EVGENIJA GRANDE

HONORE DE BALZAC EUGENIE GRANDET

SADRAJ: U Somiru, jednom od sela Francuske ivjela je obitelj Grandet: ia Grandet, njegova ki Eugenie, gospoa Grandet i sluavka Nanona. U ovoj mranoj i sjetnoj kuici svaki dan je sliio prethodnom, svaki trenutak bio je ve preivljen. Grandet ije bogatstvo nitko nije znao tono odrediti smiljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio to vie zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uivati, gledati ga i dodirivati kao neto najdragocjenije. ena i ker pa i sluavka nisu se mijeale u njegove poslove ve su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Kriovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle. Jednog dana na Eugenin dvadeset trei roendan svu ovu pomalo dosadnu koloteinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin roak kojeg je otac iz Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta roakovom nesreom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnoduan. Njihova je ljubav rasla ista i nevina. No Charl je otiao u Indiju prethodno se zaklevi Eugeni na vjenu ljubav koju je ona svim svojim biem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom roaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog roendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u meuvremenu razboljela, a i pokuao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu krinjicu za koju bi ona dala svoj ivot. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kerkom da bi mogao lake dobiti eninu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospoa Grandet je umrla. Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao ker sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i enjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov nain ivota i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie vie nije bila u njegovom srcu, nije vie potovao oca i teio je samo ka boljem drutvenom poloaju. Vrativi se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenanje s kerkom markiza DObriona. Dotuena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona.

Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama ivjela je u hladnoj kuici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca nikad nije ni eljela.

LIKOVI: IA GRANDET: Ovaj lik sadri sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoiv i bez osjeaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smilja kuje i eka, a zatim zgre svoje zlato zadovoljan to je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivi se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uiva u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, neovjean i pun prezira, ali istovremeno on razmilja, oprezan je, lukav i paljiv. Glumei i pretvarajui se, vara i unitava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast. Tjelesno Grandet je bio ovjek visok pet stopa, zdepast, pleat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih aica i irokih plea; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, roavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oi su mu imale izraz hladan i prodrljiv, izraz kakav narod zamilja u adaje; njegovo elo, puno poprenih bora nije bilo bez znaajnih ispupenja; njegova kosa ukasta i prosjeda bila srebro i zlato. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu ilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe. Svoje misli kazivao je obino kratkim pounim reenicama, koje je izgovarao blagim glasam. etiri reenice, tone kao algebarski obrasci, obino su mu sluile da obuhvati i rijei sve u ivotu i trgovini: Ne znam, ne mogu, vidjet emo.

EUGENIE GRANDET:

Ki starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je posluna i njena. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin ivot. Odana je svom srcu i predaje se enji da e se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona e se suprotstaviti ocu, stei e vrstu volju i upornost. Nakon to saznaje da ju Charl vie ne voli ona se povlai, obara glavu, prata mu i nastavlja ivjeti sa razoarenjem i velikom tugom, povueno i skromno sa sitniarskim navikama svog oca. Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obino djevojke graanke, ija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je liila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kranska pitomost koja preporaa enu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, elo muko, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oi sive kojima je njen edni ivot, ogledajui se sav u njima, davao osobiti sjaj. Crta njenog okruglog lica, nekad svjeeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo unitile mekou koe, koja je pri svemu tom jo bila toliko glatka i tako njena da je na njoj ist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag. Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, ije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savrene obline. Punake grudi briljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile ovjeka; dodue, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite drai. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala nieg i umiljatog to se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uoiti, i kojom se oduevljavaju samo umjetnici. Slikar koji trai na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom istoom, koji trai u svakoj enskoj prirodi one skromno ponosite oi koje je naao Rafael, one edne crte lica koje su esto proizvod mate, ali koje samo kranski i smjeran ivot moe ouvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, naao bi odmah u Eugenieinom licu uroenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim elom cijeli svijet ljubavi, a u kroju oiju, u poloaju trepavica, neeg boanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, liile su na linije vidika, takoblago povuene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlou kao lijep razvijen cvijet, godila je dui, otkrivala je ar unutranjeg ivota koji se u njoj ogledao, i privlaila pogled. Eugenie se je jo nalazila na obali ivota na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uivanjem za koje se kasnije ne zna.

