Natko Nodilo

Stara vjera Srba i Hrvata

Logos
Split 1981

SADRAJ (detaljniji)
Poto je originalni sadraj prilino nepregledan ja sam ga proirio radi lakeg snalaenja u knjizi. (tanjel)

Biljeka prireivaa DIO I DIO II Pojezda, Prijezda i Zora DIO III Sunce DIO IV Sunce dvanaestoliko i gradnja mlade godine Kaica Radonja Dojeti Vuk Boko Rajevi Stojan Stepojev DIO V Momir i Grozda, pa Sunce kroz godinu Jovica Resavac Golemovi Gjuro Orlovi Pavle Rado-beg-Mijajlo Gri Manojlo DIO VI Gromovnik Perun i Oganj DIO VII Vile

DIO VIII Religija groba Obrana metode iztraivanja DIO IX i posljednji Mjesec i Danica, pa i Miloeva legenda Ispravci i dopune Konkordanca

SADRAJ (originalni) Biljeka prireivaa DIO I DIO II Pojezda, Prijezda i Zora DIO III Sunce DIO IV Sunce dvanaestoliko i gradnja mlade godine DIO V Momir i Grozda, pa Sunce kroz godinu DIO VI Gromovnik Perun i Oganj DIO VII Vile DIO VIII Religija groba DIO IX i posljednji Mjesec i Danica, pa i Miloeva legenda Ispravci i dopune Konkordanca

Stara Vjera Srba i Hrvata, na glavnoj osnovi pjesama, pria i govora narodnog. itao u sjednici filologiko-historikoga rasreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 19. srpnja 1884. O piscu iz Enciklopedije JLZ Zagreb NODILO, Natko, historiar, politiar i publicist; r. 1834. u Splitu, u. 1912. u Zagrebu. Studirao teologiju, historiju i geografiju. Prvi profesor ope povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1874 1901). Ideolog Narodne stranke u Dalmaciji; 186266. urednik njezinog glasila Il Nazionale u Zadru. Zalagao se za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Iz polit. razloga progonjen; 1863. i 1864. optuen za veleizdaju. U poznatoj polemici s voom dalmatinskih autonomaa N. Tommaseom branio politiku svoje stranke prema sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. U Dalmatinskom saboru 1867. narodni je poslanik za Korulu. Od 1866. uglavnom se bavi povijesno-istraivakim radom. Sa posebnim interesom obraivao je razdoblje prethistorije i stare povijesti ist. zemalja. Otru osudu klerikalnih krugova izazvalo je njegovo prvo djelo Postanje svjetovne papinske vlasti ili pedeset godina 2

talijanske historije. Vaniji su mu jo radovi: Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovaka; Religija Srba i Hrvata, na glavnoj osnovi pjesama, pria i govora narodnog, Historija srednjega vijeka za narod hrvatski i srpski (nedovreno). Izdavao kritiki obraene tekstove dubrovakih analista. Pred kraj ivota objavio zbirku lanaka i eseja Protiv klerikalizma.

LOGOSOV KNJIEVNI PROGRAM Glavni urednik: Svemir Pavi Znanstvena djelatnost Natka Nodila obino se vezuje uz djela iz podruja historije i politike. Uz velik broj historijskih studija (Povijest Helena i Rimljana, Rimski svijet na domaku propasti i varvari, Varvarstvo otima mah nad Bizantijom, Babilonci i Asirci, Postanje svjetovne papinske vlasti, Historija srednjega vijeka za narod hrvatski i srpski), djela iz historiografije (npr. Prvi ljetopisci i davria historiografija dubrovaka), pisao je i rasprave iz podruja politike (npr. Protiv klerikalizma). U djelu Postanje svjetovne papinske vlasti ili Pedeset godina talijanske historije, Nodilo je razotkrio povijesnu, odnosno drutveno-dravnu dimenziju kranstva. Ureujui Narodni list (polemika s Tommaseom), on postaje jedan od voa narodnog preporoda u Dalmaciji. Svojim naprednim stavovima o socijalnim i drutvenim promjenama, otro se suprotstavljajui malograanskom liberalizmu i klerikalistikoj iskljuivosti, Nodilo je teio interesima i zajednitvu junoslavenskih naroda kao historijskoj potrebi i nunosti. Djelo Natka Nodila proeto je tom slavenskom idejom, za koju je Nodilo nalazio potvrdu u historijskom, politikom, pa ak i u mitolokom smislu. Posljedica ovakvih istraivanja je i njegovo kapitalno djelo Stara vjera Srba i Hrvata u kojemu je Nodilo na osnovi starih pria, pjesama i narodnog govora izveo gotovo itavu slavensku mitologiju, istina nesustavno koliko su mu to izvori dozvoljavali sluei se finim komparativno-etimolokim izvodima iz zajednike indo-europske tradicije. Meutim, upravo ovo djelo sadri i nukleus jo jednog Nodilovog interesa: za knjievnu tradiciju, probleme usmenog i pisanog epskog pjesnitva, veze izmeu epike i mitologije, dakle sve do pitanja o biti pjesnitva. (Nodilo je pisao o knjievnom artizmu i o slobodi knjievnog stvaralatva.) Na primjerima istraivanja konkretnog materijala (narodnih pria i pjesama) Nodilo je prvi put u naoj teoriji sustavnije naeo probleme nastanka knjevnosti i njezine ovisnosti o mitu, prelaenja usmene u pisanu epsku tradiciju i njezinog utemeljenja u indoeuropskoj kulturi. Ovo je djelo utjecalo na kasnija istraivanja podrijetla i biti epskog pjesnitva kao zajednikog izvora svekolike knjievnosti. Shvaajui ep kao formu u kojoj je sauvana mitska jezgra, a ne nalazei u junoslavenskoj tradiciji cjelovita epa, Nodilov je pojam mitologije ipak sasvim uvjetan. Naime, bez cjelovita epa ne moe biti ni sustavne mitologije. Kroz cijelo ovo djelo prisutna je terminoloka trojnost: mitologija, religija, stara vjera. Termin mitologija je ipak najrjei, jer Nodilo uvia njegovu neadekvatnost; termin religija bio je optereen pragmatinou, pa je zamjenjen terminom ,stara vjera' (to je vidljivo i u izmjeni samoga naslova). Stara vjera je kompromisno rjeenje i svojim se znaenjem situira negdje izmeu mitologije i religije. Nodilu je ep kondenzirani mit, epski su junaci simboliki prerueni junaci iz mitologije antropomorfizirani bogovi. Mitsko se boanstvo transformira u boanskoga kralja a odatle, u treem stupnju, u epskoga junaka. Ep uva mit od raspadanja, on je izvorno sam poetan mit. Zato je i mogue iz epa rekonstruirati mit. Usprkos evoluiranju ideje o mitolokom izvoru epskog pjesnitva, Nodilovo djelo ostaje relevantno za sva daljnja istraivanja. Ovo je djelo, pod naslovom Religija Srba i Hrvata. na glavnoj osnovi pjesama, pria i govora narodnog, tiskano od 1885. do 1890. godine u deset knjiga Rada Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti (7786, 89, 9194, 99102), a ovdje ga prvi put prezentiramo objedinjenog. U Radu 101 102 nalazimo ispravke i dopune kao i izmjenu naslova djela. Svemir Pavi

PRAVI LAN NADKO NODILO. U Srba i u Hrvata imade li mitova, gatnja bogovskih? Ako naizred pitamo ponajznamenitije strane mitologe, nema ih. Stvaratelji legenda jesu Indi i Eranci, Heleni i Germani; ali nisu ni Kelti, ni Latini, ni Slaveni. Vjerski cvijet mita raste na epskoj liji; no epa sveani duh, koji slavi zajedno bogove i junake, malo kad uznese hvastavog mutljivca Kelta, kao to ne razgrija ledenog formalistu Rimljanina. Pa i Slaveni, makar oni izvedoe, poimence Srbi i Hrvati, lijepih pjesama junakih, opet ne mogoe epa sloiti, a jos manje stvoriti Olimp, sazdati sjajno sijelo duhatih i hitrih bogova. Slavenima bogovi su turi, neplodni; ono su djetinjom rukom nacrtani obrisi, a nikakove ive prilike sprama slike ovjeje. Ti bogovi niti se ene, nit vesele, nit boja biju; presto im nije na purpuri i na zlatu oblaka, niti im juri hod po tananom ajeru. Rijeju, ovaki bogovi nisu antropomorfi. Ovo je mnenje o tromosti i neprikladnosti slavenskih bogova, toliko uvrijeeno, da i sam ueni slavista, L. Leger, tu nedavno presudi ovako: "Koliko mi znamo za bogove slavenske, oni su od grkoga antropomorfizma posve razliiti. Osim izuzetaka, niti imaju porodice ni genealogije".1 A na ovjek, svijetli filolog F. Mikloi, jo otrije osjee, izrekavi: ''Iz poetka Slaveni, po svima vijestima historinim, vrahu religioznu prirodnu sluba bez bogova, a i sam pozniji Olimp njihov muno da imadijae bogova dovoljno, da ovi imenima svojim ispune sve dane u nedjelji.2
1 2

Esquisse sommaire de la mythologle slave. (Revue de l'histoire des religions, Paris'1882). Die Christliche Terminologie der slavischen Sprachen, Wien 1875, s. 20.

Kakva bijae slavenska religija iz poetka, pa i docnije, ne kanim ovdje navla ispitivati. Moja je postat druga, a i tjenja. Ja sam rad uiti samo srpske i hrvatske bogove, po uputi jo ivog pukog vjerovanja, te onda i viditi, je li opravdana tvrdnja, da u naih otaca ne bijae bojeg uzleta, pa ni tvorbe mitine. Ja mislim, da je oboje u njih bilo,3 a nastojati u, da o tome i dokaze iznosim. Ova studija ide, ovako, na ponovljeni uvid cijeloga naega mita.
3

Veseli me, to u ovome poslu imam vrsnog jednomiljenika, koji ve davno, prije mene, istaknu ovo isto. U svojoj Historiji knjievnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, Zagreb 1867, V. Jagi ree, na str. 22: ''Ima razloga vjerovati, da je ve kod starih Hrvata i Srba cvao mitologijski epos''.

Nae biti e ono, to je srpsko i hrvatsko. U ovoj radnji Srbi jesu to i Hrvati, a Hrvati to i Srbi. Sinonimija jednih sa drugima za nas je potpuna. Po mnogom znaku neki, dato, dre, da kad se amo doselie, Srbi i Hrvati bijahu dva odjelita naroda, svaki sa donekud vlastitim jezikom, obiajima i religijom. Nego, bilo to mu drago, bili, iz prva, Hrvati i Srbi dva naroda, ili bili oni narod cigli, uz dva suznana imena, i uz svoju stariju akavtinu, a noviju organino poodraslu tokavtinu, hrvastvo i srpstvo, ve poizodavna, tako se preplelo i sraslo te poizjednailo, da je nauci sad preteko u etnikom pogledu luiti, to je hrvatsko, to li srpsko. Koje su starine isto hrvatske, a koje isto srpske? Koja religija hrvatska, a koja li srpska? Na ova pitanja ja ne znam razgovijetna odgovora, kao to ni Englez ne bi sad znao raspravljati napose o starinama anglijskim i saskim. Ispitivau jedno je neznabotvo Angla i Sasa; a tako e i nama jedno samo biti neznabotvo Srba i Hrvata. Ako se pak ovdje, obino, Srbi prvi redom spominju, to visi jedino o glavnome naem izvoru, o pjesmama i priama narodnim, koje ponajvie od Srba potekoe. ''Srbi svi i svuda'', ili ''Hrvati svi i svuda'', i jedno i drugo meni je po isti nain pravo, kao to je ono i jedina logina lozinka. Oboje opravdava zajednika suut. Govoriti u ope, razlagati deduktivnim nainom, malo vrijedi u poslu mitologije. Budi mi, ipak, dopusteno nekoliko openitih opazaka initi, tim vie to u kroz to pretresati svoje izvore. Izmegju arijskih naroda, moe biti da su Srbi i Hrvati uz Helene, Perzijance i Inde, najvie obdareni uti pjesnikom. Eto, imamo krasnih pjesama pukih, pa iz njih kljua, po mom mnenju, iroki vrutak narodne religiozne misli. Ako se u enskim naim pjesmama izraava gotovo sav obiteljski i poljski ivot, te u njima trepee svaka jeka seljakog srca; ako se u pjesmama junakim izregjaju sve slike sadanje alosti i negdanje slave naroda, kako se ne bi tamo, u dovoljnoi mjeri, oglaivalo i staro vjerovanje otaca naih? Ne samo neke pjesme, nego mnotvo njih, u svima zbirkama, a osobito u

Vukovoj, zalaze oevidno natrag u davninu naroda srpskog i hrvatskog; oevidno se u njima povijeda o biima nehistorinim. Ovdje ne mislim same one pjesme, gdje sadrina mitina, tako rei, na dlanu je; nego i skoro sve one, gdje ne tee pripovijedanje povijesno, makar bilo i iskrivljeno. Ovake pjesme, vie boje no ljudske, lasno je raspoznati po nekoj postojanosti isprianih zgoda. Junak ide u lov, ili na boj, u stanovito vrijeme, uz izvjesni broj drugara; svuda, pojednako, odvedena mu je ljuba, ili sestra, i konjima pregaena stara majka; svuda su isti dumani, crni a zlovarni. Stereotipne ove pjeme, ako ih uporedimo sa nesumnjivima historinim, vrlo su od njih razliite. to je njima manje obilje i manji priplet zgoda, to se kroza njih, obino, vea prosjauje krasota forme. Sabranom milju i prozirnom besjedom, gdjekoje od njih uprav su uzorne, gotovo naline homerskom pjevanju: viditi im je, da one pregjoe kroz sito mnogih i mnogih pokoljenja, te se izgladie i estetino otanjie. Da se u novijoj, ali jo nesvijesnoj, nekritinoj dobi, po srei rodio pjesnik, koji bi ih bio prikupio, i s drugim ponajboljim pjesmama historinoga sadraja u cjelinu sastavio, jamano i mi imadosmo na ep. Ali u nas sada, ako i nema sloenog epa, opet eto ima starodavnih epskih pjesama. Prianje u epskim pjeamama ima biti, volikim dijelom, mitino. U primitivnih naroda vjera, ma bila kakova, svagda je budna i iva. Ne uvidjajui trajnu ravnotea zakona prirodnih, prvanji ljudi ne pomislie boga, koji vijeku i svijetu poda te zakone, pa po njima redovito i svijetom vlada, ve utvorie, sebi na dohvatu, bogove iz svakoga iole znatnog fenomena. Bogovi nastavaju tik do ovjeka i posvuda, u porodici i u polju, u ajeru i pod zemljom, danju i nou. Skladajui u pjesmu sve svoje osjeaje, ondanji ovjek imao je najobilnije pjevati o bogovima; pa, doista, svi epi i sve stare pjesme ovo potvrgjuju. Mitove Inda, Helena, Perzijanaca, Germana, mi poznajemo najvie uprav s toga, to imademo njihove epe i njihove himne. Poimence oni narodi, koji ne stupie, dok im se ep stvarao, na pozorite historije, kazuju epe skroz probijene religijom: germanska Edda iznosi bogove, vie nego junake, a finska Kalevala odjekuje samim gromom i glasom s neba. itav kup izvornih, drevnih spjeva, ne moe nikako da bude bez gatanja o viim biima. Zamjeniti i zajedniki rad bogova i ljudi, prepletanje boanstvenog i ovjeanskog ivota, tako je naravno u epu, da otud i za individualne epske umotvorine iznie poznato teorino pravilo o mitinoj epskoj primjesi, o nekakoj bogovskoj maineriji. Bez bojih gatnja ne mogu po tom biti niti nae stare pjesme. Davni Srbi i Hrvati dijahu u zraku, tako da reem, zasienu boanstvom. Oni, jamano, bogovima zainjahu, najljepe svoje popijevke. O neznaboakim godovima, plemenskim i porodinim, nakon rtve, ustajali srpski i hrvatski ljudi u slavu,1 a pojali pjevai na brdima, pokraj rijeka, u umama, ili pod domaim krovom u brojnoj zadrunoj obitelji; osobito pojali, da oduka dadu vjerskome tronuu. Duboki, sveani romon gusle vema hvaljae onda visoke bogove, nego plemenske i narodne junake; onda radosna kola vie pripijevahu, himnom u osmerakoj mjeri, boginje i njihove zarunike, nego li mladenaku ljubav ljudsku. to se sada pjeva osobito na sijelima, na skupnoj radnji, na oveem sastanku, u kui zadruiioj, to je puki odjek negda jaega i prostranijega pjevanja, kao to su nam spomen negda prinoenih rtava mjesna imena: Tribunj kod ibenika, Trebinje i Trebinjica u Hercegovini, Trebije u Crnojgori, Trebevi u Bosni.2
1

''Consummatis justa morem sacrificiis, populus ad epulas et plausus convertitur'', veli Helmold za sjevero-zapadne Slavene (Helmoldi Chronica Slavorum, 1. I, c. 52, Pertz, Mon. Germ. Hist. Script. T. XXI, Hannoverae 1869). 2 Trebite je u starosl. mjesto, gdje se rtvuje. Mikloi, Christl. Termin., s. 37.

Glede sauvane jezgre mnogog mita u pjesmama naim, ne smijemo s uma smetnuti vrlo znamenitu opstojnost. Na narod, bilo to dobro ili zlo, spada u najbrinije uvare starina svojih. U ope, uzdrna mo prevelika je u Srba i Hrvata. Ve u prvoj postojbini svojoj, u bijeloj Srbiji i bijeloj Hrvatskoj, naslonjeni na sjevernu stranu tvrdih a braniteljnih Karpata, stojahu oni izvan domaaja i heleno-latinskog i turano-germanskog svijeta. Kada pak sigjoe na jug, i od Turan na mau stekoe sadanju domovinu, onda panonske i dacijske guste ume, a dalmatinski teko pristupni doli i uvale, ouvae ih jednako od tudjeg jaka uticaja. U mnogoemu starenici su ti Srbi i Hrvati. Eno n. p. Srb, jo pri koncu upanijskog doba, a pod novom upravom prvoga Nemanje, gdje strijeljaju na svoje neprijatelje

strjelama otrovanim,1 kao to to rade, na sedam ili osam vjekova prije, prvi Slaveni, napadai istonog carstva.
1

Arnoldi Chronica Slavorum, 1. I, c. 3 i 1. IV, c. 8. (Pertz, Mon. Germ. Hist. Script. T. XXI).

obanima, vie no ratarima, i na prvoj zemlji zakarpatskoj i na novoj ilirskoj, Srbima i Hrvatima ivot i duh kretali se u krugu uobiajenih nazora staroslavenskih, a i arijskih. Ba do kasna nebesne mnoge slike prostih i pjesnikih Arijaca vrzale se u pameti starih naih, gdjeno bijahu na planditu kod svojih marva. Tek neto da navedem, primjera radi, za ovu arijsku priprostitost Srba i Hrvata. Pobratimstvo i posestrimstvo niti u kojih Slavena nije njeno i umilno, koliko je ono u nas; a takovo je pobratimstvo i posestrimstvo davno arijsko, ili je barem na lik premile arijske sveze megju rogjenim bratom i sestrom: sanskritski je bhrtar pomaga, a svasar tjeiteljica.2
2

M. Mller, Beitrge zur vergleichenden Mythologie und Ethologie, Leipzig 1869, s. 22.

Preznameniti obiaj slave, ili krsnog imena, dvoji sada nas od sviju ostalih Slavena; pa srpska slava jeste isto bogotovje domae, bogotovje upokojenih djedova, u Rimljana dii manes, u Helen . U velikome kolu Slavena, mi smo okorjeli uzdraoci; a to izkazujemo, kako u stvarima krupnim, tako i u sitniu. Eno bilje. to se njega tie, nae su rijei najizvornije megju slavenskima. Ovo po sebi znamenitosti nema, ali znai neto, kad pomislimo, da bilje negda bijae u tijesnom odnosu s religijom. Za rod i dom, i za svaki stepen srodstva, bilo ovo po debeloj, jal po tankoj krvi, u nas takogje prevruje se mjera slavenskog ukupnog rijenog bogastva; pa je i ovo znak, da je porodica srpska i hrvatska davnanjoj najblia. Ali je valjda, u ovome, najznaajnije ovo, to sad biva u Crnojgori. Pri dananjem opem jednaenju valjem civilizacije europske, u drugoj polovini XIX vijeka, onamonji ljudi otimlju se svejednako uticanju rimskog proienog prava, te jo mogu da urede porodine i gragjanske odnoaje na temelju svog drevnog prava obiajnog. Da li po jeziku ne znam, no po obiajima mi Srbi i Hrvati jesmo najistiji izmedju Slavena, jer smo i najmanje napredni, te za njima ostadosmo kao po tragu. I lomna postojbina istonoga dijela naega naroda, i tek nevoljne historije uinie, te brino kroz vjekove uvasmo staro nae bie. Sustavni i nastojni ruitelj naih obiaja, naih pjesama, naega prianja, bude jedino hristjanstvo. Nego i Hristova vjera, po istonom naselju naroda, na cijeloj strani srpskoj, zadosta kasno ubrazdi duboko. Ve napomenusmo, da za dugo im vrijeme upanijsko, Srbi, gotovo u svemu, ivljahu, te i osjeahu od priliko onako, kao to i davni njihovi oci.1
1

Krstaima, koji Srbijom prolaahu, inilo se, da je ovo ne samo bezbono, ve i skotsko ivljenje. Hroniar Arnold, na jednom od dvaju mjesta, naprijed navedenih (I. I, c. 3), pie: ''Procedentes igitur appropiabant urbi que Ravenelle (Ravanica) dicitur, que in medio nemoris sita eat, cujus habitatores Servi dicuntur, filii Belial, sine jugo Dei, illecebris carnis et gule dediti et secundum nomen suum immundiciis omnibus servientes et juxta locorum qualitatem bellualiter vivendo, bestiis etiam agrestiores''. I na megji ondanjega hrvatstva i srpstva dugo postojala ovakova Pagania, neretvansko podruje. Valjda nismo mnogo odaljeni od historine istine mislei, da Hrvati bijahu prividni hristjani do IX, a Srbi, veinom, sve do XIII vijeka.

Istom Nemanjini, a naosob prosvjetlitelj arhiepiskop Sava, novom a trajnom uredbom, udomie novu vjeru na zemlji jo preteno neznaboakoj. Ako ova pretvorba i novi ustroj ne ide, ovako, preko vijeka XIII, ili najvie XII, Srbi jesu medju svima Arijcima europskim, uz jedini izuzetak Litvin, najpozniji uzdravatelji prvanjega svoga vjerovanja. Pozniji su od samih Normana na odaljenoj Islandiji, listom pokrtenih i hristjanski naredjenih ve pri koncu X vijeka. Samo to Srbe, glede vjerskih njihovih pjesama ne poslui ista srea, koja Normane. Normansku Eddu, to babino ili dedino pjevanje, kome je postanak u Norvegiji vijeka VI, ispisa crkovni ovjek iz XI, dok pjesme naih deda zakarpatskih, od nehaja i nemilosti, ne zabiljei niko, prije nego ih, u kojeemu, rastvori i preobrazi njima neprijazno hristjanstvo. Ali eto i ovako, narodne nae pjesme, mnogobrojne a i bogate epskom tvari, mogu nam barem donekle ii na ruku, da bi prenapravili razvrgnutu dato, ama ne unitenu, srpsku i hrvatsku mitologiju. Hristjanstvo po svima krajevima naroda ne dospje razoriti, u jednakoj mjeri, 6

starinsko vjerovanje. Ako i ne poivi prijesno neznabotvo, a to potraja od njega svjea uspomena i preko vijeka XIII. Od ovoga vijeka dalje, dio jedan od stare vjere zakloni se pod okrilje bogomilstva. Dosta je prilike misliti, da bogomilstvo, ili patarenstvo, ova skroz nehristjanska nauka, a uz to nakarada hristjanstva, za rana se usjee u naem narodu, moda malo poslije seobe iza Karpata. Rasprostiranju i vrijeenju bogomilstva po naim stranama pomogoe u veliko dvie opstojnosti: slina dogma, bogomilska i narodna, u dva suprotna naela u vasioni, pa i neka blagost krestjan jal bogomil, koja vrlo ugagjae mekoi udi slavenske. Bogomilstvo bez muke se ucijepi na jo zeleno stablo srpskog neznabotva, a potedi staru religiju mnogo vie, nego svijesno i revno hristjanstvo. U dugi red bogomilskih angjela stupie laganim korakom mnogi stari bogovi; mnogi obiaji iz starine tekoe nepomueni pod blagom upravom dida i strojnik. to se bogomilstvo, amo od XIII vijeka, opire snano Hristovoj vjeri, time se, donekud, na tu vjeru prijea ujedno i neznabotvo Srba, iote neslomljeno. Navlastito na sjevernoj dugoj granici hrvatstva i srpstva, po tvrdoj zaklonjenoj Bosni, najljue brane se krestjani. I sami posljednji kraljevi bosanski, ili su bogomili, ili tek od nevolje, ispred prijeteih Turaka, kojekako pokrteni. ak i spljetski vojvoda Hrvoja, premda rogjen od Dubrovkinje, jednako je bogomil. Nego i na jugu, usred kamenja hercegovakog, vidimo istu upornost staroga vjerovanja. Pri samom koncu XV vijeka, bogomili su moni Hranii, te i najuveniji izmegju njih, herceg Stjepan Kosaa. Ove potrajne i najdulje privrenosti starinskoj religiji svojoj jote postoji onamo ivo svjedoanstvo. I dandanas u Jekavca puna je glava, kao ipak, svakojakog praznovjerja, kako je god i u jekavskim pjesmama odjek s neba davnih bogova zvuniji i silniji. Ograda jake porodice i jaka brastva u Hercegovini, u Boki kotorskoj i u Crnojgori, kao to uuva pravne i domae drevne obiaje, tako zakloni i mnogi ostatak od stare vjere. Gdje je boanstvena legenda otrcana, gdje je zamuena u drugoj pjesmi, ona je, obino, u porednoj pjesmi jekavskoj bolja i prozirnija. Na lomni uzvisiti vapnenac Crnegore, i oblinjih joj krajeva, sjede sustala srpska religija, kako i stara germanska najposlije zaturi se u granitno stijenje daleke snjeane Islandije. Ali to sad imademo od stare narodne religije, to su samo ostanci, kako rekosmo. Na posljetku, dogje vrijemo, gdje kristjanstvo sa svom teinom dogmatino netrpljive, jer uzvisite vjere, nasloi se na prijesno naturalistino vjerovanje starih naih. Neznaboaki sustav onda puknu, pak kamenje od propale stare gradjevine bude, pobonom rukom, kud kamo razbacano. U isto doba, i strogi monoteizam Muhamedov ugui svako neznaboako predanje. Barem od svretka XV vijeka, niko se u narodu vie ne usudi svijesno zazivati starinskoga boga, jali duha kakva; a nigda niko u nas, ni domai ovjek, ni inostranac, ne zabiljei ime narodnih bogova, koji odlijeahu. to nisu kojimgod hroniarom zapisana imena srpskih i hrvatskih bogova, s toga svegjer bijahu na velikoj muci svi ljudi, koji su razlagali o religiji naih otaca Ono malo tankih i uzgrednih, a odmah na prvi mah shvatljivih spomenaka negdanje vjere; po koja sluajna napomena mitina u obiaju, ili u poslovici, ili u pripovijeci kakvoj; pa veoma korisno dato, ali gdjekad i prevarljivo, poredenje sa poznatijim bogovima sjevero-zapadnih i sjevero-istonih Slavena: ovo je cijela gragja, koja je stajala naporu novijim kazivaima vjerovanja davnih Srba i Hrvata. Nego, s ovim samim, slabo napreduje posao. Da, dobiva se time nekakova slika narodne religije, al poput nekih talijanskih affresca, to ih vjekovi napraie; glasoviti su, a ti pozorno, napeto, gviri u njih, no sveci ne e nikako da ti pred oi iskoe ivi i blagi. I na je Olimp sav opraen, sav otrunjen; pa pravi svetitelji njegovi vie nisu nama na pogledu. S toga i rekoe, da mi nemamo mitologije. Mnogo ta, doslije uragjeno u poslu starodrevne religije, dobro je, pae djelomice i vrsno; ali tu ovetalu religiju ne osvjeismo, ako ne usavrimo metodu iztraivanja. Ispitivalo se dosad, koliko je u pjesmama narodnim ovi ili oni svetac hristjanski primio na se natrune, uzeo bremena poganskog; a gledalo se u priama, da li proviruje ime kakvagod boga, ili boginje. Mislim, da ovo nije dovoljno. Valja uzeti i promatrati pjesme i prie u cijeloj njihovoj sadrini, te ispitati tanko po tanko, ne bi li puki bogovi bili neki nehistorini junaci pjesama, a napola bogovi i neki drugi, prozivani historinim imenom; ne bi li jednako bili bogovi i neka lica, o kojima najee i najradije govore prie. Treba uz to lica ova porediti, na iroko, sa istim, ili slinim, hipostazama u bogovskom prianju ostalih Arijaca. Da slika naih bogova; bude cjelovita i ista, red je, po mom mnenju, sve ovo troje pokuati. Iz mnogih junakih i enskih pjesama, a i pria, kad budnim uhom osluhujemo, jamano progovaraju bogovi. Da se u umotvorinama pukim bogovi hoe da skrivaju, nije nikakvo udo:1 dapae ima biti 7

tako. Koji promotri narav mitu, ujedno sa naravi pjesnitva i prianja narodnog i sa faktom pritiska nove religije, onaj dokuuje odmah, kako to moe i mora da bude. Mit hoe da se uzdri, hoe da ivi: zguren u jezgru svoju, ima otpornu snagu, to je gotovo neuejeniva.
1

Prisue bogova u velikom dijelu naih epskih pjesama opazi gosp. I. Ruvarac. U svojoj raspravi: Prilog k ispitivanju srpskih junakih pesama, u Novom Sadu 1884, otroumno on ovo uoi ve za djakih svojih godina, jer je rasprava nakon jednog narataja sad pretampana.

Vjerski nazori, jednom usjeeni u dui narodnoj, jesu joj potreba i hrana svagdanja, pa u nekoliko oni e prkositi i samoj korenitoj promjeni religije. Kad je narodna starodavna vjera drugom izmijenjena, zbjei e se bogovi, ili u obred kakavgod, ili u pjesmu prekrojenu. ili, gdje im nije kud kamo, i u same pripovijetke, kojima ljudi na dokolici taru vrijeme jal babe uspavljuju djecu. Narod rado boravi u odaljenim obzorima prvoga svoga vjerovanja. Odaljeni su, ali su ti obzori puni ara. I srcu i dui narodnoj gode bogovi iz prirode izniknuti, u mnogoemu ljudima slini. U vidnome svijetu, po stanovitim zakonima, oni izlaze i zalaze, ive i umiru. te je svaka prirodna religija kano iva povijest, uz boje pobjede i polome, uz mijene i svretke, gdje se rasplee cijela zanimiva drama. Pae boja taka historija, u prvom stupnju razvia narodnog, nadilazi, nadkriljuje narodnu historiju; ona jedina, vrijedi, da se ovjek stara za nju, kako bi je na umu drao i ouvao. Ljudski ini, na razliku ina bojih, lako se briu sa srca i pameti svakoga ovjeka priprostita, te novija historina osoba suzbija stariju, u pukom povijedanju i u narodnoj pjesmi. to je boje, ono jedino traje. Prije Nemanjia, doista, bilo u Srbiji pjesama junakih; bez sumnje, junake pjevali gudai i u Hrvatskoj za vrijeme narodne dinastije, a i docnije; no, od itavog onog slavlja niti jeka jedna ne doprije do nas. Ovako i ep Nibelungen, ispisan a XII vijeku, ne iznosi germanskih junaka, davnijih od provale hunske u IV, pa sasvim zaboravi velikoga pregaoca za Germaniju, Tacitova Arminija, negda posvuda u narodu opijevana.1 Iz svega ovoga sljeduje ovo: u pjesmama, to su u stara doba najtvrgje srestvo pamenja, boje legende mnogo e se dulje uzdrati, no prie junake; a kad bude pritisak od nove religije, bogovi, omiljeli i privijeni srcu narodnom, gledae, da se kojekako u pjesmama pritaje.
1

Ann., II, 88.

U takim prilikama, ue bogovi pod ovjejim imenima; ili, pod sauvenim bojim imenima svojim, obino to dvolini i dvoumni nadimci, uzimlju gotovo potpuni ovjeji oblik. Kad biva promjena imena, bogovskim ruhom oblae se sveci, a vie puta i oni junaci, koji se, tekom vjekova, regjaju u narodnoj pameti. Da bogovi postaju ljudi, najbolje dokazuje perzijski ep. U Firdusi-evu Schahnameh boja lica iz Aveste prometnue se licima ljudskim. Starinski boj svijetla protiv tame, neba protiv pakla, bije se, kano zemaljski boj, megju Perzijancima i Turanima uz Arape; narodni dumani stupie na mjesto dumana bojih. Taki prekret lic u Perziji prouzroi najprije vjera mazdejska, to se sklapala u sve to vema strogi dualizam, pa pridola vjera Muhamedova, uz svoje monoteistine zahtjeve. I u nas, pod silnim dahom hristjanskog i islamskog monoteizma, pramae bogovi daleko od hrama i od kunog praga; no, kako se muno i sporo od neznaboakih srdaca odvezivahu, ipak kradom ostadoe u pukim pjesmama. Tu jednako oni provode veselje. Eno ih u svatove, pa sjedaju za debele gozbine; viteki se jaaju i zameu ogromno borbe; od njih brda i polja i ume na daleko jeku:1 samo je na njima ovjeja preobuka. Ovo je preoblaenje punajvie dotjerano, savreno. Ko da posumnja, odmah iz prva, vrhovnoga Vida u Jaki ili Voinu, jali naega Poluksa i Kastora u dva brata Jakia, u Pojezdi i Prijezdi? Ko bi odmah spazio u devet epskih Jugovia valjda devet Sunaca, a i boje june vjetrove? Kome je prosto, sa junakog i ljupkog lica Miloa Obilia da prvom rukom snimi premnoge crte, koje nas sjeaju na sjajnoga i alosnoga boga Mjeseca?
1

Najbolji inostranski poznavatelj religije Slavena, hroniar Helmold, izrijeno veli, da su Slaveni svojim bogovima pridavali i alost i veselje: ''...numina, quibus arva, silvas, tristitias atque voluptates attribuunt ..." (Helmoldi Chron. Slav., 1. I, c. 83).

Niti u Firdusi-evim junacima ne bi lasno bilo razabrati boje im poreklo, da nije tu stara dogma, da nije Avesta, koja ga pokazuje. Po Firdusi-u i po pjevaima pukim, koji njega pretekoe, Feridun je uzoran zatonik narodni, te ubija tirana, perzijskoga kralja Zohaka; no je, po Avesti, taj Feridun Thratona, boanstveno bie, a Zohak je Azhi-dahka, griska paklena zmija prvih Eranaca. Mi nemamo poredne Aveste; ali opet imamo dostatnih crta vjerskih, to e nam utvrditi, mislim, jednako preobraenje bogova u junake. Kad pojunaeni nai bogovi idu u boj, rado taman to i Firdusi-evi: silno vojuju na narodne neprijatelje, to su kod nas Latini ili Vlasi, Arapi, Madari, Tatari, Turci. A to razliiti ini boanstvene nae drame bivaju osobito na poluostrvu balkanskom, ono ne e nikoga da iznenadi. Poznato je, da narodni bogovi rado se ne odmiu od naselja narodnog: srpski i hrvatski bogovi vole zemlju svoju srpsku i hrvatsku. Njihovo boravljenje megju ljudma pritvrdi i potonje historino primetanje, historina natruna. Mletaki ban i ban zadarski, kralj dubrovaki, kralj budimski, kralj od Maedonije, po gdjekoji car, jal poglavica arapski, jal paa turski, pripadaju po cijelo, ili od esti, megju poovjeene bogove. Silno strujea historija boja zanijela, ovako, u svoje kolovrate dio jedan od ljuske historije. Uobraeni su bogovi kao ljudi; no, gdje pomnjivo njih motri, razpoznaje ih po hodu i po pogledu. Sa metodom staroga evemerizma, na nebu trailo se ljude; mi, naprotiv, sad kanimo, da na zemlji u ljudma potjeramo bogovima trag. Vrijedno je pozora, da i bez ikakve sile od nove religije, bogovi Arijaca hoe, u esto, da postanu malne ljudi cjeloviti. U Heladi niko ne nametnu drugog vjerovanja, a ipak godinji sunani bog Herakle sa svoje visine sigju na poluboanstvo, bude . Proljetna, a malotrajna boja bia, Edip i Jokasta, pretvorie se u osobe, kojima su mnogo bavila i helenska logopoija i dramaturgija. Mladi brzonogi, a na nozi ranjavi Ahil, kano da nosi vidne biljege mladoga jutrenjeg sunca, koje na nebu hita a brzo gine. vor sviju epskih zgoda u Ilijadi, divna Helena. oita je boginja. Pred itavom gomilom ovih, i slinih bia, u drevnoj Heladi, najdublji znalac grkoga svijeta, Englez Grote, osta kano zapanjen; ne imae kljua poredee niitologije, kojim bi vrata otvorio ogromnome hramu poovjeenih helenskih bogova. I mimo epske prie, u samoj grkoj drami oevidan je uticaj poosobljenih lica bojih iz prirodne religije. Heleni su najgibiviji, najlaganiji, najkrilatiji narod historije; a, opet, u njihovoj drami, eno, vlada udes. Ovo oni primie iz nepominih zakona u prirodi, kojima su sapeta njihova dramatina lica, poreklom bogovi. Nasuprot tome, u ozbiljnom, sumornom narodu engleskom, igrom pravih lica historinih zasnova se moderna drama, gdje kazna nije slijepa i neumoljiva, ve naravna posljedica ljudskih strasti. Pa i osim Grka, zar najoporiji izmegju Arijaca, okorjeli stari Latini gdjekojega svoga boga preokrenue u ovjeka. Dvoglavi Jano, bog godine koja doinje i zainje, zapisan je, kano prvi italski kralj, na elu rimske historije. Ovako, antropomortizam kod Arijaca, u stanovitom stepenu razvitka njihove religije, otimlje mah i bez sile kakove. Ovo je za cijelo otuda, to prirodna religija utvara bogove na lik ljudi, dok judaizam i hristjanstvo rekoe ovjeka stvorena na lik boga. Po svemu ovome prilika je misliti, da je epska pjesma srpska i hrvatska, donekud, pretvarala bogove ljudma, jo prije svestranoga osvoja Srb i Hrvat hristjanskom i muslomanskom vjerom. Mi rekosmo, da bogovi, to pod pritiskom nove i netrpljive religije, a to pod nagonom antropomorfinim u naroda arijskih, postaju, kadikad, junaci uzvisiti, polovni ljudi. Kazasmo, da je to bivalo kod Perzijanaca, kod Helena, i kod Latina; a evo sad primjetismo, da je po tome prilika misliti, da je ovako i kod nas prolazilo. to mi putem analogije nagagjasmo, ono nam potpuno utvrgjuje jedna udna, nastrana, narodna pjesma iz Srbije. ita se u Vili Beogradskoj;1 pa u njoj nalazimo prerijedak primjer pomenute pretvorbe, samo napola izvedene. Proces prelijevanja bogova u kalup ljudski mi tu zatjeemo kano pri djelu. Sunce ima protivnike Turke, a sestricu Jelicu! Evo prvih devetnaest stihova pjesme: ''Sino Sunce neveselo zagje, a jutroske potmulo izagje. Ne sme Sunce niko da zapita, za to sino neveselo zadje, a jutroske potmulo izadje. ''Zapita ga sestrica Jelica: Mili brate, ogrejano Sunce, za to sino neveselo zagje, a od jutros potmulo izagje? Njojzi Sunce ovako odgovara: Oj Boga mi, sestrice Jelice, kad me pita, pravo da ti kaem. Sino sam ti s Turci vino pio, u vinu sam ga kavgu zametnuo,

ubio sam painoga sina, ite paa glavu u razmenu, a ja nemam glavu u razmenu,
1

za to sino neveselo zagjoh, a od jutros potmulo izagjoh.''

G. 1866, br. 42.

Dajte nadimak kakavgod suncu, a ono e postati lice nazovi historino. Sad isto razabiramo, kako je Herakle mogao da sigje megju ljude, a Helena, Ahil i, po svoj prilici, jo druga homerska lica da ugju u Iliadu. Ako su junaci u epskim pjesmama, moda veinom, poovjeeni bogovi, ili historini ljudi, kojima ponajee prievene su boje zgode, a gdje je onda historija naa, naim narodom spjevana? Kamo krasni junaci nai? A to od puke vjere, tvrgje od kamena, u svoje uzvisite ubojnike? Na take sluajne prigovore odgovaram evo ovo. Historinih pjesama ima dato, pa i posve istih, u svima krajevima naroda Eno ih na rpe u zadnjim sveskama Vukove zbirke, a najvie u ojkovievoj. to je ista historina pjesma, najbolje nam kae pjevanje crnogorsko. Crnogorci u govoru su rjeiti, slikoviti, kako su i u ope, valjda, najdarovitiji od junih Slavena. Ipak, malne svaka strogo historina pjesma njihova hramlje, u pogledu estetinom. Kad je dogadjaj maljuan, svagja plemenska, otmica, boj na krajini, povijedanje se vlai skoro prozaino: iznoeni su svi junaci poimence, biljeeni su redom brojevi, dok ti u pjesmi nestaje ivahnosti i elementa dramatinog. Gdje su krupni posli po srijedi, a dogagjaji svjetski, i time vrlo malo odskae nadahnue, te i bistrina misli i stila. Povijest nije izumiljena, al su zgode zapletene, pobrkane; uzroci dogagjaja izmiu se pjevau; izmie mu se i hronologija, a i samo tlo geografino; to je pak veliko u zgodama stvara se malo, a to je malo veliko. Znaajni primjer ovakoga pjevanja imamo za pad mletaki, u pjesmi 64 ojkovieve zbirke.2
2

ubro ojkovic. Pjevanija crnogorska i hercegovaka, u Lajpcigu 1837.

U prilinom darmaru tu se razmeu ''Bonaparta kralj, mladi, kleti Jakovini, beki esar, Kutuzov knez, arminarta Senjavin''. Prva vojna Bonapartova u Italiji zamuena je posve, premda je Bonaparte lice, to potresa i Crnogorom i svijetom. Kakova razlika izmegju takovih pjesama i onih, koje su pronoene kroz mnoge vjekove! izmegju isto historijskih i isto epskih pjesama, gdje udesa pri svakoj stopi izbijaju, a tim manje se opisuje i izbraja; gdje, dok osjeaji prekipljuju, savren je i ritam i sva umjetnika tehnika! Ako su starinske epske pjesme, u cijelom sastavu svome, toliko razline od poznijih ovjerovljenih historijskih, zaista iz njih jo manje hoe da progovara historija. Istina, da se uspomena povijesnih nalazi u mnogoj drevnoj pjesmi; ali, veim dijelom, sva ta povijest povrna je i kano parasitna; ona prionu za starije boanstvene legende, za gatnje koje ve postojahu. U pravim epskim pjesmama strog kritiar teko da primi pod zdravo ita drugo, osim nekoliko od naroda upamenih velikakih imena i imena, najglasitijih bitaka, i osim najbunijih dogagjaja u zemlji. Glede pojedinih zgoda, narod ih popunja iz nepovijesnih izvora, najvie iz predajnih mitova, a najmanje iz svoje mate. Matanje, koje nije vjersko, slabo se razigrava u seljakog naroda. Eto pjesma narodna zna, da se je veliki, udesni boj bio na Kosovu, i da tamo zaglavi Lazar; zna, da je slini polom bio kod Mohaa, a pade Budim. Preko ovoga, glavnog historija ne ide, u znanju pukom. Kad bi se sada htjelo o ova dva dogagjaja jo na kraj i omanje stvari historine istjerati, gusla, koja ne e da polaguje, iskrenim poklikom odgovorila bi: ''B'jela vilo, ne znam je li bilo!'' U naroda, trajnost drobnog pamenja povijesnih zgoda ini mi se da je evo ova i ovaka. Trajnost je tolika, koliko je dugo pamenje starijih ljudi, vremenih djedova, koji jo ive, a svojima oima vidie, pa, gdje ne vidie, vjerodostojno opet ue od otaca, ili djedova svojih. Ovim dobivamo slijed od kakvih pet est li narataja, t.j. vrijeme od jednoga vijeka i po, za iole pouzdano historino pripovijedanje i pjevanje. Od ovo doba dalje, povijesna pjesma sve to vema se troi i gladi, u ustima narodnih guslaa. to je pak trono i prazno, ono rekosmo da ispunja narod, najradije iz postojanog blaga svoga vjerovanja. Pri istraivanju jezgre boje u epskim naim pjesmama, mislim da treba strogo luiti dvije razliite periode, to ih rastavlja jedna velika mijena u politinom poloaju naroda. Do vijeka XV narod jo imadijae domaih svojih poglavara u kraljevini bosanskoj, u despotatu srpskom, u Hercegovini i po Zeti; rijeju, u svima istonim krajevima narodnoga zemljita. Uz nezavisni ivot politini, orila se i 10

svjea pjesma boljih vremena. Jedan dio od krasnog ploda ovakoga pjevanja izruuju nam sve ovee zbirke naih pjesama, osobito Vukova u drugoj knjizi. Imamo tu, uz neznatnu pritrunu potonjih guslaa, blago epsko, kakvo se ono prikupilo i ustalilo, i u obliku i u sadraju, od prilike sve do svretka XV vijeka. Osjeaj starodrevne religije nije jo posvuda uguen; pjesma tee bistra. Iztraivaocu negdanjih mitova Srb i Hrvat ovaj kup pjesama biti e, dakako, po starini prvi te i najpouzdaniji izvor. Bije iz njega iva voda kadikad iz dubine gotovo nevjerovatne. Lina i mjesna neka imeha, kano n.p. Balako, Hala, Suhara, Pojezda, Prijezda, Jug, Trutina, Udina, jal znaenjem, jal i samim zvukom rijei, tjeraju nas natrag do indo-europskog postanja, ili barem do zakarpatske domovine. U ovim pjesmama to obinije, n.p., od motiva, da je sestra brata ''mukim opasala pasom?'' Pas ovaj sjea te odmah na skoro jednaki pas indijskih dvidja.1 Jo kod dananjih Inda, a i kod Parsa, ulazi momak u opinu narodnu i vjersku sveanim primanjem pasa, te je ovo obiaj, koji uzlazi u drevno vrijeme zajednice indijsko-eranske. Ovako i u naem epu, opasuje se momak, kad iz djetinstva istupa.
1

Narodne pjesme iz starijih, najvie primorskih zapisa, Biograd 1878. Meni se namee misao, da bugartice, veinom, nisu prave narodne pjesme. Tromost prianja, koja se toliko odaljuje od lakokrilnog prianja narodnog, esta neka afektacija i u misli i u izrazu, talijantina uvrijena u sintaksu jezika i talijanske izreke, gdje gdje uzete ne iz mletakog dalmatinskog govora, ve izravno iz knjige talijanske: ovo sve mnogim bugarticama, koliko ja cijenim, pokazuje nepuko postanje. Knjievni ljudi premetnue po koju narodnu pjesmu u bugarticu. Ali, u komegod sluaju, bugartice su, ili narodne davne pjesme, ili pjesme prekrojene na zdravoj osnovi davnih narodnih.

Da su ove pjesme, koje Vuk nazivlje ''junake najstarije'', bile ve sklopljene u XV vijeku, dokazuje znatna zbirka takozvanih bugartica, i drugih narodnih pjesama iz starijih zapisa, koju, skroz prouenu i objanjenu, izda na svijet V. Bogii. Pjesme Bogiieve zbirke redaju se nazad kroz XVIII i XVII, a neke siu ak i u XVI vijek; pa nam iznose, od prilike, iste glavne junake i navadna ista imena, koja i narodne pjesme sadanje. Dvije najstarije bugartice,1 iz prve polovine XVI vijeka, pjevaju, jedna o svagji izmegju dva kraljevia, Marka i Andrijaa, i o Andrijaevoj prijekoj smrti, a druga o Radosavu Siverincu, kako ga sveza Vlatko, ''udinski vojevoda''. I Marka, i Andrijaa, i Radu, i poglavara udbinskoga, jednako susretamo i u pjesmama dananjim. Jo starije svjedoanstvo postoji za narodno pjevanje o Milou. Kadno god. 1530 carski poslanik k turskome sultanu, Nikola Jurii, i tuma u pratnji njegovoj, Kuripei, progjoe preke Bosne i Srbije, Hrvati krajinici (pie isti Kuripei) ve odavna obilnom pjesmom uznoahu Miloa Kobilovia, viteza na krajini.2 Dakle, u XVI vijeku, i jo prije, bez sumnje bijahu sloeni glavni sastavci sadanjega epa narodnog.
1 2

6 i 49. Vidi navod u Ruvarca, Prilog k ispit., str, 779.

Nego turski ma presjee, osim u kutu jednom Zete i u malenom Dubrovniku, sve konce narodnoj nezavisnosti, te hajduci zamijenie narodne glavare. Onda nastaje nova perioda, hajduko doba pjesama. Slobodna pjesma o junacima, i o bogovima pojunaenim, tada odlijee ponajjasnije u hajdukom zbjegu i na gozbi hajdukoj. Al je hrapav ivot umskih i brdskih prognanika, spram sjajnog ivota minule narodne gospode; pa je i prognanika dua nestana, silovita, preotra. Od ove ljutine, i od one rgje, mnogo je onda unoeno u epsku pjesmu. Vezlo se, da, svejednako po davnoj bijeloj svili mitinoj, ili, bolje da reem, to je jednom opredeno, ono se, nekako, opet prepredalo; no je ta radnja slaba Boja lica sve to vema sada tamne, mute se; boanstveni kraljevi i carevi proturili se vezirima i harambaama; krenuta je iz korena, s mjesta pomjerena starinska epska tradicija. Uza sniu sadrinu, opada i stil u hajdukim pjesmama; navueno je na njih hajduko ruho. U malenom okviru, nae su hajduke pjesme i legende nalik na preinjene spjeve i gatnje u dva velika, a razlivena, epa indijska, u Mahbhrati i Rmyani, dok junake nae pjesme najstarije velianstveno nam svjedoe o drevnih nazorima, to poput bogodane i bogonosne starije Rigvede. Utaman, u dva indijska epa, ovjek bi gledao, da nagje istih napomena o religiji Arijaca, kao to zaludu, u hajdukim pjesmama, nastojao bi, da nepomuenoj vjerskoj misli naih otaca ide u trag. Kod hajduka,

11

bogovi su sasvim na zalazu. Nego, izmegju aroina i prnja svakojakih, to ih hajduka noga uvue u hram srpskih i hrvatskih bogova, ima tota i vele vrijedno. U onima pjesmama, ili bjenom napomenom, ili uuvanim jednim imenom, ili jo drugojaije, bistri se, gdje i gdje, smisao legendama iz boljih vremena. Pae, propade nekoja boja pria u izvornoj svojoj formi, pa nam ju dodra sama hajduka pjesma. Ve je vrijeme, da stroije uoimo prie, ili pripovijetke narodne. Slabiji izvor poznavanju naeg mita, nego pjesme, jesu prie. Razvezana prozaina rije nije, naravski, mogla, kao to stih junaki, jal enski, da uzdri govor i misao starih doba; a titrala se, u pripovijesti, mata svakojakih priatelja i zanovetaa, da se sve dublje i dublje zatomi blago bogovsko. Gdje prie bave se bogom, ili boginjom, hiljadile se, tako rei, razne verzije jedne iste mitine misli; a nedozvana lica, to ih katkad stvori samovolja kaziva, sjatila se u neurednu gomilu sa prvanjim boanstvenim biima. Rekonstruktoru religije hrvatske i srpske teko da prie mogu da dodaju u ruke bolju i obilatiju gragju, nego li pjesme. Puke prie, dato, uzorne su jezikom, a i drukije zamamljive. Evo nas presienih i blaziranih svim i svaim; pa umna dosjetljivost, trpki humor, i naga elegancija mnoge puke prie, razigravaju nas, idu nama u slast, kakogod maline i kupine, kato, ugagjaju grlu sladokusnika. Ali su prie manje uharne pod mitinim vidom. Gdje sad u pripovijeci jote gori vatra davnoga mita; ta je vatra, obino, zapretana pepelom, kojeg naslagae neizbrojene zimske veeri pod teakim kolibama. Mislim za to, da je red iz pripovijedaka izvlaiti mitinu misao tek u drugom mahu iztraivanja, poslije prouenih pjesama. Prie naega naroda, najprvo, mogu se razdijeliti na ovo dvoje: ili su nekako ozbiljno miljene,1 ili su aljive.
1

Vukove enske,

Ove potonje odgovaraju irokoj ici zdravoga onoga humora, koji, laganom alom i mudrom dosjetkom, sladi muku teakoga ivota, a i dokolne asove obanskoga plandovanja. Umna ironija i prei sarkazam kano da su nepoznati prostu ovjeku na selu. Njegovo izobraenje ne dopire do tankoe ironine, a za otrinu sarkazma nestaje mu bol i gorkost ozlegjene gradske due. Nu, tim vie razvio mu se i proirio seljaki humor. Taj obilati humor naroda naeg smotri ie ljudsko i ivotinjsko, te se izasu na jedno i na drugo iz torbe prepune. aljive su prie, po tom, dvojake: il se podruguju ludorijama ljudi, il se podsmijevaju navikama i prometanju ivotinja. Osobito ivotinjske basne, svojom otmjenom naravitou i jednostavnom milotom, vrijedne su, gdje su kratke, da se usporede s apolozima grke klasinosti. U to, nestaje nam pria historinih. Nije, zaista, historina pria, gdje se koje povijesno ime prilijepilo, a i ovo rijetko kad, starijemu kazivanju posve drukije naravi. to Nijemci kau Sagen, ono u nas, strogo uzevi, nema, kako nema ni rijei za taku polovnu historiju. Naa pria, osobito ako je neto poduga, ispreda se bez ikakva naznaivanja imena iz poznate nam historije, ili geografije; iznoena u njoj lina i mjesna imena imaju skroz mitini kroj. Sage mogli bi jedino biti srpski ljetopisi u starijem dijelu njihovu, gdje im je gragja crpana iz pukih pjesama; mogli bi onda biti, kad bi pjesnike one napomene bile obilnije i razvijenije. Prave nae sage jesu u srpskom epu. Nego, ako je oskudna u nas saga prozaina, tim je istija i davnija naa pria na Mhrchen. Imamo, ba na pretek, onih pripovijedaka, koje zadovoljavaju pukoj duhovnoj potrebi vrhunaravnoga. Od ovakog prianja nije nam mala korist. U uporednoj mitologiji pripoznato je sada, da su skoro sve puke prie, koje udesa kazuju od zbilje,1 zadnji talog zamuene, a onda na dnu nasloene narodne religije. Nazvae ih, za to, ''detrit, posljednju transformaciju mitova, zaostatak vjere naroda kojeg''.2
1

Vuk ih oznanje ovako: ''enske su pripovijetke one u kojima se pripovijedaju kojekakva udesa, to ne moe biti'' (Srpske narodne pripovijetke, u Beu 1870, u predgovoru). 2 M. Mller, Beitr. zur vergl. Myth. und Ethol., s. 187. F. Baudry, Notice preliminaire a la Mythologie zoologique par A. Gubernatis, Paris 1874, p. XXII. M. Breal, Melanges de Mythologie et de Linguistique, Paris 1882, p. 185

Gdje je narodno kojegod vjerovanje razlomljeno, potrte i iskrivljene njegove slike, zabavljaju barem djecu i enskinje. A moe biti, da ni u ovome nije sve, u pogledu vanosti pria za mitologiju.

12

Pukoj prii prvi osnov pritkao se, vie puta, u vrijeme za udo davno, jer mnoga pria privezuje se za nazore i reenice, to ih je nai u samim Vedama drevne Indije. ovjek skoro ne bi vjerovao, a opet je veoma istini prilino, da jedan dio od klasine mitologije helenske potee od razvezanog kazivanja, od pripovijedaka udomljenih kod razlinih helenskih plemena. Kako to? Evo kako, ako se u tome ne varam.. Pria je, vremenom, ne samo posljednje izrogjenje mita, nego je ona, u svojoj sutini, u prvom zametku, izvoran, poetan mit. Prava mitina pria davna je, mislim, koliko i himna i epsko kazivanje. Pri neznaboakoj rtvi, rtvitelj, ili uhvaeno kolo, pjevali himnu, koju gdjeto jo imamo izmegju takozvanih enskih pjesama; poslije himne pjevala se, na zboru naroda, osobito na velike godove, pjesma epska o dotinom bogu; a, po svrenoj sveanosti, gdje bi se pobona eljad razila, kazivalo se, pod domaim krovom, djeci naosob, ono isto, koje je bilo tuskoro od rtvitelja, ili od kola, ili od narodnog gudaa, u pjesmi opjevano. Bijae to kazavica, kako i sad Bonjaci nazivlju priu. U davna doba, kazavica tecijae ista; bjee ona uz himnu i epsku pjesmu, kano trei klju vode, koja izbijae iz vrutka jednog. Istom kad hristjanstvo ukinu rtvu bogovsku, te bogovi, eda bi postojali, i u himni i u epu kojekako se preodjenue; istom onda, i domaa pria pretrpi najveu tetu. Dok, joj godine i godine otanjivahu boanstvenu modinu, pa ona kojeime prvo svoje kazivanje prepletae, pria se rastiila u uzaludne govore: evo je sada staraka i bapska. Nego bila bi pogrjeka, zbog ovoga, mitinoj prii mnogo odbijati od cijene. Pamenje narodnih pria u ope je tvrdo i doseno. Poredei s njemakim priama, sakupljenim od brae Grimm-ove, sadanje prie norveke, pa dokazujui i u jednima i u drugima blago jo jednako i gdjekad jednake izraze, a pri tom opaajui, da su Norvezi od Nijemaca u jeziku rastavljeni jazom od preko hiljadu godina, M. Mller uzviknu: ''Pamenje naroda prianja, udnom postojanou, za svoje pripovijetke!'' 1
1

Beitr. zur vergl. Myth. und Ethol., s. 201.

Ovo e isto zaugjenje zatei i poredioca slavenskih pripovijedaka. Hrvate i Srbe dvoji od Rus jezina prolost od barem dvanaest vjekova, a prekinu im se, zbog provale Madara, takogje doticanje slavenskog zemljita, od deset vjekova amo. Usprkos ovome, gdjekoja pria naa uje se, umalo istim glasom, ispripovijedana u skaskama ruskih sabiraa. Dakle, sadrinom svojom mnoge prie srpske i hrvatske imaju biti starije od odvoja Slaven, bar onih istonih, u razliite sadanje narode. Nae prie idu i dalje. Preko zajednikog ivljenja Slaven, siu i u ono jo davnije doba, gdjeno sa Slavenima i Italo-Heleni bijahu na okupu. Na potvrdu ovoga, evo jedan primjer. Pria iz Vojvodine: ''U cara Trojana kozje ui''2 posve opominje na grko-frigijsku pripovijest u Ovidija: ''Midae aures asininae''.3
2 3

Vuk. pripov,, 38. Metamorph. 1. IX, fab. IV.

Trojana sa kozjim uima brije momak brijaev, a Midu sa magareima sluga njegov, brija. I momak oni i ovi sluga imaju one udnovate ui na srcu, a, da im odlane, iskopaju zemlju i u krilo joj priapnu tajnu preteku. Jednako, u obje prie, iz jame nie bilje, pa od bilja nainjena je sviraljka, koja glasom svojim, ipak, odaje one ui. Malne jednako, kralj Mida obasiplje se zlatom,1 a car Trojan na svako brijanje troi ''do dvanaest dukata,'' zlatnih. Ovlika slinost mogla bi pobuditi sumnju, da je naa pria puki odjek grke, i da je Srbi doue od Grka, jal na Karpatima, jal docnije u istonome Iliriku. Ovo potonje ini se tim vie prilinije, to od Herodota znamo, da Makedonci mnogo to priahu o Midi, kojega i runjake oni znadijahu pokazivati.2
1 2

Ovid. Metamorph 1. IX, fab. III: ,''Midas aureus''. L 8. c. 138.

Nego, za izvornost obiju pria tvrdo svjedoi, po mojem miljenju, razlinost simbola, pod kojima i u jednoj i u drugoj skriva se ista vjerska misao. Trojan sa kozjima, a Mida s magareim uima, po svoj su prilici neki rani i plodni sunani bog. Dok plodnost u frigijsko-grkoj prii simbolizira rodni

13

magarac, u srpskoj to radi rodni jarac. Svirala, koja odaje tajnu, tamo je od trstike, a amo od zove: i na iroko rasplogjena trstika, i zova, puna srike, mogu se svesti na isto znaenje plodnosti. Ovako, u obje prie jedna je muzikalna kajda, ali od kajde jedne znatne su i izvorne varijacije. Ja bih po tome rekao, da je ovaj mit negda zajedniki bio, i Slavenima, i Helenima, i Frizima, moda u Maloj Aziji,3 kadno ova posljednja skupina Arijaca primicae se k Europi; pa da ga Heleni i Slaveni sobom ponijee dalje od Frigije, te ga ispriae u posebnim pripovijetkama svojim. Jo kod dananjih Inda, a i kod Parsa, ulazi momak u opinu narodnu i vjersku sveanim primanjem pasa, te je ovo obiaj, koji uzlazi u drevno vrijeme zajednice indijsko-eranske. Ovako i u naem epu, opasuje se momak, kad iz djetinstva istupa.
3

Poznato je, da predanje u Helena pokazuje na Frigiju, kao na davnu njihovu postojbinu, a poznato je s druge strane i to, da iz Frigije nam se oglauju neka vjerska imena.suzvuna slavenskim: , a zar i . Mit Trojanov i Midin bio bi druga potvrda ovoga.

I ovu davnanju zajednicu Frigo-Italo-Helen i Leto-Slaven prelazi gdjekoja srpska i hrvatska pria. Uspinju se, gdjekad, slavenske prie do najviih vrhova arijskih tradicija, kud se jo razlijee vjerovanje Arijaca ukupnih. Osobito glede Zore i triju sunanih lica u noi, kazivanje slavenskih pria donekud ponavlja kazivanje Rigvede. Ovo izloi na iroko talijanski sanskritolog, A. de Gubernatis,1 kome po eni Ruskinji dobro poznati bijahu Rusi i ruske skaske. Latinskom prijaznosti i nepristranosti Gubernatis lasno priputa, da su slavenske prie najistije, najmanje stroene, izmegju onih pria europskih naroda, koje sauvae ostataka od arijskog vjerovanja. ''Otad nikakva uda'', veli on, ''to ja, iza indijskih, prvo mjesto odregjujem slavenskim tradicijama; jezik, matanje, vjerovanje i obiaji seljaka slavenskih udrae se priprostiti i patriarhalni; skoro bi se reklo, da sve to, od tri hiljade godina do nas, ne pretrpi promjene''.2
1 2

Mythologie zoologique ou les legendes animales, Paris 1874, deux vol. Ib. T I, preface, p. XIII.

Kako u povie pjesama narodnih opaa se isti temeljni osnov, tako, u jote veoj mjeri, u cijelim kupovima narodnih pria, prosijeva jedna te ista misao. Ovo nije sluajno. Ako se u priama mnogo kojeta ne pripovijeda, ako je u njima prilino malo tipa kazivanja, to e rei, da su ti tipi stalni i predajni. Puko matanje, ma i koliko da je ogranieno, bilo bi, jamano, pokazalo jau mo, te iznijelo na svijet i vie tvorevine. Oni tipi, malobrojna ona lica, drugo nisu, no skueni, krljavi bogovi. Dato, sve mitine prie srpske i hrvatske ne dadu se dovoljno rastumaiti; barem ja doslije nisam mogao, da ba svakoj, i posvuda, prozrem boju jezgru.3
3

Naroito ovo imam primjetiti za basne, iliti prie ivotinjske. Idoe mnogi za J. Grimm-om, pridajui basnama veliku vanost pod vidom mitinim. Basne ne bi, iz prva, imale kvasa satirinog, niti pouke kakove, ve bile bi izrazivale boanstvo, jer terioformizam, kau, pretee antropoforfizam. Pae, i dalje od terioformizma stoji prvi stupanj religije, kad se, istom muklo, osjeae haotino, a jo nikako olieno, boanstvo prirode. Je li tome ba tako, ili nisu valjda ljudi, odmah iz poetka, po svojoj vlastitoj slici upriliivali bogove, a u ivotinjama i u bilju spoljano opaali same simbole nekih svojstva bojih: ja u to pitanje ne ulazim, jer ga drage volje izruujem filozofiji ljudske misli. Basni kod Srb i Hrvat proviruje, u ope, jal aljiva, jal pouna pointa.

Ali, pretenim brojem, one su, po mom mnenju, odgonetljive; pae rekao bih, da je njihova interpretacija ponajvie oita, gdje im se, na razjanjenje, primakne i drugo vjersko blago naroda, u obiajima, poslovicama, basnama, zakletvama, zagonetkama, gatalicama, izrazima. Luei i bistrei u priama, dok se moe, to je zamueno, i odbacujui poznije dodatke, pa uvodei u osnovu ovako proienih legenda svu potku ostalog narodnog predanja, prosja nam moda, gdje i gdje, cijela harmonija prvanjih mitova. U licu opalim, aneminim, svetiteljima naeg Olimpa da se povrati krv i ivot; treba i tree, kako rekosmo; treba, osim pregleda pjesama i pria, takogje i poredenja mitologinog. Pri takom poslu, nije dovoljno sravnjivati nau mitologiju sa slavenskom. Istina, sravnjivanje ovo ima biti prvo, jer mnogome 14

mitu Srb i Hrvat propade pravo ime bojeg lica, koje tu djeluje, pa je to ime katkad uzdrano kod drugih Slavena. Ali historina mitologija slavenska, mimo gdjekoja imena, sreom sauvana, u ope je oskudna i nerazgovijetna. Muno da ko po njoj, na slabom temelju fragmentarnih vijesti o bogovima sjevero-zapadnih ili sjevero-istonih Slavena, ponamjesti u razboriti red, svede u sustav, razliite dijelove nae religije. Ba izdane pomoi, glede sustava, nije nam, no u samog hroniara Helmolda, kao to emo viditi. A nama je gledati, da objasnimo, ne samo crtu koju, ve, do prigode, i cijele mitove te i svezu njihovu; pa za to treba crpati, kako iz mrave mitine ostavtine brae Slavena,4 tako i iz bogatijeg vjerskog zaklada bratueda indo-europskih.
4

Ovo se kae za strogo historinu ostavtinu. Na pukom mitu mnogo se radilo i radi, navlastito kod Rus te ga oni, znatnim uspjehom, izvode, ako ne ba iz epa, manje cista od naega, a to iz svega ostalog predanja narodnog.

Vrli pisac bugarske historije, K. J. Jireek, ree, da je svako zalaenje u umu arijskih mitova, koliko fantastino, toliko i neuharno.5 Ali je doista zauhar, kao to naprijed vidismo u mitu Trojanovu i Midinu, gdjekad priupitati rogjake Italo-Helene, pri razglabanju vjerskih legenda Srb i Hrvat. A glede istonih Arijaca u Aziji, prigodni poregjaj vjere njihove s naom moe biti tada nekoristan, kad se povrno dotie samih bojih imena. Nego, gdje se god moe da usporedi cijela vjerska zamisao, to i koristuje i uvjerava.
5

Geschichte der Bulgaren, Prag 1876, s. 101.

Po vijestima historije, od svih slavenskih najmanje je poznata religija Srb i Hrvat, dok je u isto doba puko praznovjerje, taj talog od stare religije, ba u njih najdublje i najobilnije. Po ovome praznovjerju, po pjesmama i po priama, mislim da se ona religija moe, naprotiv, najbolje poznati. Pjesme nae, najsvjeije izmegju slavenskih, i prie nae, ne rijetko preopune bojom tvari, hoe da nam dadu, gdje im vjerska misao bude razmrena, a otkad dokad i rasvijetljena milju srodnika arijskih, rekoh, hoe da nam dadu, ne vara li me uzdanje, klju od vrata hrama naeg. Ne emo, dakako, nai tu potpune teogonije, koja se, u religijama neznaboakim, na iroko razvija docnije, u doba drugo, kad se refleksijom poregjaju bogovi u izvjesne kupove. Ali, opet, sve je ivo na boanstvenim prostorijama naim; sve ivo u svijetu i dolje u tami. Gotovo bogovi svi, a vie puta i zli duhovi, imaju ljubu, sestru i majku, kadikad takogje i oca i brata. Oko ovih lica ve se obavija dosta razvedena pria. Odrazuje se na nebu seljaki monotoni ivot Srb i Hrvat, kako se na grkom Olimpu odsijeva lagani i pustolovni ivot Helen heroinog doba. Sazdan je visoki Biograd i svijetla Rajevina, bijela i sretna sjedita bogova, gdje su dvori samotvori i zlatni stoli; a njima nasuprot stoji, negdje onamo u neizvjesnoj daljini, tamna Udina, niski ad, od blijeda srebra i smegja bakra, gdjeno sumorno sjedi Crni Bog, uz crnu pratnju svoju. to se tie religije, Srbi i Hrvati, dok su blii ocima arijskim, stoje, nekako, izmedju Helen i Ital. Blii su arijskim ocima, jer se grana slavenska prilino docne odbi od stabla svog istonog. Blizina arijska Slavenima ukazuje se po samom zemljinom im poloaju, na krajnome istoku Europe; no jo jae se utvrgjuje njihovom narodnom udi. Arijci bijahu ili, a mirni;1 pa su ili, a mirni, izmegju zapadnih Indo-europljana, jedini Slaveni.
1

M. Mller izvodi mirnu ud Arijaca iz ove filologine opstojnosti; u naroda, od njili potekavih, veim dijelom jednake su rijei za mirni rad, a nejednake za lov i boj. Beitr. zur vergl. Myth., a, 35.

S toga, ne moe biti udo nikakovo ni u tom, ako se bude pokazalo, da vjerovanje Slaven, te odnosno i Srb i Hrvat, ne samo izavre iz prostodunih nazora davnih Arijaca, nego jo te nazore, vie puta, u. svoj istini ponavlja. Jedno se vjerovanje od drugog odvaja, rekao bih, tek za jedan stepen razvia. Davni Arijci, po pjesnikom i djetinskom nagonu, podadoe pojavima prirode ivot muki, ili enski, tim vie to niti u jeziku ne imadijahu srednjega spola. Nego, ti ivi bogovi preteki su, skoro nezgrapni, kod Arijaca: oni se istom odvijaju iz pelena prirode. iti ovaki nisu bogovi Srb i Hrvat, jer se miu slobodnije. Nadareni, kakogod i Heleni, vanrednom pjesnikom uti, no bez ive mate, i pretanka helenskog razbora ljepote, a neutapljeni, kako Itali, u strogom formalizmu ratarskog ivota,

15

stari nai izvedoe okretnih, al neotanjenih bogova. Srpskim i hrvatskim bogovima ne pristaje elegantni kret homerski; nisu prozraeni ajerom, niti obojeni svijetlom helenskoga neba; no nisu ni do kraja blijedi, lje duhati, ritualistini, kao to bogovi rimskih indigitamenta. Gdje napustie arijski nazor, Itali abstrahirae boanstvo, dok ga Heleni nadojise svim mlijekom svog pjesnitva. Ne oborivi glavu k zemlji od pustoga straha pred boanstvom, kao Ital, a i ne podignuvi je, kao to Helen, poimence Jonjanin, presmiono u vis, Srbin te i Hrvat, u sredini one dvojice, bolje ouva arijsku religiju, koja nije vedra i vesela kao grka, niti utljiva i zamiljena kao rimska. Inae, za boanstvene neke narise i za cijelo bogotovje, vidiemo, da su Srbi i Hrvati bili blii Rimljanima, nego Grcima. I gusto praznovjerje u nas slino je starome italskom vie, no ikojemu drugom u arijskih naroda. Ovo dolazi odatle, to je neznabotvo i nae i italsko udareno na kalup davniji. Heleni, dodue, ne rastavljaju se lasno od Itala, pa su, valjda, Italo-Heleni predposljednji arijski doljaci u Europu, kao to su posljednji Leto-Slaveni.. Ali uticaji prozirnoga neba, i odasvud pukloga mora, podae Grcima vanrednu gibivost duha; s koje u Heladi mnogo ta izgubi se od batine arijske, a mnogo i odrodi, dok se ta batina bolje uuva u strogih Itala i u uzdrnih Srb i Hrvat. Nevini moru, niti openju s tugjincima, a optoeni seljakim mirnim zrakom, i jedni i drugi privezae bogove za zemljini busen, za poljsku svoju kuu; razgodie ih i razredie na tvrde mjesene i godinje mijene svog obanskog i teakog ivljenja. Dok grki primorci i pomorci naslagjuju se vidljivim, plastinim oblicima svojih skroz i skroz poovjeenih bogova, latinski i slavenski ratari i pastiri ostaju radije kod davnanjih nazora, kod nejasnih religijoznih slutnja, kod pustog praznovjerja tijesne im seljake due. Uzdranje i mirnoa jest narodni znaaj pobonoga Latinina, kako jeste i pobonoga Srba i Hrvata. Mi svojaimo Italo-Helene, kao najblie nae srodnike arijske. Nasuprot tome, Nijemci, osobito na podlozi poredee filologije, svojae nas Slavene, kao da bi mi s njima zajedno bili ivili u narodnoj zajednici i poslije odvoja drugih Arijaca.1 Ovo njihovo dokazivanje ne mislim, da je ve dotjerano kraju; no, u poslu jezika, niti presugjujem, niti mogu prosugjivati. Samo velim to, da se mitino naziranje Srb i Hrvat vie pribliava italo-helenskome, nego li onome ostalih arijskih Europljana.
1

A. Fick, Vergleichendes Wrterbuch der Indogermanischen Sprachen, II B.; Gttingen 1S7B.

Naosob Itali i mi, pri prvom razvoju svega obiteljskoga i vjerskoga ivota, ako i nismo jednolini, a to smo vrlo slini. Na primjer, ja ne znam za knjigu nelatinsku, koja bi nas mogla, koliko Vrevieva, ''Niz pripovijedaka'',1 gdje je snimljena slika naeg puka jekavskog, ivom analogijom uputiti u pojave privatnog ivota davnih Rimljana. Nepolomovi adet u selu, privigjanje i svegjerni trepetaj sujevjerne due uz neobzir i srenost preveliku gdje je god do obraza i do boja, stroga neporonost svega enskinja, vlast domaina pogotovo neograniena, pripominje ti odmah mos majorum, dignitas, potestas i manus patrisfamilias, te i matrone, i smutnje, i religiju u prvim knjigama Livijevim.
1

V. Vrevi, Niz srpskih pripovijedaka, Panevo 1881.

Ovo je dato, kao to ve opazismo, poglavito otud, to Latini dugo, a Srbi i Hrvati jo due budui zatureni u sredozemne malo pristupne krajeve, neto manje, nego li ostali narodi istoga roda, ispustie od starovjenih obiaja. Ali sve nije bilo ni do toga. K ovoj znatnoj slinosti doprinee, bez sumnje, i blie srostvo. Dakle, uzporegjivanje vjere srpske i hrvatske s rimskom i grkom ne moe da bude bez neke koristi za objanjenje naih mitova. Na alost, posebna rimska religija otrcana je silnim trenjem helenske kulture, pa i liena mnogih svojih gatnja bogovskih;2 no, opet, douva, kao god i naa, po koji omani kamen hrama arijskoga. Dakako, da pri svakome takom uzporegjivanju iz rimske, ili grke, ili arijske mitologije, treba i sustezanja i obzirnosti velike; inae, vlada lina samovolja, a stvara se igrarija. Ali, i pored toga, nikad ne valja s uma smetnuti ovo: svestrana komparacija injenica, kako u svakoj struci nauke, tako i u mitinoj, pouzdano je srestvo k otkriu istinske istine, jal istine priline.
2

U Njemakoj sad se ponavlja Niebuhrova hipoteza o negda ivome rimskom epu.

16

Jo dvije rijei, pri svretku ovoga predgovora. Na historinom polju malo je ta, zanimivije od nauke o mitu, tako da je mogla pasti, iz vrlo ozbiljnih usta, ova poneto iskljuiva rije: ''Prava historija ovjeanskoga roda jeste historija religije''.3
3

M. Mller, Beitrage zur vergleichenden Religionswissenschaft, Leipzig 1879: Vorlesung ber die Vedas, s. 19.

Ako Konfucije naprotiv veljae, da ne vrijedi ba nita iztraivanje o postanku stvari, izmegju ove dvije skrajnosti, zacijelo, najvei broj ljudi prije e voliti izreku, skoro mistinu, glasovitoga englesko-njemakog filologa, nego li spokojno mnenje ureditelja kineskog drutva, filozofa materijaliste. Ljude, veinom, mui enja uzornosti, slutnja neega boljega, no to je ovo ovdje pod suncem. Svakako to stoji, da je vjerska misao, u prvanjih naroda, nalik na zlatnu nit, koja svuda se provlai i sve vee; ona im preplee sav domai, drutveni i politini ivot. Zakon i vjera, jote danas, rijei su istoznane u prostih Hrvata i Srba. Najistiji uvid u bie davnanjega, pa zar i nova naroda, priputa nam njegovo vjerovanje; najtvrgje jamstvo redu u dui ovjejoj, to i zajednikome napretku ljudi zdruenih, prua vjera uzvisita i neumrla. Ako se ovo posljednje gdjekome moe i initi preporno; a barem ono prvo, to jest vjera, smatrana kano izvor znanju historinom, preporno nije. Bez dubljeg nauka o bogovima, mi dovijeka ne prouismo domau i gradsku uredbu Rima, Sparte i Atene; a niti pronikosmo porodini i plemenski ustroj kod Hrvat i Srb u doba im upanijsko. A to je tura politinim dogagjajima, to oskudna curi, vema nego tee, davna povijest naroda naeg, time je vie dragocjena njegova mitologija. Gdje historik ne moe da govori, ima rije bogoslov i mitolog. Ali, ako je malo to znatnije od mita, malo je to i klizavije. Tvar mitina, u ope, uporna je, a, navlastito, do tvrdog mitinog grada starih naih vode puti zavrnuti i klanci teko prohodni. Sa upornosti mitova, biti e, za cijelo, u ovoj studiji, mnogih bludnja; a bie ih i sa slabog mojeg shvaanja. Pa i sama naravna, tenja da se sve razjasni, mora do njih dovesti. Jednaki nedostatak uvigjam i drugdje. Ja sam nakan, da pokupim i sloim itav na mit, zahvatajui ga iz svih domaih izvora; pa da sam ga cijela sabrao i prouio, sumnjam se vrlo. Sumnjam i u ispravnost mnogoga etima: u tome znanje je moje posve povrno, jer mi dolazi iz drugih ruka, te, valjda, kojeta nehotei iskrivljujem. Ipak, turam u svijet radnju, evo ovaku, kakva je; a tjei me uzdanje, da bi ovo moglo biti drugome putniku barem pobuda obzirnijemu i sretnijemu pohagjanju svijetlih nebesa pregja naih. Dio I. Sutvid i Vida. Odmotala se prva klica ivog, monera kakva, od tvari vjene, pa zatim od ivoga ispao i ovjek, koji se malo po malo izvijao od stupnja na stupanj, od najnieg skotskog do sadanjega pouzvienog, kako se to nekima svigja; ili iskoio ovjek, u uzornoj itavosti, iz ruke Tvorca, te onda nekako opao, kako se to opet drugima ini: u jednom i u drugom sluaju, u povijesno praskozorje ovjeanstva prirodna religija ivi i tii se bujno. Priroda, na svora razbludnom krilu, uspavljivala je u sanje vjerske, i Kuite, i Turane, i Semite, i Arijce, od kojih posljednjih i mi Slaveni polazimo. Ali je neka razlinost u vjerovanju ovih velikih rodova ljudskih. Dok se Kuiti i Turani poglavito odae krutome bajanju naravskih moi, a Semiti, u vruim svojim krajevima, svrnue panju na tvar, koja se pod sunanim arom oplogjuje, Arijci, u svjeijem i hladnijem zraku svojih visina alpinskih, najvoljahu kuni oganj i drahu u sjajno nebo uprte oi. Vatra, koja hrani, topli, razgaljuje porodicu pri sumornom i studenom sjenu noi, a u ljudske due ulijeva istou i pravinost; djedovi do te vatre, do domaeg ognjita, ve upokojeni, no jo nekako ivi i titnici svemu rodu, kome iskresae otajnu iskru ivota; vidilo nebesno, ta ovea vatra, a raznolina, koja tue i zimu i no, a iz zemlje izvija plodove, na radost velike narodne porodice, ljudske sirotinje; pa najznatniji atmosferini pojavi, to su, u ope, pomagai vidilu: eto, u glavnom, priline arijske religije. Nebesno svagdanje vidilo, od koga stoji svijet, ivo vidilo, svuda razliveno, davni Arijci, pa i narodi koji od njih potekoe, smatrahu prvim i vrhovnim bogom. Po jednakome korenu div, svijetliti, vedriti se, svi negda prozvae najvie boje bie. Arijskomu velikomu bogu na nebesima Heleni i Latini 17

zadrae prvo mjesto sa svojima - i Jupiter-Diovis-Jovis, Skandinavci i stari Nijemci mjesto uzvisito sa Tyr i Zio, Indi pomen davne mu veliine u docnije snienom svojem bogu Dyaushpitar, a sva indo-europska plemena neprevarni trag u rijeima deva, div, koje oznauja openiti pojam boanstva. A od ovoga suglasja nije ni udo. Koja tvar na svijetu divnija i milija od vidila? Ali je tu po srijedi znameniti izuzetak, to se donekle dotie i Slavena. Sanskritska rije devas za bogove ista je rije, koja i zendska davas; pa ova u Avesti ne oznanje blage bogove, nego zle duhove. Openito boanstvo Eranci izrazuju sa rijei bagha; a ovo isto i mi, jedini u tome izmegju svih zapadnih Indo-Europljana, inimo sa naom rijei bog. I napram zlih duhova moe biti da, leksikalno, mi Slaveni postupamo kao i Eranci. Divljan, divlji ovjek, divi, razmeu se po naim narodnim priama i pjesmama1.
1

I ako je rije div tugja (Mikloi, Christ. Termin., s. 35), te uzeta od Perzijanaca, pa preko Turaka dola u nae krajeve, svakako je, praslavenska rije divljan, kojoj je prva osnova indo-europsko div. to je sad u nas divlji (starije diviji) ferus, silvester, to, u prvine, bijae divinus. Divo, div u Slavena znai udo. Vidi akad. rjenik pod Div i Divlji.

Nego bilo ovome kako mu drago, to stoji, da Eranci i Slaveni pometnuvi rije dava, deiva1, za boanstvo, mjesto nje uzee drugu rije bagha, bog. Ovo, ovdje reeno, vrlo je znatno u historiji vjerovanja arijskog. Zoroastrova religija, izloena u starijim dijelovima Aveste, dok pokrenu pomenutu izmjenu rije i nazor2, prokle svijetle bogove prvanjih Arijaca i premetnu ih u tamne i opake duhove3. Uz pradavnu i legendarnu, ali u sutini ipak historinu osobu eranskog proroka Zarathustre, ili Zoroastra, javlja nam se, u krilu Arijaca, prvi otpor protiv prijesnog bogotovja zgoljnih prirodnih bogova. Sa Zoroastrom, Eranci razbistrie staru religiju, uzvisivi je do reda dualistinog, a skoro i monoteistinog. Sudei po tome, to mi u eranskom smislu oznaujemo boanstvo, trebalo bi rei, da se Zoroastrova misao, kojekako, dodjede i otaca naih. Slaveni, ti zadnji Indo-Europljani, bez sumnje sjedili su i najdue do eranske visoine, otkle bi se vrio bio oni uticaj. Vrio se, n. pr., i na blinje Armene, kojima dev znai zloduh. Mi imamo, osim bog, jo drugih sveanih vjerskih rijei, koje se ine jednake sa eranskima. Svet je ono u nas, to penta4 u Eranaca, a gatnja to i gatha u Avesti5. I naa adaha, jote i te kako iva u svemu pukom predanju, ista je prilika davnanje aidahe na Eranu6.
1 2

Fick, Vergl. Wrt., II B., s. 584. M. Mller, Beitr. zur vergl. Religionsw., s. 234. 3 No, i mimo proklete Dave, svijetlo osta Erancima neto preuzvisito. ''Vidjela bez poetka, bez kraja, veliamo mi, veli Avesta (Yacna XVII, 41). Gdje se god, u ovoj radnji, navodi Avesta, to je po prevodu P. Spiegela, Leipzig I B. 1852, II B. 1859, III B. 1863. 4 Mikloi, Christ. Termin., a. 40. 5 Kano da i jezina fonetika prikljuuje Slavene Erancima Vrli sastavlja akademijskog rjenika, moj prijatelj P. Budmani, potrudie se, u zasebnoj radnji, da to dokae. 6 Valja da i ova rije preko Turaka k nama pregje iz novije Perzije; no se, zaista, ne prenese preko njih preobilno prianje i pjevanje o ovoj grdosiji, pa je i a, zmija, u a-daha, zmija grizua, isto slavensko. Glede pjevanja naeg, jo neto Gdje je, u pjesmama mitinog sadraja, govor o zemlji prokletoj, pominje se navadno Indija: ''Al' govori Blaena Marija: A moj brate, Gromovnik Ilija! Kako ne u suze prolijevati, kad ja idem iz zemlje Ingjije. iz Ingjije iz zemlje proklete? U Ingjiji teko beszakonje'' (Vuk. pjesme, knj. II, 1, v. 1620).

I Avesta ljuto omrznula na Indiju, to glavno sjedite protivnika Ahuramazdinih. Indija, inae, naem je narodu malo, ili nimalo poznata. Nego je ova opaska tek mimogredna, iz koje ja ne izvodim nikakva stroga zakljuka. 18

Nama je hrliti pri ovom pregledu odnoaja naih i eranskih; ali ne moemo premuati ni to, da vjera pavlianska, prvim postanjem svojim perzijska, zapali se, po krajevima junih Slavena, brzinom praha puanog. to je pak, po mom mnenju, najjai dokaz uticaju sa strane na vjerovanje slavenskih pradjedova naih, jeste udnovata okolnost, da Litvini, premda po jeziku Slavenima mnogo blii od Eranaca, pae najblii nai srodnici arijski, nemaju rijei bog1, a imaju, kao i svi drugi Indo-europljani, svoje sjajne deve. Litvini zadrae starije vjerske nazore, u kojeemu sline indijskima. Oni uznose gromovnika Peruna (Perkunas), kano vrhovnoga boga na nebu, ba po primjeru Ind, ije vedine himne najvie veliaju gromovnika Indru. I Slaveni imaju Peruna, jednaka sa Perkunom; ali im nije, mislim, najvei bog2.
1

I sami litvinski derivativi nabagas, uhagas, bagotas, nebog, ubog, bogat, kano da su tek poslije pozajmljeni od Slaven (Fick, Vergl. Wrt., II B, s. 613). 2 to je s novijom hipotezom o vrhovnome mjestu Peruna, vidie se, na dalje, u ovoj radnji. 3 Ponitene su rijei divljan, divlji i t.d., ali nisu divan, djeva i druge iz ovoga kupa; pae, znaenjem svojim, kano da slute boanstvo. A u prii jednoj (Bosanske narodne pripovijetke, 4. u Sisku 1870) Div, Divo, ili Divlji ovjek, nije bie opako, no, kako udotvorno, lako i pomagateljno.

Eransko dotaknue razvre li arijsku religiju Slaven? Ne razvre. Slaveni na polje historije stupaju sa itavim bunim kolom prirodnih bogova. Niti Zor astrovu uzoritome Ahuramazdi, duhu mudrome, osta vidljiva traga kod nas. A ni Zoroastrovu sustavnu degradaciju mnogih prvanjih bogova ne opaamo nigdje, van ako, moda, u prije pomenutoj rijei div3. U ovom tekom sporu, jer se tie pradavne stvari, ja bih, do boljeg razjanjenja rekao, da je svakako pripustiti eransko neko djelovanje na vjeru drevnih Slavena, no da djelovanje ono ne bi vrlo uspjeno. Slaveni, ako i poprimie posve vjeru Eranaca, na brzo je, od vee esti, zabacie, priteui ih srce na svijetle bogove, na davno pjesniko kazivanje prvih arijskih otaca. Od eranskoga dodira ostade im samo nekoliko vjerskih rijei, a i dosta izrazita tenja, u svako razdobje njihove historije, za strogim dvostrukim razporegjajem bogova, za religijom dvaju naela. Pometnuvi stariju arijsku rije za boanstvo i velikoga boga na nebesima, Slaveni ipak, a u njima Srbi i Hrvati, ovoga boga udrae itava. To im bijae sveti, jaki Vid. Naziv mu je od vid, viditi, znati, mjesto da od div, svijetliti, vedriti se1. Rekao bih, da je ovako nazivanje i shvaanje vinjega boga za stupanj jedan otanjeno i oduhovljeno prema indo-europskome. Vid kano da sjedi izmegju Ahuramazde i Zeusa, a moe biti, da je i ovo od nadahnua eranskog. No, svakako, pojam vidila primie se pojmu svjetlosti, te su Vid i Zeus dva blizanca.
1

Drukije R. Krek (Einleitung in die Slavische Literaturgeschichte, Gratz 1874, 8. 1056), koji Vida izvodi od jednoga korena v, flare, te bi bio kano vjetrni bog, a ne bi mu se na nebu pristojalo prvo mjesto. Nego je ova etimologija u oprjeci, kako emo to viditi, sa cijelom historijom boga. Drukije i J. Perwolf, kome je Vit victor, no mu priznaje visoko mjesto (Archiv fr slavische Philologie, VIII,. s. 16) I po naoj pukoj etimologiji, Vid je u odnosu sa vidjeti. ''Na Vidov dan, u Resavi, iznosi se sve ruho na polje, da se vidi na vetru, i svako seme, koje je ostalo neposejano na sunce, da ogreje taj dan sunce, te da nikne do nove godine''. (Milievia iv. Srba, GIas, knj. V, na str. 104). Ovo tumaenje puko dobiva mnogo vrijednosti time, to je ono sadrano u starinskom praznovjerju. Pravo rekavi, Vid je bog vidnoga dana. Na toga boga, po svoj prilici, odnosi se i puki obini izraz: ''svaki u boga dan". A takav isti nam se javlja i latinski Jupiter pod drugim svojim imenom ''Diespiter'', koje se odavna ve tumailo kao ''diei et lucis pater''. Nekima je Svantovit rije jedita, a stoji prema sventu, kako nae mladovit prema mlad.

Za vrhovnoga Vida sviju slavenskih plemena, barem polabskih i baltikih, jasno je svjedoanstvo iz historije. Njega ivo zasvjedoava pisac jedan njemaki, koji vidi boga na umoru. Taj je ovjek Helmold, koji ivljae o polovini vijeka XII, a napisa ''slavensku hroniku'', gdje itamo to se zgagjalo kod sjevernih pomorskih Slavena, osobito megju godinama 1066 i 1171. Pop, a u Nijemcima najueniji hroniar svoga vremena, bijae prijatelj vjerovijesnika Vicelina, pa glavom sudjelova pri razoru najzadnjega slavenskog neznabotva, te o njemu nije lasno tvrditi, da je tek povrno poznavao Slavene i njihovu religiju. Helmold izrijeno, a vie puta, postavlja na elo slavenskih bogova Vida, ili Svantevita,

19

kojega hram najsveaniji bijae megju Rujanima, na sadanjemu ostrvu Rgen. Hroniar veli, da Slaveni Vidu naosob primijenie ''prvenstvo boanstva'', pa od njega i gatali. Svake godine Vidu se najobilnije rtvovalo ''iz svih krajeva slavenskih''; priloge od trga morahu prikazivati i sami trgovci inostranci; a Vidov svetenik igjae naporedo s kraljem Rujana, ako ne bijae ak i stariji od njega2.
2

L. I, c. 6: ''Solo nomine sancti Viti gloriantur, cui etiam templum et simulacrum amplissimo cultu dedicaverunt, illi primatum deitatis specialiter attribuentes. De omnibus quoque provinciis Sclavorum illic responsa petuntur et sacrificiorum exbibentur annue solutiones. Sed nec mercatoribus, qui forte ad illas sedes appulerint, patet ulla facultas vendendi vel emendi, nisi prius de mercibus suis deo ipsorum preciosa queque libaverint, et tunc demum mercimonia foro publicantur. Flaminem suum non minus quam regem venerantur'' L. II, c. 12: ''Rex apud eos modice estimationis est comparatione flaminis. Ille enim responsa perquirit et eventus sortium explorat. Ille ad nutum sortium, porro rex et populus ad illius nutum pendent''.

I da ne bude nikakove sumnje, kao da bi ovaj vrhovni bog mogao, ipak, biti plemenski bog Rujana, imamo jo izrazitiju svjedodbu Helmoldovu. alei, na drugom mjestu svoje hronike, openiti povraaj Slavena u poganstvo pri nastupu nekih im novih vladara, i prebrajajui, poimence, poglavite slavenske bogove, Prona (?), ivu i Radigosta1, opet istie nad njima vinjeg dobrog boga, kome nasuprot stavlja zla boga, Crneboga. Vrhovni bog jeste Svantevid, ''zrenjem kojega druge bogove kano za polubogove drahu'' Slaveni, veli Helmold2. Dakle, prema Vidu ostali bogovi nisu nego polubogovi, a, pogagjam li smisao cijeloj izreci hroniarevoj, Vid je takov, jer njegovim zrenjem, njegovim vidilom, bogovi postaju. Ovako Helmold podaje nam i etimologiju rijei3. Hramu, u Rujan, uzvisitoga Svantevida ''iz svih slavenskih krajeva'' tecijahu stanovite svote novane za pomenute rtve4.
1

L I, c. 52: ''Invaluitque in diebus illis per universam Sclaviam miiltiplex ydolorum cultura errorque superstitionum. Nam preter lucos attque penates, quibus agri et oppida redundabant, primi et precipui erant Prove (po drugoj lekciji: Prone) deua Aldenburgensis terre, Siwa dea Polaborum, Radigast deus terre Obotritorum. Hiis dicati erant flamines et sacrificiorum libamenta multiplexque religionis cultus''. 2 Ib: ''Est autem Sclavorum mirabilis error: nam in conviviis et compolationibus suis pateram cirumferunt, in quam conferunt, non dicam consecrationis sed execrationis verba, sub nomine deorum, boni scilicet atque mali, omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitentes. Unde etiam malum deum sua lingua Diabol sive Zcerneboch, id est nigrum deum, appellant. Inter multiformia autem Sclavorum numina prepollet Zvantevith, deus terre Rugianorum, utpote efficacior in responsis. Cujus intuitu ceteros quasi semideos estimabant''. 3 Svjetotvorno zrenje vinjeg boga utvrgjuje se i sadanjim prianjem kod Slovaka: ''U poetku ne bijae nita, osim Boga. Bog je spavao i sanjao, te mu san trajae neprestano. Nego bilo sugjeno, da se Bog, ipak, probudi. Kad se ovo slui, Bog poeo unaokolo gledati, pa kuda god okom svrnuo, tu nastade po jedna zvijezda. I Bog se dignu, da se divi svemu, to on bijae svojim okom stvorio'' (vidi priu u Kreka, Slav. Literaturg., s. 2789). Ova slovaka kozmogonija jest Helmoldova. Slavenima, po svoj prilici, ovako shvaanje tvorbe svijeta dogje od Eranaca, koji, takogje, tvorcu Ahuramazdi veliaju ''oba oka'' (Yana, LXVII, 62). 4 Helm. Chron., 1. I, c. 52: ''Quin et de omnibus Sclavonim provinciis statutas sacrificiorum impensas illo transmittebant''.

A i samim Rujanima religija Svantevidova pribavi, od pamtivijeka, veliko ime megju neznabocima slavenskim. ''Zakon je, da preko presude Rujan nita znatna se ne poduzima, tako se od njih boje (Slaveni), radi njihove pouzdanosti sa bogovima, koje oni aste veim tovanjem, no ostali'', ovako, na sto godina prije od Helmolda, pie drugi saski hroniar, Adam Bremenski1. U to, Helmold imao je radost, doiviti zadnji Vidov dan. Uz Valdemara, kralja danskog, sami Slaveni, Pomeranci i Obotriti (Obodrici) ustadoe na Rujane i na Svantevida, pa njegov kip starodavni, i ''od svakog naroda slavenskog tovani'', svezae konopom za vrat, iz hrama izvukoe, i raskomadana, na oigled neznaboaca, spalie2.
1

Adami Gesta Hammenburgensis ecclesiae Pontificum (Pertz, Mon, Germ. Hist. Script. T. VII), I IV, c. 18: ''Rani . . . gens fortissima Sclavorum, extra quorum sententiam ex publicia rebus nichil agi lex

20

est, ita metuuntur propter famitiaritatem deorum vel potius daemonum, quos majori cultu venerantur quam ceteri''. 2 Helm. Chron., 1. II, c 12: ''Et fecit (Waldemarus) produci simulachrum illud antiquissimum Zvantevith quod colebatar ab omni natione Sclavorum, et jussit mitti funem in collo ejus et trahi per medium exercitum in oculis Sclavorum, et frustratim concisum in ignem mitti''.

Vidov spomen, ipak, kano da bijae neodoljiv. Da se novi pokrtenici slavenski lake priljube hristjanstvu, nametai nove religije dadoe im sveca hristjanskog, slina po imenu, svetoga Vita. I prije, ve u IX vijeku, to je uinjeno sa Rujanima; ali se svetomu Vitu bila dodesila neprilika. Nita ne ljuti toliko pobonog Helmolda, koliko ovo, da muenika Vita okorjeli Rujani uzee tovati kano davnoga svoga Vida, ''boga bogova, oglaena pobjedama, prokuana prorotvima'', nad svima svetiteljima ostalim3.
3

L. I, c 6: ''Postquam autem, permittente Deo, mutatis rebus, Rani a fide defecerant, statim pulsis sacerdotibus atque christicolis, religionem verterunt in superstitionem. Nam Sanctum Vitum, quem nos martirem ac servum Christi confitemur, ipsi pro Deo venerantur, creaturam anteponentes creatori. Nec est aliqua barbaries sub celo, que christicolas ac sacerdotes magis exhorreat'' L II, c. 12 ''Postmodum vero ubi Rani, qui et Rugiani, mutatis rebus a luce veritatis aberrarunt, factus est error pejor priore, nam sanctum Vitum, quem nos servum Dei confitemur, Rani pro Deo folere ceperunt, fingentes ei simulachrum maximum, et servierunt creature potius quam creatori. Adeo autem hec superstitio apud Ranoa invaluit, ut Zvantevith deus terre Rugianorum inter omnia numina Sclavorum primatum obtinuerit, clarior in victoriis, efficacior in responsis. Unde etiam nostra adhuc etate non solumi Wagirensis terra, sed et omnes Sclavorum provincie, illuc tributa annuatim transmittebant, illum deum deorum esse profitentes''.

Nego Helmolda, gdje na drugom mjestu govori u ope o religiji Slavena, umalo da ne tjei misao, to je ovaj bog, po vrhovnome dostojanstvu, gotovo slian pravome bogu. ''Slaveni'', kae on, ''ne poriu, da jedan sami bog na nebesima vlada nad ostalima, te, u premoi svojoj, i brine se za same stvari nebesne, a drugi bogovi, potekli od krvi njegove, rade to im je naloeno, time vigjeniji, to su blii onome bogu bogova''1.
1

L. 1, c. 83: '' . . non diffitentur (Sclavi) unum deum in celis ceteris imperitantem, illum prepotentem celestia tantum curare, hos vero distributis officiis obsequentes, de sanguine ejus processisse et unumqumque eo prestantiorem, quo proximiorem ili deo deorum''.

Navalice dugo sam se bavio sa svjedokom i vidokom Helmoldom, eda bi na istu bilo ovo dvoje: da je Vid bog bogova, i da ga hristjani prometnue svetim Vidom. Ako bi se pak reklo, da se sve ovo tie samih sjevero-zapadnih Slavena, ne bi u toj tvrdnji bilo, no polovina istina. Dato, tie se njih, ali se dotie i nas. Kod velikih rodova indo-europskih, religija, u glavnom osnovu, u crtama znaajnim, nije ni mjesna, ni pokrajinska, ve sveopa narodna. Kad se god govori o Ateni, velikoj boginji Atenjana, ili o Dioskurima, velikim pomagaima bojne Sparte, time ni Atena, ni Dioskuri, nisu nipoto prisvojeni jedinim Atenjanima, ili Spartiatima; u irem smislu, religije atenske, ili spartanske, nema, a ima helenske. Istina je samo to, da se sporedne vjerske crte riu drukije, u pojedinim granama onih rodova2; osobito nazivi mogu biti razliiti. Helmold u vijeku XII, kadno zalaze i posljednji slavenski bogovi, svjedoi za vrhovnoga boga ne nebu kod krajnjih zapadnih Venda, a u vijeku VI, gdje se Slaveni istom pomaljaju na vidik kulturne Europe, Bizantinac Prokopije toga boga uzvisitoga spazi i kod krajnjih istonih Anta3.
2

Ovo Helmold vrlo dobro oznauje kao razliiti nain idolatrije: ''Est antem Sclavis multiplex ydolatrie modus, non enim omnea in eamdem superstitionis consuetudinem consentiunt (1. I, c. 83). O razliitim bogovima ne govori. 3 De Bello Goth., III, 14: Slavenskoga boga jednoga, te samoga gospodara sviju, Prokopije ini gromotvorcem 3 De Bello Gotie., III, 14: Slavenskoga boga jednoga, te samoga gospodara sviju, Prokopije ini gromotvorcem ('' ).Ova je pogrjeka Prokopijeva valjda postala time, to on vidi

21

kod Anta kip vrhovnoga boga sa strijelom u desnici. Za ovako naslikanje bogova kae hroniar moskovski Jeremija, kojeg navodi M. Orbini (II Regno degli Slavi, Pesaro 1601, p. 19). Dalje veli Prokopije, da Slaveni ne poznaju sudbine, niti im je to do nje, nego, gdje boluju, ili idu na vojsku, svome velikome bogu, u zamjenu ive svoje glave, da obriu rtvu. Ovo cijenim da nije pogrjeka, ve krivi izraz Prokopijev, koji se samo prividno odaljuje od istine. Dato, Slaveni poznaju sudnju i Sugjenice. Ali Prokopije, po svoj prilici, htjede rei ono isto, koje Helmold tanije izrazi sa rijeima: ''omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitente''. Srea, te i usud, privezani su uz vrhovnoga Vida.

Uz to grki historik nas opominje da nazori, obiaji, ustanove, kod Anta jesu one, koje i kod Slovena, ili Venda. Rekoh, to je glavno u slavenskim religijama, to je u sutini i jednako. Da nam potraga Vida megju Srbima i Hrvatima bude laglja, treba nam jo dopuniti, i po hronici Helmoldovoj, i po drugim vijestima, sliku Svantevida, osobito u pogledu slube, njemu na ast vrene. Pojedinosti njegova bogotovja na iroko opisa mlagji suvremenik Helmoldov, Danac Sakso, nazvan Gramatik, u svojoj danskoj historiji. Kitnoga historiara Saksa vrlo zanima vanjtina. Kae, da arkonskoga Svantevida kip bijae upravo gorostasan, a etveroglav, uz etiri zatioka, dvoje prsi i legja dvoja, neto slino- rimskome Janu. Svantevid upravlja svoja etiri vida na te prsi i ta legja1. Budui on bog vidila, eto jeste bog vedrine i istine, kojeg i sami ovjeji dah moe da oskvrni. U glasovitom hrama u Arkoni, u glavnome gradu Rujan, kad bi svetenik, uoi Vidova goda, istio i raspremljivao, ne smijae dihati2, a, da bi odahnuo, otkad dokad izilaae iz unutranjega svetita, gdje je stajao drveni kip boga. Uz jae vidilo napreduje dan i godina, spori se marva i ljetina, te je Vid takogje bog godinjega obilja. Vidov veliki i pjani god padao odmah iza etve. U Vidova kipa u Arkoni, dok je u lijevoj bio luk, desna ruka drala je rog3, u koji se od godine do godine uljevalo vina, pa, kako se manje ili vie vina nalazilo u rogu, kosmati i bradati veliki svetenik po tome gatae surazmjerno obilje dojdue godine4.
1

Saxonis Grammatici Historia Danica, Francofurti ad Moenum. 1576, I. XIV, p. 287: ''Ingens in aede simulacrum, omnem humani corporis habitum granditate transcendens, quatuor capitibus totidemque cervicibus mirandum perstabat, e quibus duo pectus totidemque tergum respicere videbantur. Caeterum, tam ante quam retro collocatorum unum dextrorsum, alterum laevorsum contemplationem dirigere videbantur''. 2 Id. ib.: '' . . ne videlicet dei praesentia mortalis spiritus contagio pollueretur''. 3 Volujski je rog simbol obilnosti u Arijaca, a jeste i bojna truba u German. 4 Saxonis Gram. Hist. Dan., I; XIV, p. 2878. Helm. Chron., 1. II, c 12.

U zamjena darovanog roda i ploda, prinosilo se Vidu na rtvu mnogobrojno ivo; godila bogu i godinja ljudska rtva ovjeka inostranca, poimence hristjanina, koga bi idrijebali1. Na narodnoj tadanjoj gozbini ispred vrata hrama, iznosili bi ogromnu esnicu, iza koje se mogao skoro skrivati svetenik. ''Milam li se?'' zapitao bi svetenik, a na narodni odgovor, da se pomalja: ''Do godine nimalo!'' bijae usklik svetenikov, molei Vida za jo rodniju godinu2.
1

Helm. Chron. 1. I, c. 52 1 II, c. 12. Mogue, da se Rim jednom prestravi od zagroenog rtvovanja uprav ovome bogu. God. 405 zgrnu se, na sjevernoj megji germanskog i slavenskog svijeta, do dvjesta hiljada varvara svakojakih, te krenue na Italiju. Njihov vogja Radagais (Radogost?) bijae se zakleo, da e rimske senatore prinijeti na rtvu svome bogu. 2 Saxonis Gram. Hist. Dan., I. XIV, p 288: ''Placenta quoque, mulso confecta, rotundae formae, granditatis vero tantae, ut pene hominis staturam aequaret, sacrificio admovebatur. Quam sacerdos sibi ac populo mediam interponens, an a Rugianis cerneretur, percontari solebat. Quibus illum a se videri respondentibus, ne post annum ab isdem cerni posset, optabat. Quo precationis more non suum aut populi fatum, sed futura messis incrementa poscebat''.

Ali svrh svega, Vidovo je lice ratoborno; a tome nije udo u religiji, naslijegjenoj od Arijaca. Rimski Mars jeste ujedno bog rata i praljetnoga poljskoga krasa. Arijski bogovi uvaju i daju obilje, vojujui na hude sile u prirodi. Do kipa arkonskoga boga vigjae se sedlo, uzda i ma vanredne veliine, blistajuim srebrom ukraen. Kad nastupi no te potamni nebesno vidilo, Vid niti spava, niti drijemlje: 22

ljut ubojnik, zavojtio na tamu. Ima presvetog konja, bijelca; pa ba ovelikoga bijelca, kome, nikad i nipoto, ne gule niti dlake jedne, uvaju svetenici u njegovu hramu. Gle uda! Kako se bijelac Svantevidov znojio i praio u nonoj borbi i dugim putima, tako i ovaj drugi bijelac, njegovu kipu posveen, s jutra bi se, kato, nalazio sav oznojen i okaljan3; pravi kuljo! Kulja hramskog jahao bi sam veliki svetenik. I u ovoga konja gatalo se. Kad je vojsci ii na krajinu, stoje tri reda kopalja; svaki je red od dva koplja ukrtena, a s vrhom pobodena u zemlju; tri reda imadu jednaki razmak. Svetenik vodi bijelca, koji e desnom nogom stupati preko ona tri reda; ne pogrijei li konjska noga4, Svantevid e dati pobjedu.
3 4

Id. ib. Prvi stupaj, a od tri stupaja dva, imala su biti desna, da bude sree

Bogu pobjedniku poklanjahu trei dio od svakoga plijena. Sveta eta od tri stotine konjika, koji su jahali na tri stotine konja viteza, igjae na boj, nosei sobom pomo, a donosei plijen Vidov. Ovo je sve bilo u Arkoni, ali i u drugim hramovima. bog se tovao u velike1. Od ratobornosti, od jaine, dogje Vidu i njegovo sastavljeno ime Svante-Vid. Rijei svet prvo, neznaboako, znaenje jest jak2. Svantevid je Jaki Vid.
1

Saxonis Gram. Hist. Dan., I. XIV, p. 288: ''Alia quoque fana compluribus in locis hoc numen habebat, quae per supparis dignitafis, ac minores potentiae flamines regebantur''. 2 Mikloi, Christ. Termin., s. 2.

Sveti, jaki bog istog vidila i nasporene ljetine, bog na nebesima, bijae veoma opasan hristjanskoj vjeri. Kad se Hrvati i Srbi u ovu vjera obratie, i stadoe zatomljivati stare svoje bogove iz svijeta, jamano popovi njihovi nastojae, da najguom koprenom zastiru osobito toga poglavara neznaboakog Olimpa, Nego bi udo bilo, kad veliki bog ne bi, ipak, iza sebe ostavio vidljivih tragova. Ostavi ih u imenima, u jeziku, u obiajima, u pjesmama i u priama; a mi emo ih sad redom pokazivati. Oko glavnoga bogova imena, oko imena Vid, imala je biti briga najrevnija, da se ono brie; a to i pogje dosta za rukom. Posebni Vidovi ostaci verificiraju se sa nekim naporom indukcije; ipak su neprevarni, kad se svi skupa sloe. Puko, u velike razgranano, ime lino: Vid, Vidak, Vida, Vidoje, Vidojko, Vitko, Vian3, Vidosav4, Vida, Vidna, Vidojka, Vidosava5, Ljutovid, ne nalazi, valjda, dovoljna tumaenja, ve ako se uzme, da je ono negda pozajmljeno od vrhovnoga boga. Izmegju narodnih imena, cijenim da samo Radosav i Milosav iskazuju jednako obilje oblika. Srbima i Hrvatima bogovi esto podaju imena, kao i Helenima to preesto ona silaze od bogova njihovih.
3 4

Vuk rjenik. B. Petranovi, Srpske narodne pjesme, k. II, 26, u Biogradu 1867. 5 Vuk. rje. Po Vidovu zrenju, biti e u ovom istom kupu imen i Ozren, Ozreta.

U hristjanskom smislu Vid je, dato, od sveca Vita; ali taj je svetac u martirologiju malo glasit, a ta se njim slui kod sjevero-zapadnih Slavena, ve nam kaza Helmold. Neznaboaka zamjena Vita i Vida rek' bih, da se, u prva doba, rasprostre jednako po svima zemljama tek pokrtenih Slavena. I esi, pod svecem hristjanskim, sjeahu se na staroga boga, te jo za vremena Orbini-eva6 nae: ''pomoz' Bog!'' bijae im: ''pomoz' Vit!'' Nesto slino, po svoj prilici, bivalo i u nas sa rijeju Vid. Bugartice, ee, imaju usklik: ''moj Vidovni Boe!''1; a jedna od njih prizvala Boga, skoro po ekom primjeru, ovako: ''moj Vidovni Boe, ti mi, Boe, uspomeni i na moje dobro zdravlje!''2
6

M. Orbini, Il Regno degli Slavi, p. 80: .. ''questa superstizione di Svantovid de' Rugiani hebbe vigore e duro gran tempo appresso li Boemi, sino che il b. Vencislavo Principe di Boemia diede loro le reliquie di Santo Vito, aceio publicamente l' adorassero, le quali egli haveva havute da Ottone Imperadore. Ma in vero ne cosi pote del tutto cancellar dalle menti de' Boemi la memoria di Svantovit; imperoche ancor hoggi li Boemi non hanno la piu solenne ne piu frequente salutatione di quella che fanno sotto 'l nome di Vito. Onde havendo da ricever qualche hospite e amico, che viene da lontani paesi, replicando

23

dicono: Vitei, Vitei''. U zapadnoj grani slavenskih jezika, od Vida nainjen je glagolj za pozdravljati, doekati. 1 Bogiia nar. pjes.: 8, v. 9225, v. 3836, v. 6750, v. 8977, v. 104. 2 Id, 7, v. 15960. Ima jo bugartica jedna, kojoj je naslov: ''Molitva djevojina Vidovnomu Bogu'', a predmet mitian (83). Zaljubljena djevojka, eda bi do nje doao ljubljenik, moli ''Vidovnoga'' a ''Vinjega Boga'' (v. 35), da joj se kosa prometne djetelinom, a od dva oka da se stvore dva hladenca, a sama da bude jela u planini. Vidovnog boga ona i umolila.

Od Vida mora biti, u istim bugarticama, i glagolj viditi sa znaenjem sveti i, kajati3; koje je znaenje nai i u dananjoj jednoj pjesmi4: odmazda je do velikoga boga, do Svantevida. Pa i sama rije svetiti, osveta, mislim da dolazi od prve estice u kompoziciji ovoga imena, kao to je od druge jednoznano viditi. Od Vida je i vidovito dijete, koje zna vie nego drugi ljudi, te ide sa vilama5; a jeste od istoga vidnoga boga i trava vidovita, nazvana takodje vidovevica, vidiak, koja lijei oi, dok se sirova u njih zacjegjuje, il se suha u njih sipa6.
3

Id. 33, v. 57: ''to ovo danas uini? vidio ti Bog veliki!'' I opet, 35, v. 68: ''to ovo, slugo uini ? vidio ti Bog veliki!'' 4 U pjesmi 135 ojkovieve zbirke ova dva stiha znae jedno: ''Zal' me sveti, jal' me posijeci'' (v. 45). ''To mi vigji, al' me posijeci" (V. 52). 5 Vuk. rje., pod Vidovit. 6 Id., pod Vidovita trava.

U narodnoj jednoj prii pominje se i ''vidovita veera od vidovitoga guska7''. to je ta vidovita veera i taj vidoviti gusak, odgonee nam narodna zagonetka: ''Poletee dvije guske Bogu na veeru, susrete ih pela ogorela, te ne dade Bogu na veeru Varnice1''. Dakle, vidoviti gusak jest vidovita iskra, a vidovita veera, boja, Vidova, veera. Po isti nain, skriva Vida i izraz stajai, a puki: ''vigjen dan'', poto u jednoj pjesmi ''vigjen danak'' sinonim je sa ''Vidov danak2''
7

G. Kojanov Stefanovi, Srpske narodne pripovetke, 9, Novisad 1871. Pokojna jedna dua, u crno uvijena, dri u ruci gusku, pa govori: ''Ustaj! da kuvamo od vidovitoga guska vidovitu veeru''. 1 S. Novakovi, Srpske narodne zagonetke, Beograd i Panevo, 1877. Uporediti je jo i ove zagonetke, uz isto znaenje: ''Poleele titirin-guske, susrete ih supeen-elo: Kuda ete, titirin guske? Hoemo da idemo u svetu Goru Podigoe se kusi palandrci, te pogjoe Bogu na veeru. Sretnu ih stari erendisalo: Vratite se, kusi palandrci, davno je Bog veerao Poletie titirin-guske tamo gori po moli-boga Susrete ih openegalo: Kud idete, titirin-guske? Kud idemo, da idemo, tebe ne pitamo''. I u drugim naim zagonetkama za varnicu, gusak je najobiniji simbol, koji nju prikriva; pa ovako olienje svjetlosti u noi ve pripada arijskim nazorima. Boja veera, ili vidovita veera, biti e veernji suton vidila. 2 Petranovia pjes., knj. II, 26, v. 775.

Dan u nas prozvao se Vidov po onoj istoj misli, koja u Latina stvori Jupitru pridjev Diespiter, otac vidila i dana. Vid se pokazuje, svanjuje, svakim svojim danom; od ega jo postoji reenica: ''svaki u boga dan'' ''Svaki boji dan''. A pri negdanjoj megji Srba i Hrvata, eno nam i ime cjelokupno ranoga, sjajnoga, jakoga Svantevida. Na zemlji stare nae Poganije, u velikom dalmatinskom Biokovu, gdjeno, u istom plavetnom zraku, hoe rano da svie dan, brdo jedno uzvisito zove se Sut-vid. I do Bihaa, negdanjeg sela hrvatskih kraljeva, na visinama trogirskim, bijae mjesto Sutvid. Valjda se tu klanjali Vidu, ije ime opet, iia drugom kraju Poganije, kano da se nagovjeuje i u neretvanskom sadanjem selu Vidu. Na otoku Brau, to nekad bijae pod rukom Neretvana poganskih, najvii vrh, otkle je vidik na sve pomanje otoke okolne, zove se Vidova gora. A tamo od Omia, megju selom Sviniem i selom Rogoznicom, vrhunac na visokoj planini Dinari nosi ime Suvid. Tu je sagragjena crkva svetoga Vida, pa kad otud sijeva, znak je brzoj kii, te puk veli: ''Eno sa Suvida siva brza kia3a''. Sutvid je takogjer megju Cetinom i Krkom najvie brdo, uz Ostrovicu. Sveti Vid, sa svojom crkvom starodrevnom, prionuo i uz postanje oblinjeg grada Dubrovnika3. Starinske crkve svetoga Vida zaestale i na zemljitu hrvatskih kajkavaca izmegju Kupe, Save i Drave. U XIV vijeku spominju se: ''ecclesia sancti Viti de Crapina'', ''sancti Viti de metis Clococh'', ''sancti Viti 24

de Zerade'', ''sancti Viti circa castrum'', ''sancti Viti'', ''sancti Viti de Greben'', ''sancti Viti sub castro Urbouch'', ''sancti Viti''3b. Vrijedno je opaza, da na istom Biokovu ima i drugo brdo, Viter4; brdo uprav vilovno i priajno.
3

Annales Ragusini Anonymi, Zagabriae 1883, p. 1920. Meni priopeno od don Petra karice. 4 Zar po starosl. vitati, habitare, te bi znailo Vidov stan. Glagolj vitati leksikografi poljski i eki primiu Vidu. Za ovaj smisao nae rijei Viter, ili Vitor, ini mi se pak ba odluno svjedoanstvo Saksa Gramatika XIV, p. 289. Svantevidova Arkona bijae sazidana na jednom ostrvcu koje se zvalo Withora: '' .... insula Archonensis quae Withora dicitur''. I starosl. vit, victoria, moe se amo primaknuti. 3b I. K. Tkali, Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, knj. II, u Zagrebu 1874, str. 8996.
3a

U pjesmama narodnim takogje spominje se neka planina Vitor, bez sumnje mitina, jer se ne zna, gdje je: ''O Vitore, visoka planino! Iz tebe mi tri sunca granue5!'' Rekoh, vrijedno je velikog opaza, jer mjesto Svantevidove Arkone zvalo se, po isti nain, Vitora. udno se pria u narodu i o brdu Vidojevici, u Srbiji6.
5 6

Vuk pjes., knj. I, 78, v. 12. Vuk rje., pod Vidojevica i Koviljaa.

Gorepomenute bugartice, gdje im je govor o vigjenju u smislu kajanja, osvetitelja boga nazivlju ''bogom velikim'', a, gdje govore o bogu vidovnome, kau, da je ''bog vinji1''. Dok Bog hristjan najvoli epitete ''jedini'', i ''istini'', vrhovni bog Srb i Hrvat kano da se zbilja nazivao ''velikim'' i ''vinjim'', na nain osobiti. Pridijevanje ovih posliednjih dvaju epiteta bojih najee je i u sadanjim pjesmama narodnim; pa bih rekao, da ovo potjee od davnanje misli poredee: Sutvid bijae, naime, i veliki i vinji, spram ostalih od njega manjih i niih bogova. Svakako, komparativna forma ''vinji'' ne moe, i ne mogae biti, hristjanska2; hristjanski Bog ne trpi komparacije. to je najvei od bogova, i Latinima Jupiter jest magnus, maximus, a ak i majus, kao, to je supremus i summus3.
1 2

Vidi gornje navode Neizravno, kano da se ovo pritvrgjuje linim praslavenskim imenom Viesava, koje je od Vyij, altior, a i naim pukim imenom Vinja, ako ovo potonje nije uzeto od vinje (Vidi F. Mikloi, Die Bildung der Slavischen Personennamen, Wien 1860, s). 48). 3 L. Preller, Rmische Mythologie, I. B, Berlin 1881, s. 206.

Niti je hristjanskog postanja izreka ''car nebesni'' uz drugu ''carica nebesnica'', koje susretamo, osobito u pjesmama sljepakim; ve bijahu, u poetku, svojina Vidova i ene njegove. Oito ovo proizlazi iz neznaboake pjesme, sad u Boki bogojavljenske: ''Car nebesni kad enjae Sunce, svetitelje zove u svatove4''. Utvrgjuje nam pak i ovo ovdje opet mitologija latinska, te i grka. Latinski jezini obiaj nazivao Jupitra rex i induperator, a Junonu regina5: i homerski Zeus, , spada amo6. Pa i ''car'', bez pridavnika ''nebesni'', i bez mjesnoga ili narodnog ikakva oznaivanja, imamo u jednoj pjesmi mitina sadraja7.
4 5

V. Verevi, Tri glavne narodne sveanosti, Panevo 1883, str. 712. Preller, Rm. Mythol., I. B., s. 205-6. 6 Premda rjegje, i Hera je kod Grka. 7 Vuk pjes., knj. II, 8.

Jo drugi izrazi nas potsjeaju na boga vrhovnog, koji nizato nije Bog hristjanski, no je suprotni drugi bog, bog Helmoldov., Hroniarove rijei: ''Omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitentes'', promiu kroza sve nae puko vjerovanje o dobroj srei, o dobrom asu, o dobroj sijedi, hodi, stii. Ovo je sve do dobra boga1, kako je do zla boga sve protivno tome: zla srea, zao as, zli biljezi2. Po primjeru stupaja konja Svantevidova, sretno je desno, a dovodi i plodno obilje:

25

''Pomoz bog u ovi poteni dom! s desnom nogom naprijed, da se sinovi ragjaju, a djevojke udavaju3!'' dok je nesretno i zaudno lijevo: ''Zaudio se kao da je vigjeo lijevu bradvu4!'' Lijevom rukom nita se ne smije pruati, jer je to zla ruka; sama desna ruka sretno rui. Dobra i zla srea, od boga jednog ili drugog, pa napredno desno i nazadno lijevo, pronikoe, do ila najunutranjijih, sav govor naroda naeg.
1 2

''Bog sreu dijeli'' ''Da bog da i srea od boga!'' ovako se preesto umuje, ili se eli ''Teko do zla boga''. ''Skupo do zla boga!'' Vuk rje., pod Bog - ''Bog uo a gjavo ne uo!'' ''Bog uo a zla srea ne ula!'' ''Razminue se ka' i Vukac i dobra srea''. Vukove Srpske narodne Poslovice, u Beu 1849 3 Vrevia Niz prip., str. 65. Pa i u ''dobroj molitvi'', pri svadbi, u Boki kotorskoj: ''Kud god nogom stupila, svud te srea susretala''. 4 Vuk. posl. Ovo dvojako, desno i lijevo, bijelo i crno, vrlo se isticalo u Svantevidovu bogotovju Rujan, ako Sakso, osim navedenog na str. 76, jo kae 1. XIV, p. 288 : ''Nec sortium eis usus ignotus extitit. Si quidem tribus ligni particulis, parte altera albis, altera nigris, in gremium sortium loco conjectis, candidis prospera, furvis adversa signabant.

Skoro niti Rimljani ne razmeu se toliko sa svojom fortuna secunda et adversa. A tijesni spoj sree i nesree s dobrim i zlim bogom nije drijeen ni vjerovanjem u Sugjenice i u usud. Sugjenice, u bijelo odjevene, izilaze u mnogim naim priama, te u noi novorogjenome djetetu5, stojei mu vie glave, odregjuju, ta e se njemu za vijeka dogoditi, a navlastito mu opredjeljuju ''Sugjen dan'' smrti. Prividno, kano da je sve pod rukom njihovom. ak i brak ne otimlje se sugjenju, jer se vjenavaju samo ''Sugjenik'' i ''sugjenica'''.
5

Otuda im drugo ime Rogjenice.

Neizbjenu, neodoljivu ovu mo oznauju, jednako, izreke: ''Nema smrti bez sugjena dana'' ''Kada njemu sugjen danak dogje'' ''Ve kad njemu sudni asak dogje'' ''Ako bude sugjeno'' ''Tako mu je usud usudio'', i jo mnoge sline, malne pri svakoj stopi pjesama i pria. A ovo oevima naim, za cijelo, ne dogje od fatalistinog muslomanstva, poto su im Sugjenice tri6, a tri njih takogjer ima u Helen i u German, te pjevaju, kako grka tradicija i germansko im ime kae, o prolom, sadanjem i buduem vremenu (, , ", Vurdh, Verdhandi, Skuld). Po tome, Sugjenice pokazuja na trajnu fatalnost prirodnih zakona, u vijeku i u svijetu. Sve ovo vjerovanje puko, ipak, ne odvaja sreu od dobra boga, jer Sugjenicama sam bog nalae nain sugjenja. Pae, pravo rekavi, sugjenje drugo nije, do djelo boje. S toga, puk veli: ''Tako je boje sugjenje1'' ''to bog kome osudi, svi sveci ne moga pomoci2''.
6 1

Sugjenica ima i sedam na broju, ali izuzetno, dva tri li puta u priama, koliko se ja mogu opominjati Vrevia Niz prip., str. 127. 2 Id. knj. II, str. 14.

A da ne bi ko mislio, da zadnji ovi izrazi ponikoe pod dahom hristjanskim, enska jedna pjesma hoe, glede sree, da nam skoro prevede, a i objasni, gornje Helmoldove rijei: ''kano zlatna ica, od vedra neba, srea se odvija od mila boga3'', veli pjesma, jasno pokazujui na zlatne trake nebesnog Vida. to se tie usuda, ja sam mnenja, da nije nikad postojao, kao zasebno lice mitino. Usud izgleda kano abstraktno ime, po primjeru suznanih mu pukih rijei sudnja, sudite, i rijei knjievne sudbina. Gdje, ipak, olien dolazi Usud, tu vri samo ulogu Vida, davaa sree: ''kako je Usud dosudi, jeste i ljudska srea'', kae narodna pria iz Vojvodine4''.
3 4

Vuk. pjes., knj. I, 100, v. 14. Vuk. prip., 3.

Naprijed vidismo, da je Svantevidov veliki svetenik predskazivao bojnu sreu i rodnu godinu, i da se on, kano slutei tu godinu, milao pred narodom s ogromnom esnicom. Ovo milanje jo postoji u Hercegovini, taman u jednakoj formi, samo da tu, naravski, vie nema svetenika Svantevidova. 26

''Pripovijedaju'', veli ovako Vuk5, ''da se u Hercegovini milaju na boi s esnicom, t.j. uzmu dvojica esnicu, pa je okreu megju sobom, i pita jedan drugoga: Milam li se (t.j. pomila li se iza esnice)? Onaj mu odgovori: Mila malo. A onaj prvi onda ree: Sad malo, a do godine ni malo (t.j. da rodi ito dobro, i da tako velika bude esnica, da se ni malo ne pomila iz nje)''. Ovaj obred, koji je oevidni ostatak od Svantevidova bogotovja, vri se na boi za to, to onda sa zimnim suncokretom poinje vidilo nove godine6.
5 6

Rje., pod Milati se. Moe biti, da odovle potee i drugi na obiaj prve djetinje pogae, tako zvane postupae, ili postupaonice. Djetetu, kad prvom hoe da hodi, dre vie glave postupau, a povea djeca je izlome, bjeei s komadima odlomljenim (Vuk. rje., pod Postupaonica). Time sluti se djetetu napredak.

Kaza nam Helmold za Svantevidov veliki god, kad se narod okupljao i veselio, a bogu se rtvovalo od godinjega roda i ploda. Godovno ovo, po svoj prilici, postojae i na zemlji Hrvat, Vidu na ast. ''Seljaci iz okoline drevnog Garduna, izmegju Sinja i Imotskog, znadu priati, da na jednoj gomili, to se vidi uvrh Ugljan, u ono vrime, palila se Bogu desetina'', i da bi onamo ''stariina ponio prvine sazorilog usiva, a mlagji bi uzeli kamenja, pa kad bi se sve sagalo, tad bi ih nabacili, da vitri onaj posveeni lug ne odnesu1'', Od toga palea, zar se i mjesto prozva Ugljani. Prestao boij god; ali i sad tamo ''mladost ukiti kitu od, punog, od najljepeg ita penice, i pali je na svijetnjaku u oi blagdana ivanskog'', pa ''u jutro prije zore, komu je naboj na nozi, igje i gazi po onom lugu, gdje je svijetnjak izgorio, i naboj mu prodje2''. Blagdan je ivanjski usred ljeta, kad je vidjelo najdue te najjai Vid.
1 2

Nar. List zad., g. 1886, br. 20: ''Putne crte'' od E. I. T. Ib.

Sa ostava ovih Vidova imena i djelovanja, u govoru i u obiajima narodnim, pregjimo sada na ep. Vidov rad, uz vlastito, sveano, to ime bogovo, ne glasi se vele ni u epskim pjesmama naega naroda. Najznatnija je, u ovom pogledu, udna neka pjesma ojkovieve zbirke1; no je i ona sva isprevraena i zamuena. Barjaktar Vidak iskazao, na Vidov dan, vrhunaravno pregnue, suprot gomila i gomila neprijatelja svojih. On spasava sebi zarunicu, a boii se samo jednog starca, kome teko da odoli. U ovome starcu upoznaemo, dalje, Vidova protivnika. Nije istija ni pjesma zbirke Bogiieve2, gdje Vilslav (iskrivljeno od Vidoslava) Senjanin, u nevolji a daleko od ljube, utekao se vjetrovima, da dogju ''suncu istonome, da pohode Vilslava svojega3'': to su vjetrovi, ''k rosnim oblakom supro silnom buri vojuju4''. Sudei po precijoznosti nekih izraza, pjesma nije ni strogo puka, ve ona nie u polju afektirane Arkadije talijanske vijeka XVII, kao to i jo jedna o istom Vilsavu5. Neto jasnije prikazuje se Vid u stihovima, poslovinim i enskim. Poslovica jedna veli: ''Jelesije proso sije, ide Vide da obide6''; a ve znamo, da su rodne i gladne godine u rukama baltikoga Svantevida.
1 2

93. 129. 3 V. 78. 4 V. 223. 5 130. Uzgredno, ovdje da izreem jednu hipotezu. Rasprostranjenost pjevanja o Ivi Senjaninu, koje ide od kraja na kraj naroda, a dovoljno se ne tumai ednim djelovanjem jednog uskoka iz XVII vijeka, a uz to uskoka zaturena u zapadnu krajinu zemljita narodnog: ta rasprostranjenost moglo bi biti da je otuda, to se pod Ivom Senjaninom prikriva Vid Senjanin, Vid u nonom sjenu. 6 Vuk. rje., pod Vide.

Nego je najznaajnija jedna molitvica, koja je oevidno potkana na osnovi neznaboakoj, te poinje ovako: ''Sveti, vidi, vidi mene! Svi angjeli uvajte me7!'' Ono ''Sveti, vidi, vidi mene!'' nema sada pravog smisla, a imalo ga, kad je tu, moda, bilo reeno: ''Sveti Vide, vidi mene8!''.
7 8

B. M. Narodne pjesme, 28, Panevo 1875. Pjesmu je vrijedno po cijelo priopiti:

27

''Sveti, vidi, vidi mene! Svi angjeli uvajte me, dok mi telo prepoine, dok mi dua ne pogine. Krstom leem krstom ustajem, krstu se predajem; krst me uva do ponoi,

svi angjeli od ponoi, sam bog do veka, mati boja do sveta. Krst na nebu, krst na zemlji. Krsti, boe, mesto moje, gde ja spim, da dobar sanak snim''.

Koji zna hristjanstvu tanke ice, taj e odmah uviditi, da ova molitva nije nizato njegovim duhom nadahnuta. O molitvi sad vele da je za to, ''da se lepo sneva''. Gdje je ''krst'' i ''krsti'', kad bi se stavile rijei ''Vid'' i ''Vidi'', sve bi bilo mnogo vie razumljivo. Za spomen pak ''ponoi'' u molitvi, nalazimo ovo isto u mazdejaca. Erancima bijae na pomo, u sutonu, veliki boji junak Verethraghna (Behram), koji bi razagnao none aveti, a ljudma prijazni duhovi, Fravashi (Fervers), straili su opasno doba od veera do ponoi.

A ne treba umjetne rekonstrukcije ona molitva, koja se u Spljetu jo upravlja Vidu, hranitelju svjetlosti i uvaocu ognjenog ''sjemena''. Tamo, u podgragju Manuu, kad stopanica, kasno u veer, zapree domau vatru za sjutradan, zapret prekrsti oegom i rekne: ''Sveti Vide! Ti sahrani ovo sime, da do sutra ne pogine1''. Jamano taj Vid nije hristjanski svetac Vit2, koji nema nikakva posla s ognjem. A s druge je strane opet spljetski Vid u doticaju s obiljem, kao i baltiki Svantevit, jer u Lucu, u drugom varou istoga grada, kad teak posije njivu, zazivlje ploditelja Vida s rijeima: ''Sveti Vide! sahrani ovo sime, da ne pogine!'' Kakogod to akavci u Spljetu, onako se mole i akavci na Brau i na Visu3.
1 2

Ovo mi je dostavljeno od spljetskoga prijatelja, poto on ovu radnju proita. Ili ak onaj heiliger Veit, to je 836 g. iz francuskoga Saint-Denis prenesen u njemaki Corvey, kako se to svigja Mikloiu (Etym. Wrt., pod vitu). 3 Od pomenutoga prijatelja.

Iz epskih pjesama Vid izbija pod ubojitim imenima Jaka, Voin i Strahin. Boga rata lasnije bilo preokrenuti u ovjeka, nego li boga vidila i obilnosti. Ali, u prkos preobraenju; Sutvid nam je tu. Mi na vie navedosmo, da sastavna rije svet u imenu Svetovid, ili Sutvid, znai jak. Kad narod na za koga ree, da ''nita pod jakim bogom'' jal nema, jal ne zna, on govori jo jednako neznaboakim izrazom, koji se odnosi na davnoga Sutvida, cara nebesnoga1. Latini, po isti nain, kau: sub dio, sub Jove frigido, a razumijevaju boanstveno nebo. I pjesma, gdje ona zapjeva: ''Boe jaki, na svemu ti hvala2!'' jamano iznijela jakoga Vida, Sut-Vida. A iznijela ga, uz sve darove njegova obilja, ova kletva jekavska: ''Ko ne pristanuo, da d jaki bog, utrla mu se tri sjemena, ljucko, skocko i zemaljsko3!'' Pa da sve ovo ne bude sumnjivo, imamo i svjedoanstvo historino za slavensko tovanje vrhovnoga boga, ba pod ovakim nazivom. Anti oboavahu na odluenom, te odlinom mjestu, kip svoga Jakoboga. Njemu pod nogama stajae glava ovjeja, a i druga lavska; ruke drahu, desna strijelu, a lijeva srebrnu loptu, ili jabuku4.
1

Za drugu formu pridavnika, jakosan, jakostan, Vuk opaa, da se najvie pridijeva Bogu, n.p.: ''Bog je jakostan''. Rje., pod Jakostan. 2 ojkovia pjevan., 7. Pa i Vuk. pjesma, knj. III, 45: ''Jaki Boe, oprosti mi greha'' 3 Vrevia Niz prip., str. 206. 4 Della religione di questi Anti scrive Geremia Russo negli Annali di Moscovia, che, fra gli altri Dei, adoravano un Idolo, cui sotto i piedi stava un capo d' huomo, e un altro di leone, nella destra mano teneva un dardo, e nella sinistra una palla d' argento, e lo chiamavano Jacobog, cioe Dio forte. Questo era separato dagl' Idoli degli Slavi'' (M. Orbini Il Regno degli Slavi, p. 19). Po Orbini-u, Jeremija je pisao u prvoj polovini vijeka XIII (p. 96).

28

Jakobog uuva se kod nas u epskim junacima Jaki i Voinu. Jaka i Voin, kojima je ime od jaine i od vojne5, jednaka su lica u naim pjesmama, a pri tom lica najudnovatija. Velike starjeine i velike starine, obino dolaze obojica uzgred i u samom pripomenu. Pripominje im se, ponajprije, starost i junatvo uzorito: Kad dogjoe na Jakinu kulu, progovara Jaka kapetane: O narode, moja brao draga! Meni ima stotinu godina, iao sam svuda po svijetu, i mnogo sam vidio junaka, i mnogome obia' junastvo1''. Jaka je kapetan na ''Biligradu stojnom'', gdje je 'kula Neboja2''. Najglasitijim junacima narodnih pjesama vie puta stoje naporu izvrsno oruje i udni konj Voina i Jake, a istie se vrh svega ''zeleni ma Voinov: ''Dadoe mu koplje ubojito i ma zelen staroga Voina3''. Ovaj je ma, po jednoj pjesmi, onaj isti, koji i neodoljivi ma grebeta4, ili grebetak. Pripjev: ''Vojnole!'' u enskoj pogdjekojoj pjesmi1 rekao bih, da odjekuje drevnim glasom poganskim, te da nam jo pripominje boga Voina i drugu mu Lelju2.
5 1

Za sufiks a k osnovi pridavnik, sravni Plava, Mrka. Voin znai ratnik. Petranovia pjes., kn. II, 56, v. &4551. 2 ojkovia pjevan., 101, v. 2 i v. 114. 3 Vuk. pjes., knj. 11, 29, v. 194-5. 4 B. Stojadinovi, Narodne pjesme, knj. I, 14, u Beugradu 1869. 1 Vuk pjes., knj. I. 2 Voino-Le.

Od hristjanske protivnosti, gotovo kao i Vid, zamrije Jaka, ili Voin; al mu ovdje narisana slika opet dostatna je, da se njomu i prilika uhvati. Jaka-Voin jest Sutvid, u ratnom obliju. to Jaka sjedi u ''Biligradu stojnom'' i u ''Neboji'', u tome je posve prozirna alegorija: grad Sutvidov bijeli je dan, a bog stoluje u Neboji, jer dnevno vidilo, vjeno i nebojazno, nasre svagda na tamnu no, pa je i nadvlagjuje. Za historinu kakvu Neboju, jal za stojni Biograd prolih vjekova, ne zna niko iv5. A zeleni ma jo vie napominje Sutvida. Uzet je od uto zelenog6 zraka jutrenjeg, te ga vidismo, gdje stoji do Svantevidova kipa u Rujan7. Kad bi god Vid iziao iz nonih dubina slavodobitnik, vitlao se taj ma u rukama njegovim. Vidov ma zadire, sijee tminu, te je otuda grebetak, nainjen od ljutog grebekog gvodja8.
5 6

Da je to moda Stuhlweissenburg, nije drugo do nagagjanje isto ne izraavaju Arijci, pa ni Leto-Slaveni, razliku megju utom i zelenom bojom. 7 I rog Svantevidova obilja kano da je nai u naem pukom prianju. U narodnoj prii srpskoj: ''So i hleb'' (Vila Beogr. g. 1866, br. 51). u udotvornog bika hranitelja ima taj rog obilja. Kad se biku lijevi rog odvije, ispada iz njega oonajlepsih jela, kakih ni car na svojoj trpezi nema'', a kad mu se odvije desni, ''prosiplje se poljem silna stoka''. Rogovi i stoka sunane su zrake, po arijskom govoru. 8 Zar od garb, kopati, zadirati. Vidi Daniia Korijene u hrvatskom ili srpskom jeziku, u Zagrebu 1877, str. 612. Moe biti vrijedno primjedbe, da radi slinog maa, ili bradve, Grci tovahu -a -a, koga primie iz Male Azije, gdje bujae frigijska religija. Po rijei tamonjih naroda , bradva. taj zvao se pravo , ili .

Jedina epska cjelovita pjesma, koja je meni poznata o Jaki, pjeva se, il se tu nedavno pjevala u Crnojgori1. Udesi je na svoju hristjanstvo i natruni je turstvo; no, pored svega, prosijeva mitini Jaka iz nje. Jaka, kapetan u kuli Neboji i na Biligradu stojnom, hoe da se eni. Svata sakupio mnotvo 29

takovo, kojeg drugdje, niti u pretjeranoj besjedi narodnih pjesama, nema: svata sto hiljada! ''Ne mogu se od straha pogledati2!'' Sila sva svatovska ne boji se nikoga: ''zaratiu cara i esara i ostalo sedam kraljevina3''. Dovedoe djevojku Hajkunu, sestru uprilia, vezira u Travniku. Lijepa je, no mune i obijesne udi. Na Neboji kuli, u zlaanoj, u ''ikli odaji4'', ne daje k sebi pristupa; ona ne e da se vjena. Iz Jakina njedra ugrabila dvije puke, opalila ih, a ''odaja podaplila krvcom'' enika5. Zaklopie djevojku, i odoe po ''Lazara vozara6, koji sobom dovede ''eimbau Marka pobratima7''. Jaka pokazuje uvijek ljubljenoj vjerenici svoje ''na kupove blago8''; nego Turkinja dotle se ne da, ne e da se prevjeri, dok Jaka ne dao ''svriti lijepu prebijelu crkvu9'', kojoj je ime Rua. Po crkvi prozvala se Ruica i ena, napokon krtena i vjenana; pa rodila Jaki ''bijesnoga Dmitra i epana10''.
1 2

ojkovia pjevan., 101: ''Kapetan Jaka''. V. 167. 3 V. 123. 4 V. 208. 5 V. 263. 6 V. 273. 7 V. 277. 8 V. 295. 9 V. 336. 10 V. 341.

to su dva Jakia i dvije puke, pa i Lazar vozar, ispitaemo drugom prilikom. A vidiemo na skoro, da se Vid vjenava sa opornom zemljom, uz napredovanje godinjega vidila. Crkva Rua nije drugo, do li dotjerana vidna, topla i cvjetna godina. U kazivanju naeg naroda zar nagjosmo zeleni, grebeni ma Sutvidov; a usmo nekolike uzgredne rijei i o rogu obilja. Mislim, da se i konj bogov jednako napominje, navlastito u znaajnoj prii iz Vojvodine: ''Veljko Lovi i Kuljo11''. Poslije hajduine i etovanja mnogog, ostario Velimir, pa leao na umoru, pod visokom jelom kod jednog izvora. Starcu ''seda kosa pala nie ramena, a bela brada do pojasa; brkove je u usta podavio, te ji od muke grize''.
11

Kojanova prip,, 20.

Nita mu alije ne bjee to li ovo, da ne imae nikoga u svijetu, na kome da ostane dobar kuljo njegov. Kad eno, odnekuda, k starcu mladi Veljko Lovi, kome ostavi i sve oruje i konja; Veliko mrtva starca Velimira sahrani, i elo groba usadi mu drvo hladovito. U svakom, i najveem radu, kuljo e neodoljiv biti, i vjeran gospodaru svome. Pred vee, proleti tica alemperka; Veljko hoe da je ubije, a kuljo ga odvraa: ''Neka alemperke! Jer e mnogo za to patiti! Bolje uzberi tri struka bosiljka, te nakiti sebe, mene i oruje''. Odvraa ga, i kad je suuce tu blizu da sjedne; no gdje sunce sjede, utaman, kuljev prigovor: alemperka pade, pukom ubijena. Od perja ive alemperke sva se okolina svijetljae; Veljko joj sad odvali, i uze sebi, tri alemova pera; ''pera sjaju nou, kao to sjaje na danu sunce''. Iza toga i Veljka i kulja uhvati debeli mrak, pa zagjoe u umu, i prigjoe dvorima cara Tatarina. Veljko Lovi sad je lovac u ovoga cara. Drugi lovci, trideset na broju, rugaju se Loviu, ''kakva runa konja ima''; no Lovi, po nagovoru svog kulja, iskopao ispod crnog gloga srebrnu sviralu, zviznuo u nju, iskupio preda se i zvjerad i tice, natukao ih do volje, i caru se iskazao najboljim lovcem. Ipak, car Tatarin i neki glava mu gone Veljka. Vidivi mu alemova pera, Tatarinu hoe se alemperke, pa kaveza zlatna, da u njemu alemperka pjeva, pa, napokon, zaeli i samu djevojku, ija bijae alemperka. Djevojka je ova divna do uda: da je ovjek vidi, ''onda bi tek znao ta je to lepota na svetu''. Ona je ki cara Radomana, koji stoluje u gradu Megjenici, negdje tamo preko mora. Sve kunje Tatarinove prebrdio Veljko, uz neprestano pomaganje kulja. Triput se odveze galijom, natovarenom sa ''devet pei leba i toliko mai mesa''. Ovom hranom zasiivao dvanaest psoglavaca i dinove, uvare Radomanova grada; kuljo na katarci, do potrebe, vitlao repom i tjerao brod, te, ovako, za tinji as putovali i vraali se zdravi i itavi. Kad djevojka stigne u dvore cara Tatarina, njoj se tu ne mili nipoto; nego ite Megjenicu, dvore oca svoga. Od Veljka i kulja natjerani, dinovi i poglavci prenesoe k njoj Megjenicu cara Radomana, 30

a, kako Megjenici kljui utonoe usred mora, i ti kljui iznagjeni su, pomoa cara morskih ivotinja. Ovaj dade Veljku i jednu pregrt morskih alemova, i ree mu: ''Koliko ima u ovoj mojoj pregrti dragi kamenova, toliko ti ljuba porodila gizdavi sinova i eri''. Veljkova je ljuba ta Radomanova ki, koja njega voli mimo cara Tatarina. Kuljo svlada Tatarina; psoglavci i dinovi predadoe se Veljku; obje carevine, Tatarinova i Radomanova, sastavljene su u jedna veliku. Car bude Veljko, a carica ena njegova, kojoj je ime Divna. udotvorni kuljo, u ovoj prii, vrlo prilikuje nonome kulju Svantevidovu. Oba su konja viteza, a pri tome runa1''. I ime Veljko Lovi kano da nas hoe sjetiti na velikoga, ili vinjega boga, koji se bori u noi dnevnoj i u noi godinjoj, to je zima. Stari Velimir jeste bog, koji na domak noi i zime propada, a mladi Veljko bog, koji se ipak vjeito ponavlja2. Borba, im je na cara Tatarina, pod kojim emo dalje nazrijeti Sutvidova protivnika, hudu neman.
1

Bogii veli (pjes., predg. str. 73), da ima u pukom govoru izraz ''konj vidovit''. Ovo bi jo bolje utvrdilo Vidova konja u nas; ali, pri itanju pukih umotvorina, meni se onaj izraz izmakao. Na stajai ''konj vitez'' moe biti, da je takogje Vidov, po vit, victoria (J. Perwolf, Archiv, VIII, s. 16). 2 I mitologija slavenska kao da biljei za nebo dva boga, staroga i mladoga, Svaroga (svar sansk. i zendski nebo) i Svaroia.

Drugdje pak pokazae se car Radovan kao noni oganj. Trijest lovaca u Tatarina moda je trijest dana u zadnjem mjesecu godine, gdje je Vid najslabiji. Tad se nekako gubi i alemperka. Kojeg je postanja tica alemperka, i alem kamen dragi naih pria i pjesama, zar nam kau arijska milologija i eranska Avesta. Arijcima nebo, kube nebesno, privigjalo se od kamena; za to aman u zendskom ieziku znai ujedno kamen i nebo3, a u Helena je nakovanj (iz poetka od kamena), pa i nebo te i otac Urana. Ovo dvojako znaenje imala negda i naa rije kami, kamen, koja je isto, to i zendska ana (aman)4. Jedna pjesma narodna poinje: ''Moli Boga preista Gospogja, na kamenu prestolu boijem5''; skoro oevidno je, da ovo ''na kamenu'' hoe rei ''na nebu6''. I na alem kamen dragi jest nebo, a jeste simbol neba i tica alemperka. To nam pak utvrgjuje Avesta, dok, na jednom mjestu, pominje boje kamene, kano ''prve izmegju stvorova1'', a, na drugom, veli za nebo, da ga se moe porediti s iednom ticom2''.
3 4

Vidi Spiegelovu opasku k jednoj vrsti Vispereda u Avesti, II B., str. 21. Rije nebo, nebesa, istom poznije zamijenila kamen. Etimologino je ve dokazano (Mikloi, Christ. Termin., s. 48), da je nebo jedno sa lat. nubes i gr. , te iz poetka hoae rei oblak nebo oblano. 5 Petranovia pjes., knj. II, 2. 6 Sravni i puku kletvu (Vuk posl.): ''Tako mi prijestola bojega!'' t.j. neba. Sravnjenja je vrijedna, takogje, izreka jedna, u nekom kratkom a starom slovu srpskom o kosmogoniji (u Jagievu Arhivu, I sv. na str 95): ''A vodu to dri? Kamen veliki'', ili jo jasnije, po bugarskoj varijanti istoga Slova, ''kamen plosan veliki''. 1 Vispered, XII, 10. 2 Khorda Avesta, XXIX, 3.

Kako mi se vidi, Avesta ovdje govori taman kao i naa pria iz Vojvodine. Unesreena alemperka, eto je nebo unesreeno3. Ispred noi i ispred zime, zalazi u puinu veliki car nebesni Vid, i njegov bijelac postaje kuljo. Kod Arijaca, pukla voda i gusta uma obini su simboli za no. Ako iz puine morske Veljko dobiva jednu pregrt dragih kamenova, pa ljuba hoe da mu rodi toliko sinova i eri, to je sjajna povorka nebesnih bogova, koji svi, po rijeima Helmoldovim, stoje od ivoga Vida. A koja je ta ljuba, po raspitivanju saznaemo dalje.
3

Otkle rije alem, nije isto (Akad. rje., pod Alem), kao to nije jasan postanak niti rijei alatyrj, latyrj (Jagi, Die christlich-mythologische Schicht in der russischen Volksepik, Archiv fr slavische Philologie, Berlin 1875, I B), to je u ruskom predanju kamen nalian naemu alemu. Jagi razlae, kako kod ruske epike mnogo djelova mitina misao hristjanskih apokrifa, pa cijeni, da se otuda uvro u prianje puko i udesni kamen alatyrj. Ovo moe biti; ali moe biti, ako se ne varam, i drugo, da

31

alatyrj i onamo, po arijskom nazoru, znai nebo. Onomanji puk kae, da je to ''bijeli gorui kamen''; koje je zgodna slika neba dnevnog. Biva ovo vjerovatnije time, to se pria i o ''babi Latyrki'', ili ''Latigorki'', ili ''Semigorki''. Ta Sedmogorka pokazuje na sedmostruni kamen alatyrj, a ba ''Sedmera'' su u Slaven ''nebesa''. Uz alatyrj jesu i nekaki kljuevi, pa ista nebesa, u pjesmama slavenskim, zatvaraju kljuevi.

Dugobradi starac Velimir, po svoj prilici, izlazi nam opet na susret u jednoj legendi velikoga patrona grada Dubrovnika, svetoga Vlaha, ili svetih Vlasih4, kako se tamo govori, u ba neobinoj i prepunoj formi mnoine. U davna doba, Dubrovnik trepe u velikoj nonoj opasnosti. Dumani (Mleii) prijete, nono, opstanku grada; a grad svegjer spasava, s gomilom vojske svoje nebesne, jedan kapetan, stari sa tapom u ruci i sa sijedom bradom. To bijae sveti Vlaho, kome harni Dubrovani, po nastojanju nekoga popa Stojka5, sazidae, u movarnom lugu, prvu drevnu crkvu, do kipa Francuza Orlanda6. Ovaj Orlando prvanjeg Dubrovnika bio veliki pobjednik nad Saracenom Spuzente, nad Smardo-Dassi; ispred grada stojao kip Smardov spram kipa Orlandova1. Dakle, u Dubrovniku slavio se pobjednik nad Spuzente, ili Smardo-Dassi, t.j. nad dusima smrada. Ali u ovome nije sve. Istoni Slaveni, neznaboaki Rusi, u Kijevu, zaklinju se, vijeka X, u ugovorima sa Bizantijom, su dva svoja boga, s Perunom i Velesom ili Volosom, ''skotiim bogom''; pa, kad se malo za tim pokrstie, Velesa prikrie sa hristjanskim svecem Vlasijem, obaninom i muenikom2.
4 5

P. Budmani, Dananji dubrovaki dijalekat, u Radu jug. akad , knj. LXV, str. 168. to je pop Stojko, bie kazano slijedom ove radnje. 6 Ann. rag., p. 212. 1 Ann. rag., p. 11. 2 Vlasije () zamijeni Velesa. Historinu i filologinu nemogunost obratnog postanja Velesa od Vlasija, kako to drahu neki, savreno dokaza G. Krek, u svojoj raspravi: Veles, Volos und Blasius (Archiv fr slav. Phil., 1 B.).

U Novgorodu, gdje jednom bijae Velesov kip sagradi se crkva Vlasijeva, kako u Dubrovniku, do kipa Orlandova, nasta crkva Vlahova. Ja bih rekao, da se bog Veles i u nas iz poetka pritajao a svetom Vlahu, i da je Veles bio Veliki bog, Velimir nae prie3. to je Veles bog prijesne skotske plodnosti, to pristaje Vidu, pa emo se brzo na to opet obazrijeti. Samo budi ovdje odmah reeno, da tamni izraz naih narodnih pjesama: ''Oj djevojko! selen! velen!" nekako kao da sluti ba toga boga. Selen je miloduh, stajae bilje ljubavno, njemaki fremde Liebstckel4, a Velen nije muno da bude boje ime, koje nam preostade u pripjevu5.
3

Veles, kao Male. Za sufikse e i es sravni naa imena: Milas i Mila. Ovaka etimologija svigja se, kao najbolja, i Kreku (Slav. Literaturg., s. 106). 4 Ima, ba u Dubrovniku, trava vidac, za koju Vuk. rjenik jednostavno kae: herbae genus. O njoj vrijedno bi bilo i vie doznati. 5 Valjda, u formi pridavnika. Vidi Daniia Rjenik is knjievnih starina srpskih, pod Velni: ''velen zastupnik''. Mogao bi ko jo nazrijeti ime Veles u planini Podvele do Mostara, i u hrvatskom Velebitu; ali e to biti, osobito ovo potonje, pod jo veom sumnjom.

Veliko dostojanstvo boga Velesa nagovijetaju nam pak naprijed pomenuti ugovori. Rusi kunu se Perunom i Velesom. to je tu obino prvi Perun, bie za to, to Gromovnika smatrahu kano naroita osvetnika krive kletve. Nego, iza strijele Gromovnikove6, protiv prekraja uva i sveti kletvu Veles, veliki bog na nebu. Da je Veles, megju Slavenima, bio ba bog nebesni, zar razabiramo, nainom posrednim, iz sviju starih bugarskih pripazaka o poglavnijim bogovima Slavena7.
6 7

Naa poslovica: ''Tako me grom ne ubio''! Jedna pripaska nalazi se u bugarskom prevodu, starijem od vijeka XII, grkog hristjanskog apokrifa o hodanju Bogorodice po paklenim mukama, a druga u prevodu docnijem drugog apokrifa o apokalipsi apostola. Inae, neto je preporna vanost takih spomenika.

32

U prvoj spominju se Trojan, Chrs, Veles i Perun, a u drugoj Perun, Chors, Dyj (Z) i Trojan. to je Trojan nono sunce, a Chres valjda oganj, ne spada ovdje; no spada to, da je Veles u jednoj bugarskoj glosi ono, to je Dyj (Z) u drugoj. Dakle, kod starih Bugara, shvaao se Veles kao vrhovni bog na nebu. Inae, ovo proizlazi i iz prije pomenutih ruskih kletava. U nekima od njih izrijekom ne spominje se Veles, no se kae: ''da budet kljat ot boga i ot Peruna'''. Ovaj bog jest Veles. Rusima Veles bijae orija s jednim okom; pa i nae neke prie, kako e to biti na drugom mjestu izloeno, prikazuju nam starog ''deu'' u sljeposti. to je Veles jednook, ili slijep, time se naznauje slabljenje vidne moi, dnevne ili godinje, u ostarjelog Vida. Od skotskoga i plodnoga Velesa-Vida preostade tota u praznovjerju naeg naroda. Uoi Ivanja dne, t.j. davnoga Vidova dne, obani i djevojke vraaju kojekako. obani zapale lilu, najvie brezovu, ili trenjovu, pa time osvjee marvu, bacivi je u tor, ili je obnosei oko tora. U Boki kotorskoj marvu okupaju u moru, kako bi napredovala, a ne bi se kroz godinu ogubala. Djevojke, u svakom kraju naroda, gataju u rodno bjelance od jajeta, ili siju zrna enice, da po tom isklija, ili viju vijence od Ivanjskog bijelog i utog cvijea. Koliko o Ivanju dne, nikad u godini, osim o boiu, toliko se ne sluti na plodnost. Pria iz Vojvodine izvede nam kulja. ''Tako se valja; ostalo nam je od starih'' odgovaraju, kad ih se pita, zato to ine, ljudi u umadiji, gdje je najvie obiaj, da se na koji protac od svake ograde natakne konjska glavua (Milievia iv. Srba, na str. 105). Ali konju Vidovu moemo uhvatiti jo oitije tragove u pukom praznovjerju. Malne posvuda u narodu misli se, da nona Mora hoe da teti konje, da im mrsi dlake, osobito ako su ti konji vigjeniji. A od tamnih sila, opet, brane se ljudi uprav konjem. Kad na teak, na zatitu polja ili kue, natie na motku konjsku glavuu, time, makar i nesvijesno, prizivlje u pomoc kulja. U stara doba, naime, Slaveni prinosahu bogu rtvu najdragocjenju, konje izborite, poput kulja, pa od rtvovanih konja glave bijahu ini neodoljive1. Konjska je rtva, u ope, indo-europska; no ini se, da je najvie bila u obiaju kod Inda, i Eranaca, te i kod Slavena. Nekolike molitve u davnoj Rig-Vedi2 nainjene su uprav za tu konjsku rtvu. A pokazuje se u Indiji i nae praznovjerje o konjskoj glavui. Neki vedini polubog zove se Dadhiank, pa njegovim kostima, njegovom konjskom glavuom, visoki Indra jednom tue i razbija mnotvo svojih neprijatelja. (Rigv., I, 84, v. 13 i 14). Ta indijska konjska glavua nalazi se sakrivena na planinskom mjestu, gdje obiluje boansko pilo Soma. Mutni pomen o konjskoj rtvi, preostade u naem epu, gdje kraljevi Andrija hoe da pije od krvi svoga konja, a Marko ga odvraa: ''Ne, Andrija, bog te ne ubio! Dosle smo se zvali Kraljevii, poslen emo Popikonjevii3''.
1

Vidi odnosne navode u J. Grimma Deutsche Mythologie, 1 B., Berlin 1875, s. 3840. II B., Berlin 1876, s. 54653. 2 Rei je ipak, da molitve ne pripadaju megju najstarije. 3 ojkovia pjevan., 6, v. 313. Drugdje, u porednim pjesmama, stoji: ''Koljikonjevii''. Markova prezirna izreka biti e od hristjanstva. U prvo doba srednjeg vijeka, obraenicima se najstroije zabranjivalo jedenje rtvovane konjevine i pijenje konjske krvi.

U narodnim pjesmama, ubojni Vid neto je sretniji, nego li pod nadimkom Jaka ili Voin, pod treim svojim pridjevom: Strahin, Strahina, Strahinin, Strahinj, Strahinja, Strahini, Strahilo, Strahor. Ime je ovo od straha: Strahinja je ''sobom junak straan1'', kae puka etimologija, koja ovdje pogagja. I u Helen personifikacija straha ne odvaja se od bojnoga Aresa, kojeg prate i F, strava i strah, sinovi njegovi. Kad bi god bilo do loma i boja, Strahora boga oci bi nai prizivali, dok sada ga pominju tek luda djeca, pripijevajui nekolika po metru hitra i krilata stiha: ''Oj Straore! Straore! Oj javore Straore! . . . Ustaj, ustaj, Straore! . . ujem, ujem, nebore''.

33

Ovako djeca, u ukinutoj hrvatskoj krajini, od ale pjevaju uz asne poste, a babe im brane, mislei da ono sluti na rat2. Babe jo prisjeaju davnoga boga. ene su, po tankoj uti, najvjernije uvarice kojegod religije, a, gdje se religija izmijeni, uvarice nejasnih osjeaja iz starije vjere. Osim ono malo stihova, uuta Strahor u himni neznaboakoj; on je ve ukopan. I pravo radi opet po koje dijete, u Srijemu, to se sad ovako ruga: ''Oj Straore, Straorel Umre, umre Straore! Dozov'te mu teticu i oinu sestricu, nek donese tamnjana i struk bela bosiljka, da okadim Straora''4.
1 2

ojkovieva pjevan., 151, v. 130. Vuk. rje., pod Straor. 3 Id. ib. Bosiljak, ocimum basilicum, kako u naim pjesmama i priama, tako i u predanju Helena i Itala, ima veliku znamenitost sa dvojakog simbolizma: njegov cvijet znaci smrt i ljubav. U Indiji slina bilina, ocimum sanctum, znamenuje isto ovo dvoje, pa se odnosi uprav na boga tvorca; dakle je bosiljak u smislu mitinom, pradavna arijska, svojina. to je bosiljkov cvijet sitan i bijel, time oznauje Vida, pri sutonu i na uranku, a to je miomirisan, dolikuje ljubavi plodnog boga. S prvog razloga, vidiemo ga dodijeljena i Zori. Za tradiciju helensku, italsku i indijsku o bosiljku, vidi djelo A. Gubernatis-a, La Mythologie des Plantes, T. II, Paris 188-i, pod Basilic i Tulasi. 4 U ovom sluaju, Slovenci, podloni Avarima, bili bi je pridali Hrvatima. Po afariku bajan nije lino ime avarsko, ve persijski naslov, koji pregje k Avarima. Kod ovih, bajan, baan, ban, bijae doglavnik do chana ili chagana, pa i Hrvati u VII vijeku, po avarskom primjeru, banom imenovae prvoga dostojanstvenika iza svoga velikoga upana (Schafariks Slav. Alterth., II, s. 257, 278, 290).

Nego Strahor ne umrije, ve se jednako bani u pjesmama epskim, pod najnavadnijim svojim imenom: Banovi Strahinja. ''Banovi'', ili ''Ban'' Strahinja, to e rei ''gospodar'' Strahinja. Nekoga pripaza moe biti vrijedno, da je rije ban udomljena osobito u zapadnom dijelu naroda naeg. Valja da je rije negda znaila vie, nego danas. Ona nije izvorna slavenska, ali ipak vrlo starinska: mislio bih, da je od preljutoga avarskog poglavice VI vijeka4, Bajana, kako je rije kralj od franakoga Karla. Time, iz prva, bio bi ban Strahinja ono, to i gospod Strahinja. Ako je ista u ovoj pukoj hipotezi, slijedilo bi odatle i ovo drugo. Ban Strahinja bio bi se pronosio kod zapadnih Hrvata, dok je Jaka i Voin osobito poznat bio kod istonih Srba. I za ulomke himna Strahorovih, usmo da ih djeca pjevaju u zapadnim krajevima naroda. Pa i cijela religija Sutvidova kano da je vrlo bujna bila kod davnih Hrvata. Tome znak moda je i sama estica sut u imenu Sutvid. Rekao bih, da je forma sut za svet hrvatska osobina. Barem se ona opaa na mjestima, gdje sjegjahu Hrvati, il bijae hrvatsko uticanje prejako za vremena hrvatske narodne kraljevine. Do Biograda zadarskog, i u cijeloj okolini spljetskoj, uestae imena, kao Sukoan (sveti Kasijan) Supetar, Sutivan, Sustipan, Suurac (sveti Juraj), a i dalje u Primorju ih nalazimo, kano Sutvid, Suekla (sveta Tekla), Sutvara (sveta Vara), Sutomore, Sutorman (?). U naem istoku, ovakih imena mislim da nema. Skoro sve pjesme epske o Banoviu Strahini nose na sebi znakove velike davnosti, pa gragja im je jednaka, makar gdje u narodu bile pjevane. Strahina bije straan boj s nekim silovnim dumaninom; bije boj na bijelcu, ili bijelca radi; pripomae mu pas utov, dok vlastita ena hoe da ga upropasti. O ovoj borbi pjesma jedna hercegovaka1 donosi crte najznaajnije. ''Netko bjee Strahiniu bane2!'' sveano zainje ep. Kakav je Strahini, ''takoga ne ima sokola3;'' nigdje ga nema, jer ''se ne nagje junaka, da dohaka njega i obrani4''. Jae na bijelcu; a udario na sebe grimiz plameni, ''ponositu ohu salaliju, to od vode oha crvenija, a od sunca oha rumenija''5. Dok mu konja zauzdava gjem od ljuta elika, junak ima do sebe i preljuto oruje. Izvrsno ugogjenu sablju skovala mu ''dva kovaa i tri pomagaa, od negjelje opet do negjelje6'': ovom sabljom, kad ''mahne jedan put, sijee dvadeset glava'', veli ulomak kosovske pjesme, koji na bojno Kosovo prenese i Strahinju i sablju njegovu7. 34

1 2

Vuk. pjes., knj. II, 44. V. 1. 3 V 4. 4 V. 77980. 5 V. 235. 6 650-2. 7 Vuk pjes. knj. II, str. 314. Biti e jednaka uspomena na premonog i nepredobitnog gospodara vidila, ako pjes. 32, knj. III, zbirke Petranovieve, opisujui kobno Kosovo i pogibiju sviju junaka, ostavlja na ivotu Strahila, premda se niko nije kao on izloio, i, koliko on, niko ne posjekao dumana.

Od crvenog junaka na bijelcu strah i trepet poveava koplje otrovano1, koplje iznimno Strahinino u sadanjim pjesmama epskim. Ipak, na ''malenu Banjsku2'' Strahinia bana narupila ''sila3'' neka, ''muna ala4'', Turin Vlah-Alija, u kojega taboru govori se ''manovski6'', pa su tu Tuka i Manduka6. Ovome silniku postojbina su Gole-planina7 i Suhara planina8. Iz poharanih banskih dvorova sad odveo Strahininu enu, nevjernu er Jug-Bogdana. Udari Strahini na Aliju; ''te se dvije ale'', veli pjesma, ''ponijee na Goleu na ravnoj planini9'', i strano iskrvavie. Strahinia ena, koja voljae Aliji, pritee ovome u pomo, i obrani mua: da ne bi ''uta, nekakoga hrta Karamana10'', ban zaglavi. Vjerni hrt, koga je gospodar ''na lov nauio11'', a ''voli nego dobra gjoga12'', epa nevjernicu, pa pribavi banu potpunu pobjedu. Planuli onda Jug i Jugovii, i htjeli er i sestru raznijeti; no ih stia Strahini, koji je moe i sam ''stopiti13'', pa opet ne e. ''Pomalo je takijeh junaka, ka' to bjee Strahiniu bane14!'' zavruje pjesma.
1 2

Vuk. pjes., knj. 44, v. 479. V. 2. 3 V. 130. 4 V. 640. 5 V. 2246. 6 V. 127. 7 V. 366. 8 V. 378. Neman Vlah-Alija pjeva se u narodu i kao Din(div)-Alija. 9 V. 6757. 10 V. 725 i 734. 11 V. 726. l2 V. 296. 13 V. 805. 14 V. 80910.

Ovaj naris velikakog junaka veoma je ist, a biva i istiji po ostalim pjesmama, koje, dok u glavnome kazuju jedno, opet kakom crtom novom, ili barem dubljom, usavruju sliku Strahine. U bugartici jednoj Bogiieve zbirke, ''mladi''15 Strahinja ima na sebi ''skerletnu dolamu16'', ima i ''hrta Bezbiljega17'', al do ruke nema konja. Na konja bijae usjednula, da bjei, ljuba nevjerna; pa ga Strahinja iz kreeva izveo k sebi, istom poslije borbe i smrti Turina Den-Alije Vlahovia. Braa Ugovii, ovdje, raskomadaju sestru.
15 16

Bogiia pjes., 40, v. 2. Din-Alija zove se tu Den-Alija. V. 123. 17 V. 89.

I u pjesmi jednoj iz Bosne1, Strahinin ban, iz Banjske, mlad je junak. Pod njim su vojvode, a vojvode vele njemu: ''Od svakog si bolji na mejdanu2!'' A i sam hvali se ban: ''Dok je sablje i desnice ruke, a i moga hrta Karamana, koji pazi gospodara svoga i po danu i po noi tavnoj, ne bojim se nikoga do Boga3''. Pa sugjenoj ljubi, eri Jug-Bogdana, poruuje, ''nek ne ali truda i gospodstva esto prati krvave haljine4''. Ovu njegovu zarunicu preposio ''silan Bala-ban'', ''Bale'', ''Balea''; no u za' as sebi. Taj silni ban poginuo od bana jo silnijega, koji svagda, veli druga bosanska 35

pjesma6, ''naprijed ide: gdje je straiv u planini klanac, Strahilo ga nikad obi' ne e, ni od ta se prepanuti ne e, ve uhodi drume i bogaze, a sve gleda i tamo i amo, ne e' l gdjegod opaziti koga, opaziti dumanina svoga6!''
1 2

Petranovia pjes., knj. II, 22. V. 3l, 3 V. 859. 4 V. 912. 5 Id., knj. III, 54. 6 V. 10512.

Junaku pobjedniku, koji ''naprijed ide, a sve gleda i tamo i amo, ne e 'l opaziti dumanina svoga'', guslai iz Crne gore i Hercegovine primeu, do prigode, znaajno ime Vid, te i njegovu dumaninu ne manje znaajno ime Kavga. Pjesme crnogorske poneto su odvrnute od obine osnove narodnih pjesama o Strahini; al su za to, u gdjeemu, i znatnije. U jednoj takovoj pjesmi7, veliki junak, eravica Vido, dokopava se svog bijelca u nonoj najteoj borbi. Vido je samdrugi s Miloem Voinovom. Obletili Turci Vida, koji u njih opali dvije svoje puke8; no, pored svega junatva, dopade sveza dumanskih. I ene Turkinje kivne su na ''Vida krvnika9'': ta skoro bijae pogubio do trideset ljudi njihovih. Hoe Turci da ga isijeku; kal al eto dograbi se orde vezirove, ubije vezira, te okroi ''vezirskoga jedeka10''.
7 8

ojkovia pjevan., 120. V. 28-9 9 V. 49. 10 V. 80.

Kroz svu tursku vojsku vrati se slavodobitnik do Voinova Miloa. to je ovdje Vidovo, to je Strahinino u jo jednoj pjesmi crnogorskoj1. Do Janka u Sibinju ''sjedi ban najbolji i od najboljega2'', Banovi Strahina, koji se bije sa Kavgom Bonjaninom. Boj je za to, da od Kavge ''izvadi gjoga debeloga, a iznese od zlata kaciju3''; megju tim, Strahina jae vrania. Ograje megju Strahinom i Kavgom biva ''pregje zore i bijela dana4''. Kad se dva suparnika elo i elo namjerie, Kavga Strahini ''presjee dvije puke male5'', to ih ovaj noae u pasu, ''ni kovane ni eliovane, no u zlatni kalup slijevane, megju njima ljutoga handara6''. Strahina pogubi Kavgu, i sa razbojita vrnu se s plijenom. Pa kad se junak vraao, gle uda! Jankova ena ''pogleda nebu ka zapadu'', a ''vigje udo prije negledano, gdje j' ogrija od zapada sunce7''. Neto je udno na Strahini, i u drugoj pjesmi crnogorskoj. Njegov suparnik pita sestru svoju za neznana ljuta junaka: ''Kakov bjee, dugo tuna bila? Ona mu ga biljovito kae. Strahinj, seko, dugo grdna bila8'' ! previknue onda ustravljeni pitalac. Ovo biljovito ovdje nema pravog smisla, a nije izvan prilike misliti, da je iskrivljeno od rijei Bilvid, Biovid. Pobjedniku Janko ''ogradio dvore kod svojijeh, ljepe od svojijeh9''.
1 2

ojkovia pjevan., 109. V. 28-9. 3 V. 1045. 4 V. 131. 5 V. 124. 6 V. 6870. 7 V. 136 i 1412. 8 ojkovia pjevan., 151, v. 1924. 9 Pjevan. 109, v. 1601.

Crta o ''udu prije negledanu'', o ''suncu od zapada'', bila bi dovoljna, da se malne iznad svake sumnje stavi izvorno boanstvo Strahine. U mitologiji arijskoj, sunce i nebesni bogovi putuju, u noi, od zapada na istok. Taki je i put velikoga Vida, kad se on sa zapada vraa, eda bi na istoku, uza sunce, zapalio lu novoga dana. Nego, Strahinino boanstvo proviruje i iz crta drugih. Gdje mladi, a neporedivi

36

i nepobjedivi, junak jae na bijelcu, ili na vrancu, da bijelca iznese iz kavge i borbe none; gdje stravinog krvnika resi grimiz plameni, dok mu ljuba pere krvave crvene haljine; gdje mu se u ruci vitla ma, koji sijee kao to nijedan drugi u epskih junaka naih, pa na tom mau hoe da izvojti od zlata kacigu10; gdje su njemu u zlatni kalup slijevane i dvije puke male dvije strijele, bez sumnje, u prvanjoj guslarskoj versiji, a to dvije prve zlatne zrake dana, o kojima e takogje biti govor; gdje ban izilazi iz male Banjske, a, poslije odrane pobjede nad drugim banom, nad Kavgom, ima dvore najprostranije i najljepe: u tome svemu nije muno razabrati ratnoga Vida, pri prvom mahu pobjedonosne njegove veliine, u prvom jeku dana koji u zlatu. svie.
10

Koliko Strahinu, nijednog viteza ne ukrauje zlato, u pjesmama narodnim.

Tu su oba konja Vidova: vranac, noni kuljo, i bijelac, konj dnevni. Pjesma Vukove zbirke, i druge njoj poredne o Strahini, donose nam, u stroenu obliku, pobonu legendu, kojom stari nai slavljahu, rek' bih, najveu Sutvidovu epifaniju. Ta je u prvi silni prasak jutrenjeg vidila, a u mjesecu julu, kad arko vidilo najvie pritiskuje none i zimne bjesove. Oni tad ''spavaju'', kae pjesma Vukova: ''u Turina grdan hadet bjee, kail svaki zaspat' na uranku1''. U ovoj je pjesmi Radoslav do Strahine, te pokazuje na mjesec julij. emu i Radoslav, i Jug-Bogdan, i Janko dolaze Strahini u drutvo, vidie se u drugim dijelovima radnje. Ali nita drugo, valjda, ne utvrgjuje toliko naoj legendi o Strahini mitinu sutinu, koliko njegov ut hrt Karaman. Je li Karaman pukim mlatom isklepano, iskrivljeno od sanskritskog Saram, to znai ona koja tri, te je kuka boja, ja ne moga rei2, pa kaem evo samo ovo. Po arijskom nazoru, vrata od doma nebesnoga uvaju psi. Ona su vrata dvoja: jutrenja, to se otvaraju bijelome danu pri osvitku, i veernja, to se rasklapaju mrkloj noi pri sutonu. Do prvih vrata stoji pseto umiljato, prijazno; do drugih, mrzovoljasto, reavo. Dvjema je psima, ipak, jedna majka, kuka nebesna. Zove se Saram u Vedama, pa je Srameya kuak jutrenji, a Srameyu oba su kuka. Kad epske nae pjesme iznose nam stajae ''hrte i ogare'', ''hrte i zagare'', moe biti da nas iz daleka sjeaju na te dvojake pse: hrt kano da je vrli pas dnevnog neba, a ogar, ili zagar, kako mu kae i etimon3, vrani garov neba nonog4.
1 2

44, v. 51920. Ime Kariman, Karaman Mikloi izvodi od korijena kar, punire Bildung der slav. Personenn., s. 68). Na vedinog psa poluboga Strahine ve pokaza Ruvarac, Dve rasp., str. 447.
3 4

Od gariti, mriti Mogue, da oslabljeni pomenak dvaju nebesnih pasa sauva i jekavska jedna basna. Iza smrti domaina vrlo pravedna, sve ponestalo nekako u kui, pa dva kuna psa, jedne zimske noi, megju sobom se razgovaraju. Od gladi, mlagji hoe da bjei, al ne e stariji, vjeran domu i u nevolji (V. Vrevi, Narodne basne, u Dubrovniku 1883, str. 39: ''Dva psa''.) I to prosti puk sad misli da, u kuno doba, mnoge kuge (kuge su ene ispreko mora) propadaju od pasa (Vuk rje., pod Kuga), i to zar dogje od stare vjere u nebesne pse

Nego bilo to kako mu drago, ovo stoji, da u vedinim pjesmama Saram prati vrhovnoga boga Indru, te mu pripomae otkriti lupee krava, oblaka nebesnih, a da u naem epu, po isti nain, utov Karaman, hrt Bezbiljeg, stopom slijedi Strahinu, i prua mu pomoi u njegovoj borbi na Halu. Karaman je ut, on je bez biljege, po slici neba, outjela i ista sjutra. Inae, i Heleni naslijedie, od otaca arijskih Saramu. Kako je poznato, nju oni pretvorie u svoga hrleeg ', '. Herme je sin i glasnik vinjega Zeusa, kao to u nas hrt Karaman tre tamo amo oko vinjega Strahine1.
1

Narod zna za Jedogonju, ili Vjedogonju (Vuk rje., pod Jedogonja, i Vjedogonja), pa ima poslovine izreke: ''Jak kao Jedogonja Leti kao Vjedogonja''. Je li i ovo preostatak letipsa Vidova? Ja bih rekao, da je. Poto je u staroal. ed. i jad, otrov, jedogonja biti e isto to i jadogonja, onaj koji goni Jade. Jadi s se, zaista, negda shvaali sasvim personalno, kako to svejednako proizlazi iz naeg pukog govora: ''Jade nesiti! Neka se od Jada prekrstim! Od Jada gora vehne Jadi ga znali! Jadi je znali za nje glavom! Jadi ga ubili! Trista Jada na koga'', itd. Jad moe biti od korena ad, jesti, im se slae potpuno i izraz: ''Jadi nesiti'' ! Jadi su, po svoj prilici, ono, to i Bijesi kojima se nadjelo

37

ime od bhi, straiti (Daniia Korijeni, str. 149). Tamni dusi, u koliko ljudma kidiu, jeni su, te su Jadi, a u koliko ih strae, Bijesi su. Tjera ih jaki letipas Vidov, Jedogonja. Osim silnog letaja i jaine, kojom i drveta moe da izvali, sad se o Jedogonji u narodu pria, da je ono duh ovjeji. Taj duh izilazi ovjeku iz tijela u snu, pa toga ovjeka Jedogonje, kad umre, oprataju se ljudi, to mu udaraju pod nokte glogovo trnje. U bugarticama, Vjedogonja je ''sjenovit''. Ima vie Jedogonja, i biju se zaradi ljetine (Vuk. rje., ib.). Kako znamo, ljetina je osobito od Vida; a to se tie gloga, pridolazi i u prii Kojanovoj o Veljku Loviu (vidi naprijed. na str 87).

Osim psa uvara, vedina nam mitologija dosta osvjetljuje i dumanina, koga Strahina bije. Pjesme ga nae imenuju razliito: Turin Vlah-Alija, Den-Alija Vlahovi, Balaban, Kavga, Tafo2. to je on Turin i Vlah, to je do umne navade naega puka, koji pretura zle bogove u dumane narodne3. Suparnik Strahini bio Vlah, t.j. Latinin, a poslije i Turin. Bio, valjda, i Avar, Bugarin, to li, jer se u taboru njegovu, po pjesmi Vukovoj, govori ''manovski'', pa do njega su Tuka i Manduka, imena ova, kako mi se ini, hunska.
2 3

ojkovia pjevan,, 151. Vidi u predgovoru.

Pravo ime zlotvoru iznosi nam pjesma nehote, gdje veli: muna ala, Turin Vlak-Alija1'', te i dalje vraa se na istu Halu: te se dvije ale ponijee2''. Na Halu, ispravnije Alu, kano da je asonancija i samo ime Alija, pa i Bala u imenu Bala-ban. Alija najlaglje mogao postati od mukoga Al, Hal, koje je isto to i Ala3, premda ga Vuk u rjeniku ne biljei: ''Evo muke i debela ala4!'' ''Vidi Tala, poganoga hala5!'' Progji se ala i belaja6!'' Ovoga Ala, ili Alu, nalazimo u Vedama. Kine krave muzare, oblaci, lete preko neba, preko pasita nebesnih, riui. Tjeraju ih vjetrovi, a sunce muze ih zrakama, vidilom svojim; iz nabujanih im vimena rosi onda na zemlju njihovo mlijeko, kia. Naa izreka: ''kia muze (se)'', za obilati dad7, isto je vedina. Oblane krave dvojake su: ili putaju blagu kiu, ili je oporno dre u svojim mrkim zavojima. Nego oblaci jesu, u isto doba, i djevojke8, pa su i ove dobre ili zle, vjerne ili nevjerne.
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 44, v. 160. V. 675,

Al biti e zar jedno sa staroal. al, opaina, i novosl. jal, zavist. Glede imena ''Bala'', ''Bale'', ''Balea'', ako to nije asonantno k Alu, onda bi moglo ii u jednaki red sa rijeima ''baljota'', ''baljast'', ''baljav''. Kad se govori volu, ili kozi, da je baljava to znai, da je crne glave (Vuk rje., pod Baljav). Ovako, Bala znaio bi Crni.
4 5

V. Krasia Narodne pjesme, knj. I, 7, v. 124, Panevo 1880. ojkovia pjevan., 93, v. 111. 6 Vie puta u pjesmama. 7 ''Kia muze, noge puze''. Vuk. rje., pod Musti. 8 Kako i u nas. To emo bolje istaknuti, govorei o vilama.

Ali je, ponajvie, neki zlotvor, koji u oblacima zaustavlja plodonosni kiu. Ruan je, stravian je; pa, po razliitoj vrsti svoje potetne zloe, nosi razna imena: Vala (prikrivatelj), ushna (suar) Vritra (obavijajui) Krishna (crni), Namuci (zapinja), Ruhiu (rastei), Pipru (oteeni), Ahi (zmija), i jo druga. Zlotvor mami, otimlje, krave, jal djevojke; a kako se u zamuenom nebu. djetinskim oima Arijaca privigjalo svakojakih nagomilanih planina, on dri djevojke pritvorene u peinama, u tvrdim gracima. Dok su tamo, i vode, i krave, i djevojke, takogje su crne, grdne, zlotvorne, pa zlotvoru jesu i na ruku; ali, netom oproste se pritvora, postaju bijele i dobre. Da ih spase, boj bije na dumanina sunani Indra. Pred sobom bog, obino, alje, po tragu izgubljenih i zatvorenih krava, svoju kuku. Istom ih kuka donjui, ili im riku douje, javlja to gospodaru svome. Tad poinje urnebesni boj izmegju boga i zlotvora1.
1

Gubernatis, Mythol. zool., passim

38

Od zlotvorovih pridjeva zar prigje do nas Ahi: no je Adaja dodijeljena Suncu, pa e drugdje o njoj biti govor. Moe biti, da prigje i Vritra, kako emo i to, drugom prigodom, rei. Za sad ostanimo na Ali2, da je kroz narodno kazivanje prouimo. Ve nam ree uzgred narodna pjesma, da je grdosija, belaj pravi3. Po priama, izlijee na svijet iz velikih dubina zemlje i mora4; izlijee, ponajvie, uz tmuu i oluju: ''kad u vee, Boe, duva vetrina, kre se drva, misli sve e iz korena izvaliti, al eto ti ala ide5!'' Ovu Stravinu, ujeu, neman narod pomislio, kako kad, a jednom, dvije, tri, a ak i devet glava. Alina glava smrdi6, pa od toga smrada Dubrovani svejednako govore: ''Smrdi halom''. U staro doba, tonjala ona jo i vie u Dubrovniku, kao to nam dubrovaki ljetopisi kazae; duhala sa Smardo-dassi, na ulazu grada7. Kako sve rui i tamani, osobito ljetinu u polju, Ala razvalila eljusti, prodrljive, nezasitljive: ''zine k ala'' ''ala iz njega zija'', puka je izreka za gladnika. A kad ko naglo jede, poslovica za toga kae: ''dere, kao hala''.
2

Ovim ne kaem, da je na Al, ili Ala, i fonetino isporediva sa indijskim Vala. Sud o tome ja preputam slavistama i sanakritolozima. 3 Vidi gore na str. 99. 4 Vuk. prip. dodat. 18. Vila beogr. g. 1868, br. 22. 5 Vuk. prip. 36. 6 Id. ib 7 Vidi na str. 8990.

Pria srpska: ''So i hljeb8'' privodi nam gladnu Alu, gdje napastuje vola uz dva roga od obilja, koje je znaajno za odnos prodrljive Ale prema podatljivoj ruci Svantevidovoj s takim rogom od obilja. U istoj prii, a i drugdje, Ala je mrava i suha do uda: Ovo je tek prividno proturjeje sa debljinom njezinom: to je grdna, debela je, a to je izjena, suha je. Alina suhoa prozire se, takogje, u pjesmi. Ala dolazi, naime, sa Suhare planine i sa Golea planine, i na Goleu boj se bije megju njom i Strahinom3. Na tu istu suhou ne misli sad, ali jednom mislio na puk, govorei: ''Nala ga bijeda na suhu putu!'' ''Sauvaj me, Boe, bijede nevidovne10!'' A koliko je starodrevno ovo miljenje, svjedoe nam Vede: gore pomenuti ushna, onaj koji sui, i znaenjem i glasom, pokazuje na suhou nae Ale iz Suhare i Golea. Po zastraenoj pameti naih otaca verala se neprestano suna, nesita, smradna grdosija; ue joj riku u svakom vijanju zatorna vjetra. S toga se svakovrsno ona ispruila u srpski i hrvatski jezik. Napominju je zar sve ove rijei: alaua, alabuka, alavanta, alauk, alamunja, alakaa, alapaa, alosan, alosija, aluga, alovit, alav. Skoro u svima, jo bui navaljivanje nemani, koja juri uz vjetar1. A kad puk ree: ''Podie se ala i vrana'', time izrazuje buno komeanje svih vragova.
8 9

Vila beogr. g 1866, br. 51. Vuk. pjes., II, 44, v. 366, 378 i 677. 10 Bijeda, u prvom svom znaenju, jest glad (Fick, Vergl. Wrt., s, 614), te je nevidovna, to se protivi Vidovu obilju. 1 Neke od ovih rijeci, u akademijskom rjeniku, izvogjene su od turskog almak, uzimati, grabiti. Rije alaua, lapavica bila bi pak postala od novogrke , nesrea Pogrijeiu, ali ni jedno, ni drugo, ne ide mi u ut Uz Alinu oluju smisao naih, gore navedenih, rijei meni je ist, dok mi je nekako taman, uz tumaenje rjenika. Opazio bih i to, da su strani koreni u jeziku u ope nerodni, dok je rodnost u tom kupu dosta velika. Ja bih amo potegao jo i alaman: ''kao alamani navalie, pojedoe''.

Sa sunom i bunom Alom bori se Strahina poglavito u ljetu, gdje se god tmasti i zli bjesovi usplahirili, da ljetinu unite iznenadnom vjetrinom, crnom olujom, gradom. Vrijeme ovo borbe isto izlazi iz pukih poslovica: ''Bije se kao hala s berietom'' ''Bori se kao hala s berietom2''. Nego u mrtvoj zimi, veliki dumanin velikoga borca hodi polako, ula se, vadi; on je tada Mora, ili Vada. Vada jednaka s Mororn, poznata je u zapadnom dijelu naeg naroda, pa moe biti, da bijae vie hrvatska, dok je Mora bila srpska3. Vada i Mora jeste zgoljno olienje zime. Ciom, gladom, boleu, zima, kao nita drugo, kolje i mori u svijetu; ona je prava pravcata Mora. Opasnija je od same Ale. Ova prodire ljetinu, a Mora ljude i stoku. Ali huda neman ne ide naglo, ne bae korakom naprasnim; ona se vlai svom

39

teinom i mrtvilom zime, bada, libi se po noi u gluho doba, dok je eto nevigjene pod domai krov, da tu izjede sve slabie, navlastito ludu djecu i momke4.
2

Vuk. posl. ''Kad (Ala) vodi oblake, pa hoe ljetinu da pobije gradom'', drugoj poslovici primjeuje Vuk.
3

U ostalom je opaziti, da Mora, Morana, Morena, javlja se kod svih Slavena. Kod eha moravskih, u proljee momci i sad napravljaju lutku, sliku Morene, boginje zime i smrti, pa je bacaju u vodu.

Zendsko i sanskr. mara jest smrt (Fiek, Vergl. Wrt., s. 6289). Mora, kao i Ala, moe biti mukoga roda. Ime joj se, onda, sastavlja sa bs, te je Bsomar (strana Mora).
4

''Pohlepni kao Mora na mlada momka'' Vrevia Niz. prip. str. 169.

Po ovom izdajnikom ulanju i napastovanju, zove se Vada1. Ime Kavga Strahininu dumanu jest samo turski prevod te rijei Vada. Pogibija od Vade, morija od More, tim je vea u zimno doba, to je onda najbljegje vidilo nebesno, najslabiji Vid. Da je Vada u odnoaju s Vidom, kae nam jedan dubrovaki obiaj. Kad se u Dubrovniku pale kresovi Vidu, pa ih ljudi preskakuju, tvrdo dre, da je to zdravo od Vade2. Zdravo je, jer Vidov plameni krijes, bio zapaljen gore na nebu vidilom dnevnim, ili na zemlji ognjem iz drveta, razagnaje tamu, a uz tamu goni Vadu. S primljenim hristjanstvom, popusti strava od Vade i More, al se ipak ne iskoreni iz dugo zabrinutih srdaca hrvatskih i srpskih. Naivno, no zanimivo, u narodu se sad pripovijeda, ''da je Mora vjetica koja se pokajala i zarekla, da ne e vie ljudi jesti, nego ih samo nou u spavanju pritiskuje i dihanje im zaustavlja3''. Dakle, krvna Mora s vremenom postala samo dosadna vjetica. U Grblju kotorskom, takoj vjetici ljudi jo brane noni prelaz preko praga domaeg molitvom, koja je postanjem svojim neznaboaka, pa zove vjeticu ''vjetrunom vjetrutinom4''.
0 1

Ne bi li ovaj Kavga bio Prabog, bog koji se pre, u Malorusa? Vad je contentio (Mikloi, Bildung der slav. Personenn., s. 41). Starosl. vada contentio, e. vada, contentio. Od zle boginje zar dolazi: zavada, zavaditi, razvaditi. A to se u Bakoj za vrlo opasan posao, ili put, kae, da je to vadivek (Vuk. rje, pod Vadivek), ono e, valjda, znaiti: sila od Vade. Vk je sila. Ako nije boanstvo, barem se personificirala Vada 2 A. K. Matas, Miletii versus, u Dubrovniku 1882, str. 42. 3 ivot i obiaji naroda srpskoga, priugotovio Vuk. Stef. Karadic, u Bea 1867. str. 216. 4 Id. atr. 2167: ''Mora bora! ne prelazi Vratilom se opasala, prek' ovoga b'jela dvora, zatikalom potapila, e su na njem tvrdi kljui ula u jajsku ljusku, od naega Siodora, utopila se u morsku puinu! Siodora i Todora, Trinka joj trakuli, i Marije i Matije vragu joj glava, i sestrice Levantije. sve joj koze vrag odnio, Koja nema pristupita mleko joj se ne sirilo, prek' ovoga b'jela dvora, nego rekla: jaoh! ni kamena kamenica, Jaoh joj dala Lena, Plena ni vjetruna vjetrutina, i Marija Magdalena!' ni nametna nametnica . . . Tri djevojke, koje se dvaput ovdje spominju, i dva junaka, moe biti da su tri Zore i dva Jakia, o kojima e biti govor.

to je Mora ''vjetruna'', to je opet jo jedno oblije zimnoj strahoti naih djedova. I ako zima, po sjevernijim krajevima, u pradomovini Srba i Hrvata, najee davi ljude svojom olovnom teinom, opet, u sumornoj njenoj tihoi, diu se, kato, alaue, snjeani vijori, ''zli vjetrovi''. Duva alaua, pa kano da juri metlom, kojom mete sve; a ubitanomu vijoru nije drugi niko kriv, do stare vjetrunice1''. Ovo je baba Jaga sjevero-istonih Slavena, a baba Ruga naih Jekavaca. U Boki kotorskoj, u Patroviima,

40

babom Rugom jo plae djecu2, kako je ono strahotna i baba Jaga, iza ije metle ne ostaje trag niemu, niti samom hodu njezinu. Od Rugine metle mi imademo: ''meava'', ''jede kao meava'', ''mete snijeg'', ''zameo vjetar put'', ''pomlaeni kao metlom3''. Ovakova metla nije samo slavenska, ve i arijska mitina svojina. Ona je u Arijaca strano ratilo zimne grdosije. Kad prosti na ovjek, muen od More, stavi metlu naopako za vrata spavae svoje klijeti4, on, ne znajui, izvre arijsko oruje i zlamenje pohlepne i prodrljive More, olujne Ruge. Iz velike davnine dogje nam, valjda, i samo ime Ruga, koje bi moglo biti od leto-slavenskog rug, otkle nae rzati, sravnjivo sa latinakim rugire5. Gdje se stuti crni vihor, Ruga uji, rue. Danas, njezina metla manje je opasna; nema udara. Jau na njoj kukavne vjetice.
1

Vrevi, Niz prip., str. 169: ''Kazah ocu i materi, a oni me uvjerie, da mi je domaica u zle vjetrove uleela, po injenici kakve stare vjetrunice''. 2 Vuk. rje., pod Baba Ruga. 3 '' .... a nas kao da je Bog svakojega udrio metlom po glavi'' (Vrevia Niz prip., str 94). Uporedi takogje: ''kao graninom pomlaeno'' ''metnuti djevojci granu na put'' ''Zgranjen, zgranut. 4 Vuk iv. i ob., str. 218. 5 Fick, Vergl. Wrt., B. II, s. 644.

Sve ove nemani, Ala, Mora, Ruga, dotiu se. Ala je prodrljiva kao i Mora, a buna kao i Ruga, pa su vjetrune, po narodnoj rijei, sve tri. Slinost im je otuda, to oliuju zatornu silu u prirodi nepovoljnoj i tamnoj, a razlinost opet otuda, to pojavi one sile nisu jednaki. Nita obinije u mitovima Arijaca, kao to razilaenje jednog bia mitinog u mnoga oblija. Nu, bilo kakovo oblije tame, njim je u oprjeci trajnoj svijetli Vid, s njim ratuje Strahor. Na veliku sreu ljudi i svijeta, ima strava na nebu, koja e dohakati svakoj stravi na zemlji, i u zimi i u ljetu. Vid je Strahor svakoj nemani, svakoj alosiji. to se isprijeio na Alu, Moru, Rugu, moe biti da je Strahor od Srb i Hrvat prozivan i Srgja Zlopoglegja. Ovaj Srgja dolazi mimogred u naim pjesmama, a ipak nadvisuje druge junake. U jednom ulomku pjesme kosovske, on se bori tik do Strahine, pa dumane ''dva i dva na koplje na bija6''.
6

Vuk. pjes., knj. II, str. 314.

U pjesmi jednoj crnogorskoj, Zlopogleda Vuk straan je i pomaman junak1, ba po primjeru Strahine: a, u hercegovakoj, Srgja Zlopoglegja oko sebe okuplja junake, koji su ''pripasali maa zelenoga2''. to je ma zeleni, znamo. Bio to mu drago, epski na Srgja Zlopoglegja nije, zaista, postao od istinita ovjeka. Niti mu ime drugo nije, do perifraza za Strahor.
1 2

ojkovia pjevan., 93. Petranovia pjes., knj. II, 26, v. 552. Pjesma ova koja predugo opisuje propast carstva srpskog, vie, nego prava narodna pjesma, pozna je umotvorina hercegovakog jednog rapsoda. Od rastresenih komada kosovskih pjesama on htjede sastaviti neku aristeju, ili mali ep o Milou, kako to ve Jagi (Rad, II) i Novakovi (Archiv, III) opazie. Nego, opet, ona crta o Zlopoglegji mogla je biti uzeta iz stare epske hazne.

Kroza svu, dovle pretresanu, polionimiju Vida, i oprijene mu grdosije, zvui, promee se, sama sila i jaina. Ovo je i sasvim naravno u krutoj prirodnoj religiji, koju Slaveni naslijedie od Arijaca. Ipak, ta kruina kod otaca naih donekle umeknula: fizina borba dvaju bogova shvaala se od njih i kano suprotnost dvaju naela. Helmold ree, da su se Slaveni, pri sveanim gozbama, obregjivali punom aom, prizivljui dobra boga. a zaklinjui zla boga, Crneboga3. Moralnu oprjeku izmegju dobra i zla boga iztie jo bolje narodno nae prianje. Bijahu dva brata, po imenu Pravac i Krivac, ili Upravda i Krivda, prvi dobar, radin i pravedan, a drugi lijen i nevaljao, kazuje jedna pria iz Vojvodine4.
3 4

Vidi na str. 72. Kojanova prip. 22.

Brat Krivda, ba po vragu, dobi nad bratom Upravdom opkladu, da je krivda bolja od pravde, pa mu iskopa oi, i baci ga ''u jamu od vjeala''. U toj jami amao Upravda ''celu no, slep bez oiju svoji'', 41

sve dotle, dok ''pred zoru'' doletie mu tri gavrana. Gavrani bijahu njegove oi pojeli ''u meden kus''; no sad mu rekoe, da ''rosom sa trave'' onice namae, i da prutom nekim udari kamen, kako bi se ''izvor vode otvorio, a sam kamen sav u alem pretvorio''. Taman kad ''sunce sa neba sine'', Upravda stao se penjati iz jame, pa s uzvikom: ''Pomozi Boe i boija pravdo!'' ozdravio na oima, i ''isto progledao''. Odmah po tom, iao u grad nekog cara, gdje cijelo gradjanstvo bijae edno i vapijae vodu. Upravda udari po kamenu: ''kad prvi put udari, kamen se zasija kao mesec; kad drugi put, zasvetli kao sunce; a kad trei put, na stotinu mesta prsne, i potee ista i zdrava pijaa voda''. A ve prije bjee on caru izlijeio teko bolanu er. Vodom obradovani ljudi sagradie Upravdi dvore ''prema caru kao careve'', privedoe mu enu i djecu, pa svi veseli kao nikad prije: svima je ''sretno i berietno''. Ozdravljenu svoju er car dade najstarijemu sinu Upravde, Davorinu, koji careva mjesto njega. U tome, ''zlotvor Krivda od jeda, i zlobe, i pakosti'', ne miruje. On hoe, da mu Upravda izbije oi, ne bi li i on progledao, ''pri ragjanju sunca''. Upravda iskopa mu oba oka, kad eno ''stubovi od veala stropotaju se na Krivdu, i pod njim se velika jamurina provali, u kojoj veito ostane''. Stropotaju se u vodu, u istu provaliju, i dva sina Krivdina, a i ena mu, netom htjede i ona sreu kuati s gavranima. Od onda, ''provala pod vealima proglasi se po svem svetu''. Pria tumai se sama sobom. to su Upravda i Krivda dva brata, to je od gotovo jednake im moi po vasioni. Jedan drugome jednako iskopava oi: Vid, naime, oslijepio u noi i u zimi; a njegov suprotnik u dnevu i u ljetu. Vida i Crneboga Helmold takogje, u neku ruku, jednaci: pa njih jednaila i puka ''babja vjera'' bogomilska1. Careva ki, bolesna a izlijeena, to je nona Zora, koja se jutrom udaje za rano Sunce, za mladog Davorina. Tri su gavrana simbol triju vedinih te i naih nonih Sunaca.
1

''Ecclesia romana damnat et reprobat errorem Manicheorum asserentium, duos esse deos, quorom unum vocant summe bonum, alterum summe malum'' (Kardinala Ivana Torquemade rasprava proti bosanskim Patarenom Raki Starine, knj. XIV, u Zagrebu 1882) Mogao bi ovdje pasti prigovor, da je ovo manihejska, pa tugja dogma. Prigovoru ja ne poriem opravdanosti. Ali ko asom na to pomisli, kako su uvijek svetenici, u pokretima krivovjernim, rado uvigjali ve osugjene stare jeresi, bie u sumnji, da li rije maniheizam ba tano izraava nae bogomilstvo. Koliko je u bogomilstvn bilo izvorne misli slavenske, ja, u nestaicu svog znanja, ne mogu da opredijelim; ali opet mislim, da toga bijae dosta. Ve i rijei ''babja vjera'', ''babuni'', za nae patarenstvo i Patarene, na to me upuuju. Rekao bih, da bogomilima crkveni ustroj i bogotovje dogje, veim dijelom, sa strane, dok im, u jezgri, vjera bijae davna slavenska

Osim svega govora prie, i ime Upravda jami joj davnost. Nije sad vie u uporabi, a nosio ga, prije no ga polatini, glasoviti Justinijan. Slavensko ovo dijete, sin Istoka i Viglenice, dok ivljae na selu, ne daleko od Sofije, zvalo se taman Upravda. Ima asova u bojem ivotu Sutvida, gdje mu lice Strahorovo posve iezava. Kad su bjesovi pobijeni; kad je mlad junak iznio iz teke borbe zlatnu kacigu, pa njom viteku glavu naresio2; kad, sa svoje jutrenje visine, moni Vid upravlja svijetom, t.j. bijelom i razgrijanom vasionom, koja je iz hude i mrzle tame isplivala: onda je velika svadba na nebu. Sutvid vjenava se. U rasvanuu istog mlijenog jutra opazie i Indi istu branu slavu neba.
2

Vidi gore, na str. 96.

enu jednu uz Vida ve ee susretasmo, doslije, u narodnim pjesmama. A da koja i kakva je ta ena? Mislim, da na ovaj upit narodno predanje, koje jo postoji, dovoljno odgovara. Najprije, ona nije, po versiji najizvornijoj, niija ki, a sestra je Vidova. udnovata neka pjesma srpska pjeva1: ''uva ovce Vide obanine, Vide ovce, Vidosava janjce. Vide svira u zlatnu sviralu, Vidosava sitan vezak veze. Lee Vide sanak boraviti, malo trenu, pa se brzo prenu: Sejo Vido, ja sam oedneo! Idi, Vide, za goru za vodu, te pij vode i umivaj lice, i donesi meni u svirali . . . Pila vode seja Vidosava, pila vode i umila lice. 42

Sinu lice kao jarko sunce2''. Mitinu zlatnu sviralu mi upoznasmo kod Trojana-Mide3. Na glas svirale, t.j. jutrenjeg lahora, Vid i Vidosava pie vodu. Dovde, pjesma je neznaboaka. Sad imamo nastavak hristjanski: ''Progovara Vide obanine: Il' mi voli verna ljuba biti, il'mi voli sablju celivati4?''
1 2

U Vili Beogr., g. 1866, br. 41. V. 110 i 157. 3 Vidi na str. 601. 4 V. 19-21.

Protrnu Vidosava od uda i jada, i prui glavu pod ma bratu Vidu. Ova pjesma nije ni sluajna, ni inokosna; motiv joj se pjeva, u slinim pjesmicama, posvuda u narodu5. Pa i same ovee pjesme epske iznose enidbu cara i carice, brata i sestre. U jednoj Vukove zbirke, car (srpski Stefan) hoe da vjena sebi sestru Roksandru6, a u drugoj, opet, sestru Kandosiju, koja ''svijetli sa njedara dragim kamenjem''7.
5

U zapadnim krajevima taj Vid zove se, obino, Ive; pa je i lasno znati, zato. Sveti Ivan Krstitelj slavi se o suncokretu ljetnom, gdje je vidilo najjae, te Ivanj dan zamijeni Vidov dan, i Ivan Vida, osobito u krana. Dosta je zaudno pak, da se u narodu nalazi, ba bez ikakva sad razumljivog povoda, i ova zagonetka: ''Nit' je bilo, ni e biti; a da bude, u z'o as bi bilo''. Odgonetljaj: ''Brat sestru da uzme'' (Novakovia zagon..). 6 Knj. II, 27. 7 Knj II, 28, v. 9-10.

Sa tvrde upornosti sestrine, razvre se vjenanje u obe pjesme, kao to i u pjesmici Vidosavina groza preprijei nedjelo Vidovo. Junona, ena Jupiterova, ljudima je uzorna nevjesta, pa i titi ljudske brakove. Rukovodei mladence, mnoi puanstvo, a kao takova, po raznim joj svadbenim inima, zove se: pronuba, nupta, iterduca, domiduca, unxia, vinxia, juga, quiritis, populonia. Ja bih rekao, da po primjeru, i pod bojom zatitom Vida i Vide, vjenanje slijegjae takogjer megju Srbima i Hrvatima. Barem dva imena Vid i Vida izilaze nam iz ovog pukog obiaja1, namijenjena skorome braku. U bosanskoj Krajini, u oi Vidova dne, nabranim cvijeem djevojke slute na udaju. U tome cvijeu, dva cvijeta moraju biti najglavnija i najvea, jedan muki, a crven, koji se zove Vid, drugi enski, a modar, kome je ime Vida. Djevojka, koja hoe, da u snu, u noi Vidovoj, dragi joj izagje na oi, prije nego to e lijegati, raspae se, pa pod uzglavje metne cvijet Vidu, to prikazuje nju, pa onda do njega cvijet Vida, to prikazuje sugjenika. To inei, pod glas govori: ''O moj Vide vigjeni! O moj dragi sugjeni! Ako misli jesenas, dogji mi veeras, prvi sanak na sastanak''. Onda do dvaju velikih cvijeta polae i druge cvjetove, pa uza svaki od njih eli ovako dragome: ''Bio lijep k Milan, bio visok k Ivan, a junaki k Milo, im porod k Jug Bogdan stari . . .; a sablja ti sjekla na mejdanu, k starine Strahinia bana!''

43

Po tom djevojka, barem do pola noi, lijegae na lijevu stranu, da joj dragi bude blie srca. Sutradan djevojke jedna drugoj kazuju, ''kakvu su sreu u udaji vidile'', ili ''koji je dragi iziao na oi''. Sve je znaajno u ovom obiaju: ''Vidovdan'', cvjetovi ''Vid'' i ''Vida'', ''sablja starine Strahinia bana'', pa i govor: ''Vide vigjeni'', ''viditi'', ''izii na oi''. Ali, u treoj pjesmi iste zbirke Vukove, enidba se ipak vri megju carem (srpskim Stjepanom) i ''Roksandom djevojkom'', kojoj, radi hristjanskog obzira, otpada svojstvo sestre. O braku Vida i Vide, cara i carice, sve su pjesme, dakle, ovako ili onako prekrojene; no iz njih zvui, jednako, harfa poganskog vjerovanja. Car nebesni uzimlje sestru za enu, koja e biti carica nebesna. U grkom mitu, Zeus vjenava sestru Heru. U Latina, Juno je nekako Sororia. Kako i zato to biva, tumai nam drugi mit, mit vedini. Po Rigvedi, svod nebeski prepunjen je zranim vidilom, u kome jedinom mi se moemo kretati, pa i kinom vlagom, po kojoj buji svako ivo. Pod ovim svodom, vidilo i vlaga sainjavaju neogranieno, svegjerno, ivotno, vrelo ambrozije. Iz ovog indijskog, ili bolje rei, arijskog nazora izvinula se, najlasnije, misao, da su vidilo i vlaga, budui pod istim krovom, brat i sestra, blizanac i blizanica sjajni. Stoji jedno do drugoga, blinjaivo je u Latina i njihovo ime: Jupiter-Juno2, taman kako u pjesmici naoj: Vid-Vida3. I helenska '', po novijoj etimologiji, svodi se na svjetlost Z-a4. Pae od irokog vigjenja, po svoj prilici, pridalo se Heri ono homersko postojano , kako i Junoni, od vidila jutrenjeg, dogjoe njezina druga imena Lucina i Matuta5. Ovako, i helenska i latinska vrhovna boginja pomaljaju se i one na prozor neba uz ovo isto ime Vida, kad im na na jezik ime prevedemo. No car i carica nebesni jesu, takogje, mu i ena. Vida, veli na mit, donosi Vidu vode u zlatnoj svirali: iz zagrljaja vidila i vlage ragja se kia. Ba za to to za kiu odasvud skuplja oblake, vinji je bog u nas ''onaj koji vedri i oblai''6, u Helen, istim izrazom, , ili , u Latin pluvius, pluvialis, imbricitor.
1 2

Knj. II, 29. Juno jednom bijae Jovino, to enski oblik od Jovis Preller, Rm. Mythol., I B., s. 271. 3 Vida je i puko ensko ime. 4 Preller, Griech. Mythol., I B, s. 128. 5 Uporedo sa Lucinom ide Jupiter Lucetius, pa je opet Lucetia i Juno. Rimske ene Junoni Lucini prinoahu, gdjeto, na dar svoje obrve (Preller, Rm. Myth., I B., a. 273); a najglavniji god boginjin bijae na marane kalende, kad se novim vidilom stvarala stara rimska godina (id. s. 274). 6 Kojanova prip., 3: '' .. volja vinjeg boga koji vedri i oblaci..'' Vuk. .posl.: ''Tako mi to vedri i oblai!''

Vinji brak megju carem i caricom vri se u obilju voda1. Osim dovle navedenog, ovo nam posve jasno kae prva od triju ve spominjanih piesama Vukovih o enidbi cara Stjepana s caricom Roksandom. Veli Roksanda bratu caru: ''Bogme nikad ja te uzet ne u, dok ne nagje trista neimara, povede ih u aru planinu, da ti nagju do trista izvora, na jednu ih icu ne sastave, ne odvedu Misir-zemlji ravnoj; i napravi do tri ae zlatne, da ti vodu pije sirotinja2'''.
1

Obiaj u Boci pri trudnom porogjaju, da se rodilja nalijeva punim siem vode, uz rijei: ''Voda iz sia a ti gjetia!'' (Vuk rje., pod Roditi) jo pominje nebesnu rodilju. Isto tako, i Hera i Junona jesu brane i rogjajne boginje. 2 27, v. 14-21

u etvrtom dijelu ove radnje vidiemo sunanog boga sabrane etve u juliju, Radu, ili Radogosta, gdje on, visoki neimar sa trista neimara, dana godinjih, dozigjuje i svruje rodnu boju godinu. Dadevni bogovi, car i carica, putaju kiu kroz svu godinu (trista izvora)3, pa Radogost sastavlja izvore na jednu

44

icu, eda bi izgorjela zemlja (Misir) oivila, i otuda bilo veselje sirotinji, ljudskome rodu4. Veselje i uivanje svega svijeta, sa boje one blagodati, pjesma i dalje crta. Rade neimar sagradio ''bijelu crkvu od bijela mramora'', i pokrio ''tuem zelenim'', a car Stjepan priredio gozbinu. Za ''trista stolova'' sjedoe ''trista kalugjera, dvanaest svetih vladika, etiri srpska patrijara, gjakon Jovan i njegove djece trista lude5''. Ali vrag ne miruje. Uzvrpoljio se na novo, te hoe da napastuje kinome braku i da kvari radovanje ljudma. Za udo je, da dumaninu i ovdje opet nalazimo ista, ve nama poznata imena. U treoj od enidbenih pjesama Vukovih, Roksanda je isproena u latinskoga kralja, u Legjanu. Kralju Roksanda nije ki, ve ami u gradu Legjanu, kao u pritvoru6.
3

I vila na Lovenu jednom se zakle s ovakim brojem izvora: ''Tako mi popa Komnena i mlina gvozdena i 377 izvora!'' Vuk. posl. 4 Ime zemlji, Misir ili Egipat u ovome odnosu, ini se davnije od doseljenja Srba i Hrvata. Ruski ljetopisi Ipatski, iz X vijeka, za boga Svaroga kau, da ga ovako prozvae Egipani. Nebesni vinji Svarog, dakle, stavljen je u svezu s Egiptom, kao i na vinji bog u ovoj pjesmi. Vidi dotini navod iz ljetopisa u Jagia Mythologische Skizzen: I. Svarog i Svaroi (Archiv IV, s. 41227). Pa i u bugarskim pjesmama, naa Duanova, to je enidba ''kralja misirskoga''. 5 V. 509. 6 Boljom zgodom, u drugom djelu radnje, uz dva Jakia raspravie se i Legjan, to adsko jedno ime kod otaca naih.

Prosidba i izvod obavljaju se u mraku: ''A kada je tavna noca dola, ne donose votane svijee, ve po mraku izvode djevojku1''. U nonoj vitekoj nevolji ove pjesme, proslavio se Milo, koji ''slui bega Radul bega'' (Radogosta); a, na svu silu, zaustavljao vjerenicu, ''svoj zemlji gospogju3'', Balako vojvoda, troglava grdosija. Balaku dogje glave Milo, te izvede na svijet djevojku vjerenicu; Milo Voinovi, divni pregalac, kome u ruci sija ''ma zeleni staroga Voina4''. Znatan je ovaj spomen maa Vidova; ali je jo znatnije, ovdje, ime troglavog Balaka. Eno ga usmo u bosanskoj pjesmi o borbi Strahinina bana, pod oblicima: Bale, Balea, Balaban5. Protivio se onamo Vidu, kao ovdje to se protivi caru i carici, Vidu i Vidi. Ovaj Balako, stvarno, nije drugo, do oblije neko Ale, kako je razabrati iz jedne puke pripovijesti srpske, uporegjene sa jednom pjesmom iz umadije. Do Koviljae, sela u srpskom Jadru, ima tako zvana smrdljiva bara. Onamonji narod pripovijeda za neke dvije sestre, za Vidu i Koviljku; prva sagradila grad Vidojevica, a druga grad Koviljau, kod onoga blizu. Koviljaa je zasuta u zemlju, te nekako smrdi; to je smrdljiva bara, ili Smrdan6. to je ta smrdea Koviljka, znamo po pjesmi7. Na ''nekoj Koviji planini8'' duboko je jezero, pa ''u jezeru neku alu kau, koja guta konje i junake9''. Ogromna je ta Ala! Ako ''se u polje prui, polomie svu Koviju goru'', i satrijeti e svakoga10. Da Alu pogubi, Visoki Stevan, koji u pjesmi bez sumnje zauze ulogu visokoga Vida, na vrancu ''uskoi u kolo gujino'', kadno je ona leala uvijena, te joj maem glavu osijee. Na mjesto ograja odveze se i ''rusijska kraljica'', kojoj konjuari u intove ''upregoe dvanajest bujina, est vranijeh i est zelenijeh11''.
1 2

29, v. 513. V. 203. 3 V. 17. 4 V. 195 i 569. 5 Petranovia pjes., knj, II, 22. Vidi gore, na str. 95 i 99. 6 Vuk. rje., pod Koviljaa i Smrdan. 7 B. Stojadinovi, Srpske narodne pjesme, knj II, 4, u Beogradu 1869. 8 V. 283. 9 V. 2856 10 V. 318-20. 11 V. 299300.

45

Ovo je Vida, po svoj prilici. No bilo to mu drago, svakako, po pjesmi, Ala stoji u jezeru pod Kovijom, kako god, u pripovijesti, Koviljka sjedi na smrdljivoj Koviljai, na Smrdanu1. Rijei Kovija, Koviljka, Koviljaa, potjeu od sku, sa znaenjem opkoljavati, uvijati se2; a to je ba Ala, ''u gujino kolo uvijeno", po izreci pjesme. Dakle, kako na Vida, tako isto i na Vidu prijea se jednaka Ala.
1 2

Smrdan, Smradni dasi, ljetopisa dubrovakih. Daniia korijeni, str. 260-1.

Doslije, u epskim pjesmama, esto nam se oglasi ime Roksanda za Vidu. Otkle ono ime? Lasan je, valjda, odgovor, kad uzmemo na um okolnost evo ovu. Koja je Roksanda u nekim pjesmama sestra, ili ena, cara Stjepana, ona ista, u drugim pjesmama narodnim, sestra je, ili ena, Leke kapetana. Rosandu, ili Rosu, sestru Lekinu, ivo opisuje jedna duga pjesma Vukove zbirke3. Najljepa je ena na svijetu: ''ko j' vidio vila na planini, ni vila joj, brate, druga nije4!'' Ovako udo ljepote jeste i Stjepanova Roksanda: ''Da kakva je Roksanda djevojka! Onakove u Srbina nema5''. udo nevigjeno jesu i dvori Lekini i Rosandini ''u Prizrenu, ujihovoj carevini6'': stolovi od srebra, kupe i jabuke od zlata, od suha zlata ispleteni jastuci. Po rijei jedne enske pjesme, ovo je Rajevina, stan obilnog uivanja7. I uz najsvijetlije goste, sluge posluuju aom gospodara Leku, prvoga8. Gomila je djevojaka oko Rosande; one joj ''dre skute i rukave9''. No, koliko je divna, toliko je Rosanda samovoljna, kieljiva, jogunasta; ona odbija prosca svakoga, Marka, Miloa, Relju, i s toga snagje je grdilo u epskoj pjesmi. Na prosce planuo bijae i brat Leka.
3 4

Knj. II, 40. V. 13-4. 5 29, v. 745. 6 40, v. 458. 7 U dubrovakoj okolini pjeva se ova pjesmica oevidno mitina sadraja: ''U Ilije, u gjidije, lijepa je i. Skrojio joj uti kavad, do samijeh tlih, napravio mali banji od tisovine, pa je pola na vodicu od ljepotice, da donese hladne vode su Rajevine. Navrani se mlado mome, Leka, terzijn sin, slomio joj mali banji od tisovine, i prosu joj hladnu voda sa Rajevine''. U hristjanskim ustima, Gromovnik uini se gjidijom, i Leka terzijinim sinom; no je drugo sve neznaboako. Rajevina, kao to i raj, rajevi, predhristjanaka je rije, od korena ra, udjeljivati, uivati. Moe biti, da ide amo i pridavnik rani (Mikloi, Bildung der slav. Personenn., s. 94), pa time i rano jutro, a svakako ide ranjki, ranjka, ranjko, to je hranitelj, hraniteljka, hranjenik (id Christ. Termin., s 49) Po tom je Rajevina mjesto gozbine neka Walhalla. 8 40, v. 2701. 9 V. 518.

U drugoj pjesmi narodnoj1, iz Bosne, sam Leka vjenava tu djevojku. enidba Leke kapetana ba jednaka je s onom cara Stjepana2. Kao to Stjepan, tako ni Leka ne ide u prosidbu, nego je itavo junatvo Miloevo. Milo Stjepanu izbavio zarunicu od kralja latinskoga i dvojice mu sinova, ispred Balaka, a iz tvrda Legjana, a Leki izvukao zarunicu iz kamene peine, oprostivi je divskog starjeine, dvaju mu sinova i devetero divskih braenaca. Izvodi se iz svega ovog ne samo da je Roksanda amo i tamo jednaka, nego da je i Leka kapetan prizrenski, ono to i Stjepan, srpski car u Prizrenu. Ali Leka nije boje ime, kao to nije ni Roksanda, Roksandra, Rosanda, Rosa. Leka biti e deminutivni hipokorist od Aleksandro3. Pri tima imenima, odmah na um pripadaju Aleksandro Veliki i ena mu Perzijanka Roksane. Srbi ova veliajna imena zaue u Makedoniji, ako srpski ep, moda, ne uze ih iz prie o Aleksandru, koja se, u srednjem vijeku, uz trojansku priu, pronosila i po naim manastirima. Otklegod doli Leka i Rosa, eto stadoe vinjima Vidu i Vidi odavno u stope. Mislim, da je, u pjesmama, Leka 46

kapetan stariji od cara Stjepana, koji, takogje, izmijeni Vida. Barem se ini, da je veoma davna, i po mjeri i po sadrini, ova enska pjesma, koja pjeva junaka Leku, to sprema svoga konja te ide na vojsku: ''Oj sino se Duka Leka oeni, a jutros mu sitna knjiga sustie: Ajde Duka, ajde Leka, na vojsku. Duka Leka sprema konja, da ide, verna ljuba dri konja i plae: Jao Duka, jao Leka vojvoda4!''
1 2

Petranovia knj. III, 36. Vuk. pjes; knj. II, 29. 3 U ostalom, postoji ime Lekan, Leksa, i kod eha; pa Mikloi misli na koren lek znaenja mu nepoznata (Bildung der slav. Personenn., s. 72) 4 Vuk pjes., knj. I, 205, v. 16.

Roksanda je, dakle, prizajmljeno, dok je Vida Vidovoj eni narodno ime. Ali mi je rei, da ime Vida, koliko ja znam, ne utvrgjuje se mitologijom ostalih Slavena. Po svjedoanatvu poznavaoca Helmolda, velika je boginja iva5: nju, jedinu ensku, privodi izmegju glavnih bogova sjevero zapadnih Slavena; privodi je, uz Prona, Svantevida, Radigasta. A svjedoanstvo Helmoldovo o veliini ive jaa time, to je, u istinu, iva, mimo druge boginje a uz najvee bogove, imala glasiti i spomeniti hram u Raciborzu, kod Lubeke blizu.
5

Hroniar Nijemac pie Siwa, koje je mogue, pod samim filologinim vidom, itati i kao Dzieva.

Pa i u nas, u doba pogansko, kano da vladae iva. U jednoj slovenskoj prii iz Zamladinca1, iva je prva u kolu vilenskom, te ui prvotne ljude orati i goniti marvu na pau; pa joj se prinose vijenci od poljskoga cvijea. Niti u samom naem jeziku, ime iva ne raspojilo se od majke zemlje, ako mi za ledinu jo velimo, da je to ivica2. ivu pominju i puka enska imena ivana, ivka, te i muka ivan, ivadin, ivko, ivoin3, koja, za cijelo, nisu uzeta iz itula hristjanskih svetaca4. Pri tome jo, nije nam zaboraviti usklik: ''iva bogorodice, ti pomozi!'' ''Kad hoe da se napije vode, kad zijevne i kad uzdahne, onda (Srbin) ree: Boe milostivi ti pomozi! ili: iva Bogorodice ti pomozi!'' ni puku kletvu: ''iv te bog ubio!'', ispredenu, ini mi se, povjesmom poganskim, prije no hristjanskim5. A nije zaboraviti ni nae puko napijanje u ime ,''ivonaelne Bogorodice6''. Tako i na badnji dan, u Srbiji, zapoinje molitvu starjeina i kuna eljad: ''Da se strahom pomolim Gospodu Bogu, i svetoj ivoj Bogomateri7''.
1 2

F. S. Krausz, Sagen und Mrchen der Sdslaven, Leipzig 1883, 1 B., 31. Vuk. rje., pod ivica. 3 Vuk. rje. 4 U starim spomenieima, zaestili ivan, ivoje, ive, navlastito megju Dubrovanima. Sad dri puk, da e, uz ovaka imena, djeca iviti. 4a Vuk. iv. i ob., na str. 297. 5 Rije bog mukog spola dolazi katkad i za boginju, u narodnom govoru. Biva isto, u grkom i latinskom jeziku, sa i deus. Za-vinju boginju Latini, izmegju mnogih naziva u indigitamentima, isticahu: Sospita, Sospes, koje, znaenjem, odgovara naemu iva. Sveana titulatura Junonina jest: ''Juno Sospita Mater Regina''. U ostalom, ''iv te bog ubio!'' biti e u odnosu s mukim vinjim bogom, prije nego s boginjom, jer narod veli i ''pod ivim bogom'' koje je isto kao i ''pod jakim bogom'' (nita nema, ne zna). Rekao bih, da iv stoji prema iva, kao to i Vid prema Vida. 6 Vuk. rje., pod ivonaelni.Velikom vjerovatnou moemo, ovako, zakljuiti, da boginja iva postojae i u nas. 7 Milievica iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 127.

47

A ta je onda od Vide? Jesu li Vida i iva dva imena za istu vrhovnu boginju, ili su dva lica, dvije velike gospoje? Ni jedno, ni drugo, ne bih ja izrijekom tvrdio; no bih svakako prije mislio na ovo posljednje. iva, koja, po prii slovenskoj, ui ljude orati i na travna pasita stoku tjerati, te od njih, na razmijenu, ite vijenaca poljskog cvijea; ta je iva, bez sumnje, zemlja, podana i zelenilom okiena. Ali, u arijskim mitologijama, nema, moda, boginje, kojoj bi, koliko zemlji, nestajalo narisa stalna i isto shvatljiva. Zemlja, iva i ivotna, krilo svoje rodno rasklapa svemu i svima. Kano da je posvuda, i da nije nikuda, boanstvo njoj se njiha svakamo. Od ove posvudnosti, ne bi li Zemlja, naa iva, bila gdjekad i carica uz cara nebesnoga? bila tim vie, to vlaga ivotna, ne samo na nebu, ve i po zemlji je razvlaena, te zemlja ragja pod uticanjem vidila8?
8

Ovu tijesnu spojnost izmegju neba, vode i zemlje donekud zasvjetljuje i srpsko Slovo o nebesima i o zemlji, koje ve navedosmo, na str. 88. Imaemo prilike i dalje se nanj obzirati, pa evo ga ovdje cijela, sa srpsko-slovenskog, po Jagievu tumaenju, prevedena: ''Od esa bi nebo? Od vode. Koliko je nebesa? Sedam. Od esa bi sunce i mjesec i zvijezde? Od svita bojih. Od esa bi zemlja? Od gliba vodenog. to dri zemlju? Voda. A vodu to dri? Kamen veliki. A kamen to dri? Bravi etverokrilati. A brava etiri to dri? Oganj, otklen banje (toplice) istjeu A oganj to dri? Drugi oganj, ei od toga dvanaest puta.. A taj oganj to podri? Dub, prvo svija nasagjen, a korenje duba toga stoji na sili bojoj, pa gospod i sila boja zaela i konca nema''. Ima slino Slovo bugarskoslovensko (Archiv, I B. B. 128), iz koga vadimo varijantu ''dub eljezni'', koja e nam sluiti na neko objanjenje narodnih pria o ognju.

Narod zagonee: ''Visok tata, plosna mama'' a odgonee: ''Nebo i zemlja1;'' dakle ih nekako pomilja, ili negda pomislio, kano mua i enu. Ali se tiu ovoga posla jo druge zagonetke, koje su uprav udne, pa i kova isto mitina. Njima kae se zemlja ispucana od sue; a pominju nam se dvije ''gospe, donja i gornja'', ili dvije ''neve'', ili dvije ''druge'': ''Poruila donja gospa gornjoj: prolij tvoje zlatne suze, e umrijeh od crne sue'' ''poruila donja neva gornjoj nevi: polji meni svasala masala, sva sam se jadna raspala'' ''Druga drugu preko plota zvala: daj mi, drugo, malo sala, iva sam se ve raspala2''.
1 2

Novakovia zagon. Id. ib. Vrijedna su svake panje, u istoj zbirci, jo i ove, uz jednaki odgonetljaj: ''Poruuje donja upa gornjoj upi: poalji mi oksala, maksala; sva sam se raspala'' ''Opravila me tetka donja gornjoj, da mi da sala masala, sva sam se raspala, da bih se i opet sastala'' ''Poruuje ciciban svojoj ljubi na divan: spremi meni sala masla, iva sam se raspala, ne bih li se opet sastala'' ''Pie ban ciciban svojoj ljubi na Dunav, da mu alje sala salaksala, ne bi li mu rana malaksala''.

Za ''gornju gospu'' i ''nevu'' ovih zagonetaka nije izvan prilike misliti, da je ono Vida, a da je iva ''gospa'' i ''neva donja'', te da su obe ene Vidove. Boanstvo tih ''gospa'' utvrgjuje se pominjanjem ''sala masla'' svinjskog, koje je znamenito i znaajno u sakralnom pogledu, kao to emo naskoro razabrati. Izilazi i sama rijefi iva, u zagonetkama. Ovo, dato, odluno nije; a, ipak, moe biti vie, no puki sluaj. Prozivala se makar kojim ritualnim imenom, Zemlju su stari nai u velike oboavali3. Ovo stoji tvrdo, po preestom zazivanja Zemlje, u pjesmama, u priama i u svagdanjem govoru naroda naeg: ''Tako mi zemlje u koju u!'' ''Tako mi neba i zemlje4!'' ''U miru, o ljudi, kumimo vas od neba do zemlje, pa unakrst zemlje i svijeta1!'' Odmah do neba, do Vida, naznaila Zemlji mjesto takogje jedna pjesma bosanska: ''A momak je teko zaklinjae nebom, zemljom, suncem i mjesecom2''. U naim pjesmama, Zemlja, ee, pravda se s Nebom, kako Hera sa Zeusom: ''Zavadi se Zemlja s Nebesima. Nebo veli: Na Zemlji je krivda. Zemlja veli: Na Nebu je krivda. Izaslae svetoga Iliju, da on vidi kod koga je Krivda;

48

al je krivda na Zemljici crnoj. Gromom pali svetitelj Ilija3''. Pjesma ova iz Srbije ponavlja se i na drugom kraju naroda, u okolini belovarskoj: ''Zemlja Nebo na sud boji zvala: Ajde, Nebo, da na sud idemo, jel me bije ledom, jeli snegom, od Mijojla do Gjurgjeva dana. Tijo Nebo Zemlji odgovara: Boga tebi, crna Zemljo moja, odkani se Neba visokoga! Na tebi je velko bezzakonje: ne potuje mlaji starijega, ne potuju sini otca svoga, ne potuje brat brata rogjena, ne potuje kum kuma krtjanska, nit kumije de rogjenog bratca; za to t' bijem ledom jeli snegom, od Mihojla do Gjurgjeva dana4''.

Po osnovnoj misli, ide ovamo i prastara srpska pjesma5, gdje svetitelji, podijelivi blago, ''zatvorie sedmera nebesa'', i napustie ''Ingjiju, zemlju prokletu'' sa tekih bezakonja: sveci umolie boga, ''da ne padne dada iz oblaka, plaha dada, niti rosa tiha, da ne rodi vino ni enica''6.
3 4

Litvinima ta boginja bijae emina (zemna). Vuk. posl. 1 Vrevia Niz pripov., str. 199. 2 I. Jukia Narodne pjesme, knj. I, 39, v. 534, u Osjeku 1858. A do neba se zaziva i a kletvi latinskoj: Tellus Mater teque Jupiter obtestor! 3 Vila beogr. g. 1867, br. 29. 4 I. Kukuljevia Sakcinskog Narodne pjesme puka horvatskoga, u Zagrebu 1839: ''Sud neba nad zemljom'', v. 117. 5 Vuk. pjesme, knj. II, 1. 6 V. 1648.

Zemlja je velika boginja, no i velika grjenica. Kitna, arka i plodna, veseli nebo i ljude; suna nerodicom, ili smrznuta zimom, otura ih od sebe i njima se mrazi. To je teko bezakonje Zemljino, pa najtee preko zime, kad se ''crna'' Zemlja obavija nou i svima strahotama. I helenska Gea ragia ba Gigante i Titane. Uz tvarnu veliku bijedu ide, onda, uporedo i duevni grijeh, emu opet potmurna boginja daje prvi izgled: ona je nevjerna ena i zla maeha. Moe biti, da taman u njoj imademo Vidovu nevjernicu, koju ve susretasmo u pjesmama; a kako gonjae svoju pastorku i mladoga sina, vidie se drugdje. Ali, na sreu, crna Zemlia razmee se tek u jedno doba godine. ''I ostae boji blagosovi'', veli pjesma, ''da ne padne leda ni snijega do jedan put u godini dana1''.
1

V. 813.

Da im blaga kia padne, da im godina rodi, Srbi i Hrvati eljno gledahu k nebu, k Vidu2. Visokomu prestolu onoga ''koji vedri i oblai'', i njegove drugarice, uznoahu se ritmine molitve dodola i prporua. Svima tima pjesmama, koje jo postoje, jezgra je vrua molba, da se iz oblak kia izvine, te polje oplodi. Uzvici sakupljenog naroda bijahu: ''Oj Dodo, oj Dodo le! Oj Dodo le, moj boo le!'' a molitve: ''Molimo se Vinjem bogu, da udari rosna kia, da porosi naa polja3'' ''Naa Doda boga moli, da udari rosna kia4'' ''Mi idemo preko sela, 49

a oblaci preko neba, a mi bre, oblak bre. Oblaci nas pretekoe,

2

ito, vino, porosie5'' ''Iz oblaka prsten pade6''.

Zagoneci: ''ipile vile, ipke te bile, na vidov dan, pod lipov panj'' odgonetljaj glasi: ''Kia'' (Novakovia zagon.). 3 Vuk; pjesme, knj. I, 184, v. 16. 4 Id. 185, v. 14. 5 Id. 187, v. 110. 6 Id. 188, V. 7.

Kad je sua, ovako jo pjevaju dodole, u Srbiji; pa skoro jednako pjevaju prporue u Kotarima, u Dalmaciji7. Razlika je samo u tome, to su dodole djevojke, a prporue, ili. prpci, momci. U kolu dodola jedna je od njih glavna, pa je gola i sva obloena travom i cvijeem, a tako isto, izmegju prpaca, jedan je kolovogja, pravi prpac, te se sav uvija pavitinom i draom, dok mu drugovi pjevaju, cvijeem okieni i nosei zelene grane8.
7

Vuk. ivot i obi., str. 616. Po tome, pa i po razliitome imenu za stvar istu, mogao bi ko pomisliti, da su dodole, prvim postankom, isto srpske, a prporue hrvatske. U Bosni, zapadno od Vrbasa, zovu se aroice. Kad bi ovo bilo hrvatski naziv za njih, onda bi prporue bila rije, koja k nama pregje od starih Slovenaca. Bugari ih zovu peperuge, i, tome jednako, Rumunji paparuge, a sadanji Grci . U bugarskim dodolskim pjesmama pripjev je: ''Oj Ljule, oj!'' U ostalome, aroia izilazi na isto znaenje, na koje i prporua: ara se, ili arka, vatra, dok je prporua to i arka. 8 Mogue, da jednom i u Kotarima igjahu okolo djevojke, a ne momci, jer se enskom rijeju oni zovu prporue, a molitvena pjesma kae: ''Prporua hodila, te je boga molila, ili: ''Prporue hodile, terem boga molile''. Varijanta u jednini ini mi se bolja od Vukove u mnoini, a dogje meni iz Kotar, od ruke prijateljske. Valja da popovi onamo dokinue enske dodole.

Kad dodola u kolu igra, izliju na nju vodu iz puna kabla. Ovom negda pobonom, a sad zazornom pantomimom, dodola i prpac, po naim selima, prikazuju na zemlji ono to biva gore na nebu; prikazuju boji brak Vida i ene mu, u naglim i plodnim vodama zaarenog ljeta1. ''Iz oblaka prsten pade'', veli ljupko dodolska pjesma; a prporuna to tumai, molei za kiu i rodnu godinu, pa i za to, da bi ''rodila nevjesta gjetia do prvoga boia''2. Na oplogjenje odnosi se i pavitina, bijela loza, to simbol ljubavi koja opaja. A do sve opojenosti neznaboake ide rije prporua, kako ovo dokazuju poredne joj rijei prpor, prporiti se, prcati se3. Mladika vinove loze, to e pustiti ile te proklijati do godine, i ono je prporak, prpoljak. U Rimu, u hramu starodrevne italske Bona Dea, koja je sanda, sanctissima, i za koju neki napisi vele, da je coelestis, nad kipom boginje nadvijala se lozova sjenica, a pod takim sjenicama godovahu joj ene; do boginjina kipa bijae pak pun krag vina4.
1

U obredu tako je glavno polijevanje vodom, da gdjekoja dodola, u Banatu i u Bakoj, od nazebe izgubi i ivot. T. S. Vilovsky, Die Serben, Wien 1884, s. 156. U Njemakoj do Rajne u Hessenu, gdje jo do vijeka XI postojae obred skoro jednak s naim, polijevahu taku djevojku (kako se ona zvala njemakom rijeju, sad se ne zna) ivom vodom iz rijeke, ka kojoj je dovogjahu djevojke drugarice. Njemaka dodola, ogoljena, ne bi se pavitinom obloila, no privezala bi struk od bunike na mali prst svoje desne noge, poto buniku uzbra malim prstom desne ruke (Grimm, Deutsche Myth., s. 493). Bunika (Bilsenkraut, hyoscyamus) bilje je drijemeno, pa na starinsko praznovjerje, s njim skopano, moe biti da se odnosi nae: ''obiao je bunca i bunicu'' za veliku skitalicu, a i glagol ''buncati'': ''bunca kao baba u bolesti''. to se tie pavitine (bijela loza, clematis vitalba), cvijet joj je bijel, a preplee se uz bijeli glog i uz ivice, dok odie mirisom grkoga badema. Vanije je to, to to bilje slui, koliko mi ree prijatelj iz kotara zadarskog, na kojekakvo gatanje, osobito o Ivanju dne. 2 Vuk. iv. i obi., str. 65. 3 Zamamljiva je analogija smisla i glasa svega ovoga sa grkim . 4 Preller, Rm. Mythol., I B., s. 398405.

50

Rimske pobonice, i ako u kunoj potaji i s iskljuenjem mukaraca, bijahu, po rasputenom tancu, puke prporue. A malne kao kolo prporua nam je smatrati onaj zbor svetenica (collegium sacerdotum Bonae Deae), koji imae na elu svoju kolovogjn (magistra), te se nahogjae i u Rimu i po ostaloj Italiji, kako nam kau latinski napisi5. Bona Dea, koja je takogje agrestis, pripomae zelenilu i plodu, a raduje se vodi. Ona se svetkuje poetkom maja.
5

Ovoj istoj religiji kie i ploda ja bih primakao ime i bogotovje majke bogova, boginje ', kod Helena. Lijevanjem vod moe da joj se tumai jo preporna etimologija imena. Rea je visovita, planinkinja; a ima oko sebe prpce (), koji, po legendi, ponikoe u plahu dadu, iz drvlja onda, kad ih sunce vidi, sagleda. Helenska Rea jeste frigijska Kibele, a Reini kureti Kibelini koribanti, po kojima se jo jae isticala pomenuta religija roda i vode. K nama Slavenima prie frigijske i bogotovje Kibelino pojekuju, gdjegdje, nekim udnovatim jekom. Stara velika majka , ili Migale, sjedi do velikog , i ragja godinje sunce " , " , ili , ''oca'' i ''goapodara'' proljetnog, kako se u mitu veljae. Ime " , ili , nose i Kibelini svetenici. Kad ovi svetenici, inae , ili , tancaju i prose, onda su , koja nas rije zar potsjea na slavenske davne rce. Kibele majka, M, ', jeste po brdu : slina boja osoba, u treem dijelu radnje, doletie i nama, uz Boia, novogodinje sunce, iz ''dundulova dola''. Vidiemo, da se na boi gradi mlada godina; a naroito je graditeljica Kibele, ta mater turrita, ili turrigera, kojoj glavu rese gradski zidovi. U legendama boginje i boga Atisa pominje se jela, simbol zime, bademovo cvijee, simbol rodnosti proljetne, i ljubice, oko jele posute i obavite, to je sve, takogje, do naega simbolizma moda najblie. Nego, tijelo ovo ovdje budi samo mimogred reeno. Frigijska imena dogjoe do nas prelita u grku, ili latinsku, formu; a ja nisam vjet, do li povrnome poregjenju. Bude li vrijedno, da se sva frigitina, bogotovje, prie i preostale rijei, sa slaventinom uporedi, to e ko drugi bolje od mene uiniti.

Plodnost vode, ljetne nagle kie s neba, dade naoj prporui drugo ime dodola, udvojeno od korena dha, roditi, hraniti1. Nebesna Doda, koja se prizivlje u pripjeva: ''Oj Dodo le2! Moj boo le!'', dok spori plod, hrani ljude. Dodolsko hodanje nije, u narodu, privezano za izvjesni dan, ili mjesec. U Boki kotorskoj prporue idu naokolo od Gjurgjeva do Petrova dne, u Srbiji dodole u svako suno doba, u Rumuniji od nas prizajmljene paparuge odmah po asnom postu3. Kadagod, uz arko vidilo, zemlji treba rosne kie; kad se hoe, da venue bilje i klasje propadajue opet oivi, te da se oplodi i ustraje svaki rod, zapomagae nevoljni ljudi dvojici bogova, dobrome caru i carici nebesnoj4.
1

Daniia Korijeni, str. 1078. Za udo je, da Bona Dea ima i naziv nutrix, taman po znaenju nae rijei doda, dodola. Uporedi deda, dedo, djed. 2 Znai: ''Oj hraniteljko teto!'' Le, po svoj prilici, skraeno je od llja, koje Miklosi tumai amita (Bildung der slav. Personenn., s. 73). Kako vidismo, Bugari pripijevaju sa itavom rijeju: ''Oj Ljule, oj!'' 3 I. Slavici, Die Rumnen, Wien 1881, s 1667. Slavici primjeuje i to, da je jo danas vrlo rasputeno pjevanje i plesanje rumunjskih paparuga. 4 Do Bona Dea stoji, kod Rimljana, neki vrhovni Bonus Deus.

Ipak je ljudski usklik najvrui usred bijelog ljeta, gdje je i najjaa Vidova epifanija. Vid onda pali s neba, ali, uz ivu vodu, dae zemlji, takogje uspaljenoj, tim obilatiji plod. Vidu na ast, i ljudi pridaju oganj kresovima. Vatre sad se loe najvie uoi Ivanja i Petrova dne, jer hristjanstvo dodijeli Vidov plamen najvigjenijim svecima jula mjeseca. No, da je takova slava, negda, ila Vidu poimence, razabira se po pukom obiaju u dubrovakoj okolini: kresovi onamo gore navlastito uoi Vidova dne5.
5

Matas, Miletii versus, str. 42.

Na proslava velikoga braka Vida i Vide, Voina i Lelje, kao da su prvom ispjevani i ovi stihovi, to se sad u narodu, pri svadbi ljudskoj, posvuda ponavljaju: ''Paun eta, Vojno! Le! na venanje, sobom vodi, Vojno! Le! paunicu''. Paun boja je tica, u Arijaca; sa zvjezdastim repom prikazuje nono nebo, osuto zvjezdama: Sahasrksha, ''kome je hiljadu oiju'', to je ujedno pridjev nebesnoga Indre i pauna, u mitologiji indijskoj1. A Italo-Heleni svojoj carici neba posvetili pauna. Inae, vapaj: Leljo!

51

razlijegao se i po drugim naim himnama i molitvama. Velikog imena boginje puna bijahu usta pobonika, ako u sadanjim pripjevima ono dolazi ak etverostrueno: ''Le! Le! Leljo! Le!2'' Rimskoj Junoni nita drugo ne patri toliko, kao svadba, te je sa rodne svoje svadbe, i sline svadbe ljudske, nazivana itavom gomilom pridjevaka, kako to malo prije rekosmo. U Srbiji, u Podgorini, mladencivjenavaju se s kitom bosiljka, to je bilje Vidovo i Vidino, a prije vjenanja udavai je red na mladoenju pogledati kroz vijenac od smilja i bosiljka3.
1 2

Gubernatis, Myth. zool., II, p. 132 i 340. Vuk. pjes., knj. I., 375. 3 Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, s. 134.

Svojoj Bona Dea rimske ene prinoahu u jednoj decembarskoj noi, na sveanu, otajnu rtvu, uz krag vina tusti burag mladih prasica1. Sa Clodijeve drzovitosti, rtva oglasi se, jednom, i u svjetskoj historiji. rtvovane prasadi iv je spomen u naoj jednoj prii iz Vojvodine2. Bio Veljko, mlado svinjare, i bila Darinka, carska ki, ''koja pod desnim ramenom sunce, a pod levim mesec, navrh glave tri zvezde imagjae''. Jednog jutra, Veljko tjera u polje, da pasu, veliku svoja krmau i tri vrlo lijepa praseta. Sa prozora carskog dvora Darinka ih gleda gdje prolaze, pa joj se zaeli jedno prase. Dade Veljku blaga, i uze prase, koje zaklae, a ona pojela u meden kus. Drugo jutro, pa i tree, ovo isto biva s drugim i treim prasetom, dok red dogje i na krmau: ''od velike slasti praseeg peenja svi lizali prste''. Veljko neto malo se otimao pregoru prasadi, koja je u njegovoj kui pregledana svake noi. Drugom ulicom, svaki put, iao na pau; ali ''ona varo tako bijae uregjena, da je imala toliko sokaka, koliko u jednoj godini ima dana, pa svaki sokak vodio je na sredu, gde su bili carevi dvori''. Kad je pregorena i krmaa, Veliko uljeze u carsku bau. ''Tamo dogje za njim i Darinka, pa mu je ona kazivala, kako se koje cvee sadi i voe kalami, i to ima pod pazuhom i na glavi''. Gdje sutra sunce ograne, oglasi se po svoj carevini, da e Darinka biti zarunica onome, koji pogodi, to je u nje osobito. Pogagjae mnogi, a ne pogodie, i glavu izgubie. Pogje i Veljko. ''Da to mi ti dato, daj govori, ta se osobito u Darinke stvori ?'' na taj upit Veljko e odmah: ''Pod desmm pazuhom sija joj sunce, a pod levim mesec, a vrh glave tri zvezde sjajne''. Tada ''Veljka sa Darinkom venaju3, pak za cara cele one carevine kruniu'', zavruje pria.
1

Preller, Bm. Mythol., 1 B., s. 4023. Ta rtva decembarska bilo bi jedino, to bi moglo, pored ostalih slinosti, luiti rimsku od nae boginje. Ali je ova razlika tek prividna. Kako ve u jednoj opaski rekosmo, bahnue nam carica ''iz dundolova dola'', ba uz krmka i u decembru, gdje ona, ''suneva majka'', ragja mlado sunce nove godine. Prasicu Litvini rtvovahu svojoj emini: ''Telluri porcam faciebant''(A. Brckner, Beitrge zur litauischen Mythol., Archiv IX, s. 118). 2 Kojanova pripov. 21. 3 Ili ih nagjoe u zagrljaju, kako se to kazuje u drugim varijantama ove iste prie o carskoj eri i o svinjaretu sa troje prasadi. Ova crta, to je prijesnija, biti e i davnija, dok je u ostalome mitologemu Kojanova pria najprozirnija. U prii Vukovoj (dodat. 16) mladi svinjar ''mirie na bosiljak'', pa i ovo je vrijedno, da se pridri i opazi.

Veljka mi ve poznajemo. Darinka, koja ''kazuje, kako se koje cvee sadi i voe kalami'', bez sumnje je jedna sa ivom, koja ui ljude orati, a od njih ite vijenaca poljskoga cvijea'', u prii slovenskoj1. I u ovoj prii iz Vojvodine, ime ivana pomalja nam se i ako neizravno, a kano kradom: ivana je Veljkova mati2. Ne emo zar pogrijeiti mislei, da je iva i Darinka jedna te ista kitnasta i rodna zemlja. Odnos sa zemljom Darinki pritvrgjuje i samo joj ime, koje, znaenjem, posve je jednako sa imenom latinske Ops: u zemne boginje ima izobila svakovrsnog dara ljudima, te uprav po daru, i Heleni nazivahu svoju Geu , , Darinka je, s druge strane, pohlepna i lana na prasad, kao to i Ceres i Bona Dea, jer prasad joj simbolizira rodnost. Bona Dea naslagjuje se velikom nonom rtvom prasica u decembru, pri rogjaju novog sunca i nove godine; a eto, ba po punom i tanom broju godinjih dana, imade ulica, to prasad, nou pregledana i uvana, njima ide do carskih dvora nae Darinke, koja pod desnim pazuhom dri sunce3.
1

Vidi na str, 112.

52

Bio jedan ovek Stanko i ena mu ivana, pa su imali sina Veljka'', ovako pria poinje. Mi izostavismo Veljkova oca i mater za to, to su bez zamaaja priajnog, i prii samo prilijepljeni. 3 Svinja, rtvovna a smatrana kao boji simbol, po svoj prilici, poda ime nekim ljudima hrvatskim i srpskim. to nekada bijae pobonost, to sada, poto davni simbolizam zaboravismo, nas dira u ivce.

