MURVA, stablo u centru Splita pod kojim je roen i rastao najvei jugoslavenski nogometni klub.

Na malom i neuglednom stadionu pokraj gradske plinare Hajduk je postigao sve svoje velike rezultate, osvajao dravna prvenstva i pobjeivao najvee europske klubove. to nije ni udo jer je publika bila tako blizu igralitu da je dahtala za vrat protivnikim igraima. Desetljeima je trajala rasprava o tome treba li Hajduku vei stadion. Jedni su govorili da ne treba i uzdali se u magiju mjesta koje se nije moglo mjeriti s Marakanom i Maksimirom, kao to se Zvezda i Dinamo nisu mogli mjeriti s Hajdukom. Bolje je imati veliki klub, nego veliki stadion. Drugi su drali da se po stadionima poznaju istinski ampioni, Ajax i Real, i da e se Hajduk s njima stvarno mjeriti tek kada dobije hram po njihovoj mjeri. Njihovi argumenti pobijedili su kada je 1979., u ast Mediteranskih igara dovren stadion na Poljudu, jedna od ljepih i impresivnijih graevina posljednjeg stoljea jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. U prvo vrijeme poljudska koljka mogla je primiti vie od pedeset hiljada ljudi, a nakon to je FIFA uvela pravilo obaveznog sjedenja, broj mjesta sveo se na trideset tri hiljade. S Hajdukovim preseljenjem na novi stadion poela je duga era propadanja. Klub vie nije mogao osvojiti prvenstvo Jugoslavije, gubio je vanije meunarodne utakmice, imao je sve manje velikih igraa, a stadion je uglavnom ostajao poluprazan. Tako je u Splitu stvoren mit o poljudskome prokletstvu, stariji ljudi sjetili su se gradske uzreice: Tu sadi, al ne gradi!, jer e zbog movarnoga zemljita, podzemnih voda i uroka biti prokleto sve to je na Poljudu sagraeno. Ali mimo narodnih vjerovanja i niza drugih razloga zbog kojih Hajduk u osamdesetima i devedesetima nije bio veliki klub, potvrdilo se pravilo fudbalske arhitekture prema kojem stadion moe biti samo prevelik, nikada premali, dok se veliina kluba mjeri brojem tapkaroa koji se vrzmaju oko njegovih blagajni. Ispod praznih tribina i uz atletske staze rijetko e se odigrati ozbiljna nogometna utakmica. Hajduk je samo jedan od dokaza te istine, a stara murva ostaje sveto drvo njegove mitske povijesti. Uz nju je danas parkiralite i zeleni teren na kojem igraju ragbijai Splita. Ali uskoro e trava biti pokrivena betonom i tako e nestati i posljednji trag davne slave. PENZIJA, neslubeni naziv drvene polunatkrivene tribine stadiona na Grbavici. Za Penziju su prodavane najskuplje karte, pa se pretpostavlja da su je tako nazvali navijai koji ih nisu mogli platiti, a u elji da ponize one s dubljim depom. Nikada nije istini odgovarala tvrdnja da na Penziju odlaze umirovljenici. Ipak je bilo neke pravde to je najljepa tribina eljinoga stadiona nazvana po njima. Zato to je taj klub sedamdesetih i osamdesetih imao seniorsku publiku s kakvom se mogao pohvaliti malo tko u Jugoslaviji. Svake druge nedjelje na Grbavicu su stizale asne starine koje su se sjeale predratnih vremena i davne klupske povijesti koja, istina, nije bila obiljeena pobjedama, titulama i slavljima, ali je bila puna velikih i malih pria, anegdota i mistifikacija, iz kojih su nicale dvije fiktivne tradicije, proleterska i gradska. Da se netko sjetio, mogao je iz toga nastati velikifilm, literatura po mjeri eljine 1001 noi, fudbalska bajka u koju se ne mora vjerovati da bi bila autentina. Ali nita od svega toga. eljini navijaki seniori polako su, uz klizave kaldrme i drei se za iskrzane zelene rukohvate, otili na ahiret i svetom Petru na istinu, zajedno sa svjetskim proletarijatom i romantikom nogometne igre. KANTRIDA, rijeka prigradska etvrt i istoimeni stadion za koji je vezana jedna od najudnijih slika nogometnih djetinjstva. Gledali smo je na televiziji i prikazivala je golemu stijenu to se pruala s kraja na kraj igralita. Ispred nje je bila stisnuta malena tribina, a po visokim kamenim izboinama sjedili su najhrabriji navijai. Drugu stranu stadiona Rijeke, onu iza koje se nalazi more, nikada nismo vidjeli jer je bilo nemogue na stijenu postaviti kameru koja bi ju prikazala. U austrougarska vremena na Kantridi je bio kamenolom, na ijim je ostacima i sagraen stadion. Otud ta stijena. Ali to nismo znali dok smo nedjeljom u deset na Sportskom pregledu gledali golove s Kantride. NACIONAL, naziv stadiona u Santiago de Chileu. Kada je general Pinochet, uz ameriku logistiku i izravnu pomo Henryja Kisingera, u krvavom vojnom udaru sruio demokratski izabranu vlast Salvadora Allendea, taj stadion postao je koncentracijski logor. Na njemu su tjednima zatvarani i mueni socijalistiki simpatizeri, novinari, pisci, sindikalni voe i obian svijet.Broj pogubljenih sa stadiona Nacional nikad se nije saznao, ali jedno ime u Latinskoj Americi vjeno se pamti. Victor Jara bio je muziar, gitarist i autor ljubavnih balada i protestnih pjesama, kojemu su tu odsijecali jedan po jedan prst i onda ga tjerali da svira. Svi

veliki junoameriki pjevai u posljednjih trideset godina, ali i mnogi ljeviarski kantautori u Europi, na svoje su albume uvrstili poneku Jarinu pjesmu. Zato to su mu pjesme bile lijepe i da bi se pamtila njegova sudbina. Nekoliko mjeseci nakon to je Nacional vraen svojoj nogometnoj funkciji, trebala se odigrati majstorica za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemaku izmeu ilea i SSSR-a. Sovjeti su odbili igrati na stadionu koji je bio koncentracijski logor, pa su utakmicu izgubili bez borbe, a na sramotu ovjeanstva u Njemaku je otila ekipa iz ilea. etrnaest godina nakon krvavoga vojnog udara, Pinochet je i dalje bio na vlasti, na istom stadionu odigrano je finale svjetskoga omladinskog prvenstva. Jugoslavija je postala prvak, a Zvonimir Boban je sa suzama u oima i jugoslavenskim barjakom u rukama trao poasni krug. Drava koja je svjetsku titulu osvojila na krvi Victora Jare uskoro se raspala i izbio je rat. Sa stadionom Nacional, tim kamufliranim koncentracijskim logorom, zavrava slubena povijest jugoslavenskoga nogometa. LJAKA, njome su bili prekriveni pomoni tereni svih naih stadiona, osim ona dva-tri najvea. Djelovala je zastraujue, pa kad si dolazio na utakmicu, mislio si kakvim se sve mukama i strahovima izlau oni koji ele postati fudbaleri. Ve od pogleda na ljaku bridjela su koljena i dlanovi. U ona vremena je u nogometu imala smisla sentenca da se preko ljake stie do zvijezda. O njoj najbolje svjedoe oni koji su derali koljena a da se zvijezdama nikad nisu primaknuli. MARAKANA, najvei stadion u Jugoslaviji, koji je dobio ime po najveem stadionu na svijetu od kojega je bio samo upola manji. Na slian nain i po istom principu u nas su imenovane i neke druge graevine i institucije, a katkad i ivi ljudi. Mi nismo trajali po vlastitoj mjeri, niti smo se mjerili s prvim susjedima, ukljuujui i one koji su u svemu bili vei i bolji od nas. Mi smo se u svakome trenutku naih ivota mjerili sa cijelim svijetom odjednom. I tu je jedan od razloga nae propasti, na koju su nas prethodno dugo upozoravali nogometni rezultati. Zato to smo htjeli biti vei od najveih i nikada sebe nismo doivljavali kao autsajdere, u sedamdesetim i osamdesetim izgubili smo sve vane utakmice. I reprezentativne i klupske. A pobjeivali smo u ama ba svakoj prijateljskoj utakmici. Jugoslavija je bila prvak svijeta u prijateljskim utakmicama, ali to je samo uveavalo kolektivnu navijaku frustraciju i najavljivalo propast. A da je vrag doao po svoje, vidjelo se u proljee 1991., kada je Crvena zvezda na beogradsku Marakanu donijela titulu europskoga klupskog prvaka. Bio je to veliki tim ijem se uspjehu uskoro vie nitko nee radovati. Nestajala je zemlja koja je za takvim uspjesima udjela i iji su graani ozbiljno vjerovali u vlastitu odabranost. TOMBOLA, nalazila se ispod najljepega stadiona u Bosni i Hercegovini, onoga na kojem je igrao zeniki elik, i bila je iva suprotnost njegovoj ljepoti. Gore je bilo igralite s tribinama koje je izgledalo kao preseljeno iz Engleske, a dolje velika runa dvorana s metalnim stolovima i neobrijanom i neispavanom radnikom klasom iz eljezare koja je s kemijskom u rukama i s listiem pred oima pokuavala prevariti sreu. Bilo je to mjesto na kojem se zorno vidjelo kako nogomet ne moe biti vei od ivota. Umjesto da ive za elik, eljezarcima je njihovoga elika bilo preko glave, pa su pokuavali preicama tombole doi do sree. Moda ima i onih koji su u tome bili uspjeni, ali o njima se, po pravilu, nikada nita ne saznaje. Tu je razlika izmeu nogometa i kocke. Nogomet pamti velike ampione, dok kocka pamti samo velike gubitnike. GOLMAN, po narodnome vjerovanju, koje je staro koliko i sama igra - najgluplji ovjek u timu. U balkanskim mitologijama jo i - najlui i s najmanje nogometnog talenta. Nemogue je ustanoviti porijeklo mita o golmanskoj gluposti, iako je mogue da se radi o posljedicama koje nastaju iz golmanskih greaka i nespretnosti. Trapavosti obrambenog igraa, centarfora i poslovoe s desetkom na leima, sigurno nisu nita rjee od golmanskih, ali zbog njih se obino ne dogaaju tragini porazi. Svaka golmanska greka se pamti jer iza nje najee slijedi lopta u mrei. I porazi su nakon toga ei, poto je malo ekipa koje se uspiju konsolidirati nakon takvih okova. Navijai godinama pamte takve situacije i pripisuju ih tradicionalnoj golmanskoj gluposti. ak i najvei od svih jugoslavenskih golmana i jedan od, navodno, najveih u povijesti europskoga nogometa, Vladimir Beara, doivio je da se na njegov raun smiljaju vicevi. U kojima je Veliki Vladimir bio glup k'o golman. I jo gluplji jer je bio veliki golman.

