AKA PROSTORA.

HETEROTOPIJE U ROMANIMA MEE SELIMOVIA, ISMAILA KADAREA I ORHANA PAMUKA

Davor Beganovi, Be/Konstanz

U promijenjenim uvjetima u kojima se znanost o knjievnosti nala s poetka 21. stoljea teorijsko je izuavanje prostora zauzelo jednu od centralnih uloga. Tzv. turns, kojima je Doris Bachmann-Medick posvetila itavu studiju (Bachmann-Medick 2006), pomjerili su teite ispitivanja s filolokoga ka raznolikim podrujima koja knjievnost kao ljudsku djelatnost pokuavaju ukotviti u diverzificiranim manifestacijama svijeta ivota to ih je nemoguno obuhvatiti klasinim postupcima hermeneutike ili strukturalne analize. U nizu obrata koje pod njihovim engleskim nazivljem nabraja Bachmann-Medickova jedan je od sredinjih spatial turn, dakle prostorni. Proskrbiranje njegova izuavanja u znanosti o knjievnosti potjee prvenstveno iz tekoga naslijea koje ta prvenstveno geopolitika kategorija vue jo iz perioda nacional-socijalizma, ali i kolonijalne ekspanzije europskih velesila. Obrat se sastoji upravo u nunosti ukazivanja na nove moduse iitavanja topografije same kulture i njezinih viestrukih upisanosti u tkivo knjievnih tekstova. Bachmann-Medick saima razliitost dvaju koncepcija prostora na sljedei nain: [U] novome konceptualiziranju prostor upravo ne podrazumijeva teritorijalnost, sadritelja tradicija ili ak domovinu [...] Prostor znai socijalnu produkciju prostora koja se zbiva kao vieslojni i esto proturjeni drutveni proces, specifino lociranje kulturalnih praksa, dinamiku socijalnih odnosa koje ukazuju na promjenjivost prostora. (Bachmann-Medick 2006, 288-9) Pomak od fiksiranog pojma prostora u kojemu ga se nuno dovodi u vezu s prvobitnim nacionalnim teritorijalnim irenjem a potom i sa uvivanjem i markiranjem novonastalih granica ka iroko shvaenom procesu kulturalnoga zaposjedanja topografskih vrijednosti zrcali se u knjievnome prikazivanju tih procesa, ali i u istovremenome sudjelovanju knjievnosti (i kultura) u njemu. Knjievnost se iz te perspektive pojavljuje ne samo kao mjesto na kojemu se prostor problematizira i tematizira, ve i kao virulentna toka njegove izravne proizvodnje i konstruiranja. Sekundarnost koja joj pripada u prvotnoj, palanako-ograujuoj,1 kontekstualizaciji ustupa pred ire zasnovanom koncepcijom kulturalne prakse kao mjesta na kojemu se formiraju ne samo virtualni ve i aktualni prostori. Takva formativna funkcija kulture u topografskome smislu vidljiva je u bosansko-hercegovakoj knjievnosti koja u odreenim
1

Prema Klaievu Rjeniku stranih rijei (1990), tur. palanka tvravica opkoljena jarkom. Zanimljivo je da ovu topografski znakovitu etimologiju u razmatranje nije uzeo ak ni Konstantinovi u svojoj Filozofiji palanke (1981), a da se o drugim ispitivanjima palanakoga duha i ne govori.

svojim segmentima obrauje osmansko naslijee, ali i u drugim nacionalnim knjievnostima koje su nastajale u dodiru s turskim imperijalizmom ili su pak bile sastavnim dijelom Otomanske imperije. Mea Selimovi je onaj bosansko-hercegovaki spisatelj koji je osobitu panju posveivao problemu prostora. To nije nikakva tajna ili novost, znanstvenici i znanstvenice ve su i ranije, makar sporadino, ukazivali na vanost topografske komponente u njegovu djelu.2 No ini mi se da je istraivanje prostorne problematike kod Selimovia mogue proiriti u pravcima koji dosada nisu bili uzimani u obzir, osobito kada je rije o onim elementima koji se, kao toposi, pojavljuju u topografskim istraivanjima knjievnih tekstova, ili, tonije, onih komponenata tekstova za koje se s pravom moe rei da im je teite premjeteno na razinu spacijalnoga. Kada je Selimovi u pitanju, ono to se u znanosti o knjievnosti, odnosno kulturi, naziva topografskim obratom pojavit e se kao izniman izazov. Naime, najea itanja, ako izuzmemo gore spomenute izuzetke, bila su na gotovo odluujui nain indicirana temporalno. U takvim je interpretacijama prostor zauzimao poloaj kojega bi se najpreciznije moglo oznaiti mjestom simbolike vrijednosti. Linearnost i kontinuitet, kao sredinje komponente pripovijedanja, bile bi transponirane na jednu povrinu koju bi se, onda, determiniralo kao njihovu obinu projekciju. Najee izrasline takvoga analitikog postupka vodile su do koncepcije po kojoj se, recimo, Tvrava interpetira kao iskljuivo mjesto moi (i to one nepravedne, dakle sile), dervika Tekija kao svojevrsni obrazac duhovnosti itd. Simbolikom se snagom referencijalnoga govora prostor prenosi u vrijeme, ono to se mukotrpno osvaja prevodi se u teni protok u kojemu se bez prigovora i bez sueljavanja jedna semantika razina transferira na drugu, odnos oznaitelja i oznaenoga u znaku je stabilan a semiotika dimenzija mjesta prebacuje se, u gotovo nedodirljivu, sekundarnost. No Selimovievi veliki romani govore protiv toga, a u tome nisu usamljeni. Pratitelji Selimovieve dekonstrukcije linearne vremenske koncepcije u mojemu izlaganju bit e dva spisatelja koja, poput njega, u svojim tekstovima viestruko semantiki inkorporiraju osmansko naslijee turski autor Orhan Pamuk s romanom Bijela tvrava te Albanac Ismail Kadare i njegova Tvrava. Pitanje koje se namee samo po sebi jest ono koje se dotie afiniteta izmeu imperijalnoga naslijea i tekstova koji se pozivaju neposredno na njega, u kakvome god obliku. Jo je prerano za donoenje prosudbi o tekstualnim kvalitetima kakvi se razvijaju kod trojice spisatelja, ali jedna se stvar moe sa sigurnou prejudicirati: tekstovi se u odnosu prema vremenu koje predoavaju postavljaju na nain koji iskljuuje svako legitimiziranje povijesne autentinosti te prema njemu zauzimaju poziciju u kojoj je dijalog sa sadanjou, shvaenom
2

Usp. osobito Hala (2001), ali i Jakia (2009) i Burkhart (1999).

kao moment njihova nastajanja odnosno za-pisivanja, neizbjena matrica prema kojoj se oblikuju. Retoriki bi se mogao uvjetno obiljeiti kao alegorijski, no od same je alegorije, kao anra, beskrajno udaljen. Rije je o posredovanom govoru u kojemu se eli izbjei izravnost, ali ju se, tu posredovanost, u paradoksalnome obratu isto tako prikriva i prekriva prije svega drukijim semantikim sadrajima ali i obiljem informacija koje se tiu vremena zbivanja; kao da se istovremeno eli biti i ovdje i tamo jo jedan tekstualni trik kojim se eli simulirati simultanost i ukazati na sredinju vrijednost prostorne komponente u procesu ukidanja linearnosti u njezinoj iluzornosti. Prije svega mi valja razluiti o kakvome je prostoru rije u trima romanima. Radi li se o klasinoj konstelaciji u kojoj se mjesta opisana u pripovjednome tekstu nalaze u sinonimnome odnosu prema realnosti koja se u njemu prikazuju? U tome bi sluaju kao sredinji poetiki moment prostornoga oblikovanja u tekstovima spomenutih spisatelja vrijedio mimetiki koncept o kojemu doista ne moe biti rijei. Kako bi se topografska pripadnost tih pripovjednih tekstova mogla tono odrediti, nuno je pronai prostore koji se od realno-mimetikih razlikuju komponentom udaljenosti od realija kakve smo naueni percipirati u discipliniranome poimanju svijeta. Ve u predgovoru Rijeima i stvarima (1966) Michel Foucault kreira termin heterotopija kojega precizira i proiruje u tekstu pod naslovom O drugim prostorima iz 1967. Foucault heterotopije isprva iitava u lektiri knjievnoga teksta Borgesove Kineske enciklopedije. Izbor fikcionalnoga teksta za definiranje tako vane komponente vlastite teorije ne zauuje. U cirkularnome se kretanju francuski filozof-povjesniar odmie od realnoga svijeta bolnica i ludnica klasicistikoga razdoblja, da bi mu se iznova vratio, u obogaenoj perspektivi. Deskripcija fikcionalnih/fiktivnih heterotopija dovodi ih u neposredan dodir s utopijama, jo jednom konstrukcijom koja se determinira u odnosu na heterodoksno mjesto, na topos, ali se u bitnome odmie od njih.
Heterotopije uznemiruju sigurno zbog toga to one tajno miniraju jezik, jer spreavaju da se imenuje ovo ili ono, jer razbijaju zajednike imenice ili ih isprepliu, jer unaprijed razbijaju sintaksu, i to ne samo onu koja konstruie reenice nego i onu koja se manje ispoljava i koja dri zajedno (jedne uz druge ili jedne prema drugima) rijei i stvari. Zbog toga utopije omoguavaju raanje basana i govora: one su na pravoj liniji prema jeziku, u sutinskoj dimenziji fabule; heterotopije (kakve se esto nalaze kod Borgesa) sue govor, zaustavljaju rijei, osporavaju od samoga korijena svaku mogunost gramatike; one razrjeavaju mitove i ine sterilnim ritam fraze. (Foucault 1966/1971, 612)

