Vjezbe Iz Opce Kemije

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .
SREDNJA KOLA ANTUNA MATIJE RELJKOVIA SLAVONSKI BROD
VJEBE IZ OPE KEMIJE
Interna skripta
Autori skripte:
Emilija Ivkovi, dipl. ing. kemijske tehnologije Zvonka Matai, dipl. ing. kemijske tehnologije
Slavonski Brod, 2011.

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod stranica 1 od 100
PREDGOVOR
Ne u spoznavanju, u stvaranju lei na spas (Friedrich Wilhelm Nietzsche)
Potovani uenici Ova interna skripta je napisana Vama s nadom da e vam pomoi u savladavanje programa vjebi. Autorice skripte su nastojale u nju pretoiti svoje dugogodinje iskustvo u radu s uenicima. Svrha skripte je da vi nauite to vie kroz program vjebi kako bi ste na kraju kolske godine bili zadovoljni sami sobom, jer znanje je mo.. Za realizaciju ovog programa potrebna vam je znatielja, dobra volja, bijela kuta, pribor za pisanje (olovka), malo ravnalo, biljenica A4 (kvadratii), gumica, kuhinjska krpa i osmijeh na licu. Biljenica A4, VA DNEVNIK ostaje u koli, a skriptu nosite sa sobom. Sve zadatke koje budete dobivali rjeavate u dnevnik. Profesor pregledava vae uradke najmanje jednom mjeseno i ocjenjuje ih. Vi ste na partner. Nai ciljevi su zajedniki i nadamo se dobroj suradnji na obostreno zadovoljstvo.
Srednja kola Matije Antuna Reljkovia Slavonski brod, kolovoz 2011. Autorice
Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod
stranica 2 od 100
SADRAJ:
1. UVOD U LABORATORIJSKI RAD 2. MJERE SIGURNOSTI PRI RADU 3. PRUANJE PRVE POMOI 4. LABORATORIJSKI PRIBOR I POSUE 4.1. Stakleno laboratorijsko posue i pribor 4.2. Porculansko laboratorijsko posue i pribor 4.3. Metalni laboratorijski pribor 4.4. Laboratorijski pribor od drveta 4.5. epovi 4.6. Pranje i ienje laboratorijskog posua 4.7. Suenje laboratorijskog posua 4.8. Crtanje laboratorijskog posua
5 7 9 12 12 17 18 21 22 24 24 25
5. PLIN U LABORATORIJU 5.1. Plinski plamenici 5.2. Vrste plamena 5.3. Paljenje plinskog plamenika 5.4. Rad sa staklenim cijevima 5.5. Ostali naini zagrijavanja u laboratoriju 6. REAGENSI 6.1. istoa reagensa 6.2. to sve sadri naljepnica 6.3. Znakovi opasnosti 6.4. uvanje i uskalditenje reagensa 6.5. Boce za reagense 7. MJERNE JEDINICE 8. MJERENJE I REGULACIJA TEMPERATURE 9. VAGE 9.1. Vrste vaga 9.2. Laboratorijske vage 9.3. Pravila pri vaganju 10. GUSTOA 10.1. Odreivanje gustoe krutih tvari 10.2. Odreivanje gustoe tekuina
29 29 30 31 32 34 36 36 36 37 37 38 40 44 46 46 47 48 49 49 50
stranica 3 od 100
11. RASTAVLJANJE SMJESA 11.1. Smjese 11.2. Filtriranje 11.3. Dekantiranje 11.4. Centrifugiranje 11.5 Prekristalizacija 11.6. Sublimacija 11.7. Ekstrakcija 11.8. Destilacija 11.9. Kromatografija 12. ODMJERNO POSUE 12.1. Oitavanje volumena 12.2. Vrste odmjernog posua 13. KEMIJSKI ZAKONI 14. OTOPINE 14.1. Iskazivanje sastava otopina 14.2. Priprava otopina 14.3. Razrjeivanje otopina 15. KOLOIDNI SUSTAVI 15.1. Vrste koloidnih sustava 15.2. Svojstva koloidnih sustava 15.3. Metode priprave koloidnih sustava 16. SOLI 16.1. Naini dobivanja soli 16.2. Energetske promjene pri procesu otapanja 16.3. Topljivost soli 16.4. Hidroliza soli 17. NEUTRALIZACIJA 18. LITERATURA
52 52 53 58 59 60 61 62 63 65 68 68 69 75 79 79 80 82 85 85 86 89 91 91 93 94 95 97 100
stranica 4 od 100
1. UVOD U LABORATORIJSKI RAD

Danas je veliki znaaj laboratorija i gotovo niti jedna vea ustanova ili industrija ne mogu normalno raditi bez laboratorija koji prati kvalitetu proizvodnje. Svrha laboratorijskih ispitivanja je osigurati kvalitetu ulaznih sirovina, procesa proizvodnje i gotovih proizvoda. Postoje i laboratoriji u kojima se svakodnevno vre analize krvi urina i drugih izluevina u svrhu otkrivanja i lijeenja razliitih bolesti. Za uspjean rad u laboratoriju potrebno je: 1. Odgovarajui prosto,r koji mora biti dobro osvijetljen, zraan i temperiran tako da bude ugodan za rad 2. Odgovarajui pribor, posue i kemikalije 3. Izvor energije, elektrina energija i plin 4. Sredstva za zatitu od poara 5. Sredstva za pruanje prve pomoi 6. Pozitivne radne navike
Slika 1. Kemijski laboratorij Prostor u kojem rade kemiari naziva se kemijski laboratorij. Da bi se kemiar uspjeno bavio istraivanjem mora dobro poznavati tehniku laboratorijskog rada kao i svojstva tvari i materijala koje pri tom upotrebljava. Jako je vano da kemiar razumije ono to radi jer samo tako moe stalno poboljavati i unapreivati metode rada. Za uspjean rad u laboratoriju potrebne su pozitivne radne navike kao to su: Radno vrijeme Planiranje radnog vremena je naroito vano. Vrijeme rada u laboratoriju treba racionalno iskoristiti. Ako neka vjeba ili mjerenje zahtijeva ekanje potrebno je to vrijeme iskoristiti za obavljanje drugih poslova kao to su vaganje, filtriranje, pranje posua, obrada podataka, skiciranje aparature ....... Sigurnost Da bi rad u laboratoriju bio siguran moraju se potivati sve mjere opreza. Svaka nepanja moe biti vrlo kobna za pojedinca, ali i za skupinu koja radi u laboratoriju.
stranica 5 od 100
istoa istoa je jedna od najvanijih radnih navika jer o njoj esto ovise rezultati rada. Dogaa se da analiza ne uspije samo zato to posue nije bilo isto. Po izgledu radnog mjesta moemo suditi o radnim navikama osobe koja tu radi. Tiina Za vrijeme rada potrebno je da u laboratoriju vlada tiina. Glasni razgovor odvraa panju i moe dovesti do pogreke u mjerenju ili raunanju. Red Red u laboratoriju je vrlo bitan. Laboratorijsko posue, pribor i kemikalije moraju se nakon upotrebe vraati na za njih predviena mjesta. Prije izlaska iz laboratorija potrebno je zatvoriti plin i vodu te provjeriti da li su svi elektrini aparati iskljueni. Radni stol treba obrisati , a izljev dobro isprati vodom kako bi se uklonili tragovi kemikalija. Laboratorijski dnevnik Svaki kemiar vodi dnevnik u koji unosi bitne podatke vezane za svoj rad. Dnevnik se pie u prvom licu jednine i mora sadravati: 1. Datum izrade vjebe 2. Naziv vjebe 3. Potreban pribor i kemikalije 4. Kratak opis zadatka kojeg treba provesti 5. Shemu aparature 6. Zapaanja tijekom rada 7. Jednadba kemijske reakcije 8. Stehiometrijski proraun na bazi dobivenih podataka 9. Tablice, grafovi i dijagrami ako su potrebni 10. Zakljuak
stranica 6 od 100
2. MJERE SIGURNOSTI PRI RADU

Prilikom rada u laboratoriju treba se pridravati odreenih pravila: 1. U laboratoriju nikada ne smijemo raditi sami jer u sluaju bilo kakve nezgode nema nam tko pruiti pomo. 2. Prije poetka izvoenja bilo kojeg eksperimenta treba dobro proitati propise kako nebi dolo do neeljenih posljedica. 3. Pri radu s potpuno nepoznatim tvarima prve pokuse moramo izvoditi sa to manjim koliinama. 4. Sluajno prosute reagense treba odmah ukloniti, a radnu povrinu oprati i obrisati. 5. Pare i plinovi koje se razvijaju tijekom kemijske reakcije ne smijemo direktno mirisati, ve podalje i sa strane pri emu se pare rukom blago usmjeravaju prema nosu. 6. Eksperimente u kojima se razvijaju tetni i otrovni plinovi potrebno je raditi u digestoru. 7. Zagrijavanje zapaljivih tvari dozvoljeno je samo elektrinim kuhalom i u tikvici s povratnim hladilom. 8. Pri zagrijavanju tvari u epruvetama otvor epruvete treba okrenuti od sebe ali i od ostalih sudionika u radu. 9. Nikada se ne smije zagrijavati pribor koji nije predvien za zagrijavanje. Takav pribor se samo smije suti u suioniku. 10. Pri radu sa koncentriranim kiselinama i luinama i u svim sluajevima kada moe doi do prskanja reagensa treba nositi zatitne naoale i rukavice. 11. Otrovne i korozivne kemikalije ne smijemo pipetirati ustima. Za njihovo pipetiranje koristimo propipete. 12. Zabranjeno je isprobavanje okusa kemikalija. 13. Otpatke tetnih tvari ne smijemo bacati u kanalizaciju jer one dospijevaju u prirodne vodotokove gdje mogu izazvati pomor ivotinja i unitavanje biljne flore. Takve otpatke moramo spremiti u posebne posude i sanirati u skladu sa zakonskim rjeenjima. 14. Nakon zavretka rada potrebno je dobro oprati ruke. 15. Prije naputanja laboratorija potrebno je ugasiti sve plinske plamenike, zatvoriti dovod plina i vode, iskljuiti elektrine ureaje, spremiti reagense i obrisati radni stol.
Slika 2. Pravilno mirisanje kemikalija

Slika 3. Digestor
stranica 7 od 100
Slika 4. Pravilno razrjeivanje sumporne kiseline
Slika 5. Nain zagrijavanja i mijeanja sadraja epruvete
stranica 8 od 100
3. PRUANJE PRVE POMOI

Uz sve mjere sigurnosti u svakom kemijskom laboratoriju su mogue nezgode. Najee su to opekline, posjekotine, povrede uzrokovane djelovanjem reagensa, te razna trovanja. Upravo zbog toga svaki kemiar mora poznavati mjere pruanja prve pomoi. Prvu pomo moramo pruiti sterilnim priborom koji se nalazi u ormariu za prvu pomo, a svaki ga laboratorij mora imati. Opekline Opekline najee nastaju zbog hvatanja vruih predmeta golim rukama, ali mogu nastati i zbog polijevanja vruim tekuinama. Na opeeno mjesto potrebno je staviti gazu namoenu vodom ili razrijeenom otopinom kalijeva permanganata ili staviti mast za opekline . Ako je opeklina vea i ako je dolo do stvaranja plikova ili pojave otvorenih rana potrebno je hitno zatraiti lijeniku pomo. Opekline se lako inficiraju i zato je neophodna njihova struna obrada. Posjekotine Posjekotine najee nastaju pri radu sa staklenim priborom, a okarakterizirane su vanjskim krvarenjem. Ako su posjekotine manje a krvarenje kapilarno ono prestaje samo po sebi ili se zaustavlja laganim pritiskom. Moramo provjeriti da u rani nije ostao komadi stakla drveta ili metala. Ove predmete iz rane uklanjamo sterilnom pincetom. Ako ozlijeeno mjesto jako krvari potrebno je zaustaviti krvarenje pritiskom iznad rane i odmah zatraiti lijeniku pomo. Povrede uzrokovane kemikalijama Povrede uzrokovane kemikalijama su najee povrede koe i oiju. Najopasnije kemikalije su koncentrirane kiseline i luine. Ako kiselina, luina ili neka druga kemikalija dospije u oko potrebno je odmah oko isprati mlazom vode i hitno potraiti lijeniku pomo. Ako kiselina dospije na kou, prvo kou treba isprati s mnogo vode a zatim je neutralizirati ispiranjem zasienom otopinom sode bikarbone i staviti mast za opekline. Ako luina dospije na kou, potrebno je kou isprati s puno vode a zatim je neutralizirati 2% otopinom octene kiseline i staviti mast za opekline. Trovanja U laboratoriju se trovanja rijetko dogaaju, a mogu nastati zbog udisanja otrovnih plinova ili gutanja tetnih kemikalija. Ako je unesreeni progutao kiselinu treba mu dati da popije vapnene vode ili otopinu MgO, a nakon toga mlijeko ili bjelance jajeta. Ako je unesreeni popio luinu treba mu dati da popije malo otopine limunske kiseline, limunov sok ili razrijeenu otopinu octene kiseline, a nakon toga mlijeko ili bjalanjce jajeta. Ako je unesreeni progutao neku drugu tvar potrebno je izazvati povraanje i odmah potraiti lijeniku pomo. Ako je unesreeni udahnuo otrovne pare ili plin potrebno ga je izvesti na svijei zrak, a u sluaju oteanog disanja ili nesvjestice obavezno potraiti lijeniku pomo. U svim sluajevima trovanja treba paziti da ne nastupi KOLAPS.
stranica 9 od 100
Kolaps prepoznajemo po znakovima kao to su bljedoa, vlanost koe, drhtavica, malaksalost i nesvjestica. Ako je unesreeni u kolapsu treba ga polei tako da mu glava lei nie od tijela i treba ga umotati u topli pokriva. Ako je unesreeni pri svijesti treba mu dati toplog aja ili kave a ako je u nesvijesti treba mu pod nos staviti malo razrijeene octene kiseline ili parfema. DEMONSTRACIJSKI POKUSI NA KOJIMA ETE UITI PISANJE DNEVNIKA I MJERE SIGURNOSTI PRI RADU
Vjeba 1: Djelovanje koncentrirane sumporne kiseline na eer Koncentrirana H2SO4 jako nagriza kou. Boca sa zasienom otopinom sode bikarbone neka bude pri ruci. U visoku au od 100 ml stavi 2 lice eera. Dokapaj 10 ml konc. kiseline i promatraj to se zbiva. Smjesa pocrni i pone rasti. Pokuaj identificirati plinove koji se javljaju tijekom reakcije. Sumporna kiselina je higroskopna, to znai da moe izdvojiti molekule vode iz eera. Smjesa pocrni od izluenog ugljika. Reakcija je egzotermna pa dio eera karamelizira, a voda isparava pa smjesa nabubri. esto se moe osjetiti miris sumporova dioksida zato to kiselina oksidira izlueni ugljik a sama se reducira. Nakon provedenog pokusa au zajedno sa smjesom potopi u posudu s velikom koliinom vode. Vjeba 2: Razrjeivanje koncentrirane sumporne kiseline Prije izrade pokusa stavi zatitne naoale. Precrtaj tablicu u dnevnik. U visoku au od 200 ml ulij 40 ml vode. Izmjeri temperaturu vode i upii u dnevnik. U menzuru stavit 10 ml koncentrirane sumporne kiseline. Uz stakleni tapi lagano ulijevaj KISELINU U VODU po 2 ml. Nakon svakog dodavanja kiseline izmjeri temperaturu otopine i zabiljei u tablicu. Volumen vode (ml) 40 40 40 40 40 40 Volumen dodane kiseline(ml) Temperatura otopine 0 2 4 6 8 10
Rezultate prikai grafiki. Na os x nanesi ml dodane kiseline a na os y temperaturu. Napomena: razrjeenu kiselinu ne bacamo u izljev nego je sauvamo za druge eksperimente.
stranica 10 od 100
Vjeba 3: Djelovanje natrijevog hidroksida na kou Natrijev hidroksid jako nagriza kou. U blizini treba imati bocu s otopinom borne ili 2% octene kiseline. U epruvetu stavi par zrnaca natrijevog hidroksida i dodaj nekoliko kapi vode da se granule otope. U epruvetu ubaci malo koe, komadi mesa ili bjelanjce kuhanog jajeta. Lagano zagrij epruvetu. Promatraj promjene. Pokuaj ustanoviti miris amonijaka. Koa, meso i bjelanjak su graeni od bjelanevina koje luina razara u manje molekule. Kako bjelanevine sadre duik razgradnjom uz zagrijavanje moemo dobiti amonijak. Nakon provedenog pokusa sadraj epruvete izlij u posudu s vodom u koju smo potopili au s kiselinom iz prethodnog pokusa.
stranica 11 od 100
4. LABORATORIJSKO POSUE I PRIBOR