SLOBODAN JANJU (1952.), nasljednik Vasilija Radovia na vratima eljezniara, nogometa koji je promijenio najvie klubova od svih naih ozbiljnih igraa i ovjek pomou ijeg se imena potkrepljivao balkanski mit o golmanskom ludilu. Recimo, postojalo je raireno vjerovanje, pogotovu meu eljinim fanovima, da e Janju namjerno napraviti jedanaesterac, samo da bi ga onda mogao obraniti. Nije se radilo o jezikoj frazi, hiperboli ili metafori, nego o legendi u iju su se istinitost ljudi bili spremni zakleti. Pouzdano je, meutim, da je Janju bio odlian golman, a da bi ga smatrali velikim, jednim od najveih u sedamdesetima, nedostajao mu je samo bolji ili vaniji kontekst, jak klub i pomalo line odgovornosti. Bio je boem i umjetnik meu stativama, a ne ozbiljan ovjek. A moda ga je kotalo i to to su ga smatrali ludim ba oni koji su ga voljeli. Ali Janju nipoto nije bio lud. Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju, a stranice enskih magazina punila je romansa koju je imao s Erebet Palatinu, zgodnom vojvoanskom Maaricom i najboljom domaom tenisaicom svoga vremena. SAVO EKMEI (1951.), rodom iz Metkovia, dugogodinji golman Sarajeva, dugo u alternaciji sa Seadom Grudom. Savo je bio iz vrste vratarskih ekscentrika, nosio je malo neobiniju frizuru od suigraa, a nakon to je otiao u austrijsku pealbu i u zrelim godinama se ve pripremao za oprotaj, produavao je svoje gaice za po centimetar svaki put kad bi primio gol. U intervjuima je izjavljivao da e kopake objesiti o klin onoga dana kada mu gae dou do poda. Nije poznato je li to obeanje i ispunio. NEBOJA OREVI (194...), golman OFK Beograda u kasnim sedamdesetima, prosjenih kvaliteta, ali poznat po nevjerojatnoj seriji obranjenih jedanaesteraca, kakvu nitko u domaim prvenstvima nije ostvario. Barem ne za navijakih ivota generacija roenih ezdesetih. orevi je tvrdio da se golman nikada ne smije bacati napamet, niti ima smisla zavaravati izvoaa penala trzajem ruke, treptanjem, zijevanjem i slinim poznatim metodima. Valja saekati udarac i onda se baciti za loptom. Veina golmana i trenera na ovo ne bi dala ni pet para, a vjerojatno bi i doktori rekli da ovjek nema takve reflekse da tako brani penale. Tajnom je ostalo je li Neboja orevi lagao i hvalio se svojim natprirodnim moima, to je jo vie demotiviralo izvoae jedanaesteraca, ili je zbilja imao neto to drugi igrai nisu. SLAVKO NJEGU (19...), potekao u mostarskome Veleu, gdje je najprije bio rezerva Slobodanu Mrganu, a onda i prvi golman. Neko vrijeme branio i u eljezniaru. Televizijski reporteri su pri svakom prenosu napominjali da je Njegu visok metar i ezdeset pet i najnii je meu svim naim golmanima. Moda je ovjek bio nekoliko centimetara vii, moda se opet radilo o mitomanskim pretjerivanjima, ali je injenica da Njegu nije bio gorostas i da se morao dobro protegnuti ne bi li izvadio loptu koja ide pod preku. Pristojno je radio svoj posao, nisu mu se dogaali kiksovi, bio je jedan od onih golmana koji brane atraktivno, ali ne udei za umjetnikim dojmom i po cijenu primljenog gola. Meutim, da li bi Njegueva karijera bila uspjenija da je bio petnaestak centimetara vii, a pritom nita bolji? Sigurno bi mu tada bolje ilo. U golmana treba imati povjerenja, on je fiziki autoritet, kao Indijanac u Letu iznad kukavijeg gnijezda, a protivniki napadai moraju biti uvjereni da mimo njegove goleme tjelesine lopta ne moe proi u mreu. Slavko Njegu nita od svega toga nije mogao biti. Branio je to se moglo obraniti, ali to nije bilo dovoljno jer su centarfori vjerovali da ga mogu probuiti. SLOBODAN KLIMOVI (1948.), dugogodinji golman trebinjskoga Leotara i kapetan ekipe. Leotar je vaio za drugi najbolji hercegovaki klub, iza nedostinog Velea, a Klimovi je bio jedan od ozbiljnijih domaih vratara u sedamdesetima. Karijeru je proveo u Drugoj ligi, u jednom te istom klubu, to iz dananje perspektive djeluje romantino. Da imamo svoj Hollywood, moda bi o igrau poput Slobodana Klimovia bio snimljen film. MARIJAN JANTOLJAK (1940.), golman u vie klubova, dugo u banjalukom Borcu i Rijeci, a karijeru je u zrelim etrdesetima zavrio u sisakoj Segesti. Nosio je guste brine i imao dranje epskoga narodnog junaka. O njegovim kvalitetama malo smo znali, jer su se na njih pozivali ljudi koji su pamtili nogomet ezdesetih. Jantoljak je branio u tri desetljea i tako je povezao igrae iz udaljenih generacija, od Asima Ferhatovia do Zlatka Vujovia. IVAN URKOVI (1942.), Mostarac koji je domau slavu stekao u Partizanu, a europsku u St. Etienu. Bez sumnje veliki golman, ali bez znaajnije reprezentativne karijere. Branio je u

onim okantnim utakmicama protiv Hajduka, kada je njegov francuski klub u Splitu izgubio 4:1, a kod kue pobijedio s 5:1 i plasirao se u slijedee kolo Kupa ampiona. ESAD MEHMETI (1951.), rezervni golman Vardara za vladavine Dragana Mutibaria i - po opem miljenju skupljaa sliica - najruniji fudbaler u albumu Fudbaleri i timovi za godinu 1974/75. ENVER MARI (1948.), Letei Mostarac, ovjek koji je - istina u prijateljskoj utakmici obranio penal Gerdu Mulleru. Bio je reprezentativni golman na Svjetskom prvenstvu u Njemakoj, dok mu je rezerva bio Olja Petrovi. Nakon neuspjeha u Njemakoj, Mari je ispao krivac - iako nije bio kriv niti za jedan gol na turniru - te je Petrovi postao prvi golman, to e nam se katastrofalno osvetiti na Prvenstvu Europe 1976., kada emo u polufinalu, velikim dijelom Petrovievom krivicom, izgubiti od Nijemaca, a u utakmici za tree mjesto i od Holanana. Da je branio u veem klubu, Hajduku, Zvezdi ili Partizanu, Mariu se nikada ne bi dogodilo da ga stave u zapeak, jer je bio najvei i najstandardniji na golman u sedamdesetima. Pred kraj karijere dogodilo mu se da ga Dragan Panteli savlada udarcem s gola na gol, ali ni to nije bio znak slabosti niti zalaska veliine, nego neopreznosti koja e se, meutim, pamtiti dok bude ivih svjedoka i prepriavati u svakoj birtijskoj rekapitulaciji nogometne povijesti. Nitko osim Maria nije primio takav gol u sedamdesetima i osamdesetima, ali e malo tko taj gol koristiti kao argument za ruenje legende o Leteem Mostarcu. Mari je bio dovoljno velik da u njegovu veliinu u publici nitko nikada ne posumnja. I po tome se razlikovao od drugih. BOKO KAJGANI (1949.), rezerva Olji Petroviu na klupi Crvene zvezde i jo jedan bolji golman od Petrovia. To se vidjelo kada je Kajgani otiao u Tursku, gdje je briljantno branio i u jednoj sezoni se uspio proslaviti. Poginuo je u saobraajnoj nesrei, vozei se iz Istambula za Beograd. RIZAH MEKOVI (1947.), golman tuzlanske Slobode, a onda i Hajduka u ampionskoj generaciji. Gospodin meu stativama. Iako u Splitu nije imao sretnu karijeru, skupo su ga kotali neki kiksevi i postao je rezerva Kataliniu, Mekovia i danas pamte u tom gradu. Njega i njegov bijeli i vjeno oprani fiat 1300 parkiran ispred igralita pod Murvom. FRANJO GLAZER (19...), jo ima ivih svjedoka koji e rei da je Glazer bio vei od Beare. Branio je izmeu dva rata i jo kratko nakon 1945. O njemu mi dananji nita ne znamo, jer je nogomet kao i teatar, neto to stvarno traje samo devedeset minuta, koliko i utakmica. Sve to se poslije kae, legenda je i mit, navijaka potreba za poezijom, normalno ljudsko uvjerenje da je juer bilo bolje i da se nijedno danas ne moe mjeriti s bilo kojim juer. Bivi glumci i nogometai su sjene s crno-bijelih fotografija, na kojima izgledaju smijeno, u svojim hamletovskim pretjerivanjima i s onim golmanskim kapama koje su se na glavama nosile jo dok je Bog po zemlji hodao i ozbiljno se dvoumio za koga e navijati. Franjo Glazer je ivio u takvom vremenu. Objektivno govorei, moda ono i nije bilo bolje, ali je svakako bilo zanimljivije. I zbog boanske neodlunosti. Danas se sve zna, pa i to da Bog navija za Nijemce. DAMIR DESNICA (1955.), lijevo krilo NK Rijeke s kraja sedamdesetih i poetka osamdesetih. Bio je dobar dribler, brz i lagan na nogama. Odigrao je jednu utakmicu za dravnu reprezentaciju, protiv Rumunije, i dao jedan gol. U ekipu je upao sluajno, u sezoni selektorskih eksperimentiranja i velikih neuspjeha, pa nikome poslije nije bilo udno to Desnicu vie nisu pozivali u reprezentaciju. A bio je jedan od rijetkih napadaa koji su dali jednako golova koliko su odigrali utakmica. Jedan gol u jednoj utakmici. I to ne prijateljskoj. Ali nije Damir Desnica po tome bio izuzetan i vrijedan nezaborava. Ono po emu ga se pamti, jest da je bio gluh. Ili, to bi se runo i netano reklo, gluhonijem. Nijemi su samo kamen, neiva tvar i moda biljke. Svi drugi su u stanju neto rei. Desnica nikada nije uo zvidaljku glavnoga suca ili navijanje s tribina. To da je igra prekinuta, vidio bi po ponaanju svojih suigraa i bilo mu je svejedno igra li se utakmica kod kue ili u gostima. Dovoljno je bilo da nijednom ne pogleda prema publici, pa da publike za njega vie i ne bude. Drugima se njegova gluhoa inila kao hendikep te ga moda i zato nisu ee zvali u reprezentaciju. Desnici je, meutim, bilo svejedno zbog injenice to je gluh. Nikada nita nije uo i vjerojatno nije shvaao to mu to nedostaje u igri. On je bio ivi, a na alost i jedini, dokaz da za nogometnu igru nije potrebno ulo sluha. Kao to nije potrebna ni muzikalnost. Iako su

neki nogometai, Ivica urjak, Pavkovi iz Vojvodine i Milko urovski, snimali gramofonske ploe, izmeu nogometa i glazbe vlada nepremostiv jaz. U toj igri ima literature i teatra, u boljim trenucima moe biti i filma, a nalo bi se i veze sa slikarstvom ili barem kiparstvom, ali s muzikom ba nikakve. Osim navijakih pjesama u kojima publika fudbalerima nadomjeta ono to inae nemaju. Damir Desnica dokazao je da se i bez tih pjesama moe. MILO ESTI (1956.), napada Crvene zvezde, o ijoj su se prirodnoj inteligenciji priali vicevi. Najprije su se partizanovci kleli da je esti mentalno zaostao, a onda su im povjerovali i navijai drugih klubova. Na kraju su i zvezdai prihvatili da je esti debil, ali su tu stvar okrenuli u svoju korist. Da, on je stvarno tokmak, kreten, imbecil, blesan i mongoloid, ima medicinsku dijagnozu s kojom ne bi mogao pristupiti polaganju vozakoga ispita i toliko je glup da nije u stanju odgovoriti kojim je rezultatom zavrila utakmica. Da, esti ne zna da utakmica traje devedeset minuta, igrao bi tri dana kad ga ne bi zaustavili ili kad mu sudac ne bi naredio da prestane. Da, esti je ovjek koji u ivotu ne bi mogao biti ni fiziki radnik. Sve je to istina, ali Milo esti je genijalan igra. to vi dulje razlaete njegovu prirodnu glupost, to vie potvrujete koliko je on veliki fudbaler. Eto, to je bio argument navijaa Crvene zvezde i, za divno udo, bilo ga je teko oboriti. Navijaki argumenti su inae smijeni i ruilo bi ih dijete u prvom osnovne, ali ovo je bio jedan od rijetkih koji se poput oraha uklijete i niti ih moe razbiti, niti ih istjerati van. Jedino to bi ti preostalo, bilo je da okrene priu i odustane od mita o estievoj mentalnoj zaostalosti. ovjek je normalan, kao i svi drugi, glup taman onoliko koliko nogometa i treba biti. Ali kako to govoriti ako su svi zakljuili i prihvatili da je esti mentol? Nemogue! Legenda je potrajala due od fudbalske karijere, nadivjela je cijelu generaciju i moda i danas u tragovima postoji. Pognuta forestgampovska figura Miloa estia, onako malenog i plavog, upravo ulazi u kazneni prostor Hondurasa i pada kao pokoena rafalom iz neprijateljskog pukomitraljeza. Sudac pokazuje na bijelu taku i Jugoslavija prolazi u drugi krug Svjetskoga prvenstva 1982. godine. JUSUF HATUNI (1950.), stup obrane tuzlanske Slobode i beogradskoga Partizana te ivi dokaz kako vikovi znaju biti traginiji od manjkova. Hatuniu, naime, niega nije falilo, ni sluha, ni pameti, ni nogometnih znanja, ali je za sport kojim se bavio i za vrijeme u kojem je igrao naprosto bio prejak. U jednom ne pretjerano grubom startu slomio je nogu mladom igrau Partizana Zoranu Raciu, koji se nakon toga vie nikada nije vratio na nogometni travnjak. Hatunia su se plaili protivniki napadai, iako nije bio meu grubljim braniima u Prvoj saveznoj ligi, ali je imao neto to nije nitko drugi, to je moda koristilo timovima za koje je igrao, no istovremeno je tetilo samoj igri. Pojavio bi se kao srednjokolac meu prvaiima koji igraju lopte, a to nikada dobro ne izgleda. Kao i veina velikih i jakih ljudi, Hatuni je u dui bio mekan ovjek. Umro je rano i za sobom ostavio sasvim dovoljno tuge za trojicu obinih. Vie ga se alilo kao ovjeka nego kao fudbalera, to je, u svakom sluaju, kompliment. Na onoj utakmici protiv panjolaca, kada je Juanito dobio flau u glavu, Jusuf Hatuni je sa svoje polovine terena raspalio prema golu Miguel Angela i pogodio. Engleski sudac ponitio je pogodak iz samo njemu jasnih razloga. Moda zato to nije normalno da ovjek tako jako udari loptu. STOJANE IDI (19...), garavi eljin deran, koji je izgledao i ponaao se na terenu kao da je ispao iz ciganskih pjesama Miroslava Antia. U skladu s Antievom poetikom je i zavrio. Na groblju Bare okupio se bio udan neki svijet i bilo ga je vie nego to je Stojane u svojoj karijeri zavrijedio ljudi koji bi pohvalili njegovu igru. Bio je sarajevski Nipper Lawrence, junak treerazrednoga, ali iznimno popularnog stripa koji je sedamdesetih objavljivala Slobodna Dalmacija. Nipper je bio djeak iz predgraa, za tri glave manji od suigraa, sa sto privatnih nevolja i socijalnih hendikepa na vratu. Na kraju je postao najvei i najslavniji nogometa, poznat po "horizontalnom udarcu" koji je bio ubitano precizan i nije ga mogao zaustaviti nijedan golman. Stojane Idi ipak bi bolje proao da je, umjesto na Grbavici, zavrio u stripu. LASLO LERINC (1949.), lijevo krilo novosadske Vojvodine, elav, s tek dva-tri postranina uperka plave kose. Osim po elavosti, Lerinc se isticao i po kilogramima. Imao ih je barem dvadesetak vika i bio je deblji od veine trenera. U ona vremena se to moglo. Fudbal je bio sporiji, manje se tralo, a nije postojala ni estetika koja bi Lerinca eliminirala iz igre. Naime, sedamdesetih je bilo svejedno kako fudbaler izgleda. Vano je da igra. Kasnije e se igra

