kreveta se nalazi li no naoru anje, opasa i sa kojih vise; no evi, bombe... ju ri ni prsluci, po neki pi tolj... sve ovo je postalo sastavni dio na ih ivota. Kada gledam ovo silno naoru anje, ne mogu a da ne pomislim na smrt. Svaka od ovih pu ki nosi po neku smrt na svojoj du i. Mnoge od njih su se ve oprostile od jednog vlasnika a neke su promjenile i vi e njih do sada. Ko zna, kakva je na a sudbina sa ovim komadima metala. Da mi je nakako na trenutak zaviriti u njihove sudbine, sigurno bih tu prepoznao i na e sudbine. Na svu sre u pa nemam tu mo , jer sigurno osim patnje i nesre e ne bih imao ni ta drugo vidjeti. esto mi je pred o ima slika iz djetinjstva, na kojoj u prolje e le im na livadi, ra irenih ruku, okru en arenilom poljskog cvije a. Pogled mi je uperen u plavo nebo bez ijednog jedinog obla i a. Poku avam prodrijeti pogledom dalje od beskona nog plavetnila. Tada sam u svakoj pori svoga tijela osje ao slobodu, mir i ljepotu ivota. Sada, kada legnem ne mogu da osjetim nikakvu ljepotu. Lije em i budim sa istim pitanjem; da li sam ja sljede i, kojeg e spustiti u hladnu i vla nu zemlju, na tabutu. Dok me budu spu tali da li u vidjeti lica onih koji ostaju da se bore, da li u osje ati sre u ili u biti tu an to ih napu tam? Ako budem, morao oti i, neka to bude tiho, bez puno buke i galame. Tiho i ne ujno, kao i onda kada sam dolazio na svijet, jednog vrelog avgustovskog predve erja. Idem sada, provjeriti vatru u su ari za meso. Dvije ovce smo stavili da se su e, ko zna na ta e to li iti...

OPRO TAJ
Danas smo kasno ustali. Snijeg i dalje pada, izgleda da ne misli prestajati, skoro da smo zatrpani ovdje. Nakon to smo ustali, uspjeli smo napraviti pizzu. Slavili smo ko fol Kepin ro endan, pjevali smo ne to kada je negdje oko 6h popodne, iznenada u bazu u ao logisti ar. Gledali smo u njega sa smijehom, te smo mu rekli - ta tebe natjera djeda mraze, da po ovom kijametu do e ? - Faruk je poginuo! - Kako poginuo? - Od granate Nakon toga smo u utjeli. Gledali smo jedan u drugog, ali niko nije rije i progovarao. Par minuta, koliko je trajala utnja, ispred mojih o iju, pro ao je cijeli rat. Osjetio sam vrtoglavicu u glavi, kao da me neko stavio na ringi pil i zavrtio. Zidovi prostorije su se vrtili u krug, na njima su bile slike pro losti, koje su se jedna za drugom smjenjivale. Mo da je neko ne to i pri ao ali ja se ne sje am da sam uo bilo ta. Jednostavno svijet se vrtio u tom momentu oko mene. Nakon to sam do ao sebi, kona no sam po eo sa pitanjima... Logisti ar i nije imao nekih velikih odgovora. Jedino to nam je rekao da Kepa, ubara i ja moramo hitno nazad za Sarajevo. ubara bi trebao da bude novi komandir ete. Puno toga e se promijeniti sa ovim gubitkom. Definitivno smo izgubili vo u. Kako i ta dalje... ne znam ni sam. Najradije bih sada promijenio jedinicu. Ne vidim vi e niti jedan razlog zbog kojeg bih se vratio u Sarajevo. Faruk je bio ono zbog ega sam ve du e vremena bio u ovoj jedinici. Ne vidim sada nikoga ko e mo i kontrolisati na e razli itosti, a da ne bude problema. On je jedino znao, svakoga od nas postaviti tamo gdje mu je mjesto. Sada, kada njega nema... kako dalje... Ne izlazi mi njegova slika ispred o iju. Njegove rije i nije vam ovo vatrogasno udru enje! odzvanjaju mi u u ima. Kao da sada stojim pred vratima njegovog stana, gdje ga molimo da se vrati u jedinicu i preuzme komandu. Sve je u Allahovim rukama, to znam, ali za to bira najbolje od nas, za to ne uzme nas koji svakako nemaju ni ta osim golih ivota. Iza Faruka je ostalo dvoje male dje ice. Koja se ne e ni sje ati dana kada su ostali bez babe. Lokalna gatara je bila u pravu, pogodila je da e Faruk poginuti. Ovo je nevjerovatno, sada bih uzeo pu ku i oti ao da je upucam. Skoro svaki dan sam razmi ljao o njenoj glupoj izjavi, mislio sam da je to samo jo jedna glupost u

nizu. Ko bi rekao da e onih par dana koje je proveo sa nama ovdje na terenu, biti i opro tajni. to ti je dunjaluk, sve je tako prolazno, a mi se sve ne to uspinjemo i glumimo silu, a nismo svjesni da smo tako si u ni, i da je samo pitanje dana, kada e nas zgaziti neka ve a sila i tako nas osloboditi ovih patnji. Totalno sam van sebe, ne znam ta bih sada radio, ta bih pisao... Ne znam uop te kako se pona ati u ovom trenutku. Treba i i za Sarajevo, jedino je to znam da treba uraditi. Valjda se nekako priberemo, pa sutra ujutro budemo malo pametniji, te skontamo ta i kako dalje. Nadam se da e bar snijeg prestati da pada. Sutra ne mo emo krenuti, moramo prvo izmiriti obaveze po selu, a moramo i ovih par preostalih ovaca podijeliti. Nadam se, da emo sve to uspijeti srediti to prije, da bi mogli krenuti na put. Skupili smo se svi i kladanjali jaciju namaz u d ematu. Molio sam Allaha da pomogne Farukovoj familiji, da na u put u ovom paklu, da im da snage da pre ive sve ovo i nastave ivot. ivot ide dalje, a oni e ga morati nastaviti sami. Prijatelji, rodbina e se vrtiti prvih dana i nuditi pomo , nakon toga e lagano po eti da se udaljavaju. Na kraju familije ostanu same, sa svojom tugom, patnjom i boli. Takva nam je sudbina, izgleda da nismo bolju ni zaslu ili. Neka je rahmet Faruku Pa i u, komandiru, koji nam je bio otac, brat, prijatelj... i tek na kraju komandir. Bio je ovjek, u ovom vremenu, kada je najte e u ljudima na i ovjeka. Mi idemo dalje, koliko su dugi putevi pred nama, zavisi od na e sudbine, koja je neizvjesna, kao i sve drugo u ovom paklenom vremenu...

OGRANI ENOST
Postali smo nervozni, vrijeme prolazi ali snijeg nikako da stane. Pu e vjetar, snijeg je ve odavno pre ao preko pola metra visine. Ako ovako nastavi, bojim se da e ubrzo dose i i metar. ekamo na pokret, ali nikako da se usudimo da krenemo na put prema Sarajevu. Nadamo se da e ubrzo prestati, ina e emo se zadr ati predugo ovdje. Snijeg je u utkao i topove. Koji se ne uju, od kako traje olujno vrijeme. Izgleda da je ovo dobar lijek za smirivanje situacije. Platili smo mlijeko za pro li mjesec. Izmirili smo i ostala dugovanja koja smo imali u selu, tako da smo sada spremni to se ti e obaveza za put. Ovce koje smo imali podijelili smo, najsiroma nijim familijama. Spakovali smo ruksake, svaki pojedina no je te ak preko 30 kg. Najgora je vre a za spavanje, a moramo je ponijeti sa sobom, ko zna gdje e nas no uhvatiti. Sve to sam na ao da kupim da ponesem ku i je kila nekakvog za ina koji se proizvodi u Tuzli. Ko fol je sli an vegeti. Nismo nigdje uspjeli na i kafu, niti bilo ta drugo. Jednostavno ovdje vi e nema ni ta da se kupi. Ljudi samo to ne umiru od gladi. Sino smo bili u selu, gdje smo ko fol slavili novu godinu. Sjedili smo a da pojma nismo imali za to se tu nalazimo. Buljio sam u likove koji su se veselili, bili su sretni za razliku od nas, koji nismo imali snage, da se veselimo. Da nije bilo par djevojaka, sa kojima smo proveli ve inu vremena, bili bismo nijemi promatra i svega toga. Na kraju smo se vratili u bazu. Ostali smo budni do sabah namaza, kada smo ponovo u d ematu klanjali i prou ili dovu za Faruka. Nekako je sve ovo udno. Sigurni smo da je poginuo ali opet potajno se nadamo da to nije istina i da emo kada do emo u Sarajevo, skontati da je ovo bila dezinformacija. Pogibija Tarika Jerlagi a nas je zatekla na terenu, sada smo ostali i bez Faruka Pa i a. Do sada je u mahali ranjeno par osoba, par vojnika na Gazinom Hanu je poginulo. Vrijeme ide, ni ta se bitno ne mijenja. Smrt je postala redovni gost, tako da smo se skoro svi navikli na nju. Jedino smrt bli njih uspijemo registrovati, ostali kao da i ne postoje. Tek na trenutak kroz glavu pro e neko sje anje na njih. Smrt, dolazi tiho, ne ujno... uzima jednog po jednog od nas. Svi glumimo specijalce, a smrt gospodari svima nama. Niko od nas nema pojma kako bi joj se suprostavio. Mo emo se suprostaviti svim armijama svijeta ali ne mo emo smrti. Kako uzima nas, uzima i neprijatelja. Lagano, tiho... odlaze moji prijatelji. Odlaze a ja, i dalje povla im obara , te mislim da ako oduzmem ivot onom preko puta, da u tako spasiti svoj ili ne iji drugi ivot. Niti ja mogu spasiti ne iji ivot, niti mogu oduzeti ne iji ivot. ovjek je stvorio sva mogu a oru ja da bi uni tio ivot, a niti jedno da bi ga stvorio. To samo govori, koliko je ljudski rod, malen i ograni en u svemiru Pitanje je sata, kada emo krenuti prema tamnoj kotlini. Osjetim strepnju koja prolazi kroz moje tijelo. Osjetim neko udno lupkanje srca u grudima. Ponovni susret, sa tamom kotline, iju du u paraju detonacije granata, ne e biti ni malo jednostavno...

POKRET

Jutros smo u 8h iza li iz baze. Hladan zrak je parao plu a. Kretali smo se utabanom prtinom, pod izmama je kripao smrznuti snijeg. Vukli smo se lagano jedan za drugim, nose i ruksake na le ima. Nakon tri sata hoda, napokon smo do li do Breze. Za razliku od sela gdje nas je ispratilo vedro nebo, u Brezi nas je do ekala magla. ubara je oti a kod prijatelja iz kolskih dana i odnio dio opreme, koju je ostavio kod njega. Nakon toga smo oti li do crvenog krsta, gdje smo poku ali nazvati Sarajevo, ali bez uspjeha. Poku ali smo na i ne to za jelo, ali nismo imali sre e. Nigdje nije bilo ni ta da se kupi, tako da smo krenuli dalje, prema Mo trama u 1h popodne. Po prvi put sam osjetio umor, kada smo se uspjeli izvu i na Prhnje. Cesta se pretvorila u zale enu stazu. Svaki pokret je bio propra en proklizavanjem. Te ko sam pomjerao noge, dok sam se vukao starom cestom od Visokog prema Mo trama. Dan je neprimjetno nestao a zamjenila ga je no . Noge skoro da nisam osje ao od umora. Kepa i ubara su se isto alili na umor, ali nismo imali gdje stati. Morali smo i i dalje, do Mo tra, koje su sa svakim narednim korakom izgledale sve dalje i dalje. Svratili smo u Donju Zim u, kod Doktorovih roditelja. Uzeli smo farmerice, i jo par sitnica zamotanih skupa sa farmericama. Nakon toga smo nastavili put. Oko 6h u no i, uspjeli smo do i u Mo tre. Dok smo tra ili smje taj za spavanje, neko nas je u prolazu uputio na vojsku, koja je smje tena u koli. Na alost nismo imali sre e, sve je bilo zauzeto. Jedinica 2 samostalnog bataljona iz Sarajeva, zauzela je sve slobodne krevete, tako da nije bilo mjesta. Dok smo tra ili komad hljeba da bi napokon ne to jeli, nai a je Safet, kom ija iz Fo e, on je u 2 samostalnom. Rekao mi je da se trenutno vra aju sa Viteza. ekaju kamione ve pet dana, da do u po njih, da ih vrate za Sarajevo. Nakon to sam razmjenio par podataka sa njim, uputio nas je kod izbjeglica, koje su isto smje tene u koli. Hrane nije imao da nam da, jer su i oni dobili samo po komadi hljeba. Dok smo se vucarali prema dijelu gdje su smje tene izbjeglice, zami ljao sam komad hljeba, koji lomim i dijelim sa prijateljima. Na hodniku smo na li nekog starijeg ovjeka, koji nas je ubrzo smjestio u jednu u ionicu sa izbjeglicama iz okoline Vi egrada. Prostorija natrpana drvenim krevetima na sprat, li ila je na stara ki dom. Skoro niko nije imao ispod 60 godina ivota. Tu su nam ljudi od nekuda izvukli i dali po komadi hljeba. Zezali smo se sa njima, jedna nana je uzela grahe da nam gata. Tu smo saznali sudbinu, koja nas o ekuje, a glasila je Pred vama je dug put, a djevojke na jastuku uzdi u za vama. Nana je plela pri u, tako da je govorila sve najbolje i nekako pri ala samo ono to su na e u i eljele da uju, na kraju je dodala - Ja imam sinove u Sarajvu, mo da ih znate? - U kom dijelu grada? - Na Vasinom Hanu. - Kako se zovu? - Hasan i Asim S. - Pa znamo ih odli no, u istoj ulici ivimo a i sin im je sa nama u jedinici. - Boga vam poselami te ih puno i recite im da sam ja iva, zdrava i ni ta mi ne fali ovdje, fala Bogu sve to mi treba imam. Nakon to smo uli sudbinu, koja nas o ekuje. Razmjenili pri e o familijama, zavalili smo se i zaspali, te tako ostavili iza sebe 03.01.1994....

BILALOVAC
U ranim jutarnjim satima, napustili smo kolu. Zahvalili smo se ljudima na gostoprimstvu, te krenuli na put. Po Mo trama smo tra ili da kupimo hljeba, ali bez uspjeha. Na li smo neku pekaru, ali nam nisu dali hljeba, uzalud smo ih molili, za komad hljeba. Vojnik, koji je radio u pekari, rekao nam je da to hljeba to imaju nije dovoljno ni za njihove potrebe. Nastavili smo put prema Fojnici. Dosta brzo smo do li do djela puta koji je po eo da se penje uz brdo. Tek smo na usponu osjetili te inu tereta na le ima. Krivine, jedna iza druge su se smjenjivale, svaki put smo se nadali da je iza sljede e i vrh brda, ali bi se isto tako razo arali, kada bi do li do kraja i vidjeli da vrh brda nije ni blizu. Osje ao sam umor u nogama. Glad je bila nepodno ljiva, stalno smo pri ali o hljebu. ubara je izvadio par oraha iz ruksaka, te nam ih podijelio. Na alost to nije bilo dovoljno, da bi napunili eludac, koji je bio prazan. Skoro na samom brdu, iznad Bilalovca, sreli smo izbjeglice. ene i djeca su bje ali iz sela oko Bilalovca. U ru na kolica su potrpali najva niju imovinu i krenuli u izbjegli tvo. Saop tavaju nam da je stanje u Bilalovcu katastrofalno, borbe se vode ve par dana, tenk sa jedne od kota, puca po ku ama. Tako da su oni odlu ili da se

sklone dok se stanje ne smiri. Nastavljamo put, prema vrhu brda, koji je po njihovim informacijama trebao da bude blizu. to se ispostavilo ubrzo kao velika varka, jer za na e umorne noge, ni ta vi e nije bilo blizu. Skoro pri samom vrhu, susre emo momka u maskirnoj uniformi. Kada je uo da smo iz Sarajeva, odu evio se. Rekao je da ima prijateljicu u Sarajevu, te nas zamolio da joj uru imo pismo, koje je na brzinu napisao. Na kraju je izvadio iz ruksaka komad hljeba i poklonio nam. Pozdravili smo se ubrzo sa njim. Za elio nam je sre u i upozorio nas, da se pazimo dok se budemo kretali niz brdo prema Bilalovcu. im je zamakao za prvu krivinu, pojeli smo komad hljeba koji nam je dao, te nastavili put prema brdu. Napokon oko 11h uspijevamo do i na brdo, odakle se put lagano spu tao prema dolini. Na samom prevoju se nalazilo selo. Prolazili smo pre icom izme u ku a, koje su izgledale napu tene. inilo se kao da su stanovnici napustili selo, ili su se sakrili od granatiranja. Gledali smo po okolnim brdima, i kontali od kuda bi to mogla granata da doleti. Slaba pucnjava je odjekivala sa suprotne strane doline. Nije izgledalo ni ta opasno, tako da smo se slobodno spustili presjecaju i cestu, ravno niz livadu prema dolini. Gdje smo na li vojnu kuhinju, sa lijeve strane ceste, u podrumu jedne od ku a. Sjedamo za sto ispred kuhinje, sunce je grijalo, tako da smo se izvalili na klupe i legli. Ubrzo je iza ao kuhar i rekao nam da se sklonimo unutra. Jer postoji mogu nost da ga aju kuhinju. Jedva smo do ekali pa smo u li unutra. Istog momenta su po ela ispitivanja - Odakle ste momci? - Iz Sarajeva. - Od kuda idete? - Sa Teo aka. - Joj tamo se pravo ratuje, u as jedan. Kako vam je bilo, je li jebeno? - Ma ni ta stra no, razvalili smo etnike, tako da se ne e oporaviti do kraja rata... Pri ali smo bajke, samo da bi se smilovali da nam daju da jedemo. Vi e nije bilo mogu e nastaviti put, a da ne pojedemo bilo ta. Nakon to smo im ispri ali stanje na Teo aku, upitali smo ih - Kakvo je ovdje stanje? - Usta e pokrenule ofanzivu, roka se ovih dana pravo. etnici im dali tenkove, tako da su pravo napali. Poku avaju da se spoje sa Vitezom. Stanovni tvo je skoro sve pobjeglo, samo smo mi sa ovom kuhinjom ostali... Nego od kuda ste iz Sarajeva. - Stari grad. - Pa i ja sam, bio sam kod Zenge na Bjela nici, pa poslije pada Bjela nice sam ovdje do ao. Znate li ovog? - Znamo Lagali smo sve i sva ta. Kroz pri u smo provla ili da smo gladni, da dugo vremena nismo jeli ni ta. Na kraju kada smo bili skoro pri kraju snage i sa pri om, kuhar se smilovao te nas ponudio da jedemo.Uzeo je kutla u, otvorio kazan i nasuo u porcije graha, dao nam je i po komad hljeba. Nakon to smo pojeli hranu, nastavili smo put. Spustili smo se do punkta policije, koji se nalazio par stotina metara ni e. U trenutku kada smo do li na punkt, od nekuda je nai ao kamion, koji je i ao do Ka una. Potrpali smo se na kamion i krenuli dalje, ostavljaju i Bilalovac i pucnjavu iza sebe...

FOJNICA
Le ali smo na kamionu, koji je jurio uskom cestom. Hladan zrak je prolazio kroz kosti. Niti jedno vozilo iz suprotnog smjera nije nai lo. Izgledalo je kao da je jedino prevozno sredstvo koje se taj dan u tom dijelu Bosne kretalo, nai lo ba na nas, te nas pokupilo. Sre a je pogledala na nas, po ko zna koji put u ovom ratu. Ubrzo je kamion stigao do odredi ta. Isko ili smo iz kamiona, te se vratili stotinjak metara nazad, do punkta policije u Ka unima. Ubrzo smo se sprijateljili sa policajcima koji su tu de urali. ekali smo da se pojavi neko auto, koje bi i lo prema Fojnici. ubara nije sjedio, ugovarao je sa nekim ovjekom prevoz do Fojnice. Imali smo 50.00 DM u d epu, a on se pona ao kao da imamo par hiljada. Uvjerio je nekog ovjeka da emo mu platiti da nas prebaci do Fojnice. ovjek je tr ao okolo sa kanisterom, stalno je ponavljao - Samo jo malo momci, da vidim da li ima neko prodati goriva. Kepa i ja smo legli na gume od kamiona, koje su slu ile kao barikada na cesti, prema Busova i. Bile su ugodne za le anje, jer su se bile jedino suho i toplo mjesto u okolini. Ubrzo nas je do ao upozoriti neki ovjek - Momci, sklonite se odatle, prije par dana, tu je ovjeka pogodio snajper. - Od kuda, sa kojeg polo aja? - Tamo, od oneku e

Pokazao nam je rukom u pravcu ku e, koja se nalazi na bre uljku. Pogledali smo ku u, okrenuli se i nastavili le ati. Udaljenost je bila prevelika, da bi se isplatilo ga ati dvojicu kretena, koji su izabrali dvije gume na sred ceste, da se malo odmore i ugriju na krtom suncu. Vrijeme je prolazilo, nesretni ovjek je i dalje hodao okolo sa kanisterom u ruci, tra e i gorivo. Na kraju je i sam odustao, goriva nije bilo ni za lijeka. Mi smo u me uvremenu dobili po jednu jabuku, koje su veli inom i oblikom podsje ale vi e na klikere, nego na jabuke. Dan je odmicao, oblaci su se pojavili na nebu, jugo je po eo da pu e. Izgubili smo svaku nadu, da e nai i neki prevoz, ustali smo i krenuli lagano prema obli njoj kasarni, da poku amo isprositi malo hljeba, nakon ega bi nastavili put prema Fojnici. Do li smo do kasarne, u vrijeme kada se dijelila ve era. Poku ali smo isprositi ne to hrane, ali bez uspjeha. De urni koji je djelio hranu, rekao nam je da nema vi ka ni komadi hljeba. Ima ta no nita hljeba, koliko ima i vojnika na liniji. Gledali smo u tanke providne nite hljeba koje su dijelili. Sve i da su nam dali po jednu, ne bi nam bile od neke koristi. Vratili smo se na cestu i krenuli prema Fojnici. Par stotina metara dalje, iznenada se za uo zvuk motora. Iza krivine se pojavio kamion, mahali smo rukama, ali je pored nas pro ao, kao da i ne postojimo. Ubrzo se isto desilo i sa drugim kamionom. Jebavali smo sve po spisku dok smo i li dalje putem. Upu ivali smo dove, da mu pukne guma... Onda smo po eli tra iti krivca koji je predlo io da krenemo sa punkta policije. Optu ivali smo jedni druge, dok smo gazili po raskva enom snijegu. Kojeg je iznenadni jugo lagano topio. Iza prve krivine smo ispred sebe ugledali kamione kako stoje. oferi su zatezali lance na to kovima. Vojnici ispod cerada su nam mahali rukama da po urimo. Dotr ali smo do kamiona, vojnici su nam pru ili ruke i uvukli nas na kamion. Smjestili smo se na kamion, kroz pri u smo saznali da idu na smjenu na Fojni ko rati te, negdje na liniju oko Bakovi a.Truckaju i se u kamionu, preko brda do Fojnice, skontali smo da bi bi ispred nas bila duga no , da smo put nastavili pje ke. Kada smo stigli u Fojnicu, prona li smo hotel Jezero, gdje smo potra ili preno i te. Portir nas je prvo odmjerio od glave do pete, nakon toga je po eo postavljati pitanja - Od kuda idete i gdje idete? - Iz Breze, idemo za Sarajevo. - Dobro, mogu li vidjeti vojne knji ice i dozvole za boravak izvan jedinice. - Imamo knji ice, ali dozvolu nemamo. - Da vidim knji ice. Predali smo mu vojne knji ice. Pogledao ih je, nakon toga je rekao - Jedino vam mogu pozvati vojnu policiju, pa da tamo prespavate. Ove knji ice su davno istekle. Nisu nadovjerene, a nemate ni dozvolu za kretanje. to zna i da ste dezerteri... Muntali smo ovjeka, na hiljadu na ina. Poku avali smo mu objasniti da smo iz Sarajeva iza li u avgustu pro le godine i da se tek sada vra amo. Na kraju je nekako pristao da nam da klju eve od sobe. im smo se smjestili, ubara je oti ao u potragu za hljebom. Ubrzo se vratio sa par hljebova u rukama. Kupio je sve to je na ao u pekari. Ujedno je potro io novac koji smo imali. Uz svije u smo raspakovali posljednje konzerve koje smo imali, tako da smo napunili trbuhe, nakon dugo vremena...

KOZIGRAD
Na ulazu u hotel su nam rekli da postoji mogu nost da bi ujutro oko 5h mogao da krene konvoj od par kamiona prema Sarajevu ispred Hotela. Cijelu no sam se budio, svaki put mi se inilo da sam uo zvuk rada motora. Ki a je po ela padati iza pola no i. Ubrzo je plju tala, ni ta se nije ulo sem kapi koje su plju tale. Ostatak no i, skoro da nisam uspio pola sata u zaspati u komadu. Ustali smo rano, pojeli smo ostatak hljeba, koji smo imali. Ki a je prestala, tako da smo se na brzinu spakovali. U hotelu su nam objasnili da treba da idemo ravno, pored samostana. Tako emo pre icom iza i na Kozigrad. Iza li smo iz hotela i krenuli na put. Brzo smo se popeli do samostana. Nakon stotinjak metara viso ije, nebo se ponovo otvorilo. Ki a je lila, magla se navukla, tako da vi e nismo vidjeli ni Fojnicu, ni vrh planine, na koju smo se trebali ispeti. Vukli smo nogu za nogom. Sa svakim metrom, visina snijega se pove avala. Noge su propadale, kroz nakva eni snijeg, koji je vi e li io na blato, nego na snijeg. Ubrzo sam osjetio vodu, kako curi niz le a. Odje a je propustila, izme su se napunile vodom. ubara se kretao najvi e na elu kolone, gaze i snijeg je Kepi i meni olak avao kretanje. Stalno sam bio edan, te sam uzimao mokri snijeg i cijedio ga u ustima. Osje aj izgubljenosti u prostoru, ubrzo se pojavio. Vi e nismo znali ni gdje idemo, ni koliko smo daleko oti li. Vidljivost je bila par desetina metara. Jedini trag, na koji smo nai li, bio je trag medvjeda, koji je izgleda napustio brlog, zbog estokih borbi koje su vo ene na ovom terenu, proteklih dana. Kretali smo se u koloni, Kepa je zaostajao iza nas. Od jednom smo uli kako je zapomagao. Okrenuli smo se i vidjeli ga svaljenog za drvo ispod prtine, kuda smo pro li. Vratili smo se do njega, le ao je zavaljen u snijeg i ponavljao

- Ne mogu i ne elim vi e, nemam snage ni koraka dalje! Nekako smo uspjeli da ga ubjedimo da ustane i da krenemo dalje. Nije bilo vrijeme za odmaranje. Ki a je po ela da se mije a u tom trenutku sa snijegom. Ubrzo su pahiljice smanjile i onako lo u vidljivost na par metara. Problem su ubrzo postale i same pahulje koje su se lijepile za trepavice. Mokra odje a se po ela lediti. Iznenada u umi dolazimo do izvora, od kojeg su dalje i li tragovi. Pratili smo tragove, da bi nakon stotinjak metara, ugledali ovjeka sa sjekirom u ruci. Kako smo mu prilazili, tako smo se i pozdravljali Ja sam prvi rekao - ta ima? Iza mene je i ao ubara, on se pozdravio sa - Kako ste? Nakon toga smo ugledali zastavu sa ljiljanima. Kepa je pri ao i rekao - Merhaba! Smijali smo se, sami sebi. Srce je po elo da lupa neku sretniju melodiju. ovjek nam je rekao da su kamioni oti li ispred nas, ako po urimo mo da ih i stignemo. Bez odmaranja, smo krenuli dalje. Putem koji se lagano spu tao niz brdo. Umorne noge su nekako slu ale, tako da su kora ale niz brdo, nakon nekih pola sata kretananja, uli smo rad motora. Od nekuda smo dobili dodatnu snagu, tako da smo skoro tr e i nastavili dalje

PUT SPASA - DUSINA

Kada smo do li do doline, cesta se po ela lagano pru ati uz brdo. Istog momenta se osjetio i umor u nogama. Sre om iza par krivina dolazimo do kamiona, koji su stajali zaglavljeni u snijegu. Kada smo do li do njih, uzeli smo lopate u ruke i po eli istiti snijeg. ubara je gurao snijeg ispred sebe, tako brzo i sna no da me podsje ao na bager. Nakon sat vremena, snijeg je bio o i en. Kamion je krenuo, a mi smo ostali na cesti. Tr e i smo uspjeli da se nekako popnemo na njega. Svalili smo se na vre e sa bra nom. Na oj sre i u tom momentu nije bilo kraja Kamion je plesao po snijegu, penju i se uz brdo. Par krivina poslije, osjetili smo ja e proklizavanje kamiona, potom udar od stablo, nakon ega se kamion zaustavio. ubara i ja smo isko ili iz kamiona, koji je visio na ivici provalije, Kepa je ostao unutra i stalno ponavljao - Ja ne izlazim odavde. - Proviri samo malo vani, pa e se predomisliti. Kada smo ga napokon ubijedili da ustane i vidi da kamion visi iznad provalije, zaustavljen za drvo, isko io je bez daljnje pri e iz kamiona. Stajali smo na cesti i gledali u provaliju, kojoj se nije nazirao kraj. Da nas nije zaustavilo stablo, imali bi dug put bez povratka... Ostale kamiond ije su se iskupile. Svi su sa strahom gledali u kamion, koji je visio nad provalijom. Niko nije imao rje enje u tom momentu. Mi smo se zezali, jer smo li ili na lepine, uvaljane u bra no. Ulijepljeni u tijesto, praznih stomaka, nastavili smo put dalje. Ubrzo dolazimo do puta spasa. Sjetio sam se u tom trenutku vremena, kada smo ljetos ovuda pro li, kada sam se udio ogromnom irokom put, koji se pojavljivao iz ume i isto tako nestajao u umi. Presjekli smo ''put spasa i put nastavili prema Pogorelici. Lagano smo vukli nogu za nogom. Nikakvog znaka nije bilo, koji bi nam bar na trenutak pomogao da se orijenti emo, gdje smo i koliko jo imamo do cilja. Nakon to smo se umorili, da vi e nismo mogli da podi emo noge. Odlu ili smo da stanemo i da se odmorimo. Nekih pola minute, nakon to smo stali, nebo iznad nas su po ele da paraju zvi duci granata. Proletjele su iznad na ih glava, iznanadile su nas, tako da smo ostali uko eni na cesti. Zalegli smo tek nakon prve eksplozije, le e i smo slu ali ispaljenje u daljini, nakon toga bi se granata sru ila ispred nas. Kamenje i geleri su padali oko nas. Iznenada, kao to je i po elo, prestalo je granatiranje. Nisam imao pojma, od kuda su granate doletjele, tako da sam rekao - Ove izgleda sa Marsa doletje e?! - Prozor ili Vakuf. Nema od kuda drugo. - Ko zna ta su ga ali u ovoj umi, mogu e konvoj, neko iz Kiseljaka ga je upratio, samo to nije skontao da e se kamion zaglaviti na putu... Dok smo odmarali, pri ali smo o granatiranju. Nakon dvadeset minuta ustali smo i nastavili put. Iza prve krivine, nai li smo na kratere granata. Sve su pale u par metara oko puta. Da smo kojim slu ajem nastavili kretanje, pale bi nam haman u krilo. Ponovo nas je spasila neka ve a sila, koja nas je zaustavila da se dmorimo u trenutku kada su granate ve bile na putu prema nama. Na izmaku dana, spustili smo se u selo Dusina. Glad i iscrpljenost su nas ve bili dotukli. Pokucali smo na vrata jedne od ku a, nakon to smo se pozdravili, pitali smo za doma ina da li ima ne to da nam da za jelo, odgovorio nam je skoro pa ljutito

- Nemam, stalno vojska prolazi, nema se Kucali smo od vrata do vrata, mnogi bi samo pomjerili zavjesu na prozoru, im bi vidjeli da je vojska, brzo bi istu navukli na prozori. Tako da bi vrata ostala zatvorena. Oni koji su otvorili, svi su imali iste upute - Idite kod vojske u De evice, to vam je nekih dvadeset minuta hoda odavde. Po to nismo uspjeli dobiti hranu ni smje taj, krenuli smo dalje. I li smo asfaltnim putem, koji je bio prekriveno ledom. Noge su me boljele, tako da sam ih jedva odvajao odvajao od zemlje. Voda u izmama se ugrijala, tako da je imala ugodnu temperaturu. Dvadeset minuta je pro lo ali sela nije bilo na vidiku. esto bih pogled podizao prema nebu, dan koji je po e sa ki om, potom snijegom, zavr io se sa vedrim nebom. Vi e nismo smjeli stati da se odmorimo, temperatura je pala, tako da bi se sigurno brzo noge zaledile. Glad, umor i hlado a su mi se pomje ali, tako da mi se stalno pri injavalo da osjetim miris dima i da je iza sljede e krivine selo..

