Historija Bih U 19 ST

Mehmedovi Edina Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu (Dodatak literaturi)
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina
Tuzla, 2009.
PERIODIZACIJA -podjeljeno je na 8 perioda: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Od poetka Dubikog rata do Prvo srpskog ustanka (1788.-1812.) Drugi srpski ustanak (1813.) do provoenja reformi nizam.dedid (1826.) Od ukidanja jenierskog reda (1827.) do kraja vezirovanja Tahir-pae (1849.) Omer-paa Lutvi (Latas) (1849.-1853.) Vrijeme od 1854. do dolaska erif Osman-pae 1860. Zlatno doba Bosanskog ejaleta- erif Osman-paa 1861.-1869. 1869.-1875. poetak Velike krize Ustanak u Hercegovini do okupacije Austro-ugarske (1875.-1878.)
PLANI I PROGRAM 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Bosanski ejalet po odredbama Svitovksog mira Bosanski ejalte do kraja 18. stoljea Vjerska i socijalna struktura stanovnitva Bosanskog ejaleta Odnosi sa susjednima i centralnom vlau Bune i ustansci u Bosanskom ejaltu prvih decenija 19.stoljea Osmanske reforme i Bosnaski ejalet ( s akcentom na ukidanje jeniera) Pokret za autonomiju u Bosni (H.k. Gradaevi, Ali-aga Rizvanbegovi) Dalje provoenje reformi ( ukidanje kapetana, Hatierif od Gilhane, spahijski timarski sistem) 9. Neposluni ajani i kapetani 10. Pokuaj mobilizacije Bonjaka i drutvene promjene 11. Omer-paa Latas i njegove mjere u Bosni 12. Agrarno pitanje i pokret hriana 13. Vrijeme provoenja tanzimata 14. erif Osman-paa i njegovo doba 15. Velika istona kriza 16. Kultura i prosveta 17. Konfesionalni odnosi 18. Nacionalni pokreti 19. Kraj Osmanske vlasti 20. Organizacija otpora Austro-ugarskoj okupaciji 21. Berlinski kongres 22. Tok okupacije BiH
Bosanski ejalet
Godine 1580. uspostavlja se Bosanski ejalet. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (paaluk) je bio najvea drutveno politika jedinica, koja je bila sadrana iz vie sandaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandaka, a od 1580. godine stie status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom pae ili beglerbega, a ukljuivao je u sebi cijelu dananju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je vano uoiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uiva do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na vie ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadrava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedite Bosanskog ejaleta je bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine. Eugen SavojskiNa vojnom planu u ovome periodu Bonjaci bivaju regrutirani i uestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije ega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Maarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, to je prouzroilo veliku migraciju Bonjaka iz Maarske u Bosnu. Takoer, Venecija je izvrila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspjeno odbijen. Potom se, 1697. godine, dogaa jedna od najteih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u junoj Maarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire ak do Sarajeva i njegove branitelje zatie potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedite Bosanskog ejaleta i poprilino veliki grad sa preko 120 damija. Austrijska vojska se povlai, a sam rat sa Austrijancima se zavrava tako to dolazi do sklapanja "Karlovakog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Maarska i Transilvanija bivaju preputeni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva doekalo" prvu priliku da ponovo zapone rat sa Venecijom, to se i dogodi 1714. godine, poslije krenja odreenih odredaba "Karlovakog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te biljee veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspjeno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Poarevcu 1718. godine, poslije ega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja dananja jugozapadna granica Bosne. Bosanski ejalet Stari most u MostaruSve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bonjacima, te se dogaaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedea veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija kri primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poraena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja dananja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bonjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se dogaaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune u Mostaru 1748. godine, sultan alje pismo "upravitelju" Bosne, 3
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Mehmed-pai, koje je sadravalo samo jednu reenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmed-paa se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je podruje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paa bio prisiljen da alje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vre veliki napad na Bosnu. Na poetku rata obeavaju da e potivati slobodu vjeroispovijesti svim Bonjacima muslimanima, ukoliko poloe oruje i predaju se, a takoer su se nadali velikoj potpori Bonjaka katolika i Bonjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bonjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika veina Bonjaka svih vjera, prua estok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne doputajui njihov daljni prodor. Bonjacima je ila na ruku injenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloeni velikom diplomatskom pritisku, te, konano, odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanini status "zatitnika krana", koji ive unutar Osmanlijskog carstva. U vrijeme sklapanja "Karlovakog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajui praktino cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj sutini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, to se tie lokalne uprave, dok se jo uvijek morao plaati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu vie stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, to je predstavljalo znaajan pomak ka nezavisnosti Bosne i inilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. 1813. godine sultan pokuava da umanji ovu nezavisnost, te alje u Bosnu Siliktar Ali-pau, koji je imao zadatak da zapone proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro alje veliku vojsku, sainjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a takoer 1820. godine izvreni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente. Velika pobuna i borba za autonomiju Gradaka kula, administrativno sjedite gradaakih kapetanaGodine 1831. die se velika pobuna Bonjaka na elu sa Husein-kapetanom Gradaeviem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaeviem na elu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno poniava, tjerajui ga da skine novu "reformsku" odjeu i obue tradicionalnu nonju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanino proglaava autonomiju Bosne, to je praktino znailo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski porueno sultanu da e se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu meu Bonjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovia i Smail-agu engia, te alje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doivljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaevi se povlai u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva uguen tek 1850. godine. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaa die pobunu, koja je bila krvavo uguena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedea velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugaena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pau Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlau
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina kajmakama. Godine 1875 izbija Hercegovaka buna i veoma brzo se razvija u pravi ustanak, koji ima zapaene rezultate. Aneksija Bosne od strane Austrougarske Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglaava rat Osmanlijskom carstvu i ve poetkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije ega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, ili puno vie njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proiri i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po lanku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju troiti iskljuivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bonjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, to je u meunarodnim krugovima shvaeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu 1878. godine u Berlinu, na uvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odlueno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj vlasti, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske. POJAM, IME, BROJ I VRIJEME POSTANKA KAPETANIJA 1. Kapetanije su bile manji, tacno ograniceni teritoriji u prvo doba njihova opstanka samo duz onih granica bosansko-hercegovackih, koje su dijelile tursko carstvo od hrvatskih zemalja, sto stajahu pod valascu beckog cesara i mletackog duzda, a od XVIII stoljeca bilo je i u unutrasnjosti, i to uz glavne drumove sto su vodili s periferie u srednju Bosnu. One su bile vojnicki organizirane. Vojskom kapetanije zapovijedao je kapetan. Od kapetana do prostog vojnika svak je bio placen za svoju sluzbu. Sve sluzbe u kapetaniji su bile nasljedne. U svakoj je kapetaniji bio bar jedan grad i jedna kula, a u neki je bio jos i pokoji utvrdjeni cardak. Cuvati granicu od neprijatelja danju i nocu i puteve od hajduka i razbojnika bila je glavna zadaca posade u kapetanijama. Ova institucija postojala je u ovim zemljama od polovine XVI stoljeca do 1835. godine. 2. Ime kapetanija. Kapetanije su se sluzbeno zvale imenom glavnog grada (utvrde). Kapetanija u kojoj je bilo glavno naselje Stolac zvala se sluzbeno vidoska po srednjevjekovnom gradu Vidoski, a ne stolacka kapetanija. Duvanjska kapetanija zvala se seddidzedidska po gradu Seddidzedidu, sto su ga Turci sagradili pocetkom XVIII stoljeca. Isto tako kapetanija u kojoj je bilo najvece naselje Kulen-vakuf, nije se zvala po tome naselju, koje je cak bilo utvrdjeno, nego po gradu Staroj Osttrovci (Osttrovica-i-Atik kupadanlk). Imena kapetanija nisu se mijenjala, ako bi se sjediste kapetana prenijelo iz jednog grada u drugi. Kao primjer za to navodim Kamengradsku kapetaniju. Kapetan se u polovini XVIII stoljeca preselio iz Kamengrada u Stari Mejdan. U narodu i narodnoj pjesmi kapetan i kapetanija zovu se mejdanski, a sluzbeno i dalje kamengradski. Nekako u isto doba postala je Derventa sjedistem kapetana Vranducke kapetanije. Ime je i dalje ostalo staro u svim sluzbenim ispravama, a po novom sjedistu narod je zvao i kapetana i kapetaniju. Samo dvije kapetanije se nisu zvale po gradovima, jer ih nije bilo, nego po rijekama preko kojih je bio most, a cuvao ga je kapetan sa svojom vojskom. Jedan takav most bio je na Sani kod danasnjeg sela Tomine, a drugi negdje na rijeci Tari; prva se kapetanija sluzbeno zvala Dzisri-Sana kapudanlk, a druga Dzisri-Tara kupadanlk. U Tomini je grad zamjenjivala kula na vise katova, a valjda je tako bilo i u Tari.
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina 3. Broj kapetanija. Kako je vec receno, dosada se nije znao ni pravi broj kapetanija, odnosno kapetana, te se u tome grijesili i domaci i strani pisci koji ih spominju. Jedni navode kako je bilo 36 a drugi 48 kapetana, a prema tome i kapetanija. Medjutim se iz sigurnih izvora zna da ih je 1829. godine bilo 39, dakle sest godina prije ukinuca ove institucije 1835, a cetiri godine prije otcjepljenja Hercegovine od bosanskog ejaleta (1833). Koliko znam, prvi je domaci pisac Slavoljub Bosnjak (Ivan Frano Jukic) pisao kako je u Bosni bilo 36 kapetana. Onaj bi Jukicev broj samo mogao biti tacan da su nakon sloma pokreta Husein-kapetana ostale tri kapetanije upraznjene i to gradacacka, hutovska i vodoska (stolacka). S najvecom sigurnoscu mozemo reci da taj fakat Jukic nije imao na umu kada je to napisao. Njega je na taj broj navelo nesto drugo. "Trideset i sest mladih kapetana" postao je kao tradicionalan broj davno prije nego je Jukic napisao svoj Zemljopis. On je usao u nasu narodnu pjesmu koju je on kao sakupljac svih vrsta narodnog blaga vrlo dobro poznavao. Isti broj nalazimo i u jednom mahzaru (predstavci) sto ga je sastavio nepoznat autor u stihovima na sultana povodom ukinuca janjicara, dakle koju godine prije ukidanja kapetanija. Tu citamo : Trideset i sest mladih kapetana Sto te dvore trista godin' dana, I jos vise sest godin' dana, Poslusaj nas, sunce ogrijano. Isti broj kapetanija nalazimo u jednom, dvadesetak godina prije spomenutog mahzara, francuskog putopisu po Bosni iz pera Chaumettea des Fossesa, bivseg tajnika francuskog konzulata u Travniku, koji je putovao Bosnom 1807. i 1808. to je zanimljivo djelo nastalo u doba zivog izucavanja Bosne od strane vojnih francuskih lica i zivog djelovanja njihovog konzulata u Travniku (1807 - 1814). Pa ipak je i Chaumette pogrijesio, ali ne znamo kako je do te greske doslo. On navodi da je od onih 36 kapetana njih 14 sjedilo u Turskoj Hrvatskoj, 10 u pravoj Bosni, a 12 u Hercegovini. Chaumette, kako znamo, jedini je poimenice nabrojio nase kapetanije, odnosno kapetane. Prema tome popisu u Turskoj Hrvatskoj su kapetani: 1. bihacki 2. ostrovicki 3. pridorski 4. krupski 5. novski 6. ostrozacki 7. dubicki 8. gradiski
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina 9. vakufski 10. majdanski 11. kozaracki 12. petrovacki 13. jajacki i 14. kljucki. U pravoj Bosni 1. banjolucki 2. dervetanski 3. dobojski 4. maglajski 5. tesanjski 6. glamocki 7. kupreski 8. zvornicki 9. tuzlanski i 10. gradacacki. U Hercegovini 1. niksicki 2. kolasinski 3. klobucki 4. gatacki 5. trebinjski 6. stolacki 7. pociteljski 8. nevesinjski 9. duvanjski 10. mostarski i 11. livanjski. Chaumette kaze da su istim redom, kojim su gore poredani, sjedili kapetani u vezirskom vijecu, i da je taj red uspostavljen po starosti kapetanija. Ta konstatacija ovdje ne odgovara jer, kad bi to zaista bilo, onda bi taj red bio mnogo drugaciji. I nabrajanje kapetana odnosno kapetanija, nije mu tacno. On je najprije naveo da je u Turskoj Hrvatskoj bilo 14 kapetana, a zapavo ih je naveo 13, a u Hercegovini 12, a nabrojio ih je 11. Prva je pogreska nastala zbog toga sto je naveo ostrovicku i vakufsku kapetaniju kao dvije zasebne, a to je bila jedna sa dva imena. U Hercegovini je jednu izostavio, i uz to naveo nevesinjsku, koje nikad nije bilo. Prema tome Chaumette je nabrojio samo 34 kapetanije, i to pod narodnim a ne sluzbenim imenima.
Iz toga se jasno vidi da Chaumette nije svoje podatke crpio iz izvora, nego ih je samo prikupljao, ili mu ih je netko dao koji nije bio potpuno upucen. Sva je prilika da je Chaumette u broju 36 pogrijesio iz istog razloga kao i Jukic. To postaje tim sigurnije sto je godine 1806, dakle godine dana prije Chaumettea, proputovao Bosnom jos jedan Francuz, po imenu Leclerc, a u svom izvjestaju da u Bosni ima oko cetrdeset sto dobrih sto losih tvrdjava, u kojima upravljaju kapetani, i tu cast vrse po nasljednom pravu. Leclerc je osobitu paznju obratio na puteve i tvrdjave i prema tome on se priblizio pravom broju kapetana. Sve pogreske Chaumetteove u ovoj svari preuzeo je J. B. Toskovic u svojoj disertaciji, a broj kapetanija od Jukica preuzeo je Drag. M. Pavlovic. Medjutim, u Pavlovica se radnji navodi na drugom mjestu i broj 48. Drugi opet navode da je u Bosni bilo 48 kapetana. Taj broj nalazimo opet u izvjestaju francuskog stabnog kapetana iz godine 1806. taj broj ima i dr. Basagic i mnogi drugi koji su se njime sluzili. Stojan Novakovic pise kako putnici i posmatraci Bosne i njenih prilika u pocetku XIX stoljeca biljeze 48 kapetana ili nasljednih begova. Kako je doslo do ovog broja sigurno ne znam, ali mi se cini da se nije tesko dosjetiti. Bosanski se ejalet nekada dijelio na 48 kadiluka i ovi su mogli biti identifikovani sa kapetanijama. Bilo je kapetanija i kadiluka gdje su se granice i jednih i drugih potpuno podudarale. Kod drugih opet su se podudarale granice kapetanije s granicama nahije. Neke su se kapetanije nalazile na teritoriju dvaju kadiluka. Ali na teritoriju nekih kadiluka bilo je po vise (2 - 4) kapetanija. Vec je receno da je u cijelom bosanskom ejaletu bilo 1829. godine u svemu 39 kapetanija. Evo tih kapetanija sa pravim sluzbenim imenima i sjedistima njihovih kapetana: 1. bihacka (Bihac) 2. ostrozacka (Ostrozac) 3. krupska (Krupa) 4. novska (Novi) 5. pridorska (Prijedor) 6. kamengradska (Stari Mejdan) 7. dubicka (Dubica) 8. grdiska (Bosanska Gradisca ili Berbir) 9. kozaracka (Kozarac) 10. banjolucka (Banja Luka)
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina 11. dzisri-sanska (Tomina) 12. kobaska (Kobas) 13. jajacka (Jajce) 14. vranducka (Derventa) 15. maglajska (Maglaj) 16. dobojska (Doboj) 17. tesanjaka (Tesanj) 18. novopazarska (Novi Pazar) 19. staroostrovicka (Prkosi) 20. petrovacka (Petrovac) 21. kljucka (Kljuc na Sani) 22. kupreska (Kupres) 23. glamocka (Glamoc) 24. hlivanjska (Hlivno) 25. seddi-dzedidska (Duvno) 26. ljubuska (Ljubuski) 27. mostarska (Mostar) 28. pociteljska (Pocitelj) 29. vidoska (Stolac) 30. kljucka (Kljuc kod Gacka) 31. trebinjska (Trebinje) 32. klobucka (Klobuk) 33. onogostska (Niksic) 34. hutovska (Hutovo) 35. kolasinska (Kolasin) 36. dzisri-tarska 37. zvornicka (Zvornik) 38. tuzlanska (Tuzla) 39. gradacacka (Gradacac)
Zagledamo li malo bolje u red kapetanija ovog popisa udara u oci da su poredane po sandzacima. Od broja 1 - 18 spadale su Bosanskom, od 19 - 24 Kliskom, od 25 - 36 Hercegovackom, a zadnje tri Zvornickom sandzaku. Prema tome bilo ih je ne teritoriju sandzaka: Bosanskog18 Kliskog6 Hercegovackog12 Zvornickog3 Osim gornjeg nasao sam jos jedan, bar trideset godina stariji, popis u kome su navedene sve kapetanije kao i u onom od 1829, samo bez hutovske, osnovane 1802. i poredane drugim redom. Nije datiran niti se zna ko ga je sastavio. I u njemu je na prvom mjestu opet bihacka kapetanija.