ubrzati, ali e na terenima zavladati i neki principi koji s nogometom nemaju previe veze. Recimo, osamdesetih e ve biti puno trenera koji e neobrijanim igraima braniti da igraju, a neki e - recimo iro Blaevi - svojima zabraniti i noenje brade i duge kose. Viak kilograma postao je nepodnoljiv prije nego to se moglo ustanoviti da debeli igrai sporije tre. Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se fudbalom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi. Na Zapadu e jo biti poeljno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni, pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham, prema skromnom miljenju ovoga kroniara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometa u povijesti igre. Ono to je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu, to je taj engleski minker u fudbalu. Na alost, nogomet je timski sport pa manekene drugi pokrivaju. Nisu Lerinc i njemu slini bili bolji igrai od glavonje sa sto frizura, ali ih je bilo ljepe gledati. Ljudi su se, naime, trudili samo oko lopte. JOVAN AIMOVI (1948.), zvani Kule. "Poslovoa" Crvene zvezde i reprezentativac Jugoslavije u pedesetak utakmica. Aimovi nije bio ugodno popunjen kao Lerinc, ali je imao pivski trbuh kakvog bi poelio svaki sreeni i dobro situirani navija iz tog vremena. Taj trbuh je, nemojmo se sramiti, bio uzor jedne nogometne estetike. ene nisu dolazile na utakmice niti su fudbaleri bili osobito poeljni enici. Njih bi svome djetetu poeljela malo koja majka, a jo su rjea bila enska djeca koja su trala za fudbalerima. Druge profesije bile su popularnije i drukiji socijalni konteksti. Stadion je i enskome svijetu, i nezainteresiranom dijelu mukoga, bio nakon javnoga zahoda najodvratniji objekat u gradu. Oni koje je, pak, zanimala igra, mogli su biti nasamo s Aimovievom trbuinom i nije bilo nikoga da kae kako je trbuh na mukome runa stvar. FLASTER, nogometa koji je od trenera dobio zaduenje da tokom utakmice u stopu prati najboljeg protivnikog igraa, najee onog s brojem devet ili deset na leima. Ako odabrani stoji na centru igralita, Flaster disciplinirano stoji uz njega. Ako kree u napad, Flaster mu die za ovratnik. Vrati li se u obranu, Flaster je opet uz njega. Jedina situacija u kojoj se Flaster odvaja od rtve, je kada medicinsko osoblje na nosilima rtvu iznese s terena. Ali i tada Flaster ima zadatak da s jednim ili s oba oka prati to se dogaa s vanjske strane autlinije. Uvijek postoji opasnost da rtva poskoi na noge lake, zaprinta preko igralita, stuti se u esnaesterac i rezantnim utom ili gromovitim volejom zatrese mreu. A sve jer se Flaster odlijepio vjerujui da ranjeni neprijatelj vie nije neprijatelj. U fudbalu ne vae enevske konvencije i pravila ratovanja. Samo iznenadna smrt na igralitu ili otvoreni prijelom potkoljenice e dobrog Flastera uvjeriti da je njegov zadatak izvren i prije isteka devedesete minute. Osim to je njegov zadatak da rtvi dahe za vrat i da ju vrkom kopake kucka i tema po glenjevima, da ju kosi klizeim startovima i skae joj na lea kad stie visoka lopta, dobar Flaster iskoristit e i druge naine da izbezumi rtvu. Dok sudac ne gleda, tipkat e ju za stranjicu, tiho joj psovati majku i enu (u sluaju kad je rtva oenjena) ili novoroeno dijete. Naroito dobri flasteri su znali rtve sasvim neprimjetno hvatati za testise i snano ih stiskati. Nakon najvie dva ili tri takva zahvata tokom utakmice, rtva bi se sasvim izbezumljivala i uzvraala odgurivanjem ili - jo bolje po Flastera - akom u glavu. Sudac bi izvadio crveni karton i pokazao ga rtvi, a utakmica se mogla smatrati zavrenom. Ne samo zato to je protivnika ekipa ostajala s igraem manje (i to najboljim) nego i zato to se u takvoj situaciji i preostalih deset igraa osjea kao onaj jedan kojem smo muda drali u procijepu. U sutranjim novinskim izvjetajima nitko to nee napisati, ali svima je jasno da je utakmicu dobio dobar Flaster. On nee biti poaen visokim ocjenama, za njega se nee zainteresirati selektor reprezentacije i bit e vazda prezren i od domae i od gostujue publike, ali trener i suigrai znat e cijeniti njegovu vrijednost. Dobri flasteri su u povijesti nogometa bili rijetkost. Manje ih je nego velikih centarfora i golmana. Moda je dobrih flastera manje nego i velikih desetki. Jedan od najboljih Flastera Prve savezne fudbalske lige je poetkom osamdesetih bio Zoran Vujovi (1958). Iako se, navodno, nije sluio psovkama i podlostima te se smatrao korektnim igraem. Ali rtvu je pratio s fanatizmom kakav je u ivotinjskome svijetu zabiljeen samo kod pustinjskih leinara i kojota. Vujovi je bio lien osobne tatine, zbog koje stradaju preambiciozni bekovi, i nije mu na um padalo izigravati kreativca u utakmici u kojoj mu je nareeno da bude Flaster. Ali u jednom intervjuu koji je dao potkraj karijere, Zoran Vujovi je rekao da se svakoga i najboljeg svjetskog napadaa moe uvati osamdeset devet minuta, ali u onoj jednoj minuti moe se

sruiti svijet. Nema Flastera koji bi izdrao svih devedeset. U Vujovievim rijeima sigurno ima istine, ali one govore i o neemu drugom. Govore o besmislenosti Flastera u fudbalu. Flasterom se slue uplaeni treneri. Flaster je simbol kukavikog nogometa. I siguran korak prema porazu. Velike ekipe nikad nisu igrale s Flasterom, a velikim trenerima bilo je jasno da Maradonu, Blaa Slikovia ili Safeta Suia ne mogu zaustaviti uz pomo atentatora. Jer flasteri su atentatori praznih pitolja. IVI ZID, formacija od dva do pet pa ak i est igraa koja se postavlja u sluaju opasnoga slobodnog udarca. U metaforikome smislu, ti ljudi su se nali pred streljakim vodom. Tako se i ponaaju. Preplaeno mirkaju, sklanjaju pogled, dlanovima tite najosjetljivije dijelove tijela (u veine mukaraca isti se nalaze u meunoju, ali nije pravilo) i ekaju egzekuciju. Za razliku od stvarnih rtava, one iz ivoga zida ele biti pogoene. Ali kako je ta elja u suprotnosti s ovjekovom psihom, ljudi iz ivoga zida esto se mahinalno izmaknu s putanje projektila. Veina golova iz slobodnih udaraca pada upravo iz tog razloga, a ne - kako veina strunjaka misli - zbog loe postavljenog ivog zida ili zato to je udarac bio naroito precizan. Stajanje u ivom zidu stoga je izravna negacija ovjekove prirode i potrebe za preivljavanjem. Trebalo je imati i hrabrosti i ludosti pa stati na devet metara i petnaest centimetara od lopte prema kojoj se zatravaju Josip Bukal, Bora Kosti, Jurica Jerkovi, Sinia Mihajlovi, Roberto Carlos... Vladimir Beara (1925.), mitski jugoslavenski golman, za kojega ivi svjedoci tvrde da je bio najbolji, tvrdi da nikad nije postavljao ivi zid. Lake je braniti kada si sam, jedan na jedan, govorio je Beara. I nitko mu nije vjerovao. Ili se jednostavno radi o tome da u Bearino vrijeme gromovi nisu sijevali i udarali snagom Roberta Carlosa. SAVRENA IGRA, to je igra o kojoj se esto govori, ali nikad nije bila viena. A svi mislimo da smo barem deset puta u navijakoj karijeri vidjeli tim koji je savreno odigrao. Moramo tako misliti jer je to dio nogometnog vjerovanja, religioznog misticizma igre, bez kojega fudbal ne bi bio magina igra. Nema magije bez opsjene, a nogomet je, u sutini, dugi niz opsjena. Po tome se razlikuje od svih drugih sportova. Ustvari, nogomet je manje sport, a vie amanski ritual. Zato ga toliko i mrze oni koji nisu ukljueni u krug vjerovanja. Ali i u toj mrei opsjena mogui su racionalni uvidi za koje znamo da su istiniti koliko god bili protivni magiji igre. Recimo, racionalni uvid kae da svaka ekipa igra onoliko dobro koliko joj to protivnik dopusti. I to je istina. DOSADNA UTAKMICA, to je svaka utakmica koja se zavri rezultatom 0:0. Istina, sportski novinari znaju rei da nije bilo golova jer su mree bile zaarane, ali im nitko nee povjerovati. Golova nije bilo jer je utakmica bila dosadna, a utakmica je bila dosadna jer nije bilo golova. Tako glasi prvi fudbalski aksiom i nemojte nikada u njega sumnjati. Istina, postoje i dosadne utakmice u kojima je pao gol, pa i vie njih. Bilo je i utakmica s pet-est golova na kojima smo zijevali od dosade. im se tresu mree a gledateljima je dosadno, opravdano je posumnjati da je utakmica namjetena. Velibor Darovski, menader, meetar i prevarant od karijere, namjestio je u makedonskoj nierazrednoj ligi utakmicu s rezultatom 132:0. Iako svjedoke nismo mogli nai, na nevieno se moe rei da se radilo o jednoj od najdosadnijih utakmica u povijesti. UZBUDLJIVA UTAKMICA, svaka utakmica u kojoj padaju golovi, a krajnji pobjednik je ipak neizvjestan. Uzbudljive su i utakmice u kojima sude tendenciozni ili potplaeni suci, kao i one u kojima se igrai potuku. Lau svi koji govore da im je mrsko gledati tuu na terenu. Lau iz pristojnosti. Naime, nije pristojno uivati u nenajavljenim fizikim obraunima. Ali nogometni teren jedino je mjesto na svijetu gdje ovjek takve obraune moe pratiti bez straha da i sam ne nastrada. Sjedi na tribini, gleda kako se nogometai meusobno mlate i zna da nee dobiti po glavi. Malo je u ivotu slinih uitaka. UTAKMICA ZA INFARKT, to je utakmica u kojoj tim za kojega navija pobjeuje golom postignutim u posljednjoj minuti, nakon to je u poluvremenu gubio s 0:2. Zanimljivo je da se sintagma utakmica za infarkt nikada ne koristi u obrnutom sluaju, kad vodi 2:0 i gubi u posljednjoj minuti. Iz toga proizlazi zakljuak da je infarkt u fudbalu neto dobro i pozitivno, otprilike ono to je u ivotu orgazam. Valjda je pukim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se posluili izvrnutom metaforom i sranim udarom. Koliko god apsurdan, njihov je lingvistiko-semantiki zahvat sa stanovita

