Sie sind auf Seite 1von 137

MUSLIMANSKA KNJIEVNOST XX VIJEKA (IXXV)

Edhem Mulabdi

KNJIGA I

Urednik ALIJA ISAKOVI Glavni urednik IVAN LOVRENOVI Priredio ENES DURAKOVI Likovno oblikovanje MEHMED ZAIMOVI

syEr[.osr SARAJEVO

PLIMA NOVOG VREMENA U PROZI EDHEMA MULABDI A

I
Po svome pripovjeda kom djelu Edhem Mulabdi je pravi izdanak doma ih bosanskohercegova kih knjievnih prilika. Njegova proza, s jedne strane, izvire iz muslimanskih narodnopripovjeda kih tradicija i opservacije savremenog ivota, a, s druge strane, svodi se i primjenjuje na aktuelnu problematiku drutvenog i kulturnog razvoja Bosanskih Muslimana. Bez Osman-Azizovog avangardnog intelektualizma, bez sirove tendencioznosti i naturalistikog knjievnog postupka, iako u osnovi tretira istu problematiku muslimanskih drutvenih i psiholokih stanja, Mulabdieva proza sa vie knjievno-pripovjeda kih kvaliteta i realistikih oznaka kreira muslimanski ivot njegove savremenosti i blie prolosti. Njegovo djelo se pokazuje, osim toga, u priblinoj stilsko-idejnoj ujedna enosti i nema tako izrazite linije razvoja i dozrijevanja, koja bi zahtijevala oznaavanje i praenje etapa u njemu. Zbog toga se eflkasnije mogu pratiti izvorita Mulabdievih knjievno-tematskih nastrojenja i sa vie opravdanja mogu se praviti presjeci njegove proze, njene tematike i knjievne strukture. U biograflji Edhema Mulabdia postoji nekoliko momenata koji se, kao dijelovi sje anja i iskus5

tva, ili kao objektivirana dogadajna grada, ili ak reducirani na ideju koja se razvija u stav i tezu, provla e i kroz njegovo knjievno dielo , svjedo ei o Mulabdi evoj iskrenosti i intimnom doivljavanju i onih ivotnih situacija, likova junaka, njihovih zabluda i tenji, padova, uskrsnu a i uspona, koji se esto na prvi pogled ine kao knjika stilizacija u svrhu prakti ne ivotne pouke i kao propaganda jedne odredene koncepcije. Jedan od tih biografskih momenata koji su ostavili traga na Mulabdi evom knjievnom djelu jest - njegov doivljaj austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, to jest njemu savremenog ivota, doivljaj intiman i objektivan, tragi an u svojoj bitnosti kao dogaaj i in, i dalekosean kao preokret, kao otvor nove civilizacije i kao perspektiva jednog novog duhovnog horizonta. Svojom antinomi nou, suprotstavljenom dvovidno u, ovaj doivljaj e u toku cijelog Mulabdi evog knjievnog rada predstavljati izvor njegovih siea, krug njegovog umjetniko-pripovjeda kog vremena, prostora i ambijenta. Drugi biografski momenat Mulabdi ev jest - kult rada, u enja i obrazovanja. On se pokazuje u osje anju izvjesne lai ke zapanjenosti i saznanja pred prostorima knjige i nauke, koje izbija iz njegovog djela, kao da ti prostori, jedanput otvoreni pred piscem, pucaju sve dalje u nedogled, ostavljaju i ga u fanatinom vjerovanju u njihovu preobraajnu i preporoditeljsku mo . S soje kolovanje Mulabdi je zapo eo, kao i ostala muslimanska djeca, u mektebu starog tipa, u kome se nastava izvodila na poove primitivan nain, kako se sam Mulabdi sjea u svome memoarskom napisu Iz autobiografije, uz slikovito i ivo opisivanje ambijenta i atmosfere u ovom u ilitu:
6

Jedna jedina soba krcata djece, jedno uz drugo kao ibice u kutiji, svi na glas u e, vri k'o u loncu. Uz duvarove su petahte (klupe) i uz njih do duvara sjede kalfe, a s druge strane djeca, pa svako pred po jednim kalfom prode po jedan put u sufari svoj sabah, t. j. ders, zada u, i onda se pomie i odlazi pred hodu. A hoda je u oetu, diagonalno prema vratima, do kojih mu dopire veliki prut, pravije motka, da njom mlatne nepokorne i kad bi htjeli na vrata da klisnu. U taj sam mekteb i ja iao jednu periodu t.j. jednu zimu ili jednu godinu, a onda se ilo u rudiju, jer se po etnik u rudiju nije uzimao.

Na rudiju, neku vrstu nie srednje kole, usi posiavljenu potkraj turske vladavine u Bosni Hercegovini, u koju je Mulabdi nakon mekteba stupio, gledalo se u konzervativnim muslimanskim krugovima s nepovjerenjem i podozrivo u, i ona je kao ustanova u gra anstvu imala dosta protivnika, kao to e kasnije imati prve kole organizovane po zapadnim uzorima. Sliku ove kole iz vremena prije okupacije, njenu unutranju organizaciju i njen proB1 kao obrazovne institucije, te podijeljenost shvatanja o njenoj namjeni, sam Mulabdi je docnije dao djelomi no u svome napisu Iz autobiografije a opirno i stru no u lanku Maglajska rudija te gotovo isto tako dokumentarno u nekim epizodama romana Zeleno busenje:
Narod je u toj krli, - kako je podrugljivo nazivahu - nazrijevao nita drugo, nego ku u, gdje e se naa djeca odgojiti kao prave paalije i biti gotov asker. (Maglajska rudija).

Iako Mulabdi ovo protivljenje rudiji svodi u svome autobiografskom napisu na optu karakternu crtu muslimanskog svijeta, u osnovi ovog shvatanja, kao to se vidi iz same Mulabdi eve proze,

nalazilo se, s jedne strane, osjeanje dovoljnvsti vjerskog obrazovanja za ivot budu eg Muslitnana, a s druge, tradicionalno antiosmanhjsko raspoloenje, koje je zaziralo od svake institucije i reforme ako je ona bila tvorevina turske uprave, kao i od svakog pojedinca koji je svrivi rudiju postajao inovnik u sudu i time u o ima konzervativaca bivao zauvijek obiljeen, prodan i igosan. Ovaj polaritet sredine u odnosu prema rudiji kao prosvjetnoj ustanovi posluio je Mulabdi u kao zaplet u romanu Zeleno busenje, u kome je u prikazu stare Omerefendinice i njenih sinova dao dosta podataka o svojoj vlastitoj porodici, dok je u liku najmlaeg sina Alije opisao samog sebe. Mulabdiev otac, kao inovnik, gledao je slobodoumnije na obrazovanje u rudiji, pa je pored dva starija sina koji su zavrili ovu kolu i ve radili kao inovnici u konakua, isto kao i sinovi Omerefendinice u romanu, upisao i njega u istu kolu, slino Ahji u spomenutom djelu, da bi mu dao znanje i zanimanje.
Biti inovnik, - pisao je kasnije Mulabdi , znailo je onda biti napredan, zna ilo je da si Evropejac, da si raskrstio s reakcionarstvom, da nijesi protiv reforama, a inteligencija i ste ena naobrazba nije imala druge bolje cijene, nego je inovniki ili vojniki poziv.

Mulabdieva ivotna sudbina usmjerava se ve od toga trenutka putem u enja i obrazovanja. Stekavi pojmove o svijetu kao cjelini, i o njegovoj raznovrsnosti i sloenosti, obuzet magi nom . privlanou perzijskih stihova ejh Sadijina Dulistana, turskog jezika i turske literature, zanesen savremenim legendama o pobjedama Osman-pae i turske vojske na Plevni, - Mulabdi je u to vrijeme bio zaplovio strujom koju je donosila savremena
8

reforma turska putem narodne, u pravom smislu turske,, prosvjete. Ali se to po etno orijentalno, teoloko-svjetovno obrazovanje nee osjeati u njegovoj docnijoj javnoj djelatnosti ni u njegovom pripovjeda kom i publicistikom radu s onom teinom i intenzitetom kao to e se osjeati zapadno obrazovanje nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, koje se kod Mulabdi a razvija do odanitva punog povjerenja i strasti i dalje do kulta i opsesivne ideje. Da nije okupacijom napravljen za Bosnu i Hercegovinu otvor prema Evropi, zapadnoj pismenosti, kulturi . i civilizaciji, mnogi bosanskohercegovaki knjievni i javni radnici, a me u njima i Mulabdi, ostali bi u uskim okvirima obrazovnih mogu nosti pod turskom upravom, okrenuti moda svojim interesovanjem, po tradiciji, isto noj kulturnoj sferi, i tek bi njetki, aristokratski i posjedniki sinovi uspjeli da dopru do Carigrada i drugih veih duhovnih centara Bliskog istoka i da se uklope u tokove onjentalnih knjievnosti i nauka. Dolazak austrougarske vojske u Bosnu Mulabdi je kao i svi njegovi savremenici doivio dramatino i tragino u tome trenutku: kao kataklizmu i kao veliku elementarnu nesre u koja jedan narod i jednu zemlju moe zadesiti, kao potpunu propast jednog ivota. Nebo se zamra i, ivot zastade i ko probijen brod kad usred najbujnijeg veselja u njemu po ne da tone, doe glas: ide vabo. A osjeala se i prije neka mora u zraku, svako odraslo i dozvano eljade bilo je zabrinuto, nasluivao se neki krupan doga aj. a - pisao je on docnije o tome u svome autobiografskom lanku. A ovu istu sliku, kao neposredno doivljen doga aj iz mladosti, razradio je i razvio umjetniki jo impresiv9

nije u devetoj glavi romana Zeleno busenje, u nizu pripovjednih sekvenci, sa ritmom postupnog punjenja ambijenta atmosferom dramatike i nadolaska neprijatelja kao nemani. Pored ovakvih neposrednih traumati nih reakcija trenutka sje anja, koje nije mogao isklju iti iz pripovjednog tkiva, Mulabdi je okupacijski preokret i vrijeme i ivot nakon toga doivljavao i racionalnije, kao postrani posmatra i meditator, na optijem planu psihologije i vremena: kao sraz svjetova i civilizacija, u kome je zapadni talas snano zadirao i plavio jedan ostavljeni i zbunjeni narod na periferiji Turske Carevine mnotvom novih i nepoznatih oblika materijalnog i duhovnog ivota, izazivaju i pometnju u duhovima, potkopavaju i staro i tradicionalno u ljudima, koje se opiralo, borilo i slamalo na kraju. Kao mladi od petnaestak godina, u enik etvrtog razreda rudije, on je prve dane okupacije urezao u sje anje sa intenzitetom i bistrinom mladosti, da ih kasmje u romanu Zeleno busenje i drugim nekim svojim prozama uspostavi sa o iglednou nedavnog i neposrednog posmatranja. U lanku Jedna ezdesetogodinjica Mulabdi e docnije zabiljeiti jubilej ovog sudbonosnog dogaaja, i psiholoki i dokumentarno i sa odre enim linim stavom, onako isto kao i u Zelenom busenju, postavljaju i time jednu antinomiju: znak i biljeg tragi nim i dramati no-ironinim lomovima dua i sudbina, i u isto vrijeme spomenik otkrovenju jednog novog ivota i nove perspektive. Uzbuenje i zabrinutost na prve vijesti o odluci Berlinskog kongresa, razdvajanje muslimanskog stanovnitva u vezi sa idejom otpora, i pi eva identifkacija sa onima koji su inteligentnije shvatili situaciju tako, da je prelaz nae domovine iz jedne
10

drave u drugu odlu en po sporazumu obaju vladara, a po zaklju ku velikih sila evropskih u Berlinu, pa se valja sudbini pokoritiu, doli su do izraaja, bez korekcija i stilizacija, i u romanu i u lanku Mulabdi evom. U tim tekstovima, zatim, naao je svoje mjesto hronoloki tok ratnih zbivanja u Maglaju i njegovoj okolini pri emu se u romanu i linlja radnje i sudbina glavnih li nosti rastapa i gubi pod teinom histonjske dokumentarnosti i izvjesnog nadvremenskog i nadljudskog odre enja. Najzad, zaklju ak u jubilarnom lanku potpuno je identi an poruci romana, samo je racionalan, trezven i lian, sa istim ravnodunim odnosom domoroca i prema turskoj i prema austrougarskoj upravi kao tu inskoj i stranoj, ali u isto vnjeme i antinomian i hroniarski objektivan:
, .

Je li ovaj rat naih djedova sa mo nom Austrijom bio potreban i opravdan? pita se pisac u jubilarnom lanku. Zdrav razum kae, da nije bio opravdan, jer je ova zemlja medunarodnim ugovorom prela iz ruku jednoga cara u ruke drugoga. Jedan car dao, drugi uzeo. Pored toga maleni smo prema sili, koja nas pritiskuje. A drugi onda rekoe: Neka car daje svoje, a ne nae. Ove su zemlje bile nae prije nego ih je on kao zavojeva osvojio. A kad je on maem u ruci stekao na nju pravo, zar doma in, imajui pravo posjeda na svoju ku u, ne sti e jo ve e pravo na nju, kad je od navale obrani?

Ali ispod ovih prividno sabranih rije i u lanku knje se ogroman raspon historijske sudbine jednog naroda kojega je Mulabdi i te kako bio svjes. tan u svome pripovjeda kom djelu, sa bezbrojem ljudskih povijesti, ivota na nizbrdici i usponu, kojima vitla zamah vremena ili ih blago miluje igraju i se njima. ivotne krivulje tih svojih likova Mulabdi je intimno i sa uzbu enjem doivio, za!1
11

boravljajui se ili svjesno pokuavaju i da im, kao savremenicima i sam direktno pomogne toplinom i razboritom rije ju skrivenom u tude monologe i sudbine, pripovjednim epilogom koji djeluje kao izriit komentar, kao kritika ili kao usmjerenje i za njih i za budue njihove nasljednike, ponekad toliko sugestivno, sa gotovim rjeenjem problema, da je to sniavalo i samu pripovjeda ko-umjetni ku razinu njegove proze. Taj postokupacioni sudbinsko-dogadajni prostor predstavlja drugo izvorite motiva Mulabdieve proze. U njemu dominiraju, pripovjeda ki oivotvorene, njegove dvije opsesione ideje: re eni kult obrazovanja i nauke, i dramatika ivotnog preokreta izazvanog okupacijom, sudarom civilizacija i smjenom ivotnih oblika. Za Mulabdi a, kao refleks njegovog vlastitog ivota i duhovnog opredjeljenja; za ispitivae njegovog pripovjeda kog rada kao biografsko-knjievni paralelizam. Moda je najbolja crta njegovog pripovjeda kog djela onaj opis stanja duhova neposredno nakon osvojenja Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, ona atmosfera metea, suprotnosti i suprotstavljanja, nedoumice, tvrdokornosti i fanatizma jednih, te prilagodavanja i prihvatanja drugih. Prialo se: doao vabo na jednu godinu, a kad ode, ponovo e Turska do i; govorilo se: doao je na tri godine samo da obavi neke tajanstvene reforme; sa strahom se saaptavalo: doao je da prevjeri Muslimane. I oni koji su bili uvjereni u privremenost okupacije pa ih nade prevarile, kao i oni koji su u svemu gledali samo kr ansko-misionarsku akciju, stopili su se u jedinstvenom i masovnom iseljeni kom zamahu preko jugoisto ne bosanske granice. Najjai pokreti za iseljavanjem bili su 1879, 1882, 1908. i kasnije 1918. godine. U
12 I

ovoj atmosferi duhovne nesredenosti i o ajnikih odluka i Mulabdi se bio opredijelio za misao seobe u Tursku, a neposredan povod za to bila je porodina tragedija, koju je on opisao u dvadeset petoj glavi romana Zeleno busenje, pljakaki napad na njegovu ku u i porodicu i ubistvo majke od strane pripadnika poratnog oloa. Ispovijedno, toplo preivljeno pisao je Mulabdi docnije o tome dogadaju, o osjeanjima bespua na domu, koja su u njemu kulminirala, i predosje anju nejasnih prostora razvoja u vremenu i ivotu, koji su ovdje proli, ali se negdje nastavljaju:
Kad u toku prva dva mjeseca novoga stanja doivih u naoj ku i jednu groznu nesre u i tragediju (opisanu kasnije u Zelenom busenju), tada se u meni, mom i u, iza nekog vremena i oporavka od one nesre e, budi neka tugaljiva spoznaja kao u kakva brodolomca. U najljepe mladena ko doba svoje ja osjetih, da sam zapeo nasred puta. Ono, to sam imao ste ene duevne zalihe, nijesam mogao tada iskoristiti ni kao podlogu za dalji svoj razvoj i usavravanje niti kao kapital, s kojim bih udario temelj svom toku ivota. Za novi ivot bijah potpuno nedorastao. I ja po eh uzdisati za onim, to je prolo i za onim, to sam imao tek da nastavim iza ste ena temelja u rudiji. Mene obuzimahu misli, da onaj ivot, koji je kod nas prekinut, negdje jo tinja, ako je vabo pritisnuo Bosnu, Turska je jo ostala cijela i u njoj Carigrad gdje se zgr e svijet mojih misli i elja, sa sviju strana.

Odluku o seobi Mulabdi je povjerio jednom starom ovjeku, prvom prijatelju svoje porodice, s molbom da mu pomogne i uputi ga da nastavi zapoeto kolovanje u Turskoj. Ali ovaj ovjek, u kome je ivjela puna nada u povratak staroga ivota i privremenost vabina opstanka u Bosni, odgovori
13

ga od toga, izrui ga to je kratkovid pa ne sagledava stvarnosti i jo kaza Mulabdi evom starilem bratu i skrbniku za njegove namjere. Da bi ga privezao za ku no ognjite i zavi aj, stariji brat oeni Mulabdi a, i misao o seobi po e se pomalo gubiti iz njegove glave, pogotovo kad ga, kao pismena, privremeno namjestie u nekakvu slubu, koja, istina, prestade im vojnu upravu zamijeni civilna vlast. Mjesto tenje za nastavkom kolovanja u Turskoj, Mulabdi a po e zanositi i zaokupljati elja za novom, zapadnom naukom i obrazovanjem. Od tog vremena doivljaj okupacije i novog ivota formira se u Mulabdi u kao hibridno sje anje i osje anje, oplemenjeno idejom rada, znanja i u enja po uzoru na svijet civiliziranog zapada, proivljeno vlastitim ivotom, provjereno i potvr eno sopstvenim iskustvom i zapaanjem, sa dominantom obrazovnog kulta u sistemu njegove docnije pripovjeda ke didaktike kao rjeenja za sva ivotna, drutvena i histonjska vorita. Za njegovo vnjeme i dugo poslije toga simpatije prema evropskoj pismenosti i nauci predstavljale su u muslimanskoj konzervativnoj sredini izazov i pobunu ravnu pobuni protiv vjerskih, porodi nih i zaviajnih svetinja. Mulabdi je zapadno pismo, ili natrag-pisanje, kako su ga konzervativni Muslimani zvali, nauio rano, i to kriom, preko svoga druga iz rudije Emina Arap ia, kome je otac uzeo za u itelja Jovana okia iz Like, prvog biljenika u maglajskoj optini. to bi oki Arap iu do podne kazao, to bi Mulabdi od njega popodne nau io. Mulabdi ev dodir sa zapadnim pismom, kojim su ozna avane nje i materinskog jezika, bio je uzbudljiv i radostan; o tome dogadaju Mulabdi pie u XXIX, XXXII i XXXIII glavi svog romana
14 2

Zeleno busenje, a istovremeno i o protivljenju i otporima me u fanatinim sugradanima koji su zapadnu pismenost kvalifikovali kao odrodavanje i izdaju vjere. Kada je nau io bukvar, Mulabdi se sa stra u bacio na itanje svega to mu je pod ruke dolazilo: natpisa, odrezaka novina, a najvie na itanje zagreba kog lista Pozor. Poshje nekoliko godina otvorena je u Maglaju osnovna kola i me u prvim u iteljima doao je na nju Hugo Jesenko, rodom iz Ogulina, kod koga je Mulabdi sa nekoliko stanjih drugova, u izvankolskim asovima poeo da u i njema ki jezik, a uz to i gramatiku maternjeg jezika. Trenutke tih no nih bdijenja nad knjigom pod nadzorom u itelja, koji se die do simbola i propovjednika nauke, Mulabdi je docnije opisao u crtici Aga. Osjetivi se, nakon ovog privatnog te aja, malo vie naobraen, Mulabdi je zatraio mjesto vjebenika u poreznom uredu, ali su ga odbili. Drugi uitelj koji e u Mulabdi evom ivotu napraviti prekretnicu i kona no ga usmjeriti u pravcu daljeg kolovanja bio je Milo Linta, koji je odmah zapazio posebne sposobnosti Mulabdi eve i sklonost prema u enju i uvjerio ga u potrebu da pode u Sarajevo i upie se u preparandiju, kako bi njegovo obrazovanje dobilo organizovan tok i stru nu formu. Moda ja sam ne bih zadugo doao na tu ili slinu misao, da se odlu im za to, kad ne znam, kuda i u koju svrhu, - pisao je docnije Mulabdi sjeaju i se toga. - Kako da ja, neuk, znam, da uop e postoje kakve kole, da postoje i vie, pa i takve, koje su ba za me vrlo podesne, gdje bih najbolje pristajao, gdje bih za par godina mogao da se osposobim, da postanem svoj ovjek.
15

Ohrabren podrkom jo nekih ljudi, a naroito naelnika Mustaj-bega Uzeirbegovi a, Mulabdi se zagrijao ovim Lintinim prijedlogom i ve u maju 1887, ispraen klimanjem glava svojih sugra ana, otiao je u Sarajevo da se raspita o uslovima upisa u kolu. Tada se u preparandiju primalo i bez srednjokolske predspreme, a prema Mulabdi u, kao prema prvom kolniku Muslimanu, u ini se i jedna iznimka: primie ga i bez osnovne kole. Direktor preparandije Ljuboje Dlustu predstavi ga Kosti Hermanu, koji mu, pored deset forinti to je kao pomo dobijao od optine, isposlova jo dvadeset forinti mjese ne stipendije i tako mu osigura nesmetano kolovanje. Svoj susret sa Sarajevom, koje je bilo druk ije u njegovim predstavama, sa kolom i acima, me u kojima je on bio najvii i najstariji, raspoloenja usamljenosti i asove malaksalosti, razo arenja i oaja nad knjigom, Mulabdi je docnije opisao u pripovijeci Prvi srednjokolac. Atmosferi i radnji ove pripovijetke odgovaraju mnoge pojedinosti a naroito psiholoki zaklju ak Mulabdi evog pasusa o njegovom kolovanju iz njegovog autobiografskog lanka:
Sam sam se iz dana u dan razo aravao, pisao je Mulabdi u lanku. - U prvoj godini n. pr. ja ne pro itah ni jedne knjige osim kolskih za pojedine predmete propisanih. Dok su se moji drugovi otimali u kolskoj knjinici za razne zabavne i poune knjige, ja sam mislio, da nas na taj na in iskuavaju, da li mi radije itamo druge stvari, nego svoje zadatke. Ali ve u drugoj polovini godine ja se uvjerih prilikom razgovora na predavanju o ivotu i djelima pojedinih pisaca pro itanih lanaka u itankama, da se mora pro itati puno vie knjiga izvan kole i propisanih udbenika. Mu ei se i uei esto osjetih pravi smisao mudrih rije i:

svaki je po etak teak. Zaista i bijae teka rabota, ali bi jo tea bila zdravu i sposobnu momku vratiti se kui za to, to nije lahko u iti! Boe sauvaj!

Tri godine kolovanja na preparandiji prole su Mulabdiu u predanom, upornom i sistematskom radu. Sve tiho i polagano, bistro i solidno, ne mnogo na jednom, nego sve jedno po jedno, - sjeao se Mulabdi kasnije toga vremena, - i ja se iz dana u dan osjeah kako se oboruavam, ja ve u treoj godini osjeam milinu i snagu svog hjepog materinskog jezika, pa ak pokuavam preva ati sitnije stvari iz moje turske lektire. A kad svrih, bijah odlikovan zada om, da odrim pozdravni i oprosni govor na sveanosti zavretka nae kolske godine i za na razred kole uop e.0 Na ovom mjestu Mulabdi eve biografije zavrava se idejno uobliavanje njegovog osnovnog psiholokog kompleksa okupacija - nauka, a pa inje onaj odsudni dodir ivota, iskustva i svijesti o njima sa porivom knjievnog pripovijedanja Mulabdievog. Prvi pripovjedni uzori Mulabdi evi bili su pisci sa podru onih jugoslavenskih zemalja koje su se ja nalazile u sklopu Austro-Ugarske. Oni su u Bosnu i Hercegovinu i me u Muslimane kona no prodrli sa uspostavljanjem zapadne pismenosti na srpskohrvatskom jeziku i sa prvim kolama, sa inovnitvom koje je u Bosnu i Hercegovinu dolo iz ovih zemalja, i mogli su se na i u kolskim itankama, knjinicama i programima kolske lektire. O tome svjedo i i sam Mulabdi, izriito navode i pisce koje je, ne dospijevi za vrijeme kolovanja, u cjelini proitao u razdoblju od zavretka nauka do prvog imenovanja:
2 - E. Mulabdi : Zeleno busenje

16

17

Naroito proitah i prouih naeg slavnog enou, njegova klasi na djela iz hrvatske prolosti, njegovo ivo i plastino prikazivanje lica i dogadaja mene zanesoe. Ona mala razlika naih narjeja mene ne smetae, nego naprotiv mene pobudivae na misao, kakav bi taj divni kolorit tek izgledao u naem lokalnom govoru. Zato i na ivot i nau prolost treba onako slikati, da to isto reknu oni, kojima je enoin izgovor svojina. Samo naravno treba i ovdje snage enoe pisca i pripovjeda a. Ono je zaista divna istina, to je rekao neki kriti ar, da je onaj literarni sastav najbolji, za koji se svakom itatelju uini, da bi ga i on mogao napisati. enoina romantika, Tomi eva blagost izlaganja i opisa, Kumi ieva snana dikcija, a jedrina tila i jezika Stjepana Dmitrova Ljubie mene su zanijele i meni se sve inilo, da u i ja jednog dana jednostavno sjesti i pisati.

zarac, koji e ostaviti u nekim njegovim prozama blagi prizvuk svoga tona, lagani trag motivike, pripovjeda ke tehnike, ali e pripovjeda ki tenor i u ovim prozama ostati karakteristi no Mulabdi ev: ambijentalan, kriti ki plemenito usmjeren, sa toplinom vokacije narodnog pripovjeda a i pripovjeda a za narod. sa doivljajnim poistove ivanjem i glasom razbora koji odjekuje pri tome.

II
Glavnu karakteristiku strukture prve Mulabdieve knjige, romana Zeleno busenje ini tok pripovjeda ke matenje: proticanje vremena koje nosi ljude i sudbine junaka ove proze i ostaje na kraju kao jedina lirsko-fatalisti ka rezonanca. Zbog toga analiza ovog romana u njegovom dinami kom vidu, koji uslovljava punjenje i boga enje njegove atmosfere, pojavljivanje likova u njoj i njihovo pot injavanje zamahu histonje i vremena, predstavlja prirodni pristup ovom djelu. Ali ve od samog po etka tkivo romana pokazuje i neke druge karakteristi ne stilsko-strukturalne i idejne crte koje su zna ajne za realizaciju romana u cijelosti i njegovu egzistenciju kao pripovjedne cjeline i posebno instruktivne za njegovu analizu te za pogled na samog pisca i njegov pripovjeda ki postupak. Roman po inje optim planom slike maglajskog predve erja i prazni nog raspoloenja u petal, na dan veselja, zabavljanja i aikovanja, planom koji je ostvaren nizovima izraza i atributa iz sfere idilskog doivljavanja ambijenta i ljudi koji su preuzeti iz romanti arske proze. Oni imaju jednu zajedniku strukturalnu osobinu da ne slue otkrivanju . specifinih osobina, individualisanju predmeta,

To je bilo vnjeme kada se vrilo prvo formiranje knjievno pripovjeda kog izraza kod Mulabdi a, i to putem rezonance na rzraajna sredstva drugih pisaca, koja u njemu podsti u srodne, uro ene, imanentne oblike umjetni ke naracije, samo odredene bosanskim muslimanskim mentalitetom, ivotom i ljudima i saobraene njima, uslovljene tokom, melodijom i leksikom doma eg govora. Djela tih pisaca Mulabdi je doivljavao na planu Bosne, knjievno-komparativno, sa aktivnim odnosom prema pripovjeda koj adaptaciji ovih djela i naina pripovijedanja na bosanski ivot, usvajao njihovu tehniku, ali ne i sadrinu i na in miljenja, koje je on crpao iz doma eg tla. Po etno stilsko-izraajno predodredenje Mulabdi a kao pisca bilo je tako zavreno pred po etak devedesetih godina, u kojima e se on pojaviti i potvrditi kao pripovjeda . Docnije, u njegovu stvarala ku Iektiru u i e jo pisci kao to su alski, Veselinovi , orovi , Ko18

19

ve pripadaju optoj oblasti idilsko-emocionalnog raspoloenja i atmosfere, koja kao opti utisak i ton prevladava njihovo posebno zna enje kvaliteta, ionako otupljenog estom upotrebom. Sa ovog opteg plana pisac prelazi, kao pokretom kamere, na krupni plan mladi a Ahmeta, koji se izdvaja iz atmosfere, drutva i raspoloenja, jer ga progoni slika lijepe Aie. I ovaj prelaz predstavIja pripovjeda ki ablon hrvatske proze na prelazu od romantizma ka realizmu, a psiholoko izdvajanje lika iz sredine, kao rezultat ovog pokreta, ostatak je naslije enog manira, koji kompozicionim putem postie efekat psiholoke ekspresivnosti, efekat isticanja, markiranja lika. Karakterizacija Aie kroz Ahmetovu imaginaciju i sje anje tako er pokazuje crte romanti arsko-sentimentalne pitomosti ( arobno lice, umiljat pogled, slatke rije i), isto kao i pi evo karakterisanje Ahmeta (skroman i stidan kao djevojka, bez razuzdanosti itd.). I ovi portreti, kao i uvodna atmosfera romana, imaju strukturalnoemocionalnu ulogu da stvore neposredan kontrast - izme u pitomog, idili nog ivota i tekih dogaaja neprijateljskog nadiranja, otpora, rata, okupacije, koji shjede i prema kojima se kre e radnja romana. Ovaj o ito stilizirani i naglaeni kontrast uvodne radnje, kao naj ei umjetni ki oblik romanti arske proze, koji slui otroj polarizaciji i suprotstavljanju pojava, doga aja, likova i ideja, svode i se u krajnjoj liniji na crno-bijelu konfrontaciju i manihejski princip dobra i zla, otkriva jedno nagnue Mulabdi evog pripovjeda kog postupka, a ujedno i tragove , njegovih knjievnih uzora i izvorita. I situacija u ku i Omerefendinice, Ahmetove majke, puna je istog idilizma i eti ke ispravnosti:
20 .

sva su joj djeca estita, posluna, izu ena. Akcenat je istaknut na nauci i kolovanju. Ali tu se javlja, opet kao odjek romanti arske pripovjeda ke strukture, odvajanje od linije radnje i mirnog pripovjednog opisa doga anja, nesuglasje, disonanca od opteg toka i tona, ina e karakteristi na za Mulabdiev na in razvijanja radnje u ovom razdoblju: to je Ahmetovo protivljenje enidbi na . koju ga majka nagovara, a razlog je racionalan, i istovremeno sentimentalan, idili an - ho e da se sku i i da nae enu koja e mu se svidjeti i voljeti ga. A to je ujedno i uvo enje novog motiva, odnosno vraanje na ve zapo eti motiv, i prelaz od ove retrospektive, ekspozicije, u aktivnu radnju u vezi sa Aiom, u ljubavni dijalog suzdrljivih nje i. Sistem motiva odvajanja od linearno-ustaljenog toka radnje u vezi sa Ahmetom i Aiom, koji se, suprotno usmjereni i postavljeni kao prepreke njenom ostvarenju, formiraju u zaplet, nastavlja se u protivljenju Aiinog oca Muharemage njenoj udaji za Ahmeta i u Aiinom strahu od roditeljske kletve ako u ini suprotno volji o evoj, te dalje u dinamici suprotnih stavova, osje anja i ivotnih situacija, koji se ukrtavaju i sijeku sa idejno-politi kim polaritetom junaka ovog romana u historijskoj boji vremena. Ahmetu je Muharemagino dranje bilo razumljivo: kao ovjek starog kova, on nije podnosio one koji se po sudu povla e i mijeaju sa Osmanlijama, osobito omraenim zbog reformi potkraj njihove vladavine u Bosni i Hercegovini, dre i ih za njihove ulizice, pa tako nije volio ni Ahmeta, koji je svrivi rudiju radio kao inovnik u gruntovnici. Ovaj domoroda ko-politi ki momenat, uz otro odvajanje pravih Turaka, to jest muslimanskih bosanskohercegova kih domorodaca, od Osmanli21

ja, doseljenika, inovnika iz Turske, upli e se u ljubavnu fabulu i stvara teko e njenom ostvarenju, paralelno sa optim konzervativnim shvatanjima o inovnikom poloaju kao pravoj svrhi i same u enosti, i sa identifikacijom obrazovanih Ijudi, inovnka, sa Osmanlijama. U perspektivi razvoja historijskih doga aja u romanu ovaj otri antagonizam i poredak shvatanja nastavi e se i pod novom vla u: antiosmanlijski konzervativci prerae u fanati ne protivnike Austro-Ugarske i svega to od nje dolazi, a liberalci e zadrati isti oportunisti ki stav i prema austrougarskoj upravi kao to su ga imali pr'ema turskoj vlasti, objanjavaju i ga svojom saglasno u sa vremenom, razvojem drutva i prevazilaenjem preivjelih ivotnih oblika. Drutveno-psiholoki rezultat sukoba antiosmanhjskog fanatizma sa sre om dvoje mladih u ovom romanu jest Aiina zebnja nakon obe anja datog. Ahmetu da e za njega pobje i, strah to ovako sama o sebi odlu ule. Ali ova psiholoko-motivska situacija predstavlja i sintezu estog motiva iz muslimanske narodne pjesme, koji i u ovom romanu probije ponekad lirskom istotom svoje intonacije, i romanti arskog manira osje anja u prisjenku zle slutnje i zebnje, koje predstavlja uvijek otvor u novi zaplet, pri emu se predvi anja obino fatalisti ki i ispune, te konkretan odraz vremena na sudbine junaka sa njegovim naivnim histonjskopsiholokim zabludama, koje su rezultat pievog stava. Na drugoj strani, zbivanja, pokret historije i kolebanje jedinki pred njihovim nastupanjem, dovode i Ahmetovu njeenost prema Aii u dilemi. Od po etka etvrte glave pojedina ni elementi romana, individualne sudbine junaka, dnevna pro22

blematika i psihologija ivota, po inju se pot injavati stilizaciji atmosfere i utapati u njenom optem fonu. Poetak zapleta individualne radnje ostaje kao pozitivni elemenat kontrasta u o ekivanju objavljenja drugog, negativnog elementa. Sentimentalno-idili ni ton ustupa pred snanim naletom stvarnosti, ivota. Roman po inje da se oblikuje sredstvima realisti kog pripovjeda kog postupka. Cjelokupno njegovo tkivo kre e se u jedinstvenom zamahu u susret ne emu dramati nom i kobnom. Ve uvodni lirski opis atmosfere zore, izraen sa auditivnom ekspresivnom tenjom, sa jutarnjim glasovima i crtanjem silueta i sjenki prolaznika te glasom mujezina koji razbija tiinu, podie prigueni opti ton i oivljava usporenu dinamiku kretanja, - nadopunjava se pi evim racionalnim komentarom strateko-geografske lokacije Maglaja koji djeluje kao zloslutni nagovjetaj potencijalne ratne opasnosti i budu ih doga aja. Stilsko-idejna struktura atmosfere ostvarena na taj na in traje dalje sve do kulminacije u IX glavi romana, naizmjeni no naglaavaju i sad idejno-psiholoku sad stilsko-emocionalnu stranu. Antiosmanlijsko politiko nastrojenje i ton mrnje preuzima sam pisac identificiran sa svojim junacima, koji Osmanhje naziva arskim murtatima, a naim zulum arima, tono sjede u Travniku i Sarajevu sve od Omerpae, i u isto vnjeme lansira, objelodanjuje, iznosi pred itaoca sliku ljudi s golemim krljacima, koji dolaze cestom to vodi iz Broda do Sarajeva, koji su kauri ispred kaurske zemlje, al za udo govore ama na dlaku ko i mi, sugeriraju i misao o slavenskom narodnom jedinstvu i istovetnosti jezika Muslimana i kaura, - daju i tako istim potezom historijsku boju vremena i ujedno politi ku ideju savremenu piscu u doba pisanja romana.
23

U isto vrijeme kada se u Ahmetu, nakon bratovog saoptenja da je Bosna data Austriji, javlja dilema - na jednoj strani, ljubav prema Aii i planovi u vezi s njom, na drugoj strani, prodata Bosna, njegov revolt prema Osmanhjama i osje anje dunosti da brani domovinu - dolazi i centralni zaplet romana, ali ne zaplet individualni, ograni en na ne likove i njihove sudbine, ve zaplet pojedina epohe, opti, koji prijeti smjenom ivota, vremena, poretka, vjere, kulture, civilizacije, zaplet rata i pustoenja. Kod kajmekama pisar ita obavijest gradanima da je sultan predao Bosnu Austnji i naredbu da se tome niko ne protivi. Sukob oportunista i fanatinih pristalica otpora prvi je rezultat ovog zapleta, pri emu se uje i glas racionalnih umjerenjaka, pievog rezonera Numan-efendije - moemo 1' se odupnjeti sili austrijskoj - koji u toku cijele radnje, predstavljen kao glas savjesti, dalekovidnosti i iskustva, iznosi pieve poglede na glavne probleme romana, potisnut samo kretanjem vremena u centralnom dijelu ove proze. U ovoj sceni ve se vide pozicije drutvenih snaga: na jednoj strani su posjednici i fanatizovani svetenici, jedinstveni u pogledu otpora, na drugoj su inovnici i intelektualcl, sa stavom opreznosti, oportunizma, za lojalnost i sultanu i austnjskom caru. Pored svoga eksplicitnog govornika Numan-efendije, pisac u ovoj sceni i stilski pokazuje svoj stav, kao to e ga pokazivati kroz cijeli roman opisom likova otpornika, ironi nom intonacijom prema njihovim akcijama, superiornim komentarom njihovih zabluda:
Odmah se vidjelo, da je ve a polovica protiv boja, a sam gotovo Hadi Selimaga sa dva tri druga galamio i dizao bunu. 24

Svi prihvatie ove mudre rije i Numan-efendije...

Prikaz stanja duhova u predveerje okupacije, zbivanja u gradu i okolini za vrijeme njenog odvijanja, i ivota nakon svretka ratnih operacija, nije u ovom romanu objektiviran do nivoa realizma, niti je lien pievog idejno-politikog rezonovanja i stilizacije. U njemu se, naprotiv, osje a kontinuitet Mulabdieve ocjene otpora kao zablude, koncepcije u kojoj dominira apsolutizacija znaaja evropske civilizacije i kulture kojc je u Bosnu i Hercegovinu donijela okupacija. Ove ideje kao knjievnoimanentno i eksplicitno izraeni pi evi nazori preovlauju tako u ovoj prozi nad prikazom spontanih domovinskih osje anja i iskrenih motiva rodoljubivog otpora. Trenutak histonjske odluke da se prui otpor posluio je Mulabdi u da se istovremeno obrauna i s Osmanhjama i sultanom (on nije na kad nas daje drugome, zato nam efendija (sultan, M. R.) nije poruivao kad je Bosnu davao, gnjeilo nas i muilo tolike godine, pa najposhje kaurima u ake), a tako isto i sa fanatizovanim pristalicama otpora, po njegovom shvatanju, kao predstavnicima jednog prevazi enog svijeta koji bi eljeli da zaustave hod histonje i nadiranje napretka. U atmosferi sukoba izme u otpornikog hadi Selim-age i oportunistikog Numan-efendije, u kojem je izvrena polarizacija pristalica na tetu hadi Selim-age, jedini je Ahmet od inovnika bio uz njega. Njegovo opredjeljenje je, nakon pi evog opisa i stilizacije, i literarno i psiholoki odmah dobilo kvalitet zablude i pogreke, a on sam kao linost unaprijed je odreen za rtvu. vorite nemira, gra i razdvojenosti koje se formira u njegovoj psihi, pri emu mu je bio jasan oportunizam

25

ostalih koji su pokorne sluge svog starjeine i svoje kese, aIi je bio u nedoumici prema Numan-efendiji, - reljefno se odraava u kombinovanom i unakrsnom djelovanju stavova pisca, opisanih Iica, te njegovog nagnua i odmjeravanja svega iznesenog vlastitim kriti kim pogledom u pasau u kojem je pomijean solilokvij sa direktnom i indirektnom introspekcijom. U ovom zapletu epohe, Ahmetovo opredjeljenje za pristalice otpora predstavlja disonancu kako u odnosu na sam ovaj zaplet tako i u odnosu na plan njegove vlastite ivotne sudbine. Ahmet je u stvari iznevjerio ne samo brata, inovnike i ostale konformiste, nego i pi evu generalno zacrtanu koncepciju o njima kao sporazumaima i protivnicima otpora, pa i samog sebe sa svojim stalekim i drutvenim opredjeljenjem i li nom ivotnom tenjom. On je od poetka bio za borbu. Svjesno se upustio u nju i protiv svoje ljubavi i svog ivota. Predstavljajui tako sudbonosni otklon od generalne linije siea i pieve koncepcije, nalaze i se na hjevoj strani toka historije, on je morao zavriti tragi no, aran. Ali pisac je Ahmetovim opprethodno razo redjeljenjem razbio svoj vlastiti ablon, produio lini, Ijubavni okvir histonjskog doga aja do samog njegovog stiavanja i zavretka, ostavio jednu sudbinu po strani kao stalni predmet tajne, kao povremenog animatora interesovanja i prekidaa monotonog toka historije u romanu. Time je radnju uinio dinaminijom i realistinijom, stvorio odnos idejne ravnotee izme u opte koncepcije oportunizma i Ahmetovog buntovni kog lika, iako je njegovu pogibiju na kraju ocijenio kao tragediju zablude. Stilski potez atmosfere zapo et prvim vijestima o predaji Bosne dobija, nakon podjele stavova
26 1

muslimanskog stanovnitva prema novim vladaocima, oznake neizvjesnosti, predosje anja, brige u ariji, pri emu se mrnja okre e vie prema izdajniku Osmanhji nego prema napadau i okupatoru vabi - sasvim epski, u skladu sa epskom narodnom etikom, a otpornici se daju stilski pejorativno, kao bundije, predstavnici svjetine i nieg sloja, sa jasnim odnosom pi evog negodovanja (da se digne galama, nek se buni svijet, nek se samo vie). Parola oportunista (Numan-efendije) je: da se krv uzalud ne proljeva, sultan nas je predao zato to mu nismo pokorni, a odgovor otpornika je: ako mu kad nismo bili pokorni, to je zato to nam se zulum ini. Vijest o vabinoj neposrednoj blizini, u ovoj atmosferi djeluje kao udar, kolektivnopsiholoki, koji prekida i skre e tok radnje i dijaloga, kao stilska disonanca i otklon od trajanja atmosfere, poshje koje dilema boj ili mir ostaje u posebnoj otrini. Atmosfera kahve gdje se sastaje mlade data je ivo, a burkanjem mate i uzavrele krvi, i pokretom pi evog pogleda na Ahmeta, u dui razdvojenog epskom dilemom: kukavi luk junatvo, Aia i - odsudni doga aj, u kome ipak nadjaava rijeenost za boj. Psihologija i motivika narodne poezije prisutna je i u sceni sastanka Ahmetovog sa Aiom, u kojoj se polariziraju njegova odluka da se odupre neprijatelju i njeno strahovanje koje se transformira u sjetno blaenstvo, u kojoj mu ona daje evru da se njome razgovara poto je prethodno stavi u njedra, a tako isto i u zavrnoj sceni halala, opratanja. Atmosfera predbojnog raspoloenja i bezvla a, sa konanim detlnisanjem strukture otpornika (bijahu sami seljaci, sluge, a meu njima graanina ni od lijeka) i dodavanjem stilskih poteza nasilja i divljanja, u kojoj Ahmet ostavlja svoju po27

rodicu i djevojku i priklju uje se ustanicima, prerasta u atmosferu napetog i ekivanja neprijatelja, sa glasovima uznemirenja me u gra anstvom, panikom, sakrivanjem dragocjenosti i spremom za bijeg. Ovo su najbolji pasai romana, dati impresivno, sa dosta psiholokih pojedinosti, koje izgledaju nevane i besmislene u prisjenku opteg i ekivanja, ali su ive i realisti ne u tkivu ove proze, sa ivotom koji se nehajno dalje odvija i na jednoj i na drugoj strani njeke, medu oportunistima i meu otpornicima, iznad ljudi, izvan vremena, kao da mu nita ne prijeti, u kome Ijudi ute ili drijemaju sa uko enom jednom milju u dui svakog pojedinca, u gr u zebnje, i ekivanja i straha, andri evski, sa tragi nom neumitnom dvojno u apsolutnog i relativnog ivota, tragi ne svijesti o ogranienosti i prolaznosti u umoru vremena, koje prekida uzvik, leden, uzbudljiv, tragi an, i ist, prost, jednostavan, sonoran: Eto vabeee! Strava, pla , bjeanje nakon toga. Pobjee stanovnitvo. Tako isto i junaci. Umjetni ki ist, sveden, sa uzvikom u centru kao prelomnim momentom atmosfere i zbivanja, ovaj fragmenat IX glave podsje a na docnijeg Andri a. Ima u njemu kolektivnog zbivanja, kolektivne psihologije, pokreta masa, vizuelnog, slunog i psiholokog jedinstva i sinhroniteta, i proste dramatike koja odapinje gr napetosti nekud u prazno, u svima, jednim povikom kao sa onoga svijeta, i dolazi kao apokalipti na, neumitna, i nejasna, neshvatljiva, nemuta sveopta kazna. Ovaj odlomak predstavlja klimaks prve etape pripovjednog tkiva romana. A sva dramati na panika sadrana u njemu stoji u kontrastu sa mirnim ulaskom austrougarskih trupa, disciplinovanim kretanjem vojnika, i zvukom borije prema pani nom uzviku-najavi
28 B

njihova dolaska, koji ozna avaju po etak druge etape pripovjednog tkiva. Pripovjedno tkivo romana razgranjava se od poetka druge etape u dva paralelna toka, koji se izlau i prate naizmjeni nim tretiranjem pojedinih njihovih epizoda. Jedan tok je hronika ratnih operacija, u koju se upli e Ahmetova sudbina, pripovjeda ki ostvarena dijelom pi evom naracijom a dijelom preko direktno ekspliciranog Ahmetovog doivljavanja. Drugi tok predstavlja hroniku okupacije me u gra anstvom nakon pada Maglaja u austrougarske ruke, zbivanja u ratnoj pozadini, koja se prati preko niza scena vezanih za Ahmetovu i neto manje za Aiinu porodicu. Idejni odnos prema hronici otpora ostvaren je u romanu u kontinuitetu ve ranije nazna enih stavova, u stvari psihoIogijom pozadine, oportunisti ke, konformisti ke, i onih koji su ostali u njoj, a ne psihologijom u esnika u otporu, ostvaren ak vie kao naknadna, aposteriorna pi eva ocjena, kao kasnije staloeno saznanje, ste eno kao iskustvo pod utiskom docnijeg ivota Muslimana pod austrougarskom vladavinom, kada se otpor prema Austro-Ugarskoj, u svjetlu injenice o histonjskoj ulozi i zasluzi ove uprave kao posrednika izme u Muslimana i zapadne kulture, kvalifikovao kao naivna i reakcionarna histonjska greka i zabluda. Ovaj histonjski docniji stav projiciran je u roman kao idejni regulativ. Na taj na in je idejni odnos prema otporu i ustanicima objelodanjen kao pi eva tenja, teza i zadatak. Atmosfera Maglaja pod okupacijom daje se u ovom dijelu pripovjednog tkiva realisti ki, bez primjesa naturalizma ili idilizma, ali sa izvjesnim stavom idealiziranja okupatorske vlasti kao uredne i na zakonima zasnovane uprave.
29

U prikazivanju ustanika pisac, me utim, pravi jednu distinkciju: pored poznatog stava prema doma im, maglajskim otpornicima kao prema dezorganizovanom oporu ljudi nieg reda, koje vodi hadi Selimaga sa uvjerenjem da ini patriotsko djelo, pisac je ustani ku vojsku iz Sarajeva, koja je nakon niza pobjeda pala u Maglaj, opisao sa simpatijama, slikovito, kao vojsku snage, mladosti i smjelosti: Sve je ilo i veselo, a po svem vidi, da tu nije bilo izbora po rodu i soju, po snazi i godinama, ve sve ustalo za din i za ognjite svoje.a U tome opisu nema ironi nog ni pejorativnog prizvuka, i dobija se utisak da je epsko raspoloenje u piscu za trenutak preovladalo i njegov idejno-politiki stav. U ovom trenutku se pisac, preko ovog opisa idealno-eti ke prirode, proetog istim rodoIjubljem, identificira sa prirodnom, razumnom, spontanom i iskrenom reakcijom rodoljubivih Bosanaca na izdaju sultanovu i dolazak tudinske vojske. Ova dvojnost i suprotnost stava prema ove dvije kategorije pripadnika otpora zadra e se kroz cijeli tekst romana, sve do zavretka ratnih operacija: za jedne, me u kojima se obreo i Ahmet, pisac je imao samo podsmjeljivi knmentar i rije i koje govore o rasulu i anarhiji, teroru i nasilju, za druge, one koji su pruali organizovan otpor, osobito za vojsku pod pljevaljskim muftijom emsekadi em, imao je ozbiljan ton ratnog hroniara sa objektivnim prikazom njihovih sukoba sa neprijateljem, pobjeda i poraza, kod ahin-Kamena, na Jajcu, na Zepa kom brdu, kod Gra anice, kod Han-Bjelalovca, kod Sarajeva, na Preslici. Ahmetov lik i sudbina nalazili su se razapeti izmeu ove dvije ustani ke vojske: fizi ki vezan za nalije otpora i hadi Selimagu, on je eznuo za pravim ustanicima, za licem otpora. Kao kompozi30

ciona spona dviju radnji romana, ratne i pozadinske, sa sudbinom u po etku istaknutog, glavnog junaka, Ahmet ima u romanu zna ajnu kompozicionu i kohezionu ulogu, iako vie indirektnu, ostvarenu vie njegovim prisustvom i nazo nou negdje u ratu, ali svjeu u mislima njegovih uku ana i Aie. Zamah opteg osje anja, Fnale doga ajne sekvence obi no se koncentriu i1i zavravaju na Ahmetovom likv ili u vezi s njim, na opisu njegovog doivljavanja i reagovanja, ili na sje anju njegovih blinjih na njega, i to bez prekida, vjeta kog prelaza ili stilsko-kompozicionog skoka, nekako svedeno i prirodno. Zbog toga je cjelokupno tkivo proeto istom jedinstvenom atmosferom rata, koja se sa optih doga aja nastavlja u pojedinanim, individualnim. Samo s tom razlikom to se po etak romana daje kao opis individualnih sudbina na fonu historijskih doga aja, dok u ovom centralnom dijelu romana dominiraju histonjski doga aji, a individualne sudbine, osobito Ahmetova, daju se na njihovom planu, ponesene njima, kao da se vnjeme i histonja igraju ljudima. Pa i pored toga fatalisti kog opteg utiska, Ahmetov lil , pored epskih, nije lien psiholokih i eti kih dilema. uvi da u Maglaju vlada mir, u Ahmetu se javlja misao: sluao je iz itaba da se ne smije ivjeti pod neprijateljem i mimo gledati zlo, - a njegovi sugradani, ak i hoda njegov, koji to znaju, ipak ne pruaju otpora. Zavretak ratnih operacija u XXIII glavi, nakon prebacivanja preko turske granice muftijine vojske u povla enju i momenta kada hadi Selimagu ostavlja njegova eta a on se na zapovjednikovu rije vraca u grad, predstavlja zavretak kompozicionog toka ratnih zbivanja u romanu i ujedno kraj dijela pripovjednog tkiva ovog djela, koje se od tog mjes-

31

ta pa dalje koncentrie oko dvije porodice, Ahmetove i Aiine, u nastavku toka pozadinskih zbivanja. Situacija u pozadini do tog trenutka od asa iznenaenja, zbog mirnog i disciplinovanog utiska pri prvom susretu sa okupacionom vojskom, izloena je u nizu doga aja i mozaiki sloenih utisaka, koji upotpunjuju optu atmosferu nelagodnosti, dvoumice, oklijevanja, i novog, neobi nog ivota sa stranim, neobinim Ijudima. Dogaaji koji se zbivaju u vezi s novom vla u pokazuju historijsko osciliranje izme u linije zapovjednikovog uvjeravanja i umirivanja muslimanskih inovnika (Svak neka bude miran, sve e bit, ko to je i bilo, nita se promijenit ne e. ) i linije nade krana da e smjena turske vlasti austrijskom donijeti i potpun socijalni preokret stanovnitva. Andrievska scena susreta Mehmeda, Ahmetovog brata, sa sugraanima Varoanima i rijei An ue krmarice, nalik na rijei kmeta Simana, ilustruju ovu liniju nade i nagomilanog otpora:
ini mi se, Meo, da je odzvonilo tvom sudu, vaem gospodstvu, nastavlja ona, a on se i ne osvre, ide, ali ini mu se, u zeml'u propada. Ej, Boe, tebi vala, kad nam dode Svabo, kad nam doe babo! Nema, prode tursko, to bi, bi
...

u drugu ruku bili sretni, to tako gostoljubivo mogu doekati svoje age i eljad im, ali se u napomeni ipak otkriva zacrtana politiko-socijalna feudalna situacija:
Moda toga gostoprimstva ne bi ni bilo, da su uli iz zapovjednikovih usta, kako e se svakom krojit pravica, kako se ne smije nikom dirat u imanje, obraz i vjeru, kako e pred zakonom biti svi jednaci. Kasnije je ove rije i prosti svijet zbilja shvatio tako, da e se ta jednakost u svemu provesti, pa je s toga nastala mala smetnja, kad dode da se odasipa prva tretina za vabina vakta, jer o tretini niko nije govorio, ni da se daje kao prije, ni da se ne da.

