SOCIOLOGIJA KULTURE I UMJETNOSTI

SOCIOLOGIJA KULTURE
KULTURA Kultura je univerzalni ljudski fenomen, bitna genetika znaajka ovjeka. Pojam kulture nuno implicira antropoloke i socioloke odrednice. Kultura obuhvaa sve nauene i prihvaene ideje i proizvode drutva. Niti jedna vrsta ne posjeduje kulturu osim ovjeka. Godine 1871. Edward Taylor je u svom djelu ''Primitive culture'' dao definiciju kulture: kultura je ona kompleksna cjelina koja ukljuuje znanja, vjerovanje, umjetnost, moral, pravo, obiaje i bilo koje druge sposobnosti i navike koje je ovjek stekao kao lan drutva. Taylor je prvi uveo rije ''kultura'' u engleski jezik, preuzeo ju je od njemakog povjesniara Gustava Klemana. A.Kroeber i C.Kluckhohn su nali 257 definicija kulture. David Bidney je saeo razne definicije kulture i pogreke u tim definicijama u 5 glavnih tipova: pozitivistike, normativistike, metafizike, kulturalistike i naturalistike teorije i pogreke u njima. Tipovi definicija kulture 1.Pozitivistike teorije Pozitivistike teorije uzimaju u obzir samo kulturne injenice, grau i praksu te pomou njih nastoje definirati kulturu kao integralnu pojavu. Primjer je definicija kulture Ralpha Lintona prema kojoj je kultura skup nauenih naina ponaanja, sistema vrijednosti, znanja i preuzetih pozicija koje meusobno dijele lanovi nekog posebnog drutva i prenose ih putem tradicije. Ove teorije se zadovoljavaju to nabrajaju injenice i grau kulture, a ne vidi se cilj ni smisao koji bi kultura trebala imati za ovjeka i drutvo. 2.Normativistike teorije U okviru ovih teorija istie se cilj, svrha kulture i norme kojima se taj cilj nastoji postii. Primjer je definicija kulture Moritza Schlicka prema kojoj je glavna karakteristika kulture obuhvaanje i organiziranje prirodnih dogaaja prema nekom planu. Osnovna intencija ovih grupa teorija je da se naglasi kako je u kulturi vano ono emu se tei, a sporedno je ono iz ega se kultura sastoji. 3.Metafizike teorije Prema ovim teorijama kultura se shvaa kao cjelina koja se sastoji iz vie posebnih dijelova, ali se pri tome ne uvia da meu tim dijelovima postoji povezanost i uvjetovanost pa se ti dijelovi promatraju kao zasebne, metafiziki izdvojene biti, samostalne i bez ikakvih veza. U okviru tih definicija strogo se razdvaja duhovna od materijalne kulture, a ak se razdvajaju i pojedini elementi duhovne i materijalne kulture. Tako na primjer Max Scheller suava pojam kulture na nain da ga svodi samo na duhovnu kulturu pa on razlikuje sociologiju kulture od tzv. realne sociologije. Po Schelleru, zadatak sociologije je ispitivanje ljudskog ponaanja u njihovoj socijalnoj odreenosti (determiniranosti). Ako je to ponaanje upravljeno ka duhovnom, onda je ono predmet sociologije kulture, a realna sociologija se bavi onim to je uvjetovano preteito realnim faktorima (nagonima,
1

potrebama). Friedrich Nietzsche kulturu shvaa kao jedinstvo umjetnikih stilova jednog naroda; ta definicija je estetike prirode i jo ua od Schellerove. 4.Kulturalistike teorije Ove teorije kulturu smatraju kategorijom irom i od samog drutva, nastoje drutvo objasniti pomou kulture (Weber). Ponekad one ak i negiraju postojanje bilo kakve veze izmeu drutva i kulture. Kulturu smatraju idealnom apstrakcijom koja posjeduje svoj vlastiti ontoloki entitet koji se gnoseoloki moe objasniti samim sobom. Dakle, te teorije na kulturu gledaju kao na fenomen sui generis (zatvoreni sustav); kultura je sama sebi uzrok i razlog vlastitog postojanja. Dakle, kulturalizam je shvaanje kulture koje kulturu smatra zatvorenim sustavom, a taj sustav se shvaa kao superorganski, supersocijalni, suprepsiholoki i superbioloki. Najpoznatiji su: Max Weber, Leslie White, A. Kroeber, K. Mannheim i C. Levi-Strausse. Mannheim smatra da drutveni organizmi imaju utjecaja na duhovnu strukturu, ali odnos drutva i kulture za njega nije uzroni odnos, nego odnos izraza (ekspresije). No, Mannheim je u krivu, jer uzroni odnos postoji. Leslie White istie znaaj i ulogu ljudskog rada u stvaranju i razvoju kulture, istie ekstrasomatski (vantjelesni) karakter kulture. On kae da se kultura sastoji iz orua, instrumenata, odjee, ornamenata, obiaja, institucija, vjere, rituala, igara, umjetnikih djela, jezika, itd. za njega, u toku evolucije ovjek se javio onda kad se kod njega javila sposobnost za simboliziranjem. 5.Naturalistike teorije Ove teorije sve kulturne pojave svode na organsku, biologijsku i psihologijsku razinu ovjeka. Po njima, ovjek je po svojoj prirodi predisponiran za kulturu pri emu se zanemaruje njegova drutvena dimenzija. Otto Spengler u svom djelu ''Propast Zapada'' smatra da se kulture raaju, ive, propadaju i umiru poput ivih organizama. On razlikuje tri osnovna povijesna tipa kulture: apolinijski, faustovski i magijski. 1) Antiki (apolinijski) po Spengleru, taj tip dominirao je u klasinom svijetu, a faustovski u modernom; apolinijski tip je statian, ulan i tjelesan; umjetnost tog kulturnog tipa je jasna; sadri helenski ideal ''sofrosine'' (umjerenost, suzdrljivost to je jedna od 4 bitne vrline u starogrkoj filozofiji) i ataraksiju (duevni mir); implicira (sadri) jo i bunu drutvenost; to je kultura trga, narodnih svetkovina, bezbrinog ivljenja, kultura javnosti, ali i antike sudbine, kobi, usuda i traginog; taj tip kulture karakterizira i odsutstvo volje. 2) Arabijski (magijski) apolinijski i faustovski tip su dva antipoda (dvije kulture suprotne po tipu), a magijski je prijelazni tip. 3) Faustovski (zapadnoeuropski) to je kultura volje i konflikta, kultura nemira i traenja; kultura ovjeka koji promatra sam sebe (introspektivna, refleksivna kultura); kultura osamljenosti (Tristan, Faust, Hamlet); faustovska kultura je iskljuiva, ona se eli nametati i vladati pa je stoga agresivna kultura kapitalizma u agoniji (po Spengleru), poinje umirati. Spenglerovi sljedbenici su smatrali da nacionalni temperament igra znaajnu ulogu u kulturnom opredjeljivanju. Tako je Ruth Benedict razvila teoriju ''krizanteme i maa'' po toj teoriji, neki narodi su po svom uroenom temperamentu ratoborni (ma), a drugi su miroljubivi (krizantema); njena djela: ''Krizantema i ma'', ''Obrasci kulture''. R. Benedict u svom djelu ''Patterns of culture'' navodi da odreeni narodi i plemena imaju kulturne karakteristike koje je istaknuo Spengler; ona je istraivala pleme Zuni (New Mexico), a njihov mentalitet je oznaila kao apolinijski (karakterizira ih trezvenost i umjerenost); Kwatiutle karakterizira jako istaknuto suparnitvo, individualizam, snani osjeaji, oni su dionizijskog tipa; Dobuance karakterizira oprez, podmuklost i bolesna sumnja u susjede.
2

