ni d le v i eg d o Pr r a

Promiljanja o obnovi i revitalizaciji Dioklecijanove palae u Splitu Reflections on the Restoration and Revitalization of Diocletians Palace in Split
Pregledni lanak Antika arheologija Review Roman archaeology UDK/UDC 904:711.4-168(497.5Split)652 Primljeno/Recieved: 01. 04. 2003. Prihvaeno/Accepted: 16. 06. 2003.

Dr. sc. MARIJA BUZOV

Institut za arheologiju Ul. grada Vukovara 68 HR - 10000 Zagreb

Ove godine navrava se 210. godina od roenja arheologa i konzervatora Vicka Andria. U radu se govori o problemima zatite i revitalizacije Dioklecijanove palae tijekom vie stoljea te o djelatnosti Vicka Andria kao konzervatora, uz saeti osvrt na dananje sukobe interesa. Kljune rijei: Dioklecijanova palaa, revitalizacija, zatita spomenika, povijesno naslijee. Key words: Diocletians Palace, revitalization, protection of historic monuments, historical heritage.

Govoriti danas o Dioklecijanovoj palai u Splitu moe se initi upitnim, no taj spomenik kasne antike stoerni je spomenik itavoga Rimskog Carstva. Iako je car Dioklecijan na loem glasu zbog strastvenoga graenja (cupiditas aedificandi), izgradio je svoju rezidenciju u zaljevu blizu Salone ne samo kao sigurno boravite sebi i sviti nego i kao spomenik tetrarhiji, dravnikim i gospodarskim reformama kojima je kanio obnoviti veliinu tada ve poljuljanoga Carstva (CAMBI, 2002., 80.). Dakako, to nije palaa aktualnoga cara, ve je to reminiscencija na prola vremena kao i vlasnikove zasluge. Dioklecijanova palaa prvi je i najblistaviji primjer ostvarenja ideje palae-kastruma na pragu kasne antike, kako istie Sui (SUI, l976., 238.). Brojni su se strunjaci bavili palaom te raspravljali je li i koliko palaa reproducira ideju antikoga grada, vojnog logora ili pak jedne raskone vile. 1 Dioklecijanova palaa posjeduje sve bitne elemente i jednoga i drugoga i treeg. Po prostornoj i tlocrtnoj koncepciji te po unutranjoj dispoziciji i artikulaciji palaa jasno odraava klasinu ideju jedne urbs quadrata u najrigoroznijem smislu rijei, sa svojim pravokutnim temeljnim i posve pravilnim ulinim rasterom u strogom ortogonalnom sustavu, s posve logikim i organski meuzavisnim odnosima izmeu perimetra i unutranjeg areala (SUI, 1976., sl. 160.). Palaa se naslanja na tradicije rimske kastrametacije i po tome ima takoer
1 O tome vidjeti: NIEMANN, 1910.; HEBRARD, ZEILLER, 1911.; BULI , KARAMAN, 1927.; j. I t. MARASOVI, MCNALLY, WILKES, 1972.; MCKAY, 1975.

izrazite odlike kasnoantikoga kastrona. Svojim, pak, arhitektonskim ruhom kao i unutranjim sadrajem, kao rezidencija monoga boanskog vladara (dominus et deus Iovius), a posebice svojim bogatim prospektom prema moru (S UI, 1976., T. V.) te ladanjskog tipa i znaaja izuzetno visoke kvalitete, kakvi su poznati u arheolokom inventaru kao i na sauvanim likovnim predstavama. U palai se razluuje unutranja hijerarhija urbanog prostora, kako je to bilo u gradu i u vojnom logoru, a ega u vili posve rezidencijalnog znaaja, u naelu barem, nije moralo biti. itav kompleks dijeli dekuman na dvije vee cjeline kao i u vojnom logoru te u planski izgraenom gradu, gdje on razluuje gradsku dominantu (forum s kapitolijem) od ostale gradske povrine, a u logoru zapovjednitvo (pretorij s pripadnim elementima, svetitem i sl.) od vojnikih nastambi. Linija karda se prekida dodirom s Peristilom, po emu bi ovo rjeenje bilo blie praksi kastrametacije, po kojoj je via praetoria sezala do zapovjednitva, dok u gradovima kardo redovito tee du itava naselja od jednog lica perimetra do drugoga. No to je uvjetovano rasporedom unutranjeg sadraja palae, a ne ugledanjem na kastrum (SUI, 1976., 239.). Postavljanje trijemova uz uline fasade (viae porticatae) pod utjecajem je helenistikih tradicija. Ta nova urbana inovacija zacijelo je prodrla i u starija urbana sredita i nije bila ograniena samo na komplekse rezidencijalnoga i ladanjskog karaktera. Svojom kvalitetom i kompozicijom palaa kao kompleks urbanoga karaktera mogla se bez veih tekoa transformirati u gradsko naselje kasne antike, a potom u grad srednjega vijeka.