U kemijskom laboratoriju se koristi razliito posue i pribor. Uglavnom se koristi posue izraeno od stakla, porculana i metala, a rijee posue nainjeno od plastike, drveta i gume. 4.1. Stakleno laboratorijsko posue i pribor Staklo je inertan materijal i esto se koristi za izradu laboratorijskog posua. Osnovna sirovina za proizvodnju stakla je silicijev dioksid. Vrste stakle ovise o dodacima pomou kojih moemo mijenjati svojstva i izgled stakla. U kemijskom laboratoriju se upotrebljavaju 3 vrste stakla: a) obino staklo b) kemijsko staklo c)kvarcno staklo a)Obino staklo Obino staklo pored silicijeva dioksida sadri jo i natrijev i kalijev oksid. Nazivamo ga jo i natrijevo ili meko staklo. Ovo staklo ima veliki koeficijent rastezanja. Ne podnosi velike promjene temperature, pa se ne smije zagrijavati. Od ovog stakla se izrauju boce za uvanje tekuih i vrstih reagensa, menzure, lijevci, Petrijeve zdjelice, satna stakla, boce sisaljke, pneumatske kade, eksikatori, odmjerne tikvice, pipete, birete, piknometar... b) Kemijsko staklo Ovo staklo uz silicijev dioksid sadri najee aluminijev i borov oksid. esto se za ovo staklo koristi naziv laboratorijsko ili vatrostalno staklo. Ima mali koeficijent rastezanja i bolju otpornost preba promjeni temperature zbog ega se smije zagrijavati. Ima veu tvrdou od obinog stakla. Najpoznatije vrste vatrostalnog stakla su: PYREX ( ameriko - englesko francusko staklo ), DURAN I JENA (njemako staklo) i BORAL (hrvatsko staklo, proizvodi se u Puli) Od kemijskog stakla se proizvode epruvete, okrugle tikvice, hladila, Erlenmayerove tikvice, tikvice za destilaciju... c) Kvarcno staklo Kvarcno staklo je po svom sastavu isti silicijev dioksid. Ono je oko 10 puta skuplje od kemijskog stakla. Koristi se u posebnim prilikama, kada je potrebna velika istoa (instrumentalne metode). Ima mali koeficijent istezanja pa je otporno na visoke temperature, ali i na nagle promjene temperature. Moe se zagrijano staviti u hladnu vodu a da ne doe do pucanja. Od njega se izrauje razliito posue koje se upetrebljava u bolnikim i znanstvenim laboratorijima gdje je potrebna naroita tonost.
stranica 12 od 100
Laboratorijsko posue nainjeno od obinog stakla Lijevak Slui za prelijevanje tekuina i za filtriranje. Moe biti razliitih promjera i oblika ovisno o namjeni. U novije vrijeme izrauju se i plastini lijevci. Za usipavanje prakastih tvari koristi se lijevak s kratkim vratom.
Menzura Koristi se za grubo odmjeravanje volumena tekuina. Badarene su u ml i to odozdo prema gore. Mogu biti razliitih veliina (5, 10 , 15, 20, 25, 50, 100, 250, 500, 1000 ml ......)
Petrijeva zdjelica Najvie se koristi u mikrobiologiji za uzgoj razliitih kultura mikroorganizama. U kemijskom laboratoriju se koristi za uvanje uzoraka radi suenja ili za vaganje prakastih uzoraka.
Lijevak za odjeljivanje Mogu biti razliitih oblika i veliina. Svi imaju ubrueni stakleni ep. Na vratu imaju pipac ili ventil kroz koji se isputa tekuina iz lijevka. Lijevci za odjeljivanje se koriste za ekstrakciju i za razdvajanje tekuina koje se meusobno ne mijeaju.
Satno staklo Slui za odlaganje preparata radi njihovog suenja, za vaganje prakastih uzoraka ili za prekrivanje aa u kojima se odvija kristalizacija kako bi sprijeili zagaenja prainom.
stranica 13 od 100
Boce za reagense (reagens boce ) Mogu biti razliitih veliina sa uskim ili irokim grlom ovisno o namjeni. Boce uskog grla slue za uvanje tekuina, a one irokog grla slue za uvanje krutina.
Eksikator Eksikator je ureaj koji se koristi za hlaenje vruih predmeta i kemikalija u suhoj atmosferi gdje su zatieni od vlage. Moe se koristiti i za suenje vlanih uzoraka. Eksikator je nainjen od debelog stakla, a sastoji se od posude i poklopca koji spreava ulazak vlage. Posuda je podijeljena na dva dijela. U donjem dijelu se nalazi sredstvo za suenje (silikagel, fosforov (V) oksid ili kalcijev klorid ), a u gornjrm se nalazi porculanska ploa s otvorima u koje se stavljaju porculanski lonii ili zdijelice prilikom hlaenja do temperature okoline.
Hoffmanov aparat To je ureaj za elektrolizu vode. Sastoji od tri cijevi. Dvije cijevi su jednake, a trea je ua i zavrava proirenjem pri vrhu. U jednakim cijevima pri dnu se nalaze elektrode od platine, a na vrhu pipci ili ventili. Elektrode se povezuju s izvorom istosmjerne struje i to anoda sa (+) polom, a katoda sa ( ) polom izvora istosmjerne struje.
Piknometar Piknometar je staklena posuda krukolikog oblika s ubruenim epom kroz koji je probuena kapilara. Kroz kapilaru se izlijeva viak tekuine. Koristi se za odreivanje gustoe tekuina, ali i krutih tvari.
stranica 14 od 100
Boca za odsisavanje Boca za odsisavanje je vrlo slina Erlenmayerovoj tikvici, ali na grlu ima mali uplji nastavak. Nainjena je od debelog stakla koje moe izdrati razliku tlakova. Koristi se za vakum filtriranje.
Pneumatska kada Izrauje se od debelog stakla i koristi se za hvatanje plinova koji nisu topivi u vodi. Laboratorijsko posue nainjeno od kemijskog stakla Epruvete Spadaju u osnovni laboratorijski pribor. Epruvete mogu biti razliitih dimenzija ovisno o namjeni. Epruvete mogu biti bez gornjeg ruba (1), s gornjim rubom (2) i epruvete za odsisavanje. Koriste se za zagrijavanje manje koliine reagensa direktno na plamenu. Prilikom zagrijavanja epruveta se dri drvenom hvataljkom ili metalnom ako je sastavni dio aparature. 1 2 3 ae ae se izrauju u dva osnovna oblika, kao niske i visoke . Svaka aa ima mali izljev koji omoguava lake izlijevanje sadraja . ae se koriste za zagrijavanje veih koliina reagensa. Zagrijavanje se vri preko azbestne mreice ili preko ceran ploe.
Erlenmayerova tikvica Ove tikvice se izrauju u razliitim veliinama. Mogu biti sa uskim ili irokim grlom. Tikvice sa irokim grlom se koriste za titracije, a one sa uskim za zagrijavanje kod nekih reakcija ili kao sastavni dio razliitih aparatura. Zagrijavanje se vri preko azbestnih mreica ili ceran ploe. Okrugle tikvice Okrugle tikvice se izrauju u razliitim veliinama. Mogu imati ravno (1) ili okruglo dno(2) . Grlo tikvice moe biti usko i dugako ili iroko i kratko to ovisi o namjeni tikvice.
stranica 15 od 100
Okrugle tikvice se koriste za zagrijavanje pri kemijskim reakcijama ili kao sastavni dio neke sloenije aparature, dok se tikvice sa ravnim dnom mogu koristiti i samostalno. Zagrijavanje tikvica se vri preko azbestne mreice ili ceran ploe. Okrugle tikvice mogu imati vie grla, pa govorimo o dvogrlim(3) ili trogrlim tikvicama(4).
Tikvice za destilaciju (destilirke) Destilirke mogu biti sa obinim ili ubruenim grlom. Koriste se za destilaciju tekuina. Destilirke mogu imati i dva grla (Claisenova). U jedno grlo, pri slaganju aparature, se stavlja termometar, a u drugi lijevak za dokapavanje.
Liebigovo hladilo Hladilo je ravna cijev s dvostrukom stijenkom. Moe biti razliitih duina ovisno o namjeni. Kroz unutarnju cijev struje pare koje se hlade vodom koja struji vanjskom stijenkom. Smjer protoka vode je uvijek suprotan od smjera strujanja vruih para. Hladila se koriste kao dio aparature za destilaciju. U hladilu se vri kondenzacija para. Hladila mogu imati razliite izvedbe unutarnje cijevi, pa one mogu biti spiralne ili kuglaste. Takva hladila se najee koriste kao povratna hladila kod refluksiranja.
Posudica za vaganje Posudice za vaganje uvijek imaju poklopac koji dobro prijanja na grlo posudice kako u nju nebi ulazila vlaga. Koristi se za uvanje i vaganje vrstih uzoraka. Ako u njima suimo uzorke u suioniku moraju biti otklopljene.
stranica 16 od 100
Vjeba 1. Crtanje staklenog laboratorijskog posua Nacrtaj i napii nazive staklenog posua koje se nalazi na tvojoj tacni. Pri tome proui naputke o crtanju u poglavlju 4.8. 4.2. Porculansko laboratorijsko posue i pribor Osnovna sirovina za proizvodnju porculana je glina koja moe imati razliit sastav i razliita svojstva. Osnovno svojstvo svih minerala koji ulaze u sastav gline je slojevita graa i sposobnost da na svoju povrinu i izmeu slojeva apsorbiraju vodu. Zbog toga glina u vodi nabubri i postaje hidroplastina tj. prikladna za oblikovanje. Nakon oblikovanja glineni proizvodi se sue na zraku a zatim peku na povienoj temperaturi. Voda postepeno isparava, a glina se stee i ovrsne. Porculan ima mali koeficijent rastezanja pa podnosi visoke temperature i uglavnom se koristi za izradu laboratorijskog posua koje se moe zagrijavati na visokim temperaturama. Zagrijavanje ove vrste posua se provodi direktno plamenom, a kao oslonac najee slui trokuti za arenje. Zagrijavanje se vri postepeno prvo slabijim, a zatim jaim plamenom. Zagrijano posue se mora hladiti postepeno na zraku. Nije dozvoljeno prisilno hlaenje jer e doi do pucanja. U porculansko posue ne smijemo stavljati jake kiseline ili jake luine jer moe doi do nagrizanja odnosno oteenja posua. Od porculana se izrauju lonii za arenje, zdijelice, tarionik, trokutii za arenje, laice, Bchnerov lijevak ......
Porculanska zdjelica Porculanska zdjelica je izraena od finog tankog glaziranog porculana. Izrauje se u razliitim veliinama. Ove zdjelice se koriste za reakcije gdje je potrebno zagrijavanje na visokim temperaturama i za uparavanje otopina do suha.
Porculanski loni Porculanski loni se izrauje od finog, tankog, glaziranog porculana. Izrauju se u razliitim veliinama. Mogu biti uski i iroki ovisno o namjeni. Koriste se za arenje krutih uzoraka
Porculanski trokut Porculanski trokut se sastoji od upljih porculanskih cjevica koje su icom povezane u trokut. Koristi kao podloga pri zagrijavanje lonia zdjelica ili laica.
stranica 17 od 100
Tarionik s tukom Tarionik sa izrauje od debelog neglaziranog porculana. On se koristi za usitnjavanje krutih uzoraka. Usitnjavanje se vri pomou tuka i to pritiskom, a ne udaranjem.
Bchnerov lijevak Bchnerov lijevak se izrauje od neto debljeg glaziranog porculana. Lijevak se koristi za vakum filtriranje. Ima ravno rupiasto dno na koje se postavlja kruno izrezani filtrirni papir. Papir mora pokriti sve rupice na dnu, ali ne smije dodirivati rubove lijevka da nebi dolazilo do podlijevanja otopine.
Porculanska laica Porculanske laice se izrauju od finog tankog neglaziranog porculana. Mogu se koristiti za izvoenje kemijskih reakcija na visokim temperaturama. Laice se zagrijavaju u elektrinim peima.
4.3. Metalni laboratorijski pribor U svakom laboratoriju emo se susresti sa mnogo metalnog pribora. Metalni pribor moe biti izraen od razliitih vrsta metala; eljeza, platine, elika, nikla, srebra...... Danas se najee izrauje od nehrajueg elika. elik je legura eljeza sa drugim metalima kao to su krom, nikal, volfram, silicij i drugi koji mu poboljavaju svojstva. Ovisno o dodanim elementima moemo dobiti elike koji su otporni na kemikalije, visoke temperature, koroziju .. Osim elika za izradu laboratorijskog pribora se koristi i znatno jeftinije eljezo. eljezo je sklono koroziji pa se mora zatititi bojanjem i lakiranjem ili tankim slojem nekog metala koji je otporan na koroziju. Laboratorijski pribor koji ima posebnu namjenu moe biti nainjen i od vrlo skupih metala kao to su platina, srebro i nikal. Platina se koristi za izradu elektroda u elektrokemiji, a srebro i nikal za izrau posuda u kojima se tale alkalijski hidroksidi koji nagrizaju porculan. U metalni laboratorijski pribor spadaju: tronoac, stalak, hvataljke, spojnice, klijeta, metalni prsten, stezaljke, lice, kare, pahtle ....
stranica 18 od 100
Stalak (stativ) Stalak je izraen od eljeza ili elika. Sastoji se od metalne ipke koja je uglavljena na postolje. Postolje moe biti okrugla ili pravokutna ploa, ali postoje i postolja u obliku trokuta. Stalak je osnovni nosa aparature. Na njega se privruju spojnice ili metalni prstenovi.
Tronoac Tronoac se izrauje od mekog eljeza i koristi se kao pomagalo pri zagrijavanju laboratorijskog posua. Stakleno posue se zagrijava preko azbestne mreice, a porculansko preko porculanskog trokuta. Koriste se i stalci za ceran plou.
Metalni prsten Metalni prsten se izrauje od mekog eljeza. Upotrebljava se kao dra za lijevke pri ekstrakciji ili filtraciji. Moemo ga koristiti umjesto tronoca ili kao nosa aparature u kemijskim reakcijama gdje je potrebno zagrijavanje. Privruje se na stalak, a na njega se stavlja azbestna mreica ili trokuti.
Azbestna mreica Azbestna mreica je eljezna mrea kvadratnog oblika na koju je u sredini uloen azbest ( nesagorivi vlaknasti mineral). Kod reakcija gdje je potrebno zagrijavanje, mreica se koristi kao podloga preko koje se vri zagrijavanje. Hvataljka Hvataljka ili klema je nainjena od eljeza ili elika. Slui za privrivanje staklenog pribora na stalak. Stijenke hvataljke su obloene gumom ili plutom kako stakleno posue nebi bilo u direktnom kontaktu s metalom. Posue se uvijek prihvaa hvataljkom na dijelu na kojem se ne zagrijava. Veina ljudi su denjaci pa se hvataljka postavlja tako da je vijak za pritezanje s desne strane.
Spojnica Spojnica ili mufa se izrauje od eljeza ili elika. Ona se koristi za privrivanje hvataljke na stalak. Mogu biti razliitih veliina i oblika ovisno o namjeni.
kare kare se izrauju od elika. Upotrebljavaju se za rezanje filtrirnog papira i gumenih cijevi
Laboratorijska klijeta Laboratorijska klijeta se izrauju od elika ili aluminija. Koriste se za pridravanje vruih predmeta.
Pinceta Pinceta je nainjena od ilavog nehrajueg elika. Pinceta se koristi za pridravanje vruih predmeta ili tvari koje ne smijemo drati prstima, npr. P, Na, As..
Turpija Turpija je izraena od vrlo tvrdog nehrajueg elika ija je povrina nazubljena. Turpija moe biti trokutastog ili elipsastog oblika i utaknuta je u drveni dra. Ona se koristi za otrenje buila za epove.
Stezaljke Stezaljke su izraena od vrlo ilavog nehrajueg elika. Mogu biti razliitih oblika i veliina. Najee se koriste Mohrova i Hofmannova stezaljka. Stezaljke zlue za stezanje gumenih cijevi kako bi se regulirao protok kapljevina ili plinova. Mohrova stezaljka se sastoji od jake eline ice savijene tako da se pritiskom na ploice njezini krajevi razmiu. Hofmannova stezaljka se sastoji od metalnog okvira, pomine ploice koja se nalazi u sredini i vijka kojim se moe pomicati sredinja ploica.
lica lice se obino izrauju od nehrajueg elika i koriste se za uzimanje krutih prakastih uzoraka. Danas se sve vie koriste plastine lice.
Spatula Spatula se izrauje od nehrajueg elika. Ima oblik uske trake koja se proiruje na krajevima. Spatula slui za uzimanje malih koliina krutih uzoraka. 4.4. Laboratorijski pribor od drveta Drvo je zapaljiv materijal i ne nalazi veliku primjenu u izradi laboratorijskog pribora. Ono se uglavnom koristi za izradu stalaka za epruvete i drvenih hvataljki.
Stalak za epruvete Stalak za epruvete moe biti nainjen od metala, ali emo esto u laboratoriju susresti drvene i plastine. Stalak slui kao postolje kako bi epruvete mogle stajati uspravno. Mogu biti razliitih veliina tj. s razliitom veliinom i brojem otvora za epruvete.
Drvena hvataljka Drvenom hvataljkom pridravamo epruvetu prilikom zagrijavanja na otvorenom plamenu plinskog plamenika.
Stalak za suenje Stalak za suenje moe biti drvena ploa pravokutnog oblika u koju su usaeni drveni klinovi. Danas se sve ee pribjegava upotrebi plastinih ploa sa plastinim klinovima zbog lakeg odravanja i due trajnosti.
Vjeba 2. Crtanje porculanskog, metalnog i ostalog laboratorijskog posua Nacrtaj i napii nazive posua koje se nalazi na tvojoj tacni.
stranica 21 od 100
4.5. epovi U kemijskom laboratoriju susreemo plutene, gumene i staklene epove. Koji ep emo upotrijebiti ovisi o vrsti tvari koja se nalazi u posudi koju elimo zaepiti. Pluteni epovi Pluto je materijal koji se proizvodi iz kore hrasta plutnjaka. Pluto je lagano, porozno, elastino, lako se komprimira, ne trune i slabo provodi toplinu. Omekavanje plutanih epova se vri kuhanjem u vodi. Ovom obradom plutu se poveava elastinost. Plutene epove ne smijemo koristiti za zatvaranje boca u kojima su jaka oksidacijska sredstva, jake kiseline i luine te vodikov peroksid. Te tvari nagrizaju pluto. Plutene epove ne moemo koristiti ni za zatvaranje boca u kojima su lakohlapive tvari jer je pluto porozno (propusno). Gumeni epovi Glavna sirovina za proizvodnju gume je kauuk koji se proizvodi iz soka kore drveta kauukovca. Prirodna guma je meka, rastezljiva i ljepljiva masa koja na hladnom postaje krhka i lomljiva pa se mrvi. Prirodna guma se obrauje dodatkom sumpora procesom vulkanizacije. Nakon obrade guma postaje tvrda, elastina i nepropusna. Tvrdoa gume ovisi o koliini dodanog sumpora (vie sumporavea tvrdoa). Gumene epove ne smijemo koristiti za zatvaranje boca u kojima se nalaze organska otapala ( aceton, benzen, nitrobenzen, ugljikov disulfid i sl.) jer nagrizaju gumu. Zbog nepropusnosti gumeni epovi se koriste pri sastavljanju aparatura kod kojih se ne zagrijava preko 100C. Guma ne podnosi visoke temperature. Stakleni epovi Stakleni epovi uglavnom ine sastavni dio aparatura ili boca i pristaju samo na te dijelove aparature odnosno boce. Staklene epove ne smijemo koristiti za zatvaranje boca u kojima se nalaze jake luine jer staklo reagira s luinama pri emu se ep zapee. Bocu ili dio aparature gdje se ep zapekao mora se namoiti u vodu i ostaviti preko noi. Poslije toga je razdvajanje tih dijelova mnogo lake. Ukoliko je potrebno brzo izvaditi ep mogu se upotrijebiti i druge metode: 1. Zapeeni ep treba lagano udariti o drvenu podlogu da se odlijepi. 2. Grlo boce treba brzo zagrijati sa svih strana jer se grijanjem staklo iri. Vano je da se pri tome ne zagrije i ep. 3. S jedne strane epa se kapne par kapi toluena i ostavi da prodre izmeu epa i grla boce. Buenje plutenog i gumenog epa epove buimo metalnim buaima za epove koji mogu biti razliitih promjera. Za buenje gumenog epa treba odabrati bua malo veeg promjera od promjera cijevi, jer se nakon buenja zbog velike elastinosti guma uvijek malo stegne.
Za buenje plutenog epa treba odabrati bua malo manjeg ili istog promjera kao to je promijer cijevi jer se pluto ne stee. Prilikom buenja ep treba staviti na drvenu podlogu irom bazom prema dolje. ep se pridrava palcem i kaiprstom lijeve ruke, a desnom rukom se vri buenje. Odabrani bua treba naotriti i namazati vazelinom ili glicerinom radi lakeg buenja. Buenje se vri okretanjem buaa stalno u istom smjeru uz istovremeno pritiskanje buaa prema podlozi. Bua uvijek treba staviti u okomiti poloaj. Nikada ne smijemo mijenjati smijer okretanja buaa jer tada pluteni ep moe puknuti. Prilikom vaenja buaa iz epa bua treba i dalje okretati u istom smijeru samo tako da ga sada povlaimo lagano prema van.
Slika 6. Bua epova
Slika 7. Buenje epa
Umetanje staklene cijevi u probueni ep Kraj cijev koju emo provlaiti kroz ep prvo namaemo glicerinom ili nakvasimo vodom. Prilikom rada cijev drimo desnom rukom, a ep lijevom. Cijev lagano guramo kroz otvor na epu uz istovremeno okretanje uvijek u istom smijeru. Cijev treba drati to blie epu kako ne bi pukla. Kako bi se izbjegle povrede zbog eventualnog pucanja cijevi, cijev je potrebno omotati krpom.
Slika 8. Umetanje staklene cijevi u ep
Vjeba 1 : Buenje plutenog epa Probui pluteni ep kako bi u njega umetnuo odabranu staklenu cijev.
Vjeba 2 : Umetanje staklene cijevi u probueni ep Umetni staklenu cijev u prethodno probueni ep.
stranica 23 od 100
4.6. Pranje i ienje laboratorijskog posua Za izradu bilo kojeg eksperimenta moramo imati isto i suho posue. Kako bi taj uvijet bio zadovoljen poslije svakog eksperimenta sve upotrebljeno posue treba dobro oprati i ostaviti da se osui. Laboratorijsko posue istimo na dva naina: 1. Mehaniko ienje 2. Kemijsko ienje Mehaniko ienje se bazira na tome da se sa stjenki posuda prvo mehaniki odstrane (ostruu) vrste tvari. Za taj posao moemo upotrijebiti noi, licu, stakleni tapi, etku, pijesak, vim ili slina sredstva. Nakon toga posudu napunimo vodom i stijenke posude lagano operemo odgovarajuom etkicom. Za ienje onih dijelova posude do kojih etkica ne dopire koristi se pijesak ili vim. U takvu se posudu ulije malo vode i doda pijeska ili vima a zatim se posuda tako pokree da dodano sredstvo krui po njezinim stijenkama. Posude koje imaju masne stijenke oistimo tako da u njih stavimo sitno iskidan novinski ili filtrirni papir koji upija masnou, a zatim dodamo malo vode i mukamo kako bi masnoa to potpunije prela na papir. Mehaniko ienje vrimo dotle dok sa stijenki posude ne skinemo sve estice krute tvari. Ako je mehaniko ienje bilo uspjeno posuda se jo ispere destiliranom vodom, a zatim stavlja na suenje. Kemijsko ienje se provodi tek onda kada mehaniko ienje nije bili uspjeno. Pri kemijskom ienju se koriste sredstva koja razaraju ili otapaju estice krutih tvari i masnoa sa stijenki posuda. Najee se koriste razliiti detergenti, kiseline, luine, organska otapala itd. Kod kemijskog ienja moramo prvo ispitati da li su estice koje elimo ukloniti topive u otapalu kojeg elimo upotrijebiti. Uvijek koristimo to manje sredstva, upravo onoliko koliko je potrebno da se neistoa razori ili otopi. Gotovo sve neistoe moemo ukloniti kromsumpornom kiselinom. Moemo ju sami pripremiti tako da u 1l koncentrirane sumporne kiseline uz zagrijavanje otopimo 50g kalijevog bikromata. Pri radu s tom kiselinom moramo biti jako oprezni. Ona je jako oksidacijsko sredstvo i nagriza kou i druge organske tvari. Nakon uspjeno provedenog kemijskog ienja posude se prvo trebaju dobro isprati obinom , a zatim destiliranom vodom i staviti na suenje. 4.7. Suenje laboratorijskog posua Laboratorijsko posue se moe suiti na dva naina: 1. Suenje pri sobnoj temperaturi 2. Suenje pri povienoj temperaturi Suenje pri sobnoj temperaturi se radi na drvenim ili plastinim stalcima s klinovima. Suenje pri povienoj temperaturi se radi u suionicima. U suionicima se nalaze rupiaste pregrade na koje se stavljaju predmeti koje suimo. Kroz upljine na pregradama struji topli zrak i sui posue. Suenje se provodi na temperaturi 105C ako elimo ubrzati suenje. Posude se na pregrade stavljaju otvorom okrenute prema dolje da bi se iz njih lake iscjedila voda.
Slika 9. Suionik
4.8. Crtanje laboratorijskog pribora U poetku eksperimentalne nastave kemije jedan od ciljeva je razvijati vjetinu crtanja pojedinanog laboratorijskog pribora, te njegovog spajanja u cjeline (aparature). Kemijski crte je skup posebno izraenih simbola meu kojima vladaju specifino definirani odnosi. Kvalitetan crte aparature ili nekog njegovog dijela mora biti uredan, pregledan i prostorno odmjeren. Takav crte je dobra polazna osnova boljem razumijevanju funkcije te aparature. Kako crtati? Za poetnika je najbolje vjebati u biljenici A4 formata iji listovi imaju mreu kvadratia. Dio radnji tijekom stvaranja crtea moe se izvesti slobodnom rukom, a dio upotrebom crtaeg pribora. Najbolje je da prikaz bude sredinji presjek predmeta bez naznake ikakve tree dimenzije, tj. prikazuje samo one dijelove predmeta koje se nalaze u plohi sredinjeg presjeka.
Slika 10. Primjer crtanja Erlenmayerove tikvice 1 a fotografija 1 b crte u kojem je naznaena njena tdimenzionalnost nije pogodan 1 c - crte u kojem je tankom crtom naznaen rub njenog grla vidljiv u pozadini presjeka 1 d crte u koje je naznaeno samo ono to se zaista nalazi u plohi presjeka
stranica 25 od 100
Stjecanje vjetine kemijskog crtanja treba poeti crtanjem jadnostavnih elemenata: epruveta, tikvica, hladila, lijevaka, aa... Pri crtanju ovih predmeta treba odmah naglasiti (sauvati) odnos veliina pojedinih predmeta.
Slika 11. Skupna fotografija epruvete, malog lijevka, E. tikvice, hladila s nastavkom i posudice za kristalizaciju
Slika 12. Lo crte Nije sauvan odnos veliina pojedinih predmeta
Slika 13. Dobar crte Sauvan je odnos veliina predmeta. U crteu su naznaena i ubruenja za spajanje s drugim elementima. Gumene spojeve moe se oznaiti kosim tankim crtama.
Nakon crtanja pojedinanog pribora slijedi spajanje pojedinanih elemenata u cjeline-skica aparature. Nain spajanja elemenata u aparaturu odreen je njihovom funkcijom. Da bi nacrtao kvalitetan kemijski crte potrebno da on proe kroz slijedee faze: 1. Poetno planiranje prostora i stvaranje predskice.U ovoj fazi treba obratiti posebnu panju na preklapanje pojedinih dijelova aparature. Npr. u kojoj mjeri grlo lijevka ulazi u epruvetu u koju e biti uhvaena matinica. Ovu fazu treba odraditi slobodnom rukom. 2. Povlaenje finih (vrlo tankih) pomonih linija koje uobliuju prikaz. Po ovim linijama u slijedeoj fazi e biti izraeni (definirani) svi elementi aparature i njihovi spojevi. U ovoj fazi se moe koristiti crtai pribor.
3. Povlaenje glavnih linija na specifinim dijelovima aparature: spojevi, zaobljenja. Rad slobodnom rukom. 4. Povlaenje ostataka glavnih linija, povezivanje glavnih linija povuenih u prethodnoj fazi. Moe se koristiti crtai pribor. 5. Otklanjanje suvinih linija zaostalih iz prijanjih faza. Iz crtea se moe izbaciti sve one elemente koji kompliciraju crte, poput stalaka i hvataljki. Puno je vanije ispravno naznaiti u kojem svojem dijelu svaki elemnt aparature mora biti uvren da bi aparatura bila stabilna, funkcionalna i brzo sloiva. Tako nainjen crte garantira uspjeh pokusa i pokazatelj je uenikovog razumijevanja.
a)
b)
c)
d)
e)
Slika 14. Nastajanje crtea aparature za filtriranje pomou Willstatterova avlia a) b) c) d) e) Fotografija Odmjeravanje prostora, vrlo fine jedva vidljive crte Poetno stvaranje elemenata finim crtama (crtai pribor) Naglaavanje zavojitih dijelova elemenata (rukom) Konano spajanje zavojitih dijelova elemenata i uklanjanje suvinih crta (crtai pribor i brisalo)
Vjeba 1. Crtanje laboratorijskog pribora i posua Pridravajui se navedenih uputa vjebaj crtati laboratorijski pribor i posue, te nacrtaj aparaturu sloenu na tacni. Moda se ini teko, ali imaj na umu: Svaki poetak je teak, no kasnije majstorstvo veseli i oplemenjuje duu
stranica 27 od 100
Evo na kraju nekoliko primjera crtea iz uenikih dnevnika:
stranica 28 od 100
5. PLIN U LABORATORIJU
Rad u kemijskom laboratoriju se ne moe zamisliti bez plina. U laboratoriju moemo susresti tri vrste plina; gradski ili rasvijetni, zemni i propan-butan plin. Koritenje plina u laboratoriju nosi potencijalnu opasnost od poara i eksplozije pa zato s plinom treba postupati vrlo oprezno. Plinovodna mrea u laboratoriju na smije nigdje proputat. Potrebno je vriti este kontrole. Mrea je metalne konstrukcije. Plamenici se na mreu spajaju gumenim crijevom. Plinovodna mrea mora imati centralni ventil kojim se moe prekinuti dovod plina na sva radna mjesta istovremeno. Taj ventil mora biti izvan laboratorija na pristupanom i ne suvie udaljenom mjestu. Mora biti vidljivo obiljeen. Svi koji rade u laboratoriju moraju biti upoznati s mjestom gdje se on nalazi i nainom njegova zatvaranja. Zbog este upotrebe plina u laboratoriju se nakupljaju tetni produkti izgaranja i zato ga moramo esto provjetravati tj. omoguiti dovod svjeeg zraka. 5.1. Plinski plamenici U laboratoriju moemo susresti vie tipova plamenika. Najee koriteni plamenici su: 1. Bunsenov 2. Tecluov 3. Mekerov
a b Slika 15. Bunsenov (a), Mekerov (b) i Tecluov (c) plamenik
Svaki od ovih plamenika ima iste osnovne dijelove, a meusobno se razlikuju po konstrukciji dimnjaka i otvoru za dovod zraka. Osnovni dijelovi svih plamenika su: 1. 2. 3. 4. 5. Postolje Dimnjak Otvor za dovod plina Otvor za dovod zraka Mlaznica
stranica 29 od 100
Slika 16. Dijelovi plinskog plamenika i plamene zone uteeg plamena Na svakom od ovih plamenika moemo uoiti postolje kroz koje prolazi dovod plina koji zavrava malim otvorom tj. mlaznicom. Na otvor za dovod plina ugraen je pipac ili ventil pomou kojeg se moe regulirati protok plina. Na postolje se nastavlja vertikalni dimnjak s otvorom za zrak. Plamenici za razliite vrste plina se meusobno razlikuju po veliini otvora mlaznice. Mlaznica odreuje koliko e plina istjecati i mjeati se sa zrakom dajui dobro gorivu smjesu. Ventile i pipce koji se nalaze na plinskom plameniku ne smijemo nikada koristiti za potpuno zatvaranje dovoda plina odnosno gaenje plamenika. Dovod plina u plamenik uvijek se zatvara na pipcu koji se nalazi na metalnoj plinovodnoj cijevi na laboratorijskom stolu. Dovod zraka u plamenik regulira se kod Bunsenovog i Mekerovog plamenika okretanjem prstenaste cjevice s otvorom koja se nalazi na donjem dijelu dimnjaka. Na Tecluovom plameniku dovod zraka se regulira okretanjem ploice na dnu dimnjaka. Kada se dovodi zraka zatvore onda plin gori aavim ili svijetleim plamenom. Postepenim otvaranjem dovoda zraka plamen dobiva plaviastu boju, a pri dovoljnom dotoku zraka uti, pa kaemo da plin gori uteim plamenom. Vjeba 1: Rastavljanje i crtanje plinskog plamenika Rastavi i nacrtaj Bunsenov plamenik.
5.2. Vrste plamena Plamen koji dobijemo pomou plinskih plamenika ovisi o koliini dodanog plina i zraka i moe biti: 1. aavi 2. utei 3. Uskoeni
stranica 30 od 100
aavi plamen nastaje kada gori isti plin uz zatvoreni dovod zraka. Nazivamo ga jo i svijetleim jer je intenzivno ute boje. Ovaj plamen razvija temperaturu do 900 C. Ne koristi se jer na posuu ostavlja crni sloj ae koja nastaje zbog nepotpunog sagorjevanja. utei plamen se dobije iz aavog postepenim dodavanjem zraka. On je plaviaste boje. Pri dovoljnom dovodu zraka uti. Moe razviti temperaturu i do 1600C. Unutar plamena postoje dijelovi razliitih temperatura. aavi plamen ima najveu temperaturu pri vrhu, a utei u sredini. Uskoeni plamen se dobije kada je dovod zraka u plameniku vrlo velik. Tada se dogodi da plamen uskoi i gori unutar dimnjaka na samoj mlaznici. To je vrlo opasno jer se itav plamenik vrlo brzo ugrije, a gumena cijev za dovod plina se moe razmakati i postati propusna za plin to moe dovesti do poara i eksplozije. Da se to ne bi dogodilo plamenik u koji plamen uskoi treba odmah ugasiti. 1 Ventil za zrak zatvoren (svjetlei plamen) 2 Poluotvoren ventil za zrak(svjetlei plamen) 3 Skoro potpuno otvoren ventil za zrak(utei plamen) 4 Potpuno otvoren ventil za zrak(utei plamen)
Slika 17. Vrste plamena ovisno o koliini dodanog zraka
Najvea koliina topline se oslobaa kad plin gori uteim plamenom. Plamene zone su prikazane na slici 16. 5.3. Paljenje plinskog plamenika Pri koritenju plinskih plamenika moramo se pridravati redoslijeda radnji kako bi koritenje plamenika bilo bez poslijedica: 1. Na plameniku je potrebno zatvoriti dovod zraka i dovod plina prije nego li ga prikljuimo na plinsku mreu. 2. Plamenik treba postaviti dalje od sebe jer plamen moe opriti lice i zapaliti kosu. 3. Upaljenu igicu drimo jednom rukom, a drugom rukom otvorimo plinski pipac 4. Kada nakon nekoliko sekundi zaujemo promjenu uma izlazeeg plina upaljenu ibicu prinesemo sa strane vrhu plamenika. 5. Postepeno otvaramo dovod zraka dok ne postignemo utei plame. 6. Kada nam plamenik vie nije potreban i elimo ga ugasiti, prvo moramo zatvoriti dovod zraka, a zatim dovod plina na radno mjesto. Kada se plamen na plameniku ugasi treba zatvoriti i dovod plina na samom plameniku 7. Plamenik u koji plamen uskoi treba odmah ugasiti zatvaranjem dovoda plina na radno mjesto 8. Plamenik u kojem je plin gorio uskoenim plamenom ne smijemo dirati prstima sve dok se ne ohladi 9. Prilikom naputanja laboratorija moramo zatvoriti centralni ventil za plin.
U kolskim laboratorijima za zagrijavanje se esto koristi plamenik s kartuom. Plamenik se pali tako da se najprije zatvori dovod zraka i upaljenu igicu prinese na vrh dimnjaka s mreicom. Lagano se otvori ventil okretanjem u suprotnom smjeru od kretanja kazaljke na satu. Podesimo visinu plamena. Plamen se gasi zakretanjem ventila u smjeru kazaljke na satu.
Slika 18. Plamenik s kartuom i punjenje za kartuu
Vjeba 2. Zagrijavanje vode u epruveti aavim i uteim plamenom U dvije epruvete ulij istu koliinu destilirane vode. Zagrijavaj ih do vrenja, jednu aavim a drugu uteim plamenom i biljei vrijeme potrebno da voda provrije. Vjeba 3. Plamene zone uteeg plamena Jedan komad tvrdog papira stavi, trenutno, vodoravno u plamen, blizu otvora dimnjaka, a zatim drugi komad okomito u plamen (slika 19). Papire drati metalnim klijetima. Ako je eksperiment pravilno izveden na papirima se oituju plamene zone. Papire zalijepi u dnevnik.
Slika 19. Komad tvrdog papira stavljen vodoravno i okomito u plamen 5.4. Rad sa staklenim cijevima Rezanje staklenih cijevi Ponekad su nam za eksperiment potrebne savijene cjevice koje ne moemo kupiti nego ih moramo sami nainiti. Pri tom moramo napraviti nekoliko radnji. Prvo moramo odrezati cijev na veliinu koju trebamo. Rezanje staklenih cijevi se vri materijalom tvrim od stakla kao to su turpija, brusna ploa ili dijamantni no. Staklena cijev se stavi na drvenu podlogu i uhvati lijevom rukom u blizini gdje emo ju prerezati.
Desnom rukom pomou turpije napravimo duboki zarez koji treba obuhvatiti polovinu opsega cijevi i biti okomit na os cijevi. Cijev zatim treba uhvatiti objema rukama tako da se zarez nalazi izmeu paleva s vanjske strane. Palevi se trebaju doticati, a cijev trebamo istovremeno rastezati i lomiti savijajui oba kraja cijevi prema sebi. Pri lomljenju cijevi ruke je najbolje zatititi krpom. Na odrezanim staklenim cijevima rubovi su otri pa ih treba zatupiti. Zatupljivanje se vri tako da se cijev uhvati za jedan kraj desnom rukom i to tako da je palcem pritisnemo na sve ostale prste. Otri dio cijevi stavimo u utei plamen te pokretanjem palca okreemo cijev sve dok se ne pojavi intenzivno uta boja plamena. Pojava boje znai da je staklo omekalo i da je zatupljivanje zavreno.
Slika 20. Rezanje staklene cijevi i zatupljivanje rubova
Izrada kapalice i kapilare Staklena cijev se uhvati s obje ruke tako da se krajevi cijevi nau izmeu palca kaiprsta i srednjeg prsta. Cijev zagrijavamo u uteem plamenu uz neprestano okretanje cijevi sve dok staklo potpuno ne omeka. Cijev zatim izvadimo iz plamena i razvuemo te ostavimo da se ohladi. Hladnu cijev prereemo tako da dobijemo dvije kapaljke. Otre rubove kapaljke treba zatupiti. Postupak izrade kapilare je isti kao i kod kapalice samo to se omekani dio cijevi treba jae razvui tako da dobijemo dugaku kapilaru. Izrezanu kapilaru je potrebno na jednom kraju zatupiti.
Slika 21. Postupak izrade kapalice
stranica 33 od 100
Izrada koljenasto savijenih cijevi Staklenu cijev koju elimo savinuti zaepimo na jednom kraju epom od nakvaenog papira. Cijev treba drati s obje ruke tako da zaepljeni dio bude u lijevoj ruci. Na mjestu gdje cijev elimo savinuti zagrijavamo na uteem plamenu uz neprestano okretanje sve dok staklo ne omeka. Kada staklo omeka kroz otvoreni kraj cijevi puemo i istovremeno savijamo lijevom rukom dok ne postignemo eljeni kut.
Slika 22. Izrada koljenasto savijene cijevi
Vjeba 4. Rezanje staklenih cijevi i zatupljivanje otrih rubova Odrei cijev odreene duljine i zatali otre rubove.
Vjeba 5. Izrada koljenasto savijene cijevi Odrezani komad cijevi savij pod odreenim kutem.
Vjeba 6. Izrada kapaljki i kapilara Izradi kapaljku i kapilaru.
5.5. Ostali naini zagrijavanja u laboratoriju U sluaju kada je potrebno dulje i ravnomjernije zagrijavanje, pri stalnoj temperaturi, upotrebljavaju se kupelji. Izbor kupelji ovisi o potrebnoj temperaturi zagrijavanja. Tako da se za zagrijavanje do temperature vrenja vode (100C) najee koristi vodena kupelj. Za temprature do oko 350 C koriste se razliite uljne kupelji. Pri radu s njima treba paziti da voda ne dospije u ulje, jer tada dolazi do prskanja ulja. Ako se pri radu ulje zapali ne smije se gasiti vodom, ve se kupelj prekrije azbestnom mreicom. Za jo vie temperature koristi se pjeana kupelj, koja se sastoji od posude napunjene kvarcnim pijeskom. Za postizanje vrlo visokih temperatura koriste se elektrine pei raznih tipova.
Slika 23. Jednostavna vodena, uljna i pjeana kupelj
Slika 24. Vodena kupelj i pe za arenje
stranica 35 od 100
6. REAGENSI
Reagensi je zajedniki naziv za tvari koje se koriste za izvoenje razliitih eksperimenata. Tvari imaju vrlo razliita svojstva pa zahtjevaju razliite uvjete uvanja i rada s njima. 6.1. istoa reagensa Reagensi mogu imati razliitu istou. Ovisno o istoi variraju i njihove cijene. Razliiti eksperimenti zahtijevaju reagense razliite istoe. Na svakom reagensu je na etiketi naznaena istoa. Kod nas se koriste slijedee oznake za istou: Tehn. Pur. Puriss. p.a. Tehniki Purum Purissimum pro analysi za tehnike svrhe isto naroito isto za analitike svrhe
Maksimalan udio pojedinih neistoa je odreen standardima i navodi se na tvornikoj deklaraciji. Prije upotrebe nekog reagensa potrebno je paljivo proitati naljepnicu na reagensu. 6.2. to sve sadri naljepnica? Suvremena naljepnica sadri razliite podatke iz kojih moemo doznati o svojstvima istoi i nainu rukovanja kemikalijama. Osnovni podaci koje mora sadravati svaka naljepnica su: 1. Naziv reagensa i opis 2. Preporuke za rukovanje i skladitenje 3. Podaci o istoi i hidrtaciji 4. Masa reagensa u trenutku pakiranja 5. Slikovna oznaka opasnosti (piktogram) 6. Kemijska formula, relativna molekulska masa (FW) 7. Preporuka pruanja prve pomoi 8. Bar kod, kodni broj reagensa
Slika 25. Naljepnica sa boce s kemikalijama

