You are on page 1of 23

PJ E S N I M A R I NA DR I A UJ E DNO S T AV L J E N E S M N O Z I M D R U Z I M L I J E P I M S T V A R M I (1551.

.) MARIN DRI SVOJIM PRIJATELJEM Drazi prijatelji, nemojte scijenit da sam ove ne dobro sloene pjesni inio dat na svitlos za ukazat ljepotu od moje poezije i dobrotu od moga uma, od ta se uistinu ne varam, ma za slobodit se, vjerujte mi, truda vazdanjega i omraze vas prijatelj koji, ljubei i scijenei mene za vau dobrotu, ljubite i scijenite moje pjesni, od kojih svaki vas hoe da mu dar uinim, a ja ni vam mogu ne ugodit, nisam dobar pisalac, ni mogu pismom svim ujedno zadovoljno uinit ovako kako stampom. I ako ne uzbude stvar koja bi knjievne ui kojomgodi vridnosti psla, za to ne imam bit ja kriv, neg vi, koji to ste pitali ja vam sam dao, i dao ono to sam umio i imao. Ni vi ne imate bit krivi zato ste ovi dar pitali za vas, a ne za druzih, kojim ja dobrovoljno davam to umijem i imam, a druzi neka itu to za njih ini. Znam er ova moja pisma ne mogu neg koris uinit: ako su krjepka, sona i vrijedna, plod e uinit, ako li nijesu, nauk e dat svakomu da tko se na ovo stavlja da razmilja hoe li s asti izit, er se mnozi ovim putom scijene potit, a osramote se. Ja u samo ovo rit, er za ugodit prijateljem mnokrat sam dao neprijateljem o meni govorit, ma sam u meni razmiljao, er se prije ima stavit naprijed pogoaj od prijatelj, neg pomrnjenje od neprijatelj, prid kim to si vee praviji, to si vee kriviji. Kojijem da ja reem kako sam komediole, koje su ovdi unutra, u dva sjedenja sklopio, er me je tako brijeme silovalo, i potrjeba od prijatelja; komu, u ovi nain za posluit, mnokrat sam obeao. to izvrivi sam se sm pak od sebe udio kako se moe uinit, ne bi mi vjerovali, kako. I ne mogu vjerovat da ja umijem veras uinit, a ne za ino neg er su tri mudri, kau se, eskrat ludi. Sada, drazi prijatelji, neu drugo rit neg vas u molit da uz ovi dar moj mali primite veliko srce, koje stoji vazda pripravno za posluit vam.
103

Naslovnica prvog izdanja Drievih P j e s n i nedavno otkrivenog u Nacionalnoj knjinici Braidense (Milano) objavljenog 1551. u Veneciji 104

PJESNI LJUVENE MARINA DRIA

[1.] O, koji ljuvene sej pjesni sliate, poalte, jaoh, mene, a sebe uvate ljubavi ke oblas, pod suncem koje sja, satira svaku vlas, svjedok sam tomu ja, ki njekad ne scijenjah ljuvene tej strile, odvee kad se uzdah u moje, jaoh, sile, dobrota s liposti ke slomi u meni ljuvenom kriposti s kojom se rvat n! Koje sam suan bio, mladosti moje cvit odkad je procaftio, a toj n mogao skrit niz blido lice ovoj pla ki sam prolivao i i[z] srca uzdah moj koji sam podirao, kunui nemilos gospoje svih vila, nemilos u milos ka se je stvorila. Er to mi branie i to zvah nemilos, tizi[m] me shranie, toj moja bi milos, tizim u na svit saj sloviti vrh inih, tizim u vjeni raj uivat u vinjih. Tim, koji cvilite u ognju ljuvenom i oganj budite u ledu studenom, ne scijente da je led sve to je studeno, ima lik svaka zled, n je sve medeno to slatko tko scijeni, a eljam ljuvenim sve uzde putat n. Likara ud je tim drugo dat neg udi smagljivi nemonik, ki eli to mu udi, a mrzi to mu e lik. Ma sada poznam ja, er sve to svit ljubi u vjetar ide tja i sve se, jaoh, gubi, nego to slidimo put vinje dobrote,
105

10

15

20

25

u kojoj vidimo sve vjene ljepote. ivot na, kratak dan, uenja, nemoi, svjetovna dobra, san, a nai dni, noi! Zatoj no oimo svjetovne tamnosti a sunce slidimo od vinje svitlosti, im nam je dana mo po Bojoj milosti, pr neg nas smrtna no obujmi mrklosti.