Osim kapetanija u oba su popisa navedeni su samostalni agaluci Zalom, Trusina i Borije, a u onom drugom jos i Tabakovici. Ime ovog zadnjeg sastavljac je poturcio u Debakzadeler. Zalom i Trusina su danas sela u Nevesinjskom, a Borije u Focanskom srezu, dok se Tabakovici zvalo neko selo i zaselak u kraju izmedju Prijedora i Dubice, ali danas naselja toga imena nema u tom kraju. Zalom je naveden kao klanac (derbent), a Trusina i Borije kao kule. Za Tabakovice nema poblize oznake, a kako ovaj agaluk ne navodi popis iz 1829, to znaci da je ugasnuo prije tog vermena. 4. Agalukom se nazivala na kapetanijski nacin organizirana jedinica, a sastajala se samo od jednog dzemata vojnika s agom na celu. Ti vojnici su bili ili konjanici ili strazari (azapi). Neki su agaluci po potrebi pretvarani u kapetanije, o cemu ce biti govora u posebnom dijelu. Sve ovo sto je dosad receno odnosi se na posljednje decenije njihova opstanka. 5. Prve kapetanije. Doprijevsi Turci do Save i Une upoznase se tu s ovom institucijom pa i oni pocese po pogranicnim mjestima osnivati kapetanije. Posve sigurno znamo da su krajem XVI stoljeca sjedili kapetani u Gradiskoj (Berbiru), Krupi, Bihacu, Klisi i Gabeli. Za Krupu i Bihac znamo da su i prije Turaka imale svoje kapetane. Vrlo je vjerovatno da su jos 1600. godine imali kapetane Herceg-Novi, Dubica i Udbina, jer se u Herceg-Novom srecemo sa institucijom 1620, u Dubici 1611, a u Udbini 1620. godine. Gdje su Turci organizovali prvu kapetaniju to sigurno ne znam. Najstariji spomen kapetanu potjece iz 1558. te godine postojala je gradiska kapetanija. Njen kapetan bio je Dzafer-beg, sin kliskog sandzaka Malkoc-bega Karaosmanovica. U pismu Petra Erdeda od 8. februara 1558. spominje se, medju drugim, gradiski kapetan (gradysckay capitaneus). Odmah po zauzecu Krupe 1565. godine postavili su Turci svog kapetana. Isti je slucaj i sa Bihacom 1596, dok je Kliska kapetanija osnovana prije 1596, a Gabeoska prije 1591. Prema tome potpuno je sigurno da su izmedju 1558. i 1596. postojale kapetanije u Gradiskoj, Krupi, Bihacu i Klisu, dok je ona prva nesto starija od 8. februara 1558, a Gabeoska i Kliska starije su od 1591. i 1596. godine. Njihov postanak pada u doba ratobornih namjesnika Malkoc-bega Karaosmanovica, Ferhatbega Sokolovica i Hasan-pase Predojevica. Od onih pet kapetanija dvije su (Bihacka i Krupska) bile u Bihackom, Gradiska u Bosanskom, Kliska u Kliskom, a Gabeoska u Hercegovackom sandzaku, dok kapetanijama u ostalim sandzacima nisam nasao spomena. 6. Kapetanije XVII stoljeca. U ovom stoljecu postigao je bosanski pasaluk najveci opseg, ali u istom stoljecu on je poceo opadati, a u u opadanju je od 1647. do 1791. Do Beckog rata (1683) broj je kapetanija znatono porastao. Na serhatu ili Krajini, od Gradiske do Novoga u Boki Kotorskoj, nastro se cijeli niz kapetanija. Osim tih pogranicnih, osnivane su i kapetanije u zaledju. Od 1606. do 1690. godine postojalo je na teritoriju ovog ejaleta 29 kapetanija. Sjedista su kapetana pogranicni gradovi: Osijek, Virovitica, Gradisca, Jasenovac, Dubica, Kostajnica,
10
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Novi na Uni, Gvozdansko, Krupa, Ostrozac, Bihac, Udbina, Obrenovac, Zemunik, Islam, Nadin, Skradin, Klis, Kamen, Imotski, Gabella, Trebinje i Herceg-Novi; u zaledju sedili su kapetani u gradovima: Banja Luka, Kamengrad, Kljuc na Sani, Jajce, Hlivno i Knin. Prema tome bile su 23 pogranicne i 6 unutarnjih kapetanija. Od tih 29 kapetanija bile su u sandzaku Pozegi2 Bosni7 Bihacu4 Krka (Lika)7 Klis4 Hercegovina4, dok mi nije poznato kome je sandzaku pripadalo Gvozdansko. Ova dva preostala sandzaka, Zvornik i Cernik, bili su bez ove institucije. Za Zvornik je posve razumljivo jer on nije bio onda na granici, ali ni u Ceriku, kao pogranicnom sandzaku, nisam nasao spomena ovoj instituciji. U ovom je stoljecu vodila Porta dva rata: Kandijski (1646 - 1669) i Veliki ili Becki (1683 - 1699) u kojima se suzio opseg bosanskog pasaluka. U Kandijskom ratu osvojila je Venecija jedan dio Krckog i Kliskog sandzaka. Tom prilikom dosli su ponovo pod vlast mletackog duzda gradovi Islam i Nadin (1647), Zemunik, Klis i Kamen (1648), a time je nestalo i tih kapetanija. U Beckom ratu zauzeli su mlecani i dalje tri kapetanije istog sandzaka. Osim toga Venecija je osvojila Gabelu i Herceg-Novi, a Austrija Kostajnicu i cijeli Pozeski sandzak s kapetanijama Virovitica i Osijek. Negdje iza 1635. osvojeno je od porte Gvozdansko, a kako je 1660. bila ukinuta kapetanija u Jasenovcu, to je nakon sklopljenog mira u Karlovcima ostalo u bosanskom pasaluku od 29 samo 12 kapetanija. Osim sandzaka Krka i Lika otpao je i sandzak Cerik kao i Pozega, koji zapavo nije pripadalo Bosni vec od 1600. bodine, a Bihacki je toga vremena ili odmah iza Karlovackog mira bio ukinut.
11
Tako je pasaluk Bosne spao na cetiri sandzaka od kojih su tri bila takodjer okrnjena, samo je Zvornik ostao netaknut, premda je i on bio dio bojista. Od gubitka teritorija bile su mnogo teze posljedice sto ih je prouzrokovao Becki rat u Bosni. Na njih se necu osvrtati jer na njih ne spada osvit ove radnje. 7. kapetanije XVIII stoljeca. U Beckom ratu potpuno se izmjenila uloga Austrije i Turske u odbrani i napadu. Od 1699. Turska je u defanzivi. Sada je Bosna kao najzapadnija turska provincija izlozena napadaju Austrije i Venecije. Habsburgovci su tezili da podjarme Bosnu jos od prvih dana njihova nastupa na prijesto Ugarske i Hrvatske. Na 24. 3. 1529. pisao je kralj Ferdinand I Zarku od Maglaja i Jurasinu od Zepca da ce uskoro poslati vojsku protiv Turaka, te ih poziva da se pridruze toj vojsci, cim ona stigne u taj kraj. Tek im se sada pruzila bolja prilika da ostvare tu davnu zelju. Tokom XVIII stoljeca oni su uzaludno pokusvali da to postignu. Porta, kao i Bosnjaci, dobro je znala da se Austrijanci kao ni Venecija nece zaustaviti na granicama Bosne, sto su bile povucene nakon mira u Karlovcima, i zbog toga se odmah pristupilo radu oko sto boljeg utvrdjenja i sto boljeg cuvanja granica. Iz sigurnih vrela znamo da se tome poslu pristupilo vec 1700. godine, dakle godinu dana nakon Karlovackog mira. Grade se novi, prepravljaju stari i popravljaju davno napusteni gradovi i formiraju se novi agaluci i kapetanije. Ne utvrdjuju se samo granice nego i putevi koji vode u unutrasnjost ove zemlje. Taj rad je nastavljen jos zivlje nakon Pozarevackog mira (1718). U drugom ratu Karla VI sa Turcima pokazalo se da taj rad nije bio jalov. Mirom u Beogradu 1739. Bosni je, nakon potpunog poraza cesareve vojske, povracen i onaj dio zemlje uz Savu i Unu do Bosanskog Novog, sto je bio ustupljen Austriji u Pozarevcu i punih pedeset godina ona nije zavojstila na Bosnu. Pa i u trecem ratu (1788 - 1791), tzv. Dubickom, Austrija nije bila osobite srece, iako se za njega narocito pripremala i uspjela jedan dio bosanske krscanske raje pridobiti na svoju stranu u borbi s Portom. U XVIII stoljecu osnovano je 28 kapetanija pored onih 12 sto su preostale iza Karlovackog mira. Njih 13 organizirano je izmedju 1699. i 1716, i to skoro sve uz granicu. Sjedista tih kapetanija bila su: Onogost, Klobus,
12
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Stolac, Pocitelj, Mostar, Ljubuski, Rog, Duvno, Stara Ostrovica, Kozarac, Kobas, Bosanski Brod, Vranduk. Kako je 1711. ukinuta Roska, a u ratu 1716 - 1718. propala Brodska, to su nakon Pozarevackog mira bile u svemu 23 kapetanije. Do novog rata 1737 - 1739. ustrojeni ih je jos 11 (Glamoc, Kuprs, Dzisri-Sana, Doboj, Tesanj, Gradacac, Tuzla, Kolasin, Zvornik, Novi Pazar i Kljuc kod Gacka). Nakon Beogradskog mira, njihova je mreza popunjena sa jos cetiri kapetanije (Prijedor, Petrovac, Maglaj i Tara). U Bujruldiji Hadzi Muhamed-pase, bosnskog valije, od 15. safera 1167. (12. decembra 1753.) nabrojeno je 36 kapetanija. Tu se ne spominje ni Tuzla ni Dzisri-Tara; prva zbog toga sto je u njoj kapetan pristajao uz pobunjenike, dok Dzisri-Tara nije tada ni postojala. Posljednja je osnovana u Hutovu 1802. Prema tome, kroz cijelo vrijeme njihova opstanka osnovano je svega 58 kapetanija. Tako uz granice Bosanskog pasaluka, od Brckog uz Savu i Unu pa dalje suhom medjom, nije bio nigdje ni ceperak zemlje, na kome se nije osjecala vlast nekog kapetana. Kako se vidi, najvise je kapetanija osnovano u XVIII stoljecu u vremenu opadanaj slave i moci Turske. I bas u tom vremenu se srecemo s njihovim zapovjednicima, kapetanima, u politickom zivotu Bosne kao jakim faktorom, dok su do tada bili samo zapovjednici svojih vojnika. TANZIMATE REFORME U BIH Tanzimatske reforme su imale odjeka i na Balkanskom poluostrvu. Izmeu ostalog, Balkanska kriza 1876. je bila od veeg znaaja, jer su bile upletene Srbija, Bugarska, Crna Gora, te hrianski seljaci iz Hercegoviesnane. Krizu Porta privodi kraju, nanijevi pobunjenim snagama, posebno Srbiji, unitavajui poraz. Meutim, tanzimatske reforme uticale su pozitivno na podruje BiH. U Sarajevu i Mostaru sve vee evropske sile uspostavljaju konzulate i konzularne agencije. Reorganizirana je lokalna uprava sa ciljem centralizacije, uvedeno je Upravno vijee kojim je predsjedavao sam valija, te kajmekami (koji su kontrolisali sandake). U drugoj polovini XIX vijeka ukida se esnafska organizacija u BiH, koja je bila konica proizvodnje i prometa. Privredni tokovi u BiH potpomau se izgradnjom kolskih puteva, te eljeznikom prugom. Telegrafski saobraaj poinje se razvijati od 1858, a do 1875. ve 19 telegrafskih stanica u BiH
13
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina je umreeno i povezano sa Stambolom. Nemuslimansko stanovnitvo izgrauje nove kole i bogomolje, a radi se i na izgradnji racionalne svijesti. Zakljuak Tanzimatske reforme, iako predviene da olakaju ivot graana u Osmanskom carstvu, da uvrste mo sultana i ojaaju carstvo u ekonomskom, politikom, vojnom i kulturnom smislu, nisu bile naroito uspjene. Sporost u njihovom sprovoenju, stalni sukobi Porte sa Rusijom i drugim silama, unutranji nemiri te slaba centralizovanost carstva su bile glavne konice provodjenja tanzimata. Iako su tanzimatske reforme pribliile Portu tadanjim evropskim standardima, sporost u njihovom sprovoenju nije mogla zadovoljiti velike evropske sile. Moda je ukidanje janjiara imalo najloiji efekat po vojnu mo Osmanskog carstva. S druge strane, reforme u oblasti obrazovanja, finansija i kulture su znaajno popravile ugled u oima mnogih evropskih sila, koje su u tekim vremenima priskoile Osmanlijama. Ako izuzmemo Balkansku krizu, reforme na podruje BiH su ostavile mnogo vie pozitivnih promjena nego negativnih.
Husein-kapetan Gradaevi
Husein-kapetan bijae bonjaki general koji se je borio za bosansku autonomiju u Osmanlijskom carstvu. Takoer je poznat kao "Zmaj od Bosne", nadimak koji je moda sam on izmislio. Gradaevi je roen u Gradacu 1802. godine i odrastao je okruen politikom klimom nemira u zapadnim krajevima carstva. Kad je Delaludin-paa otrovao njegovog brata Murata 1821 godine, Gradaevi se naao na elu Gradaake vojne kapetanije. Mladi Husein je tokom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja i tolerancije, te je postao jedan od najpopularnijih osoba u Bosni. 1831. godine Gradaevi je izabran za vou pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je otjerao vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje de facto vladar Bosanskog paaluka. 18. jula iste godine Gradaevi savlauje vojsku pod zapovjednitom velikog vezira u blizini timlja u Kosovu. Odluuje da ne nastavi pohod i vraa se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra. Meutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okraja kljuna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poraena nakon to Hercegovako pojaanje stie i pridruuje se Osmanlijskoj vojsci. Iako bonjaki ustanak ne bi bio ugaen za jo 18 godina, Gradaevi je morao bjeati u Habsburku monarhiju 31. maja. Odatle je on pregovarao sa sultanom da se vrati u carstvo, koji njegovu elju ne odobrava u potpunosti. Seli u Beograd i onda u Istanbul, gdje je umro od kolere 17. augusta, 1834 godine. Legenda u svoja doba, Gradaevi je danas bonjaki narodni junak i jedan od najuglednijih linosti u historiji Bosne i Hercegovine. Biografija Porijeklo i vrijeme mladosti
14
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Gradaac u sadanjoj Bosni i Hercegovini.iroko prihvaena teorija o porijeklu porodice Gradaevi je ta da su oni doli u Bosnu iz Bude. Tamo su bili visokorangirani osmanlijski slubenici i vojnici, a i prije njihovog dolaska su bili poznati kao bogata porodica s visokostojeim statusom. Smjestili su se u bosanskoj Posavini, prema sultanskom fermanu koji im je dao zemlju i vojne odgovornosti u podruju. Mjesno stanovnitvo ih je znalo kao begovi i spahije. Privatna porodina tradicija dri da su Gradaevii potomci feudalne bosanske vlastele, ali historijski izvori tvrde drugaije. Prvi poznati kapetan Gradaevia u Gradacu je Mehmed-kapetan, ija je vladavina trajala do 1169. A.H. (175556). Ime njegovog nasljednika nije poznato, ali zna se da je Mehmed-kapetan unuk (Bonjaka tradicija je bila da djeca dobiju ime po djedovima) nakon tog nepoznatog kapetana, preuzeo vlast 1765 godine. Mehmed-kapetana unuka je naslijedio Osman-kapetan, koji je poznat kao jedan od najmonijih kapetana Bosne u to vrijeme. Osman-kapetan je imao est mukih nasljednika. Po redu roenja, oni su bili Hamza, Murat, Osman, Muharem, Husein i H. Beir. Kada je Hamza preminuo 1212 A.H. (179798), Murat-beg je bio taj koji ga je naslijedio kao kapetan. Husein je roen 1802 godine u porodinoj kui Gradaevia u Gradacu. Malo se zna o njegovom djetinjstvu. Odrastao je u turbulentno vrijeme i njegov brat Osman je uestvovao u ratu protiv Srbije 1813 godine. Huseinov otac Osman je preminuo 1812. godine, kada je Husein imao nepunih 10 godina. Neki strunjaci smatraju da mu je i majka tada umrla, iako porodini izvori tvrde drugaije. Prema svim izvorima, majka je imala ogroman uticaj na Huseinov odgoj. Kao to mu je status nalagao, Husein je bio dobro obrazovan i nauio je itati i pisati u rano doba. Kada je imao 16 godina, nauio je arapsku kaligrafiju uz pomo Muratovog linog pisara Mula Mustevice, koji je hvalio Huseinovu bistrinu i zvao ga "darovitim djetetom". Osim toga, Husein je bio uen od strane dvojice dervia. Nije poznato da li je Husein pripadao redu dervia, ali na osnovu njegove velike religioznosti i skromnom nainu ivljenja koje bi demonstrirao u budunosti, esto se smatra da jeste. Husein je oenio Hanifu, sestru Mahmud-kapetana Dervente, u ranim godinama. Iako se ne zna taan datum, njegov sin Muhamed-beg je vjerovatno roen prije 1822 godine, kada je Husein imao 20 godina. Par je takoer dobio kerku, efiku, koja je roena 1833 godine. Ni Muhamed niti efika nisu imali djece. 1820. godine je Murat pozvan u Travnik od strane rivala Delaludin-pae zbog politikih nemira u Bosni. Po njegovom dolasku, Delaludin ga je otrovao, gdje je i umro. S obzirom da su Osman i Muharem ve bili mrtvi, Husein je tako postao kapetan Gradaca u 18. godini. Gradaako kapetanstvo Gradaka kula. Administrativno sjedite gradaakih kapetana.Kada je Husein postao gradaaki kapetan najvie panje je dao administraciji unutranjih poslova. Vrijedno je spomena da su svi Huseinovi projekti gradnje vezani za grad Gradaac i njegovu neposrednu blizinu. Tokom njegove vladavine Gradaac je proirio svoj status kao jedna od najprosperitetnijih kapetanija u Bosni.
15
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Prvi i najvaniji graevinski poduhvat je Gradaaka tvrava. Tvrava je postojala decenijama i bila je renovirana od vremena Mehmed-kapetana 1765 godine. Huseinov otac Osman i brat Murat su takoer radili na tvravi 1808 i 181819 godine. Ipak, ne zna se tana priroda Huseinovog doprinosa utvrenju. Kula tvrave je dugo bila smatrana Huseinovim djelom ali arheoloki dokazi pokazuju da je kula postojala od prije. Husein je svakako bio odgovoran za kompletnu gradnju nove tvrave tokom svoje vladavine. Po svim standardima to je bio veliki projekat, koji je ukljuivao konstrukciju vjetakog jezera ograenim rovom koji je bio do 100 metara irok i vrlo dubok. Tvrava je dobila ime ardak i oblinje selo je vrlo brzo dobilo isto ime. Zidine su bile ovalnog oblika, kompletna struktura je bila 17 metara duga i 8 metara iroka. Cijeli kompleks s okolinom je takoer sadrio damiju, bunare, lovite ribe i terene za lov. Unutar zidina grada Gradaca najznaajniji Huseinov doprinos je sahat-kula koja je izgraena 1824. godine. Osnova objekta je 5,5 x 5,5 metara, dok je visina 21,50 metara. Ovo je bio posljednji objekte te vrste koji je izgraen u Bosni 1. Nekih 4050 metara izvan gradskih zidina se nalazi Huseinov najvei arhitektualni doprinos: Husejnija damija. Izgraena u 1826, sadri oktagonalnu kupolu i izrazito visoku munaru (25 metara). Tri manje oktagonalne kupole se nalaze iznad verande. Islamske dekoracije se mogu vidjeti na vratima, zidu kao i interijeru. Cijeli kompleks je opasan malim kamenim zidom i kapijom. Huseinova vladavina u Gradacu je takoer bila istaknuta zbog njegove tolerancije prema hrianima; bilo da se radi o katolicima ili pravoslavcima. Iako su socijalne norme tog vremena diktirale da sultan odobri konstrukciju bilo kojeg neislamskog religijskog objekta, Husein je odobravao gradnju nekoliko takvih graevina bez sultanovog odobrenja. Katolika kola je izgraena u selu Tolisa 1823 godine, a onda i ogromna crkva koja je mogla primiti 1.500 ljudi. Izgraene su jo dvije katolike crkve u selima Dubrave i Garevac, dok je pravoslavna crkva izgraena u seocetu Obudovac. Poznato je da su hriani iz Gradaca, tokom Huseinove vladavine, bili najzadovoljniji u cijeloj Bosni. 1827. godina je oznaila Huseinov ulazak na bosansku viu politiku scenu. To se desilo uglavnom zbog nadolazeeg Rusko-Turskog Rata, 1828-1829. i njegove uloge u pripremanju odbrane granica Bosanskog ejaleta. Po primanju naredbe od bosanskog vizira Abdurahim-pae Husein mobilizira gradaaku populaciju i pojaava njenu odbranu. Tokom razgovora odranih u Sarajevu izmeu vezira i bosanskih kapetana Husein je bio taj koji je najdue diskutovao strategije. On je izabran za komandanta armije koju je mobilisao od Drine do Vrbasa. Po svim saznanjima uradio je sjajan posao. Ipak, sredinom juna 1828, Husein je morao iznenadno pouriti u Sarajevo s manjom vojnom formacijom kako bi odveo vezira na sigurno mjesto, zbog revolta meu jedinicama. 1830. Husein se podigao na nove politike visine jer je bio u mogunosti da govori u ime svih (ili gotovo svih) kapetana u Bosni. U to vrijeme je koordinirao odbranu Bosne od eventualne srbijanske invazije, a i upozorio je habsburke vlasti da ne prelaze preko Save. Autoritet koji je posjedovao kasnije objanjava njegovu veliku ulogu koju je imao u nadolazeim godinama.
Pokret za autonomiju Bosne
16