6.3. Znakovi opasnosti (Piktogrami) Prema odluci Meunarodnog saveza za istu i primjenjenu kemiju (engl. International Union for Pure and Applied Chemistry IUPAC) oznake i slike na posudama i kemikalijama kojima se upozorava na opasnost su tono odreene.
Slika 26. Piktogrami Piktogrami se otiskuju crnom bojom na naranastoj podlozi 6.4. uvanje i uskladitenje reagensa Prilikom uskladitenja reagensa treba voditi rauna o njihovim kemijskim svojstvima i meusobnim reakcijama. U istom prostoru ne smiju se uvati reagensi koji bi mogli meusobno reagirati npr. amonijak i klorovodina kiselina. Jaka oksidacijska sredstva kao to su kalijev permanganat, jod, klorati, bikromati, peroksidi i sl. se uvaju u posebnom prostoru. Lako hlapive i lako zapaljive organske tekuine kao to su eter, aceton, benzen, alkohol i sl. treba uvati u posebnom prostoru podalje od izvora topline. Otrovne kemikalije treba uvati u posebnim zakljuanim ormariima tako da se njihova upotreba moe kontrolirati. Reagense osjetljive na svijetlost treba uvati u tamnim bocama na mjestu koje je zaklonjeno od suneve svijetlosti.
Svojstva nekih reagensa Sumporna kiselina je bezbojna uljasta tekuina vrlo higroskopna to znai da upija vlagu iz zraka i mora uvijek biti dobro zaepljena. Ona djeluje kao oksidans pri emu se razlae na sumporov dioksid koji tetno djeluje na dine organe. Duina kiselina je bezbojna do svijetlouta tekuina. Njezina boja potjee od duikova dioksida koji je u njoj otopljen. Otvaranjem boce ova kiselina dimi jer iz nje isparava otopljeni plin. Taj plin je vrlo otrovan pa ga ne smijemo udisati. Ova kiselina je jako oksidacijsko sredstvo pa moe zapaliti organske tvari. Klorovodina kiselina je bezbojna tekuina koja se na zraku dimi jer iz nje isparava otopljeni plin klorovodik koji je otrovan i nagriza sluznicu dinih organa Natrijeva luina je krutina bijele boje vrlo higriskopna pa se mora uvati u dobro zaepljenim bocama. Nagriza kou i naroito je tetna za oi. Amonijeva luina je bezbojna tekuina iz koje isparava plin amonijak. Amonijak tetno djeluje na oi i organe za disanje. Eter je bezbojna tekuina niskog vrelita. Vrlo je hlapiva. Pare etera su vrlo zapaljive a u dodiru sa zrakom mogu biti i eksplozivne. Metanol je bezbojna tekuina, lako isparava a pare su zapaljive. Metanol unesen u organizam oksidira u mravlju kiselinu koja moe izazvati slijepou. Natrij je metal srebrnkasto bijele boje. Lako reagira sa zrakom pa se mora uvati u boci potopljen u petrolej. S vodom reagira vrlo burno. Pri reakciji se oslobaa toplina pa moe doi do zapaljenja.
6.5. Boce za reagense Sve reagense treba uvati u staklenim ili plastinim bocama propisno zatvorenim. Luine treba uvati u plastinim bocama s plastinim ili gumenim epom. Kiseline treba uvati u bocama zaepljenim staklenim ili plastinim epom. vrsti reagensi se uvaju u bocama irokog grla kako bi ih lake vadili pomou odgovarajuih lica. Tekui reagensi se uvaju u bocama uskog grla kako bi isparavanje bilo to manje. Svaka boca ima svoj odgovarajui ep pa stoga treba paziti da ih ne zamjenimo jer to moe dovesti do oneienja kemikalija. Nakon uzimanja potrebne koliine reagensa boca se mora odmah zaepiti.
stranica 38 od 100
Slika 27.
Razliite boce za reagense
Vjeba 1: Uzajamno djelovanje natrija i vode U Petrijevu zdjelicu do polovine ulij destilirane vode. Stavi par kapi fenoftaleina. Pincetom izvadi komadi natrija iz petroleja. Stavi ga na filtrirni papir. Oisti ga noiem sa svih strana. Ostatke vrati u bocu s petroleom. Oieni komadi veliine zrna graka pincetom spusti u Petrijevu zdjelicu i promatraj to se zbiva. Eksperiment moe ponoviti tako da na povrinu vode stavi komadi filter papira i na njega komadi natrija.
stranica 39 od 100
7. MJERNE JEDINICE Rezultat mjerenja izraavamo brojanom vrijednou i odgovarajuom jedinicom. Sustav mjernih jedinica koji se upotrebljava skoro u cijelom svijetu je Meunarodni sustav mjernih jedinica (skraeno SI prema francuskom nazivu Systme International d'Units). Ovaj sustav prihvatila je Generalna konferencija za utege i mjere 1960. Prema SI sustavu mjerene jedinice mogu biti: 1. osnovne jedinice 2. dopunske jedinice 3. izvedene jedinice Tablica 1. Osnovne fizike veliine i njihove mjerne jedinice prema SI
FIZIKA VELIINA NAZIV Duina Masa Vrijeme Jaina elektrine struje Termodinamike temperatura Intenzitet svjetlosti Koliina tvari ZNAK l m t Iv T J n NAZIV metar kilogram sekunda amper kelvin kandela mol
JEDINICA ZNAK m kg s A K cd mol
Tablica 2. Dopunske fizike veliine i njihove mjerne jedinice prema SI
FIZIKA VELIINA NAZIV Kut Prostorni kut NAZIV radijan steradijan
JEDINICA OZNAKA DIMENZIJA rad sr m m-1 m2 m-2
stranica 40 od 100
Tablica 3. Neke izvedene fizike veliine i njihove mjerne jedinice po SI
FIZIKA VELIINA NAZIV (ZNAK) Sila, teina ( F, G) Tlak (p) Energija (E) Snaga (P) Elektrini naboj (Q) Gustoa () Volumen (V) Povrina (A) Koncentracija (c) Radioaktivnost NAZIV njutn paskal dul vat kulon
JEDINICA ZNAK N Pa J W C kg/m3 m3 m2 mol/ m3 Bq DIMENZIJA kgms-2 Nm-2 Nm Js-1 As kgm-3 m3 m2 mol/ m3 s-1
kilogram po kubnom metru kubni metar kvadratni metar mol po kubnom metru becqerel (bekerel)
Prefiks predstavlja broj koji pomnoen jedinicom daje njezin viekratnik. SI jedinice s prefiksima takoer se smatraju jedinicama Meunarodnog sustava. Tablica 4. Prefiksi
Faktor 10-1 10-2 10-3 10-6 10-9 10-12 10-15 10-18
Prefiks deci centi mili mikro nano piko femto ato
Znak d c m n p f a
Faktor 10 102 103 106 1019 1012 1015 1018
Prefiks deka hekto kilo mega giga tera peta eksa
Znak da h k M G T P E
stranica 41 od 100
Mjere za volumen (obujam) Jedinica za volumen je kubni metar (m3) Ostale mjere za volumen: kubni decimetar (dm ) 1 dm = 0,001 m
3 3 3 3 3
kubni centimetar (cm ) 1 cm = 0,000001 m
kubni milimetar (mm3) 1 mm3 = 0,000000001 m3 Mjere za volumen tekuina litar (l) 1 l = 1 dm = 0,001 m hektolitar (hl) 1 hl = 100 l decilitar (dl) 1 dl = 0,1 l centilitar (cl) 1 cl = 0,01 l mililitar (ml) 1 ml = 0, 001 l Mjere za masu Jedinica za masu je kilogram (kg). Ostale mjere za masu: tona (t) 1 t = 1000 kg dekagram (dag) 1 dag = 0,01 kg gram (g) 1 g = 0,001 kg Mjere za gustou (specifinu masu) Jedinica za gustou u je kilogram po kubnom metru (kg/m ). Ostale mjere za gustou: tona po kubnom metru (t/ m ) kilogram po kubnom decimetru (kg/dm ) gram po kubnom centimetru (g/cm )
3 3 3 3 3 3
1 t/m = 1000 kg/m