Utopije, dakle, generiraju prie, dok ih heterotopije gue, ukidaju kontinuitet (vremenski) i linearnost (pseudoprostornu).3 Literarno postojanje heterotopija Renate Lachmann proiruje na
3

Kao to ukazuje Rainer Warning, Foucault ne smatra da heterotopije iskljuuju utopije. No granica izmeu njih povlai se upravo prema diobi realnog i imaginarnog: Ti 'drugi prostori', ti hetero topoi, postaju vanjskim prostorima tako to se na specifian nain razgraniavaju od 'emplacement', 'postavljanja' koja konstituiraju unutarnji prostor. Iz toga slijedi da heterotopija nije utopija, ali joj ostaje bliska... (Warning 2009, str. 12)

kulturalni moment memorije otkrivajui u Foucaultovoj teoriji drugoga prostora suptilne veze s drugom Borgesovom pripovijeu, Funesom pamtiteljem: Funes rui sustave i stavlja iznad snage one kombinatorike koje poivaju na korespondencijskim konceptima. Nasuprot tome kao znaajka hermetike mnemonike profilira se kriptika simbolika. (Lachmann 2002, 280) Vidjet emo u kolikoj su mjeri sjeanje i pamenje vani faktori prilikom koncipiranja heterotopija kod Selimovia i Pamuka. U ovoj se anticipaciji nasluuje i unutarnja veza izmeu umjetnosti pamenja i prostora koja je posljedica historijski uvjetovanoga afiniteta tih dvaju fenomena.4 Mnemotehnika se, naime, ne moe promatrati van konteksta fiktivnih mjesta na koja su govornici smjetali dijelove svoga govora kako bi ih kasnije lake prizvali u sjeanje. Na taj se nain zapravo i ona pokazuju u svojoj alternativno-heterotopijskoj naravi. Foucault u odreivanju heterotopija ne zastaje na njihovu fiktivnome pozicioniranju, ve ih, kao to sam nagovijestio, pronalazi i u aktualnoj stvarnosti. Spomenuti tekst O drugim prostorima u kojima se one iscrpno opisuju anticipira njegove kasnije radove, osobito Nadgledanje i kanjavanje. Heterotopije su mjesta koja dodue stoje u odnosu prema drugim mjestima, ali tako da se svi odnosi njima obiljeeni, u njima odraeni ili preko njih uinjeni dostupnima refleksiji suspendiraju, neutraliziraju ili preokreu u svoju suprotnost. (Foucault 1967/2006, 320) Mogu se svrstati u dvije skupine: heterotopije kriza i heterotopije izbjegavanja. Dok su prve karakteristine za tzv. primitivna drutva i realiziraju se u brojnim inicijacijskim ritualima ili u mjestima na kojima se primoravaju ivjeti oni koji se nalaze u kriznim situacijama, druga su odlika modernih drutava i u njima se npr. smjetaju ljudi ije se ponaanje odmie od prosjeka ili traenih normi. (321) Foucault navodi est naela vezanih uz heterotopije od kojih mi se osobito znaajnim, bar za moju uporabu, ine dva. Heterotopije stoje najee u vezi s vremenskim lomovima, posjeduju odnos prema heterokronijama [...] Jedna heterotopija poinje funkcionirati tek onda kada su ljudi sproveli apsolutni prekid s tradicionalnim vremenom. (324) Osim toga, prema drugom prostoru imaju funkciju koja se kree izmeu dva ekstremna pola. Ili trebaju stvoriti imaginarni prostor koji cjelokupni realni prostor i sva realna mjesta na koja je prikljuen ljudski ivot raskrinkavaju kao jo veu iluziju [...] Ili tvore jedan drugi prostor, drugi realni prostor, koji se, suprotno od zapletenog nereda naega, odlikuje savrenim poretkom. (326) Kao kulturalne odrednice heterotopije pokazuju osobit afinitet prema manifestacijama kulture u drutvu, poput knjievnosti. Razvidno je da se brojna mjesta koja Foucault obiljeuje kao druga esto realiziraju, odnosno tematiziraju, i u literarnim tekstovima: muzeji i biblioteke, vrtovi i parkovi, kazalita ili kina, groblja koja su, upravo kao simbol promjene odnosa epohe
4

O tome afinitetu v. opirnije u Lachmann (1991), osobito str. 18-27.

prema smrti, u devetnaestom stoljeu iz centara gradova premjetena na njihove periferije itd. Prema Raineru Warningu [s]vaka kultura proizvodi heterotopije. One su manifestacije socijalno imaginarnog te prema tome podlijeu povijesnim promjenama. To znai: homotopije mogu postati heterotopije a heterotopije homotopije. (Warning, str. 14) Nedvojbeno je da se u ovakvoj konstelaciji i u odreenome historijskom kontekstu tvrava, pa i tekija, mogu realizirati kao heterotopije. Iz svijeta realnoga one prelaze u svijet imaginarnoga, pa ak i fiktivnoga pri emu odbacuju mogunost preuzimanja utopijskog karaktera i postaju heterotopije.5 Pogledajmo sada u kakvome odnosu prema ovoj Foucaultovoj razradi osnovnih kvalitativnih odrednica heterotopija stoji Tvrava Mee Selimovia, odnosno tvrava koja je pozicionirana u samo sredite toga romana, kao i tvrave o kojima govore romani dvojice pobonih autora. Ishodinu e se tezu moi svesti na sljedei nain: heterotopija koju konstruira Selimovi nalazi se na presjecitu dvaju Foucaultovih pozicija fiktivne i realne. Pri tome bosansko-hercegovaki spisatelj agira na dvije razine organizacije pripovjednoga teksta, fiktivno-fantastikoj i mimetiko-realistikoj, stvarajui sinkretiki narativ.6 Izuzme li se nakratko sam fiziki objekt, tvrava, vidjet e se da, pored heterotopija, u tekstu znatnu teinu stjeu njihove temporalne inaice, naime heterokronije. Korespondirajui odnos heterotopija i heterokronija jasno je upisan ve u samome poetku pripovjednoga teksta. Situacija koju konstruira pripovjeda u prvom licu Ahmet abo jest situacija drutvenoga prijeloma, indicirana izvanrednim dogaajem i izvanrednim stanjem par excellence, naime ratom. Bitka kod Hoina, kao jedan od znaajnijih momenata u povijesti Osmanskoga carstva, ali i njegove bosanske sastojnice, prelomljena je kroz dvostruku prizmu fiktivnoga abina svjedoanstva ali i Ljetopisa Mule Mustafe Baeskije kojega Selimovi intertekstualno-manipulativno uglavljuje u sinkretiku strukturu svojega pripovjednog teksta.7 Izvanredno stanje indicira
5