157

M. BUZOV, PROMILJANJA O OBNOVI I REVITALIZACIJI DIOKLECIJANOVE PALAE U SPLITU, Pril. Inst. Arheol. Zagrebu 20/2003., str. 157.-164.

Bez obzira na intervencije do kojih je dolo ve u kasnoj antici, kad se palaa poela naseljavati, kad je i ona, uz matinu Salonu, mogla pruati siguran zaklon i stalno boravite mnogim Salonitancima u ovom dijelu agera, kad je vei priljev stanovnitva ve tada morao izazivati mnoge promjene i smanjenja javnih povrina, upotrebu monumentalnih objekata u sekundarne svrhe, itd. osnovna ideja kompleksa s rasterom kome su kardo i dekuman predstavljali glavne koordinate (GABRIEVI, 1962., 113.), ostala je sauvana te dala peat itavu naselju i sada kao i kasnije u srednjem vijeku. Na taj je nain u krilu kasne antike niklo jezgro jedne nove urbane formacije koja e u postantikom vremenu biti sposobna naslijediti tradicije grada matice - Salone. Dioklecijanova palaa je zacijelo najvanija povijesnograditeljska cjelina grada Splita i njezina vrijednost danas znatno prelazi lokalno znaenje. Poetak 19. st. u Splitu vezan je uz francusku vladavinu (1806.-1813. g.) pod upravom marala Marmonta, uz ije su ime vezani i neki zahvati u razvoju grada. Za tretman Dioklecijanove palae vaan je iz toga vremena tzv. Marmontov plan, kojim je predvieno uklanjanje graevina kasnijih razdoblja radi isticanja antikih ostataka. To je posve u skladu s tadanjim klasicistikim stavom u zatiti spomenika, po kojem jedinu vrijednost imaju klasine starine (M ARASOVI, 1994., 32.). Iako taj plan nije ostvaren, ipak se stav o purifikaciji kasnijih objekata odrazio neto kasnije u nepotrebnom uklanjanju nekih vanih spomenika srednjovjekovnog razdoblja. Za austrijske uprave u Splitu takoer dolazi do ruenja povijesnih graevina. No to je vrijeme dalo peat ouvanja batine. Naime, u to doba u Splitu se osniva prva sluba zatite spomenika, jedna od najstarijih u zemlji, kojoj je na elu arhitekt Vicko Andri, prvi splitski konzervator. 2 Vicko Andri (Trogir, 23. 3. 1793. - Split, 15. 1. 1866.) gimnaziju je polazio u Splitu, a licej u Zadru. Rimski graditelj Basilio Mazzioli upuuje ga u Rim na Arhitektonsko-agrimetrijski fakultet. Andri je studirao na Accademia di San Luca (1812.1816.) koju je vodio kipar Antonio Canova. Osim studija arhitekture, posvetio se Andri u vrijeme nauka u Rimu i arheologiji, a posebno prouavanju i ouvanju antikih graevina koje su se tada u tome gradu iskopavale, konzervirale i prouavale. Posljednje godine studija upravljao je arheolokim istraivanjima na rimskom Forumu. Andri spominje u djelomino autobiografskom Izvjetaju Centralnoj komisiji u Beu da je u Rimu obavio i nauke u vezi s konzervacijom antikih rimskih spomenika. Navodi kako je bio i privatni ak dr. Carla Fea, predsjednika rimskih starina i Kapitolinskog muzeja, sveenika koga su smatrali veoma uenim u arheologiji. Prouivi njegovu knjigu Crkvene i civilne graevine te iz razgovora s njime tijekom studija, Andri je crpio spoznaje koje je kasnije primijenio u prouavanju i zatiti Dioklecijanove palae. Moe se s pravom kazati da je Andriev etverogodinji boravak u Rimu bio presudan ne samo za njegovu strunu izobrazbu, ve i za klasicistiko opredjeljenje, za njegovo doivotno oduevljenje antikom arhitekturom, to je sve zatim primijenjeno u prouavanju i zatiti
2 Upuujemo na monografiju D. Kekemeta, Vicko Andri arhitekt i konzervator 1793-1866, Split 1993.

