MALA KNJINICA MATICE HRVATSKE KOLO VL - SVEZAK 31.

Dr. RUDOLF HORVAT

LIKA I KRBAVA
POVIJESNE SLIKE, CRTICE I BILJEKE SVEZAK II. POSEBNI DIO TISAK TIPOGRAFIJE" D. D., ZAGREB ZAGREB 1941 IZDANJE MATICE HRVATSKE SADRAJ 1. Selo Borievac 2. Brinje 3. Brlog na rijeci Gacki 4. Dabar kod Otoca 5. Gospi g. 1834. 6. kole u Gospiu 7. Vodovod u Gospiu 8. Izbori nar. zastupnika u Gospiu 9. Graac 10. Jezerane 11. Komi u Krbavi 12. Kompolje kod Otoca 13. Korenica 14. Kosinj gornji i donji 15. Lapac gornji donji 16. Lee kod Otoca 17. Lovinac 18. Selo Medak 19. Novi kod Gospia 20. Trgovite Otoac 21. Izbori narodnih zastupnika u Otocu 22. Pazarite gornje i donje 23. Perui 24. Izbori narodnih zastupnika u Peruiu 25. upa u Peruiu g. 1768. 26. Liko Petrovoselo 27. Plitvika jezera
1

28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38.

Poitelj u Lici Selo Priboj Selo Prozor Nekadanje crkve u Ribniku Selo Sinac Grko-istona crkva u irokoj Kuli Udbina Selo Vrhovine Selo Zavalje Buna u Bruvnu i Lovincu g. 1751. Odakle potjee ime Kapela za goru Gvozd?

III. BILJEKE 1. Gospi 2. Raji grad 3. Planina Pljeivica 4. Selo Mekinjar 5. Grad Zubar 6. Tvra Farkai 7. Rijeka Klokot 8. Selo Kvarte 9. Kaluerovac 10. Selo eljava 11. Cesarov kamen 12. Bobinevo selo 13. Selo Kurjak 14. Selo Podlapac 15. Selo Sveti Rok 16. Ruevine Zvonigrada 17. Bilaj kod Gospia 18. Selo Bruane 19. iroka Kula 20. Novoselo kod Gospia 21. Liki Osik 22. Mualuk 23. Selo Palanka 24. Selo Velika Popina 25. Vodovod u Klapovici 26. Selo Stajnica 27. Selo Kripolje 28. Selo Bjelopolje 29. Vodovod u Korenici 30. Grko-istona crkva u Gospiu 31. Crkva u Smiljanu 32. Rimokatolika crkva u Buniu 33. Kania kod Gospia 34. Smiljan 35. Jezero kod vice
2

36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48.

Selo Krivin Put upna crkva u Lovincu Poljepanje rimok. crkve u Buniu Obnova upne crkve u Peruiu Potok Riica Selo Riice Selo Vrebac Poplava u Krbavi Liko Petrovo selo Gospi Izvor rijeke Une Novi most kod Kosinja Javni bunari i vodospreme II. POSEBNI DIO 1. SELO BORIEVAC

Na putu iz Donjega Lapca u bosansku varoicu Kulen-Vakuf nalazi se ovee katoliko selo Borievac. Tu se nastanie Hrvati iz Lovinca, kad je taj kraj mirom u Svitovu (g. 1791.) otkinut od tadanje turske Bosne i pripojen hrvatskoj Krajini. Hrvati su g. 1801. u Borievcu sagradili crkvu roenja blaene djevice Marije. Tu je g. 1807. osnovana i posebna rimokatolika upa, pod koju spadaju svi rimokatolici iz Borievca, Brotnje, Orahovca, Srba, te iz Gornjega i Donjega Lapca. Turci su g. 1809. spalili cijelo selo Borievac. Tom je prigodom izgorjela i upna crkva bi. djevice Marije, koja radi siromatva tamonjih itelja nije bila posve obnovljena jo ni g. 1834. U samom selu Borievcu uredila je Vojna Krajina carinski ured, koji se zvao Modragreda. Tu se plaala carina (tridesetina) za robu, koja je u Krajinu uvaana iz Turske. Blizu Borievca uredila je Vojna Krajina ratel, koji se zvao Lisijak. Tu se vodila trgovina izmeu Turaka i graniara. Radi toga je krajika uprava oko ratela Lisijaka podigla utvrde i u nje stavila svoje ereane (orunike), da sprijee boj, koji bi mogao planuti, kada se zavade turski i graniarski trgovci. Ipak je takav boj nastao 10. travnja 1830., kada su na ratel Lisijak udarili brojni Turci. Tom se prigodom tako odlikovao ereanski basa Opai, da ga je krajika uprava za nagradu promaknula na ast zastavnika (Fhnricha). Blizu ratela Lisijaka postojao je ardak Alumovac, gdje su g. 1834. bile ruevine katolike kapele. Na nekoj uzvisini kod Borievca podigla je krajika uprava posebnu zgradu, koja je sluila kao kontumac. Tu bi neko vrijeme bili zadravani putnici iz Bosne, ako je ondje bila kuga, da je ne prenesu u Hrvatsku. Iz te zgrade pruao se krasan pogled na tursku Hrvatsku, gdje se vidio KulenVakuf, kue turskoga kapetana Kulenovia i dvorac Ostrovica, koji su Turci zauzeli g. 1521. U predjelu Calati bila se 22. srpnja 1737. krvava bitka izmeu Turaka i graniara. Tu pogiboe brojni graniari, meu njima: pukovnik Raunach,
3

kapetan Vuk Mesi i Nikola Novai. Rane je dopao i pukovnik Franjo pl. Top, koga su prenijeli u Udbinu, gdje je i umro, a pokopae ga u Gospiu. Na samoj granici kod Borievca vide se ostaci sruenoga turskoga dvorca, koje narod zove Miljenova gradina. Borievac je g. 1834. brojio 43 kue s 510 itelja, a godine 1857. imao je 708 itelja, koji stanovahu u 51 kui. Svi itelji bijahu rimokatolici, izuzev 21 g. 1834. i 44 g. 1857., koji pripadahu grko-istonoj parohiji u Dobromselu. Prigodom popisa 31. prosinca 1910. imao je Borievac 450 stanovnika, od toga 438 rimokatolike, a 12 grkoistone vjeroispovijesti. U Borievcu je g. 1875. osnovana puka kola. Cijela je porezna opina Borievac g. 1910. brojila 1239 itelja. 2. BRINJE Brinje se nalazi na glasovitoj Jozefinskoj cesti, koja vodi iz Karlovca u Senj. Ta je cesta graena g. 1776. do 1779., a ime je dobila po caru i kralju Josipu II. Ali Senj je ve u srednjem vijeku bio s Hrvatskom spojen cestom, koja je vodila iz Senja preko Vratnika, Brinja i planine Kapele u Modru kod Ogulina. Na toj cesti bijae Brinje vana postaja, koja se spominje u listini od g. 1408. U Brinju je od starine gospodovala obitelj knezova Frankopana. Prvi se spominje Bartol Frankopan, koji je u Brinju stanovao g. 1343. Bartol je imao dva sina: Stjepana i Ana (Ivana), s kojima je u Brinju 21. veljae 1358. izdao neku ispravu. Kad je umro Bartol Frankopan, razdijelie njegovi sinovi oevinu tako, da je An dobio Brinje, a Stjepan Modru. An se pridruio poslanicima, koji su poli u Francesku, da mladoj hrvatskoj i ugarskoj kraljici Mariji dovedu orleanskoga vojvodu Ludovika za mua. Ovi se poslanici sastadoe 15. lipnja 1385. u Brinju. Anov sin Nikola Frankopan, koji se oenio Dorom, kerkom palatina Nikole, kneza Gorjanskoga, redovito je sa svojom suprugom boravio u Brinju. ini se, da je upravo Nikola Frankopan podigao tvru iznad varoi brinjske. Ta se tvra zove Sokol ili Sokolac, a prvi put se spominje g. 1411. U tvri je sagraena kapela, koja se do danas prilino sauvala. Profesor uro Szabo opisuje tu kapelu ovako: Tlocrt joj je naskroz nepravilan. Kapela ima tri sprata. Srednji je sprat prava kapela; rebra, okvir vrata, kruite prozora i doprozornici izvedeni su neobinom pomnjom, a sve upuuje na kasnije gotsko doba. I donja je prostorija svoena, strijelnica pokazuje, da se i tu pomiljalo na obranu, dok je gornji sprat s oveim otvorima udeen lih za obranu. Sva je kapela graena od kamena. Izvana je u znatnoj visini kordonski vijenac oko cijele graevine, a rubovi su njeni napose pojaani. U svem je ta kapela jedinstven spomenik graditeljstva, napose graditeljstva Frankopana. Tomu opisu dodajem, da se u toj kapeli grada Sokola nalaze grbovi knezova Frankopana i Gorjanskih. Po tom nasluujem, da su kapelu gradili Nikola Frankapan i njegova ena Dora Gorjanski. Nikola je Frankopan svoga najstarijega sina Ana g. 1411. zaruio s Katarinom, kerkom vojvode Ivana Nelipia. Zaruke se obavie upravo u gradu Sokolcu iznad Brinja. Tu je u studenomu g. 1412. boravio car i kralj Sigismund kao gost Nikole Frankopana. Sigismund je volio Nikolu, koga je g. 1426. imenovao banom Hrvatske i Dalmacije. Nikola je banovao sve do svoje smrti, koja ga je snala 26. lipnja 1432. Brojni sinovi njegovi podijelie
4

bogatu oevinu g. 1449. Tom je prigodom Brinje (varo i tvra Sokol) zapalo Nikolina sina Bartola, koji je umro oko g. 1458. Bartolovo tijelo sahranie u crkvi sv. Marije, koja je jo i danas upna crkva u Brinju. Bartol je ostavio kerku Doru i dva sina: Ana i Nikolu. Dora se udala za krbavskoga kneza Karla, a braa njena podijelie oevinu tako, da je An dobio Brinje, a Nikola grad Trac na rijeci Korani. Tada su redovnici Augustinci imali u Brinju svoj samostan i crkvu sv. Marije. Tomu je samostanu knez An Frankopan g. 1476. darovao neke zemlje uz uvjet, da prior i redovnici itaju mise za pokojne knezove Frankopane kod rtvenika sv. Bartola, koji rtvenik stoji usred crkve sv. Marije nad grobom Anova oca Bartola. Augustinski samostan u Brinju spominje takoer isprava, kojom g. 1489. o. Petar, prior samostana sv. Marije, potvruje, da je Martin Bolkovac v pomo krova te iste crikve (sv. Marije) darovao devet dukata i jednoga vola. Knezovi An i Bernardin Frankopan odlue na proljee g. 1493., da e zauzeti grad Senj, koji je nekada pripadao njihovu rodu, ali im ga je g. 1469. oteo kralj Matija Korvin. Frankopani su opsjedali Senj, radi ega se na njih oborila kraljeva vojska, koju su vodili hrvatski banovi: Ivan Bot i Mirko Derenin. Pred banovima uzmaknu Frankopani ispred Senja, te se zaklone u Brinje. Ali banovi dou i pred Brinje, te ponu opsjedati tvru. Prigodom opsade pogibe ban Ivan Bot, koga je ubilo tane iz topa frankopanskoga. Kada se pak doznalo, da su Turci iz Bosne provalili u Hrvatsku, pomirio se ban Derenin s Frankopanima, da uzmognu slono braniti domovinu. U hrvatski pisanoj listini od g. 1493. veli An Frankopan, da stoluje v naem gradu Brinjah. Drugom listinom, koju je izdao g. 1495. v naem mjesti v Brinjah, daruje An Frankopan samostanu sv. Nikole na Gvozdu iznad Modrua 3 kmetska selita (sesije) u selu Crnici. Isti taj knez drugom ispravom od g. 1495., koju je takoer izdao v naem gradu Brinjah, daruje samostanu sv. Spasa kod Senja selo Mali Prokici, za koje veli, da se nalazi va vladanji naem Brinjskom. Treom je ispravom od g. 1496., boravei v naem gradu Brinjah, knez An Frankopan va vladanji i otaastvi naem Brinjskom prodao za 150 zlatih (dukata) spomenutomu ve samostanu sv. Nikole na Gvozdu selo, ko se zove Mokro zajedno sa svimi seli (selitima), a k njim pristoji. Boravei v naem gradu v Brinjah, uzeo je Knez An Frankopan godine 1499. od plemia Jurja Kosinjskoga njegov grad Kosinj u zamjenu za predjel Zahumlje, koji se nalazio u brinjskoj upi. Zahumlje su inila 4 sela: Bitoraj, Jesen, Selca i Krakar. An se obvezao, da e Jurju Kosinjskomu pomoi grad (t. j. utvreni dvorac) zidati; povrh toga dat e mu i hie (kue) v naem varoi Brinjah, ke su poli (kraj) potoka. Kako je Anov brat Nikola Frankopan umro bez potomaka, pripade Anu i grad Trac na rijeci Korani. An je ostavio 2 sina: Vuka i Krstu. Vuk je batinio Brinje, a Krstu zapade Trac. Godine 1530. stie Brinje teka nesrea. Turci su naime spalili cijelu varo brinjsku, kojoj izgorjee takoer crkve i samostani. Tom je prigodom turska vojska opsjedala i samu tvru, ali je nije mogla zauzeti. Da se Brinje lake obrani od novih navala turskih, predade Vuk Frankopan tvru godine 1537. krajikoj vojsci, koju je u junoj Hrvatskoj uzdravao kralj Ferdinand. Vuk je
5

to uinio na poziv kralja Ferdinanda od 1. svibnja 1537. Krajiki su kapetani tvru u Brinju pojaali, a varo pod tvrom napuili novim doseljenicima. Brinjska je tvra godine 1537. imala posadu od 34 vojnika, koji su mjeseno dobivali 108 for. za svoje uzdravanje. Prvim zapovjednikom Brinja postade Juraj Gusi, koji se spominje godine 1542. Gusia je naslijedio Franjo Mudrovi, koji Brinjem upravlja godine 1550. U popisu krajike vojske od 1. studenoga 1551. stoji zabiljeeno, da Franjo Mudrovi dobiva mjesenu plau od 10 forinti i jo 3 forinta za svoga slugu Jurja Griia. Mudroviev zamjenik bijae Ivan Lackovi, koji je mjeseno dobivao 8 forinti za sebe i 3 for. za svoga slugu Martina Adamia. Uz njih je godine 1551. posadu u Brinju inilo jo ovih 30 vojnika: Marko Simievi, Juraj Obrovanin, pop Grgur, Ivan Plani, Ivan Sabljak, Pavao Mifi, Petar varc, Martin Martini, Petar Soi, Mikula Kuini, Juraj imoni, Frane Rudari, Petar Vlai, Ivan Turkovi, Ivan Mesi, Ivan Tomai, Juri Plaanin, Luka Korsunovi, Stipan Lovrekovi, Perko Vlah, Antun Pantolovi, Stipan Cintanovi, Pavao Vreji, Petar Jankovi, Antun Almani, Petar od Slunja, Petar od Kladue, te Uro i Juraj od Ogulina. U ime plae za svoje uzdravanje (tj. za hranu i odijelo) dobivahu vojnici veinom po 3 forinta na mjesec. Samo 2 vojnika dobivahu mjeseno po 5 forinti, a 5 vojnika dobivalo je po 4 forinta. General Ivan Lenkovi sastavio je godine 1563. popis krajikih tvra, koje treba razoriti ili vojnikom posadom valjano opskrbiti. Meu potonjima spominje i Brinje. Lenkovi veli, da kralj u brinjskoj tvri uzdraje 40 plaenih vojnika, pa istie, da bi njihov broj trebalo podvostruiti. U brinjskoj se tvri godine 1577. nalazila posada od 40 haramija, t. j. plaenih vojnika, obuenih u hrvatsko narodno odijelo. Tada se predlagalo, da kralj u tu tvru stavi jo 20 haramija i 50 husara (konjanika). Prijedlog je samo djelomice uvaen, jer se godine 1579. u Brinju nalazi 1 kapetan, 1 zastavnik i 50 haramija; njihova je plaa mjeseno iznosila 197 forinti:, to su imale podmiriti Kranjska i Koruka. Po izvjetaju kapetana Gere od godine 1586. trebalo bi tvri u Brinju prodati novi krov, a veliku dvoranu u tvri popoditi; taj e popravak stajati 350 forinti. Senjski je kapetan Danilo Barbo 5. listopada 1600. predloio nadvojvodi Ferdinandu, da se radi potanske veze uzdraje u Brinju 1 konjanik, koji e potu prenaati. Troak za uzdravanje krajike posade u Brinju godine 1612. iznosio je mjeseno 225 forinti i 30 krajcara. Kranjski stalei (sabor) u Ljubljani 20. oujka 1613. izvjeuju nadvojvodu Ferdinanda, da Brinje lei na ugodnom breuljku usred lijepoga ravnoga polja i k tomu na vanredno dobrom prijelazu, uslijed ega je korisno pogranino mjesto, ali zgrade su (u tvri) oteene i gotovo bez ratnih potreptina (t. j. bez oruja i municije). Na zahtjev Mletake republike otpremljene su godine 1618., po ustanovi madridskoga mira iz Senja uskoke obitelji u susjedna istona sela. Tom se prigodom u Brinju sa svojim obiteljima nastanie ovi Uskoi: vojvoda Perica Lui, Ivan ikan, Vicko Cebari, Juraj avi, Luka Krivoljani, imun Negeti, Tome Bogdani, Mikula Katinovi, Vido Jajcani, Juraj Korini, Grgo Lalosovi, Nikula Vukanovi, Matej Kulinovi, Bogoje Milakovi, vojvoda Juraj Novakini, Petar Danii, Ivan Vlatkovi, Jurica Crnojevi, Vid Soldati, Paval
6

Armeni, Ivan Rovandi, Jurko Mirkovi, Stipan Golenovi, Ivan Milohni, Stipan Golenovi, Jurica Milii, Ilija Milovi, Ivan Paloci, Ivan Strisojevi, Lovre Domazetovi, Luka Vranjanin, tefan Prorokovi, Vicko Polestrili, Andrija Sparii, Stania Petrovi, Pavan Zalopan, Juraj Mervali, tipan Maglii, Petar kori, Vid Rodovievi,, Juraj Hvosovi, Ivan Petrovi, Petar Lui, Pavle Trubirog, Juraj Balestreti, Martin Juri, Jurica Malagudi, Ivan Kriin, Vuko Juri, Juraj Paan, Ivan Otokovi, Juraj Vuk Dragii, Ivan Vuk Dragovi, Martin Devi, Mate Koloni, Grgur Kostrenac, Miho Motardo, Luka Ladimirovi, Jurica Dori, Petar Belohaji, Mikula Paukovi, Vuk Luji, Martin Miloovi, Juraj Dehorovi, Nikola Martinovi, Grgur Banovi, Mate enti, Vicko Vuk Dragovi, Pavao Kavi, Miho Petrovi, Vid Dijankovi, Vicko Krapovi, Jakov Mikulini, Juraj Curitrovi, Ivan Batalja, Vukobrad Milovi, Ivan Bilai, Toma Karanj, Juraj Parija, Andrija Federi, Andrija Poariva, Petar Meyer, Juraj Puarina i Vid Vrdlari. Kad je Vuk Frankopan kralju predao tvru Brinje, dobio je od kraljevih povjerenika revers, da e se Frankopanima vratiti tvra, kada se sklopi mir s Turcima. Ipak je krajika uprava u kraljevo ime i nadalje zadrala Brinje. Senjski kapetan Albert Herberstein poeo se dapae smatrati i gospodarom frankopanskih zemalja izmeu Brinja i Brloga. On je tamo godine 1638. nastanio 12 do 14 vlakih obitelji. Protiv toga ustade knez Nikola Frankopan, bivi hrvatski ban. On se 20. sijenja 1639. iz Bosiljeva tui ratnomu vijeu u Gracu, da Herberstein namjerava izmeu Brinja i Brloga naseliti jote 100 ili 200 vlakih kua. Herberstein je za svoju obranu pisao kralju, da su spomenute zemlje bile puste, ukoliko ih nije obraivala vojna posada iz Brinja i Brloga. Naskoro se pojavie razmirice izmeu Brinjama i doseljenih Vlaha u Luanima. O tomu je senjski kapetan Herberstein 21. lipnja 1642. izvijestio ratno vijee u Gracu, koje je 28. lipnja 1642. odredilo posebnu komisiju za poravnanje Brinjana i Vlaha. Ipak je i dalje potrajala doseoba Vlaha iz Turske tako, da je na zemljitu oko Brinja godine 1697. bilo 250 hrvatskih i 130 vlakih kua. Harambaa Dragi doveo je godine 1679. u Brinje nekoliko Vlaha iz Like. Kad im je general Herberstein dozvolio, da se nastane u Brinju, pobunie se katolici. Kako je general Heberstein bio na strani Vlaha, odselilo se vie brinjskih katolikih obitelji iz Brinja u Kranjsku. Prigodom velikoga rata s Turcima udarie Brinjani godine 1688. na tursku tvru Ostroac, koja se nalazi na Uni, ali ih je odanle potisnula jaa turska sila. Kada su Turci godine 1689. istjerani iz Like i Krbave, prestade vanost brinjske tvre. Ve 25. listopada 1698. pita kralj Leopold ratno vijee u Gracu, ne bi li bolje bilo, da se vojna posada iz Brinja premjesti blie Lici i Krbavi. Mnogo je Hrvata iz Brinja i okolinih sela preselio pop Marko Mesi u Liku i Krbavu. Biskup Martin Brajkovi popisuje godine 1700. upe u junoj Hrvatskoj. U svome popisu kae, da je u Brinju nedavno sagraena upna crkva Uzaaa bi. djevice Marije. Katoliki upnik u Brinju ivi od desetine, koju mu daju upljani. U susjednom selu Luanima nalazi se nekoliko kua izmatika (pravoslavnih), koji imaju svoga paroha.
7

Godine 1701. trebalo je junu Hrvatsku podijeliti u 2 dijela, jer e jednim dijelom upravljati Vojna Krajina, a drugim dijelom nutarnjo-austrijska dvorska komora (t. j. careva financijska oblast). Carski su povjerenici 6. studenoga 1701. predloili, da komori pripadnu: Senj, Otoac, Brinje, Brlog, Prozor, Vili, Dabar i Jezerane sa cijelom Krajinom sjeverno od planine Kapele. Kad je princ Hiludburghausen godine 1764. uredio Gornju (Karlovaku) Krajinu u 4 pukovnije, pripade Brinje otokoj krajikoj pukovniji. Razdioba se promijenila godine 1765., kada su od otoke pukovnije odijeljena i ogulinskoj pukovniji pridijeljena mjesta: Brinje, Jezerane, Kripolje, Stajnica, Vodote, Prokike, Ledenice, Krmpote i Kriviput. Brinje postade sjeditem druge krajike satnije, koju su inila mjesta: Brinje, Biskupiselo, Gostovopolje, Ivakua, Letinac, Perkoviselo, Podjanovac, Rajkoviselo, Skali, Tumiselo, Vodote, Kamenica, Krbavica, Luani, Plaica, Prokike, kamnica i utalokva. U kapelici, koja se nalazi u nekadanjoj brinjskoj tvri, naao je Fras godine 1834. dva hrvatska napisa. Prvi napis glasi: U ime svetoga Trojstva amen. S pomojom sveca potovanoga Boga 1653. Drugi je napis na oltaru, a glasi ovako: Na 8. decembra leta 1663. bi pozlaena ova palla. Iznad sela Luana postoji uzvisina, na kojoj se vide ruevine nekadanjih tvra: Staro Brinje i Vrlokup. Fras misli, da su te tvre nekada podigli Rimljani, a da su ih poruili Tatari, koji su godine 1242. opustoili Hrvatsku. Nedaleko brinjske tvre postoji upna crkva sv. Trojstva, za koju Fras misli da je nekada bila samostanska crkva. (Predaja kae, da su nekada u Brinju bili redovnici Kartuzijanci). Brinjska je upa u 18. vijeku spadala meu najodlinije u senjskoj biskupiji. Zato su njom izmjenice upravljali kanonici senjskoga kaptola. Osim upne crkve postoji u Brinju takoer kapelica sv. Fabijana i Sebastijana. Na velikom podruju brinjske upe nalaze se jo 3 rimokatolike kapele, poimence: kapela roenja bi. djevice Marije u Kamenici, kapela sv. Stjepana u Korbavici i kapela sv. Vida u Skamnici. Brinjska je krajika satnija godine 1834. brojila 549 kua i 6091 stanovnika, od toga 3783 rimokatolike, a 2308 grko-istone vjeroispovijesti. Na podruju brinjske satnije bijae 6837 jutara oranica, 985 jutara livada, 387 jutara vrtova i vonjaka, 3915 jutara panjaka i 7347 jutara uma. U Brinju je dvorsko ratno vijee na prijedlog baruna Kleefelda osnovalo 4. oujka 1772. njemaku kolu (t. zv. trivijalku), koja je godine 1802. imala 20 uenika. Kad je prestala Vojna Krajina, postade Brinje sjeditem velike upravne opine. Ta je isprvice spadala pod kotarsku oblast u Senju. Nastojanjem uglednih Brinjana izdala je hrvatska vlada 21. kolovoza 1892. naredbu, kojom se upravne opine Brinje i Jezerane dijele od senjskoga kotara, te se za njih osniva posebna kotarska oblast u Brinju. Malo iza toga 29. kolovoza 1892. izae i druga naredba hrvatske zemaljske vlade, kojom se u Brinju osniva poseban kr. kotarski sud za podruje spomenutih upravnih opina. I kotarska oblast i kotarski sud u Brinju poeli su uredovati 1. listopada 1892. Brinjski je kotar g. 1910. brojio 18.172 itelja, od toga 12.902 katolika, 5267 grko-istone, a 3 idovske vjere.
8

Brinje je godine 1857. brojilo 181 kuu s 1819 stanovnika, od toga 1798 rimokatolike, a 21 grko-istone vjeroispovijesti. Prigodom pak popisa, koji se obavio 31. prosinca 1910., imalo je Brinje 1095 itelja, od toga 1016 rimokatolika a 76 grko-istonjaka. Frankopanski grad u Brinju pretvoren je u ruevinu. Najbolje se uz kapelicu sauvala glavna kula nekadanje tvre. Nedaleko sela Luana vide se ruevine druge tvre, koju narod zove Staro Brinje. Neki misle, da je to ostatak rimske tvre. 3. BRLOG NA RIJECI GACKI Gacka se kod Otoca dijeli na dva rukava. Lijevi rukav zalazi u dolinu vice, gdje tvori jezero vice. Desni pak rukav prolazi kroz Otoac te se ispod Brloga rastavlja opet na dva manja rukavca; jedan se rukavac rui u ponore kod Vlakoga polja, a drugi u ponore kod Gusia polja. Selo Brlog ima katoliku upnu crkvu pohodjenja blaene djevice Marije i grko-istonu parohijalnu crkvu sv. Save. Katolika je crkva sagraena g. 1706., a upni dvor g. 1770. Nekada je rimokatolikoj upi pripadala i crkvica sv. Ilije; ali ju poruie g. 1809. Teajem 19. vijeka slubovahu u Brlogu katoliki upnici: Tomo Porubi (1800.1802.), Tomo Dejanovi (1802.1810.), Nikola Bani (1810.1831.), Juraj Ivani (1831. 1839.), Lovro Hesky (1839.1840.), Andrija Konjikovi (1840.1847.) te Matija Pahek, Matika i Antun Lukovi. Grko-istona je crkva sv. Save u Brlogu sagraena g. 1742., a obnovljena je g. 1773. U Brlogu su kao parosi slubovali: Mane Paulovi do g. 1772., Andrija Ljubotina do g. 1805., Jovan Ivanevi do g. 1823., Petar Ljubotina do g. 1830., Marko Popovi do g. 1843., a u drugoj polovici 19. vijeka Simo Lazai i Ilija Rapai. Na brodu povrh rijeke Gacke vide se ruevine grada Brloga. Ne zna se pravo, tko je ovaj grad podigao. Svakako je Brlog bio znamenita tvrava, kako to dokazuje okrugli toranj, cisterne i podzemne prostorije. Brlog je u 16. i 17. vijeku spadao pod otoku kapetaniju. Kada je pak bila ureena posebna otoka krajika pukovnija, onda je Brlog bio sjedite krajike satnije, te je kapetan stanovao u tamonjoj tvri. Na drugom brdu Kraj stajao je u 16. vijeku Gusi-grad. Ovu su tvru podigli krbavski knezovi Gusii, koji se zaklonie u okolicu Brloga, kada Turci g. 1527. osvojie Liku i Krbavu. Turci su g. 1575. udarali na Gusi-grad tako dugo, dok se nije predala malena posada, kojoj ponestade hrane i municije. Tada su Turci zapalili i razorili Gusi-grad i susjedni Brlog. Kasnije su Uskoci iz Senja obnovili i jo jae utvrdili Brlog, u koji stavie svoju posadu. Na obranu Brloga dade Petar Zrinski kao veliki kapetan podii kulu u Drenovu klancu izmeu Brloga i kara. Gusi-grad nije bio obnovljen, te od njega preostadoe na brdu Kraju samo razvaline gradskih bedema i porueni zdenac. Pod brdom Kosa blizu Brloga vide se jo ostanci katolike crkve sv. Ilije. Ovamo su nekada hodoastili rimokatolici iz cijele okolice. Crkva je g. 1809. poruena, a oltarska slika sv. Ilije prenesena u katoliku crkvu brloku. U Gusi-polju izmeu Brloga i Kompolja, gdje su teajem 16. i 17. vijeka
9

vladali knezovi Gusii, vide se razvaline katolike crkve sv. Pavla. Neto podalje vide se ruevine nekadanjih tvrica: Brdine, Skamnice i Derivola. Ove su tvrice u 16. i 17. vijeku sluile za obranu od Turaka. Kada su Turci g. 1689. izgubili Liku i Krbavu, prestade vanost spomenutih tvrica, te su one naputene. Na putu iz Brloga prema Senju opaaju se tragovi nekadanje rimske ceste. I sam Brlog bio je nastavan u rimsko doba, dapae jo i prije, nego li Rimljani osvojie taj kraj. Od nekadanje tvre u Brlogu vidi se etverokut s okruglom kulom. Mnogo je bolje sauvana kula, koju je Petar Zrinski podigao u Drenovu klancu. Narod je toj kuli dao ime imanovka. U opsegu mjeri ta kula 54 metra. Kula je sagraena od kamena lomljenca, ali zidovi su razliite debljine. U sauvanom dijelu te kule vide se jo 3 strijelnice, kroz koje su branitelji mogli pucati iz puaka na napadae. Brlog je g. 1857. brojio 720 itelja, koji stanovahu u 75 kua. Od stanovnika bijae 595 grko-istone, a 125 rimokatolike vjeroispovijesti. U Brlogu je tada ve postojala puka kola, koja je osnovana g. 1781., kada je za nju sagraena i kolska zgrada. Prigodom popisa iteljstva, koji je obavljen 31. prosinca 1910., brojio je Brlog 629 stanovnika; meu ovima bijae 387 itelja grko-istone, a 242 rimokatolike vjeroispovijesti. Povrh toga stanovalo je 135 itelja u stariji Brlog, gdje je 6. lipnja 1903. otvoren potanski ured. Mjesto puke kole imao je Brlog 11 godina (1781.1792.) trivijalku. Razvaline tvre Brloga stoje na brijegu, koji se uspinje preko 100 metara nad razinu rijeke Gacke. Na zaravanku toga brijega podigla je Krajina g. 1840. stan za kapetana, koji je dotle stanovao u tvri. Ovu je kuu vojni erar g. 1873. (prigodom razvojaenja Krajine) predao upravnoj opini Brlog, koja je tu uredila puku kolu. Ne zna se, tko je i kada li je sagradio tvru Brlog. Ona se prvi put spominje u iskazu od godine 1537., gdje se nabrajaju trokovi za uzdravanje vojske u hrvatskim tvrama. Tada su u brlokoj tvri bila 3 njemaka vojnika; troak za njihovo uzdravanje iznosio je 10 forinti na mjesec Brlog je i g. 1551. imao posve neznatnu posadu (nadstojnika Marka pl. Gria i 3 vojnika), a g. 1563. i 1572. ima 6 vojnika. Kada su Turci g. 1575. zauzeli i spalili tvru Brlog, dade je senjski kapetan Gapar Raab obnoviti i u nju staviti 6 hrvatskih haramija. Brlog je tom prigodom dobio 3 topa estfuntaa, 6 starih malih topova, 4 topa trifuntaa, 2 eljezna muara, kojima se oglaivao dolazak Turaka, 30 centi baruta i 99 puaka naslonjaa. Radi estih provala turskih propadoe sva sela hrvatska u okolici Brloga. Zato se onamo g. 1609. doselilo 150 Vlaha, koji uskoie iz turskoga Ribnika u Lici. Ovi su Vlasi imali 150 ljudi sposobnih za oruje. Krajike se oblasti pobrinue, da ti Vlasi dobiju 200 ljubljanskih stara (po 120 mletakih litara) prose za sjetvu. U okolicu Brloga dooe i oni Vlasi, koji g. 1611. uskoie iz Podlapae u Krbavi. Meu potonjima bijae 50 ljudi sposobnih za oruje. Vitezovi u svojoj kronici pie, da je 100 krajikih konjanika i 200 pjeaka g. 1657. potuklo kod Brloga 6000 Turaka, koje je vodio neki paa.
10

4. DABAR KOD OTOCA Tik dananjega sela Dabra vide se razvaline staroga frankopanskoga grada na 692 metra visokom brdu Vujaku. Nije se teko uspeti na tu gradinu, kojoj sadanji ljudi dadoe ime Sokoli grad, dok se nekada zvao Dabar, a pripadao je t. zv. Gackoj upi. Prvi put se Dabar spominje u listini od g. 1449., kada sinovi hrvatskoga bana Nikole Frankopana meu sebe podijelie frankopanska imanja. Tom je prigodom knez Sigismund Frankopan dobio gradove (tvre): Otoac, Prozor, Dabar i Vrhovine. Sigismund je umro g. 1465., ostaviv samo udovicu Jelenu i 2 keri: Barbaru i Doricu. Tada je Dabar zaposjeo Sigismundov brat Martin Frankopan. G. 1486. oteo je Frankopanima (Ivanu i Anu) grad Dabar i cijelu Gacku upu kralj Matija Korvin. Odsada su u Dabru sjedili kraljevi katelani. Meutim je Dabru naskoro zaprijetila pogibelj od Turaka, koji su g. 1527. osvojili cijelu Krbavu i zaposjeli juni dio Like. Dabar je g. 1561. pregledalo vojno povjerenstvo, koje iskazuje, da bi tu tvru trebalo jae utvrditi; naroito bi se morala to prije popraviti vrata, krovovi i kule, u koje bi trebalo staviti stalnu posadu (32 vojnika). I general Ivan Lenkovi g. 1563. preporua kralju Ferdinandu, neka pojaa tvru Dabar, u koju neka se postavi barem 6 vojnika. U Dabru je vojnu posadu g. 1572. inilo 40 njemakih sluga (plaenika), koji su mjeseno dobivali 193 forinta. Novi kralj Maksimilijan povjerio je brigu za Krajinu svome bratu Karlu, koji je vladao u Kranjskoj, tajerskoj i u Korukoj. Nadvojvoda Karlo iskazuje 30. kolovoza 1577., da se u gradu Dabru nalaze: 3 topa, koji bacaju eljezne kugle, teke 6 funti; nadalje 4 topa trifuntaa, 6 malenih (starih) topova, 2 eljezna muara, 99 puaka i 30 centi baruta. Vojnika posada u Dabru dobiva oruje i municiju iz Senja, a hranu iz Ogulina. Posadu ini 35 haramija, t. j. hrvatskih vojnika, koji u narodnom odijelu slue za mjesenu plau. Isprvice je Dabar spadao pod krajiku kapetaniju u Senju. G. 1578. doe pod slunjsku kapetaniju. Odsada su vojnu posadu u Dabru inili 1 kapetan, 1 vojvoda i 20 haramija. Kapetan je dobivao mjeseno 20 forinti, a vojvoda i haramije zajedno 177 forinti. S tom su plaom morali sebe hraniti, oblaiti i obuvati. U Dabru je g. 1581. zapovijedao kapetan Andrija Tadiolovi, koga je g. 1586. naslijedio njegov sin Nikola. Teajem 16. i 17. vijeka prelazilo je iz Turske u Hrvatsku mnogo Uskoka i Vlaha. Tako je i pod grad Dabar g. 1672. dolo 90 vlakih obitelji. Njima je tadanji karlovaki general Josip grof Herberstein dao i zemlje u Velikom Glibodolu, koje su dotle drali Brinjani. Vanost tvre Dabra prestade g. 1689., kada je pop Marko Mesi istjerao Turke iz Like i Krbave. Kako se prestalo uzdravati krovove na zgradama i kulama, poeo se Dabar pretvarati u ruevinu. Zato se ve g. 1773. u slubenom iskazu starih tvra spominje Dabar kao posve propali grad. Dok je zub vremena ruio staru tvru, dotle se pod njom razvijalo selo Dabar. Prigodom popisa g. 1857. brojio je Dabar 131 kuu, u kojoj stanovahu 1904 itelja, od toga 1157 grko-istonih, a 747 rimokatolika. Za grko-istone itelje bijae u Dabru parohijalna crkva sv. Jeremije, a za
11

rimokatolike upna crkva sv. Mihalja arkanela. (Dabar je od g. 1730. imao posebnoga kapelana, a g. 1807. postade i samostalnom katolikom upom.) Dabar je g. 1857. imao i puku kolu, koja je utemeljena g. 1835. U pogledu uprave spadao je Dabar pod krajiku satniju u karama. Prigodom popisa g. 1910. brojio je Dabar 2394 itelja, od toga 1235 grko-istone, a 1159 rimokatolike vjeroispovijesti. Tada se ve razlikovalo samo selo Dabar sa 144 itelja (116 rimokatolika i 28 grko-istonih) od okolinih sela i zaselaka (Antici, Bobici, Lug, Ljutine, Krznarici, Zabarja, Zapolje i ivica). 5. GOSPI GODINE 1834. Franjo Julije Fras bijae ravnatelj svih kola u t. zv. karlovakoj Krajini, koju su inile 4 pukovnije: lika, otoka, ogulinska i slunjska. Fras je g. 1834. napisao knjigu: Vollstndige Topographie der Karlstdter Militairgrenze in Kroatien. To je djelo bilo dvaput tampano (g. 1835. i 1850.), a imade jo i danas svoju vrijednost. Fras je naime topografski i statistiki opisao sva mjesta, koja su g. 1834. bila nastanjena; povrh toga iznosi sve, to znade o njihovoj prolosti; napose pak opisuje ruevine starih tvra i zgrada, a donosi i napise, koji se nalaze na zgradama. Fras je to djelo izradio na temelju vlastitog opaanja, a posluio se i pouzdanim izvorima za prolost tih mjesta. Ovdje emo priopiti izvadak iz Frasova opisa Gospia od g. 1834. Trgovite Gospi broji 184 kue, u kojima stanuje 1050 itelja, od toga 934 rimokatolike, a 116 grko-istone vjeroispovijesti. Gospi je potanska postaja na cesti, koja vodi iz Hrvatske u Dalmaciju. Trgovite se nalazi na potoku Novii, koji iza kratkog tijeka ispod Gospia utjee u rijeku Liku. Gospi ima 444 jutra oranice, 71 jutro livade, 90 jutara vrtova i vonjaka, 66 jutara panjaka i 74 neplodnoga zemljita. U Gospiu je sjedite generala brigadira, koji zapovijeda likoj i otokoj krajikoj pukovniji; za njega je g. 1767. sagraena zgrada, u kojoj se uz njegov stan nalaze i brigadni uredi. Gospi je topsko mjesto like pukovnije; zato je tu g. 1798. sagraen stan za pukovnika like pukovnije. Napose su g. 1768. sagraene kue, u kojima stanuju major i pukovnijski lijenik. Od kola ima Gospi: c. kr. djeaku glavnu kolu, djevojaku kolu i t. zv. matematiku kolu za pitomce Vojne Krajine. Uz pravoslavnu parohijalnu crkvu sv. ura postoji lijepa rimokatolika upna crkva, koja je sagraena g. 1781. Katolika crkva ima 3 zvona, od kojih je najvee teko 750 funti, srednje 504 funta, a najmanje 212 funti. Prva 2 zvona lijevana su g. 1822. u Zagrebu; zato je na njima latinski napis: Fusa Zagrabiae per Antonium Schifrer 1822. Tree zvono dadoe g. 1760. u Ljubljani lijevati asnici like pukovnije, koji se sretno vratie iz rata. Na potoku Novii podignut je g. 1804. most, koji je dug 49 hvati. Tamo je krajiki erar g. 1799. uredio takoer mlin i pilanu; ali to odstranie Francezi, koji su u Gospiu vladali od g. 1809. do g. 1813. Navodno su Francezi poruili mlin i pilanu zato, to je voda iz potoka Novie poplavila okoline livade i polja, a zamuljila bunare.
12