Jo jednom je vano naglasiti da se ovdje ne radi o nekom vrednovanju u kojem bi se utopije pokazale pozitivnim a heterotopije negativnim momentima u povijesti kulture. Stvar je u vrlo banalnom, ali vjerojatno zbog toga esto previenom, razlikovanju po kojemu su utopije nerealizirane, te prema tome, ako se hoe, kule u zraku, dok su heterotopije itekako realne prostorne odrednice kroz koje se moe proi, koje se moe dodirnuti, nastanjivati u jednu rije u potpunosti uklopiti u prostor kakve drutvene zajednice. 6 Na ovome se mjestu ne moe iscrpno govoriti o kompleksnoj teoriji sinkretizma koju razvija Lachmann (1991, 200-212). No mjesta koja izrijekom opravdaju moje svrstavanje Selimovia (za Pamuka je to uinila ve Erika Greber, v. Greber 1992) u sinkretike pisce su sljedea: Mijeanje, sinkretiko, valja razumjeti kao operaciju koja time to ne zastire diferenciju, zahvaljujui kojoj se i realizira, heterogeno razvija kao vlastitu kvalitetu. (201); Sinkretizam nastupa kao tekstualni fenomen koji korespondira tipu kulture to ga se razrjeuje u povijesti, istovremeno alternirajui modelu kulture koji stjee na vanosti. (202); Ovdje se tek moe sugerirati predodba o kulturalnom mehanizmu koji funkcionira ili kao sinkrona konfrontacija jednog puristikihijerarhijskog, centripetalnog s centrifugalnim, dehijerarhizirajuim modelom kulture, ili pak kao alternacija tih dvaju modela. (205) Primjenjivost ovakvog modela sinkretizma na roman Dervi i smrt vie je nego oita. Za Tvravu u ga pokuati plauzibilizirati u tekstu to slijedi. 7 O uporabi podataka iz Baeskijina Ljetopisa Enver Kazaz veli: Ti su podaci, uz one iji je karakter isto historiografski, najee kulturoloke prirode, pa oni oivljavaju trgovaki, zanatski, religijski, dakle, kulturoloki, ambijent sarajevske arije s poetka 17. vijeka. Na drugoj strani, iz njihovih okvira razvija se parabola, te se oni doimaju manje vanim, ak sporednim, u odnosu na paraboliki tok prie o ljubavi, mranoj ideologiji, surovoj politici, stranoj drami drutvenog apsurda u kojem podjednako stradaju i rtve i njihovi

moment u kojemu e se, po abinu povratku s bojita, samo Sarajevo pretvoriti u jednu, dopusti li mi se ova privremena kovanica, makroheterotopiju,8 dok e se tvrava u njegovu imaginarnom jezgru, a smjetena na realnoj periferiji (uzvienje iznad grada), preoblikovati u mikroheterotopiju koja svoju diskurzivnu snagu emitira u pravcu fiziki vee ali aktualno beznaajnije cjeline makroheterotopije. Topografska konstrukcija koja se na taj nain umjetno kreira unutar samoga pripovjednoga teksta na centralan nain odreuje njegove naratoloke kvalitete: rije je o strukturi koncentrinih prstenova koja je dominirala odnosima moi u jednom od najvanijih prethodnika Selimovieve Tvrave, Prokletoj avliji Ive Andria.9 Upravo se u toj poneto paradoksalnoj konstelaciji i zrcali prijetei potencijal to ga tvrava zrai prema ariji. Selimovi sarajevsku tvravu briljivo izgrauje pred-postavljajui joj prethodnicu koja se usjekla u svijest Ahmeta abe na ratnim poljima Ukrajine:
Otimali smo se o jedno utvrenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u movarama oko utvrenja, i naih i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmea od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leeve, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam umoran: kakav besmisao! ta smo mi dobili, a ta su oni izgubili? I nas i njih okruavao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodune prema ljudskom jadu. (Selimovi 1970, 8)

abina pripovjedaka pozicija formira se u metafizikom promatranju ovjekove beznaajnosti i nitavnosti pred vjenou (prastare) ali i pred prostorom (zemlje) koja ga i primorava na introspekciju, ali i na s njome povezanu nepouzdanost koju zauzima u odnosu na predoene dogaaje. Ve sljedei odsjeak ukazuje na tu pripovjedaku strategiju kojom se naruava potencijal metafizikoga sveznanja: A moje sjeanje uvijek poinje od kraja, ne ovako kako sada priam, zato je moda poneto netano, ali drukije ne biste razumjeli. (9) Pripovjeda tako generira alteritet u odnosu na primatelje naracije. Heterogeni rad sjeanja,10 inicijalna toka njegova narativnoga postupka, jest nerealna (fragmentirana diskontinuiranost sjeanja pretvara se u linearnu kauzalnost), ali takva mora biti eli li da ga, prati li se konzekventno ovaj metatekstualni naputak, razumiju oni prema kojima je pripovijedanje usmjereno. Sjeanje kao generator narativa tradicionalno je sredstvo, bar u modernistikoj knjievnosti, kojim se eli
krvnici. (Kazaz 2004, 202) I iz ovoga je razvidna nunost ambijentalne, dakle prostorne, konstruiranosti Selimovieva teksta. 8 Pod makroheterotopijom podrazumijevam alternativno mjesto koje se prostire na povrini, kako realnoj tako i virtualnoj, koja je po veliini nadreena heterotopiji, koje ju obuhvaa u prostornome smislu ali koje joj, istovremeno, u semantikoj organizaciji pripovjednoga teksta moe, unato svojoj veliini, biti podreeno. 9 O strukturi koncentrinih krugova kao narativnoj jezgri Proklete avlije usp. Burkhart (1982). 10 Piui o problematici sjeanja kao mjestu na kojemu se Selimovieva proza gotovo cijepa na istoni i zapadni dio Miranda Jakia istie: abo postulira da je doao do jednog poretka koji se u pripovijedanju vie rastapa nego konstruira. Ne samo da njegovo izvjee o ljekovitosti pripovijedanja pridaje veu teinu gubitku i neprozirnosti sjeanja negoli njegovu redu [...], ve on istovremeno i priznaje da iznova uspostavljeni poredak kao posljedicu ima novu tajnu due. Time objanjava, dovodei u pitanje arhivarsku funkciju pisma shvaenu kao zapadnu, da se iz pamenja gubi upravo ono rasvjetljujue, a u njemu ostaje ono opskurno i nerazjanjivo. (Jakia 2009, 117)

uzdrmati njegova navodna pouzdanost. Subjektivnost se pripovjedake pozicije namee kao kulturalni model u kojemu se subvertira, pa ak i ukida, svemona autoritativna pozicija jedne instancije. Ona se razgoliuje u svojoj nemoi, a nju se dodatno determinira prostornim izuzeem.11 Selektivnost sjeanja u toj je narativnoj strukturi onaj moment kojim se ogoljuje nepouzdanost obrisa prolosti sauvanih u individui. Zaborav je izbrisao sve hoinske dogaaje, ali je odluio ostaviti dva. Zato? abo odgovor moe tek naslutiti, ali ta slutnja u isto vrijeme i omoguuje rasplitanje prie i predstavlja njezino vorite: povezivanje tvrave od pletera na nekom od dnjestarskih kanala sa sarajevskom utvrdom, na brijegu iznad grada: Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti, zbog straha, zbog srama, a eto nosim u sjeanju samo ova dva dogaaja koja su se mogla i zaboraviti. Moda zato to ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti, a tajna se due pamti nego jasna istina. (16) Prvo poglavlje romana, prolog koji to izrijekom ne eli biti ali se kao takav koncipira, jest narativni model prema kojemu valja itati cijeli roman, a u njegovome se sreditu krije topos tajne kao pokretaice zbivanja i inicijacijskoga momenta sjeanja: doista, veli nam pripovjeda, sjeamo se onoga to ne moemo razumjeti, tonije, prevesti u konzistentan narativ, u linearno-kauzalnu temporalnu strukturu determiniranu neraskidivim vezama nastalim u ulanavanju onoga to po zakonu logike nunosti mora proizai iz prethodnoga. No takvo drugo vrijeme, takva heterokronija zahtijeva svoje drugo mjesto, svoju heterotopiju koja e s njom stupiti u odnos dijalektike uzajamnosti, razgraditi metafiziku pozicioniranost i ukotvljenost, te se pokazati kao generator novoga s jedne, i akumulator staroga s druge strane. Sjeanje u svojoj selektivnosti tako preuzima na sebe dvostruku funkciju u produkciji pripovjednoga teksta: generiranje i akumuliranje povezane su akcije, a Selimovi ih koristi kao most preko kojega se trenutak pripovijedanja i trenutak ispisivanja pripovjednoga teksta pokazuju kompatibilnim i izmjenjivim djelatnostima. Tekst pripovijeda o prolosti, preuzimajui na sebe teret realistikoga predoavanja karakteristian za historijske romane istovremeno se uglavljujui u sadanjost proizvodnjom anakronizama koje se u realistikom motivacijskom sklopu ne mogu opravadati, ali u nesigurnome akumulacijskom radu sjeanja stjeu retorike kvalitete to opravdavaju njihovo postojanje u sklopu isijavanja semantikih sadraja prema Selimovievoj svakodnevici i njegovome prostornom okruenju Bosni i Hercegovini u vrijeme titoistikokomunistike vladavine.12
11