fudbalske poetike sasvim opravdan. Nogomet je metafora ivota. U velikim utakmicama on je i metafora rata. Ali njegova snaga je u nainu na koji se izvodi metaforizacija. im povjeruje da se radi o prenesenoj prii o ivotu i ratu, nogomet te demantira i uvjeri da je rije o paralelnim i ravnopravnim svjetovima i kosmosima. Nogomet je cyber space. U cyber spaceu infarkt je najbolja stvar koja ti se moe dogoditi. Zbog infarkta se odlazi na utakmice. MORALNI POBJEDNICI, tim koji je nezaslueno ili nesretno izgubio utakmicu. Ovaj termin uestalo se pojavljuje u komentarima sportskih novinara od sredine sedamdesetih. Bilo je to vrijeme velikih poraza jugoslavenskih reprezentativnih i klupskih ekipa, pogotovo Hajduka. Gubilo se u posljednjim sekundama, golom iz ofsajda ili iz nepostojeeg jedanaesterca. Ili se dogaalo da povedemo s dva razlike pa nam se u poluvremenu igra raspadne i protivnik nam do vrha napuni mreu. Mitski i esto spominjani porazi su onaj Hajdukov protiv St. Etiena, 1:5, nakon pobjede u Splitu od 4:1, s tim da su Francuzi tri gola postigli u posljednjih petnaest minuta, te katastrofa reprezentacije u drugom poluvremenu utakmice protiv Nijemaca u polufinalu Prvenstva Europe. Iz tih i takvih utakmica nai su izlazili kao "tragiari", ali i kao "moralni pobjednici" jer im "boica Fortuna nije bila naklonjena", a ni sudija nije sudio po pravdi nego "po babu i strievima". Meutim, kako je tragini osjeaj bio u suprotnosti s optimizmom jugoslavenskoga samoupravnog i nesvrstanog duha, tako se vie insistiralo na etikim kvalifikacijama utakmice. Iako smo u stvarnosti izgubili, u nekom viem smislu smo bili bolji te smo se zato i nazvali moralnim pobjednicima. St. Etien i Njemaka su, dakle, bili ili moralni gubitnici ili - tanije reeno - kurve. U trenucima najveeg oaja Vladanko Stojakovi je govorio da je "srea kurva", iz ega se dalo zakljuiti da je kolegica pomagala kolegama fudbalerima. Mukim kurvama iz inostranih ekipa. I nikad se nije dogodilo da se moralnim pobjednikom prozove netko koga smo pobijedili. Premda se dogaalo i da nai protivnici triput pogode preku i stativu, da im u posljednjoj sekundi uvalimo gol ili da sudija naima fune nepostojei jedanaesterac. Lakonska formula u takvim sluajevima glasi: "Srea prati hrabre!" Antika boica Fortuna je, dakle, od utakmice do utakmice mijenjala uloge i etike kvalifikative. Od lake ene, drolje i profuknjae bivala je heroina, Majka Hrabrost i Kosovka evojka. A sve ovisno od toga pomae li ili odmae balkanskim mukarcima, odavno sviklim na pravilo prema kojem se sve poeljne ene na svijetu dijele na svetice i kurve. Naem balkanluku strano je baviti se logikim pogrekama i nedosljednostima vlastitih metafora i stavova. Uvjereni da smo moralni pobjednici uvijek kada smo na najbjedniji i najstraniji nain poraeni, ivjeli smo svoje nogometne ivote uvjereni da im nikada nee doi kraj. A doao je brzo. Ve u ljeto 1990., kada je Ivica Osim sloio reprezentaciju raspadajue drave i na Svjetskom prvenstvu ju doveo na korak od uda. Da je Dragan Stojkovi bio sabraniji u odlunim trenucima protiv Argentine, da Zvonimir Boban nije bio kanjen zbog udaranja milicionera na Maksimirskom stadionu ili da se boica Fortuna pokazala sklonijom svojim razbludnim sinovima, Jugoslavija se mogla popeti na pobjedniko postolje. Ali nije. Postali smo moralni pobjednici, poraeni u trenutku u kojem nam se smijeila najvea pobjeda u novijoj nogometnoj historiji. Ali to je vanije: tada smo posljednji put bili moralni pobjednici. Poeo je rat, a s njim je zauvijek nestao ovaj termin. Poeli smo ga se sramiti, a ako ga je netko pokuavao koristiti, nailazio je na opi prezir. Iz nekih nejasnih razloga pojam moralne pobjede bio je vezan za postojanje SFRJ. Ali kada smo ve bili daleko jedni od drugih i kad nas nita osim linija fronta vie nije spajalo, sudbina se krajnje ironino poigrala s istonim dijelom mrtvoga tijela stare drave. Saveznoj Republici Jugoslaviji nametnute su sankcije i eliminirana je s Europskog prvenstva u nogometu. U zamjenu je na ampionat otputovala Danska s ad hoc skupljenom i nepripremljenom reprezentacijom. I na kraju su Danci postali prvaci Europe. Moralnih pobjednika vie nije bilo jer su njihovi navijai trunuli u masovnim grobnicama diljem Hrvatske, na vukovarskoj Ovari, u kabrnji, Pakrakoj poljani i Gospiu, gdje su se zajednika radost, bratstvo i solidarnost dijelili prema nacionalnoj pripadnosti rtava, usred gozbe crva i nevinih zemaljskih baja koje jedu mrtva ljudska tijela i nikome nikad ne pomisle zlo. Moralnih pobjednika nije bilo jer su oni kojima se jeila svaka dlaica na rukama pri pogledu na plavi dres i grb sa est buktinja, bezglavo bjeali od granata po sarajevskim ulicama, probijali se kroz istonobosanske ume bjeei od noeva i traili pravdu koje vie nigdje nije bilo, a koja je ipak vea od svakog nogometa. Moralnih pobjednika nije bilo jer se

svijet moralnih pobjednika podijelio na ubojice i njihove rtve, a moral se vratio tamo gdje mu je zapravo i mjesto, u srca ljudi. I nikad se na zelenom terenu nije dogodilo nita pravednije od toga to je Danska postala prvakom Europe. PA LJUDI, JE LI TO MOGUE, uzvik Mladena Delia nakon to je u Splitu Radanovi u posljednjim sekundama dao gol Bugarima. Taj gol odveo nas je na Svjetsko prvenstvo 1982. godine, a Delieve rijei su, uz obavezno navoenje izvornika, ponavljane u svakoj situaciji za koju bi govornik ocijenio da je adekvatna uzbuenju velikoga nogometnog reportera. Fraza se uskoro prestala ticati nogometa, onda i sporta openito, da bi na kraju suvereno ula u na jezik. Otprilike na onaj nain na koji fraze postaju integralni dio govornoga iskustva u engleskom. "Pa ljudi, je li to mogue!", moe se uzviknuti kad god je ovjeka volja, a da ga svi shvate. STATI NA LOPTU, nije do kraja jasno to ova fraza znai; usporiti igru, odugovlaiti je, muiti protivnika, napucavati loptu preko tribina ili initi sve da pri povoljnome rezultatu to vie vremena proe bez prave igre. "Stati na loptu" ee se koristi u negaciji. Primjerice: "Nai nisu znali stati na loptu kao to to ine iskusnije ekipe..." Ili: "Nemamo mi talijanski mentalitet pa da znamo kad treba stati na loptu..." A moda i: "Stali bismo na loptu da protivnik nije igrao tako grubo..." U biti, ova fraza govori o jednoj od veih zabluda naega nogometnog shvaanja, ali i o kolektivnome poganom karakteru. Naime, nitko kao nai nee toliko odugovlaiti igru i valjati se po igralitu, nitko prije nas tako rano ne "stane na loptu", nitko ozbiljan ne prestaje igrati im povede u sedmoj minuti utakmice... Koliko god si utvaramo da smo hrabri i borbeni, mi smo kukavice sa zejim srcima. Tako stoje stvari u fudbalu, a moda i u ivotu. Talijani jesu veliki prevaranti i uvijek su znali igrati bunker s fanatizmom Crvene armije u bici kod Staljingrada, ali oni se nisu ni trsili svojom nacionalnom hrabrou te su od kukaviluka znali nainiti vrlinu. U nogometu i izvan njega. I to je bitnije od toga, Talijani nisu bili najvei i najbolji, niti su davali smisao fudbalskoj igri. A Nijemci i Brazilci koji, pak, jesu bili najvei, nikad se nisu bavili stajanjem na loptu. Bilo im je jasno da je lopta okruglo geometrijsko tijelo na koje ne smije stati punom teinom ukoliko nisi laki od nje. Izmakne ti se ispod nogu i zavri s nosom u blatu. IDE GLAVOM GDJE DRUGI NEE NI NOGOM, stara fraza nogometnih reportera kojom se isticala hrabrost pojedinog igraa, ali i njegovo ludilo. Naroito su cijenili golmansku i halfovsku portvovnost. No, istina je da se ove rijei nisu koristile za nadarenije igrae, arobnjake igre i velike vratare. ak ni onda kada su oni zbilja ili svojim glavama tamo gdje njihovi suborci nisu ni nogama. Iz ovoga bi se dalo zakljuiti da rijei "ide glavom gdje drugi nee ni nogom" predstavljaju kompliment u situaciji kada je za komplimentiranje jako suen manevarski prostor. Isto kao kad se za neobino runu djevojku kae da ima lijepe oi ili da je dobra u dui. Ljepotice, naime, imaju jo ljepe oi, a stanje due nije u blioj vezi s bilo ijim fizikim izgledom. PROMAIO JE CEO FUDBAL, govorili su iskljuivo beogradski reporteri. Iz nepoznatog razloga njima su fudbal i lopta bili istoznanice. Na kraju se i moglo govoriti o sinonimima, ali samo u djejem argonu. Kad dobije nogometnu loptu za roendan, tada si se mogao hvaliti da si dobio fudbal. Nije zabiljeeno da je itko mimo djece i beogradskih reportera na ovakav nain rabio rijei. PENALTIK, jedanaesterac u asu goleme reporterske egzaltacije. Kada bi Vladanko, Marko Markovi ili Zoran Popovski bili u naroito povienom duevnom stanju i kada bi im pamet dobila temperaturu trideset devet sa sedam, tada bi jedva doekali da dreknu: "Penaltik!" O znaenju dodatka "tik" nitko se nikada nije raspitivao. Vjerojatno zato to je svima bilo jasno da ga priseban ovjek uz rije penal nikada nee izgovoriti. Pokuajte zamisliti to bi se dogodilo onome tko bi u nekom sarajevskom kafanskom razgovoru o nogometu rekao penaltik! Bio bi na due vrijeme eliminiran iz svake ozbiljne diskusije. ELVER, opet egzaltirani izraz za jedanaesterac, ali u ovom terminu ima neega mekerskog. Znao ga je izgovoriti Mirko Kamenjaevi i drugi reporteri iz starije radijske garde. Iako se radi o germanizmu, elver je zbog starinskoga prizvuka znao zazvuati kao turcizam. Jeziki neupuen djeak mogao je pomisliti da se tako zvao jedanaesterac jo u vrijeme kada je reprezentacija Sulejmana Velianstvenog harala svim europskim stadionima i bila je na pola koraka od toga da rasturi tada monu austrijsku ekipu.

