36

teFsir
BROJ 7/ 969 1. apRil 2012.
Muhamed Abduhu je iznimno cijenio dostignua parlamentarne demokratije. Kad je posjetio London, njegovi su mu domaini upriliili i posjetu Britanskom parlamentu. Mnogi njegovi biografi govore da je rad ovog parlamenta na Abduhua ostavio snane i pozitivne dojmove. Nekako u to vrijeme on je poeo pisati tekstove da suverenitet ne treba da izvire iz pojedinca i halife, te da halifa kod muslimana nije bezgrjean! Abduhu kae: El-Halifetu inde l-muslimine lejse bi l-masumi. Ali, ovo je predmet rasprave za neku drugu priliku. U svojoj raspravi Pogreke mudrih ljudi, Muhamed Abduhu nastavlja sa svojim komparacijama Amerike i Afganistana. On kae: Na primjer, kad bismo htjeli uzdii Afgance na stupanj Amerike (ila deredeti Amerika), bila bi potrebna stoljea da se meu Afgancima zasije nauka, da se (pre)odgoje mentaliteti, da se ukrote pojedinane strasti (e-ehevatu al-hususijjeh) i proire ope ideje (elefkaru l-kullijjeh). Stoljea bi bila potrebna da se, kae Muhamed Abduhu, u toj zemlji (Afganistanu) zakorijeni ono to se naziva opim miljenjem (ma jusemma bi r-reji l-umumijji). Tek tada bi bilo dobro po Afganistan ono to je dobro po Ameriku (jahsunu leha ma jahsunu li amerika)! tvrdi Muhamed Abduhu.

Na marginama tefsira

JEDNA ABDUHUOVA DAVNA USPOREDBA AMERIKE I AFGANISTANA

ije nepoznato da nas ideje Muhameda Abduhua (1849.1905.), preporoditelja i reformatora, i danas oslovljavaju svojom dubinom i poletom. Osim to je bio komentator Kurana, poznato je da je bio i novinar, kao i komentator politikih zbivanja sve od stupanja na intelektualnu scenu Kaira (i Egipta) od kraja sedamdesetih godina devetnaestog stoljea. Abduhuova intelektualna, urednika ili komentatorska saradnja i djelovanje u novinama kao to su Egipatska zbivanja/dogaaji (el-Vekaiu l-misrijjah), Piramide (elAhram) i druge primjer su angairanog uenjaka (alima) u nemirnim vremenima u Egiptu pod de facto britanskom upravom i okupacijom. Takoer, za vrijeme egzila u Parizu Muhamed Abduhu je pokrenuo list Neraskidiva spona (el-Urvetu l-vuska) u saradnji sa Demaluddinom el-Afganijem (1839.-1897.), a pokrenuo je i asopis Svjetionik (el-Menar) sa Muhamedom Reidom Ridaom (1865.-1935.). U tim, kao i u nekim drugim listovima, Abduhu se iznimno jasno osvrtao na tadanje dogaaje, ukljuivao se u rasprave o buenju muslimanskih naroda, dijalogizirao i, esto, osporavao stavove svojih savremenika. irok je raspon tema o kojima se novin(ar)ski bavio Muhamed Abduhu. Njegov uenik Muhamed Reid Rida sabrao je veliki broj lanaka, eseja, crtica i komentara svoga uitelja Muhammeda Abduhua. U vietomnoj knjizi Tarihu lustazi l-imam ili Povijest Uitelja Imama (misli na Muhameda Abduhua) donijet je najvei dio Abduhuovih lanaka, rasprava i komentara. U njima vidimo jednog Abduhua koji je uglavnom nepoznat naoj sredini, jer mi ovog reformatora i obnovitelja u Bosni smo recipirali uglavnom kroz njegove komentare Kurana ili druge teoloke radove.

Enes Kari naroda (el-umemu -erkijjah).

