You are on page 1of 15

OSMAN A.

SOKOLOVI:

JEDAN RIJEDAK ARAPSKI RUKOPIS O ZANATIMA.


(PRETAMPANO IZ "NOVOG BEHARA")

Islamska Dionika tamparija, Sarajevo.

Jedan rijedak arapski rukopis o zanatima.


U knjinici Gazi Husrevbegova vakufa, koja je smjetena uz zapadnu stranu Begove damije u Sa rajevu, nalazi se jedna rijetka knjiga na arapskom je ziku, pisana godine 878 po Hidretu. Pisac joj je Muhamed bin Muhamed bin Abdul-Vehhab. Na naslov noj strani nalazi se biljeka datirana prije 275 godi na, (godine 1074 po Hidretu). Ovu je biljeku napisao u Carigradu neki Mesud bin Ibrahim. Iz ove biljeke proizlazi da je njezin pisac vidio jedan prim jerak ove veoma interesantne knjige napisane godi ne 641 po Hidretu. Prema tome orginal iz koga je prepisana ova knjiga, koja se sada nalazi u Gazi Husrev begovoj knjinici, star je oko 700 godina. Na slov knjizi je "Nihajet-ur-rutbe fi talab-il hisbe" a pisao ju je Abdulah sin Nasrov sin Abdulahov sin Muhameda E-izeri E-afi. Obzirom da je ova knji ga makar i kao prepis stara preko 450 godina*) (a original, koji vjerovatno i sada negdje na Orijentu postoji, star je kojih 7 stoljea), mi emo se ovim retcima s njome ukratko pozabaviti, jer je u istinu jedno rijetko djelo, koje tretira pitanje zanat stva u doba Abasovia odnosno njihove dekadanse.
*) Godine po Hidretu raunaju se prema mjeseevoj go dini koja je za deset dana kraa od sunane godine po kojoj se raunaju godine po roenju Isa a. s.

4 Pisac njezin ivio je naime u doba zadnjega halife iz spomenute dinastije, za vremena Mustasem-bilaha tridesetsedmog, koga su Tatari pogubili u Bagdadu god. 1258., nakon to su mu na izdajniki nain zauzeli prijestonicu, totalno je poharali poklavi i pobivi go tovo svo njegovo graanstvo. Tradicija pria da je tom poharom toliko knjiga pobacano u Tigris, da je ri jeka zacrnila od mureefa i da se moglo prei s jedne o bale na drugu, gazei po knjigama, upravo kao po mostu, to znai, da je tada udaren jedan od smrtnih udaraca Islamskoj knjizi, jer nema sumje da je u Bagdadu, kao sjeditu halife i hilafeta, bilo skoncentrisano sve to je najbolje, najvrednije pa i najree od knjievnih djela koje je do tada muslimanski svijet napisao i sabrao. Poslije ovog krvavog sluaja, hilafetsko zvanje ostalo je pune tri godine upranjeno dok ga nije ponovno ustanovio prvi halifa iz istog plemena i dinastije, Ovaj Egidatski hilafet trajao je sve do Sultana Selima II., koji ga preuze od zadnjega halife El Mutevekkil-al-laha, preuzevi tom prilikom Sandaki erif, Hrkai-erif i ostala hilafetska znamenja i pre nese ih u Carigrad, gdje se valjda i dan danas na laze. Kako je gore reeno, ova knjiga tretira za natstvo, te mi je to dalo povoda, da se za nju zain teresujem. Da bi je mogao lake prouiti, zamo lio sam jednog prijatelja, da mi je prepie, a po mo gunosti i prevede, poto nijesam potpuno upuen u arapski jezik. Prepis je ve gotov, a i prevod je poet, pa e mi biti lake prouavanje njezinog sadraja. Iz dosada uinjenog, moemo razabrati tota, to do sada nijesmo znali iz zanatskog i ostalog privrednog ivota tadanjeg muslimanskog svijeta, pa e nam ovo