3
1 kg/dm = 1000 kg/m 1 g/cm = 1000 kg/m

3 3
stranica 42 od 100
Zadatak: Rjeavati razliite zadatake radi uvjebavanja pretvaranja mjernih jedinica
stranica 43 od 100
8. MJERENJE I REGULACIJA TEMPERATURE

Za mjerenje temperature koristimo termometre. Termometri mogu biti razliitih izvedbi ovisno o namjeni. U kemijskom laboratoriju se najee koriste tapni termometri koji mogu biti punjeni ivom ili alkoholom. Za mjerenje niskih temperatura koriste se plinski termometri, a za mjerenje visokih temperatura termolanci ili optiki pirometri. Danas se sve vie koriste digitalni termometri.
Termometri s tekuinama ivin termometar predstavlja dugu staklenu cjevicu unutar koje je kapilara koja je na dnu proirena u rezervoar napunjen ivom. Unutar cjevice se nalazi skala u C. Poveanjem temperature iva se rastee i penje se u kapilaru, a hlaenjem se iva stee i povlai u rezervoar. 0 C je odreeno uranjanjem termometra u smjesu vode i leda, a 100 C je odreeno uranjanjem termometra u vodenu paru iznad vode koja vrije. Razmak izmeu te dvije vrijednosti je podijeljen na 100 jednakih dijelova i svaki taj dio predstavlja 1 C . ivinim termometrom moemo mjeriti temperature u rasponu od -20 pa do 350 C. Alkoholni termometri su iste grae kao i ivini ali tekuina kojom su ispunjeni je alkohol. Kako je alkohol bezbojna tekuina da bi je mogli vidjeti u kapilari mora biti obojen. Najee je obojen crvenom bojom. Alkoholni termometri su obino u mjernom podruju od - 10 do 160 C.
Beckmanov termometar Ovim termometrom ne moemo izmjeriti trenutanu temperaturu. On slui samo za mjerenje promjene temperature. Ovaj termometar ima skalu koja obuhvaa samo 6K, a svaki stupanj kelvina je podijeljen na jo 100 jednakih dijelova. Na donjem dijelu ima veliki rezervoar za ivu na koji se nastavlja vrlo uska kapila, koja na vrhu zavrava manjim rezervoarom u obliku slova U. Uz taj manji rezervoar nalazi se jo jedna skala badarena u stupnjevima celziusa i pokazuje za koje je temperaturno podruje termometar podeen. iva se iz donjeg rezervoara moe jednostavnim okretanjem termometra pretoiti u gornji rezervoar. Na taj nain moemo poveati ili smanjiti volumen ive podlone toplinskom irenju. Ako mjerimo porast temperature onda se razina ive mora nalaziti pri dnu skale, a ako mjerimo snienje temperature onda se iva mora nalaziti pri vrhu skale. Ovaj termometar se uglavnom koristi u kalorimetriji za mjerenje osloboene ili utroene topline.
stranica 44 od 100
Kontaktni termometar Ova vrsta termometra se koristi kada je potrebno odravati stalnom neku temperaturu unutar nekog prostora. To je ivin termometar koji ima Pt elektrodu koja je u kontaktu sa ivom. Kroz kapilaru termometra prolazi druga elektroda kojoj se moe regulirati poloaj. Ona se stavlja na temperaturu koju trebamo odravati. Elektrode kontaktnog termometra su prikljuene na sklopku koja ukljuuje ili iskljuuje grija. Kada se temperatura snizi ispod zadane prekine se kontakt izmeu ive i elektrode u kapilari pa sklopka ukljui grija. Kada se postigne zadana temperatura sklopka iskljui grija i tako se u ureaju odrava stalna temperatura
Slika 28. Razliite vrste termometara: kutni, za tlo, industrijski
stranica 45 od 100
9. VAGE
9.1. Vrste vaga Vaga je ureaj pomou kojega mjerimo masu. Nakad su se koristile mehanike vage, a danas su sve vage digitalne.
Slika 29. Mehanika vaga s utezima
Vage se koriste u brojnim djelatnostima - u trgovini, proizvodnji, laboratorijima, skladitima, u transportu... Podijelili smo vage prema tipu odnosno namjeni, no pregledavajui karakteristike pojedinih modela primijetit ete da su neke od vaga multifunkcijske, odnosno da imaju mogunost primjene u razliitim radnim okruenjima i razliitim zadacima vaganja.
Slika 30. Trgovake vage, vage za industriju i logistiku
Vaga je dio opreme nezaobilazan u suvremenoj trgovini. Najee su to delikatesne vage ili vage za voe i povre. Mogu biti opremljene printerom za ispis etikete s nazivom artikla, teinom i bar kodom, ako se radi o samoposlunoj vagi tu je i praktina tipkovnica za odabir artikla koji se vae. Neke trgovake vage imaju mogunost umreavanja. Mogu pohraniti odreeni broj artikala, a neki modeli imaju i mogunost pohrane vie vrsta i dimenzija etiketa. Sofisticirani modeli vaga nude i druge napredne funkcije: mogunost prijavljivanja trgovaca ili operatera, vie robnih grupa, rad po odjelima. Postoji niz tipova vaga industrijske namjene i snage za razliite potrebe i aplikacije: od manjih prenosivih do platformskih podnih vaga, visokog kapaciteta ili visoke rezolucije. U razliitim industrijama ili podrujima primjene potrebne su razliite karakteristike vaga. Ovisno o postavljenom zadatku, postoje modeli za suho i vlano okruenje, kontrolne vage, vage za brojanje komada, s veim ili manjim mjernim plohama, podne, stolne ili kompaktne. Kapacitet (radno podruje) i preciznost svake vage u skladu je s oekivanom namjenom.
stranica 46 od 100
9.2. Laboratorijske vage Masu tvari u laboratoriju mjerimo vaganjem na analitikoj i tehnikoj vagi.
Slika 31. Analitike i tehnike vage
Analitika vaga je osjetljiv i skup instrument za precizno odreivanje mase tvari. O njezinoj ispravnosti i preciznosti ovisi tonost rezultata analize. Mjeri stonou 0,0001 g ( 0,1 mg). Najraireniji tip analitike vage je vaga kapaciteta ispod 300 g, tonosti oitanja 0,1 mg. Zatvorena je u staklenom ormariu koji ima mogunost otvaranja sprijeda i s bonih strana. Ormari titi vagu od praine i zranih strujanja. Precizne vage se koriste u brojnim djelatnostima proizvodnji, laboratoriju, zlatarnama, muzejima. Malog su kapaciteta i velike preciznosti (0,1 g - 0,001 g), razmjerno radnom podruju. esto su prenosive, a napajaju se iz baterija ili iz gradske mree.
Tehnika vaga se koristi kada je potrebna manja tonost mjerenja. Njezina tonost iznosi 0.01g. Tehnika vaga je otvorena.
Svaka vaga mora zadovoljiti odreene zahtjeve: 1. Vaga mora biti STABILNA 2. Mora biti TONA tj . mora odgovarati odreenom stupnju tonosti (tehnika 0.01 g a analitika 0.0001 g 3. Vaga mora biti PRECIZNA, to znai da u nizu uzastopnih vaganja istog predmeta moramo dobiti isti rezultat 4. Mora biti OSJETLJIVA
stranica 47 od 100
9.3. Pravila pri vaganju Pri koritenju vage moramo se pridravati odreenih pravila: 1. Prvo moramo provjeriti da li je vaga u horizontalnom poloaju. To se kontrolira libelom krunog oblika koja se nalazi na postolju vage. Horizontalni poloaj se postie pomou vijaka koji se nalaze najee na prednjoj strani postolja. 2. Ukljuimo vagu i saekamo da sama odradi proces provjere nul-toke. Kada se na ekranu pokau nule vaga je spremna za rad. 3. Na vagu ne smijemo stavljati vrue, mokre i neiste predmete. Predmete koje vaemo moraju imati temperaturu prostora u kojem se nalazi vaga. 4. Kemijske reagense nikada ne vaemo direktnim stavljanjem na zdjelicu vage nego ih vaemo u posudici za vaganje, satnom staklu, petrijevoj zdjelici ili laici od papira. 5. Vagu nikada ne smijemo opteretiti preko dozvoljene granice, a ona je naznaena uz svaku vagu. 6. Kod vaganja analitikom vagom koristimo se bonim vratacima na ormariu vage. 7. Po zavretku vaganja vagu pregledamo i iskljuimo. U koliko je dolo do prosipanja regensa, oistimo podlogu uklanjanjem neistoa.
Vjeba 1: Odreivanje mase predmeta vaganjem Izvai zadane predmete na analitikoj i tehnikoj vagi, te njihovu masu zabiljei u svoj dnevnik
10. GUSTOA
Gustoa se openito moe definirati kao omjer mase i volumena. Za gustou se koriste jedinice kg/m3, a u kemiji se ee koristi jedinica g/cm3 ili g/ml.
- gustoa tvri
m- masa tvari V- volumen tvari
(1)
U praktinom se radu esto upotrebljava relativna gustoa koja se dobije usporeivanjem gustoe tvari s gustoom neke druge referentne tvari. Najee referentne tvari su voda ili zrak.
- gustoa ispitivane tvari 0-gustoa referentne tvri d- relativna gustoa (2)
Gustoa tvari ovisi o temperaturi pa uvijek mora biti navedena temperatura pri kojoj je odreivanje izvreno. 10.1. Odreivanje gustoe krutih tvari Najjednostavniji nain odreivanja gustoe krute tvari jest da joj odredimo masu i volumen, te gustou izraunamo prema formuli (1). Masu odredimo vaganjem krutog uzorka, a volumen odredimo tako da uzorak uronimo u menzuru s vodom. Nivo vode e se podii. Razlika u nivoima prije i poslije uranjanja predmeta predstavlja njegov volumen. Ovaj nain je neprecizan i primjenjuje se kad je predmet nepravilnog oblika i kada nam nije neophodan precizan podatak. Kod pravilnih geometrijskih tijela volumen moemo i izraunati. Precizniji nain odreivanja gustoe je pomou piknometra. Ako koristimo ovu metodu uzorak mora biti usitnjen do praha i na smije se otapati u vodi. Gustoa se izrauna prema formuli (3).
m2 m1 H 2O m4 m2 m1 m3
Gdje su: m1 masa suhog piknometra m3- masa piknometra + kruti uzorak + voda
(3)
m2 masa piknometra + kruti uzorak m4- masa piknometra + voda
Prije vaganja piknometar treba obrisati da ne bude vlaan.
10.2. Odreivanje gustoe tekuina