6. KOLE U GOSPIU Kad je u Gospiu osnovano sjedite krajike like pukovnije, vjerojatno je odmah osnovana i puka kola. Ova je naskoro pretvorena u t. zv. trivijalku, koja u Gospiu postoji ve g. 1766. Trivijalke je uzdravalo dvorsko ratno vijee; zato je na toj koli bio njemaki nastavni jezik. Trivijalku su polazili samo djeaci, jer je za djevojice osnovana posebna djevojaka kola, koja se u Gospiu nalazila ve g. 1764. G. 1775. (mjeseca svibnja) doao je u Gospi car Josip II. Brzo iza toga pretvorena je gospika trivijalka u glavnu kolu (Hauptschule), koja se zvala takoer normalka. Prvi put se normalka spominje u Gospiu g. 1779. Normalke su u Vojnoj Krajini osnivane samo u topskim mjestima, a uzdravalo ih je dvorsko ratno vijee. Svi predmeti predavahu se u normalkama njemakim jezikom. Normalka je u Gospiu g. 1802. imala 46 uenika, dok je djevojaku puku kolu iste godine polazilo 18 uenica. Vojna se uprava brinula, da Krajina dobije valjane podasnike. Za njihovo su obrazovanje otvorene t. zv. matematike kole u sjeditima svih krajikih pukovnija. Takva se matematika kola spominje u Gospiu prvi put g. 1823. Mjesto matematike osnovae kasnije u Gospiu pukovnijsku kolu. To je zapravo bio odgojni zavod, u kome su mladi Liani 3 godine uili razne predmete, a uz to plivanje i maevanje. Iz pukovnijske je kole dobila Lika izvrsne podasnike, od kojih su mnogi postali kasnije i krajiki asnici. Pukovnijska je kola u Gospiu postojala g. 1858. Iza toga je ta kola premjetena iz Gospia u Otoac. Liki je pukovnik Adolf pl. Bermann 8. prosinca 1859. predloio vojnom ministarstvu u Beu, da se uz normalku u Gospiu osnuje mala realka sa 2 razreda; trokovi za uzdravanje takve kole podmirivat e se dohocima same pukovnije. Kralj je 6. veljae 1860. dozvolio, da se u Gospiu otvori dvorazredna realka. Upravu toga zavoda preuzeo je 1. listopada 1860. Josip Welko, koji bijae uitelj realke u Panevu, a sada postade mjesni kolski ravnatelj (Lokalschulendirektor) u Gospiu. Prvim pak uiteljem gospike realke postade Franjo Vo-dopivec, uitelj realke u Gorici. Gospodarstvo je bilo na realkama po tadanjoj naunoj osnovi obvezatan predmet, koji se u svakom razredu predavao 2 sata na tjedan. Da se gospiki realci i praktino upute u gospodarstvo, odredilo je 27. oujka 1862. zapovjednitvo like pukovnije, da se za obuku u voarstvu upotrijebi vrt kod kolske zgrade, koji je dotada uivao naduitelj normalke. Za taj vrt, koji je zapremao samo 500 etvornih hvati, nabavilo je pukovnijsko zapovjednitvo 600 mladih voaka, i to po 200 komada jabuka, treanja i kruaka. Tadanje su potpune (velike) realke imale samo 6 razreda. Liani zamolie kralja, neka dozvoli, da se dvorazrednoj realci u Gospiu doda jo trei razred, kako bi dobila obiljeje prave male realke. Kralj se toj elji odazvao 12. svibnja 1862. Tako je 1. listopada 1862. u Gospiu otvoren trei razred, kako je 1. listopada 1860. bio otvoren prvi, a 1. listopada 1861. drugi razred. Naravno, da se uslijed toga morao poveati i broj uitelja gospike realke. Uz Welka i Vodopivca pridoao je g. 1861. Ivan Balako, a g. 1862. Ivan Jamniki i Josip Wittassek.
13

U prvi razred gospike realke g. 1860. upisana su 23 uenika, od toga 13 rimokatolike, a 10 grko-istone vjeroispovijesti, 1861. godine 27 (od toga 17 rk. i 10 gr.), a 1862. godine 19 (od toga 13 rk. i 6 gr.). U drugi je razred g. 1861. prelo 15 uenika, a 1862. g. 14, dok je u trei razred g. 1862. stupilo samo 8 uenika. U ime primarine plaalo se na poetku kolske godine 2 forinta i 10 novia, a u ime kolarine 5 forinti za cijelu godinu. Od primarine i kolarine bijahu oproteni sinovi takvih graniara, koji su imali obvezu, da slue u vojsci. Za kolska se uila brinulo c. k. vojno glavno zapovjednitvo u Zagrebu, gdje se vodila uprava cijeloga teritorija Vojne Krajine. Odanle su odmah na jesen godine 1860. u Gospi poslana najpotrebnija uila, poimence: telurium, zemljovidne karte i razni primjerci za obuku u prostorunom risanju. Glavno je zapovjednitvo teajem godine 1861. rtvovalo znatne svote za gospiku realku. Tako je 31. sijenja doznailo 597 forinti 86 novia za nabavu kolskih potreptina; 21. lipnja 244 forinti 78 novia za nabavu potrebnih uila kod obuke u fizici i u geometriji; napokon 16. rujna jo 1258 forinti 38 novia za nabavu ostalih potreptina. Slino se radilo i godine 1862., kada su zbirke uila gospike realke znatno popunjene; uz to je za kemijski laboratorij ustanovljen godinji paual od 40 forinti. Isprvice su realku u Gospiu polazili samo djeaci. Kako nigdje na teritoriju Vojne Krajine nijesu postojale vie djevojake kole, zamolie Liani, da se njihovim kerima omogui via naobrazba polaskom realke u Gospiu. I ta je elja usliana, te su na jesen godine 1864. u prvi razred gospike realke primljene i prve uenice. Time se poveao broj aka gospike realke, to je osiguralo i njeno pravo na opstanak. Kad je pukovnik Bermann godine 1859. predloio, da se u Gospiu osnuje dvorazredna realka, upozorio je krajiku upravu, da bi se prostorije za realku i za normalku uz neznatnu adaptaciju mogle nai u nekadanjem prostranom generalskom stanu. U toj se zgradi gospika realka nalazila 9 godina; njezin je upravitelj kao mjesni kolski ravnatelj u Gospiu podjedno upravljao i normalkom, s kojom je tako bila povezana realka. Odlukom c. kr. vojnoga ministarstva od 14. veljae 1868. povjerena je uprava pukih kola u Krajini dotinim naduiteljima mjesto t. zv. mjesnim kolskim ravnateljima. Tako je prestao i Welkov upliv na gospiku normalku. Welko je dobio naslov ravnatelj male realke u Gospiu, koja je (posve odijeljena od normalke) postala samostalan zavod. U srpnju godine 1868. inspicirao je gospiku realku kanonik Stjepan Sabljak, koji bijae c. kr. kolski nadzornik za sve puke i srednje kole na teritoriju Vojne Krajine. Tada se ve u Gospiu gradila velika dvokatnica za samostalnu malu realku. Za grau je upotrebljen tesani kamen. Gradnja i unutarnje ureenje ove zgrade stajalo je 60.000 forinti. Zgrada je dovrena u prosincu godine 1869., kada se u nju uselila mala realka. Na gospikoj realci bijae isprvice njemaki nastavni jezik; samo vjeronauk i povijest predavanu se hrvatskim jezikom. Kralj je 16. veljae 1868. proglasio hrvatski jezik ravnopravnim njemakom jeziku na svim realkama i gimnazijama u Krajini. Odsada su dakle uitelji male realke u Gospiu smjeli po volji predavati hrvatski ili njemaki. aliboe bijahu tada na tome zavodu samo dva uitelja vjeta hrvatskomu jeziku.
14

Velike su realke imale 6 razreda sve do godine 1871. Tada je broj razreda povien od 6 na 7, i to tako, da e nia realka dobiti 4 mjesto dotadanja 3 razreda. To povienje nije bilo mogue provesti odmah i na gospikoj realci radi pomanjkanja sposobnih uiteljskih sila. Zato je u Gospiu etvrti razred realke otvoren tek 1. listopada 1872. Ravnateljem je tada bio Ivan Balako, jer je Welko 29. rujna 1871. premjeten u Petrinju za ravnatelja tamonje preparandije (uiteljske kole). Gospika je realna gimnazije koncem kolske godine 1872./3. imala 88 uenika, od toga 35 u prvom, 30 u drugom, 13 u treem, a 10 u etvrtom razredu. Uz obvezatne predmete uili su aci poevi od godine 1868. neobvezatno pjevanje i gombanje, a od godine 1872. i talijanski jezik. Vjeronauk su isprvice poduavali gospiki rimokatoliki upnik i istonopravoslavni paroh, koji su za taj posao dobivali godinju nagradu. Tek 12. lipnja 1877. dozvolio je kralj, da se na maloj realci u Gospiu osnuju uiteljska mjesta za rimokatolikoga i istono-pravoslavnoga vjerouitelja. Mnogi su Liani voljeli slati svoje sinove u senjsku i rijeku gimnaziju, nego li u gospiku realku. Naskoro se u Lici gotovo openito pojavila elja, da Gospi dobije gimnaziju mjesto realke. To je znao i zagrebaki vojni zapovjednik feldzeugmeister Franjo barun Filipovi, koji je mjesto Antuna Mollinarija preuzeo upravu Krajine. Kao roen Lianin htjede Filipovi pomoi svojim zemljacima. Zato je od kralja ishodio 9. kolovoza 1878. dozvolu, da se mala gospika realka sustavno preobrazi u veliku gimnaziju s 8 razreda. Ova je vijest silno razveselila sve Liane. Filipovi je 26. kolovoza 1878. odredio, da se 1. listopada 1878. u Gospiu otvori prvi razred gimnazije mjesto realke. U taj se razred upisalo 65 uenika, dok je prole jeseni (1877.) prvi razred realke imao saimo 31 aka. Odsada se svake jeseni otvarao novi daljnji razred gimnazije mjesto realke. Posljednji su realci ostavili Gospi koncem lipnja godine 1881. Tako je Gospi dobio istu gimnaziju, kojom je od 25. rujna privremeno upravljao profesor Ivan Pakosta, a od 24. rujna 1880. profesor Martin Senekovi. Na jesen godine 1881. otvoren je peti razred gimnazije, a zatim redomice ostali vii gimnazijski razredi. Prvi se ispit zrelosti (matura) polagao u srpnju godine 1886. K tomu je ispitu pristupilo 15. kandidata. Naskoro se opazilo, da Lika ima bistroumnih mladia, koji su eljni nauke, ali nemaju sredstava za kolovanje. Zato je jo godine 1869. u Gospiu osnovano Drutvo za potporu siromanih i vrijednih uenika c. kr. male realke u Gospiu. To je drutvo godine 1879. pretvoreno u Drutvo za potporu siromanih gimnazijalaca. akovaki je biskup Josip Juraj Strossmayer godine 1880. gospikoj gimnaziji darovao 5000 forinti kao zakladu, iz koje e se podupirati siromani gimnazijalci. Ratno je ministarstvo 30. studenoga 1860. dozvolilo, da se siromanim uenicima gospike realke mogu podijeliti 2 od onih 6 stipendija po 63 forinta, to ih je 21. oujka 1838. utemeljilo dvorsko ratno vijee. Zapovijedajui je general Franjo barun Filipovi 17. studenoga 1878. doznaio 400 forinti za nabavu knjiga i zimskog odijela siromanim i marljivim gimnazijalcima u Gospiu. Isti je general Filipovi sklonuo kralja, da 5. sijenja 1880. dozvoli 12 stipendija po 100 forinti na godinu za siromane i osobito marljive uenike
15

gospike gimnazije. Napokon je dr. Izidor Krnjavi, kao odjelni predstojnik hrvatske zemaljske vlade za bogotovlje i nastavu, godine 1893. u Gospiu osnovao internat, u koji se primahu siromani i marljivi gimnazijalci. Internat je godine 1893. smjeten u prostorije djeake puke kole. Kasnije se u Gospiu za internat sagradila posebna lijepa kua na povienom mjestu, preko puta kolskoga vrta. aliboe odrao se internat u Gospiu jedva 7 godina. Radi nedostatne novane pripomoi zatvoren je gospiki internat ve godine 1900., kada se u njegovu zgradu uselila upanijska oblast. Ipak je tadanja hrvatska zemaljska vlada odredila, da svi bivi internisti dobivaju godinju potporu od 200 kruna dotle, dok ne svre gimnazijske nauke. Hrvatska je zemaljska vlada odredila 12. lipnja 1885., da se u Gospiu otvori via djevojaka kola. Iste je godine 1885. u Gospiu osnovana kola za pletenje koara i za drvorezbarstvo. Za trgovake i obrtnike egrte osnovana je u Gospiu godine 1886. egrtska kola. Odlukom povjerenitva za prosvjetu i vjere u Zagrebu od 18. kolovoza 1919. utemeljena je u Gospiu uiteljska kola, kojoj postade prvim ravnateljem dr. Ante Cividini. U kolu se odmah upisae 93 aka (od toga 25 mukih i 68 enskih). Teajem kolske godine pridooe jo 32. Tako je u sva 4 razreda upisano 125 aka (44 pripravnika i 81 pripravnica). Prvomu ispitu zrelosti, koji je odran od 23. do 26. lipnja 1920., podvrgao se 21 kandidat. 7. VODOVOD U GOSPIU Gospi je ve odavna elio vodovod. Prvi put se nestaica dovoljne, zdrave i pitke vode u Gospiu pokazala godine 1876. To bijae posljedica naina, kojim su teajem 19. vijeka poharane ume na susjednim planinama (Ljubovo i Vrebaka Staza). Sela na podnoju tih planina, okrenuta prema Gospiu, bijahu nekada bogata na vrelima, a sada oskudijevaju vodom. U samom je Gospiu bilo 5 javnih bunara, ali se kemikom analizom ustanovilo, da u bunare prodire neistoa iz dvorita i zahoda, uslijed ega se okuuje voda. (Tako se godine 1880. morao zatvoriti bunar, koji je godine 1877. iskopan u dvoritu tada graene gospike kaznione). Uz bunare imao je Gospi i 3 izvora vode, ali tik potoka Novie. im je Novia nabujala, odmah je zamuljila i ta 3 vrela, u kojima se nikako nije mogla podignuti razina vode. Isprvice se namjeravalo kratkim vodovodom u Gospi dovesti vodu iz kojega vrela u neposrednoj okolici. Pri tomu se pomiljalo na izvor u gaju Jasikovcu; zatim na izvor Johovac, koji se nalazi uz cestu prema Smiljanu; napokon i na vrelo Veliki Lipovac kod Gospia. Prva su 2 izvora udaljena od Gospia 3 kilometra, a tree vrelo jedva 1300 metara. Mjerenjem se ustanovilo, da sva 3 izvora lee prenisko za izgradnju vodovoda. (Veliki Lipovac lei dapae 4 metra nie od tla pred katolikom crkvom u Gospiu). Uz to se opazilo, da ti izvori u ljetno doba tako oslabe, da svi zajedno daju samo 1 litru u sekundi, to je premalo za opskrbu Gospia. S istoga je razloga naputena kombinacija, da Gospi dobije vodu iz 10 kilometara udaljenog Dukina vrela u Trnovcu, jer se mjerenjem god. 1885.1887. ustanovilo, da ljeti ne daje ni 1 litru vode u sekundi.
16

Radi poloaja vrela Kona voda ispod Velebita nije trebalo graditi posebnu kuicu (t. zv. Brunnenhaus), nego se vrelo jednostavno obzidalo i tako uhvatila njegova voda. Vrelo je tako jako, da je i po najveoj sui davalo toliko vode, koliko je potrebito, da voda tjera jednostavan mlin (t. zv. kaikar). Mjerenjem njegove izdanosti godine 1889. ustanovilo se, da vrelo Kona voda na proljee daje 40 litara vode u jednoj sekundi, a u suho ljetno doba 25 litara. To je posve dovoljno za Gospi, koji treba u jednoj sekundi 7 litara, ako se uzme, da ima 6000 stanovnika i da svaki stanovnik danomice troi po 100 litara vode. Na poziv hrvatske zemaljske vlade izradio je ininir Josip Chvla godine 1891. projekt za izgradnju gospikoga vodovoda iz vrela kvadre kod Bruana. To je vrelo 11 i po kilometara udaljeno od Gospia, a daje 35 do 40 litara vode u sekundi za vrijeme najvee sue, kako je to ustanovljeno tonim opaanjem. Vrelo kvadre lei 30 metara vie, nego li je razina trgovita Gospia; voda bi dakle tekla od vrela u Gospi uslijed vlastitoga pritiska svoje teine. Chvla je proraunao, da bi trokovi izgradnje toga vodovoda stajali 155.000 forinti. Povrh toga trebalo bi 3000 forinti dati za izvlazbu potrebitoga zemljita, a 17.000 forinti u ime odtete za mlinove, koji su tjerani vodom iz vrela kvadre. Ipak se ban Dragutin grof Khuen-Hdervry ne htjede odluiti za taj Chvlin projekt. On je naprotiv prihvatio drugi projekt, po komu e Gospi dobiti vodu iz vrela Kona voda, koje se nalazi 13 i po kilometara udaljeno od Gospia. To vrelo daje u sekundi i ljeti 25 litara vode, a die se 80 metara nad Gospiem. Za izvedbu vodovoda iz toga vrela izradio je osnovu ininir Freudenthal iz Bea. Po njegovu sudu stajat e vodovod 152.000 forinti. Vrelo Kona voda nalazi se u uskoj uvalici na obronku brda Kozjaka, a sastoji se od mnogobrojnih vodenih ila, koje djelomice izviru postrance, a djelomice vertikalno, te se u duljini od 50 metara sakupljaju u koritu spomenute uvalice. Voda je u tome vrelu posvema ista, bistra i prosta od ivotinja, dok je vrelo kvadre poneto barovito, a svojim poloajem prua zaklonita raznim ivotinjama. Uz ovu ima vrelo Kona voda jo i drugu prednost pred vrelom kvadre. Ono se naime nalazi za 50 metara vie od vrela kvadre, a 80 metara iznad Gospia. Time je omoguena neograniena razdioba i uporaba vode u Gospiu, gdje se ne bi vodovod mogao uvesti u kue, da se uzela voda iz vrela kvadre. Uslijed jakoga tlaka moe se dapae vodovod iz vrela Kona voda upotrijebiti za neposredno gaenje vatre i za polijevanje ulica u Gospiu. Rezervoar za gospiki vodovod nalazi se na obronku brijega Otre, te je za 35 metara nii od samoga vrela Kona voda. Rezervoar se sastoji od 2 komore, od kojih svaka sadraje po 300 kubinih metara (t. j. 3000 hektolitara) vode. Prijelaz preko potoka Bogdanice u Kanii kod Gospia zasnovan je kod drvenoga mosta, ali posebnim akvaduktom od drva, koji poiva na posebnim stupovima. Za prijelaz preko potoka Novie u Gospiu upotrebljen je svoeni most, a cijevi su provedene kroz svodove mosta. Cijevi su poloene u vodovodni jarak, koji je u Gospiu dubok 160, a izvan Gospia 150 centimetara. Promjer cijevi od rezervoara do Gospia iznosi 15 centimetara. Cijevi su u pojedinim gospikim ulicama meusobno spojene t. zv. krunim sustavom (Kreislaufsystem). Time je polueno, da ne e voda u
17

cijevima stajati na miru, uslijed ega se ne e zimi smrzavati, a ljeti umlaiti. Za javnu je uporabu u Gospiu zasnovano 20 vodovodnih bunara, t. j. izljeva. Da se voda ne troi beskorisno, nijesu postavljeni stalni izljevi, nego t. zv. ventilni bunari, iz kojih voda curi onda, kada se otvori ventil. S ventilnim su bunarima spojeni i hidranti. Hrvatska je vlada u proraun krajike investicionalne zaklade za g. 1893. i 1894. stavila potrebite svote. Ban je u svibnju g. 1893. gradnju gospikoga vodovoda povjerio bekom ininiru Freudenthalu. Voda je 24. prosinca 1893. dovedena do kanikoga mosta, a 31. prosinca 1893. do sredine samoga Gospia. 8. IZBORI NARODNIH ZASTUPNIKA U GOSPIU Podruje Vojne Krajine nije uivalo ustavna prava, kakovima se ponosila graanska (banska) Hrvatska. Krajina je ustavna prava dobila tek onda, kada se g. 1881. sjedinila s graanskom Hrvatskom. Ipak je kralj ve g. 1848. priznao, da teritorij Vojne Krajine ini sastavni dio Hrvatske i Slavonije. Zato su na hrvatski sabor pozivani predstavnici Vojne Krajine samo onda, kada se radilo o dravopravnim stvarima. Prvi put je Krajina bila pozvana, da poalje svoje zastupnike na hrvatski sabor, to ga je sazvao ban Jelai za 5. lipnja 1848. Tada je svaka krajika pukovnija birala 5 zastupnika, i to jednoga za svoje glavno (t. j. topsko) mjesto, a 4 za 12 svojih satnija. Za Gospi se narodni zastupnik birao 25. svibnja 1848., kada je izabran Jure Prpi. Punih 12 godina (1848.1860.) nije bilo sabora hrvatskoga, jer je kralj Franjo Josip I. vladao apsolutno, izdavajui c. kr. patente, koji su imali mo zakona. Tekar 20. listopada 1860. vratio je kralj (t. zv. listopadskom diplomom) svojim narodima ustav. Tako se 15. travnja 1861. mogao u Zagrebu opet sastati hrvatski sabor. Isprvice nije na tome saboru bilo predstavnika Vojne Krajine. Kako se pak radilo o pitanjima odnosa Hrvatske i Slavonije prema Ugarskoj i prema cjelokupnoj monarhiji, uvaio je kralj zahtjev hrvatskog naroda, da na tome saboru bude zastupana i Krajina. Zato su naknadno provedeni izbori na teritoriju Vojne Krajine, i to po istom izbornom redu, kakav je vrijedio g. 1848. Gospi je birao 22. svibnja 1861., kada je za narodnoga zastupnika izabran naduitelj Petar Lugar. Kralj je ve 8. studenoga 1861. raspustio taj hrvatski sabor, i to zato, to je sabor otklonio biranje devetorice delegata za beko carevinsko vijee, koje bi po kraljevoj elji imalo biti centralni (sredinji) parlamenat za sve zemlje habsburke monarhije. Hrvatska ostade bez sabora 4 godine. U to je vrijeme beki dvor nastojao sklonuti Hrvate, da sklope nagodbu s Austrijom mjesto s Ugarskom, s kojom je Hrvatska bila u dravnom savezu do g. 1848. Za tu se politiku izjavie mnogi ugledni hrvatski politiari, poimence Ivan Maurani, ban Josip barun okevi, zagrebaki nadbiskup kardinal Juraj Haulik, historiar Ivan Kukuljevi, hrvatski preporoditelj dr. Ljudevit Gaj, pa Metel Oegovi, Ivan Vonina, Adolf Veber, Avelin epuli, Bartol Zmaji i barun Ambroz Vranicani. Ovi politiari osnovae samostalnu narodnu stranku. Protiv stvaranja dravopravne nagodbe s Austrijom ustade Strossmayerova narodna stranka. Strossmaver se naime bojao, da bi
18

savez s Austrijom donio germanizaciju (ponijemenje) hrvatskih oblasti, jer je Austrija tada jo bila dio Njemake. Protiv nagodbe s Austrijom bijahu i t. zv. unionisti, t. j. oni hrvatski politiari, koji su tvrdili, da je budunost Hrvatske najbolje zajamena u dravopravnom savezu s Ugarskom. Da se u tome pitanju stvori odluka, sazvao je kralj g. 1865. hrvatski sabor. Krajina je u taj sabor poslala gotovo same pristae nagodbe s Austrijom. Takav bijae i pukovnik Petar pl. Simi (od Majdangrada), zapovjednik like pukovnije. Simi je za narodnoga zastupnika jednoglasno biran 12. lipnja 1865. u Gospiu. Na hrvatskom saboru, koji se 12. studenoga 1865. sastao u Zagrebu, bili su narodni zastupnici podijeljeni u 4 stranke. Brojem je relativno bila najvea Mauranieva samostalna narodna stranka, koja ipak nije imala apsolutnu veinu. Protiv samostalaca ustadoe sve druge stranke, poimence: Strossmayerovi narodnjaci, Rauchovi unionisti i Starevieva stranka prava. Dok se Hrvati meusobno natezahu na svome saboru, dotle se Madari pogodie s Nijemcima, kako e zajedniki vladati u Habsburkoj monarhiji. Nijemci su Madarima prepustili svu vlast u Ugarskoj, Hrvatskoj, Slavoniji i u Erdelju, t. j. u zemljama krune sv. Stjepana, a za se pridrae vlast u ostalim (austrijskim) zemljama. Kralj je odobrio taj dualizam, te je od Austrije postala Austrougarska. Tako je dravopravno pitanje rijeeno i za Hrvatsku, ali bez sudjelovanja Hrvata. Kralj je 25. svibnja 1867. raspustio hrvatski sabor, a mjesto bana okevia bude 27. lipnja 1867. voa unionionista Levin barun Rauch imenovan namjesnikom banske asti. Rauch je dobio zadau, da provede nagodbu izmeu Hrvatske i Ugarske. On je izradio, da je kralj 20. listopada 1867. oktroirao novi izborni red. Prigodom samih izbora uinjen je velik pritisak na izbornike. Tako je Rauch koncem g. 1867. nasilnim putem stvorio u hrvatskom saboru unionistiku veinu. Ova je 24. rujna 1868. odglasala nagodbu, po kojoj je Hrvatskoj ostala autonomija (samouprava) u pogledu crkve, kole, prosvjete, sudstva, politike uprave, graevina i narodnoga gospodarstva; sve druge poslove imat e Hrvatska zajedniki s Ugarskom, odnosno s cijelom monarhijom. Protiv takve nagodbe ustade gotovo cijeli narod hrvatski. Nagodba je smatrana nezakonitom ve i radi toga, to kod njenoga stvaranja nije sudjelovala Vojna Krajina, kojoj je pripadala vea polovica Hrvatske i Slavonije. Rauch naime nije htio, da se koncem g. 1867. provedu izbori u Krajini, gdje nije bilo pristaa njegove unionistike stranke. Krajina nije birala zastupnike za hrvatski sabor niti kasnije kod izbora, koji se obavie g. 1871., 1872., 1875., 1878. i 1881. Tek onda, kad je Krajina konano 15. srpnja 1881. bila sjedinjena s Hrvatskom i Slavonijom, priznae joj Madari pravo, da bira narodne zastupnike za hrvatski sabor. Po tome je ustavnom pravu 20. travnja 1883. obavljen prvi izbor u Gospiu. Za mandat narodnoga zastupnika natjecahu se dva umirovljena krajika asnika: major David Kovaevi i kapetan Ljudevit Keki. Pobijedio je Kovaevi, koji je dobio 131 glas, dok su za Kekia glasovala 42 izbornika. Naskoro je Hrvatska dobila bana, koji postade majstorom u krivotvorenju narodne volje. To bijae Dragutin grof Khuen-Hdervry, koji je 1. prosinca 1883. imenovan za bana hrvatskoga. Khuen je u Gospiu proveo 5 izbora.
19

Prvi se izbor obavio 4. rujna 1884. U ime tadanje Khuenove (madaronske) narodne stranke kandidirao je u Gospiu sveuilini profesor dr. Stjepan Spevec, a u ime stranke prava uro barun Rukavina. Izbori se obavljahu javnim glasovanjem, uslijed ega su za Khuenova kandidata morali glasovati svi inovnici, a ti su inili skoro veinu izbornika u Gospiu. Uz to su za Spevca glasovali svi grko-istonjaci, koji su se tada ve nazivali Srbima, a koji su tada u Khuenu gledali svoga pokrovitelja, a neki ga dapae i nazivahu srpskim banom. Nije dakle udo, to je barun Rukavina dobio samo 38 glasova, dok je za dra. Spevca glasovalo 127 izbornika. Naredne je godine 1885. dr. Spevec postao odjelnim predstojnikom za bogotovlje i nastavu. Kao lan vlade jo je pojaao svoj upliv u Gospiu, gdje je kod izbora, koji se obavio 14. lipnja 1887., jednoglasno izabran za narodnoga zastupnika. Isto tako su u Gospiu bez protukandidata izabrani sveuilini profesori: dr. Tomo Mareti 30. svibnja 1892. i dr. Aleksandar Egersdorfer 22. svibnja 1897. U ime stranke prava kandidirao je protiv dra Egersdorfera gospiki trgovac Lovre Paveli kod izbora, koji se obavio 9. studenoga 1901. Tada su od 255 izbornika na biralite dola 193, te je Egersdorfer izabran sa 127 glasova, dok je za Pavelia glasovalo 66 izbornika. Prilike se znatno promijenie, kad je Hrvatsku 26. lipnja 1903. konano ostavio ban Khuen-Hdervry. Vidjelo se to ve kod prvoga narednog izbora, koji je u Gospiu obavljen 5. svibnja 1906. Kako je madaronsku narodnu stranku prijanjih dana (3. i 4. svibnja) zadesio ljut poraz kod izbora u drugim kotarima, odustade njezin kandidat u Gospiu, gdje je nato jednoglasno izabran domai sin uro pl. Tomii, umirovljeni general Tomii je pripadao t. zv. hrvatsko-srpskoj koaliciji. Za njega je od 282 upisana izbornika glasovalo 165, dok se 117 izbornika usteglo od glasovanja. Meutim je u Gospiu znatno ojaala stranka prava, koja je kod narednog izbora 27. veljae 1908. kandidirala dra Davida Starevia, odvjetnika u Jastrebarskom. Od 312 izbornika nije glasovalo 89, a na biralite stupie 223. Izabran je Lianin Starevi, za koga su glasovala 143 izbornika, dok je rijeki odvjetnik Erazmo Bari, kandidat hrvatsko-srpske koalicije, dobio 80 glasova. Sve do tada imali su pravo glasa samo oni trgovci, obrtnici i seljaci, koji su plaali najmanje 15 forinti izravnoga poreza. Hrvatski je sabor g. 1910. primio novi izborni red, po kojem dobie pravo glasa svi Liani, koji plaaju barem 5 forinti izravnoga poreza. Uslijed toga se znatno poveao broj neodvisnih izbornika, dok je broj inovnikih glasova ostao isti; zato vie ni u Gospiu ne mogu igrati inovnici odlunu ulogu, kakvu su do tada imali. Broj svih izbornika u gospikom kotaru porasao je od 312 na 904. Po tome se izbornom redu prvi izbor1 u Gospiu obavio 28. listopada 1910. Na biralite
1

Narodni je zastupnik dr. David Starevi umro 18. studenoga 1908. Naknadni je izbor u Gospiu obavljen istom 18. travnja 1910., ali jo po starom izbornom redu. Tada je na biralite dolo 266 izbornika, od kojih je 147 glasovalo za sveuilinoga profesora dra Vinka Krikovia, koji bijae kandidat hrvatsko-srpske koalicije, a 119 za odvjetnika dra Ivana Ruica, kandidata udruenih Starevianaca. (Isprvice su pravai namjeravali kandidirati gospikoga upnika i opata Franju Canjugu ali je on umro 12. travnja 1910.)

20

je dolo 680 izbornika, od kojih je 414 glasovalo za sveuilinoga profesora dra Vinka Krikovia, koji bijae kandidat hrvatsko-srpske koalicije. Odvjetnik dr. Ivan Rui, koji je kandidirao u ime stranke prava, dobio je 266 glasova. Ve 15. prosinca 1911. bijahu obavljeni novi izbori za hrvatski sabor. U Gospiu se od 904 izbornika ustegao 251, dok su na biralite dola 653. U ime Starevieve hrvatske stranke prava kandidirao je dr. Ivan Rui, a u ime hrvatske samostalne stranke, koja bijae dio hrvatsko-srpske koalicije, kandidirao je sveuilini profesor dr. uro urmin. Izabran je prava dr. Rui s 346 glasova, dok je za dra urmina glasovalo 307 izbornika. Posljednji su izbori za hrvatski sabor obavljeni 16. prosinca 1913. Tada je u Gospiu od strane hrvatsko-srpske koalicije kandidirao dr. Vinko Krikovi, a od strane jedne grupe pravaa (t. zv. Milinovaca, t. j. pristaa dra Mile Starevia) gospiki odvjetnik dr. Ivan Brajkovi. Broj izbornika porasao je od 904 na 1083, ali su kod kue ostala 233. Na biralite je dolo 850 izbornika, od kojih su 463 glasovala za dra Krikovia, a 387 za dra Brajkovia. Tako je po drugi put izabran dr. Krikovi, koji je Gospi zastupao teajem svjetskoga rata. Posljednju je sjednicu hrvatski sabor u Zagrebu odrao 29. listopada 1918., kada je jednoglasno stvorio zakljuak, da se ponituje (prije 50 godina stvorena) ugarsko-hrvatska nagodba, te se Hrvatska dijeli od Austro-Ugarske i proglauje samostalnom dravom. 9. GRAAC Kraj same katolike crkve u Graacu die se uzvisina, koju narod zove Gradina. (Ta je uzvisina na zapadu vezana uz brdo Resnik.) Na spomenutoj se uzvisini prostrla oko 160 etvornih hvati velika ravan, gdje se vide ostaci nekoga grada, t. j. utvrenoga dvorca. Tu bijae nekada sijelo sredovjene otuke upe, koja je svoje ime dobila po rijeci Otui. (Rijeka Otua izvire kod Sv. Petra ispod gore Urlaja, odakle tee na jug uz selo Tomingaj. Juno od Graaca, koji takoer lei na toj rijeci, gubi se Otua u 2 ponora.) Graac se u srednjemu vijeku zvao Gradac ili Gradec. Najstariji mu spomen nalazimo u ispravi, kojom krbavski knez Karlo Kurjakovi 22. svibnja 1465. prodaje Hreljcu Petrieviu za 24 dukata selo Bukovici u Lici. Ovu je ispravu knez Karlo izdao u svome mjestu Gradac, koje se nalazi u Otuju. Graac je i kasnije pripadao knezovima krbavskim. Najbolje to razabiremo iz glasovite povelje, kojom krbavski knez Ivan Karlovi sklapa nasljedni ugovor s knezom Nikolom Zrinskim. U toj povelji nabraja Karlovi 22. veljae 1509. gradove i posjede, koji pripadaju njemu. Meu ostalima spominje Karlovi i castrum (tvru) Gradec u Otui. Turci su g. 1527. osvojili Liku i Krbavu. Tom prigodom pada u njihovu vlast i Graac. Kasnije se u Graacu nastanie Turci, koji su to mjesto drali sve do g. 1685. Tada je u onaj kraj preko Velebita provalio Stojan Jankovi, koji je digao ustanak u turskom dijelu sjeverne Dalmacije. Jankovi je g. 1685. zauzeo i Graac, odakle Turci pravodobno uzmakoe. Kad su Turci g. 1689. konano izgubili Liku i Krbavu, dobio je Graac nove itelje: Hrvate i
21

grko-istone potomke doseljenih Vlaha, Za rimokatolike je u Graacu g. 1715. sagraena upna crkva sv. Jurja. Sljedbenici grko-istone vjeroispovijesti dobie 2 parohijalne crkve: uspenija Bogorodice u Gornjem Graacu i spasovsku crkvu u Donjem Graacu. Trivijalna je kola u Graacu otvorena g. 1787. Kad je g. 1746. ureena lika krajika pukovnija, postade Graac sjeditem 7. krajike satnije. Zato su u Graacu uz kapetana stanovali takoer natporunik i zastavnik. U Graacu je svoj dvorac sagradio barun Kneevi, koji je imao 500 jutara zemlje. Kneevi je g. 1802. to imanje prodao c. kr. eraru u zamjenu za imanje Sveta Helena kod akovca u Meimurju. Tako je graaka satnija g. 1834. brojila 505 kua, u kojima stanovahu 4154 itelja, od toga 3261 grko-istone, a 893 rimokatolike vjeroispovijesti. Na podruju te satnije bijae tada 3821 jutro oranice, 1394 jutra livade, 10 jutara vrtova i vonjaka, 6999 jutara uma i 15.050 jutara panjaka. Katolika je crkva g. 1808. dobila 2 prekrasna pobona oltara, od kojih je desni podigao na svoj troak nadvojvoda Ljudevit, a lijevi upnik i kanonik Vinko ubeli. Glavni je oltar dobio umjetniki izraenu sliku sv. Jurja. Graac je g. 1834. brojio 1127 itelja u 137 kua, 1857. g. imao je 1487 itelja, a 1910. g. 1267 itelja, od toga 225 rimokatolika, a 1042 grkoistonih. U Graacu od g. 1872. postoji kotarski sud i kotarska oblast, a od g. 1875.. i brzojavni ured. Upravni je kotar Graac 31. prosinca 1910. brojio 26.696 itelja, od kojih je 19.308 bilo grko-istone, a 7388 katolike vjere. 10. JEZERANE Selo Jezerane spominje se prvi put g. 1476. pod imenom Jezerin. Tada je u Jezeranama postojala crkva sv. Marije. Kad je g. 1499. Juraj Tomkovi iz Brinja za 9 dukata prodao selo kinje samostanu sv. Nikole na Gvozdu, bijae meu svjedocima toga hrvatski pisanog ugovora takoer pop Grdin, plebanu sv. Marije u Jezerah. Kasnije propade u Jezeranama upna crkva sv. Marije. Vjerojatno je spalie Turci, koji su teajem 16. vijeka esto pustoili u onom kraju. Iza osloboenja Like i Krbave od Turaka g. 1689. nastadoe mirniji dani, te se naskoro pomnoalo iteljstvo u Jezeranama i u okolici. Senjski biskup Martini Brajkovi g. 1700. predlae, da se posebna rimokatolika upa osnuje u Jezeranama, gdje je tada bila samo filijalna crkva. Ipak nije odmah dolo do toga, ve je u Jezeranama ureena t. zv. lokalna (mjesna) kapelanija, koja je spadala pod upu u Brinju. Prava je upa osnovana u Jezeranama tekar g. 1790. Kraj lijepoga upnoga dvora sagraena je g. 1824. u Jezeranama nova rimokatolika upna crkva sv. Jurja. Kad je princ Hildburghausen g. 1746. uredio otoku krajiku pukovniju, pripadoe joj i Jezerane. Ali ve g. 1765. budu Jezerane odijeljene od otoke i pripojene ogulinskoj pukovniji. Tada je u Jezeranama osnovana trea krajika satnija, koju su g. 1857. inila sela: Jezerane, Crnjac (gornji i donji), Drenica (gornja, srednja i donja), Holjevevoselo, Mokro, Podmaljen, Razvale, Sertiselo, Glibodol, arapovoselo, Jelvica, Kamenica, Kut (veliki i mali), Kripolje, Lipica, Mesiselo, Muratovoselo, Pernarselo, Petrovselo, Sprajevoselo, Stajnica, Vidakoviselo i Vujakovoselo. Cijela je ta satnija g.
22