U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije jo znala ni za kakvu sreu u ivot. Njeno blijedo i alosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, ije je prezreno vrijeano srce vjeito patilo. Rastavljajui se radosno sa ivotom ova je majka alila svoju ker to ima da ivi, i ostavila joj je u dui laku grinju savjest i vjeitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Poto je nekoliko dana imala pred oima svoga roaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otiao, ostavljajui izmeu nje i sebe itav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i priinila joj je samo tugu, pomijeanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, teila srei gubei svoju snagu, a ne dobivajui u naknadu nita. U duevnom ivotu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: dui je potrebno da uvlai osjeanja druge due, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema ivota; njemu u tom sluaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je poela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomo ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomou ljubavi, pomou religije, pomou svoje vjere u budunost. Ljubav joj je objanjavala vjenost. Njeno srce i evanelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i no provodila sva predana ovim dvjema beskonanim mislima koje su za nju bile moda samo jedna jedina misao. Povlaila se u samu sebe, zaljubljena i mislei da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago nisu bili milijomi iji su se prihodi gomilali, ve Charlov kovei, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je sluila njena mati i koji je svakog dana s pobonou uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovrila, koji je otpoela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena. Eugenie ide na nebo, praena itavom povorkom dobroinstva. Veliina njene due baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg ivota. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnjenija osjeanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto raunima ljudske sebinosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom ivotu i izazvati nepovjerenje prema osjeajima ene koja je bila olieno osjeanje. Eugenie bila je uzviena, bila je ena.

CHARL GRANDET:

Neoekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdiinog brata prekida se jednolini ivot Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponaanjem i uglaenou, ali i nesreom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vjenu ljubav, provevi nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajui svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju. Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se to je mogao ljepe, paljivije draesnije, da se posluimo rijeju koja je u to vrijeme kazivala naroito savrenstvo neke stvari ili nekog ovjeka. Charl je ponio, dakle, najljepe lovako odijelo najljepu puku, najljepi no, najljepe parike korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je doao u zasebnom odjeljenju potanskih kola. Samo Parianin, i to Parianin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smijean, i svima tim ludorijama dati izvjesnu tatu harmoniju, koju je uostalom podravalo lijepo dranje mladA ovjeka koji ima lijepe pitolje, pouzdan hitac i Anetu. Charl je bio pariko dijete, koje su pariki ivot pa i sama Aneta nauili da sve radi s raunom, dijete koje je ve bilo starac pod maskom mladia. On je dobio onaj straan odgoj drutva u kome se, na jednoj veernjoj zabavi, uini mislima i rijeima vie zloina nego no to se uini zloina koje su kanjava. U kome dosjetke ubijaju najvee ideje, u kome se ovjek u kome se ovjek smatra pametnim ukoliko ima tono gledite; a tu imati tono gledite znai ne vjerovati ni u to, ni u osjeanje ni u ljude, pa ak ni u dogaaje; tu se izmiljaju lani dogaaji. Charl je bio ovjek ope omiljen, s roditeljima je bio suvie sretan, svijet mu je suvie laskao, i zato nije mogao imati uzvienih osjeaja.

GOSPOA GRANDET:

 Gospoa Grandet bila je suha i slaba ena, uta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih ena koje kao da su stvorene da se prema njima ravo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko elo, krupne oi i na prvi pogled neto malo slinosti sa osuenim voem, u kojem nema vie ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okruena borama, a donja vilica iljasta i povijena naprijed. To je bila krasna ena. Mada je izgledala smijena, ova se je ena, koja je u mirazu i u nasljeu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisua franaka, vjeito osjeala tako duboko poniena, zavisnou i ropstvom protiv koga joj dobrota njene due nije doputala da se buni, da nikad nije zatraila ni jedne lipe niti ikad uinila kakvu primjedbu na akta koja joj je biljenik Krio podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost due koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeao, prevladavala je u ponaanju ove ene. Gospoa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obino trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamunu maramu, slamnati eir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kue, obuu je malo troila. Napokon nikad nita nije traila za sebe.

