Sie sind auf Seite 1von 60

Marko ARI

Izvorni znanstveni rad


Filozofski fakultet, Zagreb Zavod za hrvatsku povijest

Predmoderne etnije u liCi i krbaVi prema popisu iz 1712./14.

Est igitur quinduplex in comitatu Licae et Corbavieae populus Senjski biskup Martin Brajkovi u pismu hrvatskom banu Adamu Batthynyju, 17. kolovoza 1702. godine (SHK, III., 214. str.) Mi sdola podpisani iz Like y Kerbave glavari Vlasi y Hervati svidoimo y savezujemo se ... Izaslanci naroda iz Like i Krbave mole vojno povjerenstvo da ih oslobodi komorske uprave, u Ljubljani, 28. rujna 1709. godine (SHK, III., 250 str.) ... ad me aliquot a popullo Illirico eximissi Podlapacences venerint Iz svjedoenja popa Marka Mesia o razdiobi zemlje izmeuUdbinjana, Mekinjaraca i Podlapana 1711. godine (SHK, III., 264 str.) ... vnd deme annoch vndisciplinierten grniz Vollkh Iz zavrnog izvjea ovlatenog povjerenstva, Karlobag, 7. svibnja 1713. godine (PLK, 389 str.)

uvod

Citirane sintagme o peterostrukom narodu, Vlasima i Hrvatima, ilirskom narodu, krajikom narodu koje nalazimo u povijesnim izvorima s poetka 18. stoljea, na slikovit nain svjedoe o sloenoj i slojevitoj problematici vezanoj za predmoderne tradicijske etnije na liko-krbavskom, ali i irem hrvatskom prostoru.1 Te etiri razliite slike eninosti u
1 U radu koristim dvojni naziv Lika i Krbava na nain kako su ga koristili i suvremenici s kraja 17. i poetka 18. stoljea. Za razliku od osmanske Like iji se sandak pruao s obje strane Velebita, od Vranskog jezera na jugu do Plitivikih jezera na sjeveru, prostorna je percepcija Like nakon habsburke rekonkviste 1689. ponovno suena u svoje prekovelebitske okvire koji priblino odgovaraju bivoj srednjovjekovnoj Likoj upaniji. Lika je tako 1712. obuhvaala podruje Likog polja s velebitskim i srednjogorskim pobrem, graaki kraj i dolinu gornje Zrmanje, dok se pojam Krbave odnosio na podruje Krbavskog i Korenikog polja te prostore oko Bruvna i Mazina (biskup Martin Brajkovi 1700. godine in districtu Lika navodi naselja Kosin, Perussichi, Pazarische, Smiljani, Brusane, Novi, Devoszelo, Budak, Siroka kula, Belaj, Ribnik, Ostrovicza, Pochitely, Wrebacz, Mogorich, Raduch, Plocha, Medak, Lovinacz, Grachach i Zvonigrad, dok

32

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

rasponu od monoetnike do plurietnike, kao da potvruju popularnu izreku o zapletenom i zagonetnom Balkanu
in Corbavia ukljuuje Bruvno, Komich, Kuriak, Udbinu, Visuch, Mekinar, Pisacz, Podlapac, Jossane, Bunich i Koreniczu. Usp. SHK III: 189-190). Od sredine 18. stoljea prostorni pojam Like ponovno se poeo iriti. Nakon vojnokrajike regulacije i osnivanja Like pukovnije 1746., pojam Like proirio se na istok do Pljeevice i granice s Bosnom, ime je povijesna Krbava postala likom subregijom. Nakon Svitovskog mira 1791. i razgranienja 1795. i gornje Pounje (lapako-srbski kraj) ulazei u sastav Like pukovnije postaje Likim Pounjem. Ustrojavanjem Liko-krbavske upanije 1882., pojam Like proirio se na prostore bive Otoke pukovnije, odnosno povijesne Gacke (Gacka dolina i Brinjski kraj), dok se na primorsko-podgorskom podruju od Senja do Karlobaga, koje je odijeljeno sjevernim Velebitom, razvio poseban zaviajni identitet, distinktivan u odnosu na zalee (naroito urbana mediteranska jezgra Senja). Pojam Like neto poslije proirio se i uz rubne prostore tadanje Modruko-rijeke upanije (preko Kapele like gore zelene), to pokazuje da se liki identitet u moderno doba nije irio samo posredstvom upravno-teritorijalnog ustrojstva, nego i drugim mehanizmima (socioekonomskim, kulturnim itd.). Kako je to dobro primjetio Dane Pejnovi u svojim sociogeografskim istraivanjima, izgradnja Like pruge 1912.-1925. znatno je pridonijela irenju likog identiteta u selima du njene trase od Ogulina do Jesenica (koja tada i slubeno postaje Likom Jesenicom). Mjetani Otarija, Josipdola, Plakog i Jesenica i danas se zaviajno izjanjavaju Lianima za razliku od primjerice stanovnika Ogulina (na Rijekoj pruzi), koji svoje podruje doivljavaju kao posebnu mikroregiju koja ne pripada izravno ni Lici, ni Gorskom kotaru, ni Kordunu. Interferencija regionalnih identiteta (liko-kordunakog, kordunako-likog) izraena je pak na podruju gornjega toka Korane, oko Rakovice, Drenik-grada, Vaganca i Saborskog. Tradicionalne veze toga podruja s Likom seu od kraja 18. stoljea kada je pojas graninog kordona dijelom naseljen i likim krajinicima, dok se povezanost u nae doba ostvaruje funkcionalno preko NP Plitivika jezera. Takvih interferencija nije bilo na jugu, na granici s Dalmacijom. Habsburko-mletako razgranienje na Velebitu i kninskoj Tromei 1699.-1718. utvrdilo je i vrstu granicu regionalnih identiteta likog na austrijskoj i dalmatinskog na mletakoj strani. Premda je s obje strane granice ivjelo identino stanovnitvo i u kulturnopovijesnom i etnografskom smislu, politiki ali i prirodni karakter granice (Velebit kao reljefna, klimatska i vegetacijska granica), kao i sukobljeni interesi, poglavito zbog stoke i panjaka, pogodovali su stvaranju posebnih, nerijetko antagoniziranih identiteta. Slikovito svjedoanstvo o liko-dalmatinskim pograninim antagonizmima u 18. stoljeu, ostavio je Ivan Lovri koji je 1776. zabiljeio: Neko su Morlaci prezirali Liane kao nevaljalce, sad Liani preziru nae, jer da su jo vei nevaljalci od njih. Neko je kao grdnja zbog nevaljalstva bila rairena poslovica likanska viro, a sada se veli kninska viro, jer se Morlaci s podruja Knina naroito svaaju s onima iz Like. (LOVRI 1948: 97). Najnovijom upravno-teritorijalnom podjelom iz 1992. i 1997. i ta je povijesna i tradicionalna granica probijena, ovaj put na tetu prostorne cjelovitosti Like (Zadarsko-kninska odnosno Zadarska upanija). Na bosanskoj granici, unato imperijalno-civilizacijskim oprekama, povijesne su okolnosti donosile drukija iskustva. Kod muslimanske krajike populacije du granice s Hrvatskom, od Kulen-Vakufa i Oraca do Velike Kladue, stoljeima se sauvala tradicija o njihovu porijeklu sa starog i opjevanog likog serhata. Interferencija liko-bosanskog identiteta posebno je izraena u usmenoj epskoj tradiciji krajikih muslimana, u kojoj se npr. esto poistovjeuju bihaki i liki kapetani s Udbine, poput Mustaj-bega Likog ili se npr. epski lik Budalina Tale u pjesmama pojavljuje pod dva imena, kao Tale Lianin i Tale od Oraca. Liki se identitet kod hrvatskog stanovnitva u zavaljskim selima nedaleko od Bihaa (tzv. Lika Pljeevica) razvio i dalje se razvija kao specifian oblik lokalnog identiteta. Premda je opina Zavalje jo od 1931. upravno povezana s Bihaem (1931.-1941. u sklopu Vrbake banovine, 1941.-1945. za postojanja NDH u sastavu velike upe Krbava-Pset), meurepublikim razgranienjem iz 1947. i definitivnim ulaskom u sastav NR Bosne i Hercegovine, taj se prostor fiziki izdvojio iz Like i Hrvatske ali se i dalje smatra dijelom like zaviajne zajednice. Tome je svakako mnogo pridonijela i injenica to je Zavaljska upa u crkvenom pogledu ostala povezana s Likom, tj. Hrvatskom.

32

koji karakteriziraju sloeni i esto nejasni etniki odnosi. Razliite percepcije i interpretacije etninosti s kojima se ovdje susreemo, upozoravaju nas zapravo na razliite aspekte u artikulacijama, konstrukcijama i reprezentacijama ranonovovjekovnih (predmodernih) etnikih identiteta. Senjsko-modruki i krbavski biskup Martin Brajkovi u svojem poznatom izvjeu vjerno je prenio puku interpretaciju etnikog identiteta, percepciju odozdo, dok je Mesiev navod primjer irih identifikacija nastalih odozgo pod utjecajem ranonovovjekovnog ilirskog ideologema. Dvojna etnika podjela Vlasi-Hrvati posljedica je irih sociokulturnih dvojnosti u vojnokrajikom prostoru, dok se spram stranih (njemakih) asnika to podijeljeno krajiko stanovnitvo promatralo kao cjelina (Grnitz volck, National volck). Iz svega navedenog jasno je da se suoavamo s nimalo jednostavnim istraivakim pitanjem kako definirati i interpretirati predmoderne etnike kolektivitete na liko-krbavskom podruju, ali i na irem vojnokrajikom prostoru Hrvatske. Prvo pitanje koje nam se namee jest otkud toliko razliitih atribucija vezanih za isto stanovnitvo, odnosno zato se za pojedinu atribuciju vezuje vie znaenja i sadraja. Postavlja se pitanje da li je to samo posljedica razliitih percepcija i razina idenititeta (uih i irih identifikacija), ili su u pozadini dublji strukturalni problemi vezani za fenomen predmodernog (tradicijskog) etnikog identiteta. Moemo li u tom smislu govoriti o identitetu ili identitetima predmodernih etnija, o njihovim vieslojnim dimenzijama i viestrukom karakteru? Drugim rjeima, treba odgovoriti na pitanje to se sve u drutvima tradicijskog tipa moe podvesti pod fokus zajednike identifikacije. Predmoderne etnije na liko-krbavskom prostoru pripadale su prije svega seljakim, agrarnim drutvima iji su komunikacijski okviri i spoznajni horizonti bili prilino sueni i ogranieni. Kao takve, te su seljake etnije bile socijalno organizirane u relativno malene i autonomne kolektivitete, nedovoljno institucijski integrirane i politiki operacionalizirane, pa je time i njihov etniki identitet morao predstavljati uvelike fleksibilnu i fluidnu kategoriju. Posebno je pak pitanje koliko su drutvene elite, kao svojevrsni krojai identiteta, s pozicija svoje staleke moi utjecale na postanak i razvoj, oblikovanje i razgranienje pojedinih identiteta u seljakom narodu. Uostalom, privilegirane su elite ostavile svoje tragove pamenja i vienja koji mogu presudno utjecati na nau dananju interpretaciju i vienje tradicijske, predmoderne etninosti. U likom sluaju to su bili razni carski dunosnici (vojnokrajiki i komorski), pripadnici hrvatskih stalea te crkveni dostojanstvenici, iji su doivljaji drugotnosti prostora, ljudi i obiaja, bili sociokul-

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

32

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

turno uvjetovani, esto utemeljeni na pukim dojmovima i predrasudama. 2 U historiografiji se o povijesnom razvoju etnikih pojava na liko-krbavskom prostoru relativno mnogo raspravljalo, ali daleko od toga da bi zadovoljilo znanstveni interes.3 Naime, u hrvatskoj je historiografiji tek odnedavno pojam identiteta postavljen kao istraivaki problem, pa povijesnih rasprava o toj temi nema mnogo.4 Problemu etninosti uglav2 Najvanije izvore za povijest etninosti na liko-krbavskom prostoru na prijelazu iz 17. u 18. stoljee predstavljaju izvjea vojnkokrajikih i komorskih dunosnika te crkvenih dostojanstvenika. Od primarnih izvora mogu se izdvojiti: izvjee Senjskog kaptola o konverzijama muslimana s popisom turskih obitelji u Peruiu iz 1696.; opis Like i Krbave iz 1696. (nekad se pripisivao biskupu Sebastijanu Glaviniu, to je Mile Bogovi osporio); izvjee kapetana grofa Antonia Coroninia o prilikama u Lici i Krbavi iz 1697., te dva izvjea senjskog biskupa Martina Brajkovia iz 1700. i 1702. (SHK III.:29-30, 45-52, 108-112, 189-193, 214-216; BOGOVI 1991:117-128) O ranonovovjekovnim aspektima povijesti etninosti na podruju Like i Krbave pisali su: LOPAI, Radoslav. Dva hrvatska junaka Marko Mesi i Luka Ibriimovi. Zagreb, 1888. 13-102; GRBI, Manojlo. Karlovako vladianstvo. Prilog k istoriji Srpske pravoslavne crkve. vol. I-III., Karlovac, 1891.-1893.; IVI, Aleksa. Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju. Prilog ispitivanju srpske prolosti tokom 16. i 17. veka. Sremski Karlovci, 1909.; isti. Migracije Srba u Hrvatsku tokom 16., 17. i 18. stolea. Naselja i poreklo stanovnitva. knj. 16, Subotica, 1923.; HORVAT, Rudolf. Lika i Krbava. Povijesne slike, crtice i biljeke. sv. I, Zagreb, 1941. 4346; PAVII, Stjepan. Seobe i naselja u Lici u: Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena. knj. 41, Zagreb, 1962., 99-293; RADEKA, Milan. Gornja krajina ili Karlovako vladianstvo. Lika, Krbava, Gacka, Kapelsko, Kordun i Banija. Zagreb, 1975., 79-96.; GRANI, Miroslav. Struktura stanovnitva Karlobaga u 18. i 19. stoljeu. u: Vojna krajina. Povijesni pregled, historiografija, rasprave. Zagreb, 1984., 311-315; MOAANIN, Fedor. Kranjci u Lici u: Etnoloka tribina. Zagreb, 1986., 7-10.; BOGOVI, Mile. Restauracija katolike crkve u Lici i Krbavi nakon osloboenja od Turaka godine 1689. u: Senjski zbornik. god. 20, Senj, 1993., 103-117; MARKOVI, Mirko. O etnogenezi stanovnitva Like u: Zbornik za narodni ivot i obiaje. knj. 53, Zagreb, 1995., 132188; PAVLIEVI, Dragutin. O puanstvu Krbave, Like i Gacke s posebnim osvrtom na Bunjevce. u: Krbavska bitka i njezine posljedice, Zagreb, 1997., 203-220.; KASER, Karl. Slobodan seljak i vojnik. Rana krajika drutva (1545.-1754.), tom I., Zagreb, 1997., 163-199; DABI, S. Vojin. Vojna krajina. Karlovaki generalat (1530-1746), Beograd, 2000., 118-134. ; ROKSANDI, Drago. Ljudi i prostori Like i Krbave 1712. godine u: Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500.-1800., 73-114; isti. Zapisi o temama iz povijesti Gospia. u: ROKSANDI, Drago. Etnos, konfesija, tolerancija. Zagreb, 2004., 371-382.; HOLJEVAC, eljko. Liki i primorski Bunjevci u: Hrvatska revija. V/2005., 61-66.; isti: Vojna krajina u hrvatskom identitetu u: Marinovi, Marijana (ur.). Povijesno naslijee i nacionalni identitet. Zavod za kolstvo Republike Hrvatske, Zagreb, 2006., 101-111. O problemima etnokulturnih (i etnokonfesionalnih) identiteta u vojnokrajikoj Hrvatskoj, pa tako i Lici, najvie je pisao Drago Roksandi (o temi ilirstva, srpstva i hrvatstva u krajikom zajednitvu pogledati u ROKSANDI, Drago. u: Vojna Hrvatska. La Croatie Militaire. kolska knjiga, Stvarnost, sv. II, zagreb, 1988., 105-168). O Vojnoj krajini i hrvatskom povijesnom nasljeu, identitetu i kolektivnoj memoriji pogledati u HOLJEVAC 2006:101-111.

330

nom se pristupalo u duhu tradicionalistike historiografije (primordijalistiki), dok su se etnodemografski procesi svodili gotovo iskljuivo na prouavanje etnogeneze, to je uvijek i iznova otvaralo pitanja i rasprave o etnikom porijeklu i pripadnostima, o etnikim kontinuitetima i diskontiunitetima. S obzirom na aproprijacijsku i formativnu ulogu u protomodernizacijskim pojavama i procesima, u to, dakako, spadaju i etnonacionalni identiteti, razdoblje ranoga novog vijeka u hrvatskoj povijesti (16., 17. i 18. stoljee) jo ni izdaleka nije dovoljno istraeno.5 Naalost, istraivanja ideniteta i pripadnosti esto su bila optereivana modernim shvaanjima, prije svega nacionalno-ideologijske naravi. Hrvatska i ostale junoslavenske historiografije nastale su u 19. stoljeu, u tzv. vijeku narodnosti pa su od poetka najee bile zarobljenice romantiarskih mitova o naciji. Pritisak nacionalnoga politikog imperativa potaknuo je povjesniare da svojim djelima grade nacionalni identitet traei njegovo opravdanje u povijesnom kontiuitetu. 6 Time je stvarana povijesna svijest koja je eljela vidjeli povijest samo kao zrcalo svoje sadanjosti, tj. koja je nastojala prekrojiti odreene njezine trenutke prema legitimacijskim potrebama.7 U povijesnim raspravama o Lici dominira koncepcija koja razlikuje srednjovjekovno razdoblje kao doba relativno homogenih etnokulturnih (hrvatskih) struktura, od ranonovovjekovne epohe, koja je sa svojim sudbonosnim diskontinuitetima iz korijena izmijenila demografsku, etniku i kulturnu sliku liko-krbavskog porostora. 8 U tom smislu
5 Tezu o formativnom karakteru ranoga novovjekovlja u stvaranju hrvatskog identiteta iznosi i Miroslav Bertoa na primjeru istraivanja dinaminih i vieslojnih identiteta u Istri od 15. do 18. stoljea. O metodolokom pristupu Bertoa zakljuuje: Kakav bi istraivaki model trebao slijediti hrvatski povjesniar, prouavatelj identiteta ranoga novovjekovlja? Naoj historiografiji nedostaju prethodna istraivanja i posebna djela, pa su u ovome trenutku neostvarive temeljitije sinteze. Drim da bi valjalo slijediti dvostruke kolosijeke istosmjernoga puta: jednim trakom prouavati hrvatsko viejezino knjievno i uope pisano nasljee i novom optikom itati arhivsku grau, drugim trakom slijediti iskustva, dostignua i modele ostalih europskih povijesnih znanosti, ali i pokuati izai iz tradicionalistikih okvira. (BERTOA 2006:27). Jo je Ernest Renan ustvrdio da je pogreno poimanje vlastite povijesti dio bivanja nacijom. (HOBSBAWN 1933:14). GROSS 1996:382. Ostaje otvoreno pitanje koliko je Lika u 14. i 15. st. zaista bila etniki homogena (sjetimo se samo dvojezinih vlakih katuna tzv. ia na Kurjakovievim posjedima oko Zrmanje i na junom Velebitu). Jednako tako, ni svi razmjeri diskontinuiteta izazvani osmanskim osvajanjem Like i Krbave u 16. stoljeu nisu nam jo dovoljno poznati. Npr. kad je u pitanju toponimija likog prostora, podaci iz osmanskog poreznog popisa 1550. pokazuju da se o nekom veem diskontinuitetu ne moe govoriti. Istraivaki bi tek trebalo odgovoriti na proturjeno pitanje, kako to da se raspad medijevalne demografske strukture na liko-krbavskom prostoru nije znatnije odrazio i na toponimijsku strukturu.

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

6 7 8

331

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

16. stoljee tonije godina 1527./28., kada su Liku i Krbavu osvojile osmanskobosanske krajike ete predstavlja povijesnu razdjelnicu, kraj glagoljake9 i akavske Like i prijelaz prema novim krajikim entitetima na povijesnoj Tromei.10 U istraivanjima etnikih pojava i procesa u prolosti na liko-krbavskom prostoru, snani su bili i nacionalnoaproprijacijski pristupi. Kako povijest Like i Krbave podjednako pripada povijesti hrvatskog naroda i srpskog naroda u Hrvatskoj, spomenute su tendencije bile najizraenije u tradicionalnoj (i neotradicionalnoj) struji hrvatske i srpske historiografije, djelujui najee optereavajue na znan9 Treba upozoriti da je poetkom 16. stoljea na liko-krbavskom i irem podruju, u uporabi bila i zapadna varijanta irilice (u literaturi poznatija kao zapadna irilica, bosanica, bosanica, bosanska irilica, hrvatska irilica). Npr. sauvalo se vie irilinih isprava kneza krbavskog Ivana Karlovia, dok je primjerice Juraj Keglevi, koji je u mladosti napustio svoje posjede u Pozrmanju, oko 1550. sastavio svoju oporuku na irilici. Bihaka opina je cijelo 16. stoljee, do pada 1592., takoer koristila irilino pismo. irilskih zapisa ima i u kasnosrednjovjekovnim glagoljskim kodeksima, to svjedoi o dinaminom proimanju dvaju slavenskih pisama u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Naalost, o irenju i razvoju irilske paleografije u Hrvatskoj zapadno od rijeke Krke i Vrbasa u predosmanskom razdoblju jo uvijek se vrlo malo zna. Termin Tromea (Triplex Confinium) u uem smislu oznauje oronim Meeak ili Meea Glavica na Debelom brdu, sjeverozapadno od Knina, gdje su se prema odredbama Karlovakog mira 1699. godine razgraniile tri imperije: Habsburka Monarhija, Osmansko Carstvo i Mletaka Republika. Poarevakim mirom 1718. ta je Tromea pomaknuta neto sjevernije, na prostor Ratela sjeverno od Plavna. U irem smislu Tromea je tradicijski naziv za granine prostore sjeverne Dalmacije, june Like i jugozapadne Bosanske krajine (izmeu Knina, Graaca, Srba i Bosanskog Grahova). Povijesna Tromea predstavlja pak historiografski koncept kojim se oznauje prostor susreta triju razliitih ranonovovjekovnih imperija (habsburkog, osmanskog i mletakog), iz ije se trostrane perifernosti oblikovao jedan drugi, meuovisan, interferirajui prostor. Rije je o podruju graninih drutava i graninih kultura koje su bile obuhvaene sloenim odnosima sukoba i razdvajanja, dodira i proimanja. Simboliki, to je prostor religijsko-civilizacijskih zidova i predzia (antemurale christianitatis, sedd-i islam), ali i mostova koji su na razini tradicijskih kultura stvarali modalitete suivotne opstojnosti (npr. vira krajika, pobratimstvo i drugi osebujni krajiki kulturni obrasci). Povijesnu se Tromeu moe izvorno omeiti podrujem izmeu Knina, Zadra, Senja i Bihaa, ali u irem smislu ona predstavlja povijesnu metaforu za cijeli hrvatski ranonovovjekovni prostor koji je obiljeen fenomenom granica i viegranija. Historiografski koncept Tromee osmislio je Drago Roksandi (kao istraivaki projekt ustanovljen je 1997.) polazei od teorijskih i metodolokih zasada studija granice (Border Studies) i viegranija (Multiple Borderlands). Roksandi je s konceptom Tromee ponudio inovativni i alternativni historiografski pristup koji staru paradigmu predzia nadomjeta paradigmom granica i viegranija kao centralitetnih modela, te otvara niz novih problematizacija i interpretacijskih mogunosti kako u hrvatskim tako i u regionalnim (euromediteranskim) povijesnim kontekstima (o predmetu, pristupima i metodama istraivanja Tromee pogledati u: ROKSANDI 2003:3-50)

10

332

stvenu i iru javnost. Obje tradicionalne historiografije koliko su zaslune za dogaajnu rekonstrukciju, toliko su svojim jednodimenzionalnim, etnocentristikim pristupom nerijetko i do razine nacionalne iskljuivosti stvarale iskrivljenu povijesnu sliku, pogotovo onu o etnikim odnosima.11 U hrvatskoj se historiografiji problemu etninosti u graninim drutvima i kulturama povijesne Tromee kojoj je pripadala i Lika nerijetko pristupalo kroatocentrino, u singularnom obliku. U sklopu takvih interpretacija, ranonovovjekovne povijesne entitete nastojalo se ukljuiti u hrvatsku paradigmu (npr. liki muslimani kao islamizirani Hrvati) ili im se, ako to nije bilo mogue, prenaglaavala posebnost u odnosu na okruenje (npr. Vlasi kao zagonetan svijet Balkana, tj. poseban narod sasvim razliit od srpskog). Vlako pitanje je zasigurno jedno od najveih izvora neslaganja i optereenja u hrvatskoj i srpskoj historiografiji ranoga novog vijeka. Slika koju su o Vlasima stvarale i hrvatska i srpska povijesna znanost, kao uostalom i druge nacionalne historiografije na Balkanu, bila je najee pojednostavljena, nekritina i djelovala je iskonstruirano. Naime, Vlasi kao etniki neizdiferenciran povijesni entitet jednostavno su bili pogodni za razne instrumentalizacije i konstruirane prijepore. Teza o nesrpskim korijenima pravoslavnih Vlaha u hrvatskim krajinama ranoga novog vijeka bila je veoma popularna u nekim krugovima hrvatske historiografije. Ta je historiografska kola prikazivala Vlahe kao bezlinu pseudoetniku masu nastojei pritom umanjiti ili sasvim zanijekati srpsku povijesnu nazonost na prostorima Tromee.12 U srpskoj su pak historiografiji sve zajednice vlake atribucije kao i one koje su potjecale iz dinarsko/tokavske kulture (dominantne na prostoru Tromee), bez iznimke proglaavane za srpske. Jednako optereeni problemom
11 Drago Roksandi je jo prije dva desetljea primjetio: injenica je da je tradicionalna etnocentristika historiografija ustrajala u svojoj inerciji iskljuivog istraivanja vlastite nacionalne povijesti, bavei se odnosima ova dva naa naroda skoro iskljuivo u sluajevima sporova i sukoba, dakako, na navijaki nain, za svoju stranu, a zanemarujui ono to je srpskoj i hrvatskoj povijesti zajedniko, a time nuno previajui da je u cijelim historijskim razdobljima ono to je zajedniko bitno odreivalo posebno. (ROKSANDI 1991:21). O Vlasima kao zagonetnom svijetu staroga Balkana koji je srbiziran tek u 19. stoljeu pisao je Mirko Valenti (VALENTI 1992:1-21). Slinu tezu razvija Zef Mirdita, koji ih promatra kao svojevrsnu metaetniju koja ivi u svim balkanskim narodima (Mirdita 2004:11-16). Takav pristup dakako nije vrijedio kad su u pitanju bili katoliki Vlasi (npr. Bunjevci) koji su se integrirali u hrvatsku etnonacionalnu zajednicu. Sukladno tome, bunjevako-vlake skupine u hrvatskoj historiografiji nikada nisu prikazivane u kontekstu doljaci-osvajai niti je za njih vrijedila ona popularna figura Vlah i Turin naporedo skau. (kao o tome u: ARI 2008:15-43.)

