ZEUS-JUPITER Meu mnogobrojnim pripadnicima bogatog antikog mitolokog nasljea Zeusu (Jupiteru) svakako je pripadalo istaknuto mjesto: otac

bogova, kako je on esto nazivan, bio je, naime, vladarom nebeskog svijeta, ali ujedno i predvodnikom cjelokupnog grko-rimskog panteona. Zeus je bio najmlai sin Uranove i Gejine keri Reje te njezina mua , a ujedno i brata, okrutnog Krona (Saturna), Uranova nasljednika u vladanju svijetom. Zbog bojazni da ga netko od vlastite djece ne bi pokuao svrgnuti s vlasti, to se prethodno dogodilo njegovu ocu Uranu, Kron mu je srpom odsjekao spolovilo i bacio ga u more, preuzevi od njega ulogu vladara svijetom. Svoju novoroenu djecu Kron bi, stoga, odmah po roenju progutao pa je isto naumio uiniti i s najmlaim od trojice sinova, Zeusom: umjesto novoroeneta progutao je, meutim, kamen ovijen pelenama, to mu ga je podmetnula zabrinuta Zeusova majka Reja, elei Krona zavarati te ga omesti u zloj namjeri. Prema mitolokoj prii moni "otac bogova" - takvim je Zeus doivljavan i esto bio nazivan - roen je na najveem grkom otoku Kreti. Savjetovana od Urana i Geje, a elei zatititi barem svoje najmlae dijete, trudna Reja pohitala je na taj otok, namjeravajui se poroditi podalje od Krona i dosega njegovih oiju. Rodivi Zeusa sklonila ga je u dubinu Diktine peine, gdje su ga, prema legendi, medom i mlijekom koze Amalteje hranile te odnjegovale tamonje nimfe Adrasta i Ida. U prikrivanju Zeusova boravita sudjelovali su i kretski gorski demoni, kureti: nastojei prikriti djetetov pla, a u strahu da ga Kron ne bi uo i na taj nain otkrio skrovito peinsko mjesto, zveketom oruja pred ulazom u peinu stvarali su nesnosnu buku.

Ubrzo je, meutim, uz pomo Geje te Okeanove i Tetidine keri Metide, boice mudrosti i razboritosti, Zeus uspio Krona prisiliti da nakon uzimanja lijeka to mu ga je spravila Metida iz utrobe povrati svu prethodno progutanu djecu, od Hestije, Demetre i Here, do Zeusove starije brae Posejdona i Hada. Uz njihovu je pomo i uz sudjelovanje jednookih kiklopa - prethodno ih je Zeus oslobodio prisilnog boravka u Tartaru, dobivi zauzvrat na poklon grom, munju i bljesak (prema atenskom piscu Apolodoru tom su prigodom kiklopi Hada opskrbili kacigom, a Posejdona trozubom) Zeus je napao Krona i titane koji su mu u toj prigodi solidarno pritekli u pomo. Nakon desetgodinje borbe uspio ih je savladati i okrutno kazniti, bacivi ih okovane u bezdan Tartara, najmranijeg dijela podzemnog svijeta. Nakon to mu je uspjelo osloboditi se Krona i titana Zeus je vladavinu svijetom podijelio s dvojicom starije brae: Posejdonu je takvom podjelom pripalo upravljanje Morem i Vodama, Hadu je dopala vladavina Podzemljem, a Zeus je sebi osigurao vladavinu Nebom, odnosno itavim svijetom. Uskoro mu je uspjelo poraziti i pobunjene gigante, divovske sinove Urana i Geje i tek je nakon toga odluio boravite potraiti na mitskoj planini Olimpu. Meu onima koji su ga u tomu slijedili spominju se Hera, Posejdon, Hermes, Hefest, Atena, Artemida, Hestija, Afrodita i Demetra, a takoer i Helije, Selena, Leto, Diona, Dioniz, kao i Temida i Eoja te jo neka boanstva niega ranga. U Homerovim epovima u takvom se kontekstu navode, meutim, imena dvanaestorice olimpskih boanstava - Zeusa, Here, Posejdona, Apolona, Artemide, Aresa, Atene, Afrodite, Demetre, Hestije i Hefesta, a takoer i Hermesa. Za druga boanstva se vjerovalo da na Olimpu borave samo povremeno pa je Zeusov brat, bog Podzemlja Had, na Olimpu, primjerice, boravio samo u prigodi okupljanja boanstava grkog panteona na teko pristupanim vrhuncima najvie grke planine.
2

Zeus je, prema mitolokim izvorima, isprva bio u vezi s boanstvom mudrosti i razboritosti Metidom, koja mu je prethodno pomogla u obraunu s Kronom. Bojei se, meutim, sudbine svojih prethodnika, a elei sebi priskrbiti mudrost i razboritost, Zeus je progutao trudnu Metidu, to je izazvalo nesnosnu bol u njegovoj glavi. Da bi ga oslobodio boli koju je zbog takvog ina morao otrpjeti, njegov sin iz veze s Herom, epavi Hefest, sjekirom ga je udario po glavi - po nekima je, dodue, to uinio Prometej, jedan od potomaka prve generacije titana - i na taj je nain izazvao roenje boice Atene! Nakon Metide Zeus je bio u vezi s Temidom, boicom pravednosti i vjenog zakonitog poretka, jednom od est titanida, koje su bile keri Geje i Urana: s njom je imao est keri, tri Mojre i tri Hore. Iz veze sa sestrom Demetrom imao je ker Perzefonu, a iz veze s jo jednom titanidom, boicom pamenja i umjetnosti Mnemosinom, roeno je devet Muza, omiljenih zatitnica razliitih vjetina i grana umjetnosti. Nakon mnogih slinih veza, kojima je teko i nerado odoljevao, brakom je ozakonio dugotrajnu vezu sa sestrom Herom pa je, u skladu sa Zeusovim ovlastima nebeskog vladara i ona postala vladaricom nebeskog svijeta. Zeusu je Hera jo prije sklopljenog braka rodila sina Hefesta, neuglednog boga vatre i kovanja: nakon ozakonjenja njihove veze roen je Ares, naoiti bog rata, kao i moanstvo vjene mladosti Heba. Brojnu djecu, meu kojima i boga Hermesa, roenog iz veze s Atlantovom keri Maiom, Zeus je, meutim, imao iz veza s drugim besmrtnicama: meu majkama Zeusove djece bile su, primjerice, Okeanova ki Eurinoma, kao i pojedine nimfe, a i neke obine smrtnice postale su majkama njegove djece. Sve Zeusove izvanbrane veze nailazile su, meutim, na estoko protivljenje, a nerijetko i na bijes ljubomorne i osvetoljubive zakonite ene Here.

S obzirom na ovlasti kojima je raspolagao o Zeusu (Jupiteru) ovisilo je mnogo toga bitnog za ivot ljudi, a osobito se to odnosilo na atmosferske prilike, kako na nebu, tako i na zemlji. Sabiranjem kinih oblaka Zeus je, naime, bio u mogunosti slati na zemlju kiu i odailjati gromove te na taj nain utjecati na svakodnevni ivot ljudi. Zanimljivo je da je njegova rimska inaica Jupiter, s kojim je bio u potpunosti identificiran, u kasnijim razdobljima bio ujedno smatran i vrhovnim boanstvom rimske drave. Od, priblino, 4. st. pr. Kr., od razdoblja helenizma, Zeusovo ime ponekad je bilo pridodano i pojedinim boanstvima negrkog podrijetla: izjednaavan je, primjerice, s egipatskim bogom Amonom te se u takvom kontekstu pojavljivao u liku Zeusa (Jupitera)Amona, boanstva s kojim se rado identificirao Aleksandar Makedonski: stoga se na portretima velikog grkog vojskovoe i osvajaa esto pojavljuju Amonovi ikonografski atributi, poglavito ovnujski rogovi, prikazivani meu pramenovima njegove kose. Osim navedenog detalja, karakteristinog za ikonografiju Amona, figuralni prikazi Zeusa (Jupitera)-Amona odlikuju se i pojedinim karakteristinim obiljejima Zeusove (Jupiterove) ikonografije, to se poglavito odnosi na glavu, prikazivanu obraslu gustom kosom, odnosno na lice kojim dominiraju brada i brkovi. Poznate su i iznimno popularne bile i neke druge Zeusove (Jupiterove) orijentalne inaice; jedna od njih, vrlo rairena u rimsko doba, odnosila se na kult popularnog sirijskog boanstva Jupitera Dolihenskog (tako je bio nazivan je po gradu Doliche u sirijskoj Komageni). Lik tog boansva objedinjavao je osnovne elemente Jupiterove (Zeusove) ikonografije, ali i pojedine detalje tipine za to popularno orijentalno boanstvo: Jupiter Dolihenski prikazivan je na biku, u stojeem poloaju, odjeven je u rimsku vojniku odoru, a od
4

atributa karakteristini su munja u jednoj te dvosjekla (dvostrana) sjekira u drugoj ruci. Od drugih Zeusovih orijentalnih inaica u mnogim krajevima rairen je bio i lik Jupitera Heliopolijskog (Heliopolitanskog). Najstarije Zeusovo svetite na grkom tlu nalazilo se u Dodoni, u Epiru. Od poznatijih svetita je i ono na planini Likej u Arkadiji (otuda i naziv Likejski Zeus!), a osobito je bilo na glasu Zeusovo svetite u Olimpiji: u njegovu tamonjem hramu nalazila se znamenita Fidijina hriselefantinska (nainjena od zlata i bjelokosti) statua Zeusa, na kojoj je bio prikazan u sjedeem poloaju, u liku vladara na prijestolju. Poznata su i druga njegova svetita poput hramova u Ateni, Nemeji na Peloponezu i mnogim drugim mjestima, gotovo posvuda u helenskom (antikom) svijetu. Kad je rije o Jupiteru vano je naglasiti da je bio starim italskim boanstvom neba i munja (u skladu s tim su i njegovi karakteristini epiteti Fulgur, odnosno Fulgurator), a u irem smislu i vremenskih prilika, poglavito kie (J. Pluvialis). Smatran je vrhovnim rimskim boanstvom i ujedno zatitnikom rimske drave, kao Kapitolinski Jupiter, s epitetima Najbolji i Najvei (Optimus, Maximus): takvo percipiranje uloge i znaenja Jupitera u hijerarhiji boanstava rimskog panteona na najbolji nain oslikava glasovito poprsje poznato pod nazivom "Jupiter Verospi". Jupiter je u potpunosti poistovjeivan sa Zeusom pa je stoga i razumljivo to su njegovi prikazi pod potpunim utjecajem grke ikonografije. U rimskoj interpretaciji esto se pojavljuje kao predvodnik Kapitolinske trijade, jedan iz trolista boanstava u kojemu su, osim Jupitera kao sredinjeg lika, redovito prikazivani Junona i Minerva.
5

U likovnoj umjetnosti Zeus (Jupiter) prikazivan je u liku odrasla zrela mukarca, s bujnom kosom, bradom i brkovima. Prikazivan je nagim ili polunagim, u uspravnom, ali i u sjedeem poloaju, poput vladara koji sjedi na prijestolju: od karakteristinih atributa esto je u jednoj od njegovih ruku prikazivana munja, ponekad i vie munja povezanih u snop, dok je od drugih atributa gotovo neizostavno u ruci drao vladarsko ezlo (skeptar). Poput mnogih drugih boanstava i on u ruci ponekad dri pateru, plitku zdjelu namijenjenu prinoenju rtava ljevanica. Od atributa koji se esto pojavljuju u njegovoj blizini prednjai lik orla, a njegovoj ikonografiji pripada, takoer, i lik krilate boice Viktorije (Nike), najee prikazivan u znatno umanjenim dimenzijama. Znamenita Fidijina Zeusova statua iz njegova svetita u Olimpiji, na kojoj je bio prikazan u sjedeem poloaju, na tronu, poput sudbine mnogih drugih djela najznaajnijih grkih umjetnika, nije naalost sauvana, ali je izgled tog Fidijina remek-djela ipak razmjerno dobro poznat, budui da je sauvan na novcu grke pokrajine Elide. Od brojnih sauvanih figuralnih prikaza Zeusa (Jupitera) svakako je meu najpoznatijima Jupiterovo poprsje iz mjesta Otricoli u talijanskoj pokrajini Umbriji, pohranjeno u Vatikanskim muzejima: nastalo je prema helenistikom izvorniku koji je, pretpostavlja se, izradio kipar Brijaksid u 4. st. pr. Kr., a neki ga smatraju najvjernijom replikom nestalog Fidijina izvornika.