30

35

106

[2.] Lipota od Danice sve zvizde dobiva, a, vilo, tve lice Danicu priziva, jur s u njem odkriva to vik n mo izrit, narav njim odiva i resi ovi svit. Pram, ki ti hotje svit taj narav na glavi i zlatom uresit, uza je ljubavi, a pozor gizdavi ljuven stril s koga mrem, ci koga i javi i u sni tuan grem, s koga, jaoh, suze trem da ali svak mene, a srcem podirem uzdahe ognjene. Lir, rue rumene, u raju kojih n, u obraz tvoj skiene, trka su ognjeni, a koralj crveni, od usti medenih i biser ljuveni luk odkle strilja svih. Veseli a tvoj smih, medena i ri taj, lip uzras i hod tih, ljuven je slatki raj, nad kime, vilo, znaj, blaenstva meni n, gospoe, na svit saj ti s moj raj jedini! Ah, tako mene ini ljuven plam ne gorit, mislim te sve moe dni i sluit i dvorit.

10

15

20

107

[3.] Tko je taj na saj svit aneoski ki poje u pjesan da e izrit lipos m gospoje? Ka nosi obraz bil i ures gizdavi, jakino Djana vil kad se u lov odpravi. Nje prami od kosi u venac saviti, na glavi ke nosi, zlato su viditi, a sjaju nje oi, ljuveni ke su stan, jak zvizda s istoi ka vodi bijeli dan, a gore nje lica jakino u gori rumena ruica pr danka o dzori. Koralj su nje usti ke resi drag kami, od kih ri izusti, svakoga da smami, prolitnja sva rados nje je smih ljuveni, u kom je taj slados ku izrit moi n, a prsi nje mile lir bili odiva, kojima sve vile na lasno dobiva. Uzrasom vidi se kraljica svih vila, svim inim vik n se ljepa vil vidila, a slavno, dim uprav, i milo ta hodi, regbi da njom ljubav tanaac izvodi. Kako ju lipotom Vinji Bog s nebesi, tako ju i dobrotom nada sve uresi, ter se ona moe rit kruna i s od svih vil ke je ikad na saj svit Vinji Bog satvoril, krostoj se ne trdi, ako tko u pjesan nje lipos rit udi, er ti je sve zaman!

10

15

20

25

108

[4.] Je li se ikada, o, luzi, gdi vidil pod nebom do sada od ove ljepa vil? Rumeno nje lice prisiva sunace! O svitla Danice, ustav se za mal as, vilinja straice, ter pozri na obraz od ove, ka je cvit svih vila na saj svit. I vi, ine svitlosti, pozrite za milos ovojzi mladosti jedinu na lipos, ke ures i dika vinja je prilika. Eto je blaena, pri kojom poiva i voda studena kom lice umiva, i rua ku nosi za ures od kosi. Blaena trava i cvit ki plee nje stupaj, blaen se moe i rit zeleni dubak taj ki sjencu njoj ini u ovoj planini. Blaena i strila kom ljubav strilja svih iz lica nje bila i iz oi ljuvenih, er tuit slatko jes kroz rajski nje ures. Ma blaen zadosti komu da dobra es nje rajske liposti i rajski nje ures u slatkoj ljubavi uivat na travi!

10

15

20

109

[5.] Tko hoe liposti anelske sve vidit, od ove mladosti na lice ktjej pozrit pogledom ka slatkim zanosi srca svim. Rusi su nje prami sunana uresa, kim mlados zamami i srca njih sveza, neka je vas vik svoj svak suan i rob njoj. Svitlje su nje oi, kim srce m rani, neg zvizda s istoi, koja se uzbani prid suncem vrh gora kad svitla sja dzora. A kad ri medenu tko bude nje uti, svu rados ljuvenu u srcu outi, kojom se na svit saj okua vjeni raj! A kad smih veseli otvori, u taj as ina se ne eli pod nebom vea slas, gorko se dreselje stvara u veselje. Kad stupa nje stupaj, Dijana svak bi mnil prislavna da je taj gospoja bijelih vil, ljuveno tolikoj uznosi ures svoj. A bila ljuvena kad svrne sv lica, na kojih rumena taj cafti ruica, s dzorome, svak ree, prid suncem istjee. Blaena i trava, blaeno i cvitje, i, ki ga sazdava, blaeno prolitje, kud lipos nje hodi i tance izvodi. Ma blaen svasma taj moe se zvat vrh svih, kako ki vjeni raj uiva u vinjih, komu u dar dala jes nje ljubav svoj ures.