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Put do ustanka Sultan Mahmud II je osoba koja je bila glavni katalizator pokreta za autonomiju Bosne.U kasnim 1820-im, sultan Mahmud II je ponovo uveo osmanlijske refome, koje su imale za cilj ekspanziju osmanlijske armije (nizam), nove poreze i veu osmanlijsku birokratiju. Ove reforme su oslabile specijalni status i privilegije, koje je Bosna historijski uivala pod Osmanlijskim carstvom, to je sa rastuom moi i pozicijom drugih evropskih naroda pod osmanlijskom kontrolom dovelo do bijesa i pobuna iako se Gradaevi, suprotno narodnom vjerovanju, nije posebno protivio ovim reformama. 1826. godine, kada je sultan ukinuo janjiare u Bosni, Gradaevieva reakcija nije bila razliita onoj koju je imao ostatak bosanske aristokratije. Gradaevi je zaprijetio da e koristiti vojnu silu kako bi potinio svakoga ko se bude protivio sarajevskim janjiarima. Kada su janjiari ubili nakibul-erafa Nurudin efendiju erifovia njegov se ton promijenio, i vrlo brzo se distancirao od njihovog cilja. Ostatak 1820-ih je Gradaevi uglavnom proveo mirno, imajui dobre odnose sa carskim vlastima u Bosni. Kada je Abdurahim-paa postao vezir 1827. godine, Gradaevi je postao jedan od njegovih najpovjerljivijih savjetnika. To je kulminiralo Gradaevievom ulogom prilikom bosanske mobilizacije za Rusko-Turski rat. Nakon pobune u sarajevskoj kasarni Gradaevi je ak obezbijedio sklonite za izbaenog Abdurahim-pau u Gradacu prije nego to mu je pomogao da napusti zemlju. Gradaevi je takoer bio relativno lojalan Abdurahimovom nasljedniku, Namik-pai, pojaavajui osmanske garnizone u apcu po njegovoj naredbi. Prekretnica za Gradaevia je nastupila zavretkom Rusko-Turskog rata i potpisivanjem Mirovnog ugovora u Jedrenama 14. septembra 1829 godine. Prema odredbama traktata Osmanlijsko carstvo je moralo dati autonomiju Srbiji. inom koji je uvrijedio Bonjake i izazvao brojne proteste jer je Srbiji uz autonomiju dato i est oblasti (bosanski: nahija) koji su tradicionalno pripadali Bosni. Usljed ove konfiskacije historijski bosanskih podruja se rodio pokret za autonomiju. U danima izmeu 20. i 31. decembra 1830 godine Gradaevi je bio domain skupa bonjakih ajana u Gradacu. Mjesec dana kasnije, od 20. januara do 5. februara odran je jo jedan sastanak u Tuzli s ciljem da se pripremi za pobunu. Odatle je upuen opi poziv bosanskom narodu da se die na ustanak za odbranu Bosne. Tada popularni Husein-kapetan neoficijelno biva izabran za vou pokreta. Blii detalji o ovom sastanku su mrani i diskutabilni. Prema odreenim istovremenim izvorima Bonjaci su zahtijevali da Istanbul: poniti privilegije date Srbiji i naroito da vrati 6 starih bosanskih nahija. obustavi implementaciju Osmanlijskih vojnih reformi. okona upravu nad Bosnom i prihvati implementaciju autonomne bosanske vlade na elu s lokalnim voom. Zauzvrat bi Bosna plaala godinji doprinos. Borba za autonomiju [uredi] Drugi rezultat sastanka u Tuzli je bio dogovor da se odri sabor u Travniku. Poto je Travnik bio sjedite bosanskog paaluka i vizira planirani sastanak je u stvarnosti bio direktna konfrontacija s Osmanlijskim vlastima. Gradaevi je tako traio od svih involviranih da pomognu okupiti vojsku unaprijed. 29. marta 1831. godine Gradaevi se uputio prema Travniku s nekih 4.000 ljudi.
17
1. Travnik, 2. Pe, 3. Pritina, 4. timlje, 5. Sarajevo.Za Namik-pau se kae da je uvi vijest o dolazeim snagama otiao u travniku tvravu i pozvao brau Sulejmanpaie u pomo. Kada je pobunjenika vojska stigla u Travnik ispalila je nekoliko pucnjeva za opomenu na dvorac upozoravajui vizira da je spremna na vojni sukob. U meuvremenu je Gradaevi poslao jedan odred svojih snaga, koji je bio pod komandom srebrenikog Memi-age, u susret pojaanju brae Sulejmanpaia. Ove dvije strane su se srele u Pirotu, u predgrau Travnika, 7. aprila. Tu je Memi-aga savladao brau Sulejmanpaie i njihovu vojsku od 2.000 ljudi prisiljavajui ih da se povuku, te unitavajui vlasnitvo Sulejmanpaia. 21. maja Namik-paa je pobjegao u Stolac nakon krae opsade. Ubrzo nakon toga Gradaevi se proglasio "Vrhovnim komandantom Bosne izabranim voljom naroda". Ne gubei vrijeme Gradaevi je 31. maja uputio poziv u kojem je zahtijevao da se svi ajani smjesta pridrue njegovoj vojsci, zajedno sa svim pripadnicima bosanskog naroda koji su to eljeli. Na hiljade ljudi su pohrlili da mu se pridrue, meu njima i brojni krani za koje se tvrdilo da su sainjavali i do jedne treine njegovih sveokupnih snaga. Gradaevi je podijelio svoju vojsku na dva dijela, ostavljajui jedan dio u Zvorniku za odbranu u sluaju mogueg srpskog upada u teritoriju. Sa glavninom trupa uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru koji je bio poslan s velikom vojskom da ugui pobunu. Na svom putu zauzeo je gradove Pe i Pritinu gdje je podigao svoj glavni logor. Obraun sa visokim vezirom Mehmed Raid-paom se dogodio 18. jula u blizini timlja. Iako su sukobljene vojske bile otprilike iste veliine trupe velikog vezira su bile nadmonije u naoruanju. Gradaevi je poslao dio svoje vojske pod komandom Ali-bega Fidahia unaprijed da presretnu snage Raid-pae. Nakon manjeg okraja Fidahi je iscenirao lano povlaenje. Mislei da je pobjeda nadohvat ruke veliki vezir je nepromiljeno poslao konjicu i artiljeriju u umovit teren. Gradaevi je smjesta iskoristio ovu taktiku greku i izvrio kanjavajui protunapad s glavninom svojih snaga, skoro sasvim unitavajui osmanlijske snage. Raid-paa je tu bio ranjen i jedva izvukao ivu glavu. Careva damija u Sarajevu gdje je Gradaevi zvanino proglaen za bosanskog vezira.Nakon tvrdnji velikog vezira da e sultan ispuniti sve zahtjeve Bonjaka ukoliko se pobunjenika vojska povue nazad u Bosnu, Gradaevi i njegove snage su se vratili kui. 10. augusta u Pritini je odran sastanak svih glavnih figura pokreta za autonomiju. Na ovom sastanku je odlueno da Husein Gradaevi treba biti proglaen za bosanskog vizira. Mada je Gradaevi to isprva odbio svi oko njega su insistirali na tome i on je naposlijetku prihvatio tu ast. Njegov novi status je ozvanien tokom svebosanskoga sabora odranog 12. septembra u Sarajevu. Ispred Careve damije prisutni su poloili zakletvu na Kuranu da e biti odani Gradaeviu i objavili da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, nee biti odustajanja. U tom trenutku Gradaevi nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon to se udomaio u Sarajevu, preselio je centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivi od njega de facto glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, bosanski kongres, koji je zajedno sa njim tvorio bosansku vladu. Gradaevi je u to vrijeme prikupljao i porez, te smaknuo nekoliko lokalnih protivnika autonomakog pokreta.
18
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Stekao je reputaciju heroja i snanog, hrabrog i odlunog vladara. Jedna anegdota koja to ilustrira je da je Husein-kapetanov novodni odgovor na pitanje da li se boji rata sa Osmanlijskim carstvom bio "Boga se bojim malo," odgovorio je, "Sultana nimalo, a Vezira - ko dorata svoga." Karta dananje Bosne i Hercegovine. 1. Sarajevo, 2. Stolac, 3. Gacko, 4. Trebinje. Hercegovina je oznaena tamnom bojom.Tokom ovog zatija u oruanom konfliktu sa Turcima panja je okrenuta na hercegovake protivnike pokreta za autonomiju. Manji ratni pohod je pokrenut protiv Hercegovine iz tri razliita pravca: 1. Vojsci iz Sarajeva je nareeno da napadne Stolac u konanom okraju s Namik-paom koji je tamo pobjegao nakon to je Gradaevi zauzeo Travnik. 2. Vojska iz Bosanske Krajine je trebala da pomogne sarajevskim snagama u ovom nastojanju 3. Vojske iz Posavine i junog Podrinja su trebale napasti Gacko i lokalnog kapetana Smail-agu engia. Meutim, ispostavilo se da je Namik-paa ve bio napustio Stolac, tako da se ovaj napad odgodio. Napad na Gacko nije bio uspjean jer su snage iz Posavine i junog Podrinja potuene od strane engievih trupa. Ipak, uspjeha je bilo; u oktobru je vojska, koju je Gradaevi ukljuio pod komandu Ahmed-beg Resulbegovia, zauzela Trebinje od Resulbegovievih lojalista i drugih podravalaca stolake opozicije. Bosanska delegacija je stigla u tabor Velikog vezira u Skoplju u novembru te godine. Veliki vezir je obeao delegaciji da e insistirati kod sultana da prihvati bonjake zahtjeve i da slubeno proglasi Gradaevia vezirom autonomne Bosne. Meutim, njegove prave namjere su se pokazale rano u decembru kada je napao bosanske snage stacionirane u okolini Novog Pazara. Jo jednom je pobunjenika bosanska vojska zadala poraz sultanovim snagama. Zbog iznimno teke zime bosanske snage su se ipak morale vratiti kui. U meuvremenu je u Bosni Gradaevi odluio da nastavi sa pohodom na Hercegovinu i pored nepovoljne klime. Livanjski kapetan, Ibrahim-beg Fidrus, je po nareenju pokrenuo konani napad na lokalne kapetane kako bi uguio sve lokalne protivnike autonomakog pokreta. Kako bi postigao taj cilj Fidrus je prvo napao Ljubuki i lokalnog kapetana Sulejman-bega. U iznimno vanoj bitki, Fidrus je pobijedio Sulejman-bega i osigurao cijelu Hercegovinu osim Stoca. Na alost, dio vojske koja je opsjedala Stolac doivjela je poraz na poetku marta slijedee godine. Saznavi da su bosanske snage bile iscrpljene zbog zime stolaki kapetan Alipaa Rizvanbegovi je prekinuo opsadu i izvrio kontranapad, te potukao napadake snage. Iz Sarajeva je ve bilo poslano pojaanje pod komandom Mujage Zlatara prema Stocu, ali im je Gradaevi 16. marta naredio da se vrate nazad kada je saznao da se sprema velika ofanziva na Bosnu od strane Velikog vezira. Stup danas: Istono Sarajevo je bilo scena konane bitke Huseina Gradaevia.Osmanlijski napad je zapoeo poetkom februara. Veliki vezir je poslao dvije vojske: jednu iz Vuitrna a drugu iz Shkodra. Obadvije vojske su ile u pravcu Sarajeva, a Gradaevi je poslao snagu od otprilike 10000 vojnika da ih susretnu. Kada su turske snage uspjele prei preko Drine Gradaevi je naredio Ali-pai Fidahiu da sa svojih 6000 vojnika susretne neprijatelja kod Rogatice, dok su jedinice smjetene u Viegradu krenule prema Palama, nedaleko od Sarajeva. Susret dviju strana se konano desio krajem maja kod Glasinca, istono od Sarajeva. Bosansku vojsku je predvodio sam Gradaevi, dok su osmanlijske jedinice bile pod komandom Kara
19
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Mahmud Hamdi-pae, novopostavljenog bosanskog vezira od strane sultana. Nakon prvog sukoba Gradaevi je bio primoran da se povue na Pale. Borba je nastavljena na Palama, a Gradaevi se opet morao povui, ovaj put u Sarajevo. Tamo je vijee kapetana odluilo da se nastavi sa borbama. Konana borba se dogodila 4. juna na Stupu, mjestu izmeu Sarajeva i Ilide. Nakon duge i intenzivne borbe inilo se da je Gradaevi jo jednom potukao sultanovu vojsku. Meutim, pred sami kraj hercegovake snage pod komandom Ali-pae Rizvanbegovia i Smail-age engia su probile Gradaevievu odbranu, koja je bila postavljena na stranama, i ukljuile se u borbu. Iznenaena napadom s lea pobunjenika vojska je bila primorana povui se u Sarajevo. Tada je odlueno da je daljnji vojni otpor besmislen. Gradaevi je pobjegao u Gradaac dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. juna i spremala mar na Travnik. Nakon to je shvatio koje bi tekoe njegov grad i porodica doivjeli ako ostane u Gradacu, Gradaevi odluuje da napusti Gradaac i krene ka Austriji. Egzil i smrt Pogled na Zlatni rog sa Ejjuba gdje je Gradaevi ukopan.Ukoliko mu izbor da pobjegne iz Bosne nije bio ve dovoljno oit mogue je da je posebna sultanova fetva u kojoj Gradaevia proglaava "nevaljalcem", "zlikovcem", "izdajnikom", "odmetnikom", "razbojnikom" i "buntovnikom" te ga osuuje na smrt i konfiskaciju sve imovine, osim mulkovnih dobara, ubijedila Gradaevia da napusti zemlju. Ipak, zbog raznih obiaja i procedura njegov odlazak iz Bosne je otegnut na nekoliko dana. Nakon molbe austrijskim vlastima da olakaju svoje restrikcije, Gradaevi je konano doao do granice na Savi sa velikim brojem svojih pratilaca 16. juna. Preao je rijeku u Habzburku zemlju zajedno sa 100 pratilaca, slugama i familijom. Iako je oekivao da e biti tretiran kao bosanski vezir bio je pritvoren u Slavonskom Brodu gotovo mjesec dana dok su mu oruje i drugo vlasnitvo bili oduzeti. Austrijske vlasti su bile pod stalnim pritiskom Osmanlijske vlade da Gradaevia to je mogue vie udalje od granice. 4. jula Husein je prebaen u Osijek gdje je faktiki ivio u kunom pritvoru. Njegova komunikacija sa ostatkom porodice i zajednicom je bila veoma ograniena zbog ega se nekoliko puta alio vlastima. Situacija se ipak vremenom poboljala i prije nego je napustio Osijek izjavio je lokalnim vlastima da mu je tu prijao boravak. Iako je osjeao duboku al za domom i nakon to je tek djelomino imao kontrolu nad svojom sudbinom, Gradaevi je ipak odravao svoj ponos i aroganciju. Govorilo se da je ivio luksuzan ivot a to je ukljuivalo i viteka natjecanja sa svojim drutvom. Krajem 1832. godine Husein je pristao da se vrati na Osmanlijsku teritoriju da bi dobio oprost od sultana. Uvjeti koji su mu bili izreeni u Zemunu su bili veoma otri, a insistirali su ne samo na tome da se Gradaevi vie nikada ne vrati u Bosnu nego da ne kroi nijednim Osmanlijskim teritorijama u Evropi. Razoaran, Gradaevi je bio prinuen da prihvati uvjete i preseli se u Beograd. U Beograd je doao 14. oktobra u odrazu pravog vezira jaui konja osedlanog srebrenim i zlatnim sedlom i u velikoj pratnji. Bio je ophoen kao heroj od strane muslimana u Beogradu i kao ravnopravan od strane lokalnog pae. Gradaevi je ostao u Beogradu dva mjeseca u kojem vremenu mu je zdravlje oslabilo (kako je zabiljeio doktor Bartolomeo Kunibert). Napustio je grad i uputio se prema Istanbulu u decembru ali, poto je njegova kerka jo bila mlada, njegova supruga je ostala u Beogradu da bi mu se pridruila u proljee idue godine.
20
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina U Istanbulu je Gradaevi ivio u starim janjiarskim barakama na atmejdanu (Hipodromski trg) dok je njegova familija ivjela nedaleko odatle u posebnoj kui. ivio je relativno mirnim ivotom naredne dvije godine i jedini znaajan dogaaj je bio kad mu je sultan ponudio da postane paa visokog ranga u Osmanlijskoj armiji; ponudu koju je Gradaevi prezirno odbio izjavivi da e "radije umrijeti u nonji svojh oeva nego da nosi(m) nizam-uniformu jednog pae!" . Umro je 17. augusta 1834. godine. Legenda govori da je otrovan od strane carskih vlasti ali imajui u vidu njegovo loe zdravlje vjerovatnije je da je umro od kolere. Ukopan je na mezarju Ejjub, nedaleko od stare veterinarske kole gdje se njegov mezar i danas nalazi. Batina Rodna kua Huseina GradaeviaHusein Gradaevi je bio iva legenda u vremenu u kojem je ivio. Po svojoj smrti postao je "legenda bosanskog ponosa". Meu Bonjacima je bila poznata izreka da "godinama nakon njegove smrti niko u naem narodu ne bi mogao uti njegovo ime a da ne pusti suzu." Ovaj pozitivni osjeaj nije bio iskljuivo prisutan u muslimanskoj populaciji poto se i za krane iz Posavine smatra da su dijelili slian pogled decenijama. Prva historijska literatura napisana o Huseinu Gradaeviu moe se nai u djelu Safvet-bega Baagia "Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine" iz 1900. godine. Meutim, zbog historijskih nesuglasica izmeu porodica Baagi i Gradaevi pogled Safvet-bega na Huseinkapetana je donekle subjektivan. Godinu dana kasnije Gradaevia spominje Bartolomeo Kunibert u svojim djelima na temu Prvog srpskog ustanka, koja su opisala Gradaevia prilino pozitivno kao traginog heroja. U godinama koje su slijedile Gradaevia su spomenuli D. Pavlovi, Slavko Kalueri i Hamdija Kreevljakovi ili posebno ili u kontekstu pokreta kojeg je vodio. Generalno raspoloenje je bilo to da je pokret za autonomiju bio samo reakcija bosanske vie klase na carske reforme. Ovaj pogled je decenijama prevladavao meu historiarima. Gradaevi je imao manje uskrsnue tokom Drugog svjetskog rata kada su Ustae u pokuaju politike manipulacije lansirale prijedlog da se njegovi posmrtni ostaci donesu nazad u Sarajevo. Za vrijeme Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije Gradaevi i njegov pokret su rijetko spominjani. Ono to je smatrano otporom vie klase implementacijama modernih reformi se nije dobro slagalo s komunistikom ideologijom. Gradaevi je kratko pomenut u takvom svjetlu u djelu Avde Sueske o bosanskim kapetanima 1964. godine. Otada prolazi jo 24 godine prije nego to Gradaevi biva ponovo spomenut, ovoga puta u djelu Galiba ljive iz 1988. godine o Bosni u prvoj polovini 19. vijeka. Iako je tada rijeeno nekoliko historiografskih kontroverzi nije bilo neke znaajne promjene u pogledu na Gradaevia. Nakon jugoslavenskih ratova i nacionalnog buenja Bonjaka, Gradaevi i njegov pokret su doivjeli ponovno roenje kako meu historiarima tako i u opoj javnosti. Djela Ahmeda S. Aliia, Mustafe Imamovia i Husnije Kamberovia su sva predstavila Gradaevia u pozitivnijem svjetlu. Gradaevi se ponovo nairoko smatra za najveeg bonjakog nacionalnog heroja i simbol je nacionalnog ponosa i duha. Glavne ulice u Gradacu i Sarajevu nose njegovo ime kao i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovini. U skoroj budunosti treba da se u Gradacu izgrade impresivna statua i monument posveeni Gradaeviu. Bilo je govora i o vraanju Gradaevievih posmrtnih ostataka u Bosnu, ali malo je konkretno proizalo iz toga.
21
Biljeke 1 Posljednja sahat-kula izgraena u Bosni i Hercegovini za vrijeme Osmanlijske vlasti je bila Vratnika sahat-kula. Poto je ta sahat-kula bila jedina izgraena od drveta te kasnije iz tih razloga i sruena, Gradaaka sahat-kula se smatra posljednjom sahat-kulom izgraenom tipinim metodama od kamena. Omer-paa Latas Roenje i ivot Omer-paa Latas se rodio 1806. godine, kao Mihajlo Latas, u Janjoj Gori, opina Plaki, a umro je 1871. godine u Istanbulu. Kao oficirsko dijete uio je kadetsku kolu u Gospiu i stupio u vojski kao kadet-narednik. Pobjegao je u Bosnu 1827. godine zbog pronevjeravanja novca i u Banja Luci je primio islam. Iz Banja Luke odlazi u Vidin, gdje boravi neko vrijeme. Kada je doao u Istanbul, postao je uitelj crtanja prijestolonasljednika Abdul Medida. Postao je pukovnik 1838. godine, a potom paa, kad je Abdul Medid stupio na vlast. Bio je odlian vojnik. U krvi je uguio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Vrlo mlad imenovan je za marala, tj. muira. Godine 1848/49. sa Rusima okupirao Dunavske kneevine. Slomio je ustanak bosanskog begovata na elu sa vezirom Husein-kapetan Gradaeviem 1850. godine. Oko hiljadu najuglednijih aga i begova je pozatvarao, a oko 400 poslao okovane u Istanbul. Godine 1853. unitio bi Crnu Goru, da to nisu sprijeile Austrija i Rusija. U Krimskom ratu 1853. bio je zapovednik turske vojske na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovoa). Potom je uestvovao, sa engleskim i francuskim saveznicima, u opsadi Savestopolja, u borbama na Kavkazu. Uguio je ustanke u Mesopotamiji. Godine 1861, kada je bio na pomolu rat sa Crnom Gorom, ponovo bi unitio Crnu Goru, da se nije spasla zauzimanjem Velikih sila. Guio je i grki ustanak na Kritu 1867. godine i poto nije do kraja, zbog loe turske flote i nedostatka sredstava, mogao da sprovede blokadu ostrva, sam se povukao 1868. godine. U Parizu je bio 1865. godine kao glavni vrhovni komandant turske vojske. Omer-paa Latas u Bosni Pobune bosanskih prvaka protiv osmanske vlasti i sporo provoenje reformi, utjecali su na odluku Porte, da u Bosanski ejalet poalje Omer-pau Latasa, spacijalistu za guenje pobuna u provincijama. Dalaskom u Sarajevo 1850. godine, okupio je bosanske prvake, proitao im ferman i zatraio je od njih, da reforme provedu u praksu. Bez obzira na to, Bosanski ejalet su zahvatile pobune u Bosanskoj Krajini, Posavini, Hercegovini i srednjoj Bosni. Sve pobune su bile vojno uguene,a sljedila su ubistva i progoni bosanskih prvaka. Latasova naredba o oduzimanju oruja civilnom stanovnitvu izazvalo je pobunu u Hercegovini 1851. godine.
Topal Osman-paa
je rodom iz Moreje, otok Krit. Ima burnu ratnu historiju kao veliki vezir Otomanske imperije.Vezir je bio od 1861.g. do 1869.g. Gradio je puteve uzNeretvu i Bosnu. Izgradio je prvu Pivaru u Sarajevu (1864). Gradio je i pilane, telegrafije, potu, rezidenciju(Konak-na Bistriku), bolnicu, prvu tampariju koja tampa list "Bosanski vijesnik".
22
HADI MEHMED-PAA KUKAVICA