HERA-JUNONA

U mitolokoj batini antike Grke Heri je mjesto meu vodeim boanstavima grkog panteona. Smatrana je zatitnicom obiteljskih vrijednosti, poglavito braka i kue, ali takoer i ireg okruenja, grada, odnosno zemlje. Poput brata i zakonitog ivotnog suputnika Zeusa i Hera je bila meu djecom titanide Reje i najmlaega meu titanima, vladara svijeta Krona. Stoga je i nju zadesila sudbina brae i sestara koje je otac progutao, bojei se da ga netko od njih ne bi razvlastio, to je sam prethodno uinio svojemu ocu Uranu, preotevi mu vlast nakon to ga je osakatio i bacio njegove genitalije u more. Osim to je bila Zeusovom sestrom, udajom je Hera postala i njegovom enom, a na taj naun i gospodaricom nebeskog svijeta. Ta njezina uloga ogleda se i u njezinu imenu (Hera = Gospodarica!). Jo prije udaje Zeusu je rodila sina Hefesta, dok je kao zakonita ena s njime imala i boga rata Aresa, kao i boanstvo vjene mladosti Hebu. Brojne Herine suparnice, ene s kojima je nevjerni Zeus odravao ljubavne veze meu njima su bile Semela, Leto, Alkmena, Ija i mnoge druge - a takoer i njihove potomke, kao i sve one koji su im pomagali, uporno je i nemilosrdno progonila, nastojei ih okrutno kazniti. Meu onima kojima se silno trudila nakoditi bili su i neki poznati i vrlo popularni protagonisti grke mitoloke batine, poput Semelina sina Dioniza, ili Alkmenina sina Herakla. U Trojanskom ratu pomagala je Grcima, a osobito je bila privrena njihovu najslavnijem junaku Ahilu, kao i spartanskom kralju Menelaju. Trojanske junake je, naprotiv, nastojala progoniti, a meu njima i slavnog trojanskog junaka Eneju, koji je bio prisiljen trpjeti njezin gnjev sve dok u potrazi za novim boravitem nije stigao do obala apeninskog Lacija. Meu najpoznatijim Herinim svetitima bila su ona na Peloponezu, poput njezina hrama u
8

Olimpiji, kao i na Siciliji. Na osobitu glasu bilo je i njezino svetite na otoku Samu (Samos), mjestu odakle je, smatralo se, boanstvo bila i rodom. U umjetnosti Hera se najee pojavljuje u liku zrele odrasle ene, gotovo uvijek odjevene u dugake haljine. Najee je prikazivana u uspravnom poloaju, premda je bilo i iznimaka, osobito kad se nalazila u Zeusovu drutvu. Lik Polikletovove Here iz njezina svetita u gradu Argu na Peloponezu bio je, primjerice, prikazan u sjedeem poloaju, na prijestolju, a tom je pogledu znakovit podatak da ju je Homer, osim epitetom "kravooka", nazivao jo i "zlatotronom", to bi trebalo znaiti da je njezin lik doivljavan i u sjedeem poloaju, u liku vladarice koja sjedi na prijestolju. Najei Herini atributi su dijadem na glavi, ezlo u jednoj i patera u drugoj ruci. Ponekad je, premda se to dogaalo razmjerno rijetko, njezin lik prikazivan i sa titom i kopljem. Lik rimske Junone susree se, meutim, i u drugaijim ikonografskim interpretacijama, a jedna se, primjerice, odnosi na prikaze boanstva s velom prebaenim preko glave (Iuno Regina). Osim u liku kraljice, Junona se pojavljuje i s djecom koju dri u naruju, ili su prikazivana u njezinoj blizini (Iuno Lucina).

Rimska Junona poistovjeivana je s grkom Herom te je bila smatrana zatitnicom zakonita braka i s tim u vezi udatih ena. To je ujedno znailo da je bila zatitnicom vjenanja, plodnosti, poroaja, odnosno svega to se odnosilo na obitelj i obiteljske vrijednosti. Bila je, naposljetku, smatrana i zatitnicom rimskoga naroda i drave te je, na neki nain, bila zatitnicom i pokroviteljicom Rima. Osim to su se, iz razumljivih razloga, s Junonom spremno identificirale pojedine rimske carice, u lokalnim inaicama to se boanstvo pojavljuje i u razliitim specifinim ulogama. Prethodno spominjana Iuno Lucina smatrana je, primjerice, zatitnicom svjetlosti i poroaja te je nerijetko bila prikazivana okruena djecom, a ponekad i s bakljom u jednoj te novoroenetom u drugoj ruci. Prethodno spominjana Iuno Regina ("J. Kraljica") prikazivana je s velom na glavi te ezlom, paterom i munjom u rukama, a Iuno Sospita ("J. Spasiteljica") s kozjim krznom i rogovima oko glave i na ramenima, a ponekad i na upregnutom dvopregu, s takoer ve spominjanim vojnikim atributima, titom i kopljem. Iuno Caelestis ("Nebeska J.") prikazivana je, meutim, u liku jahaice koja jai lava, a pored nje se pojavljuje karakteristina Solova zvijezda. Naposljetku, u njezinu hramu na rimskom Kapitoliju, okruena guskama koje su joj bile posveene, bila je tovana kao Iuno Moneta ("Opominjua J."). Njezin kult primarno je bio u funkciji zatite rimske drave od opasnosti kojima je ona bila izloena, a prikazi Junonina hrama s guskama u letu, koji se pojavljuju na novcu, u osnovi su vizualizacija poznate legende o guskama kao navodnim spasiteljicama grada Rima.

10

ATENA-MINERVA

11

Atena (Minerva) u podjednakoj mjeri simbolizira mudrost i pravinost, kao i stvaralatvo u irem smislu, a poglavito umjetnost i znanost. Smatrana je i zatitnicom gradskih utvrda, odnosno gradovadrava (polis), to se poglavito odnosilo na Atenu, eponimni glavni grad Atike. Za nju je, takoer, karakteristino da meu ratnicima raspaljuje sranost i hrabrost, ali joj je, za razliku od, primjerice, Aresa (Marsa), bilo svojstveno rjeavanje problema mudrou i razboritou, umjesto naglou i nepromiljenou, barem kad je rije o upotrebi ratnih vjetina. Atena je bila ki "oca bogova" Zeusa iz veze s boanstvom mudrosti i razboritosti Metidom, koja je bila Okeanovom i Tetijinom keri: upravo je ona spravljenim lijekom pomogla Zeusu prisiliti Krona da povrati progutanu brau i sestre, to mu je omoguilo da od oca prigrabi vlast nad nebeskim svijetom. Prema mitolokoj prii Zeus je Metidu, koja je bila trudna, progutao, elei na taj nain sebi priskrbiti Metidine vrline, njezinu mudrost i razboritost. Osjetivi nakon tog ina nesnosnu glavobolju pozvao je u pomo Hefesta i Prometeja da mu pomognu rijeiti se boli. Prema Heziodovoj "Teogoniji" bog vatre i kovanja Hefest ekiem ili sjekirom udario je Zeusa po tjemenu, nakon ega je iz njegove glave iskoila naoruana "sovooka" Atena, kako ju je u svojim epovima nazivao Homer. Potrebno je, meutim, spomenuti da se njezin dolazak na svijet u opisanim okolnostima pripisuje, takoer, i titanu Prometeju, jednom od najslavnijih i u razliitim oblicima umjetnikog izraavanja najee interpretiranim likovima antike mitoloke batine. Opisani nain Atenina roenja neki, meutim, dovode u sumnju.

12

U Ateninu odgoju vano mjesto pripadalo je Tritonu, morskom boanstvu iju je ker Paladu Atena nehotice ubila kopljem. Taj nemili dogaaj priskrbio joj je pridjevak Pallas (Palada Atena): u tomu su oigledno i korjeni nazivu paladij (paladion) za kipove posveene Ateni, koji su postali svojevrsnim simbolima neosvojivosti pojedinih gradova. Prema legendi, paladij je, primjerice, s neba pao na Troju, osiguravi tom gradu - tako se, naime, vjerovalo - zatitu od mogueg unitenja pa je to bio razlog to su se slavni grki junaci Odisej i Diomed na svaki nain trudili doi u posjed trojanskog paladija, sluei se u takvim nastojanjima samo njima svojstvenim lukavstvom. U jednoj od pria to se odnose na posveeni Atenin kip navodi se, takoer, i podatak da je naputajui razruenu Troju paladij sobom ponio slavni trojanski junak Eneja, sin boice Afrodite i dardanskoga kralja Anhiza, vjernog saveznika trojanskog kralja Prijama. Lutajui svijetom po zavretku Trojanskog rata Eneja je dospio do Lacija, odnosno mjesta koje e kasnije postati ishoditem grada Rima, to je bio razlog da su legendarnom trojanskom junaku pripisivane zasluge za osnutak "vjenog grada". Kip to ga je, prema legendi, Eneja ponio sobom iz razorene Troje u Rimu je, kao iznimno velika dragocjenost, bio uvan u znamenitom Vestinu hramu.

13

Osim opisane epizode s Enejom i trojanskim paladijem s mitolokog je stanovita zanimljiva i legenda koja govori o Ateninu djevianstvu, o emu svjedoi njezin epitet Partenos (A. Parthenos). Istog je podrijetla i naziv glasovita Atenina hrama na atenskoj Akropoli, odnosno tip statue za koju je prototip nainjen od zlata i bjelokosti, kip koji sew neko nalazio u Partenonu, poput drugih figuralnih ukrasa njezina hrama na atenskoj Akropoli, takoer izradio Fidija, najvei kipar klasinog razdoblja grke umjetnosti.

14

Usprkos nastojanjima hromog i neuglednog Zeusova i Herina sina Hefesta, koji je, prema legendi, provocirao Atenino roenje iz Zeusove glave, da mu postane zakonitom enom, Atena se toj Hefestovoj elji uspjeno oduprla. Prema jednoj od niza legendi, na atenskoj se Akropoli, upravo na mjestu gdje je kasnije bio podignut Erehtejon, Atena nadmetala sa Zeusovim bratom, vladarom morskog i vodenog svijeta Posejdonom, za stjecanje prevlasti nad pokrajinom Atikom: u tom je nadmetanju za poklon njezinim stanovnicima odabrala maslinu (Atenina "sveta maslina"). Takvim odabirom poklona nadmudrila je suparnika, koji je, udarivi prethodno trozubom o tlo, potaknuo nastajanje slanog jezera. Darovanom maslinom tamonjem stanovnitvu Atena im je, naime, na simbolian nain podarila mir. Kao boanstvo mudrog ratovanja Atena je znatno pridonjela pobjedi bogova nad gigantima. titila je brojne grke mitske junake, primjerice vou Argonauta Jazona, zatim Herakla, Belerofonta, Tezeja, Perzeja i dr., a pomogla je i slijepom tebanskom proroku Tireziji. U Trojanskom ratu bila je na strani Grka i njihovih najistaknutijih junaka, Ahila, Menelaja, Odiseja, Diomeda i dr. Kanjavala je svakoga tko bi se odvaio suprotstaviti joj se u vjetinama u kojima je sebe smatrala najboljom i, na neki nain, nedodirljivom, to je na svojoj koi osjetio poznati svira frule Marsija, a takoer i Gorgona.

15

Atena je u grkoj je umjetnosti prikazivana u uspravnom ili sjedeem poloaju; uvijek je rije o prikazu mladolike ene, koja je najee odjevena u dugaku odjeu (peplos). Jo ei su, meutim, njezini prikazi u oklopu. Najvaniji Atenini atributi su koplje, kaciga te tit krunog oblika. Osobito je za nju karakteristina egida, oklop presvuen kozjom koom i obrubljen zmijama, na kojemu se nalazi prikaz glave Gorgone (Meduza), tzv. gorgoneion: meu njezinim vlasima kose isprepliu se zmije otrovnice, budui da je vladalo vjerovanje da e njezin zastraujui lik s pripadajuim zmijama skameniti svakoga tko bi se usudio prema njoj svrnuti pogled! Nakon helenistikog doba umjesto uobiajena oklopa Atenina je egida ponekad prikazivana i u obliku jednostavnog ogrtaa. Od ostalih njezinih atributa najee se pojavljuje lik sove, koji je simbol Atenine mudrosti, a takoer i zmija, kao i nekoliko drugih ivotinja, primjerice pijetao. Od biljnog svijeta posveena joj je bila maslina. U 6. st. Fidija je izradio jo jedan poznati prototip, glasoviti bronani kip "Atene Predvodnice" (A. Promachos, koja poziva u boj), koji je neko je stajao pred Partenonom. Umanjenu kopiju tog Fidijina kipa vjerojatno predstavlja poznati kip tzv. Varvakejske Atene iz atenskog Narodnog muzeja, koji Atenu prikazuje s kacigom na glavi te orujem u rukama. Poznat je i lik bronane Fidijine Atene Lemnije (A. Lemnia), kao i lik Atene Polijas, prikazivane bez oruja i u sjedeem poloaju, s krunom na glavi te Gorgoninom (Meduzinom) glavom sprijeda na oklopu. Zanimljivo je da se istovjetan motiv, glava Meduze, u velikom broju sluajeva pojavljuje i na oklopima ili titovima rimskih careva.
16

Minerva je u Rimu u poetku bila smatrana zatitnicom zanatstva, a tek kasnije, nakon to je poput niza drugih boanstava italskog podrijetla i ona bila u potpunosti helenizirana, bila je izjednaena s Atenom, poprimivi na taj nain i sve njezine najvanije ikonografske karakteristike. U gradu Rmu, kao i posvuda diljem Carstva, Minerva je bila tovana zajedno s Jupiterom i Junonom kao jedan od protagonista Kapitolijske trijade, skupine boanstava kojima su podizana svetita na najistaknutijim mjestima najznaajnijih rimskih urbanih sredita. APOLON - FEB (Foibos = "Sjajni")

17

Apolon je bio boanstvo svjetlosti i sunca, ali takoer i umjetnikog nadahnua, poglavito glazbe i pjesnitva. Smatran je ujedno i zatitnikom mjere, reda i zakona. Meu Grcima je doivljavan i kao pokrovitelj muke mladei, ali i kao vrsni vra i prorok te kao nepogreivi strijelac. Bio je nedvojbeno meu najpopularnijim boanstvima grko-rimskog panteona, po nekim pokazateljima moda i najpopularnije boanstvo u itavom heleniziranom svijetu. Za njega je vladalo i miljenje da je bio praocem Helena, a poznato je, takoer, da su ga smatrali osnivaem mnogih gradova, od kojih je veliki broj nosio i njegovo ime.