Gustou tekuina moemo odrediti na nekoliko naina: 1. Areometrom 2. Piknometrom 3. Mohr-westphalovom vagom
Areometar je instrument kojim se odreuje gustoa tekuina. Ovu metodu moemo koristiti samo onda kada imamo dovoljno tekuine na raspolaganju. Areometar se sastoji od upljeg vretenastog tijela nainjenog od stakla koje je na donjem dijelu optereeno olovnim kuglicama, a gornji dio se produuje u usku cijev u kojoj se nalazi skala s oznakama gustoe. Areometar se uranja u tekuinu iju gustou mjerimo. Ako je tekuina gua pruat e vei otpor areometru pa on nee tonuti. Na skali areometra ovisno o njegovom potonuu direktno oitamo gustou tekuine. Najee se tekuina stavlja u menzuru od 300ml. U menzuru se ulije 250 ml tekuine i lagano puta areometar. Areometar ne smije doticati stijenke niti dno menzure nego mora slobodno plutati u menzuri.
Slika 32. Areometar bez (a) i sa (b) temperaturnom skalom
Piknometar se koristi za odreivanje gustoe tekuina onda kada na raspolaganju imamo male koliine tekuine. Da bi odredili gustou moramo izvagati prazan piknometar (m1) i piknometar napunjen tekuinom (m2), a zatim se rauna po formuli (1). Uzimamo da je volumen tekuine jednak volumenu piknometra.
Slika 33. Piknometar
Piknometar s termometrom
Lijevak za piknometar
stranica 50 od 100
Mohr-westphalova vaga se koristi za odreivanje relativne gustoe tekuina. Vaga se sastoji od dva kraka, kraeg i duljeg. Na duljem kraku je objeen stakleni valjak. Kada se nalaze na zraku oba kraka su u ravnotei. Kada se stakleni valjak uroni u tekuinu poremeti se ravnotea, a ponovo je uspostavljamo optereivanjem drugog kraka utezima. Iz mase dodanih utega oitamo gustou tekuine
Vjeba 1: Odreivanje gustoe krutih uzoraka menzurom Uzorak iju gustou eli odrediti prvo izvai na tehnikoj vagi. U odgovarajuu menzuru ulij dovoljno vode da moe potopiti uzorak i zabiljei poetni volumen vode u menzuri. Uroni uzorak. Nivo vode u menzuri je porastao. Oitaj volumen vode nakon uranjanja. Razlika volumena vode prije i poslije uranjanja jest volumen uzorka. Gustou izraunaj prema formuli (1). Vjeba 2: Odreivanje gustoe tekuine areometrom Za reagense u boci na etiketi moe oitati gustou to pomae pri odabiru areometra. Ako neznamo gustou tekuine posluit emo se univerzalnim areometrom pomou kojeg emo odrediti podruje u kojem se nalazi gustoa ispitivane tekuine. Iz seta areometara odaberi odgovarajui areometar i lagano ga sputaj u menzuru ispunjenu tekuinom. Kada osjeti da areometar slobodno pliva u tekuini ispusti ga. Na vratu areometra oitaj gustou tekuine i njezinu temperaturu. Vjeba 3: Odreivanje gustoe tekuina piknometrom Na analitiku vagu izvai prazan piknometar i zabiljei masu. Napuni piknometar tekuinom iju gustou odreuje i zaepi da se viak tekuine prelije. Obrii piknometar i izvai. Volumen piknometra oitaj na piknometru. Razlika masa praznog i punog piknometra je masa tekuine. Gustou izraunaj prema formuli (1). Zadaci iz gustoe 1. Odredi masu klorovodine kiseline ako je njezina gustoa 1.20g/ml, a volumen 0.5l (R=600g) 2. eljezni predmet nepravilnog oblika stavljen je u menzuru u kojoj je bilo 20 ml vode. Nivo vode se podigao na 88,4 ml. Ako je masa predmeta iznosila 0.5335kg izraunaj gustou eljeza ( R= 7,8 g/ml) 3. Zlatna ploica ima dimenzije 1,2 cm x 5 mmx 2 mm i masu 2,3160g. Izraunaj gustou zlata (R=19,3 g/ml) 4. Srebrena ica ima promjer 2mm i masu 6,5940g. Ako je gustoa srebra 10,5 g/ml odredi duljinu ice (R= 20 cm)
stranica 51 od 100
11. RASTAVLJANJE SMJESA 11.1. Smjese Svijet koji nas okruuje izgraen je od razliitih tvari. Svaka tvar ima karakteristina svojstva. Tvari u prirodi moemo podijeliti na iste tvari i smjese tvari. iste tvari su kemijski elementi i kemijski spojevi. Smjese mogu biti homogene i heterogene.
Slika 34. Podjela tvari
Homogene smjese su smjese u kojima se golim okom, povealom ili mikroskopom ne mogu vidjeti pojedine vrste estica u smjesi. U svakom svom dijelu imaju isti sastav i svojstva. Pogodnim fizikalnim postupcima se mogu rastaviti do istih tvari. Primjeri homogenih smjesa u svakodnevnom ivotu: ocat, vodena otopina soli ili eera, zrak, more, legure...
Heterogene smjese su smjese u kojima se golim okom, povealom ili mikroskopom mogu razlikovati vrste estica u smjesi. Imaju promjenjiv sastav i svojstva . Primjeri heterogenih smjesa u svakodnevnom ivotu: zemlja, suspenzija pijeska u vodi, praina u zraku, oneiena voda, vegeta... Pojedini sastojci smjese mogu se odijeliti odgovarajuim postupcima kao to su dekantiranje, filtranje, destilacija, sublimacija, ekstrakcija, kromatografija itd. O vrsti smjese ovisi postupak kojim se mogu izdvojiti sastojci smjese.
stranica 52 od 100
11.2. Filtriranje Filtriranje je jedan od estih postupaka u kemijskom laboratoriju, industriji pa i u domainstvu. Koristi se za odvajanje sastojaka heterogenih smjesa koje se sastoje od vrste i tekue faze (suspenzija). To je postupak odjeljivanja vrste tvari od tekuine pomou filtera koji mogu biti od papira, stakla, porculana, staklene vune, pijeska.. vrste estice se u obliku taloga zadravaju na filtrirnom papiru, a estice tekuine prolaze kao filtrat. U kemijskom laboratoriju najee se koristi filtrirni papiri koji mogu biti razliitih veliina pora (gustoa). Da bi se filtrirni papiri lake razlikovali po veliini pora, na kutije s filtrirnim papirima stavljaju se oznake u razliitim bojama: Crna traka: velika proznost, za elatinozne taloge i grube taloge Bijela traka: srednja poroznost, za kristalne taloge i vee estice taloga Plava traka: mala proznost, za kristalne taloge i vrlo male estice Zelena traka: mala poroznost, vrlo sitnozrnate kristale Za uspjeno filtriranje estice taloga moraju biti vee od pora filtrirnog papira. Ako su estice vrste tvari priblino jednake veliini pora filtrirnog papira filtriranje e biti oteano, jer e estice ui u pore i zaepiti ih ili e proi kroz njih pa e filtrat biti mutan. Filtrirni papiri se upotrebljavaju savijeni na dva naina: a) kao obini ili ravni filtrirni papir b) kao naborani filtrirni papir Obini ili ravni filtrirni papir slae se kako se vidi na slici. Savijeni filtrirni papir se uloi u lijevak, nakvasi destiliranom vodom i lagano priljubi uz stijenku lijevka.
Slika 35. Postupak slaganja obinog (ravnog) filtrirnog papira
stranica 53 od 100
Veliina lijevka i filtrirnog papira odabere se ovisno o koliini otopine i taloga koji treba profiltrirati. Talog ne smije dosezati vie od 1/3 visine filtrirnog papira.Visina filtrirnog papira mora biti 3 do 5 mm ispod ruba lijevka. Koristi se kada je potreban talog.
Vjeba 1: Slaganje obinog filtrirnog papira Sloi obini ili ravni filtrirni papir prema slici 35.
U sluajevima kada je potreban samo filtrat upotrebljava se naborani filtrirni papir.
Slika 36. Postupak slaganja naboranog filtrirnog papira
Prilikom pripremanja ovog filtrirnog papira treba paziti da svi nabori ne zavravaju strogo u centru papira i da se nabori ne presavijaju suvie otro. U protivnom filtrirni papir se obino probui u centru. Sloeni filtrirni papir rairi se u lijevak za filtriranje.Najee se upotrebljava za vrue filtriranje. Rub naboranog filtrirnog papira mora uvijek biti nekoliko mm vii od ruba lijevka. Vjeba 2: Slaganje naboranog filtrirnog papira Sloi naborani filtrirni papir prema slici 36.
stranica 54 od 100
Slika 37. Poloaj ravnog i naboranog filtrirnog papira u odnosu na lijevak Filtriranje se moe odvijati: a) pri atmosferskom tlaku (obino filtriranje) b) pri snienom tlaku (vakuum filtriranje) Filtriranje pri atmosferskom tlaku (obino filtriranje)
Postupak filtriranja: 1. Lijevak za filtriranje se postavlja u prsten za filtriranje uvren na stalak. 2. Filtrirni papir mora biti dobro priljubljen uz stijenku lijevka. 3. Vrat lijevka mora biti naslonjen na stijenku ae, jer je filtriranje bre i izbjegava se prskanje tekuine. 4. Tekuina se u lijevak sipa pomou staklenog tapia. 5. tapi mora biti usmjeren vie prema rubu, a manje prema sredini lijevka i to tako da tekuina tee po onom dijelu filter papira na kojem je on trostruk 6. Kada se glavna koliina tekuine profiltrirala, ostatak taloga u ai pokupi se tako da se malom koliinom otapala spere sa stijenki u lijevak. To je potrebno ponoviti nekoliko puta dok se ne prenese sav talog.
stranica 55 od 100
Slika 38. Aparatura za obinu filtraciju
Slika 39. Postupak filtriranja
Vjeba 3. Filtriranje na obino sloen filtrirni papir Sloi aparaturu za obino filtriranje prema slici 38. Sloi obini ili ravni filtrirni papir. U epruvetu stavi 5 ml otopine srebrova nitrata. Dodaj 5 ml otopine klorovodine kiseline. Nastali bijeli talog srebrova klorida profiltriraj. Filtriranje pri snienom tlaku (vakuum filtriranje) Da bi se ubrzao postupak filtriranja u laboratoriju se koristi filtriranje pod vakuumom. Osnov svega ini laboratorijski vakuum ureaj. Ureaj se sastoji od: - vodene sisaljke - boce za odsisavanje - manometra - Bchnerovog lijevka - sigurnosne boce za odsisavanje Vodena sisaljka moe biti staklena, metalna ili plastina. Prikljuuje se gumenim crijevom na vodovod. Slui za postizanja snienog tlaka (vakuuma) u aparaturi. Vodenom sisaljkom se moe postii vakuum od 20 mm Hg Boca za odsisavanje ima deblje stijenke koje mogu izdrati razliku tlakova 1 bar. Oblika je kao Erlenmayerova tikvica koja neposredno ispod vrata ima boni prikljuak za vakuumsko crijevo. Manometar slui za mjerenje snienog tlaka stvorenog vodenom sisaljkom. Jedan kraj manometra spojen je s bocom za odsisavanje, a drugi se prikljui na bocu za odsisavanje s Buchnerovim lijevkom. Bchnerov lijevak se stavlja na bocu za osisavanje pomou epa. Sigurnosna boca za odsisavanje ima vanu ulogu jer spreava ulazak vode u aparaturu zbog eventualnog pada tlak u aparaturi.
stranica 56 od 100
Slika 40. Aparatura za filtriranje pri snienom tlaku
U laboratoriju se esto koristi pojednostavljeni vakuum ureaj, naroito kada filtrat nije potreban. Ureaj se sastoji od Bchnerovog lijevka, boce za odsisavanje i vodene sisaljke.
Slika 41. Pojednostavljeni ureaj za vakuum filtriranje
Postupak filtriranja: 1. Boca za odsisavanje se uvrsti hvataljkom za stalak. 2. U Bchnerov lijevak stavlja se okrugli filtrirni papir eljene veliine pora. Promjer papira mora biti takav da pokriva samo rupice na lijevku. Papir ne smije nigdje prelaziti na vertikalne stijenke lijevka. 3. Filtrirni papir se na lijevku nakvasi vodom ili odgovarajuim otapalom, prstima poravna tako da rubovi budu dobro priljubljeni na plou lijevka. 4. Boca se evakuira tako to se pusti voda kroz vodenu sisaljku punim mlazom. 5. Zatim se nalijeva tekuina koju treba filtrirati, ali najvie do polovice visine lijevka. Pod djelovanjem atmosferskog tlaka tekuina prolazi kroz filtrirni papir u bocu u kojoj vlada snieni tlak. Odsisavanje treba provoditi dok s lijevka ne prestane kapati tekuina
stranica 57 od 100
6. Zatvaranjem vodene sisaljke u aparaturu se puta zrak. 7. Lijevak se skine s boce, a sadraj zajedno s filtrirnim papirom istrese na laicu od papira. Filtrirni papir se odvoji od jo vlanog taloga, a talog se rairi na laici da se sui. Jake kiseline i luine razaraju filtrirni papir, pa se za filtriranje takvih otopina upotrebljavaju stakleni lonii i lijevci ili nue s utaljenom sinteriranom ploicom. U istu svrhu mogu se upotrijebiti i porculanski lonii za filtrirane, tzv. Goochovi (Guk) loni. A B C
Slika 42. Stakleni loni za filtriranje i nain njegova postavljanja na lijevak (A), nua za filtriranje (B) i Goochov loni (C)
Vjeba 4. Odvajanje kristala vakuum filtriranjem U dvije ae stavi po 20 ml vode. U prvu au stavi 1 licu krutog kalcijeva klorida, a u drugu natrijeva karbonata. Sadraj u obje ae promjeaj da se tvari otope. Zatim otopinu natrijeva karbonata izlij u otopinu kalcijeva klorida. Nastale kristale odvoji vakuum filtriranjem.
11.3. Dekantiranje Dekantiranje se primjenjuje za odijeljivanje suspenzija, gdje je gustoa vrstih estica znatno vea od gustoe tekuine. Provodi se tako da se vrste estice slegnu na dno (sedimentiranje ili taloenje) a bistra tekuina se odlije.
stranica 58 od 100
Slika 43. Postupak dekantiranja
11.4.Centrifugiranje Centrifugiranje se koristi za odjeljivanje suspenzija u kojima su male koliine taloga u relativno velikom volumenu tekuine i u sluajevima kada nastaju sitno kristalini talozi koji bi proli kroz filtrirni papir. Odvajanje taloga od tekuine temelji se na djelovanju centrifugalne sile. to je razlika u gustoi vrsih estica i tekuine vea odvajanje je bolje. Ureaji za centrifugiranje se zovu centrifuge. Suspenzija se stavlja u kivete koje moraju biti jednako napunjene. Kivete se u centrifugu stavljaju u parovima i to dijametralno kako bi masa bila jednoliko rasporeena. Pri centrifugiranju kruta tvar se sabije na dnu kivete, a tekuinu iznad moe se usisati kapaljkom i na taj nain se razdvoju tekua od krute faze.
Slika 44 . Elektrina centrifuga
Slika 45. Kivete
stranica 59 od 100
Vjeba 5. Sedimentiranje, dekantiranje i centrifugiranje U epruvetu ulij 5 ml otopine olovova(II)nitrata. Zatim dodaj 5 ml otopine natrijeva klorida. Nastaje bijeli talog olovova(II)klorida. Odloi epruvetu u stalak i priekaj da se talog slegne. Bistru tekuinu iznad taloga dekantiraj. Eksperiment ponovi tako da talog odvoji od tekuine centrifugiranjem.
11.5. Prekristalizacija Prekristalizacija je postupak ponovne kristalizacije. Koristi se za proiavanje krutih tvari. Postupak prekristalizacije osniva se na injenicama: - da se topljivost veine tvari poveava s porastom temperature - da je topljivost razliitih tvari pri istoj temperaturi razliita
Slika 46. Krivulja topljivosti Prilikom prekristalizacije vrsta oneiena tvar se otapa u to manjoj koliini otapala da se dobije zasiena otopina . Hlaenjem tako zasiene otopine kristalizira vrsta tavr, a neistoe ostaju u otopini. Nastali kristali odvoje se filtriranjem i osue. Postupak se mora ponavljati nekoliko puta s istim otapalom kako bi se dobila to ia tvar. Prilikom prekristalizacije treba nastojati dobiti ni previe krupne ni previe sitne kristale. Krupni kristali obino sadre male koliine neistoa, a sitni ine gustu kau koja se teko filtrira. Brzim hlaenjem nastaju sitni, a sporim nastaju krupni kristali.
stranica 60 od 100
Slika 47. Postupak prekristalizacije
Vjeba 6: Prekristalizacija benzojeve kiseline U Erlenmayerovu tikvicu stavi 2 g benzojeve kiseline i dodaj oko 50 ml destilirane vode. Lagano zagrijavaj, dodaj na vrhu noa aktivnog ugljena i zagrijavaj do vrenja. U grlo tikvice postavi lijevak s naboranim filtrirnim papirom tako da se lijevak ugrije.Vru lijevak prenesi na drugu tikvicu i odmah filtriraj vrelu smjesu kroz filtrirni papir. Tikvicu s filtratom ohladi vodovodnom vodom. Kristale iz hladne otopine odvoji vakuum filtriranjem i isperi s malo hladne vode. Dobivene kristale sui na izvaganom filter papiru u eksikatoru. 11.6. Sublimacija Sublimacija je pojava isparavanja vrste tvari bez prethodnog taljenja. Tako npr. naftalen (naftalin), poznato sredstvo protiv moljaca, sublimira i njegove pare dospiju u svaki kutak zatvorenog ormara. Zbog velikog tlaka para, naftalen brzo izvjetri iz odjee ako se ona stavi na propuh ili izloi suncu. Slina svojstva ima vie elemenata i spojeva: sumpor, amonijev klorid, ivin(II)klorid, ivin(II)jodid, kamfor... Sublimacija se koristi za rastavljanje vrstih tvari iz heterogenih smjesa koje imaju svojstvo sublimacije, odnosno koje pokazuju veliku razliku tlakova para.
Slika 48. Postupci provoenja sublimacije

Vjeba 7. Rastavljanje smjese sublimacijom U tarioniku smrvi pola lice joda, pomijeaj sa jednom licom pijeska. au do polovice napuni vodom i poklopi satnim staklom. Smjesu joda i pijeska stavi na satno staklo. Satno staklo poklopi lijevkom oko kojeg namota gazu i sve lagano zagrijavaj. Prati promjene koje se dogaaju. 11.7. Ekstrakcija Ekstrakcija je metoda odvajanja sastojka smjese na osnovi razliite topljivosti tih sastojaka u otapalima koja se meusobno ne mijeaju. Za ekstrakciju se koristi lijevak za odjeljivanje.
Slika 49. Aparatura za ekstrakciju Postupak ekstrakcije se provodi tako da se lijevak za odjeljivanje puni najvie do 2/3 volumena. Zaepljeni lijevak se snano protrese (izmuka), a tlak nastao u lijevku se izjednai s vanjskim tlakom otvaranjem pipca. Zatim se lijevak stavi na eljezni prsten kako bi se slojevi odijelili. Tekuina vee gustoe je na dnu lijevka i nju isputamo prvu.
Slika 50. Postupak provoenja ekstrakcije
stranica 62 od 100
Vjeba 8. Rastavljanje smjese postupkom ekstrakcije U au ulij 20 ml vode, dodaj pola liice joda i mjeaj staklenim tapiem dok se jod ne otopi. Tako dobivenu otopinu stavi u lijevak za odjeljivanje i dodaj 5 ml kloroforma. Lijevak za odjeljivanje zaepi, dobro promukaj, ostavi da se slojevi odijele i donji sloj ispusti u istu au. 11.8. Destilacija Destilacija je postupak koji se primjenjuje za odvajanje otapala od vrste tvari. Temelji se na svojstvu tekuina da pri povienoj temperaturi prelaze u paru dok otopljene vrste tvari ne isparavaju. Destilacijom se koristimo i za odvajanje tekuih smjesa ije komponente imaju razliita vrelita. Tada govorimo o frakcijskoj destilaciji. Najee vrste destilacija su: 1. Destilacija pri atmosferskom tlaku koristi se za proiavanje takuina u kojima su otopljene estice krute tvari.
Slika 51. Aparatura za destilaciju pri atmosferskom tlaku Postupak se sastoji u tome da se otopina zagrijava u tikvici za destilaciju i pri temperaturi vrenja otapalo isparava. U otopinu se ubace kamenii za vrenje, radi ravnomjernog vrenja. Pare odlaze u hladilo gdje se ukapljuju. isto otapalo, koje nazivamo destilat, hvata se u predloak. U tikvici za destlaciju zaostaje vrsta tvar. 2. Destlacija pri snienom tlaku (vakuum destilacija) koristi se kada je potrebno odvojiti tvari koje su osjetljive na povienu temperaturu ili kada destilaciju elimo ubrzati. Pri snienom tlaku tvari imaju niu temperaturu vrenja u odnosu na atmosferski tlak.
stranica 63 od 100
Slika 52. Aparatura za destilaciju pri snienom tlaku
4. Frakcijska destilacija se koristi za odvajanje dviju ili vie tekuina koje se potuno mijeaju a imaju razliite temperature vrenja
Slika 53. .Aparatura za frakcijsku destilaciju