Usp.: Radnja je usred arije, u Mudelitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela i zaguljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nunike to su zaudarali nepodnoljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neiste sile smrada. Ali je to kaenje malo pomagalo, i nije nam ostalo nita drugo ve da se naviknemo. (Selimovi 1970, 23)

Pamukova Bijela tvrava ne predouje lomove koji bi se mogli pokazati kobnima na makrosocijalnoj razini. I kod njega dodue vlada izvanredno stanje, no ono je vie simbol svakodnevne rutine negoli same izvanrednosti Osmansko je carstvo, kao da nam eli rei, u produljenome ratnom stanju, to je, s obzirom na enormne granice imperije, i plauzibilno. No i u Bijeloj tvravi se, na suptilan nain, heterokronija pokazuje dominantnom strukturalnom odrednicom ija se prevlast zasniva na izgraivanju pozicije dvojnika Venecijanca i Turina koji, neprimjetno, u protoku pripovjednoga teksta mijenjaju uloge tako da se diferenciranje Orijentalca od Okcidentalca za itatelja pokazuje jedva razrjeivom zagonetkom. Pendant toj narativnoj vremenskoj komponenti u vizualno-prostornome dijelu teksta realizira se upravo u samoj bijeloj tvravi graevini konstruiranoj tako da postoji u dimenziji heterotopnosti nedosena u svojoj fantazmagorinosti. Put do same utvrde za pripovjedaa je Pamukove Bijele tvrave dalek. Ratna maina koju valja sagraditi kako bi se pobijedilo jest objekt to svojom udnom nezgrapnou paradigmatski sublimira nespojivost dva svijeta realnosti-mimeze i fikcije-fantastike. Sama nemogunost njezine konkretne primjene, te time i besmislenost inenjerskog posla prilikom realizacije projekta, ini je narativnom protuteom eterinoj i nedosenoj ljepoti bijele tvrave.
Po zalasku sunca i primitku vijesti da je ne samo Hasan-paa Plavokosi pretrpio protuudarac, ve i da su Austrijanci, Maari i Kazasi pohitali u pomo Doppiu, ugledali smo samu utvrdu. Leala je na strmome breuljku, sunce koje je tonulo bacalo je njeno-svjetlucavo crvenilo na zastavicama ureene tornjeve, no ona je bila bijela, prozrano bijela i prekrasna. Dola mi je pomisao da se neto tako lijepo i nedoseno moe vidjeti samo u snovima. Hodate kroz te snove, snano uzbueni, du puta koji vijuga kroz tamu ume kako bi dospjeli do svjetlosti na breuljku, do bijele graevine, kao da vas tamo eka kakvo svearsko uivanje u kojemu elite sudjelovati, kao da se u njemu moe pronai srea koju ne elite upropastiti a vjerujete da se put mora svaki as zavriti, no on ide dalje, sve dalje. (Pamuk 1995, 186)

Pamukov pripovjeda tvravu smjeta u alternativni svijet, indicirajui heterotopinost stanjem sna u kojem kao da ju je jedino moguno spoznati i dokuiti, ali je istovremeno i antromorfizirajui Doppio, ime tvrave, talijanska je rije kojom se naznauje dvojnitvo ali i svako udvostruavanje. Njezina se ljepota uvijek iznova proizvodi u procesu diferenciranja koji je njezin nuni generator. Znai: nije samo nezgrapna ratna maina, nesposobna ak i da joj se priblii, ono to ljepoti utvrde pridaje ambiguitetno-distinktivna obiljeja. Tu je i movarno podruje koje ju okruuje. Kada se profilira u odnosu na neprijatni okoli, ona postaje jo bjelja, jo nedodirljivija, u krajnjoj konzekvenci ukida ak i elementarnu foliju realnoga predoavanja i

12

U tome je smislu osobito indikativno sljedee mjesto: Ima na stotine mladih Ramiza, treba to otvoreno rei, koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvrimo svoj sveti zadatak, da uvrstimo vjeru i carstvo. I to sada, kad neprijatelji na naim granicama motre paljivo ta se kod nas deava i ekaju priliku da nas napadnu. (Selimovi 1970, 219) U ovome se govoru, uz male kozmetike ispravke (sveti, vjera, carstvo) jasno moe prepoznati diskurz partijskih direktiva s kraja ezdesetih godina prologa stoljea, sekundarni okvir Selimovieva pripovjednog teksta.

realizira se kao fiktivno-fantastika heterotopija kakvu Foucault otkriva u svojemu itanju Borgesa.13 A kako stoje stvari s Kadareom? Izvanredno stanje naznaeno abruptnim upadom neprijateljskih trupa na vlastitu teritoriju prisutno je ali indicirano izvana. Na plakativnoj se razini, u skladu s time, Tvrava iitava kao patriotska glorifikacija otpora albanskoga naroda osmanskome zavojevau. I trijumfalizam kraja romana moe potvrditi takvu interpretaciju. Do nogu potueni neprijatelj primoran je na sramno povlaenje a njegov voa bira smrt samoubojstvom kao jedini nain izbjegavanja sramote. U emu bi se, onda, traila drugost toga pripovjednog teksta? Tvrava se kao heterotopija konstituira u svojoj izoliranosti od vanjskoga svijeta. Vie nije rije samo o njezinoj nedosenosti za neprijatelja, ve i o pozicioniranosti u takvome bespuu koje ju i za one to se nalaze pod njezinom zatitom ini dalekim i nedokuivim toposom. Moe ga se outjeti u zatitnikoj viziji ali ga se, ni njega ni one to ga nastanjuju i opsluuju, ne moe doivjeti konkretno, odvojeno od njegova alteriteta koji aficira branitelje proizvodei i u njima jednakovrijedan alteritet. U tome je smislu (a narativna metoda koja se rabi kako bi se on realizirao jest pripovijedanje u prvome licu mnoine onih dijelova teksta u kojima se predouje perspektiva iznutra, dakle samih branitelja) 14 izvanredno stanje intrinzika kategorija koja se iz sredita tvrave, upravo iz njega, a ne toliko iz najezde osvajaa, projicira u vanjski svijet te ga se na taj nain izolira od opkoljenoga heterotoposa. Neosvojiva tvrava funkcionira kao mjesto koje mo projicira prema van, u inu tvrdoglave obrane onoga to se, pred nadmoi zavojevaa, doimlje neobranjivim. U jednome se inu, pokazuju nam to sva tri romana, simultano suspendiraju homotopija i homokronija, a na njihovo mjesto stupaju hetero-parnjaci ija se funkcija ne iscrpljuje samo u kreiranju samodovoljnoga alteriteta, ve i u irenju semantikih silnica usmjerenih ka formiranju autohtone Drugosti, s vlastitim semantikim nabojem koji nije koncentriran na proizvodnju negativno determiniranoga polariteta. Tu bih autentinost htio razmotriti u sljedeem koraku svoje argumentacije. U tome slijedim drugi Foucaultov postulat kojega sam naveo ranije. Dvostrukost heterotopija generira se i odraava u intrinzikome potencijalu dvostrukoga odgovora na izazove to ih prua stvarnost. Realiziraju se u izboru
13