Sorokin u svom djelu ''Social and culture dinamics'' razlikuje tri kulturna supersustava: 1) idejni usmjeren je na duhovni, nadosjetilni svijet; 2) osjetilni usmjeren je na materijalni svijet; 3) idealistiki mjeoviti, prijelazni. On smatra da kriza naeg doba ne znai propast ameriko-europske kulture nego nestajanje osjetilnog supersistema koji se zamjenjuje idejnim sustavom. Integralna, sintetika definicija kulture Sintetika definicija glasi: kultura je skup svih procesa i tvorevina to su nastale kao rezultat materijalne i duhovne intervencije ovjeka u prirodi, drutvu i ljudskom duhu; osnovni smisao kulture je odravanje i napredak, dakle humaniziranje ovjeka, njegovog drutva i ivota. Kultura kao univerzalni ljudski fenomen jest njegovanje, usavravanje ovjekovih prirodnih datosti i svojstava, oplemenjivanje njegovog svijeta, uljuivanje cjelokupne organizacije njegovog ivota. Kultura je ozbiljenje ideje humaniteta. Dakle, kultura je cjelokupnost i rezultat materijalnog i duhovnog proizvoenja i stvaralatva te njihovih rezultata i tvorevina kojima ovjek u povijesti namiruje svoje sloene potrebe i osmiljuje, tj. kultivira svoje ivljenje. Prednosti ove sintetike definicije su: ta definicija obuhvaa i materijalnu i duhovnu kulturu; ona ima humanistiki vrijednosni predznak; iz kulture iskljuuje sve one procese koji ne doprinose napretku ovjeka. Analiza svake kulturne pojave pokazuje da se kultura dovodi u najuu vezu s drutvenim interesima i potrebama i u tome je bit drutvenog karaktera kulture. Kultura se, dakle, u integralnoj definiciji shvaa kao povijesna, razvojna i dinamina kategorija koju treba promatrati u svjetlu vremenskih i prostornih, tj. povijesnih promjena. Znai, kultura je povijesna, drutvena kategorija koja se mijenja s promjenama drutvenih uvjeta na koje i sama utjee. Stoga odreenja kulture moraju obuhvatiti osim stalnih elemenata kulture i one dinamine procese, tj. njihovo meusobno uvjetovanje i proimanje. Dvije ope znaajke kulture su: 1) odnos kulture spram prirode koja se ljudskom intervencijom mijenja pa se esto kae da je kultura druga priroda; 2) kultura je istovremeno i nastojanje ovjeka da se razvije i uljudi, da socijalizira i personalizira svoje date i uroene sposobnosti i mogunosti. Najopenitija, antropoloka definicija kulture: kultura je cjelokupni nain ivota odreenog povijesnog vremena i prostora. Funkcije i komponente kulture Osnovne funkcije kulture su: 1) komunikacija sa svijetom, s drugima i sa sobom i osmiljavanje svijeta pomou oznaavanja; da bi se ovjek snalazio u svijetu, mora imati spoznaje o svojoj okolini i sebi samom; 2) uvanje steenih spoznaja, informacija i znanja emu slue specijalne kulturne ustanove (arhivi, muzeji, biblioteke i galerije). Kultura sadri 2 osnovne komponente: 1) ouvanje i prenoenje postojeih stvorenih kulturnih vrijednosti (tradicija); 2) proizvoenje novih kulturnih vrijednosti. U svaku kulturu spadaju i neke norme koje mogu biti pravne, obiajne, moralne, a kojima se nastoji regulirati ponaanje ljudi u smjeru za zajednicu i u smjeru onog to je korisno i svrsishodno. No, u kulturu spadaju i odreene ''negativne'' norme (zabrane i tabui) koje nastoje potisnuti i onemoguiti neka nedrutvena ponaanja i dezorganizaciju drutva. Nacionalne kulture i njihove osobitosti (jezik, religija) te posebnosti su sastavnice kulture ovjeanstva.

Sociologija kulture i njoj srodne znanstvene discipline

3

Svaka od tih disciplina se bavi kulturom ili njezinim posebnim oblicima. Kulturologija je opa znanost o kulturi u svim njezinim oitovanjima, tj. cjelini njezinih ishodita, oblika i razvoja, a ne samo o posebnim kulturnim tipovima. Sociokulturna antropologija istrauje razvitak i irenje materijalne i duhovne kulture uope, te prvenstveno istrauje kako oblici ljudskog duha (mit, religija, znanost) zadovoljavaju i namiruju psihike, duhovne i socijalne potrebe pojedinca u prolosti i suvremenosti, te kako osiguravaju njihovu drutvenu povezanost. Sociologija kulture prouava odnos drutva i kulture, njihovo uzajamno djelovanje i posredovanje, dakle nju zanima utjecaj drutvenih uvjeta na kulturu i duhovni ivot, ali i utjecaj kulture na drutveni ivot ljudi. Tako Max Weber u svom djelu ''Protestantska etika i duh kapitalizma'' prouava kako segment kulture utjee na ivot ljudi. U sociologiju kulture spadaju neke posebne sociologije koje se bave osnovnim oblicima ljudskog duha: sociologija umjetnosti, sociologija religije i sociologija znanosti. Sociologija umjetnosti se bavi odnosom drutva i umjetnosti; utjecaji drutvenog imbenika nisu jednaki u svim umjetnostima. Sociologija religije se bavi odnosom religije i drutva, a religija je integralni dio kulture u uem smislu rijei (ui smisao kulture: kultura je oplemenjivanje ovjeka i njegovog svijeta). Religija je drutveni fenomen, ona je dio dinaminog drutvenog okvira koji na nju utjee i s kojim je u interakciji. Sociologija religije u obradi svog predmeta upotrebljava znanstvene metode, zato se ona moe baviti samo ljudskim stavovima i ponaanjem, a ne onim transcendentnim. Sociologija spoznaje prouava veze izmeu drutva i spoznaje u svim oblicima ovjekovog duha i svijesti; ona istrauje drutveni aspekt, drutvene uvjete i spone nediferenciranih oblika duha i kulture (kao to su zdravo razumska spoznaja, svjetonazor, mentalitet), ali i diferencirane oblike (znanost, filozofija, umjetnost) i istrauje drutvenu funkciju i ulogu spoznaje i ideja svih oblika duha; ona istrauje drutvenu uvjetovanost spoznaje od drutva. Sociologija znanosti je dio sociologije spoznaje, a bavi se prouavanjem drutvenih uvjeta i funkcija znanosti kao posebnog racionalnog oblika svijesti i spoznaje ispitujui posebno one drutvene imbenike koji doprinose, usmjeravaju ili koe razvoj znanosti, zatim istrauje drutvenu organizaciju znanosti i njenu povezanost s ostalim sastavnicama kulture i spoznaje. Razlikovanje materijalne i nematerijalne kulture Neopipljivi vidovi kulture ine tzv. nematerijalnu kulturu koja obuhvaa apstraktne tvorevine (vrijednosti, norme, simbole, vjerovanja, obiaje). Materijalnu kulturu ine fiziki artefakti (objekti) proizvedeni ljudskom rukom (orua, zgrade, namjetaj). I materijalni i nematerijalni aspekti kulture su u suvremenim shvaanju neodvojivi. Razlikovanje izmeu materijalne i nematerijalne kulture je imalo svoju paralelu u razlikovanju kulture i civilizacije. Razlikovanje kulture i civilizacije Pojam civilizacije se javlja u 18.st., a sam pojam potjee od Voltairea i oznaava novo doba, doba razuma, prosvjeenosti i napretka, tj. doba graanskog drutva. U Francuskoj i Engleskoj pojam civilizacije dobiva vii smisao (hijerarhijsko shvaanje civilizacije); prema tom shvaanju taj pojam karakterizira pojava pisma, monogamije, podjele rada, robne proizvodnje i razmjene, pojava gradova i drava te tehnologije. U Njemakoj civilizacija znai neto korisno i odnosi se na izvanjsku stranu ovjeka i obuhvaa samo povrinski sloj ljudske egzistencije. Njemaki termin Kultur odnosi se na duhovne, umjetnike i religijske fenomene. U Njemakoj je izraen dualizam izmeu
4

materijalnog i duhovnog. Vani su F. Tonnies i Alfred Weber (on je odredio civilizaciju kao objektivne vidove drutva, a kulturu kao subjektivne vidove drutva). Odnos kulture i prirode Priroda je pojam suprotan kulturi. Mi prirodu oblikujemo prema svojim potrebama. Za ljudsku vrstu bioloki imbenici ustupaju mjesto kulturi. Svaka kultura mora omoguiti lanovima drutva da preive, da se razmnoavaju i da odre funkcioniranje drutva. No, kultura ini mnogo vie od osiguravanja pukog preivljavanja, ona zadovoljava i razvija mnoge psiholoke i drutvene potrebe. Odnos kulture i drutva Drutvenost je imanentna ljudskim biima. I ivotinje ive u organiziranim skupinama, no postoje velike razlike izmeu ljudske i ivotinjske drutvenosti. ivotinjsko ponaanje je odreeno instinktima, a ljudsko je naueno, odreeno, tj. kultivirano; uenje se odvija posredstvom kulture. Ljudska drutva su kulturno regulirani sustavi, ali drutvo nije isto to i kultura. Kultura nam prua nacrt (plan) za tumaenje naeg iskustva i usmjeravanje naeg djelovanja, a nju ine i proizvodi naeg djelovanja, dok drutvo predstavlja zbiljsku mreu drutvenih odnosa unutar skupine, koja povezuje pojedince koji imaju zajedniku kulturu. Kultura i drutvo su isprepleteni i tijesno povezani. Ne postoji kultura bez drutva (niti obratno), tj. bez ljudi koji ju usvajaju, razvijaju i prenose. Ureenost drutvenog ivota i usklaenost djelovanja pojedinaca u drutvu ne bi bilo mogue bez kulture. Kultura, tradicija i progres Jedan od ciljeva kulture je olakanje, odranje i napredak ljudske vrste u cjelini. Dvije bitne komponente kulture su: 1) prenoenje ve stvorenih drutvenih vrijednosti (tradicija), 2) stvaranje novih vrijednosti (progres). A) Tradicija je ona komponenta kulture ija je bitna odlika ouvanje i prenoenje ve stvorenih i usvojenih tekovina kulture. S aspekta vrijednosti moemo razlikovati pozitivne i negativne tradicije: negativno djelovanje tradicije se sastoji u odravanju i prenoenju elemenata nevrijednosti (lijenost, inertnost, pasivnost), a pozitivna varijanta tradicije se sastoji u ouvanju pozitivnih vrijednosti (gostoljubivost, spremnost na prihvaanje novina). U prosvjetiteljstvu se tradicija suprotstavlja s racionalnim, empirijskim. Suvremeni sociolog Edward Shils odreuje tradiciju kao sve to se prenosi iz prolosti u sadanjost, bez obzira da li je rije o materijalnim predmetima ili nainima miljenja. Po tom shvaanju, sve su kulture tradicijske; kultura se ne raa uvijek iznova, ali se mijenja tokom vremena. Eric Hobsbawn govori o tzv. ''izumu tradicija'' kao o povijesnom procesu svojstvenom kulturama u svim vremenskim razdobljima (npr. Valentinovo). Kulture se razlikuju i prema sredstvima prenoenja tradicija: a) tradicionalne kulture tradicija se prenosi usmeno; b) moderne kulture preteno se tradicija prenosi pismeno i medijskom komunikacijom, ali tu ima i usmenih oblika prenoenja (vicevi, anegdote, glasine, mitovi, legende, kulinarski recepti). Tradicija je neophodan preduvjet i temelj da bi ljudi mogli stvarati nove vrijednosti. B) Progres je ona komponenta kulturnog kretanja ija se bit sastoji u stvaranju novih vrijednosti. Progres je aktivnija komponenta od tradicije, ali te dvije komponente se meusobno proimaju. Progres implicira i ove karakteristike: 1) poveanje broja potreba
5