O Vidu, o njegovu konju, o psu, o mau udotvornom, pa o eni njegovoj, pjesme, prie i jezik naroda iznijee nam ovo doslije kazano. Nego, uei Vida, meni se nametnulo jedno pitanje, koje mi se ini, u poslu komparativne mitologije, vrlo znatno, al odve zamotano i zagonetno, da ga se punom istinom rijei. Evo, o emu je pitanje. Jedan dio Germana, poimence istono-sjeverni Nijemci i juni Skandinavci, imadijahu vrhovnoga boga ne samo nalina Vidu, ne samo u sustini njim jednaka, ve po gotovo njemu ravna i u svemu obliju spoljanjem. Kao djeca u jedne porodice to su, navadno, jedno nalik na drugo, tako i bogovi indo-euvropskih naroda, budui istog porekla, jedni drugima prilikuju; ali slinost prevruje mjeru u tog germanskog boga, poredna s Vidom. Ime mu je Wdan kod Sas, a kod Norman Oinn. Rekoh, da mu je slinost s Vidom uprav vanredna. to je Wdan, kome ostali bogovi slue, ''kao djeca ocu'', ujedno najblai bog obilja i najotriji bog rata, to sudaranje s glavnim Vidovim svojstvima, samo po sebi, ne bi zaudno bilo. Ali je za udo ovo, da je Wdan, po jednom hroniaru, nazvan ''grandaevus'' i ,''armipotens'' (stari Voin, stari Jaka), a u sagama Edde ''Yggr'' (Strahor). Wodan ima konja nada sve konje, bijelca, kojeg jae u lomu i ograju, a izvan boja ima nonog vranca, prostoga gaul (kulja), za iju nonu krmu po gdjekoji njemaki eteoci, jo danas, ostavljaju u polju jednu rukovet klasja. ''Rusi, isto ovako, ostavljaju potogod snoplja ''Volosu u bradu''. (Grimm, Deutsche Mythol., nachtr. zur s. 130); a ovo nam je opet neka potvrda, da Volos jest Vid. Borac i lovac Wdan dri do sebe i tri hrta. Vrsne pse on gdjekad dariva; ali najsjajnije, to moe biranim junacima darivati, to je njegovo pobjedno koplje, udotvorni gngnir (otrovano koplje Strahinino): gngnirom bila se prva bitka na svijetu1. A, mjesto koplja, javlja se kod Burgunda i s maem (zeleni ma staroga Voina), dok u drugoj ruci dri zlatnu jabuku, kako Jakobog kod Ant2. Megju Sasima, nakon sabrane etve, ljudi palili kresove na brdima, uz radosni usklik: Wdan! Wdan3! Wdanu, ili Odinu, ena je Ird (Zemlja), koja je ujedno i njegova ki. Ta zemlja zvala se, gdjeto, i Fru Gode-Wode (gospoja Vida). U Eddi, vrhovnome Odinu ena jest i Frigg, a vrhovnome nekome Freyr jeste Freyja, koja mu je sestra; pa Freyr i Freyja hoe naprosto rei Gospodin i Gospoja (na gospod i gospoja, car i carica)4. Freyr imao i on udotvorni ma, s koga je gdjeto prozvan i Sahsnt, maonoa; al ga poloio, te, miran, upravlja kiom i zrakom sunanim. Do njega je plodnost, koju predskazuje, pa njegov kip ima ogromni 5.
1 2

Ja bih rekao uzoran i dvoboj Strahine u naem epu. Vidi naprijed, na str. 84. 3 U Meissenu, jal u Thyringenu, na Ivanj dan, u slavu ljetnog suncokreta, tancahu i bacahu, protiv vjetica, u krijes konjsku glavuu, kako u Dubrovniku, na Vidov dan preskau vatru, jer da je zdravo od Vade. 4 Ovako je lasan poregjaj Freyra i Freyje sa slavenskim bogovima, dok nije opravdan sa tobonjom boginjom slavenskom Prije, koja nije u istinu nikad postojala, a neki izumislie, samo da je sa Freyjom usporede. Da pak Freyr i Freyja nisu drugo, do Odin i ena mu, razabira se poglavito iz spomenika anglosaskih i langobardskih, koji Freu dodavaju Wodenu. 5 Odinu pristaje i pridjev Osci, u kome Grimm (Deutsche Myth., s. 115119) istrauje postanak bogu Wunsch (volja, elja) neznabonih Nijemaca. A Kuhnu (Herabk des Feuers) razglaena njemaka ''wnschelruthe'' slika je strijele gromovne, ili Donarove. Meni se ini, da se s ovim podudara, te da iz prva bijae phallian, i na izraz: ''Voljani boe!'' kome muno da se nagje drugo naravno tumaenje. Pripadaju, valjda, amo i rijei: spor, nespor, sporiti, nasporiti (od spa, nadimati se, Daniia Korijeni, str. 278), pa i drugi usklik eljni: ''Da bog naspori!'' Travu spori, ili paprac, achillea millefolia, jo danas namjenjuju mladencima, i meu je na svadbi, pod njihovim stolom (Vuk. rje., pod Spori). Sva paprat, filix, sitna, a vanredno rodna, znai plodnost. Ona bijae u Slavena, Germana. i Kelta, sveto bilje, te je jo arna u predanju ovih naroda (Gubernatis, Mythol. des plantes, pod Fougere). Ruskome seljaku paprat buja i cvjeta, u ponoi na Ivanj dan; pa kad procvjeta, udara iz nje vidilo, koje svud prodire i goni svakog bijesa, a sjaju do tri sunca. Makar kakovu dumanskom inu ta paprat moe da odoli. Kao to seljak ruski, onako misli i na bokeljski. Ima u Boki neka biljka

53

propratina, koja nikad ne pokazuje ni cvijea, ni sjemena, pa eno cvjeta, i sjeme joj sazrije nou, uoi Ivanja dne; no ga vile pokupe. Da ko, na sreu, od toga sjemena uznagje ciglo jedno zrnce, taj bi znao namah, to ivotinje govore, a i sve jezike na svijetu (Zad. Nar. List. g. 1879, br. 58). Prilika je, da je ovo isto i ona tajnovita trava, koju narod zove odoljan, u Dubrovnika odoljen (odol, pobjeda, Mikloi, Bildung der slav. Personenn., s. 30), a o njoj pjeva: ''Da zna enska glava to j' odoljan trava, svagda bi ga brala, u pas uivala, uza se nosila'', te opet, u pripjevu: ''Gjevojke su niu brale ododoljeno, odumiljeno'' (Vuk. rje., pod Odoljan i Ododoljeno). U Crnoj Gori kau, da je odoljen ''vrlo jak'', pa, da mu ublae jainu, bolesnicima uzanj pridaju i poneto od druge trave, odumiljena (Vuk. rje., pod Odumiljen). U Boki, kad je praskozorje, gleda se, ''eda je odumililo (Vrevia, Niz pripov., str. 139). Odoljen je u jednog naeg starog pisca, u Naljekovia, taman ljubavni lijek (Jagieva pripaska u Arch., V, s 92). Bie s ovim jedna i trava to sve otvara, raskovnik, u prianju narodnom. Phallinome Vidu ja bih odnosio i udotvorni tap glogov, koji se toliko esto pominje u sadanjem praznovjerju. Glogu, kao i Vidovu bosioku, cvijet je bijel i malen. Ne znam, da li pogagjam mislei, da bi ovo sve bili, manje ili vie vidni, tragovi bogotovju Vidova phalla, kod nas. to se pak tie sjevero-zapadnih Slavena, ini mi se, da je vjerski priapizam u njih iznad svake sumnje. Nakon dovrene ove opaske, evo sad itam list, kojim Adelgot, nadbiskup u Magdeburgu, 1108 g. pozivlje Nijemce na kriarsku vojnu protiv onamanjih Slavena posiljenih i uzobijetenih sa svog boga Pripegala (Arch. fr slav. Phil., VI, s. 2202). Nadbiskup jada: ''Phanatici autem illorum, quotiens commessationibus uacare libet, ferus in dictis capita, inquiunt, vult noster Pripegala; hujusmodi fieri oportet sacrificia Pripegala, ut ajunt, Priapus est et Beelphegor impudicus. Tunc decollatis ante prophanationis sue aras Christianis crateras tenent humano sanguine plenas, et horrendis vocibus ululantes, agamus, inquiunt, diem leticie, victus est Christus, vicit Pripegala victoriosissimus. ''Ferus in dictis'' i 'Victoriosissimus'' mene sjeaju na proronog ubojnog Svantevida. S druge strane, Sakso Gramatik (Hist. Dan., p. 294) pominje phallizam najkrui u bogotovju Karentina, ba na Svantevidovu otoku Rgenu. Karentinski bogovi, Porevit i Porenut, priapini su, po kazivanju Saksa. Da bi se to ikako dalo, ja bih za sva ova imena, ta zar i za ono Helmoldova boga Prone, traio isto znaenje ara i ragjanja, koje je u naim rijeima prpa, prpor, pa bih mislio, da samo razlini nazivi prikrivaju ovdje isto boanstvo.

Da godina bude rodna, taj kip, uz mladu i lijepu svetenicu (prporuu) vozi se na kolima megju narodom nagomilanim, a kadno se razvedrilo poslije kie, rtvuje se bogu ak i ljudskih rtava. Boginji ''suze'' su ''zlatne'', taman po izrazu nae zagonetke. Ali Freyr i Freyja najvole vepra (nau prasad), simbol njihove plodnosti. Slikom ovoga vepra anglosasko pjesnitvo resi sjajne kacige junacima, koje su poput zlatne kacige mladoga Strahine. Freyr ima svete konje, te se goje u pritvoru hrama njegova1. Nestana Freyja preljubila drugoga, taman kao i naa Strahina ena dumanina Ala. Ako se preljubnik ne imenuje, ipak u sjevernih Germana ima nona strahota jednoimena s Morom, Mar, Nachtmar2. Nego je Freyja, opet, i ratoborna, pa, vjerna druga Odinu, njim polazi s kolima na razbojite, kako ruska kraljica, u naoj pjesmi, prati, na intovu, visokoga junaka, kome je na grdosiju Alu boj biti3. Neko bilje vidovito nalazi se kod Freyje i kod Freyra4.Sve ovo, ovdje navedeno, ve tjera nas neodoljivo na to, da Wdana izjednaimo s Vidom. Pa, i svrh toga, ima jo neto. Sam na Vid, sa svojim zrenjem, dovoljno tumai narodnu priu Langobarda o postanku njihova imena. Kad se Langobardi nisu jo zvali ovako, ve Vinili, zaratie se, veli pria, s Vandalima5.
1 2

Obiaj konjskih glavua jo danas pomie se, osobito u Meklenburgu i u donjoj Saskoj. Grimm veli (Deutsche Myth., s. 384), da ovu rije on ne moe iskazati u gornjo - njemakom jeziku, pa je usporegjuje sa poljskom mora, ekom mra. Bie je ovo, dato, indoeuropsko, al mu je ime mora samo slavensko i sjevero-germansko. Kod Anglosasa bijae moere, a kod Francuza je cauchemar, to zar po uticaju Burgunda. Mar zamruje konjma repove, a protiv njega pomae molitva vrlo slina bokeljskoj (vidi na str. 102). On se boji ''dragoga dana'' i konjske glavue (Id , 8. 3845 i s. 10412). 3 Na ovakim kolima, Freyja dri do sebe dvije make, dok drugdje, kao boginja ljubavi i braka, ima sebi posveenu lasicu. U saskom Westfalenu, lasicu, po gospodarici joj, zovu froie, frau, a u Italiji donnola (vidi Grimma), to, jamano, po istoj prevedenoj langobardskoj rijei. Nije li i nevjestica, kako za lasicu vele Crnogorci, od iste brane boginje? 4 Grimm, Deutsche Myth. VII, X, XIII i s. 54751.

54

Po svoj prilici, ovi Vandali nisu gotski Vandali, nego slavenski Venedi.

Odmah Vandali pristupili Wodanu, da im pobjedu da, a Vodan ree, da e pobjeda biti onih, koje on prve ''bude prizrio pri istoku sunca1''. Vinili, po svojoj Gambari, pristupili Frei, eni Wodanoyoj, koja njima svjetova ovako: ene Vinilke pustie kosu sprijeda kao bradu, pa, ranim jutrom, prikazati e se sa muima svojim, da ih takogjer Wodan vidi sa onog mjesta, otkle on, sa istonog prozora, obiavao prizirati2. Na istoku sunca, vidi Wodan3 ove ene s dugim bradama, i zapita: Koji su ti Langobardi (Dugobradi)? A Frea odmah ree: Kojima si ti ime podao, onima udijeli i pobjedu. Vinili nadbie Vandale, a od te rijei i pobjede, posad prozvani su Langobardi. Za ovaki postanak langobardskog imena znalo se i megju Burgundima, jer u jezgri ovo isto nam pria i burgundski sastavlja takozvane Fredegarove hronike. Vandale on zove Hune, a za Langobarde veli, da su oni, na razbojitu, uzviknuli boje ime4. Pri ovom pripovijedanju dvaju hroniara, langobardskog i burgundskog, slavni filolog i njemaki mitolog J. Grimm pripominje, u odnosu sa ''fenestra orientem versus'', izreku naih pjesama: ''od bojeg prozora5''.
1

Pauli Warnef de Gestis Langobardorum (Murat, Rerum Ital. Script. T. I, Mediolani 1723), 1. I, o. 8: '' .... se illis victoriam daturum, quos primum oriente sole conspexisset''. 2 Id. ib.: ''Tunc accessisse Gambaram ad Fream, uxorem Wodan, et Winilis victoriam postulasse, Freamque consilium dedisse, ut Winilorum mulieres solutos crines erga faciem ad barbae similitudinem componerent, maneque primo cum viris adessent, seseque a Wodan videndas pariter e regione, qua ille per fenestram, orientem versus, erat solitus adspicere, collocarent''. 3 Id. ib.: ''Quas cum Wodan conspiceret oriente sole . . .'' 4 Fredegarii Schol. Chronicum (Ruin., Luteciae Parisiorum 1699), c. 65: ''Fertur desuper utraeque phalangae vos dixisse: Hi sunt Langobardi! quod ab his gentibus fertur eorum deum fusse locutum, quem fanatici nominant Wodanum. Tum Langobardi cumi clamassent: Qui instituerat nomen, concederet victoriam, in hoc praelio Chunos superant''. 5 Grimm, Deutsche Mythol., s. 114,

Ali poregjenje moe ii, mislim, mnogo dalje. U premda kratkoj prii, do tri puta Pavao Gjakon, govorei o Wdanu, istie njegovo vigjenje, kako ga je i Svantevidu istakao Helmold; dakle je Wdan, po bojem svojstvu svojem, ono isto, to i na Vid, gospodar vidila. Osim izreke ''od bojeg prozora'', mi imademo i drugu, koja jo tanije odgovara Pavlovoj: ''od istonog prozora''. A dri se u naoj Crnoj Gori jedna navika, koja moe biti da iba na ovo isto. Kad Crnogorac putuje, a popne se na kakvu visinu, ''s koje vidi vei prostor zemlje, odmah se sjeti sile i slave boje, pa skine kapicu, krsti se i Bogu se moli1''.
1

V. Medakovi, ivot i obiaji Crnogoraca, u Novom Sadu, 1860, na str. 27.

Wdan, svakim ranim jutrom, pomalja se, uz sunce, na prozoru istonom, te gleda na svijet, koji od njega postaje. Gledao jednom i na Langobarde, kojima dade pobjedu, pa mu oni prisvojie ime. Kazasmo, da je Wdan ''grandaevus'', kao to je Vid ''stari'' Voin, ''stari ''Jaka''. Po germanskoj tradiciji, Wdan, u starosti, zalae jedno svoje oko, a, orav, skriva lice velikom eurinom1; po naoj tradiciji, on je slijepac na oba oka, a lice mu pokriva bijela bradetina2. ''Dugobradi'' na Velimir jest ''Langbart'' Pavla Gjakona; ene, u Pavlovoj prii, koje dugom kosom prikrivaju lice, oponaaju staroga Wdana. Kad Vinili poprimie bogotovje Wdanovo, bojni im usklik bio: Langbart! Langbart! po velikom bogu, koji dijeli pobjedu. Da Langobardi, na bojitu, ove boje ime klikovahu, ve nam svjedoio Fredegar. Inae, i Sasi, otprije Chauci i Cherusci, pridjedoe sebi novo svoje ime valjda od istoga boga (Sahsnt), od maa njegova, sahs3.
1

U Eddi, stari Oin naziva se Lngbarr (Dugobradi).

To je slijepi ''stari Dedo'', ili ''Deo'' nekih naih narodnih pria. Bie o njemu podui govor slijedom ove radnje, gdje e izloeno biti, kako mu mlado Sunce oi i vid povraa. Ime Deo, Dea, silo i na ljude, kao lino ime. I Wdan, takogje, udjeljivao ljudma svoje ime (Grimm, Deutsche Myth., s. 131).

55

Grimm, Deutsche Myth., s. 169.

Poto evo ovako utvrdismo jednakost Wdana i Vida, pridolazi pitanje: Jesu li ovog boga Slaveni uzeli od Germana, ili, obratno, od Slavena Germani? Grimm, kome, dato, nije poznat na Vid4, al je u svakoj, i najtanjoj ilici, poznat njegov Wdan, stoji, sa svom teom svoje nauke, za ono prvo; stoji indirektno, dok rije Wdan, Oinn, izvodi iz glagola staro-gornjo-njemakog watan, wuot, i staro-sjevernog vaa, , meare, transmeare, cum impetu ferri5. Wdan je, po tom, vrhovno, razumno bie, koje kroza sve prodire. Ako je to tako, Slaveni svoga Vida uzajmie u German. Pri ovakom etimu, ne bi nita mogla pomoi opaska, da u Meklenburgu, na negda slavenskoj zemlji Svantevidova bogotovja, Wdan izgovara se Wod, a da ga Burgundi zar izgovarahu Wut6, koje se oboje potpuno podudara sa naim Vid.
4 5

Poznaje ga samo u nesavrenoj slici Svantevida. Deutsche Myth., s. 109. Vidi i Nachtrge, Berlin 1878, a. 49. 6 Ib. s. 10910.

Protiv Grimma i njegove etimologije, ma bila ona koliko ispravna, drim da vojuje znatni jedan razlog mitian, a drugi historian. Wdan, oevidno, poremeuje germanski Olimp. Indo-europski narodi namijenie prvo mjesto, jal bogu svijetloga neba, jal bogu groma. Kod German neizvjestan je poloaj vrhovnoga boga. Reklo bi se, da oni prvim mjestom odlikovae Gromovnika, njemakog Donar skandinavskog Thrr, a odlinim mjestom, odmah tik njega, njemakog Zio, skandinavskog Tyr, ravna, po davnosti i po svjetlosti, helenskome Zeusu. Nego, eto i treega, uzvisitog boga, Wdan Odinn, koji turka ona dva boga, i sebi prisvaja gospodstvo u. panteonu. udno koleblje se, u germanskoj mitologiji, visoki presto boga vrhovnoga, dok je taj presto, u drugim mitologijama, stanovit i nepomian, barem u izvjesnoj periodi boje historije. Kako to, u Germaniji? Cijenim, da tome nema jasna odgovora, ve ako se kae, da je Wdan pridoao i uturio se, na zabunu njihovu, megju germanske bogove. Tea je injenica koja slijedi. Buja Wdanovo bogotovje, ne kod sviju, nego kod izvjesnih germanskih plemena: kod Sas, i od njih potekavih Anglosasa, kod danskih Norman, kod Langobard, kod Burgund. Megju ovima je, i prianju o Wdanu, i bogotovja, pravo ognjite, s kojega tek varnice odlijeu ostalim Germanima. No, Sasi, danski Normani, Langobardi i Burgundi, to su sve krajinici na sjevero-istonoj megji starog germanskog svijeta. U davno doba, Langobardi i Burgundi sjegjahu do baltikog mora, a pripadahu suevijskoj istonoj grani Germana, kojoj, rek' bih, da se pridjede tota slavensko1. U Sueve, po Tacitu2, valja brojiti i Angle, drugu sastavinu anglosaskoga naroda Uzmemo li na um geografini poloaj sviju ovih plemena, mi ih opaamo u najtjenjem dodiru sa oblinjim baltikim Slavenima. Ako je pak kod tih Germana glavni bog Wdan, dok nije kod junih, ni kod zapadnih, ni valjda kod najsjevernijih, sljeduje odatle, po mom miljenju, da ga ba baltiki Slaveni darovae baltikim Germanima3.
1

Glede religije, meni se ini, da Tacit zadosta razlikuje suevijsku od germanske zapadne. Za ovu veli (Germ. c. 9): ''Deorum masime Mercurium colunt, cui certis diebus humanis quoque hostiis litare fas habent Herculem ac Martem concessis animalibus placant'', dok za bogove Sueva ovako govori (c. 39): '' . . ibi regnator omnium deus, cetera subjecta atque parentia'', pa na dalje (c. 40): '' . . in commune Nerthum, id est, Terram matrem colunt, eamque intervenire rebus hominum, invehi populis arbitrantur''. Ovi vrhovni bog i boginja, osim kojih Tacit kod Suev, nikoga vie ne spominje, kano da vrlo nalikuju baltikomu Svantevidu i eni njegovoj. I Tacitova ''insula Oceani'' (c. 40)) gdje se u velike oboava mati Zemlja, Nertha, moe lasno biti ostrvo Rgen. 2 Germ., c. 40 3 Burgundima, n.p., kano da dadoe cijelu religiju i sustav politini. Kod Rujan vidismo, da je u mnogom svetenik bio stariji od kralja. Kod Burgunda veliki im svetenik (sinistes) doivotan je, dok kralja (hendinos) zbacuju, zadesi li narod nedaa s velike gladinje, ili rata zatorna. Ova ustanova lui neznaboce Burgunde od ostalih Germana Vrijedno bi pak bilo ispitati otkle Valteru Skottu, u njegovu romanu Ivanhoe, dvaput megju sasonskim bogovima spominjani Crnebog. Sasonka Ulrika, jednom, veli

56

(gl. XXVII): ''Bolje bi bilo, da se povratim Wodenu, Herthi i Zernebocku, bogovima naih jo nepokrtenih pradjedova'', a, drugom, opet (gl. XXXI): ''Napalite zublju, Zernebock urlie!''

Toga dara i ista historija iznosi jedan znaajni primjer. Danski kralj Sveno privre se arkonskome Svantevidu, i poasti ga poklonom skupocjene ae1. U ostalom, neki mutni spomen Wdanova inostranstva sauvae i sami Germani. Po vie no jednom svjedoanstvu2, Wdan odlazi iz Germanije, on je protjeran u tugjinu, u strane istone. Pae, u istonim krajevima on caruje, te se otuda vraa doma, ili otuda kree na zapad. U tome je istoku Wanaheim, Wanaland, zemlja Wana, kako kau eddine sage. Kau one i to, da je Freyja Wanadis, biva od roda istih Wan. Ali su Vani, po skandinavskom jeziku, ono to i Venedi, Vendi, po njemakom, to jest Slaveni3.
1 2

Saxonis Gramm Hist. Dan., I XIV, p. 288 Vidi a Grimma Deutsche Myth. opasku na str. 1356. 3 P. J. Schafariks Slavische Alterthmer, Leipzig 18434, I, 11. Ovome zakljuaju moglo bi se zabaviti jedino to, da bog u eddinim sagama putuje i vojuje na svoje mitine dumane, preodjevene imenom narodnih neprijatelja Skandinavcima, kao to, u istinu, to bijahu Vendi, jal Slaveni. I na bog, u docnijoj versiji, vojuje na Turina, ili na Tatarina

K opasci na str. 56 pridaj: Puku istinu bugartica, iz kruga kosovskog, ve metnuo pod sumnju tanki prosugjiva narodnih pjesama, St. Novakovi (Archiv, III, s. 44951). Ono o konjskoj glavui na str. 91, vr. 268, itaj ovako: Kad na teak, na zatitu uljanika, ili kue, ili polja, natie na motku konjsku suhu glavuu, time, makar i nesvijesno, prizivlje u pomo kulja. DlO II. Pojezda, Prijezda i Zora. Sve nebo Vidovo, svu Rajevinu, ne obigrasmo s Gospodom i Gospom. Do Vida, uzorna lovca i jahaa, stoje jo dva silna jezdioca. itav krug pjesama1, ve od starine, pronosi se po narodu o dva hrla i neutrudna konjika, dva borca i lovca, sa vrsnim hrtima i zagarima. Ono su dva brata, koja rado ne razdruuje puko prianje. Koliko se oni miluju, toliko se i konji pod njima ljube, jedan bijelac, ili dorat, a drugi vranac, ili oba dorata; no se, kato, dva brata razbliznaila i onebratila. O podne skoro nigdje se ne javljaju, ve jutrom na uranku, i pred vee, gdje ih titi ljuta muka, pa je njima reda tumarati ili vojevati, kakokad. Brat jedan svagda, ponajvie od same bratove ruke, jal umire, jal nepravdu trpi, jal nou daleko od njega luta; pa drugome bratu, koji malo, ili nimalo ne strada, ao je brata svoga. Za njim stee ga sve to vea ljubav, za njim ezne. Umrli je brat krniji, mlagji, pa i ljupkiji od starijega poluneumrlog; svakako, o smrtniku vie se pria. Za dva brata, ovo je u ope kazivano.
1

Vuk pjes., knj. II, 10, 11, 94100 Petranovia pjes., knj. II, 536. Tri pjesme 546, u zbirci Petranovievoj, dosta su razvrgnute od prvobitne osnove; a, uticajem muslomanskim, nagrdi ih tvrdoa srca i rasputenost. U njima je malo ta izvorno. Ali pjesma 6, knj. II, iste zbirke kroja je posve starinskog. Pjesma 7, knj. II, puka je varijacija od Vukove, knj. II, 5; te moe ostati pod sumnjom, da je istom docnije ula u krug pjesama o Jakiima. Vidi jo narodne pjesme u B.M. 523, u Davidovia 11, u Vili Beogr. (god. 1867, br. 29), u ojkovia 7 i 95. Za starije vrijeme, sravni bugartice 416 Bogiieve zbirke.

A hoemo li ih gledati iz bliega, te im sliku provesti u tvrgjem orisu, evo to jo o njima priaju epske crte najstarije. Dva brata, ''na boju junaci1'', nastavaju u ''bijelom gradu Biogradu''2, gdje je do grada kula Neboja3. Kolika im je ljubav prevelika, tolika i slinost. Kano da su jedno, ta slinost ide do jednolinosti: ''Od milosti jednu sablju pau, od milosti jednog konja jau, 57

na njima je ruho jednoliko, za kalpaci jednoliko perje''4 ''Kad suu gori putem putovali, od milosti ruho mijenjali''5 ''Oba su mi brata jednolika, a na njima jedno odijelo, a oba im konja doratasta,
1 2

grive su im uvijate zlatom, sedamdeset i tri pletenice, to je njima sestra uvijala, kad je njima konje podizala; kudgodj idu, nigje s' ne rastaju, konje jau dobre uporedo, konjima im se grive mijeaju''6.

Vuk. pjes., knj. II, 92, v. 95. Id. ib. 98, v. 7. 3 V. 20. 4 B. M. pes., 52, v. 47. 5 Vila Beog. g. 1867, br. 29, ''Jakii'', v. 4-5. 6 ojkovia pjevan; 7, v. 8190.

Ali je sugjeno, da se oni ipak jednom rastanu. Rastavi povod dvojako se pripovijeda: ili je svagja o imovini, ili bezobzirno dalje putovanje mlagjeg brata, u vitekoj nevolji. Hoe oni da dijele svoju oevinu, te od ovaca, novaca i oruja jedan uze sve to valja, a bratu dade to ne valja7: ''od svata mu daje dijo krivi'', veli pjesma. Po drugoj verziji, jednome dopade u dio Srijem, a drugome Karavlaka8; pa ''o malo se braa zavadie, da oko ta, vee ni oko ta, oko vrana konja i sokola''9: svak ite ''starjeinstvo vrana konja i siva sokola''10. S te zadjevice, od brata propade brat, da ne bi Angjelije, ljube starijega brata: od mladog djevera ona izmoli konja i sokola, i brau smiri. Prije nonog pomirenja, pred vee, brat stariji mrei na mlagjega, iao loviti, na jezeru, ''utvu zlatokrilu'', i pustio na nju sokola. Slomi utva sokolu desno krilo; pa na povratku, Biogradu napomol, tu na mostu, i konjikov ''vranac slomi obje noge prve''. Gospodar pita sokola: ''Kako ti je bez krila tvojega? Meni jeste bez krila mojega, kao bratu jednom bez drugoga'', odgovara ranjeni soko1. Uzrok rastanku brae rekosmo, da je i nevolja. Zatee ih, jednom, zajednika nesrea. Bila njima uz majku sestrica Jelica'', kad eto ''vrani konji, a crni junaci''2, zaskoili im dvore, poharali, i odveli im sestru. Braa se namah dosjetie, da su dumani iz zemlje arapske. Svoju sestru traie oni uzalud tri godine dana, te se rastali u etvrtoj; vrnuo se jedan Biogradu, a drugi sam nastavio potragu. On doao na vodu Stupnicu, koja ''nije zdrava po junake''3, i na njoj naao etiri robinje, te ga prepustile. Preavi rijeku, ugleda na lijevo velike dvore age Arap-age, ''pokrivene limom i gjumiem'', a oko njih ''bakrenu avliju''4.
7 8

Vuk. pjes., knj. II, 99, v. 3149. Id. ib., 98. 9 V. 235. 10 V. 26-7. 1 V. 6683. 2 Id. ib, 97, v. 29. 3 V. 58. 4 V. 634.

Zapjeva junak tanko glasovito, i sestra ga ve po glasu upozna, alosna sestra, koja se uelila roda, ali joj rod daleko ''koliko je nebo od zemlje''5. Brat doao glave Arapu, i jo dvojici mladih Arapa; pa onda sa sestrom bje' natrag na vodu Stupnicu. Sestra imala od Arapa, te i vodila sa sobom dijete jedno svoje; no, na zaviajnoj Stupnici, ''procvili Arapine crno''6. Tad i njega posjee ujak, uzviknuvi: ''Od zla roda nek nema poroda!''7
5

V. 129.

58

6 7

V. 151. V. 168.

Poneto razliita verzija, u drugoj pjesmi8, ne izvodi Arape, ve Turke, koji napadaju na ''Stojni Biograd''; a ne ami u dumanakoj vlasti sestra, ve jedan od dvaju brae, dok brat drugi izmae napasti, i ''ogrija mu sunce na studenoj vodi Jahoriki''9. Junaka osunjenog bacie u ''donje saraje'', provedavi ga preko ''dvanaest odaja''10; bacie ga tamo dolje, ''da ne gleda sunca ni mjeseca, ni bijela danka ni junaka,''11. On tamnova ''po godine dana''12; nego, najposlije, spasio se i odveo djevojku odatle. Bila ona ki tamnikome gazdi. Djevojka iz prva pokuala, da prevjeri junaka Trusovinom, ''vodom zaboravnom'': tom vodom ''ko s' umije i ko se napije, svoja e mu vjera omrznuti, zaboravit' svoju porodicu''1. Ali od mrazovite vode on ne pi; naprotiv, mladenaka ljepota njegova primami mu djevu. Iz donjih odaja zajedno pobjegoe onda, kad ''na nebu mjesec bjee ve odskoio'', pa ''svanulo im vie Biograda''2.
8 9

Id. ib. 95. V. 4950. 10 V. 2045. 11 V. 2089. 12 V. 219. 1 V. 2347. 2 V. 329 i 368.

Nije nipoto muno, ve prvim pogledom, nazrijeti, da o historijskome kakvu dogadjaju, to bi pjesma bila prihvatila i po narodu raznijela, ovdje ne moe da bude govora. Nezdrava voda Stupnica, a zaboravna voda Trusovina, onda lov na utvu zlatokrilu, pa mitini poznati nam Stojni Biograd i kula Neboja, nisu, u tome povijedanju, lakomiljena igrarija, uzgredni i odloivi nakit, nego je to tvrdi sastavni dio samih pjesama. I svojim uvodom pjesma jedna iz ovoga kruga hoe da nas uputi na legendu boanstvenu, vie nego na ljudsku priu: ''Mjesec kara zvijezdu Danicu: Gje si bila, zvijezdo Danice? Gje si bila, gje si dangubila? dangubila tri bijela dana?''3
3

Id. ib. 98, v. 14.

Poregjajem vedinog, pa i amo odnosnog mita u drugih indo-europskih naroda, ja u pokuati, da, konac po konac, ovu nau legendu raspredem. Megju to, budi odmah kazano o em se radi. Dva brata u Neboji do Stojnoga Biograda imaju na elu obiljeje onih dvaju bojih bia, koja Arijcima prestavljahu prvi i drugi trak zore koja se bijeli, ili, takogje, prvi trak sunca koje izhodi i zadnji trak sunca koje zalazi, ''drugom rijeju, praskozorje i suton. Kad dva traka zajedno zarude, onda su dva brata jednolika, te je jedan drugome mio; kad se sumrak i no hvata, pa zadnji drugi trak iezava, onda su braa oblijem nejednaka, pa i razliita udesa. Oni se svagjaju. Mlagji tone u no, i gine na oigled starijega, koji je smatran neumrlim. Poto je srea povoljna jednome, a drugome uda, pjesma njih iznosi, gdje dijele oevinu. Pri toj diobi, mlagjemu na dielu doi e Karavlaka, crna drava narodnih, te i bojih dumana, dok brat stariji dri Srijem, to je kod pukih pjevaa svegjer uzor-zemlja. Zemlje ove, dato, dolaze u sadanjoj preinjenoj verziji legende. Negda, jamano, bilo tu drugih imena, koja jasnije pokazivahu na dan i no; bilo to onda, kad nai oci, ne samo priahu o dvojici brae, ve se njima i moljahu. Jekavska jo iva kletva: ''Tako mi one rake nebeske!''1 i sada pripominje to davno vjerovanje Srb i Hrvat u boanstvo pojedinih zraka sunanih. U brae konja, i sokola, i utvu, i sestru, i djevojku, nama objanjuje Rig-Veda, sa svojim himnama, ili molitvama, koje sastavie stari pjevai u Indiji, prizivljui dva boja konjika, dva avina. Indijski je mit najdavnija religijozna tvorevina arijska o dvojici brae; daj, dakle, da ga pomnjivo prouimo2.

59

1 2

Vuk. posl. Ja rabim Rig-Vedu po njemakom prevodu Grassmannovu: Rig-Veda, bersetzt und mit kritischen und erluternden Anmerkungen versehen von Hermann Grassmann, Leipzig 18767.

Ljepega zgloba od dvaju Avina nema u svoj punoj katani bogova Indije. Dva boga vjeite mladosti, dva zadruna jezdioca i neporediva vozaa, dva lovca i strjeljaa, kako su jednog porijekla, tako su i jednog postanja. Hrlei, dolaze svakog jutra ''sa zrakom Sunca'', dok ''za njihovom ljepotom Zora ide nazorice''3. Bahnue oni na nebo naglou vjetra, brzinom misli, pa, kao svagda mladi, tako i blagi, dae ljudima zdravlje i ie, zor mladenaki i porod, svake ruke bogatstvo. Kao to nebo obasjavaju, onako, nesustali dobrotvori, pohagjaju domove svojih vjernika, tjeraju iz njih none aveti, i ljude oda zla brane. Oinji vid, ''nove oi''4, daju oni pobonicima, pa njima jo primeu i udotvornu ''konjsku glavuu''5. Za to, hvale se kano osobiti vidioci i istioci. ''O vi, vidioci duboka duha!'' vapije im jedna himna6. U ovome svojstvu vidilaca i vidara, nisu sami; no je do njih i neki ''putnik na nebu, s mou vidioca, a dvaput rogjen''7. Od dvaju vidnih bogova, od dvaju viteza jutrenjeg sjaja, oekuju, ne e li ugledati bistri dan slobode, i sunji nevoljni. Avini obilaze svijet, te oblijeu za jedan dan zemlju i nebo; a proviru iz duboke dubine neba i vode strujee8.
3 4

Rig-Veda, I, 47, v. 7 I, 46, v 14. Ovo na vie mjesta. 5 Takogje, vie nego na jednom mjestu: Rigv. I, 117, v. 23 I, 119, v. 9. 6 Rigv., VIII, 8, v. 2. 7 Id I, 112, V. 4. 8 O nonom boravku, i izlasku Avina, Rig-Veda govori ovako: ''Val vode ide vama monima uporedo'' (I, 180, v. 5) ''ta to vi, o preljubljeni, i pila i bogastva revno iz voda donosite?'' (I, 181, v. 1) ''Vi se preko morske struje prevozite'' (V, 73, v. 8) ''Kola. . . vas voze preko mora i rijeka'' (VII, 70, 2) ''Ma gdje vi bili, o Jezdioci, u valovima neba, u umi, u kuama!'' (VII, 70, v. 3) ''Bili vi u valu neba, ili u kui pila vi se astili, usliajte mene, o besmrtnici!'' (VIII, 26, v. 17).

No pritvarala se Arijcem kano unaokolo oblivena tama, kano beskrajna povrina vodena, ili morska, koja se struji poput rieke. Jezdioci su jednog nagona; jedne udi, pa, putujui, jau na kolima, te im bogata kola tjera bik i neki ''morski vepar''1. Ali njihovim kolima ponajvie jure konji, ili samo konj jedan, jak na udima, visok, krilat, pa bijel, ili zlatan, ili rigj. S tima konjima prelijeu jezdioci ''tri daljine, i sve to se na nebu svijetli''; prelijeu i ''tri tamne prostorije''1. Onda, ispod konjskih kopita izbijaju mlazovi tekuine, ''sto baava slatkog pia'', veli jedna himna3. Od silnog poleta, prsnue i kamen4, za koji mi ve znamo, da simbolizira nebo5, a naosob plavetno, i vie izrazito, nono nebo. Prolama se nebo; po zraku stoji praska i uka, kad rupe konji dvaju vozaa6.
1 2

Rigv. I, 116, v. 18. Id. VIII, 5, v. 8. 3 Id. I, 117, v. 6. 4 Id. VI, 62, v. 7: ''Pobjedonosno vi probijate kamen, vi vozai!'' X, 39, v. 13: ''Sa stope, pobjedonosno vi probiste stijenje''. 5 Vidi Dio 1, na str. 48. 6 Rigv. I, 181, v. 5, V, 73, v. 7.

U tome, lijeu do Avina i tice, neke tice rude, kojima se oliuju rudi brzi zrakovi u dva boga. O niemu himne ne govore toliko, koliko o njihovim ticama. Ponajvie su pomiljene kao guske, zar s toga, to svijetli Avini izlaze iz vodenih struja nonih; pa ih pjeva jedan ivo opisuje: ''Blage su ti guske, to ih vi (Jezdioci) imate! One su medom bogate, sa zlatnim perjem, krie jasno i rano se bude, pljuskaju vodom, vesele i veselee''7. U himnama, tica Avind, ee puta, obrazuje se i prepelicom, to onda, kad dva boga borave u noi: prepelica rado se pritaji, te je zgodno obiljeje omrknutih bogova. Himne dovode tada Avine kao spasitelje te pitome tice od nonog Vuka: ''Prepelica vas pozva, o Jezdioci, kadno je vi izbaviste iz eljusti Vuka!''8

60

Id. IV, 45, v. 4. to su bogate medom, to e rei, da su napojene ambrozijom, nebeskim svijetlom, Ovaj simbolizam arijski, po kome med znai svjetlost, to se njom hrane bogovi, sauva se u naim boinim obiajima i na mnogom mjestn naih pria. 8 Rigv. I, 117, v. 16 Pa.jo: I, 118, v. 8 i X, 39, v. 13.

Ali su oni titnici i neega vie, nego li je tica. Mladina i divna ljepota dvaju Jezdilaca primami im djevu uzornu, Uu (Zoru), ili Suriju, er Sunca, koja se njima drui, a teko je rei, po Rig-Vedi, da li im je sestra, ili ena ili obadvoje. Po tu djevojku Avini idu i u prosidbu. Usjela ona na kola njihova, koja kano da taman nju ekaju: u tih kola tri su dijela, tri sjedala i tri krasna hrla kotaa. I ovoj djevi, pa i Avinima, prijeti onaj isti noni Vuk, koji i prepelici1; prijeti im, dato u mraku, to no se hvata iza svakog dana, kad Jezdioci vie ne ''prebivaju u svjetlosti neba'', niti su ''na istoku'', ve su ''u moru'', negdje ''na zapadu''2, u ''tri tamne prostorije''3. Mjesto Vuka, jedan ulomak himne izvodi nam demona, koji, gdje prasne Zora, ''gleda na Jezdioce, kao i ovjek sa bradvom na drvo''4. Razbie demona jedan od Avin, ''smiom'' Avin, ma i ''saletila ga crna eta''5.
l

Id. I, 183, v. 2 i 4: ''Vi se druite sa Uas, erju neba . . . tako vas ne ozledili Vuk i Vuica!'' Id. VIII, 10, v. 1 i v. 5. 3 Id. VIII, 5, v. 8. 4 Id. VIII, 62, v. 17. 5 Id. ib, v. 18. 6 Id. I, 181, v. 4.
2

Ovako, u zglobu jednolikih i jednoudnih blizanaca, koje svegjer zajedno prizivlju molitve u Rig-Vedi, neto ipak lui jednog od drugoga. Jedan je knez, pobjednik junaka, dok je drugi blaeni sin neba, veli jo jedna himna6. No, pored svega, oba su ratnika, oba ''najbolja pomonika u nevolji''7; pa e pjesma njima kliknuti: ''Bojnim rogom odpuhajui varvare, vi Arijcima posvuda sjaj pribaviste!''8 Dva spasa javljaju se triput na dan, ranim jutrom, o podne i na veer; ali je njihova najjasnija epifanija ona u jutru. I veernja je znamenitija, nego li podnevna, ako i nije estita9.
7 8

Id. I, 118, v. 3. Id. I, 117 v. 21. 9 Id. VIII, 22, v. 13 i 14 : ''Ponizno se molimo vama jutrom, vama veerom, o gospodari sjaja, to se vozite svijetlom stazom'' X, 40, v. 4: ''I jutrom i veerom, mi vas primamljujemo rtvovnim pilom'' Ib., v. 1.: ''Kud brzaju kola vaa?... jaka kola, koja jutrom hite od kue do kue?'' V, 77, v. 5: ''Rano astite, rano veliajte Jezdioce; s veera ne rtvujte, to nije prijazno''.

Po ovome kazivanju Rig-Vede oito je, da su dva brata naih pjesama, prvim postanjem svojim, dva Avina. Ne samo da je tu mnogo taaka dodirnih, ve je i ivot dvaju viteza, amo i tamo, u cjelosti jednak. Izmegju indijskoga i naega mita razlika nije u crteu; ona je skoro sva u spoljanjoj oblaci. Nebesna dva brata naa pretrpie proces malne potpunog poovjeenja, dok dva brata vedina stoje blizu do samog izvora arijskog mita, pa trepte ivim sjajem boanstva. S toga, gore izloenim pjevanjem indijskim objanjava se nae; poloena u kristalu Rig-Vede, naa pria biva upravo providna. Do oiglednosti isto je sada, to je to kula Nboja i Stojni Biograd, taj stan Vidov i dvaju brae: ono je ''prebivalite u svjetlosti neba''. I Vidova konjska glavua susreta nam ovdje; znamo, ovako, da je to mitina crta, koja, prelazei davno doba germansko, slavensko i eransko1, gubi se u arijskom postanju. Bila ve rije o vidovnoj moi Vida, a biti e opet, u treem dijelu radnje, o novim oima njegovim; ''nove oi'' Avina, pa i ''putnik na nebu s mou vidioca, a dvaput rogjen'', ponavljaju i rijei i nazore iste2. Kako su pak Avini uznoeni kao osobiti vidari, mogue je jo, da naa rije vidati, lijeiti, uze se, negda, taman od vidnih lijeeih bogova. A jo prije e biti, da ih pominje izraz: ''prasnu, prate zora''. Kola Avina, koja voze Zoru, praskaju, jurei nebom: a, poto u misli narodnoj ovome inu bojemu nestade traga, ''praskozorje'' bude, evo, smiona gola metafora u pukom govoru3.
1 2

Vidi Dio 1, na str. 51. Grassmann (II Th., s. 112) opaa, da je to Sunce; ali ovo ne proizlazi iz same himne. Rekao bih, da misao, koja e se ustaliti u slavenskom Svantevidu, ve se vlai po Rig-Vedi.

61

''Puca'' zora i dan, i u germanskim jezicima. C talijanskom, takogje, uti je u rijetko: ''rompe l'alba'', premda je to panjolizam (A. A. Meschia, Spagnolismi e Francesismi, Bologna 1884, p. 60), koga Latini u paniji zar primie od Germana. Ali nigdje, mislim, nije nai rijei toliko krjepkih, kao to nae ''praskati'' i ''praskozorje''.

Svrh svega je pak znamenito, da, pomou Vede, mi isto uvigjamo, to je u ostavtini, oevidno mitinoj, naih utava zlatokrilih. Kao to od naa dva brata mitina ne mogu se rastaviti zlatokrile utve, tako od dva Avina ne odvajaju. se tice. U jednoj himni, koja sadri kratku oznaku raznih bogova3a, Avini ocrtani su ovako: ''Dvojica se voze s ticama, uz jednu mladu (Suriu); u veliku daljinu idu oni3b''.
3a 3b

Rigv., VIII, 29. V. 8.

Tice Avina, zlatoperne guske, to se plau u vodi, iste su nae zlatokrile utve, koje, po prianju pjesama narodnih, plivaju, pred jednim bratom, u arnim jezerima. Utva, starosl. atva (patka neka), jeste, i po vrsti ivotinjskoj, vedina guska. Ova guska, perzonifikacija ranih Avina, ''rano se budi'', po rijei himne; a od ljupke zoree utve biti e, u naem puku, postalo ensko ime Utvija4 Od nekadanje boje veliine ostade i jedno udo na utvi: moe ona biti estokrila5, taman kano i sveti arangjeo u misli narodnoj. Ali je sada, u pjesmama naim, utva vie veernja, nego jutrenja tica te predskazuje polom junaka i konja mu, t.j. mitini zalazak dana u nonu puinu. Pjesme, u ope, rado iznose utvu, gdje ona tone u sinje more1.
4 5

Vuk. rje. Vuk. prip., dodat. 1. 1 Petranovia pjes., knj. II, 31, v 345: ''Da pobjegne u morske dubine, imam ronca utvu zlatnokrilu'' U Slovincu g. 1881, br. 24 (enska pjesma): ''Pale su utve u sinje more''.

Rig-Veda, kao to vidismo, pridaje Avinima, i zlatne guske, i rude tice u ope. Ovako, vedina alegorija svijetlom bojom svakoje tice izrazuje sjaj hrleih trakova dnevnih. Za udo je, da ni ova openita misao o ticama divnim, o ticama, to nisu prave tice, nije jo u narodu naem, sasvim izumrla. U dvije pjesme Petranovieve zbirke2, eni se neki zlatni soko, a svatovi su, takogje, drugi pristali sokolovi i golubovi. Vjerenica, vila jedna, nastava ''na Zvijezdi, visokoj planini''3, gdje nju ''goji u oblaku majka''4. udni svadbari putuju obno, a sve na njima se blista od sama sjaja zlatnog: krstai im barjaci ''sve'' su ''od suha ispleteni zlata''. Svatovska kita prolazi, pa ''kad bijahu kroz viu planinu, razasja se gora i planina . . . bi ti rek'o i bi se zakleo, usred noi da ogrija sunce''5.
2 3

Knj. III, 2 i 3, 2, v. 2. 4 3, v. 9. 5 2, v. 10210.

Nego, krasnim ticama i mladoj vili eto opasnosti sa strane otrovnog jezera, od adaje u prvoj pjesmi, od mrkih junaka, Ibra i Pore, u drugoj. Svadbeno jato tica kud kamo razletilo se, pa jadnu vilu zarobi neman, kadno iznenada bahnu zmaj ognjeni-junak, ili sa Zmijanja Rajko, koji pogubi silne otmiare. Soko tica, uz pribrane drugove, to su se bili rasplaili a sad opet posabrali, mogao napokon izvriti vjenanje s vilom. Iz arijskog mitinog govora prevedeno u obini govor, ovo e rei: zlatni trak dana, soko, pomou ognjevite sile, isplivao iz nonog jezera, i milovao te pozlatio jutrenji oblak, vilu. Simbolizam tica, u staroj vjeri naih otaca, razmotavao se, mislim, na iroko, koliko i u vedinoj Indiji, ili u davnom Rimu, na glasu sa njegovih auguria. Osim Petranovievih ovih pjesama, utvrgjuje se to i utvom, i alemperkom, i ''njemutim jezikom'' pukih pria, koji pristaje ticama naosob. Ove razbacane uspomene jesu kano iverje, otpadnuto od isjeene klade srpskog i hrvatskog u davnini obilnoga mita o bojim ticama1.

62

U narodu naem davnom, koji se za prirodu svima sponama ivota zakvai, ivotinjska simbolika bijae prebujna. Dosad evo opazismo, gdje se slutilo konjem boga Vida, prasicom Vidove ene, i ticama Vidovih dvaju mladenaca. Bez sumnje, slutilo se i veprom ovih istih mladenaca. Rig-Veda nam iznese ''morskoga vepra'' dvaju Avina (str. 90); a vepra, ako i rijetko kad, spominju udesne nae prie. Nego, taman ''morski vepar'' vedini istie se u religiji baltikih Slavena. Evo to o njemu pie Thietmar biskup, saski hroniar, koji umrije g. 1019: ''Testatur idem antiquitas errore delusa vario, si quandu his (Sclavis) seva longae rebellionis assperitas immineat, ut e mari predicto aper magnus et candido dente e spumis lucescente exeat, seque in volutabro delectatum terribili quassatione multis ostendat'' (Thietmari Chronicon, 1. VI, c. 17, Pertz, Mon. Germ. Hist. Script. T. III). I jo drugih ivotinja od zlamenja upoznaemo, tekom radnje.

Kako je bilo ve i dovle viditi, kazivanje o dvojici nae brae slikovito je; a to je i naravno. O uskrsnuu veselog dana, nakon none sumornosti; o velianstvu praskozorja, o zori koja se bijeli, pa rudi, pa zlatni se; za tim, o tunome, no jednako veliajnome sutonu, gdje sunce i dan umiru kao zapaljeni u veernjem poaru, bijae u naih otaca najivlji govor, jer o svima tima prizorima najivlje im srce osjeae. I danas, civilizacijom zaglagjeni, izjednaeni, pa u prirodnim osjeajima dosta stroeni i utuljeni, od ciknua zore i od sutona mi utimo i slast i sjetu; tim vie ih upijae blagoduni nai djedovi. U cik od zore, pri razljevu svijetlih pramova, u istom mlijeku i medu neba, treperilo im neto boje. Vid pustio dva traka, jal odapeo dvije strijele, jal izbacio ''dvije puke male'', po potonjoj besjedi naih guslaa2. Ta dva hrla traka dva su hrla jezdioca, dva iva boga. Konjik jedan poletio ''na divnom bijelcu, ili na doratu, kako je god uoena bijela, ili rigja, boja neba; a do onog pojezde mahnuo se i prijezda, u svem jednolik njemu. To su dva blizanca, dva ila i mlada viteza, koji jednog konja jau'' i ''jednu sablju pau'', kako nam kaza puka pjesma3, nainom vrlo udnim za ljude, no vrlo razumljivim za take bogove. Od zlata jutrenjeg sija se sav konj. Grivu mu ''uvija zlatom''4 sama sestra jezdilaca, od njih nerazdruna Zora.
2 3

Vidi Dio I, na str. 567. B. M. pes., 52, v. 45. 4 ojkovia pjevan., 7, v. 846.

Nego e minuti i veliko slavje dana: te drugog konjika, prijezdu, eka polom. Plam sutona rigj je, a biva sve to mrkliji. Zli su biljezi, Naputenome sokolu utva polomi krilo; konj slomi obje noge; Vidovo bogatstvo, oevinu, braa dijele, pa se rastaju. Na doratu, ili na vrancu, prema boji veernjeg neba, jae konjik drugi, i po tom, na oigled svijeta, uvaljuje se u puklu no. Suzne oi ljudske pratie ovoga drugoga junaka, koga no osvaja. Prenevoljan i mukotrpan, on ljudima vie nalikovae, nego li prvi bez poraza i bez bijede. Patnik taj bijae i velikoduan. Kad se no naklopi, lutae preko mrke prostrane carevine, da potrai od crnih stvorova ugrabljenu sestru Zoru, sestru ''svoje slike i prilike''1, koja e svijetu, svojim osmjehom, opet iznijeti blagi dan.
1

Bogiia pjes., 45, v. 13.

Hajde da asom provirimo u to carstvo noi Srb i Hrvat neznaboaca. Pojam toga carstva, mrkle nekakove puine, jamano je starodrevan, koliko i arijski rod. Rig-Veda ve nam napomenu ''tri tamne prostorije'', negdje ''na zapadu'', uz ''struje'' velikih voda, gdje Avini svake veeri zalaze, pa jednome od njih, i njegovoj ''prepelici'', prijeti ''Vuk'' i ''crna eta''2. I bez Rig-Vede, mogli bi mi s prve stope, kano a priori, predmnijevati u Arijaca, te u sviju od njih potekavih Indo-Europljana, pukom matom razvedenu neku prostoriju nevolje, mjesto nevidno i zebno. Tama i studen bijahu, uvijek, dva velika straila svakog ivoga. Od njih zazire i ovjek dananji, pored sve obrane, to ju nalazi pod tvrdim oklopom tvarne civilizacije; zazire tim vema, to mu je ud vie meka i pjesnika Od njih pak upravo zebljahu prvi ljudi, malo ime obranjivani protiv nepovoljnih mijena u prirodi. Ljudska himna klikovae danu i ljetu, a ljudska kletva huljae no i zimu, od kojih sav otrac osjeao se u natmurenoj dui. Iz ove sumornosti, usred zamanih ozleda none i zimske tame, iskoi nevidna carevina naih otaca arijskih.

63

Avin zapao u ''crnu etu'', a brat na siao megju ''crne junake'' uz ''vrane konje''3. Vitez zagje u mrklicu, u godini etvrtoj4, veli jedna pjesma, dok druga kae, da je proveden kroz dvanaest odaja, pa da u dvanaestoj, u ''sarajima donjim'', tavnova po godine dana; dvanaestora vrata pozatvorae se za njim5. Ove napomene o vremenu, i o odajama, izlaze, valjda, na jedno te isto raunanje.
2 3

Vidi gornje navode, na str. 191. Vuk. pjes., knj. II 97, v. 29. 4 V. 35. 5 Id. ib 95, v. 2149.

Sudei po nekim crtama naih pjesama i pria, ni vrijeme mitino ili boje, ni vrijeme gragjansko, ne bijae u nas, prije hristjanstva, na tanko utvrgjeno. Ali su, opet, oci nai vrlo rado smatrali mjesec u tri maha, a godinu, dan i no, kad u tri, kad u etiri; pa njih, po tome i razvrgli, kako kad, u tri, ili u etiri glavna dijela. etiri dijela za dan i no ine se neto novija, no su najobinija. Ovako, dan i no, uz svojih dvanaest sati, imadu svoja etiri doba, poput latinskih etirijuh nonih vigiliae1. Ako je viteki brat zamrknuo u ''etvrtoj godini'', time je, valjda, reeno, da zamre u etvrtoj esti dana; pa, ako je vogjen preko ''dvanaest odaja'', to e biti dvanaest nonih sati. Nije jednaka, ali je slina vedina misao toga nonog prelaska. Avin, koga saleti crna eta, prelazi ''tri tamne prostorije'', dok se vozi preko zapadnog mora.
1

Najnoviji su, dakako, sati ili ure, kojima nestaje i nae rijei domae. Sat, kao dvanaesti tani dio dana i noi, ili dvaestietvrti dio dana skupa sa nou, bude prilino kasno u porabi i kod samih Grka i Rimljana. Ipak, u sadanjim priama indo - europskih naroda, nono vrijeme mitino broji se i po satima, kao to po tri ili etiri nona razmaka, vigiliae. to se tie godinje diobe na mjesece, kako ve i sami Arijci shvaahu razliku megju godinom sunanom i mjesenom, posve je naravno, da indoeuropske prie iznose nam mjesec, gdjekad od trideset, a gdjekad opet od dvaestisedam dana, pa i godinu, sad od dvanaest, a sad od trinaest mjeseci. Sedmica u mjesecu nije niti arijska, niti naa, ve je postanka semitinog, a uvue se u grko-rimski svijet, te docnije i u svijet okolnih varvara, stopro malo prije Hristova rogjenja.

Ovaj prvanji nazor arijski o ''tri'' prostorije, i o voenju preko mora, rekao bih, da jo ne ieznu sasvim iz pameti naroda naeg. Rijetka pria jedna iz Bosne2 zna pripovijedati evo ovo. Pria je ta o ''Mijini enidbi''. Miji zaruniku red je hodati po donjem kraju, to, za cijelo, nije nipoto hristjanski pakao. Uzevi sala, ode Mijo, te tumarao za nekoliko vremena, dok ''spane na njekakav novi svijet, koga nikada vidio nije''. To bijae ''crni svijet''; pa bijahu i tamonji ljudi svi crni. Od neobinoga gosta, od udotvorne bijele prikaze, crni doljani nagoe bjeati. ''Zasto si tako bijel?'' svi ga urno zapitkuju, kad im prva strava popusti, i njemu se prikuie. Zalutalome vjereniku carske eri najpree je to, da iz onog svijeta ponese veliko blago, pa, da do blaga dogje, stao objeljivati donje ljude, maui ih svojim salom. Gdje svi pobijelie, ree mu jedan od njih: ''Ti, udotvorni ovjee! mi imamo cara naega, koji je jo alosniji, crnji od nas, i ako ga obijeli, kao to nas, znaj, dobie koliko se i nada''. A zbilja, istim salom oprostio crnoe i cara onamonjeg, koji netom je pomazan, ''u taj as pobijeli kao snijeg''. Tri lagje, pune blaga, za to djelo nagradie udotvorca bijelitelja. Sjedne on na one lagje, i zaveze se uz more, da opet gore dogje do carske vjerenice, koju e sada i vjenati.
2

Bos. nar. pripov., 25.

Za svinjsko salo ve vidismo, da ono bijae sakralno u bogotovju Srb i Hrvat1. Tri lagje u prii, na kojima bijelitelj vozi se morem iz crnoga u bijeli svijet, moda pokazuju na tri tamne prostorije, kroz koje Rig-Veda vodi dva Avina, ili, bolje da reem, jednoga od njih, Avin pobjednika nad demonom2. Crni svijet, drugdje u prianju naroda, zove se ''tama" ili ''tamni vilajet'', kome je tlo sve posuto sitnim kamenjem, to se promee u drago kamenje, kad je ono preneseno gore u svijet. Iz tame u svijet nekog cara putnika vraaju se kobile, natrag primamljene njitanjem drebadi njihove1. Po rijeima jedne pjesme, ''na tamu poinulo'' i sunce2. 64

1 2

Vuk. iv. i ob., str. 2456. Id., ib.

Ba s nekim troglavim demonom naih pjesama hraste prilika ove trojnosti crnog svijeta, u prvanjem vjerovanju Hrvat i Srb. Ve spomenusmo, na drugom mjestu3, troglavu grdosiju, Balaka vojvodu, koji uva Legjan grad. Ime Bal-a-ko spada na nekakav koren bal4. Je li to leto-slav. bal, zveati, s kojim bi ila uporedo anglosaska rije bellan, lajati, rikati5, ja nisam kadar kazati. Da bi ova etimologija nekako stajala, utvrdila bi se i sa slikom Balaka, u narodnoj misli. Tri njegove glave stravine su: ''iz jedne modar plamen bije, iz druge ladan vjetar duva''6, a treom nakaza ''progovara''7. Tome demonu govor je gromotan; gdje navali, on se razrie: ''kako riknu, k da megjed viknu'', kae o Troglavu jedna pjesma8.
1 2

Dio 1, na str. 789. Ne smije se premuati, da je ova bosanska pria o donjem carstvu prilijepljena drugoj, koja, u istoj osobi Mije zarunika, ponavlja priu iz Vojvodine o Veljku i Darinci (v. Dio I, na str. 78). Iz poetka, prije silaska u donji svijet, Mijo tjera janjad na pau, pa mu se careva ki u etiri maha zagrne, kako bi od njega dobila etiri janjca. Pri svakom zagrtanju, on joj ugleda na tijelu po jedno znamenje. Ovo sve spazivi, privjena je sebi, u prkos smradnome ciganinu. Kad dan osvanu, carevna lei Miji na ruci. Glede hoda u donji svijet, znadu za to i druge puke nae prie, ali kazivanje prepleu a novijim nazorima. Voenje pak na udnovatim lagjama, to je jedan od najobinijih prizora, kako u priama, tako i u pjesmama gatanja bogovskog. 3 Vidi Dio 1, na str. 69. 4 Mikloi, Bild. der slav. Personenn., s. 15. 5 Fick, Vergl. Wrt., II B., s. 617. 6 Vuk. pjes., knj. II, 29, v. 60910. 7 Petranovia pjes., knj. III, 16, v. 286 ojkovia pjevan., 72, v. 2625. 8 Petranovia pjes., knj. III, 30, v. 174.

Dakle, u pomisli mitinoj naroda naeg, Troglav smatran je kao rika. Ali, troglava neman, vie nego pod imenom Balaka, vrza se, u narodnim pjesmama, pod nadimkom, dato novijim, ''troglava Arapa'', za koga jednom je reeno, da je iz ''Mrakoa, grada arapskoga''1. Rije Mrako vrijedna je, da se zapazi. I po njoj, i po jednakosti svega crtanja, oevidno je, da ''troglavi Balako'' i ''troglavi Arap'' drugo nisu, do jedno ciglo tamno bie, koje je iz pustog mraka, iz nevidnih prostorija, izilazilo, da plai oceve nae2. Samo je to razlino, to Troglav iz Arabije prikazuje, prema Troglavu iz Legjana, sliku stroeniju. Crni na Troglav jeste onaj vedini Vuk, koji, u noi, prodire pitomu prepelicu, Zoru, a grozi se Avinima. Toga nesretnog Vuka, ili Vukca, poznaje, eto po istome imenu, naa poslovica: ''Razminue se ka' i Vukac i dobra srea''3. A poznaje ga, jo i bolje, puko uvijek ivo praznovjerje, koje drobnu, te nagloj smrti izloenu djecu, branjae i brani, dok srdita Vuka blai i primiruje, djeci nadijevajui taman vuje ime. Taka se obrana dandanas sveano obavlja u podruju najstarijih naih obiaja, i najivlje misli i rijei narodne, u krajevima Crnegore, Boke Kotorske i Hercegovine. Na oborni zid oko kue uspinje se eljade jedno, i vie: ''uj, pue i narode! Rodi vuica vuka, svemu svijetu na znanje, a vuiu na zdravlje!''4
1 2

Id. ib. 41, v. 173. Troglavi Arap izbija u Vukovoj zbirci, a jo vie u Petranovievoj. Neke od pjesama iz ove druge zbirke, amo odnosnih, potkitio gusla i kaziva, I. Divjanovi; no, spomen o troglavu Arapu svakako je openito narodan. Vidi Stojanovia pjes., knj. I, 5, pa ojkovia pjevan., 72. 3 Vuk. posl. 4 Vrevia Niz prip., str. 73.

Toga radi, i u Bosni, pri samom uspavljivanju djece, padaju jo, sa njenih majinih usana, ove ljute rijei: ''Nini, sine, vue i baue! Vuica te u gori rodila, s vuadima, sine, odhranila!''5 Od tamnog jenog Vuka bie i vuac, to ljudima truje i jede ivo meso.

65

Odatle, u narodu, i mnotvo linih imena, uz osnovu vuk ili s vukom sloenih. Sad se, u ope, misli, da ovako imenovanje titi djecu od vjetica, koje hoe da ih jedu, pa ne smiju od vuka6. Nego, u davnije doba, jamano, mnogo vie od vjetica, straio oce i majke prodrljivi Vuk, troglava neman, koja u noi boravi, pa i gjipa na plijen iz noi. Uprav za to, malo koji jezik izraava, krepe i plastinije od naega, izjenost i strahotu tmine: ''izio ga mrak" ''omrkao, a ne osvanuo'' ''zamrkao, a ne osvanuo''.
5 6

Petranovia pjes., knj. I, 46, v. 13. Ba za to i Karadi dobi ime Vuk. Vuk. rje., pod Vuk..

Pjesme, a jo vie prie, svjedoe nam crni svijet, u religiji naih djedova. Pita se: Osim ove openite oznake po crnoi, nije li ono mrklo carstvo imalo i posebnih drugih imena? Mislim, da ih je imalo. Mogue, da takovo jedno ime bijae rije pakao. Rije je starija od hristjanstva, a slavenska izvorna, i, po svoj prilici, znaae, iz prva, poar, zapoarena prostorija neba1. Ta prostorija bijae nebo veernje, gdje, sunce, koje zalazi, kosim sjajem pali oblake, pa, u velikom plamenu, dan gine, i dva zraka, dva boja konjika, poimence drugi, sumorno. zapadaju. O poarnome nebu, na razmaku dana i noi, zna priati mit skoro sviju Indo-Europljana. Znamenito je pak, da se u Rig-Vedi svi prizori izlaska i zalaska Avin prikazuju u visinama i u dubinama neba, a da se zemlja tu pominje kano uzgredno2. Taki pakao tunog sumraja i sutona zar doao hristjanskim blagovijesnicima u ivu zgodu, da od njega naprave plameno muilite nove vjere3.
1

Krek, Einl. in die slav. Literaturg., s. 121. Tu se veli, da u Rumunj rije pakao koju njima Slaveni dadoe, jo znai magla. U nas, po zapadnim te stari-hrvatskim krajevima naroda, sinonim je za smolu.
2

Rigv., passim.

Budi opaeno, da Mikloi u rijei pkl (Etymologisches Wrterbuch der Slavischen Sprachen, Wien 1886) ne vidi, nego dva znaenja, prvanje smola, a onda pakao. I ovako, nazor o paklu smolavom Slaveni mogoe imati prije hristjanstva, primivi ga od susjeda Eranaca. Kod ovih, opake due plivaju, eda bi se od grijeha istile, po rijeci ognjenoj. Je li talog eranski ono ''ognjeno jezero'', gdje takogje, po nekim naim pjesmama, plivaju due, muno je kazati.

Nego je prilika misliti, da nebesni pakao veernji bijahu, ve u davna doba, Srbi i Hrvati poneto pomjerili s onoga mjesta visokog, i dolje na zemlju k sebi privukli. Ili nam je rei, valjda, ovo: Slika pakla nebesnog titrala se, svejednako. u misli rijihovoj pobonoj; ali ta se slika sve to vema udvajala, te im se pakao irio po nizi i po zapadu zemnom, ljudima vie na dohvatu. To stoji, da se ve na drugome stupnju razvitka, glede Ada ili Tartara, nalaze ostali narodi od roda arijskog, osobito Heleni i Latini. Ako se ne varam, taj zemaljski pakao Srb i Hrvat zvao se Legjan. U skroz legendarnoj pjesmi Vukovoj o enidbi Duanovoj4, gdje bui, u nonom boju, sva adska sila, gdje se razmee Balako, a onemogla su dva Voinovia, vojna je svijetlih pregalaca na opaki Legjan, iz koga e oni izvesti djevojku. ta je ta djevojka, a ta je i Legjan, znamo vrlo isto po jednoj prii5.
4 5

Vuk. pjes:, knj. II, 29. Vuk. prip., dodat. 8.

Oturena i omrknuta djevojka, djevojka pepeljuga, boravi, najprije u izmi gradu, onda u Legengradu, a potom u Sablji gradu. Pepeljuga, to je opa arijska svojina; pa su mitolozi ve sloni u mnenju, da ta obljubljena, i svagdje znana pria, skriva nonu Zoru, i none joj mijene. Sa izmom gradom Zora pepeljuga nagovjeuje svoj veernji pad i zaturenje u no, sa Legen-gradom ponono svoje doba, a sa Sabljom gradom pobjedonosni osvit u jutru1.
1

Moe biti vrijedno panje, da i u gore navedenoj pjesmi nigdje se ne kae, da bi zaproena djevojka iz Legjana bila ki kralja legjanskoga. Djevojka, pravo rekavi, sunuje u Legjanu. Pa i legjanski kralj, po rijei drugih pjesama, jest ''gjidija''. Petranovia pjes., knj. II, 4, v. 803:

66

''Hoe tvoja da se eni guja, da joj prosi lijepu gjevojku, u Legjanu gradu bijelome, u gjidije legjanskoga kralja'', i v. 108: ''A gjidijo, od Legjana kralje!'' S druge strane, gjidijom nazivlje se Troglav, kao to, n. p., u Jukia pjes., knj. I, 10, v. 301: ''I gjidija troglav Arapine''.

Legen vodi nas, dakle, u najtamniju no, u ponoa: te e Legen-grad, ili Legjan-grad, biti ono carstvo noi i zime, koje ustravljivae sve Arijce, pa i nae oce. Ovo tumaenje biva vjerojatnije time, to i Bugari, u pjesmama kreta mitinog, poznaju isti Legen, Lean. Pae, u bugarskoj pukoj pjesmi, koja odgovara Vukovoj isto mitinoj: ''Sveci blago dijele'', Legen zaprema mjesto nae ''Ingjije proklete''. Sve ovo kao da utvrgjuje i najpriliniji etim Legjanu. Nije ba nesklapno rei, da je Legjan u jezinoj svezi sa ledinom, to je zemlja skoro ne orana, zemlja pusta2. U Arijaca, sinja, nemila, bezrodna pusto najbolje upriliivae mrsku, tamaneu silu ada. Neugodnim glasom ve nam zvuila SuharaGole3. Najskoli na Eranu, otkle na oblije Slavene nagagjasmo neki djelomini vjerski uticaj, pustopoljina i ledina bijahu trkalitem Ahuramazdinu suprotniku, Angromainju, i svima njegovim Daevama. Sve pusto godi zlovarnim duhovima iz eranskog Legjana, pak i sve gojno njih mrzi4.
2

U staro-polj. led, terra inculta, u staro-slov. oledti, desertum fieri. Vidi n W. Nehring-a Ueber die Namen fr Polen und Lechen, s. 467 (Archiv, III). 3 Vidi Dio I, na str. 60. 4 Vendidad, III, 99109: ''Ko gaji poljske plodove, gaji istou, on unapregjuje mazdejski zakon... Kad ima poljskog ploda, onda pite Daeve; kad ima mladica, onda kalju Daeve; kad ima strukova, onda plau Daeve; kad ima jedrog klasja, onda bjee Daeve. Tu su najvie potuene Daeve, u kojoj su kui klasovi''. Na neko svoje udo evo itam (N. List Zad. g. 1866, br. 20), da u Dalmaciji, u kotaru imotskom, ova mazdejska misao jo postoji u svoj istini.

Skoro bih mislio, da naim rijeima ''pusnik'' za prokletnika, i ''pusnica'' za prokletnicu, drukije ne rastumaismo ivu energiju, ve ako uzmemo da im najdublja ila lei u vjerskom nazoru, slinu mazdejskome1. Blizu je no, a gos. F. I. T. ne zna puta, te upita obanicu, koja e njemu: ''Tvojom sriom sve su ti usput oranice: ako zagleda kakvu hudobu, utvoru ili vadinu, brebolje prigji na oranicu, da te mine svaka nauda''. Dakle je hudoba na neoranom mjestu, na ledini, a nju otklanja mjesto uzorano. Uz to, obanica putniku iskaza od nonog naleta i molitvu, koja vrijedi da se zabiljei: ''Oslobodi me, Boe, od zmijskog ujdenja i vrajega napastovanja! Bog i sveti kri bio sa mnom! Amen''. Imaemo prigode kazati, to je to ''zmijsko ujdenje''.
1

Dosad traio se Legjan, kojekuda, na ljudskoj zemlji; no, rek' bih, uzalud. Megju ostalim, pokualo se odnositi, i Legjan, i kralja od Legjana, na poljske Lehe. Ovo mnenje prihvati, a i vrlo vjeto obrazloi St. Novakovi, u raspravi'' : Ueber Legjan-grad der serbischen Volkspoesie (Archiv, III). Evo glavno u razlaganju Novakovievu. Brankovia hroniar poznaje Legjane, koji su Poljaci, jer kae: ''anno 1440 constitutus est in Ungaria rex Vladislav Ledianin''. Rije Legjanin nam dogje od magjarske Lengyel, Poljak, a ova od slavenske Leh, takogje Poljak. Preko Magjara Srbi, u burnoj prvoj polovini vijeka XV, upoznae se s Poljacima, te od istih Magjara primie i ime za ove, pa od tih Legjan, mata puka sazda neki ''grad Legjan''. Novakovievoj etimologiji nije, dakako, nita zabaviti; ali stvar, mislim, ne moe da razdrijei poglavito etimologija. Apstrahiranje puko o ''Legjan gradu'' neto je muno shvatiti; muno i radi toga, to ga jednaka imadu i bugarske pjesme epske. Rei, da Bugari u Makedoniji to zaue i prisvojie od Srba ne odmie nepriliku srpskog neto bezpovodnog zamiljenja onoga ''Legjangrada''. Nego je poglavita tekoa u tome, da Srbima, eda bi Poljake naznaili, ni zato ne trebae zajma rijei magjarske. Od pamtivijeka, koliko moemo suditi, oni imahu, za to, narodne svoje rijei Leh i Poljak, pa je prilika, da ve od davnijih doba znadijahu za znamenite slavenske Lehe ili Poljake. Po teku historije ne bih cijenio, da srpskom narodu glas o Poljacima donese istom vladavina Vladislavljeva i magjarsko poljski polom kod Varne. Gdje je drava Nemania i silni Duan, uz njegova suvremenika, razglaenog Kazimira Velikoga, u Poljskoj ? U ostalom, i nas ep kano da lui Legjan od Leke i Poljske: ''Podie se

67

od Legjana kralje preko Ljeke i preko Poljake, preko Turske i preko Kaurske'' (ojkovia pjevan., 72, v. 810). Drugdje, ep prikuuje Legjan do arapske, adske zemlje (Petranovia pjes., knj. III, 34). Ono Legjanin Brankovieva hroniara ini mi se, da je u tek prividnom savezu s Legjanom naih pjesama. U XV vijeku, Poljaci i Ugri stojahu na braniku hristjanskog istoka, pa, piui u ono doba pod ugarskim dojmom, nai ljudi rabie Legjanin i Lengja za Leha i Leku.

Kao to pusto, tako i nevidno bijae carstvo noi. Danu predsjeda vidovni bog; dan zainju njegova dva traka, dva Vidova mlada viteza. Prema tome, no jeste nevigjelica, a carstvo noi nevid. ''Otiao nevidom'', golemom rijeju kae narod za ovjeka koji propade; a ta je punoa uzeta iz hazne negdanjega vjerovanja. Tako, i izvorna naa izreka: ''Bog te nevidio!'' odnosi se, u isto doba, na Vida i na ovaj nevid. Nego meni se ini, da rije jo postoji i u strogom mjesnom znaenju, samo to ona ima drugu negativnu esticu. Udbina, ili, po starijoj formi, Udina1, bilo bi to mjesto. Udina kano da je skrojena istom milju, kojom i Nevid. Kao to od nestatka Boga, stari nai rekoe ne-bog, u-bog, tako, valjda, od nestatka Vida kazae ne-vid, u-vid, to se sae, ili izopai, u ud2. Ovako bi Udina znaila mjesto bez vida, nevidno, uprav kao to Helenima bijae njihov '', 'A-, 'A-F;. Ako ovo stoji, sazdana je Udbina jo prije, nego se Slaveni od Italo-Helena razigjoe, jer jedni i drugi istim postupkom stvorie svoj ad. Uz Helene, na neto slino mislili i Itali. Mrtakome bogu Orcus, koji imae hram izvan pomerija Rima grada, nadjenuto je udnovato, obsoletno, ime Viduus, kome nije lako nai jasna etima. Ne bi li ovo Vi-duus bilo, to i Ve-dius? Svakako, Ve-dius, ili Ve-jovis, hoe rei nedan, ne-vigjelica, a znae potamnjeloga boga i pakao njegov.
1

U Hektorovievoj jednoj bugartici spominje se ''Vlatko, Udinski vojevoda'' (Bogiia pjes., 49). Ako je Udinski od Udine, iz prva kazivalo se: Udina. 2 Poznato je, da ovo ud nije hud. Dubrovani, ti najdosljedniji hakavci, dok hau hudoba, izgovaraju uditi i nauditi. Udina je, postojano, bez h. Za slavensku rije uditi, od vajkada, prianja znaenje teke dosade i tete, dok chud, iz poetka, oznaivae, ponajvie, fizini nestadak, i hoae rei: mali, mrav, siromaan. Niti je ovo znaenje sasvim iezlo u pukom govoru, kao, n. p., kad ena kae: ''huda ti sam!''

Nije moje rijeiti stvar o jezinom postanku Udbine. Pae, niti ovo ovdje reeno zahtjeva osobite panje. Nego e biti nekoga pripaza vrijedno to, da pjesme nae narodne svegjer Udbinu iznose kao mjesto kobno. U pjesmama hajdukim zlotvori, malne svi, dolaze od Udbine3, ma i bile pjesme iz najrazliitijih krajeva naroda. Dok je onoliko glasita i raznoena u pjevanju, Udbini u pravoj historiji nema hvale, niti skoro mjesta.
3

Vuk. pjes; knj. III.

Koje bi to bilo lice povjesno ''Vlatko, Udinski vojevoda'', u bugartici ve pomenutoj1, doista niko ne moe da ree. Svak, naprotiv, odmah uvigja, da je lice isto mitino Troglav Arapin, koga jedna sadanja pjesma kae gospodarom Udbine: ''Pa zavika troglav Arapine ... : Njega hvali sva srpska rodbina, a ni mene ne kudi Udbina''2. Valjda i onaj ''Vlatko, Udinski vojevoda'', u bugartici, nije drugo, do isti ovaj vladar, vojvoda Udbinski, u novijoj pjesmi. Udbinu, u jo jednoj pjesmi naeg doba, obavija gusti mit. Mrai se ona u zapadu, te e od nje sunce, po arijskom pravcu, zapoeti noni svoj hod: ''Hod'te, brao, da se posluamo, da po jednu pjesmu ispjevamo, od Udbine, to je za drubine, da vidite udo nevigjeno, udno udo to kazuju ljudi, da 'no nigje prije nije bilo. Jedno jutro u svetu negjelju, prije zore i bijela dana, ogrijalo od zapada sunce''3. 68

1 2

Vidi na str. 202. Petranovia pjes., knj. III, 16, v. 198203. 3 Ovako je u poetku legendarne pjesme o ''Smrti kralja Simeuna'' (Vila Beogr., g. 1867, br. 18).

Velika je prilika dakle, da Udbinu nam izruie oci nai neznaboci, pa da je potonji narataji hristjanski upletoe, kojekako iskrivljenu, u pjesme junake i hajduke. Udbina tada postade grad, ili grad ona bijae ve od iskona, po primjeru Stojnog Biograda i Legjan-grada. Bijelom prostorijom, zaklonitim gradom svojim, gospoduju bogovi, kao i duhovi to su utvrgjeni u pustome, a nevidnome, gradu donje tmue. Od naselja ljudskog do Legjana, jal Udine, predugi su putevi, a teak prelaz. ''Koliko je nebo od zemljice, toliko je i moj rod od mene!''4 cvili jednome od dvaju brae sestra, ugrabljena od age Arapage. to je u nekim pjesmama troglav Arapin, to je u drugima aga Arap-aga. Nama on e biti, naprosto, Troglav. Poarapi ga, a gdjekad i poturi, pjevanje, jer je Arabija postojbina sunih crnih ljudi, a Turska uzrok kleti narodnome i domaemu zlu, tamni izvor svakoj bijedi. Na sumegji obaju svijeta, bijelog i crnog arapskog, tee, po rijei epa, voda Stupnica. Ova Stupnica, oito, stoji izvan domaaja tvarnosti, te e joj ime biti otuda, to je preko nje postup iz bijele u crnu carevinu. Stupnica ''nije zdrava po junake''5, veli pjesma. Druga pjesma6, iz istog kruga o dva brata, kao megjanu rijeku naznauje ''Studenu vodu Jahoriku''1. Moe biti, da u prvoj epskoj zamisli ova je voda bila oblivena okolo sve zemlje, na lik tekuega okeana helenskog. U pjesmi ''enidba Sunca'' Petranovieve zbirke, kad sveta Duhijana, t.j. svetoduha Jana, svrne svoje oi na pakao, ona ''pogleduje sa visine moru u otoku''3; more, dakle, tuda tecijae unaokolo.
4 5

Vuk, pjes., knj. II, 97, v. 129. V. 58. 6 Id. ib. 95. 1 V. 50.

Nego, u mitinih voda, naih i helenskih, ima jo neto poredivo. Svegjer u istim pjesmama o dva brata, udotvorna ona voda, treim stajaim imenom, zove se Trusovina. Ime je mutna postanja, kao i Jahorika. Niti je, na prvi mah, jasna izreka, s onim imenom skopana: ''sutrusan'' ovjek, za ovjeka kao opijena. Odkle, po svoj prilici, rije, to emo naskoro viditi; no, opaamo odmah ovdje, da je Trusovina voda ''zaboravna'', taman kao adski izvor u Helen. Junaci ivi, pripovijeda naa pjesma4, acaju se od Trusovine, jer, ako ih se ona dotakne, eto im zaborava. Uz to je studena5, kako Jahorika, te mrazi. Poimence bratu, koji se osunjo, a ami dolje u dvanaestoj odaji, ta je voda mogla biti preopasna. Gospodar od dvanaest odaja saletio donju djevojku, da Trusovinom, ''u kojoj su bilja od planine'', prevjeri junaka, ''e sam uo'', veli, ''kazivali su mi, da to jeste voda zaboravna; ko s' umije i ko se napije, svoja e mu vjera omrznuti, zaboravit' svoju porodicu''6.
2 3

O njoj povee se rije drugdje. Knj. I, 2, v. 189. 4 Vuk. pjes., knj. II, 95. 5 V. 277. 6 V. 2327.

Pridavnik ''zaboravna'', eto, kao ugogjeno, prevagja grku rije . A to su legendarne nae vode mrzle i nezdrave, to je, jednako, mrzla homerska i jadovit 'A. Opaziti je i to, da sve adske rijeke, u Helena, svode se, pravo uzevi, na ciglu jednu, na Letu, jer ova drugdje nije, no u adu, dok i na ljudskoj zemlji teku Stiga i Aheron. Po isti nain, i udesne nae vode jesu jedna jedita voda. Stupnica i Jahorika u nekoliko se priinjaju kano zemaljske; ali Trusovina, po svima joj biljegama, odmie daleko sa vidika gornjeg svijeta. Ovako, preostaje nam samo ovaj mitini uporegjaj: Trusovina Leta. Ta jedna voda isto je arijska; to je struja, iz koje vidismo, da isplivaju, sa drugaricom Zorom,

69

noni Avini. udo tanog podudaranja u naem i helenskom mitu o vodama rasvjetljuje se najivlje, ba pri lui Rig-Vede. Tamno carstvo srpskih i hrvatskih pjesama ima uvara svojih, tu odmah do rastupne rijeke. Na naoj Stupnici strae etiri robinje1. Ovakova se straa uva i u adu Indo-europljana. Na pragu helenskoga Tartara troglavi je pas Kerber, ili dvoglavi pas Ortro2; a na pragu vedinog doma Yame, kralja mrtvih, bdiju dva psa etverooka. Kako je i ovdje opet viditi, zaetna misao Tartara predlazi diobu Arijaca. Od etiri oka, u svakoga psa vedinog, valjda ponikoe nae etiri djevojke straarice3, koje su srca milostiva prema dobrim junacima4, kao to nisu ba zloudni, poput Kerbera, niti indijski pasji uvari.
1 2

Id. ib. 97, v. 467. Ovoga " ; M. Mller, i po samom glasu, istovjeuje s vedinim Vritra. 3 Dvije su straee robinje u pjesmi 55 (knj. II) Petranovieve zbirke, a u 53 tri. 4 Vuk. pjes., knj. II, 97, v. 4673.

I Heleni (to ve usmo) jednoga od dvaju arijskih pasa, Srameya, pretvorie u svoga laganog i ljupkog pratioca dua, u '. Kad se etvorici naih djevojaka ''vikne pomo''5, pa one pripuste prelazak preko Stupnice, eno ti odmah adskih dvora u velianstvenoj sumornosti. Vodi k njima sreberni most6. Na zlosretnoj ''lijevoj'' strani7, stoji veliki stan crnoga gospodara. Ne sjaji se tu eeno zlato, ve blijedo srebro, i jo blegji lim; a dvorite oko jadnog doma potamnilo u crvenkastu smegju bakru8. Carstvo bijeloga dana ima dva junaka, dva zatonika pod rukom vinjega Vida; pa i dolje, uz. koljeno vladara, sjede do dva pomonika: ''sjedi aga Arap-aga'', i ''vina pije s dvoma Arapadi''9, veli preobraena rije narodne pjesme. Ova dva Arapa, ''oba brata od jedne matere''10, pomaljaju se i drugdje u pjesmama naim. I po helenskoj misli, uz vrhovnoga Plutona sjede, i sude u adu, jo dva glavara.
5 6

V. 48. V. 65. 7 V. 61. 8 V. 634. Ljutoga gazdu oznauje i ljuto gvogje, ako takogje amo pripada, kao to mislim, Demirpaa. narodnih pria, a i Demir-aga jedne epske pjesme (Stojadinovia pes., knj. II, 10). 9 V. 1189. 10 Petranovia pjes., knj. III, 53, v. 390.

A sve ove tri adske glave, moda, nisu drugo, ve suti Troglav, potonjom tvorbom rastrojen u tri lica, jer za Troglava znadijahu i Heleni. To im je Gerion, koji je troglav, , ili je uz tri itava sraena tijela, . Boravi u zapadu, tik do ada, na zemlji to ju plae odasvud more; i dri u zaptu sjajno stado Sunevo. Toj grdosiji noi i zime stado e istrgnuti dvanaestotrudni Herakle olienje godinjeg sunca, u teku njegovu kroz dvanaest mjeseci. Helenskome Troglavu ime , prije nego ita drugo, znai rika1. Upravo je rika i na Troglav Balako, ako mu etimologiju pogodismo2.
1 2

Uporedi , . Preller, Griech. Myth., II B., s. 2025. Vidi na str. 1978.

Ne treba nikakve natege, niti mune kombinacije, da, ve po dovle izloenom, nagjemo, ili bar nazremo, u Troglavu velikoga dumanina iz drugog carstva, koji, prebivajui u tami, njom i kroza nju Hrvate i Srbe napastovae, kako sada, sa etom svojih ''crnih ljudi'' i ''vranih konja'', napastuje epske junake. Biti e ovaj isti i ''bog, stari krvnik'', srpskog epa. Da je zao bog, suprotnik dobrog boga, postojao u vjeri predaka naih, dovoljno bi bilo i samo svjedoanstvo naeg jezika: ''Teko do zla boga?'' ''Skupo do zla boga!'' koje mi ve navedosmo3. Da se pak njihovoj ustravljenoj mati taj bog prikazivao kao neki noni Vuk, i to nam ree crnogorska poslovica: ''Razminue se ka' i Vukac i dobra srea!'' isporegjena sa slinim izrazom Rig-vede4.

70

3 4

Vidi Dio 1, na str. 41. Vidi na str. 198. Od toga Vuka bie i ''vuac'', gangraena, kao to su i ''boginje'' od nekog zla boga. Paziti je, pri ovome, takogje na izraz ''boje vrijeme'', za vrijeme vrlo rgjavo i olujno.

A ba kano zla boga (malum deum), i premca Vidu, iju sreu on suzbija nesreom (omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo), predoi nam ga kod baltikih Slavena, pod imenom Crneboga, hroniar Helmold5. Spade iz pamenja narodnog ta rije ''Crnebog''; ali zao bog bijae, doista, crn, kad je crn Troglav, a crna rulja njegovih ljudi. No, ako nam propade Helmoldovo ime, opet udrasmo precrnih izraza: ''Uvalio mu crn komad u torbu!'' ''Doi e i njemu crn petak!'' ''ta uini, crnice jedan!''6 Pa dananja igrarija rijei: ''Boo i Crnjo''7, za dobra i zla ovjeka, moe biti da nam i ona pominje dva davna suprotna boga.
5 6

Vidi Dio I, na str. 32. Mrzost crnoe osjeaju, dakako, skoro svi ljudi. to od prvanje vjere, a to od hristjanstva sredovijenog, narodima arijskim u Europi kojeta se crni u misli, te i u govoru. Ali rekao bih, da nije nigdje toliko duboko, kao u nas, prodro oni osjeaj. 7 Vuk. rje., pod Crnjo.

Zao bog djedova naih, a crn bog baltikih Slavena, mogue, da se prozivao i Vrag. Crni bog, po rijeima Helmoldovim, bijae dobromu bogu kao ravan u vlasti1, te, naravno, bjee veliki dumanin njemu i bijelomu svijetu. Vrag, dumanin, rije je praslavenska; pae, uzlazi i do dalje davnine, jer ve Leto-Slaveni kazivahu varga2. Izravna dokaza, ili dokaza neizravna, a jasna, da Slaveni, kao to docnije hristjansku sotonu, tako svoga crnog boga, jo prije, rekoe vragom, mi, dodue, nemamo. Istina, pjesma jedna veli, da je crnome Arapu, otmiaru djevojke, ''glava vraija''3, no, ta bjena i malo znaajna napomena, sama po sebi, mnogo ne hasni.
1 2

Helm. Chron., I. I, c. 52. Fick, Vergl. Wrt., II B., s. 662. 3 Petranovia pjes., knj. II, 53, v. 481.

Neto vee pomoi zar nam prua, u ovome, mit latinski. Rimljani, kako to vidismo, primijenie dostojanstvo velikoga podzemnog boga mrtakome svome Orcus Viduus. Toga Orca davni Itali izgovarahu Horcus, Urgus, Uragus (?)4 paklenu neman Napuljci, jo danas, nazivlju Huorco5. Ne bi li to bio davnanji Vrag Slavena? Boga Urga Latini izvogjahu od urg-eo, goniti, kinjiti6; a od varg, to jednako znai kinjiti, dolazi Vrag7. O Urgu imahu pak Latini i poslovicu, koja je, po smislu, jednaka s naom o Vragu. Gdje mi kaemo: ''Ko s Vragom tikve sije, sve mu se o glavu lupaju''8, veljahu oni: ''Ubi ratio cum Orco habetur, fructus est incertus''9.
4 5

Vidi navode u Prellera Rm. Myth., II B., s. 623. Isti je i grki "O; al mu se prvobitno znaenje razvre u oznaku adske jedne rijeke, pa i zakletve tom rijekom. 6 Preller, Rm. Myth., II B., s. 62. 7 Fick, Vergl. Wrt., II B., s. 662. Valjda ne e ovom uporegjaju medju urg i varg smetati glasovna pravila. Urgus "O je Vrag, kako je vlak'. 8 Vuk. posl. 9 Ovaj dumanin, koji kinji i mui, donekud nas sjea na Vritru, jednoga od najglavnijih demona u Vedama. Vritra, dato, nije ista rije, koja Urgus, ili Vrag; ali ini se, da polazi od istoga korena. Koren varg, kinjiti, napravi se od drugoga var, goniti (Fick, Vergl. Wrt., ib.); a s druge strane, sanskr. koren var, zastirati, sazda Vritru, zastiratelja, obavijaa. Vritra, od koga se mrai nebo, jest lani lupe nebesnih krava, oblaka kinih. Sijee ga vrhovni Indra, nazvan s toga, slavnim pridjevom, Vritrahan, ubilac Vritre. Od ovoga mita rek' bih, da neto pregje i drugim narodima arijskim. Svakako, sauvae ga itava Eranci, koji, takogje, slave Veretraghnu, nebesnoga junaka, ubilca nemani.

Pa i jo jedna okolnost kano da nas upuuje na Vraga predhritjanskog. U Slavena postoji, ve od davnih doba, rije vraiti za bajati, vraati; odkle i nae vrabina, to e rei vraarija. Ono vraiti 71

moe biti u odnoaju s Vragom. Znamo po Helmoldu, da baltiki Slaveni zaklinjahu, dok se pri svojim gozbinama obregjivali aom, kako dobra, tako i zla, ili crna boga1. Zaklinjui Crneboga, svoga velikoga Vraga, oni taman vraahu.
1

Helm. Chron., 1. I, c. 52: ''. . . in conviviis et compotationibus suis pateram circumferunt, in quam conferunt, non dicam consecrationis sed execrationis verba, sub nomine deorum, boni scilicet atque mali, omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitentes. Unde etiam malum deum sua lingua Diabol sive Zcerneboch, id est nigrum deum, appellant''.

Bilo to mu drago s ovim imenom Vrag, zao bog niim drugim ne prijea se toliko na dnevno vidilo, i na dva prva mu traka, koliko otmicom bijele Zore. Slavenima Zora, kako joj rije kae, bijae ''svijetla'' i ''vidna'' djevojka2. O djevi, ''lui bogova'', koja k nebu pristupa sa ''istonoga zraka mirisavog''; o ''rosnoj'' i ''zlatnoj'' djevi, za kojom idu slijedom vedri dani, dok od nje bjee none aveti, himne davnih Inda zvue najtanjom strunom vedinoga pjesnitva3. Boanstvo Zore, i dvaju joj sjajnih drugara, nikad od nikoga nije se ivlje osjealo, to od naih pradjedova arijskih, stenjuih pod tlakom tmine. Prekrasnu nebesnu djevojku stari ljudi nigdje ne putahu s vida, ili oinjeg, ili duevnog. Rudila im Zora na jutrenjem i na veernjem nebu; a rudila im, jednako, kad bi sinuo te i minuo veliki dan godinji, to im bijae ljeto. Pa, pri koncu dana ili ljeta, prikazivao im se ljuti otmiar, gdje grabi gizdu, i odvodi je u donje sumorne prostorije.
2

Od korena zer, svijetliti, viditi (Mikloi, Etym. Wrt. der Slav. Sprachen). Ruske zagonetke smatraju Zoru nebesnom djevojkom. 3 Rigv. passim, u molitvama Zori.

Gore rekosmo, da taj grabilac, u matanju prvotnih Inda, bijae Vuk, olienje noi; te opazismo, da isti Vuk vere se po starodrevnim, a udnim, nekim obredima naeg naroda. Opazismo i to, da se strava od onog Vuka duboko ubrazdi i u samim pukim imenima. Pjesme iz kruga dvaju brae priaju istu nonu povijest, koju da i bolje objasnimo, eto nam italo-helenskog mita. Od dumanina ugrabljena nevina djevojka prebiva za po godine u zemlji vranih konja a crnih junaka, po ve navedenim rijeima Vukovih pjesama4.
4

Vidi na str. 187.

Istovjetnom milju, no istijim izraajem, u jednoj pjesmi Petranovieve zbirke1, eri ''bana od Bouna'' prijeti opasnost, da je na silu ugrabi troglav Arapin, koji hoe da nju ''ljubi po godine dana1, pa onda ocu da je vrati. Kao, to ovdje Troglav ne izlazi, ba po samom sluaju, na vidjelo, tako mislim, da nije sluajno niti ime ''ban od Bouna'': zgurio se u tom prozivu, po svoj prilici, starinski bog. Nego, taman za po godine3, latinska Prozerpina, helenska Perzefona, dvori namrtenog gospodara Dita, ili Plutona, koji je silom odveze vranim konjima i kolima4. Mrkome bogu Latini nadjedoe ime Dis, a Heleni , jer dri do sebe, preko noi i preko zime, bescjeno blago, Zoru, ker vidnoga neba. Ovo isto bogastvo, uz istog emernog boga, sijalo se i u prvome vjerovanju Srba i Hrvata. Jedna enska naa pjesma, sa pripjevom iz sinje davnine, zainje: ''Da li mi je, Jado! jedna litra zlata, da pozlatim, Jado! Bogdanova vrata''5. Gnjevnih, nesitih, emernih jada naim ljudima usta su jo prepuna6; a da bijae i glavni jedan Jado, ili Jad, od koga bi oevi nai odmolili blago, to nam kae ona pjesma7. Jedan Jad, na lik' Vraga, izilazi takogje iz izreke: ''Neka se od Jada prekrstim!''8
1 2

Knj. II, 33. V. 39. 3 Ovidii Metam., 1. V, v. 568 - 7. 4 Id. ib v. 4024: ''Raptor agit currus et nomine quemque vocatos exhortatur equos, quorum per colla jubasque excutit obscura tinctas ferrugine habenas'' v. 350: ''Curruque atrorum vectus equorum''. 5 Vuk. pjes., knj. I, 348, v. 12. 6 Vidi Dio I, na str. 58.

72

to prosti puk, gdje i gdje, jo misli, da se blago moe ispod zemlje iskopati, al da ga valja nekim inima izmai od vraga, ono cijenim, da je vie, no to drugo, zadnji talog starinskog vjerovanja u podzemnog boga. 8 Vrevia Niz prip., str, 12.

A na lik mrtakoga Dita, ili Plutona, zasvjedouju ga opet puke jekavske rijei: ''Milutin je pokojni umro, evo mu na jade deseti mjesec''9. Jadu, posjedniku zlatu, kao to i bogatome Ditu, mili se tmina i bezdan: ''Tavna noi, puna ti si mraka! Srce moje jo punije jada!''10 Da ne puhne duam' jad nesiti, gjeno j' tama u sred b'jela dana''11 ''Izbavi ga od jada bezdanog''12.
9

Id. ib. str. 57. Vuk. pjes., knj. I, 318, v. 12. 11 Petranovia pjes., knj. I, 29, v. 456. 12 V. 40.
10

Rekao bih, da se i dalje pripomau na i italo-helenski mit. Perzefona je ki Zeusova, a, pukim i starinskim nainom, zove se , svjetlonoa, i prizivlje se kano , medohrana1: med je arijska, i naa metafora, za svijetlo. Nae kazivanje, izjanjeno vedinim, tjera nas, da omrknutu djevojku shvaamo kao nonu Zoru; pa eto samo time razmruje se zapletaj protuslovnog bia Prozerpine, ili Perzefone, u klasinoj mitologiji. Dvije posve protivne strane, lice svijetlo a nalije tamno ove boginje, meu, donekud, u udo dananje mitologe. Ali Prozerpina, smatrana kao dnevna i nona Zora, odgonee se odmah. to je poklopi zemlja i no, stroga je i neumilna; a to opet na svijet iz zemlje i iz noi izlazi, blaga je i ljubavna. Od mrtake i srdite Proserpine2 imademo, onda, prenjeno djevoje: po ubavome proljetnom polju trga ljubice i bijele ljiljane, te cvijeem sebi napunja nevine grudi3.
1 2

Preller, Griech. Myth., I B , s. 658 i 662. Ne samo da je jadna, ve je i zlobna ''sestrica Jelica'', u gdjekojoj pjesmi kazivanja slina onome iz naega kruga Na primjer, u pjesmi jednoj Jukieve zbirke (knj. I. 2), ''Jelica sekuna'' sama izdala brata banu od Vipera (Vepar? simbol sumraja u Arijaca). Junak, razdrijeivi sveze, usmrtio i opakoga bana zeta, i sestru, i neaka Cvijana (procvililo crno Arapine?). Pria, u toj pjesmi, priplela se Kraljeviu Marku: on je Jeliin brat. 3 Ovid. Metam. 1. V, v. 3914. Otmica Prozerpine izmami iz laka Ovidijeva pera uprav divnih stihova, te je vrijedna da se po cielo ita (v, 341571). Gotovo bih rekao, da opis otmice Ovidij uze iz latinske seljake prie, naline naim pukim.

Nesretni rok boravka boginjina u blijedome carstvu najkrue izrazuje na ep. Djevojka na svojem noitu, od ljutog vladara, od age Arap-age, dobila sina, crno Arapine: ''Seja Jela noila sa Turkom, pa se Jela prevolela Turkom''4. Kad izbavitelj brat razrui i zapali dumanske dvore, mati sebi priuzela sina, pa svi jednako bjee k drugoj strani svijeta. Nego, na Stupnici pograninoj, od jada pociknulo crno dijete, a ujak rasjee ga, i baci u vodu, uz poklik: Od zla roda nek nema poroda!5 Ujak poinio mrsko bezakonje, u ljudskom pogledu; ali nebesni omrknuti pregalac izveo djelo vjeitoga reda. Neutoljiva je omraza arijska megju vidilom i tamom, danom i nou, ljetom i zimom.
4 5

B M. pes. 53, v. 278. Vidi gornji navod, na str. 187.

Okolo djevojke, bijele Zore dnevne i godinje, trzmaju se svi sjajni i tamni duhovi. Zorino je bie razdvojeno, prepolovljeno; caruje ona pola ukupnog dana i pola godine, ili svijetla na nebu, ili potmuena ispod zenilje. Donje prostorije razvedene su poput gornjih adska ono prilika boje slike. Dok

73

se amo bijeli, uz bijelu Zoru uzvisiti Vid, crni se tamo, uz nonu Zoru, grdosija Troglav. Vidu dva su glavna pobornika, a dva pomagaa stoje i Troglavu naporu. Gdje je, u narodnom epu, rije o grdnome Arapu i o dva mu Arapa, ''oba brata od jedne matere'', tu se veli, da je ''za njima" i ''dvanaest bratueda''1, ili da ''Arapu sjedi uz koljeno sve njegovo dvanest bratueda''2.
1 2

Petranovia pjes., knj. III, 53, v. 3901. Id. ib 54, v. 301. Obje pjesme, navlastito ova druga o ''enidbi sa Zmijanja Rajka'', udna su sadraja i gragje oevidno mitine.

U ovome, takodje, jedno i drugo carstvo imade istovjetni rasporegjaj. U etvrtom dijelu radnje prikazae se nama Vid, gdje vodi, preko godine, divno kolo svojih dvanaeat sinova, mjesenih mladih Sunaca. Izmegju dva, i uredbom i moi, skoro jednaka carstva, biva takma vjeita, a silna, osobito radi Zore. Red je, da vidovni bogovi, neprestance, tjeraju trag velikome dumaninu, velikome vragu. I ba od ove trajne i opasne potrage za drevnim vragom pregja naih moe biti, da se sadanjemu govoru pricijepi izreka poslovina, koju je nalaziti esto u pjesmama narodnim: ''Progj' se vraga, ne tjeraj mu traga!'' Nego, pored sve muke i nevolje svijetlih bia, tmorni i smradni dusi, na posljetku, uvijek ustupaju. O pusto blago, o Zoru, grabe se ovi u nevrijeme, pri koncu noi. Gdje zasijeva Biograd, i zaprijeti tvrda Neboja, pada Udina; razmee se, iz temelja, Udina svake godine i svakog bojeg dana. U pjesmi jednoj o raspu toga grada, ba eto ''dokle samnu i sunce ogranu, Udbinjska se otvorie vrata''3. Zadio se boj ''na vodi Danici''4, kada, naime, ova jutrenja zvijezda, tekom svojim po krajnoj nonoj prostoriji, navijeta slavu dana koji nastaje. Ali, uz paralelizam dviju carevina, slavi i donja svoje, dato prelazno, slavje. U doba ponona i pozimna, neuklonivim okretom prirode, onemogao Vid. Zore nije; ulijenila se radilica, te ne iznosi, na nebu, ni srebra, ni zlata svoga izvezenog. Dva prva traka jutrenja, dva duha bijelog dana, zamrla i ona u kuli Neboji. Veliku ovu nemo neba, te gornjeg carstva, vanrednom jasnoom izraava jedna pria iz Vojvodine5.
3 4

ojkovia pjevan., 82, v. 1389. V. 104. 5 Kojanova prip., 13. Kojanova Stefanovia prie iz Vojvodine valjda su nae najznamenitije, s vida mitinog. Ovo e biti s toga, to su, prvim postankom svojim, iz zaturenih krajeva Stare Srbije.

Bijahu dvije veliko carevine; u jednoj je carovao car Petar, u drugoj car Tatarin. Dobrome caru Petru bila ki, krasna na izgled, a velika radilica. Hoe nju car Tatarin; pa od nevolje car Petar zigje, ''kod svog grada, jednu vrlo jaku kulu, u kojoj se mogu dve due zatvoriti''. Dobie ljudi zapovijed da kau, kako je careva ki umrla, te da je car Petar poao k caru Suncu na razgovor. Car Petar tuio se Suncu: ''Zato nisu zimi dani tako dugi kano leti, i zato su ladni, te mi ljudi ne mogu jednako da rade, nego dangube?''1 Iza ovoga alosnog upita k Suncu, a i po onome to ve znamo, samo se po sebi kae, to je dobri car Petar i njegova preuzorita ki, to li zli car Tatarin, to dvije velike carevine, a to i ''dve due, zatvorene u jednoj vrlo jakoj kuli''2.
1

Dalje u prii pripovijeda se, kako carsku prelijepu djevojku ugrabi sedmoglavi zmaj, pa je izbavlja, proavi devet svjetova, rob jedan cara Petra.
2

Ove dvije carevine nisu iste one, koje u religiji Aveste. Nisu iste, jer u dvije carevine eranske vladaju skoro netvarni duhovi, dok se kod nas komeaju kruti bogovi iz prirode. U vjeri Slavena nema etine uzvisitosti mazdejske, pa niti mazdejskog prepredenog formalizma, Vjera slavenska ne e da osijee nikakovih vjersko filozofinih naela. Ali je, ipak, dualizam Slavena najblii dualizmu Eranaca. Dva suprotna lica u prirodi, te i dva naela u religiji, to je, dato, shvaanje arijsko, te mu prvi zametak opazismo u samoj Rig-Vedi. No, dva carstva su dva vladara, nigdje, osim na Eranu, ne pominju se izrazitije, koliko u Slavena, a osobito u priama srpskim i hrvatskim. Ovo e biti otuda, otkle i slavensko-eranska rije bog-bagha; naime, od eranskog dojma na Slavene. Dapae, i isti Vid vodi nas blizu do Ahuramazde, ako je Vid od vidila, a ne Vit od njemakoga svetoga Vita, to je zagonetka nerazdrjeiva s pogleda vjerskog i historinog: duhatome Ahuramazdi, po mazdejskome nazoru, taman je vidilo tvarna i spoljanja prilika, jer sija se on u jedinom vidilu. Nekima udnovat se ini vjerski uticaj eranski na Slavene. Meni, naprotiv, inilo bi se, s vida historinog, najudnovatije, da ne bi toga

74

uticaja bilo. Kako to, da Zoroastrova religija, njegovana kroz vjekove uprav fanatinom i netrpljivom odananou od velikoga roda eranskog, nizato ne dotaknu se geografino oblinjih Slavena? Dodir taj ne rastoi nae prijesno vjerovanje u prirodne bogove, kao to niti u eranskih plemena, naosob u najprostijem puku, posve ne uniti sva boja bia arijska. Perzijanci, veli Herodot (I, 131), ''rtvuju suncu, mjesecu, zemlji, ognju, vodi, vjetrovima''.

Pri tome paralelizmu dviju carevina, moe biti da nam se javlja i adski jedan konj, prema poznatome konju Svantevidova bogotovja. Kako se god gatalo u ime Vidovo, osobito konjem njegovim, tako se vrailo u ime Crnoga boga3, rek' bih navlastito njegovom kobilom. Crnome silediji Arapu nae pjesme pridaju uvijek ''vrana konja'', a jo ragje ''sivu kobilu''. Njihov Hades bijae i Helenima . Brza pusta je Arapu ta bedevija, brza kao gorska vila1. Pa je i pusta nesretna siva ta kobila! Ako nije pod sumnjom, da konj Vidov, jutrenji mladi mu konj, jutrenje drijebe, dade nam rije ''drebati, rebati'', sortiri, onda je vrlo prilino, da ljuta rije ''kobiti'', za sluenje nesretno, ostade, u naem jeziku, od kobile Crnoga boga2. Ostalo zar i tota drugo zlokobno. ''Kobilica'', kokoja kost koja se lomi za opkladu3, pa, u jo jednom znaenju rijei, zatorni, pustoei skakavac; onda ''kobac'', apelativ za svakojaku grabljivu ticu4: moda spominju isto kobljenje Vidova dumanina. A i sama rije ''kob'', u davno doba slavensko, znaae, kako augurium, tako i opako djelo, zlo5.
3 1

Helm. Chron., I. I, c. 52. Passim. 2 ''Kobiti'' ovako oznauje Vuk (rje., pod Kobiti): ''Slutiti kome da ga nestane, n.p. kad bi ovjek imao troje djece, pa dvome da kupi kapu, a treemu nita, onda bi se reklo: Kobi dijete''. Nego, upravo konj kobi, te Vuk navodi ove stihove: ''Svi su konji zopcu pozobali, a moj doro ni taknuo nije; nogam' bije, a uima strie, esto gleda na Kotac planinu, ili kobi mene ili sebe''. 3 Vuk. rje., pod Kobilica i Lomilica. 4 ''Svaka tica ima kopca'' ''Ne budi svakoj tici kobac'' (Vuk. rje., pod Kobac). 5 Mikloi, Etym. Wrt., pod Kob.

Ve je vrijeme, da dvjema pregaocima, dvojici jednolike brae, ime ispitamo. Mi ih spazismo u kuli Neboji do Biograda, te oekujemo, da su svojte Vidu. I zbilja, u glavnom krugu pjesama, koje se na njih odnose, prezimenom najobinije zovu se Jakii, a od kad do kad i Voinovii. Oni su, daklo, djeca Vidova, kome, po jaini, pridjede se naziv Jaka, a, po ratobornosti, drugi naziv Voin. Jakiima, kao svojima, daje stari Jaka, ili Voin, zeleni ma grebetak; daje im konja viteza. to Jaka do sebe dri dvije puke zlatne, dato odprije dvije strijele, i time pjevanje nae epsko upriliilo dva sa zranim ocem spojena zrana sina. Nego ba izrjekom crnogorska pjesma o Jaki, to ju drugdje navedosmo6, kae, da su dva Jakia dva sina Jake. Izim ovoga prezimena Jakii ili Voinovii, drugoga kojega za dvojicu brae u pjesmama nema. Ali ima njima imena, veoma razliitih. Najnavadnije, zovu se Dmitar7 i Stjepan, pa Bogdani jal Todori, osobito ovako brat jedan, onda Vukain i Petrain, Milan-beg i Dragutinbeg, Mujo i Alija a prigodno, po oevidnoj miloj volji pjevaa, jo drukije. Dmitar Stjepan, Petrain, hristjanska je navlaka, kao turska to je Mujo i Alija. Todor je, dato, vizantijski prevod imena Bogdan.
6 7

Prvi dio, na str. 46 Dmitru je kato, potpunije ime: ''Dmitar od Udbara'', ''Mitar od Udvarja'', to na spomen njegova boravka u Udbini. Uporedi grku formaciju ', od '. ' starinski je pridjev Plutonu.

Preostala bi, dakle, ova imena narodna: Vukain, Bogdan, Milan i Dragutin. Po svoj prilici, od nonoga Vuka nazva se Vukain brat omrknuti1, kako od svijetloga dana dobi svoje ime drugi brat Bogdan2. A kako dva boja viteza, Bogdan i Vukain, bijahu premila bia, od milja rekoe ih Milutin (Milan) i Dragutin. Milo, a istoznano, glaenje obaju ovih imena najbolje pristaje prijaznoj i malne

75

jednakoj brai. Ja drim, da su dva vidna boga nai stari najradije zvali po taj nain, i preesto da ta imena oni nadijevahu djeci svojoj. Kad se god elilo, da dvojica rogjene brae rastu u milosti, pa da i pored nesklada asovita, smutnje prelazne, budu za vijeka svog suutni, eno im uzdane pomoi u brae nebesne, pod zakriljem primirnih naziva njihovih. Moe biti, da na ovakovo, i pokraj hristjanske vjere, jo nekud udrano miljenje, privezuju svoja imena, dva srpska kralja, dva brata Milutin i Dragutin. Od nebesnih konjika, poimence od Dragutina, i u pukim naim kuama razgranano je obilje takih imena3. Dva se brata privie srcu narodnom.
1 2

Vukain bilo bi, ovako, ono isto, to i Udbar, u nazivu: ''Dmitar od Udbara''. Da utvrdimo ovo, donekle udno, znaenje imenu, pomoi e nam, naskoro, mit skandinavski. 3 Vuk. rje.

Tako se oni privie, da, preobraeni u svece, ugjoe, mislim, i u hristjansko bogomoljstvo. Neka je prilika, da se spljetski akavci jo jednako mole njima, pod imenom svete brae Kuzme i Damjana. Iznesosmo jednu molitvu k Vidu, pri veernjem pretanju vatre u varou Manuu grada Spljeta1. Onu molitvu, e da bi se oganj do sjutra dohranio, domaica, u Velom varou toga grada, ne upravlja k Vidu, nego svecima Kuzmi i Damjanu, govorei: ''Sveti Kuzma i Damjan, uvajte ovi oganj od veera sve do zore, dokle pivac zaziva, majku Boiju zaziva''. Gotovo ista molitva potee se i dalje od Spljeta, do Dugopolja u Poljicima i do Dicma u kotaru sinjskom: ''Sveti Kuzma i Damjan, uvajte mi moj oganj od veera do zore, doklem majka zazove, doklem pivac zapiva, dok jutrnja zazvoni2''. Kod akavaca ini se, da su este starinske crkve sv. Kuzme i Damjana; a uestale, u XIV vijeku, kod kajkavaca megju Dravom i Savom1. U Katelima, megju Spljetom i Trogirom, nai je jo takovih crkvica. U darovtini k crkvi spljetskoj, izdanoj u Bihau 4 marta godine 837, Trpimir zazivlje Kuzmu i Damjana, iza svetaca spljetske crkve. I po svemu narodu, Kuzma i Damjan glase se kao boji ''vrai, vraevi4''. U Boci, ita se bolesnicima i ''vraevska'' nekakva molitva5, kojoj bi bilo vrijedno saznati sadraj. Uz svetoga Vida dva sveca, uvara ognja, i dva vraa, ili vidara, vrlo prilikuju dvojici brae, doslije pretresane.
1 2

Dio I, str. 74. Iza tampane radnje, ovo ja doznah od prijatelja. 3 Tkali, Mon. hist. episcop. zagabr., knj. II, str. 7694. 4 Vuk. rje., pod Vrai. 5 Id., pod Vraevska molitva.

Ako od miline, i od milosti njihove prema ljudima, prozivlju se Milutin i Dragutin, u borbi s Vukom, sa crnim Troglavom, braa nose lina viteka imena: jedan je Pojezda, jezdilac, brat stariji i dnevni, a drugi, to do njega jezdi, Prijezda, brat mlagji i noni. Avino, dva konjika, taman jednako, zovu se i u Indiji. Pod imenom Pojezde i Prijezde, iznose ih tri epske pjesme4, koje od nebesnih junaka napravie dvije vojvode Gjorgja Smederevca, to Pojezdu od Golupca grada i Todora Prijezdu od Stalaa, dok u isto doba namjestie despota Gjorgja na presto Vida boga. Pjesme, pored sve potonje pretvorbe, davne su veoma glavnom svojom sadrinom. Ako se u njima Pojezda tek spominje, a slavi se Prijezda, ovo se podudara potpuno sa cijelim biem dvaju Jakia, od kojih je jedan daleko znatniji i junaniji od drugoga.
4

Vuk. pjes., knj. II, 824.

Zgode Prijezdine, u sutini, jednake su sa onima Jakia zlopatnika; a, gotovo sve, pristaju u bie nebesnoga jaioca. Priiezda ugrabio enu svoju pod silje, kao to drugi Jaki silom iznudio povratak sestri, ili tmicom iz donjih odaja izveo er age Arap age. Radi ene kad ode na boj, Prijezda ''pripasa sablju babajinu, a usede konja babajina''1; koje je, po svoj prilici, vitez konj i zeleni ma staroga Voina ili Jake. S ugrabljenom ljubom, junak ''manu se preko vedra neba, kako zvezda preko polja ravna'', a stie dvoru svome, kad ''Sunce sede'', pa ''u ponoi vena se sa devojkom''3. Ova udna ljudska svadba u doba ponono shvaa se isto kad se uzme, da je ono boje vjenanje sa pononom Zorom. Jutrenja Zora vjenava se sa Suncem, po naoj i arijskoj mitologiji a ova veernja sa Prijezdom. Prijezda

76

i Zora jedne su sree, jer zajedno u no upadaju; zamrknuti boji mladenci postaju sugjenik i sugjenica. Muu, grabiocu svome, odana je do smrti, po kazivanju pjesme, nevjesta, viteka a presjajna. Nju resi sav biser noni i sve zlato veernje i jutrenje, kojima Arijci obasiplju svoju trojaku Zoru: odijelo joj od zlata, a na glavi ''tri venca biserna, etvrti od zlata, oko grla tri gjerdana, dva od zlata, trei od bisera''3. Prijezda je naao, gdje ''zlatom veze, sve po istoj svili''4; a naao njom i triest djevojaka, gdje ''belo platno bele''5.
1 2

82, v. 389. V. 8894. 3 V. 55 - 9. 4 V. 61. 5 V. 46--7.

Ovo je bijeljenje i vezenje, kako je to dovoljno poznato, svadbena sprema za Zoru jutrenju, po ve davnome nazoru Arijaca. U naoj je pjesmi triest djevojaka, jer naa Zora, osim to je dnevna i godinja, odnosi se i na mjesec, koji uzlazi i zalazi, kao i dan i godina6; u nas, i dan, i mjesec, i godina, zore zorom, sjaju u jeku, pa onda blijede sutonom. No, ako se zlatna djevojka, po pjesmi, udala za Prijezdu, a gdje je onda noni brak, ili pribivanje iste djevojke sa crnim Arapinom, koje se tako kruto istie u krugu pjesama o Jakiima? Protuslovje ovo izglagjuje sama pjesma o enidbi Prijezde, Djevojka je ve bila, veli se, ''isproena i prstenovana''7 za Tomaa, ''braca rogjenoga''8 mrkle gospogje Jerine, ene despota Gjorgja.
6 7

Ovo e se viditi na drugom mjestu. Vuk. pjes., knj. II, 82, v. 113.

Kako Gjorgje zastupio vrhovnoga boga, tako njegova opaka Jerina prikriva, mislim, crnu Zemlju, koja je u svojdbi sa podzemnim vladarom, ovdje bratom Jerine. Ljuba Prijezdina mora k ovome, mora k njemu u lonicu1; ali, gdje ga san prevari, posjee ga, te iz nemilih dvora umae k Prijezdi. Ovo neznatno razlikovanje, u nonoj drami djevojke i Prijezde, ne smije nas dakle pomutiti. Pjevanje o prizorima dnevnog zahoda, i dvaju premilih sugjenika, teklo, iz punanih usta otaca naih, preobilno; pa je ona razlika, ako se ne varam, tek varijacija iste muzikalne kajde.
1

V. 2338.

Iz ivoga vrutka ovakog pjevanja istee i pjesma o smrti vojvode Prijezde2, hrleom besjedom i dramatinim utiskom jedna od narodnih najljepih. Uznositi, velikoduni mladenci nali se u ljutoj nevolji; ali grad ne e da predadu Turinu. Prijezda dralu konju odsjekao glavu: ''Jao drale, moje dobro drago! Ta neka te turski car ne jae''3! Prebio i britku sablju navaliju: ''Navalijo, moja desna ruko! Ta' neka te turski car ne pae''4! Onda uzee se oboje za ruke, Jelica uzviknula: ''Morava nas voda odranila, nek Morava voda i sarani''5! i strmoglavili se u vodu. Mitinim vremenom, ova pjesma predlazi pjesmi prijanjoj. Voda, u koju ulaze Prijezda i djevojka, po rijei Rig-Vede i govoru arijskom, jest strujei okean, neizmjerna nona puina. Svake veeri mladenci, dok se sa svijetom rastaju, obaraju se u dubine poarnoga i smrtnoga zapada.
2 3

84. V. 85-6. 4 V. 889. 5 V. 1045.

Od nonoga boravita, iz vode, iskau opet svakim jutrom sa Zorom oba dva prva traka dnevna; a to pripovijeda, na osobiti nain, jedna pjesma crnogorska, nastrana i inokosna6. Stariji brat, Jaki Stjepan, dvori Janka u Sibinju, iie bi li izdvorio Angju, Jankovu sestru; ali stoje zaprta za ''zlatom'' ovim do ''devetera vrata'', a, ''na deseta, brava je dubovraka''7. Mi emo viditi, da je Sibinjanin Janko stao u stope bogu Janju, nonome ognju, na kome se zapaljuje Zora, svetoduha Janja.8 77

6 7

ojkovia pjevan., 95. V. 215. 8 To stoprvo u predzadnjem dijelu raduje. Radi jo nedostatne spoznaje Janka, ova pjesma ovdje ne moe da bude posve prozirna.

Angja ve davno ekala na Jakia Stjepana; sad opojili uvare i izmakli. ''Lijepa je, k nebesna zv'jezda''1, ova ljuba Jakieva. Porodi muu jedno te i drugo muko edo; pozvae ujca, no ovaj ''knjigu na oganj turio''2. Tek onda doao, gdje uo, da preminu Jaki Stjepan, a ''mahom poharao Jakie ravne, saegao ognjem svekoliko''3. Oganj je u nekoj mitinoj oprjeci s danom: kad plama noni oganj, onda ve ieznuo dan, a kad je dan, sjaj ognja slabi. Nego, mladi Jakii, Stjepanova djeca, ''uskoie u vodu Dunavo''4, te se spasie od Janka; kome, na potonjem svojem povratku, ''zapee visoka vjeala, i hoahu ''objesiti miloga ujaka''5, da ne bi majke njihove, Jankove sestre.
1 2

ojkovia pjevan., 95, v. 73. V. 114. 3 V. 134-8. 4 V. 1767. 5 V. 1767.

Iz odnosa Zore prema zadrunim Jakiima, kad je ona smatrana vie kao nona ljuba, nego jutrenja sestra njihova, mogla se jo jedna kajda izvesti, a ta je ova: Zora postaje dvostrukom enom u dvaju Jakia. Nego, kako je u sutini, bie jedino ova udvojena Zora, Jaki Stjepan sumnja na brata, da mu o preljubi radi6, a opet Jaki Mitar o istoj nevjeri sumnjii brata7. Zaista, u velikoj davnini mitinoj porodi se ovaka misao neznaboaka, koju do nas sauvae dvije bugartice. No, i danas jo ima, u narodu, odjeka toj bojoj tragediji: ''Jakii kuaju ljube'' u pjesmi jednoj Vukove zbirke8. Braa su se ve rastala; a ali se Mitru Jaki Bogdan: ''Dok mi, brate, skupa prebivasmo, i majka nam dvori upravljae, tad' se nai dvori bijeljee. . . A kako se, brate, rastadosmo, i ljube nam dvori upravljaju, tako nai dvori potavnjee, i gosti nas, brate, ostavie, ne pohode srijemski knezovi, niti sam glavom srpski car Stjepane. Ta, s koga je? Da od Boga nagje''9!
6

Bogiia pjes., 41, v. 49:

''Ode St'jepo Jaki bratu Mitru govoriti: Jezdi bolje prida mnom tvojega konja dobra, koliko bih ja tebe dohvatio sabljom mojom, ja bili tebi osjek'o pri ramenom rusu glavu! Ere mi se tuila vjenana ljubovca, da si meni pod silu ljubio ljubi moju''. ''Pogje Mitar Jakiu Stjepanu besjediti: Nemoj, brate, jezditi dobra konja pored za mnom, nego, brate, odjezdi ponajpr'jeda konja dobra, kako tebe ne mogu oi moje ni vigjeti. . . Kad mi ljubi ljubovcu u bijelu dvoru momu''.

Id., 42, v. 210:

8 9

Knj. II, 100. V. 618,

78

Brau, naime, ostavio dan, a prihvatila no, pa nema Vida, gosta u Biogradu. Jakii, da saznadu s koga je nevolja, idu k ljubama. Jaki Bogdan ljubi svojoj, Vukosavi, kazuje: ''Kralj budimski svoga eni sina, brata Mitra zove u svatove. Mitar ite konja i oruje, a i nae tursko odijelo, i on ite sedlo okovano. Hou l' dati, moja duo draga''1?
1

V. 4550.

Vukosava to sve preputa, i jo pridaje ''abajliju vezenu'' i ''ispunjenu zlatom'', te i ''gjerdan od utih dukata'', uz drugi jo od ''bijelog bisera'', onaj djeveru ''ispod vrata'', a ovaj ''konju mu usred grive''2. Drugom prilikom, upoznaemo boga Janja i u neimenovanom kralju budimskom naih pjesama, pa e nam ovo biti istije. Mlagji Jaki polazi, ovdje k nonome ognju; za to, uzima iz bratske zaklade tursko, t.j. neprijateljsko i tamno odijelo; no bogu, koji hoe opet da zabijeli i zasvijetli, Zora podaje obilje svoga bisera i zlata. Moe biti, da je i samo ime Vukosava starinsko, te da oznauje Zoru, koja s jutra izlazi iz vuje noi. Kuaju dva brata i enu Mitrovu, Milicu; ali Milica ne daje, ve proklinje: ''Kam mu konji, poklali ih vuci! Kam oruje, odnijeli ga Turci! Kam od'jelo, ostalo mu pusto''3! Za ovo ureeno okamenjenje razabraemo skoro, to je to. Proklinjuu enu Mitar stisnuo tako za grlo, da joj ''obje oi na dvor iskoie''4. Veernja Zora gubi svoj oinji vid, vid dnevni, te zaglavljuje5.
2 3

V. 56-64. V. 88-90. Ja itam drukije od Vuka, koji pie ovako: ''Kam' mu konji? poklali ih vuci! Kam' oruje?'' itd. 4 V. 94. 5 Moe biti, da je odjek istoga mita arijskog i glasovita pria o Rimkinji Lukreciji, koju do uzornosti uzvisi i obesmrti klasino pero Livijevo (I. I, c. 57 -8). Dva kraljevska mlada i jogunasta Tarquinijevca, Seksto i Kolatin, uzjau konje i kuaju ljube u kasnoj noi. Radilica Lucretia, (zar i ime znai joj radljivost) propada u gluho doba noi, djelom jednoga od dvaju mladia.

I radi jedne jedincate ene, koju svak hoe da sebi prigrabi, nastaje smutnja u Jakia. U jednoj bugartici6, ta je ena vila planinkinja, koja ''ljepotom ods'jevae arkom suncu i mjesecu''7. Vila, dato, ovdje jeste Zora, za koju rekosmo, da je u biu svome jedna i onda, kad je u dvije ene dvaju Jakia odvojena. Zamamne vile ''odsijevanje prema suncu i mjesecu'' taman kao da pokazuje na dva lica boginje, na lice jutrenje i veernje. U bugartici, s nje propadaju oba Jakia1.
6 7

Bogiia pjes., 43. V. 33. 1 Svako namah uvigja, da bugartice o Jakiima, prema sadanjim pjesmama istoga reda, odlikuju se obilnijom gragjom mitinom. A to je i naravno, jer, ako je u bugarticama jezik od narodne istine odvrnut, opet im je sadrina, gdje je umjetni verzifikatori ne izopaie, vremenom davnija, te manje stroena, U bugarticama, dva Jakia rastu skoro do boje visine.

Dok se pjesme nae, nove i starije, as posve providno i isto a as neto negledno i mutno, toliko bave o dva udna jezdioca, slavenska mitologija za njih kano da i ne zna. Na svaki nain, kod drugih Slavena tamna i nedovoljna su svjedoanstva o njihovu postojanju. U uspomenama davnim Poljaka neto se natuca o Kastoru i Poluksu; ali je to, kao to zamreno, tako i nekritino2, pa otuda nije se nadati kakvoj potvrdi naega mita. Niti ono, to Tacit pripovijeda u svojoj Germaniji3, moe biti nama u znatni prilog. Poznato je, a vie puta i navogjeno Tacitovo mjesto, gdje se, iza Markoman i Kvad, 79

onamo od Suebije, spominju ligijska ratoborna plemena, te se kae: ''Kod Naharval vidi se lug starinske religije, a nastojnik mu je svetenik u enskoj opravi, no, tuju bogove, Kastora i Poluksa, po rimskoj rijei. Boanstvu takovo je svojstvo, a ime Alcis. Tu nije kipova, niti je kakva traga bogotovju sa strane, ve se oboavaju kao braa, kao mladii''. Elks sad je u Loti kumir4; pa ono Alcis moglo bi zasvjedoiti oboavanje dvaju brae kod davnih Leto-Slavena. Nego, nejasno svjedoanstvo, a sumnjiv uporegjajaj etimologini5, malo nam hasne.
2 3

Orbini, Regno degli Slavi, p. 53. C. 43. 4 Mikloi, Chris. Term., s. 36. 5 Grimm (Deutsche Myth., g 53) stavlja pod sumnju, da li su Slaveni Naharvali i plemena ligijska, a naginje k mnenju, da je Alcis gotska rije alhs, koja znai hram.

Spoljanja svjedoanstva, to ih ovdje uzalud traimo, biti e nam tvrda i brojna na ruku, ako prianje nae narodno o dva brata budemo redom sravnjivali, osim to sa izvornim vedinim, jote sa dotinim mitom ostalih Indo-Europljana. Kod ovih sviju, prvanji mit arijski ve je narastao, te pustio grana mnogih iz svog debla. Ali, upravo time, udnije e biti zamjenito podudaranje u bojoj historiji zgloba naeg i inostranskog dvaju jezdilaca. U prvom dijelu ove radnje sve nas prinudilo, da Vida isporedimo sa skandinavskim Odinom, saskim Vodanom1. Kako evo iznagjosmo dva Vidova sina, sad oekujemo, i u prii sjevernih Germana, dva sina Odinova, pa ih zbilja susretamo. Zovu se Baldr i Hermr, a, u kojeemu, udno nalikuju naim Jakiima. Kao to se od Jakia jedan najee srpskom pjesmom uznosi, tako i prekrasnoga, pristaloga Baldra ovjena slava uzorita, dok Hermodra germansko prianje spominje u drugom redu. Baldr prikazuje, ponajvie, naega brata mukotrpnog i vitekog. Odinovu sinu, polubogu i poluovjeku Baldru2, pravi je stan na nebu, a kae se ''Breiablik'', iroki sjaj3, kako je i naoj brai prebivalite u Stojnom Biogradu, u Jakini Neboji. Isto, u zlatnoj i srebrnoj dvorani ''Glitnir''. sjaj4, nastava i jedan Baldrov sin, kao to je sva zlaana i naa Neboja5. Srpska pjesma pomjeri s neba na zemlju Biograd i Neboju, a i nebesni Breidablik pridjede svoje ime jednome mjestu na danskomu Seelandu6. Pa to je i samom imenu Baldr pravo znamenovanje? Moda neboja, smioni7.
1 2

Str. 79 -86 Zgodno je primjetiti, da u germanskoj tradiciji, to je Ova novija, sve to vee Baldr biva ovjekom. Ovako, bolje razumijevamo po ovjeenje Jaki u naim pjesmama malne skroz provedeno. 3 Grimm, Deutsche Myth., s. 1S4. 4 Id, s 190. 5 Vidi Dio 1, na str. 46. 6 Grimm, Deutsche Myth., s. 184. 7 Id, s. 183.

Ovoga Vodanova sina anglosaska rodoslovja drukije imenuju Bldg, Beldeg, (kod ostalih Sasa i Baldag), koje znai bijeli dan8: za jednoga od Jaki mi usmo ime Bogdan, to je jednako po misli mitinoj. Bogdan, kako i Baldr, oliuje bijeli dan, dan koji bijae bog Slavenima i sjevernim Germanima9. S padom dana pada i bog. Po njemakom prianju, jezde Baldr i Vodan jednom u umi pa se Baldrovu drjebetu iai noga, koju niko od nebesnika ne moe da ispravi, ve je napokon izlijei sam Vodan10.
8 9

Id. ib. Baldru, kakogod i Odinu i naem Vidu, sveto je doba usred ljeta, kad su dani najdui (Grimm Deutsche Myth., nacht. zur 8. 184) 10 Grimm, Deutsche Myth., s. l85.

Kazala nam ovo i naa pjesma: kad se s veera titra na vodi bajna slika utava zlatokrilih, a sokolu polomi se krilo, tad polomljena je i noga konju pod jednim od dvaju brae. Ovaki ulom, ili uganue, kano da se vlailo i po pameti Latina. Starinski Katon zna, kako to treba obajati svako uganue, pa u

80

bajakim rijeima, to ih navodi, pominje nekog tamnog Dissunapiter, to moda ovoga istoga boga, gospodara dana1. Drugi sin Odinov, brat Baldrov, nazvan je i Saxnt, maonoa; zelenim maem staroga Voina die se naa braa. Eddini Baldr propada strijelom i udarcem bilja imele, a od nezlobne ruke drugog boga Hr, kome prispielo je vrijeme, da slijepi i stari2; niti stariji na Jaki iz prave pizme ne ustrijeli mlagjega. Glede imele, ona je i u nas bilje udotvorno. O njoj pria se u narodu, da kad je na lijesci, onda do ove lei guja s dragim kamenom na glavi, ili kojeta drugo dragocjeno3. U imele lijepak pokazuje na boga, uhvaena u noi. U tu no, u donje carstvo, Baldru je red sii sa vjernom ljubom Nanna, smiona i ona, kao i mu, po znaenju rijei4, kad im je grad obijen, Prijezda i smiona mu ena skoili u bezdan rijeke. Ono donje carstvo Germani zamislili kano Niflheim, prostoriju sinju i maglovitu, dolje u sredini zemlje, a u Niflheimu postavili dvore i dvorite Niflhel, gdje im prebiva polubijela i polucrna boginja Hel, sestra vuka Fenrir; do Niflhela, i do stranog vuka Fenrira, daleki su puti; ranjenog Baldra, da ga se nauije, u tima dvorima, iza navrenog treeg dana, t.j. u etvrtom, eka Hel, koju Sakso Gramatik, tumaei joj bie, zove Prozerpinom5.
1

Vidi navod u Grimma, Deutsche Myth., s. 186. Trava od uloma Rimljanina bijae zelena trstika. I na puk poznaje travu od uloma, kao to i od uroka. 2 Da je ovaj Hdr brat Baldro nije nigdje kazano; ali mit skandinavski lei pred nama u obliku fragmentarnom. Hdr moe biti drugo ime Hermodru. 3 Vuk, rje., pod Mela. U tradiciji arijskoj, udovita je takogje lijeska. Na orahu, jal na ljeniku, nebom voze se bogovi svijetla: na ljeniku se Herakle, n.p., vraa sa zapada k istoku. Ljenik daje i blago i besmrtnost. Ruskome seljaku, koji dri u depu dva srasla ljenika, sugjeno je bogastvo. U Njemakoj, polagali su negda u grob ljenike, a time slutilo se na neumrlost (Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Noisetier). 4 Grimm, Deutsche Myth., s. 183. 5 Hist. Dan., p. 39.

U etvrtoj godini, od nae brae ide jedan, da potrai putem, dalekim koliko je od neba do zemlje, sestru zaturenu u drugo carstvo arapsko, a u dvore dimene uz avliju bakrenu; zastae se i zagrlie; al je sestra polucrna time, to od zla roda nagje joj se crn porod. Baldru boginja Hel ne nudi nau zaboravnu trusovinu; nego eto, po moi Baldrovoj, ednim vojskam izbijaju svjei kljuevi vode trajne, kako ono vidismo, da Avinima, ispod konjskih kopita, suklja ''sto baava slatkog pia''. Stanujui u noi, kako germanska boginja, tako i naa djevojka vuje je naravi: ako ona i nema vuka za brata, ima Vukaina. Jedina glavna crta, to ju nije nai u dananjim naim pjesmama o dva brata, dok je nalazimo u eddinome prianju o dva Odinova sina, jest ova: Hermodr ide k boginji Hel, da iz germanskoga ada spasi brata Baldra. Nego do skora, u priama narodnim, spaziemo oba brata naa skamenjena, u drugom carstvu. Braa, kako kad, smatrana su, ili kao oba u noi omrknuta, ili kao smrtnik jedan, a drugi besmrtnik. Gdje Edda kae, da ratnika Odina prate dva vuka i dva gavrana, ono su braa nona1. Da su ''dva vrana gavrana'' naeg epa, koji preesto dolaze i esto govore, mukli odjek iz vremena, gdje se naa Vidova religija stjecala sa Odinovom, ne bih smio tvrditi.
1

Ako su vjerodostojne neke iskopine, davni Skandinavci slikahu Odina sa ova dva gavrana na ramenima, a dva vuka do nogu (Grimm, Deutsche Myth., a. 123)

Mrtvi Baldr spaljuje se sveano na lomai. Nanna je njim, a do njega konj vitez. Natrpana je lomaa na lagji; pa, kad sve bukti u plamenu, ide lagja niz rijeku, na oigled bogova i ljudi. Ovaj uzvisiti prizor iz skandinavske mitologije ponavlja poznatu nam boju nevolju, koja se sbivala na nebu Arijaca. S veera, na umoru dana, u rudome zapadu, na gomili zapaljenih oblaka, gorio jedan od dvaju bojih konjika s vjernom drgom Zorom, te oboje krasnih mladenaca strovalilo se s lomae nebesne u puklu struju nonu. Primjer taj pokopa bojeg nasljedovae ljudi arijskog roda, osobito eljad najvigjenija i najpobonija2. Lomaa bijae kano jamstvo uskrsnua. Koji se konjik boji spaljuje na nebu veernjem, onaj gjipa iz noi na nebu jutrenjem: iz smrtne noi na ivot rajski ustae i ljudi. Mi Slaveni nemamo prie o Baldrovu poaru; ali imadosmo od skandinavskoga jo tvrgji obiaj saianja ljeina. U sveanosti kremacije, bijahu nam ravni sami Indi. U tome obiaju neki obredi pak glasno govorahu o bojem konjiku, o njegovoj djevojci i o nadi ovjeje neumrlosti. 81

Osim mazdejskih Eranaca, zar svi arijaki narodi imadoe dvostruki obiaj, ili da mrce ukopaju u zemlju, ili da ih spale. Spaljivanje, u ope, bijae skuplje, pa za to najprilinije glavarima i poimunijemu svijetu.

Jo vijeka X, megju Rusima, kazivanju arapskih putnika i Bizantinaca1, spaljivalo se tijelo mrtva ovjeka, uz primamljenu i obengjenu djevojku iz njegova doma. enska ova rtva bila uobiajena kod svih neznabonih Slavena; a, u istom vijeku, mogla se, gdje i gdje, svejednako opaati kod Srba i poslavenjenih Bugara. Kako nam se izrijekom kae, da se lomaa palila pri nagnuu dana, jal po nonoj mjeseini, prilika je, da rtvovna djevojka nasljedovae upravo boji izgled veernje Zore, polomljene a konjikom. Prilika je vea time, to ljudsko saganje u Rusiji bjee u svemu istovjetno s Baldrovim paleem: ruska lomaa slagala se na lagji, a lagja plovila na rijeci. Pas, i dva uzmuena te oznojena konja, to bi se, kod Rusa, maem rasjekli i bacili na lagju, mislim, da nas sjeaju na dva nebesna konjika i njihove ogare. Bacao se do ljeine i pijevac s pjeviem, pa i struk bosioka. Odnos bosioka k Vidovoj religiji, k sutonu i k uranku boga, ve je razloen2. Isti simbolizam razabire se i u pijevca. Prvi i drugi pijevci oglauju no, ali trei bude Zoru3. Onda se bude, pa ustaju i ljudi, dok sve aveti none, na pijevevo klikovanje, iezavaju, kao to jo prosti puk pretvrdo vjeruje. Vijesnik dana, pijevac navjeuje i neumrlost. Iza cigle jedne noi, spaljeni mrtvac i djevojka njegova oivie na ubavim zelenim livadama Rajevine, prispjevi u druinu upokojenih rajnika djedova i cijele ve blaene svojati.
1 2

Vidi odnosne navode u Kreka Slav. Liter., s. 12330. Dio 1, na str. 52. 3 Gubernatis, Myth. zool.: ''Le coq et la poule'', v. II, p. 294308.

Do obilnije gragje, i do boljeg ispitivanja, ne smijem tvrditi, nego mi sad zuji povrna misao, da urezane starinske slike naih steaka, moda, prikazuju neki dio od ovoga vjerovanja pogrebnog. Narod zar pogagja drei, da steak stoji na grobu ''starovirskom''4, t.j. na grobu Hrvata ili Srbina, koji ne bijae hristjanin, ili to bijae tek na besjedi. Ima steaka u Srbiji, ali su, doslije, najglasitiji oni, koje je viditi na zemljitn imotske staro-hrvatske upanije. Srezan poput kuice, steak jest ovei kamen na ploi grobnoj, i ponajvie ima lice i nalije izrezano znakovima i likovima nezgrapnim. Skoro na.svakome drugom steku opaa se zvijezda i mjesec, pa nie njih konjici, gdje s maem i kopljem tjeraju i love jelena. Ovo je s lica, dok na drugoj strani, s nalija, dva ovjeka dre megju sobom krst, veli Vuk5.
4 5

Vuk rje., pod Steak. Moe biti da je i zvijezda, koja se priinja, da je krst.

U imotskoj krajini, zaista, slaba bijae zgoda loviti jelena; pa, po tome i po ostalome, mislim, da u onoj klesariji predlei nam likova iz vjerske simbolike. Figurativna umjetnost grko-rimska prestavljae Dioskure, boje konjike, gdje oni jure s kopljem, te sa zvijezdom vie glave. Stavila bi se zvijezda i vie same kape njihove; pae, dvije zvijezde od zlata spominjahu, u hramu delfijskom, boju pomo, to ju dva konjika pruie Spartancu Lizandru, u osudnom boju kod Egopotam. I mjesec do zvijezde, na steku, ne bi preteko bilo razumjeti. Hrvatima i Srbima mjesec bio glavni noni bog, te i bog pogrebni; samtrei jezdio u noi do dvaju konjika, i on sin Voinov, pa njihov brat1. Vizantinac Leon Gjakon zna kazati, da jednom Slaveni Rusi, punom mjeseinom, zapalie lomae svojima mrcima3. A o utapu iza ljetnog suncokreta, dakle uz bojeg Mjeseca, biva najvea epifanija grko-rimskih Dioskura. Tri ovjeka na stecima, dvojica to dre krst, ili zvijezdu, megju sobom, pa treii koji se njih dohvaa, ne bi li po em bila ova tri boanstvena lica3? Skut jedan od Vidove, tami i smrti suprotne religije, eto kano da se jo lepera nad grobljima, gdje su steci. Po pukom kazivanju, snesla steke, pa najposlije i sama dospjela tu, da se zakopa, vjekovima drevna a orijaka ena, ''Vida Vidoevia''4.
1 2

Ovo u V dijelu radnje. ... . . . (o navodu vidi gore na str. 223) U ostalome, ovo je moglo biti i puki sluaj.

82

Na klasinim spomenicima, kako se dva Dioskura slikaju do veernje i jutrenje zvijezde, tako do mjeseca i do sunca. Vidi u Preller-ovoj Griech. Myth., II B., s. 967.
4

Vrijedno je, da se priopi po cijelo pria, to ju jedan ostar seljak, iz Budimira megju Sinjem i Imotskom, upitan za steke, tu skoro pripovjedi putniku F. I. T. (N. L. Zad., g. 1886, br. 19): ''Kazivae moj pokojni did, a uo sam i od drugih: Bila nika Vida Vidoevia, ivila 900 godina, i to 300 curom, 300 enom, a 300 udovicom, i ona da ih je sve (kamene) jednoga po jednoga, predu kudilju u ruci, na glavi snila, eno gori s onoga brda. Nu, kad je htila i najposlidnjega da snese u srid strane, sustala. Tu od umora pod stekom dospila. Na tom istom mistu ukopalo je, a onaj poslidnji steak nad grobnicu joj navalilo. Eno ga u srid strane, lipi je nego ovde ijedan''. Priica je vana i s toga, to nam pritvrgjuje, u vjerovanju Hrvata i Srba, opstanak Vida i Vide.

Sad spomenusmo grke Dioskure. Pripazimo li na ovo ime ili , to su oni ravno, po nau, djeca, ili pomladak Vidov. Na boje vidilo odnose im se, filologino, i posebna imena: i , latinski Polluces. Nego, vanija od kojekakvih rijei jeste im legenda, skoro do dlake jednaka s naom. Dva blizanca imaju sestru. Sestra im je Helena, ozloglasena ena u pjesmama jonskih rapsoda, ali u dorskoj Sparti, na starinskoj zemlji Ahejaca, ugledna boginja s hramom i bogotovjem. Tu, po dvostrukoj svojoj naravi, ona ljudma otimlje oinji vid, ili, naprotiv, vidom ih lijei i ukrauje, osobito djecu grda lica1. ', jal F, sjajna2, po svemu joj djelovanju mitinom, dvoguba je Zora, veernja i jutrenja. Moglo bi se, pae, i dalje rei, da u helenskome mitu udra se pomuena uspomena i trogube Helene, u odnosu sa veerom, ponoi i jutrom. Herodot, crpajui iz logografa, baca nam uzgredno rije o vie otmica njezinih3; a grki svijet ba priae o tri otmice, Pa su, eto, i tri ene do Dioskura: Helena im sestra i dvije im supruge, 'I i F, po znaenju imena sjajne i one, a opet sestre Heleni4.
1

Da ne oduljim, ne u ovdje provesti izrijeni uporegjaj, od take do take. Po onome to je reeno o Jakiima, sam e italac uporegjivati dvije legende. 2 Preller, Griech. Myth., II B., s. 109. 3 V, 94. 4 Ovo nam objanjuje bolje narav sestre i dviju supruga u Jakia. 5 Preller, Griech. Myth., II B., s. 106.

Kako su otmice glavna stvar u bojem iu Heleninu, tako je glavni posao vitekoj njezinoj brai vojevanje na tamna bia, na Afaride. 'A, nevidni, ima dva sina, prvog, divljaka prodrljiva, drugog, vrebaa preotra: na ova dva poroda mrkog glavara boj biju dva nebesna brata, e da bi se dokopali do otetih ena svojih. Viteki su jezdioci ta dva brata od zakletve, dva Dioskura; oni su , ; njima se imenuju i na glasu konji: i . Pa su, takogje, vrsni i neumorni lovci; od Kastora neki hrti prozvani su Kastorovi. Kad su na bojemu miru, braa borave u visokom Biogradu, ''stanuju u blistavom zraku megju zvjezdama'', kako glasi grka izreka5. Nego im je red odvajati se. Smrtnik je Kastor, te pada u boju, dok je neozlediv, pa besmrtnik, Polideuke. Ali, bio Kastor u zlatnim odajama neba, jal bio dolje u tmusi ada, ljubavlju ne rastavlja se od milosnog Polideuka, koji, neutjeiv za bratom, izmoli mu od oca polovinu neumrlost. Ovako, u Dioskura nasta ova dioba prostorije: boravak im je na izmjenu, gdje jednome na bijelom Olimpu, onda drugome u sumornome adu. Prianje o junanim pregaocima i brzim pomagaima, te ranim, svijetlim i veselim polaznicima svakog doma, otkle nonu apu i tminu rasturaju; o brai istoj, kao zraka nebesna, a prokuanoj tugom i vitekom nevoljom; o brai, i pored trenutnog rastanka, osjeajem i duom nerazdrunoj: to pobono prianje bijae, valjda, najuzvisitiji dio prirodne religije arijske. Svakog dana, u svakoj kui, kazivalo se o dai i nedai dvaju brae i sestre im Zore. Krasnu ovu arijsku legendu jednako njegovae svi narodi od arijskog roda, pa je s toga i udo slina kod sviju njih. Prozvao se boji zglob Avini, ili Pojezda i Prijezda, ili Baldr i Hermodr, ili Kastor i Polideuke, brau odlikuju isti biljezi, nju dii isto viteko mladovanje. Nijednog drugog mita potomci ne udrae u cjelosti kao ovaj to douvae, primivi ga od pradjedova Arijaca. to je razlino u sitnini, u crtama uzgrednim, ono se lasno odbija na razliitost naroda i vremena Tako, n.p., dva se konjika u Indiji voze, dok drugdje jau konje1. U drevnoj Indiji zgoljni su bogovi, kod mlagjih Helena polubogovi, kod Germana polubogovi na niem stepenu, a kod 83

nas oni su jo vie poovjeeni. Djelomino poovjeenje izvede se, bez sumnje, jo prije hristjanstva. U homerskome pjevanju, Helena je u pravu pravcatu enu premetnuta, te jediti izraz daje, u nekoliko, slutiti na prvanje boanstvo njezino.
1

Nego, opet, i kod Helen oni su, kadikad, .

Junaku nebesnu brau, skoro mimo ostale bogove, volie ljudski junaci. Nigdje kao u ljutoj Sparti, i u svjetskom Rimu, ne pronosi se glas dvjema vitekim blizancima. Starinsko drveno njihovo sukipje praae Spartance u boj; a bojna himna nedostinih vojnika ovih bijae . Dato, pod duevnim utiskom Helade, veim dijelom propade rimsko prianje o Kastoru i Poluksu; no ipak eno ih, u prvi rasvit republike, gdje se biju za slobodu do regilskog jezera, i odmaraju se, sa vilovnim konjima, na vodi Juturni, kao to se oko voda oni vrzaju i u Rig-Vedi i u naim pjesmama; eno ih preesto i na rimskim novcima, sa zvijezdom povie glave, a u liku jezdilaca s kopljima hrleih. U Rimu slavljae ih, svake godine, sveana transvectio equitum birane rimske omladine. Slaveni neznaboni, ne iziavi iz prvobitnoga stanja arijske razvrenosti i pocjepanosti, ne stvorie historijskih drava, te o tovanju uzorite brae ne ostavie drugih oitih tragova, osim to ih jo pjevaju, pod razlinim imenima, al poglavito kao Jakie, u srpskom i hrvatskom epu. Sva je prilika, da braa bijahu mnogoimena i u Heladi. Da su se bogovi mnogim imenima, osobito od njih najvigjeniji i najmilosniji, nazivali i prizivali, to je ve znano u mitologiji. uvstvo koje kipljae, pa raseljena i raznovrsna plemena istoga naroda, i jedno i drugo uticalo na ovaj pojav mitini. Nai Bogdani imenuju se, kakokad i kakogdje, no svagda junakim glasom, Pojezda i Prijezda, Jakii, Voinovi. Koliko se meni ini, i Dioskuri, Kastor i Polideuke, oglauju se, takogje, drugim vitekim imenima. Biti e, da se oko njih okree legendarni rat sedmorice naTebu; pa se tu zovu , prokuani borac, i ' , istiniti, iti1. U prii o ratu protiv Tebe, evo jezgre. Kao god to nai Jakii, tako Polinike i Eteokle odredili, da e podijeliti oevu batinu. Po utanaenoj diobi, imao svak vladati, izmjenice, za godinu dana; ali Eteokle izlukavio brata, i pridrao sve to valja, naime presto u Tebi. Nad braom lebdi neotklonivi udes, da padnu od bratove ruke; utaman bratoumorstvu uklanjao se, iz prva, pitomiji Polinike. Kad se rat raspali, dva brata, ispred bedema tvrde Tebe, ubiju jedan drugoga, na oigled zgroenoga ljudstva, uz poklik sviju nonih adskih Erinija. Zajedno s braom, pogiboe i dvije im sestre. Dva brata, nerastavna bar u smrti, gorie na jednoj lomai, poput Baldrove. Po svemu ovom, ne ini mi se nipoto smiono nagagjanje, da taj rat protiv Tebe nije drugo, u osnovi prvobitnoj, do pria o veernjoj propasti Dioskura, naime, list istrgnut iz boje historije. Ovo biva tim vjerojatnije, to je starodrevna mitina Teba obitalite zmaja2.
1

Najee su, manje ili vie, preporni etimi grkih imena iz davnine. Ovdje se izraava tek prilino znamenovanje njihovo. 2 Vidiemo, da zmaj, u ba na iroko razvedenom prianju naega naroda, simbolizira noni oganj i mo toga ognja.

Bogovi, svakojakim predskazivanjem, bijahu nagovijestili polom slavnih junaka, koji u nevrijeme napadoe na zmajevnu Tebu; ali je sugjeno, da e se jednom i Teba soriti, kao i naa Udina. U brzo naslijedi osvetniki rat Epigon, u kome je Teba oteta. Megju ovima istaknu se Polinikov sin, Terzandro, i sin Eteoklov, Laodamas, kome je, po cijelome mitinom preokretu stvari, ustupiti svome prvobratuedu, te i ustupa. , naki, kano da bi glasio Toplica, a L, Kamenjak; pa su lica, koja ponavljaju dva brata, dva im oca. Terzandra, dnevnoga boga koji rasvjetljuje i topli ljude, lasno je razumjeti; a nije teko, po arijskoj poznatoj alegoriji, dokuiti i Laodamasa. Ve rekosmo, da oima naivnih Arijaca kuba nebesna privigjala se kao da je sainjena od kamena1. Najskoli nebo nono, isto a plavetno, utvaralo im se takovo. Pak eto, svake noi, dva brata, poimence mlagjega, snalo bi udo: izgubivi zranost svoju, oni bi se skamenili. Od ovoga prometnua, valjda, dogje ime L--u. No, bilo kako mu drago, pa i ne bilo ovo, svakako sa rijei , , stijena, u svezi je, po tumaenju grkih pisaca, spartanski obini naziv za Dioskure: , razoritelji stijene2; naime, nou skamenjeni Dioskuri jutrom raskamenili se.

84

1 2

Dio 1, na str. 489. Preller, Griech. Myth., II B., s. 1001.

Starinsko znaenje stijene, i okamenjenika, svrgoe Heleni s uma, kao to ga i mi zaboravismo; no, bez truda razabira se iz helenskog prianja, kako isto ono izbija i iz naih pria narodnih, koje hoemo domalo da ispitamo. Na kamenjake, na , smione i neobzirne junaine, a osobito na drubu od dvojice njih, esto nailazimo u helenskim legendama. Od Lapita, najvie se oglasio Piritoo uz druga Tezeja. Dva vratoloma mladia jedno otela Helenu, a drugom sila ak u ad, da mrkome Plutonu ugrabe Perzefonu; ali, kraj adskih vrata, gle uda! oba se srastoe u kamen. Od kamena ljuca Herakle, bog sunani, otre Tezeja, dok Piritoo u adu omrknu. Uzoritog Tezeja obavi pregusta pria, i grka i atina. Osim kazanog, u njegovu iu biti e starodavno i izvorno jote ovo. Sin je 'A-a, koje moe da znai svijetlei, zar vinji Zeus. Kad stao na snagu, ispod kamena ima izvui Egejev ma i opanke, kakogod i nai Voinovi pau ma Voinov, ili Vidov. Ali je Tezej, takodje, porod morskoga Pozidona, koje e rei, da on ispliva iz nonih struja. Mlad kao kaplja, u est maha Tezej trijebi od svakojakih nemani jonsku krajinu, t.j. jutrenji Dioskur, u jeku dana, tono hraste za prvih eat sati, isti zemlju i ljude iz noi izbavlja. Junak onda kraljuje; no, kad se postarao po tom, izgubi kraljevinu, a baen je sunovrat s kamena u more, kao to u vodu strmoglavi se na Prijezda. Ime , i ime mu pobratima , etimologino, muno se razvezuju; ipak, nije izvan svake prilike misliti, da ono moe biti trka, a ovo pritea3, a to bi bilo Pojezda i Prijezda.
3

Oba od , trati.

Bavei se, eda bih nau razjasnio, o grkoj mnogoimenosti dvaju nebesnih jezdilaca, i o njihovu sve to veemu ovjeenju, ne da mi se propustiti, a da se asom ne dotaknem i najglasovitije prie helenske. Dva, potarom vremena i dugog predanja vrlo stroena Dioskura, moda jo nalazimo u epskoj brai, Agamemnonu i Menelau. Kako je boginja snaha mu Helena, tako je u Sparti i Agamemnon bog: on je Z ', po udnoj starinskoj izreci, te, po istoj, u tijesnome odnosu sa vinjim bogom vidila. Ime ' u kano da je od vitekoga pregnua; pa i tragini mu konac kao da nam privodi brata mukotrpnog. I manje glasitome bratu, tihome Menelau, komu ime moglo bi biti otuda, to je u svijetu zaostao, proviruje boanstvo. Njega svegj oznauje epitet ''plavokos'' ; a u Heladi, vie od ljudi, plavi su bogovi: plav je Apolon, pa Palada i Afrodita1. To boanstvo Menelaovo pridijeva se za ono Dioskura: kod njega nalaze se lovca Kastora psi2, a, to je najglavnije, ena je Menelau ona ista Helena, divna Zora, koja je sestra Dioskurima. Preljubnicu Helenu, grdilo svoje i povod tolikome krvoproliu, on ivom eljom poelio, istrgao napokon iz dumanskog Ilija, i nita joj na ao ne uinio. Dioskur ne e da ozledi sestru, ili enu svoju. Jo se jamano i u ovoj posljednjoj skroz antropomorfinoj slici prie, tvrdo drale neke niti prvanjega mita, ako ni sama smionost poznijeg jonskog pjevanja ne nagrdi Helenu, te ona, vjeito mlada i ljupka, bez svake svoje tete na novo privjena se muu.
1 2

Nije plavokos, ali je plavook Polinike, u zglobu tebanske brae. Neki soj hrta Grci nazvae . V. Pape, Handwrterbuch der griech. Sprache, pod ?.

U Lakoniji, gdje je svagda, ak od predorske, ahejske davnine, bilo najivlje grko bogotovje prema dvojici brae i sestri, kako se zametnu tako se i stia trojanska razmirica. Helena u Lakoniji bude povod ratu, pa u istoj Lakoniji, iza rata, poivi i kraljeva sretno, dok navri vijek, te se uznese sa muem, boginja s bogom, na ubavi Eliz. O Dioskurima pria na zemlji lakonskoj tako se vrsto bila primila, da je, po svoj prilici, postavie i na elo spartanske historije. U Sparti dvije kraljevske porodice poreklo svoje izvogjahu od dvaju blizanaca, Euristena i Prokla. Blizanci bijahu jednoliki tako, da ih niko, osim majke, nikako ne mogae razlikovati: a opet ih odvajala velika oprjeka udi3. Da su blizanci u rodoslovje spartanskih kraljeva legendom upleteni, jasno nam biva po tome, to Agide i Euripontide, dakle po drugim praocima, Spartanci prozvae kraljevske svoje dvije loze.

85

Herod. VI, 52.

Agamemnon i Menelao jesu Pelopidi, od praoca Pelopa; a pria o Pelopu vrijedi vie, nego ona o Troji, da se sravni s kazivanjem Srb i Hrvat. znai dalekovid, koje je, sublizu, ono, to i SutVid, jaki Vid. Ve pripazismo Strahila, gdje ''sve gleda i tamo i amo''1, i na pojedine estice razglobismo Svantevidovu historiju, svu isprepletenu sa znamenitim pojavom bogova vigjenja. U Peloponez bahnu Pelop iz Frigije, naime iz zemlje, gdje se tovao Z , ili, kako bi mi rekli, Vid Bog. Helenima Pelop bijae ''najkraljevskiji gospodar'' (), i ''silan jezdilac'' (), a to je i Sutvid. Raznosio se glas i o pustom Pelopovu blagu, kao i od Sutvida to dolazi obilje svakojako.
1

Dio I, na str. 55.

Najudnije je pak ovo, da cigli pothvat Pelopov, za koji Grci znadu kazati, pjeva se i u naoj jednoj pjesmi o Vidu. Enoman, kralj u Pizi, ima er na udaju, a i nedostine vilovne konje. On otvori konjiku trku: koji njega natri, onaj nek vodi plemenitu Hipodamiju. Projurio Enoman mimo mnoge prosce, i usmrtio ih, kad ga eto Pelop nadmudri, preleti, te dodje do djevojke i do bogatoga kraljestva. Kod nas2, od Udbara ban, u Udbaru gradu, ima prekrasnu er Tijanu, pa ''puta bane konjiku koiju: koji prije do gjevojke dodje, nek dobije tri tovara blaga, neka nosi tri tovara blaga, neka vodi banovu gjevojku''3. Junak Alija Boii, pod imenom Vida barjaktara, doskoi svima mudrolijama silnog nekog sutrkaa, prestie na trku konje i najbre s vilovnim svojim bijelcem, pa odnese mejdan. Nego je Alija laa, a pravi je pobjednik Vid, kome se i dosudi djevojka Tijana, dok je Alija baen u tamnicu. Turin ovaj, bez sumnje, uvue se tek docnije u pjesmu, gdje, iz prva, cijelo junatvo bijae Vida Boiia, t.j. Vida ubojnika. Ovako, i veoma znaajna rije ''Udbar'' iskrivi se u ''Udbar''. Mitinu jednu trku iznosi i lijepa naa pria: ''Djevojka bra od konja''4. Trka je djevojina. Tri djeva na svojim nogama, a bie onoga, koji je pretee na konju; ali je ona bra od svakoga konja, ona je ', po grkoj rijei5.
2 3

Stojadinovia pes., knj. I, 4. v. 5761. 4 Vuk. prip., 24. 6 Prialo se u Olimpiji, da Pelopova Hipodamija osnova trku djevojaka, Heri na ast.

A da je to Zora, proizlazi iz samog opisa prie: ''nainile je vile od snijega, vjetar je oivio, rosa je podojila; ona je bjelja od snijega, rumenija od ruice, sjajnija od sunca''. K istoj misli mitinoj primiu se i narodne prie, gdje siromah ovjek, jaui na mladome sinu, u konja stvorenu, tri i grabi koiju1. Siromani ovjek na sinu konju moda, alegorino, prikazuje ostaralog jezdioca Vida, gdje se u mladome Vidu ponavlja2.
1 2

VI u Vili Beogr., g. 1867, br. 20 Uporedi priu o Velimiru i Veljku, na str. 468 Dijela 1.

Bio nam na vie govor o kamenjenju grkih junaka. Iz nekih imena, a svakako iz nekih legenda o dva druga, o dva brata, iskoie nam Lapiti, ili Kamenjaci. Ove Kamenjake, u jo veoj mjeri, nego li grka, spominje naa tradicija; njih izvodi, poglavito, puka pripovijetka. udnovato nono kamenjenje i okamenjenici, to je stanovita tema u prianju naega naroda. A to je to? Ve u dva navrata pripomenusmo, da je kamen arijska metafora za nebo, to najskoli za nebo nono. I stakleno brdo pogdjekojih naih pria3 ima isto znaenje, samo da je ono postanja

86

novijeg. Kad Slaveni staklo upoznae, kako sa glatkim mramorom, tako i sa glatkim a prozirnim staklom stadoe porediti nebo u noi. Otuda nam stakleno brdo, ili stakleni brijeg. Oda stakla, no jo ee od kamena, dolazi nedaa, to e brau postignuti. A kakva je to nedaa, opet jasno kae Rig-Veda. Kamen nonog neba zaklopio Avine; da se odklope, taj kamen oni moraju rasjei, a sijeku ga svako jutro4. Po isti nain, rastvara kamen i Zora5, kadno, veli jedna himna k njoj, ''ona razmotava oba oblinja svijeta''6, t.j. svijet dnevni i noni.
3 4

N. p. u prici 16 zbirke Kojanova: "Sin carev i tri labuda." Rigv., VI, 62, v. 7: ''Vi, vozioci, pobjedonosno proturate se kroz kamen.'' X, 39, v. 13: ''Vi se k mjestu pobjedonosno proturiste kroz kamenjak.'' 5 Id. VII, 79, v. 4: ''Tvrdog kamena vrata ti rastvori.'' 6 Id. VII, 80, v. 1.

Sad hoe da nam ispadne istija slika okamenjenika helenskih i naih. Evo idemo da nazive i zgode naih naizred ispitamo, u epu i u priama Ako ep nije posve jasan, jasne e biti prie. U pjesmama, obisnue o nekoj dvojici glavnih prijatelja, a rek' bih i brae, dva imena: Toplica i Kosani, ili drukije Kosaji, po pjesmi jednoj7. Ovaj potonji kao da je taman turobni kameni junak. Kosaji stanuje na Kosajnici, koja teko da je ovdje historina8, kao, po svoj prilici, to nije ni gospodar joj Kosaji.
7 8

Vuk pjes., knj. III, 10, v. 64. U pjesmama misli se, da je ona kao nekakva ravan. U starim spomenicima dolazi voda Kosanica, ili Koslnica, u zemlji Toplici. Na uu one vode, Stefan Nemanja dao sazidati crkvu Bogorodici (Danii, rje., knji. star,).

Obe rijei polaze od korena, od koga i kosa1, neka vrsta planine; pa ini se, da su pradavne, i u istonom i u zapadnom dijelu naroda. Porfirogenitov , jedan od petero legendarne brae, to predvodie Hrvate2, biti e isto ime, koje i Kosaji, jal Kosani3. Po kazanome, ime ovo znailo bi: onaj koji se okamenio. Tako, i za nonog mitinog Vuka narod miljae, te u Boci jo kae, da je kamenjak1, a i tamna vjetica kamenica je5. Kao to kamen, tako zar i rije kosa sluti na zlo, ako puk, u Dubrovniku, za natmureno vrijeme veli, da je ''koljivo''6. U istome Dubrovniku, u tome skladistu mnogih drevnih rijei, ovjek rgjave volje ''uskoen'' je7. Moe biti, da ide amo i jaka negacija ''kaiti''8, u starome jeziku; pa i teka dosada, to ju Jekavci iz Primorja izraavaju s izrekom: ''ukahlo mi se''9.
1 2

Danii, Korijeni, str. 37. De admin. imp., c 30. 3 Kosaa se zove i glasovita porodica hercega Stjepana. 4 Vuk. rje,, pod Kamenjak. 5 Id., pod Kamenica. Po preivoj svojoj uti jezika, Vuk St. skoro razabira mitinu istinu, gdje za vuka primjeuje: ''kao da bi mu se usta okamenila, da ne zakolje to'', a za vjeticu: ''kamenica ree se i za vjeticu, kad joj se pravo ime ne e da spomene, i valja da se misli kao da bi se okamenila.'' 6 Vuk rje., pod Koljivo. 7 Id., pod Uskoen. U ostalome, i ovo i ''koljivo'' moglo se poroditi iz proste misli: kosa-srp, kositisjei, premda bi u obiju rijei, u ovome sluaju, nestalo turobne nuanse. 8 Danii, rje. knji. star. 9 Vuk. rje., pod Ukahnuti se.

Dva viteka brata ili pobratima, Toplicu i Kosajica, gone, u narodnim pjesmama, poimence zadnjega, jadi postojani. Sjetni Milo prati njih gotovo uvijek; pa Milo Topliina oca, ''staroga'' Toplicu, nazivlje ''svojim Toplicom''10. S druge strane, u skroz mitinoj pjesmi o enidbi Duanovoj s djevojkom iz grada Legjana11, Milo i dva nama ve poznata nebesna junaka jesu, njih sva trojica, sinovi ''staroga Voina''. Ne bi li ''stari Toplica'' bio ono, to i ''stari Voin''? Nadimak Toplica moe pristati vinjemu bogu toplog vidila, kao to i prvome od dvaju brae nebesne, vitezu dnevnom.

87

10 11

Vuk. pjes., knj. II, 42, v. 288, Id. ib. 29.

Slinoga Toplicu poznaje i mitologija sjevernih Germana, barem ona Anglosas: Beldeg (bijeli dan, to je ili Baldr, ili Odin) ima sina Brond, arku lu, Toplicu1; a ba u tople, u najvrue dane u godini, pada god skandinavskome Baldru. Svijetlom Baldru ljepota bijae vanredna, poslovina2; dva naa pobratima, nad svima licima srpskog epa, odlikuje viteka visina i ljepota: ''Car uzima zlatan pehar vina, pa govori svoj srpskoj gospodi: Kome ' ovu au nazdraviti? . . , Ako u je napit' po ljepoti, napiu je Kosani-Ivanu; ako u je napit' po visini, napiu je Toplici Milanu; ako u je napit' po junatvu, napiu je vojvodi Milou''3.
1 2

Grimm, Deutsche Myth., s 1834. Id. s. 184. Nacht. zur s. 184. 3 Vuk. pjes., knj II. 50, III, v. 1328.

Jednoga Toplica nagagjasmo i u helenskome Terzandru4. Takome Toplici prilikuje i ''Toplik grad'', to mu je postojbina u nekim pjesmama, kako je Biograd Jakiima. Toplica u Topliku, a Kosaji u Kosajnici, i taj je paralelizam rijei veoma sumnjiv u pogledu povjesnom, dok je prikladan u mitinom. Toplica jezdi na ''na iroku doratu, vas u suhu zlatu'', a Kosaji okroio ''purlata zekana''5. Zec, kod Arijaca, odnosi se na doba nono6. Od dva druga, zlatni Toplica kao da je bog dnevni, a suri Kosaji oni boij brat, koji e se jadom ojaditi. Dva pobratima, i po neem drugom, moemo donekud prikuiti Vidovoj religiji. Oni su dalekovidi. Njihov je zadatak, u pjesmama, da, brzi na brzim konjima, dumane uhode i vojsku im razgledaju; al su glasnici nesretni. Kosaji i Toplica kao da su dva boja brata, smatrana u nonom polomu.
4 5

Gore na str. 227. Petranovia pjes,, knj. III, 34, v. 5215, gdje je Kosaji nazvan Kosovac. 6 Gubernatis, Myth. zool., v. II, p 801.

Jo neto, no uz jednaki oprez te i neki priuzdraj. U narodnim pjesmama uestala rije: ''tri srpske vojvode'', ili jo tanije: ''tri bojne vojvode'', S poglavitim odnosom na ona dva druga i na Miloa. Ja bih za tu rije skoro mislio, da k nama prigje iz velike davnine. Mi znamo, da i u Heladi, barem Argivci, Kastora, ogreznuta u noi te ukopana, veliahu kao 7. Nae oce bolilo na srcu i na dui jadovanje triju uzornih viteza8, pa viteze esto obasuli arom svoje pjesme.
7 8

Preller, Griech. Myth., II B., s 99-100. Nonoga Miloa razlagae V Dio radnje.

Kad je no, a nije mjeseina, onda jednaka tamnika nezgoda zatee sva tri nebesna jezdioca. Utamnii ih poznati nam noni Vuk: ''enluk ini Vua denerale, jer je Vua iar zadobio, tri vojvode srpske uhvatio: Jedno jeste Milo od Pocerja, drugo jeste Toplica Milane, a tree je Kosani Ivane''1. 88

Junake Vua ''bacio na dno u tamnicu, gjeno lei voda do koljena, a junake kosti do ramena''3. Kosti u noi i u zimi pomrloga svijeta iznijee nam, na brzo, puke prie o okamenjenicima. Dnevnog vida nestalo, pa se, uz tri bojne vojvode, u Vue osunjio i ''stari Toplica''3. Naprotiv, kad su pravi dani Vidovi, dugi dani junijski, sijaju tri krasna pobratima, Topliin porod, i junatvom i slavom neumrlom. Kad se god pregaoci Kastor i Poluks objave u rimskim bitkama, i ono biva svegjer o utapu, a u tople dane godinje4, te i rimski svetac njihov pada u ovakovo vrijeme, na 15 julija. Spartanci, ti brini oboavatelji dvaju brae i none im sestre, ekajui mjesenu ubu za dobre hode, odocnie na polje maratonsko, uprkos oitoj pogibelji Helade. Ove bogove5 Heleni, o ljetnom suncokretu, primahu u gostove; to im bijae eljno oekivana . Glasovitu jednu teokseniju, moda, imamo i mi. Na sudbonosni Vidov dan 1389 g., na 15 junija, gdje se boj bije o sreu nau, tri pregaoca boja ne e da napuste ljudske ubojnike. Vidoviti Kosani, na Kosovu, uhodi dumansku vojsku6. Al je potonje vrijeme, te loa srea na tom kobnom Kosovu.
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 42, v. 510. v. 113. 3 v. 247. O ovome suanjstvu pjevala se i pjesma, koju Vuk ne primi u drugu svesku svoje zbirke. Vidi mu opasku, na str. 253. 4 Preller, Rm. Myth., II B., s. 302. 5 Kastora, Polideuka, Apolona i Hermu. 6 Vuk. pjes., knj. II, 50, IV.

U besmrtnoj pjesmi o Kosovci djevojci, tri bojne vojvode polegoe na ono mjesto junakog razboja, gdje su ''koplja bojna ponajvia a i ponajgua''7. Toplica Kosovci djevojci, svojoj vjerenici, bijae darovao vlastito obiljeje, ''koprenu od zlata'', i rekao njoj: ''Po tome e mene spomenuti, po kopreni po imenu mome''8. Ovdje pjesma hoe da nam tumai mitini znaaj imena Topliina: ono je zlatna koprena, zlatni topli trakovi. Ve usmo, da Toplica jezdi ''vas u suhu zlatu''9; pa jo drugdje, uvijek po misli jednakoj, veli se, da mu je ''barjak od suhoga zlata''1. Razasuto zlato oznauje, ovako, bojeg junaka, u svemu pjevanju narodnom. Istoj djevojci bio uruio biljegu svoju i Kosaji, to ''na ruci burmu pozlaenu ''2. Zlatni prsten, to se na burmu zavre i odvre, tani je simbol u no zaprtoga, pa otprtoga Kosajia Uz to, Toplica i Kosaji imaju na sebi ''kolaste azdije''3, navadno odlije svijetlih bojih bia u srpskom i hrvatskom epu4 Sa sreom svoga naroda, u polju Kosovu poklekoe i srpski bogovi. Nad povaljenom lazinom kosovskih bogova i junaka prosinuo tuni, no tjeei osmjeh Kosovke djevojke, none Zore, koja e ih novim danom, kad Bog da, uskrisiti.
7 8

Id. ib. 51, v. 1212. v. 10810. 9 Na prednjoj str. 1 Petranovia pjes., knj. III, 54, v. 90. 2 Vuk. pjes., knj. II, 50, v. 81. 3 v. 79 i 102. 4 Nita obinijega, u mitologiji arijskih naroda, od kola i od zlatne jabuke, koje obe embleme izraavaju sjaj boji, poglavito sunani. Za kolastu hazdiju, ili ruho, ve i sam Vuk opaa, da je ono stajae (rje., pod Azdija).

U Milanu Toplici iz Toplika i Ivanu Kosajiu iz Kosajnice, ako i dovle ne utvrdismo, a eto barem nazresmo dva Jakia. U malo ne do oite spoznaje, da su ita dva Jakia ona dva pobratima, dolazimo pomou Vukove pjesme o enidbi Todora Jakia5. Todor Jaki od Biograda isprosio u kraljice i kralja budimskoga er, no za dugo odgodio svadbu; odgodio za tri godiae, dok ''nasta i godina etvrta''6. Prikladan je Todor: ''na Todoru udno odijelo, vas u srmi i u istom zlatu''7. U to, bahnu konjik od njega jo pristaliji i gizdaviji, Ivan od Zvijezde grada, Ivan Zvijezdi; pa istu djevojku preprosi u kraljice. Divna li mladia! to je lijep, to je i odjeven: na njemu 89

''kolasta azdija, po azdiji su izpletene guje, povisoko izvedene glave, u ustima sve drago kamenje, vidi mu se u noi putovati, u po noi, kako u po dana''. Jeste ''ljepi Ivan od svake gjevojke !8'' Zvijezdieva krasota, ako zaara kraljicu, opet ne prevjeri kralja budimskog, koji preprosidbu u kraljice mahom dojavi prvome vitezu. Sad o zarunicu jagme se dva prosioca, jedan od Biograda, a drugi od Zvijezde grada. Biogradski Junak ima, u ovoj pjesmi, do devet brae, no kao da ih nema; svi su na vojsci. Do njega ostao bratac samdrugi, mlad i nejak od dvanaest ljeta.
5 6

Knj. II, 94. v. 48. 7 v. 56. 8 v. 5763.

Ipak, pomae bratu svome: ''ode pred kulu Neboja, - te izbaci dvije puke male''1, i okupio momke. Nego, od Zvijezde izveo Zvijezdi jo jau silu, i posio ''Mezevo ravno'' i ''Trutinu vodu studenu''2. Na mostu te vode razapeo ator, ekajui ljude iz Biograda. Kadno do okraja dogje, Todorov vranac prenese na drugu stranu vode zarunicu, letei ''kako zvijezda preko vedra neba''3; pa Todor glavom, posjedavi drugog konja, dorata, naklopi se na Zvijezdia, posjee ga, te, uz braca nejaka, rastjera i Zvijezdievu etu. Kroz ravno Mezevo, i preko Golea planine4, pobjednici vratili se Biogradu svome.
1 2

v. 12930. v. 1589. 3 v. 316. 4 v. 292 - 3 i 376.

I predmetom i govorom pjesma sama od sebe kae, da joj prianje izavre iz preduboka tla mitinog. Pjesma je skroz i skroz gatnja boja, te pripovijeda poznati nam dogagjaj u ivotu Jakia, da brat dnevni, Bogdan ili Todor, sijee drugoga brata. Sijee ga ovdje radi Zore, o koju se oba otimlju; jer dnevna boginja prianja uz dnevnoga, a nona uz nonoga boga. Drugome konjiku, u ovoj pjesmi, nono bie odaje se time, to je iz Zvijezde grada, dok je prvi iz Biograda. Nona je i njegova guja s dragim kamenjem, od ijega sjaja ''vidi se u po noi putovati, kako u po dana''; noni i Budim5. A u mitinoj noi razvija se cijeli prizor pjesme. Okr je do tamnog Golea, do planine adskoga znaenja6. to je Zvijezdi, s poetka, silom vojske jai, to je od dana jaa no; ali im vie svie, linja ona jaina. S istoga razloga, Zvijezdievu suprosiocu, Bogdanu Jakia, slabo, iznajprije, pomae ''bratac od dvanaest ljeta''7; no dijete, uz nazadak noi, sve to vema sili, dok on i navijestio dan, izbacivi, iz Neboje do Biograda, one ''dvije puke male'', koje mi, u Vidovoj religiji, toliko esto sretamo. Nastrano je u ovoj pjesmi Vukovoj, pa nas donekle i buni, to dnevni Bogdan Jaki, dok se kosi s nonim Ivanom iz Zvijezde, udvaja se u mnotvo dnevne brae: on ima do sebe braca nejakog, pa jo do devet druge brae na vojsci8.
5 6

O guji, i o Budimu mitinom, povee se rasprava kod Ognja. Vidi Dio 1, na str. 54 i 601. 7 Zar to broj dnevnih sati. 8 U pjesmama Petranovieve sbirke nai je do petero Jakia, ili Voinovia. Dva su od njih jaka, a dva nejaka; dakle su dva Jakia i tu udvojena, Trei, ili dotino peti do njih, Milo je. Kod ojkovia, Jaki Stjepan veli Zmaj-Ognjanomu Vuku; ''Bjesmo jednom trideset Jakia''. (104, v. 37). Ovo e biti s odnosom na mjeseni slijed trijest dnevnih prvih zraka.

90

Nego, taman isto mitino postupanje opaziti je kod Latina: njihov dnevni Pollux i on se kato razilazi, te postaje, u mnoini, Polluces. U mitologiji ovo znai, da se od jedine dnevne zrake razmnoila, u ve jakom danu, itava rukovet zraka. Nonome osugjeniku, Ivanu iz Zvijezde, utaman i vitetvo i ljepota, kojom je ''ljepi od svake gjevojke'', kako su god boji nesretnici vitez Baldr, ija ljepota bijae poslovina kod Germana, i vitez Ivan Kosaji, kome po ljepoti napija se u srpskom epu. Ivan iz Zvijezde, jal iz Kosajnice da reemo, pogibiji nemoe da utee. ''Nasta godina etvrta'', t.j. etvrto doba nono; pa na razdvoju dana i noi, umakla mu Zora, a i sam zaglavio na vodi Trutini, do mosta. Ova je Trutina, oevidno, adska voda Trusovina1, to ju, pri tamnim zgodama Jakia, epske pjesme svegjer pominju2. Adski jest i most. Po slavenskoj mitologiji, due umrlih srebrnim mostom prelaze na drugi svijet. Po naem epu, srebrni most vodi k dvorima age Arap-age.
1 2

Vidi na str. 2045. Otkle rije? Bez sumnje, rije je starodrevna, ali je postanja dvojbena. Je li ona od korena tr, absumere, otkuda i otrov? Ako je to, znaila bi: otrovna, jadovna (gledaj Mikloiev Etym. Wrt., pod tr,). Nego joj je, moda, drugdje traiti izvora. Ne bi li Trutina bila ona ista rije, koja izbija u grkim bojim imenima , , ? Kod rijei ove pradavne, pa glede smisla donekud i zatomljene, Grci uvijek imae na umu neku tamnu vodu. U prvoj, u zaetnoj mitologiji Helena, Triton je zastaralo Sunce, koje lei u nonoj puini; Amfitrite je nona Zora do njega; a Tritogenija Zora. jutrenja, koja izlijee iz puine bistra, ista i mona Palada Za udo ba i Dioskuri, u gradu Ateni, nazvani su ; privezuju se, dakle, za onu vodu tritonsku. A ta je, tano, taj grki , kae nam vedina mitologija i poredea filologija. U Vedama dolazi ono ime pod oblikom Trita i Traitana, koje e rei trei (Fick, Vergl. Wrt., I B, s 6056); pa je to trea hipostaza nonoga Sunca. Svake veeri, i svake jeseni, Zora ide nevidom, zamire; no, kroz tamno doba, nju oivljuju tri junaka brata, tri lica sunanoga boga Indre, a krijepe je, da na novo zabijeli, dva Avina. Od troje brae Trita, najmlagji, jest i najvaljaniji; bori se protiv mrke moi, sijee je i izbavlja Zoru, ali, preko te borbe, umalo da se ne utopi u neizmjernoj vodi pukle noi. Ime svoje, i junatvo, prenio ovaj bog i megju Erance: u Avesti on je boji vitez Thrataona, a u Schaname-u vitez narodni Feridun. Megju Helenima pometnuo junatvo, a prenio samo ime . Kod nas bila bi ostala gola naga rije Trutina, koja eto pluta na povrini naih pjesama, da nas zar opominje na cjeloviti ovi arijski mit.

O tmornoj naravi Toplice i Kosajia mnogo ta kaza nam ep, ali ne dokaza sve do istine. Jesu li, zbilja, Toplica i Kosaji dva viteza u nonom jadu, a potonji, poimence, noni okamenjenik? Na ovo pitanje daju jasna odgovora puke prie, koje o kamenjenju dvoje udne brae, i o ljubavnoj sestri njihovoj, znadu razgovijetno pripovijedati. Careviu rodila mlada ena, kazuje jekavska pria1, dva sina zlatnijeh ruka i er, sa zlatnom zvijezdom na elu, od prve ujedno''2.
1 2

Vuk. prip., dodat. 10. Dvoje zlatne djece spominje se i drugdje po naroda. Vidi slinu priu bosansku, gdje su djeca zlatnih kosa, mjesto zlatnih ruku (Bos. prip., 2).

U veer, kad se vratio s lova, javie ocu rogjenje djece; no, mjesto njih, zla baba, oina mati i carica, podmetnula troje maadi, a djecu zatvorila u sanduk i dala baciti u rijeku. Sanduk, to je plovio, dohvatie sluge nekoga prebogata ovjeka, koji djeicu pothrani. U toga bogataa dogje jednom car, zadivi se i djeci i sjaju doma, te zavapi: ''Nita ne manka ogje do samo tri stvari: tica to zbori, drvo to pjeva i voda zelena''. Tri zaeljene stvari namah iao traiti brat jedan pod orujem, i doao do nekakva jezera usred planine. Sjegjae tu starina neki. Uputi ga ovaj k traenome mjestu, bacivi tamo gvozdenu kruglu; no, od silne uke i graje, mladi, preko zapovijedi, obrne se i mahom skameni. Za tim, desi se isto i drugome bratu. Ali briljiva im sestra sutradan ustane u samu zoru, ohrabri se, i dobavi tri stvari, naime: tica, to zbori doleti joj iz peine velike na desno rame; po uputi tice, djevojka otkinu granicu od drveta to pjeva; najposlije, iz jezera zahvati vode zelene. Tom vodom pokvaena, braa oivie. Kad otac upoznao izmuenu svoju djecu, smae mater, kao to otprije bijae, zadanim joj ljutim bolom, umorio i nevinu enu svoju.

91

Malne sav govor ove prie proziran je. Dva sina i ki, od prve ujedno rogjeni carskome lovcu, to su dva boja brata i sestra im Zora, prva djeca Vidova. to je djeci na elo udaren znamen nebesni, zlatna zvijezda, ono mi smotrismo u Kastora i Poluksa, koji su, na rimskim novcima, taman braa zlatne zvijezde. A taka biljega ne pominje se u cigloj ovoj prii; ista zvijezda, i u drugim priama, krasi brau3.
3

N.p. u 11 dodat Vukove zbirke.

Ako sa dva brata takogje zlatnih ruku, eno i Kosaji, u epu, ima na ruci, kao lino obiljeje, ''burmu pozlaenu''. to e se dva brata okamemti, a sestra u no zaturiti, za to ragja se, po prii, sve troje njih u veer; a to zlatna boja braa oivljuju zorom, s toga sestra, gdje pregne da ih potrai, ustaje u zoru. I sanduk, i rijeka, i maad podmetnuta, obini su simboli, kod Arijaca, za nadvladalu no: sve ivo zaklapa no, te se ova struji, oko vasione, u neizmjernu puinu; maka, uz zlokobno otrice svojih nono rairenih zenica, jeste kao neka zoomorfoza noi1. U naoj prii, pred kamenjenje biva graja i uka strana; u Rig-Vedi2, gdje se god javljaju Avini, svagda ih prati urnebesni topot. ta znae one tri stvari, kojih nije u domu, i koje valja nabaviti, ja se tome isto ne dosjeam. Ipak, tri stvari, ili tri elje, to je pomisao mitina, koja spada u openito blago Arijaca, te se ona ponavlja u priama skoro sviju naroda indo-europskih. Iznosi je i samo klasino prianje: Tezej od oca dobiva na dar mo triju elja5. Trea stvar: voda zelena iz jezera, kojom oroena dva brata mahom oivljuju, biti e zelena, neizrazita svjetlost dana u prvi cik od zore. Istom svjetlou sazda se, kako to ve usmo, i zeleni ma staroga Voina, ili Vida. Ali, to je tica koja zbori, i drvo koje pjeva4? U starini do jezera, koji k otkriu triju stvari pripomoe, moda imademo Vida ostarjelog, Velimira drugih naih pria5. Kako navlastito jednog od dvoje krasno brae zatee okamenjenje, tako je naravno, da se puko prianje ponajvie bavi sa ciglim okamenjenikom. Bile tri sestre, kazuje opet druga jekavska pria6, pa najmlagju vjena sebi kralj, a ona mu rodi dvoje djece ''sa dvije krune'', muko i ensko.
1 2

Za maku, gledaj u Gubernatis-ovoj Myth.-Zool., v. II, p. 43, i dalje. Passim. 3 Preller, Griech. Myth. II B., s. 2878. 4 U bosanskoj pril: ''Tri djevojke'', koja je varijacija od ove, braa oivie uprav u onom trenutku, gdje ''tica frkne pa djevojci stane na rame'' (Vila Beogr., g. 1868, br. 36) Tica zar izraava, isto kao i voda zelena, svjetlost ranog jutra, svjetlost zrake koja juri. to se tie drveta koje pjeva, moglo bi to biti himna prirode, pri Zorinu rogjaju. Za tri stvari, uporedi i pjesmu Davidovieve zbirke, 11. 5 Vidi Dio 1, na str. 468. 6 Vila Beogr., g. 1868, br. 28: ''Dvoje kraljeve djece''.

Ali mati kraljeva i druga jedna baba vraarica porodilji podvrgoe dvoje tenadi, a djecu zakljuae u kovei i bacie u more. enu, bruku svoju, kralj dao prikovati na gradska vrata. Dva eda s krunama nagjoe, spasie i odgojie kalugjeri, u manastiru pokraj mora. Gdje oni odrastoe, odbjegli odovle u planinsku peinu, pa ivili od lova i branio ih jedan stari kalugjer. Po sluaju, vidio njih i zadivio im se krasoti otac kralj, ne znajui ih; a kraljeva majka, i vraarica, gonile djecu svejednako. Po njihovu nagovoru, mome krene, preko tri planine, na neko jezero, gdje iz eljusti adaje istrgne sahan od zlata udotvorni. Drugom, ode, preko pet planina, potraiti mjedeno guvno, gdje je krilat konj u zlatu, koga uhvati i pojaha. Preko devet planina, treom, zaputi se, sa jabukom od zlata, k opinjenoj preopasnoj kuli, gdje sjedi djevojka glasita, lijepa kao sunce, kod divne vode, a u krasnoj sobi, treoj redom. Momak i ovu, i pregjanje muke, bio preturio uz svjetovanje starca kalugjera; kad eto, pri kraju ove zadnje kunje, zasjeni ga djevojina divota, te s uma smetnu, da ne smije progovoriti s jednom starom enom do nje, pa, gdje izusti rije, u onaj mah okameni se on i njegov konj! Sestra, prealosna, ila onda po tragu brata, nosei takogje zlatnu jabuku, izruenu joj od kalugjera. Kad brata nagje, preli udnom vodom, i njega, i krilaa mu okamenjenog, te odmah oivie. Odoe tada kraljevu dvoru, gdje sestra pokropi vodom i izmuenu kraljicu, majku svoju, pa i ova oivi. Na posljetku, kralj saznao sve. Prigrlio djecu i mater im nedunu; a mater svoju, i njenu drugaricu zlu babu, pribio na vrata gradska. Ova je pria, po osnovi, jednaka sa pregjanjom, uz jedinu znatnu razliku, da su ovdje dvije djevojke, a jedan junak. Sestra je Zora nona, a Zora jutrenja druga djevojka, koju trai te iz kule izvodi vitez na konju. Ona je ''kao sunce lijepa''; ''nema je ljepe na ovomo svietu'', veli pria. 92

Istu Zoru i istoga junaka nalazimo, pod drugom oblakom, opet u prii jekavskoj1, gdje je o kamenu govor najobilniji.
1

Vuk. prip, dodat. 7.

U nekakva kralja bio jedinak sin, a prispio za enidbu. Sin valja da trai po svijetu za sebe djevojku, pa, kad je traio i ne naao, ''iziao na brdo'' i ''popeo se na jedan veliki stanac kamen'', da se odatle strmoglavi. ''Ne, ovjee! za trista esdeset i pet koji su u godini!'' zavapio iz potaje nekakav ovjek, vas sijed, i zaustavio samoubilca. Starac mu se onda ukaza, i ree: ''Vidi li ono onamo veliko brdo? Vidim A vidi li ono silno mramorje povrh njega? Vidim Navrh onoga brda ima jedna baba zlatnijeh kosa, i u skutu dri jednu ticu; ti treba ovu babu, prvo nego te vidi, za kose da uhvati, a ako ona tebe prvo vidi, okamenie se''. Mnoina mladia ve se bila okamenila, pa stajahu svi onamo dupke. Kraljev sin pogibiju uvidio; ali njemu se hoe ona udna tica, s kojom se zlatokosa baba ''igrae i prema suncu biskae''. Ode k brdu, pristupi kamenjaku, douma se do babe i za kose je uhvati. ''ta e od mene''? ciknula baba, te kao od potresa zatreslo se brdo. ''Da mi da tu ticu sa skuta i da povrne sve ove hrianske due!'' odgovori joj mladi junak. Iz usta babinih zaduhnu vjetar plavetan, koji oivi sve okamenjenike. Svoju ticu ljubi kraljev sin, a dok je ljubi, od tice biva najljepa djevojka. Tad mu ona dala arni tap. Tim tapom kucnuo vjerenik u kamen, a iz kamena suklja rpa zlatnih novaca. tapom jo razdvoji veliku rijeku, i gomilu za njima naklopljenih vukova prometnu u mravinjak1. Preturivi svaku napast, mladenci sretno stigoe doma i vjenae se. Nego, skoro svi biljezi i sve zgode u jo jednoj jekavskoj prii2 one su iste, koje u ivotu dvaju Jakia, dvaju eddinih viteza, dvaju Dioskura i dvaju Avina.
1

Ovo je prvi put to sretamo mrava, u naim kazivanjima naravi mitine. Radljiv, tedljiv, pa bogat i onda, gdje se preko zime skriva, mrav je u teomorfinom odnosu s blagima, a vremenito sapetim bogovima Ovaki simbolizam mrava stvorio se ve u davnini arijskoj. (Gubernatis, Myth. zool., v. 11, p. 449). ''Baba zlatnijeh kosa'', u prii biti e ''baba od zlata'', ''baba zlata'', nekili naih pisaca (Akad. rje., pod Baba), t.j. proljetna zemlja u slavenskome mitu.
2

Vuk prip. 29.

Pria progovara skoro istim glasom prvanje neznaboake legende. Nekakav ribar ulovio u mreu dan za dan tri jegulje, te, po nagovoru same tree jegulje, rasjekao ovu na etvoro, i dao po komad eni svojoj te jednoj kuki i jednoj kobili, a etvrti komad usadio vie kue. ena potom rodila dva blizanca, kuka okotila dva hrta, a kobila odrijebila dva ata; povie kue iznikle dvije sablje. Gdje blizanci odrastoe, jedan, da zaradi, odlutao u svijet, davi bratu posudu vode i rekavi: Ako se ova voda zamuti, to je znak, da sam ti poginuo. Vrljajui, dogje u veliki grad, gdje ga careva ki okom odmah zapazila; kadno pak iz bliza vidi pristala junaka i sablju mu, i hrta, i konja viteza, uljubi se unj do zanosa. Izmolila ga u oca, i vjenali se. Jedno vee mladoenja ugleda sa prozora veliku goru, gdje sva u velikom plamenu plamti, pa za to upita enu do sebe. ''Ono je gora udovita'', rei e mu ena; ''preko dan sijeva, a po noi gori; i kogogj k njoj pogje, ostane mutav i na ono mjesto udureen''. Nita za to: junak okroi konja i povede onamo psa. Na kamenu stancu nagje babu, koja ga uvede u avliju jednu, ogragjenu kostima od junaka, pa je u avliji nebroj drugih junaka mutavih i ukoenih. Tu se okameni i sreni mladi, i konj mu, i pas. U onaj tren zamuti se voda u sudu bratovu. Zaturio se onda i ovaj u svijet, dok nabasao na one iste carske dvore. ''Evo ti mua!'' uzviknuo car eri. Drugi brat, sablja njegova, konj, pas, sve bjee na lik brata izgubljenog: dva brata blizanca kao dvije pole jedne jabuke. Nego, u noi postavi on sablju izmegju sebe i snahe. Po kazivanju mlade ene, u to doznao to je bilo i svemu jadu se dosjetio. Danu na osvitak, eto njega na konju, pa vrcem u kletu goru. Nasrnu na babu, na nju nadrka psa i previknu: ''Brata mi na dvor!'' iva njega izvela baba, povrativi mu govor i duu. Vjetietini dva brata sad istrgoe travu iz ruke, a poto njom otrijee sve zatravljene ljude te progovorili, ubie babu i vratie se k nevjesti u carske domove.8
8

S ovom isporedi priu akavsku: ''Ribica na tri deli razdeljena'' (Mikuliia prip.).

93

Nakon ve izloenog mita dvaju nebesne brae, pria ova gotovo i ne treba tumaa. Dva prekrasna blizanca jednolika, pak i sve jednoliko: dva konja, dva maa, dva hrta, to se po sebi kae. Na jednakoj je istini i brat patnik, i djevojka uzvisita, i poarni prizor, i nedaa veernjeg okamenjenja, i uskrsnue u rano jutro. A nije bez neke, u vanoj ovoj prii, ni samo ono to uzgred dolazi. Ribar pokazuje na puinu nonu, iz koje izviru oba boja jezdioca. Riba u ope, a jegulja napose, kod Arijaca znameni su rogjaja1; iz none materice istjeu svijetli konjici, konji, psi, mai.
1

Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 3601.

Voda, to se zamuuje, takogje je no, tmasta i opasna, u kojoj e jedno od brae da gine. to gora po danu sijeva i grmi, to znai nebo dnevno uz gromornu silu svjetlosti. Zid od ljudskih kostiju, i dvorite dupkom puno kamenih ljudi, prikaz je Udine, kojoj sliku tamniku ve prihvatismo u epskoj pjesmi2.
2

Na str 234.

Mjesto nonog Vuka, ili Troglava, ili Zla boga, u ovoj, i u jo drugim priama, vri udu mo stara enetina. Ovo je otuda, to nai oci od dva velika a dodirna ljudska straila, noi i zime, kad ili rastavljahu, prvo najvolie uobrazivati mukim, a drugo enskim oblikom. Najee utvarala im se zima kao neka enturina preopaka i satirua3. Ljudske kosti na rpe, to je obiljeje zimnog poloma i zimne ukoenosti u prirodi zamrloj. U nono i u zimno doba, sve je povaljeno i skamenjeno. Nebo i zemlja unakrst, vasiona irom, ukazuje se onda kao velika ''skamenjena kraljevina'', o kojoj govore prie kajkavske; skamenjena je ta ak i djevojka na udaju spremna, t.j. Zora. Ali sve hoe opet da oivi. ''Danu na osvitak'', kae pria, brat budi brata, pa, s njim ujedno, od mrazovite tmue izbavlja i cio pokunjeni, skamenjeni ljudski rod.4.
3 4

Vidi Dio I, na str. 613. S ovom gotovo jednaka pria raznosi se i po Italiji (vidi joj izvadak u Gubernatis-a Myfh. zool., v. II, p. 361) O zajmu teko je misliti, pa e to rei, da prianje arijsko o dvojici nebesne brae ba iz punog srca tecijae, ako ga u Italiji ne stroi cvatnja trostruke prosvjete.

A da bude iznad svake sumnje i sam imeniti odnoaj ovih pria k dvojici Jakia, pjesme Petranovieve zbirke hoe da o tome iznesu izravnog dokaza. U pjesmi jednoj5 natuknuto je o porodu i o zlamenju dvaju brae ono, to i u priama; a izrijekom navode se Jakii: ''Dva putnika putem putovala, dva Jakia od zemlje Srbije, megju sobom oni govorili: Da je mudra mlada sultanija, ... da oplete mreu plemenitu, da uhvati ribu estokrilu, da odree ribi desno krilo, rodila bi sina zlatnoruka.. . Opletoe mreu plemenitu, bacie je u to sinje more, ufatie ribu estokrilu,
5 6

odrezae njojzi oba krila. Rob odnese desno svojoj ljubi, da mu rodi zlatnoruka sina, a lijevo krilo sultaniji. Ragja edo sultanija mlada, ona rodi guju arovitu, dok je rodi, odmah joj utee, na pendere u zeleno polje. Kad robinja pogje edo ragjat', ona rodi sina zlatnoruka''6.

Knj. I, 21. Ovih stihova smisao nije mi posve ist. Nagagjajui rekao bih, da se tu govori o pomladku dvaju Jaksia Arijski, te i nai bogovi, obino ''dvaput su rogjeni'', kako to kae Rig-Veda, t.j. oni s prirodom zamiru, pa oivljuju nanovo. edo robinje, zlatoruki sin, biti e brat dnevni, to se ragja iz ropske noi, a edo sultanije, guja arovita, zar je noni brat, to se odvija iz gospodskog krila dana, a ie u no, olienu gujom, naim simbolom nonog ognja.

94

I kamen, toliko znamenit u ivotu brae, u drugoj pjesmi iste zbirke7 nalazimo kod Jakia. Da razvre dva Jakia, da brau od zakletve mamom pomami i zavadi, vila nainila se krasnom obanicom, pa svoje ''ovce od kamena satvorila'', a njima i ''od kamena zvono udarila''1. U treoj pjesmi, kamene se i konji Jakievi2. Kamen je Jakiima upravo svean. Oni se njim ak i kunu, osobito u starijim pjesmama narodnim. ''Nagjoe'', pjeva o Jakiima jedna bugartica, jedan mramor studen kami, i uz kamen suho drvo javorovo; srdace je primo (Jaki Mitar) ka mramoru studenomu, rukami ophiti suho drvo javorovo, paka mi je oti'o svomu bratu govoriti: Posluaj me, moj brate, k'o ti u se oklinjati: Ako ti sam, moj brate, ljubovnicu vjenanu ljubio, srdace mi ustinulo k'o no mramor studeni, a ruke mi usahle k' ono javor suho drvo!3''
7 1

Knj. II, 6. v. 347. 2 Id. ib., 7, v. 205. 3 Bogiia pjes., 41, v. 219.

A jednako, u jo jednoj bugartici, kune se i drugi brat, Jaki Stjepan: I skoi se Stjepane s svoga konja velikoga, ter mi nogam' stanuo na mramor studen kami, a rukami bijae suho drvo zagrlio; tu se poe zaklinjat' Mitru bracu rogjenomu: Ako je, brate, omraza megju nama postavjena, iz mramora studena iva voda udarila, a i javor suho drvo l'jepo ozelenilo! Ako li je istina, to si meni govorio, da bi noge ostale pri mramoru studenomu, a i ruke junake pri javoru suhu drvu!''4 Urekoe kamen, kako mi se ini, ako ne glavom Jakii, a to ene njihove, i u novijim naim pjesmama. ena prvoga Jakia, odvraajui mua da ne da odijelo i oruje drugome bratu, kae: ''Ne daj . . . kako e mu dati? Kam njegovo, pusto mu ostalo!5'' Kletvu pak ene mlagjeg brata ve usmo gore: ''Kam mu konji, poklali ih vuci! Kam oruje, odnijeli ga Turci! Kam od'jelo, ostalo mu pusto!6''
4 5

Id. 42, v. 209. Davidovia pjes., 11, v. 467.

95

Vidi na str. 218. U ostalom mi je rei, da ''kam'', u novijim pjesmama, moe naprosto biti ''kamo''. Dapae drim, da ovo ovako razumijevaju i sami pjevai.

Nuda mi dosad, vie puta, iz pera iznudila rije o kamenu. Ve reenome imam dodati jo ovo. Kamen je najobinije obiljeje za nonu napast bojih jezdilaca. U priama, mjesto kamenog brijega, susretamo, katkad, i ''Kameni Grad''. Ovo je opreka, mitina antilogija, ''Stojnog Biograda''. Na vazdanju izmjenu, bijeli se stojni, nebojazni grad dana, dnevno nebo, a kameni se po tom grad noi, nebo nono. Svi boji jezdioci, Vid i djeca Vidova, borave, kad tamo, kad amo. U pukom prianju Germana pominje se ''Odinov kamen'', pa taj kamen udoviti sijee se maem, prije boja1. Da pobjedu k sebi pritegnu, ljudi rastavie kamen po visokome izgledu bogova vidnih, koji su istom onda pobjednici, gdje se iz nonog kamena probiju na vidilo. ''Ubojni kamen'' Odinov dogje do nas, jer ga se jednako spominje u narodu; al vie ne slui, nego na tobonje lijeenje rana od uboja2. Nazor o nonoj kamenoj nedai neba, i ako sad zaboravljen, ipak prelio se u mnoge puke kletve i obiaje, koji jo postoje. U epu, Crnojevi Ivo, kad hoe da grozno proklinje sestru, ree joj: ''to rodila, sve se kamenilo!3'' Grozna je i sadanja puka kletva: ''Tako se ovoliki ne zakamenio!'' ''Tako mi se ne zakamenilo dijete u eni, tele u kravi, jagnje u ovci, svako sjeme u batini i duh u kostima!4'' Po jugozapadnim krajevima naroda naeg malo manje tei i ova kletvena rije: ''Kami ti u srce!'' ''Kam ti u dom!'' Kadikada hoe i majka Jekavka da ree ludome sinu: ''Mui, sinko, stale ti s kamenom!5'' Isti Jekavci, kad se poslije svagje izmire, bacaju kamen, svak na strana suprotnu; to je in velike zakletve, a kae se: ''Kam tamo, kam amo''6. Pa rije: ''zatucati koga u kam'', hoe rei: slutiti, da ga nestane7.
1 2

Grimm, Deutsche Myth., a. 128, a i Nachtr. Vuk. rje., pod Ubojni kamen. 3 Stojadinovia pes., knj. I, 14, v. 764. I opet, u pjesmi 10, v. 302: ''to rodio, sve se skamenilo, to mu muko, sve kameno bilo, a to ensko, slijepo mu bilo!'' 4 Vuk. posl. 5 Vrevia Niz prip., str. 111. I bez veznika: ''stale ti kamenom!'' u pjesmama ojkovieve zbirke.
6

Id., passim. K ovome obiaju vrijedno je primaknuti ovo mjesto iz inae malo kritinog Orbinieva Regno degli Slavi, p. 126 : ''.... havevano per costume (le genti Venede, o Slave), quando facevano tregua, o pace con l' inimico, mandar l' Ambasciadore, il quale pigliando in mano una pietra la buttava in acqua, dicendo, cosi venga a perire, et annegarsi colui, che mancara di fede, la quale inviolabilmente servavano i Vandali''.
7

Vrevia Niz prip., str., 92; ''.... svak nas kune i u kam zatuca, ne daj Boe, da ni deseta kletva na nas ne prione''.

Cio ovaj sveanj ljutih kletava s kamenom dadoe Jekavcima na ostavu djedovi neznaboci. Kunijahu se kamenom poganski sjevero-zapadni Slaveni, to po tvrdome svjedoanstvu hroniara Helmolda1. A taki obiaj sie i u dublju davninu. Uz kamen vrila se kod Rimljana kletva najotrija, a sklapale se najsveanije pogodbe: gologlav pod bojim nebom, i s kremenom u ruci, stajae prisenik pred oltarom presvetim, pred ara maxima boga Hercula. U prvom pokretu gragjanskog rata megju Sulom i Marijem, Sula htjede sebi privezati konzula suprotne stranke, L. Kornelija Cinu: ovaj za to uzigje na Kapitol, pa, drei kamen u ruci, ukleo sebe, ne bude li Suli prijazan, da ga iz grada izbace, kao to on iz ruke taj kamen baca, a, to rekavi, hiti pred svijetom kamen na zemlju2. Kako se Rimljani esto bogmahu sa Herkulom: Mehercle! tako isto i sa dvojicom brae: Mecastor! Epol! Edepol! A da je kletveni kamen bio u osobitoj svezi ba s onom braom, dokazuje bogmanje Spartanaca: ! koje bi u naem jeziku glasilo: Tako mi dvaju okamenjenika! Pradavne kamene kletve, kod Slavena i Italo-Helena, prvi su uzronici nebesna braa. Ovako, slini boanski nazori, uz tijesno srostvo arijsko, proizvedoe udnih podudaranja izmegju klasinoga svijeta i prostoga naroda naeg.

96

Chron. Slav., 1 I, c 83.: ''Et inhibiti sunt Sclavi de cetero jurare in arboribus, fontibus et lapidibus, sed offerebant criminibus pulsatos sacerdoti, ferro vel vomeribus examinandos''. Mjesto starodavnog dokaza sa raznom zakletvom, Nijemci, dakle, tamo uvedoe ordalije. 2 Plutarh, u ivotu Sulinu.

U Dijelu 1, na str. 82 (122), vr. 23, treba ispustiti ove rijei: ''te zar i za ono Helmoldova boga Prone''.. Dio III. Sunce. U religiji prirodnoj, Sunce ljudima se namee bogom. A kako i ne bi? udo od sjaja i ara, Sunce redi dane, godinja doba i godinu. Oite, a neiskazane su blagodati njegove. Svakog jutra, pred mladim Suncem, tama se rastupa, te nastaje svijet boji; svake godine, skok mu ljetni javlja plodove i dobrobit ljudskoj sirotinji. Ovo je pojav neprevarni; koga ne mogu osujetiti, a ni promijeniti, naletnici iz ude prirode. Silu toga monoga Sunca, koje grije, isti i oivljava, duboko osjetie zimogrozni Arijci. ovjeku arijskom Sunce zasjeni oi i razigra srce, pa ganuti vapaji i vrue molitve brzae k njemu. Mimo prostu eljad, i mnogog odlinika k svojoj arkoj ljepoti pritegnu visoko Sunce. U skromnoj, u radinoj sobi, na njemu se nadahnjivao ushieni revnik stare vjere, car Julijan, slavio ga stihom neumrlim Byron, a vapio ga Gothe, na umoru. Po ovome nije uda, to neki, istraujui prvi osnutak mitova u prirodnoj religiji Arijaca, rekoe, da im se vjerovanje zaelo s boanstvom Sunca. Drugi mitolozi taj zaetak vole viditi u munjevnom ognju i u olujnoj noi neba. Prilika je, da obje teorije, sunana i olujna, ovako strogo izraene, premauju cijelj, te da samo djelominu istinu pogagjaju. Pokretai vjere arijske valjda su, zajedno, i sunce, i munja, i vidilo, i oganj, i djedovi upokojeni. Promiljeni logini sustav, po kome koncem ciglim ispredala bi se itava religija, to moe biti posao novovjekih mislitelja, ama nije ljudi prvobitnih, koje, u tijesnome obimu prirode obeseli ili zbuni sve i svato. to se tie Slavena, pa i nas Srba i Hrvata, Sunce je zamaito boje bie, ali izvor religiji nije nipoto. Stari nai ne pomislie, da je vidilo od sunca, kao to je u istinu, nego da je od vidila sunce, pa ga ovome podredie. Ljudima priprostitim priinjalo se vidilo na svaki nain starije: gdje sunce jo ne iskoi, vidilo je ve tu, ali bez pretee, vidila dnevnog, sunca nema. Sunce stoji od Vida, te je njegov sin. Proizlazi ovo iz rijei Helmoldovih, isporegjenih s govorom naih pjesama narodnih. Dok Helmold ree, da Slavenima Svantevid bijae car nebesni, ''bog na nebesima, bog bogova'', koji ''vlada nad ostalima'', to su ''od krvi njegove potekli'' i ''kao polubogovi postali zrenjem njegovim''1, istog ovog cara naa pjesma jekavska, iz sinje davnine, kae eniteljem te i ocem Sunca: ''Car nebesni, kad enjae Sunce, svetitelje zove u svatove''2. Ovako, i pjesme ostale, pa i narodne prie, uvijek Sunce iznose, ne kao starjeinu, ve kao momka u najveem naponu. Dato, Sunce ima svog Sunevia3, jer, kako zalaze i uzlaze, slavenski su bogovi udvojeni. Ali Sunce ipak ostaje mladi. U narodnoj tradiciji, pominje mu se stara majka, koja se zove ''Suneva'', jal ''Sunareva majka'', a biti e nebesna Vida; pominje mu se, letimice, brat Mjesec i sestra Danica. A pominje se jo jednako, kao svijetli bog, u pukoj zakletvi: ''Tako mi to sja!'' t.j. Sunca4.
1 2

Vidi Dio 1, na str. 324 (724). Vrevi, Tri glavne sve. str 74. Petranovieva zbirka (knj. I, 2, v. 1) ima varijantu: ''ar nebesni arko Sunce eni''. 3 Vuk. rje., pod Sunevi. 4 Vuk. posl.

Sunce se mladi i u samom jeziku. Sun-ce je deminutivna rije u svima jezicima i narjejima slavenskim. Pa kao da ga jo hoe umanjiti, na govor ima i Sunahce, Sunace. A za izlazak Sunca vrijedi izraz: ''ragja se Sunce'', ''rogjaj Sunca'', to kae, da mu se mladina danomice ponavlja. Iz ovoga

97

se vidi, da je Sunce smatrano dragim mladim stvorom, sinom drugoga boga i boginje. Da li sinom, ili erju njihovom? Glede nas Srb i Hrvat, nije preporno: po postojanom predanju, a zar i po obliku prvanjem Slno4, rei je, da se Sunce svagda mislilo kao muko bie. Nego ga takova pomislie, ponajee, i sami Arijci. Nije boginja, a bog je, kod Italo Helena i Eranaca; bog kod Ind, uz ime Savitar, ili Bhaga, ako i ima er Surju. Rekao bih, da sami Germani imadu Sunce boginju. to Litvini, a i Rusi, gdje i gdje, motre Sunce enom, te je pridaju muu Mjesecu, to jednim, pa drugima, valjda dogju iz germanskog susjestva.
4

Mikloi, Etym. Wrt., pod Sl.

Ako Sunce oima naim bijae mladi, oni od mladosti njegove nikad ne odvojie veliinu uzoritu. O boanstvenoj vlasti, o atributima Sunca, kad je vjera u njega jo iva bila, nestaje nam, dodue, svjedoanstva, poput Helmoldova, ili Saksova, o Svantevidu; ali o bogu, eto, svjedoi narod s obilnim gradivom govora i prianja svoga. Ne treba na dugo razlagati, da Sunce, kao to Arijcima, tako i Slavenima, bijae moni vidar ljudskoga tijela. Lijei ovjeka osobito jutrenje svjee sunce. U Srbiji, po selima, mladim suncem tjeraju groznicu. Gleda se, na koje e mjesto na duvaru, u kui bonika, pasti u jutru zraka od sunca; onda na tom mjestu izvrte, te piljevinu daju grozniavu, da je pojede1. Izlijeie ga boje sunce.
1

Milievia iv. Srba, str. 172.

Kano vlastito Suncu bijae jedno veliko svojstvo: taj bog isti, pa i kaje grijeh. ''arko, veselo'' Sunce (da ovdje upotrebimo puke epitete) obasjava svaku tvar, te prodire i u duu ovjeju, kojoj ulijeva radost svjeeg jutrenjeg uranka. ''Na istoku zaigralo Sunce, . . . Sunce grije, od gr'jeha nas mije'', klikuje poganskom kruinom pjesma hercegovaka1. Etika djedova naih ne bijae ono, to je naa sadanja. Pod hrlim zdravim mlazom Suneva sjaja, kao to nona sumornost, tako iezava i tama grijeha; ako ovjeka Sunce redi, miri i krijepi, to biva u poglavitom odnosu s tvarnim i vidljivim svijetom2. Ovome Suncu, jutrenjem veseljaku i istiocu sa istoka, kad se ono iz tame na svijet vraa, jo jednako klanjaju se Jekavci, pobono izlazei na oborna vrata, i vapijui: ''Sunce na istok, a bog na pomo!''3 Boja ta pomo, ne samo da tamni grijeh s due i sa svijeta odmie, nego e ga, prigodno, i pokajati. ''Sunce te osvetilo!'' uje se u narodu, a uje se preesto: ''za prava boga'', ''na prava boga', ''na pravdi boga'', gdje se god hoe zloinstvo koriti, pa se sve ovo, iz prva, odnosilo na osvetniko Sunce. Od iste osvete dolazi mu, valjda, i pridjev ''jarko''4.
1

Vukove Srpske narodne pjesme enske iz Hercegovine, u Beu 1866, 318, v. 1215.

Za tvarnost grijeha uporedi i jekavski govor u Vrevievu Nizu prip., str. 79 : ''Nego hajte, brao, da ja sam polovicu maknem grijeha na moju duu, a vi svi polovicu'' ; a i dalje, na str. 81 : ''Dobavie brijaa, i ode brijaa britva svud po svatovima od ruke do ruke unaokolo, kako bi grijeh bratski podijelili''.
3

Vrevia Niz prip., str. 122 : ''Grane sunce, izigje Rade na oborna vrata, prekrsti se spram sunca, i po obiaju rei e: ''Sunce na istok a jaki Bog na pomo! Vuk posl.: ''Sunce na istok, a Bog na, pomo! prekrstivi se ree Crnogorac, kad vidi sunce gdje izlazi''.
4

Stajaa izreka ''jarko sunce'', po Vukovu rjeniku znai: lucidus sol et callidus; no, po Mikloiu (Bild. der slav. Personenn., .s. 117), jar je i austerus ili amarus, iratus (Etym. Wrt.).

Ovako, u krutu tvarnost grijeha ulazi i sijevak jedan boje pravde. Odskae, dato, time etina vrjednoa religije Sunca, kod neznabonih Srba i Hrvata. Pravednost i redea mo pristaju bogu Suncu, ne samo po naemu, ve i po davnome nazoru arijskom. Mlado duhato Sunce, svoga Mithru, koji sve isti u jutrenje doba, a, nelani bog, vidi, mrzi i kaje svakoga vjerolomnika i laca, Eranci uznosahu uz velikoga Ahuru1. Ali moni mladi reditelj nigdje se ne oglasi, kano u klasinoj Heladi. Mlad, kao mlado jutro, a lijep do divote, plavokosi sunani 98

Apolon, ma da i ljubi bojni pean te junaku hrabri miicu, opet najvoli tihe muze. Svrh svega, on je istiniti i isti Febo, kome se pristupa samo istom duom i istim tijelom. Bog bistrine, reda i mira, hoe da bezakonje kazni, osobito uinjenu krv; ali je, jednako, sklon milosrgju. Ako se i od ljudi zazivlje, uz Zeusa i Paladu, nebesnim svjedokom i osvetnikom, isti ljudi njemu se utjeu kao spasu, koji ''od grijeha mije''. Nije li ovjek krvnik ba zloban, proistie ga bog, koji sjajem svojim razagnaje tamu i tugu, koji je posrednik izmegju blaenih rajnika i zaamalog ljudstva. Od boga udorednog i estetinog potekoe grke glasovite dvije besjede: ''Gledaj, da upozna sam sebe!'' i ''mjera u svemu!'' ali uzoritome Apolonu obris je ve nacrtan u arijskome, te i u naemu mitu. Mi vidismo Sunce osvetnika i istioca; a imademo i Sunce divno, gdje puka naa gusla zapjeva: ''Da se jarka sunca nagrejemo i lepote krasne nagledamo''2.
1 2

Khorda-Avesta, XXVI. Vuk. pjes., I, 16, v. 34.

Svetijega hrama u Heladi ne bijae do Apolonova u Delfima, niti boga, to bi, vie od njega, drmao srcem grkih ljudi. Mimo sve bogove, Grci se odadoe pronicavom jutrenjemu tjeitelju, te ga milovae i tvorom i rijeju. Panja prema Suncu bijae jednaka, i u nas. Od istoka njegova do zapada, pusto obilje pobone poklii i njenih izraaja, praae Sunev triumf preko obasjanih nebesa. Ve usmo: ''Sunce na istok, a bog na pomo!'' Bogomoljci jo klikovahu: ''U ime boga, u as dobar, Sunce istee!'' ''Sunce mi je na istoku, hoe da dogje!'' ''O tako ti moje Sunce arko, tako sjalo, nikad ne tamnjelo!''3 koje nabone izljeve sada puk potkiuje, kao zgoljni ukras, jednoj ili drugoj pjesmi, najvie svadbenoj.
3

Vuk. Kovei za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona, u Bea 1849, passim.

Ako se ovako nebesnome mladiu, po svoj zemlji Srb i Hrvat, uzvikivalo, manje pjesniki, ili manje obzirno, nije se govorilo o njemu. Junak ''odskoio'', ili ''iskoio'' na nebu, pa, gdje nakon dnevnog sjajnog hoda zalazi, tu se on smiruje''. Sujevjerni ovjek hoe i danas da ree: ''Smirilo se sunce'', a nipoto: ''zalo'', ili ''sjelo''1. Osam je dana nazatka onome, koga isto Sunce vidi u jutru neumivena2, a koga na veer, pri svome zalasku, budni veseli bog zatee gdje spava, i taj prolazi zlo tako da je u naroda pravilo ivljenja: ''Ne valja pod zahod sunca spavati''. U takome asu, san niti djetetu dobar nije: ''Probudi mi dva nejaka sina, da mi gjecu Sunce ne zalazi'', s ovoga obzira kae pjesma3. Po eranskom i po slavenskom nazoru, san je u prilog zlima duhovima4. Sunce, naprotiv, zdrav je budilac: ''Ko e tebe rano probuditi, a i onu mlogu sirotinju, golu, bosu i neopasanu?'' veli majka Suncu, u pjesmi jednoj bosanskoj5.
1

Vuk. rje., pod Smiriti se: ''Srblji kau, da suncu ne valja rei zagje, niti sjede, nego smiri se, jer kad rnu se ree zagje, onda ono (sunce) ree: zaao pa ne iziao! a kad mu se ree sjede, onda ono ree: sjeo, pa ne ustao! a kad mu se ree: smiri se, onda ono ree: smirio se i ti!'' Znaajno je i to, da samo Sunce, kao ivo lice, naemu prostu ovjeku ono govori. 2 Id., pod Sunce. 3 Vuk. pjes., knj. III, 57, v. 90-1 4 Vendidad, XVIII, 379: ''Ustanite, vi ljudi, veliajte najbolju istou, gonite Daeve; uz vas tri Daeva Bashyanta Ovaj uspavljuje nanovo sav svijet oskrbljen tjelesima.'' 5 Petranovia pjes., knj I, 1, v. 69.

Uza svu tvarnost grijeha, budno Sunce, koje ga brie i osveuje, bijae neko poluetino boje bie. Ali bog svraa se sasvim u obim prirode, kad je smatran kao sporitelj i dava ljetnoga ploda. Najprvi je dijelitelj, dakako, veliki tvorac sviju vidnih bogova, vrhovni Vid, od ijeg vidila, po misli slavenskoj, postaje i samo Sunce. Nego, ako je do Vida tvorno, poetno vidilo, a to je do Sunca arka, blagodatna toplota. Radi toga, Sunce e se nazivati, obino, i ''arkim'' i ''ogrijanim', a izlazak biti e mu ''ogranak''. Kad starinskim izrazom velimo, da je boje Sunce ''granulo'', ili ''ogranulo'', kaemo, da je ono ogrijalo. Sunce, godinjim svojim hodom, a monim mijenama svoga ara, javlja se i najtupljemu oku dobrotvorom ljetnim, bogom silnim i podatljivim. Pae velebna rije bog (baga u natpisima 99

Akemenid, bagha u Avesti, kod Friga, bhaga kod Ind), to je od drevnog korena bhag, davati, podjeljivati6, te znai davalac, iz poetka, u zajednici arijskoj, pristajae Suncu.
6

Fick, Vergl. Wrt., 1 B., s. 154.

U himnama Rig-Vede, Bhaga je jedan od mnogih pridjeva i oblija, pod kojim se prozivlje Sunce: ''moni Bhaga to je rano stekao, ono i dijeli'', dijeli on, koji je ''zbilja bogat''1. Puka naa poslovica: ''Bog je stari davalac'', skrojena je po najtanijoj arijskoj etimologiji, i po govoru vedinom, ako se ne tie Vida, no se odnosi, kao to mislim, na Sunce2. Bog svoje arko blago dijeli osobito ljudskim potrebnjacima. Otuda poslovica: ''Da nije sirotinje, ne bi ni sunce grijalo3''. Od estog svakidanjeg nazivanja Sunca budnika, istioca, osvetnika, a najskoli davaa toplote i hrane, stvori mu se ime Dabog, kod Srba i Hrvata neznaboaca. Daboga, sina Svarogova, t.j. sina neba, poznaju i sjevero-istoni Slaveni. Po znaenju davnom, prvo i drugo udo rijei, jednako je. Dabog, Dajbog, Dazdbog, hoe naprosto rei bog dava4.
1 2

Rigv. VII, 41, v. 23. Ipak je opaziti, da rije bog, ve u vrijeme neznaboako, odvoji se od Sunca, i oznai ope boanstvo. Tu je izvedeno i kod Eranaca. Baga su svi bogovi, a najvei je od baga Auramazda (Spiegel, Avesta I B., Einl., s 10). 3 Vuk. posl.; ili: ''Da nije sirota, ne bi ni sunce grijalo'', ili: ''Zbog sirota sunce sjaje''. 4 Jagi, Dadbog Myth. Skizzen, Arch. V, gdje se to tumai ''deus dator'', dok je Mikloiu ''dispensator divitiarum'', a Kreku ''gieb Reichthum''.

Kako je ime moglo lasno postati od invokacije, razabira se i sada pri izrazima, to ih puk svaki as ponavlja: ''Ako Bog da!'' ''E da Bog da!'' ''Da Bog dobro!'' ''Bog daj budi!'', gdje po gotovo izlazi na vidilo Dabog. A lina naa imena: Dabo, Daboje, Dabia, Dabisav, Dabiiv (?), pominjahu monog darovnog, boga i onda, gdje je ve bio siao sa svoje visine. Sigje, dato, pod pritiskom hristjanstva, koje od njega napravi hromoga Daba4 i zla duha. Bio Dabog, kazuje pria iz Srbije5, car na zemlji, a Gospod Bog na nebesima. Pa se pogode: ''grene due ljudi da idu Dabogu, a pravedne Gospodu Bogu na nebesa''. Pogodba trajala dugo, i tamanitelju ljudskih dua sam Gospod ne mogao glave doi: ''da ga ubije, nije mogao, jer je Dabog, Boe prosti, bio silan kao i Gospod Bog na nebesima, a nije mogao, niti je bilo od trebe pogodbu pokvariti''.
4 5

Vuk, rje., pod Dabo. Vila Beog., g. 1866, br. 40.

Nego e Dabogu doskoiti sin Boji. Rodio se ovaj, ''da ve ide po svoju oevinu'', te i ''na iskup dua''. Kad to uo Dabog, ''od teke jarosti zine, da mu se jedna vilietina vukla po zemlji, a drugom u nebo dodirao, ne bi li i sina Boijeg prodro''. Ali sin Boji na dva kraja od svoga koplja nabode mu obje vilice, koje ostadoe onako razvaljene, pa ''grene due pokuljae iz usta mu na nebesa''. Tako nakaen i ukoen, Dabo ivi jo, tvrdi pria. U istoj je oprjeci Dabog s Gospodom Bogom i u drugoj srpskoj prii ''o stvorenju svieta''1, iz koje takogje izbija negdanja veliina ovoga prokletnika pokrtenih Srba i Hrvata. Priajnu gragju, ipak, volio bih drati manihejskom, prije no istom hristjanskom. U vjeri mazdejaca, iz vremena Sasanida, vinji Ormuzd i suprotnik mu Ahriman isto ovako pogodie se, da na ovome jadovitom svijetu nita se ne promijeni, za doba od devet hiljada godina ''u vremenu neogranienom''2; a, iza navrenog roka pogodbe, mazdejci oekivahu nebesnoga Spasa, sina Bojega nae prie. Moe dakle biti, da Dabog spade na zla duha pod kletvom krestjana bogomilskih.
1 2

Id, g. 1867, br. 41. Spiegel, Avesta II B, s. 218.

Od puka usmo rije, da se Sunce ragja; a tu rije valja nam uzeti u svoj njezinoj punoi, u smislu najstroijem. Rogjaj Sunca, to je veliki in boji, to na nebu biva svakog ranog dana, a,

100

ponajsveanije, pri svakoj mladoj godini. Pjesme skroz mitine, te i pored varijacija u sutini jednake, izdiu ovo nad svakom sumnjom. Evo takih pjesama, iz jugoistonih krajeva naroda: ''Vijer prosi u Juga djevojku, Vijer prosi, a Jug se ponosi. Tu su mi se vjetri zavadili, a studene vode pomutile, do jednoga Jovina bunara, gdje mi sjedi vijernica ljuba. Na krilu joj tri blizanca sina; jednom ime: kia divti-kia: drugom ime: sjajna mjeseina, a treemu: na istoku sunce.
3

Govorila kia divti-kia: Svata mi se obraduje, majko, a najvie lijepa enica. Govorila sjajna mjeseina: Svata mi se obraduje, majko, a najvie u putu putnie. Govorilo na istoku sunce: Svata mi se obraduje, majko, a najvie mloga sirotinja''3.

Petranovia pjes,, knj. I, 8.

Ko su to Jovo i vjerenica mu, iz krila koje ispada Sunce, Mjesec i nenadni prvi Dad proljetni, nabacuje pjesma poredna: ''(Vjetri) zanjijae carevim bunarom, tudi sjedi mlada carevica, oko nje se tri sina igraju. Najstariji je majci dolazio i ovako njojzi govorio: Ja sam, majko, sunce na istoku! Boga mole u brdu obani: Daj nam, boe, sunce na istoku. Pa je srednji majci dolazio i ovako njojzi govorio:
4

Ja sam, majko, sjajna mjeseina! Boga mole putnici u putu: Daj nam, boe, sjajne mjeseine, da vidimo mladi putovati. Najmlagji je majci dolazio: Ja sam, majko, gjurgjevska kiica! Kad rominjkam, svak mi se raduje, ponajvie zelena livada, na livadi bijele ovice''4.

Id. knj I, 9, v. 826.

A kae nam udesni rogjaj najrazgovjetnije, premda ciglu majku rastavlja u tri, ova pjesma, takogje jekavska: '' Sadih jelu u kamenu a uz jelu lozu b'jelu, a uz lozu struk bosiljka. Obidoh je do godita, jel mi jela rod rodila. A kad dogjoh do godita, ne moe se pristupiti od visine vite jele, od irine loze b'jele, od mirisa bosioka. . . . Iz kor'jena Dunaj tee, iz srijede pele lete,
1

u svrhu joj slavi poje, pod njim plove koutice. Strijelja ih careviu. Al govore koutice: Ne str'jeljaj nas, careviu! Eno doli tri postelje, na posteljam tri tungjele, na tungjelam tri nevjeste, svaka dri sinka svoga . . Jednomu je sunce ime, a drugomu jasan mjesec, a treemu tihi dadi.

Majci ree sunce arko: Lijep ti sam, moja majko! Kad izidem iza gore, ja ogrijem sve sirote. Majci ree jasan mjesec: Lijep ti sam, moja majko! Kad izidem u ponoa, svi putnici tad putuju. Majci ree tihi dadi: Lijep ti sam, moja majko! Kad ja nagjem u sred ljeta, rodi vino i penica''1.

Slovinac, g. 1880, br. 16,

Prikaza triju pjesama posve je ista. Sunce se ragja od majke carice, careve vjerenice. Car je, dato, onaj ''Car nebesni'', koji ''Sunce enjae''2, a careva vjerenica ona nebesna Carica, ona Gospoja, koja s neba puta plodonosnu kiu, a, zamamljena roditeljka, obavija se pavitinom3. Spomen bijele loze 101

jal pavitine, u treoj pjesmi, nije uzaludan, kao to nije bez uzroka tu stavljen i bosiok, koga sitnost, bjelina i miris pristaju, ve to znamo, Vidovoj religiji4. Sunce je sin Vidov. Od Vida, i od ene mu, ono se ragja pri jutrenjim lahorima dana, i pri pireim vjetrima a vodama odmrznutim i uzmuenim svake mlade godine. To je porogjajni Carev bunar, kojim zanjihae ponositi Jug i drugi vjetrovi naih pjesama.
2 3

Na str. 148. Vidi Dio I, str. 66-79 (106119;. 4 Dio I, str. 62 (92).

U prizoru Suneva rogjaja jela, ''sagjena u kamenu'', to uz nju raste bijela loza i bosiok, ima veliko znamenovanje. Jednome drvetu, plemenitoj dafini, ili lipi, ili jeli, ili jasenu, kako je koja klima i flora naselja narodnog, raznosi se, u drevnim enskim pjesmama, hvala vanredna i upravo prekomjerna. Do drveta je enskinje, kao to u pjesmi ve navedenoj; ali ima pjesama, gdje ena, ili djevojka, tek mimogred dolazi, a plemenito drvo biva glavnim predmetom gatanja. Najsavrenija pjesma ovakove vrste biti e, izmegju mnogih, ova hercegovaka iz Vukove zbirke: ''Ja usadih vitu jelu u kamenu u grohotu, i dva lista miloduha, jedan struak bosioka, jedan prutac vite loze. Progje ljeto, ne obigjoh, progje drugo, ne otidoh, dogje tree, nakanih se. Pristupit' se ne mogae od visine vite jele, od treptanja miloduha
1

i dva struka bosioka, od irine slatke loze; iz stabla joj voda tee, iz njedara ele lete, a u vrhu vino tee. Kupi ele gjevojica za kavodom u njedarca, vino l'jeva u gjerdane, miloduhom soluf kiti, a bosioka kitu bera, im da zlato dvore mete''1.

Pjes. iz Herceg., 235.

to je to drvo, pjevano posvuda u narodu, uz skoro jedne te iste izraze? Na pitanje arijski mit daje posve dovoljna odgovora2. Svjetlost, to u cik od zore na nebo uzlazi i razgranava se po oblacima rasvijetljenim, privigjala se Arijcima kao velianstveno boje drvo, koje od sjajnog debla puta sjajne grane. O tom drvetu priaju, manje ili vie, sva plemena arijska: Indi i Eranci, Kelti, Germani sjeverni i Juni, Heleni i Itali, pa i Slaveni. Malorusi u zagoneci: ''Stoji drvo usred sela, a vidi se u svakoj izbi'', dok to odgoneu: ''Sunce i svjetlost njegova'', kau isto, to je to. A drvo ima svoje voe, zlatne jabuke, ili orahe, ili smokve, koje sve simbolizira po nebu osuta tjelesa, sunce, mjesec i zvijezde. Kao to voe, tako je i drvo razlino, po razlinosti flore kod indoeuropskih naroda. Ali je ovo najvie od takih vrsta, koje i zimi uvaju lie, jer podrana zelen, zimzelen, oznauje vjenost svjetlosti, zamrle i zabuene, no uztrajne i uvijek ive preko zime i noi3. Drvo moe i itavo biti od rude, bakrene, srebrne i zlatne, po postupnim bojama ranoga neba. O tome jedna naa pria iz Vojvodine4, gdje pred nas izlaze i car (moda Vid), i momak (mlado Sunce), i tri djevojke (tri Zore), vrijedna je sasvim, da se ovdje prenese. U srijedi perivoja nekog cara ''osvane veliko bakarno drvo, tako visoko, da su mu se grane u vis vie oblaka dizale, a u irinu tako daleko pruale, da ji niko dogledati nije mogao: tko se popne na drvo, pa mu irinu i visinu estito izmeri, dae mu car polak svoje carevine''. Odmah caru prigje momak sa sjekirom, ''za koju je petnajst godina sluio'', usijee stepenice na drvetu, i popne se do prvih grana vie oblak. Tu je bakarni dvor, bakarno voe i cvijee, a i bakarna vila, koja se elja. ''Penjui se uz grane dalje u vis, momak nagje sve srebrno, te i srebrokosu vilu, koja ''stojae kod ognjita i kuvae ruak''. Dvor je devet puta vei od prvanjega. Uspeo se zatim na vie u dvor zlatni, devedeset i devet puta vei od srebrnoga, gdje prelijepa zlatokosa djevojka sjedi te rua. Tri su sestre one tri vile, pa je i sve srogjeno, drvo, grane i voe, u tom perivoju, u tom udnom carstvu. Vjenao se momak s vilom zlatokosom.

102

2 3

Drvo u religiji izraelskoj, te i u ope kod Nearijaca, ispada sasvim iz kniga ovih rasprava. W. Schwartz, Indogermanischer Volksglaube (ein Beitrag zur Religionsgeschichte der Urzeit), Berlin 1885, gdje se o nebesnom drvetu od svjetlosti kod Indo-germana na iroko, a kato i smiono, razlae 4 Kojanova prip., 10.

Kod naroda indo-europskih, predanje o bojem drvetu lei sada razasuto u fragmentima. Nego, gatnju Skandinavci uuvae skoro u svoj prvanjoj cjelosti njenoj; pa udotvorno im drvo slii posve onome mitinom naih pjesama. Ima na nebesima svjetsko drvo, jasen Yggdrasil4, koji zar stoji od Yggra (Strahora), od Odina. Yggdrasil znai konj ''Yggra''. Yggr je nadimak Odhinov, koji moemo slobodno prevesti sa Strahor. Yggdrasil, najsvetije i najvee od sviju drveta, nekako se uie, pa vee nebo, zemlju i pakao. Njegove se grane kroz vasionu raspruile, a i preko neba proniu. Divni jasen rasturio i tri korena; ispod svakog bije po jedan studenac ive vode pomlagjujue. Od triju bunara, prvi je nebesni, drugi divski, jal poluboga Mmira dok trei pripada paklu. Iz tih svetih bunara skandinavske tri Sugjenice, Norne, danomice zahvataju vode, pa njom krope grane jasenu. Onda, s drveta rominjka rosa od meda: to je takozvani medeni pad, od koga se ele nasiuju Na drvetu, i oko drveta, bue ivotinje; orao sjedi u vrhu, vjeverica tri granama, etiri jelena, i uz njih zmije, vesele se i planduju do korenja1.
4

Valjda jednak sa glasovitim Irminsulom Sasa neznaboaca, kog uniti Karlo Veliki u vojni od god. 772. 1 Grimm, Deutsche Myth., s. 664.

Naa gatnja ''o plenienitom drvetu'' dopunjava se s gatnjom o Yggdrasilu, a ova opet s naom. Skandinavcima zbrisa se vana crta o rogjaju Sunca, koja je u naim pjesmama jo duboko usjeena. Ostali dio od mita bolje se izraava u germanskoj tradiciji; ali i naa, ako i manje jasna, ide s onom uporedo. Ovdje i ondje, voda izbija iz korena stabla, pa su tri bunara te vode ive. I tri Norne nam susretaju sa tri djevojke jedne nae pjesme, ako u ovoj tri djevojke ne nastadoe od jedite Suneve majke. U elama, to ''lete iz srijede'' stabla, ili u elama, to ih naa djevojka ''kupi'', dok ''vino l'jeva u gjerdane'', a ''vino tee u vrhu'' jele, imamo, drugim izraajima, medeni pad (hunngsfall) skandinavske mitologije. Po poznatom arijskom nazoru, med koji se lijeva, ili pada, prikazuje tekuinu nebesnog svijetla. Orao, koji sjedi u vrhu Yggdrasila iti je slavuj, koji ''poje u vrhu'' jele, kao to i etiri jelena do korenja ukazuju se u naim ''kouticama'', koje ''pod jelom plove'', a ''strijelja ih carevi''. Pae je izraz na ovdje potpuniji. Po iztraivanju sadanjih mitologa, ve je na istu, da koliko Indi, toliko i Germani imadijahu mit jedan, koji im Sunce prestavljao kao jelena ili jelenoliku ivotinju, pa toga jelena strijeljao divlji jedan lovac2. A najistije je u nas to, da udno drvo ''usagjeno je u kamenu'', ili ''u kamenu u grohotu''. Po onome, to vie puta izloismo, kamen je nebo. Ovako, po naoj izreci, drvo raste na nebu.
2

Veliki taj Lovac nije drugo, do stari ili mladi Lovac, Velimir ili Veljko Lovi, naih pria (v. Dio 1).

Sad naprijed rekosmo, da je Yggdrasil jasen (askr). Pa taman jasen, prije nego jela, ili dafina, ili lipa, kao da bijae i nae plemenito drvo. ''Jasenje'' nazivlje se pjesma jedna enska u Slavoniji, a da se nastranome nazivu ne zna uzroka, ako uzrok nije u ova dva prva stiha: ''Ajd' redom, redom, jasenje! U tvome dvoru veselo!''1 Ovo jasenje, od koga rek' bih da je veselje u dvoru moe biti, da nas prisjea na pomenutu malorusku zagonetku o svjetlosti: ''Stoji drvo usred sela, a vidi se u svakoj izbi''2. Svakako je jasen, u obliku hipokoristinom jasenak, jos u pukom praznovjerju drvo najudesnije: nou, pred Spasovdan, vile otkidaju mu vrh, a nou mu nestaje i cvijeta, pa svi alosani ljudi, kad noe pod njim, popiju li rano s jutra u vodi, ma bilo to, ispod jasenka iskopano, osvanue zdravi3. Vrh nou otkinut i cvijee nestalo, to je noni nestadak svjetlosti u drveta, koje se eto opet vida, a vida ljude, sjutra. U Prekomoravlja, vida se bjesnilo sa zlatnim bubama, to ih, na Trojiin dan, nagju na jasenu: koga ujede bijesan pas, piti e u vodi, ili rakiji, izmrvljene crne bube1. Ovo isto rade u Podgrini, u Srbiji; no bube red je uhvatiti na Vidov dan prije sunca3. Dakle je to praznovjerje, te i jasen, u oitoj svezi s danom Vidovim, s Vidom.

103

2 3

Id., ib. Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 166.

Ali najjai zar dokaz, da se nebesno drvo i u nas pomiljalo navlastito kao jasen, nai je u ovim stihovima enske jedne pjesme hercegovake: ''U jasena sitna resa, po njoj pada medna rosa, kupila je koutica.''4 Ta ''medna rosa, koja pada'', tano je hunngsfall (medeni pad) u jasena Yggdrasila skandinavskog. Svjetotvornim drvetom bio jasen i kod Italo-Helena. Grko mu ime odaje med njegove boje svjetlosti5.
1 2

Pjesmu mi priopi g. P. Hefele. Na str. 155. 3 Vuk. rje., pod Jasenak. U Srijemu zove se jasenak dictamus albus, bilje ljekovito, to ve Rimljanima i Grcima rane vidae. 4 Vuk. pjes. iz Herceg., 232, v. 13. 5 Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Frne.

Svijetla medovina, koja tee s rajskog drveta, od prevelikog je zamaaja u vjeri i u bogotovju Arijaca. Njom pomlagjuju se bogovi, zagreznuti u tami, sapeti u uzama dumanskim; njom se krijepe, redom, svi rajnici. Ono je bogovsko pilo i jelo, besmrtno pilo, kad bijelo, a kad uto i zlaano, kao to je zlaane ili bijele boje svaka svjetlost, sunana i mjesena. Hranu nebesnu, od koje napreduju bogovi, a svijetli se sav svijet boji, oboavae ljudi, pa e pokuati, da je i tvarno naprave od utog soka, iscijegjena iz bilja kojekakva. To je Soma u Indiji, Haoma na Eranu. Soma je Indima bog; a na Somu da dohrle, da se njim okrijepe, prizivlju se nebesnici, navlastito rani Avini, nebrojeno puta u himnama Rig-Vede. I Erancima je Haoma neto veliajno, neiskazano, te je, u mazdejskoj leturgjiji, od prilike ono, to euharistija u hristjan. iv spomen Some, vidila, to mladi i zanavlja bogove, sauvae Heleni u besmrtnoj ambroziji i u ai nektara, kojom se njihovi blaenici obregjuju na svijetlome Olimpu; au naljeva i dodaje bogovima rajska dikla, lakokretna, krasna Heba. Spomen bogovske gosbe traje i kod nas. Ep zapjevao: ''Boe mili! uda velikoga! Gledah uda prije nevigjena: u Pavlovu svetom manastiru postavljeni od zlata stolovi, svi se sveci redom posadili; navrh sofre Gromovnik Ilija, nasred sofre Sava i Marija,
1

po dnu sofre Petka i Negjelja. Slavu die svetitelj Nikola, i napija u slavu Ristovu; al' se njemu malo zadrijema, u drijemu au ispustio, aa pade na stolove zlatne nit' se razbi, nit' se proli vino''1.

Vuk. pjes., knj. II, 22, v. 114.

Da, ne razbi se; jer je aa i u ai pilo, vjekovito. to se, u jednoj pjesmi2, ''spski car Stepane'' napojio vina do bezumlja, i to se vinom kiti neprestano Kraljevi Marko, moe biti, da je i to dolo od iste rajske gozbine svetitelja poganskih. Ova aa, prepunjena vidilom nebesnim, aa meda ili masla, ostade i u naim zagonetkama o suncu. Puk veli: ''aa meda celom svetu dosta'' ''Jedna aa masla svemu svijetu dosta'', a razumijeva sunce3. Maslo vodi nas ravno k Rig-Vedi, gdje ''maslom rosukaju'' sjajni bogovi4.
2 3

Id. ib. 28. Novakovia zagon. Jednako se odgoneu i ove druge gonetalice, koje je takogje uvaiti: ''Jedna gruda voska svemu svijetu dosta'' ''Tica bez zuba, a svijet izjede'' ''Ja se pripeh na visoko, i pogledah ponisko, ali raj po biseru (sunce po rosnoj livadi) pase''. Tica na visokom jasenu raja jo lepee po njima. 4 Rigv. VII, 41, v. 7.

104

Do rajskog stabla od svjetlosti, do njegove ive vode, vrutka to jal jezera, stanuju bogovi. To im je Rajevina svijetlog obilja, Rajevi protkani istinom i vidilom5. Sjedei za punom sofrom, na stolovima od zlata, po govoru nae pjesme, blaeni rajnici napajaju se tu piem svjetlosti, iz ae vjekotrajne. U misli Rusa neznaboaca, Rajevina bijae zelena ubava livada6; pa je jednako prekrasna livada, koje se ne bi eljade moglo dosta nagledati, i u naoj jednoj prii7. Pod drvetom, kod vode ive, na ubavoj livadi, bogovi se raje; ali e ih sve zadesiti nedaa, dato mimogredna, trenutna.
5

Rajevina, i Rajevi u mnoini, rijei su drevnog i prethristjanskog kova, od korena ra, udjeljivati, uivati (Mikloi, Christ. Term. 48), kako ve primjetismo (Dio I, str. 70 [110]).
6

Dio 11, str. 125 (223).

Vuk. prip. 17: ''Oina zakletva'', gdje se pria o livadi, to na njoj raste udna trava, koju treba da najmlagji od troje brae poloi pred konjem svoga starog zeta udotvorca. Zet zapita uru: ''Kazaj ta si video? ura mu ree: Video sam prekrasnu livadu. Onde bi stajao tri dana, da se one krasote nagledim. Na to zet ree: Ovaki je raj onoga sveta!''

Kako stablo od svjetlosti as naprednje, a as nazaduje, as sija, a as tamni tako jaaju, jal slabe bogovi. Ovakoj mijeni podvreni su poimence, Vid, Sunce i Zora. Prikupiti i iznijeti sve puke prie, koje govore o propadnuu i novome rogjaju Sunca i drugih vidnih bogova, ne bi bilo lasno, a nije ni potrebno. Tih pria ima tuta u Indo-europljana, a zar ponajistijih u nas Srba i Hrvata, te u Rus. Zgodno e biti, da iznesemo one nae, koje su naosob vrijedne obzira. U prvom dijelu ove radnje susretosmo, prigodno, starca dugobrada, velikog lovca Velimira, na ljutoj muci i na umoru, pod visokom jelom kod jednog izvora. Mi ga isporedismo sa starim slijepim deom drugih naih pria i sa slavenskim bogom Velesom, jednookim i slijepim, te rekosmo, da je to Vid u starosti1. Vida onemogla u Rajevini, i izmuene tri none Zore, pa i trudno, trolino Sunce nono, koje hoe jutrenjim dolaskom, pod treom tvojom hipostazom2, da rajskom vodom pomladi svoga oca, neke nae prie ivo prikazuju. Idemo da ih sluamo.
1 2

Na str. 4651 (-8691). O trolinosti nonog Sunca, i none Zore, bie domala govor.

Bio nekakav car, i ostario tako, ''da ve nije uo, ni video'', pripovijeda jedna pria3. Caru usnilo se u noi, da ''ima negde u svetu nekaki grad, i u gradu studenac, pa da mu je vode iz onoga studenca, da se okupa i umije, da bi se pomladio i da bi opet uo i video''. Tu vodu da trai, iao i lutao debelim morem carev najstariji sin; pristala mu galija u neki kraj drugoga cara, koga osornom rijeju uvrijedi, a on ga utamnii. Isto ovako zlo proao i drugi sin, osion kao i brat mu. Trei sin, prvoga cara, dobroudan i smjeran, omili drugome caru, te se preveze dalje od njegova grada. Car ovaj rei e mu, na polasku: ''I meni ima dosta godina, pak, ako bi naao tu vodu, mogao bi se i ja okupati, ne bih li se pomladio''. Carev sin stigao pod jednu veliku goru, naao u gori pustinika, koji ga uputi na jednoga lovca, te ovaj sazvao sve tice, a od matora orla doznao za grad i studenac. Dovezavi se do pod drugu goru, izide carevi i krenu u zora ka gradu, da unj prispije taman u podne. Carica onoga mjesta u to doba svagda spava, Nego u gradu ima uvara, dvanaest stranih lavova) a ima i do tri djevojke, dvije od kojih grad iste svojim rukama. Lavovi se smirili ovnujskim mesom, a dvie prve djevojke na dobaene im dvije metle, dok se trea uutala, kad joj se ue doda, jer je donle na svojoj kosi vukla vodu iz bunara. to bre iz bunara vode zagrabila pratnja carevia te bje natrag na galiju. U to, carevi pristupio carici, koja legla na legja te spava pa je obljubio. Carica, kad se probudi i osjeti to je, stala grditi uvare; no, i tri djevojke, a i sami lavovi, progovaraju, i tue se na cariinu nebrigu za njih. S onom vodom sretni mladi vraa se caru svome gostu, koji, ''po to se okupa u vodi, postane zdrav i mlad kao da mu je to dvadeset godina''. Za to i povratio lijeitelju svome dva brata. Sad ode carev sin k ocu. Sa ivom vodom stari car ''se pomladi, te vidi i uje kao mladi''1.
3

Vuk. prip., dodat 12.

105

Ostali dio prie bavi se o nevjeri dvoje brae starije, kivne na mlagjega, koji je od oca protjeran, dok mu najposlije prosinu pravda i nagrada.

Stari car Vid je. Vid ostario, obnevidio i ogluhnuo, pri svakom nestajanju vidila u noi i u tami zimskoj, kako se ponovio i progledao, te opet ''vidi i uje kao mladi'', pri svakom povratku dana i ljeta. Stari bog, kako oslijepio, tako se i vida kod rajskog drveta. Ovo ne kae na vie navedena pria, premda iznosi orla skandinavskog jasena Yggdrasila, ali kae pria druga, glasa posve mitinog, iz Vojvodine2. Pod jelom, koja, ''koliko se gore nebu uzviivae, toliko po zemlji grane rairivae'', sjedi ''deo'' udotvorni sa alemovom takom. Deo ''gledi lepo: tko bi reko, da viditi ne moe?'' a ipak je slijep, ''voljom vinjeg boga koji vedri i oblai''. Ali ne daleko od jele stoji lipa, rascvjetana, mirisava, a pod lipom izvor vode ive, te iz izvora tee potoi u vee jezero. Sa zlatnom tikvom, to mu dade deo, pristupio k lipi davor Radovan, te ''se jedared cela okolina zasvetli, da ve svetlija biti ne mogae''. Iz izvora davor zahvatio ive vode u zlatnu tikvu. Napi se stari iz tikve, umije oi, i odmah progleda. Davor Sunce ozdravio Vida.
2

Kojanova prip., 3: ''Radovan i Slavojka''.

Da je Vid slijepi deo naih pria, valjda proizlazi i iz doslije reenoga. Ako opet sumnja koja postoji, die je sasvim skandinavska mitologija. Ve bi izloeno, da je Odin suti Vid3, pa Odin, u sumornoj svojoj starosti, ista je prilika deine slike. Starina Odin zagrnuo se avlatnim platom, i oborio na sustale oi eurinu. Slijep je, ili orav, pa zaloio jedno svoje oko bogu Mmiru u bunaru, iz kojeg se uelio piti. Od znaajne te sljepoe nosi nadimak Blindr. Ojagjeli Odin pustio i bradu, te opet, i po dugoj bradetini, prozvan je Lngbarr. U takovoj preobrazbi, samrtan je i daje nesreu; on prilazi podzemnoj boginji Hel. Ipak, ostaje veliki lovac na velikom konju, uz svoja tri ogara1.
3 1

Dio I, str. 7986 (11926). Grimm, Deutsche Myth., s. 121 i Nachtr.

Ne treba rijei nadostaviti, da se dokae istovjetnost ovoga boga s omatorenim lovcem, bradatim i slijepim, naih pria2. ta vie? Okolnost prividno uzgredna, kao to je pometnue jednog Odinova oka u bunaru, ponavlja se i ona, drugdje, u kazivanju naeg naroda o starome djedu. Naime, jo pria jedna iz Vojvodine3 pripovijeda, da slijepu starcu i slijepoj babi tri alovite enturine, tri vjetice, povadie oi, pa ih stavie u lonac u med, za odakom. Ove oi trei sin nekoga cara nagje, opra ivom vodom i metnu starcima u glavu.. ''Vidi li stare?'' zapita cari djeda, a djed njemu: ''Ba, k da sam se jue rodio!'' Med je poznata nam ambrozija, vidilo to rosi s rajskog drveta. Ovdje, ono vida oi djedu i babi, Vidu i Vidi. Uz Gospoda oslijepila i Gospa nebesna, a zatim dobila nanovo svoje iste vrsne oi, ne samo u naem mitu, ve i u latinskome. U Rimu, Bona Dea zvala se Oclata, pa imala bilje ljekovito i vraala slijepcima vid.4
2

Bradurina naeg mitinog starca istakla nam se ve vie puta. I sama po sebi, ta brada biva predmet prianja pukog. Tako, n.p., u prip. 25 Vukove zbirke car pita djevojku, koliko mu vrijedi brada, a ona mu odgovara: Koliko i tri kie ljetne. Brada je ovdje u oitom odnosu s bogom, koji vedri i oblai. A u akavskoj prii: ''Koliko valja kraljeva brada'' (Mikuliia prip.), na kraljevo pitanje djevojin je odgovor: Koliko u ljetu valjaju mjeseci srpanj, kolovoz i rujan. 3 Kojanova prip., 5. 4 ''Ob luminibus restitutis derelictus a medicis post menses decem beneficio dominae medicinis sanatus'' kae u natpisu bonik, koji vinjoj vidarici zahvaljuje na povraenom oinjem vidu (Preller, Rm. Myth., I B, s. 404).