VELIKA NANONA: Velika Nanona bila je jedina slukinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do sri je odana svom gospodaru. Pomalo je krta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i potena te jedina a u kui koja se moe i usuuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu posluila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu. Velika Nanona bila je moda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara. Zanjui da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koriti moe biti ensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao ezdesetogodinji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, irokih plea, kiridijskih ruku i poteno kao to je bila njezina neporona ednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene miice nisu zaplaili tvrdicu. I tako je Velika Nanona je postala lan porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.

O DJELU: Eugenie Grandet tragian je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih lanova i njihov ivot. Glavni i najtraginiji lik ovog romana je Eugenie, a moda najzanimljiviji i sam Gtandet koji se svojom strau za novcem moe usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova saeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Kriovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skuenih pogleda i novcem kao jedinim smislom ivota. On je ujedno, i pokreta radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i ogluuje se na vapaje keri i svoje bolesne ene. Neostvarena ljubav i tuan zavretak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog ime novac moe pokvariti ljudsku duu. Kao to nam i na poetku Balzac mraan i melankolian dom sumorne dogaaje i ivote unitene pohotom jednog starca za zlatom. U izvjesnim selima ima kua iji izgled ulijeva tugu slinu tuzi koju izazivaju najmraniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline. Upravo u takvom okruenju i domu smjestili su se likovi romana Eugenie Grandet. Inae, pria je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran oboavatelj svojih zlatnika i ije su oi povremeno dobivale uti sjaj dok je u mislima plovio zlatnim jezerom. Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja, a i Balzak je rekao: ivot tvrdice vam je stalno pranjenje ljudske moi, sastavljene u slubu linosti. On se oslanja na dva osjeanja: samoivost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaena samoivost, neprekidno svjedoanstvo stvarne nadmonosti samoivost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebinosti.A to je bila i osnovna osobina ovog ovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. dobro odigrati partiju u koju nita nije uloio. A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proraunat da je po potrebi i mucao,

svoje misli izgovarao pounim reenicama ( alost je u srcu, a ne u odjelu, Glad izgoni i vuka iz ume., Kad nema make kod kue mievi igraju) i blagim glasom, a njegovi odgovori obino su glasili: ne znam, ne mogu, neu, vidjet emo (Imao je neeg slinog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skoiti na njega ; zatim je otvarao eljusti svoje kese, uvlaio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodian., svi putovi varoi vodili su na njegova imanja). Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim blinjima. Svoju ker je volio, ali novac vie. On je u njemu potisnuo svu oinsku ljubav. Prema svojoj eni bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i unitio. Na samrti tog njenog i brinog stvorenja inilo se je kao da ju je aneo molitve proistio, ublaio najrunije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobraaja, to je nastao uslijed patnji koje su troile ostatke ljudskog bia utjecao je mada sporo na starog lihvara iji je karakter ostao kao od bronce. Eugenie Grandet bila je plaho, njeno bie, nije imala nieg umiljatog to se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uoiti, i kojom se oduevljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzak opisao pomalo kao romantinu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce ( Tisue zbrkanih misli raale su se u njenoj dui i bujale ukoliko su na polju plesali sunani zraci. Nju najzad obuze ono neodreeno, neobjanjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao to bi oblak omotao tijelo. Njena razmiljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobinog predjela, a harmonije njenog srca udruivale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim liem, koje se prelijevalo kao gua u golubova nebeski zraci nade ozarie budunost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijee, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se mijeala nekakva prijatna uspomena kao to su uspomene iz djetinjstva. um, koji je svaki list izazivao u ovom zvunom dvoritu padajui s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjeujui da vrijeme prolazi. Zatim naioe burni duevni pokreti.). Ba ovdje uspio se je pokazati i kao pjesnik. Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, proeta je kroz itav roman. Ona zbog njega ivi, rtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. Crpi snagu iz svoje ljubavi.. Za njega, za njega , govorila je u sebi, podnijeti u sve muke ovog svijeta. Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova ista i nevina ljubav bila neto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja poetak jedne prie o traginoj sudbini djevojke kojoj je proljee ljubavi poelo pojavljivanjem mladog parikaog dandyja, a zavrilo njegovim bezdunim pismom u kojem navjeuje svoje skoro vjenanje s kerkom markiza DObriona. Na ovu vijest Eugenie se povlai, obara glavu i sjea se rijei