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

12

333

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

kontinuiteta, srpski su povjesniari esto isticali problem etnodemografskog diskontinuiteta, ime se htjelo dokazati da je hrvatski krajiki prostor u 16. st. izgubio svoje staro hrvatsko stanovnitvo i dobio novo, etniki veinsko srpsko stanovnitvo.13 U skladu s takvom percepcijom, umanjivala se hrvatska a prenaglaavala srpska vanost u vojnokrajikoj povijesti. Prema istom interpretacijskom uzorku ekskluziviteta, Vojna krajina je u Hrvatskoj predstavljala instituciju sui generis, ije je stvaranje poelo doseljavanjem srpskog stanovnitva na umberak 1530. godine.14 Redukcionistika interpretacija povijesti, odnosno etnocentristiki ideologizirane konstrukcije i projekcije morale su u konanici postati inkubator nacionalnih mitologizacija i sukoba.15 Takvi pristupi ne samo to otvaraju pitanje odnosa povijesnog fakta i fikcije, nego takoer izazivaju nerazumijevanje temeljnih procesa, pa tako i injenice da je teko utvrditi prednacionalnu etniku sliku u smislu moderne definicije nacionalnoga bia.

predmoderni etniki identiteti

Istraivati povijest etnikih skupina u prvom redu znai istraivati problem idenititeta i s njim povezane pojave kao to su: alternitet i alijenitet, asimilacija i akulturacija, integracija i segmentacija, interkulturna komunikacija i (in)tolerancija, stereotipi i predrasude i sl. U kontekstu re13 U srpskoj povijesnoj literaturi (ne samo diletantsko-publicistikoj) srpstvo u Lici se nastojalo prikazati i starijim od 16. stoljea. U tom smislu nastajale su nevjerojatne i naivne konstrukcije i kombinacije vezane za srednjovjekovnu upaniju Srb i srednjovjekovne like Vlahe. Vie o takvu pristupu u: DABI, 2000: 3-8. Isti pristup imaju i ostali srpski istraivai vojnokrajike povijesti, poput Slavka Gavrilovia, koji na jednome mjestu kae: Hrvatski Antemurale bio je na izdisaju. Spasenje je ipak dolo, jer su na istorijsku pozornicu u Hrvatskoj i Slavoniji stupili habsburki vladari i pravoslavni Srbi Tako se obnavljao Antemurale u zapadnoj Slavoniji i Hrvatskoj, ali je sada, najveim delom, poivao na Srbima-krajinicima, kao ivoj sili, i finansijskoj snazi donjoaustrijskih stalea. (GAVRILOVI 1993:19-20) Historiografski ekskluzivizmi zaeti jo u 19. stoljeu nemalo su utjecali i na simbolino situiranje Like u nacionalno-ideologijskom imaginariju modernoga hrvatstva i srpstva. U hrvatskoj dravotvornoj tradiciji Lika je bila i ostala hrvatskom kraljenicom koja spaja hrvatski sjever i jug, odnosno hrvatskom dikom koja je mnogo dala za hrvatstvo, ukljuujui Oca Domovine. Lika je zapravo srce prve i najstarije Hrvatske (Lika, Krbava i Gacka to je pobro stara Hrvatska), alegorijski prikazana u Vili Velebita. U srpskoj (i velikosrpskoj) interpretaciji Lika predstavlja periferiju, zapadnu granicu srpstva, najzapadniju zemlju srpskog rasijanja. To je opet krajina sa svim svojim izazovima sukoba i suivota koje donosi granica. I dva najpoznatija Lianina, Ante Starevi (1823.-1896.) i Nikola Tesla (1856.-1943.), postali su svaki na svoj nain snanim simbolima identiteta Like.

14

15

334

centnih teorijskih postavki takvo istraivanje nuno se mora kretati u sferi imagolokih konstrukcija o kolektivnom identitetu (kolektivni imaginarij) i identitetu openito (slika o sebi, slika o drugima). Naime, u postmodernim teorijama, identitet vie nije pitanje ontologije, nego imagologije i ideologije. Sukladno takvom stajalitu, tek treba istraiti to imagoloka percepcija i ideologizirana konstrukcija stvarnosti znae u tvorbi predmodernih identiteta na hrvatskim prostorima, koje sve diskurse stvaraju (predodbe, slike, stereotipe, predrasude) unutar kojih se oblikuju simboli pripadnosti i utvruju osobitosti neke skupine. Etnohistorija se, dakle, ponajprije odlikuje interesom za teme iz kulturne povijesti, a povezano s time i pojam etniciteta sve se vie promatra kao kulturalni, povijesni i diskurzivni konstrukt.16 U tom smislu i istraivanje povijesnih dimenizija etninosti danas se ne moe zamisliti bez koritenja sredinjih koncepcija kulturalne povijesti kao to su konstruiranje zajednica i konstruiranje identiteta. Svi kljuni termini etninost, etnija, etnos, ali i narod, narodnost, nacija, nacionalnost vieznani su i u znanstvenom smislu neprecizni. Dosadanji pokuaji teorijskog osmiljavanja pojma etniciteta urodili su golemim brojem razliitih stajalita, pristupa, zakljuaka i hipoteza. Neki teoretiari etninosti poput francuskog sociologa Philippea Poutignata i etnologinje Jocelyne Streiff Fnart, pokuali su to mnotvo definicija i shvaanja etniciteta sistematizirati u est temeljnih kategorija. Prema njihovim istraivanjima etninost se moe promatrati kao: 1) primordijalna injenica, 2) proirenje srodstva, 3) izraz zajednikih interesa; 4) odraz ekonomskih antagonizama; 5) kulturni sustav; 6) oblik drutvene interakcije.17 Oito da univerzalnu, opeprihvaenu definiciju etniciteta nije mogue izvesti, jer ni etnika identifikacija nikad nije samoobjanjiva.18 Etniku skupinu ili zajednicu ini, naime, kolektiv ije lanove, sinkronijski i dijakronijski mogu povezivati: porijeklo, povijest, neki elementi kulture (npr. jezik, obiaji, religija), teritorij, ekonomski interesi itd. Mogli bismo stoga zakljuiti da postoji onoliko definicija etninosti koliko ima etnikih skupina.
16 17 18 BURKE, 2006: 91. PUTINJA STREF FENAR 1997: 95-136. U svojoj studiji Teorije o etnicitetu spomenuti autori prednost daju minimalistikoj definiciji norvekog sociologa Fredrika Bartha, koja ne prua apriori odgovor na pitanje porijekla i postojanosti etnikih grupa, ali ipak omoguuje da se identificiraju kljuni problemi. Barthova definicija glasi: Etnicitet je oblik drutvene organizacije utemeljen na kategorijalnom atributiranju kojim se ljudi razvrstavaju s obzirom na svoje pretpostavljeno porijeklo, oblik koji u drutvenoj interakciji biva potvren stavljanjem u opticaj socijalno diferencirajuih kulturnih znakova (ibid:159).

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

335

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

Meutim, svim tim definicijama jedno je zajedniko svi oblici etninosti uvijek su rezultat konkretnog povijesnog razvoja. Zbog toga je vrlo vano ispitati i povijesne dimenzije etninosti, tj. fenomen predmodernih etnikih skupina. Kad je rije o fenomenima etninosti i kolektivnog identiteta openito, treba poi od pet temeljnih teorijskih pretpostavki: 1) Svaki kolektivni identitet u pravilu se konstruira u odnosu prema drugom pa se i etniki identitet formira na osnovi dihotomizacije mi/oni. Etnicitet je stoga Janus s dva lica, koji u isti mah istie kolektivno ja i porie jednog kolektivnog drugog.19 Prema tome, etnicitet ljude istodobno spaja (inkluzija, homogenizacija) i razdvaja (ekskluzija, separacija). 2) Identiteti su konjukturni i varijabilni pa etninost predstavlja dinaminu kategoriju budui da se definicije nas i njih neprestano preispituju i reinterpretiraju, ovisno o drutveno-povijesnoj i kulturno-povijesnoj dinamici.20 3) Svaki identitet je u biti simbolian karaktera. Na simbolinoj osnovi zajednice komuniciraju i identificiraju se, pa etninost predstavlja skup simbola, tj. pripada jednom od oblika simbolinog zajednitva. 4) Svaki kolektivni identitet temelji se na osjeaju zajednikog iskustva, projekciji zajednike prolosti i budunosti (porijekla i sudbine). Zbog toga je etninost drutveni konstrukt, zamiljena zajednica.21 Ali, iako je zamiljena, to ne znai da je i izmiljena zajednica.22 5) Ne postoji samo jedan identitet, oni su uvijek viestruki i vielojni (multiply identitets). Postoje kolektivni i individualni identiteti, uz etniki i nacionalni supostoje i drugi oblici identiteta: staleki, klasni, vjerski, srodniki (klanski, tribalni), zaviajni, regionalni, rodni, strukovni itd. Ti identiteti mogu biti meusobno konvergentni ili divergentni, to opet ovisi o povijesnim uvjetima. Sa slinim se problemom suoavamo i pri odreivanju pojma etninosti u drutvima tradicijskog tipa. Nema sumnje da se etninost moe u najirem smislu odrediti kao jedna od temeljnih socioantropolokih kategorija. U svakom je drutvu uvijek postojala stanovita svijest o zajednitvu. Istraujui problem etninosti u prolosti, sociolog i kulturni antropolog Emil Herak iznosi najkrau moguu
19 20 21 22 Ibid:137-138. CLIFORD 1988:11-12. ANDERSON 1990:6-7. DENKINS 2001:291.

336

definiciju: Etninost je vrsta zajednitva koja se prenosi i odrava u transgeneracijskom hodu. 23 Prema istom autoru, istraivanje razmjera etninosti u prolim razdobljima mora u pravilu polaziti od posrednih pokazatelja, te se pritom upozorava da e se to istraivanje gotovo uvijek kretati na terenu hipoteza. 24 Za predmodernu etniju vrijedi zapravo sve to i za problematiku etninosti uope. Ono to je potrebno utvrditi jest u emu se predmoderna etninost bitno razlikuje od modernog etniciteta, tj. nacije u njezinu etnonacionalnom (srednjoeuropskom i istonoeuropskom) znaenju. Budui da rabimo pojam predmoderan, znai li to da kroz poznatu sociohistorijsku distinktivnu shemu predmoderno/moderno i etnije razlikujemo prema tipu drutvene organizacije. Znai li to da predmoderna etnija pripada jednostavnom, nerazvijenom, a moderni etnicitet sloenom, razvijenom tipu drutvene organizacije? Ima li etninost u tradicijskom drutvu uu, a u modernom iru osnovicu? Spadaju li, primjerice, srodstvo, religija i staleka pripadnost u tradicionalna podruja identifikacije, dok su moderni etniciteti strukturirani prema znatno sloenijim i apstraktnijim kriterijima? Jesu li etnije prije 19. stoljea samo fragmentirane sociostaleke zajednice ili postoje i neke druge integrativne spone? Drugim rijeima, postavlja se pitanje koji su sve kriteriji vrednovanja jednog predmodernog identiteta: drutvena i vjerska pripadnost, politiko podanitvo i pokrajinsko porijeklo, jezik i obiaji. Ta pitanja otvaraju i mnoge druge istraivake probleme, primjerice u kojem su suodnosu predmoderna etnija i ranonovovjekovni fenomeni kao to su etnokonfesionalizam, tribalizam, kampanilizam, banderijalizam, staleko domoljublje, plemiki i puki protonacionalizam, politiki narod i sl. Koje su zapravo razine predmodernih identiteta, postoje li ue i ire identifikacije, tj. viestruki aspekti identiteta, konano u kojoj mjeri o predmodernoj etniji moemo govoriti kao o socioetnikoj, etnokulturnoj i protonacionalnoj zajednici. Iz svega navedenog, predmodernu etniju mogli bismo najkrae opisati kao supralokalnu tradicijsku zajednicu koja implicira odreenu meusobnu identifikaciju svojih pripadnika, kao i percepciju onih izvan nje o postojanju te zajednice.

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

23 24

HERAK 1999:25. Ibid: 25-26.

33

Predmoderne etnije u lici i krbavi poetkom 18. stoljea: sloene i vieslojne etnike strukture u graninim drutvima i kulturama povijesne tromee

Povijesni izvori s kraja 17. i poetka 18. stoljea pruaju sloenu i slojevitu sliku etnikih odnosa na liko-krbavskom podruju. Posljedica je to dinaminih i sloeno strukturiranih sociodemografskih i etnokulturnih procesa koji su obiljeili povijest Like i Krbave u ranome novom vijeku. Viestoljetni pogranini poloaj, ratni i drugi sukobi, seobe i osvajanja, vjerske konverzije i viestruke lojalnosti, mnogostruka i viesmjerna kulturna mjeanja i proimanja, populacijske i socioekonomske pretumbacije te ostali dinamini aspekti povijesnog razvoja na granici, stvarali su sloene i vieslojne modele etnikih identiteta. Granina kultura je po definiciji tranzitivna i eklektina, tj. interkulturalna, to je moralo imati posljedice i na etnokulturni razvoj u smislu meudjelovanja, proimanja, mijeanja i ujednaavanja etnokulturnih profila. Povijesno iskustvo takoer potvruje da etniki identititeti nisu bili dinamini samo u smislu promjenljivosti, nego i po pokretljivosti; s migracijama stanovnitva kretali su se i identiteti. Na prostoru Tromee, obiljeenom migracijama i neprestanom fluktuacijom stanovnitva, susretale su se tako razliite etnike skupine i tradicije iz ijih su se dodira razvijali raznoliki uzajamni odnosi interakcije i integracije. 25
25 U mnogim naseljima Karlovakoga generalata odvijali su se dinamini i sloeni etnodemografski procesi proimanja i mijeanja, meutim Ledenice u Senjskoj kapetaniji po mnogome su poseban sluaj. Rije je vjerojatno o jednom od najranijih primjera hrvatsko-vlakobunjevake integracije. Tragovi njihove tradicijske vieslojnosti, pa i vieslojnih identiteta (hrvatskog i bunjevakog) uoljivi su i krajem 17. stoljea u Lici, tonije u Novom kamo su se Ledeniani u velikom broju naselili 1690. godine. Anonimni senjski sveenik u svom opisu Like i Krbave iz 1696. godine, ledenike doseljenike u Novom naziva naim Hrvatima (arma capere possunt ex nostris Croatis 120 personae) kapetan Coronini 1697. naziva ih Croati venturini. (SHK III:50, 108) Meutim, u isto vrijeme Zdunii, koji su kao ledenike starjeine vodili seobu u Liku, isticali su i svoje bunjevako (krmpotsko) porijeklo (u povelji cara Leopolda I. iz 1693.). Zdunii se stoga u punom smislu mogu smatrati dijelom i bunjevake i hrvatske elite u Lici i Krbavi 1712. Dvojni identiteti ledenikih doseljenika u Lici posljedica su njihova heterogenog porijekla. Naime, s integracijom Ledenica u vojnokrajiki sustav na to je podruje (u koje spadaju jo Povile, Klenovica, Crno, Gornji i Donji Zagon) poelo pritjecati stanovnitvo iz triju migracijskih struja, razliitog etnikog porijekla i kulturnog nasljea. Prvu skupinu inilo je starosjedilako hrvatsko (akavsko) stanovnitvo, uglavnom iz Vinodola, premda je bilo pojedinaca porijeklom iz drugih dijelova Primorja, Kvarnera, habsburke Istre i kopnenog zalea. Radilo se uglavnom o bivim knapima s vinodolskog podruja (slobodni seljaci ili osloboeni kmetovi koji su bili obvezni na vojnu slubu), a manjim dijelom bili su to Krajinici iz drugih mjesta u Primorskoj kapetaniji te hrvatsko nie plemstvo koje je prelo u krajiku vojnu slubu. Druga i trea

33

Svretkom Velikog bekog rata u krnoj Liko-krbavskoj zavali (oko 3.500 km2), oko koje su se sporili: habsburka vojnokrajika i komorska vlast, hrvatski stalei, na koju je pretendirala i Venecija (a ni izbjegli osmanski podanici u susjednom bosanskom Pounju nisu se jo pomirili s gubitkom opjevanog likog serhata), zateklo se raznoliko stanovnitvo, razliitog etnokulturnog, konfesijskog, regionalnog i drutvenog porijekla. Na tom malom prostoru nalazimo tada gotovo sve znaajnije povijesne entitete koji su obiljeili hrvatsko, ali i ire regionalno ranonovovjekovlje. Jedan do drugoga nali su se: stari habsburki te bivi osmanski i mletaki podanici; katolici, pravoslavci i pokrteni muslimani; tokavci (ijekavci i ikavci), akavci i kajkavci; krajinici i zavisni seljaci; agrarne i pastoralne zajednice, razliite dravnopravne, vojnokrajike, eklezijalne i kulturne tradicije i interesi. Takva sloena i heterogenena struktura, dakako, odrazila se na etniku sliku prostora. Liku i Krbavu u tom smislu moemo promatrati kao prostor razliitih etnokulturnih identiteta, o emu npr. svjedoi i percepcija o peterostrukom narodu, ali takoer kao prostor mijeanja i proimanja razliitih etnokulturnih sklopova. Upravo stoga, tradicije svih predmodernih etnokulturnih skupina u Lici i Krbavi nije mogue interpretirati ispravno a da se ne razmatra modus njihovih meusobnih veza, odnosno njihove interkulturne egzistencije i komunikacije koje su ih i odreivale kao zasebne skupine. To se ponajbolje vidi u injenici da su se u pojedine etnike cjeline ulijevali dijelovi iz drugih etnikih cjelina, s njom se stapali, i obrnuto. Detaljnija analiza socijalnih, demografskih i antroponimijskih struktura pokazuje nam da npr. peterostruka etnika struktura u Lici i Krbavi nije bila konana. I ona je imala svoje slojeve i podslojeve, podskupine i svojevrsne subetnije. Drugim rijeima, u svakoj od pet liko-krbavskih etnija nalazimo elemente drugih, susjednih etnija.
migracijska struja, uskoko-venturinska bila je usko povezana sa irenjem krajike vlasti, a inili su je prebjezi s osmanskog i mletakog podruja, meu kojima je bilo i Bunjevaca. Meusobno izmjeani, okupljeni u istoj katolikoj upi, kao i njihovi zajedniki interesi i statusi u vojnokrajikoj slubi, djelovali su u smjeru socijalne i kulturne integracije, izjednaavajui stare drutvene, kulturne, jezine i konano etnike razlike. U Ledenicama je tako prevagnulo tokavsko narjeje vlako-bunjevakih doseljenika (to nije bilo u Senju, Brinju i Otocu), a u nekim drugim segmentima vie se osjeaju hrvatski tradicijski utjecaji. Primjerice, obiteljska struktura doseljenih Ledeniana u Novom poetkom 18. st. vie nalikuje hrvatskom negoli vlako-bunjevakom tipu. Premda je u Novom bunjevaki element bio dodatno osnaen doseljavanjem Brkljaia, Jerkovia, Markovia i Matijevia s podruja Karlobaga, Smiljana i Jablanca, iz popisa 1712. godine proizlazi da su zadruni karakter imale samo dvije novljanske obitelji: Marka Frkovia (13 lanova) i Tome Frkovia (12 lanova). (PLK:314)

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

33

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

Postojanost neke etnike skupine bila je ponajprije uvjetovana gustoom i kompaktnou naseljenosti njezinih pripadnika te postojanou intstitucija koje su ih inile posebnim i prepoznatljivim. Ako bi izostao samo jedan od tih imbenika, put prema akulturaciji i asimilaciji s drugim etnikim skupinama bio je otvoren. Primjerice, bunjevake skupine koje su se u seobama rasprile i izmijeale s drugim katolikim zajednicama, i pritom izgubile svoju vlaku drutvenu organizaciju (npr. kneina) ili vlaki kulturni predznak (npr. proirena obitelj) vrlo brzo su se akulturirale u novoj sredini. Jednako tako i seobe vlakih srpskopravoslavnih skupina koje nisu bile praene konfesijskom infrastrukturom, redovito su zavravale u akulturacijama i asimilacijama s katolikim okruenjem. U uvodu je ve naznaeno da je poetkom 18. stoljea postojalo vie percepcija i interpretacija etninosti na liko-krbavskom prostoru. Polazei od vie etnodiferencirajuih imbenika poput religije, jezika, obiaja, teritorija, drutvene organizacije i sl. 26 a koji su imali kljuno znaenje u odreivanju i razlikovanju pojedine etnije, u prvi plan izbijaju tri modela etnike klasifikacije: a) prema konfesijskim obiljejima; b) prema sociokulturnom nasljeu tj. prema prevladavajuem nainu ivota, obiajima, tradiciji te gospodarskoj orijentaciji; i c) podjela koju bismo mnogli nazvati tradicionalnom, a kombinacija je prvih dvaju modela, ukljuujui jo jezino-dijalektalne i prostorno-politike znaajke. Podjela prema konfesijskim obiljejima. U ranome novom vijeku religija je bila vana, ako ne i osnovna integrirajua snaga zajednice. Prema Peteru Burkeu, u cijeloj su Europi od 1500. do 1800. godine vjerske razlike bile meu najuoljivijim kulturnim razlikama. 27 Povijesna Tromea sa svojim interkulturnim i meureligijskim kontekstima jo vie je potencirala vanost vjere u svakodnevnom ivotu krajinika. Naime, viestoljetni religijsko-ideoloki antagonizmi i sloene interakcije imali su vanu ulogu u oblikovanju i prilagoavanju tradicija na prostoru hrvatskog viegranija. Religijske (i civilizacijske) konotacije imperijalnih sueljavanja (katoliko-obnoviteljski prozelitizam, misionarstvo i rekonkvista, vjersko-politika orijentacija srpskog pravoslavlja te ideali gaze i dihada u islamskoj teokraciji) potaknule su u 16. i 17. stoljeu sve snanije jaanje konfesijske kulture i identiteta kao temeljne osi identiteta zajednica u prostoru viegranija. U tome smislu, religija je na irim prostorima
26 27 O pojmu etnodiferencirajui imbenici vie u: HERAK 1998:58-59. BURKE, 1991:50.