DE EVICE
Nakon sat i po mukotrpnog hoda, napokon smo do li do sela De evice. Prvo to smo primjetili bila je Katoli ka crkva. Ku e su za razliku od desetina drugih sela, kroz koja smo pro li u ovom ratu, bile itave i u odli nom stanju. Kada smo stigli, javili smo se de urnom oficiru, tu smo dobili informacije da je u selu smje tena Fo anska brigada, Sutjeska bataljon. Zakasnili smo na ve eru, ali su nam ipak obezbjedili ve eru. Nakon toga smo se smjestili kod jednog starijeg ovjeka porijeklom sa Tjenti ta kod Fo e. Stara ku ica, smje tena preko puta kuhinje. ovjek je nalo io vatru, tako da se pe usijala. Omamljeni toplotom, ubrzo smo zaspali. ubara nas je budio par puta, galamio je u snu. Prepri avao je de avanja iz bli e pro losti. Umor je izgleda i na njega ostavio posljedice. ovjek je ustajao cijelu no i lo io vatru, tako da smo ujutro imali suhu odje u. Kada smo ustali, oti li smo do kuhinje i doru kovali. Za put su nam dali po pola hljeba. Nakon to su nam objasnili, kuda treba da se kre emo da bi do li do vrha Lopate, krenuli smo dalje, prema Tar inu. Na alost, nismo dugo i li, ali ponovo se pojavio problem gladi. Ju era nji dan i gladovanje, bilo je te ko nadoknaditi. Svalili smo se u snijeg, izvadili hljeb, ubara je iz ruksaka izvadio pantolone, koje su roditelji poslali Doktoru. Razmotao je pantolone, iz kojih je ispala konzerva topljenog sira. Doktoru smo se uz du no po tovanje zahvalili na poklonu. Nakon par minuta, pojeli smo sir i hljeb. Lagano, korak po korak, peli smo se uz Lopatu. Teren je bio dosta te ak, ali smo nekako uspjeli da se popnemo do vrha i do emo do punkta, gdje je bilo par vojnika iz Fo anske brigade. U li smo u brvnaru, gdje su boravili. Tu su nam ispri ali par anegdota o njihovom boravku na ovim prostorima. U stalnom su sukobu sa mje tanima. Nedavno je par vojnika ukralo kravu u selu. Osedlali su je kao konja, jedan vojnik je uzjahao, tako da su je proveli po no i kroz punktove, foliraju i kao da ja u konja. Na kraju su ih uhvatili kod Tar ina. Poku ali su nam objasniti kako da do emo do Tar ina. Slu ali smo pa ljivo, ali te ko je bilo skontati, jer je bilo masa nekih raskr a. Prema uputama, svako od njih je opasno, ako fulimo, lahko se mo e desiti da odemo u Kre evo. Linije su vrlo slabe, tako da se esto de ava da ljudi zalutaju i odu u pogre nom smjeru. Krenuli smo, ponovo putem u nepoznato. Teturali smo uskom prtinom. Sve dok nismo do li do nekog raskr a. Put se ra vao, mogli smo nastaviti put cestom ili kroz umu, uskom stazicom. Nakon kra eg razgovora, kre emo stazicom. Ubrzo ulazimo u gustu umu, gdje su se izgubili tragovi u snijegu. Spustili smo se prema potoku i krenuli niz brdo da se spu tamo. Kako smo odmicali, tako su se pojavljivali i znakovi sumnje. Po eli smo da se prepiremo, ubara je po eo da nam nabija uhvu, tako to nas je ubje ivao da idemo u pogre nom smjeru. Ipak nikome od nas nije padalo na pamet, da se okrenemo i ponovo krenemo nazad uz brdo. U umi nailazimo na skr eni padobran, ostaci graha, ri e, ambala e od ulja... bili su razbacani svuda okolo. Put nastavljamo dalje, sve dok nismo do li ponovo do ceste. Ovaj put smo odlu ili da pratimo tok rijeke. Kako smo se spu tali sve je manje bilo snijega, a sve vi e leda. Vrijeme je prolazilo, ali nigdje nismo mogli da vidimo neko selo, da sretnemo nekoga, koga bi upitali da li idemo u pravom smjeru. Jednostavno smo i li naprijed, ne razmi ljaju i previ e gdje e nas put odvesti. Glad je ponovo po ela da nam predstavlja problem. Iscrpljeni od umora i gladi, dolazimo u selo Gunjani. Ponovo smo bili prisiljeni da prosimo hranu. I li smo od vrata do vrata, ali niko nije htio ni da nas pogleda. Pona ali su se prema nama kao da smo neprijateljska vojska. Drsko bi nam odgovorili, da nema hrane, neki su okretali le a, kada bi nas vidjeli da idemo prema njima. Na kraju sela smo do li do ku e ispred koje je ribnjak. Pas je kao lud lajao na nas, preko ograde smo poku ali dozvati doma ina, koji je ispao gori od psa. Po eo je ljutito da vi e na nas. Nije dozvolio ni da ga upitamo za hranu. Bio sam na ivici snage i izdr ljivosti, predlagao sam da mu bacimo bombu u ribnjak. Na kraju smo ipak mirno pro li dalje i nastavili put prema Tar inu...

TAR IN

Na e kretanje vi e nije noramalno, hodamo smo cik cak. Svaki put kada izma dotakne zemlju, osjetim bol u stopalu. Korak po korak, dovukli smo se do raskr a, gdje se spajaju dvije rijeke. Nailazimo na vojnu kuhinju, stacioniranu pored same ceste. Ponovo ista pri a, pitamo za hranu... Preklinjemo za koru hljeba, ali uzalud. Ne da nam ne daju da jedemo, nego nam ne daju ni da se odmorimo pored kuhinje. Ne nai oh na poganije ljude u ovom ratu, kao to su ovi u ovim krajevima. Skoro da su nas mr nuli, nisu htjeli uop te da nas saslu aju. Napili smo se vode na esmi, pored kuhinje, te nastavili put. Do Tar ina su nam rekli da ima sat vremena hoda. Sat vremena hoda, ta zna i sat vremena hoda u ovom prokletom vremenu. Bol, jedino to osje am je bol u nogama. Svakim korakom sve ja a i ja a. Osje aji su lagano po eli da se gube me u brdima, koja nas okru uju. Izgubio sam ih, kada sam po eo da prosim za koru hljeba. Nestali su, kada je moj ponos pao u blato, i kada sam ga zgazio te kom vojni kom izmom. Nestali su, ne vjerujem da e se vi e ikada mo i vratiti. Ovim sam dotaknuo dno ivota. Ispod ovoga se ne mo e dalje. Ovi ljudi koji nam nisu dali hranu, oni nisu ni ta bolji od nas, ak bih rekao da su oni ve uveliko duhovno mrtvi. Ne mogu da vide dalje od sebe, a nisu ni svjesni da sami ne mogu opstati. Sada, kao nikada prije, potrebno je da ivimo i djelujemo u oporu. Samo tako mo emo da se odbranimo i opstanemo. Dok smo teturali putem, sustigao nas je traktor koji vozi ubrivo. Pretovaren, jedva se kretao, ali ipak nas presti e. Prolazi pored nas, kao da ide 100 km/h. Gledam u ubrivo koje vu e, umjesto smrada osjetim miris u tipaka. Pogledam u Kepu i ubaru, te im ka em - Totalno sam poludio, umjesto smrada ubriva, osjetim miris u tipaka. - Nisi jedinini, osjetimo i mi. Smijali smo se od muke. Nakon par stotina metara, noge vi e nisu slu ale, kada bih pogledao u okolna brda, izgledalo je kao da se ljulju kaju. Te ko sam odr avao pravac. Svakih malo zastajkujemo, poku avamo umjesto hrane udahnuti malo zraka, da bi nastavili dalje. Pogledom pratim vrh izme. Svaki put kada krenem da napravim korak, stopalo bi se samo malo pomjerilo, tako da bih ga povukao par milimetara iznad povr ine zemlje. Kretanje sve vi e li i na klizanje, nego na kora anje. Nakon iscrpljuju eg mar a, na izmaku snage, dolazimo u Tar in. Ravno putem od mosta dolazimo do gdje mi ivi tetak, kao izbjeglica. U ao sam u dvori te i pokucao na vrata. Kada su se otvorila, prije nego to sam se upitao, rekao sam - Ima te li hljeba, umiremo od gladi?! Tetkova snaha nam je iz ku e iznijela komad hljeba. Tu ispred vrata smo trgali komad hljeba, kao da smo opor glanih vukova, koji svoj plijen komadaju i bez vakanja pro diru. Nakon to smo pojeli hljeb, nastavili smo put. Kod Doma nas zaustavlja Policija. - Hajde skidajte ruksake! - Za to? - Nismo vas ni ta pitali, skidajte ruksake! Odvartni policajac je gledao u nas, dr e i pu ku u rukama. Skinuli smo ruksake, koje su istog momenta otvorili. - Gdje vam je bra no? - Kakvo bra no? - Koje vercujete. - Ne vercujemo ni ta, idemo sa terena ku i. - Koga vi folirate, to ste onda ulijepljeni u bra no. Tada smo skontali u emu je problem. Objasnili smo im za dio puta vezan za konvoj koji je prevozio bra no. Nakon toga nas pu taju da idemo. Ponovo pored nas prolazi traktor, ponovo osje amo miris u tipaka. Oti li smo do Kepine tetke, Kepa je ostao tu, mi smo ostavili stvari i put nastavili prema Ra telici. ..

IGMAN
Dok smo se kretali cestom, iz suprotnog smjera i la je kolona ljudi. Svi su nosili ruksake i vre e na le ima. ubara i ja smo komentarisali izme u sebe, da je sigurno ne to u me uvremenu palo. Bojali smo se da je to mo da Mostar. Nejasno nam je bilo, to se mogao vidjeti osmjeh na licima ljudi. Kada smo do li kod mojih roditelja, prvo pitanje je bilo u vezi ljudi koji neprestano prolaze. Tu smo dobili udan odgovor - Vra aju se iz paketa! - Kakvih paketa? - Pa ovih to nam bacaju sa padobranima... Tu smo po prvi put uli da se humanitarna pomo dostavlja putem padobrana. To je ujedno bio i odgovor na porijeklo padobrana kojeg smo vidjeli u umi, kada smo se spu tali sa Lopate. Ovdje se humanitarna pomo dostavlja putem padobrana koji se bacaju u Bradinu. Ljudi su stalno u potrazi za zalutalim

padobranima, koji padnu van zone, koju nadzire vojna policija. Sestra je bila jedan dan u zatvoru, jer su je uhvatili sa grupom ljudi kada je i la u potragu za hranom. Tek kada im je po ela prijetiti tu bom koju e poslati u Sarajevo, pustili su ih. Do sada je bilo i smrtnih slu ajeva, vojni policajac je ubio enu, dok je skupljala razasuto bra no u umi. Otkrili smo kona no i tajnu mirisa u tipaka. Jestivo ulje se koristi za rad motora. Zbog toga smo svaki put kada bi pro ao traktor pored nas, osjetili miris u tipaka. U rano jutro smo napustili Ra telicu. Spremili smo ne to hrane u ruksak, sestra nam je napravila pitu, tako da smo ovaj put bili opskrbljeni hranom. Do li smo do Tar ina, gdje nam se pridru io Kepa i krenuli na posljednju etapu prema Sarajevu. Ubrzo smo ponovo osjetili probleme sa bolovima u nogama. Korak po korak, do li smo i do Pazari a. Kroz tunel eljezni ke pruge skra ujemo put prema Lokvama. Na izlazu nas zaustavlja vojna policija. Ponovo otvaranje ruksaka. Otvaraju ubarin ruksak, unutra sve umazano bestiljem, koji se prosuo. Odmahuju rukom i daju nam odobrenje da idemo. Kre emo lagani uspon uz Lokve. Prati nas pucnjava i detonacije granata. Teret i umor nam ne dozvoljavaju da ubrzamo kretanje. Nekako uspjevamo da u emo u umu iznad Lokava, gdje pravimo prvu pauzu. Dok smo se odmarali, skontali smo da je danas 7 januar. etnici slave bo i , zbog toga pucaju cijelo vrijeme. Uz sve probleme sa pucnjavom, po ela je da nas prati i sitna ki a, kao da pada iz magle. Tenk iznad Ha i a stalno puca po cesti. Vidljivi su krateri od eksplodiranih granata oko ceste. Uz puno sre e uspjevamo do i do punkta, koji se nalazi iznad Karaule. Vojni policajci zavu eni u rov, upozoravaju nas da idemo pre icom prema Karauli, jer PAM dr i cestu prema Karauli, pod stalnom paljbom. Skre emo u umu, pored rova policije i spu tamo se prema Karauli. Ispred nas je krenuo neki momak da tr i preko istine. Pri samom kraju puta pada, pogo en u nogu. Nekako je ipak uspio da se izvu e i do e do punkta policije. Vra amo se nazad, u irokom luku zaobilazimo istinu. Prolazimo punkt na Karauli, te nakon par stotina metara skre emo u umu i pre icom nastavljamo put, prema Hrasni kom stana. Gdje treba da se javimo prvom komandiru ete, koji je sada postao neka fora na Igmanu. Negdje na pola puta po na oj procjeni, ispred nas je od nekuda izletio pas. Nakon toga smo vidjeli par vojnika. u nuli smo iza drve a, oni su isto uradili kada su nas vidjeli. Po eli smo se dozivati - Ko ste vi? - Na i smo! - Hajde pri ite! Ne emo pucati! - Hajde vi pri ite... Naglabali smo se sa njima, mada nismo imali pu ke sa sobom, samo po par bombi, koje smo dr ali u rukama. Na kraju smo uspjeli nekako da se sporazumijemo. Vojnici iz ID -a 1 Korpusa, po li u izvi anje Golog brda. O ito dobro fulili, tako da su izvi ali na u pozadinu, a ne Golo brdo. Uspjeli su nas uvjeriti da smo zalutali, i da se nalazimo na pogre noj teritoriji. Ni sam ne znam za to smo ih poslu ali jer nije bilo nikakve logike u njihovoj pri i. Na karti su nam pokazivali sasvim drugo podru je, za razliku od onog dje se trenutno nalazimo. Na kraju smo se ipak skupa sa njima vratili nazad, na po etnu ta ku iznad Karaule, te put prema Hrasni kom stanu nastavili cestom. U kasnim popodnevnim satima, kona no sti emo na Hrasni ki stan. Na livadi koju smo ostavili pro le godine, niklo je pravo naselje. Na li smo biv eg komandira, koji nam je saop tio da nam on ne mo e dati potvrde za prolazak kroz tunel, ali da e nam srediti sa komadantom, kojeg nije bilo tu. Nakon sat i vi e ekanja, kona no se pojavio i komadant. Tra io nam je vojne knji ice, kada smo mu ih predali kratko nam je rekao - Momci, ne mo ete dobiti papire. Vi nemate ovjerene knji ice. Poku ali smo mu objasniti da se vr ila nadovjera knji ica dok smo mi bili na terenu i da to nismo bili u mogu nosti odraditi, ali nije pomagalo. Umje ao se i biv i komandir - Komadante, ovo su moji vojnici, ja sam sa njima zastavu na Trebevi u skinuo sa Vidikovca, tenk i ao da uni tim... Nabrajao je komandir sve akcije, svaki korak, koji je sa nama proveo na terenu, ali nije bilo fajde. Komadant je svaki put nakon to bi ga saslu ao rekao - Oni su za mene dezerteri, verceri... Nema teorije da dobiju papire. No je lagano po ela da pada, vi e nije bilo vremena da se naduravamo sa ovjekom koji je rekao svoje. Na kraju smo se zahvalili komandiru, na trudu i krenuli niz Igman prema Hranici...

TUNEL Ubrzo se smra ilo. I li smo nekakvom pre icom, koja se spu tala ravno niz Igman. Klizav teren
nas je tjerao da se kli emo od stabla do stabla, hvataju i se za grane ili tanja stabla, da bi se na trenutak zaustavili. Kepa je jednom trenutku fulio stablo, tako da je zavr io u blatu. Tama, koja se prostirala ispred nas, bila je zastra uju a. Tek bi se u daljini na trenutak pojavila svjetlost, nakon ega bi uslijedila detonacija granate. Ni ta se

nije promjenilo, u tamnoj kotlini, sve je isto kao i prije. Teturaju i kroz tamu, uspjeli smo da se spustimo do Hrasnice. U mraku nam je neko pokazao put prema Koloniji. Sjeli smo na livadu da se odmorimo i ne to pojedemo. Izvadio sam iz ruksaka ostatke pite, koja se uko ila od hladno e. Meci iz pravca Vojkovi a su zvi dali kroz no , te zavr avali negdje u livadi oko nas. Dolazimo do tunela. U prilaznim tran eama nigdje ive du e. Ulazimo u prostoriju iz koje se ulazi u tunel, par vojnih policajaca ska ili su na noge kada su nas ugledali. - Dokle momci? - Sarajevo, vra amo se sa terena! - Ima te li dozvolu? - Najavljeni smo prije 7 dana, da emo se pojaviti ovih dana na tunelu. - Nema nikakve najave. - Ima sigurno, provjerite. - Hajde otvorite ruksake, dok provjerimo da li ste najavljeni. Pregledali su ruksake. Nakon to su vidjeli par kila suhog mesa, dobili smo odgovor da nas niko nije najavio i da ne mo emo pro i kroz tunel. Poku ali smo ih umoliti da pro emo ali nije bilo fajde. Prolaz je bio zatvoren, imali su pu ke za razliku od nas. Na kraju ubara otvara ruksak, vadi suho meso i daje im. To je bio klju koji je otvorio vrata za ulaz u tamnu kotlinu. eludac mi se okrenuo od muke, gledao sam u le inare, koji su ekali da u emo u tunel, da bi uzeli da jedu krvavo zara eni komad mesa. Zar postoje ve i smradovi na pleneti zemlji od ovih vojnih policajaca, koji sjede na ovom tunelu. Gadi mi se i sama pomisao na njih, kako bih slatko sasuo rafal u njihove odvratne glave. Ne bih se pokajao ni jedne sekunde, zbog toga. ak bih bio sretan i zadovoljan, po prvi put istinski u ovom ratu. Ovakvi ljudi, nisu zaslu ili ivot, a opet su nekako zaslu ili da do u da dr e klju eve od jednog grada u svojim rukama. Jadna smo svi mi, kada smo spali na le inare, da nam odre uju sudbine. Ulazimo u smrdljivi tunel. ubara i Kepa im psuju sve po spisku. Nakon toga utimo i pogureni idemo kroz tunel, koji je pust. Za razliku od vremena kada se prelazila pista i kada je sve vrvilo od ljudi, sada nema nikoga. Vi e se nema ni ta kupiti u Hrasnici. Svakim danom, sve dublje i dublje tonemo prema dnu. Ako postoji uop te neka granica, na e patnje. Skoro na izlazu iz tunela, Kepa je po eo da jau e. Okrenuo sam se iza sebe i vidio ga kako se dr i za glavu. Krv je curila niz lice. Udario je glavom od metalni nosa . Skoro pa tr e i smo do li do ku ice na izlazu iz tunela. Ponovo nas zaustavljaju ta je bilo? - Udario je glavom od pre ku u tunelu. - Gdje su vam dozvole za prolazak? - Najavljeni smo prije sedam dana, mo ete provjeriti. Policajac je pogledao u svesku, prelistao par listova... nakon toga je rekao - Ok tu ste, sve je u redu. Mo ete i i, tu vam je blizu bolnica, pa neka ga previju. Neko nas je odpratio do bolnice. Kepu su uveli unutra, da mu pregledaju ranu, a mi smo ostali ispred u hodniku. Pridru io nam se jedan od ranika bolnice. - Od kuda idete momci? - S Teo aka. - Kako je tamo, je li zajebano? - Ma nije, sve je to isto... Pri ali smo sa ovjekom, ubara i ja smo se zezali. Na kraju se sa alio na nas, oti ao je da poku a na i goriva, da nas prebaci do grada. ubari je dao cigaru, tako da je nakon dugo vremena zapalio. Na alost, brzo se vratio, bolnica nema goriva, tako da nam i pored dobre volje nisu mogli pomo i. Kepa je u me uvremenu iza ao iz sale, sa 4 kop e na glavi. Prije nego to smo krenuli, ovjek je ubari nazor utrpao ostatak cigareta, koje su se nalazile u kutiji. Dobri i lo i ljudi. Prije par minuta bih ubio le inare, a sada bih za ovog ovjeka i njemu sli nih bio spreman ivot dati. udno je samo to to su uvijek le inari na boljem polo aju za razliku od po tenih ljudi. Natovarili smo nekako ruksake na le a i krenuli dalje, tra e i put u mraku, gdje se skoro ni prst pred okom nije vidio...

DOLAZAK
Nastavili smo put prema gradu. Detonacije granata su bile zastra uju e. Skoro zaboravljeni zvuk detonacije granate me u zgradama, ponovo je bio tu. Jo uvijek je nad tamnom kotlinom lebdio u zraku duh smrti, izgledao je ivlji nego ikada prije. Tumaraju i kroz mrak, do li smo do vre a sa pijeskom, par metaka je pored na ih glava zavr ilo u njima. Nakon ega smo skontali da smo fulili put i da smo na pogre noj strani zaklona.

Pre li smo preko vre a na drugu stranu. Tako da smo se zaklonili od metaka koji su dolazili iz pravca Lukavice. Nakon kra e stanke, nastavljamo put. Koraci na asfaltu su puno bolniji za noge, od koraka po zemljanom terenu. Hodam skoro pa u bunilu. Kao da smo ukleti, stalno osje amo glad, e i umor. Nikako da se bar jednog tereta rije imo. Dolazimo do kapije velepekare. Molimo stra ara da nam donese hljeba. Nakon to smo mu rekli od kuda idemo, ovjek nam je rekao da ga pri ekamo par minuta. Ubrzo se vratio, ispod jakne je izvadio 3 hljeba. ubara je ponovo otvorio ruksak i ovjeku dao orahe, koje je imao kod sebe. Uzeli smo po jedan topli hljeb u ruku, lagano smo se kretali i jeli. Stomak je ubrzo bio pun, ali je e postala problem. Nekako smo se dovukli i do Marin Dvora gdje smo se oprostili sa Kepom, koji je kona no stigao do ku e. ubara i ja smo nastavili put, prema Gazinom Hanu. Detonacije granata su bile sve stra nije i bli e. Na raskr u kod velikog parka, ulazimo u malu prostoriju da se odmorimo (trenutno je tu mini pekara). Nakon to smo se sjeli, odjeknula je strahovita detonacija ispred nas, zidovi su podrhtavali. Nakon toga je jo par granata palo u blizini. Pri ekali smo da se detonacije malo odmaknu od mjesta gdje smo sjedili, nakon ega smo iza li iz prostorije i krenuli dalje. Na samom o ku kod robne ku e, trotuar zatrpan, komadima cigle, stakla, crijepa... granata je udarila u zid od zgrade (sada je tu BBI banka). Ponovo nas je neka ve a sila zaustavila na vrijeme. Neke tajne sile nas uvaju. Do kada li e to biti tako? Putujemo, kroz vrijeme, bez nade da emo do i do cilja. Na i Koraci u svakom trenutku mogu biti zaustavljeni. Kova i, uvijek mi to prvo padne na pamet, kada pomislim na kraj puta. Ako mi je sudbina da odem, onda bih volio da odem na Kova e. Tamo se ne bih osje ao sam, a bila bi mi i ast, dijeliti prostor sa onima iji koraci su zaustavljeni iznenada i na silu. Hljeb koji smo pojeli, rastopio se i popio svu te nost koju smo imali u sebi. Usta su bila suha, jedva da sam i zrak uspjevao udahnuti. Dovukli smo se skoro do ar ije, negdje kod Pravoslavne crkve, vidjeli smo slabu svjetlost koje je dopirala iz jedne od radnji pored ceste. Krenuo sam prema vratima, da bih zatra io a u vode. Nakon par koraka, udar cjevanicom od metalnu ipku, me prizemljio. Svalio sam se na cestu i po eo da jau em. ubara je stajao pored mene i padao od smijeha. Nekako sam se pridigao u trenutku kada je neki momak otvorio vrata, te nas pozvao da u emo. Ulazimo u prostoriju, koja je u stvari kafana. Iznad vrata natpis ''Olimp''. Kandilo je gorilo u jednom o ku kafi a. Tra ili smo vode, ali nam je rekao da nema vode, jedino to ima od te nosti je pivo. Pogledao sam prema ubari, ne pijemo ni jedan ni drugi. To smo rekli i konobaru, tako da smo nastavili pri u sa njim. Ubrzo mi se po elo mantati od e i. Vi e nisam razmi ljao ta u piti. Rekao sam konobaru da mi donese pivo, to je u inio i ubara. Sjedili smo nekih pola sata, sa momkom, koji je na liniji na u i, a ovdje radi povremeno, tako da uspije ne to i zaraditi, kada je slobodan. Po to je bez ku e, ovo mu do e kao privremeno boravi te. Nastavljamo put, penjemo se uz Kova e, gdje dolazimo do ehidskog groblja. Vi e nismo imali snage da kora amo, svakih par metara smo zastajkivali. Tako smo negdje na sredini groblja sjeli da se odmorimo. Zaklon od granata smo potra ili izme u mezara koji su se nalazili uz cestu. Uslonili smo se uz jedan mezar i napravili kra i odmor. Nakon toga smo nastavili put prema ku i. Zastajkivali smo, odmarali se... da bi napokon u 11:30 do li na Gazin Han. U ao sam u podrum, koji je osvjetljavala neonska sijalica. Centrala koju smo pro lo ljeto pravili na Mo anici, sada je u funkciji. Par minuta, poslije ulaska u podrum, svalio sam se na krevet i zaspao...