? - zul-kade 1174 (4.6.-3.7.1761.)
Gotovo je nemogue nepoeti govoriti o vakufu ili vakifu bez potsjeanja na hadis Muhameda a.s. koji glasi: Sa smru ovjeka prestaju sva njegova djela, osim u tri sluaja ; Ako iza sebe ostavi dobro odgojeno potomstvo, ili znanje koje ljudima koristi (npr. znanstveno djelo),ili kakvo dobro , hair od koristi ljudima. U proteklih etrnaest stoljea na prostorima koje su nastanjivali muslimani, ovaj hadis je bio polazna taka, osnova za vakuf kao ustanovu od opedrutvenog, ekonomskog, kulturnog, znanstvenog, vjerskog i svakako historijskog znaaja, koji i danas ima ivotno znaenje za muslimane irom svijeta. Ulaskom u okvir Osmanskog carstva 1463. godine, Bosna postaje rasadnik vakufa. Mnoga mjesta u Bosni svoj razvoj, svoje izrastanje u znaajnija kulturna, ekonomska i urbana sredita duguju vakufima mnogobrojnih vakifa, gotovo po pravilu svojim sinovima; ljudima poteklim iz nae zemlje i naeg naroda. Po tom pitanju Foa je tipian bosanski grad, koji je rodno mjesto Hadi Mehmed-pae Kukavice, bosanskog vezira u vremenu od 1752.-1756. i 1757.- 1760. godine, jednog od najveih vakifa Bosne uope.
Sumirajui posljednja tri stoljea Osmanske uprave u Bosni, koja su obiljeena opadanjem vojne i ekonomske moi Carstva u cjelini, i svim ostalim nevoljama koje takvo slabljenje prate, Hadi Mehmed-paa Kukavica ima istaknuto mjesto u nizu brojnih bosanskih namjesnika toga vakta. Za postizanje takvog mjesta kljune su dvije uloge Mehmed-pae; kao bosanskog namjesnika i kao bosanskog vakifa. Neuputajui se u davanje konane ocjene njegove uloge vezira, osim skromnog miljenja da je Mehmed-paa tu svoju dunost obavljao energino i sa izvjesnim uspjehom, a to potvruje i injenica da je on jedan od rijetkih vezira toga doba koji su na jednom mjestu proveli est i po godina (upravljao Bosnom u dva navrata od 1752.do 1756. i od 1757.do 1760.godine).
23
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina O ulozi vakifa moe se rei, bez bojazni da e se napraviti ozbiljna greka, da je Mehmed-paa jedan od najveih, a kad je u pitanju vrijeme od prvih godina sedamnaestog stoljea naovamo i Foa, uope, najvei bosanski vakif. To se vidi iz vie od osamdeset javnih objekata u osam mjesta; u samoj Foi vie od deset, koji su znaajni ne samo zbog graevinske i umjetnike vrijednosti, ve i zbog injenice da su stajali velike svote novca u vrijeme slabljenja moi Osmanske carevine na svim poljima. Mehmed-paa Kukavica, kako je poznato, roen je u Foi u muslimanskoj porodici koja vodi svoje porjeklo od kranske porodice Pavlovia sa Popova mosta u podruju ureva (Sutjeska). Po jednoj narodnoj predaji Mehmed-pain otac je bio foanski alajbeg.* Takoer, Mehmed-paa je imao brata Sulejmana, to navjeuje mogunost da je taj Sulejman rodonaelnik foanske loze Kukavica, za razliku od one travnike (Kukavii ili Ibrahimpaii), iji je rodonaelnik sam Mehmed-paa.* Poetak Mehmed-paine karijere ini se da je vezan za Bosnu. Poto je preao u Istanbul, brzo napreduje. U rebiul-ahiru1163. (izmeu 10.3.i 7.4.1750.) promaknut je u ser-bau ili aubau (ef dvorskog ceremonijala). 1752. pred kraj septembra, u asti aubae poslat je u Bosnu, kao poseban sultanov izaslanik (memur), sa zadatkom da zavede red naruen bunama koje su trajale od 1747. godine po sjevernoj i zapadnoj Bosni, a ije su voe bili ak i neki pretstavnici vlasti i uleme (kadija Abdurahman efendija Muharemija). Mehmed-paa je na ovu dunost imenovan posebnim carskim fermanom iz zul-kadea 1165. (izmeu 20. i 30. 8.1752.) godime. aubaa carskog divana, hadi Mehmed, kako je Mehmed-paa imenovan u fermanu, veoma je surovo nastupao protiv ustanika, to je pogoralo i onako teko stanje. Kako su u Istanbulu stekli uvjerenje da je Mehmed-paa uspjeno izvrio zadatak, bi promaknut u ast mirimirana i imenovan bosanskim valijom, umjesto dotadanjeg Ahmed-pae uprilia. Datum ovog imenovanja je, po Mehmedu Sureyyi, 3. safer 1166. tj. __________ * Foa je u 18.stoljeu bila sjedite alajbega. 10.12.1752. godine. Ve mjeseca dumadel-uhraa 1166. tj. aprila 1753. dali po zaslugama ili na neiji zagovor, Mehmed-paa dobiva i trei tug tj. titilu vezira. Prvi namjesniki mandat Mehmed-pae u Bosni trajao je pune tri i po godine i za samo nastupanje na pomenutu dunost vezan je jedan zanimljiv podatak; obiaj je bio da se novi bosanski namjesnik doekuje u Sarajevu sa posebnim poastima iskazanim u povorci u kojoj su se ispred pae, uz utuglijske bubnjeve, nosili znaci, tugovi njegove asti. Dotad, bosanski namjesnik najee je bio vezir tj. paa sa tri tuga, a kako smo vidjeli Mehmed-paa je na tu dunost nastipio u inu pae sa dva tuga. Vjerovatno cijenei da ga narod i velikai nee 24
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina dovoljno potovati, Mehmed-paa ue u Sarajevo bez utuglijskih bubnjeva i povorke sa tugovima. Ukratko, njegov prvi mandat bosanskog namjesnika odslikavaju obrauni sa ustanicima na svim stranama, sa vie ili manje uspjeha, koji je rezultirao slamanjem ili barem pritajivanjem pokreta baa, to je opet pomoglo da se smanji pritisak na narod, te pohodi protiv crnogoraca.* Onaj drugi pohod protiv crnogoraca koji je bio u zavrnoj fazi priprema dovrio je amil Ahmedpaa, koji je fermanom od 8.evala 1169.tj. 6.7.1756. imenovan na mjesto namjesnika Bosne, umjesto hadi Mehmed-pae Kukavice koji je premjeten na mjesto valije u Negropontu.* Nakon godinu dana provedenih u Negropontu, 12.zul-kadea 1170. tj. 28.8. 1757. Mehmed-paa je ponovo imenovan bosanskim vezirom, vjerovatno na vlastitu molbu a radi nadgledanja radova na svojim vakufima, od kojih su neke graevine ve bile zavrene.* Stupivi ponovo na mjesto bosankog vezira u novembru mjesecu je primio gvardijane fojnikog, kreevkog i sutjekog samostana koji su mu predali dulus, uobiajeni dar u novcu.
__________ * Alija Bejti, Prilozi za orjentalnu filologiju, VI-VII/1956-7., Sarajevo 1958. * Luka Gri Bjelokosi je u Fojnici zabiljeio jednu pjesmu i objavio ju je 1898. u Novom Sadu, u zbirci Iz naroda i o narodu. Ta pjesma govori o tom pritajivanju bainskog pokreta i glasi ovako:
Protuili kliki alajbezi: to trpismo trpjet ne moemo, Jaramazi Bosnu raskopae, Digoe nam raju u kaure! Kad je care tubu razumio, Udari se rukom po koljenu: Medet Bosno, ta si doekala, Medet Bosno, desno krilo moje?! Pa on pua po gradu telale, 25
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Nebili se koji junak nao, Da u Bosni bae iskorjeni. Al se junak nai ne mogae, Osim jednog pae Kukavice, A kad doe paa Kukavica, Kada doe Bosni ponositoj, Od njega se bae prepadoe: Jatagane kriju na tavane, A dubeta kriju u ubreta, A saruke kriju u sanduke: Aman, paa, nisam bio baa, Sijem, orem i veriju dajem! Al im paa ne e vjerovati, Ve isjee sve redom glavare.
* Ferman o imenovanju u teanjskom sidilu. * Isto.
Ve sljedee 1758. U toku istog primanja Paa je pomenute gvardijane, s posebnim ceremonijama, zaognuo novim biniima i taj obiaj se odrao na bosanskom divanu sve do 1847. i vezira Mehmed Tahir-pae.* 1758.Mehmed-paa je sveano obejanio, objavo svoju vakufnamu pred kadijom u vezirskom saraju u Travniku. Tako je predao na javnu upotrebu sve svoje vakufe kiji su te godine bili gotovi. Te godine Mehmed-paa je poduzeo jedan pohod na Hercegovinu, ali je bio razbijen.Sukob sa Mostarcima imao je odjeka i u Istambulu.Mostarci uloe tubu protiv Mehmed-pae i uz pomo uticajnih ljudi koje su imali na Dvoru uskoro stie ferman kojim Mehmed-paa bi opozvan sa poloaja bosanskog namjesnika, a poslije, vjerovatno povodom istih optubi i prognan na Krit gdje je kasnije pogubljen. Mehmed Sureyya navodi da je Mehmed-paa Kukavica napustio Bosnu u mjesecu muharremu 1174. (13.8.-11.9.1760.) hidretske godine, bio namjesnik Janine (Epir) te tu, u dumadel-ahiru (8.1.-5.2.1761) lien svih asti i prognan u Resmu (Retimo) na Kritu, gdje je pogubljen u mjesecu zul-kadeu 1174.(izmeu 4.6.i 3.7. 1761.).Ovaj podatak 26
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina potvruje i biljeka sutjekog ljetopisca Benia, koji pod godinu 1761. biljei: Car smae hadi Mehmed pau Kukavicu, a glavu mu otsijee u hadi (na adi-Kritu), gdje je bio prognan, dade donijeti u Carigrad i staviti na ta ili kamen, gdje se meu glave krivaca, da bi se ulio vei strah drugim vezirima. Beni dalje, navodi razloge pogubljenja: Tome je uzrok bilo ovo: 1.toje hinlu inio u harau, prikazujui caru toliko godina manje teskera, a kupei vie od raje poreza 2.to isprodava po krajini kapetanske (ili kapetanima) topove i debhanu to je bijae car poslao 3.to je dizao vojsku na Mostar 4.to se nadmetao za bosanski paaluk s carevim zetom i to se time uini sramota carevom zetu 5.to je bilo i drugih krivica. Sama uloga Mehmed-pae Kukavice kao vezira, kao i openito uloga bilo kojeg upravljaa podlona je razliitim tumaenjima i ocjenama, pa je u krajnjem sluaju veoma teko i nezahvalno dati konanu ocjenu, pogotovo ako bi se eljelo biti potpuno objektivan. Sa izvjesnom mjerom pristrasnosti moe se rei da je njegova uprava u izvjesnom smislu bila dobra imajui u vidu neke navode savremenika ili neke narodne pjesme, a posebno njegov vakuf koji je etvrti po veliini u Bosni.*
VAKUF
Pitanje njegova bogatstva ostaje nejasno i pored nekih navoda koji istiu njegovu pohlepu za novcem a koje druge injenice opovrgavaju. 1752. godine Mehmed-paa je u Bosnu doao kao hadija, znai ve imuan ovjek, a o njegovom bogatstvu steenom prije te godine govori enjenica da je neke svoje vakufe poeo ili izgradio prije kraja 1752. Znai prije nego je postao paa i bosanski namjesnik. Do 1758. nastala je veina objekata njegova vakufa, mada je i poslije te godine nastalo nekoliko vakufskih objekata. Ve je reeno da je Mehmed-paa uvakufio vie od osamdeset raznih objekata, a po vakufnami, zapravo njenu prijepisu vidi se da su ti objekti izgraeni u osam mjesta: Foi, Goradu, Prijepolju, Sarajevu, Visokom Travniku i u travnikim selima Slimena i Vitez. To su sljedei objekti: etiri damije jedna medresa, etiri mekteba, pet uprija, jedan sebilj, etiri esme, tri karavan saraja, jedan hamam te jedan bezistan i vie duana.
1. FOA
27
Damija hadi Mehmed-pae Kukavice bila je smjetena u Prijekoj ariji iznad Ortokala tj.iznad dananjeg upravnog sredita grada.Damija se je odlikovala masivnim kamenim zidovima, kalotnim kamenim kubetom i visokom munarom od tesanog kamena, koja je dominirala okolinom. Tlocrt damije je isti kvadrat sa unutranjom osnovom od 9,05 metara. Sofe damije je do pred agresorski rat 1992.nadkrivala jednostrena krovna konstrukcija postavljena na jednostavne drvene stubove. Ti elementi su odudarali od glavnine objekta, pa je Alija Bejti s pravom primijetio da su sofe morale biti netkrivene kamenim kubetima naslonjenim na kamene stubove.* To je vremenom propalo i zamijenjeno je drvenom konstrukcijom. Ulaz u damiju krasila su dvokrilna drvena vrata ija su krila cijelom povrinom ornamentirana nizom kvadrata sa rozetama poput rascvjetalog cvijeta u sreditu svakog od njih.Motiv kvadrata ima orjentalno porijeklo dok rozeta predstavlja isti domai motiv koji se je mogao sresti na mnogim foanskim kuama, to je dokaz da je to djelo domaih majstora. Unutranjost damije ukraava mihrab i mimber nevelikih dimenzija sa vie umjetnikih ukrasa. Mahfil su noili drveni stubovi sa profiliranim osnovama i izrezbarenim jastucima. I ako bez ornamenata ispod kubeta i erefeta, damija je djelovala skladno i impresivno, te zauzima ubjedljivo prvo mjesto meu etiri hadi Mehmed-paine dasmije koje je izgradio (tri su u drugim mjestima Bosne), to govori o njegovoj nakani da se odui svome rodnom gradu. Tarih na kamenoj ploi iznad ulaznih vrata veliine 53x53 cm napisan je turskim jezikom u etiri distiha sa hidretskom godinom 1165.(od 20.11. 1751. do 7. 11. 1752.). ime vakifa se navodi kao hadi Mehmed-beg, aubaa sultana Mahmuda, to jasno govori da je ta damija grena prije nastupanja na poloaj bosanskog namjesnika, odnosno sultanovog memura. Mekteb i medresa izgraeni su na lijevoj strani harema damije, u jednom krilu od erpia i drveta. 1899.godine na desnoj strani harema izgraeno je jo jedno krilo medrese, ime je naznaena skladnost itavog sklopa, a ije rjeenje podsjea na velike medrese Istanbula, takoer graene uz hareme damija. Takav sklop objekata ovog tipa u Bosni, poznat je samo u sluaju hadi Mehmed-paine damije, medrese i mekteba ovdje u Foi. Medresa je radila do poetka Drugog svjetskog rata. Karavan-saraj nalazio se u neposrednoj blizini damije i medese, na suproznoj strani ulice. Poslije Drugog svjetskog rata karavan-saraj je restauriran, tako da je prizemlje, gdje su prije bile tale za kiridijske konje, pretvoreno u restoran, dok je sprat posluio prvobitnoj namjeni; 28
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina prostorija za konaenje. Ovaj karavan-saraj nije imao unutranje avlije i bio je itav pod jednim etverostrenim krovom, tako da je to zapravo han veih dimenzija, i ako se u vakufnami zove karavan-sarajem. Evo kako Alija Bejti opisuje ovaj karavan saraj: Graen je u dvije etae, od kojih je ona donja sva od kamena, a gornja od erpia i drveta ( kanatna konstrukcija).Dolje su tri prostorije.Dvije su do ulice i jedna od njih je kahvodak, gdje je sjedio zakupnik hana ili handija i tu doekivao putnike kavom, a u drugoj je bila spremnica za ito ( hambar), kakvu su imali i svi drugi vei hanovi. Pozadi tih dviju soba protee se na cjeloj duini objekta trea prostorija, staja za kiridiske konje.Taj prostor ( 17,70 x 9,15m) dobro je osvijetljen nizom niskih a irokih prozora, koji su uzdignuti do samog stropa, a parapete im u debelom zidu skoene, tako da je svjetlo koso upadalo u unutranjost.Po sredini staje su, u uzdunoj osi etiri jaka drvena etvrtasta stupa koji prenose teret gornje etae i ujedno, u neku ruku djele prostor na dva djela, kako se on lanio i obzirom na sam smjetaj konja.
__________ * Alija Bejti, Nae starine III, Sarajevo 1956.
Tu su se konji vezali uz dva nasuprotna i dua zida te su u tu svrhu, uz te zidove bile izgraene i jasle. U tu staju i druge prostorije hana vodi vrlo prostran i otvoren hodnik. irina mu iznosi upravo 4m, a tolika veliina data je radi toga, da kroza nj moe u staju proi i konj pod tovarom. Na vanjskoj strani , prema ulici ulaz je jako naglaen polukrunim kamenim lukom u gornjem djelu, a na onom mjestu , gdje poinje staja, izgraena su teka drvena vrata na dva krila koja su se preko noi zatvarala. Iz tog hodnika vodi i jednokrako drveno stubite na kat.Najprije se izlazi na divanhanu prostran i slobodan prostor, na koji se vee pet soba za konaenje putnika.Sve te sobe namjenjene su, po starom obiaju, zajednikoj upotrebi i u svakoj je sobi lealo po vie putnika jedan do drugoga na uzdignutom drvenom podijuili, kako ga zovu u Foi palatama, koje su se protezale do 29
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina prozora i od zida do zida. Izmeu dviju odaja u zapadnom djelu hana izgraen je jo jedan odak s ulazom sa divanhane, a na njima je bilo obino ognjite.Na njemu su sami putnici spravljali sebi hranu.Odaja, to se vee uz taj kahvodak i prostire na sjeverozapadnom uglu kata, kasnije je neto smanjena zidom od obinog pletera, i time se otvorio novi prostor, prolaz do abdesthane koja je bila napravljena na vanjskom rubu vanjskog zida za pranje putnika. * Iz jednog nedatiranog obrauna Mehmed-paina vakufa u Foi, vjerovatno iz 19.stoljea, vidi se da je godinja zakupnina iznosila 100 groa i da se han od starina izdaje pod tu cijenu. Mostovi koje je Mehmed-paa izgradio u Foi (izgradio je dva), premoavali su ehotinu i Drinu.Bili su izgraeni od drveta pa zato vie nisu u ivotu. Most preko ehotine stajao je na izlazu iz Donje arije, ispod pazarita, gdje se i do Drugog svijetskog rata nalazio jedan most. Most na Drini bio je u Donjem polju na mjestu dananjeg eljeznikog mosta, poznatog stratita foanskih Bonjaka iz Drugog svijetskog rata.Alija Bejti pak, neiskljuuje mogunost da je taj most bio na Brodu, pet kilometara juno od grada, na mjestu starijeg mosta koji je bio vakuf sultan Sulejmana, a kojeg opisuje Evlija elebija polovinom sedamnaestog stoljea.* Sahat-kula, mada nije spomenuta u vakufnami iz 1758.godine, po opeprihvaenom miljenju je vakuf Mehmed-pae, a izgraena je poslije pomenute godine. Sahat-kula je izgraena od kamena, prizmatinog je oblika, poput ostalih bosanskih sahatkula.U rubove su postavljeni ovei tesanci od sedre a u ostalim djelovima obini pritesani vapnenac.U presjeku je etverokutnog oblika sa dimenzijama 3,1x3,2m i visinom od oko 16m.Ulazna vrata su veoma mala, svega 96 cm visine.Uz kulu idu drvene etverokrake stepenice sa podestima u okovima.Pod vrhom se nalaze etiri otvora u obliku prozora sa iljastim lukom, ispod kojih su smjeteni brojanici sa kazaljkama.Kula je nadsvoena blae naglaenim kamenim vijencem i oniskim atorastim krovom od kamena klesanca sa limenim pokrovom. Nije mi poznato jeli ova kula preivjela posljednju agresiju na BiH. Tekija kao ni sahat-kula nije pomenuta u vakufnami iz 1758. ali Alija Bejti na temelju originalnih isprava iz 19.st. navodi postojanje tekije hadi Mehmed-pae Kukavice u Foi i jednog turbeta, svakako iz ranijeg vremena, uzdravanog zajedno sa tekijom iz prihoda kranske dizije bosanskog ajaleta.* Naime, tu tekiju pominje jo Evlija elebija pod imenom Bajazid-babina, a Mehmed-paa ju je samo obnovio i odredio njeno uzdravanja. 30