10

15

20

25

110

[6.] Ljubavi, ljepa vil neg je zrak sunani pod nebom vik vidil srdace m rani. Nje ures izbrani, i zlati pram kosi, prilike komu n, svim srce zanosi; a licem koe nosi jk anel zgar s nebes, uzdiu kim mnozi, zatravil mene jes, a ne vim koja es moe me izvidat, ako mi nje ures ne bude lika dat. Ljubavi, tvoj stril zlat spravi k njoj ognjeni, ako ona bude stat nemila pro meni, er razlog njedan n da jedan suze tre kroz plamen ljuveni, a drugi vesel gre. Ma tko je da ne mre elei ljuveno, anelsko kad pozre nje lice rumeno? Tako je sueno, toj hoe vinja mo da za njom skroveno svak gori dan i no, da, vajmeh, nije mo nigdar mir prijati neg u ognju, ili ho ili ne, stojati, negoli plakati, ljubavi, i tvu vlas na pomo vik zvati, ma gluhu na moj glas!

10

15

20

111

[7.] Tko hoe zgar s nebes pozriti na svit saj anelski vas ures, ovuj vil pogledaj, ka prami od kosi i licem rumenim ne ktei zanosi ljuveno srca svim, a slatkim pozorom, kim mene ini mrit, jaoh, ini mramorom studenim u plam it. Pogledaj, mladosti, od svita ka s ures, cvit ove liposti, doim ti dano jes, ar lice svitlo toj s brjemenom utjee, a sunce ovakoj urijetko istjee.

10

112

[8.] Dvi zvizde ljuvene na licu rajskomu strile su ognjene srdacu, jaoh, momu. Vaj, tko bi ikad mnil da pogled slatki taj prilijepe ovej vil srcu je pla i vaj?! I zvizde tej sjaju u vinjih na nebi, a, vajmeh, ne imaju taj emer u sebi. Oto smrt m vidim, a ljubav i nje vlas sili me da slidim oiti moj poraz! Oto kad ne pozrem tej zvizde Danice, ako i njih na smrt grem, more me tuice. Stvoren sam, viu ja, letute naravi, ka na plam gre, er sja, gdi ivot ostavi.

10

113

[9.] Ili oganj ugasi ili slugu tvoga svasma ognjem porazi, ili ue dragoga neka smo, jaoh, drzi, ljubavi m draga, u ljuvenoj tuzi, im se trud odlaga.

114

[10.] Gizdava nika vil, rajskoga uresa, ka nosi obraz bil, jk anel s nebesa, lipotom zaveza prituni ivot moj, kojo[m] me, jaoh, steza, da sam rob uvik njoj! A ljubav hoe toj, ka u njoj ima mo, ka ini srce ovoj da tui dan i no, da, vajmeh, nije mo slobodu ufati neg suan, ili ho ili ne, stojati, neg suze lijevati, tej grozne, niz obraz, i, svakas, jaoh, zvati gluhu smrt na moj glas, doime koja vlas, od vinje svitlosti zgar satre zlu oblas hude nemilosti ka u toj liposti, ka suncu odsiva, mojojzi mladosti ufanje sakriva. Ter se, jaoh, snebiva m srce nemilos gdi u njoj dobiva dobrotu i lipos. Tim cvili m mlados i javi i u sni, prid tom vil er milos ufati meni n, ci toga tko ne mni da mogu ne tuit bolestan i sve dni grozni pla ne druit.

10

15

20

115

[11.] Uzdae tuni moj, pokli se spravi sad da svijetu nepokoj navijesti i gork jad kroza ki ta vene mladosti moje cvit, poalit a mene nitko bi na saj svit, prid sprva k onojzi, najlipoj od vila, u licu kojojzi ljuvena e sva sila, srce ka pogledom rani mi, ter ja tim stvaram se sad ledom, sad ognjem gorutim. Reci joj: Gospoje, gospoje od svih vil, priklon ui tvoje da uje grozni cvil, da uje tuan glas ki zove dan i no usiona tvoja vlas da tunu da pomo. Najvernji oda sve gizdave mladosti mre ranjen, jaoh, od tve anelske liposti! Srdace omehaj, dragoga pomili, ne ini smrtni vaj da ga ve ta cvili; tvojom ga ljubavi obesel, gospoje, neka te vik slavi, neka te vik poje. Ako bi obraz tja za ne ut odnila tuan glas, jk zmija, da je vik nemila, uzdae tuni moj, k meni se ne vrni, ma hrli stupaj tvoj kamo ho obrni, eljahno pripijevaj, kud godi bude prit, ljuveni pla i vaj koji me ini mrit.

