Vanja Sutli: KAKO ITATI HEIDEGGERA, Uvod u problematsku razinu Sein und Zeit-a i okolnih spisa, August Cesarec,

Zagreb; s.a., 331 str. (Biblioteka Suvremene teme)

O historiji i povijesti (str. 234. 237.) Ovdje je potrebno ve uvodno terminologijski rasistiti razliku izmeu historije i povijesti. Dakako, terminologijska razlika poiva na stvarnoj razlici. Navest emo primjere iz dva rjenika koji spadaju u historiju naeg jezika, a to su: rjenik Joakima Stullija Rjeosloje... Ilir.-ital.-lat. I., II., iz 1806. i rjenik Ivana Belostenca Gazophylacium... iz 1740. Kod Stullija se nalazi nekoliko vrlo instruktivnih rijei za lat. eventus dogaaj. Tako na str. 127 prvog sveska stoji rije dogaajina, dogaajtina, koju on tumai kao

pravi ili krivi eventus, dogaaj. Takoer, za lat. successus i eventus ima jednu rije koja danas vie ne govori, ali koja je bila uobiajena, a to je dogoda (femininum); ima i dogaajstvo i dogaanje, a na str. 126 rijei dogoenje, dogoenstvo. I sada dolaze rijei za historiju, odnosno za povijest dogodovina, i za rije historicus dogodovanik. Iz ovog se moe naslutiti da rije historija koja primarno-leksiki znai isto koliko i povijest, mada smo mi u poetku ukazivali na njihovu pojmovnu razlik u kod Stullija u svim varijantama (usp. drugi svezak, str. 652, gdje stoji rije zgodina) ima korijen god, prefiks do ili z i odgovarajue sufikse. To je ista rije koja govori u slovenskom zgodovina, koja govori u naem godina (u smislu sat, za razliku od godine koja oznaava razdoblje od 12 mjeseci), u poljskom godzina i u drugim slavenskim jezicima, a ponajprije u praslavenskom gdje god znai svetkovinu, izvanredni trenutak, ono to se s radou prima, emu smo spremno otvoreni. To jo uvijek govori u rijeima kao to su npr. glagol ugoditi , pridjev pogodan i slino. Kod Vuka su zabiljeene mnoge rijei s korijenom god i imenicom enskog roda godina u znaenjima koja uvaju ovo primarno semantiko obiljeje (usp. Vuk, Srpski rjenik, izd. 1852., str. 91-92). Time se dokazuje da ve u praslavenskom, a onda u slavenskim jezicima, pa i u naemu, rije dogaaj nije rije za sve to se ikada dogodilo, nego za ono to ima jedno iznimno znaenje. Na alost, u naem suvremenom jeziku ne postoji takva rije koja bi oznaavala jedan iznimni trenutak (dok u slovenskom postoji zgodovina). Tako stoji s ovom terminologijom u naem jeziku na jugu i jugoistoku, a na sjeveru u 18. st. I. Belostenec ima lat. eventus rijei zgoenje, zgoda, dogajanje, dogoa, prigoda, ili, jo starijim slovima kajkavskoj jezika (koji smo u lingvistici situirali u dijalekt), pripeanje ili pripeenje: neto se pripetilo. Historija, koja znai toliko koliko i povijest, jest rerum gestarum narration, povedanje ili pripovedanje inov, a historicus u smislu historiografa je inov pisec, historik. Ovdje se za pripovedanje, povedanje inov, nalazi zametak kasnije rijei povijest koja dolazi od korjena ved, poved, vedati znati i rei. K tomu moemo jo dodati i rjenik Fausta Vrania iz 16. stoljea (za podruje sjeverne Dalmacije), koji za eventus ima prigoda, a za historiju kao pripovedanje inov ima skazanje. U svim tim rijeima se ono o dogaanju razlikuje od samog dogaanja. Mi danas u ivom jeziku de facto nemamo tu distinkciju, jer je povijest samo prevod rijei historija, i to doslovan prevod. (Kad se istonim krajevim u nas govori istorija, onda to nije prema starogrkom, nego prema novogrkom jeziku gdje se izgubio spiritus asper pa je nestalo h, kao to je recimo u talijanskom jeziku, koji ima podrijetlo u latinskom, nestao itav prvi slog i ostala je samo storia).

Oigledno je da sa razvojem miljenja, sa zadacima koje miljenje stavlja na jezik, stojimo pred tvorevinom (bio to neologizam ili kakav arhaiki izraz) za ono to mislim pod res gestae in kod Belostenca, dogaaj kod Stullija, zgoda ili prigoda kod Vrania. Hoemo li od slovenskog jezika promjenom akcenta uzeti zgodovina, ili neku drugu rije, to ostaje za sada otvoreno ali je ve iz ovoga to smo do sada rekli vidljivo da nam je neophodna rije koja razlikuje zbiljsko dogaanje od izvjetaja o tom zbiljskom dogaanju. Promjena akcenta koju bismo preuzimanje slovenske rijei zgodovina mogli udomaiti jedan veliki nedostatak: formant na ina, sufiks ina uvijek oznaava jednu konkretnu tvorevinu, a ne proces, ne eventus ili successus. To pogotovo vrijedi za nae jezino podruje. Otuda bi za zbiljsko, za ine u smislu res gestae bilo najbolje stvoriti rije u kojoj govori korijen, osnova god. Mi smo se do sada sluili ovim terminima tako da smo isto konvencionalno upotrebljavali rije historija za izvjetaj o, a povijest za dogaanje. To je jezino, pa i semantiki i etimologijski neutralno. Kada u daljnje m izlaganju upotrebljavamo rije povijest, mislimo na dogaaj (dogoaj, dogoenje, dogaanje, dogaajstvo), a pod rijeju historija mislimo na bilo koju vrst svijesti o dogaajima. Moramo meutim da ovdje nije u pitanju samo dogaaj nego i kretanje. U tom smislu govore i Hegel i Marx i Heidegger. (...) Za Heideggera je, dakle, povijest takvo dogaanje zbog koje se konstelacije istine i bitka oitujui prekree: kretanje. Ono udesno, usudno u dogaanju jest povijesna jednokratnost likova istine bitka koji su sami sobom jednokratni. Ako ne mislim kontinuitet koji prireuje i omoguava jednokratnost i njezinu pripadnost cjelini povijesti likova istine, jer bi takvo miljenje znailo apriorizam smisla, onda bezrazlonost zgode poiva na zajednitvu svih njezinih istina, a ne na linearnom uzlaenju ili silaenju jedne kontinuiranosti. Heideggerov pojam povijesti, kao i Hegelov i Marxov, znai ne samo dogaanje nego i preinaku u nje mu, kretanje . Zato, izmeu ostalog, valja i kod Hegela i kod Marxa govoriti o unutranjem ili bitnom kretanju za razliku od puke prostorno-vremenske mijene...