Kasnije su i drugi vakufi pomagali njeno uzdravanje, a doivjela je nekoliko obnova, od kojih je posljednja nekoliko godina pred posljednju agresiju na BiH, u kojoj je potpuno unitena kao i sve u Foi to je odslikavalo islamsku kulturu i tradiciju. Tekija je pripadala nakibendijskom tarikatu i sastojala se je od semahane, dva turbeta i musafirhane. U Mehmed-painoj vakufnami pominje se i jedan hamam u Foi, te sedam duana, o ijem poloaju i osobinama nisam mogao pronai opirnije podatke, osim ovog pomena u vakufnami.*
2.SARAJEVO
Damija Mehmed-pae Kukavice u Sarajevu izgraena je na temeljima starije, Duradik hadiAhmedove, nastale prije 1554.godine.Muvekit navodi kako je ta damija izgorjela i kako je na njenim temeljima Mehmed-paa izgradio svoju.* Pa ipak, damija je poznata kao Duradik hadi-Ahmetova.Damija se nalazi u Patkama, na poetku ulice Sagrdije.Izgraena je od erpia i (bila) pokrivena etverostrenim krovom od eremita. Munara je od kamena, nije visoka kao munara Mehmed-paine damije u Foi, ali je elegantnija od munare te damije. Iz Mejlijeva (umro 1781.) tariha nad ulazom u damiju, vidi se da je damija sagraena 1168.hidretske godine (1755.), dakle tri godine poslije foanske damije. Mekteb Mehmed-pae u Sarajevu nalazio se je uz njegovu damiju, u Patkama, sa njene istone strane.Zgrada mekteba bila je jednostavna, poput obine bosanske kue pod eremitom.Poput damije i mekteb je stajao na temeljima Duradik hadi-Ahmedova, starijeg zdanja, stradalog u poaru iz 1697.godine.* Mehmed-pain mekteb izgraen je kad i sama damija.U njeg je bila dovedena i voda iz vodovoda koji je napajao i esmu ispred damije. U poaru iz 1780.godine,* ta zgrada je izgorjela, zatim obnovljena i sluila je svojoj namjeni do iza Ausro-Ugarske okupacije 1878.godine.* Sebilj Mehmed-pae nalazio se je na samoj Baariji, nie od onoga dananjeg, sve do 1858.godine, gdje je do 1868. bila postavljena gradska straarnica.* Te godine straarnica je uklonjena i na njenome mjestu ponove je izgraen sebilj, koji nije istovjetan sa Mehmed31
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina painim, ali je vjerovatno izgraen po uzoru na taj stariji. 1891.godine taj novi sebilj je poruen i zamjenjen drugim koji je 1913.godine premjeten na dananje mjesto. Prvobitni Mehmed-pain sebilj je sagraen 1754.godine, kako navodi Baeskija.* Sebilj je imao jednu prostoriju kvadratne osnove, sa ulazima na sve etiri strane, natkrivenu blagim vijencem i malom masivnom kupolom.U sebiljkurnu, kameno korito tekla je voda dovedena iz Gazi Husrev-begova vodovoda, uzeta iznad ekreijine damije.Za to je Gazi Husrev-begovu vakufu plaana jedna aka dnevno, iz Mehmed-paina vakufa.Tu je bio i poseban slubenik koji je kevijom zahvatao vodu i besplatno pojio prolaznike. __________ * Prijepis vakufname u Vakufskoj direkciji u Sarajevu, sidil vakufnama I, br. 2. * Muvekit, Povjest Bosne. * H.Mehmed Handi, El-hidaje, VI, Sarajevo 1943. * Mula Mustafa Baeskija, Ljetopis. * H.Mehmed Handi, isto. * Bosna, br.116 od 31.8.1868.
3.TRAVNIK
U Travniku je, pored Foe, Mehmed-paa ostavio najvie objekata svoga vakufa.U Gornjoj ariji je podigao; damiju, medresu, mekteb, tri esme, bezistan i vei broj duana.Pretpostavlja se da je u Travniku sagradio jednu sahat-kulu uz svoju damiju i jedan hamam. Damija Mehmed-pae u Travniku izgraena je uz vezirske saraje.Vremenom je propala i na njenom je mjestu 1867.godine hadi Alibeg Hasanpai izgradio svoju damiju, barem po dimenzijama i krovnoj konstrukciji istovjetnu starijoj, Mehmed-painoj, od koje je jedino ostala kamena munara. Medresa koju je u Travniku izgradio Mehmed-paa, nalazila se je u Gornjoj ariji, nasuprot njegova bezistana.Od nje je do pedesetih godina 20.stoljea ostao samo prednji zid sa kapijom i tarihom iznad ulaza, iz kojeg se vidi da je medresa izgraena 1173.hidretske godine (od 32
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina 25.8.1759.do 12.8.1760.g.). 1873.godine i medresu je kao i damiju obnovio hadi Alibeg Hasanpai. O hadi Mehmed-painu mektebu i esmama nema podataka gdje su se nalazili, osim pretpostavke da je jedna esma morala biti pred njegovom damijom, sa lijeve strane, gdje se kasnije nalazila i hadi Alibegova esma.* Bezistan Mehmed-pae u Travniku, jedan je od dva takva objekta u tome gradu i jedan od est u Bosni i Hercegovini.Iz tariha koji se nalazi na pomenutom bezistanu, vidi se da je izgraen u mjesecu rebuil-ahiru 1171.h.g.(13.12.1757.-10.1.1758.g.).Sagraen je istonije od damije u Gornjoj ariji, uz groblje.Kao i drugi bezistani , imao je pasvandiju, nonog uvara koji je uvao robu u duanima. Sahat-kula uz Mehmed-painu damiju, po Aliji Bejtiu, takoer je Mehmed-pain vakuf.Graena je poput one u Foi, po istom nacrtu i od istog materijala.I nju je obnovio hadi Alibeg Hasanpai. U Travnikim selima Vitezu i Slimenima, Mehmed-paa je sagradio mekteb u prvom i damiju u drugom, koja je bila tipina bosanska damija sa drvenom munarom. Oba objekta su ve davno propala. Alija Bejti, na osnovu podataka Hamdije Kreevljakovia, navodi i jedan enski hamam u Travniku kao vlasnitvo vakufa Mehmed-pae Kukavice.Taj hamam se je nalazio na mjestu kasnije podrunice zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu, neto nie od medrese i naputen je prije 1878.godine.
4.GORADE
Mehmed-paa je u Goradu izgradio i uvakufio most na rijeci Drini, nainjen od drvene grae, na mjestu gdje je jo od 1568.godine stajao most budimskog pae Mustafa-pae (Sokolovia), a zatim i most Kaba-Kulak Ibrahim-pae, bosanskog namjesnika, izgraen 1730/31. i propao u godinama 1736-37. usljed poplava drine koje biljee i Muvekit i Kadi.* Petnaestak godina iza toga, Mehmed-paa Kukavica je napravio svoj most. Do kraja prve polovine 19.stoljea tu je postojao most, nezna se jeli to bio onaj kojeg je izgradio Mehmedpaa, ili je to bio neki noviji most. Na tome mjestu je ponovo izgraen most 1870.godine, zauzimanjem bosanskog valije Safvetpae, prilozima naroda i pojedinaca poput Dervi-pae (Dedaga) engia, koji je priloio 45000 33
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina groa.* Taj most je 1892.godine zamjenjen eljeznim.
5. VISOKO
I u Visokom je Mehmed-paa Kukavica uvakufio jedan most preko rijeke Bosne, kako se vidi iz njegove vakufname.Bio je od drveta i otplavljen je prije 1834.godine, kad je na tome mjestu izgraen novi most, a na ijem je mjestu kasnije izgraen savremeni betonski most.*
6. PRIJEPOLJE
Dva karavan-saraja izgraena u tome mjestu, takoer su vakuf Mehmed-pae.Ne zna se gdje su izgraeni i kako su izgledali, mada je sasvim mogue da se ti, Mehmed-paini, kriju pod imenima i danas ouvanih hanova, a koji su dobili imena po svojim zakupcima, usljed ega je zaboravljeno njihovo pravo ime. Most na Limu, od drvene grae, Mehmed-paa je sagradio na desnom kraku carigradskog druma, na mjesti nekog starijeg mosta, kojeg 1550.godine pominje Mleanin Catarino Zeno, a kasnije i Evlija elebija.* Danas na istome mjestu postoji drveni most na putu iz Prijepolja za Pljevlja. II Kako je ve reeno Mehmed-paa je svoju vakufnamu legalizirao u samom vezirskom saraju u Travniku.Datum te legalizacije je 15. zul-kade 1171.hidretske godine, odnosno 21.jula 1758. Pored travnikog kadije, koji je legalizirao vakufnamu, tu je bio prisutan i postavljeni mutevelija, Ali efendija sin Husejnbega.Inae, original vakufname je izgubljen, ali postoji ovjereni prijepis u Vakufskoj direkciji u Sarajevu. Iz tog prijepisa se vidi da je hadi Mehmed-paa Kukavica o svome troku sagradio i uvakufio ove objekte: 1.Damiju u Foi 2.Medresu u Foi 3.Mekteb u Foi 4.esmu (sebil abi leziz) u Foi 5.Veliki most na Drini u Foi 6.Veliki most na rijeci ehotini u Foi 34
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina 7.Veliki most na rijeci Limu u kadiluku Prijepolje 8.Veliki most na rijeci Drini u kasabi Gorade, kadiluk ajnie 9.Veliki most na rijeci Bosni u kasabi Visokom, kadiluk Sarajevo 10.Damiju u Duradik-mahali u Sarajevu 11.Mekteb u istoj mahali 12.Sebilj(sebilhane) u Sarajevu 13.Damiju u kasabi Travniku 14.Mekteb u istom mjestu 15.Tri esme (sebil abu leziz) u istom mjestu 16.Mekteb u selu Vitezu u kadiluku Travnik 17.Damiju u selu Slimenima u istom kadiluku.
__________ * Kadi, Hronika.-H.Kreevljakovi, Visoko, Sarajevo 1934. * Evlija elebija, Putopis.
Za uzdravanje tih zadubina vakif je sagradio i uvakufio sljedee:
1.Karavan-saraj u Foi 2.Hamam u istome mjestu 3.Sedam duana u istome mjestu 4.ifluk Mokro u sarajevskom kadiluku, koji posjeduje na temelju carske temlikname 5.Dva karavan-saraja u kasabi Prijepolju 6.Duan u istome mjestu 7.Bezistan u Travniku 8.Dva duana u istome mjestu.
Vakif je odredio da mutevelije njegova vakufa budu njegovi izravni potomci i ostavio ove odredbe u pogledu plaanja slubenika i drugih trokova:
35
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Slubenici i objekti u Foi
Od kirije koristonosnih objekata:
1. Drugom imamu dnevno 5 aki 2. Drugom mujezinu " 2 " 3. Ferau i kajimu " 3 " 4. Devrihanu " 2 " 5. Drugom devrihanu " 1,5 " 6. Muderisu " 10 " 7. Mualimu " 5 " 8. Vaizu " 5 " 9. Vrataru damije (bewabu) " 3 " 10. Dabiji " 3 " 11. Za hasure i svijee u damiji " 10 " 12. Sujoldiji " 3 " 13. Za uzdravanje vodovoda " 2 " 14. Za uzdravanje damije godinje 50 groa 15. Za uzdravanje uprije na Drini " 10 " 16. Za uzdravanje uprije na ehotini " 10 "
Od prihoda ciganske dizije (cebran cizyesi) bosanskog ajaleta, kojeg je dio beratom darovan vakifu:
1. Imamu dnevno 6 aki 2. Hatibu " 5 " 3. Vaizu " 5 " 4. Prvom muezzinu '' 4 '' 5. Muallimu '' 6 '' 6. Ferrau '' 4 '' 7. Za rasvjetu damije '' 6 '' 8. Za uzdravanje vodovoda i esme '' 7 '' 36
Od prihoda hercegovake vojnugan-mukate:
1. Kurra-u dnevno 20 aki
uprije na Limu, u Goradu i Visokom
Od kirije uvakufljenih objekata:
1. Za uzdravanje uprije na Limu godinje 10 groa 2. Za uzdravanje uprije u Goradu 10 '' 3. Za uzdravanje uprije u Visokom 10 ''
Slubenici i objekti u Sarajevu
1. Muallimu dnevno 10 aki 2. Sebiljdiji 6 '' 3. Sujoldiji 1 '' 4. Za uzdravanje sebilja 2 '' 5. Za uzdravanje mekteba 3 '' 6. Gazi Husrev-begovu vakufu za vodu sebilja 1 '' 7. Za uzdravanje damije godinje 10 groa
Od prihoda dumruka na tovare koji se dogone u Sarajevo:
1. Muallimu dnevno 15 aki
37
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Slubenici i objekti u Travniku i okolini
Od prihoda hercegovake vojnugan-mukate:
1. Vaizu damije u Travniku dnevno 2 ake 2. Hatibu 3 '' 3. Imamu 8 aki 4. Dersiamu 2 ake 5. Devrihanu 2 '' 6. Sallahanu 1 '' 7. Treem muezinu 2 '' 8. Kajjimu 3 '' 9. Ferrau 3 '' 10. Muallimu u Travniku 5 aki 11. Za rasvjetu damije u Travniku 8 ''
1. Za rasvjetu damije u Travniku dnevno 13 aki 2. Kurra-u 5 '' 3. Sujoldiji 1 aka 4. Za uzdravanje vodovoda i esama 2 ake 5. Vaizu koji e vaziti uz bajrame 1 aka 6. Muteveliji vakufa 6 '' 7. Pasvandiji bezistana 3 ake 8. Imamu damije u Slimenima i muallimu 3 ake 9. Muallimu mekteba u Vitezu 5 aki
38
Nakon tih odredbi o plaama slubenika i uzdravanja samih objekata, vakif je posebno odredio da se svake godine viak prihoda, kad se podmire plae slubenicima i trokovi za uzdravanje objekata, podjednako podjeli njegovim izravnim potomcima, i mukim i enskim.Tim stavkom vakufname vakif je odredio karakter svoga vakufa, obzirom na upotrebu prihoda.Tako je vakufu Mehmed-pae Kukavice dato obiljeje 'evladijet-vakufa', odnosno vakufa kod kojeg vakifovo potomstvo ima pravo na odreena primanja iz samog vakufa.U sluaju Mehmed-paina vakufa, njegovi potomci imaju pravo na 'fazlu', tj. viak prihoda. Dalje se odreuje da se eventualni viak novca odreenog za uzdravanje tj. popravak objekata pripaja glavnici vakufske imovine.Na kraju se propisuje da hasbi-naziri, poasni nadzornici toga vakufa budu bosanske valije. Iza toga bi trebali biti navedeni svjedoci koji su prisustvovali legalizaciji vakufname, ali u pomenutome prijepisu iz vakufske direkcije, nedostaje taj dio sa imenima i potpisima svjedoka.Vjerovatno to mjesto nije prepisano iz teksta u defteri-hakaniji, zato to je prepisiva smatrao da taj dio nema vanosti za potrebe radi kojih je raen prijepis.Moe se sasmo pretpostaviti na osnovu vakufnama drugih carskih namjesnika iz toga vakta, da su svjedoci ili ahidi bili uglednici i slubenici valijina dvora.
Danas gotovo da i nema nita od vakufa hadi Mehmed-pae Kukavice.U Foi etnici su zbrisali sve damije i sve to je bilo znak islamske kulture.Mostovi odneeni snanim vodama Drine i ehotine, dobili su zamjenu od elika i betona...
Berlinski kongres Berlinski kongres je bio skup izaslanika tadanjih velikih sila Nemake, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Turske, koji je pod predsednitvom Ota fon Bizmarka odran od 13. juna do 13. jula 1878. godine u Berlinu. Kongres je sazvan radi revizije San-stefanskog mira (potpisanog 3. marta 1878. godine), kojim je zavren rusko-turski rat. Prema tim, preteno od strane Rusije diktiranim pregovorima, Turska bi izgubila veliki deo svoje preanje kontrole nad Balkanom, a imala je biti stvorena velika Bugarska (efektivno ruski satelit) koja bi ukljuila najvei deo dananje Makedonije, te delove Srbije do Nia, Albanije i grku Makedoniju osim Halkidikija i Soluna. Bosna i Hercegovina, iako pod turskim suverenitetom, dobila bi znaajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili veoma razoaravajui jer je Rusija oseala kako Srbija ve polako klizi ka partnerstvu sa Austro-Ugarskom. Ovim sporazumom je bilo predvieno da Srbija, Crna Gora i Rumunija dobiju dravnu nezavisnost.
39
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Protiv naglog porasta uticaja Rusije u tom regionu su se najvie borile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Usled meunarodnog pritiska Rusija je morala da popusti i San-Stefanski mirovni ugovor je poniten, a pregovori o teritorijalnom ureenju Balkana su krenuli iz poetka. Poto Nemaka praktino nije morala tititi sopstvene interese na Balkanu, pri tim pregovorima je Bizmark mogao nastupiti kao "relativno neutralan" (poznata je uostalom Bizmarkova izjava da Balkan "nije vredan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog pancir-grenadira"). U pregovorima su uestvovali samo delegati velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokuavali da utiu na ishod posrednim putem. Srbiju je predstavljao Jovan Risti. Ishod pregovora je bio Berlinski mir 13. jula 1878. godine. On se sastojao iz priznanja Rumunije, Srbije i Crne Gore kao suverenih drava i Bugarske kao autonomne kneevine pod otomanskim suverenitetom (do 1908). Takoe, prema ranije sklopljenom Rusko-britanskom sporazumu, zakljuenom 30. maja 1878. godine, teritorija Bugarske je oko tri puta umanjena od one predviene San-stefanskim mirom (odlueno je da zauzima teritorije samo severno od planine Balkan). Od ostatka teritorije Velike Bugarske, stvorena je Istona Rumelija pod turskom upravom. Takoe, Makedonija je ostala pod turskom vlau. Niz drugih turskih provincija je odvojen od Turske i ili pripojen drugim dravama, kao Kipar koji je dodeljen Velikoj Britaniji, Bosna i Hercegovina Austro-Ugarskoj (Berlinski kongres 1878 - okupacija, 1908 - aneksija). Srbija je znatno proirena i dobila je na raun Turske etiri okruga: niki, pirotski, topliki i vranjski. Srbija je, kao i druge zemlje koje su stekle nezavisnost, trebalo da preuzme na sebe i jedan deo turskog dravnog duga, ali to nije uinjeno jer tokom sledeih godina nije postignut dogovor o visini ove obaveze. Mo Turske u Evropi i Aziji je ovim mirovnim ugovorom drastino ublaena. Uticaj Rusije je u korist Austro-Ugarske veoma smanjen to je povealo tenzije izmeu dva carstva. Uz to je, takvo preureenje Balkana dovelo do novih napetosti na tom podruju.