5. Destilacija vodenom parom kristi se za odvajanje komponenata iz tekue smjese koje
imaju relativno visoke temp. vrenja (iznad 200 C) , a ne mijeaju se s vodom. Takve tvari bi se razgradile destilacijom pri atmosferskom tlaku, a u smjesi s vodenom parom destitliraju pri temperaturi nioj od vrelita te tvari i vrelita vode.
stranica 64 od 100
Slika 54. Aparatura za destilaciju vodenom parom
Vjeba 9: Destilacija vodene otopine modre galice Sastvi aparaturu za destilaciju pri atmosferskom tlaku prema slici 51 . U tikvicu za destilaciju ulij 50 ml otopine bakrova(II)sulfata pentahidrata i stavi par kamenia za vrenje. Pusti vodu u hladilo i otopinu u tikvici zagrijavaj do vrenja. Tekuina se zagrijavanjem prevede u paru, a pare se provode kroz hladilo gdje se ponovno ukapljuju. Kada se skupi oko 20 ml destilata prekini zagrijavanje, aparaturu ohladi prije nego ju rastavi. 11.9. Kromatografija Kromatografija je postupak razdvajanja istih tvari iz homogenih tekuih ili plinovitih smjesa. Metoda se zasniva na razliitoj brzini putovanja iona ili molekula noenih otapalom po nepokretnoj fazi. Nepokretnu fazu nazivamo stacionarna faza, a najee je to neki vrsti nosa velike povrine (silikagel, kalcijev karbonat, papir za kromatografiju) Pokretnu fazu nazivamo mobilna faza, a to je otapalo ili ee smjesa otapala Pojedini sastojci smjese, zbog razliitih fizikalnih procesa, putuju razliitom brzinom po nepokretnoj fazi i na taj nain se odijele. Taj postupak naziva se razvijanje kromatograma. Kromatogram se razvija u zatvorenoj posudi tako da atmosfera uvijek bude zasiena parama otapala. Linija do koje je stiglo otapalo naziva se fronta otapala.
stranica 65 od 100
1 ploica u poetku razvijan Slika 55. Razvijanje kromatograma 2 - ploica nakon razvijanja 3 ploica nakon razvijanja i suenja 4 odreivanje Rf vrijednosti
Radi li se o odjeljivanju smjese boja, poloaj pojedinih sastojaka smjese odmah je vidljiv. U protivnom treba sastojke uiniti vidljivim prskanjem kromatograma odgovarajuim reagensom. Poloaj zona na kromatogramu odreen je Rf vrijednou za svaki sastojak. Rf vrijednost karakteristina je za pojedinu tvar u tono odreenom kromatografskom sustavu
d1- udaljenost od startne linije do koje je stigla ispitivana tvar d2- udaljenost od startne linije do koje je stiglo otapalo Kromatografija se primjenjuje za razdvajanje malih koliina uzoraka, kada su sastojci vrlo slinih svojstava i kada su prisutni u malim koncentracijama. Razlikujemo: 1. Kromatografija na stupcu nepokretna faza najee stupac kalcijeva karbonata 2. Kromatografija na papiru nepokretna faza posebna vrsta filter papira 3. Kromatografija na tankom sloju- nepokretna faza sloj silikagela nanesen na staklenu plou
stranica 66 od 100
Vjeba 10. Kromatografija na stupcu U au od 100 ml ulij 30 ml smjese otapala ( 27 ml etanola i 3 ml klorovodine kiseline). U jednoj epruveti priredi otopinu olovova(II)nitrata, a u drugoj otopinu kadmijeva nitrata. Na kolsku kredu, na startnu liniju (1 cm od ruba), nanesi 1-2 kapi otopine olovova(II)nitrata i otopine kadmijeva nitrata i saekaj da se kapi osue. Kredu postavi uspravno u au s otapalom pazei da su naneseni uzorci iznad otapala. au poklopi drugom aom pazei da se kreda ne srui. Nakon to se otapalo podigne skoro do vrha krede, kredu izvadi, oznai frontu otapala i prelij otopinom natrijeva sulfida. Da se ustanovi koji od obojenih slojeva pripada olovovom (II)nitratu, a koji kadmijevom nitratu naini slijedee pokuse u epruvetama: a) u jednu epruvetu stavi malo olovovog(II)nitrata i nekoliko kapi otopine natrijeva sulfida, zabiljei boju taloga. b) U drugu epruvetu stavi malo otopine kadmijevog nitrata i nekoliko kapi natrijevog sulfida, zabiljei boju taloga Po boji taloga u epruvetama zakljui koji obojeni sloj na kredi pripada olovovim, a koji kadmijevim ionima.
stranica 67 od 100
12. ODMJERNO POSUE U laboratoriju je esto potrebno odmjeriti toan volumen tekuine. U tu svrhu koristi se odmjerno posue: menzure, pipete, birete i odmjerne tikvice. Sve odmjerno posue badareno je i to na uljev ili na izljev. Kod badarenja na uljev, naznaeni volumen tekuine nalazi se u posudi, a postie se ulijevanjem tekuine u posudu do oznake ugravirane na stijenki posude (tzv. marka). Kod badarenja na izljev, naznaeni volumen tekuine dobije se izlijevanjem tekuine iz pravilno napunjene odmjerne posude. Posue badareno na uljev obino se oznaava oznakom In, a ono badareno na izljev oznakom Ex ili E. S obzirom na tonost badarenja, odnosno granicu doputenog odstupanja volumena od deklarirane vrijednosti, odmjerno posue svrstava se u dvije kategorije, odnosno klase: A i B. Odmjerno posue kategorije A badareno je s velikom tonou, a posue kategorije B badareno je tako da je odstupanje, uglavnom dva puta vee od onog koje je doputeno za posue kategorije A. Budui da volumen tekuine ovisi o temperaturi, na odmjernom posuu mora biti naznaena i temperatura pri kojoj je izvedeno badarenje (obino 20C). Odmjerno posue se ne smije zagrijavati. 12.1. Oitavanje volumena Kod oitavanja volumena tekuine na odmjernom posuu treba znati da povrina tekuine nije ravna, ve je udubljena ili ispupena. Povrina je udubljena kada tekuina kvasi stijenke posude, a ispupena kada tekuina ne kvasi stijenku posude. Ako je povrina tekuine udubljena, oitava se najnii dio luka (donji meniskus), a ako je povrina tekuine ispupena oitava se najvii dio luka (gornji meniskus). Poloaj oka pri oitavanju volumena mora biti u visini povrine tekuine, a posuda mora stajati okomito inae dolazi do pogreke. Toje zbog paralakse (prividna promjena poloaja promatranog objekta s promjenom mjesta promatraa). Paralaksa e uzrokovati pogreku pri oitavanju poloaja meniskusa tekuine i to pozitivnu pogreku ako je oko nie, a negativnu ako je vie od ravnine meniskusa
Slika 56 . Pravilno oitavanje volumena u odmjernom posuu

12.2. Vrste odmjernog posua Menzure Menzure se koriste za mjerenje volumena ija tonost ne mora biti velika.To su graduirani stakleni cilindri veliine od 2 do 2000 ml. Uglavnom su badarene na uljev i nose oznaku In 20C. Dakle kad se menzura napuni do eljene oznake, npr 20 ml, onda to znai da menzura sadri taj volumen. Kad se tekuina izlije iz menzure onda to ne znai da je izliven sav oitani volumen. U menzuri e se uvijek zadrati manja koliina tekuine, to je naroito vano kod odmjeravanja uljastih tekuina. Menzure mogu biti staklene i plastine. Odmjerni cilindri podsjeaju na menzure, ali nemaju nos za izlijevanje tekuine, ve imaju ubrueno grlo pa se mogu zatvoriti ubruenim epom. Koriste se kada je sadraj potrebno mukati i ujedno oitati volumen nekog sastojka. Kada je potrebno vie puta odmjeravati jednake volumene otopine koristi se dispenzer. Dispenzer ( ureaj za doziranje otopine) je zapravo mala pumpica s klipom, koja se postavlja na grlo boce s otopinom. Volumen otopine koji se odmjerava (dozira) moe se po volji dozirati unutar odreenih granica.
Odmjerne tikvice
To su posude ravnog dna s dugim uskim vratom, koji zavrava ubruenim grlom u koji ulazi ubrueni ep. Svaka tikvica ima ep koji odgovara samo njoj, pa je potrebno paziti da se epovi ne razbiju ili izgube i tikvica postane neupotebljiva. ep se uvijek odlae na ravni eoni dio. Odmjerene tikvice mogu biti okruglog ili krukolikog oblika. Na vratu tikvice nalazi se prstenasta oznaka volumena (marka). Izrauju se za volumene od 5 do 2000 ml. Najee slue za pripremanje otopina, odnosno za precizno mjerenje volumena. Badarene su na uljev.
Tikvica se ispravno puni tekuinom tako da se donji rub meniskusa podudara s linijom na vratu tikvice kod prozirnih tekuina, a kod neprozirnih gornji rub meniskusa. Pri tome oko mora biti u istoj razini s tekuinom.
stranica 69 od 100
Pipete Pipete su staklene cijevi koje su na oba kraja suene. Donji dio pipete je suen u kapilaru. Razlikuju se trbuaste (1) i graduirane pipete (2) Izrauju se za volumene od 1 do 100 ml. Badarene su na izljev. Trbuaste pipete upotrbljavaju se kada je potrebno uzeti i prenijeti toan volumen tekuine. Na gornjem suenom dijelu pipete nalazi se kruna oznaka koja oznaava do koje razine treba pipetu napuniti tekuinom. Taj volumen tekuine i uvjeti badarenja oznaeni su na trbuastom dijelu pipete. Graduirane pipete imaju skalu razdijeljenu na jedinice i desetinke mililitara. Manje su precizne od trbuastih i koriste se kod uzimanja volumena tekuina ija tonost ne mora biti velika. Postupak pipetiranja je isti.
Postupak pipetiranja: 1. Ako pipeta nije suha, ispere se nekoliko puta s malo otopine koja se pipetira. 2. Donji sueni dio pipete uroni se u tekuinu. 3. Na gornjem kraju pipete tekuina se usisava ustima ili propipetom malo iznad oznake, a zatim vrhom kaiprsta brzo zatvori gornji otvor pipete. 4. Treba paziti da vrh pipete bude stalno uronjen u tekuinu u protivnom moemo tekuinu usisati u usta. 5. Napunjena pipeta, zajedno s posudom iz koje se pipetira podigne se tako da oznaka na pipeti bude u visini oiju i blagim pomicanjem kaiprsta se ispusti tekuina, tako da se donji rub meniskusa poravna s oznakom na pipeti. 6. Nakon toga se jaim pritiskom kaiprsta sprijei daljnje istjecanje tekuine, pipeta se izvadi iz tekuine laganim povlaenjem vrha pipete po stijenci posude. 7. Tekuina se iz pipete isputa u drugu posudu tako da se vrh pipete nasloni na stijenku posude i odmakne kaiprst. 8. Kada iz pipete iscuri sva tekuina, vrh pipete se mora nalaziti 2 do 3 cm iznad razine tekuine. 9. Prieka se jo 15 sekundi, zavrti pipetu meu prstima tako da se naini jedan okret i istovremeno izvlai pipetu izvan posude, kako bi istekla preostala tekuina iz pipete. 10. Ne smije se ispuhivati pipetu. 11. Ako nakon istjecanja tekuine ostanu kapi na stijenkama pipete znai da pipeta nije ista, da ju treba oprati i ponovno pipetirati.
Slika 57. Pravilno dranje pipete
stranica 70 od 100
Slika 58. Postupak pipetiranja
Otrovne, lakohlapive i korozivne tekuine ne pipetiraju se ustima nego mehanikom propipetom. Propipeta je izraena od gume. Svojim donjim otvorom propipeta se navue na gornji otvor pipete. Stiskanjem prstima kuglice A uz istovremeno stiskanje loptastog dijela, istisne se iz loptastog dijela zrak i propipeta je spremna za usisavanje tekuine u pipetu. Usisavanje se vri stiskanjem kuglice B. Usisavanje se treba vriti oprezno da tekuina ne ue u propipetu. Isputanje tekuine vri se pritiskanjem kuglice C.
Osim mehanike propipete, za rad s otrovnim tekuinama, koriste se i klipne pipete, kao i mikropipete s promjenjivim nastavcima.Danas su na tritu dostupne i razliite izvedbe automatskih pipeta (pipetori)
stranica 71 od 100
Slika 59. Mikropipete i nastavci za mikropipete
Birete Birete su staklene graduirane cijevi jednolikog presjeka na donjem dijelu suene u kapilaru. Na suenom dijelu nalazi se pipac za isputanje tekuine (1). Koriste se za tono mjerenje volumena tekuina i badarene su na izljev. Izrauju se u razliitim veliinama od 2,5 pa do 100 ml. Najee se koristi bireta od 50 ml s podjelom na 0,1 ml. Prema izvedbi skale razlikuju se dvije vrste bireta: Mohrova, koja ima graduiranu skalu na obinoj prozirnoj cijevi i Schelbahova bireta koja nasuprot skale ima mlijenu pozadinu na kojoj je plava crta. Mohrove birete se danas uglavnom vie ne izrauju.Birete se uvruju na stalak hvataljkom za birete .U laboratorijima koji rade veliki broj analiza koriste se automatske birete (2). One se stavljanju na grlo boce u kojoj je otopina, a bireta se puni pomou gumene pumpice.
Slika 60. Birete s razliitim izvedbama pipaca
stranica 72 od 100
Punjenje birete tekuinom: 1. Bireta se puni tekuinom pomou lijevka kraeg vrata tako da tekuina doe 2 do 3 cm iznad najgornje oznake (0). 2. Ispod pipca birete postavlja se aa i otvaranjem pipca ukloni se viak tekuine, pri emu se nastoji istisnuti sav zrak iz kapilarnog produetka birete 3. Razina tekuine se podesi tako da se podudara s nulom na skali pazei na donji meniskus 4. Kada je bireta napunjena, ukloni se lijevak. Paljivim okretanjem pipca isputa se tekuina, te se na skali oita volumen isputene tekuine. Kod Mohrovih bireta oitanje volumena prozirnih tekuina vri se promatranjem donjeg ruba meniskusa tekuine, odnosno gornjeg ruba kod neprozirnih. U biretama po Schelbachu plava crta slui za lake oitavanje volumena tekuine.U podruju meniskusa formiraju se dva konusa iji se vrhovi sastaju u jednoj toki to omoguuje vrlo precizno oitavanje razine tekuine u bireti.Volumen potroene tekuine oitava se na stoti dio mililitra.
Slika 61. Odreivanje poloaja meniskusa na Mohrovoj i na Schelbachovoj bireti Voluman tekuine oitava se na stoti dio mililitra. Stotinka mililitra se procjenjuje, a moe biti 0 ili 5.
V(tekuine) = 1,40 ml
Slika 62. Pravilno oitavanje volumena tekuine na bireti
stranica 73 od 100
Zaprljano odmjerno posue potrebno je oprati mlakom otopinom detergenta, isprati sa puno vodovodne vode i na kraju isprati s destiliranom vodom. Odmjerno posue se ne sui nego se ispire dva do tri puta s otopinom koja se pipetira. Vjeba 1 : Rad s odmjernim posuem a) Napuni odmjernu tikvicu b) Pipetom odmjeri zadani volumen tekuine c) Napuni biretu, oitaj volumen isputene tekuine
Vjeba 2: Odreivanje gustoe krute tvari pomou odmjerne tikvice Odreivanje gustoe tvari pomou odmjerne tikvice koristi se pri serijskim ispitivanjima gdje nije potrebna velika tonost. Za mjerenje istisnutog volumena tekuine koristi se bireta. U tu svrhu izvai suhu i istu odmjernu tikvicu i njenu masu kao m1 zabiljei u dnevnik. U tikvicu stavi priblino 5 10 ml brana ili neke druge vrste tvari . Tikvicu s uzorkom izvai i kao m2 zabiljei u dnevnik. Masa uzorka vrste tvari dobije se iz razlike tih dviju masa. Biretu napuni vodom i ispusti u tikvicu toliko vode da se tikvica napuni do oznake. Oitaj volumen dodane vode i kao V2 zabiljei u dnevnik. Volumen vrste tvari dobije tako da od volumena tikvice, V1, oduzme volumen dodane vode iz birete. Gustou ispitivane tvari izraunaj prema formuli (1) iz poglavlja 11.
stranica 74 od 100
13. KEMIJSKI ZAKONI