Dioklecijanove palae u Splitu. Iz Rima se Vicko Andri vratio s diplomom graditelja i mjernika. Od brojnih radova i dunosti valja istaknuti da je 1821. godine bio tehniki upravitelj iskopavanja u Solinu. Ravnatelju muzeja Frani Lanzi snimio je 1846. godine tlocrt iskopina. Godine 1853. Andriu je povjerena provjera trase staroga rimskog vodovoda. Za nepune dvije godine otkrio je i otkopao sve njegove ostatke. Radovi u osposobljavanju vodovoda trebali su poeti 17. 3. 1854. g., no Andrievi su protivnici onemoguili provedbu. Zbog naruena zdravlja, ali i sukoba s pretpostavljenima i javnou, odlazi u mirovinu, no njegov se rad u uvanju i istraivanju spomenika nastavlja dalje. Svoj interes usmjerio je na Dioklecijanovu palau te je 1850.-1852. snimio njezine vidljive ostatke u 20 tabla, koje je crtao Dujam Marcocchia. 3 Taj je rad trebao biti podlogom za restauraciju i purifikaciju antikoga kompleksa - posebice mauzoleja, od svih naknadnih pregradnja i graevnih interpolacija, pa ak i zvonika prvostolnice. Po zamisli marala Marmonta, godine 1857. Andri je uinio projekt prema kojemu su trebale biti sruene prigraene kuice pred junim proeljem i oien podrum palae. Do realizacije projekta nije dolo zbog interesa nekih graana, strunih razmimoilaenja te nedostatka sredstava. Taj projekt je, osim ienja junog proelja palae, predviao izgradnju glomaznog hotela, ime bi se stvorili materijalni uvjeti za ureenje i odravanje palae. Vano je istaknuti da je tijekom austrijske uprave nastao i prvi katastarski plan Splita (1831. g.). U to vrijeme otvaraju se ranije zazidana sjeverna vrata palae. U zadnjoj fazi austrijske vladavine u Splitu, koja zavrava 1918. g. osjea se i retardini utjecaj tzv. romantizma u zatiti spomenika, kome su svojstvene radikalne obnove povijesnih graevina, radi postizanja stilskog jedinstva, ali i poeci novog shvaanja u zatiti spomenika, koje obiljeava tenja za ouvanjem cjelokupnog rasta jednog spomenika. Ta se shvaanja razvijaju pod snanim utjecajem beke konzervatorske kole, koju prenose strunjaci Centralne komisije za spomenike, a uz inozemne strunjake javlja se i don Frane Buli, koji je u tekim uvjetima znatno manjeg osjeaja za kulturne vrijednosti uspio svojom borbenou sauvati Dioklecijanovu palau i spomenike kasnije povijesti. U to vrijeme poduzimaju se opsene i temeljite studije koje vode dvije istraivake ekipe. Prvu predvodi austrijski arhitekt G. Niemann te drugu, francusku koju vode arhitekt E. Hebrard i arheolog J. Zeiller. Oba rada odnosno monografije odlikuju se sustavnom obradbom svih tada vidljivih dijelova palae, tonim snimcima te vrlo uvjerljivim idejnim rekonstrukcijama kojima su rijeili znatni broj izvornog izgleda palae. Za Kraljevine SHS, Dioklecijanova palaa naseljava se siromanijim slojem stanovnitva, koje ne moe odravati stari dio grada, pa povijesne graevine sve vie propadaju. Na elu zatite spomenika su arheolog F. Buli i povjesniar umjetnosti Lj. Karaman koji su usredotoeni na ouvanje vanijih spomenika i ambijenta u Dioklecijanovoj palai. Tijekom
3 Dujam Marcochia bio je profesor crtanja u osnovnoj koli. Andri je 7. lipnja 1857. g. uputio dopis Centralnoj komisiji za ouvanje i unapreenje spomenika Monarhije s molbom da ga se imenuje kao njegova zamjenika na poloaju konzervatora starina u vrijeme izbivanja kao jedinog poznavaoca vrijednosti antikih graevina i arkog ljubitelja spomenika.