340

povijesne Tromee bila znaajna u kreiranju identiteta, tako i etnikog, postajui svojevrsno zborite etniciteta. 28 Od sredine 16. stoljea sve je izraeniji etnokonfesionalizam, tj. spajanje etnikog i konfesijskog, tj. religijskog ideniteta. Pojava je to vrsto povezana s obnovom djelovanja Srpske crkve (Peka patrijarija 1557.) i procesom katolike obnove. Etnokonfesijska identifikacija naroito je bila izraena na podrujima pod jurisdikcijom Peke patrijarije, gdje se srpstvo sve vie poistovjeivalo s pravoslavljem i obrnuto ( fide serviana). Posljedica je to specifinog duhovnopovijesnog razvoja srpskog pravoslavlja, koji je proizlazio iz organikog i harmoninog odnosa Crkve i drave. 29 U ranome novom vijeku Srpska crkva je, kao batinica i uvarica srpskih srednjovjekovnih tradicija, stekla veliku etnoapsorpcijsku mo, pa je i njezin etnokonsolidacijski uinak na razvoj srpske predmoderne etnije bio od kljune i nemjerljive vanosti. Njezinim posredovanjem i akulturacija Vlaha na Tromei u srpski etnokulturni krug bila je uspjena i uinkovita. irenjem osmanske drave, irilo se i podruje Peke patrijarije, koja je svoje nove eparhije na Zapadu organizirala prema osmanskom upravnom sustavu. U osmanskoj je Lici u prvoj polovici 17. stoljea djelovala posebna Likoklika eparhija u sastavu Dabro-bosanske mitropolije, koja je bila vaan institucijski oslonac u procesu srpske etnokonfesionalizacije na podruju Tromee. Ipak, na podruju habsburke Like i cijele Gornje krajine (Karlovaki generalat) tradicionalni e se etnokonfesijski srpski identitet potpuno uvrstiti tek nakon 1695., kada dobiva nove institucijske temelje kroz djelovanje Zrinopoljske i Liko-krbavske eparhije (poslije objedinjene u Gornjokarlovakoj eparhiji).30
28 Pojam religije kao zborita etniciteta rabi Emil Herak u svojim istraivanjima razliitih sociopovijesnih tipova etninosti. idovi predstavljaju tipian primjer gdje etninost dobiva osnovni impuls i znaenje u religiji, a bliski su im i armenski, koptski i srpski primjeri proizali iz miletskih zajednica u Osmanskom Carstvu. Usp. HERAK 1991:357 BOGOVI 2000:78-79. Upravo iz Like potjee intrigantno svjedoanstvo o starom i novom tumaenju srpstva koje se javlja na razmei epoha u drugoj polovici 18. stoljea. Naime, protoprezbiter krbavski (koreniki) Stojan obat sastavio je u Debelom Brdu kod Bunia 1772. vjeronauni prirunik, katekizam (tiskan u Veneciji 1813. pod naslovom Nauka hristianska), u narodu poznat kao Vopros (po prvoj rijei vopros pitanje, na to slijedi otvjet odgovor). Na poetku te didaktine knjiice autor daje definiciju pojma Srbin: u prvom odgovoru ona jo podsjea na staru, tradicionalnu identifikaciju srpstva s pravoslavljem (Vopros: Kto jesi ti? Otvjet: Az jesm elovjek, Serblin, hristianin), dok se u drugom odgovoru nazire sasvim novo shvaanje koje gotovo da se podudara s modernom nacionalnom svijeu (Vopros: Po emu zove se Serblin? Otvjet: Zovem se po rodu i slovu onih ljudi od kojih proishodim, a koji imenuju se Serbli). Neki povjesniari (npr. Ferdo ii, Milan Radeka) spremni su obatu pripisati jasan osjeaj

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

29 30

341

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

Zbog svojeg univerzalizma, partikularni etnokonfesionalizam nije bio izravno prisutan u Katolikoj crkvi. Meutim, neizravna posljedica djelovanja u duhu posttridentske katolike obnove bila je takoer duhovnokulturna homogenizacija katolikih zajednica, Ona je u situaciji interkonfesionalnih suprotnosti i sukoba pogodovala procesima meuetnike diferencijacije i polarizacije. Posebice u graninim dijelovima katolikog areala, kojemu je pripadala i Tromea, konfesijski je katoliki element poprimao stanovite etnike znaajke.31 Upravo pod utjecajem katolikog konfesijskog identiteta u graninim drutvima i kulturama na prostoru od Jadrana do Drave oblikovale su se osobite etnike formacije, u strunoj literaturi poznatije kao krajinske etnije.32 Rije je o etnikim i subetnikim konfiguracijama poput Predavaca u Varadinskom generalatu, Bunjevaca na irem podruju Tromee, ili raznolikih uskokih skupina od kojih su svakako najznaajniji umberaki uskoci.33 Kao
nacionalne pripadnosti, znai i 20-ak godina prije Francuske revolucije za koju se vee postanak moderne nacije. U svakom sluaju ovaj je koreniki protopop na neki nain pretekao prosvjetitelja Dositeja Obradovia, koji se obino smatra prvim glasnikom modernoga srpstva. Naalost, nema mnogo istraivanja koji bi poblie rasvijetlili kako se dogodila ta semantika promjena. Posvjetovenju srpskog imena tek su djelomino mogle pridonijeti srpske narodno-crkvene privilegije i institucije poput narodno-crkvenih sabora, jer su sve te etnarhijske strukture istodobno imale svoju snanu konfesijsku dimenziju. Politikoj sekularizaciji srpstva moda je najvie pridonijela habsburka prosvjetiteljsko-apsolutistika politika, koja je na temelju istih srpskih privilegija s kraja 17. stoljea, od 1745. konstituirala ilirsku naciju kao zaseban politiki narod, izuzet od ugarskog (i hrvatskog) politikog naroda. Ilirsko ime, dodue, nikada nee zaivjeti meu Srbima, ali ta je epizoda mogla pridonijeti politikoj sekularizaciji srpstva u Monarhiji, koja je do punog izraaja dola 1790. na Temivarskom saboru, na kojem se ve jasno razluuje pripadnost vjerozakonu od pripadnosti narodu. 31 panjolska, Poljska i Irska tipini su primjeri iz ranoga novog vijeka, gdje je pripadnost katolikoj konfesiji na granici prema vjerski drugom uvrstila etniku konsolidaciju. O specifinim etnokonfesijskim transformacijama u sklopu fenomena katolianstva na granici, vie pogledati u: HERAK 1991:346. O pojmu krajinska etnija pogledati u: HERAK 1998:114-115. Poseban uskoki identitet umberana izveden je zapravo iz njihova posebnog etnokonfesijskog identiteta. Grkokatolianstvo (unijatstvo) razlikovalo ih je distingviralo i udaljilo od sociokulturno i etnojezino srodnih srpskopravoslavnih (nesjednjenih) vlakih krajinika, kao to ih je razlikovalo od socijalno i etnografski distinktivnog rimokatolikog okruenja. umberak ili tzv. Uskoka gora od 16. stoljea u jezinom i tradicijskom smislu predstavlja tokavsko-dinarsku enklavu okruenu hrvatskim kajkavskim zajednicama Brajaka, Majdaka i Bezjaka iz karlovakog Pokuplja i pleiviko-samoborskog Prigorja (njima treba dodati i zajednice kajkaviziranih akavaca oko izvora Kupine, tzv. umberake okce), te kranjskim skupinama Gorjanaca, Dolenjaca i Belokranjaca. Slina subetnika konfiguracija nije se mogla razviti kod primorskih, odnosno senjskih uskoka, ne toliko zbog njihove heterogenosti (prebjezi s

32 33

342

posljedica sve veeg useljavanju i jaanja srpskopravoslavnog elementa na podruju Karlovakog generalata (Hrvatska i Primorska krajina) tijekom 17. stoljea, i hrvatsko je ime, osim svojih politiko-teritorijalnih, stalekih i etnikih znaenja, postupno poprimalo konfesijsko, tj. katoliko obiljeje. Tome su umnogome pridonijele eklezijalne strukture, prije svega Senjska crkva, koja je u svojem prostoru uvala hrvatsku religijsko-kulturnu tradiciju i pod pojmom Hrvat sve vie podrazujmijevala katolika.34 Podjela prema sociokulturnom naslijeu. Poetkom 18. stoljea postojala je jo jedna podjela, prema kojoj se vojnokrajiko stanovnitvo od Jadrana do Kupe generalno dijelilo u dvije etnije hrvatsku i vlaku. Za razliku od konfesijske podjele, u prvi plan su dolazili iri drutvenopovijesni i kulturnopovijesni konteksti. Podruje Karlovakoga generalata bilo je susretite nekoliko tipova drutava i kulturnih tradicija koje uvjetno moemo nazvati starosjedilakom (hrvatska) i doseljenikom (vlaka). U tom smislu Hrvatima su nazivani stari habsburki podanici (katolici), kako hrvatski akavski starosjedioci u Krajini tako i doseljenici s vlastelinstava u vojnokrajikom zaleu (Vinodol, Gorski kotar i gornje Pokuplje u Hrvatskoj, Koevsko i Bela krajina u Kranjskoj). Hrvatsku etnokulturnu grupaciju inila je agrarna populacija, koja se preteno koncentrirala oko vanijih krajikih utvrda. Istodobno u njihovoj socijalnoj strukturi nalazimo vie slinosti i analogija s muslimanskim tvravskim stanovnitvom s druge strane granice negoli s Vlasima, koje karakteriziraju disperzija i mobilnost. Socijalno gledajui, Hrvati su najveim dijelom bili povojaeni seljaci, a manjim dijelom sitno plemstvo koje je svoju egzistenicju vezalo za vojnu slubu u Krajini. U jezinom smislu, rije je preteno o akavcima, odnosno govornicima narjeja s akavskom osnovom. Model hrvatskih obitelji u 17. i poetkom 18. st. nalikovao je srednjoeuropskom tipu nuklearnih (inokosnih) obitelji, dok im je tradicijska kulosmanskog podruja, prebjezi s mletakog podruja, tzv. venturini, starosjedioci) koliko zbog nepostojanja kompaktnije uskoke naseljenosti, to je preduvjet da zajednica razvije svoje posebnosti. Naime, senjski uskoci ivjeli su izmjeano s ostalim stanovnitvom u Senju i drugim mjestima Primorske krajine (npr. u Ledenicama, Brinju i Otocu). To je pogodovalo njihovoj akulturaciji i spajanju s drugim elementima, prije svega hrvatskim (manje s bunjevakim). 34 Zanimljiv primjer poistovjeivanja hrvatskog imena s katolikom konfesijom, tonije s rimokatolikim (gregorijanskim) kalendarom, nalazimo u zapisu na protokolu krtenih pravoslavne parohije u Perjasici (Kordun) iz 1751. Da se zna kada se ukrade plavi vol Vudronja u Petrov post, uoi rvacke Vidove meseca juna treeg, u podne, u sriedu. (BORAK 2002:41).

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

343

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

tura u pravom smislu postala granina, u kojoj su se podjednako osjeali i proimali utjecaji dinarskog, jadranskog, panonskog i istonoalpskog areala. 35 Vlasima su nazivani nositelji patrijarhalno-pastoralne kulture dinarskog areala, neovisno o vjerskoj pripadnosti, odnosno sve stanovnitvo u Generalatu koje je potjecalo od starijih i novijih prebjega s osmanskoga i mletakoga podruja. Bili su prepoznatljivi po kulturnim osobinama (kultura mrkog sukna i gusala), jeziku (novotokavtina), 36 drutvenoj strukturi i organizaciji (kneine), pastoralnoj ekonomiji (transhumanca) i znaajkama proirene obitelji, tzv. zapadnobalkanskog tipa. 37 Vlaku atribuciju treba tek uvjetno shvatiti etnikom, jer se prije svega radi o referencijskom i vieznanom povijesnom terminu. Naime, vlako ime tada vie oznaava drutveni poloaj i nain ivota (ponegdje i vjersku pripadnost), nego to otkriva etniki sadraj. Njihov doivljaj vlakog identi35 Nonja hrvatskog stanovnitva u 16. i 17. stoljeu prema podacima Cesarea Vecellia, senjskog Anonima i Johanna Weicharda Valvasora (pisani izvori i likovni prikazi), primjer je interkulturalnosti, i drutvene ralanjenosti. Npr. hrvatsko vojniko plemstvo u Krajini odijevalo se po ugarskom obiaju. A obini hrvatski Krajinici poput haramija nalikovali su osmanskim martolozima i Vlasima. Kulturna raznolikost posebno je izraena u pokrivalima za glavu. Tako nalazimo: kape s krznenim obodom na preklop kakve je nosilo ugarsko-hrvatsko plemstvo i uskoki starjeine (obino okiena perjanicom ili elenkom), tursko-tatarske kalpake, alpske klobuke, dinarske crvenkape, krivokape hrvatke, mediteransko-levantinske berite ili rakine itd. Vie o toj temi pogledati radove Marijane Gui (Nonja senjskih uskoka. u: Senjski zbornik. 5, Senj, 1971., 9-120; Starinska lika nonja. u: Lika u prolosti i sadanjosti. Karlovac, 1973., 173-209). Vlasi su bili nositelji novotokavskog najrjeja ijekavskoga i ikavskoga tipa (hercegovaki idiomi), pred kojim je u 16. i 17. stoljeu uzmicala akavtina u Hrvatskoj, kajkavtina u gornjoj Slavoniji te starotokavtina u donjoj Slavoniji, dijelovima Bosne i Srbije. Kulturni i ekonomski sustav Vlaha imao je vanu ulogu u prodornosti i jednolikosti njihova novotokavskog narjeja. Naime, pokretna ekonomija vlakih stoara i ostale njihove migracijske sposobnosti, omoguili su irenje novotokavskog idioma i odranje njegove jezine jednolikosti na irokim prostorima kojim su se kretali. Npr. novotokavtina likih Bunjevaca i njihovih srodnika iz zapadne Hercegovine i danas pokazuje veoma male razlike. To svakako nije bilo mogue u ratarskim drutvima kod kojih je dugotrajno naseljavanje u selima poticalo zaseban razvoj lokalnih idioma (istarska uzreica Svaka vas ima svoj glas moe se primjeniti na hrvatsku akavsku sredinu u Lici). Sociohistorijski pojam balkanskog ili zapadnobalkanskog patrijarhata promovirao je i razradio austrijski povjesniar Karl Kaser. Prema njegovu tumaenju, rije je o posebnoj vrsti europskog patrijarhata, oblikovanog u specifinim uvjetima pastoralne ekonomije zapadnog Balkana, odnosno dinarskog etnokulturnog pojasa. U Kaserovoj interpretaciji balkanski se patrijarhat temelji na dvije bitne komponente: prvo, rije je o sustavu patrilinearnosti, patrilokalnosti i ureenja zasnovanog na pravima mukaraca, dok drugi sklop elemenata uspostavlja hijerarhjiju meu mukom polovicom stanovnitva, gdje se osigurava autoritet starijih generacija nad mlaim. Usp. KASER, Karl. Hirten, Kampfer, Stammeshelden. Ursprnge und Gegenwart des balkanischen Patriarchats. Wien-Kln-Weimar, 1992.

36

37

344

teta (vlaka nacija, vlaki sinovi) bio je prije svega izraz njihove sociostatusne posebnosti, pri emu je vlako ime bilo zalog ouvanja drutvenopravne tradicije, tj. pripadajuih im prava i povlastica.38 Tradicionalna podjela predmodernih etnija u Lici i Krbavi. Dok su konfesijska i opa sociokulturna obiljeja smanjila identitete na dualnoj osnovi, tradicijska (puka) paradigma podijelila je stanovnitvo Like i Krbave na pet predmodernih etnokolektiviteta: Hrvate, Vlahe, Bunjevce, Kranjce i Turke. Rije je o pukoj (anafalbetskoj) percepciji identiteta percepciji odozdo u kojoj prepoznajemo konfesijsku strukturu, sociokulturnu morfologiju granice, utjecaje elita te refleksije seljakog mentaliteta sklonog socijalnoj fragmentaciji i izolaciji. Rije je o percepciji drugog na nain koji je obinom puku (u narodu) bio prepoznatljiv i razumljiv, a koji je ukljuivao: vjersku pripadnost, jezik, model obitelji, nain ivota, gospodarske aktivnosti, drutveni poloaj. Tablica br. 1 pokazuje da se radi o podjeli koja je sublimirala mnoge kriterije vrednovanja jednog predmodernog etnokolektiviteta, odnosno ukljuivala je najvanije etnodiferencirajue imbenike koji su tvorili identitete tradicijskih zajednica i utvrivali osobitosti neke populacijske skupine na liko-krbavskom prostoru oko 1700. godine.
38 Percepciju o postojanju dvaju naroda podjednako su dijelili i vii i nii slojevi krajikog drutva, narod i elita. U poznatoj adresi iz 1709. godine izaslanici naroda iz Like i Krbave istupali su kao glavari Vlaha i Hrvata molei vojno povjerenstvo da ih oslobodi komorske uprave (Mi sdola podpisani iz Like y Kerbave glavari Vlasi y Hervati svidoimo y savezujemo se s ovim nassim imenom...). I meu elitom na slian se nain pristupalo etnokulturnom dualizmu u Krajini. Barokni polihistor J. W. Valvasor u svom poznatom djelu Die Ehre des Herzgothmus Krain iz 1689. godine u kojem je dao prvi sustavni etnografski opis kranjsko-hrvatskog podruja, razlikuje u Hrvatskoj i Primorskoj krajini dvije etnije: Hrvate i Vlahe (koje naziva jo i Uskocima i Morlacima). Dok je Hrvate prikazao kao heterogenu drutvenu skupinu sastavljenu od Krajinika, kmetova i plemia, Vlasi su bili jedinstveni u svom vojnokrajikom statusu. Premda Vlahe tretira kao etnokulturnu cjelinu istie i njihove meusobne konfesijske razlike (Vlasi su u nekim selima dobri rimokatolici, a ponegdje imaju svoju, gotovo po grkom nainu ureenu vjeru...), dok ih u politiko-teritorijalnom smislu dijeli na nae (tj. kranjske), hrvatske i turske Vlahe. Njihov tokavski jezik naziva vlakim (die Walachische Sprache) koji je uvelike blizak mit der Dalmatischen oder Schlavonischen Sprachen. I zapovjednik Karlovakog generalata Johann Joseph von Rabatta u svojim je izvjeima i spisima, koji su nastali tijekom njegova zapovijedanja od 1709. do 1730. godine, stanovnitvo Generalata dijelio prema etnokulturnom kljuu u hrvatsku i vlaku etniju. I on je pod pojmom Hrvata i Vlaha podrazumijevao dvije razliite tradicijske zajednice: Hrvat je stari habsburki podanik, Vlah je bila opa oznaka za sve koji su dolazili ili bili porijeklom s podruja pod osmanskom vlau, bez obzira na vjeru. ak i bivi liki Turci koji su pokatolieni krajem 17. stoljea u jednom se Rabattinom izvjeu nazivaju novokrteni Vlasi (negetaufften Wallachen). Usp.: SHK III:250, LAZANIN 2002: 102.

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

345

Tablica 1. Etnodiferencirajui imbenici peterostrukog naroda Like i Krbave

Etnija konfesija idiom

Hrvati rimokatolika srednjoakavski (ikavskoekavski) inokosni preteno dinarski i jadranski agrarni

model obitelji kulturni areal

Bunjevci Turci Kranjci Vlasi rimokato- rimokatolika rimokatolika srpskopravolika (neofiti) slavna novotokav- novotokavski kajkavski novotokavski ski ikavski goranski; ijekavski ikavski zapadnobosa- kajkavsko-a- istonohercezapadnohernski kavski govaki cegovaki preteno proireni inokosni proireni inokosni dinarski preteno istonoalpski dinarski dinarski i panonski (s elementima (subareali oko orijentalnog) gornje Kupe) pastoralnoagrarni kneine agrarni agrarni pastoralnoagrarni kneine

socioekonomski milje oblici samouprave

suije

suije

Ve je u uvodu istaknuto kako je senjsko-modruki biskup Martin Brajkovi u svojem izvjeu iz 1702. godine vjerno prenio puku percepciju etnikih identiteta, tj. tradicionalnu podjelu liko-krbavskog stanovnitva na pet etnija. Ipak, valja primjetiti da Brajkovi, premda istie etniku mozainost Like i Krbave, u sintagmi quinduplex populus koristi jedninu narod. Ispada da je za njega stanovnitvo Like i Krbave vie heterogena cjelina negoli etniki konglomerat. Brajkovi je ovdje oito uvaavao historijsko-geografske aspekte identiteta, istiui vanost zemaljskih, teritorijalno-politikih okvira kao imbenika povezivanja jedne plurietnike zajednice.39 I na ovome primjeru moemo vidjeti kako je i geografija bila vana sastavnica i odrednica kolektivnih i pojedinanih identiteta. a. Hrvati. Hrvatsko stanovnitvo u Lici i Krbavi poetkom 18. st. moemo tek uvjetno nazvati starosjedila39 Slinu peterostruku polietniku strukturu koja dijeli zajedniku pripadnost historijsko-geografskoj cjelini istarskog poluotoka, iznosi i novigradski biskup Giacomo Filipo Tommasini u svojem dijelu De comentari storici-geografici della provincia dellIstria libri otto iz sredine 17. stoljea. Istarske stanovnike biskup je svrstao u pet etnikih skupina: starosjedioci Talijani, starosjedioci Slaveni (Schiavi), doseljenici Morlaci, doseljenici iz Grada (Venecija) i doseljenici Furlani i Kranjci. (u: Archeografo triestino. 1837., 52-65; IVETI, Egidio. L`Istria moderna. Un` introduzione ai secoli XVI-XVIII. Trieste-Rovigno, 1999., 131).

346

kim, kako ga je okaraterizirao Stjepan Pavii, i to iz dvaju razloga. Prvo, hrvatski se rodovi ondje naseljavaju tek poslije 1689. godine i ine zapravo nove doseljenike. Drugo, etnodemografska struktura Hrvata pokazuje trojni karakter, od kojih je samo jedan starosjedilaki, a druga dva su doseljenika. Hrvati su zapravo predstavljali kompozitnu strukturu iju je jezgru inilo autohtono akavsko stanovnitvo. Ono se odralo tijekom 16. i 17. stoljea oko glavnih krajikih utvrda (Otoac, Brinje, Senj, Ledenice, Ogulin, Tounj itd.), a s njima su se povezali i stopili pojedini ogranci vlako-uskokih (istonih) i unutranjoaustrijskih, tj. kranjskih (zapadnih) seobenih struja. U svakom hrvatskom naselju, u veem ili manjem postotku, susreemo te asimilirane vlako-uskoke i kranjske doseljenike, koji su imali vanu ulogu u regeneraciji hrvatskog stanovnitva u Karlovakom generalatu. 40 b. Bunjevci. Biskup Martin Brajkovi u svojem opisu peterostrukog naroda Like i Krbave kao drugi narod spominje Bunjevce, o kojima iznosi sljedee zapaanje: Drugi su narod Bunjevci, sastojei se otprilike od oko tisuu ljudi, inae najvrsnijih vojnika, koji, makar su katolici, no inae tvrde ije, ne trpe da im se nameu nikakve novine kako od klera tako ni od plemikih slubenika. Dapae, im netko
40 Kao ogledan primjer uskoko-vlakog i kranjskog udomaivanja unutar hrvatske tradicijske zajednice mogli bismo izdvojiti poznate hrvatske krajike obitelji Rupi (Rubi) i Cindri koje su naselile i Liku krajem 17. stoljea. Na Tromei je u 16. i 17. stoljeu zabiljeeno vie migracijskih struja, u kojima se susreu Rupii. Senjski uskoci Rupii potjeu od Dmitra Rupia, voe martologa u Klisu, koji je 1586. godine nakon neuspjele protuosmanske urote prebjegao u Senj (prema tradiciji porijeklom su bosanski, tj. humski plemii, a njihov grb nalazi se u poznatome Korjeni-Neorievu grbovniku iz 1595. godine). (Ljubovi, 2003: 223) Dmitrovi su potomci poetkom 17. stoljea zauzimali istaknuta mjesta u senjskoj vojnikoj posadi (knez Mikula Rupi i vojvoda Bartol Rupi). Nakon 1618. godine raseljeni su u zalee, najvie u Brinje i Otoac, a jedan ogranak naselio se i u Ogulin. Druga seobena struja Rupia dolazila je s mletakog podruja u zadarskom zaleu. U popisu iz 1608. godine nalazimo ih meu osmanskim prebjezima koji su naselili Posedarje, a stoljee poslije u oblinjem Vinjercu spominju se i dvojica sveenika s tim prezimenom (fra Ante i fra Josip Rupi). Ovi e se Rupii krajem 17. stoljea pomijeati s Bunjevcima i naseliti u Podgorju i Lici. Tako poetkom 18. stoljea nalazimo dvije grupacije katolika Rupia u Primorskoj krajini bili su dio hrvatske, a u Lici i Krbavi bunjevake populacije. Cindrii su porijeklom iz Kranjske ili Gorice (prezime je zapravo nadimak nastalo od rijei cindra,to je iano glazbalo karakteristino za alpska podruja). U Ogulinu se pojavljuju u prvoj polovici 17. stoljea zajedno s jo nekim rodovima koji upuuju na migraciju iz unutranjoaustrijskih zemalja (npr. Erb, Kosteli itd.). Prema ispravi Vuka Krste Frankopana iz 1630. sa svojih 9 kua Cindrii su ve bili najbrojnihi ogulinski rod (Bartol, Tomica, Ive, Juraj, Petar, Mate i Luka). Kao ogulinski Krajinici doseljavaju se i u Liku krajem 17. stoljea. U popisu u 1712. zabiljeene su tri kue Cindria s ukupno 16 lanova. U Ribniku ih je bilo u dvije kue te jedna u Novom. (PLK:313, 329-330)