10

15

20

116

[12.] Jaoh, plamen ljuveni rasini ivot moj, vjerovat a meni gospoja nee toj. U suzah vas plovem, uzdiem dan i no, vapijem i zovem, a zaman, nje pomo. Pogledom ljuvenim srdace m rani, a licem rumenim slatki pokoj zani. Sad za me ne haje, boli se a mnom svit, u gizdah ma traje liposti svoje cvit, u pjesneh provodi vesele sve danke, a mene smrt vodi na plane svoe stanke. Jaoh, mramor studeni cijepa se u sto dil na moj pla ljuveni, na moju tubu i cvil, i srca kamena rastaplja u suzah m tuba ljuvena, eljahni moj uzdah. Kroz ljubav ki cvile, ponavljau bolizan, uvi me pla dile sa mnome po vas dan, a ona se ne boli nit mari ut moj trud, ma obraz oholi od mene svre svud, kae se od zmija i zviri oda svih, nalip gorija, i trav jadovnih. Ah, tko bi toj sumnjil na lice ljuveno? Tko li bi u njem mnil da je toj skroveno? Pogledu ljuvenu virovat n sada, ni licu rumenu, puno je sve jada!

10

15

20

117

[13.] emu je priverno, jaoh, moje sluenje, kad plata emerno meni jes tuenje? emu je cviliti, pokli se gorije na moj pla smiliti srce ima od zmije? emu zvat dan i no da mramor studeni bude mi dat pomo u muci ljuveni? emu li, jaoh, kripos od zvizda zlim tvorit, od srca nemilos pokli me ini mrit? Oto mi dano jes za smrtni moj poraz i za m hudu es sliditi lip obraz, lip obraz svitlosti ki suncu odsiva, a rajske liposti lipotom dobiva, u komu, za m smrt, dobiva nemilos, ka me e skoro strt, dobrotu i lipos, s koje sam ufanje m slatko izgubil, a gorko plakanje i tubu sadruil.

10

15

118

[14.] Pokli ktje taj tvoja, ljubavi, zla strila da meni gospoja kae se nemila meni ve n mila ni svitlos sunana ni druzih kih vila taj lipos izbrana, a molim pr dana ivotu suena da bi mi zgar dana taj svrha uena. Rad bih znat, ognjena, usiona ljubavi, taj lica rumena, kojijem me zatravi, jaoh, kako ostavi da njima ovakoj i u sni i javi skona se sluga tvoj? N razlog, vajmeh, toj da je ona srcem mraz, a tuno srce ovoj da gori kroz nje obraz, a smrtni, jaoh, poraz da mori mene vik, a da mi nje ukras ne bude dati lik, da moj glas i jezik, nemilos budei, jaoh, zaman morim vik prid tom vil cvilei.

10

15

119

[15.] Suze ovoj nisu vik ke ronim niz lica, suze su srcu lik, kad mu je tuica, bolesnu suzami boles se odlaga, mojim se tugami svakas jad prilaga. Smrtni je nepokoj, a ljubav toj tvori, ki plaem ivot moj skonava i mori! Zlamenje koji su bolesti od moje, uzdasi toj nisu, ni slika njih to je, uzdahom svrha jes, a prsi m svakas ute veu boles i smrtni, jaoh, poraz, ljubav ka je u meni, srce mi gorei, ovi vjetar ini oko ognja letei. Kim udom toj ini, ljubavi, ktje mi rit, da ga u ognju ta dri, a ne ga izgorit?