158

M. B UZOV, PROMILJANJA O OBNOVI I REVITALIZACIJI DIOKLECIJANOVE PALAE U SPLITU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu 20/2003., str. 157.-164.

talijanske faistike okupacije izrauju se planovi purifikacije Dioklecijanove palae radi isticanja njezinih antikih vrijednosti, ali na tetu spomenika i ambijenta kasnijih razdoblja. Okupacija je kratko trajala pa ti planovi nisu mogli biti ostvareni. U prvoj poslijeratnoj fazi zapoelo se s intenzivnim radovima na ureenju palae. Godine 1945. zapoelo je ienje sjevernog zida palae te obnova Istonih vrata. Na Peristilu i Vestibulu izvedeni su 1947.-1953. radovi konsolidacije i obnove antike arhitekture. Poduzeti su i radovi na junoj strani i iskopavanju najvee prizemne dvorane i dijela istonih prostorija. Druga faza ureenja Dioklecijanove palae zapoela je 1955. g. U etrdeset godina neprekidnog rada u Dioklecijanovoj palai primijenjeno je naelo tzv. aktivne zatite graditeljskog naslijea putem kompleksnih rjeavanja brojnih nagomilanih problema povijesne jezgre (MARASOVI, 1994., 36.). Akcija je bila usmjerena na asanaciju tekoga stambenog i komunalnoga stanja u palai, na regulaciju pjeakog prometa, infrastrukture te drugih oblika ivota na tom podruju. Radovi su se izvodili prema odreenoj metodologiji, koja se temeljila na iscrpnoj analizi dananjeg stanja, ukljuujui prema potrebi i arheoloka istraivanja. U okviru restauratorskih radova izvedenih u Dioklecijanovoj palai, to su najvanija istraivanja s nalazima koji bitno mijenjaju ranije predodbe o izvornom izgledu i razvoju tog podruja. Valja istaknuti da je vrijedan doprinos izuavanju Dioklecijanove palae dala zajednika akcija iskopavanja jugoistonog podruja u kojoj je uz splitske institucije sudjelovalo i Sveuilite Minnesota iz Minneapolisa od godine 1968. do 1974.4 Revitalizaciji Dioklecijanove palae najvie su pridonijele pojedinane adaptacije starih i dotrajalih zgrada i objekata za nove namjene. Stanje fonda povijesnog naslijea ukazuje na znaajnu meuovisnost drutvenih tijekova i graditeljskog stanja pojedinih objekata. injenice, kao to su naputanje gradskih i ruralnih jezgri, izmjene u socijalnoj strukturi stanovnitva, kretanja stanovnitva i drugo, praene su degradacijama fizike naravi - zaputeni objekti unato koritenju, primitivne graditeljske intervencije. Odnos novih dijelova grada prema povijesnim jezgrama rjeava se uglavnom tako da se novi dijelovi, posebice se to odnosi na vee gradove, u prilinoj mjeri naslanjaju na povijesna sredita. Kod izgradnje novih objekata za turistike, poslovne i stambene potrebe nije se koristila i ne koristi se u dovoljnoj mjeri rekonstrukcija povijesnih objekata i ambijenata. Privatne i drutvene investicije preteno su nepotrebno orijentirane na nove objekte unutar povijesnih jezgri ili izvan njih. Na taj se nain izaziva odlazak odnosno izlazak stanovnitva iz povijesnih sredita u nova naselja grada te se nepotrebno stvaraju novi objekti koji se, u pravilu, ne uklapaju u povijesni ambijent ili dovode do vizualne konkurencije. Vrednovanje povijesnih spomenika mora se izvriti prvenstveno sa znanstvenog stanovita te upozoriti na sve vrijednosti naslijea. Drutvena, pak, valorizacija treba utvrditi stav i obveze drutva prema povijesnim objek-