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

34

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

pone govoriti o novom ureenju, spremni su na bunu. Taj je narod prije osamdesetak godina iz turskih podruja uskoio u primorska mjesta, zvana Krmpote i Sveti Juraj, a zbog ega se nazivaju i uskocima. Smatraju ih dosta imunim zbog mnoine stoke i obilja zemlje. Zaboravili su svoje veoma bijedno stanje pod turskim jarmom i tee milom, ili silom, ostvariti svoje pravice. Stoga su u sluaju pobune sposobni dozvati itavu Liku u pomo... 41 U maniri etnokarakterologa Brajkovi nam ovdje iznosi dobro poznatu, gotovo stereotipnu sliku o Bunjevcima kao buntovnom i ratnikom narodu. 42 Smatra ih posebnima po mnogo emu: Vlasi su (Valachi Bunyevacz), ali katoliki; katolici su, ali ne pokoravaju se uvijek autoritetu Crkve; za cara ele ivjeti i umrijeti (dumodo promoveatur salus animarum et servitium caesaris) ali ne ustruavaju se krvavo obraunati s omraenim carskim povjerenicima. Sama njihova pojava pokazuje da se radi o katolicima s tradicijom koja ih znatno razlikuje od ostalih katolika na prostorima njegove biskupije. Njihova pak tradicijska, pastoralnopatrijarhalna kultura upadljivo je zajednika s tradicijama shizmatikih Vlaha. 43
41 Alter populus est Bunievacz, constans circiter mille hominibus, alias praestantissimis militibus, qui licet catholici sint, ast adeo durae cervicis quod nullam novitatem tam a clero, quam ab officialibus patiantur sibi imponi. Imo tumultus paratus est, cum incipiat aliquis de novo erigendi regimine loqui. Iste populus transaltavit ante octuaginta annos ex partibus Turcicis ad portos maritimos Kermpote et St. Georgius dictos, ex quo nomine appellantur Uskoki, quod idem est ac transaltatores. Mono bene habentur ob multitudinem pecudum et sufficientiam terrarum, obligique miserrimi sui status sub jugo Turcico, sui juris per fas et nefas praetendunmt esse. Quare in casu tumultus totam Likam sciunt concitare in auxilium (SHK III:214.) Senjsko-modruki ili krbavski biskup Martin Brajkovi jedan je od prvih koji je uveo bunjevako ime u javni diskurs. Vie o tome u: ARI 2008:25-30. Istraivanje Bunjevaca kao tradicijske, predmoderne i prednacionalne zajednice trebalo bi poeti od est kljunih pretpostavki: a) prije svega, rije je o supralokalnoj tradicijskoj zajednici koja je unato velikoj prostornoj disperziji dijelila zajedniko ime (Bunjevac, Bunijevac), jezik (novotokavsko ikavsko narjeje), sjeanje (predaja o pradomovini), vjeru (katolianstvo) i neke elemente dinarske kulturne tradicije (npr. model proirene obitelji, svadbeni obiaji, divani i prela); b) bunjevaki fenomen izvirao je iz vlakih sociokonfesionalnih struktura na imperijalnom trograniju u prvoj polovici 16. stoljea. Bunjevaki se identitet formirao na mjestima dodira s vlakopravoslavnim elementom, unutar vlakog komunikacijskog kruga, tj. izgraen je na dihotomijskom modelu Bunjevci Rkai. Bitna sastavnica tih identiteta jest pojava etnokonfesionalizma, odnosno procesa jaanja vjerskog identiteta i konfesionalne kulture unutar vlakih drutava, to je povezano s obnovom djelovanja Srpske crkve (Peka patrijarija 1557.) i procesom katolike obnove. Katolika crkva prije svega Bosanska franjevaka provincija na osmanskom podruju i Senjskomodruka biskupija na habsburkom podruju imala je znatan utjecaj u oblikovanju i razgranienju bunjevakog etnikog identiteta; c) bunjevaki ranonovovjekovni identitet predstavljao je dinaminu kategoriju, on se razvijao, irio i suavao ovisno o povijesnim kontekstima prostora

42 43

34

Istraujui povijest seoba i naselja u Lici i Primorju, Stjepan Pavii je u svojim radovima, koji ve spadaju u klasina djela domae historijske demografije i antroponimije, pokazao da su se s Bunjevcima intenzivno i kontinuirano mijeali pojedini nebunjevaki i nevlaki elementi. Rije je o pojedincima i obiteljima koji su dolazili iz agrarnih drutava, dalmatinskih distrikata i s otoka, s Kvarnera, vlastelinstava u Primorju (Vinodol, Bakar, Hreljin) i Gorskom kotaru (Brod-Moravice) iz senjske vojnike posade itd. Takvih naturaliziranih Bunjevaca i nije bilo tako malo. 44 Liku i Krbavu krajem 17. stoljea naseljavaju tri bunjevake migracijske struje: jablanaka, karlobaka i obrovaka. Jablanaku struju inili su bunjevaki Krajinici iz Primorske kapetanije (Krmpote, Krivi Put, Sveti Juraj, Jablanac), koji su prodirali na podruje Pazarita i Kosinja. Tu su seobu nadzirale vojnokrajike vlasti, tonije kapetan Juraj Kriani. On je kao povjerenik Karlovakoga generala 1690. izdao tzv. konfirmacijsko pismo (patenat od kunfina) jablanakom knezu Lovri Milinkoviu, odobrivi mu naseljavanje Pazarita (... da bi mu dal dopuenje, pedeset hi dobrih i vernih junakov naseliti u Pazariah u konfinu Novskom). 45 Karlobaku struju inili su Bunjevci iz grupacije knezova Jerka Rukavine i Dujma Kovaevia. To su mletaki prebjezi iz Raanca i Vinjerca kod Posedarja, koji su 1683. iskoristivi nemire na mletako-osmanskoj granici, preli na drugu, habsburku stranu Velebitskog kanala te naselili Karlobag i okolicu. Iz Karlobaga su se dalje irili u zalee, te su ve 1686. preko Bakih Otarija poeli spontano prodirati u
kojim su se kretali. Ta se dinamika identiteta ogledala i u razliitim percepcijama bunjevakog etnonima, od deprecijativnog etnokonfesionalnog nadimka (npr. Dalmacija) do legitimnog pojma za jednu vjersku i etniku grupaciju (npr. baka): d) jezgru bunjevakih skupina inili su katuni katolikih Vlaha doseljeni na iri prostor osmansko-mletako-habsburke Tromee iz zapadne Hercegovine. Otuda proizlazi i temeljno proturjeje prema kojem je bunjevaki etnonim poznat u prostoru useljavanja, a nepoznat u ishodinom podruju njegovih nositelja: f ) seobe, ratovi, pobune i vjerske konverzije dinamini su imbenici oblikovanja etnikog identiteta Bunjevaca. Sociokulturni fenomeni granice takoer su utjecali na povijesni razvoj Bunjevaca, koje stoga moemo smatrati i krajinskom etnijom. Seobe su ponajprije oblikovale bunjevake identitete nejednakog intenziteta te podijelili bunjevaku zajednicu na etiri glavna ogranka: zapadnobosanski (osmanski), dalmatinski (mletaki), liko-primorski (habsburki) i podunavski (ugarski): g) bunjevaki identitet bio je samo jedan od identiteta, supostojao je s drugim oblicima identiteta na sociostalekoj razini (Vlasi, Morlaci, Krajinici), razini lokalnih zajednica (sela, kneinsko-plemenskih formacija, satnija i pukovnija u Vojnoj krajini), politikih podanitava i pokrajinske (zemaljske) pripadnosti. (ibid:19-20). Meu takve rodove kod primorskih Bunjevaca Pavii ubraja; Biondie, Grpce, Grane, Jurie, Kocijane, Kolie, Lopce, Maurane, Mikuline, Rupie, Smojvere, krgatie itd. Vie o tome u: PAVII 1962.; PAVII 1966:310-378. SHK II:413-414.

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

44

45

34

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

Liku, na smiljansko podruje, tada jo u sastavu osmanske nahije Novi (novski kunfin). 46 Karlobaka migracijska struja susrela se s jablanakom na rijeici Oteici, koja e tako postati razmee smiljanskog i pazarikog podruja. Trea, obrovaka struja takoer je dolazila s mletakog podruja u Morlakiji (Morlacca Veneta, tj. Podgorje, Pozrmanje i Bukovica), a 1698. naselila je lovinako podruje u junoj Lici. Lovinac je zapravo naseljen iz tri smjera: kapetan Stojan Kovaevi vodio je bunjevake doseljenike iz Smiljana i Karlobaga, porkulab Petar Vrkljan iz Pazarita i Jablanca, dok je knez Marko Ani bio na elu bunjevakih obitelji koje su pridole iz okolice Obrovca i Starigrada. Tu bunjevaku migraciju, kao i openito naseljavanje june Like, valja promatrati u kontekstu habsburko-mletakih graninih prijepora na Velebitu, Podgorju i Pozrmanju (posebice Zvonigrad), i nastojanja habsburkih vlasti da u spornim podrujima pridobiju morlako stanovnitvo na svoju stranu. 47 c. Turci. Pod Turcima se podrazumijevalo muslimansko stanovnitvo koje se 1689. nije povuklo s osmanskim krajikim snagama u Bosnu, nego je ostalo na starim ognjitima i uvjetno reeno dobrovoljno konvertiralo u kranstvo, tj. katolianstvo. 48 U slubenim spisima nazivani su pokrtenicima i novokranima (neochristiani, neofiti), dok su u neslubenoj komunikaciji i lokalnom argonu uvijek bili poznati kao Turci. Tijekom Bekog rata 1683.-1699. na vie je strana, od Podunavlja do jadranskog zalea, zabiljeeno pokrtavanje zaostalih muslimana, bilo pojedinano (npr. zarobljenici) ili cijelih zajednica. 49 Meutim, pokrtavanje muslimana
46 I ta bunjevaka migracija odvijala se u ratnim okolnostima, ali su je pokretali i snani ekonomski razlozi. Naseljavajui obje strane Velebita, Bunjevci knezova Rukavine i Kovaevia eljeli su osigurati ljetne i zimske panjake, a time i osnovu vlastite egzistencije koja je bila u transhumantnom stoarstvu. Upravo su raanaki Bunjevci neposredno pred poetak Velikog bekog rata, tijekom 1670-ih i ranih 1680-ih, bili u pravom malom ratu s udbinskim kapetanom zbog ljetnih panjaka na Velebitu, a bili su takoer umijeani u spor oko Starigrada u Morlakiji (Podgorju). Habsburko-mletaki spor dosegnuo je uarenu toku upravo 1698/99. godine kada su karlovake krajike ete preotele Zvonigrad. U Zvonigradu e biti osnovana posebna vojnokrajika kapetanija, ponekad nazivana i kninskom, to nedvosmisleno upuuje na teritorijalne pretenzije Habsburke Monarhije prema mletakom posjedu u Dalmaciji. (O habsburko-mletakim prijeporima krajem Bekog rata vie pogledati u: HOLJEVAC, eljko. The Triplex Confinium in Habsburg-Venetian Relations at the End of the Seventeenth Century. u: Constructing Border Societies of the Triplex Confinium. Central European University, Budapest, 2000.-, 117-140) Ovdje treba odbaciti tendencioznu tvrdnju Vojina Dabia prema kojoj su pokrteni muslimani u Lici bili zarobljenici te su kao takvi nasilno pokrteni. (DABI 2000:129-130). Prema izvjeima bosanskih franjevaca upuenih u Rim poetkom 18. stoljea, obratila se tj. bila je krtena 1.601. osoba u Slavoniji i 184 osobe

47

48 49

350

u Lici po svojoj brojnosti i trajnim posljedicama iznimna je povijesna pojava. Postavlja se pitanje to je navelo toliki broj muslimanskih krajinika u Lici na apostaziju (arp. murted), koja je prema islamskim vjerskim naelima strogo zabranjena (haram) i kanjiva smru. Zato nisu postupili u skladu s tradicijom muhadira (arp. izbjeglica, iseljenik), prema kojoj su bili duni napustiti podruje pod vlau nevjernika (dar-ulharb) i preseliti se na podruje islamske drave (dar-ul-islam). Promjena vjere i prihvaanje novog kaurskog identiteta bili su u suprotnosti i s njihovim krajikim gazijskim mentalitetom. Pravi odgovor na ta pitanja moi emo dobiti tek s boljim uvidom u drutvene i druge odnose unutar muslimanskih tvravskih naselja u osmanskoj Lici, naroito u Peruiu. Naime, Perui je bio najznaajnije pokrteniko naselje u kojem je ostalo i pokrstilo se i do etvrtine stanovnika.50 Broj pokrtenika u Lici i Krbavi kontinuirano je padao. Prema tvrdnji komorskog upravnika Antonija Coroninija u Lici i Krbavi je 1689. godine pokrteno oko 1.700 muslimana.51 Od 1689. (pretpostavljenih 210 obitelji) do 1712. taj je broj pao na treinu, pa i nie (vidi tablicu 2). Mnogi pokrenici su pred pritiscima, prijetnjama i nepravdama prebjegli u Bosnu i vratili se na islamsku vjeru, dok su se drugi preselili u Perui koji je kao najvee tursko naselje pruao i najveu sigurnost pokrtenicima.52
u Dalmaciji. Pokrteno muslimansko stanovnitvo iz Vranograa koje je 1696. preseljeno u Kirin, predstavljalo je tek epizodu jer se ubrzo vratilo na islam nakon to je Karlovakim mirom 1699. Vranogra ponovno pripao Osmanskom Carstvu. I muslimani u Gackom u Hercegovini bili su u jednom trenutku 1688. spremni nagoditi se s Mleanima i prijei na kranstvo (DAJA, Sreko. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Mostar, 1999., 98; LOPAI, Radoslav. Biha i bihaka krajina. Zagreb, 1890., 260-262; STANOJEVI, Gligor. Jugoslovenske zemlje u mletako-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka. Beograd, 1970., 348). U Peruiu je poslije predaje utvrde 30. lipnja 1689. ostalo i pokrstilo se 50-ak muslimanskih obitelji, a 150 se povuklo preko Udbine u Bosnu. Na taj dogaaj podsjea stara peruika izreka: Posli Petrove dan, Turci povrice odoe. Aluzija na snijeg i veliku hladnou krajem lipnja zapravo je izraz puke imaginacije, koja kroz elemente udesnog i fantastinog izraava svu dramatinost dogaaja koji se duboko urezao u kolektivno pamenje naroda peruikog kraja. SHK III:28-31. Tursko stanovnitvo biljei veliki pad u ratnom razdoblju od 1689. do 1696. (vjerojatno oko 30%). Nakon krae stagnacije novi veliki demografski pad od oko 65% biljei u mirnodobskom razdoblju od 1701. do 1712. U irokoj Kuli sasvim ih je nestalo, a tek je po nekoliko kua ostalo u Buniu, Bilaju, Barletama, Budaku, Mualuku i Ribniku. Liki pokrtenici proivljavali su krajem 17. stoljea vrlo teko razdoblje. Dok su kod muslimanskog stanovnitva u Bosni bili obiljeeni kao otpadnici od vjere (npr. tragian sluaj zarobljenog Peruianina Ivana Smerdeljovia u Bihau 1691.), na hrvatskoj su strani jo dugo smatrani sumnjivi i nepouzdani. Za obine Krajinike, a napose Vlahe i Bunjevce njihove dojueranje podanike, bili su i ostali Turci. Posebno velik antagonizam postojao je izmeu Peruiana i Vlaha Kuljana i Buniana koji su, vrativi se iz viegodinjeg

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

50

51 52

351

Tablica 2. Obitelji pokrtenih muslimana u Lici i Krbavi

Naselje Bilaj i Barlete Budak i Mualuk Buni Novi Perui Ribnik iroka Kula Ukupno

1696. 23 28 10 28 55 5 12 161

1701. 19 37 8 16 70 7 12 169

1712. 3 5 1 9 40 2 60

d. Kranjci. Martin Brajkovi o etvrtom narodu u Lici i Krbavi donosi sljedeu primjedbu: etvrti je narod onaj koji iz oblinjih podruja Kranjske dolazi da bi se naselio u krajevima Like i zato ih drugi zovu Kranjcima, a oni sami sebe nazivaju Hrvatima, za razlikovanje od ostalih. Taj je narod bio vian seljakom plugu, ali se ba ne ustruava svome posjedu pridodati ono to je odvojeno od njegova, to je tue. Kada se ti ljudi pobune, vrlo su zloesti, no u Lici nije bilo za to primjera...53 Iz toga opisa jasno se prepoznaju dvije percepcije identieta: u oima drugih oni su Kranjci, sami sebe smatraju Hrvatima.54 Taj dvojni hrvatsko-kranjski identitet posljedica je specifinih etnokulturnih i sociodemografskih procesa koji su se dogaali na hrvatsko-kranjskom pograniju u ranome novom vijeku.55
izbjeglitva u Primorskoj krajini, nastojali preoteti tursku zemlju koja je bila i ponajbolje kvalitete. Kuljanski i buniki pokrtenici su protjerani, a dva puta, 1696. i 1704. godine dolazilo je i do opasnih incidenata, koji samo to nisu su skorom raselili i Perui. Na kraju je i sam car-kralj Leopold I. morao intervenirati Poveljom od 10. prosinca 1704. godine, kojom je zatitio peruike pokrtenike u uivanju svojih posjeda. (SHK III:238-239) Quartus poplus est eorum, qui ex patribus vicinioribus Carnioliae venit ad incolendas aliquas terras Licae, et ideo dicuntur Carnioli ab alliis illi vero se Croatas apellant, ad omnium aliorum distictionem. Iste populus fuit accuetus rusticano ingo, neque modo formidat discrete dominio contribuere. Quando insurgunt isti homines, sunt pessimi, exempum tamen non est datum in Lika. (Ibid:216). Osim u Lici, Kordunu i Gorskom kotaru, etnik Kranjac u svojem predmodernom smislu rabio se i na podruju Istre. Stanovnici mletakog dijela Istre nazivali su Kranjcima stanovnike iz slovenskog, a djelomino i hrvatskog zalea pod nadvojvodinom vlau. Novigradski biksup Tommasini 1654. meu pet naroda u Istri ubraja i Kranjce, za koje kae da se ponajvie bave obrtom (veinom izradom i tkanjem tkanina, ali i ostalim obrtima, krojakim, kovakim, klesarskim, kamenarskim, bravarskim). U Labinu su Kranjcima nazivali stanovnike sela na zapadnim obrnocima Uke i iarije. (BERTOA, Miroslav. Pisma i poruke istarskih rektora. Sv. I, Zagreb, 1979., 272) Iseljavanja, preseljavanja i doseljavanja u prostorima oko Kupe trajala su puna dva stoljea to se odrazilo i na etnokulturnu (i dijalektalnu) hete-

53

54

352

55

Istraivanje likih (vojnokrajikih) Kranjaca valja poeti od injenice da je taj predmoderni etnik imao dvije semantike razine: konfesionalnu i socijalnu.56 Tako se o Kranjcima moe govoriti u irem i uem smislu. Kranjci u irem smislu oznaavali su krajiku katoliku populaciju nevlakog (nebunjevakog) porijekla u Karlovakom generalatu. Rije je o generalizaciji, estoj u tradicijskoj (oralnoj) komunikaciji na hrvatskom viegraniju, gdje su pojedine populacije identificirane sa irim prekograninim zajednicama i etnijama. Tako su osmanski katoliki podanici (starosjedioci) u Bosanskoj krajini (Pounje i Posanje) nazivani Maarima, stanovnitvo mletakog dijela Istre Beneanima, kao to je i etniki aroliko muslimansko mnotvo izjednaeno s Turcima. Genezu te pojave treba traiti u strukturama krajikog mentaliteta i vienju drugotnosti na granici.57 Kranjce u uem smislu inilo
rogenost koje i danas obiljeavaju krajeve s obje strane granice (gornje Pokuplje i Gorski kotar, Bela krajina i Koevsko). Kroz to je podruje zapadne Hrvatske i june Kranjske, omeeno umberkom, Koevskim Rogom, Snenikom i Velikom Kapelom, prolazio glavni koridor osmanskih pljakakih pohoda iz Bosne. Stoga nije sluajno da je taj prostor postao pozornica brojnih migracija i susretite razliitih tradicija, etnikih i kulturnih struja, jezika i narjeja. To heterogeno etnografsko podruje, oblikovano migracijama u ranom novom vijeku, presijecala je dugovjena povijesna granica na rijeci Kupi, hrvatsko-kranjska / ugarsko-rimskonjemaka, koja je ujedno bila glavni imbenik razgranienja identiteta. 56 Problem Kranjaca u Lici i openito u Karlovakom generalatu (Gornja krajina), jo uvijek je u mnogome neistraen, povijesno neobraen i neobjanjen. Prvi je o njemu pisao Radoslav Lopai, koji je kranjski etnik u Lici dovodio u vezu s rjeju krajina (Kranjci, to jest Krajinci iliti Krajinici, su starosjedioci u tih krajevih...). Fedor Moaanin je u svojoj kratkoj studiji Kranjci u Lici tvrdio da se radi o hrvatskim povratnicima iz tadanje vojvodine Kranjske, odbacivi tumaenja da taj naziv potjee od njihova kajkavskog govora ili porijekla iz hrvatskih pokrajina koje su graniile s Kranjskom. (MOAANIN 1986:7-10) Hrvoje Petri pak ne iskljuuje mogunost da se radilo i o doseljenicima iz drugih krajina, raznolikog junoslavenskog porijekla (vidi u ovom zborniku). Snana vojno-obrambena povezanost Hrvatske krajine i Kranjske (naroito od Bruke libele 1578.), u kojoj je hrvatski pogranini pojas funkcionirao kao predstraa Kranjske, djelovala je i na osmansku predodbu prekograninog drugog. Ta e osmanska pecepcija imati leksiku refleksiju u uopavanju kranjskog imena kao zajednike oznake za kransko (katoliko) stanovnitvo hrvatskog krajikog podruja i njegova kranjskog zalea. Kranjski etnik je tako postao svojevrsnim etnokonfesionalnim nadimkom, kako za katolike starosjedioce u hrvatskim krajinama, tako i za doseljenike iz kranjskog zalea. Karniolizacija je naroito izraena u muslimanskoj krajikoj epici koja je batinila i epsku tradiciju izbjeglih likih muslimana. U ciklusu muslimanskih epskih pjesama, rije Kranjac redovito se javlja u znaenju kranina (kaurina) iz Karlovakog generalata, tj. hrvatskog Krajinika. Takav primjer nalazimo u pjesmi Smrt Mustaj-bega Likog, u kojoj je opjevan povijesni dogaaj iz veljae 1676., kada je u okraju s Krajinicima karlovakog vicegenerala Krste (Kritofora) Deliimunovia poginula legenda likog serhata, bihaki kapetan Mustaj-beg Kasumovi. U pjesnikoj interpretaciji Mustaj-bega su u bogazi (tur. klanac, tijesnac, teko prohodan put) iz zasjede zaskoili Kranjci, tj. karlovaki Krajinici:

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

57

353

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

je stanovnitvo koje je u Liku i Krbavu naseljeno s granica Kranjske kako stoji u opisu iz 1696. (Carnioliae confiniis eo translatorum incolarum).58 Rije je o zavisnim seljacima koje je Dvorska komora poela naseljavati 1694. kad je Liku i Krbavu dobila u posjed i ondje poela uvoditi komorsko ureenje. Najvie kranjskih doseljenika dolazilo je s komorskih vlastelinstava u gornjem Pokuplju (bivi posjedi Zrinskih i Frankopana koji su konfiscirani 1670.). Naroito mnogo ih je dolazilo s vlastelinstva Brod-Moravice (Cragnolini sudditti la maggior parte della signoria di Brod), a znatno manje s vlastelinstva Bosiljevo i drugih feudalnih posjeda.59 Etnika struktura Kranjaca bila je vrlo sloena i primjer je sloenih i dinaminih procesa etnikih mijeanja i proimanja koji su obiljeili hrvatsko ranonovovjekovlje. Osim kranjskih starosjedilaca i koevskih Nijemaca, bilo je tu i mnogo potomaka hrvatskih izbjeglica i asimiliranih uskoko-vlakih prebjega koji su se doselili u Kranjsku. Gledajui povijesnodemografski, samo se za manji dio liko-krbavskih Kranjaca moe rei da je bio autohtonog kranjskog porijekla. U popisu iz 1712./14. takve prave Kranjce prepoznajemo po prezimenima: op, Dela, Grinik, Mance, Podnar, Smole, Vidmar, agar, ontar. Kranjci njemakog porijekla uglavnom su dolazili s podruja Koevja, premda je bilo pojedinaca
...A na bega Kranjci navalie, Na njega se oganj prilomio. ... A Memii vesela mu majka, On od bega otiskuje Kranjce. (MIJATOVI 1974:181) Od Turaka taj su obiaj preuzeli njihovi podanici, Vlasi i Bunjevci, koji su ga prenijeli i na habsburku stranu granice. injenica da su starosjedilaki Hrvati i doseljeni Kranjci ivjeli izmjeano po likim selima jo vie je uvrstila tu percepciju. 58 59 SHK III:51. Ibid:109. Vlastelinstvo Brod-Moravice sastojalo se od 10 seoskih suija (judicatus): Belo, Brod na Kupi, Bukov Vrh, Crni Lug, Delnice, Gerbael, Moravice, ajn, Turke, Veliko Selce. Turski pljakaki pohodi krajem 15. i u prvoj polovici 16. stoljea gotovo su sasvim depopulirali podruje tog vlastelinstva. Prema popisu vlastelinstava Stjepana Frankopana Ozaljskog iz 1558., proizlazi da je na tom golemom podruju bilo naseljeno samo 16,5 selita. Poslije Stjepanove smrti 1577. Zrinski su postali gospodari Brodskog vlastelinstva. U njihovoj reiiji poelo je ponovno naseljavanje vlastelinstva krajem 16. stoljea kada je slabila opasnost od turskih napada. Prve skupine doseljenika i povratnika s vlastelinstva Kostel u Kranjskoj, naselio je knez Juraj Zrinski u Brod na Kupi i Moravice 1590. godine. U Brodu je to bio stanoviti Ivan Marini s tovarutvom, dok su u Gornje i Donje Moravice naseljeni Mate Pelegrini, Juraj nepergar, Ambroz Prajdi i Juraj Ferderbar. Ti su doseljenici traili da budu privremeno osloboeni davanja uz obeanje da e ondy dopeliati liudi ki sze nasele. Pod istim je uvjetima iz Kranjske 1623. naseljena nova skupina seljaka u Dragi kod Gornjih Moravica, koju su inile obitelji Ivana Klobuara, Petra poria, Matije Prama, Andrije tajdohara, Jakoba Pramara I Jurja nebergera. Brodsko vlastelinstvo je 1641. imalo 86 selita i oko 420 podlonika, a 1672. bilo je ondje ve 613 podlonika. (ADAMEK, 1980:532-533, STROHAL, 1993:78-79)