Slavni komentator Kurana, ejh Muhamed Abduhu, usporeivao je (u svojoj novinskoj raspravi iz 1881. godine) odnose Amerikanaca i Afganistanaca prema svojim dravama. U raspravi koja mjestimice prelazi u lamentiranje nad stanjem muslimanskih naroda, Muhamed Abduhu na zanimljiv nain govori o tome ta trebaju odgovorni meu muslimanskim narodima initi da bi ta drutva postala prosperitetna i slobodna. Svoj komentar naslovio je rijeima Hatau l-ukala (Pogreke mudrih ili Pogreke razumnih). Sa dananje distance od 132. godine historija je dala za pravo Muhamedu Abduhuu. Imajui u vidu ameriku okupaciju Afganistana, ovu Abduhuovu raspravu danas nije mogue itati bez snane ironije koju je povijest donijela sa sobom.

Abduhu je posve svjestan da je mona Evropa impresionirala mnoge egipatske intelektualce i mudre ljude (ukala) njegova vremena. Na jednom mjestu on kae: Kale lena el-ukalau: Kunu mislehum! Govore nam ti (nai) intelektualci: Budite kao Evropljani! Nema sumnje da je Abduhu uzimao u obzir ovakva razmiljanja mnogih svojih uenih zemljaka o Evropljanima. Poznato je da se Abduhu, pred kraj ivota svoga uitelja Demaludina elAfganija, u prilinoj mjeri raziao sa njim oko pitanja ta preuzimati iz Evrope i od Zapada. Abduhu je tokom devedesetih godina XIX stoljea bio pragmata, htio je na egipatsko tlo selektivno implementirati mnoga zapadna postignua u obrazovanju, politici, parlamentarnom ivotu, za koja je smatrao da su opekorisna. Ipak, u tekstu Pogreke mudrih ljudi (koji je pisan 1881. godine) Muhamed Abduhu smatra velikom zabludom preuzimati od Evrope i Zapada to to on naziva ar-rafahijjah ili rasko i ono hedonistiko koje je zapljusnulo Egipat i Istok sa dolaskom kolonijalizma. Na ovim mjestima Abduhua vidimo kao islamskog autoriteta koji brani provjerenu tradiciju vlastitoga naroda. Takoer, Muhamed Abduhu zamjera ovim ukala (ili egipatskim intelektualcima koji su se odali udnom taklidu ili hedonistikom oponaanju Zapada) zato ne promisle koje to, i kakve, drutvene institucije iz Evrope i Zapada mogu imati uspjeha u muslimanskom svijetu.

Toliko je na ovom mjestu Abduhu kazao 1881. godine o izborima u Americi, te tradiciji uvanja slobode i prava ljudi u toj zemlji. Iako se opi tonalitet ovog njegova eseja ogleda u elji da nasavjetuje intelektualce moderniste svoga vremena da ne ure sa naprasnim prihvatanjem ba svega to dolazi sa Zapada, kao i iz Evrope, po svemu to se vidi iz njegovih rijei, Abduhu je oduevljen spram demokratskih dostignua u vrenju vlasti u Americi iz njegova vremena. Abduhu, ujedno, postavlja pitanje: Kako da se ta pozitivna dostignua Zapada primijene ako muslimanske zemlje nemaju ambijenta da tu primjenu realiziraju? To je, naime, jedna od imanentnih poruka ove njegove rasprave. Ipak, da bismo vjerno interpretirali Abduhua treba navesti i to ta on kae o Afganistanu (svoga vremena).