Opseniju literaturu o Dioklecijanovoj palai vidjeti u Sh. McNally, Introduction: State of Scholarship, Diocletians Palace, American-Yugoslav Joint Excavations V, Minneapolis, 1989., 3.-43. Takoer vidjeti N. C AMBI, 2002.

tima i podrujima u okviru konkretnih mogunosti i trokova. S druge strane, kod svake izgradnje u povijesnim naseljima, ali i blizu njih, u povijesnim ambijentima i blizu pojedinanih spomenika, valja ispitati opravdanost novih objekata i mogunosti koritenja postojeih umjesto izgradnje novih graevina. O pojedinanim su se spomenicima kulture, i to onim najvrjednijim, skrbili prijanji narataji. Stoga njihovim asnim nastojanjima trebamo zahvaliti ouvanje mnogih objekata. Kukuljevi, Kandler, Buli, pa i Szabo i Karaman borili su se prvenstveno protiv neupuenosti i nehaja sredine, istiui uvijek povijesne i povijesno-umjetnike vrijednosti objekata. Valja naglasiti da je jedino afirmacija tih vrijednosti mogla pruiti ugroenim objektima pravo na ivot, jer su se jedino u ime tih vrijednosti mogli poduzimati konzervatorski i restauratorski radovi u elji sprjeavanja i usporavanja daljnjeg fizikog propadanja te uklanjanja degradacije prouzrokovane dotrajalou materijala, vlagom, rom, crvotoinom. Konzervatori imaju iste, ali i mnoge druge, znatno sloenije probleme. No ini se da bitna razlika koja postoji izmeu tradicionalnih i naih shvaanja uloge i mjesta slube zatite kulturne batine ne lei u raznolikosti metoda, pa ak ni u drugim, prije nepoznatim uzrocima degradacija, ve u bitno novom shvaanju naslijeenih vrijednosti. Valja naglasiti da je u tkivima mnogih starih gradova ulazak novih velikih dimenzija stvorio teke situacije i obezvrijedio u krajnjoj konsekvenci i smisao pojedinanog (P RELOG, 1991., 31.-50.). Ova konstatacija M. Preloga navodi na misao da e se to dogoditi i s Dioklecijanovom palaom na temelju polemike koja se vodi u dnevnom tisku. Gradovi nastaju, rastu, traju, stare, ali i umiru. No oni koji su preivjeli, svjedoe da stari gradovi nuno doivljavaju svoju regeneraciju, neminovnu, ali i neophodnu ukoliko ele ostati u igri novoga ivota kako istie Z. Kolacio. Ali, oni nam svjedoe i o tome da su sve te nune intervencije u prolosti bile uinjene s mjerom i da nisu drastino zadirale u bitne karakteristike sredine. Iako znamo da su gotovo uvijek pronalaena ona rjeenja koja su zadovoljavala novonastale drutvene potrebe, ali bez obezvrjeivanja prirodne i povijesne sredine, to se nadamo da e se dogoditi i s Dioklecijanovom palaom. Jer, izgradnja takvih novih objekata najvea je potencijalna opasnost za degradaciju povijesnih sredina urbanoga karaktera.Takoer, valja upozoriti i na problematinu korisnost i uporabivost kulturnih dobara, ako te rijei rabimo samo u vulgarnom smislu. Voeni suhom ekonomskom logikom, bit emo prisiljeni dopustiti da propada i da se unitava naa spomenika batina. Polemika koja se vodi u dnevnom tisku o Dioklecijanovoj palai potvruje da sudbina i perspektiva kulturne batine ne ovisi samo o zalaganju i strunoj osposobljenosti kadra u slubi zatite, o vie ili manje dobroj suradnji s drugim institucijama i slubama, pa ak ni o visini iznosa koju drutvo odvaja za zatitu kulturne batine, ve prvenstveno ovisi o podizanju ope kulturne razine drutva, to znai o tolerantnom priznavanju i vrednovanju svih imbenika koji su relevantni za pun razvitak nae domovine. Revitalizacija povijesnih sredina kao i spomenikih objekata javlja se kao problem njihova ukljuivanja u suvremeni ivot, povezivanja uz razliite interese suvremenog ovjeka.