NEKA DRUGA BAZA

Jutros sam se nekako uspio probuditi, nakon ega sam oti ao do kasarne. Kada sam u ao u kasarnu, iz portirnice me zaustavio glas vojnika - Oprostite ali ne mo ete u i, ako niste najavljeni. - Kome da se najavim? - Komandiru ili nekome drugom. - Ja sam pripadnik ove jedinice, upravo sam do ao sa terena. - Rekao sam da ne mo ete pro i, ako niste najavljeni, ne interesuje me ko ste... Dok je vojnik sjedio u portirnici, pro ao sam bezobrazno pored njega i oti ao prema spavaoni. Iza ao je iz portirnice i krenuo za mnom, okrenuo sam se prema njemu i vidio da je puno viso iji od mene. Na svu sre u odustao je od prepirke sa mnom, kada je vidio da se pozdravljam na hodniku sa jednim od vojnika. U spavaoni nisam zatekao nikoga, zjapila je prazna i nekako tu na. Izlazim na hodnik gdje sre em ponovo par vojnika koje po prvi put vidim. Puno toga se izmjenilo za ovih par mjeseci koliko smo bili odsutni. Odlazim do kancelarije, od rahmetli Faruka, tamo nalazim grupu vojnika, koji sjede u zadimljenoj prostoriji, u kojoj se prije nije smjelo ni pomisliti da bi se zapalila cigareta. Pozdravljamo se, kao stranci a ne kao da smo skupa proveli toliko vremena u jedinici. Zbunjen napu tam kancelariju, te se vra am nazad u spavaonu, gdje zati em komandira voda.

Umjesto dobrodo lice, po eo je i on da vi e na mene - Za to niste do li ranije? - Kako ranije, nismo mogli prije! - Mogli ste i trebali prije do i, ta ste ekali ovako dugo da krenete. - Snijeg je padao, nismo mogli po onom nevremenu krenuti na put. - Morali ste krenuti, istog momenta, kada ste dobili poruku da krenete Skoro da smo se posva ali oko toga. Na kraju smo nekako sjeli i razgovarali o problemu koji se pojavio u jedinici. Nakon Farukove smrti, do lo je do podjele u jedinici. Komandir jednog voda okupio je raju i preuzeo komandu nad jedinicom. Komandir na eg voda je elio da ubara preuzme komandu. Tu je do lo do problema i podjele u jedinici. To je bio i razlog hladnog prijema na koji sam nai ao. Sigurno misle da sam ja na ubarinoj strani, mada ja meni svejedno, jer ovdje vi e ne vidim sebe. Iznenadio sam se kada sam vidio da su komandiru voda okrenuli le a oni koje sam zatekao u njegovom vodu, kada sam do ao u ovu jedinicu. Izgleda da se desilo ono to sam i predpostavljao da e se desiti ako Faruk jednog dana ode. Niko osim njega nije mogao kontrolisati na e razli itosti, koje su bile toliko vidljive, svakome ko je elio da ih vidi. Komandir voda na alost nije, jer je on sve ovo idealizovao, a mi smo svo ovo vrijeme bili predaleko od idealnog. Ovo je definitivno nije ista ona baza iz koje smo u avgustu krenuli na teren, ili je mozda ovo prava slika sviju nas a ono je bila samo minka. Sutra bi trebao u 9h biti sastanak jedinice. Ne znam da li se isplati sva ati sa bilo kime ovdje. ta re i i kome re i, puno problema se gomilalo svo ovo vrijema, sada ispravljati krive Drine se ne isplati. Niti elim, niti imam namjeru to raditi. Jednostavno najbolje rje enje za sve nas je da svako ode svojim putem. Glasanjem za jednog komandira ili drugog, samo e se produbiti podjela me u nama, a to nikome od nas ne e donijeti ni ta dobro. Proteklih dana jedinica je imala neku akciju u Dubokom potoku. Snimili su i neku emisiju o rahmetli Faruku. Puno toga, se desilo... u posljednje vrijeme, puno toga nas ve e ali na alost, puno je vi e gluposti koje nas dijele. Sutra emo vdijeti, ta i kako dalje. Posva at emo se u to sam siguran, nakon toga ko zna kojim putem e sve ovo da krene... Sada idem kod misteriozne djevojke, dugo vremena se nismo uli a ni vidjeli...

RASPAD
Krenuo sam prema bazi, jutros oko 8:30h, namjerno sam krenuo malo kasnije tako da bih stigao u vrijeme po etka sastanka. Kada sam do ao na Kova e, kod kule se okupilo desetak ljudi. Svi su virili iza zida ali niko nije smio da iza e. PAM sa Trebevi a, pucao je po cesti ispred kule. Be ivotno tijelo ovjeka, le alo je na cesti u lokvi krvi dvadesetak metara ispred. Neko je prokomentarisao da je pogo en u glavu, dok je pretr avao preko istine... Okrenuo sam se i vratio nazad. Tako da sam do baze stigao okolnim putem. Kada sam do ao u bazu, sastanak je bio zavr en. Po eo je u 8h umjesto u 9h, kako je bilo dogovoreno. Susre em komandira na hodniku, istog momenta po inje sva u sa mnom. - Za to nisi do ao na sastanak?! - Do ao sam, na vrijeme, dogovorili smo se ju e da bude u 9h. - Morao si biti na sastanku, ne interesuje me kada je trebao biti. Ti si zakasnio Komandir je vikao na mene, ja sam na kraju po eo da vi em na njega. U li smo u spavaonu, koja je bila pusta u tom momentu. Nakon desetak minuta, kona no se smirila situacija izme u nas dvojice. U tom momentu dolazi jedan vojnik u spavaonu, izvinjava se komandiru... - Ja sam imao ta re i, ali svi ute, tako da sam i ja pre utio, mada mi se puno toga ne svi a... - Pospanko je kriv, to nije do ao na vrijeme, jer je on trebao pokrenuti lavinu. Ovakvo je sve zavr eno. Ne elim vi e nikoga od vas da vidim! Dosta mi vas je sviju! Sada e vam komanda poslati komandira, ja sam svoje zavr io, to se ti e vas i rata... Nisam vi e ni ta progovorio. Slu ao sam ta pri a. Slu ao sam i vojnika koji se pravdao komandiru. Zgadilo mi se sve ovo, taman toliko da mi je svejedno vi e ta e biti sa ovom jedinicom, jer svakako se sve ovo raspalo. Niti imam snage, a ni znanja, kako bi se sve ovo moglo zakrpiti. Totalni sam vi ak ovdje, tako se mnogi i pona aju prema meni. Novajlije su na svakom koraku, o ito su ovdje dovedeni zbog brojnog stanja koje je nekome bilo potrebno. Stanje u kasarni je jadno. Negativna energija izbija iz svakog o ka. Komandir se totalno razo arao u nas. Vi e mu nije ni do ega. Najradije bi i on sve ovo napustio, i oti ao negdje drugo. Vojnici su se podijelili, samo smo Kepa, ubara i ja ostali uz starog komandira, ostali su svi oti li u druge vodove. Podjeli smo se udno, o ekivao sam podjelu, ali nisam mogao ni sanjati da emo se ovako podjeliti, jer ovo nije podjela kakvu sam o ekivao. Mislio sam da e pu i po drugim avovima, koji bi mogli opstati, kao zasebni vodovi. Ovako e ubrzo do i do novih podjela i

problema. Zbog toga, bi bilo najbolje i najpametnije podi i sidro i odploviti u neku drugu luku, u kojoj e se znati ko je kapetan broda. Ovdje se to za sada ne zna, a kako stvari stoje, sigurno se vi e ne e ni znati. Sada idem pro etati, ne znam da li u ovih dana i i u kasarnu. Ne znam ta bih radio, vrijeme je svakako lo e. Mo da je vrijeme da uzmem sebi malo odmora, od svega ovoga, te da na miru razmislim kako i kuda dalje...

NOVI KOMANDIR
Ni ta se pametno nije de avalo u zadnje vrijeme. Komanda nam je imenovala novog komandira ete. Poznajem ga odli no jo od prvih dana rata. Momak je bio komandir ete na Obhod i. Ko zna kako e se ovdje sna i i kako e ga raja prihvatiti. Sigurno mu ne e biti lahko, jer ovo je totalno drugi oblik jedinice. Drugi dan sam okrenuo biznis sa njim, prodao sam mu uniformu, koju sam donio sa sobom iz Zenice. ubara je zamjenik komandira ete. Situacija se prividno smirila u jedinici. Do lo i do pokretanja tu be, od jednog vojnika, u vezi nekog zaplijenjenog oru ja, u akcijama koje nije predato u brigadu. Mi ubijamo vrijeme hodaju i po gradu, napravimo po par krugova od ar ije do robne ku e. Ponovo su se formirale neke manje grupice, koje vuku svaka na svoju stranu. Niklovani se o enio dok smo bili na terenu. Dobili smo i trojicu novih vojnika koji su do li iz Gora da. Baby face je jo uvijek zaljubljen, tako da koristi svaki trenutak da bude sa djevojkom. Otrov je do ao sa nekakvog kursa. Ponovo su po eli da se poigravaju sa njim. On je odlu io da bude komandir ili e u protivnom napustiti jedinicu. Sve mi se ini da e ovo drugo dobiti prije, nego to postane komandir u ovoj jedinici. Puno nekakvih smjena i izmjena, ak imamo i novog komadanta brigade. Nije neki veliki pomak, novi komadant je biv i na elnik. Rje enje koje nikoga od nas nije obradovalo, ali ta je tu je. Ovih dana sam esto i ao kod amid i a u bolnicu. On je u asno lo e, kre e se na takama. Nema uop te predstavu kada bi mogao iza i iz bolnice. Izgubio je totalno volju za bilo im. Dugo smo razgovarali, poku avao sam da ga nekako razveselim, ali nije ni ta pomoglo. Noga mu je u totalno lo em stanju, morat e imati jo par operacija. Te ko, je sve to gledati a kamoli sve to pre ivljavati. Noga mu je jo uvijek u pitanju, jer ima neku infekciju, koju ne mogu nikako da saniraju. Proteklih dana redali su se problemi, jedan iza drugog. Zet je dobio prekomandu da ide na Olovo. Jedva smo sredili nekako da ne ode. Mnogo ljudi je dobilo prekomandu, tako da su oti li na Olovo. Danas je sestra i la na alost kod neke ene u kom iluku, brat joj je poginuo na Olovu. Po sestrinoj pri i, bio je komadant odbrane Olova. Prvi put ujem za njega, ali ka u da je bio pravi komadant. Rat bjesni, puca se na sve strane, granate po gradu padaju sporadi no, bez nekog posebnog cilja. Nakon to je komandir prezentirao situaciju na Ni i koj visoravni i iznio planove u vezi deblokade Sarajeva, komadant koji nas je poslao na zadatak izvan Sarajeva, smjenjen je. Nama je sada zabranjen povratak nazad. Ovih dana smo kontali da osnujemo kolu za dresuru pasa. Imamo nekakvih planova, gdje i kako bi to odradili, samo je pitanje, da li emo mo i dobiti dozvolu za to. Ima ujedno i prijedlog da se osnuje ekonomija van Sarajeva, gdje bi se poslalo par vojnika, koji bi obra ivali zemlju i tako obezbjedili hranu za brigadu. Ima raznih ideja, koje nam padaju na pamet, ali te ko da e biti i ta i od jedne od njih. Jedino to sam pametno uradio je to da sam ovo vrijeme iskoristio da odem zubaru. Sanirao mi je par zuba, zakrpio je to se dalo zakrpiti, materijalom koji mogu e da izdr i godinu dana, ali bolje i ta nego ni ta...

ETNJA
Danas smo Kepa, Baby face i ja napravili par krugova po gradu. Nai li smo na djevojku od Baby face. Iznenadili smo se kada smo je vidjeli na drugoj strani ulice, po eli smo da je dozivamo imenom. Djevojka je stala, malo udno pogledala u nas, pri la nam i rekla - Izvinite, da li se mi poznajemo? - Naravno da se poznajemo! - Moje ime jeste to to ste rekli, ali ja vas na alost ne poznajem Na kraju se ispostavilo da djevojka ima isto ime kao i djevojka od Baby face, ali je sa Alipa inog polja i veze nema sa nama. Nevjerovatna sli nost, nikakve razlike u fizi kom izgledu izme u ove dvije osobe. udni su izgleda putevi njihovih o eva. Nakon toga smo nastavili da se vrtimo po gradu. Snijeg je padao, ali to nije smetalo masi ljudi koja se vrtila u krug. Tako smo primjetili i jednu djevojku, koja je fizi kim izgledom plijenila poglede prolaznika. Definitivno je bila najljep a djevojka u gradu, koju smo vidjeli u posljednje vrijeme. Baby face je rekao da je poznaje. Nakon to smo se par puta susreli, odlu ili smo da joj pri emo. Baby face je nastupio, kao iskusni lovac na enske

- Izvini, ali jesi li ti ona mala trkljava to je dolazila kod mene u granap - Jesam, ja sam ta Babz face... hajde ao. Djevojka se prvo obradovala, jer je bila glavna u raji, kada smo joj pri li, a nakon to je ula ono trkljava i kada se za uo prigu eni smijeh njenih drugarica, odka ila nas je istog momenta i oti la. Ostatak dana smo samo ponavljali Jesi li ti ona mala trkljava! Djevojku smo sreli jo par puta u prolazu, ali svaki put bi se pravila da nas ne primje uje. Popodne sam ponovo oti ao u grad, sa nekim ovjekom, da vidim nekog dresiranog psa, koji bi trebao da nam poslu i za obuku, ako uspijemo izganjati papire, za otvaranje kole za dresuru pasa. Nakon to sam vidio psa, ostao sam bez rije i, sve i jednu komandu je izvr avao perfektno, bez i jedne jedine gre ke. Nikakav ovjek mu nije bio ravan.Poslije sam oti ao do komande korpusa, da vidim neko tene, koje se nalazilo kod vojne policije. Vratio sam se u kasarnu, umorio sam se od hodanja po gradu. Bila je neka emisija na radiju o komadantu Olova Senahidu Boli u, zvanom Bolo, koji je poginuo ovih dana. Sutra je slobodan dan. Sada de uramo 24h a 24h odmaramo, stim da imamo nekakve dosadne de ure. Izvi anja ovih dana nema, snijeg pada, tako da smo zakovani u kasarni. Po to nema nekog pretjeranog reda, te ko je uhvatiti nekoga u kasarni osim de urnog i vezista, koji su uvijek tu. Ostali se nakon smotre razbje e, svako na svoju stranu. Sutra sam mislio oti i u drva, ako uspijem ta nasje i u ri i ispod Borija...

MASAKR
Jutros rano sam sjedio sa misterioznom djevojkom. Pri ali smo par sati, glupirali se. Ona zavr ava kolu, sada ve po inje da razmi lja o fakultetu. Misli da ne to upi e, te da nastavi kolovanje. Pri ali smo jo o nekim glupostima koje su se desile u zadnje vrijeme. Nakon toga sam oti ao u drva. Dovukao sam drva za par dana, ali sam zato sada u asno umoran. Sreo sam jo par ljudi, koje dugo vremena nisam vidio, a sa kojima sam na po etku rata bio skupa u jedinici. Ko bi rekao da emo za godinu i ne to postati tek poznanici. Bili smo tako bliski u tim prvim danima rata, a sada su ostala samo izblijedjela sje anja. udno je bi e ovjek. Vremenom puno toga potisne i zaboravi. Dok sam ovo pisao, po eo je dnevnik. Na samom po etku Senad je najavio u asnu vijest. Ponovo masakr u gradu, ko zna koji po redu. Ovaj je najstravi niji od svih koji su se do sada desili. Na Alipa inom Polju, za vrijeme sankanja, ubijeno je estero djece, a dvoje te ko ranjeno. etnici su ih pobili sa tri granate. Sestra i k erka od amid e pla u, ja utim, rije i ne progovaram. Plakao bih od tuge, ali suze su ve davno napustile moje o i. Pred o ima su mi slike snijega natopljenog dje ijom krvlju, koje sam vidio na dnevniku. Osje am ga enje prema svemu to dolazi iz Srbije, sa Pala, sa svih onih teritorija koje dr e etnici pod svojom kontrolom. Ne ovo definitivno nisu ljudi, oni su najkrvolo nije zvijeri, koje su spremne uni titi sve za rad velike srbije. Onaj ko mo e hladnokrvno ubiti djecu, taj nije zaslu io ivot, koji ima. Prema takvim ne treba imati milosti. Bagru treba ubijati, sada, sutra, prekosutra, za mjesec dana, za godinu, za stotinu godina... Bagru treba ubijati onog trenutka kada nam se uka e prilika za to. Takve ubice, su spremne pobiti cijeli narod, istrijebiti nas sviju, samo da bi sutra Milo evi u mogli re i, da je velika srbija san koji se ostvario. Sarajevo ne e biti velika srbija, ne e ni Bosna. Ima dovoljno djece u ovoj zemlji, koja e poginuti, za svoju zemlju i svoj narod, ali ovo ne e biti velika srbija. Kako li e spavati no as posade minobaca lija, koje su ispalile danas granate na Alipa ino Polje? Da li e no provesti u slavlju da, ili e biti ponosni na sebe, jer su pogodili cilj ili e bar na trenutku osjetiti gri nju savjesti? Vi e od svega na ovom svijetu, volio bih vidjeti lica onih koji su ispalili granatu. Volio bih vidjeti zadovoljni osmjeh na njihovim licima. Znam da ne postoji sud, za zvijeri, poput ovih, koje svakodnevno ispaljuju na stotine granata na grad. Znam da ne e nikada ni odgovarati za ovo to ine svih ovih godina. Jednostavno koga briga za Bosansku djecu, jer mi smo svakako osu eni na propast, jer da nismo, ne bi imali embargo na oru je svih ovih godina. ivot poslije ovog masakra za mene ne e biti isti. Ne samo za mene, nego i za hiljade onih koji ive u ovom gradu. Za sve ovo to nam se de ava, svih ovih godina nisu krivi samo etnici sa brda koji ispaljuju granate i koji nas ubijaju, kriva je vi e od njih me unarodna zajednica. Oni su glavni krivci, jer su dopustili da nas ubijaju kao stoku, a nama su oduzeli pravo na odbranu. Nemamo oru je, ali imamo srce, Bosansko srce, koje je ja e od svih etnika i embarga me unarodne zajednice. Znam da nas ne volite, ali zar mo ete da ne volite djecu. Zar su ona kriva to su eljela da se igraju. Ako nemate djecu, sutra ete ih imati, neko odozgo sve ovo vidi, ni ta nije ostalo neka njeno pa ne e ni ovaj zlo in. Dragi Bog e se ve potruditi da svako dobije to je zaslu io, samo treba imati strpljenja, a kazna e ve do i, siguran sam u to...

BIZNIS

Vrijeme prolazi, osje aji tuge i bjesa nakon pogibije djece, jo uvijek su pomje ani u mojoj glavi. I ao sam ju e nakon dugo vremena na Borije. Nismo izlazili ispred linije, osmatrali smo malo teren ispred linije. Ni ta se posebno nije promijenilo, osim to su na i iskopali jo dublje tran eje i rovove. Ni etnici nisu spavali u proteklom periodu, i kod njih se vide velike promjene na liniji. Puno je vi e rovova, koji su dobro u vr eni, isto tako su sve povezali tran ejama. Danas sam slobodan, tako da sam i ao kod amid i a u bolnicu. Pravio sam mu dru tvo onih par sati koji su rezervisani za posjete. Malo se popravio psihi ki, mada je jo uvijek lo eg raspolo enja. Imali su neko takmi enje u brzini hodanja na takama. Uspio je da pobjedi, ali se na cilju pao, sre a pa nije jo ne to dodatno polomio. Nakon posjete sam oti ao na pijacu pod mostom, na Ciglanama. Na ao sam nekakve pantolone, za 50.00 DM. Nisu lo e, samo su mi nekih pet brojeva ve e. Dao sam ih sestri da poku a ne to da u ije, nadam se da e uspjeti, jer vi e nemam niti jedne civilne pantolone. Danas je sestra i la da poku a prodavati salatu iz plastenika na pijaci. Salata je super rodila, samo je problem to se po danu plasteniku ne mo e pri i. Previ e je izlo en, i nije zgodno sudbinu stavljati u ruke snajperiste. Jutros je od ku e odnijela jedan kilogram salate. Vratila se popodne, sa par maraka u d epu. Nije uspjela skoro ni ta da proda, a nije ni salatu vratila ku i. Kada smo je pitali u emu je problem, odgovorila nam je - Ja vi e ne idem na pijacu. Svakih par minuta neko nai e i po ne da pla e kada vidi salatu, a nema para da je kupi. Ja sam tako dijelila, bunt po bunt i na kraju je ispalo da sam sve podijelila. Jo sam se nasekirala, gledaju i i slu aju i sve one ljude, kojima glad iz o iju viri. - Nema tu milosti, mora biti hladna ko led, ja u sutra oti i, da vidi kako se to odra uje. Nema para, nema ni salate. Bez toga nema ni ta od posla... Napravili smo novu strategiju prodaje salate. Tako da u ja sutra na pijacu, da poku am pokrenuti novi biznis, i zaraditi koju marku, koja nam je potrebna da bi kupili drugu hranu. Pogotovo je sada zeznuto od kako je amid i u bolnici. Svaki dan neko mora da mu odnese hranu u bolnicu, jer hrana koju dijele u bolnici je u asna. Idem sada, malo do Munje. Da vidim kakvo je kod njega stanje u ivotu Sino smo spakovali dvije kile salate. Tako da sam jutros rano oti ao na Markele, da bih primjenio novu taktiku u prodaji salate. Negdje u sredini pijace sam odabrao jedan sto, na koji sam izlo io par sve njeva salate. Na komadu papira sam napisao cijenu 5 DM. Tezge na pijaci su zjapile skoro pa prazne. Ljudi prodaju prete no robu iz ruku. Nosaju u ruci okolo robu koju imaju dok ne prodaju. im izvr e prodaju, nestanu. Ve inom se roba mijenja za cigare. Sve se mo e kupiti i prodati za cigare, imam osje aj da se lak e trguje ako je cijena u cigarama, nego u markama. Skakutao sam u mjestu iza stola, kada je pri la prva mu terija, koja je uzela sve anj salate u ruku i po ela da pri a. - Ma ala dobre salate, e nisam je moj sine okusila, a ni vidjela o ima od kako je rat po eo. Da imam para, sada bih kupila ovaj bunt salate, da iznenadim jo koji put eludac, prije nego to umrem... Nego 5 maraka re e... - 5 maraka, ne mo e jeftinije. Nije moja salata, ja sam samo do ao da prodam. - Dobro sine, radi svoj posao, ja na alost nemam 5 maraka. Kada je starica krenula od stola, zaustavio sam je. Raspolovio sam sve anj salate, i dao joj da ponese sa sobom. Zahvaljivala je dok je odlazila... nabrajala je sve to joj je padalo na pamet. Ja sam ostao za stolom, i dalje skaku u i, da bih se malo ugrijao. Ubrzo je do la i druga mu terija. Ovaj put sam imao vi e sre e, bez puno pri e uspio sam prodati dva sve nja salate. Nastavio sam skakutanje, dok sam posmatrao ljude koji su tr karali okolo. Ne zna se ko je vi e zbunjeniji, oni koji nose po konzervu ikara u ruci ili oni koji tr e za prodava ima da bi kupili ne to od toga to prodaju. Svi ovi ljudi me podsje aju na li e, koje nakon to odpadne u jesen, vjetar ponese. U tom momentu niko ne mo e sa sigurno u tvrditi gdje e koji list zavr iti. Tako i ovi ljudi, hodaju okolo a da ni sami ne znaju gdje su i za to po li. Hodaju okolo, tra e ne to da kupe, a novca u d epu nemaju. Ipak se nadaju svojoj nafaki, ne odustaju. Razmi ljanje mi je prekinuo glas starijeg gospodina - Sine, ja sam ...... sigurno si uo za mene? - Jesam, uo sam. - Halali mi, ali ja sam danas gladan ovjek. Vremena su se promijenila. Niti imam novca, da bih kupio ne to da jedem, a niti imam hrane. Svijet se okrenuo naopa ke, oni sto su bili dolje, sada su gore i orbnuto... Uzeo sam ostatak sve nja salate i poklonio mu - Ja ti mogu biti samo zahvalan za ovo, a dragi Allah neka odlu i da li si u inio sevap... Ispri ao mi je jo par zanimljivih stvari o ivotu i oti ao. Ljudi koji su do ju e bili ponos ovog grada, danas su prosjaci. Zaboravljeni od sviju, ako vi e imaju uop te neku adresu gdje bi se mogli obratiti u ovom gradu za pomo . U me uvremenu su nikle neke nove adrese, na koje se obra amo za pomo . Sada su to imena, za koja prije rata nisam ni uo. Idemo u Merhamet, Karitas... svi negdje idemo a niko nam ni ta ne daje. Sve mi se ini da je ve ina ovih novih adresa, samo tu zbog onih koji rade u njima. Nikako zbog onih kojima je pomo potrebna.

Oko 10h, iznenada je otoplilo. Tako da se i broj kupaca na pijaci pove ao. Ubrzo sam imao mu terije koje su kupile par sve njeva, ali u isto vrijeme i onih koji su molili za list salate. Nevjerovatno, ali ljudi su tra ili samo jedan jedini list salate. Vadili bi iz d epa po pola marke, marku... par cigareta i nudili mi u zamjenu za par liski salate. Drugi nisu imali ni za jedan list, ali su im o i suzile, dok su gledali u salatu... Oko 11h, nestalo je salate. Prebrojao sam novac i vidio da sam uspio tek 60% robe prodati, ostatak sam podjelio. Bio sam uspje niji od sestre, ali daleko od toga da bi se isplatilo dalje stajati na pijaci i prodavati salatu. Kada sam do ao ku i, krenula je zezancija na moj ra un. Sestra je bila presretna, jer sam joj ju e pametovao o tome kako treba biti hladnokrvan i ne obra ati pa nju na one koji nemaju novca. Na kraju smo se dogovorili, da vi e ne emo nositi salatu na pijacu. Nestalo bi prije salate, nego to bi se mi navikli da ne obra amo pa nju na one koji nemaju novca. Morat emo smisliti neki drugi na in, na koji bi do li do novca...

POKLON
Vrijeme obla no, dosta udno. Jutros je civilna za tita dovukla humanitarnu pomo kod nas u gara u, jer je povjerenik za humanitarnu pomo odsutan. Tako da je i nas zapalo da dijelimo humanitarnu. Cijeli dan sam proveo u gara i, poma u i sestri i k erki od amid e u podjeli milostinje koju ve godinama dobivamo. Kao i obi no, svaki artikal se vaga u gramima. Jedino ega ne nedostaje je sapun kaba . Ulje se i dalje dijeli na olju. Mlijeko u prahu, ko ima djecu, keks iz konzervi, na kojem je datum proizvodnje stariji par mjeseci od mog ro enja. Vaga koju su nam donijeli je totalno neprecizna za ovako sitne koli ine. Da bi ovjek izvagao precizno ove koli ine, bila bi mu potrebna elektronska vaga, koju koriste dileri droge. Jer koli ine bra na, koje se vagaju, vi e li e na vaganje heroina, nego bra na. Ko je mogao zamisliti prije par godina, da e se bra no vagati u gramima? Opet ovi ljudi u Sarajevu su sada sretni, oni dobijaju neku pomo , za razliku od onih u Srednjoj Bosni. Tamo ve mjesecima mnoge familije, mogu samo sanjati gram bra na. Ljudi su se stajali u redu, povremeno bi iskrsnuo problem, ako bi neko poku ao preko reda da pro e. Ubrzo bi se situacija smirila, tako da bi opet sve bilo po starom. Listao sam spisak, zaokru ivao sam imena onih koji bi podigli humanitarnu. Podjela sledovanja samcima, nekako mi je najte e padala. Njihova humanitarna se svodi na par sitnica, koje normalan ovjek mo e pojesti za jedan obrok. I sam se vodim na listi za humanitarnu kao samac. Tako da znam, koji je osje aj, kada do e ku i sa polupraznom kesom u ruci. Oko 4h popodne smo uspjeli zavr iti sa podjelom humanitarne pomo i. Iznenadio sam se kada sam vidio, da nam je ostao kanister i po ulja, desetak kilograma bra na, keksa... jednostavno je ostalo vi ka svih artikala koje smo dijelili, osim dje ije hrane, koja je do zadnjeg grama podjeljena. Sjedio sam u gara i, ekirao sam ponovo listu, da bih utvrdio da li su svi uzeli humanitarnu pomo . Par puta sam pregledao svako ime i prezime. Sve do jednog je bilo zaokru eno, sjetio sam se i faca ljudi koji su tu bili. Uhvatio me neki strah da nisam koga zeznuo. Sestra se pravo nasekirala zbog toga, jer je strah Boga. Znam da nisam nikoga zakinuo na vagi, jer su ljudi skoro pa sami vagali svoje sledovanje. Nisam imao nikakav papir, na kojem je stajala precizna koli ina materijala koji sam primio jutros, za podjelu. Tako da nisam mogao ni uporediti izdate koli nine sa onim koje sam dobio. Pokupio sam ostatak hrane i unio u podrum. Oti ao sam do mjesne zajednice, da predam spiskove, o podjeli humanitarne. Rekao sam im koja koli ina robe je ostala nakon podjele, i da je to kod mene u podrumu, nakon ega su mi mrtvi hladni odgovorili - Uvijek se daju ve e koli ine, jer se gubi na te ini prilikom usitnjavanja, a i vi ak bude kao neka nagrada onima koji se trude i rade oko podjele... Vratio sam se nazad u podrum. Na ulazu sam nabio vre u sa bra nom nogom. Sestra je gledala u mene, nije rije i progovarala, k erka od amid e isto tako, samo me posmatrala. - Ovo hrane to je ostalo, to vam je plata, za va rad na podjeli humanitarne pomo i. Zaradili smo danas vi e, nego to sam ja zaradio ratuju i od po etka rata do sada. Na a borba se svela na to da povjerenici za humanitarnu pomo , imaju nagradu za svoj rad a vojska ima prazan eludac, u koji samo mo e upasti geler ili pu ano zrno... Hodao sam po podrumu, psovao sam sve od reda. Sestra se na kraju po ela smijati. Gledala je u mene i rekla - Tek sada u stvari vidim, da je podjela humanitarne pomo i lijep biznis u ratu. Ove koli ine hrane, koje su nam ostale, samo smo mogli sanjati da dobijemo, ovako smo ih ko fol zaradili, tako da nam je savjest ista. Ipak, jedno je sigurno, postali smo danas lopovi ili ratni profiteri. Sestra je u pravu, ipak je ovo u neku ruku lopovluk u kome smo mi nesvjesno u estvovali. Jedno je sigurno, vi e ne djelimo humanitarnu pomo . Bez obzira na sve, bolje je da to odrade ovi u mjesnoj zajednici, koji su ve navikli na ovakve poklone. Jo uvijek se ne zna ni ta, da li emo i i nazad na Ni i ku visoravan. Po to svaki dan dobijemo neku drugu

informaciju. Komandant bi sada hiljadu i jednu elju da mu ispunimo, ali kada bi to moglo kako da se odradi, a da mi ostanemo tu, i da to na daljinski odradimo. Meni svakako odgovara da ostanemo jo koji dan ovdje, jer imam nekih masu stvari, koje bih trebao rije iti prije odlaska na teren...