ovjeka i potpunije zadovoljenje tih potreba (umnaanje potreba); 2) usavravanje proizvodnih sposobnosti ovjeka putem znanosti, tehnike, otkria; 3) poveanje osobne sree. Stagnacija znai ostajanje na postojeem nivou. Kulturni regres znai ugroavanje postojeeg kulturnog fonda. Najvea vrijednost progresa sadrana je u humaniziranju ljudi i razvijanju ljudske slobode. Progresivno kretanje drutva zahtjeva i kvalitativno nove potrebe, a izmeu broja potreba i njihove kvalitete postoji sklad. Prema Wilsonu Wallisu, svaka od navedenih karakteristika progresa uzimana pojedinano nije dovoljna. Smatra da s obzirom na kulturnu promjenu treba razlikovati: 1) evolutivno-kumulativne promjene 2) progres- omoguavanje viih vrijednosti u odnosu na ranije- razlika evolucije i progresa Za progres nije bitna kategorija vremena jer nije sve to je vremenski novije, ujedno i progresivnije, pr. evolucija oruja istovremeno je i progresivna i neprogresivna. Stoga kulturu valja prouavati: a) povijesno jer je kultura promjenjiva b) komparativno jer je kultura promjenjiva c) strukturalno odnos cjeline i dijelova, ali u kontekstu cjeline d) funkcionalno djelotvornost, uinkovitost pojedinih dijelova kulturnih sustava u svrhu odranja sustava Kulturna raznolikost i univerzalnost Postoji oko 3000 razliitih kultura. Moemo govoriti o kulturnim univerzalijama to su sve openitosti ili organizirani i trajni obrasci drutvenog ivota koji postoje u svim kulturama (drutvima). George Murdock je sastavio listu od 88 kulturnih znaajki koje se nalaze u svim kulturama: jezik, prehrambeni tabui, vjerski obiaji, pogrebni obredi, sistem srodstva, prava vlasnitva, zabrana incesta, umjetnost, ples, darivanje, razliita praktina znanja, pravila higijene, itd. Pojam kulturnih univerzalija odnosi se na najopenitije tipove ponaanja koje nalazimo u svim kulturama. Npr. raunanje vremena je karakteristino za svaku kulturu, ali podjela tjedna na 7 dana je karakteristina samo za Zapad. Stav o samorazumljivosti vlastite kulture kao osnovnog fenomena (kriterija) za razumijevanje svih drugih kultura naziva se kulturocentrizam (etnocentrizam). Ukupnu kulturu trebamo promatrati u meuzavisnosti svih njenih komponenti. Promatranje neke kulture sa stajalita te kulture naziva se kulturni relativizam. OPE ZNAAJKE I SASTAVNICE KULTURE Najvei dio naeg ponaanja i miljenja upravljen je kulturom, iako smo esto toga nesvjesni. No, u susretima s drugim kulturama postajemo svjesni naih osobitosti. Ope znaajke svake kulture su: 1) kultura je zasnovana na simbolima pomou simbola pohranjuje se i prenosi velika koliina informacija; 2) kultura je nauena njeno prenoenje ne ovisi o biolokom naslijeu; boja kose, hranjenje to je uroeno, a nain bojenja kose, nain jedenja to je naueno; oblikovanje ljudskog ponaanja pod utjecajem drutvene okoline naziva se socijalizacija; proces drutvene interakcije kroz kojeg ljudi ue svoju kulturu naziva se enkulturacija; 3) kultura je zajednika isti kulturni obrazac slijedi veina lanova neke drutvene grupe; minimum prihvaanja osigurava se procesom socijalne kontrole (jer ne prihvaaju svi pojedinci u jednakoj mjeri); 4) kultura je integrirana cjelina ona je sustav meusobno zavisnih obrazaca
6

ponaanja, vjerovanja, tehnika, dakle, strani kulturni obrasci ne mogu se prihvatiti, a da se ne promijeni niz naih kulturnih obrazaca; 5) kultura se neprestano mijenja ona je dinamika kategorija, ona odgovara na promjene u okolini, fizikoj, ali i drutvenoj; budui da su nosioci kulture individue, u kulturi se stalno zbiva proces inoviranja (pronalaenja novih oblika ponaanja, orua), ali i proces difuzije (proces irenja utjecaja drugih kultura). Simboli Nastanak kulture zasnovan je na simbolikoj komunikaciji (a to je tipino ljudska komunikacija). Simbol je bilo koji fenomen kojem je drutveno (kulturno) pripisano odreeno znaenje. Simbol se uvijek pojavljuje umjesto neeg drugog. Razlika znaka i simbola: odnos izmeu znaka i znaenja koje on prenosi je fiksiran, dok je odnos izmeu simbola i znaenja koje on prenosi arbitraran (proizvoljan). Npr. tamni oblaci znak su kie; bijela boja je na Zapadu simbol nevinosti, a na Istoku alosti. Znakovi su zatvoreni, neproduktivni mehanizmi komunikacije, njihovo znaenje je vrsto predodreeno i ne moe im se dodati novo. Simboli su otvoreni, produktivni i mogu poprimiti novo znaenje ili ak i vie razliitih znaenja. Simboli su djelotvorniji od znakova u prenoenju znaenja. Simboli su jedna od osnovnih komponenti kulture i omoguavaju ljudima da sebi i drugima predoe objekte, dogaaje i odnose u okolini. Najvaniji skup simbola je jezik. I druge pojave, kao to su materijalni oblici kulture mogu biti sredstvo za prenoenje informacija (geste, arhitektura, nain oblaenja). Procesom socijalizacije i enkulturacije pojedinci ue prepoznati znaenja simbola kulture u kojoj rastu. Kulture se meusobno razlikuju s obzirom na znaenja to se pridaju istim simbolima; npr. tjelesna debljina je negdje simbol moi; svastika u Indiji simbol ivota i sree, a kod nas nacizma. Jezik Svi ljudi, bez obzira na tip drutva, imaju veoma sloen sustav simbolike govorne komunikacije jezik. Jezik je otvoren sustav simbola; simboli mogu poprimiti nova znaenja. To je produktivan sustav koji omoguuje da izrazimo stvari izvan neposrednog osjetilnog doivljaja, da govorimo o prolosti, budunosti, stvarima koje ne postoje, dok su znakovi ogranieni situacijama. Jezik se prenosi uenjem. Jezik i kultura su meuovisni jer je jezik dio kulture i njezino sredstvo nastajanja, obnavljanja i prenoenja. Ne moe se potpuno razumjeti jezik bez kulture ni obratno, ali oni nisu u potpunosti ovisni, ljudi sa slinim kulturama mogu govoriti razliitim jezicima. Sociolingvistika se bavi: 1) jezikom kao izgraenim sustavom simbola koji proizlaze iz zajednikog sustava pravila; 2) jezikom kao svakodnevnim govorom; izbor vokabulara esto upuuje na socijalni poloaj, porijeklo, stupanj obrazovanja, struku, spolnu ulogu. Norme Norme su propisi prikladnog i oekivanog ponaanja; usvajaju se tijekom odrastanja, ali i cijeloga ivota. Npr. oekujemo izraz suuti na pogrebu, sveanu odjeu na koncertu Norme su drutvena pravila ili upute koje odreuju prikladno ponaanje u odreenim situacijama. Prekriti normu znai ne ispuniti oekivanja okoline i izloiti se sankcijama. S obzirom na vanost koje drutvo pridaje nekoj normi i sankcije vezane uz njih, razlikujemo vrste normi: 1) folkways (eng.) se u sociologiji rabi za oznaavanje obiajnih normi kojima drutvo pridaje manju vanost i krenje njih izaziva blage ili nikakve
7