18

Sin Zeusa i titanke Lete, Artemidin brat-blizanac, Apolon je, kao i njegova poznata sestra, svijet ugledao na egejskom otoku Delu (Delos), premda se kao njegova mjesta roenja spominju i Likija, kao i gaj Ortigija u blizini Efeza. Progonjena od ljubomorne Here i nemani Pitona trudna Leto je, prema legendi, u kleeem poloaju rukama obujmila palmu na delskom brdu Kintu, porodivi najprije Artemidu, a odmah zatim, uz pomo boice poroaja Ejlejtije, jo i Apolona. Njegovo roenje navodno je na otoku izazvalo bujanje cvijea i irenje ugodnih cvijetnih mirisa. Odmah po roenju, odbacivi sa sebe pelene: od oca Zeusa na dar je dobio zlatnu kitaru i kola s upregnutim labudovima, dok mu je Hefest izradio srebrni luk sa strijelama. Po Zeusovoj naredbi ubrzo je, meutim, bio prisiljen zaputiti se u Delfe, gdje je odmah po dolasku kiom strijelica zasuo uvara Gejina svetita spominje se da su to bili Delfina ili Piton - ubivi zateenu neman te ju sahranivi pod delfijskim, a to je znailo i zemljinim "pupkom" (omfalos). Na taj nain Apolonu je uspjelo prisvojiti Gejino svetite, kojemu je u toj prigodi posvetio tronoac, koji je postao jednim od njegovih karakteristinih ikonografskih simbola. U jednom trenutku nakratko ga je, dodue, uspio prisvojiti Heraklo, to je izazvalo Apolonov estoki bijes i sukob izmeu dvojice iznimno popularnih protagonista antike mitoloke batine. Nakon devet godina provedenih u Tesaliji, gdje je bio prisiljen boraviti zbog oienja od grijeha pripisivanog nakon ubojstva uvara Gejina svetita, "oien" od grijeha vratio se u Delfe. Od tog je vremena Apolon najee nazivan boanstvom svjetlosti. Prema Plutarhu i Eshilu, kao i navodima nekih drugih grkih pisaca, ime Feb kojim je Apolon esto bio nazivan, simbolizira suneve zrake, premda se isto se ime pojavljuj i u
19

znaenju "ist", odnosno "svet". Zanimljivo je da i Homer Apolona esto naziva Febom, ak i ne spominjui ime Apolon. Veina tovatelja ipak ga tovala kao Apolona, ne samo u grkom, nego i u rimskom svijetu. Poput drugih olimpskih boanstava i taj Zeusov sin, oev ljubimac, bio je sudionik bespotedne borbe bogova s gigantima (gigantomahija): taj je motiv bio veoma omiljen u antikoj umjetnosti, a najpoznatija likovna obrada te popularne teme vjerojatno je monumentalni reljefni prikaz gigantomahije sauvan na znamenitom Pergamskom rtveniku, koji je danas pohranjen u istoimenome muzeju u Berlinu. Kao boanstvu kojemu se pripisivalo istono, azijsko podrijetlo, ak i Homeru nije bilo strano to se u Trojanskom ratu Apolon opredjelio za Trojance. tovie, smatran je najveim krivcem za Ahilovu smrt, budui da je najslavnijega grkog junaka pred gradskim vratima u Troji smrtno ranio, pogodivi ga odapetom strijelicom u petu, jedini ranjivi dio njegova tijela.

20

Zbog uvreda nanesenih majci koja je imala samo dvoje djece, zajedno sa sestrom Artemidom Apolon je iz osvete strijelicama usmrtio brojnu djecu tebanske kraljice Niobe. U vjetini sviranja nadmetao se s poznatim antikim sviraem, frigijskim satirom Marsijom, koji je, smatralo se, bio izumiteljem frule-dvojnice. Posluivi se lukavstvom, svirkom na kitari, Apolon je tekom mukom ipak uspio nadmudriti samouvjerenog Marsiju te ga u dogovorenom nadmetanju i pobijediti, a onda ga, sukladno prethodnom dogovoru, i okrutno kazniti. Apolonu legenda pripisuje vezu s muzom Kaliopom, s kojom je imao sina Orfeja, slavnog trakog sviraa na harfi, a pripisuje mu se i da je s tesalskom princezom Koronidom imao sina Asklepija, popularnog zatitnika ljenitva. Kult Apolona na neki je nain bio irokog spektra: povezivalo ga se sa stadima, vegetacijom i usjevima, nerijetko i s lijeenjem te s morskim putevima, kao i s arobnjatvom i proricanjem. Poznato je, naime, da je znamenito proroite u Delfima bilo nazivano Apolonovim proroitem! Budui da je bio povezan s pomorstvom u takvom su mu se kontekstu pripisivale i zasluge u grkim kolonizacijskim aktivnostima, koje nisu mimoile niti istonojadranska podruja. Nije stoga neobino to veliki broj grkih gradova-kolonija a isto vrijedi i za Herakla nose upravo njegovo ime. Nije se libio, kad je bilo potrebno, posluiti se i maem, osobito kad je bilo potrebno braniti majku od nasrtljivaca. Od 6. st. pr. Kr. Apolon je esto poistovjeivan s boanstvom suneve svjetlosti Helijem.

21

ini se da je njegov kult do Rima dospio posredovanjem Etruana i grkih kolonija na italskom tlu, a o njegovu utjecaju i velikoj popularnosti u rimskom drutvu svjedoi i podatak da je, sudei prema nekim tumaenjima, prvi rimski car August bio od nekih smatran Apolonovim sinom! Posvuda su mu bila podizana svetita, a u tomu, dakako, nije zaostajao niti glavni grad Carstva Rim, u kojemu je, na breuljku Palatinu, bio podignut veliki hram posveen Apolonu. U skulpturi arhajskog doba Apolon je prikazivan mladolikim i golobradim. U slikarstvu na vazama njegov lik se, meutim, pojavljuje odjeven i ponekad s bradom. Vrlo je esto prikazivan s kitarom (A. Kitarod, Kitharodos), to je, primjerice, sluaj s njegovim prikazom pripisanim slavnom grkom kiparu Skopasu. Za Apolona se, takoer, smatralo da je bio predvodnikom muza, odnosno voom njihova kora (A. Musaget, Musagetes). Sa sestrom Artemidom uvijek je bio u iznimno bliskim odnosima (delski mit), a u dobrim je odnosima bio i s bogom vina Dionisom (delfski mit), a osobito i s draesnim Zeusovim kerima haritama, kao i nimfama. Apolonovi karakteristini atributi su luk, tobolac sa strijelicama, potom tronoac i kitara, odnosno lira, kao i oev poklon, kola s labudovima. U nekim prizorima prikazivani su i drugi atributi, primjerice patera. Luk i kitara (lira) bili su, ini se, Apolonovi tipini atributi jo u pretpovijesno doba. Od stvari koje su mu bile posveene potrebno je jo spomenuti lovor te labuda.

22

U ranijim razdobljima Apolon je najee bio prikazivan s dugakom kovravom kosom. Od 5. st. pr. Kr. njegova ikonografija definitivno je utvrena: od tog vremena Apolon je prikazivan mladolikim i bez brade, s kratkom valovitom kosom, najee u uspravnom, a znatno rjee i u sjedeem poloaju, nag ili polunag, ali takoer i u odjei. Najeee je prikazivan u akciji, u pokretu. Lik mu najee zrai mladenakom snagom, i onim to bi se moglo okarakterizirati svojevrsnom boanskom uzvienou. U doba helenizma nastaju razliiti tipovi prikazivanja Apolona; osim kao tzv. A. Kitaroda, prikazivanog s kitarom (lirom), poznat je i tip koji Apolona prikazuje kao predvodnika kora Muza (A. Musaget), kao i tip koji ga prikazuje dok promatra gutera kojega je pripravan ubiti (A. Saurokton), a koji je nastao prema slavnom Praksitelovu modelu (sauvan je u razliitim kopijama iz rimskog vremena). Skopasov A. Smintej prikazuje Apolona s nogom na svetoj ivotinji, odnosno na miu. Najpoznatiji sauvan Apolonovov prikaz ipak je, ini se, glasovita statua Apolona Belvederskog (sauvana je rimska kopija grkog originala pripisivanog kiparu Leoharu, pohranjena u Vatikanskim muzejima): ta statua svojevrsni je pandan jednako znamenitom kipu Artemide Versajske iz parikog Louvra. ARTEMIDA DIJANA

23

Artemida (Dijana) je boanstvo ijem se imenu, kao i Apolonovu, pripisuje maloazijsko podrijetlo. U grkom svijetu smatrana je gospodaricom divlje prirode, planinskih panjaka i uma, zatim lova i ivotinja, a prvobitno je bila i boanstvom mjeseeva svjetla te zatitnicom enske mladosti. Populatrna ki Zeusa i titanke Lete, ujedno i sestra (blizanka) boga svjetlosti i sunca Apolona, takoer je, poput svojega slavnog brata, roena na otoku Delu, premda se kao mjesta njezina roenja spominju jo i Likija te gaj Ortigija, odnosno mjesto u blizini Efeza, gdje je Artemidi bilo podignuto glasovito svetite, monumentalni hram Artemizion, jedno od sedam poznatih uda starog svijeta.

24

Prema mitolokim zapisima roena je neposredno prije nego je na svijet doao njezin brat blizanac Apolon, na otoku na kojemu je Leto bila prisiljena potraiti utoite, skrivajui se pred ljubomornom Herom, odnosno nemani Pitonom. Od oca Zeusa zatraila je da ju podari vjenim djevianstvom (Homer ju takvom i naziva u svojim epovima!), a od oca je na dar dobila luk te tobolac sa strijelicama. Sebi je, takoer, priskrbila drutvo devetogodinjih nimfi, kao i tovanje ak tridesetak gradova nazvanih njezinim imenom! Darovani srebrni luk i tobolac sa strijelicama po narudbi su za nju iskovali kiklopi na otoju Lipari. Pan joj je, meutim, darovao lovake pse. Posjedovala je i koije s upregnutim jelenima, kao i baklju. Smatrana je vrlo osvetoljubivom, a odlikovala se i iznimnom strogou. Sve to vrlo dobro posvjedouje okrutnost kojom je kaznila ponosnu tebansku kraljicu Niobu zbog uvrede nanesenih majci, poubijavi, zajedno s bratom, njezinu brojnu djecu. Na Apolonovoj strani bila je u njegovu nadmetanju u vjetini sviranja s frigijskim satirom Marsijom, kao i u Apolonovu sukobu s Heraklom u delfijskom proroitu. Odgovorna je bila i za nesreu kalidonskog kralja Eneja: njemu je poslala velikog vepra, a u lovu na njega sudjelovali su mnogi poznati junaci, meu kojima i kraljev sin Meleagar. Prizori iz lova na kalidonskog vepra bili su motiv koji je esto bio prikazivan na razliitim antikim spomenicima, a osobito na reljefnim ukrasima atikih sarkofaga iz rimskog doba. Meu onima kojima se nastojala osvetiti su i mnogi drugi pripadnici antikog mitolokog svijeta. Pripisivana joj je, primjerice, odgovornost za pogibiju Minojeve i Pasifajine keri Arijadne, zatim Asklepijeve majke Koronide, kao i ljepukastog Akteona, strastvenog lovca, kojega je kaznila samo zbog injenice to ju je uspio vidjeti nagu pa je to bio
25

razlog to ga je pretvorila u jelena, nakon ega su ga rastrgli vlastiti psi! U Trojanskom ratu i ona je, poput brata blizanca, bila na strani Trojanaca, a osobito se isticala naklonou prema mitskim ratnicama, ratobornim Amazonkama. Lik Artemide stvoren je, u osnovi, saimanjem svojstava razliitih boanstava prirode. U tom procesu osobito je zanaajan bio udio minojskog boanstva, od davnine znanog pod nazivom Gospodarica ivotinja (poglavito se to odnosilo na koze i neke druge vrste ivotinja). Bila je, takoer, zatitnicom drvea i lova, na neki nain i rata, a njezinu su zatitu osobito uivala djeca (u takvom kontekstu prikazivana je u liku A. Kurotrofos, odnosno one koja doji djecu!). Zasebno mjesto pripadalo je orgijastikom kultu orijentalnog podrijetla, u kojemu se ona pojavljuje u liku A. Efeke, koja je u likovnim obradama prikazivanim s brojnim dojkama. Taj Artemidin majinski, odnosno hraniteljski karakter, u kasnijim razdobljima postupno slabi, a sve su vie dominiraju njezine druge osobine. Od 5. st. pr. Kr. Artemida je sve ee prikazivana kao boanstvo Mjeseca te je izjednaavana s boanstvom mjeseeva svjetla Selenoma, koja je u rimsko doba bila poistovjeivana s Lunom.

26

Artemidini atributi od davnine su bili luk sa zapetom strijelicom i tobolac sa strijelicama, zatim baklja i Mjesec, prikazivan u obliku srpa, atributa niza boanstava s kojima se Artemida esto identificirala. U grkim pokrajinama Arkadiji i Atici posveena joj je bila medvjedica, u Efezu pela, ali najomiljenije ivotinje, esto prikazivane u njezinoj pratnji, bili su pas (psi) i kouta (jelen), a rjee jo i lav i pantera. Od biljaka posveene su joj bile palma, mirta i maslina. U najranijim figuralnim prikazima njezna je ikonografija bila prilagoena ulozi koju je imala kao Gospodarica ivotinja. Ponekad se na tim prikazima pojavljuje i s krilima, ee, ipak, bez njih, ali gotovo uvijek u okruenju ivotinja, poglavito lava i pantere, odnosno ptica. U antikoj likovnoj umjetnosti najei su, meutim, bili prikazi tipa tzv. Dijane lovkinje (obino je prikazivana u lovu na jelene); najpoznatiji meu njima svakako je prototip to ga je stvorio jedan od najznaajnijih umjetnika iz razdoblja helenizma, slavni grki kipar Praksitel.

27

U rimskoj mitolokoj batini Dijana je primarno bila staroitalskim boanstvom svjetla, zatim plodnosti i materinstva, kao i divljai. S razliitim svojstvima bila je tovana u pojedinim italskim sredinama (D. Tifatina, Aventinska D. i sl., a osobito je bila poznata Aricijska D., tovana kao D. Nemorenzis, poglavito zbog injenice to se u Ariciji nalazio njezin sveti gaj, jedno od najznaajnijih kultnih mjesta na itavom italskom podruju). Tek u 4. st. pr. Kr. Dijana je bila helenizirana te u potpunosti izjednaena s grkom Artemidom. Bila je iznimno popularna u gotovo svim rimskim provincijama, a to se odnosilo i na antiku Dalmaciju, gdje je bila tovana i kao domae, boanstvo autohtonog podrijetla, zajedno s malobrojnom skupinom drugih boanstava domaega, ilirskog, a poglavito delmatskog panteona. Prema staroj grkoj ikonografiji to popularno boanstvo prikazivano je i sa zmijama u rukama.