1857. brojila 709 kua s 9117 stanovnika, od toga 6671 rimokatolike, a 2446 grko-istone vjeroispovijesti. G. 1834. bijae ta satnija znatno manja, jer je imala samo 9 sela sa 448 kua i 5369 itelja, od toga 5351 rimokatolika, a samo 18 grko-istonih. Tada se na podruju jezeranske satnije nalazilo 3450 jutara oranica, 2384 jutra livada, 343 jutra vrtova i vonjaka, 1998 jutara panjaka i 8807 jutara uma. Uz potanski ured imalo je selo i erarijalnu kolu, koja je u Jezeranama otvorena g. 1832. Prigodom popisa, koji se obavio 31. prosinca 1910., imalo je samo selo Jezerane 331 itelja, od toga 324 rimokatolika. I jezeranska opina, koja je utemeljena iza ukinua Vojne Krajine, ima gotovo same rimokatolike itelje. 11. KOMI U KRBAVI Ime toga mjesta prvi put se spominje g. 1397. Suvremeni naime pisac Paulus de Paulo veli, da je kralj Sigismund 6. veljae 1397. iz Knina poao u Komi. (Tu je ve tada bilo sjedite knezova krbavskih.) Sauvala nam se listina, kojom je krbavski knez Pavao g. 1468. u svome gradu Komiu darovao Ivanu Gusiu svoju zemlju u pokrajini Lici. Krbavski knez Karlo, brat spomenutoga Pavla, izdao je u Komiu g. 1469. ispravu, kojom plemiu Ivanu Benkoviu, katelanu Zvonigrada, za 100 dukata prodaje svoju zemlju Franovinu. U Komiu je stanovao i Karlov sin: Ivan Karlovi, knez krbavski. On je svoju sestru Jelenu udao za kneza Nikolu Zrinskoga (oca istoimenog junaka sigetskoga). Knez Ivan Karlovi g. 1509. posjeduje u Krbavi jo samo 3 grada (t. j. utvrena dvorca), poimence: Komi, Udbinu i Podlapec. Ove mu gradove u travnju g. 1527. otee Turci. Krsto Frankopan javlja 29. svibnja 1527. senjskomu biskupu Franji Joefiu, da bosanski paa sada tvrdi (utvruje) Udbinu, Mrsinj i Komi. Turci su Komi u svojoj vlasti drali 162 godine, t. j. od g. 1527. do g. 1689. Ispod tvre naselie Vlahe, iji potomci pod imenom Srbi tamo ivu jo i danas. Selo je Komi g. 1857. brojilo 60 kua, u kojima stanovahu 592 itelja. Svi su itelji grko-istone vjeroispovijesti. U selu imaju grko-istonu crkvu sv. Nikole, a od g. 1874. i puku kolu. Na visokom i strmom brdu Sarana povrh sela Komia vide se jo i danas ruevine tvre, koju narod zove Karlovia dvori. (Tu je sauvana uspomena na hrvatskoga bana Ivana Karlovia, koji bijae posljednji knez krbavski.) Po sauvanim se ruevinama razabire, da je tvra bila 90 metara duga, a 60 metara iroka. U istonom dijelu tvre bijae kapelica 12 metara duga, a 5 metara iroka. Teajem vremena propade vei dio zidova te kapelice; najbolje se sauvao istoni zid, koji je visok 4 hvata. Tvra je imala 3 nakapnice (cisterne), koje su veinom poruene; ipak se jo i sada sakuplja voda u najiroj nakapnici, koja je 2 hvata duboka, a ograena u etverokut tesanim kamenjem. Tvra se naslanjala prema sjeveru i zapadu na gotovo okomitu peinu, na koju se jedva moe etveronoke uspeti. Ta je peina sluila tvri kao toranj; na njoj se nalazi ravnjak, koji je u popreno 4 hvata irok, a ima takoer ve zatrpanu nakapnicu. 12. KOMPOLJE KOD OTOCA
23

Ovo selo lei blizu glavne ceste, koja vodi iz Senja u Otoac. U Kompolju se nalazi rimokatolika upna crkva sv. Stjepana. Crkva je g. 1751. sagraena, a g. 1776. obnovljena. Crkvom su isprvice (poevi od g. 1776.) upravljali mjesni kapelani, jer je Kompolje spadalo pod upu u Otocu, a od g. 1808. posebni upnici. Iz matica krtenih, vjenanih i umrlih vidi se, da su u Kompolju od g. 1776. do g. 1808. redomice sluili ovi kapelani: Tomo Orekovi, Petar Vukasovi, Juraj pl. oli, Martin Sarkoti, Martin Jei, Nikola Bani, Nikola Zitz i Matija Belas. upnikom bijae Antun Zorii od g. 1808. do g. 1819., zatim Dragutin Vrani od g. 1819. do g. 1826., Juraj Zandonati od g. 1826. do g. 1830., Ambroz Krikovi samo g. 1831., Vinko ani od g. 1831. do 1838., Kazimir Greguri od g. 1838. do g. 1840., Antun Celigoj od g. 1840. do g. 1844., a kasnije Ambroz Vranjicanji. U Kompolju je g. 1818. podignut upni dvor. Na brdima vide se razvaline Crkvine i ostanci grada Ostrovice. Blizu Kompolja nalazi se pilja Cvijanovieva peina. Kompolje je g. 1857. brojilo 828 itelja, koji stanovahu u 70 kua. Svi su itelji bili rimokatolike vjeroispovijesti, a imali su u svome selu i puku kolu. Nedaleko toga Kompolja nalazilo se tada Vlakopolje, koje se danas zove Srpsko Kompolje. U tomu je selu g. 1857. bilo 65 kua s 815 itelja, od toga 478 rimokatolike, a 337 grkoistone vjeroispovijesti. 13. KORENICA SEOBA VLAHA U dugoljastoj, ali uskoj dolini, kojom protjee potok Korenica, nalazi se ovee selo istoga imena. Najstariji spomen Korenice nalazimo u latinski pisanoj listini, kojom Grgur, sin pok. Pavla kneza krbavskoga, 28. studenoga 1468. posuuje 100 zlatnih forinti (dukata) od tri hrvatska plemia (braa Pavao, Juraj i Marko, sinovi Vida pl. od Biina); njima u zalog daje svoje 2 zemlje u selu Jarinskom, koje se nalazilo u okruju korenikom (in districtu de Korenica) upanije krbavske. Drugi spomen Korenice vidimo u hrvatskoj darovnici, kojom knez Miklovu i knez Petar i knez Juraj i knez Mikula, knezi krbavski i vee daju neki mlin Franciku Utieviu; ovu darovnicu izdadoe spomenuti knezovi mjeseca oujka 1489., i to na kateli nam v Korenici. Iz ove dakle isprave doznajemo, da je u Korenici g. 1489. bio katel (dvorac) knezova krbavskih. Poput ostale Krbave doe i Korenica g. 1527. u tursku vlast. Domai itelji, koji bijahu sami katolici, pobjegoe pred Turcima u sigurnije krajeve. Isprvice nije u Korenici bilo nikakvih stanovnika. Kasnije naselie Turci i onamo t. zv. Vlahe, iji se potomci danas zovu Srbi. Krajiki asnik Gapar Stipanovi izvjeuje 17. kolovoza 1601. iz Otoca grofu Josipu Rabatti u Senj, da je dio tih naseljenika uskoio iz Korenice u Morlaku, pa da se i ostali Koreniani spremaju na bijeg iz turske Krbave. Ivan Gostovi, vlaki harambaa u Korenici, javlja u kolovozu g. 1640. barunu Ivanu Albertu Herbersteinu, velikom kapetanu senjske Krajine, da u kranske zemlje ele prebjei Vlasi, koji stanuju u Korenici, gdje imaju 44 kue sa 150 ljudi sposobnih za oruje. O tome je kralja Ferdinanda III. izvijestio karlovaki general Vuk Frankopan Traki. On mu naime iz Karlovca 1640. javlja, da se koreniki Vlasi ele nastaniti u t. zv. Senjskoj
24

dragi, ali da bi zgodnije bilo, da se nasele u Plakomu. Ipak je kralj 13. rujna 1640. u Regensburgu potpisao spis, kojim dozvoljava, da se Vlasi iz Korenice nastane u Senjskoj dragi. To se imalo provesti u lipnju g. 1642. Meutim su neposredno prije toga 3 harambae po imenu: Radota Boci, Ognjen Mudri i Vinko Manojlovi iz hrvatske Krajine provalili do Korenice, gdje 30. svibnja 1642. pobie neke Turke, ubivi Jusupa Velia, a zarobivi Ahmeta, Arslana, Osmana, Aliju, Ibrahima i Jusupa. Radi toga su Turci poeli otrije paziti na korenike Vlahe. Vjerojatno su Turci doznali, da se sprema na odlazak iz Korenice 7 vlakih kua sa 60 itelja, meu kojima bijae 30 za oruje sposobnih ljudi. Senjski kapetan Ivan barun Herberstein javlja 21. lipnja 1642. ratnom vijeu, da je 15. lipnja k njemu u Brinje dolo 7 Vlaha. Ovi izjavie, da su taoci onih 7 vlakih kua, koje namjeravaju uskoiti u Senjsku dragu, poimence u Drenov Klanac (Kod Brloga). Vlasi mole, da im kapetan radi sigurnosti u susret do Staroga Peruia (dananje Vrhovine) poalje 50 do 60 krajikih vojnika. Ali je istodobno 100 Turaka udarilo na korenike Vlahe. Ljudi se veinom zaklonie u ume, radi ega im Turci bez ikakove zapreke otee sav njihov imetak, meu ostalim 2500 glava sitne stoke (svinja, ovaca i koza), oko 200 goveda i 30 konja. Tako je u Brinje dotralo samo 28 Vlaha, meu kojima bijae 14 za oruje sposobnih mukaraca. Turci su sve do Sarajeva opljakali i grke manastire, iz kojih otjerae kaluere. Od ovih je 17 dolo k barunu Herberstednu s molbom, da im dozvoli nastaniti se u hrvatskoj Krajini, kamo da e oni privesti mnogo Vlaha. Na proljee godine 1655. ponudio se karlovakom generalu Herbardu grofu Auerspergu neki Milak iz Korenice, da e u hrvatsku Krajinu prevesti 12 vlakih kua. Auersperg se pouzdavao u Milaka, koji je nedavno omoguio jednom kraninu bijeg iz turskoga ropstva. Da stvar bude jo sigurnija, poslao je Milak iz Korenice u Otoac svoga sina, brata i jo 3 Vlaha, koji e sluiti kao taoci. I zaista je Milak poetkom travnja izveo iz Korenice 12 vlakih kua sa 140 osoba, meu kojima bijae 40 za oruje sposobnih mukaraca. Turci nijesu poli u potjeru za Vlasima, koji bez zapreke stigoe u Otoac. General Auersperg javlja to 7. travnja 1655. iz Karlovca kralju Ferdinandu III. U tome izvjetaju predlae Auersperg, da se ovi koreniki Vlasi smjeste u Plaki kod Ogulina; podjedno moli, da se iz Kranjske pribavi hrana za te Vlahe. O dolasku tih Vlaha izvijestilo je kralja i tajno ratno vijee. Ono je kralju savjetovalo, neka korenike Vlahe naseli u Plakom polju izmeu Ogulina i planine Kapele; hranu za te Vlahe mogle bi namaknuti Kranjska i Koruka, koje su zajedniki obvezane opskrbljivati Krajinu. Nato je kralj Ferdinand potpisao 7. svibnja 1642. odluku, kojom dozvoljava, da se koreniki Vlasi nasele kod Plakoga izmeu Ogulina i Modrua, gdje e im provijant dobavljati Kranjska i Koruka. Kada su Turci godine 1689. bili istjerani iz Krbave, opaalo se, da u Korenici nema dosta itelja. Meutim se u hrvatskoj Krajini nalo dosta Vlaha, koji su eljeli, da dobiju prazne zemlje u Krbavi. Tako su knezovi Jovan Drakuli i Milin Lali s nekim drugim krajikim Vlasima doli u Korenicu, gdje se nalazio krajiki kapetan Juraj Kriani, kao povjerenik generala Josipa grofa Rabatte. Kriani je na njihovu molbu 17. kolovoza
25

1690. dozvolio, da Lali i Drakuli dosele u Korenicu svaki po 30 dobrih i vjernih graniarskih obitelji. Senjski biskup Martin Borkovi, koji godine 1700. opisuje Liku i Krbavu, spominje, da se u Korenici nalazi 80 grko-istonih kua, koje imaju i svoga paroha. Vojno je povjerenstvo godine 1712. proputovalo cijelu Liku i Krbavu. U svome izvjetaju, to ga je povjerenstvo 1. prosinca 1712. podnijelo kralju Karlu III., savjetuje mu, da podigne tvru u dolini, kojom protjee potok Korenica. U Korenici i u susjednoj Krbavici bijahu godine 1712. filijale krajike kapetanije u Buniu, gdje je zapovijedao kapetan Dobrovoj Kneevi. Kako je tada planina Pljeivica inila granicu izmeu Bosne i Hrvatske, morali su krajinici kod Korenice graditi t. zv. ardake, iz kojih e se paziti na turske provale. Ratno je vijee na proljee godine 1713. poslalo u Liku i Krbavu 2 povjerenika: Rajmunda grofa Attemsa i Josipa pl. Libenega, Oni su ratnom vijeu 7. svibnja 1713. poslali opiran izvjetaj o razdiobi zemalja u Lici i Krbavi. U tom izvjetaju istiu povjerenici, da itelji Korenice nemaju dosta zemljita; zato bi im trebalo prepustiti jedan dio Brezovca. Kako se pak Korenica nalazi na skrajnjoj granici nasuprot turskom glavnom gradu Bihau, nije zgodno, to u tome kraju stanuju sami izmatici; trebalo bi onamo naseliti oko 200 katolikih obitelji, koje bi inile cijelu kapetaniju. Povjerenici preporuuju, da se katolici nasele u dolini i u umi oko anka iznad Bunia. U Buniu ve postoji 20 katolikih kua, koje su za zemlju platile po 50 dukata u vojniku blagajnu; tamo se nalaze i ostaci nekadanje katolike crkve, koju bi trebalo obnoviti. I zaista se u anke naskoro doselie katolici, za koje je godine 1719. utemeljena posebna upa, a godine 1728. sagraena i upna crkva blaene djevice Marije (presvete krunice). Na ruevinama pak stare katolike crkve u Buniu sagraena je godine 1745. nova crkva roenja bi. dj. Marije, koja je godine 1807. pretvorena u katoliku upnu crkvu. Korenica je isprvice pripadala likoj krajikoj pukovnije. Od nje je godine 1765. odijelile i pripojile otokoj pukovniji. U svibnju godine 1775. doao je u Korenicu car Josip II. Korenica je godine 1801. dobila trivijalku, koju je uzdravao vojni erar. Kako nije bilo druge podesne zgrade za tu kolu, odredila je krajika uprava 4. rujna 1801., da se zgrada erarijalne pekarne u Korenici pretvori u kolsku zgradu. Prvim uiteljem korenike trivijalke postade Mijo Lovrekovi, bjelovarski uiteljski pripravnik. Trivijalka je u Korenici godine 1802. imala 29 uenika. Za rimokatolike je u Korenici godine 1780. utemeljena upa sv. Jurja, pod koju spada i kapela sv. Petra u Priboju. Istono-pravoslavna parohija korenika ima 2 crkve: u Korenici sabora sv. arhanela, a u Vrela uspenija Bogorodice. Korenica bijae sjedite 6. krajike satnije. Kad je ukinuta vojna Krajina, postade Korenica godine 1872. sjeditem upravne opine, Kotarske oblasti i kot. suda. Godine 1920. otvorena je u Korenici realna gimnazija, za koju je sagraena lijepa i velika kolska zgrada. Prigodom popisa, koji se obavio 31. prosinca 1910., brojila je sama Korenica 318 itelja, od kojih bijae 200 grko-istone, 117 rimokatolike, a 1 ine vjeroispovijesti; cijela je porezna opina korenika imala 4240 itelja, od toga 4026 grko-istone, 213
26

katolike, a 1 ine vjeroispovijesti. Koreniki je kotar brojio 22.159 itelja, od toga 16.283 grko-istone, a 5870 katolike vjere uz 5 inovjeraca. 14. KOSINJ GORNJI I DONJI Teajem srednjega vijeka istie se u bukoj upi uz donji tijek rijeke Like posebna oblast, koja se u hrvatskim ispravama zove Boai. Vjerojatno je ta oblast svoje ime dobila po gradu Boaj, ije se ruevine jo i danas vide na 660 metara visokom brdu izmeu dananjega gornjega i donjega Kosinja. Nekada se Boaj zvao Kosinjgrad Po tomu su gradu njegovi vlasnici dobili une Kosinjski. Tako se u latinskoj ispravi od godine 1461. spominje Lascho de Kosin, a godine 1484. Ivan Kosinski. Knez An (Ivan) Frankopan posudio je godine 1489. od Jurja Kosinjsikoga na 7 godina njegov grad Kosinj. Tom je prigodom Frankopan prisegao, da e poslije 7 godina Jurju Kosinjskomu povernuti ta isti grad Kosinj i sela, ka su poda nj, najprije Srakvinu, drugo selo Hotilju Vas, treto selo Pol Buk, eterto selo Botuci, a je plemenita plemenina Jurja Kosinjskoga i njega sina Ivana. Isti taj knez An Frankopan godine 1499. javlja, ... kako Juraj Kosinjski (sa) svojim sinom Ivanom s nami se zamimi dobrovoljnim zakonom. Najprvo nam da svoj grad Kosinj osebujni, ki je v Buah v Boaci v knetvi bukom. I tolikoj nam da svoje plemenite plemenine: najprvo Srakvinu, drugo selo Pol Buk, treto selo Botuke, eterto selo Hotilju Vas. A sebi ostavie svoju plemenitu plemeninu didinu: selo Kosinj, ki dri svojim stricem Ivanom v Boaei, sa vsim kotarom kosinjskim ... i s crikvu. U okolici grada Kosinja nalazilo se u srednjemu vijeku nekoliko crkva. Senjski biskup Sebastijan Glavini, koji godine 1696. opisuje Liku i Krbavu, izriito veli, da se oko Kosinja vide ruevine 7 crkava, u kojima se nekada narod molio Bogu. Meu ovima bijahu i ruevine nekadanjega pavlinskoga samostana. Glavini dapae tvrdi, da se nekada u Kosinju nalazila tiskara, u kojoj se tampahu crkvene knjige za sveenike glagoljae. Na preostaloj crkvi sv. Vida u Sraklinu vide se 3 uzidana glagoljaka napisa iz doba spomenutoga kneza Ana Frankopana. Vjerojatno je u okolici Kosinja postojao i onaj hospital (gostinjac, bolnica) sv. Marije Magdalene, kojemu je hrvatski ban Pavao Kurjakovi godine 1411. sporazumno sa svojim roacima darovao itav svoj peti dio sela Hrvaani na teritoriju upne crkve sv. Marije djevice (na granici like i buke upe). Godine 1901. naao se u Donjem Kosinju kamen s latinskim napisom, iz kojega se razabire, da je tu nekada stajao rimski municipium Tesleum. Kod Legenca blizu vode Begovae nalazi se kamen s napisom, koji kae, da je tu u rimsko doba bila granica izmeu plemena Ortoplina i Parentina. Prije Rimljana stanovalo je u okolici Kosinja neko pleme ratobornih Japoda. Kosinj je od godine 1527. do godine 1689. pripadao Turcima, koji su onamo naselili Vlahe. Kad je hrvatska vojska godine 1689. oslobodila Liku, nastadoe svae izmeu Hrvata i tih doseljenika. Zato je grof Josip Rabata, vicegeneral sve hrvatske i primorske Krajine, poslao Jurja Kriania, da kao komesar izae na lice zemlje, radi koje Vlasi Kosinjani i Hrvaani jesu med sobom imali veliku smutnju. Kriani je 23. svibnja 1690. u Kosinju izdao odluku, koja glasi ovako:
27

Provodil sam s poglavitimi Ijudimi, s manom buduimi, da se siromahom Hrvaanom velika krivica ini od Vlahov Kosinjanov. Unapridak pako da se tu takove smutnje ukrate, i da ne budu imale jedna niti druga stran prilike unapridak bantuvati vinje gospode, dajem i izruarn Mihalju polariu i seljanom njegovim... zaami od Sraklinov do grada Kosinja iznami one zemlje, koje su glavari u reenom konfinu (Krajini) vladali, da njima ostane. Zatim u reenom konfinu da budu Hrvaani duni za svoga plovana (upnika) u najboljem mestu ostaviti u zemljan del, kako se bude mogal poteno odrati med nimi. Radi Koenic (livada) da se razumiti imaju. Budu da su do sih dob u Kopiah kosili, tako u napridak slobod imali budu skupa s ostalimi novimi naseljenimi Hrvaani; skupa bratinski i prijateljski razumiti se imaju, kako pravo bude. to se pako ovoga leta sitve (sjetve) dostoji, ovoga leta sitva od Vlahov do sih dob usijana da Vlahi Kosinjani za se uzmu; a od ovoga datuma unapridak ve koj sijati pripovida (zabranjuje) im se. Daje se tolikaje Hrvaanom nikoje mesto Suain na Crno vrilo do volje i miloe cesarove svitlosti tako i s tim putem, da imenovani Mihalj polari skupa svojimi seljani bude duan svaku vernost i pokornost svitlosti cesarovoj iskazati, cesarsku zapovid i vinje gospode marljivo ovrivati i na cesarsku slubu hoditi, kako mu se zapovidalo bude. Vlahom pako Kosinjanom postavlja se pena (globa): koj bi priko ovoga izruenja i danja spomenutim Hrvatom kakvu silu uinil, ali (ili) u em drugom s kim tim putem bantoval, kako je u imenovanom konfinu, tako da prez vsake pravde i miloe zostaje vinjoj gospodi pene sto cekini. Spomenutom pako Mihalju polariu, kako i njegovim seljanom, zapovida se tolikaje unapridak, da ima od Vlahov Kosinjanov miran biti, i vinje gospode da nadalje nima bantovati, nego polag ovoga izruenja i pisma da ima mirno iviti. Senjski biskup Sebastijan Glavini opisuje godine 1696. okolicu grada Kosinja ovako: Tu se nalaze 3 sela, koja presjeca rijeka Lika. Na rijeci se vrte mlinovi, iza kojih se (u ponore) gubi Lika. Gornje selo broji 40 kua, u kojima stanuju itelji, koji su ovamo doli od mee Kranjske (t. j. iz Gorskoga Kotara). U srednjem selu stanuju Vlasi, a u treem selu 40 sesijala ili fundusa dre Hrvati. Ovi se ne slau s Vlasima, koji prijete, da e svau rijeiti orujem, pa da e bijui boj kao s neprijateljima pokuati sreu, da sebi prisvoje posjede, to ih dre katolici, koji ih pravo stekoe. Za boj ima sposobnih 100 katolika i 500 Vlaha; od toga je 150 izvjebanih vojnika. Slubu duhovnog pastira obavlja Nikola Uzelac, koji pomo spasenja prua katolicima i izmaticima. Uzelac je kao kaluer ili raki paroh podreen vlakomu biskupu Izaiji Popoviu iz Mare. Biskup Glavini zavruje svoj opis Kosinja ovako: Na odlasku drao sam govor u sluateljima prepunoj crkvi izmatikoj. Kada svrih, obvezae se, da e odsada biti poboni i vjerni Bogu, crkvi i caru. Spomenuti duobrinik Nikola Uzelac eli, da se (iz Like) makne strani izmatiki biskup. Ako se to izvri, Uzelac obeaje, da e zajedno s Vlasima svojim promijeniti mjesto; oni e se odseliti u Medak, da uine mjesta za nae Kranjce, koji e onda moi sigurno i mirno obraivati zemlje, jer e prestati svae u njihovom susjedstvu. Osim toga obeaje paroh Uzelac, da e izmatike onih krajeva privesti k poslunosti i k sjedinjenju s rimskom crkvom.
28

Rimokatolike i grko-istone crkve u Lici opisao je godine 1700. senjski biskup Martin Brajkovi. U tom se opisu o Kosinju nalaze te vijesti: U Donjem je Kosinju u novije doba podignuta crkva sv. Jeronima. Tamo ima preko 50 katolikih kua. upnik bijedno ivi od prihoda, koje mu donose desetina i tolarina. (Desetinu podavaju upljani od svega priroda svoga. tolarina znai pristojbe, to ih je upnik dobivao za krtenje, vjenanje, ispovijedi, sporove i za podjeljivanje posljednje pomasti). U Gornjem Kosinju ima takoer 50 katolikih kua, koje spadaju pod upu u Donjem Kosinju. Radi udaljenosti obaju sela namjeten je u Gornjem Kosinju kapelan, koji je podreen upniku u Donjem Kosinju. Taj kapelan obavlja duhovnu pastvu i u Kuterovu, a ivi od desetina poput upnika. Gornji Kosinj ima drvenu crkvu sv. Antuna. Tu bi radi mnoine naroda trebalo osnovati posebnu upu. U podruju Kosinja zaposjedoe izmatici (t. j. pristae grko-istone crkve) isto toliko zemljita, koliko dre katolici. izmatici imaju svoga paroha, koji ne zavisi ni od koga. U Karlovcu je godine 1853. umirovljeni otoki major Franjo Bach tampao svoju povijest otoke krajike pukovnije. U toj knjizi tvrdi Bach, da je u Gornjem Kosinju godine 1692. sagraena upna crkva sv. Antuna Padovanskoga, a godine 1772. sagraen je i upni dvor; u Donjem Kosinju podignuta je prije godine 1700. upna crkva sv. Ivana Krstitelja, dok je upni dvor sagraen prije godine 1772. Kuterevo je ve godine 1724. dobilo svoju crkvu Majke Boje kapularke, a upni je dvor sagraen u Kuterevu godine 1807. Na podruju Donjega Kosinja podignuta je prije godine 1772. filijalna crkva sv. Petra. Gornji pako Kosinj ima staru kapelu sv. Vida u Straklinu. Ta je kapela sagraena svakako prije godine 1769., kad je zapovjednitvo otoke pukovnije trailo, da se ta kapela porui; taj nalog nije bio izvren. Kad je godine 1746. princ Hildburghausen uredio t. zv. Gornju (karlovaku ili hrvatsku) Krajinu, pripao je Kosinj u podruje like pukovnije. Teajem vremena tako se Lika napuila, da su godine 1765. neka mjesta (meu tima i Kosinj) odijeljena od like i pripojena otokoj pukovniji. U Gornjem Kosinju bijae sjedite prve satnije otoke krajike pukovnije. Tamo je godine 1826. osnovana puka kola. Malo iza toga godine 1834. dobio je puku kolu i Donji Kosinj. Prigodom popisa od godine 1857. brojio je Gornji Kosinj 35 kua, u kojima je stanovalo 518 itelja, od toga 793 rimokatolike, a 335 grko-istone vjeroispovijesti. Mnogo je vei bio ve tada Donji Kosinj, koji je imao 99 kua s 1128 stanovnika, od toga 793 rimokatolike, a 335 grko-istone vjeroispovijesti. Kad je ukinuta Vojna Krajina, postao je Gornji Kosinj 1. sijenja 1872. sjeditem velike upravne opine. Ova je opina prigodom popisa iteljstva, koji je obavljen 31. prosinca 1910., brojila 7977 itelja, od toga 5045 rimokatolike, a 2932 grko-istone vjeroispovijesti. U samom Kosinju, koji vie nije nosio oznaku Gornji, stanovao je tada 621 itelj, od toga 611 rimokatolike, a jedva 10 grko-istonih. Donji je Kosinj godine 1910. brojio 1361 stanovnika, od kojih je 1325 bilo rimokatolike, a 36 grko-istone crkve. Izvan jednoga i drugoga Kosinja stanovahu grko-istoni itelji nepomijeani s katolicima u ovih 7 sela: Ko (623 itelja), Mlakva (434), Poljan (246), Za-most (98), Vir (76), Dulibica (65) i Podebljaj (50 itelja). Veliko selo Lipovopolje brojilo je 1244 itelja, od toga 1201 grko-istone, a
29

samo 43 rimokatolike vjeroispovijesti. U svim ostalim selima kosinjske upravne opine stanuju sami rimokatolici. 15. LAPAC GORNJI I DONJI Ime svoje dobie ta mjesta po gradu (t. j. utvrenom dvorcu) Lapcu. Po tomu je gradu svoje ime dobilo i hrvatsko pleme Lapani i hrvatska plemenska Lapaka upa, koja se nalazila izmeu rijeke Une i planine Pljeivice. Prije dolaska Hrvata stanovahu oko Lapca Rimljani. Oni su imali svoju tvru na osamljenom (661 metar visokom) brdu Obijaju ili Obljajcu, koje se uzdie usred ravnice izmeu Oraovca te Gornjega i Donjega Lapca. Tu je Fras godine 1834. jo vidio neke zidine stare tvre. Na tome brdu i oko njega nalo se mnogo rimskoga novca, meu ostalim i dukate cara Konstantina Velikoga sa grkim napisom. ini se, da je na tome brdu bio i grad Lapac, kao sjedite hrvatske plemenske upe. Tamonja okolica bijae pod turskom vlau od godine 1527. do godine 1791. Hrvatskoj pripade taj kraj tekar mirom, koji je Turska u Svitovu godine 1791. sklopila s Austrijom. Krajika je uprava od tamonjih itelja godine 1800. sastavila treu graniarsku satniju like pukovnije. Sjedite satnije bijae isprvice Dobroselo, odakle je godine 1826. premjeteno u Donji Lapac. Turci su godine 1809. spalili oba Lapca, te susjedna sela Borievac i Oraovac, u kojima se koncem 18. vijeka nastanie Vlasi iz Bosne i Hrvati iz Lovinca. Ipak su naskoro obnovljene kue, te je Donji Lapac ve godine 1834. imao 103 kue, u kojima je stanovalo 1086 itelja, od toga 1029 grko-istone, a samo 57 rimokatolike vjeroispovijesti. Tada je ve u Donjem Lapcu postojala grko-istona parohija s crkvom sv. Duha. U studenome godine 1826. otvorena je u Donjem Lapcu i t. zv. trivijalka, t. j. kola, koju je uzdravao vojni erar. Blizu grko-istone crkve u Donjem Lapcu bijae nekada kula, koja je pripadala Ibrahim-pai. Ovu je kulu godine 1689. zauzeo serdar Stojan Jankovi, koji je tom prigodom spalio i susjedno selo Borievac. Iz Donjega Lapca vodi cesta u Krbavu preko planine Pljeivice ispod 1172 m. visokoga Kuka. Cesta je umjetno graena s mnogo zavoja, a prua divan pogled na bujne ume, kojima su obrasla gorska rebra. Tu je Fras jo godine 1834. vidio ostatke opkopa, to ih graniari podigoe prigodom rata s Turcima god. 1788.1791. Tamo je i piramida, koju je postavio liki pukovnik Vjekoslav Widmayer na uspomenu Kralja Franje I. i njegove supruge Karoline, koji su odavle 15. lipnja 1808. promatrali dolinu rijeke Une i tursku Bosnu. Na piramidu su uklesana 2 latinska napisa. Na zapadnoj strani piramide ita se: Francisco I. Austriae imperatori et Carolinae imp. augustissimis, oras Ottomanicas hac ex specula lustrantibus die 15. Junii anni 1808. Istona je strana piramide dobila taj napis: Posteris in memoriam Liccanae legiomis tribuno Aloysio Franc. equite Widmayer auspice erectum. Godine 1857. brojio je Donji Lapac 104 kue, u kojima je stanovalo 1237 itelja, od toga 1177 grko-istone, a samo 60 rimokatolike vjeroispovijesti.
30

Tada su u Lapcu osim kole i parohije bili takoer potanski ured i sjedite zapovjednitva tree krajike satnije. Gornji je Lapac, koji zovu takoer Popratni Lapac, godine 1857. brojio 53 kue sa 730 stanovnika, od toga 488 grko-istone, a 242 rimokatolike vjeroispovijesti. Rimokatolici iz Gornjega i Donjega Lapca spadahu pod upu bi. Djevice Marije u Borievcu; a grko-istoni itelji iz Gornjega Lapca pod parohijalnu crkvu sv. Petra i Pavla u Dobromselu. U Donjem Lapcu ostade sjedite krajike satnije do prestanka Vojne Krajine godine 1873. Tamo je iza toga osnovana upravna opina, koja je spadala pod kotarsku oblast i pod kotarski sud u Udbini. Na temelju naredbe hrvatske zemaljske vlade od 21. kolovoza 1892. otvorena je u Donjem Lapcu 1. listopada 1892. kr. kotarska oblast, pod koju dooe 2 upravne opine: Donji Lapac i Srb; potonja je opina dotle spadala pod kotarsku oblast u Graacu. To je hrvatska vlada uinila na opetovane molbe tamonjih itelja, kojima bijae tegotno putovati u znatno udaljenu Udbinu i Graac. S istoga je razloga hrvatska zemaljska vlada 29. kolovoza 1892. odredila, da se u Donjem Lapcu 1. listopada 1892. za spomenute 2 opine otvori poseban kr. kotarski sud. Radi novih oblasti dobio je Donji Lapac i brzojavni ured. Prigodom popisa, koji se obavio 31. prosinca 1910., brojio je Donji Lapac 1044 itelja, od kojih je bilo 936 grko-istone, a 108 rimokatolike vjeroispovijesti. Tada se u Gornjem Lapcu nalazilo 745 stanovnika, od toga 407 grko-istonih, a 338 rimokatolika. 16. LECE KOD OTOCA To je isto hrvatsko selo kraj rijeke Gacke, na glavnoj cesti, koja iz Gospia vodi u Otoac. Rimokatolika upna crkva blaene djevice Marije (presvete Krunice) u Leu graena je god. 1786., a upni dvor god. 1828. Dotle je Lee spadalo pod upu u Otocu, ali je ve od godine 1745. imala t. zv. lokalnu (mjesnu) kapelaniju. Teajem 19. vijeka slubovahu u Leu ovi upnici: Juraj Bilii od god. 1800. do 1812.; Fran Mihali od god. 1812. do mjeseca studenoga god. 1821., kada je umro; Mato Toljani od oujka god. 1822. pa do srpnja god. 1830., kada je umirovljen; Juraj pl. Zandonati od sijenja god. 1831. do veljae god. 1846., kada je umro; Josip Krui od oujka god. 1846. do travnja god. 1847., kada je umro; Andrija Konjikovi od g. 1847. do svoje smrti g. 1873. kada ga je naslijedio Tomo Jelii. U podruje upe Lee spada takoer kapelica sv. Franje. Blizu Lea vide se na brdu Karinu razvaline nekakve kule. Lee ima puku kolu (djeaku i djevojaku). Nekada je u Leu bila privatna puka kola, u kojoj bi uenike u itanju i pisanju poduavao domai upnik. Tekar g. 1831. otvorila je krajika uprava u Leu javnu puku kolu. Blizu Lea nalaze se starine iz rimskoga doba, n. pr. razni napisi i ostatak kipa nekoga rimskoga cara. Nedaleko Lea vidi se polukruna kula s 2 spojna zida, ugraena u kamenu liticu. To su ruevine Karin grada. Lee je prigodom popisa iteljstva godine 1910. brojilo 1437 stanovnika, koji su svi rimokatolike ispovijesti. 17. LOVINAC
31

Dri se, da su Lovinac u srednjem vijeku posjedovali plemii Lovinii. Ovi se kasnije od straha pred Turcima preselie u okolicu Bosiljeva. (Tamo je Martin Lovini godine 1531. od kneza Vuka Frankopana dobio posjed u Radovcu na rijeci Kupi). Poetkom 16. vijeka pripadao je Lovinac krbavskom knezu Ivanu Karloviu. Razabiramo to iz ugovora, to ga je knez Nikola Zrinski: 10. kolovoza 1509. u svome gradu Zrinu sklopio s Ivanom Karloviem. Zrinski se naime vjenao s Karlovievom sestrom Jelenom. Kako su oba kneza (Karlovi i Zrinski) tada bili jedini muki lanovi svojih rodova, obvezae se ugovorom, da onaj od njih, koji bi umro bez djece, ostavlja preostalom drugu i roaku sav svoj imetak. Zrinski je tada posjedovao 9 gradova (utvrenih dvoraca) s imanjima, a Karlovi 22 grada, od toga 3 u krbavskoj, a 7 u likoj upaniji. Meu ovim potonjima navodi se u spomenutom ugovoru od godine 1509. takoer grad Lovinac. Turci su i nadalje esto provaljivali u Liku i Krbavu. Tako propadae mnogi gradovi kneza Ivana Karlovia, jer ih nije imao tko uzdravati i braniti; jedni su naime kmetovi na podruju tih gradova poginuli u borbama, druge su Turci pohvatali i odveli u ropstvo, a trei su pobjegli u sigurnije krajeve, da se zaklone pred sigurnom propau. Meu tako propalim gradovima bijae i Lovinac. Zato Karlovi godine 1522., kad obnavlja svoj ugovor s Nikolom Zrinskim, ne spominje u tome ugovoru Lovinca. Vjerojatno se grad Lovinac teajem 16. vijeka pretvarao u ruevinu. Kasnije ga obnovie Turci, te je po svoj prilici u Lovincu stanovao kakav aga, ih je u njemu bila turska posada. Kada su Turci bili godine 1689. istjerani iz Like, pripade i Lovinac bekoj dvorskoj komori, t. j. financijskoj oblasti Cara i Kralja Leopolda I. Komora je Liku 10. veljae 1692. prodala grofu Zinzendorfu. U tome kupoprodajnom ugovoru spominje se i grad Lovinac. Da je tada u Lovincu doista bio utvreni dvorac (katel), svjedoi nam i senjski biskup Glavini. Opisujui naime Liku, spominje Glavini godine 1696. i castellum Lovinac. Poslije izgona Turaka iz Like ponu se u Lovinac doseljavati Bunjevci. Prvi se naseljenici zovu: Kovaevii, Budaci, Ivici, Vrbani, Brkii, Serdari, Krpani i Vrkljani. Za njih je godine 1704. sagraena rimokatolika crkva sv. Mihovila. Po toj crkvi zvao se Lovinac neko vrijeme (od godine 1751. do godine 1861.) slubeno Sankt Michael. Lovinac je g. 1826. dobio trivijalni, a g. 1892. potanski ured. Ruevine grada Lovinca vide se jo na brdu Cvitua. Grad bijae okruen 1 metar debelim zidom, a imao je oblik paetvorine (dug 33, a irok 19 metara). Unutar zida razabira se ostanci dviju kula. Nedaleko tih ruevina postoje 2 ponora: Vrkljanski i Peina; u prvi ponor ponire potok Opsenica, a u drugi potok Holjevac. 18. SELO MEDAK Tamo, gdje se danas nalazi Medak, bijae nekada rimsko naselje. Ondje su naime iskopani rimski spomenici, meu ostalima rimski miljokaz i 2 sarkofaga s napisima.
32