159

M. BUZOV, PROMILJANJA O OBNOVI I REVITALIZACIJI DIOKLECIJANOVE PALAE U SPLITU, Pril. Inst. Arheol. Zagrebu 20/2003., str. 157.-164.

Sl. 1. Portret Vicka Andria

Fig. 1 Portrait of Vicko Andri

Kada je rije o revitalizaciji povijesnih sredina degradiranih tijekom vremena, problem je najee u intervencijama u pojedine objekte kojima se mijenja njihov prvobitni sadraj. Najpoznatiji, i s obzirom na strunost, najbolje izvedeni zahvati provedeni u Dioklecijanovoj palai, pripadaju takvoj vrsti revitalizacije. Rije je o dva srednjovjekovna stambena objekta, pretvorena u kulturne institucije. No moemo postaviti pitanje, odnosno problem: moe li se cijela povijesna sredina unutar Dioklecijanove palae revitalizirati na taj nain, korjenitim mijenjanjem stvarnog ivotnog sadraja objekata? Moemo sa sigurnou utvrditi da bi sustavna promjena stambenih sadraja u povijesnim jezgrama vodila u krajnjoj konsekvenci do novog oblika njihove devastacije. Revitalizacija povijesnih sredina nemogua je ukoliko se ne obnove jednostavni stambeni i drugi sadraji te ukoliko se uz taj proces ne veu interesi stanovnika takvih zona i podruja. Unesco je u studenom 1979. godine, u skladu s meunarodnom konvencijom o svjetskoj kulturnoj i prirodnoj batini upisao u popis svjetske batine povijesnu jezgru Splita s Dioklecijanovom palaom. Meunarodni komitet za svjetsku kulturnu i prirodnu batinu propisao je kriterije za upis kulturnih dobara u popis svjetske batine. Svako kulturno dobro koje se uzima u obzir za taj popis mora udovoljiti barem jednom od ovih kriterija: da predstavlja jedinstveno umjetniko