354

i s drugih strana. U vrijeme naseljavanja u Liku i Krbavu, ti su njemaki Kranjci ve bili potpuno slavenizirani, razlikovali su se jo jedino specifinom antroponimijom koja je podsjeala na njihove etnike i kulturne korijene. Rije je o prezimenima: Fink, Kajfe (Kaifess), Pirlin (Pirslin), Portner, Roman (Rosmann), neperger (Schneberger), pehar (Spher), tajduhar (Staudocher), trk (Sterk). Najvie tradicionalnih (predmodernih) Kranjaca u Lici i Krbavi bili su potomci hrvatskih izbjeglica. Iseljavanje hrvatskog stanovnitva u Kranjsku krajem 15. i tijekom 16. stoljea bilo je dio velikih ranonovovjekovnih migracija izazvanih osmanskim provalama i osvajanjima. Hrvatska je migracija posebno izrazito utjecala na juni dio Kranjske (Bela krajina i Koevsko), tako da je etnografski i jezino bitno obiljeila cijelo to podruje. 60 Krajem 16. i u prvoj polovici 17. stoljea, nakon to je prola neposredna opasnost od osmanskih provala (naroito nakon Dugog rata), poeo je obrnuti proces migracija. Vlastelinstava s hrvatske strane granice, u gornjem Pokuplju i Gorskom kotaru, demografski su se popela obnavljati i naseljavati stanovnitvom iz susjedne Kranjske, meu kojima je bilo i mnogo onih hrvatskog porijekla. Ta e migracijska struja donijeti sa sobom i osobine kajkavskog narjeja (tzv. goranska kajkavtina, koja je organski povezana s kostelskim govorom), odnosno iz meudijalektalnog kontakta s akavskim narjejem nastat e brojni prijelazni kajkavsko-akavski idiomski oblici karakteristini za podruje

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

60

Etnonimska prezimena koja nalazimo u belokranjskim i koevskim urbarima iz 16. i 17. stoljea npr. Hrobat, Krabat, Hrvatin, Brinjac, Krbavac, dojmljivo svjedoe o intenzivnim etnikim strujama izmeu Hrvatske i Kranjske. Seobe Hrvata u Kranjsku nisu bile samo stihijske, bilo je i organiziranog preseljavanja. Naime, mnogi hrvatski velikai, poput knezova Blagajskih, Juriia, Lenkovia, Kobasia stjecali su posjede u Kranjskoj, na koje su dovodili i seljake sa svojih ugroenih i devastiranih posjeda u Hrvatskoj. Frankopani su jedno vrijeme drali posjede s obje strane granice (rnomelj, Metlika Ozalj, Ribnik, Bosiljevo) te su prema potrebama preseljavali svoje podlonike i s jedne i druge strane Kupe. Petar Zrinski je oko 1650. svoje posjede oko Prezida i abra prikljuio Hrvatskoj ,to je takoer djelovalo u smjeru prekograninih migracija. Hrvatski e doseljenici u Kranjskoj s vremenom poprimiti dosta lokalnih obiljeja, ali su se krajem 17. stoljea jezino i etnografski jo uvijek jasno razlikovali od ostalih predmodernih kranjskih etnija o emu je slikovito svjedoio i Valvasor. On u svojem opisu stanovnitva Kranjske navodi Hrvate kao trei i to vrlo brojan narod (Trei dio stanovnika sastoji se od onih Hrvata, koji ive kod Metlike, Podbreja, Vinice, rnomlja i u mjestima okolo njih. Ti se opet posebno odijevaju, naime kao pravi Hrvati, kao to je i njihov jezik pravi hrvatski). O Podbreju (Freyenthurn) Valvasor biljei: Ovdje svi nose hrvatsko odijelo, a isto je tako svuda rairen i hrvatski jezik a za podruje rnomelja ak kae : ta nisu samo odjea i govor hrvatski, nego je to takoer i zrak. U Kostelu i Krupi na Kupi pak ratari i seljaci koji naokolo stanuju, govore hrvatski i odjeveni su kao Hrvati. (VALVASOR II:221, XI:147, I:120, III:216-221)

355

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

gornjeg Pokuplja (npr. bosiljevski govor). 61 Dugovjena politika granica na rijeci Kupi postat e kljuan imbenik u razgranienju identieta stanovnitva na njezinim obalama: kranjski Hrvati s lijeve obale integrirat e se u slovensku etniki korpus, dok e se povratnici na desnoj obali (hrvatski Kranjci) prikljuiti hrvatskoj etnikoj zajednici. Subetniku grupaciju hrvatskih Kranjaca u Lici i Krbavi ponajprije obiljeava antroponimija, koju prepoznajemo u srednjovjekovnim hrvatskim izvorima (npr. Modruki urbar) ili po nekim leksikim osobinama (npr. prezimena s nastavkom ac). U popisu 1712./14. toj skupini pripadaju prezimena: Brni, Bukovac, Buni, Dragi, Ivani, Jureti, Jurkovi, Klemeni, Kruljac, Malnar, Marini, Miheli, Nagli, Oani, Pavli, Tomi. Konano, etvrtu kranjsku subetniju inila je uskoko-vlaka populacija. Rije je o uskokovlakim skupinama koje se nisu kompaktno naselile na novim podrujima u Kranjskoj (npr. u selima na umberku ili Marindolu, Bojancima i Pribincima u Beloj krajini), nego su se tijekom seoba 1530-ih i 1540-ih rasuli i izmijeali s ostalim stanovnitvom, kranjskim starosjediocima i hrvatskim doseljenicima. Meu njima je bilo mnogo pravoslavnih krana, povratnika iz osmanskog suanjstva te muslimanskih zarobljenika koji su, pokrstivi se, ostali ivjeti u Kranjskoj. U popisu 1712./14. uskoko-vlaki Kranjci nose znakovita prezimena koja otkrivaju njihovo sociokulturno i etnojezino porijeklo (Abramovi, Aleksi, Bori, Busija, Butina, Crnkovi, Domitoriv, Ivkovi, Pozderac, Skender). 62
61 Jednako tako je i hrvatska migracijska struja znatno utjecala na formiranje belokranjskih govora. Hrvatski novodoseljeniki govori posebno su izraeni u srednjobelokranjskom i junobelokranjskom ili privrkom govoru (LONARI, Mijo. Hrvatsko-slovenski jezini odnosi s dijalektolokih gledita. u: Hrvati u Sloveniji. Zagreb, 1997., 347-357) Abramovii porijeklom su bili pravoslavni Vlasi koji su 1530. godine prebjegli s osmanskog podruja i naselili se na umberku, tada na junoj granici Kranjske. U popisu uskoka naseljenih u umberku 1551. spominje se Zorisav Abramovi u selu Gluinji. Prema Strohalu, prezime Abramovi prvotno je glasilo Obranovi i takoer se susree meu uskokim doseljenicima. Neki od Abramovia izdvojili su se i naselili na podruju Kostela odakle su na prijelazu iz 16. u 17. stoljea preselili na vlastelinstvo Brod-Moravice. Meu njima je vjerojatno bio i Petar Abramovi koji se spominje 1657. u Gornjim Moravicama kao 85-godinji svjedok pri utvrivanju mea izmeu brod-moravikog, severinskog i bosiljevakog vlastelinstva. Ta e se grana Abramovia pokatoliili i asimilirali i od Vlaha i uskoka postati Kranjcima. Umnogome slian migracijsko-akulturacijski razvoj imali su i Domitrovi,i koji su takoer bili vlakog porijekla. Meu umberakim uskocima spominju se 1551. tri kue Dimitrovia (Dimittrouitsch), ali nije sigurno pripadaju li i liki Domitrovii toj seobenoj struji. U svakom sluaju, spominju se od 1635. godine kao slobodnjaci na vlastelinstvu Bosiljevo. Te su godine Iliju Domitrovia knezovi Frankopani nadarili selitem u Osojniku. Ilija i njegov sin Mihajlo bili su pravoslavne vjere, dok se drugi sin Ivan ve priznavao katolikom. Domitrovii se spominju i u urbaru iz 1650. godine kao slobodnjaki u bosiljevskim selima Zdihovu, Osojniku i Liplju (Mikula, Stipan, Paval). (ROKSAN-

62

356

e. Vlasi. Senjsko-modruki ili krbavski biskup Martin Brajkovi kao peti i ujedno najvei narod u Lici i Krbavi spominje izmatike Vlahe (Quintus populus et maximus est Valachorum schismaticorum). 63 O toj grupaciji vrijedi manjevie sve to je ve izneseno o vlakom povijesnom fenomenu u njegovim etnokonfesionalnim i sociokulturnim dimenzijama. Srpskopravoslavni (izmatiki) Vlasi poetkom 18. stoljea predstavljali su zasebnu vjersku, etnojezinu i kulturnu cjelinu. Srpsko pravoslavlje, novotokavska ijekavtina te pastoralno-patrijarhalna kultura dinarskog kruga, u kojoj je zadruna obitelj predstavljala osnovnu drutvenu zajednicu, elementi su koji su ih inili prepoznatljivim i razliitim u odnosu na okruenje. Povijesni ih izvori jo od 1530-ih i prvih vlakih uskakanja na habsburko podruje nazivaju i Raanima ili Srbima (Rasciani sive Serviani). Dvoimeno ili troimeno oznaivanje vlakopravoslavne populacije odralo se kroz cijelo 16. i 17. stoljee, tako da se i u jednoj ispravi cara Lepolda I. iz 1700. govori o vlakom ili rakom narodu (Valachicae seu Rascianae gentis). 64 Tek e opsenija kulturnopovijesna istraivanja morati utvrditi u kojoj se mjeri radi o istoznanicama, a u kojoj je mjeri rije o distinktivnoj semiotici. 65 U svakom sluaju, srpsko-rake atribucije jasno upuuju na vezanost vlakih pravoslavnih skupina za iri srpski predmoderni etnokulturni korpus. Vlake zajednice na hrvatskoj Tromei najveim dijelom potjeu iz hercegovake srpsko-vlake dijaspore, koja je u imperijalnom viegraniju imala poseban povijesni razvoj, razliit od svoga erskog izvorita. 66 Stoga i liko-krbavske
DI 2003b:29; HU:324, 328; Buri 1979:53) O uskokoj ulozi u povijesno-demografskom razvoju Kranjske vie pogledati u: JUNI, Stanislav, Uskoki nai predniki. u: Drevesa. Slovensko rodoslovno drutvo. III/1, Ljubljana, 1996., 15-22.; KNEEVI HOEVAR, Duka, Kri ni voda: potomci Uskokov ob slovensko-hrvaki meji. u: Razprave in gradivo. 45, Ljubljana, 2004., 126-143. SHK III:216. Ibid:175 Raka je postala sinonimom za Srbiju jo od 12. stoljea kada je Raka oblast postala jezgra oko koje se formirala srpska srednjovjekovna drava. Od tada mnogi susjedni narodi stoljeima su Srbe nazivali Raanima. Meutim, u ranonovovjekovnim izvorima primjetne su i neke semantike razlike. Dok je srpska atribucija gotovo u pravilu imala etnokonfesionalnu konotaciju (srpskopravoslavni narod), rako ime poprimilo je ire transkonfesionalno znaenje, te se ponekad odnosilo i na neke katolike zajednice, primjerice Bunjevce. Krajiki tip je uz erski glavni predstavnik dinarske etnografske cjeline unutar srpskog etnikog korpusa. Dok se erski tip razvio iz hercegovakocrnogorskih tribalnih struktura (matian u istonoj Hercegovini proirio se preko Starog Vlaha po istonoj Bosni, zapadnoj Srbiji i umadiji), krajiki izvire iz hercegovake dijaspore . Taj tip je u ranonovovjekovnim zapadnim krajinama dobio konaan povijesni oblik (Bosanska i Hrvatska krajina, krajine u Dalmaciji, Slavonska vojna krajina i osmanski serhat u Slavoniji ili tzv. Mala Vlaka).

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

63 64 65

66

35

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

pravoslavne Vlahe moemo smatrati svojevrsnom krajinskom etnijom ili subetnijom, tj. jednim od mnogoslojnih i mnogocentrinih aspekata koji su oblikovali predmodernu srpsku etniku zajednicu. Najznaajniju vlaku skupinu inila je povratnika populacija koja je po izbijanju Velikog bekog (ili Morejskog) rata, u razdoblju od 1684. do 1689., izbjegla iz osmanske Like na susjedni habsburki i mletaki teritorij, da bi se od 1690., spontano ili organizirano, poela vraati u stari, od Turaka osloboeni zaviaj. 67 Veinu korenikih, bunikih i kuljanskih Vlaha inili su tako povratnici koji su nekoliko godina bili smjeteni u privremenim zbjegovima u Primorskoj krajini. Te e zajednice traiti i dobiti od krajikih vlasti tzv. konfirmacijsko pismo. Njime su im bile potvrene njihove ranije zemlje i mee seoskih atara (npr. u kolovozu 1690. knezovi Jovan Drakuli i Milin Lali za Korenicu, te knez Vujasin Mileusni za iroku Kulu). Veina pak vlakog stanovnitva u naseljima pod Velebitom, u Graacu, Raduu, Metku, Poitelju i Divoselu potjee od povratnika s mletakog podruja u sjevernoj Dalmaciji. S vlakim povratnicima u Graac 1690. nakratko je dola i mletaka vlast, a 1695. u seobi iz Dalmacije na podruje Metka s narodom dolazi i dabro-bosanski mitropolit (vladika) Atanasije Ljubojevi. Osim povratnika, Liku i Krbavu tada naseljavaju druge vlake skupine. Zbog uvoenja desetine i drugih nameta, i druge su vlake (morlake) obitelji od 1690. naputale mletako podruje u Dalmaciji i prelazile u Liku pod habsburku vlast. Nakon to su u lipnju 1699. hrvatske krajike ete Mleanima preotele Zvonigrad, u sastav liko-krbavskog stanovnitva ule su i neke obitelji iz skupine Vlaha Bjelajaca. 68 Bili su naseljeni preteno u Zrmanji i Popini. Meu novim doseljenicima bilo je mnogo onih koji su dolazili iz vlakih sela s podruja Karlovakog generalata (Brinje, Brlog, Dabar, Plaki, Vili). Pojedine obitelji Vlaha Usoraca ili Viliana prikljuile su se korenikim Vlasima i naselile po krbavskim selima (meu njima i usorska glavarska obitelj Mandi koja je dobila posjede u Joanima). U popisu iz 1712. spominje se i jedna posebna, posve mala skupina tzv. Starovlaha. Radilo se ukupno o deset obitelji (po jedna u Buniu i Mogoriu i osam u Graacu), od kojih je njih devet
67 Na temelju izvora u kojima je tono navedeno mjesto porijekla raseljenih Vlaha moe se ustvrditi da se iz Like i Krbave samo u godini 1685. preselilo u Mletaku Dalmaciju najmanje 1.687 vlakih obitelji, a u Karlovaki generalat 531 obitelj. (DABI, 2000:121) Rije je o vlakoj skupini koja je 1692. iz Bjelaja u Bosni uskoila na mletako podruje, naselivi Plavno, Zrmanju, Paene, Mokro Polje i Oton. Bilo ih je ukupno oko 5.000, od kojih 1.300 sposobnih za oruje, a predvodili su ih knezovi Pavle uri, Nikola Piri i Todor Zori. (DESNICA, Boko, Istorija kotarskih uskoka. Sv. II, Beograd, 1951., 285-287)

68

35

bilo u statusu bezemljaa. Kaser pretpostavlja da je rije o doseljenicima iz kadiluka Stari Vlah u Srbiji, koji su sudjelovali u velikoj seobi 1690., ali se nisu pridruili iseljencima u junu Ugarsku nego su otili u Liku. 69

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

Predmoderne etnije u lici i krbavi prema popisu iz 1712./1714.

Svi popisi stanovnitva, i modernog i predmoderng razdoblja, imaju isti cilj registrirati promjene u nekoj populaciji. Ranonovovjekovni cenzusi poput mletakih anagrafa, osmanskih deftera, habsburkih vojnokrajikih konskripcija, hrvatsko-slavonskih urbara takoer su nastali iz istih potreba za fiskalnom i vojnom evidencijom, tj. u svrhu prikupljanja poreza i vojnog novaenja. To je odlika i popisa zemalja i ljudi u Lici i Krbavi iz 1712./1714. (Conscriptio terrenorum et hominum beeder graffschaften Lika vnd Corbavia). Popis je nastao u povodu prikljuenja podruja Like i Krbave kao posebnog distrikta (velika kapetanija) Karlovakom generalatu 1712. godine, kako bi se dobio to bolji uvid u vojni i agrarni potencijal te novoustrojene vojnokrajike oblasti. U tom smislu utvrivanje broja naseljenih obitelji, njihovih zemljinih posjeda i broj raspoloivih vojnosposobnih mukaraca (pukari) bili su osnovni motiv konskripcije. Povjerenstvo na elu s likim velikim kapetanom grofom Raimundom von Attemisom i povjerenikom J. F. Edlerom zu Lebeneggom bilo je ovlateno za provedbu popisa, koji je realiziran u veoma kratkom roku od 40 dana (Povjerenstvo je poelo s radom 20. rujna u Korenici, a posao je zavrilo, vjerojatno 30. listopada u Novom).70 Budui da je podruje Smiljana tek 1713. izdvojeno iz sastava Grada Karlobaga i prikljueno velikoj kapetaniji Lici i Krbavi, za to je podruje dodatno proveden popis u srpnju 1714. Rezultati popisa iz 1712. sastoje se od dva dijela (detaljni i sumarni iskazi), te su ujedno jedini tako opiran sauvani vojnokrajiki popis.71 Popis je prije svega dragocjen izvor za istraivanje drutvene, ekonomske i demografske povijesti Like i Krbave u drugoj polovici 17. i poetkom 18. stoljea. Bogat raznim podacima, posebno je znaajan izvor za istraivanje povijesti obitelji, kao i za mikrohistorijska, antroponimijska,
69 70 71 KASER 2003: 21. Ibid:14. Detaljni rezultati popisa sauvani su pukim sluajem. Popis je vjerojatno zaboravljen pri prijenosu arhivske grae 1846. iz Graza u Be ime je izbjegao kartiranje. Danas se nalazi pod signaturom 1712-X-268 u fondu Miscelanea unutranjoaustrijske Dvorske komore u Zemaljskom arhivu u Grazu. (Ibid:14) Zahvaljujui trudu kolega Karla Kasera, Hannesa Granditsa, Siefrieda Grubera, Drage Roksandia i Sanje Lazanin, popis je obraen i objavljen 2003. u nakladi SKD Prosvjeta iz Zagreba.

35

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

toponimijska i openito onomastika istraivanja. Popis Smiljana i Bruana sa svojom se sumarnom strukturom podosta razlikuje od onog iz 1712. (ne navodi se zemljini posjed, navode se samo imena kuedomaina). Meutim, za povijesnodemografska istraivanja to je jednako vrijedan izvor. Metodoloki pristupi, problemi i ogranienja protostatistikog censuza. Popis Like i Krbave iz 1712./14. vaan je izvor i za prouavanje etninosti. Ipak, namee se pitanje koliko je jedan protostatistiki cenzus iz 18. stoljea vjerodostojan i pouzdan kad je u pitanju istraivanje etnike strukture i etninosti openito. U to vrijeme podaci o etnikom porijeklu ili materinskom jeziku popisanika, nisu postojali niti su bili relevantni. U sreditu zanimanja bili su, kao to je istaknuto, vojni potencijal i zemljini posjed, tj. socioreligijski i vojnoekonomski populacijski aspekti. U popisu 1712./14. postoji nekoliko razliitih kriterija podjele stanovnitva, iz kojih se tek posredno moe prepoznati i njihov etniki sadraj. Prvi i najvaniji kriterij jest podjela prema konfesionalnoj pripadnosti. Stanovnitvo se dijelilo na katolike (Chatolici, Catholiken, Rmisch Catholischen) i pravoslavce (Schismatische Wallachen, Walachi, Wolochi). Prema imovinsko-pravnim razlikama postojala je podjela na posjednike zemlje i bezemljae (prezzemlaken). S obzirom na drutvenu hijerarhiju i sociostatusne razlike, stanovitvo se dijelilo na asnike i starjeinske (glavarske) obitelji i puk, dok su pripadnici sveenikog stalea redovito dolazili iz asniko-starjeinskih obitelji. Konano, u zavrnom izvjeu ovlatenog Povjerenstva od 7. svibnja 1713. na vie mjesta stanovnitvo se promatra i kao jedna cjelina, kao krajiki narod (grniz Vollkh, grniz Soldaten). To se moe tumaiti i kao prva naznaka usmjeravanja identiteta prema vojno-pokrajinskoj pripadnosti. Etnike se atribucije u popisu rijetko susreu i obino se ne koriste u smislu etnike identifikacije. Najee se pojavljuje vlako ime ali primarno kao etnokonfesionalna oznaka (Walachi, Wolochi, Wallachen, Vlasi, Stari Vlasi, u jednom sluaju i Murlaken). Rije je o istoznanici za izmatike, tj. pravoslavni kranin. Bunjevaki etnik (Bunieuacz) spominje se samo jedanput, i to u Lovincu.72 Etnonim Kranjac javlja se tri puta, kao nadimak ili prezime osoba koje su konvertirale s katolianstva na pravoslavlje.73 Za stanovitog Marka Kranjca u Mekinjaru popisiva izriito kae: Marko Kragnaz Ein Chatolischer vorhin vnd nun
72 U Lovincu je upisan kao bezemlja Vid Modrich Bunieuacz doseljenik iz ugarja, starinom Krmpoanin (dossal od Sugria iz Kernpota). (PLK, 264). Bezemljai Marko Kranjac u Mekinjaru i Grgo Kranjac u Zrmanji-Popini, te Jurica Kranjac u Joanima.

360

73

aber Woloch.74 I hrvatsko se ime vrlo rijetko pojavljuje, a izjednaeno je s pojmom katolik, npr. kod katolikih stanovnika Mutilia (Croatisch oder Catholischen) i Ribnika (Crobath Catholische).75 Oito je da se na temelju dostupnih podataka koje nam prua popis, tek posredno moe rekonstruirati etnika slika liko-krbavskog stanovnitva. Metodoloki reeno, potrebna je interdisciplinarna analiza konfesionalnih, socijalnih, demografskih i antroponimijskih struktura. Dok je detekcija srpskopravoslavne vlake populacije jednostavna, jer se provodi prema konfesionalnoj podjeli koja je u popisu dosljedno iskazana, etniko razgranienje unutar katolike populacije zahtijeva detaljnija sociodemografska i povijesnoantroponimijska istraivanja. Povjerenstvo koje je provelo popis dralo se strogo konfesionalnih kriterija, pa su u skladu s time zabiljeene samo dvije skupine stanovnitva katolici i Vlasi. Popisivai su pod pojmom Vlasi (Valachi) podrazumijevali pravoslavne krane, dok su pod zajednikim pojmom katolik obuhvatili razliite katolike etnokulturne grupacije koje se tada susreu na liko-krbavskom prostoru. Ta injenica dovoljno govori o velikom vojnokrajikih vlasti da steknu toan uvid u konfesionalnu sliku toga geostrateki iznimno vanog i osjetljivog habsburkg posjeda, koji se uklinio izmeu mletakog i osmanskog teritorija. Vanost vjerskog jasno je vidljiva i iz zavrnog izvjea ovlatenog Povjerenstva iz 1713., kojim se unutranjoaustrijsko Dvorsko ratno vijee u Grazu izvjeuje o obavljenom popisu. Tri, od ukupno dvanaest toaka toga izvjea sadravaju upute i obavijesti koje se izravno tiu konfesionalnih pitanja.76 Tablica 2 prikazuje konfesionalno stanje u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14.:

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

74 75 76

PLK:162. Ibid:188, 332. Tako se u etvrtoj toki predlae da se naselja imaju organizirati prema konfesionalnom kriteriju, odnosno da se zbog vee sigurnosti i mira, odijele izmatiki Vlasi s jedne te katolici i katoliki pokrtenici s druge strane. U sedmoj se toki Povjerenstvo obvezuje da e voditi rauna o interesima Katolike crkve, to ukljuuje i pitanje materijalnoga poloaja katolikog sveenstva, dok se u devetoj toki uputa navodi da bi budui naseljenici u Lici i Krbavi trebali ponajprije biti katolici. (PLK:383, 385387) Realizacija devete toke slijedila je vrlo brzo, ve 1715. naseljavanjem anka u Bunikoj kapetaniji. Komesar Lebeneg usprkos protivljenju nekih krajikih asnika, naselio je anak katolikim obiteljima iz Pazarita i Kaluerovca, kako bi osnaio katoliki element u buniko-korenikom kraju, koji je do tada bio gotovo u cijelosti naseljen pravoslavnim vlakim stanovnitvom. Katolika upa u anku utemeljena je 1719. godine. (SHK III:307).