5 djelo bez sumnje pruiti interesantnih podataka i iz ondanjeg kulturnog ivota. Prije nego preem na detalje, moram ovdje izraziti blagodarnost kako Va kifu ovoga rijetkoga kitaba, sjetiti ga se rahmetom a takoer i pisca joj Abdulaha Eizerije-Eafije, na dalje i prepisivaa Muhameda Abdul-Vehha a ta koer i pisca zabiljeke Mesuda Ibrahimova, koji nam je ovom svojom dragocjenom biljekom oznaio izvor, odnosno original ove knjige. Svi gore spomenuti ovim djelima dali su nam prilike da se ma koliko toliko upoznamo privrednim i kulturnim stanjem nae brae po vjeri, u cvatu is lamske kulture i, budui se ova knjiga nala u naoj sredini, nije iskljueno da se kadija, u sluaju kad se je poteglo koje pitanje zanatske naravi, posluio o vom knjigom kao putokazom. Pisac ove knjige E izerija E-afija navodei svrhu pisanja ove knjige, veli, da ju je napisao za one, koji su htjeli da budu muhtesibi t. j. dravni trni nadzornici a pisao ju je "nadajui se nagradi Onoga koji nagrauje na sud njemu danu". Obzirom da je potrebno da se ova knjiga detaljnije proui, mi emo se na nju za sada osvr nuti openito, ostavivi boljoj prilici, da je svestrano ob radimo i eventualno damo prevesti, kojemu od dobrih po znavaoca arapskog jezika, a ujedno i strunjaku u priv rednim pitanjima, budui je prevod skopan sa veli kim potekoama, jer nekih rijei nema u dananjim arapskim leksikonima kamusima, bie, da su bile lokal ne ili ih je vrijeme malo po malo izbrisalo iz arap skoga govora, pa i rijenika. Knjiga sadraje etrde set poglavlja; prvo je o Muhtesibima i o uslovima za to zvanje, drugo poglavlje tretira pitanja ulica.

6 puteva i arije, tree o poznavanju vaga i utega etvrto: o mjerilima i badarenju, peto do tridesetreeg, raspravlja o pojedinim zanatima zatim telalima, lov cima, tridesetree poglavlje tretira pitanje veterinara, tridesetetvrto poglavlje o trgovanju robljem, ridesetpeto: o banjama, tridesetesto: o ranarima i onima koji lijee uzimanjem krvi, tridesetsedmo: ljekarima i vraarima, tridesetosmo poglavlje tretira pitanje uz gajatelja odnosno uitelja mladei, tridesetdeveto, poglavlje posveeno je o zimmi (nemuslimanima) dok etrdeseto kao zavrno poglavlje, raspravlja de taljno o dravnom trnom nadzornitvu. Mi emo se za sada osvrnuti samo na prvih pet-est poglavlja. Poglavlje prvo: Muhtesibi. To su policijski uprav nici odnosno dravno-trni nadzornici koji vre nad zor i upavu nad tritem, saobraajem, napokon nad mjerama i utezima svih vrsta, uope na sve mu, to se odnosi na privredni saobraaj u jedno me mjestu. Muhtesib e se sluiti tapom, sluga ma i pomonicima, obilaziti e redovito po ulica ma malim i velikim u svako doba, a naroito, dok svijet poiva. On e se ispomagati izvidni cima koji e mu donositi vijesti, izvjeavati ga o stanju trita. Muhtesib mora biti edan od svijet skoga imetka, ne smije primati darova nikakvih i mora se drati zapovjedi naega Muhameda a. s. koji je rakao "neka bude proklet i onaj koji daje mito kao i onaj koji ga uzima". Muhtesib mora biti prav nik (fakih) i mora poznavati erijatske odredbe i pro pise, govor mu se ne smije protiviti sa radom, mora da bude blage udi, meka govora i vesela lica. Po naanje mora da mu je dostojanstveno, bilo kad to

7 nareuje ili zabranjuje, jer su ova svojstva potrebna da se privuku ljudi a i da se lake doe do cilja. U svome saobraaju sa svijetom, treba da je vrlo blag jer se blagou vie uspijeva nego bi se to silom postiglo. Muhtesib nadalje treba da polagano i oprez no postupa i da kazne ne izvruje napreac. Za prvu pogreku koja se kod nekog pojavi, ne treba odre ivati kaznu, a niti nekoga pozivati na odgovornost za rijetki prekraj, poto je po nauci Islama nepo greivost mogua jedino kod svetaca, Boijih posla nika. Pomonici i sluge Muhtesibove moraju da se pridravaju istih dunosti kao i on, i ako on pone na njih sumnjati, ukloniti e ih iz slube. Drugo poglavlje govori o ulicama: One moraju biti visoke i iroke, "kako su to Rumi (Bizantinci) davno opisali". Sa strana ulica treba da budu plo nici (efrizi), po kojima e svijet moi hodati. Trgov ci i zanatlije ne smiju izbacivati svojih izloga i epe naka preko plonika, jer je to nepravo i stjenjava prolaz putnika. Muhtesib treba da za svaki zanat o dredi posebnu ulicu jer je to u njihovom interesu a i zgodnije. Duani, u kojima se loi vatra kao gvozdari, moraju biti udaljeni od duana mirodijara (attara) i manufakturista (bezzara) radi toga, jer nema slinosti meu tim radnjama a tetu mogu da prouzrokuju. Budui da Muhtesib ne moe obuhvatiti odnosno po znavati poslovanje svih zanata, odredie za svaki pojedini zanat po jednog vjetaka strunjaka (arifa), od boljega svijeta, koji dobro poznaje odnosne zanate i podvale i smicalice zanatlija. Muhtesib ne smije o dreivati maksimalnih cijena (saari-malu) trgovcima, niti ih siliti da prodaju svoju robu uz odreene ci

