Branka Tafra, Petra Košutar: Nova Periodizacija Povijesti Hrvatskoga Književnoga Jezika

FILOLOGIJA 57, Zagreb 2011
UDK 811.163.42(091)
Pregledni lanak Primljen 1.IX.2011. Prihvaen za tisak 21.XI.2011.
Branka Tafra Petra Koutar

Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu Odjel za kroatologiju Borongajska cesta 83d, HR-10000 Zagreb branka.tafra@hrstud.hr pkosutar@hrstud.hr
NOVA PERIODIZACIJA POVIJESTI HRVATSKOGA KNJIEVNOGA JEZIKA

U kroatistici prevladava periodizacija hrvatskoga knjievnoga jezika Dalibora Brozovia. Neki kroatisti dovode u pitanje vrijeme poetka standardizacije, ali ne i Brozovievo odreivanje broja razdoblj i obiljej svakoga pojedinoga razdoblja. Ovaj rad preispituje standardoloke terminoloke dvojbe u kroatistici i periodizacijske kriterije te predlae novu periodizaciju povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika.
Prouavanje bilo koje povijesti uvijek zapoinje razredbom na razdoblja da bi se lake svladala cjelina i da bi se omoguilo snalaenje u golemoj grai. Pritom je kljuno pitanje kako pronai i odabrati najbolje periodizacijske kriterije. Iako sama povijest namee kronoloki kriterij jer je vrijeme temelj svake periodizacije bilo koje povijesti, mogue je vremenski hod podijeliti na razliite odsjeke, ovisno o tome kako se gledaju povijesne mijene i emu se pridaje vanost. Pri uspjenoj razdiobi na razdoblja svako bi se od njih trebalo razlikovati od prethodnoga i iduega po skupu obiljeja. Meu znanstvenicima odavno se vode rasprave na razliitim razinama, u nekim znanostima vie, a u nekim manje, upravo o periodizacijskim kriterijima. Tako je, primjerice, meunarodni kongres povjesniara knjievnosti u Amsterdamu, drugi inae, jo davne 1935. godine bio sav posveen pitanju periodizacije povijesti knjievnosti (kreb 1958:143). Teoretskih radova o periodizaciji povijesti hrvatske knjievnosti ima dosta, ali o povijesti hrvatskoga jezika gotovo i nema. Kad je rije o jeziku, pa i o hrvatskom jeziku, treba prije nego to bude rijei o samoj periodizaciji rei o kojoj povijesti govorimo. Jasno je da su u 185
185_204_Filologija_57_Tafra_3.indd 185
18.03.2012 21:14:54
Branka Tafra, Petra Koutar: Nova periodizacija povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika FILOLOGIJA 57(2011), 185204
pitanju najmanje dvije povijesti koje jezikoslovci obino nazivaju vanjskom i unutranjom jezinom povijeu. Unutranja je imanentna povijest jezika, njome se bavi povijesna gramatika odnosno povijesna dijalektologija, a vanjskom sociolingvistika jer na nju uvelike utjeu izvanjezini imbenici. Vanjska se povijest bavi funkcioniranjem jezika u nekom drutvu, jezinom ekologijom, tj. uvjetima i pretpostavkama koje je postavilo drutvo u svom odnosu prema jeziku1 (Vens 2002:31), dok se unutranja bavi promjenama gramatike strukture te promjenama u leksiku. Nikako nije rije o dvjema posve odijeljenim povijestima. Na unutranju povijest djeluju i izvanjezini imbenici, primjerice seobe naroda,2 a vanjska se temelji na unutranjoj. Ako odemo korak dalje, povijest svakoga jezika dio je povijesti nekoga naroda i njegove kulture pa bi joj se stoga trebalo pristupati interdisciplinarno. Dovoljno je spomenuti samo dodire s drugim jezicima i kulturama pa da se ta interdisciplinarnost otkrije u svoj svojoj sloenosti. Europski jezikoslovci esto prate obje povijesti zajedno upravo zato to su isprepletene. U tom sluaju rije je o treoj povijesti jezika koja je vie vezana uz opepovijesnu periodizaciju. Ima autora koji pak osporavaju podjelu na vanjsku i unutranju povijest zato to jedne nema bez druge. Unato izriitomu negiranju te podjele, A. Peti-Stanti (2008:53) istie da se u knjizi ne bavi analizom jezinih obiljeja, nego jezikom/jezicima i zajednicama koje su se tim jezicima sluile, a to e ipak biti vanjska povijest. U kroatistici nema mnogo velikih povijesnih sinteza ni jedne ni druge povijesti. Nau pozornost zasluuju dvije povijesne gramatike, jedna je stara, ona Juriieva (1944) i druga je novija Holzerova (2007). Nedavno je poljska jezikoslovka Barbara Oczkowa u svojoj knjizi Hrvati i njihov jezik (poljsko izdanje 2006. i hrvatski prijevod 2010) dala pregled obiju povijesti s teitem na vanjsku povijest. Iz naslova je ovoga rada vidljivo da se neemo baviti evolucijom hrvatskoga jezika, nego e nas zanimati samo knjievni jezik. Njegova se povijest takoer moe podijeliti na vanjsku i unutranju. Vanjska se bavi izvanjezinim injenicama vezanim uz povijest knjievnoga jezika, izdanjima jezinih djela, djelovanjem jezikoslovaca, odnosom vlasti prema jeziku, jezinom politikom, slubenim
Citat u prijevodu. Te su injenice odavno zaokupljale znanstvenike. Tako A. Beli (1958) na Prvom kongresu jugoslavenskih slavista, govorei o periodizaciji srpskohrvatskog jezika, kae da razvitak jezika ide paralelno sa razvitkom drutvenih, ekonomskih i politikih prilika jednog naroda te da, primjerice, napredovanje Turaka i povlaenje njihovo obeleavali su uvek znatno pomeranje stanovnitva, a to je znailo i izvesne promene dijalekatskih odnosa (1958:3). Danas bismo svakako mogli govoriti o snanom djelovanju standardnoga jezika i jezika medija na dijalekte.
2 1
186
18.03.2012 21:15:01
propisima o jeziku, izborom korpusa, odnosno upotrebom jezika, a unutranja prati pravopisno i jezino ujednaivanje, odnosno razvoj pravopisne i jezine norme. Premda su obje isprepletene pa se trebaju razmatrati kao cjelina, teite je u ovom radu na vanjskoj povijesti. Dok za povijesnu gramatiku i dijalektologiju nisu toliko bitni pisani spomenici3 jer se jezini razvoj moe rekonstruirati na osnovi jezinih zakonitosti, povijest knjievnoga jezika temelji se na pisanim djelima premda se ne iskljuuje i usmena narodna knjievnost. Povijest knjievnih jezika prerasla je u znanstvenu disciplinu. Literatura o povijesti slavenskih knjievnih jezika toliko je opsena da ju je nemogue svladati. Ako tomu dodamo i povijest drugih europskih knjievnih jezika, otvara se literaturni beskraj koji emo tek usputno dotaknuti. Potrebno je rei da i o povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika ima dosta radova, pa i nekoliko sintetskih. Ovdje emo se zadrati samo na problemu periodizacije te povijesti. Da bi predloena periodizacija bila metodoloki valjana, potrebno je, barem ukratko, odrediti to se misli pod pojmom knjievni jezik, a slijedom toga i to se misli pod pojmom hrvatski knjievni jezik, zatim otkad raunamo njegov poetak, a otkad poetak hrvatskoga standardnoga jezika i koje smo kriterije primijenili u periodizaciji. Poznato je da se nazivi knjievni i standardni jezik u kroatistici upotrebljavaju kao istoznanice i kao raznoznanice. Za nas knjievni i standardni jezik nisu istoznanice (Tafra 2010), ali unato tomu razmatramo samo jednu povijest. Brozovieva knjiga iz 2008. godine nosi naslov Povijest hrvatskoga knjievnog i standardnoga jezika.4 Iako naslov ne daje jednoznaan odgovor jer se moe tumaiti kao jedna ili kao dvije povijesti, znamo da je u Brozovia rije o jednoj povijesti koja je podijeljena na est razdoblja, tri predstandardna (do kraja 15. stoljea, 16. stoljee, 17. i 1. polovica 18. stoljea) i tri razdoblja razvoja jezinoga standarda (od polovice 18. stoljea do preporoda, od preporoda do kraja 19. stoljea i 20. stoljee) s opisom svakoga razdoblja i podjelom na faze. Ta je periodizacija vrlo temeljita, s podrobnim opisom obiljej pojedinoga razdoblja, i uglavnom je prihvaena u kroatistici. Meutim, pozivajui se na nju, kroatisti prave terminoloku, ali i pojmovnu zbrku. Ako su prva tri razdoblja predstandardna, namee se zakljuak da su druga tri standardna, a Bro3 Treba uzeti u obzir razlike izmeu govorenoga i pisanoga jezika. Periodizacija koja se temelji samo na pisanim izvorima ne mora se nuno podudarati sa stvarnim govornim stanjem odreenoga razdoblja (Brundin 2004). 4 Rasprava objavljena 2008. izila je prvotno 1978. pod oduim naslovom Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar junoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske knjievnosti u zborniku Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, Zagreb.