361

Tablica 3. Stanovnitvo prema konfesijskoj pripadnosti u kapetanijama Like i Krbave

Kapetanija Bilaj

Srpskopravoslavni (Vlasi) 453 70 % 99 % 96 % 56 % 100 % 20 % 45 % 82 % 69 % 86 % 100 % 100 % 71 %

Rimokatolici 188 55 65 1.255 2 3.248 1.625 414 205 524 7.611 30 % 1% 4% 44 % 80 % 55 % 18 % 31 % 14 % -

Buni Graac Lovinac Medak Novi Perui Podlapac Ribnik Udbina Vrebac Zvonigrad
ukupno

3.749
1.894

1.663 741 842


902

1.964 504 3.244


1.466

1.620
19.042

29 %

Gledajui prostorno, zapadna Lika je bila preteno katolika s dvije vee srpskopravoslavne enklave kod Peruia i Smiljana. Istona i juna Lika bila je veinski srpskopravoslavna, a od nekoliko katolikih enklava, demografski i prostorno najznaajnija je bila u Lovincu. Krbava je bila gotovo sva srpskopravoslavna, osim triju manjih katolikih enklava na Udbini, u Mutiliu i Podlapcu.77 Iz popisa je oito da se tek djelomino mogla provesti uputa Povjerenstva o separaciji naselja prema konfesionalnoj osnovi. Meutim, jednako je vidljivo da je konfesionalna podjela dosljedno provedena na razini zaselaka. Naime, sva mijeana naselja strukturirana su prema vjerski organiziranim zaseocima. Tako je na podruju Peruia srpskopravoslavna manjina bila koncentrirana u Klenovcu i
77 Homogena srpskopravoslavna naselja bila su: Barlete-Ostrvica, Divoselo, Ploa, Poitelj, Radu, Vrebac i Popina u Lici, te Bruvno, Joane, Mazin, Mekinjar, Peani, Pia, Srednjagora i Visu na Krbavi. U Metku, i Mogoriu bila je tek po jedna katolika obitelj. Homogena katolika naselja bila su: Bilaj, Bruane, Budak, Kaluerovac, Mualuk, Novi, Pazarite i Ribnik u Lici te Podlapac na Krbavi. Mijeana, veinski pravoslavna naselja bila su: Korenica (133 spr. i 6 rkt. kua), Buni (169 spr. i 5 rkt.), Mutili (31 spr. i 25 rkt. kua), Komi (34 spr.i 5 rkt. kua) na Krbavi te Graac (188 spr. i 8 rkt. kua) i iroka Kula (57 spr. i 4 rkt. kue) u Lici. Mijeana, veinski katolika naselja bila su: Perui (126 rkt. i 21 spr.), Smiljan (103 rkt.i 17 spr. kua), Lovinac (113 rkt. i 35 spr. kua) u Lici te Udbina na Krbavi (47 rkt. i 22 spr. kue).

362

Studencima,78 a na podruju Smiljana u Selitu, Ljutai i Bogdaniu.79 U Lovincu je srpskopravoslavna manjina bila grupirana u Rasoji i Smokriu. 80 Na Udbini katolici su naselili jezgru nekadanjeg muslimanskog naselja (na brigu), dok su Podudbinu naselile obje konfesije. Slinu situaciju zatiemo i u susjednom Mutiliu. Katolikih 25 obitelji (17 hrvatskih i 8 kranjskih) naseljeno je u sreditu sela, dok je srpskopravoslavna veina (31 kua) naselila sve okolne zaseoke, ukljuujui Ondi, koji je tada potpadao pod selo Mutili. 81 U Graacu je 1712. postojala mala katolika (bunjevaka) enklava od etiri kue u Guduri kod tikade. 82 Iz popisa se moe iitati i crkvena organizacija. Katolikih upa na liko-krbavskom prostoru bilo je tada ukupno osam (Perui, Pazarite, Smiljan, Novi, Ribnik,

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

78

79

80

81

82

U Peruiu je prema popisu iz 1696. bilo 10 kua starih krana (veteres christiani) koji se u drugom rukopisu nazivaju izmaticima. U popisu iz 1712. vlakih kua bilo je 13 (Bogunovii, Borii, Brujii, Glumiii, Javorine, dvije kue Kokotovia, Lemii, Lonarevii, Nenadii, Opaii, takii i Uzelci). Rije je o autohtonom stanovitvu koje je ondje ivjelo i za osmanskog vladanja. Slino je bilo na kosinjskom podruju koje je, premda dio osmanske Like, bilo je prikljueno Primorskoj kapetaniji. Srpskopravoslavni starosjedioci iz osmanskog razdoblja ivjeli su uglavnom u Lipovu Polju, Zamrtenu, Kosinj-mostu (Zamost), Mlakvi i Kru, dok su se katoliki doseljenici iz okolice Ogulina i gornjeg Pokuplja naselili u Donjem i Gornjem Kosinju, Rudinci, Bakovcu, Podjelaru, Ruji, Sunju i kosinjskom Ribniku. U lovinakoj Rasoji razvio se velik zaselak Vlaha Gnjatovia, koji su prema predaji doselili iz Biliana kod Obrovca, a 1712. bilo je ukupno tri obitelji (Sava, Trifun, Ilija). U Smokriu e srpskopravoslavna enklava najveim dijelom nestati, zbog iseljavanja ili zbog konverzija na katolianstvo (npr. 1712. Mrkobradi i Pejnovii upisani su kao izmatiki Vlasi, a stoljee poslije ve su bili katolici). Jedini preitak predstavljao je pravoslavni zaselak Ronevii, koji je poslije prikljuen selu Vaganu, tako da je prema Frasu 1835. Smokri ve bilo isto katoliko selo s 50 kua i 387 stanovnika. (FRAS 1988:151) Ipak tragovi (vlakoga) prisustva sauvali su se u smokrikoj mikrotoponimiji (npr. Dukia Kraj, Pejnovka, Ristii, Savaa). I naselja krbavske Podlapae bila su konfesionalno strukturirana. Sredinji i juni dio pripadao je katolikom Podlapcu (Jagodnje, Budak, Bretane), dok je sjeverni dio Podlapae bio u sastavu pravoslavnog sela Piaa (Svrakovo Selo, Vukmirovia Brdo, Manita Draga). Broj katolika na podruju Graaca znatno e se poveati tek 1782. doseljavanjem veeg broja prebjega iz Mletake Dalmacije pod vodstvom sveenika Vincenta (Vicka) ubelia iz Imotskog. Tada se u Graac i okolicu (Grab, Vuipolje, Malovan, Duboki Dol) doseljavaju udine, ubelii, Dragievii, Ivanii, Javorovii i Tiljci. Vanu ulogu u uvrivanju katolikog elementa u Graacu u 18. stoljeu imala je poznata bunjevaka krajika obitelj Kneevi. Graac je nastojanjem kapetana Jure Kneevia dobio katoliku crkvu sv. Jurja (neto prije 1740.), za vrijeme Martina Kneevia postaje upom (1751.), a zalaganjem Antuna Kneevia useljava se vei broj katolika tijekom 1782. Ta e vojnokrajika plemika obitelj (na molbu Vinka Kneevia) 1802. dobiti bivi pavlinski posjed u trigovi i Svetoj Heleni u Meimurju, u zamjenu za posjede u Graacu i Lici koje im je vojni erar oduzeo, te e zauvijek napustiti i Graac i Liku.

363

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

Lovinac, Podlapac i Udbina). 83 upnici su te 1712. godine bili: Juraj Smoli (Pazarite), imun Zduni (Smiljan), Petar Butkovi (Novi), Matija Tomii (Ribnik), Damjan Zduni u narodnoj predaji poznatiji kao pop Zduna (Lovinac), te Vincent Marini (Udbina). Za Perui i Podlapac nisu navedena imena sveenika. 84 U popisu su zabiljeena i 22 izmatika sveenika. 85 Mnogi od njih potjecali su iz uglednih vlakih glavarskih obitelji, a ivjeli su sa svojim srodnicima u velikim zadrunim obiteljima (npr. pop Nikola Kneevi iz Bunia bio je starjeina zadruge od 36 lanova). 86 Iz popisa proizlazi da su pravoslavni sveenici u prosjeku posjedovali vie zemlje od svojih katolikih kolega. 87 Najvie zemlje posjedovao je protoprezbiter Jovan Kneevi, koji je u Raduu drao 36, 3 jutara zemlje (livada i oranica), od kojih je deset jutara bilo zemljite dobiveno za slubu. 88 Rezidencija vladike Atanasija Ljubojevia (Vallachisch bischoff ) nalazila se u staroj turskoj Kozliinoj kuli u Medku, jer je jo 1696. pod pritiskom senjskog biskupa i komorskih vlasti morao zaustaviti gradnju novog vladiinog dvora. 89 Medak je bio vana toka na
83 Katolike crkve su podizane na mjestima gdje su prije bile damije. Peruika damija je tako preureena u crkvu koja je posveena sv. Kriu, a svojim je imenom trebala simbolizirati pobjedu nad islamskim polumjesecom. upe u Peruiu, Pazaritu, Novom i Ribniku osnovane su ve 1690., u Podlapcu 1702., u Lovincu 1704. a na Udbini 1706. (BURI 2002:127-143) U Peruiu su od 1694. djelovali misionari, kapucini Marin Senjanin i Izidor Brinjanin (Holjevac) i tu su osnovali privremeni hospicij. Iz jednog pisma popa Marka Mesia saznajemo da je Perui 1706. imao svojega plovana. U Podlapcu je 1733. godine upnik bio Ivan Matani. (BOGOVI 2003: 39, 97; BURI 2002:142) Prema navodima biskupa Brajkovia iz 1700. u Lici i Krbavi, ukljuujui Kosinj, bilo je ukupno 19 izmatikih parohija (Kosinj, iroka Kula, Ostrvica, Poitelj, Vrebac, Mogori, Medak, Radu, Graac, Zrmanja, Bruvno, Kurjak, Mekinjar, Pia, Joane, te po dvije parohije na podruju Bunia i Korenice). (SHK III:190-191) U popsiu 1712. zabiljeeni su sljedei pravoslavni sveenici: Radia Bastaja (Mekinjar), Antonije Cvjetianin (iroka Kula), Mirko Egi (Joani), Mihajlo Ili (Mogori), Simo Galovi (iroka Kula), prezbiter Jovan Kneevi (Radu), Vukain Kosanovi (Visu), Trifun Kovaevi (Graac), Marko Krneta (Bruvno), Marko Krtini (Bruvno), Sava Luki (Divoselo), Simon Mitrovi (Mazin), Mihajlo Novakovi (Zrmanja-Popina), Jovo Osmokruh (Zrmanja-Popina), Ilija Pavlica (Ploa), Ivan Pavlica (Komi), Radojica Polovina (Barlete-Ostrvica), ? Popovac (Pia), Radia Prica (Korenica), Stanoje Prica (Korenica), Simeon Pupovac (Buni), Jovan Radakovi (Mogori) i Radivoj Radakovi (Mogori i Vrebac). PLK:117. KASER 2003:40. Ibid; PLK:274. PLK:342. Obrambeno-rezidencijske objekte osmanske krajike elite (aga, begova i kapetana), tzv. turske kule, poslije 1689. preuzela je nova habsburka krajika elita. Iz popisa 1712. saznajemo da je Senkovia-kulu na lijevoj obali Novice (sredite dananjeg Gospia), posjedovao novljanski sindik Ivan Sensowsky. Glumac-aginu kulu u Mutiliu drao je porkulab Dubravac. Halaginu kulu u Divoselu zauzeo je porkulab Ognjen Obradovi, dok je Kozliinu kulu u Metku zaposjeo vladika Ljubojevi. (PLK:

84

85

86 87 88 89

364

konfesionalnoj karti Karlovakoga generalata. Ondje je od 1695. do 1712. bila rezidencija vladike, a potom i rezidencija likog protoprezbitera.90 Bilo je i nekoliko sluajeva vjerskih konverzija, ali samo kad su u pitanju bili prelasci s katolianstva na pravoslavlje. Ukupno je zabiljeeno devet takvih sluajeva.91 Na mogue konverzije upuuju neka vlaka prezimena koja su po podrijetlu zapadnokranske provenijencije, npr: Jerkovi (Graac, Divoselo, Srednja Gora), Jurasovi (Medak), Marinkovi (Mekinjar, Visu, Divoselo), Mihovilovi (Peani). Premda popisivai nisu biljeili prelaske s pravoslavlja na katolianstvo, pozornom analizom i takvi se sluajevi mogu prepoznati.92 Povijesna antroponimija kao izvor za istraivanje etninosti u Lici i Krbavi. Kae se da su prezimena pokretni spomenici, odraz kulturnih utjecaja i proimanja, drutvenih procesa i migracijskih kretanja. Onomastika, a
177, 311 320, 342) Takoer je poznato da je tursku kulu u Vraniku zaposjeo kapetan Stojan Kovaevi, a Delalia-kulu u Buniu kapetan Dobrivoj Kneevi. Prema svemu sudei Kalinia-kula u Raduu kao i Zduniakula u Lovincu potjeu iz osmanskog razdoblja, ali su poslije dograivane i dobile imena po novim vlasnicima (Zdunia-kulu preuredio je 1744. pop Damjan Zduni i u nju naselio svoje sinovce i njihove obitelji koji su doli iz Novog. Tako je utemeljena grana lovinakih Zdunia). U Medku je djelovala prva srpska klerikalna kola u Lici koju je 1752. osnovao vladika Danilo Jaki. Parohijska crkva sv. Jovana Pretee posveena je 1724. Ostatke Kozliine kule, u kojoj je neko bio vladiin dvor, a poslije i kola, narod zove dvorina. Danas joj se jedva razaznaju temelji. (RADEKA:305) Najvie konvertita bilo je u Buniu, gdje su na pravoslavlje preli Anton Stankovi (14 lanova) te bezemljai Mijat taki (3 lana), Paval Dei (9 lanova) i neki Mikula. U Mekinjaru je to uinio bezemlja Marko Kranjac (6 lanova). Njegovo prezime Kranjac zapravo je etnokonfesionalni nadimak, koji je taj konvertit dobio od pravoslavnih susjeda. Isti sluaj koverzije bio je i s bezemljaem Antonom Mikuleviem (3 lana) u Korenici. Za bezemljaa Matu Jandrijevia iz Ploe, popisiva je zabiljeio: Mate Jandrijevi, inae roen kao katolik, doao je iz Generalata jo u ratno vrijeme... kasnije je pak postao Vlah te se u Ploi oenio s Vlahinjom. Ima 26 godina, kod sebe ima brau Tomu Marka, Toma je takoer postao Vlah, ima 20 godina...(PLK:272). injenica da su konvertiti u pravilu bili bezemljai, dovoljno govori o motivima prelaska u novu vjeru. U potrazi za zemljom i egzistencijom, pojedinci su bili spremni doseliti se u inovjernu sredinu i asimilirati se s njom. Prienjenje u vlako domainstvo (domazetstvo) bilo je izgleda jedan od najeih naina konverzije. U Podlapcu je zabiljeen netipian katolik Novak Opai, dok su u susjednom Piau i Mekinjaru njegovi prezimenjaci bili Vlasi, tj. pravoslavci. Jednak je sluaj s Dujmom Pejnoviem (5 lanova) u Smiljanu. Ime kuedomaina upuuje na katolika, za razliku od ostalih smiljanskih Pejnovia, koji su bili Vlasi, tj. srpskopravoslavne konfesije. Spomenuti Dujam moda je pripadao prvom narataju katolikih (bunjevakih) Pejnovia u Smiljanu, iji se ogranak poslije snano razvio (o smiljanskim Pejnoviima, pravoslavnim i katolikim, vie pogledati u zaviajnim monografijama: TOMLJENOVI, Ana, Smiljan i okolica (Bruane, Trnovac, Buim). Meridijani, Zagreb-Smiljan, 2003.; UZELAC, Duan, Smiljan. Rodno mesto Nikole Tesle. Biblioteka Hronike sela br. 32, Beograd, 2006.).

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

90

91

92

365

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

time i antroponimijska graa, vaan su izvor podataka o porijeklu stanovnitva. Upuuju na etnike struje, odnosno na zastupljenost, rairenost i smjerove prostiranja neke zajednice. Povijesna antroponimija stoga moe biti od velike pomoi u etnokulturnim istraivanjima, dakako, uz sve svoje metodoloke slabosti i nedostatke.93 Povijesno-antroponimijsko istraivanje etnikih struktura moe biti pouzdano samo ako izvori (razni popisi, matine knjige i sl.) kontinuirano prate odreeno stanovnitvo na odreenom podruju u duem vremenskom razdoblju. Prvi koji je prouavao povijesnu antroponimisku grau za Liku i Krbavu, ukljuujui onu iz popisa 1712./14., bio je Stjepan Pavii. Njegova poznata studija Seobe i naselja u Lici iz 1962., unato nekim nedostacima, i danas predstavlja golem znanstveni doprinos prouavanju predmodernih etnija na liko-krbavskom prostoru.94 Pavii je radio na sumarnim rezultatima popisa iz 1712., a antroponimijsku grau tumaio je prema Brajkovievu modelu peterostrukog naroda. Paviieve rezultate u cjelosti su preuzeli Karl Kaser i Dragutin Pavlievi u svojim drutvenopovijesnim istraivanjima Vojne krajine.95 Za istraivanje liko-krbavske antropomastike iznimno su vani i onomastiki radovi ivka Bjelanovia. U svojoj knjizi Onomastike teme, na temelju isprava iz 17. stoljea analizirao je vie od 700 prezimena na sjevernodalmatinskom prostoru (Bukovica i Ravni kotari). Bjelanovievo istraivanje znaajno je ponajprije sa stajalita kulturnojezinog dekodiranja vlako-bunjevakog prezimenskog korpusa, koji se u seobenim strujama proirio s obje strane Velebita.96 Vaan rad, posebno kad su u pitanju liki Kranjci, jest knjiga Antuna Buria o povijesnoj antroponimiji Gorskog kotara. U knjizi je autor prikazao 1.735 prezimena Gorskog kotara, i to od najstarijih datuma (1461.) do kraja 19. stoljea (1900.). Upozorio je na bogatstvo ne samo antroponimijskog nego i povijesnog naslijea Gorskog kotara i gornjeg Pokuplja.97 I Enver Ljubovi se u
93 Isti pristup sa zadrkom zagovara i Catherine Wendy Bracewell u istraivanju porijekla senjskih uskoka. O tome konkretno kae: Postoji iri i openitiji izvor podataka o podrijetlu uskoka: njihova imena. Uzimajui u obzir uestala kretanja narodnih masa u to vrijeme, kao i preobrazbe slavenskih imena uzrokovane njemakom ili talijanskom ortografijom (da ne spominjemo oite muke tajnika sueljenih s dugakim i nepoznatim stranim imenima), atribucijama zasnovanim na prezimenima nuno se mora prii s oprezom. Ipak, imena su jedan od malobrojnih naina za odgonetanje podrijetla uskoka. (BRACEWELL 1997: 56) PAVII 1962:5-330. KASER 1997. sv. I.; PAVLIEVI 1997:203-225. BJELANOVI, ivko. Onomastike teme. Hrvatska sveuilina naklada. Zagreb, 2007. BURI, Antun. Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj. Rijeka, 1979.

94 95 96

366

97

svojim publicistikim radovima o plemikim grbovima u Lici, Gackoj i Krbavi takoer dotaknuo tematike o porijeklu stanovnitva, rasprostranjenosti i seobama na irem likom prostoru.98 Pri obradi antroponimijskih podataka iz popisa 1712./14. nameu se dva glavna problema: problem deifiranja i problem identificiranja prezimena. Konskripcija je pisana njemakim, talijanskim i hrvatskim (akavskim) jezikom, prema pravilima njemake i talijanske ortografije. Mnoga su prezimena pogreno zapisana, to je posljedica grafijskih rjeenja, ali i nedovoljnog poznavanja jezika. Zbog toga se u popisu suoavamo s mnogim prezimenima koja su iskrivljena do neprepoznatljivosti.99 Uz velik trud, uspio sam deifrirati ukupno 1034 prezimenska oblika, dok ih 30-ak nije odgonetnuto. Od 1034 identificirana prezimena, njih 683 nalazimo i u Grujievu Plemenskom rjeniku Liko-krbavske upanije, koji je nastao prema podacima iz popisa stanovnitva 1910. Prema tome, do poetka 20. stoljea u Lici i Krbavi odralo se oko 64% prezimena koja su zabiljeena u popisu 1712./14. Do slinih podataka doao je i ivko Bjelanovi u svojim onomastikim studijama. Ustanovio je, naime, da danas u sjevernoj Dalmaciji postoji oko 60% prezimena zabiljeenih u ispravama iz 17. stoljea.100 I povran uvid u popis otkriva nam da prezimenjaki fond u Lici i Krbavi nije bio jedinstven. Tvorbena i znaenjska struktura liko-krbavskih antroponima pokazuju postojanje nekoliko korpusa prezimena koji se odlikuju posebnou. Ti se prezimenjaki korpusi najveim dijelom podudaraju s Brajkovievim vienjem peterosturkog naroda. U tom smislu moemo govoriti o postojanju turskih, kranjskih, hrvatskih i vlako-bunjevakih prezimena u Lici i Krbavi. Prezimena likih pokrtenika (Turaka) u velikom broju otkrivaju islamsko-orijentalne kulturne utjecaje.
98 Ljubovi esto nekritiki usvaja neke problematine tvrdnje, prije svega Ivana Bojniia, na ije se radove najvie i referira. (LJUBOVI, 2003). Koliko su danas vane teme koje se tiu identiteta pojedinca i grupe, obiteljskog porijekla, geneaologije i sl., pokazuje i veliko zanimanje ire javnosti za ta pitanja kao i mnotvo publicistikih radova nejednake kvalitete, koji zadnjih desetljea nastaju o toj temi. U tom smislu trebalo bi istaknuti radove Josipa Bogovia, Milana Divjaka, ure Jaria, Jure Karakaa, Milana Kranjevia, Stjepana Krpana, Jovana D. Pandia, Luke Paviia, Dane Rajevia, Hrvoja Salopeka, Ane Tomljenovi, Nikole Tominca, Duana Uzelca. 99 To se posebno odnosi na popisivaa koji je obilazio krbavska sela i koji je, izgleda kao roeni Nijemac, slabo ili nikako poznavao domae idiome. On je do neprepoznatljivosti promijenio uglavnom vlaka prezimena (npr. Teklik u Komiu nije Tekli nego Dikli, Terkolik u Mekinjaru je zapravo Trkulja, Breco u Visuu Prica, a Zvinitsanin je Cvjetianin, Tragots u Buniu je zapravo Draga, Seiz je Zec, Brasic je Prai itd.). 100 BJELANOVI 2007:159-217.

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

36

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

Ona ine dvije treine njihova ukupnog antroponimijskog fonda. Najee je rije o muslimanskim patronimicima (Alekovi, Ali, Alivojvodi, Amidi, Asanaji, Asi, Bei, Idrizagi, Kasumovi, Kurte, Musi, Seferagi, aban, eri itd.). Veina tih patronimika trajno se odrala, to svjedoi o iznimnoj snazi patrijarhalne tradicije, ali i crkvenoj praksi prema kojoj prezimena jedanput zapisana u matine knjige, ma koliko budila asocijacije suprotne katolikoj tradiciji, redovito postaju stalna, nepromjenljiva i nasljedna. Semantika pojedinih prezimena likih pokrtenika govori i o drutvenim ulogama njihovih nositelja u osmanskom razdoblju (Adija, Alivojvodi, Baliji, Bai, Domazetovi, Heimovi, Kula). Istodobno, druga otkrivaju svu dinamiku transkonfesionalnih konverzija (Jurii, Milkovi, Ojurovi, Tomaevi) i etnokulturnih interferencija, poput prezimena koja imaju vlaki korijen (Dukovac, Murgi, Obuina). Za antroponimiju likih Kranjaca ponajprije je karakteristino neoubiajeno mnogo prezimena nastalih prema zanimanjima (Klobuar, Kolar, Kova, Kovai, Levar, Malnar, Mlinari, Piljar, Pintar, najder, Tkalac, Volar, Zdelar, agar, ontar).101 Tako motivirana prezimena nastala su u uvjetima izrazite podjele rada i socioekonomskog raslojavanja, kada je neagrarna proizvodnja imala znaajnu ulogu. Stoga, teko je tu pojavu ne povezati s fenomenom kajara i koara, neagrarnim slojevima seljatva u Kranjskoj iji je broj u 16. i 17. stoljeu u kontinuiranom porastu.102 Kranjsko stanovnitvo je u Lici bilo na glasu kao vrlo vjeto u seoskim obrtima, a pojedina njihova sela specijalizirala su se u nekim obrtnikim djelatnostima, npr. stanovnici Kaluerovca u lonarstvu ili Kutereva u drvodjelstvu. Druga vana osobina kranjske antroponimije jest veliki udjel prezimena njemakog porijekla (op, Fink, Kajfe, Pirlin, Portner, Roman, najder, nerperger, pehar, taflin, tajduhar, timac, trk). Tome nije razlog samo njemako etniko porijeklo pojedinih njihovih nositelja (npr. Koevari), nego i opekulturne znaajke istonoalpskog, tj. srednjoeuropskog prostora, u kojemu je njemaki bio jezik prestia. Prezimena Kranjaca posebno su zanimljiva i zbog dijalektalnog proimanja kajkavtine
101 Primjerice, kod Bunjevaca nalazimo samo dva prezimena zanatske atribucije, Kovaevi i Samardija, (eventualno i Luli), dok ih kod likih pokrtenika uope nema. Rije je o svojevrsnom poluseljakom staleu ija su gospodarska podloga bila seoski obrti, promet (kirijatvo) i zarada u vezi s topioniarstvom i eksploatacijom ume. Poznati kranjski rodovi u Lici, poput opa, timaca i agara, u povijesnim se izvorima javljaju kao fuinari na zrinskim posjedima u Gorskom kotaru.