O tome svjedoi i cjelokupna pozicioniranost romana u anru fantastike knjievnosti. No o tome e vie rijei biti u nastavku teksta. 14 Usp. sam poetak romana: Kada su se sultanovi poslanici potkraj zime povukli, shvatili smo da je rat postao neizbjean. Kako bi nas potinili i napravili svojim vazalima vrili su svaku vrst pritiska. Isprva su nas obasuli laskanjima i obeanjima, potom su nam predbacivali da smo otpadnici i nezahvalnici koji su se prodali Francima, to znai Zapadu. Nakraju su nam prijetili da e nas baciti na koljena uz pomo moi oruja. 'Imate odve veliko povjerenje u zidine vaih utvrda', rekli su nam, 'ali ak i ako bi se zidovi pokazali doista neosvojivima, okruit emo vas sredstvima eljeznoga obrua. Nastupit emo tako da ete se predati zbog gladi. Nastupit emo tako da e vam se svaki put kada doe vrijeme etve i vrenja nebo priinjati obraenim poljem a mjesec srpom. (Kadare s.a., 5)

izmeu dvaju opcija: kreiranju imaginarnoga prostora, ili drugog realnog prostora. Kljuno je pitanje sposobnosti knjievnosti, dakle eminentno fikcionalne djelatnosti, za konzumaciju obje vjerojatnosti. Orhan Pamuk, sasvim je jasno, u Bijeloj tvravi tvori heterotopiju koja svojom fantazmagorinou i imaginarnou ini da se cjelokupni realni prostor razotkrije u svojoj iluzornoj naravi. Od toga najvie pati konkretni povijesni Istanbul kojemu se otima veza sa stvarnou te ga se preseljava na nedeterminirano presjecite Istoka i Zapada koje realizaciju doivljuje iskljuivo u svijetu mate dodatno podcrtanome dominantnom figurom dvojnika.15 Istanbulski hoda i njegov rob, Italijan koji se razotkriva kao alter ego svojega gospodara, kreiraju simbiozu u kojoj se ne moe jasno razaznati tko je tko, koju poziciju akteri zauzimaju u narativnome odvijanju pripovjednoga teksta.
Struktura dvojnika i vie nego popunjava postulat imaginarne promjene strana, jer su po naelu ekvivalencije likova isprobana sva zamisliva stajalita: Vlastito kao Tue i Tue kao Vlastito u istoj mjeri u kojoj i Vlastito kao Vlastito i Tue kao Tue... no istovremeno se legitimacija razgranienja i zahtjev za razgraniivou, openito shvaen, dekonstruira konstitutivnom izmjenjivou pozicija, te se tako skicira metastajalite srodno teoriji relativiteta. (Greber 1992, 555)

Kontekst koji slijedim na najbolji se nain opsluuje ako se promotre scene u kojima udvostruena figura po nalogu sultana konstruira savrenu ratnu mainu uz iju e se pomo zauzeti i najneosvojivije utvrde, pa tako i bijela iz naslova romana. U paraleli s Kadareovom Tvravom kreira se situacija koja osvajanje utvrene heterotopije ini nemogunim, upravo zbog njezine heterotopijske naravi. Promotri li se blie, vidjet e se da graevina u svojoj fantazmagorinoj izoliranosti, a o njoj sve postaje jasno kada se u obzir uzme moment iz pripovjednoga teksta koji razvidnim ini injenicu da do napada na nju zapravo nikada ni ne dolazi, simbolizira stanovitu semantiku nultu toku, mjesto ispranjeno od znaenja, ili bar od njegove konvencionalne inaice. Fizika izoliranost koja odlikuje albansku tvravu, pa donekle i onu sarajevsku, u Pamukovoj se varijanti uope ne pokazuje bitnom. Prostorna izoliranost potjee iz injenice da je bijela tvrava doista smjetena u alternativnome svijetu za kojega se ne zna ak ni tko ga nastanjuje, za tvravu se ne zna tko su njezini branitelji. Kao takva, ona je simulakralni objekt realiziran u heterotopijskoj nefunkcionalnosti. Sama njezina nedosenost u prefinjenoj se aluzivnoj strukturi romana reflektira u likovima Turina i Italijana. I dok njih dvojica doivljavaju neuspjeh koji e ih definitivno razdvojiti, bijela tvrava ostaje, moda ak i kao heterotopijska prijetnja homotopnome svijetu Istanbula, Turske, Venecije, Italije u koju se, napokon, vraa rob/zarobljenik, ali ne kao on sam ve kao njegov turski dvojnik gospodar i nalogodavac. Je li zapovijed za ostankom u Turskoj, naredba za zamjenu mjesta in u kojemu
15

O figuri dvojnika i njegovoj ulozi kao presjecita, kontaminiranja i pretapanja Istoka i Zapada/Istoka u Zapadu detaljno govori Greber (1992). U daljnjem tekstu pozivat u se na nju pri tome ni izbliza ne iscrpljujui bogatstvo njezine argumentacije.

10

se jedinstvenost performativno prevodi u razliitost? Nije li ta performativnost i ranije najavljena, u prikazu vjetine itanja sudbine koja i cementira poziciju dvojca na carskome dvoru, ili pak u neprekidnom intertekstualnome ispreplitanju sudbine talijanskoga zarobljenika sa Cervantesovom?16 Dvojnik je ono virulentno mjesto na kojemu se sklapaju, iznenadno i malo oekivano, zaudne veze izmeu postmodernog turskog spisatelja i njegovog bosansko-hercegovakog prethodnika. Makar je, po stupnju transparentnosti u obradi motiva dvojnika, Dervi i smrt za dokazivanje nepobitnosti ove veze prikladniji od Tvrave, dopustit u si da i taj roman, bar djelimice, proitam u ozraju fantazmagorije uzimajui za ishodite upravo Doppelgngera. Jer Ahmed abo, makar koliko bio individualiziran i izdvojen, ne moe se promatrati neovisno od jedne figure u romanu koja ga, na gotovo svakom njegovom planu, penetrantno udvostruava. Rije je, naravno, o studentu Ramizu. Ovdje je ipak potrebno dodatno objanjenje, budui da se dvojnitvo Ahmeta abe i Ramiza ne moe promatrati u klasinome smislu u kojemu tu figuru kanonizira knjievnost europskoga romantizma. Doista, promatra li se figura dvojnika u tome uskome znaenju, onda je primjenjiva iskljuivo na Pamukovu Bijelu tvravu. Selimoviev je drugi veliki roman nesklon otklizavanju u fantazmagorine ili halucinatorne svjetove. Za razliku od Dervia koji u odreenim segmentima zna i te opcije ostaviti otvorenima, Tvrava se, u svojoj parabolikoj temeljnoj strukturi, opire potencijalnim naletima fantastike. Na emu bih onda mogao zasnovati svoju tezu koja u samome tekstu naizgled pronalazi tako malo pokria? Ve sam na poetku istakao znaaj uvodnoga poglavlja u cjelokupnoj konstrukciji romanesknoga tkiva. Kao to je u njemu in nuce ponuena pripovjedna tehnika kojom e se narator koristiti kako bi najavio cjelokupnu narativnu strukturu romana, tako se u scenama s hoinskoga ratita i na razini oblikovanja likova zacrtavaju linije koje e determinirati njihovo pozicioniranje u dijelovima romana to slijede kasnije. U tome je kontekstu odluujui sljedei odjeljak:
Mladi Mula Ibrahimov pomonik, student Ramiz, prenoio je kod nas, da se ne bi vraao po mraku. Priao je sa svima nama, vie sluao nego govorio, a govorio je udno, i kao da je ve znao sve to mi znamo. Ispriao sam mu cio sluaj, a on je rekao, smijeei se umorno: Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. ivot naroda je glad, krv, bijeda, muno tavorenje na svojoj zemlji i glupo umiranje na tuoj. A velikai e se vratiti kui, svi, da priaju o slavi, i da preivjelima piju krv. (15f.)