8 jene, budui ne odgovara duhu nauke Islama, jer je Muhamed a. s. rekao kad su mu njegovi drugovi (ashabi) priopili da odreuju cijenu: "Samo je Bog onaj koji oduzima i proiruje tegobe i odreuje ci jene i ja se nadam da pred Njega izaem a da niko od mene ne trai svoje pravo radi nasilja koje sam mu uinio lino ili materijalno". Ovo je potpuno i ra zumljivo kad se zna da su muslimani duni drati sa uviavnosti, umjerenosti (insafa) prema onom Hadi su; el insafu nisf-ud-din (Insaf je polovina vjere). Zelenatvo je strogo zabranjeno i kad Muhtesib vidi da se neko bavi s time i to da kupi kad je jef tino i eka da proda kad poskupi, on e ovakog o vjeka prisiliti da svoju robu rasproda u opem inte resu, budui je zelenatvo strogo vjerski zabranjeno (haram) a dunost je svakoga da zabranjuje i sprijei vrenje harama i Muhamed a. s. je rekao: nafaku e dobiti svako koji poteno zarauje a lihvar je pro klet. Nije dozvoljeno doekivati karavane i robu pred gradom, naime tako da neki ovjek izae pred grad, saeka trgovce s robom, i kad oni stignu pone im priati da je cijena nihovj robi niska u svrhu da je od njih jeftino kupi. Muhamed a. s. je zabranio ovaj nain kupoprodaje doekivanjem karavane pa ako i Muhtesib ovarie na ovakovog ovjeka, zapri jeiti e mu rad, poto ga ukori. Muhtesib e one moguiti ulaenje tovara s drvima, sa sijenom i vodom te zeleni jer, prijeti opasnost za odijela prolaznika. Zapovjedie im da rastovare konje, odnosno ivo tinje, jer ako one s tovarom stoje ine tetu narodu a i same se pate, a budui je Muhamed a. s. zabra nio muenje ivotinja i Muhtesib e trebati da to za

9 brani. Muhtesib e morati zaprijeiti iznoenju zidova na javne puteve, mora paziti na istou puteva od zemlje i ostalog jer to teti svijetu, a Muhamed a. s. je rekao da je to teta a tetu valja uklanjati. Oluci moraju biti ukopani u zemlju, u zid uzidan, kako ne bi tetilo prolaznike. Ako koji kanal bude izveden na javni put, od ega im tete i dosade svijetu, na redie Muhtesib vlasniku, da ga ljeti zatvori i svede u rupu, u kui u kojoj e se sakupljati neist. Muh tesib e zapovijediti arijama, da iste ulice od blata i neistoe. Nije dozvoljeno sjedati mukarcima na puteve kuda enske prolaze, naroito ako nema potrebe i ako tko uini, izabrati e ga Muhtesib a pogotovo, ako to uini stranac i stankinja, naime ako se razgovaraju na osamljenom mjestu, jer to je na roito za njih zabranjeno. Tree poglavlje tretira pitanje vaga i utega: Pi sac veli da je poznavanje mjera i utega neophodno potrebno, poto su oni temelj trgovakom poslovanju i po njima se reguliu kupoprodajni predmeti. Muh tesibu je stoga potrebno, da se tano upozna sa mje rama i utezima, inae ne bi inio onako kako to erijat propisuje. Svaki narod ima svoje posebne mjere i utege koje se razlikuju od drugih, bilo u veliini ili objamu, to naroito vrijedi za Sirce. U ovome lanu pisac spominje razne kantareve i litre kao halebsku, amsku, homusku, dok drame poznaje amske, izerske, halebske, hamamske, Elmuhare(?), a kod kejlova (mjere za tekuinu) poznaje jo onu iz Gurare(?) etvrto poglavlje namijenio je pisac vagama i kutijama: Predvia dunost opraivanje vaga, propi suje nain mjerenja uope, a kod mjerenja zlata upo-