vladavina roaka, zetova, plemenske svijesti

Treba odmah rei da Abduhu, kao umjereni pragmata u svojoj recepciji Zapada, smatra da Afganistanci njegova doba nisu u stanju imati istu takvu izbornu proceduru kakva je u Americi. On kae: Ne smatramo da bi isto takvo stanje (s izborima) bilo dobro po Afganistan... (La nestahsinu en tekune tilke l-haletu bi ajniha li afganistan). Potom Abduhu, ne bez ironije, navodi razloge zato smatra da Afganistan ne bi bio u stanju uope imati (ili odrati) slobodne izbore. Na prvom mjestu Abduhu spominje gortaku, surovu narav stanovnitva (al-khuunah) Afganistana. Kad bi se miljenju takva naroda povjerilo upravljanje, vidio bi da svaka osoba iskljuivo ima svoj interes (lehu masleha hassa la jera sivaha). Odmah dodaje: Nije mogue da se sloe oko jednog opeg sistema (ala nizam am). U ovim redovima koje je ispisao Muhamed Abduhu 1881. godine nazire se njegova elja da realno sagleda i opie stvari u svome kompariranju Amerike i Afganistana. Domalo dalje, on nastavlja: Na primjer, kada bi se trailo da Afganistanci izaberu stotinu predstavnika, svaka osoba bi izabrala svoga druga, ili zeta, ili roaka. Tako bi ih izabrali na hiljade, pa izbori uope ne bi imali eljenu svrhu (summe la jentehi l-intihabu ile l-mergubi aslen). Jer, svako bi od Afganistanaca ostao pri svome prvobitnom izboru. Muhamed Abduhu potom s gorinom konstatira sljedee: Kada bi se u Afganistanaca odrali izbori za predsjednika vlade (intihabu raisi l-hukumeh), svako bi pleme sebi izabralo predsjednika iz svojih redova, a onda bi dolo do anarhije meu tim predsjednicima (summe jekau l-herdu bejne r-ruusai). Potom slijedi gorko, rekli bismo pesimistino, zapaanje Muhameda Abduhua koje vidimo u njegovim rijeima koje slijede. Takvo je stanje muslimanskih zajednica (halu l-umemi) koje su naviknule da im rukovoenje bude u rukama kralja (bi jedi melikin), emira (ev emirin), vezira (ev vezirin)... Oni upravljaju stvarima tih zajednica, a te zajednice nemaju nikakva udjela u sagledavanju svojih interesa (fi rujeti mesalihiha) kae Abduhu. Drugim rijeima, zavladao bi fesad, to jest nered i haos u tim zajednicama kad bi im se dalo da svoje stvari urede u skladu sa naelima parlamentarne demokratije!!!

do velikih koraka ne moe se preko noi

U ovom dijelu svoje rasprave Muhamed Abduhu jo jednom rezimira ta je to to obiljeava drutveno stanje Afganistana njegova doba (i, zapravo, veine tadanjih muslimanskih naroda). On nabraja sljedea obiljeja: A) Nasljeivanje obiaja od oeva i predaka (tevarusu l-avaidi min abaihi ve eddadihi), B) uvanje tih obiaja od beike do motike (min mehdihi ila kuhuletihi), C) Preputanje svojih interesa volji drugih, e da im oni urede stvari od drutvenog znaaja (tafvidu maslehatihi ila iradeti gajrihi), itd. Nije onda mogue, tvrdi Abduhu, da se u jednome vremenu ti narodi odreknu svega toga. Takoer, s gorinom primjeuje Abduhu, onaj ko za cijeloga ivota nije razmiljao o opim stvarima drutva (fi demii umrihi lem jufekkir fiha), ne moe se takvome dati da upravlja njegovim interesima (zimamu maslehatihi)!!! Muhamed Abduhu podsjea umne ljude i intelektualce (iz Egipta svoga vremena) da je potrebno iriti obrazovanje i opu kulturu koja bi pobudila razmiljanje o znaaju opih stvari drutva. Tek tada bi se nadilo ono plemensko, roako, nepotistiko i partikularno. Kad je posrijedi ova Abduhuova rasprava, recimo na kraju da je ironija historije u tome da se i danas moe usporeivati Amerika i Afganistan, dakako u posve novim okolnostima, kad je amerika vojska u Afganistanu. Ne bi se imalo mnogo toga novoga dodati Abduhuovim zakljucima. Ali, i bez amerike vojske u Afganistanu ne bi bilo mnogo drukije. Kako kae Eric S. Margolis, kad god u Afganistanu nema stranih okupatora, Afganistanci se odmah vraaju svojim glupim ratovima. Dok smo proteklih mjeseci gledali strane nerede u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, Bahrejnu, ili dok ih sada gledamo u nesretnoj Siriji, itekako spoznajemo da se ova rasprava Muhameda Abduhua iz 1881. godine, kao i njegova mudra zapaanja, mogu itati s mnogo ibreta. Uvijek i iznova. Praktiki, ova Abduhuova rasprava na imanentan nain govori o zapadnom izumu graanina i civilnog drutva. Taj je izum itekako pozitivan izazov u dananjim raspravama o arapskom proljeu.