187
18.03.2012 21:15:01
zovi ih tako ne naziva. Iz te i takve podjele dalo bi se iitati da su predstandardna razdoblja zapravo knjievnojezina, a ona druga tri oznaena kao razvoj jezinoga standarda odnosila bi se na povijest standardnoga jezika, pogotovo ako se Brozovieva formulacija razvoj jezinoga standarda shvati kao postojanje standardnoga jezika koji se razvija s obzirom na to da je on kao dinamina kategorija s vremenom podloan razvoju i promjenama, a ne shvati kao proces nastajanja standardnoga jezika, kao standardizacija, dakle standardni jezik u nastajanju. Nitko nee pomijeati znaenje imenica standard i standardizacija, ali se oito ne pravi potrebna razlika u upotrebi njihovih pridjeva, kao to inae biva kod paronima, to je razlog krivih interpretacija Brozovieve teorije jer se Brozoviev poetak standardizacije polovicom 18. stoljea, a upravo je o tome rije, uzima kao poetak standardnoga jezika te se govori o trostoljetnome postojanju hrvatskoga standardnog jezika (Frani, Hudeek i Mihaljevi 2005:20) ili se razrauju teme iz triju stoljea hrvatskoga standardnog jezika (Samardija 2004), ali se pritom ne kae otkad poinje izgradnja toga standardnoga jezika. Potreban je jednoznaan odgovor jer nikako nije isto je li polovica 18. stoljea poetak standardizacije ili prvo razdoblje standardnoga jezika. To se pitanje u kroatistici jednostavno nije postavljalo premda se svi pozivaju na Brozovia. Kad bi bilo onako kao to kroatisti piu, za Relkoviev bi se jezik moglo rei da je standardni jezik, a to jo nitko, koliko znamo, nije tvrdio. Brozovi je u vie svojih radova jasno iznio dokaze zato smatra da je 18. stoljee poetak standardizacije i od toga svoga stajalita nije odstupio, iako su neki kroatisti pomicali tu granicu ranije. Upravo zbog pomicanja granice ranije od polovice 18. stoljea vano je odgovoriti na pitanje odnosi li se ta granica na poetak standardizacije ili na poetak standardnoga jezika. Ako se standardizacija ne shvaa kao proces izgraivanja i nastajanja standardnoga jezika, ako se to jasno ne kae, tada se moe tvrditi da Hrvati od Kaia imaju standardni jezik, to bi bilo znanstveno sasvim neutemeljeno.5 U raspravama je o knjievnojezinoj periodizaciji, dakle, potrebno razgraniiti predstandardizacijska i standardizacijska razdoblja, ali je potrebno utvrditi kad je rije o knjievnom, a kad o standardnom jeziku jer u Brozovia polovicom 18. stoljea poinje standardizacija, ali se od ta tri zadnja razdoblja dio odnosi i na standardni jezik. Za razdoblje od polovice 18. stoljea do tridesetih godina 19. stoljea sm Brozovi (2008:81) kae da je novotokavski pismeni jezik toga perioda tek u procesu standardizacije i samo ga uvjetno moemo zvati standardnim jezikom. No, na drugom mjestu Brozovi (2008:110) izrijekom spominje da je standardizacijski proces u Hrva5
Opirnije u Tafra 2010.
188
18.03.2012 21:15:01
ta trajao razmjerno dugo, cijelo stoljee i pol, otprilike 1750. 1900., dakle etvrto i peto razdoblje nae periodizacije zajedno. Prema Brozoviu o standardnom se jeziku u dananjem znaenju toga naziva moe govoriti tek u estom razdoblju koje poinje s 20. stoljeem. Naalost kroatistika jo nema usuglaene odgovore na temeljna pitanja povijesti hrvatskoga jezika. Najsretnije bi bilo govoriti samo o hrvatskom jeziku bez atributa, ali tada bi tek nastalo mnogo nejasnoa. Nema dvojbe da je temelje standardologije u Hrvatskoj postavio Brozovi prije etrdesetak godina (Brozovi 1970) i da je on razradio povijest nastanka hrvatskoga standardnoga jezika te da njegova periodizacija obuhvaa razdoblja prije i poslije poetka standardizacije, a ne prije i poslije nastanka standardnoga jezika kako su neki domai kroatisti shvatili. Brozovievu su periodizaciju prihvatili mnogi jezikoslovci, s ponekom doradom, npr. podjelom 20. stoljea na nekoliko podrazdoblja,6 s tim da dio kroatista, kao to smo spomenuli, dovodi u pitanje vrijeme poetka standardizacije, pa i sm naziv standardni jezik, ali ne i Brozovievo odreivanje broja razdoblj i obiljej svakoga pojedinoga razdoblja. U domaoj kroatistici jo nema razraenije teorije standardnoga jezika od Brozovieve ni bolje periodizacije povijesti knjievnoga i standardnoga jezika od one koju nam je dao Brozovi. Ovim se radom ona ne osporava, opisu pojedinoga razdoblja nema se to ni dodati ni oduzeti, samo se primjenjuje drugi pristup periodizaciji knjievnoga jezika. Pritom nema podjele na predstandardna i standardna razdoblja, nema zapravo povlaenja granica i traganja za razlikovnim obiljejima jednoga razdoblja od drugoga, nego je rije o razvojnom putu. Na poetku su ipak potrebna jo neka nazivoslovna i pojmovna razgranienja. Prvo, hrvatski jezik uzimamo kao nadreeni pojam koji se moe dalje razliito granati na podreene pojmove ovisno o izboru kriterija. Svaki podreeni jezini oblik moemo smatrati hrvatskim jezikom ili njegovim varijetetom.7 Jedan od njih je i knjievni jezik kao kulturni naddijalekt koji se u hrvatskom sluaju takoer moe smatrati nadreenim pojmom koji obuhvaa knjievni jezik tokavske stilizacije, knjievni jezik akavske stilizacije i knjievni jezik kajkavske stilizacije, odnosno nekoliko knjiev-
6 Tako Samardija (1995) 20. stoljee dijeli na pet podrazdoblja: 19011918, 1918 1941, 19411945, 19451990, 1990. Vidljivo je da su granice omeene vanim politikim dogaajima i drutvenim promjenama iz 1918, 1941, 1945. i 1990. 7 Rasprava o tome to je jezik, a to je varijetet zapravo i nije bitna, bitan je odnos podreenosti i nadreenosti. Opredjeljujemo se za naziv jezik zbog njegove iroke rasprostranjenosti. O jeziku i varijetetima usp. Mianovi 2006.
189
18.03.2012 21:15:01
nih mikrojezika.8 Svaki je od njih hrvatski knjievni jezik, ali i svi zajedno ine hrvatski knjievni jezik. Nae se shvaanje temelji na odnosu hiperonima i hiponima. Dalje, razlikujemo standardni i knjievni jezik, ali govorimo o povijesti knjievnoga jezika jer standardni jezik9 shvaamo kao rezultat kultiviranja i ujednaivanja knjievnoga jezika, njegov najrazvijeniji oblik koji je kodificiran i koji je namijenjen javnoj komunikaciji. U hrvatskom sluaju za povijest standardnoga jezika bitna je povijest knjievnoga jezika koji je nastao ponajprije na novotokavskom korpusu, ali ne iskljuivo samo na njem, nego na itavoj svojoj pisanoj batini u koju su ugraene sve tri knjievne stilizacije (tokavska, akavska, kajkavska), ali i dodiri s ostalim jezicima i kulturama. Poetak knjievnoga jezika odreuje se ovisno o tome na to se misli. Baanska ploa kao cjelovit tekst, a ne tek natpis, odavno je simboliki poetak hrvatskoga knjievnoga jezika pa ju i mi tako uzimamo, ali uzimamo u obzir i sve druge prve pisane spomenike. Iako je rije uglavnom o hrvatskostaroslavenskom jeziku, Baanska je ploa kamen temeljac hrvatskoga knjievnoga jezika jer je hrvatskostaroslavenski jezik njegova neodvojiva sastavnica s obzirom na to da je u nj ugraen. Pritom mislimo na hrvatski knjievni jezik kao nadreeni pojam jer Baansku plou ne moemo staviti kao poetak knjievnoga jezika tokavske stilizacije. Dalje bi se mogla pratiti od kraja 15. stoljea povijest hrvatskih knjievnih mikrojezika, akavskoga, kajkavskoga i tokavskoga, koji se ne javljaju istodobno, ali kako meu njima nema otrih granica,10 dapae postoje i hibridni tipovi meu njima, to se povijest hrvatskoga knjievnoga jezika ne uzima kao zbroj odvojenih povijesti nekoliko knjievnih jezika, nego se promatra u njezinoj cjelovitosti. Poetke standardizacije razni autori razliito nazivaju i odreuju, npr. Haugenu je (1974) to selekcija norme, Klossu (1969) planiranje korpusa, Radovanoviu (1986), kojega inae kroatisti esto citiraju, uzima odabir dijalektne osnovice za prvu fazu standardizacije. U hrvatskom sluaju poetkom se standardizacije moe smatrati vrijeme katolike obnove kada se svjesno odabire knjievni jezik tokavske stilizacije za opi jezik kao naddijalektni komunikacijski idiom i kada poinje njegov jezikoslovni opis. Budui da je dananji standardni jezik temeljen na novotokavtini, vano je naglasiti da ve u Kaievoj gramatici, premda je akavsko-tokavska, nalazimo novotokavske oblike i da e se dalje nalaziti u svim gramatikama (Tafra 2003).