10 zoruje na mogunost, da prodavaoc puhne u sud u kome se zlato nalazi, da time neto dobije na teini. O ovom pitanju ima jo nekih finesa, nu mi emo za sada od toga odustati dok se stvar detalj nije ne proui i ne prevede. Dobro je napomenuti od redbu, prema kojoj je zabranjeno upotrebljavati utege od kamena, jer se oni otkrnu, ali ako potreba iziskuje da se ba upotrebe kameni utezi, primjerce radi siro matva, Muhtesib e narediti da se ovakovi kameni utezi, uiju u kou i obadare odnosno igou. U jed nome duanu ne smije biti vie utega jedne te iste vrste, s razloga da se ukloni sumnja da meu njima nema i takovih koji nijesu u ispravnom stanju. Za branjeno je takoer izradba i upotreba utega od treina oke ili litre, budui su slini sa onima pola litre i oke. Muhtesib je naroito duan da nadzire i ispituje krive utege i to nenadno kad to privrednici ne opa aju, jer ih ima i takovih, koje ine razne malverza cije sa utezima. Poto smo u glavnom preli preko odredaba ope naravi, potrebno je da se dotaknemo makar kojeg lana koji raspravlja o zanatima. Radi toga emo primjera radi dotai se ovdje jednoga, naime onoga lana, koji tretira pitanja jednog od najvanijih zanata, pekarskog. Pekari moraju dignuti krovove svojih duana, otvoriti vrata i postaviti na krovu iroki dimnjak, iz koga e moi da izlazi dim, kako ne bi kodio susjedima. Pekari ne smiju loiti ni slame ni etena (lana), jer je to kodljivo prsima, a kada se vatra razgori, zatvorie pe iznutra da se razgrije, zatim e metnuti hljeb da ga peku.

11 Muhtesib e popisati u knjigu (tefter) kako imena pekara tako i mjesta (poloaj) njihovih radnja, poto je potrebno da se to znade. On e im narediti, da iste posude za vodu, da peru kako nave tako i sve to dolazi sa tijestom u doticaj a tako i ono na emu se nosi hljeb. Pekarima je zabranjeno da mijeaju hljeb nogama, koljenima i laktovima, jer se time hljeb omalovaava, nadalje jer esto puta padne neto u ti jesto bilo kao znoj ispod pazuha, iz tijela i drugo to slino. Bez zastiraa (boe) ne smije se kuhati a i bez podrezanih rukava. Lice treba da je povezano kad se hljeb kuha, jer se moe ponekad kihnuti ili pak govorei moe pokadkad pasti neto u tijesto kao pljuvaka i slino. Pekar e uzeti pregau da ne bi znoj pao na tijesto, obrijae ruke do laktova, da ne bi ta palo i ostalo u tijesfu. Ako pekar kuha u dani treba neko da mu rastjeruje muhe oko njega. Sve ovo treba da radi, razumije se, poto je nekoliko, puta prosijao brano na esto sito. Muhtesib treba, da nadzire sve to pekari mije aju u hljeb primjerice: haleban(?), besar(?), materija koja daje hljebu ruiastu boju. Ima pekara koji mi jeaju graah (nohut) i parineno brano, ime se oteava hljeb, naime hljeb postane tei. Ima ih naime i takovih, koji mijeaju hakar(?), nadalje jemeno mlivo ili pak mijese tijesto sa mekinjama i onda ovako tijesto presvuku sa istim tijestom od prosija mliva. Sv. ove varke, mogu se prepoznati na hljebu a i kad se hljeb razlomi. Muhtesib e zabraniti pe karima, da u hljeb meu boraka (boraks?) i natrona, jer natron prouzrokuje eanja i otvara stolicu, a prouzrokuje i majasil (berasir) (vrst bolesti,). I borak