28

Dijana je najee prikazivana kao mladolika, ljepukasta ena, a najee, premda ne iskljuivo, u pokretu. Veina njezinih prikaza odnosi se na prikaze lovkinje odjevene u kratki, gusto naborani, najee dvostruko potpasani hiton (tuniku) bez rukava, zatim s lovakim izmama ili sandalama na nogama, kao i s odgovarajuim lovakim priborom, lukom i tobolcem sa strijelicama te koutom i psom. Takvom ju, primjerice, prikazuje i poznata rimskodobna kopija nekadanjeg grkog izvornika, tzv. Artemida Versailleska iz parikog muzeja Louvre: njezin prototip dovodi se u vezu s djelovanjem poznatog grkog kipara Leohara, a potrebno je naglasiti da je rije o statui kojoj je svojevrsni pandan jednako glasoviti kip Apolona Belvederskog iz Vatikanskih muzeja. Zanimljivo je da je identina glavi slavne mramorne statue iz Louvra poznata bronana glava enskog boanstva iz muzejske zbirke u Visu, koja je tek nedavno s velikom dozom sigurnosti atribuirana upravo Artemidi! Na grkim vazama iz 5. st. pr. Kr. Artemida je esto prikazivana s bakljama u rukama, kao "nositeljica svjetla" (A. Fosfros), a pojavljuje se, takoer, i kao "hraniteljica djece" (A. Kurotrphos), odnosno kao Artemida Ejlitija, poistovjeivana s istoimenim (Ejlitija), boanstvom poroajnih trudova. Prikazivana je, takoer, i u dugakoj haljini, bilo s bakljama (odnosno bakljom) u ruci (D. Lucifera, "koja nosi baklju", odnosno "donosi svjetlo"): takvog je, primjerice, tipa i poznata mramorna statua iz zbirke Franjevakog samostana u Sinju, koja je meu najkvalitetnijim primjercima antike figuralne plastike sauvanim u ovdanjim podrujima.
29

HELIJE SOL Helije je smatran bogom Sunca pa je po takvim m osobinama slian Apolonu, najdraem Zeusovu sinu. Rije je o sinu titana Hiperiona i titanke Tije, sestre boanstava mjeseeva svjetla Selene i jutarnje zore (praskozorja) Eje (Eos). U bljetavoj odjei i sa zlatnom kacigom na glavi Helije je svakog jutra na zlatnim koijama s istoka izranjao iz Okeana, donosei svjetlost nadolazeeg dana; naveer bi, meutim, na suprotnoj strani svijeta, daleko na zapadu, u zemlji uvarica stabla sa zlatnim jabukama Hesperida, ponovno nestajao, uranjajui u valove Okeana. Prema legendi, od Zeusa je Helije zatraio vlast nad otokom Rodom (Rodos), zbog ega mu je na tom grkom otoku bio podignut golemi kip, znameniti Kolos s Roda, jedno od sedam uda ondanjeg svijeta. Helije je zemlju obasjavao sunevim zrakama, a ujedno je iz udaljenih nebeskih visina sve vidio i uo pa je, primjerice, upravo od njega Demetri uspjelo doznati ime onoga koji je oteo njezinu ker Perzefonu, povevi ju sobom u mrani svijet Podzemlja. U likovnim djelima Helije (Sol) je najee prikazivan s etveropregom upregnutim krilatim konjima te sa sunevim diskom, odnosno zrakama sunca oko glave. U rimski panteon kult Sola (Sunca), identificiranog s Helijem, bio je uveden u razmjerno kasno doba. Zanimljivo je da je Sol prvotno bio zatitnikom cirkuskih igara, poglavito utrka etveroprega (kvadriga), a najee je bio tovan zajedno s Lunom, rimskom inaicom boanstva Mjeseca. AFRODITA VENERA

30

Afrodita (Venera) je boanstvo koje utjelovljuje ljepotu enskog tijela, odnosno putenu ljubav i ljubavnu enju. Kao i u mnogim slinim sluajevima i podrijetlo Afroditina kulta treba, po svemu sudei, traiti na istoku: injenica je, ipak, da je ve u predhomersko vrijeme to boanstvo u potpunosti bilo helenizirano i smatrano grkim boanstvom. Homer u Ilijadi iznosi miljenje da su joj roditelji bili Zeus i boica kie Diona, dok je prema pjesniku Heziodu, odnosno njegovu djelu Postanak bogova (Teogonija), Afrodita bila roena iz morske pjene. Na roenje iz morske pjene podsjea i poetak njezina imena (afrs = pjena!). Prema istoj mitolokoj prii, morsku pjenu oplodile su genitalije prethodno osakaena vladara neba Urana, koje su plutale uzburkanim morem. Netom roeno boanstvo more je na koljci najprije odvelo do ala otoka Kitere, zbog ega u Odiseji Homer Afroditu naziva A. Kiterejom. Na kopno je, ipak, prvi put stupila tek na junoj obali Cipra (otuda joj i naziv A. Kiprida!), u blizini grada Pafa (Pafos), mjesta gdje je kasnije bilo podignuto poznato Artemidino svetite. Njezin izlazak iz mora prema legendi je popratilo cvjetanje zemlje kojom je ona koraala. Afroditin izlazak iz mora na najljepi nain likovno je ovjekovjeio najpoznatiji kipar grke klasine umjetnosti Fidija, oblikujui reljefni prikaz s takvim motivom na postolju Zeusova kipa u Olimpiji. Ljupke Hore, uvarice ulaznh vrata na Olimp, personifikacije godinjih doba i zagovornice reda i prirodnih zakonitosti, keri Zeusa i Temide, Afroditu su po izlasku na kopno spremno prihvatile te su joj na glavu stavile zlatni vijenac, nakon ega su ju odjenule te ju raskono okitile. Nedugo zatim Afrodita se zaputila do svojega konanog boravita na planini Olimpu. Zeus je lijepoj Afroditi za zakonita mua namijenio svojega i Herina sina, neuglednog i epavog boga vatre i kovanja Hefesta. Taj neeljeni, Afroditi
31

nametnuti brak, nju, meutim, nije omeo u odravanju ljubavnih veza s drugim besmrtnicima, kao niti s obinim smrtnicima. Odravala je, primjerice, strastvenu vezu s naoitim bogom rata Aresom - o tomu je prevarenog mua obavijestio bog suneva svjetla Helije a iz njihove ljubavne veze roeno je nekoliko djece, sinovi Dejm i Fob, ki Harmonija, a vrlo vjerojatno i Eros i Anteros. Iz njezine ljubavne veze s glasnikom bogova Hermesom roen je ljepukasti mladi Hermafrodit, koji je voljom bogova i nimfe Salmakide bio feminiziran. Boanstvo plodnosti Prijap plod je Afroditine veze s bogom vina Dionizom. U mitolokim priama spominje se, takoer, i njezina veza s lijepukastim lovcem Adonisom: ta je tema privlaila mnoge umjetnike i bila je ovjekovjeena u likovnim interpretacijama iz antikog doba, ali i u likovnoj umjetnosti iz kasnijih razdoblja. Ljubavnikom joj je bio i dardanski kralj Anhiz, saveznik trojanskog kralja Prijama, s kojim je imala sina Eneju, jednog od najistaknutijih trojanskih junaka: bjeei iz razruene Troje, ulutanjima svijetom, trojanski junak dospio je do Lacija, odnosno mjesta na kojemu je, vjerovalo se, kasnije nastao grad Rim. Zanimljivo je da mitoloki kontekst prie o Enejinu boravku na italskom tlu - osim to ga dovodi u vezu s osnutkom grada Rima - trojanskog heroja povezuje s rodom Julijevaca, budui da je je Enejin sin Jul Askanije, smatralo se, u osnovi bio Afroditinim (Venerinim) unukom, osnivaem roda Juljevaca, iz kojega je potekao i poznati Julije Cezar, to je potaknulo tovanje Venere kao zatitnice grada Rima!. Poput Apolona i Artemide i Afrodita je, kao Enejina majka, u Trojanskom ratu bila na strani Trojanaca, a osobito je bila naklonjena Prijamovu sinu Parisu. Prema legendi, u njezinu nadmetanju u ljepoti s Herom i Atenom nakon to je prethodno Hermes Parisu povjerio nezahvalnu ulogu suca 32

trojanski junak presudio je koja je od njih najljepa, odnosno koja je najljepa meu besmrtnicama. Zlatnu jabuku namjenjenu pobjednici Paris je predao Afroditi, a ona mu se oduila pomogavi mu da u Troju povede lijepu Helenu, enu spartanskog kralja Menelaja, za koju je vladalo miljenje da je najljepa meu smrtnicama (prema Homeru to je bio razlog izbijanju dugotrajnog Trojanskog rata!). Pretpostavlja se da je Afroditin lik, koji je poznat iz grkog ikonografskog nasljea, nastao po uzoru na prikaze nekih enskih boanstava orijentalnog podrijetla. Zanimljivo je da se na pojedinim najstarijim, kao i nekim kasnijim prikazima Afrodite iz rimskog doba, ak pojavljuje i s orujem, poglavito sa titom i kopljem (takvom je, primjerice, prikazana na poznatoj pompejanskoj freski, u drutvu s boicom Viktorijom i erotima), a pojavjuju se, takoer, i prikazi na kojima joj je glava pokrivena velom. Od davnine je bila tovana i kao boanstvo mora, ali ne s ovlastima boga mora Posejdona, nego poglavito kao zatitnica dobre i sretne plovidbe (A. Euploja), odnosno dubokog i otvorenog mora (A. Pontija, odnosno A. Pelagija) te luka (A. Limenija). Bila je ujedno i boanstvo iste nebeske ljubavi (A. Uranija), a tovana je i kao svenarodno boanstvo (Pandemijska A.). Nema, ipak, dvojbe da je najpoznatija bila u svojstvu boanstva nesputane, strastvene, ljubavi i mladenake ljepote. Nakon 8. st. pr. Kr. bila je gotovo iskljuivo tovana s osobinama koje su ju definirale kao boanstvo ljepote, ljupkosti i ljubavi, odnosno strasne i vatrene ljubavne enje. Afroditi su bile posveene brojne ptice i ivotinje (golub, vrabac i lastavica, zatim delfin i labud te zec, koza i leptir), kao i razliite biljke

33

ugodna mirisa, primjerice rua i mirta, odnosno plodovi voa, s naglaskom na ipak i jabuku. Prikazi Afrodite (Venere) vrlo su brojni i raznoliki, podjednako u grkoj, kao i u rimskoj interpretaciji. Svima je, meutim, zajedniko prikazivanje lika lijepe, vitke i skladno graene ene mladolika izgleda. U najveem broju sluajeva na likovnim se prikazima njezin lik pojavljuje nag ili polunag, premda nisu iznimka niti prikazi u kojima se pojavljuje u dugakoj odjei. Ponekad na glavi nosi dijadem, a kosa joj je ili uredno zaeljana ili rasputena. Od karakteristinih ikonografskih atributa pojavljuju se ogledalo, jabuka, zatim leptir, mak i dr. Nerijetko je u njezinoj blizini prikazivan Erot, ili pak skupina erota, ponekad i bog plodnosti Prijap, sin to ga je imala iz veze s bogom Dionizom, kao i neka druga boanstva koja su joj po nekim osobinama bila bliska ili srodna. Od starijih prikaza Afrodite osobito se istie znameniti mramorni reljefni koji se odnosi na prizor njezina izlaska iz mora, reljef koji je poznat pod nazivom A. Ludovisi (rije je o jednom od motiva prikazanih na glasovitom spomeniku nazivanom Prijestolje Ludovisi (Trono Ludovisi). Od sredine 5. st. pr. Kr. Artemida je postala je jednim od najomiljenijih likova u sveukupnoj antikoj umjetnosti, a takvom je i ostala u umjetnosti svih kasnijih epoha. Njezin lik nisu propustili interpretirati gotovo svi najznaajniji predstavnici grkog kiparstva, od Fidije (za svetite u Olimpiji od zlata i bjelokosti izradio je lik A. Uranije), do Praksitela, tvorca brojnih prikaza nage Afrodite: meu njegovim likovnim ostvarenjima najpoznatiji je prikaz tzv. Afrodite Knidske, sauvan u mnogobrojnim replikama iz kasnijega, rimskog vremena. Od drugih poznatih prikaza osobito se istie lik Venerin koji je poznat pod nazivima Kapitolijska, odnosno Mediejska
34

Venera. Od mnogih njezinih prikaza moda je ipak najpoznatiji lik Afrodite Milske, odnosno statua iz 2. st. pr. Kr., podrijetlom s otoka Mela (Melos), koja je jedan od aktualnih simbola parikog muzeja Louvre. U helenistiko doba, kao i u rimskoj umjetnosti, gotovo podjednako u skulpturi, kao i u slikarstvu, tipoloki repertorij njezinih prikaza sve je raznolikiji. Pojavljuje se, primjerice, tip poznat pod nazivom Afrodita koja skida sandalu", zatim tip "Afrodite koja ui", a vrlo je popularan bio i prikaz njezina lika u trenutku izranjanja iz mora, odnosno nakon to je ve izala iz mora: u takvom kontekstu Afroditu su zamiljali s uzdignutim rukama, kojima s obje strane rasplie mokre i neuredne pramenove svoje dugake kose (tip A. Anadyomena). Najomiljeniji meu tipovima karakteristinih za njezine prikaze ipak se odnosi na tip poznat pod nazivom "Stidjiva Afrodita (A. Pudica), koji se odnosi na nagu Afroditu prikazanu u uspravnom poloaju, koja se diskretno trudi s obje ruke prikriti stidna mjesta na svojemu tijelu. U rimskoj mitolokoj batini Venera (Venus) prvotno je smatrana italskim boanstvom cvjetanja prirode, vrtova i sl., ali je od 3. st. pr. Kr., od vremena otkako je u potpunosti bila izjednaena s grkom Afroditom, postala ujedno i boanstvom ljepote i ljubavi. U rimskoj interpretaciji ponekad je simbolizirala i sreu (otuda joj epitet V. Felix, "Sretna V."), ili jo ee pobjedu (V. Victrix, " V. Pobjednica", prikazivana s krilima na leima, poput boice Viktorije). U kasnijim razdobljima Venera je osobito bila tovana kao pramati roda Julijevaca, a sukladno tomu rimske drave i cjelokupnog naroda (V. Genetrix, " V. Praroditeljica"): to je razlog to joj je Julije Cezar na Julijevskom forumu u Rimu podigao hram koji je bio dostojan njezina znaenja i ugleda to ga je uivala meu ondanjim stanovnitvom.
35