O pojmu knjievni mikrojezik usp. Dulienko 1981. Brozovievoj definiciji (1970) i obiljejima standardnoga jezika ne treba dopune. 10 Bezbroj je radova u kojima se pokazuje supostojanje raznodijalektnih jezinih elemenata u naih starih pisaca. Vonina je u svojim temeljitim lingvostilikim analizama dao mnotvo primjera, usp. primjerice Vonina 1979.
9 8
190
18.03.2012 21:15:01
Ostaje jo da se kae neto i o kriterijima za periodizaciju. U nas su se teoretski njima mnogo vie bavili teoretiari knjievnosti nego jezikoslovci. Kad se pogledaju povijesti drugih jezika, razabire se mnotvo teoretskih rasprava upravo o periodizaciji i o kriterijima za nju, pa i sporenja o tome. Pritom se postavlja pitanje odraava li periodizacija stvarno stanje ili je samo pomono sredstvo. Smatramo da ima obiljeja i jednoga i drugoga s obzirom na to da je svaka periodizacija donekle umjetno stvorena, ali je ipak nemogua bez oslanjanja na povijesne injenice. Ima povjesniara openito koji se ne bave teoretskim pitanjima i koji nemaju razraene periodizacijske kriterije, no i oni se, kao i oni koji ih razrauju, dre kronolokoga slijeda u prikazivanju povijesti svojih struka. to se tie povijesti jezika, teoretski bi se mogao braniti odvojeni pristup s genetskolingvistikoga i sa sociolingvistikoga stajalita, ali bi se nali valjani argumenti i za zajedniku povijest. Uobiajeno je i nuno povijesnojezini razvoj pregledati kronoloki, to se moe napraviti na razne naine, samo je, kako smatra Wolff (2004), najvanije na poetku objasniti kriterije i aspekte s kojih se polazi, to u kroatistici upravo nedostaje. Potrebno je ponajprije jasno odrediti o kojoj je povijesti rije jer o tome ovisi koji e se kriteriji primijeniti. Jednim kriterijima sluit e se povijesna dijalektologija i povijesna gramatika, a drugim sociolingvistika. Premda mnogi jezikoslovci u Europi, kao to smo ve rekli, ne lue te dvije povijesti jer su isprepletene, mi ih luimo iz pedagokih razloga jer se ta golema graa lake svladava kad se teite dade unutarjezinim ili izvanjezinim zakonitostima, a i smatramo da su to dvije povijesti unato odreenoj isprepletenosti. Neka budua periodizacija sigurno e uzimati druge kriterije. Naime, u prolosti su mjesni govori bili zatieniji od utjecaja drugih idioma. Danas standardni jezik zbog masovnoga kolovanja i sveprisutnih medija utjee na dijalekte, a s druge strane normativisti sve tee brane standardni jezik koji je pod jakim utjecajem masovnih medija, osobito elektronikih, ali i engleskoga jezika i uope globalizacije, pa postoji mogunost da se izbriu granice izmeu dijalekta i standardnoga jezika i da se izgradi nova hrvatska (i ne samo ona) koine. Ne uputajui se u budunosne scenarije, elimo rei da svako doba namee svoje periodizacijske kriterije. U svakom sluaju jezino se stanje u ovo vrijeme globalizacije, viejezinosti i elektronikih medija teko moe zamrznuti bilo da je rije o dijalektu ili o standardnom jeziku. Kad se gledaju kriteriji za periodizaciju knjievnoga jezika, onda za sociolingvistiku prijevod Biblije na narodni jezik moe biti jedan kriterij, neki presudni dogaaj u povijesti nekoga naroda takoer, ali je najee kombinacija vie kriterija pa se uzima u obzir politika, gospodarska, drutvena i 191
18.03.2012 21:15:02
kulturna povijest, povijest knjievnosti, povijest filologije, a svakako i evolucija jezika. esto se prva razdoblja knjievnoga jezika veu uz knjievnostilske formacije (renesansa, barok), a kasnija, ona od kraja 18. stoljea, uz djelovanje ve, mogli bismo rei, profesionalnih jezikoslovaca kao to su Dobrovsk i Jungmann u ekom sluaju (Havrnek i Jedlika 2002). Kao primjer interdisciplinarnoga pristupa povijesti jezika moe posluiti Von Polenzova (2000) trosvezana povijest njemakoga jezika (1. svezak: Uvod, Osnovni pojmovi, 14. do 16. stoljee; 2 svezak: 17. i 18. stoljee; 3. svezak: 19. i 20. stoljee). U prvom se dijelu daje teoretski okvir, osnovni pojmovi o jezinom razvoju, o tome to obuhvaa opis jezine povijesti, nakon ega se prelazi na samu povijest njemakoga jezika. Ve se iz samih naslova knjiga vidi da Von Polenz daje povijest njemakoga jezika po stoljeima. Za povijest je jezika vano mnogo izvanjezinih imbenika pa Von Polenz tako obrauje i povijest zemlje, razvoj gospodarstva i drutva, a uz to daje i povijest medija, kolstva te razvoj vrsta tekstova. Iako veliku panju posveuje izvanjezinomu kontekstu, ne zanemaruje ni razvoj jezinih oblika te prati i fonoloke i ostale jezine promjene, razvoj sintakse, grafije, jezino posuivanje i jezinu politiku. Von Polenz tako prati novije tendencije u germanistici koje povijest jezika ne gledaju samo unutar strogo jezinih kriterija nego ju poinju promatrati sociolingvistiki i uope interdisciplinarno, odnosno na povijest jezika gledaju kao na kulturnu povijest.11 Jezina periodizacija srpskih lingvista obino obuhvaa i povijest hrvatskoga jezika. Rije je uglavnom o evoluciji junoslavenskoga jezika kojega Brozovi, u nedostatku boljega naziva, imenuje srednjojunoslavenski jezik. Meu tim radovima valja izdvojiti dva starija, Believ (1958) i Popoviev (1960). Iako im se periodizacijska razdoblja razlikuju, iako su opsegom ti radovi neusporedivi (Beli je napisao manji lanak, a Popovi opsenu knjigu), zajedniko im je to cijelu povijest dijele na starije, srednje i novije12 doba (Beli u tri epohe koje dijeli na periode) s dominantnim jezinim obiljejima te to uzimaju u obzir i izvanjezine imbenike kao to su migracije pred osmanlijskim osvajanjima i mijeanje stanovnitva. Razlika je u tome to se Believi kriteriji za periodizacijske jedinice temelje iskljuivo na razvojnim jezinim obiljejima, dok su u Popovia kriteriji za
11 Iscrpnije o tome usp. radove u zborniku Sprachgeschichte als Kulturgeschichte, koji su priredili Gardt i dr. 1999. 12 Prepoznaje se podudarnost s podjelom ope povijesti na stari, srednji i novi vijek pa tu trodijelnost mnogi primjenjuju i na povijesti raznih struka. U poljskim, primjerice, povijesnim pregledima takoer se esto primjenjuje trodijelna razdioba na staropoljsko, srednjopoljsko i novopoljsko jezino razdoblje (Klemensiewicz 1981).
192
18.03.2012 21:15:02