A ova linija prieljkivanja socijalnog preokreta moe da se prati kroz cijeli tok ove radnje u pozadini pod qkupacijom, i to incidentalno, u obliku niza scena sa ispadima ironije i zlobe, ali i dojavljivanja, klevetanja, koji socijalnu temperaturu romana dre u istom povienom poloaju a tako isto i radnju romana u napetosti. Kao protuteu ovoj slici socijalnih osje anja, Mulabdi je dao i sliku socijalne idile posjednika i kmetova, koji su dijelili tugu sa svojim agama, a
32

Pisac ovdje daje realnu drutvenu situaciju izazvanu okupacijom, ali iz ugla zemljoposjednika, sa kojima se on poistove uje zastupajui njihove feudalne interese, mada ipak vie u sistemu cjelokupnog ekonomskog poloaja Muslimana. A izme u ove dvije slike Mulabdi je situirao ivot prvih dana preokreta, koji se normalizuje u prisustvu okupatorske vojske, ali oivljava promijenjen, dinamian u tom transformiranju i osvajanju, sa nizovima iznena enja, novih oblika ivljenja, rada, sticanja i zarade. Prikaz ovog ivota MuIabdi je dao u smjeni slika, zadihano, sa prividnom kontradiktornou ivotne logike, u kontrastu sa prikazom nedoumice, uenja i mrtvila fanatizovanog i zbunjenog muslimanskog stanovnitva na drugoj strani, i sa vlastitim aktivnim stavom kritike prema toj njihovoj nedoumici. Muslimansko stanovnitvo Mulabdi je u sutini dao ne samo izme u dvije uprave nego izme u dvije drutvene epohe, i kada bi se u njihovom romanesknom suprotstavljanju, koje pomo u sukoba, akcija i reakcija vue radnju naprijed, trailo
3 - E. Mulabdi : Zeleno busenje

33

pievo nagnu e, to bi bilo novo vrijeme i novi oblici ivota. S njima se Muslimani nalaze u neprekidnom dodiru ili sudaru simpatije ili ee antipatije. Novo vrijeme je njihov suprotstavljeni protagonista, sistem ivotnih pojava koji se oblikuje u jedinstven simbol, koji oni doivljavaju, u svome konzervativizmu i fanatizmu, cjelovito i gotovo personificirano, ali sa razliitim odnosom prema njemu, jer ih zbunjuje, izaziva borbu u njima, razdvaja ili ostavlja u nedoumici. U prikazu reagovanja zbunjenog muslimanskog stanovnitva u Maglaju na okupacioni reim i sve ono to on nosi, Mulabdi ' izdvaja jedan njegov dio sa Numan-efendijom na elu koji novu vlast prihvata bez predrasuda, prakti no, kao nain i uslov ivota, ak i vie, kao uslov napretka. Ti pojedinci predstavljaju u idejnoj konstelaciji romana piev pravi oslonac i stav. Drugi dio nezbunjenog stanovnitva, koji ne priznaje injenicu postojanja nove vlasti, nadajui se povratku starog vremena i poretka, i ivi izme u ivota i iluzije, sa tvrdokornim i fanatinim Muharemagom, koji, dosljedno koncipiran u relativizmu stvarnog i mogu eg vjerovanja, predstavlja najbolji lik u romanu iako nije u centru radnje, postavljen je u romanu prema ovim prvima kao njihova kompoziciona ivotna i idejna antipozicija zablude, uzaludne nade, sljepila i naivnosti. Sve tQ suprotnosti date su u prikazu ivota Ahmetove i Aiine porodice, u panorami doga aja od kojih svaki predstavlja dramatini iktus atmosfere, incident drutvenog nesuglasja, spor izme u klasa, vjera. Zbivanja vezana za Ahmetovu porodicu ine, s druge strane, nit posebne individualne radnje, formiranu u poetku, za razliku od optih, kolektivnih zbivanja koja se stapaju s atmosferom. U
34
l

tome je sadrana jedna od kompozicionih crta ovog romana, iako se ova nit zbivanja ne moe posmatrati izolovano od atmosfere, jer je njom proeta, niti od optih zbivanja jerje za njih posljedino vezana. Niti bi, najzad, opti hod vremena, istorije u romanu mogao egzistirati bez ove individualne radnje, jer bi izgubio i onaj ostatak oznaka linog doivljavanja od strane junaka romana, neposrednosti ivog zapam enja i interpretacije, i postao suha hronika, izgubio bi slikovnost, sceninost, psihologiju, emocionalni odjek, sve ono to odreuje knjievnu prozu i diferencira je od drugih opteproznih oblika. Niz doga aja i scena u kojima se Ahmetov brat Mehmed ili cijela njegova porodica dodiruju s vlau i poretkom, sa svojim susjedima i njihovim reagovanjem u novim uslovima, sa selom, sa opozicijom u gradu i sa lojalnim pristalicama nove vlasti, sainjavaju onaj pojavni vid opteg toka dramatinih zbivanja, sa klimaksom u jednom traginom doga aju, koji je opisan u glavi XXV. Kao to dramatika prvog dijela pripovjednog tkiva dostie vrhunac u uzviku koji para atmosferu, djelujui kao sudbonosan prekid zbivanja, tako je zamiljeno da i doga ajna linija Ahmetove porodice u ovom drugom dijelu tkiva romana dostigne klimaks i prevrenje u plja kakom napadu predstavnika ratnog oloa u kome pogine Ahmetova majka a brat mu bude ranjen. Ova epizoda, me utim, nije dostigla umjetni ki nivo ni dramski intenzitet ranije spomenute epizode, mada se one u sutini, i pored iste kompozicione funkcije, ne mogu ni upore ivati jer se strukturalno razlikuju, poto se u ovoj radi o individualnoj psihozi, a u onoj prvoj o kolektivnoj. Poto je epizoda razbojstva bila lini doivljaj piev, on se, o igledno zaguen osje anjima, nije
3

35

uspio dovoljno distancirati od njega tako da je, umjesto kondenzovanog umjetni kog klimaksa, ispao razw en opis dogadaja, verbalan i knjiki, sa mnogo dijalokih ponavljanja i sa odsustvom pravog dramskog intenziteta. Vijest o Ahmetovoj pogibiji, koja dolazi uskoro poshje toga, zajedno sa ovim prethodnim dogadajem, uokviruje stradanja ove porodice. Linija individualnog zbivanja u romanu nastavlja se na Aii i pokuaju njenog oca da je uda, onako oja enu i slomljenu, i na Ahmetovom najmladem bratu Aliji, koji druguje sa Aiinim bratom Mustafom i u i novo, zapadno pismo. A uz ovu liniju nastavlja se kolektivna atmosfera u tenji za seobom. U stvari nakon ovog drugog klimaksa - zbivanja i atmosfera i ton romana u cjelini po inju da se pune melanhohjom i tjeskobom: paralelno po inje da preovladava osje anje nespokojstva u rodnoj zemlji, osobito kada ubicu ne kaznie. Mehmed neto zbog maj ine smrti, a neto zbog novog incidenta - podmetanja poara - po inje da pije, Aia tuguje za Ahmetom, evociraju i slike iz prolosti s njime uz odluku da mu ostane vjerna, i pored o eve namjere da je uda za Raida. Roman se tako, nakon ratnog vihora, pokreta masa i vremena, smiruje u melanhohji koja proima nered, dileme i nespokojstvo u duama ljudi. Ovo raspoloenje smirenja, odumiranja, umora i otpo inka u rezignaciji dato je u Fomanu isto tako vjeto kao i napon uzbu enja u po etku, svjedo ei o pievoj sposobnosti da do arava sve vrste i stupnjeve atmosfere. U ovom tre em dijelu pripovjednog tkiva data je i slika ivota pod okupacijom u miru, nakon prestanka bojnih doga aja, ali u suprotstavljenosti ljudi, ideja i stavova - u vezi sa isticanjem vitalne problematike muslimanskog stanovnitva, i domi36

nantnim i aktivnim pi evim stavom kritike, budenja, odgajanja i usmjeravanja na put razvitka. Umjesto adaptacije - misao o seobi, ili naga anje, jalovi razgovori, i ekivanje rjeenja s neba; umjesto kolovanja, zapadnog obrazovanja i usvajanja savremenih kulturnih tekovina - preziranje njihove nauke; umjesto rada i sticanja - alkoholizam, rasipanje i raspusan ivot omladine, i kao cinizam uvjerenje da tako postupaju pravi `tvrci. U ovim antipozicijama pisac daje prikaz ivota, upotrebljavaju i sva stilska i idejna sredstva da izvede razborite zaklju ke o zabludi i pravoj istini: od ironi no podsmjeljivog tona do isticanja kontradiktornosti moralnih pojmova, od indirektnog monologa rezonera do direktnog pi evog komentara, i do pouke izraene sudbinom i zavretkom pojedinih likova. Pod utiskom porodi ne tragedije i poraen postupcima susjeda, Mehmed se propije; zaprodava imanje. Avdaga ga jedva odvrati govore i mu pievim nje ima: Vi mlade dananja, pune i njihove kese, a ispijaju i njihove ae, i ustovarili ste ih na vrat sami sebi!... Zar dumanu kesu punit! Ahmetov i Mehmedov brat Alija i Aiin brat Mustafa kriom izu e njihovo pismo i oko toga se razvije dijalog i dva stava, za i protiv daljeg kolovanja i njihove nauke uopte, koji se okon ava time to Mustafu kanjava otac Muharemaga i on okre e krivim putem, a Aliju brat Mehmed poalje na kolovanje u Sarajevo uz konientare koji predstavljaju histonjsku ironiju i paradoks: Alija je uistinu otiao, i to da je kud na tursku nauku - ve u kolu. Najzad, Aiu otac daje za Raida, koji je po optem uvjerenju, kod pisca ironi no i paradoksalno intoniranom, estit momak i pravi tur in: to
37

e on oti u mahalu, to e oti i u kahvu zabavit se sa svojim drugovima, pa gdjekad i popit to god s drutvom svojim, to ga nita ne e skrenut s pravog puta. a Ali Aia vene za Ahmetom i na posljetku umre, kao tragina rtva sudbine, okupacije, ali i oevog protivljenja da se uda za njega u pravo vrijeme. Opisi Aiine ljubavi i tuge li e na slina mjesta u tadanjim turskim romanima to se tie atmosfere, stila i mjere uzdrljive erotike. Glavna oznaka im je sentimentalnost koja tjera na suze. A i tok ljubavi im je identi an: neispunjena enja, razdvojenost, smrt jednog od zaljubljenih, tugovanje drugog i vjernost, splet okolnosti koje tee da se djevojka uda i tako smiri, i najzad njena smrt sa gorko-opojnim osje anjem blaenstva. Ali opis Aiine smrti u zavrnoj glavi sav je u stilu i tonovima muslimanske narodne lirske pjesme: kad se daje drago za nedragog. - Aia vene od tuge. Obilaze je, a ona u tekoj vru ici. ene ue, plau, mati kri ruke. U sumrak ona umrije, a pla ena razlee se. A sama sahrana je pravi pogreb pod prstenom djevojkea. Lirizam zavrnih scena prostire se i na zavretak romana, kao intonacija Fnala koja obuhvata i pi idejni rezime vremeev na, preokreta, rata, umiranja, i sudbina glavnih junaka:
Alija se povratio s pokopa Aiina, posjetio onda majin grob, otiao sjutri dan na Preslicu, da vidi, gdje mu je brat pao, a kad se povratio u Maglaj, opazio gore, malo vie Delibegova hana lijep spomenik onim vojnicima, koji padoe na Maglaju. Sve je obiao, suzaa oka, promatrao one nevine rtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje...

Zavretak ove glave sav je u znaku izmirenja u smrti, u znaku stavljanja pokrova na rtve okupa38

cije, s pripovjednim tonom sagledavanja dogaaja u proticanju i hirovima vremena i sudbine, dakle, njihovog podizanja u vie sfera fatalizma i zbivanja na koje ovjek ne moe uticati, nego im se nemo no potinjava. I okupacija se tako prikazuje kao neto neminovno, kao dio opteg procesa i toka vremena. A rtve tih zbivanja u pi evom osvjetljenju daju se na kraju bez krivice, nevine i bezazlene. Tok vremena u atmosferi ovog romana izraen je inae kao koncepcija i vrhunska ideja koja relativizira kako sva ljudska nastojanja, tako i sva umovanja i rezonovanja njihova. To je i kona ni stav piev prema konkretnim doga ajima, prema ivotu i stvarnosti. To je ujedno i njegova individualna umjetnika crta - to strujanje vremena, neeg predodreenog, neeg superiornog, iznad ovjeka i ivota - izvjesna epska mistika, koja sutinski svemu daje ton melanholi nog poetskog treperenja i spiritualnosti, a u spoljanjem vidu zamah i intonaciju epopeje. Konkretno - u epilogu ovog romana vide se svi rezultati okupacije Bosne odraeni na Muslimanima: rtve pale u neravnopravnom otporu; socijalni jaz u novom svjetlu; podvojenost. Muslimana u odnosu na vabu, na austrougarsku vlast, civilizaciju, prosvjetu; odnos prema Osmanlijama; uticaj negativnih tekovina evropeizacije, kr me, kocka, pie, ene; tenja za iseljavanjem u Tursku; najzad, line drame i tragedije, - u stvari, gotovo potpun tematsko-motivski kompleks muslimanske proze austrougarskog perioda. U Mulabdievoj prozi stje u se prolost i savremenost, tradicija i realnost ivota Bosanskih Muslimana iz vremena austrougarske vladavine, ali doivljene intimno i li no kao sastavnice pieve
39

vlastite sudbine i ivota. Uzete u cjelini, ove proze predstavljaju jedinstvenu epopeju i dramu prelamanja bi a jednog naroda u smjeni dvaju ivota i plimi novog vremena, kada stare duhovne i ivotne vnjednosti jo traju, ali tan aju i slabe pod nadolaskom novih duhovnih i drutvenih oblika. U toj smjeni svjetova Mulabdi je i sam bio iskuenik, ali i rezonator koji je svemu to se zbivalo davao lini stvarala ki izraz i ton, nastoje i da, na osnovi narodnog razbora i svoga iskustva, pronikne u sloena kretanja novog ivota i vremena, koji su na tlu dotad onjentalno-feudalne Bosne i Hercegovine preastavljali one izdanke evropske civilizacije i kulture kakve je mogla donijeti austrougarska uprava i prodore buroasko-kapitalisti kih odnosa. Taj li ni doivljaj bive i savremene histonje sadri ograni enja pisca kao sau esnika u tom prelomnom zbivanju, ali i spontanost sopstvenog svjedoenja, saosje ajnost stvarala ke identifikacije, u koju se humano uklapa i onaj odmak pi ev kada kriti ki razmilja i sudi o sudbinama junaka svoga pripovjeda kog svijeta. Muhsin RIZVI

ZELENO BUSENJE

40

Bilo je to u petak, u predve erje divna ljetnog dana. Sunce je istom zalo, a nad maglajskim kuama hvatao se ve suton. Uskim puti ima, to vode iz pitome okoline u varo, svaki as prolazile hrpe gizdava enskinja i vesele mladarije, vra alo se iz oblinjih zaselaka kud je izilo tog dana da se proveseli. Po kitnim se baama kola vodila, pjesme orile, cika i vriska momaka razlijegala se na sve strane. Medu ovim skupinama vesele eljadi iao stasit i tankovijast momak, i kao da je izbjegavao svakom drutvu. Bio mlad, nausnice istom trgle; neto crne masti, crna oka, arka pogleda. Iao puti em, a misao mu nekud daleko lutala; no pred o ima mu neprestano lebdila slika lijepe Ajie. esto bi osporio hod, zamislio se o onom arobnom licu, osmjehu, onim divnim o ima, umiljatu pogledu, a slatke njene rije i i sad mu zuje u uima. To je prvo djevoj e koje je Ahmetu palo na srce. Ahmet je i dosad hodao kao i ostala mom ad, al' nikad da mu oko zapne za kojugod djevojku. Ali on nije ni nalik na dananju mla ariju. On hodao po mahalama, al' vazda skroman i stidan kao djevojka; nikad rije i, nikad one razuzdanosti kao u druge momadi. Na prvi se mah vidjelo da je sin
43

uvenog Omer-efendije koji je nekad kasabom upravljao. Kakav je bio Omer-efendija tako je i djecu svoju odgojio. Najstarijeg Mehmeda izu i i postavi pisarom kod kadije uz lijepu pla u, srednji mu, Ahmet, iza njegove smrti svri rudiju i pade u tenzimat, a najmla i, Alija, eno ga vazda prvi u nauci medu svojim drugovima. Kad ih je tako izveo na pravi put, onda je mirno legao u grob, ostavivi ih sijedoj hanumi koja se di ila s njima. No majci je ipak najstariji, Mehmed-efendija, zadao dosta brige. Odgojen u zgodi, ostao iza oca u lijepu imanju, ijim se prihodom ku a uzdravala kao malo koja u kasabi, a on, mlad, pao pod ajluk, pa se dugo naprovodio, momkovao, dok se jedva oeni i smiri. Pa i sad, ve i otac, ne moe da se otrese starih svojih drugova, i sad esto za e s njima kud na zelen, protefere i i proveseli se. Nikad on dodue nikom ne bi na putu, ja 1' da kome rekne crno ti u oku, al' mati se za njeg bojala, kakav je dananji narataj. Zato je sijeda hanuma bila u strahu i za Ahmeta, esto govorila, da se i on eni, al' Ahmet ni da uje o tom. Da je tome bilo vrijeme to i on vidi, al' Ahmet... ta malo je onakvih, to su mnogi rekli: mladi, a opet uvi ao neurednost starijega brata. Razumio je maj inu bojazan, al' je bio ipak tvrdo uvjeren da on nikad ne e bratovim tragom. Sa svojom se enidbom nije urio jer je htio sam sobom da stee i namakne sve to mu treba, a u drugu ruku opet: Ahmet je bio svojih misli. Propustio je tolike lijepe prilike, za to ga je i mati korila, a samo da nade onu koja e mu bit u srcu, i kojoj e se i on svidati. U takoj je enidbi on traio sre u svoju. Sjutri dan Ahmet nije mogao odoljeti srcu da ne proe ispod Muharemaginih prozora. Prolazio je

on tuda i prije, al' prije se i ne u da je Muharemagina Ajia ve djevojka na udaju. Pa i vidao je nekoliko puta, al' nikad mu se ne u ini onaka kakvu je vidje na jueranjem sastanku na Ibrievu brijegu. A kad je tu smotri, a ona stala izvan kola, njena i umiljata, njemu je srce ja e zakucalo. Zbunio se u prvi mah, pa onda okrenuo se k njoj a ona... sva porumenila pa se sklonila za jednu drugaricu svoju. Tada joj se pribliio i... progovorili po nekoliko rijei. Ahmet joj pri polasku obeao da e je potrait sjutri dan kod ku e njezine. Od tog je dana Ajia ispunjavala duu njegovu. Jutrom bi bacio pogled u ku u Muharemaginu a pred ve er svakog dana kojasio se ispod njenih prozora. Doskora po eo i obno odilazit Ajii pod prozor i ostajao do neko doba, a ljubav tiha i njena sve vre spajala srca njihova. - Ah, ne znam kako bih ti kazao koliko si mi za srce prirasla! - govorio joj on jedanput. - Vjerujem ti, Ahmete! - odvra ala ona al' vjeruj i ti meni! - Otkada smo ono prvi put progovorili, zna...? - Onog dana nikad ne u zaboravit! - Ja odonda vazda o tebi mislim! Ahmetu se inilo da se njih dvoje nikad nijesu vidjeli da bi se ipak jedanput nali. I zima je bila na izmaku, a Ahmet nije propustio dana ili no i da ne vidi Ajiu, da ne progovori s njom koju rije . to koji dan, to koji sastanak, ljubav sve vru a, oni mislili, eznuli jedno za drugim
...

Kad je Omer-efendinica, mati Ahmetova, saznala za ljubav Ahmetovu s Ajiom, silno se obradovala. Makar da za Ahmeta nije bilo bojazni da bi udario stranputicom kao mnogi drugi, ipak mati je htjela da ga smiri, da doivi i njegovo veselje. Muharemaginu je ku u dobro poznavala, s Muharemaginicom, kao dvije sestre, a Ajia joj ve odavna srcu prilegla, i kao da joj je samo srce za nju neto aptalo. Zato je ona sad sigurnije navalila na sina da se eni, a on se nije zatezao kao prije; i za as je sve bilo spremno i sporazumno za Ahmetovu enidbu. Te je veeri otiao Ahmet Ajii pod prozor i ostao do neko doba no i. Nikad jo tako vatreno nijesu razgovarali kao te no i. On joj se zaklinjao da je ona prva i jedina koja mu je pala na srce, a i ona tako njemu. Napoljetku zadali jedno drugom rije, zavjerili se da e biti svoji. Omer-efendinica je sjutri dan poslala enu Muharemaginoj kui da onamo provue kroz ui da se zna u koje e se ime zaprosit. Ali doskora stie odgovor kakvu se niko nije nadao. Muharemaga nije dao spomenut o tom. To Omer-efendinicu iznenadi, ak uvrijedi, a Ahmeta rastui. Ko bi se jo tome nadao! Svak je znao da njihova ku a bolje stoji od Muharemagine. U njih osim dvadeset ifluka, onako seliYe uza samu varo, a on, i to ima, ste e zakupljuju desetinu; a kako je ovjek rijetke udi, prezirao i koliio sve to je osmanlijsko i od suda ne bi ni u desetinu udario da ga ne pozva u ortakluk Salihaga ap anin, desni mu prijatelj, ovjek vrlo lukav i promiljen. Moda mu je ba taj Salihaga zavrtio mozgom, jer Muharemagi sama misao nalijetala: u njeg jedinica k i, a u onog jedinac
46 -

sin Raid. Pa ini mu se da ga je i victao blizu svoje kue i ve pomiljao da mu ta sveza ne bi bila neugodna, da bi je ak i elio; ali od Salihage jo nikakva glasa, makar da mu je sin ve i odavna na enidbu. Omer-efendinici je bilo teko to ih je Muharemaga odbio. Njoj se svidala Ajia a i s majkom joj se pazila; pa je ak uvrijedilo to im Muharemaga, tanji od njih, ponizi tako ku u njihovu. A i onako, sva je varo odavala ast njenu Omer-efendiji, dok je sudio nekad, a tako i sad sinovima njegovim. Sad je htjela preko svoje volje da Ahmeta oeni s drugog, moda boljeg, mjesta zbog Muharemagina takog odgovora, pa ak nabrajala Ahmetu svom stotine boljih prilika, al' on ni da uje za drugu koju. Njega nije nimalo zbunio odgovor Muharemagin. Poznavao je on njega dobro, a ba taj odgovor uspirio je u njemu jo vru u ljubav, ulio mu u srce neku snagu da savlada i jo ve u poteko u. Mati govorila, a Ahmet utio. On je dalje odlazio svojoj Ajii, samo to se sad obdan rje e viao, al' je zato obno dulje ostajao i oni vodili ljubav vru u nego li prije. I Ajiu je rastuio o in odgovor, al' je sad i u njoj usplamtila ljubav silnija, enja ve a za Ahmetom. Dani tako prolazili. Ahmet nije odustao od Ajie, a nije se sklonio na enidbu s drugog mjesta. Kako je vazda utio tako je i mati mislila da e se sve na tom razminut, pa ga se i prola. No peklo je neprestano to ih Muharemaga onako odbi, pa to svakom prilikom govorila i pred Ahmetom. Ali Ahmet vazda utio o tom, a znao da je Muharemaga ovjek od starih ljudi, pa mrzi i prezire sve one koji se po sudu povla e.
47

Muharemaga je zbilja mrzio sve one koji se s Osmanlijama mijeaju. To su njihove ulizice, govorio je on. Ta rijetki su tada u eni ljudi uope, a pogotovo oni koje kalem i u sud uvede, pa makar da onako ni potrebni nijesu, ona pla a u svaijim oima bila cilj i svrha u enosti njihove. No to je sve uzalud; oni su u Muharemaginim o ima bili gori i od samih Osmanlija. Muharemagi nije nita bilo smijeano s njihovom kuom, on se klonio i sjene njihove, al' ipak osje ao neku tetu od njih; a ta bi tek bilo, da se sprijatelje? Prije dvije, tri li godine sin i mu Mustafa saleti ga da ga poalje u rudiju. Njemu je ta rudija bila odvratna jer se u njoj djeca pripremaju za askerluk, a drugo: za udo mu bilo da se druga djeca nagone na nauku, njegovo od sebe moli. Nit ga je mogao dat ni ne dat; a dijete ekalo da ga otac poalje, i najposlije polo u rudiju, a otac uutio. Kasnije saznade da je svemu tom povod onaj najmla i Omer-efendijin Alija, vrnjak Mustafin. Djeca odmala nau ila zajedno, pa jedno drugo i tamo povuklo. Dijete u ilo, a otac puhao od ljutine; nikad da ga upita: ta u i, kako li napreduje. Nekoliko puta odlu ivao da ga izvadi odatle, al' nekako mu se nije dalo. Vidje ga prologa ramazana kako lijepo u i u damiji pa odonda kao da mu srce omeka. Ve se i Boga bojao da dijete -svrgne s onog puta. Mislio : ako u i tamo - njihove kojekakve bresposlice, u i bar i drugo to tur inu treba. Srce mu nije dalo da ga odvrati od tog, a ni sad mu ne bi mrsko bilo da se dijete od sebe proe. Kad god bi se zapovrgo govor o nauci Muharemagi bi niknuo pred oi Raid Salihagin. On nije ni zavirio u tu rudiju, pa eno ga, ta bi mu reko? Ocu svom u ruci, esto u damiji, momak ko zlatna jabuka. Vele dodue da gdjekad za e i u mejhanu, ali mladost ko mladost.
48

Tako je Muharemaga gledao Ahmeta i njihovu kuu, a otkad mu ena re e da bi htjeli da zaprose Ajiu, od to doba bio prama njima hladniji. No za to niko nije znao osim njihovih ku a, a Omer-efendinica se pazila s Muharemaginicom kao i prije, jer je i ona elila tu svezu. Ahmeta to nita nije smetalo, on je ustrajao u svojoj ljubavi a bio je pripravan udarit i na ve e zapreke, samo da do e do svoje drage.

III
Bijae sparna ljetna no . U cijeloj varoi grobna tiina, a tek kroz prozirnu tamu vidi gdje zatitra na nebu po koja zvjezdica. Sa strane Muharemagine ku e pribio se Ahmet uz duvar pa ap e, izljeva boli srca svog onom, to je skriveno za muepkom. Najedanput e on svim arom svoje due: - Ah Ajia! Da zna kako je meni teko ivjet bez tebe! Ove su rije i parale srce njeno... Ona je znala koliko nju Ahmet ljubi, al' je morilo to i ona njega ne moe uvjerit o svojoj ljubavi. On je zove ve odavna da sama po e, ali ona bez o ine volje prekorait prag o in, to nije mogla. - Ako sam ja jedini na tvom srcu, - govorio on - onda... - Jedini ti, svega mi na svijetu, - izusti ona drhtavim glasom. - Onda hajde, bit emo sretni! - Ah kud sam pristala, da me stigne kletva o ina! On uuti. arka je ljubav zaokupila duu njegovu, on se borio: ivjet bez nje ne moe, a silit djevojku da ide bez o ine volje, navu i na nju kletvu roditeljsku, to mu srce nije dalo.
4 E. MulabdiC: Zeleno busenje

49

Da ta emo? izusti on bore i se sam sobom. ta da ekamo? Ja se bojim. ta se boji? Ah, otac tvoj... zar ne bi moglo svata biti da te da... Ti se, Ahmete, toga ne boj! slobodila ga ona. Mati je s nau stranu, a otac me ne bi dao gdje i njoj nije u volji. Pa ta da ekamo? opet e on u strahu. Znam, kad god te zaprosim da mi te ne e dati! Pa i ne zna se. A kako to? Misli da me ne bi odbio? Pa da i odbije, niti si prvi ni poljednji. Ah, Ajia! Ne bih ja alio za te sve u initi, i tu sramotu podnijeti, da budem odbijen; ali... zbilja Ajia, ako sam ja jedini na tvom srcu, ho e i ti za me neto uinit? Sve to god ho e. Dobro! ushi eno e on. Ja u te zaprosit, ali... ako me odbije otac, onda... te iste no i da si moja! Ona se zbuni. Oduprijet se Ahmetu, najdraem na svijetu, nije mogla, a po i preko o ine volje, ah, to je bolilo. Ali as je doao, gdje valja ubrusit, korait, pa bilo to s o inom voljom ili sama. Ona se borila sama sobom, a on nastavi: Otac zna da sam te i zimus htio prosit, a nije dao o tom spomenut; pa ako me i sad, drugi put odbije, svak e iv re i da si pravo uradila to si sama pola. .A i on, najposlije e popustit, smilovat e se i pomiriti s nama. Ve reci mi sad ho e poi, ako me odbije! Ona je utila, oklijevala asak-dva, a on opet: Hoe, Ajia? Sad mi reci! asak tiina... Hou! izusti ona jedva.
50

Jedna jedita ova rije svali silan teret sa srca njegova, rasplinu tamu s due njegove, otvori vrata ivotu njihovu. On se as topio u nekom milju, bio ushien, dirnut; sav klonuo pod utiskom tog slatkog asa, podao se blagu uvstvu srca svog, a bio jai, silniji spram svake smetnje i zaas zahvaljivao Bogu na skoroj budu oj srei. Dugo joj govorio, htio da joj preda srce svoje, otkrio sve nade, pozlatio ivot njihov. On ve gledao, kako e biti sretni, kako e ih paziti majka njegova, ma sve sve joj kitio tako slatko, ushi eno, a ona se zanijela, topila u nekom blaenstvu. I koliko joj je srce treptilo od njegovih slatkih rije i, toliko je u isto doba dua prezala od nekog asovitog straha i zebnje za onu jednu rije , to ovako sama o sebi odluuje. Pomisli, Ajia, kako emo sretni biti! govorio on. Ja, vjeruj mi, kud god hodam, ta radim, miso mi je vazda uza te. Kad u konaku sjednem da piem, pomislim u sebi: ba sad moja Ajia veze! Dina mi i ja tako! do eka ona. Pijetli ve uestali, no se presvratila, vrijeme rastanku. Ali sad... sad kad pomislim veli on, da si zbilja moja, ah! sad je, ini mi se, sav svijet moj. Sad ne bih odlazio od tebe! Kad bi se mogao ovaj mrak zastavit... Zbilja, Ajia, da se dogovorimo! tre se on poslije male stanke. Eto, ja u, akobogda, sjutra zaprosit... Uh, pa zar ba odmah! Odmah, odmah! Ja ti kaem, ja ne alim za te, i tu sramotu podnijet da budem odbijen; ali i ti... nek si gotova, spremna, ako te ne dadne! On ne e ni slutiti da e ta biti ba iste no i je li tako? Ne znam nita... kad pomislim.
51

- Ma ne boj se! To e se sve razminut, kako je najbolje! Nju sad poduzimala briga, bojala se oca, al' Ahmet pritvrivao dogovor i odmicao od prozora: - Eto tako! ekaj me sjutra odmah iza jacije! - Uh pobogu, pa zar ba sjutra? - ubrusi ona u brizi. - Odmah iza jacije! - apnu on pa ieznu u mrak, a ona osta na prozoru... IV Svanulo. Pijetli pjevali i pjevali i umuknuli kad su ve rastjerali no ni mrak i izmamili rujnu zoru. Jo neki polumrak i ljudi, koji se rijetko kojasili putem, izgledali kao sjene. Tiina, samo katkad uje gdje se neko iskalje, negdje vrata krinu, ili ije konj e prokasa kaldrmom, neko se ranim jutrom pourio za poslom. Hladan vjetri popuhivao, a slap se na Bosni uo sad jae, sad slabije. Ovu tiinu prekide glas mujezinov sa munare, zaui sabah. Tanahm mu glas odjekivao po hridinama na kojim se koi starodrevna maglajska gradina, po okolinim breuljcima: Tepetu, krevitoj Stranici i Voljevcu, pa se onda razlijegao onamo preko talasaste Bosne du i irom zelenog maglajskog polja. Iz asa u as okolica bivae sve ivlja. Vrata se otvarala i svaki as izlazili ljudi zijevaju i jo dremovni, iza kratkog sna ove ljetne no i. Nehajno koraaju k esmi da se umiju, da se osvjee hladnom vodom i da se onda odue prvoj dunosti tog dana, da klanjaju sabah. Iznad hladne Bosne, koja zapljuskuje pe ine pod bedemom maglajskog grada, opruio se dugaak i tanak pokrov sive magle, pa se i u irinu pro52

tee na obje strane, lijevo zelenim poljem, a desno iznad samih ljemena ku nih, koje se poredale du Bosne ugibaju i se stijeni s jedne, a valovima s druge strane. Bit e ih do etiri stotine, pa su zaredale kao da jo uvijek putuju ovim povojem sve gore do iznad grada. Zbile su se uz onaj gri i ukopane tu, kao da su iz samog topa ba ene, a ni jedna se ne usudi onamo, preko vode u onu irinu i prostoriju. Ali i kako bi? Ta sredinom tog prostranog polja vijuga se eno cesta, to vodi iz Broda do Sarajeva, ba ravno iz kaurske zemlje. Da, alit ih treba to su se zbile tu sve rame o rame i mnoga eljna vo ke pred svojim pragom, a onamo ona silna plodna ravan! Da, alit ih treba jo vie kad pogleda gdje svaka, im osvane, zuri onamo makar u razo ili dilj icu, i gleda: je 1' vrijeme orat, kopat, je 1' zrelo da se trga i anje, a preko iroke i duboke vode ni uprije, ve valja kumit i bratit osorna skelediju da te prebaci prijeko. Ali - strahovita su to i opasna vremena kad svaki as moe kaurin i ozdol i ozgor, kako mu jo proklete Osmanlije Omer-paine na inie cestu, svaki as more s vojskom i brzom katanom da pritisne polje, pa da je jo uprija, eto ti od te kasabice za nekoliko asaka gotova zgarita, same pustoi. No ipak tri su metnule svoju glavu u torbu i prele onamo, ko ljudi vele: to Bog da! Delibegova, Bektaeva i ku a Hasaniia ugnijezdile se na samoj obali do ceste, a za ledima im iroka i plodna ledina. Oko ku e su jo poredane zgradice i staje, blago je uz ku u, a miice jake, pa od miline da gleda kako to sve cvate, buja, raste, a ku e pune, koevi i hambarovi da pucaju. Predi samo koji dan da vidi kako tuda prolaze ljudi s golemim krljacima, a natovarilo na golema kola buradi, moda vina ta li, i vuku sve onim carskim murtatima, a 53

naim zulum arima, tono sjede u Travniku i Sarajevu sve od Omer-pae. Stoga one dvije ku e Bektaeva i Delibegova podigoe tu jo po jedan han da putnici imaju gdje prenoit. Njih zareda koji dan po deset-petnaest kola, sve jedno drugom uza arugu a konji - u se ne daju gledat. Istom uje: Heee, bistaaa! i stade li prvi, stanu svi. Pa jedni Bektau a drugi Delibegu. Dok ispregnu konje i poloe im, dotle je i njima ve era metnuta ondje na ledini pred hanom. Kako koji ide, kapu na plot pa za sofru. Al' jela se dotaknut rukom, Boe sa uvaj! Ve potegni svaki neto ko ostve ili no, pa nabadaj zalogaj po zalogaj. Eto tako oni prolazili a svijet ih od uda gledao, ko bolan kauri usred kaurske zemlje, al' za udo govore ama na dlaku ko i mi, pa ak ale se s handijama. Handije ih ve uzaznale sve po imenu: esto spominjali nekakva Vilaa, ima, pa Sticu. S Kako bijae puka u estala na granici, a i ovako se kojeta govorilo, ovi kolari tjeili handije: Ako, veli, zagusti odozgor, vi bjeite k nama na Brod; a ako mi odozdol udarimo, vi se i tako sebi ne bojte. Tako se oni pazili s njima. Do nekoliko asaka nesta svakog traga mraku nonom. Iza Tepeta se ukaza blago jutarnje sunace i obasja najprije ove breuljke, onda onamo preko Bosne Jelovac, Micuri i Sikolu, pa onda trone kule u gradu, a doskora i Maglaj i sve ono zeleno prostrano polje onamo. Varoica oivje, arija se otvori. Do to je doba Omer-efendinica ve ustala i kahvu popila pa sad samo eka svog Ahmeta da joj se po svom obiaju svrati, kad po e u konak. Ona e 54

ga tom prilikom ponudit kahvom i razgovorit e se njih dvoje o najnunijim ku nim poslovima. Stariji joj je sin Mehmed starjeina ku ni, al' on, oenio se, ve davno i babo, pa nema kad da razgovara o poslovima, ve samo plati to mu mla i brat kae. Ona je sjedila u svojoj sobi i po svome obi aju kako nikad ne bi besposlena, uzela pa neto uiva. Hrpa je za njom oprane rubenine, a pred njom kutijica puna ustriaka, konaca, igala, ko ena bila starinska, najmanja stvar u njezinoj ku i nije bila uzalud. Sijeda je, ve pedeset prevalila, al' jo jaka, svjea. Tijelom bila krupna, svjedo ila da je najstarija od jedanaestoro djece koje je sijedi Bekta izrodio. U taj se as vrata otvorie i k njoj upade Ahmet, srednji joj sin, glavit momak, mlad, u dvadesetoj godini. - Kako si, Hama, jesi li ustala? - upita je on, kako su je obi avali zvati. - Jesam vala davno; jesi li se ti naspavao? - Kamo Alija, je li on usto? - obazrije se on po sobi. - A jest, usto je; eno ga u ku i dorukuje. Ho e ti kahvu? On je krio od matere da pui, a kako je unio s namjerom ne bi li se kako otvorio razgovor o njegovoj enidbi, mati je dobro uradila to ga je ponudila. Uze kahvu. Srkao je pomalo a premiljao. Htio da joj kae sino nju odluku svoju za Ajiu ali mrsko mu bilo da prvi otpo ne razgovor o tom, a bojao se da ga mati ne uzme odvra ati od Muharemagine ku e. No svakako je o ekivao da ona zapovrgne razgovor o njegovoj enidbi, kao to je esto inila, a on kako se bojao za Ajiu da e je dati otac ili da e sama po i, zatezao sa enidbom
55

svojom govorei da jo nije nabavio svega to mu treba. - Ta imamo evo svega, - odvratila bi mu ona na to. - Ne treba ti puno troit, a ve i vakat ti je, uh kolini se ene! On je htio da i sad ona otpo ne prva pa da joj on onda kae da je naumio zaprosit i to odmah. Ali, ona utila ovaj put. Popio je kahvu i posjedio nekoliko asaka, a niko ni rijei. Ona bi gdjekad bila neto horna, mislio on u sebi, pa bi zala sa sinom daleko u razgovor, a sad, sad kao da je neto pometena. - ini mi se - rei e ona u neko doba, - da je dolo vrijeme da me glava zaboli, ili e se vrijeme promijeniti. Ona je trpila od svoje mladosti od silne glavobolje koja bi je drala po nekoliko dana. No on usprkos htjede da otpo ne razgovor, jer taj je dan valjalo nai i prosce i da odu i zaprose djevojku, pa vrate li se praznih aka, onda... A1' u taj se as otvorie vrata, a na pragu se pojavi Mehmed-efendija stariji mu brat. I on ustao i poo u konak, i eto preko svog obi aja, svratio se neto materi. - Kako si ti, Hama, jesi li se naspavala? - upita on majku pa i ne ekajui odgovora svrnu oi u brata: - Hajde, hoe ti u konak? - Evo sad u vala, poo sam - ozva se brat i ko ae da ostale, premda se za udio ovom pozivu. Ali Mehmed-efendija ne odlazi s vrata. - Hajde, ho emo 1' zajedno? - Nije druge, brat skoi i oni se zaputie u sud. Ahmet je ve opazio da ga brat zove da se s njim za neto razgovori, pa mislio da i on njemu tom prilikom kae za svoju enidbu.
56

Kad izaoe iz avlije, Mehmed-efendija skrenu putiem da e spasti Bosni pa tuda u konak, mjesto kroz ariju. Ahmet vidio da brat voli pustom ulicom da ih ko ne uje u razgovoru pa nazrijevao da ima neto tajno. Kad se na oe kod Bosne, otpoe stariji brat; - Ti si juer malo ranije otiao iz konaka? - Ja, - odvrnu Ahmet. - Svrih neki poso pa pohitih neto u ariju; ta u, rekoh, sjedit besposlen nekoliko asova. - Ama ti kao da i ne zna nita ta se amo uje! - Ne znam, ta je? - u udu e Ahmet. Mehmed-efendija se zgleda okolo da ga ko ne uje pa gotovo apnu bratu: - Govori se da je Bosna data, ali uti! - taaa? - izvali ovaj o i u brata, pa stade. - uti! - opet e Mehmed-efendija u brizi, - da nas ko ne uje? To valja kriti ko guja noge. - Ma zato, molim te! - opet e Ahmet u udu. - Ah, udnovat si ti, vjere mi! - Pa ako je data, data, ta je; ta se ima kriti? - Ama nek se od nas ne uje! - A kome je data? - Austriji; al' se jo potvrdo ne zna. U turskim novinama nema o tom nita, ve kajmekamu dolaze nekakve francuske, pa u njima to pie; ali uti. Stariji je brat dobro poznavao ud Ahmetovu pa ga onako uutkivao. Znao, da bi on brzo planuo na ovaj glas, kao i svi oni od kojih treba kriti tu vijest dok carska vojska ne zauzme Bosnu. - Dobro, ja u utit! - odvrati Ahmet hladno; ali ja ne znam zato da se krije,kad se najposlije ne moe sakrit.
57

- Ali, pobogu brate, ti zna na svijet. Mi smo u sudu, ja ne znam kako e se to razminut; al' meni se ini da bi po nas moglo loe biti. - Zato? - Ah, mu na je to stvar kad prosti svijet uzme em na zub, a nas dre ko i Osmanlije koji su Bosnu dali. - Ja se za to ne bojim nikog! Mi svi treba da zajedno branimo svoju domovinu! Mehmed-efendija ga omjeri otrim pogledom pa zavri: - Ti uti! Najposlije, mi smo za sud svezani, mi smo carski memuri. Mehmed-efendija bijae stariji od Ahmeta etiri godine ali je ovaj vitak i tankovijast uzrasto i dostigo brata. Jednaki rastom ili tako tiho cestom, to vodi obalom Bosne do suda. Ahmet je mla i u svemu pa i u znanju i iskustvu i s toga sluao pokorno to mu brat zbori. Sluao je, ali je slabo ta uo jer im shvati one bratove rije i da je njihova domovina data odmah se zadubio u misli. Na jednoj strani bila Ajia, enidba i sve osnove, nade, ivot budui, sve to bilo kao kakvo zamreno klupko, kog se on taj as od drugih misli nije mogao dotaknuti. Na drugoj strani opet peklo ga neto drugo. Bud smo prodani vabi, mislio on, bud opet da utit valja. Zato to? On ako je u sudu, u carskom poslu, nije za to Osmanlija niti je prodo Bosne, ve straive Osmanlije prodali ih, i sad ho e da se o tom i ne govori veF da vabo to lake u e u njihovu domovinu. im se tako duboko promislio, taj as mu se priinie bratove opomene odve niske, lukave i nekako ba u tom gledao neku ve u sramotu nego li u samoj prodaji Bosne. - Ja ti to kaem samo neka zna! - dodade stariji brat kad bijahu pred samim sudom. - A nae nije da se paamo i u to; vidjet emo sve to e biti.
58

Sud bijae na kraj varoi na obali, uprav naprama Bektaevu hanu, gdje cesta dolazi obali i tu na lakat zakre e uz Bosnu. Golema je to zgrada, stari begovski konak, golemih vrata i prozora. Pri zemlji je zatvor i staja za konje zaptijanske, a iroki i izglodani basamaci vode u prvi boj gdje su se oko mra na hodnika poredale odaje, lijevo malene dvije i medu njima golem kau zaptijanski, a desno kajmekamova i kadijina, te me u njima carska hazna. Memuri u svojim odajama rade, a zaptije u kauu razgovaraju, ale se. No memuri kao da malo mare za posao. Kad koji zaptija u e meu njih i unese im komu kahvu, u ini im se da sve po dva ap u neto meu se. U neko doba o utie tutanj uz basamake i poznadoe kajmekamov hod. Zaptije se ustrkae hodnikom, jedni da mu otvore vrata, drugi da mu prihvate tap, kaput... a tada i memuri prihvatie za posao. V Doskora je bila kajmekamova soba puna. Svi memuri i medlisi kajmekamovi i kadijini, po dva od svake vjere. Niko pravo ne zna zato je taj skup, a ipak neto se nazrelo pa se eka da razgovor otpone. Poto zaptiju jednog postavie pred vrata, otpo e kajmekamov pisar: - Evo emername iz Tuzle. U berlinskoj konferenciji, gdje su bili zastupnici sviju sila, zaklju eno je da u Bosnu ue Austrija. Na to je i sam sultan pristao. U ovoj se emernami nama nare uje kako treba da se drimo dok carska austrijska vojska zauzme Bosnu. Dok je pisar ovo govorio sve je utilo, sam Hadi-Selimaga sijevao o ima tamo-amo i svaki as htio da neto rekne.
59

- Nama se ovdje nare uje, - nastavi pisar, - da se niko ne opire ovoj naredbi; car je dao Bosnu i stvar je svrena. A mi, ovdje u sudu, treba da gledamo da se narod ne pobuni, ve da svak gleda svog posla kao i prije. Ko bi digo puku na Austriju, digo ju je na sultana, jer ovo biva njegovom voljom. Mi smo duni da narod odrimo u miru, poto je znano - da ustane sva Bosna i Hercegovina, ne moe iznijet s jednim carem. Pa je teta da se u ludo krv proljeva... - dovri pisar, a u sobi nasta grobna tiina. Najedanput se tre Hadi-Selimaga: - Ja prvi u tom nijesam s vama! Svi svrnue oi u njeg. - Ko je turin, bit e se. - Al' evo usmo ta nam sultan poru uje! - javi se kadija. - A zato nam, efendija, nije poru ivao kad je Bosnu davao? Kakva je to pravda: dati Bosnu kaurinu a i ne upitati nas, kao da nas i nema? - I jo nam poruuju da se ne bunimo - javi se drugi. - Ja evo prvi neu da znam za tu emernamu! opet e Hadi-Selimaga. - Stani malo, umiri se! - javi se sad Numan-efendija, ovjek poznat sa svoje otroumnosti. Sad o tom nije govora, je li pravo ili nije to su nas dali Austriji, ve pitanje je: moremo 1' mi iznijet, moremo 1' se oduprijet sili austrijskoj, da ustanemo svi, ne samo Maglaj, ve sva Bosna? Ah, ta velite? - obaire se naokolo. - Kako oduprijet! - povikae ostali; - ta je nas, aka. - Naa je dunost, braniti se, - opet e Hadi-Selimaga. - A ne zna se ta se radi i u drugim mjestima! pritae Mujaga.
60

- Eto, ne uje se da se igdje narod orua; ali svejedno, da se sve digne, opet... more bit da bi se oduprli sili neko vrijeme, al' poslije po nas gore. Odmah se vidjelo da je ve a polovica protiv boja, a sam gotovo Hadi-Selimaga sa dva-tri druga galamio i dizao bunu. Kajmekam, Osmanlija, ne poznavao dobro jezika, pa utio, ali ipak nazrijevao klicu bune. U neko e doba Numan-efendija: - Ja mislim, brao, kad iznijet ne moremo s carskom vojskom, da ne treba da se u ludo krv proljeva? Mi se biti neemo; a pogotovo mi ovdje carski slubenici treba da sluamo to nam car na poruuje. - On nije na, kad nas daje drugomu! - sko i Hadi-Selimaga da e put vrata.. - ekaj! - viknu kadija, da je zazvonilo u dvorani. - Mi se evo ne emo biti, ali stoga to smo evo jo u carskom poslu, mi smo duni da i narod sauvamo od boja, a brao? - Pravo veli! - ozvae se ostali. - Ho emo 1' kazivat narodu za ovi glas ili ne? - Ako kaemo, boj se, uzbunit e se! - prihvati Numan-efendija, a mi smo kod naroda ko i Osmanlije, pa digne li se buna, to je odmah povrh nas, pa onda istom na vabu. - Pravo veli! - prihvatie neki. - Dok smo ovdje na okupu, da se dogovorimo da ne kazujemo svijetu nita, kad ga ne moremo savladat. - Stoga i ti, Hadi-Selimaga! - okrenu se kadija k njemu, - duan si da uti. - Ja u utit; al' neka znate, po e li jedan, ja sam mu drug u boj. - To more, samo ne dii narod. - Narod e se sam dignut. Svak e vidjet ovu nepravdu gdje se Osmanlija titra s nama, a gnje i61

1sb nas i muilo tolike godine, pa najposlije kaurinu u ake! Turin ko je, taj e se dignut. - Najposlije, nek se tu e ko hoe, mi ne emo, do eka Numan-efendija. Nemamo mi u ruci ni askera, ni debhane, a to je najpre e, nemamo carske zapovijedi. - I ne treba nam! - osije e Hadi-Selimaga. Ako nas je dao car, ne treba da se mi pokorimo. I kad cara nije bilo, bili smo mi u svom vatanu i branili ga, kao to valja da ini svaki turin. - Ljudi, to se mi tu nateemo vazdan! - tre se kadija. - Ko e se bit, eno vabo, bujrum! - uprijevi rukom kroz prozor; - mi ne emo. Samo ne treba da mi koga napu ujemo. Je li tako, bra o! - Tako je, tako! - povikae neki, dok Hadi-Selimaga skoi put vrata, a za njim Mujaga i Mula Omer. Kad se vrata za ovim pritvorie, nasta tiina. Dok se tre Numan-efendija: - Brao, nastala su strana vremena! Jedan je ovjek kader uzdignuti itavu varo, a svi je ne moemo umirit. Dajte da se razi emo svaki svojoj kui. Napane li te ko, ima puku, brani se; a ako vojska austrijska do e, a boj ne plane, treba da se ovako svi skupimo, pa da javimo zapovjedniku da se ne emo bit. Svi prihvatie ove mudre rije i Numan-efendijine i doskora se sve razi e. Za vrijeme razgovora svi su inovnici utili kao zaliveni; a pored kajmekama i kadije oni se utruavali mijeat u razgovor. Kako ostali, tako i Ahmet. No ostali su u mislima bili protiv boja, a jedini Ahmet bio uz Hadi-Selimagu. Sva ona gospoda, pred kojom se on do tada stidio kao mlad mo62

mak i inovnik, sva ta gospoda pade u njegovim oima, duboko pade, a nada sve die se Hadi-Selimaga. Njemu ao, upravo muka mu bila, to i on nije onako slobodan da se sad moe ispravit zajedno s Hadi-Selimagom, pa im doviknut to ovaj nije mogao ni umio: da su izdajice. Muka mu bilo to se jo osje ao kao sluga u carskom poslu, to ima tu starijeg brata, pred koga se ne moe upletat; sve ga to jedilo pa prezirno gledao one inovnike, gledao u njima ive slike onih Osmanlija koji dadoe Bosnu Svabi. No, brzo im opet razumio. Vidio da su to ljudi pokorne sluge svog starjeine i svoje kese; ama mu zaudo bilo za Numan-efendiju. Zato on da onako govori? On, koji je na glasu pametan ovjek, a i turin dobar, koji zna to je erijat, pa da se tako odmah pokori bez puke, bez noa! Najposlije ni inovnici ne bi trebalo da budu taki, ja kamo li slobodni ljudi kao to je Numan-efendija. Ta zato ovjek ivi? Ako ivi, da se sprema za onaj svijet pa da onda umre, kako i treba da radi pravi tur in, ima li onda boljeg mejdana od boja za domovinu, a da ste e onaj svijet, da i svom rodu pomogne, da - najposlije pokae da si potomak Hrnjica i Halila? Tako je Ahmet umovao. Ba te godine njemu je reda bila da ga pozovu na kuru (vojnitvo); al' on se nije toga bojao kao drugi. On uprav svega srca ekao da mu se prui prilika da se ogleda na junakom mejdanu. Pa zaudo, njegov brat, isto onako kao i drugi, razgovarao o tom doga aju i zabrinuo se samo toliko koliko i drugi: da li e se mo i narod odvratiti od boja, a o obrani vatana svog nije ni govora. Njiha dvojica, ro ena braa, jedan otac, jedna mati, i onako k da si jabuku raskriio, samo to je Ahmet malo crne masti, - a ovako nejednakih udi.
63

Ali bilo je sasvim o evidno da je Mehmed-efendija sin oin u svemu, a Ahmetu kao da je mati dala srce djeda mu Bektaa koji nikad nije uivao para u opanak il' u samar, kad bi se u prolje e, prodavi ito, vraao kroz hajduljivu Pomrklicu. U obojice bijae oina pamet, u Mehmed-efendije jo blaga ud oina, a u Ahmeta sranost djedova. U tom je bila meu njima velika razlika. VI Svak je proveo taj dan u nekoj neizvjesnosti. inovnici i medlisi utili ko zaliveni, a gra anstvo bilo nekako sumnjivo, zamiljeno. Neto se na ulo, vidi se da se neto kuha, narod predvi ao nekakav dogaaj. Ljudi se po ariji poaptavali, a u sudu kao da se nita i ne zna. Primicao se mrak. Po veeri bijahu sve tri kahve u gornjoj ariji pune. Ljudi se po obiaju sastali na razgovor, ali ovaj put sve nekako zabrinuto, sve utilo. Dok se u jednoj javi Sefer, ovjek potanak onako, ali znatieljan u svaem: - Ljudi, prodani smo, neka znate! Neki kao da se probudie iz duboka sna, uprijee oi u Sefera, a neki kao da su to znali pa samo uzdahoe, dok e sam kahvedija Bajro: - ta, bolan! Kome? - vabi! - Osmanlija, proklet on bio! - odrijei Bajro, a Sefer mjerio druinu o ima. No, drugi kao da su to znali pa nastavie svoje duboko razmiljanje. Razgovor nastavi Sefer s Bajrom. Njiha su se dva podudarala u mislima; oba su htjela da se digne galama, da se buni svijet, nek se samo vie. Doskora sabiralo se jo ljudi i pro64
{

druivalo njima u razgovor. Na Osmanliju hiljadu kletvi. U to e medu njih Hadi-Selimaga. Druina umuknu as-dva dok on sjede i pozdravi ih. Hadi-Selimaga je kao i drugi utio taj dan, no bio je zato da se povede boj; ali kako je bio kod suda, a ono to se danas vije alo bila neka tajna, on utio, nek svijet na drugi nain sazna za vabu. Stoga se danas nije mogao odlu it da on zapovrgne skupljanje vojske, ve htio da to narod od sebe zapo ne pa da se i on tome pridrui. I tek to je sio, kad se vrata otvorie, a k njima upade Numan-efendija. Koliko su se jedni oveselili Hadi-Selimagi, t9liko su opet drugi Numan-efendiji. Svi su drali ovu dvojicu za pametne, za najpametnije u kasabi, a bijahu ljudi i od suda. - Prodani, prodani, moj dragi Hadi-Selimaga! - produlji Sefer svoj prekinuti razgovor gledaju i u njeg. - Pa nije ovo prvi put! - do eka ovaj. - Sto je puta nas Osmanlija prodo..., ali mi ako budemo stari, mi se ne damo! Numan-efendija uti. - Fala Bogu kad vidjeh jednog tur ina! - na to e Bajro. - Akosum ti bilo! - Ja ta emo, Hadi-Selimaga, ako Boga zna? - Sefer e tobo zabrinuto. - Bogme, kud ostali turci tud i mi. - Nemoj tako, Hadi-Selimaga! - tre se Numan-efendija. - Ve reci: kud sva Bosna, tud i mi! - Pa ja, ta ostali svijet to i mi! - Al' sva se Bosna ne e biti. Eno ovjek sad iz Tenja, pa veli, da se oni ne e biti. - Mi nijesmo ni za kog svezani! - E ja ta govori: kud svi turci... - Ma ta ho e ti? - dreknu Hadi-Selimaga.
5 - E. Mulabdi : Zeleno busenje

65

- Hou da se krv uzalud ne proljeva! - Kako uzalud! zato? - Kad ne moremo iznijet sa... - Ama bolan, turin ko je nee se predat lako. - Beli vala! - Sefer e. - Mi ni od cara nemamo zapovijedi da se bijemo! - I ne treba nam je! - Biva, ti ne pripoznaje cara ni njegova emera? - Kako u ga pripoznati kad me je prodo? - A zato te je prodo? - ta ja znam; prodo, prodo! - Evo, ja u ti kazati: Prodo ba zato to mu nijesi pokoran. - Ja smo mi bili pokorni caru, ja iko iv. Ako smo mu kad i izili iz itaata, to smo u inili zato to nam se zulum ini. - Ha, ha, ha! - ironi ki e Numan-efendija. Nama se zulum ini? Doe zapovijed da damo koju stotinu momaka, da se naa domovina obrani od dumana, a mi se krivimo me u se, ne damo askera! - Pa! U cara dosta askera, nek nas brani! - Eto, kako pravo govori! - do eka Numan-efendija. - Ne moe se kovat asker kao pare. Ako mu ga narod ne da... Ne izgovori Numan-efendija a vrata se naglo otvorie. - Eno vabe u Doboju! - viknu ovjek sav prestraen. Svi svrnue o i u njeg. - ta! u Doboj stigo! - Bajro e stoje i zapanjen uz odak, a findan mu ispade iz ruke. - U Doboj, u Doboj! - Ma kad, bolan?
66 i

- Eto sad stie oek ozdol, a vabo, veli, pritisko polje dobojsko u sami zahod sunca. - Ih! - udili se ljudi i zanijemili nekoliko asaka. - Ja ta emo, pobogu brao? - tre se prvi Sefer i podboi objema rukama nasred kahve. Ovim asom i Hadi-Selimaga i Numan-efendija prekidoe svoj razgovor. Istina izbi na srijedu: da vabo ne dangubi, ve zauzim jedno po jedno mjesto. Nastupio je dakle odlu an as: boj ili mir. Po ovoj maloj druinici moglo se saznat da je tako i cijela kasaba u strahu, u brizi, a odluke nikakve, ko kad nema nikog ko bi narod sklonio na neto. Narod opet kanda je o ekivao da se kolo povede od suda, od gospode. Makar da Sefer bijae ovjek komu se nije moralo odgovorit, ipak odlu an je as pa Hadi-Selimaga die glavu, raskolai oi, i prozbori ozbiljno, gledaju i u Sefera. - Da ti ja kaem ta emo! Hu umet se nee bit. Mi nemamo koga ekat, ve turin ko je, za silah! - Ne, Hadi-Selimaga! - doeka Numan-efendija. - Ne nagovaraj svijet da gine daba! uli smo i ja i ti danas carske rije i, koje nam kau da ne diemo puke! Svi svrnue pogled u Numan-efendiju. Ljudi do tada nijesu nita znali za emernamu; mislili da ni car ne zna za to, ve da je vabo od sebe udario. Numan-efendija uhvati tu priliku pa nastavi: - Car je dao Bosnu Austriji, i kae nam da nam nema fajde opirati se tome, ve da se odmah predamo. - Kad je tako... - progledae ljudi druk ije i kao da se probudie iza sna. - Istina je, brao, da nam to Osmanlija poru uje, - sad e Hadi-Selimaga; - ali mi treba da se erijata drimo.
5