HERMES MERKUR Hermesovo ime oznaava, u osnovi, "onoga koji je s gomile kamenja". Takvo ime Hermes je, naime, dobio po gomilama kamenja (hermaia, takoer i hermekes = kamene gomile, odnosno "Hermesovi breuljci"), kojih je bilo na putovima, najee na raskrijima ondanjih prometnica. Takve kamene gomile usmjeravale su putnike koji su naumili zaputiti se prema razliitim odreditima. Iznad gomila kamenja kasnije su podizani pravokutni kameni stupovi, koji su u ranije vrijeme vjerojatno bili nainjeni od drva. U gornjem dijelu takvi stupovi zavravali su Hermesovom bistom ili glavom (otuda i naziv "herma"). Kasnije se u donjem dijelu spomenika, na ravnoj prednjoj strani kamenog stupa, poinje pojavljivati i reljefni prikaz falosa, a ponekad je nadopisan i natpis odgovarajueg sadraja. Hermes je bio najmlai od dvanaestorice olimpskih boanstava, a od svih koji su stalno boravili na Olimpu upravo je on, ini se, ljudima bio najblii pa stoga iznimno omiljen meu obinim smrtnicima. Krasile su ga lukavost, okretnost i snalaljivost. U Odiseji Homer ga naziva slugom i glasnikom bogova, mislei pritom na Zeusa, ali navodei da nije uskratio pomo niti Perzefoni i Hadu, boanstvu ijom se "nevidljivom"kapom i sam koristio i koja je i njega inila jednako nevidljivim. Ponekad je nazivan i "Podzemnim Hermesom" (H. Htonij, H. Chtonios), jer je bio zaduen za sprovoenje dua pokojnika u mrani svijet Podzemlja ("Sprovoditelj dua", odnosno H. Psihopomp, H. Psychopompos): budui da su mu bile povjeravane due onih koji su

36

zauvijek usnuli, Grci su ga smatrali i zatitnikom sna. Bila mu je, takoer, dodjeljena i uloga posrednika meu pojedinim boanstvima, kao i izmeu besmrtnika i obinih smrtnika. Od drugih njegovih svojstava a doista ih je bilo vrlo mnogo zanimljivo je da je smatran i zatitnikom pronalazatva, a u skladu s time i svakog inovativnog djelovanja. Legenda Hermesu pripisuje da je bio roen iz veze izmeu Zeusa i - sudei po navodima pjesnika Horacija - jedne od Plejada, Atlantove keri Maje (Maia). Prema homerskoj himni nedugo nakon roenja, jo kao posve maleno dijete, upustio se u krau Apolonovih goveda, to je meu polubraom izazvalo estoki sukob. Njihova je svaa bila, meutim, ubrzo okonana pa je u znak pomirdbe Hermes Apolonu poklonio liru sa sedam ica, koju je prethodno sam nainio od kornjaina oklopa, nauivi ga ujedno i svirati. Prethodno je vjetinom sviranja Hermes uspio zadiviti starijega brata, ali je unato tomu bio primoran vratiti mu njegova goveda. Ushien neoekivanim poklonom Apolon je, ipak, ovelikoduno dluio odrei se spornih goveda, koja je Hermes spremno prihvatio, poklonivi zauzvrat Apolonu sjajni bi. Za poklonjenu frulu, odnosno pastirsku sviralu koju je Hermes navodno prethodno pronaao - prema homerskoj himni frula bi takoer trebala biti Hermesov izum! od Apolona je dobio na poklon zlatni glasniki tap karakteristina oblika, za koji se vjerovalo da donosi sreu te da suzbija zlo: taj atribut postao je prepoznatljivim ikonografskim simbolom veine figuralnih prikaza tog popularnog boanstva. Grka mitologija Hermesu je pripisivala mnoga korisna djela. U brojnim je prigodama pomagao, primjerice, Zeusu, Aresu i Dionizu (poznato je da je potonjega odmah po roenju prihvatio te ga predao na brigu svojim hraniteljicama), a takoer i Apolonu te Artemidi, zatim Perzeju i Tezeju, u dva navrata i Haraklu, a naposljetku i Odiseju. Nasuprot dobrim djelima
37

kojima je bio sudionikom, medalja je imala i drugu stranu pa je upravo Hermes smatran indirektnim krivcem za otpoinjanje Trojanskog rata: on je, naime, na mitsku goru Idu nadomak Troje poslao Heru, Atenu i Afroditu da bi se tamo nadmetale u ljepoti. Odluku o najljepoj meu besmrtnicama prepustio je Parisu, koji je zlatnu jabuku namjenjenu pobjednici prema legendi dodijelio Afroditi!. Od Hermesovih veza najee se spominje odnos prema Perzefoni, a osobito ljubavna veza s Afroditom, s kojom je imao sina Hemafrodita, osobu boanske ljepote, u koju se zagledala nimfa Salmakida, preobrazivi Hermafrodita u feminizirano bie pa je Hermafrodit nakon 4. st. pr. Kr. u likovnim umjetnostima bio prikazivan s kombiniranim elementima mukog i enskog tijela, enskim atributima u gornjem dijelu tijela, ali s mukim genitalijama u donjem dijelu tijela. Meu Hermesovom djecom je i arkadski Pan, iznimno popularno kozorogo i kozonogo boanstvo, smatrano zatitnikom uma, panjaka i pastira. Zanimljivo je da je u ranijim razdobljima i Hermes bio tovan kao zatitnik pastira i stada pa se stoga njegov lik pojavljivao s ovnom na pleima (H. Kriofor, H. Kriophoros), kao i s teletom na ramenima (H. Moshofor, H. Moshophoros). Bio je, takoer, zatitnikom kockara i kradljivaca, odnosno razliitih oblika prijevara i lukavstava. Kao boanstvo kamenih gomila bio je usko povezan s putovima, osobito raskrijima cestovnih pravaca: njegovi najraniji prikazi odnosili su se, po svemu sudei, na drvene, a tek kasnije i na kamene"herme". U njegovoj su nadlenosti bili i kuni ulazi (H. Propylaios). Vjerovalo se da je odbijao svako zlo (H. Apotropaios), a smatran je i zatitnikom mladei. Njemu se pripisuje i otkrie brojeva i pisma, zatim mjerenja duine i teine, kao i paljenja vatre pomou kresiva, na neki nain
38

svega to je imalo veze s pronalazatvom i inovativnou. Posveen mu je bio broj etiri (roen je, naime, etvrtog dana u mjesecu). Od ivotinja posveena mu je bila kornjaa (od njezina oklopa i trstike nainio je glazbalo, to ga je poklonio Apolonu!) te ovan i pijetao. Slino rimskom Merkuru i Hermes je smatran boanstvom trgovine i trgovaca i zatitnikom putnika. Najee je, premda u tomu ima i iznimaka, prikazivan u uspravnom poloaju i u najveem broju sluajeva u pokretu. Najvaniji su mu atributi putniki eir iroka oboda s karakteristinim krilcima (petas, petasos - petasus), zatim njegov najstariji atribut, glasniki tap (kerikej, kerikeion, odnosno Merkurov kaducej, caduceus), simbol glasnika bogova: u vrijeme Republike u Merkurovoj ikonografiji isti je atribut simbolizirao jo i mir i blagostanje. Od drugih atributa za Hermesa (Merkura) su karakteristine zlatne sandale ili izme sa zlatnim krilcima (pedila), kao i kesa s novcem (marsupij, marsupion - marsupium), atribut koji se vrlo esto pojavljuje u jednoj od njegovih ruku, a koji je naglaavao njegovu ulogu zatitnika trgovine. Hermes je ponekad bio prikazivan i s arobnim putnikim tapom (rabdos). U ranoj umjetnosti arhajskog doba Hermes je poglavito prikazivan u liku zatitnika pastira, a najee kao starac sa iljatom bradom i dugom kosom, odjeven u kratki hiton, s ogrtaem (hlamida) prebaenim preko ramena i ruke te s putnikim eirom s dva karakteristina krilca na glavi, kao i s odgovarajuom obuom na nogama, iz koje se u velikom broju sluajeva uzdiu karakteristina krilca. U rukama najee ima glasniki ili pastirski tap, a pored njega ponekad su prikazani ovan ili jarac te pas.

39

Od sredine 5. st. pr. Kr. Hermesova ikonografija poprima, meutim, novi oblik. Lik popularnog glasnika bogova umjetnici od tada nastoje prikazati mladolikim i okretnim. Prevladavaju prikazi u kojima je njegov lik odjeven u kratki hiton, na glavi, odnosno na potiljku, nosi eir s krilcima, dok mu je na nogama prikladna obua, najee prikazana s karakteristinim krilcima. U razdoblju helenizma dvojica istanutih predstavnika grkog kiparstva Praksitel i Lizip Hermesa prikazuju kao skladno graena mladia (takvim ga je, primjerice, Praksitel prikazao oblikujui glasovitu mramornu statuu iz Olimpije, koja Hermesa prikazuje s malenim Dionizom u ruci, to je u skladu s poznatom legendom prema kojoj je Hermes odmah po roenju prihvatio Dioniza te ga predao nimfama hraniteljicama. Vrlo su zanimljive i rimske kopije Lizipovih prikaza Hermesa, to se osobito odnosi na glasovitu herkulansku statuu Hermesa-Merkura iz napuljskog Nacionalnog muzeja, koja ga prikazuje u sjedeem poloaju, dok se odmara na stijeni, kao i na statuu pohranjenu u muzeju Louvre, koja Hermesa prikazuje u trenutku vezivanja sandalu na nozi. Od 3. st. pr. Kr. na njegovoj obui gotovo su redovito prikazivana krilca, a glasniki tap, kerikeion, prikazivan je ovijen s dvije zmije. U rimskoj mitolokoj batini Merkur je nadasve bio smatran zatitnikom trgovine, prometnica i putovanja, odnosno trgovaca i putnika, to pokazuju i njegovi esti epiteti ("M. Putnik", M. Viator). K tomu, njegovo rimsko ime (lat. Mercurius) potjee od rijei merx (nadnica, plaa), to jasno pokazuje to je on znaio onima koji su ga tovali. Zanimljivo je, meutim, da njega nema meu najstarijim italskim boanstvima, a tek je izjednaavanjem s grkim Hermesom
40

prihvaen kao glasnik bogova, poglavito Jupitera, kojemu je esto pomagao u njegovim ljubavnim pothvatima. U rimskoj interpretaciji Merkur je, slino Hermesu, smatran, takoer, i sprovoditeljem dua u Podzemlje. U kasnijim je razdobljima, poput mnogih drugih boanstava, i Merkur se pisanim izvorima pojavljuje s epitetima "domaeg" boanstva, (M. Domesticus). Smatran je i obnoviteljem drave (s epitetom "pobjednik", M. Victor). Ponekad se Merkur pojavljuje i s obiljejima genija mora, a susree ga se i s epitetom "mirotvorni" (M. Pacifer). Njegov kult bio je rairen diljem rimskih provincija, a u velikom broju sluajeva bio je identificiran i s razliitim lokalnim boanstvima. U rimskoj interpretaciji smatran je, takoer, i ocem "kunih" boanstava Lara. Preuzevi elemente Hermesove ikonografije Merkur je najee prikazivan s prethodno opisanim ikonografskim detaljima. Prikazivan je nag ili polunag, najee u uspravnom, ponekad i u treem poloaju, znatno rjee i u sjedeem ili leeem poloaju. esto je prikazivan s ogrtaem prebaenim preko jednog ili oba ramena, odnosno putnikim platom kojim je pokriven vei dio njegova tijela. Neovisno o tome nosi li na glavi kapu, ili je prikazan gologlav, krilca su gotovo uvijek prisutna. U razliitim interpretacijama njegova lika ima i takvih koja ga prikazuju bosonogog, bez sandala, ali su krilca tada prikazivana sraslima uz stopala. Meu Merkurovim najeim atributima je glasniki tap, kaducej, i otuda potjee njegov epitet Caducifer ("onaj koji nosi kaducej"). U ispruenoj Merkurovoj ruci gotovo je uvijek prikazivan marsupij (marsupium), njegova karakteristina kesa s novcem.