BOJA FESA, BOJA DRESA, uzreica koja se meu navijaima FK Sarajeva prvi put ula krajem osamdesetih. Sigurno je postojala i ranije, ali nije se izgovarala- vjerojatno iz sigurnosnih razloga.Dok je Sluba dravne bezbjednosti radila posao zbog kojega je stvorena, tj. dok je zastraivala graane, usporedba muslimanskoga pokrivala za glavu i dresa nogometnog kluba mogla je ovjeka kotati odlaska na informativni razgovor, prekrajne kazne od trideset dana zatvora ili neega jo ozbiljnijeg, ako mu bude pronaen jo koji grijeh, neprikladna metafora ili usporedba. Zbog ega fes i dres nisu ili zajedno dok god je SFRJ bila ozbiljna drava? Mogao bi se to upitati totalni stranac, predstavnik meunarodne zajednice koji se poeli baviti fenomenima domaeg nogometa, a u udu bi se mogli nai i budui narataji Bosanaca. to je to destruktivno i policiji sumnjivo u fesu, koji se sedamdesetih i osamdesetih prije mogao vidjeti na glavi zalutalog turiste, nego u domorodca islamske vjeroispovijesti? Nita. Dok god ne bude doveden u vezu s majicom jednoga nogometnog kluba. Radi se o specifinoj ideolokoj formuli, u najuoj vezi s pojmom bratstva&jedinstva. Evo kako je razmiljao SDB, a po nalozima i naputcima neke komisije u Centralnome komitetu: svoenje vienacionalnog i nekonfesionalnog simbola (dres fudbalskoga kluba) na razinu jednonacionalnog i religijski obojenog simbola zapravo znai irenje vjerske i nacionalne nesnoljivosti. Dakle, ruenje temelja socijalistikog samoupravnog sistema i vrijeanje tekovina revolucije. A u sluaju ambicioznijeg isljednika ili sudije optinskoga suda u Banoviima ili Busovai, moda bi usporedba fesa i dresa mogla biti protumaena i kao kontrarevolucionarna djelatnost ili poziv na ruenje vlasti radnike klase. U svakom sluaju, ozbiljan grijeh je u pitanju. Uzalud e grijenik objanjavati da nije mislio ozbiljno, da bi samo glupan mogao klub Svetozara Vujovia i elimira Vidovia smatrati muslimanskim. Uzalud e se pozivati na desetine i stotine Srba, Hrvata, Albanaca, Makedonaca i Slovenaca koji su imali bilo kakve veze s FK Sarajevom. Uzalud e zapomagati i zaklinjati se da je klub od godine svoga osnivanja, dakle od 1946. bio kovanica bratstva&jedinstva, da je i osnovan kao projekat KPJ i politikoga vostva Narodne republike BIH i da su u njegovoj izgradnji sudjelovali omladinci i omladinke naega grada.Na radnim se akcijama budila ljubav prema bordo boji. Iza vrhova Trebevia, nakon izljevanja betona za tribine i prenoenja cigli i kamenja, poslije napornoga radnog dana i radnikoga pregalatva, zalazilo je bordo sunce i nekoliko sati kasnije svitala je bordo zora. Uzalud e krivca hvatati poetski zanos komunizma. Nakon to je boju fesa usporedio s bojom dresa, on je samome sebi presudio. Odrei e ga se i klub i navijai i njegovi najblinji. Proi e godine prije nego to bude zaboravljen njegov strani grijeh. Ali on nije nastradao jer je mislio politiki loe, nego je stradao jer mu se svidjela rima.Zbog jednostavnih i banalnih rima robijale su generacije bivih Jugoslavena. Boja fesa, boja dresa je meu rijetkima koje su imale veze s nogometom. Krajem osamdesetih, u vrijeme kada se slobodno irila arijom, rima je imala novu funkciju, koja je bila u skladu s novim, postkomunistikim politikim stremljenjima. Njome su navijai Sarajeva pred navijaima elje htjeli istaknuti utemeljenost svoga identiteta. Ve im se navrh glave bila popela pria o tome kako je NK eljezniar urbani klub starih Sarajlija. E, oni su odluili biti klub starih muslimana! Ali, ak ni u tome nije bilo ideoloke poruke. Mnogi bi katolik i pravoslavac rado pristao da su boja fesa i dresa iste boje, samo da ima ime muiti modroga komiju. KIA PADA, SRBIJA PROPADA. VJETAR PIRI, A BOSNA SE IRI, ovu ironinu pjesmicu zapjevala je na Grbavici eljina publika na posljednjoj predratnoj utakmici s Partizanom.Kroz Hrvatsku je ve bio protutnjao rat, nad Bosnom se polako smrkavalo, a Manijaci su se prosto zajebavali. Meutim, Milan Zori, urednik televizijskoga dnevnika, objavio je prilog o tekome nacionalistikom incidentu na Grbavici. Nekoliko mjeseci kasnije Zori odlazi na Pale, a stadion na Grbavici postaje prva rtva paljenica bosanskohercegovakog nogometa. ROENI, ROENI, KRAJ NERETVE ROENI, pjevali su navijai Velea dok su se tresle tribine pod Bijelim brijegom. Na goloj kamenitoj planini bilo je ispisano Titovo ime, rijeka je tekla ispod svih svojih mostova, a favoriti su padali na koljena. Bila je to jedna od ljepih, premda jednostavnijih, navijakih pjesama i jedna od rijetkih iji refren nije spjevan na tuu melodiju. Vele je bio vjeiti drugi, nikad nije osvojio titulu prvaka i najvea je klupska rtva raspada Jugoslavije. Njegovi najvei asovi, ljudi po kojima se imenovalo jedno fudbalsko

vrijeme, vie nikada nee zajedno sjesti za isti kafanski stol, niti e od kluba primiti ista priznanja, rune satove i plakete, za ono to su znaili sedamdesetih godina. Vele je sjena nad najtoplijim naim gradom. BIJELI SU BIJELI VRHOVI PLANINA, BIJELA JE KOULJA HAJDUKOGA SINA, glasi refren stare himne navijaa Hajduka iz vremena dok se nisu nazivali Torcidom.Pjesmu su snimili Dubrovaki trubaduri, a jo se i danas redovno puta s razglasa stadiona na Poljudu. Meutim, previe je naivna, pjevna i bezazlena da bi ju navijai novoga doba pjevali. Reklo bi se ak da se Torcida srami te pjesme. To nije neobino jer bi se sline sramili i navijai drugih klubova.Lom u domaem nogometnom navijatvu dogodio se jo prije posljednjega rata. Bilo je to sredinom osamdesetih, kada je britanska navijaka potkultura dola u modu pa smo se poeli ugledati u njih. Slike tua i nereda punile su nam oi i srca, a hejselska tragedija kod nas je izazvala kontraefekat. Umjesto da se uasnemo i sledimo kao to se uasnuo i sledio zapadni svijet, poeli smo snivati vrijeme kada emo i sami s bejzbol palicama, noevima i dimnim bombama zaratiti protiv neprijatelja. Najboljom nogometnom publikom proglasili smo onu koja je postala najmilitantnija, a klubovi velike etvorke takmiili su se u fanatizmu i ludilu svojih navijaa. Meutim, kako svaka forma mora imati svoj sadraj, tako su i nai navijai morali nai neto za to bi vezali svoju ratobornost, a to nije smjelo imati izravne veze s nogometom. Jer nitko se nikada nije tukao i ubijao zbog nogometa. Tako se na stadionima pojavio nacionalizam, tribine su poele odjekivati od politikih parola, a pjesme o bijelim kouljama postale su reliktom naivne i nevine prolosti. One prolosti koja iz perspektive nogometnog navijaa dananjice treba biti zaboravljena. U meuvremenu su zapadnoeuropski stadioni dovedeni u red, engleski navijai su postali poznati po miroljubivosti, a onima koji to nisu, policija je zabranila da ulaze u krug od dva kilometra oko stadiona. Odluili smo biti posljednji divljaci i uvari tradicije koju su svi drugi napustili. UBIJ, UBIJ SRBINA, jedna od najkraih navijakih pjesmica na svijetu.Moe se uti na svakoj utakmici kada neki hrvatski klub igra protiv nekog srpskog kluba. Ili na utakmicama u kojima na protivnikoj strani sudjeluje barem jedan Srbin. Sportskim reporterima ova pjesmica ne ide na ivce, nego govore o krasnoj publici koja je na dvanaesti igra. Ubij, ubij Srbina moglo se uti i u Sarajevu, za rijetkih poslijeratnih gostovanja srpskih fudbalera. udno je to navijako ugledanje i imitiranje. to je u nekoj zemlji nogomet loiji, to navijai manje o njemu znaju, ali vie imitiraju.Kako je krenulo, na kraju e se na Balkanu pjevati samo tune pjesme navijaa Arsenala, one koje su spjevane za sluaj kad londonski klub izgubi. Svi smo u posljednjih desetak godina zapravo ispali iz lige, a da to nismo shvatili ili nam jo nitko nije rekao. Kada jednom shvatimo bit e kasno. Nakon to neka stvar predugo tone, postane sasvim izvjesno da se vie nikada nee vratiti na povrinu. Tako glasi fizikalno pravilo nae nogometne i ljudske propasti. UBIJ, ZAKOLJI, HAJDUK POSTOJI. A GDJE JE DINAMO, DINAMOOOO, pjevali su navijai Hajduka u vrijeme dok se Dinamo, protiv volje njegovih navijaa, zvao Croatia. Ali ga nitko osim Tumana nije tako zvao. Skoro deset godina navijai Dinama skandirali su ime kluba koji u to vrijeme nije postojao, dok o onome koji jest postojao nikad na maksimirskim tribinama nije otpjevana nijedna jedina pjesma. O Croatiji su se pjevale samo pogrdne pjesme. Pjevali su ih navijai suparnikog kluba i time zatvarali krug jednoga od najzanimljivijih paradoksa domaeg postkomunistikog nogometa. Nakon to prou godine bit e to jo jedan podatak iz nogometne povijesti koji nee razumjeti oni koji ga nisu doivjeli. MIROSLAV BLAEVI, IRO (1935.), nogometni trener, hrvatski i vicarski dravljanin, s nekonzumiranim pravom na bosanskohercegovako dravljanstvo. Roen u Travniku, zagonetnog porijekla. Kae da mu je otac bio haesesovac i hrvatski vojnik, starijega brata su ubili partizani, a cijela je obitelj zbog hrvatske i katolike orijentacije dosta propatila nakon 1945. Meutim, do 1990. Miroslav Blaevi tvrdio je da potjee iz napredne radnike familije koja je na vlastitoj koi osjetila nepravdu nenarodnih reima. U obje verzije poklapa se samo to da mu se majka zvala Kata. Ovi podaci bi za priu o nogometu i nogometaima bili irelevantni i neumjesno bi ih bilo i spominjati da se ne radi o ovjeku koji je na njima gradio svoju fudbalsku strategiju. Blaevi

je paradoksalna pojava, ne samo u sportu: neto poput uspjenoga kemiara koji se umjesto epruvetama tokom cijele karijere sluio s tri kutije od ibica i jednim kameniem. Da biste ustvrdili da se radi o obinome prevarantu, morate ignorirati injenice. Miroslav Blaevi je 1982. osvojio prvenstvo s NK Dinamom, klubom velike etvorke, koji je patio od neizljeivoga kompleksa manje vrijednosti i bez obzira na grdne novce uloene na kupovinu igraa, dvadeset pet godina nije bio prvak. iro je u Maksimiru bio nadigao silnu hampu, kakvu Jugoslavija nije upamtila, igraima i navijaima su se caklile oi kao da su na teim drogama, tako da je Dinamo postao prvak ponajvie zato to u tom trenutku nikome drugom nije bilo toliko stalo da osvoji prvenstvo. Sve se dogaalo dvije godine nakon Titove smrti, dakle u vrijeme kad politiki motivi bilo koje vrste nisu mogli ljude pretjerano motivirati, a neposredno pred Svjetsko prvenstvo u panjolskoj na koje smo opet odlazili s maksimalnim ambicijama te nadom u genijalnost Miljana Miljania. Miroslav Blaevi je, dakle, bio u situaciji totalnoga autsajdera. U timu nije imao puno reprezentativaca, bilo je prekasno za komunizam, prerano za nacionalizam, a njegovo poznavanje fudbalske strategije (to je sama po sebi krajnje sumnjiva sintagma) nije nadilazilo znanja veine prvoligakih trenera. Ali on je bio najglasniji, govorio je iskljuivo u kategorijama sudbine, i oko vrata je stavio bijeli al. Bio je to znak gurua, feti koji e ga proslaviti i u koji e povjerovati ne samo dinamovci nego i svi drugi. U pismima italaca beogradskoga Tempa jedan se zvezda iz uprije kleo da bi bilo dovoljno oduzeti Blaeviu njegov al i Dinamo e ostati bez ansi. Vrlo vjerojatno je bio u pravu. Povijest e dokazati da iro teko funkcionira bez mistifikacije, fetia i pria koje naizgled nemaju veze s igrom. On je u svoje igrae ulijevao religijsku vjeru, a bijeli al bio mu je relikvija. Izmislio je Boga u nogometu i odmah svoju vojsku poveo u vjerski rat. Meutim, kako svaku vjeru u stopu slijede sumnja, bezvjernitvo, ateizam i profana kontrarevolucija te kako u nogometu svaka nova sezona znai i novu eru, tako iro s Dinamom nije mogao ponoviti uspjeh. To e biti konstanta njegove karijere. Imat e sezonu za Pritinu, pa sezonu za Rijeku, a na kraju i svoj ivotni vrhunac, dugu sezonu s hrvatskom reprezentacijom. Klubove e spaavati od ispadanja iz lige, a s vatrenima e biti trei na svijetu. U Pritini se jo kitio bijelim alom, a zatim je mudro shvatio da valja mijenjati insignije, relikvije, religiju i ritual. Drugi bi do smrti pokuavao s istim alom, ali iro tu greku nije uinio. Ako odmah i nije osjetio dah novih vremena - jer je Franju Tumana u prvi mah odbio i nije htio 1991. doi u Hrvatsku - uinio je prave stvari im je shvatio da se raa drava koja funkcionira kao njegov prostoproireni nogometni klub. Tuman je bio sumanuti diktator alanfordovskoga tipa, opsjednut nogometom kao temeljnim simbolom nacionalne snage i moi, a iro je samo u njegove okvire uglavio novu vjeru. Franjo je nastupio kao otac, sin i duh sveti hrvatskoga nacionalizma, a Miroslav Blaevi bio je njegov veliki nogometni evanelist. Nakratko je postao vlasnik NK Dinama, a potom je preuzeo reprezentaciju sastavljenu od igraa formiranih u jugoslavenskoj prvoj ligi. Najbolji meu njima prethodno su igrali za omladinsku reprezentaciju zajednike drave, koja je 1987. bila svjetski prvak u ileu. Uvjerio ih je da na nogometnom terenu domovini znae isto to su joj znaili svi oni ljudi koji su izginuli branei Vukovar. Nazivao ih je svojim sinovima, ime se pokazao mudrijim od Tumana koji svoje podanike nikada nije posinio i pokerio, a u pobjedama su sinovi postajali vitezovi. Termin vitez u Hrvatskoj devedesetih bio je neformalna varijanta narodnoga heroja u SFRJ. Svako dodavanje bilo je za naciju, golmanska parada znaila je obranu domovine, a pobjedniki pogodak bio je poput nezadrivoga tenkovskog prodora kroz neprijateljsku pozadinu. Za nacionaliste u devedesetima domovina nije imala jasne granice. Osim teritorija Republike Hrvatske, valjalo je zapasati Bosne i Hercegovine koliko se bude dalo, a poslije krenuti dalje. Nitko ne zna koliko dalje. Do Vladivostoka, ako bog da. I do titule svjetskoga prvaka. Simbolina istina obino je vea i tonija od istine stvarnosti. U hrvatskom, irinom i Tumanovom, sluaju bilo je obrnuto. Stvarni rat zavren je tako to je Hrvatska ostala tamo gdje je i bila, ali siromanija i osramoenija nego to je trebala biti, a simboliki je zavren velikim trijumfom. injenica je da su iru kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo pronosale vile, injenica je i da su vatreni u Francuskoj imali lude sree, a bogme im ni suci nisu bili neskloni, ali velika injenica, koja jede sve pobrojane male, jeste da nita od toga nije