MINKERI
Ovih dana se desilo ubistvo UN vojnika. Na vijestima sam uo za tu vijest. Izgleda da je jedan pripadnik na e jedinice umje an u sve ovo. Francuz, koji se vrtio po jedinici u proteklom periodu, nije se javio ve du e vremena u kasarnu, tako da mu se gubio svaki trag. Sada smo izgleda dobili odgovor, gdje se nalazi. Ko zna sa kakavim namjerama i poslovima je do ao u ovu zemlju, o ito nije sa dobirm, im je umje an u ovo sranje. Nikakvog razloga nema za ovakvu glupost. Ovo nam je najmanje trebalo u svemu ovome, i ovako smo blokirani sa svih strana, jo nam samo treba da u emo u otvoreni rat sa ovim oharima iz UN-a, svakako nas ne podnose, poslije ovoga e se situacija samo pogor ati. Ju e su javili da je elo i dio vojnika njegove jedinice osu eni za pobunu. Koliko li e nas jo dugo duhovi ela, Caca... proganjati u ovom gradu. Te ko e ih se biti osloboditi. Ovo sigurno nije kraj, jer u svakodnevnim razgovorima, pri a se o njima, tako da e te ko biti izbrisati tragove njihovog djelovanja u ovom gradu. Snajperi rokaju po gradu. Ne daju oka otvoriti, svaki dan broj poginulih se pove ava. Mi utimo, razjedinjeni, bez ikakve organizacije, lutamo okolo. Umjesto da djelujemo i dalje po etnicima, mi smo se predali. Skinuli smo sa lica ratni ke boje, tako da se sada iz dana u dan sve vi e pretvaramo u minkere, kojima je izlazak u grad, bitniji od odbrane dr ave i ovog grada. Izgleda da nismo jedini, jer se po gradu ne mo e pro i od Viki evih specijalaca, koji se izgleda trude da naprave to vi e krugova po gradu. Imam osje aj da e im onaj arplaninac ubrzo pasti sa nogu, jer ga stalno vodaju sa sobom. Pi tolji, no evi, motorole i ostale drangulije, koje vuku nad id ane na pojasu, e im poremetiti kukove. Sve nas je izgleda manje, koji ratujemo, a sve vi e koji smo po eli da se gubimo u svemu ovome. Danas sam sjedio sa komandirom voda. On se totalno razo arao. Ne vjeruje nam vi e ni ta, izgubio je i on moral za rat, pogotovo vi e ne eli ni da uje za nastavak rata sa nama. Izgleda da je njega raskol u jedinici najvi e pogodio. Ne znam to je to uzeo toliko srcu, jer je sve ovo bilo za o ekivati, mene je iznenadilo, da je ovako dugo sve ovo trajalo. Sada je vrijeme, da se okrenemo nekim novim putevima, kao to je i rat sada puno druga iji od onog iz 1992. Ne znam ni sam u kojem pravcu bih sada krenuo. Imam nekih ponuda, ali mi se neda ni ta zapo injati ovdje. Sve mi se ini da u se vratiti u neki od bataljona, jer od odlaska vani, kako stvari stoje, te ko da e i ta biti. Ve sam pregovarao sa nekim ljudima iz tre eg bataljona, imam neku ponudu da pre em kod njih. Pri ekat u jo neko vrijeme, da vidim ta e biti sa ovom jedinicom, nakon toga u odlu iti, ta i kako dalje....

POSJETA
Ju e je u grad stigla posjeta iz Pakistana i Turske. Nisam ba vjerovao da e se ovo desiti, ali dvije dame Benazir Buto i Tansu iler, smogle su snage i do le tu u Sarajevo. Na alost, to etni ku bragru nije sprije ilo da nastave sa granatiranjem grada. ak mislim da su namjerno intezivirali granatiranje, za vrijeme njihovog boravka u Sarajevu. Tako da su se ju e u popodnevnim satima mogle uti detonacije granata po gradu. Ova posjeta ne e ni ta promjeniti, ali ho e nama pomo i da se malo oporavimo psihi ki, jer svakim danom se ini da smo sve vi e i vi e zaboravljeni od cijelog svijeta. Niti ima kakvih pomaka na frontu, niti ima kakvih akcija u planu, da bi se ne to ozbiljnije radilo. Svi smo izgleda utonuli u zimski san, i ko zna kada emo se probuditi iz njega. Dok u ostatku BiH traju estoke borbe, ovdje mi mirujemo, primamo granate i snajperske metke na prsa, kao da su fudbalske lopte. Vi e i ne obra amo pa nju na poginule, jer radio i TV prenose vijesti o poginulima, kao da izvje tavaju rezultat sa neke neva ne utakmice. Na brzinu navedu broj poginulih i ranjenih u toku dana u gradu, nakon toga slijede druge vijsti. esto mi se ini, da vi e pa nje posve uju nekim drugim ratovaima i svjetskim problemima nego nama samim. Sa delegacijom je stigao i jedan prijatelj od komandira. Donio nam je torbu punu opreme, sada smo opremljeni motorolama, dvogledima, kao i dvogledima za no no osmatranje. Jedina teta je u tome to je ova oprema kasno stigla. Nisam siguran da e je imati ko upotrijebiti, jer kako je stanje niko od nas zadugo ne e iza i ispred linije. Jedva uspjevamo i osmatranja da odr imo u ivotu. Sre a pa je zima, tako da se mo da stanje do prolje a popravi. Na Igmanu su ubijena trojica vojnika, koji su bili umje ani u ubistvo UN-g vojnika. Nakon to se nisu zaustavili na punktu, otvorena je paljba na njih, tako da su trojica ubijena, a jedan ranjen. Svi su bili stranci, me u njima nije bio pripadnik na e jedinice. On je izgleda negdje drugo zavr io. Kod nas nije dolazio niko da pita za njega, tako da nismo imali nikakvih problema, zbog ovoga sranja, koje se desilo, proteklih dana.

Nemam nekih velikih planova za ubudu e. Sve je izvjesnije da e ova kola za pse da bude odobrena. Tako da ovih dana intezivno po gradu tra imo d ukele, koje bi nam mogle poslu iti za dresuru. ubara je na ao psa u kaljinoj ba i. Njema ki ov ar, ljut ko ris. Ne mo e mu se pri i na 300 metara a da ne po ne da laje. I ao sam prije par no i sa ubarom, obukli smo bijela maskirna odijela, ponijeli keksa, tako da smo cuki bacali, sa sigurne udaljnosti. Jo uvijek laje na nas, kada se pojavimo, ali sada puno manje, nego to sam ja mislio da e biti. ubara planira, da e mo i da ga ukrade ubrzo, jer izgleda da e se pripitomiti, ako ovako nastavimo da ga hranimo. Ja sam ponovo obi ao psa u general tabu. Mislim da e se i on mo i odraditi, samo je jo potrebno, neko vrijeme da se privikne na mene. Mada je izgleda pametan pas, tako da ne pravi probleme, kada se pojavim. Jedini problem, je u tome, kako ga izvesti, pored silnih stra ara, neprimjetno. Nadam se da emo na i neko rje enje ubrzo, jer mi je dosadilo stanje u kome se trenutno nalazimo...

SMRT U REDU ZA HUMANITARNU

Dani prolaze, ali vrijeme kao da je stalo. Svaki dan kao da slu am i gledam iste vijesti. Svaki dan, poginuli, ranjeni, ubijeni... Kao da nam se vrijeme od po etka rata svakodnevno ponavlja, kao da ivimo jedan te isti dan. Ako danas ne poginemo, sutra ponovo idemo da oku amo sre u, tako iz dana u dan. Danas su na redu bili stanovnici Dobrinje. Poginulo je 9 stanovnika ove tamne kotline. Od njih devet su dvije djevoj ice, od 8 i 9 godina. 18 stanovnika tamne kotline je u isto vrijeme ranjeno. etnici su sa tri minobaca ke granate od 120mm ga ali ljude dok su ekali u redu za humanitarnu pomo . Umjesto hrane, dobili su smrt. Kao i obi no etnici sa Pala pori u umje anost u ovo, tako da optu uju AR BiH da je ga ala svoje stanovnike. Mali smrad Nikola Koljevi pri a gluposti na TV. Kako ga nije Boga strah, onakve la i plasirati? Pa nije ovo nikakva igra, ovdje se radi o ljudskim ivotima, konju jedan! Kako to ne mo e da shvati ? Ni sam ne znam ta bih sada radio. Jednostavno se nagomilalo previ e svega to se de avalo proteklih godina. Nema vi e mjesta pod ovom ko om, ni za ta lijepo. Sve to osje am je prezir prema etnicima i njihovim vo ama. Nadam se da e Bog sve njih da nagradi prema zaslugama. Tako da e jednog dana imati priliku da se sjete svakog detalja, svake izgovorene rije i, svakog grijeha koji su po inili u svom ivotu. Trpimo, godinama sve ovo, o ekujemo neki kraj ali karaja nema ni na mapi. Iz dana u dan, samo je situacija komplikovanija. Ljudi se javljaju u ivo u radio program. Ne bih rekao da se u njihovim porukama osjeti neka mr nja. ak me iznena uje kako ljudi gledaju na sve ovo. Niko nije ravnodu an prema sve ovome, ali ljudi ele samo pravdu. Zele samo da se kazne oni koji stoje iza svih ovih granatiranja i masakriranja ljudi. Dugo e jo da traje sve ovo. Jo emo se mi naslu ati ovakvih vijesti. ivot je takav kakav je, krivudamo i migoljimo izme u ivota i smrti, putanjom koja e nas ipak na kraju dovesti do kraja. ta nas eka na kraju, to e zavisiti od nas samih, jer svakog od nas na kraju eka nagrada prema zaslugama. Ve eras u kasarnu, sutra je na a smjena. Neka nam je Bog na pomo i, jer pakao u kome ivimo ne obe ava ni ta to bi nas moglo bar na kra e vrijeme raspolo iti. Tamna kotlina svakim danom je samo tamnija i tamnija. Nadam se da ne emo do ivjeti da se svjetla u potpunosti u njoj ugase...

MARKALE
Danas sam sa dvojicom vojnika i ao na osmatranje. Uz Ophod u smo se popeli na Borije. Nakon ega smo pored vikendica oti li do rovova iznad Kamenoloma. Uspjeli smo iza i ispred linije do betonskog stupa. Odakle smo osmatrali etni ke rovove na avrkovoj stijeni. Ni ta pametno nismo vidjeli, tako da smo se vratili nazad na liniju. Na kamenolomu smo proveli nekih 45 minuta, osmatraju i Biosko. Kada smo zavr ili sa osmatranjem, spustili smo se do Orli a. Jo uvijek tu liniju dr e ljudi iz ulice. Izgleda da im je ovaj Orli su en u ovom ratu. ak je i grupa osmatra a koja se ovdje nalazi iz ulice. Dosta miran dan, raja se opustila, tako da smo ih zatekli kako igraju remija, ispred jedne od zemunica. Nakon to smo se upitali sa svima, oti li smo do osmatra nice, gdje smo zatekli jednog vojnika sa teleskopom, kako osmatra put preko Bioska za Vogo u. U to vrijeme stigao je i ru ak, tako da smo iskoristili vrijeme da se ogrebemo za komad hljeba. Dok smo skupa ru ali, ulo se ispaljenje minobaca ke granate iz pravca Mrkovi a. Osmatra koji je bio na smjeni, prokomentarisao je - Ode u grad! - Nije ni prva ni posljenja koja je oti la u grad. Samo da ne doleti nama ovdje. Nakon to smo zavr ili sa ru kom, pozdravili smo se sa vojnicima na Orli u i lagano krenuli nazad. U Bazu smo do li oko 3h popodne. Do ekala nas je gu va ispred prostorije veze. Okupljeni vojnici su slu ali radio. Neko od njih

je rekao - Jeste li uli ta se desilo u gradu? - Nismo! kakva je frka? - Granata je pala na pijacu Markele! Ima pravo puno poginulih i ranjenih... Pridru ili smo se grupi koja je slu ala radio, sa kojeg su dopirale u asne vijesti. Iz sata u sat broj poginulih se pove ava. Granata 120mm je pala direktno me u ljude, u vrijeme kada je najvi e ljudi na pijaci. Granata ije smo ispaljenje uli, napravila je u asan masakr. Ko bi rekao, da e ba ta granata, za koju u izvje taju osmatra nice stoji ''12:20 Ispaljena granata iz pravca Mrkovi a prema gradu' napraviti ovakav masakr. Ovo je nevi eno do sada. Ovo je ne to to ni u najgorim snovima nisam mogao sniti. Napustio sam kasarnu i vratio se ku i, gdje me do ekala nova vijest. Danas je na Markelama poginula Asima, Askova i Almina mati. Ne mogu da vjerujem da je Asima poginula, jednostavno ne elim da vjerujem u to. Ovo je prokleta ulica, jer nas nikakav belaj nije do sada zaobi ao. Ne mogu nikako da prihvatim ovu vijest, nadam se da je sve ovo samo la ili ru an san. Muka mi je, osje am se vrlo lo e, jer sama pomisao da su mi izginule sve prve kom ije. Sena, Zaim, Semirova mati, Vahidina mati... sada Askova i Almina mati. Sve su ovo ljudi ije su ku e par desetina metara udaljene od ovog podruma u kojem ivim. Broj poginulih je dosegao u ovom trenutku 64 i 198 ranjenih. Sigurno e biti jo poginulih, jer ko zna koliko je jo me u ranjenicima onih koji e izgubiti utrku sa ivotom. Ovo to se danas desilo, definitivno je kraj bilo kakve nade u bolje sutra. Preostaje nam samo da se branimo. Da se branimo kao ranjene zvijeri, jer samo tako mo emo opstati. Ako i poginemo dok se branimo, to nije stra no, za razliku od ovih ljudi, koji su ubijeni, goloruki, dok su bili u potrazi za komadi ima hrane. Ovo je ne to najgore to nam se moglo desiti, ali je bilo za o ekivati, jer su ljudi postali previ e opu teni, i vi e se ne boje granata kao nekada. Postali ravnodu ni prema svemu, pa tako i prema vlastitoj smrti... Na dnevniku TV Srne, Risto dogo je legao na pod, razbacao dijelove lutki po prostoriji... nakon ega je po eo da ismijava ono to se desilo danas na Markelama. Opet samo la i, la i, la i... Ne znam od kuda vade sve ove nebulozne izjave. Ju e Koljevi , danas ogo, sutra e iza i Plav i ka, pa e i ona slagati koju za naredni masakr koji e se desiti u ovom gradu... Oni e lagati, a mi, ta e mo mi raditi u svemu tome? Sve mi se ini da emo mi i dalje ginuti, kao i do sada. Sve to ja mogu u initi u ovom momentu je to da ubicama i la ovima sa Pala za elim da ih Bog nagradi kako su zaslu ili. Ni ta im drugo u ivotu ne e trebati. Niti mogu spavati, niti jesti, ni sam ne znam ta da radim. Sada u oti i i napraviti krug, do Zmajevca i nazad, mo da malo smirim ivce, nakon svega ovoga...

GLUPA AKCIJA
Vrijeme prolazi, ja sam totalno nezainteresovan za sva de avanja oko mene. Ju er smo dobili zadatak, Lola i ja da odemo na liniju na Hladivodama, te da skupa sa borcima tre eg bataljona, izvedemo akciju u rejonu u ura ku a. Pred ve e smo se spremili i oti li do komande ete, koja se nalazi na liniji u blizini ''satelitske antene''. Tu smo dobili informaciju, da treba izvr iti prepad na liniju, potrebno je ispaliti jednu RPG granatu, i istresti par rafala. Jo jedna glupa akcija u nizu, da gluplja ne mo e biti. Mi emo ispaliti jednu granatu, etnici e nakon toga par sati granatirati i pucati. Jedina pozitivna stvar u svemu ovome, to e kad tad i oni potro iti municiju, a i granate. Ako ovako nastave da budalesaju i pucaju, to e se desiti ubrzo. Zavalio sam se na jedan krevet i poku ao da malo odspavam. Pred svitanje je planiran po etak akcije. Lola je sjedio pored pe i i pri ao okupljenim komandirima iz bataljona ''ozbiljne'' pri e: - Iza li mi na Trebevi , sija puca po nama. Niko ne smije da se popne da skine etni ku zastavu, ja sko im, popnem se uz oluk i pokupim je. Par minuta poslije prodao sam je nekom vojniku za 100 DM. Nakon toga idemo dalje, nai em na PAT trocjevac. Sjedem za njega i po nem rokati po Mrkovi ima i Biosku. Kada mi je nestalo municije, do ao sam do minobaca a od 120 mm. Prvo to sam uradio okrenuo sam minobaca prema Palama, nani anio i po eo granatirati Pale. Prestao sam tek kada se usijala cijev, vjerovali ili ne granata se vidjela kako prolazi kroz cjev. Sve je bilo dobro, dok sam pucao po Palama, problemi su nastali kada sam morao da ga am Lapi nicu, koja je u kanjonu. Minobaca sam morao staviti na rame, da bih ga okrenuo prema Lapi nici.... Lola se unio u svoju pri u, koja nije imala kraja. Pogledao sam ispod oka, i vidio kako mi evi iz lokalnih tabova, skoro ne di u, dok izbuljenih o iju gledaju u Lolu i slu aju kako im pri a pri e za lahku no . Dok sam sam ih posmatrao do mene je stigao otac od misteriozne djevojke. Pozdravili smo se, sjeo je pored mene, u razgovoru sam skontao da je on dobio neko unaprje enje, tako da je sada zadu en za bezbjednost u tre em bataljonu. Zezao sam ga, da njegovo mjesto nije ve eras ovdje na liniji, jer je zadu en za bezbjednost, a ovo mjesto e biti daleko od rije i bezbjednost za par sati. Ubrzo sam se uvukao u vre u za spavanje i poku ao da zaspem. Na alost nisam uspio,

jer su vojnici i komandiri stalno ulazili u prostoriju. Stalno su ne to planirali, raspravljali... imao sam osje aj kao da idemo u proboj obru a oko Sarajeva a ne u akciju u kojoj Lola i ja treba da ispalimo granatu na rov u u ura ku i. Ustao sam sa kreveta i rekao komandantu bataljona: - Nema potrebe da aljete nekoga od vojnika, Lola i ja to mo emo sami izvesti bez ikakvih problema. Ovako samo izla ete ljude opasnosti bez razloga. - Plan je da se izvr i diverzantska akcija u kojoj e da u estvuju i vojnici iz na eg bataljona. - Dobro, ali ovo i nije nikakva akcija, mi emo iza i naprijed, ispaliti tu granatu i brzo se povu i. Nikakve veze ne igra broj vojnika u svemu ovome. - Rekao sam kakav je plan, i to treba da se ispo tuje. - Neka vam bude, ali ovo je ista glupost. O i su mi suzile od dima koji se nakupio u prostoriji. Mislim da je u par sati popu eno oko hiljadu cigareta u prostoriji. Kroz dim sam vidio kako lelujaju siluete ljudi koji su stajali iznad karte i nadvikivali se. Ne to su raspravljajli, o na inu na koji bi napad trebao da bude izveden. Sve strateg, do stratega, nisam ih mogao vi e slu ati, pa sam odlu io da iza em iz prostorije. Jedva sam se uspio provu i izme u grupe stratega i iza i ispred objekta. Kona no sam uspio do i do istog zraka koji mi je bio potreban kao ribi voda. Smrad dima, koji se isparavao iz uniforme, izazivao mi je mu ninu u elucu. Opsovao sam u sebi onoga ko je prvi zapalio cigaretu, i onoga ko me poslao me u ove pu a e, da ga pu im skupa sa njima u ovoj prohladnoj zimskoj no i. Stajao sam i gledao u vedro nebo, koje je bilo prekriveno hiljadama svjetlucavih zvjezda. Vidljivost je odli na, tako da e se moo i ovo sranje odraditi bez velikih problema. Strah me jedino da koga ne pogodi zalutala granata u no i. Mo da neko od mase vojnika, koja ide da nas obezbje uje, popu i umjesto cigarete koji geler ili metak. Sve je mogu e, a ja se nadam da e pro i i ova no . Neda mi se skakati po ovim potocima, brdima... jednostano nemam vi e volje za tim. Sve ovo gubi smisao, kao da je neko gumicom izbrisao moral, svu onu snagu koju sam posjedovao do nedavno... Sada sam tu, gledam u ova brda, koja nas okru uju. Gledam i ne prepoznajem samog sebe. Izgleda da je vlast dozvolila da nas minkeri i verceri pokopaju, skupa sa svim onim lijepim snovima o slobodnoj BiH. elim da ratujem a u isto vrijeme volio bih da budem slobodan. Moja vizija rata ne sla e se sa vizijom komandanata iz zadimljenih prostorija. Sve mi ini da oni svakim danom postaju sve ve i i ve i komadanti a ja sve manje i manje vojnik. Ako ovako nastavimo, ubrzo emo imati komadante, a vojnika ne e biti ni na mapi. Valjda nam tako i treba, jer nismo u stanju da budemo pametniji od sitnih du a, koje su se uvukle u svaku poru ovog dru tva. Kona no su odredili vojnike koji e i i sa nama u akciju. Nikoga od njih ne poznajem, po prvi put ih vidim. Komadant im je ne to pri ao, crtao je na karti gdje ko treba da stoji, pravac povla enja... Valjao je gluposti, jer o ito nikada nije pre ao preko Dubokog potoka, tako da nije ni znao kako to sve izgleda kada do e na lice mjesta. Dogovorio sam se sa Lolom, da napravimo pauzu, kada do emo do Dubokog potoka, te tu rasporedimo ljude, onako kako mi mislimo da treba. Dogovorili smo se da Lola ide naprijed, vojnici iz bataljona za njim, a ja u ostati na za elju kolone. Nakon par minuta, postrojili smo se i iza li ispred linije, kod ''satelitske antene''. Lagano smo se spustili do potoka, gdje smo Lola i ja rasporedili vojnike, da uvaju odstupnicu. Poveli smo sa sobom komandira, njihove jedinice te oti li na brdo, odakle smo mogli vidjeti u ura ku e. Dogovorili smo se da Lola ispali granatu, nakon ega emo nas dvojica ispaliti po okvir municije, u pravcu u ura ku a. Stajali smo na livadi. Lola je stavio RPG na rame, nani anio i ispalo granatu. Nas dvojica smo nakon toga ispalili po okvir municije, prema etnicima, te smo razgulili tr ati nazad prema potoku. Lola je prema dogovoru istog momenta krenuo kroz potok, a ja sam ostao da brojim vojnike koji prolaze pored mene. Kada je pro ao i posljednji vojnik, krenuo sam za njima. Tek na sredini puta, prema na oj liniji, etnici su po eli da pucaju. Kao i obi no, zasuli su nas granatama, meci su zvi dali po umi oko nas. Jedan vojnik je u strahu stao na sred stazice, nije se pomjerao. Rekao sam mu da tr i naprijed, on se okrenuo prema meni i po eo pani no da vi e: - Molim te, nemoj me ostaviti samog! - Ne e te niko ostaviti, idi naprijed! - Nemoj me ostaviti, molim te! - Jesi li ranjen!? - Nisam ranjen, nego ne vidim dobro, tako da ne znam kuda da idem! Pro ao sam ispred njega, rekao sam mu da stavi ruku na moje rame i da ide iza mene. Polahko sam se kretao, dok sam u sebi u io molitve koje su mi padale na pamet u tom momentu. Granate su po ele da padaju po umi oko nas. Lola je sa ostalim vojnicima odmakao ispred, tako da me po ela hvatati panika, da nas dvojicu kojim slu ajem ne spuca kakav zalutali metak ili geler. Vojnik iza mene lagano mi je po eo i i na ivce, jer je stalno ponavljao; ''Molim te nemoj me ostaviti''. Na kraju smo uspjeli da se dovu emo do mosta. Ispod mosta smo na li Lolu, sa ostalim vojnicima, ekali su da granate prestanu padati, da bi krenuli dalje, kanjonom Mo anice, do linije. Nakon pola sata, kona no smo iza li ispod mosta i lagano se spustili koritom Mo anice do prve linije. Tu su nas do ekali

kao heroje. estitali su nam na uspje no obavljenoj akciji. Ja sam bio sretan, jer se zavr ila jo jedna glupa akcija, na svu sre u bez posljedica. Lola i ja smo se brzo oprostili sa vojnicima i oti li nazad prema bazi. Zezali smo se na ra un njegove pri e o Trebevi u. Suze su mi par puta potekle od smijeha, pogotovo kada smo prepri avali dio koji se odnosio na granatiranje Lapi nice. Do li smo u bazu, sa prvim zracima jutra. Skinuo sam uniformu sa sebe, i zavalio se u vre u za spavanje, te utonuo u snove.

POHVALA
Nakon ru nih snova, ju er sam oti ao na ve eru, te se vratio u kasarnu, gdje sam no proveo kao de urni oficir. Sjedio sam cijelu no i buljio u telefon, koji nije zazvonio niti jednom. Danas je sedam dana od masakra na pijaci Markale. Lagano se smiruju strasti. Kao da ljudi ve zaboravljaju ta se desilo. Problemi sa kojima svakodnevno ivimo, ne daju nam vremena da dugo razmi ljamo o bilo emu. Jednostavno ivimo od danas do sutra. Svako od nas je samostalni igra , koji ima samo jedan cilj, kako pre ivjeti, a ostati normalan. Pre ivjeti mo da neko i ho e, ali normalan ostati, ne vjerujem ba da e uspjeti. Danas je poslije ru ka do ao kurir i donio dvije pismene pohvale, iz bataljona. Lola i ja smo pismeno pohvaljeni za uspje no izvedenu diverzantsku akciju u rejonu Dubokog potoka. Jo uvijek ne mogu da vjerujem, da je neko imao hrabrosti da napi e ovu pohvalu. Kako ih nije stid, napisati; ''uspje no izvedenu akciju''. Pa zar neko ono mo e nazvati akcijom. Trebao bih po nekom pravilu da budem sretan zbog pohvale, a ja nikada nisam bio tu niji kao danas. Tu an sam jer o ito se mo e u ovom ratu dobiti pohvala, a da ni ta ne uradi , u isto vrijeme mo e i ivot dati, juri aju i na rov, ili brane i se od etnika, a da to niko ne primjeti. Ne znam ta se sa mnom ta no de ava, jer u zadnje vrijeme, na sve oko sebe gledam kroz prizmu negativnosti. Mogu e je da se nagomilao umor ili se nagomilalo nezadovoljstvo. Nepravda, na svakom koraku, ali sam svjestan da ivimo u vremenu kada pogani ljudi imaju vlast, a pogan ne mo e donijeti ni ta osim pogani. Vrijeme prolazi, tako da memam vremena za tugovanje. Postoji mogu nost da ubrzo dobijemo papire, za izlazak iz Sarajeva. Pred ve e sam pro etao gradom, obi ao sam psa kojeg trebamo ukrasti. Napravili smo plan kako da ga ukrademo. im ode sa du nosti momak, koji se brine o njemu, ja bih trebao da u sred dana u em u komandu i izvedem ga. Obi ao sam ve ulice kojim trebam da se kre em i brzo pobjegnem od komande prema bazi. Nadam se da u uspjeti u tome, jer ako me uhvate, nadrljao sam pravo. Komandir je predlo io da bi sutra mogli oti i na izvi anje. Odavno nismo bili u rejonu Koplja. Ne znam od kuda mu je pala ta ideja, jer ni on vi e nije u onom starom elementu. Nema ovih dana previ e volje ni za ta. Novi komandir se poku ava sna i u svemu ovome. Nije lo momak, ali smo mi pokvareni, tako da mu nije lahko a kako stvari stoje, tako e i ostati. Kasarna se popunila novim facama. Tako i na vod sada broji dva nova lana, jedan je iz Rogatice a drugi iz Gora da. Ljudi koji uspiju da iz Gora da pro u kroz etni ku teritoriju, do slobodne teritorije, te ko se odlu uju za povratak. Pogotovo oni ije su familije ovdje. Nama dobro do u, jer se prijavljuju ve inom u diverzante. O ito su tamo pro li kroz pravi pakao, tako da im ne predstavlja veliki problem, jedinica u kojoj e biti anga ovani.