102

36

(ervar, Dela), akavtine (Malnar) i tokavtine (Crnkovi), kao i po etnicima (Arbanas, Hrvatin, Krbavac) to samo govori o snanim etnikim migracijskim strujama, proimanjima i mijeanjima u hrvatsko-kranjskom pograniju. Napokon, Kranjci imaju najmanji udjel prezimena na i; ona ine tek treinu prezimenikog fonda, to je dvostruko manje u odnosu prema drugim skupinama. Antroponimijska struktura predmodernog hrvatskog stanovnitva u Lici uva tragove jezinog i kulturnog naslijea kasnosrednjovjekovne Hrvatske. Te preitke prepoznajemo u arhainim akavskim oblicima nekih prezimena (Holjevac), ikavsko-ekavskom refleksu staroslavenskog jata (Belavi, Belobrk, Bianovi, Cvitkovi) te hrvatskim srednjovjekovnim etnicima (Mogorovi, Odori). Mnoga hrvatska prezimena na podruju izmeu Velebita i Kapele (i oko Kapele) veoma su stara. U izvorima se pojavljuju jo u 15. i prvoj polovici 16. stoljea (urbari, popisi tvravskih posada, sudski spisi i sl.), gotovo cijelo jedno stoljee prije Tridentskog koncila i uvoenja matinih knjiga. Hrvatska prezimena nalazimo i u popisima tvravskih posada u Pounju (npr. Biha, Krupa, Cazin), iji su se nositelji, nakon to su Osmanlije probili unsku obrambenu crtu, rasuli po ostatku Karlovakoga generalata. U ta stara prezimena ubrajamo: Banie, Blaanine, Brajkovie, Butkovie, Dubravie, Grgurie, Jelaie, Krizmanie, Krianie, Luketie, Malie, Mesie, Mudrovie, Novaie, Vukovie. Meutim, dinamini sociodemografski i etnokulturni procesi u 16. i 17. stoljeu i u hrvatskom se sluaju ogledaju u otvorenosti prema migrantskim antroponimijskim osobinama iz susjedstva, unutarnjoaustrijskog (Cindri, Kostelac), osmanskog (Karaka, Kolak, Murat), kao i sveprisutne dinarske i uskoke strukture (Boban, Dasovi, Rajkovi, Rupi, Perkovi, Serti, urilovi, uti). Antroponimijska struktura u vlakom i bunjevakom stanovnitvu pokazuje velike meusobne slinosti, pa se moe govoriti i o jedinstvenom prezimenskom sustavu. Zajednika pastoralna (dinarska) kultura, novotokavski idiom te drutvena i vojna uloga u krajinama, stvarali su u konanici ujednaene antroponimijske oblike. ak ni njihove meusobne vjerske razlike nisu dosljedno preslikane u prezimenski mozaik, jer se primjerice kod likih pravoslavnih Vlaha pojavljuju prezimena nedvojbeno katolike provenijencije (Jerkovi, Jurasovi, Marinkovi, Mihovilovi), kao to i kod Bunjevaca neka prezimena nose izrazito istonjaki predznak (Despot, Jovanovi). Popis iz 1712./14. otkriva i velik broj jednakih vlakih i bunjevakih prezimena, to je bio odraz njihova zajednikog vlakodinarskog sociokulturnog naslijea, ali i mnogih seoba, dodira, mijeanja,

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

36

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

preplitanja i konverzija.103 Posebnost vlako-bunjevakog antroponimijskog sustava ogleda se ponajprije u znaajnom udjelu (oko 20%) prezimena starobalkanskog (vlako-arbanakog) porijekla, to zorno svjedoi o kultrnopovijesnim slojevima i asimilacijsko-akulturacijskim procesima koji su se dogaali u dinarskom planinskom podruju jo od srednjeg vijeka. Mnoga od tih prezimena motivacijski su povezana sa starom stoarskom terminologijom, ili openito s prirodnim i sociokulturnim ambijentom vlakih stoara. U prvoj skupini su prezimena izvedena iz balkanskoromanskog jezinog naslijea, bilo s obzirom na tvorbenu osnovu ili na sufiksalne tvorbe104 Drugu skupinu ine prezimena koja potjeu iz jo starijeg, ilirsko-trakog etnojezinog sloja, kako prema imenskoj osnovi105 tako i prema arbanakim antroponimijskim sufiksima aj i eza.106 Osmanski kulturni utjecaj kojem su Vlasi i Bunjevci bili izloeni vie od dvaju stoljea, u antroponimiji je takoer vrlo prisutan i prepoznatljiv.107 Vlako-bunjevaki antroponimijski sklop ima jo neke osobitosti, npr. prezimena na sufiks as, te augmentativna prezimena na ina.108 Veoma veliki broj vlako103 Zajednika prezimena Vlaha i Bunjevaca 1712/14. bila su: Babi, Despot, Doen, Eror, Grubii, Ili, Ivanievi, Jandrijevi, Japuni, Jerkovi, Jovanovi, Kalanj, Kneevi, Komadina, Kovaevi, Markovi, Matijevi, Mileti, Milinkovi, Milkovi, Pejnovi, Radeti, Rogi, Sekuli, Serdar, Stani, Stankovi, Starevi, Suknaji, Tomii, Vlatkovi, Vukovi, Vukeli, Zori.

104 Bai, Bandi, Basari, Basta, Bruja, Bruji, Bobanovi, Bokuli, Bukarica, Buneta, Butorac, ubrilo, uturilo, upurdija, Dopua, Draa, Drakuli, Duki, Dusper, Dodan, Eror, Gaguli, Galac, Gali, Galovi, Gutea, Gredelj, Kecmanovi, Konti, Kordi, Krmpoti, Krneta, Kuljei, Labus, Macut, Mandari, Maodu, Mikuli, Orelj, Paen, Peut, Pezelj, Poua, Rabati, Radulovi, Sekuli, Sovilj, Sua, epa, kori, kundri, obat, taki, ulenti, uput, ute, Tarbuk, Varda, akula, eelj. 105 Balen, Balenovi, Baljak, Bulaji, Bulj, avi, Kalanj, Kalember, Kalini, Keki, Krikovi, Leka, Maleevi, Maljkovi, Pupovac, aki, egan, egota, iki, olaja, palj.

106 Bastaja, Bulaja, Mataija, Saraja, olaja, tj. izvedenice, Krnjaji, Lemaji, Ljevnaji, Mataji, Rapaji, Suknaji, Talaji, Ziraji) i eza (Mikez, Popeza odnosno Ivezi, Sekezovi). 107 Adi, Adija, Agbaba Balaban, Baan, Beli, anak, ankovi, ulum, urija, uruvija, Deli, Dogandija, ereti, Funduk, Harambai, Japuni, Karan, Karanovi, Korkut, Kuduz, Kulundija, Lali, Malbaa, Nevajdi, Sadak, Samardija, Sanader, Serdar, ajnovi, erbedija, Terzi.

30

108 Prezimena na as i augmentativna prezimena na ina karakteristina su za dinarski kulturni areal, gdje je bilo rasprostranjeno vlako stanovnitvo. Prezimena na as upuuju na neslavensko porijeklo (svi -asi su Vlasi), dok se augmentativna prezimena na ina tumae tekim stoarskim ivotom u planini. Takva prezimena jedinstvena su pojava u slavenskim prezimenima. (IMUNOVI 2006:129-130, 301) Prezimena navedenog tipa u popisu jesu: Maras, Paskas, Pekas, Vitas, odnosno Areina, Javorina, Komadina, Ljutina, Matovina, Olbina, Polovina, Rukavina, Stranjina.

bunjevakih prezimena izveden je iz korijena mil109, -rad110 i vuk.111 U patrijarhalnim uvjetima vlakih drutava, posebno je zanimljivo da su u vlakim i bunjevakim prezimenima matronimici ei nego u drugim skupinama.112 Konano, vlako-bunjevaki prezimenski sustav veoma je bogat ivopisnim, satirino-humoristinim prezimenima, izvedenim iz nadimaka koje su stvorili puka mata i duhovitost. Nema sumnje da su neka od njih kao nadimci i uvedeni u popis.113 Popis i etnika podjela prema dualnom modelu Vlasi Hrvati. Iz popisa 1712./14. proizlazi da je na liko-krbavskom prostoru ivjelo oko 87% stanovnitva koje je pripadalo vlakom drutvenom i kulturnopovijesnom naslijeu (prvoslavni i katoliki Vlasi, tj. Bunjevci). Vlasi su tako cijelom tom prostoru snano utisnuli svoj tradicijski dinarski peat, koji se ogledao u kulturi mrkog sukna i gusala, junakog deseterca i stoarsko-gortakog ojkanja. Njihova tvrda gortaka tokavtina (ijekavska i ikavska), postat e i simbol jezinoga identiteta Lika i Krbave.114 Udjel hrvatskog
109 110 111 Milanovi, Mileki, Mileti, Mileusni, Mili, Milijaevi, Milinkovi, Milinovi, Milkovi, Milojevi, Miloevi, Miljanovi, Miljevi, Umiljenovi. Radakovi, Radanovi, Radasovi, Radeka, Radeti, Radi, Radinovi, Radmanovi, Radosavi, Radoevi, Radovi, Radovanac, Radulovi. Vuini, Vukovi, Vujakovi, Vujani, Vujanovi, Vujatovi, Vuji, Vuji, Vujnovi, Vukadinovi, Vukanovi, Vukasovi, Vukainovi, Vukeli, Vuki, Vukmanovi, Vukmirovi, Vukobratovi, Vukojevi, Vukoti, Vukotin, Vukovi, Vukovoj, Vuksanovi, Vuki, Vuleti. Ani, Barievi, Bari, Bosi, Desi, Jeli, Jelini, Katalini, Kati, Klari, Mandi, Maras, Mareti, Margeti, Marii, Mari, Marijanovi, Marti, Mai, Rosandi, Rui, Zori. Kod Hrvata pojavljuju se etiri matronimska prezimena (Jeli, Magdi, Marui, Zorii), kod Kranjaca samo jedno (Roi), dok ih kod pokrtenika uope nema. Evo samo nekih: Banjeglav, Bjelobaba, Crnobrnja, Divjak, Dokozi, Jebibaba, Kozlica, Krivokua, Masnikosa, Mrkobrada, Mrkonja, Munimagarac, Osmokruh, Otrokapa, Poplaen, Poserina, Repac, Sikirica, Skorup, Studen, Surla, Suikruka, Suton, ibonja, Tepavac, Tojaga, Torbica, Travica, Trkulja, Trtica, Ugarak, Uljebrka, Variak, Vodogas, Vraalo, Zaklan, Zelenturovi, Zjajvuk, Zobenica. Srpski antropogeograf Jovan Cviji piui o likoj grupi kao jednoj od varijanti dinarskoga etnografskog tipa zapisao je: Kakvog je porekla ovo stanovnitvo? Meu dananjim likim stanovnitvom ima malo starinaca od pre 16. veka, i to poglavito meu katolicima akavskog dijalekta. Ogromnu veinu ine doseljenici iz Bosne i Hercegovine. Mnogi se od ovih poslednjih nazivaju Bunjevcima i kau, da su iz Hercegovine, od reke Bune. Ima i potomaka senjskih uskoka, koje su austrijske vlasti naselile naroito oko Otoca i Brinja, ali su i oni u Senj doli iz Bosne i Hercegovine. Ovo su pravi i isti Dinarci i poglavito Dinarci erskog varijeteta.(ist. M..) Poto se je staro stanovnitvo pred turskom najezdom iselilo u panonsku Hrvatsku i u Kranjsku, poelo je u 16. veku novo naseljavanje. Ono je nastavljeno za vreme turske vladavine (begovi su naselili kmetove, naroito pravoslavne Srbe iz Bosne) do 1689. godine, a nije prestalo ni docnije, za vreme austrijske vladavine u Lici. Ovi su dinarski ljudi doneli u Liku najistiji tokavski dijalekat. Zato nije udno, to se ovde, vie no igde u Hrvatskoj, uje onaj na zvuni dinarski jezik, bogat reima i frazama, i to se naie na priala i roene pripovedae. akavski dijalekat starog stanovnitva stalno se gubi. U Lici nema drugih

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

112

113

114

31

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

stanovnitva (starih krajinika i doseljenika iz vojnokrajikog zalea) jedva je prelazio 10%. I oni su sa sobom donjeli svoje kutlurne utjecaje (prije svega u tradicijskom graditeljstvu i obrtima), ali e se postupno sve vie stapati s prevladavajuim dinarskim kulturnim okruenjem. Posebno je to vidljivo u jeziku, gdje je vlaka tokavtina pokazala veliku asimilacijsku snagu.115 Svakako jedna od najuoljivijih kulturnih razlika izmeu vlakog i hrvatskog stanovnitva bila je u strukturi i veliini obitelji. Vlake (vlako-bunjevake) obitelji prosjeno su imale oko 11 lanova i preteno proiren, zadruni karakter (savez brae i njihovih obitelji). Hrvatske obitelji bile su preteno nuklearne (inokosne) i imale su prosjeno 7 lanova. Najbrojnije i najvitalnije obitelji dolazile su iz vlake (vlako-bunjevake) sredine (tablica 4). Meutim, ve iz popisa 1712./14. uoljiva je pojava da je neke vlake sociokulturne uzorke preuzimalo manjinsko hrvatsko (i kranjsko) stanovnitvo. U Pazaritu npr. obitelji nebunjevakog porijekla bile su ve znatno zahvaene akulturacijom u vlako-bunjevaki kulturni krug. To se najbolje vidi prema karakteru njihovih proirenih obitelji, modelu koji su preuzeli od bunjevakih susjeda.116 Tek nakon vojne regulacije sredinom 18. stoljea, model proirene obitelji obuhvatit e cijelu krajiku populaciju, ali ta tema prelazi okvire ovog rada.

predanja osim onih o Kosovu, o Kraljeviu Marku i o Nemanjiima, koje je donelo dinarsko stanovnitvo. (CVIJI 1987: 372). 115 Svi akavski i kajkavsko-akavski doseljenici u Lici i Krbavi bez iznimke e se tijekom 18. stoljea tokavizirati, a od njihovih starih idioma ostat e tek neznatni tragovi. Neto znatniji tragovi ostali su u govorima katolikog stanovnitva Kosinja i Podlapca, koje moemo okarakterizirati kao tokavske govore s akavskom osnovicom. Ti govori tipini su primjeri dinaminih meudijalekatskih dodira i mijeanja, koji su se dogaali u liko-krbavskom i irem vojnokrajikom prostoru. Tako je npr. domainstvo Mate Magdia (Hrvat) imalo 18, a Vicka Levara (Kranjac) 20 ukuana. Te su se obitelji zajedno s Bunjevcima naselile u Pazarite jo 1690. godine, te su nakon vie od dva desetljea zajednikoga ivota, samo jo svojom antroponimijom otkrivali nebunjevako porijeklo. U svakom drugom pogledu oni su ve postali Bunjevci. Slinu pojavu uoavamo i na Udbini. Veina tamonjih hrvatskih obitelji ivjela je u malim (nuklearnim) obiteljima, ali ne i domainstva desetnika Lovre Rajkovia (18 lanova) i desetnika Mike Sertia (12 lanova), koja su imala zadruan karakter. (PLK:345-346, 164-165).

116

32

Tablica 4. Najbrojnije obitelji (zadruge sa 30 i vie lanova) u popisu iz 1712./14.

Zadruga knez Nikola Rukavina Bevandi Anton Balenovi Dujam Kovaevi Ivan Devi Bogdan egan Luka Rukavina desetnik Radivoj uk Mijat Lemaji Juria Pavii Milanko Pejnovi Petar Serdar knez Sava Obradovi Luka Jari Radoslav Krtini desetnik Mirko Milju Jurica Matai pop Nikola Kneevi Ignjatije Radakovi Janko Banjeglav Toma Rapaji Radisav Duki Jure Heimovi Dragosav Ljepoanin Ostoja Vraar kapetan Vukelja Novakovi Raen Pupovac Marko Zubovi Biskup Basta Tadija Divjak knez Jovan Drakuli Vuk Eror Joveta Mai Medo Radakovi Petar Tomljenovi Petar Brkljaa Jakov Milanovi Vukadin Plea knez Mihajlo Pokrajac Bogoje Repac Mate Blaevi Ilija Brkljai Petar Krtini Radovan Nevajdi Radoje Ognjenovi Dragosav Radakovi Toma Sudarovi Anton Tomljenovi

lan. 56 54 50 46 46 43 41 40 40 40 40 39 38 38 38 37 36 36 35 35 34 34 34 34 33 33 33 32 32 32 32 32 32 32 31 31 31 31 31 30 30 30 30 30 30 30 30

Puk. 5 11 4 10 2 9 9 5 5 4 4 7 7 8 8 7 10 10 6 12 6 7 10 9 8 8 8 5 8 7 5 9 7 5 6 9 7 8 5 9 9 6 6 7 5 4 5

M.dj. 16 20 11 13 2 12 10 15 25 16 15 15 11 12 10 5 11 10 15 6 9 12 6 9 7 5 10 8 11 9 8 10 13 7 9 8 8 12 9 1 8 4 6 7 11 11

24

.l. 35 23 35 13 42 22 22 20 10 20 21 17 20 18 20 25 15 16 14 17 19 15 19 16 18 20 17 16 14 18 15 15 14 18 13 16 15 14 12 20 16 20 17 18 15 14

Mjesto Smiljan Pazarite Smiljan Smiljan Graac Pazarite Zrmanja-Popina Smiljan Smiljan Smiljan Smiljan Bruvno Zrmanja-Popina Bruvno Graac Lovinac Buni Joane Ploa Buni Graac Perui Medak Mekinjar Zrmanja-Popina Buni Graac Srednja Gora Bruvno Korenica Buni Joane Joane Bilaj Zrmanja-Popina Zrmanja-Popina Divoselo Radu Mekinjar Lovinac Smiljan Bruvno Korenica Korenica Bruvno Barlete-Ostrvica Smiljan

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

Tablica 5. Etnika struktura peterostrukog naroda u Lici i Krbavi 1712./14.

Popis i etnika podjela prema modelu peterostrukog naroda. Analizom i usporedbom podataka koji se odnose na konfesionalnu pripadnost, antroponimijsku grau, obiteljsku strukturu i drutvenu organizaciju, moe se iitati etnika slika i unutar modela peterostrukog naroda.117
Stanovnika 19.042 4.324 1.692 1.106 489 26.653 Kua 1.661 390 258 150 62 2.521 lanova dom. 11 11 7 7 8 udio 71% 16% 6% 4% 2%

Etnija Vlasi Bunjevci Kranjci Hrvati Turci Ukupno

Zanimljiva je i prostorna rasprostranjenost liko-krbavskih etnija. Srpskopravoslavni Vlasi inili su uvjerljivu, dvotreinsku veinu i bili su prisutni u svim dijelovima Like i Krbave (inili su veinu u 22, od ukupno 35 naselja). Apsolutnom veinom dominirali su u Krbavi, junoj Lici, Pozrmanju i sredinjim dijelovima Likog polja. Osjetljiv granini pojas prema osmanskoj Bosni i mletakoj Dalmaciji bio je najveim dijelom naseljen vlakim pravoslavnim stanovnitvom, to nije odgovaralo zapovjednicima u Karlovakom generatalu, a na to je upozorilo i Ovlateno popisno povjerenstvo (problem sigurnosti i lojalnosti). Glavna bunjevaka naselja (Pazarite, Smiljan, Lovinac i djelomice Novi) oslanjala su se na Velebit, to samo pokazuje koliko je ta planina imala vanu ulogu u njihovu ivotu. Hrvati su naselili nekadanja najvanija osmanska uporita u Lici
117 Poseban problem predstavlja mala katolika zajednica u Buniu, koja se tradicionalno ne svrstava ni u jednu od pet spomenutih etnija. Predaja zabiljeena u 19. stoljeu, prema kojoj su oni pokrenici, pouzdana je samo u sluaju obitelji Rasti. U svojim etnografskim zapisima o Lici i likim Bunjevcima, umirovljeni vojnokrajiki pukovnik Ivan Murgi o bunikim je katolicima zabiljeio: Ono malo Buniana, koji su katolici, neznade kojega su porekla; niti kau da su Bunjevci, niti Kranjci, neg samo; mi smo pokrenici. Pripoviedaju stari ljudi, da su predji Rastia, Metrovia, Jurasovia, kojih potomci i danas u Buniu ive, neko muhamedanci bili, kad su Hrvati Krbavu opet osvojili. (MURGI 1882/4:94) U Buniu je 1701. zabiljeno osam kua pokrtenih muslimana koji su ostali od staroga tvravskog naselja, ali do 1712. odrala se samo jedna obitelj Rastia. U Buniu su 1712. popisane etiri bezemljake katolike obitelji (Belavi, Glavanovi, Lenac, Stipanovi), kao i etiri obitelji koje su prele na pravoslavlje (Dei, Stankovi, taki). Prezimena bezemljakih obitelji upuuju na hrvatsku migracijsku struju iz Vinodola, odnosno Primorske i Hrvatske krajine, a njihov bezemljaki status iskljuuje mogunost da se radilo o pokrtenom muhamedanskom stanovnitvu. Buni je inae 1712. bio prostrano naselje organizirano u dvije vlake kneine i dvije pravoslavne parohije. Obuhvaao je, osim sredita mjesta (unter schloss, Mahalica, Taborite), i podruje Ljubova, alamunia, Dubokog, aira, Vedrog polja, Kovaice, Tuka, Kozjana, anka, Razdolja, Debelog Brda, Krbavice, Baljkue, Vujnove Glave i Trnavca. (PLK:91-131) Buniki Vlasi su poetkom 18. stoljea bili u sporu zbog mea s gotovo svim okolnim susjedima: Kuljanima, Peruianima i otokim Vilianima.

34

i Krbavi (Udbina, Podlapac, Ribnik, Perui, Novi) i zauzeli najvanije asnike dunosti. Kranjci su pratili hrvatsku migraciju i naseljavali se u istim mjestima gdje i Hrvati, s time to su veinu inili u Mualuku, Kaluerovcu i Bruanima. Najvie pokrtenika bilo je u Peruiu, dok ih je u Novom bilo znatno manje. Najsloeniju etniku strukturu imala su upravo najvea i najvanija naselja iz osmanskog razdoblja. Peterostruku strukturu imao je Perui, a etverostruku Udbina, Novi, Ribnik, Bilaj i Budak.
Mjesto Barlete-Ostrvica Bilaj Bruane Bruvno Budak Buni Divoselo Graac Joane Kaluerovac Komi Korenica Lovinac Mazin Medak Mekinjar Mogori Mualuk Mutili Novi Pazarite Peane Perui Pia Ploa Poitelj Podlapac Radu Ribnik Smiljan Srednja Gora iroka Kula Udbina Visu Vrebac * Zrmanja-Popina ukupno Vlasi 448 (37) Bunjevci Kranjci Hrvati Turci -

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine Tablica 6. Etnika struktura po naseljima 1712./14. (posjednici zemlje)

nepoznato -

ukupno 448 (37)

43 (4) 95 (15) 22 (4) 20 (2) 8 (1) 110 (30) 658 (44) 45 (4) 114 (13) 52 (8) 11 (2) 2.051 (148) 7 (1) 589 (53) 1.655 (153) 53 (4) 3 (1) 589 (46) 7 (1) 112 (18) 27 (5) 348 (30) 1 (1) 1.557 (116) 9 (1) 263 (26) 1.096 (88) 8 (1) 44 (6) 491 (40) 717 (68) 2 (1) 627 (59) 697 (63) 4 (1) 33 (4) 63 (8) 21 (2) 11 (3) 328 (31) 60 (8) 111 (17) 279 (37) 44 (7) 45 (7) 73 (9) - 1.004 (85) 94 (9) 58 (6) 142 (12) 159 (13) 157 (12) 91 (5) 108 (10) 394 (38) 602 (49) 499 (44) 505 (41) 35 (4) 127 (16) 247 (30) 786 (69) 84 (11) 57 (9) 45 (8) 11 (2) 208 (17) 1.312 (102) 16 (1) 407 (32) 634 (54) 5 (1) 23 (3) 175 (22) 81 (11) 47 (9) 218 (27) 611 (58) 746 (43) 1.203 (91) 17.695 (1.459) 4.238 (369) 1.043 (150) 1.039 (137) 527 (57)

180 (25) 118 (31) 658 (44) 15 (2) 237 (29) - 2.058 (149) 589 (53) - 1.711 (158) 589 (46) 146 (24) 349 (31) - 1.566 (110) - 1.411 (121) 491 (40) 719 (69) 627 (59) 701 (64) 128 (17) 499 (56) 10 (1) 451 (61) - 1.156 (100) 142 (12) 10 (2) 919 (80) 602 (49) 499 (44) 505 (41) 409 (50) 786 (69) 11 (2) 208 (32) - 1.536 (120) 407 (32) 662 (58) 521 (69) 611 (58) 746 (43) 26 (5) 1.203 (91) 24.568 (2.170)

* Podaci za Vrebac nisu sauvani u opirnom popisu.