Indikativno je da pripovjeda Ramiza nakon takvog, uvjerljivog, vatrenog i gotovo febrilnoga istupa potpuno povlai iz sredita interesa, da ga decentralizira i odgaa njegovu pojavu u
16

Jednome su se njegovu prethodniku desile iste svari, no on je osloboen i preostalom je rukom napisao viteki roman. (25)

11

romanu sve do druge polovice. No ono to jo vie upada u oi jest zaudna konstelacija u kojoj Ramiz rasvjetljuje svoje, naizgled socijalne, ideje. Rije je o tematiziranju prostora. Pogleda li se paljivije spoznat e se da je sredite njegova izlaganja u do krajnosti zaotrenoj koncentraciji na odnos vlastitoga i tuega. Zapravo, polariziranje na vlastelu i obine vojnike zastrto je slikom o tavorenju na svojoj zemlji, neproduktivnom i beskorisnom, i umiranju na tuoj, jo manje smislenom. Ono to se hoe konstruirati jest upravo napetost izmeu dva prostora, izmeu, takoreku, homotopije i heterotopije, pri emu e se, u posljednjem obratu, podvui jednakost izmeu jednoga i drugoga, njihovo determiniranje kao virulentnih pozicija alijenirane moi, te prema tome u krajnjoj konzekvenciji heterotopija. Diskurzivna napetost naznaena u Ramizovu govoru ostaje prikrivena da bi je naslijedile druge kojih, ini se, ima sasvim dovoljno u poslijeratnom Sarajevu. No ta je prividna suspenzija studenta tek razraena narativna strategija. Njegovi tragovi ostaju rasuti u tekstu i nameu se prisutnom odsutnou. Prije svega, Ramiz je narativno funkcionaliziran kao pomonik Mula Ibrahima, vojnog pisara, a Mula e Ibrahim odigrati kljunu ulogu u procesu socijalizacije Ahmeta abe po njegovu povratku iz rata. Dok mu student pomae u njegovoj ratnoj djelatnosti, abo se nalazi uz njega u mirnodopskoj. Kao drugo, prvi nagovjetaj socijalno-politikih nemira nalazi se u selu upu: Jednog dana mi je rekao (Mula Ibrahim) da e u radnju doi roaci imama iz sela upe, sino je imam zadavljen u tvravi s jo dvojicom seljaka, zato to upani nisu htjeli da daju ratnu pomo. Roaci su odmah dotrali da ih spasavaju, ali je pravda bila bra od roake brige. (29) upe se tako ve na ishoditu prepoznaje kao mjesto na kojemu e iskrsnuti silnice pobune, tonije kao mjesto s kojega i zbog kojega e Ramiz moi pokrenuti svoj revolt protiv drutva indiciran u hoinskom govoru. Nije beznaajno da se subverzija zainje u malome mjestu, smjetenom na periferiji kako bi se tek potom poela iriti prema centru. Periferija je mjesto djelovanja figure Beira Toske, hajduka koji ne inkorporira socijalnu komponentu, ve se realizira iskljuivo na planu kriminalne. I u njemu se projicira heterotopijska konstrukcija, ili bar ona nastanjivanja alternativnog svijeta dominiranog golom silom. Premreenost tekstualnih signala podrava strukturu srodnosti po izboru izmeu dvojice aktera koji su na prvi pogled razliiti, ali u ijem se povrinskom predvajanju nasluuje potencijal dubinskoga afiniteta. Ono to je osobito znaajno jest da Ramiz ne prodire u abinu intimu: njegovo se dvojnitvo realizira na planu javne djelatnosti, onome segmentu na kojemu je abina pozicija u najveoj mjeri uzdrmana. Intrigantnim ga ini odsustvo (fiziko) iz samoga teksta. Poput Ishaka koji je u bai tekije nagovijestio svoju prezentnost kako bi odmah potom nestao u nepronicljivim prostorima narativa, i Ramiz dominira neprisutnou, pojavljujui se samo 12

jednom, u sceni u kojoj zadivljuje Ahmeta abu svojom smionou i jasnoom misli da bi se potom preselio u komentare treih, odbijajui povratak na narativno poprite. Uvijek iznova o njemu dolaze glasovi, ali funkcija mu postaje tek odbljesak Ahmetov. I ono na kraju, izvjetaj o pobuni seljaka u upi, da tek naslutiti da je Ramiz opet tu. I Kadare u svojemu tekstu predoava neprisutnu figuru ija abscencija, nevidljivost, nestajanje dominira mislima opkoljenih. Rije je o Skender-begu, povijesnoj linosti koja u Tvravi izrasta u mitoloku. Problemi koji nastaju prilikom opsade osmanlijskih trupa dovode se u vezu sa upadima Skenderbegove vojske: Veina je karavana iz Jedrena unato jake pratnje unitena od strane naoruanih Skenderbegovih eta. A ako bi im i uspjelo pobjei napadaima, esto bi samo polovica stizala do logora. (Kadare s.a. 215) Sama je obrana utvrde moguna tek zahvaljujui slici koja se njezinim braniteljima projicira uz pomo vijesti, glasina, nesigurnih pogleda baenih sa zidina u daljinu. Za razliku od hladnog izvjestiteljskog tona kojim se predouje perspektiva turskih opsaivaa, diskurz je branitelja proet osobitom afektivnou:
Tisue polugolih vojnika podiu pod uarenim suncem veliku ogradu oko tvrave. Zato im je potrebna ta ograda? Nemogue je pogoditi. Moda se boje da emo ih iznenada napasti nou. Moda su preplaeni zbog toga to bi na Gjergj mogao napasti bez najave njihov logor i da bi u toj ratnoj zbrci nekom od njegovih odjeljenja moglo uspjeti da prodre do tvrave i pojaa na garnizon? Ili se boje da bismo u nonoj tmini mogli spustiti nekog od naih ljudi niz zidine kako bi prenio poruku Gjergju? (166)

Na Gjergj oznaka je kojom se kranska Drugost Albanaca kontrastira islamskoj dominaciji Turaka koji albanskoga vou nazivaju iskljuivo Skenderbegom. Uzme li se u obzir da je njegova konverzija nepobitna povijesna injenica, spoznat e se da je ta Drugost Kadareova konstrukcija kojom se realnost zaobilazi i zamjenjuje fikcionalnom metahistorijskom prozom. U jednu rije: Kadareova heterotopija konstruira se u binarnome odnosu s homotopijom vanjskoga svijeta, tvorei alternativnu egzistenciju koja se realizira tek u dodiru s realnom. Opet mi valja podvui crtu ispod reenoga. Tri romana aboliraju dva stanja koja se moe smatrati normalnima, jedno koje se odnosi na vrijeme, homokroniju, i jedno koje se odnosi na prostor, homotopiju. Na njihovo mjesto stupaju dva druga, od prvih potpuno razliita, heterokronija i heterotopija. Ta abolicija sprovodi se tako to se pripovjedni tekst uzdrmava, to ga se izbacuje iz leita i projicira u referencijalnu toku koja se nalazi daleko izvan njegova obzora. Kao u traenju kakva zlatnoga reza, tvrave se smjetaju u prescjecite silnica, grade prikriveni a stvarni centar slike (to sva tri pisca, uostalom, i istiu naslovima kojim im se pridaje znatno vea teina no to je njihov materijalni udio u tekstu), te dominiraju zbivanjima pozicionirajui se na njihovom semantiki najfrekventnijem mjestu. Koja je

13

najvanija heterotopijska komponenta zbog koje ta tri teksta djeluju u istome, ili bar slinom, obzoru oekivanja? Kakve su heterotopije ova tri mjesta o kojima sam govorio? Preciznije, ak i ako sam ih definirao i opisao u njihovu alteritetu, kakva je svrha moje deskripcije, ne iscrpljuje li se ona sama u sebi? Selimovievu tvravu se u kontekstu analiziranih romana moe postulirati kao vrhunsku heterotopiju, heterotopiju kojom se zavravaju sve heterotopije. Pamukova bijela tvrava stoji u fantastikoj dimenziji pred osvajaima kao nedodirljivo-neosvojivi monument u bijelome kamenu, udesna ratna maina to je stvaraju istonjaka i zapadnjaka inaica dvojnika nemona je pred njom, sultanova vojska prinuena na povlaenje; Kadareova tvrava koja prua herojski otpor osmanskome osvajau nije pala, neosvojiva je u svojoj, ako bih se jo malo ak i blasfemino poigravao, gondorovskoj veliini no poznavajui ishode povijesnih zbivanja znat emo da je ono to nam pripovjeda prua zapravo neostvariva elja: tvrava je pala, s njome i srednjovjekovna albanska drava a projekcija Gjergja Kastriota uz zanemarivanje njegova alter ega, Skenderbega, moment koji ispunjenje pronalazi u sadanjosti; Selimovieva je tvrava imuna na pitanje osvajanja ili neosvajanja ona je uvijek ve osvojena, ali u isto vrijeme i neosvojena. Ta se konstelacija nadaje iz paradoksalnih struktura moi,17 onog momenta o kojem sam dosada namjerno izbjegavao govoriti. U prethodnim je romanima mo difuzna, kod Selimovia ona se koncentrira i postaje svrha samoj sebi. Kao takva, ona se dodue smjeta u tvravi ali ova time ne postaje njezin simbol ili, ni u kojem sluaju, alegorija. Naprotiv, sve govori u prilog tezi da je tvrava samodostatna i nedodirljiva. Sekundarni semiotiki sustavi nisu joj potrebni kako bi potvrdila samu sebe kao izvor moi. Moe li se, onda, Ramizov bijeg smatrati nagrizanjem te moi, otklon u pravcu neke imaginarne i imaginirane slobode. Naalost, makoliko ta verzija lijepo zvuala, bojim se da je tekst Tvrave ne moe potvrditi. Nakon to Ramiz odlazi iz tvrave, kao i nakon Avdagine smrti, ona ostaje netaknuta, njezina mo nedodirnuta. Sloboda to je Ahmet abo osvaja smjetena je u prostor privatnosti.18 Ni manje ni vie. Slian, ali unekoliko drugaiji, je sluaj i u romanu Dervi i smrt. Samim poloajem glavnoga junaka, koji je izborom zanimanja osuen na odmak od privatnosti (shvaene u onome intimnom smislu), otvaraju se unekoliko drukije mogunosti heterotopije, no one se veoma brzo pokazuju simetrinima onim to sam ih promatrao u Tvravi. Ipak u pokuati pokazati diference, prije negoli se uputim u naine na koje Selimovievi pripovjedai kreiraju ekvivalence. Prvu sam ve nagovijestio: Ahmedu Nurudinu uskraena je mogunost
17 18