ili estetsko ostvarenje i da bude remek-djelo stvaralakog duha ovjeka; da znatno utjee na daljnji razvoj graditeljstva i umjetnosti; da bude jedinstvena ili izuzetno rijetka starina; da je karakteristina za odreeni tip arhitekture koji znai najvei domet u kulturno-umjetnikom i znanstvenom podruju; da je vezano uz dogaaje ili linosti velikoga povijesnog znaenja. Dakle, prema tim mjerilima kulturno dobro mora biti autentino i imati odreeni stupanj ouvanosti, a takoer i jasnu prostornu definiranost podruja, znanstvenu i tehniku dokumentaciju kao i prijeko potrebne uvjete za njegovu zatitu. Naela konzervatora Andria bila su ista kao Andria arhitekta i Andria prouavatelja Dioklecijanove palae: cijeniti, potovati, zatititi i bolje predstaviti antike ostatke, posebice Dioklecijanovu palau u svoj svojoj urbanoj sloenosti, u emu je bio neumoran, dosljedan i tvrdoglavo ustrajan (KEKEMET, 1993., 176.). Andri je bio nepopustljiv, iako je to znailo boriti se i protiv monih sugraana, a esto i protiv cijeloga grada, kojima su praktini interesi bili iznad trajnih spomenikih. Moda o Andriu najbolje govori on sam na zavretku kritike Lanzine monografije Dioklecijanove palae 1855. godine: Neprijatelj nepravedne kritike, prijatelj potpune istine i zbog nje moda previe sitniav u pitanjima kada bi se moglo tetiti umjetnosti, nakoditi znanosti i degradirati domovinu. U ispunjavanju tih presvetih obveza ne bjeim ni od oekivanih nepristranih i ispravnih sudova, u svrhu potvrivanja tih istina. Nadam se da e mi jednom biti oprotene naizgled stroge i krute moje kritike. Ako ih moja malenkost ne uspije dokazati, podnosit u razumno suprotstavljanje, pa makar one morale biti i ispravljene. U suprotstavljanjima se bolje razvije istina i bolje objanjava spomenik, koji time stie veu vrijednost i vee potivanje (K EKEMET, 1993., 176.-177.). Polemika koja se vodi u dnevnom tisku ima za cilj spasiti Dioklecijanovu palau od neprimjerene izgradnje, jer napokon Ako nikakva akcija ne bude pokrenuta, uskoro vie nita nee zasluivati da bude spaeno (Lewis Mumford).

LITERATURA
BULI, F., KARAMAN, LJ., 1927., Palaa cara Dioklecijana u Splitu, Zagreb CAMBI, N., 2002., Antika, Zagreb GABRIEVI, B., 1962., Decussis Dioklecijanove palae u Splitu, VAHD 63-64 (1961.-1962.), Split, 113.-124. HEBRARD, E., ZEILLER, J., 1911., Le palais de Diocletian Spalato, Paris KEKEMET, D., 1993., Vicko Andri arhitekt i konzervator 1793-1866, Split MARASOVI , J. , MARASOVI , T., McNALLY, Sh., W ILKES, J., 1972., Dioklecijanova palaa I, Split MARASOVI , T., 1994., Dioklecijanova palaa svjetska kulturna batina Split Hrvatska, Zagreb-Split McKAY, A. G., 1975., Houses, villas and palaces in the Roman World, Thames and Hudson, London McNALLY, Sh., 1989., Introduction: State of Scholarship Diocletians Palace, American-Yugoslav Joint Excavations V., Minneapolis, 3.-43. NIEMANN, G., 1910., Der Palast Diokletians in Spalato, Be PRELOG, M., 1991., Prostorno planiranje i kulturna batina jadranske obale, Djela I., Zagreb, 31.-50. SUI , M., 1976., Antiki grad na istonom Jadranu, Zagreb

160

M. B UZOV, PROMILJANJA O OBNOVI I REVITALIZACIJI DIOKLECIJANOVE PALAE U SPLITU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu 20/2003., str. 157.-164.