KRA A PSA
Jutros sam ustao rano. Danas bih trebao da ukradem psa. Obukao sam odijelo, preko kojeg sam navukao dugi kaput. Osje ao sam se u njemu kao u oklopu. Ne pamtim kada sam zadnji put na sebe obukao civilnu odje u. Osje ao sam se neprirodno u odjelu, tako da sam imao osje aj da cijeli grad bulji u mene. Kada sam iza ao iz ku e, snijeg je padao, pahulje no ene vjetrom lijepile su se za lice. Hladan zrak me istog momenta smirio. Uvjerio sam sebe da ljudi po ovom nevremenu ne e puno zagledati prolaznike. Uz sve brige koje ih mu e, ru no vrijeme je dodatni teret u njihovim ivotima. Kada sam bio siguran da imam apsolutnu kontrolu nad sobom, krenuo sam na izvr enje zadatka. Do ao sam prvo do kasarne, kako bi me ko sretao na hodniku, tako bi se odvalio smijati. Smijao sam se i sam sebi. Tako da me njihova reakcija nije iznenadila. Podne je stiglo, puno br e, nego to to obi no biva. Uzeo sam motorolu i krenuo prema komandi, odakle sam trebao da ukradem psa. Kroz glavu su mi prolazile razne gluposti. O ekivao sam da e me na ulici zaustaviti policija, zbog kontrole... dogovor je ako me zaustave da od kra e psa, danas nema ni ta. Odgodili bi to za neki drugi put. Kretao sam se sporednim ulicama, koliko sam mogao, samo da bih izbjegao policiju, koja stalno patrolira glavnom ulicom. Tako sam stigao do odredi ta. Iznenada je puhnuo jak vjetar, nijeg u tom momentu kao da je neko po eo bacati sa krovova na ulicu.. Pro ao sam mirno pored naoru anog stra ara, koji je stajao u stavu mirno, premrznut i ko zna gdje odlutao u mislima. U ao sam u pasa zgrade. Pri ao sam psu, poigrao se sa njim, te ga lagano odvezao. Zaka io sam mu povodac, koji sam donio, te ga poveo prema izlazu. Ponovo sam do ao do policajca. Ovaj put me zaustavio i rekao: - Gdje vodi psa? - Kod Mirka! Tu je gore u MUP-u, pa mi je rekao da ga dovedem, da ga poka e

nekim ljudima. - Dobro, pozdravi mi Mirka, od...? - Ho u, nema problema. Pozdravio sam vojnog policajca, podizanjem ruke, u kojoj sam dr ao motorolu. Sigurno sam mu izgledao kao neki od bezbjednjaka. Pre ao sam cestu, te se pro etao izme u stra ara ispred zgrade civilne policije. Lagano sam se kretao, sve dok se nisam odmakao iza prvog ugla. Nakon toga sam po eo da veram po sporednim ulicama. Nestajao sam u labirintu uli ica prema starom dijelu grada. Kada sam mislio da sam na sigurnom, od nekuda se pojavio civilni policajac ispred mene i tra io mi vojnu knji icu. U momentu, kada sam po d epu tra io vojnu knji icu, oglasila se motorola. Izvadio sam motorolu iz d epa i rekao: - Sve je ok, za par minuta sam u bazi! Policajac se zbunio, nakon toga mi je rekao: - Izvini, ne trebaju dokumenti, sve je u redu. Nastavio sam put, i ubrzo do ao na odredi te. im sam u ao u podrum ku e, gdje smo se dogovorili, da dovedem psa, svalio sam se na pod, i duboko udahnuo hladni zrak. Uklju io sam ponovo motorolu i javio komandiru, da je sve ok. Ubrzo je stigao komandir, skupa sa petokolona em, koji nam je pomogao da ovo odradimo. Pri ekao sam da padne no . Izveo sam psa iz podruma i zakora io u no . Puste ulice su izgledale sablasno. Tek se ponegdje mogla nazrijeti slaba svijetlost sa prozora. Kre u i se uli icama, popeo sam se na Zmajevac, gdje sam se svalio u snijeg, i napravio pauzu za odmor. Pas je u nuo pored mene, tako da smo skupa pogled uperili prema tamnoj kotlini, odakle je do nas dopiralo jedno veliko ni ta. Crna rupa, kojoj se nije vidio kraj, prijetila je da nas usisa, te nas tako zauvijek zarobi u svom beskraju. Nevjerovatno da je pro lo ovako puno vremena, a da se u su tini ni ta nije izmjenilo. Jo uvijek etnici sa okolnih brda, pod komandom Karad i a, Mladi a i ostalih fa ista, siju smrt po tamnoj kotlini, i ne samo po njoj, nego i po cijeloj BiH. Mi smo ve odavno osu eni na propast, od me unarodne zajednice, jer da nismo, davno bi nam ukinuli embargo na uvoz oru ja. Ovako, ekaju da nas Tu man i Milo evi pobiju, te podjele Bosnu izme u sebe. Jedina alost u svemu tome je to niti Tu man a niti Milo evi , ne e poslati svoje sinove, da ratuju za njihove glupe ciljeve. Niti e na i politi ari poslati svoje, da brane svoj narod i svoju zemlju. alosno je to e ginuti za sve to, oni koji e u slu aju eventualnog uspjeha, od svega ovoga dobiti jedno veliko ni ta. Mi smo ranjene zvijeri, tako da nas je sada te ko pobijediti. Mislim da je to nemogu e, jer da je bilo ikakve mogu nosti za tim, ve bi se to do sada desilo. Poginut e ko zna koliko vojnika, civila... ali isto tako, nove generacije preko no i odrastaju, spremne da zamjene poginule, i nas ohrndale ratnike, od kojih vi e niko nema koristi. Kada sam po eo da osje am hladno u, ustao sam iz snijega i krenuo lagano prema Gazinom Hanu. Upalio sam baterijsku lampu, da bih posmatrao na trenutak pahulje, koje su mi i le u o i. Ovo su posljednji trzaji snje nih padavina. Te ko da e se ovaj snijeg dugo zadr ati. Gazio sam snijeg, idu i kroz kaljinu ba u prema ku i. Grobnu ti inu, je na trenutak poremetio pucanj u daljini. Hodao sam i pitao se, da li su ljudi koji ovdje ive ve skoro pa tre u godinu ratnu, uop te ivi. Mogu e da se sve ovo meni privi a, jer nemogu e je da ovako dugo traje rat, i da sam ja jo uvijek iv. Prema svim procjenama koje sam imao na po etku rata, ve sam odavno trebao biti mrtav, a ko zna, mo da to ve i jesam. Svakako ve odavno sumnjam, da sam iv. U polubunilu sam se dovukao do ku e. Uvukao sam se u podrum, skupa sa psom. Zatvorio vrata i istog momenta legao da spavam.

INOVI
Probudio sam se jutros, rano. Sjeo sam na ivicu kreveta i gledao u psa koji je le ao na istom mjestu, gdje sam ga sino ostavio. Izgledao mi je tu an i uplakan, tako da sam se sa alio nad njim. Krenuo sam da mu na em ne to da pojede, pretra io sam svaki o ak u ku i, ali nisam na ao ni ta to bih mogao odvojiti za psa, a da mi isto ve sutra ne e nedostajati. Vratio sam se poslije u podrum, dugo sam sjedio na krevetu i gledao u psa. Nisam znao ta da radim sa njim. Hrana e biti sigurno veliki problem u narednom periodu. Ustao sam, na brzinu se spakovao i oti ao do kasarne. Oti ao sam sa komandirom do kuhinje, gdje smo uspjeli dobiti odpada od hrane, koji e biti dovoljan za narednih par dana. Nakon to sam dobio hranu, vratio sam se ku i. Pro etao sam poslije do kaljine ba e. Snijeg je prestao da pada, ali je jo uvijek dosta hladno. Sestra je odlu ila da ide do Tar ina, da vidi roditelje. Prekosutra e krenuti na put. Ja sam mislio sutra oti i do ro aka u bolnicu, da ga obi em, prije nego to krenemo na put prema Ni i ima. Mogu e je da se to desi u toku sedmice. Tako su nam bar rekli u komandi brigade. etnici ponovo svim silama napadaju na Olovo. Podmukle detonacije, dopiru do Gazinog Hana, iz pravca Ni i ke visoravni. Primirje koje je stupilo na snage u Sarajevu, etnici su iskoristili da po ko zna koji put napadnu na nekom drugom mjestu. Nevjerovatno kako smo mi naivan narod. Uvijek ih pustimo da se grupi u na jedno mjesto, gdje napadaju svim silama, a mi na ostalim rati tima utimo k'o mi evi i kontamo da je sve u redu, dok ne pucaju po nama. Vi e nemam snage da upalim radio, da bih preslu ao vijesti. Kada se javi Nada Alisa iz Zagreba, sa izvje tajima u vezi Biha a,

prosto mi tijelo zatreperi. Nemam snage vi e da slu am sve to. Stid me, jer se mi ovdje izle avamo u posljednje vrijeme, dok u pojedinim djelovima BiH ljudi prolaze kroz pakao. Ako se ovako pasivno budemo i dalje odnosili prema ratu, mislim da emo ubrzo po eti da gubimo i ovo malo teritorije, koju kontroli emo. Mislio sam da emo do sada nau iti bar jednu stvar, a to je da ivot pojedinca nije vrijedniji od sudbine jednog naroda. Na alost, sve mi se ini, da smo vrlo brzo zamjenili sistem vrijednosti. Zeznulo nas je izgleda inovanje oficira. Sve vi e je onih koji se svoju energiju usmjerili da uganjaju kakav in. Oni koji su se do ju e krili od vojske, danas tra e telu, da se proguraju na kakvu obuku, da bi dobili in. im se dobije in, dobije se i neko radno mjesto pri nekoj od silnih komandi, koje se nalaze na svakom koraku. Ne treba se sekirati previ e, jer u BiH je uvijek bilo vi e ratnika, nego kukavica.

NATO LOVAC
Danas super vijesti, sru ena su 4 aviona tipa ''Galeb'' nagdje u brdima Bosne. Nakon to su da bomardovali Travnik, pri povratku u Banja Luku, presreli su ih NATO avioni i sru ili. Ne znam sada da li bih se smijao ili plakao. Koja tuga i alost. Koliko se JNA uspinjala sa svim tim avionima, a sada vidimo da je sve to bilo obi no sme e. Avion poleti iz neke baze u Mediteranu, stigne avione koji su poletjeli iz Banja Luke i sru i ih. Pa to je stvarno prava sramota, koja se do prije par godina zvala '' udo savremene tehnike''. Nakon to sam saznao vijest, odjurio sam do komandira da mu je saop tim. Nije povjerovao u to, jer je mislio da se zezam. Tek smo poslije na vijestima uspjeli ponovo upratiti vijesti. Imamo informaciju od na eg petokolona a da je potraga za psom jo uvijek intezivna. Ne znam, kako emo ga izvesti iz Sarajeva, kroz tunel, jer je na tunelu ista ona vojna policija koja uva komandu. Sigurno e prepoznati psa, kada krenemo da ga izvedemo. Dugo smo razmi ljali ta da uradimo, napokon nam je rje enje dala komandirova mati. Predlo ila nam je da ofarbamo psa, sa hidrogenom, tako da umjesto crnog psa, dobijemo utu lisicu. Popodne smo na li u gradu u nekoj radnji hidrogen, te smo dlaku od psa uspjeli posvijetliti, sada ima ru nu utu boju. Zezali smo se da ga sada ne e prepoznati ni ro ena mati, a kamo li vojni policajci, kojima svakako ni ta i nije interesantno osim da ta pro vercuju kroz tunel. Potpisano je prije par dana primirje sa Hrvatima. Ovo bi trebalo da zaustavi rat sa Hrvatima. Iznenadilo me ovo primirje, jer su na e jedinice iz Sarajeva iza le u srednju Bosnu. Ovih dana je trebala da krene ofanziva u srednjoj Bosni i da se kona no zauzmu Kre evo i Kiseljak. Siguran sam da bi to uspjelo, jer dosta je vojske iza lo na to rati te. ak je i na a juri na eta iza la na teren, par vojnika iz na e ete im se pridru ilo, tako da smo o ekivali vijesti, koje e biti vezane za ofanzivu AR BiH u srednjoj Bosni, a ne primirje. udno mi je sve ovo, desilo se nekako neo ekivano, tako da me ba zateklo. Drago mi je zbog toga, ali opet me strah, da to ne bude jo jedno u nizu primirja, kojih mi je vi e na vrha glave. Vi e nemam snage da pratim sva silna primirja, koja su do sada potpisana. Ovaj sporazum vi e odgovara Hrvatima, nego nama. Mislim da e oni opet da nas vuku za nos, ovako smo bar znali, da nema pomo i sa njihove strane, i da smo ostavljeni sami na cjedilu da se branimo, kako znamo i umijemo. Hrvati su ve lagano gubili rat, tako da su potpisali i ovo primirje, zbog toga. Vidjet emo na to e sve ovo iza i. Brzo emo znati, da li ima fajde od svega ovoga ili je sve ovo bilo samo jo jedno primirje u nizu. U svakom slu aju, neka nam je Bog na pomo i. Jer smo izgleda svi ve poodavno izgubili kompase u svemu ovome. Te ko je danas bilo ta uraditi, zamisliti, a da bude siguran da je ba to ispravno. Svi smo mi izgleda dobro prolupali, tako da te ko mo emo gledati na sve ovo hladne glave i bez pretjeranih emocija. Primirje, ma kakvo god da je, bolje je od ofanzive.

PRIMIRJE SA HRVATIMA
Ramazan je skoro pri kraju. Postim bez velikih problema. Mislio sam da e biti puno te e, ali ispostavilo se da skoro i ne osjetim glad u toku dana. Izgleda da se eludac za ovih par godina prilagodio na gladovanje. Ramazan nam do e kao normalna svakodnevnica, jer svaki dan nam je posto, od kako je po eo rat. Sjedim u ku i, pored prozora. Na radiju pjevu i novi hit, koji je izba en preko no i: ''Poletio nato lovac iz Italije Da poru i i pobije mrske zlotvore Na o ih je iznad Bosne i pogubio...'' Gledam u kamenjar ispod Borija. Skoro da vi e nema ni jednog drveta, koje bi se moglo posje i. Sino sam sa bratom od zeta, i ao u drva, uspjeli smo prikupiti etiri vre e drva. Dvije smo prodali sino u gradu po 20 DM, dok smo dvije dovukli ku i. Prije se prodavala kafa, sada se prodaju drva. Nevjerovatno kako je visoka cijena drva, ali je jo viso ija cijena straha koji ovjek mora prerpjeti, da bi odsjekao neko drvo. Sa sje om drve a se do lo do prvih linija. Sada je svaki vojnik suo en sa odlukom da li odsje i drvo, i tako se izlo iti opasnosti od snajperskih metaka i

artiljerije ili se prepustiti zimi i smrzavanju. Dok mi ovdje u ivamo u primirjima, rat u krajini mi se ini da je pri kraju. Svaki dan o ekujem da jave da je Biha pao. Prosto je nevjerovatno, kako ti ljudi uop te uspijevaju opstati. Ko zna koliko su ofanziva do sada pokrenuli etnici i abdi evi autonoma i, protiv petog korpusa. Svaki put kada pomislim da je definitivno kraj, oni uspiju da se povrate iz mrtvih i vrate izgubljeni teritorij. Ovaj put je situacija pravo kriti na, strah me upaliti radio, u vrijeme kada se emituju vijesti, jer stalno o ekujem najgore. Ne znam ta se desilo sa mnom, ali skroz slabo komunicaram ovih dana sa ljudima. U bazu navratim povremeno. Primirje, rasulo, nezainteresovanost... ukratko bi ovjek mogao opisati de avanja u na oj jedinici. Prijatelji su tu na okupu, dosta toga se smirlio, tako da smo neke podjele iz pro losti uspjeli prebroditi, ali ipak je sve to ostavilo duboke o iljke. Po meni je najve i krivac za ovakvo stanje u jedinici komanda. Oni su od nas napravili minkere. Da li je ovo slu aj samo u na oj jedinici, ili je sve ovo dio projekta, te ko da emo ikada saznati. Mogu e da novim ustrojem ARBiH, ne odgovaraju jake jedinice. Pou eni lo im iskustvima Jukinih, elinih, Cacinih... jedinica, mogu e da su odlu ili da lagano rasture sve jedinice koje vuku korijene iz prvih dana rata. Sada se stvara neka nova ARBiH, u kojoj takve jedinice i pojedinci izgleda ne e imati mjesta. Jutros se desilo jo jedno iznena enje, u jedinici su se pojavili upo i njegov ro ak. Prije ta no godinu dana sam ih ispratio u neki novi svijet i ivot. Danas su tu, ponovo na starom mjestu. Nisu daleko dogurali, njihov odlazak na zapad, zavr io se negdje dole ju no u vrletima oko Jablanice i Konjica. Rat su proveli ratuju i protiv Hrvata. Za zasluge u borbama, dobili su visoke inove u svojim jedinicama. Mogu se pohvaliti, da imaju skoro pa ve i in od na eg komadanta brigade. Sjedio sa par sati sa njima. Rat sa Hrvatima, po njihovoj pri i je zavr en. Vi e nema nikakvih problema. Tako da su oni sada u potrazi za nekim novim putevima, koji bi ih odveli na zapad, ili u neku novu ratnu dimenziju. O ito se nisu promjenili puno. Jo uvijek u sebi imaju avanturisti ku krv, ko zna, mo da im i po e za rukom da jednog dana na u pravi put, koji e ih odvesti iz svega ovoga. Mogu im pomo i jedino tako to u im po eljeti sre u.

ODLUKE
Sino sam i ao sa rodicom na Hladivode, kod nekih njenih prijatelja. Bilo mi je pravo super, upoznao sam kona no i Melihu, prijateljicu od rodice. Djevojka je pravo super. Do sada sam je poznavao iz vi enja, jer je anga ovana u civilnoj za titi, tako da je zimus par puta istila snijeg u ulici da bi nam mogla do i humanitarna pomo . Bilo mi je smije no, to smo svi skoro uli jedni za druge, iz pri a nama bliskih osoba, ali nikada do sada nismo uspjeli da se upoznamo. Svi ljudi koji ive na Gazinom Hanu, svih ovih godina su pravi heroji. Svi oni zaslu uju najve a priznanja, jer da nisu ostali u svojim ku ama, Gazin Han bi sigurno davno pao. Koliko su vojnici na prvim linijama zaslu ni za odbranu ovog dijela grada, toliko su i njegovi ratni stanovnici. Danas sam na dolu sjedio par sati sa misterioznom djevojkom. Dan je bio predivan, pravi proljetni. Pri ali smo o raznim glupostima. Ona ve razmi lja o upisu na fakultet. Ubrzo zavr ava srednju kolu, tako da je vrijeme da donese odluku kojim putem da krene dalje. Nevjerovatno mi je sve ovo, ak i generacije koje se koluju u ratu, su sretnije sudbine od generacije kojoj ja pripadam. Moja generacija je stvarno osu ena na propast. Sudbina nam je okrenula le a, u trenutku kada nam je pomo najvi e u ivotu trebala. Na i snovi o fakultetima su slomljeni istog momenta, kada smo po eli da ih sanjamo. Umjesto snova o fakultetima, bude nas ko mari rata. Na i snovi o budu nosti su zape a eni. esto se pitam, da li mi imamo uop te budu nost. Svaki dan, svaki sat, postavim sebi jedno te isto pitanje koje glasi; ta i kako dalje, ako ikada rat stane? Stvarno nemam nikakvu ideju. Strah me svaki put uhvati, kada pomislim na to. Rat nam je zauvijek uni tio priliku za normalnim ivotima. Sada je pitanje, da li je bolje poginuti, ili se patiti i do ekati kraj rata. Nakon ega, emo shvatiti da smo potro eni materijal, koji vi e ne e biti interesantan kupcima otpada. Prekinuli su me u pisanju zet i njegov brat, kada su do li iz baze. Rekli su mi da sutra putujemo na teren. Idemo u Pazari , nakon ega emo dobiti raspored. Kona no neka promjena. Ve sam pomislio da emo sjede i do ekati kraj rata. Na vijestima ponovo Biha udarna vijest. UNPROFOR, je donio odluku i zatra io zra ne napade na polo aje etnika u okolini Biha a. Mislim da od ovoga ne e biti ni ta, kao i hiljadu puta do sada. Uvijek jedna te ista uplja pri a. Pa zar oni stvarno misle, da smo mi tako maloumni i da ne vidimo da ih ba briga za nas. Jedino kada interveni u je kada smo mi u pitanju i kada vide da bi ne to mogli promjeniti u ovom ratu. Tako je do lo i do ovog primirja sa Hrvatima, u trenutku kada su bili na koljenima, samo ih je trebalo dotu i. Putevi kroz Hercegovinu se lagano otvaraju. Sada e ponovo biti zaustavljanja i plja kanja konvoja. Kao to je i bilo prije po etka rata sa Hrvatima. Ne vrijedi se zamarati sa glupostima, trebam se spremiti za put. Ko zna gdje emo zavr iti na kraju balade, jer nikada se ne zna, kakvu e odluku donijeti na i mozgovi u komandi.

PUTOVANJE 1.dio

Popodne smo se okupili u kasarni. No as izlazimo iz Sarajeva. Ramazan je pro ao. Jutros smo oti li u d amiju da klanjamo Bajram namaz. Nakon toga trka, frka, nisam uspio osjetiti bajramsku atmosferu, sve je tako brzo pro lo. Raja koja se okupila u kasarni, dosta je raspolo ena. Nikome nisam vidio mrsku facu, pred odlazak. Kao da svi jedva ekaju, da se malo pokrenu i do ive neku promjenu. Kada je pala no prebacili su nas do tunela. Nakon kra eg zastoja, krenuli smo u koloni jedan po jedan, prema prostoriji, gdje nas je prebrojavala vojna policija. Kada sam se pojavio sa psom, jedan policajac je rekao: - Evo psa, pogledaj da nije to!? - Nije, vidi ga kakav je ut i ru an! Policajac koji je po ao prema meni, okrenuo se i vratio nazad. Pro ao sam kontrolu i u ao u tran e, koji je vodio prema ulazu u tunel. Komandir je i ao iza mene i kroz smijeh rekao: - Joj jesu levatine prave, jo imaju obraza da nam vrije aju psa. - Hahhaah, dobro smo pro li, mislio sam da su nas provalili. Nastavili smo pri u, dok nismo u li u tunel. Nakon toga smo se pogeli i lagano korak po korak stigli na drugu stranu tunela, gdje nas je do ekala hladna martovska no . Hladan vjetar koji je puhao sa Igmana, strujao je kroz kosti. Kretao sam se u koloni, dok su ispred mene i li Kepa, ubara i Baby Face. Upalili su iznenada baterije, i po eli da ganjaju psa, koji se odnekuda pojavio. Uhvatili su ga i po eli da ve u. U tom momentu pored nas je nai ao ovjek, koji ih je pitao: - ta to radite momci? - Ve emo psa! - Za to ga ve ete? - Da ga povedemo! - To je moj pas! - Izvinjavamo se gospodine, evo vam va eg psa. Put smo nastavili, kao da se ni ta nije dogodilo. Kepa, ubara i Baby Face, povremeno bi prekinuli ti inu glasnim smijehom. Par puta sam i sam po eo da se smijem. Tanki led koji se uhvatio po lokvama, nastalim nakon otapanja snijega, pucao je ispod vojni kih izama. Nervirao sam se, jer svaki put kada bi mi noga proletila kroz led, zavr ila bi u nekoj dubljoj lokvi. Bojao sam se da mi izme ne puste vodu, jer se ispred nas prostirao Igman, a vedro nebo je nagovje tavalo dugu hladnu no . U Sokolovic Koloniji, kada smo prolazili pored ku e od mog ro aka Tahta, sa Kepom sam svratio na par minuta. Tek toliko da im se javimo i estitamo bajram. Nismo ulazili u ku u, tu ispred vrata su nam iznijeli baklavu, koju smo pojeli sa nogu. Pozdravili smo se da dragim ljudima, te nastavili put prema Hrasnici. Tr karali smo uskom stazicom, da bi sustigli kolonu, koja je ve bila odmakla. Napokon na samom ulazu u Hrasnicu uspjeli smo da ih sustignemo. Dok smo hodali izme u zgrada, u potrazi za nekim ko bi nas uputio na stazicu koja vodi uz Igman, od nekuda iz mraka nam se pridruzio veliki crni pas. ubara ga je uspio uhvatiti, nakon ega mu je nabacio ogrlicu oko vrata i poveo ga sa sobom. Na ulici smo sreli dvije djevojke, koje smo pitali za najbolji put prema Igmanu. Rekle su da e nas odpratiti do puta. Nakon stotinjak metara, dovele su nas do napu tene ku e, i pokazale nam put, koji vodi uz to ilo direktno uz Igman. Kepa i ja smo zapo eli neku uplju pri u sa njima, dok su ostali ubrzo nestali u no i. U zezanciji sam rekao Bajrambare ula! Tada me jedna od djevojaka zagrili i rekla: - Zar samo tako estitate Bajram, kod nas to ne ide tako! Druga je u tom momentu zagrlila Kepu. Nakon ega je uslijedilo estitanje. Nakon dvadesetak minuta, odlu ili smo da krenemo dalje. Nekako smo uspjeli da se oprostimo sa djevojkama, koje su glumile da su tu ne, jer ih ostavljamo. Jedinicu smo stigli na cesti na Osmicama. Komandiru smo rekli razlog zbog kojeg smo ostali, a on je mrtav hladan rekao: - to niste ostali, do sutra, nije frka. Nisam mogao vjerovati da te rije i dolaze iz njegovih usta. Kepa se okrenuo prema meni i rekao: - Kijametski dan e ubrzo, im je on rekao da nismo trebali dolaziti. Isto sam mislio, jer do sada se nikada nije desilo, tako ne to. Uvijek smo imali problema, ako bi zakasnili par minuta, a u ovakvim situacijama, nismo smjeli ostati ni jedne sekunde biti van stroja. Put smo nastavili cestom uz Igman. Noge su proklizavele po poledici. Umor je lagano po eo da komanduje na im nogama. Vi e nije bilo snage, pu ke u rukama su postale vi ak, a teret na le ima bih najradije bacio i put nastavio bez opreme. Teturaju i kroz no , do li smo do raskr a. Izvadili smo kartu i uz pomo baterije, poku avali odrediti polo aj gdje se nalazimo. Psi su tr karali okolo, da bi odjednom po eli da laju, nismo obra ali pa nju na to, sve dok neko nije po eo da vi e: - Predajemo se, ne pucajte!! Uperili smo baterije, u par osoba, koje su se izvla ile ispod borovih grana. Vidjeli smo poznata lica iz tre eg bataljona. Nakon to su skontali ko smo, mislim da niko na svijetu tu no nije bio sretniji od njih. Ljudi su bili u oku, dok su pri ali, kako su tu no hodali po Igmanu, par puta su dolazili do nekih objekata gdje su uli glasove, ali

nisu mogli skontati o kome se radi, tako da su se vratili nazad. Na kraju su na ovom raskr u odlu ili da se pokriju borovim granama i ekaju jutro. Tako bi i bilo, da ih psi nisu otkrili. Bili su u tom momentu ubije eni da su ih etnici prona li uz pomo pasa. Nakon to su nam ispri ali svoju pri u, skontali smo gdje se nalazimo. Odlu ili smo da idemo do Hrasni kog stana, dok su bataljonci ostali na raskr u, da ekaju svitanje. Nakon skoro sat vremena hoda, do li smo do odredi ta. Vojna kuhinja sa par prate ih objekata i talama za konje, inilo je malo naselje pored puta. Tra ili smo smje taj, ali nismo imali sre e, slobodnih mjesta nije bilo. Tako da smo se uvukli u vre e za spavanje i na cesti poredali kao sardine jedan uz drugog. Komandir nije dugo izdr ao hladno u, tako da se izdvojio i oti ao u talu ispod ceste. Ubrzo se vratio i pozvao Gora daka i ubru: - Gora dak i ubi, vi ste ozbiljniji malo od ove bagre, imam za vas smje taj sa 5 zvjezdica. Jedva su do ekali poziv, pokupili su stvari i oti li sa komandirom. Ubrzo se ubi vratio, vidno razo aran smje tajem, rekao je: - Kakvih 5 zvjezdica, smje taj je ispod konjskih nogu. Nije pro lo ni 5 minuta, pojavio se i Gora dak. Nije ni ta progovarao, utke je spustio vre u za spavanje u snijeg i zalegao na staro mjesto. Neko od raje ga je upitao: - to si napustio hotel sa 5 zvjezdica i do ao ovdje? - Kakav crni hotel, taman sam legao, pokrili se nekakvim najlonom, kad je konj po eo da pi a po nama... Poslije toga, vi e nije bilo anse da se zaspe. Smijali smo se cijelo vrijeme. Ustao sam, ubrzo, i svu odje u koju sam imao u ruksaku, izvadio sam i ubacio u vre u za spavanje. Nakon toga sam obukao pancir preko jakne i zavukao se u vre u za spavanje. Ubrzo sam se ugrijao, tako da nisam osje ao hladno u. Pred zoru sam uspio da zaspem...