67

- Pa erijat ti kae da starijega slua! - ulovi ga Numan-efendija. - Ja neu da znam za onog koji me je prodo! erijat hou... Uto provali u arili, u onoj tiini, tugaljiv glas: - Brao, eno vabo u Doboju. Taj glas uzburka svijet koji je sjedio po kahvama, pa sve posuka napolje. Ljudi potekoe svojim kuama; mislili da e Svabo do zore niknut u Maglaju, pa da se je spremno ginut ili bjeat, da se moda ne zaglavi u plamenu svog doma. Sve se razide pa napoljetku i Hadi-Selimaga i Numan-efendija, bez sporazuma, bez ikakve odluke. U treoj, Arapovoj kahvi sjedila je mlade i sluala kroz otvorene prozore onaj razgovor. Mlade mlade; krvca uzavrela, mata se razigrala, pa ko kripalo zubima, htjelo se neto, al' niko nije znao to. Neiskusni momci nijesu mogli povesti sami boja, a ona hladno a i briga u starije im bra e zadavala vee ogorenje i ko neku ve u sranost. Samo da ima ko razvit bajrak i pozvat svijet u boj, eto gotovih vojnika, sivih sokolova, da obrane ognjite svoje. No ve ini ta obrana nije titrala pred oima ve da se ogledaju, da pokau onim straivicama: to je junatvo. Pa moda bi se i nao ko bi to kolo zapovrgo, da nije bila no, da nije bilo onako kasno za svake spreme. Svijet se razbjego svojim kuama, da tu kod svoje dje ice .eka zoru i sudbinu svoju. Dok je ovako mlade sanjala o svojoj pobjedi, o junatvu, u jednom se kutu zbio Ahmet i razmiljao kanda jedini zrelo i razbrito. Njega su trle dvostruke misli. Mjesto Ajie, prosidbe, enidbe, mjesto takih slatkih nada, sad napade ovaj veliki dogadaj. I kad bi predobio Ajiu, i kad bi bar za neko vrijeme odgodio sve to, ta e bit sa vabom?
68

Ako je istina da je doo u Doboj, onda eto ga sjutra i u Maglaj, a nigdje ni vojske, ni kakve spreme! uvati kue svoje, kao to se eno ostali razbjegoe, sjedit uz ostalu svojtu, skrtenih ruku, sramota, a da ti duman ude u zavi aj pa moda i u ku u! Pa zato i ne bih? uvati staru majku svoju, a i Ajiu drat na oku dok ovo sve mine; ali ta? Onaki momak, jo hoe da se eni; ta ta bi mu rekla prva jauklija njegova? Muko bajagi, a 'krije se sa enskinjem! Jok! I i u boj? Da svakako ljepe, dostojnije ovakog momka; pa il' obranit i majku i dragu svoju i vatan i sve, ili poginuti. A poginut, ah to je sveto, to je... stoput bolje nego li sramotno ivjet! A ko zna, kad bi on tako kukavan bio bi 1' ga i Ajia imala zato volit onako ko prije? Ta s kojim bi obrazom izao pred nju?... Niti je druina gledala u njeg niti je on uo njihova razgovora. Najedanput sko i on odvano i pode prema vratima, ali ga u taj as zastavi druina. - Bezbeli, i ti e s nama? Mi smo te ubrojili. - E kuda? - Na vabu! - Slobodno! - osije e on svega srca. - U me se morete pouzdat kolik i u kog. To izgovori pa zama e na vrata a druina osta izmiljalu i: ko bi po prilici jo htio i mogo po i s njima u boj. VII No je tamna da se prst pred okom ne vidi: no nije pusta i nijema kao druge, ve ti se ini da -iza svakog kuta viri neko, da za svakim vratima bdije po jedan uvar svog doma. Glas o vabi dopro je u svaku kuicu, a osobito ovo otkad se smre i re-^
69

koe da je stigo u Doboj, munjevito se rasprostro, pa ti to sve sijeva vatrenim okom kroz mrak poput plahe zvijeri i eka napadaja. Svjetlo se vidjelo u svim ku ama, znak, da je sve budno, na oprezi, al' sve mukom mui. Ahmet proe mimo svoju ku u; asak jedan prislukivao, pa kako vidje da je i u njeg sve budno, krenu kud je poo. Na malenu prozori u tamne sobice nae on po obiaju svoju Ajiu gdje ga eka. Nije je mogao vidjeti u onoj tami al' naslu ivao da je tuna i sjetna, pa ak mu se priinilo da mu se kroz pla odazvala. Uspe se na prozor i oni za oe u razgovor. - Cini mi se ko da si mi neto tuna! - po e on, premda se vidjelo da je i on neveseo. - A ko nije? - doeka ona. - Nije ala dumanin...! - Ta ne boj se, to e se sve lijepo razminut, kako mi i ne mislimo! - Dabogda! - uzdae ona. - Mi ako budemo stari, sve e to proi ko mutna voda! Ali u nas nema sloge! - A kako to? - Ma eto tako, da svijet ho e prifatit za silah, vabi se ne bi za trag znalo. Ona uuti as-dva dok on okrenu razgovor na drugo: - Vidi, Ajia, naeg sino njeg razgovora, a vidi noanjeg! Ona se bacila u brigu, kao da i ne uje. - Ali svejedno; ti e mene priekat, je li? - A to me to pita? - Ma eto onako, ne zna se kako se more okrenut! - Pa bezbeli, nikom' nije ni do ta, dok ovo pregrmi.
70

- Akobogda, kad mi dumana na eramo, onda... - Uh, da Bog sakloni da bude boja! - A bogme ne valja, ako ga ne bude. - Pa! - osnai se ona malo; - ako ga i bude ti e bezbeli uvat majku svoju, bra u i... - Mi mukinje stvoreni smo da idemo u boj, da uvamo vas, sibijan. - Uh! i ti misli ... - Duaii sam! - I nije ti ao ostavit majku i ku u? - Majku ima ko uvati, a ja da sam oenjen, beli bih uvao svoju enu i djecu. Ona umuknu. - Da si me posluala, kad sam te zvao; da si danas moja ja bih opet bio duan u boj, ali uvao bih i kuu svoju, a ovako... - A zar sad nijesam tvoja? - Jesi, Ajia, jesi: vjere mi jedina ti na ovom svijetu; ali molim te... mlad momak neoenjen... sramota, da se krije po budacima sa enskinjem. - Uh! alosna ti sam! - promuca ona drhtavim glasom pa umuknu, a on nadoveza: - Opet se to jo ne zna kako se more okrenut... - htio on da joj malo ublai tugu, al' djevojka krila prste, uzdihivala. I on je bio smeten, satrven, ali opet na silu se rao junaki. Raspredao govor i htio da joj kae svoju odluku da e u boj, a htio opet da se od nje rastane, da ona to potvrdo i ne zna. Htio joj re i mnogo kojeta: Ako se ovi doga aji lijepo razminu, kao i svi oni napadaji crnogorske i srbijanske ekije, onda da e njih dvoje sretni biti, sretniji od svega svijeta. Ali ako bi se, ne daj Boe, druk ije okrenulo, htio bi da se od nje lijepo rastane, da se halali i ... ako se on po em oeni crnom zemlji71

com, da ga bar esto dovom spomene. Ali djevojka se ve kod prvih rijei rastuila, pa daj, ko bi joj otkrio sve te svoje nakane. - uje, Ajia! - poe on dirljivim glasom; pomisli, kako emo sretni biti kad ovo sve mine! Ja sam sve svoje momkovanje proveo samo o tebi mislei, tebi se nadaju i; sve to radim, radim jedino da s tobom mogu lijepo ivjeti; sav moj ivot zainja mi samo ti; i da nije tebe, moje bi sve bilo drukije, ja nit bi ovo radio nit bi se emu nado, ni... more bit da me ne bi ni bilo ovdje. Da bude moja, da proivim s tobom makar dan jedan, ne bih alio jo dvostruko raditi, ve e muke snositi, mnogo trpiti, pa ni sad ne alim i u krv ugaziti, gdje sam najposlije i pozvan, a sve samo s tebe, sve za te, sve za nau sre u... Djevojka je utila, a na svaku bi mu rije s uzdahom odvratila. - Pa molim te, nastavi on, sad ne budi ni ti tuna; vazda nek ti je pred o ima naa srea, na ivot, komu je i ovo jedna zapreka, a koju ja evo hou da uklonim. Ako sam ti na srcu, nemoj me alit, ve me prati bistra oka, vesela lica; i i nam od Boga selamet, u i i za me i za se, pa e Bog dat da i tvoja dova kabul bude... Nju su ove njegove rije i asovito bacale u ve u tugu, a opet srce jo vie eliile, pa se ona tuga sve pomalo pretvarala u sjetno blaenstvo koje je onda opajalo cijelo bie njeno da bude pripravna na sve to on zaeli. Pod utiskom svojih rije i, svog srca umuknuo on, i as-dva, pa onda nekako nenadano prozbori: - Ve hou, Ajia, da te jo neta molim: Ona kao da se prenu na ove rijei: - ta je? - Hoe li me posluat?
72

-Mataje? - Kai mi hoe me posluat? - Ja ne znam, Ahmete, ta ja tebe mogu posluat! - More neto! - E, ako mogu, onda ne treba da me pita... - Evo uj ! - poe on. - Vidi evo ta se sprema, valja bel i braniti svoje ognjite, svoj mal i dan; a ko je turin, poi e sve od esnaest do eset. Rastat emo se neko vrijeme pa bih htio da imam... togod tvoje uza se. - A ko ta? - u udu e ona. - Na priliku eto makar evru jednu to si ti svojom rukom vezla. Ja ne u amaneta, nit u ti ga davat, to nek stoji do svog vakta, akobogda; ve ovo dok smo rastavljeni, kad bude ovako vrijeme da ti doem na pender, ja... u onda uzet tvoju evru pa u se s njom razgovarat! Djevojka pokri lice rukama. Sad je vidjela da je on tvrdo odluio poi u boj. Koliko je obuze strah od tih dogaaja, koje ona taj as nije mogla ni zamislit kakvi e bit, toliko alost za njim; pred o ima joj lebdilo kako e on bit daleko od nje, sam bez nje, a ona bez njeg. Pa ba u tom jo vie nazrijevala njegovu arku ljubav, a sad alost s rastanka njihova, strah od onih doga aja koji mogu bit i zamaniji neg ona misli, pa sve to pobudilo u njoj teku tugu; ona strepila... Ahmet je to sve predvi ao, pa makar da je i sam bio dirnut s njezine tuge, opet govorio, aptao da je utjei: - Pomisli samo nau sre u, na ivot! A ja, ako zbilja doe do tog da se odmaknem odavle koji konak, da se tebe sje am, da mi... - i dalje nije mogao.
73

Njegov se apat uo iz mraka: - Ne tuguj, Ajia! Skoro emo se vidjet... - i nestade ga. VIII Osvanuo petak, dan pun brige, pun straha, makar da ne bijae nikakve sveze izme u Doboja i Maglaja, ipak je do zore stigla puna preegrt vijesti. Sve kazivale da je vabo u Doboju, neke, da se ve krenuo uz Bosnu i blizu Maglaja. No bilo je glasova i za tursku vojsku koja je ila niz Bosnu; odozgor od Zenice, veli, zamra ilo, itav oblak pjeadije i konjanika. Koja e vojska prije u Maglaj, gdje e se sukobit, to je bila briga i strah u narodu. Svijeta u ariji vrlo malo. U brizi se provela no koja, Bogu hvala, proe bez uzbune, bez vatre, a sad evo dana, evo nove brige. arija pusta i kahve prazne, samo se u jednoj vidjela na prozoru dva mladia. Od one druine u Arapovoj kahvi ostao samo kahvedija Arap i Gazija koji je ionako tu noivao. Odmah iza sabaha doao im i Ahmet i njiha se tri bacila u razgovor. Izme u njih je najvie govorio Gazija, jer Ahmet bijae neto sjetan, zabrinut, a Arap negdanji rob, kog dovede beg sa sobom s abe, i koji po smrti gospodara svog postade slobodan pa otvori tu kahvu, slabo je i razumio razgovor. Gazija bijae uistinu gazija - na jeziku. Sakato je to mom e u jednu nogu i ruku, lica oprena, a tijela sitna i ilava. No kad zade zborit, bi rekao da to ne izlazi iz tog slabi a, ve ih kakvog pleata momka. Glas mu bio krupan, a kad bi govorio, zubima kripio, a rukama razmahivao da si se divio njegovim junatvima, o kojim bi vazda govorio, premda se znalo da njega nikad nije bilo gdje se tu e drvenim ili eljeznim orujem. Zato ga
76

zvali Gazijom. Otac mu je zaista pao negdje na junakom mejdanu, a Gazija osto iza njeg od dvije godine, pa uo to, i oino junatvo htio da na se prenese. - Sramota, Ahmete, koja se ula nije! - govorio Gazija. Ahmet mu samo glavom odobravao. - I unii e dumanin, a ni puka puknut nee! - veli on. - Ama zbilja, kamo, gdje je ta vaa gospoda odozdol, gdje je hu umet? - kao da se prenu Gazija i izvali oi u Ahmeta. - Mahni se, bogati, Gazija! - odrijei on hladno. - Oni treba da pozovu svijet! - Oni se, brate, nee bit! - Ja ta vele, zar predat se? - Eto, vele, da je stigla nekakva emernama od cara da ne treba puke dizat. - Lau ti, vjere mi, Ahmete! Oni su je po sebi nainili, a za to nita car i ne zna. Hej, moj brate, ta je c a ra do pravog cara! Ahmet je gledao u Gaziju tunim pogledom i odobravao mu govor. - Murtati sve! - osije e on. Oni su nas i dali. - Zbilja, Gazija, ne pitam te ta u iniste vi sino ovdje iza mene? Bilo je mladei dosta! - Pravo da ti kaem: nita. Nabrojili smo do sto i pedeset momaka, sve kao drijenova, ali i ono nas, to bi ovdje, razie se. Svaki kae: ako ostali po u, ja sam gotov. - Oh, da mi je samo... Dedeset drugova! - uzdae Ahmet. - Ma da mi je deset! - do eka Gazija. - Dva nek pou, evo im druga; pa nek vide straivice ta se radi, - mahao on rukom i pokazivao kako e odsijecati glave.
77

Gazija govorio, razmahivao rukama, a Ahmet zaplivao u misli pa bi se gdjekad prenuo i odobrio Gaziji razgovor. Mjesto da se oduevljuje, ushiti, da zapliva u borbi, da se unaprijed nasla uje pobjedom, on padao sve dublje u neku tugu, srdbu, gnjev. Nije ala kaurin da do e, a niko da ne stane spram njega! Trnci ga spopadali kad bi pomislio da pane kaurinu u ake cijela domovina, pa i njegov Maglaj, a u njeg majka, bra a i Ajia. Nje kad bi se sjetio, srce bi mu ja e zalupalo, u dui bi se zagrozio, sam bi se sebi zakleo da to on ne e gledat skrtenih ruku. Kao da mu je ko aptao ludu misao da je to sve samo zbog njegove enidbe, zbog Ajie. Tu misao o erivao od sebe, al' se uistinu najvie zbog Ajie zaklinjao da e proliti krv, da e il' osvjetlat lice pred svakim arija se pomalo otvara; al' ljudi samo skidali katance, neki sputao samo donji efenak i sjedili tako sumnjivih lica, oprezni, pogledaju i neta, boja, uzbune, bjeanja, a moda i vatre, a mnogomu ono u du anu, makar i u ovo doba, padalo na um da mu je to krvavo ste ena para, da su mu to polja i livade, kmeti i ifluci, vrelo ivota njegova. Sokakom se kojasili ljudi, s pukama za pasom, a ko zna zato ih je zadio, od koga e se branit. No izme u graana esto si opazio po gdjekog seljaka, ciganina ili kakvu skitnicu, koji se nekako koili arijom, zveke ui hotimino svojim orujem. Glas o vabi brzo dopro i u sela, pa se ljudi pourili da brane vatan i din svoj. Sve je hodalo, a sve mukom mu alo. O boju niko ni rije i. A1' je sve muklo pogledalo u Bajrinu kahvu, gdje je bivalo iz asa u as ivahnije. Ljudi nastavili sino nji razgovor o boju; jedini govorili da se ne puca, dok bar ne stigne glas o kakvoj vojsci da ide naprama vabi, al' drugi nijesu dali pro78

bijelit, ve pozivali sve pod bajrak, a straivice grdili i psovali naje im rijeima, a da ih bar tako prisile u boj ili ocrne pred cijelim svijetom. Nastala prava galama, vika. Oni spolja, koji su samo strijeljali vatrenim o ima, upadali jedan po jedan u kahvu i pripomagali dizati svijet u vatru. Vrata se i ne zatvaraju, jedni ulaze, a drugi izlaze. as od asa zamaniji, napetost, uzrujanje, vri, sve u boj! I kad se oni u kahvi u neko doba obazrijee, kad i nema nikog ko ne e u boj. Oni koji bijahu protiv boja i ezavali jedan po jedan i kojasili se tuda po ariji i zaas nestani ga iz o iju; bilo je pree uvati kuu i eljad svoju. U jedan as posuka sve na ravan. Zgledae se, bijahu sami seljaci, sluge i cigani. Negdje talambas kucnu, a Hadi-Selimaga udari bajrak nasred arije. Ljudi veselih lica, razuzdane kretnje, po ee se kupit pod bajrak. Me utim iz asa u as stizavali odnekle glasovi o vabi. Ve ga pogledaju da nikne ozdol iz Tukova. Sunce ve obasjalo svu okolicu, cijelu varo. Svijet se skupljao pod bajrak, a dok se to radilo, trojica se mladi a u kahvi uprav probudili, oivjeli. Ushieni ovom halabukom, skoili i oni i potekli u ariju da vide kud li e se, na koju li stranu. Nekoliko asaka stajae ova rulja ljudi nasred one tijesne arije. Zgledae se jo jedanput, kad graanina ni od lijeka osim Ahmeta i dvojice mu drugova. Pue kletva, osu se psovka na izdajstvo, na kukavice. Jedni ovako stajali, drugi se vrzlali arijom da sabiru tobo, ako koga vide, pod bajrak, a Cigani mrki i bijeli, muke se uljali i ekali samo da pukne, da udare, ne na vabu ve na trgovake duane.
79

Najedanput ni e odnekle preko arije opor ljudi, vodei jednog me u sobom blijeda, uplaena. Bio to Omeraga, muhtar, koji je imao i du an tu i u njemu sto puaka ostragua i trijestak sanduka debhane, to mu prije nekad sud dade u pohranu, ako ustreba za baibozuka na Drinu. I ne osvrui se na bajrak i na one po ariji, dovedoe oni Omeragu pred du an mu i zatraie da im ga otvori, ako mu je ao da mu se razlupaju efenci. Muhtar se otimao, govorio da on ne smije dijeliti carskih puaka, da e ih predat sudu, otkle su mu ih i dali. Ali zadrta svjetina ukala ga i nogama i rukama, a drugi mu se zagrozie golim gvo em, da ga to more i glave stati ako ne otvori. Videi zlo pred oima, uvi onu psovku i kripu zubi, otvori du an i stade tu podbo ivi se objema rukama. Ljudi uskakivali u du an i iznosili teke puke djelomice ve zahrale, a drugi opet razbijali sanduke i prosipali fieke. Me u svjetinom nae se i Ahmet sa dvojicom drugova. Spopadoe po jednu puku, zgrabie po nekoliko fieka, pa krenue uz ariju da se spreme na put u boj. Hadi-Selimaga je vidio razuzdanost svjetine, a vidio i da je strano prevaren, jer njegovih prijatelja i znanaca nigdje ni na vjeru. Uzeo ovjek ozbiljno razmiljat: moe li se ta u init s ovom eticom? arija je vrila, jedni vikali: eno vabe kod ahin-kamena, drugi: eno pod Moevcem, a tre i kazivali za tursku vojsku al' niko nije pravo znao: gdje je ta vojska. Kroza sve to vikali ljudi neprestance: Pod bajrak, ko je tur in; u boj, ko nije kukavica! Hadi-Selimaga dozva Ahmeta i drugove mu k sebi. - Vidi ta uradie nai Maglajani? - prezirno e Ahmetu.
80

Ovaj sae ramenima. - Ali svejedno; mi se s Boijom pomo i ne bojimo ve samo da nam je kakogod saznat za onu vojsku ozgor! - Eto, govori svijet da ide sila odozgor? - do eka Ahmet. - Ama govori svijet, al' ja bih htio da znam: koliko ima te vojske i gdje je; ho e 1' skoro amo? - Pa da poaljemo koga pred nju? - Koga emo? - Evo, ako hoe, nas tri! - Kad nema nikog drugog, - Hadi-Selimaga e, - jer ja bih volio da ste vi uza me. - Eto nas amo prije mraka. Mi emo do epa pa bi-nebi, vratit emo se da vam kaemo. - Dobro! Pa ho ete 1' odmah? - Samo da odemo kui da se spremimo. Hitrim su korakom stigli do Arapove kahve, gdje se Ahmet acnu. Opazio je dva dje aka koji su radoznalo gledali to se radi po ariji, a kad su spazili Ahmeta, stali tu i ko pobojali se da ih Ahmet ne ukori. Bio je mlai brat njegov Alija i Mustafa Muharemagin, brat jauklije Ahmetove. - ta vi hodate ovuda? - ukori ih Ahmet. - Nita; gledamo ta se radi, kako se svijet sprema. - Bjeite kud u kraj, sakrijte se gdjegod, gore u stranu! - naputi ih Ahmet, jer ih nije mogao natjerat kui, bojao se da mali ne kae majci mu da ga je vidio s pukom. Da izbjegne daljoj pratnji svrnuo je s drugovima u Arapovu kahvu, a djeca malo zatim krenue putem kanda Muharemaginoj ku i. Ahmet kao da je i slutio da su dje aci njegove uhode koje je poslala Ajia. Kako nikad ne bi dana da se njiha dva ne bi sastala, tako i ovaj put Alija otio po Mustafu ku i mu da zajedno gledaju
6 - E. Mulabdi : Zeleno busenje

81

vojsku, to je njiha vrlo zanimalo. Ajia, od sino njeg razgovora s Ahmetom, puna brige i straha za svog dragog, naputila ih tom prilikom da vide gdje je Ahmet, sprema li se u boj. Zapovijedala im je to obojici, jer brat je kao mla i sluao, a ona nije od njega ni krila svoje ljubavi s Ahmetom. Ta oni su dva, ako e i djeca, nazrijevali u toj svezi jo ve e prijateljstvo i drugovanje svoje. Ahmet se bojao jedino majke da mu ne sazna za odluku, a dje aci otili da kau Ajii ta su vidjeli. One puke pred muhtarovim du anom povaljane i prislonjene, oni prosuti fieci koji se sjajili po kaldrmi, razjarie ovu i onako razuzdanu svjetinu jo vie, pa je pomahnitala kao divlja zvijer, kada se okrvavi svojim plijenom, a u onim otetim pukama gledala svoj prvi uspjeh, pa nastala divlja vika arijom: U boj, ko je brat tur in! Ali vojska nit se mnoila nit umanjivala. Oni vikali, a ku e, zgrade oko njih nijeme. Kako vabe ne bi ozdol, a vojske ozgor, gra ani opet posakrivani po ku ama, najedanput ovoj eti sunu neto u glavu, i ona se rascijepi na troje: jedni e sudu da potrae gospodu, drugi po mahalama da zaokupe age i trgovce, a tre i ostae pod bajrakom. U tom su Gazija i Ahmet otili svojim ku ama da pritegnu lake opanke a Arap ostao u kahvi da polupa ono pet-est findana i dva-tri suda zemljena - sve to je imao u svojoj kahvi, kad mu to sad ne treba, a ako i ustreba, zamijenit e to sve novim, plijenom, - to e ga zadobit u boju. - Do sad je sve dobro! - pomisli Ahmet u sebi, kad se pribliio ku i. Al' kako e se sad ukrast kutarisat od matere, ako ga spazi? Spopadala ga sve vea briga. Zna on svoju mater; ta nju raspla e tude dijete, kamo 1' ne e njen Ahmet, koji joj je, kako mu se ini, najdrai od sve trojice. Ta za ma82 I

log se jo i ne boji, a Mehmeda ve predala eni mu i djeci; ni za ovoga vie nije bojazni, pa samo njega sad prati svud, nad njim samo lebdi. ta e init ako mu se tuna objesi o vratu? Ko bi gledao da sirota kri prste, da proljeva suze za njim, da ga moli, da ga zaklinje, da ne ide? To je Ahmet mislio i toga se najvie plaio. A Ajia?... sad se i nje sjetio. Sirota, da zna sad ta je on naumio, kud je poao! ta bi radila? Plakala, plakala i plakala; ta moe drugo?... Stie kui i mu e se uulja da ga niko nije opazio. Zaklju a vrata svoje sobe, i po e se spremati. arape, mestve, opanci na toku s kajiima, o pasu ben-silah, a za nj zadi dvije pe anke, no, pa gunji ohani preko ramena; sve je bilo gotovo, kolik to bi dlan o dlan. Iulja se iz sobe na prstima pa put ku nih vrata, al' u taj se as otvorie vrata jedne sobe a enski glas vrisnu. Bijae to snaha, bratova mu ena. On se prestrai, zbuni, a pored nje ni e i brat mu Mehmed-efendija. - E, kud si se to zametnuo svojom ludom glavom? - ukori ga brat porugljivim glasom. - Odoh! Halalite mi! - promuca on, pa da e put vrata. - Ali ekaj, oe e, kud si pohitio, kud e? - otrije e brat. - ta me pita, molim te? Idem - osije e se on pa se opet pouri strahuju i da se mati ne pojavi. - Vidi ti junaka! - posprdno e Mehmed-efendija. - I on mi ide od cijele kasabe, nao se on sam da brani vatan?! - Makar ja bio sam, svejedno; ja za se idem. - Sjedi, bolan, kod svoje ku e k i ostali svijet i uvaj mater svoju; pre e ti je neg da ludo gubi glavu.
6

83

Mehmed-efendija je vazda drao njega da je opore udi i to mu predbacivao vie puta pa ga stoga i odvrao ovako porugljivo, ismijavajui njegovo tobonje junatvo, a da ga tako zaustavi. Ali to Ahmeta vie razdraivalo i ulijevalo mu neki prkos da je sve tvri bivao u odluci svojoj. Jedina bi ga sad sila mogla zaustavit. No snaha je dobro poznavala udi njihove, pa se dosjetila jadu da e to jo gore usplamtit Ahmeta. Stoga sko i ona kao srna preko hajata da e niz basamake u magazu po mater koja je dolje slagala sude u sanduke. Ona je meu tim i sama o utila razgovor, pa pola gore. - Bolan, da svak pode, mi treba da se ne mi emo od svoje kue! - govorio Mehmed-efendija. uo si, to veli carska zapovijed! Sve uzalud. Brat ga nije mogao odvratit od nakane, a pogotovo ukorom i podrugivanjem. Kad ga mati smotri naoruana, ciknu kao ljuta zmija, i poletje prema njemu vi ui: - Ahmete, sine moj! Ali njega nesta s praga ku nog, a ona mu teko razabra rijei poljednje: - Ja odoh, mati; halali mi! Nasta mete, uzbuna; mati udari u vrisak, brat zagalami, svi istrkae na basamake. - Ahmete, drago dijete moje! - vikala mati. On se s kraja avlije obazre na nju, pa,zama e na kapiju; ona zakri prstima, zamaha rukama, zazinu: Ahmete, Ah... i srui se onesvijetena... Mehmed-,efendija je ve bio poletio da na silu zastavi brata; al' kad smotri ta bi od majke mu, vrati se. Strkae mu se strine, te i on i ena mu udri vodu na sirotu mater, dok se osvijesti pa je klonulu unesoe u sobu. Poteci sad za bratom. Gdje je koga vidio, pitao za brata; al' mu svak kaza da je eto sad proao tu84

da i prevez se prijeko. Spade na obalu, uze ladu i jedan ga skeledija prebaci za jedini as onamo. Pred Delibegovim hanom saznade da je oti s Arapom uz Bosnu pred onu vojsku to ozgor ide pa e se, veli, ovdje sastat s ovom vojskom i udarit na vabu. Gledao Mehmed-efendija pustom cestom nekoliko asaka, pa se vratio ku i tuan, ogoren. IX Doskora se vratie one dvije etice bajraku. Ovi htjeli iz kua da izazovu age i trgovce; pa kad im se nigdje niko ne odazva, zaoe u kletvu, u psovku, al' opet nita. Onda se zagrozie vatrom da e popalit, al' daj ko e pristupit tudem domu, kad svagdje ispod strehe viri pu ano zjalo i uva svoje dobro. Oni dolje na oe sud zatvoren, samo u njem nekoliko zaptija, uvali carsku haznu. Ni tu nita. Ogoreni skupie se pod bajrak. Varo bila kao pusta. Svak se zatvorio u svoju kuu, sa svojom eljadi, pa se tu slagalo sude, u zemlju krila dragocijenost, da se moe poslije makar pod zgaritem na i siromatvo. Sve je to u poslu, a sve pripravno, plane li mu krov nad glavom, da bjei... kud i ostali svijet. Glasovi uestali za vabu a i za tursku vojsku odozgor. Ona eta pod bajrakom, ljuta i ogorena s izdajstva gradana, a uplaena da ne izgori tu u onim tronim zgradama, pa kako se pogledale obje vojske lijevom stranom Bosne, oni najedanput potekoe iz arije k Bosni, te se prevezoe prijeko. Tako ih se kutarisa nekom sre om i arija i cijela kasaba. Neko je u toj halabuci apnuo skelediji da povrati skelu natrag, poto preveze sve ustae onamo.
85

Tako i bi. Doskora se pojavie u ariji graani, inovnici i uope svak ko je bio protiv boja. Kajmekam pozva sve inovnitvo i sud na zdogovor, ta e se radit ako se onamo vabo sukobi s onim ustaama. - Hvala Bogu! - veselo e Numan-efendija kad se oni sami uklonie izmedu nas! Drugi se smijali ustaama gdje se ovako sami prevarie. Dok su oni amo u sudu mirno sjedili i razmiljali o svojoj sudbini, oni onamo pred hanom Delibegovim pjevali i pocikivali. Skela se zabravi i klju predadoe kajmekamu. Kad se Mehmed-efendija bez brata povrati kui, zastade majku gdje se oporavlja od silnog onog udarca, al' jo klonula, satrvena. Sumornim pogledom pitala ga za Ahmeta, a on je na brzu ruku skrojio da je otisnuo dvojicu momaka za njim da ga povrate. Sjedila tako negdje u podne blijeda, satrvena, suznih oiju. Dvije je jetrve tjeile i tjeile, al' suze njene ne prestajale. Od velike bojazni posadila je do sebe svog najmladeg sin ia Aliju, da joj i njeg kogod ne otme, pa ga vrsto drala i milovala. Dijete to od vru ine to gledaju majku svoju zajatarilo se u licu, istom to nije i ono prolilo svoje vrele suze. Dok su jetrve ovako tjeile Omerefendinicu, druge su, kone njihove, sakrivale to je opre e, vezale nakit oko sebe pa ekale sa svojom djecom i muem, ako plane, ko to jedni vele, da se bjei, da se ouva dua; a ako ne bude vatre, ko to su opet drugi kazivali, onda gdje si, tu si. Sve, eto tako, bilo zamiljeno, oprezno; ekalo samo, da pukne, il' da se odakle vikne: ha bjei! I makar da ve dva-tri sata skela ne hoda, opet svaki as stiu od,

nekle glasovi, da je vabo na eto tu, istom to nije bahnuo. Dan se otego. Ljudi se kojasili po ariji, zamiljeni, zabrinuti, a ona eta pred Delibegovim hanom onamo ve poela da zdvaja od puste dosade. Jedni govorili da se kre e niz Bosnu prema vabi, drugi uz Bosnu naprama turskoj vojsci, a tre i ozlojeeni do grdila s izdajstva gra ana ovamo, to sad eno mirno sjede po kahvama, a oni evo svojom se krivnjom prevarie i izloie vabi. Toliko su bili razuzdani, a i nedosjetljivi, da se nikakav na skelu ne obazrije, pa sad ljuti, prije bi izlili svoj gnjev na age maglajske nego li na samog dumanina: al' ta e kad je skela u njihovim rukama? Da pucaju u one trone krovove, kojim je sun ana ega izritila daske, koja korist; nigdje nikog iva da mu se osveti. - Nije 1' majka rodila junaka, - govori jedan lee i u debelu hladu Delibegova hana - da prepliva onamo i da nam preveze skelu da im se osvetimo, pa onda na vabu? Ali taj se junak nije javljao. Pri ovim su rije ima ljudi drijemali, utili; a kad bi koji nabrajao: kako bi trebalo one straivice povezat, oplja kat im kue i duane, pa ih onda zajmit naprama vabi, onda bi se mnogi probudio i zubima krinuo, sijevajui vatrenim okom preko iroke vode. Sunce ve spalo na samu i indiju, poto je dotle peklo odozgor i uprav zaeglo onaj pijesak na prudu. Svak klonuo od silne ege, a duhom umoran od puste brige, kretao se arijom zabrinut, il' sjedio pred svojom ku om i spokojno ekao udarac nesretne sudbine. Svud grobna tiina. Najedanput kao sami grom razlee se ovom tiinom odnekle glas krupan, tugaljiv: - Eto vabee?...

86

87

Nasta strava. Jedni trgoe pogled onamo Bektaevu hanu gdje bi se imao pojaviti vabo; drugi se zdadoe u bijeg; tre i gledali: odakle glas. dopire. A ha! opazili da nema vie ajkana na bedemu stare gradine, gdje ami jo od jutros da prvi smotri iju god vojsku i da javi narodu. Bit e da je opazio neto negdje na daleko, pa onda i on stisnuo tabanima vatru da trai glavi selameta. Nasta strah, vriska, pla ; nasta bjeanje. I as-dva, pa si vidio gdje narod vrvi uz Tepe, Stranicu i Voljevac, neko s djetetom u naramku, neko vodei staro il' nejako; bjei sve da se skloni u ikaru da ne zaglavi, da moda ne izgori, jer e duman sve popalit. U ovoj stisci niko nije ni gledo ni opazio ta bi od one ete pred Delibegovim hanom. im se razlee onaj strahoviti glas s grada, prhnu to sve poput jata plaivih ptica na sve strane kroz kukuruze i enice. To bi kolik to bi okom trenuo, bez puke i noa, bez topa, bez kapi krvi, strugnue ovi junaci bez cigle rijei: kud, zato? A zar ti je to na umu tog kobnog asa, kad ti samo ivot tvoj lebdi pred oima, kad samo glavi vojoj gleda spasa, kad ima priliku vidjet, osjetit: koliko si sam sebi drag! Sve kue stae puste, sve se razbjee glavom bez obzira. I Mehmed-efendijina se ku a uzdie, a s njom i svojta njihova preko Stranice u njihove Trnine. Mehmed-efendiji je valjalo ostati po kajmekamovoj zapovijedi u ariji. Ako ustreba, da se nau svi na okupu. Nit ko u puke ni topa; ni gdje planu ku a, ni vojske nigdje na vidiku, a svijet se satra bjee i. Putem se sustigoe Omer-efendinica i Muharemagina eljad. Zena mu je odmah pristupila Omer-efendinici, Alija i Mustafa se na oe, a Mu88 !

haremaga uporedi s amidama Mehmed-efendijinim. Zene su kukale nad sudbinom svojom, mukinje utilo, a Ajia se kriom primakla Aliji. Kad je saznala za Ahmeta, zatuila se od pla a. Moe li biti veeg udarca za ono njeno srce, kad sama s roditeljima svojim ostavlja svoj dom bjee i od dumana, a tome dumanu u susret otio njen najdrai na svijetu! I dok su ene, bjee i i spasavajui duu svoju od predvi ene vatre, tjeile slomljenu, ucviljenu majku, Ajia za njima strepila ko prut na vodi... Na raskr u pozvae oni Muharemagu sa sobom u Trnine; al' on ne htje. Njemu je, ako e i u tom kobnom asu, ona kua njihova, ta sav rod ovaj nekako odvratan. Amide Mehmedefendijine kao i brat im Omer-efendija bili ljudi sudbeni, u Muharemaginim o ima ulizice osmanlijske koji su Bosnu dali vabi pa sad i sami bjee da se uklone vatri, kojoj je ta vrst ljudi kriva; pa on da se skloni pod njihov krov! On ode sa svojom eljadi Ibriu u Olinjak, makar u punicu njegovu. Kad je varo opustila, kad se ona eta ustaa uklonila, kad nije u kasabi bilo nikog ko bi se plaio vabe, ba u taj as zatrubi borija na cesti, na samom laktu pred Bektaevim hanom i carska austrijska katana zaokrenu cestom uz Bosnu Delibegovu hanu, sve dva i dva u redu. Bit e ih do sto ljudi. Po onoj tvrdoj cesti uo se samo otar topot konjskih kopita i zveket oruja. Ni otkle puke, ni topa, ni juria, ama ni ciglog glasa, sve mirno, tiho. Padoe pred Delibegov han. Spadoe s konja i po ee se raspremati. Handija sa dva-tri momka svoja nae se u hrpi stranaca; al' vi an ovjek, ko handija, a i vojnik nekdanji, koji je jo na Krimu vidio i tursku a i tu u vojniku spremu i vjetinu, na e se tu da im to pomogne ako je nuno, al' oni
89

ne dadoe. Svaki junak svog konja rasprema. Tek e jedan onako ko u ali, valjda zapovjednik im: - Hoemo li se biti, komija, a? - Meni niko nije skrivio! - pouri se on na to, a mislim da ni ja nijesam nikom. - A hoe li se drugi biti? - Pravi graani ne e; a ima, more bit, ljudi koji i nama prijete, a kamo 1' vama. - Pa gdje su? - Razbjegli se; a more bit da e vas gdje i doekati! U taj as opazie skelu koja se navezla odonud od Maglaja i u njoj desetak-petnaest ljudi. Vojnici jedni raspremali konje i uvodili u han, a drugi, desetak, zaputili se uz Bosnu valjda na strau da uvaju ove. Zapovjednik sa nekoliko vojnika stade na obali i gledae u skelu, koja se ve primicala k njima. U skeli bili inovnici i nekoliko gra ana. Kad stupie na obalu, pozdravie se sa zapovjednikom i rukovae svi redom, pa onda posjedae po onoj travi. - Dakle, gospodo moja, Maglaj se ne e tui? upitat e on poslije ovog srdana doeka. - Ne e! - ozva se kadija. - Mi smo zato i doli da vam javimo; ali opet nijesmo odgovorni za sve jer imade i u nas ludih glava pa prijete ak i nama to neemo boja! - Pa gdje su? - zapovjednik e. - Sad ih riema ovdje. Klatarili su se od jutros onamo po ariji i nagonili svijet na bunu. U neko doba, sreom nekom, pre oe amo, a mi zastavismo skelu. I bili su evo ovdje sve dok se vi ne pojaviste. - Prije su oni krinuli! - pouri se handija. im je onaj s grada viknuo, prhnulo je sve, kud
90

koji. A onaj ba ko da je mene pito; zavikao, prije vas, a bezbeli hotimino, da vidi ta e bit od njih. Svi udarie u smijeh. - Od podne ve lee ovdje i proteu se, a ne znaju ta e; - nastavi handija. - Da idu pred vas, ne pouzdaju se u se; da idu gore, ne znaju ima 1' vojske ozgor. - Ima li ih koliko? - Bit e ih do jedno sto momaka, al' sve su to, gospodine, ve inom nae sluge, cigani, seljaci; i uprav ona ekija koji nita drugo i ne misli ve da opljaka koju kuu nau il' duan. Evo ovdje leali i zijevali, a ja ih u neko doba po eh zvati da mi pomognu kupit sijeno il' eti, da zarade po koji gro! - dobaci handija aljivo, - al' ne htjedoe. Opet smijeh. - Pa gdje su sada? - opet e zapovjednik. - A sve je to strugnulo ispod ita, kojekuda! uini jedan od graana. - Bit e da su se skrili po umi i po selima oko druma, a more biti da su opruili ravno epu. - Mi smo jo i sada medu dvije vatre, - drugi e na to. - Oni se mogu no as prevesti gore gdjegod, pa doi k nama i uznemiriti nas. - Ta ne e, more bit! - tre i e. - Mi emo se valjda sukobiti s njima sjutra, gdje bilo do epa! - uinit e zapovjednik. - More bit! - opet e handija; - ali, gospodine, meni e neto vrlo udo za vas! - Sta to? - okrenu se zapovjednik. - to ide vas tolina eta ba u samu vatru! Zapovjednika iznenadi ovo pitanje prosta ovjeka nao i, pa se okrenu i promjeri handiju. - E ta e, - slee on s ramenima; zapovijed je zapovijed!
91

- Znam ja, gospodine, to je zapovijed! - pohiti handija nekako oholo, - ali to nije dobra zapovijed! - Kako to? - u udu e ovaj. - Molim vas, vi idete ravnom cestom sasvim mirno, a ivica s obje strane! Deset najve ih straivica, ta desetoro djece, pobit e vas iz ivice ko samu janjad! - Da ta emo? - Gdje je ve a vojska? - U Doboju. - Zato odmah ne ide? - Svejedno; ako e ko muke pucat na nas iza busije, pobit e nas nekoliko, bilo nas ovoliko ili itava vojska. No svakako e nas pasti manje, ako nas je manja eta. - E, ja mislim drukije! - poe handija razmiljajui, a zapovjednik se udom udio primjedbama njegovim. Vojnici ih sve opkruili pa sluaju razgovor. - Ona ekija, kad vidi vas tolinu eticu, mislit e da vas i nema vie, da je to sva sila. Zapucat e iz guste ivice, i sasuti vatru na vas da vam je onda reda ginut il' uzmicat! A kad bi vas, gospodine, bila itava vojska, kad bi prekrili itavo polje, ne bi se, vjere mi, usudio ni opalit! - E, ta emo; tako je naredeno - dodade zapovjednik. - Ja ne u da se mijeam u vae poslove, al' vjerujte mi, ja a sam na vaem mjestu, ja se ne bih krenuo odavle dok ne stigne ve a vojska. Zapovjednik nije dalje raspredao ovog razgovora ve se okrenu inovnicima koji su utili. Oni, mislei da su ve svrili to su imali, poee se dizat da e natrag, dok zapovjednik ustade, te pri rastanku po e vrlo srda no:
92

- Hvala vam, gospodo moja! Ja u se potrudit da priop im vau izjavu gdje treba, a vi idite svojim kuama i umirite svoje sugra ane, neka ne bjee, neka uvaju svog doma i u njem doekaju glavnu vojsku. Niko ne treba da bjei kuda, da se plai nas. Mi neemo nikom nita u init. Svak neka bude miran, sve e bit ko to je i bilo, nita se promijenit nee. Dakle, zbogom, prijatelji moji! - dovri zapovjednik, a izaslanici se rukovae s njim, pa jedan po jedan niz obalu u skelu. Dok je ovo aroliko drutvo sjedilo onamo na obali i razgovaralo sa zapovjednikom, virio je bezazleni svijet iz daleka, odozgor iznad Maglaja, neko iza drveta, neko iza ivice i udom se udili: da taj vabo, sa svom svojom vojskom do e tako tiho, tako mirno; da se sve razmine na onom prijateljskom sastanku! Ta to nije mogu e, to nikako nije vabo, ve neko drugi. Tako kaurin ne dolazi, ve uh, da Bog sauva, kako kazuju stari pamtioci: najprije, veli, neto zatutnji, zaje i: zauje se nekakva graja, uzavri sve. Hrtovi im, kae, zalaju, konji zanjite, a oni vi u, galame, pjevaju, urli u; onda najedanput opali top, dva, tri; puka sloi, ku e planu, dim se uhvati; a oni onda, ako koga iva uhvate, raznesu ga, da Bog sa uva, iva na svojim sabljama. Tako oni dolaze, a to nije kaurin; ni vojske, ni cigle puke, ni vatre...! X Izaslanici pristae obali, zadovoljni i veselih lica to se sve to svri tako mirno. No neke ipak plaile handijine rijei: da bi oni buntovnici mogli poplaiti i natjerati onu etu u bijeg pa eto onda zla! Ni to im nije po udi to ono vojske, i ako e biti malo, ostaje onamo u hanu; zato se ne bi pre93

vezli u varo i zauzeli je da tako bolje sa uvaju i sebe i narod? Jedni veseli, a drugi ovako razmiljajui ispadoe u ariju i tu se razi oe svaki svojoj kui. Mehmed-efendija je znao da ga majka ionako tuna za Ahmetom o ekuje u silnoj brizi. Stoga se pourio u Trnine gdje su njegovi pobjegli, a uz njih i itav komiluk njihov. Voljeva ka se kosa sputa u dnu kasabe i zabada u Bosnu da se jedva ispod nje provukla cesta koja te vodi u Gra anicu. Prema toj kosi uzdiu se Kujundevae a izmeu njih tee potok Jandraac pa se tu salijeva u Bosnu. Na samom laktu Voljevca, odakle je lijep pogled na Maglaj, pokitilo se dvaestak ku ica, skromnih, svaka sa vrti em i kojim deblom voke. Ve po tom to su otcijepljene od kasabe vidi da je to mahala za se; to je Varo gdje ri ani stoje. Pro e li kaldrmom izmeu tih ku a, valja ti zaokrenuti na lakat i Maglaj ti ostaje sasvim za le ima, za brdom, a prije jo nego si mitio i zadnju varoku ku icu, pred o ima ti nikne strmenita ravan, koja se prema tebi sputa u potok. To je sve jedna jedita njiva, Trnine, selite Mehmed-efendijino i bra e mu, za koje je otac im rahmetli dao golemu hrpu para, jer tolika prostorija, a na pragu ku nom, kako govorahu ljudi Omer-efendiji. Su dvije strane ikara a s tre e lijep gaj, pa se tako na kljun svrava tu za Varoem, gdje se u potoku Jandracu i ove dvije kose sastaju. Put je taj otvoren za svakoga dok se drugi, enski, vere gore, Voljevcu iza le a, kuda bi enskinje izlazilo Omer-efendinim na teferi . Na vrhu Trnina, gore ve na brijegu, viri ku ni iljak iz guste ba e a po dnu je punica i pojata. Mehmed-efendija ostavi ariju i primi se voljeva ke kose. Kad se rasta od prijatelja, saletjee ga
94

nekakve misli. Znao da e sad na i u Trninama alosnu majku, nai e tu itav komiluk svojte, sve pobjeglo i uzbunilo se, a vabe onako krni ljudi, onako slatke rije i. No pored svega toga mislio i o bratu. ta e bit od njega? Ho e li se proi boja i doi kui svojoj? Poznavao on brata svoga pa se stoga uplaio; nije mogao ni pomisliti da bi Ahmet odustao od svoje nakane. Ahmet je momak jake naravi i vrste volje, to on zna: ali sad se Mehmed-efendija kajao to ga je onako ukorio za njegov odlazak. Da mu se svakad trebalo narugati, tada nije. Mokru guvnu malo kie treba. Pa tada, kad sam sebi priznade da je brata uprav onim ukorom vie potpirio mjesto da ga odvrati, onda ga po eo vie aliti. Koliko je Ahmeta drao opore udi, nepromiljena, toliko je sad sebe osu ivao to mu je onako govorio pri polasku. Da mu ga je sad dobaviti kui ne bi ga lako pustio, a iako bi poao, drukije bi govorio s njim. Ali zeblo ga da to sve njegovo kajanje ne bude kasno. Ue kaldrmom meu varoke ku e. Sve pusto, nigdje nikog, pa ni starca Cvjetka komu se on nikad ne bi oteo da ne svrati i ne popije crnu kahvu, ili aicu domae. Pa ni Ilije Risti a, njegova najboljeg prijatelja. Ku e zatvorene, avlije puste; pa ni pod starim brijestom, gdje je vazda skup bio, nikog iva. Nekako mu tugaljivo bilo pogledati sva ta mjesta pusta, gdje je prije tako do ekivan, gdje je dosta janjaca pojeo, dosta puta oteferi io i pred zoru se ku i povratio. Nekako nazrijevao da je svemu tomu kraj, da toga vie ne e biti! Ali nije, to se njemu samo tako pri injalo, neobino mu bilo vidjeti pust sokak gdje je prije tako ivahno bilo, a osobito njega onako potivali. Bit e valjda da su se i Varoani razbjegli koj'ekuda ko i ostali svijet, kad su nazreli ovaj doga aj. Mehmed-efendiju je
95

svak pazio, svak ga ljubezno do ekivao, a Varoani pogotovo. Ta zato i ne bi? Momak je to komu treba para traiti, mlad, pristo, kran, pametan, od soja, a u sudu je. Pored svega toga proveo svoju mladost, a nikad nikom naao u inio. Boe sauvaj! Pa ga svagdje drali ko malo vode na dlanu. Prelazio kroz tu pustu mahalicu, a bilo mu vrlo tugaljivo da mu se niko ne javlja. Ali to dalje, inilo mu se da gdjegdje uje razgovor; razgledao po prozorima i najedanput mu se pri ini da je vidio eljade jedno. U nekim ku ama dobro razpoznavao amor, eljad se ula; neke je i smotrio na prozoru i ku nim vratima, ali to bijahu oni kojima on nije zalazio u kuu. Od, otkuda ti Memede? javi mu se neko to ga vrlo iznenadi, zovu i ga ovako obi nim imenom, ne rekavi efendija. Obazrije se i smotri na prozoru Arsena Peri a koji mu se nikad prije ne bi javio. On se brzo sna e. Vidje da je to Arsen Peri , onaj naduti i podmukli Arsen koji je dobro poznat sa svoje rijetke udi, koji je vazda nagovarao neuki svijet da se protivi carskom sudu, najve i neprijatelj turski, makar da je dosta puta za to i popau platio. No, prije nego mu je mogao odgovoriti togod, pojavi se na drugom prozoru iste ku e Joso Blagojevi koji je bio duga jezika pa svata brbljao, al' zato i ostao isprebijanih le a. Nazivali ga suludim, al' on, ako e biti i sulud, znao to je turcima muka, pa ono i govorio. Dobar ve er, Memede! javi se on, pa nedavi vremena rri da mu to odvrati, nadoveza: A ko je ono onamo, Memede, a? Mehmed-efendiju kao da ko poli vrelom vodom. Zbuni se, vidje, u to je ugazio, pa ne zna ta bi mu odvratio. No brzo se sjeti da je to suludi Joso Blagojevi , pa ko ae da mu odbije na buda96

latinu, i bijae naso io da proe; al' evo ti tre e napasti: A vidje li, Meo, oni' sokolova onamo? zagalami ensko eljade s ku nog praga. Bijae to Anua, poznata udovica, kr marica, i ena na svakakvu glasu. ini mi se, Meo, da je odzvonilo tvom sudu, vaem gospodstvu, nastavlja ona, a on se i ne osvre, ide, ali ini mu se, u zemlju propada. Ej, Boe, tebi vala, kad nam do e vabo, kad nam dode babo! Nema, pro e tursko, to bi, bi... Iao, sluao i uo to je zla ena jezik razdrijeila pa klikti. Rumen ga oblila, grudi mu se stisle, u uima mu zujilo; pekla ga ova napast, teko mu to ga ona najgora enetina ovako do eka; jedilo ga to mu ovako uvrijedi ponos, to mu nata e na nos nekakvo gospodstvo za koje on nije ni mislio niti se kad njim isticao. ta? Zar stati, pa se oduprijeti onoj napasti, on, Mehmed-efendija koji se u tom asu stidio i svoje sjene to ga ovako susretoe oni kojima on zla nikad ni pomislio nije? Sad je ubrzao hod da to prije izmakne iz tog rugla, pa mu se inilo da se one ku ice primi u putu da mu proi ne daju... Pretrpio, projurio ko kroz maglu, al' mu bilo teko, gorko, ao. Znao je da se ti ljudi vesele vabi, znao da oni ele kraj gospodstvu turskom; ali ao mu bilo da se to ba iskali na njemu, da se to sve saspe u oi njemu koji nikad nije ni mrava o epio. On je uprav sam sebi laskao, bilo mu vazda ugodno kad bi pomislio da on dri svakog podjednako, kao i njegov rahmetli otac. I otac mu se pazio ovako sa vienijim Varoanima kao i on, i ostali im svijet, ako e pravo, za to i prigovaro, ali oni taki bili.
7 - E. Mulabdi : Zeleno busenje

97

Sve je to njemu taj as izalo na oi, cijela prolost, sav ivot njihov, pa mu sve to povredivalo ranu. Svakom da bi prkosili, njihovoj ku i ne bi mogli, jer im nita ne u inie. Ako je koji kadgod i platio koji gro potrice, to bi mu krava ula u Trnine, to je sve zlo to je Mehmed-efendijina kua uinila Varoanima. Pa ni to nije s Mehmed-efendijinom voljom, ve ovo otkad Ahmet priraste. On bio vie odan ku i i domaem poslu, pa preao da ko zijana ne uini u njihovu selitu; a Varoani, pusta sirotinja, nigdje pedlja ledine, pusti kravicu a ona razvali ogradu pa u njivu. Mogli bi se otimat da je zirat hr avo ograden, ali i tomu su krivi oni. Kako god se ogradi, oni raznesoe; u jesen ni klipa ograde. Oborivi glavu od stida, pao u duboke misli i iao, dok ga tanak glas odnekle prenu iz misli: - Mehmedeee! Tre oi i opazi Aliju, najmla eg brata, vi e ga odozgor ispod punice. - ta je? - ozva se on i pouri. -Jesilitito? - Jesam, ta pita? - Nita, pogledamo te, a ne znamo, jesi li ti. On pohiti. U prvi as miljae da se i gore nije ta dogodilo, ali se doskora dosjeti: zadrao se dugo ovamo, a zna svoju mater. Pla e za Ahmetom, a kako se die ova pobuna i rekoe da ide vabo, i njemu se pobojala. Brat ga valjda vikao nek mati uje da je ort, premda ga je mogla poznat, ako bi se oima svojim vjerovala. Za nekoliko asaka stie on gore. U bai nae itavo drutvo mukinja: amide su, neki dalji rodaci, pa tri druge komije, a u ku i enskinje, djeca, amor, pla, stiska. Nazva ljudima selam i a98

e da se tu odmori, al' ga oni uputie pred ku u, velei mu da ga mati eka. Mati alosna, pla na, istrkala preda nj, a drugo enskinje nasrnulo za njom. Nema tu da se ko krije, sve brat i sestra. - Di si, ako Boga zna? - zacvili mu mati; - jesi 1' mi iv? - Ta evo me, zaboga, ta ti je? - gotovo ukori je on. - Ah, moj Meho, ja se brinem to si osto do to doba? - Ama kajmekam zapovjedio da odemo pred vabe kazati im da se neemo bit. - Uh, pobogu, pa je si 1' io? - Ja. Govorio s njima, ko sad s tobom. - Uh, uh! Pobogu sestro! - tre se nekoliko glasova enskih. - Ja kakvi su pobogu? - neko e opet iz kue. - Bogme insani ko i mi! Jo da vidite kako slatko govore, kako su lijepe lakrdije! Celjad se kamenila od uda, dok e opet mati: - Ja, pobogu, Meh6, ima 1' ita za Ahmeta, je si 1' uo? - Ja , ima... oni... smeteno e on, kako se nije nadao tom pitanju. - On je u epu. eka bajagi ozgor vojske, al' nita. Nema nigdje nikog; do i e on, ne boj se! Mati gledala u njeg as-dva pa onda duboko uzdae, a on se vrnu dolje medu ljude. Ljudi ga obasipali stotinama pitanja. Neki pitao: kakve su vabe, je su 1' ko oni kolari: drugi: koliko ih ima; neki, kakve su im puke, jesu 1' okretni, jesu 1' mladi il' stari; a sad ovaj najedanput: kad bi se, biva, bili, bi 1' ovjek smio udarit na trojicu? Najpametniji e u to: ta govore, ho e 1' nant dirat u na 'rz i namus itd. Mehmed-efendija im na
7*

99

sve odgovarao i uvjeravao ih da su puno pametniji i krniji od naih, biva, vlaha; rije i da su slatke k Osmanlije i bolje; a ak, veli da je sre a to su doli, ako ne povlaste naim vlasima, da rade ta hoe. Tu im sad pripovijedao svoju napast u Varou. Sunce ve zapalo za brdo, sve ostalo u hladu. Svje vjetri ljetne noi popuhivao a ljudi na onoj zeleni siti se naklapali i razgovarali o vabi, o boju, o svojoj sudbini. enskinje u ku i: neko plakao znajui ovako da je duman zauzeo ve Maglaj, druga eljad, starije ene, u ile i klanjale, iskale od dragog Boga da se to sve razmine bez krvi, bez vatre... onako kakono je najhajirnije.