sankcije (prigovor, podsmijeh); npr. rukovanje pri upoznavanju, pokrivanje ustiju kad zijevamo i sl.; 2) mores (lat.) su moralno obvezujua pravila kojima se pridaje velika vanost, njihovo krenje uzrokuje otre sankcije; npr. prijevare, krae, silovanja, ubojstva, zlostavljanje otro se kanjavaju; 3) tabui (polinezijskog porijekla, a znai: zabrana, iskljuenje) su norme ije je krenje apsolutno zabranjeno; nepotivanje tih normi smatra se neprirodnim, neljudskim (npr. kanibalizam); posebno je poznat tabu incesta (zabrana spolnih odnosa s najbliim srodnicima) prisutan je u svim drutvima; za C. Levi-Straussa taj tabu oznaava toku prijelaza ljudske vrste iz prirodnog stanja u kulturno; u malim drutvima, drutveni ivot je reguliran pravilima koja su svima poznata, to je neformalna drutvena kontrola; u veim drutvima donose se zakoni; 4) zakoni su formalizirane drutvene norme ije potivanje i provoenje osiguravaju posebne drutvene institucije; bitno svojstvo zakona je legitimna uporaba sile; obiaji (mores) su vaan izvor zakona, ali u modernim drutvima zakoni su rezultat svjesnog planiranja, oni su podloniji izmjeni nego ostale norme. VRIJEDNOSTI Odnos normi i vrijednosti Norme su upute za ponaanje, a vrijednosti su apstraktne ideje o tome to je dobro, ispravno i poeljno. Vrijednosti izravno ne propisuju prihvatljivo ponaanje, nego one slue kao mjerila za prosudbu ljudi, pojava i dogaaja s obzirom na shvaanje dobrog, lijepog, moralnog, itd. Vrijednosti nam slue i kao kriterij za izbor ciljeva djelovanja i za njihovo opravdanje. One su osnova za drutvene norme; norme su konkretnije. Jedna vrijednost moe biti izraena i putem vie normi. Npr. jednakost (vrijednost) jednakost pred zakonom jednakost u bogatstvu i ivotnom standardu (norma egalitarizma) Alfred Kroeber smatra da se vrijednosti mogu neobavezno definirati kao one stvari, kulturni produkti, standardi ili ideje koje ljudi ivei u drutvima cijene i smatraju veoma vanim za sebe, svoju grupu i potomke, a po sebi su van svoje praktine korisnosti (to je definicija). Kluckhohnova definicija glasi: vrijednosti su implicitne ili eksplicitne koncepcije poeljnog, svojstvene pojedincu ili karakteristine za grupu, koje utjeu na izbor prikladnih ciljeva, naina i sredstava akcije. Vrijednosti se razlikuju od kulture do kulture u Zapadnoj kulturi istoa se pozitivno vrednuje, a u Maroku je pijenje blatne vode znak mukosti. Vrijednosti su kljuni aspekt u svim drutvenim i humanistikim znanostima. ovjek postaje bie svoje vrste upravo zato jer stvara vrijednosti. Svijet dogaanja ne prua svoje vlastito objanjenje, iskustvo obiluje konceptima koji omoguuju razumijevanje svijeta. Evaluativno ponaanje (ponaanje koje nosi vrijednosti u sebi) je fundamentalna karakteristika ovjeka. Vrijednost se u svakodnevnom govoru zamjenjuje s dva znaenja: a) procjena bilo kojeg objekta, b) kriteriji u smislu kojih su izvrene procjene. Vrijednosti se manifestiraju u idejama izraenim simbolima, moralnim i estetskim normama koje se oituju kroz pravilnosti ponaanja. No, vrijednosti nisu isto to i norme; norme su pravila ponaanja, a vrijednosti su standardi poeljnosti koji su gotovo nezavisni od specifinih situacija. Ista vrijednost moe se odnositi na mnoge norme, dok odreena norma moe predstavljati zasebne vrijednosti. Vrijednosti pruaju osnove za prihvaanje ili odbacivanje
8

pojedinih normi. Vrijednosti se razlikuju od ponaanja. Vrijednosni sistem je sistem kriterija po kojima se prosuuje ponaanje i primjenjuju sankcije, a nije sistem stvarnog ponaanja. Prouavanje vrijednosti Fundus za istraivanje kulturnih vrijednosti je proizaao iz radova antropologa: Kroeber, Kluckhohn, Linton, Redfield, Firth, Bidney, Benedict, Herskovits. Dominantni kulturni obrasci, ethos, kulturni fokus, motivi i ivotni stil to su pojmovi koje koriste ti antropolozi kad govore o vrijednostima. Vrijednosti su jedna od najvanijih i najuoljivijih znaajki kulture, a bile su zanemarivane u istraivanjima. Vrijednosti se smatraju subjektivnima, ali ipak ih treba objektivno ispitivati jer pruaju osnovu za razumijevanje svake kulture te se stvarna organizacija svih kultura primarno ogleda u njihovim vrijednostima; vrijednosti daju fokus za modele organizacije i sadraj neke kulture. Vrijednosti su usko povezane sa znaenjem. Vrijednosti i znaenje su nematerijalnosti koje su subjektivne (jer se mogu doivjeti iznutra), ali su i objektivne (po svojim manifestacijama, utjelovljenju i rezultatima). Vrijednosti imaju povijesnu i sociokulturnu dimenziju, one su primarno socijalne i kulturne. Vane su jer daju znaaj naem razumijevanju kulture, pruaju osnovu za potpuno razumljivo objanjenje kulture. Lokus (mjesto boravita) vrijednosti je u individuama iako su vrijednosti najveim dijelom kulturni produkti. Vrijednost postaje grupna vrijednost samo u kontekstu kolektivne interakcije. Jedan sustav vrijednosti ine razliite razine i vrste vrijednosti. Stvarni sadraj i granice bilo koje vrste vrijednosti su pod utjecajem svojih promjenjivih odnosa prema drugim vrijednostima. Konflikti vrijednosti prisutni su u svim drutvima. U vrijeme brzih kulturnih promjena posebni naglasak se stavlja na vrijednosnu integraciju. I najharmoniniji sistemi zahtijevaju selekciju vrijednosti. Putem selekcije svaki vrijednosni sustav organizira svoje implicitne i eksplicitne vrijednosti, tj. organizira one date direktno u vrijednosnim sudovima, kao i one koje se mogu izvesti iz ponaanja. Povrinske vrijednosti esto se naue internalizacijom, tj. one se memoriziraju i upotrebljavaju kao vanjski znaci konformnosti. Kluckhohn kae da se veina grupa moe suglasiti samo povrinski. Linton smatra da postoje: 1) instrumentalne vrijednosti oiglednije su i lako se prepoznaju u svakom drutvu i kulturi; 2) koncepcijske vrijednosti spadaju u implicitno podruje kulture. Prema Lintonu, svaka kultura sadri neke vrijednosti koje su tako apstraktne da u sebi nose malo emotivnog iako su u biti te kulture. Stoga instrumentalne vrijednosti izazivaju vie emocija od konceptualnih vrijednosti i osjetljivije su na promjenu pa prekraj instrumentalne vrijednosti potie bru reakciju drutva nego prekraj koncepcijske vrijednosti. Jedan vrijednosni sustav sadri i pozitivne i negativne vrijednosti (nevrijednosti). Neki smatraju da nije dobro govoriti o negativnim vrijednostima jer vrijednost podrazumijeva odobravanje. injenice nasuprot vrijednosti injenice su podaci koje znanstvenik opaa u drutvu ili prirodi, njih on otkriva, one su objektivne, a vrijednosti su subjektivne. No, zapravo ne postoji dihotomija izmeu znanstvenih injenica i kulturnih vrijednosti. Za Bidneya su tzv. injenice ustvari vrijednosti istine, tj. ljudsko vrednovanje o istinitosti svojih ideja koje se odnose na red u prirodi i kulturna iskustva. Empirijsko prouavanje vrijednosti
9