PUTOVANJE 2. dio
...Probudio me komandir, koji je stajao na cesti ispred nas, sa podo njacima otegnutim do zemlje. Gledao sam ga, podsje ao me na pokislog goluba. Po eo sam se smijati, nisam mogao izdr ati a da mu ne dobacim koju; - ta je to vlaga u hotelu, pa su ti podo njaci narasli! - Hajde ne pametuj, ustaj da da idemo. Iz kuhinje smo uspjeli dobiti po olju aja i komadi hljeba. Dok sam sjedio uslonjen uz drvo, i udisao miris svje e pe enog hljeba, iz kuhinje je dopirala muzika, Leo Sayer je pjevu io. U tom momentu sam se tako opustio, da sam zaboravio gdje se nalazim. U Mislima sam odlutao u neki drugi i ljepsi svijet. Ne znam za to ali sam se sjetio misteriozne djevojke. Fali mi, sve mi se ini da ovo vi e nije samo prijateljstvo. U stvari ve je odavno sve ovo pre lo granice, ali mi smo jo uvijek tu, nekako hodamo po tankoj niti. Da li emo pasti, i na koju stranu, vidjet emo. Li no bih volio da sve ostane ovako kako je, jer ako zapo nemo ne to vi e, izgubit emo sigurno prijateljstvo, a ljubav ko ljubav, u ratu prekratko traje, kao i sve drugo. ubara se u me uvremenu igrao sa novim psom, kojeg je sino uhvatio u Hrasnici. Predivno i vrlo neobi no izgleda, crn, dobro uhranjen vu ijak. Izgleda da ga je neko dobro hranio. Dobio je u me uvremenu novog gazdu i novo ime, od sada e morati da se privikne na ime hund. Pas koji je sa mnom, dobro slu a, imam osje aj da je pametniji od nas. Prije nego to smo nastavili put, spakovao sam odje u, koju sam u toku no i ubacio u vre u za spavanje i ponovo vratio u ruksak. Iskoristili smo pre icu, da bi do li do Karaule. Na pola puta sam se zaustavio, ispod jednog gustog drveta, nije bilo snijega. Suhe iglice etinara, bile su presovane tijelom vojnika, koji je sino tu na ao preno i te. Zavidio sam mu, jer je imao sre e, tako da je prespavao u pravom hotelu sa 5 zvjezdica, za razliku od na eg komandira. Lagano i bez velikog napora, do li smo do kasarne u Pazari u. Smjestili smo se u neku spavaonu. Tu smo zatekli juri ni odred iz na e brigade, kao i dio vojnika iz na e jedinice, koji su iza li prije mjesec dana zbog napada na Kiseljak. Sada su tu, izgleda da idu ku i, tako da emo mi preuzeti njihovu ulogu. Kepa i ja smo se brzo smjestili u spavaoni, nakon toga smo se dogovorili sa komandirom, da nas oslobodni obaveza do sutra ujutro. Oti li smo na eljezni ku stanicu i vozom se prebacili do Tar ina. Proveo sam popodne i no kod roditelja. Tako da sam se jutros rano vratio u kasarnu. ubaru sam na ao skoro uplakanog. Sjedio je na krevetu i rije i nije progovarao. Kada sam ga upitao ta mu je, samo je odmahnuo rukom i rekao: - Hund nije dobro, udarilo ga auto. Nakon toga je u utio, vi e nije rije i progovarao. Gledao sam u ubaru, ovjek za kojeg sam do sada mislio da je napravljen od elika, i da ga ni ta ne mo e slomiti. Sada sjedi tu preda mnom, prega en bolom za psom. Izgledao je kao neko ko je izgubio najbli eg lana familije. Ma koliko se mi svi pravili da smo jaki i nesalomljivi, ipak smo mi svi samo ljudi od krvi i mesa. Dobili smo za sutra zadatak da idemo u izvi anje, Igmana i dijelove Bjela nice. Komandant kasarne nam je na karti pokazao kote, koje treba da izvidimo. Nakon ega bi se trebali smjestiti u napu teni planinarsko dom na Javorniku i tamo ostati da dr imo polo aj. Komadant je lijepo pri ao, kao i svaki do

sada: - Nakon to izvidite planirani teren, smjestit ete se u planinarski dom na Javorniku, tu imate odli an smje taj. Potrebno je zadr ati polo aj, dok ne do e vojska da vas smjeni... Komandir je imao par pitanja, ali komadant nije bio previ e raspolo en za pri u. Niko od ostalih vojnika se nije umije ao u razgovor, kao da je svima bilo svejedno ta je pri ao komadant. U kasarni nam se na kratko pridru io i dje ak, koji je tu na terenu sa juri nicima. U Tar inu je zatvoren disko klub zbog njega. Potukao se sa lokalnim vojnicima, zbog djevojke, nakon ega je bacio bombu. Poslije toga je diskoteka zatvorena. Ve eras nam je rekao, da ima druga diskoteka, ''Saray'', koja radi u blizini kasarne u Pazari u. Po to nismo imali pametnijeg posla, oti li smo do diskoteke. Koja je bila krcata vojnicima, koji su se borili za naklonost malobrojnih djevojka. Jedna djevojka, koja mi se svidjela, stjala je u dru tvu vojnika. Gledao sam u nju, nakon ega mi se nasmije ila. Dogovorio sam se sa ubarom i Kepom, da pri em djevojci, ako se kojim slu ajem vojnik bude bunio, premlatit emo ga. Kada sam pri ao djevojci i vojniku, vojnik me pogledao a potom sav sretan to me vidi ra irio ruke i bacio mi se u zagrljaj. Zbunjeno sam gledao u njega, nakon ega je rekao: - Joj nikad ti ne mogu zaboraviti, to si me izvukao iz Dubokog potoka, ostao bih onu no , da se nisam dr ao tebi za le a... Nakon toga mi je bilo sve jasno. Rekao sam mu da smo po li da ga prebijemo, jer mi se svi a djevojka, sa kojom stoji. Samo je odmahnuo rukom, i rekao da komotno mogu nastaviti razgovor, to mu je prijateljica od djevojke. Upoznao sam se sa djevojkom i skontao da ima 16 godina. Nakon pola sata, provedenog u razgovoru sa djevojkom, odjeknula je bomba ispred diskoteke. Policija je ubrzo ispraznila diskoteku, tako da sam se vratio u kasarnu, gdje sam saznao da vojnici iz na e jedinice krivci za bombu. Napalili su Dje aka da ne smije baciti jo jednu bombu, na to je on izvadio bomu i bacio je u rijeku pored diskoteke. Tako da je ve eras zatvorio i posljednju diskoteku, koja je radila na ovim prostorima.

VLAK U SNIJEGU 1.dio

Ustali smo rano, uzeli hranu i krenuli na put. Ukupno nas je po lo deset u izvi anje. Na karti smo odprilike ucrtali put, kojim bi trebalo da se kre emo. Sunce nas je ispratilo, pri polasku iz kasarne. Lagano smo se popeli do sela Lokve, gdje smo skriveni iza ku a, napravili prvu pauzu. Dok smo odmarali pri ao nam je ovjek, nakon to se upitao, ponudio je rakiju na prodaju: - Momci, imam dobru rakiju, jeftino bih vam je dao, ako bi kupili desetak litara. Komandir voda ga je pogledao, lice mu je izgledalo zastra uju e. Gledao je ovjeka u o i, dok ga je ovaj utke posmatrao. Ubrzo je uslijedila paljba rije i upu ena ovjeku: - Mrcino stara, kako te nije stid rakiju prodavati vojsci. Da Bog da ti etnici do li, pa ti popili rakiju a ku u spalili... Komandir je vikao na ovjeka, koji se brzo sna ao i razgulio bje ati izme u ku a. Kada je ovjek nestao iz vida, komandir je u utio, ali smo se mi odvalili smijati. Nisam mogao prestati sa smijehom, dok nismo krenuli dalje. Na sredini sela, skrenuli smo desno, tako da smo u li u umu. Nakon par sati hoda, nai li smo na napu tene rovove, koji ve odavno nisu u upotrebi. Polagano smo se provukli ispred, paze i da ne povu emo kakvu zaostalu minu. Glad nas je savladala, tako da smo na nekom proplanku napravili pauzu za ru ak. Svako od nas je dobio po jednu ikar konzervu za jedan dan. Predlo io sam komandiru da pojedemo prvo njegovu konzervu, da ne otvaramo obadvije sada. Samo se nasmijao i rekao da je vrijeme socijalizma davno pro lo, tako da na em drugu budalu, koju u prevariti za konzervu. Napravili smo pauzu od nekih pola sata, nakon ega smo nastavili put. Nakon sat vremena, smo na terenu tra ili orjentir, da bi odredili ta nu poziciju, na kojoj se trenutno nalazimo. Dok sam pretra ivao po karti, komadir mi je pri ao i po eo da vi e na mene: - Prije godinu dana sam rekao da emo zbog tvog glupog ka keta da izgubimo glave! - Kakve veze ima moj ka ket sa glavama? Nismo jo ni do li do na e prve linije! - Kakve prve linije, ovdje nema prve linije. - Kako nema? - Tako kako nema, i skini taj dre avi ka ket, dok ti ga ja nisam skinuo. Tek sam tada shvatio, da mi svo ovo vrijeme putujemo kroz me u zonu u potrazi za etnicima. Na i samo predpostavljaju, gdje bi mogle da budu njihove linije, ili ta ve imaju. Do tada sam se kretao kao da se etam kroz grad, u tom momentu sam naglo osjetio strah. Stajao sam na sred proplanka, pri injavalo mi se da je iza svakog umarka koji me okru uje uperena cijev u mene. Uspio sam na sre u ubrzo da se smirim. Nastavili smo kretanje, sa svakim metrom uz brdo, visina snijeg je rasla. Smjenjivali smo se na elu kolone, svakih par minuta. Ga enje kroz duboki snijeg, nas je iscrpljivalo. Koncentracija je sve vi e popu tala. Borio sam se sa snijegom, vi e nego to sam obra ao pa nju na okolinu oko sebe. Napokon oko tri sata popodne, do li smo na jednu kotu, koja je po karti trebala

da bude ciljna ta ka. Dobio sam zadatak da obezbje ujem jedan od bokova, dok je komandir sa komandirom ete poku avao da odredi ta nu poziciju. Zalegao sam za debelo stablo bukve. Stavio sam kapu na glavu, i uvukao glavu me u kragnu pancira. Sunce je na trenutak iza lo iza oblaka, tako da je prijatno grijalo. Pogledao sam na sat i vidio da je ta no 3 sata i 15 minuta. - To je kota koju smo tra ili!! Trznuo sam se, iz sna. Nisam znao gdje se nalazim, poku avao sam da se orjenti em u prostoru, ali nisam ni ta vidio od pahuljica koje su se no ene vjetrom ulijetale u o i. Nakon par trenutaka sam skontao da sam zaspao na stra i. Pogledao sam na sat koji je pokazivao 3 sata i 19 minuta. Za etiri minute sam uspio zaspati, sa suncem uperenim u lice, a probuditi se u oluji. Vrijeme se ovdje smjenjuje kao slideshow. Sunce, vjetar, ki a, snijeg... Vrleti Bjela nice su str ile nad na im glavama, kao da su eljele da nam poka u ko je ovdje gospodar. Ukrotili smo sve mogu e nade za ivot, svima na ovim prostorima, ali priroda, ona je tu, da nas podsjeti svojom surovo u, da smo mi u stvari nebitni elementi na kugli zemaljskoj, a da je priroda ta koja je gospodar svega ovoga...

VLAK U SNIJEGU 2.dio

...Komandir mi je pri ao sa kartom. Pokazao mi je mjesta na karti, koja su bila ozna ena za izvi anje. Kote oko nas su se podudarale sa nacrtom na karti. Jo je samo trebalo da se spustimo par stotina metara ispod, gdje bi trebao da bude planinarski dom, u koji treba da se smjestimo. Krenuli smo nizbrdo, to je olak avalo kretanje kroz duboki snijeg. Kada smo napokon do li do planinarskog doma, u stvari do onoga to je ostalo od njega, okolo su bili tragovi izama. Na razbacanim daskama par potpisa od etnika, koji su tu boravili u izvi anju par dana prije nas. Donijeli smo odluku, da se vratimo nazad u Pazari . Vi e nije bilo nikakve svrhe da ostajemo i da tu pravimo bazu. Ako bi ostali, u toku no i bi nas snijeg mogao zatrpati, tako da bi ovdje bili odsje eni kao ''vlak u snijegu''. Krenuli smo na put, tako da smo na karti odlu ili da se spustimo pre icama niz kanjon, prema Krupcu. Bacali smo se sa litica u snje ne nanose. to je bilo pravo zanimljivo. Radio stanica se odjednom oglasila, glas koji tra i balije, nas je trznuo, tako da smo uzeli stanice u ruke i po eli da se prepucavamo sa '' etnikom''. Kako sam zaostao malo iza prve grupe vojnika, u kojoj sam se kretao, vidio sam ubaru, kako dr i stanicu u ruci i izmjenjenim glasom, glumi etnika. Skontao sam da nas je navukao na tanak led, tako da smo svi nasjeli na njegovu foru. U ve ernjim satima smo uspjeli da se dovu emo do kasarne u Pazari u. Bio sam totalno iscrpljen. im smo u li u kasarnu, u ao je komadant kasarne i po eo da vi e na nas. - Ko vam je izdao naredbu da se povu ete! Morali ste ostati da dr ite polo aj... ovjek je vikao, mahao je rukama ispred mojih o iju. Komandir voda mu je poku avao ne to da objasni, ali ovaj nije slu ao samo se derinjao. Dosadio mi je, tako da sam stao ispred njega. Vidno ni i od mene, bio je idealna meta, za jedan udarac nogom u glavu. Zamahano je rukama, prema meni, u poku aju da mi objasni ne to, ja sam ga samo pogledao i rekao mu: - Znate ta? Snijeg gore je meni dovde (pokazao sam do iznad pasa), a Vama je dovde! (pokazao sam na vrh brade). Raja u spavaoni se po ela smijati. Komandir kasarne je tada totalno pobudalio. Vikao je na nas, da moramo napustiti kasarnu, ali ga vi e niko nije slu ao. Iza ao je iz spavaone, zalupiv i vrata za sobom. Komandir voda je kroz smijeh rekao: - Od kuda ti pade na pamet da visinu snijega pokazuje ba na njemu. - Nemam pojma. Nisam ga mislio uvrijediti, izletilo mi. Nakon toga sam oti ao u prostoriju gdje su bila kupatila, da bih se istu irao. Nije bilo tople vode, tako da sam odlu io da se nabrzinu istu iram. Nakon brzog tu iranja, obukao sam se i krenuo da lagano operem kosu. Tada je u prostoriju u ao neki komadant, kojeg su pratila dvojica tjelohranitelja. Gledao je u mene i rekao mi: - Momak, nije pametno to to radi , u asno je hladno, razbolit e se. - Moram oprati kosu, ne mogu vi e da trpim. - Rekao sam ti da nije pametno, dobit e kakvu bolest... ovjek je pri ao, nije bio svjestan da mi ide na ivce. Na kraju vi e nisam mogao da izdr im, tako da sam sprao kosu, hladno u vode sam osjetio u petama, toliko je bila hladna, da sam osje ao bol u glavi. Podigao sam glavu i po eo od muke da vi em: - Koji si mi ti avo do ao tu pametovati! Da te je bilo briga za moje zdravlje, sada bi ovdje u kasarni bilo tople vode, a ne da se ledom moramo kupati! Jebi se tamo i ti i tvoj savjet, idi pametuj nekom drugom, ta si mene ovdje na ao zajebavati Vikao sam na komadanta, kojeg prvi put vidim u ivotu. Dvojica pratilaca su po li prema meni, ali ih je zaustavio, tako da su se okrenuli i iza li iz kupatila. Stavio sam kapu na glavu i vratio se u spavaonu, zavukao sam se u vre u za spavanje i ubrzo zaspao.

PUT NA STANARE
Probudila me dernjava, u spavaoni. Otvorio sam o i i vidio malenog komadanta, kojem sam sino objasnio koliki je snijeg na Bjela nici, kako vi e: - Samo spavate vi i va e pa inje, izlazite napolje na smotru Komadant je galamio, ali ga niko nije posebno bendao. Vojnici su otvarali o i i gledali u njega, nekim praznim pogledom. Ustali smo i iza li nakon pola sata na smotru ispred kasarne. Ispred nas je ponovo stao isti komadant, ponovo je vi u i izdavao nare enja: - Sada ete napustiti kasarnu, idete na Stanare i gore ete ostati do daljnjeg... Nakon to je komadant zavr io sa dernjavom, spakovali smo se i krenuli na put. Ponovo smo uzeli kartu u ruke, i krenuli u potragu za jo jednim planinarskim domom. Priduru io nam se i dio upine jedinice. Drugi dio je ve bio oti ao u istom pravcu. Kretali smo se, u koloni, jedan po jedan. Prolazili smo kroz vikenda ka naselja, u kojima su smje tene izbjeglice. ubi je ostao sa jednom enom da ne to pri a, nakon to nas je sustigao po eli smo ga zezati u vezi dimenzija ene sa kojom je ostao da pri a. Kratko nam je rekao: - Djeco, da budemo na isto, dra e mi je dru tvo jedne ene, nego eta vas ljepotana. Stari lisac nas je u utkao, tako da ga vi e niko nije izazivao. Nisam siguran da li zbog toga to nije imao ta re i, ili zbog puta, koji se po eo uzdizati pod uglom od skoro pa 90 stepeni uz brdo. Kako je put odmicao, tako se i kolona raspadala. Nakon sat vremena hoda, u li smo u snje ne nanose. Sre om bilo nas je puno u koloni, tako da se stazica brzo utabala. Popeo sam se prvi na Stanare sa bratom od zeta. Popeli smo se na neku stijenu, sa koje smo posmatrali dolinu, ispunjenu vikendicama. Dolinom je dominirao planinarski dom, iz kojeg se pu io dim. Nakon to se iskupio ostatak jedinice, krenuli smo u potragu za smje tajem. Ubrzo smo se smjestili u jednu vikendicu, koja nije proki njavala a za razliku od drugih je imala i vrata. Kada smo i li u potragu za drvima, naletili smo na jednu izdvojenu vikendicu u umi, koja je imala par kreveta unutra. Vratili smo se i predlo ili ostatku vojnika, koji su se smjestili sa nama, da se prebacimo u novi smje taj. Svi smo vi e nego zadovoljni novim smje tajem. Komandir je bio na sastanku, ali se vratio bez ikakvog zadu enja. Sutra smo slobodni. Mi smo odlu ili da ne stra arimo, po to imamo pse, koji su svakako pouzdaniji stra ari od nas. Dogovorili smo se da sutra samostalno odemo i izvidimo okolinu. Probudila me pucnjava. Otvorio sam o i i ugledao plafon oblo en lamperijom, nisam mogao skontati gdje se nalazim. Oslu kivao sam ali vi e nisam uo pucnje. Pogledao sam pored sebe i vidio vojnike kako spavaju, tada sam skontao gdje se nalazim. Psi ispred nisu lajali, tako da sam ponovo legao. Par minuta poslije, ponovo je odjeknuo pucanj. uo sam i galamu, uzeo sam pu ku i iza ao ispred vikendice. Ispred su prolazila dvojica vojnika, pitao sam ih: - Ko je ovo zadu en za bu enje, pa puca na sabahu? - Nas dvojica, lovimo ze eve, do sada pet komada smo uspjeli urokati! Podigao je ruku i pokazao mi ze eve, koje su upucali. Spustio sam se sa njima do izvora, kod planinarskog doma. Nato io sam kanister vode i vratio se nazad u vikendicu. Kada sam se vratio, ostali vojnici su bili ve budni. Ispri ao sam im pri u o ze evima. Svi su se istog momenta zapalili da idemo u lov. Nakon to smo doru kovali, komandir je oti ao na sastanak. Kada se vratio, donio je raspored izvi anja za sutra. Sljede a ta ka je Opservatorij na Bjela nici. Po to smo imali slobodan dan, Kepa, ubara, Baby Face, Komandir i ja smo krenuli u lov na ze eve.Ostatak vojnika je ostao da igra remija. Teren je bio prekriven tragovima ze eva. Skoro da nije bilo metra, a da nije bio neki trag, koji se gubio me u smrekama, kojih ima na svakom koraku. Kretali smo se satima, ali od ze eva je jedino bio trag. Niti jednog zeca nismo uspjeli na i. Kako smo se udaljavali od logora, tako smo se i razdvojili, na kraju smo ostali samo Komandir i ja, ostali su se vratili nazad. Uzeli smo kartu i odlu ili da se popnemo na Hranisavu. Lagano, korak po korak smo se peli, do li do same ivice brda. Par stotina metara nas je djelilo od vrha. Snje na oluja, koja se odjednom pojavila, natjerala nas je da se vratimo nazad. Spustili smo se brzo do djela koji je obrastao umom. Tu smo pri ekali da se vrijeme smiri, te smo se vratili nazad. Imao sam elju da se malo zezam, ali nisam uspio, topla prostorija me za par minuta uspavala. Prije nego to nas je kurir probudio jutros, jedino ega sam se sje ao od sino , bilo je da sam zakop ao vre u za spavanje. Kurir je donio promjenu plana. Umjesto izvi anja, dobili smo naredbu da se vratimo nazad u Pazari . Za manje od petnaest minuta, jedinica je bila spremna za pokret. Ponovo postrojeni u kolonu, krenuli smo ovaj put u kontra smjeru niz brdo

NOVA ZONA ODGOVORNOSTI

Oko 12h smo do li u kasarnu Pazari , gdje smo zatekli utovarene kamione sa opremom, u koje se ukrcavala vojska. Nova naredba je bila pred nama. Na a brigada je dobila novu zonu odgovornosti u rejonu Dusine. Na a jedinica ostaje u kasarni, dok juri nici idu za Dusinu. Oti ao sam do spavaone, gdje smo bili smje teni prije par dana, ali umjesto vojnika iz na e jedinice, tu sam zatekao vojnike iz Fo anske brigade. Na krevetu na kojem sam spavao prije par dana, na ao sam ro aka. Sjedio sam par minuta sa njim, imao je u asnih problema sa usnama, koje su ispucale od hladno e. Poklonio sam mu labelo za usne, koje sam na ao u d epu. Nadam se da e mu biti od kakve koristi, jer mene je spasilo proteklih dana. Nakon to smo se pozdravili, iza ao sam vani i ugledao kamione koji su spremni za pokret. Kepa i ubara su bili voljni da krenemo i mi sa njima, mada je na a jedinica dobila zadatak da se vrati u Sarajevo. Usko ili smo u kamione, rekli smo vojnicima koji ostaju, da nam prebace stvari do d amije, pa emo ih pokupiti u povratku. Na jedan od kamiona usko io je i komandir voda. Tako da smo u par minuta imali etvoricu dezertera iz jedinice. Pored kamiona je stajala Titova slika, spustio sam se sa kamiona i ubacio je unutra, da putuje sa nama. Me u rajom na kamionu, bio je i Dje ak. On je ve odavno u odkomandi u juri nicima, dobro se uklopio u novu sredinu. Negdje u kasarni su na li kolskih mina, topovskih udara... Svako malo bi sa kamiona nekome u avliju pored ceste bacili topovrski udar. Zaustavili smo se na ulazu u Tar in. Ispred ku e su sjedile dvije djevojke. Dok su nam mahale, neko je bacio topovski udar ispred njih. Nakon eksplozije, topovskog udara, djevojke su utr ale u ku u. Dje ak je uzeo kolsku odsko nu minu PROM i bacio je na cestu pored kamiona. Sljede eg trenutka sam osjetio udar u dlan, pogledao sam i vidio kako iz njega viri jedan krak propelera od mine. Sre a pa nije zavr io u glavi ili u oku. Izvadio sam ga iz dlana i previjo ruku. Divljanje vojnika je nastavljeno, sve dok kamioni nisu napustili naselje i u li u kanjon koji je vijugao prema planini Lopata. Dok su kamioni truckali blatnjavim putem uz Lopatu, stalno proklizavaju i i prijete i da se skupa sa nama strovale niz strminu. Zatvorio sam o i i razmi ljao o vojnicima koji su iz dana u dan sve vi e divlji. Za razliku od proteklih godina, kada sam u ovim istim likovima gledao vojnike, koji su eljeli samo malo mira i slobode, danas u njima vidim rulju, koja je totalno igubila osje aje, zarad jeftine zabave u stanju su uni titi sve to im se na e na putu. Sve ovo lagano, ali sigurno gubi smisao. Promjene koje su se desile u brigadi, dovele su do toga da vi e nema autoriteta. Dok je bio stari komadant, bar se znalo ko je glavni, sada je sve ovo smije no. Stanje u vrhu, odrazilo se i na manevarske jedinice. Disciplina koja je ovim vojnicima i prije rata bila slaba strana ivota, sada je do la maksimalno do izra aja. Ne znam za to, ali ovo divljanje mi je vratilo sje anje na Dragu Dolini a. Dok smo bili na terenu na Ni i ima, izgubio je ivot, na fudbalskom stadionu. Po pri i koju sam uo, ubio ga je vojnik, sa kojim se posva ao prilikom naguravanja oko lopte. Previ e se lahko pote e oru je, i sam sam par puta bio u sli noj situaciji, da pritisnem obara , zbog gluposti. Te ko je odr ati stalnu kontrolu nad sobom. Neko je uze Titovu sliku i bacio je sa kamiona. Poku ao sam ponovo da utonem u misli, ali me proklizavanje kamiona, razbudilo. Kamion se u tom momentu ugasio. Voza je poku avao da ga upali, ali nije mu polazilo za rukom. Neko od vojnika se vratio stotinjak metara nazad, sa zemlje podigao Titovu sliku, koju su bacili sa kamiona. Kada je do ao nazad rekao je: - Sigurno nas Bog ka njava, to smo bacilli Titu Stavio je sliku nazad na kamion. Par sekudi poslije, kamion je upalio. Ostatak puta smo se zezali, o nadprirodnim mo ima druga Tite. Kamioni su u popodnevnim satima stigli i do Dusine. Pozdravili smo se sa manevarcima, koji su oti li prema Kameniku, dok smo mi nastavili pje ke prema Fojnici.

BEZPOTREBNO PUTOVANJE
Uz pomo mje tana Dusine, koji su nam objasnili najkra i put, uspjeli smo sti i u Fojnicu, prije mraka. Dok smo se odmarali, nai ao je jedan od vercerskih kamiona, koji kru e po Bosni. Ovaj je bio natovaren sa soli. ubara je odveo voza a do pekare. Nakon ega smo ga smuntali da nastavi put, prema Kaknju i Zenici, jer ovdje nema kome prodavati so i da treba i i u Zenicu. Nakon pola sata ubje ivanja, ovjek je pristao da krene na put. Ukrcali smo se na kamion i krenuli na put. Po to smo bili gladni, uzeli smo iz ruksaka konzerve koje smo imali sa sobom. Kepa je pitao da li neko ima soli, svi smo slegli ramenima, niko nije imao soli. Tek nakon par minuta, ubara je skontao da le imo na vre ama soli. U Mo trama smo napustili kamion. Komandir je oti ao dalje prema Zenici, a nas trojica smo krenuli na put prema bazi u selu Slivno. Nekako smo uspjeli da se dovu emo do Breze. Umorne nogu, skoro da vi e nisam mogao pokretati. Po eo sam da dozivam policiju, da do e da nas pohapsi i vodi u zatvor. Na alost, nigdje nikoga nije bilo, izgleda da je i policija spavala. Nije bilo rje enja, za preno i te, pa smo nastavili put. Par puta smo se posva ali, oko toga, ija je bila ideja da krenemo na ovaj glupi i bezpotrebni put. U jutarnjim satima, smo kona no do li na brdo iznad ku e. Spustili smo se do ku e. Okolina je izgledala pusto, kao da sam do ao u neki drugi svijet, a ne u onu istu ku u, gdje smo proveli toliko vremena. Dogovorili smo se da prepadnemo logisti ara i vojnika koji je sa njim. Uzeo sam topovski udar, i bacio pod prozor, nakon toga smo provalili vrata i uletili u sobu. Cijelo vrijeme smo galamili. Kada smo u li u sobu, u o ku smo na li logisti ara i kurira, skupljene i prepla ene.

Kada su nas vidjeli, logisti ar je po eo da vi e na nas. Nazivao nas je pogrdnim imenima, ali to nama nije smetalo, jer smo se mi zabavili na vrlo glup na in. Sre a nam je pa su njih dvojica u ku i, da je kojim slu ajem bio bilo ko drugi od raje, sigurno bi nas izre etao na vratima. Ko zna, mo da da je bio neko drugi, ni mi ne bi ovu glupost napravili.