tri glavna razdoblja izvanjezini (prvo, starosrpskohrvatsko razdoblje / Altserbokroatisch/ protee se od 7. do 14. stoljea, drugo, srednjosrpskohrvatsko /Mittelserbokroatisch/, obiljeeno migracijama stanovnitva zbog turskih ratova, i tree, moderno razdoblje, novosrpskohrvatsko /Neuserbokroatisch/, obuhvaa 18. i 19. stoljee, vrijeme stvaranja nacija). Iako u bogatoj literaturi ima i radova o jeziku pisaca (npr. Gundulievu, Reljkovievu), dakle o knjievnom jeziku, opirna Popovieva Povijest srpskohrvatskoga jezika (Geschichte der serbokroatischen Sprache), s priloenim dijalektolokim kartama, zapravo je povijest hrvatskih i srpskih dijalekata, a to je i Believ rad. Oczkowa (2010) s pravom primjeuje da je lake bilo prikazati povijest hrvatskoga i srpskoga jezika jer imaju zajedniku evoluciju tokavskoga narjeja, dok se povijest knjievnoga jezika nije mogla prikazati kao jedna povijest. Meu najstarije periodizacije hrvatskoga knjievnoga jezika u nas se ubraja Jagieva iz 1864. (Jagi 1864), dakle iz iste godine kad i Ljubieva povijest knjievnosti u kojoj je i poglavlje Razvoj hrvatskoga jezika13 (Ljubi 1864). Prvo razdoblje Jagieve povijesti obuhvaa vrijeme od dolaska Hrvata do kraja 12. stoljea, vrijeme latinskoga jezika s ponekom hrvatskom rijeju crkvenoslavenskoga, drugo od kraja 12. do kraja 15. stoljea, viek svjetskih spomenika, a tree od poetka prave knjievnosti u Dalmaciji do druge polovice 18. vieka, vrijeme pobjede tokavtine. Jagieva periodizacija obuhvaa obje povijesti, s naglaskom na povijest knjievnoga jezika, u kojoj se izdvajaju tri velika razdoblja. Ve je Jagi otkrio veliko znaenje Bernardinova Lekcionara, Divkovievih i Bandulavievih djela za povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, a za Kaia i Mikalju kae da su prezasluni mui koji su smatrali da bosanski izgovor treba prigrliti za jezik knjievni. Pritom istie vanost Kaieva predgovora Rituala rimskoga. Proi e stoljee i vie da kroatisti opet uoe veliku ulogu toga predgovora za povijest hrvatskoga knjievnoga jezika. Vidjeli smo da je u Brozovia poetak standardizacije periodizacijska razdjelnica. Ona se zasniva, kako on smatra, na evolucijskim i neevolucijskim promjenama materijalne osnovice pismenoga jezika i (...) na pojavama koje, veoma uvjetno, moemo nazvati razvojem jezine norme (Brozovi 2008:35). Glavna obiljeja svakoga razdoblja u njega su ipak sociolingvistika. Vinceova je opsena i nezaobilazna knjiga zapravo povijest hrvatskoga knjievnoga jezika u 19. stoljeu (1978), iako je zahvaena cijela dotadanja povijest u poglavlju pod naslovom Od Baanske ploe do Kaia
Kod Ljubia je rije o vanjskoj povijesti uklopljenoj u opu povijest, no vrijedna je spomena s obzirom na vrijeme nastanka.
13
193
18.03.2012 21:15:02
i Reljkovia, ali u skraenom opsegu u odnosu na 19. stoljee, pa u njoj i nije provedena periodizacija, nego je povijest obraena po tematskim krugovima kronolokim slijedom. Najblia je Brozovievoj periodizaciji periodizacija Dragice Mali (1995) jer joj je polovica 18. stoljea takoer razdjelnica. Jedina je razlika to ona 15. stoljee smjeta u drugo razdoblje zajedno sa 16. stoljeem, a Brozovi u prvo. Razlika je naravno i u opisu obiljeja pojedinih razdoblja, ali se u bitnome to dvoje autora ne razilaze kad je rije o povijesti knjievnoga jezika. No, Mali ima na kraju Hrvatske gramatike i drugu periodizaciju pod naslovom Povijesne jezine promjene. Povijesni je razvoj hrvatsko-srpskoga jezinoga dijasistema podijelila u tri razdoblja: staro (do kraja 12. stoljea), srednje (13. i 14. stoljee) i novo (od 14. stoljea do danas), to je uobiajeno u povijestima, primjerice, poljskoga jezika. U povijesnom pregledu hrvatskoga knjievnoga jezika Milana Mogua (1993) nema kriterija za periodizaciju, niti se periodizacija posebno spominje. Tek iz naslova poglavlja (Prva stoljea pismenosti u Hrvata, esnaesto stoljee, Sedamnaesto stoljee, Osamnaesto stoljee i poetak devetnaestoga stoljea, Prva polovica devetnaestoga stoljea, Od polovice do kraja devetnaestoga stoljea, Dvadeseto stoljee) moe se vidjeti da je autor samo djelomice slijedio stoljee po stoljee, a djelomice Brozovia. U kronolokoj okomici ima nekih spornih mjesta. Prvo mu poglavlje obuhvaa razdoblje od doseljenja do 15/16. stoljea, a drugo esnaesto stoljee. Prvo razdoblje zavrava s prvim naim tiskanim knjigama krajem petnaestoga stoljea te je njime trebao i zavriti, pogotovo to je esnaesto stoljee izdvojio kao posebno razdoblje. Osamnaestomu je stoljeu pridruio i poetak devetnaestoga stoljea, a idue poglavlje (pa odatle i razdoblje) naslovio je Prva polovica devetnaestoga stoljea, to znai da se vremenski preklapaju. Naime, djelatnost Francesca Marije Appendinija, Joakima Stullija, ime Starevia pripada prvoj polovici devetnaestoga stoljea, a obraena je uz osamnaesto. U treem je izdanju (2009)14 Mogu korigirao naslove i ostao dosljedan slijedu po stoljeima, ali ni dalje ne govori o periodizaciji ni obiljejima pojedinoga razdoblja, to i nije bilo nuno s obzirom na izabrani pristup povijesnomu pregledu hrvatskoga knjievnoga jezika. Iz radova o povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika dade se iitati jo nekoliko kriterija za periodizaciju. Miljenje da je za periodizaciju knjievnojezine povijesti kljuna povijest knjievnosti, jer periodizacija procesa jezine standardizacije u osnovnim se elementima podudara s periodizacijom knjievne povijesti, odnosno sa smjenama pojedinih kulturnih formacija u istom civilizacijskom krugu (Sesar 1996:vii) zasniva se na
14
Drugo iz 1995, iako proireno, ima jednaku podjelu kao i prvo.
194
18.03.2012 21:15:02
uenju Prakoga lingvistikoga kruga. Taj je periodizacijski kriterij odavno poznat. Primjerice, u 19. stoljeu Scherer je (1878) u svojoj periodizaciji jezine povijesti, koju i danas neki germanisti slijede, primijenio periodizacijske kriterije knjievne povijesti i prvi podijelio povijest njemakoga jezika na etiri glavna razdoblja: Althochdeutsch (poetak 1050), Mittelhochdeutsch (10501350), Frhneuhochdeutsch (13501650), Neuhochdeutsch (1650 do danas). Otada se u njemakom jezikoslovlju razvila bogata teorija jezine periodizacije.15 Hrvatska je knjievnojezina povijest svakako usko vezana uz povijest hrvatske knjievnosti, uz povijest hrvatskoga jezikoslovlja te uope uz povijest hrvatske kulture. Rasprave se nisu vodile o kriterijima za njezinu periodizaciju, ali su se vodile o vremenu njezina poetka. Dio jezikoslovaca za periodizaciju uzima dva poetka (usp. Katii 1978), jedan je poetak knjievnoga jezika, a drugi je poetak standardizacije, s tim da se od autora do autora razlikuje vrijeme i jednoga i drugoga poetka. Drugi jezikoslovci, u prvom redu Babi (1998), pa i neki mlai koji ga slijede, govore samo o knjievnom jeziku te tako njegov poetak pomiu mnogo ranije, uglavnom u renesansu. No, nitko se od njih nije bavio periodizacijom knjievnoga jezika pa su sporenja ostala samo u vezi s nazivljem i poetkom knjievnoga jezika i standardizacije. Auburger (2009) povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika pristupa interdisciplinarno, drugaije od svih dosadanjih knjievnojezinih povjesniara. Novost je to uvodi serbokroatizam kao periodizacijski naziv i glavni periodizacijski kriterij. Pod tim ideologemom razumijeva program stvaranja jednoga, srpskohrvatskoga jezika. Na osnovi njega povijest je razdijelio na osam razdoblja poevi od kraja 16. stoljea. Budui da je povijest hrvatskoga knjievnoga jezika stavio u suodnos sa srpskim, jasno je zato mu se ak est razdoblja odnosi na vrijeme od 1850. godine. Jesu li zaista konvergentne silnice izmeu hrvatskoga i srpskoga bitne za cijelu povijest hrvatskoga knjievnoga jezika kako to vidi Auburger?* Svakako su u 20. stoljeu odredile uvelike sudbinu hrvatskoga jezika, ali gledajui cijelo tisuljee pisane hrvatske rijei, ono nije moglo skrenuti glavni tok razvoja hrvatskoga jezika. Primjenom Auburgerova kriterija mogla bi se tako u budunosti hrvatska standardnojezina povijest odreivati anglokroatizmom.16 Koliko nam je poznato, nitko jo nije istraivao koliki je postotak srpskih rijei bio u hrvatskom jeziku u razdobljima najjae
15
Usp. primjerice Roelcke 1995.
16 Iako razliita politikoga predznaka od serbokroatizma, ali svakako podjednako
obiljeen jakim izvanjezinim silnicama. * Vidi napomenu Urednitva na str. 201.202.
195
18.03.2012 21:15:02