dovoljno da bude trei u svijetu. Blaevi je, uz pomo svoga religijskog koncepta, od dobrih igraa nainio genije nogometne igre. Tumanu, pak, tako neto s etiri i pol miliona Hrvata nije polo za rukom. Nije, jer je to u stvarnosti nemogue. Ali mimo Miroslava Blaevia teko da je mogue i u nogometu. A onda se treega sijenja 2000. u Hrvatskoj promijenila vlast i Blaevieva je vjera dola u ozbiljnu krizu. Postao je "peder", Tumanov sluga i bijedan lik u bezrazlonome optimizmu najavljenih drutvenih promjena. Otiao je i obeao da se nikada nee vratiti iz samoodabranog progonstva. Ali pogrijeio je jer je izabrao Iran. S reprezentacijom te zemlje doivio je sramotni debakl. Iako je imao laganu kvalifikacijsku grupu - ta srea uvijek ga je pratila - nije uspio odvesti Irance na Svjetsko prvenstvo. Pred odluujue utakmice, oiju punih suza, vikao je na svoje perzijske sinove, kleo ih to igraju kao ene i podsjeao ih na njihovu brau koja su u ratu s Irakom na oltar domovine poloila svoje mlade ivote. Neki drugi bi se na te rijei najeili do najsitnije dlaice na domalom prstu, ali Iranci su u iru samo blijedo gledali i nita u njima nije postalo jae i vre. Lijeni i nevoljni na treninzima i neodgovorni na utakmicama, ti su momci potvrivali neto to Blaeviu nije moglo biti jasno. A nije jer iro nije bogobojazan ovjek i teko e mu itko povjerovati da je sa svevinjim prisniji od Marxa i Engelsa. Da jest, ne bi vladao umijeem stvaranja religijskih koncepata u svakodnevnome ivotu i u nogometnoj igri. Naime, Iran je ipak vjerska drava, s jakom islamskom tradicijom, u kojoj ljudi ee i vre vjeruju u Boga nego u nekim drugim zemljama. Ako ak i ne vjeruju, ni tada ba nisu spremni stvarati paralelne i profane religijske obrasce. Iranci su s Allahom komunicirali na svoj nain, a iro nije veliki imam pa da tu komunikaciju preusmjeri na nogometni teren. Fijasko koji je doivio u Teheranu vjerojatno je krunski dokaz Blaevievih trenerskih sposobnosti. One su takve vrste da trae dovoljno primitivnu (da bi mogla biti na jednostavan nain manipulirana), a istovremeno i dovoljno bezbonu sredinu. Ipak, iz Irana ga nisu ispratili s pogrdama s kakvima odlaze neuspjeni treneri, svejedno iz koje ih zemlje i grada tjeraju, nego je otiao kao gospodin, a jo je svoga pomonika ostavio da ga naslijedi. To potvruje da je iro i za Irance bio neka vrsta uda, nije im mogao biti antipatian, a vjerovali su mu da je poraz posljedica zle sudbine. Pria o sudbini arhetipski je zadata svim euroazijskim civilizacijama, svakome svijetu koji je potekao iz Jeruzalema i njegove okolice. Inae, Blaevi u sluaju poraza naizmjence koristi tri skupine objanjenja. Sudbinska, grenika i sudaka. Prva se tiu neobjanjive kosmike nesree koja je dovela do katastrofe. Druga se tiu njega: iro je jedini trener koji e samoga sebe okriviti za poraz, da bi onda mogao izigravati muenika vjere. Trea objanjenja su, naravno, najea. Suce krivi i veina drugih trenera, ali samo iro ih smjeta u okvire globalnih zavjera, na kojima bi mu, i na okvirima i na zavjerama, pozavidio i Samuel Huntington. U Iranu je bila kriva sudbina. Fatum, kismet...Sljedei irin izbor bilo je Sarajevo. Istovremeno, povratak zaviaju i mjestu na kojem se najbolje ispravljaju greke koje ovjek poini u Teheranu... U Sarajevo je doao uz podrku i lobiranje jednog biveg sportskog novinara, sada dunosnika Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine. Dok je etao Baarijom, na oi su mu navrle suze. Zato to se sjetio mladosti ili zato da bi bile primijeene? Dvojbe nije bilo: sve to radi u javnosti, Blaevi radi da bi se istoj javnosti svidio. Za novine je izjavio da prema Bosni i Hercegovini osjea dug, a funkcija selektora je - kao to znamo i iz drugih sluajeva - idealna za vraanje dugova. Obeao je da e reprezentaciju odvesti na Europsko prvenstvo, pa iako je nezahvalno proricanje fudbalske budunosti, vrlo vjerojatno bi mu to i uspjelo. U to vrijeme nije na svijetu bilo pogodnije osobe od Miroslava Blaevia za stvaranje bosanskoga nogometnog uda. Istovremeno, teko bi se mogao nai gori i nepodesniji ovjek da reprezentira ovu zemlju. Radilo se o paradoksu tipinom i za iru i za Bosnu. Protiv njega najee se pobunio Vahid Halilhodi, iako su rogoborile i neke druge umirovljene nogometne legende. Vaha se pozivao na svoja mostarska ratna iskustva, spomenuo je Blaevievo politiko dranje iz tih mjeseci i godina, i rekao da ne moe biti da takav ovjek postane bosanski selektor. Jedini lokalni nogometni velikan koji protiv ire nita nije rekao bio je zapravo onaj najvei, Ivica Osim. On je odvojio nogomet od politike, sklon da se svakome zaboravi i oprosti sve to ne pripada kategoriji zloina, a kako iro Blaevi

nije zloinac, nego veliki nogometni trener, tako bi, mislio je Osim, on bio odlino rjeenje za selektora bosanskohercegovake reprezentacije. Kada prou godine i kada nestanu svi razlozi koji ljude gone u grijeh, a ujedno ine i samu bit njihovih ivota, kada dakle budemo analizirali dogaaje s povijesne distance, pokazat e se da su i Halilhodi i Osim bili u pravu. Vahino pravo je pravo ovjeka i drutva, a vabino pravo je pravo sveca i univerzuma. S bosanskoga stanovita nezamislivo je da iro, isti onaj koji je do Bosne drao kao do prljave arape ispod tuega kreveta, postane reprezent makar i najneznatnijeg dijela njezine asti. S univerzalnog su stanovita takvi razlozi irelevantni jer ih se nije drao ni Bog dok je stvarao Svijet, a na gubitku su svaki ovjek i drutvo koji dre do njih, svejedno u kakvim okolnostima. Na kraju je Vahina rije pobijedila. Zapravo, pobijedilo je to to na vas dunjaluku vie ljudi misli kao on. U fudbalskom sluaju nije prevelika teta da je tako. Kao to ne bi bilo teta niti da je suprotno. Da su ljudi po Osimovoj mjeri, Bosna bi sigurno imala bolju fudbalsku reprezentaciju. Ali kako nisu, dokazano je, premda ne na jako vanoj stvari, da se ni Bosni ne moe raditi ono to ne bi podnijeli drugi. Nakon to je Miroslav Blaevi definitivno odbaen kao mogui selektor, sportske su rubrike zagrebakih novina bile pune tvrdnji kako se radilo o politikoj odluci te da su iri presudili muslimanski nacionalisti. Bosanski fudbaleri na privremenom radu u Hrvatskoj, naroito oni muslimanskih imena i prezimena, takmiili su se koji e vie aliti zbog odluke Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine i ee osuivati njezinu politiku pozadinu. Nitko to od njih nije oekivao, ali oni su vjerovali da si na takav nain olakavaju mlaenje para u Hrvatskoj. Ni njima, u to nema nikakve sumnje, Ivica Osim ne bi zamjerio, a Vahid Halilhodi se vjerojatno duboko zamislio nad diferencijacijom u Admirovoj, Ibrahimovoj i Edinovoj glavi. Teko je ostati estit u kosmosu ire Blaevia. Ali krivo je misliti da su u prii koja se oko njega plela postojali nacionalni i konfesionalni razlozi. Glupo je misliti da bi muslimani i Bonjaci trebali biti naroito uvrijeeni njegovim dolaskom u Sarajevo. Bosna i Hercegovina ili Hercegovci i Bosanci imali su pravo suditi o njemu kao Vahid Halilhodi, ali nita vie i nita sitnije od toga. Pogotovo ako na osnovi zagrebakih i teheranskih iskustava znamo to bi iro radio po Bosni. Ne bi mu trebalo puno da reisu postane ozbiljna konkurencija, a i princ Fahd bi imao dobrih razloga za zabrinutost. irin islam, kao glavni pokreta bosanskohercegovakoga nogometnog proboja, bio bi neusporediv s onim to je, barem u sportu i folkloru, doivio muslimanski svijet. Ve ga vidimo kako bosonog ulazi u Begovu damiju da isprati dumu pred odluujuu kvalifikacijsku utakmicu. A onda po redu i pravilu ide u Katedralu i Sabornu crkvu. Taj heroj ekumenizma s vanim muslimanskim uklonom, jer muslimani su ipak veina u reprezentaciji i o njima treba najvie povesti rauna, stvara formulu bosanskoga duhovnog sinkretizma na kojoj bi mu pozavidio i Paolo Coelho, jedini Brazilac za kojeg valja aliti to je pisac a ne fudbaler, dok se ivim ibretom ibreti cijeli svijet. Njegovi sinovi srljaju prema protivnikom golu s fanatizmom eim od onih koji su se zaletjeli u Svjetski trgovinski centar, bekovi cijepaju po protivnikim cjevanicama bezdunije od bombaa samoubojica na Bliskom istoku, a vezna linija radi lukavije i zloudnije od Osame bin Ladena. Pritom, ama ba nikome nije jasno kako je od onih finih i bezvoljnih manekenia, klinaca koji su pozaboravljali i vlastiti jezik, a gdje nee porijeklo, Miroslav iro Blaevi stvorio vjerske fanatike. I ve se iz radio-aparata i televizora uje njegov meketav glas i upozorenje da Hrvati i Srbi u reprezentaciji ne ginu za Bosnu poput Bonjaka. Ve vidimo suze u njegovim oima jer su se sinovi naroda kojem i sam pripada pokazali nedostojnim bosanskoga grba. I gotovo da ga ujemo kako uzvikuje da mu je tek sada jasno zato su se najbolji sinovi katolikih i pravoslavnih majki poturili i postali bosanski veziri. Uinili su to od silne sramote jer se njihovi suigrai nisu dovoljno zalagali za dobrobit najdraega dresa. Da, sve to i nita drugo dogodilo bi se da je Miroslav Blaevi postao selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. I opet paradoks: takav ishod bio bi pogubniji po Osimov, nego po Halilhodiev svjetonazor. vabin bi univerzalizam jo gore stradao u zemljici Bosni, a Halilhodiu bi, eventualno, samo stradali ivci jer vie nitko ne bi obadavao prie o tome to je iro bio i govorio 1993. godine. Nitko ne bi vjerovao da je ta godina ikad i postojala. to i nije tako loe za narodno zdravlje: rune godine valja zaboravljati ak i kada su herojske i muenike. Ali, Blaeviev uspjeh ne bi imao nikakve veze s univerzalnim razlozima koji bi ga doveli na mjesto