U ponovljenoj svjeosti dana i proljea, Vid, Vida i Sunce, kako razgaljuju vasionu, obasjavajui je, tako i lijee sve ivo. Ali, kad bogovi propadaju, onda pri krivu, pri kosu im sjaju zahoda, nedaa je u svijetu. Sami nesretnici, oni ine i ljude nesretnicima. Svjetlost, koja linja, kobna je, ili, pravije rekavi, kobno je oko vidnih bogova. Od boje sljepoe nasta na izraz: ''Zlo ti oko!'' i porodi se praznovjerje u udost, u zlou oiju, koje poprijeko gledaju. Praznovjerje to jo buja kod nas, kao to i kod ostalih Indoeuropljana, poimence kod Talijana i Grka; a to bijae od vajkada. Svagda bojali se ljudi takozvanog 106

oculus obliquus, , , kome pripisivali neku otajnu ubitanu mo. Valjda se spajaju s istim pojmom slaboga zazira bogovskog i rijei ''zaviditi'', ''nenaviditi'', lat. invidere. Religije rimske dohvata se i na izvor mladee vode, pa i vei dio prednavedene Vukove prie o dva cara koja se lijee1. I u Rimu gradu, i u srezu drevnoga Lavinija, i jo gdje pored preosveene vode Numicia, bio bunar i boginja Juturna. Iz ovakoga studenca voda ozdravljala, voda besprimjerna, tajnovita, preista. Da je, u misli davnih Latina, ona nekako i pomlagjivala, kae sama rije Juturna, jal Diuturna po drugom obliku. Ako je Juturna od juvare, to je voda od pomoi, a juvare je u jezinoj svezi sa juventus. Diuturna znai valjda: voda to daje vidnu vjenost. Od svih iscijepanih mitova rimskih vise sad u zraku samo konci pojedini; no fragmenti Juturnina lika kod Ovidija i Vergilija kao da se svode ba na nau priu. U Juturnu, i u njenu vodu, uljubila se dva vrhovna boga latinskoga panteona, Jupiter, bog svijetloga dnevnog reda, i Jano, bog arke godine koja zalazi i uzlazi; pa eno dva cara, kod nas, itu mladost od vode cariine. Ima i vie. Erotino prianje o naoj carici ponavlja se kod Juturne, to ju mrzovoljastu obljubi Jupiter2.
1 2

Vidi na str. 15960. Ovidii Fasti, II, v. 58592.

Uspavana naa carica, koja brino daje ''uvati studenac vode ive'', i Juturna, koja ''predsjeda jezerima i rijekama umeim''3, vrlo prilikuju Zemlji, zamrloj u zimi, a ivoj i plodnoj sa Suncem i vodama razljevanim nove godine. Juturnalia slavila se u januaru.4 I sama pria o oravu bogu, o bogu koji propada u puinu noi, skoro bih mislio, da se kod prvih Rimljana raznosila, kako se raznosi kod Skandinavaca. U rimskoj legendi, pregnue junaine Horacija Koklesa jest od sviju najuzvisitije, kao vrhunaravno. Stao Kokles sam na most protiv itave vojske; stao ''ogromnim svojim korakom''5, a stravio dumane ''vidom groznim''6.
3 4

Vergilii Aen , XII, v. 13940. V. Rm. Mith. Prellera, 8. 1289, I Bugari priaju o vodi besmrtnosti, za kojom gramzi ''kralj Aleksandro'', i njegova sestra, ili ki. Poto predaja o toj vodi ve odavna postojae i kod Grka, mogue, da je Bugari od njih uzee (A. Vesselofski: Zur bulgarischen A1exandersage, Arch. I). Ali je vjerojatnije, da je ta voda i kod samih Bugara openita svojina arijska, pa da se prii kasnije priplelo, na istoku, ime velikoga Aleksandra. Starim Grcima ta je voda , pa Hera u njoj, ili u vodi slinoj, neprestano ponavlja sebi djevianstvo. Vodu mladosti, quecprunno, spominju jednako njemake pjesme iz srednjeg vijeka. U prianju indijskom, takom vodom raspolau Avini. 5 Livii I. II, c. 10:... ''cum ille ingenti pontem obtineret gradu''. 6 Id. ib.: ''Circumferens truces minaciter oculos ad proceres Etruscorum ...''

Dva sama druga (metu mi se po ustima dva Jakia) prate pregaoca, ali ustupaju, dok se i on, u prasci razruenog mosta, i pri silnoj vici ljudi zabrinutih, strmoglavio u rijeku. Rijeka, a na njoj most, u misli Arijaca rastavlja no od dana i staru godinu od nove1. Koklesov kip, zar bogov bio je postavljen na komiciju, a Koklesu dodijeljeno'' to je za dan uzorati mogao''2. Teaj dana, to je pokrajina Vidova. Ime Cocles znai: jednook.
1

To emo, sad naskoro, viditi kod boia; a to za pravo znai latinska rije pontifex, biti e kazano u iduem dijelu radnje. 2 Livii 1. II, c. 10: ''statua in comitio posita, agri quantum uno die circumaravit datum''.

Rekoh: Juturna, naa carica, vrlo prilikuje Zemlji. Ali ovo izvjesno nije. U vjerskim tradicijama naroda arijskih zar nita munijeg od pokuaja, da se na svakom mjestu, u svakoj prii, isto oznai boje bie ensko, koje tu dolazi. Boginjama, osobito viim, esto puta, konturi, obrisi trepte, pa im je slika nejasna. Je li Zemlja, ili Zora, ili zar najprije nebesna Vida, takogje ona udesna ena, to ju izvodi znatna pria iz Srbije: ''Boji posluitelj''3, ja ne rjeavam.
3

Vila Beogr.. g. 1867. br. 49.

107

No je ta pria prezanimiv iskaz boga Odina-Vida, u starosti bogalja nagrgjenog, a poslije ilog rajskog gospodara, te vinjeg tvorca i Sunca i Mjeseca. Evo pripovijetke: Neki ovjek, na umoru, ostavio tri sina i jednu er, osobito lijepu, pa sinovima oporui, da djevojku dadu prvome, koji je zaprosi. Dogje bogalj, trupac bez ruku i nogu, u samim kolima, to ih niko nije vukao; dva starija brata ne daju sestre, ali dade je najmlagji, prividno lud, a opet mudriji od njih. Bogalj, kod kue svoje, naini se momak zdrav itav, ne moe ljepi biti. A ta si ti? zapita ga zaugjena mlada, a on njoj: ''Ja sam boji posluitelj. Ja sputam sunce na zemlju, mjesec diem na nebo, sunce diem na nebo, mjesec sputam na zemlju, i raj otvaram i zatvaram''. Stariji ura dogje mu u goste. Zet ga zapita: ''Ima li volju, da vidi sve na svijetu? Imam. Dade mu konja, koga e sjahati, kadgod zar'e i nogom zakopa do tri puta, te pruiti mu, da jede iskopano. Ni ovi, niti drugi brat iza njega, ne izvrie zapovijedi; no to uini trei najmlagji. ta da vidi? Otvori se raj! Momku dalo se gledati ova udesa: dva cvijeta u raju, jedan pokunjen a drugi upravo stojei, dvije velike orluine to se upaju, dva goluba to jedan drugoga pita. Na ubavoj livadi neka djeca u rukama dre po struk bosioka, dok drugdje po pustolini sve je obraslo trnjem i korovom. Bosiokom djeca putove iste, a pjevaju i klikuju: ''Eto moje majke! eto moga baba!''1. Koliko draesna toliko je i razgovijetna ova jutrenja idila, koja nam slika veseli preokret u raju, iza none nevolje. Orla spazismo u vrhu Yggdrasila. ena nagrgjenog Vida esto je zlovarna. to su boje ene kadkada zle, to je do njihova dodira s tamom. Kod Inda, i sama njihova preista, prehvaljena Zora, biva, kato, opaka, te sunani Indra, njezin obini zarunik, za to je i ubija. to je divota sapeta tamom, to mata puka, i u epu i u priama, motivira, strau, koja boginju prigoni k mrskoj grdosiji noi. Preljubnicu ojagjenog Vida prikazuje nam, moda najbolje, pria iz Bosne uz naslov: ''Lovac''2.
1

S ovom uporedi isto ovako razvedenu priu iz Srijema: ''Oina zakletva'' (Vuk. prip., 17), gdje se takogje pomalja neznaboaki raj, livada sretnika, ''selo pjevanke i veselja''. Prositelj bogalj tu je starac na dvokolicama. 2 Bosan. prip., 28.

Neki lovac ''svaki dan iao u lov i svakojaku zvjerad lovio, a ''zadijevao za pas dvije male bree i jatagan'' (dvije strijele i ma grebetak Vidov). Nego, ''u vrijeme poklada'', razboli se, i sve je herduljao tamo do uskrsa''. Tako bolestan, preudni lovac, ''ba na uskrs'', uputio se k planini, gdje u gori zelenoj ugleda jezero, pa iz jezera izmoli se konj zelen, kojega ubi. Po nagovoru vile prigorkinje, s ubijenog konja uzeo uzdu, a u toj je uzdi udo: njom da se to udari, ono se obraa ma bilo u to. Mou uzde, obogatio se lovac vrlo; al, po nesrei, priapnu onu tajnu eni, koja nanj mrae. Kad jednom zaspi, oine ga ena uzdom, te lovac postao torski veliki pas. Kerina ta uvala vjerno i snano od vukova, i svake napasti, tor carevih ovaca; a od vile jedne zagorkinje ouvala, u noi, i dijete carevo. Nego, enska omraza gonila jednako i kerinu; ena je lupne uzdom i preokrene u malu mindicu. Nije ova vukova razdirala, al je opet vrsnu pomo pruala, u sitnome lovu, eljadetu jednom, kome se pridrui. Pod treim udarom uzde u ruci ene, od mindice bude majuna tica cari; na to, ena nevjera preudade se za drugog ovjeka. Onda cari uvue se, a da ga ne vidie, u kuu preljubnika, nagje uzdu, kucne je kljunom, s rijeima: ''Dosad sam bio cari, a odsad ovjek!''3 I zbilja, ovjekom se stvori nanovo. Pod uzdom izmuenog lovca, ena postade vjekovna kobila, koja i danas vre trnje.
3

Valja da su ''poklade'' od ''klada''. Kae se: ''metnuli ga u klade'', t.j. u tamnicu. Poklade bile bi, ovako, to i ''zauzi'', koji sapinju bogove u vrijeme tame. O ovome opet, dalje kod boia.

U mnogom pogledu, a to se po sebi kae, znamenita je ova pria , no najznamenitija, mislim, time je, to nam iznosi uzdu kipa Svantevidova u Arkoni1. Svantevidu pronagjosmo ovako, u. naem prianju, osim ogromne pogae, roga obilnosti, maa i konja2, takogje uzdu udotvornu. Majunost zalog boga dnevnoga vidila izraava se i drugaije. Kao to jest mindica, ili cari tica, bog biva i zrno papra. Uz njega krljava, ila su nevidom i tri Sunca nona, pa i Zora. Ovo se pripovijeda u prii bosanskoj o ''Biberagi''3.

108

Saxonis Gram. Hist. Dan., 1. XIV, p. 287: ''Haud procul frenum ac sella simulacri, compluraque divinitatis insignia visebantur''. 2 Vidi ti Dijelu I. 3 Bosan. prip., 5.

Div iz peine otme sestru triju brae, koja brai na magarcu noae hranu, a ugrabi zajedno i magarca s hranom. Ili jedan za drugim u divsku peinu, eda bi sestru nali i izveli, prvi, drugi i trei brat, i svi propadoe. Prodrljivi div svakome zakla ovna zvonara, ispee ga i dade mu pola, uz ove rijei: ''Ako izjede to pola ovna prije nego ja, ubij me, a ako li ja prije pojedem, ubiti u te!'' Poslije toga, sestri zarobljenoj rodi se jo jedan brat, ''u rastu kolik biberovo zrno'', to Biberaga, to ipak snagom bijae jai od diva. U peini on izvri onu pogodbu. Pojedavi hitrije, a ubivi diva, oprosti sestru, te se s divskom imovinom vratie kui. U prii iskrivljeno je to, to je Biberaga etvrti brat, dok bi imao biti otac i tvorac triju brae. Ali pria vai, poto u njoj nalazimo trag glasovitoj helenskoj basni o Odiseju i Polifemu. Kako je odavna poznato, zgodu megju Odisejem i Polifemom donosi, gotovo u cjelosti, i naa puka jedna pria, o ''Divljanu''4.
4

Vuk. prip., 38.

Pria, iz Risna u Boci, glasi: Jednog popa i jednog djaka zatee no, u planini velikoj. Iz daleka ugledavi oganj, primakoe se nekoj peini, i naidoe tu na Divljana s jednim okom navrh glave. itava hrid, ''koju sto ljudi ne bi moglo pomai'', zapirala peini vrata; div je lasno odmakne, i pripusti unutra dva putnika. Zatim privali na vrata opet onu plou, stakne veliku vatru, a kad se dva stranca ogrijala, stane ih pipati iza vrata, pa vidivi, da je pop pretlji, ubije ga i natakne na raanj. ''I tebe u sjutra ovako'', ree jadnome djaku, kome ne bijae izlaza iz tvrde peine. Od ovjejeg mesa Divljan hoe da i djak jede, ali ovaj ono ne mee u usta, ve baca u kraj. Palo djaku na um, te stao otriti mali iljak, a na Divljanov upit: ''ta gjelja to iljak?'' odgovori, da se tako nauio, sjedei kod ovaca. Gdje Divljan zaspa kraj vatre djak iljak zavrti u jedino oko njegovo. Ciknu pomamljen div: ''Neka, da je Bogu hvala! Izvadi ti mene ovo jedno oko, kad ne umjeh ja tebe obadva; ali mi ti utei ne e!''. Kad bi jutro, zaslijepljeni Divljan poeo okolo brblati po peini, ne bi li djaka uhvatio, al ne mogao od mnotva ovaca svojih. Djak tada ogulio kou s jednog ovna, uturio se u nju, a kako div vabljae stoku i putae glavu jednu po jednu na vrata pritvorena, megju ostalima izbaci i lukavog djaka u ovnujskoj koi. Djak vikne Divljanu: ''Ne trai me, ja sam ve na polju!'' Na to div rastvori vrata, i prui mu jedan tap, rekavi: ''Na ti ovi tap, da era stoku, jer ti bez njega ne e nijedna krenuti''. Kad se djak tapa prihvatio, namah pri njemu prionu mu prst jedan: vuci odovud i odonud, jadnik i Divljan sve se motali naokolo. U toj nevolji, djak noem osijee oni prst, te se oprosti diva. Ruei ga, onda otjerao mu blago. Hoe za njim, ako i slijep, Divljan, dok dogjoe do jedne velike rijeke. Djak zvidi i ruga se, a Div za rugaem na vodu, te u nju strovali se. Iza legja otisnuo ga djak, pa sretno dojavio blago kui. Ja drim, da ova pria o Divljanu nije u Grka uzajmljena, premda s grkom u glavnome jednaka1. Dato, ispeen i izjeden pop odgovara prodrtoj nekolicini drugova Odisejevih. Divova privaljena ploa, ''koju sto ljudi ne bi moglo pomai'', jeste Kiklopova ploa, ''koju ne bi sa tla pomakla dvadeset i dva vrsta kola uz etiri toka''2.
1 2

Odys., IX, v. 193555. Ib. v. 2412.

I izdjeljani djakov iljak slian je Odisejevoj ogromnoj sirovini. A najskoli je slino to, to se djak, da izmakne iz peine, obukao u kou ovnujsku, te i Odisej rukama se prihvatio i skrio pod trbuh kosmatog najboljeg ovna Kiklopova, koga e, nakon spasa, rtvovati Zeusu. Divljan upada u vodu, a morski Pozidon Polifemu je otac, pa se i more uzljuljalo pod kamenima, to ih unj rinu Kiklop za Odisejem na bijegu. Kako drugdje, u priama i pjesmama naim, ima rulja divova, tako i oko Polifemove peine nastavaju drugi divovi. Pripovijeci je dakle, ne samo osnova, ve i potka, u

109

mnogoemu, od jedne te iste pregje. Ali, i pored ovoga, evo opet cijenim, da je Divljan, kao to Polifem od Grk izvornu zamiljeu od Srb, i Hrvat. U naem prianju, bolje nego u grkome, mi se dosjeamo smislu ovoga cijelog mita. Velika je prilika, da taj mit izraava no prodrljivu i groznu, koja privlai k sebi i zapire vidnoga boga, promuena sve dotle, dok svojim izlazom, jutrenjim ili godinjim, grdosiju ne izlukavi i ne uniti. Znaenjem imena, , duboki rika, na je rika Balako, to strailo iz Legjana1.
1

Dio II, na str. 99 (197) 100 (198).

Antinomija izmegju bijelog i tamnog svijeta, koja se u nas Slavena najivlje istie, valjda uini, te je Divljan glede oiju, umiljen na lik boga vidnoga. Kao to Vid ima svoje oi dnevne, tako i Divljan ima svoje nezgrapno oko nono; kad ga izgubi, onda je noi kraj. Divljan i Polifem dre zaprto u peini stado ovaca, to na posljetku izilazi na polje, a na djak odjavio ga kui; u komparativnoj mitologiji ve je utvrgjeno, da blago bijelih i zlatnih ovaca prestavlja nebo zabijeljeno i pozlaeno sunanim zrakovima. Najsveaniji as prie: izmaknue Odiseja, skrivena pod trbuh kosmata ovna, a djaka obuena u kou ovnujsku, to je slavodobitno praskozorje2. to Polifem i Divljan prianjaju puini, onaj po ocu Pozidonu, a ovaj po konanoj pogibiji u vodi, to je takogje uzeto iz simbolizma arijskog: no je pukla puina na vasioni. Privlani tap divov, u naoj prii, simbolizira jednako no, to malo a malo poputa. Nije bez neke, ali u drugom pravcu, niti tojaga Polifemova, ogromna tojaga maslinova3. Maslina je zimi zelena, te obiljeje ustrajne blage moi boje mimo zimu i no. Ne u ovoj prii o Divljanu, ali u drugim naima, divovi upaju jele s granama iz zemlje, te je odnose sa sobom4; vijena zelen u jele jednaki je simbol. Ljudoderi divovi razmeu se silno, u velikom broju naih pria. Okolnost ova, pa i znatne a izvorne varijacije, prije pomenute, u grkom i naem pripovijedanju o Polifemu i Divljanu, meni nameu mnenje, da su obe prie ubatinjene od praotaca arijskih5.
2

Ovnovi, u vlasti Polifema, jesu ''gojni, vunati, lijepi i veliki, a s runom ljubiastim'' (Odys. IX, v. 425 6), im se jo bolje odrazuje ljubiasto vidilo ranog jutra. 3 Odys. IX, v. 31920. 4 N.p. u prii Vukovoj (1, dodat.) o ''Ba eliku''. 5 Pria o Divljanu, ili o Polifemu, raznosi se, u dvije verzije, i kod Laponaca. Tu moe biti pod sumnjom, da li je ono svojina finskoga roda.

Da je mit o Divljanu izvoran na, sudim jo po tome, to ovo nije jedino podudaranje u onom dijelu religije helenske i nae, o kome je sad govor. U prici, to ju navedesmo o Biberagi1, pominje se drugi vilajet, drugi svijet, pa Biberaga ode onamo. U svijetu onamonjem naao, do jezera na jeliki, divticu s tiima u gnijezdu. Tii cvrkuu; ali, eto ve od dvije godine, iz jezera pomalja se adaja, a div-tica tia svojih ne moe odbraniti, da ih adaja ne zoblje svakog puta, gdje se oni u matere izlegu. Div-tica tui, dok nemiloj adaji Biberaga doao haka glave; pogubi je, zamahnuvi udotvornom sabljom, to ''moe odsjei glavu na dan hoda''. Na uzdarje, div-tica Biberagu na krilima iznese iz tamnoga k bijelome svijetu. Ovo nam isto udo kazuje Iliada, a kroz usta trpnika Odiseja2.
1 2

Na str. 165. II, v. 299329.

Do izvora vode ive i do oltara bojeg, na krasnom platanu sjedi tica modrokos, s osam tia svojih u gnijezdu. Zmaj rigj, nesit, stravian, koji se iz tmine izveo na svijet, gjipi ispod oltara i prodre jadne tie s majkom tueom. Ali u ovoj nedai daa je od boga. Skamenio se zmaj, a, po broju prodrtih tica, vra Kalhas pogagja, da e se Troja, nakon devet godina helenske muke, soriti. Boje zlamenje s ticom mi ne shvaamo uz samu pomo grke mitologije, dok ga dokuujemo po religiji Yggdrasila i naega jasena Vidova. Dakle, svi su ovi mitovi samonik nae zemlje. Od prvanjih Arijaca naslijedi ih naa pria, kako ih naslijedi ep homerski. Najbitnije razlikovanje jest u ovome, to duhoviti Heleni sve to izrazie laganijom milju.

110

Pri Vidovoj starosti, pri nemoi neba, mlado Sunce lijei. Ono lijei ''ostarjela oba roditelja'', i po naem i po vedinom mitu. U Rig-Vedi, Sunce je bog uzvisiti: kao Bhaga, obilati dava; kao Puan (Ps), arki hranitelj; kao Suryas, ''lu najljepa od lui sviju'';3 kao Savitar, (Savit) ivotvorac ''zlatoruki''4: ali je ipak, kao to i u nas, podlono boje bie5. Sunce nije samosazdano, ve stvoreno; ono je oko Varuni i Mitri, koji ga diu na nebesa6. I Mitra sam sunano je lice. On je personifikacija jutrenje mladosti Suneve.
3 4

Rigv. X, 170, v. 3. I, 22, v. 5 I, 35, v. 9 i 10 VI, 71, v. 1, 4 i 5 VII, 38, v. 2 VII, 45, v. 2. , a i drugdje. O zlatorukosti Savitara biljeim tano mjesta (u himnama, njemu neposredno upravljenim) , jer slikovni ovi izraz vedini udrasmo i mi, u naim priama. Savitar jest zapravo ivotvorna sunana mo; pa je ta mo u njemu oliena. Dugo raspruene po nebu zrake, pri ishodu, a osobito pri zapadu Sunca, to su zlatne Savitarove ruke. 5 Pravo rekavi, podregjeno je i kod ostalih Indo-europljana, koji boga vrhovnoga nazvae od same svjetlosti. 6 I kod Eranaca, oko je Ahuramazdi (Yana, III, 49).

Kad se k nebesima vraa, ''prilazi krilu staroga oca svoga'',1 neba, pa ''sjeda kod oca i kod majke''.2 Vraajuci se sa zapada, Sunce se zaodjelo smegjim ogrtaem, poto mu je na troja nebesa hod kroz tri tamne prostorije. Sunce ide za Zorom ustopice. Ali, na tumaenje naeg mita, najglavnije e biti to, da mi u Vedi vidimo, kako Sunce lijei roditelje. Sunce, dato, zamire i samo; nipoto ne e ni ono izmai opoj pogibiji vidnih bogova u prirodi. Za veliku nedau nebesnu, za bogovski suton, znadu svi panteoni arijski; a taj suton istie osobito mitologija Skandinavaca, davljenih dugima noima i produljenom zimom. ''Sunce zagje za Neven za goru!''3 uzdisahu i nai oci. Ako neven-cvijet jami vjenost, on je ujedno i znak smrti: Sunce ide megju mrtve. Ide, preko noi, u tamne prostorije i u samoj vedroj Indiji. No, premda ami u noi, ono je ''lijepo zlato koje poiva u mraku'', veli vedina rije4; ono ''ne vene'', veli rije naa. Lu od sviju najsvjetlija, Sunce i najmanje zamire, te njega eka vani zadatak, da mladinom svojom istroenog oca i majku pomladi. Pregnue to nije bez teke muke. Kako Sunce prolazi preko triju tamnih prostorija, ono je Ekata (Prvi), Dvita (Drugi) i Trita (Trei), ono je trolino, pa su tri hipostaze, tri brata u biu jednom, od kojih su dva nesretna, dok je sretan brat najmlagji, najlugji. Tri brata nona, u Rig-Vedi, zajednikim imenom zovu se Ribhu. Neumrlost svoju postizavaju u stanu boga Savitara; ali su, preko noi, veliki trudnici i smrtnici. Lutajui kud kamo uz oi priklopljene i pospane, oni ipak posluju; poimence posluje Trita, snagom neizmjernom i konjem vilovnim. Na glasu vjetaci, ide im svaka od ruke, a pripravljaju kojeta bogovima: lisicu jednu ili dvije (simbol veeri), pa divnu kravu (olienje Zore), pa kola sa tri toka Avinima. To su sve remek-djela, no najvie i najee im se hvali to, to, ''pobjednom mou oevom i vjetinom svojom, pridaju mladenaku silu starim roditeljima, te ih obnavljaju''5. Trima junacima ljudi rtvuju s veera.
1 2

Rigv. V, 47, v. 3. Id., X, 189, v. 1. 3 B. M. pes., 11, v. 1. 4 Rigv. I, 117, v. 5. 5 Id. I, 20, v. 4 I, 110, v. 8 I, 111, v. 1 I, 161, v 3 IV, 33, v. 3 - IV, 35, v. 5 IV, 36, v, 3.

Na dea i babu, kojima povraa mladost i oi lijei trei sin, mi ve naiosmo u priama naim, te o njima i povedosmo rije dosta na dugo. O tri sina putnika, navadno carska, pa o treemu dobrome i sretnome, ako i vie puta ludome1, pripovijetke naeg naroda siplju kazivanje kao iz izvora neiscrpna. Nema mita arijskog (slobodno je rei), koji bi manje promjene pretrpio te se vre udrao od ovoga o trojici sunane brae. Iz prikrajka svakog o tome izbija puko povijedanje, u sutini jednako, ako i razlikovano u okolnostima sporednim; a biva to isto i kod Rusa, koji u skaskama takogje najradije izvode tri brata. Pri velikom broju takovih pria, munoa je u probiru. Ja u pokuati, od njih nekolike, koje mi se ine ponajznatnije i najsvjeije, da ovdje prinesem, eda bi se dobila to cjelovitija slika Suneve none drame, kaku je umislie oci nai. Uz tri brata, maldane svegjer, u priu ulazi i divna 111

djevojka, to je Zora, te se s najmlagjim vjenava, obino nakon kunje kakve, svoje ili njegove. Sunce ide tragom Zore, vidismo to tu skoro u Rigvedi.
1

Lud u prvobitnom shvaanju bijae: mlagjan. Istom docnije, po drugom znaenju ove rijei, najmlagji brat postao i budalast.

U nekoga cara bila tri sina (pripovijeda iz Vojvodine pria2, to iznosi Sunevu borbu s nonom adajom), pa dva najstarija, gdje lovljahu, prodrije, jednoga za drugim, adaja. Ova napast, da primami u jednu rekavicu lovce, stvorila se u zeca; no, najmlagji carev sin bio oprezan, i ne pogje za zecom u rekavicu. Pomou jedne dobroudne babe, adajom osunjene, on nekako naao pravu itu adaju. ''Velika je, strana je, gadna je!'' ali je prema nepodobi i srce u junaka. Adaja prebivala u jezeru, gdje joj snaga leae, to u carstvu drugoga cara; te odanle morila i zatomljivala ljude. Ba u toga gospodara drugoga carstva unajmi se junak kao pastir ovaca, koje izjavi na jezero. Do dva puta on se s adajom uhvatio i ponio ''letnji dan do podne'', a ''kad podne prigrije'', sustala adaja ree njemu: ''Ta pusti me, carev sine, da zamoim svoju pustu glavu u jezero, pa da te bacim u nebeske visine''. Onda on njoj : ''Da je meni careva devojka da me poljubi u elo, jo bih te vie bacio!'' Na treem kreevu, eto i careve djevojke. ''Kad u jutru'', veli pria, ''beo dan osvanu i sunce ogranu, usta oban, usta i devojka''. Nego tuna djevojka plae od straha adajina, pa je oban tjei, ''svirajui u gajde veselo''. Da motre junaku borbu, car i dva mu konjika bijahu se uspeli na jednu visoku planinu. Gdje su strani rvai, momak i adaja, u kotac uhvaeni, pritri djeva i poljubi svoga obanina, pa u taj tren mahne ovaj adajom i baci je u nebeske visine. Opadnuta grdinja prte na komade. slavodobitnik tad oprostio itavi ''svet boji'' iz podruma adajina, te i dva starija brata. S ovima i s mladom, koju sebi privjena, vratio se za tim kui k caru ocu svome1.
2 1

Vuk, prip., 8. Zanimiva je varijanta o borbi mladia s adajom u prii iz Srbije: ''Adaja i kraljeva erka'' (Vila Beogr., g. 1867, br 47) Strana adaja titi carstvo nekoga cara. Ona prodire djevojke, dok joj je odregjena kao rtva i sama careva ki. Zatonik prijavi se u mladom lovcu, koji svirae u sviralu, a bijae od samog Boga, u obliju stara ovjeka, dobio strijelu. Stajala carevna, lijepa djevojka, do adajina jezera, kad joj se primakne mladi junak, te sjedne pokraj nje zaplakane, i zaspi joj na krilu. Na jedan put sve se jezero uskoleba i uzmuti, iz jezera vriju krvavi kljuevi, adaja ide. Djevojine suze pokapale mladia, koji se tre; zape bogodanu strijelu i ustrijeli adaju. Djevojka je njegova.

Sjetimo li se kazivanja vedinog o trima Ribhu, i prihvatimo li ovdje rijei o skoku carevia ''u nebeske visine'', pa i druge o njegovu ustajanju i slavodobiu taman u asu, gdje ''beo dan osvanu i sunce ogranu'', onda nam je do izvjesnosti isto iz prie ovo: tree Sunce, kad s jutra Zoru ljubi, odskae na nebu, sijekui neman nonu, nonu adaju. Velebni taj prizor gledaju s visoka Vid i dva njegova jezdioca, u prii car i dva mu konjika, ispeti na visoku planinu. U zoomorfizmu arijskom, ze znai mjesec i no2, pa i naa pria, s toga, promee u zeca adaju, ubitanu dvojici starije brae. Samovoljom kazivaa ne ugje, mislim, u prianje niti dobra baba, osunjena a pomonica junaka, poto Rig-Veda vie puta pominje No, kao sestru Zori: baba je zar potamnjelo lice Zorino.
2

Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 806.

to se tie adaje, ona pripada najizvornijemu dijelu mita. Sa zmijom azhi-dahkom (adajom) rve se eranski Thraetaona, koji je isti s vedinim Tritom, treim bratom; pae, i indijski Trita dijeli megdan sa zmijom. Cjelokupni ovi mit, arijski i na, vedra mata helenska rastavi u dvije klasine prie. Sunani mladi Apolon, koji takogje jednom bude obanin, pogubi adaju ; a kad hotio hram slave na delfijskom sebi da zavede, eno njega, gdje s kitarom u ruci, kao na obanin s ''veselim gajdama'', velianstveno i spokojno stupa k mjestu loma s grdosijom, k mjestu preslavnom, to e se posvetiti. Sunani Perzej, krilima vinuvi se visoko u ajer, izbavi od morske nemani, od vodene adaje, djevu privezanu za kamen i trepeuu kvaljsku er Andromedu. Zora, sugjenica treemu bratu, ukazuje se, sa svima bojama svoga jutrenjeg uranka, u slijedeoj prii iz Srijema1. 112

Vuk. prip., 11.

Jednome ovjeku i jednoj eni bila tri sina, prva dva zavidna mlagjemu, tobonjemu budali, dok bio od njih najljepi i najbolji. Sva su tri za enidbu, a otac hoe da eni onoga, koji zaslui i donese najpristaliju mahramu. Dva starija brata napustila mlagjega, a ovaj iao svojim putem, pa od careve eri, iz sobe zelene, kroz none mnoge strahote, iznio svilenu mahramu, zlatom vezenu. Po jednu mahramu donesoe i braa, ali ona bila kojekakva. Drugim naporom, iznio mlagji pred oca, iz ute sobe iste careve eri, zlatan lanac, to se mogao do devet puta obaviti oko oine kue: lanci brae bijahu malo to vriedni. Treom, najeom mukom, izveo, iz sobe crvene, samu carevu er, ve enu svoju. Gdje braa svadbuju, svaki sa svojom mladom, eto u carski dom i krasna zgloba najmlagjeg. Trei sin bio na sebe naturio siromake haljine, te u prvi mah njega rue; no, kad ih pometne, prosja mu ljepota, i veselje bude veliko. Tri boje, zelena, uta i crvena, u tri sobe carske eri, iztiu, uprav slikovito, susljedni ar boja na nebu, u praskozorje. Uzgred napominjem, da zlatni lanac, to se do devet puta obavija oko careva doma, nije drugo no sklop mladih devet monih Sunaca, koja e zarediti kroz devet mjeseca u bojoj godini2.
2

U prirodi, za to vrijeme, vladaju sunani Bozi, doim Bsi imaju prevladu za tri zimna mjeseca. O ovome u Dijelu IV.

Tri boje u tri sobe tri su prozora nebesna, u prii jednoj iz Bistrice u Bosni3. Jednome begu bila tri sina, dva starija pametna, a najmlagji budalast. U drugog bega, na daleko, bila ''lijepa i prelijepa ki'', koju da vide, ila redom braa. Vidie je, ko plati sto dukata. Najstariji, potom i srednji brat, mogoe pripaziti samo to, kako ljepota ''prolazi ispred tri prozora''4. Pored svega prigovaranja dvaju brae, dobi i najmlagji od oca isti novac, te ode i on da vidi. U putu, pridrui mu se ciganin, pa dva druga od obanina kupie ovna, te hoe, u avliji ''lijepe i prelijepe'', da ga zakolju. Begovi i ciganin mrdaju u poslu i klanja, i guljenja, i peenja, i blagovanja, a smiju se grohotom sve slukinje oko ''lijepe i prelijepe''. Podruguje se drugu i sam ciganin, rijeima: ''Vidi, pobro, lijepu i prelijepu, i bolje e vidjeti!'' Ali je djevojka blaga, pa ona ih ui svemu. Kad se mrak uhvatio, dva druga ne znaju niti pravo spavati: njih nije vie no dva, a svak hoe da bude srednji. Opet se slukinje nasmiju, dok i ovo uredi djevojka: legne izmegju dva druga. Skoi tad ciganin i umae, zakljuavi u odaji prelijepu i begova sina majmlagjega. Zatim, gdje se ovaj kui povratio i kazao sve, to je i kako je, nasta grohot silan. Svi ''se tako udili i smijali, da se ve niem drugom ne bi tako udili i smijali''. U tom je grohotu phallina pritruna, a starodrevan je, koliko i zajednica arijska. Neobuzdani taki smijeh, u ribe poimence, grohoe u mnogom arijskom prianju1. Ve i u Vedi Zora sve dotle uti, dok od jednom nasmije se, kad k njoj prilazi zarunik.
3

N. Tordinac, Hrvatske narodne pjesme i pripovietke iz Bosne, u Vukovaru 1883, prip. 4.

Prozor nebesni, otkle istjee jutrenja svjetlost, ve nam se otvori u Vidovoj religiji (Dio I, str. 83). Prozor je, dato, i Vidov, i Sunev, i Zorin. Glede Sunca, pjesme kau: ''od bojeg prozora, od Sunevog istoka''. Visoki prozor na nebu, S koga Zora spusta svoju kosu zlatnu, ivo naslikava pria jekavska, 19 Vukove zbirke: Carev sin, gledajui svoju krv na snijegu, milju zaljubi se u djevojku onakovih boja, te ree: ''Oh da mi je vjenati gjevojku. da je bijela kao snijeg, a rumena kao krv!'' On ezne za tim uzorom, a takove djevojke ima; ali je u gustoj umi u gori, pa u kui bez vrata, a sa ciglim ''visokim prozorom''. Da k sebi uzdigne sugjenog joj enika, djevojka ''s prozora spusti svoje kose zlatne''. Od ene jedne magjionice, djevojine matere, nahrupie straila i silna potjera za bjeeim mladencima; od ene druge bude njima pripomo sa udotvornim kruhom, pa ljenikom, pa orahom. Nego, none muke, eto hoe da minu sa ustalim Suncem. Carev sin ''prekrsti se put istoka i kliknu jakoga Boga u pomo''. Djevojku on onda vjena sebi za enu.
1

Gubernatis, Myth. zool., v. I, p. 266-9.

Tri maha nona, dok sunani junak dogje do posjeda jutrenjega svoga zlata, nekom otmjenom elegancijom izraavaju Jekavci, sa priom: ''Tri prstena''2. U prii nisu tri lica ljudska, ve su tri tvarna

113

obiljeja, tri simbola doba veernjeg, nonog i jutrenjeg. Kralj za sina prosi u drugoga kralja er; ali ova, da privoli, od vjerenika ite tri prstena, jedan od zvijezde, drugi od mjeseca, a trei od sunca. Za tri prstena nugjena je ak polovina kraljevine, a zaludu, jer ih nigdje nema. Velika tuga obuze kraljeva sina, koji se ojadi do smrti, te zagje u planinu. Tu, naao udnovatu babu. Na ''pomoz Bog!'' odzdravi mu ona: ''Bog daj budi, nesretnji, pa sretnji i presretnji sine!'' Kraljev sin babi raspleo kosu, i ona mu d travu iz njedara, kojom e mladi prvu zvijezdu na nebu spaziti. Istom je spazi, pade prsten, i u prstenu ona zvijezda. Gdje iza gore izigje, ovako uini i s mjesecom. Kad se pak u jutru rodi sunce, stvori se takogje prsten, kao sunce! Tri prstena kraljev sin izrui djevojci, i s njom se vjena.
2

Vuk. prip. dodat. 9.

Da je Zora ta djevojka, s mukom proena, ili s mukom traena, dok je privjenana, to nam izrijekom kae poetak srpske prie: ''Crven Vetar''1. Tri putnika, jedan postar, drugi malo mlagji, a trei najmlagji, zanoe kraj mora, puna morskih zvjerova. uvajui strau u prvoj noi najstariji, napadne ga adaja iz mora; u drugoj noi, na srednjega navali ak troglava adaja; no, jedan i drugi usmrtili neman. Tree noi, najmlagji vidi pred sobom adaju sa est glava. Junak maem joj odsijee pet glava, a estu tek malo dohvati vrhom od maa; adaja skoi u more, pa od nje daljga udari na vatru triju putnika, i ugasi je. Ugledavi vatru na drugom brdu, najmlagji pregalac krene onamo. U to, u putu, naigje na jednu peinu, gdje se neto svijetljae. Tu je neki ia, a ''motae Zoru, da pre svane''. Noni ia, to je stari deo, Vid u nonom jadu. Slab je i zaturen u peinu; bog vidila, on ipak zamotava Zoru, koja e svanuti.
1

Vila Beogr., g. 1868, br. 19.

Spao potamnjeli Vid putnik do prosta siromana Srbina, a njegov crni protivnik do bogatog ifutina, u jednoj prii iz poarevakog okruga u Srbiji; ali su dosta jasna, i u toj prii, Zora i tri Sunca, Vidova djeca, a ujedno i djeca majke nevjerne1. Kod nekoga bogatog ifutina sluio jedan Srbin, pa nita ne zasluio, te najposlije ree: ''Idem u svijet, da sebi bolji napredak trazim!'' Ostavivi ifutina, i putujui, ''dogje ve na sami kraj svieta'', gdje ''legne pod njeko drvo, da malo pospava i odmori se''. Usnilo niu se, pa kad se razbudi, odmah mu se i steklo evo ovo: silno mnotvo ena, ide na groblje, a za njima baka jedna. Siromah Srbin upita baku, ''gdje e sebi bolji napredak nai'', a ona mu odgovori: ''Idi na onu najviu planinu, i tamo e u onoj planini nai vrlo lijepe dvore, i u njima jednu djevojku, gdje spava''. Po naputku babe, od te djevojke Srbin ne smije uzeti novaca, nego e nju batinom prisiliti, da mu da svoju kvoku. Tako i uini, te on koko kui ponese eni svojoj i trojici sitne djece. Ta koko u jutru, pod kunim krevetom, snijela jaje, koje izigje, kad ga je Srbin dugo pazario, na sto groa, pa se siromah pomogao. Drugo jaje, sneseno drugog jutra, i tako isto prodano, izigje do na dvije stotine groa. U tree jutro, Srbin dao eni jaje, i ova dobila zanj ak do pet stotina novca. Prodavajui i u naprijed jaja od udne kokoke, po jedno svakog ranog dana, Srbinova kua grdno se obogati. Nego domadara opet neto goni na put. U ime boga on naumi da ide na adiluk, pa eni preporui djecu i koko, koju da ona ne smije nikomu ni zato dati. U to, navadio se ifutin kod ene, pa je stao moliti, da koko zakolje, jer od ove on ne moe k njoj da dolazi. Ako i teko, sklonila se na to ena, te se koko imala njima dvjema pristaviti za ruak. Ali gle, tada djeca dogju iz kole; najstarije dijete uze glavu od kokoi te pojede, srednje uze bubac, a najmlagje digericu. ifutin kad to dozna, nagovori mater, da troje djece poubija. Dao joj neke otrovne igle, to e ih ona u njihove spavae haljine zadjenuti; ali namiljeno nedjelo dou najstariji sin, i djeca ne dogjoe kui. Nevjerna mati i ifutin dohvatili se onda otrovnog kolaa, kako bi se djeca njim potrovala, no i to dozna brat najstariji. U ono doba umrije neki car u jednom carstvu, ne ostavljajui sebi nasljednika. Velikai u carevini, ne znajui koga bi zacarili, narede, ''da koji se sjutradan zorom ispred carske kapije zatee, da njega za cara prime''. Tri brata, pogju u ono carstvo, i ''sretno stignu u samu zoru ispred carske kapije''. Najstariji brat postane carem, a dva druga brata njegovi su doglavnici. Sad im se otac vraa s puta, s adiluka. Pita enu, kud su djeca, a ona mu ree, da su sva pomrla; on onda pita za djeine grobove, a ena ne moe, da ih pokae. Idu oba, da se sude, u ono isto carstvo, gdje je skoro bio zacaren brat prvi. To doznavi, srednji brat rekne brai: ''Brao! Sad je na otac doao s adiluka, i doi e ovamo, da se s naom majkom sudi; nego, kako emo mu se pokloniti, a da se niko ne dosjeti?'' Odgovori najmlagji brat: ''Lasno! Da svaki drimo po jednu jabuku u rukama, i da se 114

njima igramo, pa kako na otac ugje, a mi da ispustimo jabuke, pa onda da se sagnemo da ih uzmemo, te tako emo mu se pokloniti!'' Tri brata tako ispustie jabuku i svome se ocu poklonie. Prepoznali se svi, te je zapovjegjeno, da se kriva nevjerna mati rastrgne konjma na repove. Onda tri sina svoga oca uzee kod sebe u carski dvor. Znamenit je, u ovoj prii, poklon s jabukom, koja je, u mitologiji Arijaca, sunano obiljeje, kao to je takovo i kvoka s oblim jajetom od zlata.
1

J. B. Vojinovi, Srpske narodne pripovijetke, Biograd 1868, pria 3: ''Neverna mati''.

Nije nigdje jasan, koliko u priama o tri brata, o tri druga, ali spomen trojnoga Sunca sauva se i drugdje. ''Tri sunca'', katkada, uznose pjesme svatovske2; nego je to, valjda, od krasa, od samog nakita pjesnikog, pa eto i ne kanim se, da otuda to zakljuujem3. Zakljuak kakav moglo bi se lasnije izvesti iz imena i iz bia onoga mitinog Trojana, koji se jo mota po pameti sadanjih Hrvata, Srba i Bugara. Prosto nam misliti, da ime Trojan uturi u nae krajeve car Trajan, koji, velijem rimskim i bunim osvojem Dacije, zasjeni i poplai djedove nae; no se ini mogue i to, da je Trojan vlastito4 nae ime za trojno nono Sunce. Svakako, isti mit sunani, s nonim odnosom, obavija ''kralja Trojana'' i Trojanov grad'', u prianju naeg naroda.
2

N.p : ''Durmitore, visoka planino, s tebe mi se bio grad vigjase, iza grada tri sunca grijahu'' (V. S. K. Kovei za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona, u Beu, 1849, na str. 80). ''Oj divojko, ti se ne udala, dok ne vid'la tri na nebu sunca, dok ne ula, kako riba piva'' (Puti M. Pavlinovia, u Iskri g. 1886., br. 191). Ono ''kako riba piva'', u slavonskoj pjesmici, izraz je phallian, a iz arijske davnine, te je davnanji, po svoj prilici, i drugi mu pripojeni izraz o tri Sunca.
3

Premda je besjeda tih bjenih napomena, kato, uprav znaajna, kao n p.: ''Sunce gleda, a Suncu govori: arko Sunce, rastupi stupove!'' (Petranovia pjes., knj I, 73, v. 45) Sunevi stupovi, to je slika arijska, kako emo i to, boljom prilikom, kazati.
4

Od osnove troj (Mikloi, Slav. Personenn., s, 109).

U kraju Srbije megju Zvornikom i apcem povijeda se1, da je u gradu Trojanu sjedio neki kralj Trojan, a lutao nou, ''to danju nije smio od sunca da se ne rastopi''. Ljubio je nekaku djevojku, ili enu, takogje nonu: stajao kod nje, ''dok bi pijetli zapjevali''; onda se vraao natrag, da bi ''do sunca doao u svoj grad''. Nego, jednom zadocni se, jer njega, i momka mu, prevario brat, ili mu, njegove ljubaznice. Svima pijetlima ovaj povadi jezike, a konjma Trojanovim naspe u zobnice pijesak. U prevaljeno ve doba noi, Trojan se prisjetio, da je dockan, i baci se na konja, te bjei. ''Ali ga u putu stigne sunce'', a on brebolje pod jedan plast, no i plast razbuu goveda. Trojana ondje ''sunce rastopi''2. Osim ovoga prianja o Trojanu, imamo i poznato nam drugo slavensko-frigijsko, koje mu pristavlja kozje ili magaree ui i pusto blago, pa tu tajnu ape udnovata svirala3.
1 2

Vuk. rje., pod Trojan. Vidi u I. Radetia (Pregled hrvatske tradicionalne knjievnosti, u Senju 1879, na str. 6870) istu priu u dvije manje izvorne verzije iz Like: ''U Atile kralja pasja glava, ljudski trup, a kozje ui'', i ''kralj Pasoglav''. Kao to meni rekoe, i u Katelima spljetskim ima takova pria, no uz naslov: U cara Dioklecijana kozje ui''. Iz svega je viditi, da je mit openit u narodu uje se na zemljitu i Srb i Hrvat. 3 Dio I, na str. 201 (601J.

U priama o tri brata malo prije vidisnio, da brat trei svira, to opet moe biti dokaz za istovjetnost kralja Trojana s nonim trojnim Suncem. U kozjeg Trojana, i u magareeg Mide, kulja zlato, a to je Sunce, ono ''lijepo zlato, koje poiva u mraku'', po Rigvedi. Od ovog mraka sazda se nas noni i nesretni Trojan grad, za koji zna i narodna pjesma: ''Svetoj Gospi, blaenoj Mariji, dadoe prokletog 115

Trojana, u kome se bezakonje gradi, da umiri i zakon postavi''4. Znade pak za Trojana boga, ja mislim, i slavenska mitologija. U Pomorju sjeverozapadnih Slavena, bogu Triglavu ljudi podigoe hramove, pa se klanjali, koliko se ini, njemu prvome odmah iza Svantevida. Na tri glave, ili tri lica, kipa njegova, oi bijahu prevjeene, a vran konj pripadae ''tamonomu''. Veli se, da bog bjee troglav za to, to mu mo dopirala do sve tri prostorije ada, neba i zemlje. Iz ove glose ja bih rado ispustio ad, nebo i zemlju, te naprosto kazao: tri prostorije. Tri prostora, preko kojih tumara u noi trolino Sunce, ve nam iznese Rig-Veda, a ujedno nam prikaza trojno to Sunce, tri brata Ribhu, gdje tamo amo vrludaju uz oi pospane i sklopljene, drukije da reknemo stvar istu, uz oi prevjeene, kao u pomorskoga Triglava.
4

Petranovia pjes., knj. II, 1, v. 236. Pa opet, v. 457, veli Marija: ''Skoro sam ja od Trojana grada, tamonoga umirit' ne mogu. Tu ne pazi mlagji starijega''....

Tri se Suneva lica, valjda, upletoe i u legendarnu nau historiju. Kajkavci oko Krapine pripovijedaja o tri brata, poetnika svega slavenskoga roda, o ehu, Lehu i Mehu. Za udo je, da ovaka tri brata, ponajvie kao eponimne junake, dovodi prianje skoro sviju Indo - europljana. Od tri tobonja sina Zarathustrina postadoe tri eranska plemena, sveeniko, vojniko i ratarsko. Djeca Helenova, Doro, Ksuto i Eolo, bie tri hreka helenskim plemenima Dorana, Jono-Ahejaca i Eoljana. Pri seobi Tesal, koja u Heladi bi poetna seoba, pria stavlja Ksuta na elo, a je plavi, te znai, po mnenju novijih mitologa, pitijskog sunanog Apolona. Od triju Mannovih sinova narodie se njemaki Ingevoni, Herminoni i Iskevoni, kako od troje djece Boerove ponikoe Skandinavci. Ne vidimo tri brata u prii latinskog postanka, ali tim jae nam se oglauju u poelima historije rimske. Visoki su zatonici Rimu gradu tri brata od jednog rogjaja (trigemini), tri mlada Horacija, a dva od njih, u pregnuu vitekom, dopadoe rana i pogiboe, kako ginu dva starija brata naih pria. Konanom pobjedom nad tri Kuriacija dumanskoga grada proslavi se trei mladi; ali plati to maldane glavom svojom, glavom ''prevjeenom''1, kao to je prevjeena i u boga Triglava. I tragina sestra triju Horacija javlja se u sestri, kad jedinoj, a kad dvostruenoj i trostruenoj, kod tri brata slavenske genealogije. Kao to Suncu, tako je i Zori prevaliti tri maha nona, dok izigje na prozor istoni. Zdruena sa Zorom opazismo dva sina Vidova2; ali joj je ljubljeni drug Sunce ponajprije.
1

Livii 1. I, c. 26: ''Is (pater trigeminorum), quibusdam piacularibus sacrificiis factis, quae deinde genti Horatiae tradita sunt, transmisso per viam tigillo, capite adoperto velut sub jugum misit juvenem (Horatium)''. Iz ovoga mjesta Livijeva izlazi i to, da je sva pria bila u tijesnom odnosu s religijom rimskom. 2 Dio II.

Ve u Vedi, Zora, po razliitome shvaanju njenih pojava, moe biti tota Suncu, i sestra, i ki, i mati; no je ponajvie, dok je djevianska ki neba, mladome Suncu ena uznosita, ena gizdava, jasna, krjepka. ''Vezui svoj vez umjetni, od vijeka radina'', ''pruajui zrake kao stado, kao to more prua valove'', u svome ''sjaju donosei slatku rosu'', ruda, zlaana Zora ustaje iz kupelji jutrenje s udima proienim, ''resi sebe nalik plesaice, te razgaljuje grudi'': prema Suncu, ''kao vjerenica, prosinula djeva'' ta s osmjehom1. Od blagorijeja ovoga vedinog poneto ostalo i naoj Zori, sestri i eni Sunevoj2: ''Aj gjevojko, duo moja! to si tako jednolika, i u pasu tankovita, kan' da s' Suncu kose plela, a Mjesecu dvore mela?''3 Zora ne plete Suncu kose, al je sva osuta rosom, srebrom i zlatom, u ovoj himni akavskoj:

116

''Rosna, rosna koutice, kadi si se narosila? Tamo doli u livadi, kadi rastu zlati pasi, zlati pasi, zlate ice i sleberne podvezice. Otrnimo jenu icu, pak ju dajmo zlatariu,
1

da nam kuje na grad kljue, da vidimo ki je u gradu U gradu je devet bratac, i mej njima jena sestra . . Komu ote sestru dati, ote'l Suncu, al Misecu? Boje ju je Suncu dati, boje Suncu neg Misecu''4.

Rigv I, 92, v. 23, 6 i 12 III, 61, v. 5 IV, 52, v. 5. V, 80, v. 5 VII, 77, v. 1. Djevojka, za kojom idu tri brata, u priama je, nekoliko puta, sestra njihova. Vuk. pjes., 235, v. 15. Mitina ova enska pjesma nastavlja dalje: ''Ni sam Suncu kose plela, nit Mjesecu dvore mela, van stajala, te gledala, gje se munja s gromom igra Munja groma nadigrala, dvjema trima jabukama i etirma naranama''.

U Radetia Pregledu, na str. 1056. Vidi i variantu ove pjesme, u istijoj akavtini kod Mikuliia, na str. 138 - 9. Kae Mikulii, da je djeca pjevaju na Stjepanjdan, kolendajui. Pripada, dakle, u pjesme od kolede, te je iz poganske davnine.

Rosnu i zlaanu ovu djevu, dok je zovu ''Sunevom sestrom'', pjesme tokavske5 hvale kao udo ljepote, to ''po svijetu pogje''6. Ime joj je Bosiljka, a koliko divna, toliko je i ratoborna. Pritegnuvi, bacanjem triju zlatnih jabuka, tri munje, spali, po jednoj pjesmi, tiranina prosioca7; po drugoj, odbi cara nekog, a, po treoj, naletnome caru oi izvadi, razbivi ona sama tri careve vojske. Kad plane, kad ide u boj, strana je: ''Golu sablju preko krila dri... ..jelen-rogom arca osedlala, ljutom ga je zmijom zauzdala, jo ga ljuom zmijom ogibuje''1.
5 6

Vuk. pjes., knj. I, 232, 233 i 234. 232, v; 7. 7 Ta pjesma (232), koja je iz Crnegore, rie ovako djevojku i dogagjaj: ''Izvirala studena vodica, na vodicu srebrna stolica, na stolicu lijepa gjevojka, ute su joj noge do koljenah, a zlaene ruke do ramenah, kosa joj je kita ibriima. Ono udo po svijetu pogje, i to zau paa tiranine . . . Jeste mlada rije govorila: Fala Bogu, uda velikoga! Da li je se paa pomamio? Koga hoe da uzme za ljubu, da on uzme Sunevu sestricu,
1

Mjeseevu prvobratuedu, Daniinu Bogom posestrimu! Pa se mlada od zemlje podigla, i baila u depove ruke, te izvadi tri jabuke zlatne, i bai ih nebu u visine. Natae se svatah es stotina, ku e prije ugrabit' jabuke, no tri munje od neba pukoe: jedna gadja dva gjevera mlada, druga gagja pau na dorina, trea gagja svatah es stotinah ....''

234, v. 18 i 324.

S ovakom Zorom ide uporedo helenska ubojna Palada, koja nije drugo, do ratna strana Zorina. Nego sama Rig-Veda moe, da liku ovome nae Zore postanje razjasni. Vedina Zora, premda ljupka i 117

slatka, ''u kola zasjeda kao da ide k plijenu''2, ona zapaljuje snanoga boga Agni (Ognja), pouzdanika svoga, i goni vjetice. Agni ''je zlatokos u prostoru ajera zmaj je, koji breke, vjetar koji juri''4. Istoga ''ognjenoga zmaja'' naih pjesama i naih pria upoznaemo drugdje. Ovdje mi samo asom svraamo panju italaca na jednako olienje pomonika Ognja, kod Zore vedine i nae. Nije nego Oganj ona ''ljuta zmija'', kojom oboruana, Suneva sestra do tri puta tjera dumanina.
2 3

Rigv. I, 124, v. 7. Id. VII, 77, v. 2 i 81. v. 1. 4 Id. I, 79, v. 1.

U Rig-Vedi, Zora se esto prizivlje u mnoini; ali se nigdje izrijekom ne veli, da je trolina, dok je u nas isto takova. Naa je Zora troguba, ili trojnim mahom njezina djelovanja, ili trojakim kakvim obiljejem, ili za to to boravi na tri mjesta, ili, napokon, to je prikazivana u tri djevojke. Tako, u gornjim pjesmama, Suneva sestra, baca nebu u visine tri jabuke zlatne, a pucaju tri munje. U pjesmi pak o ''enidbi Duanovoj'', gdje se o Zoru boj bije, tri djevojke ame u Legjanu; ''tri djevojke, sve tri jednolike, i na njima ruho jednoliko''5.
5

Vuk. pjes., knj. II, 29, V.5201.

U nonoj tami amei, tri djevojke drugdje ''platno bijele'', pripremaju divnu bjelou dana: ''U jelinoj gorici, na studenoj vodici, tu djevojke dolaze, b'jelo platno bijele: jednoj ime Rumena, drugoj ime Visoka, treoj ime Kal'oka1''. Tri ovake, ili s ovima sline djevojke, kud kamo basaju, u pukim naim pjesmama.
1

Vuk. pjes., knj. I, 508, v. 17.

Tri boje djevojke, prve dvije zasunjene (Zoru veernju i pononu) od nonoga nama poznatog dumanina, od crnoga Arapa na suroj bedeviji, a treu (Zoru jutrenju) izbavljenu trkom junakom mladoga Sunca na bijelcu, sretamo u pjesmi jednoj jekavskoj6, to se optereti prilogom turskih imena, ali ostade zdrava u sutini mitinoj. Ve odvede Arap ''dvije lijepe'' i ''sirotne sestre''7, a trea sestra lebdi u istoj pogibelji. Onda car Otmanovi (car nebesni?) zametne trku: ''Ko na konjicu brzu utee crnom Arapinu iz Arabistana na suroj bedeviji, blago nosi a djevojku vodi''8.
6 7

ojkovia pjev., 150. V. 936. 8 V. 97101.

Junak Mujo Bonjak ''hrani bijesna gjogata''9; no, hranei ga, osiromaio i zaduio se, valjda to slika u noi onemogla Sunca. Boanska drama oitija je u onome, to sad slijedi. Sve je do vilovnog bijelca, pa trea djevojka reci e junaku: ''Poloi mu zobi i sijena, i udi mu etiri svijee''1, mislei, dato, na Sunce nono, koje hoe da naskoro grane i rasvijetli etiri strane neba i svijeta. Ali je Bonjak prazan, i nema im ono kupiti, te ''cura gjerdan sa gr'oca skida, u kome je petstotin' cekina''2, koje bi moglo znaiti, da Zora prua Suncu zlato svoga prvog sjaja. Da je to Zora, nagovijeta pjesma zar i time, to je trka taman u svanue: ''istom svanu, eto ti gjevojke, Muju nosi dvanaest cekina''3. Ovaj ponovljeni dar zlatni kao da simbolizira dvanaest sati sunanog dana. Potekoe mejdandije. Uprkos svemu kovarstvu opakog Arapina i svoj sili puste mu sure bedevije, junak na bijelcu nosi blago,

118

djevojku i etiri robinje. Bijelac je brzine nedostine: ''ko gledae, svak se kunijae: ''Ta, bogme, su krila u gjogina!''4
9 1

V. 6. V. 1367. 2 V. 1456. 3 V. 15960. 4 V. 2967.

Ali jasnije nigdje, to u pukim priama, ne oglauje se trolina Zora. Ve jednom pripomenuh zgode djevojke pepeljuge, koja stanuje u izmi gradu, pa u Legengradu, a najpoalije u Sablji gradu5, te primjetih, da je ona pria kod svih Indo-europljana poznata, i da je izatkana na osnovi trojakog boravka zamrknute none Zore6. Trei grad, to je Sablja grad, evo nas opet zanima. Kroz veernju izmu, i kroz pononi Legjan, proturila se Zora do ratnog grada svoje pobjede jutrenje. U Sablji gradu Zora biva junakinja, kao to je ubojnica Suneva sestra, koju mi tu skoro upoznasmo. Dodirkuju se ovako, te se megjusobno pritvrgjuju pjesma i pria, glede ratobornosti djevojke, to mami tri munje, jal boravi u tri grada. Bosiljka, od bosioka Vidova cvijeta1, zove se u pjesmama, ''Suneva sestra''; a taman struk bosioka rodi ''Sunareva majka'', u jednoj preznatnoj prii jekavskoj2. Ovo e rei, da Gospa Vida rodi Zoru.
5 6

Dio II, str. 1012 (199200) O pepeljuzi, i kod nas, mnogo se pria. Ona je obino pastorka, to ju goni zla maeha. ''Blaga kao anio, dobra kao kruh, lijepa kao vila od gore, rumena kao jabuka, a u licu bijela kao gorski lijer'', kae za muenicu jedna pripovijetka u Vukovoj zbirci (33). ''U jutro u prosvitanje'', odsjeene su joj obje ruke; ali osakaena djevojka vida se ognjem i konjima: tri dlake repne od triju konja, poto izgore, dae joj prah ljekovit. Vidi na strani prednjoj vedinog Agni do Zore. 1 Vidi, na vie mjesta, 1 i II dio radnje. 2 Vuk. prip. dodat. 16: ''Sunareva majka''.

Nekakva ena, povijeda pria, zatrudni, a za to to jednom zaboravi u svakoj nedjelji dana, kako bijae usnila da to ini, dan jedan jednoniiti, ona ne rodi dijete, ve rodi struk miomirisna bosioka. U taj struk zaljubi se carevi, ili car, to je. Mati ne e nikako da d cvijeta svoga; ukrade ga onda, gospodaru u hatar, carski sluga. Dvaput carevi hotio pirno pogostiti mnotvo gostiju svojih, kojima e draesni struk pokazati, a dvaput bosiok kradom poini po kui darmar. Vrlo pomnjivo pripazili treom, a vidili uda: mjete bosioka, nadje se zlatokosa djeva! Bila ona dva puta u kui ispremetala sve, jer miljae, da se carev sin eni drugom djevojkom. U svoju kitu cvijea jo vema zaljubi se carski mladi, nego mu je sad ii na vojsku. Dok se ljubavnik ne vrati, i zvoncem ne zazvoni, ljepota djevojka ostaje pritajana u bosioku. U zvonce to udarile sluajno dvije putenice carevia, koje svuda, po spavaoj sobi, traahu treu ljubljenu djevojku. Bosiok prometnu se djevojkom, pa je one s mjesta zaklae i bacie u goru. Dogje tamo stara biljarica, ''Sunareva majka''; raali joj se na zlatokosu, nemilo posjeenu, a pomou nekakih trava, sastavi joj opet glavu i oivi ono divno tijelo. Da prehrani sebe i pomajku, zlatokosa odrezala bi udne svoje kose, a starica ila da ga prodaje. U to, s vojske vratio se carevi, oplakao svoju milu, no malo za tim, po zlatnoj vitici, doznao za nju ivu. Sunareva majka i on potekli na konju u selo k djevi, i zastali je svu suzama oblivenu, gdje tui za dragim. Dvojica zaljubljenika zagrle se i vjenaju; dvije djevojke ubojice plate nedjelo svoje ivotom; Sunareva majka bude majka careviu i djevi. Tri ljubovce carevia, prve dvije zle a trea dobra, tri su Zore, veernja i nona, tamne i kobne, dok je jutrenja umiljata i sretna. Ali i pojedinosti vrijede u ovoj prii. Dvojaki darmar u kui carevia, i gosti dvaput lieni radosti pira, opet izrazuju dva prva maha nona: tek navratom treim, jutrenjim, gosti, t.j. ljudi, napajae se vidilom, nauivae se Zore i Sunca. Mladoenji se djevojka javlja biem zlatne kose, kao i ruda Zora Suncu kosom zrakova svojih. A to je djevojka oblivena suzama, kad je zarunik nagje, to je Zora skvaena rosom, pri Sunevu ogranku. Moe biti, da i samo zvonce neto znai. U Vedi, urnebesno rikanje krava, himne velianstvene, javljaju svijetu zagrljaj junaka Sunca sa sjajnom Ushom (Zorom). 119

Imamo krasnu sliku tree Zore i u ovoj prii iz Vojvodine1, drukije kazivanoj, ali, sastavinom, jednakoj s prijanjom. U nekog cara odraste sin do enidbe, pa drugu djevojku u svijetu ne e, ve onu, ''kojoj na glavi rua cvati, za njom trava raste, i tu travu zlatan konj pase''. Carevi s ocem carom traili takovu djevojku, dok je, najposlije, eno nagju u dvorcu nasred travne lijepe livade. Carevi je vodi. Ali s djevojkom bile jo dvije enske, to drugarica joj i drugariina mati. Kad divna nevjesta, u umi nekakvoj, do bunara hladne vode sjae s konja, a svatovi se poizmaknu, dvije druge ''povade joj oi, odseku joj obe ruke i posade je na jednu kladu, da tu plae u svoje mlade dane''. Nju uzalud traila pratnja, ''alio carevi svoje zlato'', a da ''ga bar seanje na nju ne ostavi'', doveo enu mlagju njenu drugaricu. Do plane sirote, koja naputena sjedi na kladi, dola jedna starica, majka Boja, veli pria. Iz krila djevojina uze djevojin biser i povrati joj oi, sutradan uze biser od njezinih suza, te joj povrati i ruke. Zatim, djevojka baci kruglu, darovanu od iste majke pomonice; krugla se valja, a na njoj djeva hrli do carskog doma. Stoprvo ona ugje u dvore, ''kosa joj se zlatna zasjaji, na glavi joj rua procveta, za njom trava naraste, a tu travu za njom zlatan konj pase; sav se grad zasija od zlatne kose i konja''. Patnica vjena se s carevim sinom, dok su spaljene obje nevjerne drugarice. Mladenci sretno carovae, poslije smrti oca cara. Isporedi i njenu priu akavsku: ''Divojke kaplju z oij dijamanti, kad se plae, a kad se smeje, roice z ust''. (Mikuliia prip.) Valja da klada oznauje tamnovanje boginje u noi2. Krugla, u mitologiji arijskoj, pripada Suncu: arkom kruglom ono hrli po nebu. to djevojci ''na glavi rua cvati'', to je skoro ista ' u Grk. Od ove rue sazda se i ''Ruica grad'', boravite Zore, drugih naih pria3.
1 2

Kojanova prip., 18. Sravni poklade. 3 N.p. ''Ruica grad'' u Vili Beogr., g. 1868, br. 3.

Pae se zove ''Roica'' trea ki ''velikoga bogataa'', u prii jednoj akavskoj1. Bogatau, koji imae dvije eri zavidne, a treu Roicu, poniznu i dobru, otanalo imanje. Oca (zar starog Vida) pridigla Roica, kad poljubcem svojim od pregrdoga u najljepega mladia pretvori kraljevskoga sina ''ivala'' (Sunce).
1

Mikuliia prip., 1,

Opet uz mlado Sunce tri Zore, a od njih treu najljepu, dovodi pria iz Vojvodine: ''Sin carev i tri labuda''4. Ta trea, poto je pojav Zore bjean, odbjegnula Sunce, koje, dato, ponovno do nje dolazi, ali kroza straila noi, sazdane u lik nemile babe. Pria, premda se titra brojevima, gdje i gdje odie svjeom pogantinom. U cara bio sin, koji, kad odraste, u umi zagje. U onoj umi najmi se u nekakva starca, pa mu uvao jezero. Oko podne, dolijetala tamo tri labuda, svlaila koulju, kupala se, onda se oblaila i odlijetala. U treoj godini slube, po starevoj zapovijedi, mladi odnese labudima koulje, ''a tri labuda postanu tri vrlo liepe djevojke''. Dvjema koulje su povraene, te odletie; no treu, najljepu, carev sin zadra i vjena, sakrivi joj koulju. Osim mlade, dobi od starca i blago nebrojeno, pa se vrati k ocu caru. Koulju predao materi carici, da je uva. Svoju svekrvu stala snaha i moliti i preklinjati, dok joj jednom ona izrui koulju. U taj tren, stvori se mlada u labuda i odleti, rekavi: ''S Bogom, mamo, traite me na staklenom bregu''. ta e u tuzi carev sin? Ode opet k starcu, koji od treega od svojih trideset i dva vjetra poslunika dozna, gdje je stakleni brijeg. Vjetar ovaj odjuri tamo careva sina, dok je spavao. Stignuvi pod brijeg, jedva se tekom mukom nanj uspue carevi, te naide na babu nemilu. Ima na brijegu tri stotine djevojaka labadova; ''sve su u jednako ruho obuene''; carev sin za glavu svoju ima pogoditi labuda, svoju enu. Gdje baba duhne u rog, sve doletie. ''Je l' ova? nije je l' ova? nije''; a kad na treu dodje red, mahne ona mahramom na mua, te na pitanje babino: ''Je l' ova? jest'', odgovori mu. Ljute kunje junaka tim se ne svrie Mora ''preneti planinu staklenom bregu za legja'', pa ''svu umu na bregu posei i u hvatove sloiti'', pa ''njivu ponjeti, ovri, izvejati i samleti, da od tog brana umesi pogau na put''; koje sve troje izvrie mu vjetrovi, uz nastojanje ene i djevojaka labudova. Najposlije, izdrao i nonu borbu s bijesnom babinom marvom; pa, kad mu opaka i prevarna baba izvede mnotvo svakojakih konja, lijepih i runih, po savjetu ene on odabra sebi dva najrunija. Oproteni mladenci usjeli na njih, a, kako su konji bili viloviti, sretno se vrate svojoj carevini, gdje 120

sretno i ivie. Gdje on spava, vjetrovi ovdje nose carskoga sina; a u Rig-Vedi ve nagjosmo tri Ribhu u drijemeu.
4

Kojanova prip., 16.

Dostojni su panje i vjetrovi, u ovoj prii. Dan, odnosno godina, stvara se slonim radom svih vidnih bogova, te i vjetara. S toga su na bojem Viteru, po dalmatinskom prianju, i Jugovia dvori1.
1

Djelovanje ognja i vjetara raspitae se na svojem mjestu.

Kao to doslije vidismo, od triju Zora i od triju Sunaca nonih navlastito tree mui muku svakojaku. Ova se misao i drukije izrazuje u prianju: naruen je trei lik Zore i Sunca. Primjera radi, iznosim ovdje dvije takove prie. Car imao tri sina, pripovijedaju Srbi iz Vojvodine1, a ovako ih enio: oni e s kule zastrijeliti, pa ''gdje koga padne strela, odanle e mu dovesti devojku''. Dvije strijele dvoje brae starije padnu u dva grada, otkle sebi oni i vjenae djevojke; strijela brata najmlagjega uleti u nekakav bunar, iz kojega privedena mu je za enu aba. Svedu se mladenci, kad eto od abe bude krasna djevojka. Svako jutro ona ustajala, da priuzme svoju ablju kou, pa po danu bila runa aba. Jednom pred zoru, kou joj otme i stavi na prozor mladoenja, a spali je svekrva, te ablja mlada ostane vijekom djevojka. Njena ljepota, jo nigdje vigjena, udivi svakoga, dok uzbudi u carici svekrvi mrnju, koja se preli i na sina vlastitog, odana mladoj svojoj djevi. Po cariinu nagovoru, car napastuje carevia sa ove tri susljedne muke: ''jednim rupnjakom proje da nahrani sto bravaca jednim kablom da napoji sto volova da dovede gvozdena oveka''. Prvo i drugo udo on izvri, upravo pomou stranoga gvozdenoga ovjeka. Taj bijaa njemu ura. Sjegjae u istom bunaru, iz koga izigje i sestra mu, carevia ablja ena. Gvozden ovjek bio prljiv, a carevi zet umirivao ga blagom rijeju, kako mu je ena kazivae. Gdje je trea muka carskome sinu naloena, eto ti s njim gvozdena ovjeka: ''veliki je, straan je! vue budu za sobom, sve ore zemlju, ide za njim brazda kao da osam volova ore''. Od silnog junaka upropasti se car, i zatvori se u gornje ardake. Zaludu; gvozden ovjek bubne pesnicom u vrata, a pred njim sve se raspade. Cara zvrcne u elo, te duu ispusti. Onda zacario zeta i sestru svoju, ablju djevojku. U boanstvenoj prikazi jutrenjoj, Zora i Sunce, pomou gvozdenog ovjeka, silnog Ognja2, zamijenili poetnoga Vida.
1 2

Vuk. prip., dodat. 3. I o ''Gvozdenom ovjeku'', ili ''Ba-eliku'' naih pria, na drugome mjestu.

Prije jutrenjeg slavodobia, grdo je Sunce, u prii o ''eli''3. Jedan car imao tri eri, pa dvije starije udao za carske sinove, dok pri sebi zadrao najmlagju a najljepu, na kojoj je imalo ostati carstvo. U toga cara bio i jedan baovan, elav, mali kao uica; no bau radio, kao da je u njoj deset ljudi. udili se svi, a i careva ki. Jedno jutro, ona ''s prozora'' gleda bau, i baovana upita, kako je to. ''Ako si rada znati, porani bolje, pa e videti'' odgovori maljo. Vrlo rano uranivi, ima ta i viditi! Doao zmajevit konj, doveo troje etvoro eljadi da rade, i donio gospodsko odijelo i oruje. ela se oblai, postaje ''lep momak to moe biti'', ee se po bai na konju, a pomamnome konju ''sve varnice iz nozdrva sevaju''. Mnogi prosci prose djevojku, koja ne e drugoga, no elu. Car i carica nagju se na udu, pa, kad ne pomae odvraanje, obuku er u prostako odijelo; prostakinja neka pogje za prostaka. Poslije nekoga vremena, sa dvije strane neprijatelji zavojtili cara; na njih ide carska vojska za vojskom, ama svaka propada. Ide, najposlije, glavom car, njim malo i veliko, pa i ela, rugo svaje, na jednom konjiku. Tri dana stoje, a etvrti dan bije se boj. ela zviznuo, a konj zmajevit obrio se pred njim. Krasnijega i stranijega junaka, a i konja, nema: ''ne zna se ili vie on see, ili mu vie konj tlai''. Dumanin je polomljen. Vraajui se s boja, ela, preobraen, jezdi na konju vitezu s carem naporedo; pae car, jo za ivota svoga, preda mu carstvo.
3

Vuk. prip., dodat. 2.

121

Je li ba puka, najzanimivija bi bila, u ovom pogledu, priica jedna kajkavska1. Nekome starcu, koji nita ne imadijae osim jednog bika, iznebuha pobjesni taj bik. Znajui ta mu je, starac ide k nekoj eni sa tri eri, da biku zaprosi djevojku. Budu sve tri mladoenji redom dovedene. Na bikovo rikanje, prva i druga psovae, te padoe namah mrtve; trea bika rukom omilovala, pa se bik prometnuo u mladia, ''sjajna kao sunce''. Sretni mladenci vjenali se. Ovo pripovijedanje dohvata se sa strane jedne vedinog, a s druge helenskog mita. U Rig-vedi, Zora je, esto, krava, svijetla krava nebesne ambrozije, pa i mlado Sunce, koje k njoj hrli, oliuje se, katkada, bikom. Iz jednake misli izbio u Grka mit o Zeusu i mladoj Europi.
1

Krausz, Sagen etc., II B., 89.

Skoro u svima ovim priama prizire se konj udan; a to je Sunev konj. to u Pomorju kip boga Triglava imae do sebe i crna konja, to ovdje ne odluuje, jer bie Triglavovo, i pored onoga to rekosmo2, ostaje sporno. Ali konja trojne brae naih pria nai je, ve iz prvog poetka, u sunanom mitu Arijaca. Malo kojemu bogu pristaje konj, koliko Suncu. Kod prvih Inda, s konjem svojim tako se sraslo Sunce, da je u Rig-Vedu uvrtena jedna himna, koja boga klikuje kao konja viteza1. Himna toga konja kae trojakim2, istovjetuje ga izrijeno s Tritom3, treim od brae Ribhu, pridaje mu eljezne noge uz zlatna kopita4, i priiva mu krila5. Konj-Sunce izlazi, rui, iz mora, ili iz magle; a premda je vrhovni Indra brz kao misao, nadlijee ga konj sunani. Drugdje u Rigvedi, Sunce vozi se; al ga ne voze konji, nego arene svijetle kobile, a te su kobile, ponajee u kupu, u jatu od sedam6.
2 1

Na str. 1756. Rigv. I, 163. Isporedi i drugu himnu (X, 178) sunanom konju ''Tarkja''. 2 Ib. v. 3 i 4. 3 Ib. v. 3. 4 Ib. v. 9. 5 Ib. v. 1 i 6. 6 I, 50, v. 8 IV, 13, v. 3 VII, 66, v. 15,

Ova prestava vedina ponavlja se, gotovo nepomuena, u epu i u prii naoj. Puka historija svrnu mit o Sunevu konju i kobilama na pustolovnog katanu vijeka XIV, na Srbo-bugarina Momila; ali se mit time sasvim malo ozledi. Oko jezera jednog Momilo dri udnovato stado kobila. Nono, kobile se pasu, a jalove se, u isto doba, po krilatu konju, koji izlazi iz jezera. Jalovljenju Momilo, jednom, uini kraj. Po danu uze bubnjeve i talambase, i natjera kobile oko jezera, pa, pritajan, priekao no; onda, bukom onih sprava, poplai konja, gdje, opasavi jednu kobilu, htjede je, kao to i prije, udarcem noge u trbuh izjaloviti. Utee krilati konj u jezero, ali od njega kobila odrijebi drugoga konja krilata. Junaku Momilu taj e biti konj od mejdana, glasoviti Jabuilo. U epskoj je pjesmi Jabuilo, ili ilas, ile, kad vranac, kad dorat, a kad gjogat krilati7.
7

Vuk. pjes., knj. II, opas. na str. 106.

Jednakost krilatog konja i kobila Momilovih s krilatim konjem i kobilama vedinim oita je. Niti je manje oito znaenje svega mita, kad mu se jo neto, iz iste vedine mitologije, na objanjenje primakne. Ree nam sad naprijed Rig-veda, da je sunani konj, u neku ruku, trojak. Evo, kako. Kadno je uhvaeno more noi (jezero naeg prianja), boje Sunce jae na vranu konju; kad je prvi osvit, ima pod sobom konja siva, ima dorata; kad je napokon dan, bog okroio bijelca, ili gjogata. to kobile katkada hrle s bogom, to su oblaci, olieni u Vedi, kako kravama, tako i kobilama. Nou, te su kobile jalove; zrakovima Sunca, dok se rasvjetljuju, postaju bregje. Moe biti, da se i bubanj Momilov rastumauje kazivanjem vedinim: dundubhi sansk. znai bubanj, talambas, a jeste, u onamonjem mitu, neto boje, jest gromot strijele, koja oblak oplogjuje1. to e pak rei ime Jabuilo Momilova konja, to se shvaa, ne samo iz indijskoga, ve i indoeuropskoga naziranja mitinog: okrugla je jabuka Suncu najnavadniji simbol, te je Jabuilo, i po imenu, Sunev konj. Krilatog Jabuila, to se iz jezera ragja, nalazimo i u grkoj prii. Krilati nosi ime od , od vodenog izvora; sin Pozidonov rodio

122

se, u nonom zapadu, negdje do izvora neizmjernog okeana; na glasovitom Helikonu, pod njegovim kopitom, izbi ' konjev izvor; vitla se na njemu sunani Perzej i sunani Belerofon. Po ovome, to je ovdje izloeno, Momilov mit, kad se lii simbolizma i priloga historijskog, imao bi glasiti ovako: Sunce, gdje prebiva u nonoj puini, dri do sebe konja krilata, a trojnog, vrana, rigjasta i bijela2; konj i konjik nemoni su u noi, ali e konj okrilatiti, netom ga uzjae rano Sunce, usred oblaka, prije tmastih i jalovih, a sad nabrizgalih svjetlou3.
1

Gubernatis, Myth. zool., v. I, p. 404.

Kao to Vidu, na ovi nain bijelac pripadao i Suncu. Isto i kod Rimljana, pripadao i Jupitru i Suncu; pa se gragjanima svojim zazre diktator Kamilo, to mu se htjelo, poslije zauzea, Vej, triumfirati na bijelim konjma: ''Triumphus omnem consuetum honorandi diei illius modum aliquantum excessit. Maxime conspectus ipse (Camillus) est curru equis albis juncto urbem invectus; parumque id non civile modo sed humanum etiam visum. Jovis Solisque equis aequiparatum dictatorem in religionem etiam trahebant'' (Livii 1. V, c. 23).
3

U kajkavskoj jednoj prii, iz Varadina, Krauszove zbirke (I, 79), Kraljevi (mlado Sunce) muze preopasne kobile, pa stari njegov konj, da se ponovi i pomladi, uskoi u izmuzeno mlijeku koje kipi, a to u asu prije sunanog izlaska. Ba u to doba Kraljevi, uz pripomo kralja od vjetrova, kralja od sunca i kralja od mjeseca, bijae doao do ljube svoje (Zore). U Vedi, vrlo je obina ova prestava: prijazno bijelo vidilo na nebu nije drugo, do bijelo mlijeko boanstvenih krava ili kobila.

U ostalome, puko prianje, kako za trojako Sunce, zna isto i za trojakog konja njegova. Tri Suneva konja, crni, crveni i bijeli, pa i ma Vidov, i drvo od svjetlosti, a, valjda i bog Triglav, pominju se u jekavskoj prii: ''udotvorni no''4. Mladi nekakav hoe da se eni carevom djevojkom, a car mu je daje, ako ''najdalje do osam dana njemu dobavi konja jednoga neokoena bijela bez biljege, drugoga nejahana crljena a crnom glavom, i treega nepotkivana crna s bijelom glavom i bijelijem nogama, a carici onoliko blaga, koliko bi mogli ovi tri konja doerati''. Toga mladia zapazila careva ki, kojoj se ljepi uini od ikakva na ovome svijetu oeka''. Kad ''u jutro rano kradom do nje dogje'', uputi ga ona, kako e sve uraditi. Da nanj uzjae, dade mu konja ispod sebe, te on ode u vilenu goru ''put istoka na jednu trorogu glavicu''. Obrnuo se tu s desne na lijevu, i vidio bisernu livadu, te po njoj i konje svakojake gdje pasu.
4

Vuk. prip., 30.

Mladi svrnuo u onu livadu, a konji se poplaili, pa on izvadio i okrenuo put sunca no udotvorni, koji, kad sinu, zasja se livada kao na gori sunce. Tad se smirili konji i k njemu dolazili, te on izabra ona tri naruena. Po tom ugledao, nasred livade, i epariz, kucnuo ga u koren nonicom od onoga noa, a u onaj tren prosipale se silne aspre, te on mogao tri konja blagom natovariti. Car udovoljen, pokloni mu er i upita ga, to e i koliko e prije?'' Gjevojku, tvoju er, za glavno, a tvoj no udotvorni za dobit!'' bjee odgovor. Mladi ode doma s djevojkom i noem, pjevajui. Suncu junaku i krilatom konju njegovu privrnu historijskog junaka Momila, kako puka pria, tako i ep. Ali je pripojenje i ovdje preslabo, te se da razvrgnuti najlaganijim kretom kritike. Dvije su glavne pjesme, to se sad sluaju o vojvodi Momilu i o konju mu s krilima, obje jekavske, i jednaka sadraja, ama neodvisno spjevane, to Vukova hercegovaka: ''enidba kralja Vukaina'', i Gojkovieva crnogorska 147. Momilo ima ljubu Vidosavu, s kojom boravi u gradu Piritor; ili Pirlitoru, ili Pilitoru. Tu je cia zima. ''ta e u tom ledu i snijegu?''1 poruuje Momilovoj ljubi napasnik joj ura Vukain; u kralja Vukaina hoe ona ''biser nizat' na ice od zlata''2. ena nevjera izdaje Momila, al se opet boji junaka, junakova zaplea i sprave mu bojne: ''U Momila devet mile brae i dvanaest prvobratueda... Momil ima konja Jabuila, Jabuila konja krilatoga, 123

kudgodj hoe preleeti moe, u Momila sablja sa oima''3. I ari okriljuju junaka: ima ''bilje u perinu, to zanj sablja prionut' ne more''4.
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 25, v. 10. ojk. v. 11. 3 Vuk. v. 507. 4 ojk. v. 34 i 41.

Ali, pored sve moi i sile, sugjena je propast Momilu. Legao, a izdao ljubi tajnu, gdje mu boravi krilati konj: ''Kada prvi zapjevaju p'jevci, ti otidi u nove ahare, tad e ile poputiti krila''1. Namah ode nevjernica, nagje ilu, gdje je ''poputio krila do kopit'', i ''svijeom krila zapali''2. Pohita onda u riznicu, gdje ''dohvatila sablju Momilovu, te je slanom zatopila krvlju''3. U to, Momilo ''udan san usnio, gdje se povi jedan pramen magle od proklete zemlje Vasojeve''4. Junaku se sluti na zlo, te e rei eni: ''U magli se, ljubo, rastadosmo, rastadosmo, pak se ne sastasmo''5. Momilo je velik jutrenji ranilac: ''u Momila udan nauk ima, svako jutro u svetu negjelju, rano rani u lov na jezera''6; ali ''nono, ide na jezero vraje''7. ura Vukain sa silnom vojskom ''zasio u gori zelenoj''8, a izdajnica bijae mu poruila: ''Nono dogji na jezera ravna, pokrij vojsku po gori zelenoj, sam izagji na jezero vraje''9. Utaman junatvo Momilovo i njegovih drugova, brae i bratueda: sablja s oima, slanom krvlju zatopljena, prirasla za kore. Jabuilu, koji ''poputa krila kada prvi zapjevaju p'jevci''10, krila su spaljena; ''dvije sluge'', to su prije bile u Momila, sad su u Vukaina11. Gdje devet brae poginu, vojvoda hoe da izleti iz kreeva svome Piritoru, no konju se ne da poletiti. ''Kune njega vojvoda Momilo: Jabuilo, izjeli te vuci! Iz ale smo odavde leeli, bez nevolje, tek od obijesti, a danas mi poleeti ne e! Al' mu konjic njiskom odgovara: Gospodaru, vojvoda Momilo! Nit' me kuni, niti me nagoni, danas tebi poleet' ne mogu''12. 124

1 2

Vuk. v. 10810. Id. v. 123 i 126. 3 Id. v. 1312. 4 Id. v. 13840. 5 Id. v. 1467. U drugoj pjesmi, Momilo zadrijema na trpezi, pade i prte mu aa vina, pa ree, kad se probudi: ''U snu straan sanak vigjoh, gdje sidosmo na jezera ravna svakom vigjoh, moja brao draga, oko grla crvenu maramu, meni, brao, zmiju estokrilu, odvija je sestra Angjelija, a privija ljuba Vidosava'' (ojk. v. 96102). 6 Vuk. v. 63-5. 7 ojk. v. 76. 8 Vuk. v. 62. 9 ojk. v. 224. 10 Vuk. v. 10810. 11 ojk. v. 556. 12 Vuk. v. 196204.

Odsio od konja Momilo, i ''triput skoi, do grada doskoi''13. Oajniku spusti niz beden krpu platna sestra, lijepa Jevrosima, no krpu presjee pakosna Vidosava, te opadnutoga Momila pokosi Vukain, koji mu uze ruho i oruje, a uze i Piritor. ''Al' da vidi uda velikoga: to Momilu zlatan prsten bio, tu Vukain tri prsta zavlai; to Momilu taman sablja bila, Vukainu s' arin zemljom vue''1. uravom Vukainu golemi Momilo, na umoru, bio rekao za enu izdajnicu: ''Danas mene u tebe izdala, a sjutra e tebe u drugoga!''2 pa kralj mladu Vidosavu dade ''svezati konjima za repove''3 i rastrgati, ili, po drugoj verziji, ''zakopa je u zemlju do pasa, pa je crnim obasiplje prahom, zapali je sa etiri strane, neka ide u mutne oblake''4. Mladu Jevrosimu, Momilovu sestru, Vukain privjena za se, a ona mu rodi Marka i Andriju: ''Marko se turi na ujaka, na ujaka vojvodu Momila''5.
13 1

Id. v. 213. Vuk. v. 273 i 2803. 2 Id. v. 2534. 3 Id. v. 294. 4 ojk. 2256 i 22930. 5 Vuk. v. 3045

125

Od starine su ove pjesme u naroda. Davnosti njihovoj unutranji je dokaz tvorevina im od vee strane mitina, uz izraze nerazumljive, kao to ''sablja s oima''. A da se odavna pjesme pronose, ba u onakoj sastavini, imamo i spoljanji dokaz u zbirci Bogiievoj, gdje se nalazi pjesma jedna o istoj pogibiji vojvode Momila6. U svemu glavnome, i ovdje, tee jednako kazivanje. Poneto je razliito, a vrijedno da se pripazi, to ''Momil'', mjete bilja, ima ''dragi kamen u perinu svijetlu''7, a kad je ''vee ka veeru, on e doi na studenu vodu, da napoji konja krilatoga''8. Njega ne stie polom od kralja Vukaina, ve ''od onoga bana njemakoga''9. Kad junak zadrijema, usni i prenu se, ree: ''Moja brao, udan sanak vigjoh, gje se povi jedna sinja magla, od Njemake od bogate zemlje, a iz magle ljuta zmija pade, te se meni savi oko vrata''10. U boju, Momil ''do bana se triput dogonio, al' na bana udrit' ne smijae, jer kod bana do tri sluge bjehu, koje no su Momila dvorile''11. A poto Momil pade, ''od jada ga rasparao bane, al' u njemu dva srca junaka, jedno mu se srce umorilo, a drugo se istom razigralo''1.
6 7

Bogiia pjes., 911. V. 20. 8 V. 25-7. 9 V. 3. 10 V. 3842. 11 V. 769. 1 V. 98101.

U ovome pjevanju nije mit natrunio historiju, ve je, obratno, historija natrunila mit. Mi imamo pred sobom tunu mijenu Sunca boga i krilatog mu konja, koja oba, nono, idu nevidom te zaglavljuju. Toga mitinog dogagjaja ista povijest srpsko-bugarska istom se dodirnu. U vidu historije, istinito je samo ovo, da silni, a pustolovni vojvoda Momilo, pade ispred svoga grada Periteoria po nau Peritora; pade u estokom boju protiv zdruenih vojska cara Ivana Kantakuzena i Turina Umur-bega, to god. 1345 po svjedoanstvima bizantijskih pisaca, ili god. 1361 po tankim napomenama srpskih ljetopisaca. to Momilov grad Peritor bijae na istonoj megji makedonskoj, juno od Rodope planine, dok je u Hercegovini grad Piritor naih pjesama, ova lokalna pogrjeka mnogo ne odmae historinosti pukog povijedanja o Momilovoj nezgodi. Ali tim povijedanjem drma druga okolnost: za izdaju ene, to je najglavnije, ne samo u naim, ve i u bugarskim pjesmama o Momilu, u historiji nije nai traga ili glasa. Isto uti historija i o nonoj pogibiji junaka, koje je takogje glavno u pjesmi. Iz svega je viditi, da je Momilo tek prislonio ime svoje, i ime svoga grada, uz priu posve druge naravi. A jo laganije do prie se dodjede srpski kralj Vukain. Uturi ga u nju, po svoj prilici, jedino ovo ime Vukain, koje prianja, kako uz ljude, tako i uz poznatog nonog Vuu, ili Vuka. U pjesmi Bogiievoj, boj se bije izmegju Momila i ''bana njemakoga'', a u pjesmama bugarskim, jo jasnije, izmegju Momila i ''crnoga Arapina''. Inae, i pjevanje nae isto kae, ko je to Vukain: on boravi u mitinome Legjanu!

126

''Ajde uzmi ti to edo ludo, pa ga vodi u Legjenu gradu, a na ime Vukainu kralju'', veli jedna pjesma iz Crnegore2.
2

ojkovia pjev., 152, v. 1820. I stara jedna pjesma narodna (85 Bogiieve zbirke) zastire Vukaina najguom koprenom mita. On hoe da se eni vilom, pa sami konj svjetuje ga ovom vikom: ''Potkuj mene noge sve etiri, nemoj otrih zavraati aval', napoj to me vinom od Vidina, i rakije sa Demir-kapije, nazoblji me misirskom psenicom'' (v. 148) Vukain to uinio, te, najednuvi konja, ''s njim udara u studeno jezero'' i ''bijelu uhitio vilu'' (v. 267). Njoj ''snima krilja i okrilja (v. 29), vjenava je, a poslije mu rodi Andrijaa i Marka.

Moe biti, da iz adskog Legjana tame Vukainu ispliva i pridjevak ura. ura je suhonjavo bie, a vidismo, da nonoj i zimnoj strahoti ime je jedno, u Vedi, ushna-Suar, pa da se ta suhoa ponavlja u naim mitinim planinama Suhari i Goleu1. Dok od Momilove tragedije none u historiji nema nigdje ni znaje, boja drama ita se tu na trk oka. Ne upirem u to, to Momilo boravi u snijegu i u ledu, koji moe biti mitini led noni; niti u to, to oko sebe ima devet brae i dvanaest prvobratueda, koji su valjda, kako emo to drugom prilikom rei, sunani godinji likovi u kupu od devet i u kupu od dvanaest. Ali nam je na dogledu bog u Momilu, postojanu jutrenjem raniocu, koji ima ma s oima i konja krilata, te ''triput skoi i do grada doskoi'', po primjeru homerskih bogova i indijskoga Vishnu. ta je ma, ili ''sablja sa oima'', pjevai ne znaju vie kazati2; no znaju za to Rig-Veda i Avesta. Ve nam objavi Veda, da je Sunce boje ''oko Varuni i Mitri''3, pa, istom milju, istome Mithri, koji je mlado Sunce Eranaca, Avesta pridaje do ''deset hiljada oiju''4.
1 2

Dio l, na str. 5961(99101). Gledaj opasku Vukovu, na str. 107 knjige II pjes. 3 Vidi na str. 168. 4 Khorda-Avesta, XXVI, passim.

Tako je Sahasrksha, ''sa hiljadom oiju'', i indijski veliki nebesnik Indra. Ova mitina predstava kod dvaju najistijih arijskih naroda, Inda i Eranaca, o sunanim oima bijae, takogje, svojina naih djedova, davnih Srba i Hrvata. Ma s oima Sunev je, kao to je Vidov ma zeleni i grebeki, jer, dok zelenilo izraava najprikladnije boju ranoga neba, to se njom raspara tama, sjajno oblo sunce nalikuje ivu oku neba. Ma s oima, po naoj pjesmi, ''zatopljen je slanom krvlju'', koje mi opet razumijemo, ako se k Vedi obratimo, gdje svijetli bogovi izilaze taman iz slanog mora noi. Moe biti vrijedno panje, da u helenskom mitu na ma s oima premetnut je u drugoga sunanog konja, u Pegazova brata Hrizaora; e rei: onaj koji ima zlatni ma. Nego, sve zlato Sunevo tamni u noi. Gdje stane do ''jezera vrajeg'', gdje ami u mrailu, slabomoan je i konjik i krilati mu konj; Momilo tad zadrijema, kao braa Ribhu, i sanja sne zlosutne. Osim nonog Vuka, zlobi Suncu i ena nevjera, koja je valjda tamno lice s veera spaljene Zore, kao to je polusvijetlo lice iste Zore druga ena, pomonica Momilu, no privjenana nonome Vukainu; tek e trea Zora, to ve usmo, biti pobjedonosna, kao to i tree Sunce1.
1

Zla ena mogla bi biti i zimna no, naa baba Ruga, a ruska baba Jaga. Barem ruske neke skaske, koje iznose Sunce kao trolina junaka na trolinu konju, enu napasnicu kau vjesticom babom Jagom, doim bojem vitezu pripomae djevojka Basilisa, to ratoborna Bosiljka naih pjesama.

127

Zla ena ''zapalila'' krila konju pa je i sama ''zapaljena, neka ide u mutne oblake'', koje oboje zar se odnosi na poznati nam poar veernji, u kome arijski bogovi propadaju. to e pak krilati konj ''krila popustiti, kad prvi zapjevaju pijevci'', to je bez sumnje naslijegjeno od arijskog nazora o pijevcu i Suncu. Kokot i koko bijahu, kod Arijaca, zoomorfoza nonoga pregalakog Sunca. Koko, dan na dan, nosi obla jaja; a kokot, veseo, budan, ubast na lik Sunca2, u tri nona navrata navjeuje hod neodoljiv trojnoga boga, skoroga budnika ma da je on, u mlitavoj noi, i zadrijemao. Indima, Perzijancima i davnim Latinima bjee od boga grjehota usmrtiti boju ovu ticu; te ona proprati rimske vojske, pri osvajanju svijeta. Mrcu, eda bi se na drugi ivot probudio, nju pridavahu Rusi pogani3, pa i narod na svejednako misli, da uz slavu treih pijevaca namah mine nona svaka napast4.
2 3

Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 297. Dio 11, str. 125 (223). 4 Svirala cara Trojana pominje se i kod pijevca, u ovoj zagoneci: ''Sav svijet pomrije, a jedan stari sa koanom sviralicom zasvira, i cio svijet oivlje''. Odgonetljaj : pijetao (Novakovia zagon.).

Jabuilu, uz prve pijevce, krila poela rasti. Krilima kidie, za onda, ena opaka; no, kad bude trei mah, kad oblagodani, krilati e konj odskoiti s gospodarom raniocem, odskoie sav bio pri bjeloi nebesnoj, dok prije bijae crn i rigjast Da je taj konj u prvom razmaku noi crn, kao to i konj u boga Triglava, osim pria, koje pregledasmo, kau i stihovi neki mitini, a prilijepljeni jednoj svatovskoj pjesmi iz Boke5: ''U Vukia Brankovia vranac konjic bez biljega, na elo mu sjajan mjesec, a u grivi vidra igra, iz kopita oganj dava. Za njega mu niko ne zna, nego sestra Vidosava, koja mu je zob davala iz legjena srebrnoga S Vukiem se posvadila''.
5

V. S. K. Kovei, na str. 85.

Bog postao Vuki, jer je u vujoj noi, a svadljiva Vidosava ovdje mu je sestra. dok je u epu ena. Ime Vidosava, poto iz obe pjesme izilazi, moe biti da je udrano od starine; te bi oznaivalo Zoru, to je i zbilja Vidov porod. Mjesec na elu vranog konja nona je biljega, kao to nam odaje no i vidra. I u Eddi, i u skaskama ruskim, poluvodena vidra dri nono zlato, Sunce1.
1

Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 414.

Pjesme, ovako, govorom svojim dokazuju, da jezdilac vranoga konja u noi, a krilatoga konja u danu, nije drugi, do Sunce boje. to mi, zavojitim putem indukcije, razabiramo iz pjesama, to prie ne samo da pritvrgiuju, ve kau izravno. One kau na glas: Sunce krilato jezdi konja krilatoga, poto se ono izvi s konjem ispod vlasti vraje, koja njega unesrei, ili odnese. Car Dukljan, pripovijeda jekavska pria iz Boke2, lovi ''po dubokijem alugama i gustijem grmenima''. Gleda Dukljan iz potaje, pa vidi udo. Iz jezera izlazi ''krilat konj i na njemu krilat oek zlatnijeh kosa, dugijeh do peta''. Krilati ovjek ''tek to na suho izide, side s konja i dohvati nekaku sviralu, dugu, previjenu i arenu kao najvea zmija, i poe u nju svirjeti, da se od mila Boga ne mogae sluati, i na ovaj glas poe se sve kamenje i drvee ikati''. Vreba Dukljan zape strijelu, kroz obadva krila ustrijeli sviraa, koji vrisnu od muke i zavika: ''Moli Boga, te si ti mene vigjeo prije nego ja tebe!'' Obranjenoga hotio Dukljan usmrtiti sabljom, ali on tonu u jezero. Zlobni car usjede onda pustog krilatog konja, te bjei s njim, kad li eto i ovome jaiocu niu krila. Prepao se car i bacio s konja, pa, vodei konja u povodu, kril se oprostio. Jo grgje e proi

128

Dukljanov sin. uvi za ono udo, ode i on na jezero, ne umke kao to otac, ve sa strijelom odmah zapetom; nagje do jezera planu enu, sredovijenu a kosa raspletenih; ena ga zgleda, i u taj tren on se onesvijesti kao mrtav. Toga asa i krilati konj, koji je ve bio uveden u carevu konjunicu, zavriti i krilima udari tako, da se u carskom dvoru zatrese sve. Dukljan dotri, a konj mu ree, da ga pravome gospodaru vrati, ako eli sina iva viditi. Konj, i car na konju, letnue do jezera. Lelee car za sinom, a konj vriti za planom enom; carevu sinu, ve mrtvu, ena dlakom jednom sad oi vadi. ''Mijenjajmo sina za sina, a otac da mu je prost!'' poviknu konj. ena zadahnu Dukljanova sina, te mu povrati ivot i i oi; njoj Dukljan povrati konja.
2

Vuk. prip,, 40.

Ko je taj krilati mladi na krilatom konju, kojima napastuje Dukljan? A ko je Dukljan? Jedno je Sunce, a drugo je Vrag leda i zime, odgovara nam jedna isto jekavska pjesma iz Crnegore. Po toj pjesmi3, car Duklijan i Krstitelj Jovan ''posigrali se, na prinu nakraj mora slana''1, onaj ''zlatnom korunom'', ili ''sjanim suncem''2, a ovaj jabukom. Jovanova jabuka ''pade moru u dubine''3, a do dva puta zaroni Duklijan, da je izvadi, ostavivi na prini korunu, ili sunce, a do sunca ''ticu zlogasnicu''4 ivu zgodu prihvatio Jovan i ''more zaledio, on zaledi dvanaes ledovah, pa grabi od zlata korunu, i polee k nebu u visine... sjajno sunce na nebo donese''5. Uzalud Duklijanu veliko razmetanje njegovo: ''zagna se moru iz dubine, tri je leda glavom prolomio, pa se natrag opet povratio, i na glavu kami dohvatio, mali kami od hiljade okah, i prolomi dvanaes ledovah, pa je svoja rasklopio krila, za Jovanom u poeru pogje''6. I pored potjere od goropadnog naletnika, sunce je oproteno.
3 1

Vuk. pjes., knj. II, 17. V. 2 i 7. 2 V. 49 i 65 3 V. 11. 4 V. 45. 5 V. 4750 i 65. 6 V. 5360.

Pjesmu prati opet pria, a ta iz Srbije7. Djavoli, kad od Boga otpadoe, odnijeli su sunce sa sobom na zemlju. Nabivi ga na koplje, gjavolski car noae sunce okolo na ramenu, a zemlja protui Bogu, da hoe sva da izgori. Bog onda odredi svetoga arhangjela, ne bi li od cara gjavoljskog sunce oteo. Dva protivnika stala kraj mora, te kuajn, ko e dublje roniti. Kad zaroni, pa izigje arhangjeo, red je i gjavolu isto uiniti. Udari koplje sa suncem u zemlju, postavi do sunca svraku i zaroni, ali arangjeo prekrsti more i sledi ga. Bjei arangjeo sa suncem, a svrake stane kreka, te gjavo, dosjetivi se nesrei, bre bolje natrag. Led je na moru od devet arina debeo, koji on ne moe da probije, dok se ne vrne na novo ka dnu mora i uzme kamen. Nasta uzaludna potjera bijesnoga gjavola za arangjelom. Sunce je

129

izbavljeno, ako i gjavo, u letu do neba, taman pred Bogom, arhangjelu noktima otkinu veliki komad mesa u druge noge8.
7 8

U knjizi II Vuk. pjesama, na str. 845. Za to i u ljudi nije taban ravan, zakljuuju i pria i pjesma.

Kao to je viditi, krilatome Suncu tek prionu ime Momilovo, a zimnome Vragu vrebau otaca naih neznabonih pristavi se, uprav mehanino, ime cara Dioklecijana u jugo-istonome, ili naziv ''sveti arhangjeo'' u sjeveru-istonom kraju naroda. Otpuhnu li se ta imena, mit, kako ga kau pjesme i prie, iznosi suto Sunce i sutog Vraga. A nije nego puhor historini, dok je zgoljna pria sunana, i ono to se u Crnojgori o caru Dukljanu pripovijeda, da je u vodi, u nekom viru, te je tu svezan, pa glogje lanac. Licem uoi boia bi ga preglodao, te bi se svijet udio, da cara cigani ne pritvrde1. Pria je fragmentarna, a neto i pobrkana, ali se lasno dopunja i redi. O boiu nastupa zimski suncokret, te se svijet luem nove godine uie. Kroz slabe zadnje mjesece u godini okovano je Sunce, a raskovae se na boi. Odslije stoji u lancu Sunev dumanin, veliki zimni Vrag.
1

Vuk. rje., pod Dukljan.

U Crnoj Gori, udesni konj jo jednako prizire se tamonjemu puanstvu. Konj se prizire bez ikakva odnosa na gospodara mu kakova, ili na historijsku koju osobu. Ljudi kazuju, da ivi nekakav at u jezeru na planini Lukavici izmegju Nikia i Bjelopavlia, pa da iz jezera izlazi i u razlino se oblije pretvara1. Ovo priziranje onamo spada u red najglavnijih praznovjerja, kao to su jo anatema, tenac i vjetice. Ako i ovako osugjen na prostu sujevjericu, za to udesni konj naih otaca poganskih nije manje iv u pukoj pameti.
1

Medakovia, iv. Crnog., na str. 183.

Pria jedna opisa nam krilatog ovjeka, koga Dukljan ustrijeli, pa ma uvreba krilatog konja. Krilati ovjek izlazi iz jezera sa ''zlatnijem kosama, dugijem do peta, dohvata nekaku sviralu, dugu, previjenu i arenu kao najvea zmija, i poe u nju svirjeti, da se od mila Boga ne moe sluati, i na ovaj glas poinje se sve kamenje i drvee ikati''. Svak uvigja, da se ovo tano slae a glavnim odlomkom prie helenske o prvome kitaredu Orfeju, arnim udaranjem lire ganiocu i krotioca svega ivoga i neivoga u prirodi. Zar se ne prevarismo, kad, na temelju srpskoga i hrvatskoga mita, reknemo, da je i Orfej slika boga Sunca u onome pjesnikome trenu, gdje se Sunce, pri rastupu noi, odvija iz tminih zavoja, pa rani svijet ara neodoljivim glasom jutrenje svoje pjesme. Prvim granuem, tice ubore, zvjerad se kree, ljudi ustaju, rijeke toplom bojom svjetlucaju se i vidno hrle, drvlje i kamenje probijeno je mladom zrakom, kao da je u svemu tome iva dua. Svemoni ovaj guda javlja se skoro posvuda, kod nas kod Helena, kod Germana, a ak i u Kalevali nearijskih Fina. Da se pak, ovakim tumaenjem, mitino bie Orfejevo najbolje razglaba, pokazuje i ime i ostala Orfejeva legenda. Po svoj prilici, ime je od , tama, no, te je ' tamni, noni2, to e rei jo tamno, nono Sunce. Po bojoj legendi, Orfej je porod sunanog Apolona, od koga, jal od nonoga Herme, primi i majstorsku liru. Druga verzija kae mu ocem rijeku Eagro, jezero u naoj prii, no po nazoru arijskom. A i zbilja Orfej sigje u ad, da dolje trai svoju Euridiku, usmrenu zmijom, ko to je zmijinja svirala naega krilatog ovjeka3; vie puta rekosmo, da i zmija oliuje no. Euridika, traena po tmini ada, nona je Zora.
Preller, Griech. Myth., II B., s. 484. Pae je Kuhnu (Herabk. des Feuers, s. 7) isto ime sa sanskritskim Rbhus, od nas ve vigjenim likom nonog Sunca. 3 Svak se sjea, pa i ne treba spomenuti, da je svirala pridijeljenja i nonome jaiocu Trojanu.
2

U prve, zla je srea krilatoga ovjeka, koga prostrijeli Dukljan, loveci po provalijama i gustome grmenju, pa tako i Orfeja, u planini, rastrgoe i pronijee bijesne Menade. Kao to se vidi, pojedinosti

130

mita sline su, a nisu jednake. Ovo ovako mora i biti, poto mit raspredoe, jedni od drugih neodvisno, Heleni s jedne, a Srbi i Hrvati s druge strane. Nego, ita ista je glavna misao: udotvorna gudnja. Sjajan, i nada sve svean, jeste trenutak suneva ogranka. U dui Srbina i Hrvata neznaboca Suneva prva slava jeknu glasom vjere, pa od te jeke stvori im se odjeliti sunani bog. Taki bog, Sunce na prvome skoku na nebu, jo nam sija u mladome krilatome Hrelji naega epa. U srpskoj historiji, za vrijeme posljednjih Nemanjia, ima jedan Hrelja, koji se na gornjoj Strumi u Makedoniji, posjedom znamenite krajine i silom oruja, promee tamo amo, od oslabljene Bizantije do jaajue Srbije. Najposlije, zavolio srpske svoje gospodare, a bio, u dvoru Silnoga Duana, protosebast, pa i najvii dostojanstvenik, kesar. Iza burnog ivota, pokalugjeri se i prestavi se g. 1343, u rilskom manastiru1.
1

Ruvarac, Prilog k ispit. srpskih pes., str, 656.

Ovaj historini Hrelja nije, nizato, krilati Hrelja naih pjesama. Osim sluajnog sudara istoga imena, ni spona najtanja jedno s drugim licem ne vee. Epski Hrelja vijean je mladi, ''rogjeni mladi'', kao to vrlo znaajno veli pjesma2. Urogjena ta mladost hvali mu se, gdje je god o njemu govor: ''Lijep mladi, pa se zakitio3 vino pije, nausnice smije''4. Dive se vile njegovoj mladenakoj ljepoti5, pa i samo ime mladia ep rado previja u oblik deminutivni, kao to: ''Hreljica'', ili ''Krilatica''. A kako mladost, tako i krila postojano su odlije Hrelji: ''Ja da ti je okom pogledati, kad s' obue jedan krilat junak! No da vidi divna gjuveglije, gjuveglije, Relje krilatoga! Nije ala jedan krilat junak! Nije ala krila i okrilje! A jadan ti prema njemu Marko! I jadan ti Milo vojevoda! Vilovita konja pojahao6''. Ta su krila zlatna: ''Relja Bonjanine zlatna hrani u ramenim krila, na krilu mu soko tica siva''1. Krilima, to ih junak ''hrani'', ''ima'', ''rasklapa''2, on ''se izvija nebu u visinu''3 Otkle se izvija? ''Povi se magla od istoka ... a iz magle ispanuo junak . . na sivalju krilatu''4, kae pjesma. Megju epskim junacima, Hrelja je au5. Na njemu sijeva oko vrata crveni rubac, poa6. A ta je Hrelja? ''Junak sav od vatre ive''7.
2 3

Petranovia pjes., knj. III, 35, v. 119. Id. ib. v. 138. 4 Id. knj. III, 54, v. 85. 5 Ovo u Petranovievoj zbirci; a, u Vukovoj, Leka sestri Rosi govori: ''Ako li si, sestro, naumila, da ti uzme krilata junaka, da ga grli, a da se ponosi, uzmi, sele, Relju krilatoga'' (knj. II, 40, v. 43841).
6 1

Vuk. pjes., knj. II, 40, v. 185-93. Petranovia pjes., knj. III, 22, v. 3024. 2 U epu, passim. 3 Petranovia pjes., knj. III, 35, v. 2556. 4 Id. ib., 34, v. 3616. Za Hreljina konja sive boje gledaj, u istoj knjizi, i pjesmu 29, v. 1312.

131

5 6

U epu, passim. Ovaki rubac, ba kao njegovu biljegu, navodi jedna pjesma bosanska o tri vojvode, o Kraljeviu Obiliu i Hrelji: ''A na Relji poa sijevae'' (Petr., knj. I, 110, v. 21.). 7 Petranovia pjes., knj. III, 35, v. 173.

Iz ovog epskog opisa vidi se jo istije, nego iz samih pukih pria, da krilati mladi na krilatom konju jest mlado ogranuto Sunce. Pribrati, te sloiti zajedno, razmetnute rijei epa isto je, to sklopiti sliku boga. ''Sav od vatre ive'', a s ''poom'', s crvenim osjevom oko divne glave8, bog, hitri ''au'', hitri vijesnik slavja dnevnog, ''ispanuo na sivalju krilatu, izvio se od istoka iz magle, krilima i okriljem izvio se nebu u visine''. Sivi konj i siva magla oznauju izlazak iz noi, a pokazuju i na oblake, koji obino prate sunce na izhodu i zahodu. Hrelja izvio se iz magle, kao to na vie usmo, da Momilo u mitinoj magli rastade se s ljubom svojom 9. Vano je i mnenje oblinjih nam Bugara o nastanju Hrelje. Narod u Bugarskoj na pitanje: Otkud junak Hrelja? kae: Od mora10. To je, dakako, mitino more arijske noi.
O zranoj glavi mladoga Sunca, kojoj se zaudie Arijci, a Heleni uliie u svome , vidi, na str. 769, sjajnu raspravu M. Mllera: Vergleichende Mythologie. 9 Vidi na str. 188. 10 M. Pjeroti (u N. Listu Zad., god. 1884, br. 80), koji priopi, prevedene, i ove stihove:
8

''Pa mi sede junaina Hrelja, te iskri granu bademovu Stade kleti aga Asan-aga . . . Odgovara junaina Hrelja: Ne kuni me, aga Asan-aga! Imam ljubu gospodskoga soja, mesto hleba, bademom se hrani''. U mitologiji arijskoj, badem, uz rano svoje cvijee, biljei rano vrijeme (Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Amandier). to se tie postanka i stana Hreljina, na narod misli, da je Bonjak iz ''Jenje Pazara, pokraj Rake'' (Vuk pjes., knj. 11, 40, v. 16970). Ovoj lokalizaciji mita ja ne znam pravog razloga. Da reem: to je s toga, to u krnome jugo-istonom kraju Bosne, do Rake, ponajdulje udra se starovjersko tovanje boga, time ne bih mnogo zadovoljio itatelje. Niti bi koristilo rei, da sunce iza vrlo izdignute pazarske visoine granjiva ba u punoj slavi. Inae narod, ako i zna sjedite Hrelji, ne zna mu za oca i majku: ''to mi kae Relju Krilatoga . . . od koga je gjeda i koljena, ko li otac, ko l' njegova majka ? Ja sam ula, gdje priaju ljudi, da je Relja Pazarsko kopile, nali su ga jutru na sokaku, Jegjupkinja njega odojila, s toga ima krila i okrilje'' (v. 48292). Ja prihvaam rije ovdje, da su Hrelju ''u jutru nali''.

U Vukovoj zbirci .pjesama Hrelja nije nigdje glavnim i jeditim predmetom pjevanja. Dato, velik je junak, bie odlino s kril i okrilja, ali se pomalja uz druge junake. Druguje, u zbirci Petranovievoj, navlastito s Markom, no kao da je Hrelja junak vigjeniji. Jedna pjesma iz Hercegovine1, izatkana obilatom icom mita, donosi nam one iste prikaze, koje mi poznajemo iz pria o trojnome konju Sunca, o Sunevoj rgji u nevidnoj noi, o mirisavoj svjeosti i o braku njegovu s jutra. Krilati Hrelja, s drugom Kraljeviem Markom, ide, da gleda udo neko: ''Na Golubu visokoj planini, gdje imade zelena livada, po livadi trava gjetelina, po njoj pasu dva vrana gavrana; 132

to ne bila dva vrana gavrana, ve dva konja od jedne kobile, zlatne su im grive do koljena, i lijepe kite do oiju . . . na sred polja zeleno jezero, kod njega su na sastanku vile, svake evte tri bijela dana, sve okreu kolo naokolo''2. Vidivi to, Hrelja ''zapjeva tanko glasovito: kako Relja tanko popijeva, planina se planini odziva, a dolina dolini doziva, a sa gore polijee lie''3. Ali Hrelji nije jo pravo doba: vile mu ''uklone dva konja velika . . . oba vranca od jedne kobile, pozlaenih griva i perina''4; pae, vila ''najmlagja'' Hrelji ''oi pomraila, pomraila, pa ih iskopala''5, a uhvatila pod njim i treega konja, crvena, konja ''alata''6. Nego ista vila, koja ga lii vida, junaku zatim ''rashodi tamu''7, te progleda. Da to izvede, ranjenog Hrelju vila ''umiva studenom vodicom, a kadi ga svakom mirodijom''1. Iz ovih rijei kao da nam odie sav miris jutrenjeg oroenog bilja. U tom kadu, ''mladi'' Hrelja privjena sebi vilu ''odvie lijepu''2, najmlagju, as prije njemu ljutu i nemilu, a sada njenu vidaricu. To jest: prekuivi mrzost otamnjele Zore, mlado Sunce rui se s mladom rosnom Zorom, koja, prehodnica s jutra, boga ''rashodi tamu'' na stazi neba.
1 2

Petranovia pjes., knj. II, 23 V. 13-20 i 258. 3 V. 13842. 4 V. 1725. 5 V. 2067. 6 V. 205. U priama, pojavi nam se trojaki konj boje crne, rigjaste i bijele, a ovdje je boja dvaput crna, a onda crvena, koje jednako izraava dva maha nona i trei jutrenji, pa slui i dokazom izvornosti pjesme. 7 V. 303. 1 V. 342-4. 2 V. 325.

Sunce je malovijeno. Mladi junak, nakon presjajnoga ali kratkoga hoda, strada pri svretku svakoga dana. Vila Hrelji ''oi pomraila, pomraila, pa ih iskopala'', malo prije ree nam pjesma. Ovo isto platno mitino, ako i drugim nitima, snuje opet jedna pjesma iz Petranovieve zbirke3. Krilati junak bolji je od Miloa i od Kraljevia Marka4, pa nakanio se, da ih spasi od Arapa i od arapskoga stranoga jaza: ''Arapi su endek prokopali, u dubinu trista endezeta, u irinu trista i etiri''5. I zaista spasio dva druga, dok ''uzeo'' jednog ''pod lijevo'', a drugog ''pod desno pazuho''6. Nego, odmah potom pogibe od najnenadnije smrti: ''okrenuo oi i obrve''7 Arapki, i od te ene ubi ga strijela. 133

Krilatome Hrelji, Hrelji junaku nedostinu, postavi Marko kao viteki natpis, uz ove svoje rijei: ''Nije majka rodila junaka, to je majka Relju od Pazara. Jao, Relja!''8
3 4

Knj. II, 24. V. 35: ''Bolji Relja za sedamnest Marka'' 5 V. 557. 6 V. 85- 6. 7 V. 92. 8 V. 1024.

Poto na vie mjesta spazismo, da se adske sile, u naoj tradiciji, rado kriju za arapsko ime, ne e, valjda, puka dosjetka biti, reknemo li, da nam arapski jaz ovdje prestavlja bezadnju tminu noi. Tako i Arapka, koja ustrijeli Hrelju, bie veernja Zora. Ovo barem stoji, da u opoj mitologiji nije nepoznata naa fraza: ''okrenuo oi i obrve''. Sunce i Zora Arijaca ginu ''okretom'' svojim9. A od strijele enskoga Parisa pokleknu i mladi Ahil, junak nad junake, s koga takogjer kao da nam baca svoj sijevak mlado Sunce.
9

I Zorina ovaka pogibija pria se, u nas (Vuk. prip., 24): ''Bila je nekaka gjevojka, koja nije rogjena od oca i majke'' (nije ni Hrelja rogjen od ljudskog oca i majke), ''nego je nainile vile od snijega, izvagjena iz jame bezadnje prema suncu Ilijnskome" (Zora u juliju), ''vjetar je oivio, rosa je podojila, a gora liem obukla i livada cvijeem nakitila i naresila. Ona je bila bjelja od snijega, rumenija od ruice, sjajnija od sunca, da se take na svijetu ragjalo nije, niti e se ragjati''. Na nogama trui, bra je od svakog konjika, pa otvorila trkiju, da je uzme za enu ko e je pretei. Sam carev sin mogao pristajati za njom, no i to vrlo muno. Kad je dostigne i uhvati, turi on djevojku za se na konja; ali, ''kad dogje u najvisoiju planinu, obazre se, kad li mu gjevojke nema''. Ieznuti e naime, prebrza trenutna Zora, netom je mlado Sunce na nebu odskoilo.

Sunce, u veernje doba njegove propasti, kao boga napose posmatrae i Heleni, sazdavi plastini lik Hipolitov. ' znai: ''onaj to ima otpregnute konje'', a jeste Sunce, koje, pri zahodu, ve raspregnu kola svoja, te ide nevidom1. Zna se, da u Arijaca mitina zamisao Sunca progje kroz tri stepena razvitka. Sunce bi iz prva zaimljeno kao vrljajui toak, onda kao neto ''brzo'', a poto je brz i konj, kao ''brz konj'', zatim kao ''konjik'', jal ''voza na kolima'', ovo potonje helenski BelerofonPerzej, jal Hipolit. Srbi i Hrvati, dakako, nisu svoje bogove dotjerali prema harmoninoj i jasnoj slikovitosti bogova Helade; ali tri ona stepena razvitka, glede Sunca boga, preturie i oni. Mislim, ima za to dokaz. Da je Sunce, kod nas, nekad smatrano kao toak, kolo, nagovjeuje ''kolasta'' azdija, to pristoji pouzvienijim junacima pukog pjevanja. Pak i stih, koji na vie usmo u pjesmi o Hrelji, da, naime, vile ''sve okreu kolo naokolo''2, iz poetka bjee zar mitina fraza strogo realnog smisla, te hoae rei: oblaci tjeraju kolo sunano. A sunano kolo vigja se i na Jabuilu.
1

V. Puntoni, Studi di mitologia greca ed italica, u prouenoj i prozirnoj raspravi i Sulla formazione del mito di Ippolito e Fedra, Pisa 1884 (cap. III). 2 Na str. 198.

Nego krilati na konj ve oznauje drugi stepen prisjeta mitinog, iza kojega nai oci pregjoe i na trei, s krilatim junakom. Samo, to na Krilatica ostade jaha, dok megju Helenima sjedne u vratolomna tragina kola: on je Hipolit, mladi uzorite ljepote i uzorite istine. Ipak, mnoge spone skopavaju Hipolita s naim Hreljom i Momilom. Njega upropastila , vidna, po imenu naa Vidosava, pa onda sama poginula, kao to i naa ena. Hipolita smae noni Herme pod kacigom, pod ''veernjim tmastim pramenom oblaka''3, ili, po morskoj nemani, smae ga morski Pozidon, koji je mladiu pradjed, a Momilu dogje glave noni Vukain, kod ''jezera vrajih'', gdje ''se povi jedan pramen magle''1. Izmrcvarenog Hipolita izlijei na nov ivot vidar Asklepij; oslijepljenog i nagrgjenog Hrelju ozdravi vidarica vila.
3

Pantoni, Ippol., p. 54,

134

Bugarskome Hrelji prva je postojbina, rekosmo, taman more.

Sa Suncem trojnim u noi, i sa Suncem, koje se die u slavi i silazi u bijedi dana, jo ne uhvatismo sve slike Sunca boga. Od dnevnoga Sunca omanije je ono, to redi godinu. Osobito mladog boga mlade godine Srbi i Hrvati eljkovali, da im iskoi arki i veseo; o dobrotvoru tome himne njihove romonile zvukom najglasnijim. Staro vjerovanje u Sunce ovo, skoro u cjelosti, stoji pred nama, jer se ona vjera ukruti, kao okami se, u boinim obiajima, koji se posvuda, manje ili vie poganski, poteu u narodu. Nai oci, kad se pokrstie, od boia Sunca premetnuli govor na boia Isusa.2
2

Kako poznajemo hristjanstvo, ne e biti ba velika muka, da se razlui, malne u svakom sluaju, to je hristjanski, to li poganski obred boini.

Godinje je Sunce pravi davalac, pravi Dabog, jer daje ljetinu; pa njega pri uzlazeoj trci do ljetnog suncokreta, a silazeoj do suncokreta zimnog, praae najvea suut. Kao to dnevno Sunce ima nonu nepriliku, tako i ovo godinje pada u viteku nevolju, sve veu i veu, im mu se staza nebesna sve to vema snizuje, u drugoj polovini godine. Bogovi ve ostarili, pa njih sapeli tamni dumani, zlovarni duhovi. Svezali Vida, njegovu enu i Sunce. ''Tako mi ovijeh zauza Hristovijeh!'' jo jednako zaklinju se ljudi u podruju jekavskoga narjeja3, na nesvjesnu uspomenu Suneva suanjstva. Kad su tamo pokladni dani prije boia, domain prvom aom vina, i prvim rijeima zdravice, sjea na te zauze, ili poklade: ''Zdravi ste, gjeco! Zauzi Hristovi na zdravlje i na radost nam doli, a zdravo nas i vesele ostavili, da Bog da!''4 Domain eli, da zauzi dogju na radost, jer na ljude oni mogu navui i alost i pomamu, kako to dokazuje ova druga kletva: ''Tako me ne smeli i ne pomamili zauzi Hristovi!''5.
3 4

Vuk. rje., pod Zauzi. Vrevi, Tri glavne sve., str. 11. 5 Vuk. rje,, pod Zausi.

Po bojem primjeru, vezali bi se i ljudi, pa otkupljivali. Od ovoga obreda neznaboakog dogjoe sadanji puki praznici, materice i oii, ili oci. Padaju materice u predposljednju nedjelju pred boi, a oii u posljednju. Ili uoi, ili u jutru nedjelje, osobito djeca hoe da uetom, ili im drugim, veu majke i oce, koji se od toga darom kakvim otkupljuju1. Ova openita zimska venja i Sunca i ljudstva ve se verala i po arijskoj pameti. Indijski Varuna i Yama, bogovi ie zime i none tame, veu konopima svojim sve boje stvorove.
1

Vrevi, Tri glavne sve. i Vuk. rje.

Na venju maloga boga, osim izraza ''zauzi Hristovi'', pokazuju i ''poklade boine'', koje su, u govoru jekavskom, sinonimne sa Hristovim zauzima2. Po-klade, ili po-kladi, biti e rije skrojena kao po-nedjeljak, po-podne, po-veerak, uz znaenje: po kladama, ili poslije klada. Klade su tamnica, kako nam kae izreka: metnuli ga u klade. Ja bih mislio, da boine poklade prestavljaju pogansku gozbinu, pri nastupu tamnovanja bojeg. A emu su se onda, u vrijeme neveselo, ljudi astili? emu pokladovali? Mogue s toga, to se prilagalo jela i pila bogovima zamrlim i utamnienim, to se njima davala daa, kako se to inilo i na ispokoj due ovjeje, nakon svakoga pogreba. Mijenom svjetlosti amaju, u klade zapadaju, svi svijetli bogovi3. Za to, kod Srb i Hrvat, bilo i svakojakih bogovskih poklada, koje se, poslije, prenesoe na svece i blagdane hristjanske. Na narod sada dri poklade: boine, gospogjine, arhangjelove, Petrove, Mratinske, bijele, mesne, i valjda jo koje.
2 3

Vrevi, Tri glavne sve., str. 11: ''Zauzi (pokladi) Hristovi''. Kao to iz Udbine, tako i iz ''krne Kladue'' zlobni Turci rado izlijeu, u pjevanju narodnom. Kladua je, dodue, mjesto u zapadnoj Bosni, pa ja ne u da u ovo upirem.

to se zavezalo, hoe da se i razdrijei. U oi boia zaklana je crna ovca, rek' bih na rtvu ba tamnim duhovima4. Na 20 decembra, uz najvee propadajui dan, onemogao konano Vid bog;

135

no, licem na dan slijedei, bog se pridigao, i rodio mu se boi. Po deminutivnom i patroniminom nastavku i, bo-i naprosto znai mali bog, bogov sin5. To je mili i slatki bogo, jal boo, kome mladome primijenjeni su njeni gjetinci, kao to starome bogu oii i bogovoj eni materice6. Boi je spuen, dok se ne odvee te se nanovo rodi. Sunanog boga, koji se vjeito pomlagjuje, simbolizira kojekakvo vazda zeleno drvee, smir, lovorika, maslina; on je , kako Heleni rekoe za mladoga Apolona i mladoga Herakla; pa e, na dan sada pokrtenih mladijenaca, u jutru prije svanua, jekavska majka uzeti listatu granu takovog drvea, prekrstiti njom domau vatru i tui redom golu djecu, uz rije: ''Pusti bolest i jade, a prifati zdravlje!''1 Sve su sveze razdrijeene. Boieva majka skinula povezae, babine rube2; zimni jadi minuli.
4

Vrevi, Niz. prip., str. 98: ''Na oie . . . sasnio je neobian san, i u sanku probudivi se, prekrsti se i ree: Boe daj sprama dobru! U oi boia zakolje pecivo, jedna crnu ovcu, od koje spremi desno plee ...'' Vidi i Tri glavne sve., str. 21. 5 Mikloi, Bild. der slav. Personenn., s. 13. 6 Gjetinaca je nedjelja pred matericama. 1 Vrevi, Tri glavne sve., str. 178. 2 Babine su rubi dan prije badnjega dana i to je naziv crnogorski, a inae zovu se i tuin ili tucin dan, valjda dan zaklanih rtvenih ivotinja. Za negdanji obred vjerski svjedoi obiaj u abakom okrugu, u Srbiji. Tamo ''peenicu, mesto sekirom, ubija krupicom soli u elo, pa peenicinu krv s tom soli izmeanu daja marvi'' (Milievia, iv. Srba. s. 121).

Evo nam na okupu boje porodice, ve zailjene i zdrave. ''Sjaj, boe i boiu!'' ovi prvi uzvik radosti, i prva molitva domaina, na boi u praskozorje3, eda bi svima ukuanima sjalo boje Sunce, ide, kako boiu, tako i ocu mu bogu. Badnjak od sirova cera, to se sijee uoi boia iz jutra prije sunca, a pazei na to, da padne k sunanom istoku3a; badnjak, i to e vatrom goriti po svoj badnjoj noi do eljno oekivanog ogranka novorogjenoga Sunca, simbol je ukupne te porodice. Pae, vie nego simbol, on je ista slika njihova. Badnjak je duhato neto, neto ivo. Od bditi, badnjak je ono to i budnjak; a kako je uprav iv, on je, po pukoj izreci, veseljak4. Budni i veseli badnjak oliuje veljega boga i ludoga boia, a kato i boievu majku. U stara doba, on davao ljudma i ime, to sluti boju budnost: Budimir, Budisav, Budman, Budin, Budko, Dragobud, Dobrobud, Radobud. Imaju se loiti dva, ili tri badnjaka5. Dva su badnjaka bog i boi. Ovu dvojicu napominje i nuni pridavak uz deblji kraj badnjaka. Kad su tri glavnje, jedna se kae badnjak, druga badnjaica, a trea dijete.6 Pokrtene ove badnjake sad zovu u Srbiji Josifom, Marijom i Isusom7, kakogod to ih nai stari zvahu bogom, boievom majkom i boiem. Gdje se naloe, triput se pomaknu u napredak. Kad poslije dogje polaznik, on e se pokloniti badnjaku, badnjaku i djetetu, i poljubie im pregorjele osjeke''. Ako ne na trojno Sunce, a to na oca, majku i sina neznaboakog doba kao da pokazuju i tri noia od obilja, za koje enska pjesma pjeva: ''U Boia tri noia: jednim ree zaoblicu, drugim ree kobasicu, treim ree esnicu''8.
3

Vuk rje., pod Boi. S istone strane privote uz duvar, u Srbiji, i svijeu, koja se u kuu unosi poslije badnjaka i slame (Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 1267. 4 Zgodno je opaziti, da je ba sunce ''Veselo'', po pukom epitetu. 5 Vuk. rje., pod Badnjak. 6 To u Podibru, u Srbiji. Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 128. 7 Id. ib. 8 Vuk. pjes., knj. I, 95. U drugim su boinim pjesmama ''tri kite cvijea'', ili ''tri tiice''.
3a

to se jo jednako, u nekim krajevima, badnjaci kite lovorikom, pa im se nazdravlja i vinom se napajaju, i ono je neprevarni ostatak bogotovne slube, negda obavljane na badnji dan oko tih velikih bogova. Najprvi badnjak, koji slika starog boga, valja sav da pregori, da se preveseli, kako obzirnom rijeju veli Jekavac. Njemu pregorenom napija se, kao osobi ivoj: ''Zdrav badnjae, moj veseli veseljae! Sretno nam se preveselio !''1 U ostalom je opaziti, da se, u pukom govoru, pojam veselja

136

najbolje s pojmom sunca spaja. ovjek na hoe da ree drugome ovjeku: ''Tako po sunca veseo hodio1a!''
1

Vrevi, Tri glavne sve., str 26. Badnjak je, po svoj prilici, davna postanja arijskog. U Indiji, vedini pobonici, pri sveanoj rtvi, u rano jutro prinesenoj bogu Agni, stavljahu na ognjite jedno veliko okresano stablo, povezavi ga remenima i triput ga pomazavi maslom. Stablo zvalo se vnasptis, ''gospodar ume'', pa je njemu upravljena ak i jedna himna (Rigv., III, 8). Tome vedinome badnjaku, te i bogu Agni (ognju), pripadaju pak, u istoj Rigvedi, tako zvane ''Apri-pjesme'', koje su poneto nalik na nae ''pjesme od kolede''. Osim badnjaka i ognja, prizivlju se tu No i Jutro, i jo tri boginje sa istoka, a pominju se velika ''vrata bogova'', to se irom rastvaraju Badnjakova rtvovna vatra gorae na razmaku dana i noi. 1a Vuk. posl.

Badnjakova vatra, znamen visoke lampe nebesne, ne smije da se ugasi. Dok se ona sama ne utjei, izgorjevi, nju uvaju, gdje ostali ukuani spavaju, jedno muko i jedno ensko eljade2. Varnice, koje iz vatre izlijeu, jesu svete i one. Ono je na lik zlatnih zraka, to e ih, sutradan, mlado Sunce po bijelom svijetu prosipati. Isus, hristjansko sunce nae, rodio se u nonoj gluhoi, u skromnoj golotinji; Sunce naih pregja neznaboaca ragja se u slavnome osvitu, blista u sjaju boinoga dana: ''Boi ide uz ulicu, te se veseli, pred njim ide arko sunce, te mu svijetli3''. Kano veliajni triumfator, ''dragi, plahi djeti, ognjeni Boi strilama'' stupa u svijet. Ove rijei ne udra narodna pjesma, ali iz starine nam sauva M. Dri4. Iz njih kano da prama krilata misao otaca naih, gvireih u boino nebo. Na plaho dijete sa strjelama gledaju i druge oi, potmurne oi zavidnih mu dumana, duhova zime i tmine. Da ih prestrae i odklone od boia, pobonici buahu i lupahu orujem, kao to sad izbacuju puke po svoj badnjoj noi.
2 3

Id ib. Vuk. pjes. iz Herceg., 349 v. 12. 4 Akad, rje., pod Boi.

Te duhove jedna pjesma sazda u adaje5. Na opasnome putu, megju strahotama ide boi s kraja jednog na drugi. Kako Sunce, iza dnevnoga hoda, vozi se po nevidnoj puini, da se opet vrati na prozor istoni, tako miljahu Srbi i Hrvati, da se, pri svanjivanju nove godine, boi ima na drugu stranu prevesti. Boina pjesma glasi: ''Poruila Boieva majka: Tamo u vam poslati Boia''; pa opet: ''Boi zove s onu stranu: Prevezite me!''6 ili: ''Boi vie iza vode: Prenesite me preko vode!''7 uju ga ljudi, gdje ''bahom bata, nosei guku zlata''8.
5

Vuk pjes. iz Herceg., 321, v. 16' ''Kad se Hristos na zemlju rodio, uze njega ista gjeva majka na lijevu u naruje ruku, na srcu mu glavu prigrlila, te s njim eta kraj vode Jordana; gledale je proklete adaje''. 6 Vrevi, Tri glavne sve., str. 24 7 Petranovia pjes., knj. I, 35, v. 34. 8 Vrevi, Tri glavne sve,, str. 24.

Eto, i preveze se; ogranu junako Sunce novog ljeta; ogranu, pa ''Boi zove svrh planine one visoke'' . Molitelji sjau0, srca trepte. Boi strijelja mlade zrake, na skoranji zator ljute zime; te uzletila k njemu ova ubrena himna:
1

''Granu sunce iza brda, veselo, veselo! Nije sunce, nego Boo, Koledo, Koledo! Nosi igru za pojasom, veselo, veselo! Mahnu igrom na junake, Koledo, Koledo! 137

Junaci se razigrae, veselo, veselo ! Drugom mahnu na mladie, Koledo, Koledo! A mladii na gjevojke, veselo, veselo! Svak u kolo, Boi nam je, Koledo, Koledo!''2 3
0

Vuk. iv. i ob,, str. 5: ''Na nekim mjestima kao po Bosni i Hercegovini, sjau na Boi, t.j. domain rano u jutru vie: Sjaj Boe i boiu naemu ili naoj (po imenu svijem kuanima! redom)''. 1 Vuk. pjes. iz Herceg., 347, v. 1.
2

Vrevi, Tri glavne sve., str. 25. Boiev prevoz kao da nam spominje mutno i kajkavska jedna pria iz Megjumurja (Krausz, Sagen, I. 96). Kraj jedne rijeke boravi stari skeledija. Ima krasnu er, koja nakon sedam godina morala se prometnuti u vilu. Gusta magla nalegla na rijeku; djevojka, a uz nju plemeniti mlad momak, sjede na lagji, dok iz prostorne dubine ori se divna pjesma, pjesma vilinska. Drugom prilikom, djevojka se odvoji od drugoga momka pa je nasred rijeke uduena Otac skeledija umre iza nje. Inae, skelediju, ili prevozara, iznosi i tokavsko puko kazivanje o bogonoscu svetom Ignjatiju i svetom Hristoforu. Sva je prilika, da stari Ignjatije i orijaki Hristofor skrivaju staroga boga, koji prevozi boia. Moda i aljivi priziv: ''Pomozite trista i osamdeset bogonosnih otaca!'' spada amo. Bili bi to, u krupno raunani, godinji dani, prevozari nove godine.
3

Mlado Sunce, koje e izii, ve na badnji dan spominju ene uikog okruja, u Srbiji, u ovoj molitvici, vie poganskoj, no hristjanskoj: ''Pomozi sveta Bogorodice, sveta Petko i sveta Nedeljo! Jutronje jutarce, i jarko sunace, na radost mi osvani!'' Molitvicu ene izriu onda, kad kuni starjeina zapoinje moljenje svoje boino (Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, s. 127).

Veselje je veliko, sveanost najvea od sviju. Podigla se oborena godina. Na nebu dvori, ''od srme skovani, zlatom se pozlatie'', veli pjesma boina3. A zlato sunanog sjaja, kao to nebo, obasjava i ljudske dvore: ''Boi tapom bata, nosi suva zlata od vrata do vrata. Na ija e vrata dat' blagosov zlata? Na naa e vrata prosut' aku zlata''4. Uz novu godinu i novoga boia, kano da se i kua ponavlja. to je u staroj godini zasnovano, zapoeto, valja sve do boia dosnovati, doeti. Novi red, na nebu i na zemlji, poinje s boiem. Vatralj, stupa i jo kojeta, otklonjeno na badnji dan, sad se iznosi, da sve to vidi i posvjei novo Sunce. Odmah obilatim rukom, gdje se jede glava svake stoke, slavie se bog na obzorju. Svake vrste ito, eda bi sve rodilo, stoji na stolu. Sveano razlamanje enine bijele esnice, u prijesno umijeene, pa i svjetiljke uizane, kako se gore na nebu uee svjetiljka boanstvenog mladenca, i to su poboni ini, pri kojima slubu vri domain svetenik. Ueene svijee, u Slavoniji na badnjoj veeri, svrnute su na hristjansku vjeru: pri blagovanju domain zapali, kako tamo kau, najprije jedinstvo, pa onda trojstvo3. Ali trojno Sunce jo nam izlazi kod uzdrnijih Srba. U Srbiji, esnicu, prije nego je razlomi, okrenue domain triput za suncem4. Kao to na boi, palilo se jednako, blagovalo se, pjevalo, ustajalo u slavu boga i boia, i za sviju dana iduih, sve do malog boia.
3 4

Petranovia pjes., knj. I, 38, v. 101. Vuk pjes. iz Herceg., 350. 3 Luka Ili, Narodni Slavonski Obiaji, u Zagrebu 1845, na str. 945. 4 Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 131.

Osobito oganj na ognjitu gorae neprestano, i danju i nou1. U ovo vrijeme, gdje se god ljudi sretahu, iz punanog srca klikovahu: ''Boi se rodi!'', kao to sada hristjanski se pozdravljaju: ''Hristos se rodi!'' To bijahu, a i jesu, veseli boini dani, ''natales invicti Solis'', kako, takogje u mnoini, kazivahu 138

Latini, ti tijesni arijski drugovi naih otaca u misli vjerskoj. K vlaenju boinih dana doprinese, bez sumnje, i ustroj stare nae porodice. Obitelj, srpska i hrvatska, bijae sklopljena, stisnuta u samoivu i gotovo samovlasnu zadrugu. Pri mnotvu domae eljadi, uz ljutu zimu i smetove snijega sa polja, naosob u domovini zakarpatskoj, sveanost rogjenoga Sunca posta strogo obiteljsko slavje. U boino jutro, osim polaznika gatara, niko iz druge porodice ne dolazi u kuu, a dolaze, na poboinu ast, sve odive, ''neka znadu, da imaju rod i brau''2. Nego, onomu duljenju ima zar i potei uzrok. Boini dani kano da su babine djeteta boia. To barem stoji, da u jednoj pjesmi od Kolede, boi nam se prikazuje edom, kome treba prvo njegovanje i blanjenje ensko: ''Da okupam, Koledo! malog boga, Koledo! I boia, Koledo!''3 Babine, u narodu, traju za kojih sedam dana, t.j. za jedne mjesene etvrti; a sedam je dana u god od boia do malog boia.
1 2

Vrevi, Tri glavne sve., str. 13. Vrevi, Niz prip., str. 269. 3 Vuk. rje., pod Koleda.

Ako se Hrvati i Srbi silno veseljahu svome boiu, imahu i rata. Najprvo, bijahu im to ''naredili sam bog i boi'', kako veli puka preesta izreka. Pa od boia, i od oca mu davaa boga, na pregrti im silaahu darovi: toplota, zdravlje, napredak triju rodova, ljudskog, skotskog i zemaljskog, duevna istina i pokoj. Bez sunanog ara, svijet bi postao prilika adske slike: jadovita pokrajina tmine, studeni i samrti. Pastirskome, vie no ratarskome narodu, kao to ono iz prva bijahu plemena hrvatska i srpska, stoka je glavno dobro, prvo blago; te najvrua boina molitva njihova prosila ''volove vitoroge, konjice putonoge i ovice svilorune''4. Pae, i sam boi zar privigjao im se pod obanskim ruhom: ''obanin se naslonio na granicu orahovu tud prolazi mlada moma, da potkine granicu''5.
4 5

Vuk. pjes., knj I, 189, v. 510. Id. 16, v. 114.

Od istoga mlagjanoga Sunca u svemu je spasenje. Prljavi ljudi eno ogreznuli u zimu, u gustu tamu, u grijeh; njih okaljane Sunce hoe da izvlai i razgaljuje. ,,Na istoku zaigralo sunce za tri dana i sve bez prestanka, za tri druga jede na zapadu, sunce grije, od grija nas mije''1, krutom, neotanjenom milju, kae pjesma narodna.
1

Vrevi, Tri glavne sve., str. 73.

Da polue ove boje blagodati, Srbi i Hrvati obraali se, na sve naine, milosnome boiu. Njega zvali i prizivali. Pobona rije i pobone ini kod naih otaca, kakogod i kod Inda, Latina i Helena, imadijahu mo, da prinude i prisile bogove na dijeljenje njihovih milosti. to se sluti, ono se i slui; pobonoj gatnji odgovara boja gatka. Bila, s toga, prava urba oko zaetnika boia, eda bi se, tu namah, u prve dane, zajamila ukupna ona, dobra, koja nosi godina, i koja zli duhovi ljudma zavide. to se god vri na boi, sve je nasporno: lopia navrela od istoka, projahani konj, ovca iz tora dovedena u kuu i povraena u tor. Ko prije boinog ruka pojede pupak drenov ili ljeskov, biti e svje kao pupak, zdrav kao drijen1. ''Boi baje po svem svetu ovome''2, veli puka rije, t.j. on ara, te die crne smetnje i spori dobro. Gatalo se i bajalo, onda, na sve strane; a osobito hoahu ljudi, da boinom basmom naslute plodnost. Kad se, na badnji dan, badnjaci prespu itom, i na njih svee povjesmo; kad se oni obnesu oko ulit, a preostavi im ugljen metne na mladu jabuku, ili na drugu voku; kad najrodnija ena spusti

139

slamu po kui, a pri tom kvoe, ie, gue, i djeca pijuu za njom, te su po slami i u dimnjak u vis bacani orasi3, pa i vrea slamnjaa slui kao trpenjak na stolu sve do malog boia; kad se i slama, i pepeo esnice, i rog od peenog ivoga, odnese u polje i na pitomo drvee; svi ovi, i jo drugi obiaji, pokazuju na boia, pouzdanog davaoca roda i ploda4. Naosob badnjakom, obneenim oko ulit, i ugljevljem, metnutim do jabuke, napominje se bog sunani. U vedinoj mitologiji, jabuka uz oblo, rumeno voe, i ela to sre slatki med, kako Sunce upija nebesno vidilo, prestavljaja Sunevo bie. U Rig-Vedi se veli, da Avini pelama donose mili med''5.
1 2

Milievia iv. Srba, s. 1245 Gl. XXII. Vuk. pjes., knj. I, 180, v. 112. 3 Vilovsky, Die Serben, s. 15962.
4

to se tie slame, ona se u kui i izvan kue mal da ne posvuda mee, a to se ini u svakom kraju naroda. U Srbiji, iza badnjaka odmah unose u kuu te prosiplju bobovu slamu (Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, s. 1267). U Slavoniji, kad se u boinoj noi iz crkve vrate kui, spavaju veinom na zemlji u slami, a trei boini dan prije sunca iznese se slama iz kue u polje, da bude bolji poljski rod (Ilia obi., s. 96 i 1012). Obred taj, bez sumnje, nama dolazi od starine najdavnije. U polju na slami, od Slavena i Litvina rtvovalo se bogovima i blagovalo u oktobru, na sijelu cijeloga naroda, ljudi, ena i djece, poslije pobranih sviju plodova. Nego i u daljoj davnini, u davnini Rig-Vede, slama je sveana, poto se na njoj rtva polae. N, pr. Avini na tu slamu prizivlju se: ''Osveenom slamom, svijetlim stazama dogjite!'' (Rigv. I, 3, v. 3) ''Poljevajte rtvu na slami, na troje razdijeljenoj'' (Id I, 147, v. 4). Tako i u himni VIII, 76. Slama se razastire, jer e na nju sjesti Avini, a i drugi bogovi, koji budu pri rtvi prizivani. Ta je slama tako sveta, da i sama je smatrana kao neto boje, kao bog, u Apripjesmama Rig-Vede: ''O slamo boginjo, koja se pruza, ljude branei, ti razastrta na spas, ovdje na oltaru utvrgjena, mau pomazana! O sjedite na nju, vi dobri, vi bogovi svi!'' (II, 3, v. 4). ''Nek se na iroko rasprui bogougodna slama; dugo razastirana, mirisala nam ona milo; prijaznim osjeajem, o slamo boginjo, potuj budne bogove'' (X, 70, v. 4).
5

Rigv. I, 112, v. 21.

I Grci prozvae elom, , jednu od dviju nimfa, koje kozjim mlijekom nahranie dijete Zeusa. U arijskoj mitologiji, med je u ope simbol za svjetlost, te je ela, to med daje, sveta ivinica. Poganski ovaj simbolizam bijae doista u narodu naemu nekad veoma razvijen, poto mu je i sad opaziti jasnih tragova. Prosti puk smatra elu kao neto sveto. Ne e niko da rekne: ''lipsala je ela'', nego: ''umrla je''. Ubiti elu, to je kao smrtni grijeh, a uini li se to i nehotice; njezinu ubiocu bie godina nazadna, ne samo u uljaniku ve i u svakoj radnji1. Obiaj je posvuda u narodu, da se kod uljanika nabije suha glavua od konja2. Kazasmo u Dijelu 1, da se pradavni ovaj obred odnosi na religiju vidjela. U Slavoniji, kod badnje veere prije no to se prine jesti, umoi se u med jedno esno bijeloga luka, i pojede se3. Na istu religiju vidjela, kao to med, spada i bijeli luk, kako i to ve opazismo.
1 2

U listu Slovincu, g. 1882, br. 21. Id., ib, Vuk. rje., pod Uljanik. 3 Ilia obi., na str. 95.

Ele, svaka je srea uz svijetloga boia. Od esnice, koju za boinim objedom razlama domain svoj kunoj eljadi, drugi dio ide domaoj srei, kao to prvi bogu1. Boi je ovako, po narodnom vjerovanju, svemu dobru poetak. ''Zao ti boi!''2 bjee negda kletva najstranija. Prvi pomak k godinjemu napretku bjee toliko do pokretaa boia, da je otud, na boini dan, nastalo udnovato poslovanje polaajnika, ili polaenika, ili polaznika3. Ni pop, ni domain, polaznik je sretalac i sluta, u ime boia, a, donekud, i prestavnik boia. Prije njega nitko iv ne smije, na boi, u srpske i hrvatske dvore. eka ga domain ve u oboru, punim sudom vina4. to on nosi uza se ita i povjesmo, koje e preko kunih vrata prevjesiti, a ito najvie zob, posipati po kui; to ga, na kunom pragu, domaica, ili domain, ili koji mlagji, u tri maha, presiplje itom, a on joj iza pasa vadi, pa joj sa stope na povrat nudi ipak, ono je namijenjeno na rod poljski i ljudski. Netom ugje u kuu, odmah e k badnjacima; obilazi ih tri puta, pritie ih, kree ih, a gdje od njih otskau iskre, eli polaenome domu 140

onoliko glava stoke, onoliko ulit, sree i napretka. Tek iza ovih obreda, polaajnik e se pozdraviti s ukuanima. Pri ruku, uz domaina i polaajnik okree za suncem esnicu, te je lomi. Boini polaaj zalazi u najdavnije doba Hrvat i Srb, po ovima rijeima polaajnokove zdravice: ''Neka vas jaki Bog i dananji Boi mnogo i za dugo u svakoj srei pridri! Diio se, domaine, s tvojim porodom, kao danica na vedru nebu, i kitio slavom i ponosom, kao gora s Gjurgjevdanom. Dumaninu se s otrom ordom junaki branio, a nikad ne umolio, nego ti pod nogama bio. Ispod svoga visokoga i jakoga ljemena iznosio pod jarko sunce dvadeset i etiri jemena; tvojim volovima orao, a tvoji sinovi sijali; plugo ti irom gonilo, a raonik s mirom u dubinu ronio, te ti se okretao istonom i zapadnom. Od neba ti rosilo, a od zemlje rodilo! Ko godj ti za sofrom sjedio i blagovao, svaki se sitan i dovoljan dizao, govorei: Ko nas je astio, Bog mu samosedmo nasporio, i da Bog prosti ko nas gosti5''. Ove, kao elik, pune a otre rijei, koje sklapaju skoro sve udoregje, ili barem sve ive elje naih praotaca; ove rijei, doista, okali davnina: one izbijaju iz dubine srpskoga i hrvatskoga govora.
1 2

Vilovsky, Die Serben, s. 1636. Vuk. posl. 3 Vuk. rje., pod Polaajnik. Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 129. 4 Vrevi, Tri glavne sve., pod Polaznik. 5 Hercegovaka polaznikova zdravica u Vrevieve Tri glavne sve., str. 356.

Pradavno e biti i ovo, to polaznika, kato, aste jelom i pilom obilnim, a i preobilnim; koje, takogje, sluti na punost i plodnost. Domaice, u junim krajevima, primaju od njega ipak; na sjevernijim stranama, kune ene, da dobiju od srca poroda, bacaju nanj ponjavu, na kojoj one spavaju. U ovom obiaju polaznik kano da ima mo boievu. A ima nju potpunu u ovome drugom. Da se od njega srea prilijepi domu, gledaju ljudi kako bi na tle pao, te e pod njim izmai stolicu. Bogoduni polaznik jeste, naravno, i najbolji vraar. U desnome pleu od boinoga peciva, od rtvovnoga crnog brava, koga zaklae na badnji dan, on ti vidi i ita sve kune sgode za buduu godinu, ''kao da su tu pisane''1. Od svoje moi i duha dao boi nadahnutome polazniku. Boi, dok brani oda zla, prorok je. On je i ', kao to bijahu sunani Apolon i sunani Herakle.
1

Vrevi, passim.

Kad polaajnik u vee iz kue izlazi, domain i domaica pruie mu uzdarje za nasluene godinje darove. Domaica vjea njemu o povjesmu oko vrata kola, umijeen kao kotur2. Koturni je kola na lik sunca; a vidjesmo ga golema, gdje ga svetenik puku izlae pri Svantevidovu bogotovju. Kao god u baltikom Pomorju, u Hercegovini milaju se jo, na boi, sa esnicom3. Nije ba nesklapno misliti, da je polaajnik najposljednji prestavnik slavenskog starodrevnog svetenstva.
2 3

Milievia iv. Srba, s. 126. Dio I, na str. 82 (42).

U boinim dnevima, tri prva: Boi, Boij dan i Stjepanj dan jesu najsveanija. Stjepanj dan naini nova religija hristjanska od neznaboakoga enskoga dana, to je sada Jekavcima etvrti dan po boiu. Kakogod, u decembarske tri nedjelje, aljahu svezane i boia, i boga, i bogovu enu, tako isto, za tri dana zasopce, sade ih pradjedovi nai slavljahu razrijeene, te svetkovaku tri osobito velika praznika: Boi, Bogov dan i enin dan. Ova tri dana potjeu jo iz vremena, gdje Slaveni bijahu na okupu sa Italo-Helenima, jer su ista tri dana Rimljanima ''prima, secunda, tertia bruma4''. Latinske tri brume padahu na 19, 20 i 21 decembra, te oznaivahu, kao to i u nas, radosno vrijeme zimskoga suncokreta.
4

Ovidii Fasti, I, v. 393.

Punim pravom, udoredno hristjanstvo zabaci enski dan. Sad mu nema leturgjije5, ali mu ima jo oitih tragova prijesnog negdanjeg bogotovja. Boi bio odagnao jade i nevolje, i s due zbrisao rgju; no, pri obilnom jedenju mesa i pijenju medovine u zakarpatskoj, a i vina u ilirskoj domovini, stari 141

nai kadikad oneznanili od radosti i boinoga i bojega dana. enski bi ih dan po tom zatekao sitane i napivene. Po gumnima, gdje bi to bilo slobodno od zla vremena, a inae na sijelima pod domaim krovom, kuna vojska, na ast bogovoj eni, boievoj majci, hvatala se u kolo, pjevala, zbijala alu. Da i ala i pjesma svagda ne bijahu ba tankoutne, eno dokaza u sauvanim poskonicama toga dana6.
5 6

Vrevi, Tri glavne sve., str. 56. Vrevi, Tri glavne sve., str. 589: ''O boiu brate! Napismo se na te, i dva tri dni po te, ma ne kao na te''.

Kruto i ljubavnu poudu izraavalo kolo, uhvaeno, rekao bih, od sve eljadi domae. Sada, zapoinju dva starca: ''Bumbul pjeva u dubravi; uo sam ga ja, da star moe bolje ljubit', nego mlada dva''. Postarije ene prihvataju: ''Toliko ti bog pomogo i dananji dan, kolik' mogu i tri stara, kao jedan mlad'', a pomlagje zavruju : ''Pjevala tica pjevica: Ma to e starcu gjevica? U starca kosti grohou, brzo e starac pod plou''. Niti epina gusla, sa svojim desetercem, ne rastavlja se od ovakovih slika: ''Boga moli u majke gjevojka: Daj mi, boe, iglu od biljura, i svakoje svile iz Misira, da saijem jorgan od behara, da pokrijem sebe i beara, da ja vidim kako bear spava''. Pokriva ovi od cvijea, valjda, bogova ena prva sebi saila te leala logom na razbludnoj postelji. Da se znade, to je igla od biljura, kristalna igla nebesna, treba isporediti priu: ''udotvorna dlaka'' (Vukove zbirke 31), gdje djevojka, sjedei ''nad jezerom, zrake sunane u iglu ulijeva''. Pria je phallina. Ovo nas ne e da zaudi, kad pomislimo na bogotovje rujanskih Karentina (Saxo Gram., Hist. Dan., p. 294), i na vjerojatnoga boga Pisius u Litvin: Nerazumljivi in plogjenja, i rogjajne organe, oboavali ve Indi, pa i Italo-Heleni u svojim priapima Pri tome, stari ljudi ne zazirali od golote, koju otanjeni ljudski ukus poslije prekri estetinom koprenom stidnosti hristjanske,

Iz usta ljudi, sa prirodom najtjenje sljubljenih, odlijetae velikoj porodilji, boievoj majci, mnoga rije, koju odbi, i odbija, bistra djeva, majka Isusova. A koja je ona majka boieva? Po cijelome sklopu dosadanjega izlaganja skoro je isto viditi, da majka ima biti poznata nam Gospa, ili Carica nebesna. to mi ovako velikom vjerovatnou, ali neizravno, zakljuujemo, ono nam ravno kae hercegovaka udesna pjesma o ''snu preiste Gospogje''. Vuk St. je uvrsti megju pobone; a pobonost je oita, no je iz davnine poganske. ''Gospogja rodi boga sina'', dok ''joj raste po kraj srca drvce, u irinu po svemu svijetu, u visinu do vedroga neba''. Naime, Gospa, Vidova ena, rajskim drvetom od svjetlosti, koje mi prouismo1, proizvagja boga sina, Sunce mlado. Evo te pjesme, a u pjesmi nepomuene misli neznaboake:

142

Vidi na str. 1549.

''Sanak snila preista Gospogja, gje joj raste po kraj srca drvce, u irinu po svemu svijetu, u visinu do vedroga neba Tom' se sanku dosjetit' ne more, no otide bratu Vasiliji. O moj brate, sveti Vasilije! Noas sam ti udan san sasnila, gje mi raste po kraj srca drvce, A

u irinu po svemu svijetu, u visinu do vedroga neba; ne mogu se dosjetiti sanku. Vasilije sestri odgovara: Seko moja, preista Gospogjo! Lasno ti se osjetiti sanku: to ti raste u kraj srca drvce, to e rodit' Hrista Boga sina''1.

''porodi ga sveta mati, ka' sunani zrak istoni'', veli druga pobona pjesma2.
1 2

Pjes. iz Herceg., 319, v. 117. Id. ib., 334, v. 34. I drugom slikom, osim one rogjaja, na mit udruuje Sunce s poganskom starom Gospom. U jednoj pjesmi od Kolede, ''stara majka uranila svetoj crkvi na jutrenju, na jelenu zlatorogu i parogu'' (Vuk. pjes. knj. I, 191, T. 15). Majka, ovdje, jezdi na Suncu. Vec primjetismo (na str. 156), da je jelen zoomorfoza Sunca; a to je jelen zlatorog i parog, Sunce se time jo jasnije iskazuje, uz zrakove svoje zlatne i prodirue.

Pa i drukije nam se majka boieva prizire kao Gospa, Vidova ena. Ova se najradije javlja u pustom obilju vod3, a uz vodu otkravljenu ragja se boi. Kad vjetar duha, kad prvi kini vihar navjeuje, da e minuti zima i i, prilazi s mladom godinom Sunce novo. Zima je najvea kad se ragja Sunce4, ali se onda ve i vlai idua godina. Jo jednako na ovjek u noi ustaje, i eljnim oima prebira nebo, ne bi li gdje, prije boia, spazio oblak, to jamstvo skore mokrine5. Suh boi nije nizato dobar; on sluti na suhu godinu, te e narod rei: ''Bog te sauvao vedra boia i oblana Gjurgjeva dnevi!''6 Nasuprot, veli narod: ''Da Bog da, da ti raste i napreduje svaka tvoja rabota, kako voda o boiu''7. U jutru, na boi, ide se zahvatati ive vode. Ta je voda ''jakovna'' i njom se umiju8. A voda je kao ivo bie. Koji od domae eljadi ide da je zahvata, rei e joj : ''Dobro jutro, vodice, i estit ti Boi!9'' Tom vodom zamijese esnicu10.
3 4

Dio I, str. 757 (115-7). ''Pitali kurjaka: Kad je najvea zima? a on odgovorio: kad se sunce ragja'' (Vuk. posl.). 5 Vrevi, Tri glavne sve., str. 18: ''Babini rubi. Osvie dan, u komu sve domae poslove treba zaboraviti, jer je sjutra badnji dan, a projutra boi u kui. Bie bilo prevalilo po noi, kad se Vujadin digao i iziao pred vrata, da vidi, koje je doba noi i kakvo je vrijeme. Prevue oima po nebu, i ne bjee mu milo, to nigdje ne opazi ni najmanjeg pramka oblaka, no sve vedro kao cklo''. 6 Vuk. posl. 7 Vuk. rje., pod Dobra molitva. 8 Milievia, iv. Srba, s. 124, Gl. XXII. 9 Id., ib. 10 Id., Gl. XXXVII, str. 128.

Skoro bih rekao, da od bujne, navrele vode boine, boieva majka dobi ime Vara. Po hristjanskom koledaru, Vara je, dato, muenica Varvara. Ali se nekako udno prikazuje ta svetica u poslovici: ''Varvara vari, Sav-Sava hladi, Nikola kusa''8, a jo udnije u pradavnoj besjedi: ''Navrela Vara od Dundulova dola''9. Osim ''Dundulova dola'', znade se i za ''konja Dundula''1. Vara kao da je od slavenskoga korena ver, otkle i nae rijei vreti, vir, variti, var2, i kao da znai: mlaka voda3. Znaenje ovo pristalo bi biu znane nam boginje mlakih voda nebesnih. Pristaje pak potpuno rodna krmad, posveena nebesnoj Gospi4, kao to i Vari. ''Poruuje Varica boiu: Polji mene od prasca

143

noicu, da zainim varicu enicu'', pjeva se, u narodu, poslije Varina dne5, koji pada u dan etvrti decembra. Varin je dan kao sastavni dio velikih godova decembarskih; a tako se uvro naemu puku jekavskom u srce, da ga, uz odmah slijedee dane, Savin i Nikolj, smatra sveanim praznikom6.
8 9

Vuk. posl. Vuk. rje., pod Vara. 1 Jae ga strani, a mitini, Gjergjelez-Alija iz Udbinje (vidi pjesmu u Beogr. Vili, g. 1866, br. 7, i pjesmu 79 ojkovieve zbirke). 2 Mikloi, Etym. Wrt., pod ver 1. 3 U zend. jeziku vra je dad, a u sanskr. vr, vri voda (Fick, Vergl. Wrt. 1 B. s. 213). Da li je s time isporediva naa rije Vara, ja ne mogu rei. 4 Dio I, str. 78 (118). 5 Vuk rje., pod Varica. 6 Vrevi, Tri glavne sve., str. 14.

Na Varin dan, od Vare se sluti i eli gotovo onoliko, koliko i od boia. eli se, da krave budu ''mlijene'', sone, a da ''se ragjaju jarice, i biele janjice, i djetii, i sinii''7. Sluti se osobito po vari, ili varici, to je izmijeano svakojako ito, kojega za sjedbu ima u kui. S koje strane, uoi Varina dne, ili na Varin dan, navre lopia s varicom, na onoj baca se sjeme u polje; najbolje je, ako navri s istoka, jal sa sjevero-istoka, najgore, ako sa strane suprotne; jesu li guke na skuhanoj varici, bie bogastva u godini, a bie nesree, kad su pukotine po njoj. Sretna sjevero-istona strana je ona, s koje se vraa novogodinje Sunce Naslueno ovako, to je ''uvarisani'', ''ovarisano'', t.j. pomou velike majke Vare pogogjeno, postignuto. A vatrom s boinog ognjita ''varuje se'' od vruice7a. Blage ruke Vara bahnu megju ljude, ''navre od Dundulova dola''. Pogagjamo li drevnoj, a munoj rijeci smisao, ona se javlja od olujne krajine, uz prvi olujni oblak mlade godine8.
7

Vuk. rje., pod Vara i Koleda. Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 128. 8 Dundul, valjda, od korena du, duhati. Arijsko dhu znai duhati, ujati, a letoslavensko du, ujati. Otud grko , vihar, a nae duhati (Fick, Vergl. Wrt. 1 B. s. 119, II B. s. 5845 Mikloi, Etym. Wrt., pod du). ''Konj Dundul'' bio bi, takogje, olujni konj, moda Sunev. Ili, ne bi Dundul naprosto znaio dundo, stric? Kako se Goapa nebesna od mila prozivala lelja, tetka (Dio 1, str. 77 [117]), isto se i Gospod mogao prozvati dundul, striko.
7a

O oluji i o konju (Dundulu), njom noenu, govori ova koledska pjesmu, koja se do nedavna, na badnji dan, pjevala od kolendajue momadi, u Srbiji: ''Oj hubava Koledo! mala moma, Koledo! Duhnu vetar, Koledo! sa planine, Koledo! te izduha, Koledo! vrana konja, Koledo! i na konju, Koledo! bojno sedlo, Koledo! i na sedlu, Koledo! muko edo, Koledo! i na elu, Koledo! samur - kalpak, Koledo! za kalpakom, Koledo! kita zdravca, Koledo! da je zdravo, Koledo! muko edo, Koledo!'' (Milievia, iv. Srba, s. 121). Svima Arijcima iva voda presveta je. Nju oboavali i njom se svjeili, obiajima kojekakim, osobito na razmaku stare i nove godine. Ne bi li se ti obiaji poganski iskorenili iz ivota Germana pokrtenika, katolika crkva, kroz mnoge vjekove, dok se ljuto ali, izdaje stroge naredbe. Blaa prema vodici bijae crkva pravoslavna. U nas, po istonim krajevima naroda, sve do najnovijeg doba, popovi ili i sami, poslije leturgjije, s gomilom svijeta, na izvore, na Savu, na Dunavo, da vodu svete. U takoj gomili, na bogojavljenje, dogodio se, kao dijete, i na slavni Vuk Karadi1.

144

Vuk. iv. i ob., na str. 22.

U drutvu mladoga boia, osim majke, vigjamo i drugu enu. To je Koleda1. Da je Koleda neka boginja, stoji, mislim, tvrdo po pjesmama od Kolede, udranim do naih doba. Koleda stupa odmah na pozornicu, pri prvom poetku boine drame; prvi uzvik pobonika ide k njoj: Koledo! Koledo! Ve uoi boia, gomilom mladi ''Kolegjani" (''aroice'', enskim imenom, u Hrvatskoj) igjahu, a gdje i gdje jo idu naokolo, po selu, od kue do kue, pjevajui o njoj i o boiu. U staro vrijeme, ''kolendali'' ljudi osobito u Dubrovniku, gdje basamo, vie puta, na ostatke od stare religije A negda, i u dubrovakoj vlasteli gdjekoji noahu lino ime Kolenda2.
1 2

Kod eha, Koleda dolazi s Djedkom, sa starim Djedom. Danii, rje. iz knji. star.; pod Kolenda. U moje znanje, ime postoji jo na otoku Lastovu. Za ivo negdanje bogotovje Kolede u Dubrovniku svjedoi i to, to dvije hercegovake pjesme od Kolede idu pod naslovom: ''Dubrovani ene Kraljevia'' (Vuk. pjes. iz Herceg,, 356 i 357).

Otkud Koleda? Pod vidom poredee filologije, postanje joj je isto. Po svima pravilima fonetike, kolenda, koleda, u starosl. prvi dan od godine, stvori se od rijei latinske calendae, ili od grke : na boginju koju slavensku ne treba ni misliti3. Zgoljno poregjenje jezino ide po tenanu. Ali tumaenje ovo, na polju narodne tradicije i na tegu vjerske misli, ima znatnih potekoa. Zato na puk, u ponavljanom, u vruem pripjevu, prizivlje Koledu ba onako, kako prizivlje, n.pr. Lelju i Ladu, koje, htjelo se, ne htjelo, ipak su boginje? emu tijesna sveza Kolede s boiem i s obredima boinim, za koje sumnja, nije, da ne bi, najdubljim izvorom svojim, bili narodni?. Pa kojim povodom, i kojim putem, prigje k Slavenima rije kalendae, ili , na nita drugo, nego na samu naznaku prvoga dana u godini, prigje ve u davna doba, prije njihova odvoja u odjelite narode, jer je Koleda opa svojina sviju grana slavenskih? Ove munoe nadvisuju, ini mi se, jeditu onu, to rije koleda, na osnovu slaventine, dosad jo se ne da razdrijeiti.
3

Mikloi, Etym. Wrt., pod Kolenda.

Znaajno za odnos Kolede sa slavenskom religijom jest ovo: u naim pjesmama od Kolede jo se javlja ''bijeli Vid''. Javlja se u pripjevu: ''Beli Vide, mile moj!'' to u pjesmi, gdje se pjeva: ''Bela vila, oj ladom!1'' A o tom Vidu bavi se i itava jedna pjesma iz Srbije: ''Vojevao beli Vide, Koledo! tri godine s kleti Turci, a etiri s crni Ugri. Kada Vide s vojske dogje, sede Vide da veera. Stade gromot, stade tropot oko dvora Vidojeva. Al govori beli Vide: Izigj' ljubo, te pogledaj, ta je gromot, ta je tropot oko dvora Vidojeva. Kad izidje verna ljuba, konji mu se kopitaju, raduju se gospodaru, da je skoro S vojske do'o; i golubi s krilma biju, raduju se gospodaru, da je skoro S vojske do'o2''.

Gromotni ovaj povratak bijelog ubojnog Vida k dvoru svome, gdje su konji, slii do dlake Svantevidovu povratku s none vojne k hramu u Arkoni, gdje se uz bijelca gajilo do tri stotine konja viteza. Noni put Svantevidov bjee muan; pa kao da ga pripominju oni stihovi, u jo jednoj pjesmi od Kolede: ''da ibamo vrane konje, nam su puti na daleko, daljni puti kaloviti3.
1

Vuk. iv.i ob., na str. 13. Evo cijele kitice te pjesme: ''Gradila, tedenom, bela vila, oj ladom! Tedenki-zelen bor, arbanaski mlad javor,

145

beli Vide, mile moj".

2

Id. ib, str. 78. 3 Id. ib., str. 8.

Nesrea je, to ne moemo boanstvo Kolede da razbistrimo dovoljno na temelju onih pjesama od Kolede, koje jo postoje. Pjesme, radi jakog odisaja poganskog, bijahu, jamano, vrlo zazorne; pa nova vjera Hristova, u koliko mogue, isturi iz njih opasnu Koledu. Ali neto od boginje zadjede se za jedan, ili drugi stih; neto od nje preplanu i novo tijesto pjesme. Po tima tragovima rekao bih, da i ona djeluje kod puste vode boia: ''da okupam, Koledo! malog boga, Koledo! i boia, Koledo!''1 Rekao bih i to, da se ona zatim udaje za nekoga kralja, jal kraljeva sina: ''Raslo drvo lovorika, Koledo, Koledo! posred grada Dubrovnika, veselo, veselo! Pod njom sjede sva gospoda Koledo, Koledo! megju sobom v'jee ine, veselo, veselo! da oene Kraljevia, Koledo, Koledo!''2 A u istoj ovakovoj pjesmi, dalje razvedenoj, nastavlja se: ''Margaritu kralj prosio, Koledo, Koledo! Margaritu majka zvala: veselo, veselo! Margarita, eri moja, Koledo, Koledo! tebe je do'o kralj prositi, veselo, veselo!''3 Drvo lovorika, i ovdje je, po prilici, nebesno drvo od svjetlosti, to toliko puta sretosmo; pa se sumnja namee, da kraljevi, jal kralj, moe biti Sunce boino, vjenano s djevojkom Zorom.
1

Vuk. rje., pod Kolenda. Ovdje mi pada na um stajaa ''voda kladenac'' u narodnom pjevanju; no, o etimologiji rijei ne usugjujem se to pripaziti. 2 Vuk. pjes. iz Herceg., 356, v. 110. 3 Id. ib., 357, v. 18.

To barem stoji, da tri djevojke, kako druguju a nonim Suncem, tako prate i boia. Djevojke posluju i daju obilje, boo ih razregjuje, a nazivlju se boieve sestre: ''U Boia tri sestrice. Boo sestre razredio: jednu alje janjit' ovce, drugu alje u vinograd, treu alje et' penicu''4. Novija pjesma deseteraka kae jednako: ''U Boia tri mile sestrice. Boo sestre divno razregjuje, jednu alje, da enicu anje, drugu alje, da vinograd trga, treu alje, da mu jagnji ovce''5.

146

Poto nam je poznata boja historija triju nonih Zora, prilino je misliti da i ove tri sestre nisu drugo, do tri Zore, radljive pri Sunevu rogjaju, na mladu godinu. Koleda mogla bi biti sestra najodanija, trea Zora. Ona dijete Sunce kupa u vodi, moda u rosi godinjega osvitka. Pjesma jedna od Kolede zapjevala ve nam poznate stihe, to se na Zoru odnose: ''Oj djevojko, bledoliko, Koledo; to si tako bledolika ? Je l' si Suncu dvore mela, je l' Mjesecu konj' sedlala6?''
4 5

Slovinac, g. 1879, br. 10, v. 15. Vuk pjes. is Herceg., 342, v. 15. Tri ove sestre dovodi i pjesma bosanska Petranovieve zbirke, knj. I, 38. 6 Vuk. iv. i ob., na str. 9.

U misli, i u obiajima naega naroda, boini se dani ne svravaju s boinom trodnevnom svetkovinom. Sunace mlade godine goji se i raste, kao to svaki ivi stvor. Potiho, od stupnja na stupanj Sunce se uspinje na vie; ono uzlazi, u vremenu mjesenom i godinjem, sve do svoga jeka najveeg. to obredi, a to i govor puki, dokazuju ovo. Progjoe tri prva sveana dana; minue i sedmodnevne babine. Djeti odrastao, te ludo dijete boi postao mali boi, postao to sedam dana u god od badnjega dana do prvoga januara, to je mali boi1. Na slavu jaega boia, jo je obiaj, da se nanovo loi badnjak, a da se pritiu svi pridavci prvanjih badnjaka, spremljeni od Stjepanja, t.j. od enina dne. Boi napredovao. Kod Jekavaca, novi ovi badnjak, naloen uoi maloga boia, nosi ime napredak2.
1

Mjesto malog boia, sad se kae i novo ljeto; no je ovo docnijega postanja. Izraz: novo ljeto, za prvi dan januara, u Srbiji, n. pr., nije poznat. 2 Vrevi, Tri glavne sve., str. 56.

Od suncokreta zimnog, od dne 21 decembra, eto ve prevalilo i petnaest dana. Mjesena je sredina, a boi u naponu snage svoje3. Snagom se opasavi, boi nije vie, ni dijete, niti mali boi; nego se javlja kao jaki bog, koji smije vojevati na dumane studeni, koji sve obasjava: ''Ogranulo jarko sunce iza planine, obasjalo vasi svijet, brda i doline''4. To je starinsko bogojavljenje, sadanje vodokre. Uoi bogojavljenja, u nekim krajevima loe, po trei i zadnji put, badnjake, im se kae, da su konano prestali dani nejakoga, maloga boia. Sloveni i Bugari, u ovome bolji uvari starinske vjerske misli, boiuju uprav do uoi ovoga blagdana. to ljudi nai sad dre, da u noi bogojavljenja rastupa se nebo, te neki, po ljutoj januarskoj zimi, nouju na polju, ne bi to spazili i oima ugrabili; a neki, prije sunca u jutru, kupaju se u mrzloj vodi5: ono je preostatak velikoga narodnoga bdenja, gdje se oekivalo jarko Sunce, ovjenano slavom i ponosom.
3 4

Taka sredina mjeseca bijae sveta i Latinima. Njihovim idus sam Jupiter bjee gospodar. Vrevi, Tri glavne sve., str. 64. 5 Vuk. rje., pod Bogojavljenje Vrevi, Tri glavne sve., str. 73.

Obiaj bogojavljenskog kupanja skoro je openit u narodu, kako po Srbiji, tako i po Bosni i po Slavoniji (Ilia obi., s. 10810), u prkos mrzloi vode. Ko se ne kupa, taj se barem umiva, no je protiv svake bolesti najzdravije kupanje. Pored svega snijega i leda, to danas ine, na bogojavljenje, i sami Rusi. Ako se ovako prkosi najveoj cii, to e rei, da je obiaj u prola vremena bio vjerski obred od najsveanijih i najtvrgjih. Osim svetkovanja mlade godine, ovom prilikom proslavljala se i sveta voda. Kao to svi Arijci, tako i Slaveni oboavahu ivu vodu. Stoji za to poznato svjedoanstvo Prokopijevo (De Bello Goth., II, 15). A na sjerernom ostrvu Rujani, na tom velikom sreditu bogotovja sjeverozapadnih Slavena, jo i onda, kad na razmaku XIV i XV vijeka slavenski jezik sasvim izumre, dralo se svetim jezerce jedno Studenec. Zbog svetosti vode, niko nije smio loviti u njem ribu (Iliev navod, u obi., na str. 109).

147

Dubinske dubine boievih neprijatelja zatvorene su, a otvorene nebeske visine. Kae ovo pjesma pradavna, koju jo pjevaju Jekavci, na vodokre: ''Molila se preista Gospogja: Kijaveto, moje mjesto sveto, kojeno si od Boga zaeto! Daruj mene kljue od potaje, od nebesni onije visina, i onije dubinski dubina, da zatvorim dubinske dubine, a otvorim nebesne visine''6.
6

Vrevi, Tri glavne sve., str. 74. Rije Kijaveto, Kijaveta (?) moe biti, da je nekakva tugja i umetnuta, premda se to teko ini u ovoj molitvi starog i tvrdog kova. Ne bi li Kija-veta znailo: spokojni stan, Miro boji, od slav. osnove ki, mir, i vita-, stanovati? ''Miro'' je, drugdje u pjesmama, stajaa rije. Grijeim li u ovoj etimologiji, kao to je prilika, molim, da se pregje preko toga, odbijajui to na moje neznanje.

Legla zimna sila, Sunce odraslo, pa se i eni; eni se u jek najbolji svoga mladoga ivota, o polovini mjeseca. Gdje u mnogoj narodnoj pjesmi, osobito u onima udesnog sadraja, veli se: ''odgodio svadbu za petnaest dana'', taj sveani rok kao da je ponavljan po nebesnoj historiji enika boia. A to sada pop, megju Jekavcima, na bogojavljenje, dri u ruci kropilo od bosioka, i to je, valjda, spomenak onoga vjenanja. Da se Sunce, po nazoru neznaboaca Srba i Hrvata, enilo taman u doba bogojavljensko, stoji posve tvrdo po ovoj preudnoj pjesmi, koju hristjanstvo utaman zapreta, jer u njoj jo tinja najivlja vatra poganska1: ''Car nebesni, kad enjae Sunce, svetitelje zove u svatove: starog svata Petra u sred ljeta, prvijenca Gromovnik-Iliju; a za kuma Krstitelj-Jovana, dva gjevera dva boja angjela, barjaktara u proljee Gjorgja, starog svata svetoga Nikolu, pratioca svetog Arangjela. Otidoe sveci po gjevojku, u gjevojke svetodue Janje. Lijepo ih tamo doekae, i lijepim darom darovae, svakom svecu to je za kojega: Iliji dae munje i gromove,
1

svetom Petru u snope enicu, a Jovanu krste i ikone, angjelima kljue od nebesa, barjaktaru svetitelju Gjorgju darovae cv'jee u proljee, a Nikoli more i brodove, Arangjelu sve pravedne due. S gjevojkom se svati podigoe, i na nebu trudni poinue, najtrudnija svetodua Janja; sjela Janja kumu uz koljeno, na kuma je naslonila glavu. Kad osvanu i ogranu Sunce, Sunce sjanu, te ugrabi Janju''.

Znaajne su i rijei, kojima domain, Jekavac, (kod Vrevia, Tri glavne sve., str. 71) nutka svoju mladu eljad, da pjesmu zapjevaju: ''Anu gjeco, viknue domain, deder ispjevate onu starinsku nau Bogojavljensku pjesmu, kad se sunce enilo, i zvalo za kuma jutranjeg svetog Jovana krstitelja''.

''Dva gjevera, dva boja angjela'', pri ovoj velikakoj svadbi Sunca, to su dva Vidova konjika, dva Jakia. Ognjenu svetoduhu Janju, koju Sunce grabi, pa i svu nebesnu gospodu neznaboake pjesme, upoznaemo na dalje, redovitim slijedom ovoga rada. Velika je prilika, da se na Sunce odnosila, prvim svojim osnutkom, i pria jedna bogojavljenska. Vuk Karadi pie: ''Srbi pripovijedaju, da se noi u oi bogojavljenja svake godine otvora nebo, i da e onda Bog dati svakome, koji to zaite, samo da ne ite vie nego jedno. Gdjekoji stoje na polju po cijelu no, ne bi li vidjeli, kad se nebo otvori, ali to svaki ne moe vidjeti. Tako se nekakav dogodio u sobi, kad 148

se nebo otvorilo, i ne imajui kad izii na polje, da se u tom ne bi zatvorilo, promoli glavu kroz prozor, da ree: daj mi, Boe, osmak blaga; pa, u onome strahu i u hitnji, mjesto toga, ree: daj mi, Boe, od osmak glavu. U taj as postane mu glava koliko osmak, tako da je nije mogao kroz onaj prozor uvui u sobu, dok nisu ljudi doli sa sjekirama i nainili prozor vei1''. Ova je pria sveopa narodna, jer je skoro jednaku biljei Ili za zapadne krajeve kranske. ''Narod u Slavoniji'', pie on2, ''pripovijeda, da se uoi bogojavljenja, iliti sveta tri kralja, okolo pol noi nebo otvori. Sretan onaj ovjek, koji to spazi! Ovo traje samo nekoliko oka trenua. togod ovjek u taj mah zaeli, sve dobije. Tako se pripovijeda, da je jedan ovjek u to vrijeme ba kroz prozor gledao, kada se je nebo otvorilo. On u naglosti, da ne zakasni, zavikne: daj mi, Boe, abar glavu! na mjesto: daj mi, Boe, abar blaga! U isto oka trenue, bez da bi opazio, naraste mu glava kao abar, da ju nije mogao kroz prozor natrag u sobu povui. Kuani, da ga toli otijesnog jarma oslobode, moradoe pender posijecati''.
1 2

Vuk. rje., pod Bogojavljenje. Obiaji, na str. 108.

Ako, pri istrazi mitova, poregjenje prve mitine misli vrijedi to, onda bismo rekli, da ovjek, kome se dogadja udo u ovoj prii, s poetka bijae samo Sunce. Ne pazei na alu i na aljivi nakit, prii je prava jezgra ovo: ovjek neki, pri otvoru neba, promoli glavu kroz prozor, i glava mu u tome naraate. Ovu reenicu mi moemo da potpuo razjasnimo pomou komparativne mitologije. Mlado se Sunce prikazuje, na prozoru neba jutrenjega, kao glava zrakovita, pa njega taman ''glavom'' prozvae gdjekoji narodi arijski. Zanj rekoe vedini Indi, da je ''glava krilata'', sjeverni Germani, da je ''glava Wuotanova'', Grci, da je ''oko Zeusovo1''. ta vie, Grci od prostog samostavnika ''glava'' nainie osobno ime , i pridae ga bogu Suncu. Zatim grka pria, na zemljitu Atike, poovjei Kefala, i o njem mnogo kazivae2. Tako i udna glava bogojavljenjska, koja na prozoru odeblja, moe biti Sunce naraslo iza boia. Moe to tim prije biti, to rije ''prozor'' i drugdje uz sunce dolazi. Svakome je poznata izreka naih pjesama: ''od bojeg prozora, od sunanog istoka''. Simbolizam za sunce, izraen ili kolutom, ili glavom zrakastom, tako je naravan, te se sam po sebi namee, da pripada ne samo arijskim, nego i nearijskim narodima. Nije ba velik broj figurativnih znakova, koji bi bili svojina cijelog ovjeanstva; no glava za sunce, to je emblema zajednika sviju ljudskih plemena, pri prvome razvitku njihove vjerske misli.
1 2

M. Mller, Beitrage zur vergl. Mythol., II B., 8. 767. U kratko, kazivae ovo: Kefalo, lovei oko podne, prostrijeli nehotice strijelom nepromanom enu svoju Prokris, negdje u umskoj istini pritajanu: strijelu mu urui zaljubljena i ljubomorna Eos. Kao to Eos znai Zora, tako da Prokris znai Rosa, pokaza M. Mller (Beitr. zur vergl. Myth., II B., a. 76 9), te da pria hoe rei: Sunce sa zorom se javlja u jutru, a trakovi mu se titraju kapljama rose sve dotle, dok oko podne sunani ar svu rosu sre i ubija.

Pri kraju, jo jedno. Nai boini obredi zalaze, starinom, preko zajednice slavenske, jer se dohitaju latinske religije. itavo rimsko bogotovje, o novoj godini, skoro je ono isto, koje i nae. Rimski Janus geminus, ili biceps, ili bifrons, nije drugo u sutini, no na ''bog i boi''. I kod Latina, u poetku, bijahu dva boja lica, Clasius i Patulcius; prvo stari bog, to zatvara godinu, drugo Sunce mlado, to je otvara1. Vjerski obredi, pri otvoru januara, kad se slavio dvoglavi Jano, idu naporedo s naima obiajima boinim. U Janovu hramu bukti uspaljena vatra2; tu je esnica, prestavljena bogu;3 tu su svakojake slutnje i elje za novo sretno ljeto, i sve je prokuano za dobar poetak;4 tu je, napokon, i vjeito zelena granica, i med u konicama5, i boini novac, i na novcu lagja prevoza iz stare u novu godinu6. U naoj jednoj pjesmi: ''Boi, Boi bata, na oboja vrata, nosi kitu zlata, da pozlati vrata oboja poboja;''7 a dvoja su, takogje, Janova nebesna vrata8. Koliko se meni ini, i sam svjetski Rim nasta na mjestu latinskoga bogotovja ''boga i boia''. Janus je Divanus, bog svjetlosti; a brijeg Janiculum, do Rima, kano da napominje jednoga Janiculus, deminutiv od Jana, t.j. boia9.
1

Ovidii Fasti, I: ,,Nomina ridebis, modo namque Patulcius idem, et modo sacrifico Clusius ore vocor ... '' (v. 12930). ''Bruma novi prima est, veterisque novissima solis: principium capiunt Phoebus et annus idem'' (v. 1623).

149

Id. ib.: ''Flamma nitore suo templorum verberat aurum, et tremulum summa spargit in aede jubar'' (v. 778).
3

Id. ib. ''.... Janus, cui quum cereale sacerdos imponit libum, mixtaque farra sali ...'' (v. 1278)

Id. ib.: ''Ecce tibi faustum, Germanice, nuntiat annum. inque meo primus earmine Janus adest'' (v. 634). ''Prospera lux oritur: linguisque animisque favete, nunc dicenda bono sunt bona verba die'' (v. 712). ''Tempora commisi nascentia rebus agendis, totus ab auspicio ne foret annus iners'' (v. 1678) ''At cur laeta tuis dicuntur verba calendis, et damus alternas accipimusque preces?'' (v. 1756).
5

Id. ib.: ''Quid vult palma sibi, rugosaque carica, dixi et data sub niveo candida mella cado'' (v. 185 6).
6

Id. ib.: ''.... stipis adjice causam ....'' (v. 189) ''.... navalis in aere ... signata ... est forma'' (v. 229 30). Ovid vie ne shvaa, ni to je novac, ni to lagja Janova.
7

Vuk. pjes., knj I, 194. Mjesto ''Boi bata'' u drugim je pjesmama ''krae''. Valjda od ovoga krakanja na vrata, boi nazivlje se od Bugara kraun, a od Rus koroun, onaj koji krae.
8

Ovid. Fasti, I: ''Praesideo foribus coeli ....'' (v. 125) ''Sic ego prospicio, coelestis janitor aulae, eoas partes hesperiasque simul'' (v. 1389).
9

Jan-iculus od Janus, kao to agn-iculus od agnus, curr-iculus od currus.

Dio IV. Sunce dvanaestoliko i gradnja mlade godine. Prokazalo nam se, iz boinih obreda, mlado Sunce, koje krae k vratima nove godine. Kazivanje i obiaji naroda naeg hoe da nam pred oi sad iznesu jo druge slike Sunca godinjega. Dvanaestoro brae, sinova Vidovih a Sunaca mjesenih, sastavljaju i grade godinu, na svijetu bojem. Ta je godina tvrgjava prejaka, svetom brazdom ogragjena od estog napadaja tamnih dumana, od zime, od gladi, od bolesti, oda zla svakog. Preko godine regja se volja i nevolja, te se iz bojega grada boj bije neprestano na sve zlovarne i zlorade duhove, na jade i bijese. A kako godinje Sunce, od svoga zimnog prvog kreta sve vie i vie napreduje, uzlazei do jeka ljetnog, pa i dalje vladajui do radosne jeseni, u onome boju odlikuju se, mimo drugare svoje. Sunani bogovi ponajsvjetliji i ponajjai. S toga se, u naoj mitinoj tradiciji, hvata i prikazuje kolo razliito, gdje od dvanaest, gdje od devet, gdje od sedam, a i manje bogova, pri pobjednome trku godine. Mitina utvara o godinjemu bogu Suncu, osobito dvanaestostrunom i sedmostrunom, stara je, koliko i arijski rod. To nama svjedoi jedna himna iz Rig-Vede, neto pozna, pa hrapava, nepjesnika a gdjegod i mutna, ali vana sa kosmogonine sadrine.1 Pominje se tu poznato nam svjetsko drvo,2 i neki ''otac dvanaestogubi na odaljenom prostoru neba''.1 Za godinje se Sunce pak veli: ''Sa dvanaest bica kolo vjeitoga reda kotrlja se okolo neba, a da se nikad ne istroi; o Agni, nanj uspelo se sedamstotina i trideset sinova blizanaca''.2 Opet u himni, opremaju Sunce neki sedmorci, ili sedmorci se voze na sunanim kolima, ili kola vozi sedam konja, ili ih vozi konj jedan uz sedam imena, ili kola imaju sedam tokova2a, ili kola susreta sedam sestara.3 Cijela ova vedina himna raspravlja godinu, godinja doba, mjesece i dane, oliuje ih i privezuje Suncu.
1 2

Rigv., I, 164. Ib., V. 20. O svjetskome drvetu kazano je u Dijelu III, na str. 10 (154)15 (159). 1 Rigv., I, 164, v. 12.

150

Ib. v. 11. ''Trista i estdeset dana i noi'', tamai H. Grassmann; te i zbilja, u ovoj istoj himni, i drugdje dani su olieni, trista i esdeset njih na broju (v. 48). 2a I najstarije himne vedine spominju sunanim kolima sedam tokova. Tako n.pr. u himni II, 140, v. 3, sunani bog Puan ''tjera kola, to sa sedam tokova hite ajerom''. 3 Ib. v. 23.

Prirodno vjerovanje Eranaca prelomi Zoroastar. U etinoj duhovitosti i u abstrakcijama mazdejske vjere linjaju oblici godinjega Sunca. Ali tovanju vremena, to ih sazdava Sunce, pa i sunanoj dodekalogiji i heptalogiji, trag se sauva i na Eranu. esto, u Avesti, zazivlju se, kao bogovi, i godine i dnevi i dnevna doba.4 Nad svakim od dvanaest mjeseci lebdi stanoviti genij; no, svakim mjesecom kao da upravlja i Sunevo mlado bie, bog Mithra, jer je Mithri svet esnaesti mjeseni dan. Po isti nain, bogovi su i zodiakalni znameni, dvanaestorica njih, dijelitelja vidnome svijetu svakojake blagodati.5 Nego, najglavniji pobornici dobra i tamanitelji zla jesu sedmori besmrtni svetitelji, Ameshapentas, i sedmori sudruni im Yazatas, koji boj biju na Daeve, a ime im znai koliko i Baghas, bogovi.6
4

Yana, passim. Za ''kolo'' sunano, rije u Vedama glasi ''cakrm'' ili ''cakrs'', s kojom Kuhn (Herabk. des Feuers, s. 4951) istovjetuje grku () . Sunce, shvaano kao kolo, po tome je openita i pradavna arijska misao. 5 Spiegel tvrdi (Avesta, 1 B., Erster Excurs, s. 275), da je eransko oboavanje zodiaka postanja docnijeg za to, to se spominje u novijoj knjizi, u Minokhiredu. 6 Glede sedmorice Amesha-pentas znatno je i ovo, da im je, gdjeto, epitet: ''imajui sa Suncem jednu volju'' (Spiegel, Avesta, III B. Einl; s. 8).

A ini mi se, da je i sama gradnja svijeta, u kozmogoniji i u historiji mazdejskoj. udeena prema gradnji boje godine. Vijeku i svijetu dosugjeno je, da traju 12 000 godina. Vrijeme ovo ima etiri zemana i dvanaest, velikih mjeseci. Za prvi zeman, od 3000 godina, zloduh Ahriman povukao se u zabit, a vinji Ormuzd stvara vidni svijet, dok u prvom mjesecu od 1000 godina kraljuje Jima, dobri bog zime, u drugom zmijinski Dahak, u treem Feridun. Poto je zmija arijsko olienje ognja, a Feridun (Trataona) vedini Trita, ili Traitana, tree Sunce,1 prilika je misliti, da se ovim kazivanjem nagovjeuje nova godina, koja se u zaklonu od zlih duhova, kroz januarski i i februarsku poetnu toplotu, sazdava mou martanog Sunca U zemanu drugom od 3000 godina, prvanji ljudi ivie mirno i sretno, po prianju eranskom, a taman su sretna tri proljetna mjeseca. Medju Ormuzdom i Ahrimanom estoka je borba, u treem zemanu. Imaju protei, pod zlamenom Ahrimanovim, oba posljednja zemana, od ukupnih 6000 godina: naime, u julu utapnulo se Sunce, pa, kao borei se, sve nie i nie naginje. Borba poputa u potonjemu etvrtom zemanu, u naemu, pri poetku kojega rodio se prorok Zoroastar, kae ta udna historija eranska. Rok je ovo viere mazdejske za 3000 godina, a mi amimo i hrvemo se u njemu dotle, dok u zadnje dane ne bude svijetu doao ve navijeteni spasitelj, Sosiosh (aoshjant) pobjedonosni. U oktobru, novembru i decembru, sve to vei mah uzimlje ljuta studen, ali, na svretku godine, eto oekivanog spasa u novorogjenomu, slavnome Suncu. Ovako po Sunevoj godini tumai se, mislim, lasno sav sustav boje historije eranske. Mit godinjega Suneva toka proizvede mit drugi kozminoga toka svijeta.2
1 2

Vidi na str. 139(237) Dijela II i na str. 25(169) Dijela III. Ovoj je kozmogoniji prvi zametak starodrevan, te spada, po svoj prilici, u blago arijske pomisli. Indi imadu etiri kozmine juge: u prvoj prevlagjuje istina, a drugoj tri ognjene rtve, u treoj sumnja, a u etvrtoj grijeh. O neka etiri velika doba, o zlatnome, srebrnom, bakrenom i eljeznom, gataju i ItaloHeleni. Sveto kolo dvanaest udesnih vjekova stezae obstanak etrurskome narodu, koji ono kolo zar primi od Itala. Da kozmogonija eranska moe biti sastavljena po arijskoj sunanoj skemi, nigdje ne misli oglaeni prevoditelj Aveste, F. Spiegel. On ponavlja hipotezu o doticaju misli eranske i semitske, osobito glede spasitelja, koji bi bio hebrejski mesija. Semiti i Erani, istina, dodirnue se; ali uporegjenje kozmogonije mazdejske s hebreiskim kazivanjem u knjizi postanja Spiegelu M. Mller pobija iz temelja (Beitr. zum vergl. Religionsw., B. 13550: Genesis und Zendavesta).

151

U Sunce dvanaestoliko, koje s pomou Ognja gradi dvanaesmesenu godinu, vjerovae Srbi i Hrvati. O tome narod na svejednako pria. Dvanaest brae, dvanaest dinova, dvanaest hajduka, dvanaest konja vilovnih, dvanaest sestara, a i dvanaest tvrdih soba, gdje je najzadnja obino i najtvrgja, te i najopasnija nekome junaku; pa ognjeni zmaj, ili ognjeni kralj, koji je u drutvu dvanaestorice, a kato zapire ga soba, ili bure, ili to takova, ili je okovan u gvogje, te se zove i elik-ovjek, elik-baa; pa nedaa i daa one cijele dvanaestorice, ili jednoga od njih, a i njihovo prometanje u none simboline ivotinje, dok se rui tamni opinjeni grad, a zigje se novi, ili dok se junak oprosti zamka: ovo sve pripovijeda se jo u narodu, na trajni spomen Sunca pregaoca preko godine. Slabo je kad prianje cjelovito, nego je na pretrge, kako je god uoena jedna ili druga zgoda te boanstvene drame. Manje je pak ili vie prozirno, kako je deblja ili tanja nemitina naslaga, to se poloi po mitinoj sadrini pri. Dvanaestorci su naravi jednake: oni su jednorodni i jednosuni. Ovo kae najbolje obanska jedna pria iz Slavonije.1
1

Mijat Stojanovi, 50: Puke pripoviedke i pjesme, u Zagrebu 1867.

Bio velik spahija, koji je rado iao u lov. Kad se jednom vrati iz lova, spahijnica e njemu: ''Oj vojno! uje, kakvo se udo dogodilo. Na naem salau biroeva ena rodila etvorke!'' Ali gospoji spahijnici eto uda veega. Ne progje ni godina, a ona sama rodi, kad joj mu gospodin bijae u lovu, do dvanaestero muke djece: ''sva djeica majuna, al i lijepa i krjepka, sva za ivot, sve donoci''. Od srama i stida, jedanaestero njih, lijepo uregjenih i povijenih, mati pometnu u kotaricu i izrui slukinji, da ih baci u potok, ostavivi sebi jedno, koje joj se inilo najkrepije. Kad je slukinja do potoka blizu, gospodin spahija bahnu pred nju iz lova. ''ta to nosi?'' ''Nosim kuie u potok''. Htjede viditi, i vidi djecu svoju. Zapovjedivi slukinji, da ree gospoji, kako je djecu bacila u vodu najdublju, lovac gospodin odveze ih na svoje spahiluke, i razdade ih dojkinjama. Dijete jedno u domu, a ostalih jedanaestero pritajanih po selima, otac gojio i uio jednako; a kad sva djeca odrastu do petnaeste godine, priredi im veliku gozbu. ''Prostre se trpeza u velikoj trpezariji:'' tu ''svata kao na boi''. Sa svojih sela ''svi doli u jedan trenutak. Tako je otac udesio. Svi su sinovi jednako odjeveni, svi jednaka stasa i uzrasta, i skoro svi i jednaka lica. Svi se skupe u velikoj dvorani; i kad su vidili jedan drugoga, udili su se, al i radovali se, kad su uli, da su braa, pak se grlili i ljubili''. Sad gospodin medju njih dovede domaega sina i enu, te ree: ''eno! evo nam mili gosti. To su sve tvoji i moji sinovi!'' Nasta udo, jecanje i veselje. Sinovi okupili majku, da je grle; ona molila oprost u njih i u mua, koji djeci ne dao da vjeruju majinu tunu ispovijed. Posjedaju svi, i goste se . Po ve kazanom u prijanjim dijelima ovoga rada, ovaj veliki gospodin i veliki lovac ne moe drugo da bude, do Vid-Odin. Gozba u trpezariji prilikuje gozbi u Walhalli, u Rajevini. Jednaka djeca, dvanaestorci, to su Sunevi likovi, rogjeni od Vida i Vide. Jedno je dijete u gospodskom domu, dok druga djeca izbivaju na selima, t.j. u svakom mjesecu vlada po jedno Sunce. A o gradnji godine, radom dvanaestoraca, prilino je ista ova pria iz Vojvodine.1
1

Kojanova prip., 14.

Iz nekoga sela djeca spaze, idui iz kole, na travi zmije, vihorom prestavljeno iz svoje u tugju zemlju. Okupila zmije roda, da ga odneae, i gjaci joj pripomagali; ali gjak jedan uzme zmije, spusti sebi u njedro, pa ga hrani, davajui mu polu svoga jela. Kad se gjae poelo momiti, zmije zahvalno hoe da ga rodu svome odvede. Oba krenula na daleki put, dok naila na grdnu umu, ''u kojoj zmije sve kao klade debele tamo amo na sve strane puze''. Tu je kameniti dvor zmijinjeg cara, koji bijae rogjeni otac zmijeta, i sina izgubio, kad ga ono vihor spopade i prenese k gjacima u drugu zemlju. Uzeo gjak zmije na ruku, pa pristupio, preko zmijurina, kamenitome carskom dvoru i iziao pred cara zmijinjega. Gjaka ovaj svaim nudi, ali, po savjetu, zmijeta, on drugo ne e, do ''zlatan prsten, koji pod jezikom car uva''. Privoli na posljetku car, rekavi: ''Evo ti prsten, kad ne e blaga. Njim e biti silan, jer e moi uiniti, to god uzhte, samo zvidni kroz njega, pa ko ti dodje, onom zapovedi''. Dade mu uz to i prameak svoje kose, kojim e se jednako pomoi, ''samo da ga malo na vatri pripali''. Gjak se za tim vrati kui ocu i materi. U tom pukne glas po carevini, ''kako su u cara dvori na mestu u umi jednoj, koje jot mesec i sunce obasjalo nije, i ko bregove i umu oko dvora tako raskri, da dvore sa sviju strana 152

mesec i sunce obasjavati moe, da e mu car dati svoju jedinicu i uz nju pola svoje carevine''. Ponuda je velika, ama prijeti i veliko zlo: ko ono pokua a ne uini, izgubi glavu. Odmah gjak zatekao se caru, preko matere svoje, da e to izraditi, a planu mater tjeio: ''ne plai, rnati; sve e to do zore biti gotovo!'' U samu veer zviznuo kroz prsten, i eto mu dinovi, dvanaestoro njih. Preko one noi dinovi pokrie i raistie sve: ''sutradan tek da zora sine, a to sunce od istoka obasja careve dvore''. Obnovljeni dvori ''iz daleka se svetle, rekao bi u plamenu gore'' Grdna neraskrena uma prikaznje ovdje, kao to i u ope u priama arijskim,1 tminu zimnu, a zmijinji kameniti grad istu zimu, koja oganj sapinje. O bogu Ognju, i o njegovoj zoomorfozi, ognjenom zmaju ili zmiji, odlaemo raspravljanje, kao to vie puta to uinismo, do odnosnog dijela ove studije. Nego, i u ovoj prii iz zmije proviruje oganj, gdje se prameak kose zmijinjeg cara ima ''pripaliti na vatri''. Druga mo od pomoi, prsten, esto je, kod Arijaca, simbol sunanog koluta.
1

Gubernatis, Myth. zool., passim.

I godinji i noni rad Sunca, za koji potonji mi ve znamo,2 nije rijetko nalaziti u prii cigloj. Primjera radi, prinosimo opet priu iz Vojvodine.3 Jedan car imao tri sina, i pred svojim dvorom zlatnu jabuku, ''koja za jednu no i ucveta i uzre''; ali voe od nje, svake noi, neko kradijae. Prvi i drugi brat uvali drvo, a ne douvali, jer zaspae: kad se u zoru probude, nema jabuka. Trei brat ugleda u ponoi, gdje je jabuka ve poela zreti, a dvori se zasjali. U onaj as doleti devet paunica, jedna prila k njemu, pretvorila se u zor-djevojku, i zagrlila ga.4 U to, ostavljae ona mladencu dvije jabuke, njemu jednu, a drugu ocu caru.
2 3

Gledaj u Dijelu III. Vuk. prip., 4. 4 Djevojina je odjea bijela kao snijeg, a rasvijetli se livada u sjaju kosa njenih, veli kajkavska pria iz Varadina, nalina ovoj tokavskoj (Krausz, Sagen, I, 88).

Po nagovoru dvoje brae zavidne, jedne noi, vjetietina neka djevojci odreza pletenicu: zbog nedjela zla ena svezana je konjma za repove, ali nesta paunic na zlatnoj jabuci. Onda mladi carevi usjedne konja, i odluta u svijet za izgubljenim zlatom. Do svoje paunice doao na jedno jezero, gdje se ona o podne kupa, ama se s njom ne sastao, jer ga uspava do tri puta nevjerni sluga, duvajui mu iz mjeia za vrat. Odletila paunica porui mu: ''Smakni gornji klin na donji!''5 Sluga je taj posjeen. Carevi po tom pogje u jednu planinu, gdje mu se, oko podne, ispred oiju zabijeli grad carske djevojke. Nali se, i vienali se; al eto i nesree. U dvoru ima dvanaest podruma, od kojih svih urui mu ena kljue, nego u dvanaesti zaprijeti mu da ne ugje nipoto. Ipak, mladi carski sin otvori sve podrume redom, pa i dvanaesti; no uda da vidi! Iz jednog velikog bureta zapomaga glas: ''Umrijeh od egje; brate, daj vode!'' Usuo carevi triput au vode u bure, pukla tri obrua na buretu, a izletio zmaj, te ugrabio i odnio mladu caricu.
5

Arijski phallini izraz, u prvanjoj osnovi prie,

Opet mu tragom za njom. Na putu vratio u vodu ribicu, to bjee dospjela na suho, oslobodio u gvogja uhvaenu lisicu, pa onako i vuka, a na uzdarje dobio od ribe ljusku, od lisice dlaku, a dlaku i od vuka. Najposlije, otkrio grad zmaja cara. Eto ga odatle na bijegu sa enom. Zmaj tome se prisjeti, ali mirno jede i pije, dok od jednom odjuri na konju, za tinji ih as sustigne, a velikoduan, pokloni ivot obojici. Od zmaja ljuba doznala tajnu ovu. U Jednoj planini stara jedna ena dri na jaslima dvanaest konja, sve ljepih od ljepega, izim jednoga prividno gubava, ama od sviju najboljega; on ti je brat zmajeva konja; ''njega ko dobije, moe u nebesa ii'', a za tri noi ko douva staroj jednu kobilu sa drjebetom, taj e dobiti konja. Kroz teke opasnosti i muke, carevi nadvladao svaku himbenu hitroliju babe. U jednoj noi, o ponoi, pospavao on na kobili, koja ieznu megju ribe; druge noi ode kobila megju lisice, tree megju vuke, te svaki put on ostao jaui na kladi. Nego sretnik, pomou ribe, lisice i vuka, dokopao se uvijek kobile. U dvanaestero konja, poto preturi kunje, izabra sebi ugava, koji, otren i uregjen, prosinu, ukazavi dlaku kao od ista zlata, a lijetae kao tica. Na pustome konju vinuli se

153

preko polja vjerenici. Odleti zmaj za njima u potjeru. Utaman! Sustali konj zmajev, na posljetku, skoi uvreten, i zbaci svoga konjika, pa zmaj udari o kamen, te prsne na komade Kad je gradnja dneva ili godine gotova, kad sija svjetlost Sunca noni Oganj tamani se. Gatnju boju o dvanaest i o sedam pregalaca godinjih, koji svijet lijee, kao to od tmine, tako i oda zla, potvrgjuju puki obiaji. Uz kuno vrijeme evo lijeka, u Slavoniji. Dvanaest momaka i dvanaest istih djevojaka, uzevi plug, imaju se ujarmiti i oborati selo, svi nagi goli, svi mualjivi, jedno na drugo oka ne osvrui. in biva uoi nedjelje po mijeni, nou u muklo doba. Brazdu, sve dublju i dublju, sedam puta treba obrazditi oko sela, time uanena.1 Ovako i po drugim krajevima, n.pr. u Srijemu, oboravaju selo, da kuga unj ne bi udarila. Plui najstariji ovjek iz sela, a plug vuku est po izbor djevojaka, est golih mljezinica.2 to su momci otklonjeni. a uz djevojke ide star ovjek, u tome obiaj se promijeni za cijelo od poznijeg stida, pod uticajem tankoutnog hristjanstva. Koliko je davan ovaj obred, za koji prionu tehnika i sveana rije oborati, oboravati, domala emo viditi u jednakom obredu staroga Rima.1 Znatno je i to kau zagonetke. Svjetsko drvo Vidovo i Vidino, uz koje se Sunce ragja, mi promotrismo, te nam je ono posve poznato.2
1 2

Stojanovia prip., na str. 209. Vuk. rje., pod Oborati. 1 Obiaj je praslavenski, jer postoji i kod Malorusa. Kad poast mori u kojem kraju, onda u selu, koje je jo zdravo, izigje u polje nekoliko mladih djevojaka s klupkom, te odmotanim koncem opau selo svoje, a gdje sveu dva kraja, zakopaju crnog pijevca i crnu maku. Poast ne e preskoiti preko onoga konca. 2 Iz Dijela III.

Puke zagonetke, gdje se gonee o godini dvanaesmjesenoj, postojano, ili iznose drvo, ili pominju cara i caricu: ''Jedan veliki dub, u njemu dvanaest stupa'' ''Jedan bor, na boru dvanaest stubova'' ''Kita rakita, i u njoj dvanaest stupova'' ''Iz jednog stabla dvanaest grana''; pa ovako: ''Poslao car carici dvanaest jabuka'' ''Poslao car carici u tisovoj kablici dvanest zlatnih jabuka'' ''Poslao car carici u zlatnoj kablici dvanaest zlatnih zvezda''.3 Zanimivo je, da tu tisovu kablicu, drugom prilikom, nagjosmo kod mladoga Vida i njegove djevojke, u mitinoj pjesmici iz dubrovake okoline: ''U Ilije, u gjidije lijepa je i. Skrojio joj uti kavad do samijeh tlih, napravio mali banji od tisovine, pa je posla na vodicu od ljepotice, da donese hladne vode sa Rajevine. Navrani se mlado mome Leka, terzijn sin, slomio joj mali banji od tisovine, i prosu joj hladnu vodu sa Rajevine''.4
3 4

Novakovia zag. Vidi na str. 70 (110) Dijela I.

Jo je pak zanimivije, da su stupovi, u narodnom pjevanju i govoru, upravo do Sunca: ''Sunce gleda, a Suncu govori: arko Sunce, rastupi stupove .... i rastupi (Sunce) velike stupove''.5

154

Naime, pred sjajnim stupovima Sunca, rastupa se tama: ''arko Sunce, moj zlatan barjae, ti rastupi stupove oblane!''6 Za udo je, da isti govor, glede Sunca, izbija i iz grkoga mita. Sunani Herakle, na svretku svojih dvanaest muka, u krajnjem zapadu, razdvoji Kalpu i Abilu te naini dva planinska stupa, t.j. on rastupi tamu i rastvori vrata novoj godini.7
5 6

Petranovia pjes., knj. I, 73, v. 45 i 9. Id knj, III. 62, v. 23. 7 Heraklovo ovo pregnue kano da se pria i kod kajkavaca. Neki junak na olujnoj kobili, koji moe biti mlado godinje Sunce, trai sebi er kralja vilenskoga. Opasni put k dvorima djevojinim vodi kroz dva stupa. Stupovi se otvaraju i zatvaraju. Otvorie se jnnaku od daha njegove olujne kobile (Krausz, Sagen, II, 57).

Za Sunce godinje vedina himna nam ree: ''Sa dvanaest bica kolo vjeitoga reda kotrlja se okolo neba, a da se nikad ne istroi; o Agni, nanj uspelo se sedamstotina i trideset sinova blizanaca'' (dan i no), jal ''trista i esdeset'' (dan), po drugoj vrsti iste himne 1 Dneve izbrojene, a nekako oliene, nalazimo u prii Vukove zbirke: ''Megjedovi''.2 Savilo se u brku junaka Brka do ''trista i ezdeset i pet tiijih gnijezda''. Brko je u prii bie udesno i gromonio; a ko je on, razabraemo drugdje.
1 2

Vidi naprijed na str. 101. Vuk. prip., 1.

Nego, i ''kolo sa dvanaest bica'' uuva se u nas, pri svemu tome to se, kroz vjekove i vjekove razliitog razvia, dijelimo od Ind. Ono je kolo nae ''Vrzino kolo''. akavci ga, moda, ne znaju, ali ga znadu tokavci; a prianje o njemu, megju naim ljudima govora kajkavskog, rasturilo najdeblje grane. Priaju ovi,3 da ima negdje jedno veliko kolo, na kome su gjaci grabancijai. Kolo je sa trinaest ili dvanaest bica; na svaku bicu stupa po jedan grabancija, a onda svi brzo okreu kolo naokolo, pa koji od njih prvi odleti, taj je pravi grabancija. Na pozoju, na zmaju, leti ovaj, jezdei put sunanog istoka, gdje megju ljude hoe da prodaje zmajevu kou, jer od nje svaki ovjek mora imati po komadi jedan pod jezikom, inae svi od zime pogiboe. Svake godine, redovito, grabancija ide k zmaju, da se nad njim moli, pa i grabancijaevo odsue traje za godinu dana. Zmaj je veliki krilati konj, to nastaje od ribe, od abe, od zmije, a izvija se ispod zemlje iz blatuine, a gdje u zraku leti, izvodi i munje i vihor i grd. Ima starog i mladog zmaja. Grabancija gjak jeste isti momak; on zauzdava zmaja, prije nego to njega zajae.4 Grabancijau red je izuiti do trinaest kola.
3

Vidi iscrpnu analizu dotinih pria Valjaveve zbirke u V. Jagia: Die sdslavischen Volkssagen von dem Grabancija djak und ihre Erklrung, Arkiv, II. 4 U legendarnoj povijesti grada Dubrovnika, pod g. 802, pustinjak sv. Ilarijon takogje zauzdava zmaja pripitomljena, vodei ga iz peine u more. Annal. Rag., p. 13.

U crnu, trinaestu kolu ne prima se na jedan put vie od dvanaest gjaka. Kad je kolska godina pri koncu, uitelj neki donosi megju gjake jedanaest knjiga, a dvanaesti gjak, koga knjiga ne dopade, ima tjerati zmaja, i za to on prima posebnu knjigu pounu. Grabancijai idu u Arabiju. Vrzino kolo sa dvanaest bica i dvanaest gjaka, svaki od kojih stupa na jednu bicu, nije drugo, no sunano dvanaestobino kolo u Vedi. Daljeg dokaza ovdje ne bi ni trebalo, poto glasom istim odjekuje i vedina himna i prianje nae. Ali se i u ostalome potpuno sklapa misao Ind i naih kajkavaca. U himni, uz kolo sunano prizivlje se Agni (Oganj), koga Veda drugdje sazdaje u silnog zmaja, to breke jurei po ajeru;1 a u priama taman je zmaj do gjaka. to bi se ljudi skonali od zime, da pod jezikom ne dre komadi od zmajeve koe, i u tome se odsijeva okrjepna mo ognja.2 Zmaj postaje od zmije, t.j. od ognja, a i od ribe i od abe, pa ispod barovite zemlje, to e simbolino rei, da se sila ljetnoga ognja izvija iz krila zime i mrzle zemlje.3 Stari i mladi zmaj oliuju starog i mladog boga 155

Ognja. Da se kod grabancijaa izraava mit Sunca i Ognja godinjega,4 pokazuje sav govor prianja. Na zmaju oni odlijeu, svake godine, put sunanog istoka, gdje se Sunce ragja. Grabancijaa je dvanaestero, ili trinaestero, kao to je dvanaest, ili trinaest mjeseci, u godini sunanoj, ili mjeseno. Okree im se kolo naokolo, a redom svaki gjak tjera zmaja, jal redom stupa na jednu od dvanaest ili trinaest bica, kako ustopce, jedan za drugim, sljeduju mjeseci preko godine. Sunevo ovo kolo jest kolo sree godinje, sree svake. Po kazivanju njemakom, turu inae prema naemu, od kola, jal koluta sree (glcksscheibe), svake godine otpada zadnji gjak, te ga vrag nosi, a, kakogod i u nas, gjaka je dvanaest, to jednoimenih Johannes.5
1

Rigv. I, 79, v. 1: ''Zlatokos je on (Agni) u ajerskome prostoru, zmaj brekui, ibajui kao vjetrna struja, Zori pouzdanik svijetla siaja''. 2 Uporedi, u prii, navedenoj na str. 104, ''zlatan prsten, koji pod jezikom zmijinji car uva''. 3 Gubernatis, Myth. zool., passim. 4 I u germanskoj mitologiji Oganj je do Sunca, jer se oganj u drvetu zaie krjepou sunane toplote (Grimm, Deutsche Myth., s. 509). 5 Grimm, Deutsche Myth., s. 724, 855 i Nachtr. zur s. 856.

U ovoj naoj mitologemi o kolu Sunca dvanaesmjesenog ima i docnijega prirasta, koji nam je lasno odlijepiti. Sunca dvanaestora budu s vremenom gjaci, to idu u kolu. Kako su gjaci i kod Nijemaca, biti e ova pretvorba dosta starinska: meni se barem ini, da ovdje zajma nije, niti naega, ni njemakoga. Osim kajkavaca, gjake nam izvode i tokavci, kao to u prianju o grabancijaima, tako i u priama nalinim. usmo na vie, u prii iz Vojvodine, da djeca, idui iz kole, spazie zmije, vihorom preneseno, koje gjak jedan uze k sebi i zamilova.1 A vidiemo, gdje se i Momir prerui u gjaka, pa ui kolu u manastiru. Gjaku navlaku kano da najradije na se metnue snieni mladi bogovi. to su pak nai gjaci nazvani grabancijai, ta im se rije pridjede od praznovjerja sredovijenog: grabancija je iskrivljeno od talijanskog negromanzia, te znai koliko i negromante.2 Moe biti, da i rije vrzino, za koju neznaju kajkavci, tokavcima izrui isto praznovjerje, U tekstima staroslovenskim vijeka XIV vrzino kolo glasi verzilovo kolo, a u jo jednome tekstu vergiliisko, to se odnosi na pjesnika Virgilija, smatrana u ono vrijeme kao veliki magjionik.3 Nego, ovo prilaenje tugjih rijei, i primisli novijih, mitu ne kvari sutine. To je, dato, degradacija mita sunanog, ali, i pored nje, mit postoji u svoj cjelosti.4
1 2

Na str. 104. Jagi, Volkss. von dem Grab., s. 4512. 3 Id., s. 4734 i 7434. 4 Drukije g. Jagi. On misli, da je prianju o grabancijaima i sama jezgra novija i kao hristjanska, te da je legenda od popova uturena u narod. Grabancijakih dvanaest kola, to su etiri gramatikalne, pa dvije humanistine, dvije filozofine i etiri bogoslovne, po razdiobi, veli on, sredorijenoj-jezuitskoj. Broj trinaest da zar dolazi zbog ominoznog mu znaenja i kod junih Slavena. Legendi da je sredite u tvorenju tue.

U svemu glavnome isto kolo gjako nalazi se i u tokavaca, premda im se prianje o grabancijaima ne razvede, koliko u najzapadnijem dijelu naroda. Na vrzinu kolu, kolu vilovnom, ima tano dvanaest gjaka, koji, poto izue dvanaest kola, idu tamo, da ih dovre i da se zakunu. Vrzino je kolo u odaljenoj zabiti, kao, n. pr., navrh Velebita, gdje stoji igralite vila, tako nazvano; pa, od istog imena, ima pod Velebitom i selo Vrzii. Drugari vila i gjavola, gjaci iz vrzinoga kola znadu mnogo kojeta: ''taj je bio i na vrzinu kolu'', govori se za ovjeka, koji je mnogo uen. Ali su opet izdrpani, te je druga poslovica: ''kakav je izdrpan, kao grabancija!'' Gjaci vode oblake, kad je vrijeme olujno, ili pada tua. A kad su na vrzinu kolu, pa ate nekakvu knjigu, od dvanaestorice nestaje jednog, a da drugovi to ne prisjete: nestaloga odnijee vile, ili gjavoli.5
5

Vuk. ivot i ob., str. 220.

Ima o tome i polupuka verzija. Jednom vidi neko dvanaestoricu grabancijaa na vrzinu kola, u gradu njihovu, to ga oni sazdae, pomou vila i zmajevskih nemani, na visokom vrhu, onamo preko

156

mnoge zemlje i mora. Grad se sjao u plamenu, dok gjaci, svi gospodski i naoiti, atijahu, oko okruglog stola, tajnu knjigu. Gvirei u knjigu, jedan drugoga nit gledahu, nit vigjahu. aenje umljae vie i vie sve do glasa i duhanja gromotnog; od vrzina kola varnice vrcahu, gjaci plamahu, a grad se tresijae, kadno gjak jedan odleti, jaui zmaja, sazdana od sama ognja. Nasta onda tiina, i pade tama. Izmoreni su grabancijai, jedanaest njih to ostadoe; pa megju sobom tiho razgovaraju. Ali nad ''velikima'' gjacima jo bijae viditi neku plamenu strijeku.1
1

U Danici novosadskoj, g. 1864, br. 16 na str. 249 i br. 17 na str. 2646. Ovo je jezgra o vrzinu kolu, u razvlaenoj mitologinoj pripovijesti od Joksima Novia Otoanina. Jezgra ta ini mi se puka, te je ja ne odbijam na linu fantaziju pisca; ali je, ipak, rekoh polupukom, poto se nalazi u prii umjetnoj.

Sve o vrzinu kolu pristaje najtjenje u okvir onoga, to bi doslije izloeno. Dvanaestorica sunanih bogova kolo zavrzli, pa grad grade na visini; grade sjajnu i toplu godinu, pomou ognja, zmaja ognjevitog, a uz silnu buku meteornih godinjih pojava. Mjeseci i bogovi regjaju se tako, da jedan za drugim u svijet stupa, te i vlada; mjesenog odabranika, po redu naivrsnijeg, pridigao i uzvinuo zmajoganj, poznijim izrazom vrag, dokle svi ostali, izmoreni, ute za to, to vrijeme navrie, pa i minue; jedanaest njih u tami borave, oekujui svoj novi skok mjeseni. Ovo amanje izrauje se i drukije, u prianju: gjaci su u poderanim haljinama, ili idu u kolu crnu, ili im je ''verzilovo kolo'' dolju u adu, megju mrtvima.2
2

Ovako staro-slovenski teksti

Grabancijaka legenda zagje u Madare i u Rumunje, pa i tamo jednako, gdje manje a gdje vie, odaje bogove sunane. Po pukom kazivanju madarskom,3 dvanaestorica stupaju na kolo sree, koje se obre naglo, dok jednoga od njih nestane. Odlutalog grabancijaa nosi zmaj u zemlju Maur, a ''do sunca tako blizu'', da se malne topi od njegova ara. Pripeklo u maurskoj zemlji; pa se ljudi onmonji rashlagjuju, meui pod jezik komadi od mesa zmajeva. Grabancija rado pije od crne krave slatku jomuu; tim nevarenim mlijekom i primiri se, najbolje, kad je ljutit.4
3 4

O. Asbth, Der Garabonczas dik nach der Volksberlieferung, Archiv, IV. Vie puta napomenuemo, da se arijski bogovi napajaju mlijekom svjetlosti.

Gdje je jedan odletio, jedanaestorica idu okolo, obrgjali. izmrani, izdrpani, a i oni prose mlijeko uz kruh; odbiju li se, navui e oluju. Nego, grabancijai ponajvie su dobrotvori, te se etva od njih spori, i daju ljudima blago. Nose plat na kola, kolastu hazdiju.1 ate knjigu, kad prizovu k sebi zmaja.
1

Sunevo obiljeje.

Rumunjska tradicija2 bavi se osobito tamom i mrazom grabancijaa. Scholomonar je deset, a pripravljaju led u oblacima; ama zmaj hoe sa smrzloga nekoga jezera led da otkloni. Scholomonari imaju svoje suprotnike, koji tvore tuu. Ovi protu-scholomonari nastoje, te se jedan gjak sa zmajem strovali; onda svi gjaci lee oboreni, pod silnom gromadom leda. Boju nepriliku u tami, pri nestaici ognja, priaju dosta razgovijetno pripovijetke kajkavske. Jednome kralju bilo dvanaest sinova i ki jedinica, koje sve progonjae maeha, druga kraljeva ena. Pastorci uvahu svinje, a pastorka kuae kuu. Nekoga dana nestalo odojeta izmegju svinja, pa usljed maehine kletve, dvanaestero brae prometnue se gavranima i odletie na stakleno brdo. Prvi brat bijae sestri ostavio prsten. S ovim prstenom ode ona brai u trag po bijelome svijetu, od vjetra do vjetra pomamna, dok je trei blagi vjetar ne odnese na brdo, pusto prebivalite zaturene dvanaestorice. U nekoj kuhinji sakri se sestra za pe, i baci prsten u au punu vina, koju ispivi brat prvi, pa redom onako i druga braa, svi se pretvorie mladiima, kao to su i bili. Nego su ti mladii sjetni, neveseli. Da ih rijei i ove arobije, sestri je red za sedam godina nikomu ne pisnuti, niti se kome nasmijati. Za ovo vrijeme boravei u umovitoj gori, ona se vjena, i rodi sina vuka, koji opet govorae kao ovjek. Na posljetku, minuo i rok od sedam godina. Sestra se grohotom nasmijala, pa joj se od jada oprosti dvanaestoro brae sumorne. I sinu spaljena je tada vuina, te zasja iz pepela divno mome mlado, negdanji Vuk.3 157

M. Gaster, Scholomonar, d. i. der Garabancija dijak nach der Volksberlieferung der. Rumnen, Archiv VII. 3 Krausz, Sagen, I B., 45. Pria je iz Petrijanaca.

Gdje se god moe, nama je kratiti, pa govor ove prie, ve vie puta drugdje tumaen, ne emo nanovo rastumaiti. Samo pokazujemo na djevojku kraj pei, to je enska slika od nas vigjenoga lijeitelja Ognja. Besjeda prie, svedena na obinu besjedu, glasi: Kralj nebesni ima dvanaest sinova, Sunevih lica dvanaesmjesenih, i er jednu, boginju Ognjenu, koje sve goni kraljeva inoa, crna mrzla Zemlja. Istu dvanaestoricu valjda i bolje oznauje ova druga pria kajkavska,1 koja s prianjem o grabancijaima potee iz vrela jednog.
1

Id., ib. 28 Pria iz Zamladinca.

U Pustom selu ivio poboan zglob, mu i ena kojima se rodi, redomice, do dvanaest sinova, gojenika vila. Od radljivih momaka pomo bjee gotova svakome, im bi tko elio ili orati, ili eti. Na to, otac im se prestavi. Ucviljenu obitelj hoe da utjei imenjak pokojniku, poboni Lacko, nita manje radljiv od one brae s njim tijesno sprijateljene. Udovici mahom se javie prosci, koje sve iz prva odbi; no na posljetku, oni odvrnue majino srce od rogjenih sinova. Pet, est li, tih nitkova zasjelo, s nekoliko starih enetina, za sofru u kui udoviinoj, a sinovi, pitomci vilenski, gladovali; dok se nametnici o podne astili, braa, slomljena od napornoga rada u polju, lijevala suza groznih. Jednom, oni otjerae iz kue goste nezvane; ali mati, od dana do dana sve to vema opaka, poviknu: ''Da ste prokleti! Vas dvanaest odnijelo dvanaest gjavola! Eto, pod njihovu vlast da potpadnete.'' Zau se huka, vihor provali u sobu, a djece nesta. Istom sada zaorie vesela, razuzdana vika zlikovaca na okupu! Braa su opinjena, daleko u nekom gracu, a u gustoj umi. Gradac uva glavom vrag, sa dva velika crna psa. Nego je jo iv mladi pomonik Lacko. Doznao od vila, gdje su braa, i vile ga naoruale; ima vilovnog konja i jednu jabuku bogodanu, pa izgleda taman kao kralj; suvie, vila ga jedna prati. Kad do tvrdoga graca dogjoe, dva psa udare u bijes, rekao bi zemlja e se pod njima prosjesti. Onda se konj u zrak vine i zametne borbu estoku dotle, dok propade vrag, te i pseto jedno, pa i drugo: vraja glava baena je gore u peti kat. Njisnu za tim konj vitez, i provede mladoga Lacka kroz etiri prazne sobe do pete, u kojoj suzni u kolu sjegjahu dvanaestorica brae. Vratie se, svi razdragani, u Pusto selo, gdje ih ljudi eljno oekivahu. Mou pridolih vila, sigje rudi oblak, te uznese na nebo ono trinaestero odlinika. Ve u veer toga dana bilo ih je viditi, gdje se sjaju na svodu nebesnom. Lastari prozvae ih ljudi, a ovo je ime njima jo i danas. Jasno je ovdje boanstvo brae: oni su svetitelji, uzvieni sa zemlje na nebo, oni su bogovi. A oznano je i sve ostalo, u ovoj prii: Pusto selo, stari i mladi Lacko, razmetanje pet est li zlikovaca, opinjeni gradac s vragom i sa dva psa, konj vitez pod mladim Lackom, bogodana jabuka i pomo vila. Lacko je Vladislav, t. j. vlasnik, mogunik, pa stari i mladi Lacko kao da ovdje prikazuju starog i mladog Vida. A kako nam je, valjda, razumjeti ime Lastari, to emo dalje viditi. U prii je kratki ocrt itave povijesti boje godine. Sunani bogovi vladaju kroz godinu, a iz zemlje izvode rod poljski. Nego, uz mijene godinje, ima i godinjih bijeda. Preko zimnog vremena, pusto je selo boje i ljudsko; zamire ostarjeli Vid, vinji vladar, te amo amaju ljudi, kako i tamo bogovi, u opinjenu gracu svome. Navaljuju onda Jadi, pet ili est zlikovaca, koliko ima u godini mjeseca nevoljnih, tamnih, i tamom izjenih; vlada Vrag sa crnim poznatim psinama ada. Ali vrijeme se okree, vijaju se gromorni oblaci, oblijeu vile, ojaani Vid javlja se s konjem. Vragu i Jadima red je propasti. Vid juri s konjem i s jabukom sunanom, preko etiri prazne sobe, etiri doba u godini, u sobu petu, u novi zeman, pa svi boji vladari sjednu opet gore na istinu razgaljenoga neba godinjeg. Od pobonosti prema ovim vladarima, moda vie no od znaenja ljudske moi, zaestila u nas imena: Vladislav, Vladimir, Vladun, Vladoje, Vladeta, Vlatko, Vlako, Vlado, Vla, Vlaj, te i ensko Vlada. Pae Vlada kao da je ime jedne boginje, u ovom tokavskom pokliku: Tako mi Lade i Vlade i devet sjemena!1 Uz dvanaestero brae mi ve pripazismo sestru jednu.2

158

1 2

Vuk. rje., pod Vlada. Vidi na str. 112.

Dievojka je jedna i dvanaestolika, kao god i Sunce, koje, budui jedno, prikazuje se ipak dvanaestoliko u godini. Kolo dvanaest djevojaka nije rijetko u naim priama o Suncu, a i u obredima, ubatinjenim iz stare religije.3 Njihovu jednolinost najvie istiu nae bugartice. U takoj jednoj pjesmi, koja u mnogom ponavlja mitino povijedanje pjesme Vukove o ''enitbi Duanovoj'', vjerenica ne razpoznaje se u kolu dvanaestorih djevojaka: ''Sve su mlade djevojke jedne slike i prilike, kolik' da ih je jedan danak jedna majka porodila.''4 Opet, u slinoj bugartici, zvuci kajda jednaka: ''I prid kralja izide dvanaes mladijeh djevojaka. Sve mi one bijahu jedne slike i prilike, iste slike i prilike u jednaku tanku ruhu.''5
3 4

N. p. onaj, to se obavlja uz kuno doba. Vidi na str. 106. Bogiia pjes., 9, v. 567. 5 Id., 26, v. 236.

Koja je kraljeva zarunica, razaznali ovako. Vojvoda Janko, to u ovoj pjesmi stupa na mjesto Miloa Voinovia, ''s sebe svue svilenu dolamu svoju, tere mi je prostire usred dvora sv'jetla bana (vjereniina oca), i vrh nje je prosuo dvanaes zlatnijeh prstenaka, golu kordu drei u desnici ruci svojoj,''1 pa ''koja bjee kraljica i kraljeva vjerenica, stade nizat' prstene na svoju na b'jelu ruku.''2 I u bugartici o Novaku povrzmale se te mlagjane djevojke, dvanaest na broju, a jedne ''slike i prilike.''3 Povorku boginja, ili jedinicu Ognjenu drgu Sunca, mi emo ee susretati, slijedom naega izlaganja.
1 v. 303. 2 V. 401. 3 Id., 39, v. 17. Slini motiv nalazi se i u ruskim skazkama. Starini je iznai, u kolu jednake dvanaestorice, mladog junaka (mlado Sunce).

Napomenusmo godinje zlikovce. Po opoj slavenskoj mitologiji, Bozi, koji e biti naa Sunca, vladaju od ljeta mladog do jeseni, gdje ih u premoi zamjenjaju Bsi. Rije je Bijes i naa. Kojata zlo ini se ''od bijesa'', ili ''od obijesti'' ; a kad reemo psetetu: ''bijes te skolio!''4 iz izreke proviruje bie ivo, koje opkoljava. Bijesi su godinji zlikovci, to biju sunane Bogove, a strae ljude. Isti su, valjda i Jadi, koji jednako perzonificirani izilaze iz pukih kletava,5 a, u neku ruku, idu naporedo s Bijesima. Sudei po etimologiji, prodrljivi Jadi kao da su posebiti Bijesi zimskih zatornih mjeseca.6
4 5

Vuk. posl. Vidi Dio I, na str. 58(98). 6 Jadi od Korena d, jad, jesti, a Bijesi od bi, biti, tui, po Mikloiu (Etym. Wrt.), od bhi, straiti, po Daniiu (Kor.). Bsas u Litvina, Bis u Malorusa, jest vrag.

Najvie pod uzajmljenom tugjom rijei ''Divovi'', kruti i nezgrapni Bijesi goropade se u mnogoj naoj prii. Ima ih obino devet, ili da taj broj odgovara broju neljetnih mjeseca, kroz koje Divovima ukazuje se sila, kad cjelovita a kad polovina, ili da je ono devetanje broj neopredijeljen, kao to je u 159

Vedi i u Avesti. Za sve prie ovakove neka bude primjerom ova podulja Vukova, u kojoj nam se ujedno izvodi Oganj, a i poznata nam nona trilogija Sunca.7
7

Vuk. prip., dodat. 1.

Car imao tri sina, i tri eri, ostario, pa umro, uz zapovijed, da braa djevojke podaju za prve prosioce, inae bie prokleti. Jedne noi strano zagrmilo i zapjevalo; sve se sijeva, a carski dvor drma se, dok uljeze udno bie, itavo ognjevito. Prosac je to prve sestre; ne dadu je dva starija brata, al je d najmlagji. Na polasku mladenaca, opet huka, buka i sijevanje, no to prolazi i osvie dan. Druge noi, s drugim takim biem biva isto radi srednje, a tree noi radi najmlagje sestre. Za tragom sestara svojih ila braa u svijet, pa u jednoj planini, u noi, legoe spavati do nekog jezera. Strau uvae brat najstariji, a spavahu dva mlagja, kad se na jednom zaljulja jezero, i strahovita adaja navali na straara, koji joj noem glavu osijee. Po isti nain, u drugoj noi do drugog jezera, srednji brat posijee dvoglavu adaju, pa i troglavu najmlagji u treoj noi. Pod silnim pljuskom od jezera adajina, ugasi se brai nona vatra. Nego, najmlagji junak ne htje brau da probudi, ve zagje u pusto onu jo dublje, ne bi li ognja dobavio. Traei ga, naiao na jednu peinu, gdje oko jedne vatre devet divova gotovljae sebi jelo od ljudskog mesa. Dva se ovjeka peku uz vatru, a kljua i puna oranija isjeenih ljudi. Hranio ljudodere divove carski grad, te sada s divovima mora na plijeno ii i carevi. Iupali divovi jele, te naslonili jednu na gradski bedem, a dok drugu htjeli spustiti s bedema u grad, njih devetero, pri poslu prignutih, smae junak. U gradu sve pusto, i kano mrtvo, od divskog straha! Ali oivi sav grad, gdje mladi, iza poloma divova, ubi, u carskim dvorima, i jednu veliku zmiju, to ju nagje gdje mili niz duvar, te hoe carsku er megju oi u elo da ujede. Svila i zlato kraae djevojiinu sobu. Carevi uzme po tom vatre iz divske peine, i vrati se brai, taman kad se svane i sunce ograne. Car onoga grada bijae silan gospodar, ama plaan svakog jutra, kad mu ono divovi ubijahu i jegjahu eljad; pa, doznavi sada za pregnue i za viteza, pokloni mu er svoju. Sa enom, dade mu i devet kljueva od devet soba, pod zabranu, da ne otvori devete. Carevi, ipak, otvori i ovu, te nagje u njoj ovjeka, tvrdo zakovata u gvogje; to bijae Ba-elik. Tekao pred njim iz zlatnog unka u zlatno korito vrutak vode; do okovnika bio jedan krag, ukraen zlatnim kamenjem, ali edan on ne mogae vode da dohvati.1
1

Tantalova muka. Mit na o Ognju, dok tumai helenskoga Tantala, usporegjuje se i s mitom Prometejevim; ali nije zgoda, da se o tome ovdje govori. Ba-elik ove prie ''Gvozden'' je ''ovjek" u prii Vukovoj, dodat. 3; pa i ovaj opet, kako ''sjedi u bunarini'', nas opominje na Tantala.

Obeavi careviu tri ivota, oajnik triput ga zakune, da mu prui krag; a kad se dvaput njim napoji, i trei put zali mu se glava vodom, prsnue okovi, te rairi krila. Ali pod krilo odmah uze enu carskog sina, i vinu se otlen kao munja. Odlutao carevi, da enu potrai. U putu naao najstariju sestru, vjenanu sa zmajskim carem, pa drugu sestru sa sokolovskim, pa i treu sa orlujskim. Od svakoga od njih dobi po jedno perce od krila njihovih.1 Napokon, otkri i enu u peini jednoj, Triput on pokua nju izmaknuti, a triput na bijegu stie ih Ba-elik, koji carskome sinu svaki put oprosti ivot radi triju ve darovanih mu ivota. etvrtom, ovaj izvadi i zapali pera; na mah doletie, sa carima, jata zmajeva, sokola i orlova; al carevia as prije rasjekao Ba-elik na dvoje i iz ljutog boja iznio enu. No eto, u devet trenutaka, jedan od najbrih zmajeva donese vode s Jordana, pa njom tri cara svog zeta oivie, koji ni sad ne okani se ene svoje. Od Ba-elika ova izmamila tajnu, da mu snaga vanredna lei u tici, to je u srcu jedne lisice u planini. Hajku na lisicu, kojekako pretvaranu, digoe orlovi, sokoli i zmajevi, te je, na posljetku, i zaplijenie. Rasporena je, pak joj je nagjena tica u srcu, koju spalie, a kako tica izgori, Ba-elik poginu. ena preporna osta careviu.
1

Kako se ova pripovijetka razvlai i svoju mitinu sadrinu ponavlja, sastavljena je, oigledno, od vie ulomaka. Ali su joj ulomci, ipak, najvie starinski. Tako, n. p., ovo aranje ovdje s perom ovjek bi mislio, da je neznatni potez, muha pripovjedaeva, doim, naprotiv, ve Avesta govori o istim arolijama. U Khorda-Avesti (XXX, 356) pominju se pobone ari, izvedene mou pera jedne arobne tice. To je tica krilatoga Verethragne, boga pobjede. Pae je tica i sam Verethragna, a kad je god do nevolje viteke, neodoljivo ga se primami paljenjem tijeg pera. Eranski je i ''nemuti jezik'' naih i njemakih pria, jer ga taman taj bog poznaje (Khorda-Avesta, XXX, 21).

160

Prema broju od devet divova, pria se, ali rjegje, i o devet junaka, devet prelaznih soba, devet opasnih planinah.2 Radi kratkoe, i poto su skoro iste zgode, mi to prelazimo. Jednu emo pripovijetku, iz Bosne2a, ipak ovdje prenijeti, zbog obilnosti mitskog prediva, koje se isto odnosi na religiju Vidjela i Sunca, a nalazi se, u paralelnim priama ostalih arijskih naroda, malne jednako. Bio neki kralj, i imao tri sina, kojima zapovjedi, da iza jedne noi sutradan njemu dokau, to je koji sanjao. Usnio prvi, da e on biti kralj, drugi, da e biti veliki gospodin, a trei, da e mu kralj otac ruke prati i pri tome ga dvoriti mati i dva starija brata. Otjeran s toga od oca, lutajui svakud, nabasa na jednu peinu u umi, gdje prebivae starina jedan orav, koji je imao pri sebi koz. Jedno jutro starac daje njemu koze, da ih tjera na pau, a sam ostane u peini puru variti. Bilo onuda devet planina; mogao dobjegli kraljevi koze pasti kroz osam njih, ali na devetoj nipoto, ''jerbo tamo ima vila'', ree starac, ''pa su mi oi iskopale, pa se bojim, da ne e i tebi''. Starac imao i jarca, koga bi jahao, a sad ga uzjaha kraljevi.
2
2a

Na primjer, u phallinoj prii, estoj u zbirci Bosan. prip.

Bos. nar. prie, 6.

Prekrivi zapovijed, naigje ovaj i na devetu planinu. Vile ga htjedoe odmah liiti vida, no ih on zamoli, da ''metne jedno drvo, pa ako ga one preskoe, onda da mu oi iskopaju''. Kraljevi ''izabere jedno podebelo drvo, ter ga rascijepi na nain procijepa, pak ga usadi u zemlju, a metne unutar jedan klip Kad to dovri, onda se zatri, ter onu kladu preskoi, pak onda rekne vilama: Dete vi to preskoite! Jedna se vila zatri, te kad bude vi' procijepa, onda on onaj klip iztegne iz klade, a vila se uhvati u procijep''. Kraljevi tada od vila zaite, ako e im drugaricu oprostiti, da starcu oi izlijee. Dadoe mu one travu, kojom, kad su mu oi pomazane, starac progleda. Od starca sad kraljevi dobije klju od osam soba, ali nagje sebi klju i od devete. Pa gle uda! U toj sobi devetoj ''stoji zlatan konj, zlatnimi ploami potkovan; kod njega stoji zlatan hrt, zlatna kvoka i zlatni pilii, zlatno proso zobljui''. Zlatni konj bjee starev, pa, kad kraljevi na njem bjei sa hrtom, kvokom i piliima, hoe starac na jarcu za njim i za konjem u potjeru. Izmakoe, uz razna uda, bjegunci. Eto je kraljeviu prosto i od starca, koji ga posavjetova jo jednom. Kad ono pue glas, da kralj daje er pregaocu najboljemu, kraljevi preodjenuo sve svoje, konja, hrta, kvoku i pilie zlatne: na konja navukao magareu kou. S ovakim konjem i hrtom preskoi ogromnu jamu, po kraljevu oglasu. Prividnog magarca i runog konjika, a i er, kralj dao utamniiti, kad li eto sva tamnica sjajem sjala. Svome sinu onda otac opere ruke, dok mati i prva dva brata posluuju. San se izvri. Ko je upuen u sravnjivanje mitova arijskog roda, zna, da mi u ovoj prii pred sobom imamo boju historiju jutrenjega Sunca. Pita se: mitologija slavenska mimo openitu frazu o izmjenitome vladanju Bogova i Bjesova preko godine, moe li o tome jo neto da kae? Susljedna godinja lica Suneva, boji porednici pukih pria naih kajkavskih i tokavskih, razabiraju li se iz spomenika historijskih? Svjedoanstva otrito ne govore, jer su ona veinom tugja, a sva su i uzgredna; ali mrava historija slavenskoga mita vie potvrgjuje, nego li pobija, likove Sunca boga. Valjda ih nalazimo kod Saksa Gramatika. Pripovijedajui propast Vidova bogotovja na Rujanskom otoku, osim opisa Svantevithova kipa u Arkoni (Orekunda), daje nam opis i orijakoga kipa Rugievithova u Karentinima (Korenica). Bogu Rugievithu1 ''na glavi'', veli on, ''bilo sraeno do sedam lica ljudske prilike, koja se sva sklapahu povrinom jednog samog vrha. A i onoliko pravih maeva s korama, pripetih ciglome pasu, umjetnik bijae pridao boku njegovu. Trgnuti osmi ma drae u desnici..... Oni vjerovahu, da taj bog, snagom opasan poput Marsa, upravlja bojevima.'''2 Ruje-vid (da boga izgovorimo slavenski)3 ne moe drugo biti, do ime kakovo Vidovo, sloenica, kao to i Svante-vid. Je li ruje od korena rj, onda bi Rujevid bio Vid ruui, Vid poklii bojne, to bi i pristajalo Saksovoj izreci, da je bog ''snagom opasan, poput Marsa.'' Nego bila etimologija imenu koja mu drago, ono sedam lica i sedam maeva o boku kipa karentinskoga Vida nije sluajno, jamano nije napravljeno samovoljom umjetnika, kao to nije sluajno, u vjerskoj ikonografiji starog Rima, dvojako lice boga Jana. A najnaravnije tumaenje sedam Vidovih lica i maeva ini mi se ovo: Vid ima sedam sinova ratobornih, sedam naprednih Sunaca, od januara do julija, s kojima vojuje preko jaajue i jake godine.

161

1 2

Rugievithus, ili po drugoj lekciji, Rugiaevithus. Saxonis Gram. Hist. Dan., p. 2934: '' ... in ejus capite septem humanae similitudinis facies consedere, quae omnes unius verticis superficie claudebantur. Totidem quoque veros gladios, cum vaginis uni cingulo appensos, ejus lateri artifex conciliaverat. Octavum in dextra destrictum tenebat... Hoc numen, perinde ac Martis viribus praeditum, bellis praeesse crediderant''. 3 U ustima Germana, Rujevid, mislim, bude Rugievith, kakogod i otok Ruja, Rujana, bude Rgen. Bog se zvao i Ranovid (Ranowit), pa i Rujanski otok ima drugo ime Rana (afarik, Slav. Alterth., II, s. 574). Po tome se vidi, da otkle otoku, otuda i bogu nainjeno je ime. Ranovid moda je rani, jutrenji Vid.

U istih Koreniana rujanskih, do hrama Rujevidova stajao hram i kip boga Porevida, pa, u hramu svojem, jo kip boga Porenuta (?). Kip Porevidov pokazivao pet glava, no bio bez oruja; tako i Porenutov, samo to ovome peto lice bjee u prsi udjelano, a bog desnom rukom doticao sebi obradak, lijevom elo.4 Pore-vid biti e Vid pri, rogjajni.1 Bogu znaenje ovo kao da je nama nagovijestio i sam Sakso, poto na Porevida i Porenuta privezuje kazivanje svoje o priapinom bogotovju Koreniana,2 koje mi isputamo. Naemu ovjeku, gdje ustane iza trpeze, te, udovoljen, ree: ''Bog da pomoe i da naspori.''3 moda izlanula se besjeda, to nekako sjea na Porevida, boga pohote i sitosti.3a Kao da svojim imenom njega pominje i glasoviti pobornik hrvatske neodvisnosti, veliki upan Porin. Pet glava Porevidovih pet mu je, valjda, djece, pet naspornih mjeseci, od marta, utvrgjenog proljetnim istonojem, do etvenog julija.4 Kroz ovo vrijeme, sva priroda, pa i Vid sa svojim Bozima, radi o napredku.
4

Saxon. Gram. Hist. Dan., p. 294: ''Nec ejus (Rugievithi) excidio contentae, satellitum manus ad Porevithum simulacrum, quod in proxima aede colebatur, avidius porriguntur. Id quinqne capitibus consitum, sed armis vacuum fingebatur. Quo succiso, Porunutij templum appetitur. Haec statua, quatuor facius repraesentans, quintam pectori insertam habebat, cujas frontem laeva, mentum dextera tangebat'' 1 Od korena por, otkle nae poriti, discindo, a u nekim slavenskim jezicima i rijei, koje se odnose na rogjaj (Mikloi, Etym. Wrt.). 2 P. 294. 3 Vuk. ivot i ob., str. 297. 3a Isporedi sporiti, u poslovinoj izreci: ''Tugja ruka ne spori''.''Spor'' je i hljeb, koji dugo traje. A ''spor'' ili ''spori'', drukije ''paprac'', udotvorna je trava (vidi u Dijelu 1 opasku na str. 1202), te i udno lijei. U Uikome, u Srbiji, na te srca neki jedu spori, od groznice (Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, a. 143). 4 A to je, spram petoglavog Porevida, petoliki Porenut (Porenutius), ija ruka lijeva elo, a desna obradak doticae? Je li ime ovo sloenica Pore-nut, ili je deminutiv kakav, ili, valjda, iskrivljeno pisani bog Perun? Po tome, to Porenut imade pet lica, kakogod i Porevid pet glava, i to se rasputeni obredi na obojicu odnose, ja naginjem mnenju, da su to dva istosuna boga, uz neku izvanju razliku, koja se sada ne da vie shvatiti. Figurativna simbolika u bogovskih kipova mnogo vai, a ta je u njih dvaju skoro jednaka.

Ve u priama naidosmo na esto sedmanje, a i na petanje. Sedmoro i petoro izilaze takogjer, kad se ini ine: bonome od vruice ''donese se iz pet bata trave, i sa sedam izvora vode1''. Ovo u Srbiji; a u Slavoniji, uharno i zdravo je sedmoro, u ljetno doba kosidbe. Kod skupljanja sijena, ene, kad je podne, uzmu sedam slamaka i metnu u njedra. Kod kue na veer, zamotaju ih u sedam krpica, pa sedmi dan opet, kad zvoni podne, izvade ih i saegu, dok sedam puta pozdrave Gospu. Pepeo izgorenih slamaka lijek je za glavobolju, a i trudna ena, pije li od njega pomalo u vodi do sedam puta, lanji e joj biti porogjaj2. Ovako se i u obiajima dri sedmanje i petanje. Sedmaju esto i svi Slaveni.
1 2

Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 145. Ilia obi; na str. 179.

Puka tradicija naa sauva zar i boljih tragova, koji nas upuuju na bogove, tovane u rujanskoj Korenici. U Boci kotorskoj u Risnu, neka ''Baba Korizma'' ima sedam tapova. Nosi tapove na ramenu, dok vue za sobom komotre, kakav momak, to na isti ponedjeljnik ide okolo i prikazuje Babu

162

Korizmu, obukavi se u enske haljine.3 Opet u Risnu, na bijele poklade, preobue se jedan momak kao ''Gjedova Baba'', drei u naruju kao povijeno dijete; drugi momci navuku na se konih rutavih haljina i repova, pa grle babu i dijete, a vie se: bu djede! bu baba!4 Za sedam tapova Babe Korizme kau sada, da je to sedam nedjelja asnoga posta. Ali je sva ova igra, oevidno, kroja starog i poganskog, te, u istini, znai neto, koje ne moe da bude hristjansko. A to znai, od prilike znamo, evo kako.
3 4

Vuk. rje., pod Baba Korizma. Id., pod Gjedovi.

U Risnu mlade prelje ljudi plae Babom Korizmom, koja vue komotre, a u Srijemu te iste prelje plae sa Babom Gvozdenzubom, koja nosi u loncu ara.1 Dakle je ar pravo obiljeje te pretvorene i hristjanstvom nakaene Babe: tamo, ar se nosi u loncu, a ovamo izrazuje se verigama ognjita. Baba Korizma, jal Gvozdenzuba, biti e poganska ''Baba od zlata'', ili ''Baba Zlata'', kojoj sauvae ime nai pisci XVI i XVII vijeka, te je talijanski krstie kao ''Ecate notturna.''2 Moda je nona za to, to se uspaljuje jo studenim poetkom godine: u tu istu godinu poetnu, te jo tamnu, padaju bijele poklade i isti ponedjeljnik, kad se momci igraju Babe Korizme, uz Djeda i uz sedam tapova. Mjesto sedam nedjelja, valjda su tapovi sedam mjeseci, sedam djece, niknute od rogjajnih Vida i Vide. Za nebesnu caricu, rosnu od suza joj zlatnih,3 usmo, da je ljudi milovahu kao Lelju,4 to je, sublizu, Tetka ili Baba Zlatna.
1 2

Id., pod Gvozdenzuba. Akad. rje. 3 Dio I, str. 73(113). 4 Ib., str. 77(117).