Prilike u Beogradskom Pasaluku 1790-1804. godine i pocetak Prvog srpskog ustanka Stanje i raspolozenje naroda i njegovih uglednika u predvecerje izbijanja Prvog srpskog ustanka, otkrivaju zelje i ciljeve zbog kojih su usli u neravnopravni sukob sa mocnim Otomanskim carstvom i njegovim predstavnicima u Beogradskom Pasaluku. Tome je doprineo i neobican splet okolnosti. Znacajan deo stanovnistva Pasaluka, ziveci u pogranicnim oblastima, u blizini Carstva Habzburga, ucestvovao je, voljno ili nevoljno, u svim njihovim ratovima i sukobima. Stavise, ti ratovi su se poslednjih decenija 18. veka odvijali uglavnom na teritorijama koje su nastanjivali Srbi. U tim ratovima oni su se nalazili i u austrijskoj i u turskoj vojsci, najcesce kao pomocne trupe. Ratovi i ucesce Srba u njima doveli su do stalnog razaranja zemlje i masovne pogibije naroda. Takvo stanje pretilo je da dovede do njegovog istrebljenja ili bezanja u okolne zemlje. Pored ucesca u austrijskom frajkoru (1788-1791), poznatom u srpskoj istoriji i kao Kocina krajina, Srbi su se okupljali u hajducke druzine i cetovali za svoj racun sirom Pasaluka. Stanje duha nastalo u takvim okolnostima cinilo je situaciju nepredvidljivom. Ratovanja i hajduciju
40
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina pratili su nered i anarhija, surovost i unistavanje zivota i imovine. To je dovelo do stalnog bezanja naroda u zbegove kako bi se zastitio od vojske obeju strana. Ratnici i hajduci su verovali da ce hajducijom i ratovanjem na strani Austrijanaca doci do slobode i zbacivanja truskog jarma. Medjutim, pokazalo se da je to bila samo iluzija. Ucesce Srba u austro-turskom ratu bilo je masovno; oni su tokom rata u svojim cetama i hajduckim druzinama prolazili kroz sve delove Pasaluka i tako uspostavljali poznanstva i saradnju sa nahijskim knezovima i uglednicima. Time su utirali put za buducu zajednicku akciju, sticali hrabrost da napadaju i ucili vestinu ratovanja. Medju onima koji su ratovali i hajdukovali bio je i Djordje Petrovic, poznat u istoriji srpskog naroda kao Karadjordje, ugledni domacin i trgovac iz Topole. Kao mlad covek, on je brzo dosao u sukob sa lokalnim Turcima zbog cega je morao da bezi preko Save u susednu Austriju. Za njim su stalno isle potere, odlucne da ga uhvate i ubiju. Karadjordje je vesto izbegavao potere, a sa izdajnicima i kolebljivcima, koji su predstavljali stalnu opasnost po narod i njegove uglednike, surovo se obracunovao. U tome nije stedeo ni svoje najblize. Da bi sprecio kolebanje, izdaju i stradanje zbega, ubio je oca Petra (1785) kao primer drugima da se okanu takve radnje. Nakon povratka u Srbiju, 1796. godine, zatrazio je oprostaj za svoj greh oceubistva od arhimandrita manastira Blagovestenje, Gligorija Radojicica. Oprostaj je dobio, a okupljenom narodu na saboru podelio je rakiju, vino i hleb za pokoj duse svom ocu. Karadjordje je bio plahovit covek, brzo je donosio odluke i bio spreman da preuzme na sebe odgovornost za njih. Kasnije, bio je odlucan da ostvari svoje ciljeve i jednako neumoljiv kako prema drugima tako i prema sebi. Takvo ponasanje omogucilo je uspesne akcije pobunjenika u prvim danima ustanka. U predvecerje austro-turskog rata (1787) Karadjordje se vratio iz bezanije u Sumadiju, nameran da se prijavi u frajkor i ratuje u Srbiji. Kao pripadnik frajkora ucestvovao je u neuspelom pokusaju zauzeca Beograda. Veliki broj Srba ucestvovao je u tim borbama, pa je to dobilo karakter oruzanog ustanka. Citav Beogradski Pasaluk nalazio se nekoliko godina u stanju pobune. Glavninu jedinica frajkora cinili su Srbi, dok su brojne hajducke druzine delovale u svim krajevima Pasaluka, a narod se nalazio sklonjen u zbegovima. U toku nekoliko narednih godina, Karadjordje je bio podoficir u frajkoru, hajduk i zastitnik zbega. Pouzdano se zna da se tukao sa Turcima oko Pozege, Karanovca, Cacka, Studenice, Rudnika i drugde. Postao je junak i megdandzija koji nije oklevao da se ogleda sa neprijateljem i ubija ugledne turske junake. Pocetkom 1790. godine, zavrsila se austrijska ofanziva i pocelo povlacenje vojske i frajkora iz Pasaluka. Krajem te godine austrijska komanda je odlucila da raspusti frajkorce koji su vec pre toga poceli masovno da dezertiraju. Sredinom 1791. godine zakljucen je Svistovski mir kojim je okoncan rat izmedju dve carevine. Njegovim odredbama Srbi su dobili amnestiju, a otomanska vlast je bila vaspostavljena u Pasaluku. Za junastvo i usluge ucinjene austrijskoj vojsci za vreme Kocine krajine, Karadjordje je, pored unapredjenja u podoficirski cin, dobio i medalju za hrabrost. Svojim ucescem u frajkoru, Srbi su stekli dragocena iskustva o nacinu vodjenja rata, a jos znacajnije bilo je saznanje o tome kako se sticala sloboda i oslobodjenje. Bivsi vojnici, frajkorci i hajduci iz razlicitih nahija sirom Pasaluka, postali su usto saveznici i prijatelji. To je dovelo do konsolidacije onih snaga koje su bile spremne da podignu ustanak. Ponekad su nastajala i neprijateljstva medju sujetnim staresinama, koja su dugo trajala i dosla do izrazaja u toku Ustanka. Povratkom turske vlasti u Pasaluk i obnavljanjem knezinske samouprave u narednih
41
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina desetak godina doslo je do prekida saradnje izmedju hajduka i zbeg-raje, koja se vratila svojim domovima i zanimanjima. Njenu zastitu sada su preuzeli nahijski knezovi. Karadjordje je predvodio brojnu hajducku druzinu koja je brojala vise od stotinu ljudi. Narod ga je zapamtio kao visokog, naocitog coveka, bogato obucenog, koji nije dozvoljavao "hristijane arati". Kao i druge, i Karadjordjeva druzina se ponasala na nacin koji mnogi nisu odobravali. Otimali su devojke i udavali ih za clanove druzine; ponekad su otimali i kaznjavali nemirne i nepokorne. Na taj nacin hajducija je poprimila vid razbojnistva, pise Rados Ljusic. Kad je jedan krcmar nazvao Karadjordja pustahijom i zlim covekom, dobio je propisne batine. Inace, Karadjordje je raspolagao znacajnim novcanim imetkom, sto ukazuje na otimacinu i pljacku. U okolnostima koje su postojale u Pasaluku, pustahiluk se, ocigledno, nije mogao lako iskoreniti. Ipak, mir i zavodjenje reda u Pasaluku, 1793-1794. godine, doveli su do opadanja hajducije. Zna se da je Karadjordje odustao od nje. Skrasio se sa porodicom u Topoli, pa se cak okrenuo protiv ostalih hajduckih druzina. Njihovo delovanje smatrao je stetnim po narod. U Topoli je stvorio imovinu, kupovinom i krcenjem pustara i sikara. Istovremeno, trgovao je stokom cime je stekao ugled imucnog trgovca. Hatiserifima koje je dala 1793., 1794. i 1796. godine, Porta je potvrdila knezinsku samoupravu u Pasaluku. Potonja zbivanja sprecila su da ona u potpunosti i zazivi. Kako bilo, srpski narod u Pasaluku pruzio je znacajnu podrsku borbi beogradskog vezira Hadzi Mustafa-pase protiv izbeglih janicara i vladinskog staresine Pazvan-oglua. Srpski odredi jacine 16 hiljada vojnika u turskoj sluzbi bili su glavna snaga koja je sprecila Pazvan-oglua i janicare da se vrate u Pasaluk. Upravo ta cinjenica doprinela je jacanju knezinske autonomije, sto ce imati velikog znacaja u vreme ustanka. U tim odredima nalazio se i Karadjordje. Boreci se u njima, on se i zamerio mnogim Turcima, neprijateljima Hadzi Mustafa-pase. Oni su u vise navrata, bezuspesno, pokusali da ga uhvate i ubiju. Takvi pokusaji doveli su do toga da posle 1798. godine, Karadjordje nije smeo da ide u Beograd i druge varosi; morao je stalno da se krije. Njegova hajducka opreznost i spretnost spasli su mu zivot u vise navrata. U sukobu koji je nastao izmedju beogradskog vezira i janicara doslo je neminovno do ponovnog ozivljavanja hajducije. Poslednjih godina 18. veka, pojacalo se i nasilje nad narodom. Obe strane, austrijska i turska, morale su stoga da se bore protiv hajduckih druzina, dok se Mustafa-pasa njima koristio 1801. godine, kada je odlucio da se obracuna sa janicarima. Njegova borba se zavrsila tragicno. Po sultanovoj naredbi, janicari su se, 1799. godine, vratili u Pasaluk, cime je nastalo novo stanje. U leto 1801. godine, janicari su ubili Hadzi Mustafa-pasu, podelili Pasaluk u cetiri dela i zaveli vladavinu terora. Od tog trenutka u zemlji je nastala opsta nesigurnost, pa niciji zivot nije bio bezbedan, ukljucujuci i Karadjordjev. Od 1801. do 1804. godine, narod je bio prisiljen da kulucenjem gradi hanove u svakom vecem selu i varosici. Nasilje koje su zavele subase i njihovi momci u vreme izgradnje hanova i surova kontrola nad stanovnistvom izazvali su veliku omrazu u narodu protiv njih. Zuluma je bilo na svakom koraku i u svim vidovima. Takva strahovlada nije postojala jos od pada Srbije pod tursku vlast, pa su hanovi i njihovi vlasnici postali najomrazeniji u narodu. Njihovi zulumi, u obliku ponizavanja, pljacki, izrabljivanja i nasilja, podsticali su u narodu i njegovim uglednicima odlucnost da se prekine sa takvim polozajem, da se raskine sa takvim odnosom. Tu i tamo javili su se primeri otvorenog suprotstavljanja i otpora, sto je prisililo handzije-zulumcare da se sklanjaju u hanove kako bi spasli svoje zivote. Glasnici slobode su se nazirali, a istovremeno strah Turaka se pojacavao.
42
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Srbi su morali da se suoce u tim trenucima sa svojim ukorenjenim strahom. Postojeca situacija nametala im je potrebu da strah od Turaka savladaju. Jedino na taj nacin mogli su da se odluce da se late oruzja i suprotstave se zulumcarima. Strah koji se ukorenio u dusu svakog Srbina dostizao je snagu uzasa, pa je kao takav bio najveca prepreka na putu ka slobodi. Panicni strah od turskog nasilja doprineo je mnogo kolebljivosti narodnih prvaka da zagaze u otovreni sukob sa Turcima. Sam Karadjordje je verovao da bi takav sukob mogao da dovede do pocetka "krajine". S druge strane, umesto da se obracunaju sa zulumcarima i tako prekinu strahovladu, mnogi ugledni ljuid su se sklanjali u sume, bezeci od dahija i subasa; sa sobom su vodili mnogo naroda kako bi ga zastitili od zulumcara. Tako je nastala, pise Vuk St. Karadzic, posebna vrsta odmetnika - hajduk i seljak. On je bio nosilac srpske revolucije 1804. godine. Tome je prethodila duga evolucija. Hajduk-seljak je bio hrabar, ali politicki nezreo; nije razmisljao o svojim postupcima, narocito ne o njihovim posledicama. Vise su ga interesovali plen i pobeda, a manje nacionalno oslobodjenje. U njegovom razmisljanju nije bilo drzavotvornih htenja i jasne vizije buducnosti. Osveta za naneto zlo bila je imperativ. Tek ce revolucija 1804. godine promeniti takav stav. Ponovno uvodjenje citluckih odnosa (kmetstvo) i izgradnja hanova, doveli su do postepenog budjenja svesti kod stanovnistva. Tek kada je dahijski teror zapretio njegovim istrebljenjem, pojedinci su shvatili svu velicinu opasnosti. Dosavsi do dna u bolu i patnji, narod se pripremao da podigne bunu, snaznu i nezaustavljivu. U takvim okolnostima na povrsinu je izbila iz dubine ponora licnost Karadjordja Petrovica, koji ce postati olicenje borbe za ljudsko dostojanstvo i slobodu. Sa pojavom Karadjordja je ozivela i tradicija o srpskoj srednjovekovnoj drzavi. Ona se ocuvala unutar Srpske pravoslavne crkve, a njeni najistaknutiji prelati - Patrijarh Arsenije IV Jovanovic Sakabenta, Petar II Petrovic Njegos, Arhimandrit Arsenije Gagovic i Mitropolit Stefan Stratimirovic - pisali su projekte o obnovi srpske drzave. Njima su se pridruzili David Narandzic, Dimitrije Vujic, Sava Tekelija i drugi. Oni su zeleli da okupe srpske zemlje i stave ih pod zastitu Austrije. Rat Turske i Austrije (1788-1791), srusio je tu zabludu. Tada je nastalo uverenje koje je najjasnije izgovorio Aleksa Nenadovic, "da vise nikad ko je Srbin Nemcu ne veruje". Ideja o osloncu na sopstvene snage sve vise je jacala u borbi za slobodu, a dobila je svoj konacni oblik kasnije, tek 1803. i pocetkom 1804. godine. Na podizanju ustanka najvise se uradilo u Kragujevackoj i Valjevskoj nahiji. Pocetkom 1803. godine, dvanaest nahijskih knezova sastalo se u manastiru Bogovadji. Tu su se dogovorili da od sultana traze pomoc da se ukloni dahijsko nasilje iz Pasaluka i zaverili se da ce u roku od osam meseci podici ustanak. Za ovaj, kao i druge korake knezova, saznali su dahije; culi su i za Karadjordjeve razgovore sa zamunskim trgovcima o kupovini oruzja i municije za ustanike. Do ruku im je dosao i spisak licnosti koje su podrzavale ustanak. Medju njima je bilo i Karadjordjevo ime. Pocetkom 1804. godine, dahije su o pripremama Srba za ustanak obavestili Pozvan-oglua. Njihova reakcija bila je ostra. Odlucili su da izvrse secu knezova, uvereni da ce tako spreciti izbijanje ustanka. Dok su dahije pripremale odmazdu, Karadjordje je pridobio ugledne ljude za ideju o podizanju oruzane pobune. Dobio je podrsku Vase Carapica, Janka Katica, Mladena Milovanovica, Milosa Obrenovica, Stevana Sindjelica, Alekse i Jakova Nenadovica. Ugledni i bogati trgovci su strepeli i strahovali od turskog nasilja. Karadjordje je vec obezbedio podrsku hajduckih harambasa i njihovih druzina. Koristeci svadbu u Orascu, novembra 1803. godine, okupili su se
43
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina vodeci ljudi Sumadije da se dogovore o daljim koracima. Tada su se saglasili da se dignu na ustanak u martu 1804. godine i da strogo cuvaju tajnu o tome. Zakleli su se na krstu da o toj odluci nece niko saznati. Upravo zbog tog straha od izdaje mnogi od njih su bili pobijeni i tajno sahranjeni, najcesce bez krsta i imena. Ljusic zakljucuje da je to bila srbijanska "istraga poturica". Kada se, napokon, vratio u Topolu, u januaru 1804. godine, Karadjordja je tu sacekala vest o seci knezova. Krajem januara 1804. godine, dahije su odlucile da poseku sve srpske knezove, popove, ucitelje i kmetove. Samo ludu decu do sedam godina nameravali su da ostave u zivotu; verovali su da ce kao takvi ostati poslusna raja i sluziti Turcima. O tome je govorio Filip Visnjic u poznatoj pesmi Pocetak bune na dahije. Dahije su odlucili da pobiju knezove koje budu uhvatili i poslali su ljude u razne oblasti. Seca je obavljena izmedju 4. i 10. februara 1804. godine. Racuna se da je tom prilikom izgubilo zivote oko stotinu uglednih lica. Medju njima su bili Ilija Bircanin, Aleksa Nenadovic, Stanoje Mihailovic, Petar iz Glozana, Stevan Palalija, Marko Carapic, Hadzi Ruvim. Neki su uspeli da uteknu pred turskim nasilnicima. U pismu Pazvanogluu, dahije su se hvalili kako su secu izveli bez mnogo truda. Medjutim, nisu shvatili da ce posledice tog cina biti porazne po njih. Medju Srbima je nastao uzas i svima je postalo jasno da je nit koja je delila zivot od smrti bila veoma tanka. Valjalo je nesto preduzeti i to brzo. Petog februara 1804. godine, ceta Uzun-Mehmeda upala je u Karadjordjevo dvoriste u Topoli, namerna da ga uhvati i ubije. Lukavi Karadjordje je uspeo da umakne, dok su napadaci bili rabijeni. Karadjordje je morao ponovo da se skloni iz Topole. Seca knezova je bila opomena za sve ugledne ljude u narodu u koje su dahije sumnjali. Iz Topole Karadjordje se uputio u Bukovik, gde se okupilo nekoliko uglednih ljudi, medju kojima su bili Stanoje Glavas i Janicije Djuric. U kuci Marka Karatosica u Kopljarima, okupljeni Srbi doneli su odluku da se turski zulum vise nije mogao podnositi, da treba paliti hanove, da handzije valja ubijati. Srbe koji na to ne bi pristali trebalo je takodje ubijati. To je bila radikalna promena stava odmetnika i hajduka. Sa sastanka u Kopljarima upucen je poziv uglednim Srbima na tajni skup u Orascu. U tim danima svima je postalo jasno da se sloboda mogla zadobiti samo oruzanom borbom. To potvrdjuje i Vuk St. Karadzic koji je zabelezio da je "narodu zulum dodijao i da nikome vise nije verovao". Srbi su postepeno kidali lance ropstva i pretvarali se u borce za slobodu, revolucionare. Takvo misljenje delio je i Stojan Novakovic tvrdeci da je buna odjedanput pocela da izbija na svim stranama. Pljackanje i paljenje hanova i ubijanje handzija pokazali su da je obican narod bio spremniji za borbu nego njegove seoske i nahijske staresine. Orasacki zbor, odrzan verovatno 2/14. februara 1804. godine, razresio je preostale dileme. Na njemu je trebalo raspravljati i doneti konacnu odluku o pruzanju otpora dahijama. Taj otpor se nije mogao pripremiti i organizovati bez vrhovnog staresine. Na zboru je doneta odluka o borbi protiv dahija, paljenju hanova i proterivanju Turaka iz sela i varosica. Doneta je takodje i odluka o izboru Karadjordja za vrhovnog vodju, staresinu ustanka. Zbor u Orascu doneo je odluke u ime citavog naroda, ne grupe ili pojedinca. Jednom recju, bio je sudbonosan za sve. Polaganje zakletve imalo je visestruki znacaj: to je pokazalo da su se Srbi oslobadjali straha od
44
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina Turaka i vlastite izdaje, sakupljali hrabrost i doneli odluku da vode rat. U tom trenutku oruzana borba mogla je da pocnes
zHASAN KAFI PRUSCAK (1544. - 1615/16.)