unitarizacije u odnosu na dananji postotak engleskih rijei. Jednako bi se tako mogli istraiti utjecaji pravopisa onda srpskoga, a danas engleskoga. Odnos prema srpskomu prati bolno povijesno sjeanje, ali se i njega treba smjestiti u povijesni kontekst kao i sve druge jezine dodire. Odreivanje povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika u odnosu prema drugim jezicima, bila to rije o latinskom, srpskom ili engleskom, ne smatramo ispravnim kriterijem jer se tako negira samostojnost hrvatskoga jezika. Ovdje treba rei da danas mnogi autori koji priznaju samostalnost hrvatskoga jezika upravo na osnovi prouavanja njegove povijesti, kao to priznaje i Auburger, grijee odriui mu samostalnost u vremenu konvergentnih silnica omeenom Bekim knjievnim dogovorom 1850. i raspadom Jugoslavije 1990. godine. Izlazi kao da se u tom razdoblju hrvatski utopio i da ga nije bilo te da je krajem 20. stoljea ponovno oivio. Upravo Auburger pokazuje da se samostalnost hrvatskoga jezika uvala i ouvala u knjievnosti sa sve tri svoje knjievne stilizacije. Smatramo da je hrvatskoga jezika uvijek bilo bez obzira na naziv pod kojim se pojavljivao, bilo da je to slovinski ili ilirski u daljoj prolosti ili hrvatskosrpski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski u novijoj, i bez obzira na manje ili vee utjecaje i pritiske drugih jezika. Takoer godinu 1850, odnosno polovicu 19. stoljea ne smatramo uope bilo kakvom periodizacijskom razdjelnicom, iako se upravo to vrijeme pojavljuje u mnogih autora granicom. Tako Tolstoj (1988:154) kae da do sredine 19. stoljea postoje odijeljeni knjievni jezici srpski i hrvatski, a dalje srpskohrvatski. Neutemeljeno je govoriti da je hrvatski knjievni jezik imao svoju povijest do polovice 19. stoljea, da otada tee povijest srpskohrvatskoga17 koji se 90-ih godina 20. stoljea raspao, kao to mnogi strani slavisti misle,18 da u tom razdoblju nije bilo ni hrvatskoga ni srpskoga, a neutemeljeno je govoriti i o jednoj povijesti19 u kojoj bi se nali zajedno Marko Maruli i Dositej Obradovi ili Gazofilacij Ivana Belostenca i Srpski rjenik Vuka Stefanovia Karadia. Ili su oduvijek dva knjievna jezika ili je oduvijek jedan, a nikako ne mogu biti dva u jednom ili prema politikim prilikama malo jedan, malo dva (Tafra i Koutar 2009). B. Oczkowa (2010) u periodizaciji povijesti prvo, srednjovjekovno razdoblje zapoinje Baanskom ploom i zavrava krajem XV. stoljea. To raz17 Dovoljno je usporediti gramatike ure Daniia te Antuna Maurania i Adolfa Vebera pa vidjeti da su to posve dvije jezine norme. 18 Primjerice Greenberg 2005. 19 Ako se pogleda noviji srpski kolski udbenik o povijesti srpskoga knjievnoga jezika (Milanovi 2004), bode oi ve sadraj u kojem se vidi da do 19. stoljea nema tekstova na narodnom jeziku, tek neto povelja, pisama..., samo iskae poglavlje Dubrovaki knjievni jezik. To svojatanje tuega ima teinu jer je rije o udbeniku za srednjokolce i studente.
196
18.03.2012 21:15:02
doblje obiljeava staroslavenska i hrvatska dihotomija. Od 16. stoljea do polovice 18. stoljea sljedee je razdoblje koje karakterizira knjievna tronarjenost. Poetak knjievnoga jezika, utemeljenoga na tokavtini, pada na kraj 15. stoljea, a poetak standardizacije povezuje s pojavom prve hrvatske gramatike. Ona u svojoj knjizi podrobno raspravlja o periodizaciji povijesti hrvatskoga jezika, smatrajui da je ona i nadalje u kroatistici sporna jer u njezinoj kronologiji razliiti autori upozoravaju na razliite pojave toga dugotrajnoga i zamrenoga procesa. Predstavljajui sve danas prisutne periodizacijske modele u kroatistici, u knjizi je primijenjena modificirana podjela koja pridonosi boljem oslikavanju specifinih imbenika iz povijesti hrvatskoga jezika (Oczkowa 2010:13). Sa sociolingvistikoga stajalita mogue su razliite kronoloke razredbe koje ovise ponajprije o tome to se shvaa pod pojmom knjievni jezik. Primjenom razliitih periodizacijskih kriterija dobivaju se i razliite periodizacijske jedinice. Vie je imbenika koji mogu utjecati na izbor kriterija, od drutvenopolitikih do knjievnopovijesnih i jezikoslovnih, a izbor e ovisiti o tome emu se daje prednost. Budui da je kronoloki slijed po stoljeima20 najjednostavniji periodizacijski kriterij i da nije sporan, podjela je napravljena po stoljeima. Netko moe prigovoriti da to i nije periodizacijski kriterij, ali budui da stoljee uzimamo kao periodizacijsku jedinicu, onda imamo pravo govoriti o kriteriju. Treba istaknuti da su granice stoljea u sadrajnom smislu umjetne, ali bi one takve bile i da je uzet neki drugi kriterij. Kroatisti su esto iznosili tezu o kontinuitetu razvoja hrvatskoga knjievnoga jezika, pa ako je to tako, onda po stoljeima samo pratimo njegov razvoj koji razumijeva i kontinuitet i mijene. Nije lako odabrati periodizacijski kriterij po kojem bi se jedno razdoblje razlikovalo od drugoga jer se u istom vremenu mogu sresti raznovremena obiljeja (Kravar 1988) po kojima se ono ne moe izdvojiti kao periodizacijska jedinica. Uzmimo za ilustraciju iz povijesti hrvatskoga jezika prvu polovicu 17. stoljea i drugu polovicu 19. stoljea. U prvom sluaju teko je pronai zajednike crte u djelatnosti Bartola Kaia i Rafaela Levakovia (Tafra 2010). U drugom pak sluaju ne naziru se veze etiriju filolokih kola koje bi oslikavale to vrijeme kao jedno razdoblje. Neki inozemni povjesniari jezika, pa i povjesniari openito, pokazuju
20 Taj kriterij nije nikakva novost u jezikoslovlju, dapae esto su ga autori primjenjivali (usp. primjerice Gardt 1999) u nemogunosti povlaenja granica meu periodizacijskim jedinicama ili esto uope ne razmiljajui o periodizaciji. kreb spominje metodoloku raspravu berlinskoga sveuilinoga profesora Richarda M. Meyera iz 1901. (Prinzipien der wissenschaftlichen Periodenbildung) u kojoj se tvrdi da se svako povijesno zbivanje moe prikazati kronoloki bez periodizacije (kreb 1958).
197
18.03.2012 21:15:02
odmak od uspostave periodizacije, smatrajui da smo odreenje razdoblja ne oslikava objektivnu stvarnost. Nikada se ne moe jedno razdoblje strogo odvojiti od drugoga jer neki skup obiljeja kojim se moe odrediti jedno razdoblje nije nuno obiljeje samo toga razdoblja i ta obiljeja ne prestaju postojati kod crte kojom se odreuje granica kojom oznaujemo poetak drugoga razdoblja. Ona esto prelaze nae umjetno stvorene granice, postoje kontinuirano kroz vie razdoblja, a ponekad se neki fenomen moe pojaviti u nekoliko razdoblja.21 Zbog toga se povijest jezika esto dijeli ili po stoljeima ili na tri razdoblja u skladu s opom povijesti (stari, srednji i novi vijek22). Ne ulazei dublje u povijest drugih jezika, jer je ona ionako razliita od jezika do jezika, smatramo da je u hrvatskom sluaju rije o neprekinutom razvoju bez revolucionarnih prekida i zaokreta te smo samo radi preglednosti taj put slijedili po stoljeima, oznaujui svako najvanijim obiljejem toga razvoja: 1. Od prvih pisanih spomenika do kraja 15. stoljea kameni temeljci hrvatske knjievnojezine pismenosti 2. 16. stoljee zrelo knjievno doba, pluralizam knjievnih jezika, protestanski pokuaj stvaranja opega jezika 3. 17. stoljee poeci hrvatskoga jezikoslovlja i poeci normiranja, a s njim i poeci standardizacije 4. 18. stoljee irenje polifunkcionalnosti knjievnoga tokavskoga i kajkavskoga jezika i normiranje pravopisa 5. 19. stoljee vrijeme kodifikacije 6. 20. stoljee stoljee konvergencije i divergencije 23 7. Na razmei tisulje vrijeme samostalnosti i globalizacije. Nedosljednost je ove nae periodizacije to je srednjovjekovlje uzeto kao jedno razdoblje iako obuhvaa nekoliko stoljea. Razlog lei u injenici to je Hercigonja (2006) napravio njegovu periodizaciju u knjizi Tropismena i trojezina kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Ta je knjiga dvostruki kroatistiki temelj. S jedne strane po istraenosti i opisu poetaka hrvatske pismenosti nezaobilazno je polazite svih povijesnih pregleda. S dru21 Dvojina je nakon vie stoljea uskrsnula ponovno u ilirskih gramatiara, a morfonoloki pravopis nakon pola stoljea fonolokoga u vrijeme NDH-a. 22 Drugo je pitanje je li uope ispravna ta povijesna trijada i moe li se objektivno odrediti kada i gdje zavrava, primjerice, srednji vijek i nisu li to ipak dogovorne granice. 23 Ako se sintagma dva tisuljea ne sklanja, tada je oblik tisuljea u genitivu jednine, a ako se sklanja, tada je u genitivu mnoine kao to je ovdje. Dakle, razumijeva se da je izostavljen oblik dvaju.