O problemu moi u romanima Dervi i smrt i Tvrava usp. Winkler (2010). O slobodi koja se stjee u prostoru intimnosti usp. Kazaz (2004, 207).

14

oprostoravanja vlastite intime, onoga to abu uspijeva bar donekle spasiti od uasa totalitarne svakodnevice. Na taj moment ukazuje Marina Katni-Bakari kada postulira da je drama Ahmeda Nurudina zapoeta, da je njegova sudbina zapeaena nemogunou prelaska iz jednog prostora u kojem je formiran (prostora duha, sakralnog, samoe, zatvorenosti) u drugi prostor (prostor tijela, ljudske zajednice, otvorenosti), odnosno nemogunou da pomiri oba prostora u sebi uz realno prihvatanje kompleksnosti ivota. (Katni-Bakari 2010, 74) Ipak, u prostoru tijela, kako ga naziva Katni-Bakari, zbivaju se naprsline na koje mi se ini nuno ukazati, i to opet pozivajui se na Foucaulta. Rainer Warning kae da je u izvornome obliku tekst o heterotopijama nastao kao predavanje na radiju, te da je drugi dio, pod nazivom Utopijska tijela, kasnije, iz kontekstualnih razloga, zanemaren. (Usp. Warning 2009, 39) Ako se Foucaultova uenje grubo podijeli na dva velika svenja tema, vidjet e se, da pored inizstentne kritike institucija iji je cilj obuzdavanje i discipliniranje individua, postoji i slavljenje transgresivnih tijela koja se opiru tim manifestacijama moi. Ta se tijela, onda, moe promatrati kao utopijska, Warning dodaje i heterotopijska, navodei primjer kojim zapoinje drugo predavanje (krevet iz Proustove Potrage za izgubljenim vremenom) i usporeujui ga sa zavrnom slikom eseja o Drugim prostorima, brodom. (40) Dakle, tekst o drugim prostorima moe se shvatiti tek ako ga se sagleda skupa s tekstom o utopijskim tijelima. Kao to sam naglasio ranije, heterotopije posjeduju afinitet prema tipino knjievnim temama. Ovdje se on prenosi na ljudska tijela, tijela u otporu, tijela u transgresiji, kao primjer heterotopijskih, vie ne utopijskih, tijela. Nije rije o realizacijama heterotopije/utopije, ve o njezinim/njihovim potencijalima. Upravo takav potencijal ini tijelo Ahmeda Nurudina. Prije svega, ne smije se zaboraviti da je on dervi, a derviki odnos prema tijelu kree se na granici transgresije, samozaborava koji tei mistikome sjedinjenju s boanstvom.19 Mimo te kvalitete koja je situirana van teksta postoje i druge funkcije koje Nurudinovo tijelo preuzima u momentima individualizacije. Najradikalniji moment pretvaranja tijela u tue tijelo jest jurjevska no. (Selimovi 1967, 33) No ono to se u njoj deava dervia dodiruje jo uvijek kao neto vanjsko. Osuda religioznoga zastranjivanja koju upuuje njegovim prekriteljima relativira se sluenjem onoga to e se zbiti njemu samome, dakle projekcijom u budunost, ali i sjeanjem na ono to mu se ve zbilo, dakle retrospekcijom koja je u njegovome pamenju prisutna ali e itatelj do svijesti o njoj, i o dervievom seksualnom prijestupu, doi tek naknadno, na samome kraju romana. Prema tome, uz tijelo Ahmeda Nurudina, ejha tekije mevlevijskog reda (11) postoji i
19

O vezi Selimovievog romana i islamskoga misticizma openito usp. Rebronja (2010, osobito poglavlje Veza romana Dervi i smrt s islamskim misticizmom i dervikim verovanjima). Nadija Rebronja ne uputa se poblie u odnos dervikih redova prema tijelu, ali ukazuje na znaaj tjelesnih radnji (poput plesa) u mistikom kretanju prema naelu Jednoga.

15

jedno drugo tijelo iji je posjednik teko odrediv a kree se od mladia koji je nekad davno seksualno zgrijeio, pa sve do osuenika na smrt koji u tekiji eka izvrenje presude. Ostaje mi da razrijeim jo jednu nedoumicu koja se dotie konkretnoga prostora tekije i njezinoga pozicioniranja kao heterotopije. Slijedi li se Foucaultovu taksonomiju, tekiju20 bi se najtonije moglo smjestiti u heterotopije devijacije, odstupanja. Opet se valja pozvati na Marinu Katni-Bakari koja navodi topose preko kojih se tekija transformira u heterotopiju: prozor, vrata kapija. (66ff.) Ona istie procesualnost kojoj dervi-pripovjeda podvrgava prostor, stalnu mijenu kojom se, i to je vjerojatno najjasnije mjesto u cijelome romanu, prelazak iz stanja sigurnosti u stanje nesigurnosti paralelizira promjenom prostora iz prostora sigurnosti u prostor nesigurnosti. ini mi se da se ta interpretativna linija moe dodatno produljiti i zaotriti. Isto tako, ini mi se da se njome u pitanje moe dovesti i sama semantika kontinualnosti u koju je ideja procesualnosti nuno upisana. Naime, nisam uvjeren da je pozicija tekije u ozraju Nurudinovoga svijeta ivota ikada bila mjesto na kojemu se osjeao sigurnim. Njezina je heterotopinost onemoguuje u tome. Nurudin se u nju sklanja zato to bjei od neega to ga proganja, kako izvana, tako i iznutra. Na slian joj se nain pribliuje i Ishak. Kao to on ne moe nai u njoj ni mira, ni istinske zatite tako to ne moe ni Nurudin. U prilog toj tezi citirat u u cijelosti mjesto koje navodi i Marina Katni-Bakari, a onda mu dati interpretativni obrat, usporeujui ga s jednim kasnijim tematiziranjem prostora:
Ali kad sam zatvorio teku kapiju i navukao mandal, kad sam se naao u sigurnosti tekijske bae, suprotno svakom oekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje titilo, obuzelo me muno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakvog prelaza, kao da sam otvarajui i zatvarajui vrata, navlaei mandal i provjeravajui da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao to je odravala moju bodrost. (136f.)