Poslije Rimljana dooe u Medak hrvatski doseljenici. Oni su tamo na obali rijeke Like podigli i tvru. Ipak jo ni danas tono ne znamo, komu je pripadao Medak. Samo se nasluuje, da je i Medak neko vrijeme bio vlasnitvo knezova Krbavskih. Hrvati ostavie Medak godine 1527., kad je Lika dola pod vlast Turaka, ini se, da se 25 godina iza toga u Medak doselie Turci. Poslije njihova izgona iz Like (godine 1689.) dobio je Medak nove itelje: Vlahe ili Raane. Razabiramo to iz opisa Like, to ga je godine 1696. sastavio senjski biskup Sebastijan Glavini. U tome latinskom opisu pripovijeda Glavini o Metku ovako: Medak je stara tvra, izgraena na obali rijeke Like. Ondje su naseobine svoje postavili Vlasi ili Raani, izmatici, koji su ovamo doli iz primorskih strana. Rauna se, da imaju 70 kua. Njihov je kraj dosta prostran; konj bi trebao cijeli dan, da ga obie. Velika plodnost zemlje hrani stanovnike, koji je obrauju. Ovamo je iz Bosne iz grada, koji se zove Sarajevo, priletio neki vlaki biskup ili vladika po imenu Atanazije Glubovi, ostaviv u Sarajevu svoju brau i roake. Isti se (vladika) najprije smjestio u Kotaru, koja zemlja pripada Mleanima, gdje je takoer podigao svojti kuu meu Vlasima. Primamljen pak dobrotom zemlje u Medak, poeo je sebi graditi novu kuriju. Ali jer je izmatik, te bi mogla nastati prilika, da druge odvraa od jedinstva rimokatolike crkve, zabranio sam mu nastavak daljnje gradnje i dulji boravak u Lici. To sam uinio iz dva razloga, i to prvo zato, to nema privolu od apostolskoga kralja, i drugo zato, to Vlasi ili Raani u onim stranama Hrvatske, koje su najblie moru, imaju biskupa ili vladiku, koga je izabralo i postavilo Njegovo cesarsko i kraljevsko Velianstvo, te koga je potvrdila apostolska rimska stolica. To je po imenu gospodin Izaija Popovi, koji stoluje u Mori. Radi toga ne moe se drugi poslati u njegovu dijecezu. Kad je to uo novi vladika (Glubovi), ree, da e naskoro u1 tome poslu putovati u Be do carskoga dvora. Vladika Atanazije, koga tu spominje biskup Glavini, nije se zvao Glubovi nego Ljubojevi. On je jo godine 1681. postao metropolita dabrobosanski u Sarajevu. Prigodom velikoga rata, koji je Austrija od godine 1683. do godine 1699. vodila s Turcima, ustadoe protiv Turaka i mnogi krani u Bosni. Da se zakloni pred osvetom turskom, pobjegne metropolita Ljubojevi godine 1688. iz Sarajeva u ravne Kotare, koji pripadahu Mletakoj republici. Ljubojevi je naime kao dabrobosanski metropolita upravljao takoer grko-istonom crkvom u turskoj Dalmaciji, te u tada jo turskoj Lici i Krbavi. Iz ravnih se Kotara Ljubojevi godine 1695. doselio u Medak, gdje je poeo sebi graditi vladianski dvor. Kad mu je to godine 1696. sprijeio senjski biskup Glavini, ostavi Ljubojevi selo Medak i poe do kralja Leopolda I. u Be. Kralj ga jo iste godine imenuje vladikom zrinopoljskim u Banovini, t. j. u banskoj Krajini izmeu Une i Kupe. Nato je hrvatski ban Adam grof Baan 23. rujna 1696. naloio svim poglavarima banske Krajine, da zatiuju; vladiku Atanaziju Ljubojevia i njemu podreene kaluere, te itav vlaki ili raki narod izmeu Une i Kupe u vrenju vjere po njihovom obredu. Ljubojevi je na svoji troak podigao manastir Komogovinu, koji postade stolicom njegove episkopije. Iz Komogovine je gdjekada dolazio u Liku i Krbavu, radi ega je uvijek imao neprilike. Tokar na jesen godine
33

1707. dobio je Ljubojevi od kralja Josipa I. potvrdu, da je on odsada takoer vladika Like i Krbave. Medak je godine 1700. brojio 110 kua. U njima stanovahu sami izmatici, koji su imali i paroha svoga. Radi velikih globa odselie se godine 1715. iz Metka natrag u mletaku Dalmaciju sa svojim obiteljima: Ilija Lustini, Radoslav Maruni, Rade Orli, Janko i Vukadin Porobija, Ilija Krekovar, Mitar okei, Ostoja Dragei, te Milo i Tomo Skori. Iste se godine sa svojom obitelju u Srijem odselio Milo Furtar. Istranomu je povjerenstvu zastavnik Radoin Suknai izvijestio, da e u mletaku Dalmaciju otii iz Metka jo 30 kua. Kad je godine 1746. bila ureena lika krajika pukovnija, postade Medak sjeditem 9. krajike satnije. Vladika Danijel Jaki, koji je grko-istonom crkvom upravljao od g. 1751. do g. 1774., sagradio je sebi u Metku ljetnu rezidenciju, u koju je smjestio i kaluere. Isti je vladika godine 1770. osnovao srpsku narodnu kolu na Medakome mostu. Jakiev je nasljednik vladika Petar Petrovi prodao taj dvorac krajikomu eraru, te je u njemu odsada stanovao zapovjednik medake satnije. Ova je satnija godine 1836. brojila 7118 ljudi, koji stanovahu u 731 kui. Na podruju te satnije bijae tada 12.813 jutara oranice, 3180 jutara livade, 19 jutara vrtova i vonjaka, 15.960 jutara panjaka i 7262 jutra uma. Samo je selo Medak brojilo 105 kua s 1057 itelja, od toga jedva 5 rimokatolika. U Metku bijae grkoistona crkva roenja Jovanova, a i potanski ured, jer se to mjesto nalazilo na glavnoj cesti, koja je iz Krajine vodila u Dalmaciju. Tada se ve radilo o tomu, da Medak dobije trivijalnu kolu, koja je tamo otvorena godine 1836. Kraj sela se nalazila Medaka gradina u ruevinama. Medak je godine 1857. brojao 1158 itelja, koji stanovahu u 106 kua. Pod konac 19. vijeka poeo se narod iz Metka seliti, a mnogi su potraili zaradu u Americi. Tako se desilo, da je Medak prigodom popisa iteljstva, koji se obavio 31. prosinca 1910. brojio samo 460 itelja, od toga 423 grkoistone, a 37 rimokatolike vjeroispovijesti. 19. NOVI KOD GOSPIA Juno od Gospia: postoji selo Novi, iznad kojega se na breuljku vide ostanci nekadanje tvre. To bijae Novigrad, koji se latinski zvao Novum castrum. Prvi put se Novigrad spominje godine 1449., kada se podijeli knezovi Frankopani. Tada je knez Dujam Frankopan uz Ostrvicu, Slunj i Ledenice dobio takoer Novigrad u Lici. Dujam se dao po kninskomu kaptolu (kao javnom biljenitvu) zakonito uvesti u posjed Novigrada, to mu 22. srpnja 1464. potvruje kralj Matija Korvin. U toj, inae latinski pisanoj povelji, zove se Novigrad imenom castrum Uywaz, to e rei tvra Nova vas. Kasnije pripade Novigrad knezovima Krbavskim. Prigodom ugovora, to ga je Ivan Karlovi, posljednji knez Krbavski, godine 1509. sklopio sa svojim svakom Nikolom Zrinskim, spominje meu svojim posjedima i Novigrad u Lici. Kada su Turci godine 1527. osvojili Liku, pripade im takoer Novigrad. U njihovoj vlasti ostade Novigrad do godine 1689.
34

Karlovaki je general Herberstein s krajikom vojskom provalio u Liku ve mjeseca rujna godine 1685. On je tada (15. rujna) doao i pod Novi kod Gospia, gdje su Krajinici popalili 400 kua u okolinim selima. Turci ponu iz tvre pucati na Krajinike, koji im brzo uzvratie milo za drago. Tom je prigodom skoro izgorio Novigrad. Naredne je godine 1686. na Novi udario markez Parella iz Napulja, koga je kralj Leopold imenovao generalom. Parella je imao premalo vojnika; zato ga Turci iz Novoga porazie u otvorenom boju. Hrvati su Novi zauzeli godine 1689. Tada nadime na poziv popa Marka Mesia dooe 15. lipnja pod Novi Krajinici iz Brinja, Otoca, Senja i Podgorja. Turci se u Novom tako uplae, da nijesu ni pomiljali na Obranu tvre. Oni predadoe Hrvatima tvru bez ikakova otpora uz uvjet, da smiju slobodno otii u Udbinu. Mesi im to dozvoli; on je dapae odredio, da 300 Hrvata otprati 80 Turaka do Bilaja. Ipak nijesu iz Novoga otili svi Turci, jer se pokrstie obitelji Asi, ani, Jengi, Musi, aban i Tuni. K njima je Mesi godine 1691. doveo Hrvate iz raznih krajeva. Tako nastade ovee selo, u kojem je isprvice bilo i sjedite like pukovnije. U Novomu je godine 1690. sagraena crkva sv. Antuna Padovanskoga. Tamo je sve do godine 1776. bilo i sjedite arhiakona za Liku i Krbavu. Novi je nastradao godine 1692., kada u Liku prodrijee bosanski Turci, koji su opljakali i spalili Novi i Divoselo. Liani su ove Turke na povratku potukli u Ploanskom klancu. Vjerojatno su Turci tom prigodom zapalili i tvru iznad Novoga. To nasluujem po opisu biskupa Sebastijana Glavinia, koji godine 1696. veli, da je ta tvra imala 4 kule, ali da sada postoje samo njezine ruevine. Novi je godine 1834. brojio 71 kuu i 665 rimokatolikih itelja, a godine 1857. ima isti broj kua sa 658 itelja. Prigodom popisa, koji se obavio 31. prosinca 1910., imao je Novi 948 stanovnika, samih rimokatolika. 20. TRGOVITE OTOAC U HRVATSKOJ PROLOSTI Kada se likom eljeznicom vozi iz Zagreba u Dalmaciju, vidjet e mnogo prirodnih ljepota. Meu najljepe ipak spada pogled na Gacko polje, koje ugleda, im vlak iza Vrhovima izae iz poduljeg tunela. Gacko je polje sa svih strana okrueno visokim planinama, te izgleda kao veliki zeleni sag. Kudagod pogleda, svuda vidi livade ili plodne oranice, na kojima povjetarac ljulja blagoslovljeno klasje. Ova 280 etvornih kilometara velika kotlina nalazi se ipak 465 metara nad razinom Jadranskog mora. Poseban ar Gackom polju prua bijela rijeka, koja vijuga sad lijevo sad desno. To je rijeka Gacka, koja izvire iz 3 jaka i nepresuna vrela kod Lea, primajui vjerojatno vode nekih likih ili krbavskih ponornica. Gacka tee prema sjeverozapadu, a na tome putu utjee u nju 6 potoka, Mjestimice iroka 8 do 16 metara primie se srebrena Gacka trgovitu Otocu, gdje se dijeli u dva rukava. Lijevi rukav, koji je krai, optie otok, pa tvori jezero vice izmeu sela Gornja i Dolnja vica; zatim se razilazi u vie trakova, koji se gube u raznim ponorima. Desni (glavni) rukav Gacke protjee kroz Otoac dalje prema sjeverozapadu; on se ispod Brloga dijeli opet u dva rukava, koji se rue u ponore: jedan kod Vlakoga polja, a drugi kod Gusia polja. Dalje
35

tee Gacka pod zemljom, te utjee u Jadransko more vjerojatno kod Sv. Jurja, osobito pako kod rnovnice. Gacka je dolina odvajkada napuena hrvatskim ivljem. Grko-istonih doseljenika iz 17. vijeka ima samo na obroncima planina, koje sa sjeverne strane obrubljuju Gacko polje. Ovo je polje ve od prirode stvoreno za posebnu upravnu jedinicu. I zaista je Gacko polje ve u najstarije doba hrvatske povijesti inilo zasebnu upu. Gacka je tada inila najsjeverniju upu dalmatinske banovine, jer je sjeverno od planine Kapele poimala posavska Hrvatska. Kada se g. 829. Ljudevit, ban posavske Hrvatske, digao protiv nasilja franakoga, nagovore Franci bana Bornu iz june (dalmatinske) Hrvatske, neka im pomogne u borbi protiv Ljudevita. Za ovu uslugu obeae Borni, da e mu dati i sjevernu Hrvatsku. Borna poslua Franke, te udari na Ljudevita. Bitka se bila na rijeci Kupi. Ali usred bitke ostave Gaani bana Bornu, koji radi toga bude hametom potuen. Ipak je Borna i nadalje ostao banom june Hrvatske, pa i vladarem Gackoga polja. Sredinom 10. vijeka spominje Gacku upu bizantinski car Konstantin VII. Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio. Tada je Gackoj oblasti pripadao i grad Senj, koji je najblia luka za dolinu Gacke. Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao je godine 1219. cijelu Gacku kriarskom redu Templarima, koji su imali svoj samostan blizu Sv. Jurja ispod Senja. Mongoli i Tatari opljakae i popalie sva sela u Gackom polju g. 1214. Bojaci su Gacku godine 1269. ustupili hrvatskom hercegu Beli. Ali ve godine 1290. pripada Gacko polje krkim knezovima Frankopanima. Ovi su u Gackom polju utvrdili Otoac jakim zidovima i okruglim kulama, da ga lake brane, ako bi opet u onaj kraj provalili kakvi Mongoli. Tako je Otoac postao sreditem Gackoga polja. Zato su Frankopani u Otocu izgradili crkvu blaene djevice Marije, te kapelicu sv. Fabijana i Sebastijana. U imeniku opatija uva se spomen i na nekadanju opatiju sv. Nikole u Otocu. Frankopani su esto i stanovah u svome utvrenom Otocu. To nam dokazuje izvjetaj, to ga knezovi Dujmo i Fridrik Frankopan sastavie 2. srpnja 1314. upravo u Otocu, koji se tada spominje prvi put. Kralj Karlo Roberto izdao je 12. listopada 1316. ispravu, kojom krkom knezu Dujmu Frankopanu za vjena vremena osigurava Gacku upaniju, gdje uz grad (t. j. tvru) Otoac postoje sela: Doljani, Obre i Laznii. Poto je Dujmo ve naredne godine 1317. umro, zamolio je njegov sin Fridrik kralja Karla Roberta, da mu potvrdi sve prijanje darovnice i povlastice. Kralj je to i uinio godine 1322. Kasnije se u Gackoj spominju knezovi Ivan i Stjepan Frankapan. Oni su g. 1388. gradu Senju podijelili statut, koji broji 168 paragrafa. Tu se u 161. paragrafu kae ovo: Kada Morovlahi sau s planina, idui do Gacke, mogu na senjskim panjacima ostati dva dana i toliko noi, a isto toliko vremena, kada se natrag vraaju. Ako ostanu dulje, plate kaznu od 500 libara. I knez Nikola Frankopan naziva se gakim upanom g. 1408., kada s Mleanima sklapa trgovaki ugovor. Krki knez Sigismund Frankopan osnovao je u Otocu g. 1461. posebnu biskupiju za Gacko polje i za Senj. To dokazuju spisi u franjevakom samostanu na Trsatu. A u Senju uvaju se jo i sada biskupska patent, te peat i prsten nekadanjih otokih, biskupa.
36

Naskoro je Gackomu polju zaprijetila velika pogibelj od Turaka. im su naime Turci g. 1463. osvojili Bosnu, poee provaljivati u junu Hrvatsku. Tako su Turci g. 1467. provalili prema Otocu, ali ih Hrvati junaki suzbie na rijeci Gacki. Kad je hrvatskim banom g. 1513. postao vesprimski biskup Petar Berislavi, zamolio je od pape Leona X. pomo, da uzmogne Hrvatsku obraniti od napadaja turskih. Posrednikom izmeu pape i bana Berislavia bijae Vinko Andri, tadanji biskup u Otocu. Po njemu je papa u oujku g. 1515. otpremio banu Berislaviu 2000 dukata, mnogo ita i neto topova s barutom. Malo iza toga poslao je papa ugarsko-hrvatskomu kralju Vladislavu II. u novcu 20.000 dukata s izrazom svoje elje, da se vei dio toga novca upotrijebi za utvrivanje gradova u Hrvatskoj. Podjedno je papa obeao kralju, da e mu po otokom biskupu Vinku Andriu poslati jote 7000 dukata za obranu Hrvatske i Dalmacije. Kada su Turci g. 1520. provalili u Gacko polje, razbije ih ban Petar Berislavi 10. svibnja 1520. kod Otoca. Kasnije se spominje jo otoki biskup Brajkovi. Ipak je naskoro prestala biskupija u Otocu, jer su Turci g. 1527. osvojili Liku i Krbavu, te ugrozili Gacko polje. Odsada je povijest Otoca vezana s povijeu obrane ostataka Hrvatske. Osman aga Glumac iz Udbine poe g. 1527. kroz Glibodol prema Brinju. Otoani doekaju Turke kod Dabra, gdje ih hametom potuku. Osman-aga htjede pobjei, ali Otoani ubie pod njim konja, a njega teko ranie; kasnije ga naoe mrtva u nekom upljem stablu, kamo se ranjen zaklonio. Zato su ono polje, gdje bijae to uplje stablo, nazvali imenom Osmanagino polje. Zapovjednikom tvre u Otocu bijae 1. studenoga 1551. Andrija Tadijolovi, a njegov je zamjenik bio Vinko Lackovi. Tadijolovi je imao mjesenu plau od 10 forinti za sebe i 3 for. za svoga slugu Grgura Krznarica, a Lackovi 8 for. za sebe i 3 for. za svoga slugu Luku Grdakovia. Tada je tvra otoka imala 34 vojnika, koji se zovu: Pavao Jurjevi, Martin elesko, Petar Kolanin, Grgur Pelin, Ivan Bogdani, Ivan Ori, Juri Bogdani, Kirin (Kvirin) Gomeri, Mihovil Vormi, Kritof Atali, Ivan Karal, Stipan Mustafa, Ivan Srea, Mari Cvitanovi, Petar Mustafa, Marko imoni, Juraj Despot, Martin Franci, Marko Gojmeri, Mihovil Martini, Juraj Kraja, Luka Grdakovi, Marko Martini, Grgur Lazi, Luka Grdakovi, Martin Poturica, pop Marko Grubii, Grgur uri, Rade Hamaglija, Lala Preradovi, Grgur Nemani, Grgur Kohmanovi, Jandrej Grdoi i Pavao od Ogulina. Svaki je vojnik dobivao mjesenu plau od 3 forinta za svoju hranu i odijelo; samo je 6 vojnika dobivalo mjeseno po 4 for., a 4 vojnika po 5 forinti. Godine 1563. uzdravala je Krajina u otokoj tvri 60 plaenih vojnika. General Ivan Lenkovi savjetovao je iste godine, da se u Otoac smjesti jo 40 vojnika, kako bi posada brojila 100 branitelja. I godine 1543. provalie Turci na Gacko polje, ali ih kod Otoca doeka i potue bivi hrvatski ban Petar Keglevi. Prigodom kasnijih borba s Turcima istiu se Uskoci iz Senja. Oni su esto preko Gackoga polja zalazili u turske zemlje, odakle bi dovodili ratni plijen. Kad je pak ureena Vojna Krajina, onda su krajike posade unile u tvre Otoac, Prozor i Brlog na Gackom
37

polju. Ove su tvre poput Senja inile t. zv. Primorsku Krajinu, koja se spominje ve g. 1563. Na brijegu iznad Otoca podignuta je godine 1619. mala utvrda, kojoj dadoe ime fortica. Prvim zapovjednikom te fortice bijae Andrija Kolakovi. Turci su 20. prosinca 1619. prosinca sasjekli odjel otoke posade, koji se vraao iz Senja sa iveem. Pod jesen godine 1623. Doznalo se, da na Otoac kree 6000 Turaka. Radi toga je u Otoac 21. rujna 1623. krenuo iz Senja karlovaki general Vuk Frankopan sa 100 vojnika. Turci su 23. rujna zaista doli pred Otoac, ali se ne usudie da ga opsjedaju. Kada pak udarie na susjednu tvru Prozor (u listopadu g. 1623.), porazio ih je Vuk Frankopan. Otoac postade sjeditem posebne krajike kapetanije, pod koju spadahu tvre: Brlog, Prozor i Drenovklanac, te vojniki ardaci: Sinac, Jurjeve Stijene, Golobrdo, Doljane, Godaa i Morska gora. Svim ovim posadama zapovijedao je otoki kapetan, koji bijae vii asnik, podreen izravno samomu generalu. Otoki je kapetan s veinom svojih vojnika stanovao u tvri Otocu, a drugi vojnici izvan tvre u malim drvenim kuicama, koje bijahu postavljene na visoke stupove usred rijeke Gacke, da se lake brane od neprijatelja. Velika junatva poinie Otoani u t. zv. tridesetgodinjem ratu. Mnogi naime Otoani sudjelovahu g. 1631. u bici kod Leipziga, g. 1632. kod Ltzena i g. 1634. kod Nrdlingena. Otoani se odlikovahu g. 1639. kod prijelaza preko rijeke Vezere, g. 1641. kod Greussena, g. 1644. kod Zeitza i g. 1646. kod Bessina u ekoj. Pozitivno znamo, da su u tvri otokoj kao zapovjednici vrili slubu krajiki kapetani: grof Sigismund Paradeiser, barun Andrija Bernhard od Obernburga, Ivan Jakov pl. Portner i barun Leo Bernhard Gali. Portnera su Otoani g. 1661. umorili, a Gali postade kasnije krajikim pukovnikom. Osim toga stanovahu u otokoj tvri neko vrijeme: porunik barun Ivan Antun Moskon, zastavnik Jurica Orekovi, pukar Ivan Jakobli, te vojvode: Mate Orekovi i Miko Graanin. Osim ove prave tvre imao je Otoac na brdu i spomenutu svoju forticu s 3 okrugle kule. Ovaj su katel obnovili i utvrdili senjski Uskoci, koji se po zakljuku madridskog ugovora od g. 1618. morahu iz Senja preseliti u Otoac. Zapovjednikom posade u tome otokom katelu bijae kasnije Franjo pl. Gui. Kad je on g. 1687. umro, naslijedio ga je barun Ivan Gali, a ovoga opet strametar Franjo Vilim Gali. Danas je otoki katel razvalina, koja se ipak jo dobro sauvala. Nema vie niti prijanje velike tvre otoke, jer ju g. 1823. poruie, a na istom mjestu podigoe godine 1829. nekoliko erarijalnih zgrada, meu ovima i auditorijat (vojni sud). Otoani sudjelovahu na vojni, koju je senjski veliki kapetan Petar grof Zrinski poduzeo g. 1651. u tursku Liku, gdje porobie iroku kulu. U savezu pak s Ogulincima provalie Otoani g. 1655. preko Korenice na Krbavsko polje, odakle se vratie s velikim plijenom i s mnogo zarobljenih Turaka. Andrija Gusi, zapovjednik krajike posade u Otocu, sukobio se godine 1655. s Turcima nedaleko samog Otoca. U tome su boju pobijedili Turci. Na bojitu pade oko 250 Hrvata, a Gusi morade s preostalim Otoanima pobjei, da sebi spasu svoj ivot. Ipak su Otoani brzo osvetili svoj poraz; jo
38

iste naime godine u dva navrata potukoe Turke. Jednako se Otoani velikim junatvom odlikovahu g. 1657., kada zajedno sa Senjanima razbie na Guia polju 6000 Turaka, koji porobie Brezovac, Rudopolje, Vrhovine i Dabar. Prigodom velikog rata s Leopoldom, g. 1663. poe Alipaa engi s 8000 Turaka prema Otocu s namjerom, da zapali Brlog. Kod Jurjevih Stijena blizu rijeke Gacke doeka Turke senjski kapetan Petar grof Zrinski s mnogo manjom vojskom. Tamo se 16. rujna 1663. zametnula krvava bitka, u kojoj pogibe 2070 Turaka. Zrinski je tom prigodom zarobio 8 zastava i 370 Turaka, meu njima brata Alipae engia, koji bijae janjiarski aga, i mnogo uglednih Turaka. U toj bici odlikovahu se Otoani. Kad je karlovaki general Herberstein g. 1685. poeo Turke tjerati iz Like i Krbave, najvie mu pomoi za taj posao pruie Otoani, Senjani i Brinjani. Turci su konano godine 1689. maknuti iz Like i Krbave, nato je kralj Leopold morao urediti upravu u tim zemljama. Kralj je najprije godine 1692. prodao Liku grofu Adolfu Zinzendorfu, ali se naskoro odustalo od toga. Nato su Liku i Krbavu godine 1701. podijelili izmeu krajike uprave i t. zv. unutarnje austrijske komore (financijalne oblasti). Tom je zgodom Otoac s oblinjim tvrama predan upravi krajikih kapetana, koji se nastanie u Brinju i u Otocu. Godine 1716. zametnue Turci rat s carem Karlom VI. U tome ratu vojevahu Otoani pod zapovjednitvom senjskoga velikoga kapetana baruna Teuffenbacha. U boju kod Kostajnice g. 1717. vodio je Otoane privremeni zapovjednik Matijai, a u boju kod Zrinja g. 1717. vodio ih je vojvoda Paraminski. Otoani sudjelovahu takoer u ratu, to ga je car Karlo VI. od g. 1737. do g. 1739. vodio s Turcima. Ratno vijee, koje je upravljalo primorskom i karlovakom Krajinom, povjerilo je knezu Hildburghausenu, da provede potrebite reforme na toj Krajini. On je godine 1746. tu Krajinu podijelio teritorijalno na 4 pukovnije: liku, otoku, ogulinsku i slunjsku. Sve su te pukovnije inile odsada t. zv. Gornju Krajinu, kojom je zapovijedao general u Karlovcu. Tako je od nekadanje otoke kapetanije nastala krajika pukovnija, kojoj bijae sjedite u trgovitu Otocu. Prvim pukovnikom otoke pukovnije postade grof Karlo Herberstein. Lika i otoka pukovnija zajedno izgradie godine 1762. cestu od Peruia do Otoca po nalogu karlovakoga generala grofa Benvenuta Petazzija. Iste je godine izgraen takoer put od kapele sv. Fabijana i Sebastijana do velikoga otokog mosta, koji je podignut godine 1756. Kraljica Marija Terezija bijae Otoanima zahvalna za pomo, koju joj pruie u njenom ratu za austrijsko nasljedstvo, te u njena tri rata protiv pruskoga kralja Fridrika II., koji joj je oteo lesku. Zato je Marija Terezija ispravom od 13. rujna 1746. dozvolila, da se u Otocu svake srijede dri tjedni sajam. Jednako je poveljom od 28. lipnja 1774. dozvolila Otocu dva velika godinja marvinska sajma: 24. srpnja i 24. rujna. Kraljica je Otoac g. 1765. uinila trgovitem, dozvolivi, da se u Otocu uredi vojni magistrat. Prvim naelnikom postade Juraj Cetinjanin. Kad je Cetinjanin umro, postade naelnikom otokim 7. veljae 1784. pukar Prpi. Ali ve g. 1787. ukine car i kralj Josip II. vojni magistrat u Otocu. Marija Terezija darovala je otokoj
39

pukovniji 3. sijenja 1779. zarobljenu prusku vojniku zastavu, kao uspomenu na pobjedu kod Kolina, gdje se Otoani g. 1758. odlikovahu osobitim junatvom. Zastava je pohranjena u katolikoj upnoj crkvi sv. Trojstva, koja je graena g. 1684., a obnovljena g. 1774. darom kraljice Marije Terezije, te njenoga sina i (u vojnikim stvarima) suvladara Josipa II. Otoac je dvaput posjetio car Josip II. Prvi put bijae to 5. svibnja; 1775., kad je car odsjeo u otokoj tvri (gradu). Drugi put je car (i tada ve kralj) Josip II. u Otoac doao 28. lipnja 1786., kad je u tome trgovitu pregledao sve vojnike zgrade, oruje i municiju. Dvaput je u Otoac doao takoer car i kralj Franjo I. sa svojom treom suprugom Karolinom. On je nadime godine 1818. preko Otoca putovao u Dalmaciju i natrag, te je u Otoac na polasku doao 28. travnja, a na povratku 27. lipnja 1818. Katolika upna crkva u Otocu ima pri ulazu ovaj latinski napis: Narrentur justitiae, et Clementia in Fortes Israel-Judicum Cap. 5. Vere 11. O Regina Orbis, prima atque piissima Mater Justitia Ilvrios et pietate regens, Prima Reformatrix Ilyrorum, magna Theresia! Tu perfecisti, quod nequiere Viri. Prima doces Artem bellandi, prima Croatas Legibus emendas, et pietate trahis. Martem lex, legem pietas attemperat, arrnis Corpora, lege manus, cor pietate damas; Templuim hoc prima sacras, in quo Tibi jure Parenti Grati Ilyri sacrant corpora, Corda manus. Anno Domini MDCCLXXIV. Poseban latinski napis u svetitu crkve kazuje nam imena onih odlinika, koji su ivjeli u doba, kada se obnavljala ova katolika upna crkva u Otocu. Napis glasi ovako: Munere Theresae Joseph correge, Joanne Praesule: Templa, Klefeld facta recente micant, Pro Maresehalus Vella, Mllerque tribunus, Winkelmann peragens in legione vices, Aureiter primus major, Vukassovich alter, Zaittonique archiparochus, annus erat. An 1774 no. Rimokatolikoj upnoj crkvi u Otocu pripadaju tri kapelice. Od ovih je kapelicu sv. Ivana Nepomuka podigao g. 1746. na svoj troak kapelan Andrija Pavlakovi. To se razabire iz hrvatskog napisa na kapelici, koji glasi: Ova kapelica je uinjena na ast svetoga Ivana Nepomucena i trokom kapelana Andre Paulakovich leta 1746. Druga je kapelica Majke Boje od sedam alosti podignuta na brdu Kalvariji ispod ruevina samoga katela. Ovu je kapelicu g. 1725. posvetio senjski biskup Pohmajevi. upni je dvor podignut g. 1775., kako nam kazuje ovaj latinski napis, koji je
40

postavljen pri ulazu u ovu jednokatnicu: Juibente generale barone a Klefeld, et ita volente tribuno a Mller fuit Ottocensi parocho Joanni d' Vukassovich praesens prorsus nova habitatio extructa (1775.) Trea je kapelica blaene djevice Marije sagraena g. 1776. u Poljicu kod Otoca. Nad ulazom u ovu kapelicu stoje uklesani ovi latinski stihovi, koji pokazuju, da je kapelica graena u vrijeme, kad je vladala kraljica Marija Terezi ja, te kad je pukovnikom u Otocu bio Mller, majorima Aureiter i Vukasovi, a upnikom Ivan pl. Vukasovi: Aere patronae augustissimae Imperatricis Et reginae Mariae Theresiae, suffragiisque regiminis Colonelli de Mller, nec non zelo duorum Regiminis majorum d' Aureiter et de Vukassovich, Atque piis populi Otocensis laboribus, Fuit sacellum istud in honorem B. V. M. erectum, Ottocensi parocho Joanne de Vukassovich anno 1776. Prije toga upnika Ivana Dujma pl. Vukasovia sluili su u Otocu kao katoliki upnici redomice: Begovi, Stipi, Mijo Bodlovi, Juraj Jurii, Zorko Lokateli, Antun Bonifacio, Ivan Starevi, Luka Devi i Josip Zatoni. Poslije Vukasovia bijahu pak u Otocu upnici: Juraj Mordaks od Taksenfelda (bivi Isusovac, jer je g. 1773. bio ukinut red Isusovaca), zatim Franjo pl. Fustinion, Tadija Drazenovi, Tomo Dujmovi (dobio ast opata i nosio mitru kod sveanih misa i obreda), Pavao Pobor, Vatroslav Vinski (zaasni kanonik), Josip Maurani (koji je g. 1879. umro u Zagrebu kao zaasni kanonik i umirovljeni upnik otoki), te Filip Krikovi. Kraljica Marija Terezija izdala je odredbu, da se u svim veim krajikim mjestima imaju osnovati puke kole. Prvim uiteljem u Otocu bude 30. listopada 1764. imenovan furir Fyth. Njega je 18. prosinca 1768. naslijedio uitelj Filipi, koji je imao ve toliko uenika, da ih vie nije mogao sam poduavati. Zato je krajika uprava u lipnju g. 1770. postavila jo jednoga uitelja, i to Endersa. Mjesto Filipija doe u Otoac 2. svibnja 1775. za uitelja Valkoni iz Karlobaga. Endersa je pako g. 1777. naslijedio Franjo aver Aichler kao drugi uitelj otoki. Upravu puke kole u Otocu preuzeo je g. 1781. naduitelj Pesdi. Tada je ve kao drugi uitelj u Otocu slubovao Jakov Jankovi. Sve dotle poduavahu otoki uitelji u privatnim kuama, jer nije bilo posebne kolske zgrade. Tekar godine 1782. dobio je Otoac jednokatnu zgradu, u kojoj e biti krajika glavna kola. Nad ulazom postavie plou s uklesanim latinskim napisom: Schola pro instruendis pueris, extructa ab Imperatore Josepho II. 1782. Tada su kolu polazili samo djeaci, a obuavalo se njemakim jezikom. Uitelja Jankovia naslijedio je 17. kolovoza 1785. uitelj Juraj Petrak. Kad je pak umro naduitelj Pesdi, bude 14. svibnja 1790. njegovim nasljednikom imenovan Josip Mller. Ovoga je 14. rujna 1798. naslijedio naduitelj Lucha, koji je doao iz varadinske Krajine. Luchu je zamijenio Alois Wehner, ovoga pak Aberle, koji je umirovljen g. 1820. Tada je naduiteljem u Otocu
41

imenovan Franjo Begry, koga je g. 1822. naslijedio Ivan Janukovi. Godine 1825. doe u Otoac naduitelj Tomo Vrbanni, g. 1841. naduitelj Franjo Radoaj, g. 1843. naduitelj Josip Mlaenovi, g. 1846. naduitelj Juraj Serti, 1. svibnja 1849. uitelj Petar Fabiani, 2. oujka 1852. uitelj Pavao Galac, a 16. kolovoza 1852. uitelj Dane Rukavina. Istodobno su u Otocu kao poduitelji slubovali: od g. 1820. Mirko Antoli, od g. 1822. Stjepan Egi, od g. 1829. Nikola Markovi, a od g. 1833. do g. 1843. Nikola Radoti. Meutim je poetkom 19. vijeka u Otocu otvorena puka kola za djevojice. Ova kola nije imala posebne zgrade sve do godine 1828., kada je dobila privatnu kuu otokog palira Martina Lugera. Kasnije proirie zgradu djeake puke kole, u kojoj su do ukinua Vojne Krajine slubovali uitelji: Petar Luger, Pinter, Levar i Kuera. Kad je glavna uiona godine 1870. pretvorena u graansku kolu, nadogradie joj drugi kat. Kuera je g. 1872. postao nadzornim naduitelj em svih kola na teritoriju bive otoke krajike pukovnije. Prvi je upravu graanske kole u Otocu preuzeo ravnatelj Gabri, a kad je on bio umirovljen, naslijedio ga je ravnatelj Pavao Orekovi. Od ostalih dogaaja teajem 19. vijeka za Otoac valja spomenuti u prvom redu borbe s Francezima. Otoka je pukovnija poevi od g. 1792. doprinijela velike rtve u dugotrajnim ratovima, to ih je Austrija vodila protiv Franceske, naroito u Italiji g. 1796. i 1797., u Njemakoj g. 1802. i 1805., te kod Bea g. 1809. Kad je Napoleon bio g. 1809. prvi put potuen kod Asperna i Esslinga (sjeverno od Bea), zatrai on pomo od svoga pastorka Eugena iz Italije i od marala Marmonta iz Dalmacije. Marmont je sretno iz Dalmacije preao preko Velebita u Liku, odakle je 28. svibnja 1809. krenuo preko Peruia na Gacko polje. On je namjeravao, da se bez velikih bojeva protue kroz Otoac u Kranjsku, gdje bi doekao franceske pomone ete iz Italije. Premda su glavni bataljuni otoke pukovnije boravili na ratitu, ipak su Otoani odluili, da maralu Marmontu sprijee put preko Otoca. Da im otea izvedbu ove namjere, nagovori Marmont bosanske Turke, da provale preko granice Vojne Krajine, gdje su porobili i popalili itav niz naih sela. Tako su Otoani morali jedan dio vojske poslati na Kordun, da suzbiju Turke. Ipak je u Otoac doao prilian broj vojnika, koji e doekati marala Marmonta. Njihov zapovjednik bijae kapetan Antun Tuchy. On dade na rijeci Gacki sruiti mostove, da Francezima otea dolazak u Otoac. Kad je Marmont douo, da ga u Otocu zaista eka neprijateljska vojska, koja je spremna za boj, promijeni svoju osnovu, te mjesto preko Otoca krene preko Sinca, Drenovaklanca i Brloga u Brinje. Ve bijae blizu Brinja, kad li doznade, da ga i ondje ekaju krajike ete, koje vodi kapetan Makso Schmidt. Bojei se, da e mu Brinjani zaprijeiti prijelaz preko planine Kapele, vrati se Marmont natrag u utulokvu, te ode preko Senja, Vinodola i Rijeke put Italije. Napoleon je ipak 5. i 6. srpnja 1809. potukao austrijsku vojsku kod Wagrama. Car i kralj Franjo morade 14. listopada 1809. s Napoleonom sklopiti t. zv. beki mir, kojim mu odstupa sve hrvatske zemlje juno od rijeke Save. Tako je i Otoac dospio g. 1809. pod francesku vlast. Napoleon je umio izrabiti hrabrost hrvatskih krajinika. Meu ostalima morahu i Otoani poi s njim g. 1812. u Rusiju. Na toj vojni pretrpjee Otoani
42

strahovite nevolje uslijed gladi i uasne zime, te se malo tko vratio kui. Ve slijedee godine 1813. dospije Otoac opet pod vlast cara i kralja Franje. Bosanski su Turci esto provaljivali preko mee, da robe i pale krajika sela. Da im se osveti, naloi general barun Waldsttten g. 1836. otokomu pukovniku oliu, neka za uzvrat provali s Otoanima u Bosnu. Premda su bosanski Turci doznali za ovaj napadaj i sabrali do 15.000 ljudi za obranu, ipak ih je oli potukao kod Brekovice. Ovdje pogibe u boju 400 Turaka, meu ostalima i turski voa Mustajbeg Rustanbegovi iz Bihaa, te Beirbeg Kulenovi iz Vakufa. Od Otoana ostade na bojitu narednik Divjak s 50 mrtvih momaka, a 100 ranjenika dopremie Otoani u Rudanovo, gdje bijae ureena bolnica. Pukovnika olia naslijedio je Casanova, koji je u Otocu slubovao od g. 1838. do g. 1843. On je dao trg pred bivom generalijom zasaditi drveem. Tako je udario zametak otokoga etalita. Na tomu je trgu sagraena kasnije (za banovanja Ivana Maurania) grko-istona crkva. Prvim parohom u Otocu postade Ilija Mai. Prije toga je grko-istona crkva sv. ura u Otocu spadala pod parohiju u Svici. Otoani se kao krajinici hrabro ponijee g. 1848. i 1849. u Italiji, gdje su pod vodstvom rnarala Radeckoga sretno suzbili sardimskoga kralja Karla Alberta i njegove Pijemonteze. Istih godina 1848. i 1849. ratovahu drugi bataljuni otoke pukovnije pod vodstvom hrvatskoga bana Jelaia u ratu protiv Madara i kod opsade Bea. U upnu crkvu sv. Trojstva udarila je godine 1868. munja. Toni je prigodom ova crkva posve izgorjela, ali ju naskoro popravie i obnovie. Jaka je bura godine 1882. odnijela krov na fortici, koja je godine 1804. bila temeljito popravljena i preudeena za barutanu. Ova je fortica naputena godine 1873., kad je razvojaena Vojna Krajina. Od godine 1882. pretvara se fortica u ruevinu. Otoac je godine 1834. brojio 97 kua, u kojima je stanovalo 370 itelja, od toga 316 rimokatolika. Prigodom popisa g. 1857. imao je Otoac 69 kua s 545 stanovnika, od toga 500 rimokatolika, a 45 grko-istonih. Poslije ukinua Vojne Krajine poeo je Otoac naglo rasti, jer se u nj doselile mnogobrojni trgovci i obrtnici. Cijeli je upravni kotar Otoac 31. prosinca 1910. brojio 34.804 itelja, od kojih je 17.866 bilo katolike, 16.933 grkoistone vjere, dok je 5 bilo inovjeraca. Prigodom popisa iteljstva, koji se obavio 31. prosinca 1910., brojilo je trgovite Otoac 2676 stanovnika, od kojih bijahu 2333 rimokatolike, 338 grko-istone, a 5 druge vjeroispovijesti. 21. IZBORI NARODNIH ZASTUPNIKA U OTOCU Kad je hrvatski ban Josip Jelai za 5. lipnja 1848. sazvao u Zagreb prvi hrvatski narodni (a ne staleki) sabor, dao je i na podruju Vojne Krajine provesti prve izbore narodnih zastupnika. Tada je otoka krajika pukovnija birala 4, a vojna opina Otoac 1 narodnoga zastupnika. Graniari su 27. svibnja 1848. izabrali Stipana Sarkotia, Maksima Pricu, Mirka Krestia i Antuna Peraljevia, a stanovnici trgovita Otoca 2. lipnja kapetana Matiju Sabljara.
43