198
18.03.2012 21:15:02
ge strane, bez nje je nemogue razumjeti povijest hrvatskoga knjievnoga jezika i svu njezinu sloenost viejezinosti i viepismenosti. Druga je nedosljednost to smo se zaustavili na prijelazu tisulje. Za to postoji jednostavan razlog: ovo je periodizacija povijesti, a ne budunosti. U esnaestom stoljeu hrvatsku jezinu povijest obiljeava uz dijalektnu raznolikost i raznolikost knjievnih stilizacija na sva tri narjeja, ali i pokuaj da se jezinom amalgamizacijom stvori naddijalektni kulturni idiom. Kako je taj pokuaj vezan uz protestantsku djelatnost koja nije naila na plodno tlo u nas, to je on ostao rubnim, ali je amalgamizacija (koineizacija) ostala trajnim povijesnim obiljejem mnogih nastojanja za stvaranjem opega jezika. U sedamnaestom su stoljeu pisci postali svjesni dijalektne raznolikosti i tokavske teritorijalne proirenosti zbog koje bosanski postaje uzorom, ak i akavcima. Upravo se proirenost tokavtine, to su misionari i trgovci zakljuili proputovavi krajeve pod Turcima, uzima kao glavni argument zato se akavac Bartol Kai, i ne samo on, opredjeljuje za tokavtinu. Zapravo je odluujui bio status tokavskoga knjievnoga jezika. On je bio i pretean i prestian, dok akavski knjievni jezik vie nema nikakva izgleda da se nametne kao lingua communis jer je akavskih pisaca sve manje, a kajkavski je knjievni jezik tek na poetku svoga razvoja. Tako se tokavski knjievni jezik, izgraen na bogatoj knjievnoj tradiciji, sa svojim prvim jezikoslovnim djelima, s liturgijskim knjigama ponavljanih izdanja, poeo opisivati i normirati, dobivi priliku, zahvaljujui katolikoj obnovi, da postane nadregionalan. Polovica osamnaestoga stoljea u mnogih je europskih naroda, pa i slavenskih, granica donacionalnih i nacionalnih razdoblja24 kada se mnogi jezici u Europi poinju standardizirati kao openacionalni, pa je i to vaan razlog zato je ona i Brozoviu glavna razdjelnica. injenica je da se kajkavski knjievni jezik poinje tada standardizirati jer dobiva uz dva velika rjenika, Belostenev i Jambreiev, i svoje prve gramatike, ali tokavski samo iri svoju polifunkcionalnost i nadregionalnost i s njima i prestinost. Devetnaesto e stoljee donijeti sa sobom kodifikaciju ve izgraenoga jezika i jo vie proiriti njegovu upotrebu, a na kraju i stabilizaciju norme. Dvadeseto je stoljee vrijeme naizmjeninoga primicanja i odmicanja od srpskoga jezika, vrijeme negiranja hrvatskoga jezika, ali i vrijeme priznavanja njegove posebnosti bilo kao varijante bilo kao jezika. Navedena su glavna sociolongvistika obiljeja svakoga stoljea. Unutranja povijest hrvatskoga knjievnoga jezika eka svoj sintetski opis. Ima ve dosta radova o knjievnom jeziku pojedinih pisaca i opisa jeziU ruskom se jezikoslovlju esto sree upravo takva podjela na dva velika razdoblja.
24
199
18.03.2012 21:15:02
nih prirunika pa je dolo vrijeme za opis cjelovite povijesti razvoja hrvatske jezine i pravopisne norme. Ostala su dva sporna razdoblja koja trae posebno objanjenje. U svim se povijestima hrvatskoga knjievnoga jezika vrijeme od hrvatskoga preporoda do pobjede hrvatskih vukovaca pojavljuje kao jedno razdoblje. Drugo je sporno vrijeme devedesete godine 20. stoljea. Ne vidimo nikakav razlog da se druga polovica 19. stoljea izdvaja kao posebno razdoblje jer se nije nita revolucionarno dogodilo u strukturi i supstanciji hrvatskoga knjievnoga jezika tokavske stilizacije. Vraanje u gramatiku normu dvojine samo je bio morfoloki arhaizam, dok su nesinkretski mnoinski padei (DLI) bez sinonimnih novotokavskih oblika, kao to je bilo od Kaia u svim gramatikama, motivirani vie ideolokim razlozima nego jezikoslovnim jer su oni poveznica svih triju hrvatskih narjeja, a to je za brzo ujedinjenje u jednom knjievom jeziku bilo vano, ali i s ostalim slavenskim svijetom, to je pak dio ideologije sveslavenske uzajamnosti. Isti je to knjievni jezik koji je bio i prije preporoda. Da nije tako, ne bi mogao preuzeti sve funkcije koje ima standardni jezik. Samo se njegov status promijenio, tokavski knjievni jezik nije imao vie takmaca u kajkavskom knjievnom jeziku, kodificiran je i postao je slubeni. Jednako moemo gledati i na hrvatski jezik devedesetih godina prologa stoljea, samo je postao slubeni pod nacionalnim nazivom, ali je to isti jezik koji je bio u javnoj upotrebi i prije, sad osloboen pritiska srpskoga, ali doavi pod mnogo jai utjecaj engleskoga. Na tom je povijesnom putu hrvatski jezik mijenjao svoj naziv zbog izvanjezinih imbenika, ali je unato tomu i unato razliitim jezinim dodirima, utjecajima, odlukama, pa i pritiscima ostao isti entitet. Moemo to usporediti s osobom koja se mijenja tijekom ivota, koja moe promijeniti i ime, ali ostaje ista ta, jedna, identina sama sa sobom (Tafra i Koutar 2008). Hrvatski ne moe postati drugi jezik, nije to mogao ni u prolosti, nije se mogao ujediniti u jedan drugi i onda od njega odvojiti, samo je u povijesti gubio neka svoja obiljeja i ponovno ih vraao, ali nije postajao neki drugi, kao to se uostalom nee stopiti s engleskim. to se pak tie budunosti, on moe samo izumrijeti, a hoe li jednom izumrijeti kao to izumiru neki drugi jezici zasad to nitko ne zna. Na kraju krajeva to ovisi samo o njegovim govornicima. Granice u periodizaciji bilo koje povijesti ne mogu biti otre jer se razdoblja, kao to je znano, vrlo esto preklapaju, npr. srednjovjekovno i renesansno razdoblje u knjievnosti (Kravar 1988). Jednako je tako i s jezikoslovnim razdobljima, a jednako bi tako bilo da smo primijenili bilo koji drugi kriterij jer se nikad ne bi mogle povui jasne granice. Stoga se ova periodizacija moe smatrati tek pomagalom za lake praenje povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika. U takvoj periodizaciji nema potrebe za dije200
18.03.2012 21:15:02
ljenjem povijesti na predstandardna i standardna razdoblja kao u dosadanjim razredbama jer se hrvatski jezik promatra u neprekinutoj okomici na kojoj se on izgraivao, a njegova se obiljeja opisuju za svako stoljee posebice. Kao to smo pokuali u prevelikoj knjievnojezinoj raznolikosti 17. stoljea otkriti to je to doba ugradilo u knjievni jezik (Tafra 2010), tako bi se podrobnom analizom svakoga stoljea mogao opisati njegov prinos. Budui da je standardizacija proces i budui da je svako razdoblje u nj ugradilo poneto, povijest gledamo kao cjelinu. Pritom e se neka mjesta na toj okomici initi vanijima (npr. pojava prve gramatike, poetak svjesnoga normiranja, hrvatski jezik kao nastavni jezik, proglaenje hrvatskoga jezika slubenim i sl.), ali je i djelatnost svakoga tihoga pregaoca25 jednako vana jer bez njih ne bi bilo mogue osposobiti hrvatski jezik da preuzme u 19. stoljeu sve one funkcije koje su dotad imali latinski, njemaki i talijanski i da kao najvii oblik viestoljetnoga jezinoga izgraivanja i ujednaivanja dobije sva obiljeja standardnosti. Ako se o knjievnom jeziku moe govoriti ve od pojave prvih pisanih spomenika, opravdano je pitanje otkad se moe govoriti o standardnom jeziku? Sociolingvistiki gledano taj se naziv treba vezati uz etrdesete godine 19. stoljea, dakle uz kodifikaciju i obvezu upotrebe barem u dijelu javne komunikacije. Vrijeme je to Osnove slovnice Vjekoslava Babukia iz 1836, osnivanja prve katedre za hrvatski jezik 1846, proglaenja hrvatskoga jezika slubenim 1847. godine. Iako je standardizacija poela s pojavom prve gramatike, zavrna obiljeja standardnosti hrvatski jezik dobiva upravo tih godina. Rije je samo o nazivoslovnoj promjeni, nikako o sadrajnoj, jer je isti taj kulturni idiom funkcionirao i prije, s nekim manjim pravopisno-gramatikim razlikama, jedino ga treba dotad nazivati knjievnim jezikom, to ne znai da dalje nemamo knjievni jezik, nego se pod onaj krovni naziv (hiperonim) hrvatski jezik smjeta jo jedan: hrvatski standardni jezik. Ne treba tu posebno naglaavati da to nema nikakve veze s Bekim knjievnim dogovorom ni sa srpskim jezikom. Takoer je potrebno rei da se na kraju 19. stoljea kodifikacijom uvruje novotokavska norma i fonoloki pravopis, ali nita novo to ve prije nije bilo u jeziku hrvatske knjievnosti i u hrvatskim jezinim prirunicima, samo je ovaj put norma dosljedna, barem u slubenoj upotrebi jezika. I u 20. stoljeu, unato nepovoljnim politikim prilikama (a kad su bile povoljne!), hrvatski jezik postoji i opstoji.*