Graansko u americi i plemensko u afganistanu

Ali, u ovoj raspravi Muhammed Abduhu ide korak dalje. Na primjer, on tvrdi da mi smatramo dobrim stanje federalne vlade (el-hukumetu l-dumhurijjetu) u Americi i pravednost njenih zakona (itidal ahkamiha). Takoer, Abduhu dodaje da u Americi postoji potpuna sloboda na izborima (el-hurrijjetu et-tammetu fi l-intihabat) pri biranju guvernera saveznih drava i lanova njihovih senata i kongresa. tavie, Abduhu smatra da mi (muslimani) znademo dobro obim sree (es-seadeh) koju je ameriko stanovnitvo iz takvog stanja postiglo, znademo da im je ova srea dola zato to su oni pojedinci zajednice koji sami upravljaju svojim interesima i potrebama (humu l-hakimun fi masalihihim bi anfusihim). Na istom mjestu Muhamed Abduhu se opet vraa amerikim izborima, kae da je to tako jer ljudi u Americi su ti koji biraju (li annahum arbabu l-intihab), to jest, odluuju na izborima, dok oni koje oni izaberu kao predsjednike/guvernere saveznih drava (ruusau l-dumhurijjat) i lanove kongresa jesu predstavnici naroda u uvanju tih interesa i prava (nuvvab anhum fi hifzi tilka l-mesalih ve l-hukuk). Veoma je vano ovdje primijetiti da Abduhu u vezi sa Amerikom spominje zajedno interese/potrebe (mesalih) ljudi i njihova prava (hukuk). Ovim Abduhu indirektno ukazuje ta jeste djelokrug drave, i ta bi on trebao biti i u zemljama i dravama koje su svojim postojanjem obiljeili muslimani. Muhamed Abduhu potom priznaje da sve slobodne due (slobodni ljudi) ele/eznu (tataavvaku) biti u ovakvom uzvienom stanju (el-haletu el-deliletu).

u emu su pogreke/ zablude mudrih ljudi?

U listu el-Vekaiu l-misrijjah od 1.4. aprila 1881. godine Muhamed Abduhu je zapoeo objavljivati podulju raspravu Hatau l-ukala (Pogreke mudrih ljudi). Rasprava je uz prvi dio imala jo dva nastavka. K tome, ova rasprava je dijaloka, ali Muhamed Abduhu u njoj nigdje imenom ne spominje one ije miljenje osporava. Njih uglavnom oslovljava opisno, npr. kae za njih da su mnogi otroumne inteligencije, tvrdi za njih da su ukala ili pametni (sa izvjesnom dozom ironije). Uzme li se ova rasprava u sva tri njena nastavka, stie se dojam da Abduhu nastoji razlono pokazati da su nagli trendovi pozapadnjaenja i oponaanja Zapada (u onome to se ni na samom Zapadu ne smatra vrijednim) tetni po autohtone muslimanske kulture i narode. Po njemu, pogreka je nekih mudrih ljudi u Egiptu to to ele preko noi uvesti rjeenja za koja misle da su evropska i zapadna. Muhamed Abduhu ovom raspravom ukazuje na narav i poetke evropskog napretka (et-takaddumu el-urubbijju), borbu Evropljana protiv svojih vlastodraca koja je, kako on smatra, tekla istodobno sa okretanjem evropskog ovjeka izvan Evrope. Taj se ovjek kolonijalnim nastojanjem domogao zemalja istonih