Nikad okolica maglajska nije bila tako ivahna kao taj dan. One male seoske ku e, pojate, punice i koare, sve je to puno, gri. Pa ak i po ravnoj ledini naloile se vatre pa tuda ljudi posjeli i ekali nekakav as da gdje samo pukne pa... da se i odatle bjei. Sjedili, razgovarali, ekali da plane, Maglaj; ali dolje bila grobna tiina. I kod Ibrieve kue u Ulinjaku zaokruilo kolo ljudi oko vatre i razgovaraju, a me u njima Muharemaga kao da je najtuniji. Njega pored ove brige napala jo jedna: tek to je tu stig sa svojom eljadi i odah duom, kad mu ena kaza da im je ki neto pometena, da je neto naglo zaboljelo. Ljudi govorili, a on utio. Sirota Ajia, ionako slomljena rastankom sino njim s Ahmetom, kad jo potvrdo saznade da je oti u boj, ona tiho proplaka. Da ukrije suzne o i, da joj se razgali, i ne u e s materom u ku u, ve
100

ostade tu u bai da odahne na zeleni. Sklopila je tugu za Ahmetom, zadubila se u misli pa pomicala korak po korak baom, livadom; a kad bi smotrila koje eljade u blizini, sagela bi se i - toboe brala cvijee. Slika joj Ahmetova lebdila pred o ima, vidjela ga naoruana, s noem u ruci. Otiao zbilja, i nju ostavio! Mjesto da sad s njom govori, da je utjei, a on... i ona stala, zagledala se preda se i duboko uzdisala. Ali ne, nije! najedanput bi se trznula, bjeala od stranih misli; on nije otiao u boj, te kad bi svak otiao, on treba da ostane, on, onaki momak, lijep, pametan, ta pored nje treba da ostane. Ali... on je zbilja otiao! ona bi se opet zamislila. Zato ga nije zaustavila kad su poljednji put govorili? Zato ga nije zaklela svim na svijetu da ne ide; zato je onako utila? Ali ko bi se mog oprijeti onim slatkim rijeima njegovim, ko bi ga mog odvratit od ega? Ta ona bi ga sluala, sluala i utila, a on neka govori ta ho e, i o boju, nek i on ide, al' ... samo nek njoj opet do e. Ali ko zna hoe li se on... i ona bi u tim stranim mislima pohitala kao poplaena, poletjela bi da kakogod pobjegne od neke strane slutnje. Najedanput bi joj se pri inilo da je to straan san; ona ne treba da se ega boji! Ta njezin Ahmet! On sam kae, kune joj se svim na svijetu, da samo o njoj misli, pa zar da on ode nekud a nju posve zaboravi! Ah, ne; ta do i e on; to se ona samo strai. On ne moe bit jednu no a da s njom ne progovori, do i e on i nai nju, utjeit, obradovat. Najedanput je vrisnula i odmah se obazrla da je nije ko uo. Dola je ba na breuljak gdje su se ono prvi put zagledali. Evo ovdje se ba uhvatila kolo, a ondje je ona stajala. Pored nje onamo u
101

plot bio Ahmet, a Boe...! kakav je lijep... pristo. Eno, odanle se prvi put na nju nasmijeio umiljato, njeno, slatko; onda je pristupio blie i progovorio s njom prvi put. Sad sjela ba na ono mjesto, klonula, zadubila se u misli... Kao iza sna prenula je majka njena, prestraena; traila je svud, i sad odmah vidjela da joj je keri neto naudilo. Povede je u ku u a ona joj ree na silna pitanja njezina da je glava boli... XI Ba u ono doba, kad je carska katana stigla u Maglaj, Ahmet se sa svojim vjernim drugom Arapom primicao epu. Bio je silno ogoren na neslogu u Maglaju; ta bilo mu nekako zagonetno: da oni pravi graani i gospoa u sudu, koji neto znaju, da oni ne e boja! U ono malo vojske, to se skupilo oko Hadi-Selimage, nije vjerovao da bi mogla ta uinit, stoga ga povu e neka neodoljiva sila gore uz Bosnu, da vidi da li je svagdje onako mrtvilo ko u Maglaju. Na cijelom putu od Maglaja do epa ne vidje nikakve spreme do li pogdjekoje zabrinuto lice kod seljaka. Nikakvoj vojsci ni traga. Raskolaenih oiju sputao se on niz epa ko brdo k varoi; ali ni tu ne opaa kakva skupa. Kad je ulazio u ariju, inilo mu se da se tu jo i ne zna za vabu; ali se prevario. Glas ovaj rasprostro se brzp svud munjevnom brzinom, a u Sarajevu kanda se najprije saznalo. Ahmetu kazae da se odozgor niz Bosnu primi e epu silna vojska, a on obradovan tim glasem pro e epe, da svojim oima vidi tu vojsku. Dok su manja mjesta bila ovako u nekoj trzavici i ne znajui pravo ta se iza brda valja, Sarajevo je,

glavni grad zemlje, bilo davno na nogama. Ravnih petnaest dana prije nego je austrijska vojska prekoraila Savu, Sarajlije su kao i vazda sko ile da brane ne samo svoj rodni grad, ve i cijelu zemlju. Nazrijevaju i da se neto kuha, preotimali su sve vei mah nad osmanlijskom vladom u Sarajevu, a naroito kad vladu preuze Hafiz-paa koji ne bija e u stanju da uzdri red dok stigne austrijska vojska. Graanstvo voeno tom misli da obrani svoj vatan od svake navale opaalo u vo ama osmanlijske vlade u Sarajevu ljude koji dadoe Bosnu, mjesto da je s gra anstvom brane, pa s toga buknu ustanak, pravi rat ne samo na tu ina, koji e za koji dan poplaviti domovinu njihovu, ve i protiv Osmanlije i njegovih oblasti. Za as su bili sokaci puni, sve pod orujem spremno u vatru za dom svoj, ali kao i obino bez valjana razborita vo e. Tri se pae s askerom zatvorie u carsku krlu, a oko nje se zgrnu silna svjetina. Doskora nastade i pukaranje, ali bez rtava, jer oni iznutra pucali u zrak, samo da poplae gradanstvo, a zapovjednici se sami zatvorie. U neko doba no i, poto se svjetina razila, Hafiz-paa se iulja iz krle sa malim odjelom konjanika vo en svojim vjernim javerom Murat-efendijom, ro enim Bosancem, te izma e viegradskom cestom da e preko granice put Carigrada, ostavivi zemlju i narod njegovoj sudbini; ali ga kod Mokrog prepoznaju i povrate u Sarajevo. Zapovjednik Bosne, doveden pred Begovu damiju kao suanj, odre e se voje asti, vladanje zemljom pade narodu u ake. Sad se izabrae pred damijom usred crne no i nove vo e i zapovjednici narodnoj vojsci Hadi-Muhamed Jamakovi i Smailbeg Toslidak, dok Hafiz-pau postavie ipak na elo gradanske uprave.
-

103

Sjutri dan po inje narodna vlast svoje djelovanje. Dok su voe zrelo razmiljale o svojoj zada i, Hadi-Lojo je prolazio kroz narod i poticao ga u boj, na obranu svoje domovine. Najprije optuie Murat-efendiju javera Hafiz-paina da je naredio pucanje iz krle na narod, a da je i Hafiz-pau htio da izvede iz Bosne. Zatvoren u Kurumliji medresi, spasava se ipak bijegom, ali ga u najivahnijoj ulici stigne narodna kazna tane pu ano, smrt. Lukavi Osmanlija Hafiz-paa, kao lan narodne vlade, to je sve mirno gledao. Da se ukloni svaka smetnja narodnoj vladi, te ustanku protiv navale na domovinu, odlazi izaslanstvo Mazhar-pai i Konstant-pai, te ih prisili da ostave Sarajevo. Na zahtjev narodne vlade odlazi i konsul austrijski iz Sarajeva, a za proklamaciju, koju on daje izaslanstvu, nee lanovi ni da uju. Dok je narodna vlada ovako uklanjala sve zapreke za narodni ustanak i boj, dotle se vojska silno umnoila; sve je bilo oduevljeno, sve spremno, osobito zanosna mlaarija ugledaju i se u svoje stare, koje pjesma hvali i koji su vazda znali obranit svoj dom od svake navale. No trebalo je ipak dosta vremena, dok se silna svjetina dovede u red, dok se tolikoj vojsci postave vo e. Da se s tim ne zakasni, odaslana je jedna vojska niz Bosnu, da pohvata vane klance i bogaze, dok se velika vojska krene iz Sara eva. Ova je prva vojska brzo snila niz Bosnu do Ze a, a narod gledaju ove hrabp re junake, odsvakle pritjecao i eta se neprestano mnoila. Tu je vojsku Ahmet naao sat nad ep em i kod nje se opkonaio. Kolikog veselja za njeg kad je vidio ovu brau, a oni zanosno pohrlili u susret vabi! Kolike li razlike izme u njih i njegovih sugraana, mislio Ahmet! Vojska je pala u jednom pro104

dolu do same Bosne; moglo je biti do hiljadu momaka gotovo sve mladei, sve jedro ko drijen, iva vatra; pa je pusta okolica oivjela s njihove pjesme. Ahmetu je bilo kasno da se vra a u Maglaj, da to javi Hadi-Selimagi, ve on osta u ovoj eti spremaju se, kako e sjutra niz Bosnu, pa gdje se s vojskom austrijskom sukobe, tu e odmah i zaei vatru. Dok je carska austrijska katana mirno po ivala u Maglaju, razmil'ajui o svom daljem putu, a turska vojska nad Zep em provodila no u veselju i pjesmi istei svoje oruje i spremajui se za boj, dotle se po prilici na sredini puta od Maglaja k epu drao u tami nasred ceste udan dogovor. Hadi-Selimagina etica, koja je prhnula na onaj glas a i ne videi vabe, sjatila se sad po mraku gore iznad Lijenice, pa nit znao vo a ni vojska, kud li bi se, na koju li stranu. Ovi junaci i ne spominjui svog bijega sad ozbiljno razgovarali o boju, kako e se natjerat vabo, te jedni htjeli da se tu uvrsti vojska i eka vabu, drugi govorili da se prijede na desnu stranu Bosne, pa da se udari na Maglaj; ako ga je vojska austrijska zauzela, da se po noi istjera, a tre i, to je nekoliko drugova Hadi-Selimaginih, napoljetku uvidjeli da ta aka ljudi nije nita kadra bez ve e vojske, pa htjeli uz Bosnu pred onu vojsku, koja se ozgor o ekuje. Hadi-Selimaga je sam ovako mislio, pa najposlije i okrenuo ravnom cestom kroz pustu no prama epu, da se sastane s onom vojskom niz Bosnu, a druina osta po dogovoru da tu eka i njeg odozgor, ili vabu odozdol. No tek to je Hadi-Selimaga zamako uz cestu, sva gotovo druina nagazi na Bosnu i prije e na maglajsku stranu, govore da je
105

pree uvat svoj dom ncgo li tudi. Pregazivi Bos-' nu raspri se ova etica kojekuda po selima, a neki krenue ravno u Maglaj. Hadi-Selimaga je osvanuo u ep u i tu doekao vojsku, koja se sporo sputala niz Bosnu. XII Pred ranu zoru zaredalo je etiri-pet ljudi od Memed-efendijine punice dolje niz Trnine, utvrdivi jo jednom s onima to ostaju da e obi i njihove ku e, a oni opet da uvaju tu eljad. Nije toliko brige ni za ku u, kad je kasaba i onako pusta, koliko radoznalost: ta e bit od katane; a Mehmed-efendija, koji je tekom mukom majku sklonio, poao, nebi li ta saznao za Ahmeta. Kao kakve slike sputali se oni rosnatom travom u dolinu; zanijemili svi kroz onu pusto u ono doba u ranu zoru, samo bi po gdjekoji put zveknula u kog sablja krivulja o hrasti ili zejtinica, koja je visila o kajasi. Svud tiho, pusto; nita ne uje do li ugodna cvrkutanja pti jeg. Visoka stabla hrastova nicala asovito iz no ne tmine i strila uvis poput kakvih prikaza. Oni ili dremovnih o iju, a svaki as nicali im crni panjevi i gusto grmlje iz no ne tmine. Makar da su znali da idu pustom okolicom, ipak hod im bio tih, dranje oprezno. Puti uzak, okolica nijema, ikara jo mra na; pa to koji korak, mraka nestajalo, njima sve vidnije. Dok Voljevcu na zatiok, dotle i rujna zora obli zelene i rosnate breuljke syojim rumenilom, a sad i putnici prozborie po gdjekoju rije . S Memiagina brijega lijep pogled na sve strane. Maglaj pust, ni da se koja kua dimi, ive due nigdje. Onamo preko Bosne pruilo se zeleno polje, dugo i iroko,
1 06

i ono pusto, samo pred Delibegovim hanom vidi po gdjekoju sliku; ne more raspoznat: ko je, ta je. Spustili se u pustu varo, obili svaki svoju kuu; al' nigdje nikog. Pobjeg i zli i dobri i ostavio svoj dom. Sunca jo ne bijae iza brda, a onamo pred hanom urba, sprema, sve se ushodalo. Konji 'se izvode iz hana, opremaju se; sve ih vie i vie, dok valjda bijahu svi gotovi; borija udari, sve u red. Svi ko jedan, nogu u uzen iju, pa pojahae debele konje. uo se i glas zapovjednikov, sablje trgoe i sve zareda cestom uz Bosnu, da ni jedan ne osta pred hanom. Ono malo ljudi, to se bijae sabralo u kahvi, udili se vojnikoj vjetini; drugi se sad sjetio turske suvarije, pa sad tek vidio da su sve one vojske po jednom kalufu udeene, a tre i se udom udio: da se sve te strahote, od kojih svijet strepi, tako razminu. Biva do, pro! E, ekaj, ekaj! More bit da je ovo samo neko kuanje, a prava e sila istom sad zamaglit odozdol! domiljali se opet neki. Ljudi tako gledali sad u onu pustu ravan pred Delibegovim hanom i sad istom ne znaju na em su, emu da se sad nadaju, ta da o ekuju. to koji as, sve ih vie pridolazilo, no svi jo pod orujem, ko kad se jo nita ne zna; a najmirniji da si, reda ti se branit, ako ko nasrne na te, ja 1' na ku u ti, ko sve bez zapta. Sunce granulo i pozlatilo okolicu, a svijet, koji je dotle virio iz ikare, slijegao se u ariju. Juer bio dan brian i strahovit, a danas zagonetan. Jedni doli i proli, a od drugih ni habera. Varo opet bez ikakva zapta; kajmekam, makar da je ju er bio onamo u vojsci, jo se ne pojavljuje. Iz asa u as padao svijet u ve u brigu; al' evo ti najedanput go107

reg jada: odnekle po ee nicat oni jueranji junaci tono strugnue kroz ita, kad onaj povika s grada. Kao po zdogovoru ispadali oni odnekle ovamo pod orujem i poeli se koit po ariji. Klatarili se i posjedali po duanima; a kad bi proao koji graanin, koji je juer bio protiv boja, nastala bi kripa zubi. Ali Bog dao svakom dvije ruke, a za pasom zapete kubure, pa oni tako samo mrmljali neto u sebi, a ne smjeli da udare kome u obraz za jueranje tobo izdajstvo. Iz asa u as slijegali se gradani, a pridolazili i buntovnici. Svijeta skoro puna arija, a sve uti; ljudi se ramenima kose, a niko nikom ni bijele ni crne. U neko doba opaali gra ani pravi jueranji dan, pa ih poelo nestajati, a buntovnici preotimali mah. U boj! provali neko usred arije. U boj, ko je turin! do ekao drugi. Kukavica je ko ne e u boj! tre i e. Spopade ih pravi bijes. Nasta trka arijom. Kamo, izdajice! vikali jedni. Skelu nam juer uzaptie! drugi e. Gdje je kajmekam? Kukavica! I rulja osu niz ariju prama sudu. Drugi su trkali niz ariju da se zemlja tresla; tre i zali po sokacima da trae ko je izdajica. Ali im se niko ne ozva, ve se svak sklonio u ku u, kud je mogao. Nasta nova buna, vreva. Htjeli zapalit ariju, htjeli itavu kasabu; al' niko ne smije da pristupi pod tuu strehu, jer ga more ispod nje ubojito tane sastavit s crnom zemljom. Onim pred zatvorenim sudom zaptije napoljetku bacie klju od skele, i ba kad se tada jo vie poee grozit kajmekamu za kog nijesu znali gdje je, provali opet jedro grlo s grada:
108

Eto vojske ozgor! a drugi do eka: Eto vabe, bjei! Nasta zabuna, sve poletje obali da vidi ta je. Iz one ravni nije se vidjelo daleko; vidio se samo oblak praine niz Bosnu. as-dva vidi gdje se crni cestom. Niko ne zna ko je, ija li je vojska. Ako je turska, ta je onda bilo od katane? A ako je katana, onda... biva natjerana natrag. to e biti? Strepili oni to su se ju er rukovali pred Delibegovim hanom. Ljudi se pokitili po obali, drugi vire iza kua, trei s grada, a sve uprlo o i gore cestom uz Bosnu i gleda kad e ona crna hrpa niknut hanu. Konjanici su! vikao neko. Nizam je! drugi nadovezao. Doskora izbie iza onih makljenova hanu na trijestak koraka. Zatisnuli cestu. I sad se dobro razabrae crvene akire carske katane koja je jahala na visokim svojim konjima. Kad je svak raspoznao katanu, odape odovud puka, dok doeka druga, tre a... Katana zasta, uskomea se. Neprijatelj ih suzbio kod epa, evo ih sad tu, gdje su ju er prijateljski primljeni, a sad eto ho e da ih pobiju do jednoga. Dogovor! Prevara! Mislili vojnici, ali valjalo je nekud udariti, jer neprijatelj je jedan ve za le ima, a drugi evo puca. ta e? Desno voda, lijevo ograda, ito, nepoznata poljana, koja je moda puna puaka; a onamo ve vide, po obali se pokitio svijet i puca. Jedina se cesta pruila gola, pusta, kojom valja proi ispred onih pu anih zjala, to su odonuda naperena. Nije kud, jedan ubrusi; popusti dizgine svom vjernom doratu, lee po njem i sloi cestom kao obrvom, sama munja! Prvi, drugi skok... puka planu k smreka, a vojnik se pred samim hanom srui na cestu. Konj i ne pome ui skoka odmazdi
109

dalje bez svog gospodara. Drugi je ve naletio i jedva da je do svog druga, kad mu ubojito tane pogodi konja, koji se kao brijeg svali pod njim. Vojnik se die, da e umaknut kud, usprkos zrnju kao kii, kad se stropota na nj mrtav mu tre i drug sa mrtvim konjem. Na ovu su gomilu sad nalijetali i zdravi i ranjeni, i komu bi uspjelo da preturi ovu hrpu, tog bi zrno stiglo bar do onog lakta kod Bektaeva hana. Tako siromasi nalijetali jedan za drugim pripustivi se svojoj sudbini, objesivi ivot o samoj dlaci, a sve gotovo pogadala taneta, ne davi im da umaknu pustom cestom. I sav taj boj bi kolik to bi dlan o dlan. Puka presta, dim se rastupi, a po cesti onamo crnili se trupovi mrtvaca i ranjenika. U ariji sad istom nasta vreva i galama. Buntovnici udarie u divlji bijes sa svoje tobonje pobjede i jednim skokom sve pohrli u skelu, pa prijeko. Ilo to sve i grnulo onamo hrpimice, a sve psovalo i grdilo maglajske gra ane - izdajice. Urnebesnom vikom izazivali ih da vide to je junatvo, da vide pobjedu! Osim one gomile konja i konjanika, to je palo pred hanom, vidao se na svakom koraku mrtvac il ranjenik, gdje lei ko klada il' moli, cvili pruaju i ruke prama tebi. No ko bi ih sve dobro promotrio, odmah bi vidio da tu ne lee svi oni, koji prodoe uz Bosnu, neto ih je valjda palo i gore, a moda koji ipak umako kii zrnja, iv i zdrav i otrko Doboju glavom bez obzira. S napetim pukama u ruci primicali se buntovnici k njima da vide nije 1' moda koji novac, dobra puka i sablja. Sva cesta krvlju iarana, a po njoj ljudi divljih lica, laka skoka. I podne ih je tako zateklo. Dok su ovi tako premetali mrtve vo nike, i ne misle i drukije, ve da se tim mahom Svabi trag zameo, drugi su, bra a njihova, onamo u kasabi

uljali se kroz sokake ko plahe zvijeri kroz ikarje gusto. Blijedih lica od straha, krili oni prste i pitali sami sebe: ta e sad biti? Sad ih spopala dvostruka briga: juer onako gostoljubivo primie carsku vojsku, a danas im pred pragom ku nim sva izginu, ba na onom istom mjestu, gdje se rukovae i zadadoe potenu rije . Povrh tog znali da je velika sila u Doboju, pa daj sad znaj ho e li se tu moi razluit krivi od pravoga. - Stoput bi bolje bilo da smo odmah zapucali, im su se pojavili, - govorio jedan od prijatelja kajmekamovih, koji su bili sakriveni u ku i s njim. - Bezbeli, - drugi e. - Bar bi se moglo re i: brane prag svoj; a ovako primili ih na vjeru, pa... - Pa! - doekaj tre i. Mi smo im odmah kazali da ima buntovnika. - Ali koja fajda! Oni nas u Doboju ne e razabirat. Uza suho ode i sirovo. - Ja da se koji iv doepa Doboja, pa e kazat, kako je. - Dabogda, ali... zlo! Na onoj strani onamo kojasili se ljudi tamo-amo izmedu leeva. Svaki se as vidjelo, kako se vuku kabanice, sablje, puke, ma sve, sve to svjetina raznosila i ne misle i: moe 1' mu to u to pri-. stat, hoe 1' mu uope trebat - sve se razvla ilo, pa ak i otimalo. Negdje e smotrit bijeli cigo ergaa, a on vue katanskog konja, bez sedla, bez horme, a konj stupa za neobi nim gospodarom ko na tudim nogama. Smatraju i se i kod Boga i kod ljudi pribranijim od ergaa, spopane ovaj za konja, nasta svada, otmica, - a vrijeme je to kad je ovjeija glava jeftinija od horozije dok sinu no... i ote konja. Ko jai, taj kvai.

Podne je davno prevalilo, a nikakve vojske ni ozdol ni ozgor. To je osobito pazio Mehmed-efendija, jer je ve peti, esti li put spao na obalu i gledao ima 1' koga god niz Bosnu, da sazna to za Ahmeta. Napoljetku umoran klonuo, vrati se on u pustu kuu, pa poto se zaklju a, zade prebirat po mutvaku, po policama, nije li gdje togod gotova da se okrijepi, jer od ju ;ranjeg jutra nije nita okusio. Al' uzalud; ku a oila puna, a gotova nita. U taj as neko pokuca na vratima njihovim. On sav protrnu. Mislio da su buntovnici doli valjda i po njeg, pa muka otvorit, a gora ne otvorit. On se priulja ku nim vratima kad opazi na basamacima majku svoju i Aliju. On im otvori, a majka zacvili: - Uh, za draga Boga, Meho, di si, je si 1' iv? - Ta evo me! - on e na to, pa nadoveza u strahu: - Ali ta ete vi sad amo, kad vidite ta se radi? - Ah, moj sinko! - do eka mati suznih o iju. Puke ispucae, a tebe nema u Trnine. Da si mi ti bar uza me, jedna bi mi briga bila. Ah, moj dragi Ahmete, di li si mi ti sad...? - i ona opet udari u pla. - Ta mahni se, bogati, mati! - on e na to. - Ja sam stoga i ostao do sad. Iao nekoliko puta obali, al' ozgor jo nikoga; a on e doista s vojskom. - Ja ta emo pobogu, Meho? - Ma nemaj ti brige. Hajde ti s Alijom u Trnine, a ja u ekat ovdje dok vojska stigne, pa u poslat koga po Ahmeta; da mi ga se samo do epati, ne bi se on meni vie izmako. Mehmed-efendija je traio koga pouzdana da poalje uz Bosnu pred brata, ali arija bila pusta,
112

tek da bi se po koji buntovnik kojasio i odmah odjurio prijeko me u one koji se skupljaju pred hanom. Zato on krenu preko avlije kapiji, pa po e odatle virit a doskora mati za njim. Put bio pust. Rijetko da se kojasi koji seljak s bijelim aliem oko glave, il' ciganin koji, a svaki s pukom u ruci. U pustoj se ariji uo gdjekad glas: Pod barjak, ko je tur in, a onamo pred Delibegovim hanom galama, pjesma, vreva. Nijesu dugo sjedili kad ispred kapije njihove miti cigane, mome ilavo i okretno. I ono s pukom u ruci. Mehmed-efendija okrinu kapiju pa ga dozva po imenu. Cigane se vrnu i zaas upade u avliju. Ono je sluilo u njiha dvije, tri li godine, pa je vi no tudi. Kad opazi sijedu hanumu, tu za kapijom u feredi, obori oi zemlji, pa stade. - Kud si ti poao? - po e Mehmed-efendija. - Onamo prijeko - dobaci cigan e, sijevaju i podmuklo oima. - ta se sad radi onamo, gdje je naa vojska? - Eno je onamo pred hanom, ekaju one od epa. - A ako prije udari vabo odozdol? - do eka Mehmed-efendija aljivo, a oni e opet ispod ita? Cigane se osmjehnu. - Dr se ti, Avdo, kraja, ako e mene pitati. Zna, bjeanova nije plakala, a moglo bi ti biti i da ne ide nikako. Ve bi 1' ti mene neto poslu o , kad si ve poo onamo? A ne bi ti daba bilo! - ta je? - ubrza cigan e, - ho u vala da mi ne da pare; dosta sam ja u vas soli i hljeba izio. - Ako se prije pomoli turska vojska odozgor, stani gdjegod ondje blizu ne e li opaziti naeg Ahmeta. - Hou, vjere mi; pa ta u ako ga vidim?
8 E. Mulabdi : Zeleno busenje

113

- Reci mu da mu ne more bit da ne do e u Trnine. Ti ga se nemoj pro i dok ga ne skloni da ide, reci: neko se je razbolio, mati, reci, pada u neznan! i ti hajde s njim amo u Trnine, pa emo noit i dat u ti jo, a evo ti sad! - i prui mu tri cvancike. - A ako on ne htjedne? - pouri se cigan e. - Gledaj da ga skloni, povuci ga na silu! - De, dragi Avdo, iv bio! - projavi se sad Omer-efendinica, koja je i prije govorila s Avdom dok je sluio u njih. - A hou, draga hanuma, kad vas ne bih posluo, ja koga bih? - Ako ga ne bude nikako, - opet e ono Mehmed-efendiji, ako ga ne na em, hou 1' doi kazat vam? - Ako ga nikako ne vidi, gledaj bar da razabere gdje je, pa do i i kai nam. Ali svakako gledaj, pa... ne dovri Mehmed-efendija, a cigan e ve promae na kapiju obe avajui da e izvriti zapovijed. Sjedili tu jo nekoliko asaka, pa se digoe i pooe u Trnine, al' sve ute i, ona tuna, esto uzdisala, a on zabrinut malo govorio. Zakljuae kuu, pa se prouljae kroz mala vrataca to vode u komiluk i proverugae kroz pustu mahalu, pa uza Stranicu. Zaas ispadoe na Memiagin brijeg. Tu se zastavie. Mjesto je uprav za odmora, a ionako, oko im i nehotice skrenu onamo prijeko, Delibegovu hanu. Tada su se ba namirila dvadeset i etiri sata od onog kobnog asa kad Omer-efendinici ieznu ispred oiju dragi joj Ahmet. Za to vrijeme nit je jela, ni okom trenula, ve neprestano mislila o Ahmetu. Donekle ga alila i gubila se u tuzi i mislima, a tuila u pla u, a od neko je doba spopala pored alosti i neka ozbiljnija briga i slutnja: ho e li
114

joj se povratit, ho e li ga jo koji put vidjeti. Vidjela je na svoje o i da su nastala strana vremena, da je nastao boj, krv se lije, pa pored Ahmeta nije mogla ni umjela ni mislit o tim doga ajima kao drugi svijet. Nije se umjela upitat: ni zato se vodi taj boj, kao drugi svijet; ta ula je ona i prije o bojevima, al' eto prela pedeset, a da to jo nije doivjela. Da, sluala o bojevima, al' ti bojevi bijahu daleko, daleko od njezina doma; - da, to je bilo daleko, dok ona nije othranila svog Ahmeta, onakog estita momka. I uto je - u pustim mislima sirota pala, da je sve to porad njezina Ahmeta, da se, - o Boe sa uvaj, - radi njemu o glavi! Tako je ona mislila i Ahmet joj neprestano lebdio pred oima, zebnja je poduzimala. Za as bi se svrnula i korila sama sebe zato ga na silu nije obustavila; ali ona, enska glava, ta zar to nije trebalo da Mehmed-efendija zaprije i? I traak bi joj ove zle misli o Mehmed-efendijinoj nehajnosti proletio glavom. Zaas bi joj se priinilo da je to on mogao uiniti, pa bi duboko uzdahla na ro enog sina, a zaas bi se opet acnula da ga moda ovako milju ne potvara. I koliko god joj je jasno da bi i Mehmed-efendija volio da mu se brat vrati, a eto sad je vidjela kako alje momka po njeg, opet, opet, ao joj bilo na Mehmed-efendiju to ga nije na silu zaustavio. Strane je misli obuzimale, tuga srce sapinjala, a pogled iz suznih joj o iju vrludao onamo po prostranom polju, pak bi se zastavio kod onih slika pred hanom; za as preletio svu onu ravan i upiljio se gore u onaj klanac pod Sikolom gdje se cesta, to vodi u epe, jedva provukla ispod litice, a odakle bi se mogao svaki as pojaviti njezin Ahmet; - i Bog sam zna, dokle bi tako ostala da je ne opomenu sin, Mehmed-efendija, da idu ku i, dok
8.

115

je Alija podnimiv se na oba dlana i upiljiv svoje oi onamo prijeko, gledao one leeve po cesti. Sunce ve spalo na Micurie, kad se digoe odatle i udarie strmo, ostavivi Brijeg i za njim varo za ledima. ena se sputala debelom, tamnozelenom travom, a gledala za se, gdje joj' jedna po jedna maglajska ku a zapada za brijeg. Kad joj se ae da sakrije i ona u" kojoj je proivjela punih trideset i sedam godina sretna i zadovoljna ivota, ona stade, pusti glas, zacvili. Mehmed-efendija se nije obazirao, a znao je, vidio je kako mu se mati rastaje od svog doma, dok je mali Alija sad tek naslutio zamaaj svega to se oko njega zbiva pa se zarumenio, zajatario, a o i mu se ovlaile. Mehmed-efendija nijem, mali tek da prolije suze, a mati im stenjala i jecala, ili prama Trninama uskim puti em oko kog je bila nijema ljeskova umica
...

XIV U Doboj je stigla sila vojske, i pjeaka i katane. Premda su se do epali Doboja, proli lijep komadi Bosne a bez ikakva otpora, ipak se sve vie dralo spremno, sve pod zaptom starijega o ekuju svaki as zapovijedi da se krene naprijed. Sunce je dobro naglo zapadu kad se jedno odjeljenje poelo spremati na put, prama Maglaju. Jutros oko ruanice stiglo je tu desetak konjanika njihovih i donijelo glas da je u Maglaju mir, da je ono prvo odjeljenje primljeno gostoljubivo, pa se ranom zorom zaputilo prema ep u. Sad se ovaj drugi odjel sprema u Maglaj tako sazna za epe, je li boj ili mir. Vrijeme je bilo da se bolje poeljeti ne moe, suho, isto kao procijedeno; vojska tek da krene ravnom cestom uz Bosnu, kako e s
116

mrakom na pouzdan konak u osvojeni ve Maglaj, ali ba u taj as smotrie, kako se vije oblak praine cestom prama Doboju. U vojsci nasta mala urba, amor; raskolaie oi, a prvaci potegoe durbine. Nai su! re i e jedan. Nose glas o ep u? dobaci drugi. Ali ne! Svi su znali da se glas o,ep u ima tek u Maglaju primit. Pometnja, radoznalost, napetost nekoliko asaka; no doskora se o utio topot koyita konjskih, a i vojnici se dobro raspoznavali. Cas-dva i evo ih pred vojskom, umorni, blijedi, zapraeni. Jedva da su odahli umorni vojnici i izmijenili nekoliko rije i, kad pue glas medu prvacima. Grozno izdajstvo, lukava prevara! Sve je sijevalo vatrenim oima od gnjeva, od srdbe na Maglaj za to ne ovjeno djelo. Primiti ih onako prijazno, propustit u epe, pa onda doekat, to je uasno! Vojnici su kazali kako su na epu suzbijeni, ali da ih je na Maglaju vie izginulo. Medu prispjelim vojnicima bilo ih i ranjenih, pa e jedan jo prije nego mu je pruena pomo , zai medu prvake i poeti priat prijateljski do ek u Maglaju. Taj vojnik desio se nekom sre om na obali, kad je maglajsko izaslanstvo dolo njihovu zapovjedniku, te sluao njihov razgovor, uzimlju i u obranu prave gradane, kojima je on na licu itao miroljubivost. Osobito istae opaske estitog handije, koje, veli, da su posluali, da nita toga ne bi bilo. Eto tako, Bog dao, da se ovaj vojnik desi pri onom razgovoru pa da on mimo svoje drugove izbjegne kii taneta, a tako svojom iskrenom rije i spasi Maglaj od pravedne kazne.

117

Dok se to zbivalo u Doboju, u Maglaju se digla urnebesna graja i galama. Kao da su iz zemlje nikli, bahnulo tu desetak konjanika i kazae da se ovaj as primie od epa turska sila. Oni da su dotrkali da vide ta je bilo od vabe, ima li mjesta za onu vojsku, ima 1' ugodna konaka. U istom trku vrnue se oni cestom uz Bosnu da jave vojsci. Taj glas prekide onu mrtvu tiinu, probudi one, to su isprevrtali i najmanju anticu mrtvih vojnika, pa tu sjedili i nasla ivali se pobjedom svojom. Sve to u jedan mah poskaka na noge, uzbuloi se i poe komeati amo-tamo, a sve u divljem bijesu, vici i halabuci. Doskora se ou talambas niz Bosnu. Ona etica ispred hana ispade cestom da do eka vojsku; postavie se s obje strane. Cesta, to izbija ispod Sikole, bila sva pokrivena vojskom. Zelen se bajrak vije, pjesma ori, a talambas pokuckuje jednovito, nehajno. Naprijed su ili konjanici, momci ili, a sve kieniji od ki enijeg, ko da u svatove idu. Bijesni konji pod njima hru i prije aju cestom amo-tamo. Ima momaka mladih i pristalih, a ima ih i sredovjenih, pa i staraca; al' sve jedre miice, otvorenih njedara, rumena lica, smjela srca, jedan bolji od drugog. U svakog virile pe anke iz pasa, a uz njih handar otoboljio ui, ostragua mjeri junaku irinu ple a. Na ove se nadovezala pjeadija, momci vitka stasa, laka skoka, u goru, u vodu, svud spremno. Talambas poktickuje, a dva i dva sloila narodnu putni ku, pa kad svre, onda,ve u ciku, u vrisak, dok opet pjesma sloi. Sve je ilo i veselo, a po svem vidi, da tu nije bilo izbora po rodu i soju, po snazi i godinama, ve sve ustalo za din i ognjite svoje.
118

Vojska pade pred Delibegov han i bajrak se udari. Prvaci e u prazan han, da se razoruaju, a ostalo pade po cesti, po meraji. Vesele ustae maglajske kazivali vojsci pogibiju vabinu upiru i u one leeve pod obalom, a ovi pokitili se obalom, i kako su suzbili neprijatelja na ep u, veselili se uspjehom svoga djela. Vojske bila sila, pa kako su se u hanu smjestili samo prvaci, vo e i bajraktari, ostala je vojska pala po ravnoj ledini i cesti ispred hana. Oni u hanu odmarali se, a neki pregledali oruje, no sve je u slatku razgovoru, u smijehu i veselju. Po podu i hodniku viali nekakvih kutijica od masti, poderana papira i odbacaka cigara, to im je odavalo da su tu noili strani ljudi, pa svaki as dobacivali razne ale, koje bi onda kakav starac prekinuo ozbiljnom rije i, kako on misli da se ne bi trebalo do Broda zaustaviti, dok se duman ne pretjera u svoju zemlju; - a onda za i odozdol i kazniti izdajice, dodao bi drugi. Sunce ve zapalo za brdo i ostavilo svu onu ravan u hladu. Vatre se naloie i sve hrpe i hrpe ljudi sjedili u okrug, razgovarali i spremali se za sutranji boj. I suton se po eo hvatati, pa se neki latili torbe i branjenica, da zaloe grlo, a Bosna mu pod nogama, da zahladi veeru. Jedni sjedili, drugi napola leali uznagnuti na svoju prtljagu, a sve uvala straa dolje na laktu, da duman u snu ne napane umornu vojsku. U taj je as mijealo kroz ovu aroliku svjetinu ilavo, okretno mome, sme e koe i strijeljalo vatrenim, lukavim okom po svakom junaku. Kad je vojska stizala, propustilo je ono svu ispred sebe, al' nigdje ne smotri onog koga trai, pa sad zalo jo jedanput. Kako je i ono bilo pod orujem, niko
119

nije mogao ni pomisliti, s kakvom namjerom hodal, tuda, a i onako, niko ga ne zna; ta tu je i onako Ijuy t disraznhtkojedlanuzrgog, a nikad se prije i ne vidjee, ve sad: deder, brate, stanider, drue, dozivlju jedan drugog. - Ti ko da nekog trai? - upitat e ga jedan potiu vatru. - Traim dvojicu drugova, odvrati mom e. - A odakle su, ko su? - Odavle su oba, jedan je momak onako pristo, a drugo je Arap. Pa su ju er otili gore pred vas, a ja sam im obreko, da u ih ekati ovdje. - Ne znam ti nita! - dok e drugi iz blie hrpe: - Znam ja, brate; eto ih gore u hanu u Lijenici (sat uz Bosnu), ostae s onom vojskom. Tako je reeno, da jedni ostanu gore, pa e sjutra poranit amo, da svi zajedno krenemo niz Bosnu. Poto Avdo saznade za Ahmeta, vrnu se natrag. Hodao cestom i mijeao kroz vojske a neprestano razmiljao. Mrak ve pao na zemlju, pa mu se nekako nije dalo gore u Lijenicu, ko zna - ako nita, more bit da se koji katana skrio gdje u ito, pa bi se mogao sukobit s njim, a to lukavi cigo ne bi elio. Nije se fajde ni alit svojom glavom u ovo doba. Da ostavi do sjutra, da sjutra na prolasku doeka Ahmeta, opet obreko Mehmed-efendiji da e mu noas dovest Ahmeta il' donijet glas o njemu. Dugo je tako hodao cestom i jacija se ve primicala. Stade na obalu i raskolai oi onamo u pustu varo, htio je da kroz tamu prozrije, kako je onamo; ali iz kasabe nije se uo ama ni glas ni uanj kakav. On odlui, da e gore u Makljenove, gdje je jo za vidna pri vrstio laicu, da se preveze i otpane u Trnine, kad... odape u hanu puka ko sami grom u onom amoru vojske. I tek to se ula ona jeka, kad neto potrese itavim hanom. Za as
120

opet puka, dvije... tri, u hanu nasta uzbuna, tutanj, gudnjava. Dok sve posuka na ravan ko same pele. Die se ova vojska i sklopi oko pusta hana, u kom je gorilo svjetlo u svim odajama. - ta je?! - vikalo stotina grla u jedan mah. - vaba pun han, pun, tavan, - vikali oni izlijeui iz hana. - I na jedan pogibe! - dodali drugi. - Udri, pucaj! - zagrmie opet. - U to, pucaj! - zaprije ie drugi, - ve odmakni od zgrade, ako ti nije omrzo ivot! Dok bi mi jednog kroz onu strehu, nas bi stotina pala. - Zapalite han! - potekoe neki po naviljak sijena. - Odmakni od zida! - zagrmi jedro grlo, - ubit e te ko samu muhu. U onom polumraku, pri onim vatrama stajale stotine ljudi oko hana raskola enih oiju; straan izgledao taj skup ljudi. Sve napeto, sve oprezno gledalo u han, al' gore grobna tiina. Oni to su istrkali iz hana najdalji bili od njeg, i jedan pripovjedao drugu, kako je bajraktar, im su doli u han, opazio kako ie popuckuje i veli, naslu ivao, da gore ima nekog. Napoljetku uzeo svije u, i poao uz ljestve da pogleda kroz onaj kapak na sredini tavana... - Sama ga smrt vukla gore, - prekida ga drug. - Ja, veli onaj, - i im je podigao onaj poklopac, a puka odozgor ko grom; ni iv na zemlju. Nai zapucae, al' koja fajda kad ne zna u to puca! Avdo je prislukivao taj razgovor, i kad saznade sve, brzo se na e u svojoj laici i zaplovi tihom vodom kroz mrak. Vojska je dugo stajala oko,hana, pa napoljetku se sve umiri, samo ostao debel zid ljudi oko hana,
121

a ostalo lee po meraji. Negdje po jaciji stie Avdo Trnine. Musafiri ga Mehmed-efendijini jedva do ekae da saznaju za one puke u hanu. Poto im sve iskiti natanko, odazva ga Mehmed-efendija za punicu da sazna za brata. To je on krio da drugi ne uju, jer je slutio nepovoljan glas za Ahmeta, a kad bi to svi uli, brzo bi to doprlo i materi do uiju, a on e ovako mo i da joj skroji lijep odgovor koji e je bar donekle utjeiti. Kad su one puke ispucale u hanu, ljudi su se u Mehmed-efendijinoj ba i acnuli od uda, a u isto je vrijeme enskinje u kui pomislilo da je to onaj kobni as kad e sve planut, pa je sve udarilo u vrisak, i mukinje je imalo posla, dok ih umiri. Stoga se dolazak Avdin, iako e po noi, brzo saznade i u ku i, i Omer-efendinica brzo posla po cigane da uje to za sina. Cigan e kaza po nagovoru Mehmed-efendijinu, da je Ahmet ostao pred Delibegovim hanom s vojskom, i da e sjutra, kad se sve bude spremalo niz Bosnu u boj, ukrasti se od vojske i skrenuti u Trnine. Tuna mati zadovoljila se na silu tim odgovorom, pa opet obasu: al' je prete e Mehmed-efendija, govore i da e i on rano s Avdom da do eka brata u ariji i da ga povede ku i. Tako se ona donekle umiri. XV Osvanu nedjelja, dan mutan i obla an, a ranom se zorom ve 'opaalo kako se onamo pred hanom kreu ljudi ko kakve sjene. to koji as, sve jasnije, sprema sve ivlja. Vojska umorna, a neuznemirena od neprijatelja, odmorila se; a kako se preko no i vrijeme promijenilo, puhnuo svje vjetri , vojnici se uprav okrijepili slatkim snom na tvrdoj ledini.
122

Ve je sve na nogama, al' ne moe jo za dugo da se po e; prvaci se sastali da se vije a: gdje li e se duman do ekati. Jedni mislili da vabo ide samo lijevom obalom, a drugi htjeli, da se vojska rascijepi, pa da tako uporedo ide prema vabi. I dok su oni okrueni dobrim zidom vojnika na samoj obali vijee vijeali, dotle su drugi opkruili han i po eli pucati pod potkovanu strehu, da one na tavanu pobiju il' prisile na predaju. U to je vrijeme stizala i ona vojska iz Lijenice, sve u hrpama, a ba u prvoj i to uza sami bajrak iao Ahmet sa svojim drugom Arapom. Tek to se bijae zastavio kod one gomile na obali, kad mu se priblii Avdo i pozdravi ga. On se obazrije pa e smijeei se: Oho, jesi 1' ti to, Avdo? Zar i ti? Evo i ja! ozva mu se cigan e pa mu u isti mah dade znak okom i izma e na stranu. Kad bijahu nasamu, rei e prvo cigane: Ma imam da ti kaem neto. ta je? otvori on o i. Mati ti ne zna za se! Ti kako si oti o , ne zna, ta radi od sebe, kosu upa, prste kri, ve hajde proi se toga, hajde ku i. Ahmet se acnu na ove rije i, zamisli se malo pa e ciganetu : Jesu 1' oni tebe poslali po me? Jesu vjere mi! I ju er da te to sino doekam, pa kako te sino ne bi, ja odoh u Trnine i kazah im, al' ona opet po e molit da te dovedem, kumi, zaklinje, cvili. A eno i brat ti onamo u ariji eka. Jasno se moglo vidjeti da to Ahmeta zbuni, rastui. Znao on svoju majku, kakva je srca, mekana, milostiva; ta nju e ubiti tuga za njim, ona ne e vjerovati ni da je iv. Pa ko bi je pustio da tako jadikuje, da vene? Cigan e je ekalo odgovora nekoliko asaka, a Ahmet stajao pred njim, zamiljen,
123

gledao u zemlju. Oko njih se kojasili ljudi, nepoznati, naoruani, sve spremno, eka zapovijedi. U taj je as jedan mijeao kroz vojsku pokuckuju i u talambas i vi ui. - ujte ljudi i po ujte! Sad emo s hajrom krenut niz Bosnu na vabu, a za dan i vatan svoj. Ko god ne po e s nama, udarite slobodno, murtat je! A sad na noge, bra o, hajde deee!! - otezao on i mijeao dalje. Taj glas prenu Ahmeta iz misli. - uje, Avdo! - re i e on. - Idi ti k njima i kai im da u im do , akobogda, kad vabu natjeramo preko Save; prije ne mogu! - Zar ba pustit majku da ono radi oko sebe! doeka cigane. - Meni je ao... ali ta u! - Ahmet e. - Nijesmo se zajedno izrodili, pa ne emo ni pomrijet. Meni je pree i i s ovom bra om za din na, a... nju ima ko uvat! - Ali eno, molim te, sav Maglaj, sve je prhnulo gore i posakrivalo se po punicama; kud e ti mimo sve svoje... - Ja ne idem ni za kog, ni ko za me. - Hajde deee! Ustaj, tur in ko je! - vikao je onaj kroz vojsku i proao mimo njih. Ahmet prekide razgovor; smotrio je gdje se naveze prva skela vojske preko Bosne, a isto toliko odjeljenje krenulo lijevom obalom. On se naglo tre da e i on niz Bosnu, a Avdo ga zastavi pa e isto tugaljivo: - Zar ba ho e ... ! Ahmet zastade. Zamisli se malo pa odvrati: - Vidi ti, Avdo, ovih junaka? I oni: svaki ima staru majku, il' enu i djecu, pa opet... sve polo za din, za... Tako ti njima kai: im vabu
124

pretjeramo preko Save... i ne dovri, zama e cestom, umijeavi se u vojsku. Cigane ostade samo. Obazre se oko sebe, pa... zama e u kukuruze. Skela se pribi onamo uz obalu i vojska posuka iz nje. Pred ovom je vojskom ilo nekoliko maglajskih ustaa, pa oni svrnue kroz pustu ariju, dok vojska upravi cestom niz Bosnu. S njima je bilo i nekoliko stranih ljudi; svrnue tuda da potjeraju, ako koga na u od graana. - Pogledajte, bra o! - re i e jedan ljut na Maglajce. - Nigdje nikog! - Murtati! - zaori nekoliko grla. - Da gdje su? - krinu jedan stranac zubima. - Sve se razbjeglo! - Straivice! - Evo, ovom sam iao ku i i zvao ga! - veli jedno mome, sluga ne iji, upirui pukom u jedan zatvoren duan. - Pa ta ti re e, bolan? - u udu e opet stranac. - Zato se ne ide bit? - Ma ko! Malo to me ne ubi! - zagrmi mom e, - murtat jedan! i lupi nogom u pritvoren efenak, da tako iskali gnjev svoj. - Straivice, kukavice! - vikali drugi. - Sram ih bilo! - To je sve napola vlah, izdajica, murtat! - bjesnili oni arijom, a zatvoreni du ani i prazne kahve mukom mu ale. - Da ih zaeemo! - zaori sluga, - i ve bijae uo io hrpu smetlja, da potpali du an. - Vatru im! - prodere se krupan glas i lati se kresiva. Iskre po ee frcati, trud se upali; onaj e sluga po smetlje da naloi vatru pod efenkom, i za jedan as bit e sve u plamenu, kad se iza oka
125

jedne zgrade pojavi zjalo pu ano, a potresan glas jeknu arijom: Stoj! Iza oka se pojavi stasit momak, crvena lica, crnih brkova, pristo ko djevojka. Fes poturio natrag, pa dre i ostraguu naperenu, produlji: Ne primii tudem dobru, ako ti je ivot drag. Sve se tre na ovaj glas. Jesi 1' ti odavle, mome? ozbiljno e jedan stranac. Jest, odavle je, pouri se onaj sluga, a stranac nastavi: Pa to se ne ide bit, pobogu brate? Za me nije niko svezan, odrijei momak ozbiljno. Eno, bujrum, ko ho e! upre on rukom niz Bosnu. To nije turska, mome! ujedljivo e stranac. A je 1' turska palit tude dobro? Vas nije grjehota sve popalit, kad ste kukavice! Ako ste poli u boj na vabu, ja vam kaem da on nije tu u du anu, ve doli! Vatru ti njemu! tre se jedan na onog to je drao vatru u ruci. Ne ali se glavom svojom! zaprijeti mom e prinesavi puku oku. Horoz zape... Ljudi se zgledae. Ostragua zapeta i dok bi oni svoje naperili, trojicu bi moda mom e ukinulo. Medutim, a u pravi as, kucnu talambas udnu arije, prevezla se druga skela, te ovi sunue niz ariju, a mom o ieznu za oe. I zadnja se skela preveze, zadnje odjeljenje krenu niz Bosnu, a oko hana se neprestano pukaralo. Dok bi se jedan hitac izmamio odozgor, odozdol bi ih po deset opalilo, al' sve uzalud. Oni hitac s tavana rijetko i promaao, no sre a je bila za one, to je tane bilo vrlo sitno, pa jednom tek malo si126

lah probui, drugom zahvati lista nonog, tre em odbi nosi od opanka. Ovi pucali, u zatvoren han, u potkovano ie i isprobijali ga ve , od njeg sve komadi otpadali. No gore se niko nije mogao opazit ni kroz one ipile, kroz koje se pucalo. Napoljetku opali jedan seljak, koji se bijae skrio za oe zida, i gore se neto stropota. Poto iza tog ne bi odozgor vie pucanja, ljudi potekoe u han s napetim pukama i doskora izvukoe mrtva katanu. Od ranog jutra pa do tog asa ljudi se gotovo svadali za one na tavanu. Jedni govorili da ih ima najmanje pedeset, drugi dvadeset i iz asa u as broj padao, dok se napoljetku ne razminu na tom jednom jedinom. Vidi! udari jedan u porugljiv smijeh, upiru i u mrtvaca rukom poplaio sino itavu vojsku! Ovo nekoliko ljudi, koji zaostae s onog jednog na tavanu, skupie se u hrpu i krenue cestom niz Bosnu za ostalom vojskom. I jedva da su ovi zadnji do Moevca, sat niz Bosnu, kad dolje sloi puka ba ko sama smreka. Bit e da je na ahin-kamenu, a to je uprav najzgodnije mjesto gdje bi se neprijatelj mogao do ekat. To ti je stijena, uzdigla se do same ceste ko kakvo strailo, puno bajki i orlova, a ispod sebe ne da ni samoj lakokriloj ptici. Tu je zasjela jedna turska vo ska, a spram nje preko Bosne, na lijevoj strani Svabo je zauzeo Sokolove stijene, koje se kanda natjeu sa ahin-kamenom u visini. I sad se ove dvije vojske uzele na oko, pa nastalo pukaranje. Ali pod samim Sokolovim stijenama drugi je dio turske vojske koja je snila lijevom obalom pa zbog ispup enih obronaka ne vide one nad sobom, nit njiha vidi duman pod sobom. Ovi dre u krip127

cu ono odjeljenje katane na desnoj strani, tono se ulja da proe Sahin-kamenu za le a i da one opae, pa tako sad nastalo unakrst pukaranje. Kome kamen, kome hrasti , kome - kapa njegova zaklonite, pa puni, pucaj - puni, pucaj, eto to je sve! Ve za nekoliko asaka prije e to u neku jednovitost, i sve etiri vojske pucale ko u neznan - preko srca. A mnogim to bilo ir dosadno, ta to i nije boj! Tu ti treba jednu, dvije, pa za golo gvoe, pa il' junak nad junacima il' pod crnu zemlju, da te slave dok je svijeta i vijeka. Ali oni su se drali sasvim drukije. Vidjeli oni svoju katanu, pa joj htjeli da prokr e put; ali kako e kad jo topovi nijesu stigli! Po neprijateljskoj puci vidjeli oni da i oni uzalud pucaju pa stoga odvra ali vatru hladno, nehajno. Sat-dva potrajalo tako, dok u neko doba ruknu top sa Sokolovih stijena, to ove na ahin-kamenu uskomea. Al' evo gore nesre e: ve od ranog jutra vijaju se crni oblaci nebom, i ba kad se hladna stijena obli vrelom krvi, kanda i oblaci prolie suze, sloi tiha ljetna kia, a magla sti e sa sviju strana. Ali boj mjesto da se stiava, on bivao sve e i. Pucalo se sa svih strana i u isti mah jurialo naprijed, dok se vojske ne pribliie na dohvat, a onda nasta kreevo .. . Kia je padala, nebo se otvorilo; munje se stizale. Dok se onamo na onoj me avi bio boj, u Trninama je sjedilo drutvance pred Mehmed-efendijinom punic9m, al' sve nijemo, zabrinuto. Paljivo su sluali boj na ahin-kamenu, a neki ak brojili i topovske hitce. Neki aptali i vodili tih razgovor, a drugi uili u sebi prebiru i zrno po zrno tespiha. U kui u enskinju strava, pla , uas i svaki bi as valjalo kom od mukinja pred ku na vrata da umiri eljad. Mati Mehmed-efendijina ve nekoliko puta
128

pada u nesvijest; znala je dobro da joj je sin u onoj vatri. Kad se negdje oko i indije oluja malo stia, zaputi se Mehmed-efendija sa dvojicom drugova u ariju da vide ima 1' tamo koga, ima 1' kakva glasa o boju, jer ve od neko doba opazili, kako je puka urijedila. No pravi je uzrok bio Mehmed-efendiji brat njegov; on je htio i nadao se da to o Ahmetu sazna. Za as su spali rosnatom travom u potok, a odavde puti em kroz Varo. Ono nekoliko ku a zanijemilo; vrata i prozori pozatvarani, a ni dima iz koje ku e. - Evo, i ovdje pusto! - primjetit e jedan. - Ovo su se i oni razbjegli nekud. - A bezbeli, - hladno e drugi. - Kad grmi, svak se sebi boji. Mehmed-efendija se u taj as sjetio svog prekju eranjeg sukoba. Na um mu pade kako Varoani s one katane digoe nos. Makar da je on bio protiv boja, makar da je u srcu svom alio one mrtve vojnike pod obalom, ipak u njem zatitra neki damar, ae da se uzbudi iskra osvete na onu drzovitost njegovih negdanjih Varoana. Ali njegova blaga ud koju nikad ni za as ne promijeni ni najve i gnjev, ne dade mu da pogleda makar u jedan prozor, gdje bi sigurno smotrio glavu kog eljadeta. Oborivi o i preda se, on pro e s drugovima kroz Varo. arija bijae pusta, ama nigdje ni ive due. Za nekoliko asaka obi oe svaki svoju ku u da vide ima 1' kakve tete i brzo se na oe pred sudom. Skela bila uz onu obalu prijeko. Okretali se nekoliko asaka razgovaraju i, pa napoljetku odlu ie da e opet u Trnine, kad jedan opazi dvojicu putnika, gdje se cestom od ahin-kamena primi u Maglaju.
9 E. Mulabdi : Zeleno busenje