Vojna je Krajina bila zastupana takoer na hrvatskom saboru, to ga je g. 1861. sazvao ban Josip barun okevi. Tada je trgovite Otoac 22. svibnja izabralo za narodnoga zastupnika Josipa Murgia, a za njegova zamjenika Josipa Stipetia. Istoga su dana graniari otoke pukovnije izabrali Matu Sladovia iz Lea, Marka Stojanovia iz Vrhovina, Samojla Kosanovia iz Korenice i Marka Boikovia iz kara. Za hrvatski sabor od g. 1865. birala je otoka pukovnija 4 narodna zastupnika. Izbor se obavio 17. lipnja u selu Janjcu, a izabrani su: pukovnik Arsen Prodanov, potpukovnik Mate Elger, major Josip Nolden i kapetan Dioniz Pai. Stanovnici trgovita Otoca nijesu se mogli sloiti, te su kandidirali vie lica. Na biralite je 19. lipnja pristupilo 119 izbornika, od kojih je 56 glasovalo za domaega sina kapetana Adama Jovanovia, koji je proglaen narodnim zastupnikom, premda je dobio samo relativnu, a ne apsolutnu veinu svih prisutnih izbornika. Vojna Krajina nije bila zastupana na t. zv. Rauchovom saboru, koji je g. 1868. sklopio dravopravnu nagodu izmeu Hrvatske i Ugarske. Krajinici nijesu sudjelovali niti kod izbora, koji su obavljeni g. 1871., 1872., 1875., 1878. i 1881. Istom onda, kad je teritorij Vojne Krajine 1. kolovoza 1881. sjedinjen s graanskom (banskom) Hrvatskom i Slavonijom, dobili su bivi graniari ustavna prava, te se pomiljalo na izbore narodnih zastupnika. Na podruju bive otoke pukovnije stvorena su 4 izborna kotara, kojima su sjedita bila: Otoac, Perui, Brlog i Liko Petrovoselo. Prvi je izbor za kotar Otoac obavljen 19. travnja 1883. Hrvatska je opozicija kandidirala sveuilinoga profesora dra Frana Vrbania, ali je za narodnoga zastupnika bio izabran vladin kandidat Nikola Omikus, umirovljeni potpukovnik. ivahna se izborna borba vodila u rujnu g. 1884., kad je prve svoje izbore u Hrvatskoj proveo ban Dragutin grof Khuen-Hdervry. On je u Otocu kandidirao Josipa viteza Rukavinu, koji bijae umirovljeni kotarski predstojnik. Njemu je za protukandidata postavila stranka prava glasovitoga Jozu Gerania, bivega gradskog biljenika u Senju. Od 159 upisanih izbornika dolo je na biralite 127, te je 75 glasova dobio Rukavina, a 52 Gerani. Trei je izbor u Otocu obavljen 14. lipnja 1887. Hrvatska je opozicija u Otocu tako oslabila, da nije ni postavila svoga kandidata. Na biralite je dolo 140 izbornika, koji su jednoglasno izabrali za narodnoga zastupnika Josipa Rukavinu, kandidata madaronske narodne stranke. Bolje bijae 1. lipnja 1892., kad je stranka prava u Otocu kandidirala zagrebakoga zubara dra Antu Pavelia. Glasovalo je 280 izbornika, od toga 65 za Pavelia, a 215 za vladinoga kandidata dra andora Egersdorfera, sveuilinog profesora iz Zagreba. etvrti je izbor obavljen 21. svibnja 1897. Od 199 izbornika glasovalo je 168, od toga 112 za madarona Ferdu aja, a 56 za Jozu Gerania, kandidata iste stranke prava. Peti je izbor obavljen 7. studenoga 1901. Od 183 upisanih izbornika glasovalo je 155. Za narodnog je zastupnika izabran s 97 glasova
44

zagrebaki odvjetnik Ferdo aj. Prava Luka Grevi, umirovljeni kapetan, dobio je 58 glasova. Kod izbora, koji je u Otocu obavljen 3. svibnja 1906., nije narodna stranka ni postavila svoga kandidata. Od 213 izbornika dolo je na biralite 148, te je s 80 glasova bio izabran zagrebaki odvjetnik dr. ivko Petrii, kandidat iste stranke prava. Koalirac dr. Jovo Polovina dobio je 14, a izvanstranaki kandidat andor Perc 54 glasa. Sedmi je izbor obavljen 27. veljae 1908. Od 235 izbornika glasovahu 204, i to 133 za profesora dra Milana Ogrizovia, kandidata Starevieve hrvatske stranke prava, a 71 za pravaa Cezara Akaia, kandidata koalicije. Promjenom izbornoga zakona od g. 1910. znatno je povean broj izbornika. Tako je kotar Otoac dobio 930 izbornika, od kojih je 696 dolo na biralite 28. listopada 1910. Pravai su uli u izbornu borbu podijeljeni u 2 grupe, od kojih je jednu vodio dr. Josip Frank, a drugu dr. Mile Starevi. U Otocu je u ime Frankovaca kandidirao Milan Pavlovi, posjednik iz Kripolja, a u ime Milinovaca odvjetnik dr. ivko Petrii. Od strane hrvatsko-srpske koalicije kandidirao je dr. Sran Budisavljevi, a od strane pristaa bana Tomaia sveuilini profesor dr. Edo Lovri. Petrii je dobio 280, Pavlovi 268, Budisavljevi 122, a Lovri 26 glasova. Kako nijedan kandidat nije imao apsolutnu veinu svih glasova, dolo je sutradan 29. listopada do ueg izbora izmeu Petriia i Pavlovia. Glasovalo je 611 izbornika, i to 315 za dra Petriia, a 296 za Pavlovia. Slino se zbilo 15. prosinca 1911., kad je na biralite dolo 577 izbornika. Koalicija je poduprla kandidaturu Milinovca dra Zivka Petriia, da ne proe dr. Milan Ogrizovi, koji je dodue izjavio, da kandidira izvan svih stranaka, ali za koga se znalo, da spada meu Frankovce. Petrii je dobio 307 glasova, a Ogrizovi 270 glasova. Deseti je izbor obavljen 16. prosinca 1913. Borba se vodila izmeu Milinovca dra ivka Petriia i Frankovca dra Krunoslava Lokmera, odvjetnika u Otocu. Koalicija je dodue kandidirala dra Srana Budisavljevia, ali su Srbi dobili uputu, da glasuju za Petriia, da ne proe Lokmer. Od 1236 izbornika glasovalo je 650, i to 341 za Petriia, 298 za Lokmera, a samo 11 za Budisavljevia. Tako je za narodnoga zastupnika bio izabran dr. ivko Petrii. 22. PAZARITE GORNJE I DONJE Na podnoju Velebita u nekadanjoj bukoj upi nalazilo se Donje aino, gdje je na vrhu Graini godine 1490. bio pavlinski samostan. O tom govori historijska isprava od 1. studenoga 1411. ovako: Plemeniti ljudi Drakovii iz sela aina dolnjega, na kih deli iminja je vrh, ki se zove Gradina, osnovae na tom vrhu molstir (manastir) i crikvu sv. dive Marije, te ju daju redovnikom sv. Pavla. Dri se, da je dananje donje Pazarite upravo tamo, gdje je u srednjem vijeku bilo selo Donje aino. ematizam senjske biskupije od godine 1896. kazuje, da upljani jo i sada svoju crkvu sv. Jakova zovu klotar; ine pak to zato, to je tu zaista nekada bio samostan redovnika Pavlina, koji se
45

(valjda od straha pred Turcima) preselie u Crikvenicu, te je narod od preostalih ruevina podigao sadanju upnu crkvu. Opisujui Liku i Krbavu godine 1696. javlja senjski biskup Sebastijan Glavini, da se ispod sela Pazarite, Ostrovica i Hote nalaze ruevine od 4 crkve. Jedna od tih crkava ima zidane stijene i svod, ali nema krova, koji bi je titio od kie i snijega; u toj crkvi postoji jo krstionica od etvornoga kamena sa starim napisima. Vjerojatno je narod ovu crkvu pretvorio u svoju upnu crkvu. Uinie pak to svakako koncem 17. vijeka. Imamo naime popis likih upa, koji je godine 1700. sastavio senjski biskup Martin Brajkovi. U tome popisu glede Pazarita stoji biljeka: U novije doba podignuta je crkva uzaaa djevice Marije. upnik ivi od sabiranja (lukna), koje doprinose katoliki Vlasi inae zvani Bunjevci; njihovih je kua mnogo. Pod Pazaritem je stara crkva ispod tvre Ostrovice. Tamo bi radi mnoine stanovnika imala biti upa, ili bi ondje imao neprekidno boraviti kapelan. Major Bach, pisac povijesti otoke pukovnije, veli, da je upna crkva Uzaaa blaene djevice Marije u Gornjem Pazaritu sagraena godine 1690., a upni dvor godine 1818. Isti Bach tvrdi, da je upna crkva sv. Jakova u Donjem Pazaritu sagraena prije godine 1700., ali da je bila filijalka upe u Gornjem Pazaritu. Neko je vrijeme Donje Pazarite imalo stalnoga kapelana, koji bijae podreen upniku u Gornjem Pazaritu. Od te lokalne kapelanije postala je godine 1777. u Donjem Pazaritu posebna upa, za koju je ve godine 1772. podignut upni dvor. Pazarite je isprvice pripadalo likoj krajikoj pukovniji. Od nje je godine 1705. odijeljeno i pripojeno otokoj pukovniji. Sva tamonja okolica od Velebita do rijeke Like inila je posebnu krajiku satniju, kojoj ipak nije bilo sjedite u Gornjemu ili Donjemu Pazaritu, nego u selu Klancu. Ova (druga) krajika satnija prestade postojati godine 1873., kad je Krajina razvojaena. Meutim je ve 1. sijenja 1872. poela djelovati velika upravna opina, koja je takoer isprvice imala svoje sjedite u Klancu, dok ju nijesu koncem godine 1893. premjestili u Pazarite. U Klancu je kao u sjeditu krajike satnije osnovana puka kola godine 1834. U Gornjemu Pazaritu otvorena je kola iste godine 1834. Prigodom popisa godine 1857. imalo je Gornje Pazarite samo 17 kua, u kojima je stanovalo 810 itelja, od toga 800 rimokatolike, a 10 grko-istone vjeroispovijesti. U Donjem se Pazaritu tada nalazilo 13 kua sa 190 itelja, samih rimokatolika. Selo Klanac brojilo je 1857. godine 49 kua sa 637 stanovnika, od toga 380 rimokatolike, a 257 grko-istone vjeroispovijesti. Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1910. ivio je 331 stanovnik u onom Pazaritu, koje se prije zvalo Klanac, te gdje se g. 1910. nalazilo sjedite upravne opine. Samo 66 stanovnika bijae u Donjem, a 230 u Gornjem Pazaritu, premda je porezna opina Gornje Pazarite brojila 1152, a porezna opina Donje Pazarite 2182 itelja. Cijela upravna opina Pazarite brojila je 1910. godine 5632 stanovnika, od toga 5627 rimokatolike, a samo 5 grko-istone vjeroispovijesti. U selu itniku kod Pazarita rodio se 23. svibnja 1823. veliki hrvatski rodoljub i pisac dr. Ante Starevi. Tamo su roena i oba njegova sinovca: dr. David Starevi i dr. Mile Starevi, koji bijahu takoer hrvatski politiari.
46

23. PERUI Meu hrvatskim plemikim obiteljima, koje u srednjemu vijeku nastavahu buku upu, nalazila se i obitelj Perui. Ta je obitelj u 15. vijeku (vjerojatno iza pada Bosne godine 1463.) podigla svoj grad, t. j. utvreni dvorac, koji je po toj obitelji dobio ime Perui. Prvi put se katel Perui spominje godine 1487. Od lanova plemike obitelji Perui spominju se u drugoj polovici 15. vijeka Dominik i Gapar. Dominik Perui bijae godine 1468. u slubi krbavskoga kneza Ivana. Gapar je Perui godine 1487. bio banov namjesnik i katelan grada Rmnja. Isti je Gapar Perui godine 1492. uz mnoge druge hrvatske velikae i plemie stavio svoj peat na povelju, kojom se njemakomu kralju Maksimilijanu i njegovim potomcima zajamuje pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje, ako bi kralj Vladislav II. (odnosno njegov sin) umro bez zakonitih potomaka. Na temelju toga prava izabran je na saboru u Cetinju 1. sijenja 1527. Maksimilijanov unuk Ferdinand Habsburki za kralja hrvatskoga. Kad su Turci u travnju godine 1527. osvojili Krbavu i Liku, doe u njihovu vlast i Perui. Odavle se hrvatski seljaci zaklonie na sjever u dolinu rijeke Gacke, a neki vjerojatno pooe u Senj. Tvra u Peruiu ostade pusta i razvaljena do godine 1553., kad ju je obnovio poturica Malkobeg, koji bijae sultanov namjesnik u Bosni. Unutar dvostrukoga kamenog zida nalazila se jaka kula na najviem mjestu; na samom pak zidu bijahu visoki i vrsti ardaci, iz kojih su Turci mogli odbijati jurie neprijateljske vojske. Isti je Malkobeg nedaleko tvre godine 1555. naselio Turke, koji e tu tvru braniti. Odsada je Perui bio glavna obrana turske Lake, kao to je Udbina bila za Krbavu. Krivo su to gledali senjski Uskoci. Zato oni godine 1569. poduzmu vojnu na Perui. Uskoci su doprli do same tvre, pred kojom razbie 2800 Turaka. Preostali Turci utekoe u tvru, odakle su morali gledati, kako Uskoci na lomai pale 2 martoloza (vlaka razbojnika), koji su u Senju djecu krali i Turcima prodavali. Graniari iz Otoca i okolinih sela udare godine 1636. na Perui, te ga zauzmu i razvale. Odsada su Turci u Lici ostali bez prave zatite; zato su nastojali da to prije obnove tvru u Peruiu. To je doznao i kralj Ferdinand, koji 27. svibnja 1637. iz Praga nalae ratnom vijeu u tajerskom Gracu, neka se pobrine, da sprijei namjeru tursku. Ipak su Turci ponovno utvrdili i naselili Perui. Oni dapae odluie obnoviti i Stari Perui kod Vrhovina. O tom je krajiki general Vuk Frankopan Traki javio 13. oujka 1641. iz Karlovca ratnom vijeu u tajerski Gradac ovu vijest: Mene je kapetan Portner iz Otoca obavijestio, da je od svojih tajnih pouzdanika doznao, kako Turci namjeravaju opet podii tvru Perui, koju su graniari ve odavna opustoili. Turci su od porte (t. j. sultanove vlade u Carigradu) dobili dozvolu, da smiju Perui zaposjesti s 12 agalaka (t. j. eta, koje vode age). Oba turska bega onaj u Klisu i u Krku (Kninu) imaju od porte nalog, da uvaju majstore i radnike, koji e zidati utvrde oko Peruia. Bilo bi nuno, da se zaprijei ta izgradnja Peruia. Ali za tu svrhu ne bi bila
47

dostatna ukupna sila Krajine, ve bi trebalo dii puki ustanak ili spremiti jo veu pomo. Gapar Frankopan, sin generala karlovakoga, nije mogao podnijeti sramotu, da su Turci doista obnovili tvru Perui, kojoj dadoe ime Stari Perui. Kako se Gapar odlikovao junatvom, odluio je godine 1642., da srui Stari Perui. U tu svrhu sastavi etu, s kojom provali do Peruia. Tu je Turke potukao i tvru im otetio, pa se onda vratio kui s velikim ratnim plijenom. Slinu je navalu na Novi Perui godine 1642. izveo Tomica Holjevac, porkulab (zapovjednik tvre) u Brinju. To nije bilo pravo senjskom kapetanu Ivanu Ernestu Herbersteimu, koji Holjevca 21. lipnja 1642. tui ratnom vijeu, jer da se time izazivlju Turci na provalu u hrvatsku Krajinu. U turskoj vlasti ostade Perui do godine 1689., kada je karlovaki general Herberstein poveo vojnu za osloboenje Like i Krbave. Generalu se pridrui pop Marko Mesi, katoliki upnik u Brinja, koji digne Otoane i Brinjane. Redomice zauzmu Hrvati like tvre, a 28. lipnja 1689. doe hrvatska vojska i pred Novi Perui. Da se ne prolijeva krv, predloie Turcima, neka se predadu uz uvjet, da smiju slobodno otii iz tvre. Turskomu su dizdaru (t. j. zapovjedniku tvre) napose obeana za mito 2 konja. Ipak su Turci isprvice oklijevali s predajom tvre, jer se nadahu pomoi iz Bihaa. Kad je ta pomo izostala, ostave Turci u noi od 29. na 30. lipnja Perui, te se zapute preko iroke Kule u Udbinu. Ipak ni jesu iz Peruia otili svi Tura. Tvru je naime ostavilo samo 150 Turaka sa svojim obiteljima. U Peruiu ostade 45 Turaka, koji sa svojim obiteljima stanovahu u 20 kua. Ovi su naime Turci odluili, da e se pokrstiti, kako bi mogli zadrati svoju imovinu. O tome izvjeuje pop Marko Mesi ovako: Kad je vazeta Lika i Krbava, doal je general karlovaki u Perui z manum skupa; i stojei na vratih Peruia general, a Turci, to su ostali u Peruiu da e se krstiti, svi su izali pred grad. I poel je (general) meni govorit, da Turcima povim, da ki goder se hoe krstiti, mora biti veran gospodinu Bogu, veri katolianskoj i njihovoj cesarskoj svitlosti; daje svakomu sve ono, to je uival za Turina, mukomu i enskomu; a on, ki je proal, da sve njegovo ostane kod cesara; i da unapridak nimadu iviti onim nainom niti pravicom, kako su pod Turinom po nijedan nain; nego kakovom pravicom krani ivu, tako da oni i njihova dica ivu u svakom dugovanju. Kralj Leopold nije Liku i Krbavu vratio Hrvatskoj, kojoj je pripadala prije turske okupacije. Gospodarom Like i Krbave proglasila se beka dvorska komora, t. j. financijalna uprava kralja Leopolda I. Komora je te zemlje 10. veljae 1692. za 80.000 rajnskih forinti prodala grofu Adolfu Sinzendorfu. Tako je i Perui postao dijelom novo utemeljene grofovije. Ali ve godine 1693. doe Sinzendorf u sukobe s krajikim kapetanima u Senju, Brinju i Otocu. Naskoro se uvidjelo, da grof uope loe upravlja Likom i Krbavom. On je primjerice u Lici zabranio ito eti i sijeno voziti, to je u narodu izazvalo pogibeljno ogorenje. Kad je o tomu bio obavijeten kralj Leopold, dade godine 1693. razvrgnuti kupoprodajni ugovor o Lici i Krbavi. Dvorska je komora grofu Sinzendorfu vratila uplaeni novac, te je ponovno preuzela upravu Like i Krbave.
48

Vuk Vlatkovi, kanonik senjski, dobio je godine 1695. od kaptola senjskog nalog, da uredi crkvene prilike u osloboenoj Lici. Vlatkovi 21. veljae 1696. izvjeuje, da je u katolike crkve pretvorio 4 turske damije (on ih zove meiti), i to po jednu u Peruiu, Budaku, Bilaju i Ribniku; on je prvi u tim crkvama sluio svetu misu, obavljao krtenja i dijelio svetu priest. Podjedno kanonik Vlatkovi kae, da u spomenutim crkvama svetu misu slue i sakramente dijele sveenici, to ih je onamo poslao senjski biskup Sebastijan Glavini. Sauvao nam se opis Like i Krbave od godine 1696. To je opisao senjski biskup Glavini, koji je osobno obiao sva mjesta u Lici i Krbavi. Najprvo je doao u Perui, za koji pie, da je 4 milje udaljen od Otoca. Perui ima na uglovima gradskoga zida 4 branika; povrh toga ima i jednu okruglu kulu. U toj tvri stanuju samo 4 osobe, od kojih biskup spominje upnika i katelana (zapovjednika tvre). Izvan tvre u selu stanuje oko 300 ljudi, od kojih je 80 sposobno za oruje. U okolici Peruia viaju se tu i tamo zidovi plemikih kurija, u kojima su prije stanovali odliniji Turci. U toj se okolici opaaju takoer tragovi mnogih starih crkva. Kako u crkvi nije bilo zvonara, dao je biskup bubnjanjem sazvati ljude u crkvu, koja se nalazila izvan tvre. Tu je odsluio svetu misu, a zatim je narodu dao cjelivati kri i knjigu evanelja. Tom je prigodom biskup pozvao ljude, da dignu tri pista i da za njim izgovaraju rijei, kojima prisiu podlonost i vjernost sv. Trojstvu, katolikoj vjeri i caru Leopoldu. Glavini veli, da e Perui naskoro kraj tvre dobiti kapelu. Za gradnju te kapele dovaa ve narod grae i drugo drvo; trebalo bi avala i eljeza. Tvra se u Peruiu nije dugo odrala. Slubeni izvjetaj od godine 1713. kazuje, da se tvra u Peruiu ve pretvara u ruevinu. Ipak se jo i sada jasno razabire, da je peruika tvra bila opasana dvostrukim debelim zidovima, koji su dugi oko 150 metara. Najbolje se sauvala okrugla kula, koja je jo visoka do 10 metara. Na toj se kuli vide prozori, meu kojima se osobito istie onaj, koji iznutra ima u samom zidu 2 kamene klupe. Kula je nekada bila graena na 3 kata; zato se jo i sada u njenim zidovima vide 22 rupe, u koje bijahu usaene grede za pojedine katove. Na ostancima nekadanjih bedema razabiru se pukarnice, t. j, luknje, kroz koje su branitelji mogli pucati na neprijatelje. Iz kule se otvara vidik na polje, koje bijae nekada zaraslo umom. U tom se polju nalazi bunar Ahmetovac, koji nas imenom svojim sjea na tursko doba. Dok tako propada stara tvra u Peruiu, dotle se nedaleko od nje lijepo razvija selo Perui. Mnogo je tomu pridonio poloaj Peruia, koji je na glavnoj cesti, to iz Gospia vodi u Otoac. Kad je princ Hildburghausen godine 1746. po nalogu kraljice Marije Terezije uredio liku krajiku pukovniju, postade Perui sjeditem satnije, t. j. upravne, sudbene i vojnike jedinice spomenute pukovnije. Perui je godine 1765. odijeljen od like i pripojen otokoj krajikoj pukovniji. Ve godine 1779. postoji u Peruiu krajika kola (t. zv. trivijalka) za djeake. Djevojaka je kola u Peruiu otvorena tek godine 1874. Prostrana upna crkva sv. Kria sagraena je u Peruiu godine 1698. U zvonik te crkve udario je grom dvaput (godine 1842. i 7. veljae 1753.). upni je dvor u Peruiu sagraen godine 1772. U Peruiu djelovahu dva
49

upnika, po imenu Nikola Pohmajevi i Ivan Krstitelj Kabalin, koji su kasnije postali biskupi u Senju. (Pohmajevi je biskupom senjskim postao 16. travnja 1718. i umro u Senju 7. veljae 1730., dok je Kabalin za biskupa senjskog imenovan godine 1772.). Pod upu u Peruiu spada filijalna crkva presv. Trojstva u Podovima, koja je podignuta prije godine 1772. Prigodom popisa iteljstva godine 1857. brojio je Perui 561 itelja u 45 kua. Po vjeri bijae 558 rimokatolika, a samo 3 grko-istona. Tada je ve Perui imao potanski ured, a kasnije dobio je i brzojavnu postaju. U Peruiu je godine 1892. ureena stanica za liku diliansu, koja je tada prometala putnike od Gospia do Ogulina. Poevi od 23. oujka 1920. ima Perui i eljezniku postaju na glavnoj pruzi, koja od Splita vodi preko Knina i Gospia u Zagreba. Manifestom od 8. lipnja 1871. odredio je kralj Franjo Josip, da se mjesto vojnikih sudova osnuju na krajikom teritoriju kotarski sudovi i kotarske oblasti. To je 1. sijenja 1872. provedeno u Peruiu, gdje te oblasti ostadoe i onda, kad je Krajina 1. kolovoza 1881. definitivno pripojena graanskoj (banskoj) Hrvatskoj. Peruiki je kotar 31. prosinca 1910. brojio 20.925 itelja, od toga 17.313 rimokatolike, a 3609 grko-istone vjere uz 3 inovjerca. 24. IZBORI NARODNIH ZASTUPNIKA U PERUIU Prvi je izbor narodnoga zastupnika za hrvatski sabor obavljen u Peruiu 19. travnja 1883. Tada je bio izabran Tomo pl. Orekovi, potar u Peruiu, koji je stupio u vladinu narodnu stranku. Prava se politika borba povela u rujnu godine 1884., kad je Perui birao drugi put. Vladin je kandidat bio Ante Biniki, umirovljeni major. Njemu je stranka prava kao protukandidata postavila dra. Andru Bakaria, odvjetnika na Rijeci. Svih je izbornika bilo samo 46. Od njih je na biralite doao 41, te je Bakari dobio 22, a Biniki 19 glasova. Ali ve kod narednog izbora, koji je u Peruiu obavljen 14. lipnja 1887., izabran je Biniki jednoglasno, jer mu hrvatska opozicija nije postavila protukandidata. Premda su naime u izbornom kotaru peruikom seljaci inili preko 90 postotaka svega iteljstva, ipak su veinu izbornika inili inovnici i uitelji, koji su morali glasovati za vladinoga kandidata, jer je glasovanje bilo javno, a ne tajno. S istoga je razloga 1. lipnja 1892. bio bez protukandidata izabran podarhiakon i upnik Franjo Kovai, kandidat narodne stranke. Peti je izbor u Peruiu obavljen 19. svibnja 1897. Od 60 upisanih izbornika dolo je na biralite 38, koji bijahu odvisni ljudi; zato su svi glasovali za umirovljenoga profesora Martina Sekulia, kandidata madaronske narodne stranke. Isti je Sekuli izabran i 9. studenoga 1901., ali ipak ne jednoglasno, jer mu je stranka prava kao protukandidata postavila Marka Doena, trgovca iz Gospia. Od 62 izbornika glasovalo je 55, od toga 36 za Sekulia, a 19 za Doena. Sekuli je umro 14. travnja 1905. Zato je 4. studenoga 1905. dolo do naknadnog izbora, kod kojega je izabran vladin kandidat dr. Luka Marjanovi, predstojnik vladinog odjela za pravosue. Njemu je ila u prilog nesloga pravaa, jer je ista stranka prava kandidirala Franju Canjugu,
50

upnika iz Gospia, a drugi pravai Marka Mileusnia, veleposjednika iz Bukovca kod Zagreba. Osmi je izbor u Peruiu obavljen 3. svibnja 1906. Tada je na biralite dolo 36 odvisnih izbornika, koji su glasovali za Belu pl. Adamovia, propaloga vlastelina iz epina kod Osijeka, dok je kod kue ostalo 25 pravakih izbornika. Iste je godine 1906. propala madaronska narodna stranka; zato vie ne moe ni postavljati svoje kandidate u Peruiu. Kod prvoga narednog izbora, koji je obavljen 27. veljae 1908., brojio je Perui 74 izbornika. Od njih je 46 dolo na biralite i glasovalo za uitelja Marka Badovinca, kandidata iste stranke prava. Kad je hrvatski sabor g. 1910. promijenio izborni zakon, porastao je broj izbornika u Peruiu na 304. Prvi je izbor po tome izbornom zakonu obavljen 28. listopada 1910. Tada je u istoj stranci prava ve postojao raskol, te je u Peruiu u ime Frankovih pristaa kandidirao upnik Stipe pl. Vueti, a u ime Milinovaca (t. j. pristaa dra. Mile Starevia) veleposjednik Marko Mileusnd. Na biralite je dolo 259 izbornika, od kojih je 141 glasovao za Vuetia, 85 za Mileusnia, a 33 za sveuilinog profesora dra. Ladislava Polica, pristau bana dr. Nikole pl. Tomaia. Naredni je izbor u Peruiu obavljen ve 15. prosinca 1911. Tada je na biralite dolo 189 izbornika, od kojih je 150 glasovalo za pravaa Stipu pl. Vuetia, a 39 za dra. Ladislava Polica, kandidata novo stvorene Tomaieve stranke narodnog napretka. Dvanaesti je izbor narodnoga zastupnika u Peruiu obavljen 16. prosinca 1913. Tada je od 435 izbornika glasovalo 314., i to 216 za pravaa Stipu pl. Vuetia, a 98 za gospikog odvjetnika dra. Milu Mikulina, kandidata hrvatsko-srpske koalicije. 25. UPA U PERUIU GODINE 1768. Po nalogu otoke krajike pukovnije doao je 21. studenoga 1768. u Perui liko-krbavski arhiakon Ivan Krstitelj Kabalin, da upie i procijeni dohotke upne crkve i upnika peruikog. Kabalin je to obavio u prisutnosti Eustahija Jurina, kapetana peruike satnije, i Jurja Zimera, sindika (t. j, staratelja i raunovoe) upne crkve u Peruiu. Kabalin, Jurin i Zimer potpisae zapisnik, iz kojega doznajemo ove podatke: upna crkva Uzvienja sv. Kria u Peruiu podignuta je godine 1698. Patronat vri senjski biskup, koji imenuje upnika i uzdraje crkvu u Peruiu. Crkva je zidana i u dobrom stanju, a opskrbljena crkvenim pokustvom i ukrasima. U crkvi manjka pod, a jo nije posve dovren crkveni strop. Trebalo bi namjestiti dostojniju propovijedaonicu i tabernakul, t. j. svetohranite, u kojemu se uvaju pokaznica (mostranca) i ciborij (posuda s posveenim hostijama za presvetu priest). upna crkva nema nikakova kapitala (novane zaklade) ni nekretnina, a ne dobiva nikakvoga dohotka od zvonjenja ni od grobnice (koje valjda nije ni bilo u crkvi). Jedini je prihod upne crkve milostinja, koju narod u t. zv. krabice daje prigodom svete mise. Dri se, da taj prihod godimice iznosi 13 rajnskih forinti. (Rajnski je forint vrijedio 60 krajcara ili 80 denara).
51

upni je dvor zidan i udoban, a upnik ima ove prihode: Godinji proizvod voa i povra vrijedi 6 forinti. Novo steeni vrt, u kome raste zelje, daje godimice 10 tovara zelja, to po 54 krajkcara vrijedi 5 forinti i 40 krajcara. Na Ograda zvanoj zemlji uiva upnik 7 jutara. Tamo dobiva 4 voza sijena, to po 3 forinta vrijedi 12 forinti; zatim 5 pounskih mjerova (vagana) penice, to po 2 forinta i 33 krajcara vrijedi 13 forinti i 15 krajcara; te 20 pounskih mjerova prose, to po 1 forint i 41 i po krajcara predstavlja vrijednost od 33 forinta i 45 krajcara. tolarina je upniku u Peruiu nosila ove godinje dohotke: Za vjenanje se upniku plaalo 34 krajcara. Kako se godimice prosjeno vjenalo 28 parova, dobivao je upnik 15 forinti i 52 krajcara. Godimice se u peruikoj upi prosjeno pokapalo 30 odraslih ljudi i 45 djece. Za sprovod odrasloga plaalo se upniku 34 krajcara, to je donaalo 17 forinti; za sprovod djeteta plaalo se samo 7 krajcara, to je upniku donaalo godimice po 5 forinti i 15 krajcara. Kad je upnik o blagdanu sv. Triju Kralja blagoslivljao kue svojih upljana, darivahu mu hljeb i suho meso, to je vrijedilo oko 7 forinti. Za krtenje djeteta nije se upniku nita plaalo. Isto tako nije upnik dobivao nita, kad je u crkvu uvodio mladu enu (prve nedjelje iza vjenanja). Niti za t. zv. vpelavanje ene, kad ona .prvi put iza poroda ide u crkvu, nije se upniku nita plaalo. upljani su upniku u Peruiu podavali t. zv. esnaestinu, t. j. esnaesti dio svoga priroda. Ta je daa upniku godimice donaala prosjeno 44 pounska mjerova (vagana) penice, to po 2 forinta i 33 krajcara predstavlja vrijednost od 112 forinti i 12 krajcara; zatim 244 pounska mjerova rai, jema i zobi, to po 1 forint i 4 i po krajcara predstavlja vrijednost od 411 forinti i 45 krajcara; onda 68 pounskih mjerova t. zv. pire (od koje se prigodom svatova pravio i pirov kola), to po 1 forint i 7 i po krajcara vrijedi 76 forinti i 30 krajcara; zatim 20 po. mjerova napolice, to po 1 forint i tri etvrtine krajcara vrijedi 20 forinti i 15 krajcara; napokon 169 pounskih mjerova zobi, koja se prodavala po 54 krajcara, te predstavlja vrijednost od 152 forinta i 6 krajcara. Od pela, peradi i ovima slinog priroda nije se upniku podavala esnajstina. U peruikoj upi bijae tada 60 t. zv. inkvilina, koji se hrvatski zovu eljari ili hiari. Ovi nemaju zemljinoga posjeda, nego samo kuu, u kojoj stanuju. Svaki inkvilin mora upniku za njegovu duobriniku pastvu platiti po 12 krajcara, to za svih 60 iznosi 12 forinti. Povrh toga podavahu ti inkvilini upniku i neke dae u naravi. Tako je upnik godimice dobivao 8 ovaca ili koza, to po 1 forint vrijedi 8 forinti; zatim 26 janjeta ili jareta, to po 30 krajcara predstavlja vrijednost od 13 forinti; onda 18 mjerova masla ili maslaca, to po 34 krajcara vrijedi 10 forinti i 12 krajcara; napokon 13 povjesma lana, to po 4 krajcara vrijedi 8 forinti i 40 krajcara. U svemu je godinji prihod upnika peruikog iznosio 947 forinti i 3 krajcara. Pod upu u Peruiu spadahu godine 1768. dvije filijalne (podrune) crkve, poimence: crkva sv. Trojstva u Podovama i crkva sv. Nikole u Kaluerovcu. Crkva sv. Trojstva je podignuta na prastarim temeljima, ali je obnovljena godine 1752. Ta je crkva zidana i dosta prostrana, ali bi joj trebalo popraviti krov i strop. Crkva nema nikakvog uresa i pokustva, izuzev srebren kale, koji uostalom pripada upnoj crkvi.
52

Jedini je prihod ove crkve milostinja, koju narod daje u krabice prigodom svete mise. Godimice se tako u toj crkvi sabere 9 forinti. Crkva je od upne crkve udaljena 1 i po sata hoda. U Kaluerovcu je narod godine 1748. podigao crkvu sv. Nikole, koja je zidana i za tamonji narod dosta prostrana. Trebalo bi na toj crkvi popraviti krov, pod, strop i oltar, te je bolje opskrbiti ukrasom i pokustvom. Crkva nema nikakova kapitala i nekretnina, pa niti dohodaka od grobnice i zvonjenja. Jedini je prihod milostinja, koje u krabicu godimice doe 2 forinta i 16 krajcara. Kraj crkve postoji drvena i neudobna kuica, koju bi trebalo temeljito obnoviti. U toj kuici stanuje kapelan, koji u Kaluerovcu mjesto upnika obavlja sve duhovne poslove. On uiva malu zemlju, koja se jedne godine sije, a druge kosi, pa tako kapelanu daje u penici ili u sijenu godinju vrijednost od 4 forinta. Narod u Kaluerovcu daje kapelanu godimice u ime esnajstine penice u vrijednosti od 3 forinta i 24 krajcara, jema i prose u vrijednosti od 26 forinti i 16 krajcara, pire u vrijednosti od 7 forinti i 30 krajcara, napolice (t. j. rai pomijeane sa penicom) u vrijednosti od 3 forinta i 9 krajcara, te 15 pounskih mjerova zobi, koja po 4 krajcara vrijedi 13 forinti i 30 krajcara. Povrh toga dobiva kapelan od upljana na temelju posebnog ugovara godimice penice u vrijednosti od 16 forinti i 25 krajcara. Prosjeno se u godinu dana vjenaju 3 para, to kapelanu po 34 krajcara donasa 1 forint i 42 krajcara. Isto toliko dobiva kapelan za 3 sprovoda odraslih, dok djecu pokapa besplatno. O Trim Kraljima dobiva kruha i mesa u vrijednosti od 30 krajcara. Prema tomu cijeli godinji prihod stalnoga kapelana u Kaluerovcu iznosi jedva 78 forinti i 7 krajcara. 26. LIKO PETROVOSELO Tko putuje cestom iz Priboja u Petrovoselo, nauit e se prekrasnog vidika na lijepu ravnicu, koja se pruila prema bosanskoj mei. Oko se u prvom redu zaustavlja na Liko Petrovoselo, koje se bjelasa ispod brda alopeka. Jo godine 1772. nije tu bilo nikakovih kua, ve je ta ravnica sluila Bosancima kao panjak za njihovu stoku. Krajina je tu ravnicu dobila tekar godine 1791., kad je Turska morala Austriji mirom u Svitovu odstupiti uzak komad zemlje uz bosansku granicu (povrinu od 11 i po etvornih, milja). Da se tono ustanovi mea izmeu turske Bosne i hrvatske Krajine, sastavljeno je mjeovito (tursko- austrijsko) povjerenstvo. Ovo je svoj posao zapoelo godine 1791., a dovrilo ga je tekar godine 1795. Meutim je krajiki kapetan Petar Khn nastojao, da se to vie obitelji iz otoke krajike pukovnije nastani na spomenutoj lijepoj ravnici ispod alopek-brda. I zaista se tamo ve na proljee godine 1792. nastanilo mnogo graniara, koji su poeli kue dizati i zemlju obraivati. To bijae krivo bosanskim Turcima, koji tako izgubie dosadanje svoje panjake. Radi toga navale Turci jo iste godine 1792. na krajike doseljenike. Kapetan Petar Khn doeka Turke i tako ih smlati, da su odsada ovaj kraj putali na miru. Radi toga su naseljenici svomu selu dali ime Petrovoselo, da ovjekovjee ime kapetana Petra Khna.
53