1. ZAKON O ODRANJU MASE Postavio ga je francuski kemiar Antoine Lavoisier 1774 godine. Zakon kae da je ukupna masa tvari prije kemijske reakcije jednaka ukupnoj masi tvari poslije kemijske reakcije.
Slika 63. Ilustracija zakona o odranju mase Na slici gore prikazana je reakcije izmeu octa (u ai) i sode bikarbone (na satnom staklu). Masa reaktanata (octa i sode bikarbone) e biti jednaka masi produkata nakon reakcije. Balon je stavljen na au jer je jedan od produkata reakcije plinovit, a balonom je sprijeen gubitak plina, pa samim time i njegove mase. 2. ZAKON STALNIH TEINSKIH OMJERA Postavio ga je francuski kemiar Joseph Proust 1799. godine Zakon kae da je teinski omjer elemenata u nekom spoju stalan. To znai da se s tono odreenom masom jednog elementa moe spojiti tono odreena masa drugog.
Slika 64. Ilustracija zakona stalnih teinskih omjera Kuhinjska sol je tono odreenog i uvijek jednakog sastava (natrijev klorid) bez obzira da li dolazi iz mora (slika lijevo) ili kao mineral (slika desno). 3. ZAKON STALNIH VOLUMNIH OMJERA Postavio ga je francuski fiziar i kemiar Gay-Lussac 1808. godine. Zakon kae da se plinoviti elementi uvijek spajaju u stalnim volumnim omjerima koji se mogu izraziti jednostavnim cijelim brojevima. Ako je nastali spoj plinovit onda je i njegov volumen u stalnom omjeru prema volumenima elemenata iz kojih je nastao.
Slika 65. Ilustracija zakona stalnih volumnih omjera Jedna litra kisika reagira sa tono dvije litre vodika dajui dvije litre vode, tj. vodene pare. 4. AVOGADROV ZAKON Dobio je ime po talijanskom Amadeu Avogadru koji ga je postavio 1811. godine. Zakon kae da u jednakim volumenima razliitih plinova pri jednakoj temperaturi i tlaku ima jednak broj estica. U 22.4 dm3 bilo kojeg plina pri s.u. imamo 6.022 1023 estica. Volumen od 22.4 dm3 se naziva standardni volumen i oznaava se V0m. Postoji odreeni odnos volumena i broja estica i moemo ga pisati V : V0m = N : NA
Slika 66. Ilustracija Avogadrovog zakona
stranica 76 od 100
Zadaci za vjebu:
1. Izraunaj masu vodika koja se moe spojiti sa 80 g kisika ako je pri tome nastalo 90 g vode. 2. Izraunaj teinski omjer vodika i kisika u vodi. Molekula H2O se sastoji od 2 atoma vodika i jednog atoma kisika. m(H) : m (O) = 2Ar (H) : Ar (O) ; = 2 : 16 ; = 1: 8 3. Spajanjem vodika i sumpora nastaje 34 g sumporovodika. Izraunaj masu sumpora i masu vodika ako sumpora ima 16 puta vie nego vodika. m(S) = 16m (H). m (S) + m (H) = m (H2S) 16 m (H) + m (H) = 34 g 17 m (H) = 34 g m (H) = 2 g 4. Odredi teinski omjer C i O u ugljikovom dioksidu te izraunaj koliko kisika se moe spojiti sa 9 g C i koliko pri tome nastane CO2. m (C) : m (O) = Ar (C) : 2 Ar (O) = 12 : 32 = 3 : 8 ; 3 m ( O) = 8 m (C) ; m (O) = 24 g ; m (C) + m (O) = m (CO2) = 24g + 9 g = 33g 5. Teinski omjer eljeza i sumpora u eljezovom sulfidu iznosi 7 : 4 . koliko e se sumpora spojiti sa 14 kg eljeza i koliko e pri tome nastati eljezova(II) sulfida ( m (S) = 8 kg ; m(FeS) = 22 kg 6. Koliko vodene pare nastane spajanjem 14 ml vodika s kisikom. Koliki je volumen spojenog kisika. 2 H2 + O2 = 2 H2O. V (vode) : V (vodika) = 2 : 2 ; V (vode) = V (vodika) ; V(vode) = 14 ml V (O2) : V (H2) = 1 : 2 ; V(O2) = 7 ml 7. Koji volumen vodika i duika trebamo spojiti da bi smo dobili 30 ml amonijaka. V(vodika)=45ml ; V(duika)=15 ml 8. Izraunaj broj estica amonijaka u 112 litre amonijaka. N : NA = V : V0m N (NH3) =30.1 1023 9. Izraunaj volumen koji e zauzimati 3 1023 estica metana Primjeri zadataka za kontrolnu zadau 1. Odredi teinski omjer kalcija i broma u kalcijevom bromidu i izraunaj koliko broma se moe spojiti sa 18 g kalcija i koliko se pri tome dobije kalcijevog bromida. R ; m(Br)=72 g ; m(CaBr2)=90 g 2. U reakciji izmeu aluminija i broma nastaje 53.4 g aluminijeva bromida. Izraunaj volumen broma koji je bio potreban za tu reakciju. R; V(Br2) =6.72 ml 3. Izraunaj volumen kisika koji se moe spojiti sa 20 ml duika. Koji volumen duikova (IV) oksida pri tome nastane. R ; V(O2) = 40 ml; V (NO2) = 20 ml 4. Teinski omjer elemenata u sumpornoj kiselini je 1 : 16 : 32. Izraunaj masu kisika i vodika koja se moe spojiti sa 64 g sumpora. R ; m(H) = 4g m(O)= 128g 5. Izraunaj volumen koji e zauzeti 3 1028 estica metana pri s.u. R; V (CH4)= 11,2 105dm3
stranica 77 od 100
Vjeba 1. Zakon o odranju mase U malu epruvetu stavi 1 ml otopine AgNO3. Epruvetu stavi u Erlenmayerovu tikvicu u koju stavi 10 ml otopine NaCl. Erlenmayerovu tikvicu zaepi epom i sve zajedno izvaite. Nagni tikvicu tako da se sadraj epruvete izlije u tikvicu. Ponovo sve izvai. Sve napii u svoj dnevnik po pravilima pisanja dnevnika. Koji zakon je ovdje primjenjen? Vjeba 2. Zakon stalnih teinskih omjera istu i suhu au izvai na analitiku vagu. U au stavi 0.2-0.3 g Cu, ponovo izvai. U au dodaj 5 ml 35% otopine HNO3 . Obavezno eksperiment radi u digestoru. au pokrij satnim staklom i zagrijavaj kako bi sav bakar izreagirao. Ako je potrebno dodaj jo par kapi HNO3 . Kada je sav bakar izreagirao dodaj u au 5 ml 20% otopine HCl. Ukloni satno staklo i au zagrijavaj polagano da se otopina ispari do suha. au s talogom ohladi, izvai i izraunaj omjer mase bakra i klora koji su reagirali. Odredi empirijsku formulu spoja. Napii sve pripadne jednadbe kemijskih reakcija. Vjeba 3. Gay- Lussacov zakon spojenih volumena Destiliranu vodu ulij u au i slabo zakiseli razrijeenom sumpornom kiselinom.Tako je voda koja slabo provodi elektrinu struju postala boljim vodiem. Zakiseljenom vodom napuni Hoffmanov aparat. Aparat se puni kroz proirenje na srednjoj cijevi uz istovremeno otvorene pipce na vanjskim cijevima. Kada su vanjske cijevi potpuno ispunjene, zatvori pipce. Platinske lektrode aparata spoji s izvorom struje jakosti do 2 A. Poinje lektroliza vode. Na katodi (-) nastaje vodik, a na anodi (+) kisik. Nakon par minuta oitaj volumen razvijenih plinova. Vidljivo je da se volumen vodika prema volumenu kisika odnosi 2:1.
Slika 67. Skica Hoffmanovog aparata
stranica 78 od 100
14. OTOPINE
U svakodnevnom ivotu susreemo smjese raznih tvari (voda, morska voda, mlijeko, dim, otopina sapuna, sirupi...). U svim tim smjesama jedna tvar je rasprena (dispergirana) u drugoj tvari. Takve smjese nazivamo disperznim sustavima. Tvar koja je rasprena naziva se disperzna faza, a tvar u kojoj je ta tvar rasprena disperzno sredstvo. Disperzni sustavi se razlikuju prema veliini estica disperzne faze kako je prikazano u tablici: Grubo disperzni sustavi estice > 200 nm Koloidni sustavi estice 1 200 nm Prave otopine estice< 1 nm
Slika 68. Primjer grubo disperznog sustava, koloidnog sustava i prave otopine Otopina je homogena smjesa koja se sastoji od dviju ili vie tvari. To je smjesa u kojoj je otopljena tvar ( disperzno sredstvo) rasprena u otapalu (disperzno sredstvo). Otapalo je tvar u suviku. U laboratoriju pripremamo razliite otopine i kao otapalo obino koristimo vodu. U organskoj kemiji se koriste organska otapala kao tu su alkoholi eteri itd. 14.1. Iskazivanje sastava otopina Sastav otopine se moe izraziti na razliite naine. Najee koriteni naini su : 1. MASENI UDIO predstavlja omjer mase sastojka i mase smjese . Sastojak je tvar koju otapamo, a smjesa je otopina koja se sastoji od otopljene tvari i otapala
W (A) =
Maseni udio se moe iskazati postocima (w 100), promilima (w 1000), dijelovima otopljene tvari u milijun dijelova otopine (ppm) i dijelovima otopljene tvri u milijardu dijelova otopine (ppb).
stranica 79 od 100
Slika 69. Slikoviti prikaz postotka, promila, ppm i ppb. 2. MNOINSKA KONCENTRACIJA -predstavlja omjer mnoine otopljene tvari i volumena otopine C=
Jedinica za mnoinsku koncentraciju je mol/dm3 ili mol/l 3. MASENA KONCENTRACIJA Masena koncentracija predstavlja omjer mase otopljene tvari i volumena otopine
Jedinica za masenu koncentraciju je g/dm3 ili g/l Kod preraunavanja iz jednog naina iskazivanja sastava otopina u drugi koristimo formule:
=c M
w M
= w
14.2. Priprava otopina U laboratoriju je esto potrebno pripremiti otopinu tono odreenog sastava to se radi na slijedei nain: 1. Otopine tono odreene koncentracije pripremaju se u odmjernim tikvicama, dok se otopine masenog udjela pripremaju u ai ili drugom prikladnom posuu. 2. Odmjerna tikvica se odabire prema volumenu otopine koju pripremamo.
stranica 80 od 100
3. Ako je tvar iju otopinu pripremamo u vrstom stanju tada moramo prvo izraunati masu tvari koju otapamo. Odvaemo ja na tehnikoj ili analitikoj vagi, ovisno kakvu otopinu pripremamo. Ako je tvar u tekuem stanju raunamo volumen tvari kojeg mjerimo menzurom ili pipetom to opet ovisi o vrsti otopine 4. Izraunavanje se vri na osnovi zadane koncentracije i potrebnog volumena. 5. Izvaganu tvar ili odmjerenu tekuinu preko lijevka kvantitativno prenesemo u odmjernu tikvicu, otopimo u malo destilirane vode uz lagano potresanje ili kruno gibanje. Kada je tvar otopljena nadopunimo odmjernu tikvicu do oznake. 6. Ako otopine pripremamo razrijeivanjem koncentriranih kiselina tada prvo u odmjernu tikvicu moramo staviti malo destilirane vode jer uvijek kiselinu dodajemo u vodu, a nikad obrnuto. 7. Prilikom dopunjavanja destiliranom vodom do oznake moramo biti vrlo oprezni jer se u tikvicu voda smije samo dodavati, a iz tikvice se nikada ne smije vaditi 8. Nakon nadopunjavanja do oznake tikvicu treba dobro zaepiti i sadraj u njoj dobro promjeati okretanjem tikvice kako bi se koncentracije izjednaile. 9. Pripremljena otopna se sprema u odgovarajuu reagens bocu na koju se zalijepi etiketa s potrebnim podacima ( vrsta otopine, koncentracija, datum i osoba koja je otopinu pripremila).
Slika 70. Postupak pripreme otopine odreenog masenog udjela (A) i koncentracije (B)
14.3. Razrjeivanje otopina Razrjeivanjem otopina poveava se njihov volumen, smanjuje se njihova koncentracija, ali mnoina otopljene tvari ostaje nepromijenjena.
Slika 71. Otopina prije i poslije razrjeenja
Formula koje koristimo kod preraunavanja su:
n1 = n2 n=cV 1w 1V1= 2w 2V2