129

Zaas padoe k njima dva stranca, okisli do koe. - Moremo li se igdje prevesti prijeko? - ubrza jedan zadihan ni selama ne nazvavi. - Vjere mi eno vidite, - do eka Mehmed-efendija, - skela onamo; ve idite ovako uz Bosnu ovom obalom, pa... ja da nadete gdje god la u! Putnici promakoe, dok e za njima jedan od drutva: - A ta bi dolje? Ko je ja i? - To se zna, moj brate, - odvrnu jedan s gorkim osmjehorp. - Dok nemamo ni topa svog, pa ni voe estita ni reda u vojsci - ta e bit ve svak svojoj kui. Mi odmah vidjesmo da se iznijet ne moe pa se kanismo .. . - A mi smo to i prije znali, - dobaci ovaj prkosno se smijee i. Putnici zamakoe uz Bosnu. Kad se tri druga povratie u Trnine miljahu da e imat ta kazat onim pred punicom, da je biva boj na ahin-kamenu svren; ali ih ovi pretekoe. Od iindije, veli, promi e po gdjekoji putnik iznad Trnina ikarom. Razbio ih vabo dolje, pa prhnulo sve na sve strane, i boje i se valjda da ih vabo nije preteko, ne smiju kroz kasabu, ve udarilo kroz ume. Pred sami suton ubrusi jedan seljak k njima u bau, kad vidje brau turke pred punicom, da se bar odmori ako mu ne dadnu no ita. - Razbi nas, veli, duman, ba ko jato vrabaca. Dok oni sa, Sokolovih stijena ne opazie one pod sobom, govorio seljak, a more bit da im to ovi odovud kazae, hajde, de; ali u neko doba osu odozgor rep, ko pele niz vrlet i dolje u ravni nasta vreva. Tako ti je i amo bilo a top im jednako dere. Tako se svri boj pod ^ahin-kamenom i Sokolovim stijenama. Turska vojska uzma e da trai valj,

da boljeg mjesta, a vabo osta zauzevi ova dva klanca, na ravnom polju. U to je pao mrak, nastala tamna i gluha no . Od ahin-kamena pa do Maglaja moda nije bilo plasta, panja il' kolibe obanske gdje nije bio po koji vojnik turske vojske, a tek mali dio u skupu stie u Maglaj i opkona i se u hanovima... XVI U bitki na ahin-kamenu i Sokolovim stijenama vojska kao da se na sito prosija. to bi straivica, to prhnu kojekuda ko jato ptica, a ono junaka, potisnuti topom i ja om silom, zbie se kroz no oko hana Delibegova da se tu sjutri dan jo jedanput okuaju. I zbilja, sjutri dan, u ponedjeljak, sasu vatra na onu njihovu strau, koja je uvala dolje kod Hasaniia kua na onom laktu, odonud s desne obale, s akalovakog brijega. Soldati se desnom stranom Bosne ve primakli Maglaju, pa im je valjalo jo cestom kao obrvom u ariju, al' opazie onamo neprijatelja, pa sasue vatru. Sva se vojska od hanova slee u onaj kut, pa opet jagmi drvo, panj, busen, to bilo, pa ezi. Nasta boj, pukaranje preko vode. Iza one sinonje kie dan osvanuo oblaan, mutan. Oni iz Trnina mogli su mirno gledat kroz onaj promaak izmeu Varoi i Kujundevaa kako se soldati, jedan po jedan veru jarkom da se kako dograbe kua, varoi, grada, da saspu na one vatru sa dvije strane. Ali im je puka sloila u toj njihovoj blizini, udari enskinje u pla, nasta strava, pa kolik to bi dlan o dlan sve se die i osu u dugu lancu ena, ljudi, djece kroz umicu uskim puti em da se dograbe druma, pa eto im onda sela na sve strane,
9

130

131

samo da se od vatre skloni. Ni Mehmed-efendija nije mogao ostati mimo sav svijet. I on je otiao sa svojom eljadi, a Trnine ostae puste kao to je i sam Maglaj. Kako to bijahu ve inom age i posjednici, svaki je imao u oblinjim selima kmetova, pa se tamo i sklonie. Sve se to razide po selima, ene u pla u i stravi a ljudi tuni i zabrinuti. Medutim, boj na Maglaju nije dugo potrajao. Soldati su pucali s akalovca nekako sporo, nehajno, kao da ih je bila malica, il' da su tedili praha i olova. Zato od Hasani ia kua pucali svom estinom, a s tvrdim uvjerenjem da su zaustavili neprijatelja, pa prionuli, egli, ekajui svaki as da neprijatelj uzmakne. U toj estini nijesu ni opaali one soldate to su promicali u ariji, a zaboravili su ak i to da su se ju er bili dolje na obje strane Bosne. Kad se u neko doba obazrijee za se smotrie na uas da neprijatelj promi e povrh Jelovca i Micuri a, pa ho e da ih zapae s le a. Vojnici se teko mogli razlikovat od drve a, tek dobro oko opazi da se kre u onom gredom sve jedan za drugim. Zaas e bit polje opasano, a onda eto ovih u muhaseri, sunji do vijeka. Sve ostavi boj, pa jurnu uz polje, da je zemlja tutnjila pod njima. Ve ina e kroz kukuruze, bojei se onih taneta iza le a, a drugi, konjanici, krenue cestom. Sve je uprlo pogled gore u onaj kut pod Sikolom gdje se neprijatelj ve sputao cesti da im zatvor put, uli su jo one puke iza le a kako ih prate taneta, vidjeli svoj poloaj me u dva neprijatelja, koje je samo voda dijelila, kad evo i tree napasti: iza samih maglajskih ku a sasu se na njih vatra, da su se zbunili, ne znali, kud da udare. as je odluan, pa im je valjalo jedinim otvorenim putem, cestom uz Bosnu ispred Delibego132

va hana i to ispred samih pu anih zjala skrivenog neprijatelja. Puka je sloila u nekoliko mahova, a tane posulo kao kia. Kome bi sudeno taj proma e da se istom gore bori za onaj komadi puta, a drugi padoe po obali, me u mrtve katane. Tako se na istom mjestu i na isti na in osvetie ona mrtva, jo nesahranjena tjelesa pod obalom. U samom kljunu maglajskog polja, gdje se Sikola zabada u Bosnu, propustivi ispod sebe samo usku cestu, nasta boj, kratak, estok. Iz same ikare, iz onog gri a, virila pu ana zjala i sipala vatru, a ispred njih nalijetali konjanici i pjeadija. Cesta uska, gore gri , pun vatre, a dolje duboka voda, natrag se nema kud. Jedni padali, drugi promicali, i za tren oka boj presta, jo se samo primicao ovom klancu konjanik sa dvojicom pjeaka. Vatra posu, konjanik pade, a jedan pjeak, Arap, promae uz vilena konja dre i mu se dizgina. Drugi pjeak, bijae to Ahmet, nade se na goloj cesti, svrnu okom oko sebe pa se baci s obale u vodu i nestade ga. Deset koraka od obale pojavi se na povrini da predahne, puka opet sloi, a on opet u vodu. Puke prestae, presta boj, Maglaj pade... Ahmet prepliva vodu i na e se na obali, sklonjen u gust i visok kukuruz; bio mokar, umoran, poraen. Stajao zapanjen, udio se svemu to se zbilo, stidio se svoje sjene; ta on je eto srtao u boj kanda traio smrti, sad... o! u vodu sko i, prepliva i umae zrnu pu anom. Brzo se opet prenu iz tih misli. Tiina svud, puke prestale, zadnje su na njeg ispucale; a sad sad je valjda i boj svren, i Maglaj je uzet! Sad ga zaokupio neki prikor: Zato se sve to tako razminu? Zato oni pobjegoe onako sramotno uz Bosnu? E, to su ljudi

133

stranci, koji imaju svoj krov, oni e moda jo jednom na svom pragu do ekat vabu. Ali zato se njegovi Maglajani nijesu tukli, zato on, ta u vodu se baci da samo smrti izbjegne! Oh lude li pameti, hrava li srca! korio on sam sebe. Zato se on nije tuko, zato nije branio svoj zavi aj, svoj prag kuni, koji su sigurno dumani ve prekoraili do sada! U ovaj se as sjeti one vatre to ih do eka iz arije. Zbilja da li su ve uli u Maglaj? Tre se iz misli, naglo se okrenu i svrnu pogled onamo, kad opazi gdje se austrijski bajrak vije na gradu. Nema, svemu je kraj! klonu on. A mati, bra a, gdje li su oni, gdje li Ajia? ta je od nje bilo? Oh, da ga sad vidi kakav je mokar, izmu en, sramotan... pobjego od dumana, u vodu sko io, samo da glavu iznese! Ta zato poginuo nije? Dugo je sjedio tako pokunjen, razmiljao, tugovao, korio sam sebe. A sad? pitao se. S kojim obrazom da potrai majku svoju, s kojim obrazom da izae bratu na oi, koji ga onako isprati misle i da on nije kader ni stati prama vabi. A kako da se vidi s Ajiom svojom koju je ve donekle pregorio i unaprijed onako rastuio, dok se rasto od nje? Ako mu i ne bi rekla, zar ne bi mogla pomisliti u sebi: vidi tokonjeg junaka! Nit natjera vabu, nit se rani, nit poginu, ve .doo sad da se sa enskinjem krije po trnju! A tek kad bi znala, kako je strugnuo sramotno! Ne! tu ljagu valja prati, on se mora biti, jeno stoga, a drugo: ta svaki je tur in duan ustat proti dumanu; to on zna i vjeruje, ta koliko je puta uo od estitog svog hode, kog do due nije bilo u boju, ali... za ain i dom svoj ginut, to je duan svaki tur in... Naglo skoi, odlunim korakom po e uz Bosnu. Kad bijae pukomet od varoi, stade, obazre se
134

jo jedanput na svoje rodno gnijezdo pa uzdae. Poljem se onamo vidjela vojska gdje mijea poput mravinjaka, na gradu se vije zastava, a on sam, nigdje nikog. Ali kuda, zato? Ta eto tri puta oku o sreu i junatvo svoje, a askom mu se pri ini, da je i duman mnogo silniji, a kod ku e je mati, bra a i... Pa zar vratit se i predat dumanu u ake? Ne! Ostavit majku i sve, pa i i opet trait boja? Opet ga bijahu spopale nekakve misli i cijepale mu srce na dvoje, na troje... Tre se, jurnu svom snagom uz Bosnu sam sebi govore i: Jo nije kasno, jo ima vremena, da se ovjek ogleda, da opere onu ljagu, da moda domovinu oslobodi, u boj, u boj!... Carska vojska u e u pust Maglaj. Red, koji vlada u vojsci uop e, vidio se i ovdje. Varo je puna vojske, onamo polje prekriveno, sokakom ne mo-. e pro i; al' ti za sve to ne zna, dok ne bahne meu njih. Ni galame, ni kakove vreve, ni gudnjave, svud mir, tiina. Vojnici, sve mlado, sve jadnako odjeveno, ma na dlaku jednako; kad prolazi putem i sreta ih, bi reko da si sad te iste vidio, sve ko podrezano, sve ko bra a. No u prednjacima opazi neku razliku. Sad vidi vitka i tankovijasta ovjeka, odijelo bi reko priraslo uz njeg; sad krupna i debela prvaka, crvena lica, kad evo ti opet mlada momka bez nausnica i da ne nosi pred vojskom golu sablju u ruci, ne bi reko da je zapovjednik. Pa to sad sve na nogama, sve hoda i ovjek bi rekao da je neka zabuna, smetnja, pa se to sve kre e tamo-amo; ali ne. Jedni su ve odreeni da obilaze zauzetu varo, da uvaju i strae, a drugi se odmaraju na taj na in, eu i razgledaju kasabu, okolicu.
135

Negdje pod ve er toga dana preveze se Ahmet pod Zavidoviima na lijevu stranu Bosne, a jo prije je opazi gdje se silan svijet skuplja na epa kom brdu. Razbijena vojska na Maglaju i ahin-kamenu sastala se sad ovdje, a u pomo joj neprestano pridolazila druga niz Bosnu. Narodna je vlada u Sarajevu dotle preotela sve, pa joj napoljetku pao aka i onaj neto okrnjeni tabor anatolskog nizama sa zapovjednicima i svom spremom. Do deset hiljada ljudi sleglo se sad na epa ko brdo da se tu do eka austrijska vojska, koja se ve sjutri dan mogla oekivat ozdol od Maglaja. Tu e se tek otvorit prvi pravi boj, za koji je vojska imala dva dana vremena da se spremi. XVII Maglajsko se gradanstvo ratrkalo na sve strane po selima. Najblii su bili sat od Maglaja, pa dalje, ve gdje je ko imao ifluka, tu se sklonio. Mehmed-efendija je pao u svoje selo, tri sata od varoi i smjestio se u prostranoj pojati svog estitog kmeta, Lazara. Kako su i seljaci osjetili za ovu oluju, i oni bili brini, pa dijelili tugu sa svojim agama, a u drugu ruku bili sretni to tako gostoljubivo mogu doekati svoje age i eljad im. Moda toga gostoprimstva ne bi bilo da su uli iz zapovjednikovih usta kako e se svakom krojit pravica, kako se ne smije nikomu dirat u imanje, obraz i vjeru, kako e pred zakonom biti svi jednaci. Kasnije je ove rije i prosti svijet shvatio tako da e se ta jednakost u svemu provesti, pa je stoga nastala mala smetnja, kad doe da se odasipa prva tretina za vabina vakta, jer o tretini niko nije govorio, ni da se daje kao prije, ni da se ne da. No u ove prve dane bijahu aga i kmet svoji, onaj veseo to agi svom prua
136 1

zaklonita, a ovaj zahvalan kmetu, to mu je to pruio. I estiti Lazar, komu se nikad, pa ni kasnije ud ne promijeni, bio sretan to prvi put u vijeku do ekuje svoje hanume. Da je mogu e, sve bi im svoje otvorio, sve bi metnuo pred njih. Mlijeko, kajmak, voe donosio i on sobom i djeca mu, a svaki se dan okretalo janje na ranju; ali sve uzalud. Njegovi gosti bili ko otrovani, tuni i brini, a u njihovim licima seoska eljad gledala zamaaj toga kobnog dogaaja, ta pogledali ak kad e se dolje nad Maglajem uzvitlati crn dim, a pocrvenit nebo, kad e planut kasaba. To se o ekivalo svaki as, al' odozdol nit se ta ulo, ni vidjelo. No ta tuga nije bila ba za sami doga aj; gosti su Lazarovi bili tuni sa sijede hanume, a ona... to koji dan, as vidi da se sve vie odmi e od svog dragog Ahmeta. U prvi mah nije nio em drugom ni mislila, ve o njem; pa kako nije mogla ni predviati svretak onih doga aja, ipak je mislila da e se kad-tad dograbit svog sina; ali sad tek vidi, sad nasluuje da e moda dosta vremena pro i dok je obraduje. Ovo je ve gotovo nedjelja dana kako se rastao od nje. Najvie je bolilo to se on onako naglo odlu io, spremio i otio, bez ikakve pripreme, da ona nita nije mogla naslutiti. Nikad se sinovi nijesu tako rastajali od svojih matera kao on od nje. U tom je sirota mati i naslu ivala ono najkobnije, to moe bit: da je su eno, da se u onaj gorki as onako zadnji put vide i rastanu. Ova prava briga za te doga aje, da li e se sve mirno svriti, ta e biti napoljetku, itala se svakom na licu, al' u nje bila sporedna pri onoj tuzi i alosti za sinom. Ona gotovo nit jede, ni pije, otkad je to nastupilo. elila je sna, traila da zaspi; jer prve ve eri po do137

lasku njihovu iz Trnina umorna zaspala, a na snu joj se odmah ukazo Ahmet njezin. Vidjela ga zdrava i itava, al' me u njom i njim nekakva golema provalija koju nit bi mogla prijei ona ni on. Zato je traila da zaspi da ga se bar u snu nagleda, ali raaloeno srce neda joj ni toga. Onaj dugi ljetni dan bio im jo dulji, a nijema seoska no jo pustija. Mehmed-efendija bi se za dnevne ege izmakao kud u hlad i s Lazarom tu tiho razgovarao o dogadaju, o ljetini, o sva em, pa bi u takozvanom asu Lazar iznio po koju bo icu doma e ljive, a Mehmed-efendija je nije odbijao, tek da se malo razvedri iza one oluje koja se bila stisnula oko svaijeg srca. Alija se ve upoznao s Lazarovom djecom, pa tr e kojekuda po livadama, po umi, a ak stoku s njima goni na pau, prebirui glasove pastirske sviralice. On je prvi po eo zaboravljat minule dane. Dvjema je enama bilo najtee samovati u kmetovskoj pojati. Snaha Omer-efendinice zabavljala se oko djece. Tek to bi maliana svog od nekoliko mjeseci uspavala, obazrla bi se da joj k i, koja je istom prohodala, ne pane gdje na dvoritu, il' da je pa ad ne preplae, a da bi se uputila s kojom kmeticom u razgovor, tek da koju rekne, ne moe, gledaju i tunu svekrvu svoju. Kad bi ik koja kmetica i posjetila, donesavi im mlijeka, sira il' koje jaje djeci, popostojala bi tu kao svije a ne usuujui se ni progovorit, kad vidi sijedu hanumu, kako se dui u suzama. , Tako su se oni sklonili od svake strave, od boja, pa su provodili vrijeme da ni sami ne znaju kako, u nekoj magli, neizvjesnosti. Ali ni to im se dugo ne dade. Peti dan po njihovu dolasku opazie oni nekako oko ruanice, gdje odonuda od Rudina pobrda133 1

ljem ide pjeak i, kako je dobro oko Lazarovo vidjelo, bio je stranac u crnu. Odmah su naslutili da je neko od Maglaja s nekakvim glasom. Putnik je doskora svrnuo preko njiva i upravio Lazarovoj kui, a sad su ve poznali da je zaptija. Jo doljak ne bijae ni kod njih, a Mehmed-efendija ga pretee: - ta je, Huska, ako Boga zna? - Valja vam u Maglaj! - odrijei on. - A to, bolan? - Taka je zapovijed od obrstara. - Od koga? - priupita Mehmed-efendija ne razabravi dobro. - Od obrstara! - A ko je taj obrstar? - Ta zapovjednik njihov. - Pa je li te ba po me poslao? - Jest, i po te i po druge memure; sve su zaptije razaslane po nahiji, da kazuju svijetu da ide svak svojoj kui, da svak gleda svog posla; a i vi, memuri, da ete sjesti na svoja mjesta, da ete radit ko to ste i do sad radili, nita se, veli, pometat nee, ponavlja zaptija zapovjednikove rije i, sve e bit, ko to je i bilo. Ve odmah hajde, spremaj se! Mehmed-efendija je gledao u zaptiju raskola enih oiju od uda, al' to koji as taj ga glas predobivao, on u tom nazrijevao svretak buni i nesigurnosti ivota, a u isto doba uvi ao onu brigu, onu zadau nove vlade da se odmah svijet sabire svojim kuama, da nastavi svoj svagdanji ivot i rad koji se bio prekinuo, poremetio. Zaptija je sio i odmarao se a Mehmed-efendija ue u pojatu da javi materi tu vijest. No kako se to razgovaralo u blizini, ona je sve ula, pa kad joj sin ue, ko na pola radostan, ona je krila prste
139

predvi aju i novi uas, pravu onu kob koja ih eka, koja e ih snai. Kad joj sin ipak sve ispripovijeda, ona odluno odbi taj poziv. - Da ta emo? - u udu e on. - Zar ovdje ostat? Ona je plakala. Nije mogla drugo da misli, ve da joj je onaj poginuo, pa sad ho e i ovoga da joj oduzmu. - Meni valja i i, kad me zovu! - Opet e on - a ne morete ni vi ostati ovdje. Najposlije ete svojoj ku i, kao i ostali svijet. Mati je vidjela da je sin odlu io ii, zastavit ga nije mogla. Da ga pusti bez sebe il' da i ona i svi idu kui, nije se mogla skloniti, pa je to cijepalo. Uto je opet Mehmed-efendidja po eo razlagati da je ba bolje po njih ako ovako odmah odu ku i, jer sad u Maglaju nit ima bune, ni bojazni za novi kakav nemir; Svabe da svakog uvaju i tite, pa da su tamo sigurniji nego li ba u samoj Lazarevoj pojati gdje ih svaki as moe napasti kakva ekija koja se sad po umama i selima skita. No te rije i ne bi nikad sklonile tunu i zabrinutu hanumu da je ona mogla odoljet svom srcu, da se i s drugim rastane. To nju skloni i oni se poee spremat da odmah iza podne krenu ku i svojoj. Zaptija se odmorio, ru ao u Lazara i otiao dalje, da svijetu javi poruku iz Maglaja. Mehmed-efendija se zaputi poslije podne sa svojom eljadi u Maglaj, a pratio ih jedan kmet, da nijesu sami u putu. Kad bijahu na raskr u, odakle puti skre e u Trnine, mati se Mehmed-efendijina predomisli i oni po elji njezinoj krenue u Trnine. O zapadu sunanom stigoe u Trnine gdje na oe sve kao to su i ostavili. Mehmed-efendija se odmah po dolasku zaputi u ariju da se javi za140

povjedniku. Sijedu je hanumu sam kmet tjeio, premda ni sam nije nita znao o vabama, ali ona strepila od straha dok joj sin bijae u ariji. No jo se ne bijae ni smrailo, a Mehmed-efendija ni e iz Maglaja, sasvim vedra lica, nekako umiren, poto je svojim uima uo rijei zapovjednikove, kako ne treba da se svijet i ega plai, da radi svak svoj pos itd. Prijatelj ga jedan, tako er memur, uputio kako se valja rukovat sa zapovjednikom i re i mu: Dobro doli. I tu im sad on pripovijedao o vabama mnogo kojeta, kako ih ima puno, a red kakav im je, da ih, veli, nai ne bi mogli nadbit da ih je bilo trostruko vie... Pobogu, Meho, ima 1' igdje ita za Ahmeta, jesi 1' uo? - prekide ga mati usred ovog pri anja. Mehmed-efendija joj nije mogao nita odgovorit jer nit je imao vremena da hoda po ariji, nit bi moda imao od koga pouzdano ta saznati. Oni zautie, a Mehmed-efendija je sad tek opazio da e biti muke s majkom ako.se zbilja Ahmet ne povrati. Da je samo koji as umiri, odlu io je da joj koji put i skuje kakvu vijest, ako uistinu nita ne sazna. XVIII Narodna je vlada u Sarajevu izaslala svu silu, to je mogla skupiti sve niz Bosnu prema vabi a u posljednoj eti poli i sami zapovjednici i odli nici narodnog ustanka. Ovi su ili s tvrdim uvjerenjem da e im austrijska vojska najposlije okrenut le a; no ne dogodi li se to, odluka je bila vrsta: borit se do zadnje kapi krvi! Odli nici narodnog ustanka imali su na umu jo i to da se lijepom pokua odvratit austrijska vojska od Bosne, jer e se inae sva zemlja krvlju natopit, a na to valjda ni sama
141

Austrija ne ide. Ovdje su ovaj zaklju ak i napisali i razaslali na vie strana. Onaj dan, kad se zapovjednici narodnog ustanka primicali Zenici, taj je dan najzamaniji u ono doba. Dok je narodna vojska uperila o i samo dolinom Bosne, da se tu suzbije sila austrijska, dotle je ve i Mostar pao; al' ba taj dan otvori se ljut boj na tri razli ita mjesta Bosne, na Jajcu, epa kom brdu i kod Gra anice. U Doboju se ocijepilo od glavne vojske jako odjeljenje i polo dolinom Spre e prema Tuzli, ali ve kod Graanice dolazi kajnekam graaniki i podnosi zapovjedniku jedan primjerak Hafiz-paina zaklju ka i odvraa austrijsku vojsku od daljeg napredovanja. Zapovjednik i ne pogleda u spis, ve ide naprijed vre i savjesno zapovijed svoga starijeg. Ovaj se glas brzo rasprostre po Tuzli i svud oko Majevice, i sad sve ustaje na oruje da obrani svetinje svoje, jer e austrijska vojska poruit i damije, kako se pronosi glas po narodu. Zato austrijska vojska nailazi uza Spre u na svakom koraku na estok otpor. Maglajsko graanstvo, razasuto po svoj okolici, ulo je graju puaka i gudnjavu topova sa dvije strane: sa Spre e i sa epakog brda. Zato je svak bio u strahu, i znaju i ve da je Maglaj pao, niko se ne usuduje da potrai ku u svoju, da se vraa u Maglaj, doli ono inovnika koje zaptije odazvae. Napoljetku se svri dvodnevni boj na epa kom brdu. Turska vojska uzma e uz Bosnu, prepustivi i Zep e austrijskoj vojsci, pa krenu na Vranduk na bolju zgodu, a sav nizam do 400 ljudi pade u suanjstvo. U samom se epu naoe Ahmet i Hadi-Selimaga. Ahmet se borio kao lav, al' zaludu, nit nae smrti ni pobjede, pa krenu za vojskom uz Bosnu, a Hadi-Selimagu neto vuklo na142

trag, sjetio se svoje eljadi, a opet naslu ivao da e najposlije pasti i Vranduk i Zenica kao i ep e i Maglaj. On odlui prijei na maglajsku stranu, pa - ako uzmogne skupit kakvu etu u nahiji da udari na Maglaj, a pogotovo ako jo gdje u blizini bude boja, jer se ulo da se na Spre i mnogo otrije tuku. Po okolici maglajskoj brzo se raznese glas da je zauzet Maglaj, da je austrijska vojska unila i u epe i otila dalje uz Bosnu. Dok su se ule puke, i seljaci su mogli nagadati gdje je boj, al' sad presta sve pa i sa Spre e ne uje se puka, vojska je valjda odmakla prama Tuzli. Po selima se taka raznosili glasovi da je boj prestao pa da treba svak da se seli kui svojoj. O vabi se pripovijedalo mnogo, da ga je sila u Maglaju, al' da su vrlo mirni, nikom da nita ne ine. irile se uz to i poruke iz Maglaja da se svijet vra a svojim ku ama i prihvati svak za svoj posao, pa se stoga pametniji poee spremat natrag u varo, a tvrdokorniji odlu ili jo ekati neznaju i ni sami zato ostaju. Zaptije su obile svu nahiju pa napoljetku stigle i u Bratinie gdje su odsjele amide Mehmed-efendijine, a i Muharemaga sa svojom eljadi. Oni nijesu ekali druge ve odmah krenuli u Maglaj, a Muharemaga ostao i odaho iza onih ulizica osmanlijskih, koji e se sa i vabi ulagivat. On nije bio s amidama Mehmed-efendijinim ni u komiluku, oni bili na jednom kraju, a on na drugom, al' bi se esto sastali pred seoskom damijom ili gdje u kog seljaka na sijelu, gdje bi se onda razgovarali. Dok su oni bili tu, Muharemaga je vazda utio, a sad uprav odahnuo, poto oni odoe, razgovarao sad sa seljacima mnogo povjerljivije, iskrenije... Muharemaga sad provodio vrijeme sa seljacima u razgovoru, a vazda grdio Osmanlije i ulizice nji-

143

hove. Pa i eljad njegova ve se svikla na selu, pa im onaj ivot uprav prijao. Prestravljeni od onog boja, a umorni od bijega i puta odmorili se i oporavljali. Al' ipak briga i strah za bunu, za ku u njihovu, pa za svretak svega onog zamraja nije ih ostavljala. Ajia je znala samo to da je daleko od svog zaviaja, a moda jo dalje od Ahmeta. Nit je ovdje mogla uti to za njega, nit imala koga pitat. Sirota hodala sa seoskim djevojkama pa bi se mahom i poslom kakvim zabavila, a misao o zaviaju, o Ahmetu ne spadala joj s uma. Muharemaga bi moda ostao u selu zadnji od sviju gradana da se ne pronese udnovat glas nahijom: Nekakva se vojska skupila na Klisu (dva sata na istok od Maglaja) pa ho e da udari na Maglaj. Svijet pripovijedao kako je Hadi-Selimaga skupio etu na Klisu, pa razailje momke svoje po selima i saziva narod pod bajrak. Govorilo se kako se mnogi pridruuju toj eti, osobito seljaka mnogo, a i graana, koji jo ne odselie. Mnoge taj glas obradova pa i Muharemagu, al' on se ipak bojao da ne bude kasno svaka sprema i nav,ala. Tako sad nastade u okolici maglajskoj neko dvoumlje. Jedni se pridruivali Hadi-Selimagi, a drugi dobivali poruke iz Maglaja da se sele ku i svojoj. Oni koji se odazvae prvom pozivu nijesu se kajali jer se tu zaista uvjerie da je prestao svaki strah za bu,nu, za boj. Carska vojska zauzela Maglaj, zavirila u svaki kuti , svaki sokak, svaku ku u drala na oku, je 1' joj se doma in povratio, pa davala zapovijed da se vatra loi, da se po dimu raspozna, da nije ku a prazna. To je vojska inila osim toga: da se gra anstvo povra a svom obinom ivotu, jo i stoga to se mnogi do sad potuio
144
'

da je naao svoju kuu obijenu i poharanu, a to su inili neki zlikovci, vide i, da u mnogoj kui nema gospodara, zavla ili se u njih i kazivali vojsci da je to njihov dom. im se koji graanin povratio, valjalo mu je predati oruje carskoj vojsci. I trgovci su otvarali svoje duane, al' ne stoga da pazaruju, ve po zapovijedi da se uspostavlja stari red i promet u ariji. Sav se varoki svijet slijegao neopazice, a svak dolazio u brizi, u strahu, svak gledao vojnike ispod oka, svak sa svojim posebnim osje ajem i dojmom. Ljudi se slijegali u kasabu vide i da nemaju vie razloga upiti u selu, a da e vabo najposlije i u sela stii; al' ipak svaki preko volje ulazio u svoju avliju, u svoju kuu, a tako se nehajno la ali i svog posla, to je kome bio zanat. Za carskom je vojskom navalilo i drugog svijeta sila boija. Gdjekad bi osvanul o cijelo ono polje pokriveno sve samim kolima. Vuklo se tu to je vojsci trebalo, a novac pada ko kia. Gra ani, koji se istom doseljavali a svaki as nicale nekakve daare, kolibe, a istom opazi itav du an ili gostionu, pa se to trguje, mete. Gra ani u udu gledali kako se novac troi. No rijetko da se koji lati pa da i on udari u kakvu trgovinu. Mnogi je gledao na svoje oi kako je skuplji tovar no konj, a nadni aru se povisila nadnica da sad zara uje toliko forinti koliko je prije groa zasluivao. Ali jo e se dosta novca tu potroit dok se one age nakane da zasuu rukave. Na bunu se prvi digoe drvari i cigani, pa i u ovaj rad udarie oni najprvi. Onaj, tono prije na heftu tudi na cesti plijenio mrtva katanu, eno ga sad dovue bremc pru a, oplete do podne kolibicu, a po podne je ve u njoj peko i prodavao tursku kavu, da je do no i vie stekao nego mu
.

10 - E. Mulabdi : Zeleno busenje

145

pokustvo valja. Drugi je na sebi donosio zob, koju je kupovo od jednog age pod obinu staru cijenu, a ovamo prodavo cijenom koju je vrijeme donijelo, pa svakom prodatom vre om kupio po dvije od age. Tako je radilo i ono nekoliko du ana to se u prvi mah sjeti da se okoristi prilikom, pa se tu nemilice troili orasi, ljive, duhan, ito itd. Ali ako se ikom s pravom moe prigovoriti to se ne lati rada u taj prvi mah, to su Varoani. to drugom graanstvu, agama, onaj prirodeni nehaj nije dao da se osvijeste, a pogotovo ova nagla promjena prilika, da se nijesu mogli preko no i snai, Varoanima je smetala pretjerana radost i veselje. Rairenih ruku oni doekivali carske vojnike, a osobito kad jo po ee razgovarat ama na dlaku kao oni, pa i imena im ista njihova i sve. Oni pootvarae svoje gostione, koje su tada zbilja odgovarale svom imenu, jer se tu vie gostilo neg prodavalo. Vojnici u ono doba puni para, pla ali, prosipali pare; al' gazde ni da pogledaju, ve istom onda zazivaju nove prijatelje ku ama svojim na pravu gozbu. A soldati, i onako u ariji stiska, kud e se ietat, kad nije u slubi, ve u Varo, gdje moe na i pokoju djevojku da se ugodno porazgovori, zabavi koji as. Tako bijahu prvi dani. I Mehmed-efendija je esto dolazio u ariju ili da ta kupi ku i ili da sazna za Ahmeta. Kako nije mogao skloniti majku da se presele u Varo, on onda odlu i da sobom sputi ono ljetine to je dolo do ruke. Ba a rodila k kita, on nikad sobom nije brao ljiva, nije radio onih teakih poslova, pa ipak se skloni da to sobom i s bratom uredi, jer ionako je besposlen, a u drugu ruku i radnici skupi. Nije dakle bilo druge ve zasukat rukave pa sobom podabirat ljive i nastjerat na ljesu. Mati mu ve poela gubiti nadu da
146 1

e se vie vidjet s Ahmetom. Sin joj dodue svaki put donese vijesti kako su ga vidjeli na Klisu kod Hadi-Selimage, kako se neprestano spremaju da udare na Maglaj, ali kako se sirota nije sastajala s drugim svijetom, da jo od koga ule to sli no, ovim vijestima nije mogla vjerovati. Mehmed-efendija je radio iz dana u dan, a pamet mu bila vazda zaokupljena majkom i bratom. Vidio je da ju sklonit ne more u Varo, a ofii o Ahmetu nije mogao nita pouzdano uti. Gdjekad bi razgovarao o poslu pa bi tu nuzgredno spomenuo kako e kad se sve sredi, prenijeti ono suhih ljiva u Maglaj, a tu da e ostavit momka koji e uvat kuu; htio kako god da se i mati zauzme za posao, da je ostavlja pomalo ona briga i tuga, ali ona bila vazda jednaka, a o selenju njihovu u kasnu jesen ni rijei ne bi rekla. Kao da je bila sklona da uvijek tu ostane. Njemu se ovo samovanje u Trninama nije svialo pa stog nije znao to da ini. Idui u ariju ili iz arije esto bi udario kroz Varo, al tek kad bi nastupio izme u kua pokajo bi se to je naio tim putem. Varoani sjedili pred svojim kuama, a po puna avlija vojnika. Tu se ali i razgovara, a Varoani, negdanji njegovi prijatelji, smiju se sad na sav mah, tek onako emu bilo, samo nek to on uje, a ini mu se a's da bi se i njemu podsmjehivali ispod brka i kao da bi neto kazivali za njeg soldatima. Jedne veeri iae on pred sami suton iz arije oborivi oi preda se. Sve je proao da se nikud nije obazr , makar da je uo govor, galamu i pjesme; al' kad naljeze ispred Josine kue, ne moe se odrati da se ne obazre. Pred ku om bio Joso pjan i nekako razuzdan, a zagrlio se s jednim vojnikom, sve mu se in bradatim ovjekom krupnih oiju. Joso je nazdravljao proljevalui au u ruci, pa kad spazi Mehmed-efendiju, bij
10. 147

jae zazinuo: O Mehmede, Mehmede!... al' mu to zaprijei onaj vojnik i on ne izre e to je htio, a ovaj promae mimo njih. XIX U Vranduk se slegla sva turska sila. Tu je vojska, koja je razbijena na ep u pa se povratila u velikom neredu uz Bosnu, a stigla je i zadnja eta sa zapovjednicima. Premda je sve uprlo o i u klanac pod Vrandukom, da se tu do eka austrijska vojska, ipak ve u prvi mah opaala se u vojsci neka nesloga i razdor. Jedni su izgubili svaku nadu u otpor pa upravili ispod Vranduka ravno svak svom domu da tu ekuje svoju sudbinu; drugi se vrsto uzdali u vranduki klanac pa, htjeli tu otvorit odlu ni boj, a gospoda vidjevi sad silu austrijske vojske, spremali izaslanstvo pred zapovjednika da ih ozbiljnom rije i opomenu da se ne proljeva krv uzalud, da se u miru povrate natrag preko Save. Ova je nesloga u vojsci mnogom otela i zadnju nadu u pobjedu, no druge opet jo ja e osnaila, osobito kad se pronese glas o pljevaljskom muftiji koji sad brani dolinu Spre e. Dakle je izaslanstvo i opomena austrijskoj vojsci sasvim umjesna, pa ako jo to ne posluaju onda nek ne ale krvi koju e prolit osvajaju Bosnu. Tu je misao prihvatila sva vojska i po savjetu Hafiz-pae i drugih poglavica uputila se prama Zenici, a zapovjednici ostali ekaju austrijsku vojsku da joj uru e tu opomenu Pod Vrandukom bijae i Ahmet. Snuden i ogoren doao je on s vojskom od ep a, a pogotovo kad je opazio onu neslogu razbijene turske vojske. No najedanput on oivi kad u za pljevalj.

skog muftiju kod Tuzle, i makar da ne bi poalio krv prolit na svakom kraju svoje domovine, ipak srce ga povu e u one krajeve, nek je bar blizu svog rodnog mjesta, a vojska mu se ona inila slonija pod mudrom upravom pljevaljskog muftije. On se brzo odlu i. U Zenici ostavi neslonu vojsku, prije e na desnu stranu Bosne i preko planina upravo Maglaju. Sjutri je dan bio u svojoj nahiji, gdje je saznao za etu na Klisu, a i na Sprei da se estoko tuku. Prvaci glavne turske vojske pod Vrandukom opet padoe u neslogu. Ostavie doskora i Vranduk, pa i Zenicu, gdje austrijska vojska u e bez ikakva otpora. Tek sad do e Hafiz-paa i priop i zapovjedniku austrijske vojske opomenu narodnog ustanka, ali naravno bez uspjeha; i austrijska se vojska sad pomicala uz Bosnu, dok ne nai e na otpor kod Han-Bjelalovca, a kasnije i Sarajeva, koje poslje dvodnevnog boja i zauze. Trei je dan Ahmet stigao na Klis. Hadi-Selimaga je bio zapovjednik a vojska, skoro ona i onaka tono prvi dan na onaj glas prhnu ispred hana a drugi dan pobi bjee u katanu. Ahmet je odmah vidio u to je pao, on nije mnogo drao do ove yojske koja je samo vikala i nestrpljivo ekala Hadi-Selimagine zapovijedi da se udari na Maglaj. I Hadi-Selimaga je uvjeravao Ahmeta da eka glasa sa Spree, pa e istom jedne no i na Maglaj. Dok je glavna vojska uz Bosnu napredovala, oko Spree se vodio estok boj. Kadno se zapovjednik ovog odjeljenja i ne obazre na opomenu graanikog kajmekama, ve udari uza Spre u, skoilo je onda oko Tuzle sve to je bilo za oruje i suzbilo austrijsku vojsku. Ova pobjeda osnaiF
149

148

narodnu vojsku jo vie, te potisne neprijatelja niza Spreu. U to stigne pljevaljski muftija, koji onda razvija na trome i Maglaja, Doboja i Gra anice onaj niz okraja tono trajahu vie od mjesec dana. Za sve to maglajsko gra anstvo nije znalo. Svijet se samo udio: da se sva ta promjena dviju vlada sastoji u tom da dode sila carske vojske i napuni grad! Tek poslije e stii narod neko zlo, a zato se i oruje oduzelo da se narod ne moe branit. Tako umovali jedni dok su drugi uistinu o ekivali kad e se to poruit svetinje turske, da turci budu ono to su bili oni za stare vlade. No mnogi svijet nije vodio brige o tom, jer je u ariji silan promet i rad pa se nema kad ni da naspava. Ve i seljaci navalili svakojakim iveem na ariju, suda jo nikakva pa prodaji to ho e, i duhana puna arija. U tom seljaci nazrijevali onu pravu promjenu, novu slobodu. Mehmed-efendiji su bili teki ovi dani. Mati neprestano tugovala za Ahmetom, a on joj na silu kovao svakojake vijesti da je kakogod utjei. Osim toga zeblo njeg i od mnogih zlih ljudi koji nijesu mogli ekat da nova vlada otpo ne svoj rad, da pritite i unituje turke, ve zali sad i panjkali mirne gradane, podmetnuvi im prije oruja pod pojatu, da imaju oruja u ku i, da stoje u svezi s onom vojskom na Klisu. Mnogi je odveden u posadu, preno io tamo ni iv ni mrtav od straha, dok bi se napoljetku, vidjelo da je prav, pa ga oslobodi. Tako se i Mehmed-efendija bojao svojih negdanjih prijatelja, a onaj mu sukob prvog dana u Varou nije spadao s uma. Stoga je sad ostajao u Trninama za poslom, a vrlo rijetko dolazio u ariju.

U neko doba u estae glasovi za onu vojsku na Klisu. Seljaci dojavljivali da se spremaju na Maglaj, i ak koju`ye er kane udarit; ali posada maglajska malo marila za te glasove; kao da je u duu poznavala Hadi-Selimagu koji nije mog zastavit carske vojske na boljim klancima a da je sad izagna iz tvrde maglajske gradine! Ali Hadi-Selimagina je eta zadavala dosta straha svojoj okolici. Donekle se sami seljaci pridruivali k njemu, a kad to presta, onda je Hadi-Selimaga izailjao svoje vojnike po selima i nagonio svijet pod svoj bajrak. Kako je trebalo da se vojska Hadi-Selimagina i ne im hrani, to bi straa njegova gotovo svaki dan ulovila po vie janjaca neg ljudi. Ova vojska, u kojoj su okolina sela gledala malo junaka, natjera i ono malo gradanstva to bijae po selima, a to se jo ustru avalo meu vabe, te se sve oseli svojoj ku i u Maglaj. I Muharemaga sjedio ba jednog dana u hladu pred seoskom damijom razgovaraju sa seljacima a u sebi razmiljao da se krene ku i, kad paad zalajae a k njima hrupi desetak naoruanih ljudi. Me u njima je bio i Ahmet, kom je zapovijed od samog Hadi-Selimage da i on ide sabirat svijet u vojsku. Kad opazi Muharemagu acnu se. I ne sjednuvi, zagalami voda ove etice juzbaa Guti : Ustajte, ljudi, kamo vam oruje? ta ho ete od nas? odupre se jedan seljak. U boj, na vabu zagrmi juzbaa. Ko e nam djecu uvati? ozva se drugi. To nije moj pos! prikri mu Guti. Zapovijed je od komandira da sve ide u boj. Seljaci su vidjeli da je dolo zlo na kuu pa zamotavali svakojako, da se lijepom iskopaju. Za to je vrijeme Muharemaga utio, a utio je i Ahmet i
151

150

sav strepio od nekog uzbu enja. Da je znao da e nabasat na Muharemagu nipoto ne bi poo, a on ionako nije hodao po selima i sabirao svijet, to mu je bilo prvi put. Znao je da je doao u blizinu svoje drage Ajie pa ga spopala neka neopisiva muka i tuga. Gonilo ga neto k njoj da je samo vidi, da se jo jednom halali s njom, da je bolje utjei, ali rastat se od one druine a u init to na o i Muharemage komu je iz o iju itao neki prezir, to mu se nije dalo. U drugu ruku, ko zna i kad bi se sastao s njom da ga ne bi zaklela svim na svijetu da se pro e boja, pa... Zar ko kukavica ostavit vojsku i pobjei u Maglaj il' se tu gdje sakrit? Ne, to on ne e uinit! Kako je ovim naglim sukobom zaplivao u ove misli, prislonio se uz jedno deblo pa nije ni opazio ta se zbiva-oko njeg. Seljaci .poto su vidjeli da s Gutiem ne mogu izi i na kraj, pristanu da e u boj pa odu svaki svojoj ku i da se spreme i oboruaju. Tako i Muharemaga. No uzalud je juzbaa ekao pred damijom, nit se vratie seljaci ni Muharemaga. Uzbjesnie svi od gnjeva na ovu neiskrenost i kukavtinu pa po oe meu kue da ih silom izvuku. Ahmet se bojao da e udarit na Muharemaginu ku u, pa je ostao pred damijom, a ovi se razili po selu, no nigdje povoljna odziva. Seljaci ih do ekae zatvorenih vrata, pa kad im se oni po eli groziti, ukaza im se zjalo pu ano kroz ipilu, a oni natrag otkle su i doli. Tako su ih u zadnje vrijeme svud do ekivali. Vratie se kroz pusto selo svi gnjevni, a Ahmet tuan. Obazirao se nekoliko puta ne e 1' gdjegod smotrit Ajiu, pa iziao iz sela, a uvijek gledao onamo. A sad ga opet spopadoe misli o Muharemagi. Zato je on onako mrk i hladan prema nje152

mu ko da se nikad nijesu ni vidjeli, mjesto da ga lijepo do eka i jo osokoli to se on jedini odvaio da se bije sa vabom. To siromah nije mogao rijeit. Al' u isto je doba mislio i Muharemaga o njemu. ae u prvi kraj da se ukori to se ne javi Ahmetu; al' kad mu na um pane Ahmet, sin Omerefendijin, a ko su mu amide, brat, sva ta porodica, sve ulizice onih koji dadoe Bosnu vabi, pa e se sad njemu ulizivat. Ahmet je eto dodue jedini od cijele skoro varoi pod pukom, on se sam bije, priznao bi Muharemaga sam sebi; ali on ne vjeruje da e i od tog boja to biti, kad su se oni u to umijeali. XX Doskora je cijela dolina Spre e bila u rukama pljevaljskog muftije. Njegova je pojava probudila okolicu, podigla svijet u boj. Austrijska se vojska povukla Doboju i tu gradila an eve. Duje, Becanj breuljci oko Doboja bijahu mjesta estokih okraja, a doskora muftija pre e na Preslicu, na ogranak Ozrena, kud vodi cesta od Maglaja u Gra anicu. Na oblu vrhuncu ove kose zakopa muftija svoju silu i odatle suzbijae svaku navalu nepri liateljsku. Do tog je asa Hadi-Selimagina eta ve bila sama sebi nesnosna. Ne usu ivali se udarit na Maglaj ve mislili da e vabo prije na njih navalit, pa kako se bijahu u vrstili, neprijatelj e iznemoi navaljuju na njih, a oni e onda ili poiskakivat iz svojih meteriza i Maglaj je njihov za dva sata. Ali oni iz Maglaja kao da nijesu ni znali za nju. I jo koji dan pa bi se ta eta razasula da ne odjeknu top sa Preslice, a tada ova etica nanovo oivje.
153

Jeka topova i graja puaka sa Preslice ula se i u Maglaj, pa Mehmed-efendija se odmah pourio u ariju da sazna to za onaj boj, a i za brata da to uje. I majku su mu oni topovi probudili i ustraili kao i sve druge, al' nju u neku ruku i obradovali, jer je po tom vidjela da jo ima boja, da bi njezin Ahmet jo mogao biti iv. Mehmed-efendija hodao arijom i ve da pode ku i, poto je razabrao za muftiju, kad mu poznat ovjek dade znak i upravi uskim soka i em. Mehmed-efendija prista za ovim, pa kad se nadoe nasamu, otpo e ovaj: - Imam da ti kaem selam od brata! - Alej umu-selam! - prihvati Mehmed-efendija pa odmah priupita: - A gdje si ga vidio? - Na Klisu. U taj je as proao mimo njih Muharemaga, pa kad smotri njiha pogleda onog sa za uenjem, al' odmah obori o i zemlji pa proma e. Poznao je negdanjeg drvara Aliju, a koji je prije tri dana bio kod njeg u Bratini ima s Guti em i Ahmetom da ga goni u boj. Mehmed-efendija to nije opazio, ve je govorio momku: - A kad si ti bio na Klisu? - Ja sam jutros u zoru ozgor. Doao da kupim kojeta, da obi em kuu, pa u opet ve eras! Oko Mehmed-efendije se arija okrenu. Nije mogao ni zamislit taku lukavost da ovjek die puku na vabu i u isti mah dolazi me u njih kao biva ni luka jeo ni... a sad opet u boj! Mehmed-efendijina ud i iskrenost nije dala da se on tome ne odupre. Da je bila od cara zapovijed, moda bi i on sam io u boj, al' ovako ovamo se predat vojsci, a potajno se iuljat pa dignut puku, to, to mu bilo nekako odvratno. To ga je zbunilo pa ak poslije priupita:
154

- Pa ta veli Ahmet, ho e li skoro amo? _ - Meni kako se ini da nee. Sad e nas polovina ii na Preslicu, pa mislim da e i on. - Bi li ti njega mogao kakogod sklonit da se toga pro e? - Teko. Neki dan smo zajedno hodali kojekuda, nagonili svijet u boj pa se svrnusmo i u Smrdin. Lazar mu je kazivao tvoju poruku, al' on ni da uje. - Meni je s matere, a ja njega ne bih molio da do e. Istina, volio bih da se pro e, da ide svojoj kui, ali... - Eto nas do koji dan, - ubrza drvar na silu se smijeei, - samo da ovim pogledamo u leda, upre on palcem preko ramena u skup vojnika koji su mimo njih proli. Mehmed-efendija gledao drvara nekoliko asaka pa onda dobaci: - Molim te, Alija, ako ga opet vidi, kai mu da si se sastao sa mnom, kai mu da smo svi zdravo, osim matere; ona je vie bolesna nego zdrava, pa eto, sad kako on ho e! Mehmed-efendija se povratio u Trnine, ali pun vijesti, pun nekih zagonetki, brige. Sastajao se s nekoliko svojih prijatelja pa mu napunili ui o muftiji, o zakopanoj vojsci na Preslici, o svemu tom, pa onda svi zajedno iz svega toga crpili za sebe novu brigu, gledali u doga aje koji mogu biti sasvim opasni po njih. Desio se tu i Numan-efendija pa bi im kojiput rasprio te strahote i polago glavu svoju da e se vabo sit nasjedit u Bosni, to e mu tobo naudit od muftije; ali dok se taj muftija ukloni s Preslice, ko zna ta oni mogu pretrpjeti! Toga se jedinog i Numan-efendija plaio. Ta eto nema dana kad se ne odvede po jedan gra anin onamo u ordiju; pala, veli, sumnja na njeg da
155

stoji u dogovoru s onim na Klisu. Ko je to nabacio na njeg, nije bilo teko pogoditi. Varoani hodali arijom kao i obi no, otkad se promijenie prilike, otvorena ela, izbo enih prsa; al' otkad ovo zapuca i na Preslici, gledali oni gra ane nekako podmuklo, lu i se podsmjehivali ispod brka, a lukaviji prijeali o ima. Sre a je bila to bi brzo istina izbila na povrinu; odvedenog gra anina zadrali bi po jedan dan i no pa ga pusti, uvjerivi se da je ono bila kleveta na njeg. Pa je Numan-efendija razgovarao druinu i htio svakog da uslobodi, ako ga i odvedu da e ga najposlije pustiti. Ali ba tih se dana dogodio slu aj koji je svakom zadao nove brige. Trojica se, vele, zaklela za jednog mladog bega da je sto momaka poslao muftiji na Preslicu, pa da e i on ovo koji dan onamo. Vojska je odvela mladi a u logor i tu su ga uvali pod jakom straom. Kad je to ula mati mu, koja je jo uvijek stajala dva sata od kasabe, pala u nesvijest od tuge za jedincem svojim. I da je dulje tako potrajalo, rastavila bi se sirota sa ivotom; ve stoga ubrusie dvojica zapovjedniku da izbave mladog bega, ako ne sa svim, a ono bar da uvjeri tunu majku da joj je iv, pa e opet dragovoljno k njima. Zapovjednik uslia molbu i dade mladi u dvadeset i etiri sata vremena, al' kad on stie onamo i obradova majku svoju, evo ti onda ko naru ene nove nesre e: Guti sa svojima opsjede ku u. Tek to ga majka zagrlila, morala ga pustit u novo suanistvo. Bega odvedoe silom na Klis, ne da se bije, jer on za pravo jo i ne bijae dorasto za boja, ve da ga prosto ucijene. I beg je sjedio na Klisu uz Hadi-Selimaginu kolibu u prangama kao najve i kanjenik, a u Maglaju je bio u isto doba proglaen za odmetnika. Od to su doba klevetnici jo bolje uspijevali.
156

To je mnogog bacilo u brigu, pa i Mehmed-efendiju. On se bojao najvie da ljudi zla srca ne iznesu i na njeg da je on ba sobom otpremio brata u boj; al' ipak inilo mu se da oni jo uop e i ne znaju za Ahmeta, a osim toga mislio: gdje stoji u Trninama da se oni njega sjete onda kada ga vide. Bit e dakle bolje da se uklonim, mislio Mehmed-efendija, da im nijesam na o ima, pa od to doba i rijetko iao u ariju, a i kad je iao nije udar na Varo. Gdjekad bi mu opet sinula glavom misao da ode u sud i da ponovi poznanstvo sa zapovjednikom, da je toboe sigurniji; ali Numan-efendija mu re e nekom prilikom: eka se, ve1=, dok prestane vatra, pa e svaki (inovnik) zauzet svoje mjesto. Meutim nastao i ramazan, Mehmed-efendija se ustee od arije s opravdana razloga, a ionako nekako se u Trninama vrlo obiko. U po etku ga je mati prisilila da ostane tu, a sad bi ga ko teko sklonio da se oseli u kasabu. Onaj ina e laki pos o oko ljiva i punice, al' za njeg dosta trudan, umarao ga danju, pa slatko jeo i spavao, a svjei ga zrak jutarnji uprav krijepio, pa bi esto dopro u ovo burno doba da sam sebe ukori to se davno nije kanio suda i arije, pa ivio ovdje u ovoj krasoti i uivao prirodne slasti koje mu ova okolica prua. Koliko god se Mehmed-efendija ustegao od kasabe, ipak nije mogao pustit s vida razvitak doga aja u Maglaju, a i na Preslici. On je gotovo svaki dan slao malog Aliju da obi e tobo ku u njihovu i da po dogovoru sazna od amida svojih koju novost. Tom je prilikom mali imao da razabire to i za Ahmeta, al' njiha su dva imali dogovor mu e matere, da mali ne kae materi, ako to sazna prije, nego to stariji brat ne uje. Mehmed-efendija je
157

svaki put znao materi skovat po koju lijepu vijest za Ahmeta, da ga je neko vidio gore kod Klisa a on, veli, samo eka zgode da krine, da se ukrade. To je on njoj govorio samo da je utjei, a u sebi mislio da mu to ne e trebati dalje, ve samo dok prestane boj na Preslici da e onda Ahmet do i i od sebe. Mali je to jedva do ekao. Otiao u Maglaj, obio kuu, vidio se s amidama, pa onda strugnuo Muharemaginoj ku i da se vidi sa svojim jaranom Mustafom, poto je uo od brata da se i Muharemaga povratio. Kolikog li veselja kad se vidjee poslije toliko vremena, a tek kad ga opazi Ajia: na licu joj titrala radost, saletila ga pitanjima: kako su mu kod ku e, mati, snaha, kako su proveli ovo vrijeme i ho e li naskoro doseliti. U to se umijeala i Muharemaginica, i ona pitala za majku, za sve, pa i za Ahmeta. Alija im sve kazivao, ma kitio, kitio, pa bi se onda opet okrenuo Mustafi i gledo u njeg, kao da nije vjerovao svojim o ima da je to njegov jaran Mustafa. Taj sukob Alijin podsjetio Muharemaginicu na minule doga aje, pa lutala u mislima: ta se sve iskalilo na njima za ovo nekoliko dana! I Ajia se sjetila one bune, bijega njihova, ivota u selu; al' njoj izgledalo da se ve vra aju stari dani. Bili su odmakli od svoje ku e daleko, mislila.za kuu, za Ahmeta, da se moda ne e vie vidjet; al' evo vratie se, na oe sve ko i prije, eto i Alije i njihove ku e, samo samo jo Ahmet da do e, .pa... i ona p ela sve zaboravljat, po ela se tjeit a mislit samo o Ahmetu. I zato je molila Aliju da im se e e navrati, da tako sazna togod, dok Ahmet jednog dana ne obraduje i nju i sviju. Od toga je dana Alija esto dolazio u Maglaj, a nikad ne bi propustio da se ne uvrati Muharemagi158

nim. S Mustafom bi se zabavio po itav sat i vie, u to bi dola i Ajia i raspitivala za Ahmeta. On joj donekle kazivao to je znao, a od neko doba ponavljao one iste vijesti koje bi Mehmed-efendija skrojio materi, pa bio tako preprodavao Ajii, samo da joj kae neto da je umiri, jer je vidio da se njih dvije najvie brinu za Ahmeta. Muharemaga je zatjecao Aliju u svojoj ku i, pa s po etka mu nije bilo zazorno, a kasnije mu bivalo i zagonetno to to njihovo dijete zalazi u njihovu ku u. Da Alija prenosi kakve poruke od njegove k eri, nije mogao ni pomislit jer je znao da je Ahmet u boju; ali ipak nije mu bilo po udi da se njegovo dijete drui s Alijom, ako dolazi porad Mustafe njegova, a pogotovo da mu Alija jo i u ku u zalazi. Ali te ga misli obuzimale samo kad bi dje aka smotrio u svojoj kui, pa bi opet brzo sve smetnuo s uma. Ovi su dani u Maglaju bili najzagonetniji, najraznoli niji. Za ljude radine, koji shvatie ovu navalu silne vojske, ovaj rijetki promet, kao bujicu nadole rijeke, za te ljude bili su ti dani najplodonosniji u ivotu. Samo ako ho e radit, sermije ti ne treba, svojom snagom, okretno u more stei da se dugo sje a tog vremena. Dok su jedni pazarivali sa strancima i nesluajui ta se okolo zbiva, drugi su pozorno sluali onu graju na Preslici. I udnovato: susrete se s ljudima s kojim ti se eno onamo bra a biju, ti gleda u njeg, on u te, kao da se ona gudnjava topovska ni jednog vas ne tie. I jedni su ba zbog toga izbjegavali svaki sukob sa strancem, bio on vojnik il' kolar, a neki se ak ustezali i oruje predat, ve se to zakopavalo kojekuda po potocima i dupljima bukovim, dok se vidi ta e bit od one vreve na Pre159

slici. U tim je danima najvie moglo biti klevete, i ljudi toga srca, kad im je trebalo neke podloge, ili po okolici grada, sabirali ba eno oruje pa podmetali nevinu svijetu u pojate i dvorita da se vojska uvjeri, kad se na njegovu prijavu istraga povede. Eto, tako jedni trgovali, drugi klevetali, a tre i gledali objeenih aka kud Bosna te e, a u sebi o ekivali svretak boja, a pogledali kad e jednog dana zatutnjati zemlja pod katanom, koja poput one, to izginu prvi dan, bjei niz Bosnu natjerana toboe drugim dijelom muftijine vojske, dok uistinu i Sarajevo ve bijae palo carskoj vojsci u ake. Dok bi jedni uve er zadovoljni prebrajali novce to su danas zasluili, razmotavali pljesnive i zguvane banke, drugi bi se grlili i bratili s vojnicima koji su pod ve er zalazili etnjom do njihovih ku a, a gazde ih svra ale na aicu, pa onda udri u pjesmu i u isto doba pogr uj turke kako se najcrrje more. Tre i opet skupi se uve er u one iste kahve gdje su i prije provodili po cijelu polovinu svog vremena, pa ili uti i gledaj preda se ili benetaj i naga aj ta e bit na koncu konca. Ta svagdanja i svakono na sijela ne bi bila bez Muharemage. I on je tu sjedio i obi no utio, samo sluao ta se zbori. On se uop e rijetko uputao u razgovor, al' je bio vazda svojih misli, nepomi an u tvrdokornosti svojoj. On je od oca naslijedio da prezire svaku novotariju pa otkad nastupie ovi doga a'i, on samo proklinje Osmanlije to dadoe Bosnu Svabi; i stoga je bio u ovo vrijeme nezadovoljan, ogol- en. I sad da ga pita kako bi on elio da se svre svi ti zapletaji, on ti pravo ne bi umio kazati. Ko zna, more bit, kad bi se sve to preokrenulo nekako druk ije, more bit da bi ba i on uz ostale okrvavio svoj no; ali ta bi bilo poslije i ta treba da nastupi, kako da se ivi, pa makar eto po
160

najboljoj elji njegovoj, to nit ga pitaj niti ti more kazat. Sjedei u kahvi sluao on silni tropot od mnogobrojnih kola to bi dopirao preko Bosne, sluao topot vojnika koji bi svaki as prolazili arijom, nasluao se onog preklapanja u kahvi, pa onda kui onako isto nezadovoljan. eljad ga njegova dobro poznavala, al' ipak nazrijevali po onoj njegovoj hladno i da jo nije kraj tekim vremenima. Sirotu Ajiu pored toga morila briga za Ahmeta pa je svaki put teko o ekivala Aliju da ih obraduje kojom vijesti, a tek njegov posjet bivao za nju razgovor, neka promjena u onom jednovitom ivotu, punu brige. Aliji je valjalo svaki dan u Maglaj. Iao je vazda po zapovijedi brata i majke, a bila mu to i neka usputica da posjeti svog jarana Mustafu. Prije ove bune oni se nijesu ovako kod ku a slazili; ali prije se viali u rudiji, bili zajedno u igri, a sad nigdje ni igre ni prilike da se sastanu. Osim tog njihovo prijateljstvo onim rastankom, dok bijahu na selu, postalo nekako vre a kako se u ono doba ni Muharemagini nijesu ni s kim vi ali, Alija je bio jedini koji im je vrata otvarao. Kad bi doao natrag, ispripovijedao bi majci i bratu, gdje je bio pa bi majci i selam izru io od Muharemagine eljadi. Omer-efendinica bi drugi dan ubrala sobom po sepeik ljiva pa poalji Muharemaginici, znajui, da u njih nema nikakva vo a u kasabi, pa kad bi on poao, a ona ga isprati: Eto, ponesi im to! rekla bi mu i selam e im, pa reci nek nam do e Muharemaginica! Mehmed-efendiju bi to obradovalo to mati ovako poruuje po njih; nadao se da e se poet slazit, da e se razgovorit i po et zaboravljat po malo svoju tugu.
I I E. Mulabdi : Zeleno busenje

161

Alija bi to odnio onamo, kazao im selam i poziv maj in, to bi ove vrlo obractov,alo; ali se jo zadugo ne e moi usudit da kud prohodaju. Tako Alija bio neka svagdanja sveza izmedu onih dviju kua koje su u onaj mah bile udaljene jedna od druge, al' uistinu mnogo blie neg prije. Svaki dan mogli ut jedni za druge. Muharemaginica esto govorila muu samo da ga kakogod odobrovolji, i radosna pohvalila se kako im je Omer-efendinica poslala kojeta iz Trnina, pa bi ak i njega ponudila; al' on vazda jednak, ne bi jdj ni odgovorio, a pogotovo kad mu govori o prijateljstvu s onom ku om koju on od srca prezire. XXI Otkad je zapucalo i na Preslici, ona je eta na Klisu oivjela. Hadi-Selimaga se razmahao, davao zapovijedi na sve strane, dobivao glasove o onoj vojsci i ve odaslao jednu eticu tobo u pomo . Sad se evo sprema druga eta na Preslicu i Ahmet je obletio zapovjednika da i njemu dopusti da ide u boj. Hadi-Selimaga je oklijevao, ao mu bilo Ahmeta, a u isto se doba radosno smijeio to ima tako hrabrih vojnika koji od sebe hrle u vatru. On se ispri avao da ne moe ostat bez buljuk-emina, makar da mu uistinu nije ni trebao, jer nit je on imao popisa svoje vojske, nit je znao koliko je ima. Nit joj dijelio hrane ni debhane, svak donio uza se to je imao, a janjaca to se dotjera koji dan, to se i pojede. Nije on ni zapovijedao toj vojsci; kako god je mogo vojnik pristupit eti bez zapovjednikove dozvole, tako je mogo i oti da mu to niko ne zabrani.
162

Mrak je pao, a do sat-dva li imala je krenut eta sa Klisa na Preslicu. Ljudi se isto odjenuli, na nogama lake opanke na toku, na leima torba, ku a i pokustvo, a u desnici ostragua, pripravna na svaki mah. ekalo se da se pode. Hadi-Selimaga je pozvao k sebi najodabranije momke da ih nasavjetuje kuda e i kojim putem, pa im jo''dugo kojeta govorio ako bi im duman presjek put, a no tamna, gluha, kako treba da se dre kud da udare. Bilo je neko doba noi kad im ree da mogu ii i vojska krenu bez reda, kroz gustu tamnu no , ne drumom, ve stranputice, kroz ikaru. Ima znanih ljudi iz tih krajeva pa vode vojsku prijekim putem, a doskora e i mjesec da im prisvijetli. Krenue kao sjene, kao straila, nijemo, gluho, samo to bi u kog oruje zveknulo, il' pod nogom grana pukla. Odmakli su od Klisa i zapali u prisojnu dolinu punu mraka, a ili u dugu lancu, kad Ahmet osjeti neiju ruku na ramenu. Obazre se, al' ne moe raspoznat druga dok mu se on ne javi. - Jesi 1' ti to, Salih? - ozva se Ahmet, poto ga ovaj pozdravi. - Jesam. - I ti s nama? - Bezbeli. Oni uporedie. - Ma jesi 1' ti s Klisa? - upita ga Ahmet. - Jok. Ja sam sad iz Maglaja. Ahmet stade od za udenja. - Pa sam doao ovdje blizu Klisa i ekao dok vi naiete, - nastavio ovaj. - Znao sam da e vojska veeras na Preslicu, a znao sam i za te, ve pream te evo imam da ti kaem neto! - ta je? - zastade Ahmet. - Da nas nee ut kogod? - Nee!