Du nove granice bosansko-hrvatske dade krajika uprava godine 1796. podii ardake, u kojima e straariti nai graniari, da Turcima sprijee provale u krajiki teritorij. Iste je godine u Petrovoselo doao pravoslavni sveenik Vasilije Orli. On je punih 6 godina sluio liturgiju pod vedrim nebom, dok nije godine 1802. u Petrovuselu sagraena grko-istona crkva sv. Petra i Pavla, Broj itelja neprestano je rastao. Zato je krajika uprava dala godine 1832. u Petrovuselu otvoriti puku kolu. Teajem vremena produljilo se Petrovoselo prema Vagancu, gdje su posljednje kue Petrovasela gotovo povezane s kuama sela Reetara ispod brda alopeka. Na drugoj pak strani doprlo je Petrovoselo gotovo do sela aljave. Iz Petrova-sela vodi ispod Pljeivice dravna cesta u Zavalje. Ova je cesta duga 9 kilometara, a graena je godine 1834. Liko je Petrovoselo godine 1857. brojilo 1679 itelja, koji stanovahu u 118 kua. Meu iteljima bijae 1267 pripadnika grko-istone, a 412 rimokatolike crkve. Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1910. brojilo je Petrovoselo 1063 itelja, od toga 795 grko-istonjaka, a 265 rimokatolika. Petrovoselo ima vodovod iz vrela, koje se nalazi pod Velikim Javornikom. 27. PLITVIKA JEZERA U kotlini izmeu dvije velike planine (Male Kapele i Like Pljeivice) stvorila je voda najljepi svoj ukras: draesna jezera i divne vodopade. To su Plitvika jezera, koja svoje ime dobie po selu Plitvice, po kojemu je prozvan i potok Plitvice. Prodolje tih Plitvikih jezera vijuga se od juga prema sjeveru u duljini od 8300 metara, dok uzduna (ravna ili zrana) linija iznosi samo 5640 metara. U svemu ima tu 16 jezera. Sva su jezera meusobno spojena arobnim slapovima, koji dovaaju vodu iz viih jezera u nie. Najvie je Proansko jezero, kojemu je razina 639 metara via od razine Jadranskoga mora. Najniu toku ine t. zv. Sastavci, gdje se potok Plitvice sastaje s postankom rijeke Korane. Tu je razina vode samo 483 metra iznad morske razine, dakle za 156 metara nia od razine Proanskog jezera. Prema tomu su Plitvika jezera nanizana stupnjevasto (ili na tavane, kako se izrazuju geografi). Tomu je uzrok nagnutost kotline, u kojoj nastadoe Plitvika jezera. Plitvika jezera dijelimo na gornja i donja. Gornja jezera lee na dolomitu, t. j. na tvrdom kamenu, koji vodu hvata, dri i sakuplja. Donja pak jezera imaju svoje leite na vapnencu, koji vodu proputa (prodire). Izraunalo se, da iz Proanskog jezera u jednoj sekundi istjeu 1162 litre vode, iz Kozjaka samo 1143 litre, a iz jezera Kaluerovca jedva 894 litre vode. To nam pokazuje, da se putem od svretka Proanskog jezera do svretka jezera Kozjaka gubi (t. j. u zemlju povire) 119 litara vode u jednoj sekundi, a na putu od Kozjaka do Kaluerovca jo daljnjih 149 litara vode. Misli se, da svih 16 Plitvikih jezera zajedno sadraje 245 milijuna hektolitara vode. Odakle tolika voda u onome kru? Najvei dio svoje vode dobivaju Plitvika jezera s obronaka susjednih planina (t. j. Male Kapele i Like Pljeivice). Jedan dio tih voda vidimo, jer u Plitvika jezera dolazi rijekama,
54

potocima, vrelima i bujicama. Druge vode ne vidimo, jer u jezera ulaze podzemnim ilama, koje izbijaju postrance i na dnu jezera. Samo tako moe se razjasniti i pojmiti silna i podjednaka mnoina vode u Plitvikim jezerima. Dugo nije hrvatski narod znao cijeniti prirodnu ljepotu Plitvikih jezera. Turci su taj kraj zaposjeli u 16. vijeku, vjerojatno ve godine 1527., kada osvojie Liku i Krbavu, a najkasnije godine 1592., kada zauzee grad Biha. Plitvikim jezerima tekao je poslije osloboenja Like i Krbave (god. 1689.) kordun, t. j. granica izmeu hrvatske Krajine i turske Bosne. Tu je esto dolazilo do krvavih sukoba izmeu Turaka i naih graniara. Vea je sigurnost u tome kraju nastala tekar godine 1791., kad je Turska iza velikoga rata morala Hrvatskoj odstupiti oblinja mjesta (Drenik, Petrovoselo, Zavalje i t. d.), te se kordun pomaknuo neto dalje prema rijeci Uni. Putujui kroz Liku i Krbavu, doao je car Josip II. godine 1775. i na Plitvika jezera. On se divio prirodnoj ljepoti, kakve nije bilo ni u kome dijelu njegove prostrane drave. Tako su Plitvika jezera prvi put dola do cijene, jer se o njima mnogo prialo na carskome dvoru u Beu. To je ponukalo nadvojvodu Josipa, da i on godine 1801. doe pogledati ljepotu Plitvikih jezera. Car i kralj Franjo, koji je godine 1818. sa svojom suprugom Lujzam putovao po junoj Hrvatskoj i po susjednoj Dalmaciji, svrnuo se i na Plitvika jezera, kad je iz Otoca iao preko Priboja na kordun. Da vidi prirodnu krasotu, doao je godine 1845. na Plitvika jezera i saski kralj Fridrik August II. Hrvatski ban Josip Jelai posjetio je Plitvika jezera dvaput. Prvi put je ondje bio u kolovozu godine 1848., kad je obiao bansku i junu Krajinu, a drugi put je na Plitvika jezera poveo i mladu svoju suprugu banicu Sofiju. Prvu su brigu za ureenje Plitvikih jezera preuzeli asnici otoke krajike pukovnije. Ipak je razmjerno malen broj ljudi dolazio na Plitvika jezera radi njihove udaljenosti od prometnih putova. Prilike se znatno promijenie, kad je drava poela graditi liku eljeznicu. im je 11. lipnja 1918. prometu predana eljeznika pruga Ogulin Vrhovine, odmah je porasao posjet Plitvikih jezera, koja su samo 23 kilometra udaljena od eljeznike postaje u Vrhovinama. Jedva se poela graditi lika eljeznica, ve se javie pekulanti, koji namjeravahu u svoju korist izrabiti Plitvika jezera. Koncem godine 1913. sloio se naime konzorcij, u koji stupie neki grofovi, odvjetnici i politiari iz Rijeke, Zagreba i Mnchena. Konzorcij je odmah podnio molbu, da mu se dozvoli upotreba vode Proanskog jezera i jezera Kozjaka du rijeke Korane za proizvodnju elektrine snage u industrijske i rasvjetne svrhe. Po osnovi toga konzorcija trebalo bi na Plitvikim jezerima podii 2 hidrocentrale za dobivanje elektrine struje pomou pada tamonje vode. Prva bi se centrala imala graditi na Gradinskom jezercu iznad Kozjaka. U tu bi se centralu imala svesti sva voda, koja dolazi iz Proanskog jezera sa srednjim tijekom od 4 kubinih metara {t. j. 4000 litara) vode u jednoj sekundi. To bi za posljedicu imalo potpun prestanak najljepih slapova, koji se nalaze upravo na t. zv. srednjim jezerima (izmeu Proanskog jezera i Kozjaka). Druga bi se centrala imala graditi na rijeci Korani. U nju bi se imala svesti voda iz Kozjaka i iz potoka Plitvice sa srednjim tijekom od 4 i po
55

kubika vode u jednoj sekundi. Kad bi se to provelo, onda bi se slapovi t. zv. donjih jezera i slapovi rijeke Korane pretvorili u neznatne slapie. Prema tomu bi Plitvika jezera izgubila najljepi svoj ar: divne slapove, kojima se voda rui iz viih u nia jezera. upanijska je oblast u Gospiu ve 6. veljae 1914. odbila molbu spomenutoga konzorcija. Ona je to uinila na prijedlog svoga ininira, koji je kao strunjak s temeljitim razlozima estetske naravi svjesno i odluno ustao protiv podjele zamoljene koncesije. Protiv spomenute molbe ustade i Drutvo za ureenje i poljepanje Plitvikih jezera. To je drutvo 18. lipnja 1914. dapae zamolilo hrvatski sabor u Zagrebu, neka se stvori zakon, kojim e se Plitvika jezera za uvijek sauvati kao hrvatski narodni perivoj. Odsada se javno mnijenje u Hrvatskoj ivo zanimalo za sudbinu Plitvikih jezera. Pretegao je nazor, da treba oko Plitvikih jezera odrediti t. zv. umski zatitni rajon (okoli). Na podruju toga okolia moraju se ume pomno uvati, a ogoljela ve mjesta najbrinije poumljivati, da se tako sauva i pojaa mnoina vode, koja pada iz oblaka. Poznata je injenica, da mahovina i lie u umi poput spuve zadrava vodu prigodom jakih kia; uslijed toga ta voda polaganije tee i prodire u zemlju, odakle nastaju hladni umski izvori. Nijesu ipak slapovi jedini uitak, to ga pruaju Plitvika jezera. Uz aroban pogled na jezera i njihove slapove ugodno djeluje zdrav gorski zrak, koji je posve ist (bez praine), a uz to i uvijek svje (dapae i za najvee ljetne ege). Vjerojatno je upravo taj gorski zrak s mnoinom ozona pomogao do vanrednoga zdravlja okolinog iteljstva, u kojemu se nalazi razmjerno vrlo mnogo staraca i starica od preko 80, dapae i preko 100 godina. Strancima veoma godi kupanje u svjeoj vodi Plitvikih jezera. Za napitak slui dobra gorska voda. U svratite jezera Kozjak, koje se nalazi 590 metara iznad morske razine, uveden je vodovod iz vrela potoka Plitvice u visini od 606 metara. Ta je voda topla samo 10 stupnjeva Celzijevih, dakle ugodna i sposobna za napitak. U visini od 709 metara iznad mora izvire Crna rijeka, koja ima obilje bistre i kao led hladne vode. Treba jo spomenuti, da su Plitvika jezera puna pastrva, meu kojima ima i takvih, koje su teke po vie kilograma. (Godine 1915. uhvaena je u Plitvikim jezerima pastrva, koja je teila 7 i po kilograma.) Za sladokusce ima u Plitvikim jezerima i obilje rakova. Uslijed brojnih prirodnih darova mogu Plitvika jezera zaista sluiti kao zrano ljeilite, kao ugodno ljetovalite, te kao ljupko odmaralite. Za dobivanje elektrine struje mogle bi se izgraditi hidrocentrale nedaleko Plitvikih jezera na rijeci Korani od Selita do Drenika. Ogulinski krajiki pukovnik Josip barun Maroji pozvao je oko godine 1850. sve asnike karlovake Krajine (t. j. pukovnije: like, otoke, ogulinske i slunjske), da dou na Plitvika jezera, gdje e se meusobno upoznati. I zaista se na Plitvikim jezerima sastalo mnogo krajikih asnika, koji su ondje proveli dan i no. Tu se razvila veselica, jer su asnici pjevali i plesali kolo, dok je vojnika glazba svirala, a momci su na ranju vrtjeli janjce. Kako tada jo nije bilo kua, razapee graniari na Plitvikim jezerima vojnike atore, pod kojima su asnici prenoili. Tom je prigodom pukovnik Maroji
56

predloio, da se kod Plitvikih jezera napravi kua, u kojoj bi izletnici mogli nai svoje zaklonite. Na svome slubenom putovanju doe godine 1860. na Plitvika jezera, podmaral Ivan vitez Wagner, zapovjednik cijele karlovake divizije, koju su inile spomenute 4 krajike pukovnije. Wagner se divio prekrasnim jezerima, gdje ostade, doklegod se vidjelo. Kad je pala no, opazio je, da nema zaklonita, gdje bi mogao prenoiti. Zato je i on pourio izgradnju turistike kue na Plitvikim jezerima. Ovu zadau preuzee godine 1861. krajiki asnici otoke pukovnije, na ijem su se teritoriju nalazila Plitvika jezera. Za gradilite izabrae najljepi zaravanak Velike Poljane iznad jezera Kozjak, odakle se prua divan vidik na jezera i okoline planine. Tu je godine 1862. dovrena t. zv. putnika kua, u koju smjestie lugara, da polaznike Plitvikih jezera doekuje stanom i hranom. Prizemlje te kue sagradie od kamena, a prvi kat od drveta. Oko cijeloga prvoga kata podigoe verandu (t. j. otvoreni hodnik) za razgledavanje. Za putnike bijae u prvom katu ureena velika soba s 2 duga stola, oko kojih bijahu klupe. Posebna je soba ureena za umarske inovnike, koji su iz Otoca u slubenom poslu dolazili na Plitvika jezera. Putnika je kua popravljana god. 1888. i 1906. Ona postoji i sada kao dobro ureena lugarska kua. Ispod ove kue sagradila je hrvatska zemaljska vlada godine 1892. jednokatnu zgradu, u kojoj stanuje cestar. U toj su cestarskoj kui ureene 2 sobe za upanijskoga mjernika i za druge inovnike, koji u slubenom poslu dolaze na Plitvika jezera. Istono od cestarske kue podignuta je godine 1894. druga kua, u kojoj stanuju orunici. Vlada je godine 1898. oruniku postaju iz Priboja stalno premjestila na Plitvika jezera. U Zagrebu je godine 1890. pokrenuta misao, da se osnuje Drutvo za ureenje i poljepanje Plitvikih jezera i okolice. Hrvatska je zemaljska vlada 20. listopada 1893. potvrdila pravila toga drutva, kojemu je svrha: da se na Plitvikim jezerima stvore prilike za primanje i boravak velikoga svijeta; da se trajno ouvaju krasote Plitvikih jezera i okolice; da se proue prirodne prilike toga kraja, t. j. geologija, klima, hidrografija, flora i fauna; da se urede i u redu dre putovi, staze, nasadi, etalita, zabavita, klupe i vidikovci; da se poznavanje Plitvikih jezera iri slikama, sveanostima, zabavama i objavama na hrvatskom i na drugim jezicima; pa da se ide na ruku onima, koji ele graditi vile na Plitvikim jezerima. Drutvo za ureenje i poljepanje Plitvikih jezera kupilo je za 40.000 kruna ovei posjed kod jezera Kozjak. Tamo je ve 1. kolovoza 1894. zapoelo gradnju velikoga drutvenoga hotela po nacrtu, to ga je izradio zagrebaki arhitekt Josip Dryak. Gradnja hotela i gospodarskih zgrada stajala je 165.000 kruna. Trokom pak od 36.000 kruna nabavljeno je pokustvo i drugi nared za hotelske prostorije i za 28 elegantno ureenih soba. Sveano je otvorenje drutvenoga hotela obavljeno 24. svibnja 1896. u prisutnosti mnogobrojnog naroda iz cijele okolice Plitvikih jezera. Tom je prigodom prisustvovalo hrvatsko pjevako drutvo Velebit iz Gospia, a svirala je vojnika glazba 79. pjeake pukovnije bana Jelaia. Drutveni se hotel nalazi 590 metara iznad razine mora, a 55 metara povrh jezera Kozjak. Jednokatna je zgrada zidana od tvrdoga kamena, te
57

svakomu posjetniku imponira svojom veliinom, jer se die poput kakvoga velikakoga dvorca. Iznad prvoga kata uzdie se tornji za razgledanje okolice; pred samim pak hotelom nalazi se u obliku polukruga zidana veranda, gdje gosti sjede i uivaju, gledajui prekrasnu prirodu. Lijep se vidik prua i s velike terase u prvom katu. Dok se jo gradio hotel, podigao je andor pl. Vueti godine 1895. svoj ljetnikovac na ubavom breuljku usred lijepoga naravnoga perivoja. Kako je Vueti bio potanski ravnatelj u Zagrebu, pobrinuo se, da Plitvika jezera dobiju potansku, brzojavnu i telefonsku vezu. U novije doba izgraeno je iznad, jezera Kozjak jo nekoliko vila. Plitvika se jezera dijele na gornja i donja. Gornjih jezera ima 12, a zovu se: Proansko jezero, Ciginovac, Okrugljak, Veliko jezero, Malo jezero, Vir, Batinovac, Galovac, Milino jezerce, Gradinsko jezerce, Buk i Kozjak. Donja su ova 4 jezera: Milanovo jezero, Gavanovo jezero, Kaluerovo jezero i Novakovia brod. Proansko jezero zaprema 118 jutara povrine; dugo je 2900 metara, a iroko popreno 220 metara. (Najvea irina iznosi 500 metara.) Jezero Kozjak zaprema povrinu od 143 rali zajedno s otoiem, koji je dug 270, a irok 60 metara. Sva su druga Plitvika jezera malena, te zapremaju povrinu od 1 do 20 rali. Najljepi su slapovi kod jezera Galovca. 28. POITELJ U LICI Kod sela Poitelja izvire potok Poiteljica, koji utie u rijeku Liku kod Novoga sela. Zemlja Poitelj (terra Pochytel) spominje se prvi put godine 1263. kao vlasnitvo likoga kneza Petra (comes Petrus de Lyka), koji je pripadao hrvatskomu plemenu Mogorovi. Kralj Bela oduzeo je od kneza Petra tu zemlju, mjesto koje mu je u zamjenu dao 5 drugih zemalja (posjeda). Godine 1332. spominje se Juraj Mlatkovi, koji bijae knez poiteljski (comes de Pochitel). Kasnije pripade Poitelj knezovima Krbavskim. Tako su krbavski knezovi Toma i Butko pod Poitelom potvrdili hrvatski pisani ugovor izmeu 2 hrvatska plemia. U vrijeme velikoga hrvatskog pokreta protiv kralja Sigismunda pod konac 14. vijeka prevladae u Poitelju braa Horvati (Ivan, Pavao i Ladislav) i njihov saveznik Ivan Palina. Tada je ve u Poitelju postojala tvra (grad), u koju su hrvatske ustae zatvorili madarske velikae, koje zarobie godine 1386. u bici kod Gorjana. Krki knez Ivan Frankopan, koji bijae pristaa kralja Sigismunda, opsjedao je poetkom godine 1386. tvru Poitelj, koju je gladom, prisilio na predaju, pa tako oslobodio zatvorene Madare. Poitelj i nadalje pripada krbavskim knezovima Kurjakoviima. Sauvala se povelja, koju su godine 1432. u selu Podgrau pod naim gradom Poiteljem (sub nostro castro Pocitel) izdali krbavski knezovi: Karlo i Tomo, sinovi pokojnoga kneza Pavla, i Franjo, sin pokojnoga Butka. Tomini sinovi Ivan i Grga, knezovi Krbavski, daruju godine 1446. pod Poiteljom nekomu plemiu 2 zemlje u Lici. Ono Podgrae, koje se spominje godine 1432., postade kasnije varo (oppidum). Tako su 3 krbavska kneza (Ivan, sin pok. Tome, te Pavao i Karlo, sinovi kneza Karla Krbavskoga) neku povelju izdali godine 1451. u varoi pod Poiteljem (in oppido sub Pocitel). U svome gradu Poitelju (in castro nostro Pochitel) piu 3 krbavska kneza
58

(Tomo, Ivan i Grga) godine 1455. mletakoj republici, da e joj pomagati protiv svakoga osim protiv kralja svoga. I posljednji krbavski knez Ivan Karlovi posjeduje grad Poitelj, koji spominje u svojoj ispravi od godine 1509. Turci su grad Poitelj zauzeli na proljee godine 1527. Oni u Poitelju vladaju do godine 1689. Ruevine nekadanjega grada, koje narod zove Vuksanova gradina, vide se jugozapadno od dananjega sela Poitelja. U tomu selu stanuju gotovo sami doseljeni grko-istonjaci, koji imaju posebnu parohiju sa crkvom Uspenija Bogorodice. Poitelj je godine 1834. brojio 109 kua s 1086 itelja, a 1857. godine 112 kua s 1340 stanovnika. Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1910., dijelio se Poitelj na gornje i donje selo. Gornji je Poitelj imao 440 itelja (od toga samo 2 rimokatolika), a Donji Poitelj 424 itelja (od toga 10 rimokatolika). 29. SELO PRIBOJ Na cesti, koja iz Otoca vodi u Biha, nalazi se ovee selo Priboj. To je pravo gorsko selo, jer se smjestilo s obje strane ceste u visini od 670 metara nad morem. Premalo je tamo polja i livada, a previe gologa i pustoga kamenja. Zato se narod u Priboju vie bavi obrtom, nego li poljodjelstvom. Pribojani su ve odavna poznati kao vrsni kovai. Tamo je gotovo svaka kua kovanica. Tu se od eljeza izrauju kose, srpovi, noevi koriai (u koricama) i oni maleni noii, to ih bivi graniari nose kao privjeske. Nekada je Priboj bio pogranino mjesto otoke krajike pukovnije prema turskoj Bosni, jer je granica ila vrhom 1649 metara visoke planine Pljeivice, sputajui se na Rudanovac, odakle je preko Priboja vodila na Gavrani-most, koji se nalazi na rijeci Korani nedaleko sela Sadilovca. Tada se u Priboju obdravahu sajmovi, na kojima su trgovci iz Bosne izmjenjivali svoju robu s trgovcima iz t. zv. Gornje Krajine. Na tim je sajmovima valjda preesto dolazilo do svae i krae, radi ega je Mller, pukovnik otoke pukovnije, zabranio dranje sajmova u Priboju. Kad je godine 1788. dolo do velikoga rata izmeu Austrije i Turske, uvala je otoka krajika pukovnija svoj kordun kod Priboja. Oko 30.000 Turaka probilo se 11. studenoga 1789. uz boine Klokoevice do Priboja, gdje je udarilo na Otoane, kojima je zapovijedao pukovnik Kulnek. Premda je Turaka bilo mnogo vie nego li graniara, ipak su Turci uzalud 3 dana juriali na Otoane. Kada se uvjerie, da ne mogu probiti kordun kod Priboja, ostavie Turci to bojite, uzmaknuvi u Izai. Mirom u Svitovu (godine 1791.) morala je Turska odstupiti Austriji komad svoje Bosne od Cetina preko Drenika i Donjega Lapca do mee (tada jo mletake) Dalmacije. Tako se i granica otoke krajike pukovnije pomaknula s planine Pljeivice neto na istok prema Bihau. Time prestade Priboj biti pogranino mjesto. To je povealo sigurnost Priboja, koji se odsada neto bolje razvijao. Tamo je pukovnik Nikola Mastrovi, koji je od godine 1843. do godine 1848. upravljao otokom krajikom pukovnijom, dao godine 1847. na svoj troak graditi crkvu sv. Petra i Pavla. Ova crkva spada pod rimokatoliku upu u Korenici. Pukovnik Casanova dade godine 1840. graditi cestu, koja iz
59

Priboja vodi preko Miri-tropine u Leskovac na Plitvikim jezerima. Drugi pak otoki pukovnik August Billek dade godine 1852. probiti put iz Priboja preko sela Jezerca do Kozjaka, najljepeg jezera plitvikog. Napokon je godine 1870. prometu otvorena i nova cesta, koja se od Priboja niz boine Klokoevice sputa u Petrovoselo. Ova cesta svojim zavojima (serpentinama) rastavlja Pljeivicu od Male Kapele. Pukovnik August Billek dade godine 1851. u Priboj dovesti vodu ispod visa Velikog Javornika. (Isti je vodovod kasnije produen u eljavu i u Petrovoselo.) Krajika je uprava godine 1866. otvorila puku kolu u Priboju. Ovo je selo godine 1910. brojilo 434 stanovnika, od kojih bijae 416 rimokatolika, 16 grko-istonjaka, a 2 inovjerca. 30. SELO PROZOR Blizu Lea nalazi se selo Prozor. Tu je zanimljiva rimokatolika crkva sv. Kria. Sagradie je god. 1794. upotrebljavajui kod gradnje ostanke nekadanjega rimskoga hrama. Tako je u crkvu uzidan i jedan kamen poganskoga boga Priapusa. Vie pak starinskih spomenika s napisima oteeno je i uniteno prigodom gradnje crkve. Prozor je nekada spadao pod upu u Otocu, ali je imao posebnoga kapelana svoga ve od godine 1749. upa je u Prozoru osnovana godine 1807., a upni je dvor podignut g. 1818. U njemu su teajem 19. vijeka stanovali upnici: Antun Veljai, Nikola ic, Tomo Jei, Antun Krikovi, Jozo Konjatiski, Grgur Frani, Baltazar Habulin, Juraj Veljai, Josip Seitz, Grgur Potonjak, Vinko pl. Vlatkovi i Nikola Kocmut. Na brdu Prozoru vide se ve izdaleka ruevine nekadanje tvre Prozor. ini se, da je ova tvra postojala jo u rimsko doba. Za ovo govori i bunar, u koji je voda dovedena kroz olovno cijevi, kakve upotrebljavahu Rimljani kod izgradnje vodovoda. Uz to se u Prozoru naoe ostanci velikoga rimskoga hrama, poimence sarkofag s napisom, 2 mitreja i mnogo napisa. Ova je tvra Hrvatima sluila za obranu protiv Turaka u 16. i 17. vijeku. Turci su godine 1578. podsjedali Prozor, koji je iza toga bio zaputen do godine 1619., kada ga Hrvati ponovno utvrdie. Posadi je neko vrijeme zapovijedao Andrija Kolakovi, a strametar bijae Petar Bani. Selo Prozor ima i puku kolu, koja je utemeljena god. 1840. Prvi put se Prozor spominje godine 1449. (prigodom diobe frankopanskih imanja), kad je to selo pripalo knezu Sigismundu Frankopanu. U bekom ratnom arhivu nalazi se tlocrt grada Prozora od godine 1701. Po tomu nacrtu, koji je objelodanio prof. uro Szabo, vidimo, da je tvra Prozor imala oblik etverokuta. Na jednom uglu bijae jaka okrugla kula, na drugom etverouglasti toranj, na treem tornji, kroz koji se ulazilo u tvru, dok se na etvrtom uglu sastajahu vrsti gradski zidovi. Godine 1857. ivjelo je u selu Prozor 856, a 1910. godine 758 stanovnika. Svi su itelji u Prozoru rimokatolike vjeroispovijesti. Turci su na jesen godine 1623. odluili, da e silom ili prijevarom zauzeti Prozor. O tomu su 11. listopada 1623. kralja Ferdinanda II. izvijestili njegovi povjerenici knez Vuk Frankapan i Sigismund Gusi ovako: Malena vojnika posada u Prozoru nije 9 dana dobila hrane. Uslijed gladi pobjeglo je iz tvre 13 vojnika. Pobjegla bi i preostala etiri branitelja, da nijesu 24. rujna 1623. u Prozor doli Vuk Frankopan i Sigismund Gusi. Oni su u Prozor
60

smjestili petoricu Senjana i 1 Vinodolca, kojima obeae u ime kralja, da e svaki dobivati mjesenu plau od 8 forinti za svoje uzdravanje. Kada se Frankopan i Gusi vratie u Brinje, doe im 1. listopada na veer pouzdani glasnik, koji donese vijest, da e Turci naskoro - udariti na Prozor. Frankopan i Gusi odmah sastave u Brinju etu vojnika, s kojima se poure u Prozor. Za tamne noi izmeu 3. i 4. listopada 1623. doe pod Prozor 120 turskih konjanika s 4 razvijene zastave. Polovica Turaka sie s konja, da u juriu poleti na tvru. Meutim se Frankopan i Gusi dogovore, kako e Turke pritisnuti s 2 strane. Frankopan je s jednom etom konjanika stajao sakriven u zasjedi, dok je Gusi s drugom etom pjeaka bio u tvri. im je Gusi dao otvoriti vrata, da iz tvre pojuri na Turke, odmah je i Frankopan udario na Turke straga. Uplaeni Turci ponu bjeati pred Hrvatima, koji su ih nemilice progonili. Na bijegu pogibe 27 Turaka, meu kojima bijae i odlinik Selim Bahiragi. Hrvati su zarobili 23 Turina, meu njima i Deli Aliju, glasovitoga harambau iz Bunia. Uz to su Turci izgubili 2 zastave i 49 konja, koji pripadoe pobjednicima. Frankopan i Gusi pojaae nato vojniku posadu u Prozoru, koju opskrbie takoer streljivom i hranom za 3 tjedna. 31. NEKADANJE CRKVE U RIBNIKU KOD GOSPIA Turci su iz Like istjerani godine 1689. U opustoena i prazna sela poeo se doseljavati narod iz drugih krajeva. Tako nastade i selo Ribnik uz lijevu obalu rijeke Like, desetak kilometara juno od Gospia. Za prvu potrebu sazidana je rimokatolika crkvica u kutiu meu vodama, koje svojim zavojem u okrug ine malen poluotok. Godine 1700. dooe u Liku grof Antun Koro-nini i barun Jakob Fridrik Rambschissel, da kao povjerenici kr. komore ustroje Krajinu prema novomu vojnikom sustavu. Narod se uzrujao, kad je uvidio, da e mu taj vojniki sustav oteti stara ustavna prava. Od uzrujanosti plane i buna, i to najprije u Udbini. Odavle su kraljevski povjerenici pobjegli u Ribnik, gdje utekoe u crkvu, da sebi spasu ivot. (Tada je naime crkva vrijedila kao sigurno zaklonite. U samoj crkvi nijesu oblasti smjele uhvatiti niti zloinca.) No uzrujani narod 6. kolovoza 1702. prodre u ribniku crkvu, gdje ubije oba kraljevska povjerenika. Tako je upna crkva u Ribniku bila krvlju obeaena; zato ju biskup dade zatvoriti, a kasnije bude crkva i sruena. O tomu stranom dogaaju sauvala se predaja kod naroda u Ribniku sve do danas. Rimokatolici u Ribniku podigoe ve godine 1711. novu crkvicu na drugom mjestu: usred sela. Ova je crkvica bila malena poput kakve kapele, ali dovoljna za tada jo malobrojni Ribnik. Za grau te crkvice upotrijebie kamenje od stare poruene crkve. Zvonik je prigraen kasnije. Tako su ribniki katolici dobili novu upnu crkvu sv. Petra i Pavla. Punih 150 godina sluila je ta crkva bez ikakovih neprilika bogosluju. Ali iza toga snaoe crkvu redomice razne nesree. Prva se nesrea desila u nedjelju dne 30. lipnja 1861. Upravo je svrila sv. misa, kad li nastade velika oluja. Prije nego li je narod izaao iz crkve, udari grom u zvonik. Munja uleti i
61

u samu crkvu, gdje 11 ljudi izrani, a dvojicu ubije. Od groma se potresu zidovi i zvonik, a znatno se oteti i crkveni svod. Druga se nesrea zbila na same Duhove 4. lipnja 1865. Kad se naime svrila sluba boja, te je mnogobrojan narod iziao iz crkve, najednom se svom snagom sruio crkveni svod, koji je razorio pobone oltare, a atro nebnicu (baldahin), zastore i crkveno pokustvo. Boja providnost sauvala je narod, jer bi mnogo ljudi poginulo, da se je svod sruio za trajanja sv. mise. Iza ove nesree ostadoe u crkvi sv. Petra i Pavla 4 gole zidine i krov sa zvonikom. U cijeloj Lici nije bilo runije i nepodobnije crkve. Nespretno prizidan zvonik i raspucani crkveni zidovi sluili su vie na ruglo i sramotu negoli na ures, jer to nije bilo nalik kui bojoj. Trei je udarac zadesio ribniku crkvu 10. travnja 1866. Tada je naime duvao silan vjetar jugovi, koji je sruio crkveni krov i sva 4 zida. Od nekadanje crkve preostadoe samo zvonik i svetite; ali i to dvoje raspucano, oekujui konanu propast od kakvog potresa, groma ili vjetra. Preivjela se i propala stara crkva sv. Petra i Pavla, jer vrijeme gradi, vrijeme i razgrauje. 32. SELO SINAC U tome je selu jo god. 1707. podignuta rimokatolika kapela sv. Ilije. Kapelan Simon Degoricia dade ovu kapelu god. 1741. sruiti i podii sadanju upnu crkvu sv. Ilije. Crkva je dovrena god. 1750., a posvetio ju je god. 1751. senjski biskup Juraj Vuk barun oli, kako to kazuje latinski napis u crkvi. Tada je biskup posvetio i glavni oltar. Isprvice je Sinac spadao pod rimokatoliku upu u Otocu; samo je imao lokalnu kapelaniju. upni je dvor sagraen god. 1818. Kao upnici u Sincu djelovahu: Josip pl. Degoricia do god. 1799., Martin Sarkoti od g. 1800. do g. 1830., Franjo Ivi od god. 1831. do god. 1846., Mate Matasi od g. 1847. do g. 1869. Matasia je g. 1870. naslijedio upnik Matoec. U krajiko doba bijae Sinac sjedite posebne krajike satnije. Sada je sjedite velike i isto hrvatske opine. U Sincu je nekada bila glasovita trivijalka, t. j. krajika kola, koja je osnovana godine 1781., kad je za nju podignuta i kolska zgrada. Ta je trivijalka odgojila mnogo uglednih asnika. Prvi se uitelj zvao Miki, koji je podjedno u upnoj crkvi obavljao slubu orguljaa. Trivijalka je u Sincu ukinuta g. 1792. Sada ima Sinac puku djeaku i djevojaku kolu. U Sincu je Vojna Krajina utemeljila djevojaku puku kolu god. 1831., dakle istodobno kada i u Leu. Sinac se prvi put kao selo (villa Synacz) spominje tekar godine 1408. Ipak znamo, da je Sinac postojao ve u neolitsko doba kao neko ljudsko naselje. Da su tamo kasnije ivjeli Rimljani, dokazuje nam relijef boga Mitre, koji je iskopan u Sincu. Prigodom popisa iteljstva godine 1857. brojio je Sinac 2106 stanovnika, od kojih je 2097 pripadalo rimokatolikoj, a 9 grko-istonoj crkvi. Iza toga se mnogo itelja iz Sinca odselilo u Slavoniju, a mnogi su poli na rad u inozemstvo, naroito u sjevernu Ameriku. Zato je Sinac kod popisa, koji se obavio 31. prosinca 1910., brojio samo 1485 stanovnika, od kojih bijahu 1482 rimokatolike, a 3 grko-istone vjeroispovijesti.
62

33. GRCKO-ISTONA CRKVA U IROKOJ KULI Ve godine 1880. pokazala se potreba, da grko-istoni itelji u Kuli dobiju novu parohijalnu crkvu mjesto stare crkve, koja bijae tijesna i ruevna. Dugo se vremena nije crkveni odbor mogao sloiti u pitanju, gdje bi trebalo graditi novu crkvu. Mlai su lanovi odbora bili za to, da se nova crkva podigne u samom selu, gdje bi sluila za ukras. Ipak su pretegli stariji odbornici, koji odluie, da se i nova crkva ima graditi na istom mjestu, gdje postoji stara crkva, premda je to mjesto odvie osamljeno, a izloeno nepogodama vremena bez ikakve zatite. Osnovu za gradnju nove parohijalne crkve izradio je ininir Josip Chvla, koji bijae tada tehniki izvjestitelj kod upanijske oblasti u Gospiu. Chvla je i nadzirao gradnju crkve, koju je dostao poduzetnik Lovro Paveli iz Gospia uz cijenu od 11.000 forinti. Staru su parohijalnu crkvu poruili u lipnju godine 1891. Poetkom srpnja godine 1891. poeo je Paveli graditi novu crkvu. Kako je gradilite bilo na kamenom breuljku, nije trebalo s temeljima ii dublje od 70 centimetara. Za gradnju je upotrebljen kamen, koji je Paveli naao u 3 kilometra udaljenom kameniku. Iznad svetita i crkvenoga tijela podignut je svod od cigle, koja se proizvela u Gospiu. Samo t. zv. popruzi svodova izvedeni su od kamenih ploa, od kojih, su nainjeni takoer obluci nad crkvenim vratima i prozorima. Crkva je potaracana klesanim ploama. Stube, dovratnici i nia pred glavnim ulaznim vratima izvedeni su od sivoga i crnoga kamena vapnenca. Kor dre 2 ukusna stupa od lijevanoga eljeza. Veliki prozor na proelju crkve ureen je oblucima od obdjelanoga kamena. Isti ukras dobie i prozori na tornju, dok je slian ures kod ostalih prozora izveden u cementnom mortu, kako je izveden i t. zv. glavni vijenac. Radi pogibelji od groma stavljen je na zvonik munjovod. Kri i jabuka na zvoniku nainjeni su od bakrene u vatri pozlaene plae. Crkveni je kor pokrit crnom, a zvonik bijelom tajerskom plasom. Paveli je novu parohijalnu crkvu u Kuli dovrio godine 1892. na zadovoljstvo crkvenog odbora. Kako se za novu crkvu nije mogao upotrijebiti crkveni namjetaj iz prijanje parohijalne crkve, odredio je odbor svotu od 4000 forinti za nabavu novoga namjetaja. Od iste svote nabavljena su i dva ovea zvona za novi zvonik. 34. UDBINA Tamo, gdje se danas nalazi trgovite Udbina, bilo je neko ljudsko naselje jo prije roenja Isusa Krista. Kasnije su tu prevladali Rimljani, koji podigoe svoju tvru neto sjevernije od dananje Udbine. Hrvati se na Krbavskom polju nastanie u 7. vijeku. Oni su tamo osnovali krbavsku upu, koja je poslije pripala obitelji Gusi. Sjeditem upe postade grad Krbava (civitas Corbaviensis), gdje je ve godine 1185. svoje sijelo imao i rimokatoliki biskup krbavski. Taj se grad pod imenom Krbava spominje u ispravama od godine 1332., 1375. i 1469 Ime Udvina (a ne Udbina) nalazimo prvi put godine 1491. u kronici Ivana Tomaia. I kasniji spomenici iz godine 1493.,
63