Imamo opet mitinu, a od pregjanje istiju tradiciju, o neto udno petero kod ove iste Babe. To su ''Babini ukovi", ili ''pozajmenici'', ili ''kozlii'', ili ''jarci''. U vrieme blagovijesti, priaju nai ljudi, ''nekakva baba istjerala jarie u planinu, pa dunuo sjever i udario snijeg, a ona rekla: Prc Marcu! ne bojim te se: moji jarii petoroii. Na to se rasrdi Mart, pa uzajmivi u Februarja nekoliko dana, navali snijegom i mrazom, te se smrzne i okameni i baba i njezini jarii. I danas moe se vidjeti u nekakvoj planini, gdje se to dogodilo, ono kamenje, to je postalo od babe i od jaria: baba stoji u srijedi i jarii oko nje.''5
5

Vuk. ivot i ob., str. 245.

Stari Grci, sa svoje strane, priahu: Bila negda rodna Niobe, ena kralja i glasbenika Amfiona, ija lira kretae kamenje. Do sedmero sinova, a i sedmero eri, diilo krasnu majku, koju, ipak, obijest upropasti: ona se veliala nad Latonom, majkom samoga Apolona i Artemide. Strjeljai ovi uzorni prostrijelie joj petero muke djece, gdje se oni jaahu u palestri Od jada Niobe okameni se; pa duhnu vjetar, uze vihornim vrtlogom kamen, i uzvitla ga do zaviajne planine Sipila, na megji Frigije. Tu, na brdnome vrhu, stoji kamen, mati plana: jo jednako iz onoga kamena cure suze. Niobu obesmrti kiparsko dlijeto helensko, dok Baba nama lei u tekome povoju poetne mitopoije arijske; ali je naa Baba isto ono, to i Niobe. Mi ovdje nalazimo sunani mit, koji se odigrava kroz prvo doba godinje, pri odvoju zime i ljeta. ' je Sunce, to ide okolo, a kao da je, znaenjem imena, u odnoaju sa snijegom i mrazom. Od sedam joj muke djece petero ustrijeljeno, poginuli nai ''jarci petoroii'', kau nam, tunim svojim udesom, jednu estu nedau godinju. U sjevernijim krajevima, gdje se, bez sumnje, prvom zaeo na i grki mit, moe u maju mjesecu, poslije mekoe proljetne, sve o jednom zastuditi, moe iznenada udariti ljut vjetar, boje vrijeme, te mrazom i snijegom u cvatu unititi nadu ljetine. Uz povraenu zimu, onda se opet kameni priroda; pa e isto udo snai i boju Babu sa pet jarih, nu nedospjelih njezinih sinova. Sa ara ljetnog oni su ''jarci'' i ''kozlii'', s prelaznoga pojava ''pozajmenici'', sa sapinjanja ''ukovi''. Vrijedno je pripaziti, da Helenima mit dogje iz Frigije. Jo jednom evo nam se ukazuje tijesna srodnost mitinih zamiljaja, grko-frigijskih i naih.

163

Tu malo prije razloismo grabancijaku kolu dvanaestorice, kao mitino kolo Sunevih likova. U prii jednoj iz Slavonije1 nalazimo kolu istu, sa sedmoricom. Seljacima negdje, muu i eni, bio sini bistre pameti, pa u sedmoj godini dali ga u kolu na nauku k udnome uitelju. kolu traei i vodei sinia, otac srete ''vremena gospodina, s palicom i knjigom u ruci: eta se gospodin, postoji i ita iz knjige''. Ovaj uitelj bio glavom vrag. Od oca uze sina u svoju kolu; kolski je rok od sedam neprekidnih godina; za to vrijeme, otac i majka ne e svoje dijete vidjeti. Kad se rok navri, seljak ode po sina u planinu u uiteljev gradiu. Oca snalo udo: ne moe da pozna sina. Ima u koli ''sedam djaka jednovrnjaka, svi momii u petnaestoj godini, svi jednaka uzrasta, stasa i obraza, svi podjednako obueni''. Zablehne se seljak tim vie, to, u toj sedmorici nepoznavajui sina, bilo reda pustiti ga tamo za jo sedam godina. Nego, sin dogje k ocu u gluho doba noi, kaza mu sve, i treeg jutra, na tree uglede, po dogovoru namignu okom na oca, te se oprosti uitelja. Za tim sin obogati roditelja svoga, pretvarajui se u ugojena brava, pa i u lijepa vola i konja. Uitelj, koji mu je uvijek po tragu, kupuje ga redom za skupe novce, a vraje se zamke svaki put mladi rjeava, jer otac die s njega k sebi ular. Ali kad se treom pretvori u lijepa konja, osta ular na njemu, te podpade na novo pod vlast uiteljevu Zaredilo opet kojekakvo prometanje megju njim i vragom sve dotle, dok najposlije djak nadmudrio uitelja i oenio se nekom krasnom gospodskom djevojkom. Mladiu, ve majstoru, otac uzviknuo: ''Sinko! ti si mi izuio grabancijaku kolu!'' Ako je autentina jedna pjesma, zabiljeena od Ilia2, mi bi imali i potpuni dokaz, da svekoliko sedmanje, koje nam sauva tradicija, ba potee od Sunca sedmostrukog3.
1 2

Stojanovia prip,, 15. Obi., na str. 182. Ili pie, da je Tovarnika. 3 Pritvrdila bi se moja hipoteza o sedmostrukom Suncu tim jae, to, prije izloene hipoteze, Ilieva pjesma ne bijae meni poznata. Evo pjesme: ''U visokoj kuli Ivanovoj tuno zlato lei zatvoreno, zatvoreno pod sedam zatvora. Zlato kuka kako kukavica, i nabraja kano lastavica, da b' ju tkogod u tavnici uo. Ali sunja nitko i ne slua. Sam je ulo Sunce u po dana, s sedam neba, kroz sedam pendera. Smilova se Sunce u po dana, smilova se sa sedam arova, pak joj pusti do sedam arova s sedam neba kroz sedam pendera, da se zlato malo pokrijepi, pokrijepi i s zdravljem sastane''

Na otoku Rujani, osim sedmero i petero likova na bogu Vidu, oglauje nam se, neizravno, i broj dvanaest. Hroniar Helmold, na svretku povijedanja svoga o padu Svantevidovu i o pobjedi Hristove vjere, kae, da na zemlji Rujana bi tada podignuto dvanaest crkava.1 Moemo, dato, pri ovome misliti na dvanaest apostola. Ali nije izvan svake prilike misliti i to, da je dvanaest hristjanskih bogomolja sazidano prema nekakvome broju rujanskih bogova. Ui nas osobito historija obraaja German s poganske u drugu vjeru, da obratitelji esto privezivahu nove obiaje i nove naredbe za stare i predajne, eda bi se ovako srca, okorjela u neznabotvu i priljubljena adetu otaca, laglje svikla uzvienome, ali tekome hristjanstvu. U ostalom, ovo nae svogjenje broja crkava na broj bogova nije drugo, do puka hipoteza.
1

Helm. Chron., 1. II, c. 12: ''erecte sunt duodecim ecclesie in terra, Rugianorum''.

Neto kao hipoteza biti e i ovo, to sad kanimo rei. Mi rado ne pretresamo slavensku mitologiju, te se i ne miemo sa stope srpske i hrvatske, ve ako to od nas zahtjeva potreba neke koordinacije naega sa slavenskim mitom. Ta nam se potreba nanovo namee i ovdje. Gatnje nae o mnoini Sunaca, Ognjem zapaljenih, a sinova Vidovih, kao da e nam odgaliti Svaroga, Svaroia i Horsa. Saski hroniar prve etvrti XI vijeka, Thietmar, govorei o Riedegostu, svetom gradu polabskih Ljutica, spominje tu hram, gdje stoje mnoge boginje i bogovi rukotvoreni, a megju njima da je prvi i najtovaniji Svaroi.1 Grad Riedegost ima troja vrata, pa je hram do vrata iztonih.2 Hroniareve rijei ja shvaam ovako, da kipovi bogova i boginja ''stojahu u redu'', bijahu poregjani, te se boja rednja 164

poinjala od Svaroia, a megju tima porednicima da se nalazio i Radogost, to je inae pravo ime, jednome bogu, vie nego gradu onom, koji se zove Rethra.3 Poto se grad otvarao na troja vrata, a do vrata istonih bio hram, moe se iz toga izvesti, da se u Rethri proslavljalo boje Sunce, u trilogiji mu nonoj i zar u dodekalogiji godinjoj. Sin je Svarogov, t.j. Svaroi, taman Sunce, po starim tekstima ruskim, u kojima se veli: ''Sunce car, sin Svarogov, koji je Dabog.''4 A kao da ima i vie Svaroia, jer isti ruski spomenici Svaroiem nazivlju Ognja, ili Ognjeve u mnoini. Meni se sve ini, da je, u mitologiji sjevernih Slavena, Svarog i Svaroi ono, to je u naoj Bog i Boi, biva to Car nebesni i Sunce, njegov sin, koji se udio na Ognju mlade godine.5
1

Thietmari Chron., 1. VI, c. 17: '' (deae et) dii stant manufacti, quorum primus Zuarasici dicitur, et prae caeteris a cunctis gentilibus honoratur ac colitur''. Ime ''Zuarasici'' susreta se opet, u pismu sv. Brunona na cara Henrika II.
2 3

Id. ib. Kod drugih pisaca, Rethra je ime Thietmarovu gradu Riedegostu.

Jagi: Mythol. Skizzen Svarog und Svaroi, Archiv, IV. 5 Dio III, str. 57(201)73(217) Svar-og biti e jo jedno ime Svantevidu, smatranu uza Sunce na prostoru nebesnom, od svar, nebo, ili sunce (kor. sr, sl, Mikl. Etym. Wrt. pod Svarog i sl), i sufiksa og, to izrazuje prostorni pojam. to se tie Ognja ili Ognjeva, valjda ih glose ruske, drugdje, iznose pod imenom Chrs, te se ini, da ih razlikuju od Daboga-Svaroia. Po mitu srpskom i hrvatskom, Oganj se, svakako, od Boia razilazi, premda se ovaj pri njem pali. Odkle Chrs, ruski Bog Chor, da li od krsnti, pa je li mogue Chrsu, ili Chorsu, primaknuti starosl. rije krs, sunane uvratine, novosl. krs i nau krijes, vatra to se sveano o nekim mjesenim godovima loi: o tome slaviste prepiru se. Protiv Hilferdinga, Jireeka i Kreka, Jagi (Mith. Skiz. Svarog, 8.91) ono primaknue odluno odbija, a i Miklosi (Etym. Wrt. pod Chors i Kres-) strogo rastavlja poetno ch od k. to Srbi negda imahu, kao na spomen boga; lino ime Chrs (u hrisovuljama XIV vijeka), ono je Jagi sklon izvoditi od bizantijskoga imena , . U ovu raspru ja ne mogu ulaziti. Opaam samo, sa mitinog gledita, da su nai kresovi nesumnjivi ognjevi neznaboaki. Pada mi u oi i tu, da od kresa dobismo rije uskrunuti, valjda po analogiji uskrsnua sunanih bogova, mou vjenog Ognja. Pa i sami ruski bog Chors kao da se uvrije, te osta u naem adverbu ''tokorse'': to-korse sinonim je za to-boe, dakle u nas Kors kao da znai ipak bog neki.

Glavni je Boi jedan, Boi poinjui; ali po svemu bih opet rekao, da je u rednji godinjoj toliko Boia, koliko Sunaca mjesenih. Ta boja povorka kao da je jo, muklo i otajstveno, svetkovana u sjevero-iztonom dijelu naega naroda. Ljudi seljaci po Srbiji, malne svuda, tuju od davnih vremena nekih dvanaest velikih Petaka, i hoe da ih slave preko godine.1 Potee se ovi obiaj i do spljetskih Poljica, gdje, bar u selu Jesenicama, od pamtivijeka je tvrdi zavjet svetkovati svaki prvi petak od mjeseca, ''a to za dobar plod polja.''2 A do olienih mukih Petaka postoji u narodu i neka sveta Petka, oevidno poganska. Ona je mlada, a javlja se sa svakim mladim mjesecom. ''Naudila mu mlada Petka,''3 ree se o zlu, za koje se misli, da ga prouzroi prvi petak iza svake mijene. Dakle je dvanaest tih Petka, kao to je dvanaest Petaka. U pomenutoj izreci, petka je sada to i petak dan; ali iz prva ono bijae boje lice. Iz govora, i obiaja pukih, ispada nam Petka suta boginja. Gdje god puk Petku pominje, tu je kret misli mitian: '' 'Vako Dejan tijo popijeva; Sveta Negj'ljo odr'jei mi ruke! Sveta Petko, razigraj mi doru! Sestro vilo, naotri mi ordu!''4 ili: ''ne svetkuju Petku ni Negjelju, ni Iliju koji gromom bije, ni Mariju koja munjom pali''5; ili jo: ...'' oe, molim te, kai mi, je li ovo kakvo privigjenje, ali je sveta Gospoja, ili sveta Negjelja, ili sveta Petka, ili ognjena Marija?''6 Petka je neznano ime svetako, a ipak uestale, u narodu, crkve svete 165

Petke. K njoj, a i ''dobroj vodi'' do nje, nosili, i nose bonike, svake mlade nedjelje i petka, eda bi se u to doba izlijeili.7 ivo ovo bogoljubje zasvjedoaju i puka lina imena: Petak, Petko, Petkana.
1

M. G. Milievi, ivot Srba seljaka u Glasniku srpskog uenog drutva, knj V 1867, na str. 90-3. Pregjoe udnovati Peci i u apokrife sredovijene, gdje se pria, kako tih dvanaest Petaka treba njegovati. Po staroj jednoj zapisci, iznesenoj od Milievia, ''Pjatok pervi'' slavi se mjeseca marta.
2 3

Poljiki dopis u spljet. Narodu, g. 1886, br. 76. Vuk. rje., pod Petka. 4 Krasia pjes., knj. I, 10, v. 1047. 5 Vuk. pjes., knj. 11, 36, v. 11921. 6 Vrevia, Niz: prip., s. 285. 7 Vuk. rje., pod Dobra voda.

A sadanji Rumunji kao da upravo kau, ta je ta sveta Petka. Petak je i njima svetaki dan, pa, na taj dan, slave svoju ''snta Vinere,'' sveticu aste osobito enske, koje ne rade, bojei se nesree u poslu.1 Rumunji su, dakako, latinskoga roda; ali od Slavena sredovijenih mnogo ta pozajmie, te mislim, da je njihova snta Vinere vie slavenska, no latinska. Mislim takogje, da su imena Petak i Petka naa izvorna, i da ne nastadoe uticajem hristjanstva. Ali, poto ima dvanaest Petaka i Petka otkuda im ime, koje je u otroj oprjeci s tim brojem? Ja odgovora ne znam, osim ovoga zar slabakog: dvanaestorica bogova jesu Peci, a drge su im Petke, jer je u krugu njihovu petero probranijih, petero naspornih,2 od stojnoga marta do radosnog julija, pa ime tjenjega kola prionu i kolu ukupnom.3
1 2

Slavici, Die Rumnen, s. 65. Vidi istom prije reeno, na str. 119. 3 Tjenje kolo boginja kao da muklo pripominje i ovaj dosta udni pripjev: ''Poetalo je pet gjevojaka: iperpeana, ikombojana, i Gjuzelana, Mimoprosava, peta gjevojka Vipiruzana''.

Starenici arijski, Indi i Eranci, bijahu nam dovlen na ruku gatanjem svojim o godinjim likovima Sunca, te nastojasmo, tom pripomou, zai do jezgre slinim gatnjama naega naroda. Nego je dvanaest Sunevih prilika mit svega roda arijskog. U mitinoj svojoj pohrani, dre ga i zapadni Arijci europejski. Kod Helen, mladi pregalac Herakle, gonjen maehom Herom, mui dvanaest ljutih muka;4 u kolijevci ima do sebe zmiju (Ognja), koju on gui; ide na zapad (kao nono Sunce trolino), da rastupi stupove, Kalpu i Abilu, i da pobere tri zlatne jabuke Hesperida, nonih eri; bori se, onamo, i s nonim Troglavom, s grdosijom Gerionom; prokuan i promuen, na posljetku spalio sebe na velianstvenoj lomai, (u poaru veernjem); ipak, svijetli otac, Zeus, vjenoga svoga sina uzeo na nebo, i vjenao ga s krasnom Hebom, s neumrlom mladou. Pri daljem razviu grke religije, Apolon, lik Sunca proljetnog, otisnu s Olimpa Herakla dvanaestolikog; ali, opet, ostade Grcima, i u mitu Heraklovu i drugdje, bar blijeda uspomena davne dvanaestorice bogova. Toj dvanaestorici Argonaute, prije nego to e premetnuti strane Simplegade, diu oltar.
4

Reklo se, da je broj najljuih dvanaest Heraklovih kuanja samo plod umjetnog probira, uene poznije klasifikacije. A reklo se i to, da Feniani, poto od XVII do XII vijeka pr. Hr. znatno uticae na kulturni razvoj Helen, ovima dadoe i Herakla, boga svoga Baala, koji naporno prelazi preko dvanaest godinjih znamena, preko dvanaest mjeseci. Ali ni prvo, ni drugo, nije nipoto dokazano. to je mit takogje semitski, tim se ne rui svjei, a openiti, mit arijski. Glede pak naglaenog probira, Heleni, oovjeivi Herakla, lokalizirae mu, dato, i u neku ruku prenainie mu muke. Nego, mitini zamiljaj dvanaestomunog, ili dvanaestolikog boga, za to nije novo umovanje, pa, i u samim mukama, kojeta drevno je, ako i navraeno na mjesnu tradiciju raznih helenskih plemena.

U Ateni bogotovni in, u slavu dvanaestero nekih bogova, bijae jedan od najsveanijih.1 Pae, u zaostaloj, u natranoj Makedoniji, svegjer svetkovao se Herakle, kao vrlo uzvieni bog. Sunanog Herakla, svoga Herkula,2 koji probija, na Aventinu, tvrdu peinu crnome zlotvoru Kaku, imaju i Latini. Tri su glave Kaku, lupeu krava Herkulovih (krava sunanih); trojna su vrata, porta trigemina, gdje se goropadni boj bio megju junakom i zloduhom, do koga stoji neka Ognjena sestra, al ga izdaje; najvei 166

od oltara, ara maxima, pominje, navijeke, Herkulovu pobjedu; dvanaestoro Salij sveenik hvataja se u kolo, pa pjesmom i pantomimom predouju, o svakome godu, boju onu pobjedu. Isti Saliji uvaju do dvanaest ancilia, svetih titova, izmegju kojih jedan jeste oni pravi tit, to pade s neba u trenu, gdje prosinu sunce s istoka. Mladi Saliji, s proljea ranog, igjahu okolo slavei mjesenog Marsa, i pripijevajui starog Mamurija, bojeg kovaa onih titova. S kovaem Mamnrijem ide nekud naporedo kova Svarog, u mitinom jednom potezu kod sjeveroistonih Slavena. Mamuriju pade s neba ancile, po izgledu kojega on skova jo jedanaest jednakih; a ognjenome Svarogu padoe s neba klijeta, s kojima on bude na zemlji prvi kova oruja. Pa taman duodecim dei, koji su nazvani consentes, ili complices, tovalo se kod Latina, osobito u vjeri pukoj, kako nam se ova objavlja iz zavjetnih natpisa. Rijei consentes, susutni, i complices, sapleteni, savezani, dok potjeu iz drevne latintine,3 naglauju nekakovo kolo, po velikoj prilici kolo dvanaest Sunaca. Kad se i u ovome, kao to i u drugom kojeemu, predrijee konci sustavu latinske religije, a cjelovito ostade jedino bogotovje, u ono kolo ugjoe, mudrovanjem poznijih nauenjak, kojekakvi bogovi.
1

Herod., VI, 108.

M. Bral, Mlanges de Mythologie et de Linguistique, Paris 1882 Hercule et Cacus. Jedno je bie ' i Hercules, pae je nekima ovaj potonji uzajmljen u Grk, premda se ini, da se ta dva imena ne mogu, usprkos zvunoj velikoj slinosti, etimologino isporegjivati. Hercules kao da je deminutiv Herculus. I nae Hrelja (od tamnog Hrel, Mikloi, Slav. Personenn., s. 112) glasi sazvuno.
3

I kad ne bi drugo bilo, sami ovi nazivi starinski pobijaju mnenje Prellerovo (Rm. Myth., I, 8. 69), da su ti bogovi od Latina skalupljeni po konfuznoj skemi grke dvanaestorice bogova.

Nego, u Laciju starom, kao da ono bijae zgoljno kolo mjesenih bogova, smatranih kao consentes, u godinjem sjaju sunca, a kao complices u uzi, u ami zimskoj1 Dvanaest oltara pominje se i u religiji davnanjih Sabina. A u vrlo znatnoj jednoj prii o Sabinu Numi, opet je tu kolo dvanaestorice. Rimski kralj Numa ne znajui, kako je red k zemlji primamiti i umilostiviti gromovnog Jupitra (Jupiter Elicius), sazna tajnu od dvanaestero istih (casti) mladia. Pritajala se dvanaestorica do izvora u lugu aventinskom, gdje dolaae bog Piko sa svojim sinom Faunom. Svaki od mladia drae u ruci lanac; Piko i Fauno opojie se vinom i medovinom, to nagjoe kod izvora; zaspala dva boga dvanaestorci svezae, pa doznae od njih tajnu o gromu, koju po tom dokazae Numi.
1

''Hos consentes et complices Etrusci ajunt et nominant, quod una oriantur et occidant una'' (Arnobius, adv. gentes, 1. III Grimmov navod, Deutsche Myth., Nachtr. zur a. 17). Gledom na complices, mi se dobro sjeamo naih ''zauza Hristovih'' (Dio III, s. 57 [201]).

Poput rimske, slaba je i mitologija skandinavskih saga. Razgragjena je i ova; pa lee pred nama sami troni njeni ulomci, njeni krnjaci. Ali nas, opet, u udo dovodi skoro potpuna jednakost mita germanskog i naeg o kolu dvanaestorice bojih bia i o njihovim dumanima. U junome toplome kutu svijeta stoji Asaheimr, bijela krajina Aesir (njem. Ans), dvanaestero a gdjeto i trinaestero2 njih, kao to je dvanaest ili trinaest naih Grabancijaa. Pomlaci i drugovi Odinovi, to je kita odabrana, no da je nekako i svezana, kae im ime s, ans, klada, pa i njihovi odlini nazivi hpt i bnd, sveze,3 nai ''zauzi'' i ''poklade'' boje,4 u latinskom mitu dei complices. Bogovi i ovjeji pregaoci zajedno, Aesiri, u Eddi, biju vjeiti boj s divovima iz Jtunheimra, iz protivnoga, iz sjevernoga kraja svijeta. Drugim izrazom, ovo je Nifelheim, jer se onamo razastire, pa otud titi, magla i veliki i, dok je stan Aesir Muspellsheim, otkud nam oganj, toplina i bjeloa vasione. Ako bogovi i divovi postaju, jedni i drugi, mijeanjem mraza i ognja, opet je oganj vie do bogova, kako je to i kod ognjenog Svaroga u slavenskom prianju.
2 3

Grimm, Deutsche Myth., Nachtr. zur B. 287. Id., s. 201 Pri ovoj injenici mitinoj, Grimm misli, ali izvan prilike, na , , deus, i na filozofinu neku opu venju svijeta.

167

Vidio Dio III, na str. 58 (202).

Jtuni ragjaju se kao mrki vukovi. Oni su zimni, orijaki, drnovni, kradljivi, a nada sve izjeni: skandinavskomu divu ovo potonje znai i ime Jtunn, edo, onis,5 to je, po svoj prilici, nae Jad.6 Svakako, deranija najvie oznauje i naega diva, ili dina. Izmedju ''nastupa'' najopasnijih, jekavsko praznovjerje spominje nastup ''na dinovu trpezu.''1 Germanskih Jotuna ima tuta, neopredijeljeni broj devet naih divova, ili ima dvanaest njih,2 to biva gdjekad i u nas. Skandinavski divovi borave u kamenjacima, jesu vukovi to imaju kameno srce, razmeu se sve dotle nou, dok ih skameni bijelo jutro, ili ih ozledi oruje od zlata; pa i divovima naih pria stan je uvijek kamena peina, grozoviti rad i rum im je u noi, dok ne zaglave od sunanog kojeg junaka3: imamo i vukova ''kamenjaka'', u naem jeziku. U Skandinaviji, uz divove pominju se divkinje, uz Ase enske Asine. Tako i na naoj mitikoj zemlji, do mukog kola dvanaestorice igra i ensko, onome poredno; a prikazuju se u pjesmama i divkinje, makar i rijetko to bilo.4
5 6

Grimm, Deutsche Myth., s. 429 - 30. U vedskom jeziku Jtte, a u danskom Jette, bez n (Grimm, ib.). Ve rekosmo, da se naoj dvanaestorici bogova opiru Jadi i Bsi. udno je, da se i druga rije Bs, der Bse, nalazi, u germantini, za vraga. A opazismo i to, da Bsi ine se kao dumani ljetni, dok su Jadi zimni. U Eddi, divovi su i takozvani Thursi, kojima je ime od teke egje (Grimm, B. 4312). Dakle, i u skandinavskoj mitologiji, obe vrste crnih dumana, kao to u naoj.
1 2

Vrevia, Niz prip., str. 283. Grimm, Deutsche Myth., s. 440.

Megju Jtunima oglasio se Beli, rika (Grimm, D. M., s. 439), koga smae Freyr-Oinn; u naim pjesmama, smae Balu, Baleu (Balaka, rikaa?), Vid-Strahina. Nego je ovaj uporegjaj poneto slab, jer moe ostati pod sumnjom, da li je Bale ono to i Balako, i da li Balako hoe rei rika.
4

N. pr. ''Didovka djevojka'', u zbirci Hrvatskih narodnih pjesama L. Marjanovia, u Zagrebu 1864, III. Od didovke silno se prepadoe tri srpske vojvode: Relja Budimlji, Milo Obili i Kraljevi Marko.

Pri dubljem promatranju ini se da Tyr, u Eddi drugi bog rata uz Odina, a i sin Odinov, pripada u dvanaestoricu Aesira; pa se ini i to, da je ime Tyr u etimologinom svodstvu s rijeju tvar, vitezi, bogovi,5 te da su tvar svi Aesiri, pa i sam Odin. Istu ovu rije mi zar nahodimo u naoj davor. U priama, sabranim od Kojanova Stefanovia po Vojvodini, davori djeluju, uz nekog cara, uz slijepog staroga deu, kao bia umilna, mona, svijetla i vrhunaravna, kojima ''pristoje zlatni krilati belci'',6 a imaju na glavi ''veliku zviezdu''.7 Jednom nazivlju se, deminutivno, davorii.8 Medju njima, najvie se istie davor Rado, Radovan.9
5 6

Grimm, Deutsche Myth., 8. 1613. Kojanova prip., 3. 7 Id., 5. 8 Id., ib.: ''Vie davoria dohodie, da preskoe reku''.
9

To poglavito u prip.3: ''Evo ti zlatnog krilata belca, koji nikome drugom, razma tebi (Radovanu) jednomu davoru, pristoji''. Paziti je i na ove reenice: ''Po tome sa svojom vojskom i veliki davorovi, kakono megju njima to najvei bee (car Milovan), sretno doma carici dogje'' ''Stari na mah i tad progovori Radovanu: Eto, Dein davore ...'' Sretno edo, davorovi Rado!'' ''mani rukom davorovom'' ''davorski junak''.

Od tih propalih, ali negda preesto zazivanih davora, ostade nam, u govoru starih pisaca i u sadanjemu pjesnikom, usklik: ''davor!'' ''davori!'' ili udvojeno: ''davori, davori!'' ponajvie, ovako, u bogmajuoj mnoini;1 pa je poneto udno, da u Eddi tvar ne iskazuje se nikad u jednini.2 Ako je prilika 168

misliti, da su tivar i davori isti sunani bogovi, prilika postaje izvjestnost glede dvanaest naih grabancijaa gjaka na kolu arobnom i njemakih istobrojnih Johannesa, gjaka ili landsknechta, na kolu sree; rekoh, postaje izvjesnost, netom objanjenja zaitemo od mita skandinavskog. U Eddi, Sunce je Fagrahvel, sjajno, lijepo kolo,3 a Slida, Srea, te i Odin, ''uzimlju k sebi djecu u krilo svoje''.4 Sunevo je, dakle, kolo sree i sunana su lica djeca na kolu, to Odinova, po naoj rijei Vidova. Sunane mjesece, i inae, sazdaje u boje likove mitologija germanska, barem je ovo sasvim dokazano za velikoga Maja, pobjednika Zime.5
1

''Davori!'' da je isto bogmanje pokazuje, rek, bih, i usklik ''davorito!'' u pjesmi 18 Marjanovieve zbirke (v. 30 i 81). ''Davori-to'' biti e sastavljeno istim nainom, kojim i ''to-boe'', ''to-korse'', u smislu molitvenom (''davori to dali!'' jal ''ne dali!''). Od ratnih davora udra nam se rije davorija, pjesma ubojna, pean, i odnosni glagol davoriti. I stari nai pisci mutno pominju bar jednoga ratnog davora (Ak rje., pod Davor).
2 3

Grimm, Deutsche Myth., s. 161. Id, B. 585. Usporedi nae: ''Tvoja se srea rodila, sunanom drakom povila'', koje se esto pjeva. Id., s. 724.

Id., s. 737. Nekome visokome bogu dvanaestolikom kod German ima skoro isti trag i u poznatom svjedoanstvu Tacitovu (Germ., 9): ''Deorum masime Mercurium colunt, cui certis diebus humanis quoque hostiis litare fas habent. Herculem ac Martem concessis animalibus placant''. Izmegju trojice spominjanih bogova, Hercules dvanaestomuni ovdje dolazi odmah na drugom mjestu, a to, u ustima Tacita, koji promilja i tegli svaku rije, znai mnogo.

A i sama heptalogija, istija u nas, rekao bih da vezuje govor Germana uz na mitini zamiljaj sedmorice izboritih bogova u onome kolu dvanaesterom. U priama njemakim, blago zakopano uva zmaj, a brani oganj; ono 'se una'', ono ''cvjeta'', te ga iskopava i die nevina ruka, nakon sedam navrenih rokova. Nakon sedam vremena, biva i drugo kojeta sretno: elja ispunjena, oslobodjenje, dobit. Istim brojem sedam Germani, i u ivotu gragjanskom, najvoljahu brojiti: sedam dana, sedam mjeseci, sedam godina. Ne samo Skandinavima, nego i Anglosasima, poznato je kolo dvanaestorice, pa je stavljeno u odnosaj s Wdanom, ili Odhinom. To je vidjeti iz jednog obiaja, koji se po svjedoanstvu Waltera Scotta1, drao u Engleskoj u staro doba jo onda, gdje Anglosasi ve davno bijahu postali hristjani. Kad bi se sklapale zaruke, to neki zarunici injahu pred Wdanovim oltarom. Taj oltar bio jedan krug kamena, boga posveenih, te oko njega stajae dvanaest momaka raspletenih kosa. Od dvoje zarunika ko bi zadanu vjeru prevjerio, njega bi ukleli, neka ga dvanaest maeva posijee, a neka mu jadi budu vei, nego to bi ih dvanaest djevojaka govorom i pjesmom moglo oplakati. Ovi nam je obiaj spojiti s mitom skandinavskim, kojeg as prije privedosmo. Angli su Germani suevijskog porijekla, a Anglosasi najblii susjedi Skandinavima.
1

U Grofu Pariskom, knj. II, gl. 4.

Kako vidjesmo, vijesti o sjevero-zapadnim slavenskim bogovima, priopene od njemakih hroniara, dadoe nam neko uporite, na koje mogosmo donekud nasloniti dvanaestoricu, sedmoricu i petoricu udesnih prikaza u naoj pukoj tradiciji. Ali za devetero prikaza, ili likova, u slavenskoj mitologiji nije govora. A opet devetanje, u nas Srba i Hrvata, istie se veoma: ima ga svakojaka, ide posvuda, i po svojemu tragu prosipa povee ostatke nesumnjivog mita. Ve usmo prianje o devet divova, pak i ono o devet opasnih planina i o devet soba to kroz njih prolazi trei brat, koji je, u arijskoj mitologiji, tree Sunce nono. Spram devet divova i devet opasnih planina i soba, esto se u priama spominje devet brae ili devet sinova, pa ovi u ope rade ono, to i dvanaestorci. A u jednoj prii1, pripovijeda se o udnom nojevu gnijezdu: zmaj prodire nojad sve do devete godine. U Srbiji, prije sedme ili devete godine, djeci mukoj ne oblae gae2. U Crnoj Gori, devetanje ulazi u veliku jednu kletvu: ''Zakleu ti se u devet jutara na dvanaest mukijeh glava, u crkvi i

169

pod ivot svetog Petra3!'' Ulazi i u bajanje, sada aljivo, ali bez sumnje nekad ozbiljno. Naime u Srbiji, kad se ko potui na ir, reknu mu u ali, da oko njega probaje ovako: ''ire, mire, oko tebe devet brae bilo4!'' A u svemu naem obinom govoru, koliko je esto devetanje, dosta je to samo spomenuti.
1 2

Kojanova prip., 9. Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 176. 3 Medakovia iv. Crnog., na str. 138. 4 Vuk. posl.

U jednoj narodnoj prii, iz Bake5, ima ova zagonetka: ''Tri hrane i napajaju devet, a devet nemogu tri, a svi su jednaki, svi vrnjaci i parjaci: tri arena, tri zlaana, tri bogata, tri zubata''. Ta se zagonetka tumai: ''Tri proljetna mjeseca hrane i ostalih devet. Ako Bog u ona tri mjeseca kiom i rosom, podobom i ugodnim zrakom usjeve okrijepi, bude rodna godina; ako li ne, bude gladna: to je: tri mogu hraniti devet, a devet ne moe tri''. Iz ovog pukog tumaenja izlazi, da devet, a odnosno i dvanaest brae jednake, u ranijoj, u inicialnoj zamisli naroda, prikazivae mjesece u godini. Od mjeseca, uobraena u lice nekoje, do Sunca boga, koji tim mjesecem vlada, nema pak do samo korak jedan. Vrijedno je, da se zabiljei i ovo. U jednoj pjesmi slavonskoj itamo ove stihove: ''Der savei estokrilovia, koji nosi do devet maeva, i desetog pernog buzdovana, koji vae za stotinu oka6''. Nije nam ovdje znamenit estokrilovi, ako je ba i udan, poto ne znamo, to je on. Neki estokrilovi jo gdjegod u pjesmama. izlazi, no nije poblie oznaen, te mu bie ne razabiramo.
5 6

Pria 9, u Stojanovievoj zbirci. Ilica obi., na str. 2867, v. 1147.

Ali slika od devet maeva, to ih on ovdje nosi uz deseti buzdovan, nama je posve poznata. Mi usmo Saksa Gramatika, gdje na ostrvu Rujani opisuje slavenskoga boga Rujevida, iji kip nosae do sedam maeva u korama pripetih ciglome pasu, uz jo osmi ma, koji on drae trgnut u desnoj ruci1. Slika u Saksu i u naoj pjesmi jednaka je; samo to je tamo sedam, dok je amo devet maeva, a, mjesto desetog povagjenog maa, stoji amo buzdovan od stotinu oka. Devetero brae, ili devetero sinova, i u pjesmama na vidik izlazi. Dapae je pjevanje o toj devetorici, kako iroko, tako i openito. uje se s kraja na kraj srpske i hrvatske zemlje, pa oni ili ovi stih dotinih pjesama zvui otajnim nekim glasom. Sljepake su pjesme, nerijetko, davnoga kova. U Slavoniji, po pazarima slijepci raznose jednu2. koja poinje ovako: ''Hrani majka do devet sinova, sve preslicom i rukom desnicom; a kad ih je jadna othranila, svih devet ih tada oenila. Onda vele svih devet sinova: Hodi, majko kud je tebi drago, sada nami za potrebu nisi''.
1

Saxonis Gram. Hist. Dan., p. 2934: ,. . . . gladios, cum va ginis uni cingulo appensos, ejus lateri artifex conciliaverat Octavum in dextra destrictum tenebat 2 Ilia obi., na str. 7981.

Majka, otputena, ode u goru crnu, da ''tamo pase tri godine travu, travu pase, a rosicu pije''. To je Bogu ao, i polje k njoj svetitelja Petra, koji s majkom ide da vidi, to braa rade. ''Uzme Petar letkinju mladicu, pak mi idu dvoru bijelomu: Bog pomozi, svih devet sinova! Prekrii ih letkinjom mladicom, stvorie se od devet sinova sve do devet tvrdih kamenova, a od ono sve devet snaica stvorie se devet ljutih zmija. Al' govori svetitelju Petar: Bi li rada, sirotice stara, 170

da ti koga opet dignem sina? Al' govori sirotica stara: Digni mi Petra najmlagjega. On prekrii letkinjom mladicom,

i die joj najmlagjega sina. Al' govori svetitelju Petre: Evo tebi, sirotice stara, devet hvala, a u jednom hrana''.

Ove je pjesme malo razliita verzija ona pjesma, to ju pjevaju u jugo-istonim krajevima naroda, a poinje: ''Hrani majka devet milih sina. devet sina ka' devet sokola3''. Othranila ih, ienila ih, pa jednom, kad bijahu na lovu, utamani ih ''crna nesrea4''
3 4

Stojadinovieve zbirke knj. II, 1, v. 12. V. 18.

Neki kesedija Korun posjekao ih, odveo im devet ljuba, i posjeenih objesio glave na jeli, pred dvorom svojim: ''na jeli devet suvih grana, na granama devet suvih glava1''. emerna majka u jauku je za devet godina, ''dok se Bogu vrlo raalilo, te joj dade sina iznenada. Lijepo mu ime nagjenula, nagjenula: dijete Nenade2''. udno dijete raste kao iz trave: u dvanaestoj godini latilo se oruja, i polo, da trai razbojnika. Umori ovoga, oprosti devet robinjica, snaha svojih, i poskinu devet suhih glava. Iz okolnosti, to sinovi, umirui, ostavljaju majku sirotu, razvi se, u naem epu, jo slika sporedna od devet neblagodarnih sinova. Mater sinovi otjerali u planinu, a poslije toga, bojom kaznom,, oni se skamenili: ''Devet sina, devet kamenova, devet snaha, devet ljutih zmija3''. Ojagjeloj eni onda se smilovala dva mlada putnika, ili, po verziji druge pjesme, dva joj mlada unuka; prikazivani su ti unuci kao ''dva zlatna goluba: oni lete od stene do stene4''.
1 2

V. 10910. V. 1314. 3 Vuk. pjes., knj. I, 204, v. 356. 4 Id., ib., 205, v. 267.

Pogibija devetero brae nigdje se ne pjeva savrenije, kao to u mukloj i tajnovitoj pjesmi Vukove zbirke, pod naslovom: ''Braa i sestra5''. Pjesma zainje: ''Rani majka devet milih sina, i desetu ercu mljezinicu; ranila ih, dok ih odranila, dokle bili sini na enidbu, a djevojka bila na udaju6''. Tri prosca prose djevojku; braa je daju banu iz preko mora, i njoj vele: ''Mi emo te esto pohoditi, u godini svakoga mjeseca7''.
5 6

Id, knj. II, 9. V. 15. 7 V. 145.

Pola onamo sestra, ''al' da vidi uda velikoga! Ja Bog pua od sebe moriju, 171

te pomori devet milih brata, sama osta samorana majka. Tako stade tri godine dana8''. Jetrve iz preko mora kore novu svoju drugaricu, da je vrlo brzo brai omrznula, to braa eto ne e da nju pohode. Sestra ljuto piti, ''al' se milu Bogu raalilo, pa on posla dva svoja angjela: Id'te dolje, dva moja angjela, do bijela groba Jovanova, Jovanova, brata najmlagjega, vaijem ga duhom zadanite, od groba mu konja nainite, od zemljice mijes'te kolae, od pokrova reite darove, spremite ga sestri u pohode1''.
8 1

V. 1923. V. 34-43.

Hitro to izvrila dva boja angjela, te uskrsnuti najmlagji brat doao sestri u pohode. Pita ga sestra: to si tako, brate, potavnjeo? Ba kan' da si pod zemljicom bio? Besjedi joj nejaak Jovane: uti, sejo, ako Boga znade! Mene jeste golema nevolja, dok sam osam brata oenio i dvorio osam milih snaha; a kako se braa ienie, devet b'jelih kua nainismo; za to sam ti pocrnjeo, sejo2!'' Tu ostao brat sa sestrom ''tri bijela dana3'', pa se sestra. sprema na put i oprema darove brai. Brat je ustavljao, ali ona ne e da tamo ostane. ''Otale se Jovo podigao i sa njime sestrica Jelica. A kad blizu dvora dolazie, kod dvora je prebijela crkva, pa besjedi nejaak Jovane: Ti poekaj, moja mila sejo, dok ja odem za bijelu crkvu: kad smo srednjeg brata oenili, ja sam zlatan prsten izgubio. Da potraim, moja mila sejo4!'' Brat povrati se u grob, a sestra ekala te ekala, dok se jadu dosjetila. Brzo ide bijelome dvoru, ali u dvoru kuka sinja kukavica, ostarjela majka: ''Jadna majko, otvori mi vrata! Id' odatle, od Boga morijo! Devet si mi sina umorila, i men' hoe ostarilu majku5?''

172

Ipak majka otvorila vrata erci Jelici: ''zakukae, kano kukavice, rukama se b'jelim zagrlie, obje mrtve na zemlju padoe6''.
2 3

V. 6675. V. 76. 4 V. 8796. 5 V. 1115. 6 V. 1213.

Priberimo iz ovih pjesama crte najoznanije. Kad ih svetitelj Petar prekrsti ljetkinjom mladicom, skameni se devet brae; kad on opet prekrsti istom ljetnom mladicom, oivje brat najmlagji. Dakle je ljetna mladica brai zlamenje. Ako devetorci propadaju nakon ljeta, oni e na novo, rednjom vjenom, uskrsnuti svake u boga godine, uskrsnuti zelenilom i plodom prirode. Napram mladice ljetkinje stoji posve naravno, u drugoj pjeami, vjeanje brae na devet suhih grana''. U pjesmama braa se vjeaju, ili se kamene: okamenjenje boanskih bia mi esto susretamo u mitologiji arijskoj. Rekosmo, da braa postojanim redom pomiru i iz mrtvih se diu. To nam kazuju, ako i razliito, skoro sve pjesme: svetitelj Petar uskrsava brata najmlagjega; Bog stvara iznenada dijete Nenada; dva putnika, ili dva boja angjela, zadahnjuju u grobu nejaka Jovana. Braa nainjaju devet bijelih kua: sunane kue na nebu, po mjesenom Sunevu hodu, poznate su u mitologiji i u staroj astronomiji. Sunev je simbol takogjer zlatni prsten. Nejaak Jovan izgubi ga, kada je srednji brat oenjen. Po pukoj gore pomenutoj zagoneci o jednom skupu triju proljetnih mjeseca i o drugom skupu sviju ostalih, srednji brat bio bi ovdje Sunce, valjda u oktobru mjesecu, poljskim plodom opranjenu. Nego, ako godinja Sunca po mjesecima podijelimo u dva skupa od triju zimnih i devet ljetnih, to je i naravnije za priproste ljude, koji ive stojei pod dubokim dojmom prirode tamne i vidne, tad bi srednji brat prije oliio Sunce u junu. Odskoilo onda Sunce do najvee godinje svoje visine na nebu, no eno mu odmah i uvratina, s kojih e sve to vie opadati: srednji brat izgubio zlatan prsten. Nakon navrenih devet ljetnih i pogodnih mjeseca, taj je zlatni prsten kroz tri zimna mjeseca kao zatomljen: devetero brae leglo u grob, desila se crna nesrea, napao i usmrtio brau oni crni zlotvor, oni zloduh, o kome nam govore pjesme. Zlotvor prevlagjuje za tri razdobja, za tri godine dana, za tri bijela dana, kako pjesme kau. Stalno je u svima pjesmama ovo primetanje, ova apozicija broja tri k broju devet brae, te je ne emo uzeti kao sluajnu. U ostalom, slavenska mitologija zna za godinje zlotvore, koji se zovu Bijesi, a bore se protiv godinjih Bogova. Ako se Bijesi uzalud bore kroz ljeto, a to kroz zimu prevlast je njihova. Osim same rijei bijes, valjda je u nas sauvana i druga uspomena o njima. Kako to ve usmo, u pukim priama razmee se devet divova, a u mitskom krugu pjesama o Momiru i Grozdi vigjamo devet crnih napasnika, devet crnih vezirova s poglavicom Todorom vezirom. Dovde raspravljenoj devetorici neimenovane brae naih pria i pjesama ja sam rad primaknuti glasovitu devetoricu epskih Jugovia. Devet Jugovia i otac im Jug Bogdan, po prianju naeg epa, pripleteni su u one tragine prizore, koji se odmotavaju na pozoritu velike srpske propasti. Od Jugovia nema na Kosovu hitrijih, sjajnijih propadnika. Dika ih je vidjeti mlade, ile, prikladne tijelom i odijelom, okupljene oko ponositog oca, vlasteoskog Bogdana, a udo ih je gledati, gdje na bijesnim konjima, dok pod njima tutnji zemlja, bezobzirce prvi sru u boj. Ali viteka ova eta, sva ova uzviena porodica, valjda itavim biem svojim, ulazi, prije nego u historiju, samo u hram mita. Mi devet Jugovia privezujemo mitskoj devetorici brae ili sinova, koju naprijed ispitasmo, najprvo s ova dva razloga. U devetorki neopredijeljene brae pukih pria i pjesama, ciglo jedno lino ime izlazi na vidik: brat najmlagji zove se Nenad. Opet Nenad ime je, u nekim pjesmama, to pripadaju krugu Juga i Jugovia, najmlagjemu Bogdanovu sinu. Drugi je razlog ovaj. Sa devet neopredijeljene brae baje se, kako vidjesmo: ''ire, mire, oko tebe devet brae bilo!'' Jednako se baje i sa Jugoviima. U Srbiji, kad se kome ispela guka oko vrata, ukuva se dosta bijele repe, i njom vruom obloi se vrat, pa baju: ''Polo 9 brae, 9 Jugovia: svi su 9 izginuli, i samo je ostalo od 9, 8; od 8, 7; od 7, 6; od 6, 5; od 5, 4; od 4, 3; od 3, 2; od 2, 1; a od l, nijedan1''.

173

Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 154.

S historijskim licima niko, u narodu, ne e probajati, dok hoe s mitinima. Pri bolesti, u pukoj iatriji, ovjek ne pomae, a pomae bie boansko. Nas o bojem znaaju Jugovia uvjerava pak i sve ono, to ep o njima pripovijeda. Kao to je u Juga Bogdana krasno kolo od devet sinova, tako je u njega i veliko gospodsko imanje ''od devet zelenih livada'' i ''od devet vinograda'', pa ''sve mu loze l'jepo iscvjetale2''. Ko da ovdje odmah ne pomisli na paralelni mitski pojam o devet ''mladica letkinja'', to ih nagjosmo u devet brae neimenovane? U pjesmama o Jugoviima naglauju se svuda ti njihovi rodni vinogradi. Ali nesrea tako isto bije Juga i Jugovie, kako crna sudbina upropauje devet sinova uz majku sirotu. Oni su vinogradi od dumanina harani3, ili Jug se uvalio u dug, te ''prodaje devet vinograda i desetu crljenku jabuku, ne bi li se duga oduio4'', ili Jugovii ''sve carevo prodadoe pivo5''. ta vie, Jug hoe da proda i staru majku, pa, mjesto nje, prodaje ljubu tekim srcem ''carevu haznadaru7''. No je prodana ljuba haznadaru sestra, i eto uda: ''Vedro nebo sa etiri strane poklopie crni oblakovi, boje vr'jeme udarilo bie8''.
2 3

Jukia pjes., knj. I, 5. Vuk. pjes., knj, II, 39. 4 Id., knj. I. 725, v. 4-6. 5 Id., knj. II, 76, v. 114. 6 Id., knj. I, 725, v. 146. 7 Jukia pjes., knj. I, 5, v. 61. 8 Id., ib., v. 835.

Zbog svega toga Jug i djeca mu, po rijei pjesme, pravi sa ''boji nesretnici1''. Pored velikog sjaja, kojim blistaju, i estokog junatva, kojim se odlikuju, Jugovii su, u gdjekojoj pjesmi, pukome srcu zazorni. U Vukovoj pjesmi o ''zidanju Ravanice'', gdje je udna smjea stare i nove vjere, Jugu i Jugoviima red je prihranjivati majstore i saraore. Car postavi ''Rada neimara, a aije (kuvare, hranitelje) devet Jugovia nastojnika starca Jug-Bogdana, da se gradi dvanaest godina; a majstoru po dukat nadnice, napojnica po tri oke vina, da svetkaju Petku i Negjelja. Zapoee Ravanicu crkvu. Kurve jedne devet Jugovia
1 2

sve carevo prodadoe pivo, i carevu haznu zatomie, i nadnicu laku ostavie, a nadnicu po jednu aspricu, napojnicu po jednu aicu. Ne svetkuju Petku ni Negjelju, ni Iliju, koji gromom bije, ni Mariju, koja ognjem pali2''.

Vuk. pjes., knj. II, 36, str. 205. Id., ib., v. 10521.

Radi toga prikraivanja, car nakan bio vjeati Juga i nevjerne Jugovie, no ih Milo spasava, pak ih dade u tamnicu Relje krilatoga, ''da ih rani medom i eerom, a da poji vinom i rakijom3''. I pokraj sve nevjere, Jug i Jugovii ipak ''zgodno nainili crkvu4'', nainili u dvanaest godina. Brojevi isti izlaze i ovdje, kao i kod neimenovanih devetoraca; izlazi i vjeanje, pa je i majka slina kod jednih i kod drugih U devetoraca sinovi su tvrda srca i otjeraju mater u planinu u Jugovi tvrda je srca sama mati5. Jednako uz sinove zaglavie obje majke: ''Nadula se Jugovia majka, nadula se, pa se i raspade, za svojijeh devet sinova i desetim star-Jugom Bogdanom6''. 174

3 4

V. 2278. V. 232. 5 Id., ib., 48. 6 V. 825.

Drei se mita o Suncu godinjem, olako sve shvaamo u ovoj historiji Jugovia. Shvaamo i ono, to nije biljeeno kod pregjanjih devetoraca. Jugovii posjeduju vinograde i pivo, a hranitelji su za to, to ljetina i devet ljetnih Sunaca odista hrane rod ljudski. Harani su im pak vinogradi, boji su nesretnici, zaduuju se, zatomljuju carevu haznu onda, kad nestaje rodnog ljeta i nastupa gladna zima. Ne svetkuju Iliju, koji gromom bije, ni Mariju, koja ognjem pali, jer su Gromovnik i Munja preko zime uutkani. Sa zime polomljeni su svi bogovi, te i Jugovii, ili propadaju, ili stoje u tamnici. Ali su u tamnici Hrelje krilatoga, gdje se hrane medom i eerom, a poje se vinom. U krilatome Hrelji mi drugdje nagagjasmo lik jedan sunani. U sunanoj dakle uzi oni se hrane svjetlou, s kojom e opet bahnuti pri novoj godini, u prirodi odmrznutoj, uz jake proljetne vjetrove. Jugu i Jugoviima ime je od juga, to znai dvoje: topla strana svijeta i topao vjetar. Nai je, u naim pjesmama, potpunu personifikaciju Juga vjetra: ''Jug poera po nebu oblake, doera ih Sjeveru na dvore. U Sjevera lijepa gjevojka, Jug je prosi, Sjever se ponosi, dva se silna vjetra zavadie, zavadi se Jue sa Sjeverom, svim' vodama oni zanjijae, zanjijae carevim bunarom1''. ''Vijer prosi u Juga gjevojku, Vijer prosi, a Jug se ponosi;
1 2

tu su mi se vjetri zavadili, a studene vode pomutile2''. ''Jug poera po nebu oblake, i doera Sjeveru na vrata. U Sjevera lijepa gjevojka, Jug je prosi, Sjever se ponosi: ''Od' otalen, jedan mutivodo sve mi jesi vode zamutio, do lijepa Gjurgjeva bunara3''.

Petranovia pjes, knj. I, 9, v. 18. Id., ib., 8, v. 14. 3 Kralia pjes., knj. I, 59, v. 17.

Ovi vjetrni Jug kao da je jedno s Jug-Bogdanom. Kae se u staroj pjesmi: ''Ako more vetar uhvatiti, to i tvoga Ljuticu Bogdana4''. Opet u pjesmici starinskoj, neko mome mlado ezne za sejom Jugovia, a ovi oko nje sazidali kulu, pa seja moli Boga ovako: ''Daj mi, Boe, vjetra jesenskoga, da obori kulu Jugovia5''. Sa jesenskim vjetrom, koji navijeta zimu, oboreni su Jugovii; topli Jug ustupa mjesto mrzlome sjeveru. U istom obliju vjetrova izviruje iz pjesama i ono devet brae, imenom nenaznaene. U jednoj svatovskoj pjesmici, mladoenja, izmegju devet brata, ide na vojsku, pa mladu tjei, velei joj, da e ona ostati u svekra i svekrve, kod osam svojih djevera i osam jetrva. Mlada odgovara: ''to mi je svekar s svekrvom, to mi je staro nejako; to su mi osam djevera, to su mi vjetri po gori; to su mi osam jetrva, to su mi zv'jezde po nebu6''.
4

Vuk. pjes., knj. I, 724, v. 945.

175

5 6

Krasia pjes., knj. I, 43, v. 167. Vuk. pjes., knj. I, 125, v. 216.

Po svemu ovome je suditi, da Jug i Jugovii bijahu shvaani, ne samo kao sunana, nego jo i kao vjetrna bia. U prirodnoj mitologiji nas nizato ne iznenagjuje sraenje dviju naravi, sunane i vjetrne. Od proljea do jeseni, uz topla Sunca kreu se i topli pogodni vjetrovi, kojima je zaetnik Jug. Po krajevima sjevernim dah jugovine ne vere se, kao to u zemljama oko Sredozemnog mora, tekim olovnim krilom; na sjeveru, pod Jugom kopni snijeg i oivljuju vode slegjene. U naem je jeziku uti izraz: odjugovi se snijeg7. Jug donosio ljetnu toplinu zakarpatskim naim ocima, pa i u samoj Iliriji donosi je zagorskim stanovnicima. Jug bio uvijek dobro doao, uz blagovijest proljea i zemaljskog novog roda. Oznauje Jug itavo ljeto, kao to je protivni Sjever oznaka zime, a za to i naa pjesma veli: ''Progovara od Deana kralje: O obani, moja gjeco draga! Bog vam dao i Bogorodica ljeto juno, a zimu sjevernu. Kad vam bila ljeti jugovina, od neba vam rosa porosila, a od zemlje rogja poplodila, te vam svaka sjemena rodila2!'' Poljaci, u pogansko svoje doba, oboavali Vjetra boga, i uli ga ljeti u lahoru, to lijee povrh itnoga klasja, gibajui ga, ili njega uli, gdje kroz lie u umi zvidi3. O priama kajkavskim, Jug je ''najstrahovitei od sveh vetrov'', i duha nad arobnim Molin-gradom4. Najstraniji Jug bie za to, to je jakost njegova vea od jakosti protivnog Sjevera. Na stranog ivog Vjetra, bio to Jug ili Sjever, pokazuje i plastina forma ovih naih pukih kletava: ''Tako u mahniti vjetar ne udrio !'' ''Tako od mene vjetar meso ne nosio5!''
1

Stojadinovia pjes., knj. I, 5, v. 121: ''Snijeg pada, pa se odjugovi''. Isporedi i drugi izraz: ''Jugov snijeg''. 2 Petranovia pjes., knj. III, 10, v. 2007. 3 Orbini, Il regno degli Slavi, p. 53. 4 Valjavca prip., 4. U prii Krauszove zbirke, I B., 83, kada vila platno bijeli, Jug ono platno sui. 5 Vuk. posl.

Na umu imajui strahotu bojeg vjetra, razumijevamo valjda navadni nadimak ''Ljutica'' u JugBogdana, pa i narodnu epsku prikazu toga ljutoga borca. Jug Bogdan veliki je prljivac i svi su Jugovii plahi. Jugovii su sjajni i zlatom obasuti, ali su silni, bijesni, a od sebe ljuti i uporni. Gnjevljiva Ljutice Bogdana, i vinograda njegova, uvaju se i najhrabriji junaci6. U pjesmama, kao da vjetrna huka prati Juga i Jugovie: ''Stae jeka polja irokoga, hoe nalje' stari Jug-Bogdane, a za njime devet Jugovia. ''Jugovii, silni i bijesni, sve uz polje konje prijeaju7''. ''Stade tutanj poljem irokijem, dok evo ti starca Jug-Bogdana8''. ''Kad uz polje naera (Bogdan) paripa, izvija ga nebu pod oblake1''.
6 7

Vuk. pjes., knj. II, 39. Petranovica pjes., knj. II, 15, v. 97-101.

176

8 1

Id., ib., v. 26970. Id., knj. II, 39, v. 175-6.

U svima zbirkama narodnih pjesama, Jug i Jugovii, kao to plamte srdbom s malenkosti svake, tako i na svakoga udaraju rumom. Zar nam je i to pripaziti, da Jug, kad druge gona, rado se razmee ''na krstatim putima2'', kako se ono i vjetrovi, po pukoj izreci, ''zakrtavaju'', te se valja uvati od ''smuenih vjetrova''. Moe biti, da vjetrnoj mu naravi pripada jo i to, to se Jug, i svi njegovi, opisuju kao udi prevrtljive3.
2 3

Vuk. pjes., knj. I, 724, v. 134 i 157. Id., knj. II, 44.

Nego je jedno u Jug-Bogdana, to bez sumnje pristaje boanskome Vjetru, kako ga miljahu svi Arijci. Jug dri do sebe knjige, koje su nazvane ''starostavne4'', pa prorie. Mi znamo, da vjetrovi, osobito vjetar vijorni uz dugi tutanj groma, Arijcima bijahu glasi proroki. Vjetrni glas jei alosno i muklo glas taj ljudsku duu potresa. Iz vjetra razabirahu Arijci vrijeme, koje e nastanuti. U naim pjesmama, stari Jug Bogdan ''kazuje posljednje vrijeme''. Obino prorotvo starog Juga ovo je: ''Nastanue posljednje vrijeme, nestanue ovce i penice, i u polju pele i cvijeta5''. Svake godine to se prorotvo vri na samom Jugu i na Jugoviima. U polja nestaje i pele i cvijeta, kad je leglo ljeto s posljednjim jesenskim vjetrom i gromom. Sa zimom, koja nastupa, propae sjajno kolo Jugovia. Puka historija uze od mita u naru ovu boju pogibiju, pak Jugovie prenese na Kosovo, gdje su oni svi redom poraeni.
4 5

Ili ''Starostavne'', ili ''carostavne''. Vuk. pjes., knj. II, 32, v. 1079.

Prepustajui Jugovie godinjemu mitu sunanom i vjeternom, shvaamo i drugu verziju pjesama o tek djelominoj pogibiji djece Jugove. Ljutica Bogdan jednom ukrao krila vili brodarici i onda je vjenao sebi. Od nje Bogdan dobio dva sina, Straila i Nenada Vila najposlije Bogdana odbjee, koji strijelja za njom ''od zlata strijelom6'', to nosi u desnoj ruci. Ali, mjesto odbjeglice, ustrijeli on nehotice svoga Nenada. Preminu Nenad, a od alosti preminu i vila. Ovim kazivanjem Bogdan upada u potpuni mit. Krila oteta nekoj boanskoj eni, koja se kupa, pa prisilno vjenanje, pa konani bijeg, kad ena opet do svojih krila dogje, to je, kako vie puta vidjesmo, mitska pria ne samo slavenska, nego i germanska, a poglavito anglosaska. to Bogdanu nemilo propada najmlagji Nenad, a pri tom umire i majka, to je motiv, koji mi ve usmo U prianju o devet po imenu nenaznaene brae.
6

Petranovia pjes., knj. II, 30, v. 40.

Poto govorimo o mitinom biu Juga i Jugovia, treba da uoimo jo okolnost jednu. Bistra historija ne zna kazati, otkle su i koji su ono vitezi ili gospodari. Historija nema nikakovih istih vijesti o toj srpskoj, po glasu pjesama presjajnoj porodici. A ni sama puka tradicija ne moe da njih privee kakvoj pokrajini, stanovitome mjestu na narodnoj zemlji. Jugovii su svuda i nikuda. Raznosi ih tradicija od sjevernih krajeva do najjunijih, to je opet neki znak, da oni svagdje vole boraviti, nego li u historiji. Tako, na primjer, potomci poljednjih pokrtenika, na zemljitu neretvanske Poganije, priteu ih k sebi. U okolini makarskoj pjeva se: ''Grad gradilo devetero brae, devet brae, devet Jugovia, na Viteru, vie manastira. to bi braa obdan sagradila, to bi vila obno razvalila1''.

177

Mi nagjosmo Viter i na glasovitom ostrvu Rujani, to bijae glavno sjedite Svantevidove religije, kod sjevero-zapadnih Slavena2.
1 2

Iz rukopisa g. prof. M. Alaevia. Viter je brdo vie Boulje u Zaostrogu. Vidi u Dijelu 1., na str. 79.

Neko kolo od devetorice bogova nije sasvim nepoznato niti u mitologiji drugih Arijaca. Itali imadu svoje Dii Novensides ili Novensiles, koji se, u davnim rimskim molitvama, prizivlju ujedno sa Lares. Poto su starodrevni, tamna im je znaenja ime i svojstvo; ali je prilika najvea, da u Novensides stoji rije novem, devet, a moda se mislilo, da im Jupiter prepusti trijesak3. U svome odnosu sa svjetlou dana, Jupiter bijae Latinima Diespiter, dan-otac, to biva bog dnevne jasnoe. Ovom komparacijom s latinskim mi bi dobili pravo zaaenje jo jednome Jugovu imenu. Zato je Jug, i zato je Ljutica, to ve kazasmo, no ne rekosmo, otkud mu tree ime Bogdan. Bog-dan kao da znai naprosto ba ono, to ove dvije rijei nose: Dan smatran kao bog. Bogdan onda ne bi bio drugo, ve lice jedno vrhovnoga Vida, t.j. Vid u dnevnoj svojoj pojavi. Panje je vrijedno, da slinog nekog boga poznaje takogjer mitologija sjevernih Germana. Sasima to je Bel-deg, jasni dan4.
3 4

Preller, Rm. Mythol., I B., s. 1013. Grimm, Deutsche Mythol., s. 183.

1. Kaica Radonja Mi dovle pregledasmo, a po mogunosti i proistismo, nae puko prianje o dvanaestorici udnih bojih likova. Pri tome, mi se pjesama jedva dotakosmo. Mogu li nas pjesme obavijestiti bolje? Sloi li narod u sveani ep dvanaestoricu, o kojoj dugo i milo u priama kazuje? Sloi, a to u pjesmi starostavnoj, dotjeranoj. Naslov joj je, u Vukovoj zbirci: ''Smrt vojvode Kaice''.1 ''Podie se gospodine kralju'', zainje pjesma s kraljem bezimenim, ''od prekrasne od Maedonije.... od svojega dvora estitoga, s' sobom vodi dvanaest vojvoda; podie se itar lov loviti''.2 Nedaa bije kralja i vojvode: nita ne ulovie, ''ni jelena, ni koute brze, niti kakva od sitna zverinja''.3 Ipak, ''dobar kralja kobak sukobio, sukobi ga vojvoda Sibinjska, s' sobom vodi tri stotin' Madara i ezdeset dece Karavlaa''.4 Nazvanoj bojoj pomoi vojvoda odaziva: ''Zdravo, kralju od Maedonije! Zlatna kruno pod nebom na zemlji, jasna zvezdo na Maedoniji!''5
1 2

Knj. II, 81. V. 16. 3 V. 145. 4 V. 169. 5 V. 23-6.

178

Vojvoda sibinjski, Janko, zametnuo igru sa svojom djecom, pa bi se hotio s kraljem poigrati: ali ovaj gospoduje, te sjedi mirno, a puta igru dvanaestorici svojih vojvoda, poimence zadnjemu, krasnome sinu Kaici Radonji. Pjesma opisuje ator kraljevski i izbraja dvanaest vojvoda: ''Raspe kralju svilena atora, zelen ator od zelene svile, na njem' zlatni dvanaest krstova, trinaesta jabuka od zlata, u njoj sjaji bescen kamen dragi; pod atorom sede piti vino, posagjuje do desna kolena: eli-bau Dojetia Vuka, pa do Vuka Boka Rajevia, pa Stojana Stepojeva sina, pa do njega Jovicu Resavca, Kuajinska bojna kopljenika
6 7

od Resave lepe vode ladne, pa do njega Golemovi Gjuru, pa do Gjure Orlovia Pavla, pa do Pavla Rado-beg Mijajla, do Mijajla Gria Manojla, do Manojla ajnovi-Damnjana, do Damnjana Oblaia Rada, a do Rada Kaicu Radonju.6 Kaicom je sofru zaelio spro estitoga lica kraljevskoga. Kakva j' krasna Kaica vojvodo!''7

Pobrojeno ih je jedanaest, te je pjeva, ili moe biti Vuk, nehotice ispustio ovdje jedno ime. V 42-64.

Na dolami je Kaiinoj trideset putaca zlatnih, a ''po dolami kolasta azdija'', pa e on ''kroz krajinu voditi vojvode.''1 Ali divnog dvanaestog junaka sudba goni: ''Kad se triput obredie vinom, Kaica ti na noge ustade, pa se svome on poklanja kralju: Kralju Gjurgju, roditelju krasni! Pusti mene megj' Madare, babo, da se malo poigram s Madari. A kralj Gjuragj zae besediti: O Kaica. moje edo drago, moj pernati od sunaca tite, diko moja svugda na divanu,
1 2

sabljo britka svagda na mejdanu, a kreposti megju vojvodama! Pustiu te megj' Madare, sine! Al', tako ti uljeve od kralja, i tako ti leba carevoga, nemoj, sine, zametati kavge; nas je malo, a mlogo Madara. to nas ima? Dvanaest vojvoda. Nije ala tri stotin' Madara i ezdeset dece Karavlaa!''2

V. 69, 77 i 85 V. 95-114

Kralj, ili car, otpravi njim na junaku igru i drugara mu, Oblaia Rada, ''obe ljute zmije od krajine''.3 Igra bijae trk, kolo i skok, pa onda i kamen. Suparnika svojih trista, i ezdeset nadjaala dva druga, dva imenjaka, Oblai Rado trkom i skokom, Kaica Radonja kolom i kamenom. ''Al besedi vojvoda Sibinjska: Mili Boe, da luda kaura! to bi snage, kamenu predade!''4 Upro i po drugi put Kaica u igru s kamenom, te nadmai jednako. Sibinjanin ljut ite promjenu: ''Odi, kralju, da se promenimo: daj ti meni dvanaest vojvoda, gole, bose, u koulji tankoj, ja u tebi tri stotin' Madara, sve na konjma pod orujem svetlim, 179

i dau ti eset Karavlaha, i dau ti na svaku godinu za ivota tri tovara blaga.''5
3 4

V. 122. V. l4951. 5 V. 161-8.

Ne da kralj ni samoga Kaice ''za etiri na krajini bana''6 u Sibinjanina. Rasrdio se ovaj, te izazvao Kaicu: ''Od', junae, da s' nadstreljujemo, da bijemo nian za oblakom!7 Kaica gleda nian za oblakom, a ne gleda strijele od Janka: Janko ga ustrijeli. Junaka pribranog, sina svoga, to zemlji pade, kralj uzima na krilo, grli, ljubi, a viknu: ''Moj pernati od sunaca tite! . . . Moe li mi preboleti, sine?''8 Rana nije od prebola: Jankove su ''strele puste otrovane, na zmijinu jedu nakaljene''.9 Kralj tui: ''J'o Kaica, moj sokole sivi! Al' ti babi krila odlomie i obadva oka izvadie! Kako e te preboleti baba? na Beljacu ostaviti sama, da mi uva bez promene strau?''1 U to, kralj ''pogleda okom na vojvode''.2 Pojurie ovi i pognae po polju Beljacu suigrae, protivnike svoje, koji svi, na broju trista i ezdeset, pogiboe, osim Janka izmaknutog. Od padnutih Madara i Karavlaha nainjena je humka i obgragjen je grob Kaicin, grob velianstven, to mu napravie ''braa milostiva'',3 preostalih jedanaestoro tunih vojvoda. Nad grobom, kralj jo oplakuje edo drago, diku svoju; ali izgubljene ''kljue suva zlata'';4 ali zaelnog junaka, koji, samac, uvae na Beljacu strau, bez promjene dokle je krajine.
6 7

V. 176. V. 188-9. 8 V. 20812

9 1

V 217 - 8. V. 2227. 2 V. 228.

3 4

V. 243. V. 259

Svak uvigja karakter skroz i skroz mitini ove pjesme, koja koliko lijepa, toliko je i davna, sadrinom i besjedom. Navue se na pjesmu koprena rijei novih i tugjih, a i tugjih pogdjekojih imena; ali, i pored toga, u njoj nalazimo vjekovno nasljegje naih djedova, Srba i Hrvata prvanjih. Jaim zvukom epa progovara nam iz pjesme ono isto, to nam pripovjedie prie o dvanaestorcima, koji se goste u trpezariji oca gospodina, pa o dvanaestero ili trinaestero grabancijaa. Ima dvanaest vojvoda, poregjanih, okupljenih oko stola jednog; pae je njih trinaest, uz vrhovnika, kralja ili cara, iji su sinovi, jer za Kaicu izrino se kae, da je kralju sin, dok su svi ostali Kaici ''braa milostiva'', porednici mu uzvisiti.5 Tako je i ''na zelenu atoru od zelene svile zlatni dvanaest krstova, trinaesta jabuka od zlata''.6 Gdje pjesma zainje, ona ne imenuje kralja, jal cara: car, iz prva, jamano bijae car nebesni, a ime Gjorgje pridjenu se poslije.7
5

Kralju sjede svi do desna koljena (v. 48 . Desno je mjesto svijetlo i estito, po shvaanju Arijaca.

Uzgred opaam, da je u Vedi nai za nebo ba sliku razapetog atora, ''izatkani ator neba'' u himni Rigv. X, 129, v-. 1, po prevodu M. Mllera Beitr. zur vergl. Rel., s. 77, ''nebo'', naprosto, po

180

prevodu H. Grassmanna, II Th, s. 406. Boja ''zelenog atora od zelene svile'' nekako podsjea na poznati nam ''zeleni ma staroga Voina''.
7

Kako se, tokom vremena, pjesma, u nekim joj estima, raspadala od prvobitne osnove, dokaza imamo u pjesmi 74 ojkovieve zbirke, s ovom porednoj. Kralja maedenskoga Gjorgja tu odmijenio Despot Gjuro, a Kaicu Radonju Rade Oblaina. Pjesma crnogorska predouje nam jo vee raspadnue.

Skandinavska jedna saga govori upravo onako, kao to naa pjesma. Vrhovni Odin ima oko sebe svoje subogove, a ti subogovi jesu dvanaest njegovih kneeva. Visokome zboru tome postavljeno je dvanaest stolova; pa je zbor i trinaestori, gdje mu se pribroji gospodar Odin.1 U naoj pjesmi lasno se shvaaju i pojedinosti. Kao to propada dvanaesti grabancija, propada i dvanaesti Kaica, kojim kralj ''sofru zaelio''. Trideset zlatnih putaca Kaiinih mogu biti dani decembarskog zavrnog Sunca; svakako, na Sunce odnosi se izreka: ''moj pernati od sunaca tite'', i kolasti plat, hazdija, to Kaici pristoji. Kolasto odijelo jeste nebesnik, pa ba za ''Sunevo odijelo'' znadu nae prie.2
1 2

Grimm, Deutsche Myth., II, Vorr s. 39. N. pr. kajkavska, iz Petrijanaca, zbirke Valjaveve (Krausz, Sagen, I, 46).

Grabancijai hvataju se u vrzino kolo, a kolo vojvoda ''vodi kroz krajinu'' Kaica; grabancijai su odrpani, pa eto i pjesma spominje ''dvanaest vojvoda, gole, bose, u koulji tankoj'', to, dato, na blijedom izmaku godine, hrlee neizbjenoj propasti. Kaica, veli pjeama, ''to bi snage kamenu predade'': zimno okamenjenje bogova dovoljno nam je poznato iz cijele ove studije. Eto, biva opa bogovska pogibija, bogovi se svi naoblae, pa ''se bije nian za oblakom''. Suigra je vojvoda sibinjski Janko, u koju historinu osobu ovdje se prelii davni bog Janj (Oganj) naih otaca.3 Zmija, simbol ognja, to grabancijaki zmaj, javlja se kod Janka: njegove su ''strele puste otrovane, na zmijinu jedu nakaljene''. Janko vodi k igri i polomu tri stotine Madara i esdeset djece Karavlaha, to su dani godinji, postali od vjeitoga ognja. Vidismo oliene boje dane, a mitu istonih Arijaca.4 Olii ih, jednako, mit grki, pridavi Helija, Suncu, sedam stada, a u stadu svakom po pedeset volova, to svega trista i pedeset dana; olii ih rimski, gdje bog Jano upravlja mijenom godine, mjeseci i dana, te ima, prema mjesecima, dvanaest oltara, a, prema danima, pokazuje prstima broj tri stotine ezdeset i pet;5 olii ih germanski, po svjedoanstvu Edde;6 pa evo to ini i na mit, slikom trista i ezdeset djece Jankove.
3 4

O njemu drugdje. Gore na str 101 5 To u jednoga Janova kipa. 6 Grimm, Deutsche Myth., Nachtr. zur s. 615,

Nakaradnu sliku dana godinjili, izraenih sa trista i ezdeset gnijezda u brku junaka Brka, ve pripomenusmo.1 to Janko ima i ''etiri na krajini bana'', to su, moda, etiri godinja doba, koja on, kao i dane, vodi.2 U sveopem pokolju svojih, Janko osta itav, jer je Oganj vjeit; a zametnu se udna igra i borba na ''Beljacu'', t.j. na bijelom polju boje godine. Ovi Beljac3 veoma slii bijelome, junome i ognjevitome Asaheimru germanske mitologije. Na krajnome Beljacu, po ponavljanom bolnom vapaju pjesme, zadnji Kaica, osamljen, ''uva bez promene strau''. Kako Beljac, onako je i Ka-ica rije od starine; valjda znai: onaj koji se smiruje,4 smireno, pokojno Sunce, po milujuem izrazu naih otaca. I to je Radonja taj Kaica, kao i drug mu Rado Oblai,5 biti e isto tako od Sunca, koje je, po pukom epitetu, veselo, radosno. U kobnoj igri, uz Kaicu Radonju pridesio se pouzdani mu drug, Rado Oblak; pa eto bijae obiaj u Germana i u Slavena, da se dva mjeseca susljedna katkad nazivlju jednim te istim imenom.6 Spjevan je polom Sunca u decembru i dodirnome novembru, a cio mit, u pjesmi, zamiljen je ovako: godinji Oganj doinje, te vodi u propast ivu povorku svojih dneva i etiriju zemana; slabi se onda, u toj konanoj igri godine, i nebesno vidilo, vidovni Car; natmurilo se je, ogolilo je, divno kolo dvanaest Sunaca, pa izmegju ovih najzadnje pada, neumolnim a velianstvenim udesom.
1

Gore na str. 108

181

Ne u niposto da tvrdim, no mi se ini mogue i to, da na etiri doba u godini pokazuje i alegorija Svantevidove slike u Arkoni (Sax. Gram. H. Dan., p. 287): ''simulacrum .... quatuor capitibus totidemque cervicibus mirandum perstabat, a quibua duo pectus totidemque tergum respicere videbantur''. Kao to skoro svi stanovnici Europe, i Slaveni, od pamtivijeka, znadu za etiri godinja zemana, premda im je glavno ljeto i zima, a uzgredna jesen pa jo uzgrednije, osobito najsjevernijim, proljee. U Eddi ljeto i zima iva su lica. U indijskoj mitologiji, Sunce za etiri zemana polazi etiri kraja zemaljska, istoni, zapadni, juni i sjeverni.
3 4

Mou biti isti sa stajaim ''Davor-poljem'', drugdje u pukom pjevanju. Mikloi, Slav. Personenn., s. 67. 5 Poto ''se nian bije za oblakom'', niti pridjev Oblai, Oblak, nije po samom sluaju. 6 Grimm Deutsche Myth., s. 658.

Staru ovu pjesmu evo razglobismo u estice joj mitine. Dok pjesma kazuje nedau dvaju u kolu zadnjih vojvoda, Kaice Radonje i Rada Oblaka, ona pominje imenom i vojvode ostale. Sve ove vojvode jednako pripadaju u boanstvenu historiju. Od njih nijednog ne pamte ljudski spomenici, a sve njih mota silna vrtaa gatnje boje. To su zgoljni sunani bogovi, koji postepeno grade godinu. Svakome ne emo moi davno ime na isto iznijeti: baci na njih gusti prevjes sve to krui antropomorfizam, u veliko pripomagan netrpljivou nove vjere. Pomuno e takogje biti oko tih bogova prikupljati, i bistriti, pjesme, prie i puke obiaje. Ali e nam ipak, mislim, veliki porednici izii, kad jae, kad slabije, na svijet godinjega neba. 2. Dojeti Vuk Prvi je u redu eli-baa Dojeti Vuk. Svi se ovi denominativi lasno tumae prema tu skoro izloenom mitu. Nada Suneve sve slike, nad dvanaest Boica, glasi se onaj, koji poinje godinu, dovodei na novo sunani sjaj, ''nosei suva zlata od vrata do vrata'' ljudima.1 elovogja u kolu, pravi Boi, on je najveseliji blagovijesnik, najprvi poklisar (eli-baa). Nego, radosno Sunce mlade godine, koliko je milo i dragocjeno, toliko je i nejako: ono se tek doji novom svjetlou, te je Dojeti, Dojin. to je i Vuk, to spada u najglavnije, nama ve poznate, arijske nazore. Mi razabrasmo iz Rig-Vede, da jenu tminu noi i zime oliuje mrk prodrljiv Vuk, i od toga Vuka pokazasmo svejednako ivu zebnju, u praznovjerju naeg naroda.2 Na bolje objanjenje, ovdje pridajemo jo slijedee.
1 2

Dio III, str. 61(205), pa i dalje. Dio II, str. 92-3 (1901) i 100 (198).

No i zima, to je pravi mitini Vuk Arijaca; ali vuje ruho, red je, gdjeto, i bogovima na se navui. Kad je no, a poglavito kad je velika no godine, u pritisnutoj prirodi pritiskuju se i bogovi, ivui u njoj. Zimni mrak oklopio sve, pa tamne i svijetla lica boja, koja, ako i ne postaju vuje naravi, opet su nalina stravinome Vuku, ili potpadaju pod vlast njegovu. Ovo se nigdje istije ne izraava, koliko u mitu edinom, gdje i samog vrhovnog Odina noni Vuk prodire.3 Slino s ovim, nai ljudi jo vele, kad sunce pomri: ''izjelo se sunce!''4 a izjede ga ala, adaja, ta li, te ponegdje i pucaju iz puaka, ne bi li ga od nemani obranili. Znatno je to, pri pomrini, kau u krajini Negotinskoj, da ''neka adaja Vrkolak hoe da proguta sunce''.5
3 4

Grimm, Deutsche Myth., Nachtr. zur s. 266. Vuk. rje., pod Pomrati. 5 Milievia iv. Srba, s. 194.

Vrkolak je vukodlak, ili noni Vuk,1 pa nae kazivanje ponavlja, ovako, tu prije pomenuto edino o biima bojim, to ih prodire taj Vuk noni. Nego tamom prodrti bogovi priinjaju se i sami Vukom, nose vuinu, te su i nazvani Vukovi, u mrklo doba noi i godine. Nose oni i medvjedinu, lisiinu, ili drugu to, jer se promeu to kojom ivotinjom, njima omrknutim prikladnom,2 ali su opet, u zimnoj nevidilici, ponajvie Vukovi, na lik onda vladajuega Vuka 3 to od ovoga Vuka, a to od

182

bogova, njemu nalinih, dogje naim ljudima primirno ime Vuk, kao jaka obrana od bijede nevidovne, od svakoga naleta nonog; dogje Nijemcima jednako ime Wolfgang, a Grcima ime . Naim pukim enama jak je lijek i tako zvano ''izmee'', to je jagnje u utrobi ovce, zaklane od vuka; izmee se ostavlja i sui, pa njim se kadi ''vukojedina'', nekakva rana na djetetu, kad mu mati, nosea, po sluaju okusi od ovce, ili koze, koju je vuk jeo.4 Boji poklisar Dojin zove se Vuk za to, to jo boravi u ljutoj zimi. Sunce je, dato, na novo oivilo, ono se rodilo u prvom mjesecu godine; ali je i studen najljua u mrzlom januaru. Od boia do uoi bogojavljenja su ''nekrteni dni'', veli. narod.5
1

O vukodlaku vidi unaprijed.

Teriomorfoze bogova. mislim, da nam je vie traiti u ovoj njihovoj skuenosti zimnoj, nego li u prvotnom nekom feticizmu davnih Arijaca.
3

Od stranoga zimskoga zvijera ostade poslovica: ''Ako zima ustima ne ujede, ona repom oine''. Da ovo nije puka metafora, nego da se uz zimu jedno mislilo na Vuka, vidi se na drugoj poslovici: ''Kurjak nije zime izio'', ili ''vuk nije jo zimu pojio''.
4

Vuk. rje., pod Vukojedina i Izmee.

Kroz ovo polumjeseno vrijeme ''neista sila'' najvie mah otimlje, te e svakome nauditi, ''koga u nedoba desi van kue'' (Milievia iv. Srba, s. 128).

Bojega Vuka davnih Hrvata i Srba dosvjedouje nam jo postojei obiaj vuar. Ovi se zovu arojci u kotarima zadarskim, gdje je obiaj, valjda, najmanje istroen. U zimno doba, uz bijele poklade,6 idu arojci okolo, njih est mukia, svi s licem oagjenim, ili kakogod ukrivenim. Imaju nainjena vuka, pa ga jedan dri na legjima, a do vuka blizu stoji ''baka'', opet mukarac jedan, obuen u enske haljine. Zalazei po selu od kue do kue, arojci pjevaju, ''nek se pamti stari vuk'' (kau u pjesmi), i prose za vuka i baku ovako: ''Domaine, dome moj, evo vuje pred tvoj dvor, darujte ga, dragi moj, astite ga, dome moj, ... jer je vujo sileni, ima kvasac masleni .... Dajte vuji slanine, da ne sagje s planine,
6

da jarad ne javi, magarad ne davi. Dajte baki glagjenoj, pru'te baki sledenoj .... jere baka, kua naa, drugi vue ne smi baa(?), uva vuju hranitelja.1

Pred bijele poklade, megju Posavcima srijemskim i brodskim, takogjer ''se provode'' takozvane kurjae, koje su enske i muke (Vuk. rje. pod Kurjae).
1

Ova je pjesma meni dostavljena iz Benkovca.

Pjesma, ako i drana jo uvijek u himninom sedmercu, oevidno se raspala, kako joj to pokazuje i poznija esta rima; pa o dva Vuka neto samo natuca. Nego, ''vujo hranitelj'', koji ''ima kvasac masleni'', te ga ''uva baba slegjena'', prizivlje nam u pamet ve vigjene slike u Boia i njegove majke.2 Da li to pjevaju, ne znam, ali u vrijeme od Kolede idu okolo, u Poljskoj, isti nai vuari, nosei vuka nadjevena i prosei. Obiaj vuara jest i rimski. Njihovo je zalaenje po selu ''discursus lupercorum'' po Rimu gradu. Po novijoj etimologiji, lup-er-cus znai ono to i vuar, u vuka premetnuto bie kakvo.3 Lupercalia bijahu zimni god, o polovici februara; a slavljahu ga Rimljani jo od sinje davnine svoga palatinskog grada, gdje je bila peina Lupercal, i u njoj vuja boginja, Lupa, ili Luperca, ili Acca Larentia, dojilja dvaju glasovitih blizanaca Romula i Rema.4

183

2 3

Dio III. Preller, Rm. Myth., I, s. 126 i 380.

Za boju jednu vuicu znadu i kajkavci, koji u okolici varadinskoj ovako priaju (Krausz, Sagen, II, 54): U nekoj mlinici, ljudi nou ginu od vuice prodrliine sve dotle, dok se nagje sren mladi, koji e tu prenoiti. Naloio on vatru u mlinici, kad eto zvijeri, to sve okolo njuka, al njega ne nagje, jer se bijae ispeo na neke daske povie vatre. Kraj iste vatre, na posljetku, sjela i vuica, poloila vuinu, i u tom asu prometnula se prekrasnom enom, i zaspala. Na to. sigje dolje mladi, pa pod mlinom sa tri avla prikova vuinu. Gdje se djevojka oda sna prenu i ne vidi kouha, zaklinjae momka, da ga joj povrati, no on odbi svaku molbu. Iza toga, mlinica bude njegova, njegova i djevojka. Od ovog braka nagje se edo, ali, kad mlada jednom otkri skrivenu vuinu, uze je, zaogrnu se njome, pretvori se nanovo u vuicu, i bje. Dijete je u plau; pa, gdje otac od njega dozna alost, iao odmah za tragom vujoj majci. Na raskru nekakvom zastao vujega obanina, koji, zatrubivi u rog, prikupi mu sve vukove, uz prietnju, da e mahom zaglaviti, ako u njima vuicu enu ne raspozna. ''Eno tamo, moja je ena zadnja zvijer!'' uzviknu mlinar. obanin vuici skide vuinu, te od onda mlinar i ena ivie sretno Rekao bi, da je mlinica, u ovoj prii, ljetno bogatstvo, koga nestade u noi zimnoj, a mlinar veliki davalac nebesni. Vatra u mlinici, Oganj, uva, kroz zimu, bogastvo budue toplote. U zimnoj nevolji, ena nebesnog mlinara, a mati nejakog Sunca, postaje vuica, kao to je lupa, ili luperca, i Acca Larentia (po znaenju: mati Lara, mati vladalaka (?), Sunaca mjesenih ?).

Na ova dva boja mladia, kojima je dosugjeno minue, propast neizbjena, pokazuje i obred lupercalski: izvode se do oltara dva momka otmjenog roda patricijskog, pa krvavim noem rtvitelji dotiu im elo. Ipak god je veseo, jer je Sunev, a namijenjen ienju puka i plogjenju ljudskom i skotskom. Ide naokolo po gradu dvanaest mladih golih luperca, podvostruen to broj naih est vuara, a taman broj golih nagih naih dvanaest momaka, kada od kuge selo oboravaju.1 Drugim imenom. luperci nazivahu se creppi (capri), jarci: oni rtvovali jarce, jareom se koom pripasivali i jareom oputom tukli mlade ene, koje bi od udaraca oekivale plod utrobni. udno je, da naa vuarska pjesma spominje, premda nijenim i mutnim nainom, samo jarad i rodnu magarad: ''da jarad ne javi, magarad ne davi''. Na plodnost poljsku i ensku jasno pak sluti, u arojskoj pjesmi, strofa zakljuna, to ju evo sad navodimo: ''Ostaj s Bogom, dome moj, koji si nas darova'! Od Boga se radova', i penicu uzora', svoje keri pouda', i konjic ti zaigra'!''2
1 2

Vidi na str. 1067. Vuk. ivot i ob., str. 213-4.

Ja sam mnenja, da na mitine ove vukove tvrdo se privezuje i pusto praznovjerje vukodlaka. Praznovjerje je europsko openito; ali nije, valjda, nigdje ivlje i bujnije, to u istonim i junim krajevima naeg naroda. Vukodlacima puko matanje prii svakojake dronjke nove; to uvijek budno matanje rastroji, smijea i pobrka im prvanje bie; no, i uza sve to, ini mi se, da je jo mogue u njih razluiti dvije sastavine starog vjerovanja. to vukodlak javlja se nou, a osobito zimi, od boia do Spasova dne, te davi eljad po kuama; to ga nestaje toplotom i vidilom dnevnim, netom kokoti zapoju; to on ljude davi i glagju, jer se u gladno doba muklo vere oko vodenica i oko itnica; to se boji glogova trnja: ''na putu mu bro i glogovo trnje!'' a i glogovim kocem njega bodu, da lipe, pa nakaza ta nepodnosi vrana drijepca bez biljege, ako mu se ovaj primakne: u tome je viditi zimskog Vuka satritelja, koga Vid tjera sa svojim konjem i glogom sebi posveenim.3 . Da je to glavom ba stari Vuk, kau izrjeito jekavci. Kad se jednom u nekoj kui, u Banjanama hercegovakim, pojavi vukodlak, zgroeni kuani nekoliko puta prekrstie se i da ga otklone, svi rekoe: ''Mini, vue, vijeamo ti prvo mokro kumstvo, to bude u kui!''1 Vukodlak je ovdje ravno ono, to i Vuk, od koga sujma uzimae nae oce.

184

To ve kazasmo, kod Vidove religije. Glede gloga primjetiti nam je, da on bijae moan i kod Rimljana, te i kod njih pridijeljen bogu poetniku godine, Janu. Od Jana glogovu ipku Latini nazvae janalis. Ovu ipku ima i Carna, boginja takogje poetnica, koja se tovala na kalende. Carna uva neko boje dijete u kolijevci, za babina; vodom kropi sve ulaze k njemu: a oda zla ga brani glogovom ipkom, stavljenom na prozor lonice (Ovid. Fasti, VI, v. 10168).
1

Vrevia niz prip., str. 60, u pripovijeci: ''Seoska osuda na smrt novoga vukodlaka'', koju je uharno po cijelo itati.

Posve je druga sastavina praznovjerju, gdje se misli, da i poten te i mlad ovjek biva vukodlakom, ako preko njega, dok je u kui leao mrtav, preleti tica, ili pregje etveronono ivine neisto, ili ako se ovjek nesreom rodio u krvavoj kouljici;2 pa i gdje se misli, da se vukodlaku i eni mu moe, nastave li oni brano ivljenje nai dijete bez kostiju, ali neudoga roda. U ovu stranu praznovjerja zbjegli se, mislim, bogovi, koji postaju vuji u vujoj noi. to e se sad ljudi da povampire, mou neiste tice ili ivine, to negda bijae zimska zoomorfoza bogova. Za ''vuju koulju" (wolfhemd), jal ''vuji pas'' (wolfgrtel), koje, jedno i drugo, preobraa u vukove, znadu isto takogje i Germani, a to ve od vijeka svoga poganskog: ko na se stavi vuju koulju, taj je vuk za devet dana, ili, po drugim verzijama, za tri, ili sedam, ili devet godina.3 Davni Germani privigjali toliko svoje werewolfe, koliko nai sadanji ljudi vukodlake. Privigjali jednake versipelles Rimljani, a jednake Grci, pa je praznovjerje vlastito i Keltima.4 Pogagja li afaik, kao to je prilika, da su bili Slaveni Herodotovi Neuri,5 tad imademo svjedoanstvo o slavenskim vukodlacima ve iz V vijeka pr. Hr. Herodot uo od grkih naseonika na Pontu, da Neuri, veliki arobnici, svake godine, na neko vrijeme, promeu se vukovima; pa uo i to, da zmije Neurima jednom prekrie zemlju. Vuji udni Neuri biti e neurski vuari i neurski zimski bogovi, kao to e one zmije valjda biti olienje ognjenih bogova u zimi. Vukodlaci uzlazili bi, ovako, u nesluenu davninu.
2

Vuk. ivot i ob., str. 2134 Vrevia niz. prip., str. 61. Nije od Karadia, niti od Vrevia, razabrati, a opet bi korisno bilo doznati, koje su to ivine, to imaju pretvornu onu mo, 3 Grimm, Deutsche Myth., s. 9156. 4 Id. ib. 5 Slav. Alterth., I, B. 1949.

Rije ''vukodlak'' zajednika je svima Slavenima, a, u vidu mitinom, jasna joj je i druga estica ''dlak'': naime, bogovi, zaodjenuti vuinom, prokazuju vuju dlaku. Po slavenskom openitom vjerovanju, uz vukodlake biva pomrina sunca i mjeseca; pae ''vrkola'', koje Rumunji uzajmie u Slaven, znai pomranje mjeseca.1 Po svemu ovome, u jednoj strani vukodlaka mi nazrijevamo pomrknute vuje bogove. Otle nam i puka imena, kojima inae ne ugjosmo u isti smisao: Dobrovuk, Milovuk. S punom torbom vujega praznovjerja Slaveni sigjoe na jug, pa svoju rije ''vukodlak'' nametnue i onim narodirna, kojima ve od arijske davnine ta mitina metamorfoza poznata bijae. Rumunji, po nau, kau ''vlkolak'', Arbanasi ''vurvolak'', noviji Grci .2
1 2

Mikloi, Etym. Wrt., pod velk. Id ib.

Boju metamorfozu, u poetku godine, pominju mnogi starinski obiaji. Od ovih obiaja, koji su razlomljeni, vlae se u puku sami ostanci; ali im se glas vjere poganske uje jednako, ako i muklo. U poetno doba godine padaju ''bijele poklade', uz ''bijelu'' nedjelju i ''bijelu'' subotu. ''Bijele poklade'' meni izgleda kao izraz prethristjanski, kao bijelo vrijeme nakon klada, nakon zauza bojih.3 Bogovi su jo privezani, sapeti tamom; oni su zbog zime metamorfozirani, ali ve nastao okret s godinje mranosti na svijetlu bjelou, pa e naskoro sve boje iz tame iskoiti zdravo i itavo, kao i prije zimskog poloma. Uz ovo vrijeme negdanjih bijelih poklada, a dananjih mesojegja, nai se ljudi vesele, igraju se igara svakojakih, zbijaju alu, meu na se obrazina koa i repova ivotinjskih. ine to, jer su onda dokoni, a obiluje i kuna hrana; ine zar neto i po primjeru europskih opih mesojegja, ali, pri veselju tome, ostaje ipak kojeta, naslijegjeno od starine. I u Europi se mesojegje, nekom stranom, odnose na obiaje 185

poganske. Nego, u izglagjenih Europljana, to je u tom bilo stare vjere, ono se otrlo sasvim, dok puke nae bue, arojice, uvide, jo izrazuju neto boansko. Takav je naprijed pomenuti mimini prizor s ''Gjedovom Babom'', ili s ''Babom Korizmom''.4 Ljudska imitacija bojeg ina biti e i ''nevjesta sa svatovima'', koji u Risnu, na bijele poklade, zalaze od kue do kue.5
3 4

Dio III, na str. 58 (202). Na str. 11920. 5 Vuk. ivot i ob., str. 19.

A nije sumnje, da je taka imitacija dubrovaki ''oroje, Vila i Turica''. Sad nestalo ovog obiaja, ali se drao sve do posljednjeg vremena republike. Svakim svecem, od poetka februara do asnog posta, iao bi po grada uvidni provod oroja, Vile i Turice,1 a prikazivae prelaz maskiranih bogova iz sumorne zime u cvatno mlado ljeto. O upavu oroju visili repovi lisiji, dok je u ruci nosio zelenu granicu i cvijee: u Arijaca kovarna lisica oliuje veer; veernja lisica napastuje Suncu, no je jutrenji vid smie.2 Od cvijea vijenac imala i Vila na glavi, pa obilno cvijece kitilo joj i luk na tri ugla, koga noae u ruci; Vilu skrivalo bijelo ruho, i komad sure svite, preko lica. Sav prekriven, i upav, bio Turica, s konjskom glavurinom, to se otvarala i velikim zubima klocala. Ovakom ''klocalicom'', taman u vrijeme mesojegja, igralo se i u Srbiji, to jo u poetku ovoga vijeka, te plailo njome ene i djecu.3 udotvornu konjsku glavuu, znamen zakopanog vidila, pod imenom dadhyanc poznaje vedina religija,4 a usmo ono vie puta, da nju iznosi i naa.5 Konjska je dakle klocalica uzeta iz blaga vjerskog. Da su pak s vjerom oroje, Vila i Turica bili u tijesnom spoju, stoji tvrdo po tome, to te uvide, u prvi dan svog provoda, prolaahu, drskom i nehristjanskom preuzetnou, kroz dubrovaku sabornu crkvu.6 Imena: oroje, Vila i Turica bez sumnje su prenainjena, iz svog poganskog sklopa izvitoperena, dakako od zazora hristjanskog.7
1 2

Id., str. 1920. Gubernatis, Myth. zool., II, p. 12831. 3 Vuk. ivot i ob., str. 20. 4 Gubernatis, Myth. zool., I, p. 3246. 5 Gledaj osobito u Dijelu I, na str. 51 (91). 6 Vuk. ivot i ob., str. 20. 7 ''Prosti ljudi'', veli Vuk (1. c.) ''po Dubrovniku pripovijedaju, da je takova ivotinja kao turica zaista negda bila, pa je uhvatili i ubili. Knjievnici pak njihovi kau, da se to inilo za uspomenu negdanjemu ratnome bogu Turu". Vukovi knjievnici zar miljahu na germanskoga Thrra, ili Donara (Gromovnika), to je ovdje izvan prilike i mitine i jezine. Prije bi bilo misliti na skandinavskoga Tyra (Davora); no je ime Turica tek po sluaju suglasno s Tyrom. Vrijedi, ipak, mnenje dubrovako, da je u maskaradi Turice, Vile i oroja leala uspomena poganska.

Ali ostaje to, da u dubrovakom obiaju nalazimo kao oca, majku i sina. Djeda, babu i dijete u povoju nagjosmo, jednako, i u obiaju rinjanskom, glede ''Gjedove Babe''. Promatramo li ova lica, ovako ponavljana na razliitim mjestima, i prebiramo li godinje vrijeme njihova pojava, te i njihove simbole, onda nam se namee indukcija, da je ovdje igru svoju zavrgao mit sunani: iz cijele prestave kao da nam iskae mlado Sunce,1 to ga vode ostarjeli car i carica nebesna. K ovome tumaenju prilazi i to, da u ovo isto vrijeme pada i mutna uspomena, koja nam se sauva o ratnome Strahoru.2 Uz astni post, u negdanjoj Granici i u Srijemu, stihovima davnanjim djeca bude zamrlog Strahora: ''Oj Straore, Straore! Oj javore3 Straore! Umre, umre, Straore! Ustaj, ustaj, Straore! ujem, ujem, nebore:''4 Strahor je Vid, pa i Vidovo ime, ili mo, ponavlja se iz praznovjerja ovoga doba. U umadiji, ko ''vidi'' zmiju prije blagovijesti (25 marta), ubija je i u njezinu glavu sije bijelog luka. Ode li crkvi, na uskrs, s tim lukom pod jezikom. biti e vidovit, te e ''viditi'' svaku. enu koja je vjetica.5 Ovaki luk, iz zmijine glave (valja ubiti zmiju ''prvu vigjenu od godine'') meu i u djetinju hamajliju protiv vjetica, inilica i nonica.6 Panja nam se od sebe svraa na sve ovo ''vigjenje'', na ''vidovitost'', koja nam odmah izazivlje Vida.7

186

Mogue, da se na Sunce, skriveno pa izmoljeno, odnosi poneto i u samoj igri ''prstena'', koja je, uz mesojegje, najobinija po Srbiji i Bosni, pri nonim zabavama. U igri terminologija: ''pogorelica'', ''poegalica'', ''pogore konji'', mogla bi spadati amo (Vuk. rje., pod Prsten).
2 3

Uporedi Dio I, str. 62(92). Ovaj inae tamni javor rekao bih, da je drvo od svjetlosti, koje ve vidismo u religiji Vidovoj.

4 5

Vuk. ivot i ob., str. 21. Milievia iv. Srba, str. 82 U Vuk. rjeniku (pod Blagovijest), od prilike kae se ovo isto, no da to biva na blagovijest, mjesto na uskrs, a da se luk zadijeva za kapu.
6 7

Id, str. 1589. Gdje budemo, na drugom mjestu, dokazali, da je zmija oganj, biti e jasna i zmija u ovom pukom praznovjerju. Kroz zimu ljudstvo je pod okriljem boga Ognja, kome propada mo, kad na proljetno nebo nastupi ojaani Vid, s povorkom sunanih bogova.

A glede bijelog luka, posvuda se dri u narodu, da je vrlo zdrava biljka, kao biljka od pomoi. U Srbiji, u abakom okrugu, kad se svruju bijele poklade, ljudi njom taru sebi, od vjetica, dlanove, sise i tabane.8 Iz svega je razabrati, da bijeli luk pristajae Vidu, kao i bosiok.9 U poetno ovo vrijeme godine, Strahor-Vid ustao na ivot, da satre zimnoga dumanina. U Srijemu pali se, uz mesojegje ''bukara'', ili ''vatrite'', i to na bugjenje oajalih bogova. ''Bukara'' je u savezu s ognjem i s plodom,1 i zove se tako vatra, to ju loe od svakoga smea, te oko nje hvataju se u kolo djevojke i mlade:2 smee druga je slika zimskom prljuom zatrpanih bogova, koji se ipak kreu uz zapaljenu godinu. Valja da nekako se kreu onda i svi pokojnici, svi mrtvi. Hristjanska crkva ne pominje mrtve u ovo doba uskrsnute godine, ali njih, vie nego u druga doba godinja, miluje puki obiaj. Uz poklade prije bijele nedjelje, a poslije sebine, ima ''zaduna nedjelja''.3 Kroz ovu svaki domain iznosi itulju i prizivlje k pameti kune miljenike, pretke i svojte upokojene. Svakome od njih namijenie po jednu svijeu; onda se svijee sve zade, te izgore ''mrtvima za duu''. Ponegdje nose na grobove i jela i pia, da ih vinom preljevaju4 Nova godina obradovala i mrtve. Iskra jedna njima se iskresa onim istim plamenom, kojim se zapalie bogovi.5
8 9

Milievia iv. Srba, atr. 140. U Italiji, bijeli luk daje obilje, a porodiljama lasni porogjaj, pa ga, n.pr. u Bologni, nii svijet na jagmu kupuje o Ivanju dne. Jednako, naziru u njemu otajnu mo Skandinavci i sjeverni Nijemci. Nazirahu isto i Grci, i Maloazijati, i Indi, kojima posljednjim bijeli luk bijae tamanitelj neman (Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Ail). to se tie starih Slavena, Rusi pogani X vijeka, uz bosiok i pijevca, zakopavahu ga s mrtvacem (Krek, Slav. Liter., s. 12330), zar kao simbol Vidova i ovjejega uskrsnua. u nas, sada bijeli je luk predmet zagonetkama, te se kae: ''ciciban, to je u zemlju strmoglavce ukopan'' (Novakovia zagon., s. 11920). Pa je jo vanije ovo, da prosti nai ljudi i ene moda niim toliko ne baju, kao to esnom bijela luka i strukom bosiljka. Kako u Italiji, i na naoj zemlji bijeli luk vrlo je koristan porodiljama poslije porogjaja: uiju ga njima u kapu, da ih brani od zlih oiju (Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 136).
1 2

''Buknula'' vatra, ''buknula'' djevojka. Vuk. ivot i ob., str. 21.

Ovog vremena nedjelje regjaju se ovako: arena, ura (drukije sebina, ili redovna, ili trapava), zaduna i bijela s bijelim pokladama. Nazivi nisu hristjanski.
4

Vuk. ivot i ob., str. 23 Milievia ivot Srba, str. 1389.

Okolo ovoga vremena. u mjesecu februaru, salaze k zemlji, i kod Eranaca, boanstveni duhovi pokojnika, takozvani Fravashis (''vithibis bagaibis'' u natpisima Akumenid). Fravashis itu onda od svojati meso i odijelo, te borave kod njih za deset noi. Ovo je salaenje znameniti eranski god.

Kad ih tmina opkoli i pritisne, bogovi ne samo da na se navuku vuinu, ili kou druge koje mrke ivotinje, nego, kako su tada stari, tako mogu postajati i mali. ''Starmali'', ova rije to se sad rabi za 187

svakoga kepeca, maljenicu, iz poetka moe biti da pripadae jedino bogovima ostaralim i umaljenim. Od zapadnutih i zaamalih bogova stvorie se nejake maljenice. U sitne ovake duhove (, ) vjerovahu Heleni; ali njima nije nigdje iri spomen, to ono u germanskoj mitologiji. Tu je itava gomila Dvergar, ili Zwerg; koji se kriju u peine, u zakutke, pod zemlju, a koliko crnjkasti, toliko i dobroudni, hrane se kravljim mlijekom, namiu blago i kuju dragocjeno oruje. Ne vei od pedlja, od malog prstia, Dvergari su poniteni, bojaljivi; ipak, nastavaju do divljih Jtuna, pa e i njih zadesiti ista nesrea okamenjenja, koja i divove. Zagjoe oni, i povukoe se u peine na neko mrtvilo. Gdjekoja imena Dvergar znae: ''mrtac'', te i tuni uzvik: ''kralj je mrtav''! jei iz gdjekojih saga o njima. Po ovome opisu, isporegjenu s mnogim eto nama ve poznatim crtama iz naih mitova, skoro je isto, da germanski patuljci skrivaju svijetle bogove, koji su krljavi za to, to u tminu ogreznue.1 Sa udesnim maljenicama bave se i nae pripovijetke, ako i neto manje od saga germanskih. Radi primjera, spominjemo prianje o ''Biber-agi'',2 i o ''Arin-brade-pedalj-ovjeku'' :3 u imenu svome, ovaj ''Arin-brade-pedalj-ovjek'' iznosi taman znaenje: ''starmali''. Prevueni vuinom, ostarali, umaljeni, bogovi se izmiu svijetu i borave u drugom carstvu do divova, s kojima se nadmeu, pa od njih odnose blago.4 Zar nam je time objanjen i germanski razglaeni ''Gtteruntergang'' i ''Gtterdmmerung'': bogovi propadaju u tminu, najskoli zimsku, pa zre, iza propasti, u cik od nove godine.
1

Ne mogavi se na mitinu nau tradiciju poduprijeti, Grimm ostavlja pod sumnjoin, to bi upravo bili ti boji manji (Deutsche Myth., s. 3757).
2 3

Bosan. prip., 5. Kojanova prip., 9.

Gledaj priu: ''oso i dinovi'', u Vili Beogr., g. 1867, br. 45. 5 Berchte, Perchta, Peratha, znai sjajna; ali o etimu imena Hulda, Huldra, Hulla, dvoumi Grimm, a posve mu je neizvjesno ime Werre, Werra (Deutsche Myth., s. 2207). Poto germantina ne tumai dovoljno Huldu i Werru, nisu li dva imena primljena sa strane? nisu li to u nas Slavena uzajmljene boginje, Hulda, naa Koleda, Werra, naa Vara? Ja ne mogu da ovo rasudim; no u sluaju, da bi to tako bilo, valjalo bi smatrati Koledu prije kao Boievu majku, nego li sestru (gledaj Dio III, str. 6770 (2114).

Ako se ne varam, isto je objanjena i skandinavska baba Hulda, Odinova ljuba, koja je, kakokad, ili stara i runa, ili mlada i lijepa. Skandinavska baba Hulda Nijemcima je gospa Holda, ili Werra, ili Berchta.5 Ta se boginja javlja mladom godinom, uz velike snjegove, kroz boinih dvanaest noi, a donosi obilje. Nju prati kolo nejake plane djece, pa sebi i djeci, u jednoj od onih noi, ite prevoz na drugu stranu vode. Sva su djeca oblijem jednaka i jednake udi, no majuni su kao popci, te je i boginja radi njili prozvana ''kraljica popaca'' (die knigin der heimchen). Djeca vuku ralo potrto; ali opet, na kraljiinu zapovijed, zaljevaju ljudima njive, dok kraljica, nekako, ore ispod zemlje.1 Sva ova gatnja germanska slii do uda priziranju puka naeg o Boievoj majci i o malom Boiu, koji se prevozi s jedne na drugu stranu svijeta,2 kao to i ono kolo dvanaestononih jadovitih popaca3 s ralom nas odmah sjea na dvanaestoro kolo naih momaka, koje vidismo gdje oru uz kuno doba, i na istobrojno kolo bojih, ali snudenih, grabancijaa. U gatnji germanskoj, tipini broj dvanaest dolazi, ne samo u broju noi, nego i u dvanaest ''praznih vretena'', to ih do sebe ima Berchta, a hoe da ih proturi ''kroz prozor'',4 koji je jamano, ''boji prozor godine''. Sjeverni Germani vretena i preslicu boginje, ene Odinove, vidie i na nebu u konstelaciji Oriona, kome zvjezdani pojas nazvae Friggjarockr (Friggae colus).5
1 2

Grimm, Deutsche Myth., s. 22037. Dio III, str. 57-73(20117).

Gryllus domesticus nama je popak, popac, popi, a to zar potjee iz stare vjere. Popci, dok traje ljetna toplota, u noima tajnovito ture, te izrazuju neto boje. Barem to stoji, da cvrak, nalian popcu, prikazuje, u mitinoj zoologiji Arijaca, Sunevo bie, to pjeva ljeti, pa s ljetom i dokonava (Gubernatis, Myth. zool., II, p. 2356).

188

4 5

Grimm, Deutsche Myth., s. 229 i 234. Id., B. 606.

Po svoj prilici ovo isto vidie i nai oci, jer je i nae ime Orionu: ''Babini tapi'', ''Babina tapka''. A mnogo kojeta, u nas, ''Babino'' je; strana svijeta: Babin kut6; vrijeme: Bablja zima, Babino ljeto7; bilje: Babina duica, Babina ila, Babini zubi, Babino uho, Babin tobolac, Babina kosa, Babina svila, Babino sito, Babino draje, Babino zelje, visibaba; ivo: Babini jarci,8 Babin kokot, Babe.9 Ova je Babe (coccinella septempunctata) u Srbiji nazivana Mara, a u Kranjskoj Boji volek. Uzimajui je na prst, djevojke po njoj slute udaju: ''Vjeri me, babe!'' ''Babe, babarice, kai mi, ne lai mi, da u se ja oeniti!'' ''Kai Maro, otkuda e doi svatovi!''1 Ta Baba svugdje prisutna, u zvijegju, pa u kutu neba, u godinjim vremenima, u bilju, u ivotinjstvu, ne moe drugo da bude, mislim, do velika boginja, ostarjela ena Vidova.
6

S koje strane se razvedri, kad je oblano. U eha ''Babi kout'' sjeverozapadna strana (akad. rje.). Kad je toplo u nevrijeme, osobito u jesen (Vuk. rje.). Glede ''Babinih jaraca'', isporedi ono reeno na str. 1201.

7 8

Preko svake mjere uestala, u narodu, i mjesta, koja sva, mislim, ne postadoe od ljudske kakve babe: Babino jezero, Babino polje, Babin dub, Babin lug, itd.

Pomenusno ''Babine tape''. Moe biti, da je jo jedno zvijegje u vjerskoj vezi s Babom, s muem joj i s djecom. Rusima Plejade su Baby, Slovencima Vlastovci ili Vlastovice, nama Vlaii. Nekako s naim, a jo bolje sa slovenskim nazivom, sudaraju se, u prvoj rijei, staroslovenske ove sloenice za Vlaie: Vlaseeliti, Vlasoeliti, Vlasoiliti, Vlasoelci.2 Jesu li to neki Vlasi, Vlaii, ili Latini, to ih stari Slaveni nazirahu u konstelaciji ? Ne mislim, jer tome nazoru ne uvigjam povoda nikakva. Mogue, da nas na pravo znaenje tekog naziva upuuju Rusi. Osim to Baby, oni Vlaie kau Volosoari. Ovdje kao da nam isto zvui ime boga Volosa-Vida: Voloso-ari mogu biti, naprosto, Volosovi ari, Volosova arka Sunca. Time, Vlasoelci bili bi Volosoelci, koji Volosa ele, za njim eznu, a nae Vlaii rije pomagljena dahom hristjanskim, mjesto Volosii, Veleii, djeca Veleeva. Plejade, sedam njih, pomaljaju se s proljea i s ljetom ih nestaje, te su zvijezde, u kojima se naim starima mogla najlaglje utvarati slika sedam naspornih mjesenih Sunaca.3 udno je, da kajkavska pria, koju ve usmo,4 zna i za dvanaest Lastara,5 dakle za ukupno kolo bojih dvanaestoraca. Jo udnije je pak, da u Vlaia i neto drugo, po pukom kazivanju, glasi kao Volos. Vlaii, u Srbiji kod seljake djece, imaju posebna imena. Zovu se: ''Mika i Mioka, Raka i Raoka, Orisav i Borisav i sedmi Milisav'',6 ili ''Vole i Voleta, Rale i Raleta, Mile i Mileta, i mali Proak''.7
1

Vuk. i ak. rje., pod Babe. Uz sline rijei, coccinellu meu na prst i mlade Engleskinje.

to Stulli, u svom rjeniku, ima vlasoelac arcturus, ta rije nije naa puka, ve je uzeta iz starih brevijara.
3

Vjerojatno je, da u ovaj isti mit pripada i ''Zlatna kvoka s piliima'' (Vuk. prip., 10). Pria o kvoki sa zlatnim piliima, vie puta sedam njih, raznosi se posvuda u Europi, to od davnih vremena. Sjeam li se dobro, u crkvi u Monzi, megju spomenicima langobardske kraljice Teodolinde, pokazuju putnicima i takove zlatne pilie.
4

Na str. 113.

Rije kajkavska Lastari jest ono to i Vlastari. Vlasie zovu Hlastarice u varadinskoj, a Lastarice u senjskoj okolini. Hrvatskim Zagorcima oni su ''straari'', ili ''straenjii'' (Kukuljevi, Vile, s. 88).
6 7

Milievia iv. Srba, op. na str. 80. Novakovia zag., str. 21.

189

Regjanje ovo po dva i dva, kao to ve opazismo,1 biva upravo kod mjesenih bojih imena, a dvojci, Vole i Voleta, mahom nas potsjeaju na Volosa.2 O eli-bai Vuku Dojetiu, o prvome poredniku i vlastelju oko sjajnog stola velikog kralja Gjorgja od Maedonije, nai stari usitnili epsku pjesmu, koja nam se sauva.3 to je liepa, to je i mitina ova pjesma, emu mi se ne emo nipoto uditi iza doslije izloenog. Pjesma opjevala tragini udes Dojina, junaka takogjer iz Maedonije. Deava se tragedija, jer arijski bogovi neprestano zamiru. Noeni hrlom strujom prirode, oni uz prirodu, u kolu vjenom, diu se, napreduju i zalaze: s dovrenim svojim mjesecom, zagje i Dojin. ''Bolani Dojin'' skapava u bijelom gradu Solunu; a, na prevarni glas njegove smrti, bahnuo, na vranome konju iz daleke Arabije, da Solun titi, poznati nam crni Arapin. Siledija ''od Soluna ite zatonika . . . Dojin bio, pa se razboljeo; bio Duka, pa ga boli ruka; jest Ilija luda adamija, ono boja nije ni vidjelo.''4 Upoznasmo Duku, ili Duku Leku, ili Leku kapetana, kao vrhovnika nebesnog, koji se utaja pod imenom velikoga Aleksandra.5 Ludi i nevjeti Ilija dato je Gromovnik, mualjiv i nemoan u januaru; te emo i njega promatrati slijedom radnje. Razmee se, pri jo ne dotjeranoj moi godine, crni dumanin na crnome konju, crni i turi bog ustrajne zimne tame. Od Arapina tlaka je na grad, pa u jadu i meteu zebe od straha sestra Dojinova, a i samoj Dojinovoj ljubi visi ast o tankoj dlaci.6 U vitekoj onoj nevolji, Dojin uzeo koplje, pripasao sablju alamanku, i tekom mukom jedva posio svoga dora od megdana. Ipak samo otim, to se ukazao, prepade crnoga dumanina. Arapinu junak ''preturio na koplju ator'', kad ''pod atorom triest gjevojaka'',7 t.j. trijest zarobljenih, navrenih dana mjeseca januara. Zatonik ''bijelog'' Soluna posjekao zatonika ''crne'' Arabije; nego istom se prodiio, eto i on duu ispusti. Svrio januar.
1 2

Na str. 133. Sravni Puko vjerovanje Maretievo (Rad 60, a. 1712), koji, u ostalom, misli, da su Vlaii u savezu s vlasima, s kosom. 3 Vuk. pjes., knj. II, 78.
4 5

V. 1422. Dio I, str. 7071(110-1). 6 Svetoduha Janja kao da je ovdje udvojena u sestru i u ljubu.
7

V. 2246.

Nema epske pjesme o drugom porednika, Boku Rajeviu, koja bi mitina bila, a ovo ime iznijela. Ali jo su ivi obiaji, to daju slutiti nekoga maloga boga, tovana negda u februaru mjesecu, pa se obiajima pripleu enske pjesme kova najdavnijeg, makar bili tu imenovani hristjanski sadanji sveci. Pri poetku velikoga posta sad se pjeva ova pjesmica: ''asne poste zapostismo, novu gragju iznesosmo, u njoj poju svetitelji, sveti Petar i Nikola; dve im seje otpevaju, Angjelija svetom Petru, to ekavci, ono pjevaju i jekavci, skoro jednako: ''Oj na djelu na golemu mloga gragja savezena, sveta crkva sagragjena, u njoj poju do dva sveca, sveti Petar i Nikola; sestrice im otpjevale, Angjelija i Marija. Sluala ih Boja majka, svako edo umukava i po gori svako drvce, a jasike ne umuka, ve jasika trepetala. Ljuto kune Boja majka: ''Svako drvo urodilo, a Marija Nikolaju. Tud se dala tanka staza, po njoj ee Boja majka, vodi Boga za ruicu, u svilenu kavadiu, i u uti cipelica''.1

190

a jasika ne rodila, ve jasika trepetala,

usred ljeta i bez vjetra!''2

Kako je viditi, jekavci pjesmi o asnome postu privezuju trepetanje jasike; no je ovo i ekavcima sasvim dobro poznato. ''Sva se gora pokloni, i svoj listak poloi, pred Preistom devicom; al' ne htela jasika i prokleta topola, to im listak trepee, usred leta bez vetra'',3 kae pobona neka pjesma o Mariji, koja ''bjei od ljud''. Pae, ovaka prestava ulazi i u samo kozmogonino prianje. Gospod Bog ree (u prii iz Srbije o stvorenju svijeta):4 ''Topola da je prokleta, tresla se i na lepom vremenu!''
1 2

Vuk. Pjes., I, 196. Id., I, 197. 3 Vila Beogr., g. 1866, br. 20. 4 Id., g. 1867, br. 41.

udnovato utanje nae ''Boje majke'', koja, ''vodei Boga za ruiu u svilenu kavadiu i u uti cipelica, svako edo umukava i po gori svako drvce'', nae ''Marije, koja bjei od ljud'', za njom naklopljenih; to utanje i taj bijeg, to sad slabo razumijevamo i mi i pjevai, bistrie nam Ovid. U svojim Fastima, na alost prekinutim s mjesecom julom, Ovid izloio, uz neto omuina iz grkog mita, svu historiju boje godine rimske. Ova historija, kasno sastavljena, prua nam samih otkidaka od stare religije Latina; ali i to, onako ulomljeno, vano je za usporegjivanje davnih vjera. Evo nam ovdje primjer jedan neprisiljene komparacije. U isto ovo nae doba godine, o drugoj polovini februara, uz Lupercalia (15 febr.) i uz ''dies parentales'' (1321 febr.), slavila se rogjajna Junona Lucina, a pri toj slavi pjeva i pria Ovid, rekao bih glasom naih pjesama. Bio negda pod esquilskim brijegom, kazuje on, Lucinin gusti lug, gdje dogjoe pobonici i klekoe, kad ''najednom zatrepetali vrhovi zanjihane ume, te boginja preko lugova svojih udno progovori''.1 Odmah iza toga bude, pa i sad jo biva, est dana tiine: te tiine ''gdje je prvi dan'', nastavlja Ovid, ''ti se ne uzdaj u vjetrove; lahor ovog vremena vjeru izgubio, nema vjetra ni uha, i za est dana vrata z Eolove stoje irom rastvorena''.2
1

Fasti, II, V. 4401: .... ''quum subito motae tremuere cacumina silvae, et Dea per lucos mira loquuta suos''. 2 Id., V. 4536: ''Orta dies fuerit: tu desine credere ventis. Perdidit illius temporis aura fidem. Flamina non constant: et sex reserata diebus carceris aeolii janua laxa patet''.

Slavila se u Rimu onda i Tacita, boginja Cutalica, koja e biti ista s Lucinom. U kolu djevojaka, stara ena injae ini Taciti na ast, drei sedam crnih bobova u ustima, a, pri svretku obreda, viknula bi: ''Svezasmo dumanska usta i jezike!''3 A o kome se dumaninu misli, kae nam istom prilikom Ovid, pripovijedajui ovu priicu iz grko-latinske mitologije: ''U vrijeme, gdje Jupiter na obranu neba uze oruje, od stravinoga Tifona bjeala Dione, pa, zajedno s malim Kupidom, dogje do Eufrata, i sjede do ala, vode palestinske. Povrh obala rasla topola i trstika; a i vrbljak da e ih skrivati, nadali se bjegunci. Gdje se ono boginja utaji, vjetrom zatutnji lug; od straha ona problijedi, mislei na dumanski nalet. edo drae u naruju, te vapila: Ninfe, pohitajte u pomo dvojici bogova!''4 Mali bogo i majka mu, pa majka utalica koja uutkava vjetrove, da drvee ne trepti, pa, iza tihoe, topola nemirna, ili vihor u lugu, pa bijeg majke, uz sina svoga, ispred dumanina koji goni, pa, najposlije, i vrijeme isto godine, ludo vrijeme februarsko: sve je jednako, u mitu latinskom i naemu.

191

Id., v. 57182: ''Ecce amis in mediis residens annosa puellis, sacra facit Tacitae: vix tamen ipsa tacet .... et septem nigras versat in ore fabas . . . Hostiles linguas inimicaciue vinximus ora, dicit discedens, ebriaque exit anus''.
4

Id., v. 46170: ''Terribilem quondam fugiens Typhona Dione, tunc quum pro coelo Jupiter arma tulit; venit ad Euphratem comitata Cupidine parvo, inque palaestinae margine sedit aquae. Populus et cannae riparum summa tenebant; spemque dabant salices, hos quoqne posse tegi. Dum latet, intonuit vento nemus: illa timore pallet, et hostiles credit adesse manus. Utque sinu natum tenuit, Succurrite, Nymphae, et Diis anxilium ferte duobus, ait''.

Samo da nam grko-latinski mit isto kae, koji su to ''ljudi'', od kojih ''bjei'' Marija Gonitelj rijeju odaje i narav svoju: on je zimska strahota, zimni jo neuutkani vihor. Dok umu umukava, te proklinje topolu i jasiku, to izmedju ostaloga drvea najlanje ute liem nestanim, naa majka umuka i prokle zimu. Sunanom novom godinom, zima, dato, nazaduje. Latini, u svome februaru,1 ve se iste od mrlje zimske; ve je ''iznesena nova gragja'' godine i ''u njoj poju svetitelji'', po naoj pjesmi; ve na divove ''uzeo oruje Jupiter'', po pjesmi latinskoj. Ali je spor i muan izlazak mladog ljeta: niti se snijeg svud raskravi, niti studeni vjetar posve utoli. U drugom mjesecu godine, Sunce je jo nejako dijete, i tanka je nebesna staza, kojom ide: ''tud se dala tanka staza, po njoj ee boja majka, vodi boga za ruicu''. Majka dijete dri u tihom zaklonu, u potaji; a bjei njim svaki put, gdje nanovo zauji zimni vihor.
1

Od februare istiti.

Majin muk, uz vuju cijelu historija, pripovijeda, na osobiti nain, pria akavska iz Krasice: ''Mat zakljela devet sini va vuki".2 Jednoj nevoljnoj udovici bilo devet sinova i ki jedna, jo u zipci. Hrane malo, a sinovi jeni, pa otimlju jelo sestrici. Mati ih prokle: ''Kao vukovi navaliste; eda postali vukovi!'' Postadoe, i pogjoe u goru. Nebogoj sestri, kad joj bilo deset godina, raali se za izgubljenom braom, te ode u svijet, da ih trai. Nala ih u gori u jedne starice; oni svukli vuju kou, i uinili se prelijepim mladiima. ''Na koji bih nain vas mogla osloboditi?'' pita sestra brau. ''Teko to, sestro! ve ako mui za cijeli devet lijeta bez prestanka, a da ni rijei jedne ne progovori'''. Namah umukne ona. Mui pred majkom, kad se vrati kui; mui pred kraljevim sinom; koji bijae na lov iziao, te se zaljubio u prekrasnu utalicu. Njom se oeni kraljev sin, pa, gdje mu prvo, drugo i tree muko dijete rodi, a zlovarna svekrva, miesto djece, podmee kujicu,3 da tako sinu zamrazi enu, ena uvijek uti. Kad se ovo zgagjalo, mu bio na vojsci. Nego tri lijepa eda spasavaju se: svaki put, gdje je jedno od njih baeno preko kunog prozora u jaz, doao bi vuk jedan, zgrabio dijete i pobjegao s njim. Kad se, treom, mu vrati s vojske, pa vidi, da mu ena doji malu kuju, naiposlje i sam napusti vjeitu utalicu. Svi hoe, da je objese. Briznula u pla nevoljnica, a muala; uporni muk obujmi nju i pod vjealima. Iznebuha udare tada devet mladia na devet konja, skoe k sestri, i prue joj tri sina, ''koji su bili lijepi kao sunce arko''.1 Braa reku sestri: Ti nas oslobodi, progovaraj !''2
2

Fran Mikulii, Narodne pripovietke i pjesme iz hrvatskoga primorja, u Kraljevici 1876. Za ovakovo podmetanje znadu i prie tokavske.

O toj trojici pobaene i spasene djece govori i pria: ''ena kraljeva rodila tri sini zlatnemi vlasi'', u istoj zbirei; pa i tu njima ''zasvijetle zlatne vlasi, kao sunce''.
2

Dalje pria kae, da su objesili mrsku staru.

udnovato utanje neke boginje, ili neke vile umske, pominje takogjer mitina tradicija sjevernih Germana. U Eddi, kao na prestolu sjedi boginja Idhun na jasenu Yggdrasilu, a mukom mui, kad s jasena silazi k svojoj eri, Nrvis (No). I Ragnarova saga ima boginju utalicu. A Anglosasi

192

priahu, da divlji Edric, vrebajui na kolo umskih vila, ugrabi jednu od njih, pa se ugrabljena za tri dana uutila, a najzad i odbjegne otmiara, kad zavie na nju.3 Napomenu mitinog utanja iznosi i grka niitologija sa Peleja i Tetide.4
3 4

Schwartz, Indogerm. Volksglaube, s. 457. Id., a. 44.

Nekoliko puta desila nam se dosad prilika, da panju itaoca asom svratimo na neke niti, koje jednu stranu vjerovanja Slavena vezuju s religijom davnih Friga, to ju djelomice poprimie Grci i Rimljani. Frizi tovahu boginju utalicu, a to im bijae velika mati bogova (magna dem mater). Sveani god njezin, i ludoga joj sina Attis, slavio se u Rimu svretkom marta, megju dnevima 227. U posljednji dan praznika, vrvio svijet gomilama k ivoj vodi Almonu, k pritoku Tibere, da tamo okupa boginju i malog boga (lavatio matris dem). Kad bi prola litija, obasipali ruama boginjin kip. ''utalica muke dijeli zdravlje smrtnicima'', liturginom besjedom kae Lukrecij5 za ovu frigijsku veliku majku bogova.
5

L. 11, v. 625:.... ''manificat tacita mortalis muta salute'' ....

3. Boko Rajevi Epska pjesma o ''Smrti vojvode Kaice'' ree drugome poredniku ime: Boko Rajevi, ili Rajko. Mogue, da je ovo ime od starine, te da e rei: bogo koji se hrani, koji napreduje.6 Bilo ime Boko Rajko starog ili novog kroja; bilo pomenuto tumaenje ispravno ili pogrjeno, malo mari. Veu panju zasluuje neto drugo. ini se, da mlagjano Sunce februarsko oci nai, u novu vjeru obraeni, krstie imenom Lazara; pa da ovamo spada puki obiaj Lazarica
6

Rajko od ra, uivati ? Ili je Rajko = Rado, Radosav? Ako je Rajko onaj koji se hrani, onda bi znaio od prilike to i Dojko, onaj koji se doji; te bi dva prva porednika, Vuk Dojko i Boko Rajko, bila skoro suznana, kao to su istoimena i dva zadnja, Oblak Rado i Kaica Radonja. Vidismo (str. 133), da ve Grimm opazi, kod nas i kod Germana, homonimiju dvaju i dvaju susljednih mjeseca. Rei je ipak, da ime Dojko moglo bi biti skraeno od Dobrosava i slinih imena.

Subota prije cvijeti, na svretku asnoga posta jest Lazarev dan, a eljad naa iz ekavskoga dijela naroda, po Srbiji i po Srijemu, na taj dan pjeva i obavlja kojeta pogansko. Ima stanovitih pjesama za Lazarevu subotu. Uoi nje, djevojke ''Lazarice'', stavi u kolo, jedna drugoj dodaju muko dijete, i pjevaju, dok dijete ide preko ruku: ''Lazi, lazi, Lazare! Te dolazi do mene, prihvataj se za mene, za svilene rukave, za svileme marame, za kleane kecelje''.1 Ovo dijete, to se za enske skute prihvata, nije nipoto od Hrista uskrsnuti Lazar, ve prije nalii malome bogu, koga tu skoro vidismo, u naem i u latinskom mitu, gdje je u strahu i pogibelji velikoj, bjeei s majkom.2 Ljupki mali Lale, ili Lazo, ide sa cvijeem i blagom: ''Da j' u mene, Lale! Lazo.! to je u cara blago, ja bi znala, Lale! Lazo! to bi kupovala. Kupila bi, Lale! Lazo! ukraj Save bau. Ja bi znala, Lale! Lazo! ta b' u nju sadila. Sadila bi, Lale! Lazo! zumbul i karanfil . . . Kupila bi, Lale! Lazo! neenjena Lazu,

193

da mi bude, Lale! Lazo! baovan u bai''.3 A druge pjesme od Lazara prati starovjerski pripjev Le: ''Oj travice sitnice, Jelo Le! Jelo, dobra devojko, oj Jelo!4 to si tako siana? Sve si polje pokrila, samo malo ostalo, i tu niko cvet bour, kod boura ruica. Bour rui govori:
1 2

Ao, ruo, lep ti sam, jo da mi je tvoj miris, bio bih se previo, kao svila predena oko zlatna vretena, kao mlada nevesta oko runa devera.''1

Vuk. ivot i ob., str. 25. U marljivoj raspravi: Studije iz pukoga vjerovanja i prianja u Hrvata i Srba (Rad jugosl. akad. knj. 60, s. 136), g. T. Mareti cijeni, da u obiaju Lazarica ''velik je upliv paronomazije'', te opaa, kako od imena Lazara postadoe stihovi: ''Lazi, lazi, Lazare! te dolazi do mene''. Da Lazar dade povoda rabljenju dviju mu suzvunih rijei: laziti i dolaziti, koje zar zamijenie sline druge, to je sasvim vjerojatno; ali vjerojatno nije, da je obiaj od onog imena, ili da se na ime itav naslonio. I u ope je rei, da, puki obiaji, osobito ako su u naroda svestrani i drevni, ne mogu biti jezina igra, zgoljna aluzija k stanovitoj rijei. to puk postojano i tvrdo slavi, ili obregjuje, ono, po mom miljenju, ima teega nzroka, nego li je lagana paronomazija.
3 4

Vuk. pjes., I, 490. Ovi dugi usklik pripijevaju iza svakog sedmerca pjesme. 1 B. M. pjes., 34.

uvi ovaj doista davni a ponavljani uzvik: Le! misao nam odmah leti k poznatoj Lelji, carici nebesnoj, to tim vie to nam je cijela mitina prikaza, u pjesmicama sadrana, takogje poznata: trojna obina prikaza nekog oca, neke majke i nekog djeteta. Uz dijete malo i uz Lelju, car, ''u koga je blago'', biti e podatljiv Vid. to je ludo dijete Lazo ''baovan u bai'', i to se pominje cvijet bour, valjda i to imade znamenovanje vjersko. Bour, paeonia officinalis, etimologino dolazi od kakva boga; pa je i zbilja u Italo-helena biljka ljekovita i sveta. Brani i lijei osobito djecu, a uva je tica ranog proljea, martana unja.2 Pa ima u nas i druga biljka. koja taman od Lazara dobi ime, te se zove ''lazarkinja'', i ona ljekovita: lijei ranjava usta i desni.3 Osim ovih biljka, nas potsjeaju i obiaji na poganskog boga. U jutru Lazareve subote, mladi ljudi idu na ivu vodu, da se njom umiju, te onda i naberu vrbovih granica, kojima, na povratku, okitie prozore djevojkama.4 Takove vrbice i sveenici, dan poslije, na cvijeti u jutru, sad pobonicima razdaju.5 Sve se ovo na hristjanskog Lazara, koji iz mrtvih ustade na ivot, prenese od ustalog Sunca mlade godine. Mi ve gledasmo Boia, gdje se prevozi iz ude zime u svijetlo ljeto.6 Taman ''vozar'' jest i ovi Lazar, u gdjekojoj pjesmi narodnoj; vozi se ''na orahovoj lagji'', i ide na izbavu djevojke udne i udna mometa, n.pr. Vlahovi-Stojana u pjesmi jednoj.7 Kako Boi januara, tako i Boi februara, vozi se iz stare u novu godinu. Pa i stan Lazaru nalazi se do vode. Lazarova baa, po pjesmi, rascvjetala se ukraj rijeke, ''ukraj Save''.8
2

Gubernatis, Myth. des plan., pod Pivoine.

Vuk. rje., pod Lazarkinja. Vuk kae: ''Ova trava ponajvie raste u hladu, lozica joj je tanka i mekana gotovo kao u broa, a cvijet sitan bio kao u zmije oko''; ali joj ne zna tehninog imena, koje bi opet bilo vrijedno doznati.
4 5

B. M. pes., str. 38. Vuk. rje., pod Vrbica. 6 Dio III, str. 601(2045). 7 Vila Beogr., g. 1866, br. 28.

194

Kad drugoga oslona nema, moe i samo vrijeme pjevanja nekih pjesama sluiti mitologinom iztraivanju. Kao mitinu ja biljeim ovdje i ovu vrlo raznoenu pjesmicu, to ju pjevaju na cvijeti, a i na blagovijest: ''Poranile devojke, Jelo Le, Jelu, dobra devojko! poranile na vodu, al' na vodi jelene, rogom vodu muae, a ocima bistrae'' (Vuk. ivot i ob., s. 25 6). Pripjev : ''Jelo Le'' itd. slijedi uza svaki stih. Jelen je simbol Sunca, kao to vie puta rekosmo. Kolo djevojako pjeva ovu pjesmu, a djevojke ''prije sunca idu na ranilo na vodu'' (Vuk. iv., ib.).

Ovako, enske pjesme od Lazara promijenile ruho ustalome Suncu rane godine. Isti Lazar, boji a djetinji, pregje za tim i u prianje epsko. Bosanska pjesma ''Prenejaki Lazo''1 oito se bavi s onim Lazarom, koga opijevaju djevojke lazarice. Sin jedinak Banovia Stevana, oenio se Lazo jedinicom erju cara gospodina, Marom. Lazi je istom sedam godina,3 pa udnog mladoenju bacie Mari u krioce: ''tad se Mara suncu okrenula, ljubi Lazu u elo junako''.3 Mladoj neto je muno pri tome djetetu; ipak dijete junako ide na vojsku, dapae je vodi na neprijatelja. Ban otac, Banovi Stevan, svjetovao sina: ''Vi ukr'te po jelovu granu, zadijte je konjma za kolane, kad idete da se zelenite, kad stanete, da se ne vidite''.4 Lazina vojska sretno ''u prvi bojak udarila'':5 a u to Lazo narastao za jo drugih ''devet godina''.6
1 2

Krasia pjes., knj. I, 14. V. 108. 3 V. 646. 4 V. 1536. 5 V. 1678. 6 V. 179.

Jelove grane ukrene, te noene od vojske koja se pod njima skriva, sjeaju nas odmah na jednaki prizor u Shakespeare-ovu Macbethu, uzet zacijelo iz skotske mitine tradicije. Nego, ta to moe biti, mi razaznajemo iz potpunijeg naeg mita: dobitno, al prenejako Sunce, jo se krije po umukanoj umi. Ban, otac Lazi, Banovi Stefan, kao to i car gospodin, otac Mari, po svoj je prilici mitini Banovi Strahina, vrhovni gospodar i roditelj sviju bogova, roditelj Laze Sunca i ognjene Marije, svetoduhe Janje. Uza sve drugo, sunani mit u ovoj pjesmi zasvjedouju rijei: ''tad se Mara suncu okrenula, ljubi Lazu u elo junako''. U epu gdjeigdje, uskrsnuto Sunce Lazar sljubi se, pronie se, s historikim licem Lazara Smederevca, sina despotu Gjurgju. S ovoga vida, valjda je najznatnija pjesma jedna iz Crne Gore.7 U Gjura i u Gjurove Jerine ima nejak sin Lazar, oenjen erju kralja budimskog. Dijete nije prema nevjesti: ludo je, tek od devet godina, i ona ''ijetko ga akom udarila, dok dijete krvca obasula, naini mu ranu na obrazu''.8
7 8

ojkovia pjev., 71. V. 313.

No je dijete junak, a junaka ima i do sebe, slugu Milutina. Boj ljuti zavrgao se na polju Kijevu, kamo i Smederevce i kralja budimskog izazvao car turski. ''Bie boja za devet godinah, jedan drugom nadoljet nemoe''.1 Tamo ''Lazar bjee vitez ispanuo'';2 Lazareva vojska sve to vee jaala, dok slabljae savezna vojska budimska, te se i budimski kralj osunjio. Oprosti ga Lazar od Turaka, koje polomi. 195

''Poinuvi na polju Kijevu'',3 vratio se zatim slavodobitnik u Budim. Zetu svome kraljica budimska ''dodade pletenu kandiju'', uz rijei: ''To ponesi mojoj miloj erci; to je majka njojzi opravila''.4 U Smederevcu nevjesta umiljavala se oko ve ilog mua, ''al je Lazar kandijom udari, te se sloi po zemljici crnoj''.5 Na ovoj pjesmi, kad se uporedi s pregjanjom epskom, gdje o Smederevcu nema govora, odmah je viditi, da je pjevai preinie: mitini je motiv istovjetan, ali se docnije upletoe Gjuro, Gjurova Jerina i Smederevac Lazo. Ovo je trei stupanj tvorbe: prije Sunce, pa Lazo, pa onda Lazo Smederevac. Ipak, i u toj pjesmi crnogorskoj moe biti da nam ostade pogdjekoje zrno pogansko, kojeg nema u pjesmi iz Bosne. Ono ''polje Kijevo'', gdje Lazar ''poinu'', teko da bude zemaljsko kakovo mjesto: Kijevo, i po tumaenju same pjesme i po etimologiji, biti e mjesto bojeg pokoja, od korena ki, otkle kojiti (tikati i gojiti), pokoj, pokojite.6 U cijelome ovom mitu glavna je crta, kao to ve vidismo, umukavanje, tikanje.7 Kandija pak, uruena Lazaru, te njom bije mladu, donekud pripominje ''lorum'', kojim rimski ''lupercus'' bije nevjestu, eda bi zanijela.
1 2

V. 91-2. V. 93. 3 V. 114. 4 V. 1424. 5 V. 1756. 6 Mikloi, Etym. Wrt., pod ki. 7 Moda je s ovim uporediti i ono, u pjesmi boinoj: ''Kijaveto, moje mjesto sveto!'' (Dio III, s. 7172 (2156).

4. Stojan Stepojev Oko carskog stola trei je u redu Stojan, Stepojev sin. O jednome Stojanu, koji je od zlata, ili je sav u zlato odjeven, ili odapinje od zlata strijelu i sijee maem zelenim, zna puko pjevanje iz svakog kraja naroda. Taj Stojan ima i ljubu zlatnog imena, Zlatu. U zlatnog je Stojana tipino, da mu se esto drijema, a u Zlate, as vjerne te od neke nemani izbavljene, as nevjerne te posjeene, tipino je to, da ona udno pjeva muu mladencu. Prezimenom, zlatni Stojan najvie se zove Popovi. to o njemu znamo i o Zlati, sve se kree u najlaganijem zraku mita. Ovoga Stojana, u Vukovoj zbirci, ep dovodi samo jedan put, u pjesmi: ''enitba Popovia Stojana''.1 Vuk pri toj pjesmi opaa, da ''O Popoviu Stojanu, niti je to vie uo, niti zna, osim onoga, to se tu pjeva''.2 Pjesma nije ba mnogo oznana, ali je enitba najsveanija. Popoviu Stojanu idu u svatove kralj budimski, Mandui Vuk, vojvoda od Sibinja Janko, Relja Krilatica, Milo Obili i Kraljevi Marko. enik zaprosio ''na daleko lijepu gjevojku, u mletakog kralja Mijaila, u latinskom Mletku pletenome''.3 Vara kralj, te svatovska pratnja, na povratku, naila na strailo jedno, na dina latinskoga, koji joj put prekri. Neodoljivi div svakome svatu oteo darove, al ne mogao djeveru Marku oteti djevojku. Marko, nekako, ''zavarao oi Latininu'',4 pogubio diva i oprostio zarunicu Stojanovu. Ovo kazivanje nema potankosti, vrijednih panje; ipak je put svatovski, u glavnome, ocrtan kao to i put k Legjanu, u glasovitoj pjesmi o ''enitbi Duanovoj''.

196

1 2

Knj. II, 87. Ib., str. 514. 3 V. 2, 4 i 22. 4 V. 170.

U drugim zbirkama, mit prevjesio cijela Popovia Stojana. U zbirci Petranovievoj, djevojka pjeva: ''Kujundija! tako ti zanata, sakuj meni od zlata junaka, nemoj plava, tako ti zanata, ve prilikom Popovi-Stojana, a ljepotom vladiina gjaka. Kujundija za Boga ajae, sakova joj od zlata junaka, na priliku Popovi-Stojana''.5 Od toga junaka od zlata djevojka zatim ne zna ta da uradi. Opet djevojka jedna klie, u istoj zbirci: ''to sam mlada, da sam voda ladna, ja bi znala gje bi izvirala, nie dvora Popovi-Stojana''.6 Ovo su kao ulomci od pjesama, kratke enske pjesmice, to djevojke u drugo pjevanje upleu, ili onako razbacuju na asovitu svoju zabavu. Nego, kao to iz osamljenih, inokosnih pripjeva, tako iz tih okrajaka pjesnikih, izmalaju se esto boanstvane davne slike.
5 6

Knj. I, 147, V. 18. Ib., 142, v. 13.

Zlatnog Stojana Popovia iznijeti e i prava epska pjesma. ''Podranio Popovi Stojane, s Angjelijom, svojom vjernom ljubom, i s djetetom nejakim Stjepanom; evo ide u punice Stojko, i on goni itav tovar blaga, da daruje svasti i punice'', zapoinje pjesma bosanska,1 bez sumnje drevna u nekim joj estima. Putujui kroz planinu, ''Stojanu se vrlo zadr'jemalo'',2 pa hotio, da ga svojom pjesmom ''jasnom glasovitom'' ljuba ''razdrema'',3 Rado bi ona znpjevala, al se boji ljute guje, Malea harambae. Maleu, koji sad vodi ''svojih trideset hajduka'',4 Angjelija bila nekad zaruena, pa je preprosio i isprosio Stojan. Od ljutice Malea nije Stojana strah, ''dok je njemu od zlata strijele, oko pasa trideset ipaka, na ramenu tita od elika'';5 pak Angjelija zapjevala, ''ne bi tako ni bijela vila''.6 Ali je ta ena nevjerna, te u pjesmi, grki pjevajui, prokaza mua i prizva Malea. Od hajdukih ''trideset strijela'' Stojana zakloni tvrdi tit, a, pod junakovom zlatnom strijelom, pogibe trideset hajduka''.7 Prsimice, bili se Stojan i Male ''maevima zelenim''.8 ena preljubna, u onome tekom boju, pripomagala Stojanovu naletniku, pa je mu dobitnik sad liio oiju. U ovoj pjesmi, silnik Male isporegjuje se s latinskim dinom, u pjesmi Vukovoj. A znaajno je ovdje, to je Stojanu pridala strijela od zlata i boanstveni poznati ma zeleni.9 Tovar blaga, koji goni Stojan, valjda je blago Sunevo. Triest hajduka, trijest njihovih strijela, trijest ipaka

197

Stojanovih, naznauje, mislim, mjesene svijetle dane i crne im suprotnike. Pjevanje ovo bosansko o Popoviu Stojanu odjekuje i iz srijemske jedne pjesme, samo to je pjesma iz Srijema kraa.10 Angjelija je ovdje isto vrhunaravno bie, po jaini svog pjevanja: ''Kad zapjeva, arna gora jei, sa gorice opadalo lie.11
1 2

Petranovica pjes., knj II, 38. V. 8. 3 V. 123. 4 V. 18. 5 V. 2931. 6 V. 36. 7 V. 70 i 83. 8 V. 104 i 108. 9 to se i Male, u pjesmi, prihvati maa zelenoga, a i strijele zlatne (v. 51), to suprotniku Stojanovu, po svoj prilici, darova istom kasnija verzija guslara.
10 11

B. M. pes., 59. V. 312.

Drukije, no uvijek vrlo udno, za Stojana povijeda pjesma crnogorska: ''Nerogjen Delija''.12 Stojan Popovi, ''iz grada Kotara'', ima ljubu Angjuu, koju na prevaru oteo silni Turin. Otmiara u mah dostie hrli mu, poletivi za njim, ''ka svijetlica kroz veernje mrake''.1 Dva suparnika uhvatila se u kotac, gonila se i najposlije davila u vodi Koruni. Dijete jedno Nikola, i on Popovi, hoe da pomogne svojemu; gagja kamnom, ama ne pogodi Turina, ve Stojana, to onda pogibe od sablje dumanove. Kad Angjua ne htjede njim, Turin posjee i nju. Nego, Nikola iz mrtve Angjue prihvati edo, a to je ''Nerogjen delija''. Raste ono u jedne babe svoje, na udesni nain: ''bolje je od petnaes ljetah, nego drugo od vijeka svoga''.3 Pozva onda na boj ubilca oca i matere, i smae ga. Za Nerodjena deliju ''i sad vele, ako se ne ale, i sad kau, ako ne prilau, ono edo jo je u ivotu, a sve trai sa Turcima kavgu'',3 pjeva guslar crnogorski, kozare jedno. Ovaj nevigjeni, kao i nerogjeni junak, to duhom lebdi megju Crnogorcima, pa ih tajnovito brani od kletog dumanina, drugo nije, ve mladi neki bog koji se od davnih vremena jo krili u zaviaju svome.
12 1

ojkovia pjev., 65. V. 49. 2 V. 1189. 3 V. 18790.

Niti je manje boanska pjesma o Stojanu, koja se obnosi po Srbiji.4 Grijekom guslara, Popovi Stojan u toj je pjesmi Vlahovi Stojan. Kralj u Legjanu ima ker, Petruu djevojku, to ju prosci svakojaki obletili, ali ona drugog ne e do Stojana iz Stojnog Biograda, junaka boljeg i ljepeg od najboljih i hajljepih. Kralja legjanskog djevojka umolila, da se naini lagja Orahova, gdje je trideset vesala, a i trideset neimara; pa na njoj, za tri dana, preveze se do Stojnog Biograda. Stojanova sestra, namjerivi se do vode, spazi lagju, i mahom je bratu prijavi. Dogje junak, da pregleda divnu lagju i na lagji jo divniji trg. Nego, tu opojie Stojana i odvezoe, te ga sebi privjena ki kralja iz Legjana. Pjesma, iza mnogo puta reenog, ne treba tumaa.
4

Vila Beogr., g. 1866.

Po onome, to ve znamo, razumijeva se lasno i posebita jedna pjesma, gdje se uz Legjan pominje, u besjedi skroz mitinoj, ''lug-Popovia''. Pjesma je iz Bosne.5 Glase se dva junaka, dva dizdara, jedan od Ploe, a drugi od Stijene, kojima je neprijatelj Legjanin ban. Taj Legjanin ''dvanaest puta na mejdan izao, pogubio dvanaest kapetana'', pa i ''trinestoga Zdrinia''.6 Oni lee zakopani do adrvana, vode studene.

198

5 6

U zbirci Jukia i Martia, 19, svez. I. V. 235.

Od tada ban Legjanin jae Zdrinieva dorata, ali je ve omatorio: ''o dva tapa po sunacu hoda'',1 te njega junak od Ploe zazivlje na mejdan. I otprije Ploni junak bijae protiv Legjanina bana ''sedam puta na mejdan izao, sve na njemu mejdan ostanuo''.2 Nego, u ovome lomu, bana ''legjanskih crnih Lamana'' izmijenio mladi sin, ''vui od vuka'',3 uz koga je sestra Angjelija, kako uz junaka od Ploe stoji sestra mu Zlatija. ''Vui od vuka'' uzeo koplje ubojito, ''na komu je od medvjeda glava, sama ziva kao da je iva'',4 pa usjednuo na Zdrinieva konja, a sestra mu na konja gadora. Boj biva na ''Vratniku planini'', otkud se silazi k ''Lugu Popovia''.5 Moe se ''s Vratnika u Legjan'' pogledati; a na onoj planiini ''gori trideset vatara''.6 Biljeku mejdana postavili na ''Kunari''.7 Zatoniku grada Legjana treba se uvati od ''dva maa zelena, od jednoga skovana kovaa'',8 to e ih iznijeti dizdar od Ploe. Ispred dva maa, pobjee od razboja sin Legjanina bana, ''vui od vuka''.9
1 2

V. 90. V. 878. 3 V. 112 i 121. 4 V. 1012. 5 V. 192 i 201. 6 V. 330 i 338. 7 V. 267. 8 V. 2078. 9 to ipak, pri koncu pjesme, on ostaje dobitnik, to e biti pozniji nadometak.

Sa ista ogledala ove pjesme odrazuje se itav niz nama poznatih bojih zgoda. U dva junaka od Ploe i Stijene, su ''dva maa zelena, od jednoga skovana kovaa'', ja barem vidim dva skamenjena Jakia, sa zelenim maem grebetakom oca im Vida.10 Ja mislim i to, da Vidu ovdje prevrnu se ime u Zdrini,11 pa da je pogibija ''dvanaest kapetana i trinestoga Zdrinia'' godinja propast vidila i sunanih bogova. Propadaju od bana Legjanina, od Vuka, to je zima. Nego, na izmienu, ostario i Legjanin, kad s mladom godinom ponovno rudi zora bogovska. Dva kamena junaka, na Kastor i Poluks, oivljuju; ''sedam puta oni izlaze na mejdan'', koliko je mjeseca naprednih i blagodatnih kroz godinu; utaman im se opire vrijeme nepodobno, potrajna sila mutne crne zime, Vui od Vuka. to je boj na Vratniku planini, gdje ''gori trideset vatara'', a pogledati je ''s Vratnika u Legjan'', tu, po mojem miljenju, ne moe biti govora o kakvu Vratniku, ili na Velebitu, ili drugdje na zemlji hrvatskoj ili srpskoj. To je posve mitini Vratnik, boje uvratine zimskog suncovrata: uz sjajnu pratnju svojih trijest dana januarskih, vrnulo se Sunce iz stare u mladu godinu, tamnome Legjanu na dogledu. S Vratnika put vodi k ''lugu Popovia'' (Stojana), t.j. udesnome lugu, gdje je jo popritajana Boieva majka sa sinom.
10 11

Isporedi Dio II. Od zrti, sjati, viditi.

Od mitinog Popovia Stojana valja strogo luiti, u narodnim pjesmama, historijskog Stojana Jankovia, junakog serdara vijeka XVII u Kotarima zadarskim. Pravim zanosom ovoga opjevae mnoge lijepe hajduke pjesme, premda ih ne oznauje isto i sabrano povijedanje, uz strogu rije prvanjih vremena. Ali, kroz nove pjesme o Stojanu Jankoviu krade se, otkad dokad, stara slika Popovia Stojana. A u tome nije uda. Uobiajene neke davne motive guslari, to radi ukrasa, a to radi lagodnosti, premetnue s jednog na drugog Stojana. Barem je enidba Stojana Jankovia, u dvije pjesme hajduke,1 ona ista, koja i Popovia Stojana. etovogja kotarski Stojan Jankovi, vjenava za se djevojku neiskazane ljepote, po imenu, u prvoj pjesmi, Hajkuna, a u drugoj Zlatija ili Zlatka. Djevojka je pod zaptom neprijatelja Latina u prii o Popoviu, a Latina, jal Turaka, u prii o Jankoviu; tamo, ona sjedi u pletenom Mletku, amo u Zadru, jal u Udbinji. Jednako u oba prianja, u sve tri pjesme, djevojka se izbavlja najmunijim pregnuem. Pa prva od dviju pjesama hajdukih pozlatila Stojana Jankovia onako, kao to zlatna vidismo Popovia Stojana: ''pjan katana pod jelikom spava, sav u srmi i u istom zlatu'',2 katana, na kome je ''vie zlata, nego ista gvogja'',3 te se zbog toga ''od jele razas'ale grane''.4 199

Ovdje pjan mrtav spava Jankovi; a i pri enitbi Popovia usmo, da ma se teko drijemlje. Na bijegu s djevojkom, opet Jankovi ''zaspa, kako jagnje ludo'',5 na Kunoru planini,6 pa nam se taman Kunor planina oglasi i u prii o Popoviu.1
1 2

Vuk. pjes., knj. III, 21 i 22. 21, v. 178.

V. 49. I po itavom dugom opisu, to je megju stihovima 1749, katana Jankovi uti se sav u zlatu. to ja znam, onoliko zlata ne blista na nijednome drugome junaku u pjesmama.
4 5

V. 15. V. 259. 6 V. 2847. 1 to moe biti taj Kunor, naskoro emo viditi.

U obe prie zaestio oznani broj trideset: iza sna prenuti Jankovi posjekao sam trideset dumanskih Udbinjana.2 Povijedanju o enitbi jednoga i drugoga Stojana jezgra je ovako jedna. To je sve kao grana, oenuta od stabla stare vjere. U ostalome, Stojan Jankovi, gdje se eni, biem svojim prevruje i obinu epsku mjeru junaka ljudskih: ''kada junak iz travie dine, uz jelu se uzvijaju grane''.3 A kao da je prevruje i ljuba njegova: ''od kako je svijet postanuo, nije ljepi cvijet procvatio''4 od te Stojanom zaeljene mome. ''Bila Zlatka, pake Angjelija, rianskim krstom pokrtena'',5 veli pjesma.
2

Napomenuti je ovdje, barem uzgredno, pjesmu 20, knj. I, Jukieve zbirke, gdje i ''Nerogjen deliju'', edo Nikolicu (vidi poprijed na str. 1567), guslari uzee Popoviu i dadoe Jankoviu Stojanu. Nevjerna ena Angjelija natjera Stojana Jankovia na boj s Nukiem od Udbine, s kime ona aikovae. Kad zaspi Stojan, ''ukrade mu moi od pomoi'' (v. 111). Na Kunari planini, gdje ''Stojana glava osvojila'' (v. 229), njega posijee dumanin iz Udbine. Ali Jankoviu osta edo Nikolica: ''odnese ga u peinu vila, hranila Niku dvanest godin' dana'' (v. 2434). I dorata mu ''vila tovi b'jelim ml'jekom i jemom jarnikom'' (v. 2467). U to, mati Angjelija vjerom se prevjerila, te sjedi u Udbini. Kad dogje rok, vila na osvetnika sina ''odjelo sv'jetlo udarila'' (v. 286), i opremila na boj, te i na povratak u oevinu, i njega i konja mu. Gdje su ''dva drva jablana'' (v. 380), tu je Stojanova kula, jo via od njih. Mlagjani junak sobom doveo ''trideset majstora, pak ponavlja opuenu kulu'' (v. 471 2). Opet je boj na Kunari: a, pred neodoljivim djetetom, pao Udbar. Po zapovijedi vile, dijete osveti strano na majci svoga babu, i privjena glavitu djevojku iz Udbine, er Nukievu, to ju zadobi u onom boju.
3 4

21, v. 501. 22, v. 12. 5 V. 3903.

Do istine, u naih otaca negda bila Zlata, Zlatka, Zlatija, Zlatana, neva nadzemna, koju poslije zatomie, ili ''rianskim krstom pokrstie''. Boanstvu, pomiljenu kao da je od zlata, ve uhvatismo trag jedan u ''Babi Zlati'', ''Babi od zlata'', mutno spominjanoj kod dubrovakih pisaca XVI i XVII vijeka. 6 Rekosmo, da bi ta Baba od zlata mogla biti ostarala carica, nebesna Vida. Ali sa zlatom, ak od vedinih doba, naosob izraava se Sunce. A to zlatnije od Sunca proljetnoga?''7
6 7

Na str. 120. Na tako Sunce, koje se iskopava iz blata i iz oskudice zimske, drim, da se odnosi pogdjekoja puka pria o ''Zlatunu'', jal ''Zlatunbegu''. Ali se posmjeh prevue preko usta kaziva: Zlatunova je slika nakaradna.

Kako se ojaano Sunce marta mjeseca cijelo zlatni, tako je i Stojan sav u zlatu; kako Sunce, s udaljenim danom i skraenom nou, stoji u proljetnom istonou, tako je ono nazvano Stojan. to se od Stojanova daha uzvijaju grane jelovih uma naih praotaca, i pod Stojanovom zlatnom strijelom ginu

200

neprijatelji, to je porast, koja ve buja i kree se iz zimskog mrtvila, u prvom varu godine, pod toplom zrakom proljetnoga Sunca. Zlatni Stojan ima prema sebi i ljubu Zlatu,1 koja mu pjeva divnu pjesmu godinjeg uranka. Od jakog glasa svetotajstvene visoke himne sve se na zemlji ganjiva; jei gora, i s gore opada lie. Nego, pri nastupu ranoga ljeta, priroda je kao trapovijesna, bunovna: Stojanu se drijemlje. Priroda je jo omraena zimskom studeni: Zlata radi o nevjeri, preljubljuje Malea otmiara. Na ovu Zlatinu mrzovolju mislim da se odnose jo dvije pjesme, u I knjizi Vukove zbirke.2 ''Postidna Stojana''3 odbija djevojka, ''materino zlato''.4 Mladoj oholici Stojan ''ni ini'',5 te mu ona, gola i bosa, hrli u naruje. Stidljivca tad ''sunce ogrijalo'', pa ljubu oporitu Stojan ''prigrnu urkom zelenim''.6 Pod inima sunca, Stojan i Zlata sljubie se u proljetnom zelenilu.
1

Valjda navadna Suneva zarunica, svetoduha Janja, u martanoj prilici. ''Svetoduha Janja'', ili ''krmarica Janja'', ili ''krmarica Mara'', ili ''Ognjena Marija'', to je, u naim pjesmama, jednako bie; pa, u hajdukoj gore pomenutoj pjesmi 22, Stojan ima tetku pomagaicu, ''po imenu krmaricu Maru, isto sestru svoga oca Janka'' (v. 567). Ovako, uz Stojana dolazi Janja, i ako ne kao ena, a to barem kao mila tetka od pomoi. Da bi kod sjevernih Slavena utvrgjena bila proljetna boginja Vesna, onda bi naa Zlata vrlo njoj prilikovala.
2 3

646 i 647. 646, V. 3. 4 647, v. 14. 5 646, v. 21. 6 647, v. 1745.

Svakojake ove sijeri pred martanim suncem, obilno ovo matanje naih otaca, ne e da nas zaudi, kad pazimo na skoro potpuni sklad megju prikazama religije njihove i pojavima prirode. O boiu, pri zimskom okretu sunca, gdje bi, najposlije, zastalo turovno, muklo, preopako napredovanje godinje tmine, ovaj jedva doekani zastoj, boju ovu injenicu pozdravljae usklik ljudske radosti; u marta, pri proljetnom istonou, jednaki vapaj iz smiljenih prsiju hitae k Suncu, koje stavi odluno te nadbivi mrznu no, hoe dan da produlji. Sunce izilo na visinu neba; ljeto poinje. Srcem razdraganim i otrim okom, ljudi paljivo motrili i prebirali razne znakove te divne mijene u godini. Okolo sebe gledajui, oi im zapinjale za nove pojave u ivotu prirodnom. Vidili, kako tica neselica, martana crna unja, prva se razmee po drveu, s grane na granu poskakuje, koru bije kljunom, i ponovljenoj ljubavi gnjezdo priprema. Kliktanje unje bjee im kao kliktanje vile.1 Vidili jo, da k istoj ljubavi, izmegju prvih ivotinja etverononih, odmah poetkom februara, odazivlje se hitra kuna. U mlakoi poetnog ljeta, po svoj zemlji, a poglavito u muti umskoj, stoji zuka nejasna, tajnovita. I ti potuljeni glasovi, kao neto boje, zvrae u srcu ovjejem. Osobito kad bi zeleni gundelj gundorio, nai stari uli od njega proljetnu dugo oekivanu blagovijest. Uz pripomo ovih kratkih crta o osjeanju ljudi nekadanjih, gdje im se javljala proljetna boja milost, mi jo bolje prodiremo u duh pukih starovjekih pjesama o Popoviu Stojanu. Njegov je boj uvijek na mitinoj Kunari ili Kunoru planini. A u hajdukoj pjesmi 22, Zlatki ''gae oko noge kunom su postavljene'',2 pa u Bosni jo danas kuna zove se ''zlatka''.3 Po ovome mislim, da je skoro izvan sumnje odnoaj ivotinje sa zlatnim Stojanom i sa Zlatom4.
1

Glagol ''kliktati", strogo govorei, pristaje samoj vili i unji (Vuk. rje., pod Kliktati). Pristaje i kljuvanju unjinu posebni glagol: totrkati. Gdje ona u proljee totre, misli se, da tica kae prelji koja otee: ''Ototoli debelo, kao moje koljeno; ako li e i deblje, kao moje i bedre'' (Vuk. rje., pod Ototoliti).
2 3

V. 2612. Vuk. rje., pod Zlatka.

Ima, u Srijemu, i neka trava ''kunica'', to ju djeca metnu u nos, da puste iz nosa krv, velei: ''Pusti baba konju krv i teletu mleka!'' (Vuk. rje., pod Kunica). Je li to starinsko i u ovoj igrariji, ja ne bih znao kazati.

201

Za Popovia Stojana isto tako prianja i gundelj. Proljetnu ovu bubu Dubrovani zovu ''pop zlatar'', Crnogorci ''zlatni pop'', ili ''pop zuk''. Prostome motriocu rezavci, s proljea, izbijaju na svijet iznenada, nevigjeno; te mnogi narodi. i arijski i nearijski, spazie, u nekim njihovim vrstama, tvornu mo boju i znamenje boje. Takova buba udesna biti e u nas, kao to je u zapadnih Indo-europljana, ''jelen'' (cervus volans), valjda to druga prilika sunanog jelena; a jeste, bez pogovora, oni ''zlatni pop'' (scarabaeus melolonta) naih jekavaca. Da je taj pop simbol nebesnog bia, pa da negda naim ocima prizirao se i neki pop na nebu, oito je iz zakletve, osobito jekavske: ''Tako mi popa nebeskoga!''5
5

Passim, u Vrevievu Nizu prip.

U zakletvi imademo boga. udno je i to, da do Velebita gdje je vrzino kolo grabancijaa, stoje i neke ''Popine''. Dvoje su Popine, mala i velika; a pria se, da u stara doba bio u cijeloj Dalmaciji jedan pop, a pop drugi u cijeloj Hrvatskoj. Ta dva popa dumanina nisu mogla jedan od drugoga da ive, te se sretoe i pobie na velikoj Popini; poginu hrvatski, dok dalmatinski umrije zatim na maloj Popini.1 Urnebesnu buku toga okra pominje mimogred i ep: ''Jali grmi, jal' se zemlja trese? Ja se bije more o mramorje? Ja se biju na Popina vile?''3 Popovi Stojan uz proljetne oblake, vile, gromotno nadbio zimskoga suprotnika.3
1 2

Vuk. rje., pod Popina (mala i velika). Vuk. pjes., knj. III, 51, v. 24. 3 Muno bi bilo kazati, je li s ovim protivnikom jednak takozvani Zlota Protopopa, o kome Vuk Karadi uo, ali ne iznio pjesmu, kako Zmajognjeni Vuk njega pogubi na mejdanu pod Spljetom (rje., pod Zlota Protopopa). A je li s tim Zlotom u kakvoj svezi slta (u Srbiji), grdosija, i slta (u Banatu), susnjeica alaua, jo je manje rei.

Velika je prilika po svemu tome, da je Stojanu njegovo drugo ime Popovi pridjenuto ve od starog vremena. to je s rijeju pop, je li slavenska izvorna, poput latinske rijei, iz davnog bogotovja, ppa, neki rtac, ili je ona dola k Slavenima, putem Panonije, od njemakoga pfaffo,4 ja ne odluujem. Samo znam, da je Pop Stojan, Pop Stojko, davno legendarno lice u naem narodu. Starostavni Dubrovnik upleo ga, mislim, u zamrenu povjest svog postanka. Drugom prigodom spomenusmo svetoga Vlaha dubrovakog, u kome posumnjasmo hristjanskog zamjenika bogu Velesu-Vidu.6 Pri udnoj nonoj pobjedi, rasvijetljenoj zubljama staria Vlaha, kojom Dubrovnik 971 g. spasi se od tobonjih Mleana zasjednika, sa svetim Vlahom djeluje i ''pop Stojko''.6
Ovako Mikloi (Etym. Wrt., pod pop). Pop bio bi od ahd. pfaffo, a ovo od , clericus minor.
4 5 6

Dio I, str. 4951 (8991). Ann. rag., p. 16: ''prete Stoicho'',

Kralj bosanski Stjepan, mu kraljice Mare ili Margarete, bijae postavio popa Stojka nad ondanjom crkvom svetoga Stjepana. Ta stolna crkva Stjepanova kasnije biti e Vlahova, a bila nekad, prvim postanjem svojim, Vidova, kako to kae bezimeni pisac ljetopisa dubrovakih. Meni se sve ini, pod svima ovim prividno razlinim imenima davnih crkava dubrovakih, da plazi jedna sama uspomena, ugnjeena uspomena boga Vida. Ako u munoj stvari pogagjam, kralj bosanski Stjepan, koji se s kraljicom Marom ili Margaretom vue po legendarnoj povjesti Dubrovnika sve dolje do historinih Stjepan Nemania, stao ovdje u stope nebesnoga cara s caricom, kao to sveti Vlasije isturio Velesa, a sveti Vito Vida. Barem je pop Stojko u svezi s kraljem Stjepanom, s Vlasijem i s Vitom ujedno: Stojka postavi kralj Stjepan, Stojko slui svetoga Vlasija, a ''svojta je'', vele ljetopisi, nekome drugome ''popu Srgju, koji prebivae u crkvi svetoga Vita''.1 Kao to u svetake legende, Stojanov mit pustio vrijee i u proste puke pripovijetke. Stanko2 obanin, kazuje slavonska pria iz amca,3 ''svirao u sviralu i dvojnice tako lijepo, da mu nije u blizu bilo druga''.

202

Id., p. 15: ''(Dum Sargi) stava in Gjexia de Santo Vido, dove al presente e Arzivescovado''. P. 16: ''Et pose (Re Stiepan in Bosna) in dita Giexia (di Santo Stefano) uno prete suo, parente de dum Sargi, Stoicho'' ....
2

Puka imena: Stojan, Stojko, Stojak, Stoin, Stoi, Stoja, Stojadin, Stojo, Stoko, Stojilko, Ostoja, Osto, pa: Stojana, Stojna, Stojka, Stojanka, Stoja, i druga ovaka, da su od stajanja, nije sumnje. Ve sama epska pjesma, kako Mikloi to opazi (Bild. der slav. Personenu., s. 102), imenima ''Stoja'' i ''Stojan'' navodi razlog, to se kroz njih ''temelj obdri''. Isti je izvor i pukim imenima: Stanko, Stania, Stanoje, Stamenko, Stanivuk, Stanisav (?), Stanimir (?), Stojimir (?), te Stamenka, Stamena, Stakna, Stna, Stna, Stanava, Stanka, Stanaa, Stanojka, Stanojla, Stanisava (?). Vrlo razgranana taka imena djeci se davala, eda bi se po bojem primjeru odrala i ne bi umirala. Gdje ''se ne dre djeca'', i danas, u prostim kuama, pomae ovakovo ime, premda je Sunevo stameno boanstvo odavna zaboravljeno. O propalim bogovima sauvae, ipak, bajalice mutnog spomena, kad ono ''sastavljaju biljege od devet Stana i sedam Marija, te daju bolesnome ovjeku, da ih nosi uivene u to uza se'' (Vuk. rje., pod Stana). A grozniavome naregjuju bajati: ''od tri ene, kojima je ime Stana, da uzme soli, hljeba i bela luka, pa to da pojede'' (Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 143). Krepka Stoja, ili Stana, hoe da krijepi nemonoga ovjeka.
3

Stojanovia prip., 45.

Jedne veeri, dok vraae ovce kui, ''prebirao je i prieljkovao na svirali, kao lastavica na proljetnom suncu'', a kad zazvoni u selu, ''mjesto da pozdravi Gospu, odsvira cijelo Gospino pozdravljenje''. Sviraa i prebiraa snagje udo. Kad ''stigne na prelaz blizu sela'', eto bijele vile. Kliknu vila i skoknu u visinu, dok Stanka ''obuhvati vru vjetar'', povali ga, te ''pukne i daska na prelazu''. Svagda i posvuda, za Stanka od onda vile prianjaju, a on ne moe to da snosi, jer ''nije bio nikakvi glavit ovjek, nego patuljak''. Najposlije ''slui mu se i ovo. ''Jedno jutro osvanuo je na vrhuncu jedne visoke topole, svezan liinom uz grane''. Velikom mukom njega razvezali, i spustili dolje niz drvo na uetu; ali mu bijae dosugjeno skonanje. Nakon petnaest godina gonjanja s vilama, nagjoe ga kod kolibe njegove, gdje lei zaduen u blatnoj jami. Ova pria, iznesena od M. Stojanovia, nije najsavrenija, to se tie oblika; ali, za pojedine izreke, ja je meem u najstarije. U njoj sve je izrazito. Stanko patuljak, visoka topola, gdje sjedi privezan, daska na prelazu, vila koja se izvija, topao lahor to Stanka obuzimlje iznenada, a, nada sve, divna svirala, ''na kojoj prebira i prieljkuje, kao lastavica na proljetnom suncu'': sve nam iznosi priliku taman proljea i Sunca, kome mladome pue muni prelaz u toplo doba godine. Sunevu sviralu, i uzoritog sviraa, ve vidismo.1 Sunce, najskoli ojaano, naim ocima svirae neiskazanu pjesmu. Ustreba li tomu potvrde, eno je u ivom jeziku, koji jo kae, kad je silna ega: ''sunce zasvirilo!'' U prii, potonje su vile obaninu Stanku mrzovoljaste, usovne, dok e, na posljetku, od njih on i poginuti. Slinim nainom, i pjesme kazae nam za Stojanovu pogibiju od ene. To je jo vrijeme prevrtljivo i olujno treega mjeseca kroz koje propada sunani martani bog. Pod ovim vidom, znaajna je takogje jedna pria bugarska, u kojoj udna mati sjedi pod topolom, a jadikuje nad kratkim iem sina Stojana, koga niti je jo rodila, ni zaela.2 Na Popu Stojanu prebirasmo, dovde, sjajna obiljeja sunanog boga u martu mjesecu. A da se mart negda slavio u narodu kao veliki svetitelj, kao bog, kae preznatna jedna pria iz srpske Mave.3
1 2

Dio III, str. 51-2(1956). Krausz, Sagen, II, 110.

Srpski Ljetopis za. god. 1861, ast H, s. 1313, u Budimu 1862. Priu tu: ''Ne brani Bog, samo da hoe ovek da radi'' priopi St. Novakoviu uitelj . Radonji.

''Jedan ovjek se zaglibi s kolima, a slavio je sv. Nikolu, pa mu se stane moliti, da mu pomogne da se iz blata iupa. Molio se, molio i molio, pa se ve i naljuti. Onda mu pristupi Marat, pa mu rekne: Uzalud se moli sv. Nikoli, on ti nema kad jako pomoi, jer pomae nekim morskim trgovcima na moru. Nego nemoj ti vie slaviti sv. Nikolu, nego slavi mene, pa u ti ja pomoi i jo u te uiniti srenim''. Siromah ovjek prista na to, te Martovom pomou istegnu kola, zapadnuta u glib. Uvijek pod okriljem 203

Marta, taj ovjek prkosi i Bogu i Usudu i Srei, pa redom sebi pribavlja sijeno, za prodano sijeno goveda, za goveda vinograde. Usudom i Sreom upravlja Bog, koji ini te se Srea stvori zec, a Usud mnotvo hajkaa: umrijeti e ovjek, kad mu zec protri izmegju nogu, a i hajkai e mu tad potrti vinograd. Ali, po nagovoru Martovu, tienik njegov uhvati zeca u vreu, dobije od njega dva oraha, i poslije ga ubije. Zeja su srea ona dva oraha; pa ih ovjek promijeni za jedan kameni, to nagjoe djeca obani. To je dragi kamen, a siromah njim postade bogat ovjek. Iz cijele ove prie progovara poganstvo najljue. Odolijeva Sunce u proljee, u martu; pa, dok ljude oprata tekog pritiska zime, donosi im preugodni dar nada takvih, to mogu prkositi i Usudu i Srei. Ako Boga prate Usud i Srea, to nije nipoto Bog hristjanski.1 Prije e biti Sutvid, koga mi ve, u poetku ovoga rada, vidismo u toj pratnji.2 Dragi je kamen proljetno razgaljeno nebo, po simbolici arijskoj.3
1

Mislim, da je veoma, starinsko i ono: ''dobra vi srea!'' to Crnogorci odgovaraju, kad im se nazove Boga.
2

Dio I, str. 315 (715)

Nisu zar bez neke, u ovoj prii, niti orasi, pa niti zec. Poskakujui zec vie puta je slika promjenljiva mjeseca, to je blagi, ali noni bog, te vlada i nou i zimom (Gubernatis Myth. zool., II, p. 80). Orasi, kao to i ''orahova lagja'', pominju se preesto u sunanim mitovima Arijaca. to se pak tie sv. Nikole, koji je obino naslikan kao starac dugobrad, valjda on ovdje, a i u pjesmicama, gore na str. 147, prikazuje staroga Vida. S proljea, mimo Nikolu, mimo Vida, ljudi odavabu osobitu potu martanom Suncu.

U martu mjesecu, u prodolima tajerske, na zapadnoj megji naeg naroda, jo se slavi velika pobjeda ljeta nad zimom; a taj je obiaj onamo ostao, valjda, od Slavena. Mladi seljaci, u prve dana marta, obuku se u lagane ljetne odjee, prihvate srpove i motike, stanu u kolo, pa idu na kolo protivniko drugih momaka, koji imaju na sebi zimske svoje haljine, a u rukama dre grablje. Megju proljetnim i zimskim kolom bije se boj, u taktinom kretanju. Zimski pobornici bacaju se grudama snijega; ali ih, na posljetku, nadbiju junaci ljetni. Pobjeda je Sunca martanog.4
4

tajerska ova borba razglaena je, pa je naslikae i u raznim Ilustracijama. Da je germanska, moglo bi se rei tome, to je manje ili vie poznata po svoj sjevernoj Njemakoj, te i u Engleskoj, a osobito u krajevima skandinavskim, gdje, radi zimnijeg podnebja, biva na prvi dan maja. Ali ba po ovome, to se obiaj drae, i dri, u germanskom tjenjem podruju Vodanova ili Odinova bogotovja (isporedi Dio I. str. 7986 [11926]), moe biti pod sumnjom, da li je obiaj, prvim postanjem svojim, isto germanski.

Drugome obiaju, obavljenu takogjer u martu, ne e niko da poree izvornu slaventinu. Spominje se za Slavene, da oni u staro doba, premda ve krteni, s proljea iznoahu iz sela i u kakvu vodu svaljahu Moranu, ili Smrt, da se tu udavi. Morana bijae nainjena kao lutka. Ta lutka prikazivae ee jednu staru babu, to i kod naih Slovenaca; pa nju piljahu, te govorahu, da ''reu babu''. in guenja i rezanja vrio bi se sveano, megju zapadnim i jugo-zapadnim Slavenima, o polovini kranske korizme, dakle malne uvijek u martu mjesecu.1
1

U Poljskoj, prevrnue obiaj na uspomenu sruenih idola. Uz Marzanu (Marnu, Moru?), to bi je utopili dne sedmoga marta, iznijeli bi na isto osugjenje i Zievoniu, u kojoj je viditi neku divnu boginju. U ostalom, protjerivala se, jal se rezala baba, i drugdje po Europi; dakle e ovo sve, u neku ruku, biti i arijsko. Otuda, moda i openito iznoenje karnovala, koji se utapa ili spaljuje.

Od starog bogotovja prilijepilo se mjesecu martu mnogo praznovjernih nazora i navika, koje jo traju u narodu. Megju jekavcima misli se, da martani kokot neto sluti, i da on utaman ne pjeva.2 Drugih puta rekosmo, da pijevac oliuje Sunce, koje je ivo u noi, pa se iz noi izvija. Megju istim jekavcima, u Boci, ako se rodi dijete ''u maranoj svijei'', pa, prije nego je krteno, preko njega pregje pogana ivotinja, osobito maka, ono e dijete biti ''aratan''. Takome aratanu sugjeno je, da bude

204

nestaan, te da se smuca kojekuda.3 Istee ovo miljenje iz starog vjerovanja u muni napor, kojim boji Stojan dolazi do postojanosti svoje u martu. A s istog uzroka, eljad domaa, te i gosti prispjevi, ''uvaju'' dijete, na babinama. Po obiaju, to malne posvuda postoji u narodu, babine su za sedam dana; a, preko cijelih sedam noi, valja kod porodilje istrajati, a da nitko ne zaspi. Osobito ''tree'' i ''sedme'' noi, svima je ''uvati babine'', najveom pomnjom. Nije li onda dijete douvano, ono e biti suludasto.4
2

Vrevia Tri glav. sve., str. 27: ''.... njegov marani i crni bez biljega kokot poe krilima lupati, pa triput zaosob zapjeva. Znao je, da marani kokot utomah ne pjeva''. Crni kokot pripada u praslavensko praznovjerje (vidi primjedbu, na dnu str. 141-2).
3 4

Vuk. rje., pod aratan. Vuk. ivot i ob., str. 91.

Ova skema ivota ovjejega uzeta je iz ivota visokih sunanih bogova, kojima, u dvanaestorici, razabrasmo izboritu heptalogiju. Babine privezuju se, bez sumnje, za davnu religiju Srb i Hrvat. To dosvjedouje, osim kazanoga, i glavna pjesma, to se tada pjeva: ''Oj na delu na golemu bob se zeleni. A ko ga je posejao, te se zeleni? N..... ga posejao te se zeleni, N...... ga se nazobala, srce je boli Kolalom Lalom! ko mu otac bee? Kolalom Lalom! taj mu otac bee''1. Pripjev: Kolalom Lalom! premuno je raistiti: moe biti, da se tu skriva ime Lazar,2 no moe i ne biti to.
1 2

Id. ib. Udvojeno ovako: Ko Lalom Lalom (Lazarom, Lazarom). Vidismo mitinog Lalu na str. 151.

Ali je nesporno ovo drugo, da je, naime, bob, u vjeri europejskih Arijaca, a poglavito Italo Helena, radi svog oblija, eminentno rogjajni simbol. U bobu lei neka dua i srce; od boba moi jake su. Crni bob prikazuje cara, ili mukarca, a bijeli caricu, ili enu; pa sve to odnosi se najvie na uskrsnue i rogjaj Sunca, i na poetak godine.3 U Rusiji, na bogojavljenje, jo sada jedu pogau, u koju umetnue jedan crni i jedan bijeli bob.4 A u nas vraanje s bobom bijae zaista jedno od najjaih i najpouzdanijih, ako prosti narod, kad ko to pogodi, ili uini to zgodno, jo uvijek.u poslovici kae: ''kao da je u bob vraao5''. Kao to je starinska, u pjesmi, prikaza boba koji se zeleni, tu je, doista, od davnog vremena takogjer izraz: ''Oj na delu na golemu''. Ovo je kao sakralni uzvik, koji ve jednom nama jeknu. U pjesmici jekavskoj o gragji godine, mi usmo jednako: ''oj na djelu na golemu, mnoga gragja savezena, sveta crkva sagragjena, u njoj poju do dva sveca''.6 Vjerska, iz prva, moda bijae i sama rije ''babine''. Poznato je, da latinska Juno Lucina i helenska Hera tiahu porodilje; ona bijae natalis, a ova . I nae babine zar pripadahu Babi Zlati, t.j. Vidi nebesnoj.
3

Za vjersko znamenovanje boba vrijedi da se ita sav lanak Fve, u Gubernatisovoj Myth. des Plantes, II, p. 1327. 4 Id. ib. 5 Vuk. posl. 6 Na str. 147.

Kroz ovi etvrti dio naeg rada esto puta pade rije o gradnji mlade godine. Po mitinoj takoj zamisli spjevana je glasovita epska pjesma o ''Zidanju Skadra'', u Vukovoj zbirci.7 U sadanjem joj obliku, pjesma se dohvatila triju Mrnjavevia, Vukaina, Ugljee i Gojka; ali zidanje Skadra na Bojani nije no zidanje boanstvene zgrade nove tople godine. Svu pjesmu proe mit; a grozna tragedija, historino nikako neistumaena, rasvjetljuje se samo prikuenom lui stare vjere. 205

''Grad gradila tri brata rogjena ...., grad gradili tri godine dana, tri godine sa trista majstora. Ne mogoe temelj podignuti, a kamoli sagraditi grada: to majstori za dan ga sagrade, to sve vila za no obaljuje''.1
7 1

Knj. II, 26. v. 1 i 712.

Tri brata graditelja, to bijahu, po svoj prilici, u prvoj osnovi pjesme, tri prva porednika, Vuk Dojko, Boko Rajko i Pop Stojan: nebesna braa zapoinju godinu, no boju zgradu svejednako rastura zimno vrijeme. Mitini Stojan evo odmah izlazi na vidilo: ''Kad nastala godina etvrta tada vie sa planine vila: Ne mui se, Vukaine kralje, ne mui se i ne hari hljeba; ne mo', kralje, temelj podignuti, a kamo li sagraditi grada, dok ne nagje dva slina imena, dok ne nagje Stoju i Stojana, a oboje brata i sestricu, da zazigje kuli u temelja, tako e se temelj obdrati, i tako e sagraditi grada''.2 Ovo e rei: sto-prvo u etvrtom mjesecu, u mlakome aprilu, podignut je grad, ali uz neizbjenu rtvu, uz preminule prednje bogove, imenito martanog Stojana i drugu mu Stoju. Minue njihovo dati e prave temelje i vrstou sjajnoj gragjevini nastalog ljeta. Pjesma veli dalje, da Stojana i Stoju nije bilo nai;3 no da su oni zbilja nagjeni, ili da su bogovima barem nagjeni rtvovni ljudski zamjenici, viditi je po ljutom udesu mlade Gojkovice, koja zastupa Stoju. Sve to je milja u pukoj besjedi, i to je suza u pukom oku, izasu pjesma oko divnoga kipa ove ''tanane nevjeste''. Nego, to ne spada amo. U mitini na predmet ulazi jedino bolni vapaj Gojkov: ''Zlo je, moja vjerenice ljubo ! -- Imao sam od zlata jabuku, pa mi danas pade u Bojanu!''4
2 3

v. 1324. v. 56. 4 v. 1646.

Zapade, naime, Sunce, iji je simbol zlatna jabuka. Gojkovicu mladu ''povedoe u grad da ugrade, podviknue Rada neimara, Rade viknu do trista majstora''.5 U Radu, koji sad zigje i dovruje grad Skadar, upoznaemo sunanog boga julijskoga, naega Radosava, kod sjeverozapadnih Slaven Radogosta.6 Sva grozna drama u pjesmi vri se, ovako, izmegju zgoljnih boanstvenih lica. I u sami svretak pjesme uvrzeni su konci iz najdeblje poganske abe. Gojkovica ostavlja nakon sebe ''edo u kolijevci od mjeseca dana'', kome je ime Jovan.7 Premda uzidana u gradske temelje, ona e ga jednako, izmoljenim dojkama, dojiti za godinu dana. Mlijeko tee i danas ''zarad' uda i zarad' lijeka, koja ena ne ima mlijeka''.1
5 6

v. 17880. U Dijelu V.

206

7 1

v. 1556 i 215. v. 2412,

U pjesmi muklo zvui, a vrlo vano je, i neto drugo. Gojkovica, gdje vidi, ta je eka, priviknu svome Gojku: ''Ne daj mene, dobri gospodaru! da me mladu u grad uzidaju; no ti prati mojoj staroj majci, moja majka ima dosta blaga, nek ti kupi roba il' robinju, te zidajte kuli u temelja''.2 Dakle, da koja zgrada bude postojana, do prigode uzigjivalo se u nju robova i robinja. Ovaj zakljuak, to izvodimo iz pjesme, pritvrgjuje, s druge strane, jo uvijek u puku naem iva misao, da je ovakovo zidanje najtrajnije. Pae, kad se zigje zamana kakva gragjevina, ljudi joj se uklanjaju, da se ne bi, po em, sjen njihov u nju uhvatio, i s toga oni poslije umrli.3 Osobito zidari gragjevine mogu smrt da prouzroe, ako ovjeku, koji tuda prolazi i ostavlja stopu, tu stopu oni izmjere, pa mjeru uzidaju. Od take opasnosti najvie treba uvati ludu djecu4. Obiaj uzigjivanja, bez sumnje, bijae slavenski. Kad Slaveni, jednom, na Dunavu gragjahu grad, opremie etnike prije sunca, e bi prvo dijete, to sretu, ugrabili, da ga u nove temelje zazigju; a otuda i onome gradu ime Detinec.5 Isto ovako zazigjivanje ljudi i ivotinja u bedeme od grada spominje, otkad dokad, ovjerovljena historija sjevernih German.6
2 3

2027. Vukova primjedba ispod pjesme, na str. 124. Da neto duhato, neto ivo, mora biti pod temeljima, valjda kae i ovo praznovjerje, u Srbiji u abakom okrugu (Milievia iv, Srba, s. 192): Da se gradi na sretnom mjestu, uzmu etiri kamena i metnu ih na etiri ugla budue kue. Ako se sutradan nagje pod kamenima i najmanja ivotinjica, udesno je; ne nagje li se, idu traiti sretnije mjesto.
4 5

V.

Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 1756. Popov, Slav. Myth, p. 25 (navod Grimmov, Deutsche Myth., a. 956).

Grimm, Deutsche Myth., s. 9567. Grimm dri, da je to bila rtva prinesena boginji Zemlji, to na sebi trpi teu gragjevine; ali na mit razjanjuje stvar kao sunanu rtvu radi utvrgjenja godine. Po primjeru grada bojeg, utvrgjuje se i grad ljudski.

A spominje ga mutno i izborita jedna puka pjesma novih Grka, pa i njihovo praznovjerje, skoro jednako s naim, da ko prvi progje mimo temeljni kamen nove zgrade, vene kroz godinu, ako se prije zidanja na onom kamenu ne zakolje crno jagnje, ili crni pijevac. Poto stari Grci za to ne znaju, miljenje je ovo jamano primljeno od useljenih sredovijenih Slavena. Po bojem izgledu rtvovanih Stojana i Stoje, Slaveni rtvovae ljude; a time je, kaogod na visokom nebu, tako i dolje na zemlji, svaka sveana zgrada postajala vrsta.1 Pri bogotovju slavenskom padahu ljudske rtve. Barem ih hroniar Helmold pominje, kao neto navadno, u baltikih Slavena.2 Na zakarpatskoj zemlji Srbi i Hrvati, doista, koljahu ljude bogovima. inie li oni to i u burno doba doseljavanja u ilirsku domovinu? uti historija.
1

Obdranje zgrade usljed rtve nagovjeuje, mislim, i ova pria iz srpske Mave (Srpski Ljet., g. 1861, . II, s. 1256). ovjeku udotvorcu s bijelom bradom do pojasa, i sa zlatnom takom u ruci, bilo dijete jedno, te sjedilo na kladi i brkalo se u vodi. Kradom primie se kurjak i hoe dijete da ujede, al neki ovjek, koji je uvao ovce do djeteta, upozori ga na zvijer, pa se dijete svali s klade u vodu. Jadan ovjek s one nesree, dok ga umiri starac udotvorni: starcu nije se nipoto udavilo dijete, a nudi nagradu onome ovjeku. ''Ima samo jedno'', ree mu, ''to ti fali; na rgjavom ti je mjestu kua; nego hajde, da ti pokaem, gdje je dobro, pa e srean biti do veka i ti i tvoji mlagji''. Odoe zajedno do u avliju udnoga starca, koji udari zlatnom takom u zemlju, te pita: ''Saibija, koliko ite kirije za godinu, da ovde kuu nainim?'' A neto mu iz zemlje odgovori: ''Sve ivo u kui!'' Starac ne htje ono dati, pa upita i drugom i treom i etvrtom, a dobi redom ove odgovore: ''Gazdu i gazdaricu!'' ''Koko i pile!'' ''Jednu glavicu bela luka!'' Najposlije, glas iz zemlje progovara: ''Ne item ti nita,

207

nego ti jo dajem svake godine po jedno od svake rogate marve priplotka, da naini kuu ovde''. Onda starac rekne ovjeku: ''Ovde naini kuu'', i nestane ga. Nainio nju ovjek, a bio presretan. U odgovorima ove prie, gdje nisu rtve, tu su spominjani simboli Vidovi. Starac s bijelom bradom do pojasa, i sa zlatnom takom u ruci, biti e stari Vid.
2

Chron., passim.

Nije izmjerena i prikladna kao Vukova, ali nije manje znamenita, u vidu mitinom, podulja jedna pjesma u zbirci Petranovievoj.3 to je tamo zidanje grada, ono je amo gragjenje mosta; ipak, vjerski obred iste je naravi, a ista boja lica djeluju. Mjesto triju Mrnjavevia, grade tri pae mlade; grade most na Drini. Rijeka je ''vrlo valovita, i vazda je mutna i opaka'';4 pa tri graditelja izmolie od kralja od Maltije neimara Rada, uz njegovih trista majstora. Po Radovu nagovoru, pae ''uzee tri jagluka blaga, pak bacie u sred vode hladne'',5 no im je zla srea: ''u svakoga potonulo blago''.6 Neimar Rade onda ''posjede kosata gavrana, konja vrana i nepotkovana, spletena mu griva do strmena, a pripasa sablju zakovanu, pak naera konja na obalu, a s obale u tu vodu hladnu, pa je tihu Drinu prebrodio, prebrodio i tamo i amo, nita njega zastavilo nije''.1 I pokraj ovakoga prebroda, temelji se ozidati ne dadu. Tri pae prijete, te je Rade tada ''potkovao konja nekovana, nekovana kosata gavrana, kako koji klinac ugonjae, a klinaca i ne posvraae, ni vrhove otre otkidae''.2 Ugazio za tim opet s konjem u Drinu: ali njemu, usred vode, gavran stao kao kamen stanac, dok vila ne zaklikta da sabljom zakovanom udara vodu oko sebe, a konja da ne obree. Treom je Drina pregaena, i ''krvlju se zamutila''3: konj osta neobrezan na nogama i na kopitima, ''a vire mu klinci svikolici, oko njihe kosa izmotana''.4 Majstori napokon zigju, al gle uda: ''togod oni danju izidali, kad u jutru nigje nita nema''.5
3 4

Knj. III, 52. v. 656. 5 V. 1378. 6 v. 147. 1 v. 15361.

v. 1927. Ovake klince gdje i gdje pominje i puko pripovijedanje. 3 v. 230. 4 v. 2412. 5 v. 2567.

Izmae Rade u zemlju Maltiju, a poslije vratio se, kad ga naputeni majstori zapomagae radi straha od triju paa. Zigju na novo, no opet uzalud. Tad vila, na snu, ree Radu, da u Milutina gospodara, a kralja zemlje ili grada Maltije, sebi izmoli na pomo dvoje djece njegove. To su ''brat Ostoja i sestra mu Stoja''.6 U tri pae ''nema vojne sree, njihovo je blago zatrovano'' ; naprotiv, Milutin, Ostoja i Stoja hoe most lasno ''napraviti, radi sree i napretka svoga''.7 Ostoja ree paama, da treba ''ponajprije vodu darovati''.8 Sve tri pae, po rijei Ostojinoj, sigjoe, sa svojim blagom, u rijeku, 208

govorei: ''Zastavi se, valovita Drino, dok mi nae prevezemo blago!''9 ali strujom svojom Drina ih prihvatila i na dno proturila. Tek onda biti e jednom ozidan sretno dovren most. Kliknu vila iz oblaka: ''Uzmi konja, Rade neimare, vrana konja i nepotkovana, potkuj njemu nove potkovice, ne povraaj na uzlove klince, naeraj ga na tu vodu Drinu, a nasadi bradvu naopako, pa udaraj po granama jele, neka progju te velike skele''.10
6 7

v. 417. v. 4924 i 516. 1. 8 v. 528. 9 v. 5589. 10 v. 58996.

Bradva bijae dar triju paa, kojima ''je bilo naopako''.1 Njom Rade, na kosatu gavranu nasred rijeke, udario jele po granama, ''dok je vodu krvi zamutio; dok pukoe pod grananaa jele, voda progje i pronese skele, a ostade na Drini uprija''.2 Pobacio tad u vodu ''bradvu zatrovanu, nek je nosi valovita Drina'',3 preao vodu i iziao na most. Na mostu je natpis: ''uprija Milutina kralja, i gjece mu Stoje i Ostoje!''4
1 2

v. 604. v. 60811. 3 v. 6156. 4 v. 6367.

Pritruna triju paa jo je novija od pritrune triju Mrnjavevia. Ali u pjesmi Petranovievoj tonj poganski odie jo jae, nego u Vukovoj. Ona je skroz ritualna, te nam pred oi iznosi komad obrednika iz stare vjere. Gradi se most na vodi, a gragju voda odnosi, dok nije, stanovitim inima, smirena krvlju, smirena ljudskom rtvom. Ovo drevno vjersko miljenje ponavlja i narodna pria. U pripovijeci: ''Usud'',5 voda prenosi jedno eljade pa mu kae: ''Molim te, brate, pitaj Usuda, za to ja nemam roda u sebi? Upitavi Usuda eljade ono, uje od njega odgovor:'' Za to nema, to nije oveka nikad udavila''. Da vodu treba utiati dragocjenom rtvom, to je openita vjera arijska. Silazei na Heladu, dogje Kserkse s vojskom do vode Strume u Makedoniji. Most bio istom prebaen preko rijeke, kad joj sveenici mazi prenesoe rtvu zaklanih bijelih konja, a povrh toga kod mosta zakopae ive, pograbivih ih od zemljaka tamonjih, devetoro djece muke i devetoro enske.6 Spomenit je u historiji i ovi drugi sluaj. Ve za iva Hlodoveha, osvajaa Galije, Franci zar svi budu malo po malo pokrteni. Pod Hlodovehovim unukom, austrazijskim kraljem Teudebertom, oni sudjelovae u gotskobizantijskome ratu, utrkujui se u Italiju. Jednom u g. 539, velika vojska kraljeva prihvati most ispod Pavije, i pred to e rijeku prei, da bi im voda bila prijazna, vodi rtvovae Franci enskadije i muke djece, to ih tu na mjestu otee od Got. Zgrozili se Goti nad divljim obredom tih udnovatih hristjana.7
5

Vuk. prip., 13.

209

6 7

Herod., VII, 1134. Procop. de Bello Gotth., II, 25.

Po jasnoj rijei naeg mita, sauvana u dvije vrlo srodne, al razliite epske verzije, uz Stojana i Stoju najmunije se zigje udna zgrada, ili uz Ostoju i Stoju najmunije se gradi udni most. Ta zgrada Stojanova i taj most Ostojin nisu, dato, drugo, do zgrada ljeta i most prelaza iz zime u toplu godinu Ovaj zakliuak proizlazi iz svega doslije reenog. Ostojin most hoe da nam poneto osvijetli jednu od najnejasnijih strana rimskog bogotovja. U Rimu najvii sveenici nazvani su pontifices,1 graditelji mosta, koje se na prvi mah ini vrlo udnovato, a ascia, bradva, bijae im sveeniko obiljeje. Otkud to i rata ime pontifices, ve u doba Ciceronovo razliito gatali ljudi. Nije mnogo istije bilo ni to, zato, po starom zakonu, a s vjerskih obzira, Tibera, valovita i mutna, ne bi premotena, nego s jedinim, a nekako sveanim pons sublicius, od sama drveta bez ikakva gvozdenog avla. A kad bi se god taj drveni most popravio, bijae red, da inu sudjeluju pontifeksi s bradvom, i da se uz neke drevne obrede rtva kolje. Pa rtva jedna, pri rijeci i mostu, bila godinja, a tamna je postanja tako, da joj mitolozi ni danas ne pogagjaju znaenja. Zvala se Argei, i vrila se ovako. Na ide maja, ''malo iza proljetnog istonoja, sa svetog mosta'', pie Dioniz, bacalo se u Tiberu lutaka, na lik ovjeji nadjevenih sitom nakoenom na obali rijeke; lutkama bijahu svezane i ruke i noge, a u vodu svaljivahu ili vestalke, u prisuu pontifeks. Po rimskoj jednoj verziji, Argeji bili su Argivi, negdanji pratioci Herkula, u munome putu do Tibere. Inae, po rimskom koledaru, najturobniji spomen Argej drao se u martu. Na 16 i 17 toga mjeseca iao obhod po gradu do njihovih grobova Argeia loca, Argei, a sveenica Jupitrova, Flaminica Dialis, hodae tuno i raspletene kose. Grobova bilo dvadesetisedam, ili trideset.2 Na posljetku dodajemo, da, po rimskoj legendi, prvi je pontifeks bio ''Martius, Martii filius''.3
Isto ovako i po ostalom Laciju, a i megju Italima. Poto u Ateni spominju se , eupatridska i sveenika pradavna porodica, mogue je, da taj naziv pripada k zajednikoj svojini Italo-Helena.
1 2

Ovo drugo svjedoanstvo Dionizovo je (I, 38), dok je prvo Varonovo (V, 45). Ako je kod Varona, na jo jednom mjestu (VII, 44), naveden broj od same ''XXIV'' lutke argejske, broj je tu iskvaren. Druga lekcija, u Varonu, ispravlja se s prvom, a ne obratno, kako se to hoe kod Prellera Rm. Myth., II, s. 136. Druga lekcija ima gole rimske brojke, lasno iskvarive, dok prva pie: ''septemve et XX''.
3

Liv., I. 20.

Pontifeks Martius (moda to mart) i sveti most na Tiberi dosta prilikuju Ostoji i Ostojinu mostu na Drini. to se tie pontifikalne asciae, bradve, ista je na Tiberi i na Drini1; ista i rtva, tamo i ovamo. Dvadesetisedam, ili trideset pretamnih rimskih Argeja, zar nalazi dovoljne rasvjete u naem mitu. Moe to biti dvadesetisedam, ili trideset, poginulih dana bojega marta: ono je oboje broj mjesenih dana, po starijem lunarnom, ili novijem sunanom raunu godine. Da su grki Argivi ti Argeji, to je, dakako, kazano po pogrjenoj etimologiji; ali da su drugovi Sunca Herkula, u tome tradicija ne grijei. Na pop Stojan, sa zlatnom strijelom, ima uvijek do sebe trideset drugara, ili tamani trideset suprotnika. A to se, s proljea, bacaju lutke s mosta u Rimu, i ovo dozivlje nam u pamet jednako bacanje slavensko, na razmaku zime i ljeta.
1

Bradvi prianja vjerska neka misao i gdje poslovica kae: ''Zaudio se, kao da je vigjeo lijevu bradvu''. (Vuk. posl.). Uporedi s ovom i drugu poslovicu, koja se govori radi uroka: ''Zaudio se prebijenoj golijeni'' (id., ib.).

Ja bih rekao, da cijela ova religija poetne godine bijae zajednika nama i Rimljanima. Pae je neka prilika misliti, da boanstvenim slovima ovoga vjerovanja Rimljani ispunie prve listove svoje historije, gradske historije vremenom ishlaptane. Bila rije na kraju treega dijela radnje,2 da dvoglavi Jano vrlo prilii srpskom i hrvatskom Bogu i Boiu, i da Rim valjda nasta na mjestu latinskoga tovanja onih lica bojih. Ja bih iao i dalje. Koliko se meni vidi, Romul i Remo, zidatelji Rima grada, svukavi bogovsku opravu, na sebe udarie laganiju odoru junaku. 210

Str. 723 (2167).

U Romulu i u Remu, u dva jednoimena blizanca, drim, da se izraava mit dvaju prvih izmegju dvanaestorice sunanih godinjih porednika. Njihovo ime stjee se s imenom prvog naeg dvanaestorca, Dojka Vuka, a, to mnogo vie vrijedi, sve starokovno, sve izvorno u ivotu njihovu, mi nalazimo u dosad izloenim obiajima i obredima, koje na narod vri u poetku godine Romulus i Remus imadu ime od dojke, ruma,1 a, kako ih doji vuica, lupa,4 oni su vuji gojenici; po tome, ime im po nau glasi tano: Dojko Vuk. Mi poznajemo Vidovo i Vidino drvo od svjetlosti; pa i rimska lupa pod takim drvetom, pod ficus ruminalis, napaja mlijekom svoje blizance. Poto je mlijeko mitina metafora Arijaca za svjetlo, time je reeno da vuica ih svjetlom nasiuje. Vuica dolazi iz peine, iz Lupercala, i djeca bie baena u rijeku da propadnu, to je opet nama poznati arijski govor za zimu. Da je Lupa suta boginja, provuena zimskom vuinom, isto je iz rimske tradicije, koja u njoj vidi Larentiu:1 Acca Larentia jest majka Lar, neke dvanaestorice gospodara, ista, po svoj prilici, sa Dea Dia, ista zar i s nebesnom kraljicom bogova.2
3

Ruma je stajaa rije, koja izbija iz svega, to je najdavnije u Rimu: Romulus, Remus, Ruminus (bog), Rumina ili Rumia (boginja dojilja), Rumon (rijeka Tibera), ficus Rumina, Ruminalis, ili Romula, Romularis, Remurinus ager, Remoria ili Remuria (mjesto na Aventinu), Romilia tribus.
4

Iz jednake je davnine Lupa, Luperca, Luperci, pa i spilja Lupercal. Livii 1. I, c. 4.

U sutini, valjda jednako je bie s dojiljom blizanaca i prava im mati Rhea, ili Rhea Silvia. Po etimologiji, prvo ime kao da oznauje vinju kraljicu nebesnih voda, a drugo njezinu zataju u zimskoj umi. to ju vestalka, te u odnosu s ognjem, od ognja postaje i Caeculus, utemeljitelj latinskoga grada Prenesta, a jednu Ognjenu boginju, kao to vidismo, pominju i nae prie.

Od iskona, tovali u Rimu dva gospodara, dva blizanca Lara, valjda Romula i Rema, a slina dva zavjetnika svoja imali i drugi latinski gradovi, kao Preneste i Tibur.3 Pri gojenju blizanaca, kad ovima mlijeko dostatno nije, Vuici Aki Larenciji pripomae, hrane im donosei, Picus, proljetna unja, t.j. proljee spori mlade sunane bogove; pa unja i u nas navijeta proljee udno klikui i totrui. A za poregjaj s naim mitom jo je vrjednije, to dalje kae stara rimska legenda, da Romul i Remo, uz mlade svoje drugove, zametnue igru, te trae goli nagi, kao luperci :4 znano nam je kolo golih nagih naih momaka. Momako i djevojako kolo nae plugom vue brazdu i oda zla oborara selo: po latinskom obredu, i Romul plugom oborava svoj grad, kome niski nasip, ili svetu brazdu, gdje preskoi Remo platie to glavom. Bragjenje grada i bratska tragedija zgodie se taman kad sunce sinu. Preko noi, sunce iekala oba brata, da uhvate augustum augurium. est jastreba, zli biljezi, priletilo Remu dok Romul, sa svoje visine, ugleda njih dvanaestoro, koje je, moda, broj godinjih dvanaestoraca bojih. Poginuo Remo, Sunce januarsko; nevidom ide i Romul, Sunce februarsko. Prihvaa ga i na nebo uznosi Mars, martano to Sunce, koje Romula hoe da zamijeni.
3

Preller, Rm. Myth. II, s. 342.

To na ast rogjajnome bogu Inuus, koga Rimljani, pri doticaju s grkom religijom, zgodno poistovjetie sa (Livii 1. I, c. 5). Epitet znai vuji, a ide samo Zeusu i Panu, t.j. Pan nije drugo, do rogjajno zimsko lice Zeusovo, to je i Porevid prema Vidu, ako slavenskome Porevidu pogodismo znamenovanje, gore na str. 1189.

Pri svome veliajnom polasku na Marsovim kolima, ''veliki'' Romul sav je u sjaju i ''plamenu''; munje sijevaju, stoji strana tutnjava gromova. Ovako priaju vijesti o Romulova letu, crpane od rimskih analista iz himnikog ili epskog pjevanja, to se o njemu negda pronosilo; a ovako odlijee, u plamenu i orljavi, na veliki grabancija iz vrzina kola. Pa je Romul i pravo boje bie: Romulus Quirinus,

211

Romula Kopljanika, Rimljani tovahu. kao boga.1 A pod zlamenom lupae, i dvojakog onog imena, vuji narod rimski, ''populus Romanus Quiritium'', ljudskim rsom najjaim u historiji, zaleti se na osvoj svijeta.
1

Kao to neki sada dre, ja ne cijenim, da je postanja nedavnog identifikacija Romula s bogom Quirinom, te da je noviji i prizor Romulova odleta; ali, da mnenje svoje o latinskoj izvornosti i davnini Romulova mita opravdam, nestaje mi ovdje i prostora i zgode. Ja sam samo pokuao pomalo objasniti rimsku legendu, u vidu mitine nae tradicije. Da li je bolje ovo moje letimino razbiranje, nego li mnogo drugo dosad na svijet izilo, i meni samom ostaje pod sumnjom. S tumaenjem mojim o tri prva dvanaestorca, o Remu, Romulu i Marsu, sve ostalo sklapa se, ali se ne sklapa ovo dvoje vano: apoteoza Romulova, ''ad Caprae paludem'' (Liv. I, 18) svetkovala se u Rimu na none julijske, Nonae Caprotinae, a Mars, po tradiciji, nije brat ili drug, ve otac Romulov. Nego, to se vremena tie, opaam, da ipak god jo vei, Quirinalia, padae na dan 17 februara, i da se onda pominjalo izloenje Romulovo i Removo na Tiberu, kao to i Romulova apoteoza (Ovid. F., II, 267512). Ako ova, osim o polovini februara, pada i u julij, to je moda upravo za to, to je Romul sunani lik: u juliju je sunce arom najjae. Munije je dii drugu potekou, to je Mars, u tradiciji, otac, a nije brat, ili porednik, Romulov. Nego mi je i ovdje neto primjetiti. U rimskoj mitologiji, naziv Quirinus ide Marsu, kao to i Romulu; pae je teko sasvim rastaviti Marsa Quirina od Romula Quirina (Preller Rm. Myth., I, s. 369-75), a jednom zove se Quirinus i Remo (id., ib., s. 374): dakle, sva su trojica kao jednoliki porednici s kopljem (quiris). Pa koliko i dva blizanca, Mars je vuji, jer je njegova ivina lupus. Marsa mnogi sadanji iztraivalac smatra, i bez uporita naeg mita, kao sunanog boga, te dri Marsovih dvanaest ancilia kao sveane biljege, kao simbole, dvanaest mjeseci. Uzmemo li Marsa za Sunce martano, isto je i njegovo svojstvo proljetnoga poljskoga boga, to on bez sumnje bijae u prvo doba, a i boga ratnoga, koji s proljea nadbija tamnu silu zimske prirode. Kad Remo i Romul, antropomorfinom tvorbom, od bogova spadoe na ljudske poetnike grada Rima, onda Mars, Mas-piter, uz Romula i Rema od starine zavjetni svetitelj bojnog grada, mogao je stupiti, prema prvoj dvojici, u preteniji odnoaj oca.

Po mome mnenju, sav mit legendarne gradnje Rima nije ta drugo, do mit boanske gradnje mlade godine, kojeg Rimljan s neba snimie i historiji pridadoe. Osim Romula i Rema, nestanih, bjenih i polomu sa zime jednako podvrgnutih likova sunanih, k onome mitu jo spada Mars, bog Sunevih godinjih uvratina, bog proljetne pobjede, na Stojan. to se tie etima, nita munije, nego li rijeiti ime Mars; ali kao da je Ma-vors najprimitivniji oblik imenu, i drugi dio rijei kao da je od vertere, vrnuti: rimski Mavors konano sa zime na ljeto vraa godinu, kako Stojan u godini postojano stoji. Mavors, mjeseni bog a drugi poetnik godine, mislim da nama neto odgonee, upogled ega mitolozi ni sada nisu sasvim na isto. Rimska godina bijae dvojaka, od dvanaest mjeseci i podjedno od samih deset njih, kao to ovo potonje dokazuju mjeseni nazivi od quinctilis do konanoga december. Kako to? ve pitahu i sami Rimljani. ''Romul'', odgovara Ovid u potpunoj neznani svojih starina, ''bjee vjet oruju, a nevjet zvjedama'',1 pa veli, da Romulovu godinu desetmjesenu Numa ispravi u dvanaesmjesenu. Mi ovdje pridrajemo Ovidovu rije, da Romul osniva godinu, i kaemo: Rimske boje godine poetak slavio se i s Remom-Ronmlom i s Marsom; dva poetna mjeseca, dvojci, prikazivali novorogjeno, ali zimsko Sunce, dok se Mars glasio kao Sunce na nebesnom vratniku,2 kao poinjue Sunce proljetno. Ljudma, koji oekivahu od polja hranu, ovo drugo mjeseno brojenje bijae navadnije i milije,3 pa i slavnoj desetorici mjeseca otuda njihovi nazivi do december, do desetoga, unaprijed od Marsa. I lina imena rimskoj djeci od Primus do Decimus, dok ni jedanaestog, ni dvanaestog nema, moda jesu u savezu s onomastikom bojih jakih mjeseca. Rimska godina bila, dakle, uvijek dvanaesmjesena: ali se u njoj, s vjerskih obzira, brojilo razliito, ili poevi od januara, ili od marta.
1

Ovid. Fasti, 1. I, v. 29: ''Scilicet arma magis, quam sidera, Romule, noras''. Uporedi i mitini Vratnik, u pjesmama o naem Stojanu Popoviu.

212

Ovid. Fasti, 1. I, v. 1189: ''Dic, age, frigoribus quare novus incipit annus, qui melius per ver incipiendus erat?''

Mars, smatran u kolu svojih porednika kao sunce, koje u martu staje i vraa tok godine, prua nam, moda, klju k otvoru svega otajnoga smisla drevne rimske himne, carmen Fratrum Arvalium. Arvalske sveenike brae bilo dvanaest, kao to i Salij. tovahu osobito boginju Dea Dia, a kazivalo se, da Acca Larentia, Remova i Romulova dojilja, njima dade znakove sveenstva, bijelu infulu i na glavi vijenac od klasja. Dvanaestora braa igjahu okolo po rimskom polju, te rtvama i molitvama nasluivahu obilati plod ita i vina. Prije pomenuti carmen, jedna to od njihovih molitvica, koja je sada najdavniji spomenik latinskog jezika, glasi glasom svojim iz sinjih vremena: Molitva prevodi se, po prilici ovako: ''Enos, Lases, juvate! Neve lue rue, Marmar, sins incurrere in pleores! Satur fu, fere Mars! limen sali! sta! berber! Semunis alternei advocapit conctos ! Enos, Marmar, juvato! Triumpe!'' ''Nas, gospari, pomozite! Niti daj, Marse, Marse, da kuga i polom zaredi po narodu! Budi sit, ljuti Marse! uzigji na prag! stoj! bij! Sve Semone izmjenice zazivajtel Nas, Marse, Marse, pomozi! Skoi!''

Ako Lares-Semones uzmemo kao Sunca mjesena,1 a Marsa kao stamena boga martanog, sve je jasno u ovoj himni. Himna je upravljena dvanaestorcima, a napose Marsu, koji, uziav na prag nebesni i stavi, bije zimne dumane, te od pobonoga naroda otklanja zlo i kugu.
1

Kako Semones poslije padoe u zaborav, ne zna se pravo, to oni bijahu u mitu latinskom i italskom. Nego, Sabini imadijahu svoga velikog boga Semo Sancus, koji odgovara latinskome Dius Fidius, bogu vjere, a stjee se potpuno i s latinskim Herkulom. Poto je Hercule nesumnjivo sunano lice, a Sunce, u Arijaca u ope, uva vjeru uhvaenu, i kazni svakoga, ko je kri, svi Semoni biti e, mislim, zgoljna lica sunana.

Dio V. Momir i Grozda, pa Sunce kroz godinu. Uz sunce proljetno, uz zlatnoga Stojana i zlatnu Stoju, asom sijaju i drugi bogovi. Ljupki su i omamni, a jesu i tragini, jer kratkovjeki. Traju koliko i prva var proljetna. Na elu legendarnih pria grkih, sa grozne traginosti, stoji pria o Edipu.1 Sue iz nje, te stravi ovjeka, kano modar plamen udesa neumolnog, bezakonja najcrnjeg i bijede neizrecive; pa i Sofoklova drama pridogje, da sve to obesmrti, dok bude vijeka i svijeta. Ali nijedna grka pria, legenda, basna, to li je, ne zada toliko muke tumaima. Edipova sfinga postavi i nama kao drugu zagonetku, za koju mislim, da nije jo posve razdrijeena. U najnovije vrijeme, drijeenje pokua i uveni mitolog, M. Bral,2 te doista, komparativnim jezikoslovjem, objasni on mnogo kojeta; no ipak, bar po mojem sudu, glavne prilike u prii, kao krv poinjena na ocu, a bruka s materom, ni u njega ne nagjoe dovoljna odgonetljaja.
1

Momir-Edip ve je objelodanjen nazad tri godine, kao pokus mitologini. Iza ireg uenja, ovo je ovdje popunjeno, a u gdjeemu i preragjeno; ali glavni zakljuaji ostadoe jednaki.
2

Mlanges de mythologie et de linguistiqiie, Paria 1882 Le myfhe d' Oedipe.

213

Prianje, u svemu to je glavno, do uda slino s helenskim, imamo i mi u dvije pjesme o ''nahodu Simeunu''.1 Simeun je nahod, a nahod jeste i Edip; obojicu izloie, a obojicu obree u sanduku, koji valja voda.2 Mladi Edip boravi megju obanima, daleko od neznana roda i doma; a mladog Simeuna grde vrsnici. da nema roda ni plemena, pa ni sam ne zna, da li se rodio horjatin, ili gospodin. Kao to vidimo Edipa u presvetom hramu boga delfijskog, tako nalazimo i Simeuna u svetom manastiru. Krenuo se Edip iz onog hrama, te na putu odatle ubio oca, ne znajui zanj, pak onda, mudriji od sviju ljudi, odgonenuo Sfinginu zagonetku i Sfinzi doao glave; Simeun i on krenuo na put iz osveenog mjesta, iz manastira, otkle sobom nosi najvrsniju, najmudriju knjigu, sveto evangjelje. Odlikovao se Simeun, ve u manastiru svojem, premudrou nad djacima svima i nad samim uiteljem, starcem igumnom: ''udno knjigu izuio'', veli pjesma jedna.3 Kako u knjizi nadmudrio, isto onako i u svakoj igri vitekoj nadjunaio djake suparnike. Simeun ne ubi, dodue, oca, ali ipak, traei ga, ne zatee iva: ''A kad dogje ba u Janja grada'', veli druga pjesma, ''u Janju se care prestavio, prestavio i sahranili ga''4
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 14 i 15. Obretenje u sanduku, noenu od vode, svjedoe nam, za Edipova legendu, skoliasta Euripidov i Higin (Bral, p. 1823): a ta crta pripada u najstarije dijelove mita helenskog. 3 14, V. 29. 4 15, V. 479.

I Edip, odmah iza oina ubijstva, stie u Tebu, gdje na izpranjenom prestolu sjegjae kraljica udovica, mati njegova, koju sebi privjena u neznani; u istoj neznani i Simeun poini prikrvje, obljubivi majku svoju, caricu udovicu Janja grada. Edip okaja bezakonje svojevoljnim gubitkom oinjega vida, te ga bijeda i duevni emer proistie, pa njegove kosti, moi njegove, u kojoj zemlji poivaju, onu i tite; isto tako raskajani Simeun ode u duhovnika na ispovijed, i zakopa se u stranu tamnicu, gdje predugo. bez dnevnoga vida amei, opra sa sebe ljagu i posveti se. Njegove moi otpoivaju na najsvetijem mjestu, ''u krasnoj Vilendari crkvi''.5
5

Id., v. 136.

Mislim, da istovjetnost svih glavnih crta, u helenskoj i u naoj prii, ne e niko da porie. Simeun jamano je Edip; no koje je to? Propitamo li dvije pjesme, makar u svakome im stihu, nama je posve slab odgovor, kao to je i taman smisao Edipova mita. Nego, bar djelomini odgovor nam se glasi iz tree narodne pjesme, samo da je s one dvije uporedimo. Pjesma je o ''nahodu Momiru'',1 a nije drugo, do ista legenda, u gdjeemu neznatno preinaena. Mjesto hristjanskog imena Simeun, mi tu ujemo izvorno ime Momir, a, mjesto neimenovane carice, javlja nam se jednako izvorno ime Grozdana, ili Grozdijanka. Prikrvje nije s materom, ve sa sestrom ovom; a nije ni poinjeno, ve potvoreno, podmetnuto, od zlobnih nenavidnika. Radi toga umiljenog nedjela, otac, ''srpski car Stepan'', daje smaknuti sina Momira, pa, od tuge za omiljenim bratom, sestra sama sebi kidie, dok najposlije kazna sustignu i kovarne crne zlotvore. Potonja refleksija ublaila je ovdje grozotu naturalistinog prijesnog mita; ali, kako je pjesma prilino duga, a u njoj su sauvana prvobitna imena, te i neke znamenite okolnosti, mi tu otkrivamo pravu narav razglaenog nahoda. S ovom pjesmom uporedo ide i jedna bugartica,2 gdje, osim to Grozdana, djevojka se zove i Prezdana, a mladiu ime je Mlagjenj.
1 2

Vuk. pjes., II, 30. Bogiia pjes., 56.

Momir i Grozdana, mome i djevoje mlado, jesu bog i boginja. Njihovo boanstvo zasvjedouje, i podie iznad svake sumnje, skandinavska Edda. U naega Momira, kao to i u grkoga Edipa, glavno je svojstvo, svojstvo uprav oznano, umlje i premudrost. Takav je sveznali umjetnik germanski Mmir. O eddinoj mitologiji, ima neko Mmirovo stablo, Mimameidr, pa i Mmirov izvor, Mmisbrunnr, koji kljua ispod drugoga od tri korena svjetskoga drveta Yggdrasil; u izvoru lei pusto umlje i mudrost; svakog jutra pije iz njega Mmir, a postaje od sviju najmudriji ovjek. Nego je Mmir,

214

kau sage, mnogo uzvisitiji od obinoga ovjeka; nije iz jata dvanaestorih Asa, ali s Asima ipak djeluje, Asima pomae umnom svojom vrlinom. ta vie? I sam vrhovni Odhin, kad mu god svjeta uztreba, s njim se posavjetuje; tajna dubokih prebira on iz proroke Mmirove glave. Negda Asi poslali k dumanskim Wanima ovoga svoga pametnog drugara; pakosni Wani odsjekli mu glavu; no je glava Mmirova neraspadna, svjea, vjeita; Asima povraena i Odhinom obajana, ona svejednako govori; Odhin joj prislukuje tanune glasove, proroki romon. A jednom dogje Odhin k Mminsbrunnru, edan jednog srkaja ive vode, pa, da vodu srkne, zaloi u izvoru svoje jedno oko.1
1

Grimm, Deutsche Myth., s. 314.

Ovako junake sage o tome snienom, polovnome bogu, i o glavi njegovoj. Nego je Mmir itav bog, po jednoj izreci Saksa Gramatika: ''Mimingus'', kako ga on zove, jeste ''silvarum satyrus''.2 Osim odlija mudrosti, bogu Mmiru, po ovim rijeima, prilazi i satirska pomama. U obliku, u kome se ona do nas sauva, tradicija skandinavska uti o bezakonju Mmirovu; ali u kratkome Saksovu svjedoanstvu bezakonje, to nam odmotava grka Edipova pria, i naa Momirova, u klici, u moi, udrano je: mudri je Mmir umske -faunine, ili satirske naravi. Inae, i u samim skandinavskim sagama kao da se uje barem jek jedan Mmirova nedjela. Nalazi se tamo s Mmirom skoro jednako bie, umjetnik Veland; pa Veland siluje djevu Beadohild.3 Pogansko bogotovje Mmirovo bijae na iroko razvrijeeno megju Skandinavcima i u saskome njemakome plemenu, jer ima sila mjesnih imena, koja, po sadanjoj Vestfaliji, a i po ostaloj negdanjoj Saskoj, pri megji slavenskoj, nastadoe od Mmira. Megju veima, pronosi ga i puka pjesma, koja jo pjeva o junaku Mimes. 4
2 3

Saxon. Gram. Hist. Dan; p. 36. Grimm, Deutsche Myth., s. 3123. 4 Id., 8. 3145 i Nachtr. zur s. 315.

Srpski Momir skandinavski je dakle Mmir, po svima unutranjim svojstvima bia svoga. Pa i samo ime, ovamo i onamo, suglasno je. Ime je starostavno, valjda iz najdalje davnine, te mislim, da je slavenska filologija u bludnji, kad ga istovjetuje sa Moj-mir, a izvodi ga od moj, meus.5 Na velikoj je muci i filologija germanska, kad hoe da dohvati znaenje svojemu ''Mmiru''.6 to je, pod jezinim vidom, postanja dvoumna i nekako varava, ono se zar bistri, i u razumljivu formu kristali se, pomou mita, odgonetanjem vjerskim. Momir, sudei ga po njegovu iu, znamenuje udnju, pohotu mladenaku; pa mu ime kao da bi se dalo izvesti od korena m, to je u letoslavenskom treptiti, mahati. dok u grkomu jeziku stvara glagol , , vrue eliti.7
5

Mikloi, Bild. der slav. Personenn., s. 79 i 27, koji tumai ''Mojmir'' i ''Momir'': o ''meus'' nomen habens. Slino tumaenje iznosi i T. Mareti (O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba, Rad jugosl. ak., knj. 81, s. 124), kome je takogjer ime ''Momir'' jednako sa ''Mojmir'', te bi znailo: mea pax. Mareti ipak primjeuje, da u imena ''Momir'', mjesto ''Mojmir'', ne zna razloga ispatku glasa j.
6 7

Gledaj u Grimma, Deutsche Myth., s. 316. Fick, Vergl. Wrt., II, s. 624 i 427.

Otuda e biti u nas i itava gromada rijei, koja ide u dvojakom redu, s ''mma'', ''mamiti'', i s ''moma'', ''momak''.1 Ovome primaknuu rijei ''Momir'' i ''momak'' ima posredne potvrde i u bugartici, gdje se Momiru daje ime Mlagjenj.2 Mitologija sjevernih Germana, s naom uporegjena, u veliko e nam pomoi, da prozremo takogje Grozdanu, pa, shvativi zgode Edipova i Momirova ivota, da zagjemo do prave sutine mita. Mimo Fru Wode (nau Gospogju Vidu) i Ird (Zemlju), Odhin, ili ''Wdan, ima jo jednu enu. Zove se Rindr u sagama, Rinda kod Saksa Gramatika, koje ime hoe reci kora. Sakso nam utvrgjuje jezino ovo znaenje, dok pripovijeda, da Rinda premlagjanom svojom ljepotom zamami vremenog Odhina; visokoga, ali ostarjelog boga ne e Rinda; tada je on zatravi, dotaknuvi je korom obajanom,3 i silova djevu mahnitu.

215

1 2

Ovako barem Danii (Korijeni, pod ma, man, na str. 1525). Bogiia pjes., 56. Ime ''Mladen'' jo je u pukoj porabi, a od starine je. Kod glasovitih hrvatskih ubia, u davno im doba, nisu rijetki Mladeni. 3 Saxon. Gram. Hist. Dan., p. 41: '' .... quam protinus cortice carminibus adnotato contingens, lymphanti similem reddidit''.

U naim pjesmama, Momirovoj majci, ili sestri, ime je Grozdana, Grozda, Grozdijanka. Dolazi to od gar, udvojeno grag, zbijati, zbijenu biti4: grozne su suze i kia, a, u stajaem starinskom govoru, grozan je i vinograd. Gdje u drveu proljetni sok kipi i hoe da ispod kore izbija, gdje je prepuno, tu je i Grozda. U ostalom, bolje no svako drugo razlaganje, skandinavskoj pomamnoj Rindi (Kori), a naoj Grozdi, te i Momiru, raznjanjuje i narav i ime ova pradavna enska pjesma, koja se oevidno odnosi na ta dva bia boanstvena: ''Boga moli mlado mome: Daj mi, Boe, zlatne roge, i srebrne paroie, da probodem boru Koru, da ja vigju, ta j' u boru. Bog mu dade zlatne roge, i srebrne paroie, te probode boru koru. Al' u boru mlada moma, pak zasija kano sunce. Njoj govori mlado mome: Oj ujeg li, mlada moma!
4 5

Prosio b' te, ne dadu te; mamio b' te, poi ne e, otim'o b' te, sam ne mogu. Al govori mlada moma: Oj, Boga mi, mlad junae! Ne prosi me, ne dadu me, ne otimlji, poginue. U men' ima devet brae, i toliko bratueda .... Grijota je poginuti, a sramota pobjegnuti, ve me mami, ja u poi''.5

Daniia Korijeni, str. 578. Vuk. pjes., knj. I, 55, v. 121 i 279.

Mlada moma u boru pod korom, moma koja sokom kipi i mamom mami, u isto je doba Grozda i zatravljena Rinda. Pjesmi peat davnosti utisnue joter ''zlatni rozi i srebrni paroii''. Rozima zlatnim i srebrnim, t.j. zrakama svojim, po arijskom nazoru, biju se svijetli bogovi protiv tamne sile noi i zime. A od poganske je davnine ovdje i sama vrsta drveta, bor, premda se novo ini ono sroeno: ''te probode boru koru''. Radi svoje jedrine i vjenog zelenila, a jo vie radi oblija svoga voa, bor je drvo phallino, pa nasluuje rogjaj, te i ponovni rogjaj, neumrlost1 Bor je razglaen u vjeri Arijaca, osobito u bogotovju frigijskoga Atisa, a omili vanredno i Slavenima. U Podoliji, pirne pogae ljudi jo kite borovim granicama, kojima, opet u Rusiji, rese lijes i mrtvaca, kad ga na groblje nose. Od bora mi imademo puko muko ime ''Boroje'', i ensko ''Borika''. Ali je najznatnije to, da zapadni Slaveni, Poljaci i esi, tovahu Borutu, boginju koja ivljae u boru. Ova je Boruta, skoro bez sumnje, ona ista djeva, radi koje, u naoj pjesmi, mlado mome ''probode boru koru''. Pri prvoj ljetnoj toploti, sona moma, mlada Grozda, skrivena je jo u drvenoj kori; tu koru Momir mladi probo arom svojim; pa eno privjenava proljetnu djevu, dok je omamljenu mami.
1

Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Pin.

Momir i Grozda dva su proljetna boanstva, od same naravi iznesena pred oi pradjedova naih. Zasijalo se proljee. Po crvenkastim rudinama, zimom omlaenim, posuli se svjei kupovi zelene trave. Dok posvuda na zemlji probijaju poetne klice, kipi jednako i u drveu: iz ovoga, uz prve pupoljke, arko i neodoljivo izlijee var i kita smjeljiva proljea. Od sone klice, koja ispod kore izbija, te e naskoro iz sebe izviti udnu divotu cvijeta i blagosov ploda, nai oci napravie umsku boginju. To je Grozda, proljetnom toplotom napirena i opojena.2 Ali Grozda kipi i oplogjuje se, uz druga svoga. To je Momir, ljuta enja, ljubavni ar, koji s proljea bui u krilu majke prirode.

216

Grimm (Deutsche Myth., s. 2078) sklon je viditi u Rindi ''cortex'', ili ''crusta soli vel terrae''. Time bi ona, te i naa Grozda, bila Zemlja, ili barem neko lice Zemlje. Zbog naeg mita, pada hipoteza Grimmova.

Poganskome tovanju ovakog drvea nai je jo oita traga i u jednom pukom obiaju. U srpskoj umadiji ima zakrtenih drveta, koja se cijene kao sveta, i nazivlju se ''zapisi'', jer je sada na njima zapisan krst. Svake godine, kad se zavjetina dri, ljudi povorkom idu od zapisa do zapisa, nosei krsta i gospodajui. Za barjakom stupa sveenik, obuen u crkveno odijelo, a za sveenikom mnoija, sve dva i dva, u glas moli: ''Gospode pomiluj!'' Svako zapisano drvo, u kome je krst izrezan, obilaze triput; nad njim ita sveenik jednu molitvu, dok svi klee; onda ''odelju obivak'' oko krsta na svetome drvetu. Isto ovako se izregjuju svi zapisi. Imati zapisano drvo na svojoj zemlji, ast je, pa kome u dio zapade, onaj vinom i mesom gosti krstonoe. Drvo s obivkom uva se kao svetinja. Grjehota je njega rod mlatiti, ili se nanj penjati.1 to je ovdje primetnula vjera hristjanska, ono je tako povrno, da se bez ikakove muke da odlijepiti. Odstranivi sve novije, ostaje nam drvo, koje se od naroda tuje; sveto drvo, koje svake boje godine obrezuje se, probada se, te i oivljuje. ivota je znak onaj ''obivak'', to ljudi na zapisu odjeljavaju i ponavljaju, a da i nisu vie svijesni bogotovnome inu iz davnih vremena.
1

Milievia iv. Srba, str. 1001 Vuk. rje., pod Zapis.

Prilika je, da amo spadaju i puka drva ''sjenovita''. U Grblju, u Boci Kotorskoj, zovu se ovako izmegju velikih drveta neka tajnovita, pa se misli, da u sebi imaju silu. I Helenima bijahu poznata drveta ovaka. Barem na ostrvu Samu, ene se zaklinjahu ''sjenkama hrasta''. Od te sile zlo i naopako svakome, ko ih posijee: ili odmah umre, ili dugo boluje i vene. eljade koje se boji, da nije posjekao sjenovito drvo, eda bi se zlu oteo, istom sjekirom na panju njegovu sijee ivoj kokoi glavu.2 Mi ovdje imademo zamjenu glave, te doista i rtvu neznaboaku, naslijegjenu od otaca poganskih.3 Ali za to ba ne treba, da se ono odnosi na Grozdu. Gluhi veliki lugovi, kakogod i uzvisiti brdni vrhunci, bijahu naim ocima najsveaniji hram, gdje bi boanstvo, u grozovitom sjenu, sutalo, kao tajnim glasom progovaralo; pa i ona ''sjenovita'' drva, u Boci kotorskoj, mogu biti zadnja uspomena slavenskih umskih hramova.
2 3

Vuk. iv. i ob., str. 2367. Kojegdje megju Slavenima, n. p. kod Vend u Luzakoj, jo se misli, po praznoj vjeri, da, kao to i vode, tako i neke ume, itu svake godine ljudsku rtvu, pa da ovu i dobivaju, makar na koji nain. to se pak tie kokoi, taman rtvu kokoi pogani Litvini prinoahu svetim hrastovima i lipama: ''..... quercus, quibus mares, tiliae, quibus feminae pullastr, pro frugibus et incolumitate rei domesticae, quasi diis faciebant''. Ovako pie, g. 1587, biskup u Samogitiji (vidi A. Brckner, Beitrge zur litauischen Mythologie, Archiv IX, s. 271).

Po Helmoldu znamo, na primjer, da bogu Pronu, iliti Perunu, baltikih Slavena pripadahu taki osveeni hrastovi.1 Nego se opet ini, da ''sjenovito'' znai vie, nego naprosto drvo osveeno. Sjenovito drvo kao da je drvo ivo, drvo duhato. Na narod u Boci misli, da i ovjek moe biti ''sjenovit'': kau, da je ''sjenovit onaj koji izgubi svoj sjen, pa kao lud tumara po svijetu bez sjena, kao i sjen bez njega''.2 Pae, u narodnom prianju izvan Boke, spominje se i udesna neka ''gjevojka sjenovita, koja e krilate junake ragjati''.3 Od ove djevojke do Grozde nismo mnogo daleko. Rije ''sjen'', leksikalno, sada ne znai, osim sjena, jo ''duh, dua'', kako u Latina ''umbra'' i u Grka ali je, po svoj prilici, nekad i ovo drugo znaila. Barem narod, gdje gata, da ''sjenovit' ovjek, izgubivi svoj sjen, tumara kao lud; ili, da se eljadetu moe sjen u temelje velikih gragjevina uzidati, pa od toga poslije e i umrijeti ;4 ili, da e u godini umrijeti onaj, kome sjen se ne vidi prema boinoj svijei5: u tome svemu on vjeruje, da je sjen dua.6 Po ovome, drvo ''sjenovito'' ne bi moglo ta drugo biti, ve drvo ''duhato''; a drvo duhato jest ono, u kome pod korom prebiva sona Grozda.7
1

Helm. Chron., 1. I, e. 83: ''Illic inter vetustissimas arbores vidimus sacras quercus, que dicate fuerant deo terre illius Proven, quas ambiebat atrium et sepes accuratior lignis constructa, continens duas

217

portas. Preter penates enim et ydola, quibus singula oppida redundabant, locus ille sanctimonium fuit universe terre, cui flamen et feriationes et sacrificiorum varii ritus deputati fuerant''.
2 3

Vuk. iv. i ob., str. 237. Vuk. prip., dodat., 5. 4 Vuk. iv. i ob., str. 237. 5 Milievia iv. Srba, str. 123. 6 Ovo gledaj lijepo razloeno u Maretievu Pukom vjerov., Rad 62, str. 191.
7

U naem jeziku, u pridavnik, za drvee zavretak je na ov, to kao lini. Skoro bih rekao, da iz toga takogje proviruje starinska misao o dui u drveta.

Nemaju razvitog mita, kao to je na, ali da u sonom drvetu lei boanstvo, mislie, i rekoe, jo drugi Indo-europljani. Eranska molitva veli: ''Mi poinjemo hvalu i klanjanje dobrim vodama, sonim drvetima''.8 A mitina zamisao Helena itavu jednu vrstu svojih boanatvenih ninfa privezuje za drvo. ' sraene su s drvetom; o ovome visi im ie. Hamadriade, kao da bi taman bile helenske Grozdane, s drvetom ragjaju se i s njim ginu. Nijemci posveeno drvo nazivahu frau, gospojom.1 U Litvin pak, u naih srodnika najtjenjih, sve do XVI vijeka, uprav mah preotimala ova religija drvea. itave pogdjekoje ume oboavali pogani Litvini, te glavom plaao ko bi i ciglo sveto drvo posjekao, il mu odkinuo zeleno lie. Miljahu, da boanstvo, a osobito umski bog, u takim umama prebiva.2 Po vjerovanju litvinskih emaita, stablo bijae dom bogu, od koga se pomo oekivala, boja pomo, da i sunca sijaju i padaju kie.3 Taj bog boravio ''pod korom'' u drvetu.4 I dandanas Litvinima gdjekada privigja se njihov davni, hristjanstvom istisnuti bog. Prikazuje se njima ''umski vrag'', kad muki, a kad enski, i poskakuje u umi, as kao jarac, as kao koza.5
8

Vispered, XXIV, 1. Ali je rei, da Spiegel neto dvoumi o svome prevodu ovoga mjesta Aveste. Grimm, Deutsche Myth., s. 542.

''In silvisque hujusmodi Deum silvarum ceterosque Deos consistere credunt'', svjedoi stari poljski historik Dugosz (Brckner, Beitr. zur lit. Myth., s. 5).
3

''.... sacra Dei domus, in qua divinam opem petere consuevissent; inde pluvias, inde soles obtinuisse''. Ovo govori Hieronim iz Praga, monah i hristjanski blagovijesnik megju emaitima (Brckner, ib.).
4 5

Neki Litvin ''credebat deos intra arbores et cortices latere'' (Grimm, Deutsche Myth., s. 908). Brckner, id., s. 9.

Naa drvena Grozda, sona i nabujana, ja bih rekao, da neto prinosi i k tumaenju imena . Puka etimologija starih Grka, ili uvidi tu ovjeka s oteklim nogama, te, postupanjem etiologinim, pridoda Edipovu mitu jote crtu, kako djetetu probodoe noge, i za provueno kroza njih ue objesie o drvetu; ili u prvoj esti sastavljene rijei spazi glagol , , znati, te ree, da se ono odnosi na sveznaliciu koji nadmuduje Sfingu. A nije ba na isto, ni sada, etimologija imenu,6 premda su filolozi oboruani svim poredeim znanjem jezikoslovnim. No, bi li naa pria mogla u tom pomoi? Ako Grozda stoji od bilja nabujana u proljetnoj prirodi, ime moda je od , bujati, i , lise.7
6 7

Breal, Le mythe d' Oedipe, p. 17781. Ipak je priznati, da bi se ovo opravdati dalo, vie u pogledu mita, nego li u onom stroge filologije. Od noga, moe lasno proizlaziti ime , kao to i rije (Preller, Griech. Myth., II, B. 343).

218

Edip bi, ovako, iznosio uprav Grozdino ime: bio bi Grozden, koje je takogje nae narodno ime muko. Vrijedno je pak ozbiljne panje ono, to na obranu svoje etimologije veljahu stari Grci, da, naime, Edipu probodoe noge, te mu nabuhnue, i da je po tom dijete objeeno o drvetu. Probodenu koru borova drveta, ispod koje se glasi pomamna moma, a i mladia pomamna, koji koru probode, tu prije vidismo u naoj pukoj pjesmi. Ovako, i drvo, i nabuhnue, i probodenje, i mladi, prikazuje se jednako u naoj i u grkoj tradiciji. Samo je razliito sasvim megjusobno slaganje ovih pojmova, pa se razvi i razliito prianje. Srpska je pria oevidno drevna i izvorna, jer je razumljiva, dok grka kae na sebi sve biljege umjetne poznije kombinacije. Na je Momir prijesan, ali je samotvor: cio je sliven u jedan komad, u jedan kip boji. istuen je iz dragocjenog helenskog mramora; ali divnome kipu stare sastavine slubljene su refleksijom i probirom novijega helenskoga uma. Tako ja drim, da je Edip tvorba mitina drugoga stupnja. Tvorba izvede se u Beotiji, gdje boga preokrenue u udesnog junaka grada Tebe, otkle ga primi poslije u sjajno svoje naruje, omilova, i svega prosvijetli atina tragedija. Metamorfoza boga u junaka uinjena je, dato, na osnovi mita, to ve od najdavnijih doba postojae u svakom plemenu i u svakoj krajini Helade. Moe biti, da sveopi a iskonski bog bijae , to u drugom obliku, pjesnikomu te starijemu, glasi . Ovaj Momar kao da je isti imenjak naega Momira i skandinavskoga Mmira. Momar je obijesni bog neobuzdanog, prijesnog, smijeha. Po najboljem svjedoku grke mitine misli, po Heziodu, Momara rodi No bez mua,1 biva to zimna no, iz koje iznenada iskae arko i veselo proljee. Momar nije nazvan izrijekom nahod, no, po nevidnom rogjenju bez oca, doista je takav; svakako i njega prati od ljudi i od bogova pokor, jer znai takogje bruka. Ovu drugu stranu boga, prekornu i nemilu, oliuje helenska legenda u sumornome, traginom Edipu; pa iz daleka valjda napominje i naa, gdje za nahodno edo kae, da ''nit se smeje, niti ruicu daje, ni krteno, ni zlamenovano''.2 U ovome biu, koje mi sad ispitujemo, sve je skrajno i golemo. Pusta pohota i pusti smijeh izmjenjuju se s grdilom i turovnou.
1 2

Hesiodi Theogonia, v. 2134. Vuk. pjes., knj. II, 15, v. 278.

Daj da vidimo, i pretresemo, Momirove i Grozdine zgode, u ukupnom prianju naih pjesama. to nam je prvo razaznati, to je rogjenje Momirovo. Momir, ne samo da je svuda nahodnik, ve i nije ba isto viditi, kao ni u helenskog Momara, ko mu bjee od srca roditelj. Vukova pjesma 14 ne zna zanj; pjesma 30 dovodi nam ''srpskog cara Stepana'', kome je Momir vie posinak, no sin. Ali muklo neto, i grozno nam progovara iz pjesme 15: ''Rani care u Janju devojku od malena do desnog kolena, ne rani je da je drugom daje, ve je rani, da je za se uzme; care hoe a devojka ne e . . . ve on uze pod silu devojku. Po tom malo vreme postajalo, malo vreme, tri godine dana,
1

med njima se muko edo nagje, al' ga majka negovat' ne moe, ve mu savi knjige i koulje, pa ga zali u olovo teko, pa ga baci u to more sinje: Nosi, more, sa zemlje nepravdu! Ranitelj je kako i roditelj!''1

V. 15 i 717.

Otvara nam se ovdje prvi prizor Momirova ivota epskim veliajnim proklestvom, koje je posve slino s prorokim proklestvom, to se u Tebi izree nad edom Edipom. Radi mrkog prorotva, roditelj Laio odmah zazire od sina Edipa, te ga dao za probodene i nabuhle noge o drvetu objesiti; radi nasluene nepravde svog sina, i naa mati roditeljka isto od njega zazire, te ''ga zali u olovo teko, pa ga baci u to more sinje''. Ali, za postanje nahodnikovo, najvanija je u ovoj pjesmi rije, koja pade o Janju: ''rani care u Janju devojku''. Ma da to jo i ne dokazasmo, puno je puta reeno, da je mitini Janj nae puke tradicije bog Oganj. ''Car u Janju'', to je Oganj, kojeg obitelji arijske, pod kuni krov zaklonjene, i sabrane okolo domaeg ognjita, u zimno doba godine najvie oboavahu. Momir, ar proljetni, nastaje od Ognja, no je ocu zazoran; omraza je megju ocem i njim, jer poetkom novoga ljeta, gdje zavladaju 219

sunani bogovi, kuni Oganj linja i zamire. Ovo tek natuknuo na mit; ali najistije i najljue izrazio helenski: Edip umorio oca svoga, kad ga susrete na putu u Tebu, a njim se zavadi.2 Zaudno je i sudaranje mitinog grada Tebe, u Edipovoj legendi, s mitinim gradom Janjem, u prii Momirovoj. Teba je zmajevsko obitalite. Pri zidanju Kadmeje, na mjestu potonje Tebe, razmee se zmaj, uz zmajeve ljude; pa je zmaj, ili zmija, na i arijski simbol Ognja. Edip i Momir izbijaju na ivot u gradu Ognjenom.
Etimologino, to znai Edipov roditelj, teko je rei. Nego, nije sasvim izvan prilike, da je ovo ime, kao to i ime Edipova djeda , u savezu sa , koje bi Ognju dobro pristajalo. Od Ognja mogu biti imena i Edipovoj materi, 'Io-, '-, gdje je drugi dio rijei od , goriti. Svakako, u poetku bijae bog. Herodot (V, 43) spominje gatnje, prorotva Laieva: '' ...''
2

Jo gdjekoji potezi naih pjesama o djetinstvu, i prvom gajenju Momirovu, vrijedni su nekog obzira. to se Momir rodio, ili po rijeima pjesme, naao se megju carem i djevojkom nakon ''tri godine dana'';1 to su zar tri godinja doba prije proljea. A to je ''zaliven u olovo teko'', i ''baeno u to more sinje'',2 ili, kako druga pjesma kae, ''zatvoren u sanduk od olova'', te ga ''isturila voda pod obalu'';3 time se, po svoj prilici, oznauje proljee, utonuto u teki drijeme zimni. Svaki boij ar, ili boje vidilo, to umae, ili u no, ili u zimu, Indo-Europljani, svuda i svagda, zamislie kano zaprto u kojeta, i u vodu baeno.4
1 2

15, v. 101. V. 145. 3 14, v. 67. 4 Gubernatis, Myth. zool., I, p. 255.

Po treoj pjesmi, dijete se nalo u gori zelenoj,5 koje e rei isto. Opet po nazoru Arijaca, no i zimu prikazuje, ne samo beskrajni vodeni ocean, ve i hladna neizmjerna uma.6 Dostojno je panje, da i helenski mit donosi ba ove dvije iste varijante: po jednoj predaji, Edipa izloie na kitnom Kiteronu, a po drugoj do Sikiona negdje, ili do Korinta, to su pomorski gradovi. Naa pjesma kae edo ''u vinovo lie zavijeno, a vinovom lozom povijeno, a po licu listom pokriveno''7; a Kiteron bijae obrasao taman vinogradima, i vinskome Dionizu posveen. Vinovo je lie dosta prozirni simbol opojenog i ljude opajajueg proljetnog boga, kakogod i vinovni grozd pristaje i imenu i naravi Grozde. Momir, po naoj pjesmi, hrani se medom,8 a raste kao iz vode: ''to deteta u vee omrkne, jo toliko u jutru osvane9; gdje pak odraste, ''ljepi je od svake gjevojke''10; od dike, pooim ''car gospodin, srpski car Stepan'', njega vodi ''pored sebe, kano kitu cvea''.11 Lijepo mu je i ime: Momir, ime nadjenuto od milja, veli pjesma12 Evo dovle, krasni Momir kao da je helenski razdragani i razmaeni Momar.
5 6

30, v. 13. Gubernatis, Myth. zool., passim. 7 30, v. 146. 8 14, v. 20. 9 30, v. 7980. A drugdje, 14, v. 21-3: ''Kad je bila edu godinica, kolik' drugo od tri godinice''. Naglo rastenje odlikuje, u naim pjesmama, udesna bia. 10 14, v. 84. 11 30, v. 857. 12 14, v. 167: ''Lijepo mu ime nagjenuo, nagjenuo: Nahod Simeune'', a davnija verzija, 30, v. 73 4: ''Od milja mu lepo ime dade, lepo ime: Nahode Momire''.

Ali ve koraa k nama rasudljiv, mudar Edip. ''U igri svakojakoj'',1 Momir nadmee i nadmudruje svakoga, kako i Edip nadmudrio Sfingu, dobitnicu sve dotle nad dojednim ivim stvorom. Kakvi su to nadvladani suigrai Momirovi, i nadbijena Sfinga Edipova, znamo isto. Mitolozi ve dokazae, da je od , stisnuti.2 Uda zima obavija i sapinje proljetnu poudu, koja hoe da se iskopa iz lavskih panda krilate nemani; poginue mnogi dah proljetni, al je, na posljedku, pouda odmotana i pobjedonosna; Edip rjeava zamke opasnoj zagoneci, a Sfinga je strovaljena u bezdan. Da 220

ovo izvede, krenuo objanjeni Edip iz Apolonova proroista; drugim rijeima: Apolon ili Sunce, koje svuda prodire i zimni led probija, glavni je pomaga jasnoj prirodnoj poudi u proljetnoj onoj borbi. Po istom slijedu misli, no u drugojaijoj formi, nae pjesme Simeunu, ili Momiru, daju asno evangjelje. Pae i samom edu, pred to e ga baciti u sinje more, nek ga more nosi, mati primee i ''savija knjige''.3 Momir nadjaava, po jednoj verziji, sve manastirske djake, zavidne svoje suparnike4; po drugoj, sve delije, suprosioce udesne majke svoje, carice udovice u Janju gradu5; a, po treoj, platie glavom nepravdu, njemu uinjenu, do devet pakosnih vezira sa ''mudrim'', no ''najcrnjim'' Todorom poglavicom.6 Crni ovi veziri, Momirovi nenavidnici, nisu drugo, po svemu sklopu mita, do zimni Jadi. Devetanje u nas, u Eran i u Ind, ee naznauje broj neopredijeljen. Ima, dakle, tuta i tama dumana Momirovih, crnih Jada, a jaka im je sila, kao to je jaka Sfinga; no, kako se Sfinga, nadmudrena, strovali u bezdan, onako se i pod devet ''crnih'' vezira ''zemlja provali'', veli naa pjesma.7 Jasno je, da je mudri i udi Todor naeg mita mudra i uda Sfinga mita helenskog.8
1 2

14, v. 34. Bral, Le mythe d' Oedipe, p. 174. 3 15, v. 13. 4 14, v. 2938. 5 16, v. 5070. 6 30, v. 29 i 3812. 7 V. 381 i 384. 8 Zbog ovih vezira htjelo se, da nae epsko pjevanje o Momiru nije izvorno. Nagjoe, da se nekako podudara s arapskom pripovijetkom iz ''Hiljadu i jedne noi'', kojoj je naslov: ''Deset vezirova''; pa rekoe, da ono ima istono poreklo. Nego, ovaj je vezirski naziv veoma povran, i postanja nova, kako se odmah vidi, usporegjujui vezire sa djacima manastirskim i sa suprosiocima carice udovice u Janju. Dotina arapska pripovijetka posve je razliita sutinom svojom.