Postoje razliiti pristupi u empirijskom prouavanju vrijednosti: iz lingvistike, logike, filozofije, antropologije, itd. Preliminarna uporita u istraivanju vrijednosti mogu se postii testimonijem osobe su sposobne rei to smatraju vrijednim. Zatim slijedi prouavanje objekata, akcija. Metoda opservacije je klasina antropoloka metoda kod koje istraiva ivi u sredini koju opaa. Promatranje nagrada i kazne je metoda kod koje se promatra koja su ponaanja nagraena, a koja su kanjena. Analiza sadraja je istraivanje pismenih dokumenata neke kulture, kao i usmenih sadraja. Takoer su znaajna i semantika istraivanja. Kao empirijski elementi u ljudskom ponaanju, vrijednosti nastaju putem iskustva, ali one i utjeu na iskustvo. Moemo ih analizirati kao zavisne varijable podlone promjenama, ali kad su jednom ustanovljene, vrijednosti takoer djeluju kao nezavisne varijable. Vrijednostima se moemo baviti kritiki i analitiki. Adekvatan opis kulturnih vrijednosti i kulturnog vrijednosnog sistema je usko vezan s komparativnim meukulturnim prouavanjem. U toku komparativnog meukulturnog prouavanja stvoreno je nekoliko modela za opisivanje kulturnog vrijednosnog sistema. Najpoznatiji je model Clivea Kluckhohna. On je 1949. g. pokrenuo opseni projekt za komparativno prouavanje kulturnih vrijednosti u okviru kojeg se koristio s podacima dobivenim terenskim istraivanjem. Na temelju toga izala je teorija vrijednosne orijentacije od njegove supruge Florence. Teorija vrijednosne orijentacije od F. Kluckhohn Florence Kluckhohn definira vrijednosne orijentacije kao kompleksne, strogo oblikovane i rangirane principe koji proizlaze iz uzajamnog djelovanja triju analitiki razliitih elemenata evaluativnog procesa, a to su: kognitivni, afektivni i elementi koji usmjeravaju neprestanu struju ljudskih ina i misli te koji rjeavaju zajednike probleme. Ti principi razlikuju se od kulture do kulture, ali su razliiti samo u odnosu na usaene modele vrednovanja kulturnih univerzalija. Konceptualna shema upotrebljena za klasifikaciju vrijednosnih orijentacija oslanjala se na tri pretpostavke: 1) pretpostavlja se da postoji ogranien broj zajednikih ljudskih problema za koje svi ljudi u svim vremenima moraju nai neko rjeenje; 2) pretpostavka da postoji varijabilnost u rjeenjima svih problema; ona nije neograniena niti sluajna, ve je promjenjiva u nizu moguih solucija; 3) u svim drutvima i vremenima postoje sve alternative svih solucija, ali u okviru njih dobivaju razliite stupnjeve naglaavanja. Postoji 5 zajednikih ljudskih problema, a odnose se na: 1) prirodu samog ovjeka (orijentacija na ljudsku prirodu); 2) orijentacija na odnos ovjek-priroda; 3) odnos ovjeka prema vremenu; 4) orijentacija prema modalitetu ljudskih aktivnosti; 5) orijentacija na odnos prema drugim ljudima. Ljudska priroda ima 4 niza varijacija: a) ljudska priroda je neutralna; b) ljudska priroda je zla; c) ljudska priroda je dobra; d) ljudska priroda je mjeavina dobra i zla. Odnos ovjek-priroda ima 3 niza varijacija: a) podreenost prirodi orijentacija na podreenost prirodi se vidi u panjolsko-amerikoj kulturi; b) harmonija s prirodom tu nema stvarnog odvajanja ovjeka i prirode; npr. Navaho Indijanci, Mormoni; c) gospodarenje nad prirodom to je vrijednosna orijentacija prvog reda za Teksaane. Odnos ovjeka prema vremenu ima 3 niza varijacija: a) orijentacija na prolost naglaena je kod Engleza, respekt prema tradiciji; b) orijentacija na sadanjost pripadnici panjolsko-amerike kulture okrenuti su sadanjosti, planiranje budunosti nije njihov nain ivota; c) orijentacija na budunost Amerikanci stavljaju naglasak na budunost; svako drutvo ima svoje koncepcije o prolosti, sadanjosti i budunosti.
10

Orijentacija prema modalitetu ljudske aktivnosti je usmjerena na problem prirode ljudskog naina samoizraavanja, a ima 3 niza varijacija: a) orijentacija na postojanje predstavlja preferenciju prvog reda u panjolsko-amerikoj kulturi; b) orijentacija na postojanje u nastajanju; c) orijentacija na injenje dominantno u amerikoj kulturi, a njena najkarakteristinija crta je zahtjev za takvom aktivnosti ije je rezultate mogue mjeriti standardima. Odnos prema drugim ljudima ima 3 niza varijacija: a) linearna varijacija oznaava da su viegrupni ciljevi dominantni, vano je odravanja kontinuiteta grupe i utvrenih poloaja lanova grupe; b) kolateralna varijacija dominantni su ciljevi proirene grupe; c) individualistika varijacija individualni ciljevi imaju prvenstvo u odnosu na posebne kolateralne ciljeve. Rezultati istraivanja su pokazali: 1) posebnost panjolsko-amerike kulture; za nju je karakteristina snana preferencija prema sadanjosti, orijentacija na postojanje i podreenost prirodi; to je najjedinstvenija od promatranih pet kultura; 2) velika (ne apsolutna) slinost dviju zajednica engleskog govornog podruja: Teksaana i Mormona oni su jedinstveni nasuprot Latinoamerikanaca; Teksaani i Mormoni imaju zajednike karakteristike: u nonji, obiajima, u tipu interesa za tehnologiju, kao i regionalne politike odnose, a razlikuju se: u orijentaciji prema drugim ljudima, orijentaciji na odnos ovjekpriroda, vremenskoj orijentaciji; 3) sredinja pozicija dviju indijanskih grupa: Zuni i Navaho oni se prilino razlikuju prema nekim pogledima (iako imaju neto zajedniko); za Navaho Indijance vrijednosni sistem je orijentiran prema ovozemaljskoj srei. Prema F. Kluckhohn, svi kulturni obrasci mogu se grupirati kao: dominantni, razliiti i devijantni. Dominantne vrijednosti su one koje zastupa veina grupe ili elita; pristajanje uz njih donosi najvee odobravanje. Pristajanje uz varijantne (razliite) vrijednosti donosi nii stupanj odobravanja, ali jo uvijek toleranciju. Devijantne vrijednosti su zabranjene sankcijama. Postoje tri prijeporne toke usko vezane uz istraivanje vrijednosti: 1) problem kulturnog relativizma; 2) problem znanosti osloboene vrijednosti; 3) odnos izmeu istraivanja drutvenih znanosti i stvaranja drutvene politike. KULTURNA INTEGRACIJA Komponente jedne kulture su meusobno ovisne. Ne mogu se automatski presaivati kulturna dobra iz jedna kulture u drugu; npr. uvoenje eline sjekire meu australske domoroce to je pokopalo stare mitove, starci su izgubili ugled, prestalo trgovanje sa susjednim plemenima (jer su prije za trgovinu bili potrebni obredi s kamenom sjekirom). Ako promijenimo jedan dio kulture, to e utjecati na druge dijelove. No, to ne znai da je kultura nepromjenjiva. Neke kulture se mijenjaju lake, druge tee. Postoje kulturne raznolikosti unutar jednog odreenog drutva. Fiziki nosioci kulture su odreeni pojedinci, tj. ue ili ire drutvene grupe. Moemo razlikovati: nacionalne, klasne, profesionalne kulture i sl. Dominantna kultura svi pripadnici nekog drutva dijele opi zajedniki sloj kulture; pripadnici sudjeluju u jednoj dominantnoj kulturi i u vie supkultura.

Supkultura (potkultura) Supkultura je skup vrijednosti, normi, obiaja i ostalih elemenata kulture po kojima se jedna grupa ljudi u drutvu razlikuje od ostalih lanova drutva. Ilustraciju za supkulturu
11