163

- Bio sam i u Trninama. Ahmet se acnu. - Pa brate, mati ti pla e, bogami suza ne sui. - A otkuda ti onamo? - u udu e on. - Ma sukobi me mali ti brat na ariji, pa kako me i neki dan, kad sam odlazio, Mehmed-efendija pitao za te, znam da e im biti drago, ja kazah malom za te da si zdravo, al' on onda udari molit da idem u Trnine da mi ima Mehmed-efendija neto kazivat, to da je reko njemu ako koga vidi odavle da ga dovede onamo k njima. Ahmet to tuno sluao. - Mehmed-efendija veli da je traio kogagod mahsus da poalje po te, al' nema nikog. Kad dooh, brate, mati ti zacvili iza vrata ku nih: Pobogu brate, kai mi pravo, je 1' mi iv sin? E, zna, Ahmete, kameno bi srce pustilo suza kako ena cvili. Ve daj, proi se, pa hajde ku i! U mene da je tako, ja bi se vjere mi proo i vabe i svega, ovo tebi kaem, zna, a evo istina idem i ja sad na vabu; ali brate, mati nije ala! a bogami ne bi je gledo da onako cvili, da bi od jedanput steko paaluk u ovom boju. - Ta niko se ne bije za paaluk, - odvrnu Ahmet, pa mu se u isti as istre dubok uzdah. - Ha, a prije toga ne kazah ti, - ubrza Salih sjetivi se neega, - priJe toga, kad po oh s malim u Trnine, udarit emo preko Stranice, uputi se odnekle onaj Muharemagin, eno oni su vazda zajedno. Ovaj mu zar apnu, a ono poteci ku i i kad bijah pokraj Muharemagine ku e zaustavi nas mali, a iza kapije se o u enski glas. To je bila Ajia tvoja. Tako ti Boga, veli ona; selam e Ahmetu, i kai mu nek se pro e toga, nek ide svojoj ku i! Ahmeta su dirnule te rije i. Srce mu ja e zakuca, u grudima neka tjeskoba, a suze navalile na oi.
164

U taj su se as muklo iskaljavali ljudi, koji su ih stizali, a oni ili, oba ute i. Ahmetu je bilo teko. Sad je vidio da je svojom tvrdom odlukom nagnao u tugu, u alost dvije enske glave, one koje on najvoli, za koje bi poginuo. Iao kroz mrak, a zaplivao u duboke misli, tamne poput ove tamne no i kroz koju evo gazi - u boj, u vatru. Pa ko zna ne ini li moda tim gore to je prouzro io tolike maj ine suze nego li da u boju bogzna to postigne? Iao, mislio i korio sam svoju naglu odluku, ali... srce ga vuklo onamo, u boj, a slutio da e tu biti svemu nekakav kraj. Svi su dotadanji bojevi bili uzaludni, a ovaj, inilo mu se, da e bit odluan, zadnji, pa da e se on onda povratit veseo to je nadbio neprijatelja. To ga vuklo da se ogleda jo u ovom boju u kom nije ni mislio drugog svretka. Pa je njegova elja, ta tvrda nada stiavala u njemu bol to je osje ao za majkom, za Ajiom, koje sad tuguju, eznu za njim. Pa sad odbijao od sebe onu ludu misao da bi se on pokorio dumanu, poloio oruje i predao se. Nije mogao ni zamislit onoga gorkog poloaja da bi on mogao ivjet pod neprijateljem, mirno gledat zla koja on im kad bi ve i okrenuo glavu od itaba i ne sluao to mu kae. U taj se mah opet sjetio ostale svoje bra e sugra ana, ta i oni znaju to je itab, pa ak eno hoda njegov, od kog je on najvie nauio, eto on najbolje zna boije i sve eve zapovijedi, pa on se ne bije! Ali oni vele da je i to zapovijed, da ovjek slua starijeg, cara i zapovjednika, a car je dao Bosnu, pa... Boe dragi, il' sam ja znaniji i bolji tur in, il' su oni izdajice ba sve s reda? pitao on sam sebe. Zato se ja bijem? Ah, duman ala nije! Udarit e nam na din, obraz, imetak. a ko e to nodnosit...? Ili tako kroz nijemu no , Ahmet utonuo u misli. Najedanput se on sjeti vaba, oni ve tri hefte sjede u Maglaju, pa se okrenu Salihu:
165

- Zbilja, Salih, ne pitam te nita za vabe. Ima li ih koliko u Maglaju? - Sila jedna! - A1' onako, udaraju 1' na svijet? - Jok, brate, ko im nije skrivio. Vala sam pito ljudi pa vele sad zasad nita, nikom ni mukajet. - Nijesu nikom na ku u udarili, il' na damiju? - Jok, brate. Ve ak, veli, slobode svijet da ih se ne plai, da radi svak svoj pos o , al'... ja im to ne mogu vjerovat. - Pravo veli. Ko zna ta bi bilo poslije, kad bi oni ovdje ravno stali nogom. - I ja tako mislim. Ahmeta je ovaj mali razgovor odvratio od majke i one tjeskobe koja ga bijae obuzela, pa sad razmiljao o budu nosti, a sudbini turskoj, kad bi vabo osto u Bosni. Sad mu se vijale crne slike ispred oiju: kako bi najprije nestalo damija, pa onda... uh, jeza ga spopadala, ni mislit nije mogao. U taj se as Salih dosjetio kud ih odvede njihov razgovor, a on se zakleo tunoj majci Ahmetovoj da e ga skloniti ako ikako mngne da se povrati ku i svojoj. Stoga on opet svrnu Ahmeta: - Ali opet, ti Ahmete, nit more pomo ni odmo ovoj vojsci. Na Preslici kau vojske ko na gori lista; ti jedan ja bio, ja ne bio, a utjeio bi majku svoju kad bi se vratio. - Evo, biva, oba idemo na dumana, a bogami, vjeruj Bogu, u mene da ima, pa da onako jadikuje za mnom, ja kora io ne bih od svoje kue. A1' zna fala Bogu, nit mi staro kalje, tono vefe, ni mlado pla e, pa... - Ti Salih dobro zna ta bi bilo da vabo ostane ovdje! - zastade Ahmet i pogleda u druga, koga je kao sjenu gledao uza se. - Zna li? - ponovi on ozbiljno. - Znam.
166 l

- Damije najprije, pa onda avlije, a zna, uo si to kazuju stari ljudi kad je ono prije nekad udario kaurin, pa stjerao i ensko i muko pred Kurumliju damiju, a djecu bacali pa na sablje do ekivali. - Znam, uo sam! - uzdae ovaj. - Ja kai mi sad, ko bi to mogo gledat? Salih je utio. - Ja mislim da turinu ovjeku nema pre e nita nego ustat i branit se, a brate Salih, ti zna, mati je svaka mehka srca, vene za svojim sinom; ali... poginut, poginut svjetla obraza, bolje sto put nego li to do ekat. Ahmet je izgovorio te rije i tako ozbiljno, dirljivo, da se u Salihu istom sad stvorila prava odluka za boj. Dugo su ili ute i, oba zaplivali u duboke misli. Ahmet je od toga preao na razmiljanje o boju, a jo i od prije elio da as prije do e na Preslicu, da vidi tamo vojsku i poloaj, jer ono na Klisu, koje je vie sli ilo eti hajduka nego li vojsci, ono ga esto nagnalo u neku tugu pa bi sam sebi jadio i proklinjao dananji narataj. Salih je ve davno pregorio Ahmetovu majku, i njene suze; Ahmet ga je potpuno predobio i on zaista mislio o tom: kako e sve to izgledat veselo i lijepo, kad oni natjeraju dumana u bijeg. Pred samu zoru stigoe na Preslicu. XXII Prevalila je polovica ramazana. U Maglaju ivot, kao i obi no, raznoli an; kako je ko shva ao te dane, tako ih i provodio. Vrijeme prolazilo nekom ko mutna nabujala rijeka, a nekom bi se otegi!

lo, pa zijevao i zdvajao od silne dosade, od amrene neke neizvjesnosti, al' ipak ih zanimala ona graja puaka na Preslici koja bi gdjekad prestala po dan-dva i bi reko da je i tom kraj, kad najedanput opet sloi, opet u nebu uzavri. Svaki dan za radina ovjeka bio plodan, obilan, dosta je samo jake miice da napuni depove, a kamo li ko je imao koju paru pa otvori efenak. Na noge ti do e i kupac i prodavac, a ti samo zgr i dobit. Eno jedan nasred sokaka sa saksijom i posu em kahve, a sjutri dan evo ti jednog ju eranjeg mu muterije, ba prednjaka njihova i nasvjetuje ti svog Muju da drugi put uz kahvu ponese i mlijeka. Ta u nas samo djeca mlijeko sr u, udio se Mujo, al' ipak poslua i za nekoliko dana, ta eto odmah iza one vatre, ku u ovjek sagradi, pa dok je iv zahvaljivo estitom prednjaku to ga naputi. No zaudo, koliko je god bilo malo naih koji nijesu imali kad od posla brojit one topove na Preslici, ini se i vojska, posada maglajska, kao da nita ne zna za to. Vojnici su redovito ophodili varo i okolicu, dobro se pazilo i vidjelo da varo s okolicom, s vojskom na Klisu nema nikakve sveze. I koliko se god inilo da posada ne vodi ra una o svemu, pa i o onoj vojsci na Preslici i na Klisu, a pogotovo da ne dri na oku gra anstvo, ipak Varoani su bili prvi koji su imali prilike uvjerit se da nije tako. Gospoda, kojoj su oni dojavljivali tobonje glasove za mnoge gra ane da su u svezi s vojskom turskom, ta ih gospoda hladnije primala neg prije. tovie, ispituje se tu sad nadugo i iroko o prijavi; a malo kasnije evo i zakletve, kojom treba potvrdit prijavu, pa onda najotrija opomena, ako to bude - la, da e onda on mjesto onog koga ho e prava da ocrni. Napoljetku rekoe da je Simo Blagojevi , sinovac onog Jose koji ne moe na sve
168 1

doprijeti, da je taj Simo odsjedio etrdeset i osaiu sati u hladu pod jakom straom, pod tekom kaznom, to se dokazalo da je bio doao da okrivi prava turina. Taj je glas bio nemio udarac za one koji traie neke naknade u ocrnjivanju turaka za onaj zulum staroga vakta. I oni sad samo stenjali na Numan-efendiju, kog su prvaci zapazili, on da se znao ulaskat gospodi, pa sad njemu vie vjeruju neg njima svjema. I sad ljudi toga srca, koji su do ju er osjeali na svojoj iji tursko gospodstvo, ti ljudi krivili za to pojedine gra ane koji su pla ali u aznu porez ko i oni, a ili u boj i za njih i za se, - poto im se kapetanova vrata po ela zatvarat za oe oivljavat stare uspomene turskog zuluma, a to pri ali i punili ui veselim vojnicima koji su zalazili me u njih da se zabave. Al' momci to uli i ne uli, radije se alili, pjevali i razgovarali s njihovim djevojkama. Eto, taki bijahu ovi dani u Maglaju, vrijeme neizvjesno, ivot: ,raznoli an: ovamo puca, ovdje se trguje, .a zamiljen svak za svretak svega toga. Mehmed-efendija je sa svojom eljadi najmanje znao za tu raznolikost. Alija bi mu dosta kojeta nakazivao to je vidio, uo u ariji, a po svemu on nije mogao naslutit nita kao ni oni koji su u Maglaju ivjeli. On se lijepo zabavljao poslom, pa i samo a mu ona ne bi bila nesnosna da nije mati bila tuna za Ahmetom. A nju je opet u zadnje vrijeme tako zaokupila enja i briga za Ahmetom da se gdjekad nikako utjeit ne bi mogla. I oni su uli onu vrevu na Preslici pa bi nju gdjekad one puke razgovorile, mislila kad jo ima boja da jo ima nade za Ahmeta, a gdjekad je opet zaokupila taka briga, znala da joj je sin u onoj vatri, pa... onda je salijetale svakakve slutnje. Kad bi koji dan puka prestala, ona bi se oveselila jer se sad more nadat
169

sinu svom; al' kad'bi je i opet nada prevarila, onda opet udri u tugu, u pla ... Mehmed-efendija joj kovao vijesti, smiljao, pa se i zaklinjao da je iv; al' uzalud. Ona i kad bi se utjeila, to bi bilo kao da bi joj to vrijeme donijelo. Kad god bi Alija poao u Maglaj ona bi ga esto ispratila kojom rije i, pa poto bi znala da e se on i Muharemaginim svra at, poslala bi im selam i poruila da im do u. Zato je sad Mehmed-efendija govorio bratu da on svakako skloni Muharemaginicu da ih posjeti; nadao se da e mu se mati makar koliko utjeiti. To je on kazao i bratu zato ini, pa je Alija sad izru io Muharemaginici, ne poruku i poziv, ve uprav molbu da ih posjete u Trninama. Muharemaginica je to primila kao i obi no zahvalivi im na tom i obe avaju i, pa se u to obazrla na ker i nju taj as promatrala. Ajia bila to koji dan nujna, zabrinuta. Pri povratku njihovu bijae ona vesela, mislila da je svemu kraj; al' sad, sad eno opet uje gudnjavu topova, a Ahmeta nex^a. Muharemaginica vidjela da joj k i ezne, da je nevesela pa ko ba u taj as smiljala da bi joj se i k i malo razvedrila, da se izvede kud. Al' Ajia ni bijele ni crne. Najvolila utit, uzdihivat, eto to joj je sve. Dok je mati tako motrila Ajiu, Mustafa je oveselio se jaranu svom, poveo ga u avliju da mu pokae neto, a njiha dvije ostale u sobi. Mustafa je uzeo sohu u Make, pa se sad na avliji na inio kao vojnik, izbacio prsa, kora ao odmjereno i sohom se vjebao kao vojnici sam sebi daju i komandu. Alija ga gledao u udu. Mustafa svako jutro gledao tu u komiluku kako se vojnici vjebaju, pa ve i nau io nekoliko kretnji i vjebi i sad oba alila to i Alija nije u Maglaju da zajedno gledaju, ko
170

to su prije gledali turski asker kad se vjebao. Tom se prilikom poela obnavljati u njima ona njihova sanjarenja da i oni budu vojnici, da izu e pa da zapovijedaju u vojsci. To su oni mislili prije, a sad im se ta misao povra ala i oni oba sjeli jedan uz drugog i razgovarali ko djeca o sva em: kako li se postane zapovjednik, gdje li se u i, ta li se ui. I oni tako razmiljali, razgovarali i uzdisali; da im je izuit, da im je pripasat sablju i vojsci zapovijedat, za tim je obojicu srce vuklo. U neko se doba Alija sjetio da valja ku i, pa kad poe Muharemaginica ga isprati obe avajui da e ih posjetit ovo koji dan. Alija je upravio arijom u mislima na koje ga potae drug mu Mustafa, a u ivoj elji da se i oni doskora dosele u Maglaj, da se more druit i zabavljat s Mustafom. Zaokrenuo je kroz Varo i promicao kroz skupove eljadi i vojnika da ga skoro ne bi niko ni opazio. Pred Josinom ku om bilo pusto. Tu, u avliji, sjedio Joso, a do njeg jedan vojnik, oba pjani. U taj as tuda naila hrpa vojnika koji se etali, pa kad ih onaj smotri, po e ih dozivat u avliju, al' ni jedan da svrne k njima. Ovome kanda bila muka to ga ne htjee posluat pa ih opet zvao, al' vie zapovijedao, a oni o ito se vidjelo, da se voljeli uklonit onom drutvu. Alija je meutim promako mimo njih i brzo zaokrenuo ku i svojoj. XXIII Austrijska vojska zauzimala jedno mjesto za drugim. Dok je glavna sila davno ve prokrila put dolinom Bosne i zauzela Sarajevo, a druga uz Neretvu sve do Konjica, sporedna su odjeljenja voje171

vala na etiri razna kraja Bosne i Hercegovine, pucalo u isto doba na Klju u, Trebinju, Mokrom i oko Doboja. No dok se onamo bilo da se osvoji samo ono mjesto, kod Doboja se vodio boj za cijelu Spre u - sve do Drine. Muftijina je sila bila na obje strane Spre e, a dola je do same Bosne, pa se htjelo da se prije e na glavnu cestu to vodi Sarajevu da se tako austrijskoj vojsci presije e put. Ali je austrijska sila iz utvrdenog Doboja svaki dan navaljivala na muftiju takom estinom da se ovaj napoljetku ne moe dalje uzdrat u svojim utvrdama. Na lijevoj se obali oko Preslice, Lipca i Poto ana razvi estok boj koji je dva dana trajao. Muftiniji su dobrovoljci bili prisiljeni poiskakivat iz svojih an eva, a tada je bila navala s obje strane. Dim se uhvatio, sve se izmijealo, nikom nije bilo do utvrde, boj se rairio na sve strane. Me u prvim muftijinim junacima vi ao se i Ahmet, pa koliko je sam srtao u ljuti boj i estoko kreevo, toliko se obazirao na svoje drugove, sokolio ih i poticao u vatru. Napoljetku crni mrak u ini kraj ljutu boju. Vojske se povukle svaka na svoju stranu, da se preko noi oporavi i spremi za sutranji odlu ni boj. Ali kad sjutri dan austrijska vojska po e na bojite, muftije vie nije bilo. Borio se vie od mjeseca dana dre i cijelu Spreu u svojim rukama, borio se dok mu teklo hrane i debhane, a onda skupi etu i po crnoj tami neslomljena, al' tuna srca ostavi bojite, ,na njem mnogo pokopanih junaka i svoju uspomenu, pa krenu uza Spre u na Tuzlu i Zvornik pa preko granice u Tursku. Malo iza toga pade i ovaj kraj austrijskoj vojsci u ake. Okolica muftijina bojita bila se ve svikla na onu svagdanju graju puaka i ne misle i najposlije o nikakvu svretku, pa sad sve bijae iznena eno
172 1

kad boj prestade. Mati Ahmetova upre tuan pogled u Mehmed-efendiju, pitala ga za sina ako je iv, sad bi mogao do i. Mehmed-efendija se odmah zaputio u Maglaj da uje za svretak boja na Spre i, a da to za Ahmeta sazna. Pogledao je on svaki as Saliha, kog je mati mu poslala po sina, ali od ovog nikakva glasa. Bijae uprav pazarni dan, arija puna svijeta pa sve govorilo o boju na Spre i. Mehmed-efendija dugo hodao po ariji, a nigdje koga poznata, dok u neko doba izbi k njemu jedan momak sa Klisa. - Ima 1' ita za Ahmeta? - saletje ga Mehmed-efendija. - Zlo, efendija - do eka ovaj. - uo sam, a ne znam potvrdo, da ti je brat ranjen, a drugi opet vele, da je - poginuo! - izusti ovaj tiho. Mehmed-efendija sav problijedi. - Eto, nemoj mi vjerovat! - ubrza opet ovaj da kako utjei Mehmed-efendiju. - Jedni vele tako, a drugi opet... pa daj, znaj! Ni samu tomu momku nije taj glas bio pouzdan jer mu tako kazivali drugi koji su bili na Preslici; ali Mehmed-efendija je bio poraen; on u tom nije nazrijevao nita dobra. Pod veer se on povrati vrlo pometen. Smiljao kako e utjeit tunu majku, koja sad eka kakva god glasa, a najvie se bojao da ga ne oda njegova vlastita tuga. U tom ga donekle razgovarala ona etica na Klisu koja se jo uvijek sprema na Maglaj, kako seljaci pripovijedaju. Zar ne bi moglo biti neto tre e, mislio on sam u sebi idu putem, da se Ahmet iv povratio na Klis i da tamo s Hadi-Selimagom snuje navalu na Maglaj. Al' on u tu navalu nije vjerovao, poznavaju i plitkoumnost Hadi-Selimaginu i njegove ete, a Ahmet to moe da shva173

ti, pa vide i kako uzmae muftija, mnogo snaniji, da istom e jedne no i niknuti k njima u Trnine proavi se boja i svega, poto se ne moe iznijet s carskom vojskom. Ove je misli Mehmed-efendija iskitio majci kao pouzdanu vijest, a ona kao i svaki put primila sa suzom u oku. Da je jo bolje utjei, nare uje on za veerom Aliji da mu sjutra zovne pouzdana nekog momka iz Maglaja, da ga poalje na Klis po brata. No sjutra je Mehmed-efendija apnuo Aliji da onog momka i ne trai, ve da kae da ga nije naao. Bojao se on jo ve eg jada: momak bi se moda povratio s Klisa bez Ahmeta, a onda je ne utjei lako. Mehmed-efendiji je bilo ao Ahmeta, al' od alosti nije htio da vjeruje onim vijestima; kako se Ahmet ve odavno rastao od njih, uvijek mu se inilo da je iv, da e najposlije do i. Kolika ga je tuga obuzela za bratom, toliko je opet briga za tunu majku. Ako ono bude istina, ko e joj kazati! A kriti se ipak ne moe uvijek ... Svretkom boja presli kog mnogoj se kui povratio otac, brat ili sin. No jo se nije sve svrilo, jer se na Klisu ona eta jo ne razilazi. Da je ta eta imala smjelosti i snage, ona bi davno udarila ili bi bar doivjela makar jednu navalu, to je nju samu najgore srdilo. Makar da je svak vidio da joj je , davnorijemszpamijuncHdi-Selimagini. Hadi-Selimaga je ipak govorio kad je uo da je muftija uzmak o : Djeco, to e bit, bit e sada; sad mi se drite! On je mislio da je reda najposlije i na njih dola, al' jo ipak nije davao zapovijedi. I kad se ve i njima dosadilo na Klisu, navale oni s molbom na Hadi-Selimagu da se to ve udara na Maglaj. Da odluka bude malo ozbiljnija, on im ne odgovori taj as nita, dok se
174 E

nu as ne promisli. Oni se razi u od njeg ogoreni ito ne da zapovijedi da se otvara boj, pa odu mue njeg u paprat i vije aju. I zaklju ili su neto, a bila je to velika tajna da se nije smjelo ni govorit o tom. Kad se lijepo uno alo, sjedio je Hadi-Selimaga u svojoj kolibi i duboko razmiljao: s kog kraja da se udari na Maglaj. Najedanput se zgrohtile puke dolje na strai, a odmah za ovim i u samoj vojsci. Sve je sko ilo na noge i sve zamicalo u mrak, u paprat, a Hadi-Selimaga istrko bez due i uzjah o svezana svoga konja, a ipak drao na umu to je najglavnije: vikao neprestano: Balate! Doskora je vidio da se ne kre e, da je na svezanu konju, pa ga odrijeio i ispao na istinu; al' umjesto dviju vojska nema ni jedne. Vidio da je ostavljen i podbo konja, pa opruio nekud stranputice kroz ikaru i doskora zamak o . Osvanuo je u Kotlini, gustoj planini, etiri puna sata od Klisa. U Maglaju se brzo saznalo za sudbinu klike vojske. Neki gra ani, prijatelji Hadi-Selimagini, opisivali Hadi-Selimagu zapovijedniku, a ovaj se tres od smijeha, i napoljetku poelio da vidi svojim o ima junaka klike vojske. Odaslan bi Anto Zei , kmet i prijatelj Hadi-Selimagin, te ga na e u Kotlini i na svoju potenu rije dovede zapovjedniku. Ovaj se rukuje s Hadi-Selimagom i oni ostae dobri prijatelji... XXIV Bijae rano jutro. Dan jesenski, al' po onoj gustoj magli vidjelo se da e bit lijep i vedar. im zora, po ariji se o uti topot vojnika, kripa kola, pa sve jae i ja e. Silan je svijet, promet velik, a voj 7, ska svaki as jedna amo, druga tamo, manji odjeli
175

po hranu, na posao, a strae se izmjenjuju, sve to vrvi, mijea. Kroz gustu maglu snilo jedno manje odjeljenje vojnika niz ariju, pa zaokrenulo oko Voljevca kroz Varo, pa za as izbilo na Memiagin brijeg, gdje na u toliki odjel vojnika, to su uvali strau zadnja dvadeset i etiri sata na tom brijegu. Ovako su bili posjednuti svi vrhunci oko Maglaja, pa ove strae bdile nad kasabom i me u se opet dojavljivali da je svud mir. Stara se straa odmah zaputi u grad, a ovi ostae da uvaju. im se magla die, vodnik ove strae obleti svoju okolicu otrim pogledom koji mu se zaustavi na osamljenoj ku i to joj je krov virio iz guste rodne ba e. On je opet brzo svrg oi odatle, pa motrio dalje, a doskora razredi strau, pa odbroji nekoliko vojnika i po e se sputat niza stranu. Vojnici su znali da treba podru je svoje strae ne samo na oku drat, ve i obilazit za vrijeme dok se uva. Mehmed-efendijini u Trninama jo ne bijahu ni ustali, ramazan je, dugo se sjedi obno , pa ujutro kasno ustaje. Sunce bijae istom iza brda, kad u njih neko pokuca na vratima. U isti se gotovo mah svi prenue. Mehmed-efendija prvi po e k vratima, kad mu pogled ute e kroz prozor. U ba i stajalo nekoliko vojnika. enskinje pretrnu od straha, dok on smjelo stupi vratima ku nim pa upita: Ko kuca? - Otvori, komija? - ozva se jedan glas s polja. On oklijevae as-dva dok onaj nadoveza: - Otvori slobodno; ne boj se! Mi ho emo da vidimo imate 1' oruja? On otvori. Pred vratima je stajalo pet-est vojnika a nekoliko ih opet hodalo po ba i. - Irnate 1' oruja? - ponovi jedan. - Nemamo! - do eka Mehmed-efendija.

- Da gdje vam je? - Predali. - Kome? - U grad. - Kad ste predali? - Odmah im se zatrailo. Vojniku kao da je izgledalo da jo niko za ovu kuu ne zna niti ona za koga, pa upita doma ina: - A kako ste vi znali da se trai oruje, ko vam ga je,poisk ? - Cuo sam u Maglaju. Ja idem esto u Maglaj, mi imamo i tamo kuu. - Dakle vi ne stojite vazda ovdje? - Samo ljeti, a zimi smo u Maglaju. - Pa jeste 1' sve predali, i ono to ste u Maglaju imali? - Sve! Vojnik se malo zauti, pa onda do eka: - E, mi ipak moramo da razgledamo u ku i. Imate 1' bula, nek se one zamotaju, ako ih ima! Mehmed-efendija koraknu preko ognjita do sobnih vrata, koja su bila otvorena, al' ene u sobi ule razgovor, pa se ve zavile. On onda otvori vrata irom, a oni upadoe u ku u. Brzo preletjee o ima sve, obadvije sobe i kiljer pa se vratie natrag. Oni to su postajali po ba i gledali kako se savile grane od silna roda. Mehmed-efendija to opazi pa se pouri da ih ponudi: - Uberite, komija, koju ljivu, dao je Bog rodilo je, uberite! Svi skoro poskidae kape, uskinue po nekoliko pa krenue epajui jedre ljive, zahvalivi prije doma inu i pozdravivi se s njime. Mehmed-efendija se vrnu u ku u, pa e materi, nekako vesela lica:
12 E. Mulabdi : Zeleno busenje

176

177

- Eto, vidje li kakove su vabe? Ni jedan se ne dotae ljive dok im ja ne rekoh. I zbilja, enskinje bijae nekako utjeeno vide i vojnike ovako prijazne.
,

Toga je jutra ba Muharemaginica neto svrnula oi u svoju ker, pa je neto u dui zaboljelo. K i joj, ini se, asa u as opada, bila ko izgubljena, oita joj tuga promijenila i sami pogled i dranje. Makar da to ona opaa na Ajii ve dva-tri dana, to je istom sad baci u brigu. Sirota mati naslu ivala je uzrbk tuzi k erinoj, al' ta e! Nigdje sijela, nigdje razgovora. I sad se ona sjeti Omer-efendinice i njenih poruka, ne bi li joj moda taj posjet razagnao tugu sa srca? Razmiljala nekoliko asaka pa se okrenu Ajii, koja se tobo zabavljala nekim poslom. - Zna? - veli joj ona, - otkad nas Omer-efendijinica zove u Trnine! Kako bi bilo da im odemo danas? Ajia je vazda utila, na mnoge maj ine rijei, kojim je htjela da razgovori, uzdahom odgovarala; al' ovaj put tre u nju pogled njean, umiljat, radostan, pa opet duboko uzdae. Mati nije dugo oklijevala. Ramazan je, posla malo, a vrijeme lijepo, povoljno. Ona ode muu da kae, al' ne da e u Trnine, ve tu nekoj priji u mahali. On je utio kao i na sve drugo, emu se ne protivi, pa e one doskora spremie i zamakoe u mahalu, a Mustafa e kuu uvati. One svrnue jednoj priji i doskora s ovom zajedno u Trnine. Bijae uprav ru ano doba kad je Mehmed-efendija sjedio pred punicom, a mati mu sa snahom u kui. Mehmed-efendija razmiljao ta e, htio u Maglaj gdje bi i posla imao, a mati nije bila sklona
178

da ga pusti, bojala se neprestano da e opet kakvi vojnici hrupit, pa ta bi bilo! - U taj je as opazio troje enske eljadi uz Trnine. On se sjetio da su ne ije ene iz Maglaja pa se obradovao; odmah potrk u kuu da javi to materi. I one obje izadoe u bau pred ene, a Mehmed-efendija se udaljio preko njive da ih ne smeta. ene su se ve iz daleka poznale. Kolikog veselja kad se sastaju poslije toliko vremena, poslije onih stranih doivljaja! Ali dok su to ene kitile zahvaljuju i Bogu to se ovako opet vide, Omer-efendinica se tuila u suzama. Podsjetile je prije na minule dogadaje; a ti svi dogadaji, sve te bune vrtile se oko njezina Ahmeta. I sve je eto minulo, a njega nema. ene je opet obasule hiljadama rije i i razgovora, premda i same glede nje lile suze, i ona se malo primirila. Sad posjedale u bai, u onom zelenilu, pod kitnjastim granjem i zale opet u razgovor, o buni, o bjeanju njihovu, o ivotu na selu i sve to redalo, kitilo, nabrajalo s najveim uasom i stravom, i konanim dodatkom: Boe, spomenulo se, ne povratilo se! I tuna se mati doskora utjeila, al' za as svrne pogled u Ajiu, u nesucienu, moda, snahu svoju, pa onda opet u pla, u suze. - Ah ne plai, sestro draga! - govorila joj ona uz Muharemaginicu; - ah do i e ti, seko, zdrav i iv, ko to je i otio! A eto ju er, prekjuer li rekoe da su ga vidjeli gor na Klisu. I Ajii je sijevnulo oko, zatreptilo srce od ovog traka varljive nade, sluaju i razgovornu enu. I ena se klela svim na svijetu da su ga vidjeli, eto nema nekoliko dana a samo, veli, eka zgode da se izmakne. A ena se nije klela u dabu, sluala je take glasove, a ti su glasovi ve davno stigli.
iz

179

Razgovor se opet raspletao o svem i sva em, a tuna se mati u neko doba i utjeila. Sjedile tu dugo, a ramazan, ne jede se, kahva se ne pije, pa negdje iza podne ustale, hodale zelenom ba om i prostranom ajrom; onda se vratile, latile abdesta i klanjale podne, pa onda opet u razgovor, u hodnju. Mehmed-efendija je ve davno otiao u ariju, a Aliju ostavio kod ku e. enama je zaista godio taj sastanak, a tako i Ajii. Pretresle su se i sve one gorke uspomene, al' se i razgovarale i tjeile same sebe. Zaas bi, eu debelom travom, zastale razgovarajui pa onda gledale zelenu okolicu, nasladivale se krasotama ljetnog o' ilja, pa onda opet po koji korak. Neka smotri kroz onaj promaak izmedu Voljevca i Kujundeva a onamo prijeko poljem po koju sliku gdje se kre e, pa zastavi sviju i nagadaj ta je; ova opet udari neto pri at, pa onda opet korak po korak pomi i nekako nehajno. Jedna e smotrit kako se dva vojnika veru iza Varoa gore uz Voljevac, pa upozori sve i izusti sva u udu: Ah, kud li e, sestro draga! - A ima ih svud, - do ekaj druga. - Svud se kojase. I tu sad Omer-efendinica pripovijedala za jutronje vojnike, kako su se one bile uplaile, al' bogzna, veli nijesu im nita, samo to su u ku u zavirili; trae, veli, oruja. - Ah, svakom su, sestro draga! - do ekala ena, - svakom su u ku u zavirili. ad se opet povrate u ba u. Opet posjedaju, a svaki as opominjale same sebe da je vrijeme ku i. Omer-efendinica ih zadravala, o ito joj bilo ugodno to su je ove prije posjetile. Ta prvi put eto razgovora poslije toliko vremena, prvi put se vidi
180

sa starim drugama svojim, a ta se sve prebacilo preko svoje glave! I Muharemaginici godio ovaj sastanak, pa se i ona malo razgovorila, a mislila da je tako i Ajii njezinoj. Ali ona sirota, dok su ene razgovarale, sluala tobo, a pamet joj bila daleko, lutala po minulim danima, ponavljala negdanje uspomene koje joj sad srce parale. Najprije se sjetila onog kobnog dana kad su prvi put bjeali iz Maglaja. A ono je bio istom prvi dan po odlasku Ahmetovu, po rastanku od nje. Sjetila se onda Ulinjaka, pa sela gdje su bjeali. Sve joj to lebdilo pred o ima, pamet lutala po onim dalekim krajevima, a onda opet na onu stranu, gdje je onda Ahmet bio. I onda mislila da se odmakla od njeg daleko, kasnije se doselili u Maglaj i ona se bila po ela radovat to se pribliuje Ahmetu; al'"sad? Sad tek vidi kud su sve hodali, a koliko je vremena proteklo, a Ahmeta jo nema. I ona sad dolazila do tunih misli, do strane slutnje da je silna zapreka, da se oni moda ne e ni vidjet... i ona bi sirota sva pretrnula od straha. Sunce ve bijae nagelo zapadu kad one smotrie Mehmed-efendiju, a on se vra ao iz arije. I one se po ee spremati da e kui. Omer-efendinica ih jo zadravala, al' one ustale, a zvale i nju da se doseli u Maglaj, ili bar da ih koji put posjeti. Izmijenile tako na nogama nekoliko rije i, pa onda se rastale. Kad se ene daleko ve odmakoe, Mehmed-efendija se svrnu pred punicu gdje je mati sjedila. On teko ekao da vidi majku, a tvrdo je znao da e joj se tuga ovim sijelom makar malo ublait. I naao ju je bez suze u oku, al' onako bila neto kS dirnuta, blagim pogledom jo pratila ene koje su se ve primile druge kose, pa promicale izme u
181

drvea. Kad se priblii k njoj, ona se obazre pa mu se javi: - Zar ti dode, Meho? - J, - ozva se on. I oboje uutie. Mehmed-efendija je mislio da e se mati koliko bilo utjeit, al' sad vidi da je ona nekako tunija. Vraajui se iz arije, smislio je ve bio da joj kae kako je Ahmet sa Klisa otiao u njihovo selo, pa da je on ve poslo momka po njeg, al' sad ni za to nije imao odvanosti da joj pripovjedi. Najposlije mu i to do e na pamet da je ve skrajnje vrijeme i tom odgadanju. Vojska se razila i sa Klisa i s Preslice, a za Ahmeta se ne uje nita vie osim onog jednog glasa. Da je iv, valjda bi se ulo za njeg; al' u taj bi ga as neto odvratilo od te misli, on ne moe njoj kazat prave istine, dok se bar ne osele. I u taj as njemu sinu misao glavom da ju skloni u Maglaj. U jednu ruku i njeg ve savladala briga i alost za bratom, a u drugu opet dvostruko ga mu ilo gledat iz dana u dan tunu nju, krojit joj vijesti i odga at da ni sam ne zna ta e biti na koncu konca. I on najedanput prozbori nekim ozbiljnim glasom: - Ja bih tebe, Hama, neto molio! Ona se obazre. - Da se mi preselimo u Maglaj! - A to, Meho! - u udu e ona na ovaj neoekivani poziv. - Ma eto! I meni se neto ve dosadilo ovdje samovat, a - i za te bi bilo bolje. Ona uzdae, a oi joj se orosie suzama. - Ja znam! - pohiti on nekalw sigurnim glasom, - ti nee onamo s Ahmeta, dok i on do e, al' ja ti kaem, ni tri dana ne e proi, a on e bahnuti. - Moj Meho! uzdae ona opet - on se naleo do sad u zemlji!
182

ne.

- Ko ti to kae? - tre se on i pomisli na one e-

- Ne kae vala niko, - do eka ona briui suze; - ali ja vidim... - Ta mahni se ti te misli! Ja ti kaem: on e naskoro amo; ve ja bih se, vjere mi, preselio u Maglaj, to je rijet, no as, samo da me ti ho e posluat. Ona utila, uzdihivala, a on neprestano govorio. A1' uzalud. I on je ve vidio da je strana slutnja ovladala srcem njenim pa sad i ne misli i ne vjeruje da je on iv, to ga iva ne bi vidjela. Kratko iza tog ona ustade, krenu kroz ba u prema ku nim vratima, pa izusti ko sama sebi: - Ah, kakva sam neto satrvena, sve mi se ini da u i ja skoro za njim... Mehmed-efendija je vidio da e biti teko odga at onu stranu vijest u koju jo ni on ne e potpuno da vjeruje. No svakako ga peklo to jo vie gledajui nju onako tunu, a ko zna - more svaki as sti i kakav pouzdan, straan glas za Ahmeta pa se ne moi sakrit od nje, onda... a ko bi je mogo utjeit? Zato opet tvrdo odlu io da je nagovara da se sele, mislio: tamo je komiluk, tamo e moi lake da podnese onaj teki udarac, a ovdje sami, nigdje nikog rije da progovori, da je utjei. Doskora je i mrak pao, vrijeme ve eri. Svi se slegli u ku u i veerali. Ta ve er bijae dvadeset-sedma, sveta no : lejlei-kadr, koju bi trebalo provest u uenju, u klanjanju. I oni su klanjali i u ili dugo, al' ne onako kako su to inili prijanjih ramazana. Oni sami u onoj samo i, a svako u svojim mislima, s tugom na srcu, svi nekako tronuti, sjetni. U neko doba polegoe oni ko sunji u onoj pustinji, estero njiha, me u etiri zida...
183

XXV Kako je u to no no doba nijemo u samim Trninama, tako je i u cijeloj okolici. Tek da te prene iz misli cvrak u grmu, il' da se javi vojnik na strai sa vrhunca kog oko Maglaja. Ba u to doba, oko po noi, otisnula se etiri vojnika sa strae na Memiaginu brijegu, vodnik sa tri svoja pratioca. Kad spadoe na put, zaokrenut e u Varo, al' tiho, mirno. Naprijed je iao vodnik s jednim vojnikom i njih dva aptali neto, dok su ih dva vojnika otraga samo pratila. Ova dva otraga znali, kao to je to mislila i cijela straa na brijegu, da se mora obilazit svoje podru je, al' su u isto doba naslu ivali da je vodnik ne em uhvatio trag to valja samo opsjesti, uhvatiti. Udoe u puste varoke ku e gdje je bila tiina, sve spavalo. Svrnue pred jednu ku u. Poto je vodnik dao neki znak tiho pokucavi, vrata se otvore, i njiha dva upadoe u mra nu kuu, a vodnik zapovidje ovoj dvojici da stoje pred vratima. Nijesu dugo ekali, vrata krinue, a njiha dva ispanu na polje. Vodnik opet upravi s drugom svojim, a ova dva za njima. Vratie se istim putem. Dva vojnika otraga nijesu ni slutili nita, a nijesu se ni brinuli za njihovo no no tumaranje; mislili prosto da je to njihova no na ophodnja, a u drugu ruku - oni su vojnici, a stariji vodi brigu o svemu. No bila tako tamna da bi esto s puta skrenuli. Stoga ova dva otraga nijesu ni opazili da ih je ko pratio, nit su inogli ut topot ni vidjet sjenu koja je . ila za njima deset koraka. Svi su ili po zapovijedi vode svog u najve oj tiini. Prva su dva ila poznatim putem, do im su se zadnja dva zagubili, neznaju i kud su zali, pa su samo slijedili one prve. Tako svi prijedoe poto i
184

i zaokrenue uzbrdice debelom ajrom; ili uz brijeg i upravili ku i u Trninama. Pred punicom, pred samim zjalom pe nim kunjalo psetance i gdjekad samo zirnulo u eravu, koja se ve bila skalila. Najedanput sko i, i zalaja, al' brzo umuknu. U isti se as prenula i Omer-efendinica, ko da joj se pri inilo da je neko tiho kucnuo na njihovim vratima. Podie glavu i po e osluhivat. Kad se kucanje ponovi, ona sva pretrnula. Boe! Ko e to bit u ovo doba! Po e budit starijeg sina, pa kad se on ozva, aptala mu ona i kazivala da neko kuca. On se priblii prozoru, otvori kapi pa upita: - Ko kuca? - Otvorite! - javi se iz mraka jedar glas. - Ko si, ta ho e u ovo doba? - Otvorite, komija, mi smo! - ponovi onaj. Mehmed-efendija se obazrije na mater: - vabe! - apnu joj on. - Uh, alosna ti sam! - zakri ona prstima. - ta sad hoe? - Ma ta ho ete, molim vas, u ovo doba? - opet e on kroz prozor. - Otvorite, komija, ne bojte se nita, - kao da se tii glas javi. - Mi ho emo samo da vidimo imate li oruja? - Nemamo mi oruja? - pohiti on; - mi smo sve predali. - Mi moramo vidjeti, otvorite slobodno. Nije druge, otvorit valja, pomisli Mehmed-efendija, pa se okrenu majci. Sjetie se onih to su dolazili minulog dana i pitali za oruje, pa napoljetku odluie da i ovim otvore. Dvije se ene odmah zamotae u ferede, a kako se i djeca bijahu probudila, svaka uze po jedno u naru aj; Alija upali svijeu, koja je bila u staklenu fenjeru. Medutim
185

Mehmed-efendija je ve bio kod vrata kunih koja odmah i otvori. U kuu upadoe dva vojnika s pukama i bodama na njima, a za ovim doskora jo dva. Mehmed-efendija se u taj as zabezeknuo od uda. etiri su vojnika stajala pred njim, al' prvi koji stupi u kuu, bijae u svoj vojni koj opremi, a na glavi je imao mjesto kape - fes s malom kiticom. Mada je to malenkost, u ovaj as je to izazvalo u Mehmed-efendije stranu sumnju. Kad je bacio pogled u drugog vojnika, opazi gdje je ovaj zamotao krmez-al oko glave, obavivi i po licu dvije-tri burme, da su mu samo crne ivahne o i virile. No nije se tome udio samo Mehmed-efendija, ve i ona dva vojnika koji kasnije u oe, a na kojim ne bijae nikakve promjene. I njima je sad tek puklo pred o ima: kud su zavedeni, da to nije ist poso. Prvi vojnik koji je unio stupi korak naprijed. Bijae ovjek visok i kotunav, o iju zelenih krupnih, nad koje se nadvile debele obrve, bio je ute rasjeene brade. On prozbori: - Koliko vas ima ovdje u ku i? - Evo ja i brat mi, - ozva se Mehmed-efendija, - mati i ena i dvoje djece. - Izaite svi amo! - otrim e glasom on. Mehmed-efendija se obazre na eljad koja su stajala na pragu sobe. Svi stadoe pred sobnim vratima. - Nema vas vie? - Nema. - Koliko soba, imate? - Dvije. - A ta je ovo ovdje? - To je kiljer, stoji nam tu sude i ostalo kojeta. Onaj u fesu koji je, vidjelo se, bio njihov vo a, okrenu se onom to mu je al oko glave i re e mu
186

neto svojim jezikom, a ovaj na to ispade pred kuu u mrak. Zaas se opet vrati i kao da kaza ovom neto, a tada vo a pristupi pred eljad, pa prozbori ozbiljno: - Znate li vi zato smo mi doli ovamo? Svi su utili prestravljeni, dok e Mehmed-efendija jedva kroz zube: - Ne znamo. - Nama je data zapovijed da uzmemo od vas sto dukata! Svi se acnue od za uenja. Voa je gledao ravno Mehmed-efendiji u o i, a ovaj tek shvatio svoj poloaj. Nije bilo vremena da se i o em razmilja. etiri su vojnika stajala, naoruana, vidio je odmah, da e tome biti teak i mu an izlaz. On podie o i u vou, pa gorkim osmjehom jedva izusti: - Mi nemamo tih para! - Mi moramo vrit carsku zapovijed! - do eka vojnik. - Zaista mi to nemamo, - opet e Mehmed-efendija malo slobodnije, dok mu i mati prita e: - Za draga Boga, ta i vi vidite da u nas nema tih dukata! Voda se opet okrenu onom u alu, dade mu znak, a on ispade pred ku u. Kad se povrati i kaza ovom neto, ovaj opet stade ozbiljno: - Dakle! Novce ovamo! - Mi nemamo novaca, - do eka Mehmed-efendija. - Ako ne date novaca, mi moramo nosit glave vae. - Uh, pomagaj! - udari enskinje u jauk, kad zau one rijei. To ovu dvojicu malo uznemiri, doim su ona dva mirno stajala. Vo a se zagrozi enskinju nataknutom bodom:
187

- Ni rijei vie! Novce ovamo il' vae glave! Oni ute. - Novce ovamo! - ponavljam. Oni ko nijemi. - No! Ho ete 1' dat novce? Niko ni rijei. - Kaite, hoete 1' dat sto dukata ili ne ete? - Mi nemamo novaca! - izusti Mehmed-efendija. - Ne! To vas ne pitam; nego ho ete 1' dati ili neete? - Dali bi, kad bi imali. - Samo vas pitam: ho ete 1' dat, ili ne? - Ako Boga vjerujete, kad vam velimo da nemamo! - procvili mati. Vojnik kao da ne uje tih rije i, ponavlja pitanje: - Hoete 1' dat? Oni ute. - Dakle ne ete? Ne ete dat? On se okrenu druini pa im dade otru zapovijed, a oni poskidae puke s ramena. Sva je eljad strepila od straha. Sad im vo a poe davat zapovijed, postavivi se i sam u red s njima. Kapci se u etiriju puaka izotvarae; povadie naboje iz anti svojih, napunie puke i zaklopie. Sav taj zveket puaka izazivao je u eljadi novi strah. Sad voda opet ispade naprijed, pa prozbori smjelo i ozbiljno: - Hoete li dat novce? Oni ute. - Hoete li dati sto dukata, pitam vas zadnji put? - Mi nemamo tih novaca! - proapta Mehmed-efendija pa inite to ho ete od nas.
188

- Dobro! - doeka on. Dakle dat ete vae glave? Oni opet ute. - Ako ne date sto dukata, ovaj ste as svi gotovi! Ti stani ovdje, okrenu se on Mehmed-efendiji. - mali do tebe; bule neka stanu ovdje do vas, tako, dobro je! Kad ih tako poreda ispred sobnih vrata, on se izmae uz drugove, koji su bili le ima uz protivni duvar, pa onda re e: - A sad vas jo jedanput pitam: ho ete li dati sad ovdje sto dukata ili vae glave? Oni se skamenili, ni usta da otvore, strepe. - Hoete 1' dat? - ponovi on. Poto ne dobi odgovora, on se obazre na druinu, dade znak i etiri puke naperie u etvero eljadi, a oni mirno gledali u zjala pu ana. Trenutak jedan gorak, uasan. Vojnici niane, a eljad uti, eka smrti svoje. Onaj u alu stajao do vrata ku nih, pa najedanput spusti svoju puku, poto mu voda dade znak, te ispade pred ku u. I ostali skinue puke s niana, al' jo bijahu uperene na eljad. Mada je to bio as gorak, as pun straha, oaja, kad se lebdi izmedu smrti i ivota, Mehmed-efendiji je ipak sinuo traak nade; on nazrijevao da ih vojnici samo plae. da nee smjeti pucati. Poto se onaj povrati i izmijeni sa starjeinom pogled, ovaj opet prozbori: - Evo vidite! Samo da ja dam zapovijed, puke e planuti i vi ste gotovi! Dakle kaite, ho ete li dati novce? - Mi nemamo novaca! - promuca Mehmed-efendija. - To te ne pitam, ve hoete 1' dati sto dukata po carskoj zapovijedi?
189