Nastupaju grozote Momirova i Edipova ivota, prikrvje i ubijstvo sina u Momirovoj, prikrvje i ubijstvo oca u Edipovoj legendi. Za prikrvje vidismo, da su u naoj legendi dvije verzije: prikrvje s materom i potvoreno prikrvje sa estrom. to je prva verzija groznija, a helenskoj tano odgovara, za to se moe misliti, da je i davnija; no i druga biti e starinska, premda je oito nov, te iz hristjanskoga izvora, ublaavajui dometak potvore. Ako je Momir proljetni ar, a Grozda priroda, drvo koje buja; ako se uljubljena priroda oplogjuje pod toplim celivom pireih proljetnih lahora; ono su, po prostodunom uobrazivanju naturalistinih ljudi, lica privjenana, mu i ena. Pjesma 30 pretoplom bojom naslikava taj brak. ''Cvjetonosje'' je.1 Na veer, u zelenoj bai, vidio Momir Grozdanu, gdje cvijee bere sa svojih trideset djevojaka; sretoe se, i mijenjali se cvijeem; on joj ''dade struk rumene rue, ona njemu struk bela bosiljka''2; opoji se Momir ''tregodinjim vinom'', u koje je ''meano svako bilje'',3 te njega Grozdana prigrli. Ovako glasijae prvanje prianje; a ako su u sadanjoj pjesmi ove stavke premetnute i kud kamo razbacane, njih jamano rastrga, i drukije razloi, udoredna hristjanska misao. Ali je razbludna slika cjelovita u bugartici. Lijepa Grozdana i mladi Mlagjenj jesu ''u carevu perivoju''. Oboje ''rue beru'', a Mlagjenj djevi ''grozdove u nedra meae''.4 ape Grozdana: ''Ljubi mene, Mlagjenje, u ovojzi drobnoj rui''.5 Po ovom neznaboakom idilu, Momir i Grozda ukazuju se kano proljetni mladenci, mu i ena. Nego, oni bahnue zajedno; u jednom rogjaju izbie iz tame na svijet: pak su s toga, osim to mladoenja i mlada, jote brat i sestra. ''Tako mi se ne delilo meso'', uzvikuje car u pjesmi, ''za ivota od mojih kostiju, ja ne delim Momir' i Grozdanu! Rogjeni su bratac i sestrica''.6
1 2

V. 90. V. 2806. 3 V. 150-4. 4 Bogiia pjes., 56, v. 36. 5 V. 9. 6 Vuk. pjes., 30, v. 199203.

Pita se: Otkud da ova sestra postaje i majka? Otkud prikrvje jo tee, pri kojemu se zgrozi i sama savjest poganskih ljudi? Ja bih mislio, da jedna crta u skandinavskom mitu daje nam uputu za drijeenje

221

ove ljute zagonetke. Skandinavska Groza jest Rinda (Kora), pak je ena oca bogova., Odhina.7 Ako je Odhinova ena, ona moe biti smatrana i openitom majkom bogova, kao to je ovima Odhin openiti otac. To tim vie, to se Rinda malo, ili nimalo, ne lui od Irde (Zemlje), druge ene Odhinove. Obrisi prirodnih boanstva isto se ne crtaju; lasno je, da se jedna boja slika prelijeva u drugu. Kitna Rinda, kitna Grozda, sa sonom svojom zeleni, i s dikom ranog proljetnog cvijea, tijesno prianja za Irdu, Zemlju. Je li Grozda, nekako, i Zemlja, ona je Crna Zemlja, ta vjeito ragjajua i rasputena boginja Arijaca i Nearijaca. ''Opie se, kano zemlja crna'', uzgredna je izreka naih narodnih pjesama,1 a nema posla s mitom, o kome se sad bavimo, al nam posredno jo pominje razuzdanost davne majke. U naoj starijoj prii ona zamamljuje nahodnika, sina svoga; u grkoj, Edip primamljen je Iokasti, svojoj materi. A i u grkoj legendi ini se Iokasta dvojaka, ili barem nosi dva imena: kad je Iokasta, a kad Epikasta.2 Moda su ovo dva helenska oblija kobne i vesele Grozde, biva Grozde, crne zemlje, matere, i Grozde, proljetne kite, sestre.
7 1

Vidi na vie, str. 125. Tako, n.p., u Vuk. pjesmi, knj. III, 7, v. 179. 2 U homerskom je predanju (Odys., XI, 27180) Epikasta, koliko lijepa, toliko i neduna.

Mi tim radije prihvatismo crtu skandinavskoga mita o Odhinu i njegovoj eni Rindi, to crta ista tumai jo jednu opainu, koja otajno plazi po pukom epu, gdje od ''cara Stjepana'' udno zatrudni ki Grozdana, ili Grozdijanka, a plazi i vie po priama tokavskim i akavskim, gdje neki car navalio, da privjena sebi ker. Taj car biti e Odhin-Vid, samosazdani otac sviju bogova, ravni ili neizravni roditelj njihov, kome je Rinda-Grozda, ne samo ena, ve ujedno i ki, poto od vrhovnoga boga svi drugi vuku poreklo svoje. Car Stjepan, kae epska pjesma3 jae konja goluba, ili labuda, i ide u lov, ''u Jabuku zelenu planinu''.4 Bilo doba oko vaskresenija.5 Nita ne ulovivi, car i pratnja mu naidoe na vodu bunara studena, pa, edni, odsjedoe, i kod vode se ustavie. Tu, carev konj golub ''iskopa mrtvu glavu iz bukova lia''.6 Nogom je unu carski vezir Todor, a glava progovara: ''Ne ukaj me, Todore vezire! Ti, Todore, nisi carovao, a ova je glava carovala, kako prije i poslije hoe''.7
3 4

Petranovia pjes., knj. II, 16. V. 34. 5 V. 378 i 1756. 6 V. 5860. 7 V. 658.

Car se vrati u dvore, te da kua, hoe li ona glava ba carovati, nju ''baci u plamen ognjeni: gorje glava ljetni dan do podne, a nita se na njoj ne poznaje''.1 Tada je stue u pepeo, i pepeo sahrani u zlatnu kutiju, koju ''postavi na sanduk od zlata'',2 u posebnoj svojoj odaji. Grozdana, lijepa djevojka, careva ki, gdje jednom otvori odaju, zaudri je blagovonje iz nje, otklopi kutiju, a promirisa u kutiji pepeo. U onaj as djevojka zatrudni, te joj i srce pone rasti. Dozvao car slugu svoga Vladisava, od koga dao objesiti smjernu i njenu djevu, to u planini na suhoj davidi. U znak neprevarni, da Grozdijanka bijae ''prava srca, davida suha izlistala'' odmah.3
1 2

879. V. 96. 3 V. 189 i 227.

Prava je srca, po jednoj prii jekavskoj,4 i ona ki, koju car roditelj hoe da uzme sebi za enu, jer prsten ene njegove, milovane preko mjere a istom preminule, najzgodnije pristaje na prvi prst desne kerine ruke. Od ljutog jada ki kidisala sama sebi; no je car opet oivio, zvijuui sviralom nad mrtvim joj tijelom. Onda careva ki bude ovca, koja je uz cara skakutala, a car je njivio, pa kad ovaj umre, u oni 222

dan umre i ovca. Bjei od oca nevina ki i u prii akavakoj, slinoj s ovom.5 Jednome kralju ena na umoru ree: ''Proklet bio, ako drugu enu uzme do onu, kojoj bude ovi prsten pristao''! Izmegju svih djevojaka kraljestva nalo se, da prsten pristaje samo kraljevoj keri. Ocu kralju ona se otimlje, itui od njega suneve halje, pa mjeseeve, pa zvjezdane. A gdje nita ne pomae, jer joj kralj to sve donese, dogje samo Sunce k djevojci, i naputi je, neka one halje spravi u katulju, i neka kupi jednu racu, koju e metnuti u vodu i zaprijeti u svoju komoru, pa da pobjegne ono jutro, kad bi se morala udati. Ki posluala Sunce. Ono jutro nevjeste nije, a raca u vodi pljuska.
4 5

Vuk. prip., 28. Mikuliica prip., str. 235.

Pjesma i prie iznose taka uda, po kojima je jasno, da prizor biva na samom pozoritu stare vjere. ''Mrtva glava iz bukova lia gori u plamenu ognjenom'', a mi prisue boanskog Ognja ve naslutismo, i po drugim znakovima, u legendi Edipovoj i Momirovoj.6 ''Zvijukanje svirale nad mrtvim tijelom'', kao to i ''Suneve halje'', pa i ''doba oko vaskresenija'', to je sve iz drevnog vjerovanja, i navijesta nam proljetno Sunce, koji prirodu die iz mrtvih.7 Ali nedunost eri nije nipoto starinska crta. U tome je nova motivacija. Grozda, kao i Momir, pomami nae oce, i arijske im srodnike; no, tamo vremenom, Hristova nauka sasvim odvrati od nje proiena srca sljedbenika svojih. Kako Momir bude iskajani svetac, tako i Grozda stidno, nevino, na pravdi boga obijegjeno dijete. Nego, u mitu jednaku s ovim naim ovdje, u neznaboakim Metamorfozama Ovidovim, ki nije neduna.1 Mira zamami se za Kinirom; Mira, to toplo i sono drvo.2
6 7

Vidi na str. 131. Za Sunevu sviralu vidi Dio IV, na str. 65 (165). 1 L. X, f. 7: ''Myrrha in arborem''. 2 Ib., v. 499500: ''Quae quamquam amisit veteres cum corpore sensus, flet tamen, et tepidae manant ex arbore gattae''. I mit Mirin vri se u rano ljeto, ''u doba oko vaskresenija'': ''Festa piae Cereris celebrabant annua matres illa, quibus nivea velatae corpora veste primitias frugum dant, spicea serta, suarum'' (v. 4313). Mira je pretvorena u drvo, a drvo izrjeito se navodi, u drugoj ovakovoj naoj prii: ''Car htio er da uzme'' (Vuk. prip., dodat., 8). Napastovana ki ode u umu, a ''ne zaajui, ni ta e, ni kako e, zavue se u jedno uplje drvo''. Za ovu er pria veli, da je Pepeljuga; no su Pepeljugine zgode ovdje pripletene kazivanju sasvim drugojaijem.

Jo naprijed idimo do konca, u ovome razbiru mita Momirova i Edipova. U naoj legendi od oine ruke strada sin, ili posinak, dok u grkoj od sinove ruke gine otac. Ako ne ocoubijstvo, a to se oina smrt spominje i u naoj pjesmi: ''a kad dogje (Nahod) ba u Janja grada, u Janju se care prestavio, prestavio i sahranili ga''.3 U caru Janja grada, umrlu ba u onom asu, kad u Janj bahnu sin, nahod Momir, i u Laiu, kralju Tebe, namah posjeenu, gdje ga srete sin, nahod Edip, mi ve naslutismo boga Ognja, koji, iza zimske svoje vladavine, iezava, netom se javlja od njega porogjeni ar proljetni.
3

Vuk. pjes., knj. II, 15, v. 479. Inae, u slovenskoj jednoj prii (Kransz, Sagen, II, 47), sin usmrtio oca. Kralju jednome rodio se iznenada eljno i dugo oekivani sin. U noi eto sugjenica, u bijelo odjevenih triju ena, pa trea od njih usudila djetetu, da e u dvaestidrugoj svojoj godini ubiti oca i mater. Doula ovo dva prosjaka, i kralju prijavila. Majka nad tim ne e da se utjei. Kad sin odraste i dozna za prorotvo, pobjee u umu, gdje sam sebe spali; no, srce osta njemu ilo. Progje onuda bogata djevojka, zapazi srce, a kako odahnu, od srca nasta dijete. Nanovo kraljevi odraste, i bude vrlo mudar, pa se k roditeljima vrati. Jednom izigje iz kue u polje, a uvi na putu, da razbojnici u kuu provalie, vrne se, pograbi sa zida ma, i nehote posijee u postelji i oca i majku. Je li pripovijetka autentina, kako se ini da je, mi tu nalazimo udesnog sina, ocoubilca.

Nego, kud iba, ta li nosi, crta naega mita, da sin gine od oca, da je o suhom drvetu vjean Momir? ''Srpski car Stepan'' dao objesiti Momira ''u gradini o suvoj davini, to no se je drvo osuilo: 223

ima vee tri godine dana, niti lista, niti cvetom cvati''.1 Valjda to izraava kratkovjenost proljetnu. U suije vrijeme ljetno, koje odmah iza proljea nastaje, nema vie, niti bujnog soka, niti mlade i prezelene kite; nema proljetnog dana i ara za ''tri godine dana'', za tri doba godinja.2 Ali kad nije Momira, ne e biti niti Grozde. Prva od sviju, ona zapazila brata objeena; vrisnu, i udari licem o zemlju, ''pa s' i ona mlada objesila, o davini, o drugojzi grani. Za ivota jote za svojega, desnom rukom brata zagrlila''.3 Kao to Grozda, i helenska Iokasta objesi se od jada, a otac dao objesiti i Edipa, kadno bijae dijete. Vjeanje dolazi i u skandinavskoj mitologiji: bogu Odhinu na ast, vjeaju se njegove ljudske rtve. Ali je neumrla ''omladina i obradovanje''4 najprijatnijega doba godine. Kad se uhvati prva mekana zelen na gori i na livadama; kad ono opet prvi lahor lugom zatrepti i prvi cvijet opet zamirie, mladenci e uskrsnuti. Povrat proljetni pjesma nam slika u stihovima homerskog lagana kreta i krasote. Roditelji ''odoe u novu gradinu, u gradinu pod suvu davinu. to da vide? uda nevigjena! Davina se suva pomladila, i zelenim ulistala listom, i bijelim ucvatila cvetom . . . Na Momiru zelen bor nikao, na Grozdani vinova lozica, savila se loza oko bora, k'o sestrina oko brata ruka''.5

Ako pjesma jo veli, da se ''oboje dece posvetilo'',6 posveti se takogjer i Edip. Atenjani Edipu podigoe hram, a Srbi pomislie, da Momir, sveti Simo, odabra sebi svetite u Vilendari. Eto, kao to Edip, i Momir jeste neumrli bog.
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 30, v. 30912. A to je taj otac umoritelj ? Oganj ljetni, koji sve sui, ili sam openiti roditelj Vid, koji ljetom sve vie i vie napreduje? Ja ne znam odgovora. Da bih ga dao, upustio bih se u razlaganje bez uporita i u prepredenosti, kojima se rado uklanjam, bar koliko mogu. 3 Vuk. pjes., knj. II, 30, v. 3347. 4 V. 349. 5 V. 3716 i 3914. Bugartica (Bogi. pjes., 57) ne iznosi uda, ve afektirano kae, da, gdje Mlagjenj ''visi o javoru zelenom'' (v. 55), Grozdana obrezala ruse kose, te njima pokrila lice ljubljeniku, ''da mu ne bi arko sunce bijelo lice pogrdilo'' (v. 60). 6 V. 377.

Sva ova pomamna i zamamljiva legenda o prvoj klici proljetnoga ivota u veliko obuze pamet i srce Helenima, a i Srbima uz Hrvate davnanje. Helenska mjera u svemu, te otanani ukus i plastina mata helenskih umjetnika, pretvorie opojenog boga prvih vremena u besmrtnog pokajnika Edipa. Pod drugim uticajem, slina pretvorba slui se i kod nas. Moralna ut hristjanska osudi neurednu grubou mita, i od Momira napravi Simeuna svetog. Nego, grozote Edipove i Momirove iz poetka ne bijahu drugo, ve ini to se vre u prirodi; a neumoljivi udes, koji goni Edipa i Simeuna, jednostavni prirodni zakon. udoregje hristjansko zbrisa svaku izravnu pripomenu prikrvja u jednoj naoj pukoj prii, koja u ostalome iznosi nam skoro sve glavno iz boanske historije mladia Nahoda, samo to je to u drugom sklopu i motivirano drugojaije. Pria je srpska iz poarevakog okruga1. Bio neki ovjek putnik, i doao na konak u jednog domaina, ija se ena tad poragjala. Ona rodi muko dijete.
1

J. B. Vojnovi, Srpske narodne pripovijetke. Biograd, 1869.

224

Odmah iza rogjenja djeteta dogju dva angjela, i stane mu jedan vie glave, a drugi ispod nogu, da mu sreu opredijele. Angjeo vie glave rekne: ''Sva je srea djeteta kod ovoga ovjeka, koji je noas pri njegovom rogjenju ovdje zanoio!'' Ali taj ovjek putnik gonie dijete. uvi angjelove rijei, sutra kad svane, poite od domaina, da mu dijete proda, jer da nema muke djece, pa hoe da ga posini, te ponudi zanj mnoge novce. Domain ree eni svojoj: ''Daj, eno, da ovo dijete prodamo, to se je noas rodilo, ovome trgovcu, kad nam daje tolike novce za njega, a mi hvala bogu imamo dosta djece!'' S posinkom svojim bogati putnik dogje u jednu veliku planinu, gdje ga odbaci kraj puta, ''u njeko granje'', e da bi ga zvjerad pojela: bojao se pooim, da mu dijete ''ne bi preotelo njegovo imanje''. Premda izloeno ostane dijete zdravo itavo: sreom ono ne padne na zemlju, nego se ''na lozi od vinjage'' zaustavi. Gdje spava na lozi nagju ga obani, uzmu s loze, namuzu mlijeka od ovaca, zahrane ga i odnesu na rijeku, gdje ga okupae i oprae vodom Uz ovaku svakidanju njegu, siroe dijete oporavi se i odraste itav momak; obani mu nadjenue ime: ''Nagjen'', ime udnovato. Zaudi se imenu najprvi onaj isti putnik, koji dijete bijae bacio u planinu. Poslije nekoliko godina, svrati se on putujui u kolibu ovih obana, gdje, uvi ime ''Nagjen'', obane upita, otkud ime. Kad mu ispriae Nagjenovu zgodu, poite i od njih, da mu ga prodadu, jer hoe da ga posini. ovjek poveo momka sa sobom, a uruio mu pismo eni svojoj i slugama: ''Ovoga, koji vam preda ovo pismo, odmah da ubijete, i nikako drukije da ne uinite!'' U puta, Nagjena sretne kalugjer, koji ga upita: ''ta to nosi, more mome? Pismo? Hoe mi ga dati, da ga proitam?'' ''Ne dam''. More daj, jer moe biti da u njemu pie, da te ubiju ili objese!'' Nagjen pusti pismo kalugjeru, koji, vidjevi ta je u njemu, napisa ovo drugo: ''Da tome momku, kako vam to pismo preda, odmah date djevojku, i to taj as da se svri svadba!'' S novim pismom, Nagjen ''produi svoj put dalje'' i dogje kui gazdinoj. U kui, izvrili zapovijed: ''odmah mu dadu djevojku, i toga se asa svadba svri''; Nagjen vjenao se sa erju svoga pooima. Kad po tom i gazda dogje kui, izagje predanj istom vjenani njegov zet. to je Nagjen jo iv, udi se gazda, dok mu ena ne kae za pismo, te uuta. Ali momka on goni svejednako. ''Jedne veeri zapovjedi svojim slugama da sjednu na bunar, pa da bace svakoga u bunar, koji te noi dogje da zahvati vode, i da ga ne pitaju, ko je i ta je''. Onda rekne zetu, da ide i da mu donese iz bunara malo svjee i lijepe vode. Odvratile Nagjena od toga ena i punica. Oko neko doba noi otide na bunar sam gazda, da vidi ta je tamo. epale ga sluge i bacile u bunar, a Nagjen postane njegov nasljednik. Svojim kazivanjem, ova vana pria jednako se dotie srpske Momirove, akaodinavske Mmirove i helenske Edipove legende. Propada gazda putnik, kako god se prestavlja ''car u Janja'', gubi i zalae u bunaru jedno svoje oko Odhin, a posjeen je u putu Laio. Prikrvje nije ovdje uinjeno; ali se Nagjen naprasno vjenava sa erju svoga pooima. Ne pripominjemo ostalih dodirnih taaka. Po onome, to dovle ve rekosmo, one se kau po sebi. O bujnome i eljno oekivanom bogu prvoga pupka, naravno da u Arijaca bijae bujno i kazivanje. Pogdjekojih otkidaka od legende mu izbijaju, po mom mnenju, i na povrinu same grke historije, kojoj ih pripoji davna pria. Korintski tiran Kipsel, kad njega, ludo dijete, dumani progone, nagje spasenje u zatvorenom sanduku: nazvan je od , sanduk; ime prouzroi priu, mislim, a ne obratno; ime je starinsko, te uzeto, po svoj prilici, od prve djetinske zgode proljetnoga boga.1 Iz iste misli, moda, iznikoe i naa puka imena: Obren, Obreten.2
1

O udnovatu spasenju djeteta Kipsela itaj u Herodota (V, 92) cijelu draesnu priu, koja, i osim sanduka, jo u neem nalikuje prii Momirovoj i Edipovoj. Kipselu mati je tobo , a Edipu djed . 2 Ovo odgovara imenu: Nahod. Bog nahodnik moe biti da je udno obreten za to, to izilazi iznenada i nevidno.

Drugi grki tiran, samijski Polikrat, baci dragocjen prsten u more, koje povrati ga sretniku u utrobi udne rasporene ribe: u naim pjesmama 14 i 15, zlatoperna riba iz puine Simeunu iznese tamnike kljue. to je u Arijaca more, a to i riba, to nam ve kazae arijski mitovi: more je zimna puina, a riba jedan izmegju najglavnijih simbola rodnosti. Rodnome, a preko zime utamnienom bogu, otvaraju se vrata novog proljea. Pa i kod drugih Indoeuropljana imade znatnih ulomaka iste Momirove legende, postavljenih na elo historiji njihovoj. Skoro sva udnovata mladost perzijskoga Kira ne moe da izigje iz ovoga bojeg oaranog kruga. Razgranana vinova loza navijeta osvajaa, koji je u gori 225

izloen; priajni su mu roditelji svakojaki i nikaki, moda Atradata (vatrodan) i Spaka (vaka); u kolu vrsnika svojih, Kiro nadmauje svakoga, te im je kralj. Kuka Spaka kao da je poosobljenje prijesne plodnosti; a Atradata, vatrom darovani, jednak je s naim carem u Janju. O prikrvju nema napomene u Kirovu ivotu; ali je ima u nekom uprav nastranome obiaju mazdejskom. Gdjekad, bez sumnje u rijetko, Perzijanci, te i drugi Eranci, vjenavali su se, poslije oine smrti, s materom.1 Odurnost ovoga obiaja ne protumaismo, ini mi se, nikako drugo, ve ako uzmemo, da je ono bilo vjerski in, privezan za boansku kojugod legendu; tim vie, to su takovu enidbu vrili osobito sveenici, mazi. Ta legenda bijae, po prilici, ista, koja i naa i helenska. Protiv nasljedovanja bojeg izgleda isprijei se obiteljsko ustvo u naih praotaca i u Helena, dok se Eranci progjoe zazora, i zavedoe se za milju vjerskom. Avesta preporuuje brak izmegju najbliih srodnika, kao djelo zasluno. I ep potonjih Perzijanaca, ep Firdusi-ev, iznosi, u junaku Rustemu, priu Momirovu. Poneto od ove pregje mitine kao da je uvedeno i u latinski mit o Romulu i o Remu, koji je u ostalome, po velikoj prilici, kako to rekosmo,2 isto sunani. Ovidovi Fasti riu nam zaee Reje Silvije, majke dvaju blizanaca, kako, sustala, ona sjede na zemlju, i na drvo se nasloni, a u otvorene grudi upi lahore: sanjae pak, po primjeru medijske Mandane, da e paoma, iz nje izniknuta, zakriliti vasionu.3
1 2

Vidi odnosne navode u M. Dunckera Geschichte des Alterthums, Leipzig 1880, IV B., s. 166. U Dijelu IV, na str. 757 (1757). 3 L. III, v. 1516: ''Fessa resedit humi, ventosque accepit aperto pectore'' ... v. 26: ''Et peragit tales arbore nixa sonos'' .... v. 323: ''Ex illis (palmis) altera major crat, et gravibus ramis totum protexerat orbem''.

Malne svi Arijci propjevae proljetnog boga. Ali suglasje mitino nigdje nije onakovo, kakvo u nas i u Helena. Dvije su strune, dato, naa i helenska; no ti bi rekao u ciglog glazbila. Samo da Momirova pria ustaljena je, gdje i gdje, u formi starijoj, pa, s toga, i objanjuje legendu Edipovu. Koji ovu komparaciju naega Momirova mita s grkim mitom Edipovim cijene kao neto vanredno i udno, te prianju o Momiru vole traiti, makar gdje bilo, drugog izvora, prije nego li u zajednici arijskih koncepcija, tima je dunost, da za jo jednu ne manje glasitu priu isto kau, iz koje sluajne igrarije ona postade svojina naa i grka. Pria iz Srijema: ''Zlatoruni ovan'', u Vukovoj zbirci1, nije, oevidno, drugo, no srpska verzija klasine legende o zlatnom runu i o plovidbi Argonauta. A velika je prilika, da se i to odnosi, kao i Edipov mit, na proljee, na muno, no ipak sretno djelovanje, u prirodi, proljetnog bojeg vjetra. Pri takovom tumaenju, dato je teko naoj i grkoj prii razgovijetnom analizom razabrati svaku crtu; grkoj tim vie, to se njoj, kako drugoj nijednoj legendi, priplete kojeta neizvorno, jer plovidbi Argonauta, teajem vremena, primetnu se, i otud i odovud, svakojakih pustolovina. Ipak glavna vlastita imena jo jednako pokazuju na vjetar i oluju, ili na more vjetrom uzljuljano: 'A, , ', , 'A (otac Medejin), pa moda i '. Jazon, i svi njegovi, jesu od roda Eolova, od roda vjetrnog. I zlatoruni ovan kano da spada k vjetru i dadu: u Zeusa Helenskog ovan je simbol kie, koja plodi2. Jedan od Argouauta, Eufemo, moe povrh morske povrine juriti tako brzo, da nogu i ne okvasi. Drugi junak, Ifiklo, leti tako, da trei preko njive niti klasa jednog ne privine. Jo drugi, kao Zetes i Kalais, krilati su a sinovi bure, Boreadi. Pregaoci Argonaute, u prvanjoj jezgri prie, svi su u obliku prebrzih, skoro olujnih viteza. I dar proroanstva u njih obiluje, koje, u mitologiji Arijaca, stoji u svezi s boanskim vjetrom. Glavni je prorok Mopso, pa u krmu lagje Arga zadjenu iver od hrasta, posveena na proroitu dodonskom: na dugom putu prorokuje taj iver. Kad lagja Argo krene, gromorni olujni Zeus munjom se javlja. 'A znai po etimu brza; po prii, ona krenu vjetrovima ranoga proljea.
1 2

Vuk. prip., 12. Preller, Griech. Mythol., II B., s. 313.

Bio jedan lovac, kazuje naa pria s grkom u sutini jedna, no u svojim potezima posve izvorna, bio lovac, na koga, u planini, zatri se ovan sa zlatnim runom i ubije ga. Toga lovca zakopae, a puku mu objesie o klin. Ali naraste sin njegov, pa materi, koja se bojala istoj nesrei, ukrade puku, ode u 226

umu, a bojom pomou ubije zlatoruna ovna, ''to ga u carstvu nema''. Od ovna zgulio sebi kou sa zlatnom vunom. Lovac zakopan, a opet lovac njegov sin, to je zar openiti onaj motiv u mitologiji: bog umire, no hoe da na novo proivi u porodu svome. Na mladi lovac, kome e biti red sa zlatnog runa toliko lutati i trpjeti, nalikuje Friksu, sinu Atamasovu i Nefelinu, a ujedno i Jazonu, Aezonovu sinu: otac Atamas i otac Aezon, oba su nesretnici, kako i otac nae prie, stariji lovac. udo zguljenoga zlatnog runa, nastavlja pria, proulo se ak do cara, koji dozva momka, i htjede, da od njega kupi dragocjenu kou. Uzalud svaka ponuda; momak je ne da. U cara bijae doglavnik, to glavom stric onog momka, no i njegov zlotvor: u grkoj prii Jazonu je zlotvor taman stric kralj Pelija, koji ga alje na pogibiju za zlatnim runom. Stric doglavnik nae prie svjetovao, da se momku glave dogje s ovim zapovijedima. Ima momak posaditi vinograd, te za sedam dana nova vina s njega donijeti. Na nevrivi taj nalog plano mome jada se sa svojom materom, kad ali eto iz sela mlade djevojke pomagaice. U grkoj verziji, Alkimeda, Jazonova mati, zabrinuta je radi sina, kome kralj stric radi o ivotu, a mladiu Jazonu pomau as Hera, as djevianska Atena. Rei e djevojica iz sela naemu momku: ''Iti u cara, na kome e mestu da bude vinograd, pa neka ti ipartaju, a ti uzmi torbu i u nju struk bosiljka, pa idi na ono mesto i lezi te spavaj, a za sedam dana imae grogja zrela''. Mome, ''kad u jutru ustane, a to vinograd posagjen; drugo jutro, listao; do sedam dana bilo ve grodje zrelo u njemu, a to je bilo vreme, kad nigdje nema grogja''. Valjda je nama u ovoj mitskoj slici nazrijeti boanski susljedni rad kroz sedam mjeseci, poevi od proljea. Dogje momku druga careva zapovijed: ''od viljevskih zuba da naini dvor!'' I iz ove neprilike izbavi ga djevojka pomagaica. Momak zaiste od cara lagju: u njoj bilo trista akova vina i trista rakije, pa i dvadeset drvodjelja. Lagja i drvodjelje, drugari momku, opominju nam lagju 'A s Jazonom i drugarima Argonautama. Doao momak, na toj lagji, izmegju dvije planine, zagradio tamonju vodu, u nju usuo vino i rakiju, pritekli viljevi, da to piju, opili se i popadali, a on im zube izrezao, pak je zubovima, dok je junak za sedam dana spavao sa strukom bosiljka u torbi, sazidan grad na odregjenom mjestu. Argonautama strailo najvee, pri ulazu u puklo more, jesu vuy., dvije hridine, to se usred huke morske, a u debeloj maglutini, otvaraju i zatvaraju, a svakako treba preko njih prei. Dvije hridine, ili dvije planine, mitino su obiljeje, i inae poznato, zatvora i otvora godine: gdje su planine premetnute, zatvara se zima i otvara proljee. Car i stric doglavnik osjekoe onda treu zapovijed: ''Neka dovede carsku djevojka iz drugoga carstva, iz toga i toga grada''. Navadno djevoje momku je opet u pomoi. Sad on zaite u cara galiju, u kojoj da bude dvadeset duana, a u svakom duanu trg od druge ruke, sve bolji od boljega. Sa dvadeset po izbor momaka prelijepih, a i lijepo odjevenih, koji su bili kalfe u onim duanima, ukrcao se zbog zlatnog runa progonjeni mladi, i otiao po carsku djevojku u drugo carstvo. Takogjer Jazon imao je izvriti tri zapovijedi od strica zlotvora Pelije, ili, kako druga crta u grkoj prii kae, od Medejina oca, kralja Aeta. Prva mu je muka bila u gvozdeni plug upregnuti bikove ognjevite, te tim plugom brazde graditi u Aresovu polju; druga, posijati u to polje zmijine zube, od kojih ponikoe divovi, to ih Jazon svlada; trea, pogubiti stravinog zmaja, uvara zaklonjene djevojke. U putu, na mladi sreo ovjeka i kupio u njega ivu orluinu, kojoj iz repa iupa jedno pero; sreo i drugoga ovjeka u unu sa aranom, pa i tome kupljenome aranu, kome bijahu krljuti zlatne, istrga krljut jednu; istrga i jedno pero od iva goluba, iz lijevoga mu krila, poto goluba kupi od treega ovjeka koga sreom susrete. Stigavi u drugo carstvo pod neznani grad, svi se udivie trgu i trgovcima. S drugama svojim dogje, da ono gleda, i carska djevojka. Mladi na galiji nju zabavljao do sumraka; tad galiju krenuo, a odmah pala tama. Slino ovako, Jazon otme od oca kraljevnu Medeju, koja se u svoga otmiara zaljubila. Nego, naa carska djevojka ima ticu na ramenu, i pusti je, da dvoru doglasi otmicu. Djevojinu ticu ugrabi orao, koji odmah dojuri, im mladi zapali sahranjeno njegovo pero. Baci djevojka jedan kamiak, te stala galija; ali, na zapalu krljuti dopliva aran i kamiak proguta. I Medeja, na bijegu, proizvede najvea uda, uz svakojake arolije; pobaca u more rastrgane komade svoga brata Apsirta; grki znai vjetakinja, vjetica. Makla se galija, i bjegunci sad na miru putovae, dugo putovae, dok eto ih, na povratku, megju one dvije planine: spopade ih strah veliki, galija se okameni. Megju Argonautama nalazi se (kamenjak) Mopso i Kastor i Poluks. Naa djevojka, ve odana momku otmiaru, vjeta je, te e otkloniti zlo. Zaite ive vode, koju donese golub, poto mu

227

mladi zapali pero. Tom ivom vodom otkameni se galija i krene na put dalje, dok mladenci najposlije budu napomol dvoru cara gonitelja i strica zlotvora. Prokuanog mladia, kad stupi s galije, doeka delat, koji mu osjee glavu. Stao car milovati djevojku iz drugog carstva, no ova ga odbi rijeima: ''Kamo onaj, to se trudio za mene?'' Ljubljenomu mladiu pristavi glavu, uzme ivu vodu, njom je prelije, a on oivi! Na to udo, doglavnik ree caru: ''Taj e sad jo vie znati, nego to je znao, jer je bio i mrtav, pa opet oiveo!'' Car, da bi i on onoliko znao, htjedne, da i njemu glavu osijeku, pa da ga djevojka ivom vodom proivi. Ali carska djevojka ostavi njega mrtva. Grka pria ovdje sustopice ide uz nau. Medeja pomladi Jazona, ili, kako drugi vele, oca njegova, ostarjelog Aezona, svarivi ga u zlatnom kotlu, gdje ona umijea svoje ljekovito bilje. Onda zlotvorni Pelija hoe i on da se pomladi: skuhae i njega, no ne oivje. Srpska pria zavruje time, to kae, da djevojin otac dozna od nje pismom sve, to je i kako je, i da joj otpisa, da mladiu eto ve i drage volje nju daje, i neka tamo oni caruju, pa i ostali momci, jednom trgovci, neka se slobodno iene, uzevi ostale djevojke koje otplovie galijom. Po vijesti davnoga Hezioda, Jazon i Medeja, nakon prekuenih zala, sretno se vjenae. to odmah poslije martanog Sunca, poslije Stojana, ovdje raspravismo Momira i Grozdanu, tome ima razlog. S martom mjesecom nastupa i proljee. Pa i sama puka pria ne dijeli Momira, ili Mladena, od Stojana. Pria iz Vojvodine: ''Stoja i Mladen''1 prikazuje nam Mladena kao zmaja od ognja, ravna u junatvu slinome junaku Stoji, kome postaje pobratim. ''Ree Stoja zmaju: Kako ti je ime? A zmaj mu odgovori: Moje je ime Mladen. Onda mu Stoja rekne: I ja sam najmlagji u oca i majke; pa se onda puste i zbrate, i tvrdu veru dadu jedan drugome, da e bratinski iveti''. Dakle su Momir i Stojan istovremeni i istomoni pobratimi; po mladosti i naspornome jednakom djelovanju u prirodi proljetnoj. Ova je pria vana i s toga, to nas ui, da je Mladen, ili Momir, junak od ognja. Ognjevito postanje Momiru i Edipu mi ve naslutismo.
1

Vuk. prip., 5.

5. Jovica Resavac Vraamo se k ispitivanju religije Sunca. U kolu bojih porednika, okolo sjajne sofre visokoga cara, etvrti je ''Jovica Resavac, Kuajinski bojni kopljenik od Resave lepe vode ladne'', koji sjedi do Stojana.1 Oko ovog lica nije se razveo dugo epsko prianje; no, to ga ima, ono je iz najdalje davnine. Ovaj je Jovica, bez sumnje, oni ''ludani Jovan'', o kome preudno zna pripovijedati crnogorska pjesma: ''Jovan i divski starjeina''.2 Pjesma, odmah u stihovima poetnim, dovodi cara, a ne zna mu imena; pjesma brei glasom visoke osvete: ''Car hoae izgubiti ljubu, car hoae, i nevolja mu je, e mu ljuba mnogo zakrivila, i za to je care pomrzio''.3
' Vuk. pjes., knj. 11, 81, v. 524. Vidi Dio IV. 2 Vuk. pjes., knj. II, 8. 3 V. 14.

Na molbu sluga, ipak joj car pokloni ivot za godinu. Osugjena i otjerana carica imae sina, mladog Jovana, s kojim se otisnula u bijeli svijet. Sin tek stao na snagu; ''nema mu do petnaest ljetah'',4 al mu je junatvo neprelomno Izveo konja svoga, gojena Labuda, pa sin i majka Labudu ''se baie o ramena''.5 Majka bodrila sina: ''Da bjeimo, sinko, po svijetu, a od cara i moga i tvoga, a daleko trideset konakah, gje ne care ni uti ne moe, a nekmoli oima vigjeti''.6 Zemljom bjeei, ''dogjoe u divsku planinu, tu nagjoe studenu peinu, ali u nju sedamdeset divah, megju njima divski starjeina ....

228

estok li je ludani Jovane! . . .

Pos'jee sedamdeset divah''.7

Za tim, na Labudu iao u planinu, u lov na srne i koute. Divski starjeina skrio se u peinu, gdje ga domalo preljubi carica razbludna. Prizor je kao kod krutih skandinavskih Jtuna: ''Hajd' ovamo, Jovanova majko! Hodi k mene, da aikujemo! A ona mu tader besjedila: Hodi k mene, divski starjeina! Hodi k mene, da mi lice ljubi''.1
4 5

V. 24. V. 26. 6 V. 33-7. 7 V. 3948. 1 V. 6872.

Radi diva, zamrzila ljuta mati i na vitekog sina. Ludanome Jovanu nastaju kunje najopasnije. Div mumlja ljubaznici: ''Ti tvoje dijete upitaj, boji li se do Boga i koga, pa najprije igru zametnite, prokletoga u ruke prstena, oko njega te se kune krivo; dijete je ludo i nevjeto, ti e njega lasno nadigrati, pak mu svei ruke naopako, a ja u ga onda pogubiti''.2 Jovan mogae majku nadigrati, no dade, da ga ona nadigra, te da mu i svee ''obje ruke, od lakatah te do vrh nokatah''; ludo dijete ''rastegnu rukama, na sedmoro konop raskinuo''.3 Iavi opet u lov, ''srete iz svijeta iridije, i pred njima iridiju Rada, gje eraju ezdeset tovarah, sve na golo vina i enice''.4 Eda bi hranio majku odagnatu, Jovan zamoli Rada i kiridije, da mu to prodadu, pa im to ''plati utijem dukatom''.5
2 3

V. 77-85. V. 10912. 4 V. 1169. 5 V. 126.

Ali mati jednako radi o nevjeri. Uini se bolesna, i od sina ite ponudu: ''Ja bih, sinko, sa bukve jabuku, iz velike vode Kaladinske!''6 U vodi je nesita adaja, koja jurii na Jovana; no je on lasno smae. Na njega, i na konja mu Labuda, skoie i dva silna lava, to no ''veliku voda zamutie''.7 Oba ih iva uhvati Jovan, priveza ih Labudu za rep, sobom ih povede, a dade majci dohvaenu jabuku. Iza ove, trea muka, najivlja, eka junaka. Njega moe da svlada samo ''prokleto drndarako tetivo'';8 pa mu time carica sveza ruke. Ona i div izgrdili svezanog mladia: iskopae mu oba oka, i bacie jami u dubinu, u silnu jamu studenu. Nad jamom spuen je i Labud, koji vriskom ciknu, kad li eto pomonika. Stoji tutanj uz planinu, a javlja se Rade.

229

''Skoi iridija Rade, i sastavi tridest konopaca, i zasuka po dva u jednoga, te napravi petnaest komata, pa se Rade preko pasa sveza, spustie ga tridest iridija''.9 Izbavio on iz jame nagrgjenog nevoljnika, odrijeio mu ruke, i odveo ga k vodi Kaladinskoj, kamo doleti od planine vila, i Jovanu stvori nove oi. Za oi, i za svu muku Jovanovu, zabrinula se, ujedno, njegova Bogom posestrima, krmarica Jana, koja je ''razumna uma i pameti, guslara joj u svijetu nema'', te e svog pobratima ''gugjet' nauiti''.1 Izvidani Jovan propjevao. Smae stranog diva, a mater, nemilu preljubnicu, svezanu povede k ocu caru, te nasta u carskim dvorima veselje veliko. Caricu zadie ivim ognjem.
6 7

V. 1645. V. 180. 8 V. 195. 9 V. 25661. 1 V. 2779.

Ovo je svjea, niim netaknuta, poganska pjesma. Malne iz svakog retka njezina zaudara apa od stare vjere. Neimenovani car biti e nebesni Car, a carica crna zimna Zemlja. Ona druguje u ''studenoj peini'' sa stranim divom, sa zimnim Jadom. ''Mnogo je zakrivila'', i ''za to je car pomrzio''; ipak poklonjen joj je ivot ''za godinu'', koje zar znai godinji zimni povraaj omraze i osude. ''Ludani'', al ''estoki'' Jovan, ludano je, al estoko Sunce aprila mjeseca: hod mu je ''po svijetu trideset konakah daleko'', koliko ima u mjesecu dneva. Da ga iz zimne jame izbave, priskoi mu u pomo ''trideset iridija'' sa ''tridest konopaca''. Konopci su ''zasukani po dva u jednoga'', te je ''napravljeno petnaest komata'', pa i junaku ''nema do petnaest ljetah'', jer se svaki mjesec rastavlja u dvije pole, u prvu, ludu i nejaku, i u drugu, snanu i dobitnu, kako i drugdje to ve dosad opazismo. Jovanov Labud jest Sunev konj. Ovake konje poznaje mitologija arijska; to su bogovski hipogrifi, konji i tice napola; na ep to izrazuje tijim imenom, to ga daje konjima vilenskim. A taman je labud, u Arijaca, simbol za sunce, jutrenje ili proljetno, koje izilazi iz tame.2
2

Gubernatis, Myth. zool., II, p. 3101.

isto je arijska i adaja, ma bila rije naa, ili uzajmljena. Adaja se prijei osobito na sunane bogove. U munji, koja iskae iz crnog oblaka, a razlama se i veruga, Indi spazie stranu gujinu, Ahi, to hoe da vodu otme. Istu grisku guju, Azhi-dahka, vidie i Eranci,3 no u oima njihovim ona se ve slegla na zemlju, gdje prodire konje i junake; troglava je, a piti, dok zaokupila, te uva od svakoga, jezersku vodu, negdanju vodu oblanu. Najvie je troglava i u nas, pa jednako prodire konje i junake. U Firdusi-evu epu, stravina neman bori se, na vodi Keshevu, protiv Sma, kako se u naem bori protiv Jovana, na vodi Kaladinskoj. Posjeena je adaja, doim nisu dva lava, koja zinue na Jovana, nego ih on priveza. Labudu za rep, i odvede sobom.
3

Moda Eranci adahu dadoe Slavenima jo u Aziji.

I dva lava spadaju mitu arijskom. Sunce, pri plamenom poaru svoga zahoda, usvoji, u mati Inda, oblik fantastinog lava, ogromnog a nemonog; ta lavska prikaza njima je takozvani ''zapadni lav''; no, kako je prizor opalog sunca gotovo onaj isti, koji i sunca izilazeeg, nastadoe dva lava, oba svijetla i slaba.1 Na sunce ibaju, jednako, jabuka i prsten, a oznano je, da divski starjeina prsten proklinje: ''igru zametnite prokletoga u ruke prstena''. Prozirna su i dva mitina lika, koja jo djeluju u ovoj pjesmi: Rade i Janja. Pomonik Rade, koji sa ezdeset svojih kiridija, ''iz svijeta era ezdeset tovara sve na golo vina i enice'', jest julijski sunani Radogost. Taj bog etve, koga emo odmah unaprijed ispitati

230

napose, pomae drugaru svome, a dovodi ezdeset kiridija, to valjda broj dana u dva mjeseca, u aprilu i u juliju. Krmaricu Janju, ili svetoduhu Janju, vie puta susretasmo. Ta ognjena boginja izdie sve redom sunane likove mjesene. ''Guslara joj u svijetu nema'': ona ''ui gugjeti'' visoku pjesmu, to ju, po drugoj obinijoj izreci pria i pjesama, Sunce ''svira''.2 Zavruje se drama smaknueem zimnog Jada i sveanim uizanjem carice, mislim, kravljenjem mrazne Zemlje.
1

Gubernatis, Myth. zool., II, p. 1623. U nas ima i pjesma narodna o lavima ognjenim (Petran., III, 28). Dva poglavita i silna lava borave na Prolomu, visokoj planini (v. 65). Milo doskoio jednome, al od drugoga, i pored junatva svoga, mora bjeati. Lavi se nakotie u kamenoj peini (v. 6970); a i lav indijski uva peinu, svijet podzemni. Zato Milo, dok doskoci jednome lavu, bjei od drugoga, jo jasnije e nam biti iz dijela o Milou, u radu ovom. Pa isti lavi ognjeni, te i njihova lavad, javljaju se i opet, u pjesmi mitinoj (Petran., III, 33). Mladi Milo Voinovi, pomou vile, nadbija njih, te i crnoga stranoga Arapa; ali ih se stariji Mio Voinovi prestrai. Izbavljena je Vida obanica i dvanaest djevojaka. 2 ''Zasvirilo sunce''. Vidi Dio IV, str. 65 (165). Moe biti, da u prvoj redakciji pjesme ista svetoduha Janja Jovanu ''stvarae i oi'', te da kasnije, mjesto nje, pridogje vila.

Kome bi se ovo razlaganje inilo umjetno i previjeno, neka ita fragmente iz jednakog mita u Helena. Muke Jovanove, to su Heraklove muke. Herakle bjei zemljom i svijetom, daleko od oca, vinjega Zeusa. Ne ide s materom, al ga goni neutoljiva mrnja mauhe Here. Basajui posvuda, sustie, na planini Menalu, prebrzu koutu; u nemejskoj umi, zadavi silnog lava; u Hesperidi, pogubi strahotu zmaja, koji, leei na vodi, uvae zlatne jabuke; ne sveza mu mati ruke ''prokletim drndarskim tetivom'', al, mlad i nevjet, upade u spletke jedne ene, kraljice Omfale; pri koncu truda i borba svojih, ubio stranoga diva Geriona; nije udena mati nemila i omrazita, al je spaljen u velianstvenom plamenu sam Herakle. Ipak, veselje je na Olimpu. Otac Zeus sjajnog sina na laganu oblaku die k sebi na nebo, i vjenava ga sa Hebom, s proljetnom neumrlom mladou. Tek dvoje razliito je megju mladim Heraklom i ludanim Jovanom. Prvo je to, to Herakle sabra pri sebi dvanaestomjeseni sav rad boga Sunca; a drugo, to njega otanji i razvedri helenski ukus. Divski starjeina svjetova mater Jovanovu ovako: ''Ti tvoje dijete upitaj, boji li se do Boga i koga, pa najprije igru zametnite, prokletoga u ruke prstena, oko njega te se kune krivo''. to nose ove tamne posljednje rijei? to za pravo znai divova elja, da ''se dijete kune krivo?" Na upit odgovara mit latinski. Slika Jovanova nalazi priliku svoju italsku, skoro jo istiju od grke, ili barem stariju od ove. Poput Grka. koji imahu Herakla, imahu i Itali Herkula. U inae suhotnom italskom mitu, Herkul kae na sebi ovu davnu crtu: u Latin uzima lice Dia Fidia, a u Sabina lice Semona Sanka.1 to Herkul, po latinskoj legendi, ubija Kaka, stranog diva u peini, a pripomae mu sama Kakova sestra, neka ognjena boginja, kojoj poslije na oltaru gorae vjeni oganj: u tome je Herkul na Jovan, a Kakova sestra naa ognjena Jana, Jovanova pomagaica i posestrima. Nego, to se pria za Herkula, ono pristaje i latinskome Marsu i sabinskome Semonu Sanku. A to je Semo Sancus? Po etimu, Sancus je bog istei i redei; po starinskoj identifikaciji, on je latinski Dius Fidius, bog uhvaene vjere.2 A i zbilja, do Herkulova, ili Sankova, ili Fidieva rimskog najveeg oltara, ara maxima, zaklinjahu se ljudi nainom najsveanijim; kod toga oltara, svake godine, puka gozbina, silno veselje, triumphus, slavljae uspomenu bogove pobjede nad Kakom, stranim divom; pak taj poboni i radosni triumf nasljedovae, i unesoe u svjetsku historiju, svi triumfatori osvajakog Rima. Italski bog vjere i zakletve, Semo Sancus, ili Dius Fidius, naprosto je na Jovan, koga divski starjeina hotio bi, al ne moe, u napast navesti, ''da se kune krivo''.

231

Po starom jednom svjedoanstvu u Varona (De lingua lat., V, 66). Od sadanjih mitologa (Bral, Hercule et Cacus, p. 51) prigovara se Varonu u ovome: ali Varon, ako i slab filolog u nestaici jezinog znanja komparativnog, bijae opet najbolji starinar rimski, te je meni muno vjerovati, da on lakoumno uze, za staro doba, Dia Fidia i Semona Sanka kao jednake s Herkulom.
2

Tome Diu-Fidiu bijae otac Diovis, zar sjajni Jupiter, napram Vejovis, Jupitera nesjajnog. Kao da se i to sudara s naim dnevnim i sjajnim, a nonim i zaamalim Vidom.

Mi Jovana uzesmo kao aprilski Sunev lik; a u aprilu Sabini svetkovahu Semona Sanka, svoga Marsa. Italska razna plemena slavljahu ratnog boga sunane godine u raznim mjesecima: Rimljani i Albani u martu, Laurentinci i Faliani u maju, Hernici u juniju, Ekvikoli u oktobru. Ali uzdrni gortaci Sabini, a po adetu sabinskih otaca i Peligni, ustajahu u slavu njegovu u aprilu mjesecu,1 kako to injahu i Srbi uz Hrvate. I u samoj vantini, Jovan zar nam se prestavlja kao Dius Fidius, bog Mars. Po rijei epa, sio etvrti za carevu sofru Jovica, ''bojni kopljenik''.2 Megju bogovima, ,''kopljenik'', quirinus, jeste Mars, koji, po prastarom nadijevku, jeste i pilumnus, to isto znai. Od boga, Rimljani bijahu Quirites, a bijahu i Pilumni, ''Pilumnae poplae'', kako kae carmen Saliare, u inae zatomljenoj izreci. Taj bog quirinus nazivlje se i gradivus, to je ''hoda'': zemljom i svijetom hoda je kopljenik Jovica. to se tie Joviina koplja, ovo njemu nije pridato sluajem, hirom epske pjesme. Kakogod Marsa, koplje oznauje i Jovana. Kao neto glavno iznosi ga, osim epske, i stara enska pjesma, gdje Jovan ''livadu kopjem mjeri''. Pjesmu sad jekavci pjevaju kao svatovsku, a bijae, mislim, negda bogov epitalam: ''Livade su ureene b'jelim cv'jetom i crvenim. Mladi Jovo konja igra, u livadu kopje mjeri, a vila ga s gore gleda. Vila Jovu govorila: to livadu kopjem mjeri? No s' obrni s desnom stranom, s desnom stranom put istoka, gjeno divno kolo igra, tu je tvoja vjerenica, svakim dobrom ispunjena. i ruicom od proljea, i grinjicam od bisera''.3

Na proljetnim livadama, koje svojim kopljem mjeri, Jovan pohlepno sre miris bijelog i crvenog cvijea. Osim to je bog rata, poljski je proljetni bog i rimski Mars. Pored sve divove i materine napasti, mladi Jovan, u tome pravi Dius Fidius, ne e da ''se kune krivo''. Neznaboaka glasovita pjesma ''Sveci blago dijele''4 pominje svetoga Jovana, gdje, pri podjeli svetakih darova, sebi uze ''kumstvo i bratimstvo''.1 Ovaj sveti Jovan, koji, kao svoju, uva zakletvu kumstva i bratimstva, isti jo s mladim Jovanom, koji se aca od krive kletve, a isti i s kletvenim bogom rimskim: ''Me Dius Fidius!''
1

Ovidii Fasti, 1. III, v. 8790 i 936: ''Quod si forte vacas, peregrinos inspice Fastos: Mensis in his etiam nomine Martis erit. Tertius Albanis; quintus fuit ille Faliscis; sextus apud populos, hernica terra, tuos.... Quintum Laurentes, bis quintum Aequicolus asper, a tribus hunc primum turba curensis habet. Et tibi cum proavis, miles peligne, sabinis convenit: hic genti quartus utrique Deus''. 2 Vuk. pjes., knj. II, 81, v. 53. 3 Id., knj. I, 92, v. 114. Uporedi i pjesmu I, 125. 4 Id., knj. II, 1. 1 V. 57.

Sveti Jovan duboko zasjee se naim ljudima u srce. Kad je ljuta nevolja, iz dna due naeg ovjeka izlijeu rijei: ''Kunem te Bogom i velikim svetim Jovanom!'' titnik kumstva, sveti Jovan, ak i daruje se, megju kumovima: 232

''ovaj nije darovao kumu: kuma njemu svetoga Jovana, a on njojzi pare ni dinara'',2 kae pjesma o poganome grjenika, u pukom paklu. A druga starinska pjesma o ''kumovanju Gria Manojla'' proklinje ovoga krivokletnika i nevjernika: ''to prodade kuma za cekine? Platio ga svetome Jovanu!''3
2 3

Id., knj. II, 4, v. 213. Id., knj. II, 6, v. 334.

Ove su pjesme iz Crne Gore, a sav jekavski govor silno izraava mo i odmazdu Jovanovu: ''Tako mi zlatnog svetog Jovana1!'' ''Ne u krv! Bog ti i sveti Jovan2!'' ''Tako mi svetoga Jovana, koji mi je s tobom od dobre volje, a bez nevolje3!'' ''Ma to kae, Jakove, Bog ti i veliki sveti Jovan!''4 ''Ma jeste li pri sebi, ljudi, Bog vi i veliki sveti Jovan!''5 ''Ja sam ne mogu s Bogom i sa svetim Jovanom ratovati!''6 ''Stan', kume, vijeamo ti Boga i svetoga Jovana!''7 Upitah ga: ta je, kume, kazuj, veem te Bogom i zlatnim svetim Jovanom!''8 Rijei ''kum'' i ''kuma'', premda Slavenima zajednike, nisu slavenske izvorne, ve nainjene od rijei latinske9; nije, dato, izvorno ni krteno kumstvo, ni vjenano; ali ''iano'' svakako pripada staroj vjeri. Potonje ovo kumstvo drahu Germani, od pamtivijeka; a oglasi se u historiji sluaj jedan toga kumovanja. U nevrijeme za pape rimske, okumi langobardskog kralja Liutpranda mladi Pipin, sin franakoga Karla Martela; dogje Pipin u Paviju, da mu Liutprand kosu ''oia'', a od onda nazva kuma ocem, ili pooimom svojim.10
1 2

Vuk. posl. Kad od krvi odvraaju ljude, koji hoe da se pobiju. 3 Vuk. posl. (ka kumu) 4 Vrevia Niz prip., str. 58. 5 Id., str. 80. 6 Id., ste. 634. 7 Id., str. 174. 8 Id., str. 143. 9 Compater-kmotr, kum ([starosl.] Mikloi, Etym. Wrt.). 10 Paul. Diac. de Gestis Langob. 1. VI, c. 53 : ''Carolus princeps Francorum Pipinum suum filium ad Liutprandum diresit, ut ejus juxta morem capillum susciperet. Qui ejus caesariem incidens, ei pater effectas est, multisque eum ditatum regiis muneribus genitori remisit''.

Za ovo isto kumstvo, kad se poodraslu djetetu za prvi put sijee kosa, znadu i obiaji i pjesme naeg naroda. To biva i bez popa, te mogjusobno mogu kumovati ljudi hristjanskog i turskog zakona, premda kumstvo vee gotovo tvrgje od rodbinske same sveze. Koje pak boansko lice pri kumovanju djeluje, kae Jovanu pridjevak ''zlatni', usporegjen uz ove stihove bosanske jedne pjesme: ''Okumi mi sina i treega, taman mi je d'jete za kumljenja . . . te mu Mijo edo okumio, kose mu je zlatom pozlatio''.1 Boje Sunce kumetu negda ''zlatom zlaae kose''.2 Mlado Sunce, koje redi, isti i kaje, mi upoznasmo kao poglaviti izvor priprostitoj etici naih djedova, a i drugih Arijaca.3

233

1 2

Jakia pjes., knj. I, 50, v. 431 i 3701. U Rumunja, obred pri ovom kumovanju, po svoj prilici uzetu od Slavena, zahtjeva, da kumetu ve bude navren trei rok ivota, trea godina. Kum ree kosu novim noicama, pa kumetu vie glave lomi pogau (Slavici, die Rumnen, s. 167). 3 Dio III, str. 57 (149 51).

Nego, etinu svoju mo mlado Sunce, i njegov zamjenik sveti Jovan, nigdje ne vrili, koliko u obrani mile i ljupke sveze, to za vijek zbrati pobratime i posestrime mlade. Pobratimstvo je neto predrago i prenjeno, moe biti najnjenije, u osjeanju naih otaca; pa ovu ljubicu etike prethristjanske uze, kao svoj dar, sveti Jovan. Pobratimstvo odlikuje Slavene mimo ostale Arijce, a Srbe i Hrvate mimo Slavene. Neto slina nalazi se samo u hrapavoj i uzdrnoj Sparti. Spartance, ljute ubojnike, rastavljae od drugih Grka neka mekana ut prema svojim enama, ut enska, predbaena i nama Slavenima. Prepuno ovo osjeanje oduivalo i drukije: u njegi starijih spram mlagjih drugova, a osobito u enomotiji: braa od zakletve i suuti, a ne braa po brastvu, slobodnim izborom pristajahu zajedno, uz prisegu, da jedan drugoga za ivu glavu ne e u boja napustiti. Enomotija bila prva estica, taktina prva jedinica, glasovitoj spartanskoj vojsci. Dali pobratimstvo sabra redove u davnim vojskama Srb i Hrvat, mi ne znamo; ali znamo, da bezprimjerna maha zahvati u drutvu njihovu. Bratilo se sa zamjenite privrenosti, sa prijave u snu, sa ljute nevolje. Osobito kojekakve nevolje radi, uzvikivalo se: ''da si mi po bogu brat!'' a kad se to ''za boga primae'', spajala se ''braa po bogu'' megju sobom tjenje, nego li braa naravita. Bivalo pobratimstvo i izmegju oba spola, te pobratim ne vjenavae posestrimu, kao ni svoju sestru rogjenu. Braa nerogjena bijahu kao i rogjena; bijahu i vie, jer njih svagda pratilo budno oko boga vjere: ''Da s' ne bojim cara i carice, ja se bojim Boga i Jovana''.1 A teko od boga bilo i ne primati u nevolji ponugjeno i prizvano brastvo, jal kumstvo, Jovanovo. Odricatelja moglo snai udo. ''A potee maa zelenoga, desna mu je prionula ruka, on prihvati i lijevom rukom, prionue ruke obadvije'', kae pjesma za Zvijezdia Ivana, koji Jovanovo prizvano kumstvo odbi.2
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 66, v. 1789. Id., knj. II, 94, v. 354-7.

U nestaicu dravne obrane, pobratimstvo poveavalo srestva obrane individualne, pa se i time u narodu utvrdi. S druge strane, ono moglo stiati svagje, namiriti palu krv, a ak i sprijateljiti zakrvljene kue. Skoro do naih vremena, po istonim krajevima naroda, kad bi se ubijstvo dogodilo, kua ubilca kato nugjae pobratimstvo, ili kumstvo, kui ubijenoga, pak mjesto mrnje i osvete prihvaeno novo prijateljstvo vezivae ljuto zavagjene ljude2a.
2a

Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 171.

Ali je kod pobratimstva glavno, to davae oduka ljubaznosti slavenskoj. Ovoj ljubaznosti najbolji je dokaz godinje veliko pobratimstvo. koje naa eljad jo sklapa na ''druialo'', ili ''ruialo'', ili ''pobueni ponedeljnik''. To je drugi ponedjeljnik poslije uskrsa, kad se, u prvu mladinu ljeta, spominju mrtvi od one godine, te im se pobuavaju grobovi. Opaziti je, da to doba najvie pada u april mjesec. Iza pobuanja mrtakih jama, momci i djevojke ''druiaju se''. Opletavi vijence od vrbovih mladica, kroza njih se cjeluju, i mijenjaju uskrsna jaja. Ponajvie, to rade momci megju sobom, a tako i djevojke; pa koje goni suut, oni vijence promijene i metnu na glavu jedno drugome, dok se zakunu, da

234

e momci biti godinji pobratimi, a djevojke godinje druge. Na novo druialo, neki ostanu ovaki drugovi, a neki se ponove.3 Ovo je druianje tako milo i drago, kao da je uzeto iz helenskog rukosada. Trebnici i srbulje nose hristjansku molitvu za pobratimstvo, to blagosiljae i crkva. Ali sveti Jovan, kome u dio zapade dar kumstva i pobratimstva, nije, no prividni svetitelj iz nove vjere. Pod prilikom Jovanovom oevidno se pritajao davni bog Srb i Hrvat. Djelovanje mu pregledasmo, al pravog imena ne dohvatismo. Zato ga obraenici nazvae Jovanom, to je lasno rei: vjernom i milokrvnom bogu iz kola dvanaest Sunaca najpriliniji se inio vjerni i mladi Jovan u dvanaestorici apostola.4
3 4

Vuk. iv. i ob., str. 278. Kao da i Rusi boga prozvae Ivanom. Ruske skazke nemaju omiljenijeg tipa od mladog i vitekog carevia Ivana, ili Vaniua. U pogdjekojoj skazki Ivan je ''durak'', glupan, to po naopako shvaenoj ludosti mladih godina Carevia ee prati lijepa Helena ili Marija, koja izgleda kao naa Janja, ili Marija, krmarica. Ivan je vie puta i uz dva starija brata, a onda oliuje trojno Sunce nono, kako to vidismo i u naim priama (Dio III).

Ali nam nije iz ve zatomljene prolosti izvui bogovo ime. Ako ne boga, a to barem njegovo ime, apostol Jovan nastupi i otjera u nepovrat. Kad bismo rekli, da se bog za antonomaziju zvao Davor, ili Davorin,1 kao prvi punom snagom opasani i ubojni izmegju dvanaest godinjih davora2 mi toj hipotezi ne bi mogli podati nikakva oslona, van ovoga vrlo slabog. Kletvena i molitvena rije davori! izilazi i u singularu davor!3 pa je preesta u stajaem starom govoru, kakogod i hristjansko dananje kumljenje sa svetim Jovanom. A i davorije kao da su s Jovanovim kumstvom u svezi. Kae se, naime, ''svatske davorije'' za pjesme kumovske i vjenane.
1

U udesnoj prii 22 Kojanovljeve zbirke, sretamo Davorina, sina Upravde, te sjedi s carem na carskom prestolu. to je Davorin Upravdin sin, to kao da se nekako slaze S pravdom svetoga Jovana.
2

Pazi na ovaj stih, u jednoj svatovskoj pjesmi (Stojanovia pjes., s. 272): ''Davor tebe! djevojaka majko!'' To, kao da je: ''Davor tebe sauvao!''
3

Vidi Dio IV, na str. 278 (1278).

Bilo kakvogod ime aprilskom Suncu, ovo Sunce zadovolji ljudskoj enji za duevnim skladom. i namiri srce Srbima i Hrvatima neznabonim. Kumstvo i pobratimstvo, pravda i prijateljstvo, najvee stoji od ovoga mladoga boga, vrlo slina s eranskim Mithrom, s italskim Dius Fidius i s helenskim Apolonom. Gdje im treba nebesnih svjedoka, ljudi, kod Homera, uvijek zazivaju pravednog kaznitelja, Apolona, koji ubija smrdnu adaju, Pythona, pa i putenog napasnika svoje majke Latone, ogromnog diva Titya, pritajana u zemlji. Pria Apolonova i Jovanova u ovome, koje je najglavnije u mitu, jednae se skoro do istovjetnosti.4 Tek u plastinoj tvorbi razlika je megju Apolonom, ubilcem Pitona i Titija, i ludanim Jovanom, ubilcem adaje i divskog starjeine. Apolon nadkrili Jovana za to, to njega obigrae grke muze. 6. Golemovi Gjuro Pod hristjanskim imenom, ali uz adjektiv iz davnih doba, dogje do nas i peti vojvoda oko carskog stola, a uz carevo desno koljeno. To je Golemi, ili Golemovi-Gjuro.5 Nego, ime druice mu boginje sasvim je pogansko, pa po njoj moi emo, valjda, zai i do imena boga. Drugarica Golemog svetitelja bijae Lada. Pred mjesec maj, i kroz ti mjesec, Hrvatice jo ''ladaju'', na ast davnoj boginji. U Karlovcu na Gjurgjev dan (23 apr.), a u okolici uoi Gjurgjeva dne, djevojke, ovjenane Gjurgjevim cvijeem, idu okolo od kue do kue, pjevajui pjesme i pripijevai Ladu.6
4 5

Ludani Jovan, kao to sa sunanim Heraklom, slijeva se i sa sunanim Apolonom. Vuk. pjes., knj. 11, 81, v. 55.

235

Vuk. iv. i ob., str. 29.

Po boginji, one se zovu ''ladavice''. Drugdje, megju kajkavcima hrvatskim, ladavice1 ladaju od Gjurgjeva sve do Ivanja dne, t.j., kroz cio mjesec, to negda bijae posveen majskome bogu. Jedna pjesma, u varadinskom kotaru, glasi: ''Sveti Jura kres naloil, sveti Jura, na Jurjevu na veerju, na Jurjevu. Dimo poel, prsten zgubil, dimo poel. Idi, luba, najdi mi ga, idi, luba, najdi mi ga, donesi ga, idi luba. Jila luba, je ga nala, jila luba, je ga nala, donesla ga, je ga naa''.2

Sveti Jura, ovdje, nimalo ne prikriva boga, koji eto trai svoj sunani prsten, i vjenava se s boginjom. Istog Juru, Ladina ednog ljubovnika, izvodi i tokavska enska pjesma, koja drugo nije do ista kajkavska himna, u jednakom osmercu: ''Gjuragj kosi po pobrgju, Lado! Le! mile! Konja penje po zalagju, oj Lado, oj! Gjurgju egjca dodijala, Gjuragj konju govorio: Vrisni, konju, dobro moje, ne bi 'l ula moja ljuba, ne bi 'l vode donijela, tebe vode, mene vina''.3

Juro nije ba nikakav svetac, nego, dok nalae ognjeni krijes, ite zlato, dakako sunano, opet u pjesmi kajkavskoj, to se u oi Gjurgjeva dana pjeva u Turovom pol]u3a: ''Lepi Juro kres nalae, na Jurjevo pred veer. Z desnom rukom kres nalae, z levom rukom venec plete. Nestalo mu malo zlata, malo zlata za dva lakta! Ne dam, vera, Jura sinko, pri tebi ga kola voze, pri meni ga oslek nosi; ti je pojti k oku prosit: Daj mi, oe, malo zlata . . . .3b''.

Pjesmu pjevaju djevojke, u to seoska momad skae preko naloenog krijesa.

1

Tamo ih kau ''ladarice'', ili ''vile ladarice'', pa idu okolo u sveanom broju od sedam. Kukuljevi, Vile, na str. 88. 2 Kukuljevica ps.: psme Ladarske. A, pri svretku ladarskih dana, uoi Ivanja dne, pjeva se oko Krievca: ''Lep nam Ivo kres nalae na Ivanjsko na veerje, oj Lado! Lado! oj Ivo, Lado!'' 3 Vuk. pjes., I, 288, v. 218. 3a Meni pjesmu priopi mladi g. M. enoa. 3b Isto se ponavlja za oca, sestru i brata.

Pominje kralja, a ne Gjurgja, jedna pjesma iz Slavonije4; ali ko je taj kralj, vidi se po ''polju, punu sda'', i po ''zelenu lugu, punu hlada'': ''Mi idemo, Ljeljo! ravnim poljem kralju, Ljeljo! i zelenim lugom. Ravno polje, Ljeljo! ravno puno sda, zelen lue pun je hlada. Lado! Le! mile! Ljeljo oj Ljeljo! Mi idemo, Ljeljo! mi idemo kralju, Ljeljo! sad pred bijele, Ljeljo!

236

sad pred bijele dvore, Ljeljo! dobra gospodara. Lado! Le! mile! Ljeljo oj! I nosimo, Ljeljo! i nosimo kralju, Ljeljo!

bijelom dvoru, Ljeljo! bijelom dvoru, kralju, Ljeljo! zdravlje i veselje. Lado! Le! mile! oj Ljeljo oj!''5

Lado! Le! mile! poboni je usklik lijepoj miloj Ladi6 i visokoj miloj Lelji, carici nebesnoj. Ovi usklik, to u vie enskih davnih pjesama dolazi, uhvaeno kolo i sada pjevajui otee, pa ga navadno ponavlja, kao zadnju uspomenu usrdne negdanje pobonosti prema velikim boginjama. Pjesmom uznosei bujno vjenanje kitnoga maja, Hrvatice i Srpkinje mlade ivo pripijevahu imena lijepe cvjetne Lade i brane vinje Lelje. Zdruene ove dvije boginje moe biti da udra i puki govor, gdje ljudi aljivo vele: ''Tako mi Lade i Vlade i devet sjemena''. Ta Vlada biti e Vladarica nebesna. Udra ih zar i u izrazu: ''Lale mile'' ili ''Lile mile''.1 Od sviju boginja, uz veliku majku Lelju, bijae spominjana blaga i draga Lada, koja hrljae na krilima ljetnih lahora: ''Molimo se, Lado! molimo se vinjem bogu, oj Lado oj! da popuhne, Lado! da popuhne tihi vjetar, oj Lado oj!''2 Kad sveenici Hrvate i Srbe privolie na Hristovu vjeru, briui bogovska imena, ne zbrisae ni ime ''Lelja'', ni ime ''Lada''. Osim pjesama, to ih ovdje i drugdje ve navedosmo. dolazi ee, kad je govor o ljubavi, u pripjevu Lada, obino dvaput podvikivana: ''Gledah momu od malena Lado! Lado! od malena do golema Lado! Lado!''3 Mekanoj, razbludnoj boginji, u svatovskim pjesmama odlijee i uzvik: ''Lado mazo!''4 Ovako, dato za nju vie ne znajui, jo je zazivlje, u Slavoniji, kolo pustosvatica, kad ove doekuju udavau iz oina u mladoenjin dom.5 Do nedavna postojala je rijec ''Lada'' i u prostom govoru, u Dubrovniku. Dubrovaka jedna poslovica glasijae: ''Penje mu gae stara lada6''.
4

Stojanovia pjes,, str. 2789. Pjesma zapade u koledarske, a pjeva se ''napjevom stranakim i udnim, kakvim se ne pjevaju druge nae puke pjesme'', opaa Stojanovi (str. 134). 5 Ova mi se pjesma ini, osim joj starinskog i udnog napjeva, i u ostalome ni najmanje promijenjena prema prvanjoj njezinoj osnovi. Zdravlje i veselje ide Suncu, a od Sunca i ljudima prilazi. 6 Lada, po svoj prilici, znai: lijepa. Vidi u Mikloia Bild. der slav. Personenn., s. 31, pod lad-, i Etym. Wrt., pod ad. 1 N.p.: ''sve oko njega lile mile'' (Vuk. rje.) ''ne zna, ali e njome niz dlaku na lilemile, ali okosito'' (Vr. Niz. prip., s. 278). Kako je ''Le'' skraenica od ''Lelja'', mislim, da je i od ''Lada'' skraeno ''La'', te ''lale mile'' da je za pravo ''La Le mile''. 2 Stojanovia pjes., str. 279. 3 Vuk, rje., pod Lada. 4 Stojanovia pjes., str. 273. 5 Za znaenje rijei ''maza'', isporedi: ''od maze je prsi razdrljila'' ''maza materina'' (Vuk. rje., pod Maza). U ekom jeziku, ''lada'', ''lajda'', bludnica, valjda je ova ista hristjanstvom degradirana boginja. 6 Daniia posl. U Stulli-evu rjeniku, ''lada'' je ena svome muu.

237

Ovo glasovito pripijevanje Lade i Lelje za maja mjeseca, ovo ustrajno puko pominjanje negdanjih velikih boginja srpskih i hrvatskih, nalazi jake potvrde u historinoj jednoj vijesti iz sjeverozapadnih slavenskih krajeva. Vijest je u nekoj poljskoj knjiici, tampanoj 1550 g., a kae, da je na jednoj gori bila bogomolja ''triju idola, nazvanih Lada, Boda, Leli'', pa da tamo, ''na dan prvoga maja'', igjae prosti narod, da se moli i da rtvuje. Poganska bogomolja poslije je razorena i na njezinu mjestu nasta crkva svete Trojice.0 Dakle, Poljaci pogani veliahu Ladu i Lelju u isto doba maja, gdje se i u nas zdruene Lada i Lelja jo zazivlju.1
0 1

Archiv, IX, s. 528. Vijest poljske knjige ima znamenitosti i u openitijem pogledu. Putem historinih svjedoanstva, mi smo obavijeteni ponajbolje o staroj vjeri sjeverozapadnih Slavena, t.j. Poljaka i oblinjih im plemena na donjoj Labi i u baltikom primorju. S bogovima tih krajeva puno puta su od nas usporegjivana boanstva iz nae puke tradicije. Ali to teko ide, misle neki, jer da su drugi bogovi u sjevero-zapadnih Slavena, a drugi u Slavena junih. Ja nasuprot kaem: bogovi, u sutini, jednaki su i tamo i amo, a razliita mogu biti tek boja imena. Nego, primjer poljske, isto kao nae, i Lade i Lelje, dokazuje, da tvrdnju o razliitosti, i to se tie samih imena, treba suziti u tijesne granice. Kakogod to i drugi rodovi u arijskoj velikoj grani ovjeanstva (Indi, Eranci, Heleni, Itali, Germani), tako i ukupni slavenski rod imaijae, u svima svojim plemenima, od prilike jednu te istu religiju. Italska plemena, umbrijsko, oskijsko i latinsko, megju sobom bijahu vie otugjena nego li slavenska u vijeku poganskom. pa ipak komparativna mitologija sve to vema svodi im bogove na izvorno jedinstvo. Duevnu ovu zajednicu, jezinu te i vjersku, velikih rodova ljudskih isto spazi, ve kojih pedeset godina nazad, J. Grimm. ''Govore li istim jezikom'', veli on, ''razni dijelovi puka kakova, onda im je uvijek jednaki nain vjere i bogotovja sve dotle, dok ostaju pri svojoj naravi, a nisu izloeni nasilnome uticaju sa strane.... Koja kritika poinje time, da nijee, ili u sumnju dovodi, to je ivo i predajno u pjesmi i prii pukoj, ona sebe sapinje i unituje. Kritici je samo sabirati, regjati i po povjesnom razvoju raspravljati sadrinu'' (D. M., s. 81). Na istom mjestu, Grimm kae i to, da ''Slaveni'', ako i rastureni na daleko, imaju poglavite bogove zajednike. Ja u ovo zadnje ne upirem, jer u Grimmovo doba slavenska mitologija bijae jo u povoju. Ali ope pravilo kritino, kako ga Grimm udesi, do danas ne izgubi nita od svoje narednosti i tvrgje.

to u pripjevima pogdjekojih naih pjesama Gjurgjevskih sauvae se imena: Lada i Lelja, to je dato srea za nau mitologiju, ali je to i puki sluaj. Da se mrska ona imena poganska istisnu, nastojali ljudi iz crkve, osobito zapadne. Znamenit primjer takve brige hristjanske nalazimo u jednoj pjesmi kajkavskoj, gdje je zazorna pogantina zamijenjena s nedunom rijeju: ''Kiroles!'' Pjesma se pjeva u Turovom polju1, na sam Gjurgjev dan u jutro, no, i pokraj drugojaijeg pripjeva, pjesma i obred ostadoe neznaboaki. Sloe se dvije djevojke i jedan momak. Od dviju djevojaka jedna dri u ruci zelenu rakitovu ili vrbovu ibu, a momak na jednom suhom drvcu nosi svezanu crvenu mahramu, kao zastavu. To troje zaredi od kue do kue po itavom selu, oekujui darove i pjevajui: ''Ovo se klanja, zeleni Juro, zeleno drevce, Kiroles3!'' i u ute ime, i u kune kape, u plave hale, i u brike sable, pisanom pasu3. Kukovaica4 zakukovala u rano jutro, v zelenom lugu, na suhom drugu5, na rakitovom i na borovom. Jura mi ima zlatnu jabuku, on mi ju tae u rano polje6, u rano polje i crne gore, u crne gore, u divojatvo. Komu jabuka, tomu divojka! Jure jabuku, Jure divojku! Dever deverek snaice budi: Stante se gore, mlade snaice, pak nadelite nas devojice, nas devojice i zelena Jurja, zelena Jurja z daleka pnta, z daleka puta, naega truda, trudnoga hoda''.

Kad je dovreno obilaenje, te se vrate kui, oni rakitovu zelenu ibu zataknue za kakovu gredu u vrtu, da je obrane; kau, od rovanja krtova.
1

I ovu mi pjesmu dostavi prije pomenuti gospodin, M. enoa.

238

G. enoi stari neki seljak ree da ''Kiroles'' znai koliko i ''Kyrie eleison!'' Taj se pripjev ponavlja iza svakog stiha pjesme. 3 To je sveano odijelo turopoljskih plemia. 4 Kukavica vijesnica proljea. 5 Drug je suh kolac, ibika bez lia. 6 Mee u orano polje. Zlatna je jabuka simbol sunca i sunanog ara.

as prije rekosmo, da je Ladu nai i u pripjevima pogdjekoje svadbene pjesme. Ladina udaja u maju bude, zaista, uzorom enskoj udaji megju ljudima. Ladu i cvijee pjeva svatovsko kolo, kad pjesmom daje oduka elji nevjestice: ''Sitno cvijee po livadi, Janje mlado! U kite me naberite, Lado! Lado! U kolo me ponesite ... I ta kita progovara .... Po kolu me dijelite, .... ne dajte me oenjenu, .... oenjen me runo nosi, .... a ja cvijet vema venem''.1

Pae, u Malorusa ''ladovati'' hoe rei: pjevati svatovske pjesme.2

1 2

Petranovia pjes., knj. I, 86. Mikloi, Etym, Wrt., pod lad-.

Da dani Gjurgjevi bijahu dani velikoga braka u prirodi, pa i ljudskih brakova u zadrugama Srb i Hrvat, tome imade mnotvo dokaza u govoru, u obiajima i u praznovjerju naega naroda. Kad je Gjurgjev dan, ''hoe gora da pupa, a cvijet da cvati'',1 te hoe onda, po pukom miljenju, da se i najlaglje sljube momci i djevojke.2 Dogje li taj dan, ''ne pita list goru, ni gjetelina livadu: hou li o napretku? nego, po bojoj naredbi, svaki list iz svoga ogranka, a svaki cvijet iz svoga pupoljka''.3 Gorski snjegovi okopnili, a gora se preodjela liem i zemlja cvijeem; propjeva eva, te prispje blagovijest Gjurgjeva mladim Hrvaticama i Srpkinjama. Ve u noi, pred Gjurgjev dan, njima se sanja o sugjeniku: ovoga e one usniti, metnuvi pod glavu kojeta nanj namijenjeno.4 Ranim jutrom, na Gjurgjev dan, u Boci, tri djevojke, slutei na skoro vjenanje, ''idu na vodu, da ih vode, nose proso, da ili prose, nose grabovu granicu, da ih grabe''.5
1

Vrevia Niz prip., str. 57. Gjurgjev dan znai i na prosto upaljenu strast. Kad se mladi primakne crnogorskoj djevojci, te hoe da je miluje ona e naljuena rei jaim glasom: ''Tamo se, poganjeviu, psi ti se mesa najeli!'' to si se pomamio, na udo ti Gjurgjev dan doa'!'' Medakovi, ivot Crnog. 2 Id., str. 24 : ''Nije lasno, moja gospodo, zaustaviti o Gjurgjevu dne goru da ne pupa, a livade da ne etaju; a ko hoe asno, nije niti lasno; jo mlada i zdrava: u selu na pretek mladih momaka, te se nekako, jadi je ne znali! bez iijega znanja sljubi s Periom ...'' 3 Id., str. 34. 4 Milievia iv. Srba, str. 96. A na str. 93: ''U oi Gjurgjeva dne, devojke naberu cvea i sveu ga u kite, i te kite namjenjuju na momke, od kojih se nadaju voljenja. Kite te u gluho doba noi iznose na otvoreno mesto . . . i tu ostavljaju do zore, a u zoru hite da vide. na kojoj je kiti najvie rose, onaj e je momak one godine najvie voleti. Ovo se mora raditi tajno, da niko ne vidi''. Ovaj draesni obiaj dre u Krajini negotinskoj, te se ini vie rumunjski, nego srpski. 5 Vuk. iv. i ob., str. 29.

I brani vijenac, to vjenava nau udadbenicu, po svoj je prilici uzet iz boanske spreme cvjetnoga Gjurgja. Viju mome vijence od smilja, namijenjene na sugjene momke, te ih sputaju niz vodu, da ih voda nosi; a bog tim djevojkama nadahnu ljupku pjesmu: ''Plovi, plovi, moj zeleni vene, te doplovi do Gjurgjeva dvora!''6 Velikoga Gjurgja one susretaju u najljepim odjeama, hvataju u baama kieno kolo, i pripijevaju pjesme svakojake.7 Nego se ''ljetni Gjurgjev danak'', prije svega, slavi kupanjem. Minula mutna voda prvog proljea; ona je u potoku sad bistra kao Gjurgjevo oko. Minula je pak sasvim opasna voda zimska, koja stajae u vlasti tamnih zloduha. U Slavoniji, prije Gjurgjeva dne

239

ne valja se kupati: kroz zimu vlada gjavo u vodi, i lako je, da ovjeka u svoje mengjele uhvati i u vodu zavue, da ga utopi; misle Slavonci, da svakog utopljenika gjavo svee dolje u vodi1. Taj zimni gjavo nije jamano vrag hristjanski, ve je vrag iz prirode, crni vrag neznaboaki. On sad ustupa pred blagim Suncem maja. Ilia obi., na str. 127. Da ih se boja mo dotakne, mukarci, na osvit Gjurgjevih dana, kupaju se u rijekama, a ene po gradinama, u mirisnoj omaji. Omaja je voda, to se omahuje i prska s kola vodeninog, a bijae zacijelo sakralna naim starima.
6 7

Vuk. pjes., knj. I, 330, v. 89. Id., knj. III, 89, v. 2933.

Jo jednako metnu u nju osobito miloduha selena,1 pa mlade ume i svakog cvijea, to ga ima u maju ; metnu gjurgjic,3 koji, kad se nabere prije sunca Gjurgjeva jutra, te sasui, biti e lijek od kijavice.4 iva zdrava omaja poznata je i Nijemcima.5 I Grci drahu, da udavae, a i mlade ene, jame sebi rod, kad se one kupaju u ivoj vodi potoka i izvora. A taman iz vodene pjene, iz omaje, mislim, iskoi im boginja ljepote i ljubavi, '.6 I sad djevojke nae vjeruju u omaju, da e im od nje lice biti lijepo i isto, i kosa da e im rasti.7 A ljubavnu pomamu itu od trave omana (campanula, inula helenium), koju uzberu uoi Gjurgjeva dne i ostave preko noi.8 Oman im se prividja kao neko boje bie; primamie im momke, te mu reku: ''Omane brate rogjeni, pomami toga i toga za mnom!''9 Na boi ljudi sa sela gataju jo vie, nego na Gjurgjev dan, ali djevojke nigdje u godini toliko. Budan, vedar, veseo,10 Golemi Gjuragj bijae pravi bog mladosti, u jeku najljepem. S njim starost nema posla: ''moji su Gjurgjevi dni proli, a nastupio im jesenji listopad'',11 svejednako vele starci; ali ga ila mlade jedva eka, otkle izraz: ''do Gjurgjeva dne'', ad calendas Graecas.12
3

Vjersko znamenovanje miloduha, ili selena (njem. fremde Liebstckel, lat. apium, gr. ) prelazi slavensko vrijeme. Miloduhom ovjena se sunani Herakle. Mislilo se, barem u srednjem vijeku, da je afrodiziana biljka (Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Apium-Jusquiame). 2 Milievia iv. Srba, str. 95 Vuk, iv. i ob., str. 28. 3 Ili gjurgjica, ili Gjurgjevo, gjurgjevsko cvijee (convallaria majalis). 4 Milievia iv. Srba, str. 95. 5 Grimm, Deutsche Myth., s. 4923. 6 To iz poetka, prije no primorski Heleni rekoe, da se stvori od morske pjene. 7 Milievia iv. Srba, str. 95. 8 Je li oman u jezinom odnoaju s omajom, ja to ne znam. 9 Milievia iv. Srba, str. 94. 10 ''Kad ko spava na Gjurgjev dan, bolee ga glava celo leto i bie grozniav'' (Mil. iv. Srba, s. 94 ''Na Gjurgjev dan ne valja spavati, da ne boli glava; ako li ko spava, a on treba na Markov dan (25 apr.) da odspava na onome istom mjestu'' (Vuk. rje., pod Gjurgjev dan) ''Bog te sauvao vedra boia, i oblana Gjurgjeva dnevi'' (Vuk. posl.) ''Daj ti mene veseli dan Gjurgjev, dau tebe sira i mlijeka'' (id. ib.). to se tie spavanja, mi ve rekosmo (Dio III, s. 7 (151), da je ono, po nazoru eranskom i slavenskom, u prilog tamnim duhovima, a budnost da pristoji Suncu. U Golemom Gjurgju razabrati je i po ovome sunano lice. 11 Vrevia Niz prip., str. 102. 12 Id., str. 52: ''..... Kako je ovi zapoeo, ini mi se, da do Gjurgjeva dne ne e svriti''.
1

Nestrpljivo ga izgledala osobito davna omladina srpska i hrvatska, kojoj se javljao u ''proljetnjem cvijeu''1 i u bludu punog zelenila. Toga zelenila radi, Golemi bog, potonji sveti Gjuragj, pobonicima se prizirao kao ''udan dobar junak na vitezu konju zelenome, i na njemu isti zelen skerlet''.2 Poljem lazei, on titi njive i usjeve.3 Na Gjurgjev dan, nagi ljudi se valjaju po zelenoj enici.4 Sakralna bijae Gjurgjeva zelen. U Patroviima, kad ki udavaa polazi iz oinoga doma, otac joj kae tronut, u dobroj molitvi: ''Da ti napreduje svaka tvoja rabota, kako voda o Boiu a list i trava o Gjurgjevu dne!''5 Na Gjurgjevo, vraarice i vraari slavonski beru prije sunca svakojake ljekovite trave. Vele oni, da gjurgjevske trave najveu jakost imadu5a. Golemi taj bog zelenila, cvijea i ljubavi mladenake, bog preopune proljetne radosti, sporio bi, jednako, plod i rod skotski. Zadruge naih otaca njemu se utjecale, da im marva napreduje, da im krave

240

budu mlijene. Obiaj je u narodu, da se na Gjurgjavo rovai stoka. Oko Timoka, kuni gospodari pate se, da janjcima na svaki rog prilijepe po jednu svijeu. U Turovom polju, nagnaju stoku, da i ona skae preko plamenog krijesa: pastiri joj ovjenaju rogove vijencima od vinike, pa, kad je vraeno blago u tor, S rogova mu skinu vijence i bace ih na krov, kako bi krave vie mlijeka davale5b.
1

Pri podjeli svetakih darova, u crnogorskoj pjesmi (Vuk. pjes., knj. II, 2) uze ''Gjorgjije proljetnje cvijee'' (v. 32). A puka poslovica veli: ''Daj ti mene veseli dan Grjurgjev, dau tebe trave i cvijeta'' (ili ''sira i mlijeka'', kao to jedni govore, mjesto ''trave i cvijeta''. Vuk. posl.) 2 Ovako Vukova drevna pjesma: ''Ko krsno ime slavi, onom i pomae'' (knj. II, 21, v. 6971), gdje se pria o udnoj prikazi svetoga Gjurgja. 3 Svuda po Srbiji, ''uoi Gjurgjeva dne grade se krstovi od leskova prua, pa se meu na kue, u batu, njive i useve, na stanove, da ne bi preko leta grad tukao'' (Mil. iv. Srba, s. 93). 4 Vuk. iv. i ob., str. 28. 5 Vuk. rje., pod Dobra molitva. 5a Ilia obi., na str. 127. 5b Po kazivanju g. M. enoe.

Gdjegdje, izbace puku preko stoke za to, da u njoj Bude napretka.6 Vatra sluti na Gjurgjevu mo, koja ogrijeva.7 A da bi krave, novogodinjim redom, postale mlijene, dadu im da jedu travu, to se zove ''vrati'', ili ''povrati'' (tanacetum crispum), u Lici ''umanika''.8 Gjurgjevo mlijeko tako je udno, da se moe i preuzeti od jedne stoke na drugu. Kad se, na Gjurgjev dan, triput optri oko tugje stoke, ili, jo bolje, kad obanice, ili raspasane, ili gole, prije zore nekako vraaju s muzlicom, eto je mlijeko izvueno, te prilazi iz jedne u drugu marvu.9 Golotu vidismo kao obred starog vjerovanja.10
6 7

Vuk. iv. i ob., str. 29. ''Doe tebi Gjurgjev danak, ogrijae te'', u smislu krutom (V. P. pjes. herceg. u Slovincu g. 1878, br. 4). 8 Vuk. rje. I davna rije ''umanika'' nosi znaenje mahanja i gorenja. Vidi u Daniia Korijeni, str. 314. 9 Milievia iv. Srba, str. 96. Za sve obilje pukog praznovjerja o Gjurgjevu dne, itaj ''Gjurgjev dan'' i u drugom dijelu Milievieve radnje: ''ivot Srba seljaka, Gl. 37, s. 1167. 10 Dio IV, na str. 67 (1067).

U Slavoniji, ima o Gjurgjevu dne udna pripovijest, koja vee pristaje kakome bogu, nego li svecu hristjanskom. U oi Gjurgjeva, kau1, iao je neki epavi ovjek svome prijatelju na ast, kad ga mrak uhvati u velikoj umi. Da se ukloni zvjeradi dotle, dok svane dan, pope se na jedan hrast. Oko ponoi eto sa svih strana stoji urlikanje kurjaka, a pred kurjacima na konju jae junak. Pod onim hrastom iskupila se nebrojena mnoina zvjerova, kojima svima junak doznai hranu godinju, te epavome jednome vuku namijeni epava ovjeka. Po tom kurjaci razigjoe se kud koji, urliui i vijui; junak ode gorom pjevajui. Bio to sveti Gjuragj. Kad sunce ograne, pastirii primie k sebi epavog ovjeka, protjeravi epavog vuka, koji svejednako pod hrastom nanj vrebae. Ali to je sugjeno, tome nikako niko ne e izbjei. Onaj vuk, poslije naavi zgodu, izvue iz sredine pastira, kad su svi spavali, epavog ovjeka, zakolje ga i pojede. Smisao ove prie kao da je proziran. Sunani bog maja pjeva i rastjerava zimsku zvjerad, poto kroz zimu propade, ili e propasti, ono to je hromo i beteno.
1

Ilia obi., na str. 1289.

Oko dalmatinske Promine, pjeva se o svetome Gjurgju pjesmica jedna, koja jednako odaje vie starog boga, nego li sadanjeg sveca. Pjesma, sa razliitim ispremijeanim metrom, glasi: ''Sveti Juko zastavan nosi cv'jee i proljee. Na zelenu konjicu na mlagjanu travicu igje, igje, skakue i veselo klikue: Zelen-gore, zelen-bore! Granu sunce niza brda, Promin-goro bila tvrda! Slava, slava, Jurjev-danu! Bila dobra godinica, a rodilo vino i penica! 241

Veselo, veselo! Koledo! Koledo! Nav'jesti nam blaga kia sveti Jure radia (sic). U proljee gizdava Pripjev:

zeleni se dubrava, povjetarce rosu trese, domaini vesele se. Oj veselo! Jurjev-dan na zelenu konjicu ''Veselo, veselo! Koledo! Koledo!''

na mlagjanu travicu igje, igje, skakue i veselo klikue: Veselo, veselo! Koledo! Koledo2!''

mi ve usmo pri svetkovini boinog Sunca.

2

U zadarskome Nar. L., g. 1890., br. 31.

Obina je rije u narodu, da ''nema ljeta bez Gjurgjeva dana''. Ovi prvi dan ljeta oci nam neznaboci slavie kao preradosni blagdan, kao ''velik dan'': ''More velo, veliko, dogje li ti velik dan? Bogme dogje i progje, Gjurgjevo cvee odnese, Gjurgjevo cvee, gjurgjevak, Gjurgja ga bere, prebira''.1
1

U Vili Beogr. g. 1866, br. 50. Dan je tako velik, da je kato i polazna taka u godini. U Milievievu ivotu Srba (s. 164), ovjek jedan, ini inei, ''izregja sve svece od Mlada Gjurgjeva dne jedne do Mlada Gjurgjeva dne druge godine''.

Ovako, u krajevima do rijeke Morave, pjeva kolo djevojako, kroz cijelu jednu nedjelju dana. A ba za nedjelju dana ini se, da je trajao veliki god boga. U Lici, kad je navrena nedjelja po Gjurgjevu dne, biva ''mali Gjurgjev dan'',2 kao to u Srbiji dolazi ''mali boi'' sedam dana iza velikoga boia. Ovi paralelizam mogao bi nas voditi ka zakljuku, da se, na poetku svakoga mjeseca, jednako dugo slavio dotini sunani bog, ili da je barern to slijedilo kod probranijih takovih bogova. Ljetno godovno Gjurgjevo bijae sveano, kao to i godovno novorogjenog Sunca, s Boiem i s Koledom, pri suncokretu zimnom, pa i ono Sunca u godinjem naponu, pri suncokretu ljetnoni, koje emo naskoro viditi. Uoi boia, plama domaa badnjakova vatra, na lik vatre, to se s novim godinjim Suncem zapaljuje na nebu; uoi Gjurgjeva dne, plama, danas, u Hrvatskoj, krijes,3 to, gorei na otvorenom polju, prikazuje ljetno Sunce. golemo i arko.4 Svakako, dani Gjurgjevi bijahu veliki, pa je, valjda, nomenklatura njihova pridana velikomu hristjanskomu godu vaskresenija Hristova, to pada blizu do ovog istog vremena. Kao to za Gjurgjev dan, i za dan uskrsni, u strani Srbije preko Morave, kau ''veligdan''.5 A ''cvijeti'' (dominica palmarum) sva je prilika, da negda bijahu cvijeti Gjurgjeve.6
2 3

Vuk. rje., pod Mali Gjurgjev dan. Vuk. rje., pod Krijes. 4 U Dubrovniku nalazimo i miminu prikazu zelenog, cvjetnog i arkog boga. Prikaziva zvao se Bembelj. Svake godine, na 1 maja, izlazio je iz grada, te iao u polje k manastiru sv. Jakova. Bembelj bijae sav iskien zelenim liem i cvijeem, a obavit blavorima, pa jednoga blavora drao i u ruci, i s njime se igrao (Vuk. rje., pod Bembelj). Zmija je lik ognja. 5 Vuk. rje., pod Veligdan. 6 Barem je kroja sasvim poganskog pjesmica, koja na blagovijest, a jo vie na cvijeti, djevojke pjevaju, kad idu na ''ranilo'' na vodu, prije sunca: ''Poranile devojke, Jelo! Le! Jelo! dobra devojko, poranile na vodu .... ,

242

al' na vodi jelene .... , rogom vodu muae .... , oima bistrae ....''. esto puta rekosmo, da jelen prikazuje sunce. Iza svakog stiha ponavljani pripjev: ''Jelo! Le! Jelo! dobra devojko'', osim Lelje valjda pominje Zora, pod hristjanskim imenom: Jela.

Tako i naziv ''velika nedjelja", za svetu nedjelju dana do uskrsa, rekao bih, da je postanja nehristjanskog. Slovenci za veliki etvrtak kau: ''zeleni etrtek''. Ep nazva Gjurgja ''golemim'', a mi pridrasmo rije. Maj, kod Itala, bio i mjesec i bog; pa njegovo ime, Maius u govoru latinskom, i Maesius u oskijskom, jest istoga porekla, kojega i rijei major, magis, te znai ono, to i nae ''Golemi''.1 U gradu Tuskulu tovahu ''Deus Majus'' kao nekog proljetnog Jupitera,2 a u gradu Rimu, na prvi mjeseea maja, slavljahu boginju ''Maia'', ili ''Majesta'', prizivljui je ''Maja Volcani'', t.j. Ognja. Ognjenu svetoduhu Janju mi svuda susretasmo drugaricu naih sunanih bojih viteza. U maju mjesecu, Rimljani svetkovahu i cvjetnu svoju boginju, ''Flora'',3 na koju je preneseno sve cvijee naega Gjurgja i nae Lade.
1

Preller, Rm. Myth., I, s. 398. Gdje Preller veli, da ime boga naznauje poveanu vegetaciju, to je iz prava etima kriv zakljuaj. 2 Id., ib., B. 270. 3 Ovidii Fasti, I. V, v. 183378.

Sva je prilika, da praznovjerje i obredi, koji su sada Grjurgjevski; nekad spadahu na maj. Ima jo i ostataka majske nae sveanosti, pa ti ostaci nas potsjeaju na nekog boga vidnog ili sunanog. Tako n.pr. u Slavoniji, eljad ide, na prvi maja, na stanovita vrela, da vodu pije i da se umiva; idu osobito oni, koji imaju slabe oi1. Umivanjem e se oistiti i pjege sa lica2. ta vie, i rosu od prve majske noi sahrane u staklenku, i cijelog onog mjeseca lice taru. Na prvi maj, kao to i na Gjurgjevo, bere se ljekovitih trava svakojakih, a, kad ih beru, stare ene s nikim ne govore, niti se na to onda obaziru pod nijednu cijenu3. To je onaj svean muk iz stare vjere, koga mi vie puta ve zabiljeismo. Luka Ili, u svojim Slavonskim Obiajima, zna navesti jednu posve mitsku pjesmu, koja bi se na prvi maja pjevala u Orahovici. Pjesma je ova: ''Poranili sivi sokolovi, sokolovi mlagjani junaci, poranili, zoru prevarili, i goricu sinju obletjeli, trae dvore malanoga Lade. Malen Lado u gorici spava, sankom spava, pokrila ga trava. Budili ga mlagjani junaci.. budili ga s majom okrunjenom4, okrunjenom, s cv'jetom nakienom. Probudi se umiljati Lado, pak besjedi mlagjanim junakom: Ne budite, sivi sokolovi, ne budite mene, malog Lade, ve idite k djevam pred dvorove, pa ih budite iz debela sanka s cvjetnom majom i s ljupcem junakim.
1 2

Tad s' junakom ino ne mogae, ve se kreu iz tog sinja luga, doletjeli k dvorom djevojakim. Al' su djeve ve ustale bile, i dvorove s cvjetnim metlam mele. To junakom i pomuno bilo, jere su ih djeve prevarile, prevarile zoru i junake, te bacaju okrunjene maje, okrunjene kienim djevojkam, pak se tuni u lug povratie, da s' potue malenomu Ladi, da su djeve do njih ve ustale i dvorove s bosiljkom pomele. Ali Lade u gorici nema, niti Lade ni o Ladi glasa5''.

Ilia obi., na str. 132. Id., na str. 134. 3 Id., na str. 1345 4 Maja, to je oblica, navadno jelova ili smrekova, oklatrena, osim vrhunca, na kome se granje ostavlja na nain krune. U tome je, veli Ili (str. 1323), phallino znamenovanje.

243

Na str. 1356.

Iz ove bi pjesme proisteklo ak i ime majskome bogu, koje bi bilo Lado. Ali nigdje, u pukoj literaturi, ne izilazi muki Lado, ve se u vokativu pripijeva: Lado! koja ima biti enska, poto za boginju Ladu, a ne za boga Lada, zna slavenska mitologija. Zbog toga, i ne obzirui se na druge neke munoe u pjesmi, ja cijenim, da je pjesma izmiljena, zar od samog Ilia. Kod Germana nema potvrde naemu nazivu ''Golemi'', ili barem taj naziv propade sasvim. Ali je Maj, iako ne rijeju, a to na djelu, i kod njih golemi bog. Pae je Maj jedino mjeseno, sunano bie, to ga u predaji svojoj sauvae i Skandinavci i Nijemci. Ujedno kralj i bog,6 on njima oliuje ljeto koje poinje, ''ljetni Gjurgjev danak'', kao nae pjesme to vele. Germanskoga boga Maja odjenulo ruho zeleno,7 i to po jednakoj misli naoj.
6 7

Grimm, Deutsche Myth., s. 6334. Id., ib.

Ako bogu, u nas, nadimak uhvatismo, je li mogue, da mu nagjemo takogjer ime? Teko to; ali nam je opet slobodno rei neto sasvim neizvjesna. Skoro svi Slaveni, u pripjevima svojih enskih pjesama, poznaju Ladu. Istoni Slaveni imadu, uz nju, i jednu svetkovinu, nazvanu Jarilo, iz koje se moda izvodi i neki Jarilo, bog ljubavi i ploda, te s Ladom druguje. U Bijeloj Rusiji, koncem aprila, djevojke sretaju proljee, prikazujui Jarila. Jedna izmegju njih odijeva se kao ''Jarila'', onda hvataju kolo i pjevaju, dok idu po njivama, da bi se ra uzgojila. Na nekim mjestima, kao Jarila odijevaju djetia, ili starca, ili s plaem i smijehom ukopavaju ovjeka nainjena od slame. Jarilo je pomiljen kao bijel mladi na bijelu konju; bos je; u desnoj mu je ruci ljudska glava, a u lijevoj dri snopi raana klasja. Od te prikaze hoe da se jari zemlja i sve ivo.1 Ljubav i plod isto tako oznauju onog Gjurgja, do koga se pripijeva naa Lada. Da je Jarilo bio sunani bog, ili sunani god, zakljuujemo iz toga, to mu se ime dovodi od istoga korena, od koga i ''jarki'', a ''jarko'' je, kao i ''arko'', taman sunce, po postojanoj izreci naih pjesama. Jarilo, po svom jezinom znamenovanju, moe, jednako, izrazivati Sunce osvetno i Sunce proljetno i rodno.2 Nije ba nemogue, da je ljetno sunce maja i u nas prozvano Jarko, ili Jarilo. Kad nae pjesme kliu: ''O junae! moje jarko sunce!''3 stajaim ovim stihom jo kao da veliaju negdanjeg boga. Tek da piemo s poetnim velikim slovima: Jarko Sunce, imamo pred sobom Jarka, ili Jarila. Otkle junanome bogu dogje potonje ime Gjuragj, to je odmah reeno. Hristjansko Gjurgjevo slavi se (23 apr.) blizu do poetka maja,4 pa ilo najljepe od ruke izmijeniti sirovu legendu Golemog Jarila sa sjajnom legendom sredovijenog velikog viteza i svetitelja. A valjda, obratno, i svetome Gjurgju privrnu se togod od zapadno-arijskog i slavenskog sunanog boanstva. Prilika je, da od takoga boanstva, sveti Gjuragj uze, i dometnu k svojim udesima, glasovitu borbu s adajom, koja je Suneva. Izmjeni megju bogom i svecem moe biti da pripomogne i samo asonancija imena: Jarilo i Gjuragj (Juro).5
1

U ruskom rjeniku Daljevu. Drugdje, a Rusiji, Jarilo pada i u druga doba, osobito u junij, te je mogue, da ovo ime prrstajae vie no jednome Suncu. 2 Gledaj jar u Mikloia Etym. Wrt. U naem jeziku, osim na izraz: ''jarko sunce'', paziti nam je jo na ''JAra zemlja'' (gdje se sije na jar, t.j. u proljee), ''jaro ito'', frumentum aestivum, ''jarina'', fruges vernae, aestivae, ''jarica'', triticum aestivum, ''jarik'' (jeam, lan, aestivus), pa na ''jari'', aeatus pectoris, ''jarac'' caper (Vuk. rje.). U sanskr., zove se Sunce arka, od arc-, sjati (Gubernatis, Myth. zool., II, p. 103). 3 Vuk. rje., pod Jarko sunce. 4 Pae u poganskome maju, ako poinjui od zimskog suncokreta (21 dec.), raunamo mjesece, od ove take unaprijed, po triest dana svaki. 5 italac ne e zaboraviti, da je ovo sve tek kombinacija, osnovana na kombinaciji.

Kako nam je viditi, praznovjerje najdeblje i nebrojeni puki obiaji uvae tvrdu vjeru onome bogu, koji, ma da se prozivao kako mu drago, prisvoji, iza krtenja Hrvat i Srb Gjurgjevo ime. Gjurgja znadu enske pjesme. Ali ep Golemog Gjurgja samo uzgred napominje. A ovo je pojav udan, posto ep boanske viteze, manje od Gjurgja, dosta esto pjeva. Ja mislim, da izuzetku tome, to pada u oi, 244

drugog tumaenja nema, ve ako uzmemo, da nov junak, u drugom mahu pjevanja, otisnu Golemog Gjurgja. Po mome mnenju, ta nova slika, koja se u ep uturi, izagnavi Gjurgja, no od Gjurgja mnogo kojeta primivi na se, jest Kraljevi Marko. Srea i sjaj srpske drave pod Duanom Silnim, a jo vie, odmah za tim, burni dogagjaji srpske propasti, potresoe puko srce, te narod ono upamti. Ja cijenim, da se osobito tada u epu, to dotle bio, najboljom svojom sadrinom, vjerski, pokazae novi likovi. Kipljae ivo vrelo znamenite, vrtoglavne narodne historije, pa davne likove izbacivae. Bolni osjeaj tu nedavno izgubljene slobode uini, te narod splete velije propaloga neba poganskog s velijem carstva Duanova, koje prosja i zamae. U zlosretnoj povorci Duanovih epigona, ne bijae najmanji Marko, sin Vukainov. Proglaen kraljem jo za iva oca, Marko mogao se smatrati zakonitim vladarom srpskih zemalja. Kao takova, toga kraljevia barem pripoznae juni Srbi, i megju njima Baoa, zetski upan. Ne bijae Marko koji se prijeao na Lazara, nego Lazar na Marka, gospodara svoga, od koga se on odmetnu, te i natjera u bijeg megju Turke, dotle pobjednike na samoj bugarskoj Marici. Kobno Kosovo, i smrt na junakom razbojitu, rasvijetli traginim i svetakim obsjevom glavu Lazarevu; al taj poraz najvie skrivi, otpadem od Marka, sam knez Lazar. Zemljacima svojim, junim Srbima, bijae Marko posljednji kralj srpski. Pjesma, ivlja valjda i onda na jugu, raznosila ovog Kraljevia, kome odskoie mnoge iskre od sjajnog lua ljetnoga Gjurgja. Tako poveani Marko Kraljevi bude razgovorom i utjehom, u neiskazanoj bijedi cijele Srbadije; bude utjehom i Bugarima, jednako slomljenim, a i Hrvatima, kojima prijeae ista sudbina. Kaemo, da je u mnogim potezima Marko nalian Gjurgju. Ve godinjom svojom slavom, krsnim imenom, Marko privezuje se Gjurgju: on slavi ''od godine opet do godine .... krsno ime, svetog letnog Gjurgja''.1 A o toj slavi narod ne sanao da pjeva, no i udno pripovijeda. Neki Hercegovac ''era iz primorja vino o Gjurgjevu dnevi i sreta na putu, u Nurin-planini, ''oeka toliko velika, koliko dananja etiri''. To bijae Marko Kraljevi, koji ree putniku : ''I ja sam nekad slavio Gjurgjev dan, krsno ime''. Iza toga, Markovo pijenje stavlja u udo Hercegovca.1 Nego je silno pijenje Markovo po Gjurgjevu izgledu. U crnogorskoj mitinoj jednoj piesmi, 2 izilazi na vidik ''Gjuro Pijavica'', koji junak pije koliko i Marko. Prekomjerno pijenje Gjurgjevo i Markovo boje je svojstvo: u svemu mitu arijskom, sjajni bogovi opijaju se svjetlou; prije borbe, indijski Indra napaja se somom, kako skandinavski Odhin medovinom. Protiv dumanske tame, na taj nain, bogovi postaju jaki. Do ove iste jaine ovako doao i Marko, po kazivanju jedne prie iz Srbije.3
1

Vuk. pjes., knj. II, 72, v. 24: ''Turci u Marka na slavi''. Tako i pjesma 62 (v. 1012), onda i pjesma 68 (v. 12) iste knjige. 1 V. Vrevi, Srpske narodne pripovijetke, ponajvie kratke i aljive,1868 u Biogradu, 230. 2 ojkovia pjev., 39. 3 U Vili Beogr., g. 1868, br. 5,

Marko ''bio najnejai megju obanima'' sve dotle, dok ga vila zadoji. ''Hodi, posi moju sisu!'' ree mu vila (sjajni oblak),4 a on do tri puta pose vilinu sisu. Od onda Marko postao najjai ovjek na svijetu, veli pria. Prispodoba megju Gjurgjem i Markom ide i dalje. Majski Gjuragj donosi cvijee, pa na Cvijeti, i s cvijeem, bae i Marko. Davna pjesma enska, koje se na Cvijeti pjeva,5 veli: ''Neto zazveketa, neto zatrepeta; po trepet' se ini Kraljeviu Marko, po zveket' se ini Milo Obiliu''.6 Dalje u pjesmi, Marko kae: ''A moja bi majka jutronjica pila, jutros doneenu,

245

titom pokrivenu, cveem naruenu, smiljem i bosiljem''.7 Osim cvijea, oznauje Gjurgja zelenilo, a i Marka ogre zelena dolama. Marku tu dolamu ne pridjenu sluajni hir epskoga pjevanja, poto je jednako nama pokazuju stare i nove pjesme, a to u asovima najozbiljnijim junakova ivota. U postarijoj pjesmi, toga odijela radi Marko pada u nemilost turskoga cara. Nanj car nabrekuje: ''to si do'o, jedan zulumare! Koliko ti govorenje moje, da ne pije uz ramazan vino, da ne nosi zelenu dolamu!''8 A kad je na umoru, ''svue Marko zelenu dolamu, prostrije je na zemljicu crnu, na nju Marko bolovat' otide''.9
4 5

O naravi naih vila na drugom mjestu. Vuk. pjes., knj. I, 201. 6 V. 712. 7 V. 216. 8 Bogiia pjes., 92, v. 347. 9 ojkovia pjev., 121, v. 346.

Ovako pjesma crnogorska, u znaajnim stihovima, to ih ponavlja i openitija pjesma narodna: ''Skide Marko zelenu dolamu, prostrije je pod jelom po travi, prekrsti se, sjede na dolamu''.1 Kad mu se rastaviti s vitekim ivotom, Marko se rastavlja sa svom zelenju i dolame i trave i jele. Mnoge nae pjesme o Marku nisu nizato historijske, ve vjerske naravi. Kad bi ko zametnuo analizu na tanko o svemu krugu junakih Markovih pjesama, lasno bi doao do zakljuka, da se sav taj krug izobli i usavri epskom tvorevinom, koja u narodu ve postojae i prije Marka, i prije samih Nemanjia. Ja nemam kad to ovdje uiniti, jer bih takim ispitivanjem odvie zastranio. Radi primjera, uzeu na rasudu samo dvije tri pjesme od najoglaenijih. ''Marko Kraljevi i Mina od Kostura'', to je pjesma, koja prolazi narodno zemljite unakrst. Pjeva se, u razliitim verzijama, posvuda; pjevala se odavna, jer je iznosi i Bogiieva zbirka. Ali boj Kraljevia s najljuim svojim dumaninom, koji mu ''pohara, ognjem popali dvore, staru majku s konjima pregazi, i vjernu mu ljubu zarobi'',2 teka raspra: ''s prokletijem Minom od Kostura''3 pravo nespada na Marka, Vukainova sina, nego na Golemog Gjurgja. Marko slavi ''krsno ime, lijep danak Gjurgjev'';4 pa s kakvom etom ide na stranog Minu?
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 74, v. 1179. Id., knj. II, 62, v. 1969. 3 V. 44. 4 V. 102.

Isprosio, veli hercegovaka pjesma, u cara, svoga pooima, trista janjiara s ,''krivim kosirima'' i ''laganim motikama'',5 ili trista nefera s ''trista trnokopa'', po verziji bosanskoj.6 Kosiri, motike i trnokopi skoro oito su oruje majskoga boga.7 I drukije providi se bog u Marku. Prije boja, u putu ''na treem konaku, sjede Marko veer' veerati, 246

Goluban mu rujno vino slui: uze au Kraljeviu Marko, au uze, u san se zanese, i ispusti au na trpezu, aa pade, vino se ne prosu''.1
5 6

V. 2356. Jukia pjes., knj. I, 3, v. 501. U ovoj pjesmi ''Mina od Kostura'' pie se ''Nina od Kostura''. 7 U prvoj od dvije pjesme (86 i 87), to ih o Marku i ''Mihni'', ili ''Minji'', ima zbirka Bogiieva, Marko kae janjiarima: ''nadnicu ititu, godite se, ma ne pogagjajte, svaki iti na dan dukat zlatan'' (v. 924), a u drugoj, tih je janjiara trideset. Zlatni dukati i triest janjiara kao da su zlatni dnevi u mjesecu. I u pjesmi ojkovievoj (37) Marko do sebe ima trideset drugova. 1 Vuk. pjes., knj. II, 62, v. 4955.

Ovo se isto, drugdje u epu, zgagja i svetome Nikoli2; a mi ve znamo, da ovako pijenje i san oznauju arijske i srpske bogove, opojene nektarom svjetlosti.3 Po verziji bosanske pjesme, kad Marko prispje u kostursko polje na vodu, tu ''naao dvije djevojke hude, obedvije su one bijelile, platno bijele na vodi studenoj''.4 Djevojkama Mina bio nametnuo teku svadbarinu, te je Marko ukine, pa onda oprosti i treu djevojku, ljubu svoju, koja amae u Mininu zatvoru. Po mitu sviju Arijaca, djevojke, to bijele platno, none su Zore, koje svadbenu bjelinu pripremaju treoj Zori, jutrenjoj zarunici Sunca.5 Valjda na jutrenju dramu iba i ono, to pjesma kae, da se Marko opajao ''na treem konaku''. A po samim pjesmama najistije razabiramo, ko je taj siledija Mina od Kostura. Crnogorska pjesma6 njega zove ''didovinom'', a tako silnu je kae, da car odvraa Marka od boja na nju. Postarija pjesma Bogiieva zna za to i bolje. Pri odlunom sukobu, vila brani Marka, i klikuje: ''A ne zna li, Kraljeviu Marko, da je Mihna kamenit do pasa? Neg' se hiti Mihni brzijeh noga!''7
2 3

Id., knj. II, 22. Marko je ''u najvie pie'', po rijeima ojkovieve pjesme (37, v. 4). 4 Jukia pjes., knj. I, 3, v. 7791. 5 Gubernatis, Myth. zool., passim. 6 ojkovia pjev., 37. 7 86, v. 18991.

Kamenih skrivalita imaju skandinavski Jtuni, kako i nai divski Jadi, te su i sami ''kameniti'', ili kamenjaci.8 Mina nije zar drugo, do veliki zimni Jad, ili Vuk, koji dri Zoru utamnienu, dok je k sebi izbavlja carev sin, mlado Sunce, dnevno i godinje. Po bosanskoj pjesmi,9 izgibe s Minom do devet njegovih kadija, kako, s tim slino, drugdje gine do devet crnih vezira.10 Kakogod to zimni Jadi, tako i ljetni Bijesi napastuju bogovima, pa e Bijes napastovati i Marku. Iz pukog govora poznat je suhi Bijes, ili Bijeda, koja, avetna i nevidovna, kobi na suhu putu.11
8 9

Dio IV, str. 27 (127). Jukia pjes., knj. I, 3. 10 Vidi na vie, na str. 133. 11 ''Nala ga bijeda na suhu putu'' ''Sauvaj me, Boe, bijede nevidovne!'' (Vuk. rje., pod Bijeda) ''Bijes te skolio!'' (govore psetetu, id. pod Bijes). U pukom prianju ima i ''Bijedin grad''. Upor. Dio IV, na str. 15 (115).

247

S ''Bijedom, Turinom Alil-agom'', Marko ima teka posla, u pjesmi: ''Marko Kraljevi i Alilaga''.1 Marko, putujui, sluti Bijedin zlosretni sukob: ''Teva m' koja sukobiti Beda, te me teva na mejdan zazvati; ja u s' teko bolan uiniti, od zla bola teke srdobolje''.2 Bijeda Turin vodi trideset svojih janjiara, pa zaziva Marka: ''Ajd' na mejdan, da s' nadstreljujemo .... ako li te danaske nadstrelim, ne traim ti ni dvora ni ljube, teke to u tebe obesiti, viteza ti osvojiti arca''.1 Vjeanje o suho drvo znai suenje. Hvati Bijeda Marku desni skut dolame, a Marko ga odsjee i pusti, viuri: ''Idi Bedo, aratos te bilo!''4 Pusti i lijevi, kunui jednako: ''Idi Bedo, da te Bog ubije!''5 Markova je dolama zelena, pa se time kae, da e se suhom Bijedom od esti izdrijeti i utamaniti ljetna zelen. Nego se bolni Marko, najposlije, ispravio na vitezu arcu, i uzeo ''strelu Tataranku, u kojoj je streli Tataranki devet beli sokolovi pera''.6 Markova strijela ''ode u pra i u maglu, oima se ne da pregledati'',7 te je Bijeda nadstrijeljena. Dobitniku svome plaa ona ''tri tovara blaga, da iskrpi na dolami skute'',8 t.j. zeleni bog nadolio ljetnu bijesnu suhotu. Kako je Marko ovdje vie bog nego li junak, tako je boji i njegov ''vitez arac''. Sva je prilika, da Marku ovog vjernog druga, ije vilovnosti pune su pjesme, prida boansko Sunce. Po kazivanju puke prie, kad je ono Marko bio ''najnejai megju obanima'', tada i arac bijae ''grbavo drijebe''.9 Konji nonoga Sunca, u Arijaca, grdni i grbavi su, prije nego s danom postanu svijetli i lijepi. Ovaki mitini konji opajaju se vidilom, te i arac puno puta vino pije, po izgledu gospodara svoga. arac, to je konj aren na kola, kao to je kolasto i Sunce. A i sam Marko gdjekad, u pjesmama, nosi na sebi kolastu hazdiju.10
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 61. V. 811. 3 V. 2231. 4 V. 43. 5 V. 48. 6 v. 613. 7 V. 1223. 8 V. 1434. to su se za tim Bijeda Alil-Aga i Marko zagrlili i sprijateljili, pa ''svetlu caru uvali krajinu'' (v. 155), to je u pjesmi nov dometak. 9 U Vili Beogr., g. 1868, br. 5. 10 Na pr. u pjesmi Vukovoj, II, 63. v. 21.

Suhota, i od nje Marku zagroeno vjeanje, nisu obiljeje same piesme, to ju sad ispitasmo. Pod sasvim drugom formom, predouje nam se isto i u pjesmi: ''Marko Kraljevi i Gjemo Brgjanin''.1 Marko ''slavu slavi svetoga Gjorgjija'',2 a na gospodskoj gozbi ima svega, ali nema ''ribe od Orida''.3 Glavom ode 248

Marko onamo, da je nabavi; no, na mostu oridske vode, njega razoruana napao, pridobio, svezao, te vodio, da ga vjea, njegov duman, a silan junak, Gjemo Brgjanin. Gospoda hrianska moljahu se Brgjaninu: Tu nam nemoj objesiti Marka, ne e rodit' vino ni enica!''4 Zamaknue Marka triput odvrati ta molitva, koja, bez sumnje, iz prva bijae pobona deprekacija poganskih Srba i Hrvata, ne bi li se od ednog i lanog Bijesa ouvala itna zelen i cvijee. Brgjanin vodi dalje Marka, a, prolazei ''kroz nekakvu Janjinu planinu, teko oednjeo''.5 Tu ga Marko navrati u ''bijelu mehanu krmarice Janje'',6 koja opi ednoga silnika i Marka oprosti gvogja. Tad Marko okova svoga dumanina, objesi, pa ponese ''ribu od Orida''. Riba je, sa neizmjerne plodnosti i sa vlanog elementa gdje boravi, u simbolici Arijaca rogjajni znamen, kao malo koji drugi. Ognjenu krmaricu Janju ee opazismo pomagaicu mjesenim likovima Sunca.
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 68. V. 2. 3 V. 12. 4 V. 99100. 5 V. 1223. 6 V. 1389.

Ja ve rekoh, da jo ima dosta Markovih pjesama, uprav nasienih sokom, to ga u njih ucijedi staro vjerovanje.7 Marko ivi u epu, po dijelu jednom svojih poduzea, ivotom ljetnoga Sunca. Ovo isto Sunce, zracima svoga bojega zalaska, narodnom junaku obasja i smrt.
7

U take pjesme ja meem, iz Vukove zbirke: 59, 63, 64, 65, 66, 69, u knj. II; iz Petranovieve: 14, 15, 16, u knj. III; iz ojkovieve: 81, 91, 94; iz Bogiieve: 88, 89; iz Stojadinovieve: 1, 3, u knj. I, i 3, u knj. II. Ovdje mi je neto opaziti. Osobito u pjesmama ovake naravi, Marko ini tekih bezakonja. Strano je, n. p., njegovo nedjelo u pj. Vuk., II, 64. Ki arapskoga kralja zaljubi se u njega sunja, primi mu zakletvu, da e je vjenati, i iz tamnice ga izbavi; al kad ga zagrli crnim rukama, te Marko vidi nju crnu, a bijele joj zube, posjee je po pasu na pola; Marko odlazi, a nesretnici glava jo progovara za njim: ''Nemoj mene ostaviti!'' Na sreu Kraljevia, Vukainova sina, zloin nije Markov, ve prirodni uin Sunca, koje smie ili No, ili nonu Zoru. Tako i u pj. Stojad., II, 3, krsno mome iz Dukagjina, sestri Markov, zaelio se ujca, koga posvuda trai, da ga on ui boju. Sretavi ga, a ne prepoznavi, tukao se s njim, te ga nadbio. Nad sluajnom pobjedom prolio suze, zavio Marku rane, i milovao ga, pa oba legoe spavati. Zaspalome vitekome momku, a neaku, Marko, na pravdi boga, osjee glavu. I ovo premrsko djelo nije Markovo. Uporegjujui tu pjesmu s drugom iste zbirke (knj. I, 3), mi vidimo, da je onaj momak Zmaj Ognjeni. Mitina prvanja misao svega prianja bijae ova: junaki mladi Oganj u noi pobjegjuje Sunce leglo, ali sjaj Sunca, ustalog u jutru dana ili godine, nadbija mo nonog Ognja. Amo ide praznovjerje puko, jo ivo u istonoj Srbiji: ''Na Jeremin dan (1 maja) pre sunca uzme se tiganj, vatralj i drugo koje gvogje, pa se lupa jedno o drugo, govorei: Jeremija u polje, a sve zmije u more!'' (Milievia iv. Srba, s. 97). Ovo e rei: gdje majsko Sunce zasja, propade zmijski Oganj u more, u nevid. Pa i zbilja Marko rve se s pravcatom zmijom, u pj. 163 ojkovieve zbirke: ''Markov lov''. Lovei, dogje junak ''na vodu Jabuku .... neto zasja .... glenu u vodu studenu, al' u vodi zmiju sagledao'' (v. 811). U taj mah zmija ''oko grla Marku se obvila, obvila se sedamnaest putah'' (v. 156). Za ljubav Vidosavi, Markovoj eni, zmija mu se od pritisnuta grla poslije sama odmotava.

Smrt Marka Kraljevia priaju nam dvije poglavite pjesme, jedna Vukova (knj. II, 74), a druga ojkovieva (121). Pjesme su napose opjevane, a ipak se sadrinom slau, te je s toga njihovo kazivanje o preminuu junaka davno veoma, ili barem od poodavna postoji u narodu. U pogledu ljepote pjesnikog oblika, obe su pjesme, osobito potpunija Vukova, dostojne ma bilo kojeg epa; a u svoj naoj knjievnosti moda nema drugih 166 stihova, koji bi, sa dubokog nadahnua, sa velianstvenosti prizora i sa plastine slikovitosti, stajali uporedu s onima pjesme Vukove. Boja je nedjelja, boji nerad, a nema

249

jarkog sunca: ''poranio Kraljeviu Marko u negjelju prije jarkog sunca'',1 doim ima dubokog mora, gdje obino tonu arijski bogovi: ''pokraj mora Urvinom planinom''.2 Da je voda simbolini znak Markova udesa, jo je istije po tome, to mu se iz nje odsijeva slika skore smrti: ''nadnese se nad bunar nad vodu, nad vodom je lice ogledao, a kad Marko lice ogledao, vigje Marko, kad e umrijeti''3 ''nadkloni se na bunar na vodu, a kad vigje, da e umrijeti .....''.4
1 2

Vuk. v. 12. V. 3. 3 V. 636. 4 ojk., v. 212.

Od ovjeka. ni od oruja ovjejeg, ne moe Marko da umre, ve on propada ''ja od boga, od starog krvnika'';1 propada od suprotnog gospodara tame.2 to je Marko proivio ''tri stotin' godina'',3 ili ''trista i sedam godinah'',4 a arac s njim bio ''sto i eset ljeta'',5 ili ''sto i est godina'',6 u tome ne e zar biti nikakve aluzije, pobrkane i tamne, na godinji sunani tok sunca, nego e to biti, naprosto, jedna od obinih amplifikacija pukih pjevaa. Nego, kao da nije sluajno, to se ono kae, da Marko, svijetom prolazei, ''obigje istok do zapada'':7 od istoka do zapada ide pravac nebesnog vidljivog puta sunanih bogova. A nije nipoto sluajna ''zelena dolama'', koju Marko na umoru sa sebe svlai, te na njoj prostrtoj izdie.8 Na takovu zelen upire i drugdje pjesma, kadno vila, proroica Markove smrti, klikuje junaku: ''Opazie dvije tanke jele, svu su goru vrhom nadvisile, zelenijem listom zainile''.9
1 2

Vuk., v. 42. Valjda od Crneboga slavenskog. 3 Vuk., v. 70. 4 ojk., v. 25. 5 Vuk., v. 10 6 ojk., v. 8. 7 Vuk., v. 29. 8 ojk., V. 346 Vuk. v. 1170. Vidi na vie, na str. 1612. 9 Vuk., v. 468.

Ve vidismo majskog boga, u zeleno odjevena: no, i samo majsko cvijee zar na novo ovdje susretamo u bolnom Markovu uzdisaju, to u obe pjesme odlijee: ''Laiv sv'jete, moj lijepi cv'jete!''10 ''O svijetu, laivi cvijetu!''11 Ali nadanje skoroga povrata rasvjetljuje sinju sumornost toga asa: ''uze Marko perna buzdovana, uze njega u desnicu ruku, pa ga baci s Urvine planine, a u sinje u debelo more, pa topuzu Marko besjedio: Kad moj topuz iz mora izi'o, onda 'vaki gjeti postanuo !''12 'Baci topuz s Urvine planine, 250

doturi ga u vodu Dunavo''.13 Mi oamasmo, ekajui Markov povratak; no, u neznaboako doba, rije ona stekla bi se svake u boga godine; topuz i djeti, ljetnim majom, svegjer izilazili iz puine zimne.14
10 11

V. 68. ojk., v. 24. 12 Vuk., v. 905. 13 ojk., v. 323. 14 Taj je topuz Markov ''estoper zlatni''. Nai srodnici Litvini vjerovahu, da se topuzinom boga Gromovnika Sunce oprata svoga tamnovanja.

Nov ivot, uskrs Markov, bijae negda vjerska dogma. Golemi junak, i arac mu, udnim nainom oturili se u nekakvu kamenu peinu. Tu u kamen zabo junak i ma svoj; spopao njega drijem, te spava; no, ma ispod kamena jednako pomalo izilazi, a kad ispadne sasvim, eto junaka s konjem svojim opet na svijet boji.1 Kamene se arijski bogovi, kad s dnevnog neba zapadaju u nebo nono; ali e se i raskameniti, mijenom vjeitoga reda. Vjersko ovo prianje obavi se oko Marka, kako slino prianje, u Nijemaca, zahvati Karla Velikoga i Friderika Barbarosu. U snu svome, i u uskrsu, koji ga eka, Karlo je Vodan, a Friderik bog Tonar. Na je Marko ljetno Sunce.2 Istom docnije, iz kruga vjerskog, mit utisnu se u blagajnu narodnih nada.
1 2

Vuk. iv. i ob., str. 2401. U Slavoniji pripjev je, kad: Lejo! ili: Leljo! a kad: Lado! (Ilia obi., s. 1469).

U jednoj prii sasvim udesnoj, koja se pronosi po gornjoj Makedoniji i Staroj Srbiji: ''Zar kraljevi Marko jo ivi1?'' Marko uzeo oblik, rek' bih, ostarjelog boga Vida. On je ''strano krupan starac s velikom i sijedom bradom do pojasa'', i sjedi ''na vrh (jednoga) brijega, na kome je jedna vrlo lijepa koliba''. Marko ima veliku marvu, no u njegova toru ''same su koute i srne''. Uspeo se na brdo do Marka neki udni najamnik, koji nas, u nekim potezima, s druge strane potsjea na Momira-Mminga2.
1 2

J. Vojinoviu priu (prip. 4) pripovjedio jedan djak bogoslov, rodom iz Skoplja. Gledaj poetak ovog V. Dijela.

Najamnik je mudar, lukav, nesretan, a i sretan. Kad jednom prati kui babu svoga gazde, baba ''ugleda neki stari bunar i zapovjedi najamniku, da privede konja blizu bunara'', no se u bunaru ona udavi. Najamnik lutao po svijetu gazdinim konjem, a na jednoj svadbi poplaio mladence, udarajui nou u bubanj, te oteo gjerdan nevjestin i sav drugi nakit. Kad po tom dogje u jednu planinu, neki drvodjelja nainjae lijep sanduk, a ''najamnik se siromak prevari i legne u sanduk, onda onaj (drvodjelja) uzme kapak, pa ga odmah poklopi i zakuje ga, omae ga smolom i puti ga, da plovi niz rijeku''. Sanduk doplovi na plitko jedno mjesto, gdje vuk, njuei u sanduku leinu, pripliva k njemu. Na to najamnik britvicom prokopao sanduk, i rep vuku prihvatio, koji poplaen nadade se bjegati, izvukavi iz vode sanduk i najamnika. Ovaj za tim pristupi k livadi, gdje je bilo srna i kouta, pa idui za njima prispio sretno na strmeni i kreviti brijeg Markov. Da su mnoge od ovih crta uprav starinske, dokazom je i to, to grko puko prianje o junaku drugog mesenskog rata, Aristomenu, pripovijeda o lisici skoro ono isto, to nae prianje ovdje o vuku: junaka osunjena bacie s drugovima u bezdan; na vonj leina doulja se lisica; jo ivi Aristomen prihvati joj rep, a ona, bjeei uplaena, dovue ga do rupe, kroz koju se junak prokopa do bojeg svijeta. 7. Orlovi Pavle Do Golemovi-Gjura, car estoga sebi uz koljeno posadio Orlovia Pavla.3 Ko je to, idemo da traimo.
3

Vuk. pjes., knj. II, 81, v. 56.

251

O Trojicama (Duhovima), dakle po dananjemu koledaru ponajvie a junu mjesecu, zbiva se neko udnovato igranje djevojaka. Obiaj jo traje po Srbiji, po Vojvodini i po Slavoniji, gdje ga god noviji sveenici ne unitie, zbog mu oite pogantine. Deset, do petnaest, glavitih djevojaka igraju ''kraljice'', idui po selu. Navlastito do seoske crkve, na cvjetnoj rudini, nakiti se zelenim granicama sve mlado, muko i ensko; pa djevojke kraljice, izmegju sebe, istiu jednu, osobito lijepu, kao ''svijetlu kraljicu'', jednu pak kao ''svijetlog kralja'', jo jednu kao barjaktara, a etvrtu kao dvorkinju. Pleu po taktu, a pjevaju kraljike pjesme, malne sve u hitrome estercu, gdje na kraja neprestano odjekuje: Leljo! Ples je posve oznaan, jer je oevidno neka pantomima iz poganskog obrednika. Kraljica je prevjeena bijelim rupcem, a kralj je ovjenan cvijeem, i s maem u ruci; ali ni kralj, ni barjaktar, ne hvataju se za kolo, ve kralj, maui maem, igra sam, a igra mu je ustupanje: on se uzmie natrake. Samo to i kralj i barjaktar, na mahove, optravaju oko svega kola. U to, kraljica sjedi, a dvorkinja stoji vie nje. Oko kraljice hvata se kolo na lik srpa, pa stupa uvijek na lijevo, po dvije stope u napredak.4
4

Vuk. iv. i ob., str. 357 Vilovsky, Die Serben, s. 1534.

to je ova igra, a u igri kraljev ustup, znamo isto. Na dan 21 juna ljetne su sunane uvratine. Od svog zimskog kreta, na 21 decembra, Sunce, kroz est mjeseci, odskoilo do najvee visine na nebu. Junako je Sunce u punom jeku, na skoku najviem. Ali podjedno, s ovim najradosnijim uzletom, Sunce staje i ustupa. Oba ova momenta spazie nai oci, te rekoe, kao to pjesnikom, tako i bogoljubnom rijeju, da Sunce plee ustupnu igru, pa Sunev izgled nasljedovae junijskim obredom, kome su sada odjek zadnji ''kraljice''. A ne samo kraljikom igrom, nego i govorom svojim, nai ljudi svejednako pominju veliku junijsku teofaniju. Dan sv. Ivana Krstitelja, Ivanj dan, pada na 24 juna.1 Na ovog hristjanskog svetitelja Srbi naslonie staro svoje vjerovanje, gdje priaju, ''da je Ivanj dan tako veliki svetac, da na njega sunce na nebu triput od straha stane'',2 ili jo bolje, kad vele, da je ovo ''sveti Jovan igritelj'', pa ''da je tako veliki svetac, da na njegov dan samo sunce po tri puta zaigra''.3 Ako gdjekoji drukije kau, da je svetac nazvan ''igritelj'' za to, to on zaigra u utrobi majke svoje, pri njenom susretu s Bogorodicom,4 ovo je hristjanako potonje miljenje.
1

To o polovini Suneva godinjega ivota. I sada u bapskom koledaru ovo se natuca, gdje babe vele: ''Od Boia do Ivanja dne Hristu je pola godine'' (Mil. iv. Srba, gl. 37, s. 110). 2 Vuk. iv. i ob., str. 67. 3 Milievia iv. Srba, str. 1189. 4 Id. ib.

Da je potonje, dokazuje komparacija jednakog mita u zapadnih Arijaca. Prizor Nijemci prenesoe na uskrs, pa i oni priahu negda, da Sunce na taj dan triput radosno poskakuje, koje udo da vidi, narod igjae u polje.5 Igrahu i djevojke, u bijelo odjevene. Igjahu ljudi na otvoreno, o Trojiinu dne u jutru, takogjer u Francuskoj, ne bi li na istoku ugledali tri Sunca.6 A na Ivanj dan, gotovo po svoj Europi na selima, zapaljivalo se veliko drveno kolo, u slamu omotano, te se uz vesele bune usklike kolo tjeralo, da juri nizbrdo,7 znamen to arkog a nagnutog junjiskog sunca.8 Na ovo isto sunce miljahu zacijelo i prvi zaetnici grkog mita o borbi sunanog Herakla sa Hidrom Lernejskom: rak neki ugrabi junaka, i povue ga natrake, pa rak ode na nebo, gdje nasta raja konstelacija. Skokove, i ustupanje naega igritelja, mi posvuda nalazimo.
5 6

Grimm, Deutsche Myth., III B. Aberglaube, s. 463 D. M., s. 341. Id. Abergl., s. 485. 7 Id., D. M., s. 5156. 8 ''Rota involvitur ad significandum, quod sol tunc ascendit ad altiora sui circuli, et statim regreditur, inde venit quod volvitur rota''. To u starih Engleza (Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 48).

Preuzvisitome Suncu u junu pale se jo na naiim brdima, kako i po ostaloj Europi, Ivanjski kresovi. Kazasmo, da kresovi gore noi Gjurgjeva dne, u slavu Sunca majskog; kazaemo, da gore jednako i uoi Petrova dne, u slavu Sunca julijskog; ali u nijednom od ljetnih mjeseca ne plamaju, koliko 252

u junu.1 U ovom mjesecu kod svih redom Slavena, kod Slovenaca, eha, Poljaka, Rusa, naloe se velike vatre, te cvijeem nakiena mlagjarija preko njih skae, to sada osobito u veer onoga dana, koji je posveen apostolu Ivanu. I pokraj sveca hristjanskog pogantina je oita, pa se nastojalo, i jo se nastoji, kako bi se taj neznaboaki obiaj svuda ukinuo. Ovoj je sveanosti u raznih Slavena razno i ime; susjedni nam Slovenci zovu je Kres, a tako isto i neki dio blinjih Hrvata. Jasno je, zato se pale kriesovi. Sunce je sada najvie, a Vidovo vidilo najjae; pa hoe da bukte i zemaljske vatre, uoi Vidova (15 juna) i Ivanja dne. O suncokretu ljetnom, i u staroj Heladi, na mnogim mjestima, bijae : pri svome sjaju najsvjetlijem, bogovi prikazivali se ljudima, ili megju njih u goste. Kres je rije, koja vie pripada Hrvatima i Slovencima, nego li Srbima, pa je Hrvatima u krijesu neto boje.2 Ivanova bubica, to ju u Srbiji zovu ''svitac'',3 u Hrvatskoj ''kresnica'' je, a zapalila se od krijesa: ta je bubica, po pukom miljenju, oivljena krijesna iskra.4 ivi, duhati kresovi, gr na zemlji prema arkim Suncima, poimence ljetnim, a arka Sunca na nebesima, nekim tajanstvenim nainom, uiu se, rekao bih, na istoj vatri svetoduhih kresova.5 U svete kresove, po Slavoniji, bacaju vijence od cvijea i od paprati5a. Onamo, u kotaru poeskom, mukarci s bakljama penju se na svaki najvii breuljak, i ondje pjevaju, skau i vesele se, pa bakljama maui, itav brijeg u jednu vatru metnu. Kad baklje izgore, povrate se jednako pjevajui i igrajui, djevojkama, koje su u dolu5b.
1 2

Tako, da je krs u starosl. preao na oznaivanje sunanih ljetnih uvratina. Hrvatsko kraljevo ime Kreimir biti e i ono od krijesne vatre. 3 U Dubrovniku ''svijetnjak'', a u Slavoniji ''svitaljka''. 4 Vuk. iv. i ob., str. 230. 5 Da se Kres uporedi s bogom Chorsom sjevero-istonih Slavena, ne ide lasno od ruke, po pravilima fonetike; no, opet, da je Kres Hrvat i Srb kao lice Ognjenoga boga u dodiru s bojim Suncem, ini mi se vjerojatno. Buktinje kresova od kojeega su zdrave, da se preskau; pae preskok moe se i odsutnima namjenjivati za zdravlje. Zapaljena lila tad obnosi se oko torova, da stoka napreduje. ''Kresovi'' se pak u Srbiji zovu tri vrlo topla dana prije i poslije IIijna dne (Vuk. iv. i ob., s. 66), pa i tu priplelo se praznovjerje: za te dane ne valja prati prtita, jer bi se ''iskresalo'' (id. ib.). A i sama rije Kres smisla je uzvisita: znamenuje budnost, a potom i uskrsnue. Valjda se sauva bog i u davnoj invokaciji, u sadanjem adverbu: ''tokorae'' (v, Dio IV, s. 28 (128). 5a Ilia obi., na str. 1602. 5b Id., ib.

U okolini dalmatinskog Biograda na moru, na znamenitom sjeditu davnih Hrvata, najvei krijes, koga pale uoi Ivanja dne, zovu, stajaom i bogotovnom rijeju, ''Velikom Koledom''. Kad ''Veliku Koledu'' zapale, jo danas pjevaju skroz neznaboaku pjesmu: ''Ej udimo sv'jetle lui, slave bogu i sutranjemu danu. Danas arko Sunce stade, do tri puta na tri roka. da pozdravi sjajne zv'jezde, i svojega vjernog brata. vjernog druga mjeseinu, jo zemljicu umorenu, i zemljicu nagizdanu zelen-gorom i penicom rodnom. Oj veselo!''6

Obred je, da se ''Velika Koleda'' potpali ''na kneevu guvnu''. To e u junu uiniti stari jedan u sveanom odijelu, i uz pratnju cijele svojte.1 U staro doba, ovo zar vrio, u stojnom Biogradu veliki upan hrvatski, okruen gospodom iz svojega doma.2
6

U podl. Zad. N. L., 15 srp. g. 1884. Mislim, da ovoj znamenitoj pjesmici izmijeni prvanju ikavtinu u jekavtinu onaj, koji je priopi. 1 Id. 2 ''Velika Koleda'' biogradska mogla bi vaiti i u drugom pogledu. U Dijelu III, na str. 6970 (213 4), rekosmo, da dosad na potpuno zadovoljstvo nije istumaena boina toliko esto spominjana Koleda. Kad bi jezina poraba iz samog Biograda bila dostatna, mi bi lasno prodrli u bie i u znamenovanje boginje. Koleda bila bi Ognjena boginja, na boinom ognjitu uena ''Klada'', to je

253

ruski ''koleda'' i ''kalda'', prasl. ''kolda'', lit. ''kalada' (Mikl. Etym. Wrt., pod kolda). A, u mitinim vidu, to bi se lasno dalo isporediti sa ''Vesta'' i ', s boginjom domae vatre u Italo-Helena, pa i s germanskom Holdom. U ostalome je rei, da uporegjaj Klada = Kolda = Koleda ima glasovnih tekoa.

I u Njemakoj, nekada, knezovi uestvovahu Ivanjskome krijesu. Pomijeanje dviju vjera, stare poganske i hristjanske novije, u Ivanjskoj sveanosti, slavonska jedna pjesma pokazuje najoitije. Kad se Ivanjska vatra dobro razgorila, oko nje uhvaeno kolo pjeva: ''Tuilo se arko Sunce sa vedra neba. tuilo se svetom Ivi na dan Ivanja, da ga vila dvorit' ne e s hlagjanom vodom. Al' govori sveti Ive na dan Ivanja: Stan' de, Sunce, do tri puta na dan Ivanja, doe tebi mlade dive s hlagjanom vodom; s hladnom e te vodom dvorit'
1

na dan Ivanja, s vinci e ti zlatne kose lipo kititi. Stade Sunce do tri puta na dan Ivanja; dogjoe mu mlade dive a hlagjanom vodom; s hladnom vodom njega dvore na dan Ivanja, i s vinci mu zlatne kose lipo kitie, a sa cvitom duge pute voljno sipae1''.

llia obi., na str. 1623.

U pjesmi dvije su vjeru pomijeane, no nisu sraene. Pred oima nam je, u svoj svojoj poganskoj goloti, ivo Sunce sa zlatnim kosama, kome se nai praoci klanjahu, kadno u junu, na sosticialnoj visini, ono stade do tri puta.Solsticialno Sunce, koje ''stade do tri puta na tri roka''; arkog boga, kojeg slavljahu Biogragjani, kraljike pjesme opisuju i dalje. U Kranjskoj, megju Uskocima, jednako zove se ''Koleda'' hrpa smreke, to je uegu svake veeri za devet dana pred Ivanje2. Dok ''kraljic'' sve vie i vie nestaje, pjesme im sabra Vuk Karadi,3 pa ih izmae inae neizbjenoj propasti. Kraljiko je pjevanje od velike davnine, jer je sensualistino skoro do golote; davno je i za to, to mu je forma savrena; pjesmice kao da su rue, napupile pod dahom Anakreontove muze. to nam pjesme prikazuju, vano je. Nastala slava svakog cvijea i svake zeleni, osobito itne: ''ito kao zlato''.4 Digao se neki kralj, a ide do careva stola: ''Kralju, svetli kralju! Leljo! ustaj, te poetaj od dvora do dvora, do careva stola, gde car vino pije, carica mu slui iz zlatna kondira''.5 Pak onda: ''Gospodar Gospogji na krilu zaspao, Gospogja ga budi, u oi ga ljubi: Ustaj, Gospodaru! Sablja ti se vadi na tri nova grada''.6 Kako se Gospodaru sablja izvadila na tri grada, tako su, u udnim dvorima, i tri zlatne trpeze: ''Ovde nama kau 254

dvore ponajbolje, ponajbogatije. srebrom pokrivene, i u njima kau tri zlatne trpeze: na jednoj trpezi knjige neaene''.7 To se pjeva nekoj ''trojici brae''. U onome domu i sve ostale udno je: ''jeleni volovi, kaloper jarmovi, bosiljak palice''.8
2 3

Ilia obi., na str. 1667. Ima ih, od njega skupljenih, do dvadeset i pet (iv. i ob., s. 3750). I Milievi objelodanio jednu (iv. Srba s. 100). 4 Pj. 2, v. 6. 5 PJ. 1. 6 Pj. 10, v. 17. 7 Pj. 16, v. 18. 8 Pj. 2, v. 35.

Bosiljak iz pjesama odasvud nie, a Gospodaru, ''starome vlastelju'', jest i pravo obiljeje: ''mirie mu duga kao ran' bosiljak''.1 Dom je nov: ''majstorski su dvori skoro sazidani'', pa ''po njima eta mlada majstorica, u naruju nosi sina Panteliju''.2 Svima ''edo treba. kao struk bosiljka'', a do eda ''po dva sunca greju, po dva vetra veju''.3 Od eda prelaz je na momka, a pjeva se enidba megju momom neudatom, megju ''devojkom plavom'', koja je ''posejala estoper kaloper i rani bosiljak'',4 te ''Ivanom gjakom, popovim neakom, koji perom pie po orlovu krilu, te on zapisuje oi devojake

255

i lice junako''.5 Skanjuje se moma, no zatim hrli k sugjeniku: ''Leljo, Leljo! mala momo! Klela se devojka suncu na istoku, drenu na korenu, moru na izvoru, vino da ne pije, cvee da ne nosi, mome da ne ljubi. Pa se pokajala: Momina elja izraava se i u drugoj kraljikoj pjesmi: ''Govori devojka izmegj' devojaka: Oj tako ti boga, ratareva majko! Ako ti je ao tvog sina ratara, Moma mami junaka, dok ''plete na ma kose'',8 a ''maa joj se Relja preko bojna sedla u svilena nedra''.9
1 2

Ja luda devojka! to ludo govorim! Ja vino da pijem, rumena bi bila; ja cvee da nosim. miris bi imala; ja mome da ljubim, milost bi imala''.6

a ti ga zagradi od sela selenom, od mene bosiljkom. Na vodu u ii, bosiljak u brati, ratara ljubiti''.7

Pj. 15, v. 2 i 78. Pj. 14, v. 34 i 710. 3 Pj. 18, v. 112 i 910. 4 Pj. 4, v. 16. 5 Pj. 3, v. 612. 6 Milievia kraljika pjesma iz Aleksinca. 7 Pj. 12, v. 1122. 8 V. 78. 9 Pj. 23, v. 35.

Samim rijeima kraljikih pjesama prenapravlja se, rekonstruira se sva velika boja epifanija junijska. Cio govor pjesama nama je poznat po onome, to je ve vie puta kazano. Stari vlastelj, Gospod Vid, gozbuje pogansku gozbu u srebrnim dvorima, u Rajevini. Opojnu au dodaje mu Gospogja Lelja. Prizor taj nebesni prate pobonici, u kolo uhvaeni; pri svakoj vrsti kraljikih himna, ori se: Leljo!10
10

I u drugim prilikama, doista esto se prizivala prva ova boginja, te je mogue, da naa rijeca ''lje'', kojom se tvrdo nijee, nasta od invokacije ''Leljo!'' ili ''Le!'' Rijeca ''lje'' odavno je u jeziku, te izlazi u starini dubrovakim poslovicama i onda, kad se ne nijee: ''Kud mu god hodila, lje se doma telila!'' Daniia posl. Pa valjda i u ovoj drugoj uporednoj: ''Kud pase, da pase, ljeto da se doma oteli''. Id., ib.I u njemakom jeziku ima pojav a ovim posve analogan. Njemako poricanje utvrgjuje se s mutnim neznaboakim pojmovima: ''wind'', ''wicht'', ''ding'', ''vlant'', ''teufel'' (Grimm, D. M., s. 847). A i druga glavna boginja, Lada, ako ne u naoj, zar ostade u govornoj estici drugih Slavena: ''lada co'' (polj.), ''leda kdo'' (e.), ''leda kto'' (bjelor.) = makar koji (Mikl. Etym. Wrt., pod leda).

256

Gospod ustao s maem na tri nova grada, kao to je maem opasan baltiki Svantevid i Rujevid. Tri nova grada, a i u dvorima tri zlatne trpeze, s knjigama neaenim, izrazuju nonu trilogiju Sunca, koju mi ve raspitasmo.1 U prve dvije none prilike, Sunce je nemono, po miljenju arijskom, ali tree u jutru Sunce junak je snaan i oboruan; te zato kraljika pjesma slavonska kae: ''Mi idemo s kraljem, Leljo! i s l'jepom kraljicom, Leljo! na ravno Smiljevo, Leljo! da smilje beremo, Leljo! da kralja kitimo, Leljo! kralja i kraljicu, Leljo!
1 1a

bana i banicu, Leljo! Kralj se pobolio, Leljo! sablju polomio, Leljo! Sablju sakovae, Leljo! u ruke mu dae, Leljo!1a

Dio III, str. 2532 (16976). Ilia obi., na str. 149.

A da ne bude u tome sumnje nikakove, jedna je kraljika pjesma upravljena ba ''Trojici brae''.2 A i u ope, kraljike pjesme izvode as ''tri brata'' ili ''tri pobratima'', as ''tri gospodina2a''. Sunevo su znano obiljeje jeleni, kao to je bosiok Vidov i Zorin. Pa taman Suncu na istoku, i moru na izvoru, kune se moma; a do eda Pantelije dva su druga Sunca. edo Pantelija natkrio tree nejako Sunce. Hristjanski svetac Pantelija, kome spomen pada u vrue godinje dane, zamijenio Sunce i ovdje, i u drugim pjesmama pukim. Gdje sveci blago dijele, Pantelija sebi uzima ''velike vruine''.3 Gdje zvijezda Danica daruje svatove, ona dade Panteliji, ''pravom svatu, tri sjajne svijee'', to je opet oznaka triju Sunaca.4 A ista je oznaka ime Relja. Jutrenje Sunce, Relja, privjenava sebi momu Zoru. Moma mami junaka, pletui na ma kose, pa mi s maem ve vidismo Zoru. Pae, u treem svojem mahu, ona boravi u Sablji-gradu.5 Tri djevojke, ili tri none zore, izmegju kojih rosna jutrenja, napominju se isto u slavonskoj jednoj pjesmi kraljikoj: ''Sabljom rosu stresa (mladi) i dve djeve vodi, a treoj besjedi: iri seko, kolo, iri naokolo6''.
2

Pj. 16. Ilia obi., na str. 151. 3 Vuk. pjes., knj. II, 1, v. 56. 4 Id., knj. I, 131, v. 17. to kraljika pjesma kae, da do eda Pantelije ''po dva sunca greju, po dva vetra veju'', i ovo o vjetru ponavlja se drugdje u pjesmama, koje nisu kraljike: ''Udri gromom, gromovit Ilija, udri ognjem, Ognjena Marijo, ja u vetrom sveti Pantelija'' (Vuk. pjes., knj. I, 246, v. 810). Pantelijin vjetar mogao bi biti olujni oblak, iza kojega kadikad pomalja se ljetno Sunce, te njim kao da ide, u vrijeme ljetne oluje. S dodira sa Suncem, Panteleemon, nipoto glasit hristjanski svetac, bude u nas velikim svetiteljem. Ljudi nai esto ga zazivlju: ''Pomoz', Boe i sveti Pantelija!'' S Pantelijom, sa Suncem, kao da je u drubi Gromoviti bog i u kraljikoj igri. Osim kralja i kraljice, u igri vaan je prestavlja barjaktar, koji nosi na koplju barjak bijel i crven, a igra do kralja. Jedna kraljika pjesma barjaktara pridaje ''barjak od iline'' (pj. 8, v. 16). ''Ilina'' stajaa je rije, a znaenja neznana. Ne bi li to bilo neto Ilijno, te rije u odnoaju s Ilijom Gromovnikom? 5 Isporedi Dio II i III o Zori i o Relji, jutrenjem Suncu. U kraljikim pjesmama, moma neudata, koju kraljica prikazuje, mora biti Zora i po tom, to se nigdje ne pominje Lada, osim u Slavoniji, dok u slinim pjesmama ovu pominja Rusi. Kod sjevero-istonih Slavena, prizivala se Lada taman kroz ovaj mjesec (od 25 maja do 25 Juna). U nas, Ladin mjesec ini se da je maj. 6 Ilia obi., na str. 148.
2a

Junijski sveanik, kome ''kraljice'' sauvae ostanke, bijae, doista, jedan od najveih u poganskoj godini. Sunce je na visoku. Pod njegovim pogledima, kraljevski bosiok proirio latice, i

257

promirisao balsamini kaloper. Rua svake vrste rascvala se. Gdje piri lahor, ili duva vjetar, u rodnom polju lelejaju se valovi ita. Dobro je ponijelo, a da godina ne omahne, itu sam bog uva i spasava cvijet. U ovo doba godine dolazi hristjansko Spasovo; ali poganski izraz, u narodnom epu: ''Sveti Spase itnjega cvijeta'',1 jamano ide junijskome Suncu, a ne Hristu. itnim cvijetom, nadom ljudske hrane, upravljae bog na najveoj visini neba i toga cvijeta on bijae jaki, sveti spas. Kako u junu, ili oko juna, uze se na nebo hristjanski Spasitelj, visoki uzlazak Sunca bude premetnut u divno Hristovo uzaae, a Spasovo neznaboako bude hristjansko Spasovo. Po vremenu, dato, sve to vie otpade pogantina: te od davnoga spasa, koji uvae ljetinu od nezgode, osobito od tue,2 preosta cigli izraz: ''Sveti spase itnjega cvijeta''.3 Ali ne slomi se puko vanredno radovanje, u ovom mjesecu. Na selu, u istonim i junim krajevima, svak se kiti i veseli; kiti se svjeim zelenilom i crkva seljaka. Na veliki Spasov dan, ''sve gjevojke vijence nose, v'jence nose, majke die'',1 te po rudinama, u punom miomirisu junijskom, hvataju kola. Puke preslave i zavjetine, zapoete oko Gjurgjevih dana, sve ec i ee bivaju do dana Spasovih, pa se preko njih proteu mahom najveim. Onda se dosta i vraa, premda manje, nego li o boiu i o Gjurgjevu: preobilnoga vraanja ne treba, poto su, u vrijeme visokog suncovrata, dijelom ve ispunjene ljudske elje o skotskome i poljskome plodu. Jo raste itna hrana, no je voe ve prispjelo, ili prispijeva: ''Spasov dan dii se ljetom i cvijetom i boijem svakijem blagodetom''.5 Vraa se najvie od ''velikoga'' do ''maloga Spasova dne''.6
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 2, v. 29. Milievia iv. Srba, Gl. 37, str. 111: ''Varuju seljaci 11 i 15 juna zbog tue''. 3 Pogansko je i ''spasovati'', paganalia ago die ascensionis domini, ''spasovite'', locus paganalibus celebrandis; a biti e i ''spasi bog'', ''spasuj se'', kad se nazdravlja Vuk. rje.). 4 Vuk. iv. i ob., str. 32. 5 ld., istr. 75: ''U zdravlje domainovo''. 6 Ovi je dan prvi etvrtak iza Spasova.

Kao to maloga Boia i maloga Gjurgja, oci nai imadijahu i maloga Spasa. Ovoga mjeseca cvijee sad se zove Ivanjsko, po Krstitelju Ivanu; pa tim cvijeem, poglavito, vraaju.1 Meu ga, spletena u vijence, na kue, na plotove do kua, na torove, u njive, kako to ine u maju sa zelenim Gjurgjevim cvijeem i granjem, i s Gjurgjevim ''krstima''.2 Nita zdravije i probitanije od cvijea i od vatre Ivanjske. U Ivanjskom praznovjerju najznatnije je ono, to se u oi ''rogjenja sv. Ivana'', pritvara naem puku u Boci kotorskoj. Nekoji preko te noi ekaju, da im se nebo otvori, a s nebom i srea. Srea je u travi ''propratini'' (papratini), kojoj nije nikad opaziti ni cvijeta, ni sjemena, a cvate i dozrijeva samo u Ivanjskoj noi, no joj vile pokupe dragocjeno sjeme. Ko prihvati ciglo zrno od tog sjemena, onaj e znati sve jezike na svijetu, pa i sami jezik ivotinja.3 Ovo je privigjenje i rusko, a odnosi se na junijsko Sunce. Ruski teak sve okolo sebe grabi oima, ne bi li, u cik od ponoi Ivanjske, ugledao ''poporotnik'', gdje cvati. Ugleda li, eto mu sree: on sve vidi i znade; divni je osmjeh posvuda, a glase se tajnoviti prizivi; u praski svjetlosti, izilaze do tri Sunca.4
1

Vuk, u rjeniku, kae, da je Ivanjsko cvijee uto i bijelo, a prevedoe mu rije sa '''galium verum'' Linn. Nego je sva prilika, da u narodu ima razliita cvijea Ivanjskog, kako ga ima svakojakog i u praznovjerju drugih Europljana. A i sam Vuk ''Ivan-cvijet (u Patr.) drugdje biljei kao ''nekaka trava'. 2 U vijence od Ivanjskog cvijea upleu i bijela luka (Milievia iv, Srba, s. 104), a to se odnosi na Vida. I velika majka, Vidova Vida, kao da je tu, u ovoj pjesmici poganskog veza, koja se najobinije onda pjeva: ''Ivanjsko cvee, Petrovsko, Ivan ga bere te bere, majci ga baca u krilo, a majka s krila na zemlju''. 3 Dopis iz Boke u Nar. L. Zad. g. 1879, br. 58. 4 Gubernatis, Myth. des plantes, pod Fougre. Gledaj i opasku u Dijelu I, s. 8082 (1202).

Praznovjerje o Ivanjskoj nonoj paprati moemo smatrati kao openito slavensko, poto i Poljaci slino priaju Poljak, koji eli zadobiti udotvorno ono zrno, treba da okolo sebe i papratke estar okrui, drei svijeu zapaljenu. estar i svijea smjeraju, dato, na Sunce. Velikoj sveanosti Spasovih dana, ''spasovanju'', privezuju se, po svoj prilici, i Rusalje. U Srbiji, nedjelja od Trojica do Petrovih poklada zove se ''rusalna nedelja'', a zovu se ''Rslje'' u Dubrovniku, 258

''Rsalji'' u Boci, Trojice iliti Duhovi. Dakle je to doba ono isto, u koje igraju djevojke ''kraljice'', pa je blizu i do Spasova dne.5 Rusalje su ope slavenske. Kao to u nas, ima i u Rus ''rusalnaja nedlja'', a u starosl. jeziku za pentecoste ili Trojice, dolazi rije: ''rusalije''. Dapae rije i stvar proteu se i dalje.
5

Do ovog doba vodi nas i rije ''sredorusa''. Sredorusa etvrta je srijeda po uskrsu, a zacijelo nazvana je tako, jer stoji izmegju uskrsa i Rusalja.

Sveanik rusaljni poznat je i Grcima srednjega vijeka, i Rumunjima, i Arbanasima.1 Protiv poganskih grkih , koja se po uskrsu slavljahu na selima, revnovala pravoslavna crkva, kao to je zazirala od ruskih rusalja o Ivanju dne, pa i od istodobnih vila rusalka. Nego se rije nizoke grtine oslanja, kau, na latinsku ''rosalia'', to u Rimljana bijae god poganski,2 pa nae Rusalje, prvim zametkom svojim, pripadaju u starovjerske ostatke Latina. Otuda nastade i boje bie ensko, vila rusalka, kod Rus.3 Ovo je razlaganje ono isto, koje od Slaven otura Koledu (calendae).
1 2

U Rumunj ''rusale'', ''rusali'', u Arbanaaa ''rai'' (Mikloi, Etym. Wrt., pod rusalija). ''Pascha rosata'', ili ''rosarum'', talij. ''pasqua rosata'', ili ''pasqua di rose''. 3 Mikloi, 1. c.

A nema mu zabave, ali samo pod jednim vidom, pod filologinim. Nego je tu po srijedi i tvorenje mita. Gledom na taj trebalo bi bistriti, s koje duevne potrebe, s kojeg vjerskog nagona, Slaveni prigrabie tugjih bogova, i od sveanosti ''rosalia'' napravie sebi itavo kolo vila rusaljka. U poganskome godu Latina, sipalo se i cvijea i rua, ali se god zapravo zvao ''Floralia'', a, kao proljetni, slavio se na razmaku aprila i maja. emu se ono sve, u nas, prenese na vrijeme sunanih uvratina, na vrijeme Ivanovo? Pak bi reda bilo bistriti i ovo drugo. Pogranini Germani bijahu s rimskim svijetom za duge vjekove u dodiru mnogo veem, nego li na istoku zatureni Slaveni. Pita se: koja nebesna bia latinska, znamenita poput Rusaljk i Kolede, germanska mitologija ubraja u svoje bogove? Medju narodima, bogovi su, dakako, esto puta izmjenjivani; ali je to uvijek bivalo sa razloga vrlo tekih. Nametalo ih nasilno osvajanje, ili lokalizacija hrama u narodu koji ih primae, ili psihina pomutnja ljudi u pregonjenoj, u istroenoj civilizaciji, gdje prazne i bolne due za novim idealom sru. Nametala ih kadikad, ali najrjegje, i sama najblia blizina uz neprestano zamjenito openje, koje, to mi znamo, ne spajae Slavene s Rimljanima. Moglo bi biti, da Rusalje idoe putem, ne od juga na sjever, ve od sjevera na jug, pa da ih Grci, Rumunji i Arbanasi primie na dar od sredovijenih Slavena, prije nego li Slaveni od Rimljana, i iz rimskih ''Floralia''; da ih primie na dar onako, kao to, n.pr., slavensku rije: vukodlak. Ovo se ini tim prilinije, to je oko Rusalja razvijeno slavensko izvorno obregjivanje i vjersko pjevanje. I pored zabrane crkovne, u Maloj Rusiji postoje jo djevojke rusaljke, koje oponaaju boji in vila rusalka. One se najvie javljaju u rusalnoj nedjelji, t.j. od Trojica do Petrovih poklada. Idu bjeei s raspletenim vlasima; nose vreteno i klupko konca, to e njim odsukanim obuhvatiti prostoriju sela, pa dva kraja sveu za jednu bavu s katranom; zakopaju crnog pijevca i crnu maku, zapale bavu, te oko nje igra kolo. U gomili rusaljka ima ih po izbor dvanaest, a jedna je glavita. Ovo se radi u noi, o ponoi. Dvanaestero kolo, ili momaka, ili djevojaka, slavensko je, te nama poznato.1 Poznat nam je i vjerski obred ''oboravanja'' plugom, ili obuhvatanja koncem, pa i vreteno u mitologiji germanskoj i naoj, pa i ukop crnog pijevca, sunanog simbola. Rusalke prikazuju nonu i godinju igru Sunca, koje, zapaljeno, hoe da iz noi ispliva, te da iskoi na plameno nebo junijsko. to ruski puk dri, da vile rusalke, ovjenane zeleni i cvijeem, borave do voda, gdje se one kupaju, pa misli, da su njima i ribari u nekakvom savezu, ta voda i to kupanje moe se takogje odnositi na boje Sunce junijsko, koje ''se kupa'', kako emo to naskoro viditi.2 Rusalkama na ast, pletu se cvjetni vijenci i bacaju u vodu.
1 2

Dio IV. Zbog vode i kupanja, Grimm primie ruske rusalke vodenim duhovima njemakim (D. M., s. 407), ali to krivo, koliko mi se ini.

259

Nekim vilama na ast, i u naim krajevima, u junu, blizu do rusalne nedjelje i do Rusalj, pjevalo se, kako ''sve gjevojke ruu beru, ruu beru, v'jence viju''.3 Nije davno tome, dva sama narataja otragu, one vile izgiboe u naem narodu. Jo u poetku ovoga vijeka, u Budvi, na Spasov dan, poranili bi, cvijeem ovjenani, momci i djevojke na ''brdo Svetoga Spasa'', da se tamo u kolo uhvate na ''vilinu gumnu'', a vile bi pozdravili uzvikom: ''Dobro jutro, b'jele vile! I nama ga dajte!''4 Tom prilikom, kolo pjevalo pjesme, od kojih prva5 kazuje: ''Rano rani gjevojica na veseli Spasov danak, neto pred njom rosu trese, Boga moli gjevojica: Daj mi, Boe, da ja vidim svako zv'jere s oicama,
3 4

razma zmaja planinskoga! Jo te r'jei ne izree, k njoj dolee plahi zmaje, savi mladu pod krilima, i poletnu s gjevojicom u te spilje kamenite''.

Vuk. iv. i ob., str. 32. Id., str. 31. 5 Id., str. 313.

Nego je veseli Spasov dan, pa zmaj pusti djevojku ''ruu brati, v'jence viti''. Djevojka pola u majke svoje, a vie se nepovratila: zmaj ''ekadanas, eka sjutra; pue zmaje na kamenu, ekajui gjevojicu''. U drugoj pjesmi,1 vile hvataju kolo na visokom Lovenu: ''Via je gora od gore, najvia Loven planina; u njoj je trnje i grablje, u njoj su sn'jezi i mrazi u svaka doba godita; vilenski u njoj stanovi, svegj vile tance izvode. Junak mi konja jezdae, predragu sreu iskae; vile mi njega vigjee, junaka stae dozivat': Ovamo svraaj, junae! Tvoja se srea rodila, sunanom drakom povila, mjesecem sjajnim gojila, zv'jezdama sjajnim rosila''.

Uz ovu lijepu pjesmu dolazi i trea,2 jo ljepa, gdje se djevojka i junak riu i drugima, nama poznatim crtama: Vinji! Vinji! razberi me! ''Mlado mome jezdi konja, Snim li sanak, ili vidim? koje nema ljube doma Je li ono mlad na konja, To gledala mlada moma al' je ono sivi soko, a b'jela dvora nje prozora, ne razbira moje oko. sama sobom govorila: Ah! satvori ovo more Daleko je dvor od polja u zeleno ravno polje! rad' prostrana slana mora! U koulji bosonoga 260

preigrau preko polja. Ako bude sivi soko, rei u mu: Pogled' s okom put istoka udno polja,
1 2

tu e vigjet' svakog lova; ako bude mlad na konja, rei u mu: Vod' me doma!''

Id., str. 33. Id., str. 334.

Hristjanska pobonost, doista, ne sastavi ove spasovske pjesme. U njima sadrano prianje golo je pogansko; ono je bez ikakvog primetka iz nove vjere. Legenda glasi, u jezgri: uz najvie Sunce skamenio se zmaj Oganj, pa Zora tome Suncu hiti u krilo. Junak ''ite predragu sreu, sunanom drakom povijenu'', a mi vidismo, da je kolo sree Sunevo3; isti junak ''pogledae s okom put istoka''. Gleda i draga ''s bjela dvora nje prozora'', to je istoni prozor, na koji se pomalja i Sunce i Zora.4 Ovu Zoru junijskog suncovrata pominje i puko prosto pripovijedanje. Bila jedna djevojka, niti od oca, niti od majke rogjena, ve stvorena od vila. Sazdae je od snijega, uzeta ''u doba ljetnog suncovrata'' iz bezadnje jame. Vjetar je zadahnu, rosa napoji, gora zaodjenu liem, a rudine cvijeem. Bjelja od snijega, rumenija od rue, svjetlija od sunca, ona bijae prava divota.5
3 4

Dio IV, str. 9 (109). Vie puta to primjetismo. 5 Ovo o sazdanju udesne djevojke, to je Zora, puk pripovijeda esto s jednakim rijeima, a ovo ovdje o djevojci u doba ljetnog suncovrata nalazi se u jednoj prii kod Vrevia.

Spasovske vile i drukije se privigjaju. U noi pred Spasov dan, one otkidaju vrh jasenku, a ljudi alosani, koji no proborave pod takim jasenkom, ozdravljaju jutrom, pomou vile jedne.1 Mi u jasenu opazismo arijsko drvo od svjetlosti.2 to je jasenu vrh otkinut, to je uzmak vidila i Sunca o sosticialnom dnevu junijskom. Ovo se izrazuje jo jednim gatanjem praznovjernim. Nai ljudi vele, da ''u jasenku cvijeta nou nestane, kad se u vee uzbere i ostavi gdje''.3 Kad su Suneve uvratine, svjetsko drvo prestaje cvatiti.
1 2

To pripovijedaju u Srijemu (Vuk. iv. i ob., s. 34). Dio III, str. 105 (154-9). 3 Vuk. iv. i ob., str. 34.

Malne sve ovo praznovjerje naeg naroda, osobito bokeljskog, ini nam se izvorno. Od sveanika rimske boginje Flore, od ''Floralia'', ili, ako se tako hoe, ''rosalia'', ja isto ne vidim, to bi uzajmljeno bilo. Rimskim rosaliama i naim Rusaljama, ili Rusaljima, razliita je i narav i doba godinje. Latinski je sveanik proljetni i poljski; na je ljetni, i veim dijelom pripada religiji svjetlosti.4 to je jednako tamo i amo, to je iznoeno obilje rua; u Rimu siplju rue, a nae djevojke od rua pletu vijence. Samo po tome Rusalje mogle bi biti rosalia. Nego, mit nije isti, te ako je rije uzeta iz latinskoga, ona u Rusaljama, Rusaljima, pokriva duhove, koji nisu latinski. Pak im se, valjda, i drukije moe da shvati ime. Rus znai plav, rigj: stajaim izrazom, ''rusa' je ''glava'', pa ''ruse'' mogu biti i vile. Ruse vile, rigji plameni oblaci, rude na nebu, pri jutrenjem veliju junijskog Sunca. U junu, vie no ikada, ve od davnih vremena vile se prizirale naem puku. U noi pred Ivanj dan, vile izvode tance na vodi, pa blago onome, koji u njihovo kolo unigje: pomladie se kao zmaj, to svoj svlak polae.5 Zar od takih vila Rusalja obisnue o ljudima naim puka imena: Rusmira, Rusmir.
4

Istina, hristjansko-rimska jedna ''pasqua di rose'' svetkovala se na Duhove. Na ovi dan, dok papa pjevae misu, bacalo se ru s visoke kube od Santa Maria della Rotonda, da se tim prikae silazak Sv. Duha, u liku plamenih jezika (Tommaseo, Dizionario della lingua italiana). Ali se obiaj ini odvie neznatan, da bi bio mogao prei megju same istone Slavene. 5 Kod starog pisca Marina Dria (Jagieva opaska u Archivu, V, s. 92).

261

Skoro bih rekao, da u spasovskim pjesmama iz Boke nije bez neke ni ponavljanje rijei ''Vii'', ''Vinji'': ''Via je gora od gore, najvia Loven planina'' ''Vinji! Vinji! razberi me!'' Dakako, da to moe biti samo puki sluaj. Nego nam panja, i nehotice, zapinje za junijsko tovanje nekoga boga ''Summanus'' u Rimu. Smisao ovom bojemu imenu izgubi se zarana, jer Ovidu, koji raspravlja Faste, bog je sasvim neizvjestan.1 Ali ga, irom izrekom, Rimljani nazivahu ''Summanus in fastigio Jovis'', pa i za neko Jupitrovo lice kazivahu: ''Jupiter Altus Summanus''. Po mom mnenju, ''Altus Summanus'' hoe rei: ''Visoki uzvisiti'',2 a ''Summanus in fastigio Jovis'', to je Sunce ''uzvisito na vrhu neba''. Ovo se meni utvrgjuje time, to Rimljani svome Sumanu rtvovahu taman u oi suncovrata, na dan 20 juna. A i Sumanove proskure (summanalia), to ih pri tom godu prinoahu, znae neto: proskure bijahu oble, na lik sunca. Prispodoba medju naim i rimskim mitom moe i dalje da ide. Kraljike pjesme uz kralja prikazae nam cara i caricu, uza Sunce, kako mi to shvaamo, Vida i Vidu. U junu, slavio se u Rimu Jupiter Altus Summanus i kao Jupiter Stator.3 Potonjim Rimljanima ovaj ''Stator'', od sistere, ustavljae vojsku na bijegu; ali je ''Stator'' pravilnije od stare, te, u mitinom prvom zametku, to bijae vidilo i sunce, koja stadoe na sosticialnim uvratinama neba. Za ovo znamenovanje jami Statorov sveanik ba u junu mjesecu. Opet u junu, najvie se proslavljala i nebesna vladarica Junona. Rimljani joj podigoe, u mjesecu tome, hram najsjajniji, na najviem mjestu Kapitolija.4 Pa i sam mjesec junij, po svjedoanstvu Ovidija,5 i po najnaravnijoj etimologiji, prozvan je po Junoni. Ova slava Junonina jest i Leljina slava. Vapaj: Leljo! Leljo! najvema se razlijee po kraljikim pjesmama, to ih puk eto pjeva u mjesecu junu.
1 2

Ovidii Fasti, VI, v. 731: ''Reddita, quisquis is est, Summano templa feruntur''. Neki dre, da je Summanus mjesto Submanus-sumrani. 3 Ovidu Fasti, VI, v. 7934. 4 Id., VI, v. 1834: ''Arce quoque in summa Junoni templa Monetae, ex voto memorant facta, Camille, tuo''. Je li pridjev ''Moneta" Junoni pristao za to, to, po legendi, pri jednom potresu objavi (ex arce monuit), da joj se ima krmau rtnvovati, ja ne znam. Nije li ''Moneta'' prije od manere, , to i ona ''stade'' u junu ? 5 Id., VI, v. 26 : ''Junius a nostro nomine nomen habet''.

Kraljika jedna pjesma iznijela nam ''Ivana gjaka, popova neaka, koji perom pie, po orlovu krilu, te on zapisuje oi devojake i lice junako.'' Ja bih mislio, da nije ni ovo po sluaju. esti porednik, u kolu dvanaesterom, jest Orlovi Pavao. Kao to hristjanskom prevjesom svetoga Ivana junijskoga obraeni Srbi i Hrvati zastrijee onomjeseno Sunce, natkrie ga, valjda, i drugom koprenom velikoga apostola Pavla. Moe biti, da zbog toga jedna pjesma iz Like1 pjeva mladog Pavla, koji ide na vojnicu do Legjana grada, pa ga prati mlada Pavlovica, nosei barjak na ramenu; pae je mlada vojnu svome ''prid vojskom vojvoda'', kako je Zora, po openitoj arijskoj pomisli, vojvotkinja pred Suncem.2 Nije izvan svake prilike, da istoga Pavla i istu zarunicu imamo pred sobom u jo jednoj pjesmi:3 Ustupi Pavao vjenava djevojku udo sirotu, a i udo ''dobre sree''4; ime Ustupi kao da je od Suneva ustupanja s najvie visine.5 Uzvisitost junijska uini, te se junak prozvao: Orlovi Pavao. to zarunik, po kraljikoj pjesmi, ''perom pie po orlovu krilu'', dok ''zapisuje oi djevojake i lice'' svoje, to je u odnosu s onim pridjevom ''Orlovi'', pa je to od starine. U

262

mitologiji Arijaca, grabene tice, jake i hrle, a u njima ponajprvi orao, obini su simboli za mo granulog sunca i ognja.6 Valjda za to Bugari jo jednako misle, da orlovi nikad ne umiru, nego, omatoreni, pomlagjuju se vjeito iz nekog planinskog izvora, za koji znadu oni i Samodivi.7 A, po srbskom prianju, sveti Arangjel, kad je hotio iscijeliti oi kralju Deanskom, stvorio se u orla.8
1 2

Slovinac, g. 1879, br. 17. Isporedi s ovom pjesmu Petranovie zbirke (knj. II, 9), gdje je Pavao apostol ''barjaktar i vojskovogja,'' eda bi ''naao asne krste''. Pavao je pod rukom cara Kostadina, a proelnik je na zlatnom stolu: ''to je sofra od suhoga zlata, za njom sjede mladi apostoli, megju njima apostole Pavle, on okree sofrom i dolijom'' (v. 137). Mladi apostoli vojuju na ifute i ifutskog cara, a imaju uza se ''udotvornu Hristovu jabuku'', i udotvorne barjake, koji se sami ''za njom povijaju'' (v. 20317). Sunana vojna dvanaestoraca protiv Legjana kao da je ovdje prekovana u vojnu za pronalazak Hristovih krstova. 3 Vuk. pjes., knj. II, 41. 4 V. 5. 5 Kod sjevero-zapadnih Slavena, svetkovina sunanog okreta zove se ''sobotka'', od subote. Kako tu ulazi subota? Po mom mnenju, ulazi ovako. Kako je subotni dan od nedjelje esti i posljednji, to je dan ustupa i nazatka. Neznaboaka svetkovina ''ustupajueg'' boga hristjanskom rijeju prozva se ''sobotka''. 6 Gubernatis, Myth. zool., II, p. 190 ss. 7 Krausz, Sagen, 11, 74. 8 Vuk. rje., pod Deani. Vrijedi ovdje isporediti pjesmu Petranovieve zbirke: ''Smrt kralja Deanskog'' (knj. II, 13). Deanski ''od godine u najljepe doba, slubu slui sveca Arangjela'' (v. 2 3), a Todor vezir hoe da ga objesi. Kralja ali sve ljudstvo, sva sirotinja, i otkupljnju ga redomice, kako to biva i s Markom Kraljeviem, u jednoj pjesmi (vidi na s. 165). Najposlije, prestavi se Deanski bez vjeanja, pa se Todor sa devet vezira skameni. Na proslavu mrtvoga kralja, padose tri lue s neba.

Orlovia Pavla, u epu, jo nalazimo na veliajnom razboju kosovskom. Palog junaka prieuje vinom, i hljebom zalae na nov ivot, Kosovka tuna djevojka.1 Otkud onom polomu pohrlio Orlovi Pavao? Ne iz dvora historinih kneza Lazara, ve iz sveanog hrama davnih bogova, kako ja mislim. Kosovska bitka bila se o polovini juna, a o istoj polovini, iza najvieg godinjeg uzleta, eto ustupilo orlovo Sunce. Orlovi najprije klonu pri sunanom ustupu; klonu docnije pod golemim teretom bijede kosovske, kad guslari Sunce zaboravie. Orlovia Pavla, ''kneeva mlada barjaktara'',2 ne e nikad iznijeti na vidilo historije isprava kakova iz srpskih manastira, ili cigla crta srpskih ljetopisa.
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 51. V. 20.

Da bi mi, slabim iz mitine gragje sad navogjenim podacima, htjeli tvrditi, da se junijsko Sunce naih otaca prozivalo: Orlovi Ustupalo, ili bi daleko. Ono reeno o Pavlu Ustupiu, i o Pavlu Orloviu, nije drugo, do lagana nagovijest. Mejutim, svetkovini Sunca u junu. a valjda i samome Suncu, znano je ime u sjevero-istonih Slavena. Od davnog boga, Rusi Ivanj dan zovu Kupalo.3 Po slavenskom nazoru, Sunce u sjaju i slavi izilazi isto, neoskvrnjeno, nevino, iz rosnoga kupanja jutrenjeg. I boina naa pjesma kae: ''.... da okupam, Koledo! malog boga, Koledo! i boia, Koledo!''4 Kako je Sunce mlade godine, o uvratinama zimskim izilo iz boinih voda, tako e ono isplivati iz ljetnih voda, iz obilne rose nakvaenih junijskih noi. Na uzoritim drugim uvratinama, o polovini godine, vie no ikada, ono je Kupalo. Odatle i ime svetkovini Sunca junijskog. Svaka Suneva epifanija slavi se, u nas, kupanjem; ali je kupanje svestrano, ope je za ljude i za stoku, o Ivanju dne. Na dan rogjenja svetoga Ivana, dakle na svetac ruskoga Kupala, obani nai, oko zaliva Boke kotorske, jo jednako ''okupati'' e u moru marvu, da bujnije napreduje i da je mine svako zlo.5
3 4

A ''kupavka'' je Malorusima ono, to nama krijesnica, svitac. Vuk. rje., pod Koleda.

263

Dopis U Nar. L. Zad. g. 1879, br. 58.

Ovaj obred iz starog vjerovanja ne utvrdi nam jo Kupala, no ga ini opet, u Srb, i Hrvat, dosta prilinim. Kupanje o suncovratu tako je nasporno, da po svemu naem primorju mnogi dre, da se i ljudi ne smiju kupati prije Ivanja dne. 8. Rado-beg-Mijajlo U redu dvanaestoraca, sedmi je, oko carskog stola, Rado-beg-Mijajlo.1 Za izvornim imenom ovoga porednika ne treba nam ii u potrage daleko. Hipokoristik: Rado, ako i moe da nas vodi k drugim imenima2, vodi takogjer ravno k Radigostu, ili Radogostu. Rado-gost znai, po prilici, onaj koji ima vesela gosta, a tako se zvao neki glasoviti bog u sjevero-zapadnih Slavena. O tome bogu svjedoe nam ljudi, jo suvremeni opstanku njegovu, njemaki hroniari Thietmar merseburki, Adam bremenski i Helmold. tovao se u velike u svemu baltikom primorju, a najoglaeniji i najdavniji hram bijae mu tamo negdje preko Odre, u gradu Ratari (Rethri), megju Ljuticima ili Ratarima (Retharii, Riaduri). Bogov grad, sa svih strana optoen jezerskom vodom, imae do devet vrata. Ka gradu vodio cigli jedan most drveni, to njim prolaae eljad, il donosei rtvu, ili od boga itui porokog odgovora.3 rtve bijahu godinje,4 dakle o stanovitom godu, a vie puta i grozne. Radogostu svome pogani, jednom, rtvovae hristjanskog biskupa Ivana: biskupova glava bi nataknuta na motku, i bogu prikazana.5 Radogostov kip, u Ratari, bio od zlata i pokraj njega postavljen purpurni odar. Drao u ruci veliki ma, pa i sve oblije mu pokazivalo ratnu spremu. Nego, bog ne bijae samo otar ubojnik, ve i uzoran gostitelj. Stajae do njega blizu ovjek, obuen kao inostrani gost, kojeg Radogost visokim okriljem tiae.6
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 81, v. 57. Osobito k Radosavu, koji esto puta, u mitinom naem povijedanju, zauzimlje mjesto RadaRadogosta. 3 Adami Gesta Hammenb. Pont., 1. II, c. 18. 4 Helmoldi Chron., 1. I, c. 20. 5 Id., 1. I, e. 23. 6 M. Orbini (Il Regno degli Slavi), koji pie u vijeku XVI, ali navadno crpa iz starijih izvora, kae ovo ovako (p. 82): ''Radigast, o Radigost Idolo era adorato dagli Obotriti, nella citt di Retre, et haveva forma d'un valente soldato, con una gran spada in mano, e a canto gli stava un huomo vestito da forestiero. Con che volevano inferire, che a quello Slavo, il quale non havesse ricevuto in casa sua un hospite, o forestiero, si debbia con la spada tagliar il capo, o (come vogliono altri) con questo si dava licenza agli Slavi d'acquistar il vitto con la spada, non solo per s, ma ancora per l' hospite''.

U pomenutom glasovitom hramu, tovao se Radogost kao najvigjeniji u nekom kolu drugih bogova. Adam, i za njim Helmold, vele: ''Tu je veliki hram, sagragjen demonima, izmegju kojih glavni je demon Redigast''.1 A hroniar Thietmar, stariji od Helmolda i od Adama, dok grad Rethru, zove ''Riedegost'', kae, da u hramu stoje rukotvoreni bogovi i boginje, od kojih da je prvi Svaroi, te da ovoga nada sve ostale pogani aste i tuju.2 Gradu bijahu troja vrata, po Thietmaru, a hram se dizao do vrata istonih. Preosveeni boji stan molitvom pozdravljali ljudi, idui na vojsku, pa, kad bi se s vojske vraali slavodobitni, tamo prinosili darova svojih. Iz uporegjenog kazivanja triju njemakih hroniara, i naeg Orbini-a, moemo izvesti, ini mi se, evo ovo. Radogost bijae kako ratni, tako i sunani bog. to mu hram stoji do istonih vrata, to su vrata troja, ili devetora,2 i to bogu prianja dar prorokog proziranja, u tome skupa po velikoj je prilici nagovijeteno Sunce.
1

Adami Gesta, 1. II, c. 18: ''Templum ibi magnum constructum est demonibus, quorum princeps est Redigast''. Do rijei isto ovako i u Helmoda, 1. I, o. 2.

264

Chron., 1. VI, c. 17: ''..... dii stant manufacti, quorum primus Zuarasici dicitar, et prae ceteris a cunctis gentilibus honoratur ac colitur''.

to pak Radogost, i po imenu svome, i po figurativnoj mu slici u hramu, gosti ljustvo, to pokazuje na Sunce u zemanu, gdje je voe ve pobrano, i etva ponajvie gotova u dozrelom klasju. Bogu i ljudma hrana je pod rukom. Bog nije sam, nego je glavit u hrpi drugih bogova: on je ''princeps daemonum''. Kako Svantevid bijae, bez sumnje, prvi bog u polabskih i baltikih Slavena, oito je, da je Radogost ovdje vrhovnik u nekom podregjenom bojem kupu. Taj kup mogao bi biti kolo dvanaestorih Sunaca, pa i boginja njima pridruenih. Hipoteza zar krijepi se time, to Thietmaru, pri opisu Radogostova grada, pade rije Svaroi za glavnoga boga, tu tovana. Po ruskim glosama, Svaroi, sin Svarogov,4 jest Sunce.
3

Thietmarova troja vrata valjda su hramska, a devetora, Adamova i Helmoldova, gradska. Ovako bi oprjeka, u ovom podatka njemakih hroniara, bila izglagjena. 4 Drugi je to, ili trei put, da uzgred spominjemo Svaroga. I ako ovo ime nije, u slavenskoj mitologiji, utvrgjeno posve, nije opet na odmet ni mnenje, da se tako zvao, u sjevernih Slavena, vinji nebesni bog. Svarog bilo bi drugo ime za Svantevida, kako ve to jednom rekosmo (Dio IV, s. 22 [122]).

Ako Thietmar govori o Svaroiu, kao o glavnome bogu u hramu u gradu Ratari, a Adam i Helmold govore o glavnom Radogostu u istom hramu istoga grada, namee se misao, da su jedno Svaroi i Radogost. Sunani Radogost julijske etve za to to je sin vinjega boga, zove se Svaroi, kao to su Svaroii i svi ostali likovi godinjega Sunca.1 Ovakome shvaanju jednoga dijela slavenske mitologije moi e se prigovarati. S toga niti upirem u to. Ja samo kaem: ma koji bio Radogost medju bogovima i boginjama u hramu u Ratari, on se javlja i kod nas. Ovei bog sjevernih primorskih Slavena jo koraa po srpskoj i hrvatskoj ivoj tradiciji: ime mu je ''neimar'', ili ''kiridija Rade''. Kako se udno glasi ''krmarica Janja'', ili ''krmarica Mara'', ili ''Ognjena Marija'', ili ''Svetoduha Janja'', pominje se mimogred, ali preesto, u pjesmama, i neimar Rade s drugih trideset, ili trista, neimara majstora,2 a pomen je skoro uvijek skroz mitian.
1

Gledaj ono, to je reeno na str.212 (12l2) Dijela IV, gdje bih ja sad hotio jedno ispraviti. Svaroi Thiethmarov ne ini mi se prvo Sunce nove godine, ve mi izgleda kao sedmi sunani Radogost. 2 Neimar graditelj, od turskoga ''mi'mar'' (Mikl. Etym. Wrt., pod neimar). Novija je rije i kiridija-voza.

udesni Rade, ili gradi sakralni most na vodi,3 ili zidje Stojanov i Stojin grad,4 ili sa svojima drugarima tjera tovare blaga, ''sve na golo vina i penice'', i u drutvu krmarice Janje spasava od divskog starjeine divno dijete Jovana,5 ili mu drugari majstori sastavljaju na jednu icu trista izvora, kad car hoe da uzme sestru sebi za enu.6 Iz mitinog tog okruga ne moe da istupi graditelj i voza Rade, pa bi svak bio, mislim, na bespuu, ko bi u njemu hotio spaziti lice koje historijsko.7 Rade je Radogost, koji, sastavivi sve oblane vodene ice, dogragjuje u julu ljetnu godinu, te ljudma dovozi blago itne hrane, da ih ugosti. Ljudska sirotinja, orai i kopai, ne radovali se, bogu nijednome, koliko visokom gostitelju, davaocu ljetine i hljeba, koji im douva etvu, to e oni do malo sasuti u itnice.
3

Petranovia pjes., knj. III, 52. Vidi u Dijelu IV, na str. 713 (1713), pa s time isporedi i most drveni, to vogjae k Radogostovu gradu Ratari. 4 Vuk. pjes., knj. II, 26. 5 Id., knj. 11, 8. 6 Id., knj. II, 27. Svih ovih pjesama vidi ve obavljenu analizu. 7 U Ljubostinji, a Srbiji, ima crkva, to je zadubina Milice Lazareve. U njoj, na ploi jednoj, zapisano je ime: ''Protomajstor Borovi Rad''; a kako su crkve Lazareva vremena sagragjene po istom stilu, dri se, da im je isti i graditelj, pomenuti Borovi Rad (Novakovi, Die serbischen Volkslieder ber die Kosovo-Schlacht, Archiv III).

265

K njemu se dizahu arke zahvalne himne. Od jedne takove molitve moe biti da nam proostadoe ovi stihovi: ''Djevojka mi, Rado! kosu elja, rode moj! kosu elja, Rado! boga moli, rode moj!''1 Davnosti pjesmice dokazom je prerijetki metar, to je, kao neki trinaesterac, sastavljen od dva etverca i dva pripjeva. Zapinje nam panja i za pripjev: Rado! jer nam pripjevi, u starim pjesmama, najobinije iznose bogovska imena.
1

Vuk. pjes., knj. I, 57.

Po mom miljenju, isti ovi Rado upade u dubrovaku legendu: on zigje Dubrovnik grad. Postanje Dubrovnika ne odvaja se od ljute borbe megju Radoslavom Belim, uz jednoimenog unuka, i opakim Besislavom.2 Otimljui se Besislavu, bosanski Radoslav sazida ''Radiev grad'', na stancu kamenu, usred sinjeg mora.3 Star i progonjen, Radoslav Beli s kamena otplovio k Rimu, otkle po vremenu, vraa se unuk mu, mladi Radoslav, ili, kako drugi vele, Pavlimir, koji e Besislavu doi glave. Oni Radiev grad ne e biti, mislim, grad Dubrovnik, ve, po svoj prilici, Radov grad, podignut protiv daha ljetne zapare, protiv suhog Bijesa. Mnogom prilikom mi opazismo, da se drevna povijest dubrovaka ini sva ispreivana koncima poganske religije Srb i Hrvat; pa je, valjda, isto i ovdje. Rekao bih, da Radoslav iz davnog epskog pjevanja pregje u gradsku priu dubrovaku. to ljetopisi o njemu kazuju, ono se odralo i u pjesmi na Lastovu.4 Naboni kralj Radoslav ''ima silovito blago'' (v. 1), a, ostarivi, od ene Aente dobiva sina, opakog Ljutimira. Ustao Ljutimir na Radoslava, koji skoi u more, ispliva na studenu plou, i, na rimgkoj lagji, odveze se u Rim. Stari kralj oenio se tamo Rimljankom, koja mu rodi mladog Radoslava. Po oinu nalogu, kad odraste, zavojti ovaj Ljutimira, nadbi ga, zaslijepi i baci u tamnicu. Gdje ga po tom ocu privede, otac pogubi zloinca. as prije rekosmo, da se u ovoj legendi valjda skriva mitina borba ljetnog suhog Bijesa sa sunanim bogom julijskog obilja. Neku takovu borbu na puk ima jo pred oima, kad kae u posloviei: ''bori se kao ala s berietom''.5
2

Istom docnije preokrenue ova imena iz izvorne prie u ''Radosav Bello'' (po talijansku Lijep) i u ''Berislav''. Gledaj Ann. Rag. Anon., na str. 3. 3 N. Ragnina, Annali di Ragusa, p. 170. Mogue, da, iz poetka, s dubrovakom bijae jedna ista legenda ono, to se sad u Srbiji, na desnoj strani Drine, vrlo mutno pripovijeda o nekakvu ''Ragjevu kamenu'' u ''Ragjevu polju'' (Vuk. rje., pod Ragjevina). 4 M. Lucijanovi u Slovincu, g. 1881, br. 22. 5 Ili: ''bije se kao ala s berietom''. Vuk. posl.

To kau ljudi osobito u ilijntaku, gdje vide da se stutio crni oblak, te da je ljetina gradom suhim ugroena. S druge strane, pri pomrini neki nai ljudi dre, da hala sunce prodire1. Hala se pomilja slina s adajom, ali adaja nije, jer ova lei u jezerskoj vodi, dok suna i nesita hala oblijee nebom, gonei oblaine i sipljui grd.2 Kad god od ljetne oluje ajer uji, i sa zemlje nebu u visine die se umrljana praina, to je halina buka i smradna tonja, to je halovito vrijeme.3 Od haline zapahe, usred ljeta, mogu ljudi pomahnitati: postaju ''halosani'', ''bjesomuni''. Ljudi e ozdraviti, ali istom onda, kad im haline ini otini kojekakva arobija. Da dubrovakoj legendi jo bolje razabiremo vjerski smisao, pomae nam jedna pria iz Vojvodine,4 od dubrovake posve osobita, ali opet njom srodna. Premda je pria pustorijejem natrpana i spoljanjim oblikom neuredna, ona je u mnogome od stare ruke tako, da pripada, u. koliko cijenim, megju najdavnije nae.
1

Milievi (iv. Srba, Gl. XXXVII, s. 176) pripovijeda: ''Neke godine pomrklo sunce, a kmet istri u selo (Podgorinu), i povie na seljake: Pucajte bre, zar ne vidite, da ga hala prodre! Kmet je posle odgovarao vlasti za to''. 2 Vuk. iv. i ob., str. 221. Hala je tako zatorna, jena, da se i eljadetu, udo prodrljivu, ree: halav ovjek. 3 Petranovia pjes., knj. II, 13, v. 2234: ''Jer j' u kralja halovita glava, pobie nas halovito vr'jeme''.

266

Kojanova prip., 3.

Car Milovan, koji u ''velikim davorovima bee najvei'', oeni se Darinkom. ''Jedva po godine a miru proivee'', kad na cara sa mnogih strana zavojtili dumani, a ena mu carica trudna. Rei e joj, prije no ide na vojsku: ''Darinko eno! Kad rodi, ako nam bog muko edo dade, dae mu ime, pri krtenju, Radovan, ako li bi ensko bilo, nek bude Stanoja''. Darinka ''po godine provede, dogje vreme, te porodi sina sa tri zvezde navr glave.'' Netom sretno poodraste, Radovan ode k caru ocu, koga zatee ba gdje razbija grdne dumane. Kad bi Radovanu zatim dvanaest godina, a rogjen mu je dan, to slava Angjelova ili Arangjelova, ''pri slavi najveoj jekne sa visine glas: ''Milovane! alji sina Radovana u gozbine susedbine''. Do te susedbine ide pravo put, no kroz veliku umu, kuda i Milovanu vojska negda putovala devet mjeseci. Pri razdvoju, otac i sin uzdiu, ''ali se k davori lepo rastanu''. Trei dan hoda carevi naigje na jednu za udo veliku jelu: ''koliko se gore k nebu uzviavae, toliko po zemlji grane rairavae''. Jela je zlatna, uz ''zlatna perja sa alemovim oima''; na njoj obilje cvijea, a pod njom klei starina, tovanja predostojni ''deo''. Pri slavi Arangjelovoj, glas, to jeknu sa visine, bijae glas ovog dee. I ako ''oima gledi lepo'', obnevidio starina: ''tako valja da bee volja vinjeg Boga koji vedri i oblai''. Do njega, blizu jele, cvati i mirie jo jedno drvo, lipa. Izvor vode ive bruji pod lipom, od kojeg tee potoi, te utjee u ovee jezero. Stari deo mladome Radovanu, ''praded praunuku'', dao zlatnu tikvu, kako bi vode zahvatio. Ali je jezero Zmajevo. ''Zasvetli se cela okolina, da ve svetlija biti ne mogae'': zazvidi i bahne Zmaj ''sa devet alemovih glava i dvadeset i devet alem-perja krila''. Zmaju je obiaj tamo ''u po dana svaki dan dolaziti, napiti se iz izvora ivog, stresti se, odletiti u mutno jezero, te u jezeru sa neistim duhovima zbuniti se''. Koga Zmaj nagje iva, prodre; no ne htje ''verna davora dirati''. Uz sijevanje i grmljavinu stranu, uleti u jezero Zmaj, a opade mu mnogo alemperje, dok mu ljuske zasjae, kao zvijezde. Radovan pobra tri alem-pera, i ivu vodu natoi u tikvu od zlata, pa nju zaklopi s lipovim cvijeem. udne vode! Deo napi se, opra oi i progleda, a, poto tri puta vodom linu Radovana povrh glave, eto Radovanu na glavi tri zvijezde, to mu trepte i danju i noi. Od dee Radovan dobi ''lepa bela krilata konja sa zlatnim sedlom i uzdom''; toga bijelca brzina je kao i misao: ''kud pomisli davor da otide, onaj ma biti e tamo''. Konj sazdan je od Zmajeva alemova pera. Od drugog pera stvorena je jezdiocu ''zlatna runa velika psina'', koja mu nabavlja i lova i jela i pia; od treeg soko, to ''sleti sa nebesne visine''. Radovanu sad lasno putovati kroz nepreglednu umu. Za oka trenue on je na gozbu u susjedbinu, u dvore cara susjeda, koji mu dade er svoju Slavojku, ''vrednu radilicu'', te ''u svome perivoju voe i cvee sagjae i pregledae''. Al to e veselje bez oca i majke? ''Sretno edo, davorovi Rado'' pomisli, a ve bijelac odletio, pa i doletio s carem Milovanom i caricom Darinkom. Na vjenanju, carica nazva sreu mladencima: ''Sretni, berietni i dugo ivi, i zdravi sebi i svoj naoj carevini!'' Obe su carevine u jednu sastavljene, a dumani polomljeni. Ova pria kao da je list otrgnut iz Edde knjige. Megju tvorima (davorima) eno nam Odhin najvei, Odhin ratnik, pa star i slijep; eno nam i glasovito drvo od svjetlosti, Yggdrasil, sa svima mu znaajnim biljegama, s ticama i ubor-vodom. Skandinavski djeo, Odhin, zalae svoje jedno oko u bunar ive vode; iz istog bunara na stari djed povraa sebi vid oinji. Nego je na golo naa druga slika u prii, slika davora Rada, djeina poroda, sina caru i carici. Duga i suvina razlaganja nam ne treba, eda pokaemo, kako sve u prii oznauje i Rada i konja mu sunanim likovima, koji se uiu na zmajevskom Ognju. Samo naglasujemo, da je Rado rogjen nakon navrene po godine, t.j. u sedmom mjesecu, i da je slava njegova Arangjelova slava. U Arangjela, a i u svetoga Petra, mi gdjeto nalazimo Rada premetnuta. Dato, hipokoristik Rado ukrio Radogosta; al srpski i hrvatski pokrtenici, imajui jo boga na srcu, psihinim neodoljivim nagonom privezae ga i za hristjanske svece. Radogost sklapa zgradu svijetle i rodne godine. Ako su osnivai godine drugi sunani bogovi, on joj je pravi graditelj, on je u itavom kolu bog najuharniji i najodabraniji, pa od sviju svetaca njemu prilii najvie angjeo prvi u zboru nebesnom, il mu prilii prvi od dvanaestorice apostola. S toga nam se pomalja, na zaduenom obzorju stare vjere, udan neki Mijajlo, a osobito udan neki Petar. Rado je, vidismo, ''beg-Mijajlo''1; a u mitinoj pjesmi: ''Udaja sestre Duanove'', vinjemu caru ''vino slui provizur Mijajlo'',2 prije kao nebesni, nego kao ljudski doglavnik. Ali ovo o Radu-Mijajlu ja putam, jer se to itaocu moe initi kao povrno i prelagano nagagjanje.3
1

Vuk. pjes., knj. II, 81, v. 57.

267

2 3

Id., knj. II, 28, v. 8. Tim vie, to se Arangjeo kadikad preplee i s bojim likom junijskim. Vidi na vie, na str. 181.

Naprotiv, o Radu-Petru, o njihovoj preestoj jednakosti, sumnje nema. Gdje sveci blago dijele, ''Petar uze vince i enicu'',4 pa je Petar svaki put i tu, gdje se govori o svetoj gragjevini: ''asne poste zapostismo, novu gragju iznesosmo, u njoj poju svetitelji, sveti Petar i Nikola; dve im seje otpevaju. Angjelija svetom Petru, a Marija Nikolaju''5 ''Oj na djelu na golemu mloga gragja savezena, sveta crkva sagragjena, u njoj poju do dva sveca, sveti Petar i Nikola; sestrice im otpjevale, Angjelija i Marija.''6

I ako pjevane uz asne poste, ove su pjesme tipa posve poganskog.7

4 5

Vuk. pjes., knj. II, 1, v. 53. Id., knj. I, 196. 6 Id., knj. I, 197. Uporedi Dio IV, na str. 467 (1467). 7 Skrivaju, mislim, Radogosta, Vida, Zoru i Vidu.

Kad bi ko hotio ovog Petra prisvajati hristjanskoj misli, eno mu poskoice iz Srijema, u kojoj sveti Petar razgovara se s materom: Petar hrani svinje, da bi namazao kola, te nosio kamenje i zidao crkvu.8 Takav sveti Petar nije to drugo, do Rado ''neimar'' i Rado ''kiridija'' naih epskih pjesama. Za premetnue Rada u Petra imamo pak dokaza isto historinog. U spljetskoj davnoj biskupiji, gdje bijahu mjesta Radova, nastadoe Petrove crkve.1
8 1

B. M., pes., 23. Svinja bijae posveena vinjoj carici. Vidi Dio I, na str. 789 (1189). Biljeka mi se zaturila, te sad ne mogu navesti dotina ispravu, no se opominjem, da te isprave ima.

Neto je udan na izraz: ''Petrovo sunce'' za sunce petrovsko, ljetno: iz izraza kao da viri Sunce, prerueno u Petra.2 Zabiljeiti nam je i seljako gatanje: ''Gjurgjev danak: ito niklo; Spasov danak: ito vlata; Petrov danak: ito zrelo''.3 Ve upoznasmo ''svetog Spasa itnjega cvijeta'', pa je ovdje Petar svetitelj nad itom zrelim.4 A nesumnjiva poganska uspomena jesu ''Petrove poklade''.5 Ima ''poklada'', u narodu, pred velike svece, preko raznih mjeseca u godini; ali su razglaene osobito Petrove i boine. Ako poklade za cijelo nam dolaze iz neznaboakog vremena, premuno je kazati, to su. Nego se o tome moe iznijeti jednu hipotezu,6 na koju nas upuuje mitologini sklop svega onoga, to je dosad izloeno. Prave poklade traju za nedjelju dana; a za nedjelju dana, pri njekim mjesecima, nahodimo sveanike megju velikim i malim istoimenim svetiteljem: veliki i mali Boi, veliki i mali Gjurgjev dan, veliki i mali Spasov dan.
2 3

Vuk. rje., pod Petrovo sunce: ''Baili ih na Petrovo sunce''. B. M., pes., 41. 4 Sveti Petar, kako daje, tako i uzima ljetinu i beriet: ''Sveti Petar i apostol Pavle uzee im punje i senicu i od zemlje svakoji beriet (Vuk. pjes., knj. II, 2, v. 402). Beriet je arapska rije ''bereket'' (Ak. rje.), no sad kod nas ima u sebi neto uzvisita, gdje stoji za sretnu boju ljetinu. 5 Slave se sada kroz nedjelju, prvu od Trojica. 6 Osim one u Dijelu III, na str. 58 (202).

Ragja nam se misao, da su jedno poklade i ovo, te, pri poetku svakog mjeseca, da se proslavljalo Sunce ustalo i novo, ali jo ludano i nejako. Boi dolazi s Koledom, a pjesma iz dalmatinskog Biograda spomenu nam ''veliku Koledu'', udenu, uoi Ivanja dne, u slavu Sunca junijskog. Po biogradskom govoru razabrasmo, da je Koleda ono, to i klada zapaljenog ognja. Ako ''Klada'' jeste drvo, no u isto doba i ognjena boginja Koleda, koja iz vatrenog drveta plama, onda mi 268

znamo, to su ''po-klade''. Slabaka, tamom svezana Sunca, pale se na Ognju, pa su pokladni dani prvi njihovi dani poslije Klade, ili Kolede, to dani boje nemoi i polovinog tamnovanja, no ujedno i veselja velikog, jer dobrza hoe slavno Sunce da stane na snagu. U oi Petrova dne, kao u oi Ivanja, Vidova i Gjurgjeva dne, uiu se klade, u polju bukte kresovi. Na mnogim mjestima pale lilu, osobito obani, te se vesele, jedu i piju preko noi, sve do zore. Kano u jutru idu na vodu, donose je, i njom prskaju ovce.1 Razmee se tad jo kojekakvo praznovjerje. Od Petrova cvijea pletu se vijenci, i meu se posvuda, toru, komori, uljaniku, kui nauhar. Po cvijet jedan namjenjuje se i na svaku duu u kui, a iji cvijet, od Petrove veeri do jutra, uvehne, i taj e one godine uvehnuti.2
1 2

Milievia iv. Srba, Gl. 37, str. 119. Id., ib.

Od Petrovih poklada na dalje, ili prestaju, ili sve rjegje i rjegje bivaju preslave i zavjetine, jer, pri zrelom itu, vie ne treba zazivanja svetitelja. Ali su u julu tim ei ''zapreni sveanici'', gdje puk ne smije nita da radi. Ima ih do deset, manjih i veih; a vie ih nije, u nijednom mjesecu godine.3 to ljudi sada u Srbiji za mnogih dana julijskih ne rade, to se oni, u staro doba, dugo veseljahu svome bogu gostitelju; veseljahu se pri itu, koje e se eti i vezati u snope, pri ljetini ve darovanoj. Sadasnji ''bapski'' koledar nije od baka izmiljen, ve sadraje pomuenih uspomena iz davnog vjerovanja. Puki su sveanici ponajvie dni, koje nai stari u pogantini slavljahu i svetkovahu.
3

Jednaki broj od deset njih iskazuje sami novembar. Vidi Milievia iv. Srba, Gl. 37, g. 110.

Kod obiaja naih, najivljom uspomenom, to nas sjea na boga, velikog gostitelja, ostade, ako se ne varam, na daleko oglaeno gostoljublje slavensko, te i nae. Doekljivost slavenska, so i hljeb, to ih Slaven rado prua svakome, negda bijae, ja cijenim, bogotovni in. Tu doekljivost donekud nam tumai i sama slavenska zadruga, koja je, s jedne strane, veselila ljude na okupu, a, s druge, nije im usagjivala otro ustvo i brigu za vlastiti posjed. Ali, pri davnom slavenskom primanju gostiju, ima neto prekomjerna i neshvatljiva, pod samim vidom ljudske dobrote. Po svjedoanstvu zapadnih i istonih pisaca, Slaven poganin, da lijepo ugosti tugjina, poinie i kragju, a zapalie kuni krov svakome uvrijeditelju gosta. Jo jednako, naa poslovica veli: ''bolji je gost, nego prijatelj'',4 pa je grozota, osobito u jekavaca, ''so i hljeb pogaziti''.5 Ovo sve prevruje mjeru naravskog osjeanja. to do kraja ne moe da istumai blaga ud Slavena, to tumai vjera.
4 5

Vuk. posl. Vrevia Niz. prip., str. 85 i 194 Basne, str. 8.

Do Radogostova kipa, u Ratari, stoji gost tugjinac. Bog etvu, svojim dolaskom, raduje svakoga, gazde i orae, nite i uboge. goste i robe. Bog gostitelj uva gostinicu, te svojim tovateljima, odanicima svojim, strogo brani, da so i hljeb pogaze. S Radom svrava se slavna heptalogija naprednih Sunaca. Od temeljnika Boia do Rada, konanog graditelja, izregjale se sjajne slike sunanih bogova. Zasnovanu ljetnu godinu ovi nasporie i kraju dotjerae. Godina naginje se, i propast nastupa. 9. Gri Manojlo Do Rada Mijajla, za carski sto, sio osmi Gri Manojlo.1 udna li junaka Gria Manojla, u naim pjesmama! Njega kao da se i ne dodjede obina epska frazeologija. Mnogi boji kip pjesma pretue u kip junaki; ali to se o Griu pripovijeda, malne sve kova je starinskog, sve davno. Od dvanaestorice porednika, pa i od samog Rada, Gri najmanje poloi stasa svog boanstvenog.
1

Vuk. pjes., knj. II, 81, v. 58.

269

Gri je Manojlo nevjernik i zalac, kome ravna nema. Prekrio kumatvo za blago, kumi promijenivi dijete u kolijevci, pa se i krivo kleo, a ''platie ga svetomu Jovanu'', kae junaka stara pjesma iz Crne Gore.2 Nedjelo on platio ovako. ''Kad je bio drumu u planinu, na put srete jedno jagnje crno, pa upali estoku strijelu, te pogodi ono jagnje crno, pa g' ispee drumu u planinu, ispee ga, pa objedovao''.3
2 3

Id. knj. II, 6, v. 34. V. 4550.

Nego, to ne bijae jagnje, ve vlastiti mu sin, koji majci iskoi iz ruku i u jagnje se provre. Radi sina prostrijeljenog, kune majka, Grieva ljuba: ''A Manojle, trag ti poginuo! Ti ne bio prodavati kuma''.4
4

V. 712.

Ta ljuba zove se Jana, u pjesmi jednoj iz Vojvodine. Janu ljubi kradom vjenani joj kum, Latinin dud, a kad Gri ide da osveti preljubstvo, ''vedro bilo, pa se naoblai, iz oblaka tri groma pukoe: jedan pobi Manojlove sluge, drugi ubi Manojlovu majku, trei ubi Manojla junaka''.5
5

B. M. pes., 7, v. 426.

Jana ostade Latininu dudu. Polom kazuje i druga kratka, a posve mitina pjesma: ''Daj mi, Boe, vijar vetar ladan, da obori kulu kamenitu, da ja vidim Gria Manojla, igra mu li vidra na koljenu''.6
6

Vuk. pjes., knj. I, 513, v. 2-5.

O pogibiji Grievoj neto vanredno pripovijedaju i same hajduke pjesme, premda bijeda i podivljalo osjeanje ove razvre i svakojako raini. Gri je Manojlo tu bie orijako, na svom crvenom konju, a sav u istu zlatu. Neodoljiv junak, sve druge junake redom nadbija i ranjava nadbija i samu vilu, koja mu zatim dogje glave s prevarom, opivi ga vilenskim biljem.1 Dobitnica vila naoruana je gujom. Gri ima sestru, koja sve u kolu djevojke nathvaa, i mukom snagom i enskom krasotom. Opet u pjesmi hajdukoj,2 Manojlo je sam ''ljuta guja''. Nadbio sve junake, a onda planuo enjom za vilom; al mu vila ''zasjenila oi'', te te ''slijep'' on tad pogubljen.3 Jo, u drugoj takovoj pjesmi,4 hajduk Manojlo ukrao ''painu jabuku, u Budimu gradu bijelomu''.5 Kao to u staroj junakoj pjesmi, i ovdjo je glavno nevjera, poinjena na kumi i kumetu, no je to izvraeno, na hator Manojlov.
1 2

Petranovia pjes., knj. III, 55. U velikoj ovoj zbirci, ovo je jedina pjesma o Griu Manojlu. Vuk. pjes., knj. III, 6. 3 V. 325-8.

270

4 5

Id., knj. III, 45. V. 1-2.

Griu Manojlu vrlo slinoga junaka nama prestavlja Edda. To je Loki, jedan od dvanaest Aesira (As, Ans), sinova Odhinovih. Od ''lukan'', claudere, Loki znai finis, consummatio,6 dokonanje, dovrenje, pa jeste vanrendan junak, as dobar, a as opak do zla boga. Uope ga smatrae prikladna tijelom, no kovarna duom. Od sjajnih bia, jedino je zloesto bie Loki, te je on kadikad, po potonjoj pretvorbi, isti sa vragom. Nego, bolje od Edde, skandinavski puk kae u poslovicama, ko je to Loki: on je plameno sunce i vatra. Kad je od ljetnog sunca zapara, ljudi jo vele u Danskoj: ''Loki goni danas na pau svoje koze'', a kad vatra praska: ''Loki tue svoju djecu''.7 Loki je uvijek u drutvu s drugim bogom, Logi, to je Oganj, od ''liuhan'', lucere.8 Megju djecom Lokievom spomenit je vuk Fenrir, pa ogromna guja Jrmungandr i ki Hel, koja prihvata mrce one, to ne idu u Walhallu. Dobio ih od divkinje Angrbodhe, no ima i enu Sigyu. Orljavu oluje takogje proizvagja Loki, u drutvu s Gromovnikom. Jedna poslovica, u Eddi, glasi: ''dugo ide Loki i Thr'', koje e rei: zlo vrijeme ne e da prestane.9
6 7

Grimm, Deutsche Muth., s. 2001. Id., ib. 8 Id., ib. 9 Id. Nachtr. zur s. 201.

A kroz trzanja nadbijenoga, svezanoga Lokia, nastaju potresi, polomi. Loki je ipak ajerno bie. Skandinavski Loki poznat je Sasima pod imenom Krodo, Hruodo, ili je barem velika prilika, da saski bog Krodo ne bijae drugo, ve Loki.1 Sasi slikali Kroda, a kip mu bio ovaki: stajao bog na velikoj ribi, u desnoj ruci drao sud, pun cvijea, s lijevom pak pruao toak u vis. U svojoj vojni od g. 780, Karlo veliki obori istonim Sasima njihova Kroda, koji bjee bog Saturnove naravi, veli se. Po ovome Saturnu, Sasi, Anglosasi, Frizi i Nizozemci, dakle Nijemci iz sjeverne Njemake, nazvae, na razliku od drugih Nijemaca, saeteresdag, saturday itd., konani sedmi dan u nedjelji, svoju subotu.
1

ld., s. 2046.

Saskoga Kroda hristjanski hroniari, u ope, poistovjetie sa Saturnom, pa je drati, da sjeveronjemaka subota bijae njemu posveena. Nego, kip jedan Saturnov, ''simulacrum Saturni'', hroniar Widukind spominje i megju idolima, kojima se, u vijeku X, klanjahu baltiki Slaveni. Kip bijae od livene bronze, a oboavali ga slavenski Vari, u istonoj strani sadanjeg Holsteina. Saski vojvoda Hermann potue Selibora, kneza Vara, ote mu grad, i, na oigled svijeta, izgrdi tu nagjeni idol Saturnov.2
2

Widukindi Res gestae saxonicae, 1. III, c. 68 (Pertz M. G., Script, III):''.... urbis praedam suis militibus donavit, simulacro Saturni ex aere fuso, quod ibi inter alia spolia repperit, magnum spectaculum populo praebuit'' ....

Lasno je pripaziti dodirne take u dvije legende, u germanskoj i naoj. Gri Manojlo jest LokiKrodo po tome, to su obadva visoki dvanaestorci; oba u neku ruku prikladna, a opet u neku bezprimjerno opaka. Do oboga javlja se guja, olienje Ognja.3 Za Lokia kae se, da je plameno sunce, a u kipa Krodova u vis pruen je toak, simbol sunca, pa i Gri, koji je sav u istu zlatu, i na crvenom konju, taki isti simbol, jabuku, ukrao u Budimu. Pae, zbog naravi sunane, Gri ''upaljuje estoke strijele''. arkom strijelom Gri ubija dijete svoje, crno jagnje; Loki tue svoju vatrenu djecu, goni na pau svoju kozlad, a ima ivotinjskog sina, vuka Fenrira. Propada Loki, kao to i Gri. Onaj je svezan, a potresom drma zemlju; ovaj, s vidrom na koljenu, sjedi u kuli kamenitoj, koju e hladan silni vjetar oboriti. to naa pjesma kae, da Griu ''igra vidra na koljenu'', to je govor starinski, a znamenit je. Vidra se spominje u Eddi kao demonska ivotinja, iju kou Aesiri, ili Asi, zlatom napunjaju; a spominje se, jednako, u skazkama ruskim, gdje ona zavodi carevia Ivana pod bijelu kamenu plou u podzemne zlatne dvore, ili je neman koja lei u moru, a spavajui sue morske valove.1 Vidra je dakle, u vjerovanju Germana i Slavena, sakralna ivotinja,2 te posveena dvanaestorcima, a poimence jednome od njih. 271

U prianju naroda arijskih, pri svretku ili dana, ili ljeta, pomalja se mitina zmija (Gubernatis, M. Z., II, p. 443), t.j. u noi dnevnoj, ili godinjoj, vlada bog Oganj. U jednoj pripovijeci bugarskoj kae se: ''im jesen dogje u zemlju, zmije iskupljaju se oko cara svoga (Krausz, Mhrchen, II, 02). Jasnoe radi, budi ovo ovdje o Ognju uzgred reeno. 1 Gubernatis, Myth. zool., II, p. 414. 2 Poto je vodena i riblja, njem. Fisch-otter, gre. (lutra, serpens aquatilis), razumijemo, zato Krodov kip stajae na velikoj ribi.

Ali od svega najvie pada u oi ime Krodo, koje Sasi dadoe zloestome Lokiu. Velika je prilika, da je Krodo isto ime, koje i praslavensko ert.3 U sjevernih Slavena, ova rije sad znai vrag a postanja je tamna, kako to uope biva s rijeima, u kojima se krije zapadnuto kakovo boanstvo. ert, u narjeju naih Slovenaca ''rt'', znai takogjer blatna luina, rit, pa se i to nekako vezuje s legendom propalog, utonutog Lokia-Kroda. Vezuje se tim vie, to na narod ima mrku poslovicu: ''lasno je gjavolu u ritu svirati''.4 Slovencima glagol ''rtiti'' hoe rei: mrziti. Sve to nas nagoni k miljenju, da je mrski neki rt, nalian mrskom Krodu, u naem narodu bio i bitisao, pa od njega nama da preostadoe nekolike tamne rijei i tamna jedna poslovica.5 Nego, rijenu prazninu ispunilo nam prianje o Griu Manojlu, u oznanim crtama istovjetno s legendom o Lokiu-Krodu. Dapae, po sluaju moglo bi i to biti, da od asonancije nai stari rta napravie Griem, ili Grkom. U tananog, prometnog Grka, sjeverni doljaci ne pohvalie toliko dar otroumja i pretenije kulture, koliko pokudie opasne spletke lukavijega junoga ovjeka. Vjerolomni bog zasjeda, netom pometnu boanstveno svoje ruho, preobrazi se, valjda, u nevjernoga, a sazvunoga, Grka.1
3 4

Ve Grimm (D. M., s. 206), raspravljajui Kroda, pomisli na ekoga erta. Vuk. posl. 5 Kroz ovu radnju, izregjala se dovle itava povorka boanstva naih i skandinavskih (dotino sjeveronjemakih), koja su, ili jednaka, ili udno slina. Time jo jae nam se utvrdi hipoteza, izraena u Dijelu I (s. 7986 [11926]), da sjeverni Germani svoju religiju navrgoe blinjim Slavenima, ili, obratno, Slaveni tima Germanima. Da e prije biti ovo drugo ja jo uvijek drzim s toga najvie, to usporedna boja imena, slavenska i germanska, u slaventini kao da bivaju poneto prozirnija. I to se tie rta-Kroda, u nas se nekako nagagja, to moe biti to ime rt, dok je Krodovo ime manje jasno, i na njegovo satriteljno boanstvo manje prikladno, kad se ono izvodi od hro, gloria, fama (Grimm, D. M., s. 171). 1 A zato u Manojla? Nije li grko ovo ime onako nasumce prihvaeno, tad bi moglo biti ime ljutog Manojla Komnena, koji, o polovini XII vijeka, pritisnu i osvoji svu Srbiju, pa i mnoge dijelove hrvatske zemlje, ili ime drugog vizantijskog cara, Manojla Paleologa, koji, na razmaku vijeka XIV i XV, hoae da prevjeri istonu pravoslavnu vjeru.

Pri ovome suglasju Kroda, ili Hruoda, i rta, jo je neto opaziti. Reeno je, da sjeverni Nijemci Krodu dan jedan namijenie, potonji subotni dan. I u Slavena, ako ne dan u nedjelji, a to u mjesecu jednom, usmo, da je namijenjen boanstvu Sunca.2 Ljetni utap Sunca, to se okree i silazi, Slaveni istom milju, kojom i Nijemci, prozvae ''sobotkom''. A udno je i drugo podudaranje vjerske misli. Kae nam se, da i poganski Franci znadijahu za boga Saturna, t.j. Hruoda, pa da oni priahu o nekoj Saturnovoj bavi.3 Hruodova bava odmah nam k pameti dozivlje drugo slavensko ime za ''sobotku'', to je ''kupalo''.4 Isto ovako, Skandinavci subotu nazivlju ''laugardagr'', kupalnim danom.5 Sve je ovo, u nas i u Germana, od pamtivijeka, te e rei, da je okupano Sunce, kako Hruodo, tako i rt.6
2 3

Gore na str. 181. ''Saturni dolium'' (Grimm, D. M., s. 2045, i Nachtr.). 4 Gore na str. 1823. 5 Grimm, Deutsche Myth., s. 204. 6 Na svoga Saturna, ili Kroda, Germani namijenie i biljku jednu: ''storldhe''. To jo panicum gallicrus, Hahnenfuss, a ''storldhe'' anglosaski znai: Saturni taedium (Grimm, D. M., s. 2045). Nai Dubrovani neku biljku imenuju ''vragoli'', to se u Vukove rjeniku dubitativno prevagja sa Wassernuss, trapa natans Linn. To je, po uleku (Biljarstvo, 1, 142), ''raak

272

obini''. Raste po barama, i ima koru vrlo bodljikavu. Plod mu, kao orah, a kusa kostanjeva, jede se od nevolje.

Iz uporegjaja legende nae s germanskom izmala se rt kao sunani bog silan i opak. Ali, otkud opaina Suncu bogu? Otud, to ono vie ne raduje ni zemlju, ni ljustvo. S junijskim okretom Sunce se utapnulo, a, iza julijske dozrele etve, sad u augustu ari i pali. U prirodi, mijena je to mrska, pa je do samog Sunca, jer tama i studen, ovo poglavito arijsko a i slavensko zlo, nita ne utiu na nepogodu tekih sparnih dneva. Iznaopailo se jedino Sunce. Bog, uzor vjere, prelomi vjeru, te e naa pjesma rei: ''I Sunce je vjerom prevrnulo''.7 U ovom stihu najistije se izrazuje davni pomiljaj o Sunevoj izdaji; pa se zar skriva nazor isti i u rijei seljaka, u Srbiji, da im je ''svetac naudio'', kad u najtoplijim danima, oko augusta, ljudi popadaju bolesni''.1
7 1

Vuk, pjes., knj. II, 64, v. 56. Milievia iv. Srba, str. 106. Osobito Megjudnevica (15 aug. 8 sept., megju Velikom i Malom Gospom) ''od zla'' je ''uticaja'' za bolesti: tadanji bolesnik, ili ne e ostati, ili e dugo bolovati (id., s. 110).

O arkome, a opasnome Suncu, razveo iroku priu takogjer mit helenski. Vratolomni junak F (arki), sin Helijev, ili sam 'H, Sunce, tjera sunana kola u visine nebesne neizmjerne; konji, uplaeni, s puta skrenue, i vozaa primakoe k zemlji, koja se sotovo sva popali i presui; onda Zeus neobzirna tamanitelja srui gromom s kola dolje u vodu. A grka jo starija verzija mita kae Faetona dvanaeatorcem. Kralj 'A (Vidilo), u prebogatoj svojoj staji, dri do dvanaest gojnih bikova, posveenih Suncu, pa je F bik najgojniji.2 Ovo je reeno po misli isto arijskoj. U Vedi nita obinije od metamorfoze likova sunanih u boanske bike.
2

Drugdje, u mitu helenskom, lopovski bog Hermes otjeruje sunanom Apolonu dvanaest krava.

U nas Srba i Hrvata, jo druga udna osoba, osim Gria Manojla, kao da napominje sila i polom prearkog Sunca. Bio bi to bogati Gavan. Mukla pria o Gavanu dolazi nam iz pradavnih, iz zaglunih vremena, a lokalizirana je u svakom kraju junih Slavena. Od jezera Balatina, ili Gavanova, povie Mure, pa do Gavanova jezera u sjevernoj Dobrui, unakrst sve zemlje, odjekuje jugoslavenski glas o bunoj propasti velikog zloinca. Gdje su negda bili visoki dvori tvrdog Gavana i ohole mu gospogje, sad je pusto jezero: udarie munje i gromovi, rasplamtie se dvori, prosjede se zemlja, a u provaliju utonu Gavan. Bogatuna nemilostiva opasale guje, te ga jednako kolju.3
3

Vuk Karadi, kao dijete, vidio ovako naslikana Gavana, u manastiru Tronoi u Jadru (iv. i ob., s. 234).

Kako se Gavanovo jezero narodu privigja posvuda, oito je, da pria kazuje prije boju, nego li ljudsku kakovu zgodu. A zgoda je, od prilike, Lokieva. Boanski nesretnik Loki javlja se, kao i Gavan, s gujoni, a u plamenu i u gromovima. Dapae Edda, ivlje od nae prie, opisuje urnebesnu propast Gavanovu. U Eddi je to stravini rok pomranja, ragnarkr,4 ili sveopa bogovska pogibija, uslijed svjetskoga poara. Poar proizvagja zatorni Surtr, iz ijega ''maa sijeva sunce bogova'',1 a Surtr je kao udvojeni bog Loki. Pri germanskome polomu svijeta, duga na nebu prelama se, zemlja se drma, grdna guja Jrmungandr opasuje vasionu, pa propada sve u bezdan morski, iz kojeg se ona digla. Odavno guja malo a malo podgrizae drvo od svjetlosti, Odhinov Yggdrasil. Ali, poslije ovog konanog roka, iz mora se ponavlja svijet, i u svijetu bogovi. Periodina propast vijeka i svijeta vrza se po priama sviju Arijaca, Germana i Slavena, Helena i Latina, Inda i Kelta, a, po svoj prilici, drugo nije, u prvoj mitinoj zamisli, do propast ljeta pri jesenskim olujama. Valjda je na Gavanov mit preostatak zadnji od nekad obilnijega govorenja o nevjeri utapnutog plamenog Sunca.
4

udno je, da Grimm (D. M., s. 679), pri rijei rkr, rk, misli i na slavensku rije rok, terminus, tempus.

273

Grimm, Deutsche Myth., s. 676.

Od ara mu himbenog pali se zemlja, te je Gavan tvrd i nemilostiv. A poto je ono Sunce arom, ipak, najbogatije, bogat je i Gavan tako, da pregje u puku poslovicu: ''ako nijesam Gavan, nijesam ni siromah''.2 Gavanovu bogastvu moe biti da togod doprinese i sama klima zakarpatske postojbine prvanjih Srba i Hrvata. Dok je sunce ve podosta nizoko na nebu, onamo, po ravni germanskoj i sarmatskoj, u augusta, pa ak i u septembru, ljudi anju ito, i spremaju bogastvo pokupljene ljetine.
2

Vuk. posl.

Kad Hrvati i Srbi Hristovu vjeru primie, onda je mit Gavanov okrenut na drugu ruku. Iz saa poganskog iscijedi se med udoredne nauke. Vidili na Gavanu primjer grozni, kako Bog strano kaje tvrdou, oholiju i bezakonje, te sastavili pobonu pjesmu, koja se sad pronosi po narodu o bezboniku Gavanu i ljubi njegovoj.3 Tu je sve lijepo nagogjeno na moralnu svrhu: blagi boji angjeli, ponosita zla gospogja, premilo jagnjece, to ga angjelima, prividnim bojacima, smjerno ponudi dobri sluga Gavanov. No, i pored svega, iz prenapravljene pjesme kao da izbija pogantina. Velika je prilika, da je jagnjece ono isto crno jagnje, koje mi nagjosmo ubijeno od Gria Manojla.4 Pa moe i to biti, da se u pjesmi jo drugo odnosi na stari mit. Pred dvorima Gavanovim, ''stajae angjeli letnji danak do podne: tu ji noge bolee, bele ruke trudie, od samsov branei s' ''.5
3

Vuk. pjes., knj. I, 207 Vidi u Ilia (Obiaji na a. 815) i drugu verziju pjesme, kako se od slijepaca pjeva na pazarima, po Slavoniji.. 4 Na str. 192. 5 V. 306.

Pristaje u mit sparnoga Sunca taj ''letnji danak'', a pristaju jo vie psi samsovi. Dva psa pomislie Arijci kao uvara pri ulazu u no i u zimu, te i u podzemni svijet, pa od takih sveanih pasa Rimljani dadoe ime svojoj sunanoj ''caniculi'', koja se protee od 24 jula do 23 augusta. Imahu Rimljani, od velike davnine, ''augurium canarium'', a da bi ljetinu u polju obranili, rtvovahu, kad bi sunce zapeklo, rigjih pasa do vrata gradskih, radi toga prozvanih ''porta catularia''.. Za slinu rtvu i sveanik, , znadu i Grci.6 Pa u augustu slavila su se, u Rimu, takogjer ''vulcanalia'', na ast ognjenomu Vulcanu. Na pogansku davnu rtvu kao da ibaju ovi stihovi, iz slavonske pjesme. Poboni obanin, sluga Gavanov, veli angjeliina: ''Evo, drage sirote, da vam janje nadilim i pred Boga namirim, da se Gospod ne srdi. Ode janje pred Boga, sam se Gospod proplae: Drago moje janjece, da tko mi te nadili i pred Boga namini, da se Gospod ne srdi1?''
6

Moe biti, da od kobnih takih pasa dolazi puko miljenje o ''sugrebu'', koje potee, bez sumnje, iz starog vjerovanja. I Vukovu rjeniku, sugreb tumai se: terra effossa a cane aut vulpe. Opasno je ''nagaziti'', ili ''nastupiti'' na sugreb: '' .... obolje mi, da oprosti, domaica, u poetku miljasmo, da je svrgla srce, a nije, nego mi rekoe, da je nastupila na sugreb, a neki opet, da su ju splele magjije, ili zle

274

due naudile. Peci je krajem vatre, davaj joj da pije estoke rakije i trogodinjeg sireta, ulja samotoka i vode ispod streve ...'' (Vrevia, Niz prip., s. 2067). Djeca pljunu u sugreb, kad ga god nagju u polju. Boje se, da im ne izagju po tijelu klopci (Vuk. rje.). 1 V. 6877.

Valjda nije bez neke, u prvoj naoj pjesmi, niti ono, gdje Gavanova ljuba angjelima iznosi ''ogoreo krnj leba, to j' u petak meeno, u subotu pretano, u nedelju vagjeno''.2 Znaajne su, u ustima oholite gospogje, i ove rijei: ''Imam boga na domu koji mi je stvorio od olova dvorove i srebrne stolove, mlogu stoku i blago''.3
2 3

V. 458. V. 5862.

Sada, dato, bezbonica mua svoga kae bogom od prkosa i obijesti; ali je opet u tome i neka nagovijest, da Gavan negda bijae bog. I u slavonskoj pjesmi Gavanova ena mua cijeni bogom: ''Onda vie Gospod Bog: Oj Gavanko Jelina, ponosita gospojo! Gdi ti j' Gavan estiti, kog si tim'la za boga3a?''
3a

V. 11721.

A i samo ime kao da je Gavanu sauvano od starine. Moe biti od gav-, i znaiti varalac, nevjera,4 to je glavna oznaka Gria Manojla. Po slavonskoj pjesmi, Gavan propade u olujini ba ljetnoj, gdje djeluju i oiti likovi iz stare vjere, kao to Gromovnik Ilija i Ognjena Marija, t.j. Perun i Munja, po svoj prilici Angjeli ''napravie jezero ... namakoe oblake, kroz oblake gromove, Gromovnika Iliju i Ognjenu Mariju, hudom vodom topie, ivim ognjem palie3b''.
3b

V. 10714.

ini mi se, da u moralnom istom smjeru isti ovi grjenik prikazuje se i u mnogoj junakoj pjesmi. Mal da ne u svima zbirkama, guslari upiru prstom na nekog prokletnika. U pjesmi crnogorskoj, to je ''prevravac'',5 a Leka je Dukagjinac po imenu. ''Leka Dukagjine ubio pet kumovah, i pet milo kumah obljubio, pak ubio do pet pobratimah''.6

275

U slovenskom, ''ogaven'' je ljut, a u starosl. ''ogavije'', dosada, ''ogaviti'', dosaditi. U e. ''ohava'' je ''grozota''. Usporegjena litvintina kao da nam daje prvotno znaenje: varalac, sa ''ap-gauti'', varati (Mikloi, Etym. Wrt., pod gav). 5 ojkovia pjev., 41. 6 V. 168.

K tome jo ''bijelu crkvu razbio'', u kojoj ''nema blaga'': crkvi ''vrata poleee na troje''.1 U bogomolji, u sanduku od kamena, prevravac nagje svetu Petku i svetu Nedjelju, koje ga prokunu, te se on poboli: ''nit' umire, ni prebolijeva, proz kosti mu trava pronicala, a u travu s' ljute zmije legle''.2 Bezakonika stranog i sama majka odbija: ''dohvati ga za raspalu ruku, isturi ga pred bijelu crkvu''.3 I pokraj novijeg nakita, da je pjesma od mnogo vjekova nazad postala, teko da ko dvoumi. Crkva svete Petke i svete Nedjelje odvie je udna; ima na sebi oiti znamen poganski. Crkva biti e ljetna godina; biti e ona ista ''sveta crkva sagragjena, mloga gragja savezena, na djelu na golemu'', koju mi nagjosmo u enskim pjesmama, i ve pretresosmo, primiui je staroj vjeri.4
1 2

V. 207. V. 24. 3 V. 478. 4 Dio IV, str. 479 (1479).

Prevravac kao da je previeno Sunce. U augustu mjesecu, ono razbija sretnu godinu, razbija crkvu, gdje onemoae Petka i Nedjelja, dvije boginje, valjda Ognjena Janja i Carica nebesna.5 to je Leka ubio pet pobratima i kumova, te obljubio pet kuma, mogue, da se tim pokazuje na pet sunanih ratnih bogova, koji od stamenog marta do ljutog augusta propadoe. Do Leke legu se zmije, kao i do Gria Manojla. Puke pjesme i prie mimoilaze mukom ostale vojvode, dalje od osmoga, Gria Manojla.6
5

Ili, obratno, Carica nebesna i Ognjena Janja? Za me stoji tvrdo, da imena: Petka i Nedjelja skrivaju dvije boginje (uporedi Dio IV, S. 234 [1234]), ali koje to mogu biti, nisam na isto. Obino navode se zajedno, pa ja sam uzeo, poto nam se pominje dvanaest Petaka, da je Petka mjesena Ognjena boginja (1. c.). Nego bi se moglo uzeti i to, da je Petka, sudei po petku dnevu, ime za onu istu boginju, kojoj Germani sauvae spomen u svome ''Frei-tagu'', to je dan boginje Freyje, Gospogje nebesne. Tad bi Petka bila Freyja, naa Carica Vida, a Nedjelja moda Ognjena Janja. Uz veliko sudaranje skandinavskih i naih mitova, uporegjaj dvaju dana u sedmici, Freitaga i petka, pa i dviju boginja Freyje i Petke, ne ini mi se odvie smion. Ipak ponavljam, da sam za ovo sve jo u velikoj neizvjesnosti. 6 to je meni poznato, tragom njihovim bilo bi ii u samoj jednoj pjesmi, 83 u II knj. Vukove zbirke. itava je pjesma mitom proeta, premda se bavi, po spoljanjem joj obliku, g Gjurgjem Smederevcem i gospogjom Jerinom. Ali je oni trag nejasan.

Velianstveno one iznose, kao to vidismo, tek pogibiju zadnjega vojvode, Kaice Radonje, u drutvu s imenjakom njegovim, Oblakom Radom.1 Taj je muk veoma znaajan, i potvrgjuje nam shvaanje o dvanaestorcima. Sunce sre k nebenim nizinama; opraznila godina i cvijeem i itom i voem. Vrijeme je sve to vema nepogodno; zima, na prvom domaku, hoe da bije ljudsku sirotinju. Nad prirodom eto zastrta je sinja mrtva jesen, pa ljudi rado ne misle na sunane bogove, niti o njima to kazuju. [Ovdje na kraju ove knjige, s kojom se svrava religija vidila i sunca, bio sam naumio neto primetnuti. Megju dodacima, to ih imam, znamenite su neke molitve k svetome Vidu, meni dostavljene iz Spljeta i iz spljetske okolice. Po molitvama je jo vie doi do zakljuaja, da sveti Vid nama zamijeni vinjeg Sutvida, pa da je Naa Vida ona ''fru Gode'', koju Grimm ne moe da istumai. Ali, radi odmjerenog ovdje prostora, ovo ja ostavljam za knjigu, to slijedi, a biti e druga i zadnja.]

276

Dio IV, str. 2934 (12934).

Dio VI. Gromovnik Perun i Oganj. Na velikoj visini slavenskog neba juri i praska gromoglasni Perun. Kod Slavena, u redu bogova, je li najprvi Perun? Veemu broju ispitaa sadanjih ini se, da je. Dre ga vrhovnim bogom osobito za to, to Vizantinac Prokopije, u poznatom svjedoanstvu o vinjem biu u slavenskih Anta, za ovo veli, da je ''gromotvorac''.1 A Prokopija bi potvrdio ruski hroniar Nestor, u koga je nai ugovore, sklopljene kroz X vijek izmegju Viziintinaca i Rusa pogana, gdje se ovi kunu Perunom, kao na glasu bogom, kao bogom preuzvisitim. Pa i zbilja, ko gromorniji na nebu, ko jai od Gromovnika? Kud se krene, prati ga vijor; gdje tresne, drma nebom i zemljom. Svoga Gromovnika Indru vedini molioci smatrali bogom najsilnijim. Grci i Rimljani trijes pridadoe vrhovnome Zeusu i Jupiteru. Ipak, hoemo li stvar poblie gledati, ta svjedoanstva nisu odluna; a Perunovo prvenstvo koleblje se. Obiaje i bogotovje Slavena Prokopije tek crta na velike poteze; njegova je izreka veoma openita, te Peruna ni po imenu ne zna; odaljeni Vizantinac ne moe da oznai slavenske bogove, pa slavenskom vinjem bogu pokui on trijes valjda s razloga, to mu u pameti lebdijae gromoviti Zeus.
1

.... '' ''.... Vidi opasku, na str. 315 I Dijela.

Bolji svjedok od nehajnoga Vizantinca biti e saski hroniar svetenik Helmold, koga obuzela iva elja, da u Hristovu vjeru obrati polapske i baltike Slavene. Helmold navodi poimence etvero slavenskih svijetlih najglavnijih bogova pa Perun, premda odlian, dolazi na drugom mjestu, iza Svantovida:1 dobro obavijetenomu misionaru, uvijek je na elu neba, visok vladar, Svantevid, a onda za njim Perun,2 iva (?) i Radigast. to se pak tie kletvenih rijei, od Nestora navedenih,3 one se lasno mogu preokrenuti u potvrdu Helmoldova kazivanja. Rusi pogani as se kunu ''Perunom i Volosom, skotskim bogom'', a as ''bogom i Perunom''. U ovoj drugoj formuli, neimenovani bog, koji e biti Volos, izilazi prvi u kletvi. Mi u Volosu, Velesu, nagagjasmo oblije jedno vrhovnoga Svantevida.4 Ovako bi se Rusi bili zaklinjali svojim vrhovnim bogom i Perunom. Vinji bog mogao se, u Slavena, katkad nazivati naprosto ''bogom'',5 kao to ''bagha'', u klinastim natpisima Akemenid, hoe rei vinji Ahuramazda.6 I na puki govor, u izrazu od davnine: ''Bog i Boi'', po svoj prilici dostavlja nam rije ''Bog'' u istome znaenju.
1 2

Chron., c. 52. Helmold pie: Prone. U polapskom govoru dolaze za Peruna forme: Pyron, Prohn. 3 I ovo i sve ono, to se u ruskim spomenicima odnosi na Peruna, gledaj u G. Kreka: Einleitung in die slavische Literaturgeschichte, 2 Aufl., Gratz 1887, s. 3845. 4 Dio 1. 5 Krek je protivnog mnenja (Einl., s. 385). 6 Spiegel, u opasci na str. 39 II knj. Aveste.

Premda je Vidu, bogu vidila, a ne Perunu, bogu groma, ilo, koliko ja cijenim, prvo mjesto7, opet bjee Gromovniku dostojanstvo preveliko. To se razabira ve po tom, to u megjunarodnim sveanim ugovorima, koje as prije spomenusmo, ruitelji mira ukleti su, i na osvetu preputeni njemu, gromoradnom ljutom bogu. A ba u X vijeku, gdje se Rusija megju poganstvom i hristjanstvom ljulja, gdje su dvije vjere u ivome suporu, neprestano istie se Perun. Njega u veliko oboavaju juni i sjeverni Rusi; u Kijevu, kao u Novgorodu, Perunu na ast stoje kipovi; u hramu kijevskom kip, i ako od drveta, skupocjen je, jer mu je glava od srebra, a na glavi brada od zlata; bog dri u ruci ognjeviti kremen, dok pred njim trajno gori vatra od hrastovih klada. Perun iste rtava, a rtvovani su, osim ivotinja, kato i ljudi. 277

Kad se dobro pazi, i u drugim indo-europskim mitologijama na prvom mjestu ne stoji bog groma, nego bog vidnoga, sjajnoga neba. U Italo Helen, Jupiter-Zeus, ako i dri grom, opet, u pravome svojem biu, prestavlja sjajno Nebo. U vedino prvo doba, bijae Vrunas (Nebo) bez sumnje dostojanstvom stariji od Gromovnika Indre, poto nam himna X, 124, u Rig-Vedi, izrino veli, da je gospostvo s Varune prelo na Indru. A po rijeima vedinim, meni se ini, da taj prvanji Varuna ide uporedo s naim Vidom i s germanskim Odhinom Varuna se nazivlje ''Gospod'', ''kralj bogova i ljudi'', ''prabog'', ''Gospod svega'', ''kralj svemira''. ''Oko sebe ima etu vidok'', pa i sam ''gleda daleko'' (I, 25, v. 16), te njegova ''oba jasna oka kroz tri zemlje prozira'' (VIII, 41, v. 9). Isti Varuna ''kao plat svijet pokriva'' (VIII, 41, v. 7), ili, ''zaogrnut zlatnim platom, odijeva sebe u presjajnu svoju odjeu, i vidoci sjede okolo njega'' (I, 25, v. 13). I nazive i svojstva i prilike ove mi ve nagjosmo u Svantevida i u Odhina (vidi osobito Dio 1). Kod Varune kao da je pripaziti i svjetsko drvo, germansko i nae: ''Sveti kralj Varuna, u prostoru bezadnjem, usprav drzi vrh od drveta; zrake korenom silaze, uzlaze'' (I. 24, v, 7).

Kad veliki knez Vladimir od sebe Peruna odrinu, i g. 988 srui mu kip u Kijevu, time i poganstvo u Rusiji propade stubokom. Moglo bi se rei, da poslavenjeni skandinavski Rusi i ratoborni knezovi, Rurikov porod, zavolie estokog Gromoviiika za to, to im pripominjae germanskog boga satritelja, Gromovnika Thrra. Ali je Perun skoro u jednakoj asti i kod sjeverozapadnih Slavena. Helmold imao zgodu, da mu vidi svetite u prastaroj umi, onamo negdje preko donje Labe. U umi bio kup posveenih hrastova, to ih zagragjivala drvena ograda uz dvoja vrata. To bijae na daleko razglaena bogomolja, sa svetenikom, godovima i razlinim rtvama. U svaki ponedjeljak tamo na sud iao narod, a s njim knez one zemlje, pa i svetenik, kome svetite bijae pristupno, ujedno s ocima, koji su voljni bili rtvu prinijeti, ili su od zagroene im smrti traili kod boga utoista. Pribjegu ne bi niko kidisao radi pote, to su Slaveni davali svetinjama svojim; pae, nije se ni to trpilo, da se krvlju neprijatelja oskvrni tlo unutar ograde hrama. A veoma nerado bi se Slaveni kleli, jer je kletva kod njih kao ukletva, zbog osvetne srdnje bogova.1
1

Vrijede, da se navedu, rijei Helmoldove (Chron., 1. I, c. 83): ''.... transivimus in ulteriorem Sclaviam .... Accidit autem ut in transitu veniremus in nemus, quod unicum est in terra illa, tota enim in planiciem sternitur. Illic inter vetustissimas arbores vidimus sacras quercus, que dicate fuerant deo terre illius Pronen, quas ambiebat atrium et sepes accuratior lignis constructa, continens duas portas. Preter penates enim. et ydola, quibus singula oppida redundabant, locus ille sanctimonium fuit universe terre, cui flamen et feriationes et sacrificiorum varii ritus deputati fuerant. Illic omni secunda feria populus terre cum regulo et flamine convenire solebant propter judicia. Ingressus atrii omnibus inhibitus nisi sacerdoti tantum et sacrificare volentibus, vel quos mortis urgebat periculum, hiis enim minime negabatur asilum. Tantam enim sacris suis Sclavi exhibent reverentiam, ut ambitum fani nec in hostibus sanguine pollui sinant. Jurationes difficillime admittunt, nam jurare apud Sclavos quasi perjurare est, ob vindicem deorum iram''.

Na temelju historijskih svjedoanstva, to je, od prilike, sve ono, to se da rei o slavenskom Perunu. Kako je uti, Perun je bog na visokom mjestu, bog preugledan; ognjem nebesnim silovit, on gromom satire ruitelje ugovorenog mira i krivokletnike na narodnom sudu. Ljudi boje se kletve, radi Peruna. Nego, pravednike i nevoljnike on zaklanja tvrdom obranom svog hrama, svetim okriljem gromu izloenih hrastova. Pridamo li tome etimologiju Perunova imena, koje dolazi od slavenskog korena per-, otkle starosl. prati == udarati, prati1, u Perunu isto je olien grom, trijes, koji udara i krha, a nije munja, koja samo sijeva.2 Po drugom znaenju korena, nagovijetena je moda i kia, to se s gromom iz nagomilanih groznih oblaka na zemlju lije, ispirajui i istei nebo.
1 2

Mikloi, Etym. Wrt, pod per-2 Krek, Einl., s. 386. Krek, Einl., 16.

Pitanje je: da li, ba pod istim imenom Perun, javlja se bog Gromovnik u Srb i Hrvat, kao to u sjeveroistonih i sjeverozapadnih Slavena? Dosta je prilike to misliti, jer Perunovo ime ostade nam u rijei ''perunika'', to je puko ime ensko, a znai i bilinu jednu, iris germanica, koja se u Crnojgori 278

zove ''sablja'', ili ''mai'', a u Dubrovniku ''bogia'',3 s oitim odnosom na jednog boga. Prilika biva jo vea time, to ''perunika'' ne sauva nam se tek po goloj rijei, ve se ona pjeva u puku: ''Oj devojko, plava peruniko!''4 ''Oj .Dunave, tija vodo! to ti tako mutno tee? Il' te jelen rogom muti, il' Mireta vojevoda? Nit' me jelen rogom muti, nit Mireta vojevoda, ve devojke gjavolice, svako jutro dolazei, peruniku trgajui, i belei svoje lice'' 5

Govor te pjesmice odie mitom, a sasvim je mitina perunika u ovoj: ''Perunika krajem mora rasla, tud prolaze Pavlovi svatovi, svi svatovi peruniku beru, al' ne bere Pavle gospodine ..... pade iskra na sedlo kumovo, iskra pade, sedlo se raspade, i pod sedlom dobar konjic cre, i pod konjem trava se osui, i pod travom zemlja se raspade''.6

Ovdje je perunika u tijesnoj svezi s ognjem nebesnim, s iskrom Perunovom.7

3

Vuk rje., pod Perunika. Ima i ''divlja perunika'', iris pseudacorus (id.). Pogledom na lino ime, da su ovakova imena i ova stara dubrovaka: ''Perchuna Sclava'', to mati dubrovakog vlastelina, Dimitra Maskanje, i ''Perchinii Zenobia'', ena upana (?) Tolislava (Libri Reformationum, T. I, p. 23 i p. 15, Zagabriae 1879), ne bih hotio tvrditi odrjeito. Dvije ene ivljahu na razmaku XIII i XIV vijeka. Za lino ime Perun znadu i Slovenci, kao to i esi. 4 Vuk. pjes. knj. I, 441, v. 1. 5 Id, knj. I, 669. 6 Vila Beogr. g. 1868, br. 31. 7 Peruniku imadu i Bugari. Da li se togod tamo o njoj pjeva i kazuje, nije mi poznato. Perunikom nai ljudi hoe da i lijee. Kad koga gua boli, tuku koren od nje i na guu privijaju. (Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, g. 164).

Ali mi ne samo da induktivnim putem, manjom ili veom vjerojatnou, nagagjamo, ve i pouzdano, izravnim svjedoanstvom naeg naroda, znamo, da za prolih vremena Hrvati i Srbi tovahu Peruna. O opstanku njegovu, u nas, svjedoi jedno nae mjessto, i za mjesto privezana tradicija. U nas ima ''planina Perun", to je visoki vrak u dalmatinskom Mosorn, nad poljikim selom Dubravom. Poljica, u Dalmaciji do Cetine, naselili i udrali hrvatski starenici, koji se sklopie, ve od davnog vremena, u neku malu republiku. Na suhoj zemlji dalmatinskoj, akavtina ostavi tu mnoge tragove, pa se i kojeta jo sauva od starine hrvatske. U selu Dubravi, pod pomenutom planinom Perun, pria se, da su se na onom mjestu ljudi nekad klanjali bogu Perunu.1 Moda nije bez neke niti selu ime Dnbrava, koja je mogla, u doba neznaboako, biti sveta Gromovniku.2 Poljiko ovo predanje die svaku sumnju o imenu Perun u Gromovnika hrvatskog i srpskog. Po poljikom primjeru, ima jedna Perin planina i na zemlji Bugar.
1 2

Ovo meni kaza katoliki svetenik, Petar karica, marljivi poznati povjesniar rogjenih svojih Poljica. Dub, u zapadnom dijelu naroda, zapravo znai hrast, a hrastovi bijahu sveti Gromovniku. Isporedi s Perun-Dubravom poljickim Perunovim Dub, mjesno ime u Maloj Rusiji. Veliki i jaki dub, ili hrast (quercus aescula), kraljuje u umama europskim, te poto grom k sebi najvie on privlai, spomenit je u arijskom vjerovanju. Poput hrastova hrama, koji nam opisa Helmold, bijae i glasoviti hram pelakoga Gromovnika u Dodoni. Govorae bog, kad bi hrastovi vjetrom utali, a prvo prorostvu dodonsku oglasi se gromom. Kremenom, i hrastom jednim, nastade takogjer davno proroite u latinskoj Prenesti (Gubernatis, Myth. des Plantes, pod (Chne). Hrast, a na hrastu imela, bili pak najsveaniji u keltinom bogootovju Druid, premda ne isto ne zna, je li se pri tome tovao Gromovnik. Nego je skandinavski Gromovnik Thrr, i jednaki njemaki Gromovnik Donar, imao hrast sebi posveen, i hrastove hrame. Isto je i s litvinskim Perkunom. A u Mecklenburgu, na negdanjoj slavenskoj zemlji,

279

taki hramovi spominju se jo u XII vijeku. Pae i danas u Rusiji, u Tulskoj guberniji, ljudi trae velike hrastove do izvora, i korom od njih, umoenom u vodu, lijee zubnu bolest, dok, na drugim mjestima, kad prvi put u godini zagrmi, brane se oda zla svakog, tarui legja na hrastovo stablo (Gubernatis, ib.). Neka nia vrsta hrasta zove se, u nas, ''grm'', koja bi rije mogla biti u svezi s gromom.