moemo nai u Americi: Amii vjerska sekta, nastali u 15./16. st. u vicarskoj, u 18.st. emigrirali u Ameriku, odbijaju moderne standarde oblaenja, doslovno primjenjuju Bibliju, cijene fiziki rad Osim oko vjeroispovijesti, supkulture se oblikuju i oko: rasne, etnike ili nacionalne pripadnosti, spola, dobi, socioekonomskog statusa, profesije, nekih devijantnih ponaanja. Ljudi se mogu roditi u supkulturi ili joj svjesno pripadati. Svaki pojedinac sudjeluje u vie potkultura, ali ne u svima u jednakom intenzitetu i ne tokom cijeloga ivota. Supkulture su varijacije dominantne kulture i grananje vladajuih vrijednosti. Ako su vrijednosti, norme i stil neke drutvene grupe u potpunom raskoraku ili protivljenju vladajuoj (iroj) kulturi, onda se radi o kontrakulturi. Milton Yinger smatra supkulture sustavima koji jasno izraavaju vrijednosti koje su samo razliite, ali ne i oprene irem drutvenom sustavu. Kontraklulture su one supkulture koje imaju vrijednosti oprene dominantnoj kulturi. Neke kontrakulture pokuavaju promijeniti dominantnu kulturu. Posebnosti ljudskih kultura izrastaju iz ivljenja u razliitim sredinama i posebnosti povijesnih situacija. Putem enkulturacije prenose se posebni naini rjeavanja opih problema ljudske egzistencije. Naini rjeavanja meuetnikih odnosa Odnos izmeu veine i manjine moe se urediti na razliite naine. Ako iskljuimo genocid i masovna preseljenja stanovnitva, onda postoje tri naina rjeavanja meuetnikih odnosa: 1) asimilacija je proces u kojem manjina naputa ili postupno gubi svoje obiaje i prihvaa vrijednosti, norme i obrasce ponaanja veine; 2) melting pot (lonac za taljenje) je proces meusobnog povezivanja i mijeanja kulture manjine i veine pri emu nastaje novi kulturni obrazac; 3) model kulturnog pluralizma priznavanje istodobnog postojanja i jednake vrijednosti razliitih supkultura u drutvu uz snanu zakonsku zatitu manjina i meunarodnu kontrolu (npr. vicarska). ELEMENTI KULTURE I KULTURNA DINAMIKA Elementi kulture 1) Kulturna osnova (kulturna matrica) tu se podrazumijeva sustav svih onih kulturnih vrijednosti, karakteristika i crta koje posjeduje neki pojedinac ili drutvena grupa, a koji im kao kulturni sadraj slue da im olakaju odranje, produljenje i napredak u okviru drutvenog ivota; tu je posebno vaan proces socijalizacije; mi kao pojedinci ili drutvene grupe djelujemo u drutvu koje je stvoreno prije nas i koje ima ve postojei sistem vrijednosti mi to moemo prihvatiti ili pokuati promijeniti; na svakog pojedinca djeluju razni kulturni utjecaji. 2) Kulturna crta (element) je nesvodiva jedinica nauenog obrasca ponaanja ili materijalnog proizvoda. 3) Kulturni fokus onaj dio kulturne osnove koji se sastoji od relevantnih kulturnih crta i karakteristika na osnovu kojih pojedinac ili drutvena grupa svjesno ili nesvjesno biraju jedne, a odbacuju druge kulturne crte; kulturni fokus mogu initi dvije grupe elemenata jedna grupa moe biti povoljna za prijem kulturne crte, a druga moe biti nepovoljna. 4) Kulturni model (kulturni obrazac) obuhvaa skup kulturnih crta i karakteristika koje predstavljaju izvjesnu relativno zaokruenu cjelinu pomou kojih se djeluje na pojedinca ili grupu da bi primio odreeni kulturni utjecaj; kad se ostvaruje kulturni utjecaj, onda se ne zbiva samo pasivni prijem, ve pojedinci (drutvo, grupa)
12

mogu biti aktivni tako to e birati kulturni sadraj; aktivnost pojedinaca je jo vea pri kulturnoj preradi. 5) Kulturna prerada (reinterpretacija) drugi nazivi za to su: readaptacija, sinkretizacija, reorijentacija; motivacija za preradu kulturnih vrijednosti moe biti razliita: strah da nova vrijednost ne promijeni postojee, potreba da se novoprimljena vrijednost obogati vlastitim vrijednostima; kulturna prerada je istovremeno i jedan vid kulturne kreacije. 6) Kulturni otpor (rezistencija) ako primalac nije zainteresiran za primanje nove vrijednosti, javlja se otpor; taj otpor moe dobiti mnogobrojne nijanse. 7) Kulturne vrijednosti da bismo razumjeli kulturnu dinamiku moramo uzeti u obzir i kulturne vrijednosti- pojedinci djeluju u drutvu koje stvoreno prije nas. Djelujemo prihvaajui postojee vrijednosti, mijenjajui ih ili odbacujui ih. Na svakog pojedinca ili grupu djeluju raznovrsni kulturni utjecaji. Oni djeluju na te utjecaje uzimajui u obzir odgovarajue kulturne crte iz svojih matrica Kulturna dinamika Mijenu kulture ne smijemo poistovjetiti s napretkom. Mijena u kulturolokom smislu je svaka promjena nekog elementa kulture ili cjelokupne kulture, bila ona napredna, nazadna ili neutralna glede napretka. Mehanizmi kulturne promjene 1) Kulturne novine (inovacije) su novostvorene kulturne vrijednosti na osnovi otkria ili izuma; inovacija je otkrivanje ili primjena neke nove spoznaje; primarne inovacije su otkria novih spoznaja (otkria), a sekundarne inovacije su primjene starih spoznaja na nov nain (izumi ili pronalasci). 2) Difuzija je posuivanje i irenje kulturnih elemenata; posueni elementi prilagoavaju se postojeoj kulturi (ali mogue je i da se postojea kultura mijenja da bi se lake prilagodio novi kulturni element). 3) Kulturni gubitak esto, prihvaanje novog elementa uzrokuje gubitak postojeeg elementa to je kulturni gubitak; taj izgubljeni element moe se, i ne mora, zamijeniti. 4) Akulturacija je temeljna mijena kulture do koje dolazi pri dugom dodiru razliitih kultura; akulturacioni procesi nisu stvar trenutka nego trajanja; no, kultura moe posuivati od druge kulture, a da se njena duboka logika nije promijenila; enkulturacija nije isto to i akulturacija. Akulturacija Akulturacija moe rezultirati: spajanjem dviju kultura, svoenjem jedne kulture na rubnu, nestajanjem kulture ili asimilacijom kultura. Enkulturacija je rezultat kulturne akcije koji se ostvaruje u toku kontakta izmeu pojedinaca i drutvene grupe. Neki teoretiari su htjeli termin ''akulturacija'' zamijeniti terminom ''transkulturacija''. To je pogotovo htio Bronislaw Malinowski koji je smatrao da pojam ''transkulturacija'' bolje odraava aktivnost obje strane u kontaktu. Najranija definicija akulturacije potjee od Redfielda, Lintona i Herskovitsa. Oni su objavili lanak u kojem kau da akulturacija obuhvaa sve one pojave koje se javljaju kada grupe pojedinaca koje imaju razliite kulture dolaze u trajni kontakt, kao i posljedice koje zbog toga nastaju.
13

Akulturacija je dijalektiki proces kulturne interakcije gdje dvije ili vie kultura razliitih drutvenih grupa dolaze u meusobni dodir i utjeu jedna na drugu. Akulturacija se razlikuje od kulturne promjene; akulturacija je samo jedan od oblika drutvene promjene. Akulturacija se razlikuje i od asimilacije koja esto predstavlja samo jednu fazu akulturacije. Akulturacija se razlikuje i od difuzije koja se uvijek dogaa kad i akulturacija, ali predstavlja samo jedan aspekt procesa akulturacije, jer se ona dogaa ponekad i podrazumijeva samo mehaniko mijeanje kulturnih vrijednosti i karakteristika. Kulturna antropologija i sociologija kulture doprinijele su prouavanju akulturacije. Analitiki pojmovi koje one koriste su: selekcija kulturnih crta, adaptacija, asimilacija, sinkretizam Herskovits je tretirao pojam akulturacije analitiki tvrdei da je akulturacija kreacija, a ne prosto sabiranje razliitih elemenata te da odreeni dijelovi dviju kultura u kontaktu ne moraju doi u potpuni kontakt. Neki smatraju da se tehnika lake akulturira nego pogled na svijet. Roger Bastide pojam kulturne rezistencije (kontraakulturacija) definira kao vrstu kulturnog otpora protiv nasilnog nametanja odreenog sistema kulturnih vrijednosti. Tipovi kulturnih dodira i njihovi rezultati Redfield, Linton i Herskovits su pokuali grupirati razliite akulturacione procese. Predloili su 5 razliitih kriterija za klasifikaciju akulturacionih procesa vano je da li se akulturacioni procesi ostvaruju u dodiru: 1) izmeu globalnih populacija i nekih uih grupa; 2) izmeu prijateljskih i neprijateljskih drutava; 3) izmeu relativno homogenih i heterogenih kultura i civilizacija; 4) izmeu populacija koje su priblino jednake po svom drutvenom statusu i onih koje to nisu; 5) u zavisnosti od mjesta i teritorija gdje se ostvaruje kulturni dodir da li se on ostvaruje na teritoriju davalaca ili teritoriju primalaca. Pitt-Rivers je poao od rezultata akulturacije. Kriteriji koje on koristi su: 1) potiskivanje starosjedilaca; 2) mijeanje doljaka i starosjedilaca; 3) otpor; 4) asimilacija; 5) relativna segregacija (odvajanje) kulturne cjeline; 6) sukobi; 7) pobjeda jae kulture uz istovremeno razbijanje starosjedilake kulture; 8) apsorbiranje doseljenika od strane starosjedilaca. Bastideova tipologija uzima u obzir 3 kriterija: 1) prisustvo ili odsustvo preraivanja drutvenih stvarnosti prilikom procesa akulturacije; 2) homogenost ili heterogenost kultura koje stupaju u dodir; 3) zatvorenost ili otvorenost drutvenih grupa meu kojima se zbiva akulturacija. Hertzler razlikuje: 1) ubrzanje kulturnih promjena koje su ve bile zapoete; 2) zamjena institucija; 3) razaranje i dezintegracija starih institucija; 4) nastajanje novih institucija; 5) otpor promjenama; 6) reorganizacija i pojava nove ravnotee; 7) promjena materijalne kulture, a da se pritom ne diraju tradicionalne vrijednosti; 8) promjena jednog sloja, a da se ne mijenja cjelovito drutvo.