26
25 Tihi pregaoci ime je znanstvenih skupova to ih Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu organiziraju svake godine od 2000. * Napomena Urednitva: U Filologiji br. 55 (str. 195.208.) objavljen je prikaz Auburgerove knjige Hrvatski jezik i serbokroatizam (2009.) iz pera Dubravke Sesar. U pro26
201
18.03.2012 21:15:02
Literatura
Auburger, Leopold. 2009. Hrvatski jezik i serbokroatizam. Rijeka : Maveda i HFDR. Babi, Stjepan. 1998. Poticaji i podaci za raspravu o poetku hrvatskoga knjievnoga jezika. Jezik 45 (4), 121128. Beli, Aleksandar. 1958. Periodizacija srpskohrvatskog jezika. Junoslovenski filolog XXIII (14), 315. Brozovi, Dalibor. 1970. Standardni jezik. Zagreb : Matica hrvatska. Brozovi, Dalibor. 2008. Povijest hrvatskoga knjievnog i standardnoga jezika. Zagreb : kolska knjiga. Brundin, Gudrun. 2004. Kleine deutsche Sprachgeschichte. Mnchen : Wilhelm Fink Verlag. Dulienko 1981: , . . 1981. . : . Frani, Anela, Lana Hudeek, Milica Mihaljevi. 2005. Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku. Zagreb : Hrvatska sveuilina naklada. Gardt, Andreas. 1999. Geschichte der Sprachwissenschaft in Deutschland. Berlin : Walter de Gruyter. Gardt, Andreas, Ulrike Ha-Zumkehr, Thorsten Roelcke (ur.). 1999. Sprachgeschichte als Kulturgeschichte. Berlin New York : Walter de Gruyter. Greenberg, Robert D. 2005. Jezik i identitet na Balkanu : raspad srpsko-hrvatskoga (prevela A. Peti-Stanti). Zagreb : Srednja Europa. Haugen, Einar. 1974. Dijalekt, jezik, nacija. Kultura 25: 7488. Beograd. Havrnek, Bohuslav, Alois Jedlika. 2002. Strun mluvnice esk. Praha : Nakladatelstv Fortuna. Hercigonja, Eduard. 2006. Tropismena i trojezina kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Drugo, dopunjeno i izmijenjeno izdanje. Zagreb : Matica hrvatska. Holzer, Georg. 2007. Historische Grammatik des Kroatischen. Einleitung und Lautgeschichte der Standardsprache. Frankfurt am Main : Peter Lang. Jagi, Vatroslav. 1864. Iz prolosti hrvatskoga jezika. Knjievnik I (3), 332 358, I (4), 447485. Jurii, Bla. 1944. Nacrt hrvatske slovnice, 1. Glasovi i oblici u poviestnom razvoju. Pretisak. Zagreb : Matica hrvatska. 1992.
lom broju Filologije (br. 56, str. 1.21.) objavljen je tekst L. Auburgera u kojem se razrauje njegova periodizacija. D. Sesar primjeuje da u njoj problem serbokroatizma nije relevantan za razdoblje koje obuhvaa vrijeme od XVI. stoljea do polovice XVIII. stoljea. Za razdoblje od polovice XVIII. stoljea do polovice XIX. stoljea D. Sesar napominje da prema Auburgeru pripada pretpovijesti serbokroatizma. Pojmom serbokroatizam Auburger se odnosi na hrvatsko-srpski jezini dodir koji je bio programski voen i ideoloki racionaliziran te jedini od svih jezinih dodira u hrvatskoj povijesti postao prijetnjom hrvatskomu kao zasebnom jeziku (Auburger 2009:11).
202
18.03.2012 21:15:02
Katii, Radoslav. 1978. O poetku novotokavskoga hrvatskoga jezinog standarda, o njegovu poloaju u povijesti hrvatskoga knjievnog jezika i u cjelini standardne novotokavtine. Filologija 8, 165179. Klemensiewicz, Zenon. 1981. Historia jzyka polskiego. Warszawa : Pastwowe wydawnictwo naukowe. Kloss, H. 1969. Research Possibilities on Group Bilingualism : A report. Quebec : Laval Universite, I. C. R. B. Kravar, Zoran. 1988. Knjievnost 17. stoljea i pojam barok. Knjievni barok : (Prouavanje baroka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu). Zagreb : Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. 748. Ljubi, ime. 18641869. Ogledalo knjievne poviesti jugoslavjanske na poduavanje mladei, sv. 1, 2. Rijeka : Emidija Mohovi. Mali, Dragica. 1995. Uvod. Povijesne jezine promjene. Hrvatska gramatika. Zagreb : kolska knjiga. Mianovi, Kreimir. 2006. Hrvatski s naglaskom. Zagreb : Disput. Milanovi, Aleksandar. 2004. Kratka istorija srpskog knjievnog jezika. Beograd : Zavod za udbenike i nastavna sredstva. Mogu, Milan. 11993, 21995, 32009. Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika. Zagreb : Nakladni zavod Globus. Oczkowa, Barbara. 2010, Hrvati i njihov jezik : Iz povijesti kodificiranja knjievnojezine norme. Prevela Neda Pintari. Zagreb : kolska knjiga. Peti-Stanti, Anita. 2008. Jezik na i/ili njihov. Zagreb : Srednja Europa. Polenz, Peter von. 2000. Deutsche Sprachgeschichte von Sptmittelalter bis zur Gegenwart. Band I (Einfhrung, Grundbegriffe, 14. bis 16. Jahrhundert). Berlin New York : Walter de Gruyter. Popovi, Ivan. 1960. Geschichte der serbokroatischen Sprache. Wiesbaden : Otto Harrassowitz. Radovanovi, Milorad. 1986. Sociolingvistika. Novi Sad : Knjievna zajednica Dnevnik. Roelcke, Thorsten. 1995. Periodisierung der deutschen Sprachgeschichte : Analyse und Tabellen. Berlin New York : Walter de Gruyter. Samardija, Marko. 1995. Leksikologija s povijeu hrvatskoga jezika : udbenik za 4. razred gimnazije. Zagreb : kolska knjiga. Samardija, Marko. 2004. Iz triju stoljea hrvatskoga standardnog jezika. Drugo, proireno izdanje. Zagreb : Hrvatska sveuilina naklada. Scherer, Wilhelm. 1890. Zur Geschichte der deutschen Sprache. Berlin : Weidmann. Sesar, Dubravka. 1996. Putovima slavenskih knjievnih jezika : Pregled standardizacije ekoga i drugih slavenskih jezika. Zagreb : Zavod za lingvistiku, Filozofski fakultet.
203
18.03.2012 21:15:02
kreb, Zdenko. 1958. Teoretske osnove literarnohistorijske periodizacije. Umjetnost rijei, II (4), 137162. Tafra, Branka. 2003. Dijakronijski aspekti normiranja hrvatskoga jezika. Zbornik Zagrebake slavistike kole 2002. Zagreb : Filozofski fakultet, FF press. 305319. Tafra, Branka. 2010. Sedamnaesto stoljee predstandardizacijsko ili standardizacijsko razdoblje hrvatskoga jezika. Zbornik o Rafaelu Levakoviu : Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Fra Rafael Levakovi, ibenik Skradin Visovac, 14 16. svibnja 2009. Zagreb : Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu. 85101. Tafra, Branka, Petra Koutar. 2008. Razgraniavanje jezinih entiteta na osnovi modela (ne)identinosti. Studia z Filologii Polskiej i Sowiaskiej 43, 177206. Tolstoj 1988: , . . 1988. . : . Vens, Kjell. 2002. Previous attempts at establishing periods in Nordic language history. The Nordic languages, An International Handbook of the History of the Nort Germanic Languages, Vol. 1. Berlin New York : Walter de Gruyter. 3138. Vince, Zlatko. 1978. Putovima hrvatskoga knjievnog jezika. Zagreb : Sveuilina naklada Liber. Vonina, Josip. 1979. Jezinopovijesne rasprave. Zagreb : Sveuilina naklada Liber. Wolff, Gerhart. 2004. Deutsche Sprachgeschichte von den Anfngen bis zur Gegenwart. Tbingen : A. Francke Verlag.
Reperiodization of the history of the Croatian literary language