SUMMARY
Reflections on the Restoration and Revitalization of Diocletians Palace in Split To discuss Diocletians Palace in Split at present might appear irrelevant, but this Late Antique monument is a central monument of the entire Roman Empire. Even though Emperor Diocletian had a bad reputation for passionate construction (cupiditas aedificandi), he built his residence in the bay near Salona not only as a secure residence for himself and his suite, but also as a monument to tetrarchy, the state and economic reforms by which he planned to renew the magnificence of the then already shaken Empire (CAMBI, 2002, 80). Of course, it is not a palace of the actual emperor, but a reminiscence of the past and the owners merits. The quality and composition of the palace as a complex with an urbane character could easily be transformed into a Late Antique center and then into a medieval town. Diocletians Palace is probably the most important historical and architectural complex of the city of Split, and its value nowadays by far surpasses local significance. Architect Vicko Andri, the first conserver from Split, studied at the Accademia di San Luca (1812-1816) led by sculptor Antonio Canova. Apart from his study of architecture, at the time of his stay in Rome Andri was also dedicated to archaeology, particularly to studying and preserving antique buildings which were being excavated, preserved and scrutinized at that time in Rome. Of numerous papers and functions it should be mentioned that in 1821 he was Technical Manager of the excavations in Solin. In 1846 he made photographs of the excavation plan for the museums director Frane Lanza. Based on an idea of Marshal Marmont, in 1857 Andri made a project according to which the lean-to houses should have been torn down and the cellar of the Palace cleaned up. The project was not implemented due to the interests of certain citizens, differences of opinions and a lack of funds. Apart from the clean-up of the southern front of the Palace,

the project foresaw the construction of a bulky hotel, which would create the financial preconditions for the maintenance of the Palace. Past generations took care of individual cultural monuments, especially the most valuable ones, and due to their honorable endeavors numerous buildings were preserved. Kukuljevi, Kandler, Buli, as well as Szabo and Karaman fought in the first place against the ignorance of the masses, always pointing to the historical and artistic value of the buildings. It should be pointed that only the affirmation of these values granted the threatened buildings the right to live, because only on behalf of these values could conservation and restoration works be undertaken, guided by the wish to prevent and slow down further decay and to eliminate the degradation caused by the dilapidated condition of materials, dampness, rust and worminess. When talking about the revitalization of historic centers as well as monument facilities, the problem of their participation in present life and the interest of modern man arises. Speaking of the revitalization of historic centers that were degraded in the course of time, the most common problem is that interventions on certain buildings change their original function. The most famous and, with reference to expertise, also the best interventions undertaken at Diocletians Palace are part of such revitalization. What we have in mind are two medieval housing facilities transformed into cultural institutions. But we can ask a question if it is a problem, whether the entire historical part of Diocletians Palace may be revitalized in that way, by thoroughly changing the actual content of the premises? We may claim with certainty that the consequence of systematic changes to content in historical centers would lead to a new form of devastation. The revitalization of certain historical centers is impossible, unless simple housing and other content be renovated, and unless the interest of the citizens in such zones and areas be taken into consideration. The aim of the debate that is going on in the press is to save Diocletians Palace from inappropriate restoration, for last but not least... If no actions are undertaken, soon there will be nothing that deserves to be saved (Lewis Mumford).

161

M. BUZOV, PROMILJANJA O OBNOVI I REVITALIZACIJI DIOKLECIJANOVE PALAE U SPLITU, Pril. Inst. Arheol. Zagrebu 20/2003., str. 157.-164.

Sl. 2. Tlocrt izvornog stanja Dioklecijanove palae (prema J. Marasoviu)

Fig. 2 Groundplan of the original Diocletians Palace (according to J. Marasovi)

162

M. B UZOV, PROMILJANJA O OBNOVI I REVITALIZACIJI DIOKLECIJANOVE PALAE U SPLITU, Pril. Inst. arheol. Zagrebu 20/2003., str. 157.-164.

Sl. 3. Sjeverno proelje Dioklecijanove palae. Porta Aurea i Porta Ferrea, 1846.

Fig. 3 Northern front of Diocletians Palace. Porta Aurea and Porta Ferrea, 1846

163

M. BUZOV, PROMILJANJA O OBNOVI I REVITALIZACIJI DIOKLECIJANOVE PALAE U SPLITU, Pril. Inst. Arheol. Zagrebu 20/2003., str. 157.-164.

Sl. 4. Antiki ostaci u Dioklecijanovoj palai, 1846.

Fig. 4 Antique remains in Diocletians Palace, 1846

Sl. 5. Rekonstrukcija junog proelja Dioklecijanove palae i projekt novogradnje nad njom, 1857.

Fig. 5 Reconstruction of the south front of Diocletians Palace and project of a new building surmounting it, 1857

164