TEORIJE O KULTURNIM PROMJENAMA

14

Vane su 4 teorije o kulturnim promjenama: 1) evolucionistike teorije; 2) teorije kulturnih krugova (ciklusne teorije); 3) difuzionistike teorije; 4) funkcionalistike teorije; a moemo dodati i razvojne i operacionalne teorije. Evolucionistike teorije Evolucionistike teorije su se javile u nastojanju da se suprotstave pogrenim hipotezama teorije o degradaciji ljudske vrste. Teorija o degradaciji ljudske vrste ima hipotezu da se ljudski rod u izvjesnim sluajevima vraa na znatno niu fazu razvoja (regresija). Evolucionistike teorije inzistiraju na progresivnoj socijalnoj i kulturnoj dinamici. One su negirale status quo i regresivnu teoriju degradacije. Evolucionistike teorije objanjavaju pojavu nerazvijenih plemena kao zakanjeli razvoj. Najistaknutiji predstavnici bili su: A. Bastian, Bahofen, Taylor, Morgan i Maine. Bastian je primjetio slinost izmeu kulturnih elemenata razliitih naroda. On je rekao da ljudi pod slinim uvjetima stvaraju sline kulturne tvorevine. No, on je to objanjavao idealistiki sline kulturne tvorevine su posljedica slinosti ljudskog duha. Vano je i prouavanje survivala (preitaka), tj. kulturnih tvorevina koje su pronaene znatno kasnije nego su izraene, pripadali su ranim kulturama. Smatralo se da survivali mogu pomoi pri rekonstrukciji povijesnog procesa razvoja kultura (pogotovo je to smatrao Taylor). Morgan kulturni razvoj tumai materijalistiki; kao temeljni kriterij razvoja uzima proizvodnju. On je u toku procesa razvoja uoavao osnovne etape: divljatvo, barbarstvo, civilizacija. Nedostatak evolucionistikih teorija: one na evoluciju gledaju kao na jednosmjerni razvoj od niih ka viim, a zanemaruju mogunost paralelnog razvoja, mogunost regresije, mogunost prekida kontinuiteta razvoja Neke ideje evolucionizma iskoristio je Engels: ''Porijeklo obitelji, privatnog vlasnitva i drave''. Najvei nedostatak evolucionistikih teorija: uvaavale su uglavnom unutranje uzroke, a zanemarivale su vanjske uzroke u tom procesu evolucije. Ciklike teorije (teorije kulturnih krugova) Ciklike teorije obuhvaaju dva razliita znaenja termina kulturni krug ili ciklus. Jedno znaenje kulturnih krugova jest da je to niz ili skup kulturnih crta koje se obino prenose u cjelini ili se stvaraju u okviru odreenih kultura. Predstavnici su: Schmidt, Grebner, Frobenius, Ratzel. Kulturni elementi koji ine jedan kulturni krug ili ciklus uvijek idu zajedno. Kad se ti elementi ire, uvijek dolaze u oblik strukturalne cjeline. Teoretiari smatraju da postoji vie takvih kulturnih krugova. Npr. kulturni krug '' ratniki luk'', krug ''dviju branih klasa'', tasmanijski kulturni krug. Krug ''dviju branih klasa'' N. Schmidt je opisivao egzogamno-matrijarhalni krug tzv. ''dviju branih klasa'' u istonoj Australiji. U okvir tog kruga ulaze slijedei elementi: zemljoradnja motikom (koja je iskljuivo u rukama ena), buzdovani s krupnom glavom od drveta ili kamena, lijeenje povreda glave prepanacijom (otvaranje lubanje), kua na vodi sa etvrtastom osnovom i krovom, vrlo razvijena vjetina pletenja, drveni bubnjevi, svirala, monoksilni amac (napravljen od jednog komada stabla), matrijarhalna obitelj, tajna muka drutva na obredima maskiranih igraa, potovanje mjeseca, kanibalizam, dvostruko sahranjivanje. Krug ''ratnikog luka''
15

Kulturni krug ''ratnikog luka'' ima drugaije elemente: zemljoradnja motikom uz vee uee mukaraca, uzgoj svinja i peradi, uzgoj alkaloidnih biljaka za vakanje, veliki ratniki luk i okrugli tit, kamena sjekira privrena za drvenu drku, keramika, etvrtasta kua (tip sjenice), visei mostovi, amahi (visei pleteni kreveti), spiralna ornamentika, amci, matrijarhat i zadruge sa zajednikom velikom kuom, obredi inicijacije za djevojke, potivanje mjeseca, kult lubanje i lova na glave, dvostruko sahranjivanje. Karakteristike ciklikih teorija Vana hipoteza jest: krugovi postoje u prostoru jedan pored drugog, dijelovi jednog kulturnog kruga mogu doi u dodir sa dijelovima drugog kulturnog kruga. Graebner smatra da treba zanemariti faktor vremena i distance u interpretaciji. Kad su dva elementa kulture identina, taj faktor distanciranja se zanemaruje. Ako se utvrdi identinost, to znai da navedeni elementi potjeu iz jednog te istog izvora. Ovaj kriterij forme slui za istraivanje kulturnih promjena: vjerojatnost da se neto pozajmilo je vea ukoliko je vea slinost. Vana su i istraivanja povijesnih kontakata meu narodima kada nemaju pismo. Postoji druga grupa teoretiara koja pojam kulturnog kruga tumai ovako: u razdoblju se javljaju periodi raanja, vrhunca i nestajanja. Kultura i umjetnost prolaze kroz istu shemu uspona, zrelosti i propadanja (tvrdi Otto Spengler). Ovi predstavnici istiu da se elementi od kojih se sastoji kulturni krug meusobno ne nalaze u funkcionalnoj vezi. Ciklike teorije su procese kulturne dinamike promatrale kao kretanje odreenih kulturnih cjelina, a ne izoliranih kulturnih crta. Zajednike karakteristike (mane): 1) ciklike teorije nedijalektiki, metafiziki gledaju na meusobni odnos izmeu pojedinih elemenata (crta) u okviru pojedinog kulturnog kruga; 2) zanemarivanje unutranjih proturjenosti u pojedinim drutvima i kulturama, a koji su i sami uzronici kulturne dinamike; 3) objanjavaju to se mijea i mijenja, a ne odgovaraju zato se neto mijenja. Pripadnici funkcionalistike kole su esto isticali postojanje unutarnje veze izmeu kulturnih crta unutar kulturnog kruga; oni su naglaavali da ostaje nerazumljivo kako i zato se kulturni elementi udruuju u krugove i cjeline ako meu njima ne postoji prisnija veza. Funkcionalisti su se suprotstavili jednostranosti evolucionistikih teorija koje nisu obraale panju na mogunosti migracije kulturnih sadraja. Difuzionistike teorije Difuzionistike teorije objanjavaju kulturne promjene na nain da ih smatraju direktnom posljedicom rasprostiranja i irenja kulturnih elemenata. To rasprostiranje i irenje kulturnih elemenata vri se mehaniki iz jedne kulture u drugu ili iz jedne povijesne epohe u drugu. One posebno naglaavaju direktne kontakte i jednostavna mijeanja kulturnih sadraja dviju ili vie kultura. Posebno su isticale injenicu o utjecaju vanjskih faktora na kulturnu promjenu. Difuzionistike teorije predstavljaju dvije kole: 1) panegipatska (heliolitika) kola; 2) amerika difuzionistika kola.