1509., 1332., 1375. i 1469. Ime Udvina (a ne Udbina) Udvina, a Krbavsko polje nosi godine 1522. ime Udvinsko polje. Teajem srednjega vijeka vezana je prolost Udbine sa sudbinom knezova Krbavskih, naroito pak sa sudbinom Ivana Torkvata Karlovia, posljednjega kneza Krbavskoga. Otkako su Turci godine 1463. osvojili Bosnu, esto provaljivahu u zemlje knezova Krbavskih. Turci su u Krbavu prodirali dolinom rijeke Unca, jer su im Hrvati prijeili put preko rijeke Vrbasa, na kojoj uzdravahu nekoliko vanih tvrava (meu tima i Jajce). Uslijed estih turskih provala nestade iteljstva na Krbavi. Tu su naime Turci jedne Hrvate poklali u borbi, druge odveli u svoje ropstvo, a tree prisilili, da uteknu u sigurnije krajeve. Hrvatski plemi Ivan Kobasi iz Brekovice javlja 5. kolovoza 1524. Bemardinu Rianu, vrhovnom kapetanu austrijskoga nadvojvode Ferdinanda, da krbavski knez Ivan Karlovi nema nikakovih koristi od svoga imanja u Krbavi, gdje je ostao bez kmetova, koji su mu prije obraivali polja). Naprotiv mora Karlovi troiti novce za uzdravanje posade u tvri Udbini. Zato Kobasi moli Riana, neka sklone nadvojvodu Ferdinanda, da on poalje pomo (u novcu) za obranu Udbine; ova naime zatiuje i njegove zemlje (osobito Kranjsku, Koruku i tajersku), u koje e Turci provaljivati, ako u njihove ruke padne Udbina. Karlovi je Udbinu odrao jo neko vrijeme. Spomenuti Kobasi dapae 4. travnja 1527. javlja iz Brekovice: Gospodin ban (Ivan Karlovi) pobio je pod Udbinom neke Turke. Ali ve 27. svibnja 1527. pie Krsto Frankopan iz Krievaca senjskomu biskupu Franji Joefiu hrvatsko pismo, u kome se tui, da mu Turci porobie imanja u junoj Hrvatskoj, koja se tada za razliku od Slavonije zvala Hrvati. Frankopan izriito kae: Ono, a smo imili u Hrvatih, to nam savsema Turci razrobie, pokli je Udvina vzeta. Podjedno Frankopan dodaje, da bosanski paa sada tvrdi Udvinu, Mersin i Komi. Prema tomu je Udbina u turske ruke pala na proljee godine 1527.. i to izmeu 4. travnja i 27. svibnja. Turci su Udbinu odmah utvrdili, kako to tvrdi Frankopan u svome pismu biskupu Joefiu. Da je Udbina dobila jake utvrde, vidi se ve po tome, to je krajiki general Andrija Auersperg uzalud godine 1582. udarao na taj grad. Turci su oko same tvre izgradili i svoju varo, koja je oko godine 1620. brojila 300 kua. Ova se varo sastojala iz dva predgraa, koja bijahu okruena zidovima. Kada su Hrvati godine 1689. pod vodstvom karlovakoga generala Herbersteina otjerali Turke iz Like, doe red i na Krbavu. Tada se u tvri udbinskoj nalazila posada od 500 Turaka, koji bijahu na glasu radi svoje hrabrosti. Hrvatska je vojska 3. srpnja 1689. stigla pred Udbinu. Tamo je Hrvate ve doekalo 300 Turaka, te se pod samom tvrom zametnuo ljuti boj. Turci su pred veom silom uzmaknuli u tvru, koja bijae gotovo nepredobitna. Hrvati se brzo uvjerile, da bi uzalud prolijevali svoju krv, udarajui na tvru obinim juriima. Zato je general Herberstein odluio, da e Turke na predaju tvre prisiliti dugom opsadom. U tvri je naime bilo dovoljno hrane, ali ni jednoga bunara. Uslijed sue nestade vode u cisternama, a Hrvati spreavahu Turcima uzimanje vode iz vrela oko tvre. Tako se naskoro u tvri pojavila oskudica vode. Ve 17. srpnja bijahu Turci u
64

tvri prisiljeni, da kruh i pogae mijese krvlju zaklanih ivotinja, jer nije bilo vode ni za tu svrhu. Od jada su Turci neprestano iz tvre pucali na hrvatske vojnike, da ih otjeraju. Strahovita je ea prisilila Turke, da iz tvre vie puta provale, ne bi li se kako doepali kojeg izvora. Tako je dolazilo do otrih kreeva, u kojima je poginulo mnogo hrvatskih i turskih junaka. Napokon su Turci poeli pregovarati s generalom Herbersteinom o predaji tvre. Sklopljen je ugovor, po kojemu e Turci u tvri ostaviti svoje topove, zastave i puke, a s prtljagom i sitnim orujem otii iz Udbine preko planine Pljeivice u Bosnu, kamo e ih ispratiti hrvatska vojska. To se i dogodilo 21. srpnja 1689. kada je iz Udbine na put krenulo oko tisuu Turaka (mukarci, ene i djeca). Putem se Turci zavadie s pratnjom, te neki Turin ubije jednoga Plaanina. Nato se zametne borba, u kojoj izginue svi Turci osim njih 30. Senjski biskup Glavini pie godine 1696., da je Udbina postala straom Hrvatske protiv Turaka. Unutar starih zidina podigoe Hrvati razne zgrade, koje su sluile vojnoj posadi. Vanost Udbine prestade, kad je mirom u Svitovu (godine 1791.) pomaknuta granica Hrvatske dalje na istok. Od onda se nekadanja tvra pretvara u ruevinu. Tako se do danas sauvalo neto od zidina, pa i donji dio glavne kule, koja bijae okrugla, te koju je naokolo opasao dvostruki zid. Udbina je godine 1857. brojila 82 kue, u kojima je stanovalo 1216 itelja, od toga 1187 rimokatolike, a 23, grko-istone vjeroispovijesti. Rimokatolici su imali upnu crkvu sv. Nikole, a pravoslavni spadahu pod parohiju u Mutiliu. Udbina je tada imala potu, a bijae sjedite like krajike satnije. kola je u Udbini osnovana godine 1773. Prigodom popisa iteljstva, koji se obavio 31. prosinca 1910., brojila je Udbina 1475 stanovnika, od kojih su 1244 pripadala rimokatolikoj, a 231 grko-istonoj crkvi. Cijeli je kotar udbinski tada brojio 13.101 itelja, od toga 9581 grkoistone, a 3520 katolike vjere. 35. SELO VRHOVINE Vrhovine su u srednjem vijeku pripadale knezovima Frankopanima, koji su tamo sagradili i tvru (castrum). Kada se Frankopani godine 1449. podijelie, dobio je knez Sigismund Frankopan tvre: Otoac, Prozor, Vrhovinu i Dabar. Tada su u Vrhovinama stanovali sami rimokatolici. Godine 1502. nastade spor izmeu senjskoga i otokoga biskupa radi ubiranja desetine. Tada je kralj Vladislav II. odredio da upnici i svi klerici u Vrhovini, Dabru i u okruju Gackom spadaju pod jurisdikciju biskupa u Otocu. Jedan sat hoda od Vrhovina nalazi se breuljak, na kojemu je nekada stajala tvra Stari Perui. Tvra bijae okruena zidom, a jo godine 1834. vidio je tamo Fras ostanke poruene cisterne (nakapnice). Ta je tvra pripadala hrvatskoj plemikoj obitelji Perui. Kad su Turci godine 1527. osvojili Liku i Krbavu, sluila im je tvra Stari Perui kao krajna toka za njihove predstrae protiv hrvatske Krajine. Zato je godine 1642. na tu tvru navalio knez Gapar Frankopan Traki, brat Katarine Zrinske. Gapar je na juri zauzeo tvru, iz nje je otjerao Turke, a zatim ju je zapalio. Od onda se
65

tvra pretvarala u ruevinu. Iste je godine Gapar Frankopan razvalio i tvru Crna Vlast, koja se nalazila nedaleiko Staroga Peruia na okruglom i nevisokom brijegu. Tu je nekada vjerojatno postojala rimska naseobina Arupium, jer se tamo iskopalo razliitih urna, u koje su Rimljani stavljali pepeo umrlih. Godine 1774. naao je neki pastir u Crnoj Vlasti posudu sa 60 dukata, koji su kovani u vrijeme kralja Mati je Korvina. Iznad sela Crna Vlast opaaju se tragovi redovitih opkopa. Tamo su iskopani razni komadi od varenog metala. Fras je godine 1834. u Vrhovinama vidio i ruevine dviju starih crkava. Selo Crna Vlast zvalo se u krajiko doba Donje Vrhovine. U selu Donje Vrhovine bijae zapovjednitvo 7. krajike satnije otoke pukovnije. Zato je tamo ureen potanski ured (na polovici puta od Petrovasela u Otoac), a godine 1837. otvorena je u Vrbovinama i puka kola. Kad je Krajina razvojaena, postadoe Vrhovine sjeditem velike upravne opine, pod koju spadaju i Plitvika jezera. Vrhovine su dobile na likoj eljeznici vanu eljezniku postaju, koja je otvorena 11. lipnja 1918. Kroz Vrhovine prolazi i autobusna linija, koja vodi od Senja preko Otoca na Plitvika jezera i dalje u Biha. Gornje i Donje Vrhovine zajedno imale su 1834. godine 152 kue s 1859 itelja, od toga 1757 grko-istone, a 102 rimokatolike vjeroispovijesti. Godine 1857. imaju Donje Vrhovine 96 kua s 1305 itelja, a Gornje Vrhovine (Vlast) 49 kua s 851 iteljem. U Donjim Vrhovima bijahu 182 rimokatolika, a u Gornjim Vrhovinama stanovahu sami grko-istoni itelji. Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1910., brojile su Vrhovine 1043 stanovnika, od toga 914 grko-istonih, a 129 rimokatolika. Potonji spadaju pod upu u Sincu, dok za grko-istone itelje postoji u Vrhovinama posebna parohija. 36. SELO ZAVALJE Mirom u Svitovu (godine 1791.) morala je Turska odstupiti Austriji uz bosansko-hrvatsku granicu dugoljast, ali uzak komad zemlje, koji je zapremao povrinu od 11 i po etvornih milja. Krajika je uprava u Zavalju godine 1795. sagradila vrlo veliku zgradu, koja se zvala ratel. (Pod imenom ratel razumijevalo se takvo pogranino mjesto, gdje su Krajinici smjeli trgovati s Turcima iz Bosne, a da se ipak ni jesu mogli pomijeati, jer bi iz toga lako nastao krvav sukob). Oko ratela nastadoe naskoro i privatne kue, u koje se doselie katoliki Liani. Za njih je ve godine 1795. podignuta i rimokatolika crkva sv. Franje Serafinskoga. Bosanski su Turci godine 1809. nenadano nahrupili u Zavalje, gdje spalie crkvu i sve kue. Ali brzo se obnovilo selo, a godine 1816. sagradie i novu rimokatoliku crkvu. Ova postade upnom crkvom godine 1818., kad je u Zavalju podignut upni dvor. Isprvice je oko ratela u Zavalju bila samo jaka ograda od hrastova drveta. Zato se Turci na jesen godine 1817. dogovorie, da e se kroz ovu ogradu probiti u dvorite i porobiti skladite razne robe, koja se nalazila u ratelu. I zaista su Turci nahrupili na drveni plot, da provale u ratel. Ali na dvoritu naoe krajikoga zastavnika Stevana Grbia, koga je tamo pravodobno poslao major Vini. Graniari su odbili brojnije Turke, koji se
66

ratrkae na sve strane. Jedna se grupa Turaka zaklonila u Zavaljskoj drai, gdje je na nju naiao ereanski vicebaa Lacko Babi. Premda je Babi uza se imao samo 7 ereana, ipak je odvano udario na Turke, te ih je djelomice pobio, djelomice otjerao preko mee. Za svoje junatvo bio je Babi odlikovan na osobit nain. Njega naime predstavie caru i kralju Franji I., kad je 28. travnja 1818. doao u Otoac, te je vladar svojom rukom prikopao Babiu na prsa srebrenu kolajnu. Naredne godine 1819. nadozidae na ratel u Zavalju prvi kat. Da se pak lake obrani dvorite ratela, poruena je godine 1833. oko njega drvena ograda, te je sagraen vrsti zid s pukarnicama i sa spremitem za topove. Odsada vie nijesu Turci ni pokuali da udare na ratel. To je donijelo veu sigurnost i selu Zavalju, koje se brzo proirilo po zaravanku ispod Pljeivice. U ratelu zavaljskom redovito je stanovao zapovjednik cijeloga korduna otoke krajike pukovnije. To je obino bio major, komu bijahu podreene krajike strae u svima ardacima na kordunu. Zavaljski je ratel sluio i kao kontumac. Tu je naime u doba kuga i kolere trebalo smjestili ljude, stoku i robu, koja se dovozila iz Bosne. U toj postaji ekalo se (ve prema odredbi) po 10, po 21 pa i po 42 dana, dok je obavljena raskuba. Korduna nestade godine 1872., kada su porueni ardaci i kada je ukinuta komtumacna postaja u Zavalju. Zavalje je godine 1857. brojilo 453 itelja (samih rimokatolika), koji stanovahu u 33 kue. U selu bijae ve i puka kola. Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1910., imalo je Zavalje 782 stanovnika, od toga 752 rimokatolike, a 30 grko-istone vjeroispovijesti. Zavalje je g. 1872. radi turske granice dobilo brzojavni ured. 37. BUNA U BRUVNU I U LOVINCU GODINE 1751. Liki je pukovnik Antun Losy godine 1751. uveo batine i njemaku komandu. To su Liani primili s velikim negodovanjem. Uzbuenost se jo poveala, kada su neki krajiki asnici poeli graniarima preotro suditi. Tako je porunik Labicki u Bruvnu obiavao krajinike za neznatne prekraje kanjavati s 50 pa i sa 100 batina. Slino je radio porunik Holjevac u Lovincu. Njihova je okrutnost tako razdraila graniare, da su poeli prijetiti. Ipak nijesu asnici marili za te prijetnje. Napokon je mjeseca lipnja godine 1751. planula otvorena buna u Bruvnu i u Lovincu. Oboruani pukama, sjekirama i kosama navalie graniari u Bruvnu na kuu, gdje je stanovao porunik Labicki, te ubie svoga tirana. Slino se dogodilo u Lovincu, gdje je razjaren narod ranio porunika Holjevca; i njega bi graniari ubili, da mu ne pomogoe neki prijatelji, te je iv utekao. Karlovaki general Leopold barun Scherzer, koji je zapovijedao cijelom hrvatskom ili t. zv. gornjom Krajinom, bio je tada na dopustu. Scherzera je zamjenjivao general Benvenuto grof Petazzi, koji se nalazio u Brlogu na Kupi. Petazzi se po svojoj dunosti pobrinuo, da to prije ugui bunu u Lici, da se ne rairi i po drugim krajevima. Zato je Petazzi 12. lipnja 1751. odredio, da iz Otoca mora odmah u Bruvno i u Lovinac krenuti 1 topski asnik s 500 vojnika; ne bude li to dovoljno za svladavanje ustanka, ima onamo poi cijela otoka krajika pukovnija.
67

Naskoro se pokazalo, da je Petazzi bio odvie uplaen. Buna je naime ve i prestala, kad je u Liku stiglo 500 Otoana. Iz Bruvna je 31 buntovnik prebjegao u Tursku. Protiv ostalih Bruvnjana i Lovinana bude povedena sudbena istraga, koja je potrajala gotovo 3 mjeseca. Osuda je izreena 30. rujna, a potvrena 4. listopada 1751. Na smrt je osueno 7 buntovnika, na 3 godine robije 8 buntovnika, a na 3 mjeseca zatvora 6 buntovnika. Tri buntovnika osuena su na ibe (morali su trati kroz palir od 300 vojnika, koji e ih udarati ibama). Spaljeno je 9 kua, ije stanare protjerae iz Like. (Meu ovima bijae i grko-istoni parah u Bruvnu). General Scherzer doao je u Gospi, da osobno prisustvuje, kada e krvnik 6. listopada 1751. maem sjei glave onoj sedmorici osuenika. Iza toga smaknua morali su knezovi i potknezovi iz Bruvna i Lovinca pred generalom kleei poloiti prisegu vjernosti. S tornjeva u Bruvnu i u Lovincu skinuta su zvona, kojima je narod zvonio, na uzbunu. Imena tih sela dade general napisati na crne tablice, koje je onda krvnik slomio. Za kaznu su brisana ta imena, te oba sela dobie njemaka imena po zatitnicima upnih crkvi. Tako se Bruvno odsada kroz 110 godina slubeno zvalo Sankt Peter, a Lovinac je dobio slubeno ime Sankt Michael. Tako ostade sve do 19. srpnja 1861., kad je kralj Franjo Josip milostivo dopustio, da se ta mjesta opet zovu onako, kako ih je narod uvijek nazivao. Dravni je erar zaplijenio kue i posjede onih Bruvnjana, koja utekoe u Tursku. Na njihova se mjesta naselilo 14 katolikih obitelji iz Pazarita, Peruia i Mualuka. Ali ve godine 1T54. stie odluka, da se kue i zemlje imaju dati onim bruvanjskim bjeguncima, koji e se vratiti iz Turske. 38. ODAKLE POTJEE IME KAPELA ZA GORU GVOZD? Jozefinska cesta, koja iz Karlovca vodi u Senj, prelazi preko 888 metara visokoga sedla, koje Veliku Kapelu dijeli od Male Kapele. Tik ovoga sedla stajao je nekada na 623 metra visokom brdu pavlinski samostan sv. Nikole, koji se u sredovjenim listinama zove samostan sv. Mikule na Gvozdi. Ovaj samostan osnovao je oko godine 1390. grof An (Ivan) Frankopan, koji je sa svojom enom Anom i sa svojim sinom Nikolom stanovao u susjednom gradu Modruu. Grofovi Frankopani poklonie pavlinskom samostanu toliko posjeda, da je u tome samostanu moglo ivjeti 80 redovnika, samih hrvatskih Pavlina. Osim toga odmarahu se u samostanu putnici, koji putovahu iz Primorja i u Primorje. No u 16. vijeku opustio je taj samostan radi estih provala turskih. Malo po malo pretvorio se u ruevinu i samostan i kapela sv. Nikole. Istom poslije izgona Turaka iz Like god. 1689. moglo se pomiljati na obnovu spomenutoga samostana. Pavlini su naime jo uvijek vodili rauna o bogatim posjedima toga samostana. Pavlin Matevi sagradi god. 1708. nov samostan, upotrijebivi grau razvaljenoga samostana. Novi samostan bijae znatno manji, jer su u njemu stanovala samo tri Pavlina; ipak je i on imao nekoliko soba, u kojima e prenoiti putnici, jer u ono doba jo nije bilo javnih svratita. Jednako su Pavlini uz samostan obnovili i kapelu sv. Nikole. Po toj kapeli poeo je narod ve prije toga imenom Kapela nazivati ono sedlo, preko kojega vodi put iz Munjave u Jezerane, odnosno iz
68

Karlovca u Senj. Ovaj prijelaz nalazimo prviput imenom Kapela oznaen u izvjeu ratnoga vijea od god. 1655., kada je onaj kraj bio ve lien staroga iteljstva, koje poznavae ime Gvozd. Po pavlinskoj kapeli poeo je kasnije narod nazivati imenom Kapela i susjedne gore. Za pravu goru (a ne samo za sedlo) nalazimo ime Kapela prvi put god. 1692. u pismu senjskoga kapetana grofa Rudolfa Edlinga. U pismu kralja. Leopolda I. od 30. lipnja 1696. nalazimo ve dvije gore Kapele. to je zapadno od spomenutoga sedla, kojim ide Jozefinska cesta, dobije ime Velika Kapela (glavna brda: Klek, Bitoraj i Bjelasica), doim se istoni nastavak prozvao Malom Kapelom (glavno brdo: Seliki vrh). Danas tamo nema pavlinskoga samostana, jer je kralj Josip II. god. 1786. ukinuo red Pavlina: tako se samostan uz Jozefinsku cestu po drugi put pretvorio u ruevinu, koja se jo i danas vidi. Historijsko ime Gvozd, koje se esto spominje u izvorima Srednjega vijeka, postoji ipak i danas: Imenom Gvozd zove se brdo povrh Doljnjega Modrua, nasuprot nekadanjega pavlinskoga samostana. III. BILJEKE IZ PROLOSTI LIKE I KRBAVE 1. Gospi nije postojao u srednjem vijeku. To je mjesto nastalo tek u tursko doba, a zametak mu je uinio aga Senkovi. On je naime na zgodnom mjestu iznad vrela, koje tee u rijeku Noviu, podigao svoju kulu. Nedaleko te kule razvilo se mjesto, kojemu dadoe ime Gospi. To se mjesto prvi put spominje godine 1692. u onom ugovoru, kojim je grof Zinzendorf od dvorske komore kupio cijelu Liku. Senkovieva je kula isprvice imala 2 kata. Gornji dio kule dade sruiti kasnije uprava Vojne Krajine. Tom su prigodom stavili na Senkovievu kulu novi krov, a na zidu probili vrata i prozore. Zidovi te kule bijahu debeli 1 metar, a promjer kule iznosio je 8 metara. Senkovieva je kula u krajiko doba sluila kao skladite. Iza ukinua Vojne Krajine postade ta kula vlasnitvo gospike opine, koja ju dade poruiti pod konac 19. vijeka. 2. Po sata hoda istono od Gospia izvire iz litice vrelo Kulina, odakle zdrava voda tee u rijeku Noviu. Iznad vrela postoje ruevine neke tvre. To su ostanci Raji-grada, koji se spominje godine 1692., kad je grof Adolf Zinzendorf od dvorske komore u Beu kupio Liku za 80.000 rajnskih forinti. Meu ruevinama toga Raji-grada razabire se okrugla zgrada, koja se iznad zemlje die neto preko jednoga metra. Ova je kula u promjeru imala 7 metara, a njeni zidovi bijahu debeli 2 metra i 16 centimetara. Na zidovima vide se jo pukarnice, t. j. kulje, kroz koje su branitelji mogli gaati napadae. 3. Silna planina Pljeivica, koja Krbavu dijeli od doline rijeke Une, zvala se nekada Vraji vrtal (njemaki Teufelsgarten, latinski Hortus diaboli ili Diavoli mons. Tako tu goru zove Tomai u svojoj kronici, opisujui dogaaje nesretne godine 1493. Ivan Tonko Mrnavi pie ivotopis hrvatskoga bana Petra Berislavia. Spominjui junaku banovu smrt godine 1520. na gori Pljeivici, izrijekom kae, da je ta planina radi strahote
69

dobila ime Vraji vrt (nomen ab horriditate Hortus diaboli). Ime Pljeivica za tu planinu dolazi prvi put godine 1696. u opisu Like i Krbave od biskupa Sebastijana Glavinia. 4. Dananje selo Mekinjar (gornji i donji) zvalo se u srednjemu vijeku Mekinan. Prvi put se spominje 15. svibnja 1466., kada se vodila kod krbavskog stola (suda) parnica izmeu Bobinjana i Mekinjana. Nad kolskom zgradom u Mekinjaru vide se ostanci predrimske utvrde. Na polju pak ispod sela bijae u srednjem vijeku katolika crkva. Tamo je Fras godine 1834. na mjestu zvanom Crkvina vidio lijepo izraeno i ukraeno kamenje kao ostatak spomenute crkve. Za turskih provala nestade katolikih itelja u Mekinjaru. Onamo su Turci naselili grko-istone Vlahe, iji potomci kao Srbi jo i danas tamo ivu. Mekinjar je godine 1857. brojio 98 kua s 1041 stanovnikom. U selu bijae samo grko-istona parohijalna crkva sv. ura. Puka je kola utemeljena g. 1873. 5. Grad Zubar spominje se tu trnom ugovoru, kojim je grof Adolf Zinzendorf godine 1692. od dvorske komore u Beu za 80.000 rajnskih forinti kupio Liku. Ruevine tvre Zubara postoje na 701 metar visokom unjastom brdu, koje se vidi na putu cestom iz Osika do Novog sela. 6. Ivan Tonko Mrnavi, koji je napisao ivotopis hrvatskoga bana Petra Berislavia, spominje, da ga Turci ubie godine 1520. blizu tvre, koja se zvala Arx Farkassi. I senjski biskup Sebastijan Glavini, koji opisuje Liku i Krbavu godine 1696., izrijekom navodi, da se na mei nalazi castrum Farkasich, pa dodaje, da gora Pljeivica rastavlja Farkai od turskih tvra u susjednoj Bosni. Danas postoji selo Frkai na obronku planine Pljeivice jugoistono od Korenice. Nema dvojbe o tom, da je spomenuta tvra Farkai stajala negdje kod dananjega sela Frkaia (istono od sela Bilopolja). 7. Rijeka Klokot izvire ispod Like Pljeivice gotovo na granici Bosne i Hrvatske; kratkoga je toka, jer naskoro utjee u rijeku Unu. Dri se, da je Klokot nastavak svih potoka, koji se nalaze na Krbavskom polju. Ovi naime potoci poniru u zemlju, jer ih od Une, kamo alju svoje vode, rastavlja planina Pljeivica. Svakako je pak Klokot nastavak rijeke Korenice, koja izvire u Vrelu, a ponire kod sela Ponore nedaleko mjesta Korenice. Kod izvora Klokota boravio je godine 1345. ugarsko-hrvatski kralj Ljudevit I. On je naime godine 1344. poslao u junu Hrvatsku bana Nikolu Bania s oveom vojskom, da Vladislavi, udovici kneza Nelipia, oduzme grad Knin, koji bijae nekada kraljevski grad. Vladislava se dugo opirala i hrabro je branila Knin, premda je Baniu u pomo doao i bosanski ban Stjepan Kotromani. Nestrpljivi je kralj Ludevit mislio, da Bani ne e moi zauzeti Knin. Zato je sam kralj na proljee godine 1345. s 30.000 vojnika krenuo iz Ugarske u junu Hrvatsku. To je uplailo junaku kneginju Vladislavu, te je ona u lipnju godinu 1345. predala Baniu grad Knin uz uvjet, da kralj njenom sinu Ivanu Nelipiu potvrdi sav ostali posjed. Kralj je za predaju Knina doznao 13. srpnja 1345., kada je s vojskom svojom dopro do Bihaa na rijeci Uni. Da mu se vojnici odmore od dugotrajnoga i napornog puta, udario je kralj kod vrela Klokota svoj tabor, u kome ostade 18 dana. Tu je u audijenciju primio i junaku kneginju Vladislavu Nelipievu, kojoj potvrdi ugovor, to ga je sklopila s banom Nikolom Baniem.
70

8. Nedaleko Peruia nalazi se selo Kvarte. Tu je nekada bilo rimsko naselje, kako dokazuju razni iskopani rimski spomenici. Meu tima bijahu: i 3 javne rimske kamene mjere, od kojih je najvea sadravala 33.3 litre, srednja 13.5 litara, a najmanja 7.95 litara. Te su mjere godine 1899. poslane u zagrebaki arheoloki muzej. Nedaleko od sela Kvarte postoji kula, koja se zove titar. To je ime od sela iter, koje se spominje u listinama od godine 1484., 1486., 1487., 1492. i 1508. Selo Kvarte brojilo je 1857. godine 68 kua, u kojima je stanovalo 919 itelja, od toga 897 rimokatolika. Prigodom popisa godine 1910. bila su u tomu selu jedva 533 itelja, od toga 527 rimokatolika. 9. U Kaluerovcu kod Peruia bijae sredinom 19. vijeka upna crkva sv. Nikole posve trona. Pozvani vjetaci ustanovie, da se ima cijela crkva sruiti izuzev svetite, koje ima svod naslonjen na tvrde zidove. upnik Andrija Trinajsti pone na sve strane traiti pomo, jer su domai itelji malobrojni i siromani. (Seljaci iz Kaluerovca znadu praviti vrlo dobre glinene lonce, koje na konjima razvaaju po cijeloj Lici i Krbavi. Tako lonarijom prehranjuju svoje obitelji, jer imaju premalo plodne zemlje.) Na preporuku pukovnika Prodanova iz Otoca darovao je kralj Franjo Josip tisuu forinti za obnovu upne crkve u Kaluerovcu. Nato ponu seljaci graditi vapnenice i paliti vapno za gradnju zidova. Iz okolinih uma dovaahu drva, iz kojih su onda kod kue tesali grede i pilili daske. Jednako su dovaali pijesak, te iskapali i prireivali kamen. Sami su upljani besplatno dvorili zidare, koji su zidali crkvene zidove. Tako je do jeseni godine 1865. bila izgraena gotovo nova crkva, koja je dobila i novi krov i posve novu sakristiju. Premda jo nije imala zvonika, ipak je tako obnovljena crkva sv. Nikole blagoslovljena 30. listopada 1865. Blagoslov je uz asistenciju trojice upnika obavio Fabijan Sokoli, podarciakon iz Pazarita. Prvu pak svetu misu otpjevao je domai upnik Andrija Trinajsti, koji se najvie brinuo za obnovu crkve. 10. Uz cestu, koja iz Petrova sela vodi ispod planine Pljeivice u Zavalje, smjestilo se selo eljava (neko zvano eljava). Ovo je selo nastalo oko godine 1780. Kako bijae na granici bosansko-hrvatskoj, mnogo je stradalo prigodom velikog rata, to ga je Austrija 3 godine (1788.1791.) vodila s Turskom. Kod eljave je u svibnju godine 1789. dolo do okraja, u kome su otoki graniari nemilice pobili Turke. U tome se boju osobitom hrabrou odlikovao razvodnik (frajt) Studen, koji je zato od pukovnika dobio 6 dukata u ime nagrade. Turci iz Ostroca i Izaia udarie na eljavu u kolovozu godine 1789., ali ih opet poraze graniari. Ipak se i kasnije slabo razvijalo to selo, dok je god Bosna pripadala Turskoj. Tako je eljava godine 1857. imala jedva 13 kua, u kojima je stanovalo samo 69 itelja. Bre se to selo napuivalo tek iza godine 1878,. kad je u Bosni prestala vlast Turaka, te je naa grainica postala sigurnijom, prigodom popisa, koji se obavio 31. prosinca 1910., brojila je eljava 876 stanovnika, od kojih je 651 pripadao grko-istonoj, a 225 rimokatolikoj crkvi. eljava dobiva vodu putem vodovoda ispod visa, koji se zove Veliki Javornik. 11. Cesarov kamen zove se 573 metara visoki brijeg na podnoju planine Pljeivice. Ime je svoje taj brijeg dobio 14. lipnja 1818. Tada je naime onamo doao car i kralj Franjo I., koji se sa svojom suprugom Karolinom putovao po
71

junoj Hrvatskoj i po Dalmaciji. Car je s toga brijega promatrao lijepu dolinu rijeke Une. Imao je i prekrasan vidik na bosanske planine. Graniari su na spomen careva posjeta tomu brijegu dali ime Cesarov kamen. O tomu je nekoliko redaka uklesano takoer u kamenu liticu na spomenutom mjestu. 12. Nekada je u Krbavi stanovala hrvatska plemika obitelj Bobinac. Selo, u kojemu stanovahu plemii Bobinci, zvalo se Bobina vas. U hrvatskoj ispravi od godine 1449. spominje se pop Bla plemenem Bobinac, vikar u Lici. Uz Bobince stanovahu u Bobinoj vai godine 1466. plemii Matelj Vukoni, Jakov Frickovi i Pavao Nos. Oni su 15. svibnja 1466. vodili pred krbavskim stolom (sudom) parnicu protiv svojih susjeda Mekinjana u dananjem Mekinjaru. Ta je parnica 28. lipnja 1467. zavrena u prilog Mekinjana. Plemii Bobinci izgubie svoje posjede godine 1527., kada Turci osvojie Krbavu. Bobinci se pravodobno zaklonie u dolinu rijeke Gacke. Tamo kod Gornjega Prozora postoji i danas Bobinevo selo, u kojemu se godine 1900. nalazilo 10 kua sa 70 itelja. 13. Juno od Udbine nalazi se selo Kurjak, koje je godine 1857. brojilo 51 kuu sa 1005 itelja grko-istone vjeroispovijesti. Ovi spadaju pod parohijalnu crkvu roenja Bogorodice u Srednjoj Gori. Na strmoj hridini iznad sela Kurjaka vide se ruevine grada Kurjaka. Tu bijae najstarije sjedite krbavskih knezova Kurjakovia; oni su ime dobili po svom pradjedu Kurjaku, koji je ivio koncem 13. i poetkom 14. vijeka, te koji se u latinskim listinama od godine 1298. do godine 1304. zove Curiacus, odnosno Curiachus s pridjevkom de Corbavia. 14. Dananje selo Podlapac dobilo je svoje ime po 974 metra visokom brdu Lapac, ispod koga se nalazi. Tu je nekada bio grad (utvreni dvorac) knezova Krbavskih, a zvao se Podlapec. U ispravi od godine 1509. spominje se, da knez Ivan Karlovi posjeduje u Krbavi 3 grada, poimence: Udbinu, Komi i Podlapec. Turci su taj grad zauzeli godine 1527., pa ga u svojoj vlasti drahu do godine 1689. Koncem 17. vijeka doselie se u okolicu toga grada novi itelji. Podlapac je sredinom 18. vijeka postao sjeditem krajike satnije. Tamo je godine 1779. otvorena puka kola (t. zv. trivijalka), koja je godine 1802. imala 25 uenika. Podlapac je godine 1834. imao 100 kua s 1295 itelja. Prigodom popisa godine 1857. brojio je Podlapac 116 kua, u kojima je stanovalo 1098 itelja, od toga 1070 rimokatolike, a 28 grko-istone vjeroispovijesti. Za rimokatolike postoji u Podlapcu posebna upa sa crkvom sv. Jurja. Ova je crkva sagraena 9. lipnja 1718., kad je u Podlapcu bio kapetan Jurica pl. Holjevac, a upnik Mijo Marini, rodom Senjanin. upna je crkva produljena godine 1747., kad je dobila i toranj. Kad je 1. sijenja 1872. u Podlapcu osnovana upravna opina, zvalo se to selo jo Podlapaa. Na molbu tamonjih itelja preporuila je godine 1903. glavna skuptina liko-krbavske upanije hrvatskoj vladi, da selo Podlapaa promijeni svoje ime u Podlapac. Vlada je tu promjenu imena dozvolila 11. sijenja 1904. 15. Godine 1834. brojio je Sveti Rok kod Lovinca 132 kua, u kojima stanovahu 1484 itelja, cd toga 1478 rimokatolika. Selo se smjestilo ispod gorostasnog Velebita, a ime je dobilo po svojoj upnoj crkvi sv. Roka. Posebna je upa u Sv. Roku osnovana godine 1790. Prije toga bijae tamo stalan (t. zv. lokalni) kapelan, podreen upniku u Graacu. Potanski ured,
72

koji se prije nalazio u nedalekom selu Cerju, premjeten je godine 1832. u Sv. Rok radi nove umjetne ceste, koja je tada bila izgraena preko Velebita do Obrovca i dalje do Zadra. U Sv. Roku ostade potanski ured do 1. listopada 1892., kada je premjeten u Lovinac, gdje je sjedite upravne opine. Puka je kola u Sv. Roku otvorena godine 1854. 16. Na osamljenom brdu, koje se die u dolini rijeke Zrmanje, vide se jo i danas goleme ruevine Zvonigrada. Oko god. 1220.1223. pripadao je Zvonigrad knezu Vianu, koji bijae roak bribirskoga kneza Grgura ubia. Za toga Viana pripovijeda splitski arhiakon Toma u svojoj povijesti splitske nadbiskupije, da bijae velik zatitnik krivovjeraca bogumila. Kasnije nalazimo Zvonigrad u posjedu knezova Nelipia. Tako kralj Sigismund 29. studenoga 1412. u Brinju izdaje listinu, kojom knezu Ivanu Nelipiu dozvoljava, da slobodno raspolae sa svima svojim gradovima i posjedima. Tu se meu ostalim gradovima spominje takoer grad Zvonigrad. Isti je Nelipi godine 1434. potvrdio, da svojoj keri Katarini, supruzi kneza Ana (Ivana) Frankopana duguje 50.000 dukata (valjda u ime miraza); za taj dug predaje joj sva imanja i gradove svoje, pa tu izrijekom spominje i castrum (t. j. utvreni dvorac) Zvonigrad s pokrajinom Odorja. Kasnije prevladae u Zvonigradu knezovi Krbavski. Tako je godine 1468. katelanom u Zvonigradu bio hrvatski plemi Ivan Benkovi, slubenik krbavskoga kneza Karla Kurjakovia. Karlov sin Ivan knez Karlovi sklapa 22. veljae 1509. nasljedni ugovor s knezom Nikolom Zrinskim, koji se oenio njegovom sestrom Jelenom. U tome ugovoru nabraja Karlovi svoje gradove, meu kojima spominje i Zvonigrad. U turske je ruke Zvonigrad pao izmeu god. 1522. i 1527. 17. Tko se vozi eljeznicom iz Gospia u Ribnik, opazit e na osamljenom breuljku razvaline grada Bilaja, koga zovu takoer Belaj i Bjelaj. To bijae svojina Tome pl. Tvrtkovia, koji je od god. 1446. do g. 1448. bio podban Hrvatske i Dalmacije. Tvrtkovi je grad Bilaj godine 1451. odstupio hrvatskomu banu Petru Talovcu. Kasnije doe Bilaj u vlasnitvo knezova Krbavskih. Vidimo to iz listine od 22. veljae 1509., gdje krbavski knez Ivan Karlovi nabraja Bilaj meu svojim gradovima u Lici. Ispod tvre Majske postojala je i varo, koja se spominje g. 1512. Turci su Bilaj drali od god. 1527. do g. 1687., kada im ga iza opsade otee Hrvati. Mesi je god. 1691. u Bilaj naselio Hrvate, iji potomci stanuju tamo i danas. Od g. 1807. ima Bilaj posebnu upu sv. Jakova. Kod Bilaja se 21. svibnja 1809. vodila krvava borba izmeu Liana i franceskog marala Marmonta. God. 1834. imao je Bilaj 51 kuu sa 514 itelja. godine 1857. brojio je 550, a 1910. godine 609 stanovnika, samih katolika. 18. Selo Bruane pod Velebitom pripadalo je od godine 1527. Turcima. To je selo godine 1685. zauzeo knez Jerko Rukavina. On je tamo stvorio svoje imanje, na koje je godine 1692. naselio Hrvate iz Moravica u Gorskom Kotaru. To bijahu obitelji Abramovi, op, Ivani, Lisac, Nagli, Peterli, Plesa, Sankovi i neberger. Ovi su doseljenici isprvice bili kmetovi Jerka Rukavine. Kad je pak u Lici ureena Krajika pukovnija, postadoe spomenute obitelji graniari, jer u Krajini nije nigdje bilo kmetova. U Bruanima je stalno boravio krajiki natporunik. Za njega je godine 1765. sagraena posebna kua. Iste je godine u Bruanima graena i velika
73