selektora. Upravo suprotno: bila bi to samo jo jedna pohvala balkanskome provincijalizmu i njegovim bezbrojnim varijetetima. Blaevi je genij provincijskih identiteta. Zato i jest u stanju stvarati fudbalske i medijske religije. Svaka je religija potekla iz provincije i bila je u poetku hranjena i branjena provincijalnim osjeajem svijeta. Kasnije je postala univerzalna, a sveta su mjesta uvala istinu njezina porijekla. iro Blaevi je s Hrvatskom bio trei na svijetu, s Dinamom je bio prvak Jugoslavije, Rijeku i Pritinu spasio je ispadanja iz lige, ali sve to je radio s dubokim osjeajem da je svijet prevelik da bi se o njemu vodilo rauna i da ga je mogue osvojiti samo ukoliko ti je tvoje selo jedina mjera. U tome je neponovljiv i nemogue ga je imitirati. Svatko tko bi pokuao to i on, naiao bi na opi podsmijeh ili bi moda bio linovan. Nigdje ljudi ne vole karaktere poput irinog, ali njega vole gdje god doe. U Teheranu, kao i u Zagrebu. ak ni pojedinci koji su duboko svjesni tko je i to je Miroslav iro Blaevi i dobro pamte to je kada mislio, radio i govorio, ne mogu uvijek pobjei od njegove magije. Recimo, dok je poetkom devedesetih od Dinama pokuavao stvoriti europski klub, iro bi pred naroito vane utakmice imao obiaj skinuti s ruke skupocjeni rolex i tresnuti ga o zid. Samo da svojim sinovima pokae koliko mu je stalo do pobjede i to je sve za nju spreman rtvovati. Oni bi se zabezeknuli, adrenalin bi im iknuo u ile, i ginuli su tokom utakmice. U godini dana iro bi tako skrio desetak rolexa, a cijeli klub bio je u transu. Navodno, ti satovi kotaju po deset hiljada maraka svaki. Tek kasnije, nakon to je sezona zavrena, saznalo se da su rolexi bili lani, kupljeni po cijeni od desetak maraka po komadu. Ali kome je to tada bilo vano. Odigrali su svoju funkciju, a nogomet nije slikarstvo pa da je vano to je original, a to krivotvorina. iro Blaevi je krivotvoritelj, laov, ovjek nikakvih uvjerenja i bez svijesti o tome da postoji neto to je u ivotu vanije od uspjeha, ali malo je u povijesti naeg fudbala bilo veih od njega. Takoer, on je slika jednog vremena, njegov vjeran soldat, a ljudi neka ale da se nisu rodili u bolja vremena i u sretnijim zemljama. Nije im za to iro Blaevi kriv. On se samo snaao. Kao to doktor djeci izvadi mandule da ih vie ne mue angine, tako je netko iri izvadio skrupule i ne mui ga nita osim neuspjeha i poraza. A kako se nogometni porazi kratko broje a dugo pamte, tako ni irina muka nije prevelika. ETVRTI MAJ 1980. Datum koji je u povijesti jugoslavenskoga nogometa. U 15.05 h je umro Josip Broz Tito, a sat i pol kasnije prekinute su sve nogometne utakmice svih saveznih, republikih i regionalnih liga. Uplakani sudije odsvirali su kraj, a publika se razilazila u muku i grcaju. Tek neki vri muki glas poveo bi pjesmu Drue Tito mi ti se kunemo i poinjalo je ridanje. Svako selo s fudbalskim klubom i svaki grad imali su svoju mitsku priu o etvrtome maju. Istina, bili su oteeni oni koji su te nedjelje putovali na gostovanje, jer se na njihovom igralitu nije zbio ritual, ali uvijek postoji jo neki klub, lokalni rival, autsajder iz predgraa ili lokalna amaterska druina koja svake nedjelje igra lopte, tako da je za pretpostaviti kako nije bilo mjesta u Jugoslaviji koje nije doivjelo taj legendarni prekid utakmice. Ipak, derbi svih derbija i utakmica koja u kolektivnom sjeanju uz najvie slika i znaenja obiljeava Titovu smrt je ona koja se igrala na splitskome Poljudu izmeu Hajduka i Crvene zvezde. Veliki akustini stadion, jedna od najljepih graevina jugoslavenske socijalistike ere i svakako najimpresivniji sportski objekat sagraen u nas, bio je mjesto najveeg plakanja u svih etrdeset pet godina postojanja SFRJ. Poljudska koljka tako je, barem na jedan dan, postala na Zid plaa i na Jeruzalem u kojem su ujedinjena bila sva iva srca. Televizijske kamere snimale su igrae kako padaju na koljena i u iskrenom vjerskom zanosu ridaju nad prvim i jedinim besmrtnikom jugoslavenske ateistike ere. Kao filipinski krani koji se u dane Uskrsa pribijaju na kri za iskupljenje grijeha i evokaciju Kristovih muka, kao idovi kad ale sve to je ala vrijedno u povijesti izabranog naroda, kao mistici na Bojem putu koji se kanjavaju bievima na vrhu kojih su nazubljene metalne otrice, kao ljudi koje nakon godina razuma i reda uhvati iznenadna histerija, tako su na Poljudu igrai i navijai odrali veliku jugoslavensku misu. Sutra su novine pisale o atmosferi tuge i ponosa, ali ta je kvalifikacija, naravno, bila potpuno promaena. Nitko tog dana nije bio naroito ponosan. Svi su bili uplaeni, srca su se smrznula, i prvi i jedini put dogodilo se da na stadionima nogomet izgubi svaku vanost. Da je na Poljudu, Koevu ili Maksimiru tog dana slubeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti fudbal vie nikada nee igrati, i publika i igrai smatrali bi da je to najmanje

to smo duni uiniti za ovjeka koji nas je stvorio. Nitko se ne bi bunio i nitko ne bi mislio da to nema smisla. Samo tada bili smo spremni svoje ivote naglavce postaviti da se zatitimo od posljedica katastrofe koja nas je zadesila. Ve sutra i svih narednih dana openacionalne alosti mislit emo drugaije. Plakat emo za Maralom, bit emo izgubljeni i oajni, ali emo znati i osjeati da se ivot nastavlja. A samim tim i da e se opet igrati nogomet. Meutim, virus koji je roen toga dana e se desetak godina razvijati i na kraju razoriti jugoslavenski fudbal. Nakon to smo etvrtoga maja 1980. u kasnim popodnevnim satima povjerovali da i na stadionima postoji neto vanije od fudbalske igre, nakon to smo, dakle, posumnjali u nogomet i oskvrnuli njegove hramove, bili smo pripremljeni za vrijeme kada igrai vie nee igrati nego e ratovati, a publika nee navijati za svoje, nego e initi sve da uniti tue. Poetkom devedesetih, u onoj posljednjoj sezoni Prve savezne lige, vie nikoga nije zanimalo to se zapravo dogaa na nogometnom terenu. Prestali su se brojati korneri, nitko nije uivao u maginim driblinzima, a u mreu nisu ulijetale lopte, nego topovski projektili, navoene rakete i bombe ispaljene s nekog mjesta koje je kilometrima daleko od stadiona. Ilo se na utakmice, ali umjesto nogometa na terenu je trajao kontinuirani prekid igre kojega je malo tko bio svjestan. Oni koji su bili svjesni - prestali su dolaziti na stadione. Bila je to ona uvijek premala skupina iskrenih vjernika jedne sekularne religije, ljudi koje na igralitu ne zanima nita osim nogometa, pa kada nestane njega, tada prestaju ii na utakmice. Logino, vjernici igre ponaaju se jednako kao ljudi koji vjeruju u Boga. Istih je mjeseci i godina iz crkva i damija pomalo izbjegao svijet koji je cijeloga ivota vjerovao. Povukao se u osamu svoga srca ili u zadnje redove i safove, otiao u hramove koji nisu na glavnim cestama, tamo gdje se mole siroti i iskreni, a u katedrale i najvee damije navalili su ljudi koji zapravo ni u to nisu u stanju vjerovati jer im srca nisu prema vjeri ugoena. Vjerni nogometni navijai se, na alost, nisu imali kamo povui. Utjehu nisu mogli nai ni na malim utakmicama i lokalnim igralitima, pa da umjesto na Dinamove odlaze na utakmice Radnika iz Velike Gorice ili da umjesto Hajduka ponu pratiti Pomorac iz Stobrea. Nema tog zaljubljenika u nogomet koji bi uinio takvu konverziju kakva je prirodna u sljedbenika svetih religija. Zato? Pa upravo zbog razlike izmeu svetog i profanog. Bog se, naime, pojavljuje svuda i svaka stopa zemlje moe biti hram vjere. Da se srue sve crkve i damije i ne ostane nijedan posveen kamen na svijetu, nita se u biti promijenilo ne bi. Zato to je ljudsko srce jedini hram svake svete vjere, pa i najmanja i najzabaenija crkvica jednako vrijedi koliko i svaka katedrala. Bog je uvijek i na svakom mjestu isto velik i dobar. Meutim, da bi se vjerovalo u nogometnu igru, ona mora biti mona i prava. A fudbal za razliku od Boga zna biti mali, beznaajan, amaterski, bijedan, zabavan samo onima koji ga igraju. Nakon to ga je preuzeo avo rata, na nogomet je nestao kao sekularna religija i dugo e mu trebati da oivi ili da se obnovi. Tko zna hoemo li uope doekati taj dan, tu nedjelju kada e se utakmice opet igrati samo zbog igre. Ali ako ona ipak jednom doe, za vjerovati je da e to biti Bogu ugodniji prizor od svih crkava i damija ovoga svijeta koje ispunjavaju ljudi koji ni u to ne vjeruju. FRANJO TUMAN (1922-1999), u ezdesetima predsjednik Sportskog drutva Partizan, a u devedesetim navija i poasni predsjednik NK Croatije. ovjek koji je najvie utjecao i na hrvatski nogomet i na hrvatske nogometne navijae, a njegova se fudbalska pria moe ispriati na vie naina i u duhu stilski razliitih pisaca, kroniara i povijesniara. Borgesu bi vjerojatno bila zanimljiva injenica da je Tuman kao umirovljeni jugoslavenski general, bivi politiki zatvorenik i frustrirani nacionalist tokom osamdesetih odlazio na gotovo sve utakmice NK Dinama koje su se igrale u Maksimiru i da je, prema svjedoenju onih koji bi mu se pribliili, u nogometu nalazio razloge za domoljubnu katarzu. Sve ono to Socijalistika republika Hrvatska nije mogla biti, sve to je za Tumana bio Dinamo. Meutim, nakon to se u paramparad razlupala Jugoslavija, a dojueranji je penzioner postao predsjednik nove drave, prvo to je uinio kao nogometni navija, bilo je da je Dinamu promijenio ime. Prvo ga je nazvao HAK-Graanski, a sezonu kasnije - Croatia. Svoju odluku obrazloio je injenicom da ime Dinamo nose samo klubovi iz komunistike istone Europe. Ali zar toga nije bio svjestan i ranije? I kako je kao zakleti nominalist mogao navijati za klub takvoga imena i jo ga identificirati s nacijom i svim nacionalnim tenjama?