Najivlji spomen boga ostade nam u pjevanju i kazivanju o Gromovniku Iliji. Kad Peruna oturie, prenesoe mu Srbi i Hrvati djelovanje na Iliju. Prelaz od boga na sveca bio najlaglji. U svetom pismu, na samu rije velikog proroka Ilije, oganj silazi s neba i pali, voda se u oblaku rastupa, te uji dad i vjetar; vihor, najposlije, uze proroka i uznesu ga, u udnoj prikazi ognjenih kola i ognjenih konja. Pak i svetaki dan Iliju pada na 20 julija, gdje no u ljetu najee i najjae grmi. Ovakog Iliju slavenski obraenici odmah nazvae Gromovnikom, to po Gromovniku im Perunu. Na Gromovnika Iliju Gromovnik Perun naprti sve teko breme svoga poganstva. Svetac Gromovnik, kako ga shvaaju puke pjesme, gotovo u niem se ne lui od boga Gromovnika. Nigdje u pjesmama, kao to u bibliji, ne silazi oganj na rije Ilijnu, ve svuda sam Ilija udara gromom: ''Vala Bogu! vala jedinome! gde mi Vlasi anju u nedelju! Nad njima se tri oblaka viju: jedan oblak Gromovit Ilija, drugi oblak Ognjena Marija, trei oblak sveti Pantelija. Progovara sveti Pantelija: Udri gromom, Gromovit Ilija, udri ognjem, Ognjena Marija, a ja vetrom sveti Pantelija. Al' govori Ognjena Marija: Nemoj gromom, gromovit Ilija, nemoj vetrom, sveti Pantelija, ni ja ognjem Ognjena Marija, jer Vlasima Turci ne vjeruju, a penica teatka ne eka''.1 ''Udri gromom, Gromovit Ilija, seci maem, sveti Pantelija, pali ognjem, Ognjena Marij'a!"2 niz oblaka svetac progovara: Ognjem pali, Ognjana Marija, str'jelom str'jeljaj, sveti Pantelija, gromom udri, svetitelj Ilija''.3 ''Ne svetkuju Petku ni Negjelju, ni Iliju, koji gromom bije, ni Mariju, koja munjom pali''.4 ''Ilija ih gromovima gagja, a Marija munjom i strijelom''.5

Grom je uvijek Ilijna svojina. Gdje sveci blago dijele, uze ''svet' Ilija groma nebeskoga, a Marija munju i strijelu''.6
1 2

Mobarska pjesma, Vuk. iv. i ob., str. 52. Nar. pjes. u Vili Beogr. g. 1867, br. 4. 3 Krasi, pjes., knj. I, 68, v. 136. 4 Vuk. pjes., knj. II, 36, v. 11921. 5 Id., knj. II, 2, v. 35 -6. 6 Ovako u pjesmi crnogorskoj (Vuk. pjes., knj. II, 2, v. 245). U hercegovakoj (Vuk. pjes., knj. II, 1), pri diobi izputena je Ognjena Marija, te Ilija uze ''munje i gromove'' (v. 55). Inae, munja i oganj pripadaju najvie ognjenoj svetici.

Silni tutanj groma potresa srce Slavenima. Prije u gromu, koji prostorijama neba dugo jei, nego li u munji, koja asom sijeva, spazie oni gromovitog Peruna. Grmljavina im bijae otuda, to se Perun kolima vozio po nebu. Perun je nebesni gromotni koija, pa eto koija je i sveti Ilija. Dvije narodne pjesme, obe ljuto mitine, privode nam poganskog koijaa. Zvijezda Danica eni brata Mjeseca olujnom Munjom: ''Hvalila se zvijezda Danica: Oeniu sjajnoga Mjeseca, isprosiu Munju od oblaka''.1 ''Raduje se zvijezda Danica, eni brata sjajnoga Mjeseca, isprosila Munju od oblaka''.2 280

1 2

Vuk. pjes., knj. I, 230, v. 13. ld., knj. I, 231, v. 13.

Pri nebesnoj toj svadbi, megju visokim kumovima, i jedna i druga pjesma spominju ''koijaa svetoga Iliju''.3 Mogao bi ko pomisliti, da je Gromovnik Ilija koija s uzroka, to prorok Ilija uzagje na nebo na kolima ognjenim. Ali je koijaeva utvara davnija od hristjanskog uticaja. U Eddi, koija je Gromovnik Thrr: on se vozi, ili hodi pjeice, dok na konju ne jezdi nikad.4 A u knjizi i religiji jo starijoj od eddine, u Rig-Vedi, na kolima sa dva sivalja juri Gromovnik Indra.5 Od ovih se kola, za udno davnih u mati Arijaca, jo ori nebo, po pukom vjerovanju. Tri Gromovnik Ilija na kolima svojim, i od lupe kola postaje grmljava, kau neki nai ljudi kad grmi.'' Gromovit Ilija bog je i onda, kad kiu lijeva, ili zatvara nebesa, u pjesmama narodnim. Nije ni ova slika uzeta od biblijskog Ilije, i ako u svetom pismu, kad se prorok Bogu moli, dadevi udaraju. Na epski Gromovnik Ilija, kao to neposredno upravlja gromom, tako glavom on puta bune ljetne pljuskove. koji s gromom idu, ili take pljuskove zemlji uskrauju.7
3

230, v. 8231, v. 11. Prva pjesma koijau pridaje ''munje i strijele'' (v. 22), a druga ''strijele i gromove'' (v. 19), te Ognjenoj Mariji doznauje ''oganj ivi'' (v. 18). 4 Grimm, Deutsche Myth., s. 138. 5 Rigv., passim.

Vukova zbirka junakih pjesama otvara, odmahi prvom pjesmom: ''Sveci blago dijele'', stravini prizor srdnje Gromovnikove, gdje on, uskratom voda, prokletu zemlju sui i bije. Sastali se Gromovnik i sestra mu, Blaena Marija. Ona je plana, a ''Sveci blago dijele'' ''nju mi pita Gromovnik Ilija: Sestro naa, Blaena Marija! Kakva ti je golema nevolja, te ti roni suze od obraza? Al' govori Blaena Marija: A moj brate, Gromovnik Ilija! Kako ne u suze proljevati, kad ja idem iz zemlje Ingjije, iz Ingjije iz zemlje proklete? U Ingjiji teko bezakonje: ne potuje mlagji starijega, ne sluaju gjeca roditelja, roditelji porod pogazili, crn im bio obraz na divanu, pred samijem Bogom istinijem! Kum svog kuma na sudove tjera, i dovede laljive svjedoke i bez vjere i bez iste due, i oglobi kuma vjenanoga, vjenanoga ili krtenoga, a brat brata na mejdan zaziva, gjever snasi o sramoti radi, a brat sestru sestrom ne doziva. Njoj govori Gromovnik Ilija: Sejo naa, blaena Marija! Utri suze od bijela lica, dok mi ovdje blago podjelimo, otiemo Bogu na divane, moliemo boga istinoga, nek nam dade kljue od nebesa, da zatvorim sedmera nebesa, da udarim peat na oblake, da ne padne dada iz oblaka, plaha dada niti rosa tiha, niti nou sjajna mieseina, da ne padne za tri godinice . . . Uze . . . Ilija munje i gromove, Pantelija velike vruine . . . zatvorie sedmera nebesa, udarie peat na oblake..., crna, zemlja ispuca od sue, u nju ivi propadoe ljudi, a Bog pusti teku bolezanju, bolezanju stranu srdobolju, te pomori i staro i mlado, i rastavi i milo i drago. to ostalo, to se pokajalo, gospodina Boga vjerovalo. I ostae boji blagoslovi, da ne padne leda ni snijega do jedan put u godini dana''.1

281

6 7

Vuk. iv. i ob., str. 66. Izmedju nebesne gospe, kine Vide (gledaj Dio I), i kinoga Peruna, razlika je valjda ta, to Perun lijeva plahe olujne dade.

Kroz ovu pogansku pjesmu provlaena je nit hristjanska, koja joj razne komade vezuje po misli nove vjere; ali je isto to, da Gromovnik, sam uzevi gromove, zatvara sedmera nebesa i udara peat na oblake. Jednako je isto i ovo drugo, da Gromovniku samo po staroj vjeri moe Marija biti sestra, te da je ta Blaena Marija ona Ognjena Marija, koja nam dogje u uskliku: ''Udri gromom, Gromovit Ilija, seci maem sveti Pantelija, pali ognjem Ognjena Marija!'' i u stihovima: ''Ne svetkuju Iliju . . . koji gromom bije, ni Mariju, koja munjom pali''.2 Dakle po pjesmi, koju sad ovdje prebiramo, sastao se, da dade ustavi i grjenu zemlju mori, Gromovnik sa sestrom svojom, nekom Ognjenom Munjom.3 Ljudski se grjehovi, u pjesmi, navode vrlo u krupno, pa se u njima ini izraena kao neka rudimentalna etika naih otaca. to se tu uporno govori o tjeranju na sudove, moda je to pripomenak sveanih sudova pod sankcijom Perunovom.4
1 2

Vuk. pjes, knj. II, 1, v. 1283. Gore, na str 134. 3 U porednoj pjesmi crnogorskoj: ''Sveci blago dijele'' (Vuk. pjes., knj. II, 2) uze ''sveti Toma peat od oblakah'' (v. 26), t.j. oporni i tvrdoglavi apostol preuze k sebi nemilo lice kaznitelja Gromovnika. To nam je ujedno i dokaz povrne i prelagane analogije, kojom obraenici preobukoe svoje stare bogove. 4 ''Illic omni secunda feria populus terre cum regulo et flamine convenire solebant propter judicia'' (1. c., na str. 131).

Vrijeme prestanka ''plaha dada, rose tihe i sjajne mjeseine za tri godinice'', uporegjeno s izrazom: ''i ostae boji blagosovi, da ne padne leda ni snijega do jedan put u godini dana'', moglo bi znaiti tromjesenu zimnu nevolju. Od Gromovnika silazi mrtvilo na prirodu, kako u ljetu, kadno ne grmi, ili grmi a malo kie pada, tako isto i u zimi, gdjeno grom sasvim prestaje, te se bog umanjo, pokunjio. Crna zima grize ljude, a onemouje gromovitog boga. Litvinski Perkun bijae od zime slab, osjeae grozu, kad bi se god utrnula vatra, sto gorae njemu na ast.1 Gromovnik hoe da se prene s prvim svojim gromom u proljeu.
1

Brckner, Beitr. zur lit. Mythologie, Archiv IX, s. 118.

Da bi iz drijema ustali i osnaili se na ljetnu borbu, veliki i svijetli bogovi, po postojanoj zamisli svih Arijaca, piju svjetlost, piju nektar na sjajnim gozbama. to su bogovi vei i svjetliji, tim je izdanije pijenje, sobet sveaniji. U Eddi, Gromovnik Thrr pije silno, pije vie od ostalih bogova. Poto je i na ep udrao Gromovnika, za udo bi bilo, da njega ne izvede, gdje se slavno asti na veselju bogovskom. ''Boe mili, uda velikoga!'' pjeva pjesma jekavska,2 ''gledah uda prije nevigjena: u Pavlovu svetom manastiru postavljeni od zlata stolovi, svi se sveci redom posadili; navrh sofre Gromovnik Ilija, nasred sofre Sava i Marija, po dnu sofre Petka i Negjelja; slavu die svetitelji Nikola, i napija u slavu Ristovu; al' se njemu malo zadrijema, u drijemu au ispustio, aa pade na stolove zlatne, nit' se razbi, nit' se proli vino. Kara njega Gromovnik Ilija''.3

282

2 3

Vuk. pjes., knj. II, 22. v. 115.

Piem nadovoljeni ovi sveci, da su prozirnom koprenom tek prevjeeni svetitelji poganski, svak uvigja. Maldane sve njih mi ve poznajemo u glavu, iza izloenog teajem naeg rada. Jedini nam se Sava tu sasma izmie, te ne znamo, dali on skriva boga kakva. Al krio se, il ne krio iza njega bog, on nam opet nekako ovdje nagovijeta zimnu nedau, jer drugdje, u pjesmi o diobi svetakih darova, dopade ''Sveti Savo leda i snijega''.4
4

Vuk. pjes., knj. II, 2, v. 30.

A taman udnu pogibiju, zar redovnu godinju, opisuje prvanja pjesma, gdje se sveci goste: ''Al govori svetitelj Nikola: Ne karaj me, Gromovnik Ilija; malo trenuh, udan sanak usnih: naveze se trista kalugjera, naveze se u to sinje more, prilog nose Svetoj gori slavnoj
1

uta voska i b'jela tamnjana. Digoe se vjetri do oblaka, udarie po moru talasi, da s' potopi trista kalugjera; u glas viknu trista kalugjera: Pomoz' Boe i sveti Nikola!''1

Vuk. pjes., knj. II, 22, v. 2132. Mitinu misao ove pjesme nalazimo, u malo preinaenom obliku, i u pjesmi jednoj (knj. II, 3) Petranovieve zbirke: od silne jugovine na.moru sv. Nikolaj spasava trideset kaludjera.

Na gozbi nebesnoj, gdje su ''postavljeni od zlata stolovi'', pa ''svi se sveci redom posadili'', Gromovnik dri elo sofre, dok Nikola slavu die. Po tom Gromovnik i Nikola kau se kao svetitelji ponajglavniji. A ko je to Nikola? Mi ga ve vidismo u prikazi sveosve mitinoj, u pjesmama pjevanim pri poetku velikoga posta: ''asne poste zapostismo, novu gragju iznesosmo, u njoj poju svetitelji, sveti Petar i Nikola'' ''Oj na djelu na golemu mloga gragja savezena, sveta crkva sagragjena u njoj poju do dva sveca, sveti Petar i Nikola''.2

Sada uz Gromovnika, k oima nam se blize primie slika Nikolina: on je s Gromovnikom neki svetitelj zamait, poto na gozbi diu slavu. Boansko bie njegovo odgalie sasvim ova enska pjesma iz davnine, a sadraja isto vjerskog3: ''Raslo drvo sred raja, plemenita dafina, plemenito rodila, zlatne grane spustila, lie joj je srebrno; pod njom sveta postelja, svakog cvea nastrta, ponajvie bosiljka,
2 3

i rumene ruice; na njoj svetac poiva, sveti otac Nikola, k njem dolazi Ilija, mironosna vojvoda, pa besedi Ilija, mironosna vojvoda: Ta ustani, Nikola!''4

Dio IV, na str. 467 (1467). Vuk pjes., knj. I, 209. 4 '' da idemo u goru, da pravimo korabe. da vozimo duice, s ovog sveta na onaj'',

283

zakljuuje pjesmica, slabo privezana, s ova etiri stiha, za miljenje nove vjere.

to je arijsko i slavensko drvo od svjetlosti, mi puno puta rekosmo.5 Evo ga ovdje opet, bujnom rijeju stare religije, naslikana. Veliki svetac Nikola, koji pod svjetskim drvetom poiva na postelji, nastrtoj bosiljkom; koji na gozbi die slavu nelomnom, nesmrtnom aom, jamano punom istog vidila; koji se bio olijenio, zaljuljao u snove, i boanstvenu au ispustio: to je ostarjeli Vid, to umanjen lee pod svjetsko drvo, pa od drveta crpa snagu na novi ustanak, pri mladoj godini. K jo tromome Vidu pristupio Gromovnik s prvim proljetnim gromom, rekavi: Ta ustani, Strahore! Uzvik: Ustaj, ustaj, Strahore! upravljen k Vidu, mi usmo iz usta djece, u sauvanom ulomku drevne himne, to se sad pjeva uz veliki post hristjanski, t.j. na proljee.1 ''Ta ustani, Nikola!'' po svoj je prilici jedno sa: ''Ustaj, Strahore!'' a to se ini kao molitvena pobuda ratnome Vidu, kao ritualna rije, k nama prela iz obrednika prvih Hrvata i Srba.
5

Poglavito u Dijelu III, na str. 1015 (1549)

to stari, bradati hristjanski svetac Nikola, po ve vigjenom primjeru drugog starolikog sveca Vlaha, ovdje zamijeni sustala, na koncu godine, Vida-Velesa, u tome nije uda. Dapae, udo bi bilo da se ono ne dogodi. Pri unutranjoj duevnoj borbi sa dviju oprjenih vjera, poganske i hristjanske, smuena savjest pokrtenika gledae, kako bi to nesuglasje potulila i poravnala dvije vjere, rado laajui se svake i povrne prilike, svakog iole suzvunog imena. Iz panja svakojakog ljudi tesali svetitelja, ni poganskog, ni hristjanakog, ama neto polovno, kao to polovna bjee i vjera, u podubljem sloju naroda, to kroz dugo doba poslije obraenja. U onoj urbi za asimilacijom, za izjednaivanjem, kato do dva i do tri nova sveca k sebi preuzee vlastitosti jednog starinskog boga, tim laglje, to je bilo onda mnogo odjelitili kotara, vie samosvojnih upanija, na narodnom zemljitu. Ovako sveti Vlaho, pa i sveti Nikola, dogjoe na ispranjeno mjesto Vidovo; no bogu oni poneto otee i sebi prisvojie. Staraki plat, to spade s plea onemoalog Vida, podignu Nikola, i nabaci ga na plea svoja. Gdje Nikola pod udnim drvetom lei na postelji, zastrtoj Vidovim bosiljkom, ili sjedi za zlatnim stolom, asti se, die slavu aom nelomnom, u snove se uljuljuje, tu je on, po znakovima neprevarnim, vrhovni bog Srb i Hrvat. Gdje pak, kako jo kazuju pjesme, dobiva vode i brodove3, pa je uvar nad gazovima, veliki uvar na svakom putu i suhom i morskom4, tu je svetac hristjanski. Tu je on svetac onaki, kakva ga napravi openita misao europejskog svijeta u srednjem vijeku, premda, i u ovom obliku, moglo bi se valjda na njemu, jo tanjom analizom, pripaziti neku icu pogansku.5
2
1 2

Dio I, na str. 52 (92). Dio I, na str. 4951 (89-91). 3 Vuk. pjes., knj. II, 1, v. 59. 4 Id., knj. I, 95, v. 46. 5 U pukim molitvama, sveti je Nikola ''putnik i namjernik''. N. p. u Srbiji, na badnji dan, kuni starjeina njega vapije ovako: ''Sveti Nikola, putnie i namernie, molim ti se, pomozi mi na svakom mom putu, u tavnoj gori i na mutnoj vodi!'' (Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, g. 127). Zato na badnji dan, bez ikakvog posebnog uzroka, starjeina se moli sv. Nikoli, to se slabo tumai hristjanskim koledarom. Znamo pak da Svantevid baltiki daje namjeru, ili sreu, a putuje svake noi. Putuje jednako Odhin skandinavski. S druge strane, s namjernikom Nikolom moemo usporediti uve puke izvorne izreke: ''to je Bog dao i namjerna'' ''Namjerna je najbolja'' (Vuk. rje., pod namjerna).

U narodnim pjesmama, dovle ispitanim, Gromovnik Ilija nam se oitovao radei ovo glavno: upravlja gromom, dri do sebe ognjenu munju, zatvara i rastvara kine oblake, gozbuje sjajno navrh sofre. Da su ta svojstva u Gromovnika Ilije starija od hristjanske preobrazbe, da je Gromovnik ba taki ak od pamtivijeka arijskog, to, osim reenog, jo utvrgjuje sva komparativna mitologija. Ve indijskim ljudima vedinoga doba ono sve vri Gromovnik. Tima Indima Gromovnik jest Indra, snagom, smionou i veliinom bog nad ostale bogove On sobom puni ajer i dva svijeta. Na nebu Indije, gdje mrke olujine, munjom presiene, goropade se i prolamaju jekom urnebesnom, najprvi, ili barem najoglaeniji bog, bude, dakako, Gromovnik. Ipak, Indra nije samosazdani bog; njega, silnog i 284

ratobornog mladia, koji naglo, za cigli dan, raste, rodie otac Nebo i mati Zemlja; a molitelji pjevai vedine himne uvijek obraaju, prije Agniju (Ognju), pa Indri. to se tie Indrina djelovanja, on upravlja i udara gromom ili trijesom, koga dri u desnoj, ili u obima rukama. Indima Gromovnikov trijes privigja se razliito, kao klin, dvostruko, stostruko, hiljadostruko pregiban, kao kijak, mlat, strijela1, kamen2, kojim bog nebo razlama.
1 2

Rigv., II, 12, v. 10. Id. II, 30, v. 5. IV, 22, v. 2 VI, 22, V. 6.

Biljeimo strijelu i kamen gromovni, jer ulaze, kako emo to brzo viditi, i u nae puko vjerovanje. Od groma Indrina ne lui se munja, kao to to biva u nas; ali opet Indra ''ragja oganj''.3 Eda bi dad uz grom udario, pobonici najtoplije se mole Indri: ''Daj nam od neba vodu, i dolje lijevaj dadevno mlijeko!''4 Eto buu dva konja Indrina, ''oblana planina zaklikta, pljusak lijevajui'';5 vode, ''riui kao krave, letom hitale, strujile k moru''.6 Gozbuje pak indijski Gromovnik jo vee od naega. Na presveto pilo, na somu, njega, ee od ostalih bogova, dozivlju vedini molioci; dozivlju skoro u svakoj himni, tome silnome bogu upravljenoj. Kako bi sebe na borbu krijepio, ratnik Indra somom se opija. Moni Indra ''vlada mirom i ratom''.1
3 4

ld., II, 12, v. 3. Id, 10, v. 8. 5 Id., II, 11, v. 7. 6 Id., I, 32, v. 2. 1 Id., VIII, 37, v. 5.

Slinost prikaza vedinih s prikazama naih pjesama ide i dalje. Gdje je god govor, u nas, o Gromovniku i o Munji Ognjenoj, tu svegj dolazi i sveti Pantelija, koji ili maem sijee, ili strijelom strijelja, ili, to ponajvie, vjetrom udara: ''Udri gromom, Gromovit Ilija, udri ognjem, Ognjena Marija, a ja vetrom sveti Pantelija''.2 Tako i u pjesmi Petranovieve zbirke: ''Angjeli blago dijele'',3 guslar namijeni Panteliji ''velike vjetrove''.4 Po isti nain, vedinome Gromovniku pomau, kliku, pjevaju, hrli i snani vjetrovi, takozvani Maruti. Tih Maruta gospodar je Indra; brza eta Maruta svagda ga opkoljava, te uz njega ratuje; niko ne moe da odoli, kad zajedno napadaju vjetreni Maruti i gromovni Indra. To e rei, da grom i veliki vjetrovi skupa idu, pri neslomljenoj sili oluje. Ovo je boje djelovanje tako zajedniko, da je nai u Rig-Vedi himn, a osobito bojnih peana, upravljenih, pod sjedinjenim naslovom, Indri i Marutima.
2 3

Ovo, i druga odnosna mjesta, opet gledaj gore, na str. 134. Knj. II, 1. 4 v. 14. Isporedi to je o Panteliji reeno u Dijelu V, na str. 53 (173), gdje u njemu ja nazreh, S razloga tu navedenih, nejako Sunce, to se uz vjetrove iz olujnoga oblaka odgaljuje. Ni ovdje ja ne mislim, da Pantelija zauze mjesto poganskog kakvog vjetrnog boga, nego da je to olujom zamraeno, slabako Sunce, koje vjetrovi i Gromovnik, rastjeravi oblake, turaju opet na svijet boji. Barem je takav, u Rigvedi, olujni prizor. Gromovnik Indra i vjetrovi Maruti drijee, u oluji, Zoru i Sunce, sapete od nemani: koturati e Gromovnik sunano kolo; Indra ''izvede Sunev sjaj'' (Rigv., II, 19, v. 3); Indra uini, te ''Sunce stoji na nebu vidno svima'' (id. I, 52, v. 8). U nas, tijesni odnoaj megju Suncem i Gromovnikom izrazuje se, moda, i u pukom obiaju, da oni koji slave Gjurgjev dan esto preslavljaju sv Iliju (Milievia iv. Srba, Gl. XXII B. 107). Mi u Golemom Gjurgju narodnog prianja opazismo veliko Sunce godinje u maju mjesecu (Dio V, s. 3048 (15068).

Metnusmo naporedo malne itav rad obojice Gramovnika, vedinog i naeg. Mogue je, da i samo ime Perun nalazi se u Rig-Vedi. Gromovnika tri vedine himne uznose pod imenom, ili nazivom Pardanja (Parjnyas).5 Da je Gromovnik Pardanja u svom biu, isti sa Gromovnikom Indrom, nema razloite sumnje, jer Pardanja radi ono, to i Indra: praen od Maruta, grmi silno i puta olujne dade.1 Od Indre, koji osuenu zemlju dadom oplogjuje, ne razilazi se Pardanja ni u tom, to mu se istie mo plodonosna: ''Paranja je onaj, koji plod izvodi u bilju a i u pastusima, u kravama i u enama'', veli

285

himna.2 Valjda amo spada na epski izraz udna i nejasna znaenja: ''Ilija, mironosna vojvoda''. Po velikoj prilici, Paranja jest arijski Gromovnik, prije nego se on, u daljoj vedinoj periodi, razvi u glasovitijeg Indru. Sanskritsko ime Parjnyas, litvinsko Perknas, slavensko Perun, mnogima ini se jednako, i ako se, pri sravnjivanju, opaa glasovna koja neprilika.3 S imenom Gromovnika PerunaParanje mi bi ovako uzlazili u zagluno doba samog postanja arijskog.
5 1

Rigv., V, 83 VII, 101 i 102. No se dosta esto i drugdje imenuje kao bog oluje. Vidi cijelu himnu V, 83. 2 Rigv., VII, 102, v. 2. 3 Krek, Einl., s. 3889.

Osim pjesama, takogjer puka prosta predaja prua nam gragje za poznavanje mitinog Gromovnika. O gromu, i o Gromovniku Iliji, dosta se govori u narodu. Indijska zamisao, u Rig-Vedi, da je grom kad strijela, a kad kamen,4 vrsto se u nas udra. Na puk misli, da je u groma ''strjelica'',5 koja u obliku ''kamena'' lei u zemlji na onom mjestu, gdje grom udari.6 udni taj kamen sam izilazi, poslije nekoliko godina, na povrinu, pa ko sreom njega nagje, nosi ga uza se, kao monu hamajliju.7 No, turobna je ''strjelica jesenja'', jer e babe gatalice nju ponamjestiti u red s drugim jakim i mrskim moima.8 ''Jesenja strjelica'' oevidno nije drugo, no zadnji grom, kojim Gromovnik prestaje djelovati u vrijeme mrtve jeseni, te se onda i priroda umrtvuje. to pak strjelica, ili kamen, poslije nekog vremena sam izilazi na zemlju, to je isti bogov grom, koji e na proljee iznova jeknuti, te i prirodu uskrsnuti. Kad prvom zapone Gromovnik romoriti, kad prvi put u godini zagrmi, to je u zdravlje svemu i svakome: ljudi jo danas valjaju se onda po zemlji, kako ih one godine ne bi legja bolila.1 A strijelom, dato gromovnom, jo se kunu: ''Tako me strijela uvrh poeoka ne udrila!''2
4 5

Gledaj gore, na str. 140. Slovaci je zovu ''Paromova (Perunova) strela''. 6 To je ''kamen bjelutak koliko veliki orah, glatko zatesan sa mnogijeh strana, te su na njemu postali mnogi uglovi'' (Vuk. iv. i ob., s. 66). 7 Vuk. iv. i ob., str. 66. Kao hamajliju od uroka, uivaju i nose uza se takogjer komadi od drveta, koje grom zapali (Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, s. 147). 8 Vrevia niz prip., str. 226: ''.... iz jedne krpe izvadi i u dotini red ponamjesti vuji zub, papak od srne, jesenju strjelicu i iglu soldinjau bez uiju''. 1 Vuk. iv. i ob., str. 67. 2 Vuk posl.

U svakom asu grom i gromovnik nisu pogodni. Usred ljeta, gdje najjae grmi, jeste, naravno, i najvea Gromovnikova epifanija. Ali bog, kao to moe tada djelovati blagosovom plaha dada i rose tihe, moe, uskrativi te darove, suhim ognjem svojim biti i sve ivo u svijetu. Od udara njegova padaju ljudi: ''jeknu kao ranjenik ilijntaka!''3 Opada ir sa hrasta, opadaju i ljenici i orasi, s istog ilijntiika, ili julija, Gromovnikova mjeseca.4 Ako, naime, grmi na Ilijn dan (20 julija), misli se u narodu, da e se one godine ucrvljati, te opasti ir i ljenici i orasi.5 Pominjanje ovakog voa nije nipoto sluajno, ve ono potjee iz stare religije. Za hrast sa irom mi ve znamo, da bijae posveen Perunu. No i ljenik namijenie Gromovniku. Nema za to naroitog svjedoanstva u pogledu slavenskog boga, al ga ima za Gromovnika germanskog: ljenik pripadae Thrru.6 to se tie oraha, on brani od groma, u praznovjerju pukom na otoku Siciliji.7
3 4

Vrevia niz prip., str. 131. Ilijntak, u jekavskom narjeju, znai julij, a to je mjesec Ilijnski, mjesec Gromovnika. 5 Vuk. iv. i ob., str. 67 Milievia iv. Srba, Gl. XXII, str. 106. 6 Vidi navod iz Mannhardt-ovih Germanische Mythen u Gubernatisa, Myth. des Plantes, pod Noisetier. Jednako pripadae i njemakome Donaru. U gornjem Pfalzu, kad bjesni oluja, prosti ljudi u okvire od prozora meu ljenikovih granica (Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 202). 7 Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Noyer.

286

Jo je znamenitije ono to se u naem narodu kae, da sveti Ilija, po zapovijedi bojoj, gromom gagja i bije gjavole.8 A tako silno boje se gjavoli groma, da je nastala poslovica: ''uzvrdao se kao gjavo ispred groma''. Kad grmi, nipoto se ne valja krstiti: rasplaeni vragovi mogli bi pod krst, a to se zna, da grom u krst ne e. Puko govorenje ovo ini se posvo hristjansko, a naprotiv pogansko je ba do gola. U vetskoj pria se o divovima, koji se boje groma Thrrova. Kad Gromovnik grmi, od straha stiskuju se divovi, pa kao klupka, ili kruglje, kotrljaju se niz brda u livade, bjeei i zaklanjajui se megju kosioce.9 Nego je ta prestava jo davnija od skandinavske mitologije. Gromovnik Indra, kad grmi, bije redom sve vragove vedine, koji sapinju dadevne oblake, to Vala, Ahi, Pipru, Pani, Namui, una, Vritra. Kivan je Gromovnik osobito na izijenoga unu, ''dumanina etve'',1 pa jo i vie na ogromnu zmiju Vritru, koja razastire maglu i siplje grad,2 i koju on neprestano goni: Indra je nazvan Vritrahan, ''ubilac Vritre''. Svojim gromom bog gagja neman, pa eto ''rastvori zaprtu peinu vod'';3 nad ljeinom Vritre vode zastrujile.
8 9

Vuk. iv. i ob., str. 66. Grimm, Deutsche Myth., s. 8356. 1 Rigv., II, 19, v. 6 IV, 16, v. 12. 2 Id., I, 32, v. 13. 3 Id., l, 32, v. 11.

Dakle, vragovi nai i divovi skandinavski, u prvom zametku mitinom, ukazuju se kao crni arijski duhovi, koji napastuju oblacima i bojoj blagodati plaha dada; no, na visokom popritu neba, Gromovnik protiv njih estoki boj bije; tad tutnji oluja, a lijeva se voda. Crnogorska poslovica veli: ''ljetni je dad k i vojska'',4 a druga poslovica: ''grd je k i vojska'', moda i to na tamni spomen one vojne nebesne.5 Jasniji spomen biti e ovo drugo: kad pada grad, gdjekoji ljudi, kako bi grd prestao, hoe iznijeti pred kuu sofru sa licama, a gdjekoji, u Grblju kotorskom, zapalie granu lovorike, ili e baciti napolje lopatu eravice.6 Na bogovskoj sofri vidismo Gromovnika gdje gozbuje, eda bi jak postao; suvie, vidismo ga ubojnika, ognjem oruana. Pomenuti obiaj kao da je mimika bojeg ina, a i ponuda bogu. Da grd prestane, na nekim mjestima sad se i puke izbace na zloduhe i na vjetice u olujnome oblaku,7 a mnogi vjeruju, da su kato vjetice i pogogjene, pa s oblaka strovaljene na zemlju. Je li ovakovo vjerovanje poteklo iz srednjega vijeka, gdje demonologija bijae sasvim mah otela, te i vjetiine razmetahu se posvuda, ili je to izvorna pomisao slavenska i arijska, ja ne bih hotio presuditi.1 U ostalom, vjetice pominje Rig-Veda, ba pri borbi Gromovnika: nubilac Vritre potjera vjetice''.2
4 5

Vuk. posl. Kaem ja ovo vrlo dubitativno, jer se sad poslovice razumijevaju ovako: dad ili grd, nekud udari, a nekud i ne udari (Vuk. posl., na str. 45). 6 Vuk. rje., pod Grd. Protiv grda bilo u Rimljana drugih, no jednoznanih, obiaja: dizahu krvavih sjekira prema nebu, ili crvenom ohom zastirahu kuni mlin. 7 Na zloduhe primijenjeno je i slavljenje hristjanskih zvona, kad je zlo vrijeme, a grd prijeti ljetini. Radi toga se negda zvonilo po svoj Europi, pa i u nas, gdje se obiaj osobito uporno jo dri u Spljetu i u spljetskoj okolici. U Europi, barem u Njemakoj, takogjer pucalo se na olujne oblake. 1 Radi toga, ja uope isputam vjetice iz ovoga rada. U pogledu njih, ini mi ge muno luiti nazore poganske od hristjanskih. . 2 Rigv., II, 20, v. 7.

Eto iznijesmo sliku Gromovnika, koji gromom mlati opake duhove, i navedosmo pri tom mnoge obiaje u puku, s kojih je ona slika jo punija. esti se obiaji tu pripletoe, poto suzbijanje vragova ljetne etve bijae najmuniji i najvii in boga gromovitog. Svojom suuti, pobudom svojom, boji in praahu ljudi. Ori se po nebu zamraenom prejaka grmljavina, a nije kie; to je jo nerijeen boj megju Gromovnikom i vragovima etve. Iz turih oblaka siplje se grd zatorni; to asom preteu vragovi. Ali, uz manju grmljavu, eno, najposlije, svrnu se k zemlji ednoj plahi dad, razli se oekivana voda; to je svretak borbe i pobjeda bijeloga Gromovnika nad etom crnih dumana bojih i ljudskih. Rastreskao ih bog ''bijelim'' svojim gromom!3 Ovi je prizor tim uzvisitiji, to se fizinim zakonom zbiva na velikoj visini neba. Zimi oblaci su nii, nego li ljeti. Krupne kaplje ljetnih plahih dada padaju sa visoka. Navrh

287

neba uzvio se Gromovnik, te briljivo lebdi nad zemaljskom etvom svojih vjernika. Gromovniku klanjaja se ljudi, u sveanim asima njegove borbe Ako sada, u spljetskim varoima, kad je vrijeme olujno, a eljad po kuama uee oganj, te unj baci bilje mirisavo, osobito kadulje, pa se ene, djeca i starci okolo ognjita vrue mole Bogu3a, ovaj bog, u davno doba, doista bijae Gromovnik. Boga slavili vjernici u velike i o ljetnom godu njegovu, pa se i od toga sauva sve do danas trag jedan u izuzetnom tovanja Ilijnoga dana, sa strane muhamedanskih Srba i Hrvata. U Bosni, nai ljudi Muhamedove vjere jo svetkuju Ilija dan, kako svetkuju i dan Gjurgjev. Njihova jedna poslovica za Iliju dan veli: ''Do podne Alija, od podne Ilija3b''.
3

U pjesmama narodnim, kadikad grom je ''bijel''. Dostavljeno meni od spljetskoga prijatelja. 3b Vuk. posl. To e rei: svetac je na, kao i va, turski i hristjanski.
3a

Na dva tri li mjesta, mi naemu Gromovniku primakosmo Gromovnika germanskog. Nego, i u cjelini skandinavski Thrr, njemaki Donar, kao da je, po nazivu i po biu, iti na Gromovnik. Stjeu se potpuno dva boga, slavenski i germanski, ili barem nema niti jedne crte, koja bi ih mogla odvojiti. Germanski je Gromovnik najjai i najsilniji od svih bogova, osim vrhovnoga Odhina, koji mu je roditelj, dok mu je mati Zemlja. Presnanog, al tankovitog i krasnog mladia, odlikuje rigja brada. Thrr je nazvan ''rigjobrad'': trese bradom, a gnjevi se; u bradu kad pue, jei kroz oblake grom; rigjoj mu bradi mole se pobonici.4 Zakleti je neprijatelj divovima, koje gromom gagja i rastura: da nije Thrra, veli skandinavska jedna poslovica, divovi bi mah preoteli. I oni su kivni na njega. Jedan mu div kradom ote grom, i zakopa ga osam milja ispod zemlje. Thrrov je grom mlat udotvorni: kad je baen na divove, koji pred njim strepe, mlat se sam po sebi vraa bogu u ruku. Boanstveni taj mlat oiviti e i mrtve kosti; on posveuje, kao to ljudsku ljeinu, tako i mladu nevjestu.1 Mlat je kamenit, pae zapravo jest ''kamen'', hamar.2 Zove se i mjlnir, koja rije ivo sjea na starosl. mlniju i na nau munju ognjenu.3
4

Mi ovdje ne zaboravljamo, da je bila kijevskome Perunu, na glavi srebrnoj, rigja brada od zlata (gore na s. 130). Rigjost imala bi znamenovati oganj Gromovnikove strijele. 1 Sad bolje razumijemo ono, to rekosmo na str. 142, da nai ljudi, kad nagju gromovni kamen, nose ga uza se kao monu hamajliju. 2 Hamar (hammer) u prvom je znaenju tvrdi kamen, pa onda mlat (Grimm, D. M., s. 151). 3 U istoj germantini starosjevernoj ima i rije myln, to znai oganj (Mikloi, Etym. Wrt, pod melnija Grimm D. M., Nachtr. zur s. 150).

Po njemakom praznovjerju, svaki put gdje nanovo grmi, zakopani kamen gromovni uzdie se i izlazi na zemlju; a to biva, priaju, poslije sedam ili devet godina. Tim kamenom kleli Germani: ''Udrio te kamen!'' a i sada njim kunu ljudi, osobito po sjevernoj Njemakoj.4 Ljudima ne rominja kia, nego bui plaha oluja, od Thrra poslana. Bogu svet je hrast i ljenik, a i drugo bilje. Od ivotinja, njegovi su jarci. Dva jarca, po Eddi, upregnuta su u gromovna kola Thrrova. Germanski Thrr-Donar ostavi iza sebe tragova u mjesnim i u linim imenima. A ini se ak i to, da slabije neke tragove ostavi, u Germanima, takogjer letoslavenski Perknas-Perun; ovo ime kao da ponegdje zvui u nomenklaturi gotskoj i u opoj germanskoj.5 Pae, na nebu germanskom neki nalaze zgoljnog Peruna u ognjenom bogu ''Firgynn'' skandinavske Edde, kao to nalaze Munju u ''mjlnir''.1
4

Vidi u Grimma Deutsche Myth., s. 151, dotine kletve, koje su malne iste s naima jekavskim: ''Kami ti u srce!'' ''Kam ti u dom!'' ''Mui, stale ti s kamenom!'' ''Kam tamo, kam amo!'' (kad se kunu). U II Dijelu (s.1468 (2446), kletvene take rijei ja stavih u svezu s okamenjenicima, s dvojicom nebesne brae. Nego bi se to moglo i ovamo pritegnuti. Barem formulu zakletve: ''Kam tamo, kam amo!'' nita ne smeta pridjesti Gromovniku, koga vidismo, u Rus i u Slavena baltikih, jamca sveane prisege. O njemu govorei, kaza nam Helmold (1. c. na s. 131): ''Jurationes difficillime admittunt, nam jurare apud Sclavos quasi perjurare est, ob vindicem deorum iram''. Taj strah od Gromovnika radi kletve, ma bila kletva i prava, izrazuje se valjda i u poslovicama: ''Tako me suva munja ne osmudila, a prav se Bogu ne ukleo!'' ''Ko se kriv kune, od traga gine, a ko se prav kune, od straha''. Gdje i gdje, u prostom narodu, i sad tek velikom mukom nagovoriti je ljude na sudnu zakletvu. (Vuk. posl.) Dok se

288

ovako zaziralo od kletve, uinjenoj kletvi kao da najtee jamstvo bijae Gromovnikov kamen. Kad, u jekavskim krajevima naeg naroda, zavagjene, pa izmirene dvije strane bacaju, svaka na stranu suprotnu, kamen, viknuvi: ''kam tamo, kam amo!'' one sklapaju moda ugovor ba s Perunovim kamenom, kako, pri megjunarodnim ugovorima, Perunom kunijahu se Rusi. 5 To po sudu J. Grimma (D. M., s. 143). 1 U takove mitologe broji se i sam Grimm, ali stvar se jo raspravlja, te nije presugjena. Linguistino raspravljanje gledaj u Kreka Einl., s. 3889, u opasci.

Od Thrra je jo blii k nama litvinski Gromovnik Perkunas, letski Prkns. Da je Perkun litvinske nae svojati isti imenjak Perunov, niko ne porie, premda jezini strogi uporegjaj megju dva imena poneto zapinje.2 Manje od eddinog Gromovnika mi poznajemo litvinskog: ali razbacane vijesti o njemu s naom predajom slijevaju se i nju utvrgjuju. Svome Perkunu Litvini spominju mater, ''Perkuno teta'', kojoj je glavna zadaa, da Sunce sustalo, i prainom umrljano, u kupelj primi, pa da pusti, drugi dan, ono okupano i isto na vid boji.3 Sunce dopada ropstva, a izbavlja ga Perkun svojim velikim mlatom. Litvini pak oboavali ogromni jedan mlat, i prinosili rtve gromovima. Oboavali oni i neke kamene, to ih oblijevahu krvlju rtvovanih ivotinja, a presvete kamene niko ne ticae osim svetenika.4 Perkun bio gnjevljiv bog, i mogla lako od njega nastati teta poljskome plodu. Litvinski, oluja je: ''perkunija,'' Bog se radovao ognju, pri nestatku kojega tinjae mu snaga, te, Perkunu na ast, u umama Lituanije, gorila vijena vatra. Sveti mu bijahu veliki davni hrastovi, a sveta, izmegju tica, neka bena, to ju Leti zvahu ''kozom'' ili ''jarcem Perkunovim'', njemaki ''Donnerziege''.5
2 3

Krek, Einl., s. 387, u opasci. ''Percuna tete mater est fulminis atque tonitrui, quae solem fessum ac pulverolentum balneo excipit, deinde lotum et nitidum postera die emittit''. Navodim po Grimmu (D. M., s. 144) ove rijei Lasieza, staroga pisca pljskog, jer su nama vane i u drugom pogledu. One nam potpuno tumae boine stihove: ''da okupam, Koledo! malog boga, Koledo! i boia, Koledo!'' (Dio III, s. 70 (214), i jo bolje dokazuju, da na je Boi mlado Sunce. 4 Da li bijahu Perkunovi kameni, ili kameni drugih bogova, muno je rei. Nego, kamen najvei (''Akmo, saxum grandius'' Brckner, Beitr. zur lit. Mythol., Archiv IX, s. 118) bijae valjda Perkunov, tu isti s velikim njegovim mlatom. 5 Grimm, Deutsche Mythol., s. 153.

Do Gromovnika vidie kozu, ili jarca, ne samo Litvini i Germani, kojima Thrrova kola vozijahu, kako rekosmo, dva jarca, ve je openito, u svih Arijaca, ovakovo matanje. Grcima bijae koza, a ili , oluja, , valovi, vodene struje. Gromovnik Zeus kozjom koom , obloio svoj tit, , i od te glasovite egide, od odrte kozje koe, primio sveani naziv , nosa egide; po Homeru, netom Zeus mae egidom, pue i grom.l Nejakog Zeusa dojila koza Amalteja; brnjen runom iste koze, on nadbio divove, Titane; da joj vrati milo za drago, uzvisio nju, i dva joj kozlia, na nebo; konstelacija ta, kad se poetkom jeseni pokae, donosi vjetrove i plahe dade. Nego je taka gromovna koza, ili jarac, jo davniji od helenske misli mitine. Eranski Veretraghna, to je indijski Vritrahan ''ubilac Vritre'', ili Gromovnik Indra, u Avesti prikazuje nam se jednom s ''tijelom ratobornog lijepog jarca uz otre papke''.2
1 2

Bral, Ml. de Mythol. Hercule et Cacus, p. 106. Khorda-Avesta, XXX, 9. U Rig-Vedi, ubilac Vritre, Indra, nije jarjeg oblija, ve se pomalja u slici bika, a osobito junakog ovna. Jedna himna (I, 51, v. 1) poinje, spominjui ga ovako: ''Veselite pjesmom mnogo prizivanog ovna'' (Indru). Nego ima kozu do sebe ''arki" sunani bog Puan, brat i drugar Indrin.

Jarji lik gromovni privigjao se i Slavenima. U skazkama ruskim, jarac, gromotnim glasom, i bradom svojom, plai vukove, kao da je to glas i brada Perunova; a kad maka jarcu na rogove metne brezovu koru, im se kora protre, eto ognja. U mnogom kraju eke, na dan sv. Jakova, 25 julija, t.j. u mjesecu ilijntaku, ljudi hitaju jarca kroz prozor, i jarevom krvlju lijee mnoge bolesti.3 Taki krvavi jarac ba pripada gromovniku Thrru, u Eddi. Bog kolje svoja dva jarca, i njih dere kou; spravlja

289

zatim odrte im koe i kosti, da jarcima dade, ticanjem svetog mlata, nov ivot. Dva jarca ova, opet iva, vjeitom mijenom ponavljana, voze po nebu, kako vidismo, buna kola Gromovnikova. Spomen odrtih, a ipak ivih, jaraca gromovitog boga douva nam puka pria, sa strana zapadnih, o ''jarcu ivodercu.''4 Osiromaeni starac i baba nemali drugo, do jednog jarca. I sam taj jarac gladovao, pa starac, jedan dan, polje mlagju snahu, da vodi jarca u umu, i da mu tamo nakree. Malo as, a eto jarca natrag, te se stane drekenjati oko kue: mehehe! Starac pita, ta je to, a jarac odgovara: ''Poslao si snahu, da mi kree da brstim, a ona mi natakla guvu na gubicu, pa ne mogu.''
3 4

Gubernatis, Mythol. zool., I, c. 4.: Le mouton, le blier et la chvre. Vuk. prip., dodat., 13.

Polje starac drugu snahu, pa sina mlagjega, pa i starijega, a svima jarac uini onako. Pogje onda njim baba. Iz rukavice prosipala osjevina za sobom, i vabila jarca; kad osjevin nesta, eto ti jarca kui, i obina dreka njegova oko kue. Pogje, najposlije, i sam starac, pa i njemu onako isto on uradi. Starac se raljuti, ''zakolje jarca, odere ga, osoli, natakne na raanj i pripee ga k vatri, a moj ti jarac skoi s ranja, pa bjei! bjei! te u lisiju jamu.'' Dogje lisica, i ne smijevi u jamu, u svoju kuu, udrui se sa zecom. Pita zec: ''Tko je u tetinoj jami?'' a jarac iznutra: ''Ja sam jarac ivoderac, iv klan ne doklan, iv soljen ne dosoljen, iv peen ne dopeen! Zubi su mi kao kolac, pregriu te kao konac!"1 Na jarev strani odgovor, poplae se zec i lisica, pa pobjegnu bez obzira. Bjeei naili na vuka, medvjeda i lava, te se digli svi zajedno, al svi zajedno opet bjee od jareva govora. Istom kad se njima pridrui je, i zaprijeti Jarcu, da e ga ubosti, iz jame izlazi i bjei jarac ivoderac.2
1

Po drugoj verziji pripovijetke, rijei glase: ''Ja sam jarac ivoderac, iv drt ne odrt, iv peen ne ispeen'' i t.d. (Vuk. rje., pod ivoderac). 2 Ovo je zadnje, u sadanjoj pripovijeci, okrenuto na alu. Na jareve rijei, povie je: ''Ja sam je, svemu selu knez, saviu se u trubicu, ubou te u g.......u''.

Ova pria ini se nekako skovana ale radi, dok je naprotiv starodrevna, te uzeta iz vjerske zaklade Arijaca. Skupljai pukih pria nagjoe je dosad u Njemakoj u francuskoj Loreni, na Siciliji i u Toskani, ovdje u dvije varijante.3 Naa je, valjda, najizvornija i najistija, a do nje najblia njemaka, u Grimmovoj zbirci. U njemakoj, ostriena je koza: u naoj, oderan je iv jarac, koji je time posve slian s odrtim, a ivnutim jarcima boga Thrra.4 to jarac ivoderac plai, odgovorom iz jame, vuka i zvjerad, u tome imademo jarca ruskih skazka, koji plai vukove gromotnim glasom i bradom svojom.5 Jarac ivoderac odnosi se jamano na Gromovnika; ali otkud to, da jareva slika pripada bogu groma? Prostosrdni obanski Arijci u bijesnoj igri oblaka, munje i groma spazie okretna, prkosna jarca, a kadikad i ovna. U Rig-Vedi, Gromovnik je Indra ovan neobuzdan; u Eddi, olujni oblak Thrrov nazivlje se ovnom, jal jarcem, koji po ajeru plovi. Dakle, iz krila munjevnog oblaka iskoi nam mitini ''jarac ivoderac''.
3 4

P. Kasandri, u zadarskoj Zori g. 1886, br. 56. U njemakoj prii, ipak crta jedna kao da je oznanija, nego li u naoj, Iz lisije jame kozu tjera ela, to nju upee. U grkom mitu, nejaka Gromovnika Zeusa hrani , ela, zajedno sa sestrom svojom, kozom Amaltejom. 5 Vidi gore, na str. 148.

U naem jeziku, ima za jarca i druga rije: pr. Moe li ''pr'' biti u lingvistinoj svezi s Perunom-Perkunom, ja rasudu toga preputam drugima, od mene vjetijim. Nego je u ''pru'' neto kao gnjevljivo i neobuzdano. ''Ree mu oprito'', u Boci znai: ree mu srdito; ''Oprio se prema njemu'' jest toliko, koliko: osjekao se, a ''prica'' je mali ovjek koji se lasno rasrdi.1 S druge strane, ''prcvariti'' hoe rei: vatrom paliti, pa ''prcati se'', ''oprcati'', za koze i jarca ima phallino znaenje. Pri tome pada odmah na um, da u Rig-Vedi Vritrahan ''ubilac Vritre'', t.j. Gromovnik Indra, neprestano se zazivlje kao dijelitelj ''muke snage'', i da jednaki Verethraghna, u Avesti, te je iste ''muke snage tvoritelj.''2
1

Vuk. rje.

290

Khorda-Avesta, XXX, 28. ''Bewirker der Mannheit'', prevodi Spiegel.

Takogjer u Eddi, Gromovnik Thrr hoe da spori enitbu. Svojstvo plogjenja je li bogu pridato poradi plodnog oblaka olujnog? A je li se oitovao, i u mitu slavenskom, Gromovnik Perun kao rogjajni bog, po primjeru drugog glavnog boga Vida, koga, hipotezom jednom uzesmo kao phallinog boga, u obliku Porevida? Na te upite skanjujem se dati izvjesna odgovora.3 Jedino se moe rei to, da voe u drveta Gromovniku svetih, ir, ljenik i orah, vrlo esto u mitologiji indo-europskoj prestavljaju phallinu sliku.4 Raspraviemo jo jednu priu, koja se bavi s gromovitim bogom. Pria je po redu prva u zbirci Vukovoj,5 a raspredana je sada poneto u nakaradnoj formi, kao i ona o ''jarcu ivodercu''.
3

Ne znam ni to, da li je Perunova strijela, a kojega je znaenja u prvoj zamisli, bajna ibika nekih naih pria. 4 Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Chne, Noisetier i Noyer. 5 Vuk. prip., 1: ''Megjedovi''.

Od jedne ene, koja, traei divljeg broa, zagje u planini, te dogje pred jednu peinu, i od medvjeda, koji iz peine izigje i ugrabi je, rodi se dijete neko, ''Megjedovi''. Iz peine medvjed odhranio sina Medvjedovia, i u svijet ga pustio, kad je ovaj mogao iupati bukvu iz zemlje. Iupanu i okresanu bukvu zametnuo Medvjedovi na rame, kao kijau. Prema jaini, taj gromula bio i prodrljiv. Jednom padne megju ratare; orale nekolike stotine plugova; oraima kola mnoga dolaze s rukom; Medvjedovi se naklopi te pojede sve, i jo da je bilo! S ratarima bio se okladio, ako ne pojede, da im da kijau, ako li pojede, oni njemu da dadu sve gvozdeno na plugovima. S gomilom sabranog gvogja iao kovau, da mu skuje buzdovan na bukvu kijau. S kojom polovicom toga gvogja slupani buzdovan prsne na komade, kad ga ono Medvjedovi baci u nebo i u legja doeka. Ubije kovaa, pa drugi kova skovao buzdovan od svega gvogja: opet ga hiti u nebo Medvjedovi, naetvoronoi se podanj, a buzdovan od legja otskoi itav. Prodrljivac doao nanovo u polje k jednome orau, i hvatio se odmah rukom, da mu pojede ruak, no ora ree: Ne! dok se ne prekrsti, ovako kao i ja!'' Ljudeskara prekrsti se, onda se obojica najedu, i jo im pretee.

Ruak bila donijela oraeva ki, pa se u nju zagleda Medvjedovi, i hoe da se eni njome, al je otac njemu dati ne smije od jo gromornijega junaka, od Brka. ''Bre, ta marim ja za Brka!'' ree Medvjedovi, a ora njemu: ''Be, i Brko je neki; sad e ga vigjeti.'' Ima ta i viditi! ''Stane huka s jedne strane, dok se iza brda pomoli jedan brk i u njemu trista i ezdeset i pet tiijih gnijezda. Malo po malo pomoli se i drugi brk; eto i Brka. Kako dogje k njima, a on legne niice gjevojci glavom na krilo, i ree joj da ga pobite. Gjevojka ga stane biskati, a Megjedovi ustavi polagano, raspali svojijem buzdovanom Brka u Glavu, a Brko prstom na ono mjesto, govorei gjevojci: Eto ovgje me neto ujede! A Megjedovi opet buzdovanom na drugo mjesto, a Brko opet prstom na ono mjesto: Evo ovgje me opet neto ujede! Kad ga udari trei put, Brko se opet pipne ongje, i srdito povie: Ta zar si slijepa? Evo ovgje me neto kolje!'' Kad se Brko najposlije trgne, Medvjedovi bjei od njega bez obzira. Doao na jednu vodu, a preko nje lopatom prebacili ga ljudi, koji su vijali na gumnu enicu. Tu vodu preskoi Brko. Bjei jednako Medvjedovi uz jedno brdu, pa od silne Brkove potjere vrlo sustao. Na brdo iziavi, a ne znajui vie kud, sakri se u torbu u sjeme jednoga ovjeka, to je sijao na uzoranoj zemlji, i torbu sa sjemenom o vratu drao. Medvjedovi, koji se sve vrza oko ora i sija, i kod njih krije se od silnog Brka, oevidno je onaj vrag, koji se uzvrdao ispred groma Ilijna, te bjei pod krst, ili je onaj div, koji se ispred groma Thrrova stiskao od straha, te se skotrljao niz brdo u livadu, i bjeei zaklonio se megju ljude kosioce0. Na div, ili skandinavski jtunn, Medvjedovi je i po tom, to se rodio u peini, i to divskim rsom upa bukve iz zemlje. Kazuje ga divom, ili jtunnom, takogjer jenost neizmjerna. A to je pak Brko, razumijemo malne jednako isto. Gromorniji je Brko od Medvjedovia, koga on tjera, a navijeta ga ''huka iza brda'', t.j. olujnog Gromovnika javlja iza brda grom. Odlikuju ga ogromni brkovi, i Brko se

291

zove valjda za to, to prvo odlije Thrrovo, a i Perunovo u kipa kijevskog, bijae brada.1 Ima on u brku, pomoljenom iza brda, trista i ezdeset i pet tijih gnijezda, koje je broj godinjih dana: naime, kroz godinu gone se divovi i Gromovnik; zimi, otimlju mah divovi, te Medvjedovi buzdovanom tue, al ne dotue leglog Brka; no ljeti Brko Gromovnik naturio se za divom Medvjedoviem, koji bjei kojekuda.
0 1

Gore, na str. 143. Gore, na str. 145.

Ovo ovako tumaenje nae stavlja iznad sumnje Edda germanska. Edda iznosi Gromovnika i diva, pa jedan lei, a drugi ga tue, taman kao u naoj prii, samo to, obratno nego li u naoj, bije Gromovnik, a bijen je div. Taj se div zove Skrymir (brblo, vika), pa jednom legao pod hrast, te re. Kad pristupi Thrr, i mlatom ga svojim bije po glavi, prene se div i zapita: ''Opade li list na mene?'' Na to digne se, ide pod drugi hrast, legne, te re tako, da uma uti. Jae ga bije Thrr, a div pita: ''Opade li mi na obraz jedan ir?'' Treom zaspi div, a Thrr jo jae ga bije. Trgne se div, pipne se po obrazu, i rekne: ''Na hrastu nada mnom ima biti tica; kad se ja prenuh eto inilo mi se, da od njih sa grana meni neist pada''.2
2

Grimm, Deutsche Mythol., s. 4489.

Uz Gromovnika vidismo gdje djeluje, u epskim pjesmama, sestra mu Ognjena Marija. Ona dolazi iz Indije, iz zemlje proklete, i svome bratu ivo naslikava onamonje bezakonje. Niti u ciglom potezu, ta Gromovnikova sestra nije blaena Marija, mati Isusova, ve je boginja starih Srba i Hrvata. Postojano mitino obiljeje Ognjene Marije jest munja. Pri diobi svetakih darova, uze ''svet' Ilija groma nebeskoga, a Marija munju i strijelu''.3 Kad se iz neba Ognjena Marija javlja, ona udara uvijek munjom ili ognjem: ''Ne svetkuju ... Mariju, koja munjom pali''4 '' ....... gagja ...... Marija munjom i strijelom''5 ''Udri ognjem, Ognjena Marija!''6 ''Pali ognjem, Ognjena Marija!''7
3 4

Vuk. pjes., knj. II, 2, v 24 - 5. Id., knj. II, 36, v. 11921. 5 Id., knj. II, 2, v. 356. 6 Vuk. iv. i ob., str. 52. 7 U Vili Beogr. g. 1867, br. 4. Sve ove navode vidi u cjelini, gore na str. 134.

Nego je Marijno ovo ime postanja novijeg. Suta Munja izilazi na vidik, oliena kao boje bie, u ve navedenoj pjesmi o ''enidbi sjajnoga Mjeseca''.1 Za Mjeseca isproena je Munja: ''Hvalila se zvijezda Danica: Oeniu sjajnoga Mjeseca, isprosiu Munju od oblaka''.2 Pri udesnoj toj enidbi, svatovi su veliki svetitelji, pa mlada neva, Munja, njima razdaje darove: ''Stade Munja dare dijeliti''.3 Ognjena Marija nije dakle drugo, ve Ognjena Munja. Ime Marija Munji dogje ili od puke asonancije, ili radi toga, to Munja bijae do uznositog Gromovnika veliko bie na nebu, kao to je velika, megju svecima, do hristjanskog Boga Isusova majka.
1 2

Vuk. pjes., knj. I, 230. Vidi na vie, na str. 1345. v. 13. 3 v. 17. Vrijedno je iznijeti cijelu jekavsku pjesmu, gdje se najdublja pogantina titra hristjanskim imenima:

292

''Hvalila se zvijezda Danica: Oeniu sjajnoga Mjeseca, isprosiu Munju od oblaka, okumiu Boga jedinoga, djeveriu i Petra i Pavla, starog svata svetoga Jovana, vojevodu svetoga Nikolu, koijaa svetoga Iliju. to se hvali zvijezda Danica, to se hvali, to joj i Bog dao: oenila sjajnoga Mjeseca,

okumila Boga jedinoga, odjeveri i Petra i Pavla, starog svata svetoga Jovana, vojevodu svetoga Nikolu, koijaa svetoga Iliju. Stade Munja dare dijeliti: dade Bogu nebesne visine, svetom Petru Petrovske vruine, a Jovanu leda i snijega, a Nikoli na vodi slobodu, a Iliji munje i strijele''.

O poganskoj Munji, o ognjevitoj ljubi Mjeseca, tamno neto govori, po svoj prilici, jo jedna pjesma, ekavska a davna, kao i prijanja jekavska: ''Uzeo je ljubu ognjevitu, kada hodi, kako vetar veje, kad govori, kako sabljom see; ona dvori caru na veeru, mesec greje caru na veeru''.4
4

Vuk. pjes., knj. I, 238, v. 159.

Pomenuta enidba megju Mjesecom i Munjom bivala u veernje, u nono doba. Pogansko bez sumnje, ali je tamno i ono, to se u pjesmi jednoj pripovijeda, kako Ognjena Marija, prelazei preko raja u pakao, gleda, ne bi li odatle izbavila grjenu svoju majku5. Grjena majka mogla bi biti Zemlja, otvrdnuta i ogreznuta u zimnoj nevolji, pa izvedena na ivot i u kitu proljetnu, prvim romorenjem groma i munje pri mladom ljetu. Ognjena Marija, kao to i brat joj Gromovnik, dri ''od nebesa'', ili ''od rajeva kljue'',6 t.j. zatvara i otvara razna doba godinja.
5 6

Id., knj. II, 4. Drugdje, osobito po zapadnome narodu, to je majka svetoga Petra. Id., knj. II, 4, v. 2 i v. 8 knj. II, 1, v. 41.

Nije nam se nimalo uditi, ako do Gromovnika mi nalazimo Ognjenu Munju kao posebno boanstvo. Od groma i trijesa prelasno je luiti munjeviti oganj. Svaki od nas rastavlja tu pojave olujne; rastavljajui ih prvanji Srbi i Hrvati, nainie od njih odjelite bogove. Tutnjavina groma, jeka od njega, koja se dugo valja po nebu, prestravi nam oce, te u tome zaue glas mona boga. Zadivi ih ivi oganj u oblaku, zasjeni im oi sijevanje munje, pa im se i munja utvori boginja ognjevita. Bog i boginja udaraju, sijeku i pale; ali, poto ute preko snjeane zime, a u sjajnom ljetu vre veliki rad svoj, ono su bijeli bogovi, bogovi staratelji prirodnog napretka i ljudske koristi. Boanstvo oblanog Ognja, ili ''Munje od oblaka'' (da upotrebimo izreku nae pjesme), ne zamislie istom Srbi i Hrvati. Ono je boanstvo starije; staro je toliko, da je ljudskom pameu zaeto, a i razvijeno na iroko, ve u doba vedino. Rig-Veda, ta drevna molitvena knjiga indo-europskoga roda, upravlja prve po redu, i najtoplije svoje himne, bogu Agnis (Ognju), drugaru Gromovnika Indre. Trostruk je Agni, i trostruko njegovo sjedite, njegova mo, njegovo tijelo, njegov jezik. Po trojnom postanju, ragja se on na svijetlom nebu, pa u olujnom oblaku, pa i dolje na zemlji, u vatri rtve i domaeg ognjita. Nego je ono glavno kod njega, to gore biva u oblaku olujnom. ''Pali se Agni u kui vod'';1 ''rogjen je u plamenu iz voda, iz oblane planine''; te je ''porod vod", ''sin voda,'' 2 ''raste i odgaljuje se u ljepoti, diui se veliajno u vis iz krila poprijenih oblaka'';3 ''s oblanog otoka juri'',4 ili ''hiti eljan, obarajui se iz oblaka'';5 eto zlatnog Agnija u pomo pobonicima, ''jo prije neg se zau glasni Gromovnik''.6 A zdrueni su Gromovnik i Agni. Dva boga tre na jednim kolima7; ujedinie svoja imena i mo, da sijeku neman Vritru8; kite se oba na zapaljenim vatrama9; imaju jednako blijes otri10;

293

jesu bljeskatelji oba, blizanci oba11. Dosta este molitve u Rig-Vedi izdiu se skupa i Gromovniku i Agniju, pod zajednikim obojici imenom: Indragni.
1

Rigv. III, 25, v. 5. 2 Id., II, 1, v. 1. 3 Id., I, 95, v. 5. 4 Id., I, 144, v. 5.

Id , X, 4, v. 3. 6 Id., IV, 3, v. 1. 7 Id., I, 108, v. 1. 8 Id., ib., v. 3.

Id., ib., v. 4 Id., V, 86, v. 3. 11 Id., VI, 59, v. 3 i 2.

10

Milost Gromovnikovu ovjek dobiva pri Agnijevu plamenu1. Agni nije ensko, nego muko bie; ipak, na jednom mjestu Rig-Vede, kao da Agni imade er, Munju, na koju bog mee svoj sjaj''.2 Svakako je Oganj boginja 'E, Vesta, u novijem antropomorfizmu Helena i Latina. Mogue je ak i to, da je naa Munja rije vedina. Kao to se u Rig-Vedi zar nalo jednako ime Parjnyas Perun3, tako bih rekao, da se tu nalazi biljeeno, u dvije himne4, i drugo ime Munja. Dvije su himne upravljene nekome boanstvu Manju (Manys). Od komentatora Rig-Vede tumai se Manju kao Gnjev boji; al, govorom himn, on je isto oznaen kao Munja, ili kao Gromovnik Indra: ''Ko se tebi klanja, o Manju, o putena munjo, tome, u postojanoj punoi, cvati sila i pobjeda''5 ''Od uvijek Manju je Indra, Manju je takogjer bog''6 ''O Manju, s munjom dogji k meni!''7 Ovako prva himna; a, i u drugoj himni, Manju je ''putena munja''.8 Manju je u ostalom bog, koji silazi s plamenim arom, ubija demone, upravlja ratom i ljudima dijeli pobjedu. Rastavlja se pak od nae Ognjene Munje jedino time, to je on muko boanstvo.
1 2

Rigv., VI, 60, 11. Id., I, 71, v. 5. U Rig-Vedi jo jedna pjesma, u kojoj se mutno opisuje postanak rtvenog ognja (III, 31), znade za neku Agnijevu er, ili sestru. 3 Vidi gore, na str. 1412. 4 Rigv., X, 83 i 84. 5 X, 83, v. 1. 6 V. 2. 7 V. 6. 8 X, 84, v. 6.

To toliko o Munji ognjevitoj. Ali u mnogome jo vedina religija o Ognju, i vedini likovi toga Ognja, slau se s vjerovanjem i sa slikama, iznoenim od puke nae predaje. as prije spomenusmo trojstvo Agnija, kao boga na nebu, onda u olujnom oblaku, pa na zemlji; i usporedismo oblanog Agnija s naom Munjom od oblaka. Kao to drugi, isto tako trei i prvi Agni nazire se kod nas. Treega evo idemo odmah da vidimo. Osim Munje, puko vjerovanje iznosi Kresa9. U zapadnim i u junim krajevima naroda, Kres je sveti oganj, to se u polju, a osobito na uzvisitim mjestima loi, o pukim velikim godovima, uoi Gjurgjeva, Ivanja, Petrova i Vidova dne10.
9 10

Jugois. Krijes, zap. Kris., u mnoini Kresovi. Vidi gdje je to o tome, u prijanjim dijelovima ove radnje.

U krajevima istonim, Kres je svaka vatra, to se loi po brdima o kakom pukom veselju1. Ali se na zemljitu istonom, n.p. u Srbiji, zovu Kresovi vatreni dani u ilijntaku, tri dana prije i tri dana poslije Ilijna sveca (20 julija). Ovo su, dato, dani Gromovnikovi; a znamenito je, to se onim srpskim nazivom stavljaju Kresovi, t.j Ognjevi na zemlji, u oitu svezu sa poznatim nam ognjem boga Gromovnika. Da srpski Kresovi, dani Ilijni, istekoe iz pogantine, dokazom je praznovjerje, to se svejednako oko njih omotava. Tih dana ne valja prati prtita, jer bi se ono po tom lasno raspalo, ''iskresalo bi se''.2 Ali, najee, Kres pomae svojim tovateljima: oni se Kresom krijepe i brane. U 294

Dubrovniku, kad je Kres upaljen na Vidov dan, ljudi ga preskakuju, i kau, da je to zdravo od Vade3. Indijski Agni, koga pobonici na veer i u zoru obzirno uiu, takogjer je zdrav od svake nevidovne napasti. Ljudi mole se Agniju, da svojim ''sjajem od njih jad i emer otkloni daleko'';4 Agni pali aveti: ''O Agni, koji se sjaje poglavito u noi i u zoru, o ti otra zuba, upali nam avetine!''5 Vatrom Agnijevom unituju se sve ete zloduh, magjonik i vjetica; te itava jedna himna6 zaklinje boga, da svojom vatrom ustrijeli none Rakase i njima uroene arobnike.
1 2

Vuk. rje., pod Krijes. S ovim izrazom isporedi drugi: ''kresati, iskresati vatru''. 3 A. K. Matas, Miletii versus, str. 42. 4 Rigv., I, 97, v. 2. 5 Id., I, 79, v. 6. 6 Id, X, 87.

Ovome zemaljskom Ognju Inda, koji, brani presveti, plama pod kunim krovom, primijenjeno je, bez sumnje, nae puko pravilo, da kod ognita ''ne valja se sesti, okrenuv legja vatri''.7 Domaa vatra brani nau eljad od mnogoega, osobito od rednja. Kad kakva bolest zaredi po selu, onda u Srbiji, u abakom kotaru, ljudi u jo zdravoj kui prelaze preko vatre, govorei: ''Preko ove vatre pregjosmo, druge se ne bojimo!'' ili, vatru razdijelivi od jednoga na dva mjesta, megju dvije vatre prolaze, uz iste molitvene rijei8. Ukuani mogu se uvati i na drugi nain, ali opet ognjem. Rastegnue oni kuine, kao veliko povjesmo, na jedno kolo zemlje, u koje svi iz kue stanu, pa se kuine zapale: iz kola vatre izlazei, svako ree: ''U vatri besmo, ne izgoresmo; u bolesti besmo, ne pobolesmo se9. Ima i vie.
7 8

Milievia iv. Srba, Gl. XXII, str. 150. Id., str. 167. 9 Id., ib.

Ognju na ognjitu klanjaju se, kao bogu, u ovome hrvatskom obiaju: djevojku udavau, kad dogje mladoenji u kuu, triput obvedu okolo ognjita, na kome potom ona sjaruje glavnje, te metanie i poljubi zemlju kod ognjita1. A nai prosti ljudi jo jednako kunu se Ognjem: ''Tako mi ovoga ognja''. ''Tako mi ove erave, i tako je mahnit ne zobao''.2
1

Vuk. rje., pod Skruiti. Prije ovoga, za taku djevojku Vuk pripovijeda, da joj na konju dadu reeto ita, te skruuje, a onda uzevi iz njedara jabuku, prebaci je preko kue. 2 Id., pod Kleti se. Od prethristjanskog bogmanja ostadoe u puku kletve Nebom, Zemljom Suncem (zrakom nebesnom) i Ognjem. Ostadoe takogjer (kako to ve vidismo), al su manje izrazite, kletve Leljom i Davorima.

Opazismo, da je sada u narodu shvaanje Kresa tim vie mitino, to se vie primiemo zapadnim krajevima nae zemlje''.3 U Slovenaca, Kres olien je kao blagodatni duh, pod imenom Kresnik. Da li je kuni duh Kresnik, nije mi poznato, al je duh mjesni i poljski. A, to mnogo vee vrijedi, u oitom je odnoaju s munjom. Ako u etveno doba sijevaju munje, a ne grmi, puk veli, da se Kresnici o snopove otimlju. Svome podruju, kotaru svome, kojeg brani, Kresnik udjeljuje bogatu etvu, dok pri tom tjera zavidne druge duhove, kao to indijski Agni odgoni Rakase, arobnike i vjetice. Znamenito je i vrijeme epifanije slovenskih Kresnika; vrijeme isto od prilike, kad su srpski dnevi kresovi. Ja drim, da pripada amo i bog Chrs4, u ruskim knjievnim spomenicima sve do vijeka XVI, premda fonetika ne moe da jednai ch sa k. Ali se u srpskom i hrvatskom jeziku h kato pretvara u k: drhtati i drktati, dahtati i daktati, ahnut i aknut, Hrist i Krist, nehtjea i nekea, htjeti i kljeti, odlahnuti i odlaknuti. Pri navogjenju Chrsa u reenim spomenicima, panja zapinje za vrlo oznano neto: Chrs skoro uvijek, kod izbrajanja raznih bogova, dolazi iza Peruna.
3 4

U hrvatskoj narodnoj dinastiji esti su kraljevi Krsimiri. Drukije pisano: Chers, Chors, Churs.

295

Zemaljski domai Oganj, u Indiji, obasut je arom najvrueg bogomoljstva, i ovijen svom kitom pjesnitva vedinog. Bogu Agniju, koji dava toplotu, i obveseljuje, u mrkom i studenom sjenu noi, porodicu okolo ognjita sakupljenu; koji njoj prua zgotovljeno jelo, zdravlje i tjelesnu cvatnju; koji, krasan i neoskvrnjen, uljeva u ljudske due istou i pravinost, te ga svako uti u svome srcu; koji odmie zle none duhove, to ih ljudi vide u obrisu maglovitom, pri krajnome rubu svjetlosti, prodirue s ognjita: tome Ognju prvanji Indi, na zemlji ispod Indukua i Himalaje, uzdigoe srca i obratie najpokorniju zahvalnost. Po vedinim preestim izrazima, Agni je kue gazda, ljudima pod krovom tvrd oslon i blag prijatelj, mudrac pronicav i sveznali, prvi svetenik, prvi rtac. Pravo rekavi, on sam rtvuje svim drugim bogovima, kojima, doim je jezikom svojim jede, uznosi rtvu, u zavojima plamenog dima. rtvenik mu je ognjite, a glavna mu je rtva maslo1, to se u vatru baca, nek se bolje rasplamti. Naa ''masla'', za hristjansko sveto ulje, moda je poganska rije, prenesena sa starog na novo bogotovje. Svakako, iz bogotovne velike obzirnosti prema Ognju pregje jekavcima izraz: ''obeseliti'', ili ''utjeiti svijeu'', ili ''vatru'', mjesto uduhnuti, ugasiti, koje se ne smije rei.
1

Takozvano ghirtm (ghrtm).

Historinih vijesti o zamanu u nas Slavena bogotovju prema Ognju mi nemamo; ali je takih vijesti nai za Litvine, kojima stara religija konano propade tek u drugoj polovini vijeka XVI. Njihov Ugnis, bog Oganj, bijae oboavan, koliko i vedini Agni. Uz Perkuna najvie se slavio prijazni Ugnis. U poveim mjestima, bog svegjer gorae u hramu. Svetenici prilagali mu neprestano drvlja, i pazili nanj obno, da mu uhvate prorotva i odgovore, koji su dan poslije u jutru objavljivani nemonicima.2 I neki gajevi bijahu bogu posveeni, a u gajevima neka izborita drveta: ko bi se njih gvogjem dotaknuo, toga vrijegjatelja bog bi usmrtio, ili mu po koje udo oduzeo3. Litvinski obred uvanja i njegovanja boga Ugnisa, osobito u noi, traje jo, dakako u vrlo blijedoj slici, kod akavaca spljetskili. U Spljetu, u podgragju Manuu, kad stopanica kasno u veer zapree za sutradan domau vatru, ona zapret prekrsti oegom, i rekne: ''Sveti Vide! ti sahrani ovo sime, da do sutra nepogine!''4 Bog vjenog vidila, vrhovni Vid, uva sebi podregjenog boga, svijetlog Ognja; uva mu plameno sjeme. Ognjeno ''sime'', u spljetskoj ritminoj molitvici, dolazi iz zaglune davnine, poto sjeme Agniju primee i Rig-Veda.5
2 3

M. Orbini, Il Regno degli Slavi, p. 55. Id. ib. 4 Ovo mi je dostavljeno od spljetskoga prijatelja. 5 Tako u himni I, 128, v. 3: ''U svojem putu, obilazi on (Agni) danomice svijet, sjeme putajui rie jasnim povikom bik, sjeme putajui rie glasno''. Pa i drugdje.

Pravi Oganj, boanstveni Oganj na zemlji, jest ''ivi Oganj''. Posvuda u narodu poznat je ''ivi oganj'', koji se dobiva trenjem drveta o drvo, te njemu pripisuju osobitu mo. Obiaj i obred rek' bih da najvjernije dre se na zemljitu jekavskom. Kad taki oganj proizvedu, Crnogorci posebnim izrazom kau, da ga ''izviju'', izvijaju ga iz posebnog drveta, iz lipova1. Slui njima za bajanje od raznih bolesti, kao to ga i u Srbiji ljudi upotrebljavaju, da ih mine prolica2. Tu skoro pomenuti obredi srpski, pri prijetnji rednje kakove, jaki su najvee onda, kad se ono ini ''ivim ognjem''.3 A ''ivi'' je ''Oganj'' nebesnoga, munjevnoga postanka, po vjerovanju naroda. I ako taj oganj ljudi izviju dolje na zemlji, tarui dvoje drvljadi, opet on s neba silazi, jer je njemu poetnica Ognjena Munja. Kad se ono slavi ''enidba sjajnoga Mjeseca'',4 Ognjenoj Munji, pri svadbenom dijeljenju darova, pade u dio ''onaj Oganj ivi'', veli pjesma.5 Pa i puka poslovica razumije trijes, gdje veli: ''Tako me ivi oganj ne saegao 6!''
1 2

Vuk. rje., pod Izviti oganj. Sluio je jednako i drugim narodima, osobito Anglosasima. Jedna engleska hronika, pod g. 1268, pripovijeda: ''Pro fidei integritate servanda recolat lector, quod cum hoc anno in Laodonia pestis grassaretur in pecudes armenti, quam vocant usitate lungessouht, quidam bestiales, habitu claustrales non animo, docebant idiotas patriae ignem confrictione de lignis educere et simulacrum Priapi statuere, et per haec bestiis succarrere'' (Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 43.) 3 Vrlo mnogo pomae i ''ivo ugljevlje''. Na primjer: ''kad se za koga misli, da je ureen, onda mu bajalica gasi ugljevlje, t.j. ivo ugljevlje baca u nenaetu vodu, namjenjujui na one za koje se misli da

296

su ga urekli, pa kod ijega imena ugljen potone, za onoga se misli da ga je urekao; po tom bolesnik od one vode u triput srkne i umije se njome'' (Vuk. rje., pod Gasiti). Gaenjem uglevlja i drukije mnogo se baje. 4 Vuk. pjes., knj. I, 231. 5 v. 10 i 18. 6 Vuk. posl.

Kao to mnogo drugo kod Ognja, tako i cijela ova prestava isto je vedina. U vrsnoj svojoj radnji o silasku ognja i bojega pia, Nijemac filolog i mitolog Kuhn dokazao je,6 da su svi Arijci, koje manje, koje vie, a osobito vedini ljudi, od iskona vadili boga, ivog Ognja, sakralnim nainom tarui drvo o drvo, ili, tanije da reknemo, vrtei jedan tap u glavini jednog kola, ili u kolutu.7 Dokazao je dalje, da to bugjenje ivog Ognja na zemlji eljad prostosrdna prenese i na nebo, gdje bi se bog izvio jednako trenjem munjevnog tapa, ili klina, u kolu ili u kolutu sunanom.1 Eno i u nas dvojakog ivog Ognja, u drvenom Kresu i u Ognjene Marije, Ognjene Munje. Nego je postankom prvi, stariji, ivi Oganj Munje, pa silazi na zemlju i stvara se ivim Ognjem Kresa.
6 7

Adalbert Kuhn, Die Herabkunft des Feuers und des Gttertranks, Berlin 1886. Posebitom sveanom rijeju, ta dva drva kod Inda zovu se aran. tap ili gornje drvo, to se njim tare donje, jest pramantha, koja je rije u svezi sa , sa helenskim kradiocem bojeg Ognja. Osim Inda, obrednim trenjem izvijahu svetu vatru Eranci, Grci i Latini. U Germana i u Kelta obiaj veoma oslabio, uslijed primljenog hristjanstva Do dana dananjeg najbolje su odrao u Srb i Hrvat, u kojih se jo taman trenjem ivi Oganj vadi. I to se pri tome upotrebljava lipovo drvo, nije bez uzroka. Lipa je Slavenima na osobiti nain sveta, a svete vrste, naroito donjeg drva, birahu pomenuti davni narodi. 1 Pretjerujui ovi mitini nazor, kao to bih rekao da je to kojegdje uinio Kuhn, nije muno sve glavne mitove takogjer vidila i sunca svesti na jedinu teoriju munjevnu.

A munjevnome Ognju, kao to i Ognju zemaljskom, pravi je zametak, po najobinijoj misli Arijaca, u nekom nebesnom drvetu. To drvo biti e, po svoj prilici, ono drvo od svjetlosti, drvo Vidovo, koje mi, toliko puta dosad, susretasmo u religiji Srb i Hrvat. I sami ljudi, opet po arijskoj misli, postadoe od drveta, to jest, iskra ivota, dua, iskresa im se iz vjeitog Ognja i Vidila.2 S toga na ''izraz'': ivi ''Oganj'' razumjeti je u aktivnom smislu, kao ''ivotvorni Oganj.''3 Ali s Ognjem munjevnim sigje na zemlju i neko pie sveto. To je Soma u vedinoj religiji, u religiji mazdejskoj Haoma. Pie je to ivotne snage4 i neumrlosti, sanskritski amrita, grki . Boje pie see u sinju davninu i prethodi vrijeme razilaenja ind -europskih plemena. Dobivahu ga potonji vedini Indi iz soka biljke asclepias acida, nagjene na visinama planinskim, a od neke biljke na takim visinama, te i do nekog jezera, nastajae mazdejskim Erancima; no, u prvom miljenju arijskom, pie polazilo odonud, otkle i munjevni Oganj. Mijealo se ono gore, u olujnom oblaku. U Indiji vedinog doba, Soma se lijeva pri rtvi bogovima; lijeva se na vatru, da se ova rasplamti, do tri puta na dan, u rano jutro, o podne i na veer, a svaki put, osobito o podne prizivlje se Gromovnik Indra, u jutro pak ponajvie je prizivan Agni, pa i Zora. Po velikoj prilici, pie prikazuje i oliuje ognjenu svjetlost. Moliocima vedinim Soma nije samo napitak boanstveni, nego je ak i bog, a visok je duh Zoroastrovim sljedbenicima.5
2

Valjda je naa rije ''uskrsnutiuu s Kresom u jezinoj svezi. U Arijaca, kod vagjenja Ognja, kato pokazuje se phallina primisao, koju mi posumnjasmo i pri bogu Perunu (na str. 150) Indijski Agni mee u ensko, i u svato, klicu ivota. 4 Soma-Haoma dolazi od korena su, ragjati, te je navla pie rodljivo, pa se njim, i s trenjem dvoje drvljadi, lasno prelo k grubom vjerskom pojmu phallizma. Ako i manje nego u semitskim, phallizam se javlja i u arijskim religijama, dok sve to ne proisti nauk Mojsijev i Hristov. 5 Za ovo sve gledaj, u Kuhnovoj Herabk. des Feuers, njegovo preglavljenje, s. 2238.
3

Boanski neki duh, to krmi udesno vino i dijeli udesni napitak, izlazi pred nas iz puke predaje. U pjesmi bogojavljenskoj iz Boke kotorske, nama se ve prikazao1 ''car nebesni, kad enjae Sunce''; to Sunce ''sjanu te ugrabi gjevojku svetoduu Janju''; megju svatima, po izbor svetiteljima, ''svetodua Janja na nebu poinu.''2 Istu ovu mitinu Janju, u pjesmi iz Crnegore: Jovan i divski 297

starjeina'', vidismo posestrimu pomonicu mladome vitezu Jovanu, na planini kod adajina jezera kaladijnskog.3
1 2

Dio III, na str. 72 (216). Vrevia Tri glavne sve., str. 71, 3 Dio V, na str. 223 (142 3).

Oiju lieni Jovan k sebi dozvao ''posestrimu krmaricu Janu, neka dogje vodi kaladijnskoj, da ga zajmi u polje Kosovo, razumna je uma i pameti, guslara joj u svijetu nema, ne bi li ga gugjet' nauila.''4 Pomou vile i Jane, a vodom kaladijnskom, stvorile se junaku nove oi, te propjevao; onda krmarica Jana i Jovan ''ladna se napojie vina'', i otolen, od kaladijnske vode, ''oni se razdvojie''.5 Ve je reeno, da se Soma-Haoma, nebesni napojnik u Inda i Eranaca, nalazi na planini, a do jezera, kaogod i naa krmarica Jana. Nego se nalinost i dalje protee. Jana je ''razumna uma i pameti'', kako je Agni, u Rig-Vedi, svegjer nazivan, ili ''mudar'', ili ''sveznali'', ili ''poznavalac bi''.6 Ui Jana ''gugjeti'', te njoj guslara u svijetu nema''; a opet Agni, ''zaodjeven rumenilom zore, kao pjevac u svjetlosti govori apui.''7 Jana je krmarica, pa je i Agni ''postojani drugar pri stolu.''8
4 5

Vuk. pjes., knj. II, 8, v. 2749. v. 3178. 6 Rig-Veda, passim. 7 Id., VI, 3, v. 6. 8 Id., VIII, 44, v. 29.

Ta mitina krmarica Jana, u pjesmama naim, obino uzgred dolazi, ali po njima svuda ona vrlja, po primjeru Rada neimara, te pomae poglavitim epskim junacima Kad Kraljevi Marko, slavei slavu svetoga Gjorgja, trai ribe od Orida, a u tome napade ga i sveza, te hoe da ga objesi Gjemo Brgjanin,9 podigao se ovaj, da progje ''kroz nekaku Janjinu planinu.''10 U toj planini ima ''bijela mehana'', a u mehani krmarica Janja.'' Gjema osvojila egja. pa Janja njega opaja vinom, u koje ''mee bilje svakojako''1 Lei Gjemo glavom bez uzglavlja, Janja na Marku pobratimu otvara gvoje, te Marko njim sapeo svoga dumanina. Vinom krmarice Janje onda se i Marko nakitio, pa on objesio Gjema Brgjanina, 2
9

Vuk. pjes., knj. II, 68. v. 122. 11 v. 1389. 1 v. 164. 2 Prilika je misliti, da se to udno pie, to vino, u koje Janja ''mee bilje svakojako'', kod nas u staro doba zvae med. Ljekoviti bog Soma, u mnogoj himni vedinoj, zove se mdhu, to je naa rije med, a isto ovako zove se mjr neko udotvorno pie u skandinavskoj Eddi Khun (Herabk. des Feuers, s. 1402) nalazi stajau ovu rie u svima indo-europskim jezicima, te veli, da se iz poetka njom naznaivalo arijsko boje pilo, koje je Indima Soma, a bijae ili zamedljano, ili pomijeano s mlijekom i s jemenim sokom. Privodei rijei indo-europske, Kuhn stavlja tu i starosl. med. Ja cijenim, da se med, u tom davnom smislu, sauvao u naoj poslovici: ''Pala mu sjekira u med'' (Vuk. posl.), koje se kae za sretna ovjeka. Sjekira je moda meaica, kojom se Soma, pri gotovljenju, mete.
10

Nema nikakove sumnje, da Jana, ili Janja, jest Oganj, a Janjina planina ognjeni olujni oblak. To nam izrijekom kae sva naa tradicija. Spominje se ''Janjina planina'' i u drugoj Vukovoj pjesmi,3 pa na

298

njoj ''gorela je gora tri dni i tri noi.''4 U jo jednoj pjesmi iste zbirke,5 Janja ''oima zapalila''6 Travnik, i taj grad mahom gorae. A u pjesmi skroz mitinoj, u drugoj zbirci,7 tri kola vil uzimlju k sebi ''lepu Janu'', prokletu bez uzroka od majke, na rogjenju: ''Al' u gori tri kola igraju, iz jednoga modar plamen lie, a iz drugoga hladan vetar due, a iz treeg oganj vatra seva.''8 Pa i u pjesmi jo jedne zbirke, znamenit je uvodni stih: ''Izgorjela je Janjina planina''9: stih nema odnoaja s pjesmom, te stoji napose, kao neka vrsta starinskog usklika, ili pripjeva.''10
3 4

Knj. I, 663, v. 4. v. 8. 5 Knj. I, 659. 6 v. 3. 7 B. M pes., 10. 8 v. 1821. Izraz ''Oganj vatra'' ini mi se, da je starog kova. To su dvije rijei jednakog znaenja, pa se najlaglje tumae, kad se uzme, da prva nosi Ognja boga, Munju koja sijeva, kako to biva ovdje. Odavle izraz pregje i u nemitini prosti govor: ''Ili vas je voda oplavila, ili oganj vatra opalila?'' (Jukic, pjes.. knj. I, 30, v. 1556). 9 S. N. Davidovi, 4, Narodne pjesme, Panevo, 1881. 10 Za oblak, u Rig-Vedi, nema ee slike od planine.

Najposlije puk, i bez pjesnikog slikanja, u zagoneci, Janu kae vatrom: ''Poruuje Jana iz saklijana po gjakonu gjaku pobratimu Stanku.'' Odgonetljaj: ''poruuje vatra obanji po prvoj pari, da kazan i tabarka prave od pare rakiju, koja ide kroz lulu, te izgleda kao da suu povoj.''1 Sad se uzima, da su Jana i Janja2 lina enska imena za Anu i Agnezu. Ali, poslije reenog, slobodno nam je tvrditi, da je tima imenima smisao ovako napravljen istom u novije vrijeme. Jana i Janja je Ognjena boginja, Ognjena Munja, koju vidismo, laganom hristjanskom oblakom, prikrivenu u Ognjenoj Mariji. ''Jana'' i ''Janja'' mislim da je ime iskrivljeno, poizderano, mjesto ''Ognjena'', ili ''Ognjana''3
1

Novakovia zag. Ovako se zagonee u ''kazanu''. Isporedi, u pjesmi karikaturnoj iz Dubrovnika (Vuk. pjes., knj. I, 702, T. 21), ''Janu'', koja je ''uzavreli kazan liksije''. 2 U starije doba dolazi i forma: Anja. 3 Lina i mjesna imena puk vrlo lako preokree, kad im god zaboravi, ili hoe da zaboravi, prvanje znaenje. to pak u nekim pojavima mitinim, n.p. gdje Sunce grabi svetoduhu Janju (Dio III, s. 72 (216)), ili gdje stariji Jaki dvori Janka, ne bi li izdvorio Jankovu sestru (Dio II, s. 118 (216)); Janja prilikuje Zori, ili je ak Zora: to biva sa doticanja tih dvaju bojih likova. Zora, naime, zapalila se iz jutra na nonome Ognju, te se ovaj u nju prelijeva.

Neku boginju krmaricu imadoe i Riniljani. Zvala se Anna Perenna, ili Peranna. Ne e, dasto, biti nego puki sluaj, to joj je ime suzvuno s Janom; ali je njezina funkcija od prilike ona ista, koja u Jane. Oglaena je Anna osobito u plebejskoj tradiciji rimskog naroda. Kad rimska pleba, ispod drutvenog i politinog pritiska tvrdih i oholitih patricija, uzmae na Svetu Goru, i poe tamo gladovati, eto im pomonice Anne Perenne. urnom rukom boginja mijesi pogaa teakih, i svakog jutra dimljive ih podjeljuje megju narod.4 to Anna pripravlja skoranje, dimljive kruhe, bie joj se time primie Ognju; a valjda je jedna s rimskom ''dea Fornax.'' Pa se boginja tuje u Rimu, ne samo javno, nego i pod domaim krovom as je babolina, a as mlada djevojka, isto kao i vedini Agni, koji je prestar, ili premlad. Anna je, po latinskoj rijei, ''genialis''5: mi bi to rekli ''svetoduha'', a svetoduha je i naa Jana. U Rimu, javni god Annin bijae na martane ide, t.j. pri poetku proljea, kad se Gromovnik Jupiter prvom

299

munjom javljao.1 U slavu Anne boginje, a sebi na zdravlje, mlagjarija rimska, u polju po rudinama razasuta, pijae obilno, pjevae, plesae; koliko bi se puta na jedan duak popilo, toliko bi se godina ivota nazdravilo drugarima; pa eno i Jana junake krijepi i pilom napaja. Anna do rimskih pobonika prigje iz zaglunih doba latinskih; no poslije, u vrijeme Ovidovo, nije se zapravo znalo, kakva je to boginja, i otkud joj ime Anna Perenna.2
4

Ovidii Fasti, III, v. 6702: ''Fingebat trepida rustica liba manu. Atque ita per populum fumantia mane solebat dividere . . .'' U jezinoj je svezi ''libum s rijeju ''libatio'', te, vie nego pogaa, jeste pie bogotovno. Gotovljahu ''libum'' od pra, sira, meda i ulja. 5 Id., III, v. 523: ''Idibus est Annae festum geniale Perennae". 1 Dan prije martanih ida, ili Annina goda, slavio se Mamuruis Veturius, boanski kova dvanaest ancilia, koga je jednako staviti u odnoaj s Ognjem godinjim. 2 Nagagjalo se, i jednako se nagagja, da dva joj imena znae ili rijeku, ili godinu, ''amnis peremnis'', ''annus perennis" (Preller, Rm. Myth., I B., a. 3456); ali to ipak ostaje pod velikom sumnjom. Prelleru je Anna Perenna boginja Mjeseca preko godine, u svakom mjesecu na izmjenu mlada i stara.

Legenda kazivae, da u noi Anna ispade iz kue kroz prozor, te bjeei umae u vodu rijeke Numicija, gdje posta ninfa, vila.3 Ova voda biti e olujna voda u bjenom oblaku. to se pak tie Annine none pojave, i naa je Janja jednom nona, u ovoj enskoj pjesmi davnog kroja i mitinog sadraja: ''Osu se nebo zvezdama, Ustani gore, Radoje! i ravno polje ovcama, Ovce ti za lug zagjoe. ovcama nema obana, Neka i, sejo, ne mogu; do jedno dete Radoje, vetice su me izele, i ono ludo zaspalo. majka mi srce vadila, Budi ga Janja sestrica: strina joj luem svetlila.''4
3 4

Upletena je kasnije u legendu Enejinu, i bude Anna Fenianka, Didoni sestra. Vuk. pjes., knj, I, 237. Poznato je, da su se Arijcima oblaci esto prizirali kao janjci i ovce. Radoje moe biti jote nejaki mjeseni Radogost (Dio V, S 6372 (18392). I po rimskom prianju, Anna Perenna prijateljuje s mjesenim bogom Marsom (Preller, Rm. Myth., I B., s. 55). S gornjom enskom pjesmicom o Janji i Radoju isporedi crnogorsku pjesmu epsku, punu ljutine poganske, gdje Vlai Radul ljubi prelijepu Janu (Vuk. pjes., knj. III, 85).

I drugdje, u jednoj epskoj pjesmi,5 koja je takogjer posve mitina, Janja dolazi uz ovce, obanica na planini. Po danu je nemona, te dopada ropstva dotle, dok nju oprosti jedan visoki ognjeviti junak. ''Kad priee arkovito sunce, tadaj Janja zaplanduje ovce na planini, u debelom hladu; a kad sjedne za planine sunce, tad pojavi obanica ovce.''6 Jedno jutro, na planini Janja povjeri ovce svoje trijestorici obana, pa nju ''sanak ljuto osvojio, ja t' je sanak, ja t' sugjen danak.''1 Devet diva, s divskim starjeinom i dva mlada mu neenjena sina, opazie Janju, uhvatie i odvedoe: za njom jadikuju ovce i obani. Odvedoe je uz planinu do mjesta, gdje su dvije raskrsnice, k sjeveru i k jugu. Zasunjena djevojka zacvili Suncu: ''arko Sunce, to s' me presjenulo?''2 Kad li eto visokog Stevana! Junak napao dive: ''Koliko se Stevan razljutio, iz zuba mu sipa vatra iva, sasipa se na zemljicu crnu, sve po zemlji zapaljuje travu.''3 Ognjeviti junak nadbio i povezao dive. Kitna Janja onda njemu na dar poklonila ovcu jalovicu, a on njoj dva dukata uta, uz dukate zlatan prsten s ruke. Bio 300

''u prstenu alem kamen dragi'': Stevan ''kucuka se po balaku njime, sitno kuca, jasno popijeva".4 Djevojku Janju on prstenova za Vojnovia Mia.
5 6
1 2

Petranovia pjes., knj. III, 42. v. 711.

v. 267. v. 90. 3 V. 1725. 4 v. 1013.

Neto je zaudno, da neka gospoja Ana, vrlo slina naoj Janji krmarici i rimskoj boginji Anni, umetnu se u njemaku legendu. to je njoj jednozvuno ime Ana, to ne vai mnogo; ali zasluuje veliku panju njezino djelovanje, koje se vri u okrugu istog mita. Pria se u vapskoj, da tamo na Frauenbergu sjegjae grofica Ana. Na Gospojinu brdu, na Frauenbergu, bio obiaj svake godine, na Ivanj dan, paliti kresove i zapaljene tokove kotrljati niz brdo. Mlagjariji, koja se ovako veseljae, pristupila bi grofica Ana, pa njima dijelila jedno vedro vina.5 Otkud ta legenda, privezana samom vapskom kraju njemake zemlje? Moe biti otud, to je vapsko pleme jednim dijelom sastavljeno od Suev, koji su po istonom im poloaju, u davna doba, vie od ostalih Nijemaca, bili u doticaju sa Slavenima.
5

Khun, Herabk. des Feuers, s. 80.

U pukom predanju naem, prema enskome: ''Janja'', ''Anja'', stoji muko: ''Janj'', Anj''.6 Ve kazasmo,7 da se ''ivi Oganj'' najbolje izvije iz lipova drveta; pa eto, u zagoneci o tikvi, Anj je upravo do panja lipova: ''Ja posejah anj pod lipov panj.''8 Osim to u zagoneci, pritaja nam se Anj i u djeinoj igri. U Srbiji, kad se djeca igraju, te se pogagjaju, koje e poeti, vele: ''Anj, panj, vet Ivanj.''1 Skoro isto ovako, i u drugom kraju naroda, u akavskom Spljetu, djeca kau: ''An, tan1a''. Ime Janj izlazi i u smislu localnom. U krutoj poganskoj pjesmi o nahodu Simeunu (Momiru), prvi mukli stih glasi: ''Rani care u Janju devojku.''2
6 7

Isporedi puka lina imena, muko: ''Ognjan'', ensko: ''Ognjana''. Gore, na str. 159. 8 Novakovia zag.
1

Akad. rje. (pod Anj.) uzimlje, kao da su rijei ''Vet Ivanj'' pokvarene od ''veti van''. Ja mislim drugo. Kres o Ivanju je od sviju najglavniji, pa mi se ini, da je tu isporegjen Anj, ili Oganj, iz lipova panja s ''vjetim'' ivanjskim Kresom. 1a Ovo meni pisa spljetski jedan prijatelj. Cijela formula spljetska glasi: ''An, tan, tuta, me, aner, stara, kompa, stare slin, slan, la, ka, tu, sa''. 2 Vuk. pjes., knj. II, 15.

Opet u mitinoj jednoj pjesmi, to je mjesto Janjo, u kome je gospodar ''kralj od Janjoa''.3 U vie pjesama, Janjo je ''Janjok grad'', te se pominje od ''Janjoka kralj'', pa i ''Janjoka crkva'', ili ''Janjoki lug'' i do luga mjesto ''Ogorjelica'', koje je veoma znaajno.4 Drugdje, Janj je pusta starekanja, po primjeru Jake ili Voina: ''Na bijelom gradu Dmitrovici, ongje bjee starac Kuzun Janjo, bjee njemu trista i tri ljeta.''5 Pii, sine, list knjige bijele, te je polji eru Dmitrovici starcu Janju od starine kneza, nek ti polje sina Milovana, stari svate nek je pred svatove, nek povede tri stotine svata, nek se znadu svati starosvatski.''6 ''Stari Janjo od stotinu ljeta!''7

301

3 4

ojkovia pjev., 44. Vuk. pjes., knj. III, 18, v. 836: ''On okrenu kroz Janjoka grada, ode pravo poljem Janjokijem, prihvati se Janjokoga luga, a od luga u Ogorjelicu''. U Vukovu rjeniku, za Janjok krivo se misli (premda dubitativno), da je talijanski grad Ancona (Jakin). 5 Vuk. pjes., knj. III, 10, v. 368. Turska rije ''kuzun'' znai: jagnje moje, a udno je sada, da se njom ovako miluje starca; ali uda nema, netom se pomisli na negdanje boanstvo Janja. 6 Id., knj. II, 92, v. 98104. 7 Petranovia pjes., knj. II, 36, v. 6. U ovoj pjesmi Janjo je od Srijema; a ima preveliko blago, i devet sinova ''Janjevia'', od kojih je najmlagji Janjevi Vidak. to ono znai preveliko u Janja blago, to emo dalje viditi.

ta je ta starina Janj, isto razumijemo po objanjenju iz Rig-Vede. Za Agnija nebrojeno puta veli se tu, da je mlad, vjeito mlad, pae najmlagji od bogova. Mlad je za to, to, krasan sin Neba i Zemlje, ''svegj iznova se ragja'',8 u oblaku olujnom i pod ovjejim prstima u drvetu; ragja se i ''raste nov tokom godine, doim nanovo drugim ustima i jezikom drvlje prodire''.9 Ali je taj vjeito mladi bog u isto doba takogje vjeito star, jer, osim to u oblaku i na zemlji, od vijeka postoji i na nebu, u treom svom obliku.1 Onda je on ''ljudima stari vjeiti Agni''2; on je ''pradavni Agni''.3 Jedna himna u istom asu mu spominje veliku starost i veliku mladost: ''I danju i nou pomlagjen ponovno postade starina (Agni), koji vjeno mlad prolazi kroz mnoge ljudske narataje,''4 Po tome poloaju nebesnom i uzoritom, boga Agnija Rig-Veda ee kae kraljem: ''Ja hou tebi sluiti i molitvu prinijeti, nek bude visoko oglaen, ako te prizivljemo; ti si, o Agni, kao kladenac u pustinji, ti si stari kralj puku, koji rado tebi rtvuje.''5
8 9

Rigv. X, 4, v. 5. Id, I, 140, v. 2. 1 Mlad i star ujedno biti e i s toga, to i na domaem ognjitu svaki dan uskrsuje, danomice se ponavlja. Rig-Veda Agniju daje epitet ''dvaput rogjen''. 2 Rigv. VIII, 23, v. 20. 3 Id., II, v. 9. 4 Id., I, 141, v i. Pa i II; 4, v. 5: ''Ostarjeli (Agni) iznebuha posta mlad nanovo''. 5 Id., X, 4, v. 1

U milosnom, u deminutivnom obliku, Anj, Janj, prelazi u: Anko, Janko. Kao da bi od Jovana, ili Ivana, bilo ime Janko, to je, istina, miljenje dosta staro, ali nije od poetka, poto je Janko mitian, kao i Janj, pa druguje s Janjom. U enskoj jednoj pjesmi davnog govora, Janko je ''zlatar'', a Janja ''hitroprelja''.6 A druga pjesma enska kae Janu sestrom Jankovom, i kruto govori: ''Platno beli mlada Jankovica i sa njome zaovica Jana, tud prolazi Rumeniloviu, snaha zaovi potijo besjedi: Da lep tije Rumeniloviu! Ne bi ga se za dan nagledala, ni za tavnu nocu naljubila.''7

Vie puta rekosmo, da Zora, po nazoru Arijaca, obno platno svoje bijeli ugjenom zaruniku, jutrenjemu Suncu; te moe biti, da pjesma ovdje misli o Zori i o drugarici joj Ognjenoj boginji, koje ekaju rumeno Sunce mlado.8 A da ne budemo u sumnji o glavnoj vlastitosti Jankove sestre, ona je ''krmarica'', u pjesmi jednoj epskoj.9
6 7

Vuk. pjes, knj. 1, 243. Id., knj. I, 634, v. 17. 8 U Rig-Vedi, Agni budi Zoru, a Zora eka Sunce. 9 Vuk. pjes. knj. III, 22, v. 558: ''Ongje Stojan jednu tetku ima,

302

po imenu krmaricu Maru, isto sestru svoga oca Janka''. O ime ''Mara'' ne emu zapinjati, poto poznajemo Ognjenu Mariju. to je pak, u ovoj pjesmi iz hajdukog vremena, Mara tetka, i pomonica u nevolji, Stojanu Jankoviu, ni to ne smeta: stari mitini motivi provlae se kroz novije pjesme. U pjesmama hajdukim, ista udesna krmarica od pomoi nazivana je i ''Jela krmarica'' (Vuk. pjes., knj. III, 26, v. 195311).

to se tie samog Janka, do njega boj bije, u drugoj takovoj pjesmi, i ''veoma sijee'' neprijatelje udni junak, ''nejaak Ognjane.''1 Mi do Janka, ovako, nalazimo Ognjana. to je to Janko ''zlatar'', i to Janja ''hitroprelja'', kazae nam opet Rig-Veda. Himne skoro ne smau rijei, kojima da uznose sve pusto blago zlaanog Ognja. Uvijek kao zlato, ili ures zlatni, pominje se plamen Agnijev; bog ima zlatne zube; bog je rud, zlaan.2
1 2

Id., kiij. II, 52, v. 468. Pjesma je o nekome ''Juriiu Janku'', a razbojite je na Kosovu. Rigv., passim.

Isto tako, neprestanom hvalom pjesama, velia se hitrina njegova; sijekui, prodirui, hitro ide bog od drveta do drveta naloenog, ide suhom poljskom travom, ide umom, kao da ga vjetar goni, on romori i tropota.3 A, poto su mu rudi plameni lijepo zlato, i blago veliko njegova sjajna toplota, Agni je mimo sve bogove,4 mimo samog sunanog Bhaga, vlasnik i dijelitelj blaga: ''gospodarom blaga'' nazivlje se ' . Himne pjevaju njemu.: ''Prikupljeno je kod tebe stotinu, hiljadu blaga!''5 ''Kao zrake to su tvrdo udarene u sunce, tako su i sva blaga u Agnija, u utoite ljudsko.''6 ''Bio zapaljen ili ugaen, sjaj ti nama, dijelei nam u zdravlje obilata blaga !''7 I itava jedna himna ne moli od Agnjija drugo, no da dade blago, svojim ''svijetlim jezikom''.8 Ovako, Janko zlatar i Janjo od Srijema, kome je preveliko blago, nalaze mitinog druga u bogatom, zlaanom Agniju. Nalazi ga jednako i Janja hitroprelja; tim vie, to sestra Jankova, u jednoj bugartici, zove se Rude 9 Rud je, kako usmo, Agni. U Rig-Vedi, kad se bog vozi, ruda su i dva konja njegova.
3 4

Id. Id., I, 1, v. 1. 5 ld., I, 31, v. 10. 6 Id., I, 59, v. 3. 7 H., II, 2, v. 6. 8 Id., II, 9. A himna I, 96, na svakoj strofi ima pripjev: ''kako dijelitelja blaga, uvae ga (Agnija) bogovi''. 9 Bogiia pjes., 22. Rude je tu lijepa i mlada udovica, kako vie puta i druge pjesme nazivlju mladom udovicom lijepu krmaricu Janju.

O Anju, Janju, Janku, i o Janji, mnogo se pjevalo u narodu. Svio se iroki krug pjesama oko ognjevitih Janja i Janje; ali, od XV vijeka dalje, udarile pjesme drugim putem, ile pravcem poluhistorijskim. Kad se o polovini toga vijeka razglasi slavno ime Ivana Hunyada, vlakog bijelog viteza a vraga turskog, te irom hrvatske i srpske zemlje odjeknue pobjede i porazi kod Nia, kod Varne, na Kosovu, u Biogradu, onda Sibinjanin Janko, sa sestriem svojim, slavonskim banom Ivanom Sekulom (Szekely), uljeze u puki ep. Sibinjski novi Janko nametnu se davnome Janku, te se historija uokviri u ve postojei mit. A, poto je kod puke iste pjesme kao openito pravilo, da uobiajeni govor, da pjesnika gragja izraza i slika svegj malne ista ostaje, okrenue guslari na Janka Sibinjanina i na Sekulu ili Sekula, povelik dio tradicije o bogatome starcu Janju i o zlataru Janku. U svemu, to se sad pjeva o Sekuli i o Sibinjaninu, ima najmanju historije, a najvie oitog mita. Od znamenitijih likova u naem epu, moe biti da jedinog Gria Manojla mit pretrpa toliko, koliko Sekulu i Sibinjanina. Da se pjevanje o toj dvojici preruilo u ep iz starog suda vjere, dovoljnim e dokazom biti pregled nekolikih znatnijih pjesama. Raspitasmo ve pjesmu o gozbi i o igri dvanaestoraca, gdje je vojvoda Sibinjski Janko udan suigra kralju od Maedonije.1 U jednoj pjesmi iz Crne Gore,2 od Sibinja Janko ne bratimi se s kraljem od Maedonije, nego s Mujom od krajine, koji ga pozva na gozbu na Kosovo. Nevjera Turin svezao Janka, uz njegovih trideset banova; svezao ga, jer do ujaka Janka nije 303

viteko dijete Sekula. Svog sestria Janko ostavio doma, no se Sekuli usnila Jankova nesrea. Hita u pomo ujaku, a Mujo ga vidi iz daleka, pa se njemu prizire, kao da ljetni dad ide i da svijee sijevaju. Sunja Janka pita Turin: ''A za Boga, pobratime Janko! Otkud vama ljetni dad nahodi? Jer je pala magla Kosovijem, sijevaju iz magle svijee.''3 to je taj mladi Sekula, to opet oznauje Janko u prividno nijenom odgovoru: ''Nije, pobro, dadic Kosovijem, suna magla i sunica munja, koja e ni jade zapijevat': evo ide dijete Sekula.''4
1 2

Dio IV, str. 2933 (12033) Vuk. pjes., knj. III, 30. 3 V. 969. 4 V. 1036.

Neispravnim ovakim reenicama ee, u naim pjesmama, udni stvorovi ukazuju pravo bie svoje; pak je Sekula ovdje, svijea koja sijeva iz ljetnog dadiva oblaka, ili, drukije, ognjena suva munja. Junaki Sekula napao i svezao Muja uz trijest njegovih Turaka; al ''na dajka se napuio svoga, e je njega doma ostavio'',1 te i Turke i banove ''izbai nasred Kosovoga, da ih pee sunce Petrovoga''.2 Srdi se na Janka, i nanj navaljuje, takogjer sestra mu Jana, majka Sekulina.3
1 2

V. 1078. V. 13940. 3 U pjesmi dolazi i neka bezimena ljuba Jankova, koja se isto gnjevi na njega.

S tima gotovo jednake slike nalazimo i u pjesmama drugih zbiraka. Sibinjanin Janko pobratio se s vilom, no mu vila strijelja junake. ''Kad to vigje od Sibinja Janko, raljuti se k'o da munja sinu.''4 A u pjesmi drugoj,5 Janko eni se vilom, dok ima sestru Janju Sibinjkinju. Janji je nejako dijete Sekula, a Sekuli su dvije mlagjane sestre. Janko veli: ''Ja za boja ne vodim Sekulu; Sekula e pod adorom sjedit', da mi uva bijela adora'';6 a da bi sestrine predobio na svoju, ''punu aku zagrabi dukata, pa ih prosu po zelenoj travi''.7

304

Za tim, na Kosovu polju, vila se grozi Janku, da e mu u noi zaslijepiti vojsku; al eto Sekule, koji sa dva sokola zarobi vilu i odvede je Janku. Tad se Janko oenio vilom. to se Janko, u ovim skroz udesnim pjesmama, bratimi s vilom, ili njome eni, to je bratimljenje, ili enjenje, olujnog Ognja s oblakom.8 I za samo oruje Jankovo nije sumnje, da pripada u mit o Ognju, Britka Jankova sablja ''svaku utvoru sijee''.9 Taman ovako sijee, i razgoni none sablasti, vedini Agni.
4 5

Petranovia pjes., knj. II, 31, v. 51'2. Id., knj. II, 32. 6 V. 3840. 7 V. 446, 8 Drugovanje Janka s vilom, poto odasvud izbija, nije poetina sluajna slika. Tako u enskoj pjesmi (Vuk. pjes., I, 260), Ugrinu Janku dva su sestria, ban Sekul i Mijailo, pa Sekul hvata vilu, te je daruje ujcu Janku. 9 Petranovia pjes., knj. II, 34, v. 105.

Nego su i daleki puti Janka i Sekule sasvim mitine naravi. Bosanska jedna pjesma10 dovodi nam Janka i Janju Misirkinju, gdje ''aikuju tri pune godine''.11 Kad li eto iznenada Janju preprosi nametnik s mora, Deli-Dmitar. Sekula ujaku izbavio iz Misira zarunicu Janju. ''Napravie prelaganu lagju od lagana drvca orahova'',1 pa Sekula tamo se zaputio, kao trgove mlado, s ' 'trgom svakojakim, zanajvie sjajnih ogledala'',2 a uz devet veslaa ''i desetog dumendiju Jovu''.3 Doetala do lagje Janja, i ula u nju sa svojih devet slukinjica. Veslai i Sekula od obale otisnue lagju, odoe niz to sinje more, i Jankovoj kui dovezoe Janju.
10 11

Krasia pjes., knj. I, 16. V. 5. U Vukovoj enskoj pjesmi, knj. I, 637, Sibinjanin Janko ''penje ador blizu dvora Jele udovice'' (v. 12), i hoe da je ljubi. Jela ''udovica'' biti e ''udovica krmarica'' Janja. 1 V. 3940. 2 V. 334. 3 V. 42.

Drugim nainom, ali sutinom jednakom, rasprelo se ovo kazivanje u lijepoj pjesmi: ''enidba Jova Budimlije'', nainjenoj izmegju Srba iz Vojvodine.4 ''Kad se eni Budimlija Jova, u Janoku isprosi devojku, plemenitu Janokinju Janu.''5 Poradi Jane, budimski enik mnogo se pohario, al se jo vie pohari ban od Erdelja, koji Janu preprosi. Boluju obe mladoenje, pa ''gospogja devojka'', Janokinja Jana, boga moli: ''Digni, Boe, Budimliju Jovu, a umori od Erdelja bana!''6 Nego se erdeljski prosac pridigao, i ode k Janoku. Vraajui se s djevojkom u svoju zemlju, progje pored bijelog Budima, a Jana zavapi: ''O Budime, velika alosti! Nisam rekla mimo tebe proi, 305

ve sam rekla da u tebe dogjem, da ja etam po tebe, Budime, a da ljubim Budimliju Jovu''7 Kad tri godine progjoe, pridigao se, u svom Budimu, i Jovan, pa se kune megju budimskim trgovcima: ''Brao moja, budimski trgovci! Ja se, brao, ve eniti ne u, kad je moja odvedena Jana.''8 Al se presjeti, te za Janom ode: ''sadelja tanku ajku lagju, koju voze trideset vesala, nakupova svake trgovine, ponajvie sjajni ogledala, uze s' sobom trideset momaka, otite se niz vodu Dunavo, ode pravo pod Erdelja grada''.9 Stie u subotu, a ''kad u jutru osvanu nedelja. rano rane sedam devojaka, da zaite vode na Moriu; uze Jova sedam ogledala, te dariva sedam devojaka''.10
4 5

Vuk. pjes., knj. II, 101. V. 13. 6 V. 179. 7 V. 2933. 8 V. 446. 9 V. 4753. 10 V. 5660.

Kako je sedam djevojaka, tako je i sedam sokaka po gradu, pa sokakom svojim svaka djevojka oglasi, da jo ne bi take trgovine, ni ljepega trgovca. Od erdeljskoga bana bijae ve zatrudnila Janokinja Jana, a sada gospodaru svome veli: ''Malo mi je gospodskoga dara, a u mene bela platna nema!''1 Obukla Jana vjenano ruho, nasula se dukatima, sobom uzela trijest djevojaka, svakoj dala po trijest dukata, i ila k lagji na vodi Moriu. Kad s djevojkama u lagju ueta, Jovo progje na dumen, i povie trijestorici veslaa: ''Ako mene Bog utei dade, na ast, brao, svakom po devojka, mene krasna Janokinja Jana!''2 Lagja leti: ''vetar duva niz vodu Moria, vema nosi Jovanovu lagju, neg' to voze trideset vesala''.3
1 2

v. 801. V. 12830. 3 V. 1357.

306

Pomami se ban od Erdelja, tri mu konja pocrkae, na etvrtom isporedi se s Jovanovom lagjom, i vie: ''Vrati, Jovo, Janokinju Janu, triput u je dukati presuti, sve dukati, osim sitna blaga!''4 Odgovara Budimlija Jova: ''to e mene za Janu dukati, kad je Jana sama od dukata?''5
4 5

V. 14951. v. 1545.

Pusto blago, sve blago boga Agnija, obasiplje Janokinju Janu; pae je sama Jana od dukata, od zlata, veli pjesma. Istome Agniju, u oblaku olujnom, pristaje silni vjetar koji duva, kad ono Jana i Jovan hrle vodom. U pjesmi iz Vojvodine Jovan uzeo mjesto Janka u pjesmi bosanskoj; pa je Jovan Budimlija ono, to Janko Budimlija. Bez sumnje, misli guslar, pri tome, na sadanji Budim; ali u rijei, po svoj prilicii, lei ovdje starija misao. Raspravljajui badnjakov oganj,6 badnjaku uhvatismo znaenje, kao da je to ''budnjak'', od ''bditi'', te rekosmo, da imena, davana ljudima: Budimir, Budisav, Budman, Budin, slute na ognjenu boju budnost. Janko Budimlja kao da je Janko Budin ili Budim,7 t.j. budni Oganj. Ovaj Budim prelazi vremenom grad Budim na Dunavu,8 i treba ga metnuti u sahranu zajednikih zamisli slavenskog svijeta.
6 7

Dio III, str. 59 (203). ''Budim'' moe biti deminutivni oblik od ''Budimira''. Negda postojahu i lina imena: Budimko, Budimka. 8 U ostalom, bilo bi i to mogue, da grad Budim-Peta dobi ime svoje, u slavenskoj davnini, od tovanja boga Ognja.

Pjesme i prie ruske pronose zgodu jednaku s onom u naoj pjesmi o enidbi Jova Budimlije, te dolazi u njima junak istog imena s Budimlijom, Solojev ''Budimirovi'', od koga pjevai kasnije nainie hajduka.1 to se tie naeg Jova Budimlije, u nas javlja se on, valjda, i pod imenom: '''mehandija Jovo''. U pjesmi starokovnoj: ''Jakiima dvori pokarani'',3 sestra Jakia Dmitra, primajui brata u tamnosrebrne dvore age Arap-age, alje ga na okrjepu u Jova: ''Na ti; brate, trideset dukata, pa ti idi mehandiji Jovi.''3 Ko je taj mehandija, ili krmar, dalje se u pjesmi ne kae. Nije li ''krmar Janko'' (Jovo) potekao iz govorenja mitinog, iz koga i ''krmarica Jana?''
1 2

Arkiv, I B., I H. Vuk pjes., knj. II, 97. 3 V. 1001.

Razigje se, u staro doba, posvuda u narodu pjevanje o morskoj vonji i o zgodi Jovana Budimlije. Zgodu skitie, u okolini dubrovakoj, u draesnu ensku pjesmu, gdje su izostavljena lina imena: ''Umrijeh, majko, za mladom, za njenom rajskom ljepotom. Majka mu smjerno veljae: Ne umri, sinko, za bora! Ja u mi tebe sjetovat': Ogradi tanke gjemije, a u gjemije mrnare; postavi trga svakoga, najvi svile zelene; udari libu u grade, tu e ti doi ugjenje, vozi je dvoru svojemu. 307

Kada sin majku razumje, sagradi tanke gjemije, a u gjemije mrnare, sakupi trga svakoga, i metnu svile svakoje, najvie modre zelene,
4

udari libu u grade, i tu mu do'e gjevojke, i megju njima ugjenje. Zaveze tanka ves'oca, pa pogje s drugom na dvore''.4

Vuk pjes., knj. I, 580.

udesna vonja Janka, ili Jova, Budimlije, po vodi, ili po moru, ne iskoi ispod gudala slavenskih guslara. Dnevnu spasonosnu vonju boga Ognja ve pjevaju arijski pjevai iz vedinog doba. Kad na ognjitu plama vatra, a dim, crnim i oblanim putem, uzvija se gore do nebesa, ono je Agni, ijim jezikom bogovi jedu pia i jela, u vatru baena, i ijom vonjom primaju rtvu. S toga je Agni prvi i najvii svetenik, pa i glasnik megju ljudma i bogovima, koji neprestano putuje sa zemlje na nebo i s neba na zemlju. A, poto je Agni, u olujnom svom obliku, ''porod vodeni'' te boravi ''na sjeditu voda'',5 Arijcima kod njega prividi se brzo i lagja. Agni prijazno, revno, vozi i rtvu i rtvitelje i bogove: ''Pri ljudskoj sveanosti, izabran kao vozar, dogje i namjesti se molitelj, reditelj Agni''6 ''Ti poznavatelju bia, (o Agni), prevezi nas preko svake pogibelji i nevolje, kao lagjama preko mora!''1 Daj, Agni, .... naemu domu lagju, koja se sama vozi i kree, eda bi junake nae i knezove i vas puk prevezla, i nudila pouzdano utoite!''2 Megju voscem Agnijem i voscem Jankom razlika je tek u tom, to prvi ljubi Zoru,3 dok drugi ljubi jednoobrazno sebi bie, Janu, koja opet slii Zori, udenoj svakog jutra.4
5

Rigv., II, 4, v. 2. Id., VII, 7, v. 5. 1 Id., V, 4, v. 9. 2 Id., I, 140, v. 12. 3 Ili Zore, u mnoini. 4 U pogledu vonje i mora u opoj arijskoj mitologiji, A. Kuhn, po svom istraivanju, doao je do mnenja, da ''veliki dio mitova, to se na more odnose, ne tiu se zemaljskog mora, ve mora oblaka i magle'' (Herabk. des Feuers, s. 25).
6

Ako mit o Ognju pritisnu u epu, sa svih strana, Sibinjanina Janka, isti mit ba pridui Sekulu. Zmajevske je naravi Sekula; pae je on nagolo zmaj. Evo kako se rodio. enu bana sibinjskog zmaj ognjeni sa Jastreb-planine ''zagrlio, pak je poljubio, i dade joj kitu nakienu, a u kiti udnovata cv'jea: eto tebi, banova gospojo! Kad te ljubi od Sibinja bane, metni kitu sebi u njedarce, pak e rodit' zmajena junaka''.5 Tako uinila, te se od nje rodio Banovi Sekula, koga zatim zadoji vila iz planine.6 Kako je Banovi Sekula zaet djelom zmaja ognjenog, ta se ista mo oituje i u njegovoj enidbi. Zmajevitim krilima leti Sekula za vilom, do koje je nai guju i plamen ognjeni. Ovo nama kazuje pjesma, sva ispunjena mitinim vezivom, a vana i s drugog uzroka, to nam jasnim rijeima veli, kakove su vile.7 U poetku pjesme, kojoj je naslov: ''enidba Sekule s vilom'', pita se, da li ''udaraju vjetrovi u vie planine?''8 Potom odmah imamo prizor vila,. Na prostornoj visini, eno vile ''na sastanku u gustu oblaku''9; sve ''okreu kolo naokolo, a pjevaju pjesme svakojake''.10 Vjetrovi, naime, motaju guste olujne oblake, a gonjeni oblaci ume, daju kao vjetrnog glasa; to je uhvaeno kolo vila i pjevanje njihovo.
5

Petranovia pjes., knj. III, 37, v. 5965.

308

Po pjesmi, banici nije u tom nikakova sramota uinjena. Zmaj kae tici golubici: ''Ja ne traim neljubljeno lice, da obljubim i da se naljubim, ve oblazim srpske gospojice, ne bi l' im se ragjali junaci'' (v. 19 - 22). 7 Petranovia pjes., knj. III, 38. 8 V. 56. 9 V. 8. 10 V. 123.

Jedna vila, nastavlja pjesma, uzela krila i okrilja, prilivatila jelena, osedlala, zauzdala ga gujom, te nanj usjednula, i ila na morsku obalu, ''da ponese ubojitu str'jelu, da nalovi ribe iz dubine''.1 Riba nam je poznati arijski simbol rogjaja. Vila i jelen brodili morem; kad li, nasred mora, sinu nad vilom ''ognjeviti plamac'', dok jelen stade kao kamen.2 U toj pojavi oitova se Banovi Sekul: ''rasklopio zmajovita krila, iz krila mu sipa vatra iva''.3 Vila zaroni u dubinu mora, za njom zaroni i junak; izvila se onda nebu u visine, izvio se i junak, gonei je kroz oblak gusti4; pala na vie planine i megju jelovo granje, no sve uzalud. Sekul je osvoji, uze na svog vrania i zapjeva: ''Veseli se, tice sokolice, soko e ti pozlatiti krila!''5 Izrodio njome do devet sinova; no, ''kad bi koji za enidbu bio, nestane ga na bijelu. danu.'' 6 Jednom pnula i vila Sekulova.
1 2

V. 278. V. 779. 3 V. 978.

4 5

V. 129. V. 1601. 6 V. 1801.

Kao suti zmaj, Sekul e i poginuti, a od strijele Jankove. Sekulu Banoviu, kome je devet sestara, dogodi se, po jednoj hercegovakoj pjesmi,7 udo neuveno.8 Sjedi Sekul kraj cara Murata: ''doklen Sekul kraj cara sjegjae, momak bjee kako i gjevojka, Al' da vidi uda golemoga! Nestade ga asom sa oiju, u zmaja se Sekul pretvorio, car Murate u sokola sivog, zmaj sokola dohvati pod krilo.''9 estokril je taj estoki zmaj, pa ''dolee do adora Sibinjanin Janka, nad adorom zatreptio kril'ma''.10 Kad to vidi Janko, ''zape str'jelu za zlatnu tetivu, ustrijeli zmaja estokrila''.11 Pade zmaj, i Janko se mahom dosjeti svome jadu; ''ali dok se jadan zabavio kod ranjena sestria milosna, car odlee niz polje zeleno''.12 309

7 8

Id., knj. II, 37. ''Devet sestara'', ili ''devet sinova'' Sekulovih, ili ''devet Janjevia'' (na str. 166), moe biti mnotvo plamenih pramova u Ognja. U Rig-Vedi, u kozmogoninoj jednoj himni (I, 164. v. 1), veli se: ''Prastarome ovom lijepom sveteniku (nebesnom Agniju) srednji je brat (trijes) prodrljiv, a trei mu brat (rtveni Oganj) dri maslo na svojim legjima; ja vidih kunog gospodara (Agnija) sa sedmero svoje djece (s plamenima)''. 9 Petranovia pjes., knj. II, 37, v. 2616. 10 V. 2735. 11 V. 3023. 12 V. 3235.

To bijae polje Kosovo, pa je Sekul tu sahranjen. Mijea ovdje pjesma imena historijska s upravo prijesnim mitom, i to sve kao da je puko titranje novijeg kakva guslara; al je pjesmi sadrina od davnog doba. Jedna nam bugartica iznosi isto udo.1 Ujak Janko misli, da je ban Sekul dijete boju nevjeto, i od vojevanja njega odvraa. Ali mladi Sekul ''na carev bijeli ator iz njedara pustio ljutu zmiju krilaticu ..... a s njom mi je pustio sokola lijepu pticu, soko se vijae po jajeru vedra neba, navalie bijui na Jankov bijeli ator soko i ljuta zmija''.2 U to doba Janko ''pije sjenovito hladno vino'',3 a ''ote mi se ne bjee poludnevi odalio''.4 Dohvati Janko luk, i ustrijeli zmiju. Eto odmah Sekul, jezdei, ''pod Jankov bijeli ator ..... Zlovoljom se bjee u licu promijenio, bojno koplje usadio i svez'o konja svoga . . . i kordu Sekulovu o sedlu objesio, konju uzdu pustio do crne zemlje, svomu vranu konju.''5 Ujak bijae sestria'' u srce ljutom str'jelom ustr'jelio'',6 pa mladi Sekul na svom vrancu duu ispusti.
1 2

Bogiia pjes., l9. V. 1220. 3 V. 22. 4 V. 42. 5 V. 4350. 6 V. 69.

Po svemu reenom nije ba teko odgaliti, to se pod Jankovim i Sekulinom mitom skriva. Stari Janko i mladi Sekula uzee na se likove starog i mladog Ognja. Iz Rig-Vede vidismo, da se trojaki Agni smatra, as star, as premlad; pak ovo isto kao da miljahu i nai djedovi Mladinom i silom ujedno odlikuje se najvie noni Oganj. Na domaem ognjitu, svake veeri nov se uskrisuje, pa estokim plamenom bukti, u nonoj nevidilici. Za to je mitini Sekula uvijek ''dijete'', ili ''mali junak'',7 ili ''jae bijesna malina'',8 ili vrania; a ipak ''bolji junak od Janka bijae''.9 Toga Sekulu rodi Jana, a ustrijeli Janko, t.j. Oganj od sebe se ragja i sam sobom umire.
7 8

ojkovia pjev., 32, v. 23. Petranovia pjes., knj. II, 34, v. 16. 9 ojkovia pjes., 79, v. 150.

Mitinog pretekog zapleta ne mogu da se rijee Sibinjanin Janko, Janja i Sekula ni izvan epa, kad puk ozbiljno o njima pripovijeda kao o osobama historinim. Ova trojica potekoe od Visokoga Stefana, sina Lazareva, evo ovako. Visoki Stefan, po smrti oca, kneza Lazara, pobjee u Moskovsku, otkle, poslije nekoliko godina, vrati se s vojskom, preko Ugarske, u Srbiju. Dogje i prenoi u Budimu. Videi junaka visoka i pristala, zaele gospoda madarska od njega dobiti sebi poroda. ''Ne bi li se u vojsci tvojoj mogao nai dobar drijebac, da opase nau kobilu?'' zapitaju oni Visokog Stefana; a on im odgovori: ''Bi, zato ne bi!'' U veer privedu mu lijepu djevojku, da noi s njom. On se izgovara, ali oni upiru u obeanje njegovo. Prenoio, i sutradan u jutru, na rastanku, dade djevojci prsten i ree: ''Aku rodi muko, nadjeni mu ime J a n k o, ako li ensko, J a n j a, i poto dijete odraste, daj mu ovaj prsten.'' U svoje vrijeme, rodi djevojka dvoje bliznadi, i muko i ensko, Janka i Janju. Poto Janko malo poodraste, u igri s vrsnicima, gdje se skae, on odskae, gdje se rve, on obara, gdje se kamena mee, on

310

odmee, gdje se tri, on utjee. Ali zavidna djeca kore njega, da je kopile. Janko navali na mater, da mu kae, ko je njegov otac, a ona mu dade onaj prsten. Zagledavi unj, i prouivi, ta na njemu pie, Janko zavapi: ''Megjer sam ja jednoga sin!'' Srbija mu od tad bila kao oevina, te se u njoj proslavio, boj bijui s Turcima. Janja se uda, i rodi sina Sekulu. Ujca i sestria jednom Turci razbie tako, da ne mogui pravim putem natrag u Madarsku, svrnue preko Hercegovine, samo sa dvanaest ljudi, u Dubrovnik. Odmah Dubrovani dadoe obojicu naslikati, jer dva ljepa ovjeka nikad tamo ne bijahu dola.1 Daleko putuje megju Vane, pa se odatle vraa u Skandinaviju visoki Odhin, po prii u Eddi. Visoki Stefan kao da je ovdje visoki Vid.
1

Vuk. iv. i ob., str. 242-4.

Jo ono ne istumaismo, to je glavno u mitinog Sekule, i to nas upravo sili, da njega kao Ognja shvatimo. Sekula je zmaj, zaet od ognjenog zmaja. Ako ita, u mitovima naim, stoji iznad svake i najmanje sumnje, to je ovo, da zmaj, toliko raznoen po pjesmama i pukim priama, oliuje Ognja. Prvi potezi o Ognju zmaju povueni su od pamtivijeka. Raspitamo li starostavnu knjigu arijskog roda, Rig-Vedu, izmegju drugih slika za boga Agnija,2 pada nam tu pred oi izrazita slika zmaja. Ja redom ovdje biljeim odnosna mjesta: ''Zlatokos je on (Agni) u ajerskome prostoru, zmaj brekui, ibajui kao vjetrna struja, Zori pouzdanik svijetla sjaja.''1 ''Njega biraju svetenikom pri sveanostima, ..... kad ono, vjetrom pokrenut, podie se sveti (Agni), vijugajui se, pitei kao zmija, nezaustavljen n svojem hodu, kad plama crnim krilima, kad rogjen u svjetlosti kroz ajer prodire''2 ''(Agnija), koji u ajerskom prostoru raste, postavie u njegovu kuu; (postavie) njega, zmiji jednaka, koji se jasno svijetli kao zlato, koji preko oblak, leti, i zrakom oiju svojih gleda, kao staze uvar, na zemlju i nebo.''3 ''Sam sebi odabira kuu, zmije edo ti .... o Agni!''4 Pogodiemo, ako reknemo, da se Oganj Indima inio zmija za to, to mu se plameni pramovi giblju i previjaju, na ognjitu, poput zmija, i to, opet na lik zmije, vijuga se, il prelama, u oblaku ognjena munja. To je zmija, ili zmaj estoki; al je Agni po naravi posve razliit od one grdne zmijurine, koja oblake sapinje, te se zove u Ind Ahi, u Eranaca Aidaha, u nas Adaha.5
2 1

Kao, n. p., sjajna zastava to se k nebu uzvija, ili hrli konji s dugim sjajnim grivama i repovima. Rigv. I, 79, v. 1. 2 Id. I, 141, v. 7. 3 Id. II, 2, v. 4. 4 Id. VI, 2, v. 8. Ovo sve iz himna k Agniju; pa jo, u jednoj himni k dvojici Avina, ovima Agni, ''kao zmija arena, osvetava mlijeko'' rtveno (I, 180, v. 3). 5 Takome zmaju suproti se adaha. Veli poslovica: ''Dok zmija zmiju ne prodere, ne moe adaha postati'' (Vuk. posl.).

Rig-Veda zabiljei prve poteze o Ognju zmaju. Ovaj lik boanski iskae iz tradicije litvinske i slavenske s crtama duboko udarenim. U Litvin i u Slaven, osobito u Srb i Hrvat, zmija nije samo kao metafora, kao pjesnika slika, ve je ivi simbol boga. Zmija, pri bogotovju, personificira Ognja. Govorei o litvinskome bogu Ognju (Ugnis), Mavro Orbini pie, da ''zmije bijahu dionice boanstva, te da ih po kuama ljudi hranjahu rtvom mlijeka i kokoiju, drei ili nepovrjedivim''.6 U vrijeme Orbinievo, skoro itava pokrajina Samogitija, uslijed pokreta Luterova, odmetnu se od katolike vjere, pa se opet privre prvanjoj pogantini. Onamonji biskup gorko se ali 1587 g., da Litvini ''rtvuju gromovima, oboavaju zmije i hrastove kao svete tuju''.7 Biskupovo spominjanje zmija izmegju gromova i hrastova slui nam dokazom da su te zmije miljene u odnosu s gromovnim Ognjem. A Jezuite, tamo poslani da Litvine otpadnike privedu k vjeri, opet nam svjedoe, kao i Orbini, da su ljudi po kuama hranili i gojili svete zmije, sprijateljene s domaom eljadi ak od djetinje kolijevke.1
6

M. Orbini, Storia degli Slavi, p. 55 : ''Le serpi partecipano della divinita, e ne nutrivano per le case, tenendole inviolate, con sacrificio di latte e di galline''. 7 ''Comuniter sacrificare tonitribus, serpentes colere, quercus ut sacras venerari'' (A. Brckner, Beitr. zur lit. Myth. Archiv IX, s. 164). 1 Id., s. 118.

311

Vjerovanje u zmiju, u taj ivi lik svetog Ognja, ostavi mnogih, a neprevarnih, tragova u Srb i Hrvat. Prije svega, puki govor izrino kae, da je oganj zmaj, ili zmija. Zagonetka: ''dva dola suvodola, megju njima zmaj lei, gde zmaj lei, tu trava ne raste'', odgonee se: ''vatra izmegju preklada''.2 Kao to domai, isto se tumai i munjevni oganj, u drugoj zagoneci: ''jedna guja preko bijela svijeta'' odgonetljaj: ''munja''.3 A u prianju pukom, kad je prianje udno, gdje je god rije o zmaju i o zmiji, skoro uvijek govori se i o ognju, ili se barem nanj misli. ''Na svakoj kapiji strau strae zmajevi plameniti; iz ralja im plamen liza; to god zadahnu, sve sapale i otruju'', pripovijeda o zmajevima, na primjer, pria jedna iz Zemuna.4
2

Novakovia zag. ili drukije, kod ikavaca: ''odovud klada, odonud klada, u sridi zmaj lei, gdi trava ne nie''. 3 Id. 4 Stojanovia prip., 35.

A pria iz aanskog okruga, u Srbiji: ''On sad uzme ugarak, pa potr', te u onu gomilu (drva) pu! Gomila bukne sa sviju strana. Na jedan put stane neto usred gomile pitati. Kad on to uje, stane gledati sad otud, sad odovud, sad tamo, sad onamo; pa onda dar u gomilu, i ugleda jednu zmiju u sred gomile, gdje hoe da izgori! Zmija im ga vidi, stane ga kumiti bogom i svetijem Jovanom. Sluga prui rogulje preko vatre u gomilu, i ona po roguljama izmili na polje. Kad je on izbavi, a ona ga upita: ta najvoli da ti dam4a?''
4a

Vojinovia prip., 15.

Kad ljetna sua zapee i ee s neba oganj, onda u Crnoj rijeci, u Srbiji, dre, da je negdje u okolinu pao zmaj. Kako bi ega prestala i dola kia, mladi ljudi tjeraju zmaja. Skinu se svi goli, a izabravi jednoga izmegju sebe za cara, zaire poljem, lupajui u kojeta i nita ne govorei. Nagnae oni ovako zmaja na cara, koji opali iz puke, pa, kad se nekolike puke jo izbace, zmaj je otjeran.5 Obiaj je tim znamenitiji, to vie puta vidismo, da je golota, i pri goloti utnja, sveani obred iz stare vjere. Najposlije, vrlo znamenito je i to, da Crnogorci jo i danas, kad se kome mole, zaklinju ga zmijom: ''Kumim ti zmiju pod kamenom5a!'' Kao svetu ivotinju do boga Ognja, Litvini dre u kui zmiju i hrane je mlijekom. I tome vjerskom obiaju ima u nas traga. Openito misli se u narodu, da zmiju, to se nagje u kui, ne valja ubiti. Dubrovaka stara jedna poslovica glasi: ''Domaa se zmija u kui ne ubija5b''. Do domae je zmije i srea domaa. ''Vatra suklja sa sviju strana: domaa guja (srea, veli puk) ustumarala se po sobi, gleda, kud bi izmakla'', kae uzgred puka pria.6
5

Milievia iv. Srba, Gl. XXII, str. 95. Vuk. posl. Za jainu ovake molbe, isporedi drugo onamonje preklinjanje: ''Kumim ti plou, na koju pees leturgjiju!'' 5b Daniia Poslovice. 6 Stojanovia prip., 61.
5a

A cjelovita jedna pria, iz Srbije,7 pripovijeda jo drugo o domaoj i mlijekom gojenoj zmiji. Siromaan ovjek prije sunca hrani mlijekom zmiju, a ona mu podaje zlatnih dukata. Jednom ovjek dogje za sunca na njivu, gdje je zmija bila, pa je zasta mrtvu, jer sunce ve izgrijalo i nju uhvatilo, a ona ne moe da to trpi, jer je ''sestra mjeseeva''. Tad ovjek zakopa zmiju pod prag od kue. Iz zmije izraste golemo drvo, koje obno siromahu ragja samim dukatima.1 Ovdje, nona zmija noni je Oganj, to ne trpi Sunca. A Oganj stoji u oevidnoj svezi sa zmijom, koja se hrani mlijekom, u slinoj prii iz Vojvodine.2 Evo prie. Zmija navadi se na dvije jedine koze u samohrane majke Dragojlove, pa ih pred vee sisa. Dragojlo spazi, jednom, zmiju, al je potedi. U zamjenu dobrog djela, zmijinji car, spasene zmije otac, kome su veliki dvori sa zlatnim krovom negdje tamo preko mora, iz njedara svojih izrui mladome Dragojlu zlatnu mahramu. udotvorna je mahrama: kad je obavita oko kozjih rogova, pa se 312

njome tresne, ima svata na svijetu! Bogati se njom Dragojlo. Nego, jedno jutro ispod glave njegove nestalo mahrame; a on odmali u svijet, i preko mora, da je nagje. Uz pratnju jedne od dviju koza, pa psa i make, doao do onih dvorova, i dokopao se opet bojeg dara. Dragojlo bjei, al za njim ide u potjeru velika zmija, koja, prihvativi padnutu mahramu, povie bjeguncu: ''Dotle ne e dobiti zlatne mahrame, dok ne dobavi ive vatre!'' Pomou drugih udesnih ivotinja, Dragojlo, na tiganju od alema, spravio ive vatre, to i u vodi gori. Na ivoj toj vatri zmija spalila svoju koulju, a prosinula djevojka prelijepa. I sama se zove Dragojla, te joj Dragojlo bude vjerenik, kome ona sada, gdje je oprosti kletve, to je sapinjae, povrati zlatnu mahramu. Mladenci izbavili od sirotinje samohranu majku, pa carovali.
7 1

U Vili Beogr. g. 1867, br, 18. U daljem raspletu prie, pomalja se mjesec, te kua i mati mjeseeva, pa i vjetar i sunce, koje je takogjer nono, jer se ono ragja i svijetli od zapada. 2 Kojanova prip., 8.

Domaa podatljiva zmija jest iva slika domaeg podatljivog Ognja, koji, uztrajni dobrotvor, hrani eljad, sabranu i zaklonjenu pod vrsto kuno ljeme.3 S toga, mi Ognja vidismo u liku blage i uvijek prijazne Janje krmarice, koja epskim junacima daje vidilo i zdravlje, koja ih krijepi u vitekoj nevolji. Kao to i Janja ukazuje se ''krmarica'', tako je i zmija ''rukonoa''. Ovaj udni epitet, priiven zmiji, susretamo u jo udnijoj enskoj pjesmici kojoj je mitian sav kret i davnost oita: ''Oj orau! mlad orau! Ko ti dade mlade voke, mlade voke vitoroge, i jarmove javorove, i palice imirove, i zavornje bosiljkove, i bi kosu devojaku, ljutu guju rukonou? Sluio sam Boju majku, te mi dade mlade voke, mlade voke vitoroge, i jarmove javorove, i palice imirove, i zavornje bosiljkove, i bi kosu devojaku, ljutu guju rukonou''.1

Bez mita zmije-Ognja, ''guju rukonou'' ne protumaismo nikad.

3

Bog Agni kui kuu indijsku. Zanj Rig-Veda veli, pri svakoj stopi, da je u kui", ''usred kue'', ''rogjen u kui''. 1 Vuk. pjes., knj. I, 236.

Srea zmijina i pusto zmijino blago, istaknuto u malo prije izloenim priama, to je srea i nebrojeno blago vedinog boga Agnija, za koga rekosmo, da je, izmegju bogova, prvi i najpodaniji dijelitelj blaga. Iz toga davnog vjerovanja, da Oganj domu i ovjeku dijeli bogastvo,2 i da je Oganj zmija ili zmaj, nie jedno dananje praznovjerje. Prostim naim ljudima niko ne izbi iz glave, da do zakopanog blaga lei zmaj, i da zmaja treba ukrotiti, prije neg se blago digne.3 Od mnogoga, to se u tom povodu pripovijeda, biti e najizvornije evo ovo, u maloj prii jekavskoj.4 ovjeku nekom usnilo se blago, pa uloio, da ga ispod kamena iskopa. Kad do blaga dogje. ''zasja mu se neto, kao da mu sve rake sunane u oi sinue, kad li to je? Zmaj spava na onome blagu!'' Dati e blago zmaj, kad ovjek bude ''prebrojio sve izvore, koliko ih ima u onoj planini''. On broji, al se u brojenju pomeo, dok mu poslui srea iznenada. Bilo jedno drvo visoko, ''da takoga u svijetu nema'', te nanj doletili vila i vilenik, koji se o broju izvora stali prepirati. eljade ono, douvi od njih pravi broj, ode i dokopa se blaga.5
2

Pae je sam Oganj zlato, u ovoj zagoneci: ''Zavih zlato, razvih zlato, ali zlato ne zaspato'' ''Vatra'' (Novak zag.). 3 Da je do blaga vrag, to je novije umetanje i potonji razvoj istog praznovjerja, premda katkad uva blago i indijska neman Vritra. 4 Vuk. prip., 22. 5 Slinih je pria nai kod svih Indo-europljana. ini se, da je ovakove naravi ognjene i glasovito blago Nibelungena.

313

Drvo visoko, ''da takoga u svijetu nema'', arijsko je drvo od svjetlosti, koje mi dobro poznajemo. Ovom slikom mi uzlazimo k visinama nebesnog vidila i oblanog Ognja, koji je ovdje izraen vilom, iliti oblakom. Ognja oblanog, Ognja megju viim vodama, izraavaju takogjer ''izvori u planini''. Inae u priama, kopanje blaga, biva, najee, u velikoj dubini zemlje. Ta je misao novija, a ipak je od starine, poto se pojavljuje ve u indijskoj mitologiji. Podzemno carstvo Indi zovu ''Bhogavati'', koja rije ujedno znai dvoje: puno bogastva i puno zmij.1
1

Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 426.

Osim to na milosti, u narodu se misli i na nemilosti zmijine. Zmija moe tetu da ini, ali je teta isto mitine naravi.2 Vjeruju ljudi, da se zmija kato navadi na rogatu marvu, pa je sisa, te marvi mlijeko nazaduje.3 to ona se, ili sisa, krave i koze, u Crnojgori je zovu, posebitom rijeju, ''kravosica'', ''kraosica''. A u Dalmaciji dadoe jednako ime ''kravosac'' jednoj vrsti zmija neotrovnica,4 za koje puk krivo dri, da e kravu i kozu isisati, te ih se boji. Miljenje to jamano polazi od starog vjerovanja, kad su Srbi i Hrvati, isto kao i Litvini, gojili, mlijekom koz i krav, ognjene svete zmije. Ree nam Orbini, da ne samo mlijekom, ve i kokoima, Litvini pogani astijahu zmije, pripitomljene pod domaim krovom.5 I od ovoga sauva se, u Dalmaciji, dosta jasni spomen. U krajini Imockoj, djeca obanska govore: ''Boe uuvaj, da se u kui pokraj vatre kae za gnjizdo, odmah bi zmija u gnjizdo, pa jaja ispila''.6
2 3

Ovdje, dato, ne raspravljamo tetu od zmija otrovnica, koje ne padaju u opseg mita. Kojanova prip., 8. 4 Elaphis quaterradiatus Brusina. 5 Navie, na str. 178. 6 Fr. I. T. u Nar. Listu Zad. od god. 1887, br. 10.

Po puku, i same bolesti esto su u uzronoj svezi sa zmijom. Kad je ko bolestan, vise puta i njemu i svojtama ini se, kao da ga zmija stee, pali, davi. Otkle to zmijino paljenje? Bez sumnje od toga, to se ljudska bolest najvie javlja s ognjem ili vruicom, pa se u staro doba mislilo, da je to do Ognja zmije, te ostao govor sve dosad, gdje je vjerskoj misli ve izgubljen smisao. Kad se sad rekne, mjesto: bolest me stee, mene stee, ili pali, guja, to je izreka, spadnuta na besjednu metaforu; al je negda u izreci kljuala iva vjera u Ognja, oliena zmijom. U bolestima, zmija hoe da i pomogne. Kako su litvinski svetenici nonim Ognjem bajali bolesnike.7 tako zmija svejednako, u nas, baje bolest. U pukim bajanjima, vrlo je zdravo sve to je zmijinje,8 pa i stvari, koje se zmija samo dotakoe.
7 8

Navie, na str. 158. Mi smo vidili (na str. 142), da se baje od uroka uivenim komadiem drveta, koje je grom zapalio. Na isti nain od uroka brani zmijino srce, djetetu u haljinu uiveno (Milievia iv. Srba, Gl. XXXII s. 147).

Osobito tap, kojim je ko od abe zmiju odagnao, udotvoran je.1 Kad takim tapom udare porodilju lagano po krstima, ona se oprata muk.2 tap oblakava porogjajne muke i ivotinjama.3 Pae i voda, slivena uz onaj tap u sud, ako se dade bolesniku od groznice, ozdravie ga.4 ini se, da je tap najvie za to udotvoran, to i on negda bijae simbol vjerski: zmija je slika Ognja, a tap opet slika zmije. To barem kau narodne zagonetke, gdje je zmija tap, a taj je tap neto boje: ''Pogjoh putem rasputicom, nagjoh tap ne vezat, ni u ruke uzimat; ree Bog: ostav' to, to je moj potreba Zmija'' ''Nagjoh tap ni rezan, ni deljan, ree Bog: to je moj potapak Guja''.5
1

Mogue, da u ovome taji se mit o Zori. U indo-europskim, a gdje i gdje i u naim priama, nona je Zora pretvorena u abu, pa iskae iz ablje koe kao svijetla Zora jutrenja. Mitologina fraza: zmija napastuje abi, znaila bi: noni Oganj jo dri sapetu Zoru. U Slavoniji puk kae, da je velika zadubina osloboditi abu od guje, a da se onome, ko to uini, ''prasta 77 grijeha (Mareti, Vjerov., Rad LX, s. 184). U istomu smislu, as prije vidismo (str. 180), da i sunce ne trpi zmije. To kae i narodna

314

poslovica: ''Samo sunce trepti (od radosti), kad ko zmiju bije'' (Vuk. posl.). to se tie abe, ima jo i drugog praznovjerja. abu ne valja spominjati kod male djece, a uini li ko to, dijete potegnu za uho, a onome, koji je spomenuo, reknu: Odgrizla ti ui! (Vuk. rje., pod aba) Valjda je to za to, da se od Zore u noi, od alosne boginje, na nejako dijete to ne primijeni. aba pak, po jo jednom praznovjerju, pomiljena je u odnosu s ognjem. ''Vatrena aba'' nazivlje se neka mala aba, koja ima po trbuhu are vrlo ute. Kad bi ko tu abu ubio, veli se, da bi mu kua izgorila (Vuk. rje.. ib.). U ostalom, zmija i aba, kako lijee od bolesti, tako mogu i bolest nanijeti. Ljudi u Risnu, u Boki kotorskoj, boje se ''zapahe'' njihove. Moe ovjeka. ''zapahnuti'', te e on poutiti u obrazu, zmija, ili aba gubavica, ili pseto (Vuk. rje., pod Zapaha). 2 Milievia iv. Srba, Gl. XXII, str. l56. 3 Id., ib. 4 Id, str. 172. 5 Novakovia zag. Narodu upravo umili zagonetanje o tapu-zmiji, kako je viditi iz vise slinih primjera, to ih jo navodi Novakovi. tap-zmija svegjer je tu boanstveni, ili ''tap'', ili ''potapak'', ili ''potpira'', ili ''potreba''. U zagoneci jednoj Bog ne govori, a opet je vrijedna, da se iznese: ''Bacih tap u paprat, i ne mogah mu kraja na Zmija''. Ve nam se na drugim mjestima pokazala paprat, kao mitino bilje.

Zmija je ''potreba'', ili ''potapak bogu'' tako, da ona ivo djeluje u sauvanim fragmentima puke kozmogonije srpske i hrvatske. Zmija bila u poetku svijeta, i zvala se ''krasa''. Imadijae onda noge; no, poto prevari Evu, Bog joj noge uze i nju prokle. Od tog vremena vue se na trbuhu, i ko je god vidi, gleda da je ubije; ona ne zove se vie ''krasa'', ve se zove zmija. Nego, za pravo rei, noge ima jo, ali ih krije.1 Da ko zmiju u procijep uhvati, pa da je k vatri pripee, ona bi noge pokazala, no i svak, ko bi noge vidio, odmah bi umro.2 I ovdje je zmija u svezi s ognjem. Pa je ognjeno, po velikoj prilici, i prvobitno joj ime ''krasa'', to moe s rijeju ''Kres'' polaziti od jednog jezinog korena: ''krasa'' je ona koja gori, koja sija.3
1 2

Odavle i poslovica: ''Krije kao zmija (ili guja) noge''. Vuk. iv. i ob., str. 230. 3 ''Krasota'' znai: sjajna ljepota.

U povodu kozmogoninom, puk dalje pripovijeda, da zemlja stoji na vodi, voda na ognju, a oganj na zmajogorevu ognju.4 Otkle, u sastavljenom ''zmajogorev'', moe biti drugi dio rijei, to nije isto5; al je jasno, da je sloenici prvi dio ''zmaj'', i da u izrazu: ''zmajogorev oganj'', s ognjem ide uporedo zmaj. Po kozmogoniji pukoj, suha zemlja stoji na vodi, a voda na ognju, dok je ognju poduporanj duhovito ognjeno bie, Zmaj-Oganj. Takova se kozmogonija dotie i Vidove religije. Od vidila, naime, nije lasno rastaviti oganj; pa u postanju neba i zemlje, u poelima svijeta i vijeka, nagjosmo boje Vidilo kao prvi izvor bogovima, a evo nalazimo bojeg Ognja kao prvi temelj svijetu.6
4 5

Vuk. rje., pod Zmajogorev oganj. Je li od ''goriti''? 6 U nebesne poetke zmija kao da ulazi i po ruskoj tradiciji. Zmije se dohvataju kamena ''alatra'', njim se nasiuju, te jaaju. To e valjda rei: Ognjevi su siti i jaki od svjetlosti s kamenog neba (vidi Dio I, s. 49 (89).

Zmaj velianstven, uz obiljeje ognja, pronosi se i prianjem kajkavaca. Zovu ga ''po-zoj'', to on ''zja'', to prodire. U tokavaca rije propade; ali za pozoja znadu i Malorusi, osim kajkavaca.7 Po svoj prilici, prodrljivost pozoja nije u etimu istaknuta za to, to bi on ljude tamanio, no s toga, to plamenim jezikom guma drvlje. Naglo jede indijski Agni. Malo ta, u Rig-Vedi, naglaivano je i ee i jae, koliko Agnijevo prodiranje drvlja i drvea. Bog prodire svojim ''otrim plamenim zubom'',8 a pri tom juri ajerom, grmi, bjesni: ''Vjetrom gonjen, breke plamenim zubima k drvlju, ..... svjetlou svojom putujui k vjenom prostoru; ispred uzletjelog (Agnija) trese se sve to ide i stoji''1 ''Nije moi njega (Agnija) zaustaviti, kao ni ujanje Marut, ili strijelu u letu, ili munju s neba; otrim zubom on jede i vae, te povaljuje umska drveta, kao to borac svoga dumanina''.2

315

7 8

Mikloic, Etym. Wrt., pod zi-. Rigv., passim. 1 Rigv., I, 58, v. 5. 2 Id., I, 143, v. 5.

A jo vie od ''otrog zuba'', spominje se ''plameni blagi jezik'' Agnijev.3 Bogu blag je jezik, jer njim jede rtvu, ljudima na veliku korist. Takome Agniju, u mnogom, nalikuje pozoj, S kojim se upoznasmo kod udnog kola gjak grabancijaa.4 Pozoj, nosei grabancijaa, juri po zraku put sunanog istoka u vruu zemlju. Megju onamonjim ljudma prodae grabancija zmajevu kou, od koje komadi svaki ovjek dri pod jezikom, da mu bude toplo i da od zime ne gine.5 Ima starog i mladog pozoja, kao to ima starog i mladog Ognja. Pozoj nastaje od zmije,6 od ribe, od abe, a izvija se iz blatne vode ispod zemlje, te, jurei po zraku, puta i munje i vihor i grad. Isto tako indijski Agni izvija se iz voda olujnih, pa uz oluju ide.6a Grabancijaki zmaj, po tokavskoj jednoj verziji,7 sazdan je od ''sama ognja''. I prie indo-europskih drugih naroda iznose nam olujne zmajeve, koji gjipaju iz voda ili iz bara, pa i o njima, premda su slabije orisani i manje poznati od naeg zmaja grabancijakog, pomie se hipoteza, da prikazuju munjevnog Ognja.8
3 4

Id , pasgim. Dio IV, na str. 8 (108). 5 Mitologini govor, ovdje u prii, preokrenut je. Dolazi ovjeji jezik, mjesto zmajeva, Ognjeva, jezika. 6 to nastaje od zmije, to je isto kao rei, po svemu dovle kazanom, da nastaje od ognja. Pozoj prizire se, po kajkavskim priama, i u obliku ''krilatog'' konja; pa eto imamo, u tokavskoj pukoj tradiciji, ''zmiju krilaticu'', ili ''zmaja krilatog'', ili ak ''estokrilu guju'', to ju Marko ulovi (B. M. pes., 49). estokrila guja drugdje je ''estokrilovi''. 6a Dapae, i neki ''Zmaj olujni'' (ahi budhia) ponekad se spominje u Rig-Vedi. ta je taj zmaj olujni, nije sasvim isto: no, kao neprijazno bie, kao zatornu neman Ahi, nije nikako njega misliti, poto ga molitelji ne proklinju, ve zazivlju: ''Zmaj olujni nek nas ne prepusti neprijatelju, neka on blago primi govorenje nae" (V, 41, v. 16). Ahi budhia boravi u dubini oblanog mora, te e biti, po mnenju Grassmannovu (Rig-Veda, 1 Th., g. 38), olujni oblak, k zemlji nizoko sputen, a pun grda. 7 Dio IV, na str. 11 (111). Isporedi tu, u priama madarskim i rumunjskim o grabancijaima, i neke druge podatke u punom skladu s naravju Zmaja-Ognja. 8 Schwartz, Indog. Volksgl., s. 8.

U kajkavskim priama, grabancija prodaje i razdaje ljudima, da ih studen mine, zmajevu kou. To su tokavcima zmajeve ''otresine'', to ih najskoli cigani znadu nai, pa ih prodaju. Za take otresine druga je rije, u Vojvodini, ''Macino zlato'',9 to je, drukije, Marino ili Marijno zlato. Ja drim, da se tu razumijeva krmarica Mara, ili Ognjena Marija, te da je ono zlato u odnoaju s Janjom.1
9 1

Vuk. rje. Vie od ''Zmajevih otresina'' i od ''Macina zlata'', zar bi korisne bile, za dalje neko objanjenje naeg mita o Ognju u liku zmijinom, mnoge ''zmijnje trave'' u pukoj botanici. Ali se dosad slabo to zna o vrstama tih trava.

Po pukom miljenju, ima vie zmajeva. Kad se u priama zmajevi navode brojem, nije rijetko nalaziti njih pet. Po Crnoj Gori i po Boki, puk hoe i to, da ih razlui po vrstama. Spominje se tamo i ''skor'' i ''grabonos'' i ''bea'' i ''blavor'' i ''blorua''; ali, poto su veinom te rijei pozajmljene,2 nije izvorno, a turo je, u pogledu mitinom, prianje o tima zmajima. Megju jekavcima, valjda sami Dubrovani, u svojim starim ljetopisima, pripovijedaju iz izvora slavenskog neto o nekom zmaju. U prvo vrijeme grada Dubrovnika, veliki zmaj zlostavljae zemlju, prodirui joj ljude i marvu.1 Zmaj sjegjae u peini, do igala morskog. Jada oprosti se Dubrovnik dolaskom udotvornog pustinjaka, istonog sveca Ilarijona. Svetac ukroti zmaja, izvue ga iz peine blizu Epidaura, sveza ga, te proveze morem, pa ga sveano, na oigled svijeta, spali na lomai pri morskoj obali.4 to se zmaj ognjeni pali, ovdje je veoma znaajno; a i sami ljetopisi dalje kau, da su oni stanovnici negda zmaja bogom drali.5 Kad se ne bavi oko pojedinih vrsta zmajeva, nego o ovima uope govori, onda mnogo bolje ih oznauje 316

puk jekavski. U prii: ''Lijek od magjije''6, veli se, da zmajeva ima ''u najvisoijim gorama i da lete ispod oblaka, pa, kad suuce zapadne, i oni slete i poinu po vrhovima planina''. To e rei, da olujni Ognjevi stoje do oblaka, nagomilanih na planinskim vrhovima.
Barem ''blavor'', ''blor', ''blorua'', dolazi od vlakoga ''balur'' (zmaj), koje je opet od grkoga (Akad. rje.). 3 U ovome zmaj ne bi bio ognjevite, ve adajske naravi. 4 Ann. Ragus., p. 1114 5 Id., p. 14. 6 Vuk. prip:, dodat. 17.
2

Kad ja uzeh pisati ovaj niz radova o naoj srpskoj i hrvatskoj mitologiji, bilo meni, odmah u poetku, ustaviti se na mnenju onih, koji kau, da Slavenima bogovi bijahu rudimentalni, neotesani, nezgrapni, pa nijedno boje bie da se kod njih Ne otanji do plastinog oblija. Rekli strani mitolozi, a i nai pogdjekoji ljudi, da u slavenskoj mitologiji nema istih antropomorfinih tvorba. Tu teoriju prelama na zmaj. Pretvara se zmaj u nonog junaka, skladna i pristala. U narodu, ''za zmaja se misli, da je kao ognjevit junak, od kojega u leenju oganj odskae i svijetli''.1 Junak, ''zmaj od ognja'', kako ga gdjeto zovu guslari, proslavlja se i epskom pjesmom i priom iz svakoga kraja naroda. Pria se o udesnom rogjenju njegovu, a jo vie o enitbi i plamenom prizoru nenadne mu smrti ili u noi, ili u cik od zore. Nema skoro zbirke pjesama ili pria, gdje se taj prekrasni junak od ognja ne bi vrelom rijeju uznosio.
1

Vuk. rje., pod Ala.

Rogjenje, enitbu i pogibiju zmjiskog mladia najbolje kazuje pjesma Vukova, s naslovom: ''Zmija mladoenja''.2 Pjesmu pjevaju ekavci jugoistoni, te poinje: ''Stan'te, brao, da vi udo kaem: Oeni se kralje od Budima eto danas devet godin' dana, nita kralje od poroda nema.''3 Tome kralju bez poroda ime je Milutin. Jednom iao u lov u planinu, vrlo oednio, i uo razgovor triju vila. Govori vila najstarija: ''Da zna kralje, kako ja to znadem, da sakupi budimske devojke, da donese mnogo suho zlato, da saplete onu sitnu mreu sitnu mreu od suhoga zlata, da je baci u tiho Dunavo,
2 3

da uhvati ribu zlatnokrilu, da joj uzme ono desno krilo, opet ribu u vodu da pusti, krilo da d gospogji kraljici, nek izede ono desno krilo, jednak e mu trudna ostanuti.''4

Knj. II, 12. V. 14. 4 V. 3041.

Kako uo, odmali tako uinio budimski kralj, te gospogja kraljica ''jednak mu je trudna zahodila''.5 Ona ''nosi breme za godinu dana; dogje vreme, breme da se ima, nemade se jedno muko edo, no s' imade jedna zmija ljuta; kako pade zmija na zemljicu, jednak zmija u duvar odmile.''6 Budimcu jada se Budimka: ''Kamen, kralje, da se obraduje,

317

obraduje od srca porodu! Nemade se jedno muko edo. no s' imade jedna zmija ljuta''.7 Kad se zmiji navri sedam godina, ona besjedi iz duvara: ''O moj babo, od Budima kralje! to ti eka, te ne eni mene?''8
5 6

V. 56. V. 5762 7 V. 658. 8 V. 756

Mrda kralj tamo amo: ko e zmiju uzeti? Najposlije osedla konja lastavicu, te ode Prizrenu gradu, kako bi od prizrenskog cara izmolio djevojku za zmiju u duvaru. Daje car djevojku, ''ako s' moe zmija pouzdati, da odvede kitu i svatove od Budima do Prizrena grada, da ih nigde sunce ne ogreje, niti kakva rosa pa orosi''.1 Smilje zmija niz duvar, zavi se konju lastavici na jabuku od sedla i okrenu niz grad Budim. ''Zadede se jedan modar oblak od Budima do Prizrena grada, ba ih nigde sunce ne ogreja, nit' ih kakva rosa zarosila ''12
1 2

V. 1648. V. 1903.

I u Prizrenu, zmija umiljela u duvar. U to isprosili Prizrenku djevojku. Na povratku, zmija mladoenja raljuti konja lastavicu tako, da ovak kopitima silno pokvari Prizren; a opet bilo viditi modar oblak vie svadbene ete. U Budimu, svadbu slavie za nedjelju dana. Zmija osta u svome duvaru, pa, gdje je vrijeme, ''da se svede mome i devojka, izvedoe lijepu devojku, izvedoe na kulu visoku, turie je podu najviemu; kad je bilo noi u ponoi, stade graja kule na visinu''.3 Istra podu najviemu budimska kraljica, i vrata otvori: ''ta da vidi ? uda golemoga! Na jastuku od zmije koulja, u dueku dobar junak spava zagrlio Prizrenku devojku!''4 Odmah ''ukrade od zmije koulju, pa ju turi na tu vatru ivu''.5 To kraljica prijavi kralju, i

318

''oba potrae kulu na visinu. ta da vide? uda golemoga! Mrtav junak u dueku lei, zagrlila g' Prizrenka devojka''.6
3 4

V. 2338. V. 2436. 5 V. 2489. 6 V. 2603.

Dugo je ovo epsko prianje, a ipak sadanji narod od toga nita ne razumije. Prianje je davno toliko, da mu se pravi smisao sasvim zatomi, pa pjevai kao mehanino kazuju pjesmu, velei na svretku: ''Nas lagali, mi polagujemo'', ili: ''Onaj lae, koji meni kae, onaj lae, a ja polagujem''.7 Ode eto u nepovrat vjera prvih doba, te ljudi sada vie ne shvaaju, da je zmija mladoenja mladi bog Oganj koji se eni. Pjesma upire svegj u to, da zmija u kunom zidu, u duvaru boravi, i iz duvara mili, kako ono u litvinskim kuama boravljae sveta zmija, simbol Ognja.
7

Vuk pjes., knj. II, na str. 60.

U Budimu, od kralja i kraljice budimske rodi se zmija, svede se u lonicu, i u vatru ivu turi joj se koulja; a eno u Budimu nagagjasmo sjedite bogotovju Ognja.1 Zaeta je zmija desnim krilom zlatokrile ribe, izvuene iz dubina vodenih zlatnom mreom; pa tako isto bogati zlatni Agni vedinih pjesama ragja se iz voda, a riba i u Ind i u drugih Arijaca znak je phallini pri udnim rogjajima. Kad je zmija mladoenja na putu, vie njega uvijek zadijeva se modar oblak, to je oblak olujni munjevnog Ognja. Sila toga Ognja prikazana je u bijesu konja lastavice, i u kvaru, uinjenu po gradu Prizrenu.2
1 2

Gore, na str. 172 Pjesma veli (v. 2204): ''U Prizrenu istrgla kaldrmu i Prizrena redom pokvarila, ba se kurvi pograditi ne e za punijeh dvanaest godina, to je caru kvara uinjeno''.

Zmiju ne mora nigdje sunce ogrijati, jer je Oganj najivlji u noi iza dana, jal u noi olujnoj: kad mirno sunce sjaje, slabi se velije boga Ognja. Toga radi, graja, sila zmije mladoenje uje se u ponoi, a iza ponoi zmija propada usred ive vatre. Kad bi mi tanali, pa hotjeli i dalje raspredati mit o zmiji mladoenji, kako ga pjesma izlae, mogli bi jo ovo rei. Tureni su mladenci podu najviemu, jer na nebesnoj visini vjenava se Oganj sa Zorom. U Rig-Vedi, bog Agni ljubi Zoru. Onda, car u ''kurviu'' Prizrenu bio bi crni car, Zori tamniar, a kralj i kraljica u Budimu Vid i Vida, koji ene mladog Ognja. Nego pustimo tako pregonjeno tumaenje, pa ragje gledajmo, to nam o zmiji mladoenji zna kazati s pregjanjom poredna pjesma iz Crne Gore.3 Pjesma je neodvisno spjevana, te je drukija, a opet je u glavnom jednaka. Po tome je viditi, da pria o zmiji eniku izvire iz najvee dubine narodnog vjerovanja. Pjesma kazuje: ''''Proetae'', do dva kalugjera po prini pokraj mora slana, etaju se, razgovaraju se: Fala Bogu, fala jedinome, u jadnoga Mihaila bana kako nema mukoga gjeteta, do imaju devet gjevojakah!
3 4

Da li znade gospogja banica, da ponese mreu od bisera, da je zapne moru na izvoru, da ufati ribu od es krilah, da izije ribi desno krilo, imala bi zlatoruka sina.''4

Vuk. pjes., knj. II, 13. V. 113.

To zaula Kojadinovica, jetrva gospogji banici, pa sama izjede ribi desno krilo, a banici dade lijevo. Obe zatrudnile, no rodile razliito, jetrva sina zlatoruka, banica zmiju kraosicu. Zmija valja se u krilo majci. Ali Mihailo ban doziva Radosava, i zapovijeda: 319

''A nu hodi, moja' vjerna slugo! Uzmi ovu zmiju kraosicu, te je bai moru u puinu.''1
1

V. 302.

Kraosica isplivala iz dubokog mora, put ugrabila i vratila se kui, opet u majino krilo, jo prije sluge Radosava. koliko se brata ueljela, ''Kad je nojca o veeri bila, od zmije se odvojit' ne hoe. zatvorie zmiju u odaju, A kad nojca po veeri bila, i s njom hojde Verua gjevojka, bai zmija krila i okrilje, najprva ker Mihaila bana, i oturi od sebe koulju.''2 Djevojka vrisnu od radosti, otra majci, te joj govori: ''Da ti vidi udo neglejano: nije ovo zmija kraosica, no je ovo ognjaniti zmaju, na njega su do tri obiljeja: vua apa i orluja panda, iz zubah mu ivi oganj skae; divan li je, jad ga zadesio! I mene je noas govorio, da e sutra leet' pod oblake, za godinu doma doi ne e''3

Na to joj se suze prosule, no je majka tjei, da e zmaja ustaviti. Odmah banica uzela i krila i okrilje i zmijinu koulju, pa ''sve u ivi oganj zapretala'', ali time ''na oganj je sina izgorela.''4
2 3

V. 3846. V. 5261, 4 V. 6970.

U dvije pjesme, zmija u duvaru i zmija kraosica ista je sveta zmija, koja pribiva u kui, a hrani se od Litvina kravljim mlijekom, te je za to kravosica ili kraosica.5 Iz ove druge pjesme mi istiemo rijei, da je zmija kraosica ''divan ognjanit zmaj'', kome je obiljeje to, to mu ''iz zuba ivi oganj skae'', pa ''hoe da leti pod oblake.'' Orlovska panda odaje jainu, a vuja apa nono bie zmaja.
5

Vidi gore, na str. 182.

Golemo udo zmije mladoenje pripovijeda uz sline poteze, a opet samostalno, pjesma, koja rek' bih da se pjeva na bosanskoj krajini stare Hrvatske, s ovu stranu Vrbasa.6 U ''bijelom i lijepom Budimu'' jo je ''ljepa kraljica''7; ali od nje kralj budimski nema poroda. Po rijeima dvaju putnika, koja su se desila ispod grada, kraljski sluga Mihovio razabrao, kako bi se kraljiinoj neplodnosti doskoiti moglo. On bacio zlatnu mreu u Dunavo ''prija zore i sunaca arka'', i uhvatio ribu ''zlatnijeh krila tija do ramena.''8 Poto ''hudoj ribi''9 odreza krila, opet je oturi u vodu, pa desno krilo dade majci svojoj, a lijevo kraljici. Nakon etrdeset dana slugina majka ''rodi edo pozlaene kose i perina'',1 no edo umrije, dok kraljica rodi zmiju arovitu, kojoj nadjenue ''lijepo ime: kralju Mihovile.''2 Zmija, mili kojekuda, pak se i smiri, te prebiva u ''peini stijeni.''3
6 7

Jukia pjes,, knj. I, 11. V. 47. 8 V. 29 i 32. 9 V. 56. 1 V. 678. 2 V. 83. 3 V. 101.

320

Otac, kralj budimski, isprosi joj djevojku, er banu od Zveana, uz uvjet, da e zmija, od Budima do Zveana, ''Sve pozlatit iroke sokake'', i ''sva vrata'', te i djevojaka, ''saliti od zlata''.4 To se i slui, doim zmija hogjae na gjogatu, spustivi sindire od zlata, i na njima zlaenu jabuku''.5 U nevjestinoj lonici, skinuo Mihovio gujine haljine, i predao ih kraljici majci, neka ''ih priuva do zore''.6 Nego ih majka, ''baci na vatru'', a Mihovio ''odmah jeknu''7 i preminu.
4 5

V. 2017. V. 25960. 6 V. 292. 7 V. 298-300.

Kazivanje bosanske pjesme ponavlja se u drugoj pjesmi bosanskoj,8 uz izmijenjena mjesna i lina imena. Pjesma poinje se sa znaajnim prizivom mora: ''Koliko je niz more gradova! sedamdeset i sedam gradova!''9 Zmiju rodila ljuba Ljutice Bogdana, a zmija hoe da se eni. Zaprosili joj djevojku ''u Legjanu gradu bijelome, u gjidije legjanskoga kralja''.10
8 9

Petranovia pjes., knj. II, 4. V. 12. 10 V. 823.

Pogodba za udaju jeste: da ''se naini od srme kaldrma i suhijem pozlati zlatom, od Karlovca do Legjana grada, preko polja legjanskoga'', i da ''se pozlati avlija'' legjanska.11 udo ovo izvede zmija mladoenja, te ''sve legjansko polje zasja se od te srme i od suha zlata''. Takogjer, ''sva odaja razasja se listom'', kad junak, skinuvi gujinju koulju, ukaza se uz djevoiku; ukaza se takim, ''da ga ljepeg u svijetu nema''.12 Nego, sjajnog obstanka krasnome mladiu ima samo do ranog jutra, ''kad p'jevci kril'ma udaraju''.13
11 12

V. 11923. V. 2103. 13 V. 215.

Mladoenju upropasti, brano veselje nono razvre, radoznalost i neobzir nevjestine majke. U za' as nevjesta majci oda tajnu svoga mua. Kad je ukradena gujinja koulja, pa baena na vatru, ''stade cvrka na vatri koulje'' i ''stade cika u lonici guje''.1 Umro mladi. U pjesmi nam je pobiljeiti iznenadni spomen posve mitinog Legjana, nama poznatog carstva none tmine.
1

V. 4767.

Pa i zbilja, u jo jednoj pjesmi,2 ''zmaj ognjeni junak'' bije noni boj na troglava crnog Arapa, u kome mi toliko puta posumnjasmo slavenskog Crnog boga, zasvjedoena od hroniara Helmolda. ''Zmaj ognjeni junak'', kako ga pjesma zove, sebe naorua ovako: ''uhvati dvije tanke guje, te oplete uzdu zmijovitu''3 svome lavskom konju4; onda ''uhvati ribu estokrilu, odreza joj do ramena krila, od krila joj sablju napravio''.5

321

Na to, uzeo mrku medvjedinu i na sebe navukao, te zametnuo boj. ''Straan junak lice namraio'',6 premda je junak sav od ognja. Troglava neman ''na njeg' bre plamen otisnuo, da opri konja, jal junaka, ali zmaju plamen ne ugjae, jer on vrui od vatre bijae''.7 Zmaj je premlad: on je ''mome zmajovito'', on je ''zmaje iz planine8;'' a ipak lako od troglava dumanina izbavlja zarobljenu Janju, i uz nju tri kitne djevojke. Na ognjevitog lava uze ih sve uza se, da ih Stojnome Biogradu vrati onda, ''kada svane i sunce ograne''.9 Tri djevojke biti e tri nona lica arijske Zore.
2 3

Petranovia pjes., knj. III, 4. V. 121 2. 4 U mnogoj pjesmi, ognjeni zmaj jae na gavranu, ili na smegjem kulau. 5 V. 1257. 6 V. 326. 7 V. 2514 8 V. 333 i 350. 9 V. 371.

U Srba i Hrvata starovjekih zaista, koliko i u Litvin, kipljae vjerovanje u mladog nonog zmaja, u ilog Ognja, koji se ponovno svake veeri na ognjitu budi i ragja, te praska i plama, sijekui tamu sve dotle, dok se on ne utuli, dok pred zoru sam ne zamre. Rekoh, kipljae to vjerovanje, jer prostrano i bogato, kao zar nijedno drugo, ono nam se udra ne samo u pjesmama, ve i u puke prie isto tako rasprui dugotrajnih ila svojih.10
10

Kao da je nai jednu ilu i u poslovici: ''Ako je i zmija, od srca je'' (Vuk. posl.).

Zmija udno rogjena, pak mladoenja, raznosi se u prostom prianju, a jednaka je, skoro u svemu, s onom epskih pjesama. Neka mi je iznijeti, za primjer, priu iz Srijema.1 ena sirota izmolila u Boga porod, a rodila zmiju, koja odmah utee u travu.2 Kad zmija navri dvadeset godina, nagovori majku, da joj prosi u cara er. ''Dau ja za tvoga sina devojku'', ree eni car, ''ako naini upriju, od moga dvora do svoga, od bisera i dragoga kamenja''. Idui ena od careva dvora, a ne obzirui se, ta se uprija sama naini Na drugi carev izgovor, i sirotni dvori zmije i majke joj stvorie se bolji od carevih. Poto se car i treom izgovori, sve u dvorima sirotinjskim bude sjajnije od onoga u carskim dvorima; ''sve zlatno'' je, veli pria, ''sve zlatni jeleni, koute, tice, kvoke, pilii, zecovi''. Onda zmija mladoenja povede svatove, i car joj dade er. Zatrudni zmijina ena, pa svekrvi dokaza tajnu, da je njezin sin taki ''momak, da ljepega nema: svako vee on izlazi iz zmijinje koulje, a u jutru se opet u nju zavlai''.3 Krasnoga svoga sina majka gledala u sobi kroz rupu od brave. ena i mati. da bi se svagda nagledale momka, u jednoj noi bace mu u vatru svlak. ''Kako svlak stane goreti, odmah njega stane vruina obuzimati, a one ga sve vodom polivaj, i tako ostane iv.'' Ako momak, ovako, i ne umre, a ono se on ojadi. Njega alosna jedva utiae nevjesta i majka, kae pria na koncu.
1 2

Vuk. prip., 9. U srijemskoj drugoj prii o ''Zmiji mladoenji'' (Vuk. prip., 10), ta je ena carica, kako je u pjesmama kraljica ili banica, a sin joj zmija eni se sirotom djevojkom. 3 ''Preko dan je zmija, ali kako vee dogje, on svue sa sebe onu zmijinju koulju, te izigje momak, lepota na svetu'', kazuje druga srijemska pria.

Zmijinja preobuka, ili koulja, koju pred zoru svlai prelijepi mladi, to je mitino matanje naeg naroda; ali nazor o krasoti mladia Ognja, i o presjajnom njegovu odijelu, to je nazor, to se 322

potpuno razvio ve u pravijeku arijske religije, pa nam se oituje u molitvama Rig-Vede. Agni je tako lijep momak, da ''oko njegove liepote otimaju se zdrueni dan i no''.4 On ''prima na se svijetlih, sjajnih oblika5;'' on ''se oblai u punu gizdu'', ili u ''sjaj'', ili u ''svjetlost'',6 a ''rado se krasi kao kieni mladoenja''.7
4 5

Rigv., I, 144, v. 4. Id., III, 1, v. 8. 6 Id., II, 8, v. 5, 10, v. IIII, 1. v. 5. 7 Id., II, 10, v. 5.

Pae, moliteljima bog prizire se ''preobuen'',1 te mu pobonici kliu, pri poetku himne:'' Daj se zaodjeni svojim odjeama! ''2 Dato, Agnijeve su odjee i oblici od same svjetlosti: ''iz svaega proizvagja on odijelo od svjetlosti'', ''na svojem sijelu, sebe mijeajui s mlijekom i vodom, on stvara sebi oblik svoj od svjetlosti, oblik najvii.''3
1 2

Rigv., I, 128, v. 1. Id., I, 26, v. ]. 3 Id., I, 95, v. 7 i 8. To pri rtvi, kad se soma s mlijekom baci u oganj, te se oganj rasplamti.

Kazuje se u narodu,4 to je i dalje bilo sa zmajevitim momkom, poto mu je u noi zmijinja koulja spaljena na vatri. Ode u svijet, napustivsi enu i rekavi joj, da se s djetetom, s kojijem bila trudna, ne e rastati, dokle ga ne nagje, i on ruku na nju ne metne, a prije da ga ne e nai, dok ne podere gvozdene opanke i ne satre gvozden tap, traei''. ena svuda putuje, kako e mua nai. Dogje k Suncu, koje joj ree, ''da ga danju nigdje vidjelo nije, i poalje je k Mjesecu, da pita njega, nije li ga on gdje nou vidjeo''. Nije ga ni Mjesec vidio, ali enu uputi k Vjetru: ''njega zapitaj'', ree, ''jer se on zavlai svuda''. Kazao sveznali Vjetar, gdje je zmajeviti momak: boravi u drugoj zemlji, tu se vjenao i caruje. ena onamo otputova; pa su joj ve poderani opanci i tap prebijen. Suneva i Mjeseeva majka bijahu joj poklonile, ona zlatnu preslicu sa zlatnom kudjoljom i s vretenom, a ova zlatnu kvoku s piliima. S tima darima potkupi prva ena inou, koja joj dopusti, da tri noi s muem prenoi. Prvu i drugu no, vie muu: ''Kralju, metni ruku na mene, da bih se rastala s tvojijem djetetom!'' ali on ne vidi i ne uje, jer ga inoa nekim piem opoji. No, u treoj noi, smetnja je uklonjena. Na neumornu i vjernu svoju ljubu mu metnu ruku, ona se oprosti bremena i nagje se sin zlatne kose i zlatnih ruku. S djetetom i s prvom enom momak vraa se iz onoga kraljevstva u pregjanje svoje kraljestvo.
4

Vuk. pjes., knj. II, na str. 601.

Starodrevan je, bez sumnje, pogdjekoji dio ove prie. Zlatna kvoka sa zlatnim piliima motala se po glavi i Langobardima, jer, u crkvi u Monzi, pokazuje se putnicima sveani taki dar kraljice Teodolinde. Gvozdeni opanci i grozden tap putni sjeaju nas na opanke i ma, to ih atenski, kralj Egej ostavi u Trezeni, pod tekom stijenom, uz nalog eni Etri, da im sin Tezej, kad odraste, onu stijenu odvali, te uzme opanke i ma na premuni put iz Trezene u Atenu. Pohod, radi ubavijesti, k Suncu, k Mjesecu i k Vjetru. vie puta se ponavlja u pukim priama; pa je i to starinsko. Kae Sunce, da ''nije nigdje danju vidilo'' zmajevitog momka, i enu mu alje k Mjesecu, da u njega upita, nije li ga on ''gdje vidio nou''. I iz ovoga se govora zmiji momku ukazuje nona narav.1 ini se, da je u prii mit zamiljen ovako: prema nonoj svjetlosti i jaini, Oganj po danu omlitavio; opojen, on tad boravi s drugom enom u drugom kraljestvu.
1

Nona bia jesu zmajevi i u prianju luikih Slavena. Kozmini fragmenti, zvijezde koje padaju k zemlji, u tihanim noima na razmaku ljeta i jeseni, njima se privigjaju kao ognjeni zmajevi.

Vidismo na vie, da je zmaju obiljeje ''vuja apa''.2 Kroz ovu nau radnju desila nam se esto zgoda, da potanko izloimo, kako mitini Vuk u Arijaca, te i u nas Srb i Hrvat, oliuje no i doba nono. ''Vuja apa'' u zmaja opet je znak jedan njegova poglavitog djelovanja u noi. S toga, u

323

pjesmama, zmaj naziva se puno puta ''Zmaj-Ognjen Vuk'', pa su i take pjeame, kao i pregjanje, proete istim mitom o Ognju. Strukovi su to, koji niu iz jednog korena mitinog.
2

Na str. 190.

ini mi se najvie znaajno ono, to se o svezanju Zmaj-Ognjenog Vuka po vilama u narodu pieva. Zmaj, toliko je lijep, koliko je i bijesan. Koje je ene sin, ne zna se; al ga, svakako, rodi
3

''jal Srpkinja od tiha Dunava, jal Srpkinja pitoma Primorka'',4 t.j. oblak vodeni. Vile su na okupu, i hoe ''da se mlade nagriju sunca, nagledaju u junaka lica'',5 pa bi njega rado uhvatile i svezale, no on ''zmajovit se uhvatit' ne dade, vatrom pali, a sabljom sijee; u Vuka su dva junatva ljuta: britka sablja i vatra ognjena''.6 Tad vila kolovogja, Andesila, ''zlatnu kupu vina natoila ...., zatrova ga travom svakojakom''.7 Izloi ona kupu na putu, a oednjeli Zmaj i konj mu vrani pie od vina zatrovana. Opoji se Zmaj i zaspa, i Andesila sveza mu ruke. Onda ''kod njega kolo uhvatie, uhvatie iz planine vile, pak okreu kolo naokolo'', i ''Vukova lica nagledale se.''8
3 4

Petranovia pjes., knj. III, 53. V. 99100. 5 V. 1201. 6 V. 1269. 7 V. 1346. 8 V. 22931 i 240.

Smisao pjesme, poslije svega kazanog, nadaje se od sebe. Vile su oblaci, koji su zakruili krasnog i bijesnog Ognja munjevitog i unj se zagledali. Uhvaeno je kolo olujnih oblaka. Nego, eto minu oluja, oblaci ''nagrijali se sunca'', a, uz pomoljeno sunce, Oganj usred oblaka spava: njega zatrovae i svezae vile. Nemo zmije do sunca istie narod, i u drugom kazivanju. Zmiju krilaticu, vele ljudi u Boki kotorskoj, lako je uhvatiti, pri ishodu sunca. Kad se sunce pomoli, zmija unj gleda i slijepa stoji l
1

Vuk. prip., dodat. 17: ''Poslije toga pogje da trai zmiju krilaticu, i kau mu, da je nju lako uhvatiti, ma samo u oni trem, kad se sunce pomoli iza planine, jer ona u sunce pogleda, i doklen sunce dobro koplje ne oskoi, slijepa stoji''.

Zatrovanje i svezanje Zmaj-Ognjenog Vuka, to je, po rijei drugih pjesama, smrt njegova. O ''smrti Zmaj-Ognjana Vuka'' crnogorska jedna pjesma pripovijeda surovo i grubo, no i svjeim zadahnuem poganskim.2 Iznosimo pjesmu i za to, to potvrgjuje nazore nae, drugdje izloene o Jakiima.3 Zmaj-Ognjanu Vuku nevjerna je ljuba, pa jednom ona pita njega: ''to te zovu: ''Vue kopiljane?''4 324

Odgovara joj Zmaj: ''Kad mi se je babo prestavio, ja sam osta' majci pod pojasom, to me zovu: Vue kopiljane;''5 ali e i on da upita enu: ''to te zovu: Podunajska kurvo, te te ljube svi Jakii redom, a najvie Jakiu epane?''6 Na to, sam Jaki epan kae Zmaju: ''Bjesmo jednom trideset Jakia, odtud dogje tvoja vjerna ljuba, svakojega redom zaticae, koji e joj obljubiti lice.''7 Obruenom Zmaju nije ipak ao na Jakie, ve je kivan na Gjerzelez-Aliju, svoga dumanina od zakletve, koga on hoe da bije. Upravo je ognjena Zmaj-Ognjana Vuka priprema i junatvo: ''na prsi mu zmija prepretena, pod pazuhe krila pozlaena, iz oih mu munje sijevahu, a iz zubah oganj iskakae''.8 Njegov konj krilat je, a krila su mu ''pozlaena''.9 Al krila ta opali nevjerna ljuba, i zmaju oteti sve oruje. Ipak se branio i obranio junak od Gjerzelez-Alije, koga i pogubi.
2 3

ojkovia pjev., 104. Dio II. 4 ojkovia pjev., 104, v. 9. 5 V. 124. 6 V. 168. 7 V. 3740. 8 V. 969. 9 V. 122.

Zmaj u boju dopao tekih rana, pa ga vidaju mili prijatelji: ''Zmija njemu bilje donoae, a vila mu bilje privijae, a vuk Vuku lie rane ljute''.1 Sve utaman! Ako mu ena vidi rane, on e poginuti. Zatvorio se Zmaj u ''devet kamarah'', no sva vrata devetera ena ''svrdlom provrtila''.2 Ugleda Zmaja, i Zmaj preminu. To e rei: Zora ugledala nonog Ognja, te no i Oganj odmah prestadoe, pogiboe. U Rig-vedi, Zora obno ljubaznica je ranih konjika, dvaju Avina, a i svog buditelja, boga Agnija; ali, kadno s jutra prvi plameak njezin na nebu zarudi, ona je zarunica Suncu. Skoro po isti nain, u naoj pjesmi, Zmaja Ognja ena preljubila konjike Jakie, kojima za to Zmaj nita na ao ne uini. Ova sveza prijateljstva tijesnog megju nonim Ognjem i prvim tracima dana, Jakiima,3 pomiljena je odavna u narodu. U staroj bugartii,4 Jaki je Mitar pobratim Vuku Ognjenom.5 to se tie Gjerzelez-Alije, u mnogoj naoj pjesmi on zauzeo mjesto tamne nemani, troglavog Arapa ili Balaka. U jo jednoj crnogorskoj pjesmi6, silna junaina Gjerzelez suproti se Banoviu Sekulu i Janku iz Sibinja.
1 2

V. 1502. V 137 i 1467. 3 Vidi Dio II.

325

4 5

Bogiica pjes., 16. Pripaziti je, da u bugartici, isto kao u sadanjim pjesmama. izranjenog Ognjenog Vuka vidaju vila i zmaj (v. 134). 6 ojkovia pjev., 148.

Gjerzelez bjei od Zmaj-Ognjenog Vuka i od dva mlada Jakia, a prikazuje se kao neka personifikacija zla, u pjesmi: ''Pora od Avale i Zmajognjeni Vuk'' zbirke Vukove.7 Dva su uda pobratima, Pora od Avale i Gjerzelez-Alija, i piju vino ''u Avali vie Biograda,''8 pa Gjerzelez govori Pori: ''Zaludu ti, pobratime dragi!'' Zaludu ti vino i rakija, kad ne ima krmarice mlade, da nam slui vino i rakiju, te nemamo ale ni maskare.''9 Jednak, ''dva Jakia mlada piju vino na kuli Neboji, i s njima je Zmaj-Ognjani Vue.''10
7 8

Knj II, 93. V. 2. 9 V. 148. 10 V. 4850.

Iz stojnog Biograda Pora od Avale ugrabie ''ja gjevojku, ja nevjestu mladu''11; on je vreba, te svakog dana privlai se Biogradu, i odvodi po jednog roba. I sada prikrao se onamo. ''Turi oi zmaj od ognja Vue, turi oi uz tu vodu Savu, dok ugleda Poru od Avale, pa govori zmaj od ognja Vue: Vidite li, dva Jakia mlada, ko se ono niza Savu fula1?'' Od radosti uskliknu Zmaj, jer eto je deveta godina, da eka Poru od Avale, te ree Jakiima: ''Poskoite, dva Jakia mlada, nagjiderte sirotu gjevojku, obuc'te joj svilu i kadifu, podajte joj zlaenu matravu, poljite je Savi na obalu, ne bi li se Ture prevarilo, ne bi li se malo zabavilo, dok opremim sebe i kulaa.''2 Gdje se Pora sasta s djevojkom, ugrabi je, baci je za se na konja i pobjee uz polje Vraar. ''Sve to gleda zmaj od ognja Vue'',3 te i on poleti uz polje. Gjerzelezu bijae se hvalio Pora: ''Ne bojim se dva Jakia mlada, al se malo, pobro, pribojavam, pribojavam Zmaj-Ognjanin Vuka,''4 pa sada, gdje vidi Zmaja, pusti djevojku i nagnu bjeati. Dognali se Zmaj i Pora Avali planini, ali Pori nije spasa. Kulama i gradu na Avali Gjerzelez dao zatvoriti vrata;

326

''bjei Pora oko svoje kule, a sve vie: Otvor'te mi vrata! Niko njemu otvorit' ne smije.''5 Oko Avale grada triput Zmaj optjerao neprijatelja, dok ga stigao i posjekao. Gjerzelez iz tvrde Avale pobjee svome Sarajevu.
11 1

V. 24. V. 516. 2 V. 7280. 3 V. 111. 4 V. 324. 5 1379.

Sa Savom, s Vraarom i s Avalom, prianje se privezuje sadanjoj okolini biogradskoj; ali pjesmi ipak nestaje historijske ice. I pored obavljene lokalizacije, malo e se ko uvjeriti o opstanku Gjerzeleza i Pore od Avale gdje drugdje, nego li u mitu. Spram mitiine Neboje do stojnog Biograda, gdje sjede dva Jakia,6 eto sjede dva mrka pobratima u Avali. Od Biograda k jugoistoku, vide se, na jednom brdu, razvaline od grada tobonjeg junaka Pore od Avale, pa se i brdo zove Avala; no je avala turska rije, to znai zlo, i nau zamijeni, u nekom smislu stajaem.7 Pora od Avale, to je kao Pora. oda Zla, a to je u Avali gradu, on je u Zlu gradu. Pa ovaj isti Zmajev dumanin, u drugom prianju pukom, ini se, da je Zlota Protopopa. Grdnog Zlotu Protopopu Zmaj-Ognjeni Vuk pogubio, na mejdanu pod Spljetom gradom.
6 7

Vidi Dio II, na str. 904 (18892). ''Kakva nas je pritisla avala!'' (Petran. pjes., knj. II, 39, v. 162) ''Vidite li ovoga avala u dravi car-otmania!'' (id., knj. II, 48, v. 4778).

O tome Karadi sluao pjesmu, pa to vidio i naslikano, u Zemunu u nekoj krmi.1 Zlota biti e davno domae ime, istoznano s tugjim novijim Avala. Zlota, neman od Avale, bio to, jo jednim nadimkom ili Pora, ili Gjerzelez, ili Protopopa,2 valjda skriva Crnog boga Slaven. Dakako, mi ovo sve ostavljamo nerijeeno i pod velikom sumnjom. Ali nije nipoto sumnjivo u pjesmi, to je Zmaj-Ognjeni Vuk: nekoliko puta kae se, da je to ''zmaj od ognja.'' A Zmaj je budan, pronicav; najprvi mee oi, prvi vidi, u ovoj pjesmi. Tako isto, na mnogom mjestu Rig-Vede, Agni je vidok: ''Sve tvorei, sa hiljadom oiju suzbija Agni duhove arobne''.3
1 2

Vuk. rje.., pod Zlota Protopopa. Karadi ne zapisa pjesmu, koja moe biti i propade. Sva tri imena postanja su nejasna i djelomice inostranskog. 3 Rigv., I, 79, v. 12.

Sav rad i sve borbe Zmaj-Ognjenog Vuka bivaju najvie nou. To je razabrati iz ve vigjenih i raspitanih pjesama, a to opet izrino jednom kae pjesma crnogorska, po kojoj Ognjanin Vuk u boj ''hita nou bez mjeseca.''4 Danju, kako to usmo, il je zatrovan, ili spava, ili umire. Slabljenje vujeg Ognja po danu izrazuje se jo drukije. Bugartica jedna pjeva o prividnoj njegovoj nevjeri, s koje postaje zazoran kralju u Budimu.5 Svijetli bogovi, kad se god oni oneveselie i onemoae, naim ocima privigjali se kao izdajnici. Ali je boja nevjera i boje umiranje trenutan pojav. Zmaj-Ognjeni Vuk ozdravlja svake veeri na domaem ognjitu, a i sa svakom novom olujom vida se u tamnom oblaku. Mi njega ugledasmo, gdje ga vile truju, pa i lijee. Ovo opet spominje crnogorska pjesma, as prije navedena.6 Ognjanina Vuka jedna vila obranila teko zlaenom svojom strijelom, no biljem odmah izvidae njega, ''zaklopljena u ikli-odaju,''7 i potom e ga vjenati s drugom vilom.
4

ojkovia pjev., 122, v. 118.

327

5 6

Bogiia pjes., 14. ojkovia pjes., 122. 7 V. 64.

''ikli-odaja'', ili, da drukije reknemo, zlatna soba, pristaje jednako Ognju, bio on zaklopljen u plamenitom oblaku, jal bio, pod kunim krovom, prikovan vatritu. Iz ove slike privezana Ognja lasno moe biti, da se izvi prianje o nekom ponajee ognjevitom junaku, koji lei zaprt u bavi, ili boravi zatvoren u devetoj odaji. Junak zove se ''Gvozden ovjek'', ili ''Ba-elik'', ili jo drugim imenima.1 On mui muke dotle, dok njega oproste sveza. Prljiv je, velik je: dolazi i odlazi, snagom i bukom silnog vjetra. Ali, i pored sve estine, o zlu ne radi. Najvie je to, to grabi jednu djevojku, ili enu. Taman ovako, vedini Agni leti letom vjetra, bui i bjesni,2 a ljubi, kao to ve rekosmo, Zoru.
1 2

Nemam kad podvri odnosne prie potankoj analizi, te ih ovdje samo crtam na velike poteze. Rigv., passim.

ini se dapae, da je ovu itavu mitologemu o bavi, i junaku u njoj, nai ve izraenu u Indiji, a napominjanu mimogred i u Grkoj. Sanskritski jezik ima rije kavandha, to znai bava, onda oblak i neki demon u oblaku.3 Sa svoje strane grka mitologija pokazuje nam junaka Kaanta, iju sestru ugrabio Apolon, pa, da sestru preotme, brat navalio na boga, ubacivi vatru u Apolonov lug do beotske rijeke Ismena; no u drzovitom pokuaju on poginu. Gine i demon Kavandha od ruke boga Indre. Sanskritsko ime Kavandha i grko fonetika istovjetuje.4 Jednako ime s ovima nama zatrpae nazivi Gvozden ovjek, Ba-elik, i drugi jo; ali baveni junak, u biu svome, kao da oponaa indijskoga Kavandhu i grkoga Kaanta.
3 4

Kuhn. Herabk. des Feuers, s. 119 ld., ib

Ovo o sapetome i muenom junaku, koji bi u neku ruku nalian bio takogjer grkome Tantalu i Prometeju, neka bude pod sumnjom. Ali ima prozirna jedna pria o Zmaju, otmiaru Zore, Pria je u Vukovoj zbirci, pod naslovom: ''ardak ni na nebu ni na zemlji,''5 i pred nas izvodi, po poznatoj nam trilogiji Sunca, tri nona Sunca uz tri im konja i tri none Zore6, pa se s treim Suncem, jutrenjim, Zmaj otimlje oko djevojke. Pria spada megju puke najizvornije, te glasi ovako. Jednome caru bila tri sina i jedna ki, koju je on uvao kao oi u glavi. Kad ki odraste, izigje jedno vee s braom pred dvor, ali ''u jedan mah doleti iz neba zmaj, epa gjevojku izmegju brae i odnese je u oblake.'' Troje brae idu, da trae sestru odvedenu. Dugo putovali, dok naili na neki ''ardak, koii niti je na nebu, ni na zemlji.'' Trojica dogovore se, da se jedan od njih popne gore, poto e zaklati svoga konja, i okrojiti od koe oputu; strijela, iz luka putena, jedan e kraj od opute prikvaiti za ardak. Skanjuju se dva starija brata, pa najmlagji to sve uini. Pripeo se na Zmajev ardak i ulazio iz jedne sobe u drugu, dok naiao na sobu, gdje Zmaj spava na krilu njegove sestre, careve keri. Brat ne slua sestru koja ga moli, da bjei, dok se nije Zmaj probudio, nego Zmaja udari buzdovanom u glavu. Zmaj iza sna mai se rukom na udareno mjesto, pa ree: ''Ba ovdje me neto ujede.'' Ree opet to i na drugi udar; no, trei put, carev sin udari ga u ivot, po migu sestre, a Zmaj na mjestu ostane mrtav. Careva ki Zmaja sturi s krila. Onda brata vodi kroz sobe.
5

Vuk. prip., 2. 6 Vidi Dio III.

U jednoj je sobi viditi vrana konja, za jaslima privezana, s cijelom opravom od istoga srebra; u drugoj, bijela konja s opravom od suhoga zlata: u treoj, konja kulatasta, iskiena dragim kamenjem. Zatim, u jednoj sobi djevojka jedna veze zlatnom icom na zlatnom gjergjefu: u drugoj, druga djevojka zlatne ice ispreda; u treoj, trea djevojka biser nie, a pred njom od zlata kvoka s piliima biser kljuca na zlatnoj tepsiji. Sada se carev sin vratio u sobu, gdje Zmaj lei mrtav, te ga oturi dolje na zemlju: kad ga vide, upropaste se dva brata. Po tom spustio sestru i tri djevojke; dvije na njih namijenio, dok ona s kvokom i s piliima biti e njegova. Ali zlovarna dva brata presijeku oputu, da brat mlagji ne

328

bi mogao sii, pa treu djevojku dadu nekome obanetu kod ovaca, kojeg preobuena ocu povedoe mjesto brata svoga. Najprvo hoe da se eni najstariji brat; ali. na dan vjenanja, eto sa ardaka doleti na vrancu junak, i buzdovanom premetnu s konja brata nevjernog. Gdje se vjenavao, isto onako zlo proao i srednji brat: doleti mu sa ardaka brat najmlagji, na konju bijelcu. Kad se najposlije eni obane, rupi nanj carev sin na kulau, udari ga i usmrti. Na to kae sve, to je i kako je. Car otac otjera od sebe dva starija zavidna sina, a sina najmlagjega oeni treom djevojkom. Nakon oca, carevali mladenci.1
1

U ovoj prii, za samo obane kod ovaca ne znamo, ko ono moe biti. No, poregjajem slinog motiva u indo-europskim priama, dalo bi se nagagjati, da je obane kod ovaca Mjesec, kome, u jutrenjoj nebesnoj drami, Sunce oduzimlje svjetlost, te mu otimlje Zoru.

Zmaj koji otima djevojku, i potonji susret otmiara i ugrabljene djevojke s trojicom mladia. to je predmet ne samo prii, ve i pjesmi pukoj. U enskoj jednoj pjesmi2 vidimo Ognjenog Zmaja, gdje leti ''s mora na Dunavo'', drei pod krilom jednim djevojku, a pod drugim ruho djevojako.1 U putu, egja dodijala Zmaju, te ispod krila on ispusti djevojku, da ide ''za goru na vodu.''2 Ila djevojka, i susrela, na vodi, ''tri mlada beara.''3 Osnovni nacrt prie, malo prije izloene, jest isti, koji i ove pjesme; a u tome stoji dokaz davnosti mita
2 1

Vuk. pjes , I, 239. V. 14. 2 V. 7. 3 V. 8.

Mitini ljubitelj djevojke, ili ene, Zmaj-Ognjeni Vuk, upade i u srpsku historiju. U nju uturi se s ognjenim krilima i sa itavim ruhom svojim boanstvenim. ujmo preudnu epsku pjesmu: ''Carica Milica i Zmaj od Jastrepca.''4 Ve prvi joj stih predouje nam zaugjenje pjevaa: ''Vala Bogu, vala jedinome!''5 te pjeva odmah nastavlja: ''Car Lazare sjede za veeru, pokraj njega carica Milica; Milica je sjetna nevesela, u obrazu bl'jeda i potmula; a pita je slavan car Lazare: O Milice, o moja carice! to te pitam, pravo da mi kae: to si tako sjetna nevesela, u obrazu bl'jeda i potmula? ta t' je malo u dvoru naemu? Car-Lazar uputi Milicu, da Zmaja upita, ''boji li su jo koga do Boga, i na zemlji kakoga junaka ''7 Malo bilo, ''zasija se Jastrebac planina, a polee Zmaje od Jastrepca, od Zmajevca od vode studene, te se primi uz Kruevo ravno, a dolee na bijele kule, to on pade na meke dueke, zbaci Zmaje ruho ogejevito, Veli njemu carica Milica: Car-Lazare, srpska kruno zlatna! Kad me pita, pravo u ti kazat': svata dosta u dvoru naemu, nego ima godinica dana, kako se je Zmaje navadio, navadio Zmaje od Jastrepca, te dolazi na bijelu kulu, te me ljubi na bijeloj kuli.''6

329

s caricom lee na jastuke.''8 Na Miliin upit, Zmaj zavapi: ''Mu', Milice, mukom zamuknula! ''9 a ipak joj povjeri, da se nikakoga junaka neboji, ''do to kau'', veli, ''Srijem zemlju ravnu i u njemu selu Kupinovo, a u selu Zmaj-Despota Vuka, njega s' bojim na zemlji junaka, jer ja Vuka odavno poznajem: To ti Zmaj ''u rijei bjee, a izigje danica zvijezda, te se krenu Zmaje od Jastrepca, i odlee Jastrepcu planini.''2 Kad Lazar od Milice douo tajnu, odmah pie Zmaj-Despotu Vuku, neka dogje i pogubi Zmaja od Jastrepca, a dae mu tri tovara blaga i srijemsku banovinu u dravu za ivota.
4 5

kad smo bili gjeca u ludosti, u Jastrepcu visokoj planini, te kad bi se igre poigrali, svagda bi me nadigrao Vue.''1

Id,, knj. II, 43. V. 1. 6 V. 220. 7 V. 289. 8 V 3441. 9 V. 49. 1 V. 6270. 2 V. 725.

Uzmui knjiga Zmaj-Despota Vuka: ''ao mu je Zmaja pogubiti.''3 Pri svemu jadu, eto on ''vilovita vranca posjednuo, noom ode ka Kruevcu gradu, pa ne ede Lazarevoj kuli, vee pade u polje Kruevo u penicu slavnoga Lazara.''4 Svanulo i ogranulo sunce, i Lazar uranio: ''metnu oi niz polje Kruevo..., pa kazuje carici Milici: O Milice, o moja carice! udan junak u polju naemu u penici ator razapeo, i on sjedi, pije rujno vino ''5 Ako car ne zna, ko je to, zna dobro Zmajeve carica, te veli: ''Ono jeste Zmaj-Despote Vue: onaki je Zmaje od Jastrepca.''6 U tom dan progje, a kad tamna no dogje, eto k carici Zmaja od Jastrepca. Poviknu Zmaj-Despot Vuk ; ''Ko se ljubi na bijeloj kuli, nek izlazi iz bijele kule,

330

zar ne vidi, gje je poginuo?''7 Dva jednolika Zmaja sad lete jednako. Prvi Zmaj ,,iz kule utee, pa ne bjei Jastrepcu planini, ve pobjee nebu pod oblake, a era ga Zmaj-Despote Vue, na visoko njega sustigao, udari ga tekom topuzinom, te mu prebi u ramemi krila, Zmaje pade u zelenu travu.''8 Padnutome Zmaju Zmaj Vuk odsijee glavu: ''a kad Lazo sagledao glavu, od strah' njega uvati groznica''9 Od to doba Lazar i Zmaj-Despot Vuk, zavruje pjesma, postae jedan drugome pooim i posinak; ''i po tom su vreme ivovali, i svoj svome bio na nevolji.''10
3 4

V. 92. V. 98102. 5 V. 10815. 6 V. 1201. 7 V. 14951. 8 V. 15663. 9 V. 1712. 10 1867.

Ova pjesma vrijedi mnogo, u dvojakom pogledu. Vana je, to ivo naslikava dva Zmaja; ali je jo vie vana za to to mi po njoj najbolje moemo kritino ocjenjivati pravu narav naeg epa. U obliku spoljanjem, pjesma je isto historijska. Eto gotova hrpa tanih podataka osobnih i mjesnih: Lazar, Milica, Vuk Despot, davni Kruevac, Srijem zemlja ravna, starinsko selo Kupinovo, pa i sam izvor Zmajevac i Jastrebac planina. Lokalizacija, na srpskoj i srijemskoj zemlji, potpuno je provedena. I anahronizam, to se tie potonjega Zmaj-Despota Vuka, stavljena u odnos s Lazarom, malo smeta u pjesmi, koju puk pronosi i lasno iskrivljuje. Ipak, u sadrini pjesme neima ni truna historije, nego sve ono, to se o dva Zmaja pripovijeda, nije nita drugo, do pradavna gatnja iz vremena poganskih. Evo moemo to dokazati. ''Zmaj sa Jastrepca planine'' jest onaj isti Zmaj Ognjeni, to ga vidismo da sigje ''sa Jastreb-planine'', pa ''zagrli i poljubi'' enu bana sibinjskog, koja zatim rodi Banovia Sekulu.''1 Onaj nam Zmaj ree besjedom, punom starodrevnog neznabotva: ''Ja ne traim neljubljeno lice, da obljubim i da se naljubim, ve oblazim srpske gospojine, ne bi l' im se ragjali junaci.''2
1 2

Gore, na str. 174. Ib. Mislim, da amo ide i puka poslovica: ''estok kao zmija izmegju gospogja''. Za rije ''estok'', s ovom isporedi drugu poslovicu: ''estok kao eravica''.

U rodljivog takog Zmaja vjerovahu Anglosasi. Jo onda, kad su ve bili odavna pokrteni, njima su se utvarali Zmajevi, gdje po zraku tamo amo lijeu, u oi Ivanja dne. Ljudi uegu Ivanjske kresove, i pronesu ih po polju okolo oranica; dok ognjeviti Zmajevi s neba prosiplju sjemena dolje u vode. Tim skvrne se vode, i ko od njih pije, ili e umrijeti, il e teko oboliti.3 Ali je to novije miljenje hristjansko. 331

Za poganskih doba, Anglosaskinje jamano pijahu, e da bi zanijele iskru ognjevitih Zmajeva, kao god to i Srpkinje Zmaj-Ognjen oblaae, ''ne bi l' im se ragjali junaci.'' Iskra ivota do Ognja je po isti nain, na koji vidismo, da je valjda ''uskrsnue'' do ''Kresa.''4
3

Dicamus de tripudiis, quae in vigilia Sancti Johannis fieri solent, quorum tria genera. In vigilia enim Beati Johannis colligunt pueri in quibusdam regionibus ossa et quaedam immunda, et insimul cremant, et exinde producitur fumus in are. Faciunt etiam brandas, et circuunt arva cum brandis. Tertium de rota, quam faciunt volvi: quod, cum immunda cremant, hoc habent ex gentilibus. Antiquitus enim dracones in hoc tempore excitabantur ad libidinem propter calorem, et volando per era frequenter spermatizabantur aquae, et tunc erat letalis, quia quicumque inde bibebant, aut moriebantur aut grave morbum patiebantur''. Ovo pie Englez neki u srednjem vijeku, a navodi ga Kemble (Dir Sachsen in England) i, po Kemble-u, Kuhn: Die Herabk. des Feuers, s. 48. 4 Na str. 160.

Anglosaski kresovi pronose se po polju oko oranica, a na Zmaj Vuk pade u polje Kruevo, u penicu slavnoga Lazara.'' Usporegjivanje nae pjesme s praznovjerjem Anglosasa dokazuje, da je sve historino u pjesmi sama lagana pljeva, koju kad otpuhnemo, iskae nam pred oi cio jo neprelomljeni mit.1 Dva Zmaja suparnika, to su dva Ognja, stari i novi, koje pria, pod dojmom historije, pretvori, kako kad i kako gdje, ili u Janka Sibinjanina i Sekulu, ili u Zmaja jastrebakog i Zmaj-Despota Vuka. to pak Zmajevi dolijeu ''od planine'', ili to im druge pjesme nadijevaju epitet ''planinski'',2 i to biva po davnome mitu. Kao to Indima i Germanima,3 tako i Slavenima, u govoru prvanjih vremena, ''plnina" i ''oblak'' bijahu jedno. Planinski Zmajevi, to su Zmajevi iz oblaka. S toga uzroka jastrebaki Zmaj, kad ga goni nevolja, ''ne bjei Jastrepcu planini, ve pobjee nebu pod oblake.''
1 2

Mit o naspornim sjemenima Ognja jo je davniji od prie sasko-slavenske. Vidi gore, na str. 158. Na primjer: ''pa poviknu kao zmaj planinski'' (Vuk. pjes., knj. III, 56, v. 196). 3 Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 135.

Na Zmaj-Despotu Vuku najbolje se vidi sva izpraznost epa u pogledu historije, te i psihina nemo puka, da u pamet zasijee istinita djela narodnih junaka. Naprotiv, to se tie gragje mitine, jasno je viditi, da je ona ep ba prepunila. Zmaj-Despot Vuk, sin slijepca Grgura, i unuk oglaenog Despota, Gjurgja Brankovia, pronio junako ime, drugom polovinom vijeka XV, unakrst srpske zemlje. Za sama tri vijeka rastavlja se od nas, a svakako jo manjim vremenom od zadnje redakcije pjesama, koje njega proslavljaju. Pa eto taj junak, ta posljednja puka uzdanica pri padu Srbije, sav ogreznuo u mitu, ogreznuo toliko, da baba mu, Gjurgjeva Jerina, za njegovo rogjenje kazuje Turcima: ''U mog sina, slijepca Grgura, u njega se muko edo nagje; nije edo eda kakvano su: vuja apa i orlovo krilo, i zmajevo kolo pod pazuom, iz usta mu modar plamen bije, materi se ne da zadojiti.''4 Ovako, Zmaj-Despot Vuk biva naprosto Zmaj-Ognjen Vuk, koji se bacio u religiji otaca naih, i od jednog koljena na drugo, kroz vjekove, iao od usta do usta pobonih.
4

Vuk. rje., pod Zmajognjeni.

U puini mitologije potonula, jednako, i enidba Zmaj-Despota Vuka.''5 Pjeva se: ''Mili Boe, da uda golema! Podie se Zmaj-Despote-Vue preko mora Mletku latinskome, 332

da on prosi lijepu gjevojku u nekaka bana od Mletaka; on povede dvanaest katana i ponese tri tovara blaga, ode pravo u zemlju latinsku.''1 Kad on doao tamo, njemu ban Latinin, za veliko blago poklonio er Rosandu, i svadbu ugovorio od Gjurgjeva do Dmitrova dana, dok Despot otide svojoj varoi Kupinovu, da svatove pokupi, njih hiljadu. Od zaruene Rosande Despotu stie iznenada list i preporuka, neka ''kupi svata dvanaest stotina po izboru boljeg od boljega,''2 jer on ima ''grdna dumanina, ta u Bosni Gjerzelez-Aliju, bojati se kake prijevare od Turina, da ga bog ubije!''3 Majka Angjelina svjetuje Zmaj-Despota vuka da zovne u djeverstvo, ''do dva brata, dva Jakina sina, Jaki-Dmitra s nejakim Stjepanom,''4 pa da ''polje eru Dmitrovici starcu Janju od starine knezu,''5 nek mu dade za starog svata sina Milovana, a da u svatove takogjer pozove, iz Sibinja grada ''kuma svoga Sibinjanin-Janka.''6 Zmaj pie svoj trojici: ''pooimu Jaki, kapetanu u bijelu gradu Biogradu,''7 pa ''Kuzun-Janu starcu Janju od Srijema knezu'',8 pa i Janku od Sibinja. Na to, ''baci s kule dvanaest topova, haber dade Srijem-zemlji ravnoj.''9
5 1

Vuk. pjes., knj. II, 92. V. 18. 2 V. 712. 3 V. 7781. 4 V. 934.

5 6

V. 99l0. V. 107 7 V. 1213. 8 V. 130 1. 9 V. 146 7.

Posabra se sva lijepa kita junakih svatova, te nastupili dugi put k Mletku. Prevarljivi ban mletaki ugosti ih za nedjelju dana! onda se otvorie gradu vrata, i dva banova sina: izvedoe konja zelenoga sa suvijem okiena zlatom, i na konju Rosandu gjevojku obasutu mreom od bisera savrh glave do zelene trave.''10 Ona dva sina banova Vuku dadoe ''dva maa zelena sve u suvo oblivena zlato.''11 Ali eto prevare! Zmaj-Despot Vuk istom uze, pri rastanku, zlatnu kupu vina, da je popije: dotra sav izranjen jedan od svatova i poviknu Vuku: Zlo ti vino Zmaj Despote Vue! Zlo ti vino, a gore ti bilo!

333

Udari ti sila na svatove, udna sila, Gjerzelez Alija, sa njegovih trista Sarajlija, pogibe ti hiljada svatova, od hiljade jedan ne ostade, do ostala dva Jakia mlada,

ali ih je ljuto saletio, saletio Gjerzelez-Alile, ljuto ti je Dmitra obranio, no jo brane lijepu gjevojku, do sad mislim, da su izginuli.''1

Pritee tamo Vuk na svome ''Vrancu alovitu'', i udesi se sa Gjerzelezom na ''suroj bedeviji'', oruanim sa ''zelenim gadarom.''2 Vukovi estoki udari ne pomau; strahota Gjerzelez sav je u gvogju. Vuk hoae da padne od zelenog gadara; ''no to gleda lijepa gjevojka od ovaca iz zelene trave, pa joj ao Zmaj-Despota Vuka, pa mu ode mlada govoriti: O junae, Bog te ne ubio! Zar ne vidi, da si poginuo? Na Turinu oklop grodje ima; no, gdje ti je strijela i tetiva?''3

Svojom strijelom i tetivom Vuk pogodi u elo grdnog dumanina, pak od mletakih zasjedaa sebi izbavi lijepu Rosandu.
10 11

V. 190 4. V. 211 2 1 V. 32235. 2 V. 244, 262 i 268. 3 V. 2718.

Po svemu opisu, enidba Zmaj-Despota Vuka ona je ista, koja i enidba Duanova, u oglaenoj pjesmi Vukove zbirke, knj. II, 29, gdje je rije o Legjanu, o dva Voinovia i o troglavom Balaku.4 enidba je dakle tipina, i ostavljena iz davnih vremena u epu kao neki boji amanet, pa o historijskom kakvom spomenu nije nam ni misliti. U djevojci, dumanskog pritiska i pritvora oprotenoj, treba da nazremo kakvogod bie boanstveno; ovdje, po velikoj prilici, rosnu Zoru, ''obasutu mreom od bisera, savrh glave do zelene trave''. Oko prekrasne Zore trzmaju se maldane svi arijski bogovi, i svijetli i tamni. Na prvo zelenilo ranog jutra kao da pokazuje i sve oruje: u grdnog dumanina ''zeleni gadar'', u Zmaja Vuka ''dva zelena maa''. I dva su Jakia tu. Dva Jakia, ili dva Voinovia, drugdje u pjesmama narodnim, opasuju taj isti ''zeleni ma", to je ma ''starog Voina'', ili Jake''.5
4 5

Isporedi Dio I, na str. 68-72 (10812), i tome odnosni Dio II. Prema drugovanju dvaju Jakia sa Zmajem Ognjenim zgodno e biti, ako navedemo mjesto iz RigVede: ''U noi i u jutru donosei ti Somu, tebe, Agni, uiu Avini, Bhaga, Savitar, Zora'' (I, 44, v. 8). Dva su Avina prvi do Agnija nonog, kao i dva Jakia do Zmaj-Ognjenog Vuka, Drugim rijeima: dva mitina konjika, dva prva traka jutrenjeg vidila, dotiu se ognja buditelja.

U naoj pjesmi ini mi se jo znamenito i to, to guslar, osim dvaju Jakia, uvede megju Zmaja svatove starca Janja i kuma Sibinjanin-Janka. U Janju, a i u Janku, ve razabrasmo oliena Ognja. Istina, guslar od Janja rastavlja Janka, premda se ono obadvoje svodi na jedno; ali ne vara se pjesma, kad Janja i Janka mee tu, gdje je Zmaj-Ognjeni Vuk, Moe biti, da je pjesma istim nagonom starog vjerovanja dobro upuena i ondje, gdje udesna ''lijepa gjevojka od ovaca'' govori Zmaju u nevolji: ''O junae, Bog te ne ubio? Zar ne vidi, da si poginuo? No, gje ti je str'jela i tetiva?'' Do Zmajeve strijele stoji konac boju; a eno u Vedi ''crna strijela'', vie nego drugo oruje, naporu je bogu Agniju. Zavojiti plameni u ognja, i varnice, koje od njega odskau, priinjali se ljudima kao da su to strijele. S toga je Agni ''slian monom strjeljau'''.1 Njega vapiju: ''Digni se, Agni, zapni svoj luk, otrim orujem spali dumane!''2 ili o njemu kau himne: Jednak strjeljau, koji hoe da strijelja, on naperio i naotrio sjaj kao gvogja otrice''3
1

Rigv., VI, 16, v. 39.

334

2 3

Id., IV, 4, v. 4. ld., VI, 3, v. 5.

Koliko se nama dalo, mi po tradiciji naroda pretraismo, kako bi odkrili razne oblike bojeg Ognja. Pretragu neka zavri kratko ispitivanje pjesama o Rajku sa Zmijanja. S tim epskim junakom, debeli okot mita o Ognju pustio jo jednu mladicu. Rajko sa Zmijanja, ili, kako se obinije to veli, sa Zmijanja Rajko, nije ime, to bi dockan bilo uzeto, kako se to uini s Jankom iz Sibinja, sa Sekulom i s Despotom Vukom, koji starije nazive ili sasvim, ili djelimino, oturie. Sa Zmijanja Rajko nije polutansko lice, u kom narod pomijea svoju historiju sa svojim vjerovanjem: djelom i imenom, on spada u predaju mitinu. Ma to znaio ''Rajko'', ili onaj koji se veseli,4 ili koji se hrani, ili drugo koje, svakako ime pokazuje se izvorno; a to se zove sa Zmijanja, time mu je oznaeno zmijinje postanje. On nam dolazi sa zmijinjega, s ognjevitoga mjesta.
4

Ili, aktivno, onaj koji veseli ? Za dvoumno znaenje, isporedi opasku na str. 50 (150) Dijela IV.

O ''enidbi sa Zmijanja Rajka'' ima pjesma,5 koja je udesna, a u osnutku ista s pjesmom o enidbi Zmaj-Despota Vuka. Sa Zmijanja Rajko hoe da se eni erju bana od Bouna. Nego, do Bouna dvije su prepreke, dvije planine, Prolom i Ostroga. Na prvoj strau uva ''divski starjeina, i sa njime sedam brae-naca'',6 dok sjedi na drugoj Arap troglav, i njemu ''uz koljeno sve njegovo dvanest bratueda''.1 Kruta je snaga divska: ''Ja kakvi su divi sokolovi! Kad prihvate jelu pod granama, iupaju jelu sa ilama, umeu se njome pod oblake, i razgone tice sirotice''.2
5 6

Petranovia pjes., knj. III, 54 V. 256. 1 V. 301. 2 V. 21721.

Al je udan rs junaki i u Rajka, pa i u svatova te pomonika njegovih, dvanaest vojvoda, spram dvanaest bratueda troglavog Arapa. ''Kada divi zmaje opazie,3 od ive se vatre prepadoe, kroz planinu istac uinie, upustie u strahu junatvo''.4 Razbjegle divove svatovi pohvatae i povezae za jelike. Megju svatovima naao se Strahilo, koji trima Arapima odsjee glavu, pa je posjeen i troglavi Arap.5 Sa Zmijanja Rajko obavlja onda enidbu sa erju bana od Bouna.
3

Po pjevau, Miloa, Sekulu i Zmaj-Ognjenog Vuka. O liku Miloevu govorie se na posebnom mjestu. Sekula i Zmaj-Ognjeni Vuk dolaze ovdje kao duplikacija i triplikacija Rajka. to je u istoj pjesmi pjevac sroio tu trojicu, u tom se nije ni najmanje prevario. 4 V. 26972. 5 Od Marka Kraljevia, veli guslar. Pjesmi gradivo je od starine, no je gdjeto izvraeno, a i novijim primetanjem poveano. Mislim, da pjesma iz prva bijae osnovana ovako: Rajko se eni, a smeta mu troglava grdesija sa sedam, ili dvanaest, vojvoda. Takogjer sa dvanaest, dotino sedam svojih vojvoda, Strahilo pomae Rajku i sijee Troglava. O mitinoj dodekalogiji i heptalogiji vidi Dio IV.

Prvi nacrt Zmije, ili Zmaja-Ognja, nagjosmo u Indiji pjesnikoj i bogonosnoj. Oni je nacrt dalje izragjen i dotjeran do ive slike, do pravog mitinog lika, u Litvin i u nas Srb i Hrvat. Tradicija 335

srpska o zmijinjem i zmajevskom Ognju govori, toliko razgovijetno, koliko obilno. Mit nije isto tako jasan kod drugih Indo-Europljana. Ipak mi se ini, da bi se moglo za tragom njegovim ii u helenskoj mitologiji, pa i u germanskoj; a nije suninje, da bi zauvar bilo prepoznati zmijinjeg Ognja svuda, u kolu jednorodnih arijskih plemena. Ali bi se za to imalo primaknuti amo i srediti veliku gragju, koja, i pored korisnog objanjenja iz svestrane komparacije, strogo ne spada na na rad. Mi to proputamo. Dio VII. Vile. Poslije Gromovnika i Ognjeva, na raspravu prilaze nam vile. Gromovni bog i vile dodirkuju se, u mnogoj pojavi. Kako je onaj, tako su i ove, pravom svojom naravju, meteorna bia. Raspravljanje o vilama ne ide ba najlaglje od ruke. Tegoba nije u tom, to mi dosta gragje ne bi imali. Od likova boanskih, preostalih nama u tradiciji, nijedan ee ne izlazi na polje, koliko vila; o nijednom ivlje ne govori se, koliko o njoj. Pa je vila u svom obrisu odsjeita tako, da i sami oni, koji Slavenima krate mo antropomorfinog tvorenja u mitu, prisiljeni su priznati, da je vila ipak u punu djevojaku sliku uobraena. Nego je dosta muno, upravo s obilnog govora, svud razbirati, u odnosnom prianju, ono, to je od starine, i luiti strogo izvorne nazore od poznijih privigjenja. estim i svakojakim pominjanjem, vila je mnogo gdje maknuta sa svoga mitinog mjesta. Ko nju ne prizivlje? Kome ona ne klikuje? Sad pjesnicima daje stih i nadahnue. No i sami nepjesnici vigjaju, u asima zanosa, svoju bijelu vilu, kao to u zaamalosti, u skuenosti duevnoj, osjeaju vilu jadovitu. Tako postade vila, osobito vioj ruci puanstva, kao neto subjektivno; ona je mnogim naim ljudima titroika uma i srca. Pri toj velikoj nestanosti osjeanja i shvaanja individualnog, davna vila omijeni se. A i vema uzdrnom narodu, iza primljenog hristjanstva, priziralo se o njoj kojeta neobino i novo, pak je vili malo po malo to sve on i primetao. Mitini pojam umeknu, rasplinu se, a vile se razbjegoe kojekuda. Vilenski dvori, igralita, pjevalita, sagragjena su onda, ne samo u oblaku i na planini, nego i u groznim bezdanima, u najdubljem moru, u visokim zvjezdama. Nema mjesta: u zraku, na zemlji i u vodi, gdje ne bi vile stanovale. Pa i razredile se po vrstama svojim: neke su postojano bijele i dobre, neke, obratno, crne i zle, a neke opet ni dobre, ni zle, ve onako, kako ih trenutna volja nosi.1
1

I. Kukuljevi Sakcinski, Vile (u Arkivu za povestnieu jugoslavensku, knj. I), gdje je od asnog knjievnog starine pribrana ba lijepa gragja.

Ali je ovaj strogi rasporegjaj u mnogoemu posve nov, a donekud nije ni puki, nego je umjetan.2 Na puk zna za razno djelovanje vila, no izmegju vile i vile on ne ini razlike. Vuk Karadi, u svakoj pukoj stvari toliko utljiv, znanje svoje o vilama prebrao sa ovo malo rijei: ''Vile ive po velikim planinama i po kamenjacima oko vode. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku haljinu obuena, i dugake, niz legja i prsi rasputene kose. Vile nikom ne e zla uiniti, dokle ih ko ne uvrijedi (nagazivi na njihovo kolo, ili na veeru, ili drukije kako), a kad ih ko uvrijedi, onda ga razlino nakaze: ustrijele ga u nogu ili u ruku, u obje noge ili u obje ruke, ili u srce, te odmah umre''.3
2

To uvidi moj velecijenjeni drug, g. T. Smiiklas, pa, u svojoj Povijesti Hrvatskoj, knj. I, u Zagrebu 1882, str, 1204, motrei vile kao s vieg gledita, napusti svaku klasifikaciju. 3 iv. i ob., str. 211.

Na temelju puke literature, je li moi jo i vie doznati o vilama, nego li ovdje izlae Vuk? Moi je. A daje li se, pored svega novog proraa, kojim su vile obloene, njima pronai pravu narav i prvu mitinu funkciju? Daje se i to. Starokovni govor, osobito nekih pjesama, i u takom govoru stvrdnuti mitini pojmovi, pokazae nama isto, barem koliko se meni ini, kakve bijahu vile u prvom zamiljaju Srb i Hrvat, a i slavenskih im srodnika. Bajni svijet vila pripada svima Slavenima.

336

Da su vile svojim postankom, kako rekosmo, bia meteorna, bia u oblaku, lako nam se uvjeriti. U ponajboljim stihovima pukim, oblak skoro uvijek prati vilu: ''Svrh oblakah iz sunanih zrakah lahkokrila izleela vila''4 'Kad se vila vide na nevolji, prnu jadna nebu pod oblake''.5
4 5

ojkovia pjev., 47, v. 12, t.j. u stajaem poetku pjesme. Vuk. pjes., knj. II, 38, v. 7980, u pjesmi: ''Marko Kraljevi i vila''.

Dapae, u samom oblaku vile sjede, spavaju, eu, pjevaju, vode kolo: ''Mloge su se vile sastanule u oblaku prema arku suncu, okretale kolo naokolo''1 ''Sastale se u oblaku vile, na istoku oklen grije sunce, na jutru su dobro uranile, ..... arkom suncu okrenule lice, u oblaku kolo uhvatile, te milene pjesme zapjevale: arko sunce, ogrij nae lice! ..... Kad su take pjesme otpjevale, onda vile na planinu pale''2 ''A probudi u oblaku vile''.3 Pa i sama vila govori, u jednoj pjesmi: ''.....ve da eem po gustu oblaku, u oblaku na bijelu danku''.4
1 2

Petranovia pjes., knj. III, 39, v. 4850. Id., knj. m, 25, v. 13, 58 i 167. 3 Id., knj. III, 35, v. 224 4 Id. knj. JII, 29, v. 1456.

Po svima ovima rijema jasno je, da vila za oblak prianja, gdje joj je zaklon, stan i igralite. Nego, pomou pjesama, moemo doprijeti do jo bolje i istije oznake. Vila ne samo da stanuje u oblaku, ve ona oblak zbija, vija: ''Nit sam luda nit odvie mudra, nit sam vila da zbijam oblake, ve gjevojka da gledam preda se''5 ''Vila, koja no se u oblaku vija''6 ''B'jela vila, to s' u oblak svila''.7

337

Dakle je vila duh, koji mota oblakom, njega vodi, njim upravlja: ona ga stee, unj se savija. Oznano je ovo vilino djelovanje; pa i preporna etimologija rijei vila, po pukome tome govoru, kao da se sama od sebe nadaje. Vila e biti od viti za to, to ona vije oblake.8
5 6

Vuk pjes., knj. I, 599, v. 235. Petranovia pjes; knj. III, 25, v. 2723. 7 ojkovia pjev., 78, v. 48. 8 Isto e ovako biti, uz jednaki akcenat, ''svila'' od ''sviti'', jer se buba svija u ahuru, a valjda i ''lila'' od ''liti'', jer je smolom ulivena, te moe goriti (vidi inae, za ove dvije rijei, sasvim druge etime, u Daniia Korijeni). Uz to, vrijedno je ovdje jo pribiljeiti supstantiv srednjeg roda vlo, koje puk, u zagoneci za elu, naini taman od viti: ''Motovilo vilo, po gori se vilo, kui dolazilo, soli ne lizalo'' (Vuk. rje., pod Vilo).

Ovaka vila oblakinja9 iskae nam pak kao prava meteorna boginja iz jedne enske pjesme jekavske, koja nosi na sebi sve biljege ba sinje davnine. Pjesma je iz Crne Gore,10 a glasi, valjda u niem vanom neizmijenjena u redakciji svojoj iz prolih doba: ''Grad gradila b'jela vila, ni na nebo ni na zemlju, no na granu od oblaka;1 na grad gradi troje vrata: jedna vrata sva od zlata, druga vrata od bisera, trea vrata od kerleta. to su vrata suha zlata, na njih vila sina eni; to su vrata od bisera,
9

na njih vila er udava; to su vrata od kerleta, na njih vila sama sjedi. Sama sjedi, pogleduje,2 gdje se Munja s Gromom igra, mila sestra su dva brata, a nevjesta s dva gjevera: Munja Groma nadigrala, mila sestra oba brata, a nevjesta dva Gjevera''.3

''Oblakinja'' ne ini se, da je upravo puki naziv, ili barem nije navadan, no je pri ruci radi lasnoe izraza. 10 Vuk. pjes., knj. I. 226. U zbirci ojkovievoj, tampana je na elu knjige, uz neke male varijante, koje emo biljeiti. 1 Var.: ''no na delo pod oblake''. 2 Var.: ''Vila gleda u oblake''. 3 ojkovieva pjesma jo ima stih: ''A to milo vili bilo''.

to doslije izloismo u mitologinim radovima, ono e nam pomoi, da protumaimo cijeli sadraj ove pjesme. Mi susretamo ovdje poznatu nam Munju Ognjenu, koja se u oblaku igra s bratom Gromovnikom;4 u oblaku je, dakle, olujni prizor. Ali Munja nadigrala Gromovnika: popustila, naime, grmljavina, oluja se razlila, a potom se i razvedrava. Onda vila gradi, izmedju neba i zemlje, grad svoj najljepi, ona gradi sjajni oblak. Doba je ranog jutra, gdje rudi Zora i Sunce hoe da ishodi. Troja vrata od bisera, od skrleta i od zlata, to su tano tri susljedne boje, kojima se krasi jutro i jutrenji oblak. U prirodnom veliju praskozorja, po opoj misli Arijaca, vri se enidba Sunca sa Zorom; a to je u naoj pjesmi sin, kojeg vila eni, i ki, koju vila udava. Pri vjenanju sveanom, u tiini razgaljenog jutra, nevjesta Zora nadigrala i ona, kao to i vila, svoga djevera Gromovnika, brata Suncu mladoenji.5 Ali je nevjesta nadigrala dva djevera, kako Munja dva brata. Koji je taj drugi nevjestin djever, i dotino drugi Munjin brat, to je jedino tamno u pjesmi. Ako izreka nije iskrivljena, ve tu ona stoji od starine, u Munjinu i Gromovnikovu bratu ja bih nazreo boga Ognja u glavnom svojem sjeditu, u oblaku olujnom.6
4 5

Dio VI. Bogovi su obino izmegju sebe braa, prema roditelju, vrhovnome Svantevidu ili Vidu. 6 Vidi Dio VI, o trojakom Ognju.

338

Pojava vile do Sunca jutrenjeg nije nagovijetena samo u pjesmi, koju sad ispitasmo. Kae se to isto i u drugim pjesmama, a nainom izravnim. Mi as prije usmo stihove: ''Mloge su se vile sastanule u oblaku prema arku suncu, okretale kolo naokolo'' ''Sastale se u oblaku vile, na istoku oklen grije sunce, na jutru su dobro uranile, ..... arkom suncu okrenule lice, u oblaku kolo uhvatile, te milene pjesme zapjevale: arko sunce ogrij nae lice!''1 Pa i jo po jednoj pjesmi, kad su vile na okupu, hoe ''da se mlade nagriju sunca''.2 To e rei, da od svih vilenskih, od svih oblanih prikaza, najdivniji je jutrenji. Na prozoru istonom pomalja se sunce, u ranoj svojoj gizdi; koso iz njega udaraju topli mlazovi zlaanih zraka; oblaci, ogrijani i obojeni, biserom i zlatom obasuti, a skrletom odjeveni, vijaju se kao ritminim korakom, stazama plavog neba, vijaju se gipki, prelagani, dok vjetrii pire: eto uhvaeno kolo i izvogjeni tanci mladih zlatokosih vila, eto i milenih pjesama vila lakokrilih. Taj sjajni prizor tako se dojmi puke due, da je ak i rogjenje, pa i odgoj vilin, prenesen u doba jutrenje, u davnoj enskoj ovoj pjesmi: ''A mene vilu od gore, mene je gora rodila, u zelen listak povila, jutrenja rosa padala, mene je vilu dojila, od gore vjetri puhao, mene je vilu ikao: to su mi bile dadije''.3
1 2

Gore, na str. 183. Petranovica pjes., knj. III, 53, v. 120. 3 Vuk. pjes., knj. I, 114, v. 28-35.

Odatle, u narodnom pjevanju, i nerijetka opklada megju vilom i djevojkom, ko e od njih dvoje prije ''uraniti''. Tu tipinu opkladu dobiva djevojka, poto nju budi lastavica, te moe da ''urani'' prije vile. A jutreni ranioci vile pozdravljahu u jednom obiaju, koji se drao, sve do poeika ovoga vijeka, u Budvi kotorskoj. Na Spasov dan, poranila bi cvijeem ovjenana mlagjarija na ''brdo Svetoga Spasa'', da se u kolo uhvati, onamo na ''vilinu gumnu''. Doavi momci i djevojke na to vilensko igralite, odmah astili jutrenje vile pokliju: ''Dobro jutro, b'jele vile! I nama ga dajte''.4 Izmegju ostalih pjesama, pjevala se tad vilama i ova krasna: ''Via je gora od gore, najvia Loven planina. U njoj je trnje i grablje, u njoj su sn'jezi i mrazi u svako doba godita; vilenski u njoj stanovi, svegj' vile tance izvode. Junak mi konja jezdae, predragu sreu iskae; vile mi njega vigjee, junaka stae dozivat: Ovamo svraaj junae! 339

Tvoja se srea rodila, sunanom drakom povila, Od vile srea povija se ranom sunariom zrakom.
4 5

mjesecem sjajnim gojila, zvjezdama sjajnim rosila''.5

Vuk. iv. i ob., str. 3l. Id., str. 33.

A ne samo pjesma, nego i prosto prianje puko kae vilu rogjenu u mokrini jutra. Ljudi vele, da ima nekakova trava, kojoj je koren nalik na glavicu crvenoga luka, pa raste i cvati po livadama. U jutru rano, kad je rosom okvaena, trava puta od sebe kao bale, a iz tih bala ragjaju se mlade vile.1
1

Kukuljevi, Vile, str. 90.

to je lijepo, sve biva jo ljepe, dojmom vila jutrenjih. Srpkinjama i Hrvaticama, kojima pupi mlagjani ivot, mlade i lijepe vile pridaju, u jutru, od svog krasa, od gizde svoje. To nam pjeva pjesmica iz jekavskoga Primorja.2 Pjesmica je tako njena i ukusna, kao da se izvi iz usta helenskih: ''Rano rani gjevojica i danicu vjerno moli: O danice, o sestrice! Podaj mene svjetlost tvoju, da naresim mladost moju. Imala je gjevojica b'jelu vilu posestrimu,
2

koja j' l'jepo naresila, perom zlatnim zagladila, i nje bijeli vrat biserom, pak je vila pokliknula iz nje tanka b'jela grla: O lijepe ljepotice ove mlade gjevojice!''

Vuk pjes., knj. I, 224.

Poto ih jutrenje sunce grije i pozlauje, vile prikazuju se vie puta kao ''zlatokose,'' a poto su oblane naravi, imaju uvijek, na lik oblak, dugu niz tijelo rasputenu kosu. ta vie? U toj kosi, kau neki, stoji vilama i snaga i ivot: izgubi li vila koja ma ciglu dlaku, odmah e umrijeti;3 to jest, kako mu se gube pramovi, oblak iezava. Te su dlake ba dragocjene: ''svaka dlaka od suhoga zlata'', veli jedna pjesma,4 opisujui ''rusu'' kosu vile nagorkinje. to se pak najvie mimogred, u prianju pukom, puno puta kazuje, da vile predu svilu na zlatno vreteno, to je druga slika, koja izlazi na ono isto, to nam oznauje kosa. Vilenska svilena pregja prestavlja svijetle oblake, razastirane po prostoru. nebesnom.
3 4

Kukuljevi, Vile, str. 87. Petranovia pjes, knj. III, 29, v. 40.

Takogjer po svojstvu oblaka, vile su esto nazivane ''lakokrile''. Pae, imaju ''pozlaena krila i okrilje'',5 kojima lete. Bez sumnje; odavna su one pomiljene ovako, jer u staroj bugartici vila govori: ''On je meni ugrabio brza krila i oglavlja''.6 Inae, u pukoj mitologiji, krila pripadaju Ognjenim Zmajevima i sunanome Relji, naime biima plamenim i brzim. Sjajna vila s krilima i s okriljem, ili, kako bugartica veli, s oglavljem, to je oblak, koji nebom jari, doim ga sunce obasjava. Kad oblak, ili oblani duh bi dotjeran do oblika antropomorfinog, te postade vilom, onda ovoj sunanim sjajem prosvijetli se osobito glava. Oglavlje je kao svetaki opsjev vile lake i okretne. Leti vila od mjesta do mjesta, lagana kao tica; lagana tako, da joj se tijelo prozire, misle neki.
5 6

Id., knj. II, 23, v. 185. Bogiia pjes., 39, v. 13.

Tanani oblak, tanana vila, nije svagda okiena biserjem, ruama i zlatom jutrenjih asova. Po danu, oblak tek da se bijeli, pa je i vila najobinije bijela. Za vilino odijelo puk misli, da je ona u bijelu

340

tanku haljinu obuena; vila je ''bjelogrla'', vila je ''bijela''. Izraz: ''bijela vila'', od sviju je najei, u pjesmama narodnim. Katkad je ''bijela'' i njena strijela. U veer, pri suncu koje zalazi, prikazuju se opet rudi i zlaani oblaci. Ali prvanje Arijce, pa i Slavene, toliko ne zadivi velianstveno slavje sunanog zahoda, koliko ih uzbuni i ozlovolji sumorno propadanje vidila. Nastupio polom, jal tamna sve to vea preobrazba svijetlih bogova; vile su neprijazne.1 Ko nagazi na njihovu ''veeru'',2 na njihovo veernje kolo, tome mogu one zla da uine. To kau tokavci; a kajkavci oko Varadinskih Toplica dre, da su veernje vile upravo zlobne. Veerom, kupaju se u vodi, ili pred vodom pjevaju, pa, priblii li se ko njima amcem ili brodom, jaoh i ovjeku i brodu: potonue sve bez traga!3 Radi toga, u Hrvatskoj kod Stubice, gdje vile pri prvom mraku dolaze na kupanje k nekome viru, niko ne e, u veernje doba, da ide onamo po vodu.4 Gdje se vile nono kupaju, viditi je njih, kako po jasnoj mjeseini diu se iz voda, koje se zapjene i uzbune. Vile hvataju kolo po bregovima, siu od brijega do brijega, krau i prekroie jednim korakom najveu vodu..5 Nije skoro mogue ivlje opisati oblake, to su obno poloeni, do potoka i rijeka, po visokim dragama planinskim, te ih vjetar goni. Ovake vile vodene velike su i lijepe, al su blijeda lica. Kupaju, kato, u vodi svoje edo, to e biti Sunce, onaj sin, koga vidismo da vila s jutra eni ''na vratima suha zlata''.6
1

Nezgodno onda djeluju i ovjeanske eri. N. p , djevojke, poto sunce zagje, ne valja da kosu eljaju, jer bi im braa mogla umrijeti (Vuk. rje., pod eljati). 2 Vuk. iv. i ob., str. 211. 3 Kukuljevi, Vile, str. 104. 4 Id., ib. 5 Id., str. 101. 6 Gore, na str. 184.

Kau, da je otrovana voda, u kojoj je okupato vilino edo: zatrova je sama vila, bacivi togod u nju. Take vode treba se uvati, jer ko od nje pije, onaj e umrijeti. Pripovijedaju i pjevaju to kajkavci, pa to ponavlja i tokavska enska pjesma: ''Ne pij, zlato, odovud vodice, ovd' je vila edo okupala. Da je muko ne bi ni alila, ve je ensko, ne bilo joj ivo!''1 Voda mrke none vile, dakako, opasna je. Vodenoj pogibiji najvie su izloeni krasni mladii. Mame ih vile, dok ih k sebi primame u ponor, iz kojeg ne vrati se niko.2 Mrka vila oko Varadina poznata je pod imenom ''morska puca'', drugdje ''morska devica'' ili ''diklica''.3 Za nju znadu i ostali Slaveni. Tu vilu esi i Slovaci smatraju vodenom ili morskom, Rusi i Poljaci samo vodenom. Srbima i Hrvatima tokavskog govora to je ''vila brodarica'', koji se naziv, po smislu, svodi na isto.
1 2

Vuk. pjes., knj. I, 228, v 811. Kukuljevi, Vile, str. 101. 3 Id., ib.

Vila brodarica boravi uvijek na jezeru, gdje spava, il se po tiini kupa: jaoh junaku, koji joj vodu zamuti! Tu vilu ivo opisuje srpska jedna pjesma, koja dugo pria, kako od nje hoae poginuti Kraljevi Marko. Putujui po gori, oednio Marko, pa trai vode. Vila posestrima njemu klikuje: ''Hajde gorom u napreda, u gori je zeleno jezero, onde e se hladne vode napit', al se uvaj zamutit' jezero; na njem spava brodarica vila, ostrvac4 joj po jezeru plovi, zlo junaku, koji je probudi, i koji joj zamuti jezerce, jer uzima teku brodarinu: od junaka obe oi crne, a od konja sve etiri noge. uje Marko, al' ne haje za to, 341

jote malo jezdi u napreda, na jezeru brodarica vila, san zaspala u jelahu gustu,
4 5

tabane joj vodica umiva, a liice hlatkom je natkriva''.5

Ostrvce biti e stara rije za lagju ili brod. Ove stihove navodim po Kukuljeviu (Vile, s. 89 i 102). Pjesma je meni nepoznata; a ne znam ni to, da li je Kukuljevi od nekud uze, il sam zapisa od koga pjevaa Na njega se jednako oslanjam, kaui, da je pjesma srpska.

Marko ipak u vodu ugoni arca, te napaja i sebe i njega. Tad se vila probudi, a gdje vidi vodu uzmuenu, naorua se zmijama, i sjede na sedmaka jelena: od jedne zmije naprsnice naini sebi ibu, od jedne uzdu, od dvije jo uzdi remenje. Brodarica vila skoi za Markom u potjeru, njime se dugo bije, nadbija ga, kad li eto vile posestrime u pomo sustalome junaku, te je opasna vila smaknuta. Kao to u ovoj, tako i u drugoj srpskoj mitinoj pjesmi,1 ista brodarica vila ''uzima brodarinu teku: od junaka dvije oi crne, a od konja dvije noge crne''.2 S vilom ima posla Ljutica Bogdan; ali njom se ne bije, ve se njome eni; eni se, veli pjesma, ''bijelom iz planine vilom, iz jezera vie Kolaina''.3 Ovdje nije nipoto rastavljena brodarica vila od bijele vile.
1 2

Petranovia pjes., knj. II, 30. V. 1820. 3 V. 16--7.

enidbu pak pjesma rie ovako: ''Vjetra nema, a planina jeknu, zelene se povijaju jele, vrhovi im u tle udaraju''4; onda bijela vila skinu krila i okrilje, i ''ona mlada skoi u jezero, pa se vila u jezeru kupa''.5 Vila bijela i brodarica dakle je u sutini jednaka; samo, kad bijela vila skida svijetla krila i okrilje, tada, siavi u jezero, biva brodarica, po kazivanju pjesme. Drugim rijema: sjajna oblak-vila, kad je sa nje skinuta dnevna svjetlost, postaje mrka nona vila.
4 5

V. 79-81. V. 967.

Pri spavanju do mutnog jezera, od vila upropaena su dva divna brata, u pjesmi crnogorskoj starog kroja.6 ''Dva su brata divno ivovali: jedno Muja, a drugo Alija; koliko su divno ivovali, ispod sebe konje mijenjali i sa sebe svijetlo orue; pa se digli na jezero mutno, u jezero utvu ugledae, oba su joj pozlaena krila.''7

Na utvu zlatokrilu pustie dva brata svaki svoga sokola, i rad nje se prepirae, ''pa sjedoe pod jelu zelenu, i pod jelu piju vino ladno, u vino ih sanak prevario.''8 Kad oni zaspali, ''to gledale tri bijele vile'',9

342

te hoe, da brau teko zavade: ''najmlagja poleela vila, poleela na bijela krila, ona pade Muju vie glave, pa mu tople suze prolijeva, dok Mujovo progorelo lice, skoi Mujo, ka da se pomami, kad pogleda, ugleda gjevojku.''10
6 7

Vuk. pjes., knj. II, 11 V. 18. Mujo i Alija, to su dva novija imena za dva brata Jakia (v. Dio II, osobito na s 116 (214). 8 V. 157. 9 V. 18. 10 V. 239.