41

ARES MARS Ares je bio naoiti bog rata, roen u ozakonjenoj branoj vezi izmeu Zeusa i Here. Smatran je i nemilosrdnim ruiteljem gradova. Najvie je boravio u Trakiji, to je bio razlog da mu se pripisivalo oinstvo - po nekima rije je o praoinstvu - nad poznatim mitskim ratnicama Amazonkama. U Trakiji su ivjela su jo neka njegova djeca, a bilo ih je i u Tesaliji: u tamonjoj prijestolnici Tebi, gradu legendarnog kralja Kadma, boravila je, naime, Kadmova ena Harmonija, Aresova ki iz njegove veze s Afroditom! Za Aresa se vjerovalo da je prijateljevao s Enijom i Eridom, personifikacijama bijesa i ratnog ubijanja, odnosno srdbe i nesloge, a djeca su mu bila demoni uasa, odnosno straha i strave, Dejm i Fob te, a po svemu sudei jo i Eros te Anteros. U Trojanskom ratu Ares je, poput nekih drugih grkih boanstava, bio na strani Trojanaca, zbog ega je bio izloen srdbi i napadima Atene. Agresivnost koju je esto ispoljavao osobito je znao ukrotiti Heraklo, kojemu je uspjelo i raniti ga. Stanovito vrijeme bio je prisiljen provesti u zatoenitvu, odakle ga je oslobodio najmlai od brae, snalaljivi Hermes. Po njemu je bio nazvan i Areopag ("Aresovo brdo"), poznata kamena uzvisina nasuprot atenskoj Akropoli, mjesto gdje je sjednice odravao atenski sud, dok mu je na oblinjoj Agori bio podignut hram. Poznat je bio po strastvenoj ljubavnoj vezi s boicom ljepote i ljubavi Afroditom, premda joj nije bio osobito vjeran te se nije libio ljubavnih veza i s drugim pripadnicama ljepeg spola, meu kojima je bilo i obinih smrtnica. Zanimljivo je da u antikoj Grkoj Aresova popularnost nije bila velika, to nije bio sluaj s nekim drugim sredinama. Veliku popularnost uivao je, primjerice, meu ratnikim narodom Skita, ali najvie, ipak, meu

42

Rimljanima, koji su ga, poistovjetivi ga s italskim boanstvom Marsom, tovali kao jedno od najznaajnijih boanstava rimskog panteona. U arhajskoj umjetnosti Ares je prikazivan kao odrasli bradati mukarac, najee s kopljem u ruci. Na vazama se vrlo esto pojavljuje u drutvu s drugim boanstvima, a osobito je esto likovno bio interpretiran njegov sukob s Heraklom, kao i razliiti prizori u kojima se njegov lik pojavljuje zajedno s Afroditom. Nakon 5. st. pr. Kr. Ares je , meutim, u umjetnosti prikazivan u liku mladia bez brade, esto s atikom kacigom na glavi. U doba helenizma umjetnici ga prikazuju kao zaljubljenog mladia, polunagog ili nagog, lienog striktno vojnikih odlika, u sjedeem ili uspravnom poloaju, dok mu oruje vie-manje slui kao nuna scenografija, odnosno kao element u funkciji sigurnije identifikacije lika. U rimskoj mitologiji Aresov alter ego Mars imao je neusporedivo vee znaenje, to je u potpunosti odgovaralo vojnikom svjetonazoru rimske drave, orijentirane na osvajanja i irenja teritorija. U takvim okolnostima Mars je, to je posve razumljivo, bio osobito tovan kao kao bog rata i pouzdani zatitnik rimske drave (s epitetom "silni", M. Gradivus), ali je ponekad doivljavan i kao zatitnik zemljoradnje i stoarstva (s epitetom "oinski", M. Pater). Po njemu je bio nazvan i mjesec oujak (Mart), prvi proljetni mjesec u godini, poglavito zbog injenice to je to bilo najpovoljnije razdoblje za otpoinjanje vojnih aktivnosti. Najstarije Marsovo svetite nalazilo se na Marsovu polju u gradu Rimu. Njegovi simboli poglavito su sveta Marsova koplja (hastae Martis) i sveti titovi (ancilia), a bili su mu posveeni vuk, bik i djetli. Prvi rimski car August podigao mu je u Rimu ak dva hrama, jedan na Kapitoliju, posveen M. Osvetniku (M. Ultor), a drugi, jo vei, na rimskom forumu
43

(posveen je bio Marsu poistovjeenom s Aresom, kao i Veneri s kojom je Mars bio u strastvenoj ljubavnoj vezi). U rimskoj mitologiji Mars je, osim Veneri, bio, takoer, blizak i Minervi. Prema nekim tumaenjima bio je, navodno, otac Romula i Rema, legendarnih osnivaa grada Rima. Zanimljivo je, takoer, da ga je , prema legendi, Junona zaela zahvaljujui cvijetu to joj ga je prethodno darovala boica proljea i cvijea Flora. Marsova ikonografija, neovisno o tome je li prikazivan u stojeem ili sjedeem poloaju, gotovo u potpunosti odgovara Aresovoj. Premda je prikazivan s razliitim ikonografskim obiljejima, najei tip ipak se odnosi na lik nagog, ljepukastog mladia, bez brade i brkova, s kacigom na glavi te kopljem i maem u rukama. U Rimu je, meutim, bio iznimno popularan i prikaz tzv. Marsa Osvetnika (M. Ultor). Rije je o tipu koji boanstvo rata prikazuje u posve razliitoj ikonografskoj shemi, kao odrasla bradata mukarca, odjevena u karakteristinu rimsku vojniku (legionarsku) odoru. HEFEST VULKAN Hefest (u rimskoj interpretaciji Vulkan) u grkoj je mitologiji takoer bio pripadnik dvanaestorice olimpskih boanstava. Bio je bog vatre i metalurgije, popularni boanski kova, nenadmani majstor u toj iznimno cijenjenoj vjetini, zbog ega mu se pripisivao pokroviteljski odnos prema zanatlijama i openito prema zanatstvu. Njegove kovanice nalazile su se pod vulkanima: prema rimskoj mitolokoj batini njegove radionice nalazile su se pod vulkanom Etnom na Siciliji. U radu su mu od velike pomoi bili kiklopi, kojima je bio gospodarom, a koji su zajedno s

44

njim sudjelovali u izradi zlatnog i srebrnog oruja te nakita namijenjenog boanstvima i najpoznatijim grkim junacima. Otac mu je bio Zeus, a majka Hera, ali je bio dijete roeno prije ozakonjenja njihova braka. Bio je epav i neugledan, zbog ega ga je, prema legendi, okrutna Hera po roenju bacila u more. Na morskom dnu proveo je devet godina izraujui nakit svojim spasiteljicama, meu kojima je bila i Ahilova majka Tetida. Prije nego se, dodue protivno svojoj volji, zaputio prema Olimpu - na tu teko pristupanu planinu stigao je jaui na magarcu, prevaren Dionizovim lukavstvom, odnosno injenicom da mu je uspjelo opiti ga - Hefest se osvetio okrutnoj majci, poslavi joj na dar zlatno prijestolje, uz koje je, nakon to je na njega zasjela, ostala prikovana sve do trenutka dok ju voljom bogova nije bio prisiljen osloboditi: doavi meu bogove koji su boravili na Olimpu kao uvjet Herina oslobaanja od prijestolja uz koje je bila okovana zatraio je da mu za enu budu dodjeljene Atena ili Afrodita: Zeusovom odlukom oenio se lijepom, ali nevjernom Afroditom. Njoj, kao i njezinu ljubavniku, bogu rata Aresu, prevareni Hefest osvetio se, meutim, razapevi mreu kojom ih je okovao, a oslobodivi ih tek na nagovor vrhovnog boanstva mora i voda, Zeusova brata Posejdona. Meu djelima to mu ih pripisuje grka mitoloka ostavtina - a ona su potanko opisana u Heziodovoj Teogoniji - pozornost osobito privlai podatak da je Hefest, potaknut Zeusovom naredbom, nakon to je prethodno Prometej ljudima otkrio vatru te na taj nain znatno unaprijedio kvalitetu njihova ivota, od zemlje i vode nainio prvu enu Pandoru ("svime obdarena"), koju su bogovi opskrbili mnogim vrlinama, ali istodobno i brojnim manama. Sva zla i bolesti Hefest je zakljuao u krinju (aru s poklopcem), predavi ju potom Prometejevu bratu Epimeteju. On se, meutim, u Pandoru zaljubio i njome se oenio. Prema legendi znatieljna
45

Pandora otvorila je zakljuanu krinju, nakon ega su se iz nje svijetom razmilile skrivene boletine, nevolje i patnje, a na na dnu krinje ostala je samo nada. Po Zeusovoj elji dobroinitelja ljudi, titana Prometeja, Hefest je nakon toga okovao na azijskoj planini Kavkazu. U odnosu na Hefestove aktivnosti osobito je popularna bila pria o nainu njegova sudjelovanja u dolasku na svijet Palade Atene: unato zaslugama to su mu pripisivane u odnosu na taj za Atenu sudbonosan dogaaj ona je, ipak, odluno i uporno odbijala uestale Hefestove brane ponude! U poetku je Hefest najee bio prikazivan na oslikanim grkim vazama: prevladavali su razliiti motivi vezani uz ulogu koju je imao u Ateninu dolasku na svijet, kao i teme koje su se odnosile na Hefestovo sudjelovanje u trijumfalnoj povorci formiranoj prigodom njegova dolaska na Olimp. U umjetnosti arhajskog doba esto su naglaavane njegove fizike mane, poglavito epavost, ali to postupno iezava tijekom 5. st. pr. Kr., u doba cvata klasine grke umjetnosti. Tada se, naime, Hefest poinje prikazivati prema karakteristinom ikonografskom obrascu, u liku odrasla bradata mukarca odjevena u egzomis, kratku praktinu odjeu te s ogrtaem (hlamida) ovijenim oko donjeg dijela tijela i prebaenim preko jednog ramena: samo u rijetkim prigodama prikazivan je i u liku mladia. Na glavi je neizostavna iljata kapa (pilos), dok u rukama redovito dri tipine kovake alatke, eki i klijeta. U rimskoj interpretaciji Vulkan je italski bog vatre, koja je poglavito vulkanskog podrijetla pa je u ranijim povijesnim razdobljima osobito bio tovan kao boanstvo koje ljude zatiuje od poara. Poput mnogih drugih boanstava pod grkim je utjecajem bio u potpunosti izjednaen s Hefestom, poprimivi na taj nain njegova ikonografska i sva druga
46

obiljeja, zadravi ipak i svoju primarnu funkciju italskog boanstva vatre. HAD PLUTON U grkoj mitologiji Had je smatran boanstvom podzemnog svijeta, odnosno gospodarom mrtvih, svih onih kojima je trajno boravite u Podzemlju, u svijetu vjenog mraka i tame. U antikoj mitolokoj batini njegova je uloga bila, stoga, manje istaknuta i bliska ljudima od uloge njegove brae Zeusa i Posejdona. Od 5. st. pr. Kr. je, takoer, tovan i kao gospodar rudnih bogatstava, metala i minerala, a ujedno i sjemena, odnosno svega to je skriveno ispod zemlje. Zbog toga je bio identificiran s Plutonom, boanstvom za koje se u rimskoj mitologiji vjerovalo da je ljude opskrbljavalo bogatstvima zemlje. Poput Zeusa i Posejdona, odnosno Here, Demetre i Hestije i on je bio sin titana Krona i Uranove i Gejine keri Reje pa je i njega snala sudbina brae i sestara, koje je otac, zbog straha od gubitka vlasti nad svijetom kojim je vladao a nakon to je sam prethodno na okrutan nain liio vlasti svojega oca Urana - progutao, a zatim ih progutane povratio iz utrobe. U podjeli svijeta meu trojicom brae, nakon to je bogovima uspjelo savladati titane te nakon to je kockom bilo odlueno da on upravlja svijetom Podzemlja, carstvom vjene tame, morao se prihvatiti nezahvalne uloge, koja mu nije priskrbila omiljenost meu bogovima, a jo manje bi se to moglo kazati za ljudski rod. Svoj mrani svijet Podzemlja rijetko je naputao, a onda kad je ipak bio prisiljen naputati odaje u podzemnom svijetu, uvijek je to inio u crnim koijama, u kojima je u svoje podzemno carstvo privodio due pokojnika. Svima koji su dospjeli u podzemni svijet trudio se prijeiti povratak u ovozemaljski svijet,

47

a jednako je postupao i s onima koji su iz nadzemnog svijeta iz bilo kojeg razloga eljeli zaviriti u njegovo podzemno carstvo. Nekima je to ipak uspjelo, ali su to bili samo rijetki pojedinci: uspjelo je to Heraklu, koji ga je odapetom strijelicom uspio ak i raniti, a u Podzemlje je dospio i slavni mitski pjeva Orfej, kao i glasoviti atenski junak Tezej, kojega je otuda uspio osloboditi upravo Heraklo. Mlai Hadov brat, otac bogova Zeus (u rimskoj interpretaciji Jupiter), koji je bio na elu grko-rimskog panteona, moni vladar nebeskog svijeta, dopustio mu je oeniti se Perzefonom, kerkom koju je imao iz veze s Demetrom (Cererom), boanstvom plodnosti zemlje i poljodjelstva, koja mu je ujedno bila i sestrom. Prethodno je, meutim, bez majina znanja i pristanka Had Perzefonu (Prozerpinu) oteo, emu je svjedoio samo Helije, koji je s nebeskih visina promatrao Perzefoninu otmicu, otkrivi neutjenoj Demetri to se doista zbilo i tko je odgovoran za otmicu njezine miljenice. Mjesta Hadova tovanja preteito su se nalazila posvuda gdje se smatralo da je bio mogu silazak u Podzemlje. Njegovim carstvom tekle su rijeke Stiks, Aheront, Kokit i Piriflegeton, koje je trebalo prijei i koje su bile granicama njegova podzemnog carstva. Vjerovalo se, takoer, da su daleko na zapadu bile Elizijske poljane, vjena poivalita dua pravednika. Tartar se nalazio u jo veim dubinama, a to je mjesto bilo rezervirano za one koji su smatrani grijenicima. Na ulazu u podzemni svijet stajao je troglavi pas Kerber, koji je proputao ulazak, ali je prijeio izlazak onima koji su dospjeli u Podzemlje. Vanu ulogu na putu do konanog boravita u Podzemlju imao je i Haron, starac prikazivan u dronjcima i sa iljatom kapom na glavi, koji je due pokojnika prevozio na svojemu amcu preko Aheronta, naplaujui tu uslugu odgovarajuom poputbinom. Hadova palaa i prijestolje nalazili su se u najmranijem dijelu Podzemlja.
48

Hadov karakteristini atribut je kapa koja ga je inila nevidljivim, a koju je na dar dobio od kiklopa (atenski pisac Apolodor spominje da su kiklopi, nakon to je vladavina svijetom bila podjeljena izmeu trojice Kronovih sinova, Hadu poklonili jo i kacigu!), a takoer i ezlo te samo ponekad rog obilja i mjerica. Posveeni su mu bili konj, pas, pijetao i zmija, kao i ipak, mak i neke druge biljke. U arhajskoj je umjetnosti, osobito na vazama crnofiguralnog stila, prikazivan je nalik dvojici poznatije brae, u liku odrasla bradata mukarca stroga pogleda i odjevena u hiton i himation, sa ezlom u ruci te vrpcom u raskutranoj kosi. Na vazama crvenofiguralnog stila, tijekom 5. st. pr. Kr., esto je prikazivan i s rogom obilja te ipkom u ruci. est motiv na vazama junoitalskog podrijetla bili su i prikazi Podzemlja, odnosno Hadovih dvora i njegova prijestolja te njegove ne osobito brojne svite, koja je zajedno s njime boravila u podzemnom svijetu. Vrlo brojni prizori Hadova podzemnog carstva sauvani su na freskama iz rimskog doba, kao i na sarkofazima, a u oba sluaja prevladavajui su prizori otmice Perzefone. Najpoznatije Hadovo svetite bilo je u grkoj pokrajini Elidi, koje je bilo otvarano samo jednom godinje, a u njega su mogli silaziti samo Hadovi sveenici. Plutonova uloga boanstva Podzemlja u rimskoj mitolokoj i kultnoj batini nije imala znaenje kakvo je njegovoj inaici Hadu pridavano u grkom svijetu. U rimskoj mitologiji Pluton je, naime, poglavito bio smatran boanstvom koje je ljudima darivalo bogatstva zemlje. Meu rimskim stanovnitvom bio je tovan i s imenom Dis, odnosno Dis Pater, boanstvo koje je bilo poistovjeivano s Plutonom i Hadom.