Hasan Kafi Pruscak je nas najveci mislilac 16. stoljeca. On je najznacajnija licnost u znanstveno-knjizevnom i intelektualnom zivotu Bosnjaka. Istakao se i na kulturno-peosvjetnom polju, te svojim zaduzbinama od kojih neke postoje i danas. Njegovo knjizevno djelo o uredjenju drzave i drustva jos 1824. godine prevedeno je na francuskom jeziku, pa je Kafi od tada postao zanimljiv mnogim znanstvenicima, istocnim, nasim i zapadnim. Hasan Kafi je rodjen u Pruscu 1544. godine. Knjizevno ime Kafi uzeo je 1580. godine. Posto je svrsio pocetne nauke u Bosni, otisao je u Carigrad. Na studijima u Carigradu ostao je devet godina a onda se vratio u domovinu. Oko 1580. godine, napisao je kratku filolosku raspravu o znacenju i upotrebi rijeci celebi i manje djelo iz logike, a potom je imenovan za kadiju u Pruscu. Isao je na hadz u Meku 1591. i na tom putovanju sreo sa sa mnogim ucenjacima iz raznih islamskih centara. S kadijskog mjesta povukao se kada je izbio ustanak u Erdelju, poceo je predavati ucenicima glavne i sporedne predmete, vjerske i svijetovne znanosti. Tada je napisao i svoje najpoznatije djelo: "Temelji mudrosti o uredjenju svijeta" (1596.), moralno-politicki spis kojim je zelio da ukaze na negativne pojave u drzavi i drustvu. Za ovo djelo zainteresovao se i sultan Mehmed III, ali posto je bilo napisano na arapskom, carski namjesnici preporucili su Kafiju da ga prevede na turski, sto je on i ucinio 1597. godine. Licnim pismom sultan mu je dao prusacki kadiluk kao dozivotnu mirovinu pod uslovom da predaje ucenicima tih krajeva. Poslije ovog imenovanja, Kafi je zivio i radio jos dvadesetak godina, ucestvovao je u vojnim pohodima i podigao svoje zaduzbine u Pruscu. U Carigradu je marljivo radio u bibliotekama, prikupljajuci gradju za svoja djela. Ucestvovao je u pohodu protiv Ugarske boravivsi u stabu velikog vezira Mehmed-pase Sokolovica. Poslije pohoda vratio se u Prusac i posvetio se pisanju djela i podizanju zaduzbina: dzamije, medrese, hana, mekteba i vodovoda. Hasan Kafi umro je 1615. ili 1616. godine i sahranjen je u blizini svoje dzamije u Pruscu. a tre Hasan Kafija Pruak je bio jedan od najplodonosnijih bonjakih kolnika i jedan od najveih bonjakih mislilaca. Puno ime mu je bilo: Hasan Kafi b. Turhan b. Dawud b. Ya'kub az-Zibi al-Aqhisari al-Bosnawi. Kafi je njegovo knjievno ime, az-Zibi (lokalitet u neposrednoj blizini dananjeg Bugojna), al-Aqhisari (njegov rodni Prusac), i al-Bosnawi (Bonjak) predstavlja oznaku njegove etnike pripadnosti. Roen je 1544. godine u Pruscu, nedaleko od Donjeg Vakufa. Studirao je u Instanbulu punih 9 godina, a 1583 je imenovan za kadiju prusakog kadiluka. Dr. Amir Ljubovi navodi da je Hasan Kafija Pruak "napisao, koliko je za sada poznato, sedamnaest djela iz razliitih znanstvenih oblasti i vjerskih disciplina, a 45
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina predmet njegovog posebnog interesovanja su bili politika, filologija, pravo, spekulativna teologiija i logika." Napisao je poznato djelo Zrcalo za Prineve - pomodnu raspravu o vlasti, kao i popis bonjakih uenih autora. Iz oblasti logike/filozofije, Pruak je napisao dva, svjetski priznata i veoma poznata djela: Kafijin Kompendijum iz Logike i Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike (struno obraen komentar na prvo djelo). Prvo djelo, Kafijin Kompendijum iz Logike, nastalo je 1580. godine, a drugo djelo, Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike, nastalo je 1583. godine. U svom prvom naunom djelu iz logike, Hasan Kafija Pruak je logiku problematiku razvrstao u sljedee kategorije: (1) O rijeima, (2) O ishoditima predodbi - pet univerzalija, (3) O ciljevima predodbi - interpretativni govor, (4) O ishoditima tvrdnji - sud, i (5) O ciljevima tvrdnji - silogizam. Petu kategoriju je podijelio na 4 sub-kategorije: (a) Apodiktika, (b) Dijalektika, (c) Retorika, (d) Poetika, i (e) Sofistika. U komentaru na svoje drugo logiko djelo, uz Uvod - komentar dijeli na tri logika poglavlja: (1) O rijeima, (2) O ishoditima predodbi - pet univerzalija, i (3) O ciljevima predodbi - interpretativni govor. Jedno od njegovih najpoznatijih djela iz apologetike je 'Denetske Bae - O Temeljima Vjerovanja.' U svom strunom naunom stvaralatvu, Hasan Kafija Pruak je isto tako napisao vie djela i broura iz akaida u kojima pojanjava osnovne postavke akide ehli sunneta vel dema'ata. Ta djela su, pojanjava Dr. Zuhdija Adilovi, odigrala veliku ulogu u osvjeivanju muslimana u tadanjoj Bosni i susjednim predjelima. Dr. Adilovi istie da je jedno od najznaajnihih djela Hasana Kafije "Svjetlo Istinske Spoznaje o Temeljima Vjerovanja u kome je dao komentar na poznatu poslanicu iz akide uvenog imama Tahavija." Nadalje, Dr. Adilovi istie da "s obzirom da je Hasan Kafi ivio u periodu poetka dekadence Osmanskog hilafeta, dao svoj doprinos u analizi tadanjeg stanja i ponudio konkretne prijedloge za njegovo prevazilaenje, tvrdei da je polazna taka u renesansi i napretku ispravno i vrsto vjerovanje, smatram da mi danas moemo mnogo nauiti iz tog vrijednog djela i prepoznati greke u shvatanju glavnih temelja islamskog vjerovanja." Upravo je Hasan Kafija Pruak taj koji je predskazao propast Osmanske Carevine upravo zbog toga to se tadanja carska elita odala razvratu. O SABUR Strpljenje i sabur su oruje za pobjede. O DOBROINSTVU ovjek je rob dobroinstvaO VELIKIM DJELIMA udim se onima to kupuju robove za pare, umjesto da kupuju slobodne ljude svojim velikim djelima. O RATU I MIRU Najvea je greka ratovati sa onim to hoe mir O TVRDOGLAVOSTI Bolje je povui se u svemu na vrijeme, nego ostati tvrdoglav u nevrijeme
46
Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina O POTCJENJIVANJU Ne potcjenjuj protivnika, jer ako ga pobijedi nee zasluiti pohvalu, a ako izgubi nee se moi opravdati. O RAZMILJANJU Razmiljanje otri tupu sablju, a najotrija sablja ne otri tupu misao. nutku oruzana borba mogla je da pocne
47