Promotrimo uz koju se rije pozicionira prijesudna imenica sigurnost. Naravno, uz bau. Sjetimo se jo jednom Foucaultovoga pozicioniranja vrtova i parkova unutar heterotopija. Po Raineru Warningu ta su mjesta esto postavljena kao mikrokozmos u kojemu se zrcali makrokozmos. (13) A ako je makrokozmos mjesto ope nesigurnosti, to onda moe zrcaliti mikrokozmos? No poimo korak dalje. Nedugo nakon citiranoga mjesta pripovjeda eksplicira prostor, u veoma neobinom kontekstu i na odluujuem mjestu narativa u trenutku spoznaje Harunove smrti. Nurudin ve zna, ali se pravi da ne zna, te stupa u dijalog s uvarom, besmisleno neproduktivan. Izmeu njih dvojice je zid, jedini spoj kapija koju uvar popunjava

20

Ovdje moram ukazati na polja mogunoga nesporazuma, te otkloniti svaku nedoumicu. Kada velim tekija kao heterotopija, tada mislim na vrlo konkretnu tekiju koja se kao mjesto drugosti realizira u pripovjednome tekstu Dervi i smrt. Naravno da bi bilo apsurdno svaku tekiju smatrati takvom. Po tome poneto i odstupam od Foucaultova stajalita, jer je njemu ipak stalo do generalizacija. S druge strane, pronalazei heterotopije razmjetene blizu rubova fikcionalnih tekstova, imaginarnih i realnih svjetova, i on doputa mogunost partikularizacije.

16

svojim tijelom te tako prostor unutra, Foucaultov espace du dedans, ini nedostupnim. ak ni jezik ne moe stupiti u njega. Dijalog se s neumoljivou pretae u unutarnji monolog:
- Zar mora da bude grub ako si na tom mjestu? Zar mora da bude glup ako si na tom mjestu? Ui ovamo, prekorai prag, samo aka prostora, i odmah e drukije govoriti. aka prostora, samo toliko, i odmah e sve biti drukije. Trebalo bi dovesti sve ljude da vide tu aku prostora, da ga zamrze. Ili ne, sakriti ga treba od ljudi, ne dovesti ih nikad ovamo prije nego to ih dovedu, da ne bi zatajili svaku svoju misao i uinili odvratnim svaku svoju rije. (168)

Umjesto prisjeanja, koje inae dominira diskurzom Dervia i smrti, kojim bi se prizvala vremenska dimenzija, pripovjeda inzistentno, ak tri puta ponavlja metaforu aka prostora. U njoj se saimlje tjeskoba doivljenoga, nepravda, nesrea, stvrdnjavanje vlastitoga dogmatskoga pogleda na svijet.21 Ostaje nerazjanjeno koju bi aku prostora ljudi trebali vidjeti, ali moe se predmnijevati da nije rije samo o tvravi. Uostalom, mjesto s kojega, nakraju romana Nurudina odvode u smrt i nije tvrava, ve sama tekija. Heterotopija se pretvara u simbol. Mo tvrave zatvara se nad svim javnim, u Derviu ak i privatnim, prostorima. Zbog toga je Selimovieva hegemonijalna mo heterotopije nenaruiva, bez ijedne naprsline. Preostaje mi, ipak, da u jednom kratkom, i makoliko preliminarnom, zakljuku promotrim odnos Selimovia i druga dva autora. Kakav znaaj tvrava ima kod njih? Kod Kadarea i Pamuka se ni u kojem sluaju ne moe previdjeti primarnost vojnoga znaenja utvrenoga prostora, dok kod Selimovia ono ne dolazi u tolikoj mjeri do izraaja. Plakativno i pojednostavljeno: oko i u prve dvije tvrave odvijaju se ratni sukobi, u treoj ne. No, pomakne li se tek malo od toga odve jednostranoga tumaenja, ve e se pojaviti procjep u njegovoj naizgled vrstoj konstrukciji. Ako uzmemo neosvojivost Kadareove i Pamukove tvrave kao ishodite njihova situiranja te je promotrimo s poneto iskoenog, da ne kaem heterotopnog, stajalita, doi emo do prilino iznenaujue spoznaje: ta neosvojivost ni kod prvog ni kod drugog nije semantiki ukotvljena u mimetiki determinirani svijet pripovjednoga teksta. Ono to je vano saimlje se u stanovito znaenje izvana koje je oktroirano pripovjednom tekstu. Kolikogod se upinjao da mu se odupre nakraju e ipak morati popustiti pred njegovom nametljivou i prihvatiti alegorijski plan koji mu se namee s neke druge razine pri-davanja smisla. Heterokozmos koji se u sva tri sluaja kreira multiplicira se na alegorijskosimbolikome planu i silnice znaenja odailje u razliite ali formalno kompatibilne smjerove. Formalna slinost i usporedivost kroti a potom i objedinjuje njihovu semantiku disperziranost i disparatnost. Sva se mjesta o kojima je u ovome tekstu bilo rijei otimaju mimetikome diskurzu i preseljavaju u dimenziju imaginarnoga te time, cirkularno, potvruju sama sebe kao heterotopije.
21

O Nurudinovoj dogmatinosti usp. Milutinovi (2010), osobito 59f.

17

BIBLIOGRAFIJA Bachmann-Medick, Doris (2006). Cultural Turns. Neue Orientierungen in den

Kulturwissenschaften. Reinbeck bei Hamburg. Burkhart, Dagmar (1982). Das knstlerische Weltmodell in der Prosaerzhlung. Am Beispiel von Ivo Andri' Prokleta avlija, u: Zeitschrift fr Balkanologie, Bd. XVIII, H. 1, 1-21. (1999). Schriftlichkeit Mndlichkeit. Am Beispiel des bosnischen Prosaautors Mea

Selimovi, u: Ingo Schneider (prir.), Europische Ethnologie und Folklore im internationalen Kontext. Festschrift fr Leander Petzold zum 65. Geburtstag. Frankfurt/M. et al. 41-54. Foucault, Michel (1971). Rijei i stvari. Arheologija humanistikih nauka. Prijevod na srpskohrvatski Nikola Kova. Beograd. (2006). Von anderen Orten, prijevod na njemaki Michael Bischoff, u: Dnne, Jrg/Stephan Gnzel (prir.) Raumtheorie. Grundalgentexte aus Philosophie und Kulturwissenschaft. Frankfurt/M. Greber, Erika (1992). Ost-westliche Spiegelungen. Der Doppelgnger als kulturkritische Metapher, u: Deutsche Vierteljahrsschift fr Literaturwisseschaft und Geistesgeschichte, 66. 539-594. Hala, Nermina (2001). Zur Semiotik des Raumes in Mea Selimovis Dervi i smrt i Tvrava, u: Moranjak-Bambura, Nirman (prir.) Bosnien-Herzegowina: Interkultureller Synkretismus. Be, Mnchen. Jakia, Miranda (2009). Bosnientexte. Ivo Andri, Mea Selimovi, Devad Karahasan. Frankfurt/M et all. Kadare, Ismail (s.a.). Die Festung. Prijevod na njemaki Giuseppe de Siati. Frankfurt/M i Be. Katni-Bakari, Marina (2010). Od stvarnih do imaginarnih prostora u romanu Dervi i smrt Mee Selimovia, u: Lei, Zdenko, Juraj Martinovi (prir.) Meunarodni nauni skup Knjievno djelo Mee Selimovia. Sarajevo. 63-75. Kazaz, Enver (2004). Bonjaki roman XX vijeka. Sarajevo i Zagreb. Klai, Bratoljub (1990). Rjenik stranih rijei. Tuice i posuenice. Priredio eljko Klai. Zagreb. Konstantinovi, Radomir (1981). Filozofija palanke. Beograd. 18

Lachmann, Renate (1991). Gedchtnis und Literatur. Intertextualitt in der russischen Moderne. Frankfurt/M. (2002). Phantasia Memoria Rhetorica. Izabrao i preveo Davor Beganovi. Zagreb.

Milutinovi, Zoran (2010). ta je dervi ispovedio o smrti: Dervi i smrt Mee Selimovia, u: Lei, Zdenko, Juraj Martinovi (prir.) Meunarodni nauni skup Knjievno djelo Mee Selimovia. Sarajevo. 51-62 Pamuk, Orhan (1995). Die weie Festung. Prijevod na njemaki Ingrid Iren. Frankfurt/M. Rebronja, Nadija (2010). Dervi ili ovek, ivot ili smrt. Religijski podtekst romana Dervi i smrt Mee Selimovia. Beograd. Selimovi, Mea (1967). Dervi i smrt. Sarajevo. - (1970). Tvrava. Sarajevo. Warning, Rainer (2009). Heterotopien als Rume sthetischer Erfahrung. Mnchen. Winkler, Katrin (2010). Die Frage der Macht am Beispiel von Der Derwisch und der Tod und Die Festung von M. Selimovi. Masterarbeit. Konstanz.

19