GRAFIT 1. dio
Dva dana koliko smo ostali u selu, brzo su pro la. Jednu no smo proveli na seoskom sijelu u selu Titori i. Tu smo budalesali, sa nekim djevojkama. Na kraju, smo spakovali stvari i krenuli nazad. Pri povratku sam odveo psa do Breze, gdje sam ga predao prijatelju kako smo se ve ranije bili dogovorili. Popodne smo oti li do ubarinog prijatelja, koji nas je zadr ao i nije nam dao da nastavimo put. Tako da smo no ili kod njega. U li smo u sobu, koju su nam spremili za spavanje. Stajao sam par minuta uko en na sredini sobe. Skoro da nisam disao, lagano sam razgledao po sobi. Udisao sam miris davno zaboravljene iste posteljine. ubara i Kepa su isto stajali, imam osje aj da smo se bojali napraviti korak, da ne bi uprljali tepih, na kome smo stajali. ubara je na kraju prekinuo utnju: - ovje e, ovo nisam vidio od kako je rat po eo! - Mene strah le i u ovaj krevet, vidi posteljine kako izgleda! Stajali smo jo neko vrijeme, na sredini sobe i udili se isto i prostorije u kojoj se nalazimo. Tek sada vidim, koliko smo se za ove dvije godine ivota udaljili od normalnog ivota i koliko smo duboko zaglibili u ratnu kalju u. No as emo spavati ovdje u ovim nenormalnim uslovima, a ve sutra, ko zna gdje e nas no uhvatiti i pod kojim emo stablom provesti no . Nakon par dana,vratit emo se u svoje sarajevske podrume, ispunjenje tamom i sivilom. Mo da za par godina postanemo ljudi pacovi, ako to ve nismo postali. Sigurno u za par dana biti ubje en da je ovo bio san, i da ovaj krevet i posteljinu nikada nisam ni vidio a kamo li spavo u njima. Nakon to sam se okupao, u kadi, toplom vodom, legao sam u krevet i imam osje aj u narednih par sekundi zaspao. Jutros kada smo se probudili, prvo to smo ugledali, bio je snijeg, koji je padao. Najmanje nam je ovo trebalo, ali ta je tu je. Nakon doru ka, smo odlu ili da krenemo. ubara je odlu io da ostavi ljem, a ja sam ostavio pancir. Nisam imao snage, a ni volje da ga vu em sa sobom preko brda i dolina do Sarajeva. Sa mimimalnim teretom na le ima dosta dobro smo napredovali. Usput smo uspjeli na i par pre ica, tako da smo skratili put. U kasnim popodnevnim satima, do li smo u Fojnicu. Odlu ili smo da nastavimo put, prema Dusini i De evicama. No nas je zatekla na pola puta prema Dusini. Rasr a na koja bi nai li rje avali bi brojalicom ''eci peci pec...'' na kraju bi put nastavili putem na kojem bi se zavr ila brojalica. Vrijeme je odmicalo, ali Dusine nije bilo na mapi. ubara je po eo da mi prigovara da sam zeznuo na posljednjem skretanju i da smo oti li u hrvatsku teritoriju. Ubrzo smo iza li na livadu, gdje smo se istog momenta posva ali. Niko od nas nije imao pojma gdje se nalazimo, ali niko od nas nije htio da prizna, da je on zeznuo ne to, svi smo pravdali svoje odluke, a gre ku svaljivali na drugog. Ubrzo smo do li do ivice livade, par stotina metara ispod nas u dolini, vidjelo se selo. Slaba svjetlost se probijala kroz umu do nas. Zaustavili smo se, niko nije progovarao ni rije i. ekali smo neki znak, koji bi nam dao potvrdu, na ijoj teritoriji se nalazimo. Nepuni minut, dolinom je odjeknuo ezan, ozna avaju i vrijeme jacija namaza. Nikada u ivotu se nisam obradovao ezanu, kao u tom momentu...Sjurili smo se niz brdo do sela, nakon ega smo put nastavili prema De evicama. Kada smo do li u De evice, smjestili smo se u ku u kod vojne policije. Nije bilo slobodnih kreveta, niti spu vi za spavanje. Fo anska brigada je napu tala ovaj rejon i selila se prema Bjela nici. Dali su nam jednu sobu, koja je bila prazna. Zavukli smo se u vre e za spavanje i legli na pod. Budio sam se u toku no i, zbog hladno e. Betonska plo a na kojoj smo le ali, bila je zale ena. Ustali smo rano, jer nije bilo mogu e nastaviti sa spavanjem, zbog hladno e. Nakon to smo iza li iz ku e, zadr ali smo se par minuta ispred crkve, na ijim zidovima se ispod fri ko okre enog zida nazirao grafit ''Nek pop jede govna''. Toliko vojske, je pro lo kroz ovo selo, a crkva se ipak uspjela odr ati uspravno. Za razliku od dijela koji kontroli u Hrvati i Srbi, gdje su svi vjerski objekti sru eni a mnogima se vi e ne zna ni za trag. Kepa je stajao pored kipa, koji se nalazio u dvori tu crkve. Kip je u ruci imao tap, zbog toga sam rekao: - Bje i ba odatle, spucat e te tim tapom po glavi! Htjeli smo u i u crkvu, ali je bila zatvorena. Doru kovali smo i nakon toga nastavili put. Ovi putevi su iznenada postali dio na ih ivota. Planine i sela za koja nikada u ivotu nisam uo, od jednom su zamjenili staze mog djetinjstva. Putujem putevima, gdje se prepli u uspomene meni stranih ljudi. Pratim pogledom staze, drve e, potoke... koliko ljudi danas sjetno uzdi e za ovim krajevima, i ta bi sve dali da mogu ovuda pro etati kao to to ja sada inim. Ja se kre em ovuda, bez osje aja i uspomena, tek sam ubogi putnik, koji ak i ne zna gdje putuje, ni za to putuje. Ipak sam putnik koji putuje, putuje iz dana u dan u nepoznato, za sobom ostavljaju i tragove, koji ne vode nikuda i koje niko nikada ne e imati razloga da slijedi. Mo da budem imao sre e pa jednoga dana, nai em na poznate staze, staze na kojima e biti putokazi, koji e me vratiti tamo od kuda sam i krenuo na ovaj ratni put. Pjesma Samo da rata ne bude, ludila me u ljudima... sada mi se vrzma po mislima. Tek sada mogu spoznati snagu

poruke ove pjesme. Sigurno bi je shvatili i vo dovi iz Beograda i Zagreba kada bi ih poslali negdje u ova Bosanska brda, sa pu kom u ruci da dr e stra u. Tek tada bi im se sve samo kazalo, do tada, oni e nastaviti da se igraju velikih ratnika i du ebri nika narodnih masa, a mi, mali, prljavi, umorni vojnici. Pucat emo jedni na druge dok nam neko ne ka e da je dosta rata i da je do ao mir. Ba kao to su nam ovih dana rekli, da je do lo vrijeme da ponovo budemo prijatelji sa Hrvatima i obratno. Prije par mjeseci, pro ao sam ovim istim putem. Tada je bjesnio rat, skupa sa zrakom smo udisali estice baruta. Smrt, jad i bjeda su se mogli osjetiti na svakom koraku. Danas, ovim istim putem hodam i vidim svjetla, u isto vrijeme vidim ljude koji su preko no i zaboravili stravu i u as. Prije par mjeseci tjerali su me sa ku nog praga, kada bih tra io koricu hljeba. Nisu ni oni imali ta da jedu. Danas me mole da pri em njihovim ku ama, da bi mi za koricu hljeba izmamili koji dinar iz d epa, ako ga imam, ako ga nemam, mogu slobodno umrijeti ispred smrdljive podrumske radnje. Preko no i su do ivjeli transformaciju od ratnika do trgovaca. Pitanje je samo koliko im je duga linija sre e na dlanu, i da li e biti naglo prekinuta, kao to je i do la.

GORA DE
Pre li smo bez ve ih problema put do Sarajeva. Svratio sam jednu no do roditelja u Ra telici. Na tunelu nismo imali problema sa prolaskom, jer nismo nosili ni ta, osim smrdljivih arapa. U Sarajevu nas je do ekala alosna vijest. Baby Face je napravio glupost, etao se sa psom po Hrasnici. Neko od prolaznika je prepoznao psa i pozvao vlasnika, koji je ubrzo do ao i odveo ga. ubara je u asno ljut, ali ta je tu je. Sarajevo je puno napu tenih pasa, valjda na e jednog koji mu odgovara. Sjedim kod ku e, vani je vrijeme u asno. Po cijeli dan pratim informacije sa gora danskog rati ta. Tamo je stanje u asno, etnici su pokrenuli ofanzivu da zauzmu grad. Gora dani e te ko uspjeti da se odbrane ovaj put. Puno vojske je do sada napustilo Gora de. Mnogi su preko Grepka oti li u jednom pravcu, tako da teritoriju koju su oslobodili u toku 1992, sada nema ko dr ati. Do nas je stigla vijest da je brat od na e prijateljice Midhat D anko poginuo. Odlaze najbolji sinovi ove napa ene zemlje. Krug se su ava, tako da e ovakvih vijesti biti iz dana u dan sve vi e i vi e. Strah, me je kao nikada do sada u ivotu. Strah ne dolazi od vlastite smrti, nego me strah za ljude koji se nalaze u Gora du. Ako zvijeri u u kojim slu ajem u grad, ne vjerujem da e iko pre ivjeti. Gora de im je trn u oku, trn koji ih bode sve ove ratne godine. Fo anski etnici, crnogorci... svi oni jedva ekaju da Gora de poklekne, i padne u njihove ruke. Odavno nisu imali priliku za plja ku, potro ili su zalihe, iz Fo e, Vi egrada, Rogatice... ve generacijama pre ivljavaju od plja ke kom ija. Nije mi jasno, kako to da smo im svaki put dozvolili, da nas navuku na tanak led, na istu foru. Svaki put smo im povjerovali i u njima vidjeli dobre kom ije, a oni su u nama izgleda vidjeli rtveno janje. udno mi je i to, da niko ne tra i dobrovoljce u na oj brigadi, rado bih se prijavio u bilo kakvu akciju, koja bi za cilj imala pomo Gora du. Po ko zna koji put u ovom ratu, mi sjedimo i nijemo posmatramo kako nas ubijaju par desetina kilometara dalje. Jadno se osje am, toliko jadno da ovo sebi nikada u ivotu ne u mo i oprostiti. Sjedim u podrumu, gledam TV, dok desetine hiljada civila u Gora du, ivi u strahu, od etni ke kame, koja e im sigurno presuditi, ako kojim slu ajem etnici probiju linije odbrane. Dok oni ekaju kamu, ja sjedim u podrumu, sjedim i ne mrdam ni malim prstom da bih pomogao tim ljudima. Ostat u sigurno i dalje da sjedim, u sigurnom i suhom podrumu. Kako vrijeme odmi e, sve sam sigurniji da me ne e niko zvati da pitati, da li bih i ao u ispomo Gora du. Sigurno sam potrebniji ovdje, gdje je primirje, jer i primirje treba neko da uva. Tako to biva, izgleda u ovom ratu, pomo nikada ne sti e onima koji je trebaju, kao to ni nama nije stizala, kada nam je trebala proteklih godina. Tek sam u ratu nau io ta zna i narodna poslovica Uzdaj se use i u svoje kljuse''. Na alost, mi smo u goroj poziciji, jer nemamo ak ni kljuse, imamo samo sebe, a kako je vrijeme, bojim se da emo ubrzo izgubiti i vezu sa samim sobom.

BESPOMO NOST
Napadi na Gora de ne jenjavaju. Smjenjuju se ultimatumi NATO snaga, UN rezolucija... dok oni pri aju, etnici ste u obru oko grada. Broj mrtvih u gradu vi e niko ne broji. Srbi su oborili jedan avion, koji je nadlijetao njihove polo aje, umjesto da ih je bombardovao. Do sada sam mislio da su NATO trupe opasne, ali ispade da su obi ni meku ci, ili je sve ovo politi ka igra, koju igraju svjetski mo nici, a posljedice izgubljenih partija prelamaju se preko le a naroda, kojem nikada ne e pogledati u o i. Svijet mo e pregovarati, mo e igrati igre, ali jedno je samo sigurno Bosna se bez pu ke ne osloba a. Sve drugo, je samo prazna pri a, koja nas mo e ko tati jo stotina hiljada ivota. Ali Koga briga za nas malene ljude, koji smo i onako samo smetnja, jer nije dozvolila da je slome 1992. Sada smo puno ilaviji i ja i, tako da vi e ne padaju gradovi i sela, borimo se, jer nemamo izbora. Ko zna ta bi se desilo da su nam pustili koridor, kuda bi mogli da iscurimo, kao zrna pjeska u pje anom satu. Nadam se da emo smo i snage, da se odbranimo, jer smo sada sigurni da nam niko drugi ne e pomo i. Sjedim ovdje, ne idem na stra u, jer ne mogu podnijeti da me neko nakon ovoliko vremena vrati u rov. Odlu io sam da ne u ponovo na stra u, pa makar

zavr io u zatvoru zbog toga. Oti ao sam u diverzante, zato to nisam vi e mogao da podnesem stra u. Sada je neka budala skontala, da diverzante i juri nike po alje nazad na stra u, jer je u Sarajevu, naravno primirje. etnicima treba mir oko Sarajeva, dok napadaju Gora de. Dobro je neko skontao, da sve elitne jedinice po alje na stra u, jer tako su etnici sigurni da ih niko ne e mo i omesti u krvavom pohodu. Najbolje bi bilo, da su i nas pridru ili nekoj etni koj jedinici, pa da im i tako pomognemo, jer znamo da imaju problema sa ljudstvom. Ba me interesuje, ko je taj ko odabire ove na e vojne kadrove? Ovakve poteze, mo e napraviti samo osoba, koja nema mozga u glavi. Ina e da ima, nikada ne bi povukla ovako glup potez u ovom trenutku. Mogu e da sam ja budala, ili su mi emocije nadvladale razum. Sve je danas mogu e, osim da mi naudimo etnicima. Ako ovako pasivno budemo nastavili da posmatramo ru enje jednog po jednog grada, ubrzo emo do i i mi ponovo na red. Odavno etnici ne napadaju Sarajevo, izgleda da su skontali da je to prevelik zalogaj za njih. Zbog toga su se okrenuli prema manje za ti enim zonama. Ako uspiju da ih zauzmu, to e sigurno biti veliki udarac svima nama. Ne toliko zbog pada teritorije, koliko zbog injenice da tamo ne e niko pre ivjeti, poslije upada etnika. Bojim se da ljudi ovdje nisu svjesni jo uvijek na ta su spremni fo anski i crnogorski etnici. Bojim se jer mi je dedo zavr io sa prerezanim vratom od strane o eva dana njih etnika. Bojim se jer znam, da su djecu i unuke odgojili tako da mrze sve to nije srpsko. Bojim se jer ne vjerujem vi e nikome, izgubio sam povjerenje u UN, jer nas filuju samo la nim obe anjima. Dragi Allahu, pomozi, ovaj put te molim da pomogne , jer danas gora danima samo Ti mo e pomo i. Mi obi ni smrtnici, nismo kadri bilo ta u initi, da bi im danas bili od koristi. Nikada nisam volio osje aj bespomo nosti, a danas, danas se osje am tako bespomo no i jadno, da se gadim sam sebi. Izdr ite moji gora dani, izdr ite, cijena odbrane e biti visoka, ali vjerujte da e se isplatiti svaka kap krvi, ako uspijete da se odbranite. Danas ste vi, branioci Bosne, kao to je to bio prije par dana Biha .

PROLJE E 1.dio
Gora de je uspjelo da se odbrani. Na snagu je stupilo nekakvo primirje. Ranjenike helikopterima prebacuju u Sarajevo. Mnogi su u te kom stanju, tako da ih ubrzo deportuju dalje u svijet. Tamo negdje daleko, izgleda da je mir i da ljudi ne shvataju da se mi ovdje, borimo za goli opstanak. Kako li sada izgleda mir, kakve frizure sada vladaju svijetom, koju garderobu nose... Kako li izgleda pro etati ulicom, osvjetljenom uli nim svjetiljkama, dok pored tebe mar iraju djevojke, iza kojih se iri miris parfema. Toliko sitnica, toliko stvari... koje mi nedostaju i fale. Umjesto mirisa parfema, ponovo osjetim miris prolje a, miris bagrema se iri okolo, imam osje aj da u se ugu iti od toga. Svi ovi mirisi, podsje aju me na po etak rata. Progone me duhovi pro losti, u glavi mi se vrti film, u kojem se smjenjuju slike tog prokletog prolje a 1992. Kao da je tada vrijeme za mene stalo. Sve mi se ini da u, sve i jedno prolje e koje do ivim do ekati na isti na in, sa mirisom rata i baruta u nosu. Te ko da e i jedan miris mo i nadja ati miris bagrema, koji je mirisao te devedest i druge, kao nikada prije. Zbog svega ovoga, ponovo me je uhvatila psihi ka kriza. Na stra u ne idem, niti imam namjeru oti i. Do sada me niko nije tra io, ali to je sigurno zahvaljuju i ubari, koji me titi, tako da po mene nije poslao vojnu policiju. Svoj bijes iskaljujem prekopavaju i ba u. Nadam se da e bar ne to ni i iz ovog sjemena to posadimo. No as sam proveo no sjede i na Vratniku sa djevojkom koju sam upoznao prije mjesec dana. Sjedili smo etiri sata u komadu, na stepenicama ispred samoposluge. Gledali smo se dugo, kao dva stara poznanika, koji se mogu razumjeti, a da ne progovore niti jednu rije . utnju je prekinula rekav i: - Pospanko, ta osjeti , kada povu e obara na pu ci i nakon toga vidi da je metak pogodio nekoga na drugoj strani? - Ne osje am ni ta, ve odavno. - La e , reci mi ta osje a ? - Rekao sam ti, osje am jednu veliku prazninu. - Prazninu u du i ili? - Prazninu u elucu, jer sam gladan. - Ti se zeza , a ja sam ozbiljnja. - Ja sam samo iskren, a ti eli da uje odgovor na pitanje koje sebi postavljam ve dugo vremena. Da li mo e pretpostaviti, koji je odgovor? - Nema odgovora, pretpostavljam, jer ina e nebi tako esto postavljao pitanje. - Upravo tako, odgovora jo uvijek nema. Du a je prazna, kao to je i tvoj pogled prazan, kada se zagleda u daljinu. Tada se i ja pitam, ta i na koga misli . - Sanjam Ameriku, sanjam modne piste, sanjam skupa i brza auta, sanjam ivot. Sanjam, sve ono to ne mogu imati, a zaslu ujem to, jer imam 18 godina. Ako sada ne poduzmem ne to, moj ivot e da se vrti od Sebilja do Vratnik mejdana. Da li ti misli , da je to pravda?

- Nije pravda, kao to nije pravda ni to to ja nosim pu ku i ubijam ljude sa druge strane ni ana. - Oni nisu ljudi, da su ljudi, ne bih ovdje sjedila i ne bih razmi ljala da li e sada pasti granata, da nas pobije ovdje. - Ako padne i ako poginemo, bi emo heroji, jer e za na u smrt puno vi e ljudi znati, nego da smo kojim slu ajem poginuli na linijama odbrane. Tada bi na dnevniku javili da da nije bilo rtava u redovima Armije. - Za to ti ne bi krenuo sa mnom iz ovog pakla. Krenimo, sti i emo ve nekamo. Njema ka, to nije daleko. - Ja sam svoju priliku propustio, jo 1992. Sada je za mene kasno, ja vi e nemam gdje oti i, osim na Kova e. - Na Kova e idu ehidi a ti ne mo e biti ehid. Ti si ubica. - Ne nisam, ubica, ja sam vojnik, to uva stra u... - Nema ti pojma o emu ja pri am, u stvari ima , ali ne eli da zna . - Puno ja toga ne znam u ivotu, a elio bih da znam. - Koja su ti budala Pospanko. Slomio si mi srce, a pona a se kao da sam neko ko ne postoji. Ponekad se pitam, da li si ti uop te ivo bi e, tako si hladan, kao da si se rodio da ubija sve oko sebe. Kada te pogledam u o i, vidim plavetnilo mora, a u isto vrijeme vidim i odsutnost, kao da ivi neki paralelni svijet. - Ja samo poku avam da ivim, bilo kakav ivot. Srce, mislim da sam ga ve davno izgubio. Zaboravio sam ga negdje sa prvim mirisima prolje a 1992. Mogu e da u ga na i jednog dana kada sve ovo stane. Ako tada budem iv. Ako ti tada ne bude ne ija supruga, potra it u te. - Stvarno bi to za mene u inio!? - U inio bih ja puno vi e, ali prokleti rat, ne e dozvoliti, da u inim bilo ta, to nije vezano za smrt. - Da, ta smrt, tako je blizu bila svo ovo vrijeme. Tako je blizu i ve eras. Tako je blizu ljudima u Gora du. Tako je blizu... a mi budale, imamo vremena misliti o ljubavi. Pri amo i la emo jedno drugo a znamo da je ovo kraj, vi e nikada ne emo imati priliku da sjedimo skupa i pri amo kao no as. Ovo je kraj, do ao je sve mi se ini prije po etka. Idem, to bi ti rekao u nepoznato, ali Pospanko, zar ima i jedan put u na im prokletim ivotima, koji nas vodi u poznato... Pri ali smo, dok smo zagrljeni sjedili na hladnim stepenicama. Kada je do lo vrijeme da se rastanemo, otpratio sam je do obdani ta P elica''. Stajali smo na cesti i gledali u tamu, koja se nadvila nad gradom. Gledala je u daljinu i rekla mi: - Sutra ve e izlazim iz tvoje tamne kotline. Ne vjerujem da u se vi e ikada ovdje vratiti. elim da zna da si bio jedina svjetla ta ka, sve drugo je za ove dvije godine bilo samo tamna kotlina. Ma koliko ja to eljela, mislim da se vi e nikada ne emo vidjeti. Zbog toga ti elim svu sre u ovog svijeta, i obe aj mi samo jedno. - ta da ti obe am? - Obe aj mi da e pre ivjeti rat. - Ne mogu, jer to ne zavisi od mene. - Poku aj da zavisi, napisao si u dnevniku da ne e poginuti dok ne na e roditelje. Pa vrijeme je da napi e da e pre ivjeti rat. - Ako napi em, ne zna i da u pre ivjeti. - Napi i i potrudi se, da pre ivi . Nakon toga me vrsto zagrlila, suze su joj tekle niz obraze. Poljubila me, okrenula se i oti la uz stepenice. Ostao sam da stojim jo par minuta na ulici, gledao sam prema mezarju Kova i. Sporadi na pucnjava koja je odjekivala sa brda oko Sarajeva, nije slutila na brzi kraj rata, kao ni mogu nost da u mo i pre ivjeti sve ovo. Prolje e izgleda u ovomj tamnoj kotlini treba izbjegavati, jer ne donosi ni ta dobro. Odlazak, jo jedne osobe iz mog ivota, te ko mi je pao. Tako malo vremena nam je trebalo da se zbli imo, a jo manje da se rastanemo i to ovaj put zauvijek. Pa M. Neka ti je sa sre om, nadam se da e se tvoj ivot nastaviti u nekoj svjetlijoj kotlini. Nadam se da ne e zaboraviti nas obi ne smrtnike, koji ostaju ovdje, da brane ivote koji su ve i onako odavno izgubljeni. Proljetni mirisi, koji ulaze ak i u podrum ne daju mislima da idu naprijed, nekako su me zarobili i vratili u prokletu 1992. Bo e moj, da li u ikada mo i ivjeti prolje e a da to ne bude prolje e 1992?

IGRANKA

Sjedim u ku i, kuckam neku ko u, koju sam na ao, i od nje pravim korice za novi no , koji sam kupio proteklih dana. Situacija oko Gora da sada je mirna, bar ne javljaju na vijestima da se ne to posebno de ava. Ju er sam se uo sa komandirom voda. On je za to da ubara i ja idemo u neku oficirsku kolu u Zenici, koja traje est mjeseci. Meni se ne ide, ni u kakve kole, iskreno ne znam da li bih mogao podnijeti da sjedim u klupi est mjeseci. Ipak mislim da to nije za mene, ali jo u razmisliti, ta i kako dalje. Pri ao sam sa ubarom, on je zainteresovan za odlazak u kolu. On misli da je sve ovo to sada radimo totalno gubljenje vremena. Mislim da je u pravu, jer stvarno ni ta pametno ne radimo. Danas sam se dogovorio sa jednim od snajperista da krenemo skupa da pretra ujemo teren u na oj zoni odgovornosti. Tako da malo razbijemo ovu dosadu, ni on ne ide na stra u, tako da imamo dovoljno slobodnog vremena na raspolaganju. Za sutra smo dogovorili da iza emo ranije na teren i da ostanemo cijeli dan. Popodne sam proveo kod misteriozne djevojke. Sjedili smo kod nje u ku i. Ona je sada u fazi odabira fakulteta koji treba da upi e. Nisam joj bio od neke pomo i, pogotovo kada je rekla da bi eljela da upi e farmaciju. To mi je skroz strano, ne kontam ni svrhu upisivanja fakulteta u ovom paklu. Sve mi se vi e i vi e ini da rat nikada ne e stati. Opet kada pri am sa drugim ljudima, vidim da oni o ekuju neko udo da se desi i ubje eni su da e ak rat stati prije sljede e zime. Ja ne vjerujem u to, kao to nisam vjerovao u pri e koje se svake godine mogu uti, da e rat stati prije zime. Ovdje se u mjesnoj zajednici organizuju neke igranke. Okupljamo se na tim sijelima, upoznajem neke nove ljude, koje sam do sada poznavao samo iz vi enja. Najvi e od svega me iznenadilo kada sam na toj fe ti vidio Saju i Mirzu iz ulice, nisam mogao vjerovati da su tako porasli. Bo e moj, kako ovaj rat dugo traje. Bojim se i pomisliti da bi i oni ubrzo mogli uzeti pu ku u ruke i krenuti u rat. Upoznao sam se i sa Almom i Eminom, do sada sam mislio da su one najodvratnije djevojke na Gazinom Hanu, a sada smo postali nerazdvojni prijatelji. Drago mi je vidjeti da se Mirvet dobro oporavio, nakon bratove smrti. On organizuje ove igranke, tako da mu sva ova zezancija poma e da bar na trenutak pobjegne od svakodnevnice. Dok smo se zezali u prepunoj sali mjesne zajednice, meni je na pamet pala pomisao da bi granata mogla da uleti u prostoriju. Na trenutak me uhvatila panika, jedna granata bi mogla pobiti svu mladost Gazinog Hana. Tako malo nas je ostalo ovdje, da smo svi stali u salu mjesne zajednice. Zanimljivo je bilo da sam vidio i prvi put Melihu da je do la na igranku. Nakon igranke smo se pokupili i oti li kod Alme i Emine, gdje smo pregledali snimke, koje smo snimili na igranki. Nevjerovatno, kakve smo sve gluposti snimili. Padali smo od smijeha, dok smo pregledavali kasete. Super je bilo ve eras, jer smo snimali sa dvije kamere, tako da smo uhvatili svaki detalj. Otkrili smo i ''brake dance'' plesa a. Njegov nastup smo desetak puta ponavljali. Svi smo se slo ili u jednom, a to je da smo ga prikop ali na struju, puno bi sihronizovanije pokrete imao, od ovih koje je ve eras izvodio. Ne treba mu ipak zamjeriti, bio je hrabar, pa je pokazao svoje umje e pred svima. Za razliku od mene i ubare, koji smo se bacali uz zvuke nekakvog narodnog kola. Na kraju su nas odstranili, jer smo im uni tavali ritam. Nikako nismo mogli da skontamo, kada treba i i lijevo a kada desno, tako da smo napravili totalnu pometnju. Mogu re i da je sve proteklo vi e nego dobro, ako ni ta drugo, bar smo na trenutak zaboravili na rat i sve gluposti u kojima ivimo. Ovih par trenutaka koje provedemo na ovim sijelima, nekako nas odmaknu od surove stvarnosti. Ako ove snimke pre ive rat, sigurno e onaj ko ih bude gledao, pomisliti da smo svi ludi. U svakom slu aju idemo dalje, rat je tu, i samo je pitanje kada e nas probuditi detonacije granata.