Abstract
Within the Croatian language studies, Dalibor Brozovis periodization of the history of the Croatian literary language prevails in use. Some Croatian linguists question the dating of the beginning of the standardization process in the Croatian language, but they do not question the definition of periods and their respective characteristics. The paper tries: first, to solve some issues of the terminology of standardology in the Croatian language studies; second, to offer reperiodization of the history of the Croatian literary language and third, to compare that reperiodization to the periodization of other European literary languages. Kljune rijei: periodizacija, hrvatski knjievni jezik Key words: periodization, Croatian literary language
204
18.03.2012 21:15:02

Branka Tafra, Petra Košutar: Nova Periodizacija Povijesti Hrvatskoga Književnoga Jezika

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Branka Tafra, Petra Košutar: Nova Periodizacija Povijesti Hrvatskoga Književnoga Jezika

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

FILOLOGIJA 57, Zagreb 2011

Branka Tafra Petra Koutar

NOVA PERIODIZACIJA POVIJESTI HRVATSKOGA KNJIEVNOGA JEZIKA

Opirnije u Tafra 2010.

Drugo iz 1995, iako proireno, ima jednaku podjelu kao i prvo.

Usp. primjerice Roelcke 1995.

16 Iako razliita politikoga predznaka od serbokroatizma, ali svakako podjednako

obiljeen jakim izvanjezinim silnicama. * Vidi napomenu Urednitva na str. 201.202.

Reperiodization of the history of the Croatian literary language

Das könnte Ihnen auch gefallen