Ipak e biti da je iz nekog drugog razloga Tuman mijenjao Dinamu ime. Koji bi to razlog mogao biti? Na ovo bi pitanje jedini Borges mogao mudro i uvjerljivo odgovoriti. Nama koji, pak, nemamo genijalnost slijepog Argentinca, ostaje da povjerujemo kako je Franjo Tuman promjenom imena neega to je iskreno volio pokazao da je u stanju preuzeti boanske prerogative. Bog je, naime, dobar, ali nije sentimentalan prema vlastitom djelu. Ni Franjo Tuman nije bio sentimentalan prema Dinamu, pa mu je promijenio ime. To mu navijai nisu opratali, a njega je do bijesa dovodilo to je slutio da se njegova odluka nee odrati vjeno. Ali je zato osigurao Klubu veliku lovu. Croatija nije dravi plaala porez, njezini igrai bili su najbolje plaeni i bili su maeni i paeni kao nijedan drutveni sloj ili ceh u Hrvatskoj. Ako se ve nisi rodio kao Tumanov najblii roak, devedesetih ti je najvea srea bila da potpie ugovor s klubom iz Maksimira. Bila je to prava nogometna bajka koja, istina, nije imala veze s igrom, ali je bila primjer kako ne utjee samo politika na fudbal, nego i fudbal moe postati politikom. Franju Tumana je, logino, nerviralo to to su mu se zlobnici stalno iza lea podsmijevali jer je bio predsjednik Partizana. I onda je u jednom novinskom intervjuu Stjepan Bobek, veliki igra Partizana iz pedesetih i roeni Zagrepanin, uzgred rekao da je Tuman i u to vrijeme navijao za Dinamo. Najveeg navijaa Croatije te su rijei toliko dirnule da je odmah naloio da se Bobek pozove u Zagreb, da mu se udijeli domovnica, da ga se posadi u sveanu lou i da ga se, ako je mogue, nagovori da se preseli iz Beograda. Bobek je, naravno, doao, slikao se po novinama i televiziji, bio primljen u Predsjednikim dvorima, odgledao jednu utakmicu i vratio se kui. I bilo mu je oproteno to ivi u Srbiji i to mu srce kuca za Partizan. Sve bi, ni krivom ni dunom, Stjepanu Bobeku bilo oproteno samo zato to je rekao ono za ime su udjele Tumanove ui. Nije to stari nogometa uinio proraunato. Nije on mogao znati ni slutiti da e jednom navijakom fantastu, neostvarenom fudbalskom selektoru, zlosretniku kojem je stadion bio utoite svih frustracija, udaku i predsjedniku, svojim rijeima uiniti takav plezir. Nitko to, naime, nije mogao znati. VAHID HALILHODI (1951.) Roen u Jablanici, mlai brat Salema H., ali se njega ne sjeaju generacije koje su fudbal poele pratiti u vrijeme Svjetskoga prvenstva 1974. Meu starijima se, naravno, nae onih koji se kunu da je Salem bio bolji ili barem darovitiji od Vahida. Na to moe tek slegnuti ramenima, rei - dobro!, i nuno imati na umu da se radi o jo jednom od zlatnih pravila nogometne mitomanije. Otkad je svijeta i vijeka, nije jo bilo igraa - a da nije sin jedinac - o ijem se bratu nisu priale legende. to je neki igra imao veu karijeru i to vie njegovih utakmica publika pamti, to vie raste fama o bratu. Tako je Safet Sui imao Seada i tako je Vahid imao Salema. Tako su neki drugi veliki igrai imali brau o kojoj se nikada nita nije ulo, ali se zna da su propala zbog alkohola, ena, loeg ivota, slabih koljena ili naprosto - zbog sudbine. Pria o darovitijem bratu je korak od fudbala ka literarnoj fikciji. Svaki pravi navija i znalac je ostvareni ili neostvareni pisac koji udi za traginim zapletima i neostvarenim udima. Osim toga, u razlozima zbog kojih je darovitiji brat propao uvijek se nae i moralni pouak. Nije dobro piti i derneiti, jer tada nikad igraa od tebe. A moda je i suprotno! Moda su legende o neostvarenim fudbalskim genijima vee od svega to su postigla njihova uspjena braa.Sve ovo se, naravno, tie samo nogometne epike i onih koji je stvaraju, a ne ljudi koji su bolje ili loije igrali lopte. Tako je i u Salemovom i Vahidovom sluaju. Mlai Halilhodi je, dakle, bio veliki centarfor. Nije bio genijalan jer nije imao instinkt ubojice i jer se publici poesto inilo da je slab sa ivcima ili da ga malo previe pogaaju sudijske nepravde. Dojam, moda i laan, koji ga je pratio kroz karijeru, kazivao je da Vahid lako gubi samopouzdanje. Recimo, fantastino je izvodio slobodne udarce s ruba esnaesterca. Sedamdesetih u nas sigurno nije bilo igraa koji je znao tako precizno i lagano plasirati loptu. Preletjela bi ivi zid i u neopisivo sporom luku padala prema mrei. Kao da se moglo vidjeti kako golmana hvata panika, baca se za loptom, ali ona odlazi tek nekoliko centimetara od njegove ruke i laka od novogodinjeg balona, zavrava u mrei. Nitko to nije znao izvesti kao Vahid Halilhodi, pa je postojala mala i odabrana ekipa fanova njegovih slobodnih udaraca. Oni nisu nuno bili navijai Velea, nego samo pobornici jedne atipine nogometne estetike ili kulta olienog u Antoninu Panjenki i jedanaestercu koji je taj eh izveo u finalu Europskoga prvenstva 1976. Njezini pobornici, a samim tim i najvei Halilhodievi tovatelji, smatrali su da je vrhunac nogometa u laganom

dodiru, u tome da lopta oee vrh kopake ili se - kao sluajno - odbije od pete velikog centarfora i tako zavri u mrei. Kad bi vilenjaci igrali fudbal, oni bi ga sigurno igrali upravo tako, pa zato Vahida Halilhodia moemo nazvati najveim predstavnikom vilenjakoga nogometa u naoj povijesti. Ali tu i jest bio paradoks njegove igre. Umjesto da ima beskonanu vjeru u sebe jer je u stanju uiniti neto to drugi nisu, on je lako ispadao iz takta i poinjao je promaivati i nervirati se. Moda je to bila potvrda da ima previe pameti za nogometaa ili mu je Bog dao duu koja slabo razlikuje igru od ivota, dakle duu umjetnika. No, prigovori na Halilhodiev raun su, naravno, samo naelne prirode i ima ih smisla navoditi tek ako neprestano imate na umu o kome zapravo govorite. Moglo mu se tota prigovarati, ali ga se u tome ne bi smjelo usporeivati s drugim centarforima njegova vremena. Jer im ga se usporedi s bilo kojim jugoslavenskim napadaem, svi prigovori na Halilhodiev raun bivaju pretjerani do besmisla. To to je mogao biti vei igra, samo je kompliment i pohvala potencijalnom geniju. Prosjeni ili vrlodobri nogometai ni u mitomanskim matanjima ne bi mogli nadmaiti sebe. Nakon velike karijere u Veleu, Vahid je dugo igrao u Francuskoj, gdje je zavrio za trenera. Danas je jedna od veih europskih trenerskih zvijezda. Onako markantan, visok i crn, pomalo demantira opu sliku o velikom strategu. Priroda ga je i time obiljeila. ovjeku je sueno da bude drukiji i bolji.DUAN BAJEVI (1948.) Jedan iz Veleove ekipe roenih Mostaraca, od rijetkih koji niim nisu povrijedili uspomenu na Grad i Klub. U novinama su ga zvali Princ s Neretve, a krvava i tuna epopeja s poetka devedesetih dala je toj tituli dodatno znaenje. Zaista, Bajevi se prinevski ponio. ivio je i radio u Grkoj i kao da ga se nije dotakla histerija mrnje koja je razorila Mostar gore od atomskih bombi iz Hiroime i Nagasakija. Izgovorene rijei podlokavale su drevne temelje i razglavljivale hercegovaki kamen tri duge godine. Ono to ne bi mogli topovi generala Momila Periia i brata mu po mrnji Slobodana Praljka, unitile su rijei ivih Mostaraca, meu njima bivih igraa Velea, dokazujui tako da je grad vie kulturna, a manje arhitektonska injenica. Kad ga se odreknu njegovi stanovnici, grad naprosto nestaje. Upravo to se Mostaru dogodilo vie nego ijednom drugom jugoslavenskom, bosanskom ili hrvatskom gradu. Zato nema vee tuge od tuge ljudi koji su ostali Mostarcima i zato njihov osjeaj valja duboko potovati. Lako je biti Sarajlija jer je Sarajevo e je nekad bilo, dok je Mostar samo tamo gdje je ivih predratnih Mostaraca. Duan Bajevi zaista je ostao Princ s Neretve. Svejedno gdje ivi i gdje e umrijeti, ali vie je u njemu Mostara nego to ga je u svem kamenju od kojega je nainjen namueni grad. I eto, tako je Bajevi doivio da pria o njemu ne poinje od njegove igrake veliine. Koliko god to za ovjeka bilo lijepo, za velikoga centarfora mora biti depresivno to to je njegovo ivotno djelo, ono koje mu je namrijelo prinevsku titulu, tek drugo po spomenu. A Bajevi je bio najbolji jugoslavenski napada svoga vremena i - nije pretjerano - najvei klasini centarfor kojeg je Bosna i Hercegovina ikad imala. Nije mu bio hendikep to ne igra u klubu velike etvorke. Bio je neprikosnoven kod selektora, a na Svjetskom prvenstvu u Njemakoj bio je najbolji strijelac reprezentacije, Zairu je dao tri gola. Igrao je elegantno i isto, nije imao razloga tui se za loptu, a bilo ga je gotovo nemogue uvati. Ako se ne radi o optimizmu sjeanja - a ni od toga ne treba bjeati - Bajevi je posljednji iz plejade neuhvatljivih napadaa. Nakon njegove karijere revolucionarno se promijenila fudbalska strategija, pa neuhvatljivih vie nema po kaznenim prostorima, nego prodiru po bokovima ili igraju prednje vezne igrae. Nekad se neuhvatljivost vezivala za refleks, a danas za atletsku brzinu. Otkad ga se sjeamo, Duan Bajevi nosi istu frizuru, tek s neznatnim varijacijama u duini kose. S razdjeljkom sa strane, Bajevieva je frizura prepoznatljiva u anru francuskih filmova B-produkcije, snimljenim krajem ezdesetih ili poetkom sedamdesetih, u posljednjoj eri u kojoj sav filmski trash nije stizao iz Hollywooda. U Jugoslaviji ba i nije bila moderna, tovie, odmah je prepoznata kao znak loeg ukusa. Jedini koji se mogao tako eljati, pa da ene govore kako je ba zgodan, a oevi da ga poele za zeta jer je ba uredan. Bajeviu je, eto, stajala frizura koja nije nikome drugom. Ili smo ga gledali drukijim oima jer je bio i ostao princ. JADRAN TOPI (1949.) i FRANJO VLADI (1952.) Ope mjesto onih koji nemaju nita pametno za rei: Nogomet je najvanija sporedna stvar na svijetu! Nije to istina. Puno je najvanijih sporednih stvari irom zemaljskoga ara. Sve to je aavo i zabavno, sve to

nije stvoreno da ubija nego da veseli, sve od ega nee biti velike koristi, ali ni tete, sve to nas ini svakodnevnim ljudima koje ne pamte ni po velikom zlu ni po svetakome dobru, sve to i jo mnogo drugog pripada svijetu najvanijih sporednih stvari. Ali za svaku je sporednu stvar, pa i za nogomet, karakteristino da prestaje biti vana im se u duhu ili tijelu jave vane stvari. To je, moda, i glavna razlika izmeu fudbala i umjetnosti, razlog zato fudbal ne moe biti umjetnost. A zato to je umjetnost glavna, a ne sporedna stvar, Emiru Kusturici se mora oprostiti sve to se ne tie njegove umjetnosti. I jo mu se vrijedi nakloniti - kao velikom Sarajliji i Bosancu. Moda je bolno i moda je teko, ali je vanije to to nas umjetnost ini ljudima, tvori na pogled na svijet, nae zaviaje, prizore koje vidimo, i jezik. Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni Hercegovine, a ni fudbala. Obrnuto ne vai. Da nema nogometa, bili bismo isto to jesmo. Iako je ta sporedna stvar tako vana, iako nas raduje, iako na nju troimo vie vremena nego na veinu glavnih stvari, fudbal nas nije uinio ljudima. Ponekog je, istina, uinio princom, ali ni prinevi ne bi ostali prinevima da nisu poveli rauna o glavnim stvarima. Eto, zato o nogometnoj veliini Jadrana Topia i Franje Vladia vie nita ne moemo rei. A alost koju zbog toga osjeamo velika je kao to je velik bio grad Mostar sa Starim mostom.