Zbog toga su koriteni podaci iz ukupnog popisa, koje je obradio Stjepan Pavii. (PAVII 1962:215-216)

Tablica 7. Etnika struktura po naseljima 1712./14. (bezemljai)

Mjesto Vlasi Bunjevci Kranjci Barlete10 (2) -Ostrvica Bilaj 10 (2) Bruane i 4 (1) - 97 (18) Smiljan Bruvno 104 (17) Budak Buni 117 (21) Divoselo 21 (4) Graac 268 (35) 22 (3) Joane Kalue18 (3) rovac Komi 38 (4) 2 (1) 16 (3) Korenica 91 (17) 15 (3) Lovinac 65 (9) 25 (4) 37 (6) Mazin 33 (6) Medak Mekinjar 15 (3) Mogori 9 (2) Mualuk 6 (1) 36 (7) Mutili Novi 19 (3) 13 (3) Pazarite - 55 (10) 96 (14) Peane Perui 57 (8) 58 (11) 112 (23) Pia Ploa 22 (3) 6 (1) Poitelj Podlapac Radu 25 (5) Ribnik 5 (1) 9 (2) Srednja Gora 24 (4) iroka Kula 27 (3) Udbina Visu 22 (4) Vrebac Zrmanja363 (37) 2 (1) -Popina ukupno 1.315 (185) 215 (39) 464 (83)

Hrvati 12 (2) 26 (5) 9 (1) 11 (2) 29 (6) 4 (1) 23 (4) 11 (2) 123 (20)

Turci nepoznato 2 (1) 9 (2) 15 (3) 4 (1) 10 (2)

ukupno 10 (2) 12 (3) 117 (22) 104 (17) 143 (26) 21 (4) 290 (38) 27 (4) 56 (8) 125 (9) 165 (27) 33 (6) 15 (3) 9 (2) 46 (9) 55 (10) 162 (26) 374 (67) 28 (4) 25 (5) 14 (3) 24 (4) 27 (3) 22 (4) 365 (38)

257 (44)

11 (3)

28 (6) 2.277 (358)

36

Vlasi i Bunjevci dijelili su jednaku obiteljsku strukturu koja je bila proirena. Nuklearnih obitelji bilo je najvie kod bezemljaa, iji je udjel u Vlaha iznosio 11%, a u Bunjevaca 10%. Slinosti su postojale i u kneinskoj or-

ganizaciji koja je karakteristina za vlaka drutva.118 Uz knezove, vlako-bunjevaki starjeinski sloj inili su vojvode i serdari.119 Za Kranjce je karakteristian veliki udjel bezemljakih obitelji (36%), koje se uglavnom nee trajno odrati u Lici i Krbavi. Najvie nestalih prezimena prema Grujievom Plemenskom rjeniku otpada upravo na prezimena iz ove grupacije stanovnitva. Premda je 1712./14. udjel tradicijske (prednacionalne) hrvatske zajednice u Lici i Krbavi bio vrlo mali (oko 4%), socijalna im je struktura zato bila najrazvijenija. Hrvatsku etniju inili su: vojno plemstvo, obini krajinici (haramijske i husarske obitelji) te osloboeni kmetovi. Najodliniji njihov dio inilo je vojno plemstvo, koje je ve u starim krajinama obnaalo veinu niih zapovjednih funkcija. Ti su hrvatski koljenovii kao dio tzv. vojnikog plemstva (adeliche khriegsleithe), preuzeli najvei dio zapovjednih dunosti u Lici i Krbavi, te su zajedno s bunjevakom elitom, na neki nain predstavljali liko-krajiku aristokraciju. Njihov staleki poloaj te injenica da su u novoj steevini kao stari habsburki podanici predstavljali najpouzdaniji vojnopolitiki element, omoguili su im privilegirani poloaj u stjecanju asnikih dunosti, a time i nadprosjenu zastupljenost u asnikoj strukturi novosovnovane velike kapetanije Like i Krbave. Polovicu od 12 kapetanija u Lici i Krbavi 1712. drali su Hrvati koji su se doselili iz Primorske krajine, mahom iz Otoca i Brinja: Ivan Mesi mlai u Peruiu (doselio se iz Brinja), Pave Mudrovi u Ribniku (doselio se iz Otoca), Filip Bogdani u Metku (doselio se iz Otoca), Miho Boi u Graacu (doselio se iz Otoca), Ivan Mesi stariji na Udbini (doselio se iz Brinja) i Jure Holjevac u Podlapcu (doselio se iz Brinja). Hrvati su dali i petoricu porkulaba: Mate Orekovi u Kaluerovcu (doselio se iz Otoca, a nastanio u Peruiu), Vuk Mesi u Budaku (doselio se iz Brinja), Mate Niki u irokoj Kuli (doselio se iz Otoca), Mate Novai
118 Knezovi u Lici i Krbavi 1712./14. bili su: Jovan Drakuli (Korenica), Gajo Prica (Korenica), Dobrivoj Kneevi (Buni), ura Kovaevi (Buni), Mitar Budisavljevi (Peane), Matko Novakovi (Podlapac), Radojica Stani (Pia), Milosav Bosni (Mekinjar), Miho Cvitkovi (Mutili), Vuk Galovi (Mutili), Marko Kovaevi (Visu), Todor Kljaji (Srednjagora), Rado Lazi (Komi), Sava Obradovi (Bruvno), Petar Kovaevi (Mazin), Miko Jurii (Perui), Nikola Rukavina Bevandi (Smiljan), Jure Nagli (Bruane), Bogdan Mileusni (iroka Kula), Dragosav Petkovi (BarleteOstrovica), Revaine (Divoselo), ura Radoevi (Poitelj), Petar Acketa (Medak), Mihajlo Pokrajac (Radu), Narani (Vrebac), Bogdan Radakovi (Mogori), Ivan Orlovi (Ploa), Marko Ani (Lovinac), Radosav Surla (Graac), Vuen Bainovi (Zrmanja-Popina). Vojvoda Ivan Zduni (Novi), serdari Pana Rukavina (Perui) i Vuksan Mileusni (iroka Kula).

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

119

3

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

na Udbini (doselio se iz Otoca), te porkulab Dubravac u Mutiliu (doselio se iz Otoca). Tablica 8. asnikim dunostima
120

Tablica 8. Etnika struktura prema asnikim dunostima121

in kapetani porkulabi zastavnici

Vlasi 2 15 15

Bunjevci 3 4 5

Kranjci 1 -

Hrvati 6 5 -

Turci 1 2

Najbrojniji rodovi dolazili su iz vlake i bunjevake sredine. Radakovii su bili najbrojnije pleme u Lici i Krbavi, vie od 350 lanova u 21 obitelji.121 Prezime Uzelac bilo je najee, javlja se u 22 vlake obitelji sa 255 lanova.122 Najvitalniji rod bili su Rukavine, najugledniji bunjevaki rod u Lici. U 8 domainstava ivjela su ak 174 lana (21 do 22 lana po obitelji).123
120 Kapetani: Dobrivoj Kneevi (Buni), Jure Holjevac (Podlapac), Ivan Mesi stariji (Udbina), Ivan Mesi mlai (Perui), Nikola Rukavina Bevandi (Novi), Georg Portner (Bilaj), Pave Mudrovi (Ribnik), Filip Bogdani (Medak), Ivan Rukavina (Vrebac), Stojan Kovaevi (Lovinac), Miho Boi (Graac),Vukelja Novakovi (Zrmanja-Popina). Porkulabi: Ilija Funduk (Korenica), Predoje Zaklan (Buni), Ivan orak (Pia), Joveta Mandi (Joani), Milak Marinkovi (Mekinjar), Mate Novai (Udbina), Dubravi (Mutili), Mikula Cvjetianin (Visu), Medak Radakovi (Srednjagora), Mataji (Komi), Marko Krajina (Bruvno), Stoa Zori (Mazin), Janko Jurii (Perui), Mate Orekovi (Kaluerovac), Milo Starevi (Pazarite), Vuk Mesi (Budak), Mate Niki (iroka Kula), Vukadin Stankovi (Barlete-Ostrovica), Ognjen Obradovi (Divoselo), Vui Vitas (Poitelj), Vukadin Ljutina (Medak), Stipan Korica (Mogori), Petar Vrkljan (Lovinac), Jovan Doenovi (Graac), Petar Krmpoti (Zrmanja-Popina). Zastavnici: Radivoj Drakuli (Korenica), Vui Orli (Korenica), Mihajlo Smiljani (Pia), Sava Mandi (Joani), Vuk Potkonjak (Mekinjar), Mate Pezelj (Udbina), Mijat Vukmanovi (Komi), Grube Vojnovi (Mazin), Janko Krekovi (Perui), Medo Vrkljan (Pazarite), Dujam Kovaevi (Smiljan), Mate Zduni (Novi), Grga Sukizi (Budak), Mitar Mileusni (iroka Kula), Marko Savatovi (Barlete-Ostrovica), Vuk Potkonjak (Divoselo), Radasin Suknaji (Medak), Radivoj Vukovi (Mogori), Marko tuli (Ploa), Ivan Kovaevi (Lovinac), Stipan Sovilj (Graac), Vuk Pupovac (Zrmanja-Popina). 121 Radakovia je najvie bilo u Mogoriu, i to u 8 kua: knez Bogdan (15 lanova), Stanoje (19 lanova), Radeta (20 lanova), Filip (15 lanova), Dragi (7 lanova), Milanko (22 lanova), Radojica (9 lanova), pop Radivoj (13 lanova), te u Joanima 7 kua: Ignjatije (36 lanova), Raen (9 lanova), Radan (16 lanova), Sava (12 lanova), Medo (32 lana), Stanie i Nikole. U Graacu: Stanko (21 lan), u Divoselu: Marko (10 lanova); u Bruvnu: Dragosav (30 lanova), Vukovoj (27 lanova); u Mutiliu: Jovan (8 lanova); u Srednjoj Gori: porkulab Medak (20 lanova). 122 U Peruiu Jovan (18 lanova); u Metku Lazo (11 lanova), Mihajlo (21 lan), Radivoj (8 lanova), Pavle (2 lana); u Graacu Jovan (11 lanova); u Mekinjaru Milan (9 lanova), u Smiljanju Novak (20 lanova), Mijat (7 lanova), Dragi (9 lanova); u irokoj Kuli Miljen (9 lanova), Milanko (14 lanova), Umiljen (10 lanova), u Poitelju Petar (14 lanova), u Mutiliu Danilo (6 lanova), Janko (15 lanova), Vuk (15 lanova), Radan (9 lanova), Boo (10 lanova).

3

123 Rukavine su ivjele u Peruiu (4 kue), Pazaritu (2), Smiljanu (1) i Budaku (1). Nikola Rukavina Bevandi bio je knez i kapetan u Smiljanu, a njegova zadruga bila je tada najbrojnija u Lici (56 lanova).

Prezime Uzelac Radakovi Kovaevi Cvjetianin Drakuli Kora igi Basta Korica Krpan Mileusni Starevi Duki Mandi Prica Popovi timac egarac Kneevi iki Basari Brkljai ali Grbi Grguri Opai Pavii Pejnovi ari kori Tomljenovi

obitelji 22 21 19 15 15 14 14 13 13 13 13 13 12 12 12 11 11 11 10 10 9 9 9 9 9 9 9 9 9 9 9

Etnija Vlasi Vlasi Vlasi (15), Bunjevci (4) Vlasi Vlasi Vlasi Vlasi Vlasi Vlasi Bunjevci Vlasi Bunjevci (7), Vlasi (6) Vlasi Vlasi Vlasi Vlasi Kranjci Vlasi Vlasi (9), Bunjevci (1) Bunjevci Vlasi Bunjevci Vlasi Vlasi Hrvati Vlasi (8), Hrvati (1) Bunjevci Vlasi (8), Bunjevci (1) Bunjevci Vlasi Bunjevci

Tablica 9. Najbrojnija prezimena u Lici i Krbavi 1712./14.

Hrvatski i kranjski rodovi znatno su zaostajali za vlako-bunjevakim prosjecima. Sertii su bili najbrojniji hrvatski rod, u 5 domainstava ivjelo je ukupno 69 lanova.124 Grgurii su bili drugi po brojnosti, u 9 domainstava ivjelo ih je ukupno 54.125 Najbrojniji kranjski rod bili su timci, 88 lanova u 11 kua.126 Jurkovii su takoer bili jedan od brojnijih kranjskih rodova u Lici,
124 Sertii su bili uskoko-vlakog porijekla i primjer su hrvatske asimilacije. Prvi put se spominju u popisu senjske uskoke posade 1540. Poslije su preli u Brinje i obnaali nie asnike dunosti. Iz Brinja naseljavaju Krbavu krajem 17. stoljea. Prema popisu iz 1712. ivjeli su u Podlapcu (3 kue) i Udbini (2). 125 Grgurii su ivjeli u Kaluerovcu (3 kue), Mualuku (2), Peruiu (2), Ribniku (1) i Podlapcu (1). Doselili su se iz okolice Ogulina. 126 timci su ivjeli u Novom (3 kue), Peruiu (2), Ribniku (2) te po jedna kua u Budaku, Mualuku, Pazaritu i Bruanima. Porijeklom su iz Gorskog kotara. U 17. stoljeu nalazimo ih kao rudare (fuinare) u okolici Delnica (1649.) i u abru (1672.). Prezime je nastalo od germanizma timati (stimmen- ugaati, uskladiti), a nastavak ac upuuje na akavskotokavske jezine utjecaje u njihovu matinom zaviaju.

3

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

u 8 kua bila su ukupno 73 lana.127 Od pokrtenikih (turskih) rodova brojnou su se isticali Heimovii (42 lana u 2 kue), Juriii (33 lana u 6 kua) i Murgii (31 lan u 3 kue).

zakljuak

Polazei od recentnih teorijsko-metodolokih postulata, istraivanje povijesnih dimenizija etninosti na likokrbavskom, ali i irem vojnokrajikom prostoru Hrvatske, tj. na povijesnoj Tromei, trebalo bi se kretati unutar koncepcije kulturalne povijesti, kao to su konstruiranje zajednica i konstruiranje identiteta. U tom smislu, predmodernu etniju moemo definirati kao supralokalnu tradicijsku zajednicu koja podrazumijeva odreenu meusobnu identifikaciju svojih pripadnika, kao i percepciju onih izvan nje o postojanju te zajednice. Na temelju vie etnodiferencirajuih imbenika, poput religije, jezika, obiaja, teritorija, tipa drutva i sl., a koji su imali kljuno znaenje u odreivanju i razlikovanju pojedine etnije, u prvi plan izbijaju tri modela etnike klasifikacije na prostorima Like i Krbave krajem 17. i poetkom 18. stoljea: a) prema konfesionalnim obiljejima; b) prema sociokulturnom nasljeu, tj. prema prevladavajuem nainu ivota, obiajima, tradiciji te gospodarskoj orijentaciji; i c) podjela koju bi mnogli nazvati tradicionalnom, a koja predstavlja kombinaciju prva dva modela ukljuujui jo jezino-dijalektalne i prostorno-politike znaajke. Konfesionalna kultura reducirala je identitete na dualnoj osnovi (rimokatolika-srpskopravoslavna), pri emu je pojava etnokonfesionalizma bila naroito prisutna na prostorima pod jurisdikcijom Peke patrijarije, odnosno Srpske crkve. Podjela prema sociokulturnim obiljejima razlikovala je takoer dvije skupine stanovnitva: Vlahe i Hrvate, tj. nositelje dinarske patrijarhalno-pastoralne kulture i militarizirane agrarne kulture na granici, iju su jezgru inile starosjedilake hrvatske
127 Jurkovii su bili nastanjeni u Peruiu (4 kue), Kaluerovcu (3) i Budaku (1). Jurkovii su pripadali hrvatskoj podgrupi kranjskih doseljenika. Ovo prezime nalazimo jo 1486. u Modrukom urbaru (Grgur Jurkovi u selu etrtinjaci), kao i 1549. meu podanicima na vlastelinstvu Brubno (Ivan Jurkovi). (HU:16, 56) Modruki Jurkovii su se poslije 1494., nakon to je opustoen cijeli Modruki kraj, poeli iseljavati u Kranjsku. Osim u Kostelu (urbar iz 1570.), spominju se na vlastelinstvima Poljane 1576. (selo Dolnji Radenci) i Metlika 1593. (selo Draii). (Kos 1991:270, 392, 401, 406) Krajem 16. stoljea pojedini su se ogranci poeli vraati u Hrvatsku, naseljavajui vlastelinstva Brod-Moravice i Ozalj (Vrhovci, Orljakovo), a 1650. zatiemo ih i na podruju Bosiljeva. Spominju se 1641. u suiji Delnicama (vjerojatno u selu Lokvama). Stog e podruja u velikom broju iseljavati u Liku od 1694. (HU:241, 280, 312)

30

strukture. Tradicionalna podjela ili podjela odozdo razlikovala je pet predmodenih etnija na liko-krbavskom prostoru: Hrvate, Bunjevce, Turke, Kranjce i Vlahe. Na osnovi podataka iz popisa Like i Krbave 1712./14. nastojalo se ustanoviti brojnost i raspored predmodernih etnija prema svim navedenim modelima razlikovanja. Premda su se popisivai drali strogo konfesionalnih kriterija, pa su primjereno tome zabiljeene samo dvije skupine: katolici i vlasi, analiza socijalnih, demografskih i antroponimijskih struktura pokazuje da je etnika slika bila sloenija i vieslojna. U tom smislu, moe se uvjetno govoriti o postojanju tzv. peterostrukog naroda kako su to percipirali i neki suvremenici. Meutim, daljnja analiza pokazuje da ta struktura nije bila konana, jer je i ona imala svoje slojeve. Tako se moe govoriti i o postojanju skupina ili svojevrsnih subetnija (npr. Kranjci njemakog, hrvatskog i uskoko-vlakog porijekla). To je bila posljedica dinaminih i turbulentnih etnokulturnih i sociodemografskih procesa koji su se dogaali u graninim drutvima i kulturama na povijesnoj Tromei izmeu 16. i 18. stoljea. Podaci iz popisa Like i Krbave 1712./14. pokazuju takoer da je vlaka, odnosno vlako-bunjevaka etnokulturna grupacija demografski dominirala u liko-krbavskom prostoru, te je u velikoj mjeri oblikovala liki sociokulturni krajolik, a time i liki zaviajni identitet.

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

izVori i literatura:
ADAMEK, J. (1980), Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljea. Zagreb. ANDERSON, B. (1990), Nacija zamiljena zajednica. Razmatranja o porijeklu i irenju nacionalizma. Zagreb. BERTOA, M. (2006), U znaku plurala, viebrojni i vieslojni identiteti istarski. u: Identitet Istre. Ishodita i perspektive. Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, 15-32, Zagreb. BJELANOVI, . (2007), Onomastike teme. Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb. BOGOVI, M. (1991), Takozvani Glaviniev opis Like i Krbave iz 1696. godine. u: Croatica Christiana Periodica. Br. XV/27, 117128, Zagreb. BOGOVI, M. (2000), Drava i crkva u srpskom pravoslavlju. u: Dijalog povjesniara-istoriara 1. 75-92., Zagreb. BOGOVI, M. (2003), Senjsko-modruka ili Krbavska biskupija. Izvjea biskupa Svetoj stolici (1602.-1919.). Monumenta Croatica Vaticana. Zagreb. BORAK, S. (2002), Dalmacija, Lika i Gorski kotar u starim srpskim zapisima i natpisima. Novi Sad.

31

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

32

BRACEWELL, C. W. (1997), Senjski uskoci. Piratstvo, razbojnitvo i sveti rat na Jadraunu u esnaestom stoljeu. Barbat, Zagreb. BURI, A. (1979), Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj. Goranska prezimena kroz povijest. Rijeka. BURI, J. (2002), Biskupije Senjska i Modruka u XVIII. stoljeu. Dravni arhiv u Gospiu, Kranska sadanjost, Gospi-Zagreb. BURKE, P. (1991), Junaci, nitkovi i lude. Narodna kultura predindustrijske Evrope. kolska knjiga, Zagreb. BURKE, P. (2006), to je kulturalna povijest? Antibarbarus, Zagreb. CLIFORD, J. (1988), The predicament of culture: Twentieth-century ethography, literature, and art. Harvard University Press. CVIJI, J. (1987), Balkansko poluostrvo. Beograd. DABI, V. (2000), Vojna krajina. Karlovaki generalat (1530-1746). Beograd. DENKINS, R. (2001), Etnicitet u novom kljuu argumenti i ispitivanja. Beograd. FRAS, F. J. (1988), Topografija Karlovake vojne krajine. Like upe, Gospi. GAVRILOVI, S. (1993), Iz istorije Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XV-XIX vek). Filip Vinji, Beograd. GROSS, M. (1996), Suvremena historiografija. Korijeni, postignua, traganja. Novi Liber Zagreb. GRUJI, R. (1917): Plemenski rjenik Liko-krbavske upanije. u: Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena. br. 21, Zagreb. HERAK, E. (1991), Razliiti sociohistorijski tipovi etninosti u: Migracijske teme. VII/3-4, 335-363, Zagreb. HERAK, E. (1998): Leksikon migracijskog i etnikog nazivlja. Institut za migracije i narodnosti, kolska knjiga, Zagreb. HERAK, E. (1999), Etninost u prolosti u Etninost i povijest. 2535., Zagreb. HOBSBAWN, E. J. (1993), Nacije i nacionalizam. Program, mit, stvarnost. Zagreb. HOLJEVAC, . (2006), Vojna krajina u hrvatskom identitetu u: Marijana Marinovi (ur.). Povijesno naslijee i nacionalni identitet. Zavod za kolstvo Republike Hrvatske, Zagreb, 101-111. HU: Hrvatski urbari (1894), sabrao i protumaio Radoslav Lopai, sv. I, Zagreb. KASER, K. (1997), Slobodan seljak i vojnik. Povojaenje agrarnog drutva u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1535.-1881.). sv. I., Naprijed, Zagreb. KASER, K. (2003), Uvod u: Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljini posjed i etninost u jugozapadnoj Hrvatskoj. SKD Prosvjeta, 9-22., Zagreb. KOS, D. (1991), Urbarji za Belo krajino in umberk (15.-18. stoletje). I-II, SAZU, Ljubljana. LAZANIN, S. (2002), Slika Drugog i pismo o Sebi. Josip Rabatta (1661.-1731.) o Hrvatskoj i sebi. Magistarski rad Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu.

LOPAI, R. (1888), Dva hrvatska junaka Marko Mesi i Luka Ibriimovi. Matica hrvatska, Zagreb. LOVRI, I. (1948), Biljeke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i ivot Stanislava Soivice. Zagreb. LJUBOVI, E. (2003), Grbovi plemstva Like, Gacke i Krbave. Megrad, Zagreb. MIJATOVI, A. (1974), Uskoci i krajinici. Narodni junaci u pjesmi i povijesti. kolska knjiga, Zagreb. MIRDITA, Z. (2004), Vlasi u historiografiji. Hrvatski institut za povijest, Zagreb. MOAANIN, F. (1986), Kranjci u Lici u: Etnoloka tribina. 9, 7-10, Zagreb. MURGI, I. (1882), Uspomene na Gornju Krajinu s osobitim obzirom na Bunjevce u: Vienac, zababi i pouci. God. XIV/4, Zagreb. PAVII, S. (1962), Seobe i naselja u Lici u: Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena. knj. 41, 5-330, Zagreb. PAVII, S. (1966), Raseljenje starosjedilaca i doseljenje Bunjevaca u senjski kraj u: Senjski zbornik. br. 2, 310-378, Senj. PAVLIEVI, D. (1997), O puanstvu Krbave, Like i Gacke s posebnim osvrtom na Bunjevce. u: Krbavska bitka i njezine posljedice. Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 203-225. PLK: Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljini posjed i etninost u jugozapadnoj Hrvatskoj (2003), priredili: Karl Kaser i suradnici, SKD Prosvjeta, Zagreb. PUTINJA, F. STREF FENAR, . (1997), Teorije o etnicitetu. Beograd. RADEKA, M. (1975), Gornja Krajina ili Karlovako vladianstvo. Lika, Krbava, Gacka, Kapelsko, Kordun i Banija. Zagreb. ROKSANDI, D. (1991), Srpska i hrvatska povijest i Nova historija. Stvarnost, Zagreb. ROKSANDI, D. (2003), Tripelx Confinium. Ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500.-1800. Barbat, Zagreb. ROKSANDI, D. (2003b), O popisu umberakih uskoka iz 1551. godine u: Etnos, konfesija, tolerancija. 25-53., SKD Prosvjeta, Zagreb. SHK: Spomenici Hrvatske krajine. II (1885), III (1889), skupio i uredio Radoslav Lopai, Zagreb. STROHAL, R. (1993), Uz Lujzinsku cestu. Rijeka. ARI, M. (2008), Bunjevci u ranome novom vijeku: postanak i razvoj jedne predmoderne etnije u: ivjeti na Krivom Putu. Sv. I, 15-43, FF press, Zagreb. IMUNOVI, P. (2006), Hrvatska prezimena. 3 izd., Zagreb. VALENTI, M. (1992), O etnikom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba u: asopis za suvremenu povijest. Br. 24, 1-21., Zagreb. VALVASOR, J. W. (1877-1879. / 1689.), Die Ehre des Herzogthums Krain, sv. I-IV, Laibach.

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

33

Marko ARI Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

PREDMODERNE ETNIJE U LICI I KRBAVI PREMA POPISU IZ 1712./14.


Kljune rijei: predmoderne etnije, Lika i Krbava, popis 1712./14. U radu se problematizira sloena i vieslojna predmoderna etnika struktura na prostorima Like i Krbave krajem 17. i poetkom 18. stoljea. Teorijski se propituje i analizira fenomen etninosti u predmodernom razdoblju kroz pet temeljnih pretpostavki koje konstruiraju i artikuliraju kolektivne, pa tako i etnike identitete. Na temelju objavljenog protostatistikog popisa ljudi i dobara grofovije Like i Krbave iz 1712./14., te relevantne historiografske grae, analiziraju se tri modela etnike podjele: prema konfesijskim obiljejima, prema socioklturnom nasljeu i tradicionalna podjela tzv. peterostrukog naroda. U analizi etnikih struktura posebno se istie povijesna antroponimija kao izvor za istraivanje etninosti.

PRE-MODERN ETHNIC GROUPS IN LIKA AND KRBAVA ACCORDING TO THE 1712/14 CENSUS
Keywords: pre-modern ethnic groups, Lika and Krbava, the 1712/14 census. The subject of this paper is a complex and multi-layered pre-modern ethnic structure in the area of Lika and Krbava at the end of the 17th and the beginning of the 18th century. The phenomenon of ethnicity in the pre-modern period is theoretically questioned and analysed through five basic conditions for the construction and articulation of collective, and therefore also ethnic identities. Based on the published proto-statistical 1712/14 census of people and property of the Lika and Krbava County, and relevant historiographical materials, the paper analyses three models of ethnic classification: the one based on the regional characteristics, the one based on the socio-cultural heritage and the traditional classification of the so-called fivefold nation (a heterogeneous nation composed of 5 pre-modern ethnic groups). The analysis of ethnic structures puts special emphases on the historical anthroponymy as a source for researching ethnicity.

34