Poto ne dobi drugog odgovora, osim utnje, on dade znak, a puke se opet digoe i uperie u njih. Opet tiina, as teak, koban, odlu an. Pod svjema noge strepe, trnci ih poduzimlju. U tom asu Bog sami zna kakve su se kome misli vrzle po glavi. Neko je mislio da je to samo kunja, neko opet nije vjerovalo ni o ima svojim da se to zbiva oko njih, ve da je to puki san. No kanda je majci Mehmed-efendijinoj bilo najtee izdrat ovaj gorki as, pa bijae zazinula da neto rekne, al' u taj as iskuca njihov sat sedam (jedan po pono i). Sat kao da smete vojnike, da ne ispucaju. Oni odmakoe puke s oka. Opet Mehmed-efendiji jedan dokaz, da je to sve samo kunja. Samo mu bilo teko to to i enskinje ne moe da uvidi, ve se prestrailo, zabezeknulo od uasa. Onaj u alu ispade u mrak i brzo se povrati, a tada starjeina udari opet na Mehmed-efendiju: - Pazite sad! - Poto nijeste htjeli dati novaca, prije nego to po carskoj zapovijedi uzmemo vae glave, mi emo sobom pretraiti. - Traite! - do eka Mehmed-efendija. - A ako naemo? - A vi nosite! - Dakle imate novce? - Nemamo! - Pazi, mom e! - zagrozi se vo a. - Ako mi`ne nademo novaca, mi mjesto toga moramo nosit vae glave; a ako ih na emo, mi opet moemo da vam ne poklonimo ivota, poto nas varate. Dakle, je li vam bolje dati novce, pa da ne diramo u vas! - Vi morete init od nas to ho ete, ali ja vam kaem i kunem se da u nas nema tih novaca. - Mi emo trait! - osije e on i odmah poe razreivat vojnike. Jednog postavi na vrata, drugog izmedu kiljera i jedne sobe, a tre eg na vrata druge
190

sobe u koju onda ude s eljadima da pretrauje. Baci pogled po sobi. U kutu jednom bila dva sanduka i ina e nita vie osim prostirke. - Gdje su klju evi? - upita on, poto vidje, da su sanduci zaklju ani. Dobacie mu klju , a on otvori sanduk. Unutra bijae sama rubenina, sve svenji naslagani. Poizbaciva haljine, a novaca nema. - Gdje je klju od drugog sanduka? Zaludu se ene obazirale okolo, zaludu traile, klju se negdje zagubio. Kad mu to kazae, on usplamti: - To nije istina! klju ovamo. Uzalud, kljua nema. - Neemo se mi dugo s tim baviti, mi emo to silom otvoriti. - Mahnu rukom na jednog vojnika od one dvojice to im se do sad ni glas nije uo, pa mu zapovjedi da obije sanduk. Vojnik pristupi sanduku, a upre mole i pogled u vodu. Ovaj raskolai svoje velike o i od bijesa, a vojnik izusti dvije rijei to drugi ne ue. Bijae to skromna molba siromaha voinika da se kane i sanduka i svega, ali tek to to bijae izustio, ovaj ga tako silno udari akom po licu da je siromah poteturao, a sva eljad zadrhtala. Vojnik je obio sanduk, ali i taj pun rubenine; od novaca nita. Tada se zaputie u drugu sobu. Tu bijae u jednom kutu hrpa suhih ljiva, a pri vrhu sobe neto prostirke. Zavirie i u kiljer, tamo samo sude. Novaca nigdje. Vo a gnjevan s toga neuspjeha vrati se otuda pa onda iznova povika: - Gdje su novci, kazujte! Mehmed-efendija uti. - Hoete 1' dat novce, pitam vas? Niko ni rijei. - Neete? Ne ete? Dobro! Postavite se u red!
191

Dok su se oni poredali ispred sobnih vrata on je davao zapovijed vojnicima: kapaka i naboja zveket stojao. Digoe puke na oko. Horoz zape. - Jedan!... vie on. Oni ute. - Dva! - nastavlja on i niani ravno u Mehmed-efendiju, a drugi u ostalu eljad. Jedna rije jo pa e puke planuti; al' vo a gnjevan na onu tvrdokornost skide puku s niana, okrenu kundak, pa viknu na Mehmed-efendiju: - Ti si zanijemio! - pa ga u taj as udari u prsa da je posrnuo natrag. Sve udari u jauk, pa i sama djeca koja su dotle utila, a i vojnici se acnue. Mehmed-efendija se u jedan as zbuni od ovog udarca, a tada krv mu navali u glavu od nekog gnjeva, mrak mu pade na o i, i samu bi smrtnu bol lake pretrpio; on se baci k bijesan lav, razdraen u svom leglu, spopade ga za prsa, pa njim o duvar da se sva kua potresla. To izazva jo ve i uas, eljad zavria, a mati poletje za sinom, kad i nju suzbi drugi kundak, a ona posrnu i udari o duvar. Mehmed-efendija se prikrpio uz onog, pa ga ne puta, eljad sve jednako vriti, a i drugi se vojnici zbunili, pa nikako da se u ini tome kraj neki. Kad onaj drugi udari mater, ona jeknu, potetura, pa se oporavi i poletje opet za sinom govore i u divljem strahu: - Meho! Podaj im to imamo, nek nas se pro u! - Aha! - uskliknu vojnik i najedanput se prekide ova uzbtina, sve se umiri, a i Mehmed-efendija se raskrpi s vodom. Sad je svreno, nije vie trebalo ni prijetnje ni gronje; sad treba samo dukate primiti. Mehmed-efendija je u taj as klonuo, poraen, to mu se majka ovako zaletjela. Naslu ivao je da e ih progonit i kad im oduzmu sve, jer su ih vara192

Ii. Meutim je mati bacila pred vo u svoju jeermu od tanka platna, u kojoj je bio zaiven njen nakit, dvije ogrlice dukata, starih jigrmiluka, to ih je uvala za snahe svojih mla ih sinova. Voa podie haljin e i napipa u njem novac. Brzo ispara platno, izvadi dukate, pa ih sasu u dep. U to je ena Mehmed-efendijina skinula s vrata ogrlicu svoju i fes s potkitom rubija i bacila na tle pred vojnika. Moda se na onom prvom moglo i razminut, ali ena sirota nije znala drugo nego da se da to se ima. Dok je voa primao dukate i ne gledaju i kakovi su, ni da li ih je ba stotina, dotle je onaj u alu ispao pred kuu u mrak i zadrao se nekoliko asaka. Mehmed-efendiji je uop e bilo zagonetno oni istrkivanje onog vojnika, pa je ba u tom odmah nazreo ono pravo zlo; ili je pred ku om neko ko je doveo njiha amo, ko je dakle svemu za etnik, ili su vojnici u bojazni, da ih ko ne zate e u ovom njihovu djelu. Vojnik se povrati i izmijeni sa starjeinom nekoliko rijei. Zatim e ovaj dosta hladno i ozbiljno: - Evo, enskinje se oduile, sad dajte vi mukarci! Kad to vo a izusti, oko Mehmed-efendije se kua okrenu. Sad mu je bilo jasno, sad je vidio da tom zlu izlaza nema. Traili su prije sto dukata, a sad, sad kad im oduzee sve, sad iskrenue na drugo. On sav poraen, jedva odvrati: - To je sve, to smo imali! - Nije istina! - usplamti vo a. - I za ovo ste nas htjeli prevariti. Novce ovamo! Mehmed-efendija uti. - Hoete 1' dati? Ne ete? Dobro! - zaklju i on hez daljeg natezanja i okrenu se vojnicima da im da zapovijed.
1 3 - E. Mulabdi : Zeleno busenje

193

Mehmed-efendija je sad nazreo pravo zlo. Znao je da oni nijesu imali te zapovijedi da ih oplja kaju, znao je da se sad ti razbojnici boje i sebi, pa da e sad gledat da ugue sve to bi im moglo odati trag djelu njihovu. U ovom odlu nom asu, kad je smrt lebdila pred o ima, sjeti se on ne ega i upotrebi onaj trenutak, dok su vojnici skidali puke s ramena i punili ih, pa apne svojim da bjee u sobu, kojoj su gotovo pred pragom stajali. I u jedan as sve etvero njiha zama e u sobu, da vojnici jo ne bijahu ni naperili puaka. Svi zapadoe za vrata da ih zatvore, a vo a gnjevan i u divljem bijesu da mu rtve tako ispred oka umaknu, navali za njima. Nastade strava, nasta boj, za ona vrata, koja jedni ho e da zatvore, a drugi da provale. Troje je eljadi zapalo za vrata i bilo je u tom kobnom asu, sasvim pri sebi: ako se vrata zatvore, da su se i oteli iz eljusti gorke smrti. Mati je stajala nasred sobe, jaukala, krila prste drei uvijek unue svoje u naruju. Vojnici su vidjeli da e na taj nain svata biti, poto im je gotovo jednaka protivna snaga. Stoga je jedan, onaj u alu, navalio na vrata uz onu dvojicu, koji su tobo tiskali vrata, al' i htjeli i ne htjeli, a vo a se izmakao nasred ku e i uperio puku svoju na onaj otvor, koji je svakog asa bivao manji i vei. U tom bi asu, kad bi se vrata bolje otvorila, pokuao on da se uvu e silom u sobu pa bi unio itavu lijevu ruku i rame; al' onda bi ovi iznutra navalili takom snagom da bi njemu prituilo i on se opet povuko natrag. Napoljetku on se opet izma e nasred ku e i naperi puku na onaj otvor. Vrata su kripala, skoro da se izvale, kad najedanput puka ko grom kroz onaj otvor, a mati se Mehmed-efendijina srui zajedno s unuetom na pod do samih vrata. Dim za194

gui, barut zaudari. U tom o ajnom asu, kad ivot visi o koncu, kad smrti u o i gleda, u tom se asu majka sje a eda svog. ena Mehmed-efendijina ostavi vrata i pritrka svekrvi da joj iz naru ja uzme edo svoje da vidi je li joj ivo. Opet planu puka, sad na nju, al' ona se die zajedno s djetetom, pa opet za vrata. Sinovi se bore i u isti as gledaju majku svoju, ogrezlu u krvi. Trenutak kom nema vje ne zaboravi, as tuan, gorak, o ajan, kad nevina rtva okruti e zvijeri gleda u krvave eliusti njene, a ona... savladana za as divljim bijesom udie novu snagu da novom silom navali na plijen svoj. Pravedni gnjev slio se s o ajnom tugom, ulio je bra i nove snage i taj as bi oni bacili se za vrat ubojici majke svoje i krvniku svom da ih ne opominjae gorak pla troje eljadi, koje je za njima tugovalo zdravo, jo netaknuto. To im podade nove snage i oni navale na vrata takom silom, da evo... samo, samo malo jo pa e ih zatvorit; al' u taj as, da im se to zaprijei, promoli puka s bocom izme u vrata i dovratka. Stariji brat prihvati za b cu, da je otme da slomi, kad odae puka, a njegova ruka klonu, ranjena. - Oh! - izma e se Mehmed-efendiji teak uzdah. Puke nestade, a vrata se pritvorie. Klju anicu! - viknu Alija, al' u taj tren odjeknu puka kroz vrata, no nikog ne pogodi. Kad se vrata potpuno zatvorie i zaklju ae, u sobi, a i u kui zavlada grobna tiina. XXVI Nekoliko asaka stajali oni izvan sebe, blijedi, izgubljeni. Poslije one silne borbe, oni odahnuli, al' jak dojam ovog gorkog asa, ove smrtne borbe,
13"

195

zahvatio ih je tek sad potpuno, i oni pali u neku polutamu, pa se odatle istom osvje ivali, spoznavali ta se sve zbilo oko njih. U prvi mah pomislili da e duman ekat na vratima pa da iznova navali. Zato privukoe oba sanduka za vrata. Da ih ne bi dohvatio pri svjetlu s oblinjeg breuljka kroz prozore, digoe prostirku i zastre ih. Sad tek pristupie mrtvoj majci, koja kanda ni iva na zemlju nije pala, okrenue je, a svjema se svrnue suze u ovom gorkom asu nad izgubljenom majkom. U Mehmed-efendije ibala krv iz ruke, a rana bila jo vru a, pa ovjek jo ne osje a boli. Zavie mu ruku. Sve su to obavili za nekoliko asaka, a jo uvijek u smrtnom strahu da otkle ne zapuca ili da e najedanput kua planuti. Svaki as oslukivali, al' svud mir, svud tiina, ni ljudskog glasa, ni topota, ni pijetla da zapjeva... Sad se malo smirie. Posjedali jedno uz drugo i utili - ekali jo uvijek nekakva svretka ne vjerujui, da e se na tom razminut. Iz asa u as oporavljali se oni od onog straha, uasa, i oni sad bistrije razmiljali o svom kobnom doga aju. Sad im se one slike redom prikazivale, a oni se zgraali nad njima ta sve pretrpjee. Uto su po eli i govorit, aptat po koju rije . Sat po prilici kako se zatvorie, oni su ve bili slobodniji, bili su sasvim pri sebi, no jo uvijek u strahu da ih neprijatelj eka pred sobnim vratima. Napolju nigdje ni glasa kakva ni unja; izgledalo im kao da je sav svijet pomr o . Tako su presjedili do zore. U neko se doba Alija primakao prozoru i opazio, da se dobro razvidnilo. Sad nastane izme u njih dogovor: ta e init, valja majku sahranit, a Mehmed-efendiju osim toga opominjala rana da
196

valja potraiti lije nika. Uz to je tvrdo odlu io da doga aj prijavi zapovjedniku u Maglaju i da se ne prolazi dok se krivci ne izna u. Danie je svjetlo ve i kroz zastore prodiralo u sobu pa Mehmed-efendija ustade, da e k vratima, al' mu ena zakri put. - Ako Boga zna! - zakri ona prstima. - ta je? - u udu e on. - Ne otvaraj! More bit da nas i sad ekaju pred vratima. Mehmed-efendija nije mogao sklonit enu da otvore vrata pa je onda zapita: - Da ta emo? Ne moemo ostat cio dan zatvoreni ovdje! Ona mu ne odgovori na to, al' nije mogla dopustit da se vrata otvore. Najedanput se ona sjeti neeg: - Zna! - veli, - juer smo poruili po Buljubaiku da nam dode danas oprat haljine, pa ja je ba sad pogledam. - Pa? - Dok ona ne dode, da ne otvaramo. - A ako oni budu jo i sad u ku i, biva da i ona gine zbog nas? ena ne odgovori. - Kako bi bilo da ja njiha viknem odavle, nek ide i sin s njom? - u ini Alija. - Svakako e nam trebati. Mehmed-efendija bi pristao na to, al' nikako ne moe da se skloni, boje i se da i drugi ne nastrada s njiha. Buljubaika bijae siromana udovica sa svoja tri sina. Imali su ku icu, koja se iz Trnina jedva raspoznavala na protivnoj kosi u prisoju Memiagina brijega. Imali tu neto ba e i zemlje pa kadgod u Mehmed-efendije bilo kakva poteeg posla, 197

zovi njiha da pomognu. I Alija nije oklijevao dugo. On odma e zastor, pa kao to bi ih vazda dovikivao, on i sad povika kroz gustu jutarnju maglu: - O, Smajo! Tek to je drugi put viknuo, odonuda se ozva glas. - Dodi i ti s materom amo, imamo posla neto! - Eto nas, et000! - ozva se onaj. Uto je njihovo psetance pred punicom o utilo da je eljad ku na poustajala, pa ono potr a k vratima. To je ove vrlo razgovorilo. Mehmed-efendija je motrio i osluhivao, a psetance u e u kuu, pa doe na sobna vrata i po e grepsti nogama. Po tom oni vidjee da u ku i nikog nema i otvorite vrata. Zavirie u drugu sobu, u kiljer, nigdje nikog. Zlikovci su po svoj prilici odmah otili, im su se vrata pritvorila. Kad je dola ena sa sinom nije se mogla dosta naudit gledaju i onaj prizor i sluaju i ta su sve pretrpjela huda eljad. Mehmed-efendija ih doskora ostavi kod ku e i djece, a on se zaputi s Alijom u Maglaj da se stvar prijavi. Kako bijae ramazan, graanstva jo nikog ne bijae u ariji; sami vojnici hodali tamo-amo za poslom. Oni se zaputie Numan-efendiji da potrae u njeg savjeta. Poto je i onako bilo jo rano jutro, kod njega se dugo zadrali i on ih naputio ravno zapovjedniku. U begovskom konaku, komu zid oplakuje talasasta Bosna, stanovae tada zapovjednik maglajske posade. Tek to bijae ustao i odjutrio se kad mu sluga javi da mu ele u i dva turina. On dade znak i sluga uvede dvojicu brae. - to elite? - upita ih zapovjednik umiljato pa najedanput opazi u Mehmed-efendije zavijenu ruku i priblii mu se.
198

Mehmed-efendija mu ukratko ispri a cio dogadaj. Zapovjednik se udio pa mu se onda i na licu c)paalo koliko ga se to neugodno dojmilo. Poto je posadio bra u, dozvao je slugu i davao mu neke zapovijedi. Doskora uniao k njima kapetan koji je potanje ispitao Mehmed-efendiju o doga aju, a za ovim lije nik. Odvedoe Mehmed-efendiju u drugu sobu gdje mu ovaj pregleda i zavi ranu. - ta vam se ini, - upitat e poslije toga kapetan, - moete li poznat koga od tih momaka to su bili kod nas? - Ako ne mognem sviju, - veli Mehmed-efendija, mogu makar jednog. Tada podoe svi, i zapovjednik i kapetan na cestu pred konak. Dok su se gore zadrali, dolje se pred konakom skupila sva vojska i poredala ispred konaka da joj se drugi kraj nije ni vidio. Kad je Mehmed-efendija vidio kako se brzo slegla sva vojska, kad je malo prije vidio, kako se zapovjednici ude i u isto vrijeme ale to se to zbilo, bio je ugodno dirnut. On je znao da on sad pozna sva etiri vojnika pa da ih sviju kazne najteom kaznom, njemu ne e nit mogu povratit matere njegove, ne mogu mu ni rane zacijelit da sakat ne ostane, ne mogu mu izbrisat iz glave onih grozota koje je pretrpio te no i; ali opet, opet... u njemu srce ja e kucalo, on gledao, pronicao u svaku crtu lica svakog vojnika, on traio ubojicu svoje nedune majke. Vojnici stajali ukoeno, izba enih prsa, gledali ravno u zapovjednika. No uzalud je Mehmed-efendija doveden na korak pred svakog vojnika, uzalud se zagledao svakom u lice, nema onog ute prosje ene brade, zelenih krupnih o iju, koga bi i na pedeset koraka mogao raspoznat. On je njemu zadao najvie jada i muke, a oni drugi, kako su doli, inilo se njemu,
199

jedino pokoravaju i se njegovoj okrutnoj volji, oni drugi su bili nejasni Mehmed-efendiji, njihove su mu slike sasvim i ezle iz svijesti. Ili tako pomi ui korak po korak. I zapovjednik je motrio vojnike, ho e 1' se koji moda promijenit u licu, ako ga ovaj pozna, a motrio je u isto doba i Mehmed-efendiju da vidi ho e 1' mu poznavanje biti sumnjivo il' odluno. Najedanput Mehmed-efendija upre pstom u jednog koji je bio deset koraka od njih. - Ovaj je! - obazre se on na zapovjednika. Vojnik, je bio zaista onaj isti, krupan momak, one iste brade, onih o iju, sve na dlaku. Kad ga zapovjednik izazva preda se i on po e govorit, Mehmed-efendija je bio sasvim uvjeren da je i glas isti onaj, koji mu se toliko grozio prole no i. Vojnika razoruae i odvedoe pod straom u konak, a oni odoe dalje. No brzo su stigli na drugi kraj, a da Mehmed-efendija ni jednog vie nije prepoznao, mada je vi ao sumnjivih lica. Vojska se zatim razi e i oni krenue u konak. Taj se as povede prva, prethodna istraga. Vojnik je odgovarao na sva pitanja odlu no, smjelo, a priznavao nije nita. Ko ga nije poznavao, njegove prolosti i vladanja u vojsci, taj bi s mjesta reko da je to sve gola potvora na ovjeka prava zdrava. Starjeine su ga njegove dobro poznavale, bio je u slubi dosta taan, al' ina e drzovit, a osobito pri piu je uprav obijestan. Porijeklom je iz Crne Gore, odakle je prije nekad usko io, nastanio se negdje u Dalrhaciji i tako pao u vojnitvo. No sve to nije mogao biti nikakav dokaz da je on ba onaj krivac koji je to po inio, a osobito zapovjedniku bilo nepojmljivo da bi to mogla po initi etiri vojnika zajedno, koje Mehmed-efendija ni poznat ne moe. Zatim uvedoe Mehmed-efendiju, poto
200

ovog otpratie u zatvor, te ga zapovjednik po e potanje ispitivat o vojnicima. Kad re e da je ovaj imao na glavi fes, on odmah naredi da se vojnik dovede, te sam mu pretrai depove i - na e fes, onaj isti. Vojnik ree da je kupio taj fes da ga poaIje kui svojoj kao poklon iz Bosne. Zapovjednik prekide ovu prvu istragu, a Mehmed-efendiji re e da se nae tu poslije podne, da e komisija ii u Trnine pa da se dotle ni mati ne ukopa. Dok se to zbivalo u konaku, gore se cijela kasaba zgraala nad tim doga ajem. Munjevitom se brzinom rasprostro glas o tom, dvoje gdje se sastajalo kazivalo jedno drugom to se dogodilo u Trninama. Ljudi bili zamiljeni, dirnuti ovom vijesti, a ene lile suze za estitom Omer-efendinicom, alile i hudu eljad, kako ih je duman mu io. Zato je i polo onamo sve to je svojte i komiluka njihova, da otprati estitu enu do hladnog groba, da utjei oalo enu brau i ublai im bolno srce. Kad je minulo podne, doao je itav red prvaka vojnikih u Trnine, a pred njima iao Mehmed-efendija. Po elji njihovoj udalji se sva ona eljad koja je tu dola da se na e u pomoi, a oni sad uzee ispitivat Mehmed-efendiju, brata mu i enu i za pojedine potankosti sino njeg dogaaja. Razgledali ak i one bude, kud su taneta udarila, izraunalo se da onih oko sto i dvadeset raznih dukata, koje vojnici odnesoe, iznaa preko tri stotine forinti, prisutni lije nik gledao ranu mrtve matere, i sve se to pisalo, sva iji govor, sve na dlaku. Napoljetku rekoe da se mati moe sahraniti, a oni krenue u Maglaj.
201

Prisutni hoda i hodinica latili se da spreme mrtvo tijelo a dva brata klonuli, satrveni duhom i tijelom, sjeli u bai, gledali ko izvan sebe one ljude koji se oko njih kojase. Za as bi im se pri inilo da je to sve puki san, mati da im nije umrla, ve zaspala, pa e sad najedanput ustat i s njima zajedno zahvalit Bogu to ih je izbavio one o ajnosti. Ali ljudi koji su tuda postajali, te one sprave koje su donesene da se mrtvac sahrani, to im sve rastjerivalo taj prividni san i oni spoznavali ta se zbiva oko njih. Napoljetku sve je gotovo. Njihovu majku, nedunu rtvu eno spustie u hladni grob. Uistinu je umrla! Da, strovali je eno na pre ac zrno puano, strovali je mrnja, bijes... il' moda nepravedna i kruta osveta
...

XXVII Te veeri skupili se ljudi po obi aju u kahvu. Bilo koljeno do koljena, puno, a me u njima i Mehmed-efendija. Ljudi bili dirnuti, oalo eni s ovog neuvena doga aja, pa utio svak ko otrovan. Nije ni ala: Mehmed-efendija onaki momak da nastrada, pa mati mu, ta je ena mogla bit kriva kome? Osobito ta kua, jedna od prvih, prednja ila vazda u kasabi, nikom zla ne mislila, pa na njoj da se to skoli? I oni koji su prije zazirali od suda, prezirali Osmanlije, pa i one nae koji se u sudovima umijeae meu njlh, oni sad u vabi gledali drugog Osmanliju, oni sad gledali Mehmed-efendiju kao rtvu njihova srtanja u sud, njihova mijeanja s tuincem. I Osmanlije to su kome zlo inile, inile su najprije onim koji su oko njih u blizini njihovoj. Drugi su nazrijevali u tom po etak onih zala za koja je do vabo da ih poini, a s tim se strpio
.

dok se vatra svud uguila, dok je oruje oduzeo. I tako i jedni i drugi dolazili do zaklju ka da njima tu nema opstanka, red e najposlije do i svakom tako kao i Mehmed-efendiji. Dok su oni tako umovali, drugi su raspleli razgovor i naga ali uzroke tom ne uvenom djelu, a da kako i Mehmed-efendiji ublae tuno srce. - To je brate, osveta za Ahmeta! - to je dig puku na ^Svabu, - osije e jedan. - Otkud bolan! - drugi e. - Zar da se osve uje materi za sina koji je i nju ucvilio odlaskom svojim, to mi svi znamo. - Ma doveli ih dukati, ljudi, ta vi govorite! Doli da im otmu ono dukata, a onda htjeli ih poubijati, da ukriju trag svoj, bezbeli, boje i se sebi. - Ni jedan nijeste pogodili! - pohiti Avdaga, prvi komija Mehmed-efendijin koji taj as prispje na razgovor. - Ja bih, veli, dao glavu svoju da je to neije tue maslo. Svi svrnue o i u njeg, a on nastavi. - Evo, da vam kaem neto! Kad sam danas poao u Trnine, udarih odavle kroz Varo. Ono dvoje Joso i Anua sjede pred svojim ku ama i razgovaraju preko puta. Eto, veli, ona, i ne gledaju u me, i Omer-efendinica bi i pro e, a i sin joj umalo da je osto! ta e, na to e Joso, svaija sila za vremena! a ona do eka: I oni su dosta zla poinili. - To nije istina, da je sve! Mehmed-efendija da je nekom zlo inio ili kogod njegov? To more re i, ko je izgubio i obraz i pamet! Mnogog je ozlojedila ova potvora, pa istom sad vidjeli ta moe u init mrnja i obijest; al' koliko god im je to krivo bilo, ipak razmiljajui o Mehmed-efendijinoj prolosti, o njegovu ocu i njihovu
203

202

prijateljstvu s vlasima, sa aljevali ga samo, a Me hmed-efendiji, mjesto da se tuga ublai, bolilo ga sad dvostruko, jer je i prije i ekivao take prigovore za njihovo prijateljstvo s vlasima, a znao da nikad prijatelj takom nedjelu ne moe bit za etnik. Jo ni on pod istinu ne zna odakle je to sve poteklo, to e se valjda istragom prona i; no kad bi i bilo tako, on zna kako nijesu oni jednakih misli i udi da tako ni Varoani svi ne mogu biti za etnici toga djela, koje se ba na njegovoj ku i skolilo. Ali bilo bi uzalud i ne bi bilo umjesno da on, koji je sve to pretrpio, da on sad ispravlja te misli njihove, ta to bi bilo u o ima ljudi braniti dumana svog. Sjutri dan je Mehmed-efendija naao ovjeka teaka estitog Ibria da dovri onaj pos u Trninama. Ju er kad mu majku sahranie, saletjee ga ro aci i komije, da se odmah dok su jo ivi presele u Maglaj. On ih je posluao, pa sad nije se mogla ostavit ku a i nedovren pos , valjalo je nekog najmiti da se osui ba a. Tog jutra odvede on Ibria u Trnine, a Alija ostade sa snahom u Maglaju. I oni bili od jueranjeg dana umorri, a onom alou uprav satrveni. Al' zato je sad puna ku a kona, rodica i prijateljica koje su se pourile na alost Mehmed-efendijinu, da opla u estitu Omer-efendinicu, da utjee tunu eljad. Sve su se skoro obredale na alost, a me u njima je dola i Ajia sa svojom majkom. Alija je mimogred vidio i odmah je opazio kako se za ono kratko vrijeme silno promijenila: Neto je sirota promakla k da je bolovala, a oi joj podbuhle od silna plaa. Jadnica ula je sumnjivu vijest za Ahmeta, da je poginuo; no trebao se kogod naalit da ona pod istinu primi. Nije mogla ni imala zgode da kogagod upita za Ahmeta.
204

ene su sjedile u jednoj sobi a u drugoj Alija s Mustafom i jo nekoliko dje aka iz komiluka. I djeca su bila dirnuta ovom alo u, pa se tu sad nije veselilo i zabavljalo kao obino, ve svi utili, a samo Alija tugaljivo pri ao doivljaje one kobne noi. Najedanput o utie oni topot konjskih kopita u avliji. Alija brzo istrka na avliju. Pred ku om je stajao njihov Lazar, a za njim konj pod tovarom. Kako je estiti Lazar bio ovjek lijepe udi, odan svom gospodaru, tako je i taj tovar, to ga dotjerao, bio prva tretina od kmeta agi nakon ove promjene dviju vlada. Dotle su izdolazili seljaci iz najudaljenijih sela u Maglaj, vidjeli vojsku, ovu promjenu, pa kako niko nita ne re e za tretinu da se i nadalje daje ili ne daje, a bijae usto ljudi koji napunie seljacima ui da ova promjena i nije nita drugo nego da se svak izravna, to seljaci jednim mahom i postae svoji gospodari, a age se ne usudie po svoju tretinu. Ali Lazar to nita nije uo, on je svoje age ljubio i tovao, a u ovo doba godine znao da se u njihovu ambaru staro izmaklo, a novo ne prispjelo, pa natovario nove enice i dotjerao svom agi. Sve je selo graknulo na njeg, grdili ga i psovali, al' on i ne obaziru i se zama e za svojim konj etom u Maglaj. Kad otovari enicu, izvu e iz svog torbaka nekakav svenji , pa ga prui Aliji, obziru i se okolo da ga ko ne opazi. - Jedan seljak, koji je bio s Ahmetom u boju proapta Lazar, - alje vam ovo neto Ahmetovo, da znate da je odista poginuo. Siromah Alija jo ni iz daleka ne bijae zaboravio majke svoje, jo se ni oporavio nije od onih strahota, koje su pretrpjeli one ve eri, a evo sad
205

tune istine za brata, evo nove tuge da je i njeg izgubio. Odnese svenji u kuu i predade ga snahi. Sve su prisutne ene pustile suze i oplakivale ovu trostruku alost, to se zbila u ovoj ku i. U svenjiu bijae Ahmetova hamajlija koju je vazda nosio uza se i u io kad bi dopro, a usto nova, nepoharana evra. Sve su ene plakale, a u udu gledale evru, a i Ajia bila potresena ovim glasom. Al' kad ona, suzna oka, smotri i poznade svoju evru, koju na rastanku dade svom dragom nesu enom, srce joj se potrese, krv navali u glavu; ona ciknu i klonu za majku svoju... ene su potpuno razumjele hudu Ajiu, pa jo ve ma plakale, a ona slomljena, satrvena, grudi joj neto stisnulo, pa se za as razabrala i pozvala majku da idu ku i... U to doba, kad se i Mehmed-efendija povratio iz Trnina, iao arijom vojnik i gdje bi koga sreo, pitao za kuu Mehmed-efendijinu. Ljudi se snebivali od uda. Bud su ga, veli, onako ucvilili, ta ho e opet od njeg? Al' niko se ne usudi da pita vojnika zato trai Mehmed-efendiju. Mehmed-efendija se povratio iz Trnina, tek da sad odahne, kad ga sna e nova alost: smotri bratovu hamajliju. Dakle je u istinu poginuo! jecao on pod utiskom ovog tuna, istinita glasa. Sad mu se podvostru ila ona tuga, alost za majkom i bratom poklopila ga, srce mu cijepala. U taj je as pokucao vojnik na njihovim vratima, Mehmed-efendiju obuze nova briga, al' brzo mu odlahnu kad u: kako ga pozivaju dolje u begovsku kuu gdje je bio vojni ki sud. On je znao da e se sad povest istraga, pa ga to malo i utjeilo. On se doskora zaputi s bratom i enom dolje u
206

sud, a ljudi po ariji aptali s uha na uho i gledali pusta jada od prava momka. Povratie se tek u podne i rekoe, da je dotle ispitan samo Mehmed-efendija, koliko se pomno vodi istraga. Tako su oni iz dana u dan odlazili punih dvadeset dana, a nikad da se sukobe s ubojicom il' da saznaju: da li je priznao in i prokazao drugove svoje. XXVIII Ajiu je teko potreso onaj as kad je smotrila Ahmetovu evru. Ona nijema evra donese joj crn, al' istinit glas o Ahmetu da je zbilja poginuo. Njezina cijela dua, sve njeno bi e njeno bijae satrveno pod utiskom silna ustva, teke tuge. U prvi mah provodila vrijeme u pla u, u tuzi, misao joj bila zaokupljena samo za Ahmeta. Njega nema vie, on je uistinu poginuo i ona samo lije suze, sui se. Jedina huda mati znala za tugu k erinu, pa samo lebdila nad njom, strahovala. Kako da ju utjei, ta da joj govori kad onoj tuzi utjehe nema! I njiha dvije tako tugovale. Ajie isto nestajalo, ona venula ko njean cvijetak na arkom suncu. No majka se ipak nadala, tjeila k er, samo da ju kakogod razgovori, da tugu ublai. I Mustafa je bio tuan sa sestre svoje. On je nju volio, jer je ona njeg ljubila, pa se isto njena tuga dojimala njeg da bi i on bio sjetan u nju gledajui. Jedini Muharemaga za to nije znao. Ta on je i onako vazda bio svoje udi, malo govorio, a osobito djeci svojoj; a kako jo pregrmie ovi doga aji, on posve nekako prevrnuo. Kod ku e vazda utio, a vrijeme najvie provodio u ariji, u kahvi. Mehmed-efendijin je dogaaj davao dosta povoda da se u kahvi naklapa'kojeta to bi ovjeka
207

samo ogorit moglo. Onaj silni promet u ariji nekako je prinukao mnoge da se late kakva bilo posla, a u kahvi bi onda ostali samo oni koji nijesu marili da to steknu, oni se ve ma brinuli o tom: ta e bit od svega ovog, to se evo jo i sad kuha. Puka je prestala u okolici, a koliko se moglo ut, i u svoj Bosni. Svi su krajevi zauzeti pa se sad moglo svata naga at o onom, zato je dola uop e austrijska vojska. Jedni ipak o ekivali da vabe istom nestane jednog dana; drugi govorili da je doao na tri godine; ali Mehmed-efendijin doga aj kazivao im da su doli da izvre ono to Osmanlije nijesu mogle - da nas unite. A kakva ti je razlika izmeu Osmanlije i vabe? Nikakva! Oni idu na zlo, oni rade nama o glavi, pa bili mi uz njih uza sud ili ne bili. Tako bi se oni daleko zaveli. Ba u te dane ilo je jedno odjelenje vojnika arijom sa nataknutim bodama, znak da nekog vode idu po koga, ko je pao pod neku sumnju. Ali kolikog iznenaenja, kad ljudi usred vojske smotrie estitog Ibria! Bio je siromah prestraen i zabrinut. Vojnici zakrenue u grad i odvedoe Ibria. Taj mali, novi dogaaj baci svijet u brigu. Niko nije mogao ni pomislit da je Ibri emu kriv; to je on nastradao s onih nesretnih Trnina, u kojim je za hatur Mehmed-efendije otiao da onaj posao dovri. Najgore je bilo Mehmed-efendiji. Djeca Ibrieva dotrala plaui, cvilila Mehmed-efendiji: to im unesre i oca, to ga posla u onu kobnu kuu da i on zKaglavi ko to su i oni. Njemu je bilo teko, al' se nije mogao odvait da moli gdjegod il' da pita za Ibria, jer je to u 'svezi s njim, njegovim imenom, posjedom; strahovao da spomene ono ime kojim se nazivalo njegovo selite i ku a nad kojim, kako mu se sad ini, vije se crn oblak i ho e da uniti i nju i sve to je u njoj. Za as bi ga obuze208

le misli, pa bi posumnjao u samu pravicu nove vlade, al' bi se brzo povratio i sam sebe uvjeravao da e se to sve po vremenu ra istiti, da e on ostat ist i prav ko to je i jest, a krivci iza i crna obraza. Moda je to sve zbog Ahmeta? Ne, to on ne moe da vjeruje. Ta bilo ih je jo, koji su digli puku, al' su ili izginuli ili zarobljeni i poslani nekud u suanjstvo, dakle svi su okajali tu svoju neposlunost, to se po zapovijedi stare vlade ne pokorie novoj. No ta on i njegova ku a ima da okaje, to je on ikad ikom skrivio? To ga je peklo i mu ilo, al' ipak nadao se, pogledao da pravica izbije na srijedu. Minu podne, pa i mrak pade, a Ibria nema iz grada. Sjutri dan odvai se jedan brat njegov pa ode u grad da pita za njeg: ta je skrivio; ali mu se straa ne dade ni pribliit. Da nije neto skrivio, - veli mu jedan vojnik, - ne bi ga ni zatvorili. Ti mu ne moe nita pomo i, pustit e ga valjda! Trnine opet ostae puste. Mehmed-efendija nije ni mislio da bi mogao nai koga ko bi mu dovrio onaj pos o . Kako je svijet zazreo, ini mu se, kad bi ih kome poklonio da ne bi mogao na i muterije. No bilo je ipak ljudi koji nijesu tako mislili. Sijedi je Mustafa Dikedija tvrdo vjerovao da se prije smrti ne moe umrijeti, pa se stoga on ponudi Mehmed-efendiji da dovri pos o . I sad opet nastao razgovor u kahvi, naga alo se, al' se na kraju svodilo sve na jedno da e red doi svakom ko to je eto Mehmed-efendijinoj ku i. etrnaesti dan pustie Ibria. Kad je po miljenju svoje brae umakao o itoj smrti i povratio se djeci svojoj, obasulo ga stotinu pitanja, ta je skrivio, zato ga zatvorie?
I4 E. Mulabdi : Zeleno busenje

209

- Zatvori me vlae jedno! - odaho on uzrujan. Sve otvorilo o i i zinulo sluat, a on pripovijedao. - Prije na dan nego e me zatvorit, vidim ja onog uricu Anuina, gdje neto kolii oko Trnina. Hajde, mislim ja, trai krave ta li. Kad evo ti drugo jutro kumpanije vojnika i ono pred njima, uprav k meni u ba u. U tebe, veli im starjeina, ima oruja. - Nema, ja u. Ja sam pred o svoje oruje. Oni se obazree na uricu, a ono zaklikti: Ima, ima, eno gore u ivici. Svi podosmo gore, a ono nas zbilja navede i mi nadosmo dvije puke i sablju. - Ko da ih je ono podmetnulo! - prekide ga jedan. - Uzalud moje zatezanje, uzalud zakletva; mene spratie etrnaest dana u grad! Ljudi se tome udili, u mnogom kipjela krv od srdbe na ovu podlost; al' se mnogom i rasvijetlilo, sad vidjeli odakle potje e ono zlo koje su pretrpjeli i koje i sad trpe. Govorilo se o tom zadugo, a bilo svakakvih misli. Jedni su gledali sve zlo u ono nekoliko varokih ku ica, a drugi, meu kojima je bio i Muharemaga, mislili da je to samo poetak onog zato je dola nova vojska, da se biva trijebe turci. Stoga zamiljali da njima tu nema opstanka i osje ali se u svom domu nekako privremeno. No jo je silan promet, velika vojska prolazi, druga dolazi, jo se nita nije oporavilo od one promjene vlada, pa nekako niko nije mog odluiti da podueme to ozbiljnije, a pogotovo selenje preko granice. No dobar dio graanstva nije imao kad ni da razmilja o tim stvarima. Mnogi je svijet prolazio uz Bosnu, noivao tu, a da se i ne broje oni silni radnici koji su tu gradili vojni ke barake, staje,
210

razni drugi trgovci i silna vojska. Troilo se sve, a pod dobru cijenu. Istom opazi jednog dana, a na ravnoj ledini, gdje se nekad djeca igrala, podigla se zgrada, a u njoj puno svijeta, zveka aa i tanjura, para ko pljeve. Svijet na, koji nije imao kakva posla, objesi ruke pa hodaj tuda i gledaj ta se radi. Tuda bi se gdjekad kojasio i Alija s Mustafom. Njiha dva bili uvijek zajedno, razgledali ona strana lica, novotarije kojekakve, a bilo bi tu- svata, to bi njih zanimat moglo. Tako Alija pomalo zaboravljao onu tugu svoju, oni bili veseli to se opet sastali, a Mustafa, kad bi se ku i povratio, snudio bi se vidjevi sestru, jo uvijek sjetnu i tunu. Onih nekoliko dana majka je lebdila nad svojom keri. Na silne maj ine rijei i razgovore, kojim je htjela da joj utjei srce, ona se nao i otresala tuge i poneto se la ala posla; al' sve radila s uzdahom, vazda sjetna, nujna. Jedne ve eri tugovala ona zatvorivi se u svoju sobicu, a tu najvoljela provodit vrijeme, jer je bila sama. itava joj se prolost nizala u pameti pa bi joj se i nehotice o i svrnule na prozor gdje je razgovarala s Ahmetom, gdje se zadnji put rastali. Zaplivala u prolost, pretitrala sve u svojim mislima koje bi je onda dovele do najnovijih dogadaja, a tu bi onda srce njeno jae zalupalo, ona bi sva pretrnula, pa... onda opet uzdah, suze. Tada bi joj se naplele one njene sanjarije, one slatke nade u budu nost, kako je mislila bit sretna, kako joj Ahmet aputao onako slatko umiljato; ali... Ahmeta nema vie i - sve je svreno... Ostala je sama ona, a tuna je misao samo vee sa nezaboravnom prolosti. I ona je plakala, dugo plakala... Sjutri je dan ustala Ajia malo vedra lica, ko utjeena. Sino je tugovala, dugo nije zaspala, bila nekom polusnu; al' je ipak iza tog okrijepio duia*

211

bok, sladak san. Ustala je nekako bistre due, srce joj nekako umireno, jer - ivo joj jo lebdi pred oima slika: ona je na snu vidjela svog Ahmeta. On joj se ko smilovao, doao da je utjei. Boe! kao sad da ga gleda, lijep, umiljat, a zaklinjao joj se da mu je ona jedina na srcu, da je zaboravit nee nikad - do vijeka. I ona je to njemu rekla; i ona se njemu zaklela da ga ne e zaboravit, da mu se nee iznevjerit, rekla mu da e ga ekat dok je iva. Ah! Eto, na snu mu rekla to i na javi misli, osjea, da ga ne moe zaboravit, da je samo njegova i niija vie, kao to se i on njoj zakleo. I ona se u taj mah trznula kao da se sjetila ne eg. On je zbilja eto odr svoju rije, on je zaista poginuo, ostao njoj vjeran... A ona? Uzdahla, zaklela se i sad da ga zaboravit ne e, da e mu ostat vjerna, da joj je na srcu samo on - jedini ... a bistra suza i dubok uzdah bijahu svjedoci tih rije i ...

XX IX
Mehmed-efendija je redovito iao na presluanje, a s njim i ena mu i brat, pa kad im jednog dana rekoe da je istraga svrena, sve izvali o i ta e sad bit od ubojice njihova. Dan po dan i mjesec prode, a glasa nikakva. Ubojicu njihova esto vidali kad bi ga pratila straa, itava ga ve kasaba znala, a on yatrenim o ima sijevao na sve strane. Najedanput rekoe da su ga otpratila etiri vojnika s bodama, prevezli se s njim i sjeli u kola, pa niz Bosnu. Odveli ga nekud u veIiku kaznionu, rekoe jedni, a drugi opet: kako ho e tamo negdje da ga pogube. Mehmed-efendija je jo uvijek ekao osude, a ekali su to i mnogi drugi, kojih se to nije ti212

calo. Pa i sami Muharemaga, koji je klonio glavu od ove ku e, i on nestrpljivo o ekivao osude. Ako krivac ne plati ivotom toga svog ina, govorio njemu njegov prijatelj Salihaga, onda se vidi da je poslan od same vojske. Dan po dan, nita. Od ubojice nikakva glasa. Tada ljudi istom uzeli zlo na oko. Sad istom nazrijevali ta ih eka sviju, pa se po elo pogovarat o seobi, da ovdje nije stanka. Jedino Numan-efendija uvjeravao ljude da je to jo ratno doba, a u drugu ruku, veli, da nije bilo ni dovoljno dokaza da se krivac osudi. Ali ga oni nijesu sluali, jer znali da je i on vazda bio uz Osmanlije, uza sud, pa je i sad uza vabe. I Mehmed-efendija je ko i otac mu uvijek u sudu, a osim toga uruje s vlasima, pa eto ta uradie od njeg! To su oni mislili, a nijesu htjeli da mu to reknu, da mu uveaju tugu na srcu. Tako se provodilo vrijeme i neprestano govorilo o Mehmed-efendijinoj istrazi, pa onda svodilo sve na jedno: da se ovdje ostat ne moe. Osobito bacilo ljude u brigu i neko ogorenje kad opazie kako neki varoani uprav po eli prkosit za onog ubojicu, to ga odvedoe, a ne pogubie, kako se to mislilo. Oni se jo nijesu zapravo ni rastrijeznili od one radosti koja ihr obuze dolaskom nove vojske, pa sad hodali arijom i oito prkosili, izazivali ljude da im tako pove aju ogorenje. Drutvo, u kom se nalazio Muharemaga, opominjalo sve oko sebe da vide kako se Varoani osve uju, pa sad nek opet sre ko ho e i u sud i sa vabama nek se dri ko i s Osmanlijom, i s vlasima nek se prijatelji, al' nek sad vidi kako oni i prijateljstvo uzvra aju. To je Mehmed-efendija znao, makar da to njemu u oi nijesu govorili, pa ga to bolilo; al' uvijek se nad, uvijek pogled da pravica pobijedi.
213

I Muharemaga bi napunio ui u kahvi, pa dolazio kui nekako ogoren, mualjiv. On je od prvog dana krivio Osmanlije, prezirao od uvijek one nae ulizice Osmanlijama, a sad nekako saaljavaju i osuivao Mehmed-efendiju, koji je preko tog i s vlasima urov o , pa ga sad sve najedanput stiglo. I to je on jedan put rekao eni svojoj, koja je gotovo svako jutro kad bi kahvu pili, alila estitu Omer-efendinicu i njene sinove. On nije mogao trpjeti dalje, rekao je da ih je i njemu ao, ali da se nikom nije svi alo ono njihovo prijateljstvo s vlasima. Te su rijei Ajii srce cijepale. Ona nije znala nita drugo nego alit nesuenu svekrvu svoju, majku Ahmetovu, alila cijelu ku u, a nije znala da je to tako zlo, to su oni inili. Ona je od to doba jo vema alila itavu onu ku u. Majka je tako govorila s Ajiom a radovala se, to joj se inilo da joj se k i oporavlja od one tuge. U zadnje vrijeme po ela je i izvodit sa sobom kojekuda u komiluk, gdje bi bilo jo djevojaka; al' Ajia se nekako ustezala od hodnje. Ona najvoljela kod kue, zabavljala se vazda poslom. Kad bi se Mustafa povratio ku i, ona bi se s njim ugodno razgovarala, pitala kud je hodao, ta je vidio, a on joj pripovijedao, kitio, ta je sve mogao vidjet toga dana. I Mustafa njoj bio ugodan razgovor, ona ga volila i brinula se sad vie za njeg, gotovo vie neg mati mu. Tih dana Mustafa bi se dugo zadrao kod Alije. Jednog jutra poli njih dva tu u,.jcomiluk, gdje su bili vojnici u jednoj ku i, pa se svako jutro vjebali u irokoj avliji. Vojnici vidjeli, kako to dje ake zanima, pa i njih veselilo i javljali im se. Jedan razgovarao s njima kojeta, pa ih napoljetku pitao da
214

ja imena, kako su jo u rudiji nau ili al' vojnik ni slovca jednog da pro ita. Kad on vidi da je to turski, on brzo sko i i donese im knjigu, iz koje e oni nauit njihovo pismo. Oba uskliknue od asovita uzbuenja. Nauit njihovo pismo! to je bilo za njih zamamljivo i lebdilo im pred o ima. Listali knjigu, zavirivali u svaki red, u svaku rije , htjeli nekako na silu da prodru u sadraj njen, da asovito rijee tajnu koja se krila u mrtvim slovima. Vojnik otvori knjigu i po e im kazivat slova, a oni pod svakim napisali turski. I oni oba odnijeli knjigu Alijinoj ku i gdje su mogli bit sigurni da ih niko ne pometa. Ili putem, ta poskakivali od nekog ushi enja, a trnuli i zazirali od svakog kao da e im ko otet ovu radost, ko da e ih ko prete i u tom. Ta nauit njihovo pismo, mo i se onda svakom pohvalit, to je njiha zanijelo! I uili su slovo po slovo, a od silne radosti ne vjerovali sami sebi da pravo itaju, traili ta slova na drugim stranicama, da ih poznaju, pa onda pokuavali, da ih i napiu. A koliko veselja za njih kad oprezno nabadaju slovo po slovo pro itae prvu rije ! U isti as i radost i iznenadenje! Nekoliko asaka gledali jedan u drugog od silne radosti, onda opet listaj i trai, da jo koju rije sastave. Kad god bi zauli u drugoj sobi govor il' tutanj kakav, munjevitom bi brzinom turili knjiicu pod jastuk. Nijesu mogli unaprijed znati ta bi im stariji rekli; al' znali su toliko da u e vapsku jaziju, pa krili to ko zmija noge. Ako bi im to oni i odobrili, bolje je da saznaju poslije kad oni nau e bar ono dokle je vojnik zabiljeio. Sjutri dan otili su svom vojniku - u itelju i kazali mu dokle su nau ili. On se udio, a i radovao to dje aci tako napreduju. On im iskaziva slova
215

li u e to, znaju li pisati. I oni mu oba napisali svo-

do kraja, a oni se taj dan zapute u polje i tamo su uili cio dan bez prekidanja. Pred ve er su znali napisati svaki svoje ime, a slijede eg dana re e im uitelj da su nau ili sva slova, a dalje da ni on ne zna. Od to doba ee se sastajali, ve itavu knjiicu proitali, pisali kojeta i arali, pa sad zaprli, jer nemaju ta da itaju, ne znaju ta da piu. No oni ipak provodili tako vrijeme u zajednici, sad se sjetili i svojih rudanskih knjiga, pa sravnjavali ova dva pisma, a lica bi im zasjala od silna veselja kad pomisle: rijetki su njihovi vrnjaci koji i jedno pismo znaju, a oni - dva. I Alija nije mogao odrat da se kome ne pohvali. On se ve odavna upoznao sa slugom nekakva gospodina to je tu u komiluku mlijeko kupov o . Sluga se udio djeaku kako je brzo nau io, pa to kazivao kod ku e svom gospodinu. Kad je drugo jutro doao po mlijeko, donio je Aliji od svog gospodina lijepu knjigu, punu pria i pjesama. Tim su se njiha dva zabavljala. XXX Kasna je jesen. Snijega jo nema, al' zemlja smrzla, zrak suh i otar. Mehmed-efendija hodao jo zavijene ruke, radit to i da je htio, ne bi mogao. Lijenici mu kazali da e ostat malo sakate ruke, a da treba da se uva studeni. Zato on rje e izlazio iz ku e, a tu bi mu se esto navratili prijatelji, Numan-efendija, Avdaga i drugi. Kad bi izaao koji put u ariju, sretao po itave hrpe vojnika, a oni eu od duana do du ana. Kad bi Mehmed-efendija mitio mimo njih, uo bi mnogi put njihov razgovor:
216 i

- Vidi! - rekao bi koji vojnik druini. - Ovome je turinu Crnogorac ubio mater! - I njega eno ranio! - drugi bi dodao. - Lopov! - grdili vojnici. - ta mu je ena kriva? To bi Mehmed-efendiju razgovorilo, kad bi vidio kako i vojnici preziru krivca i ubojicu njihova. No vojnici su to zaista inili s dvostrukim razlogom, to je on, vojnik, pucao na ensku glavu, a u drugu ruku ionako ga prezirali, dok je jo u vojsci bio, pa se ak oveselili kad ga zatvorie. Osobito njegovo odjeljenje, kom je on bio vodnik, strepilo od njeg. Bio je u slubi taan i strog, al' ina e u privatnom ivotu opak i obijestan. Zato su ga i izbjegavali svud, nigdje nije bilo vojnika u krmi, gdje bi on bio. To bi Mehmed-efendiju utjeilo; to toliko bi on saznao za ubojicu njihova, a ina e nit izbijao glas o osudi, nit se on usu ivao da pita gdjegod. Jednog dana do e k njemu jedan sin Buljubaikin i opomene iga ca onu ogradu u Trninama skloni kud, jer da je zimno doba: mogla bi se raznijet k6 i svake godine. Mehmed-efendija sasluao momka, al' bi volio da mu se nikako ne govori o Trninama. To je ime dozivalo njemu tune uspomene u pamet a on na silu htio da to zaboravi. Al' odrei se svog dobra, okrenut od njeg glavu, to se opet nije moglo. I on napoljetku najmi tri konja da sjutri dan prenesu ogradu. Ranim jutrom zaputio se Alija s kiridijama u Trnine. Magla se istom bijae rastupila, a iza brda pojavilo crvenkasto jesensko sunce, kad oni zaokrenue kroz Varo, gdje je jo sve spavala. Kad bijahu nadomak Varoi, nikoe im pred o ima Trnine sa golom baom iz koje viri krov ku ni. Alija je to sve preletio jednim mahom, a misli mu se
217

svrnue na nedavnu prolost. No ne dade mu se dugo razmiljat jer je opazio gore neto to ga vrlo iznenadi. On je toboe uza se nosio klju kuni, da tom prilikom i ku u obie, a taj as eno iz ku e se vije dim, kao da ima neko u njoj. Kad je i kiridije upozorio na to, oni svi iznena eni pohite i doskora se maie Trinina, pa se urili uz brdo tvrdom ledinom. Stigoe pod ba u, al' sve pusto. Iz ku e je sukljao tanak dim, no oni ve uli i prqak vatre. Ne asei asa jurnue kroz ba u, kad se svi zapanjie od uda. urica, sin An uin iz Varoa, provalio duvar ku ni, pa u njem naloio vatru; i sad se izmako, pa gleda kako eper puca. Kad njiha smotri, stie iznad ku e onamo prama gaju, koliko ga noge nose. as-dva, oni se izgubili. Dva momka i Alija htjeli sad da se natisnu za vlaetom da ga pitaju: to podbaci vatru pod tu i krov, al nije bilo vremena, plamen skoro da obuhvati sav duvar, a prihvati li krova, ku a je onda u plamenu. ta e? Za kuom je bilo vreoce odakle se voda nosila, suda nigdje, pa se kiridije latie kapa svojih, te nosi i pljuskaj vodu u duvar, i tako ugasie vatru. Alija se pouri ku i da javi bratu taj dogaaj. Mehmed-efendiju to nije samo iznenadilo, ve ga ak dirnulo, porazilo, da mu je teka nekakva tuga srce stegla. Htjela se dakle njegova ku a da pretvori u pepeo, krivac je vi en, zate en na djelu; sve je bilo jasno. Obuzelo ga neko tugaljivo ogorenje, misli ga salijetale i dovodile u sklad sve, to je pretrpio one kobne no i, ono okrivljenje Ibrievo, pa sad ovaj pale ku ni. On znao da se ljut duman krije za onim djetetom, uricom, ta prstom bi mog uprijet u njeg, a taj dumanin ustao da prevrne njegovu ku u, da ga uniti i njeg i sve njegovo...
218