49

PERZEFONA (KORA) - PROZERPINA Perzefona (Kora) poglavito je smatrana boanstvom Podzemlja, mranog svijeta mrtvih. Doivljavana je kao mlada ena ljepukastog izgleda, premda je bila ivotna suputnica vladara podzemnog svijeta Hada, koji nije bio omiljen meu boanstvima, a jo manje bi se to moglo kazati za ljude; kao Demetrina (Cererina) i Zeusova (Jupiterova) ki bila je ujedno i boanstvo prirode. Kao Kora (Djevojka, Ki) ivjela je s majkom provodei vrijeme na mirisnim livadama obraslim cvijeem, sve do trenutka dok ju Had, izaavi iz Podzemlja, na prijevaru nije ugrabio te Zeusovim pristankom poveo u svoje carstvo, da bi se ubrzo njome i oenio. Prema mitlokoj prii, boica zemlje Geja pomogla je Hadu stvorivi lijepi cvijet narcis, koji je Kora (Perzefona) odmah ugledala meu ostalim cvijeem te ga je pokuala ubrati: u tom se trenutku na zlatnim koijama pojavio Had, zgrabivi ju te ju povevi sobom u svoj podzemni svijet. Majka Demetra ak je devet dana posvuda bezuspjeno traila nestalu ker, ponekad i s bakljama u rukama, sve dok od boga Helija, koji je otmicu promatrao s nebeskih visina, nije saznala to se zbilo te tko je krivac za nestanak njezine keri. Osjeajui se odgovornim to je odobrio Perzefoninu otmicu te svojoj sestri Demetri priinio toliku bol, Zeus je u Podzemlje poslao svojega glasnika Hermesa, sa zadatkom da otetu ker vrati majci, emu se Had ,nezadovoljan bratovom odlukom, nije imao mogunosti usprotiviti. Uspjelo mu je, meutim, Perzefonu nagovoriti da prije naputanja Podzemlja pojede zrno ipka (nara), svojevrsni simbol brane povezanosti, to je bilo dovoljno da ju je ipak uspio trajno vezati uz sebe i uz svoj podzemni svijet. Kompromisnim rjeenjem od tog je vremena Perzefona dvije treine godine provodila na

50

zemlji, a jednu uz mua u njegovu carstvu u Podzemlju. Njezin je kult bio stoga specifian, proet svojevrsnim mitolokim dualizmom. U prenesenom smislu, ona je simbolizirala obnavljanje ivota na zemlji, proljetno buenje prirode, odnosno njezino zamiranje krajem jeseni. Kao boanstvo podzemnog svijeta kult joj je bio usko povezan s Hadovim, dok je kao djevojka (Kora) najee bila tovana zajedno s Demetrom. Osobito je bila aena u Eleuzini, koja nije bila mnogo udaljena od glavnog atikog sredita Atene: tamo je tovana u sklopu poljodjelskih sveanosti, znamenitih Eleuzinskih misterija. Mitoloki izvori spominju, takoer, i njezinu zaljubljenost u ljepukastog Adonisa, strastvenog lovca kojemu je uspjelo oarati i boicu Afroditu. koji je takoer simbolizirao raanje i umiranje vegetacije, U takvom kontekstu i likovni prikazi Perzefone najee se odnose na lik mlade, njene djevojke, ponekad zastraujueg, a ponekad i dobrohotnog izgleda. Gotovo uvijek je prikazivana u drutvu s majkom Demetrom, a od atributa najee su prisutni baklja i pijetao. Vrlo su esti i prikazi njezine otmice, a takoer i njezina povratka iz Podzemlja, a nisu rijetki niti motivi povezani s njezinim boravkom u Podzemlju, gdje je uvijek prikazivana u drutvu s Hadom. Kod Rimljana je Perzefona bila izjednaena s Prozerpinom te je, na neki nain, tijesno povezana s Liberom, enskim boanstvom koje je bilo pandanom boga vina Bakha (Liber), a tovana je bila i u drutvu boanstva imena Dis, odnosno Dis pater, koje je bilo identificirano s Plutonom, odnosno grkim Hadom. Njezin kult meu Rimljanima ipak nije bio osobito razvijen, niti priblino koliko je bio popularan u grkom svijetu.

51

DEMETRA-CERERA Meu Kronovom i Rejinom djecom koju je otac najprije progutao, a potom bio prisiljen iz utrobe povratiti, bila je i Demetra, koja je smatrana boanstvom plodnosti zemlje i raslinja, ali takoer i podzemnog svijeta. U rimskoj mitolokoj batini bila je izjednaena s jednim od najstarijih italskih enskih boanstava, zatitnicom vegetacije, plodnosti polja, itarica i etve, boicom Cererom. Prema Heziodovu Postanku bogova s najmlaim bratom Zeusom, predvodnikom sveukupnog grkog panteona, Demetra je imala ker Perzefonu (Koru). Jedan od njezine brae, bog Podzemlja Had, pristankom Zeusa, protiv Demetrine volje je oteo Perzefonu povevi ju u svoje podzemno carstvo, a kasnije se njome i oenio. Kad je nakon viednevna lutanja u bezuspjenoj potrazi za nestalom kerkom od boga sunca Helija saznala to se zbilo s Perzefonom, Demetra je, preruena u staricu, napustila Olimp te se zaputila do Eleuzine, mjesta udaljenog dvadesetak kilometara prema zapadu od Atene, sastavi se s kerima tamonjeg kralja Keleja. Unato injenici to joj je kralj u Eleuzini dao podignuti hram, srdita Demetra potrudila se sprijeiti klijanje sjemena i sazrijevanje plodova, uinivi na taj nain zemlju neplodnom. Tek nakon to je Hermesu uspjelo izvriti Zeusovu naredbu te Perzefonu vratiti iz podzemnog svijeta otac bogova je pozvao je Demetru da s Perzefonom doe na Olimp. Prije naputanja Podzemlja lukavi Had ponudio je, meutim, Perzefoni plod ipka (nara, koji je ona spremno progutala, to je Hadu omoguilo da ju je dio godine ipak uspio zadrati uz sebe, u svojemu podzemnom carstvu. Vei dio godine Perzefona je ipak od tada mogla provoditi izvan Podzemlja, najee

52

u majinu drutvu. Iz zahvalnosti to je Perzefoni bila dana mogunost boravka izvan podzemnog svijeta, majka i ki su oivjele zamrlu prirodu, a eleuzinske kraljeve uputile su u tajne svojih Misterija. U potrazi za nestalom Perzefonom Demetra je, meu inim, boravila i u domu Baube i njezinih sinova Triptolema, Eumolpa i Eubuleja (u nekim mitolokim navodima od sinova se spominje samo najpoznatiji meu njima, Triptolem), koji se nalazio na putu izmeu Atene i Eleuzine; budui da je od Eubuleja tom prigodom saznala da su svinje koje su mu bile povjerene na uvanje nestale u procjepu kroz koji je Had, navodno, Perzefonu odvukao u svoje podzemno carstvo, na taj je nain otkrio Demetri mjesto boravka otete keri te joj omoguio da kroz isti procjep sie u Podzemlje. Jednom od sinova, prvotno uvaru krava, a kasnijem kralju Triptolemu, Demetra je iz zahvalnosti poklonila kola s krilatim zmajevima, kao i sjeme ita, poduivi ga, takoer, i obradi zemlje. Naloila mu je da se zaputi u svijet te da ljude naui poljodjelskim vjetinama, od oranja zemlje, sijanja i klijanja i rasta itarica, do dozrijevanja i etve, odnosno zamiranja vegetacije, a poduila ga je i uzgajanju voa i povra. U Demetrinu ast u jesenskim i zimskim mjesecima u Eleuzini su slavljene tzv. Male i Velike Eleuzinije, koje su bile sastavnim dijelom znamenitih Misterija, kojima poetci seu jo u mikensko doba. Najvaniji objekti iz razdoblja kasnijih adaptacija eleuzinskog svetita potjeu iz 5. st. pr. Kr., a to se poglavito odnosi na ostatke pravokutniog telesterija (telesterion) i odgovarajue pozornice za obrede obavljane u Demetrinu ast. Zanimljivo je, takoer, da je Demetra nerijetko bila tovana i kao zatitnica ena i djece. Demetrini atributi primjereni su njezinoj ulozi zatitnice plodnosti zemlje. Najee su to prikazi vijenaca ili svenjeva itnog klasja u ruci, a ponekad se kao kao atribut pojavljuje i mak. Nisu, takoer, rijetki
53

prikazi na kojima se Demetra pojavljuje s kalatom (kalathos, koara od isprepletena prua, ispunjena klasjem i razliitim plodinama), a ponekad i s dijademom na glavi. Od njezinih atributa potrebno je spomenuti jo i ipak (nar) te svinju. Osobine boanstva podzemnog svijeta, odnosno njezin htonski karakter, esto je, odobito od razdoblja helenizma, naglaavan prikazivanjem baklji i zmija. Likovni prikazi Demetre nisu, meutim, odvie esti. Od 5. st. pr. Kr. Demetra je prikazivana i u drutvu s Perzefonom (Korom) i Triptolemom, a najbolji je primjer znameniti eleuzinski reljef, pripisan Fidijinoj koli. U priblino isto vrijeme, iza 5. st. pr. Kr., Demetra je bila izjednaena s italskom Cererom, keri Saturna i Ope (Ops), jednim od najstarijih rimskih boanstava, zatitnicom plodnosti, itarica i etve, a takoer i braka: bila je prikazivana s bakljom i zmijom, atributima koji su isticali njezin htonski karakter, a takoer i sa itnim klasjem, makom, jabukom, a esto je prikazivan i kalathos. Svi navedeni atributi su poglavito elementi koji naglaavaju izraziti poljodjelski karakter tog boanstva. POSEJDON-NEPTUN Poput dvojice brae, Zeusa i Hada, i Posejdon (Neptun) je bio Kronov i Rejin sin, jedno od one djece koju je otac, da bi izbjegao svaku mogunost svrgavanja s vlasti, najprije progutao, a potom, zahvaljujui Zeusu, iz utrobe i povratio. Podjelom vladavine svijetom meu Kronovim sinovima Posejdonu je pripala vlast nad morem, vodama i jezerima, premda je poznato da su u antikoj kultnoj ostavtini pojedine

54

rijeke imale i svoja vlastita boanstva, nazivana njihovim imenima. Posejdon (Neptun) je takoer bio jednim od dvanaestorice olimpskih boanstava. U morskim dubinama vladao je iz palae podignute na dnu u Egejskog mora, gdje je ivio sa zakonitom enom Amfitritom, jednom od ljepukastih Nereida, s kojom je imao sina Tritona i ker Rodu. Svojim raskonim kolima s upregnutim konjima sa zlatnim grivama - Posejdonu se, naime, pripisuje stvaranje prvog konja Skifija, kao i spremnost da ljude naui krotiti konje, a bio je, takoer, povezivan i s bikom i stvaranjem tog vjenog simbola snage i izdrljivosti - Posejdon je naputao zlatne odaje svoje palae te se kretao morskom povrinom, najee u pratnji morskih boanstava i drugih morskih stvorenja. esto je na taj nain obilazio svoje prostrano morsko carstvo na putu do sjedita bogova na Olimpu: pod njim su tada podrhtavale zemlja, planine i ume, a dok se kretao morem dizali su se golemi valovi. U Trojanskom ratu bio je meu boanstvima koja su bila na strani Grka, iako je prethodno pomogao izgradnju bedema u Troji, koje je kasnije upravo on svojim trozubom i razruio. U kontekstu dogaanja vezanih uz junake iz Trojanskog rata zanimljivo je istaknuti da je progonio lukavog Odiseja, budui da je on prethodno bio prisiljen oslijepiti njegova sina, jednookog Polifema. Poznat je i po tome to je esto bio u sukobu s pojedinim boanstvima, a svoju narav i ambicije pokazao je i u nadmetanju s Paladom Atenom, s kojom se sukobio zbog obostrane elje da se dopadnu graanima Atene i ovladaju njihovim gradom, odnosno cijelom pokrajinom Atikom. O njegovu znaenju i popularnosti govori i podatak da su u grkom svijetu mnogi gradovi nosili i njegovo ime. U 5. st. pr. Kr. bio je izjednaen s rimskim Neptunom.