Historija Bih U 19 ST

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Historija Bih U 19 ST

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Mehmedovi Edina Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu (Dodatak literaturi)

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

Pokret za autonomiju Bosne

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

HADI MEHMED-PAA KUKAVICA

* Ferman o imenovanju u teanjskom sidilu. * Isto.

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

__________ * Alija Bejti, Nae starine III, Sarajevo 1956.

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

__________ * Kadi, Hronika.-H.Kreevljakovi, Visoko, Sarajevo 1934. * Evlija elebija, Putopis.

Za uzdravanje tih zadubina vakif je sagradio i uvakufio sljedee:

Od kirije koristonosnih objekata:

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

Od prihoda hercegovake vojnugan-mukate:

1. Kurra-u dnevno 20 aki

uprije na Limu, u Goradu i Visokom

Od kirije uvakufljenih objekata:

Slubenici i objekti u Sarajevu

Od kirije uvakufljenih objekata:

Od prihoda dumruka na tovare koji se dogone u Sarajevo:

1. Muallimu dnevno 15 aki

Od prihoda hercegovake vojnugan-mukate:

Od kirije uvakufljenih objekata:

Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu Mehmedovi Edina

zHASAN KAFI PRUSCAK (1544. - 1615/16.)

Das könnte Ihnen auch gefallen