12 je takoer tetan ali ipak daje vanjtinu hljebu, u ljepava mu izgled. Hljeb se ne smije pei dok tije sto dobro neuskisne, jer je hljeb od neukisnuta tijesta teak na vazi a i stomak ga teko podnosi. To isto vrijedi za sluaj kad se metne mala koliina soli Stoga e Muhtesib to sve zabraniti pekarima, jer na ovaj nain oni ine da hljeb postane teak. Pekari su duni da pospu po hljebu lijepa i uredna sjemena primjerice: bijeli kimel, unis(?), evnis(?) elijanson. samsam (susam) i t. d. Pekari ne smiju vaditi hljeba iz pei sve dotle dok se potpuno ne ispee a da pri tome ne izgori. Najbolje je da Muhtesib odredi koliko pojedini pekar ima dnevno odnosno preko noi da ispee hljeba kako grad ne bi njime oskudijevao, ali na to ih ne moe niko prisiliti, ako oni sami nijesu zato da tako rade. U vezi s ovim estim poglavljem je i sedmo poglavlje. Prema odredbama u ovom poglavlju. Muhtesib e narediti pekarima da urede svoje dimnjake i da iste samu pe, pekar e posuti po pei luga, da togod drugo ne prione za hljeb. Ostavljajui drugoj prilici, da reemo o ostalim zanatima i uredbama o trgovini kao i o ostalim zanimanjima, mi emo da zavrimo ovaj lanak, sa jednim malim dodatkom. O zanatima i zanatlijskim izraevinama i uope o umjetnim zanatima muslimanskih naroda, nema u na oj knjievnosti specijalnih knjiga kao to to ve imaju Nijemci, Francuzi, Rusi, Holandezi, Englezi i drugi kulturni narodi i ako bi mi, jer je veina naih za nata a i esnafske organizacije istono-muslimanskog porijekla, trebali da to imamo. Tek ovdje ondje, nae se u naima beletristikim listovima, kalendarima i

13 slino po koja biljeka nu detaljnije togod nema do sada nita napisano. Gosp. Hamdija Kreevljakovi u svojoj studiji izaloj u zagrebakoj reviji "Narodna starina" pod naslovom "Sarajevska arija, njeni es nafi i obrti za Osmanlijske uprave", dotakao je i o bradio iedan dio tog zanimljivog predmeta nu samo u koliko se odnosi na Sarajevo. Naalost nema toga mnogo pisano ni u arapskom, perzijskom i turskom jeziku i ako nam je svima poznato da su na isl. ori jentu: Turskoj, Perziji, Arabiji, Indiji, Egiptu, nadalje u paniji nekada ti obrti bili jako razvijeni i da nji hovim ostacima danas se divi cio kulturni svijet. Pa i kod nas u Bosni i Hercegovini svi dosadanji tako zvani stari zanati, nose sve karaktaristike orijenta i moe se rei da je zanatstvo Bosne i Hercegovine preneeno sa istoka i njemu duguje ono to sada ima makar to bilo i u vrlo skromnome stanju. O zanat skim i umjetnim izraevinama i danas ima kod nas toliko orijentalnog, da je nedavno neki engleski put nik, prolazei kroz nae krajeve uskliknuo: Bosna je orijentalnija i od pravog Orijenta, naime sada refor mirane Turske. Bosna je uistinu i danas takova u mnogo emu, i ako naalost nikada nije u zanatlijskim, umjetnim i kunim izraevinama dostigla ono to je nekada islamski Orijent posjedovao. Divotne damije, mesdidi, medrese, javna kupatila, ba zari, imareta, uprije, vodovodi, turbeta i druge luk suzne palate iskiene su valjanim i spretnim rukama zanaija umjetnika, to nam najbolje dokazuje os taci velikih djela zanatske radinosti u Kordovi, Granadi, Sevili, Segogi, Toledu u paniji sa remek dje lom arapsko-muslimanske umjetnosti Alhambrom za

14 tim poznate graevine diljem arapskih zemalja: Samu (Damasku) Haj Bagdadu; Kairu, Tunisu i t. d. zatim znamenite graevine islamsko-perzijske umjet nosti u Tibrisu, Isfahamu, Sultaniji Mehedu i drugdje, napokon islamsko-tursk-seluka umjetnost u Hivi Buhari, Semerkandu, Delhiju, Agri i drugim brojnim mjestima, nezaboravivi spomenuti pri tome ostatke graevina u Siciliji i drugdje gdje su brojne izrae vine u kamenu, mramoru, gvou, keramici, bakru plemenitim i ostalim neplemenitim kovinama dotjeri vale formu i ukus svih tih izraevina, koji sluahu tadanjim potrebama ne samo muslimanskog kultur nog istoka nego se mnogo tota spremae na dvo rove evropskih vladara i na trita Mletaka, Genove, i ostalih varoi Sredozemnog mora, odakle se dalje prenaahu ovu rijetke i umjetne zanatske izraevine da u njima uiva srednja, sjeverna i zapadna Evropa. Uinili bi krivo ako se ovdje ne bi sjetili i arobnih ruku pisaca i prepisivae (Kaligrafa) te i slikara na pokon i orijentalne muslimanske ene, ijim divnim rukotvorinama u tkivu, vezovima, pletivu i dan da nas nalaze Evopejci odraz pjesnike due preraen i svrstan u tim njihovim divotnim rukotvorinama.