zgrada, u kojoj uredie skladite ita (naroito proje), da narod ne strada od gladi, ako nastane rat ili slabo urode polja. U Bruanima je vjerojatno ve koncem 17. vijeka podignuta crkva sv. Martina. Tamo je isprvice bila t. zv. lokalna (mjesna) kapelanija, koja je postojala ve godine 1759. Kapelanija je godine 1807. pretvorena u rimokatoliku upu. Bruane je godine 1834. brojilo 481 itelja u 54 kue. Prigodom popisa godine 1857. nabrojilo se 589 itelja u 60 kua, a godine 1910. ima to selo 680 stanovnika, samih rimokatolika. U Bruanima je godine 1846. otvorena puka kola. 19. iroka Kula bijae sjedite dvanaeste krajike satnije like pukovnije. Istono od sela postoje ruevine tvre Kule, koju su Turci godine 1689. bez otpora predali generalu Herbersteinu pod uvjetom, da smiju slobodno otii iz Like. Posljednji je turski dizdar (t. j. zapovjednik ili porkulab) u toj tvri bio Durak aga Kozlii, koji je jo mnogo godina iza toga ivio u Bosni. Biskup Glavini, koji godine 1696. opisuje Liku, veli za tvru Kulu, da je prostrana kurija visoka i okrugla, a graena na 3 kata. Blizu iroke Kule postojala je i tvra Grebenar, ije se ruevine vide jo i danas. Turci su godine 1689. i Grebenar bez otpora predali hrvatskoj vojsci. U okolici iroke Kule nalaze se ostanci jo nekih tvra, crkva i zgrada. Tamo je i Gradina kod razvala, koju su vjerojatno nekada sagradili Rimljani. Na visokom brdu postoje i ruevine Otekoga grada. Kod iroke je Kule godine 1651. grof Petar Zrinski potukao Turke. Kad je u irokoj Kuli osnovano sjedite krajike satnije, podigoe godine 1766. kuu, u kojoj e stalno boraviti krajiki kapetan. Rimokatolici su godine 1734. u irokoj Kuli sagradili crkvu sv. apostola i evaneliste Mateja. Godine 1769. postoji u irokoj Kuli mjesna kapelanija, koja je godine 1816. pretvorena u samostalnu upu. Za itelje grko-istone vjeroispovijesti postoji u irokoj Kuli posebna parohija sa crkvom Uspenija Bogorodice. Selo je godine 1834. dobilo puku kolu. Tada je iroka Kula brojila 175 kua, u kojima je stanovalo 1966 itelja, od toga 1435 grko-istone, a 531 rimokatolike vjeroispovijesti. iroka je Kula godine 1857. brojila samo 1685 itelja, koji stanovahu u 175 kua. Kasnije su od iroke Kule otcijepljene mnoge kue, te su od njih stvorena nova sela. Zato je samo selo iroka Kula godine 1910. brojilo 361 itelja, od toga 185 rimokatolika, a 176 grko-istonih. 20. Novoselo kod Gospia utemeljeno je godine 1781., kada se ondje nastanilo nekoliko hrvatskih obitelji. Tamo je godine 1755. general Leopold barun Scherzer odrao veliki vojniki logor. Godine 1834. imalo je Novoselo 99 itelja u 11 kua, a 1857. godine 14 kua sa 154 itelja. Sada broji Novoselo 210 stanovnika, koji su sami rimokatolici, a spadaju pod upu u Bilaju. 21. Liki Osik nalazi se na glavnoj cesti, koja iz Gospia vodi u Otoac. Toj injenici ima Osik pripisati svoj napredak u 19. vijeku. U Osik je naime godine 1842. prenesena rimokatolika upa sv. Josipa, koja je godine 1691. bila osnovana u susjednom selu Budaku. (Pop Marko Mesi naselio je Hrvate godine 1691. u Budak, gdje je godine 1771. sagraen most preko rijeke Like). U Osiku je nekada bilo stalno sjedite krajikog natporunika 12. satnije like pukovnije. Zato je u Osiku iza razvojaenja Krajine ureena upravna opina, ali je opinsko zastupstvo 28. studenoga 1893. stvorilo zakljuak, da se sjedite opine premjesti iz Osika u iroku Kulu, gdje je
74

faktino sredite cijele upravne opine. U Osiku je godine 1859. otvorena puka kola. Osik je godine 1834. brojio 30 kua, u kojima su stanovala 293 itelja. Danas broji 323 stanovnika, samih rimokatolika. 22. Mualuk je ovee selo izmeu Osika i rijeke Like. Tamo se nalazi rimokatolika kapela sv. Duha, koju je godine 1700. dao graditi pop Marko Mesi. On je odredio, da ga iza smrti i pokopaju u toj crkvi, kako svjedoi i latinski napis. (Mesi je umro 2. veljae 1713. u Karlobagu, odakle mu tijelo prenijee u Mualuk i sahranie u crkvi sv. Duha). Blizu Mualuka vide se ruevine tvre Budak, koja se danas zove Bei gradina. Tu je nekada stanovala hrvatska plemika obitelj Buaki, koja se pred Turcima zaklonila na sjever prema rijeci Kupi, gdje je osnovala grad Budaki. Senjski biskup Sebastijan Glavini, koji godine 1696. opisuje Liku i Krbavu, veli za ostatke tvre kod Mualuka ovo: Susjedno brdo ima toranj, koji je nekada tamo podignut, a zove se Budak. Toranj je okrugao i dosta visok, ali mu manjka krov. Mualuk je godine 1834. brojio 66 kua sa 715 itelja. Danas ima 827 stanovnika, samih rimokatolika; od toga stanuje u samom selu 382 itelja, a drugi su rasijani po zaseocima. 23. Palanka je selo na rijeci Zrmanji, koja tu ini lijep vodopad i tjera nekoliko mlinova. Preko Zrmanje izgraen je godine 1798. kod Priviza krasan most, na komu je 30. travnja 1809. dolo do okraja izmeu Liana i franceskog generala Marmonta. Kako se Palanka nalazi na glavnoj cesti, koja iz Like vodi u Dalmaciju, a blizu je i granica dalmatinska, podignuta je tamo u 18. vijeku trgovaka tridesetnica (carinara) pod imenom Zvonigrad. (Nedaleko naime stoje ruevine sredovjenoga Zvonigrada). U Palanki bijae nekada i ured za plaanje dae od vina, koje se ovuda iz Dalmacije uvaalo u Liku. Od godine 1807. postoji u Palanci rimokatolika upa sa crkvom roenja bl. djevice Marije, koja ima jedva 155 upljana. 24. U selu Velika Popina podigla je krajika zemaljska vlada (kod glavnoga vojnoga zapovjednitva u Zagrebu) godine 1874. dobar vodovod uporabom glinastih iznutra pocaklenih cijevi, kakove proizvaaju domai lonari u selu Kompolju kod Otoca. Voda je uzeta iz vrela Ljubovo, koje se nalazi u planini 994 metra iznad morske razine. Do prvih kua u Velikoj Popini, koje stoje 780 m. iznad mora, udaljeno je spomenuto vrelo 2800 metara. Tamo je ureeno napojite za blago i t. zv. izljevni bunar, u koji dolazi voda iz toga vodovoda. Sam vodovod ide jo 1500 metara dalje do puke kole, gdje je takoer ureen izljevni bunar s napojitem. Cijevi za taj vodovod obloene su betonom, a imaju promjer od 15 centimetara; svaki tekui metar takve cijevi stajao je 5 forinti i 20 novia. 25. Slian je vodovod godine 1885. hrvatska zemaljska vlada dala izvesti u Klapovici kod Udbine. Tamo je u duljini od 4300 metara dovedena voda iz vrela na Kremenu, koje se nalazi 1300 metara iznad razine mora. Vodovod ide do raskrija ceste prema Udbini u visini od 738 metara, a ima 2 izljevna bunara i 2 napojita za stoku. Promjer cijevi za taj vodovod iznosi samo 10 centimetara; zato je tekui metar cijevi stajao samo 2 forinta i 60 novia. 26. U selu Stajnici bijae nekada lokalna (mjesna) kapelanija, koja je spadala pod rimokatoliku upu u Brinju. Kralj Josip II. pretvorio je tu kapelaniju godine 1789. u posebnu upu, to je biskup Martin Brajkovi predlagao ve god. 1700. Stajnica je u krajiko doba spadala pod treu
75

satniju, kojoj bijae sjedite u Jezeranama. Tada su u Stajnici stalno boravila 2 krajika asnika (porunik i natporunik). U Stajnici bijae i vojniki magazin, u kojemu se uvala hrana za graniare. Godine 1834. brojila je Stajnica s najbliom okolicom 116 kua, u kojima je stanovalo 1440 itelja, od toga 1428 rimokatolika i 12 grko-istonjaka. U samoj Stajnici bilo je 1857. godine 48 kua s 505 stanovnika, od toga 504 rimokatolika. Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1910., imala je Stajnica jedva 367 itelja, koji bijahu po vjeri sami rimokatolici. Osim upne crkve sv. Nikole postoje na podruju stajnike upe jo 3 kapele, poimence kapela bl. djevice Marije u arapovuselu, kapela sv. Petra i Pavla u Petrovuselu, te kapela sv. Marije Magdalene u Sprajevuselu. Puka je kola u Stajnici otvorena godine 1831. 27. Kripolje se nekada zvalo Krievakopolje, a spadalo je pod krajiku satniju u Jezeranama. upna je crkva Naaa sv. Kria osnovana godine 1784. Uz posebnoga upnika imalo je Kripolje u krajiko doba i stalnoga asnika, a godine 1830. otvorena je u Kripolju i puka kola. Godine 1834. brojilo je Kripolje 29 kua, u kojima stanovahu 554 itelja, od toga 552 rimokatolika. Godine 1857. ima Kripolje 35 kua sa 455 stanovnika, samih rimokatolika. Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1910., brojilo je Kripolje 562 itelja, od toga 501 rimokatolika. 28. Selo Bjelopolje kod Korenice dobilo je godine 1879. vodovod, koji ima cijevi od lijevanoga eljeza. Za taj su vodovod upotrebljena 2 vrela: Ruice i Maklovac. Ta su vrela obzidana u kvadratu od 1 metra, a pokrivena kamenim ploama. Od vrela vode eljezne cijevi, koje imaju 6 centimetara u promjeru, do 4 kilometra udaljene kolske zgrade u Bjelopolju. Cjelokupan pad vode iznosi na toj udaljenosti 20 metara; duboku dragu kod Bjelopolja prelazi vodovod vlastitim tlakom vode. Kako oba vrela (Ruice i Maklovac) u ljetno doba oslabe, upotrebljena je prijanja nakapnica (cisterna) kao rezervna spremica. U tu se naime nakapnicu naputa voda, koja iz vrela dolazi po noi u ljetno doba, a u proljee i na jesen onda, kada spomenuta vrela obiluju vodom. Tekui metar cijevi za taj vodovod stojao je 4 forinta 3. 50 novia. 29. Hrvatska zemaljska vlada izvela je godine 1886. u Korenici vodovod, za koji su djelomice upotrebljene cijevi od lijevanoga eljeza, a djelomice od kamentine. Vodovod je uhvatio vrelo Slatka vodica, koje su obzidali i nasipom osigurali. Suvina voda iz ovoga spremita (rezervoara) istjee u malen bunar, kojim se mogu sluiti putnici i okolini itelji. Cijevi vode 3600 metara daleko u 2 bunara, od kojih se jedan nalazi pred Korenicom, a drugi u samom selu ispred opinskog ureda. Iz toga drugog bunara izlijeva se suvina voda u napojite za stoku. Koreniki vodovod daje dovoljno svjee vode i u ljetno doba, te je prava blagodat za Korenicu. Tekui metar cijevi stajao je 2 forinta i 80 novia. 30. U Gospiu je Mihajlo Grui, vladika iz Plakoga, 27. listopada 1903. posvetio obnovljenu grko-istonu crkvu. Stari ve istruli ikonostas zamijenjen je novim, koji je lijepo izradio umjetni stolar eremet u Zagrebu. eremet je izradio takoer drveni kor i ukusne stolice; osobito se svidio vladianski stolac. Ikone je na ikonostasu umjetniki oslikao zagrebaki profesor Bauer. Crkvu je iznutra a fresko slikao Antonini iz Zagreba. Mjesto
76

prijanjih 7 obinih prozora dobila je crkva bojadisane prozore, koje dadoe na svoj troak izraditi obitelji Dimi, Jerkovi, Petrievi, Podkonjak i Stani. Ureen je i prostor oko te crkve. Tu je dao ukusnu eljeznu ogradu postaviti dr. Matani, koji je tada upravljao gospikom opinom. 31. Godine 1864. dovrena je gradnja nove upne crkve bi. djevice Marije od Karmela u Smiljanu. Graena je dodue trokom vojnoga erara, ali i znatnom portvovnou domaih upljana i brigom smiljanskoga upnika Tome Jeliia. Ovu je crkvu 17. kolovoza 1864. posvetio senjski biskup dr. Vjenceslav Soi. 32. Buni je godine 1864. dobio novu upnu crkvu bl. djevice Marije mjesto stare crkve, koja bijae graena jo godine 1743. Nova je crkva za spomen pak. marala Gedeona Laudona graena znatnim trokom od 30.000 forinti. Sav je troak podmirilo ratno ministarstvo u Beu iz zaklade, koju je osnovao Laudon na uspomenu svoje dvoje djece, koja preminue u Buniu. Crkva je graena od samoga tesanoga kamena, a posvetio ju je 24. kolovoza 1864. senjski biskup dr. Vjenceslav Soi u prisutnosti mnogobrojnoga naroda i sveenstva. Prvu je sveanu misu u toj crkvi pjevao Antun Cigani, upnik i podarciakon iz Osika kod Gospia. Gradnju crkve u Buniu rukovodio je Julije Lasman, pukovnijski palir iz Otoca. Za gradnju je upotrebljen kamen iz kamenika kod Debeloga brda. Kamen su klesali primorski klesari, a crkvu su zidali talijanski zidari. Gradnja je zapoela godine 1862., a dovrena je u kolovozu godine 1864. Crkva je graena u mjeovitom gotsko-romanskom slogu. Nad svetitem i nad crkvenom laom nalazi se svod, a sakristija je smjetena iza oltara u produljenom svetitu. Krov je pokrit limom, a crkva je popoena klesanim ploama od svijetlosivoga vapnenca. Kako je crkva graena na breuljku, vidi se ve iz daleka, te ukrasuje cijelu okolicu. Slikovitosti same crkve mnogo pridonaa, to je prostor oko crkve nasut i osiguran visokim potpornim zidovima, da se dobije mjesta za ophode (procesije) oko crkve. Pred crkvom je zidana grobnica, u kojoj poivaju spomenuta djeca slavnoga Laudona, Ta je grobnica pokrita spomenploom, a ograena eljeznom reetkom. Buni je g. 1864. imao 132 kue, u kojima su stanovala 1554 itelja, od toga 380 rimokatolika, a 1174 grko-istonih; potonji spadahu pod 3 parohije, i to 591 u Buniu, 374 u Debelom Brdu, a 209 u Krbavici. 33. Kaniu kod Gospia naselio je pop Marko Mesi godine 1691. hrvatskim iteljstvom. Tamo je osnovan i kapucinski samostan, koji je godine 1786. ukinut po nalogu cara i kralja Josipa II. U bivoj samostanskoj zgradi nastanio se zapovjednik desete satnije like pukovnije, kojoj bijae sjedite u Kandi. Na ravnici Kania-gaj odrani su god. 1782. i 1807. veliki vojniki logori. Tamo su uinjene i naprave za krajiko topnitvo, koje je uvedeno godine 1768. Kania spada pod rimokatoliku upu u Gospiu. To je selo godine 1834. brojilo 53 kue sa 432 itelja, a 1857. godine 509 itelja uz isti broj kua. Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1910., imala je Kania 827 stanovnika, od toga 813 rimokatolike, a 14 grkoistone vjeroispovijesti. U Kanii je godine 1829. otvorena puka kola. 34. Smiljan bijae sjedite 11. satnije like pukovnije, radi ega je ondje stalno boravio krajiki kapetan. To je selo svoje ime dobilo po nekadanjoj tvri Smiljanu, ije se ruevine vide na brdu Vekavcu. I na brdu Krmaru
77

postoje ruevine neke tvre. Okolica Smiljana pripadala je Turcima od godine 1527. do godine 1686., kad je taj kraj od Turaka oistio knez Jerko Rukavina. Dotle su imali svoja imanja u Smiljanu, Buimu i u Trnovcu turske age iz Novoga kod Gospia, poimence: Rizvan i Zenkovi. U Smiljanu je godine 1708. osnovana rimokatolika upa. Tu se osim upne crkve bl. djevice Marije od Karmela nalazi i katolika kapelica, podignuta na ast bezgrjenoga zaea Bogorodice. Grko-istoni itelji u Smiljanu imaju crkvu sv. Petra i Pavla. Ta je crkva nekada bila parohijalna, a sada je to filijala parohije u Gospiu. Smiljan je godine 1830. dobio t. zv. trivijalnu krajiku kolu. Tada je Smiljan imao 206 kua, u kojima je stanovalo 1880 itelja, od toga 1401 rimokatolike, a 479 grko-istone vjeroispovijesti. Iza toga su od Smiljana otcijepljena neka mjesta, koja proglasie posebnim selima. Zato je Smiljan godine 1857. brojio samo 110 kua s 1132 stanovnika (535 rimokatolika i 597 grko-istonih). Cijepanje se nastavilo i nadalje, te je Smiljan godine 1910. brojio sam za se jedva 50 itelja; no zato je cijela porezna opina Smiljan imala 2286 itelja, od toga 1698 rimokatolika, a 588 grko-istonih. 35. Jezero kod vice, u kojemu ponire jedan rukav rijeke Gacke, nije bilo uvijek puno vode. Ljeti se to jezero svake godine osuilo, te je onda mjestimice (osobito na obalama jezera) porasla gusta i visoka trava, koju je narod kosio kao livadu svoju. Kad je provedena regulacija rijeke Gacke, dovedeno je u viko jezero toliko vode, da je nijesu mogli progutati prijanji ponori. Uslijed toga ostalo je cijelo jezero pod vodom kroz cijelu godinu. Teko je to osjeao okolini narod, kojemu je uzmanjkalo sijena. Da se opet odvodni viko jezero, zapoela je krajika vlada godine 1877. istiti ponore u samomu jezeru, a zatim buiti breuljke kod tih ponora. Ove se radnje nastavie sve do godine 1888., kada su trokom od 18.000 forinti konano privedene kraju. Na poetku vikoga jezera izveden je velik dovodni kanal do ogromnog ponora, koji se zove Jama. Taj se ponor naime nalazi na takvom mjestu, da se u nj mogla slijevati voda samo onda, kada je porasao vodostaj jezera; sada pak moe u taj ponor utjecati sva voda, koja slapom Gacke pada u viko jezero. Jednako je na svretku vikoga jezera prokopan brijeg Buk. 36. Krivi Put je nekada spadao pod rimokatoliku crkvu sv. Jakova u Krmpotama. Posebna je upa u Krivom Putu podignuta godine 1794. Na podruju te upe vide se ruevine opatije nekadanjih redovnika Pavlina (bijelih fratara}. upna crkva bl. djevice Marije Snijene slui okolinomu narodu kao zavjetna crkva; zato narod iz susjednih upa hodoasti u Krivi Put. Papa Leo XIII. podijelio je godine 1892. potpun oprost vjernicima, koji na blagdan Majke Boje Snijene dou u Krivi Put pa u upnoj crkvi obave sv. ispovijed i prime presv. priest. Poetkom 19. vijeka preneseno je iz Krmpota u Krivi Put sjedite prve krajike satnije ogulinske pukovnije. Ta je satnija godine 1834. imala 7 sela s 367 kua i 4582 itelja, od toga 3895 rimokatolike, a 687 grko-istone vjeroispovijesti. Na podruju te kumpanije bijahu tada 1332 rali oranica, 1667 rali livada, 67 rali vrtova i vonjaka, 37 rali vinograda, 6308 rali panjaka (veinom po krevitoj planini) i 6920 rali uma. Krivi Put je godine 1834. imao carinaru, a godine 1846. dobio je i puku kolu. Godine 1857. brojio je Krivi Put 71
78

kuu, u kojoj je stanovalo 870 itelja, samih rimokatolika. Prva je krajika satnija krmpotska (sa sjeditem u Krivom Putu) godine 1866. imala 515 kua, u kojima je prebivao 6341 stanovnik, od toga 5509 rimokatolike, a 832 grko-istone vjeroispovijesti. Tada su toj satniji pripadala sela: Alan, Bile, Bukova, Crno, ardak, iavac, Drinak, Francikovac, Javorje, Klarievac, Klenovica, Krivi Put, Krmpote, Kuzmin, Ledenice, Lipnik, Longovac, Lupoglav, Mali, Mrzlidolci, Omar, Podmelnik, Podomar, Poljice, Povile, Ruevo, Smokvica, Staroselo, Suanj, Sv. Ilija, Sv. Jelena, ator, ojatskidolci, Tuevi, Veljun, Vodno, Vojvodua, Vratarua i Vukelidraga. 37. upna crkva u Lovincu spada meu najljepe rimokatolike crkve u Lici. Njezinu je vanjtinu lijepo dao urediti upnik J. Pilepi, koji je nabavio i potrebito crkveno ruho. Za unutarnjost crkve pobrinuo se godine 1891. upnik Juraj Ibel. On je u crkvi uredio klupe, ispovjedaonice, krstionicu i propovijedaonicu. Ibel je za crkvu pribavio krasne orgulje, sabirajui dobrovoljne prinose od uglednijih Lovinana u irokom svijetu. (Tada je opina Lovinac imala 8 generala). upnik je dao crkvu iznutra ukusno bojadisati. Na svodu iznad svetita naslikana su 4 evanelista. Pokrajna je stijena ukraena slikom, koja prikazuje Izakovu rtvu. U crkvenoj lai vide se na svodu 3 velike slike, od kojih prva prikazuje propetoga Spasitelja, druga bi. djevicu Mariju, a trea: kako Bog daje Mojsiju 10 zapovijedi. 38. U Buniu poljepae rimokatolici godine 1865. svoju upnu crkvu. Trokom od 600 forinti podignut je nov ukusan veliki oltar, to ga je izradio kipar i pozlatar Antun Zajc iz Ljubljane. Na oltar je stavljena lijepa slika sv. Katarine, zatitnice upne crkve u Buniu. Ovu je sliku naslikao Pavao Knel, akademiki slikar iz Ljubljane. U istoj su crkvi posve obnovljena i dva pobona oltara, da dolikuju velikom oltaru. Stara je propovjedaonica zamijenjena novom, ukusno pozlaenom. Uz to su nabavljene 2 lijepe kazule, milovidna nebnica i misal sa zlatorezom. U podruju iste upe nalazi se kapelica sv. Antuna. Kako se ta kapelica ve pretvarala u ruevinu, nagovorio je upnik svoje upljane, da je gotovo s temelja obnove godine 1865. trokom od 959 forinti. Kapelica je tom prigodom za 4 i po hvata produljena, a dobila je i nov lijep oltar sv. Antuna. 39. U Peruiu je upna crkva sv. Kria obnovljena godine 1865. nastojanjem i brigom upnika Filipa Krikovia. U lijepo oslikanom svetitu nalazi se glavni rtvenik, sav izgraen od mramora. Tamo je mjesto staroga na limu slikanoga postavljen nov drven kri, na kome je razapet Spasitelj. Kri je nabavljen iz Tirola. Desno od kria nalaze se mramorni kipovi Aarona i sv. Petra, a lijevo isto tako mramorni kipovi Mojsija i sv. Pavla, Obnovljeno je i 7 pobonih oltara, koji nijesu napravljeni od mramora, nego od drva. Tu se nalaze lijepe slike sv. Roka i sv. Nikole, koje je naslikao Vjenceslav Kargain u Senju. Obnovljena je i propovjedaonica, a nabavljena je posve nova krstionica, koja vrijedi 150 forinti. Dozvolom duhovnoga stola blagoslovio je obnovljenu crkvu domai upnik Krikovi, i to 14. rujna 1865. (na crkveni god), kada se slavi uzvienje svetoga kria, na kome bijae propet Isus Krist. Mnogobrojnim se protenjarima veoma svidjela obnovljena crkva u Peruiu, koja je po svojoj gradnji slina nekadanjoj isusovakoj crkvi sv. Katarine u Zagrebu. Crkva ima desno i lijevo kapelice, nad kojima
79

je kor. Crkveni je pod lijepo poploen. Samo se openito opaalo, da bi mjesto starih vriskulja trebalo na kor staviti nove i crkvi dostojne orgulje. 40. Potok Riica je uslijed jakih i dugotrajnih kia godine 1878. Tako nabujao, da je izaao iz korita i poplavio okoline zemlje. Ta je poplava potrajala 4 mjeseca i prouzroila nestaicu hrane za ljude i za stoku. Poplava Riice bijae posljedica zamuljenja njenog ponora, koji nije mogao primiti svu vodu, koja je naglo nadola. Da se ubudue sprijei slina nesrea, trebalo je iz Riice izvesti odvodni kanal prema Graacu do ponora Medokovia jama. Godine 1880. iskopan je taj kanal, koji je 1 kilometar dug, a za koji je trebalo korito kopati veim dijelom u samoj litici, radi ega se moralo minirati kamenje. Kanal je irok 1 i po metra, a znatno je dubok (pri koncu i 12 metara). Kada su mjernici doprli do Medakovia jame, opazie, da se pri dnu kanala samo 15 metara pred jamom nalazi velik otvor, koji je u vezi s Medakovia jamom. Zato se nije dalje miniralo, te voda iz kanala utjee u taj velik otvor. Ureenje toga dovodnoga kanala nastavljalo se do godine 1886., a stajalo je 26.700 forinti. Opazilo se, da novi taj ponor moe progutati svu njemu privedenu vodu, koja onda podzemno tee ispod Velebita u susjednu Dalmaciju, gdje se opet pojavljuje. 41. Selo Riice, kroz koje tee potok Riica, osnovao je pop Marko Mesi godine 1691., kada je doveo prve itelje i u selo Sveti Rok. Riice su godine 1790. dobile posebnu rimokatoliku upu. Godine 1795. sagraena je u Riicama lijepa upna crkva sv. Marije Magdalene. Blizu upne crkve vide se ruevine nekoga staroga grada (tvre). Riice su godine 1834. imale 88 ratrkanih kua, u kojima su stanovala 732 itelja, sami rimokatolici. Tada su pod upu u Riicama spadala sela: Brnievo, Cerje, Gudara, Razbojine, Riice i tikada. Uz ova mjesta spadaju godine 1857. pod upu u Riicama jo 2 nova sela: Matijevii i Pri. To su hrpe kua, koje se odijelie od sela Riice, uslijed ega je to selo godine 1857. brojilo samo 58 kua sa 623 stanovnika, dok je cijela riika upa imala 2260 itelja. Na podruju riike upe Otvorena je godine 1869. puka kola u tikadi. U Riicama postoji kolodvor na eljeznikoj pruzi GospiGraac, koja je 15. lipnja 1922. predana prometu. 42. Selo Vrebac nalazi se na potoku Jadovi, koji tee u rijeku Liku. Kraj parohijalne crkve sv. Bogorodice vidio je Fras godine 1834. ostanke nekoga propalog dvorca, a neto podalje na mjestu, koje narod zove Crkvina, stajahu ruevine neke sredovjene katolike crkve. Vrebac je godine 1834. brojio 91 kuu s 821 stanovnikom, a god. 1857. imao je isti broj kua s 911 itelja. Prigodom popisa, koji se obavio 31. prosinca 1910., brojio je Vrebac 1084 stanovnika, od toga samo 7 rimokatolika. U Vrepcu je godine 1869. osnovana puka kola. Iznad sela podie se planina Vrebaka staza, koja Liku dijeli od Krbave, a dopire do visine od 1199 metara nad razinom mora. 43. Krbava je godine 1878. doivjela veliku poplavu. Uslijed jakih i dugotrajnih kia nabujae mnogobrojna vrela, koja svoju vodu alju u veliku krbavsku ravnicu izmeu Udbine i Bunia. Najvie su vode priveli potoci Krbavski i Udbinski, te periodini potoci Suvaja i Karamua. Ponori ni jesu mogli progutati toliku vodu, kolika je pritjecala. Kako je pak ta voda sa sobom donaala svakojako granje, lie, zemlju, dapae i kamenje,
80

zabrtvie se drijela nekih ponora. Radi toga je voda u Krbavi ostala i kroz zimu godine 1878., pa i teajem cijele godine 1879. Na jednoj strani Krbavskoga polja bijahu poplavljena sela Pisa i Toli, a na drugoj Peani i Joani. Kada se vodom napunila Krbava, pojavila se jaka voda u Bjelopoljskoj ravnici kod Korenice. Krbava lei 626 metara iznad morske razine, a Bjelopoljska ravnica 604 metra. Kako ih rastavlja planina Kamena Gorica, koja je visoka preko 800 metara, jasno je, da je Bjelopoljska ravnica podzemno spojena s Krbavom. Iz Krbave i Bjelopoljske ravnice tee voda podzemno dalje na istok (ispod silne planine Pljeivice) u susjednu Bosnu, koja je kod Bihaa znatno nie poloena. Nedaleko hrvatsko-bosanske mee izlazi ta voda na vidjelo kao jako vrelo Klokot, koje utjee u rijeku Unu. Spomenuta je poplava ponukala krajiku zemaljsku vladu, da godine 1880. dade u Krbavi istiti ponore i dovodne kanale. Ove je radnje nastavila i hrvatska zemaljska vlada, kad je Krajina 1. kolovoza 1881. sjedinjena s graanskom Hrvatskom i Slavonijom. Trokom od 10.000 forinti obavljane su spomenute radnje sve do godine 1890. 44. Liko Petrovoselo imalo je staru i neuglednu crkvu, koja bijae slina magazinu. Nastojanjem trgovca Petra orka podignuta je u Likom Petrovu Selu g. 1893. nova grko-istona crkva, koju je na Sretenije g. 1894. posvetio vladika Mihajlo iz Plakoga. 45. U Gospiu su 1. rujna 1894. poeli graditi veliku kolsku zgradu, i to u najljepoj ulici suelice Svratitu k Dinwalteru. Gradnji se pristupilo zato, da u toj jednokatnici budu smjetene sve 3 puke kole u Gospiu, poimence: djeaka, djevojaka i via djevojaka kola. Odavna se ve opazilo, da zgrada, u kojoj se od g. 1885. nalazila via djevojaka kola, nema dovoljnih prostorija za taj zavod. Nia djevojaka kola imala je 2 razreda u Medakovievoj ulici, a druga 2 razreda u bivem generalovu stanu, gdje se nalazila i djeaka puka kola, te gdje e se urediti stanovi za gospike uitelje. 46. Izvor rijeke Une. Kod Suvaja izvire rijeka Una, koja mjestimice dijeli Bosnu od Hrvatske. Sam je izvor po sebi prirodna krasota. Una naime izvire iz visoke peine, pa do redovitoga svoga korita stvara vie veih i manjih a veoma lijepih vodopada. Pod prvim se vodopadom nalazi ovei mlin, koji tjera voda svojim padom. Iza ovog poredana su jo 3 mlina u razmacima od nekih 50 metara. Mlinovima ne smeta niti sua niti kia, jer i u vlanoj i u sunoj godini ima uvijek jednako i dovoljno vode. Iznimka se opazila jedino 9. srpnja 1895. Toga je naime dana u 3 sata poslije podne iznenada posve izostala voda. Zaudio se tomu najdonji (etvrti) mlinar, koji pojuri k susjednom (treemu) mlinaru, a zajedno s njim k jote viemu. Napokon se sva 4 mlinara sastadoe kod najgornjega (prvoga) mlinara, gdje opazie, da je izvor Une posve presahnuo. to li je ovo? zaprepateni pitaju mlinari jedan drugoga. Propadosmo, brao, ako nas zauvijek napusti Una! ree najstariji mlinar. etvrt sata gledali su mlinari uplaeni jedan u drugoga i u suho drijelo izvora Une. Na jednom im se tuna lica razvedre, jer voda opet potee, kako je i prije etvrt sata tekla. Taj izvanredan prirodni pojav dade povoda mnogim praznovjernim bajkama i naklapanju besposlenih ena. Mlinari su pak sebi to asovito presuenje izvora Une tumaili ovako: Vjerojatno se u nutrinji brda neka peina svalila pred rijeku ponornicu, te je
81

voda trebala neto preko etvrt sata, dok joj je razina stigla do visine peine, da uzmogne preko peine opet dalje tei. 47. Novi most kod Kosinja. Na donjem toku rijeke Like nalaze se razmjerno gusto naseljena mjesta, poimence: Gornji Kosinj, Kr i Mlakva na gornjoj, a Donji Kosinj i Lipovopolje na donjoj strani polja, kojim protjee Lika. Tamo, gdje je to polje najue, podigla je nekada Vojna Krajina drveni most preko Like. Ponori te rijeke nalaze se neto nie kod Kuita. Ako na jesen potr a ju dulje vremena kie, tada se korito Like napuni vodom tako, da je ponori ne mogu dosta brzo progutati. Slino biva na proljee, ako snijeg na planinama pone naglo kopniti. Takvom se prigodom voda u rijeci digne i 20 metara iznad redovite svoje povrine te poplavi sve kue i puteve uz desnu i lijevu obalu Like. Gdjekada se dogaalo, da je Lika za visokog vodostaja otetila dapae poruila i odnijela spomenuti drveni most. Tako je na pr. Lika g. 1879. odnijela most kod Kosinja, gdje je g. 1880. trokom od 6100 forinti sagraen novi drveni most, a troak je podmirila krajika investicionalna zaklada. Jednaka se nesrea zbila i na proljee g. 1915. Radi toga je tadanja hrvatska zemaljska vlada odluila, da e mjesto drvenog mosta sagraditi kameni most. Izvedbu je tada osujetio svjetski rat, a poslije rata nestade i hrvatske zemaljske vlade. Da se ipak jednom dokraje neprilike, to ih je trpio narod uslijed pomanjkanja valjanog mosta, dali su sami Kosinjani g. 1925. izraditi nacrte za gradnju kamenog mosta; oni su nacrte zajedno s proraunom podnijeli ministarstvu graevina u Beogradu uz molbu, da drava podigne taj most. I zaista je drava g. 1928. pristupila gradnji toga mosta. Trokom od 630.000 dinara izgraeni su g. 1929. temelji, stupovi i zidovi za privozne rampe. Ovu je gradnju izveo ing. H. Freund, poduzetnik iz Gospia. Nato je drava obustavila daljnju gradnju, te je most ostao nedovren punih 6 godina. Istom g. 1935. nastavila je gradnju Savska banovina, pod iju je upravu dola cesta, koja od Gospia vodi kroz Perui u Kosinj. Posao je preuzela tvrtka I. Slavec iz Ljubljane, a gradnju je izvodio ing. A. Novak, i to po osnovi ing. Milivoja Frkovia. Most je trokom od daljnjih 870.000 dinara dovren i prometu predan u prosincu g. 1936. Svi su dakle trokovi za gradnju toga mosta iznosili ravno 1,500.000 dinara. Niveleta nadvisuje temelje mosta za 12 metara. Duina mosta s upornjacima (ali bez pri voznih rampa) iznosi 70 metara, a irina izmeu kamenih parapeta (ograde) 5 i po metra. Most sastoji od 3 polukruna svoda, koji poivaju na 2 stupa i 2 upornjaka, a svaki ima 18 metara svijetlog otvora. Gradnja je izvedena od tekoga kamenja, koje se vadilo i tesalo blizu mosta. Beton je upotrebljen samo za temelje stupova i za jo neke manje radove. Gradnjom toga mosta upravljao je ing. Milivoj Frkovi, a stalan su nadzor vrili ininiri J. Plemi i V. Leskovac. 48. Javni bunari i vodospreme. Na raun krajike investicionalne zaklade izvedene su g. 1890. u Lici i Krbavi brojne radnje, da narod doe do pitke vode. Tako je trokom od 2668 forinti podignuta vodosprema (rezervoar) u Ivankui, trokom od 4247 forinti nakapnica u Poljicu kod Udbine, trokom od 655 forinti bunar Bukarinovac kod kara, troskom od 3026 forinti nakapnica u Srbu, dok je nakapnica u Doljanama kod Otoca stajala 1609 forinti, a vodosprema u Dnopolju kod Lapca s bunarom aia 5018 forinti.
82

IZVORI I LITERATURA Kod sastavljanja ovoga djela upotrijebio sam sve, to naoh u meni pristupnim izvorima i literaturi. Napose spominjem ove zbornike, knjige, monografije, rasprave i crtice: Lopai Radoslav: Spomenici hrvatske Krajine. (Izdala Jugoslavenska akademija u 3 knjige god. 1884., 1885. i 1889. u Zagrebu.) Klai dr. Vjekoslav: Graa za topografiju liko-krbavske upanije u srednjem vijeku. (Vjesnik hrvatskoga arheolokoga drutva. Nove serije sveske 6. i 7.) Laszowski pl. Emilije: Hrvatske povjestne graevine. (Zagreb 1910.) urmin dr. uro: Hrvatski spomenici. (Izdanje Jugoslavenske akademije.) Lopai Radoslav: Dva hrvatska junaka. (Izdala Matica Hrvatska g. 1889.) ii dr. Ferdo: Ljetopis Pavla Pavlovia, patricija zadarskoga. (Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, odina 6.) Kukuljevi pl. Ivan: Acta Croatica. Thallczy-Barabs: Codex diplomaticus comitum de Blagay. Fras Franjo: Vollstndige Topographie der Karlstdter Militargrenze. (1835.) Valvasor: Die Ehre des Herzogthums Krain. Patsch Karl: Die Lika in rmischer Zeit. (Wien 1900.) Sladovi Manojlo: Povjesti biskupija senjske i modruke ili krbavske. (Trst 1856.) Szabo uro: Sredovjeni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. (Izdanje Matice Hrvatske u Zagrebu g. 1920.) Grbi Manojlo: Karlovako vladianstvo. (Tri sveska. Karlovac 1891.) Kukuljevi pl. Ivan: Neke gradine i gradovi u Hrvatskoj. Devi Ivan: Malo po Kordunu. (Prosvjeta g. 1908.) Chvla Josip: Mostovi u upaniji liko-krbavskoj. (Vijesti drutva ininira i arhitekta za godinu 1892.) Devi Ivan: Grad Buim. (Prosvjeta g. 1906.) Lapaine Valentin: Stare ceste. (Vijesti drutva ininira i arhitekta za g. 1892.) Devi Ivan: Zubor i Raji-grad. (Prosvjeta g. 1908.) Laszowski pl. Emilije: Brinje. (Prosvjeta g. 1895.) Devi Ivan: Poitelj-grad. (Prosvjeta g. 1907.) Chvla Josip: Pravoslavna crkva u Kuli. (Vijesti drutva ininira i arhitekta za godinu 1893.) Devi Ivan: Lovinac-grad. (Prosvjeta g. 1895.) Frani Dragutin: Plitvika jezera. (Zagreb 1910.) Klai dr. Vjekoslav: Krki knezovi Frankopani. (Izdanje Matice Hrvatske.) Devi Ivan: Zvonigrad. (Prosvjeta g. 1895.) Banovi Vaso: Gacka dolina. (Zagreb 1932.)
83

Chvla Josip: Katolika crkva u Buniu. (Vijesti drutva ininira i arhitekta za godinu 1893.) Devi Ivan: Udbina. (Prosvjeta g. 1894.) Laszowski pl. Emilije: Popis dohodaka crkava i upa u arhiakonatu likokrbavskom g. 1768. (Vjestnik arkiva, knjiga 6.) Devi Ivan: Iz bive buke kneije. (Narodne Novine od 3. travnja 1903.) Chvla Josip: Gradnja vodovoda u Gospiu. (Vijesti drutva ininira i arhitekta za godinu 1893.) Magdi Mile: Grad Prozor. (Narodne Novine od 2. travnja 1904.) Frani Dragutin: Gospodarstvena vanost Plitvikih jezera. (Zagreb 1919.) Devi Ivan: Sokolac-grad vie Brinja. (Narodne Novine od 25. rujna 1903.) Petrievi Marko: Prijenos sijela biskupije krbavske s Udbine u Modru. (Nastavni Vjesnik, knj. 17.) Chvla Josip: Opskrba likoga kra vodom. (Narodne Novine od 17. lipnja 1909.) Klai dr. Vjekoslav: Rodoslovlje knezova krbavskih od plemena Gusi. (Rad Jugoslavenske akademije, knjiga 134.) ematizmi senjske biskupije. Izvjea Drutva za (ureenje i pojjepamje Plitvikih jezera god. 1894. 1898.

84