Alija Muju djevojku zavidi, a ovaj posijee ga, pa za sebe na konja baci vilu i krene dvoru niz planinu. ''Kad je bio nasred druma puta, srete vrana bez desnoga krila, pa je tici rije govorio: A tako ti, crna tice vrane! Kako ti je bez desnoga krila ? No mu tica piskom odgovara: Mene jeste bez krila mojega, kako bratu, koji brata nema''.1 Uzmui se brat na ove rijei, a djevojka mu obeava: ''Nekada sam vidarica bila, ja bih tvoga brata izvidala.''2 Prevarno obeanje! Brat vrnu se na tragove k bratu; no ''kad tamo do jezera dogje, ''3 za sobom se obrnuo, a nema djevojke. Vila na mutnom jezeru, vila u noi, rado ne vida.
1 2

V. 56-62. V. 701. 3 V. 73.

Nije brodarica, niti je do jezera, al je isto nona vila Ravijojla, koja, u veoma oglaenoj epskoj pjesmi,4 ustrijeli Miloa. I ako Milo ne spava, spava Miloev drug, Kraljevi Marko. ''Pojezdie do dva pobratima preko krasna Miroa planine, ta jedno je Kraljeviu Marko, a drugo je vojvoda Milou''.5 O jednom Marko na arcu zadrijema, i veli Milou: ''Teko me je sanak obrvao, pevaj, brate, te me razgovaraj ''6 Pjevao bi Milo, no se boji vile; ''Ja bi tebe, brate, popevao, al' sam sino mlogo pio vino

343

u planini s vilom Ravijojlom, pak je mene zapretila vila, ako mene uje da popevam, oe mene ona ustreliti i u grlo i u srce ivo.''7 Na drugu molbu i slobogjenje Markovo, ipak ''Milo poe da popeva, a krasnu je pjesmu zapoeo od svi nai bolji i stariji, kako j' koji dr'o kraljevinu po estitoj po Maedoniji, kako sebe ima zadubinu: a Marku je pjesma omilila, nasloni se sedlu na obluje, Marko spava, Milo popijeva. Zaula ga vila Ravijojla, pa Milou poe da otpeva,
4 5

Milo peva, vila mu otpeva, lepe grlo u Miloa carsko, jeste lepe nego je u vile. Rasrdi se vila Ravijojla, pak odakoi u Miro planinu, zape luka i dve bele strele, jedna ud'ri u grlo Miloa, druga ud'ri u srce junako. Ree Milo: Jao moja majko! Jao Marko, Bogom pobratime! Jao brate, vila me ustreli!''8

Vuk. pjes., knj. II, 38, V 14. 6 V. 123. 7 V. 1622. 8 V. 2849.

Tre se iza sna Marko, milim i ljutim rijeima uotri arca, pak potra kroz Miro planinu. ''Vila leti po vr'u planine. arac jezdi po sredi planine, ni gde vile uti ni videti. Kad je arac sagledao vilu, po s tri koplja u visinu skae, Tim ipak vila ne izmae buzdovanu Markovu: ''belu vilu megj' plei udari, obori je na zemljicu arnu.''2 estoko bije vilu Marko, i vie joj: ''Zat' ustreli pobratima moga? Daj ti bilje onome junaku!''3 Ide vila ''u planinu ivu, bilje bere po Mirou ....., i zagasi rane na junaku: lepe grlo u Miloa carsko, jeste lepe nego to je bilo, a zdravije srce u junaku, ba zdravije nego to je bilo4 Onda se rastadoe vila i dva pobratima: ''ode vila u Miro planinu, ode Marko s pobratimom svojim, otidoe Porekoj krajini, po s etiri dobre u napredak, brzo arac dostigao vilu Kad se vila vide na nevolji, prnu jadna nebu pod oblake.''1

344

i Timok su vodu prebrodili.''5 Na Mirou, Ravijojla ''vila megj' vilama kae: O ujete, vile drugarice? Ne streljajte po gori junaka, dok je glasa Kraljevia Marka i njegova vidovita arca i njegova estopera zlatna''6
1 2

V. 71 -80. V. 83 -4. 3 V. 901. 4 V. 1012 i 10610. 5 V. 111 - 4. Ovi zadnji stih iz daleka nekako kazuje, da je i vila Ravijojla brodarica, jer dva pobratima, istom kad je otklonjena smetnja od vile, mogu vodu da prebrode. 6 V. 10721.

U ovoj vanoj pjesmi imamo tvorevinu isto mitinu: Milo od none vile, od oblaka nonog, umire, pa uskrsava. Miloevo pjevanje je pjesmi glavni motiv: a to to znai, raspraviemo u IX dijelu radnje taku koja slijedi. Historijska osoba, Marko Kraljevi, uzgred dolazi, te je podmetnut kasnije na mjesto bojeg lika, kome vidnu narav naznauje arac ''vidovit''. Putajui sve ovo na stranu, ovdje nam je pripaziti jedino to, da u veernje i nono doba, pri spavanju, vila djeluje opasno, o zlu radi. Ve je drugdje izloeno bilo,7 da je san, po eranskom i slavenskom nazoru, u prilog neprijaznim duhovima. U naem narodu i sada je strogo pravilo ivljenja: ''Ne valja se pod zahod sunca spavati''.8
7 8

Dio III, str. 7 (151). Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 150.

Vile ustrijelile Miloa, kad mu spava drug Marko. Po pukoj pjesmi, vile uloile i na ZmajOgnjenog Vuka,9 kad on zaspa. Igra kolo vila, koje na svaki nain hoe, da se junaka nagledaju, pa njega ele uhvatiti i svezati. Nego, pusti Zmaj vatrom pali i sabljom sijee, te brani sebe. Onda Andesila, vila kolovogja, ''zlatnu kupu vina natoila, .... zatrova ga travom svakojakom'',1 i kupu zatrovana vina izloi na putu. Oednjeli Zmaj dotri i pije, pa zaspi opojen. Kad on spava, eto Andesile, koja e mu odmah svezati ruke. Kod Zmaja tad ''kolo uhvatie, uhvatie iz planine vile, pak okreu kolo naokolo'', i ''Vukova lica nagledale se''.2
9 1

Petranovia pjes., knj. III, 53. Vidi Dio VI, str. 67 (195). V. 1346. 2 V. 22931 i 240.

Brodarice vile, sanljive ili sanonosne, boravei na jezeru, ne dadu junacima pjevati, obranjavaju ih, truju ih, veu ih, varaju ih, jade im zadaju,3 dok ih rosne vile vidarice lijee biljem. To e reci: oblake none izmjenjuju jutrenji oblaci, nepogodu nevidnih mrkih oblaka odgoni pogoda vidnih oblaka bijelih. Osim izloenoga, jo jedna pjesma, koja ne iznosi znamenitu kakvu zgodu o izvjesnom jnnaku, nagovjeuje to u ope, ali jasno.4 Biva sastanak vila kod zelena jezera, na Golubu planini, gdje su i dva udnovata konja.

345

''Tu imade devet sestrenica, i pred njima vila najstarija, po imenu vila Jerisavlja,5 to okree kolo naokolo''.6 Vile ''ne dadu kroz planinu proi, i nikakvu zapjevat' junaku''.7 Nego, one zatim na se meu ''pozlaena krila i okrilje''.8 Vile prije obranie i otee oinji vid, a, da izlijee, sad idu ''uz rosnu planinu'', te ''sabiraju travu svakojaku, ponajvie smilja i bosilja''.9 Tad se stvaraju divne vile. Za takvu vilu jednu veli su: ''Ja kako je odvie lijepa!''10
3

Misli na te vile enska kletva, u Vojvodini: ''Vile te odnele!'' (Vuk. posl.) , a i dubrovaka poslovica, koja kae, da je vila lukava i prevarna: ''Vii od Turice, deblji od oroja, a od vile vuhveniji''. Daniia posl. 4 Petranovia pjes., knj II, 23. 5 Dovle nagjosmo tri lina imena, pridjenuta vilama: Ravijojla, Andesila, Jerisavlja. Jesu li ta, imena nastala samovoljom pjeva, ili su od nekud uzeta, ja ne znam rei. 6 V. 2932. 7 V. 356. 8 V. 185. 9 V. 2913. 10 V. 325.

asom nam se valja ustaviti na otimanju oinjeg vida. U pjesmama, ovom kaznom vile preesto nagrgjuju junake: pa i ta nagrda, koliko se meni ini, dolazi od vila za to, to se one cn u noi, dakle od vila nonih. Crnoa kazne oituje se, kod vile brodarice, u stihovima, to ih navie usmo: ''uzima brodarinu teku: od junaka dvije oi crne, a od konja dvije noge crne''.11
11

Na str. 189.

Osim otimanja oinjeg vida, spominje se, u pjesmama, jo druga slina kazna od vila: one mogu da ''zasjene crne oi'' junaku.1 Otete oi i zasjenjene oi znamenuju nonu nepriliku. Drugdje u pjesmama, uz vile obno borave crni vuci i crni gavrani: ''Vuci viju a gavrani gru, vile viu iz steica stijena''.2
1

Ta nezgoda upropasti, n. p., Gria Manojla, kad se on borio sa Starim Novakom (Vuk. pjes., knj. III 6). Ree Novaku posestrima vila: ''iniu se lijepa gjevojka, saviu se Grku oko grla, pa u njemu oi zasjeniti, ti pogubi slijepa junaka'' (v. 3158). I zaista ga zaslijepi, te Novak udari Gria Manojla, ''udari ga megju oi arne'' (v. 338). 2 Jukia pjes., knj. I, 21, v. 1278. Nono je doba, tu u pjesmi.

Nona crnoa u vile dokazuje se i obratno: u rosi jutrenjoj, vidarica vila vid povraa, koji ote mrka vila brodarica; to ova crninom izgrdi, ona hoe da vida bjelinom. I sami epitet: ''vidarica'' moda 346

je u drevnoj jezinoj svezi sa ''viditi''. Kadje boje vidilo, eno rusa i bijela vila vida sve ivo. Po lijepom kazivanju jedne kajkavske prie, netom se ljudima i raznim ivotinjama ''namau oi zorinom rosom, namah progledaju'', a za tu zorinu rosu znadu same vile.3 Nego vila, i pokraj nonog crnjenja, ne odvaja se u dva bia mitina. Strogo uzevi, koja vila otimlje oinji vid, ona ga i daje.4
3 4

M. Kramanov Valjavec, Narodne prip., u Varadinu 1858, pr. 9. Tako, u prii kajkavskoj (Valjavec, prip., 10), vile, koje iskopae oi starcu, iste oi njemu povratie.

S toga, u narodnim pjesmama vila nije, to je meni poznato, nikad ''crna''. S neruke je izraz: ''crna vila'', doim je najobiniji a kao tipian: ''bijela vila''. Ipak, izvan pjesama, puk misli i govori o crnim vilama. Za sadanje proste ljude ima vila crnih, kako ih ima bijelih. Ovakovo se miljenje potee osobito po junim primorskim stranama nae zemlje. Dubrovaka postarija poslovica veli: ''Vila bijela, vila crna, sve vila huda ter vila1''.
1

Daniia posl.

Izmegju Cetine i Neretve, u vilovitom Primorju oko Makarske, u negdanjoj Paganiji, pripovijeda se o crnim vilama, da su vazda opake i da ljude gone kamenjem. Od tih vila isto razlikuju se bijele vile, koje su vazda dobre, ako se njima ne ide uskos, ako im se ini na ruku. Blago ovjeku, koji u em pomae bijeloj vili! Kad je bijelim vilama put kroz gustu goru, zapletu im se duge kose zlatne, pa, ako se ko tu namjeri, te im to rasplete, a da ne isupa kosi vlas, taj je estit do vijeka. estito je i dijete, koje katkad vile odnose; hrane ga medom i drugim slaarijama, i kad odraste te je odputeno, ono je jako, pametno i sretno. Crnu vilu ne opisuju poblie, a za bijelu kau, da je u bijelu svilenu odjeu obuena, i po svili niz plei da joj trepte zlatne kose: ona je rumena kao jabuka, ovisoka, hitra hodom i letom. U sve i po sve je lijepa bijela vila, samo to ima magaree noge.1
1

Ovo je uzeto iz jednog rukopisa o makarskom Primorju. Rukopis sastavio g. prof. Miroslav Alaevi, Makaranin, te ga blagohotno meni dade na uvid.

Ovo zadnje o nogama magareim nama je mig, da primorsko predanje o vilama, ako i sauvano na zemljitu najtrajnije pogantine, nije u svemu izvorno. Hristjanski nauk, to naravno od vila ljude odvraae, uini, te se neki nazori izotrie, pa se davna vila u gdjeemu natruni i nagrdi. Magaree noge, drugdje u narodu, konjske su ili kozje noge. Tako i strogi pojam o crnoj vili, od bijele odluenoj, biti e jednako nov. Dakako, vila se kato crni, to mi vidismo; al opet, u prvanjem mitu neznaboakom, sva je prilika, da nikakva vila nikad ne bijae postojano crna i zlobna. Pripaamo ovdje uzgred, da u tradiciji primorskoj vana je crta ono, to se govori o vili rumenoj, kao jabuka. Sada se navadno pie, da je vila blijeda; no vilina bljedoa oznauje, mislim, samo olujne i none oblake. Iz iste tradicije biljeimo i drugo. ista je slika jutrenjih oblaka, privijenih gorskim visokim umama, gdje se veli, da bijele vile idu gdjekad kroz gustu goru, pa im se zlatne kose u grane zapleu. Poput crne i zlovarne vile u naem makarskom Primorju, unizili, nakazili i Bugari svoju vilu, koja se zove ''samovila'' u sjevernim, a ''samodiva'' u junim stranama zemlje. Ta vila poto ima rusu kosu, nije, pravo rei, crna, ali je crne udi: ljudima najvie o zlu radi, zasjenjuje ih, pije im crne oi. Ona to ini osobito seljaku, koji bi se u polju bavio u neteatne dane, o hristjanskim praznicima. Dojurie zrakom, il e dojahati na jelenu, gujama naoruana: uta joj je guja bi, a uzda zmija ljuta. Velikim junacima, poimence Kraljeviu Marku, vile su ipak vjerne posestrime. Bugarske vile borave na planini i u vodama, to najvie ispod mostova, pa i u umi i u moru. Najglasitija njihova igralita stoje na vrhovima planinskim.2 Vilama bugarskim, pod dojmom hristjanstva, istaknuto je nepovoljno lice, lice nono. Pojavu nonu njima pokazuje pijenje ljudskih oiju, pa i gujinje oruje.3 Nego su opet u dodiru s vidilom, poto jau na jelenima, iekujui Sunce: jelen je, u arijskoj mitologiji sunani simbol. Na tome stajaem jelenu esto jezde i nae vile. Najposlije, opaziemo i to, da su bugarske vile proroice, a nisu vrstane u razliita jata, po naravi razliitoj. Bile zlovarne, ili na mahove bile dobre, one, u biu svome, ostaju sebi jednake.

347

2 3

Jireek, Gesch. der Bulgaren, s. 104. Vidi raspravu o Ognju, u Dijelu VI.

Naprijed rekosmo, da se rije vila oslanja, po pukom govoru, na glagol viti, pa da e to i biti najprilinija etimologija ovome prepornom imenu. Neki pak opazie, da od istog korena, od koga i vila, moe biti rije vijor.1 Ovo potonje slae se potpuno s vilinom naravju, te i s onim, to puk jo o vili govori.
1

Radeti, Pregled knji., na str. 106.

Vila, kao oblak, najvie je znamenita upravo u svojoj prikazi olujnoj. Znamenitost joj je ova otuda, to od raznolikih oblaka stuteni olujni oblak neodoljivo na se panju pritee. U taj oblak nai djedovi svegj upirali oi, lijevao im on plahe dade, il sipao grd i iljao munjevne strijele iz svog crnog krila. Prostim ljudima velianstvena bijae epifanija vil iz zapaljenog neba, uz svu buku vijornu, uz udaranje groma i glasno pjevanje vjetrova. I kad ne bi, dosadanjim razlaganjem, utvrgjeno bilo, da vila, svojim prvim mitinim postankom, u oblaku nie, ispao bi opet za to dokaz iz pukog govora i miljenja o vili u odnosu s olujnim pojavama. Ponegdje u narodu misli se, da vila olujni oblak tjera. U prianju o djacima grabancijaima kae se i to, da grabancijai idu sa vilama, pa skupa ''vode oblake u vrijeme grmljave, oluje i tue''.2
2

Vuk. rje., pod Vrzino kolo.

Tako isto, u jednoj prii slavonskoj,3 ima vil vjetrenica i poledica, koje idu s vilovnjacima: ''vile vjetrenice podignu vjetrinu i olujinu, poledice zamijese led'', te ''digne se strana olujina'', i ''led sune iz oblaka''. Jo na drugim mjestima pripovijeda se, kako vile znaju katkad urnebesni boj megju sobom biti: od buke i vike grmi gora, a zemlja se trese.4 Vilenski olujni prizor pjeva i pjesma: ''Sletie se vile posestrime, nesta malo devedeset vila, oko njega5 strahotu spravie iz nozdrva studen vetar piri, iz oiju grad i kia naide, iz kopit' mu munje sijevae, iz uiju gromovi pucae, a iz griva bumbul tica peva''.6
3 4

Stojanovia prip., 35. Kukuljevi, Vile, na str. 90. 5 Oko konja arca Kraljevia Marka. 6 Ilia obi; na str. 286

U narodnim pjesmama, gdje je god podulji govor o vilama, ove uvijek dolaze uz vjetrove. U poetku pjesme: ''enidba Sekule s vilom'',1 guslar pita: ''Udaraju vjetrovi u vie planine? ''2 pa, tobo nijenim odgovorom, kae, da ne udaraju, ''ve su vile kolo uhvatile, u tom kolu dvanest gjevojaka, megju njima starjeina vila, po imenu mlada Jerusavlja, sve okreu kolo naokolo,

348

a pjevaju pjesme svakojake''.3 Ovako hercegovaka pjesma; a srpska jedna pjesma ba oznano veli: ''Vetar duva, vila se odziva''.4 Po tome Dalmatinci, na svojoj zemlji, gdje vjetrovi svakojako pjevaju, pire, jee, uje, gdje silovita bura goni, u potresnoj igri vijora vigjaju vile i sluaju im glase. Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vil, koje hitrom nogom struu vodenu povrinu; eno ih na obali, gdje divlje tance izvode i kletve izmeu. Primakne li se ko njima brodom, kad pri buri pjevaju, one e brod izvrnuti. Vila tako prianja za buru, da ona, u akavskoj primorskoj pjesmici, kae: ''Bura mi je zibarica bila''.5
1 2

Petranovia pjes., knj. III, 38. V. 56. 3 V. 713. 4 U Vili Beogr., g. 1867, br. -29, v. 91. 5 Mikuliieva zbirka, str. 139. I u Bugar, u onih u naem Banatu, ima jedno praznovjerje, to je vrijedno da se ovdje pribiljei. Kad ljeti, po pranoj ravnici, digne se pijavica, ljudi misle, da u tom silnom vjetru, i u oblanoj praini, zli duhovi, muki i enski, kolo vode, pa kuku onome, ko unj upadne (G. Czirbusz, Die sdungarischen Bulgaren, Wien und Teschen, 1884, s. 367), Ovoj utvari oblik je poneto nov, al je vano to, to u vjetru igra kolo duhova. Takozvani ''smueni vjetrovi'', kad se u njih upadne, opasni su i u Boci kotorskoj (Vrevi, Niz prip., passim).

Iz sada navedenih primjera pjesnikog i prozainog govora isto je razumjeti, kako to vile pjevaju. Vjetrom gonjeni oblaci daju od sebe glasa il romonita, il jaka, il prejaka; ono ti je uhvaeno kolo vila i potiha milena, ili jasna glasovita pjesma njihova. ''Vetar duva, vila se odziva'' glasom, ili vikom, po jaini vjetra.6 Kad vila, u drugom stepenu razvitka, uobrazi se u savrenu sliku antropomorfinu, stadoe ljudi nagagjati i gatati, kakvo ono moe biti vilensko pjevanje, kakve vrste, u kakvu jeziku. Kau neki, da su vilenske pjesme donekud sline poskoicama, ali da im se rijei nikako od nikoga ne mogu razumjeti, ve ako bi ko bio milinak vil.7 I u ovom skoranjem prianju, nerazgovijetna pjesma vilina opet nam odaje nejasnu pjesmu vjetra. Suvie kau, da je ipak pjevanje vil tako milo i lijepo, da bi ga se ovjek rad nasluao za duge dane, i ko jedan put u vilu gdje pjeva, toga da boli srce do vijeka za neiskazanom milotom divne pjesme. esto, vilenske pjesme i kola upravo su pomamna. Ili vile popadaju od umora, ili pusti duu ovjek, u takovo kolo uhvaen.1
6 7

Ve u Vedi oblaci pjevaju. Olieni kao konji, ili krave, klikuju mladome Suncu. Kukuljevi, Vile, na str, 93. 1 To osobito u priama kajkavskim.

Otuda, to ona ide s vjetrom, moe biti, da vila i prorokuje. U vjetrnom glasu, u mukloj pjesmi vjetra, Arijci ue glas boji, koji objavljuje stvari ljudima nepoznate. Indima vedine dobi proroka rije, vc, vije se s vjetrom2; proroku vox Latini sluaju u planinskim samoama3; Heleni, kod glasovitog Zeusova proroita u Dodoni, razabiraju proroke glasove iz vjetra, to uti kroz lie hrastove posveene ume. A vili latinskoj ime fata znai koliko i proroica.4 Srpske vile klikuju s visokih planina, dozivlju junake i njima proriu, ta ih eka. Da je srpsko prorokovanje bilo u nekom odnosu s vijornim, s meteornim bogovima, to valjda iz daleka kazuje glasovito prorotvo o propasti srpskog carstva: ''Poletio soko tica siva od Svetinje od Jerusalima, i on nosi ticu lastavicu. To ne bio soko tica siva, vee bio svetitelj Ilija; on ne nosi tice lastavice, vee knjigu od Bogorodice, odnese je caru na Kosovo, sputa knjigu caru na koleno, sama knjiga caru besedila: Care Lazo, estito koleno! Kome e se privoleti carstvu? Ili voli carstvu nebeskome, ili voli carstvu zemaljskome? Ako voli carstvu zemaljskome, .... sva e turska izginuti vojska; ako l' voli carstvu nebeskome, ..... sva e tvoja izginuti vojska, 349

ti e, knee, njome poginuti''.5

2 3

Rigv, X, 125. Livii 1. I, c. 31: ''..... nuntiatum regibus patribusque est in monte Albano lapidibus pluvisse. Quod cum credi vix posset, missis ad id visendum prodigium in conspectu haud aliter, quam eum grandinem venti glomeratam in terras agunt, crebri eecidere caelo lapides. Visi etiam audire vocem ingentem ex summi cacuminis luco, ut patrio ritu sacra Albani facerent . . . Romanis quoque ab eodem prodigio novendiale sacrum publice susceptum est, . . . voce caelesti ex Albano monte missa''. 4 Od ''fari''. Latinsko puko vjerovanje imalo je uvijek enske vile, fatae, i muke neke vilenike, fati, uprkos tome, to izobraeniji ljudi voljahu kazati: fatum, u srednjem rodu. Postojana puka vjera u fatae utvrgjena je svjedoanstvom latinskih natpisa. Davne fatae latinskog vremena oivie poslije sasvim svjee kao talijanske fate. 5 Vuk. pjes., knj. II, 46, v. 126.

Kobni knjigonoa Ilija, brz kao lastavica,1 prije neg prorok Ilija, biti e ovdje gromovni bog. Ako je to tako, prorotvo biva uz pojavu olujnu. Red je, da proroica vila bude istinita vila. Istinu uva vila, kao to razgoni la i prevaru. ovjeku vileniku ona daruje bilje, da ga niko ne moe prevariti.2 A ima i nekakva trava, to je zovu ''vilino sito'', pa je u njoj jaka mo protiv neistine. Ko je uza se nosi, tome neprijatelji ne mogu da naude laganjem i opadanjem.3 I u ovom poslu istinitosti rekao bih, da je pronai kao neku pojavu ognjevitu, ili munjevnu. Za ovjeka od istine na jezik kae, da je ono ovjek ''iskren''. U prvom snovanju pukog jezika, zar se iskra istinitosti najprije udi na istoj vatri Gromovnika i vile olujne. Prodirui svaku istinu, razbijajui svaku prevaru, odgaljujui tajne i prorotva, vila, naravno, zna sve. U svato je ona upuena, po misli tokavaca; a upravo je sveznala, po kajkavskom kazivanju. U jednoj prii, ulovljena je riba iz dubine mora, a iz ribe izvagjena vilenska katulja, u kojoj su ''svakojake znanosti''.4
1

Isporedi ognjenog vijornog konja Lastavicu, koji razbija Prizren, u pjesmi: ''Zmija mladoenja'' (Vuk. pjes., knj. II, 12). 2 Vuk. rje., pod Vilenik. 3 Id., pod Vilino sito. Ima i drugih vilenskih bilina, kao n. p.: ''vilina kosa'' (cuscuta europaea, Vuk. rje.), ''vilin luk'' (hyacinthus comosus, id.); no nije mi poznato, da li se to o njima pripovijeda, a vrijedilo bi to doznati. Mnogo bilje, sa cvijetom utim i plavim, nai istoni susjedi Bugari takogjer pridaju vilama (Jireek, Gesch. der Bulgaren, s. 104). 4 Valjavec. prip., 3.

Na olujni munjevni oblak odnosi se, skoro bez sumnje, i glasovito vilino strijeljanje. Vila ne samo to ustrijeli Miloa, nego, tako rei, nebrojeno puta u pjesmama, strijelja svoje protivnike, a i junake posve nedune. Vila gagja u srce junako, u ruku, u nogu, pa ovjek uvijek umire. Ta je strijela ili ''bijela'', ili ''zlatna'', kakokad; a vila je ponajee ''nosi u rukama'', i ponajrjegje je odapinje iz luka sa tetive. Zlatne vilenske strijele mogle bi biti zlatne zrake, to se iz oblaka istresaju, kad sunce, pri svome ishodu i zahodu, na oblake koso udara; ali tumaenje ovo ne ini se prilino. Vilina strijela smrtonosna je, dok poprijeni sunani trakovi iz oblaka nisu nizato takovi. Strijelu u vile mi emo ragje uzeti kao jednu te istu sa strijelom, to ju nagjosmo u Gromovnika.5 I ovdje i ondje to pripada olujnoj pojavi: ondje olujnome bogu groma, ovdje olujnome duhu oblaka. Za ovako shvaanje, osim pomenute neuklonive pogibije od strijele viline, stoje i ovi stihovi iz epske pjesme gdje vila vojvodi Janku zatire svu vojsku: ona ''se die nebu pod oblake, te strijelja od boja junake posred pasa u junako srce; dok mu triput obleela vojsku, popadoe po polju junaci, kao da ih gromovi pobie''.1 Eto, vilina strijela onako ubija, kao i grom.

350

5 1

Dio VI, str. 1423 (145). Smiiklas, Poviest Hrvats., na str. 121.

Ima jo i drugih tragova u pukoj tradiciji, koji nas vode k zakljuaju, da je vila pomiljena u nerazrjenoj vezi s gromom i munjom, u oblaku olujnom. Hrast je posveen bogu Gromovniku2; pa ba najvie pod starim kojim hrastom pokazuju se vile onda, kad ih ljudi gdje spaze u umi, ili u polju. Pod hrastom pjeva vila na osami, ili je tu viditi njih po dvije po tri, pa ko se blizu namjeri, gledajui ih i sluajui ih, udom se udi.3 Osobito Slavoncima, kad pod hrastom nesto blisne, stvorie se tu iznenada vila3a.
2 3

Dio VI, str. 131 (3). Kukuljevi, Vile, na str. 94. 3a Ilia obi., na str. 281.

A pravo se udo dogodi jednome mladiu, u Slavoniji, koji je ranim jutrom iao s govedima u polje. Prolazei mimo hrastovu umu, obazre se i ugleda jedno lijepo ensko sa sviralom u ruci. To bijae vila, koja mu se nasmije, pozivljui ga k sebi, pa, kad se on nea, pomae mu tjerati goveda, i kudgod on, tamo i ona. I do kue ga prati, te radi, jede, pije, noi njim: stajala mu vrh glave, njega gledala i uvala. Najposlije, molitvom sveenika protjerae vilu,4 valjda opet k igralitu njezinom, u hrastova umu. O vilinu hrastu priaju i kajkavci. Kad se treemu sinu nekoga oca prikaza vila pomonica, ona mu ree: ''Hodi sa mnom k upljemu hrastu''.5 Vrze se ovako vila, u svakom kraju naroda, oko hrasta gromovnog. Jedni pak kau i to, da vilama gdjeto oi sijevaju kao munja.
4 5

Id., na str. 101. Valjavec, prip., 10. Vidi takogjer prip., 21, 23 i 25 iste zbirke.

I to se tie bolesti, pogdjekoje praznovjerje puko potsjea nas na istu munjevnu vilu. U Srbiji, u Starome Vlahu, grozniave baju od ognjice na ovi nain. Ispeku glavicu bijela luka, koju uzevi bolesnik, izagje pred kuu pri zahodu sunca, te gleda, ne bi li gdje vidio vatru. Kad ma koju vatru opazi, onamo se okrene i rekne rijei: ''Onde vatra gori, onde vila sina eni i zove mene na svadbu, ja ne moga da idem, nego aljem groznicu i lukovu glavicu''.6 Ognjica alje se k ognju vilinu, to drugo ne moe biti, do oganj ili munja u crnom oblaku. Jo je jedna bolest, koja od vile polazi. Kad ko pomahnita, ree se zanj: ''povilio je''. S druge strane, za mahnita ovjeka govori se, da je on ''munjen'',1 koje opet pokazuje jednu sponu megju vilom i munjom. Ta je spona pak skovana odavna, skovana jo prije, nego se Slaveni odijelie od Italo-Helen. U grkom jeziku , to je od -vila, znai taman: poviliti, doim ' nosi: munjen, mahnit, to od , grom. I Latini za zapanjena, te i mahnita ovjeka, vele, da je ''attonitus'', s jasnim odnosom na ''tonitrus'', grom.
6 1

Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, str. 142. Vukov rjenik rije ne biljei, al je ima u narodu, to ja znam, osobito u junim krajevima. uti je i samostavnik ''munjenik'', barem u vokativu: ''Hajde, munjenie jedan!''

Neki i sada cijene, da mahnitost od genijalnosti rastavlja linija, tanka kao otrice u noa. Ovo vjerovanje bijae openito u starom vijeku, kod skoro svih naroda, arijskih i nearijskih. Po isti nain, kod Srb i Hrvat, polaae od vila, kako mahnitost, tako i premudrost. ''Vilovnjak'', u naem jeziku, hoe rei bijesan ovjek kao da su vile u njemu,2 a ''vilenik'' opet ovjek pameti takove, da ga nije moi prevariti.3 Za vilenika ima i mala pria. To je neko, koga vila ustrijeli, pa izvida, zavivi mu rane skutom svojim; po tom je vila njemu posestrima, te mu daruje bilje, kako bi mu ena ragjala dobre junake i lijepe eri; od istog bilja opameen je, da ga ne moe niko prevariti.4 Drugi pak misle, da take vilenike ragjaju same vile, te ih enama podmeu. Rogjeni od vila u svemu su jednaki s ostalim ljudima, samo to ih odlikuje izvanredna pamet.5 Koliko su vilovnjaei i vilenici duboko zasjeeni puku u svijest,

351

pokazuje mnotvo adjektiva, gotovo istoznanih: vilovan, vilovski, vilovit, vileni, koji se pridaju takome ovjeku, pa i konju.
2 3

Vuk. rje. Id. 4 Id., pod Vilenik. 5 Kukuljevia Vile, na str. 91.

Olujni oblak prolama se i kiu lijeva, a po tome je u redu, to mi gdjekad uz kiu nalazimo vilu. Stara enska pjesma pjeva: ''Kia pade, medna rosa u polju, zabrinu se mlada moma u dvoru: pokisnue moje drago u polju'' ;6 nego, vila ''raspela je svilen ador u polju'',7 pa momi titi dragoga. Neka je prilika misliti, da i mlijeko vilensko, to se katkad u pjesmama spominje, nije to drugo, ve blaga kia, koja sipi iz oblaka groznih. Mlijekom od vila doje se krasni janjci: ''Kad ga mojim zadojim mlijekom bie janje krasno i lijepo, i nosie runo sviloruno''.1 Arijcima oblaci se prizirali i kao janjci. Takim dadevnim vilama ja bih pripisao i ono, to se pria u Slavoniji, da onuda rastu gljive, gdje su vile jednom igrale. Kako je poznato, rastu gljive naglo iza naglih kinih voda. Na vilenska igralita s gljivama ne daj bog, dodaju u Slavoniji, da ovjeja noga stupi! tome eljadetu vile bi odmah zla uinile.2 Sadanji ovi strah valjda potee od davnog pojma vijornih vila. Vilina gljiva u narodu zove se ''vilovnjaa'', pa i izvan Slavonije dri se, da ona raste ''na vilinu kolu''.3
6 7

Vuk. pjes., knj. I, v. 13. V. 11. 1 Petranovia pjes, knj. III, 25, v. 635. Po prianju, valjda novijem, doje se jednako krasna i junana djeca. Neki vele, da i Marko Kraljevi zadobi vilinim mlijekom svoju jainu. 2 Kukuljevi, Vile, na str. 1001. 3 Vuk. rje., pod Vilovnjaa.

Nego, vijoru koji isti zrak, i oblanim vodama koje ispiraju sa zemlje mrlju, od vajkada ljudi pridadoe ponajvie mo blagotvornu i lijeiteljnu. Vile, u narodnim pjesmama, znadu i kau ''bilje ljekovito'', i zbog toga nazvane su ''biljarice''. Mi primjetismo ve,4 da ljekovito bilje one trae po ''rosnim planinama''. U istini jutrenjoj, kao to i u istini iza ljetne omare i vijornog pljuska, pomalja se, donosei mirisavo zdravo bilje, svjea neoskvrnjena vila.
4

Gore, na str. 192.

To rosno vilino bilje starinsko je, ako se ne varam, koliko i arijski rod. Veda veli, da ''je u vodi ambrozija i lijek'', da ''je u vodi svaki lijek sloen''.5 Ta je voda pak nebesna voda, iz oblaka voda.6 Sebi za lijek vrue je vapije vedini molilac, koji kae: ''O vode, ispunjajte lijek, mome tijelu obranu, kako bih ja jo dugo gledao sunce!''7 I bogovi, na tima vodama, ''piju sebi snagu''.8 Pri bogotovnom inu, vedini svetenik ''bistri'' te vode, meui u njih ''bilje'',9 pa onda im se ljudi mole ovako: ''Vi, bogate vode, imate dobro sebi vlastito, vi udjeljujete besmrtnost i svjeu snagu, u vaoj je ruci dar mnogobrojne djece''.10 udotvorne vode vijorne su, jer im Gromovnik Indra otvara put.
5 6

Rigv. I, 23, v. 19 i 20. X, 9. 7 I, 23, v. 21. 8 VII, 49, v. 4. 9 X, 30, v. R.

352

10

Id., v. 12. Ovo je vrlo nalino naemu kazivanju, da vila vileniku daruje bilje, kako bi mu ena ragjala dobre junake i lijepe eri (vidi ovdje gore, na s. 200).

Uz vode donose i vjetrovi, duhajui, ljudima zdravlje i lijek.1 A vode smatraju Indi kao prave boginje, pod njihovim prostim imenom: apas, vode, ili pod sastavljenim imenom: ap-saras, one koje na vodama idu.2 to ide na vodama, jest duh voda, jeste oblak vijorni. To su olujne gospoje voda, koje s muevima Gandharvama, kae Rig-Veda, bue gore u oblaku.3 Miljahu pak Arijci, u pravijeku svome, da ovakova boanska bia putaju, iz vreva ili drugih posuda, dad na zemlju. Isporedi i nau poslovicu: ''Lije kia, kao iz kabla'' (Vuk., posl.), koja, do istine, moe biti samo besjedna slika, ali moe i imati odnosa na tu mitinu prikazu. Apsare mogu biti neprijazne, al su blage najvie. U Vedi novijoj, u Yajur-Vedi, te vodene i oblane boginje nazivaju se ''uvarice amrite'' (ambrozije besmrtne), ili ''Some''.4 U indijskom bogotovju, gotovi se ritualna ''soma'' iz biljke asclepias acida, te ono: ''uvarice some'' nosi, od prilike, koliko i ''uvarice bilja'', ili ''biljarice''.5
1 2

Ovo je vrlo istaknuto u himni Rigv. X, 137. Za rije apsaras, uz ovu etimologiju sanskritolozi imaju jo dvije, al ne samo u mitologinom ve i u jezinom pogledu prva mi se ini najbolja. 3 Rigv., X, II, v. 2. 4 Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 136. 5 I samo ''bilje'', bez ikakova odnosa na somu, vie puta u Rig-Vedi pomiljeno je kao boansko neto, te se u molitvama prizivlje.

Sa svega toga, eto mi primiemo nae ''biljarice vile'' najstarijim nazorima arijskoga roda; ovo tim vie, to se zar i u naoj predaji do vila spominje besmrtna ambrozija. Barem jedan od starih naih pisaca, Marin Dri, kae, valjda crpajui sa izvora pukog, da vile, u noi pred Ivanj dan, pleu nad vodom, pa ko pod njihovu mo potpadne, taj da se moe pomladiti, obnoviti, kao i zmija, koja svlak svoj pomee.6
6

Jagiev navod, Archiv, V, s. 92.

Neka se niko ne udi ovome sauvanom arijskom pojmu o vili biljarici, koja ponavlja mladost. Ima i drugih udranih nazora, za koje je jo tee vjerovati da su davni, a opet, kad se poneto objasne komparacijom, bez napora ulaze u zajedniku blagajnu arijskih misli. Na primjer, na narod govori, da vile imaju, kakokad, konjska kopita, ili kozje noge. To se, na prvi pogled, ini kao posve nova nagrda, potaknuta od hristjanske mrzosti na vile. ta vie, pronosi se i pria, kojom bi se ovakovo shvaanje moglo opravdati. Vile bijahu, gdjekoji kazuju, djevojke gizdom ponosite. to su se svagda gizdale, prokle ih Bog, i pretvori im noge u konjska kopita. Onda od stida one pobjegoe u guste dubrave, pa se tu do dananjega dana kriju, i ne e da se pokau u kolu ostalih djevojaka. Od prvanje ljepote Bog im ipak ostavi mladost, i one ragjaju djevojke, da megju ljude izigju mjesto njih. Konjska kopita, ili kozje noge, vile sad prikrivaju svojom bijelom dugakom haljinom.1 Uprkos prii, nama je rei da nipoto hristjanska vjera ne nakazi vile od ruga im pridavi kopita konjska. Ova kopita njima pripadaiu od starine. Mitolog Kuhn svojim iztraivanjem dokazao je da postoji, izmegju najstarijih privigjenja arijskih, takogjer i ono o oblaku, olienu kao konj jurei.2 Od toga konjskog lika k naoj oblanoj vili prigjoe i ostadoe konjska kopita. S istog mitinog dojma jo narod misli i to, da vila rado jae na konju, kako rado jae i na jelenu. U Slavoniji misle, da se vilin konj najbolje pozna po zamrenoj grivi: griva mu je spletena tako, da je sama vila razrijeiti moe2a. A u mnogoj prii kajkavskoj, vila se sama pretvara najradije u konja, za kojeg se veli, da je ''konj od vile''.3 Otle, po svoj prilici, dolazi i miljenje tokavsko, da uz ovjeka moe i konj biti vilovit, te i preesto pominjanje ''vilovnog konja'', u pjesmama.4 to se pak tie kozjih noga u vile, to se objanjava posve dovoljno samim srpskim i hrvatskim mitom olujnim. Kod gromovnog boga mi nagjosmo ''jarca ivoderca'', koga protumaismo kao mitinu sliku bijesne igre medju munjom i gromom u oblaku.5 Po tome, kozje noge u vile isto prikazuju silu istu munjevnu i gromovnu kadno oluja crnim oblakom mota. Slijedi iz ovoga, da vila, ak od prvog svog postanka, primi kozje noge olujne. Hitronoga koza nebesna prepusti jedan dio od vlastitog oblija hitronogoj vili. Potonji su dodatak same magaree 353

noge, to ih u vila spazie, u primorju makarskom, potomci neretvanskih pogana, ti najzadnji pa i najrevniji pokrtenici. Spletena i zamrena griva u vilina konja, to as prije spomenusmo, pa i to, to se vila obino pomilja kao stvor svojevoljan jogunast, obijesan, i jedno i drugo takogje pokazuje na olujni oblak.
1 2

Kukuljevi, Vile, na str. 90. Herabk. des Feuers, s. 118 Zeitschrift fr vergl. Sprachforschung, I, 451 ff. 2a Ilia obi., na str. 281. 3 Valjavec, prip., 2. 4 U Baranji, neki lepir, to se drugdje zove ''konjic'', prolazi pod imenom: ''vilenski konj'' (Vuk. rje.). 5 Dio VI, str. 1921 (1479).

Moda jo jedno u vila, to se ini da je sasvim povrno i kao nakit pjesniki, uzlazi do visokih vremena zajednice arijske. Ima u Rig-Vedi jedna itava knjiga to IX, namijenjena bogu Somi, to jest, piu i bilju boanskom, koje ljudi ritualno mijeaju na zemlji, a mijea se, nebesnim nainom, gore u oblaku olujnom. Taj bog Soma, to pie i bilje, noeno je, po rijeima pomenute vedine knjige, od tice orla. S druge strane, u mitologiji Italo-Helen, orao je poznata tica olujna, pridijeljena Gromovniku Zeusu ili Jupiteru. Orla mi nalazimo i kod nae vijorne vile. Postojanou takom, koja ne da misliti, da je to puki sluaj, u naim pjesmama mi vigjamo orle do vila: ''Nad Lauem posestrime vile, vijaju se nebu pod oblake, zlatne str'jele nose u rukama, te gagjai'u orla pod oblakom''1
1 2

''Kad se svanu, pa ogranu sunce, vuci viju, gavranovi gru, svikuju se vile iz peina, vijaju se orli mrcinjai''.2

Petranovia pjes., knj. II, 26, v. 5569. Jukia pjes., knj. I, 21, v. 1625.

A, govorom jo vie mitinim, u jednoj enskoj pjesmi iz Risna kae se: ''Pocmilio sitan bosioe: Tiha roso, to ne pada na me? Padala sam za dva jutra na te; ovo sam se bila zabavila, gledajui uda velikoga, gje se vila s orlom zavadila oko one zelene planine. Veli vila: Planina je moja. Orle veli: Nije, nego moja. Vila orlu krila salomila.
3

Ljuto cmile tii orlovii, cmile ljuto, jest im za nevolju. eila ih tica lastavica: Ne cmilite, tii orlovii! Poveu vas u zemlju Indiju, gje tir konju raste do koljena, gjetelina trava do ramena, otkle nikad ne zalazi sunce. Po tome se tii ueie''.3

Vuk. pjes., knj. I, 665.

to neki nazori i neke utvare o vilama, iz vremena veoma davnih, ostavie u narodu naem stalna traga, nije nikakovo udo. Dapae, djelomino sudaranje megju pomislima naim i starim arijskim neizbjeno je, netom se uzme, da je mitologija srpska, u pogledu vila, starija od grke. Mi smo narod u historiji mnogo noviji od grkoga, no od njega drevniji u gdjekojem praznovjerju, to nam iz negdanje religije istee. U nerijetkim utvarama, sauvanim ak iz prvanjih doba arijskih, biva sa Srbima i Hrvatima ono, to i s ljudima uz kameno oruje, u prehistorinoj arheologiji. Upotreba kamenog oruja oznauje prve stanovnike europske, to u zaglunoj davnini, prije svakog spomena povjesnog; pa eto i sada u svijetu, nakon toliko minulih vjekova, ima tog oruja kod ljudi, koji u napretku zaostadoe. Spram helenskih okretnijih, zape razvoj naim stalnijim vilama. Zadosta daleko od nae odvoji vila helenska, ali ujedno odmaknu ona i sa davnog sjedita arijskoga. Mjerei vilu helensku i srpsku o vedinu apsaru, mi moemo jo bolje procijeniti svu izvornost naega mita o vilama. 354

Grke bez sumnje su srpske i hrvatske vile, u sutini.4 Nose one na sebi glavna obiljeja naih vila. Ninfa je po svom obliju djevojka, ili mlada ena, divne ljepote. Ima dugu rasputenu kosu, al je redi i krasi proljetnim cvijeem i vijencem: zato je nazvana , , , .1 Svaka je ninfa laganosti take, kao da ona visi u ajeru: ninfe hrle u lov, a po mjeseini strijeljaju s djevianskom Artemidom. Nego, najvole izvoditi none ritmine tance i pjevati zamamnih pjesama; na muzikalnu zabavu tjera ih neodoljivo nagnue; igralite im je mekana i cvjetna rudina u tihanoj samoi. Pleu i pjevaju najvie s veera, do romonitih obala potonih i rijenih, a i kupaju se rado. Ba udno predu i tkaju. K svojem kolu i k svojim igrama one kadikad pripuste i ljude, ali ljudi ne smiju ih nadigrati. Vie puta hrane i goje boansku djecu njima povjerenu. Ljudima su ninfe prijazne; nad njihovim udesom lebde vjerne uvarice kao nae vile posestrime; one e paziti naosob lijepe mladie i glasite junake.
4

Tom grkom rijeju, ve u VI vijeku, Prokopije prozva slavenske vile, pa moemo rei, da je od najstarijeg vremena sravnjenje uinjeno. 1 Preller, Griech. Myth., I. B., s. 599

Moe ninfa da se i zaljubi, a tada teko onome, ko njoj vjeru prekri: ljubovnica ninfa otela, radi nevjere, krasnome Dafisu oinji vid.2 Od ninf povile pobjesne gdjekoji; to su , uzeti od ninf; bjesnoa ova, s kojom uporedo ide i dar prorotva, najvie dolazi, ako ko nabasa na ninfin izvor, pa njega iz izvora ninfina slika presjeni. Nego, ninfe takogjer vidaju. Kao vidarice, zovu se : a to su samo , to jest one ninfe, koje borave do voda.3 Osim najad, vodenih ninfa imaju , ninfe planinkinje, pa , ili , ninfe umske. 4 Nalaziti je ninf i u peinama, i nose ime: .
2 3

Id., s. 594. Za rije uporedi glagole: , punu, groznu biti, i , tei. 4 Iz prva valjda hrastove, poto poglavito znai hrast. Znamenit je hrast kod naih vila, kako to vidismo. Dragi naziv za grke umske ninfe jest .

Od peina svojih, i od planina svojih, ninfe su nerijetko posebito naznaivane: ima, n. pr., ninfa Kiteronskih, Idejkinja, kao to ima, u nas, vila Viterkinja, Velebitskih. Orejadama najmiliji su visoki planinski vrhovi. Kad ko hoe da asti ninfe, najudesnije e biti, ako on ide do mjesta, gdje koja stanuje, pa rtvu joj tu prinese. rtvuje se kojeta: mlijeka ulja, janjaca, ali je ninfama najprei dar: koza. Ninfe jesu, i nisu, besmrtne boginje. One dugo, predugo ivu, no mogu i umrijeti, osobito hamadrijade, koje su s drvetom kao sraene: vene drvo, vene i ninfa. Ipak najade, djevojke Zeusove, vjeno traju. U nijednoj podubljoj crti, ovakova helenska ninfa ne razdvaja se od vile nae. To su dvije prilike, izvedene po istom izvornom tipu 1 Ninfa i vila jedne su udi, jednako rade, u jednakim mjestima nastavaju. Pa ta vie? Rije , ma da i ne znai, u obinom grkom govoru, nito drugo do mlada djevojka, ta rije, isporegjena s latinskom nubes, iznosi nam oblak2 u kome naa vila nie i obie. Ali upravo rije , kojoj se sasvim zatomi prvi smisao oblani, pokazuje, da Grci napustie starodrevni nazor arijski, te ninfu svoju s meteorne visine, sa olujnog oblaka, pritegoe dolje k zemlji. Dok vedina apsara juri nad samim nebesnim vodama, a srpska i hrvatska vila esto tjera visoke oblake, ne uzvija se helenska ninfa dalje od planinskih vrhova. Pak i onda, kad zbijau oblaka Zeusu, jednom u Iliadi, idu ninfe na sijelo, one onamo dolaze iz ''lijepih lugova, i iz rijeka sa izvor, i sa livada travnih.''3 U pogledu vil, kod Grka nastupi mijena sa zamanim razvitkom, doim mi eto ostadosmo vjerniji uvari davne tradicije arijske.
1

Dato, dvije prilike od poneto razliite vrijednosti estetine. Tako, n.p., doim naa vila ima kozje noge, ninfa grka, oprostivi se te nagrde, kozu prima na rtvu. 2 Bral, Mythol. et Linguist., p. 107. 3 XX, v. 89.

355

Kaem samo: vjerniji, jer i u nas vila, makar i preesto boravila u oblaku sigje na zemlju. Naa je vila jo uvijek sebi svijesna svog oblanog postanka, jer je uvijek do vode, bilo to rosa, kia, izvor, vir, jezero; ali ju je opet nai posvuda, na kitnoj zemlji, kao to i grku ninfu. Ona vie nije neto rudimentalno, kako indijska apsara, koja se sporo i jedva izvija iz mutea prirodnog. Vila je ve potpuno uobliena, a i umjetniki sazdana, premda to u manjoj mjeri, nego li ninfa: da ninfu dostigne, ne treba joj toliko ispravnost grkog nacrta, koliko joj trebaju razliiti toni junog bojadisanja. No, i pored manjeg bogastva njene kolorature, naa vila istee iz pjesnikog tankog osjeaja. Vila je zlatokosa i lakokrila; u cvatu djevojake mladosti, ona mirie bosiokom i smiljem; pjeva s vjetrom tajnovite, omamne pjesme; brzom, rek bih vjetrnom, nogom strue uz rosno bilje livad, po jutrenjoj istini. Niti ljepoti mlade i krasne vile mnogo smeta kozja noga, ili kopito konjsko, poto ona to prikriva svijetlom bjelinom svoje odjee, pa je i pomiljena, neto docnije dakako, i bez te rugobe. Iz svega ovoga je viditi, da je estetini obris vilenskog lika malne dotjeran, u nas Srba i Hrvata. Kao to i koje drugo lice boansko, tako i naa vila pripada u mitine tvorevine indo-europske drugoga stupnja. Ona stoji u sredini, izmegju nerazvijene apsare i svakovrsno razvijene, na svaku ruku okrenute ninfe. as prije usmo, da Grci ninfama, u njihovoj zabiti, prinoahu rtve. I u nas vile bijahu boginje, koje trebae darima umilostiviti. U pogdjekojem naem kraju jo svejednako prilau darova vilama. U dokinutoj hrvatskoj Granici, i dolje po hrvatskom Primorju, djevojke idu sa cvijeem, s poljskim plodom, s trakovima svilenim, u samotne kamenjake k vili, pak njoj to sve prikazuju, govorei potiho: ''Uzmi, vilo, to je tebi milo!''1 Istoga je bogotovja trag i onaj pozdrav, kog Budvani, kako navie rekosmo3, jo u poetku ovog vijeka upravljahu k vilama, doavi cvijeem na brdo, na ''vilino gumno''. Glasio bogotovni pozdrav: ''Dobro jutro, b'jele vile! I nama ga dajte.'' Budvanske vile dijelile sreu, na uzdarje pobonim rnladiima, cvijeem okienim, te svakome klikovahu: ''Tvoja se srea rodila, sunanom drakom povila, mjesecem sjajnim gojila, zvjezdama sjajnim rosila.'' Srea je od svih svijetlih bogova, pa jeste i od vila, jer su svijetle boginje. Ko vilu pozdravlja, ko nju sestri, ko njoj ini makar to milo, za njim srea ide ustopice, po misli pukoj. Najlugji je ko vidi vilu, a ne odaje joj ast i tovanje. Tako eljade ljudi kore, govorei mu: ''Srea te traila, a ti je lud nisi umio nai!''3 Nego je najvei vilin dar cvatnja djevojaka. Kad sretnoj momi bijeli vrat krasi biser i glavu zlatno perje, to je bijela vila, to momu pogladi i naresi joj divnu mladost.4
1 2

Kukuljevi, Vi!e, na str. 97. Na str. 185. 3 Kukuljevi, Vile, na str 97. 4 Vidi gore, na str. 186.

Vile, puna usta! Neki nai ljudi s krasnim i dobrim vilama zanijeli se ak i do toga, da nam riu kao zlatno doba ono, u koje su vile bogovale. Ivan Kukuljevi uo od kajkavskih staraca priati, kako u svemu napredovae to vilensko vrijeme, pa, vajme! sve bilo i bitisalo. U vrijeme ono ljudi bijahu dobri, a vile njima pomagale polja eti, travu kositi, korov plijeviti, marvu hraniti, kue graditi. Grka emera ne bilo, jer ga odasvud trijebile blage vile. Srce sviju onda bilo jedno, jedna volja, jedan obiaj, jedan zakon. Ali, kad se ljudi vilama iznevjerie; kad pastiri zabacie svirale i tambure, te pjesma umuknu; kad ak i puka poe pucati i narodi se gonie: od onda nestade vila, i s hrvatskog polja one izmakoe nekud u tugju zemlju. Ako se vila jo koja udesi, eno najvie samotno sjedi na goloj stijeni, te pjesmom narie.1 Zlatno doba, to je bilo pa nije, opsjeda pamet arijsku i nearijsku. Ova naa verzija to vrijeme daje u dravu boanskim vilama. U ostalome je rei, da je pria, u motivaciji, oevidno postanja novijeg. 356

Vile, na str. 100.

Istraivana je vila jutrenja i dnevna, koja prijazno i pogodno djeluje za sunanog vidila. Onda prouismo vilu veernju i nonu, koja od zapada do ishoda sunca nepogodno radi, pa i vilu olujnu, koja je svakojaka, prema raznim pojavama vijora. Ali o vili planinkinji, i ako je spomenusmo nije jo bilo rijei raspravne. Sad je zgoda, da se i na takvu vila obazremo. Naa vila planinkinja privuena je k zemlji, kao i grka kojoj znaenjem rijei potpuno odgovara, pa je, spram vile u oblaku, poznija tvorevina mitina. Nego se naim djedovima ukazala vila tu ve od starijih doba. Poto je u sutini jedna s grkom orejadom, ona je starija od odvoja Leto-Slaven na jednu i Italo-Helen na drugu stranu. A ide ak i dalje. Ve davnim Indima gdjekad utvorio se oblak, kao da je ono planina u ajeru.2 Takvo privigjenje nadalo se od sebe. Osobito sivasti i crnjkasti oblaci, iz kojih e sinji grom udarati, ine se jedna nad drugom nagomilane planine, te se i kae, skoro u svakom jeziku, da se oblaci gomilaju. Po tima oblanim planinama smislie Grci, ma da to i zaboravie, svoje ninfe orejade; mi smislismo nae vile planinkinje.
2

To je, u arijskoj mitologiji, sada sasvim nesporno.

U pjesmama i u priama naim, nema eeg naziva od ovog: vila ''planinkinja'', ili ''nagorkinja'', ili ''zagorkinja'', ili ''podgorkinja'', ili ''gorska'', kako nema ee besjede od te: ''vila klikuje'', ili ''vie sa planine'', ili ''iz stijene'', ili ''iz peine''. Kad vila ne prne nebu pod oblake, ona najvie leti po vrhu planine, ili niz planinu strmo odlijee. Pa i Vuk Karadi, kad hoe da u kratko vilu oznai, najprvo veli to, da ''vile ive po velikim planinama i po kamenjacima.''3 Na planinama su najvei sabori njima; tu igraju njihova najbrojnija i najljepa kola, pa tu najvole odgajati i uiti mladie vilenike.
3

Vuk. iv, i ob., na str. 211.

A nije pokrajine u naoj zemlji, gdje po koja uzvisita planina ne bi se diila svojim vilama. U junakoj Crnoj Gori, planinkinje vile lebde oko svoga naroda i jame mu sreu. U peini jediioj, u Rijekoj nahiji, spava dugi san Crnojevi Ivan. a oko njega strae strau gorske vile. Kad minu dani jadoviti, te Crna Gora razmakne granice do sinjeg mora, probudie one viteza. Kao to u buduu, onako i u prolu, historiju puku ulaze nagorkinje. Ima kod Krapine, za Strahinskom gorom, jedna peina, u davno doba vilenska, gdje k vilama pribjee Vulina, sestra eha i Leha. Dva brata, gonjahu sestru s toga, to ih ona izda nekome rimskome poglavaru, svome ljubovniku. Runo izdajstvo kaznie brzo vile. Izruile nevjernicu, kad braa njima prigjose ponudom jednog krasnog vola s pozlaenim rogovima, megju kojima sjegjae djetece s pozlaenom jabukom u ruci. Sestra je zazidana u beden, pod vrata krapinskog grada.1
1

Kukuljevi, Vile, na str. 99. U ovoj prii treba pripaziti Strahinsku (Strahinovu) goru, pa i dar krasnog vola s pozlaenim rogovima te i djeteta s pozlaenom jabukom. Ovdje kao da se odigrava sunani mit jutrenjeg vidila i mladog jutrenjeg Sunca. Ve drugdje primjetismo (Dio III, s. 32 [176]), da tri brata, eh, Leh i Meh, izgledaju kao tri nona Sunca openitog arijskog prianja. Zazidana nevjerna sestra mogla bi biti tamno lice none Zore.

I ako planinkinje vile, s neba silazei, naselie se na zemlji Srb i Hrvat, pa u pjevanju i prianju pukom najvei mah otee, pokazuju opet isto i one poreklo svoje oblano. Gorsku vilu i pored zemaljskog naselja, nije nikako rastaviti od vode. Istina, borave na velikim planinama i po kamenjacima; ali gdje je vila planinkinja, tu je uvijek i voda, taj oiti znamen njenog postanja iz kinog oblaka. Koliko je planina vilenskih, onoliko je, po kazivanju naroda, i vilinih izvora, poznatih, navadno, pod imenom: ''vilina vodica''. Nabrojiti, po naim krajevima, te sve vodice, te izvore, ne bi ni sad bilo mogue, kad ih eto hristjanstvo mnoge obesveti, a mnogima ote ar realistina misao naeg vremena. Svaka je vilina vodica ljekovita, kao to ono vidismo, da lijei svjea voda iz oblaka. Zdrava je jednako

357

za ljude i za marvu, koja se njom napaja. Pae, vilina vodica sveta je, kako joj i rije kae.2 Sveta je za to, to je oblijee vilin duh.
2

Posveena hristjanska voda, bogojavljenska i zakrtena, hipokoristino zove se: ''vodica''. U Boki kotorskoj za bogojavljensku vodu ima udni izraz: ''velika vodica'' (Vuk. rje., pod Vodica). Deminutiv: ''vodica'' dolazi li iz nove, ili iz stare vjere? Ja prije mislim ovo potonje.

Nije ono posve pravo reeno, to kazasmo, da je toliko vilinih izvora, koliko ima planina vilenskih. Na puk pripovijeda esto, kako je nai silu onih izvora i na samo jednoj planini. Taka je planina Sutorman, vie Bara. Misli se, da ondje ima ''preko tristasedamdeset izvora''. Jednom, brojio izvore neki ovjek, a vidila ga vila, pa mu rekla, da e ih muno sve izbrojiti, poto ih je vie, nego li dan u godini.1 Znadu broj same vile. Ipak, tajnoviti broj negda doznao jedan carev sin, evo kako, po kazivanju druge prie iz istog primorskog kraja.2 U nekakovu carstvu bila velika planina, gdje niko ne ivljae, do samo mnotvo vila. Ogromnu planinu ljudsko oko nije moglo pregledati, ni konjska noga pregaziti: ko da nabroji vodene izvore u njoj? Koji e prebrojiti izvore, i sa svakog izvora donijeti po jednu tikvicu vode, tome car daje svoju ker za enu. Mnogi momci pokuali to uiniti, neko tako, a neko ovako, ali se svi zabrojie. Jedan od momaka smislio ak i to, da zapie slova na kamenu do svakog izvora: ovako brojio i brojio ''za godinu dana'', no uzalud: vile za njim dolazile i brkale slova. to ne mogoe drugi, to najzad izvede nekakav carev sin. Dogje u planinu i sjede ispod jednog najveeg drveta, molei se Bogu potiho. Na jednom uje graju: poinatile se vile medju sobom. On se k njima priunja, kako bi ih vidio i sluao, al ga jedna spazi i zavie: ''Gledajte careva sina!'' Na to odmah utajao se, pa drugo vile ne vjerovae, a ona prva opet: ''Jesam ga vigjela, tako mi tristasedamdeset i sedam izvora, te su u ovoj naoj planini!'' Carev sin vrati se onome caru, koji, obavijeten o broju izvora, pokloni mu ker.
1 2

Vuk. rje., pod Sutorman. V. Vrevi, Srpske narodne pripovijetke, u Biogradu 1868, prip. 4.

Zaista odavna pria ova pusti u narodu duboka korena, jer joj se povlai i trea verzija megju jekavcima, to je opet napose zamiljena.3 Neki ovjek hoe da ispod kamena, u jednoj planini, vadi blago, te u as onaj ''zasja mu se neto, kao da mu sve zrake sunane u oi sinue''. Na blagu spava zmaj, i dati e ga ovjeku onda, kad ovaj bude ''prebrojio sve izvore, koliko ih ima u onoj planini''. Kopa iao brojiti, al se zabrojio, dok ne dogje pod jedno drvo visoko, ''da takoga u svijetu nema''. Na to drvo dolete vila i vilenik, pa se stali prepirati o broju izvora u planini. Ovim brojem izvora kune se vila i u aljivoj poslovici: ''Tako mi popa kamena i mlina gvozdena i 377 izvora, eno oeka sa dvije glave!'' (Vuk. posl.) Pripovijedaju, veli Vuk, da se ovako zaklela vila, videi dva ovjeka na Lovenu, gdje sumitice lee. U rijeanju, pade rije o pravom broju, koju douvi ono eljade, ode i dokopa se blaga.4
3 4

Vuk. prip., 22. Isporedi Dio VI, na str. 53 (181), gdje je ova pria ispitana u odnosu s Ognjem.

Ako je ista u naoj mitologiji vidno i jasno, a ono je drvo od svjetlosti, nebrojeno puta pominjano u pjesmama i u priama. Svakog jutra, ranim vidilom, svjetsko Vidovo drvo razgranava se dajui posvjet vasioni. Svakog jutra, to drvo vile oblijeu, t.j. ajerom lijeu visoki rasvijetljeni oblaci. Mlado Sunce, carev sin, pod drvetom stoji i oekuje horu, osluhuje bajnu rije, da uz drvo k caru uzigje, i u veliju vidila, zrakova i sjajnih oblaka da sebi privjena Zoru, carevu ker. Takova prikaza mota se neprestano po glavi svima Arijcima, a ne e prenagljeno biti, reknemo li, da nam se ona, i ako isto ne javlja, a to barem nagovjeuje iz pria, to ih sad uimo. Godinje redovne dane, u svaki od kojih prikaza biva, mi valjda nalazimo u pribliiiom broju od ''preko tristasedamdeset izvora'', ili ''tristasedamdesetisedam izvora''. Da se broj odnosi na dane u godini, to je tim prilinije, to momak, po rijei prie, izvore broji i broji ''za godinu dana''. U ostalom, jasnim mitinim glasom, kae i pjesma, da planinkinje vile, na izmak noi, pri ogranku, prate mlado Sunce:

358

''Kad se svanu, pa ogranu sunce, .... svikuju se vile iz peina''.1

1

Jukia pjes., knj. I, 21, v. 1624.

Peina je vili planinkinji ono isto, to mutno jezero vili oblakinji. Nesretna je vilina peina, koliko i vilino jezero. Vila u planini budui druga tvorba, puka duplikacija, vile u oblaku, moralo se i u novije vile oznaiti dvostruki rad, sretni rad u pogodi dnevnoj, a nesretni u nonoj nepogodi. Nou, gorska vila krije se, zabija se u peinu. Vili zamracnoj onda ''vuci viju i gavranovi gru'', a ''vijaju se orli mrcinjai'', kako nam ve ree pjesma. Radi nama poznatog arijskog Vuka, koji strahote none oliuje,2 nazivlju se i te peine: ''vuje''. Drugdje u narodu, to su ''crne'' peine, megju kojima biti e najglasovitija ona do varoi Dobrote, u Boki kotorskoj: ko u nju ugje, kau Dobroani, taj se skameni,3 taj se vie ne vrati. U svemu dalmatinskom Primorju, uestale gorske crne vile u crnim spilama. Znaju sad ljudi kojeta priati o tima vilama i o zabitnim presjajnim dvorima njihovim: u unutranjoj spili sjaji se suho zlato, teku udne ubor-vode, sve mirise od cvjetnog zaduha. Ima pak sretnika, odabranika bojih, koji to oima i vidie, vraajuci se po tom zdravi iz zloglasnih onih peina.
2 3

Njega susretasmo puno puta, teajem ovih radova. I nono skamenjenje, po primjeru kamenog nonog neba, esto istakosmo.

Ali sve je ovo valjda priajni potonji naplet, od razigrane june mate. I poslovica veli: ''Prazna kua, kao vilina peina''. (Vuk. posl.) Na izvorni mit o vilama spadae jedino to, da je gorska vila i onda sjajna boginja, kad joj je red boraviti u crnoj, u vujoj jami. Svaka vila, mi ponavljamo, u biu je jednaka; pa razlika biva tek u tom, to uharno djeluje od sunanog istoka do zapada, a neuharno od zapada do istoka, po nevidnoj i gluhoj noi. Zadnje nam je ispitati vilu u ratobornom obliku. Naoj vili godi boj, skoro nita manje od pjevanja i od uhvaenog kola. Gdje se narodni boj bije, ili se mejdan megju pojedinim junacima dijeli, navadno, pred to e se boj ili mejdan zapoeti, klikuje sa planine vila i kob prorie. T, i sama junake strijelja. U drugim prilikama, vila ih lijepo svjetuje; pri osudnom asu upuuje ih, kojim e orujem neprijatelja nadvladati. Oruje kako udeava, onako, nerijetko, vila zna i pripravljati: ona kuje britke sablje. A osobito vrlim junacima vile su posestrime, i njima, u plemenitom pregnuu, u vitekoj svakoj nevolji, hrle na pomo. Najprvog junaka naeg epa, Marka Kraljevia, odasvud obletile take posestrime.1 ak i ena moe vila biti vanrednome kome mukom biu, u vanrednom sluaju. Po naim pjesmama, hoe da se eni vilom naosob Sibinjanin Janko, pa i Ljutica Bogdan. Nego je ovaka enitba sa hrlom i bjenom vilom veoma muna. Janku pripomoe doepati se nje zmajeviti Ognjeni Sekula, koji ree ujaku: ''Daj ti mene dva ronca junaka, i daj mene dva bijela hrta, i daj mene dva siva sokola, ivu u ti vilu uhvatiti''.2 Kad se vila zmajskome Griu Manojlu, u prividnoj ljubavi, savi oko grla, upropasti ga time.3 Istina, bojne vile nikad ne e kidisati ivotu omiljenih junaka, svojih pobratima; ali, kad ovima dogje skonanje, one e im bezobzirno to objaviti, i pratie ih u smrt. Na krvavo junako razbojite slete se vile. Priaju mnogi, kako ih je viditi, i poslije bitke, na jadovnome bojnom polju. Viditi je njih isto kod grobova palih junaka, gdje, mjeseinom, kolo igraju i vitlaju upaljene zublje.
1

U tome je ipak kojeta posve novo. Tako, n.p., pripovijetka 24 u Valjavevoj zbirci: ''Vila Kraljeviu Marku jakost dala'' oevidno je podmetnuta, zar od kakvog djaka, koji skrpi u jedno svoje reminiscencije iz tokavskih pjesama i pria. 2 Vuk. pjes., knj. I, 183. 3 Id., knj. III, 6. I u raznim priama, skoro svaka enidba s vilom nesretna je, ili barem netrajna.

Ne vrzu se vile od ljutine i obijesti oko junakih ljeina, ve ih vodi milostiva briga za sahranjivanje njihovo. Ovo nam svjedoi vana kajkavska jedna pria iz Zamladinca.4 Bio negda u svijetu potenjak neki, pravo adamsko koljeno. On vile tovae, i svaku njima do zere izvrivae. U ono vrijeme i sam Bog silazio na zemlju; sidje jednom u obliju putnika, pa mu se onaj poteni ovjek odmah pridrui. Bog uio ljude; a veselio ga ovjek, milinak vila svojim odgovorima, pravim i iskrenim.

359

Potenjaka ve spomenule vile Bogu, kad su god pozivane k nebu pred boji presto na raun; s velikom hvalom spomenue ga i sada, gdje Bog bijae na zemlji. Imale i rata to initi: niko od njega odaniji i poboniji. U dan neki morao biti sabor vilama, gdje e one raspravljati, kako da se najbre pritee u pomo ljudima dobrim i doskoi zlu od ljudi opakih. Od jedne vile douo to ovjek, pa hajd' prinesi odmah, na mjesto saboru odregjeno, najljepeg poljskog cvijea, to svakoj vili po jedan vijenac. Zaudile se one, ne znajui odkud im poklon, al se dosjeti vila, po imenu iva, i ree: ''A da ko bi drugi bio ve onaj, koga vi sve poznajete? Dajte, da ga nagradimo!'' Ode iva, te ovjeku napravi i jaram i konjsku ogrlinu. i ostalo to za plug treba, pa ga naui orati i stoku javiti na pau. A jo neto ga naui.
4

Iz rukopisne zbirke Valjaveve. Kako rukopisa pred sobom nemam, to mi ovdje slui Krauszov njemaki prevod (Sagen, I B., 31).

Domala dobri ljudi sa zlima se zavadie, i poklae u boju, to potraja za cijeli dan. Dakako, bijele vile pomogoe dobrima, al opet pade onoliko estitih ljudi, koliko i nevaljalaca. Svoje mrtvace ovi ne sahranie, pa ne dadoe niti dobrima, da svoje pokopaju. Oblijeu vile ljude, te ih opominju, kakovo je to teko bezakonje ne dati mrtvacima ukopa. uje onaj vrsni ovjek, ide kuci, upregne konje u kola, i eto ga natrag k razbojitu, da svakog dobrog pokojnika zemljom zagrne. Kad to izvri, upita vile, ne bi li zakopao i neprijatelje. Odmah e vile njemu: ''Ba o tome vijeasmo, pa tebe molimo, da i njih pogrebe''. Kod pregjanjeg ukopa bijahu jo mnogi ovjeku pomagali. Jedan od njih sad vie: ''ta? Da ja sahranim one, koji meni pogubie i brata i sina? Nek truhnu, kao mrcine u polju!'' Uporne ljude jedva sklonie vile na neko pripomaganje, dok s velikim svojim trudom i te mrce poboni ovjek sahrani u zemlju. Vile zahvalie svima. Poslije jednog mjeseca, ponovo sigje s neba Bog koji sve vidi, Bog vinji i svemoni, a opet u licu jednog putnika iz stranog kraja, pa sjede pod krasnu lipu, u blizini onog sela, gdje na stanu bijae dobroudi ovjek. Svoje vile obavijestio Bog na kojim e biljegama one njega raspoznati, no ujedno im upelio, da nita nikome ne kau o dolasku njegovu. Bog uinio se nemoan i hrom. Zastao Boga putnika potenjak, te ga odmah pita, otkud je i kud ide. Odgovori Bog, da je njemu put gore do na vrh brda, gdje ga ekaju vile i gdje mu treba svakako prispjeti, al da eto teko hramlje, i ako mu inae nije ba zlo. Potri ovjek kui, upregne u svoja kola drijebe i kobilu, i vrati se k putniku. Kad doli na vrh brda, vile veliaju vinjeg Boga, koji se prokaza u pravoj slici svojoj. ovjeku vile i Bog pohvalili pobonost, pa i to, kako je on rado sahranjivao mrce. Spusti se onda rudi oblak, uze ovjeka i sve njegovo u vis, i eno od onoga asa stoji i sja na nebu konstelacija, kojoj je ime: Vozaeva kola. Vinji bog, koji sve vidi i rado putuje; onemogli bog putnik, koji sjede pod krasnu lipu, pa mu je nuda otle se uspeti, sa drebetom i kobilom, do visokog brdnog vrha, gdje e u svoj slavi svojoj prosjati: taj bog veoma nalii vinjemu Svantevidu, koji svake noi putuje i umara se sa svojim konjem, a svakog jutra okrijepljen, gleda s visokog prozora na nebu istonom.1 Tim jae nalii, to nam se uz njega pominje iva, u kojoj, kao to i u Vidi, mi nagagjasmo vrhovnu boginju do Svantevida ili Sutvida.2 Krasna lipa, to e biti Vidovo svjetsko drvo, to mi toliko puta ve pripazismo. Nego, ta potvrda naeg misljenja o ivi-Vidi ovdje nam je posao posve uzgredan, doim nam je glavno drugo, da, naime, saznamo, zato vile razbojite obilaze i staraju se, kako bi pali junaci svi doli do sahrane svoje, do dinog pokopa. S vilama, oko toga nastajava i sam vinji bog.
1 2

Vidi Dio I. Ib.

Vila davnanja, vedina apsara ne moe da nam d obavijesti, u tom pogledu. Niti vila drugog doba, helenska ninfa, iole objanjava nau vilu ubojnicu i ukopnicu. Istina, ninfa je , djevojka Zeusova; ali ona ne ide u boj, a jo manje pokopava mrce. Obavijest, koju traimo, pruie nam istom vila rek' bih tree gradnje, skandinavska valkirija''.3 Ova vila sjevernih Germana jest malne ita naa vila ubojna, uz skoro jedinu razliku, da je mnogo bolje poznata, jer o njoj teku vijesti izdanije, nego li o naoj. ak i po samom imenu, Grimm prikuuje vili valkiriju, kao da bi vala bilo jednako sa vila.4 Ali teko, da to stoji, poto val-kyrja hoe rei: ona koja ljeine prima, bira,1 doim vila, po svoj prilici, znai neto posve drugo, kako to ve kazasmo. Inae, Edda zove valkirije, osim to val-kyrjur, 360

takogjer val-meyjar, boja djevojke.2 To su neporone djeve u slubi vinjega Odhina, pa ih Odhin alje u svaku bitku, da k sebi, ispod lazina palih ljudi, uzmu svakog junakog pregaoca. Pokojne e junake ispratiti bojne djevojke, djevojke izbiraice, s poprita u Valhallu, u Odhinove visoke dvore.3 U Valhallu ulaze, poslije smrti, i knezovi germanski. Tu se veselo pije i jede: pilo i jelo gotove valkirije, pa ono dodaju bogovima i junacima. Osim ratnog krvnika Odhina i ratnih valkirija, za pokoj ljudskih pregalaca brine se takogjer boginja Freyja, Odhinova Gospogja: za to i ona prozvana je Val-Freya; na velikoj gozbini, u Valhalli, Freyja posluuje aom dvanaestoricu bogova Asa. Vinja Freyja, kao to to ine vinji Odhin i valkirije, na samrtnom asu prima k sebi viteke due.
3

Ili valkira, prema njemakome: walkre. Nego se valkirije sazdae u Skandinaviji, doim Njemaka od davnine ima svojc idis. Od ovih nazvano je, misli se, glasovito bujno poljc Idistaviso, ili Idisiaviso, gdje Germanik potue Arminija (Tac. Ann., 1. II, c. 16). 4 Deutsche Mythol., s. 362. 1 Od valr, val, hrpa ljein, i kiosa, kiesen, brati. Grimm, D. M., s. 348. 2 Grimm, Deutsche Mythol., s. 347. 3 Sjajni ti dvori tako su visoki, da pri ulasku, sa zapadne strane, okom tek im se moe dohvatiti sljeme. A tu visi vuk, mrki simbol rata i smrti, i nad njim orao. Uz nae vile, kad su u peinama, mi vidismo taman vukove i orle.

Prije boja Odhinove djevojke, valkirije, presugjuju, ija da bude pobjeda; a pobjedu dijele junacima, ili im dijele slavnu smrt. One su sveznale. Valkirije jure zrakom, a planinkinje su: na planini je njihova dvorana, u koju niko ne smije da stupi. Stanuju i u umskim peinama, no najvole poivati do jezerskih obala. Kako po zraku, lijeu i po velikim vodama. Valkirije su takogjer sk-meyjar, lj djevojke.4 Goni ih elja k junacima, kojima e one biti posestrime, a ovi njima pobratimi; tieniku svome posestrima valkirija prua pomo u boju i daje pobjedu. Izboritim junacima, osim to posestrime, valkirije mogu da budu i ene; al, kako su one, po svojem biu, lagane i bjene, taka je enitba slabo kad sretna: s valkirijom oenjeni junak dopae sjete, muke, smrti, pa ne e to biti ba na volju ni samoj djevi eni. Od boginje kao da postaje onda poluboginja, a gotovo i smrtnica. Nevesela ena gleda, da izmae; a izmai e, nakon kraeg ili dueg vremena, najvie u bijeloj koulji labudovoj, jer se valkirije u labude pretvaraju rado. Ta tica. labud ima dar prorotva. Ubojite valkirije jau katkad konja vilovnih, a, poto su izmegju sebe kao sestrenice, najece idu skupa. Obino ih je viditi tri zajedno. U jednoj sagi, na okupu ih je devet: bijelo odjevenih devet, a opet devet crno odjevenih.1
4 1

Grimm, Deutsche Mythol., s. 347. Rjegje ih je dvanaest, ili trinaest, na broju.

Da ne duljim i da ne ponavljam, preputam itaocu sravnjenje megju takovom valkirijom i naom vilom, naosob vilom ubojitom i mrtakom. Tek jedno hou da primjetim. to laganije, to neznatnije od broja tri i od broja devet, kad su sjaene valkirije? Pa eto isti ti brojevi najvie dolaze i u naim pjesmama tokavskim, kad su god brojem navogjena jata ili kola naih vila: ''To gledale tri bijele vile''2 ''Tu imade devet sestrenica, i pred njima vila nastarija,''.3
2 3

Gore, na str. 189. Na str. 192. A i za rjegji broj dvanaest, ili trinaest, vidi na str. 196.

Tri vile, ili devet njih na broju, rado iznosi i prosto prianje kajkavsko.4 Iznosi i vile pretvorene u labude.5 U ovom poslu vila, kao to i u mnogome drugom, slinost izmegju naeg i skandinavakog mita primie se do jednakosti pojmova, pa i same vanjtine za pojmove. Razilazi se mitino postupanje tek u tome, to izuzetno ratoborni Normani pribrae oko ubojite cigle valkirije gotovo sve funkcije nae mnogolike vile.6 Prisvojie li Skandinavi slavensku vilu, ili nainismo mi vilu nau ubojitu prema njihovoj valkiriji? Pitanju odrjeita odgovora ja ni ovdje ne davam, kao to nikako ne htjedoh osjei niti 361

u drugim prilikama potpunog sudaranja mitova naih i sjevero-germanskih. Samo opaam, da Nijemcima, srednjim i junim Germanima, valkirija nije poznata; barem kod njih nigdje je ne nagje iztraivalac Grimm.7 Znana je Anglosasima,8 koji, a prvoj svojoj postojbini, bijahu naseljeni tik do Slavena.
4 5

Valjavec, prip. 7 i 16. Id., prip. 6. To germansko i slavensko pretvaranje vile u labuda tim vee u oi upada, to je posebno Germanima i Slavenima. Ni grka ninfa, niti fata rimska ne promee se labudom 6 Nego je ipak prilika, da Normani uz Sase znadijaha i za drugojaiju vilu, osim valkirije. Njemaki, ta vila zove se elfe, a pregje iz Saske u svaku njemaku krajinu, franaku izuzevi. Elfa je osobito planinkinja, siplje pogubnih strijela, a neodoljivo hrli k muzici i tancu. Mnogo se javlja i vilenik, u Skandinav lfr, u Anglosasa lf, ylf, elfino nalije muko. Za elfu, Grimm nije na istu, u pogledu etimologije (D. M., B. 367). Ne bi li rije elfe, prije nego val-kyrja, potsjeala na rije vila? Saske elfe drukije se nazivlju weisse Frauen, bijele gospoje, bijele vile. 7 Beitr. zur D. M. s. 347. 8 Pod istim nazivom: vlcyrie.

Makar naa vila ne oitovala se ratobornom u prevrenoj mjeri valkirije, ipak je bojni oblik i kod nje, rek' bih, preteniji. Ve je prije izloeno, da klike na poetku svakog boja, da je jedinim pregaocima vjerna posestrima, a, iza pokolja, njihovim sahranjivanjem da se brine. Uz to je pripaziti, da glasovito vilino bilje, osim to lijep porod daje i prevaru otklanja jo ima i to svojstvo, da ono junaku otri oruje. U staroj enskoj pjesmi: ''Sekula i vila''1 gona se vila sa Sekulom, koji je ivu uhvati i povede ujcu Janku. Eda bi se Sekule oprostila, obeava mu vila: ''Prvo u ti bilje kazat', da ti ljuba rodi sina; drugo u ti bilje kazat', da ti sabja s'jee Turke''.2
1 2

Vuk. pjes., knj. I, 266. V. 269.

Ova je vila na golo valkirija, osobito kad promislimo, da su valkirije, kako to kazasmo, skmeyjar, lj djevojke, pa se i ova mitina misao tano izraava stihovima: ''Prvo u ti bilje kazat', da ti ljuba rodi sina''. elje djevojke jesu vile u nas i onda, gdje ih ljudi uju, u Velebitu, pjevati, sjedei na kamenu: ''Da zna enska glava, to j' odoljan trava, svagda bi ga brala, u pas uivala, uza se nosila'' Kad bi znala muka glava, to je nikom vode s' napit', nigda ne bi nikom pila''.3

Nijeni kret ovih ''vilinih pjesmica'' (tako se zovu4) ne smije nas buniti.
3

Id., knj. I, 223.

Jo mi je neto rei, ali obzirnim pridrajem, nainom posve hipotetinim. S vjerovanjem u djevojke valkirije, nastojnice pri gozbi u rajskoj Odhinovoj Valhalli, stoji u tijesnoj vezi silno junatvo germanskog vithunga, sjevernog berserkira, kao to s oekivanjem deneta sa hurijama spaja se ushieno i pregorno vojevanje muslomanskog vjernika. Berserkir sre u boj smiono, goropadno, ludo; sijee druge, kao to sijee i sebe. Neto je slina nai kod slavenskog pregaoca, kod poganskog viteza.5

362

Slaveni bijahu, uope, blagoudi i odani spokojnome obiteljskom ivotu, pa izvanredno doekljivi, te ne mrahu na inostranca kao takova. Nego bi se pomamile, pobjesnile bi te mirine, gdje se god menju njima dizala ubojna vika. Za itavo vrijeme slavenske pogantine, od VI do X vijeka, vizanlijski pisci, od Prokopija do Leona Gjakona, svi spominju slavensko divlje junatvo, kad ono Slaveni, rastrkani kao lagani strjeljai i vrebai, ili poregjani s kopljima i titovima u tvrde bojne trokute, hrljahu u boj.
4 5

Kod Vuka, na str. 149 knj. I. Koja je rije uzajmljena: slavenska viteng (vitez) u German, ili germanska vithung u Slaven? Starosl. vit je victoria, a koren vi- nosi vincere.

Neke pisce hvata pak groza pred slavenskom surovou. Slaveni, vie puta, tojagom po glavi mlate zarobljenike, ili ih udaraju na kri; zatiru sela i varoi; ne tede ni staro, ni mlado, a razbijaju grobove pokojnika. Nemila ova goropadnost jednaka je s onom poganskih Normana u IX vijeku, no slabo se razumijeva kod ljudi inae meka srca, kao to, opet po svjedoanstvu stranih historika, bijahu Slaveni. Da nije tu po srijedi vjera? Iz daleka nagovijest o tome nalazimo taman u jednog Vizantinca iz druge polovine X vijeka, u Leona Gjakona. On veli, da neki pripovijedaju o Rusima, kako oni, na bojnom polju, nipoto ne e da dadu sebe nadvladane neprijatelju u ruke, nego e prije, gdje im nije kud, sami sebi utjerati ma kroz utrobu. ine to, jer misle, ko je od neprijatelja ubijen, da nepriatelju, kao gospodaru, mora na drugom svijetu sluiti, iza kako se rastavi dua od tijela. Samoubojice postaju za to, opaa Leon, ''jer eto tako vjerovanje u njih mah preote''.1
Leonis Diaconi Historia, Bonnae 1828, IX, 8: '' ''.
1

Nije reeno, ali skoro neuklonivo slijedi iz ovoga i ovo obratno: ko padne, sijekui neprijatelja i sebe, dobiva, na drugom svijetu, mjesto odlino, poloaj viteki. Skandinavima to viteko mjesto bijae u Valhalli.2 Mogue, da na lik Odhinove Valhalle utvori se Vidova Rajevina naim ocima. Stajau rije rajevina mi ve nagjosmo u religiji Vidovoj,3 i rekosmo, da je, po najveoj prilici, od korena r, udjeljivati,4 te da moe znaiti: mjesto obilnog uivanja, kao to je i Valhalla. Rajevina imala je biti gore na visokim oblacima, gledamo li na drugi slavenski stan pokojnika, ili na drugu rije za to, pakao, to bijae, prije neg se uini pakao hristjana, pouzvieno prebivalite u rudom oblaku, u plamenoj nebesnoj magli.5 Oko Vidove rajevine, i pakla, nekako vijaju se oblaci, vijaju se vile.6
2

U ostalom, jednako i kod Skandinava nalaziti je samoubojic, na bojnom polju, pa i ove idu u Valhallu. Kad, naime, padne koji knez, velika je ast njemu, ako mu bojni drugari sami sebe posijeku, te ga do u drugi svijet tako prate. 3 Dio I. Nego bi trebalo o tome bolje ispitati jo ivu puku tradiciju. 4 Mikloi, Christ. Termin., s. 48. 5 Od Slaven uzee rije pcl Rumunji, pa joj uzdrae prvanje znaenje: magla (Krok, Slav. Literaturg., s. 422). 6 Vidismo, da su vile nastanjene, do Krapine blizu, na Strahinskoj, t.j. na Vidovoj gori.

Valkirija biti e ona vila, koja u velianstvenu smrt prati Kraljevia Marka.1 Ne pade Marko od dumanske ruke, ve pokleknu ''ja od Boga, od starog krvnika''.2 Muili se mi koliko nam drago; obrtali, prevrtali smisao rijei, iz tog ljutog izraza ne iskoi nam nikad Bog hristjanski. Je li taj bog Helmoldov Crnebog, ili Helmoldov Svantevid? Ja prije mislim ovo posljednje.3 Znai izraz: ''bog stari krvnik'', koliko: ''bog stari ratnik''. Boga Vida, krvnog ratnika, a otkad dokad visokog starca, mi ve savreno poznajemo iz kazivanja Helmoldova, pa iz nae i skandinavske tradicije. Vitezu Marku vila posestrima, ubojita vila, prorie propast: ''Klie vila s Urvine planine, te doziva Kraljevia Marka: Pobratime, Kraljeviu Marko! Znade, brate, to ti konj posre? 363

ali arac tebe gospodara, jer ete se brzo rastanuti''.4

1 2

Vuk. pjes., knj. II, 74. V. 42. 3 to se tie hipoteze, izraene u Dijelu V, na str. 47 (167), ja sad sebe ispravljam, poto sam bolje promislio o tome udnom stihu. 4 Vuk. pjes., knj. II, 74, v. 1924.

Uzalud Marko svojoj posestrimi odvie: 'B'jela vilo, grlo te boljelo!''5 Marku red je umrijeti. Ali viteza ne smije nadbiti i umoriti neprijatelj, na bojnom polju. Posestrima progovara Marku: ''Pobratime, Kraljeviu Marko! Tebe nitko arca otet' ne e, nit' ti moe umrijeti, Marko, od junaka ni od otre sablje,
5 6

od topuza ni od bojna koplja ti s' ne boji na zemlji junaka; ve e bolan, umrijeti, Marko, ja od Boga od starog krvnika''.6

V. 26. V. 3542.

Dalje u pjesmi moe biti, da je nama na pogledu i Vidovo svjetsko drvo, ispod kojeg tee voda, to Odhinov yggdrasil sa poznatim bunarom neumrlosti. Bijela vila kae Marku: ''Kada bude visu na planinu, pogledae s desna na lijevo, opazie dvije tanke jele, svu su goru vrhom nadvisile, zelenijem listom zainile, megju njima bunar voda ima,
7

ongje hoe arca okrenuti, s konja sjai, za jelu ga svei, nadnesi se nad bunar nad vodu, te e svoje ogledati lice, pa e vigjet', kad e umrijeti''.7

V. 4654.

Ja ponavljam: nek ovo zadnje ostane pod sumnjom. Al mi se ini, i ako ne posve utvrgjeno, a to opet vrlo prilino ono prvo, da vitez8 Marko, ba poput slavenskih junaka u Leona Gjakona, ne smije poginuti od dumanske ruke. I bojnog svog konja sam Marko posjee: ''povadi sabju od pojasa, i on dogje do konja arina, sabljom arcu odsijee glavu, da mu arac Turkom ne dopadne, da Turcima ne ini izmeta''.1 Niti svoje oruije ne preputa neprijatelju: ''britku sablju prebi na etvero,2 bojno koplje slomi na sedmero'',3 a topuz ''baci s Urvine planine a u sinje u debelo more''.4
8 1

U pjesmi, u stihu 103, novom turskom rijeju veli se: ''deli Marko''. V. 737. 2 V. 82. 3 V 88. 4 V. 923.

364

Sa strane neke, kao da se pokazuje valkirijom takogjer ''Kosovka djevojka''.5 Vidismo, da u Eddi valkirija zove se i valmeyja,6 boja djevojka. Dakle, premda joj ne ujemo vilina naziva, biti e bojna vila ta Kosovka djevojka, jer je izraz ''Kosovka djevojka'' kao jedno, u znaenju, sa ''valmeyja''. Na kobno Kosovo, poslije pokolja, uranila djevojka, i ''na pleima nosi leba bela, u rukama dva kondira zlatna, u jednome lagjane vodice, u drugome rumenoga vina''.7
5

S druge strane, ova mitina osoba rek' bih, da poneto nalikuje Zori. Opaziti je, da kod kajkavaca, barem to u Valjavevoj zbirci pripovijedaka, Zora nerijetko pretvara se vilom. Vila, u pomenutoj zbirci udaje se za treega kraljeva sina, a to je, u mitu arijskom, Zora udata za tree Sunce. 6 Gore, na str. 215. 7 Vuk. pjes., knj. II, 51, v. 69.

Djevojka je bijela i u bijelo odjevena: ''zasukala bijele rukave, zasukala do beli lakata''.8 To je ipak djevojka ''ude sree'',9 obilazi razbojite i po njem trai vojvode bojne. Nego i svakog palog junaka mlada Kosovka tjei i krijepi: ''Ona ide na Kosovko ravno, pa se ee po razboju mlada, po razboju estitoga kneza, te prevre po krvi junake;
8 9

kog junaka u ivotu nagje, umiva ga lagjanom vodicom, prieuje vinom crvenijem i zalae lebom bijelijem''.10

V. 45. V. 134. 10 V. 107.

Zalaganje hljebom bijelim, i prieivanje iz zlatnih kondira, ivo nam spominje gozbu u Valhalli; to u toliko vie, to djevojka mlada i bijela, a ude sree, po krvavom razboju najprije trai, po redu junatva, bojne vojvode, Miloa, Kosania, Toplicu, pa onda utjehu daje drugim pregaocima. Poinjui s vilom oblanom i zavrujui ovako s vilom ubojitom, mi vile razgodismo po poslu njihovu u razno doba, vie nego ih rastavismo i razdijelismo po stanu im u zraku, u vodi i na zemlji. Potonja ova dioba lagodnija je, al je prva udesnija i jedino racionalna u vidu mitologinom. Nit je ba prava dioba ona prva naa, jer nam iz nje ispadoe vile, koje se ne daju strogo luiti. Po svojem unutranjem biu, vila je jedna; ona je, da tako reknemo, istosuna, a tek razlikovana po nejednakoj zgodi svoga rada, ili po razliitom stupnju razvitka mitinog. Bila u tome odlika ili bila mana, naoj je vili vlastito to, da ona kroz sve dobi progje, odravajui na sebi oitih obiljeja iz svake joj mijene: sigje s oblaka na planinu, pa s planine na bojno krvavo polje, ostajui opet, sasma izrazito, oblakinja, planinkinja i ubojnica skupa. U nijednu od ovih triju glavnih forma ne ustali se vila jer, kad se ona izvue iz poetnog tekog oblika arijskog, nju itavu ne obujmi ni zemna plastinost helenska, niti germanska ljuta otrina. Radi toga naa vila, sa pojedinih strana svojih, dotie se, posve organino, i apsare i ninfe i valkirije. Izmegju svih ovih, slavenska vila stoji kao na prekretu.

Dio VIII.

365

Religija groba. Govorei o vilama ubojitim, mi se asom osvrnusmo na mrtve junake.1 Sada nam je rije o pokojnicima svima, ili o religiji groba. O toj religiji, u naem narodu, nai je vrlo znatnih tragova. Jasniji su joj tragovi, nego ikojemu drugome dijelu stare vjere, niti vile izuzevi. Ostatke ouvae tvrdi obiaji. Ovo je i posve naravno, kad se samo pomisli, da su svi redom Arijci, a i mnogi Nearijci, odavali, od pamtivijeka, ast i veliko potovanje preminulim ocima, koji poivahu do ognjita, ili drugdje, ne daleko od kunog praga. Takova je religija ve utvrgjena, za Arijce, slovom drevne Rig-Vede.2 Arijci istoni i zapadni potovahu boanske pokojne oce, svaka porodica, svaki rod, svoje.
1 2

Dio VII. Rigv., X, 14, 15, 17, 18, 58.

Potomcima roditelji kresali otajnu iskru ivota, a, i prestavivi se, zakriljivali ih u domu, svejednako ih branili svojom nevidljivom moi. ovjeja dua traje poslije smrti, pa je ona, uiva li se urednog, spokojnog groba, bog dobrotvor cijeloj svojati, ali jei i jaue po noi, kad groba nema, ili kad rgjava natraga zaputa joj na rokove prinositi dau jela i pia, jer mrtac i jede i pije. Ova je religija istekla iz najdubljih ljudskih osjeaja, pa, kao to rekoh, i mnogi puci nearijski o mrtvim djedovima imaju nazora tima arijskima veoma nalinih Istina, Semitima grob je drukiji. Pun je jada i emera; okolo njega kao da oblijee tati sjen svjetskog nitavila. Djedovima Semiti ne pripoznaju boanstva, a koleblje im se i sam pojam o neumrlosti due. Nego, dua jeste neumrla, i oci jesu moni bogovi kod drugih Nearijaca, bili obrazovani kao Kinezi i Japanci, ili stajali jo na najniem stupnju umnoga razvitka. Na velikom ostrvu Madagaskaru, nemaju Malgai drugog pravog bogotovja, izim mrtakoga, pa i sama pokrtena kraljica ne moe, o stanovitoj godinjoj sveanosti, da se sasvim otme poganskome obredu, koji slavi pretke umrle. U Americi, u pogdjekojeg puka, u divljatvu ogreznuta, putnici kau, da ne nagjoe ni idola, ni bogova, a nagjoe religiju mrtvih. Radi toga ini se sad nekima, to nijeu svaku od iskona objavljenu religiju, da je po vremenu najprva vjera ona, koja progovara sa svete domae vatre, i iz groba, do nje poloena. Brani oganj i brani roditelj, koji rodu poda oganj ivota, to su glavni bogovi ve u zaglunoj davnini, u prvoj ili bar u drugoj kamenoj dobi, gdje oskudica svega i bijeda velika bije golu sirotinju, poetno ovjeanstvo. Ovo vele oni, koji hoe itavu vjeru svakog naroda da svode na same dojmove iz boanske prirode. Od religije sunane, i od meteorne, bila bi prea religija ognja i groba. Ostavimo ta pitanja, koja otvaraju obzorja nedoglednih. Bilo kako mu drago s prvanjim izvorom vjere u neumrlost ovjeje due, to tvrdo stoji, da Slaveni, ak od postanka svoga, smatrahu duu trajnom i od raspadljivog tijela razliitom. Tome vjerovanju ne smeta nimalo skroz materialistian naziv due. Slavenima, pa i nama Srbima i Hrvatima, dua je ''ona koja die'',1 te se u ivu ovjeku dihanjem osobito i ukazuje. Ovako, po glasu rijei, dua nije nizato otanjena do iste duhovitosti; pae, ona nije niti ukupna funkcija modana, gdje se u sredite stjeu utisci od sviju ivaca; ne lebdi u glavi koja misli, ve lei u prsima, u pluima koja daku.2 Dua nije duh, kako ga mi shvatamo, ve je neki dah, koji tijelo provijava. A kud ete teega, sirovijega izraza od ovog pukog: ''Dua mi u nosu stoji'', 3 za ovjeka, to je na umoru. Valjda se na isti nos, kojim dua odie, misli i u drugome krupnom izrazu, da ''dua jedna vrata, ima''.1
1 2

Krek, Einl. in die slav. Literaturg., s. 417. Pomiljena je i u nekom odnosu s kolanjem i udaranjem krvi, jer se puki kae, da ''dua kuca'' (Vrevica niz prip., s. 27). 3 Vuk. posl. 1 Vrevia niz prip., str. 26: ''Dua jedna vrata ima, gospodo moja; valja umirat' i pravo borit'' Id., str. 180: ''Zakleo se ne bih, jer dua nema no jedna vrata!'' Vuk. posl.: ''Tako mi grene due, a dua jedna vrata ima!''

Ali je prenagljeno svako strogo zakljuivanje, na golome temelju etimologinog tumaenja rijei dua, i jednoga dvaju li izraza pukih. Ta rije i ti izrazi ne dokazuju, po svoj prilici, nita drugo, no 366

samo nedostatak prvanjeg govora2 za tanu oznaku laganijih, duhovitijih pojmova; a otkle ovjeanstvu taki pojmovi, to biva misliocima predmet preporni, pa e preporan valjda ostati dovijeka. U ostalom, Arijci europski duu ovjeju smatraju za posebito, a njeno bie.3 Slaveni vjerovahu u besmrtnu duu.
2

Istu je tvarnost izraz za duu opaziti osobito u latinskom jeziku. Spiritus znai uh, a upotrebljava se i za duu: ''spiritum reddere'', ''spiritu privari'', umrijeti. I rie anima pokazuje na duhanje, ili dihanje. A opet je jedna rije za to: halitus, dah. Posljednji halitus kao da se prelije iz usta onoga, koji umire, u jo iva usta, jer najblii rogjak u usta svoja sakuplja dah Rimljanina, koji izdie. Po misli vedinih Inda, ovjeji dah, ili duh, ide k vjetru. Vjetar najblia je slika duha. Kraj ove izvorne srodnosti arijskih izraza, nije nipoto misliti na to, kao da bi biblija bila uticala na ono nae: ''dua mu u nosu stoji'', premda biblija iznosi veoma slinu besjedu: ''A stvori Gospod Bog ovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos Duh ivotni; i posta ovjek dua iva'' (Post., II, 7). 3 Bie enskog roda, spram mukog daha, ili duha. Tako, n. p., mi velimo: ''dua'' i ''duh'', a Latini: ''anima'' i ''animus'' (Grimm, Deutsche Myth., s 689). 4 Krek, Einl., s. 418. Ja itam sada u izvjetaju o jednom skoranjem putovanju kroz nepoznate krajeve june Amerike oko rijeke Pilcomaya, da tamonji urogjenici misle od prilike isto, pa ih je zato strah naglo buditi ljude, kad spavaju: k prenutome eljadetu mogla bi dua da se vie ne vrati. Miljenje ovo kao da je inicialno, prianjajui poetnome ovjeanstvu. Za udo je, da takogje jedna stavka korana (sura 39) iznosi isto mnenje: ''Bog uzimlje k sebi due ovjeje u doba njihove smrti; pa, ako i ljudi nisu jo mrtvi, uzimlje im due u snu njihovu, i pridrava one, kojima je opredijeljena snirt, a druge alju ponovo dolje, do vremena im odregjena''.

Drahu Slaveni, da je dua ne samo odluena, nego i nekako odvojena, potpuno rastavljena od svoga tijela. Barem nekoji izmegju njih miljahu, kad ovjek zaspi, da mu dua moe iskoiti iz tijela, pri tom primati razline oblike, te lutati.4 A lutala iza smrti tamo amo; lutala najvie po granama drvea, u obliku usplahirene tice.1 Poljaci vjerovahu, da se ona promee ponajee u goluba, a esi, da iz usta umrloga kao tica odlijee k drvetima, po kojima ide uzbunjena sve dotle, dok se mrtvome ovjeku tijelo ne spali.2
1 2

Krek, ib. Grimm, Deutsche Myth., s. 691.

Dua-tica, koja se vija nemirno, jo ivi u uspomeni Srb i Hrvat u ovim stihovima: ''Dua mu raja nevid'la, nego se vila i vila, na sred se pakla savila!''3 ''Dua mu raja ne vidl'a, vee se vila i vila, na dnu se pakla savila, te paklu bila podnica!'' 4
3 4

Vuk. pjes., knj. I, 371, v. 68. Petranovia pjes., knj. I, 256, v. 1316.

A tica nam jo ivlje lijee po ovoj tubalici jekavskoj, gdje je sve do mrve pogansko, a i sve starinsko, osim pripomene o Turcima: ''Ali ti se ljuto bojim, uh mi jutros! da si nam se uputio na daleko, na zle pute bez povratka, dom ti jadan! gje e mnogo dobra nai, dobri babo! dinu brau i rogjake, nama prazno! vojevode i serdare, njima blago! Susree te, zagrliti hoe, babo! za nas ive zapitati, kuku ljudi! kako nam je sa Turcima dumanima. Nego ti se smjerno molim, kukavica, nemoj nam se zadrati, orle svekre; kril'ma treni, snagom tresni, snani dome!

367

Otresi se od zemljice, ela svekre! kao soko od rosice, moj sokole! Doleti nam, obeseli, kam da mi je!
5

te pomiluj i pokaraj, moj vitee! pa izgrli i izljubi, milosnie!'' 5

Vrevia niz prip., str. 273.

to snaha mrtvog svekra nazivlje orlom i sokolom, to moe pristajati u obinu frazeologiju puku; obino moe biti i ono: ''doleti nam'', ali je neobino, te posve izrazito: ''kril'ma treni.'' Snaha smislila svekra kao ticu. Takovo neto izlazi i iz ovih pomrenih stihova najobinije tubalice, koja se nad mrtvim narie u Crnoj Gori: ''Ma se jo jadna (sestra) nada. no ne uzda: jesu tebe velje grane, velji orli; pa e njima razbaiti, lele brate; i kui e svojoj doi, kuku kui5a!'' Mutan je ovdje smisao za to, to se vjerovanje kao razvrglo; no se ini, da sestra, ma da se i tvrdo ne uzda, opet nada bratu, da e njoj u pohode, poletjevi s grana drvea onog svijeta.
5a

Medakovia iv. Crnog., na str. 60

Neke tice divne, to nisu prave tice, nego djeluju kao to i ljudi, uljezle i u nae epsko prianje. Dvije pjesme, u zbirci Petranovievoj, 6 na dugo pripovijedaju o jednoj velikoj svadbi: zlatna tica soko eni se vilom, a udno jato svatova sastavljaju jo mnogi krasni sokolovi i golubovi. Mogue, da to jato lijepih tica nije drugo, do jato rajskih dua, to ih ve vidjesmo, po mitu skandinavskom i naem, u drutvu valkirija i vila.7 Vrijedno je, da primjetimo jo ove crte u dvije posve mitske pjesme. Tice putuju nono, no im se sve blista od sjaja zlatnog. Vila, zarunica glavnome sokolu, rodila se ''na zvijezdi, visokoj planini'',1 gdje nju ''goji u oblaku majka.''2 U putu k nekoj vioj planini, sve svadbeno jato tica rasplai se i razleti, jer im zaprijeti, u jednoj pjesmi, adaja s otrovnog jezera, a u drugoj dva tamna zlotvora, Ibro i Pora. Nego, tice minu ta pogibao; pritee im u pomo zmaj-ognjeni junak, sa Zmijanja Rajko, koji pogubi napasnike.3 Onda se tice svatovi opet posabrali te prispjeli kud naumie: glavni soko uzeo vilu za enu.
6 7

Knj. III, 2 i 3. Dio VII, str. 3240 (21'220). Mogue je to, barem u nekom dijelu dviju pjesama. Drugom prilikom (Dio II, s. 956 (1934), mi pjesme ispitasmo, mislei, da se one, jednom svojom stranom, dotiu mita dvojice Avina. 1 Petranovia pjes., knj. III, 2, v. 2. 2 Id.,3, v. 9. 3 O odnosu ognja prema dui biti e rije dalje.

Puko kazivanje kajkavsko iznosi takogje duu, uoblienu u ticu. Dva druga, to dvije kalfe, ile jednom na dugi put. Od tekog putovanja umoreni, legoe pod jedno drvo, i jedan od njih zaspa. No daleko od drveta stajae kostur konjski, pa drug onaj, koji budan ostade, vidi, kako udna tica lijee niz kostur i uz kostur. Kad se po tom onaj prvi oda sna prene, uzdahne: Zao ti sam san usnio! Po ovim rijeima drug se uvjeri, da drugu dua bjee izletjela iz tijela i da njena nemirnost ne davae mu nirno spavati3a.
3a

Kaza meni priicu gosp. I. Tkali, bibliotekar jugoslavenske akademije, koji u svom djetinstvu to uo pripovijedati u okolini zagrebakoj.

368

Mit o dui tici nalazi se i kod Helen. Samo to Heleni, po obiaju svome, kao to drugdje, tako i ovdje, arijski mit otanjie i dotjerae estetino. Dua im nije tica, nego im je lepir.4 Lagana, draesna , dua, gdje je prikazivana na umotvorinama grkim, ima na legjima lepirova krila. A iz grkog prianja poneto odjekuje kao suzvuno s onim ili ovim glasom dviju Petranovievih pjesama. Sjate se lepiri due, pa, sjedei na dupinu, idu, preko valova, preko morskih strahota, na daleki put k Eliziju. to se pak tie Psihe, ovo premilo djevoje, neumrlo a zlopatno, hoe istom poslije muke doi do sree svoje, do vjenanja za ljubovnika Erosa. Psihu izloie napasti nekog nakaznog ovjeka; odvedoe je, pristalu zarunicu, na viu planinu, na strmo neprohodno brdo, iza kojega stoje divni dvori uz ninfe poslunice; prenese je onamo Zefir vjetar do njenog pravog vjerenika Erosa, ali u noi kanu kaplja ivog ognja iz Psihine svjetiljke na Erosovo rame,5 i u taj tren ispred oiju radoznale djevojke ieznu najkrasniji od bogova; otite se onda vjerenica na svakojake pute, pa ode i dolje u ad, gdje jadna onesvjesnu, no je dotae lakom strijelom Eros i povrati je k ivotu; najposlije, Eros uze k sebi Psihu, vjena Ljubav vjena k sebi vjenu Duu, onako prokuanu dugim patnjama tjelesnoga bia.1
U grkom jezikn, kato znai, osim to ''dua'', takogje ''lepir''. Prvi zaetak ove misli o dui lepiru moda nam je traiti jo u doba, starije od helenskoga. Litvini duu pomislie, as kao ticu, as kao lepira. Kad koji noni lepir dogje u kuu i svijeu oblijee, kau Litvinke, da je neko umro i da mu dua okolo ide (Grimm, Deutsche Myth., s. 692). Ne uzee li ovo Litvini iz grkog mita (a da uzee, malo je vjerojatno), onda dua lepir ulazi u zajedniku ostavinu europskih Arijaca. Preller (Griech. Myth., I B., s. 4168) ipak dri, da je dosta novo sve to grko o lepiru. Grci, u davno svoje vrijeme, bili bi naslikali duu u malom nekom liku s krilima, a tek docnije u pravoj slici lepira, ili njenog djevojeta s krilima lepirovim. 5 I drukije Grci primicahu k dui oganj: lepir, slika mrtve due, urezivao se povie upaljene zublje. 1 Zadnja ovu crta primetnue izvornoj prii potonji stvaratelji alegorija.
4

Starovjerski nazor o lutanju due sauva se, u Srb, i pod formom novijom, to ju stvori vjera hristjanska. U Krajini Negotinskoj sadanje Srbije dre ljudi, da dua umrloga ne ide odmah u nebo. Dui red je prije obilaziti mnoga mjesta na zemlji. Iz poetka dolijee do zaviajnog kraja, posvuda, gdje je umrli za ivota svoga najradije iao. Krene onda na daleke pute; polazi Svetu Goru, pa i Boji grob, a tek u etrdeseti dan po smrti tijela najzad uzai e ona na nebo.2 U Crnoj Gori, za etrdeset dana ati se liturgjija mrtvome: za svoga mrtvoga daje to initi, koji iole moe2a. Ne treba rei, da ovakovo miljenje, premda je ono udeeno prema novoj vjeri, u ovoj ne nalazi pravoga oslona. Po nauku crkve, dua, ve u isti tren svoje rastave od tijela, prestavlja se na drugi svijet.
2a

Medakovia iv. Crnog., na str. 27.

Po vjerovanju Slavena, dok dua naokolo lijee, ona nije sretna. A najvie lijee nestano onda, kad joj je mrtvo tijelo jo cjelovito, jo nerastvoreno. Leina, uzdranim svojim ovjejim oblijem, kao da k sebi pritee odletjelu duu, a, truhleem i gnjilinom svojom, kao da je skvrni i uznemiruje. Ve je naprijed kazano, da esi pogani vigjahu ovjeju duu po drveu u slici nemirne tice sve dotle, dok se ne bi mrcu spalilo tijelo. Ovo je isto, od prilike, rei i za Ruse, u dobi njihova neznabotva. Arapski putnik, Ibn Fadhlan, boravio megju Rusima, u prvoj etvrti X vijeka, kroz dvije godine 9212, pa tamo nazoan bio pri spaljivanju jednog mrtvaca, nekoga Rusa otmjenika.3 Duhnu estoki vjetar, silno raspiri vatru na lomai, naslaganoj na jednom korabu u vodi4 i u manje od sata razgorje se leina i sve do nje. U gomili svijeta, koji tu bijae, jedan Rus razgovarao se s drugim Rusom, tumaem putnika Arapa. A ta veli? pita Arap svoga tumaa, koji e njemu: On veli ovo: ''Ala ste, vi Arapi, lud narod! Vi uzimljete najmilijega i najasnijega vaega ovjeka, te ga bacate u zemlju, gdje njega gamad i crvi toe. Naprotiv, mi mrtvaca spaljujemo za jedan tren, tako da on odmah i bez ikakve stave u raj ulazi.''
2 3

Milievia iv. Srba, Gl. XXII, str. 197. To je sada u velikoj slici prikazao uveni slikar Siemiradzki.

369

Mrcima iz siromanijih kua napravljahu pomanje korablje ili amce.

Isti Rus u sav grohot onda se nasmija i nastavi, pokazujui na onog mrtvaca: ''Ljubav k njemu njegova Gospoda (boga) ini, da sad pue vjetar, koji e ga tamo ponijeti u jednom trenutku.''1 Sva je prilika, da tako isto o rastvorenom i nerastvorenom tijelu, miljahu Srbi. Starinska rije ''bajnik'' znai, u nas, nerastvoreno tijelo u grobu,2 a starinska poslovica, u Crnoj gori, kae: ''Tako se ne oajao hiljadu godina!''3 Dakle je nesrea velika ''ajati'', ekati dugo u grobu s tijelom jo cjelokupnim.4 Ovo dre i Rumunji.5 Ali to ide uskos hristjanskoj misli, po kojoj neraspadljivo tijelo jest ponajvie znamen svetosti, te i svecima dolikuje. Slavenima poganim, to se bre rainjalo tijelo, to se prije na drugi svijet prestavljala dua.
1

U Kreka, Einl, s. 426-31, ili drugdje s arapskoga prevedeno, itaj cijelo vrlo zanimljivo izvjee Ibn Fadhlanovo o tome ukopu. 2 Vuk. rje., pod Oajnik. 3 Vuk. posl. 4 Sve ove rijei: ''oajnik'', ''uajnik'', ''ajati'', ''ajati", ''ojati'', ''neaja'', sveana su znaenja u nas, te su kova najstarijeg. 5 Poznato je, da i rijei i misli slavenske irom provalie megju dananje Rumunje. Cijene Rumunji, da je vjeito osugjen onaj, kome tijelo u grobu nakon sedam godina nije se jo raspalo. Vidi: A. de Gubernatis, Storia comparata degli usi funebri in Italia e presso gli altri popoli indo-europei, Milano 1878, p. 104.

Kako se meni ini, stoji u svezi s ovim vjerovanjem jo jedno vjerovanje srpsko i hrvatsko. Nesretno tijelo, dok je nerastvoreno, priuzimlje k sebi nanovo nesretnu duu, te jadni mrtac oivljuje, da luta, ne znajui ni sam kud. Barem se sad to misli o tencu, u Boci kotorskoj. ''Tnac'', ili ''tnjac'', nije ba pravi vukodlak, u sadanjem znamenovanju ove rijei,6 nego je prije jedogonja, kako u Risnu sad zovu ovjeka, iz kojega u snu izigje duh.7
6 7

to se tie drugih pogleda o vukodlakovu biu, isporedi u Dijelu IV, str. 379 (1379). Vuk. rje., pod Tenac i Jedogonja. Da li je sa tenac srodno ''tniti'', to u Dnbrovniku znai: lutati besposlen (Vuk. rje.), to ja ne znam. Znaenje glagola pristaje.

Mrtvi ljudi mogu da postanu tenci, mogu se ''poteniti'', kao to se mogu, s druge strane, i ''povampiriti''. Jednu zgodu potenenja Vrevi znamenito pripovijeda ovako:8 ''Kau mi, da se pokojni Jokan Markiin potenio, i da nou izlazi iz groba. Svak iv od straha umro. Pripravili trnov kolac, i pri njemu crnog ugia privezali. Pogjosmo u groblje. Stavih petrahilj, oitah vaskrenu molitvu, pa prekadih grob, a oni navalie otkopavati sve do prelijea. Digoe i preklopnice, kad li sbilja! ne bijae se ni jo pokojnik poeo raspadati, no se naduo kao kabao, a oba oka izbuljio. Uzee kolac i probodoe ga, a nad njim zaklae ugia, prelie ga s krvlju ugia, pa opet ploama preklopie i zemljom zatrpae. Sinovi pokojnoga Jokana platie i naredie, da ga danas na leturgjiju spomenem, i tako da ga od grjehova oslobodim.'' U kazivanju oigledna je, i pokraj nagodbe megju novom i starom vjerom, poganska rtva ugia, i krvi mu, na udovoljenje pokojnikovo. Iz ove nesumnjivo starovjerske zgode mi ovdje samo biljeimo to, da nevoljni tenac leae u grobu cjelovit: on ''ne bijae se ni jo poeo raspadati.''
8

Niz prip., na str. 3312.

Sada isto razumijemo poglaviti razlog, zato Slaveni, prije nego se oni krstie, najvoljahu saei mrtva tjelesa svojih milinaka. Slaveni, kao to od pamtivijeka, ak od vedinih doba, i ostali Arijci, osim Eranaca, ili izravno ukopavaju u zemlju mrce, ili ih prije spaljuju, ali kod veine Slavena, od ova dva naina mrtake sahrane najpree je spaljivanje. Kaem kod veine njih, jer sva slavenska plemena mrce ne spaljuju, kako je to vidjeti iz dosad otkopanih starih slavenskih grobova.1 A i kod Slavena, gdje bijae u obiaju spaljivanje, doista nije se svagda ovo vrilo. Mnogi ne mogahu to initi ve za to, to prilino vee stoji spaliti jednu leinu, nego je na prosto ukopati. Osobito sveani slavenski obiaj paljenja umrloga na korabu ili amcu, to bi se tad pustio niz vodu, bjee vrlo skup, i dolikovae samoj gospodi i 370

ljudima imunijim. Po historijskim svjedoanstvima, najvie pali svoje mrce istona velika grana Slavena, Anti, od kojih postae potonji Rusi. Jesu li mrce palili Srbi i Hrvati? Rekao bih, da jesu, barem, Srbi. Jo u docnije vrijeme, to u vrijeme ve posvuda prihvaene vjere Hristove, kad 1355 g. preminu silni Duan, ''tijelo toga viteza'', veli dubrovaki historik Lukari, ''bude doneseno u Makedoniju, te sahranjeno uz svete vatre, u svetomu Arangjelu izvan bedema grada Prizrena.''2 Te ''svete vatre'' nisu za cijelo vatre koje hristjanske. S druge strane, doznajemo od svjedoka prije pomenutog, od Arapa Ibn-Fadhlana, da medju Srbima X vijeka starinski obiaj duae enu s muem umrijeti. U Rusiji, ena, ili drugo mlado eljade iz doma, umirae s mrcem, dok bi ga udavili i proboli, pa onda zajedno s ovim saegli.1
1

Osobito u Rusiji. otkrie i ispitae mnogo starinsko groblje Slavena. Kad slavenski grobovi i steci budu i u nas u dovoljnom broju proueni, onda emo i mi vie saznati o nasoj religiji groba. 2 Luccari, Annali di Rausa, 1. II, p. 6: ''Il corpo di questo heroe (Dussan) fu portato in Macedonia, et con fuochi sacri fu sepellito in S. Angelo fuori delle mura di Prizrien''. 1 Kod Kreka, Einl., s. 425 i 42730. Osim Slavena, megju Arijcima jo u Ind, a valjda i u Trak, rtvuje se iva ena s mrtvim ovjekom. Stara Rig-Veda isto ne zna za rtvu ene; ali, poto je taj obiaj i slavenski i indijski, biti e i zajednikog postanja arijskog. Dato, za mrtvim muom, ili domainom, svagda ne ide ena: ovo se ini, od odanosti, najvie u domovima otmjenik, te je strogi zakon, mjesto svojevoljne ljubavi, i u samoj Indiji zavedrn istom docnije. rtvovala se ena radi toga, da mrtvac bude njom u drutvu i onamo na drugom svijetu. S istog razloga, kod jo drugih Arijaca, klali su se robovi, a i sluge najmilije, pa s mrcem, uz konja mu i oruje, spaljivali. A spaljivalo se na lomai, da se mrcu ugodi, kojeta lijepo i dragocjeno, otkad pitomije osjeanje i napredak civilizacije ukidoe svaku ljudsku rtvu. Tako, na velianstvenoj lomai Cezarovoj, ognj saee silesiju stvari, nabacanih od njegovih legionara, od prijatelja i od matrona (Suetonii, de Vita Caesarum, 1. I, c. 84).

Paljenje ivim ognjem opratae najbre umrloga od tekog spoja s tijelom, a iae i njega i prisutnike kod pogreba od gadne truhline, od svake mrlje. Po openitoj tvrdoj vjeri Arijaca, mrtac moe da oskvrni, da omrcini, sve ivo. Poznata je zapovijed u rimskih dvanaest tabla: ''Hominem mortuum in urbe ne sepelito, neve urito.'' I nearijske mnoge pukove, naosob Semite, titae, i titi, misao mrtakog oskvrnua. Smrt, koja s mrtvacem hoe na ive da navali, treba svojski odbiti, uklanjajui predmete, to ih se mrtvo tijelo nekako dotaklo. Ovog vjeroranja neprevarni tragovi ostae u naem narodu. U nekim mjestima Srbije, u sobi umrloga, poto se iz kue iznese, sve se odmah isti; izmiu otuda hljeb i kvas, vodu i drugo pie, te prosiplju i bacaju na polje; bacaju i metlu, kojom je soba i kua poiena; haljine, u kojima je mrtac izdahnuo, nose daleko van sela, i ostavljaju na kakav trn da truhnu. Mrca pokrov mnogi sijeku otrim kamenom, a ne reu ni noem, ni nonicama; ne bi se vie mogli naotriti, ''mrtvorezni'' ostali bi no i noice, da se njima ree.2
2

Milievia iv. Srba, Gl. XXII, str. 197.

Ali od mrtakog uticaja ivima nita ne pomae, koliko oganj. Kad se ukopnici vrate s groblja, doekuju njih, pred kuom umrloga, s vodom, da se umiju, i sa ivim ugljevljem na vatralju, da se preiste. Svaki od ukopnika uzme po jedan ugljen, premetne ga iz ruke u ruku nekoliko puta i preko sebe prebaci natrag.1 ivi se ljudi onda oprostie svake natruhe.
1

Id., str. 1989.

Umrli najradije privlai k sebi svoje ive ''jednomjeseie.'' Zovu se ovako oni, koji su se rodili u istom mjesecu. Jednomjeseie smrt hoe u isto doba da kosi i prikuplja. Za to, kad jedan od njih umre, onaj, koji je u ivotu, metne u isto puto svoju nogu s nogom mrtvoga, pa baba kakva te dvije noge zakljua sponom. Dozove se onda jedan vrnjak, i svezani ree mu: ''Da si mi po Bogu brat, odrijei me!'' ili: ''Prima li Boga i svetoga Jovana, da izbavi roba iz groba?'' Moljenje ovo ponavlja se tri puta, i tri puta baba zaklapa i otklapa puto. Je li mrtac ve sahranjen, idu i vre to na grobu njegovu. Onaj, koji je od mrca odrijeen, i ovaj drugi, koji ga odrijei, postaju pobratimi. Takav obiaj potee se po svoj

371

sadanjoj Srbiji, kao to kod mukih jednomjesenika, tako i kod jednomjesenica enskih. Od vremena toga oprosta, i ove medju sobom ive kao sestre.2
2

Vuk. rje., pod Jednomjeseii Milievia iv. Srba, Gl. XXII., str. 1978.

Prostim naim ocima, pa i prostim naim ljudima dananjim, smrt je neto kuno, to se svagda najlanje priljepljuje na ive. Radi toga, dok se mrtac ne sahrani, eljad od njegove kue ne smiju nita jesti:3 kroz to jelo bi se otrovali. A mrca, iz kue iznesena na okupanje, ne smiju natrag vratiti: on bi ''kuu zatvorio mrtvim kocem.''4 Pa i ne treba mrtakog tvarnog doticaja, da se ivima lijepo zdravlje kvari. Vie puta, dosta je pripomenuti mrca, a smrt e rupiti. Za to, kad nai ljudi hoe drugome da kau, da je ko umro, vele njemu: ''Da si ti iv i zdrav!'' 5 a i u ope gotovo nema besjede ee od ove: ''Zdrav si!'' ili: ''Od Boga ti zdravlje!'' ili: ''Bog ti zdravlje dao!'' 6 Ovaj strah pred svakim dodirom sa smru protee se i na samu bolest. Kad na ovjek kazuje, da ga boli, moe bolest na drugoga prei, pa, da ne pregje, on rekne: ''Tebe zdravlje, mene boli to i to.'' 7
3 4

Id., Gl. XXXVII, str. 170. Id, ib. 5 Vuk. posl. 6 Id. 7 Ili: ''Da ti je na zdravlje'', ili: ''Zdrava ti glava'' (Vuk posl.), a ene dodaju: ''U naega abra gvozdene ui!'' (Vuk. rje., pod abar).

ta vie? Kad se, govorei, uporedi, ma bilo u emu, mrtvi sa ivim, valja rei: ''Ne budi primijenjeno!''1 O smrti, o ukopu, o svakom bolu o nesrei kakoj, treba svagda eufemistino govoriti; to su kao ive strahote, koje e obzirni ovjek tikati svojom spretnom, blagom rijeju.2 A je li kome do kletve, nije dobro da kae: ''Tako me odmah ne ukopali!'' nego je bolje ovo drugo: ''Tako me zemlja ne radovala!'' 3 I za zlobu, zavist i sve slino, ree se: ''Tako me zloba, zavist, teta, ne radovala!'' 4 Jest podmuklo i kobno mnogo ta: konj, ako ne zoblje, kobi svoga gospodara; otac kobi dijete svoje, kad njemu, na pr., ne kupi novu kapu, a kupi ostaloj djeci5; ena kobi drugoga mua, kad ali prvoga. 6 Mogu da se kobe ljudi megju sobom i onda, kad se samo sretu ili stignu, pa, da se tome uklanjaju, jedan drugome veli: ''Dobra kob! dobra sti!''7
1 2

Na primjer: ''Pokojni Mirko bio je, ne budi primijenjeno, tako visok kao ti'' (Vuk. posl.). Na pr.: Ne bi li se kuga umilostivila, mjesto njezinog imena, kae joj se: kuma. 3 Vuk. posl. 4 Id. 5 Vuk. rje., pod Kobiti. 6 Bogiia pjes., 86, v. 1313: ''Poe cvilit' ljubi Kraljevia, ali joj Mihna dade zaunicu: to me kobi, iskobila glavu!'' 7 Vuk. rje., pod Sti. U svakom poslu, mnogo je do nehotne ''namjere'', ili ''namjerne'', te se za to i kae: ''to je Bog dao i namjerna.''

I preko ije volje, kobna rije leti, da zatire. Radi kugjenja, kobno je rei: ''kuda e?'' ''kuda si poao?'' ''kuda si naumio?'' te, mjesto toga, valja zapitati onoga, koji polazi, sa: ''Ako Bog da?''8 Ista panja nalae rijei: veseo, sretan, kad bi se imalo rei, da je ko neveseo, nesretan. to je mrtvo i nezdravo, sve se moe nehote primijeniti, a hotomice i namijeniti na eljade ivo i zdravo; sve moe biti ''ureeno'', pa je svijet pun svakojakih ''uroka'', a deavaju se esti zlovarni ''uronici'' i ''uronice.'' 9
8 9

Vuk. posl. Najivlje se ovo kazuje u Vrevia nizu prip., na str. 74: ''Kad su ih u crkvu poslali, obojicu gjece omrie ispod desnoga uha garevinom zemljanoga lonca, i po elu izmedju obrva, da ih ne bi ko na krtenju urekao; a da bi ivjeli, zaklee popa i kuma najstranijom kletvom, da nikome ne kazuju, ni da je oboje muko, ni kako im je ime, nego da je jedno muko i da mu je ime ivko, a drugo da je ensko,

372

ime joj Jokna. Ovim su ih imenima zvali za punanu godinu, i niko, izvan kutnje eljadi, nije u komiluku znao, da je oboje muko, ni kako im je ime''.

Da se od toga brane, nai ljudi vapiju, gotovo pri svakoj zgodi: ''Ne budi uroka!'' ''Ne uj, Boe na zlo!''1 jer urok u svato se uvlai, i iz svata, na zator ivoga svijeta, izilazi. Hvali ko koga, moe ga urei.2 Zaudi li se iznenada ko emu, eto uroka i nesree,3 pa valja odmah, ne bi li se to otklonilo, primjetiti: ''Zaudio se prebijenoj golijeni!'' ili: ''Luk ti u oi!'' ili: ''Oi u kamen!'' ili: ''Oi u panj!'' 4 A najvea je alost u tome, to na ovoj zemlji jest urokljivo, strada od uroka, navlastito ono, to je najsretnije, najnjenije i najljepe: tako, na pr., od uroka i zlih oi niko toliko ne pati, koliko mala djeca. Ima i udesnih kua, itavih porodicah urokljivih.5
1 2

Vuk. posl. Vrevia niz prip., na str. 215-6: '' ..... o Boiu proastom navrio je, na zdravlje, devetnaestu godinu; rainio se ivotom, da mu nije urok, kao da mu ima dvadesetipet.'' 3 I sama rije: udo, u naem jeziku, znai, kraj ostaloga, nesreu i bijedu. 4 Vuk. posl. Isto tako, kad se to ostavi, pa neko ree: ''to e to? ''valja mu u rije upasti, i kazati: ''Zlu ne trebovalo!'' 5 Vuk pjes., knj. III., 78, v. 110: ''jer su jadne roda urokljiva.''

Kao da je upravo iv, ljude tjera urok, te Crnogorci vele: ''Tako me zli narok ne erao!''6 Gine svijet i od stvarce najneznatnije, na pr. od haljine, saivene ujamkom, ili ureznikom.7 Od tolikih napasti ovjek, dodue, moe da uuva svoj ivot i svoje zdravlje, ali to biva uz neprestano budni obzir, uz gore pomenute i jo druge formule odbijanja naletnog zla i smrti.8 Pa, osim odbijanja smrti, ovjeku je red izravno slutiti sebi ivot i zdravlje. Kad on vidi prvo voe nove godine, ili s proljea uje u umi prvu kukavicu, ili u zraku pripazi prvo jato dralova, treba mu uskliknuti: ''Na ivot i na zdravlje!''9 Tako slutei, naslutie. Sluti se i u snu, izvan prave svoje svijesti; sluti se dobro ili zlo, ivot ili smrt, dato ponajee smrt, jer su snovi u ovjeka veinom nezgrapni i turobni.10
6 7

Vuk. rje., pod Narok. Isporedi i stih: ''Stie urok na konju gjevojku'' (Vuk. pjes., knj. III, 78, v. 148). Id., pod Ujamak i Uresnik. A. smrtna je i ''nagaza'' i ''prostrjela'' i jo drugo to. 8 Veoma pomae rije: ''tamo!'' zgodno upotrebljavana: ''Tamo, njega ubio grom!'' ''Tamo, nju ujela zmija!'' ''Tamo, njemu otpala ruka!'' Kau ovako o nesrei, koja se drugome desila; a kau isto i u pogledu moralne rugobu, koju hoe da od sebe odmaknu: ''Tamo, on pas!'' ''Tamo, ona kuka!'' (Vuk. posl.). 9 Vuk. posl. 10 Neki su snovi u naeg puka ve nesretni za to, to se oslanjaju na arijsku simboliku, te se iz njih pomalja arijski nesretan biljeg. Tako, na pr., riba je dobro jelo, a opet nije dobro o njoj sanjati (Vuk. posl., na str. 335). Rata to? Radi arijskog vjerovanja, koje ribu kato privezuje za tminu i no (Gubernatis, Myth. zool., v. I. p. 267). Vie ne dokuujui pravi smisao ovakim snovima, na puk pri njima kae: ''U sna se ne snilo, a na javi se desilo!'' (Vuk. posl., ib.). Po srijedi je arijska simbolika i u nekim susretima ivin. Nije na dobro, kad ko naigje na zmiju ili na zeca, ili njemu oni pregju preko puta (Mili. iv. Srba, gl. XXXVII., s. 172): zmija oliuje nonog Ognja (kako to vidjesmo u VI Dijelu). a zec nonog Mjeseca (Gubernatis, Myth. zool., v. II., p. 803). U ovom sluaju, zmija eufemistino zove se: poganica. Naprotiv, sretne li se lisica, dobro je (Mili, ib.), jer lisica, u arijskom mitu, slika je, osim veernjeg sutona, jo jutrnjega zatim osvitka (Gubernatis, Myth. zool., v. II., p. 12830). Tako i u pukim naim pripovijetkama, lisica mnogo puta djeluje i govori kao razumno bie, i ljudima pomae, a i sama njezina pojava, skoro uvijek, sluti na dobro. Jutrenji susreti jesu najzamaniji, poto se s time zapoinje dan. Vrlo je nepovoljno naemu ovjeku, kad u jutru najprije sretne maku; pa, i kad god maka zaesti krhati, valja rei: ''Svoju glavu iskrhala!'' (Vuk. rje., pod Maka). I to je arijsko. Crna maka Arijcima nagovjeuje skoru smrt (Gubernatis, Myth. zool., v. II., p. 657).

A, dok je desno zdravo, lijevo je nezdravo, te ne valja piti iz lijeve ruke.1 Ovo gusto i crno praznovjerje, koje veim dijelom sue iz pojma o smrti i o zaraznoj neistoci mrtakoj, svojina je sviju

373

Arijaca. Eno, i sami Heleni, ti najvedriji i najveseliji Arijci, ne otee se posve onome tunome uticaju. Postoji i u njih podobar dio naega netom pomenutog miljenja. Helen ne stupa u boji hram ve samom desnom nogom, i desno prua au pri rtvi, pae s lijeva na desno oblai se, a i pie, premda fenika slova, to ih usvoji, pisahu se s desna na lijevo.
1

Vuk. rje., pod Lijevo.

tota pogani grkoga ovjeka, tjelesna neistoa, porogjaj, bolest; vrh svega, bolest i smrt. Ko teko oboli, pa od bolesti ozdravi, okupae u moru sebe, rublje i odjeu. Sve to je ivo i svijetlo, ono najtee oskvrnjuje ovjeja leina. Grobovi stajahu daleko od svetih hramova, a hram bi postao svaki put neist, gdje bi u njemu leao ovjek na umoru. Ukopnici, i oni koji mrca sprovogjahu, makar to inili po sinovljoj dunosti srodnici najblii, svagda, po ukopu, iahu sebe najveom pomnjom. Kad je u kakoj kui bio mrtac koji, eljad, iz nje izlazei, skropljahu se istom vodom, to se nahogjae ispred vrata u sudovima, tamo donesena iz druge neopoganjene kue. Zamraivala smrt i samu istinu domaeg ognjita; pa, na pogjekojem mjestu, svake bi se godine, po svima kuama, gasila vatra, i iva nova donosila s oltara sjajnog Apolona. Evo ovako i provrtnog bistroumnog Grka zbunjuje svaki mrtaki doticaj.1
1

Ima u Grka i opreznih eufemizama, s naima veoma slinih.

Drugim tromijim Arijcima mrtaka napast bijae jo tea. Ozbiljnome Rimljaninu, tome sjediocu seljaku, sve se misli mrsile pred strahom mrtve neistoe i svakojakih crnih naleta. Branio se on onim i ovim ustukom, i bezbrojnim molitvenim formulama, kakogod i za naega seljaka svako zlo ima svoj ustuk'', pa oda zla brane ''dobre molitve''2 i suprot ''zlih asa'' lijepo nazivani ''dobri asi.''3 Mnogi lijek, eda smrt ustukne, daju i vraari i gatari i bajai4; mnogo zlo ispravljaju eufemizmi; ali, pokraj takog sumornog miljenja, ljudstvo ostaje kao upleteno u opasnoj mrei, iz koje nije lako izvui neozlegjeno svoje zdravlje i ivot svoj. Usta na ovakovu religiju smrti i zebnje genialni rimski pjesnik Lukrecij, te mu pade otra rije: ''religio autrix malorum.'' Istom Hristova vjera ukloni zaziranje i acanje od mrca, izmijenivi strah pred mrtakom tvarnom neistoom sa uzvisitijim strahom pred duevnom neistoom od grijeha.
2 3

Najjae su one, to ih izrie domain, u staro doba kui prvi sveenik. U nas, ovjeku pritjee u pomo: ''dobri as'', ''bolji as'', ''najbolji as'', ''veliki dobri as'', pa i mnotvo ''dobrih i sretnih asa.'' Vidi, u Vuk rjeniku, Dobru molitvu. 4 To su ''vjeci'' i ''vjee'', ili ''vjetice'', koji sve najbolje znaju, a svoje znanje obino pjevaju. Na vjetac, po inu, tano odgovara indijskome kavi, latinskome vates i grkome , pa on bjee i u nas sveenik sve dotle, dok ga osudi nova vjera, te njemu spade in, a i rijei asni smisao. Mi posebito ne govorimo o poganskom sveenstvu Srb i Hrvat, jer mu nestaje svakog historijskog i tradicionalnog svjedoanstva. Svoje sveenike imadoe sjevero-zapadni Slaveni.

Hristjani otimlju se smrtnoj sumornosti time, to vjeruju, da e tijelo svakog pravednika proieno uskrsnuti i opet uz duu prionuti, te s toga oni i najvole, da im mrci budu, onako na prosto, u zemljii ili u grob sahranjeni.5 Nai oci pogani naprotiv miljahu, to ve vidjesmo, da duu treba to skorije oprostiti od truhlenog tijela. esta izreka naa: ''Bog da mu duu prosti!''6 valjda je prenesena iz stare vjere u novu, pa se negda razumijevala u smislu, da bi vrhovni bog im prije odvojio duu od leine. Ja ve rekoh, a sad jo jae naglaujem, da slavenski i na obiaj saizanja tjelesa meni se ukazuje u ovome vidu breg odvoja due od gnjilog i tekog tijela. Ako kod umrloga sve udara na mrtavtinu, onda to zgodnije, to li zdravije, nego ivim ognjem spaliti i unititi raspadno tijelo njegovo?
5

S ovog razloga i danas crkva vojuje protiv incineracije, na koju, a druge strane, ustaje sudnica, zbog istrage otrovanih tjelesa. 6 Vuk. posl. Ovo ''prostiti'' s akuzativom dolazi osobito ondje, gdje je sav ostali govor poganski: ''Pa Komnenu pokoj dui daje,

374

napijaju Komnenu za duu: Bog da prosti Komnen-barjaktara'' (Vuk. pjes., knj. III., 26, v. 5446).

Po hristjanskom uvjerenju, ova naa pt proslavie se i prosvijetliti, i nerazdiona drugovae s duom navijek; po vjerovanju Slavena, pt umrloga sprjeava duu, pak je pustiti tijelo, da, to bre truhne i raini se, a jo je bolje, kad leinu za tinji as saee vatra. Za Slavene, dui je tijelo tamnica u tako otrom znaenju, da prevazilazi hristjansku misao o putenom pritvoru, to duhu smeta. Crkva osudi bogomilsku bludnju, da su due demoni, tjelesima zakljuani, utamnieni.1 Ja bih hotio misliti, da je ta bludnja srpski starinski nazor, to se uvue u manihejsku dogmu, ili njom se stee. Dua je Srbima i Hrvatima sasvim odvojena od tijela i od tjelesne gnjiline. Na potpunu rastavu jedne od drugoga iba i stajai puki govor o pokojnicima, gdje se sama dua istie, dok tijelo pokojnikovo skroz iezava: '' ..... iljao je svake godine obilatne milostinje manastira Dui pred duom mrtvoga Jovana, a za zdravlje ivih.''2 '' ..... jednu zemlju, koju je pokojna Angjua Komnenova pred duom crkvi zapisala.''3 Ono je ''pred'' tako materialno, da bi se tu iekivao spomen tijela, a ipak o tijela nema spomena.4 I drukije, ba tvarno govori se o dui jedinoj: '' ..... drugoga (sina) ostavie, da te u vjenoj itulji spominje i na oni svijet dui mjesto u carstvu nebesnom namjesti.''5 ''Kako si me, babo, nadomio, tako svoju duu namjestio!''6
1

Raki, Starine, knj. XlV, 8: ''Quinta veritas: .... romana ecclesia dampnat et reprobat errorem Manicheorum dicentium, animas esse demones corporibus inelusos''. 2 Vrevia niz prip., na str. 83. 3 Id., str. 323. 4 Upotreba predloga pred, kad je rije o dui, nije samo jekavska, ve je openita u narodu. Tako i u bosanskoj Jukievoj zbirci pjesama (knj. I, 3, v. 1401): ''Blago daji ocu kalugjeru, a pred duom Kraljevia Marka.'' Dok nestaje pravoga tijela, dua je saobraena u obliku tijela. 5 Vrevia niz. prip., na str. 77. 6 ojkovia pjev., 71, v. 3940.

udan je ovi izraz: ''duu namjestiti'', i ne tumai se, ve ako se uzme, da se itava linost jednog pokojnika u raju obrazivala duom, da se sastojala od same due bez tijela.1 Srbima i Hrvatima vrijedi dua na golo, dua prelagana, dok se leina preputa, da ''joj zmije oi ispiju'',2 kako to kae puki govor, ili se preputa vatri, da je prodre. Spaljivanje mi privezujemo dubljoj misli iz stare vjere jo sa openitog razloga, to religija, gotovo u svih naroda, vlada ba cijelim grobom. Mrtako groblje, i u samih nenaprednih pukova, sve je osuto nadama neumrlim, i fantastinim utvarama, po vjerovanju sazdanim. Religija groba izavre iz dubine pukog srca, pa kroz to srce stvorie se pogrebni obredi, svaki od kojih ima stanovito znamenovanje. Reklo se, da paljenje tjelesa pripada narodima nomadnim za to, to se vatra kod njih danomice na veliko upotrebljava, pa, da svoje mrce sade, imaju svagda na dohvatu umu, uanj, travu, dok nasuprot teaki narodi ukopavaju u zemlju mrce, kao to su vini metati u zemlju ito.2
1

U pukoj literaturi cigli jedanput. to je meni poznato, s duom spominje se, sveanim tonom, i tijelo, to u pjesmi o sv. Savi (Vuk. pjes., knj. II, 23, v. 369): ''U glas viknu gospoda rianska: Prosto da si, Nemanjiu Savo! Prosta dua tvojih roditelja! Prosta dua, a estito tijelo!'' Ali je lako razumjeti, da je ovdje ova pripomena o tijelu uzeta iz blaga sv. Save, t.j. iz vjere Hristove. 2 ''to ne korotova sinovca dajbudi godinu dana, dok mu zmije oi ispiju?'' (Vrev. niz prip., s. 59) Ovako, sasvim ozbiljno, jedna ena kori djevera, a govori o svome sinu. Moe biti, da zmije ovdje znamenuju, simbolino, oganj (Dio VI, str. 4981 (177209).

375

Ali naturalistina ova teorija ne pogagja svuda. Rimljani su pravi teaci, a ipak spaljuju leine, naime, to ini u njih svaka kua vigjenija i imunija, svi starovjerci patriciji.4 Nisu skitai ni Skandinavi, ni Slaveni istoni; pa kod nijednih Arijaca, izuzevi Inde, ne plamaju sveanije lomae, natrpane na korabima i putene niz rijeke. Skandinavi i Slaveni pale lomau pri nagnuu dana ili nonom mjeseinom, koje je vrijeme takogjer udeeno prema vjerskoj misli.5
3 4

Najprvi ovo ree J. Grimm. Osim maline njih. Korneliji, na pr., sve do diktatora Sule, svoje mrce izravno sahranjuju u grobove, te je prolog vijeka otkrito posebito groblje Skipion, najglasovitije grane od ove gens. Ali izuzetkom potvrgjuje se ope pravilo. U ostalom, kod mnogobrojne svjetine najvie se zakopavalo onako na prosto, to dokazuje i rie humatio za svaki ukop. Da su Rimljani obiaj kremacije preuzeli od Grka, ili od oblinjih Etruraca, nije niim dokazano. Nain ukopa, jer je vjerski, jedan narod lako ne mijenja. 5 Gledaj to, na str. 124125 (2223) Dijela II.

A nita drugo nego opet vjera skloni Erance, da odstupe od dvostrukog arijskog obiaja spaljivanja i neposrednog zakopavanja, te da sebi zavedu trei obiaj, to je posve nastran i upravo udnovat. Izlagahu oni mrtva tjelesa, da ih grabeljive tice iskljuju i psi raznesu. emu to? I to radi vjere. Mazdejska religija u velike oboavala svetu Vatru i svetu mater Zemlju. Da se Vatra i Zemlja ne bi oskvrnile dodirom truhlih tjelesa, koja su ve svojina zloduha, radije ih putahu onako na plijen ticama i psima; a ni sami kraljevski oholiti Akemenidi ne imadijahu drugog sahranita.1 Mazdejci, eto, do takove nastranosti dotjerae arijski svoj pojam mrtake neistoe. Vidjeti je, skoro iz svega, da vjera nalae Arijcima pogrebne obrede, pa da i Slavenima, i nama Srbima i Hrvatima, ona svjetovae spaljivanje. Vjetar piri u zapaljene lomae ruskih otmjenika; veliki sveti ognjevi uiu se, u Prizrenu, okolo mrtvog tijela Silnoga Duana2; iz onog vjetra, i iz ovih ognjeva, mi ujemo gdje romoni vjerski glas, a glas je taj: im se prije istroi mrtvo tijelo, tim bre dua dostoji se sree na drugome svijetu.3
1 2

Perzijanci kao tajom i nerado govorahu o svome mrakom nainu pokopa (Herod., 1. I; c. 140). Vidi gore, na str. 122. 3 Vjera potpuno vlada grobom i u Egiptu, ali pravcem ba protivnim slavenskome. Memfiski faraoni natrpavaju ogromne piramide, da im imbalsamirano tijelo ostane pod onima navijek netaknuto, a s tim i dua da bude mirna.

Ovome izlaganju mi bi premaili cijelj, te ili preko nae namjere daleko, kad bi htjeli ustvrditi, da misao brzoga oprosta due, pomou ognja, od mrtvog tijela bijae sasma ista kod svih arijskih plemena, u kojih postojae obiaj paliti mrce. Valjda ta misao niti ne polazi iz najstarijeg vremena vjerovanja arijskog. U Rig-Vedi nai je izraza takvih, iz kojih proviruje elja, da se mrtvo tijelo ouva, kako bi se pokojnik njim mogao ba do sita nauivati u raskonom raju. Mi hoemo da kaemo tek ovo: Slaveni veinom, pa zar uz njih i pogdjekoji drugi Arijci, cijenjahu, da vatra, dok duu oprata od truhlene teine, nju ubrzava i pute joj k raju najbolje isti. Dua, oprotena, s ovoga svijeta prelazi na drugi. Imaju dva svijeta, ovaj i onaj, oba sjajna, kako to kae i sama rije svijet. Sa ta dva svijeta jo se kunu nai ljudi, najskoli jekavski: ''Tako mi ovoga i onoga svijeta!'' ''Tako mi oba svijeta!''1 Nek niko ne misli, da je ovakova zakletva zadahnuta novom vjerom, po kojoj eka ovjeka bolji svijet iza tekog ivljenja u ovoj dolini suza. Nazor o dva svijeta toliko je star, koliko i arijsko vjerovanje. Taj je nazor ve potpuno razvijen u Rig-Vedi, gdje oba svijeta2 idu po mnogoj molitvi indijskih sveenika i pjesnika, kakogod idu esto po ustima naih ljudi. U RigVedi, oba svijeta jesu Nebo i Zemlja, to su prvi sjemeniti izvor svemu, toliko ljudstvu, koliko bogovima, pa neke himne upravljaju se njima, vjeitim i samosazdanim. Pojam vjenosti, kod tih svijeta, kao da naglauje i naa poslovica: ''Tako mi svijeta i vijeka!''3
1 2

Vrevia niz. prip., passim. Njemaki prevoditelji Rig-Vede kau: ''beide Welt'', ili ''Weltenpaar.'' 3 Vuk. posl.

376

Ja drim, da su odavna u narodu takogjer i ovi izrazi, kojima se oba svijeta oznauju: ''Otiao na istinu!'' ''Kada bude na istini!''5 ''E, on je otiao na istinu, a mi smo na lai!''6 Ali, ti izrazi, premda starinski, ini mi se, da su postanja novijega prema onima prvanjim. Mogli bi biti skrojeni po hristjanskom isticanju lanoga ovog svijeta i istinitoga drugog. No, tako su isti i osjeiti, kako ih obino nije nai u govoru ostalih pokrtenih europeiskih naroda. Za to je vea prilika misliti, da k nama dogjoe, kao i drugo to, iz vjere mazdejske, izravnim uticajem Eranaca, stojei negda blizu do Slavena, ili putem neizravnim preko manihejske jeresi. Religija u Avesti upire uvijek u dva naela, u dvije protivtine, megju svjetlosti i tamom, toplotom i studeni, plodnosti i jalovosti, pa i u moralnu otru opreku megju istinom i lai.7 Moe biti, da spada amo i ''Bog istini'', koji esto dolazi u naim pjesmama. Mi se ovdje na tome dalje ne ustavljamo.
4
4 5

Id. To jest: umro je. Id. 6 Milievia iv. Srba, Gl. XXI[, na str. 205. 7 Napisi kraljeva Akemenida naglauju la i istinu taman onako, kao to i neki nai ljudi, a i pisci, kad hoe da nekako ushitno i sveano govore.

Drugi svijet, u koji dua poslije svog lutanja ulazi, ima dva mjesta, pakao i raj. Oba su mjesta na visini, megju nebom i zemljom, a prvi je na putu pakao. Praslavenska je rije pakao, to bijae prebivalite jedno duama jo i prije, nego li nova vjera Hristova rije preuze, da njom oznai pakao hristjana. Pakao nosi: plamena magla, rudi oblak.1 To je, po poznatom arijskom vjerovanju, velianstvena, ali kobna magla i oblak, usred kojeg, pri sutonu, pri veernjem poaru, zapada boje Sunce, u prvome od svojih nonih triju oblija. Kadno dua do tog mjesta uzleti, ona e i dalje, jer je mjesto sumorno i nepogodno. Put joj je preko pakla, a tim putem ide k raju. To nam isto kau ljudi iz Podibra, u Srbiji, koji sud poslije smrti sebi umiljaju ovako: ''Na onom svetu svaku duu doeka Arangjeo, pa izmeri na terazije njena dobra i zla dela. Posle te mere, upuuje svaku k raju, a put ide preko pakla. Ako je na merenju preteglo duino dobro ovoga sveta, njoj se uini, da je irok most preko pakla, i ona pregje bez brige; ako li su pretegla zla dela, onda joj se uini prelaz uzan kao dlaka, i tako ona pada u pakao.''2 U ovome prezanimljivom kazivanju Podibrana, jedino to je hristjansko, to je Arangjeo, koji i sam, inae, ovdje zar pristupio kao prestavnik sunanog kakvog lica, ili zar vinjega Vida.3
1

Pcl u rumunskom jeziku, u koji pregje iz slaventine, jo znai: magla (Krek. Einl., s 422), kako to ve drugdje navedosmo. 2 Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 171. Tako i u jednoj tubalici (Vuk. iv. i ob., s. 180) put ne vodi ravno u raj: ''Nije ti se nauditi, moj putnie! gje si tamo uitio, moj itnie! Tamo kau dva svijeta, moj svijetu! i u njima dva cvijeta, moj cvijetu! Raj je jedan, drugo divan, moj delijo! U raju je mjesto tebe, mudra glavo! a divan e prolaziti, divna diko!'' Divan stoji ovdje mjesto pakao; ali kako se tu uturi rije ova, i ta zapravo znai. ja ne znam. 3 Poto u Muhamedovoj vjeri angjeli vode raun o duama, pa je i muhamedovski pakao odmah do raja, mogao bi ko pomisliti, da vjerovanje Podibrana nije izvorno, nego uzeto od Turaka. Ali je ono ipak izvorno. Kod Turina, na umoru, dva su angjela, od kojih jedan, stojei njemu na desno, pie u knjizi dobra njegova djela, dok drugi lijevi u drugoj knjizi pie zla djela. Pa je i cijela prestava suda u dui drugaija. Ne sude angjeli, ve sudi Bog, a ne sudi se dui odmah iza smrti, ve na kijametu, na openitom stranom sudu, kad u posljednji dan zatrubi, unakrst svijeta, uskrsna truba. Ukazae se onda angjeo Israfil, ali samo za to, da uskrsnute ljude privede na sud. Iza bojeg sugjenja, angjeli prate gomilama pravednike u raj, dok drugi angjeli prokletnike turaju u pakao ognjeviti. Do pakla je raj, ali k ovome ne vodi most. Kako kae sedma sura korana o ''razdionom zidu'' (Der Koran, aus dem arabischen bersetzt von dr. L. Allmann, Bielefeld und Leipzig. 1881), jedan zid, kao zastor ili platno, odvaja pakao od raja. Na most mi nalazimo u knjizi starijoj od korana, u Avesti, gdje mu se Mazdejci mole: ''Most Cinvat veliamo mi'' (Vi-pered, VIII, 6.). Mazdejski most Cinvat, nainjen od vinjega Ahuramazde, gotovo je jednak s naim. Dolazi k mostu svaki umrli, da d o sebi rauna. Ko je pravedan, preko njega ulazi u raj, dok grjenik tamo ne moe, ve ga otolen vuku u pakao. S toga, duno sugjenje na mostu, megju paklom i rajem, ini nam se nazor starovjerski u Srb i Hrvat. to se pak tie Arangjelovih

377

terazija, to moe biti i davno i novo: davno, poto ih nalazimo, pri sudu due, ak u drevnih Egipana, onda u rabinskim knjigama, pa i u koranu, U gore pomenutoj suri; a novo za to, to su mjerila sad posvuda obina slika pravde. Mjerenje du Grci su zvali , koju rije upotrebljavaju najvie gledom na egipatsku religiju. Ponegdje u Njemakoj, mjeri due arangjeo Mihovil.

Sad shvatamo cio smisao staroj kletvi, koju usmo: ''Dua mu raja ne vid'la, nego se vila i vila, na sred se pakla savila!'' ''Dua mu raja ne vid'la, vee se vila i vila, na dnu se pakla savila, te paklu bila podnica!''1 Shvatamo, mislim, i mutan jedan izraz, to, kunui se, upotrebljavaju osobito jekavci: ''Tako mi ovoga i onoga vjenoga svijeta, i tako mi se njim dua na oni svijet ne prepredala!''2 Za duu davnoga Srbina i Hrvata nema alosti vee do ove, da se ona vije i prepreda s drugim duama, na dnu plamenitih veernjih oblaka. Neuredne gomile vjeno nemirnih dua sainjavaju kao ogromni oblani talog, u prostoriji izmegju neba i zemlje.3 Tu se nalazi prethristjanski pakao.
1 2

Gore, na str. 118. Vrevia niz prip., na str. 1112. Biti e ista, po znaenju, i druga kletva: ''Tako mi se dua s njim ne prela!'' (Vuk. posl.). 3 Gdjeto, u naim pjesmama, due u paklu ''plivaju po ognjenom jezeru.'' To bi moglo biti plameno oblano jezero, ili oblano more. Ali ovi nazor, ako je nov, moe da bude i hristjanski, pa i eranski, ako je od starine. Erancima grjene due strujale niz rijeku ognjenu.

Pakao stoji tik do raja i u pjesmi crnogorskoj: ''Ognjena Marija u paklu.''4 udesnoj pjesmi poetak je ovo: ''Boga moli Ognjena Marija: Daj mi, Boe, od rajevah kljue, da od raja otvorimo vrata, da ja dogjem proz raj u pakao, da ja vigju ostaralu majku, ne bih li joj duu izbavila.''5
4 5

Vuk. pjes., knj. II, 4. Pogantina iri se i dalje, u pjesmi. Ki ne moe mater da izbavi, poto je mati srca odve otvrdnuta i ivota raskalaena (v. 72104). Po svemu, to u ovim radovima rekosmo, mi u toj zatucanoj grjenici vidimo ivu-Vidu, ili Zemlju. Vinja boginja, mati Ognjenoj Munji, ljeti raspustila se mlada u obilju prirode, a stvrdnula se, te i ostarjela, u zimnim mjesecima.

Ako ovdje Ognjena Marija, t.j. Ognjena Munja, ne ide kroz pakao u raj, ve obratno kroz raj u pakao, to je do toga, to svetica, ili boginja, ne krenu na put sa zemlje, no s nebesne visine. Ali i u ovoj pjesmi namjeten je pakao odmah do uzvisitog raja. Vrua je elja svakoga ovjeka, i svih svojta njegovih, pa i njegovih prijatelja, da ga pakao to bre mine. Valjda na oprost od pakla, koliko i na brzi oprost od mrtve truhline, ide dananji tuni obred ''opratanja'', koje jedva da e biti sasvim hristjansko. U Srbiji, opratanje obavlja se evo ovako. Kad je bolesnik na umoru, a jo pri svojoj svijesti, zovne, pokraj kune eljadi, sve svoje prijatelje i poznanike, koji su tu blizu, te im govori: ''Oprosti mi!''1 Stavi predanj i skinuvu kapu, odgovaraju oni: ''Da ti je prosto ovoga i onoga sveta!''2 A kad je bolesnik u tekim mukama, i ne moe da ih se oprosti, svi viknu u tri maha nad njim: ''Bog da ti oprosti, i ovoga i onoga sveta!''3 Ovo: ''Bog da ti oprosti'' stoji, po prilici, mjesto starijega: ''Bog da te oprosti.'' Vidjesmo,4 da u drugom slinom govoru izlazi na vidik ponajvie etvrti pade, osobito u navadnom uskliku: ''Bog da mu duu prosti!''5 kad se za koga kae, da je tu skoro preminuo, ili u ope kad se spominju ljudi umrli.6
1

Oko teko oboljelog ovjeka slino neto vrilo se u Grkoj i u Rimu. Oblinja rodbina skupljala se oko njega, pa molili Smrt, da ga mimoie, ili molili Hermu, dotino Mrkura, da mu duu lijepo isprati k onome svijetu. 2 Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII., na str. 168. 3 Vuk. posl.

378

4 5

Gore, na str. 128. Ili: ''Bog da ga prosti!'' (Vrevia niz prip., na str. 50.). 6 Ima i za ive ''oprotenih molitava'', na kojima je vidjeti odmah, i po ciglom nazivu, da vie izrazuju oprotenje pogansko, nego li hristjansko pravo odrijeenje od grijeha: ''Oba ih sastavi pod jedan petrahilj, oita ih prvo oprotenu, pa vraevsku molitvu'' (Vrevia niz prip., s. 3156). Ako su take molitve sada sveenike, to nas ne smeta. Sveenici, naosob oni istotnog obreda, da puk od sebe ne odbiju, nagodie se s obiajima od starine, kako tako ih zastirui nekom koprenom hristjanskom.

Zaostavi u tome paklu, na dnu meteorne prostorije, jesu li due umrlih muku muile? Rekao bih, da jesu. To mjesto svake veeri, pri zalasku sunca, prikazivalo se, na zapadu, kao zapoareno u plamenu nagomilanih oblaka, ili u rugjenju uhvaene magle. Pa je dua bila nesretna ve i time, to se ona tu ustavi u svom putu k raju, i s drugim duama zavi se, preprede se. To po vjerovanju naeg naroda. A, po vjerovanju ostalih Slavena, bilo bi misliti jo ovo, da pakao sapinjae sve nitkove, sve straivce, koji na bojnome polju pustie, da ih neprijateljski junaci sijeku: ko pada od ubojnike ruke, ubojniku je rob na onome svijetu.1 U paklu prepredaju se trome hrpe svakojakih nitkovia.
1

Dio VII, na str. 38 (218).

Ovo je kruta etika, kao to su kruti svi prvanji narodi, makar pripadali izuzetno savrljivome rodu Arijaca. Ali, moe ko pitati: Zar da s takim paklom udovolji se, i smiri se sasvim, podublja savjest naih otaca? Mimo junatvo i stalinu razliku, zar ne bijae u njih i tanjega razbira izmegju dobra i zla, izmegju ljudske pravde i nepravde? Ne osugjivahu li se veliki zloinci na tee muke, nego li one u ajerskome paklu? Da na taka pitanja damo odgovora, nama oskudijeva gotovo i sama muna indukcija. Nego, povrni jedan trag ima i tu. Iz naih izreka: ''teko do zla boga!'' ''skupo do zla boga!''2 usporegjenih ga Helmoldovim svjedoanstvom o Crnom bogu sjevero zapadnih Slavena,3 mi nagagjasmo prisue Crnog boga i u naoj staroj vjeri. Dalje nagagjasmo, osobito iz nekih naih pjesama (ako se u tom ne prevarismo), da mrkome napasniku nai oci dadoe u dravu carstvo, pusto i tamno, to Legjan, ili Udbina.4 Mogue, da teko bezakonje bijae ovdje kanjeno, i da su se pravi veliki grjenici muili estokih muka pod rukom Crnog boga. No, ponavljam, ovo je dosta povrna pretpostava, bez stalna induktivnog temelja. Kod Arijaca, pakleno podzemno mjesto, uz estoke muke paklenika, stvori se tek u drugom mahu mitinog miljenja. Heleni ipak dosta zarana dogjoe do te novije tvorevine mitine, zamislivi, negdje pod zemljom na zapadu, , tamna, ledena i grozovita.
2

Tome sad ovdje pridajem stih 85, u pjesmi: ''Ognjena Marija u paklu.'' Zla majka Ognjene Marije, nabrajajui svoja zloinstva, kae: ''I tu ja bih u Boga zloesta". 3 Dio I, na str. 32 (72) i 41 (81). 4 Dio II, na str. 1018 (199207).

usmo, da kroz pakao sretna dua ide u raj. No, prije nego u raj ugje, bilo joj prei most, za koji miljahu Arijci, da je prebaen preko ajerskoga mora ili vode. U naoj tradiciji sauva se taj most i ta voda. Pjesme nam ve iznijee vodu ''Stupicu'', to ''nije zdrava po junake'',5 pa isto udnu, a megjanu ''studenu vodu Jahoriku'',1 pa i mrazovitu vodu ''Trusovinu'', u ''kojoj su bilja od planine'', te od nje ''ko s' umije i ko se napije, svoja e mu vjera omrznuti, zaboravit' svoju porodicu'',2 tako da se od Trusovine aca sve ivo.3 U pjesmama, preko ovakovih voda svegjer vodi most. O naravi toga mosta mi ovdje nismo nimalo u sumnji. as prije4 ree nam puko vjerovanje iz Srbije, da je ''irok most preko pakla'' za pravedne due, to u raj idu, a ''uzan kao dlaka'' za druge due, koje, upuene k raju opet raja radi zloe ne dostiu, nego padaju s mosta u pakao. Duni most onoga svijeta stoji dakle, u mitologiji Srb i Hrvat, iznad svake sumnje.
5 1

Vuk. pjes., knj. II, 97, v. 58. Id, knj. II, 95, v. 50. 2 Id., ib , y. 2327. 3 to se tie ovih voda, koje nas sjeaju na grku Letu, gledaj na str. 105-6 (2034) Dijela II.

379

Na str. 133.

Prvom svojom milju, Arijci duama sagradie most velikaak. Bijae to oni iroki i svijetli pojas zvijezda, to osobito u vedroj noi bez mjeseine, sagiba se kao ogromni luk s kraja na kraj neba, te ga mi, po grkom i rimskom nainu, nazivljemo obino: mlijeni put. Osim toga nonog mosta, imadijahu due i drugi most dnevni, nita manje velianstven: dgu, arovitu i prekrasnu. Dvjema tima stazama silaahu, uzlaahu i sami bogovi. Od takoga vjerovanja Srbi i Hrvati poneto uzdrae. Naem narodu mlijeni je put ''kumovska slama'' po tome, to se pripovijeda, da je kum u kuma ukrao breme slame, pa kumu kradljivcu slama ispadala i putem se prosipala, te je Bog odredio, da ono onako na nebu ostane za vjeni spomen.5 Koja su ta dva kuma, narod ne zna, a ne znamo ni mi, to tim manje, to je rije ''kum'' novijega postanja u Slaven,6 pa se za cijelo u prii namjestila, istisnuvi kaku stariju i izvorniju. Ali ona slama dolazi iz davnine. U Rig-Vedi, nebrojeno puta na rtvenu slamu prizivlju se bogovi, te bogovi idu putem, slamom posutim.
5 6

Vuk. rje., pod Kumovska slama. Mikloi, Etym. Wrt., pod Kmotr.

Hrvati, u lonjskome polju, skoro se dosjeaju, da je ''kumovska slama'' negda bila boji put, kad ono kau, da je slama poispadala nekakome svetitelju.7 Isto tako Slavoncima privigja se, da se slama prosipala Bogorodici iz kola, kada je bjeala sa Hristom.8 A ima jo pomanjih znakova, da je mlijeni put smatran bio u Slavena, a i u nas, kao to bogovskom, tako i dunom stazom. Velikorusi kumovsku slamu zovu: ''myni trpki'', mije putanjice,1 te po miima nadjedoe i mnogim biljkama ime.2 Ovo potonje uinismo i mi, koji imamo kakvu dvaestinu trava i cvjetova mijih, pa se neki i podudaraju sasvim s dotinima ruskim, poljskim, ekim, te su postankom svojim praslavenski3 No, to su kuni mii, u simbolici Arijaca, ili barem u onoj German?
7 8

Mareti, Vjerov. Rad LX, na str. 171. Id., ib. 1 Krek, Einl., s. 423. 2 Id,. ib. 3 B. ulek, Jugoslavenski imenik bilja, u Zagrebu 1879, na str. 2389.

U praznovjerju njemakom, due umrlih uobrazuju se kato u mieve, a veli se i to, da mievi iz kue idu, netom u kui umre domain.4 Zbog mrtakog znaenja, mi sluti na zlo; u Rimu raspustili bi skuptinu, gdje bi se iznenada zauo miji glas. Po tome, ruski naziv: ''myni trpki'' potee, po velikoj prilici, od dua, to su onom stazom ile: a, poto premnogo nae bilje nosi mije ime, opet je neka prilika misliti, da je i to do vjere, i da s ruskim slian nazor o mlijenom putu postojae takogjer u Srb i u Hrvat, pa da se s vremenom izbrisao, ostavi mu samo trag jedan u obilatome nazivlju bilja i cvijea.5
4 5

Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 6970. Takogjer Litvinima mlijenim putem idu due, uobliene kao tice, te se zove tiji put. Grimm, Deutsche Myth., s. 691.

I to se tie dge, ima u nas jedno vjerovanje. Srbi kau: da muko progje ispod duge, postalo bi ensko, a ensko da progje, postalo bi muko.6 Po mitovima meni poznatim, ja ne mogu da rastumaim to miljenje, pa i isto ne znam, da li se ono na due odnosi. Samo mi je pripaziti, da ona izmjena spola iba nekako na izvor ivota. Ali je Krek pokazao, da oblinji nam Slovenci dgu pomislie kao put neki za boanske duhove. Slovenski, ''mavra'', ''mavrica'', znai: dga, a znai takogje: mrkulja. Mrka ova krava nalazi se pak u praznovjerju sjevernih .Nijemaca, kojima je mlijeni put ''kaupat'', t.j. ''kuhpfad'', kravin put, a priaju, da, pri sutonu svijeta, preko nebesnog mosta prevee se rigjasta krava. Preko takog mosta dolaze i odlaze indijski bogovi, pa i ljudi mogu prebroditi rijeku pod mostom, ako prije prinesu na rtvu taman mrkulju.7 Na prvi mah, ovo privezivanje jedne mitine misli sa itavim slijedom drugih, moe da se kome uini i muno i sporo; ali, po mom sudu, Krekovo nagagjanje o ''mavrici'', 380

dunome mostu u slovenskih kajkavaca, ipak je posve prilino.1 U ostalom, kajkavci i o kumovskoj slami uz dva kuma pripovijedaju gotovo isto, to i Srbi.2
6 7

Vuk. rje., pod Dga, Krek, Einl., s 423-4. 1 Hrvati kajkavski ne znaju mavricu, nego za dgu kau, na nekim mjestima, da je to ''boji pasec'' (pojasi), ili ''majke boje trak'', ili ''luna''. 2 Kukuljevi, Arkiv XI, na str. 255.

Koja bi estita dua prela nebeski most, ona bi, najposlije, ula u raj, i sebi ''mjesto uhvatila.''3 Raj, kao to i pakao, jest rije praslavenska, a nizato tek novom vjerom umetnuta u puki rjenik. Valjda je od r, udjeljivati, te moe da znai mjesto, gdje se dijeli i obilno uiva.5 Istie se uivanje i u crnogorskom uskliku: ''Tako mi dua na oni svijet uivala!''6 Rajsko mjesto imalo je biti veoma prostrano, jer, osim jednine: raj, izilazi nam, u stajaem govoru pjesama, mnoina: rajevi, koja nije prema hristjanskom , paradisus, ve je prije blizu do latinsko-grkih Elysii Campi. Od rajeva naini se rije: rajevina, kojom se takogjer istie prostranost. Spominje se rajevina u enskoj pjesmi iz okoline dubrovake, gdje je govor o ''hladnoj vodici od ljepotice'', to je ''sa rajevine donesena.''7 Dua u raju, to je rajna dua; a koji u raju nastavaju, ono su rajnici. Rije: rajnik, naa je i slovenska 8
3

U raju ''mjesto uhvatiti'', ili ''mjesto dui uhvatiti'', to je esta u puku izreka, koja zar naznauje munou prelaza. 4 Mikloi, Christ. Termin., s. 48. 5 Prigodno, spomenusmo to ve u Dijelu I, s. 70 (110), i u Dijelu VII, s. 38 (218). 6 Vuk. posl. ''Dua mu se raja nauivala!'' veli se obino i po ostalom narodu. 7 Vidi u Dijelu I, na str. 70 (110). 8 U slovenskoj kajkavtini, rajnik sad znai pokojnik. U Vukovu rjeniku nema ''rajnik'', kao to je isputena i ''rajevina.'' Ali gosp. Budmani meni ree, da ''rajnik'' jo postoji u dubrovakom govoru.

Pade nam iz pera rije: Elysii Campi. A zaista slavenski raj nije mnogo razliit od Elizija grkolatinskog, u njegovu opem osnovu. Barem to se tie raja ruskog i naeg, lasno je dokazati, da to bijae, u pukoj misli, neka preubava livada drugog svijeta. Navie pomenuti Arap Ibn-Fadhlan, koji je bio pri paljenju i pogrebu umrloga Rusa odlinika, vidje i jadnu djevojku, odregjenu da se udavi i spali zajedno s umrlim, u petak poslije podne. Nekoliki je ljudi uzdigoe na svojim dlanima, s te visine ona onda pogleda na aftulju od vrata nekakovih, pa, kako je triput bila uznoena, ree u tri puta: ''Eno, vidim svoga oca i majku! Eno, sad vidim sve pokojnike svoje, gdje sjede zajedno! Eno tamo i moj gospodar, gdje u raju sjedi! Raj je tako krasan, tako zelen! Kod gospodara stoje i ljudi i djeca. On me pozivlje, nosite me k njemu!'' Djevojci dodadoe jednu koko kojoj ona odreza glavu i pobaci je. Posjeenu koko ljudi uzee, te metnue u korab, to se imao spaliti.1 Ovako kazuje o ruskom raju historijsko jedno svjedoanstvo iz X vijeka, pa, djelomice, to nama pripovijeda naa pria, a potvrgjuje jo ivo nae praznovjerje, evo i sada, nakon navrenih devet vjekova.
1

Krek, Einl., s. 429.

Naime, pria u Vukovoj zbirci: ''Oina zakletva'',2 govori o udnoj livadi, na kojoj zeleni se i buja divna trava, to e je pokositi najmlagji od troje brae i poloiti pred konjem svoga zeta, nekoga starine udotvorca. Zet zapita uru: ''Kazuj, ta si video? ura mu ree: Video sam prekrasnu livadu; onde bi stajao tri dana, da se one krasote nagledim. Na to zet ree: Ovaki je raj onoga sveta!'' Dakle je raj, kao to u Rusa, tako i u nas, prekrasna zelena livada. Uz to mi opaamo, i kod pogrebne ruske sveanosti i u naoj prii, skoro jednaki prizor dalekog vigjenja, pa i slian govorni kret, amo isto upitni, a i tamo, u verziji pisca Arapa, s upitom prikritim. U sva tri maha svoga vigjenja rtvovana mlada Ruskinja nazire u raju okupljenu svu eljad svoju, a tako i jekavske nae tubalice pokazuju u raju na okupu ''velju svojtu'',3 kojoj ide umrli. Ta cijela kita svojati izlazi pokojniku na susret:

381

''E e tamo dobra nai, divnu kitu svojte svoje: Na' e tajka na' e majku; ima milu brau tvoju, koji e te doekati, u putu te susretati i eljno te zagrliti.
2 3

Jesi 1l trudan upitati, i tebe e posaditi u zlatnome svome stolu, pak e tebe prinijeti jedan imbrik ladne vode, a u drugi rujna vina.''4

Vuk. prip., 17. Pri sunanoj religiji ve od nas navedena (Dio III, s. 14 (158). Vuk. iv. i ob., na str. 157. 4 Id., na strani 160. Ovo nariu u Patroviima.

to svaki novi rajnik, u nas i u poganih Rusa, leti k svome jatn i ulazi u posebiti krug ve pokojne porodice svoje, ono je veoma vano. To je crta posve sirove pogantine. Porodica i brastvo, ne samo da polau temelj drutvenim i politinim uredbama u zemlji, ve i tamo, na drugom svijetu, po istom osnovu rasporegjuju raj i u njemu smjetaju rajnike. O hristjanskoj opini svetaca ovdje, dato, nije govora, kao to o njoj nema ni pojma. Hristjanski blaenici niti jedu, niti piju, dok rajnik iz Patrovia sjedi u zlatnome stolu, pa pije rujna vina1 Mrtvi Patrovi najprve tamo ''na' e tajka, na' e majku''; a i Ruskinja, u rajskoj svojoj sanji najprije ''vidi svoga oca i majku.'' to vie? Ruskinja, nadomak lomae i pogreba, to eka nju i mrtva gospodara, uze koko, usmrti je, i pobaci ukopnicima, da je u korab vrgnu;2 pa taj isti pogrebni obred svejednako pomie se u Srbiji. Nai ljudi, u Krajini Negotinskoj, jo sada ukopavaju s mrtvacem ivo pile, ili koko.3
1

Iste ''od zlata stolove'' i nelomne ae, pune vina, mi ve nagjosmo na udnoj gozbi, gdje sjedi ''na vrh sofre Gromovnik Ilija'' (Perun), i ''slavu die svetitelj Nikola'' (Vid) (Dio VI, s. 9 (137). U kojem raju sjede poganski svetitelji, u onome sjede i poganski rajnici. 2 To po drugi put, jer i prije toga bijahu posjekli jednog pijetla i jedno pile, i na mrtaki amac metnuli. 3 Milievia iv. Srba, Gl XXXVII, na str. 1967.

U vjeri Arijaca, prvi i drugi pijetli oglauju no, ali trei bude Zoru.4 Na rano klikovanje pijetlovo, rastjerane su sve aveti none, kako na narod tvrdo jo vjeruje, te iezavaju i jadi i sumornost groba. Veseo vijesnik svjetlosti, to s danom nastaje, pijetao ujedno nagovjeuje jau svjetlost rajskih dana. Od te pojane dvojake vijesti dogje budnoj tici domaoj lijepo joj ime, u naem jeziku: pijetao, pijevac, mjesto starijega naziva: kokot. Oba naroda, ruski i na, dakle rtvuju, pri pogrebu, i pijetla i pile i koko, da mrtvacu pridrue vijesnika svijetle mu sree u raju. Niti je time svrena starodrevna simbolika, kojom se umrlima biljeio i navjeivao raj. Vidje Ibn-Fadhlan, da do mrtvoga Rusa, ve poloena na korabu, stavljaju bosilja.5
4 5

Gubernatis, Myth. zool.: ''Le coq et la poule'', v. II, p. 294308. Krek, Einl, s. 428.

enska naa pjesma pjeva: ''Raslo drvo sred raja, plemenita dafina, plemenito rodila, zlatne grane spustila, lie joj je srebrno; pod njom sveta postelja, svakog cvea nastrta, ponajvie bosiljka i rumene ruice; na njoj svetac poiva, sveti otac Nikola, k njem dolazi Ilija, mironosna vojvoda, pa besedi Ilija, mironosna vojvoda: Ta ustani Nikola, da idemo u goru, da pravimo korabe, da vozimo duice, s ovog sveta na onaj.''1

382

Vuk. pjes., knj. I, 209.

U Iliji ve upoznasmo boga Gromovnika, a u ovome svetom ocu Nikoli posumnjasmo vinjega Vida.2 Ako to stoji, onda imamo ovdje najistiju sliku iz starog vjerovanja o prelasku dua u poganski raj. Najvei bogovi, Vid i Perun, prave korabe za prevoz dua, pa due oni sami prate u ubavi raj, gdje raste poznato nam plemenito drvo od svjetlosti. Svakako, u pjesmi spominju se korabi za due, kako historija spominje ruske i skandinavske korabe za mrce.3 Dalje, pjesma prikazuje nam u raju ''svetu postelju, svakog cvea nastrtu, ponajvie bosiljka'', kako arapski pisac navodi izrino jedini cvijet bosiljak, kog ruski ukopnici stavie do leine na korabu. Bijelo bosilje, kao nijedno drugo cvijee ili bilje, spada na raj i na Vidovu religiju.4 A zanimljivo je, da u stajaem govoru, u Boci kotorskoj, dolazi sastavljena rije: rajbosilje.5
2

Dio VI, na str. 10 (138), gdje je pjesmica u tom vidu ispitana. to tu rekosmo, da se posljednja etiri stiha slabo privezuju za miljenje nove vjere, to i jae ovdje istiemo. Pravije bi bilo rei, da se ne priveziiju nikako. 3 Mitologija skoro sviju Arijaca iznosi taj prevoz dusa. Pojedince, ili gomilama, voze se due brodom na onaj svijet, voze se, u prvoj zamisli, ajerskim ili oblanim morem. Ovo voenje ne iskljuuje prelaza preko nebesnih mostova, preko mlijenog puta i dge. 4 Slijedom naeg rada, vie puta to primjetismo. 5 Vuk. rje.

Poto onim svijetom vladaju bogovi vidjela i gromovnog ognja, sva je velika rajevina i vidna i sjajna. Rajevina je sjajna i s toga, to je rasvjetljuje boansko Sunce. Ako u poaru Sunca zapadnog Srbi i Hrvati spazie na nebu pakao, oni na istom nebu, na strani istonoj, sagledae rajeve osvijetljene ranim Suncem. Rajski sunani prizor, to se u zoru s konjem deava do svjetskog drveta, isto nam pripovijeda, uz poznatu Sunevu trilogiju i dodekalogiju,6 ova pria iz Srbije, iz zajearskog okruga.7 Bio je neki ovjek, pa imao dvanaest sinova ali, budui siromah, nije ih mogao ieniti. Za to, dvanaestero brae ide u svijet: zaradie sebi najprije haljine, pa onda dosta blaga, a najposlije dobre konje. Prvo i drugo zasluili svi skupa, ali tree bijae teko, te svaki ode na svoju stranu. Od dvanaest brae najmlagji, lutajui po nepoznatom putu, dogje u neku veliku planinu, gdje ga zastane jedan mali iica, u koga se najmi za devet mjeseci. pa da mu d ''takvoga konja, da ga boljega nema u cijelom bijelome svijetu.''
6 7

Dio III i IV. I. B. Vojinovi, Srpske narodne pripovijetke, Biograd 1869: ''enidba dvanajest brae.''

Kod svoje kue iica predao momka nekoj babi, da ga hrani to moe bolje, i nakon tri mieseca on doao, te momka odveo u neku svoju sobu, gdje na prozor stavio veliki stakleni durbin. ''ta vidi na taj durbin?'' upita ga iica, a on odgovori: ''Vidim jednu veliku livadu, u kojoj je uzrasla strano velika i lijepa trava'' ''Vidi li jo to?'' ''Vidim jo u sred te livade jedno sa svim visoko drvo.'' ''Ali vidi li jo togod?'' ''Vidim na vrh toga drveta tri prekrasne od zlata jabuke''1 Te jabuke zaelio iica; ako mu ih momak ne donese, ne e ostati iv. Na ovu zapovijed, siromah momak ne zna ta da radi. Ode u one babe, a baba mu pokaza, u bati iza kue, sve na koce nataknute ljudske glave, osim jednog posljednjeg koca, koji je jednako vikao: ''Kamo i meni glava?'' To su bile glave sviju onih, koji ve zalutae onim putem, a prazni kolac ekae i momaku glavu.
1

Pada ovdje odmah na um sunani grki mit o Hesperidama. Tri su Hesperide, a imaju preubavu gradinu sa zlatnom umom uz zlatne jabuke. Dvanaestotrudni Herakle jabuke otuda mora donijeti kralju Euristeju. Pogubivi zmaja uvara, Herakle izvri kraljevu zapovijed: zlatne jabuke uzbrane su i donesene. Hesperide sjede u zapadnom kraju, a i u naoj prii dalje javlja se mrtaka turobnost. To je s toga, to Sunce ima prevaliti zapadne sumorne pute, prije dolaska svoga do slave istone.

383

Nego, momka lijepo uputi baba, koja mu umijesi jedan enian kola i ispee jednu koko,2 te e od toga, kad dogje k livadi, dati jednoj lisici dio vei da jede na veeri, a sebi e ostaviti manji dio. Udovoljena ovako lisica poui ga: ''Vidi ono visoko drvo u sred te livade! Tu e sjutra zorom doi bakarni konj da pase ispod istoga toga drveta, nego e ti prije njega otii tamo, popni se na to drvo, i im doleti bakarni konj da pase travu, a ti odmah s drveta skoi na njega. Kad on to vidi, a on e onda uzletiti uprav gore uz to drvo, i to vrlo brzo, ali se ti dri dobro na njemu, i kako doleti do jabuke, a ti je skini i mei u njedra.'' Prije zore iao momak, a zorom na jedared stane huka i tutnjava; bakarni konj dolijee, a momak skoi g drveta, uzjae konja, uzleti uz drvo, dogje do jabuke, skine je i metne u njedra. Konj onda ree junaku: ''Sad sam tvoj!''
2

Ruskim mrcima, osim kokoi i pijetla, davahu i hljeba na put k rajskoj livadi (Krek, Einl., s. 42S).

Junak ponio jabuku majunome iici, koji mu i opet zaprijeti i zapovjedi, da mu s visokog drveta donese drugu jabuku. Jednakom pomou babina kolaa i kokoi, to i naputkom veernje lisice, momak na novo, drugom zorom, popne se na konja srebrnog, pa uzletjevi njim dvaput, a i veom brzinom uzbere i onu drugu jabuku. Potom, iica hoe i treu. Momak uradi to i prije, a i po trei put, na konju zlatnom, triput uzletjevi jo veom brzinom, odnese i treu jabuku, koju pokloni gospodaru iici.1 Najposlije, momak postaje carev nasljednik na carskome prestolu.2
1

Pria je vrlo duga, pa se jo nastavlja. Izregjale se u njoj malne sve obine prilike iz vidovne i sunane mitologije. Imamo tu veliko brdo, adaju, tri dlake od pomoi sa triju konja, prekrasnu djevojku (Zoru) u cvjetnoj bati, prividno malog i runog konjica izmegju lijepih i velikih, nedau jedanaestorice brae i njihovih zarunica, zlatnu kvoku s piliima, sreu dvanaestoga brata. 2 Sve ove boje historije jednako se svruju: naraslo mlado Sunce zamijenie, u gospostvu dana, nebesnog Vida, koji je manjo u noi, a manjo opet i nakon velianstvenog praskozorja, kad svoje vidjelo, te i mjesto svoje, on ustupa Suncu.

Sad izloena pria prikaza nam sunani raj sa svjetskim drvetom. U Perziji bijae obiaj,3 koji se drao barem do vijeka XVII, da tri ovjeka, pri sveanoj pogrebnoj pratnji, nose do mrtvaca tri drveta s objeenim rumenim jabukama. Na svakom drvetu visile i vitice od kosa, to ih sebi iahu, pa tu metahu enske od doma pokojnikova, kako emo vidjeti, da i u nas rade. Nosili se i eerni somuni, a na svakom somunu po tri svijee ueene. Kod Rusa jednako, pokraj ovjeka na umoru, tri se samrtne svijee uiu. Perzijska pogrebna drveta simboliziraju onaj isti raj, koji opisuje naa pria.
3

Gubernatis, Storia comp. degli usi funebri, p. 1101.

Hoemo li u kratko prebrati sve napomene o raju u naoj pukoj literaturi, raj Srb i Hrvat, bijae ovaki. irio se u ajeru na kraju istonom, otkle sunce izlazi; irio se do zapadnog pakla, kroz koji pokojnicima bilo proi, da unj uljezu, putujui, kako i Sunce nono, sa zapada na istok.4 Sva je rajevina protkana istinom i vidjelom; nju obasjavaju blagi trakovi ranog sunca. Preubava je to livada, posuta cvijeem, ponajvie bijelim bosiljem. Krasote njene, ljepote cvijea i biljnog zelenila, eljade ne bi se moglo dosta nagledati. Usred livade, die se u visinu plemenito drvo od svjetlosti, ogromni jasen,1 s koga pada medna rosa, dok ispred njega ubori voda.2 Ta je voda ivotvorna i stjee se u udni studenac. Pod drvetom, pred cvjetnim posteljama, bogovi se raje, sjedei u stolima od zlata i pijui iz ae vjekotrajne. Zajedno s bogovima nauivaju se i pokojoici, koji su se raja dostali. I ovi rajnici sjede jednako u stolima od zlata.3
4

Nai je slino putovanje due k sunanome raju i u vjeri Egipana. Kad dua ide u drugi svijet, ament (skrovito mjesto), ako je pravedna, krene k istoku u svijetle poljane boga Ra (Sunca), gdje su voke i mirisavo cvijee, sjenasti perivoji, jasna kupalita. 1 Ili moe biti lipa. 2 Gledaj ovo u Dijelu III, na str. 914 (1538). 3 Valjda na uzvisiti ovi poloaj smjera i puki uzvik: ''Tako mi dua carovala!'' (Vuk. posl.).

384

Toliko mi pod izvjesno prebiremo iz pukog miljenja, koje jo u nas postoji o davnome raju. A s ovom slikom raja u skladu je i ono drugo, to se ne da isto razabrati iz nae tradicije, ali se crpa iz tradicije ostalih Slavena. Raj je mjesto vjeitoga proljea, a lagodno poivalite Sunca boga. Iza dovrenog dnevnog rada, Sunce svraa se u raj na noni odmor. Prostire se raj negdje onamo preko ajerskog mora, ili stoji u sred ajerske puine, kao neko ostrvo. Kad je dolje na zemlji zimno doba, ivot prirode sklonio se u raj, i tamo drijemlje. Borave u raju, ne samo due pokojnika, nego i due nerogjenih.4
4

Krek, Einl., s. 4201.

Inae, slavensko ovo posljednje miljenje o duama nerogjenih, koje su u raju, prikrito se nalazi u nekim naviajima, kod ena u sadanjoj Srbiji. u Podgorini. Milievi pie:5 ''Nerotka da rodi, metne svoju koulju na kalem-drvo, strmoglavce obeenu, i pod koulju na zemlju pod rodan kalem au vode, te tako prenoi, pa sutra dan tu koulju obue, a asu vode pije, da rodi.'' ''Koja je rada da zna, nosi li muko ili ensko, nagje u bati dve dugake i jednake travke, nameni jednu na muko, a drugu na ensko, pa onda do pola obe pregrize. Kad sutra dogje, koja bude vea, muka ili enska, onako e biti dete.'' ''Da bi drugo dete bilo muko ili ensko, porodilja onu koulju, u kojoj je ovo dete rodila, mee na muko ili ensko drvo,6 te prenoi.'' Jasno je vidjeti iz svega ovoga praznovjerja, da klica ljudskog stvora ili mukog ili enskog, da zaee ivota stoji a nerazdrunom odnosu s nekim drvetom i s noivanjem pod istim drvetom.
5 6

iv. Srba, G1. XXXVII, na str. 1347. Muko je drvo, na pr. orah grm, grab, a ensko: bukva, breskva, granica.

S druge strane mi znamo, da Arijci, navlaslito Heleni i Skandinavi, priahu o rogjajnom drvetu, o drvetu to je izvor prvotnome ovjeku1 I vrstu ovjekorodnog drveta naznaivahu Heleni i Skandinavi: onima bijae to , a ovima askr (esche) jasen.2 A da koje udesno drvo moe to biti? Po naem mitu, zaista nijedno drugo, do li plemenito drvo, plemeniti jasen, usred raja. Ve kazasmo, da svjetlost, to u cik od zore na nebo uzlazi i razgranava se po oblacima rasvijetljenim, privigjala se i naim ocima, i Arijcima, kao velianstveno boje drvo, koje od sjajnog debla puta sjajne grane.3 to se pak tie ljudskih dua, ovo isto drvo evo pomiljeno je kao rogjajno. Iz njega vrca za svaku duu iskra ivota. I sam adjektiv ''plemenit'', to se pridaje naemu ''drvetu usred raja'', moe biti, da hoae rei, a davnoj misli naroda, taman ''rogjajni.''4
1 2

A. Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 25. U srpskom praznovjerju jedino to ispade, to je prava vrsta drveta, jer se ne kae, da ono ima biti jasen. Ali opet jasen izlazi i u nas, kao svjetsko drvo u raju. 3 Dio III, na str. 11 (155). 4 ''Plemenit'' tako se upotrebljava u ovoj ali: ''Od krmae kud e plemenitije ta biti, koja po osmoro oprasi!'' (Vuk. rje.).

Helensko i arijsko drvo ovjekorodno bijae pomiljeno takogjer u tijesnoj svezi s postankom prve ljudake vatre.5 Ovaj se mit dotie prvoga ognja ivota, ili duine iskre. Opet u jednom srpskom praznovjerju najistije je izraeno to da ivi oganj s badnjaka biva sa svetog drveta podaje zaee, ili poetak ivotu. U Starome Vlahu enama, kad ele ponijeti ili ne ponijeti, pravila su ovaka: ''Koja ne e da ragja dece, neka na boi uzme od badnjaka jedan iv ugljen, neka ga pogasi, rekavi: Kad se ovaj ugljen zapalio, onda i ja ostala teka. Posle taj ugljen nek uije u pojas, i nosi sa sobom. Dete ne e poneti, doklegod taj ugljen ne izvadi iz pojasa, i ne baci ga u vatru, da se opet zapali.''6
5 6

A. Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 25, pa i dalje. Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 1356.

Dakle, po staroj vjeri Srb i Hrvat, ivotna iskra, ili, da drukije reknemo, poetak dui, dolazi sa zapaljenog boinog svetog drveta, to e, po simbolu, biti ono isto drvo plemenito, koje vidjesmo da 385

sjaje ugred raja. Po tome ovjeja dua, ako se i u tijelu javlja dihanjem, prosta od tijela, ona je naravi ognjene; ista je to iskra, to odletje s ognja nebesnog. U raju se svejednako krese varnice, ljudma budue due. Dua je od ognja, a i vraa se k ognju, k nebesnom Kresu.1 Slaveni valjda radi toga, kad s drugom vjerom primie novi nazor o konanom ustajanju mrtvih tjelesa, ovo prozvase ''uskrsnuem'', gradei rije u neku ruku po staroj svojoj misli. ''Krsnuti'',2 ili ''uskranuti'', zapravo znai: zasijati se, pokazati se u plamenu. Za plameno postanje due ne zna dogma hristjanska.
1 2

O Kresu gledaj Dio VI. Jednostavno ''krsnuti'' dolazi u starijemu govoru dubrovakom. Vidi: Poslovice, na svijet izdao Gj. Danii u Zagrebu 1871.

to se obino dri, da samrtna svijea, koja se pali kod ovjeka na umoru, pripada, od prvog poetka, u hristjanaki trebnik, to ne stoji. Istina, moe svijea da bude i hristjanska po tome, to je zgodan i lijep simbol due proiene, due, koja se k nebu uzdie poput plama u svijee. Ali samrtna svijea naemu prostome ovjeku tako je sveta i prijeko potrebita, da svetou i nudom svojom prevruje mjeru crkovne blage simbolike. ''Tako mi ove svijee, i tako mi se nala na umrli as!''3 kunu se nai ljudi, a proklinju: ''Nem'o sree, ni samrtne svijee!''4 Grozotu toga nestatka svijee samrtne, izmegju ljudi dananjih, najivlje osjeaju Rumunji.5 Seljaninu rumunjskom upravo je nesnosna misao, da bi on po nesrei mogao bez te svijee umrijeti; a pravo je zloinstvo pustiti, da se bez nje prestavi makar i najkrvniji neprijatelj. Nesretnika, kome na umoru svijea nije ueena, zakopati e odmah na istom mjestu, gdje umrije, il ga nagjoe mrtva: njemu ne pristoji se ni naricaljka, niti ''pomana'' (pomen) kakva; poslije, ko progje pokraj kobnog mu groba, baca na grob suhu granu ili neto trnja.6
3 4

Vuk. posl. Id., rje., pod Samrtni. 5 Primili Rumunji taj vjerski osjeaj od Slavena, to je vjerojatnije, ili ga sauvali od Latina, te za to spadao u zajedniku ostavtinu arijsku, sve jedno za nas. 6 Slavici, Die Rumnen, s. 1703. Ja cijenim, da to ine od milosrgja, kao da bi se ko smilovao mrcu, pa taj uanj zadio.

Otkud ta silna potreba svijee? Otud, mislim, to je svijea ueena ne samo lik ognjevite due, nego je dui, koja se od tijela dijeli, kao ominozni zapoetak bestjelesnog, isto duhovitog a kao ognjenog ivota. U svih naroda arijskih, bez ikakva izuzetka, upaljena je pogrebna zublja. U naih je ljudi obiaj, da svijea gori i poslije umrloga asa. U Srbiji, na mjestu, gdje je mrtac izdahnuo, prve veeri zapali se votanica, ili kandilo.1 U Boci, ta je votanica zapaljena nad glavom mrca odmah iza smrti.2
1 2

Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 199. Vrevia niz prip., na str. 374: '' ..... nad glavom mu snaha udila votanicu, a na oegu zadila tamjana''

Dovle najvie pratismo duu, uei joj pravo bie i gledajui njene pute k paklu i raju. Bavismo se uz to i sa smru. Sad nam je obratiti poglavitu panju na ukopanog mrca, pa ispitati jo druge pogrebne obrede, koji e nam opet i dalje objasniti religiju groba kod Srb i Hrvat. Nakon incineracije mrtvog tijela slijegjae, dato, ukop. Grob isto prima spaljenog, kakogod i nespaljenog mrca. A i napomenusmo, da u svih Slavena obiajno ne bijae spaljivanje. Mnoga porodica, mnogo pleme, valjda i narod koji slavenski, voljae zakopavati svoje samrtnike itave. to se tie Hrvat i Srb, misliti nam je, da oni, iselivi se zarana iz pradomovine poganske, i pokrstivi se prvi od Slavena bar po imenu, doskora, na rimskoj zemlji, veinom napustie paljenje, dosta zazorno novoj vjeri, te da u njima najveeg maha uze prosto zakopavanje. Ali u mnogoemu i taj ukop ne oprosti se pogantine. Prije ukopa, mrtvo tijelo valja opremiti to ljepe. U nekim krajevima, zaliju ga vinom, pa onda okupaju,3 to valjda s uzroka, da se, po mogunosti, suzbije mrtaki kuni zadah. Zalijevanje, ili

386

prelijevanje vinom, rekao bih, da se ini na korist, ne samo ivima, no i mrtvome. Barem u pjesmi, ovjek, koji e do brza biti pokojni, veli: ''Nek oita asno evangjelje, nek oita, prelije me vinom ''4 Pa to se vri po starom zakonu: Da njegove kosti ukopamo, po zakonu vinom prelijemo.''5 Ovo je lijevanje vina, libatio, , takogjer pogrebni obred rimski i grki. Opremanje i kupanje, u Srbiji, ne e rado obavljati ko od porodice, nego dozvano eljade koje iz susjedstva.6 Moe biti da i tu ulazi zazor od priljepivosti: mrtac k sebi najprije pritee svoje. U svemu ostalome, pri ukopu, ukazuje se panja i ljubavni obzir prema mrcu. Pogreb e biti uvijek najpomnjiviji i najzgodniji, te nekako namijenjen ivotu drugoga svijeta.
3 4

Zaliju ga vinom osobito jekavci: ''Poto ga zalie vinom, okupae i ukopae'' (Vrev. niz. prip., s. 44). Petranovia pjes., knj. II, 14, v. 1523. 5 Id., knj. II, 12, v. 192-3. 6 Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 168.

Prizor sveanih starinskih pogreba sauvae nam narodne pjesme. Kad ono, od matere ureena, iznenada preminu zarunica Laza Radanovia, svatovima vjerenik zapovjedi: ''Sad na noge, kieni svatovi! S nadaci joj raku iskopajte a sabljama sanduk sateite, vie glave ruu usadite, oko groba klupe napravite, nie nogu bunar iskopajte: rad' mirisa nek se ruom kite, od umora na klupe sedaju, a od egji ladne vode piju.''1

Ova je motivacija skoranja. Mirisave rue i bunar hladne vode do groba, to ne slui kakvim putnicima, ve slui onoj pokojnici; to je miniaturna slika ubavog raja. Nije s uma smetnuti jo ovo, da grob Lazove zarunice lei ''sredi gore arne'',2 i da zarunica, na as prije smrti, svatu ''svakom dala po kitu bosiljka.''3 Raj-bosilje mi ve poznasmo.4 A ovaki pogreb nije usamljen u pukoj literaturi.
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 7, v. 14250. v. 107. 3 v. 124. 4 Vidi, gore na str. 142.

Opet pjesma spominje i drugu djevojku, po isti nain ukopanu: ''Sahranie lepotu devojku, od kuda se jarko sunce ragja, posue joj groe i dukate, elo glave ruu posadie, elo nogu vodu izvedoe. Ko zakrene, nek se kiti ruom za duicu lepote devojke .... arna goro, ne budi joj strana, crna zemljo, ne budi joj teka, kukavico rano je ne budi, neka s mirom u zemlji poiva. Vita jelo pusti ire grane, naini mi zarunici hlada!''5

Njeni potonji stihovi skrojeni su po ljudskom openitom osjeaju, ali prvi i ovdje odaju staru vjeru. Vana je napomena, da djevojku sahranie ''od kuda se jarko sunce ragja'', poto malo prije sagledasmo rajska prisoja, obasjana jutrenjim suncem.6

387

5 6

B. M. nar. pes., 56, v. 18694 i 17782. Gore, na str. 1422.

Tako je isto vano i ono, to se kae, da njoj posue groe i dukate.'' U otvorenoj mnogoj grobnici slavenskoj, iz neznaboakih doba, otkrivaima ba upade u oi mnotvo predmeta, potrebitih putovanju7: groi i dukati posiplju se, u naoj pjesmi, zbog toga, to trebaju djevojci za put u oni svijet.8 U oitu svezu s onamonjim svijetom, s duom, pjesma stavlja i rue, elo glave posagjene: ma da se njima i kite ivi ljudi, ipak to ine ''za duicu lepote devojke''. U obe pjesme, sveani ukop desio se u ''arnoj gori''; pa i slavenske grobne hrpe, takozvane mogyle (gomile), ne diu se u zajednikom groblju, nego ponajvie na osami, u polju, u umi, na humcu, na brijegu.
7 8

Krek, Einl., s. 418. To davanje novca jo se dri u Srbiji, u Podgorini. Milievi biljei (iv. Srba Gl. XXXVII, s. 170): ''Kad umre otac, sin treba da baci za njim u grob koju paru, i bus pod glavu. Obiaj takogje je ruski i njemaki, a postojae u Rimljana, u Grka, u Kelta i u starih Inda, pa se, s poetka, ba zlato na to davalo. Indi metahu do mrca zlatni novac. Zlato da se ne stavi u raku s mrcem, zabrani Rimljanima zakon iz dvanaest tabla. Gubernatis, Storia comp. degli usi funebri, p. 49.

to sada nai juni ljudi, jekavci, kite grob naranami i ipcima,1 u tome teko da bude kakova izrazita simbolizma iz stare vjere. A nema ga ni u tome, to oni osijeku lijepu granu zelenu, te je narese crnim vrpcama, ili platnom bijelim, ili, ako je umrlo mlado, vijencima od cvijea, pa granu usade u zemlju nad mrtvim tijelom. Sestre i rodice od kosa svojih iaju vitice, i na onoj grani meu.2 Ponikoe taki obiaji iz naravitog osjeanja koje je ljudima posvuda jednako 3 Ali u jednom srbijanskom obiaju valjda je isto opaziti starovjerski biljeg. Po sadanjoj Srbiji, ako mrtac ima sestre, naini se kukavica od drveta na onome krstu, to se mrcu pobije vie glave.4 Prema tome i sestra, kojoj brat preminu, oplakuje ga, kad god uje, da kukavica kuka. Pae, Srbi priaju, da je kukavica postala od sestre, koja se u nju pretvori zbog emera i dugog tuenja za umrlim bratom.5 Ovo prometnue eljadeta u drugojaiji ivi stvor pripada onim metamorfozama, kojima toliko obiluje grko-latinska mitologija. Sva je prilika, da je prianje o kukavici odavna u narodu, kao to e biti davno i neznaboako ono slikanje tice, na krstu iznad groba. Srbima i Hrvatima kukavica bijae sveta simbolina tica, pa se i sada u Srbiji misli, da je grjehota nju ubiti.6
1 2

Vuk. iv. i ob., na str. 197. Id., ib. Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 169. 3 Za oiane vitice treba ipak pripomenuti, da se Grcima prizirao crni , Smrt, kako on ovjeku na umoru maem ia viticu od kose. S toga, Grci mrtvome iali jednu viticu, i od tuge za njim to isto inili sebi rogjaci njegovi. 4 Vuk. iv. i ob., na str. 224. 5 Id., ib. 6 Id., na str. 225.

A ta ona znamenovae? Ja bih rekao, da znamenovae dvoje: sa svojim kukanjem alost groba, no ujedno i rajsko proljee, zbog rane joj s proljea pojave. Moda s oba razloga nai oci stavljahu sliku kukavice na grobu, vie glave mrca. I jedno i drugo znamenovanje kao da jo osjea na prost ovjek. Ko prvi put u godini uje kukavicu da kuka, ''ako je prije sunca'', valja tri puta da ree: za mojim zlotvorom!1 dakle, ''poslije sunca'' kukavica ne sluti na zlo. A hajducima ona javlja proljetnu sreu: ''Listaj goro, kukaj kukavico, nek' se ini ora za hajduke!''2
1 2

Id., na str. 2245. Id., ib. Kukavicu na vrh motke, ili koplja, susretamo i u jednoj zgodi langobardske historije, kada g. 736 na smrt obolje kralj Liutprand: ''Ipse rex (Liudprandus) eo tempore in languorem decidens, morti approximavit. Quem Langobardi vita excedere existimantes, ejus nepotem Hildebrandum foras muros civitatis, ad Sanctae Dei genitricis Ecclesiam, quae ad perticas dicitur, in regem levaverunt. Cui dum contum, sicut moris est, traderent, in ejus conti summitate cuculus avis volitando veniens, insedit. Tunc aliquibus prudentibus hoc portento visum est significari, ejus principatum inutilem fore'' (Pauli Diaconi

388

De Gestis Langobardorum, 1: VI, c. 55). Vrijedno bi bilo znati, ta bijae ''Ecclesia ad perticas'', ''crkva do motaka.'' Nisu li to grobne motke?

to se najvanije radi kraj groba, to je davanje dae. Davali su dau svi redom Arijci, istoni i zapadni. Kod jednih i kod drugih, glodanjem vremena, a poglavito uticajem novih religija, hristjanske i muslomanske, istroi se prastari obiaj, pa ga i nestade po nekim zemljama. Izmegju Slavena, daa se zar najbolje uzdra kod Srba Mrtvi ovjek jede i pije, a daa ie jelo i pilo, to se mrcu daje. Da mrtac osjea egju i glad, to se u puku jo misli i kae izrino. U Srbiji, na ono mjesto, gdje je ko izdahnuo, metnue ukuani, prve veeri, slanik sa solju, komad hljeba i au vina, jer se misli'', veli Milievi, ''da e se prvo vee njegova dua tu povraati''.3 Isto u Srbiji, ponegdje, tome primeu i vode, i ostavljaju bar prve noi po ukopu, ''drei'', opet veli pomenuti pisac, ''da mrtvaci mogu u grobu oedneti, te s toga izlaziti iz grobova i traiti vode ili vina''. Prema ovome, i pjesma pjeva o ''pokojnoj veeri''.
3 4

iv. Srba, Gl. XXII, na str. 199. Na str. 197.

U jednoj pjesmi zbirke Petranovieve,5 brat kae bratu: ''Za to vr'jeme ako ti ne dogjem, podaj meni pokojnu veeru, za preduje milom bratu tvome''.6
5 6

Knj. II, 53, v. 2524. Pa dalje, u stihovima 5412: ''Bratu daje pokojnu veeru za upokoj hercegu Marinku.''

Sa pokojnom veerom, a i sa svakom drugom daom, valja se uriti. Kad se daa daje lijeno, deava se udo: ''pokojnome onoga sveta stoji trpeza za legjima''.1 Za to, dati dau prije roka slobodno je, ali je grjehota zakasniti, te je dati, poto joj progje dan.2 Slavenaki susjedi, Rumunji, u ovome su poslu prenjeni: oni gledaju, da mrcu sve bude u dobar kus, te mu prilau ona jela, koja su njemu za ivota najvie bila po volji.3 Po rumunjskom vjerovanju, mrtac moe da se prene, pa e i krv njemu po lokavim ilama nanovo tei, samo da on srzne rsom svojim.4
1 2

Milievia iv. Srba, Gl. SXII, na str. 2035. Id., ib. 3 Slavici, Die Rumnen, s. 1723. 4 Id., 16970.

Ovo potonje ne biva kod Srb i Hrvat. to mi moemo suditi, na mrtac ne oivljava svoje tijelo, ve jede i pije u laganom liku due. To, prije svega, zakljuuje se iz druge rijei za dau, koja je ''poduje'', ili ''preduje'', to jest ono, to se mrtvima daje za duu, ili pred duu.5 to je pak jo vanije, sav puki govor pokazuje jedinu mrtaku duu eljnom jela i pila. Tako, na primjer, ivine, to se kolje za dau, zove se, postojano i posvuda, ''duni brav'', ''poduni brav''. A kad se god prinosi daa, te se s mrcem aste i ivi, to se uvijek ini za pokoj due, ili za duu umrloga: ''Ukopae ih uspored u dva groba. Iznijee pred crkvom muevi rakiju, piju redimice, i svaki uz asu napija za upokojenje due i oprotenje grehova umrih''.6 ''Kad dogje, a otac ba njojzi za duu daje (dau)''.7 Jednako i u pjesmi, Jelica gospogja veli svome Prijezdi: ''Pivnica ti puna janjiara, papuama piju vino ladno, a za moje zdravlje namenjuju, a tebeka iva saranjuju, saranjuju, za duu ti piju''.8

389

Rije ''preduje'' ne biljei Vukov rjenik, ali je ima u pjesmama Petranovievim. Megju Slovencima, a otolen i po zapadnim naim krajevima, u Primorju hrvatskom, to je karmina, od latinskoga: carmina diabolica, quae super mortuos nocturnis horis vulgus cantare solet'' (Mikloi, Etym. Wrt.). 6 Vrevia niz prip., na str. 317. 7 Vuk. prip., dodat. 8. 8 Vuk. pjes., knj. II, 84, v. 704.

Navedosmo tek ovo izmegju stotinu primjera, iz kojih je isto vidjeti, da daa svegjer stoji u odnosu s duom pokojnikovom. Dua koja jede i pije, to ne bijae nikakva umna potekoa priprostitim naim ocima. ta je dua, i kako ona djeluje u istom biu svome, niti dananja psihologija ne zna, kako, s druge strane, fiziolozi pravo ne znaju rei, u em bi se sastojala snaga ivotna. Nai oci pomislie, da se dua nekako razmee na lik tijela. Mi ve smotrismo bestjelesne rajnike, gdje jedu i piju, sjedei i stolovima zlatnim. U klasinome svijetu, dua je jo vema protanjena: ona je tek , effigies, a ipak moe, dolazei k rodbini, da se zagrli sa ivim ljudima. Na dai ili poduju, ''duni'' je ''brav'' glavno jelo, to se mrtvacu prikazuje. Zove se to brav, jer je brav najobiniji, no se moe klati i govee, samo koza, ili jarac, ne smije to nikad biti.1 Po redu, ne kolje se ivine crno ili vrano, nego bijelo; a kolje se sa zapaljenom svijeom. Dok mukome mrtvacu daju u poduje mukog brava, enskome ide enski.2 Daa ide mrtvome tako, da u Valjevcu, u Srbiji, na ukopu djeteta, kome nije vie od etrdeset dana, mjesto brava kato kolju goluba.3 A u Aleksincu takome djetetu nita i ne kolju, ve mu kuhaju pirina.4 Nego, sve to se mrcu prikazuje, ono ivi jedu. Od dunog brava ne valja nita da ostane; pojee ivi i sama crijeva. Ali pojee drugi, a niko iz kue, iz koje je mrtac,5 to je opet dokaz, da je brav njemu namijenjen. Je li ko umro u postan dan, odgodie mu se prilog ukopnog brava do etrdeset dana, to, dato, iz obzira prema novoj vjeri. Rekosmo,6 da jekavci jo kod kue okupaju i preliju mrca vinom; u Srbiji, preliju ga vinom i uljem na groblju, te se posuda baci i razbije o mrtaki sanduk.7 Srbijanski obiaj jo istije izraava, da je i to daa mrtvacu.
1

Po svjedoanstvu Ibn-Fadhlanovu (Krek, Einl., s. 428), mrtvome velikau Rusu poklae redom jednog psa, dva konja, dva vola, jednog pijetla i jedno pile, a k tome jo dodae drugog mesa, luka, voa, kruha i estokog pia. 2 Milievia iv. Srba, Gl. XXII, na str. 198 i 2035. 3 Id., ib. 4 Id., ib. 5 Id., Gl. XXXVII, na str. 169. 6 Gore, na str. 148. 7 Milievia iv. Srba, Gl. XXII, na str. 199.

Pokraj dunog brava, drugo je jelo, na dai, koljivo ili panahija, to je skuhano ito, to skoro uvijek enica. Obe su rijei grke,8 i panahiju pop sada blagosilja, prelijevajui je vinom i inei nad njom crkovni spomen mrtvome; ali je ona takogjer sveto jelo neznaboakih Slavena. Koljivo je u Srb i Hrvat, na svakoj dai, tako znamenito, kao i duni brav. Kad je koljivo povraeno od sveenika, ili kad ga ovaj na samoj dai oati, ljudi pri stolu ustaju na noge, mole se Bogu, kade to tamjanom, te svaki uzimlje po dva tri koljivna zrna, govorei za mrca: ''Bog da mu duu prosti; ostatku ivot i zdravlje!'' Istom poslije toga posjedaju na tihu veeru, gdje, uz mirni i lagani razgovor, padaju rijei: ''E on je otiao na istinu, a mi smo na lai!'' ili uju se glasne napitnice: ''Za ispokoj due brata, sestre!'' kako bude ime mrtvome, s uzvikom sviju: ''Bog da mu duu prosti!''1 Sastavni dio starinskog obiaja jest i prekada, koja se ini nad koljivom, a, na nekim mjestima, vri se sveano i nad samim grobom.2 ''Divna mu bjee prekadnja!'' vele u Boci kotorskoj, kad kazuju, da je gdje daa bila obilna jelom i piem.3 Uz to, na dai skoro uvijek pale se svijee.
Druga je grka, bez sumnje: , presvetost. Du Cange (Glossariam mediae et infimae graecitatis) tumai: ceremonia quaedam, observata in buccellae panis benedictione, quam primo elevant, ac inde ex ea particulam delibant quotquot adsunt in honorem Deiparae. to se tie koljiva, to, u nizokoj grtini, glasi: , te je rije neizvjesne etimologije. O koljivu kae Du Cange: nec sabbato duntaxat primae jejuniorum hebdomadis, sed etiam in quibusvis liturgiis pro mortuis , frumentum coctum. U svome pak rjeniku ''infimae latinitatis'' navodi rije: ''Colla'', sacrificium. Je li
8

390

''Colla'' u kakvom odnosu s , koljivo? A nije li ''koljivo'' nainjeno od glagola ''klati'', kako od odnosnih glagola izigjoe samostavnici, s jednakom akcentuacijom: varivo, pecivo itd.? Ja ne mogu da to rasudim. Svakako, je rije u grkome inokosna, bez svojte ikakove, pa je prvi iznosi istom skoranji Suida. Kad bi rije bila slavenska, znaila bi na pogrebu rtvovano roblje, koji obiaj hristjanstvo ukinu, pridravi drugi obiaj prinosa ita. 1 Milievia iv. Srba, Gl. XXII, na str. 2035. Vuk. iv. i ob., na str. 210. 2 Vrevia niz prip., na str. 54: ''..... sudimo ..... pop neka mu okadi grob''. 3 Vuk. rje., pod Prekadnja.

Duni brav, koljivo, prekada, vatra, sve to pripada vjeri Slavena i Arijaca. Sveenici zapadne crkve kao da i ne pokuae na tu pogantinu udariti znamen hristjanski; pokuala to istona crkva, ali uzalud. Na cijeloj dai duboko je utisnut neznaboaki ig. Rimljani kolju, kod mrtvoga jo nezakopanog tijela, jednu prasica, koja se zbog toga i zove ''porca praesentanea''.4 Poslije, u deveti dan, kad sahrane mrca ili mrtaki pepeo, ponavljaju istu rtvu (sacrificium novendiale), pa, pokojniku na ast, u oaloenoj kui slavi se daa, ali tako tiho i mirno, da ni same domae ivine ne smiju raditi, ni razmetati se. as prije ove dae, preduzimalo se na grobu ope oienje vodom i vatrom, pa se vrila i prekada s lovorikovim liem.1 Bivale, o stanovitim mrtakim godovima, i druge dae preminulim roditeljima i rogjacima (parentalia), kao to emo i u nas vidjeti, da se dae preko godine daju. Izmegju godova, slavila se najvie duga duna nedjelja prije 21 februara (dies parentales), i na taj zakljuni dan prikazivali se pokojnicima prinosi (feralia), pa zatim odmah dan slijedei drala se po drugi put velika gozba u kui, zajednika mila daa ivoga ostatka (caristia).2
4

Milievi, govorei o dunom bravu, kae: ''I svinja se moe ubiti, da je vie jela'' (s. 2035). Ovo je, valjda, istom nova motivacija, pa bih ja rad bio ubrojiti i svinju megju rtvovne ivotinje na dai. 1 Sad se u nas to od popa obavlja tamjanom, protiv vraga. U poetku, ono bilo srestvo ienja, a upotrebljavala se zar kadulja (alfija, salvia officinalis), koja, spaljena, mirie kao i lovor. ''Kadulja'' biti e od ''kaditi'', a, po pukom vjerovanju, zdrava je od mnogoega. 2 Preller, Rm. Myth., II B., s. 93101.

U pogledu koljiva, obiaj je rimski taman na. Grkom rijeju to Rimljani nazivahu ''collyra'',3 a gotovljahu nju ba od skuane enice, s kojom jo mijeahu suhog grogja, badema i zrnja od ipka.4 To rimsko koljivo vidjeti je naslikano na grobnim rezbarijama, gdje su prestavljane mrtake dae.5 Nai ljudi, u Srbiji, prilau mrtvome slanik sa solju, komad hljeba, au vina. Malo to udovoljava i rimskoga pokojnika: neto zrnja, tipac soli, aa vina s umoenim komadom kruha, posute gdjekoje ljubice, crijep zastrt vijencima cvijea.6 Jo mnogo drugo jednako je u naoj i u rimskoj religiji groba.
tumai se: panis secundarius qui pueris dabatur. Srbi, po varoima, u tijesto krsnog koljiva umijeaju ''tuenih oraha, badema i eera'', a u Mostaru ga ''araju zrnima od ipka sladuna glavaa'' (G. Milievi, Krsno Ime, u Godinjici N. upia, u Beogradu 1877, s 115). Ali to ne ine Srbi seljaki, a, poto su juno voe i ipak i bademi, taj je dio srpskog obiaja, u takoj vanjtini, uzajmljen. 5 A. Dumont, Mmoire sur les bas-reliefs, representant le banquet funbre (u V. Duruy, Histoire des Romains, Paris 1882, v. V, P. 766). 6 Ovidii Fasti, 1. II, v. 5359: ''Parva petunt manes: pietas pro divite grata est munere: non avidos Styx habet ima deos. Tegula projectis satis est velata coronis. et sparsae fruges. parcaque mica salis, inque mero mollita Ceres, violaeque solutae'',
3 4

Kua, iz koje je iznesen na mrtac, mete se najveom pomnjom, i metla se onda pobaci sa smeem; Rimljani svoju alosnu kuu (domus funesta) iste naroitom vrstom metle, a to je toliko vano, da taj posao obavlja nasljednik pokojnikov, te se zove smetar (everriator).1 Naemu mrcu u grobu mee sin bus pod glavu; kod Rimljana, nasljednik, to je redovno sin, priprema sve potrebno mrcu, i najposlije u grob njegov polae isti bus.2 Naa pjesma uzdie: ''Crna zemlja ne budi joj teka!'' koje bi se reklo kao prevedeno s rimskog poznatog uzvika, to se, iz usta rodbine i cijele pratnje, na rastanku, orio 391

ukopanome pokojniku: ''Sit tibi terra levis!''3 Ista naa pjesma obasiplje grobnu zemlju ruom i bosiokom, a zalijeva je ivom vodom. Ako to nije prosto podudaranje svuda jednake tanke uti ljudske onda i ovdje vjera rimska slae se sa srpskom i hrvatskom. Rimljani oko grobova rado izvogjahu malenih baa s vodama, uz rue i ljubice, mre i ljiljane.4
1 2

Preller, Rm. Myth., II B., s 93. Id., s.945. 3 Slino je i u Rig-Vedi, X, 18, v. 11: ''Otvori se, zemljo, ne titi ga, dopusti mu lasan ulaz, zaklonite pouzdano; zaodjeni ga, zemljo, kako sina majka odijeva u svoje ruho''. 4 Preller, Rm. Myth., II B., s. 967. Dalo bi se jo isporediti slavensku ''triznu'' (borbu) s rimskim ''ludi funebres'', ''ludi novendiales''. Mrtac eljan je krvi, te njemu na ast, prije nego to se zapali lomaa, krvno se bore gladiatori u Rimi i ''triznici'' u Rusiji, kako ovo svjedoi hroniar Nestor. I Rusima i Rimljanima biti e to obiaj od stairine, premda se navadno kae, da ovim potonjima pogrebne gladiatore dadose Etrurci. Ali je moi isto ovako, bez punog dokaza, pretpostaviti, da doseljenim Etrurcima obiaj uzajmie italski Umbri. Bilo to mu drago, mi triznu amo ne priteemo, jer joj nema spomena u naem narodu.

Daa, uz svoje najglavnije obrede, vrena je u vremenu, to je starije od slavenskog i rimskog. Ne samo da je imadu Grci, koji je zovu , pa i Eranci, kojima bijae veoma omiljena, kao to im premili bijahu isti duhovi pokojnika, no se ona obilno daje mrtvima ve u doba vedino. Najjasnije svjedoanstvo o tome prua nam Rig-Veda, iz koje je osobito vrijedno da se navede himna 15, knjige X, gdje pokojne roditelje nasljednici pozivlju na dau ovim usrdnim rijeima: ''Oj oci, s pomou pribliite se po slami5; mi vam ovdje priredismo pie, uivajte ga: dogjite amo s pomou prejakom, i podajte nama spasenje i zdrav blagosov! K dragim jestivima, to na slami stoje, pozvani su oci, koji se Somi raduju; neka dogju, i nas ovdje uslie, i nama progovore, i nama pomognu. Poto vi budete s prignutim koljenima sjeli na desno, uzmite svi drage volje ovu rtvu; ne kaznite nas, vi oci, radi kakvog grijeha, koji, po ljudskoj naravi, inimo na vama. Sjedei tamo u krilu zor, dajte smrtnome potovatelju dobro; od bogastva ovog udijelite vaim sinovima, o oci, i donesite mo veliku. S pregjima naim, koji vole Somu najbolju, koji napitku Some dogjoe, nek blagostivi Jama1 lagodno uiva naa pia, on laan s lanima. Dogji, o Agni, s blagim ocima, s vjernima, s mudrima, koji u svjetlosti prebivaju, koji kod bogova sjede s enjom i egju, a poznaju rtvu, pa ih veliamo pjevanjem. S onima, koji rtvu jedu, rtvu piju, a vjerni su, i voze se s Indrom i s bogovima udrueni, s tisuom otaca, prijanjih i potonjih, koji u svjetlosti bogove hvale, dogji, o Agni! Vi, koji lijepo vodite, vi negda ognjem istroeni oci, pribliite se, sjedite svaki na svoj sto; uivajte na slami priloena jela, i darujte nam dobro, to sve ljude obilno hrani. Za oce, koji su ovdje i koji nisu ovdje, koje mi poznajemo i koje mi ne poznajemo, ti zna, koliko ih ima, ti znale bia (Agni); voljno ti uivaj lijepo spremljenu rtvu. Sa spaljenima i sa nespaljenima, to se veselo goste u sredini neba, njima odvedi, ti gospodaru (Agni), k carstvu duhova ovo tijelo,2 pa ga tvori po volji''.3
5 1

Posuta rtvena slama, to ju mi mnogo puta opazismo u naim vjerskim obiajima. Mrtaki bog. 2 Kako je vidjeti, pjesmi dade povoda spaljenje jednog mrtvaca. 3 Rigv., X, 15, v. 414.

Pjesma vedina opisuje dau i istie joj vjersku narav, da se jae ne moe. Dakle, daa uzlazi u same poetke naega arijskoga roda. Po indijskim tumaima Veda, znamo i ivotinje, to su se s mrcem vodile i za dau klale. Bijae to govee, no redovno krava; ili bijae koza mrke dlake.4 U ovome vedini obiaj razilazi se od naega, koji uprav kozu zabranjuje.
4

Gubernatis, Storia comp. degli usi funebri, p. 64. Mrcu prilagahu Indi takogje graka, to se moe smatrati kao neko koljivo. To pridrae Heleni, koji svojim mrtvima davahu soiva, kako bi se u putu hranili i platili onamonji ulaz. Obiaj jo se dri ponegdje u Europi, ali pod drugim oblikom: na duni dan, u novembru, soivo, navlastito grah, udijeli se siromasima, to mole za due pokojnika (Id., Myth. zool., v. 1, p. 177).

392

Poto smo na religiji groba kod Inda. jo dvije rijei o njezinu odnoaju prema vjerovanju Slavena. Gore navedena pogrebna pjesma indijska kae, da bog Agni, Oganj, pokojniku ''tvori tijelo po volji'', koje znai, da mrtvo tijelo na nov nain Oganj saobrazuje, kako bi ono dui na drugom svijetu sluilo. To je tijelo novo i kao razliite vrste. Jo jedna pogrebna pjesma Rig-Vede veli mrtvome: ''Udrui se s Jamom i s ocima, na nebu najviem, s ispunjenjem svake poude; oproten man, idi u postojbinu svoju, sjajan prioni uz novo tijelo.''1 Dakle vatra, dok truhlu leinu unitava, u istom asu tvori pokojniku novo tijelo, nebeteno i prosvijetljeno. Valjda i Slaveni mislili, da se na lomai zbiva ba ovakovo prosjaivanje mrtvaca. A drugi slavenski nazor ova ista pjesma isto iznosi na vidjelo. Pominje se rajska poljana: ''Najprije je Jama naao put k onoj poljani, koju niko ne moe da nam otme, u koju su nai pregji prispjeli, kadno staze njegove (Jamine) raspoznae.''2 Ova poljana ne lui se od nae rajske livade.
1 2

Rigv., X, 14, v. 8. Id., ib, v. 2.

Drana je daa rimska i naa, kako ono rekosmo, bez vike i buke, uz tihe razgovore. To se i pristoji, radi tuge i obiteljske alosti. Ali dionici su, ako ne prve dae na dan ukopa, a to susljednih daa, takogjer drugi ljudi, koji nisu rod mrtvome. to ih je vie, tim je pokojniku veselje jae, ast vea. Obiaj bijae to rimski, te se zvao silicernium, visceratio, a i grki, s odnosnom rijeju , . Iz imunijih kua, u poduje njihovim mrtvima, razdavalo se svjetini kuljen, utrobic, mesa. Od prilike isto ovako radi se i u nas. Na povee dae zove se seljako mnotvo; ko asti pokojnike, ide redom od kue do kue govorei: ''Dogjite dovee, da spomenemo mrtve.''3 Daleko od groba, a sa ve otananim bolom za mrtvima, naravno, da taka daa nije svagda trjezmena. Naa jedna poslovica veli: ''Najeo se kao siroe na zadunice'', a druga jo ljue: ''Benee kao pijan na dai.''4
3 4

Vuk. iv. i ob., na str. 210. Vuk. posl.

Rasputenu dau, uz silno pijanenje, zabiljeila slavenska historija. U velikome ratu megju carem Mauricijem i monim avarskim haganom Bajanom uz slavenske mu podanike i saveznike, vizantijski vojskovogja Prisko preduze, godine 585, napadni boj na Slavene s onu stranu Dunava, u sadanjoj Rumuniji. Prisko zaskoi i razbi kralja Ardagasta, neopreznu junainu, pa, dalje iavi preko movara, u ponoi zatee nepripravna i drugoga kralja Musoka. Slavenski kralj, i njegova vojska, leali mrtvi pijani. Vojska je isjeena, a kralj iv uhvaen. ta bi? Musok bijae spremio dau svome pokojnome bratu.5
Teophanis Chronographia (Bonnae 1839, v. I, an. 585): ' .
5

Ogromne dae Slavena pregjoe i na oblinje Turane. Poznat je ukop, u Panoniji, groznoga Atile. Kad on preminu iznenada 453 g., njegovi Huni, pred to e ga nono u zemlju velianstveno sahraniti u trostrukom sanduku od zlata, srebra i gvodja, po danu neizmjerno njega oplakae, a pri tome neizmjerno jedoe i pie. To im bila ''strava'', koja je rije prije slavenska, nego li gotska.1 Neurednu dau Arijaca nalazimo, valjda, i u samoj crkvenoj historiji. Stranom jednom, oglaene ''agape'' prvih hristjana jesu mrtake dae, jer se esto dre i na grobljima. To crkva primila pod okrilje svoje, i gledala oplemeniti lijepim naukom ljubavi. Ali kvas starovjerski pokaza se jai od novoga hristanskog. Mnogo jedenje i pijenje na brzo uze sve to veeg maha pa sabori sveeniki ukinue agape odvrgnute od poetne misli, ili, bolje da reknemo, povraene na kruti obiaj poganskih daa.
1

Krek, Einl., s. 435-7 Mikloi, Etym. Wrt. Slavenski, ''strava'' znai: hrana, jelo.

393

S daom Srb i Hrvat uporedo ide naricanje. Rodbina, kako navadno sama jede u ime mrca, tako najee ona sama za mrcem i narie. Na to je najprikladnije u rodbini enskinje, te e osobito mati tuiti za sinom, sestra za bratom. Tualjka se ini iz svega glasa, ponajvie u stihovima, kao pjevajui; a, poto se s obiajem ovdje stjee naraviti bol, tuenje je vie puta tako alostivo, da gdjekoji na dai plau, pa gotovo nema oka, to nebi prosuzilo.2 Iz takovih suza nie jedan biser naoj knjievnosti. Divna je, i nedostina sadanjim imitatorima, naricaljka sestre Batrieve za bratom, koju vladika Petrovi sastavi po pukom nainu crnogorskog tuenja.3 U jekavskim tubalicama, kratki etverosloni drugi stih, kao: ''Jaoh nama!'' ''Nama prazno!'' iznosi, bez sumnje, bolne uzvike mnogobrojne domae eljadi, ili, kako jekavci kau, vojske, koja je, navlastito u starije doba, okruavala mrca i njega alila.4
2 3

Milievia iv. Srba, Gl. XXII, na str. 2067. U Gorskom Vijencu. 4 ensko skoro jednako naricanje, uz taki izraziti pripjev, ima na Sardegni. Jezuit A. Bresciani pie: ''Questi canti funerali son dalla prefica declamati quasi a guisa di canto con appoggiature di ritmo, e intrecci di rima e calore d' affetti e robustezza d' imagini, sceltezza di frasi e voli di fantasia rapidissimi; termina ogni strofa in un guaio doloroso gridando: ahi! ahi! ahi! E tutto il coro delle altre donne, rinnovellando il pianto, ripetono a guisa d'eco, ahi! ahi! ahi! (Gubernatis, Storia comp. degli usi funebri, p. 58).

Na dai, u Srbiji, narie najblia rogjaka, i uz druge ene obilazi nekoliko puta oko sofre sve dotle, dok joj se veli: ''Dosta, za Boga! Boja je volja! I mi emo svi tamo; nemoj gnjeviti Boga. Neka je iv ostatak!''1 Koja majka ili sestra oplakuje pokojnika, ona se ne e brzo smiriti. Tui sama, i kod kue i u polju, kato po dvije i po tri godine2; pa istinitome bolu ni malo ne smeta, to je to tuenje glasno i ponajvie ritmino. Nije sada u obiaju, ali pjesme kazuju, da je negda i ena ovako tuila za muem, te i djevojka za vjerenikom.3 Po svemu je vidjeti, da sveano ensko naricanje bijae izvanredno razvijeno u naeg naroda, valjda zbog slavenske mu mekane, ljubavne udi Ali ene nariu ve u vedino doba, te je i obiaj openito arijski. Manje ili vie, na svakom pogrebu arijskog ovjeka ima tuilaca i tukinja. Najmanje ih je kod Nijemaca, moe biti za to, to Nijemci rado ne plau.
1 2

Milievia iv. Srba, Gl. XXII, na atr. 207. Vuk. iv. i ob., na str. 154. 3 Id., ib.

Kako naricanje obino slijedi uz dau, gdje se jede i pije, naravno je to, da se ono, s neke strane, okrenu u formalnost. Osobito, kad nariu ljudi izvan pravog porodinog kruga, onda vapaji alostivi imadu tek vrijednost pogrebne gizde. To je tako zvano ''pokajanje'', u Crnoj Gori. ini se pokajanje, ili odmah prvi dan na pogrebu, ili drugi i trei dan u kui pokojnikovoj. Iz istog sela, ili ak iz drugih sela, dogju ljudi, to dalja rodbina, prijatelji i poznanici, naoruani i poregjani, pa jedan narie, a, napomol grobu ili kui, svi potre bez reda i u glas zajauu.4 Na to, tue nad orujem i nad iznesenim haljinama umrloga. Kako se obred zove pokajanje, tako se ti obrednici nazivlju ''pokajnice.'' aste se onda jelom i piem iz one kue. Viteko tuenje nad orujem preminulog viteza starinsko je, bez sumnje. U starinu siu i primorske plaene narikae, ili tukinje, koje pokojniku nisu nipoto rod, nego se, asti radi, od prijatelja alju na sprovod. Plaene, ili kojekako nagragjene narikae, jo postoje u Katelima, megju Spljetom i Trogirom,5 i u Boci kotorskoj6 te i svoj onamonjoj okolini gdje ih zovu takogjer tukinje. Nae su narikae prava prilika rimskih praefica, ali nisu prele od Rimljana k nama. Ne samo da ih je jo nai u Italiji, ve plaeni svoj posao tjeraju i u Irskoj, kud zaista ne doprije rimski uticaj. to se one na mnogim mjestima ukidoe, pa se i u nas izmiu svejednako, tome je uzrok vjera Hristova. Crkvu je uvijek mrzilo svako neuredno i buno tuenje za pokojnicima.
4 5

Id., na str. 155. Vuk. iv. i ob., na str. 210. 6 Vrevia niz prip., na str. 270: ''Nikolina je bila malo starija godinama od Jovanove, zdrava, mlaa, darovita, jedna od najoglaenijih narikaa one prostrane kneine. Kad god bi kakav odlian ovek umro, ili momak u boju poginuo, za nju su iljali s molbom, da dogje naricati nad mrtvim''.

394

Gledom na dae, ili poduja, u Srb i Hrvat, jo jedno nam je ispitati: vrijeme, kroz koje se daju. Sabirui sve odnosne vijesti, moemo rei, da se dae daju u etiri navrata: na ukopu mrca i mahom po ukopu, onda u etrdeseti dan, pa do po godine, a najposlije s navrenom godinom. Tri potonje ove dae zovu se svuda jednako: etrdesnica, polugodinjica i godinjica. to se tie vremena glavne prve dae, obiaj se poneto razilazi po razliitim krajevima zemlje. U svakom kraju navadno je to, da se mrtvacu daa prikazuje na ukopu i sutradan poslije ukopa, kad se ovo drugo ne odloi do prve subote ili nedjelje.1 Daa na ukopu, kao i alba, jeste obiteljska u strogom smislu; no sutradan ljudi i nezvani dogju na groblje, donosei sa sobom jela i pia, da i oni oale ne svoga pokojnika.2 Taj drugi dan ve nema popa, koji ne bi pravo ni znao, ta da tu radi; nego se eljad, kuna i nekuna, sama prekrste, jedui i pijui ''za ispokoj due pokojnika N. N.'',3 kako mu bude ime. U gdjekojim krajevima, nastavlja se daa i trei dan. Tako u Crnoj Gori, pokajnice idu i tree jutro na grob, te poslije alovanja jedu i piju.4 Iz ovoga kao da bi nam bilo izvesti, da glavna prva daa Srba i Hrvata neznaboaca trajae za tri dana. Ali u Sinju, na starom hrvatskom zemljitu, nalazimo ''sedminu'', to je daa, koju rodbina i prijatelji donose kui pokojnikovoj.5 U Slovenaca takogje ista rije ''sedmina'' hoe rei: daa.6
1 2

U subotu na vee, a u nedjelju u jutro. U Srbiji, osobito oni, koji se u isto groblje kopaju Milievia iv. Srba, Gl. XXII, na str. 205. 3 Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII na str. 169. 4 Vuk. iv. i ob., na str. 1556. 5 Vuk. rje., pod Sedmina. 6 Krek, Einl., s. 439.

Ne bi to imalo znaiti, da se ukopna prva daa, kod Hrvata i Slovenaca, produljivala za itavu nedjelju dana?1 Na velikim ruskim pogrebima u X vijeku, ako je doputeno to zakljuiti po jedinom sluaju, navedenu od Arapa Ibn-Fadhlana, astili se ljudi za devet ili deset dana, jer devet dana mrtac stajao izloen, dok ga u deseti spalie. Pilo se kroz to vrijeme dan i no, dato u pokoj mrca, na taj nain, da trijezni Arap osta preseneen: ''esto'', veli on, ''jedan od njih umire s aom u ruci.''2 Daa ruska pri ukopu traje dakle, na temelju ovoga svjedoanstva, itavih devet ili deset dana.
1 2

U naem jeziku, ''sedmina'' izrazuje, vie nego sedmi dan, broj od sedam dana. Kod Kreka, Einl., s. 4267.

Dosta je prilike misliti, da se prva daa mrcu manje ili vie duljila, po kraem ili duem obredu pogrebne sveanosti. Moe biti, da u hrvatske gospode mrtvo tijelo stajae izloeno, i samo napola sahranjeno, za sedam dana, kako ono usmo, da u gospode ruske stajae za punih devet, dok bi se spalilo u dan deseti, pa, kad crkva zabrani dugotrajno izlaganje, da onda daa sedmina pretvori se u gozbu sedmoga dana, koja se sada ini u Sinju. U ostalom, ruskih devet dana alosne dae kao da je u nekom suglasju s obiajem korotovanja u Srbiji. Kad u Podgorini nastaje alost za mrtvim, tad mukarci devet dana idu gologlavi i ne briju se, a devet dana idu poruene i enske, koje prevru haljine na sebi i povezuju se crnom mahramom.3 Devet dana intenzivnog alovanja i obilate dae, to je takogjer obiaj grko-latinski. Uprav toliko dana potee se rimska daa, to uz druge nazive nosi i ovaj: ''novendialia''.4 U staro doba, Atenjanima red bijae za devet dana izlagati mrca.5 I u davno doba homersko, narikae tue za devet dana. Poznata je zgoda s mrtvim tijelom Hektora junaka, koja zavruje Iliadu. Trojanci ''dovozili za devet dana silesiju drvlja, a kad sjajna ljudima zabijeli deseta zora, tad ve suze ronei iznesoe smiona Hektora, i postavie na vrh lomae, i u nju bacie vatru.''6 Hektorovo tijelo izloeno je devet dana, a sagano deseti, isto kao i tijelo ruskog velikaa.
3 4

Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 169. Adjektiv ''novendialis'' ima, kao i rije ''sedmina'', dvojako vremenito znaenje: quod novem diebus, vel nono die fit.

395

U peloponeskom ratu, za sama tri dana izlau se kosti palih vojnika. Izlau se zajedno pod jednim atorom, pa kostima svoga mrca, ko hoe, donosi prilog, a ene iz doma za njim nariu na ukopu, kazuje Tukidid (II, 34). To se ini, veli on, ''po obiaju otaca''. 6 II., XXIV, v. 7847.

Obilatija daa za sedam, ili devet, neprekidnih dana valjda obdravala se s tom namjerom, da bude mrcu potpuno udovoljeno, dok mu tijelo, prije konane sahrane, jo postoji sauvano u ovjejem obliju: pri cjelokupnome tijelu, dua eto jae gladuje i edni. Dapae, skrb za mrca, makar sve to manja, protee se i dalje. Mi rekosmo, da je dai drugi mah tako zvana etrdesnica. I ovoj je rijei znaenje dvostruko: etrdesnica je daa nakon etrdeset dana po ukopu, a podjedno znai spomen mrcu za cijelih etrdeset dana.1 Ima i drugi etrdesetdnevni spomen, ali ne za mrtvog pojedinca, nego za sve mrtve, megju uskrsom i Spasovim danom, te se novogrkom iskrivljenom rijeju zove ''salandar'', od ,2 jer ga grka crkva od puka k sebi preuze, pa kalugjeri primaju priloge i mole se za mrtve. Od prilike, istu nau etrdesnicu dre i Rumunji; jednu dau oni davaju poslije est nedjelja dana,3 koje opet izlazi na priblini broj etrdeset. A u Srbiji, u okrugu uikom, iza glavne ukopne dae, ''pre etrdeset dana daju dve dae kod kue i kolju dunog brava''4; tada enskinje opet narie, no sa malo stihova, i nikad onako alostivo, kao to prije. Ove dvije kune dae s dunim bravom, davane u dnevima neizvjesnim, no prije etrdesetog dana, slue dokazom, da je taj teaj vremena, ta cijela etrdesnica pomiljena bez pravog prekida i kao ukupna. Ali na to etrdeset dana njege i brige za poduje? Ja mislim, da je to sve bivalo s toga, to se vjerovalo, da dua, prije nego e u raj, skie se po zemlji za etrdeset dana,5 poto je tijelo nekako ovamo privlai.
1 2

Vuk. rje. Vuk. rje., pod Salandar. 3 Slavici, die Rumnen, s. 1703. U njih, za est nedjelja ljudi idu gologlavi, a ene raspletene i poruene. 4 Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 169. 5 Vidi gore, na str. 120.

Moe da bude neprilike izvanredne te i jada za duu, ako se tijelo po sluaju pokae uporno raspadanju.6 Za to daje se i dalje daa, no sve to rjegja. Takova je polugodinjica i godinjica, koje su obe u obiaju i kod Rumunj.7 U ovom su poslu Rumunji uope vrlo zabrinuti, a brigaju se posve poganski. Ukae li se umrli kome od porodice u snu, daj odmah da se obavi jedna pomana s vodom, s jelom, s odjeom, po izraenoj elji umrloga. Rumunjske dae prilau se dugo, sve do navrene sedme godine iza smrti pokojnikove, a to na godinu barem jedna.1 Red daa hrvatskih i srpskih svrava se s godinom, kadno se daje posljednja obilata godinjica.2
6 7

Gore, na str. 1202. Slavici, die Rumnen, s. 1703. 1 Id., ib. 2 Ili se barem davala obilata, sudei po ovoj staroj poslovici: ''Na svrhu od godita vie ije mrtvi, nego ivi''. Poslovice, na svijet izdao Danii.

Godinje zaregjivanje da i godinja korota vrsto se dre megju sobom, u naem puku. U Srbiji, kad se u kojoj kui, radi enidbe ili udaje, smetne korota, onda su prekinuta i poduja, ali, da ne bi pokojnik na tome tetovao, valja mu ''izdati godinu'', kako tamo vele. Na primjer, udovac, koji hoe da se eni prije korotne godine dospivene, svojoj prvoj eni godinu izdaje time, to za krae vrijeme njoj prilae sve redovne godinje dae.3 Koji se oenio drugom, taj ne smije i ne e nikad umrloj eai ''izdati za duu.'' Godinja korota, to je u Europi posvuda uobiajena, biti e starodrevna, jer ona ve postoji u davno doba Helade. Za godinu duljeno korotovanje i davanje da jamano se vee s godinjim teajem sunca. Veza je valjda ova: ovjek ivi, umire i uskrsava na lik Sunca boga, koji svake godine sjaje, propada i nanovo se uzdie.
3

Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 170.

396

Izvjesno je barem to, da Arijci, na svretku godine, aljahu podjedno Sunce umanjeno i sve pokojnike svoje. Davala se onda daa, ne samo za preminule pojedince iz vlastitoga doma, ve za opu zadrugu umrlih iz plemena i iz naroda U Eranu, taj obiaj usavri se do veljih dunih blagdana. Pokojnici eranski proslavljali se za deset posljednjih dana godine. S rajskih visina hrljahu najprije svoji k svojima; onda silaahu i svi rajnici, svi sveci mazdejske vjere. Da se pristojno doekaju, svaka se kua istila i kitila, pa, blaenicima na dar, iznosilo se cvijea, voa, mlijeka, vina i mesa.4 Pri koncu godine, navlastito megju boiem i bogojavljenjem, na jata izlaze mrtvi, po njemakom praznovjerju; a kako oni okolo idu, to i sad vigjaju mnoge oi. Jednako i u Italiji, u Piemontu, ukazuju se pokojnici u mrtvu jesen, pred zimno doba: obiaj je, da u oi dunoga dana (2 nov.) veeraju svi skupa srodnici, pa da se na stolu ostavi togod od jela; doi e nou mrtvi i pojee ono.1 U nas, puki praznici, ''materice'' i ''oci'',2 to padaju u pretposljednju i u posljednju nedjelju prije boia, po velikoj prilici jesu spomen-dani preminulih matera i otaca. Po kunom obredu, sad djeca veu, tih dana, uetom, ili im drugim, majke i oce svoje. Mi ve pokuasmo to izjasniti kao zimsku openitu venju umrloga ljudstva i Sunca3: Sunce posljednjih dana godine polama se i umire. Da su ''materice'' i ''oci'' duni god, to i Vuk mutno osjea, velei: ''materice su kao ensko krsno ime.''4 to je zapravo krsno ime, vidjeemo dalje.
4 1

Spiegel, Avesta, II B., Einl., s. 101. Gubernatis, Storia comp. degli usi funebri, p. 109. 2 ''Oii", kau u Boci. 3 Dio III, na str. 578 (2012). 4 Vuk. rje., pod Materice.

I povrh toga, ima u narodu jo drugih ''zadunica zimnjih'', samo to ove padaju u novu godinu, u pokladne dane pred bijelu nedjelju. Zimnje zadunice traju za svu nedjelju dana izmegju bijele i sebine, pa se zovu ''zaduna nedjelja''5 Glavni obred vri se pod domaim krovom, to je znak njihova postanka neznaboakog. Koje mrtve domain pamti, ili dri zapisane u ituli, tima svima za duu pali po jednu svijeu, namijenivi izriito svakome: ''ovu ocu, ovu materi, ovu babi'',6 i tako dalje. Ako je tu blizu manastir ili crkva, obred, dakako, biva i hristjanski; obsluie sveenik, pa e on spominjati mrtve, a domain palie redom svijee, kako budu itana imena. S popom, na nekim mjestima, idu i na groblje, da uz upaljene svijee spomenu i ondje mrtve. Siromasima, koji dogju, daje se jela i pia, to ''dijelei za duu''7; daje se, naime, starinsko poduje, ili daa.
5 6

Vuk. iv. i ob., na str. 23. Id., ib. 7 Id., ib.

Spomen za sve mrtve pomie se dalje kroz godinu. Nije sumnje, da Srbi i Hrvati ivo i esto spominjahu mrtve iz doma, brastva i plemena, spomen udeavajui prema godinjim mijenama prirode. Skoro u svaemu vrsto privezani i priljubljeni silnoj prirodi, nai oci u nju uvukoe, s njenim ivotom skopae i mile svoje pokojnike. Kazasmo, da se mrtvi spominju u zimno doba, u sumornim danima polomljenog Sunca. Brzo za tim, eto gdje se spominju s jakim Suncem, u jek proljea. Oko aprila mjeseca, kad se rudine ve preodjedoe travom a gora listom, slavi se, u narodu, ''pobueni ponedjeljnik'', to je, po sadanjem kalendaru, drugi ponedjeljnik po uskrsu.1 Idu ljudi na groblje, i ''pobuavaju'' grobove od one godine. Pobuavanjem sad se osobito bavi enskinje, ne valjda toliko s toga, to su mile ruke najprikladnije na ovi iskaz ljubavi, koliko s drugog razloga, to ene uvaju najdue i najvjernije puku predaju. U pobueni ponedjeljnik, dijeli se za duu.2 Starinski obiaj osvetili popovi, atei mrtake molitve; ali pogantina najsvjeija izvire opet iz drugoga obreda, to se u isti ponedjeljnik obavlja po nekim mjestima Srbije, kao u Negotinu i u Ravi.3 Momci i djevojke sastaju se na igru poslije podne, i ''druiaju se.'' Opletavi vijence od vrbovih mladica, kroza njih se ljube, dok mijenjaju uskrsna jaja. Ovo sada ponajvie rade momci megju sobom, a tako i djevojke; koje pak goni osobita ljubav, oni e vijence svoje izmijeniti, metnuvi ih jedno drugome na glavu. Postaju ovako momci godinji prijatelji od zakletve, a djevojke godinje drge. Igra se zove ''druialo'' ili ''ruialo'',

397

pa do godine, na novi pobueni ponedjeljnik i novo ruialo, gdjekoji ostanu taki drugovi, a gdjekoji se ponove.4 Dotaknue groblja i ruiala, tune smrti i radosne ljubavi, tanjemu naem osjeanju mnogo ne prija, no ono naravno bijae davnim ljudima, odhranjenim prirodi pod skutom. Mislilo se, da sa ivima i sami pokojnici, iz svojih pobuanih grobova, raduju se krasu i sjaju proljea.
1 2

Id., na str. 27. Id, ib. 3 Id , ib. 4 Isporedi Dio V, na str. 29 (149).

Naprijed u godini, radovali se svi mrtvi punoj toploti ljeta, pa ivi opet usrdno njima inili spomen. Za subotu uoi Trojica, ili Duhova, kau sada, da je to ''zaduna subota.'' Pada ovi zaduni dan okolo mjeseca junija, kad se sunce na nebu najvie uzdiglo, te je zemlja u naponu svog zelenila. S Trojicama, ili Duhovima, crkva svetkuje silazak Duha svetoga k apostolima; no moe biti, da pluralni naziv Duhovi, to puk osobito u Vojvodini potrebljava,5 iskoi nam iz pogantine, i da iz prva ono bijahu duhovi blagih pokojnika, koji dolje k svojima silaahu u pohode, a svoji ih aahu. Svakako stoji to, da sada u Srbiji, na mnogim mjestima, u zadunu subotu daju za duu.6
5 6

Vuk. rje., pod Duhovi. Milievia iv. Srba, Gl. XXII, na str. 99.

Jo na drugim mjestima, spominju se mrtvi na Petrove poklade. Ove se dotiu mjeseca julija, kad se ljudi, pri svrsi rodnih mjeseca, vesele sabranoj i spremljenoj ljetini. Ovako, uz neprekidno pominjanje, ivi druguju s milokrvnim mrtvima kroz godinji cijeli okret prirode. To, u staro doba, bijae na djelu vjena pamet, to se i sad svejednako klikuje i obeava dragim pokojnicima. Ovdje gore reeno je, da pokojni duhovi prilaze k ivima svojim. To je drevno vjerovanje svih Arijaca, a eto jo nimalo ne popusti u naem narodu. Nesretna je, tuguje svaka kua, kojoj pokojnici ne dohode. U jednoj pjesmi, kuna eljad uzviknje: ''Da smo jadni i alosni, e se za nas ne spominju svojoj kui ne dohode!''1 Za to, u drugoj tualjci, tukinja preporuuje novome pokojniku, koji na onaj svijet ide: ''Jo te molim s jadovima, ah! za naa velja dobra!2 nemoj nam ih zagovorit; nego e ih k nama spravit', da se eljno izgrlimo, i od plaa ueimo.''3 Ovo ovako govore Patrovii, ali odaju miljenje svega naroda srpskog i hrvatskog.
1 2

Vuk. pjes., knj. I, 151, v. 1214. ''Velja dobra'', to su sami pokojnici. 3 Vuk. pjes., knj. I, 152, v. 1621.

Mrtvi prilaze k svojima tiho i blago, ako su izdovoljeni redovnim daama i spomenima. Dapae, samo takom dvorbom i ugodbom mrtvi imaju mira, postaju zapravo pokojni. to se mrtvima prilae, sve se daje ''u pokoj'' due njihove, pa se i veera pogrebna zove ''pokojna veera.''4 Kad je govor o dai i o mrtakom spomenu, puka usta kau uvijek, da je to za ''pokoj'', za ''ispokoj'', za ''upokojenje'' due. Dolazi ovako i stajaa, a istoznana, rije ''okajati'': ''Pa ti hajde, okaj svoju majku, i zakopaj staru milu majku.''5 Taj se pokoj sveano zaziva mrtvome: ''Pokoj ti ocu!''6 ''Bog da mu dui pokoj da!''7 398

''Bog ti duu upokojio, a laka ti crna zemlja!''8 U isti red rijei ide i ''pokajnice'' i ''pokajanje'', u Crnoj Gori.
4 5

Vidi, gore na str. 151. Krasia pjes., knj. I, 5. 6 Vuk. rje., pod Pokoj. 7 Id., posl. 8 Vrevia niz prip., na str. 434.

S ovim izrazima donekud regjaju se izrazi hristjanski. Na pr., zapadna crkva eli umrlome ''requiem aeternam.'' Ali ovdje tek sluajno stekle su se naline ili sline izreke. Najprvo nam je opaziti to, da pokoj ne naglauje se onoliko u crkvi, koliko unj upire puki govor, a upire s osobitim pogledom na dau i na spomen. Drugo je opet to, da mrtvi, po hristjanskoj misli, vie nego poivaju u miru, lee kao u snu, iz koga e svi ustati ''u jedan put u trenuu oka, u poljednjoj trubi.''1 Radi ovoga hristanskoga sna, pokrteni Grci upotrebie, za mrtako poivalo, rije , koja pregje i u mnoge druge jezike. Dodue, hristjansko groblje nazivalo se, latinski, i requietorium, pokojite, no je rije dosta rijetka, a s vremenom istrijebi se pred obinijom, premda tugjom, coemeterium. Mi, i pored nove vjere, pridrasmo svoju staru rije: groblje, ne gradei sebi druge koje prema pojmu sna mrtvih hristjana. Isto tako pridrasmo uobiajenu rije: pokojnici, koju nam jamano ne dade ni grka, ni rimska crkva. U dva klasina jezika, preminuli hristjani zovu se naprosto , mortui, defuncti, a to se ne slae s pokojnicima. Mi dakle ne velimo: pokojnici, po novoj, nego po staroj vjeri.
1

Korinanima posl. prva, XV, 52.

Za ovo nae mnenje ima jo jaega dokaza. Ne samo u nas Srba i Hrvata, veu i u starih Nijemaca, isto se javlja prethristjanska misao o pokoju i nepokoju mrtvih. Nijemcima mrtvi bijahu, ili ''geheuer'', pokojni, veseli, ili ''ungeheuer'', nepokojni, neveseli,2 otkle ''Ungeheuer'' za svako bie nakazno i grozno. Tako i rimskome nazivu ''manes'', to su blagi duhovi pokojnika, odgovara nijeni adjektiv ''immanis'', neovjeji, grozan. A nijedno nam poznato vjerovanje valjda toliko ne istie pokojne i nepokojne duhove umrlih, koliko rimsko. ''Manes'' i ,''lares'', to su tihi i zatitni duhovi praotaca; ''larvae'', to su duhovi nakazni, vie puta u obliju ivina, koji nemaju mira, te, ulajui se nono, prestravljuju ljude, osobito svojat po kuama.3 Postaju mrtvi ''larvae'' nesretne, razmeu se nemirno, kad im je to teko skrivljeno, ili na pogrebu nije im po redu ovreno to treba. Mi ve rekosmo, da mrtvacu rimskom, kao to i naem, ponajprije trebae uredni ukop s daom. Nego i preko godine sve mrtve svoje Rimljani spominjahu isto onako, kako jo to ine nai ljudi na selu.
2 3

Grimm, Deutsche Myth., s. 762. Sada Rumunji zovu ih ''strigoi'' (Slavici, die Rumnen, s. 173). Gledaj nae tence, gore na str. 121 2.