n = mnoina tvari m = masa otopine
1 V1= 2 V2
c1 V1 = c2 V2
V = volumen otopine c= koncentracija otopine
Zadaci iz pripreme otopina
1. Koliko grama natrijevog karbonata treba uzeti za pripremu 500 ml otopine koncentracije 0.02 mol/l. (m=1.06g) 2. Koju masu aluminijeva hidroksida treba uzeti za pripravu 200 ml otopine koncentracije 20g/l. ( m(Al(OH)3)= 3. Izraunaj volumen koncentrirane duine kiseline koja je 63% i koja ima gustou 1,38g/ml koja je potrebna za pripravu 250 ml otopine duine kiseline koncentracije 50g/l 4. Izraunaj masu natrijevog hidroksida koju treba otopiti u 400 ml vode da nastala otopina bude 5% ako je gustoa vode 1g/ml. 5. Izraunaj volumen vode u kojoj treba otopiti 20g kuhinjske soli kako bi nastala otopina bila 2% ako je gustoa vode 1g/ml. 6. Odredi maseni udio otopine koja je nastala otapanjem 2 mola natrijeva hidroksida i 320 ml vode. Gustoa vode je 1g/ml. 7. Ako u 200g vode dodamo 20g kuhinjske soli koliki e biti maseni udio soli u otopini. 8. Neka otopina se sastoji od 200g vode, 40g kuhinjske soli, 30g natrijevog sulfata i 30g kalijevog klorida. Izraunaj maseni udio kuhinjske soli u toj otopini. 9. Ako 200ml otopine natrijeve luine sadri 0,5 mola luine, kolika je masena koncentracija te otopine.
Zadaci iz otopina : 1. Izraunaj koncentraciju otopine koja se dobije dodatkom 20ml vode u 200ml otopine natrijeva hidroksida koncentracije 0,2 mol/l 2. Koliko vode treba dodati u 100 ml otopine kalijeva hidroksida koncentracije 2mol/l da bi njena koncentracija bila 0,5 mol/l 3. Izraunaj koju koncentraciju e imati otopina koja se dobije mjeanjem 100ml otopine klorovodine kiseline koncentracije 0,1 mol/l i 200ml kiseline koncentracije 0,5 mol/l 4. U jednoj ai imamo 200ml otopine kuhinjske soli koncentracije 0,2 mol/l a u drugoj 400ml
otopine kuhinjske soli nepoznate koncentracije. Nakon mjeanja ovi dviju otopina dobivena je otopina ija koncentracija iznosi 0,4 mol/l. Izraunajte koncentraciju otopine iz ae iju koncentraciju nismo poznavali.
Vjeba 1 : Priprema otopine natrijevog hidroksida odreene mnoinske koncentracije Pripremamo otopinu nazivne (pribline) koncentracije pa moemo masu vagati na tehnikoj vazi. Uzet emo odmjernu tikvicu volumena koliki volumen otopine elimo propremiti. Natrijev hidroksid je krutina bijele boje pa je stavljamo u Petrijevu zdjelicu koju stavljamo na vagu. Kako bi smo znali koliko natrijevog hidroksida trebamo izvagati prvo moramo izraunati masu NaOH. Raun: c(NaOH) = 0,1 mol/l V(otopine)= 100 ml= 0,1 l n( NaOH) = c V m( NaOH) = n(NaOH) M (NaOH)
Kada smo izraunali masu natrijeva hidroksida, izvaemo je, kvantitativno (preko lijevka) prenesemo u odmjernu tikvicu, dodamo malo destilirane vode i otopimo uz potresanje. Kada je natrijev hidroksid otopljen nadopunimo tikvicu destiliranom vodom do oznake. Zaepimo pripadajuim epom, okrenemo par puta kako bi se koncentracije izjednaile, a zatim pretresemo u bocu za reagense na koju moramo postaviti etiketu. Sve radnje, zapaanja, raun i skicu aparature potrebno je napisati u svoj dnevnik. Zadatak: Pripremi 100 ml otopine natrijevog hidroksida koncentracije 0.1 mol/l. Vjeba 2. Priprema otopine natrijevog hidroksida odreenog masenog udjela Kod pripremanja postotnih otopina ( otopine masenog udjela) masu vaemo tehnikom vagom, volumen odmjerimo menzurom, a otopinu pripremamo u ai. Kada izraunamo masu tvari koju moramo otopiti i volumen vode koju moramo uzeti pristupamo vaganju. Izvaganu masu prenosimo u au u koju dodajemo vodu. Sadraj mjeamo staklenim tapiem dok se ne otopi NaOH. Pripremljenu otopinu pomou lijevka prenesemo u bocu za reagense na koju moramo postaviti etiketu. Sve radnje, zapaanja, raun i skicu potrebno je napisati u svoj dnevnik Raun: W= m(NaOH) = w m (otopine) m(otopine) = m(tvari) + m (vode) ; gustoa vode je 1g/ml
Zadatak: Pripremi 50g 5%- tne otopine NaOH Vjeba 3. Priprema otopine sumporne kiseline razreivanjem koncentrirane kiseline S obzirom da pripremamo otopine nazivne koncentracije volumen emo mjeriti menzurom. Koristiti e mo odmjernu tikvicu potrebnog volumena. U odmjernu tikvicu moramo prije dodavanja kiseline staviti odreenu koliinu destilirane vode. Kiselina se dodaje u vodu postepeno jer je ova hidratacija egzoterman proces. Svaki put nakon to smo dodali kiseline saekamo da se otopina malo ohladi. Kada je sav izraunati volumen kiseline dodan , nadopunimo destiliranom vodom do oznake. Zaepimo pripadajuim epom, okrenemo par puta kako bi se koncentracije izjednaile, a zatim pretresemo u bocu za reagense na koju moramo postaviti etiketu. Sve radnje, zapaanja, raun i skicu aparature potrebno je napisati u svoj dnevnik po pravilima o kojima smo ranije uili Raun : Na etiketi koja se nalazi na boci sumporne kiseline moemo proitati maseni udio (%), gustou i Mr. Najee se koristi 96% kiselina kod koje je maseni udio 0.96, ali se mogu koristiti i kiseline drugih masenih udjela. C1 V1 = C2 V2
w M
C1 = koncentracija koncentriranije otopine V1 = volumen koncentrirane otopine C2 = koncentracija razrjeene otopine V2 = volumen razrjeene otopine
Zadatak: Pripremi 250 ml otopine sumporne kiseline mnoinske koncentracije 0,1mol/l razrjeivanjem koncentrirane sumporne kiseline
Zadaci za vjebanje: 1. Koliki e biti maseni udio otopine NaCl koja se dobije otapanjem 80g NaCl u 240 g vode ( w = 25 % ) 2. Izraunaj masu KOH potrebnu za pripremanje 80 ml otopine KOH koncentracije 4 mol/l ( m(KOH) = 17.94 g ) 3. Izraunaj volumen vode koji treba dodati u 200 ml otopine HCl-a koncentracije 0.8 mol/l da bi otopina imala koncentraciju 0.2 mol/l (V(vode) = 600 ml) 4. Koliko grama vode treba pomijeati sa 2 mola NaOH da nastala otopina bude 20 % ( m(otopine) = 400 g; m (vode)= 320 g) 5. Izraunaj volumen 98 % sumporne kiseline gustoe 1.84 g/ml koju moramo uzeti za pripremanje 250 ml otopine sumporne kiseline ija e koncentracija biti 5 mol/l ( V ( sumporne kiseline)= 67.97 ml)=
stranica 84 od 100
15. KOLOIDNI SUSTAVI 15.1. Vrste koloidnih sustava Koloidni sustavi su sustavi kod kojih je veliina estica disperzne faze od 1 do 200 nm.. Disperzno sredstvo i disperzna faza se mogu nai u sva tri agregatna stanja i imaju veliki znaaj za ivot ljudi i svega onog to se oko nas zbiva. Stanini sokovi, krv, magla, kozmetika sredstva, mlijeko, majoneza.., sve su to koloidne otopine. Neke primjere koloidnih sustava moemo pogledati u tablici Primjer koloidnog sustava MAGLA DIM MLIJEKO ELATINA MASLAC SAPUNICA OBOJENO STAKLO Disperzna faza tekuina vrsta tvar tekuina vrsta tvar tekuina plin vrsta tvar Disperzno sredstvo plin plin tekuina tekuina vrsta tvar tekuina vrsta tvar Koloidni sustav aerosol Aerosol Emulzija Sol, gel vrsta emulzija Pjena vrsti sol, gel
Slika 72. Primjeri koloidnih sustava: pjena, mlijeko, magla, boje Najei i najznaajniji su koloidni sustavi kod kojih je disperzno sredstvo tekuina, a disperzna faza vrsta tvar. Takve koloidne sustave nazivamo sol ili gel. U sol stanju estice disperzne faze se slobodno kreu u disperznom sredstvu, a u stanju gela nastaje mreasta struktura disperzne faze u kojoj je uklopljeno mnogo estica disperznog sredstva. Prijelaz iz sol stanja u gel stanje moe biti reverzibilan ili ireverzibilan proces. Prijelaz iz sol stanja u gel stanje kod elatine je reverzibilan proces, ali kada peemo jaje taj proces nije reverzibilan.
stranica 85 od 100
15.2. Svojstva koloidnih sustava Koloidni sustavi pokazuju neka karakteristina svojstva, a to su: 1. Tyndalov fenomen pojava da se prolaskom kroz koloidne sustave svjetlost raspruje na sitnim koloidnim esticama pa to vidimo kao svjetli trag. Kod pravih otopina se taj trag ne vidi pa kaemo da su optiki prazne
Slika 73. Tyndallov efekt u prirodi i laboratoriju 2. Koloidne estice su vrlo sitne (1 200 nm ) i prolaze kroz obini filter papir. Iz otopine ih moemo odijeliti ultrafiltracijom. Kao ultrafiltri nam mogu posluiti opne od celofana, kolodija i drugih materijala ija veliina pore ne prelazi 10-6 cm. Takav proces odjeljivanja nazivamo dijaliza (metoda proiavanja koloidnih otopina)
Slika74. Primjer dijalize i ultrafiltracije
3. Koloidni sustavi imaju veliku ukupnu povrinu disperzne faze.
Slika 75. Ukupna povrina koloidnih estica
stranica 86 od 100
4. Koloidne estice imaju veliku povrinsku energiju to ih ini nestabilnim. Da bi se smanjila energija povrine estice se udruuju u vee agregate. Ova pojava se naziva koagulacija. Unato tome kloidni sustavi su esto ipak stabilni.
Slika 76. Koagulacija (agregacija) koloidnih estica Povrinska energija koloidnih estica moe se smanjiti i adsorpcijom. Adsorpcija je pojava da se na povrinu koloidnih estica veu pozitivni ili negativni ioni iz otopine.
Slika 77. Adsorpcija iona iz otpine na koloidne estice 5. Zbog velike sposobnosti nekih koloidnih estica da veu odreene tvari na svoju povrinu one mogu postati elektriki nabijene. Elektriki nabijene estice koloidnog sustava e u elektrinom polju putovati ka elektrodi suprotnog naboja. Ta pojava naziva se elektroforeza i moe se koristiti za odvajanje i identificiranje meusobno slinih spojeva, jer brzina putovanja pojedinih koloida nije ista.
Slika 78. Shema elektroforeze
stranica 87 od 100
6. Koloidne estice imaju svojstvo stvaranja micela- nakupine malih iona ili molekula koje imaju koloidne dimenzije. Micele mogu biti hidrofilne i hidrofobne. Hidrofilne micele, npr. micele elatine, pokazuju afinitet prema vodi kao disperznom sredstvu. Stabilne su jer molekule vode vezane na njihovoj povrini ine hidratni ovoj koji spreava njihovo udruivanje u vee agregate.
Slika 79. Stabilnost hidrofilinih koloida Hidrofobne micele, npr. micele AgCl, ne pokazuju afinitet prema vodi. Stabilne su jer se na njihovu povrinu veu ioni iz otopine pa su sve estice istog naboja, odbijaju se i ne moe doi do koagulacije. Naboj je mogue neutralizirati dodatkom nekog elektrolita.
Slika 80. Hidrofobna micela AgCl u suviku srebrovih i kloridnih iona
Slika 81. Stabilnost hidrofobnih koloida
stranica 88 od 100
15.3. Metode priprave koloidnih sustava Koloidne sustave moemo pripraviti na dva naina: 7. Metodom kondenzacije polazi se od pravih otopina. Metoda kondenzacije zasniva se na grupiranju sitnijih estica (molekula ili atoma) u krupnije agregate ije su dimenzije u granicama koloidnih sustava. ee se primjenjuju u praksi nego disperzijske metode i obino se postiu kemijskim reakcijama: oksidacijom, redukcijom, hidrolizom.. Ako u alkoholnu otopinu sumpora dodamo vodu u kojoj sumpor nije topiv dolazi do nastajanja koloidne otopine sumpora. 2. Metodom disperzije- polazi se od grubodisperznog sustava ili taloga. vrste tvari se mljevenjem u tzv. koloidnom mlinu usitnjavaju u visoko disperzni prah. Za spreavanje ponovnog stvaranja krupnijih estica upotrebljavaju se stabilizatori.
Slika 82. Metode nastajanja koloidnih estica
Slika 83. Kuglini mlin- drobljenje materijala do koloidalne finoe (priblino 1 m i manje)
Vjeba 1. U epruvetu stavi malo sumpora. Dodaj 5 ml metanola da se sumpor otopi. Otopinu profiltriraj u drugu istu epruvetu. Filtratu dodaj malo destilirane vode. Biljei zapaanja. Kojom metodom si dobio sol sumpora.
Vjeba 2. U au od 250 ml stavi 100 ml razrjeene slabo kisele otopine FeCl3. Otopinu zakiseli sa par kapi HCl. Otopinu zagrij i uz stalno mjeanje dodaj otopinu amonijevog karbonata c= 1 mol/l. Kod dodatka amonijevog karbonata nastaje talog koji se uz mijeanje koloidno otopi. Reagens dodaj tako dugo dok otopina ne poprimi tamnocrvenu boju ali bez taloga.
Vjeba 3. Difuzija u elatini U au od 100 ml stavi 2.5 g elatine sa 25 ml vode da bubri. Kada elatina nabubri dodajtj jo 25 ml vode i uz polagano mjeanje zagrijavaj na vodenoj kupelji do 40 C, pri emu nastaje sol elatine. Otopljenu elatinu razlij u 4 epruvete, lagano uz rub da se ne stvara pjena. Polaganim hlaenjem elatina prelazi u gel. Na skruenu elatinu u epruvete nalijevaj redom po malo otopina; prva- metilensko plavilo , druga - CuSO4 ,trea K2Cr2O7, etvrta- Fe(OH)3. Nakon nekog vremena pogledaj i prokomentira promjene.
Vjeba 4. Zatitno djelovanje koloida Da bi ste pokazali zatitno djelovanje elatine napravite slijedei eksperiment: U au od 100 ml ulij 20 ml destilirane vode. Dodaj 0.1 g elatine. Ostavite da bubri oko pola sata. Zagrijte da dobijete bistru otopinu. U meuvremenu pripremi 4 epruvete u koje stavi otopine prema tablici. Prvo stavljaj otopinu AgNO3 (c= 0.01mol/l), a zatim destiliranu vodu. Otopina elatine se dodaje mlana. Otopine se ne potresaju. Zatim se dodaj otopinu NaCl (c= 0.01 mol/l). Epruvete zaepi i promjeaj okretanjem gore-dolje 5 puta. Tijekom 15 min. promatraj promjene.
Broj epruvete Otopina AgNO3 Destilirana voda Otopina elatine Otopina NaCl Ukupan volumen
1 5ml 9ml 1ml 15ml
2 1ml 13ml 1ml 15ml
3 1ml 9ml 5ml 15ml
4 1ml 13ml 1ml 15ml
Vjeba 5. Priprema emulzije Emulzija je koloidni sustav u kojem je jedna tekuina rasprena u drugoj, a nastaju kada se smjesi dviju tekuina koje se inae ne mijeaju doda emulgator. Emulgatori mogu biti detergenti koji svoj hidrofilni dio okrenu prema vodi, a hidrofobni prema nekom nepolarnom otapalu i na taj nain stabilizira emulziju.U dvije epruvete ulij po 3 ml vode i 2 ml toluena. U jednu epruvetu dodaj nekoliko kapi detergenta. Obje epruvete zaepi i dobro promukaj i ostavi na stalak. Prati promjene.
Vjeba 6. Tyndallov fenomen U dvije ae od 200 ml ulij vodovodne vode. U jednu au dodaj malo kristala srebrova(I) nitrata. Otopina se lagano zamuti jer nastaje koloidna otopina srebrova(I) klorida. Svaku au postavi ispred uskog snopa svjetlosti ili pred depni laser. Zabiljei zapaanja.
16. SOLI
Soli su ionski spojevi iji kation potjee od baze a anion od kiseline. Talita soli su obino visoka, a ovise o privlanom djelovanju izmeu iona u ionskoj strukturi. Privlane sile izmeu iona se nazivaju Coulombove (Kulonove ) sile i one ovise o naboju iona i o udaljenosti izmeu naboja. Ako su naboji iona vei, jae su privlane sile meu njima, njihova topivost je slabija, a talite vee. Ako su vee udaljenosti izmeu naboja privlane sile su slabije, topivost spoja je vea, a talite nie. Soli su vrlo rasprostranjene u prirodi, ali ih moeo dobiti i u laboratoriju i to na vie naina: 16. 1. Naini dobivanja soli: 1. Izravnim spajanjem metala i nemetala metal + nemetal sol 2. Reakcijom metala i kiseline metal + kiselina sol + vodik 3. Reakcijom bazinog oksida (oksidi alkalijskih i zemnoalkalijskih metala) i kiseline bazini oksid + kiselina sol + voda 4. Reakcijom kiselih oksida (oksidi nemetala )s bazom kiseli oksid + baza sol + voda 5. Reakcijom kiselina i baza kiselina + baza sol + voda 6. Reakcijom dvostruke izmjene sol1 + sol2 sol3 + sol4 Ako je topivost soli velika ponekad neprimjeujemo reakciju (promjene ) iako se ona dogaa. Pomjeamo li otopine natrijevog klorida i kalijevog nitrata moemo dobiti kalijev klorid i natrijev nitrat, ali u otopini neemo vidjeti promjene jer su topivosti svih moguih soli velike. Ako pomijeamo otopinu natrijevog klorida i srebrova(I) nitrata nastat e bijeli talog slabo topivog srebrova (I) klorida, a iznad taloga e u otopini biti ioni dobro topivog natrijevog nitrata. Pojave taloga e ovisiti o topivosti soli. Kod slabo topivih soli talog se pojavljuje kod malih koncentracija iona. Tablica topivosti se nalazi u prilogu pa je prokomentirajte s nastavnikom.
Slika 84. Taloenje srebrova klorida
stranica 91 od 100
Slijedi nekoliko vjebi u kojima e propremiti soli na razliite naine Vjeba 1. U epruvetu od teko taljivog stakla stavi malo olova i joda, protresi i zagrij. Ostavi epruvetu da se lagano hladi na zraku.
Vjeba 2. U epruvetu stavi malo cinka (granule ili prah) i dodaj par kapi razrijeene klorovodine kiseline i promatraj promjene.
Vjeba 3. U epruvetu stavi na vrh lice bakrova (II) oksida i dodaj oko 5 ml razrjeene duine kiseline. Promatraj promjene.
Vjeba 4. U epruvetu za odsisavanje stavi malo kalcijevog karbonata. Epruvetu zaepi epom u kojem je umatnuta kapaljka. Boni nastavak epruvete spoji gumenim crijevom sa staklenom cjevicom koju uroni u epruvetu s vapnenom vodom. Kapaljkom dodaj razrjeene klorovodine kiseline. Plin CO2 koji se pri tom javlja uvodi u vapnenu vodu koja se zamuti.
Vjeba 5. U epruvetu stavi oko 1 ml otopine klorovodine kiseline, dodaj kap fenoftaleina i zatim dokapavaj otopinu natrijevog hidroksida do prve pojave boje.
Vjeba 6. U epruvetu stavi malo otopine natrijevog klorida i kap po kap dodavaj otopine srebrova (I) nitrata. Promatraj promjene. Sve gore navedene vjebe pojedinano napii u svoj dnevnik po svim pravilima pisanja dnevnika.
stranica 92 od 100
16.2. Energetske promjene pri procesu otapanja Sam proces otapanja moemo podijeliti u dvije faze. Prva faza je razaranje kristalne strukture pri emu nastaju slobodni ioni.Ovaj proces je praen utrokom energije. Druga faza je hidratacija iona nastalih razaranjem kristalne strukture i ona je uvijek praena oslobaanjem energije.
Slika 85. Proces otapanja natrijeva klorida Ovisno o odnosu utroene energije za razaranje strukture i osloboene prilikom hidratacije iona sam proces otapanja moe biti egzoterman ili endoterman. Ako je energija hidratacije vea od energije kristalne strukture proces otapanja je egzoterman. Ako je proces otapanja egzoterman oslobaat e se energija u okolinu i posuda u kojoj vrimo otapanje e se zagrijavati, temperatura okoline raste. Ako je proces otapanja endoterman troit e toplinu iz okoline pa e se posuda u kojoj vrimo otapanje hladiti.
Slika 86. Dijagram endotermnog i egzotermnog procesa otapanja soli
stranica 93 od 100
Vjeba 7. Energetske promjene pri otapanju soli Uzmi dvije ae od 250 ml. U svaku od njih ulij po 100 ml destilirane vode. Izmjeri temperature vode i zabiljei je. U prvu au dodaj 5 g bezvodnog kalcijevog klorida, a u drugu 5 g kalijevog nitrata. Promijeaj obje otopine i izmjeri temperature istih. Zabiljei temperature. Rezultate prikaite tabelarno. Nacrtaj entalpijske dijagrame za otapanje navedenih soli. Koji proces biste oznaili kao egzoterman, a koji kao endoterman?
16.3. Topljivost soli Razliite tvari se razliito otapaju u istim otapalima. To ovisi o silama koje djeluju izmeu estica. Kako su soli ionski spojevi, a voda je polarno otapalo, soli bi se trebale dobro otapati u vodi po sistemu slino se u slinom otapa. Topivost soli e ovisiti o Kulonovim silama o emu smo ranije govorili. Otopine koje sadre najveu moguu koliinu otopljene tvari pri odreenoj temperaturi su zasiene otopine. Ako je masa otopljene tvari pri odreenoj temperaturi manja od maksimalno mogue, otopina je nezasiena. Topljivost je definirana sastavom zasiene otopine , a najee se iskazuje najveom moguom masom otopljene tvari u 100g otapala pri odreenoj temperaturi. Topljivost tvari ovisi o kemijskoj prirodi otopljene tvari, otapala i o temperaturi, koja se uvijek navodi.Ovisnost koncentracije otopljene tvri o temperaturi vidljiva je iz dijagrama topljivosti.
Slika 87 .
Krivulja topljivosti
stranica 94 od 100
Vjeba 8: Topljivost soli U istu, suhu iroku epruvetu odvai 8 g kalijeva nitrata. Dodaj 5 ml destilirane vode. Zagrij sadraj epruvete dok se sva sol ne otopi. Pusti da se otopina hladi. Upotrijebi termometar kao tapi za mjeanje. Kada primjeti pojavu prvih kristala zabiljei temperaturu. Ponovi eksperiment jo tri puta dodajui u istu epruvetu po 5 ml vode i nakon svakog dodatka vode odredi temperaturu pri kojoj se pojavljuju kristali. Iz dobivenih podataka izraunaj topljivost kalijeva nitrata u vodi. Topljivost izrazite omjerom 100 m(KNO3)/m (H2O). Konstruiraj krivulju topljivosti na milimetarskom papiru.
m(KNO3)g
m(H2O)g
Poetak kristalizacije Topljivost 100 m(KNO3)/m (H2O). T( C )
16.4. Hidroliza soli
Vodene otopine soli mogu pokazivati kiselu, lunatu ili neutralnu reakciju. Vodene otopine soli nastale kombinacijom baza i kiselina jednake jakosti e biti neutralne. Hidroliza je rekcija u kojoj sudjeluju molekule vode.
Do hidrolize uvijek dolazi djelovanjem vode na:
stranica 95 od 100
Npr. vodena otopina natrijevog karbonata sadri ione natrija i karbonatne ione. Ioni natrija se samo okruuju molekulama vode, Na+(aq) , i ne regiraju s vodom. Karbonatni ioni (odreeni broj njih) reagiraju s vodom. Zbog te reakcije poveava se koncentracija OH- iona pa e otopina djelovati bazino. CO32- + H2O HCO32- + OHOtopina amonijevog klorida zbog hidrolize djeluje kiselo. Otopina amonijevog klorida sadri amonijeve i kloridne ione. Kloridni ioni kemijski ne reagiraju s vodom samo se okruuju s veim brojem molekula vode. Amonijevi ioni reagiraju s molekulama vode pri emu nastaju oksonijevi ioni. NH4+ + H2O NH3 + H3O+ Otpina amonijeva karbonata sadri amonijeve i karbonatne ione koji reagiraju s molekulama vode. Reakcijom hidrolize nataju hidroksidni i oksonijevi ioni pa e otopina ove soli biti neutralna. CO32- + H2O HCO32- + OHNH4+ + H2O NH3 + H3O+
Vjeba 9. Pripremi otopine NH4Cl, MgSO4, NaCl, NaHCO3, Na2SO3, Na2CO3 istih koncentracija, npr 1 mol/l. Uzmi 6 epruveta i u svaku stavi podjednaku koliinu gore navedenih otopina. Univerzalnim indikatorom provjeri pH otopina. Napii pripadne jednadbe reakcija hidrolize iona podlonih hidrolizi. otopina pH Amonijev klorid Magnezijev sulfat Natrijev klorid Natrijevhidrogenkarbonat Natrijev sulfit Natrijev karbonat Jednadba hidrolize
stranica 96 od 100
17. NEUTRALIZACIJA Neutralizacijom kiselina i baza nastaju sol i voda. Svaka reakcija neutralizacije u vodenoj otopni se moe svesti na reakciju iona H3O+(aq) i OH-(aq) jer ostali ioni ne sudjeluju. Ako imamo otopinu kiseline tono odreene koncentracije moemo je iskoristiti za odreivanje koncentracije baze. Obino radimo tako da biretu napunimo kiselinom, a u Erlenmayerovu tikvicu ulijemo poznati volumen otopine baze iju koncentraciju elimo odrediti. U otopinu baze dodamo par kapi indikatora i dodajemo iz birete kap po kap otopine kiseline dok ne doe do promjene boje indikatora. Ovaj postupak se zove titracija. Oitamo utroeni volumen kiseline i izraunamo koncentraciju baze. Za izraunavanje koristimo reakciju: NaOH + HCl NaCl + H2O n(NaOH) = n (HCl) V(NaOH) c(NaOH) = V(HCl)c(HCl)
Slika 88. Postupak titracije Tijekom titracije mijenja se pH otopine. Krivulja koja pokazuje promjenu pH otopine naziva se krivulja titracije.
Slika 89. Titracija kiseline jakom bazom
V(NaOH), c= 0,1 mol/l
stranica 97 od 100
Pri neutralizaciji jakih kiselina jakim bazama pH otopine naglo se mijenja u blizini toke ekvivalencije. Toka ekvivalencije je postignuta kada se otopini baze doda tono ekvivalentna mnoina kiseline. U toci ekvivalencije se mijenja i boja indikatora. Za toku ekvivalencije se uzima ona pH vrijednost pri kojoj indikator pokazuje promjenu boje. Promjena boje indikatora ne dogaa se skokovito nego postepeno. Svaki indikator ima svoje karakteristino podruje u kojem mijenja boju.
Pregled najvanijih kiselo-bazinih indikatora _________________________________________________________________ Indikator pH-podruje promjene boje __________________________________________________________________________ fenolcrvenilo fenolftalein kongocrvenilo metilno crvenilo metilnaranasto timolmodro tropeolin 6,4 - 8,0 8,2 -10,0 3,0 - 5,0 4,2 - 6,3 3,1 - 4,4 1,2 - 2,8 1,3 - 3,0 uta bezbojna ljubiasta crvena crvena crvena crvena crvena crvenoljubiasta crvena uta uta uta uta boja u kiselom boja u lunatom
______________________________________________________________
Vjeba 1. Odreivanje koncentracije baze postupkom titracije U Erlenmayerovu tikvicu odpipetiraj 10 ml otopine NaOH iju koncentraciju eli odrediti. Dodaj par kapi metilorana (indikator). Biretu napuni otopinom klorovodine kiseline c(HCl) = 0.1 mol/l. Titriraj do prve promjene boje indikatora. Titraciju ponovi tri puta i raunaj sa srednjom vrijednou. Izraunaj koncentraciju uzorka baze.
stranica 98 od 100
Vjeba 2. Snimanje krivulje titracije U Erlenmayerovu tikvicu stavi 25 ml otopine NaOH koncentracije 0.1 mol/l i par kapi metilorana. Biretu napuni otopinom HCl-a koncentracije 0.1 mol/l. Izmjeri pH otopine u tikvici univerzalnim indikatorom. Iz birete isputaj po 5 ml otopine kiseline i biljei pH. Nacrtaj krivulju titracije tako da na os y nanese pH , a na os x volumen dodane kiseline.
V(HCl)ml 0 5 10 15 20 21 22 23 24 25 26 27 30 35 Na krivulji oznai toku ekvivalencije.
pH
stranica 99 od 100
18. L I T E R A T U R A Sikirica M. ; Korpar-olig B. : Prirunik za vjebe iz kemije, Zagreb 1991. B anovi M. : ANALITIKA KEMIJA , kolska knjiga, Zagreb, 1995. Sikirica M. ; Korpar-olig B. KEM IJA S VJEBAMA 2, kolska knjiga, 2001. Herak Kuec Markovi- Petreski- kori Galas OSNOVE FIZIKALNE KEMIJE, kolska knjiga, Zagreb, 1993. Sikirica M. STEHIOMETRIJA, kolska knjiga , Zagreb, 1994. Rupi-Petelinc S. PRAKTIKUM ANALITIKE KEMIJE, kolska knjiga, Zagreb, 2009. Nothig Hus D. ; Herak M. ; Novosel F. OPA KEMIJA 2 kolska knjiga, Zagreb, 2007. Habu A. ; Strievi D. ; Liber S. OPA KEMIJA 2 , Profil, Zagreb, 2007. Pavlovi G. ; Kovaevi LJ. KEMIJA 2, Alfa, Zagreb, 2008. Nenad Juda,dr.sc. NAPUTAK O CTRANJU
stranica 100 od 100

Vjezbe Iz Opce Kemije

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Vjezbe Iz Opce Kemije

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

SREDNJA KOLA ANTUNA MATIJE RELJKOVIA SLAVONSKI BROD

VJEBE IZ OPE KEMIJE

Slavonski Brod, 2011.

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Ne u spoznavanju, u stvaranju lei na spas (Friedrich Wilhelm Nietzsche)

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

1. UVOD U LABORATORIJSKI RAD

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

2. MJERE SIGURNOSTI PRI RADU

Slika 2. Pravilno mirisanje kemikalija

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Slika 4. Pravilno razrjeivanje sumporne kiseline

Slika 5. Nain zagrijavanja i mijeanja sadraja epruvete

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

3. PRUANJE PRVE POMOI

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

4. LABORATORIJSKO POSUE I PRIBOR

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Slika 6. Bua epova

Slika 7. Buenje epa

Slika 8. Umetanje staklene cijevi u ep

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Slika 12. Lo crte Nije sauvan odnos veliina pojedinih predmeta

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .

Srednja kola Antuna Matije Reljkovia, Slavonski Brod

VJEBE IZ OPE KEMIJE 1.izdanje, 2011.g .