SNOVI
Probudio sam se jutros u 4:30h. Ne pamtim kada sam ustao ovako rano, iz nekog razloga nisam mogao da spavam. Le ao sam na krevetu, prevrtao sam se, ali san nije dolazio. Na kraju sam odlu io da ustanem. Iza ao sam ispred ku e i sjeo na terasu. Jutarnju ti inu je remetila pojedina na pucnjava iz rejona Ze ije glave. Izgleda da su se vojnici u rovovima prepucavali, i tako jedan drugog odr avali budnim. Uzeo sam kameru iz ku e i napravio par snimaka ulice i linija od Ze ije glave do Brezika. Svje e majsko jutro, prije rata bi do ekivao uz cvrkut ptica, a sada isto do ekujem uz pucnje pu aka, od ptica i cvrkuta, nema ni traga ni glasa. Nestale su ve odavno sa ovih prostora. Sklonile su se u neke mirnije krajeve, gdje ih ne e ubijati gladni vojnici, kao to sam i sam inio, dok sam bio na stra i. Sjedio sam na terasi, razmi ljao o M. koja je oti la na njen put u nepoznato. Ko zna gdje li je sada, na kojoj granici strepi ekaju i, da li e je pustiti ili vratiti. eka, sigurno negdje, ali isto tako sam siguran da e pro i, jer je ona od onih osoba koje ne odustaju. Daleko e dogurati jer pred sobom ima cilj, a to je najbitnije u ivotu. Dok sam razmi ljao o M. savladao me san, tako da sam zaspao, zavaljen u vre i za spavanje na terasi. Le ao sam na cesti, krv mi je tekla iz usta i nosa. Podigao sam glavu na trenutak da vidim gdje sam, ali sam u tom trenutku osjetio sna an udarac izme u bradu. Udarac me zanio dvadesetak centimetara u stranu. Licem sam proklizao po grubom asfaltu. Osjetio sam u asnu bol, dok sam lice dr ao u lokvi krvi, koja je ovaj put curila iz svih djelova glave. uo sam glasove: - Vidi balije, to je izdr ljiv. Treba ga ostaviti ovdje na suncu da se malo pr i, da vidi kako smo mi Srbi gostoprimljivi.

- Mislim da bi ga trebali pustiti, nikome ni ta nije uradio. - Je li ga tebi ao? Ako jeste, da se proba zamjeniti sa njim. Nakon toga se uo smijeh. U u ima je odzvanjalo, tako da vi e nisam mogao raspoznati glasove, jedino to sam razumio bilo je kada je neko od okupljenih rekao: - Stavi mu bombu u usta, i izvadi osigura . Da vidimo, koliko mo e izdr ati, prije neko to je ispljune. Vojnik koji mi je pri ao sa le a, uzeo me za kosu i podigao mi glavu sa asfalta. Otvorio mi je usta i strpao bombu unutra. Naprezao sam se, da stegnem vilicu, ali nije i lo. Osjetio sam ka iku, kako klizi i kako lagano ispada iz usta. Ubrzo me izdala snaga. Bomba mi je iskliznula iz usta, uo sam ka iku, kako udara od asfalt. Skupio sam tijelo i ekao eksploziju. Umjesto gelera, osjetio sam jak udarac izme u glavu. Glava mi je odletila, ponovo nazad, nakon ega je do ekala druga noga: - ta je balijo, mislio si da e tako lahko umrijeti, ne ide se balijo, dok ne plati za sve poginule srpske borce. Sada emo mi tebi presuditi, ogulit emo te iva. Nakon toga je izvadio no , uhvatio me za vrat i krenuo da prekolje. Tada sam sko io od straha, otvorio sam o i i ugledao vedro nebo iznad sebe. Snovi, ponovo me progone. Ne znam vi e ta da radim sa ovim snovima. U asno me ubijaju, kao da nemam dovoljno patnje na javi, jo mi samo treba patnja u snovima. Moram nekako poku ati da se smirim, jednostavno ovako vi e ne ide. Ne mogu vi e i u snu voditi rat. Dok sam sjedio, na terasi, i razmi ljao ponovo o M. pojavio se od nekuda snajperista iz jedinice. Sjedili smo nekih petnestak minuta, prije nego to smo po eli pri u o ponovnom odlasku na teren. - Rekli su mi da ne ide na stra u. - Ne mogu, da podnesem da ponovo budem u rovu. - Ne idem ni ja, isto ne mogu u rov. ta misli da krenemo ponovo sa snajperom, malo da obilazimo teren. - Vrlo rado. - Sutra idemo popodne do satelitske, da vidimo ta ima kod u ura, odavno nismo tamo i li. - Bit u ku i, kada bude spreman navrati. Snajperista je oti ao ku i, ja sam u ao u podrum i spremio opremu. Nakon dugo vremena, ponovo na teren. Nevjerovatan osje aj, uzbu en sam kao da idem po prvi put u ivotu na snajpersko izvi anje.

PROMJENE
Zbog umora, nisam oti ao danas sa snajperistom na teren. Proteklu no skoro da nisam ni oka sklopio. Upalio sam radio i slu ao no ni program. Muzika, dobra muzika je ono to mi najvi e nedostaje svih ovih godina. Patritoske pjesme, ne mogu vi e da pjevam. Patriote su se pretvorile u ratne profitere, a ratnici su postali ratni pu a i. Pu e ga u svakom pogledu. Te ko e biti iza i iz ovog za aranog kruga. Prije par dana sam i ao da kupim ulja pojeftino uvukao neki frajr dva lepera, i prodaje sa kamiona na bazenima na Bentba i. Dje ak je na ao posao, pogodio je da o isti bazene na Bentba i, izgleda da e ove godine da se otvore za kupanje. Sve mi se ini da e ovo da bude ubrzo ko ti je kriv, kad si glup, da bude u vojsci. Promjene su vidljive na svakom koraku, grad se preko no i pretvara u neki drugi svijet. Kafi i ni u na svakom koraku, otvaraju se prodavnice, sve vi e je eta a ulicama grada. Sve vi e je onih koji ne misle da je ovo njihov rat... Ja ponovo sjedim na terasi, gledam u zeta i sestru koji kopaju ba u. Ja nemam snage da bih danas uzeo bilo ta da radim, u asno se lo e osje am. Prekinuo sam pisanje i u ao u podrum. Dok sam pisao na terasi, zazvi dala je granata, koja je pala par metara od zeta i sestre. Na svu sre u bila je obilje avaju a, tako da se dim digao umjesto gelera. Uspjeli su utr ati u podrum, kada je pala druga granata ispod ku e. Odavno nisu ispalili 120mm granatu. Mislio sam da po tuju primirje. Bagra etni ka, ine iste stvari, koje su radili cijeli rat. Iskoriste primirje, da bi onda iznenada ispalili po par granata na civile. Nakon toga e se zaklinjati svim i sva im da smo se sami granatirali. Majku li vam etni ku, mogu verceri da nas u zdrav mozak, mogu da nas ubijaju kako ho e, ali ete i vi platiti glavom za svaku ispaljenu granatu. Imat ete i vi va e vercere, koji e vam presuditi puno gore, nego to bih vam ja presudio. Sjedim, pi em i oslu kujem zvuke, koji uspjevaju s vana da se probiju u podrum. Ti ina, vi e se ne uju detonacije, izgleda da su ispalili par granata, to im je dovoljno za danas. ekat e ponovo da se narod malo opusti, nakon ega e ispaliti par granata, taman toliko, da ne prekr e primirje. No as u se potruditi da odspavam, jer sutra moram oti i na teren sa snajperistom. Ako ni ta, bar na trenutak da se odmaknem od ovog pozadinskog svijeta. Nikada ovako dugo nisam bio udaljen od linije. Prolazi vrijeme, ve je tu i mjesec maj, toliko toga se promijenilo, a opet je za nas obi ne smrtnike sve isto. Jedan si u ni geler, metak... je sasvim dovoljan, da nas zaustavi u kretanju. Idem sada, o istiti pu ku i pripremiti opremu za sutra. Treba krenuti, stazama pro losti, koje su po ele da zarastaju.

NA I SMO
Do li smo oko 3h popodne do linije, kod satelitske antene. Najavili smo se komandi ete, nakon ega smo oti li do rova, gdje smo planirali da iza emo ispred linije. Nakon dogovora sa stra arom, iza li smo ispred linije, i lagano pre li do ku e. utao sam komadi e otpada, dok smo se peli uza stepenice. Kada smo se popeli skoro do vrha stepenica, prostorijom se prolomio povik: - Stoj, sve u vas pobiti! Zaustavili smo se. Pogledao sam u pravcu od kuda dolazi glas i vidio glavu vojnika koji le i na podu. Dr ao je bombu u ruci, sa izvu enim osigura em. Pogledao sam iza i vidio da je put bombi do podruma otvoren. Nije bilo anse da se zaustavi na stepenicama ako je slu ajno baci prema nama. Zbog toga sam mu rekao: - Smiri se, na i smo. Nakon toga sam lagano krenuo prema njemu. Snajperista je dr ao pu ku uperenu u njega, sa prstom na obara u. Pri ao sam ovjeku, kojem su se ruke tresle od straha. Poku ao sam da ga smirim, uporno mu ponavljaju i da smo na i. Razgovor nije bio od velike pomo i. Pro ao sam mu iza le a dok je on pri ao i dalje sa snajperistom. Uporno je ponavljao: - Bacit u bombu, sve u nas pobit! - Ne treba bacati bombu, na i smo. Tiho sam mu ponavljao, ''na i smo, ne bacaj bombu...'' Sve dok iznenada nije rekao, poka ite mi neki amblem da ste armija. Pogledao sam u sebe i vidio da je na meni JNA maskirni kombinezon. Sre om, na sebi sam imao maskirni prsluk, na d epu je bila zna ka sa grbom i natpisom Republika BiH. Skinuo sam zna ku i pokazao mu je. Kada je vidio grb, na lice mu se vratio osmjeh. Tada sam se prepao, da ne ispusti bombu, od sre e. Uspio je nekako da vrati osigura u bombu. Ruke su mu se nastavile i dalje tresti. Kao da je bio prikop an na struju. Nikada u ivotu, nisam vidio tako upla eno lice. Izgledao je kao neko, ko se upravo vratio iz mrtvih. Nakon par minuta nas je upitao: - Kako vam nije rekao stra ar da sam iza ao ispred, da osmotrim malo etnike kod u ura ku e. - Nije, da nam je rekao, da si ispred, ne bi izlazili, ispred, dok se ne vrati . - Ubit u ga. Ovako se nisam u ivotu prepao... Vojnik nas je ubrzo napustio. Zauzeli smo svoja mjesta u potkrovlju i osmatrali okolinu. Nakon par sati osmatranja, vratili smo se a da nismo imali prilike ispaliti niti jedan metak. etnici su se izgleda zavukli u hladovinu, tako da su spavali. Sutra moram oti i do grada, da poku am na i profesoricu iz kole, da odemo na sud. Potrebno je da mi bude svjedok, da sam i ao u kolu. Moram to odraditi da bih dobio neko rje enje, na osnovu kojeg bih mogao upisati neki fakultet, kada bude upisni rok. Moram to odraditi sada, da ne bude poslije kasno. Dobio sam njen broj telefona, tako da u je valjda uspjeti prona i.

KO SAM JA
Uspio sam proteklih dana sa profesoricom, oti i do suda, i napraviti izjavu, da sam zavr io srednju kolu. Dobio sam nekakav ofucani komad papira, koji potvr uje, da sam nekada i ao i zavr io kolu. Ponekad mi se ini da ja i ne postojim, jer ne mogu dokazati niti u jednoj instituciji da sam to ja. Nemam li ne karte, nemam mati nog broja, imam nekakvu vojnu knji icu, gdje stoji moje ime i prezime, te umjesto moje slike, nalijepljena slika nekog lika, koju sam na ao u omotu vaka ih guma. Zbog svega ovoga, uvijek kada dokazujem da sam ja, u stvari ja, moram sa sobom povesti dva svjedoka, koji e potvrdno klimnuti glavom i time dokazati, da sam ja u stvari ba ja. Nakon obavljenog posla, oti ao sam sa profesoricom na kafu. Tu sam uo par pri a o sudbinama profesora. Izgleda da ni profesori nisu bili imuni na virus nacionalizma. ak mislim da su puno gori od u enika, koji su ostali samo sitni vojnici, osu eni da ginu na svim stranam u ovom ratu. Sljede i problem koji imam je taj da moram izvaditi li nu kartu. Ovi u brigadi su mi rekli da moram oti i u op tinu da se prijavim, jer nemaju moj mati ni broj, tako da mi ne e mo i izdati novu vojnu knji icu, ako to ne odradim. Mrsko mi je bilo da to ganjam, mada ne vidim ta mi mogu uraditi, jedino me mogu istjerati iz vojske, ako ne budem imao dokumente. Do sada niko nije pitao ni za ta, samo je bilo idi i ratuj, sada moram i li nu kartu imati, ako mislim ratovati. Ne bi me iznenadilo, da uvedu punktove, gdje e nas kontrolisati, kada budemo i li prema liniji i kada se budemo vra ali. Vojna policija esto pravi zasjede ljudima koji se vra aju sa stra e. Oduzimaju im drva, koja nose u ruksacima, oduzimaju im pritke koje su ponijeli za ba u. Oduzimaju nam du u, dok lopovi sa leperima rade. Njima niko ni ta ne oduzima, ne bih se iznenadio, da im tu istu policiju ne alju u pratnju, da im se slu ajno ta ne desi. Svakim danom, sve vi e i vi e mi se gadi sve ovo. Da mi je kako ove kretene sa brda prevaspitati, tako da okrenemo oru je prema ovim lopovima. Idioti pucaju po nama, mi po njima, a lopovi na Palama, Banja Luci... vercuju, bogatstvo gomilaju. Ba me interesuje, kako e izgledati kraj rata.

Te ko e biti do ivjeti sve to, ali ipak, bilo bi zanimljivo vidjeti, kako e se odvijati situacija u tom momentu. Prezirem sve lopove, a opet, opet ne mogu da se oslobodim rata u svojim venama. Vijetnamski sindrom, da li je to ono to me uhvatilo ovih dana. Ma koliko elim da se oslobodim rata, uzalud, nekako jedino osjetim da sam iv kada obu em uniformu i kada uzmem pu ku u ruke. Tada kao da pote e neka druga krv, kroz moje vene. Osjetim olak anje i u momentu zaboravim na sve probleme. Sjedio sam no as sa snajeperistom, on je danas odradio dobar posao. Uspio je povaliti nekog etnika. Izgleda da je neki komadant, jer ga je upratio da obilazi liniju. Sutra on ima nekog posla, u gradu, tako da emo prekosutra ponovo i i skupa u obilazak linije. Dogovorili smo se da krenemo rano, im sunce iza e, tako da poku amo uhvatiti etnike koji se bude. To je najbolje vrijeme, jer su tada ve inom neoprezni. Dogovorili smo se da odemo ponovo na lipu. Kada mi je spomenuo lipu, sjetio sam se mog prvog ispaljenog metka iz snajpera. Upravo sada sam uzeo i pro itao kako sam se osje ao taj dan. Bo e moj, tako davno i strano mi se sve to ini, kao da se desilo u nekom pro lom ivotu. Tada sam razmi ljao o nekim sitnim stvarima, tako mi je bilo te ko povu i prst na obara u a danas, danas, vi e ne osje am ni ta. Povu i obara je tako lahko. Ne osjeti ni ta, samo lagani trzaj pu ke na ramenu, i prasak metka. Sve poslije toga je ispunjeno, jednim velikim zadovoljstvom, ako je pogodak uspje an, ako proma i , zna da e biti druga prilika, za popravni.

KEPES SABRIJA 19.06.1995 - 19.06.2006

19 juni 1995 Gledao sam u pusku koja je stajala na zemlji. Proteklih godina rata, ta puska je uvijek bila tu u mojoj blizini, dijelila je dobro i zlo sa mojim prijateljem. Puska koja je sijala smrt, sada je ostala bez vlasnika. Par puta, sam pokusao da se sagnem i da je podignem sa zemlje ali nisam imao snage za to. Prije sat vremena rastao sam se sa prijateljem. Napustio nas je iznenada i otisao u neki novi svijet. Sada bih plakao ali ne smijem, zelim da tugujem ali ne smijem, zelim da urlam ali ne smijem ni to... jednostavno moram biti jak i nadjacati osjecaje. Moram prijatelja vratiti kuci, tamo odakle je i krenuo davnog 4 aprila '92. On nije tugovao, nije zalio zivot, nije rekao nikada da mu je tesko... Sada ne smijem ni ja da pokleknem, sada je na meni posljednja bitka u ovom ratu. Moram izdrzati sve ovo, moram ga vratiti kuci i ispratiti sa ovog svijeta, kako je to i zasluzio. Poslije ovoga, moj zivot vise nema smisla. Sageo sam se da podignem pusku sa zemlje, ali koljena nisu izdrzala tako da sam pokleknuo. Oslonio sam se koljenima na zemlju i podigao pusku, izvadio sam okvir, repetirao je i izbacio metak iz cijevi. Prinio sam pusku usnama i poljubio je. Puska nije kriva, za zlo koje je nanijela nekim drugim ljudima. Mi smo ti koji upravljamo sa njom, mi smo sijaci smrti, one su samo poslusne sluge. Na drugoj strani su neke druge familije i prijatelji prolazili kroz sve ovo, zbog smrti koju smo im mi poslali. Cak smo imali snage i da se radujemo njihovoj smri. Sada je dosao red i na mene, da osjetim svu gorcinu rata. Zar je kazna morala da bude ovako okrutna, mislio sam da sam vec odsluzio sve kazne. Zasto bas Kepa, zasto ne ja? On je zasluzio da zivi. Ja sam taj koji vise nema sta ponuditi ovom svijetu. Ja sam zasluzio da odem, jer nemam vise snage da se borim ni sa samim sobom. Podigao sam pusku, prebacio sam remen preko glave i zabacio je preko leda. Svratio sam do saniteta, gdje sam pokupio Kepin ruksak. Nakon toga sam nastavio put, popeo sam se na Crveno Brdo, stao sam na putu i gledao kako sunce zalazi. Nebo nad horizontom se crvenilo, kao da je i ono tugovalo za nama. Kretao sam se prasnjavim sumskim putem. Gazio sam tragove koji su ostali iza auta, koje je odvuklo mrtvo tijelo prijatelja. Gazeci sam pokusavao da izbrisem tragove proslosti. Da vratim vrijeme par sati u nazad. Da vratim zivot prijatelju. Kako sam odmicao, od ratne zone, tako je i pucnjava jenjavala. Tek je po neka detonacija dopirala iz pravca Naobozica. Izgledalo je kao da su ratnici za danas zavrsili svoj posao. Sutra ce sa prvim zracima svjetla, nastaviti tamo gdje smo danas stali. Krenut ce u neke nove bitke, u neke nove smrti i stradanja. Sutra ce neko drugi da ide prasnjavim putem, noseci sjecanje na brata, oca, prijatelja... Pokusavajuci da brisuci tragove proslosti vrati vrijeme unazad. Sa svakim udarom noge u zemlju, pred ocima bi mi se ukazala nova slika iz proslosti. Odzavanjale su rijeci u mojim usima, osjetio sam miris zrelih tresanja koje smo sinoc brali u nekoj napustenoj basci izmedu linija smrti. Koracao sam u bunilu, sebe sam uvjeravao da je ovo samo ruzan san. Ovo ne moze biti istina, ne ovo ne moze biti istina. Sigurno je ziv, ovo sam ja sve samo sanjao. Mi smo besmrtni vojnici, mi nismo nikada gubili bitke, nismo se predavali. Ne mogu da vjerujem da smo ovako na kraju porazeni. Dovukao sam se nekako do naselja. Naisao sam pored covjeka koji je stajao na kapiji ispred kuce. Gleda je u mene

kao u avet. Prljava, poderana uniforma, pocjepano maskirno platno koje visi sa sljema, puska u ruci i na ledima. Teski tromi koraci, stopala koja udaraju od asfalt ne kontrolisano... Pokusao sam da ga pozdravim, da mu uputim smjesak, da ne dozvolim da vidi tugu u mojim ocima. Da bar podignem ruku u znak pozdrava ali nisam imao snage cak ni za to. Uspio sam da mu uputim prazan pogled, pogled koji mu je izgleda rekao sve. Tako da mi je rekao - Sine, rat je zlo u kome se gine. Ne dozvoli da te tuga i umor slome. Umjesto odgovora, sam klimnuo glavom. Tek toliko da bi mu dao do znanja da sam ga registrovao. Teturao se se cestom prema kasarni. Prolazio sam kroz Izbod, naselje gdje me svaki stanovnik poznaje. Pogled sam spustio ispred sebe, glavu sam zavukao medu ramena, okovratnik na panciru sam podigao, da zaklonim lice. Nisam zelio da me bilo ko vidi, nisam zelio da me neko nesto pita, krio sam se od samog sebe. Nisam imao snage da pricam, pogotovo ne da odgovaram na beskonacna pitanja. Dovukao sam se do kasarne. Otvorio sam vrata na spavaoni i zakoracio nogom u svijet sjecanja. Iz svakog centimetra prazne prostorije, progovarala je proslost. Cetiri kreveta su stajala sabalsno prazna. Nikakvog zvuka, pokreta, nije bilo da bi mi bar na trenutak odvratilo paznju. Stvari koje su se nalazile u spavaoni su pricale svoju pricu. Borio sam se sa samim sobom i tisinom, uzeo sam pusku i repetirao je. U tom momentu sam zelio da pucam po spavaoni, da napravim bilo kakvu buku. U zadnjem momentu sam se predomislio i odbacio pusku od sebe. Uspio sam nekako da smognem snage da sa sebe skinem prljavu uniformu i odem pod tus. Sjeo sam na pod i pustio hladni mlaz vode, da udara po tijelu. Pricao sam sam sa sobom. Postavljao sam pitanja, na koja bih sam sebi davao odgovor. Tako sam sjedio, dok nisam poceo da se tresen od zime. Vratio sam se u spavaonu. Izvukao sam novu uniformu iz ormara i obukao je na sebe. Otvorio sam ruksak, u kome sam u tajnom dzepu drzao novac, novac koji sam krio od samog sebe. Strpao sam svezanj novcanica u dzep. Nekako sam uspio da povratim kontrolu nad sobom. Osjetio sam da sam neka druga osoba, uzeo sam papir i olovku. Sve sto sam mislio da treba da uradim u narednih par dana sam napisao na list papira. Isplanirao sam svaki detalj. Sve sam to radio, kao da se nista nije desilo par sati ranije. Izasao sam iz spavaone i otisao do dezurnog veziste. Nazvao sam stab na Gazinom Hanu. Razgovarao sam sa dezurnim, javio sam mu za Kepinu smrt. Nakon toga sam nazvao staru bazu, tu sam od raje nasao samo Juku. Obavjestio sam i njega za Kepinu smrt i dogovorio se sa njim, o obavezama koje treba da odradi skupa sa stabom na Gazinom Hanu, prije nego sto mi dodemo u Sarajevo. Nakon toga sam izasao iz kasarne. Topla junska noc, me docekala. Pruzao sam duge korake, dok sam se kretao prema Brezi u potrazi za Subarom, koji je jutros dobio 24h nagradnog dopusta. Koracao sam poznatim stazama, po prvi put sam, bez prijatelja. Odlucio sam da ne idem do Zlaje u bolnicu. Nadam se da nece prije jutra saznati za Kepinu smrt, mada je ovo malo mjesto a nas svi poznaju, tesko ce to biti sakriti. Samo znam da mi ne moze nista pomoci, on ima dovoljno svojih problema. Kretao sam se kroz noc, dok su detonacije granate odjekivale u prigradskim naseljima Breze. Subara i ja smo sada ostali sami, danas je definitivno pukla i zadnja karika, naseg ratnog prijateljstva. Vise nece biti nista isto, niti moze biti isto, od sada cemo da koracamo kroz rat, kao individue, izgubljene u paklu rata...

KEPA, NEKA TI DRAGI ALLAH PODARI LIJEPI DZENET, ZASLUZIO SI TO ZRTVUJUCI SVOJ ZIVOT ZA BOLJE SUTRA, TVOJE PORODICE, PRIJATELJA I DRZAVE

NEBO JE PLAKALO ZA NJIMA

22.06.1995 21:30h - Halalosum!! Prolomio se glas nekoliko stotina ljudi koji su se okupili na dzenazi. Posljednja rijec, za isprastaj sina, brata, prijatelja, suborca... Oblaci su se u tom trenutku nadvili nad nasom tamnom kotlinom. Negdje u masi cuo se plac. Par djevojaka koje su stajale po strani pridose i polozise cvijece na svjeze zagrnutu humku. Odakle cvijece u ovom paklu? Kroz moj vec premoreni mozak progura se i to pitanje. Za nekoliko minuta se razisla grupa koja je obavila svoj zadatak po kozna koji put u ovom vremenu tuge, straha i smrti. Ostao sam da stojim mirno pored mezara, kao kameni stecak koji cuva strazu nad vjecnoscu. Pored mene je stajao Subara, cutljiv i ako mu nisam mogao da vidim lice znao sam da je u stanju soka. Proteklih dana smo prosli kroz zemaljski pakao. Subari je poginuo sin od tetke. Skupa su odrasli, pod istim krovom. Skupa su pravili planove i mastali o buducnosti. Avdo je izgubio utrku zivota, smrt ga je docekala prije par dana ispred ulaza u tunel, dok je nosio mrtvog prijatelja, nazad prema vjecnom prebivalistu. Na zalost i sam mu se na tom putu pridruzio. Subara i ja smo izbjegli istu sudbinu, uz pomoc neke vise sile, koja nas je cuvala i koja nam je pomogla da mi svog prijatelja donesemo na obecano odrediste. Ja sam sinoc ispratio najboljeg prijatelja iz vremena ludih skolskih dana, sinoc sam ga ispratio na neki drugi svijet. Edin, je isto izgubio utrku zivota, smrt ga je docekala na nekoj planini Kokoski, daleko od rodnog grada, od kuce i familije. Nikada sigurno nije ni cuo za tu planinu, a sudbina ga je dovela tu da zavrsi svoj prekratki zivot. Nocas na istom mjestu, samo tri metra dalje. Subara i ja smo ispratili Kepu, ispratili smo nocas sigurno i veliki dio sebe. Nocas smo se oprostili od jedine vrijednosti koju smo imali u ratu, vrijednosti koju smo zvali prijateljstvo. Da li je moguce vise uopste imati prijatelje, da li vrijedi sticati nova poznanstva? Nakon ovih smrti, vise nista nema smisla. Jedini smisao zivota je smrt. Ona jedino svima nama pripada. Dali smo sve od sebe, za poznanike, za prijatelje, za drzavu, za narod, za slobodu... Kako je moguce onda da budemo ovako kaznjeni, zar je to pravda? Zar je moguce da ce sutra ovuda da setaju oni koji se nisu borili, koji ce sa gadenjem gledati na ovo mezarje. Da li ce oni znati da cijene zrtvu, ovih koji leze ovdje i sirom ove drzave. Neznam ni sam koliko sam dugo stajao pored mezara. Kada sam dosao sebi bio sam mokar od kise koja je pljustala vec duze vremena. Kao da i nebo place za nasim prijateljima, ako place, sigurno ima i za kim. Pogledao sam pored sebe i vidio da je Subara jos uvijek tu, nepomican i izgubljen u vremenu koje ga je zadesilo. Nisam progovarao, nisam mu nista mogao reci. Podigao sam ruke i proucio jos jednu fatihu. Okrenuo sam se i nakon par koraka iskoracio na cestu, koja prolazi pored mezarja. Krenuo sam prema kuci. Kisne kapi su se slivale niz lice, tako da su mi skrivale suze koje su same od sebe tekle iz ociju. Nisam plakao ali su suze isle. Premoren i skrhan od svega sto sam prozivio proteklih dana, vise nisam imao snage ni da placem k'o covjek, mada sam to zelio. Nekako sam se dovukao do svog podruma. Uvukao sam se u njega tiho, da ne bih uzbunio pacove, koji su jos uvijek njegovi glavni stanovnici. Svalio sam se na krevet i istog momenta utonuo u duboki san. U mozgu su se odmotavale filmske rolne mog ratnog puta. Prezivljavao sam rat od prvog dana. Svaki put kada bi me probudio strah, samo sto bih otvorio oci, ponovo bi me umor vratio u komu. Sjedio sam sa Kepom, gledao je u mene a ja sam mu pricao Moj prijatelju, rekao si samo dva dana prije smrti ''Nije mi zao sto cu poginuti u ratu, jedino mi je zao sto ce supci ostati da zive i da setaju mojim gradom i drzavom a nisu to zasluzili.'' Slazem se sa tobom, slazem se da smo mi dali sve od sebe a izgubili smo sve, ti cak i zivot. Supci ce prezivjeti, vec danas ih mozes vidjeti kako izviruju iz sklonista. Pobjedili su nas supci, kada se okrenem mislim da smo se mi preracunali. Mi smo isli da donesemo slobodu ovoj drzavi i narodu. Na zalost, prijatelju moj, supci ce da upravljaju slobodom koju smo mi planirali da donesemo, upravljat ce i drzavom, supci ce jedino imati korist od slobodne drzave, kao sto imaju korist i od rata. Mi smo prijatelju slobodu izgubili dolaskom na ovaj svijet. Nadam se da si ti sada slobodan, za razliku od mene koji ce

morati jos neko vrijeme da saceka da ti se pridruzi i da osjeti sta znaci sloboda. Nadam se prijatelju da ce to biti ubrzo... Svakih par sati bih sanjao Kepu, svakih par sati bih sanjao isti san. Dok bih ja pricao, on bi sjedio preko puta mene i smjesio mi se. Nisam ustajao da jedem, nisam ni pokusavao da se probudim. Samo bih se povremeno napio vode, nakon cega bih se vratio u krevet i utonuo u komu, iz koje sam se probudio nakon 48 sati... Nakon sto sam dosao sebi, otisao do Subare. Spremili smo se i krenuli u neki novi rat. Zedni osvete i smrti, nije vise bilo vazno da li cemo zivjeti ili poginuti. Poslije ovoga smrt nam je izgledala kao nagrada, dok nam se zivot cinio kao kazna....