55

Posejdonov (Neptunov) najprepoznatljiviji ikonografski simbol je njegov karakteristini trozub. Meu ostalim njegovim atributima najee su zastupljeni dupin i konj, kao i vodeni konj, hipokamp, a posveen mu je bio i bik, simbol svekolike snage. U ranijoj, arhajskoj umjetnosti, prikazivan je posve nalik drugoj dvojici brae, starijem Hadu i mlaem Zeusu, a to znai u liku odrasla mukarca, snane muskulature i stroga, dostojanstvena pogleda, s kovravim pramenovima kose te gustom bradom i brkovima, nag ili polunag i odjeven u dugaki hiton i himation. esto je prikazivan u uspravnom poloaju, s jednom nogom oslonjen na dupina, nerijetko i na konju ili hipokampu, a ponekad i sa zapregom koju su inile udovine morske nemani. U njegovoj su pratnji najee prikazivane Nereide, ali i razna druga morska bia, ukljuujui i razliite vrste riba, a osobito dupin. AMFITRITA Boica Amfitrita smatrana je kraljicom mora i predvodnicm morskih nimfa Nereida. Za nju se vjerovalo da je ki morskog boanstva Nereja i Doride, premda pisac Apolodor donosi podatak da su joj roditelji bili bog vanjskog mora, titan Okean, i Tetija (Tethys), ki Urana i Geje. Udajom za monog vladara mora Posejdona (Neptuna) postala je gospodaricom morskih valova i morske faune. Prije udaje skrivala se od svojega prosca te mu nastojala umaknuti, uporno odbijajui uestale Posejdonove brane ponude. Skrivenu iza Heraklovih stupova, u dalekim morskim dubinama, prema jednoj od legendi uspio ju je otkriti Posejdonov delfin, dok su je prema drugim mitolokim izvorima spazili delfini, koji su Amfitritu ispratili

56

do Posejdonova boravita na dnu mora, uspjevi ju naposljetku nagovoriti da se za njega uda. S Posejdonom je Amfitrita imala sina Tritona i ker Rodu. U likovnoj umjetnosti njezin lik je najee prikazivan zajedno s Posejdonovim (Neptunovim): gotovo uvijek je prikazivana na upregnutim kolima, s brojnom arolikom pratnjom razliitih morskih boanstava i drugih morskih bia. Poznato je, takoer, njezino pojavljivanje u razliitim prizorima koji su se odnosili na prikaze gigantomahije. TRITON Triton je bio morsko boanstvo, vrlo slino nekim drugim srodnim boanstvima, poput Nereja, Glauka, Forkisa i dr. Bio je sin Posejdona (Neptuna) i njegove ene Amfitrite. Prema legendi je smatran boanstvom Tritonskog jezera, za koje se vjerovalo da se nalazilo nadomak sjevernoafrikoj obali, preciznije na podruju u Libije. Kao boanstvo mora bio je osobito sklon mornarima, a uvijek je bio pripravan biti na usluzi ocu i majci, koje je i sam esto pratio u njihovim lutanjima morem. Legenda spominje njegovo sudjelovanje u mitu o Argonautima, junacima potrage za zlatnim runom, a s njim se dovodi u vezu i legenda koja se odnosila na njegovu vezu s gradom Tanagrom u grkoj pokrajini Beotiji. Smatran je vrlo obrazovanim pa je, primjerice, poduavao boicu Atenu ratnim vjetinama. Imao je dvije keri, a jedna od njih, Palada, intenzivno se druila i prijateljevala s Atenom, koja ju je, meutim, tijekom vjebanja nehotice ubila kopljem. Triton je esto prikazivan u trenutku vonje koijom, ili kako jai na dupinu, s malim trozubom u ruci te savijenom koljkom u obliku

57

morskog pua, koja mu je sluila kao truba, a u koju je puhao da bi podigao ili smirio morske valove. Tritonova glava, odnosno poprsje, esto su prikazivani ovjenani raznolikom morskom florom i faunom. Od 4. st. pr. Kr. tritoni se spominju kao skupinia pa se u takvom obliku najee pojavljuju u Posejdonovoj pratnji. Za Tritona je karakteristino da mu je tijelo u gornjem dijelu bilo prikazivano s ljudskim osobinama, dok mu je donji dio tijela prikazivan u obliku ribe, poglavito dupina. DIONIZ, BAKHO (BAKHOS, BACCHUS)-LIBER PATER Dioniz (grki Dionysos, takoer i Bakho, odnosno Bakhos, u rimskoj interpretaciji Bacchus) poistovjeivan je sa starim italskim boanstvom Liberom (Liber, Liber Pater). U klasino doba kod Grka je tovan kao bog vina i vinogradarstva te s time u vezi i promjenjenih stanja svijesti, poglavito mistinih delirija. Poput Apolona, Artemide, Hermesa i nekih drugih boanstava Dioniz je bio pripadnikom druge generacije olimpskih boanstava. Iz njegova je imena razvidno da mu je otac bio Zeus te da je je bio podrijetlom iz Nyse: stoga je i nazivan bogom iz Nyse (Zeus iz Nyse), gorovita kraja koji se nalazilo daleko od granica Grke. Tamo je, naime, prema legendi Dioniz bio roen iz Zeusova bedra. Legende o Dionizu vrlo su kompleksne naravi, jer sjedinjuju razliite elemente. Mnogima od njih ishodita nisu bila samo na grkom tlu, nego i u nekim susjednim zemljama, a naei su tragovi trakijskog i maloazijskog, odnosno frigijsko-lidijskog podrijetla. Zanimljivo je da je i alternativno

58

Dionizovo ime Bakho, koje je meu Grcima esto bilo u upotrebi, bilo upravo takvoga, lidijsko-frigijskog podrijetla. Potrebno je istaknuti da se u mitolokim priama spominju dva Dioniza. Prema jednoj mitolokoj prii starijega od dvojice Dioniza, Zagreja, sina Zeusa i Perzefone, usmrtili su titani, nagovoreni na taj in od ljubomorne Zeusove ene Here: po nekima mlai Dioniz bio je roen iz sauvanog Zagrejeva srca! Prema drugoj legendi, poznatijoj i znatno rasprostranjenijoj, mlai Dioniz bio je, meutim, besmrtnim sinom Zeusa i Semele, keri tebanskog kralja Kadma i njegove ene Harmonije, Aresove i Afroditine keri. Premda ima i drugaijih tumaenja Dionizova dolaska na svijet, najpojznatije je ono prema kojemu je lijepa smrtnica Semela upravo na Herin nagovor pozvala Zeusa, koji je pred njom stkrivao svoj pravi identitet, da joj trudnoj prie, i to onakvim kakvim je uistinu i bio, u punom sjaju svoje moi, kako je obiavao prilaziti i zakonitoj eni, besmrtnici Heri. Predloivi to Zeusu Semela je, meutim, zanemarila injenicu da je ona, za razliku od Here, ipak samo obina smrtnica. Zeus je odluio udovoljiti njezinoj elji, ali je blizina njegovih plamteih munja Semelu kotala ivota, jer je njihovim ognjem ona naprosto bila sprena. Zeusu je, ipak, iz njezine utrobe uspjelo spasiti dijete, koje je najprije zaio u svoje bedro, a nakon nekoliko mjeseci upravo u Nysi ga je i porodio. Neobian dolazak na svijet boga koji je roen dva puta, kako je zbog toga Dioniz ponekad bio nazivan, inspirirao je mnoge umjetnike pa je prikaz njegova roenja iz Zeusova bedra bio esto interpretiran u likovnim umjetnostima. Nakon Dionizova roenja novoroenog djeaka Zeus je prepustio Hermesu, koji ga je spremno prihvatio, povjerivi ga kralju Orhomena Atamantu i njegovoj eni Ini, Semelinoj sestri, odnosno nimfama-hraniteljicama, da brinu o njegovu odgoju i obrazovanju. Pred ljubomornom Herom Dioniz je
59

itavo vrijeme bio prikrivan odjeven u djevojaku odjeu, prema mitolokim izvorima, u elji da mu se zametne trag pred ljubomornom i osvetoljubivom Herom, bio je pretvoren u kozu. Zbog noenja enske odjee vladalo je, takoer, miljenje da je Dioniz odrastao u enskom okruenju, zajedno s menadama (bakanticama), nimfama, tijadama i dr., koje su, zajedno sa satirima, silenima, kentaurima i dr., u velikom broju inile njegovu stalnu pratnju. Okien brljanovim i lovorovim vijencem Dioniz je, meutim, ubrzo krenuo na put po svijetu. Nakon to je odrastao, trudio se iriti steene spoznaje o nainu uzgajanja vinove loze i pravljenja vina, to je prethodno nauio tijekom boravka u Nysi, gdje mu je uiteljem bio Silen. Mnoge je, stoga, poduavao gajenju vinove loze i pravljenju vina pa je, primjerice, sadnice loze poklonio gostoljubivom atenskom pastiru Ikariju, nauivi ga ujedno i spravljati vino, to je takoer bila vrlo esto interpretirana tema u likovnoj umjetnosti. Lutajui svijetom Dioniz je dospio do Frigije i tamo se susreo s boicom Kibelom, koja mu je pribliila obiaje svojega kulta. Poduavajui ljude vjetinama i obiajima vezanim uz vino i vinogradarstvo nailazio je na odobravanja, ali ponekad i na otpore pa se, primjerice, zbog toga morao kriti pred trakim kraljem Likurgom, a u pomo mu je pritekla Nerejeva ki Tetida, majka slavnog grkoj junaka Ahila. Sve koji su mu se suprotstavljali Dioniz je najee kanjavao pomuivanjem razuma. O njemu i njegovim djelima kolale su mnoge prie, a jedna, koju prenosi Heziod, odnosila se na podatak da se na otoku Naksu (Naksos) oenio Minosovom keri Arijadnom, koju je prethodno ostavio poznati atenski junak Tezej. Poznata je i pria o njegovu putovanju na kolima s upregnutim panterama, praen od silena, bakantica i satira te Prijapa, sina iz veze s Afroditom, kao i drugih boanstava nieg ranga: tom prigodom dospio je ak do daleke Indije.
60

Prizori preuzeti iz te mitoloke prie esto su bili temom u razliitim granama likovnih umjetnosti. Zbog podrijetla i neobina roenja Dioniz nije odmah bio doivljavan kao boanstvo. To se, meutim, zbilo nakon to je stigao na Olimp, gdje mu je odmah po dolasku bilo dodjeljeno poasno mjesto, pored Zeusova desnog koljena. Dioniz je, meutim, bio tovan i kao htonsko boanstvo, a tomu je pridonio njegov boravak u Podzemlju, gdje je dospio u potrazi za majkom Semelom, koju je poelio otuda izbaviti te joj vratiti izgubljeni ivot. To mu je i uspjelo, budui da se tomu nisu usprotivili stvarni gospodari Podzemlja, Had i Perzefona. U Trakiji je bio smatran i bogom proricanja. Sudjelovao je, takoer, u borbi bogova s gigantima (gigantomahija). Njegovo sudjelovanje pokazalo se, naime, neophodnim, jer je bogovima bilo obznanjeno da e gigante uspjeti pobijediti samo uz pomo boanstva ija je majka smrtnica, to je bio sluaj upravo s Dionizom. Zanimljivo je da je Dionizov kult posvjedoen u Grkoj jo u vrijeme mikenske civilizacije, sredinom 2. tisuljea pr. Kr. Osobito je bio tovan u domovini svoje majke, u Beotiji. Upravo u tamonjem gradu Tebi inaugurirao je orgijastike svetkovine, popularne Bakanalije, u kojima su sudjelovali svi koji su bili zahvaeni mistinim delirijem, razuzdanim plesom i pjevanjem, to se poglavito odnosilo na ene. Bio je i bog vegetacije, obnavljanja prirode i plodnosti, zatitnik cvijea i voa, osobito smokve i vinove loze. Omiljena mu je biljka bila brljan. Premda sam nije prikazivan itifalinim, s naglaenim falusom, lanovi njegove muke pratnje, brojnog tijasa kojemu je bio predvodnikom, poglavito sileni i satiri, a osobito Prijap, prikazivani su s izrazito naglaenim mukim spolnim organom. Falos (falus) je oigledno imao vano mjesto u Dionizovu kultu, u kojemu su osobito znaenje imali
61

orgijazam i ekstaza. Uz Dioniza i njegovu raspojasanu pratnju povezano je roenje kazalita, poglavito komedije, tragedije i satirine drame. Tijekom 2. st. pr. Kr. Misterije prireivane u njegovu ast prodrle su i na italsko tlo. Rimski senat ak je donio odluku o zabrani slavljenja Bakanalija, ali u takvim nastojanjima nije bio u potpunosti uspjean. U likovnoj umjetnosti Dioniz je prikazivan kao dijete ili kao mladi. U arhajskoj umjetnosti najee se pojavljuje kao odrasli mukarac, s gustom kosom i bradom, odjeven u dugaki jonski hiton. Vrlo esto se pojavljuje s peharom u ruci, odnosno s vinom ili vinovom lozom. Prikazivan je i kao jaha na mazgi, s jarcom i bikom u blizini. Svete Dionizove ivotinje bile su pantera i lav, a rtvovani su mu jarci i koze. Osim brljana, kojim mu je esto ovjenana glava, kao i vinove loze i groa isprepletenima meu pramenovima njegove kose, najprepoznatljiviji Dionizov atribut svakako je tirs (tyrsos), tap koji na vrhu zavrava iarkom. Od 5. st. pr. Kr. prikazivan je kao ljepukasti mladi, a od razdoblja helenizma njegov lik sve vie poprima elemente stanovite enstvenosti. Nakon to je u Rimu Dioniz bio poistovjeen sa staroitalskim boanstvom plodnosti Liberom (Liber, odnosno Liber Pater), sve vanijim simbolom u njegovoj ikonografiji postaje falus. Liberov enski paredar je Libera te je s njom esto prikazivan u paru. Zanimljivo je da tek izjednaavanjem s Dionizom Liberove dominantne osobine sve vie su povezane s vinom i vinovom lozom. U kasnocarskom razdoblju sve tjenje je povezivan i s nekim orijentalnim boanstvima. Liberova ikonografija u osnovi je identina Dionizovoj: prije njihova meusobnog poistovjeivanja esto je bio prikazivan s rogovima na glavi, a u njegovu drutvu esto su Prozerpina, Prijap, eroti i kentaruri.
62

U kasnijim razdobljima redovito je prikazivan kao mladi bez brade, ovjenan brljanom i vinovom lozom isprepletenima u kosi, s tirsom u ruci, ponekad s kantarom (kantharos) ili paterom. U njegovoj ikonografiji istaknuto mjesto pripada ivotinjama koje su mu bile posveene, to se poglavito odnosi na panteru.

63