10

120

[16.] Pokoli, jaoh, ljubav, moj cvite, hoe toj da za te ne pristav uzdiem ovakoj i da ino s istoi, jaoh, ne sja sunace na plane m oi neg rajsko tve lice, nemoj mi zazirat, molim te ljuveno, toj slatko pozirat tve lice rumeno! Er kada lice toj ne budem tve pozrit, jaoh, smrtni nepokoj hoe me umorit, i mene tamnosti obujme sve tada bez tvoje liposti ka ivot moj vlada. Oto tebe izbavi i uz i stril, moj cvite gizdavi, ljuvena taj sila, oto ti slatki goj u srcu uiva, a to je nepokoj ljuveni, jaoh, ne zna. Ljubav ti u prsi, kim nje vlas satire, tih plamak uvrzi, u sebi da uje ljuveno to e mriti i ki je nepokoj dragoga eliti, izbrani cvite moj! Ruice rumena, taj svitli tvoj ures i gizda ljuvena slave te do nebes, gdino si kraj rika, u vrime prolitja, sva si s i dika izbranoga cvitja. Svitle se tva lica prije danka u gori jak zvizda Danica prid suncem o dzori, mladosti tim mile ubrat te sve ude, tobom da pribile njih prsi uljude. Vrhu svih m mlados sve smagne, ruice za gizdu i rados da zdrui tve lice; ma njeka prem huda protiva meni es brani mi odsvuda zdruiti tvoj ures. I rijeke duboke i drae i grane, tej tvoje visoke, k tebi mi prit brane, ter takoj tvoj obraz, ruice, elei skonam se jakno mraz na suncu kopnei.
121

10

15

20

25

30

[17.] Pozor tvoj ljuveni, izbrana liposti, primaga u meni sve sione kriposti. Mojojzi mladosti, tva lipos ku stravi, eto sve sladosti tvoj pozor objavi, a obraz gizdavi i zlati ti prami, ri puna ljubavi koga da ne smami? Raj svitlim zvijezdami tvo[j] e ures i dika, a meu vilami tebi n prilika. O asti velika svih vila, n na svit podobna jezika za lipos tvu slavit! Vaj, tko da moe izrit rumene ruice, eto s kih hou umrit, kim cafti tve lice? Ah, tako suzice ne ronit a zaman rad tebe, diklice, budem ti vik suan, lipos tvu no i dan slaviti u vas glas, ako i n podoban za tvoju slavu i s.

10

15

122

[18.] Cvit lijepe mladosti s goditi odhodi i njima radosti sve nae odvodi. Tva lipos i gizde i ures izbrani, i svitle dvi zvizde, kim srce m rani, lipsaju na svak as jakino ubran cvit, na suncu jakno i mraz. Krostoj prim ovi svit: veselo prolitje vrimena slatkoga ne upus, im cvitje cafti lica tvoga, uivaj liposti, uivaj i rados, ljuvenom kriposti uzvisi tvu mlados, er vrime toj slatko jk vitar utjee, putav ga, ukratko, kajanje se stjee.

10

123

[19.] Pogled tvoj ljuveni, gospoje od svih vil, smrtno je u meni srdace izranil, a gizde tej tvoje i rajsko lice toj sili me, gospoje, da sam rob uvik tvoj. Vaj, ma tko moe bit toliko srcem mraz, da nee u plam it pozrivi tvoj obraz? Lipos tva i dika i slavni taj ures eto je sva slika anela zgar s nebes. Ah, tako, diklice, u milos tvoju prit, budu mi tuice sve slatke za te bit.

10

124

[20.] Odkoli zgar s nebes odluka nemila od tebe mene jes, moj cvite, odilila, tuem se plaui, dragoga jak druga grlica itui od luga do luga, i plana, jaoh, takoj kudi grem bez mira, 5 anelski ures tvoj svud mi se prizira. Jaoh, tuna i mnokrat blaena mnei bit i grlit bili vrat i lice tve ljubit, naem se kako taj ki u san uiva [s] svoim drazim vjeni raj, ter se pak snebiva, 10 kada se probudi dalee od dragoga koga, jaoh, uzudi vrh svega inoga. More li toj biti da bude, jaoh, takoj u zabit staviti m vjeru, cvite moj? Ma tko bi ikad mnil, izbrana liposti, 15 da taj tvoj obraz bil skriva sve gorkosti? Ne mogu vjerovat tolika da lipos u sebi nee imat kugodi jo milos, i da se na pla moj jo nee smiliti i tuno srce ovoj napokon smiriti. 20 More li taj rika, prislavne gdi vile vaega jezika slatke pjesni dile uinit tolikoj tim pjesni od raja, drag dilju, da s ti moj kako sam ja tvoja?

125