Panegipatska (heliolitika) kola Naziv potjee od gr. helios (sunce), litos (kamen). Najpoznatiji predstavnici su: Englezi G. Elliot Smith i William Perry, Danac K. Birket-Smith, veanin Lindblum. Ta kola je bila impresionirana starom egipatskom kulturom, a posebno kultom sunca i
16

kamena (glavno boanstvo je Oziris bog sunca). Ekstremni difuzionizam je poricao da iste kulturne crte mogu biti nezavisno otkrivene i razvijane u razliitim dijelovima svijeta; poricana je mogunost mnogostruke difuzije. Predstavnici te kole izjednaavali su egipatske piramide s meksikim piramidama tvrdei da su kamene osnove meksikih hramova iste kao kod egipatskih piramida. Sline podudarnosti nalazili su u kultovima balzamiranja, kao i kamenim spomenicima u drugim kulturama. Suvremena znanost odbacuje taj ekstremni difuzionizam. Amerika difuzionistika kola Amerika difuzionistika kola je svoju panju usmjerila vie na to da odgovori zato dolazi do procesa kulturnih promjena, nego na to to se tom prilikom mijenja. Njeni predstavnici su: Franz Boas, Alfred Kroeber, Lowie, Sapir, Goldenweiser. Boas je mnogo panje posvetio problemu irenja odreenih kulturnih crta (posebno jezika). Panegipatska kola je bila usredotoena na to da rekonstruira povijest, a ova kola stavlja naglasak na njeno dokazivanje i opravdavanje (pomou stroe metode). Njeni pripadnici su uoavali ogranienost te mogunosti. Vrlo teko je utvrditi strogu kronologiju u masi opisane faktografije kad se ta faktografija oslanja na stare podatke i legende kao i na arheoloke zakljuke. Edward Sapir je pokuao razraditi metodologiju pomou koje bi se prouavala kulturna dinamika. Tri najznaajnije metode su: 1) metoda (princip) toka kulturnih dogaaja, dakle, kulturnog slijeda (sukcesije); 2) princip (metoda) nune pretpostavke; 3) princip (metoda) interpretacije neprekidno irenje iz kulturnog centra, to je kasnije nazvano hipoteze o dobu i podruju. Prema principu kulturnog toka treba pretpostaviti da su od niza kulturnih elemenata (koji vremenski slijede jedan iza drugog), oni koji su jednostavniji stariji, a oni koji su sloeniji mlai. Princip nune pretpostavke ukazuje kako treba gledati na meusobno udruivanje elemenata unutar jedne kulture. Princip interpretacije Whisler svodi na tvrdnju o irenju kulturnog utjecaja iz jednog kulturnog centra po naelu koncentrinih krugova. No, rasprostiranje jedne kulturne crte moe biti bre u jednom smjeru nego u drugom, a i stariji elementi kroz irenje mogu proi kroz razne transformacije. Slabosti difuzionistikih teorija Difuzionistike teorije, osim pozitivnog doprinosa prouavanju kulturne promjene, imaju i slabosti: 1) suavale su podruje istraivanja na tzv. kulturne areale ime je znatno smanjena upotreba komparativne metode; 2) inzistirajui na teritorijalnim direktnim kulturnim dodirima, one su zapostavljale ostale mogue indirektne kulturne utjecaje; 3) suprotstavljajui se shvaanjima evolucionista, one su negirale povijesnu, odnosno, vremensku dimenziju u razvoju kulture, njegujui tzv. sinkronijski pristup u analizi kulture.

Funkcionalistike teorije Inicirale su ih kritike difuzionizma. Objanjenje prirodnih veza: nijedna kulturna crta se ne javlja nezavisno od potreba ovjeka. Svaki kulturni sadraj je funkcija odgovarajue potrebe da se zatiti, da ljepe izgleda. Kultura ishrane ima funkciju da zadovolji glad. Pismenost se javlja kao funkcionalna potreba da se omogui komunikacija s ljudima na
17

distanci. Jezik bi nastao tamo i samo ukoliko slui za neophodno komuniciranje meu ljudima. Funkcionalisti su smatrali da e neki kulturni sadraji postojati dokle zadovoljavaju potrebe radi ijih su zadovoljavanja nastale. Funkcionalisti uspijevaju rastumaiti neke kulturne pojave. Dali su vaan dio odgovora na pitanje o nastajanju. No, ispustili su iz vida to da kad se jednom formira kulturna tvorevina, ona se moe dalje kretati i mijenjati na osnovi svojih vlastitih inovativnih zakonitosti, neovisno od vanjskih faktora. Na kulturne tvorevine mogu utjecati i drugi faktori. Funkcionalisti su mogli objasniti otkuda kulturna prehrana, no nisu mogli objasniti zato Kinezi jedu sa tapiima, a drugi priborom za jelo. Zakljuak: kulturne tvorevine ne nastaju na osnovu jedne potrebe, nego veeg broja potreba. Na to funkcionalisti odgovaraju da su se samo prvobitne potrebe promijenile i u novim uvjetima se nita ne mijenja. Moe se primijetiti postojanje odreenih izrazito disfunkcionalnih pojava birokracija. Postavlja se pitanje zato takve pojave ne nestanu kada su disfunkcionalne za drutvo. Postoje razni nivoi potreba i mogunosti njihovog zadovoljenja. Survivali su elementarni dokazi za postojanje potreba za koje danas vie nema potrebe ili su disfunkcionalni. Problem: kako se istovjetne potrebe zadovoljavaju na razliite naine? Otkuda varijacije na osnovu kojih nastaju novi kulturni kvaliteti? Odgovor: cjelokupna kulturna raznolikost ne moe se objasniti samo pomou potreba, one su samo jedan od najvanijih faktora. Funkcionalistike teorije su ograniene. Ljubav, brak i obitelj se ne mogu objasniti razlikama u nivoima potreba. Predstavnici funkcionalistikih teorija su: B. Malinowski, R. Brown, V. Milman, Richard Turnwal. Polazili su od bioloke osnove ovjeka, od biolokih potreba. Bronislaw Malinowski je nastojao objasniti vezu izmeu pojedinih kulturnih sustava. Bio je uvjeren da je pogreno zamiljati postojanje nefunkcionalnih detalja. Uvijek postoji opasnost da propadnu najvanije tekovine kulture unato tome to su funkcionalne. Funkcionalisti se bore protiv historicizma. Pomou survivala mogu se vriti istraivanja ranijih kultura. One predviaju unutranje proturjenosti, kretanje kulture u korist vanjskih razloga. Funkcionalizam se oslanja na pogrean kriterij istinitosti. Funkcionalizam u sociologiji Drutva imaju strukturu, sastoje se od dijelova (obitelj, religija) i njihovih meusobnih veza, a svaki od tih dijelova ima svoju funkciju, pridonosi stabilnosti cjeline. Poetke ovakve perspektive nalazimo kod Spencera i Durkheima, ali i u socijalnoj antropologiji: R. Brown i B. Malinowski. Religijska vjerovanja moemo analizirati tako da vidimo njihov odnos. Najpoznatiji teoretiar funkcionalizma bio je Talcott Parsons. On misli da se drutvo moe promatrati kao socijalni sustav koji, da bi se odrao, treba ostvariti 4 funkcionalna imperativa: prilagodbu okolini (mora postojati neki ekonomski sustav), postizanje ciljeva (politiki sustav), odranje oblika (proces socijalizacije, socijalne kontrole u sklopu sustava srodstva) i integracija (kulturne institucije, npr. religija, kolstvo). Zajedniki sustav vrijednosti je najbitniji imbenik drutvene integracije. U drutvu mora postojati konsenzus glede osnovnih vrijednosti. Vani pojmovi su: konsenzus, sustav, integracija, solidarnost. Naglasak se stavlja na poredak i stabilnost, a ne na drutvene promjene.
Razvojne i operacionalne teorije kulturalne promjene Operacionalistiki pristup se usredotouje na predvidive procese, tj. kako i zato dolazi do kulturnih promjena. 18

Razvojni naglaava odreene stupnjeve ili nizove koji se mijenjaju. Oba pristupa impliciraju pitanja o prirodi kulture i oba zahtjevaju paljivu analizu postojeih podataka kao i dajnje skupljanje podataka Razvojne teorije-prihvaale su kulturnu promjenu kao gotovu injenicu (evolucionizam i difuzionizam u 19. stoljeu) traili su izvore kulturnih fenomena i pretpostavljali postojanje stupnjeva kulture. Suvremene narode koji pripadaju razliitim kulturama promatrali su kao izlobene faze koje prolazi kultura kao cjelina: 1. priroda kulture-promjena i trajanje 2. kulturna promjena je logiki i kontinuirani proces koji ovisi o prethodno postojeem kulturnom inventaru 3. promjena moe biti inicirana unutar kulture (evolucijom) ili izvan dotine kluture (difuzija) Za kulturne evolucioniste prednost jednog uvjeta ivota nad drugim bio je dovoljan za objanjenje promjena. Uporabom komparativne metode i valorizacijom prirodne historije kulture i stupnjeva progresa.

KULTURNA EKOLOGIJA Kulturna ekologija implicira prouavanje prilagoenosti i odnosa kulture prema prirodnoj sredini. Polazi od one koncepcije ovjeka prema kojoj je on produkt bioloke norme, jedinstven produkt zbog naina odnosa prema svojoj okolini, a koji se u potpunosti razlikuje od ivotinje. Julia Steward se bavi problemom objanjenja ovjekovog kulturnog ponaanja. Kulturni obrasci nisu izvedeni genetski te se ne mogu analizirati na isti nain kao organska obiljeja. Vano je metodoloko sredstvo pri utvrivanju stupnja prilagoavanja kulture. Kulturna ekologija predstavlja heuristiko sredstvo (nauka o metodama istraivanja novih spoznaja). ovjek sve vie adoptira svoju okolinu u sebe. Sredstvo pomou kojeg on to radi je kultura (primarni mehanizam preko kojeg ovjek poinje sa adaptacijom kulture). Kulturna ekologija prouava nain na koji ovjek pomou kulture manipulira i oblikuje sam ekosustav.

19