svoje majke: Patiti i umrijeti! (To je prava ljubav, ljubav aneoska, ljubav koja ivi od svoje tuge i umire od nje). Onako sama ostala je ivjeti u hladnoj kuici sa sitniarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni eljela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila njime okruena. Za njezinu tunu sudbinu Balzak je kazao: To je povijest jedne ene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni mua, ni djece, ni rodbine. Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobroduna sluavka bila je sjena velikog krtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u dui, bila poput njega.

Kroz ovaj roman Balzak je stvarao karakteristine i realne likove, gotovo udovita ija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzak poznavao i bio dio njihova ivota. Njihova psiholoka karakterizacija stvara se pred naim oima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesree. Kod Grandeta to je novac (Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a on bi nepomino gledao u njih kao to dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet., Kad sveenik prinese njegovim usnama zlatno raspee da cjeliva sliku Kristovu, on napree sve svoje sile da ga uzme., U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgre, da miluje i prevre svoje zlato.), a kod njegove kerke enja i ljubav prema Charlu (Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi prei od svega. SVEGA bio je on). Svi likovi su snani i njihova energija usredotoena je na njihove pohote jedino gospoa Grandet je ovdje nevina rtva koja je spavala, jela, pila ila po volji svoga mua. Okrutnost Grandeta utjee openito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava kao poplaeni mievi kad se zavuku u svoje rupe. Evgenija i njena mati nisu nita znale o Grandetovom imanju, sudile su o ivotu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjeanja, potitena bez njihovog znanja, ali ipak iv, i povuenost njihova ivota inila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu linosti, iji je ivot bio iskljuivo materijalan. Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Molijera i naeg Dria (Za posljednje dvije godine naroito se pojaali njegovo tvrdienje, kao to jaaju sve stalne ljudske strasti. Kao to je zapaeno kod tvardica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi iji je ivot bio posveen jednoj glavnoj ideji, njegova osjeanja naginjala su

naroito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdienje. On eli umrijeti kraljevski, drei do posljednjeg dana uzde svojih miliona ). Na samrti kada hvata zlatno raspee karakteristian je dogaaj kojim se najvjernije moe pokazati strast za novcem koji je po Balzaku moderni Bog njegovog vremena. Ovaj roman ima vrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Ba ovdje je pokazano da se jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u duama sitnog svijeta i u ovom sluaju da dom tvrdice moe da postane poprite najuzbudljivijih drama i tragedija. Sve to omoguuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenaenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih kua i stanovnika ne moe se oekivati radost ve samo tuga ( U tim kuicama je tako malo ivota da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uoio blijed i hladan pogled kakve nepomine linosti ije se upola redovniko lice pojavilo na prozoru kad bi se zauli nepoznati koraci). Nosilac jedne fabule sam je ia Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu. Balzak je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne reenice bez nekih suvinih dijelova i monotonog pripovijedanja. Uspio je i opisati duh svojeg vremena i tenje ondanjeg ovjeanstva, ali i neke svoje stavove (Tvrdice ne vjeruju u sadanji ivot; za njih je sadanjost sve. To baca stranu svjetlost na sadanje vrijeme, u kome vie nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budui ivot, na koju se drutvena zgrada oslanja ve osamnaest stoljea. Danas, danas je mrtvaki sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budunost, koja nas je ekala poslije opijela, prenesena je u sadanjost. Doepati se svim moguim sredstvima, zemaljskog raja, raskoi i tatih uivanja, pretvoriti u kamen svoje srce i muiti svoje srce radi prolaznih uivanja, kao, to su se nekada podnosile muke radi vjeitog blaenstva, to je danas opa misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa ak i u zakonima koji pitaju ovjeka: to plaa?, umjesto da mu kau: to misli?. Kad ova doktrina bude prela iz varoi u narod, to e biti od ove zemlje. ( Nevolja raa jednakost, Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.). Postigao je objektivnost u pripovijedanju uz pomo kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende Ljudske komedije. Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su cijelog ivota robovi svojih strasti.