U Rimljana, dva su poglavita mrtaka spomena: u februaru, koncem davne rimske godine, ''feralia'' s prilozima i molitvom na grobima za ispokoj dua, i u proljee ''lemuria'', na ide maja u noi, s obredom u kui, na jednako upokojenje mrtvih.4 Za dostojnu sahranu i pokoj mrtvih mnogo su se starali i Grci, pa im je ta briga zabiljeena valjda na najtunijem listu atenske historije. Kad u peloponeskom ratu Atenjani nadbie, svretkom septembra 406 g., neprijateljsko brodovlje u estokoj bici kod Arginuz, atenski stratezi od silnog vjetra, ili ne mogoe, ili ne smjedoe pokupiti morem razbacane ranjenike i mrtva tjelesa. Razgoropadi se svjetina, i est slavodobitnih zapovjednika podlee urnoj smrtnoj osudi, te oni ispie kukutu. Jad s izgubljenih ranjenika, a poneto i stranaka mrnja, skrivie naprasno to bezumlje i to nedjelo; no u stvari bijae i vjera po srijedi. Morem prodrta i nesahranjena tjelesa prijeahu, da preminuli dogju do svog pokoja.
4

Koji se zovu takogje ''lemures'', te su veoma slini larvama, kad nisu pokojni. Od prikaze nestanih larva i lemura ivi mogu poludjeti.

399

Ja drim, da se s mrtvakim pokojem vee, s jednog kraja, i pretvrdi obiaj osvete, radi krvi uinjene. U Crnoj Gori, gdje se starinsko mnogo kojeta udralo najtrajnije, obiaj domae osvete jo prkosi dravnome zakoniku. Dakako, osjeaj osvete prirogjen je prostu ovjeku, a i u prostu narodu, gdje je slaba dravna obrana, osveta, to neumoljivo prijeti iz uvrijegjenog i ozlegjenog doma, prua neko jamstvo mira od tugje obijesti i nasilja. Ali u nas Srba i Hrvata, u poslu osvete za poinjeno ubijstvo, svi su izrazi sveani i kao vjerski: ''svetiti, osvetiti, kajati, pokajati, miriti, podmiriti mrtvu glavu!'' Dua posjeenog ovjeka, dua mrtvoga, kao da nema blaene sree, ni pokoja, bez dune naknade za krv uinjenu. Osvetnik drugom rijeju, u Crnoj Gori, zove se ''umirnik1'', onaj koji umiruje mrtvu glavu. A dunost osvete za dom, ili bratstvo, onamo je tako prijeko potrebita, da crnogorska ve poznata poslovica glasi: ''Ko se ne osveti, taj se ne posveti2''. Niti je ova preljuta izreka samo divlji izljev srdbe, nego znai jo, da e se onaj posvetiti, ko svoje mrtve pokaje i podmiri.
1 2

Medakovica ivot Crnogor., na str. 11522. Vuk. posl.

U Crnoj Gori dogagja se vie puta, da e krvnik umoliti osvetnika, ili umirnika, da mu ubijstvo oprosti. To je tako zvani ''umir osvete'', pa se pri tome obavljaju izvjesni obredi. Po mojem miljenju, i ti obredi veim su dijelom vjerske, a manjim juridine naravi, premda mi sad dobro ne shvaamo, ta simbolizam njihov znamenuje. Tako n.pr., kad se zamoljeni umirnik ve sklonio na mir s krvnikom, ovaj, prije svega ostaloga, daje privesti pred kuu onoga dvanaest ena, dvanaest kolijevaka i u njima dvanaest djetica. Pred kolijevkama ide dvanaest glavara, koji, stavi na prag od kue, viu osvetniku: ''Primi dvanaest kuma, primi Boga i svetoga Jovana, i primi blago, koje hoe!'' Po tom, na dan koji se uree, druga dvadeset i etiri glavara osudie krv pred kuom krvnika; tu se naini ''trpeza umira'', no u mjesto stolica za sjegjenje moraju biti ''kameni''. Krvnik izilazi s onorn pukom kojom je ovjeka ubio, s pukom ''krvnicom'', o grlo objeenom, i primie se pokoljenike. Glavari gologlavi skromnim glasom reku u tri puta, gledajui na umirnika: ''Primi, kume, Boga i svetoga Jovana!'' Vie i krvnik, oborenim oima: ''Primi, kume, Boga i svetoga Jovana!'' Cjelivaju se krvnik i umirnik, pa se pored ovoga iznesu etiri kolijevke s djetiima, od dvanaest pomenutih. Te su kolijevke kao neto ivo, i zovu se ''kume''. Umirnik prima kumu jednu i cjeliva; isto ine tri njegova brastvenika sa jo tri kume. Ovim nainom megju dva krvna neprijatelja nastalo kumstvo, koje se pazi kao i krteno. Iza uhvaenog pobratimstva, svi sjedaju za ruak, pogode otetu, a ''krv je izimirena pozdravo i potpuno3.
3

Medakovia ivot Crnogor., na str. 11522. Postupanje crnogorsko, u pogdjekojoj crti, podudara se s karnim i vjerskim postupanjem za ubijstvo, na glasovitom Areopagu u Ateni. Ova strana kriminalnog prava atenskog izigje na veliki glas po svoj Heladi, jer se mislilo, da je to veoma starinsko, i da bi tako odregjeno od samog pravednog, no i primirljivog boga Apolona. U Atenjana, kao to u Crnogoraca, ne bjee doputeno s krvnikom stajati pod istim zbog krvi opoganjenim krovom, nego se sve obavljalo na otvorenom; pa je u njih nai i obredno ''kamene:'' ''kamen nepomirljivosti'', na kome sjedi umirnik, i ''kamen bezakonja'', na kome sjedi krvnik. Kako puka krvnica crnogorska, tako bijae osugjeno u Ateni oruje i svako ratilo krvniko. Krv se umiruje pomou Apolona Delfinija, u Grnoj Gori primanjem svetoga Jovana. Zato upravo sveti Jovan, nije jasno. Meni se sve ini, da svetac ovaj prikriva svetitelja davnijega. Za svetoga Jovana, za kumstvo i za dvanaest, odnosno etiri djetia, gl. Dio IV. i V.

Sluba redovne sahrane, dae i spomena za blagopokojne oce obavlja se nasljedno. Kae pjesma: '' ..... roditelji, koji su vas porodili, na spomenak ostavili.''1
1

Vuk. pjes., knj. I, 216, v. 302.

U domu, sin sinu izruuje taj vani posao, od koljena do koljena, od vijeka do vijeka. Prijekoj potrebi pokojnika biti e udovoljeno sve dotle, dok se kua dri. S toga, puki govor slavi sina uprav uznositim rijeima: ''Sin je kutnji temelj, krsna svijea, vjena domaa itulja, brani crkve i naroda ..... A djevojka? ona nije drugo, no tugja veera za sugjenu kuu.''2 itula, to je sada spisak kunih 400

pokojnika, to se sveeniku na zadunice predaje, da on mrtve poimence spomene, a spominjao ih za cijelo sam domain, kad jo ne bijae sveenika hristjanskih. Izumre li u kui muki porod, prestaje i dvorba mrtvima. Gore nesree od te nema: ''Zna li, Mare! da je naa starinska kletva vazda najtea bila: tako mi se ne utrla tri sjemena, ljudsko, skotsko i zemaljsko ..... Sve etveronono i letute, pa to pupa, i to lista, sretnije je od mene, jer po bojemu dau imae i imae ploda, a mene se iskopa kua i ugasi krsna svijea.''3 Ovdje krsna svijea izrazuje pokojnike, kako emo do malo vidjeti. Strana je, u narodu, zakletva iskopanom kuom, ugaenom svijeom, ili ognjitem: ''Tako mi se krsna svijea ne ugasila!''4 ,,Tako mi se ognjite na krsno ime mojijem punjem ne ugasilo!''5 ''Tako svi od moga roda ne pomrli, i ne imao ko krsnoga imena slaviti i u slavu ustajui svijee paliti!''6
2 3

Vrevia, niz prip., na str. 306. Id., na str. 1001. 4 Vuk. posl. Ili: ''Tako od mojega traga svijee ne ostalo!'' 5 Id., ib. 6 Id., ib.

Grozno je, kad kui imena nestane: ''Ime ti poginulo!''1 Rei kome: ''iskopanie!'' to je najkrvnija uvrjeda, a, pravo uzevi,2 iskopanik je svaki, ko iza sebe ne ostavlja izravna poroda, jer drugi niko iz kue; kao to vlastita djeca, ne e njemu mrtvome ugagjati. Za iskopanu kuu kae se, da je ''zatrnjena.''3 Pa isto ovako pria jedna iznosi nam zatrnjene mrtve: ''A ta su one osamljene travke, to su trnjem i korovom obrasle? Ono su ljudi i ene, koji onoga svijeta nijesu imali poroda, pa im nema ko trnje i korov da poupa i put oisti.''4
1 2

Id., ib. Vrevia niz prip., na 8tr. 100 1: '' ..... brat mi Stanko ubi me po sraniku, kad me na seoskom guvnu krvniki obrui, nazivajui me iskopanikom, a tebe bezrotkinjom, pa mi se neto dalo po srcu i po mozgu; sve mi je omrznulo, i pred oima kao krvavo''. 3 Id., na str. 48: '' ...... to uradi te zatrnji ovjekovu kuu, i rastavi samohrana oca starca od jedinka sina?'' 4 U Vili Beogr., g. 1867, br. 49.

Prijeka potreba da se kua nastavi zbog groba nigdje se ne osjea jae, koliko megju uzdrnim jekavcima. Ta potreba jekavce po Boci, Crnoj Gori i Hercegovini, vodila, sve do naih dana, do misli i rijeenja udnih. Da se kua ne iskopa, u jednom sluaju ena nerotkinja oenila s mladom djevojkom svoga mua, i enidbi ona glavom bila kuma, uz privolu popa, kneza i seoskih glavara.5 Tome udu koji su glavni uzroci? Evo ih, po sutim rijeima onamonjeg naroda: ''ovjek se ne ragja, da na pretek jede i pije, kao dobar pastug na punane jasli; ljudi se ne ene, da u igri svoje dane premeu, nego da nakon sebe svoj porod ostave, da na sinovljeve ruke umru, i da ih sinovi u grob poloe.''6 ovjek treba, da mu se ''kadgogj grob prekadi, ili leturgija preda, ili svijea pred duom udi.''7 Radi svega toga, ena ''ne e da nosi grijeh na oni svijet, nego hoe, da mua s drugom oeni.''8 Opet prigodom iskopane kue od mukih glava, izim mladog jednog kalugjera, prisilie ovoga, da vjerenicu svog preminulog brata uzme sebi za enu.9 Ova i ovaka skrb, da se kua po nesrei ne ''ugasi'', kako to tamo vele, uticala i na privatno pravo obiteljsko. U prkos zakonu austrijskom, u Boci oevina, jo nazad malo vremena, nije se smjela dijeliti megju enskinje. Eda bi kua vre stajala, cijelo nekretno ''oinstvo" igjae mukim glavama.
5

itaj, u Vrevievu nizu prip., pripovijetku iz istinog skoranjeg dogagjaja: ''ena oenila mua'' (str. 98106). 6 Na str. 100. 7 Na str. 101. 8 Na str. 102. 9 itaj, u istom nizu., drugu pripovijetku: ''Seljani oenili kalugjera''. Po narodnom kazivanju, to se dogodi u Hercegovini oko polovine XVIII vijeka.

401

Moe ko da ree: to su misli i uredbe, zadahnute samim aristokratskim duhom. Svakoj iole oglaenoj kui stoji naravno mnogo do toga, da se od mukih glava ne iskopa i da se vijekom proslijedi, pa nimalo ne treba, kako bi se ono razumjelo, posegnuti za kakovim vjerovanjem. Odgovaramo, da su puki izraaji po onome, to as prije usmo, odve jasni, a da bi mogli sumnjati o glasu vjere. Pa gdje e aristokracija, u prostome krugu seljaka srpskih i hrvatskih? Kod ovih, potreba muke obrane, osobito u nemirna doba, a i neki kuni ponos, mogu, dato, uzbugjivati elju mukih nasljednika; ali od te jednostavne elje do groze pred izumrem doma razmak je velik u osjeaju. Groza poiva na strogo aristokratinom, a jo jae na vjerskom duhu. Sad u Europi, gdje vjera vie ne nalae, za ispokoj due, dau mrtaku, i gdje naravito osjeanje ljudsko uzimlje sve to veeg maha, mala se razlika ini izmegju mukih i enskih nasljednika. Ma i poginulo ime kui, eri su mile kao i sinovi. Po mojem miijenju, iz poetka vezala se s vjerom takogjer adopcija srpska i hrvatska. Ako je straan, zbog nestatka dae i spomena, iskop kue, ugaenje ognjita, ovome zlu red bjee doskoiti na koji nain. Nestane li ovjeku mukoga omlatka, on e posiniti koga iz druge kue: pooim imae posinka. U narodu, dosta je rijetko sada sinjenje, poto, sve to veom promjenom misli, nikakova ljuta nevolja na to ne potie. Ali izraz: ''od srca porod'', to mnogo puta dolazi u pjesmama, dokazom je, da su se negda esto uzimala i sinila djeca iz tugjih kua. Za to postojae i tvrdi obred: prometnue kroz njedra. Veli pjesma: ''Prometnu ga kroz nedra svilena, da b' se dete od srca nazvalo'',1 a pri tome Vuk opaa: ''Pripovijeda se, da i sad tako ine oni, koji uzmu mjesto svoga djeteta.''
1

Vuk. pjes., knj. II, 30, v. 678.

Na adopciju s istog vjerskog uzroka svodi se i domazetstvo. Domazet je onaj, koji ulazi eni u dom, mjesto da je primi pod svoj krov. Domazetstvo je sada rijetko, a nije ni cijenjeno.1 Poi na domazetstvo, na enino imanje, to je kao bruka, pak je, u oima naroda, ''domazet'' isto, to i ''uljez'', ''pripuz.''1a Teko je i samome ocu, koji za to daje sina: ''Imah tri sina: dva su, dok Bog hoe, stankovici, a trei domazetovi.''2 Uavi u drugi dom, domazet mijenja porodino prezime i krsno ime: ''Znam, da Boo ima promijeniti prezime svoje porodice, a primiti mojega bratstva; a tako i njegovo krsno ime Nikoljdan, a slaviti moje Gjurgjevdan!3 No, emu sve to? Glavni i pravi uzrok kae nam jedan otac, koji k sebi uzima domazeta za er svoju jedinu: ''da mi ime u domaoj itulji zaostane i po smrti spominju.''4 Dakle opet religija groba. Domazet je, ovako, odrasao posinjeni mukarac, koji, kad kui nestane izravnog mukog poroda, ulazi u nju, da se ona kua ne ugasi, te da do vijeka ustraje domai spomen pokojnicima. Ako je domazetstvo sad prezreno, to biva samo s toga, to oslabi, s vremenom, starovjerski osjeaj.
1

Vrevia niz prip., na str. 222. Vuk. rje., pod tima rijeima. Kae se i ''privuk''. 2 Vrevia niz prip., na atr. 222. 3 Id., na str. 2189. 4 Id., na str. 218.
1a

Iz istog vjerskog vrela, iz nude mrtakog spomena bez pretrga, istee adopcija latinska, tako esto obavljana, a znamenita u privatnom i politinom ivotu Rimljana. Rimska ''adoptio'' neodraslih vrlo je blizu do pukog naeg sinjenja male djece, kao to je blizu do naeg domazetstva ''arrogatio'', adopcija to odraslih. Osobito u arogaciji, koja je postankom drevnopatricijska i sveana, istie se vjerska misao. Ne samo, da e arogirani promijeniti ime svoje porodice i primiti ime drugog bratstva, nego mu treba izriita ''detestatio sacrorum'' pred pontifeksima. Ovo su ''sacra privata'', ili religija groba i otaca: on se odrie pregjanje obiteljske religije i dunosti, a prima religiju nove porodice, kojoj pristupa i koju ima nastaviti. Po nau, to se kae: puta svoje krsno ime, a slavi drugo. Vie puta, mimogred, pod pero nam dolazilo krsno ime. Sad treba, da i to raspravimo. Krsno je ime srpski i hrvatski velik svetac, najvei iza boia.5 Pae i na boi, u prvoj sveanoj molitvi na badnji dan, srpski domain srce uzdie, najprije Gospodu Bogu, pa odmah za tim svome krsnom imenu.1

402

Vrevi, u Tri glavne narodne sveanosti: Boi, Krsno ime i Svadba, na str. 86, pie: ''Sva svjetska na stotinama veselja nepoznata su naem prostom narodu. Njemu su izbrojene samo tri u godini sveanosti, a to o boiu, krsnom imenu i o svadbama''. 1 Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 127.

Jednom u Dubrovniku, ''kolendari'' bi ili k prijatelju, da ga ''kolendaju'', u sama dva roka godinja: u veer badnjega dana i imendana.2 Krsno ime ostade gdje i gdje usjeeno u srcu i samoj poturenoj gospodi od naeg roda. U Hercegovini, pogdjekoji beg, na dan slave negdanjega svoga obiteljskog sveca, zamolie u oblinjem manastiru, da se ati molitva i zapali svijea.3 A sada, u svakoj pobonoj srpskoj kui, kandilo dan i no gori pred ikonom domaeg sveca, krsnog imena. eljad iz kue tome svecu obraaju se najradije, i njemu najvrue se mole. Kad se neopredijeljeno veli: ''tako mi sveca!'' ''tako mi svetac pomogao!'' razumijeva se svetac kuni, a te rijei skoro vie vrijede, nego li druge: ''tako mi Boga!'' ''tako mi Bog pomogao!''4 U puku naem, nita jae i ee od kletava: ''Krsnoga mi imena!'' ''Moga mi svetoga!''5 ''Tako mi krsnoga somuna!'' ''Tako mi slave i vaslave moga krsnoga imena!''6 Kad se sad ko ovako zakleo, teko da e kletvu, ma bilo za to, prekriti. A kletva je od starine. Mi je pratimo, pisanim svjedoanstvima, sve do vijeka XIV nazad, gdje srpska gospoda na isti nain svojim krsnim imenom tvrdo prisiu Dubrovanima.7 S toga, pjesma punim pravom kae, da je veliko ono ime: ''I velika slava Boja i veliko krsno ime''.8
2 3

Bogii, pjes., predg. na str. 104. Vilovsky Die Serben, s. 169. 4 Id., ib. 5 Milievi, Krsno Ime, na str. 96. 6 Vuk. posl. 7 Milievia Krsno ime, na str. 96. 8 Vuk. pjes., knj. I, 217, v. 78.

Slava boja i krsno ime izlaze nam naporedo kao prozivi jednoznani, kao puki sinonimi. Pa to je to krsno ime, ili slava boja? Vuk Karadi ovako to oznauje:9 ''Svaki Srbin ima po jedan dan u godini, kojega on slavi, i to se zove Krsno ime, Sveti, Sveto i Blag dan.10 Rije krsno ime pokazuje, da je ova slava postala od imena, koje se u prvome kravanju naroda naega nadjenulo kome, na pr. kome je nadjeveno Gjorgjije, on je poeo slaviti dan Svetoga Gjorgjija, t.j. Gjurgjev dan; a budui da on nije gledao, da se i njegovu sinu nadjene ime kakvoga sveca, nego mu je nadjenuo ime srpsko, na pr. ivan ili Radovan, tako je po smrti njegovoj i njegov sin (ne imajui sveca imena svojega) poeo slaviti onaj dan, koji mu je slavio i otac, i tako je to ostalo u cijelome onome potomstvu.''
9 10

iv. i ob., na str. 96. Zove se takogjer Slava. Milievia Krsno ime, na str. 95.

Vukovo objanjenje vano je, ali nedostatno. Iz njegovih rijei mogao bi ko izvesti, da je krsno ime u narodu nastalo tek prigodom krtenja Srb i Hrvat; a to nije. Krsno ime, ili. da drukije reknemo, slava boja, zalazi u preduboko vrijeme pogansko. Mimo ostale Slavene, sami Srbi, i pogranini im Bugari oko Timoka, sada slave krsno ime1; ali to nije za to, to bi jedini Srbi, pri kravanju, onaj obiaj zaveli, ve biva s drugoga uzroka, to su Srbi obiaj slave, naslijegjen iz stare vjere, do danas ouvali. Vukove rijei treba rastumaiti.
1

Slave ga i Rumunji po Srbiji, pa i susjedni Rumunji u Maloj Vlakoj. Milievia Krsno ime, na str. 1001.

''Krsno'' ime prozvano je, dato, po hristjanskoj terminologiji, a postade od prilike onako, kao to Vuk veli. Kad Hrvati i Srbi primie Hristovu vjeru, u svakoj porodici bude svecem pokroviteljem oni svetac hristjanski, na ije se ime krstio domain, ili, ako domain ime svoje slavensko ne izmjeni,2 kojekakav svetac iz nove vjere. Taj novi svetitelj osta navijek ''krsno'' ime dotinoj porodici. Zbog primljenog krtenja i priznate Hristove vjere, ''krsnim'' ree se ime, pa tako isto ''krsni'' kola3 ''krsna'' 403

svijea, a ''krnjaci'', po zapadnim krajevima, sveari, koji e obiteljsko ime slaviti. Ali kao to ne treba da rije ''sveari'' novoj vjeri privalimo, tako za ovu ne emo privezati niti rijei s krsnim imenom jednoznane: ''blag dan'', ''slava'', ''svt'', ''svt''.4
2

Sudei po itavoj historiji obraenja slavenskih i germanskih naroda, pokrtenici najvoljahu pridrati svoje ime neznaboako. 3 Ovo ''krsno'' kao da ba uvijek ne ide od srca, poto se to moe nai katkad kao provrgnuto u ''krasno''. U ostalom, kae se takogjer ''slavski'' kola. 4 Milievi (Krsno ime, na s. 989) vrlo zgodno opaa: ''Krsno je ime kao neka spona megju ivotom narodnim pre pokrtenja i ivotom posle krtenja. U tom su se obiaju udruile uspomene starine s oblicima nove vere''.

to je to ''sveto'', ili taj ''sveti'', o tome smo na istu, po jasnoj svjedodbi samog naroda. Krsno ime slave osobito za to, da ine spomen mrtvima. Marku Kraljeviu majka govori: ''Danas ti je krsno ime krasno: tko ti danas u dvorove dogje, napoj edna, a narani gladna za duicu tvoji roditelja i za zdravlje tvoje i Jelino.''5
5

Vuk. pjes., knj. II, 72, v. 859.

Skoro u svakoj napitnici, na krsno ime spominju se mrtvi. A i molitvama u crkvi glavno je mrtaki spomen, to barem u svakom kraju jekavskom, u Boki, u Crnoj Gori i u Hercegovini.1 Na dan ''svetoga'' slui se, dakako, leturgija hristianska no ranije, nego obino, ako su u istoj nuriji mnoge kue jednokrnjaka; ranije zbog toga, ''to je pop duan poi u svakoju kuu, koja slui oni dan krsno ime, da izvri spomen svim mrtvima one kue, i udi krsnu svijeu, koja ga eka posagjena u jedan kruh koji se zove krsni somun.''2 Ne dospije li pop svakoj kui u jutro, valja da opet zaredi poslije podne.3 Kunim mrtvima ini se spomen, svakome od njih poimence. Za to pop dri mrtaku itulu, ili je dri kua, a u itulu sve redom primeu se pojedini domaini i domaice, poto umru.4 Ovo o domainima i domaicama posve je znamenito. Po pravoj misli hristjanskoj, ne gleda se izmegju mrtvih ko je ko, jer svakoj dui jednako treba spomena i oprosta. Naprotiv, po poganskome vjerovanju, spominje se sama susljedica otaca, a naosob prvi onaj otac, ili praroditelj, koji porodici, te i bratstvu, dade poetak i ime. Krsno ''ime'', to je, u pogantini, ime praroditelja; ''svt'', ili ''svt'', to je poetnik roda, smatran kao domai svetitelj.
1

O neuklonivoj dunosti, da se mrtvi spomenu, Vrevi (Tri glavne sve., s. 83) pie: ''Kod sva tri napomenuta naroda nema kue, koja ne slavi svoje starinsko krsno ime i poslubicu; pa bila ona siromana, ili imutnja. ta vie, i samorana prosjaica, ako i nije kadra nikoga ugostiti, hoe da ga slavi, i ne e zaboraviti, na obje slave, poslati punje i proskuru sa domaom ituljom, u kojoj su napisana imena mrtvih one kue''. 2 Vrevia Tri glavne sve., na str. 89. 3 Id., na str. 122. 4 Id., ib.

Naravno, bogovi su svetitelji poganski svi, pa je ve po sebi velika prilika, da bog bijae i svetitelj domai. Nego, i ne sudei a priori, ima za to nekoliko znakova. Ako nova vjera svojom icom preplete krsno ime, ipak ne poplete ga tako da boanstvo ''svetoga'' ne bi se i kroz nju promolilo. Vrlo je esta naa izreka: ''Bog ti dao i ko te rodio!'' u kojoj se do vinjeg Boga ukazuje i roditelj kao neki bog podatljiv. Gore navedosmo,5 da na badnji dan, u srpskoj kai, starjeina, kod prve sveane molitve, iza Gospoda Boga odmah se obraa svome krsnom imenu, pa on to ini s ovim rijeima: ''Boe, molim ti se, pomozi mome evladu (porodu), sveti Luko (ili ve koji mu je svetac), moje krsno ime!''1 Po sklopu ove reenice i molitvice ja cijenim, da se krsno ime javlja ovdje kao bog, ma da na to i ne misli sadanji 404

starjeina. Ponegdje i u pjesmama nailazimo na takav govor, u kom odmah do krsnog sveca stoji rije ''bog'', te se moe u dvojakom smislu razumjeti, ili kao da je to jedini Bog, ili kao da je bog ba svetac dotini. A bogu poganskog vremena, vie nego svecu hristjanskom, dolikuje svetaka slika, kakovu je narod sebi utvara na krsno ime. Ljudi u Crnoj Gori dre, da na taj dan sam svetitelj glavom dolazi u kuu, te, gdje im prispije krsno ime, kau: ''Doao mi je sveti Jovan, ili sveti Gjuragj, u kuu''.1a
5 1

Na str. 1723. Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 127. 1a Medakovia ivot Crnogor., na str. 64.

Puk u ope vjeruje, da, pri velikom ruku toga dana, ''oni svetac, kojega domain slavi, stoji mu na desnom ramenu, pa da sve vidi i uje.''2 Ovu sliku obesmrti pjesma, pjevajui o Duanu: ''Sveca slavi Srpski car Stepane, sveca slavi svetog Arangjela, svu gospodu na sveca sazvao ..... Prevari se Srpski car Stepane, te on sede s njima za trpezu, a jo nije ni slave napio, a zaista ni metanisao, slugam' dade, da mu vino slue, ne poslui krsno ime svoje
2 3

jedan danak, kako jedan asak. Dok car Stepan na nogu stajae, stajae mu sveti Arangjeo, stajae mu na desnom ramenu, miluje ga krilom po obrazu; kad car Stepan sede za trpezu, rasrdi se sveti Arangjeo, udri cara krilom po obrazu, pa otide iz careva dvora.''3

Vrevia Tri glavne sve., na str. 94. Vuk. pjes., knj. II, 20, v. 134

Nije nam ni to zaboraviti, da se za slavu krsnog imena uvijek veli, da je ''boja'': ''Usta Todor, u slavu napija: O ubava lepa slavo boja! Sveti Grjorgje, krsno ime moje!''4 Sad se ovo razumijeva u odnosu s Bogom, ali nije nipoto izkljueno, da se nekad razumijevalo o boanstvu svetitelja, domaeg boga.5
4 5

Id., knj. II, 21, v. 4951. I sama ''slava'' izlazi katkad kao ivo to: ''Jo Boga molimo i preistu slavu'' (Vuk. pjes., knj. I, 129) ''Pomoz' mu, Boe i slavo boja!'' (Id., knj. I, 156).

Svakome domaem bogu zadaa je, da brani kuu, da sve svoje uva i spori. Tako isto svetac krsnog imena pod okrilje svoje uzimlje dom, donosi mu sreu i blagosov, goji voe i njivu, brine se za stado.6 Ljudi u crkvi mole se, na krsno ime: ''Svete boje molitve izbavite me od svake muke i bijede nevidovne! Svi boji ugodnici, koji ste okolo prestola nebesnoga, uuvajte moju kuu od napasti i vraje pritrune''!7 Ali ie znaajnija molitva u kui, kad se pri ruku pije u vaslavu sveca: ''Sada emo piti u vaslava svetoga N., bojega ugodnika, domainova krsnoga imena, da mu uskrsne i pomoe na svako strano mjesto, gje ga prizivao, i kad gogj mu se molio, da Bog da! Na ga brat domain slavio punjem i proskurom, a on njega svakom sreom i berietom''.1 Da domainu i domu pomogne, svetac roditelj eto hoe kao da ''uskrsne'' iz mrtvih. Megju domainom i svecem njegovim postoje odnoaji obzira i pripomoi zamjenite: to se ljepe kolje svecu na rtvu, to je domu obilniji plod i rod. Kad se nekome ne dadu goveda, nego sve natrake idu, ''to je za to'', veli se u jednoj prii, ''to on o krsnom imenu najgore zakolje, a da zakolje to najbolje ima, sve bi trkljala goveda''.2
6 7

Vilovsky, Die Serben, s. 168. Vrevia Tri glavne sve., na str. 91.

405

1 2

Id., na str. 99100. Vuk. prip., 13. Iz ovoga je skoro isto i to, da u staro doba bijae namijenjeno svecu ono, to se sad na krsno ime kolje.

Kako je praroditelj i vjekovni titnik, svetac rodu daje ime. ensko, kad iz svoga roda pregje u nov dom, slavi muevlje krsno ime.3 Sva je prilika, da su se iz prva, megju Srbima i Hrvatima, porodice, pa i razgranjene porodice, ili brastva, razluivale jedna od druge po samom prezimenu, to svakome rodu dade svetac praroditelj. Zaostalo ovo jo nepromijenjeno u Crnoj Gori, gdje ''ljudi od jednoga bratstva imaju jedno prezime i slave jedno krsno ime, i tako su svi kao od jednoga roda'', veli Vuk.4 Izvan Crne Gore takogje ljudi, koji slave jednoga sveca, svojakaju se i dre kao jednobrastvenici, pa da i nisu istog prezimena.5 To je opet puko svjedoanstvo, da sveza po obiteljskome svecu jednom bijae krvna, te i svi sveari megju sobom rogjaci, kano natraga sveeva. Svi jednokrnjaci sada ve ne mogu biti sebi rod, makar da to puk i misli.
3 4

Vuk. iv. i ob., na str. 71. Vuk. rje., pod Bratstvo. 5 Vrevia Tri glavne sve., na str. 84: ''Ovi se izmegj sebe svojakaju i zovu se jednobrastvenici, drei, da su nekad jedno brastvo bili, pa se posle po prezimenima razluili'' Milievia Krsno ime, na str. 98: ''Koji jednu slavu slave, smatraju se kao rogjaci, makar da bi bili jedan s Timoka a drugi ispod Velebita''.

Kad Srbi i Hrvati zamijenie praroditelja sveca sa svecem hristjanskim, pomutnja nastala odmah. Porodinih svetaca bio kao neogranien broj, dok je svetaca hristjanskih bila malina krtenicima na obir. Peratani, na p., svi slave, ili tu skoro slavie, Krstov dan,1 najvei dio Srbijanaca slavi sada svetoga Nikolu,2 a manji dio ponajvie svetoga Jovana, Gjorgjija i Arangjela,3 pa nije ni pomisliti, da bi Nikoljtaci ili Nikoljci, kako se sad zovu, a i drugi sveari, svi bili u rodu izmegju sebe. Ali u stara doba, prije primaknua svetaca iz hristjanske vjere, svi domaini, koji sluahu istoga svetitelja, zajednikoga brastvenog boga, mogahu se slobodno smatrati kao pravi rogjaci. Od boga praoca cijelome brastvu ishogjae porijeklo.
1 2

Bogiia pjes., 67, v. 70: ''Peratanom bjee krsno ime Krstov danak''. Milievia iv. Srba, Gl. XXXVII, na str. 117. 3 Vuk. iv, i ob., na str. 71.

Domaemu bogu Srb i Hrvat mi ovako ugjosmo u tragove, koji se nama ine dovoljno jasni.4 Pa da onoga boga ne nagjosmo, nestajalo bi karike jedne u lancu mitologinom. Svi narodi arijske krvi dre praoce kao domae bogove, kojima svaki dom slubu slui od koljena do koljena. To bogotovje protee se, vjekovima, od Ind do Litvin. Postoji historijsko svjedoanstvo, da Slavenima najblii Litvini, jo pri svretku XVI vijeka, oboavahu praoca, gospodara ognjita. Kuna eljad sa susjedima slavljahu ga rtvom dvaju pijevaca, pa onda gozbom; tako e bog usliati molitve i dom svoj nasporiti.5 Za pijevce, mi ih vidjesmo od Slaven rtvovane pokojnicima. to se ostaloga tie, taman kuna eljad sa susjedima i u nas slui gozbom krsno ime, koje, na slavi bojoj uzneseno, rodom i plodom daruje kuu.
4

Ovo ve kazae i drugi. Vilovsky (Die Serben, s. 166) sravnio krsno ime s rimskim penates, a Milievi (iv. Srba, Gl. XXXVII, s. 117) pisao: ''Koljivo po samoj rei kao da znamenuje rtvu onome domaem bogu od starine, mesto kojega dogje u hrianskoj veri svetac''. Milievi je izvrsni znalac rijei i misli srpske. 5 Brckner, Beitr. zur lit. Mythol., Archiv IX. s. 118: ''Larem pagani, Dimstipam vernis suis dictum, fumi focique Dominum colebant; huic oblato gallinaceorum pari, litabantur, inde epulum, quo exoratus Lar familiarem suam unicuique rem fortunaret, cognati vicinique celebrabant''. Brckner opaa, da je Dimstipam valjda pisano mjete Dimstipats, koje bi znailo: doma gospodar.

406

Moe biti, da i primorsko nae jedno praznovjerje udra nam boga spadnuta i nakaena. U Boci, ljudi vigjaju macarule s malom svjeicom navrh glave, gdje nou idu u drutvu, rukama pljeskaju i podvikuju. Macruo je ''dijete, koje umre nekrteno, pa poslije u grobu oivi i iz groba kato izlazi, i malu djecu mui i davi''.1 Amo od Boke, po dalmatinskom Primorju, vigjaju maa, ili macia, kako to u akavskim gradovima izgovaraju.2 Mai je neka majuna avet, koja se vrze i krije najvie po podrtinama sruenih kua, te strai djecu. Poznato je, da domai bogovi bijahu u stara vremena prikazivani u maloj slici; svoje ''lares familiares'', ili ''penates'', Rimljani obino prestavljahu samim kipiima, to ih drahu kod kunog ognjita. S druge strane, maak, kod nekih naroda arijskih u Europi, kako on vrsto za kuu prianja i kuu uva, teriomorfina je slika za domaeg genija, ili boga branitelja svog doma.3 U toskanskoj jednoj prii, siromana mati uz mnogo djece ide za pomo u maju presjajnu palau; mai neki uvede je unutra, a kralj maaka, poto od ovih dozna, da ih je siromaica svegjer pazila i njegovala, sasu joj u pregaa silu dukat.4 Nego u Italiji, pa i u Njemakoj, maak je jednako a tijesnoj svezi s grobom, i nagovjeuje smrt.5 U ovakove boanstvene make pripada, valjda, i mai i macaruo. Inae, narod jo jednako pomalo se sjea ovih svojih boia i neteriomorfinih, neoivinenih. Pria se megju Srbijancima, da su ljudi ''u staroj svojoj veri imali neke zasebne kuanske boie''.6 Svaka se porodica svojima molila, ''smatra|ui sebe pod osobitim njihovim zakriljem''.7
1 2

Vuk. rje., pod Macaruo. Potonje u Omiu i u Trogiru. 3 Gubernatis, Mythol. zool., v. II, p. 64. 4 Id., p. 65. 5 Id, p. 657. 6 Milievia Krsno ime, na str. 99. 7 Id., ib. Milievi dodaje: ''Izgleda jo, da je o svetkovini tih kuanskih boia bivao i spomen mrtvih iz toga doma''.

Kako su ono isti rajnici i moni bogovi, praocima udvorba ini se s veseljem. Naem puku dani krsne slave spadaju megju najradosnije u godini. U kui sve se sprema, sve namjeta; u mnogom kraju, kua se kiti zelenilom i cvijeem, naroito bosiljkom.8 Svak e se preobui u to bolje haljine, a zagladie se enskinje, to ljepe moe.9 Slava ni u em nije turobna. Dri se ona, u istinu, preminulim ocima na ast; ali na smrt potsjeaju prilike tek iz daleka. Mrtve oce, poetnike roda, dugo prevaljeno vrijeme ve odmaknu od potomaka njihovih. Ovima izbrisa se tuga sa srca, a s groba prastarog odminu sumornost, pa nasljednicima u pameti ivo ostade samo boanstvo praroditelja. Samrtno teko skonanje otaca, u prolosti odaljenoj, rastanji se i razvedri; vedro je i slavlje krsnog imena.
8 9

Vilovsky, Die Serben, s. 170. Vrevia Tri glavne sve., na str. 87.

Ipak mnogo kojeta, pri pojedinim inima blage slave, potsjea na mrtve oce. Ve je prije kazano, da u slavskim molitvama i zdravicama esti su pomeni domaih pokojnika. Znamenito je pak to, da su prinosi i obredi kod slave, u sutini, oni isti, koji su kod mrtake dae i kod pogreba. Od svakog domaina, koji sveca slui, valja da se spremi svijea, kola, vino, koljivo, tamjan i ulje.1 Bez sumnje, ulje pridogje docnije, radi nove vjere, za kandilo u crkvi; al sve ono prvo mi vidjesmo upotrebljeno, kad ovjek umire, kad se sahrani i njegov grob prekadi, i kad se umrlome na ast prinese daa jela i pila. Oznano je, da na srijedi krsnog kolaa, to u Srbiji, ''usadi se od testa cvet, u koji se zadene i struak suha bosiljka''.2 Pogrebni bosiljak poznat nam je od ruskog ukopa.3 No je najvie oznano koljivo. Ta kuhana enica pripada iskljuivo mrtakoj dai i svetakoj slavi. S pogrebnim obredom tako se vee koljivo, da se ono, na slavi, ne kuha sv. Arangjelu i sv. Iliji, ''jer se dri da su ti sveci ivi na nebu''.4 To jest, Arangjeo je ist neumrli duh, a za Gromovnika Iliju misli se, da on ne bijae umrli ovjek. Koljivo ide umrlim ocima, svetiteljima potonjim.
1 2

Milievia Krsno ime, na str. 111. Id., na str. 113. 3 Vidi gore, na str. 142.

407

Milievia Krsno ime, na str. 116.

Razlika megju slubom skoranjih mrtvaca i slubom posveenih pradjedova biva tek u veoj sveanosti ove. Kod slube sveca, sve ima biti izborito. Krsno je koljivo od bjelice enice, koja se ponajvie i prebira zrno po zrno 5 Kola, a uzanj drugi krsni hljebovi, osobita su oblika i namjene, pa se zamjeuju, ili osveenom vodicom, ili cijelom vodom iz suda nenaeta.6 Domaica kola pee tako, da nigdje ne prepukne, a ara ga to bolje umije, no njoj ne smije se za to rei: ''Lijep ti kola!'' Kad bi se ovo reklo, ona e urno odgovoriti: ''Nije on lijep, nego dobar, ugledan!''7 Isto je i svijea ugledna, te kao iv simbol nekog uzvisitog moralnog bia. U Boci kotorskoj, u Grblju, ne valja kazati: ''Ugasi svijeu!'' nego: ''Obeseli'', ili ''uei svijeu!''1 Krasna svijea, s kojom se u slavu ustaje, ne gasi se ustima, ve je domain zalije vinom, ili komadiem kruha, u vino umoenim, pa kruh onaj izjede,2 kao da duh svijee u sebe prima. A kad domain svijeu uee, on je ''prisluuje''.3 Sveano je takogje i krsno vino, koje, u Crnoj Gori i u Lici, posebitom rijeju zovu ''punje''.4 U krajevima, gdje vino ne rodi, i gdje se muno nabavlja, rakijom se pije u slavu.5 Valjda je to, sa slavenskom medovinom, i najdavnije pie o ovome godu. U Bosni, u koljivnu enicu uliju pomalo i cijegjena meda.6
5 6

Id., na str. 115. Id., na str. 113. 7 Id., ib. 1 Vuk. rje., pod Slava. 2 Id., ib. 3 Milievia Krsno ime, na str. 112. 4 Vuk. rje. 5 Milievia Krsno ime, na str. 116. 6 Id., ib.

U narodu naem, blagi dani ubave slave boje, ne samo da su sveani i veseli, nego oni jo pokazuju, maldane u svemu, starodrevni svoj znaaj. Crkva tek se dotakla poganskog obredovanja iz prvanjih vremena. Pri slavskim obredima, hristjanska je navlaka sasma lagana; oigledno je, da sveenik sad tu dolazi kao noviji posrednik megju svecem i porodicom. Sve glavno vri jo domain i kua. Kua je u poslu ve dva dana pred krsno ime, na tako zvane ''mijenje.'' Zovu ih tako, megju jekavcima, to se taj dan mijesi krsni kola7 uz jo druge hljebove, koji imaju sluiti za slavu. Dobro je, u vrijeme sadanje, ako se kola zamijesi vodicom bogojavljenskom, ili od popa naroito za to osveenom.8 Obino pop i dolazi na mijenje, ili prije toga dana, svearevoj kui, da vodu blagoslovi, pa mu domaica, megju ostalim, sprema i kitu bosiljka9; ali ona voda ne sveti se posvuda. Dovoljno je, ako se kola zamjeuje vodom cijelom, ili iz suda nenaeta. Po svoj prilici, obred je starinski samo ovo, a ne ono drugo.
7 8

Vrevia Tri glavne sve., na str. 87. Milievia Krsno ime, na str. 113. 9 Id., na str. 119.

Dan iza mijeanja, dan uoi krsnog imena, to je ''naveje'', ili ''naveeri.'' Posao je jo vei u kui i urba. Treba, da sve bude spremno i poregjano, jer se nadaju ''zvanicama'' do brza. Pozivlju se na slavu sva eljad, zbliena po tankoj krvi, po kumstvu, po prijateljstvu, a prilazi i gdjekoji boji namjernik. Sublizu, to je ona ista sprijateljena eta, koja se nahodi i na pogrebnoj dai. Odive dolaze s djecom u rod. Zvanice su obino stalne; ko je jedne godine pozvan, pozvae se zatim i drugih godina, pa onda biva uzajmni poziv izmegju dvije kue. Slava prijateljskog doma tako je znamenita, da ima zvanic, po Crnoj Gori i Hercegovini, koji putuju po dva i po tri dana,1 da na nju dogju. Zvanice u selu pozivlju se izriito, pred no uoi slave. Jedan iz kue zagje po selu, te ih redom zovne: ''Boja kua i vaa! to bude sveti donio, ne emo sakriti. Dogjite, nemojte da ne dogjete!''2 Kad ko svearevoj kui prispije, prikazuje mali dar, i domainu svearu obino govori: ''Dobar vee i estito ti sveto! Slavio ga mnogo ljeta i godina u zdravlju i veselju!''3 Zahod je sunca. Prikupljeno je nekoliko zvanica, a sabrana domaa 408

eljad. Domain donosi slavsku svijeu i kadionicu sa arom. Skinuvi kapu, zapali na aru svijeu, privoti je negdje na strani istonoj, okadi nju i svetaku ikonu, pa okadi sebe i eljad oko sebe, te se moli: ''Jutranje jutarce, jarko sunace na radost mi osvani i ograni!''4
1 2

Vrevia Tri glavne sve., na str. 87. Vuk. iv. i ob., na str. 69. 3 Id., ib. 4 Milievia Krsno ime, na str. 122. Kae i drugo, ali ja prebiram ono, to je, po najveoj prilici; iz stare vjere.

Ova molitva; izreena u sunani zahod, a uz svijeu prilijepljenu na istonoj strani, iba, oevidno, na religiju Sunca. Ve je kazano, da pokojni rajnici sunaju se u raju istonom.5 U srpskoj krajini do Timoka, troroga je ona svijea slavska, i domain je privoti za veliki slanik, koji on sveano unese i metne na sofru.6 Ve vidjesmo i to, da je so, po naem i po rimskom obiaju, vrlo zgodan prinos mrtvima.7 U istoj krajini, jedan od gostiju s domainom preree slavski kola, to se zove ''veernjaa'', pa onda svi uzmu prstima mrtakog koljiva, jedui ga svaki po jedan put, i briui prste o tavan. Dati e tako sveti, ''da domainu bude penica do tavana.''8 Onda napiju u slavu, i za veeru posjedaju. Veera, uz razgovor i pjevanje, dulji se do neko doba noi. Sutradan, eto prava slava. Ve u svitanje svi se u kui diu, i svak za svojim poslom. Valja rano ii crkvi, s kolaem, koljivom, punjem, svijeom, tamjanom i uljem.
5 6

Gore, na Str. 142. Milievia Krsno ime. na str. 123. 7 Na str. 155. 8 Milievia Krsno ime, na str. 123.

Megju jekavcima, hoe s time na leturgjiju obino domainov sin, to ljepe obuen, a u pratnji zvanica.1 Domain ostaje kod kue, kao da ga u crkvi i ne treba. Megju Srbijancima, ide glavom domain, ali, ako je inokosan, alje koga drugoga, ak i od susjeda.2 U Temiu, po obiaju ide crkvi samo koji mlagji iz kue, vie puta djevojka. To isto ine i Vlasi, u Srbiji 3 Iz toga je vidjeti, da obred hristanski prilijepi se slavi, koja iz poetka bijae strogo kuna. Iza svrene leturgjije, sveenik pominje mrtve, i sva prikazana koljiva prelijeva vinom i prekagjuje tamjanom. U Hercegovini, nad koljivima on ita sve ono, to je red itati nad panahijom mrtvih.4 Kad su koljiva ve prelivena i prekagjena, svaki e svear sa svojim kolaem pristupiti k sveeniku, koji noem kola sijee po donjoj kori unakrst i prelijeva ga, kao i koljivo, vinom, na one etiri rezotine. Pjevaju se molitve, a sveenik i svear okreu kola tri puta, onda ga prelome, srknu oba od onog vina prelivenog, poljube kola i poljube se megju sobom.5 U uikom kotaru, u Srbiji, sveenik svakom svearu ita itulu njegovih mrtvih.6 Za slube, gr krsne svijee. Koljivo i pola kolaa,7 ponegdje u Srbiji, odmah kad se sluba boja svri, razdijele se i pojedu pred crkvom, ali, na drugim mjestima, ljudi nose oboje opet kui, te se njima aste za trpezom.8
1 2

Vrevia Tri glavne sve., na str. 8990. Milievia Krsno ime, na str. 123. 3 Id., na str. 124. 4 Id , na str. 125. 5 Id., na str. 126. 6 Id., na str. 127. 7 Druga je pola (dvije etvrti) ostala sveeniku. 8 Milievia Krsno ime, na str. 115.

U ovoj slubi jutrenjoj, splee se obred hristjanski s poganskim obiajem, te dom i crkva jednako sebi prisvajaju slavu krsnog imena. Ali ima mjesta u Srbiji, gdje se ukazuje gola pogantina, u kunom obredu. U Vlahu, u Resavi, u Homolju i u Zvidu,9 rano u jutru, domain prostrijeti e nasred kue jednu

409

istu koulju. Metne na nju kola, slanik, au vina i zapaljenu svijeu. Pred tim red mu je udariti do etrdeset i etiri metanije, pri svakoj ljubei slavski kola. Pri prvih pet metanija. on govori ovako: ''Da metaniem prvo Gospodu Bogu, da mi pomogne!'' ''Da metaniem Svetome, da mi pomogne!'' ''Metaniem za sunce, koje nas greje!'' ''Metaniem za mesec i sve zvezde, to nam svetle!'' ''Metaniem za zemlju, za vatru, za vodu!''1 Govor sa za, mjesto dativa, ne moe da prikrije ovdje stare bogove Srb.
9 1

Id., na str. 133. Id., na str. 1334.

U metanijama dalje, starjeina eli dobro domu, prijateljima, selu, ljudima na cijeloj zemlji, pa i ivotinji u kui i van kue. Jo dalje, u dvije metanije, on kae: ''Metaniem za pokoj due sviju mojih pokojuika; pokojnika komiskih, kumovskih, prijateljskih; pokojnika sviju mojih gostiju; pokojnika svega sela; pokojnika svega sveta!'' ''Metaniem za pokoj due sve poklane i lipsale stoke svega naega sela!''2 Dok domain metanije mee, stoje oko njega kuna eljad i gosti. Jedan od ovih dri jednu poskuricu, od koje, na svaku metaniju, otkida po komadi, i sve stavlja na jedan tanjir. Domaica, poslije, to e dati stoci ''sree radi.''3 S gostom, koji je ono vrio, domain se poljubi, kad obavi sve priklanjanje. Slinih metanija, njili etrdeset, ima i po nekim selima u Bosni, na dan slave.4
2 3

Id., na str. 134. Id., na str. 135. 4 Id., na str. 133.

Iza slube u jutru doruak je u kui, na kome jekavci, pri dugoj ai rakije, spominju mrtve.5 Oko po dana, posjedaju svi za ruak, za glavnu trpezu, i tad domain ''die u slavu''. U svemu glavnom, ova slava ponavlja oni obred, koji se u crkvi drao iza leturgjije; samo, to se sada nazdravlja, pije i jede. Na stolu je kola, prerezan u crkvi; ili, kad to nije uinjeno, sad se ree od sveenika, ili i bez sveenika sad e ga prerezati sam domain, uz pomo najvigjenijih gostiju. U jekavskim krajevima, jedan od gostiju, koji sjedi u elo trpeze, uzme krsni somun, kola, i presijee ga do polovice unakrst onako, kako se i u crkvi sijee, pa prui dvije protivne etvrti najstarijemu do sebe, dok sam dvije dri u obje ruke, i rekne mu: ''Daj, kumaine, da molimo i da vidimo, pri komu e se donji kraj zalomiti.''6 Svi za stolom pilje; pri kome se zalomi, taj je vrlo veseo. Biti e za to, to njega eka srea od sveca, koji za ruka, kako mi ve znamo,7 do domaina stoji nevidljiv, al sve vidi i uje. Onda s onim gostom domain lomi i polovini kola, te se od ove dvije etvrti po komad razdaje svakome. U jednu etvrt ubodu svijeu, koja e gorjeti, dok ruak traje. U Hercegovini, a valjda i po Crnoj Gori, svijea od utog domaeg voska gori pred kunom ikonom; omotana je oko ravaste jedne palice, pa je dri, i, kako sagori, odmotava je jedno muko dijete iz kue.1 Ponegdje u Srbiji, osim glavne svijee, ima i pomanjih svjeica, te se razdijele po jedna svakome gostu, da je u ruci dri ueenu, kad se die u slavu i kad se uzima koljivo.2 U slavu sveca, valja i na ruku koljivo okusiti.
5 6

Vrevia Tri glavne sve., na str. 93. Id., na str. 25. 7 Vidi gore, na str. 176. 1 Vrevia Tri glavne sve., na str. 945. 2 Milievia Krsno ime, na str. 112.

U poetku ruka, domain slubu slui. Stoji gologlav i slui krsno ime svoje, dok posluuje goste, svecu na ast, osobito voem i rakijom. Oko pola ruka, u Srbiji najvie iza etvrte ae,3 ustaju u slavu. Svijee se pale,4 kola se lomi, kadi se, svak se obregjuje, pa bilo i malo dijete, po jednim 410

gutljajem vina, svak uzima i jede nekoliko zrna koljiva. U to, domain napija prvom, drugom i treom aom vina. ''Za tvrde slave boje'',5 ili ''za slave nebeske, koja moe da nam pomoe'',6 pije prvom aom, no, na nekim mjestima, tek treom.7
3 4

Id., na str. 128. Na nekim mjestima, kad se die u slavu, svaki gost ima svijeu. 5 Milievia Krsno ime, na str. 129. 6 Vuk. iv. i ob., na str. 70. 7 Vrevia Tri glavne sve., na str. 129.

Dok svi sru od vina i zoblju od koljiva, dotle dva i dva pjevaju u slavu, starinskim ritmom: ''Ko pije vino za slave boje, pomoz' mu, boe i slavo boja! A ta je ljepe od slave boje i od veere s pravdom steene?''8
8

Vuk. iv. i ob., na str. 70.

Za tim posjedaju. Jede se onda i napija na iroko, megju jekavcima: u dobri as od ruka, onda i u bolji as, u vaslavu sveca u domainovo zdravlje a od domaina u zdravlje prijatelja, u podranje prijatelja i pokorenje dumana, u zdravlje domaice.9 U svemu tome glavno je ovo dvoje: hvaliti sveca, i od monog sveca moliti zdravlje domainu i napredak svaemu. S toga u Crnoj Gori, ako i nije zdravicama broj odregjen, svakako imaju biti dvije: prva u slavu boju, a druga u zdravlje domainovo. Neto je udno, te zvui nehristjansko, da se pri prvoj onoj zdravici napija ''za zdravlje svetoga'', s ovim rijeima: ''U veliki dobri as, a u lijepu slavu boju, za zdravlje svetoga'' (dolazi ime sveca)9a, kao da svecu treba zdravlja.
9 9a

Vrevia Tri glavne sve., na str. 99103. Medakovia ivot Crnogor., na str. 66.

Svecu, napitnicom, vri se poganska slava, pohvala i pamenje.10 A, po jednoj zdravici hercegovakoj, to je izrazito pamenje mrtvih. eli zdravica domainu, da bi jo dugo mogao ''prosfore mijesiti, punje toiti, bijeloj crkvi hoditi, svoje mrtve spominjati, da i njega njegovi mlagji pominju nakon njega.''1 U neznaboako doba, kune starjeine, poslije smrti, vrstale se redom u domae bogove, koje ''mlagji pominju.'' Moe biti, da upravo za to, u pogdjekojem mjestu, kad je i sveenik za stolom pri kunoj slavi, ovaj nie itulu skoro neizbrojenih svetaca, molitvajui ''na slavu i pohvalu'' njih sviju.2
10 1

Id., na str. 97. Milievia Krsno ime, na str. 125. 2 I kad sveenika nema, istu ''vaslavu i pohvalu'' hoe izrediti jedan od gostiju, koji zna itati, ili je zna na izust. Ovo biva i u Srbiji, ali osobito u Hercegovini i u Bosni.

Izregjalo se ovako do deset i vie zdravica,3 a produila se gozbina, s pjevanjem i razgovorom, sve dok se no uhvati. Tad gosti poustaju i mnogi ve polaze. Zavreni su svi obredi blagog dana. Ima gostiju iz drugih sela, koji e prenoiti. Domain ih sutradan zaustavlja na ruak, pa ih ispraa do obornih vrata, te se taj dan zove, gdjegod po Srbiji, ''komijski'' dan, u bosanskoj Posavini ''ispratnja'', u jekavskim krajevima ''ustavci.'' Ali je danu drugi naziv ''okrilje'', ili ''pojutarje'', openitiji; a to kao da znai drugo jutro pod okriljem sveca. Pije se u slavu ovoga i u domainovo zdravlje.5 Ipak, prestao svaki sveani obred; nema dizanja u slavu, premda kato prilaze jednako na gozbu i jueranji gosti iz 411

sela. Davna pogantina zar se oituje samom ustrajnom rasipnou drugoga, pa jo i treega dana, jer je sutra opet ''gostinski'', ili ''prijateljski'' dan, ili ''ustavci'', a, po jekavskoj rijei, ''praustavci.'' Dakle svuda u narodu, po starom obiaju, bijahu tri dana slave. Po mnogoj kui jekavskoj, slavljenje sveca, jelom i piem, nekad se nastavljalo ak za osam dana.6
3 4

Milievia Krsno ime, na str. 1445. Vrevia Tri glavne sve., na str. 126. 5 Id., na str 127. 6 Id., na str. 126.

Pridade li se tome naveje uoi krsnog imena, to je onda itavo raskoje, koje osuditi bjee crkvi moralna potreba. S te osude slava, ili krsno ime, moda zarana izbrisa se u ostalih pokrtenih Slavena, a u nas se jedva ouva. Slavu izgubi takogje sav zapadni dio naega naroda, pa i na samoj istonoj tvrgjoj strani, kad zakonodavci, kad kalugjeri, u ope stroiji od popova, ili je stezali,1 ili gledali, da je to vema proiste.2 I zbilja srpska slava, kako moe trokom da upropasti neimune porodice, tako nosi najoitije biljege slavenskog naznabotva.
1

God. 1853, crnogorski knez Danilo udari globu na gosta, koji bi zanoio, i na domaina, koji bi ga ustavio. Sad je, u Crnoj Gori, u Boci i u Hercegovini, dosta rijetko gozbovanje preko naveja i prvog pravog dana slave (Vrevia Tri glavne sve., s. 126). 2 Dopis u zad. Srpskom Glasu, g. l888, br. 21.

Pretili dugi dani slave dovodili, i dovode svejednako, u travinjanje i u rasipnost, te je veoma teko, a u stara vremena jo tee bijae, da se oni trjezmeno vre. to se mrtvi pominju, dok ivi blaguju, to u prirodnoj religiji nije izvan reda, no to ipak sada buni nau tanju ljudsku ut. Ali bi nepravedno bilo, kad bi se samo ovo istaklo, a pustilo iz vida ono, to slavu ublauje. Po pukom shvaanju, ubava, krasna slava boja zapovijeda mir, koji niko ne smije ni u kakvu cijenu naruiti. Kad obijesni Turci hoe da gledaju, kako Kraljevi Marko u Prilipu krsno ime slui, pa gradu vrata oborie, razjareni Marko ide da svoj grad nakiti, ''ni bosiljkom ni rumenom ruom, ve sve redom Turskijem glavama. A stade ga zaklinjati majka, plemenita gospogja kraljica: Nemoj Marko, moje edo drago!
3

Majka vadi dojke iz nedara: Ne ubila t' rana materina! Nemoj danas krvi uiniti, danas ti je krsno ime krasno!''3

Vuk. pjes., knj. II, 72, v. 7785

Pae, i suza prolivena muti istinu toga dana. Svome slugi Vaistini, koji plae, Marko veli: ''Nemoj grozne suze prolivati, ne skrvi mi moje ime krsno!''4
4

V. 457.

A milota slave kao da obuhvaa sve ljude. Istom prilikom, Markova majka govori sinu: ''Tko ti danas u dvorove dogje, napoj edna, a narani gladna za duicu tvojih roditelja i za zdravlje tvoje i Jelino.''5
5

V. 869.

Ovako i u drugoj pjesmi, vojvoda Todor, premda i sam u nevolji,

412

''etvrti dukat ostavio, da daruje sunje po tamnici radi Boga i krsnog imena.''6
6

Id., knj. 11, 21, v. 413.

Ja ne cijenim, da je sama hristjanska ljubav nadahnula ove milostive osjeaje. Prije e biti to, da je takovo duevno raspoloenje, ve od praslavenskih vremena, naravski nastajalo uz blage dane pokojnog domaeg svetitelja. Ele, udoredna neka jasnoa prodire sa slave u tamu pogansku. Potekavi iz porodice, slava se obavlja u krugu obiteljske zadruge i brastva. Nego je vjerojatno, da opet i pleme imadijae zajedniku svoju slavu. Pleme sastavljalo se od vie brastava, te se i ono osnivalo na temelju roda. Po tome mogli ljudi misliti, da se i pleme, to proireno brastvo, zapoe s nekim praroditeljem, koji cijeloj plemenskoj svojati bijae brani i svetitelj. Ovoga bogosluenja u plemenu valjda nalazimo jedan ostatak u tako zvanoj ''zavjetini'', ili ''krstima''. U Srbiji, svako selo, a i svaki zaselak, ima svoga sveca, koga slavi jedan put u godini. Istina, taj se svetac, na prvi pogled, ukazuje kao hristjanski titnik, ili, da reknemo, patron dotinog sela, kao to to biva posvuda u narodima pokrtenim. Ali o toj slavi bogomoljstvo je hristjansko dijelom najmanjim, a najveim pogansko. Sve, muko i ensko, ide iz sela u polje, najradije na kakvo brdo. Dozvani sveenici svetaju tamo masla i svete vodicu, pa se skupljeni narod digne, nosei ''krsta'' i ikone.1 Otud sveanosti, uz ime ''zavjetina'' drugo ime ''krsta''. Poto se zavjetina obino dri u ljeto, mnotvo krene po itima i po livadama, kako bi poljskim usjevima izmolili rodnost.2
1 2

Vuk. iv. i ob., na str. 2930. Milievia Krsta, na str. 151.

Povorkom idu okolo od svetog do svetog drveta,3 a gdjeto i od kue do kue poljske.4 Iza dugog molitvanja i hodanja, ine veliko veselje, aste se jelom i piem, i ta ast zove se ''zavjetina.'' Nego, ast nosi istu oznaku ruka o krsnom imenu. Sveenik, uz poznati nam obred, lomi kola s jednim od kunih starjeina, kome zapade odlikovanje, da ga za onu godinu umijesi i donese.5 A pije se ''za slave boje'', ''za krsta i krsnih imena'', pa onda i u zdravlje ovoga domaina.6 Puk misli, da je ''taj dan selu ono, to je kui krsno ime''7; to jo misli, premda se razvrgla stroga osnova starog drutva, koje negda u krvnoj svezi nalaae svome opstanku najjai uvjet. to su sad esto inorodni seljani iz istog mjesta, to bijahu, po svoj prilici, u prvanja vremena, samo plemenici. Dovogjahu plemenici porijeklo svoje od jednog praoca, pak praoca valjda slavljahu godinjom svetkovinom, gdje se pomen mrtvih slae s proslavom drveta svetih, a moli se za ono dvoje, to je poglavita briga ovjeku prirodnom: lino zdravlje i plod zemlje.
3 4

Zakrteno drvo, ili zapis. Sravni Dio V, na str. 67 (1267). Vuk. iv. i ob., na str. 30. 5 Milievia Krsta, na str. 156. 6 Id., ib. 7 Id., na str. 151.

Da je veselje zavjetine, ili krst,, naravi sasvim poganske, ima jo jednog jakog dokaza. U Timokoj Krajini, ljudi prinose rtvu uprav neznaboaku. To, dodue, rade onamonji Rumunji, no je sva prilika, da im obiaj dogje od Slaven, te da ga oni uzdrae. Pod zapis, ili pod sveto drvo, dovedu janje, kome na rogove pritakoe zapaljene dvije svijee. Sveenik okadi janje i oita mu molitvu ''na zakolenie.'' Al je pravi sveenik, ili barem rtvitelj, jedno mlado mome, isto i neenjeno, koje e janje zaklati tako, da mu se sva krv salije u rupu, iskopanu megju ilama svetog drveta. Janje se ispee i pojede, no se ona krv zatrpa zemljom i dobro nabije.1 Lasno je razumjeti, da je krv prikazana nekome bogu, jer od rtvovane ivotinje bogovi taman krv najvole.
1

Id., na str. 156.

413

U pogledu zavjetine, ja, kako rekoh, nisam ba na istu, da li se toj sveanosti, u kojoj se ast odaje svetim drvetima, jote priplete i spomen sveca plemenskog. Obred dizanja u slavu na ovu misao kao da nagoni; ali, da je uprav tako, ne da se pod izvjesno kazati. Moglo bi se prije misliti, no i to s dosta velikom sumnjom, da nam onog sveca spominje ''preslava''. Preslava, iliti ''prislava'',2 ili, kako jekavci kau, ''prisluba'', ''poslubica'', jest druga domaa slava. Kua, naime, prislavlja u godini jo jednog sveca. Prislava nije sveana, kao to slava; ali obino biva, da se pri njoj, uz manje svijeta i u manjoj mjeri, ovruje sve, to i o krsnom imenu. Megju jekavcima, spominju se mrtvi i pije se u slavu boju3: pa i u Srbiji, ako i ne posvuda, a to u mnogoj kui, kuhaju koljivo i mijese slavski kola.4 U Crnoj Gori, toliko uvarnoj to se tie starog drutvenog rasporegjaja na brastva i plemena, svi domovi prislavljaju, ili prislunju, drugog krsnog sveca.5 ini se, da isti obiaj imaju i ostali jekavci malne svi. I u Srbiji veoma mnoge kue vre prislavu.6
2 3

U Valjevu, u Srbiji, zovu prislavom zavjetinu (Vuk. rje.). Vrevia Tri glavne sve., na str. 130. 4 Milievia Preslava, na str. 147. 5 Vuk. iv. i ob., na str. 71. 6 Milievia Preslava, na str. 147.

Pae, ima kua, koje, mimo glavnu slavu, prislavljaju jo po dva sveca, a to rade za to, ''da im se dre djeca'' pod okriljem jednoga, a uz drugoga ''da im ne lipsava stoka.''1 Ovu pomisao nadahNu zaista stara vjera. Obiaj je starinski i po tome, to se, manje ili vie, dri u svakom kraju istone strane naroda. U vrijeme potonje, rnogla je prislava, u nekim prilikama, nastati sluajno, a i samovoljno, po doseljenju, po enidbi, po novoj pobonosti. Nego je opet, naroitim obzirom na Crnu Goru, za staro doba misliti, da slava i prislava nikoe iz brastva i plemena. Stoji li prislava u odnosu s plemenom, onda bi imao biti plemenski i njen svetac. Ali dokaz nije ist. Bio bi ist, kad bi itavo jedno pleme crnogorsko prislavljalo zajednikog sveca. to ja znam, prislava se sada ne obavlja u plemenu, ve u porodici ili brastvu.
1

td., ib.

Obrana metode iztraivanja Neto malo na obranu metode iztraivanja kod ovih radova. Vele cijenjeni g. St. Novakovi, govorei (u Archivu fr slav. Philologie, XI B., III H.) o Edipovoj legendi, pa donosei joj prilog u jednoj pisanoj verziji sredovijenoj, svrnu se na moj odlomak o Momiru i Grozdani. Na podesnim, koliko i prijaznim, rijeima g. Novakovia ja imam samo da zahvalim. Njegove biljeske poune su. Jednu samu opasku, koja se tie metode, ja ne mogu da u svoj njenoj cjelosti primim. G. Novakovi vidi veliku prazninu u tome, ako se iztraivalac, pri ispitivanju tradicionalnih pukih mitova, prije ostaloga ne obazre na sve sredovijene pisane verzije i napomene. Kad ko dri, veli on, da iz indo-europske zajednice moe to da izvede, prije mu je rijeiti pitanje, da li tu ne bijae po srijedi zamjeniti odnos naroda balkanskih to potraja vjekovima, ili knjievno izragjeni kakav predmet sredovijeni, koji je priu stvarao, djelovao na nju, ili je preinaivao. Novakovievo ovo pravilo prestrogo je. Svakako, nije ba este zgode, da se ono upotrebi. Sredovijenih pripovijesti, to bi iz knjievnog kruga bile prele u prianje puko, ja posve malo poznajem, dok znam, da mnoge iz pukih usta, preko onog ili ovog pisca, upadoe u sredovijene knjige. Od knjievnika prosti narod drage volje ne prima gragju prianja, kojim e dokone svoje ase zabavljati; obratno pak, pismeni ljudi obilno zahvatie, i jo svejednako zahvataju, sa pukih irokih izvora. Puka je ud na selu vrlo opora i uzdrna, a kao trojakim elikom opasana protiv misli gospodske. to je mitska pisana pripovijest iz srednjeg vijeka, koja s pukom priom naporedo ide? Najee nita drugo, do zadnja degeneracija kakvog davnog vjerovanja, to ve i u samoj prii nepisanoj dospje do kvara i zamrsi se. Ako M. Mller za prie puke ree, da su ''detrit, posljednja transformacija mitova, zaostatak vjere naroda'', jo dalju transformaciju ukazuje nam pripovijest, iz puka uzeta, i prenaregjena na

414

knjievnu zabavu, ili na potkrjepu pobonosti. A ba kao takovu ja smatram i pisanu verziju o MomiruEdipu, od g. Novakovia sad na svijet iznesenu. Dvogubo prikrvje, jedno s materom i drugo sa sestrom, odavna oglaeno po narodu, sveenik jedan sjedini i prenapravi u homiletinu svrhu, da pokae, kako i bezakonja najtea mogu da se ljutom pokorom i skruenim srcem okaju. Da se prianje o prikrvju nije od vajkada u narodu raznosilo, sveenik ne bi se zaista bio ni dotakao toga grozno sablanjivog predmeta, a nekmoli na dugo sve ono svojoj pastvi ispripovjedio. Onakove ljute stvari oltar i homiletika ne pozaimaju ni od Grka, ni od Latina, niti od kogagod na svijetu. Pisana verzija Novakovieva meni prestavlja puki mit, preuzet iz narodnih pjesama, pa jo vie, nego u samim pjesmama, to do nas dogjoe, izvren od prvobitne mu osnove, jer jae preragjen u smislu hristjanskom. Ne e dakle ba pogrjena biti metoda, koja na bogoslovske taloge mitova, u srednjem vijeku, mnogo se ne osvre, ili barem ne vidi, u tima talozima premutnim, neto izvorno i poglavito. To moe glavno da bude u jednom jedinom sluaju. Ako s dubljim svojim ilama mit ne hvata se tla arijskog, ve je arijskoj vjeri mehanino pripojen, pa se pokae, da je u posebnoj zemlji nikao, tu se razvio i otud krenuo, da putuje vjekovima kroz druge narode, koji ga primie u karakternom obliju nastranog njegova postanka, e tada je doista prazno matanje mitologovo svaka zajednica arijska, makar da se i mit onaj nalazi na stanu kod vie arijskih plemena. Ali taki dokaz, ma da se koji put i dao dosad za neke vjerske zamisli iznijeti, spada, ako se ne varam, u dosta rijetke sree nauenjaka, sklonih da sustavno poriu arijsku izvornost. Nasuprot dosta tvrdo stoji, da plemena od roda arijskog, uzevi iz zajednike hazne jezik, otolen ujedno uzee i miljenje i vjerovanje. Stoji tvrdo i to, da istom ispred jake moralne nude ona plemena napustie uobiajene nazore, otaca mile zamiljaje, pri tom uvajui opet ulomaka razvaljene im vjere. Sadanjim napretkom uporedne mitologije ovo je ve tako razjanjeno, da se nasljedovanje mitova, u zajednici arijskih naroda, smatra pravilom, a pozaimanje izuzetkom. Ja prevraam Novakovievu formulu, i velim: taj izuzetak treba, u pojedinim sluajima, da se dokae. O emu je g. Novakovi s opazom pisao, i ega se on kao blagom rukom tek dodjenuo, u to najvre upro g. Lj., u broju 2 biogradskog ''Kola''. G. Lj. izlazi odmah na srijedu sa kolama, te mene ubraja u ''tako zvanu mitofilsku kolu, koja gotovo svaki proizvod narodne usmene knjievnosti smatra dragocenim ostatkom daleke starine.'' Pustimo mitofile i nemitofile! Kad bih i ja hotio o kolama govoriti, primakao bih asnoga g. Lj. koli pustih fonologa, kojima trepet due naroda arijskih, prirodom obujmljenih, za mitove nita ne kae, nego vole pukome vjerovanju i prianju Slavena traiti prvu pobudu u turim plodovima crkovnjaka srednjega vijeka. Besjedica bogoslovna, igrarija nabona, doskoica nesklapna, omuine iz jadnih ondanjih uiona, to su iva vrela krilatoj pjesmi mitskoj i sklopljenoj prii udesnoj naega naroda! to su istom dragocjeni ostaci! Da je meni, kao gospodinu Lj., do kole, mogao bih izvesti, za ivi primjer, odlina prestavnika slavenske filologije, koji kao sustavno od Slaven otklanja gotovo svaku rije i svako ime kulturnog i vjerskog zamenovanja, a postanka prepornog, pa ono odbija na kakav mu drago u boga narod, kano da Slaveni jednom bijahu neduhato ogledalo, to samo odrazuje tugje slike, ili ak divljaci na golo. Ta kola, dakako, ne puni slavenske hramove ni bogovima, ni boginjama, ve iz njih tjera i one, koji su tu od starine, i koje nam zasvjedoie germanski hroniari. Na primjer, Svantovit prometnut je, isto fonetino, u svetoga Veita (Mikloi, Etym. Wrt.), a taman u onoga, koji 836 g. bi prenesen iz Francuske u Njemaku, iz Saint-Dnisa u Corvey! Je li to mogue u vidu etnolokom i moralnom, za to se i ne pita. Ni Bumeni, niti Papue, ne bi, mislim, tugjeg sveca postavili, onako lake ruke, na uzvisito mjesto velikog narodnog boga, a Slaveni eno ga uznesoe! udesa, kako g. Lj. moe vidjeti, zbivaju se u svakoj koli, mitofilskoj i nemitofilskoj, kad je kola jednostrana. S toga gubi neto od svoje vrijednosti kritiarova opomena: ''Uporedna se mitologija ne bi nipoto smela putati na drugi put nego na onaj, kojim sad ide s onako lepim uspehom uporedna filologija, poto je i ova dugo vremena lutala bespuem, kojim jo idu mnogi mitolozi.'' Mnogim mitolozima te opomene i ne treba. To se samo sobom razumije, da svaka nauka sad ide putem skupljanja, ienja i poregjenja pojava ili injenica, i da ona onda gradi indukcijom. Mitologija uporegjuje mitine pojmove isto onako, kako filologija uporegjuje rijei. Ako s nepomnog prebira, ili sa hitnog zakljuivanja, nastaju ipak bludnje i pogrjeke u naoj mitologiji, to jo nije nikakovo bespue, kako nije izvan svoga puta ni filologija, kad ona to grijei sa jednostranosti, ili s premudrosti procijegjene. Metoda tu ne ulazi nizato. Tu ulazi ona francuska: ''Je crains l' homme d' un seul livre.'' G. Lj. prigovara ovo glavno: ''Novija istraivanja slavenske filologije utvrdila su nesumnjivo, da je velik deo sadrine u delima narodne usmene knjievnosti crpen iz pismenih izvora.'' Kad bi to bilo 415

tako, onda leglo sve. Pada onda naravno, od jednog udara, svaki pokuaj rekonstrukcije stare vjere pomou predanja. I sam moj naslov: ''Religija Srb i Hrvat, na osnovi pjesama, pria i govora narodnog'', ostaje bez smisla. Ali odtkud gospodinu Lj. ono ''utvrgjenje nesumnjivo''? Ja za to ba nita ne znam, a valjda to ni mnogim drugima nije bolje poznato. Ja tek znam evo ovo. Neki izmegju slavenskih filologa, koji od uporedne mitologije nekako zaziru kao od neuspjeanog rada, te se njome izravno i ne bave, nastojae skoro cijelo mitsko prianje Slaven prikuiti pismenim biljekama srednjih vremena. Za takav vjetaki postanak omaitog dijela puke krijievnosti nije nikako u drugih naroda nai analogije; ali nita za to. Puk bio bi mekan poput voska, pa ko to htio peatiti, to na njem sve i utisnuo. Iz crkve i iz kole prodrlo u prostrane slojeve naroda blago boje i prianja i pjevanja. Prosti puk uo s predikaonice mnogi primjer hristjanske vrline, douo iz kole kojeta mudro. Duboko odmah zasjeklo to u narodni ivot; to sve puk preruio u pjesmu pobonu, u zimnju svoju priu, kojom da potkrati duge noi. Od pjesme prethristjanske skoro ni traga, od prianja arijskog ni mrve! Utvrgjeno je, kau, da se to istrijebi, po kojem zakonu, po kojoj normi etninoj, niko ne moe da ree; ali eto ode nevidom! Nego, to ja znam, posao je sasvim drukiji. Kako god i svi drugi Arijci, tako Srbi i Hrvati, ti slavenski pa i arijski ogranci, za vrijeme predugo ivjeli u obimu i pod tlakom prirode. Gledali oni, s uzbunjenom duom, dnevne i godinje prizore svjetlosti i sjena; upirali oi u olujni prelom ognja i tame; prislukivali romone i utnje otajne, pa od svih svojih dubokih utisaka stvarali sebi i udesa i ive bogove. Privedeni punoj vjeri Hristovoj dosta kasno, barem u nekim krajevima ilirske domovine, Srbi i Hrvati muno i sporo odvajali se od onih udesa i od onih bogova, kako nam to dokazuju vjerski obiaji od starine, cjelokupniji i jedriji u naoj zemlji, nego li drugdje. Uz to, ti isti Srbi i Hrvati, poto su svejednako mahom seljaci i obani, jote traju s prirodom u velikoj pouzdanosti, te nije ni pomisliti, da se izbrisae i najzadnji tragovi onih naravnih privigjenja. Ta i mi sami, koji smo izobraeni, ee stojimo pred mnogom prikazom tajnovito uzbugjeni, i od prirode tuno traimo, premda jo uzalud, odgonetljaja naem biu. Drugo meni poznato jest opet ovo. Uporedna mitologija jednom bijae u pelenama. Suzvuno ime koje, istom spoljanja i neorganina nalinost kakove pojave, prvim mitolozima pruae gradivo na svakojako sravnjivanje i na dosljedno gragjenje kula u oblaku. Ali u novije vrijeme, osobito u ovo posljednjih dvaest ili triest godina, mitologija postade naukom time, to, uz stroiji uporegjaj rijei, uporegjivale su se i itave concepcije, itavi mitovi indoeuropskih naroda. Ovako je ve prouena vedina Indija i mazdejski Eran, razbistrena je klasina religija Helade i Lacija, i odastrte su poglavite vjerske tajne stare Germanije. Mitoloki je rad, ako ne u velike, a to dosta odmakao. Poto se govori o stvarima ''nesumnjivo utvrgjenim'', i ja u rei, da je nesumnjivo utvrgjena zajednica osnovnih vjerskih misli Arijaca. udesne prie, u jezgri svojoj, veinom su zajednikog postanja, ne iskljuivi pria slavenskih, te i naih. Tome duevnome spoju nijedan narod arijskog porijekla ne izmie se. Heleni, koji, svakim pirenjem svog pjesnikog i tugjem uticaju otvorenog duha, na svaku ruku okrenue arijske prve podatke, pa davne mitove razvrgoe, i sami Heleni, velim, ve su vrsto privezani onoj zajednici. ak i mnogi nazivi helenskih boanstvenih bia uzlaze do vedinih vremena. Utvrgjeno je, da najvei dio mitskih prikaza, u pojedinih naroda indo-europskih, potee iz pradavnog vrela, a dio najmanji da je narod pozajmio od naroda. to se tie zajma kod nas Srba i Hrvata, nije nikad smetnuti s uma to, da je naroito srpska strana naeg naroda izvanredno uvarna, te da ona obino vie dava, nego li prima. U pukim umotvorinama svojim, srpsko pleme stoji, u ope, na visokom stupnju izvornosti. S toga malo mu trebovala pobuda tugja, a najmanje ona pedantina ''iz pismenih izvora.'' Meni se ini, da se g. Lj. prenaglio, kad ono ree, da ''je velik deo sadrine u delima narodne usmene knjievnosti crpen iz pismenih izvora'', i da je to ''slovenska filologija utvrdila nesumnjivo.'' Nek se uvjeri g. Lj., to jo nije ba tako vrsto zavezano. Istom odlunou g. Lj. osjee i ovo drugo: ''Dovoljno je, nadam se, napomenuti fakat, da su mnogoj pesmi i prii izvor sami istorijski dogagjaji, bilo to je prianje o njima neposredno posluilo kao gradivo, bilo to je pobudilo na stvaranje narodni tvoraki duh''. To nije tano. Da, historijski dogagjaji su izvor mnogoj pjesmi ali mnogoj prii ne. Mitologija je sada ve na istu o tome, da puka pria u prerijetkom sluaju potee iz take zgode. Ako se prii i prilijepi, a i to slabo kad, lice koje iz historije, ipak joj je sadraj ponajvie iz starine, pa i ponajvie mitian. Vrlo je mutna, doista, ta sadrina, no to je drugi posao, o kom ovdje nije govora. to se pak ''mnoge pjesme'' tie, i tu nam je poneto razluiti. Bez sumnje, jo postoji mnoga stara pjesma historijska, premda je historijski dogagjaj 416

obino u njoj ve protanjen, izvjetren, skoro do potpune neteivosti. Sve to vema, s vremenom, u historijske se pjesme uvrijee uobiajeni motivi davnog epskog pripovijedanja. U tome mi imademo drugo gradivo, nego li je isto historijsko; sluamo druge kajde, nego li su one iz realnog svijeta. Ali se ne radi ovdje toliko o mnogoj pjesmi iz historije, koliko o mnogoj pjesmi iz nikakove historije. ta da reknemo o krilatome Hrelji, o Zmiji mladoenji, o Zmaj-Ognjenom junaku, o Radu neimaru, o svetoduhoj Janji? ta o samom banu Strahinji, o Jakiima, o Jug-Bogdanu i o svima Jugoviima? Ko dri ovo, i s ovim slino, da u kakvom odnosu sa historijom stoji, njega protiv historine kritike krijepi vjera prejaka, ''la foi du charbonnier''. to se tie metode iztraivanja, pitanje je, ta da radimo s naim mitovima. Megju slavenskim narodima, mi smo Srbi i Hrvati skoro u izuzetnom poloaju. Nikakav Helmold, ili Sakso Gramatik, ne bio u nas svjedok prelasku iz stare u novu vjeru; niko od pisaca ne vidje, niko ne opisa, posveenih naih gajeva, naih hramova u pradomovini, naih tamonjih kumira. Mi se ovako, sa strane jedne, nalazimo u potpunoj nestaici historijskih svjedoanstva o davnoj vjeri otaca, koja je za nas, u tom vidu, itav x. Ali, s druge strane, po jo izvornoj udi naroda, imamo, spram ostalih Slavena, najvie sveanih obiaja i preobilato gradivo konfuznih pukih napomena o negdanjim mitovima. Valjda su Srbi, megju Slavenima, najpouzdaniji uvari pukih ostataka stare vjere. Ako je to tako, to da se radi? kako da se oni x razrijei? Po mom mnenju, ima nam biti pravilo, kao to u svakoj nauci, da idemo od znana na neznano. Znana nam je posve dovoljno arijska mitologija, poneto znana i opa slavenska, koja se s onom vee; dakle treba naim obiajima iz starine, naim priama o udesima, naim pjesmama mitskim, prikuivati, da se to sve osvijetli i objasni, ve poznate obraze i likove iz arijske i slavenske mitologije. Samo jedno, primjera radi. Imena Vid i Vida udno zvue u mnogoj pjesmici i a pogdjekojoj prii; Sutvid, Sveti Vid, glasi se preesto po crkvama i crkvicama starinskim; u naem Primorju jo pokazuju oni ili ovi Vidov planinski vrh. to u ja s time? Ja putam, nek u svom potovanom prahu spokojno lee pismeni izvori, g-u Lj. omiljeli, a silazim od baltikoga Svantevida do naega Sutvida. Poregjenje ovo, ne bude li povrno i neoprezno, moe da bude dosta uharno. Naravski, ovdje nije govora o onakom poregjenju, kakvo su poduzimali stariji mitolozi. Vrijeme nesvijesti i zbrke bilo, pa prolo. Valja da se podublji konci uporegjenih mitova stjeu; mit valja da se spaja s mitom, bez natege i bez samovolje uporegjivaa. Jednom, mitolozi ili besputno po gustoj umi svojih vlastitih privigjenja; mitolozima sad ne treba fantazmagorija kakovih, poto mogu da idu po istini i po tragu mnogih ve razjanjenih mitinih concepcija arijskih. Nasuprot oni put, koji preporuuje g. Lj., rekao bih, da nikud ne vodi. Imajui za prvo uporite tobo vane pismene izvore iz srednjeg vijeka, mi nismo ni na emu, poto tima izvorima osamljenina malo, ili ni malo, ne dokunjemo mitinu sadrinu. S takim uskim postoljem, mi bi mitologiju gradili kao izvrnutu piramidu. Ako pak uzmemo, kao to pripomenusmo, i kako je sva prilika, da su oni pismeni izvori, velikim dijelom, truhla najzadnja degeneracija pukih mitova, onda staza, naznaena g-om Lj., vodi, mislim, u ono mitoloko bespue, koga se on toliko boji. To je isto, kao da ko ree: Ja hou da mitinome liku obris uhvatim, ali prije ekam, da se lik natruni i raini. Na primjer, u pogledu vila, koju pomo da nam prua ''naroito dubrovaka i dalmatinska knjievnost, pa i bogoslovska pouna'', kako ono veli g. Lj.? Ta, to je prazno za mit; ta je sva knjievnost plod novijega umovanja. Je li mi ba do toga, da naoj vili starije izvorne niti prikupim, ja se radije obraam davnoj valkiriji, pa i jo davnijoj apsari. Kugjenje gospodina Lj. a tome me ne ometa. G. Lj. kae, da e ''mnogo moje tvrgjenje ostati pod pitanjem''. U ovom se slaemo. Svaka nauka ima svoj krajni porub strogo nedokazanih predmnijeva, tek nagovijetenih hipoteza; a taj je porub ba ponajiri u mitologiji, koja se kree u prostoru neizvjesnom, kao ni na nebu ni na zemlji. Mogue i to, da ja vie puta idem predaleko u nagagjanju. Mnogo jo ima naih mitova, no sve je prelomljeno. Sastavljajui komade jedan uz drugi, sva je prilika, da ja nerijetko u namjetanju grijeim. Kao i ko drugi, ja sam uvjeren, da u ovim raspravama ima dosta lagane suhadi za klatrenje i odbacivanje. Toga e biti najvie u Dijelu II, gdje mi nestajae potvrgjeg mitinog oslona. Ali za to mitologija naa valjda se ne pokvari. Sve e pogrjeke najlake ieznuti, kad bude dokazano, da su ovome ili onome nagagjanju mojem troni temelji, i za puke mnoge netajive mitove bude izneseno jasnije osvijetljenje. Ja to ekam.

417

U ostalom, g. Lj. vara se, ako misli, da ja mnogo tvrdim. Ja se maldane naelno susteem od odrjeitog i estog tvrgjenja, no ponajvie postavljam hipoteza. A to je i naravno. Mitologija predmet je taki, koji ne podnosi govorenja apodiktina, pa ima i to, to sam ja od nevolje i kao bojaljiv mitolog. Ove studije, na osnovu puke literature, ja sam poduzeo, poto, za cijelu staru vjeru, doslije kod nas to podobniji mitolozi ne uinie. G. Lj. veli: ''Treba i govor narodni potpuno radi ovoga posla prouiti''. I u tome smo jedne misli. G. Lj. eto gotovo ponavlja moje rijei, u predgovoru: ''Ja sam nakan, da pokupim i sloim itav na mit, zahvatajui ga iz svih domaih izvora; pa da sam ga cijela sabrao i prouio, sumnjam se vrlo''. Od g-a Lj. s pouzdanjem oekivati je, da e nam pokazati to vano, a dosad neopaeno te proputeno, u ivom narodnom govoru. Biti e nova pomo, pri tekom poslu poznavanja i bistrenja naih mitskih starina. U pitanje metode ulaze, nekako, i dvije elje g-a Lj. Prvo on poeljeo to, da se dobro pregledaju, za veu svjetlost, takogjer vjerovanja naih susjeda, Arbanasa, Rumunja i Grka. Ja sam se uzgred svratio, i svraam se, na ta vjerovanja, gdje mi se god inilo korisno. Da bi iz toga sjemenja, jo irim uporegjivanjem, moglo za nas nicati velikog ploda, ja ne cijenim. Ako je i pri tome, po mnenju g-a Lj., znamenito to isputeno, zar ne bjee s gorega, da on, barem jednim potezom pera, to poblie oznai. Druga je elja g-a Lj., da bi ''uporedno prouavanje ostalih slovenskih i drugih indo-europskih starina'' bilo, ne znam to, ili obilnije, ili tanije. ''Mnogo tota'', ree, 'moglo bi se poeleti''. ovdje je g. Lj. kao bogat ovjek, koji dri negdje u potaji nagomilano blago, a od toga nikome ne e da d ni trine jedne. Za ''indo-europske starine'', zna li g. Lj. to izvornije od Rig-Vede, od Aveste, od Ovidijevih Fasta? a za ''starine slavenske'', to pouzdanije od vijestt o slavenskim bogovima u hronikama sjevernim? To proitavi, ja drugo vano ne nagjoh, za komparaciju s naim mitom, mimo ono, to je u ovim raspravama izloeno. A ne valja ni to pustiti s oka, da je raspravama ogranien zadatak: religija Srb i Hrvat. No moe biti, da iz pomenutih izvora kojeta zanimljivo nije zahvaeno, te ni amo preneseno. Kad bi g. Lj. rijeju i savjetom bio podaniji, kad bi pokazao prstom, gdje je praznina, veliku bi uslugu uinio meni, a neku i naoj mitologiji.

Dio IX i posljednji. Mjesec i Danica, pa i Miloeva legenda. U Srb i u Hrvat, Mjesec bijae bog. O tome sumnje nije. Izmegju poganskih metanija, koje e ljudi jo danas, po nekim mjestima u Srbiji, slavei krsno ime, udariti rano u jutru, ima jedna uz rijei: ''Metaniem za mesec i sve zvezde, to nam svetle!0'' U pjesmama, nije rijetko nai izreku: ''Zaklinjem te Suncem i Mjesecom1!'' Pak Mjeseca puke nae prie esto smatraju udnim ivim stvorom, njega personificiraju. Tako, n. pr., nevjesta zmije mladoenje, traei izgubljenog mua, dogje do Mjeseca i do Mjeseeve majke, a ova, kad ona odande pogje, pokloni joj zlatnu kvoku s piliima2. Osim Mjeseeve majke, spominje se i Mjesei, to kao neki Mjeseev sin: ''Prosi Mesec za svog Meseia3''. Dovoljno obavijeteni Helmold i drugi sjeverni hroniari, istina, ne iznose nam Mjeseca kao boga u zapadnih Slavena; no ta utnja stvar kritiki ne rjeava. Skoro je izvjesno, ili je barem sva prilika, da Slaveni u ope Mjeseca vrstahu megju svoje velike bogove. Za Ruse ima svjedoanstvo iz XIV vijeka, da oni u stara doba rtvovahu navlastito Munji, Gromu, Suncu i Luni4.
0 1

Milievia Krsno ime, na str. 1334. Tako na prinajer, u traginoj, a krasnoj pjesmi, koja se svuda u narodu pronosi i koja obino poinje: ''Dvoje dragih u milosti raslo''. Za ovu pjesmu, vidi joj verziju slavonsku, u Ilia Obi., na str. 2737, gdje nam izlazi i neznaboako bogmanje: ''Oj Sunca mi!'' 2 Vuk. prip., 10. 3 Vuk. rje., pod Mesei.

418

Kraj mukog imena ''Mjesec'', to se upotrebljava kod svih Slavena, dolazi i ensko ime ''Luna'', kod Rus i kod Slovenaca starih i novih. U nekim slavenskim jezicima ''luna'' takogje znai: vatreni

to se tie Hrvat i Srb, Mjeseevo boanstvo doista im bijae vrlo ugledno. To mi sudimo, gledajui mu zamane ostatke u pukoj literaturi. Jo danas mlade naa svejednako pjeva, gotovo po istom glasu svetih mitova: ''Aj gjevojko, duo moja moja! to si tako jednolika i u pasu tankovita kan' da s' Suncu kose plela, a Mjesecu dvore mela,
1

van stajala, te gledala, gje se Munja s Gromom igra; Munja Groma nadigrala dvjema trima jabukama''1.

Vuk pjes., knj. I, 235.

Djevojka, za koju se ovdje misli, da je Suncu kose plela, a Mjesecu dvore mela, biti e nona Zora Arijaca. Utonuta u noi, i s tamnom noju jednolika, ona ipak sprema Suncu, svome mladoenji, sav rudi sjaj njegovih jutrenjih trakova, sprema mu blistavu kosu2.
2

to djevojka ''Suncu kose plete, a Mjesecu dvore mete'', u tome Krek (Einl., s. 843) vidi Sunce pomiljeno kao ensko bie s dugom kosom, te bio bi Mjesec ovdje toj sunanoj boginji mu. Ovu koneepciju podupirala bi mitologija indijska, gdje je enska Surja (Sunce) vjenana s mukim Soma (Mjesec), a osobito litvinska, gdje je u jednakom odnoaju ena Saule (Sunce) s muem Menu (Mjesecem). I u Nijemaca Sonne je ensko, a muko Mond, premda Grimm sumnja (Deutsche Myth., s. 736), da li je u German ba odmah iz poetka Sunce bilo ensko. Ali u svoj srpskoj i hrvatskoj tradiciji Sunce je uvijek muko, a nuda nije, da bude ensko, radi pletenih kosa, ovdje na ciglom jednom mjestu.

Bog Mjesec, u mitskim pjesmama naeg naroda oglauje se najvie svojim vjenanjem. Sestra Danica eni Mjeseca, a bog se vjenava s ljubom ognjevitom, s Munjorn od oblaka: ''Raduje se zvijezda Danica, eni, brata, sjajnoga Mjeseca, isprosila Munju od oblaka; ona kupi kiene svatove''3. ''Falila se zvijezda Danica: Oeniu sjajnoga Mjeseca, isprosiu Munju od oblaka4''.
3 4

''Ludo, mlado5, na dalek' zalete, ak zalete preko mora arnog, uzeo je ljubu ognjevitu, kada hodi, kako vetar veje, kad govori kako sabljom see; ona dvori caru na veeru, Mesec greje caru na veeru"6.

Vuk. pjes., knj. I, 231, 14. Id. ib., 230, v. 13. 5 Misli se Mjesec. 6 Vuk. pjes., knj. I, 238, v. 12-9.

Svadba je velikaka. U svatove pozvani su, po sadanjem glasu pjesama, najvei plamen (Mikl. Etym. Wrt.). Ali drugo ime ''Luna'' za boga Mjeseca ako je i davno, teko da bude izvorno slavensko, a biti e amo dolo iz rimskog svijeta. U latintini, etimologija je posve na istu s rijeju ''luna'', dok u slaventini ima u tome munoe. Sveci hristjanski, koji oigledno drugo nisu, ve visoki bogovi starog panteona, pobrkani i kojekako prenapravljeni. Zvijezda Danica ''kuma kumi Boga jedinoga, a prikumka svetoga Jovana, starog svata svetoga Nikolu, a djevera apostola Petra, prava svata svetog Panteliju, jengjibulu ognjenu Mariju, koijaa svetoga Iliju1''. 'to se fali zvijezda Danica, 419

to se hvali,, to joj i Bog dao: oenila sjajnoga Mjeseca, okumila Boga jedinoga, odjeveri i Petra i Pavla,
1 2

starog svata svetoga Jovana, vojevodu svetoga Nikolu, koijaa svetoga Iliju2''.

Id., ib., 231, v. 511. Id., ib., 230, v. 9-16.

Rekoh, da je oevidna zamjena davnih bogova sa svecima hristjanskim. Eno tima svecima dananjim Danica dijeli darove na golo iz poganskog blaga boanske prirode: ''Kad ih stala darivati darom, kumu daje nebeske visine, a prikumku te zimne ciine, starom svatu vode i brodove,
3

a djeveru te ljetne vruine, pravom svatu tri sjajne svijee, jengjibuli onaj oganj ivi, koijau str'jele i gromove3''.

Id., ib., 231, v. 12-19.

Po drugoj pjesmi, ovake darove dijeli sama mlada nevjesta, Munja: ''Stade Munja dare dijeliti: dade Bogu nebeske visine, svetom Petru Petrovske vruine,
4

a Jovanu leda i snijega, a Nikoli na vodi slobodu, a Iliji munje i strijele4''.

Id.. ib., 230, v. 17-22.

Ovi su sveci prirodni bogovi. tek prevueni laganom prevlakom nove dogmatike. Prema Munji, udatoj za ''Mjeseca, muevlja sestra Danica stupa, dato, u rodbinski odnoaj zaove. Danicu zaovicu spominje ova pjesma mitina iz jekavskog gornjeg Primorja, u kojoj i Sunce i Mjesec prose djevojku5. Negdje na Dunavu neki je grad, ''al' su u grad devet bratah, devetina sestru 'maju, no ih sestru Sunce prosi, ni jedan je brat ne daje, najmlagji je brat davae. Ona brana govorahu: A ne, brate, jedan brate! jer je Sunce ognjevito, sestru e ni izgoreti.
5 6

S druge strane Mjesec prosi, ni jedan je brat ne daje, najsrednji je brat davae, sva ga braa posluae, jer se Mesec promjenjuje. Ona ima svojte dosta: sve zvijezde za jetrve, Prehodnicu drugaricu, a Danicu zaovicu''.

Id., ib., 229. V. 18-35.

enidbu sjajnog Mjeseca s Munjom ognjevitom, uz pripomo Mjeseeve sestre Danice, moemo smatrati opim vjerovanjem naroda. to u jednoj pjesmi, iz slavonske krajine1, Danica je kao ljuba Mjesecu primaknuta, a njom hoe da ga eni zvijezda Prehodnica, to je osamljeno miljenje: ''Hvalila se zvizda Prihodnica, da e enit' sjajnoga Mjeseca. Zvae kuma Boga velikoga, i prikumka svetoga Ivana, starog svata Petra usrid ljeta i djevera Gromovi-Iliju, djeveruu blaenu Mariju, isprosie nevjestu Danicu, lipu kerku jarkoga Sunaca, koja ima ruha i darove,

420

sve ljepote proljea i ljeta, sve bogastvo bogate jeseni, svu bjelinu od bijele zime. Al' to ree zvizda Prihodnica, tono ree i pore' morade

jer Mjesee ne htje se eniti, valja bo mu esto se mijeniti; nego osta neenjen u majke, pak se eta po vedromu nebu i kazuje dane i godine''.

Po pjesmi ovoj ve prodire ikavtina sa zapadnih manje uzdrnih krajeva naroda, pa je pjesma i u sadrini jae pomuena od pjesama, gore iznesenih. Nego se i u samoj pjesmi kae, da Mjesec Danicom ''ne htje se eniti''. Nije Danica, a jednako ostaje Munja prava Mjeseeva ena.
1

Stojanovia pjes.. str. 231 - 2.

Niti je Danica ''lipa kerka jarkoga Sunaca'', kako pjesma slavonska jo veli. To je takogje nastrano miljenje2. U ostalom nam je opaziti, da koliko je, u sadanjoj narodnoj tradiciji, utvrgjen rodbinski odnos izmegju tri boanska lica, Mjeseca Danice i Munje, toliko je neizvjestan stepen srodstva izmegju ovim skupom bogova i Suncem. U dvije mitine pjesme3, neka ubojita i udotvorna ''Suneva sestra''4 o sebi veli da je ''Mjesecu prvobratueda'' i ''Daniina bogom posestrima''. I samo Sunce bilo bi ovako Mjesecu, pa zar i Danici prvobratued.
2

Posve je zasebito i miljenje one zagonetke, koja Danicu gradi Mjeseevom materom: ''Sedi vila ukraj vira, eka sina Tatomira, dok se rodi, da ga vodi''. Odgonetljaj: ''Zvezda Danica pre Meseca'' (Novakovia zag.). 3 Vuk. pjes., knj. I, 232 i 233. 4 233, v. 14; 232, v. 28. Bie to Zora, sudei je po nekim znakovima, to pristaju Zori Arijaca: ''ute su joj noge do koljenah, a zlaene ruke do ramenah'' (232, v 4 5); ima tri jabuke zlatne, i baci ih nebu u visine'' (v 311); u tri maha, sa tri munje, gagja i ubija nametnute prosioce (v. 358). Zove se Bosiljka. Po misli arijskoj. Zora je sestra i zarunica Suneva. Trolina je, radi nonog boravka. Na mahove je mrana i ljuta, ili zlatna i mila.

Jedna pjesma bosanska kae Danicu Suncu ''sestrenicom''5, a jedna iz Srbije nazivlje sestrom Sunevom Prehodnicu zvijezdu1, to veernje Daniino lice. Po pjesmama ostaje dakle neodlueno pravo rodbinstvo Sunevo spram Mjeseca i Danice. Ali je ovima Sunce ipak rod najblii. Ako puka tradicija sada o Sunevoj svojti neizvjesno govori, ona jo znade barem to, da su svi ovi bogovi megju sobom najtjenji rogjaci. to se Danica kae Suncu sestrenica, a Prehodnica Suncu sestra, pa po tome i Mjesec Suncu brat, biti e to najdavnije miljenje, a miljenje novije, da su Mjesec i Danica Suncu prvobratuedi. Helmod ree, da su svi zapadno-slavenski bogovi bili smatrani kao djeca visokoga Svantevida, a, slino tome, navode se i kod Slavena istonih Sunce i Oganj kao djeca nebesnoga vinjeg Svaroga. Valjda red isti postojae i kod nas. Svi bogovi, te i Mjesec i Danica i Sunce, bili su djeca Vidova, pa rogjena braa megju sobom.
5 1

Petranovia pjes., knj. I, 34, v. 2. U vili Beogr., g. 1866, br. 27.

Srbi i Hrvati, kao to ni ostali Arijci, ne razlikovahu planete od zvijezda stajaica: njima Danica bijae zvijezda. Razlikovahu pak planet Veneru. Gledali Veneru u dva maha. Kadno rano u jutru ishodi ona na istoku, te je sa Zorom kao glasnica vidjela i dana, za nju rekoe da je Danica. No s veera Venera im se prikazivala drugojaija. Prati k zapadu hrleu vojsku, ili, po pukom izrazu, stado zvijezda: ''prehodi preko vedra neba, kao pastir pred belim ovcama2''. Otuda joj ime zvijezda Prehodnica. Latini jednako razabirahu u Veneri veernjega Vesperus i jutrenjega Lucifer, a i Heleni svoga

421

" i . Po smislu rijei, Lucifer i skoro su isto, to i Danica: oni su donosioci svjetlosti, pa i Danica, kako joj kae ime, ima uza se svjetlost dana. Tako i Prehodnica, drugom rijeju u nas, zove se Veernjaa, koje odgovara imenima Vesperus i ". Isto je i u junih starijih Nijemaca, koji imaju svoje Apandsterno (Abendstern) i Tagasterno (Morgenstern), zvijezde veernju i dnevnu3. Zamisao naa od grko-italske i staro-njemake odvaja se tek u tome, to su kod nas Prehodnica i Danica enska bia, dok su tamo muka.
2 3

Vuk. pjes., knj. I, 416, v. 67. Grimm, Deutsche Myth, s. 603.

Prehodnicu i Danicu Srbi i Hrvati razlikuju toliko, da se one, u naim pjesmama, megju sobom svagjaju i karaju: ''Dve se zvezde na rebu karale, Prehodnica i zvezda Danica. Prehodnica Danici govori: Oj Danice, jedna spavaice! Ti prespava od veer do sveta, ja prehodim istok do zapada, od zapada pa do sunca jarka1''.
1

B. M., pes., 9, v. 17.

U ovoj je svagji prezgodno izraena Venerina prirodna historija. Izim Sunca i Mjeseca, nema nebesnog tijela, koje bi naemu oku bilo sjajnije od Venere. Kao uzoriti svjetionik na oceanu neba, taj se ljupki planet uie pri zalasku sunca. to se vei mrak hvata, to sve jai biva planeta sjaj; sjaj taki, da stvara za sobom gdje mu se to isprijei, vidljivu sjenku. U to, po tihanoj noi zaigralo itavo kolo zvijezda; kolo vodi, na visini zapadnog neba, od sviju najsvjetlija Prehodnica. Nju, putnicu ustrajnu, putnicu iz daleka, otre ovjeje oi mogu da naziru jo mnogo prije svakog sumraka, ak i onda, kad je sunce u podne. Netom oci nai u boje lice uobrazie Venerinu veernju pojavu, ukaza se Venera njima kao radina djevojka, koja ne e da prespava na nebu. No za to spava Venerino lice u pojavi jutrenjoj. Ova je pojava bjena, asovita. Tek to Danica navijestila dan, a ispred Sunca ve iezava. A gdje je bila, prije neg na nebo bahnu iznenada? Lijegae. Trenutna Daniina prikaza pjeva se u jednoj staroj pjesmi savrene milote: ''Najljepa je ta zvezda Danica, ali joj je zaludu ljepota, er se hita Sunca i Mjeseca. Najljepa je trava brtanova, ali joj je zaludu ljepota, er se hita drva i kamena,
2

kako i zv'jezda Sunca i Mjeseca. Najljepe je lice djevojino, ali joj je zaludu ljepota, er se hita lica ovjeaska, kako i Danica Sunca i Mjeseca, kako i brtan drva i kamena2''.

Bogiia pjes., 123.

Premda je Danica spavaica, a uzaludne ljepote, ona puku omili vie, nego Prehodnica. Mi smo ve vidjeli, da u kolu zvijezda Danica zauzimlje mjesto najodlinije: eno eni brata Mjeseca. Razlog veeg milovanja prema njoj biti e ovaj. Ako su se Srbi i Hrvati divili sjaju Prehodnice, oni su se iz srca radovali Danici, koja mirnom i bijelom svojom svjetlou ljudima javlja svaki bijeli u boga dan. Na zapadu, do veernje i none Prehodnice nije prave sree, dok je srea na istoku do jutrenje Danice. Jo danas u Boki, kad na seljak u zoru stupa na kuna vrata, skinue kapu i prekrstie se spram Danice govorei: ''Sjajna Danica na istok, a jaki bog na pomo!3''

422

Ovaj poklon, osim znamenja krsta, nema to drugo hristjansko. U isto poganskome uskliku, ne samo da se Danica ukazuje davnom boginjom naih djedova, nego je po prilici i jaki bog, to se iza nje priziva, bog starog vjerovanja. Vinjeg jakog boga dnevnoga vidjela mi ve poznajemo1.
3

Vrevia, Tri glavne sve., str. 20: ''Vujadin izigje pred vrata (u noi badnjega dne), i kad vigje, da je Danica vie no dva koplja iza brda odskoila, skide kapu i spram nje se prekrsti, govorei: ''Sjajna Danica na istok, a jaki bog na pomo!'' 1 Dio 1.

Krajnjom nou, koja se u dan pretvara, vlada Danica, a nou, koja zapoinje, vlada Prehodnica; no je Mjesec prvi noni bog. Sve zvijezde linjaju pred njim, te je i njegov sjaju u noi najvidniji. Pa, neprestanim svojim mijenama, on puni nono nebo. Mijeni se mjesec svakih 27 ili 28 dana, napredujui za polak toga vremena do utapa, a od utapa za drugu polovicu opadajui. Poto su sve Mjeseeve mijene lako shvatljive i jasnije od Sunevih, Mjesec, pri.je nego li Sunce, Arijcima i Slavenima regjae vrijeme. Mjesec, od korena ma, me, znai ''mjeritelj''. On mjeri ono doba, koje se po njem rijeju jednakom zove mjesec, pa pri svakom mjesecu ukazuje svoju poetnu mijenu i svoj utap2. Mjeri takogjer trinaesto-mjesenu godinu, to je starija od dvanaesto-mjesene sunane. Mjeseca mjeritelja spominje izrino naa pjesma, govorei: ''pak se eta po vedromu nebu i kazuje dane i godine''3. Slino se pjeva i u starostavnoj knjizi arijskoga roda, u Rig-Vedi: ''On se ragja vazda nov, kao barjaktar dnev predlazi zorama ... ragja se opet i opet, dijelei vremena''.4 Radi Mjeseca boga, Arijci iz prva dijeljahu vremena na nonom osnovu. Mjesto da broje po dnevima i ljetima, brojahu po noima, mjesecima i zimama.''5
2

Mijena i utap, to su stare rijei te i stari pojmovi, dok su neto novijega postanka izrazi: prva etvrt i posljednja etvrt. Odmah u poetku naznaivalo se vrijeme od cijelog i od polovinog mjeseca. Za polovini mjesec od mjene do utapa, i pjesma kae: ''kano mjesec od petnaest dana, kad obasja kroz jelove grane'' (Krasi, pjes,, knj. I, 9, v. 567). Jo drugi Arijci mjesec raspolovie, tako n.p. Rimljani sa svojima idus. No je lako i dalje tu polovicu opet raspoloviti, tim vie, to mjesenu prvu i posljednju etvrt nije ba muno razluiti. Mjesec okree se oko zemlje tano u 27 dana, 7 sati i 43 minute, a, oblo raunajui, etvrt toga iznosi sedam dana. Po tome Je prilino, da i prije uvedene semitske, pa i hristjanske nedjelje dana, u nas postojae kao neka sedmica, to etvrti dio od mjeseca. 3 Vidi gore, na str. 132. 4 Rigv., X, 85, v. 19 i 18. 5 Valjda ima i u nas ostataka takog brojenja. ''Zimiti zimu'' kod koga, pjesniki je izraz, koji kato znai: u njegovoj kui prebivati kroz godinu. U ovom odnosu manje je jasna, ali je nekog opaza vrijedna i rije ''elo''. U Risnu, no je jedno ''elo'', pa dan i no dva su ''cela.'' (Vuk. rje)

Visokog mjeritelja i reditelja vremena nai oci postojano posmatrae kao muko bie. Po rijei, Mjesec je muki supstantiv, mukarac, u svima slavenskim jezicima. Ako se on drugdje i podjevoji, to se u nas nikad ne desi; zato, lako pogagjamo. Na nebu sjeverne prvanje postojbine Arijaca, pa i na nebu zakarpatskih Slavena, Mjesec je u istinu krasan i milovidan, kao to je on i na svakoj drugoj strani zemlje; ali svjeim i hladnim noima onamo vlada doista ili junak. Nije vie junak, no ipak je neporona i stroga junakinja, to Artemida i Diana, u mlakim i istim noima Helade i Italije, premda iz poetka kao da i u Italiji on bijae ''Deus Lunus''1 Vie k jugu, nad raskonom zemljom Semita, ensko bie ve posve maha otimlje; junakinja se umekava, pa, uz otro lice Aere, ukazuje se i drugo razbludno lice Astarte. Navlastito u tropinim krajevima Mjesec je sasvim drukiji, nego li u nas: iza dnevne gotovo nesnoljive ege, ovjeja sjetila posrkuju svu slast tihe, mekane i zlatne mjeseine; od Mjeseca, i od utog jantara njegova odsjeva, oi opojene kao da se odvraati ne mogu. Po razliitoj klimi, promee se ovako Mjesec od blijedog mukarca u srebrnu, trijeznu, istu djevojku, ili u zlatnu djevojku, meku i zamamljivu2.
1

Da je ''Deus Lunus'' nastao poznim uticajem semitskog bogotovja, ja ne bih vjerovao Prelleru (Rm. Mythol. II B., s. 395). Ako je on oboavan najvie u Frigiji i u Mezopotamiji, Frigija rek' bih da je glavna postaja grko-italskog naroda na njegovu putu k Europi.

423

Kod Arijaca u arkoj Indiji Mjesec postae djevojka. Svegjer je on djevojka u mladini i pri utapu. Ali u staroj Vedi ponajee je mukarac, kako to dokazuju muka mu imena andra, Indu i Soma. Sunani Savitar udaje Somi er svoju Surju (Sunce).

Ne podjevoji se Mjesec na snjegopadnim poljanama visoke Ilirije. Sjajni Mjesec jeste, po slovu naih pjesama, muki noni putnik i od vajkada junak, stari vojnik: ''Sjaj, Mjesee, moj noni putnie!''3 Sjaj, Mjesee, moj stari vojnie!''4 Od pjesama, upravljenih Mjesecu vojniku i putniku, sad preostaju sami ulomci, kako su ba i ovi uvdje navedeni. Ali je prilika, da je puka pjesma negda sipala milja obilnijeg oko toga nebesnog nonog ratnika. Mjesec, ili gledan djetinjim okom preprosta ovjeka, ili promatran zrelom svijeu ovjeka naobraena, jednako privlai pamet i zanosi je u plave i beskrajne misli, vie no ikakvo drugo bie na prostoriji neba.
3 4

Vuk. posl., na str. 284. B. M. pes., I, v. 38.

Mogue je ipak, da uz pomenute ulomke mi jo imademo sauvanu i cjelovitu jednu pjesmu o Mjesecu junaku. Pjesma je u obliku poskonice, a pjeva se u Primorju makarskom, na zemljitu stare Poganije.1 Veoma je liepa, i glasi: ''Primorkinja konja jae srebrenom se ordom pae. sjaj, Misee, sjaj!2 Nad more se nadzirae, sama sobom govorae: sjaj, Misee, sjaj! Mili Boe, lipa ti sam, bila ti sam i rumena, sjaj, Misee, sjaj! tanka ti sam i visoka, lipim ruhom odivena! Sjaj, Misee, sjaj! Jo da imam crne oi, tri bih grada primamila, sjaj, Misee, sjaj! i u gradu Juri-kneza, oli brata, oli njega. sjaj, Misee, sjaj! To su ule sluge kneza, pa su knezu povidile:
l 2

sjaj, Misee, sjaj! Ne zna, knee gospodaru, Primorkinja konja jae, srebrenom se ordom pae, sjaj, Misee, sjaj! Nad more se nadzirae, sama sobom govorae: sjaj, Misee, sjaj! Mili Boe, lipa ti sam! tanka ti sam i visoka, sjaj, Misee, sjaj! bila ti sam i rumena, lipim ruhom odivena, sjaj, Misee, sjaj! Jo da imam crne oi, tri bih gradit primamila, sjaj, Misee, sjaj! i u gradu Juri-kneza, oli brata, oli njega, sjaj, Misee, sjaj!

Knee slugam' odgovara: Do vam Boga, sluge moje. sjaj, Misee, sjaj! Primorkinju ufatite, ordom kose izmirite, sjaj, Misee, sjaj! Ako budu dulje od orde, to e biti ljuba moja; sjaj, Misee, sjaj! ako budu kolik' orda, to je ljuba brata moga, sjaj, Misee, sjaj! Sluge kneza posluale, ufatie Primorkinju, sjaj, Misee, sjaj! ordom kose izmirile, to su kose due od orde, to je ljuba kneza mlada, sjaj, Misee, sjaj!''

Uzeta je iz rukopisa g. prof. M Alaevia. Neki pjevaju: ''sjaj, Sunce, sjaj!''

Ova ratnica Primorkinja, koja ''se srebrenom ordom pae'', i hoe ''tri grada da primami'', dosta nalii ubojnoj Sunevoj sestri u dvije pjesme Vukove, knj. I, 232 i 233. Za ''Sunevu sestru'' Vukovih pjesama nagagjasmo gore,3 da bi to moglo biti Suneva zarunica, Zora. Mogao je i Juri-knez ove pjesme, u prvanjoj verziji, biti Sunce, a brat, to se u pjesmi uz njega spominje, biti Mjesec. Pripjev je dvojak: ''sjaj, Misee, sjaj!'' i ''sjaj, Sunce, sjaj''.4 Kad bi to tako bilo, poskonica prikazala bi nam vjenanje viteke Zore sa Suncem, bratom Mjeseevim. Ali, naravno, sve je ovo dosta osporno, pa neka i ostane pod sumnjom
3 4

Na str. 132. Po primjedbi g. Alaevia.

424

U Mjesecu, pokraj borca i putnika nebesnog, Srbi i Hrvati vidjeli jo i obanina. Nai se ljudi za Mjeseca rado zagoneu, pa zagonetanje iznosi ga najee kao pastira ovaca, biva zvijezd, na nonom nebu. Zagonetke: ''Puno polje ovaca, megju njima rogat obanin'' ''Puno polje ovaca, megju njima rogat govedar'' Pun tor zlatorunih ovaca, megju njima oban-baa u mlatne haljine'' ''Pun tor goveda, megju njima rogat govedar'' ''Polje nemereno, ovce nebrojene, megju njima oban rogonja'' ''Ovce pasu nebrojene irom poljem nemirenim, a obanin im roguica'', odgoneue: Mjesec i zvijezde1. Tako i zagonetka: ''Nepremer polje, neprebroj ovoe, megju njima Mare obanine, za njima ludi Bugarin'' isto se odgonee: nebo, zvijezde, Mjesec i Sunce2. U mitologiji ve je poznato, da pastirskim Arijcima privigjalo se duboko i iroko nebo sve puno ovaca, ovana i koza: s jutra i s veera, pred bijelom i zlatnom marvom ide obanica Zora, pa onda i mlado obane, Sunce. Iz arijskog pravijeka ovo se vjerovanje protegnu do Helen. U dorskoj naselbini Apoloniji, u hramu uvalo se velikom brigom itavo stado brava, posveenih Suncu3. Protegnu se vjerovanje i do nas Srba i Hrvata; samo to u nas, mjesto Sunca i Zore, prikazuje se obaninom na nebu Mjesec.
1 2

Novakovia zagon. Id. Vitezom, ili vitekim konjem, kae se Mjesec u zagonetkama: ''Poletio tumbak u subotu u mrak, u utornik nad Dubrovnik''. ''Sedi vila ukraj rita, eka sina Margarita, kad on dogje, da s njim pogje''. Na zelenko pro polja predje, za trag mu se i ne zna''. ''Sivac more preskoi, ni kopita ne skvasi''. ''Moj gjogo pregje preko mora, a ni kopita ne pokvasi''. 3 Herodoti 1. IX, c. 93.

Pokraj nazora, da je Mjesec na zvjezdastome nebu boji pastir, ragja se i drugi nazor paralelni, da je on visoki hranitelj i gojitelj. ''Tvoja se srea rodila, mjesecem sjajnim gojila, zvjezdama sjajnim rosila!'' uzvikuje pjesma4. Goji Mjesec mlijekom zvijezda, te i istim mlijekom sjaja svoga. Mjeseca gojitelja poznaju i uznose Arijci, od pamtivijeka. Radi krepkog gojenja, Mjesec ve vedinim Indima prometnno se u pilo nebesno, u boga Somu1: Mjesecom Somom napajaiu se i jaaju vii bogovi, pa je on u ope uzrokom, da i ljudski ''ivot dugo potraje''2. Slino misli i druga grana istonih Arijaca, eranska. Avesta istie Mjeseevo mlijeko, pak prirodno sve rastenje i napredovanje silom boga Mjeseca. Mnthra penta, Rije-sveta, govori Mjesecu: ''Ja hou, da tvoje rogjenje i tvoje rastenje istim: ja hou, da ti tijelo i mo istim, da te uinim djecom bogata i ista mlijekom3, ista djelovanjem, miijekom, pretilinom, mozgom i porodom .... Pridigni se, idi od vazduha do zemlje, od zemlje do vazduha; pridigni se, ustani ti, zbog ijeg rogjenja i rastenja Ahuramazda rastenje stvori.''4 Po mazdejskoj vjeri, pomou Mjeseca boga raste sve: ponajprije zeleno drvee, pa marva i ljudstvo. Ali ovaj napredak od Mjeseca stegnuto je na ono doba, kad i sam Mjesec raste, ''za mladine za utapa i za vremena, koje stoji medju objema''5. S toga, mazdejci mole se: ''Mladog Mjeseca, ista, gospodara istine, veliamo mi; punog Mjeseca, ista, gospodara istine, veliamo mi!''6
4 1

Vuk. iv. i ob., na str. 33. Vidi osobito himnu Rig-Vede, X, 85. 2 Rigv., X, 85, v. 18. 3 Po Avesti, mlijeko pristaje i Suncu. 4 Vendidad, XXI, 32. 5 Khorda-Avesta, XXIII, 4. 6 Id., ib.

Jednako nama, Srbima i Hrvatima, Mjesec, kad raste, hoe da naspori sve. Na narod jo ivo vjeruje u blagohotno nagnue mladoga Mjeseca prema svakome stvoru na zemlji, prema ljustvu, ivotinji i bilju, i njemu se obraa kao pouzdanome prijatelju. Ree nam Veda, da od Mjeseca ''ivot dugo traje''. Istom milju nai ljudi, kad nova Mjeseca ugledaju, vapiju u njega zdravlje, sretajui ga usklikom: ''Zdrav zdravljae! nov novljae!''7 U to, poskoie spram njega. A sredovijeni gdjekoji ljudi poskoie do tri puta, uhvativi se za uho, i rekavi mu: ''Ti star, a ja mlad!''8 S mladinom Mjeseca oni hoe da se pomlade. Pokaza nam Avesta, da rastenjem Mjeseca raste ponajprije drvee, pa da i marva onda napreduje. Ba je takvo i nae vjerovanje: po miljenju naeg naroda, Mjesec najvie djeluje na

425

bilje9. Kad Mjesec ne raste, kad opada, ne e niko, u mnogome kraju, drati pluga u polju, jer na njivi ne bi onda nita urodilo10: njiva ragja u protivnoj zgodi.
7 8
9

Vuk. rje., pod Zdravljak. Vuk. posl.

. u Slovincu, s. 1883, br. 6. 10 Id.

Uz puna Mjeseca, treba posjei drvo, da se isijeku brvna za gragjenje nove kue: ovo je zdravo, a gdje ovo nije ovako uinjeno, umrijee koji iz kue1. I ovjeja kosa jest neko bilje, pa se svak ia onda, kad Mjesec raste. Od mladine do utapa strigu se i ovce, eda bi vuna bila najdulja i najtrajnija2. Red je sve zapoeti u ono vrijeme, kad Mjesec napreduje. Moe on tada pridavati i samo bogastvo u novcu. Spram nova Mjeseca nekoji e tresnuti novanu kesu, a nekoji uzeti e iz nje u ruku nekolike novce, te e rei: ''Ustostruili se, da bog da, ovog mjeseca!''3 ak i tajne svoga srca mlagjaku Mjesecu povjeravaju djevojke. U Srijemu, mnoga djevojka, spazivi nova Mjeseca, prekrsti se, oita molitvu kakvu zna u triput, pak mu rekne: ''O sjajni Mesee na nebu! Ti vidi svu zemlju i na zemlji onog, koji je meni sugjen; uini, da ga i ja u snu vidim4.'' U djevojke, koja to kae, nije ni truna romantinog zaleta iz novijeg vremena. Djevojka vraa sebi sreu po ivome i naprednome bojem Mjesecu. U Indiji, mladenci se vjenavaju za prvih petnaest mjesenih dana.
1 2

Id. Id. 3 Id. Vuk. rje., pod Zdravljak. 4 Vuk. iv. i ob., na str. 3245. 5 Vuk., rje., pod Nedjelja.

Vraa se mnogo u sve ''mlade'' dane za jo mladog Mjeseca, poslije mijene. Posvuda u narodu naem, u istonoj kao i u zapadnoj strani, poto se Mjesec mijeni, prva se nedjelja zove ''mlada nedjelja''5, pak drugi dani redom ''mladi ponedjeljak'' itd.6 Osobito ene idu tada na gdjekoje izvore, te se kupaju, ili vodu piju. Nigda zgodnije vraanje, nigda zdravija voda u izvorima. Kupajui se, i pijui vodu, bolesnici e jamano ozdraviti. Ali, mimo ostale mlade dane, sveta je nedjelja i svet je petak Pae, mlada Nedjelja i mlada Petka (a ne mladi Petak7) uobraene su kao iva enska bia, tako da Vuk Karadi opaa: ''U narodu se naemu misli, da je Nedjelja nekaka sveta ena, kao to se i govori: sveta Petka, Nedjeljina majka, a i na ikonama se nalaze gdjeto ove obadvije8.''
6 7

Kukuljevi, Vile, na str. 8990. Izuzetkom dolazi muki Petak, kao n.pr. u ovoj hrvatskoj pjesmi, u zbirci St. Maurania: ''U Ivana kua od tamjana u njoj sveci rujno pijo vino, uvrh stola Isus i Marija, do njih mi je Petak i Subota'' (Radetia Pregled, na str. 75), 8 Vuk rje., pod Nedjelja.

U hristjanskom kalendaru nepoznatu Nedjelju svetkuju, u zapadnim krajevima naroda, najveom suuti i kao izvanredno: ogrijeio bi se o puk onaj upnik, koji na mladu Nedjelju ne bi u crkvi izloio oltarsko svetotajstvo1. U Jesenicama spljetskih Poljica, svetkuju svaki prvi petak od mjeseca, to za dobar plod polja; a taj zavjet postoji od pamtivijeka2. Dviju svetica, Nedjelje i Petke, puna je sva puka literatura: ''E da Bog da i Nedjelja mlada!'' ''Bog mu dade i sveta Nedjelja''. ''Ubila ga sveta Petka Paraskevija!''4 U jednoj pjesmi, veliki jedan grjenik ispovijeda se: ''Ja se maih perna buzdovana, te udarih zlaena sanduka, prte sanduk, kanda post'o nije, u sanduku Petka i Nedelja, i sa njima sveti Arangjeo, Petka kune, Nedelja proklinje5.'' Teega zloinstva od ovoga, to uini onaj grjenik, nema, a nema kletve tee od Petkine i Nedjeljine. Preuglednim ovim sveticama domaica u Srbiji, na

426

badnji dan, odmah iza molitve kunog starjeine, moli se nekako udno: ''Pomozi, sveta Bogorodice, sveta Petko i sveta Nedeljo! Jutronje jutarce i jarko sunace, na radost mi osvani!''6
1 2

Kukuljevi, Vile, na str. 8990. Dopis u spljetskom Narodu, g. 1886, br. 76. 3 ee u pjesmama. 4 Vuk. pjes., knj. I, 254, v. 8. 5 U Vili Beogr., g. 1866, br 30. 6 Milievia iv. Srba, gl. XXXVII, na str. 127.

Po svemu govoru pukom oevidno je, da to nisu nikakove svetice iz nove vjere, ve naprosto davne poganske boginje. No, koje su to boginje? Diljem ovih radova, Nedjelju i Petku mi vie puta susretasmo, ali nam muno bijae posebito svojstvo njihova boanstva iznijeti na isto. ini mi se, da ta munoa nije tolika u ovome sklopu radnje, sada pri posmatranja Mjeseca, Ovdje mi ujemo, da je Nedjelja ki Petkina, jer puk veli: ''sveta Petka Nedjeljina majka''. Svakog mjeseca s mladim Mjesecom ukazuju se i Petka i Nedjelja. Nego, Nedjeljina epifanija uz mladog Mjeseca kao da je jaa od Petkine, poto epitet ''mlada'' pristaje Nedjelji, a ne Petki; kae se: ''Nedjelja mlada'', a ne kae se: ''Petka mlada''. Mlada Nedjelja najtjenje se drui s mladim Mjesecom. A to se tie prave naravi ove Mjeseeve drugarice, daje se neto nagagjati. U Boci kotorskoj, narod zna za ''caricu Nedjelju nad dvanaest Nedjelj''7; to je prva nedjelja po Ilijnu dne. Kako je izvan svake sumnje, da gromovnik Ilija nastupi negdanjeg boga Gromovnika, ''carica Nedjelja'', koja se dotie Ilijna dne, ima biti u nekom odnosu s gromovnim i munjevnim pojavama.
7

Vuk. rje., pod Nedjelja.

U ovoj misli nas utvrgjuje i molitvica, jedna, koju stare ene govore, isto tamo medju jekavcima, po Hercegovini. Kad sijeva i udaraju gromovi, onamonje starice uiu kandila pred ikonama, kade kuu tamjanom, te se mole ovako: ''Sveta bogorodice, boja majko, dananja carice sveta Negjeljo, sveta Petka, eklo i Ognjena Marijo, smiluj se na nas grjene!''1 U molitvici ispremijeana su imena boginja i hristjanskih svetica, ali je u njoj vano to, da se opet sveta Nedjelja spominje uz sijevanje munj. Po ovome dotaknuu Nedjelje s Gromovnikom i s olujom prilika je misliti, da mlada Nedjelja drugo nije, do poznata nam mlada ognjena Munja, kojom, u gore izloenim mitinim pjesmama,2 eni se Mjesec. Dvanaest je mladih Nedjelja, ili mladih Munja, koliko je mjesec u godini, te i vjenanja Mjeseevih. A da je mlada Nedjelja ognjeno bie, izlazi nam i na drugi nain iz narodnih pjesama.
1 2

Vrevi, Niz prip.. na str. 138. Str. 1302.

U pjesmi jednoj iz Srijema,3 Marko Kraljevi ulovio guju estokrilu, koja, prokazavi se Markovoj sestri, za sebe veli: ''Ta ja nisam estokrila guja, ve ja jesam ta Nedjelja mlada.''4 Je li ita jasno u naoj mitologiji, to je simbolizam guje ili zmije. Mi smo ve razloili na dugo, kako zmija oganj oliuje.5 Poto je po rijei pjesme, mlada Nedjelja guja estokrila, ona drugo ne moe biti, do li oganj. Srbi i Hrvati po svoj prilici drahu, da o svakoj mijeni sjaj ugaenog Mjeseca opet se uie na vijenom prvotnom ognju, na munji, pa, kad se to miljenje u lini mit prenese izvedena je i enidba mladog Mjeseca s mladom Munjom. Ako je mlada Nedjelja Munja, onda Petka, Nedjeljina rnati, bila bi velika poganska bogorodica, ena Vidova, ili Svantevidova, gospoja i mati sviju bogova, iva. Potonje svoje ime Petka valjda dobi od petka dneva. Moe biti, da ovi dan bijae njoj posveen, kao to je bio njemaki ''Freitag'' svet velikoj gospoji mitologije germanske, majci Freyji. Dnevu ime svoje ostavi Freyja, a Petka, obratno, od dneva uze ime. Dva neduna imena, Petka i Nedjelja, naem narodu sad zastiru pogansku golotu dviju davnih boginja.
3 4

B. M. pes., 49. V. 401. 5 Dio VI1.

427

Nonog mladoenju, sjajnog mladia putnika i ratnika, koji nevidnoj noi prigre bajnu mjeseinn, sve to veu i svjetliju do utapa, pa tajnovito onda spori sva tri roda, bilje, marvu i ljude, oci nai zamilovae. Kao to je Sunce veliko vidjelo po danu, tako je Mjesec drugo veliko vidjelo po noi. ''Dok je Sunca i dok je Mjeseca'', to je puka stajaa izreka, da se oznai beskrajno trajanje nepomuenog poretka u vijeku i u svijetu. Reditelj Mjesec vodi none triumfe. Zanj rekoe strani pjesnici, da je zastava, da je jedro. Pjesnikim slinim mislima titrali se i nai stari. Mladog Miesera s Danicom preuzee S neba neki od junih Slavena, koji od njih nainie svoj grb1, Ali svakog mjeseca nastaje u Mjesecu prekret nesrean. Prispjevi do svoje punoe, Mjesec na nebu poinje opadati i starjeti Sa starim sada su stari2, kako s mladim Mjesecem dnevi bijahu mladi. Ostarjelog Mjeseca boje se ljudi, pa mu kau, kako na vie usmo3: ''Ti star, a ja mlad!'' Utap je. Mjesec se utapnu, iznemoe.
1 2

Po mnenju I. Kukuljevia, Vile, na str. 89. Kukuljevi, Vile, na str. 8990. 3 Na str.

Mjeseeva neruka, postepeno iezavanje sjaja u junaka Mjeseca iznenagjivalo tako nae oce, tako titalo puku duu, da oni od zbilje pomislie na nekakovu nevjeru u njega. U mitinoj pjesmi Vukove zbirke o ''ljubi ognjevitoj'', ova dvaput kune Mjeseca: ''O Mesee, carev nevernie! Zato greje caru na veeru, te ne greje ajdukom u goru? Ej Mesee, carev nevernie! Zat' ne greje danju kako nou?''4
4

Knj. I, 238, v. 21-6.

Jednako govori i stara poslovica dubrovaka: ''Ni u psu, ni u Mjesecu nije vjere''5. Ono o Mjesecu, koji ''greje caru na veeru'', pa postaje ''carev nevernik'', dolazi nam, mislim, iz davnog doba. Taj car moe biti car nebesni, kome Mjesec biva na nebu nevjernik s umanjivanjem svoga sjaja. Kao to Mjesec, nijedno nebesno tijelo nije nevjerno, nije podlono eim mijenama i pomrinama.
5

Daniia posl.

Kad se Mjesec smanjao, ljude bije nesrea. Poslovice redom vele: ''Mjeseca zla usjeen'' ''Mjesec mu udi'' ''Od Mjeseca blijedi i vene''6. Osobito na maloj djeci opaa se to venenje. U Risnu misle, da nije dobro, da dijete gleda u mjesec, jer kau, ''da ga Mjesec pije.''1 Od boga, kad ga prati sieta, moe svakome eljadetu da prigje crna tuga: Mjesec enue ak i pamet ovjeku ''mjesenjaku''. Nesreni uticaj ukazuje se i na bilju, te poslovica preporuuje: ''Kad se Mjesec une, ne sij stvari nijedne''2. A ba ni u em nema napretka, pri Mjeseevoj nedai. Kad on ide na manje, nita ne valja saiti, jer saiveno ne e dobro drati3. Nestadak Mjeseca potpun je o mijeni, u onoj noi, koja rastavlja posljednju etvrt od mladine; pa je vrijeme to i najnesrenije. O mijeni ne valja prati rublja: svaka e se prtenina onda u vodi ''omijeniti'' i raspasti4. U ponoi, o mijeni, jest i najgluije doba za aveti svakojake.
6 1

Id. Vuk. rje., pod Mjesec. 2 Daniia posl. Ako i ne misao, a to poslovica moe biti da je uzeta iz talijanskog, jer kao da je prevedena s ove: ''Quando scema la Inna, non seminar cosa alcuna'' (Tommaseo, Dizion.: Luna). 3 U Slovincu, g. 1883, br. 3. 4 Vuk. rje., pod Mijena.

428

Vjerovanje u mnoge i razline dojmove Mjeseca nije valjda nigdje nai dublje ukorijenjeno, no to je ono u nas Srba i Hrvata. Ali se to vjerovanje potee, s jednom ili drugom pojavom, po svima granama arijskoga roda. Da posao ne raste slaboom Mjeseca, dok raste njegovim napretkom, ili u punoi njegovoj, miljahu i drugi Arijci. to se tie Mjeseeva dojma na prirodno rastenje, ve iznijesmo dotine rijei iz Rig-Vede i iz Aveste5. Nego, i kod zapadnih Arijaca ima poneto od naeg vjerovanja. U Franakoj, za kraljeva Merovinga, kao sada u nas, ljudi o mijeni ne bi se rado latili makar kakova rada, pa su crkovnjaci u propovijedima nastojali, da tu pogansku sujevjericu ukinu6. Latinski izrazi: ''nox silens'', ''nox illunis'', ''caligo illuna'', za gluhu no o mijeni, pokazuju, da takogje Rimljanima donekle mrsko i nepogodno bijae ono doba. Naprotiv, s mladim i s punim Mjesecom, vrijeme bilo pogodno, barem u misli germanskih plemena, kako izrino za to svjedoi Tacit. O mladini i o ubi Germani drali, u ime boje sretne zborove7. Najvoljeli su tada i boj biti. Suevima, pod Ariovistom, vraarice ne dadoe, da s Rimljanima boj zaponu ''prije, no to e zasjati nov Mjesec''; pa Cezar, za to doznavi, prisili Ariovista u zao as na bitku, razasu mu, s grdnim pokoljem, i vojsku i narod, te iz Galije protjera Germane preko Rajne.1
5 6

Gore, na str. 1389. Grimm, Deutsche Myth., III B., Abergl., s. 402: ''nec luna nova quisquam timeat aliquid operis arripere''. 7 Poznate su Tacitove rijei (Germ., 11) o skuptinama Germana i o srenom vremenu sastajanja: ''De minoribus rebus principes consultant, de maioribus omnes, ita tamen ut ea quoque, quorum penes plebem arbitriuim est, apud principes pertractentur. Count. nisi quid fortuitum et subitum incidit, certis diebus, cum aut inchoatur luna aut impletur: nam agendis rebus hoc auspicatissimum initium credunt. Nec dierum numerum, ut nos, sed noctium computant. Sic constituunt, sic condicunt: nox ducere diem videtur''. 1 Plutarh, u ivotu Cezarovu.

Izmegju Helena, kod uvarnih Dorana, kod Spartanaca, srean bio zapoetak rata samo uz puna Mjeseca. Spomenito je ovo spartansko vjerovanje, jer je privezano glasovitoj bici na maratonskom polju. Kad perzijska vojska, deset puta jaa od atenske, iskrca se na istonu obalu Atike, te i Atena i Grka lebdijahu u najveoj opasnosti, glasnik Feidipida otra iz Atene, i za udo ve sutradan bahnu u Spartu, viui pomo. U toj golemoj grkoj nevolji, Spartanci se ne mogoe maknuti, ''a da se o svoj zakon ne ogrijee'', veli Herodot: naime, ''bio onda deveti dan mjeseca, pa oni kazae, da devetog dana ne e izii, sve dok ne bude mjeseni kolut pun''.2 S punim Mjesecom pohitjee na Maraton, no odocnie, i ne preosta im drugo, ve estitati hrabrosti atenskoj.
2

Herod. VI, 106: '' ....

Isto i za pomrinu Mjeseca naporedo ide vjerovanje arijsko i nae. Samo to o ovoj najteoj nezgodi nonog vidjela Srbi i Hrvati sad ne znaju onoliko priati, koliko to ine drugi arijski narodi. Kazivanje o pomrini vrijeme nama izgloda, a skoro i istroi. Kad Mjesec pomri, ili pomri Sunce, nai e ljudi rei tek ovo: ''uhvatio se Mjesec! uhvatilo se Sunce!''3 Za Sunce kau jo: ''izjelo se Sunce!'' pa gdjekoji prema njemu pucaju iz puaka, ''kao da ga od neta brane''.4 Ovo je posljednja jeka negda zvunijih mitskih glasova. Ali znamo isto, po drugim mitologijama, kako se to hvataju Mjesec i Sunce, i ko ih hvata. Po skandinavskoj Eddi, dva su orijaka vuka, to vrebaju na Sunce i na Mjeseca; vreba, koji se nla za Suncem, zove se Skll, a onaj straviniji, koji Mjesecu napastuje, radi te napasti nosi ime Mnagarmr, Mjeseca pas: Mnagarmr hoe jednom ''da sustigne i da prodre Mjeseca''.5 I u Francuskoj govorilo se negda o istim psima i vukovima, napadaima Mjeseca, poto jedna stara poslovica francuska glasi: ''garder la lune des chiens ou des loups''.1
3 4

Vuk. rje., pod Uhvatiti se. Id, pod Pomrati. 5 Grimm, Deutsche Mythol., Nachtr., s. 587. 1 ''uvati mjesec od pas ili od vukov'' znai: oko ega nastojati uzalud. Littr, Diction. de la langue franaise Lune.

429

Ovaj mitini nazor o nainu Mjeseeve propasti, pri njegovoj pomrini, mogli su u Francusku unijeti germanski osvajai, Goti, Burgundi2 i Franci. Ali je to moglo biti i latinsko, jer i u pameti starih Rimljana motala se nekakova grozna Mjeseeva pogibija, kad on pomri. ta vie, postojae u njih i jedan obiaj za izbavljenje boga: da se potamnjelu Mjesecu pomogne, ljudi bi podigli silnu buku svakojakog oruja.3 Taj obiaj rimski zabiljei i sama svjetska historija, u dvije prilike znatnog zamaaja. Godine 168 prije Hrista, u ratu protiv Perzeja, u noi, koja pretee dan bitke kod Pidne, nasta pomrina pri visoku i punu Mjesecu, pa Rimljani, kazuje Plutarh, stadoe, po svojim obredima, Mjeseev sjaj natrag dozivati, buno udarajui u posugje od bronze i prema nebu uzdiui silu zubalja i ugaraka.4 Jo je znamenitija druga zgoda. Tri rimske legije u Panoniji digoe bunu, kad god. 14 poslije Hrista Tiberij naslijedi Augusta. Tiberijev sin, Druzo, izaslan da ih utia, nita ne opravi, a naao se i sam u zapari megju buntovnicima: opasnost prijeae njemu, a zatim moda i ocu caru. U noi jednoj, punoj vike i prijetnje, kao da e planuti i neto teko skriviti bijesna soldatija, kad li eto iznenada pomri Mjesec: u onaj as pozornost svaija obrati se bojoj pogibiji, i slegne se buna.5
2

U Bourgogni, negdanjoj Burgundiji, uje se, ili se ula, poslovica: ''Dien garde la lune des loups''. Grimm, Deutsche Myth., s. 203. 3 Livii XXVI, 5: ''.... cum aeris crepitu, qualis in defectu lunae silenti nocte cieri solet .... ''. 4 U ivotu Paula Emilija. 5 Tacitov opis ovoga sluaja tako je znaajan i slikovit, da je vrijedno ovdje pobiljeiti sve njegove rijei (Ann., I, 28): ''Noctem minacem et in scelus erupturam fors lenivit: nam luna claro repente coelo visa langnescere. Id miles, rationis ignarus, omen praesentium accepit, suis laboribus defectionem sideris adsimulans, prospereque cessura quae pergerent, si fulgor et claritudo deae redderetur. Igitur aeris sono, tubarum cornuumque concentu strepere; prout splendidior obscuriorve, laetari aut maerere; et postquam ortae nubes offecere visui creditumque conditam tenebris, ut sunt mobiles ad supersitionem perculsae semel mentes, sibi aeternum laborem portendi, sua facinora aversari deos lamentantur''.

Kod ovih historijskih pomrina nije razabrati, koja neman Mjesecu kidie, no je opet jasno, da rimski ljudi gledaju, kako bi napast neku od Mjeseca otklonili, pa udaraju orujem, kao to nai ljudi pri pomrini sad pucaju iz puaka. U grkom narodu, Mjeseevo pomranje manje vai, te je i manje oglaeno, nego li u rimskome. Ipak, i u pronicavih i umom slobodnijih Grka bijae obiaj, da se za tri dana iza mjesene i sunane pomrine ne smije nita preduzeti,1 a to jednom Atenjani skupo platie.
1

Plutarh, u ivotu Nikijinu.

U peloponeskom ratu, neprijatelji stiskoe skoro sa svake strane veliko brodovlje atensko, koje stajae u luci grada Sirakuze. Da se spasu brodovi, trebalo to prije iskopati ih iz luke i s njima otploviti, kad eto pomrknu Mjesec, pa praznovjerni zapovjednik Nikija poeka te upropasti i sebe i vojsku.2 Nego je jo starije od pisane rimske i grke historije vjerovanje, da Mjesec u pomrini strada od nemani, i da je s toga pomrno vrijeme i ljudima vrlo nesreno. Od istonih Arijaca, davni Indi vjeruju, da grdosija morska sa zmijinjim repom prodire pomrknutog Mjeseca i pomrknuto Sunce. Slina vjerovanja imaju i pogdjekoji narodi nearijski.
2

Id., ib.

Sad su nam puke nae izreke: ''uhvatio se Mjesec'' ''uhvatilo se Sunce, izjelo se Sunce'', jasnije i razumljivije. Kad noni bog propada u tamu pomrine, neko ga hvata i neko ga jede, prodire. Nai oci to pomislili posve realistino i ozbiljno, a pratili nesreu najveom brigom. Mjeseevi zlotvori i napasnici jesu li pak vukovi, kako ono Skandinavi misle, ili je zmijurina, kako misle Indi, ili zar jo tree neto? Pitanje rjeava se sa dva vana svjedoanstva, s jednim slavenskim, a s drugim naim posebitim. V. Jagi iznosi ovu slavensku glosu: ''Oblaci gonei od seljak, zovu se vukodlaci, pa, kad pomri mjesec, ili sunce, oni kau: vukodlaci izjedoe mjesec, ili sunce.''3 O Mjeseevu naletniku jednako govori i na Mineti, u XVI vijeku: ''Mne mi se kako zec, gdi na njih vape tak, jako no na mjesec, kad ga ie (ije, jede) vukodlak.''4 430

U tekstu Monocanona: ''Nubes pellentes ( m) a rusticis Vlkodlaci appellantur, cum igitur luna aut sol defecerit, Vlkodlaci, inquiunt, lunam aut solem comederunt ''(Archiv, B. V, s. 91). 4 Stari pisci, II,336. Takogjer Jagiev navod.
3

Dakle, Mjeseca jede neman vuje naravi, vukodlak. A to Mineti ovdje spominje zeca, koji vapije radi Mjeseca, nije ni to sluajno. To je takogje drevno matanje arijsko. U pjegama mjeseca, kad je pun, Indi sanskritskog doba ugledali zeca, pa mjesec zbog toga nazvali ain, zecovima obskrbljen, i aadhara, onaj koji zeca nosi1. Iz navedenih dvaju svjedoanstva izlazi, da Slaveni, a megju Slavenima navlaatito Srbi i Hrvati, o pomrini vjerovahu ono, to i sjeverni Germani: naime, boga Mjeseca gone nebesni vukovi. Niti je ovo prvi put, to mi opaamo stjecanje skandinavske i slavenske mitologije. No je u slavenskom mitu crta jedna dublje usjeena: gonei oni vukovi ukazuju se u mrkim oblainama, to jure po nebu. Valjda i bez prave pomrine, stuteni tamni oblak, koji Mjeseca prekriva, bijae u oima prosta Slavena takav vuk, ili vukodlak. to pak u XIII vijeku esi drahu, kad se Mjesec mijeni, da njega jedu vjetice, koje u tmini konoplju predu2 to e biti posebito miljenje u slavenskog jednog ogranka. Po mnenju Rusa, kako o pomrini, tako i o gluhoj mijeni, vukovi zlobe Mjesecu i nanj napadaju. U ruskom jeziku, -i znai vukodlak.
1 2

Grimm, Deutsche Mythol., s. 597. Gubernatis, Zool. Mythol., v. II, p. 80. Vidi i za ovo Jagia, u Archivu V, s. 6889.

Tamnjenje Mjeseevo u svakom mjesecu, a i pri pomrinama, dade pukoj prii povoda, da nam ona gdjeto Mjeseca prikazuje kao bie, ne samo zlosutno, nego skoro i zloudno. U razglaenoj pripovijeci Vukove zbirke: ''ardak ni na nebu ni na zemlji'',3 Mjesec upleten je u poznatu nam mitinu dramu nonih triju Sunaca i triju Zora. Pria glasi: Bio jedan car, a u cara premila ki, koju ugrabi iz neba zmaj, i odleti s njom u oblake u ardak, to niti je na nebu, ni na zemlji.4 U cara bila i tri sina, koji idu u potragu za ugrabljenom sestrom. Najmlagji od njili jeste i najportvovniji: zakla svoga konja, a od konjske koe okroji oputu, koju iz luka izbaci do onog ardaka. Uz oputu on prvi pope se, pa i braa za njim dogjoe do zmaja. Zmaj spava sestri na krilu. U glavu do dva puta raspalio ga buzdovanom najmlagji brat, no uzalud, dok trei put, po migu sestre, udari ga u ivot, a zmaj onda poginu.5 Dvojicu starije brae strah je i gledati mrtva junaka, zmaja. Tri brata tad provedu sestru kroz tri konjunice. U prvoj, za jaslima stoji vranac s opravom od istog srebra; u drugoj, bijelac s opravom od suhog zlata; u treoj, kula uz drago kamenje.1
3 4

Vuk. prip; 2. Poznat nam je iz neba zmaj kao munjevni Oganj. 5 Oganj, ako ga se bije po vrhu, ne utrne se; propae, kad se tuli iz temelja. 1 Vran konj i isto srebro pokazuju na nono modro nebo, kako bijelac sa zlatom na nebo, koje rudi s ranim jutrom. Intenzivna zraka i sjajna plavoa neba dnevnog izraene su dragim kamenjem i pepeljastom bojom konja kulaa. Sva ova figuracija nije naa vlastita, ve je opa arijska, u priama o tri Sunca.

Sa svoje strane, i sestra brau provede kroz tri sobe do triju djevojaka. Prva djevojka veze na zlatnom gjergjefu zlatnom icom; druga zlatnu icu ispreda; trea biser nie,2 a pred njom na zlatnoj tepsiji od zlata kvoka sa svojim piliima biser kljuca. Tri djevojke namijenjene su trojici brae, trea junaku bratu najmlagjemu. Nego, kad ovaj brai spusti iz ardaka sestru i tri djevojke, dva loa brata presjekoe oputu. Treu djevojku, onu s kvokom i piliima nevjernici hotjee dati jednome obanetu, koje nagjoe u polju kod ovaca, te ga preobukoe i ocu povedoe. enidba je, a eni se brat najstariji, kad li eto s ardaka na vrancu doleti brat, kome je nevjera uinjena, pa kucne mladoenju i rastavi ga od konja i djevojke. Dogodi se isto i srednjemu bratu, doletjevi junak ovog puta na bijelcu. Kad, treom, hoe i obane da se vjena s najboljom djevojkom, dohrli pravi enik na kulau usmrti obane, prokaza se, uini svadbu, pa poslije je carevao nakon cara, oca svoga. Bjee otac izagnao svoja dva starija nevaljala sina.

431

Tri djevojke, Zora veernja, nona i jutrenja, tri su hipostaze Zore jedine, koja je, u ovoj prii, ona sestra trojice brae.

U ovoj lijepoj i prozirnoj prii, obane u polju kod ovaca jest Mjesec na zvjezdastom nebu u noi, kako nam to ve kazae puke zagonetke.3 Na svretku noi, nebesni pastir zvijezd natjee se s mladim Suncem okolo djevojke Zore, ali mu takma i napor uzalud. Mjesec zamire u mlijenoj bjeloi dnevnog neba, ispred sve to jaeg Sunca. Za to trei brat, u prii, usmrtio obanina mladoenju.
3

Gledaj gore, na str. 138

U ostalom, taj prikaz Mjeseca, kao neprijatelja Suncu u nonoj drami, nije obian. Obinija je pri tome Mjeseeva pripomo, kao to je, na primjer, vidjeti u jekavskoj prii: ''Crno Jagnje'',4 gdje Mjesec nije obanin ovaca, ve je sam jagnje. U ovoj prii, carev sin hoe da se eni, ali djevojkom, koju vidi u noi u snu, a koja e mu rei: ''Ja sam tvoja, ja u ti biti sretnja i rodiu ti sina sa sjajnom zvijezdom na elu.'' Pa i zbilja jedne noi eto mu u snu prelijepe enske, a od nje uje, to e sve uraditi. Carev sin rano podranio, iao u lov sa slugama i na putu odmah sreo ''jedno crno jagnje bez biljega sa zlatnim roiima''.1 Zajedno s jagnjetom on tada trai svoju zarunicu, kad eno ugleda kuicu na tri arapoda. U svakom je arapodu, ili trijemu, po jedna djevojka: ''jedna veze, druga plete, a trea pjevajui priju ije.''2 Sve tri djevojke jednako su divne: carev sin, ''zaugjen ljepoti onijeh gjevojaka, ne mogae razlikovati, koja je od koje ljepa''. Ipak, on nekako sebi izlui treu, dok snimi prsten s desne ruke svoje i stavi ga na njezinu ruku, rekavi joj: ''Ti si moja zarunica!'' Bila to najmlagja sestra, Srenoj zarunici dvije starije sestre bijahu zavidne i zlovarne.3
4 1

Vuk. prip., 27. Zlatni roii, to su rogovi mladog mjeseca. to je jagnje bez biljega crno, to je gluha no. 2 Ne treba ponavljati, da je to, u arijskim priama, rad nonih Zora za sunanu svadbu, koja e biti doskora u jutro. 3 Pripovijetka ovdje nastavlja, priajui jo izvan pravog mjesta poznatu boju nonu tragediju. Opake dvije sestre opinie zarunicu, te ona pobjee u pustinju i ''pribi se'' jadna ''pri jednome kamenu'', t.j. snagje je arijsko okamenjenje nonoga neba. Zalutao za njom i carev sin, naao je, a ona od plaa i radosti izdahnula u zagrljaju zarunika, koji na to sam sebe ubije. To je, po priajnom motivu vrlo poznatom u komparativnoj mitologiji, slika smrti veernje Zore i veernjega Sunca. I car, otac zarunikov, ''u ovi isti as spavae'', veli pria. U noi spava car nebesni, gospodar vidjela. No cara probudi ona ista prelijepa ena (Zora), koja bijae se u snu ve javila sinu, pa e car travom ljekovitom, po njezinoj uputi, uskrsnuti mladence. Car ree: ''Ustanite, nesretnji pa sretnji!'' a oni ustadoe, te se napokon i vjenae. Ovako opet nam se iznosi jutrenja svadba Sunca i Zore. Za tim odmah ''prve godine rodi mlada carica sina sa zlatnom zvjezdom na elu'', zavruje pria.

Dovde je kazano, to puk, u pjesmama, u priama i u razliitom praznovjerju, misli i izravno govori o Mjesecu. Nego ima, po mom mnenju, u epskoj pjesmi i u prii jo drugog neizravnog i kao potajanog govora, koji se iz prva odnosio na isto lice boansko. Ne varam li se ja u tome, Mjesec izmami, ovim neizravnim nainom, iz epskih naih struna najdublje i najarobnije zvukove. Dva, najoglaenija junaka u narodnoj pjesmi jesu Marko Kraljevi i Milo Obili. Marko poosobio svoj narod u svima vrlinama, a i manama njegovim. On sobom prikazuje ak i sugjenog zatonika: otra Markova sablja, prebijena na etvero, hoe jednom da se sastavi, ako bog da. No, ako Marko plamti u pukoj pameti, pa u pjesmama mjesto najire zauzimlje kao lik ogromni negdanjega junatva, hude sree sadanje i nadanog uskrsnua, opet je blii do pukog srca plemenitiji i estetiniji Milo. Srpski i hrvatski Bayard, njegovo je vitetvo bez ljage i bez prekora. Razlino vitetvo dvaju junaka kano da se mjeri po oruju im najobinijem: Marku pristaje topuzina teka i gluha, a Milou ma iv i elegantan, ''ma zelen staroga Voina''.1 Kad Marko u ruci dri sablju, i ova je esto nemila, kao to i njegov topuz, te milostivi Milo zazire od nje. ''K sebe ruke, Kraljeviu Marko, ostav' sablju, da je Bog ubije!''2 jednom viknu on pomamnome Marku, i razorua ga. Ali u vitekoj pogibiji Milo je bez straha: ''Bolje poginuti, neg' sramotno pobjegnuti!''3 previknue on, drugom zgodom, prepadnutome Marku, koji hoe da bjei. Kao to je srcem vei, tako je i skladom tijela ljepi i stasitiji od Marka:

432

''Ja da ti je okom pogledati, pogledati vojvodu Miloa, veseo ti Marko gjuveglija kod ovoga vojvode Miloa! u visinu da veega nema, u pleima poirega nema. Kako li je lice u junaka!''4
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 29, v. 195. Id., ib., 40, v. 5034. 3 Id., ib., 39, v. 556-. 4 Id., ib., 40, v. 15662.

Licem i tankom vitkou nadmauje djevojke: ''Ono to za njim na dralinu, mrke masti, visoke odrasti, trk na nogam', irok u pleima, to je ljepi od svake gjevojke ... ono ti je Obili Miloe.''5
5

Petranovia pjes., knj. III, 54, v. 38692.

A divni junak zna pjevati, kao niko na svijetu: ''Ljepe je grlo u Miloa carsko, jeste ljepe, nego je u vile.''6
6

Vuk. pjes., knj. II, 38, v. 401.

Zaokruuje ga i miris cvijea posebitog, koje mu darova vila posestrima, ''neka ima vilena cvijea, im se drugi zakititi nee: vileno je Miloevo cvjee!''7
7

Petranovia pjes., knj. I, 113, v 4850.

Pa biva Milo jo i miliji time, to cijelo bie njegovo prati neka tuga i sjeta, rekbi sjeta sjaja koji zalazi, la posie du couchant. U noi, bajnom mjeseinom, pjeva pretanko, a ranjava ga vila8; na carevoj veeri, uje korbu gospodara svoga: ''Zdrav, Milou, vjero i nevjero! prva vjero, potonja nevjero!''9
8 9

Vuk. pjes., kuj. II, 38, v. 3946. Id., ib., 50, III, v. 312.

uje to on, sluga najvjerniji. U boju, na udesnom Kosovu poto mu kroz kreevo prosja vjera i junatvo, naslonio se oajno na prelomljeno koplje,10 ekajui posljednju navalu Turaka, propast sebi. Od epskih junaka niko vie puta od njega ne podnimi se s jada na obadvije ruke, niko ne prosu krupnijih suza. Milo nema niti iz daleka Markove sree. esto zamie u tamnicu; dumani nadbijaju ga na megdanu i veu; strada i od same enske ruke, jer ga jednom usmrti vila Ravijojla. Sve je njegovo ivljenje 433

emerom nalito. A ipak ko sreniji od Miloa? ''Car Lazare, srpski gospodare, nad Miloa ne ima junaka, koji bi mu na mejdan iziao!''1 kliu Lazaru srpska gospoda; pak veli Milou junak drugi: ''A ja tebe znadem za junaka, kog ne rodi jo nijedna majka.''2 Dok grubi Marko iz pune mjeine pije vino, ''on se nikad ne opija pivom.''3
10 1

Id., ib., 49, v. 459. Petranovia pjes., knj. II, 19, v. 2235. 2 Id., ib., v. 3189. 3 Id., knj. III, 34, v. 552.

Marko najposlije izgubi obraz, te slua Turina gospodara; Milo pokleknu na Kosovu sa sreom svoga naroda. to vee vrijedi od tvarnog uitka i bune slave Markove, splete Milou oko divne glave vijenac neumrlosti portvovnost viteka: u samozataji i u pregoru odvojio on daleko od ostalih svih vojvoda naega epa. Junak nad junake, a nikad slavian ili samoiv, nikad kavgadija, nikad pijanica, neporoni je Milo cvijet najljepi u pjesmi narodnoj. Ali ovaka linost, ovaki Milo, nije veim dijelom drugo, do suti mit. to je to mit, tim se nita ne odbija od prevelike cijene ove uprav krasne epske tvorevine. ta vie, uveava joj se radi toga vrijednost, po mom miljenju. Faktina slika naeg naroda izraena je u prilici Markovoj; nego, tanjemu osjeanju ljudi ta prilika nije dostatna. U dubokim virovima due puke stoji neto, emu nipoto ne odgovara oblije navadnog hrapavog ivota. Izuzetno pjesnikome, a i darovitome narodu, kao to je na, hoe se uzora; a, posto ga dolje nema, on ga potrai i nagje, po onoj vjeitoj sursum corda, na nebesima svojim. Najoznanije crte priajnome liku Miloevu snimljene su sa boanskoga Mjeseca. Milo Obili, ili, da bolje reknemo, Kobili, to je, dakako, sasvim ovjerovljena historijska osoba, pa iz istinite povijesti pregje u ep. Dok u srpskoj, a i u svjetskoj historiji, bude spomena o znamenitoj bici na Kosovu polju od 15 juna 1389 g., s koje Turcima rastvori se ulaz u dunavsko porijeje i u zapadni dio balkanskog poluostrva, dotle e ivjeti ime onog srbskog borca vratoloma, ija ruka, usred boja na tom polju, probode zapovjednika turske vojske, silnog sultana Murata I. Ali, osim samog ina na bojitu, i osim pregaoeva imena: ''Milo Kobili, sluga kneza Lazara'', za junaka drugo ta pouzdano ne zna suvremeno kazivanje. Priputen pred sultana pod ator kano pribjeg koji e islam primiti, Milo mae iz potaje no, skriven u rukavu, i rani Murata na mrtvo, valjda u grlo, pa van iskoi da bjei, dok ga blii Turci sustigoe i na komade isjekoe. Tek je u ovome cijela povijest o Milou, koja je vjere dostojna1: a ni ovo malo nije isto po pukom kazivanju. Svoje bolje i tanije znanje o Miloevu djelu na Kosovu puk kao da sabra u kratke dvije poslovice: ''Milo cara ubode, a sam zdravo ne utee.''2 ''Dva loa izbie Miloa.''3
1

To lijepo dokazae srpski iztraivaoci. Gl. u Radu jugosl. Ak., knj. XCVII, raspravu: ''Boj na Kosovu'' (str. 3258), gdje Fr. Raki prikupi sve odnosne vijesti i proui ih obinom svojom jasnoom. 2 Daniia posl. 3 Vuk. posl.

Nego, tim vie puk znade za druge preporne Miloeve prilike; zna mu rod i pleme, onda dostojanstvo i svojtu visoku, pa viteko njegovo mnogo pregnue, pa i dramatinu veeru u oi Vidova dana. O pregornom vitezu bije klju najobilniji vrelog epskog prianja. Pogdjekoje su crte u tome prianju mitske, bez sumnje. Mi emo sada pokuati da kaemo, otkle su uzete. U epskim nasim pjesmama nema podavnoga znatnijeg junaka, za koga ne bi se neto iz onog ili ovog mita zadjelo. Vidjesmo, na primjer, Sibinjanina Janka i neaka mu Sekulu mitom o ognju premreene4, ako i oba junaka pripadaju vijeku XV, te su oni docniji od kosovskog boja. To je i posve razumljivo, kako mi vie puta rekosmo. Zbog zakanjenog i sporog obraenja Srba u hristjansku religiju, jo ne bijae u njih zamukao ep starovjerski. Primljenom novom vjerom bjee ovaj dakako razvren, ali odvojeni mu dijelovi jednako se raznoahu pukom ivom rijeju. A kad bi kroz narod pukao glas zamane kakve zgode historijske, ili bi preko njega nova slika historijskog junaka preletjela, narod ne znajui, kao to obino ne zna. za pojedinosti dogagjaja i osoba, ispunio bi praznine svog znanja

434

davnanjim gradivom mitinim. U sve pukotine pamenja ovo se gradivo ulijevalo poput rastaljene vrele rude. To se u poveoj mjeri uini i s historijskim licem Miloa Kobilia.
4

Dio VI.

Ve je mitian, u kazivanju pukom, sam rod i prvi uzgoj Miloev. Pria srpska sveopa, od Karadia zabiljeena,1 glasi ovako: ''Srbi pripovijedaju, da je Silni Stefan, lovei po Ceru, ugledao na jednom mjestu, gdje se grane od drvea i dolje savijaju i gore uzvijaju. Kad dogju na ono mjesto, a to dijete kod nekoliko ovaca udarilo svoju sjekiru u kladu, pa leglo na legja te spava. Kad dihne iz sebe, onda se grane uzvijaju u visinu, a kad povue paru u se, onda se savijaju k zemlji. Kad to vidi car, zaudi se, pa prui ruku s konja, da mu uzme sjekiru, ali hoe! ne moe da je izvadi iz klade. Bre bolje sjau sluge i vojvode s konja, ogledaju svi redom objema rukama da izvade sjekiru iz klade, ali je nijedan ne moe ni pomai. Onda probude dijete, i zapita ga car: Kako ti je ime? a ono odgovori: Milo Ima li oca i majku? Majku imam, a otac mi je umro. A gdje ti je majka? Eto je tamo dolje u selu kod kue Ajde da nas vodi kui Ne mogu od ovaca. I tako ga kojekako namole, da potjera ovce i da pogje pred njima kui. Sad su oni radi znati i vidjeti, ta e on raditi sa sjekirom, kako e je izvaditi iz klade, ili e je onako ostaviti. Kad Milo krene ovce, a on uzme sjekiru jednom rukom i zametne na rame. Kako dogju kui, Milo odmah ostavi ovce i nepoznate goste, pa zamakne megju zgrade da trai majku. Poto car sjae s konja, pogje i on za Miloem, da gleda da mu se gdje ne sakrije, kad pogleda kroz brvna u jednu zgradu, a to mu majka mijesi hljeb, a prebacila desnu sisu preko lijevoga ramena, te on ostrag sisa. Onda car ree: Megjer obila majka rodila obila junaka! Car uzme Miloa od majke, i odvede ga svome dvoru, i od toga se nazove Obili.''
1

iv. i ob., str. 22930.

Na prvi pogled ini se, da je ova pria nastala samo radi toga, da se Milou protumai prezime: Obili. Poznato je, da historijski Milo nije Obili, ve Kobili. Zovu ga jedino Kobiliem suvremene, pa onda i starije pisane vijesti, sve do prolog vijeka, kad se poelo pisati takogjer Obili. Prezime Obili prelo je iz puka u knjigu; no i sam puk znao negda isto za pravo obiteljsko ime proslavljenog junaka. ta vie, po prezimenu Kobili puk priio Milou, u drugom prianju, postanak taman od kobile. Rosanda djevojka, pravdajui se s bratom, Lekom kapetanom, i odbijajui Miloa kao zarunika, ovoga grdi ovako: ''ta s' vidio, ta si smilovao a na tome vojvodi Milou, gje je vigjen, gje je snaan junak; jesi l' uo, gje priaju ljudi, gje j' Miloa kobila rodila,
1

a nekaka sura bedevija, bedevija, to drijebi drale; nali su ga jutru u ergjeli, kobila ga sisom odojila, s toga snaan, s toga visok jeste?''1

Vuk. pjes., knj. II, 40, v. 4709. Isporedi i pjesmu Petranovieve zbirke, knj. III, 25, v. 16096.

Zbog znamenovanja, uzoritu junaku neprikladna, narod, sad vele neki, izvrnu ono runo ''Kobili'' u pristojno ''Obili'', pa izmisli i odnosnu priu. Mi bismo ovdie imali, to no se u kritici kae, mit etiologian, a u isto doba i etimologian. Takovi su miti plod refleksije, koja neemu, nazivu ili injenici kakvoj, ite uzroka, te su oni, i naravno, novijega postanka, poto razmiljanje, refleksija, u puku uvijek docnije nastupa. Ali mit, to se u jednoj verziji izrazuje obilatim dojenjem goleme majine desne sise, prebaene preko lijevog ramena, a u drugoj istim dojenjem kobiline sise, dolazi iz poganske starine, i pripada Mjesecu. Ve od iskona Arijcima svjetlost razlivena po nebu, osobito arna mjeseina, privigjala se kao iz neba mlijeko. Od mukih imena, to ih Mjesec nosi u Indiji, andra, Indu i Soma, ovo potonje znai ambroziju, mlijeko besmrtno. A kako je mata ljudi priprostih rada da personificira, Indi Mjeseevo mlijeko pridadoe kravi nebesnoj: rije go, krava, megju ostalim onamo hoe rei i mjesec.2 Krava, udruena s boginjom mjeseca, raznosi se i po drevnoj italskoj tradiciji. Divne veliine i oblija krava 435

nagje se u nekoga Sabinca, koji, douvi za jedno prorotvo, da e velianstvo onome gradu pripasti, iz koga e gragjanin nju rtvovati Diani, kravu dogna u Rim, gdje ga eto prevari Rimljanin, Dianin sveenik, te je zbog toga svjetsko gospostvo bilo rimsko.3 to je pak zanimljivije za nas, nalazi se i u bugarskoj jednoj pjesmi isti trag ovome miljenju. Na vilenskom jezeru, tri samodivi, tri vile, vraajui, pritegoe Mjeseca, napravie od njega bijelu kravu i muzijahu sebi mlijeko.4
2 3

Gubernatis, Zool. mythol., v. 1, p. 20. Livii 1. I, c. 45. 4 Jagiev navod, u Archivu, V, s. 91.

Navadno je, da svaki vaan mit, svaki mit okrupniji, rasprua povie ila u predajnoj literaturi. Dijete, koje sisa obilno, mi opet nalazimo u prii: ''Sisan-Mazan i Arin-brade pedalj ovjeka.''5 U neke ene, koja u sebi imadijae tri due, bio sin jedinac, po imenu Sisan-Mazan. Sisae on majino mlieko za sedam godina' dok mu mati ree: ''Idi, Siso-Mazo! u umu, te pokuaj svoju snagu, bi l' mogao rast iz zemlje iupati, da ga na legji kui donese, pa da nacepa materi drva, da ti mati uinu gotovi.'' SisanMazan ode u umu, obuhvati rukama jedan, drugi i trei srednji rast, redom ih zaljulja i dobro zadrma, ali ni jednoga ne mogae da iz zemlje iupa. Onda on sisao jo sedam godina, pa, postavi jai, ode ponovo u umu, i najvei rast S korenom zajedno iz zemlje izvali. Sisanu tada rekne mati: ''Sad izvrni drvo, te mu grane u zemlju zadeni, a koren nek mu je gore, pa e svakoga, s kim se u kotac uhvati, nadjaati, kao da bi mu se snaga unaopak prevrnula.'' Kad mu se ovo ne dalo izvesti, Sisan, jo treom, za sedam godina sisao mlijeko, i onda isupa vrlo veliki rast lako, kao da nikad nije ni bio u zemlji, donese ga kui i sve mu grane u zemlju satjera. Odmah zatim ''zagje po umi od drveta do drveta, pa gde nagje krivo drvo, on ga ispravi, a pravo iskrivi, te sva uma, kao da bi druga bila, sasvim drukije izgledae.''
5

Kojanova prip., 9.

Snaga Sisanova proula se na daleko. Pogje on po svijetu, i naiavsi na kovaa, koji na svom koljenu gvozden lanac kovae, pobrati ga i s njim krene u svijet dalje. Dvojica nabasae na drugog kovaa, koji sjedi na zemlji; metnuo sablju na lijevi dlan, a u desnoj ruci dri eki, te je kuje. I njega uzee za druga. U putu, dogju u jednu umu, naine kolibu, pa Sisan s drugim kovaem ide na vas dan u lov, a prvi kova ostane u kolibi, da gotovi veeru. Ovaj pristavi k vatri lonac tarane, a kad bjee da istavi, da se hladi, eto ti Arin-brade-pedalj-ovjeka, koji ga na rvanje izaziva. Nakazni, ali presnani taj ovjei obori kovaa, pojede veeru i ode. Sutradan, dok dvojica love, ostao u kolibi drugi kova, pa se i njemu isto dogodi. Trei dan ostane doma Sisan, da veeru gotovi. I k Sisanu dogje Arin-brade-pedaljovjeka, ali ga on nadrve, metne u procijep jednog brijesta, i pusti, da ga drvo sklopi. Bradatome maljenici, kad je stisnut, prolije se krv do koljena. On jaue, da je svu zvjerad po umi uzbunio i pokrenuo; krv se zapui, i od nje digne se strahovita magla ak do oblaka. Umue, a i sunce sjedne. Dva kovaa dogju sa silnim lovom, pa s njima Sisan veerava. Po veeri, svi odoe k ulovljenom Arinbrade-pedalj-ovjeka, koji stenjui im govori: ''Tko je od vas junak, nek zagazi u tu moju vruu krv, da vidi, kolika mu je snaga.'' Zagazili, te namah obeznanili se, Sisan potonji, i due te trojice ule u malja. Postane ovaj tako jak, da je brijest kroz zemlju na onaj drugi svijet dolje odnio, gdje sebe iz procijepa izvue. Sisan-Mazanova mati u to doznala od crnog svog jednog kueta, koje bjee s vilenske strane, da trojica lee mrtva u krvi. Prigje k mrtvima, duhne u sina Sisana svoju jednu duu, te oivi. Sisan saleti mater, da takogjer u jednog kovaa duhne svoju drugu duu. Oboje oivjelo opet je umolie, da i u treeg druga duhne svoju treu duu, to ona i uini, ali sama ostane mrtva. Kovai joj skovae od bakra ivot i sahranie; potom trojica za ivot pripee lanac, pa se i oni spustie na drugi svijet, gdje Arinbrade-pedalj-ovjeka sjedi uz zmaja, koji s gornjeg svijeta bijae od nekog cara oteo ker. Idu trojica u potragu careve keri, a upuuje ih vilensko ono kue, dolje za njima dotralo. Progju tri ume, jednu bakarnu, drugu gvozdenu i treu srebrnu. U umi bakarnoj, Sisan odlomi jednu podebelu granu, stite je, da zasukne, i sok prsnu iz nje: taj sok on isisa, te bjee devet puta jai. Isto uini u gvozdenoj umi, i u srebrnoj, pa je opet za devet puta sve jai i jai. U ovoj zadnjoj umi duhnuo vjetar, te grana udarila o 436

granu: jei svirka, a nije te svirke u svijetu, koja bi je kadra bila nadsvirati. Tamo od um, treba ii preko zlatnog bostana; gdje je svakojako ljuto zvjerinje. Po soku isisanom, Sisan je soja bakarnog, gvozdenog i srebrnog; uze u njedra materino kue, a imajui sablju, to mu skova jedan od dvojice kovaa, zgrabi, udavi, rasjee zvjerinje, koje suknu na njega. Do bostana je zmajev stan, a uva ga Arin-brade-pedalj-ovjeka. S ovom nakazom rve se Sisan i nju ubije. Onda i zmaja ubije, koji s dvora dolazi k carevoj keri na uinu. Careva je ki lijepa, da ne moe ljepa biti u svijetu, pa su njoj na posluzi jo dvije djevojke, isto tako lijepe i ubave kao i ona. Uinavi, ode Sisan s trima djevojkama k dva pobratima kovaa, kako bi se svi lancem'' natrag popeli na onaj svijet. Popnu se prvi kovai, uzvuku jednu po jednu tri djevojke, carevu ker potonju, a, kad je red na Sisanu, odvuku lanac do polak i tad ga naglo spuste dolje. Ali junak bio od kueta doznao za himbu onih kovaa, te za lanac privezao kamen: kamen lupi dolje i sav se izmrvi. Sisan luta po onom donjem svijetu, dok naigje na jedno nojevo gnijezdo, i uje, gdje nojad pite. Zapita ih Sisan: ''to pitite?'' a nojad: ''Pitimo za to, to e nas zmaj pojesti. Eno ga iz daleka vidimo, gde upravo k naem gnezdu ide.'' Dolijee taj zmaj, pravcem na tiie. Buzdovanom, otetim od prvoga zmaja, Sisan zmaju stravinome slomi desno krilo, i onda glavu odsijee, te ovako nojad uuva. Tiii sve prilijeu od radosti, ne znajui kako da zahvale. Spasa svoga krilima prikrilie: doi e eto mati, pa od veselja, to su joj iva nojad ostala, mogla bi Sisana da pojede. Osam je godina, kako joj zmaj podmladak prodirae, i tieta ne othrani.1 Kad ve malo materi radost progje, tiii joj ukau Sisana. Tica noj nudi ovome nagradu, kakvu hoe. Ite, da ga ona odnese na gornji svijet. Tica strano mnogo jede: hoe joj se spreme na put do dvanaest furuna hljeba, dvanaest mai mesa i dvanaest akova vode. Sisan usjedne na noja, ali nisu ni polak puta preletjeli, a noj ve sve pojeo. Vraaju se, pa e Sisan udvojiti spremu: u putu nije ni ta dovoljna. Primee jo dvanaest mjera hljeba, mesa i vode; leti na noju, i gornji se svijet ve pokae, no je tica sve pojela, te dalje ne moe. Brebolje sebi junak odree komad mesa s lista od noge, dade to tici, i odmah za tim izigju na ovaj svijet. Noj komad izbaci, metne mu ga na nogu, te priraste. Krene se Sisan traiti dva kovaa i tri djevojke. Kad ih nagje, pogubi obadva kovaa, a i dvije djevojke, koje su s njima u dogovoru bile. Sa carevom keri ode k caru. Uini car veliko veselje, vjena Sisana sa svojom kerkom i dade mu u miraz polak carevine svoje.
1

Ovo prianje o tunoj nojadi, o majci njihovoj jadovitoj i o zmaju, koji navali da ih prodre, pokazuje najbolje, kako su vjerskog sadraja, a iz pradavnog vremena, neki odlomci pukih naih pripovjedaka. Koji proitae Iliadu, oni ve znadu, da posve slina zgoda s osmero nojia, s materom devetom i sa jenim zmajem naletnikom, jest Ahejcima povoljno veliko zlamenje, kad oni na Troju krenue. ta to znai, vraar Kalhas narodu odmah protumai, a poslije Odisej pozva se na zlamenje i na Kalhasovu rije, da smiri Grke, kad se protiv vogja pobunie u devetoj godini dugoga obsjedanja, jer ih obuze elja djece i ena, pa hoe kui. Priu Grci od nas ne uzee, a za cijelo niti je mi uzesmo od njih, valjda po kakvom uitelju pukom, ili popu, koji bi iz Homera to bio izluio te u narod unio. Pria je zajednika svojina i helenskih i srpskih Arijaca. ini mi se dosta zanimljivo, spram nae verzije, ovdje prenijeti cielu verziju Homerovu, koja, dok je u glavnom jednaka, razilazi se u pojedinostima (11. II., v. 308 19.)

' : , , " , , . ' , ' , , , , , ' ' , ' . ' , ,

437

 .
Po svadbi hoe Sisan-Mazan, nagovorom kueta, da se stani u starome svome dvoru. Kad tamo bjee, prve noi oko ponoi spazi u sobi do kreveta jednu duu u crno uvitu, koja u ruci drae ubijenu gusku, a govorae: ''Ustaj! ustaj, Siso-Mazo! da kuvamo od vidovitoga guska vidovitu veeru!'' Bila to dua njegove majke. Veerae, onda pogjoe do vilenskog nekog brijega, koji, kad Sisan unj pogleda, sav se zapuio. Pored vatrena dima, cio se brijeg crveni, rekao bi sav svijet u njemu gori. Oko svega brijega vije se uska staza, a na stazi na etiri mjesta sukre. Popeli se crna dua i Sisan do navrh sukra, i dua ree: ''Pogledaj, Sisan-Mazane, dole, pa mi kai, to vidi?'' Pogledao Sisan i vidio vrlo veliki kazan. Na jednom nestade crne due. Sisan svojom sabljom prokopa do kazana, koji kad se digne na povrje zemlje prospe po ravnici sileno blago, sve samo zlato i drago kamenje. Slike, to ih iznosi ova duga pria iz Vojvodine, poznate su mitolozima. To su izmjenite borbe svijetlih i tamnih bia, prizori reda godinjega i reda mjesenoga u prirodi, sjajni vidici bogova na nebesnim visinama, udotvorni pogledi njihovi, baeni i prosuti dolje u tamu zime i noi. Na takove slike mi vie puta kroz ove radove naidosmo, pa ih objasnismo. Do veeg bistrenja ovdje nam nije, nego nam je samo do dokaza, da udesno sisanje u udesne majke provali doista iz mita u legendu Miloa Kobilia. Mi imamo za to i materialnu spoljanju potvrdu. to gornja pria iz Vojvodine na iroko pripovijeda o Sisanu, u sutini ono isto, kraom i novijom besjedom, kazuje ba o Kobiliu paralelna druga pria iz Slavonije: ''Kobili i Lakat-brade-pedalj-mua.''1
1

Stojanovia prip., 23.

Bio obanin, kazuje ova druga pria, kome iza dugog nestrpljivog oekivanja, ena napokon ponijela, te rodi dvojke, muko i ensko. U porogjaju umre majka. Nevoljni obanin uzme jedno drijebe ispod kobile, pak je svaki dan nosio dijete, da sisa kobilu, i tako othrani sina Gruju. Ovo dijete, jako, veliko, prozovu Kobiliem, to je kobilu sisao. Raste Kobili udno: sve to krasniji, jai i vei, a u skoku brz kao drijebe. On je i veliki izjelica, a mnogo je mogao i popiti. Mladi nikog se nije plaio, ni vuka, ni medvjeda, a kamo li ovjeka. Drugo dijete, ensko, kad odraste, iznenada ode nevidom. Grujo Kobili, ve udna ljudesina u godini svojoj osamnaestoj, malo za tim krenu po svijetu traiti nestalu sestru. Ogledao prije snagu svoju na isuenoj drenovai: usue je, slomi, satre, kao slamku, izmegju dlan, u mlivo. Po svijetu tumarajui, nabasao redom na tri orijaka bia. Sretne ovjeinu, koja golim rukama mrvi kamenje. Rvali su se ljetnu vazdanicu, dok najposlije Grujo njim lupnu o kamenje i zasunji ga. Njih dvojica, pobraeni, krenuli dalje. Sretoe drugu ljudinu, koja moe da rukama ispravlja svako i najvee grbavo drvo. I tog diva Grujo srva i zasunji. Sad njih trojica, idui zajedno, sretnu treeg bijesa, Gruji najopasnijeg. Maljenica je, Lakat-brade-pedalj-mua, ali je laan i snaan, kao to je grdan do uda. Prvo je jednoga, pa onda i drugoga Grujina suputnika svladao taj Arin-brade-pedaljmua, i ruak im oteo, to srnetinu i dva zeca, to sve oni na vatri pripravljahu Gruji, u lovu s jednim drugom. I ovoj strahoti Grujo dogje kraju, udarivi ga svojom topuzinom. Lakat-brade-pedalj-mua bijae podzemni kralj maljug, svih odjevenih u srebru i zlatu; pod zemljom on imao gospodske presjajne dvore, gdje boravljae Grujina sestra. Ljepoticu odijeva svila i zlato, pa su uz nju jo dvije druge gizdave djevojke. Gospodar maljo, od nevolje, vodio dolje Gruju, koji izbavi sve tri djevojke. Jednom liinom dade ih ovaj na gornji svijet izvui, sa silnim blagom, uprkos zlovolji i muci Lakatbrade-pedalj-mua. Junaku napastuju drugovi. I pored izdaje dvaju diva, Grujo na ogromnoj tici Oja-Aja uzleti na svijet; nego tica, od duga puta i teka umora, pade mrtva na planinu Aranj. Na toj planini skupljaju se jo sada vile i vilenjaci, vjetice i utvore. Grujo je potom postao kralj, a sestru izbavljenu udao za drugoga kralja, Farauna. ''To je, kau'', zavruje pripovjeda, ''bio ciganski kralj, a Grujo iji je bio, nisam uo.'' Ovo ovliko na razjanjenje udesnog sisanja Miloeva, koje eto i u sadanjoj pukoj tradiciji pristaje nekome biu, davnijemu od Miloa Kobilia. Po golemom mlijeku, to bie jeste Mjesec. Inae, i sav ostali govor, u prii Vukovoj, iba iz daleka na Mjeseev mit. obansko dijete Miloa ne samo da Duan nagje, gdje ono u umi spava, ve je ono i kao neki duh ume. Gdje dijete lei, tu 'se grane od drvea i dolje savijaju i gore uzvijaju: kad dihne iz sebe, onda se grane uzvijaju u visinu, a kad povue paru u se, onda se savijaju k zemlji''. Ree nam naprijed Avesta, da od Mjeseca, ''ista mlijekom'', buja i 438

raste sve u prirodi, a najprvo da od njega raste ''zeleno drvee1''. Kad znamo za ovaki tijesan spoj, po misli arijskoj, megju Mjesecom i drveem, nas ne moe da iznenadi udotvorna slika djeteta, koje, kad dihne iz sebe, grane se uzvijaju, a kad u se paru povue, onda se savijaju. Valjda je Mjesec pomiljen u svezi s drveem jo i zbog pjesnikog uzroka, to po krajevima, gdje zanoljivog sinjega mora nema, prilike uz mjeseinu najarnije su u umi: mjeseca sjaj, u umi, igra kroz grane i svakim listom kao da se titra.
1

Gore, na str. 139.

Bilo makar s kojeg uzroka, u dva klasina naroda, u Rimljana poglavito, uvijek oko hramova Artemidinih i Dianinih stajahu izuzetno iroki gajevi: u Italiji, na Aventinu, na jezeru Nemi,1 na Tifati. A, kao to u Italiji, tako i u Heladi, spretna boginja, velika kraljica vidne noi, lov lovei trae neprestano po umama. Po naoj prii, osim savijanja i uzvijanja grana, jo jedno Miloevo udo biva u umi: njegovu sjekiru, usjeenu u drvo, niti car, niti ko drugi, ne moe da pomakne, dok dijete najlaglje to ini. Sjekira je ovo doista udesna, ali teko je rei, to se pod ovom crtom mita skriva. Nije li, po sluaju, slika mladog srpastog Mjeseca ta sjekira Miloeva, u kladu junaki udarena?2
1 2

To jest nemus, uma, otkle: ''Diana Nemorensis'', to je Dianin jedan naziv. Ovo o sjekiri ja cijenim, da je posve stara kajda pukog prianja. Slinu sjekiru nalazimo u historiji Pavla Djakona, koji, po svoj prilici crpajui iz puke tradicije langobardske, ovako povijeda zaruke mladoga kralja Autaria s Teudelindom, kerju bajoarskog vladara Garibalda. Poao sam Autari u Bajoariju, preobuen i skriven kao poslanik, i sretno obavio prosidbu. Na prosidbi Teudelinda, po narodnom obiaju, prui mu au vina, a on joj potajno dodirnu ruku svojim jednim prstom, i prst sebi pristavi k elu i ustima. Porumeni krasna djevojka, i na toj smjelosti prepozna svog zarunika, ali ni rijei kome, osim dadilji. Po tom mladi Autari na povratku, u posljednjem asu, na megji zemlje, sebe prokaza svima. Mahnuo junaki svojom sjekiricom (securicula), nju Udario u oblinje jedno drvo i onako je ostavio, uzviknuvi: ''Ovako sijee Autari!'' (De Gestis Langob., III, 29). Nije ba neumjesno misliti, da sav ovaj legendarni kras inae historijskim zarukama Teudelinde i Autaria pridadoe, pjesmom ili priom, puka usta.

to se pak Miloeve majke tie, goleme njezine dojke nekako dozivlju u pamet obilne dojke u majke bogova, kod Frig, i Helen u Maloj Aziji. Majka sviju bogova prikazivala se, nainom arhainim, s nebrojenim sisama, po svemu tijelu osutim. Ali, i ne gledei na ovu slinost, koja je iz daleka traena, a moe biti samo sluajna, isto zalazi, po daljem pukom kazivanju, majka i rogjenje Miloevo u mit najgui. Milou je pomajka, po jednoj pjesmi,1 nagorkinja vila, koja ga prihvati izloena u planini, a ''bijelijem mlekom zadoji'':2 Milo zove se Obili za to, to ''se gojan za junatvo sprema''.3 Vila Milou ovako pripovijeda rogjenje njegovo: ''Majka ti je Janja obanica ..., babo ti je zmaje iz oblaka.''4 Janja ''bila je odvie lijepa .... Kad je jedno jutro osvanulo, pojavila uz planinu ovce, dok iskoi od istoka sunce.''5
1 2

Petranovia pjes., knj. III, 24. V. 166. 3 V. 160. 4 V. 1802. 5 V. 18591.

Na planditu,

439

''Janja sitan vezak veze, a razvodi po marami grane, zlatne grane na etiri strane, dok je Janju sanak prevario, zaspa Janja kano janje ludo; arko sunce visoko sijae, u oblaku ljuti zmaj sjegjae, obanicu Janju pogledae, ....6 u glavi joj grana od jablana.

Kad to vigje zmajovit junae, razvi krila, kajno gorska vila, pak polee strmo niz planinu, dok on dogje gje planduju ovce, iz krila mu iva vatra sipa, sve rasplai sa plandita ovce, a uhvati Janju obanicu, te je ljubi ljetni dan do podne.''7

Dijete rogjeno i ostavljeno u planini, gdje ga vila brino podgaja, naao poslije car, te poveo dvoru svome. S tog udnog rogjenja Milo ima zmajeve biljege: ''mlade na miici'' desnoj, a ''na mladeu bi vuje dlake'', pa i ''na bedri sablju upisanu.''8
6 7

V. 198205. V. 210-8. 8 V. 33812. Ovoj se pjesmi moe neto da prigovara. Nju zapisa Petranovi od pjevaa I. Divjanovia, a mi znamo, da ovaj prevjeti guslar vie, puta krasi i mnoi od svoga. Po istoj pjesmi takogje rodili zmajevi, a vile odgojile, Zmaj-Ognjenog Vuka, Relju Bonjanina, Banovi-Sekulu, Banovi-Strahila, Ljuticu Bogdana i Kraljevia Marka (v. 31629). Nego je u pjesmi glavno ono, to se pjeva o Milou, pa biti e u tome, pored svega ukrasa i prevelike glaine stihova, jo dosta izvornoga. obanica Janja nije izmiljena, poto je nama ve poznata Janja svetoduha, to ju Sunce grabi, kad car nebesni Sunce enjae (Dio III, s. 72 [216]). U mnogom ostatku starih najdebljih mitova istie se Janja. Slijedom ovih iztraivanja, Janja i Zmaj-Ognjeni nam se ukazae kao munjevna ognjena bia (Dio VI). Mitski Obili, po ovoj njesmi, bio bi dakle porod boanskog Ognja, poto je sin ognjene Janje i ognjenog Zmaja. Da li pjesma tu pogagja, drugo je pitanje. Nama je dosta ovdje pokazati pomou nje, da je postanje legendarnoga Obilia obavito prijesnim mitom.

I od onoga, to Srbi jo iznose o Milou, glavni dio razvezuje se jednako u mit. Po pukom kazivanju, Milo je Obili iz Pocerine, iz sela Dvorite, gdje su u blizini zidine, koje se zovu ''Miloeva konjunica''. Tu su bili i dvori Miloevi. ''U Dvoritu'', veli Vuk, ''ima jedan stari grob s velikim kamenom elo glave. Onuda Srbi govore, da je to grob Miloeve sestre, i pripovijedaju, da je ondje plijevila enicu, pa je ubio Milo s Trojanova grada buzdovanom, jer je mislio da je kouta. U Pocerini ima jedna rijeka, koja se zove Neaja, i blizu nje polje, koje se zove Pustopolje. Sad oni dokazuju, da je poslije kosovske bitke doao glasonoa s Kosova i naao Miloevu majku na toj rijeci kod ovaca, pa joj rekao: Ne aj vie, Miloeva majko! Odbij ovce u to pusto polje: Milo ti je jue poginuo. I od tada je ostalo Pustopolje i rijeka Neaja.''1
1

Vuk rje., pod Dvorite.

ta je sa sestrom, koju Milo ubi, mislei, da je ono kouta? U ovom pogledu, poznat je klasini mit: noni mladi lovac Akteon zapazi djeviansku nagu Artemidu, gdje se kupa, a ona ga taj as prometnu u jelena, te ga odmah raskidoe sami hrti njegovi. Mitolozima jasno je znamenovanje ovog prizora: poto je jelen u Arijaca zbog granatih rogova simbol zrakovitog sunca, Akteon je Sunce, koje pred Mjesecom gine u noi. I u Rimu starinska pria iznosila dogagjaj, slian onome o Akteonu: rimski Akteon zvao se Genucius Cipus.2 Jelenja ivotinja nikako ne odvaja se, u klasinom svijetu, od mjesene boginje: kouta prati Dianu; odbjegli robovi zovu se u Rimu ''cervi'', i stoje pod Dianinim okriljem; Artemida, pri glasovitoj rtvi Ifigenije, zamjenjuje ovu s koutom; ista Artemida, priaju Grci, moe, kad joj se hoe, i bez pomoi rtova, sama sustignuti jelene. S ovim glasovima suzvuan je i glas o kouti, koju ubi Milo. Dosta je prilike misliti, da ta kouta, Miloeva sestra, drugo nije, do Zora, omrknuta u 440

noi. Da je prizor noan, kae nam rije prie, koja Miloa ovdje nam privodi iz ''Trojanova grada''. U prianju pukom, kralj je Trojan nono bie. Trojan sjedio u gradu Trojanu, a ''svaku je no iao u Srijem, te ljubio nekaku enu ili djevojku; za to je iao nou, to danju nije smio od sunca, da se ne rastopi.''3 Miloeva sestra plijevi enicu. Nona je Zora uvijek radina: veze, ili isti, prije Sunca.
2 3

Preller, Rm. Myth., I B.. 3189. Vuk. rje., pod Trojan.

Mit Mjeseev stjee se s legendom Miloevom jo u neem, koje je vrlo vano. Puke zagonetke, iz svakog kraja, oznaie nam Mjeseca, na nebu megju zvjezdama, kao obanina ovaca.1 Sad udara u oi, to prie uprav postojano prikazuju Miloa kao mlada obanina. Eno Silni Stefan nagje dijete, na Ceru, taman kod ovaca, a kad mu rekne: ''Ajde da nas vodi kui'', dijete mu odgovori: ''Ne mogu od ovaca.'' Ni sama Miloeva majka ne e se od ovaca rastaviti. Kod ovih zatee je glasonoa s Kosova, i viknu joj: ''Ne aj vie, Miloeva majko! Odbij ovce u to pusto polje.'' A to ine prie, to isto rade i pjesme. Epski je Milo takogjer obanin.
1

Gl. gore, na str. 138

U pjesmama, Milo preesto boravi kod ovaca. A ima i takovih pjesama, to se naroito bave njegovim obanstvom. Budi na primjer preudna pjesma iz umadije: ''Car i Milo obanin.''2 Na ari planini Milo uva ''hiljadu ovaca, u hiljadu trista razbludnica.''3
2 3

Stojadinovia pjes., knj. I, 8 V. 34.

U Miloa tri su uda. Prvo je udo ''pred ovcama ovan kolovogja, na ovnu je zvono od hiljade, a u zvonu brence od stotine, po brencetu dragi kamenovi, pa se pred njim vidi putovati u ponoi kao u po dana.''4
4

V. 610.

Drugo su udo ''od elika dvori, oko dvor elina avlija, na avliji elina kapija.''5 Tree je udo ''zelena livada, u livadi zeleno jezero, po livadi devet paunova, za njim' eu devet paunica, a pred njima mudra vidra ee, i za vidrom okiena kuna.''6

441

5 6

V. 135. V. 1823.

Car od Stambola preda se dozvao Miloa, kome je nedunu umrijeti. Miloeva je nevolja velika: ''udrie nanj sindir-gvodje teko, i na noge troje bukagije, a na ruke troje belenzuke.''7 Svega njemu nestaje: vidi ''konja razlomljena'', a ''sablju zargjalu'' i ''zatopljenu tuom i olovom''.8
7 8

V. 1602. V. 1548.

Na svezana junaka pomakoe se ''tri hiljade vojske'',9 ljutih katana, dok se car ''popeo na najviu kulu'', da ''gleda, ta e biti od Miloa.''10 Milo uskliknuo ''k nebu i oblaku: Sveta Petko! odpekljaj mi noge, a Negjeljo! odrei mi ruke'',1 prizvao i druge svece, pa i vilu, da mu ''podmetne krilo'',3 onda u tri maha rastjerao katane: ''hiljadu je sabljom pogubio, a drugu je konjem pregazio a treu je u more naer'o.'' 3 Nad carem onda visi osvetnika sablja Miloeva; no je ovaj uturi u kore, i uze poklon od ''tri tovara blaga'' i ''tri konja viteza.''4
9

V. 165. V. 1856. 1 V. 191 i 1945. 2 V. 199. 3 V. 2202. 4 V. 2545.

10

Za me, u itavoj ovoj sada absurdnoj pjesmi, nema ni mrve ovjejega djelovanja. To su na golo mitski prizori. Na visini neba, dnevnog ili nonog, svezani su, te stradaju izmjenice junak Mjesec i gospodar Vid. Ali ja u ovo ne u da uprem, poto stvar nije dovoljno ista. Volim pripaziti neto drugo. Uestao ovdje izvanredno broj tri, pa isto biva skoro u svakoj pjesmi o Milou,5 tako da je teko to uzeti kao puki sluaj. Otkle postojana tri maha, tri navrata, u ivotu Miloevu? Ja bih rekao, da je i to crta, pozajmljena Mjesecu. Ili zato, to se perioda mjesena dijeli u tri jednake esti,6 ili zar to mjesec prikazuje tri razna oblika, o prvoj etvti, o utapu i o posljednjoj etvrti, ili to se on pomiljao u noi, kao i Sunce i Zora, u trostrukoj osobi, makar s kojeg uzroka to bilo, boginja mjeseca jeste trojaka u Helena i kod Latina. Artemida naziva se , a Diana je trivia,7 t.j. ona hoda trima putima. Latinski je pjesnici kau takogjer triplex8 i triformis.
5

Tako n.pr., u II knj. Vukove zbirke, u pjes. 40, v. 144, on udara na sebe ''tri kata haljina''; u pjes 42, v. 41, lai ''tri bijela dana'' u madarskoj tamnici; u pjes. 37, v. 86, sa ''tri dukata uta'' izbavlja se iz bijede u Latinima.

442

Mjesec od 27 dana raspada se u tri dijela, svaki od 9 dana. To je Grcima , a Latinima nundinae, t. j. novemdinae. Prije semitsko-aleksandrijske hebdomade, u Rimu kroz doba kraljevsko i republikansko, brojili se rokovi na nundine. 7 Ovidii Fasti, I, v. 388. 8 Id., ib., v. 386.
6

Zaestalo sve trostruko i u glasovitoj pjesmi Vukove zbirke: ''enidba Duanova''9, gdje je izloena itava nizija pregnua Miloevih. ''Kad se eni srpski car Stjepane'' i ''na daleko prosi djevojku, u Legjanu gradu latinskome'',10 pri tekom carevu pothvatu, Milo je caru glavni pomaga.1 Milo nije ni Obili, ni Kobili, no je Voinovi, te i nosi ''ma zelen staroga Voina''.2 Ako i srpskome caru Stjepanu neak, opet je on i ovdje pastir ovaca, koji boravi na ari planini;3 pae je poglavica trijest pastira, a na osobiti nain zove se: ''Milo-obanin''. Njegova marva ovaca ogromna je, pa sam za nju veli: ''Kad ja bijah u ari planini kod ovaca dvanaest hiljada, za no bude po trista janjaca, ja sam svako po ovci poznavo.''4 Milo-obanin doao nedozvan u carske svatove i sustigao njih i carske konje na Zagorju. Njega opremila i naoruala dva brata mu starija, dva Voinovia, koji borave u gradu Vuitrnu. Oblai Miloa ''tanana koulja, do pojasa od istoga zlata, od pojasa od bijele svile, po koulji tri tanke gjeerme, pak dolama sa trideset putaca.''5
9

Knj. II, 29. V. 13. 1 Ova skroz mitina pjesma ve je raspravljena u Dijelu II, gdje je govor o dva Voinovia. 2 V. 195. 3 V. 131. 4 V. 54750. 5 V. 1826.
10

Nego je svrh svega udarena ''bugar-kabanica'', a i konja kulaa mu ''megjedina svega opiva'' tako, da se ne razpoznaje ni konjik ni konj, te se Milo ukazuje ''crnim Bugarinom''.6 Pusta li konja, kulaa toga! ''po tri koplja u prijeko skae, po etiri nebu u visine, u napredak ni broja se ne zna, iz usta mu ivi oganj sipa, a iz nosa modar plamen sue.''7 Ali je Milou ''zla nauka: pospava svagda oko podne.''8 Eto dumana Miloevih! Prve su na redu tri iardije, tri plijenitelja: Gjakovica Vue, Nestopolje Janko i mome Prijepolje. Rastjera ih junak. Dogjoe onda svatovi pod Legjan grad, koji je tvrdo zatvoren. Pred vratima gradskim, Milo, zamjenik cara srpskog, zatee zamjenika cara latinskoga, nadbije ga i posijee. Odmah za tim on preskoio ''tri konja viteza i na njima tri plamena maa'',9 i ''ustrijelio kroz prsten jabuku od zlata'', postavljenu na koplje na najvioj kuli u Legjanu, te ponio jabuku svome caru.10 U svemu sjaju svome prosinu tada Milo; pa, ako i ne ugje u tvrdi Legjan, opet istrgnu ispod vlasti dvaju sinova kralja legjanskoga djevojku, carevu vjerenicu, i caru je privede.
6

V. 190, 197 i 192.

443

7 8

V. 2515. V. 2257. 9 V. 4923. 10 V. 449513.

Careva je vjerenica Roksanda; ali je muka nju poznati: ''izveli su tri l'jepe gjevojke, tri djevojke, sve tri jednolike, i na njima ruho jednoliko.''1 Od tri djevojke ko je Roksanda, niko ne zna: ''ode Milo niz polje iroko, kada dogje, gje stoje gjevojke, zbaci s glave bugarsku ubaru, skide s legja bugar-kabanicu, pak je prostre po zelenoj travi, prosu po njoj burme i prstenje, sitan biser i drago kamenje; tad izvadi maa zelenoga, pa govori trima gjevojkama: Koja je tu Roksanda gjevojka, nek savije skute i rukave, neka kupi burme i prstenje, sitan biser i drago kamenje!''2

Roksanda pokupi prstenje, biser i kamenje drago, dok dvije druge djevojke pobjegoe; no Milo ih uhvati, pa sve tri vodi pred cara, kome dade Roksandu i jo jednu djevojku uz nju, a treu sebi ustavi. U to najcrnja neman eka svatove na povratku, a svejednako tik Legjana. Malo iza grada stoji Balako vojvoda: ''na Balaku jesu do tri glave, iz jedne mu modar plamen bije, a iz druge ladan vjetar duva; kad dva vjetra iz glava izigju, Balaka je lasno pogubiti.''3
1 2

V. 51921. V. 55774. 3 V. 60812.

Odavna poznaju se Milo Voinovi i Balako vojvoda. Ide Balako Milou u susret s latinskim katanama, a jae bedeviju. Boj se bije u zelenoj gori. Pustio Balako ''jedan plamen modar'', to Milou samo ''opali crnu megjedinu''; pustio opet ''vjetra studenoga'', al od vjetra tek se Miloev kula ''tri puta premetnuo'', dok gospodar stoji za njim neozlegjen. Onda i Milo pustio estoperac, koji svali Balaka s bedevije: koplje Miloevo diva pribode u zelenu travu, a ma zelen odsijee mu sve tri glave.4 Kad svati stigoe nadomak carskih bijelih dvorova, Milo-obanin prokaza se caru ujaku, ali se odmah od njega rasta.
4

V. 63951.

Epska ova legenda o carevoj enidbi i o pregnuu Miloa obanina pjeva se u raznim krajevima nae zemlje, a raznosi se po narodu odavna. St. Novakovi objelodani5 podulji komad posve paralelne pjesme, zapisane, kako on misli, a prvoj treini prologa vijeka. Pjesma poinje ovako: ''Kad se eni car srski Stiepan, iz Legjena od kralja djevojka ...''
5

U Archivu, III B., B. 6448.

444

U zbirci L. Marjanovia ima po nadraju pjesma ista, iz gornje vojnike Krajine;1 samo to je Marko Kraljevi zamijenio srpskog cara Stjepana, kralj graorski kralja legjanskoga, Luka i Ilija dvojicu starijih Voinovia. Milo-obanin zove se tu Milovan, ili Mile-obanin, a to slui nekim dokazom, da prianje ne prianja povjesnome, stanovitome jednom Milou. Ako su imena izmijenjena, zgoda je jednaka i jednaka su lica. U ovoj poznijoj formi pjesme kojeta izblijedi, ali se sastavina legende u cjelosti onako odra, kako je u pjesmi Vukovoj. Megju dvije pjesme, najznatnija je razlika u ovome, to, mjesto tri djevojke, kralj graorski ''izvede devet djevojaka, sve jednakih k od jedne majke.''3 Iz pjesme Marjanovieve biljeimo jo jedno. Grozovitoj nemani, kojoj ''iz nozdrva grozna kia liva, iz uiju oganj-vatra pali, a iz usta gromovi pucaju'',3 veli Mile-obanin: ''Ti si sada od dvaest godina, a ja sada od petnaest godina.''4
1 2

Knj. I, 2. V. 2623. 3 V. 2979. 4 V. 31112.

Pak je jo jedna takva pjesma iz ikavskog podruja, koju natampa dubrovaki list Slovinac.5 Po ovoj pjesmi, Milo, ''dite mlado'', pri ovcama boravi na ''Vujoj planini,''6 to je stariji oblik za stanovno mjesto triju Voinovia, nego grad Vuitrn; a opasni hod do djevojke biva kroz ''Mraaj-planinu'',7 to je opet rije mitskog znaenja. Dok svati putuju, ''mrkla je noca bez jasna miseca'',8 pa carev haznadar dva kamena draga izvadio, i ''po njim svati pute upravie''9 Da se k djevojci prispije, red je ''ustriliti na koplju jabuku.''10 Milo zove se Voinovi, pa su Uz njega jo dva brata Voinovii. Dumanskome gradu ime je ''Legen'', a ''Palasko'' troglavoj nemani.
5 6

G. 1882, br. 14. V. 41. 7 V. 91. 8 V. 93. 9 V. 101. 10 V. 174.

Kod ovih je pjesama zamijetiti na prvi pogled odmah, da im je sadrina u glavnome ona ista, koju ve nagjosmo u dugoj prii o Sisanu-Mazanu i u prii porednoj o Gruji Kobiliu.11 to pria crta irokim i krupnim potezima, od toga mnogo ponavlja tanka pjesma. Isto traenje zasunjene krasne djevojke; isti prizor teko razlunih triju djevojaka, megju kojima je ipak jedna prebrana; isti pregalac obanin, uz dva svoja druga; ista nakaza, zvala se Balako, ili Arin-brade-pedalj-ovjeka, to djevojku uva, a podvren je gospodaru, od sebe starijemu; isti mrki grad suanjstva, u pjesmi Legjan, u prii donji svijet; ista sveana svadba, kojom se zavruje pustolovina obanskog junaka. Oevidno je, da kroz pjesmu i priu promie starovjerska ista gatnja. Kod prie mi ve primijetismo u ope,1 da je to borba nadnaravnih svijetlih i tamnih bia. Hoe zar pjesma da nam jo neto posebno pokae.
11 1

Gore, na str. 15560. Na str. 159.

445

Hajde da poredom uoimo prilike, u starinskim tima pjesmama izloene. Milo je veliki obanin ovaca, kao to je Mjesec, po pukim zagonetkama, obanin zvijezda. Milou je naporu ''ma zelen staroga Voina'': u oima Ind, Sunce i Mjesec bia su uta i zelena, pa hari, harit, koje rijei znae ''ut'' ili ''zelen'', same po sebi znae takogjer Sunce i Mjesec.2 Milo je ovdje Voinovi, to e rei sin Voina, a mi u nekom udesnom Voinu naih pjesama nagjosmo, ako se ne prevarismo, vremenom izblijegjenu sliku ratnog Svantevida, ili Vida.3 Bugar-kabanica prikriva Miloa, a konja mu kulaa medvjedina svega opiva. I ovo ovdje kao da je suglasno sa davnanjim mitom Arijaca: kod Ind, otanali Mjesec ima naziv: ''kralj medvjed'', jer je medvjed iz studene postojbine, te zgodno simbolizira mranost i hladnou umanjenog Mjeseca.4 obanin Milo ima ''zlu nauku pospavati svagda oko podne'': naime, ispred sjaja visokoga Sunca iezava Mjesec.
2 3

Gubernatis, Mythol. zool; v. l. p. 399400. Dio I. na str. 445 (85-5). 4 Gubernatis, Mythol, zool., v. 11, p. 115.

Ovu istu mitinu priliku, ali prevrnutu, nalazimo u Grk: u prekrasnog mladog obanina Endimiona, koji imae ovcu neizrecive bjeloe, zaljubi se djevianska Artemida, pa, da mu cjeliv d, uljulja ga, dugo i dugo gledajui, u vjeni san i u vjeni ivot, na latmijskoj planini u Kariji. Po tumaenju mitologa, Endimion je Sunce zapadnuto, zaspano, kad Mjesec sjaje;5 a mit je, spram naega, prekrenut, jer u kojih Arijaca Mjesec postade djevojkom, u njih je Sunce obanin, te on ima bijele janjce i ovce, zrake svoje.6 Vrebaju na Miloa tri plijenitelja, megju kojima najprvi je Gjakovica Vue. Nije po samom sluaju, u Karadia pjesmi, ime Vuk nadjenuto Miloevu dumaninu, niti je, u pjesmi ikavskoj, pozorite bez uzroka nazvano Vujaj-planina i Mraaj-planina.
5 6

M. Mller, Beitr. zur vergleich Mythologie, s. 713. Grka ova pria tim je vanija, to grka mitologija, inae toliko bujna, za Artemidu, izim ove zgode, malo to drugo kazuje. A ipak je Artemidina slika obasuta svim arom helenskim.

Od Vuka i drugdje strada Milo. Tako u pjesmi, gdje Milo dopade teke tamnice,1 tamniar je njegov opet Vuk: ''enluk ini Vua denerale, jer je Vua iar zadobio, tri vojvode srpske uhvatio: jedno jeste Milo od Pocerja, drugo jeste Toplica Milane, a tree je Kosani Ivane; bacio ih na dno u tavnicu, gjeno lei voda do koljena, ''junake kosti do ramena''.2

Tamnica je ovdje bajagi madarska, dok drugdje Milo tamnuje u Latinima.3 Plijenitelj i tamniar Vuk ini se, i u djelu i po samom glasu rijei, puki vedini Vrika, vuk, personifikacija mrkle noi; stari Indi mole se esto bogu Suncu, da njima ukloni zloduh, zlobnog Vuka, plijenitelja Vuka, koji zasjeda i napastuje putovima.2 U Vuku, ili u Vukodlaku, mi ve upoznasmo zasjedaa, koji Mjesecu kidie i gleda da ga prodre.5 Milo strijelja i dobiva zlatnu jabuku sa visoke kule na Legjanu, pa je to kao glavno obiljeje njegove pobjede nad dumanskim gradom i pridobia careve zarunice: poznato je, da po mitskoj zamisli osobito Greko-Ital, a i drugih Arijaca, jabuka su zlatna i Sunce i Mjesec.6 Svakome, koji se bavi arijskim mitovima, muno je ne vidjeti u tri djevojke, sve tri jednolike, tri none Zore, a u Roksandi, koja kupi prstenje, sitan biser i drago kamenje, treu sjajnu Zoru, jutrenju zarunicu Sunca, ili vidnog vinjeg boga. to Milo jednu sebi ostavi, i to razumijemo: nona jedna Zora moe da pristaje Mjesecu.
1 2

Vuk. pjes., knj. II, 42. V. 513. Za vjerojatno mitino bie Toplice i Kosania, isporedi Dio II. 3 Vuk. pjes., knj. II, 37. 4 Gubernatis, Mythol. zool. v. II. p. 150. 5 Na str. 1458.

446

Ovakovo je znaenje zlatnih jabuka, n. pr., u ubavom vrtu Hesperida. I zgoda s jabukom, u oglaenoj vicarskoj legendi Vilima Tella, nije druge naravi, te je uzeta iz pukog prianja.

to se pak tie troglavog Balaka, posljednjeg udila, s kojim ima da se bori Milo, nema sumnje ikakove o potpunoj istovjetnosti njegovoj s jednakim prikazima u arijskoj mitologiji. Latini za cijelo ne uzajmie u nas Balaka, niti mi u njih grdosiju Kaka; a Kako je ipak jedno te isto s Balakom. Troglavi div Kako plijeni iz peine na zlokobnom Aventinu, a siplje vatru na troja usta:1 njegova, je peina puna ljudskih kosti, kao to i tamnica Vue denerala. Heleni imaju trotjeloga diva Geriona, koga u krajnjem tamnom zapadu svlada sunani Herakle: troglava im je pak paklena psina, Kerber, opet i on Heraklov dumanin. Balako, kao to Kako i Gerion, uobrazuje zimu i no. Njegova je Mraaj-planina ikavske pjesme.2 Suprote se, dato, i boj biju protiv takovih nemani svijetli bogovi.
1

Propertii 1. IV, el. 9, v. 910: ''Incola Cacus erat, metuendus raptor ab. antro, per tria partitos qui dabat ora focos''. Pjesnik Propercij sabra i sauva glasove iz stare tradicije. Naprotiv, historiar Livij (1. I, c. 7) zbrisa Kaku tamno boanstvo i pretvori ga u ovjeka, lopova i razbojnika. 2 ''Mrako'', to je po smislu jedno sa ''Mraaj'', grad je troglavoga Arapina, u pjesmi knj. III, 41, v. 172 3, zbirke Petranovieve. Troglavi je Arapin poznija varianta troglavog Balaka.

Po mojem miljenju, na epski boj na Legjan, i u tom boju proslavljeno vitetvo Miloa obanina, okreu se u okviru isto mitinom: srpski car Stjepan tek sluajno, povrnim svojim imenom, upade u pjesmu, gdje mu mjesta nije. U cijeloj pjesmi jo je zdrava jezgra starog mita, koji, rekao bih, sastoji se u ovom: bog jutrenjeg vidjela, Sunce, ili moda sam najvii Vid, ide na grad tame, kako bi otud ispod pritiska svih udih vlasti izbavio vjerenicu svoju Zoru, a, poto je vojna nona, glavni je pregalac boanski Mjesec. Po glasu jedne pjesme, Mili je obaninu onda ''petnajst ljeta.'' Valjda je to pun Mjesec, od petnaest dana.3 Kad s oprotenom vjerenicom svatovi sretno dogjoe k bijelim carskim dvorovima, Milo-obanin nije dionik svadbenog veselja; prikaza se caru ujaku, i zamae. Da je i dalje tanati, mogli bismo rei: Mjeseca nestaje na obzorju, im boji dan nebom ovlada. Ako Milo po prii, to naprijed usmo, ''lee na legja'' te ''spava'', kad ga ono danju nagje Silni Stefan; ako je njemu ''zla nauka pospavati svagda oko podne'', kako malo prije ree pjesma, a to on u noi sam uspavljuje druge junake, kako nam kazuje jo jedna Vukova lijepa pjesma mitinog kreta.4
3 4

Vidi, na str. 135, pjesniku izreku: ''kano mjesec od petnaest dana''. Vuk. pjes., knj. II, 38. Pjesma je ve razglobljena (Dio VII, s. 101 [1901]), u odnosu s vilama.

Milo junake uspavljuje pjevanjem divnim. Pjevanje mu je kao u tankogrle djevojke, kao u vile. Pjesma zainje, ''Pojezdie do dva pobratima preko krasna Miroa planine, ta jedno je Kraljeviu Marko, a drugo je vojvoda Milou, naporedo jezde dobre konje, naporedo nose koplja bojna, jedan drugom belo lice ljubi od milote do dva pobratima; pake Marko na arcu zadrema, pak besedi pobratimu svome: A moj brate, vojvoda Milou! Na Markovo hrabrenje, ipak ''Milo poe da popeva, a krasnu je pesmu zapoeo od svi nai bolji i stariji, kako j' koji dr'o kraljevinu po estitoj po Maedoniji, kako sebe ima zadubinu; 447 teko me je sanak obrvao, pevaj, brate, te me razgovaraj. Al' besedi vojvoda Milou: A moj brate Kraljeviu Marko! ja bi tebe, brate, popevao, al' sam sino mlogo pio vino u planini s vilom Ravijojlom, pak je mene zapretila vila, ako mene uje da popevam, oe mene ona ustreliti i u grlo i u srce ivo.''1

a Marku je pesma omilila, nasloni se sedlu na obluje, Marko spava, Milo popijeva. Zaula ga vila Ravijojla, pa Miloa poe da otpeva, lepe grlo u Miloa carsko, jeste lepe nego je u vile; rasrdi se vila Ravijojla,

pak odskoi u Miro planinu, zape luka i dve bele strele, jedna ud'ri u grlo Miloa, druga ud'ri u srce junako. Ree Milo: Jao moja majko! Jao Marko, bogom pobratime! Jao brate, vila me ustreli!''2

Povik ranjenog junaka iza sna trgnu Marka On odmah napusti arca na vilu i prisili je, da biljem, na Mirou uzbranim, Milou rane zagasi i iscijeli, pa je sada ''lepe grlo u Miloa carsko, jeste lepe, nego to je bilo.''3
1 2

V. 122. V. 2849. 3 V. 10910.

Mitsko je doista ovo u Miloa carsko grlo, ljepe nego u vile, kojim on druga Marka u san ljulja. Iskae nam iz ovog prianja, eto ponovo, gore pomenuti mit o Artemidi i Endimionu, niti je mit ovdje, kao prije, izvrnut. Milo uspavljuje, pjevajai; a pjeva naizmjence, po klasinoj mitologiji, ba mjesena boginja i pri pjesmi ostaje kao zapanjena.4 U Grkoj, pjeva i uspavljuje takogjer arna Sirena, pa mitolozi sad naginju vidjeti u njoj Mjeseca. Po indijskoj Rig-Vedi, udotvorno pjevanje svojstvo je bogova; pjevanjem bogovi stvaraju na nebu Ognja5; dva sprijateljena boga, Indra i Soma (Mjesec), u slici tice oblijeu pjevajui nebesno drvo i uvaju blago ambrozije, boju svjetlost.1 Pjevanje pripadalo pak naosob Mjesecu, moda zbog pjesnikog otajstva noi. Po tihoj mjeseini, svaki ubor vode, i svaki list koji trepee, imaju posebnog glasa; ispod trave skriveni popci udaraju, kao neki ogromni zbor, u neprekidnu, u ritminu skladbu: to je nono dugo pjevanje, to je krasna Mjeseeva pjesma.2 to je pjesma na Mirou planini, i ovo je ime zar vie mitino, nego geografijsko: oznailo bi tiinu nonu. Mlro-planina paralelno nam dolazi sa Mraaj- ili Mrako-planinom, gdje je na stanu troglavi Arapin, troglavi Balako. Miro kao da je suprotan Mrakou i Mraaju.3
4

Ovidii Fasti, II, v. 912: ''Cynthia saepe tuis fertur, vocalis Arion, tanquam fraternis, obstupuisse modis''. 5 Rigv., X, 88, v. 10. 1 Id., I, 164, v. 20. 2 Moe biti, da se poezija mjeseine i noi izrazuje, u pukoj mitologiji, jo jednim nainoin. Bio bi to ''njemuti jezik'', koji se u pripovijetkama mnogo spominje. Njemuti, ili ''nemuti'', jezik ''obanin'' neki dobiva na dar od zmijinjeg cara, pa njim razumijeva, idui po umi, ''sve to govore tice i trave i sve to je na svetu''. (Vuk. prip., 3). 3 O Balaku govoreno je i u Dijelu II (s. 99100 [1978]). Za vilu Ravijojlu, S kojom je Milo sino mlogo pio vino'', isporedi Dio VII. A to se tie Kraljevia Marka, za koga se u pjesmama esto puta, po mom mnenju, zadjedoe neke krpe iz stare sunane religije, gledaj Dio V, na str. 428 (162-8). Kad bi to bilo tako, pa kad bi i ovdje Marko bio donekud zamijenio boansko Sunce, tad bi i cio sadraj ove pjesme bio u mitinom vidu jasan: Mjesec pjevanjem uspavljuje Sunce, kao to zaljubljena Artemida u san uvali sunanog Endimiona. Neto je udno, da naa pjesma prikazuje Miloa i Marka kao zaljubljenike: eno ''naporedo jezde dobre konje, naporedo nose koplja bojna, jedan drugom belo lice ljubi od milote do dva pobratima''.

Miloevo pjevanje predmet je udnog kazivanja u jo jednoj narodnoj pjesmi.4 Car Lazar, na gozbi u pjanosti, smatra Miloa ''svojim protivnikom''5 za to, to, na njegovo pjevanje ''tanko glasovito'',6 ovaj, jedini izmegju gostiju, otpjeva takogjer ''tanko glasovito.''7 Car hoe da ga objesi. Vjeanje se Milou spravlja na tri mjesta. Prvo je mjesto ondje, gdje se Milou gradi zadubina, a grade je od ''tri

448

godine'' do ''trista majstora''8 a Radom neimarom. Na drugom mjestu, do druge zadubine Miloeve, na arganplanini, imaju ''tri vode studene'', pa i ''tri korita od suhoga zlata, i tri esme od srme eene, i na njima tri draga kamena1''.
4 5

Petranovia pjes., knj. II, 18. Sravni s ovom i pjesmu, gore na str. 164. V. 27. 6 V. 12. 7 V. 16. 8 V. 59 i 43. 1 V. 86-9.

Na ovoj drugoj postaji nalaze se none Miloeve ovce: ''tu se vide napojiti ovce, u sred noi, kako u sred dana'', a ''kod njih sjede trideset Bugara.''2
2

V. 90-2.

U obana Bugara jesu i ''tri hiljade brava.''3 Trea je postaja do Budima grada, pak tu ''nagjoe trista gjece mlade, trista gjece, trista siroadi'', koji ''od ljenik, kupe napravili.''4
3 4

V. 108. V. 1379.

Djeci je gospodar Milo. Kad sve to vidi car Lazar, zaplae se, uzviknuvi: ''Boe mili, uda velikoga! U Miloa dosta prijatelja po svijetu na etiri strane.''5 Zatedi ga i povrati zdrava ''Kruevdolu slavnom''6.
5 6

V. 153-5. V. 167.

I ovce, i bravi. i noni Bugari, i trojni broj, uprav vanredno ponavljan, to nas sve kod Miloa ne iznenagjuje vie. Ali je u ovoj pjesmi biljeg jedan; posve nov, to pritee panju. Na treoj postaji, veli pjesma, nagjoe trista djece mlade, koji ''od ljenik kupe napravili''. Sad treba znati, da osim ve navedenih zagonetaka,7 puk o mjesecu gonee jo ovako: ''Puno reeto ljenika, a u srijedi samo jedan orah Pun tavan lenika, a u sredi orah'', i odgonee: ''Mjesec megj zvjezdama'' ''Zvezde i mesec.''8 Drimo li se pukog govora, kako ga zagonetke razjanjuju, ono trista Miloeve djece mlade, koji od ljenika, kupe napravie, bile bi zvijezde, a Milo, k njima priveden na tree stratite, bio bi Mjesec. Tumaenje ovo potkrepljuje se opom mitologijom. U velike se ljenikom bavi sujevjerje arijskih naroda, koji u njemu kao da ugledae oblik i obiljeje mjeseca.9 449

7 8

Gledaj na vie, na str. 138. Novakovia zagon. 9 D' aprs toutes les probabilits, la noisette est l'une des formes botaniques de la lune'', veli A. Gubernatis (La Mythol. des Plantes-Noisetier), koji, dato, ne zna za nae zagonetke i pjesme.

Jo, po naoj pjesmi, ''od ljenika napravljene su kupe'', to i opet nije bez mitskog poznatog znamenovanja. Ve je u Rig-Vedi kupa, ili aa, boanski biljeg Sunca i Mjeseca. A po mitu helenskom, Herakle, kad mu je prei more, uzajmi u Helija, u Sunca, zlatnu njegovu au, koju on ovome povrati, kad je more preplovio. ta vie, na ljeniku amcu, kazuje jo jedna verzija mita, on prispje u Italiju iz zapadnih krajeva Hesperida. Mitina kupa, ili aa, nae pjesme pripada ovako vrlo starome vjerovanju.1
1

Isto kao ''od ljenika kupa'', udesna je, u nekim pjesmama, ''orahova lagja'', pa i udesno plovi. Za tu ''orahova lagju'', vrijedna je, da se donekle pripazi, Vukova pjesma hajdukog vremena: ''Od Horvata Mato'' (knj. III, 48). Ovome junaku ''sjaju se toke kroz brkove, kao mjesec kroz jelove grane'' (v. 278); a za lagju kad se ona pomalja, pjeva se: ''Neto sjaji more od zapada. Je li koji kadgod zapamtio, da se sjaji more od zapada? Il' je sunce, il' je mjeseina?'' (v. 1225). Orahova je lagja pak opisana ovako: ''Moe dati orahovu lagju, a na njojzi dumen od kalaja, od kalaja i guhoga zlata, navrh njega alem kamen dragi, sa kojim se vidi putovati u ponoi kano usred podne?'' (v. 605). U botanici mitologinoj, ljenik i orah dotiu se u mnogome (Gubernatis, La Mythol. des Plantes - Noyer). Gledom na taj simbolini orah ja bih mislio, da nam je amo prikaiti i iz Petranovieve zbirke pjesmu jednu (knj. III, 30), kojoj cio je osnov mitian, a iznosi nam neko ''polje Orahovo''. Prizor biva na ari-planini, gdje je vila pokliknula i Milou javila, da troglava nakaza zarobi Relju, krilatog junaka, i mladog Banovi-Strahila. Sunji sa odvedeni ''na iroko polje Orahovo'' (v. 114), kad li eto im Miloa u pomo. Milo primakne se k njima ''niz poljske luine'' (v. 178), pogubi troglavog Arapina, pa drugovima presijee sveze na rukama. Svi zajedno onda posjekli i rastjerali dumane, vojsku troglavog ovjeka. Krilatoga Relju, a i samog Banovi-Strahila, jo zar niko ne uspje, usprkos svakog nastojanja, izvui iz tame mitske i do lica historijskih proistiti. Je li Relja, kako ja drim, lice jedno sunano (Dio III, a. 4057, 184201), a Strahilo jutrenji ratni Vid (Dio I, s. 528 [928]), onda bi pjesma bila razgovijetna: tamni Troglav u noi osunjio vidne bogove, koje Mjesec sveza oprata, te e oni zajedno pobjediti svu nonu silu.

S onim, to je dovle izloeno, ugjosmo valjda u dosta jasni trag pravoj naravi Miloeva obanskog ivota, pak i njegova spavanja i pjevanja. itava ova legenda sastavljena je od mitskih komada, to su vremenom, stariji od historijske pojave kosovskog junaka. Miloa Kobilia. Nego i careva sumnja o Miloevoj nevjeri, kosovskim pjesmama potkana, izlazi, to ja cijenim, takogjer iz istog davnog mita o boanskome Mjesecu. ista historija o sumnji kakvoj, podignutoj na Miloa, ne zna, kao to ne zna ni za izdajnika Vuka Brankovia. Nenadne velike polome i preokrete prosti narod, ne samo u naoj, nego u svakoj zemlji, obino ne moe da sebi drugaije protumai, ve ako uzme, da je izdaja po srijedi. Nije nae ovdje kazati, zato prekor izdaje prianja, u narodu i u narodnim pjesmama, uprav za osobu Vuka Brankovia. Nama je samo potraiti, otkud, u pjesmama, careva sumnja na Miloa. Razlaui preeste mijene i pomrine u Mjeseca, naprijed opazismo,1 da ga za to iz pukih usta sustie teki prekor nevjere. Mjesecu ree pjesma: ''Ej Mesee, carev nevernie! 450

zat' ne greje danju, kako nou!'' ''O Mesee, carev nevernie! zato greje caru na veeru!''2
1 2

Na str. 143. Ib.

udno je podudaranje, to isto ovako, taman na veeri, knez, ili, kako njega jo nazivlju pjesme, car Lazar Miloa prekorava s nevjere; pjesma kosovska kazuje,3 ''Car uzima zlatan pehar vina, pa govori svoj gospodi srpskoj: Kome ' ovu au nazdraviti ? ..... Ta nikom' je drugom napit' ne u, ve u zdravlje Milo-Obilia: Zdrav Milou, vjero i nevjero! prva vjero, potonja nevjero!''4
3 4

Vuk. pjes., knj. 11, 60, III V. 1832.

Ako se mitski govor o carevoj nekoj ''veeri'' uz ''Mjeseca nevernika'' podudara s govorom o carevoj drugoj ''veeri'' uz ''Miloa nevjeru'', to je, po mojem miljenju, odatle, to je potonja verzija ispredena i sainjena iz one prve. Pokazano je ve, da su i povrh ovoga jo drugi potezi u junaka Miloa snimljeni s Mjeseeva lica. Legenda o carevoj veeri i o nevjeri, koja je tom prilikom Milou predbaena, postoji od davnih doba u narodu. Kako sada puka pjesma pjeva, isto tako glasi i odnosna vijest u domaih pisaca. Carevu veeru, a pri njoj, uoi kosovske bitke, ukor uinjen Milou zbog nevjere, biljee svi pisci redom, to prevodilac Vizantinca Duke, pa Cerva, Orbini, Luccari, Kuripei.5 Svi ovi piu na razmaku XV i XVI vijeka, ili u vijeku XVI, a povode se za pukim kazivanjem. U Orbini-a,6 careva ukorna zdravica Milou, i Miloev odgovor caru, onakim su kretom i akoro rijeima ispredani, kako ih svejednako, nakon tri vijeka, sada opijeva netom pomenuta kosovska pjesma u Vukovoj zbirci.7
5 6

Raki, Boj na Kosovu, na str. 423. Orbini, Il regno degli Slavi, p. 3145. 7 Knj. II, 50, III. Vrijedno je, da se dvije verzije, Orbini-eva i puka, usporede. Orbini: A voi, o Milosc, dono questo vino insieme con la tazza, con tntto che appo di me sete incolpato di tradimento. Milosc beve e dice: Domattina ho da mostrare con effetto, che l'accusatore mio (Vuk Brankovich) e falao e bugiardo, e che io sempre son stato fedele al mio patrone''. Pjesma (v. 313): ''Zdrav Milou, vjero i nevjero! Prva vjero, potonja nevjero! Sjutra e me izdat' na Kosovu''. Pije Milo, i odgovara (v. 4854): ''Nevjera ti sjedi uz koljeno, ispod skuta pije ladno vino, a prokleti Vue Brankoviu. Sjutra jeste lijep Vidov danak, vigjeemo u polju Kosovu, ko je vjera, ko li je nevjera''.

Poto narod pjesmu svoju ne ispjeva po Orbini-u, jasno je, da ovaj preuze prianje iz naroda. Na ovome primjeru ovdje mi moemo najbolje da opazimo, koliko je ustrajne moi u pukoj naoj tradiciji i od kolike je davnine itav sadraj nekih pukih pjesama. Ako je ovo ovako u pjesmi, prividno historijskoj, kako da to ne bude osobito u pjesmama udesnog ili mitinog gradiva? to se tie pjesme o carevoj veeri, ona se jamano pjevala ve u XVI vijeku, a nita ne smeta pretpostavci, da je ona i od toga vijeka davnija.

451

Sisanje vanredno, pa postojana oznaka obanstva, pa onda neodoljivo pjevanje snotvorno, i najposlije ukor s nevjere, to je ono, to se, po mojem miljenju, iz stare vjere, koja se na Mjeseca odnosila, preli u povjesnu upljinu ivota Miloeva. A kad bi se ko hotio i na sitne osvrtati; te pregoniti dokazivanjem, kako je Miloevoj legendi pridano mnogo poteza Mjeseevih, taj bi jo imao neto da zamijeti. U jednoj pjesmi, kad Miloa daruju za pokazano junatvo, onda i njegov dralin dobiva abaiju, pa su ''sve po njojzi sjajni mjesecovi.''1 U oi boja kosovskog, u drugoj pjesmi, Milo skide sa sebe kolastu azdiju, i dade je Kosovci djevojci, s rijeima: ''Na, devojko, kolastu azdiju, po emu e mene spomenuti, po azdiji po imenu mome!''2 Kolasta azdija, to je na kola iarano odijelo. Takovu odjeu ostavlja Milo uspomene radi; pae, po posljednjem istina neto tamnom stihu, kao da ona njemu spominje ak i ime. Kolo, koje hrli po nebu, vrlo je esta slika velikih nebesnih tjelesa, osobito Sunca, u mitologiji Arijaca. Ali je ovo sve moda odve navijeno. Pregjimo preko toga.
1 2

Petranovia pjes., knj. III, 13, v. 291. Valja pripomenuti, da je pjesma Divjanovieva. Vuk. pjes., knj. II, 51, v. 624.

Od slinih takih sitnica vanije bi bilo ispitivati, zato uprav Milo Kobili, izmegju drugih epskih junaka, prisvoji mnogu kitu iz Mjeseeva mita. Ali je teka muka razbirati ovo pitanje. Na narod, pri stvaranju svojih epskih lica, to gragjom historije, koja je vjekovima strujala pred njim i mijenjala se, a to gragjom starog vjerovanja, iz kojeg crpae kao iz nepomine, ako i sve to vie izpranjivane hazne, nije se drao ni stalne metode, ni promiljenih kakovih pravila. Megju drevnim mitom i historijskim prolaznim dogagjajem, megju svetiteljem poganskim i osobom iz historije ili svecem iz nove vjere, napravi slabu svezu slinost koja povrna ili svojstvo koje, onako na oi tek jednako. Vie puta i gola asonancija imena prebaci lagani most prelaza iz mita u historiju, iz stare vjere u novu. A vie puta, pri tom anorganskom pripoju nove i stare vjere, historije i mita, puk radio i po samoj miloj volji. Kaem, muno je na isto saznati, s kojeg razloga, u epu i u ostaloj pukoj tradiciji, mnogo kojeta, kako ja cijenim, iz Mjeseeve legende splete se oko Miloa Kobilia. Ipak u pokuati jednu hipotezu. Je li umjesna, o tome e suditi itaoci. Pravo rei, ba osobite cijene ja joj ne pripisujem. U svakoj poveoj zbirci narodnih pjesama ima itav krug njih, u kojima se opijevaju dva junaka, Starina Novak i sin mu Grujica Novakov, ili Novakovi. Po sadanjem obliku njihovu, te pjesme ponajvie pripadaju hajdukoj dobi: preradie ih i ljutinom svojom prodahnue hajduci, pa su veim dijelom otre i nedotjerane. Mlado je mome, ta vie i dijete je katkad Novakov Grujica, a opet proslavlja se vanrednim vitetvom, kad neovjetvom sebe ne grdi. Ali je panje vrijedno, da glavna junatva, to mu pjesme pominju, ona su ista, koja die Miloa. I Grujica vojuje na troglavog Arapa i na kralja od Legjana, a bolji je junak od sama Kraljevia Marka.1 Skriva ga prevjes,2 kao to Miloa zastire bugarkabanica. Kad se, naime, Starina Novak, ili Debeli Novak, kako ga jedna od pjesama zove,3 digao na crnog Arapina, zaklonjena. sa sestrom u tvrdoj kuli, ree Novak drugarima: ''Da mi dobre konje posjednemo, a Grujicu gjevojkom inimo, i Grujicu mlada prevjesimo, u Grujice nema nausnice, ljevi Grujo od svake gjevojke.''4
1 2

ojkovia pjev., 72. Vuk. pjes, knj. III, 4. Stojadinovia pjes., knj. II, 16. Dvije su pjesme posve poredne. Potonja je ispod Munja. 3 Vuk pjes., knj III, 4, v. 53 i 58. 4 Stojadinovia pjes; knj. II, 16, v. 226.

Ovako prevarili crnog dumanina: snu Grujiina sablja i od nje pade glava silniku. Kad bi ko rekao da se slinost megju dva junaka tumai time, to se motivi pjevanja najlake prenose, u narodnim pjesmama, s jednog lica na drugo, taj ovdje ne bi doista pogodio. Motivi se prenose, ali to ne biva tako

452

esto, te su i lica, u naem epu, u ope isto ocrtana i posebita, koje ne bi moglo biti uz bezglavo neprestano razbacivanje gragje epske. U pogledu pak Grujice i Miloa, imamo i dokaza, da pomenuta slinost nije sluajna, ve posve dosljedna i kao skrovitom nekom silom uzdrana. Osim pjesama iz hajdukih vremena, Novakom i Novakovim Grujicom bave se i bugartice, to su pjesme sasvim drugog kroja, pa opet i tu dotiu se Grujica i Milo. udna je majka Milou, vila, ta li, a udna je i Grujici. Po jednoj bugartici,1 Novak ini tri veselja: jedno sestri, koju udaje, drugo sinu Grujici, a tree za to, to je dvore ogradio. Grujici je mati bijela vila, to ju Novak negda uhiti na Dunaju, ugrabivi joj brza krila i oglavlja. Vila je sjetna, nevesela. Da joj Novak hoe ono vratiti, bila bi vesela: ''l'jep bi tanac izvela prid dvorovima njegovijem, i u tancu skupila dvanes mlad'jeh djevojica, sve bi bile mlagjahne jedne slike i prilike.''2
1 2

Bogiia pjesme, 39. V. 157.

Nego, kad ona natrag dobi krila i oglavlja svoja, iz uhvaenog kola dvanaestorice djevojaka krilima se odmah zavila u visinu vedra neba. Novak ne e je vie vidjeti, ali e majka vila Grujicu esto pohagjati. Pria o boanskoj enskoj osobi, koja se u vodi kupa, pa joj neko kriom otme krila poloena, te je tim prinudi na udadbu, to je kratkovjena, jer e boanska ena na brzo svoja krila opet postignuti i odprnuti, ta je pria od starine: imadu je osobito sjeverni Germani, od kojih najvie je iznose Anglosasi. Ali nas ta pria ovdje ne zadraje; nama je samo biljeiti ''dvanes mlad'jeh djevojica jedne slike i prilike''. Takih dvanaest djevojaka, jal take tri djevojke, mi nagjosmo i kod Miloa. U ovom poslu epskog suglasja u pogledu Miloa i Grujice jo emo uzgred pripaziti, da je broj tri ba preko mjere uestao, kao to kod prvoga, tako i kod drugoga. Pa emo i to spomenuti, da naprijed ve prinesena slavonska pripovijetka3 o maliu Lakat-brade-pedalj-mua i o Gruji sjedinjuje oba lica, Grujiino i Miloevo, nazivajui Gruju taman prezimenom: Kobili.
3

Na str. 15960.

Bugartice su nam svjedokom, da narod odavno pjeva o Novaku. Ako je Novak sada u pjesmama ponajee hajduk, spade junak na hajdutvo tek u novije vrijeme. Prvanje pjesme opijevahu ga glasom drevnim i mitinim. A pjevanje o njem bjee obilnije, nego je danas, poto ga narod vrstae megju prva lica svojega epa. Ovo nam svjedoi J. Kriani izriito, koji, govorei u vijeku XVII o junakim naim pjesmama, veli, da te pjesme hvalom uznose najprve Kraljevia Marka, Novaka Debeljaka i Miloa Kobilia.1 Taj je Novak Debeljak dakako isti, koji i Debeli Novak netom pomenute Vukove pjesme.2
1

U V. Jagia Gragji, 87: ''Illa cantica continent laudes Marci Cralevitii, Novaci Debeljaci, Milosi Kobilitii, et aliorum quorumdam heroum''. 2 Na str. 178.

No ko je taj Novak Debeljak? Zanj bistra historija ne zna. Kad ga historija rekbi ni po imenu ne poznaje, a u epu je ipak lice veoma glasito, onda moe biti prilika misliti, da ne samo biem svojim, ve i imenom, spada na mit. Lica takva nama ve izigjoe u susret, na primjer: krilati Relja, Zmija mladoenja, svetoduha Janja, ban Strahinja, to ih ni trudnim radom, ni munim navijanjem, vjerodostojna historija ne e nikad sebi prisvojiti. Historijsku skoro nemogunost, historijsko nepostojanje ovakih naih epskih lica, sad se ve poelo uvigjati, pa neki kau: nije tu traiti historije, ali nije traiti ni mitologije, ve je to na prosto pripovjedai materijal. Ovim odgovorom samo se pomie natrag pitanje, jer se opet pita: otkud ta gragja pripovijedanja? Na ovi drugi upit odgovara poredna mitologija: u sadanjih zapadnih naroda arijskog roda priajna gragja veim je dijelom izvorna i od starine, osobito u babjim pripovijetkama, i odnosi se najvie na sunane mitove.

453

Vratimo se k Novaku Debeljaku, kako ga Kriani pie, ili Debeli-Novaku, po pjesmi Vukovoj. Debeljak Novak imao bi biti ono, to i Starina Novak. Jednae ih dvije pjesme paralelne, Vukova3 i Stojadinovieva,4 koje nam naprijed kazae isto im vojevanje, uz sina Grujicu, na dumanina crnog Arapa.5 Ali starije pjesme kao da lue dva Novaka: ''Pije vino Novak i Radivoj, govori im Starina Novae.''6 Trebalo bi onda uzeti dvojicu Novaka, te razlikovati Novaka Debeljaka od Novaka Starine, kao to ih razlikuje takogjer zasebni nadimak Debeljak i Starina. Primetnemo li ovdje i NovakoviGrujicu, koji iz ovog kruga pjevanja nikad ne izbiva, tad su nama na vidiku do tri Novaka, ovim redom po njihovoj dobi: Novak Grujica, Novak Debeljak i Novak Starina.
3 4

Knj. III, 4. Knj. II, 16. 5 Gledaj na str. 178. Njih jednai i pjes. Vuk., knj. II, 79. 6 Bogiia pjes., 106, v. 12.

usmo puki uzvik, kad ee zgleda nov mjesec: ''Zdrav zdravljae! nov novljae!'' Isto je ime Novak i Novljak. S druge strane, moe da nas ovdje poneto zaudi jedno podudaranje mitoloko. Stari Indi oboavahu Mjeseca u tri hipostaze. U Vedama, nov Mjesec i pun Mjesec odvajaju se, enskim njenim imenima i enskom naravi, od sustalog Mjeseca, koji opada i koji je muki. Tri naa Novaka, ili Novljaka, ne bi bila tri Mjeseeva razna lica u mladini, u naponu i u starosti? Trojnome Novaku lako je protumaiti nadimke. Djetetu Novaku nadimak Grujica pristaje zato, to on pri mijeni, ma da je jo zamraen i prevjeen, ipak poeo debljati, poeo bivati grub.1 Novak Debeljak i Novak Starina kau se od sebe, jedno u jeku, a drugo u starosti.
1

Grujica od gruboe, kao to i Grubeta, Grubea, Grubia.

Jo okolnost jedna kao da pridaje i jaeg naslona ovoj hipotezi, da tri Novaka pred nas izigjoe iz starovjerskog prianja o Mjesecu. U pjesmama iz kruga, to se na Novake odnosi, gdjeto uz dijete Grujicu spominjano je i drugo neko dijete Tatomir: ''Vino pije Novak i Radivoj u gorici pod jelom zelenom, slui vino d'jete Tatomire, a Gruica d'jete uva strau''2.
2

Vuk. pjes., knj. III, 4, v. 14.

Ovaj pak Tatomir stoji u mjesto mjeseca u pukoj zagoneci: ''Sedi vila ukraj vira, eka sina Tatomira, dok se rodi, da ga vodi'', gdje se misli na zvijezdu Danicu i na mjesec3. Pa ako se Tato-mir prozvao, kako to moe biti, po vrlo davnoj rijei tat, lupe, onda je vrijedno velike panje i samo znaenje tog imena. Puko praznovjerje u Europi srednjeg vijeka, od Skandinavije do Francuske, u pjegama mjeseca vidjelo nekog ovjeka lupea, koji u mjesecu boravi4. Sva je prilika, da to privigjenje, poto se ono i po rimskim krajevima razvrijeilo, sobom donesoe varvari sa sjevera5.
3 4

Novakovia zagon. Grimm, Deutsche Mythol., s. 598600. 5 Pria o mjesenom ovjeku doprije i u Italiju, samo to ovdje hristjansko mnenje preokrenu boanskog lupea u biblijskog prvog ubilca, skitnicu Kaina. Vjerovanje bijae tako openito, da ono nagje mjesta i u glasovitoj Divina Commedia. Kad Dante gore uzigje na sferu mjeseca, upitae Beatricu: ''Ma ditemi che son li segni bui di questo corpo che laggiuso in terra fan di Cain favoleggiare altrui?'' (Parad. II, T. 4951).

Skandinavski mit zna ispriati izvornu itavu legendu o lupeu mjesenom. Lupe je sam Mni (Mjesec). Uzeo Mni k sebi i odnio sa zemlje dva djeteta, po imenu Bil i Hiuki, odnio u onom asu, kad oni, zahvativi vode iz zdenca Byrgir, metahu na plea abar Saegr na abreniku Simul. Odonda djeca 454

idu uvijek za Mnijem, kao to je sada njih gledati sa zemlje.1 Ne e nikome ovdje izbjei djelomino suglasje naeg i skandinavskog prianja. Dva naa djeteta prate Novaka, a jedno dijete, dok se zove Tatomir, slui, u pukoj igri, za to, da se njegovim imenom zagonee mjesec. U mitologiji, pomisao o tatu Mjesecu tumai se time, to pri mijenama on taji sebe svakojako. Pjege u Mjeseca, i to su kao neke varke njegove.
1

Grimm, Deutsche Mythol; s. 598.

Uzmemo li, da su Novaci prvim epskim osnovom obrazi Mjeseevi, onda razumijemo u pjesmama, to se njih tiu, neke misli i neke izraze, koji bi inae bili nezgrapni i neukusni, a katkada i absurdni. Tako, na primjer, u pjesmi Stojadinovieve zbirke: ''enidba Gruje Novakovia'',2 Grujo, da probije i pogubi neko udno Gre, koje mu smeta do njegove zarunice, napunio granajliju sa ''zlatom'' i sa ''tri testeta ivaljskih igala: ako Gre oklope imade, zlato e mu oklope probiti; ako l' Gre pancijere ima, igle e mu probiti pancijere ''3 Ovo je bezumlje, to odmah prestaje, im bi se postavilo, da to nije od samovolje pjevaeve, ve da je to onako po srei sauvana starinska fraza: zlato i igle bili bi traci mjeseni. Tako, u istoj zbirci, Starina Novak od siromatva ne moe da pogje u svatove banu od Janoka,4 pa se ispriava, suze ronei i govorei: ''A kako u u svatove poi, kad je moja kua od kamena, a u kui nemam ni kamena.''5 Izgovor poneto udno zvui, a valjda se dokuuje bolje, kad se asom pomisli na vrlo obini mitoloki motiv okamenjenja, koje zadeava opranjene i ostarjele bogove.
2 3

Knj. I, 12. V. 580-4. 4 Knj. I, 5. 5 V. 3579.

I za Miloa sluali smo naprijed, u jednoj pjesmi iz Petranovieve zbirke, grubu historiju odregjenog vjeanja njegova na tri mjesta, po zapovijedi pijanoga cara Lazara.6 Mi u grijeh to ne upisasmo estetinoj nevjetini pjevaevoj, ve u tome radije pretraismo glasove iz starog vjerovanja. Stihovi u toj pjesmi: ''Kad car dogje na argan-planinu, tu nagjoe tri vode studene, tri korita od suhoga zlata, i tri esme od srme eene, i na njima tri draga kamena, tu se vide napojiti ovce usred noi kao usred dana'',1 bez prigode su i kao djetinjasti, ali u vidu vjerskom mogu imati smisla. Opet o nekom ''Milou harambai'' nai je, u maloj zbirci Kukuljevievoj, pjesmu do zla boga grdnu. Pjesma je iz krievake granice, s izmijeanom tokavtinom i kajkavtinom, a sva je razdrpana i mutna. Preinjena je sa motivima iz novijega ivota, no kao da ima u njoj i drevnih izraza.
6

Gore na str. 1734.

455

Petranovia pjes., knj. II, 18, v. 8591.

Miloa vinom ena zapojila i prevarila, pa ga straa uhvatila kod nekog Leke i kod orjatina ivka. Milo vapije: ''Glavo moja pol odseena! Telo moje polak obeeno!''2 Vapaj sad nema vie smisla nikakva, pae je to prosta ludorija, ali je to u redu, ako se fraza negda odnosila na smanjeni, na razpolovljeni mjesec. Na polovnost i drugdje ista pjesma upire: ''Miloevo ito zazrijalo, polak zrelo, a polak zeleno'',3 koje je, na prvi pogled, isto onako nerazmiljeno. U ostalom, ja ovdje odluno ne tvrdim nita. Toliko samo kaem, da se ja ne bih nimalo zaudio, kad bi se u epu za nekim licima vanrednim jo vukle pogdjekoje rijei i izreke iz starih vremena. Jednim mahom sve staro ne iezava. Stoji to, da je fantazija puka veoma ograniena: puk rado ne izlazi iz omiljenog okruga predajnih presuda svojih i predajnog govora. to nauka vie napreduje, to vema biva jasno, da pri ovome otjecanju stvari i oblika povjesnih, to mi razvojem ovjeanstva zovemo, ni misli, ni osjeaji, ni govor ljudski, naprasno se ne mijenjaju.
2 3

V. 910. V. 4-5.

Evo nas napokon na hipotezu to se tie naina, kojim se Mjeseeva legenda mogla, jednim svojim dijelom, privezati na historino epsko lice Miloa Kobilia. Kuali smo odmotati iz zamrene puke tradicije tri Novaka: Novaka Grujicu, Novaka Debeljaka i Novaka Starina; odmotati ih i na vidjelo iznijeti ih kao tri sada gotovo istrcana lica bojeg Mjeseca. Novaka Grujicu i Novaka Starinu na ep jo opijeva dosta obilno; ali o Novaku Debeljaku ne postoje, to ja dosad znam, nego dvije same tampane pjesme, Vukova prije navedena i jo jedna. Zato to? Riskiram rei ovo. Valjda upravo pjevanje o Novaku Debeljaku, koje nekad tecijae iz preivog pukog vrela,5 prenese se na Miloa Kobilia, ili Obilia, kako narod najradije kae. Preneseno pjevanje malo po malo u liku Miloevu stroi onda nadomjesti skoro sve ono, to u njem bijae historijsko. Moe biti, da se pjesme o Debeljaku za Obilia pridjedoe ba radi ovih dvaju imena. Debeljak, ili, da s Vukom reknemo, Debeli ime je suzvuno sa Obili. Koliko je zgoljna asonancija uticala na privezivanje starijih likova, i vjerskih i epskih, s pridolim novijima, to smo mi ee imali prigodu, da na vie primjera opaamo. Ali, i mimo asonanciju, moglo ovdje da takogjer djeluje slino jezino znaenje dvaju imena. Debeli je od debljine i pretiline, kao to je Obili od obilja i obline.
4 5

Vuk. pjes., knj. II, 79. Gledaj svjedoanstvo, gore na str. 180.

Rekosmo, da jo postoje cigle dvije pjesme o Novaku Debeliu, pa eto ve u jednoj od te dvije imamo jedan primjer gore pomenutog prenosa. Debeli-Novak sa sinom Novakovi-Grujom pjeva se u Vukovoj pjesmi, kojoj je naslov: ''enidba Gjurgja Smederevca1''. Ova je enidba u glavnom ista, koja i ''enidba Duanova'', toliko puta navogjena. Razlika je najvie u imenima. Prosac nije srpski car Stjepan, ve je Gjuragj Smederevac, a djevojka ne boravi u Legjanu kod nevjere kralja Mijaila, ve boravi kod nevjere kralja Mijaila u Dubrovniku. Pregalac je tamo Milo Voinovi, amo je Grujo Novakovi. to tamo radi Milo, amo izvruje dijete Grujo, po migu oca Debeli-Novaka: mahnu dijete ''maem zelenim''1 i pogubi dvoje Latinadi, a ''preskoi tri konja viteza i na njima do tri koplja bojna''3; ustrijeljena je i na kuli jabuka, strijelom sa zlatne tetive4. U sutini, oita je jednakost predmeta u dvije pjesme, kao to je oita zamjena megju Novacima i Miloem.

456

1 2

Knj. II, 79. V. 204. 3 V. 2301. 4 V. 2434.

Ne bi udo bilo, da Obili naprti na sebe pjesme, a s njima i mitsko breme Debelievo. Nego je ovdje itav lanac hipoteza, pa sve ovo, ja ponavljam, neka ostane pod razloitom sumnjom. * * * U akademijskom Radu, koji e prvi doi na red, bie tampani ispravci i dopune za sve dijelove ove radnje. * * * Ja bih rad bio, ali ne mogu ovdje, jo gdjeto ispraviti. Dio II obiluje hipotezama, koje bi trebalo razvidjeti i proistiti. U Dijelu IV i V uinjena je dioba godinjih Sunaca, uzevi kao osnov Vukovu pjesmu, knj. II, 81. To ne valja. Ona je pjesma dosta stroena i po svom obliku sada vie nije mitska odmah na oi, a rasporegjaj godinjih Sunaca stoji i bez nje.

Izdavaka radna organizacija LOGOS Split, Narodni trg 45 Za izdavaa: Duan izmi Tehniki urednik: Ante Oman Likovna oprema: Gordana Tvrdi Tisak i uvez: POBJEDA TITOGRAD Naklada: 3.000

457