On vidi da je njegova kua najvie pretrpjela mimo svu kasabu, no jo ga vema bolilo to je vidio onog dumanina kom on nije nita skrivio, a koji je ustao na zlo, koji mu se sveti a nema zato, koji mu o glavi radi... Mehmed-efendija je uzrastao u o inoj kui, u milju i obilju, bez ikakve brige, a nije se nau io podnosit ni mrka pogleda, ni otre rije i, ve bezbrino provodio svoju mladost, pa udario i u pi e, a da se to bolje zabavi sa drutvom svojim. Njegova i onako blaga ud nije nauila podnosit ni lakih udaraca od onih koje je pretrpio, al' u ono vrijeme tjeili ga prijatelji i on se odrao da ne potrai kakva oduka svojoj tuzi i tjeskobi. Al' ovaj ga zadnji dogadaj porazio, nije ni mislio da potrai zatite dolje u zapovjednika pred kojim je stajao nekoliko puta, a vazda nekako skromniji i satrveniji i od najveeg krivca. Tog asa nije mogao vjerovat da bi to mogao biti zadnji napadaj na njeg i njegovu ku u, a poto se sve to zbivalo vazda u Trninama, on brzo stvori odluku makar da ta ku a i zemlja ne mogu bit uzrok njegovoj kakvoj krivnji ijoj osveti. Sjedio dugo i tako sam u sebi razmiljao, pa onda dozvao Aliju i dao mu nekoliko zapovijedi. Alija je doskora otiao u ariju, naao telala arijskog i poslao ku i, a zaputio se onda drugim poslom, to mu je brat naredio. I makar da se potpuno pokoravao bratovoj volji, ipak dugo je oklijevao da u e kud je poslan. Najedanput ispade odnekle preda nj Avdaga, komija njihov, pa kad smotri Aliju, nekako zbunjena, saletje ga pitanjem: kud je poao, ta li trai. Dje ak zamotavao, mrsko mu bilo da kae Avdagi pravu istinu, a ovog poduzimala sve ve a sumnja. Napoljetku sazna on od Alije da ga je poslao brat po rakiju, da tim
219

toboe razbije tugu svoju. Avdaga spopade dje aka za ruku, pa upravi s njim ku i njihovoj. Putem on saznade za novi doga aj u Trninama, to je i uzrok da je Mehmed-efendija posegnuo za pi e. Avdaga je ovjek od starih ljudi, pun savjeta za mlae, ali i velik neprijatelj svih novotarija. On se od uvijek dobro pazio s njihovom ku om, a jedino to se njemu njihovo nije svialo bijae ono njihovo potucanje po sudu, kako je on nazivao slubu za prijanje vlade. Kad u e Mehmed-efendiji, ne bijae ni sio a zasu raskola enih oiju: ta ti je, pobogu brate? Mehmed-efendija tunim okom pogleda prijatelja, a ni rijei ne izustio. Znao da e Avdaga sad prosut itavu torbu svojih savjeta koji ne mogu utjeit srca njegova. Sretoh evo dolje u ariji brata ti, poe opet Avdaga, pa ae u mejhanu! Je si 1' ga ti poslao? Mehmed-efendija utio. Ej moj Mehmed-efendija, ali ti si lud! naklopi se on. Vi, mlade dananja, pune i njima kese, a ispijaju i njihove ae i ustovarili te ih na vrat sami sebi! Ostavi se, bolan, zar se dozvo nijesi! Zar dumanu kesu punit! Mehmed-efendiji je bilo gore, tjeskobnije. Nije mogao da mu kae da on ne pije da njihovu kesu napuni, ve da tugu svoju razbije. No znao je to Avdaga i bez njeg, znao je to Mehmed-efendiju taj as boli pa opet nastavio: Bili vam zapalili ku u, je li? Ja! potvrdi on. Pa! Tim da im se osveti? Kam' sud, to ne tui dumane? Neu! Prolazim se svega!
220

Ja ih se ne bih proo! Ovo nije vie ratno doba Numan-efendijino; pa napoljetku da i jest, ja mislim da se opet ne smije palit tude dobro! Oni uprav u razgovoru, a Numan-efendija upade k njima. Domain usta spram prijatelja, a ovaj, tek to sjede, u udu pogleda u Mehmed-efendiju, pa upita: Ma je 1' ono istina to ja uh u ariji? Mehmed-efendija pogleda u njeg, ekajui pitanja. Da Trnine prodaje? Jest! potvrdi on tiho. Avdaga sad istom zagalami. On nije ni znao da se Trnine ve prodaju, a Numan-efendija opet nije znao zato je Avdaga doao. I tu se sad raspleo razgovor. Oni krivili Mehmed-efendiju to je tako podlegao, da se ak s Trninama rastane. Ta prodati ono selite tako je kao odre i ga se, jer onakog mjesta, a na ku nom pragu, nema u daleku. Osim tog, to e re i i dumani? Smijat e se! Napoljetku ga svjetovali da da Trnine kome u zakup; al' on nee toga, bojao se ne bi rad bio da iko nastrada njegovom krivnjom, na njegovoj zemlji. Oni mu govorili, al' uzalud. Mehmed-efendija se nije dao odvratiti od svoje nakane. Trnine su njemu zadale toliko jada da bi ih se odrekao, rado zaboravio, kad bi mogao. Ali od pi a ga ipak prijatelji odvratie. Duboko su mu se u pamet uvrtile one Avdagine rijei: Ne, bolan, punit dumaninu kesu! Tim bi mu pomogo, da ti zada ve eg jada, da te upropasti...! Trnine se prodadoe. Kupi ih Ferhat, onaj teak eljeznih ruku, jake miice, koga nikad zora ne zatee u postelji, a po mraku se vra ao s posla.
221

Ba odmah prvog jutra zametnu se on sjekirom, kako je vazda obiavao ii u njivu, pa okrenu u Trnine. Kad bi kroz varo, smotrit e pred kuom starca Mitra, oca Arsenova, pa ga pozdravi krupnim svojim glasom da je uo sav komiluk. Starac mu se ozva, pa odmah prita e smijeei se, tek da rekne koju: A kud si mi se to podig sabaile? Ferhat kao da je to i o ekivao, zastade pa odvrati: U Trnine! A ja zbilja! dosjeti se starac, ti si pa e kupio Trnine. Jesam, ja. E, neka, neka, dabogda s ajrom da ti bude! Dabogda, stari! prihvati on. Neka, neka, dobro je selite! Ne ali to si dao para! I ja mislim! Pa po oh evo da obi em malo, da vidim... Valja obilazit svoj zirat, a... Treba, treba... ionako, vjere mi, ima svakakva svijeta, a ogA rada je, kua je pa... Treba, ja kako! A ja... mai se sjekire, sobom sudim, kad udari ko u moje. Ja dok sam iv, ne dam u svoje, a vabo ako e muketat, neka meni je svakako jedanput mrijet. Starac se Mitar na silu smijeio i odobravao glavom, tek da bi ujagmio po koju rije , a Ferhat jednako drobio; a vikao, razlijegalo se. Na to se rastanu. Te su se rije i brzo rairile po ku ama varokim. Svak je znao Ferhata i svak i nehotice zamiljao onu veliku razliku izme u njeg i Mehmed-efendije, a svako je eljade moglo na dan po dvaput vi222

djet Ferhata kad pro e izmeu njihovih kua i isto se inilo da im prkosi svojim krupnim i runjavim rukama, jedrom miicom i tekom sjekirom o ramenu. Od to doba bile mirne i Trnine i njihov gospodar... XXXI Nastala zima i duge no i. Promet u ariji opadao, nestajalo pomalo one bujice silna stranog svijeta. Obno kahve pune, govorilo se o sva em, a najvie o nedavnim doga ajima. Sad mnogi uviali da je svaka borba bila uzaludna, al' ih jo ima koji misle da se vabo jo nije u vrstio u Bosni. Sad se priale razne zgodice iz onog vremena, svaki je doivio poneto to drugi nije, pa se sad tu redalo i kitilo, a sve izazivalo sad uas, sad smijeh; sve su to nedavne uspomene koje e se dugo priat, i koje svak rado slua. I Muharemaga je tu provodio vrijeme, al' on vazda utio. Ko je bio pun jadikovanja, taj je mogao s njim. Katkad bi se upusti u razgovor sa svojim starim jaranom Salihagom koji je sad, otkad ovo rad smalaksa, imao vie vremena i ee zalazio u kahvu. I tako bi se on gdjekad pomalo razvedrio razgovorom sa Salihagom, pa bi onda i sa enom kod kue progovorio po koju rije , to bi nju vrlo obradovalo. Ta dugo je ve od onog asa kako je buna buknula, od onda je njen Muharemaga nekako neveseo, pa to i nju morilo. Ona se dotle brinula samo za Ajiu. Svaki joj dan itala neku tugu na licu, al' ipak nadala se da e jednom kakav povoljan doga aj uplivisat i njena e se ki istom najedanput promijenit, nestat tuge. Ali kad je Muharemagu poela poputat njegova hladno a i ko poeo da ivi novim ivotom, nju je ba tada
223

poduzimao neki strah i zebnja za njezinu k er. Ajia nikako da se oporavi, vazda onako sjetna, vazda tuna. Dodue nema onog pla a kao ono prije, al' nema ni cigle vesele crte na licu. Ona nije govorila o tom s Muharemagom ve samo u sebi strahovala. Izvela bi koji put Ajiu u komiluk na sijela, na sastanke, gdje bi jo djevojaka bilo, al' Ajia se od tog ustezala. Osobito odonda kako joj se bio po eo javljat Raid Salihagin, kako je mati kasnije ula, odonda Ajia rje e izlazila. Ba u te dane do e ena jedna od Salihagine kue i onako izdaleka re e Muharemaginici kako bi, eto, Raid, biva, bio muterija k eri njihovoj a i roditelji mu bi to elili pa, biva, ho e da znaju u koje e ime zaprosit, da se ne bi osramotili. Muharem-aginicu je to taj as i obradovalo i opet bacilo u brigu. Govorila najprije s Ajiom, a k mati svoja, pozlatila keri svojoj kuu Salihaginu, kako je i momak estit a iz dobre ku e; al' Ajia na to samo uzdahla. Mati je opet salijetala, svjetovala da je kakogod skloni, al' ona napoljetku re e: da ne nalazi mahane, a moli da se to sve strpi ovog vremena. To je majku utjeilo, premda od k eri nije dobila povoljna odgovora. Muharem-aginica je dugo oklijevala da to muu otkrije; al' napoljetku dola joj opet neka rodica Salihagina, pa - onako u razgovoru nabacila izdaleka, kako onamo pogledaju odgovora. Nije kud! Ona to sve otvori Muharemagi. On je sasluao, zautio se nekoliko asaka pa odrijeio: - Ja momku ne nalazim mahane, a ni ku i mu! - I ja samti tako! - do ekala ena; al' bogme ne znam... cura, ako e neto... ma vazda ko da boluje, eto ti! I tu se zautili. Muharemaga bi elio ovo prijateljstvo sa Salihaginom ku om, a i ena mu elila
224

da usre i svoju k er, ko i svaka mati, al' reda je bila strpit se i ekat da se Ajia oporavi. Muharemaga utio i otiao u ariju a da nita ne osjekoe. No ena mu nije proputala zgode da govori s Ajiom, mislila da e je onako sklonit na udaju, a to bi bio hajr za nju najvie; majci se inilo da bi taj dogadaj, ta promjena neka u inila pa bi se Ajia otresla one sjete i tuge. Al' sve uzalud. Ajia se zabavljala kakvim poslom, a nikad rije i, nikad razgovora. Majci se inilo, da joj ona ne progovori, da bi joj k i po cio dan utila. Tako prolazili dani u nekoj neizvjesnosti i Muharemagi i eni mu, a i Ajii. Oni elili njenu udaju, svezu sa Salihagom, a ona kanda najvolila vazda u utnji, u misli. elio je to i Salihaga a i sin mu, jo odavna; al' prije je bio Ahmet, a Raid onda znao da Ajiu niko ne odvrati od Ahmeta. I tako sad sve ustalo da se Raid oeni Ajiom, al' odonud nikad povoljna, svjesna odgovora. Utom je skoro i zima na izmaku. Dva mlada druga, Alija i Mustafa, provodili dane i no i zajedno. Onaj sluga donosio Aliji knjiga i oni se zabavljali, a kad bi im toga nestalo onda se la ali onog to su u rudiji u ili, ponavljali to i tako provodili vrijeme. Tome je dosta pomagalo i to to ni jedan nije imao posla, a starjeine, osobito Muharemaga, nijesu se ni brinuli za njih. Tako listaju i knjige, razgovarali, premiljali, ra ala se u njima neka elja, da bi opet u ili, da bi ak draga srca i otili nekud iz svog rodnog mjesta da nau e, da budu u eni, pametni ljudi. Ali sve te njihove misli, sve elje bile u taj mah neizvedive. Govorili o Carigradu, govorili i o Sarajevu, pa o turskoj i o njihovoj nauci; ali to je sve njima bilo daleko, za golemim brdom, ko u kakvoj gustoj magli. Znali su da nijesu dorasli sobom ni preko ku nog praga, a ko zna
15 E. Mulabdi : Zeleno busenje

225

bi li im starjeine i dopustile, a kamo li da ih sobom napute i jo odvedu nekud. Uto se Alija sjetio to mu je govorio onaj gospodin, to mu je slao knjiga kad ga je prvi put upoznao, kako je teta da nita ne ui. Oni su tako mogli samo razmiljati, ni jedan nije imao odvanosti ni da spomene starjeini svom, osobito Mustafa, poznavao svog oca kako mu nije drago bilo ni to je u rudiju iao, pa bi za as protrnuo kad bi mu na um palo da otac sazna za njegovu novu jaziju to je nau io, ta bi mu rekao! Alija je drukije mislio o svom bratu, a ve tada znao da je njihov sav rod oduvijek u sudu, pa mu se u taj mah inilo da mu brat ne bi zabranio. No njega je pometalo drugo neto, da on jedanput otkrije svoju elju bratu svom: on ee uje na sijelu u njih kako Avdaga govori da e puknut (puka, rat) prije Jurjeva. Tako se oni svaki dan sastajali i vazda govorili o svojoj nauci. Gdjekad bi tako daleko zali da se ve gledali izueni, pametni; tada bi bili ushi eni, a onda opet naglo pali, pomislivi da o tom svemu nema jo nikakve nade, nikakva izgleda. I Ajia je u neko doba opazila na bratu kako je neto zamiljen, gdjekad zadugo ne bi zaspao. Kako ga volila, a u zadnje doba bio joj jedini razgovor, pitala ga ona, al' on ni rije i o tom, sve tajio. Jedne ve eri bijae u Mehmed-efendije na sijelu nekoliko prijatelja, a medu njima Avdaga i Numan-efendija. Doma in je bio neto zamiljen, pa tek to su prijatelji sjeli za e im on priat udnovatu novost. Toga dana odazvao ga dolje (u sud) jedan gospodin pa mu govorio da poalje brata nekud na nauku. Ja znam, veli Mehmed-efendija, kako mu je govorio onaj gospodin, vaa je porodica oduvijek bila u sudu, stari vam bili najpamet226 `ls

niji i prednja ili u kasabi, pa zato ne bi dao brata da izui, nek bude ko to su mu i stari bili. Prijatelji se njegovi udom udili, a jedini Numan-efendija bio ravnoduan pri tim rije ima. - Taj ti je gospodin iskreni prijatelj! - tre se on prvi, a Avdaga raskolai oi u njeg: - Ma to govori ti? Je si 1' ti pri sebi? I ti bi to uinio? - Zato ne bih? - E, uje, Numan-efendija! - ozbiljno e Avdaga; pametan si, a tu vidi... Ma zna li ti ta ho e oni s tim? - ta je? - ovaj e smijeei se. - Vidi li ga; - upire prstom u Mehmed-efendiju, - ranili su ga, mater mu ubie, a onaj i jest poginuo; - zar ne e tim da ovu kuu u temelj raskopaju? Numan-efendija se u taj mah nije mnogo osvrtao na njegove rije i; on je bio obuzet ozbiljnim mislima, vidio je on ve i prije, da su nastala druga vremena, a nauke je i prije trebalo, a sad kanda jo vie. On je sad ozbiljno razmiljao o Aliji. Al' u taj mah Mehmed-efendija nastavi to nije dovrio, a to je bilo jo za udnije da je Alija ve nauio njihovo pismo. To mu je kazao onaj gospodin, a on se kasnije i uvjerio o tom. Jo ve e udo, vee iznenadenje! Svi su utili, a govorio samo Numan-efendija i Avdaga. Drugi nijesu znali uz koga da pristanu. Avdaga bio pravi turin, zazirao da e se djeca ovako odmetnuti od dina. Numan-efendija opet sasvim drugih misli, al' mnogo u eniji, pa razlagao potrebu da se u i. - Svak je uo zapovjednikove rije i, - govorio on, - svak da je pod zatitom cara i pravice, al' svak treba da radi i da u i. Alija e po vremenu za-

15-

227

mijenit u sudu onog gospodina, ako nau i i znade ko on. Avdagi to nije moglo le i u pamet, a nije to mogao ni da prisvoji, jer turin treba samo dina da uva. Numan-efendija mu dokazivao za se da je on sam sluao veinu ljudi, kad je bio mlad, da ni on ne bi otiao na nauku, a danas i din bolje uva od njih. Dugo se jo razgovaralo, a na kraju ostao svak pri svom. Numan-efendija nije ni govorio da uvjeri Avdagu o potrebi nauke, on je govorio vie Mehmed-efendiji, ne bi 1' ga sklonio da ozbiljnije misli o budunosti brata svog. XXXII Cijela je kasaba govorila o dvojici dje aka, kako su ve nauili njihovo pismo, a ni godina jo po vabi. Taj se glas rasprostirao a svijet se udom udio, a jo vie nenadanoj odluci njihovoj da su ve htjeli ii nekud u te njihove kole. - Ma ne udite se djeci! - govorili jedni, - ve starjeinama njihovim. - Ali ne, Muharemaga je pravi tur in, on svom nee dat, - govorili drugi. Dok se ova udnovata novost irila i govorilo o njoj i gdje bi se dvoje sastalo, Muharemaga je dotle stao tome na put onako kako je on znao. Od onog asa Numan-efendija se brinuo za Aliju zajedno s bratom mu, a odluio to govorit i Muharemagi za sina mu, nek su djeca Tajedno, al ga u tom preteko Avdaga. On je onog jutra otkrio Muharemagi sve, pa ga onda nasvjetovao kako e zabranit djetetu: al' ovaj nije uo savjeta, odmah je uskipio od srdbe i pohitio ku i.
228 I

ena je odmah poznala da tu ima neto, pretrnula, ne smjela probijelit. On stade na hajatu, puhao od ljutine! - Gdje je...? - dreknu on na enu. Ona zadrhta. - Gdje je...? - ponavlja on. Na taj glas njegov otvorie se sobna vrata a na pragu se pojavi Mustafa i Ajia, oboje iznenadeni. - to si uradio! - viknu on da se razlijegalo, a lupi nogom o pod. Gledao je ravno u Mustafu. - ta je, ako Boga zna! - upade sad ena i stade meu njih. - I ti prihvatio za njihovu jaziju! - vikao on na sina, - Ti...! - i poletio put sina, a ena i k i udarie u jauk. - Ako Boga zna! - zacvili opet ena, a Ajia plakala. Mustafa stajao nijem, blijed. - Govori! Ko te navrati na to! - grozio se on djetetu. ena lomi rukama ne znaju i jo ta joj je muu. = Govori! - viknuo on opet da se razlijegalo. Je 1' ti ono vlae zavrtilo mozgom! Dijete strepi, ne odgovara. - I ti hoe da ide! - dreknu on sav gnjevan; koraknu i udari sina da je poteturao i sloio se na pod. Sve udari u vrisku, u pla. Ajia potra k bratu, a ena stade pred Muharemagu. Molila ga, zaklinjala, htjela da ga uvede u sobu, da kakogod mine ona srdba. On upro u sina uko en pogled: - Ni koraka jednog iz ku e! Makne li se samo odavle... glavu u ti tvoju odvrnut! I on svrnu u svoju sobu. Dugo je prolo, a on se nije umirio. Sjedio, ustajao, otpuhivao, a ena pored njeg strepila. Kad se oporavio od onog uzbuenja, pripovjedio eni sve
229

to je uo za sina. Sad istom vidi zato su se oni onako vazda druili, a naslu ivao i prije da to drugovanje nikad dobru ne sluti. On je oduvijek prezirao onu kuu, a kao da mu srce aptalo da je se kloni. Sad da ikako moe i upao bi iz djeteta i ono to je nau ilo. To ga je peklo. Napoljetku se zagrozio eni, da ga ne puta iz ku e. S onim (Alijom) ne smije se ni vidjet, a kamo li sastat! Dok je on govorio sa enom oporavljaju i se od one srdbe to ga bijae spopala, dotle je Ajia onamo gorko plakala, a Mustafa jo uvijek strepio. Ona je ljubila brata svog, nije mogla gledat da mu se imalo naao u ini, pa ona silna gronja o ina, onaj udarac, to je bolilo, srce da joj pukne. Nije znala ta joj je hudi brat skrivio toliko, nije ga mogla ni pitati taj as, ve samo tugovala, plakala. Muharemaga se napoljetku malo smirio pa otiao u ariju, a mati sad pola da utjei djecu svoju. Uzalud ih razgovarala, govorila ak da se otac odljutio, oni se jo nijesu mogli oporavit, jo uvijek strepili od straha. Muharemaga je sjedio u kahvi donekle umiren, to je onako dosko io zlu; al' ga jo uvijek bolilo to uje, gdje se sad govori i o njegovu djetetu. Svijet svata govorio, najvie se udili to su djeca nauila njihovo pismo, a da niko o tom nije nita ni znao. Svak se tome udio, a rijetko da ko udari Muharemagi u obraz. Vidjeli ljudi da mu je i samu teka muka na srcu, pa govorili mu za le ima, alili ga, a Avdaga to i pred njim rastresao. Neto su, veli, djeca i u rudiji zahvatila, porugljivo e on, to mu je Mehmed-efendija govorio, pa je jazuk da se prekine. A ne zna siromah da su te njihove rudije i dovele nama vabe na vrat. Pa im sad nije ni to dosta ve hajde sad i u njihove kole! A eto on (Mehmed-efendija) najvie srtao uz Osmanlije, pa
230

ta ga sna e! Tako Avdaga govorio ne zamotavajui, a ljudi mu odobravali; al' kad bi na to prispio Numan-efendija, nastala bi onda prava sva a. Ono to su djeca nau ila njihovo pismo, a da niko nije ni znao, to je starjeinama opomena; kad ih oni ne napuuju na nauku, djeca onda sama to ine. U naravi je ljudskoj da tei za naukom, govorio Numan-efendija, i to se najbolje vidi kod djece. No koja korist kod onakih roditelja, koji suzbijaju onu elju dje iju za nauku, ta oni se uop e nikako ne brinu za svoju djecu, a kamo li da ih jo na nauku napute. Tako opet Numan-efendija krivio roditelje i to mnogog oinulo, mnogi to na se uzimao, pa mu niko ne bi odobrio govora. - Pravo nam veli! - govorio kasnije Salihaga Muharemagi, makar da on nije imao razloga da to sebi prigovori jer on - istina nije dao Raida da izui, al' onako se brinuo za njeg, a u svom ga duanu izuio trgovini da sad bolje trguje nego on. I ti isti, i ja, i svaki, zar se mi brinemo za svoju djecu? Kako se brinemo tako nam i rade. I tu se Muharemaga zamisli. Sam je sebi priznavao da se on ne brine svojom djecom, osobito Mustafom. Da je gledao kud hoda, s kim se drui, da ga je drao na oku, moda toga nita ne bi bilo. I on se sad dozvao, sam sebe korio, a uto opet Salihaga prionuo razgovarat ga, to se sve na tom razminulo. On se donekle umirio. Mustafa je od onog asa bio zatvoren u svojoj ku i. O Aliji, o njihovu drugovanju nije smio ni pomislit. To ga bolilo, a jo gore onaj silni nagli preokret u njegovu ivotu. Ta zar bi mogao i pomislit da e se on kad rastat sa svojim drugom! A sad - sad ga mora na silu da zaboravi, mora izag231

nat iz glave i sve one lijepe uspomene iz njihova drugovanja, mora se odre i onih slatkih nada, onog nekakva ivota to ga je s Alijom zamiljao. Ta otac ga je toliko zastraio da ne smije o tom svemu ni da pomisli. Onaj prvi dan proveo on u tuzi, u pla u zajedno s Ajiom. Nije u taj prvi as mogao ni pomislit ta je skrivio, tek kad se po eo oporavljat od onog straha i plaa, mislio o svojoj pogrjeki; al' ipak nije mogao da shvati da je to tako zlo to je on uradio. I sad se vie uve avala ona bol za Alijom, za drugovanjem njihovim, sad ga muilo i to to ne smije nikud iz ku e. On i sestra itali jedno drugom tugu s lica. On je znao za prijanju tugu svoje sestre, ta godina je skoro kako je veselu nije vidio, pa sad gledao kako je ovo ponovo rastuilo; vidio da se sad sirota za njeg rastuila, pa ga to jo vie bolilo. Ajia bijae satrvena od tuge za Ahmetom, i koliko god se inilo da se sirota oporavljala, bijae se ipak svom duom odala nekoj sjeti, pa ivjela tako iz dana u dan jednovito, kretala se po ku i kao sjena, a glasa nikad da joj uje. Oito je bilo da je nala utjehe u onoj nujnosti, sjeti, a svaki spomen o starim danima izazivao bi u nje dubok uzdah, bistru suzu u oku. Ustezala se i od hodnje, od svakih sastanaka i veselja, pa se odala ku nom poslu koji bi radila samo da provede koji as bez tuge, a jedini joj razgovor njen mili brat s kojim bi kanda jedinim izmijenila pokoju rije . U dui mu se radovala, pratila blagim sestrinskim pogledom, a u srcu svome nosila jedinu elju na ovom svijetu: vidjet jednom Mustafu sretna, do ekat njegovo veselje. Zato su one o ine rijei parale srce njeno. Od prevelike ljubavi za bratom tugovala za njeg vie nego on, a one strane gronje o ine ona nije mog232

la podnijet, bila je nemo na da tom odoli, nju je ova nova tuga shrvala... XXXIII Alija je otiao u Sarajevo. Naputio ga brat, Numan-efendija i onaj gospodin, a drugo sve utilo. On se spremio, a bio vazda tuan; nije ni zamiljao kako se teko rastat od svoje ku e, od zaviaja, a nadasve alio Mustafe. Otac mu zabranio, pa se nijesu vidjeli od one no i i on ga se ve za to vrijeme zaelio, a sad se rastaje od njeg bez ijedne rijei. Alija je ipak uo i polaska svog poslao Mustafi po ciganki pisamce i doskora dobio i odgovor od njeg. Ta dva pisamca bijahu njima jedine vidljive uspomene od njihova drugovanja, njihovih minulih dana. Bilo je rano jutro kad je Alija poao. Jo ni sunca ne bijae iza brda, kad on s bratom ispade na sokak, a momak za njima nosi prtljagu. Mehmed-efendiji se bilo teko odlu it da brata poalje na nauku. U tom odlasku gledao, kako on ostaje sveosve sam; al' ona misao za naukom, to je on jo kao mlad momak osje ao, nadvladala i on brzo odluio: ostat makar i sam, a poslat brata svog da izui. I Alija je bio as ushien, to prvi od cijele kasabe odlazi na nauku da izu i, da postane estit ovjek i inovnik, kako mu je govorio onaj gospodin, al' u isto doba bio i ganut s ovog rastanka s bratom, s ku om i s Mustafom. Kad su naili ispred Muharemagine ku e, Alija bacio pogled u prozore i raspoznao svog druga. Jedan ganutljiv pogled bio njihov oprost. Mustafa pokrio lice rukama, a Alija oborio o i preda se, nije mogao od suza dalje gledati.
233

Siromah Mustafa znao da e Alija tuda nai i pa se od ranog jutra pribio uz prozor da vidi svog druga - zadnji put. I Ajia je bila dirnuta s njihova ovakvog rastanka. Taj dan je sve znalo da je Alija otiao i o tom se svud govorilo. Mnogi to nije mogao vjerovat da e to uinit Mehmed-efendija; al' sad svakom bilo jasno: Alija je uistinu otiao i to da je kud na tursku nauku, ve - u kolu. U to doba, kad se jo moglo pogldat da se vabo vrati niz Bosnu, u to doba alje svog brata u njihove kole Mehmed-efendija koji je najvie pretrpio od njih. To je bilo najvee udo; i to se vie svijet udio i osuivao taj korak njegov, toliko se Muharemaga tjeio i zahvaljivao Bogu to se i na tom razminulo. Pored toga uvjeravao njega njegov prijatelj Salihaga da je to bilo stoga to se nije brinuo za svoje dijete, to ga je pripustio samu sebi, pa dijete tako i zabasalo zajedno s Alijom. A da se drugovalo s boljom djecom, toga nita ne bi bilo. Salihaga je svog Raida vazda drao na oku, a kadnokad dao mu i para, nek nije prazna depa, a samo nek je u redu. to e on oti u mahalu, to e oti i u kahvu zabavit se sa svojim drugovima, pa gdjekad i popit togod s drutvom svojim, to ga nita ne e skrenuti s pravog puta. U svoje vrijeme nek hoda, nek se zabavlja, al' nek i kui dode. Tako Salihaga svjetovao Muharemagu kako treba djecu pazit i uvat. I on je doao k sebi. Iza onog dana, kako je Alija otiao, Mustafa je mogao izlazit, bilo mu je slobodno; al' dijete, prestravljeno oinom prijetnjom, nije se usu ivalo ni preko praga ku nog. Tek do nekoliko dana majka ga teko uslobodila, da iza e koji put, kad oca nema kod kue.
234 111

Koliko god je Muharemaga u sebi popustio, nije mogao tako naglo razvedrit svog lica, prekrit onu svoju ozbiljnost da rekne sinu: nek hoda, nek se zabavlja. I tako vrijeme prolazilo, on bio jo ozbiljan, nao i ljut, a Mustafa najvie kod ku e, rijetko da izae kradom oca, a po elji matere svoje. Mati njegova zato najvie trpjela. Sad gledala Ajiu kako joj se nikad ne moe da svali sa srca ona neka tajna tuga, kako neprestano boluje, vene, a sad opet sin, mom i zdrav, mlad, da ne smije nikud ispod krova svog. Koliko je bolila k erina bol, toliko je alila sina pa bi joj se za as stijesnilo gledaju ovako djecu i mahom svalila svu krivnju na Muharemagu, njegovu strogost. Jednog jutra opazila ona Muharemagu neto dobre volje, a bolila je ona tuga svoje djece, pa ubrusila muu da mu se potui na njeg samog: - Strog si im plaho, pa eto! - dobacila ona nekako dirnuta usred razgovora. - Eno, ono (Mustafa) upi u ku i ko niije, a i ona jo od one bune uvijek nevesela, a sad i ovo s Mustafe, pa... kad ih vidim... - i rije joj zaprla u grlu. - Eh, eh! - do eko on poistiha, - ja ta bi bilo da se ne dre na uzdi? enu zanijela tuga za djecom pa govorila neprestano i predbacivala mu za njegovu srdbu na svoju djecu a on utio, poputao pomalo. On bi gdjekad ovako bio nekako meki, pa razgovarao sa enom, bi rekao: nikad onaj; a u zadnje ga vrijeme i Salihaga dosta promijenio pa sad neprestano poputao eni. - Nek hoda! - odvratio on u neko doba; ama... u pamet: s kim e se druit! On je ve i prije popustio, pristao da mu sin izlazi, hoda, da je slobodan; al' on prvi to ipak nije mogao re i dok ena nije zapovrgla razgovora. Al'
235

sad ujedno zaprijetio eni: Mustafa treba da se kojasi oko ku e, kad zaokujie, u damiju, petkom da kud i prohoda, te ta je. To su sve Salihagine rije i i on to sad nabrajao eni, al' ena jo uvijek jadila i za njeg i za Ajiu, kako je bolesna, tuna. Napoljetku on upre ibukom u sanduk, od kog je klju bio u ene, pa avri: - Eno, - veli on, - podaj mu po koji gro, nek nije prazan, a za drugo se ti ne staraj! Ona jo nije izgledala utjeena, al' uistinu veselilo je to on ovako poputa. On otiao u ariju, a ona odmah djeci svojoj, iskitila im sve, al' sve ljepe, sla e, da ih samo obraduje, razgovori. Mustafi dala i para, rekla mu da slobodno hoda, da otac nije vie ljut. Mustafi je svanulo, on druk ije progledao, al' Ajia - sve te maj ine rijei s uzdahom primila.
XXX IV

U Muharemaginoj se ku i vra ao stari mir, Mustafa je bio slobodan, hodao po cio dan, s akamom dolazio ku i; Muharemaga nije imao za to bit ljut, a to je sve umirilo Muharemagini u, a inilo se - i Ajiu. I majci je sad zbilja izgledalo da joj se ki oporavlja. Samo kad nema one tuge, onog pla a, pa je sve bolje. Ajia bila i u maj inim oima slabana, blijeda; al' to sve majku ne plai. tovie ona joj bljedo a podavala neki an eoski ar, i majci bi zatreptilo srce od radosti, kad bi je promatrala ovaku njenu. Tako bila Ajia, a na onu njenu utnju, nujnost i majka se ve davno privikla. Dani prolazili tako i sve okretalo nabolje. Mustafa se zabavljao, naao drutva koje je i po mahali hodalo, pa tako i Mustafa zalazio me u cure, tek
236

nek se hoda. Osobito je Mustafu zavolio Raid Salihagin. Makar da on bijae momak, odavna na enidbu, a Mustafa jo dijete pri njem, on bi ga ipak vodao sa sobom kad bi ga gdje sukobio, a to je neka usluga od momaka djeci koja su na prelazu iz djetinjstva u momkovanje. Oni svakog petka, a esto i u druge dane hodali po mahali, a rastali bi se ba pred Muharemaginom ku om, pa bi onda Raid bacio pogled u njihove prozore, al' nikad da koga smotri. On mislio da e bar Mustafa pri at sestri s kim je hodao, kako ga to Raid pazi. Ajia bi svaki put pitala brata kud je hodao, gdje se zabavljao, a on bi joj onda sve pripovidio; al' nju bi tada ignulo kad bi on spomenuo Raida. Ta bi rije o Raidu podsjetila na nedavnu pronju, a ona strepila od te misli. Ona kao da je svaku pomisao o sebi zakopala u najve e dubine, kao da se zauvijek odrekla svega, pa strahovala od onih majinih rije i, od pronje, jer to povredivalo njeno srce, ruilo njenu odlu nu volju. Al' hoe li njeni roditelji mo i i htjeti razumjeti njeno srce, pa pustit njoj da bira: prsten il' miran ivot u roditeljskom domu, to nije mogla rijeit, i to je najvie strailo. I majka je bila vesela to se vra aju stari dani. Mustafa je miran, Muharemaga nije vie ljut, a ona Ajiu ve izvodi gdjekad u komiluk na sastanke; al' Ajia ipak voli sjedit me u enama nego li onamo meu djevojke. Mati se uzdala da e se k i sabrat, promijenit, zaboravit stare dane; a Ajia izlazila, samo da majci naao ne u ini. Tako je i Muharemaga mogao provodit ve inu vremena u kahvi, gdje se jo uvijek govori o vabi. Proao je Jurjev dan a ne pu e puka, minula i godina po vabi (po okupaciji) a nita ne izbija, i jedni ve uvi ali da su pogodili oni to rekoe da je
237

doo na tri godine, pa sad jedni bi selili, a drugi bi ekali dok i te dvije godinice mite. Ba u te dane dola opet ena od Salihagine kue i govorila o prosidbi. Muharemaginica je to drala na umu, al' nije smjela govorit s Ajiom, ekala da se dobro oporavi. Ona i sad re e eni da se strpe s tim jo neko vrijeme, bar mjesec-dva, i tako se opet odgodi ta prosidba. Al' u sebi je odlu ila da skloni ker na udaju, pa je od tog dana ee govorila s Ajiom, al' svaki put vidjela kako bi te rijei rastuile njenu k er, kako bi joj poremetile onaj mir i njoj se inilo da su je oi varale kad bi pomislila da se Ajia oporavlja. Tako vrijeme prolazilo, a Muharemaginica trnula kad e opet poruka od Salihage. Bila u neprilici, k eri sklonit nije mogla, a priliku opet taku ispustit ao joj bilo. No vie je ona elila da svoju k er usrei, srce joj kazivalo da bi u Ajie tom promjenom ivota nestalo svake tuge. Ajii su svaki put te maj ine rijei srce parale. Ona je bila tuna, a te joj tuge niko nije mogao uklonit. Bila se podala mirnu, skromnu ivotu, ivjela samo za stare uspomene svoje, al' sad ustala mati pa joj i to otimlje, ne da joj ni da u tom proivi koji asak. A da zna koliku joj ranu zadaje svojim rijeima! Tako opet Ajii nastali dani teke tuge. Ali koliko se ona imala da bori svojom tugom, toliko joj i brat poeo zadavat brige. Njega je ona svud pratila svojim toplim, sestrinskim pogledom, a s njim jedinim izmijemla bi pokoju rije , a te bi joj rijei bile promjena u ivotu, razgovor u tuzi. Ali to koji dan ona opaala neku promjenu na bratu. S njom nije vie razgovarao kao prije, inilo joj se da se svaki put nekud uri, a to je najvie plailo, poiskavao je od majke novaca, kad bi ona zaboravila
238

da mu od ebe prui. Ona esto zapovrzi razgovor s njim, on bi joj tada samo odgovarao, a nikad da joj to pri a, kao to je to do sad inio. No gdjekad bi joj ipak pri ao, al' to bi bilo to o Raidu, kako ga pazi i voda, ali nije smio da joj sve kae. Raid gledao da osvoji Mustafu, da ga on zavoli, pa negdje u mahali, u drutvu, namignuo on drugu kad su redom ispijali bocu jednu, da i Mustafi prui. On se po eo zatezat, al' oni svi graknu na njeg: Zar bit momak i hodat po mahali, a trijezan! Ajiu bi svaki put u srcu ignulo kad bi Mustafa spomenuo Raida, pa joj nekako nije bilo ni u voIji da se drui s njim. Njoj nije drago bilo uti tog imena samo s udaje njezine, al' njoj ve e brige zadavao Mustafa. On negdje provodi vrijeme po cio dan, a i obno nekud krine. Majka milostiva srca prui gdjekad i pokoji gro vie, otac se ne brine s njim, pa... ko zna kud luta, ta li radi. I - to je nekad otac u ljutnji po inio na Mustafu, to je mati sad htjela da izgladi, pa mu pruala po oinoj elji i zapovijedi, a Mustafa sad nalazio drutva i s Raidom i bez Raida. Obdan hodao kojekuda, a prije i koji put i prijeko, pa zadi i u koju gostionu, a obno skupi se njihovo drutvo u kahvi, pa se kartaj do neko doba no i. Tako on provodio ivot za koji niko nije znao, a Ajia samo naslu ivala. Otac ga vidio dvaput s Raidom pa bio siguran za dijete, a mati bila vesela to nema one zabune u ku i. I dok je njoj bila jedina briga da Ajiu skloni na udaju, Ajia se borila svojom tugom, a brinula za Mustafu. to koji dan ona opaala na njemu sve ve u promjenu, a jedanput joj se ak priinilo da je i pijan doao. Ona se sirota razgovarala da joj se to samo pri inilo; al' ga ipak od to doba pomnije motrila.
239

Jedne ve eri ostao Mustafa negdje do po no i. Najedanput se Ajii pri ini da je krinula njihova kapija, a onda ula nekakvu gudnjavu: Iza e sa svijeom u ruci, pa najedanput sva pretrne, problijedi. Za kapijom je leao Mustafa pijan, iskaljan, nije znao za se. Vratila se, iva promrla od straha da se otac ne probudi, izazvala majku, pa ga unijela ko kladu u ku u. Muharemaginica je sjutri dan bila pometena, a trnula da mu ne sazna za Mustafu. Ali Muharemagi se druge misli vrzle po glavi. On se skanjivao, sjede i uza saksiju i piju kahvu da otpo ne razgovor. - Sino mi oek donese selam od Salihage! poe on. Njoj odlahnu, al' odmah pade u novu brigu. - Pa mu ne rekoh nita dok se to ne zdogovorimo. - Hoe da prose? - upade ona.

- Ja.

- A bogme, ne znam - ta bih rekla, - po e ona zamotavat. - ta je? - u udu e on. - Ona... eto onako... vazda neto nevesela! - A ta joj je? - on e gotovo ljutito. - Ne znam - ko rekla bih da joj - nije u srcu, pa... - uje, sijeda! - ozbiljno e on. - Salihagi i sinu mu nije mahane. Ku a od prvih... - Ba, Muharemaga, - ona e molei, - da priekamo jo neko vrijeme! - ta se ima ekat? Ho e oek odgovor! - Ja u gledati da ju sklonim, - opet e ona; al' sad zasad nek stane! On se zauti.
240

- Ono beli, nema mahane toj ku i! x pohiti ona opet; - al' eto, cura neto ako e... i nezdrava; a ta ho e... carevi da je... Kad god joj reknem ona e: Bogati, mati, nek to stane neko vrijeme; nije hitnje! Muharemaga je razmiljao. Salihaga mu u srcu i sva kua njegova, a bilo skrajnje vrijeme da se oeku da odgovor, pa mu bilo mrsko da se to tako otee. Pa ni ki mu nije izgledala da je bolesna; al' opet, silit se ne moe; a i ena moli da se jo strpi s tim. Napoljetku, stidio se samog Salihage da se to ovako otee, pa dovri: - Ja neu da se prosci vrate, ako do u! Eto, neka zna, pa sad gledaj, a ja u to opet razvrnut koji dan. I njoj je odlahnulo. Sad pola u drugu sobu, a u to je salijetala briga za Mustafu. Ono to se sino zbilo s njim, ne spadalo joj s uma. Mustafa je do to doba spavao, a Ajia mislila o njem, tugovala. Uto se i Mustafa probudio, sjetio se svoje sino nje noi, pa se pourio iz ku e. Mati pred njeg da ga ukori, a on... ni da pogleda u nju, zama e na vrata. XXXV U Salihage sve pripravno, eljno se ekao odgovor od Muharemage. Eto, dva-triput se poru ivalo onako tajno, pa samo da do e glas, odmah bi se poslali prosci. Svakom bi u Salihaginoj ku i ova enidba Raidova, a iz one ku e, bila u volji. Njiha dva stari znanci, momku i djevojci nikakve mahane, ma sve, eto, podudarilo se, al' odonud jo nikakva glasa. Sve se neto otezalo, govorili da je cura bolesna. Odovud najposlije slali ene, pa ile i uhodile, al' zaudo, Ajia vidi se nije neto vesela, al' nit je leala, ni bolesna bila.
i 6 E. Mulabdi : Zeleno busenje

l41

Salihaga je to drao ko u ruci. A i ta bi moglo zaprije it tu enidbu? Njemu se svi a Muharemaga, a i on njemu. Raid, momak kakvih je malo. Istina, otac mu povla ivao i on hodao, momkovao, al' otac ne skida oka s njega. Gdje bio bio, njemu valja u akam do i zatvorit du an, nai se s ocem u akam u damiji, iza ve ere, ako je ko na sijelu, uhizmetit, il' zapalit fenjer, pa pred ocem u kahvu. Pa i ste i je umio ko ijedan. Otac nije alio od njeg to e se i proveselit, a nek je onaki, u ruci svom ocu. I Raid je hodao, momkovao, al' otac, ku a vazda na umu. Gdjekad bi se on sukobio s najrazuzdanijim momcima, al' se vazda znao vjeto izvui i na vrijeme bit kod ku e. Budno oko o ino nije dalo da on zabasa. Salihaga ve nije mogao da dalje eka. Pogledao svaki dan da ene reknu da je svren dogovor, pa da se onda prosi. I eto skoro zamolio jarana jednog da to Muharemagi provu e kroz ui. On ve da poalje prosce, al' odonud opet odgovor: nek stane neko vrijeme. Pa i sami je Muharemaga bio u neprilici. Mrsko mu to bilo odgadat, i on ustao da se to svri, al' ena moli da se ne hiti. Muharemaginici je bilo najtee. Onog jutra, kad joj ono Muharemaga govorio, odmah je opet zapovrgla razgovor s Ajiom, al' ona - vazda jednaka. - Bona, ja ne znam, ta je tebi! - govorila joj mati. - Bogme su oneprilike rijetke: Salihaga jedan po jedan u kasabi, a i sin mu... Tako ti Boga, mati, nemoj mi o tom govoriti! - uzdahla Ajia. - Uh, uh! - udarila mati na nju. - A to? Zar bajagi boljeg...
242

- Ah! Njima, po tom, nema mahane, - opet e Ajia - ama... - E, ta je? A s o inom dovom ide, keri draga! Eto, njemu ta elja, a i meni bi bogme drago bilo! Pa zar ne e posluati oca i majku svoju! Ona je utila. Na ove maj ine rijei nije mogla odgovorit. Srce joj njeno zapovijedalo da bude vrsta u svojoj odluci, a majka je sad opominje na poslunost roditeljima svojim. No u taj je as morila nju jo jedna misao. Od onog asa, kako se ono zbilo s Mustafom, ona mislila o bratu, a to je boli, ubija. Njezina se slutnja obistinjavala, bojazan sve ve a da je Mustafa skrenuo, zabasao s pravog puta. alila ga i u dui je bolilo otkad ga vidjela onakog. Napoljetku ona prekine ovaj razgovor, pa upita majku bolnim glasom: - Ali ta je Mustafi naem, majko? - to je? - pohiti ona da utjei k er. - Eto i jutros zaboravih da ga ukorim za ono... a ta e, ko mlade; provode i drugi. I one uutie. Mati je mislila da e napoljetku sklonit ker, pa ovako govorila za Mustafu, makar da je i sama nazirala zlo po sina. Po podne tog dana Mustafa se navratio ku i, i kad ga Ajia htjela da moli, da se pro e onog, on je pretee, rekao joj, a - zapovjedio da mu zaite novaca u matere. Bilo mu ipak mrsko da to sobom uini stidio se matere. Ajia ga posluala, samo da mu volju ispuni, a daju i mu novce molila ipak da se kani, al' on je nije sluao. Majku je sad obuzela dvostruka briga. asovito bi joj se priinilo da joj je sin zakoraio u zlo, pa bi je prostrijelila neka strana slutnja, al' brzo bi se otela toj misli, samo da se zavara da o tom i ne misli i ne govori, jer bi mogao Muharemaga saznat, pa onda - eto opet zabune u ku i i to ba sad,
16'

243

kad se sprema sre a drugom joj djetetu, njenoj Ajii. I svaku bojazan, svaku misao o Mustafi odgonila ona od sebe, a mislila samo o Ajii, s njom samo govorila o udaji njezinoj. Ali od Ajie nikad niti jedne rijei o udaji, nikad ni vesele crte na licu, ni kakva znaka to bi majku obradovalo. Mati govorila, a ki utila; gdjekad samo dubok uzdah, suza na oku, i ... one bi se opet rastale. Tako je majka salijetala svoju k er da primi prsten, a u dui strahovala za Mustafu; Muharemaga u kahvi, a Mustafa za to vrijeme skitao se kojekuda i danju i po no i, il' u kartanju il' prijei onamo prijeko i vrljaj od krme do krme. Otkako se pogradile vojni ke barake, dvije uprije, a eljeznica ve prohodala, od to je doba onaj kraj onamo neka nova arija, novi Maglaj. Izmedu ostalih zgrada i zgradica gostiona je najvie, pa samo zaviri, puno. Svira i, pjevaice, igraice, zabave, ivota u obilju za mla i svijet. Cim mrak na zemlju, hrli onamo sve jatomice. Provodi se tu do neko doba no i - ta plodni su bili proli dani, pa svak pun pare. Kad god tu zaviri, oko stolova zaokruila druina, a pred njom itava uma boca, boica i ostalog pribora, to kiti njihov sto. A povrh toga slui njima pokoje eljade, lijepo, umiljato, da zanosi mlade, pa jo gdjekom i polaska da je - glavit, lijep... To je mladi e opijalo pa neki vie troili, a da se samo svide krmarici svojoj. I Mustafa je tu provodio no i. S poetka on prelazio sa svojim drutvom koje ga i odvelo prvi put onamo, a sad ve i sam ide. Gdjekad on trkimice prijee pa se brzo povrati, da.se na vakat na e kod kue, a gdjekad se iuljaj iz ku e, poto bi se sve uleglo, pa provodi onamo cijelu no i povrati ku i pred samu zoru. Onaj ga ivot onamo vukao, i on teko ekao da se smrkne. Polaze onamo sjetio bi
244

se gdjekad roditelja, ako mu udu u trag mogli bi mu ustegnut ono to mu daju; al' kad bi se ku i vra ao, ne bi mu to ni na um palo. Njega onaj ivot zanosio, pa bi i zaboravio da ima starjeinu nad sobom, osjeao bi se kao ve ina njegovih drugova, to su bili svoji gospodari. U kahvi se ve pogovaralo, ljudi znali da mlade onamo provodi no i al' mislilo se da su to samo oni razuzdani momci koji nemaju starijeg nad sobom, i veina nije ni sumnjala za svoje sinove. Tako oni alili mlade to uludo troi novac, a i kvari se, a krivili vabe to na inie upriju da mlade moe prelazit u pono kao usred dana, to pogradie one svoje gostione pa u njih umamljuju mladi narataj. - vabe su svemu krive! - osudio Avdaga, a Numan-efendija doekao: - Niko nikog ne moe natjerati ni na dobro, a kamo li na zlo, pa tako i onih to se svojom voljom podadoe svakakvu ivotu. Pravo veli! - prihvatio Salihaga. - vabe njiha ne mogu natjerat na pi e, ako oni ne e, a mi bi ih mogli odvratit. - Najposlije moj (sin) ne ide! - tre se Avdaga. - Ma lahko je ljudi za one koji imaju o eve; ama ta e bit od onih to uzee em na zub! - Bogme propast, ta e drugo! - Trebalo bi sudom zatvorit one krme! - dobacio jedan. Numan-efendija se smijeio, a Avdaga pohiti: - Strpite se,ljudi! Brzo emo se mi toga sve ga kutarisat. Kad vjetar puhne ozgor od Novog Pazara, to e sve bit ev' ... i on otres dlan o dlan. Ovaj je razgovor podsjetio Muharemagu sina njegova. Sunula mu glavom misao da nije moda i on zabasao onamo; ali opet ne vjeruje. Vidao ga
245

ono prije s Raidom, a Raid je zaista o ino terbije. I Muharemaga bi ovu misao odbio od sebe, a nije umio nai razliku izmeu sebe i Salihage, izmeu Mustafina i Raidova oca. Mustafa je provodio dane i no i na svoj nain. Kod ku e se ne bi mogao stanit, na ru ak doi ne doi, a mati bi esto ula u neko doba no i, kad vrata krinu i on do e odnekle. Sjutra bi se pourila da ga ukori, al' njega bi taj as nestalo ispred nje. Muharemagi je bilo sumnjivo, nazrijevao ve da Mustafa neuredno dolazi ku i, pa mjesto da tome stane na put nekako druk ije, on se grozio eni da e ga istjerat iz ku e, ako se ne opameti, ako uje to runo za njeg. Ona sva pretrnula od straha i sjutri dan po e da govori sinu, al' on u taj mah poao k njoj da i e novaca. Ona se zbunila, htjela da mu taj put ne da, a on... stade, nekako se promijeni u licu, pa joj zaprijeti da e ih odustat, da e u svijet, ako mu ne dadnu. Mati promrla. Odmah mu dala, obe ala i vie, a molila da se opameti. On nije ni uo tih rijei. Ajiu je gorko boljelo gledaju i ovako brata svog. Sad je ve potpuno vidjela da je Mustafa okrenuo stranputice. Uhvatila bi koji as pa ga od puste boli ispod oka promatrala i opaala iz dana u dan promjenu na njemu. Lice mu bilo nekako tamnije, o i podbuhle, bilo mu svaki put kod ku e nekako nesnosno a nikad da s njom za e u razgovor kao prije. On je zaist propadao, a to nju jako boljelo, pa esto plakala. A, sirota, pri toj tuzi za bratom, o sebi nije ni mislila, nije ni opa la da iz dana u dan opada. Nju je savladavala neosjetljiva trajna bolja, ona je podlijegala svakoj novoj tuzi, nije mogla podnosit kao prije, a Mustafa sve dublje padao, sve razuzdanije ivio...
246

XXXVI I zima je davno minula i prolje e procvalo; prola i zima sijela, nastali ljetni teferi i, sastanci, a tek najblia blizina Muharemagine ku e da je mogla opazit da njegova eljad rijetko izlazi, malo se vida. Svijet ne zna ni ije boli, pa tako i njima samo se udili. A i Muharemaginica je bila u neprilici, u zdvojnosti. Kad bi vidjela da treba sina okrenut na pravi put, bilo joj skrajnje vrijeme za Ajiinu udaju. S njom bi se upustila u razgovor, molila je da kora i s hajrom u sre u svoju, a taj je as salijetale misli o Mustafi. Ali napoljetku, Mustafa njezin ostaje kod nje, imat e se kad i popravit; treba Ajiu sklonit na udaju, to e i njoj sigurno uklonit onu tugu sa srca. Jednog jutra sjedio Muharemaga sa enom i pio kahvu. as je bio smrknut, a za as bi mu se opet elo razvedrilo. Misli mu nekakve mijeale glavom. Najedanput uzdie on obrve, pa prozbori: - Ja mislim, sijeda, da e prosci ovo koji dan, a... more bit i danas. - Uh, zar ba...! - trznu se ona. - ta je? Ja nemam obraza da oteem dalje! - Ne znam... Nita! - zbuni se ona. - Zar nije ovako? - ozbiljno e on. - Ma ono - tako je, ali... eto, u ini mi se da je bajagi onako zdrava, ko... rekla bih, oporavila se, a bogami nije! Muharemaga se zauti. Neugodno mu bilo ovo odgaanje, a eto opet se ne da da se to svri. - Neto uvijek ko tuna! - govorila ena. - Nikad vesele rije i, nikad smijeha kao prije; al' mene gore plai: ona je onako nezdrava.
247

On utio, razmiljao. Ve je obreko, kad mu je zadnji put govorio jedan prijatelj njegov i Salihagin, pa nije kud dalje zatezat. - Ja se ndam da e to sve bit kakono je najbolje, - veli opet ena; - samo da je meni nju sklonit... U taj as klapnu njihova kapija, a Muharemaga smotri na sokaku Mustafu gdje odlazi u ariju. On se sad sjeti sina, pa pogleda u enu: - A ta on? Dolazi li sad vaktom ku i? Ona pretrnu, i ne moe zatajit straha na licu, al' se brzo snade: - Ta gdjekad i zadocni, al' ta e, ko mlade; ja da se opameti. - uje! - ozbiljno e on. - Ja neu toga! Hou, nek se kani hodnje i bresposlica, ku u nek uva. Kai mu, ako se ne opameti... zna ta ga eka! Ona opet protrnula. To ona ni pomislit ne smije, a sad se ba sjetila sinovske gronje, pa... strepila od one strahote koja prijeti za dijete njezino. I ona u taj mah nije znala drugog lijeka, ve da se svri Ajiina udaja, a to onda da e nekako i prilike promijenit, mo i e se onda brinut samo o Mustafi, i ona i otac, a moda ak da e i Salihagina kua pripomoi da se sin joj okrene na pravi put. - A daje li mu para? - tre se on. - Pa i ne dajem vala, istom... kadnokad. - Ne daj vie, evo ti rekoh! A ja u se sad pobrinut da ga opametim - Ne budi iiu strog, tako ti Boga! - udari ona molit. - Ja se nadam, dok ovo mine, da e okrenut nabolje, a eto, biva, i Raid ga pazi, pa... opametio bi se. Tu se Muharemaga opet zamisli. asovito bi u njem uskipilo i on bi najvolio da tome u ini kraj onako kako on zna - napre ac; ali sad tome nije
24$

zgode, da je vazda. Eto prosci se ve oekuju a ko zna: moda bi se zbilja tim prijateljstvom sa Salihaginom kuom i Mustafa popravio. Udaju Ajiinu treba svrit, a ionako... prilika je to koju je on odavna i elio. I on svrio sa enom razgovor. Ona je tvrdo obeala da e skloniti ker, da e prosce doekat i sve bit, kakono je najljepe. Sve je to obe ala, a u tvrdoj nadi da e to biti hajr za njihovu ku u, za oboje im djece, a u elji da i Muharemagu ublai, da ne udara na sina. Ajia nije jo ni znala ta se o ekuje. Ona je u taj mah samo o Mustafi mislila. Dok su joj roditelji onamo razgovarali, ona je motrila Mustafu. On je u taj as ustao i htio u ariju, a ona ga molila da ne izlazi iz kue, mogao bi se tu s ocem sukobiti, strahovala ona. A1' on ni da uje, nekako otresito zamako na vrata. O i joj ostale za njim, a ona u sebi mislila, jadila: Boe! kolike razlike izme u njena Mustafe, koji je nekad drugovao s Alijom i zabavljao se, i ovog sad! Kao da je drugi, tu i momak. Doskora je mati unila Ajii u sobu. askom je promotrila blagim materinskim pogledom punim brige, a onda obasula slatkim rije ima, molbom, zakletvama, da kora i u svoju sreu, a s roditeljskim blagoslovom, a onamo je jedva ekaju! Mati govorila, nizala stotine hvala, obe anja, a Ajia sluala, uzdisala, a bistre joj suze treptile u oku. - De, keri moja! Posluaj majku svoju. - veli joj ona. - I otac ti to eli, a i ja... ko kad znamo da ti je to sre a tvoja! I mati je govorila tako milo, a rije i njene, tako slatke, a ko strijele padale na rce Ajii. Kad je is249

kitila, a sama se ve unaprijed radovala sre i kerinoj, ona podie sumorne o i pa bolno izusti! - Ah, kako u majko! - S naom dovom, k eri draga! Sre a ti eto ispala, a su enik... pa ko i svak... - Ah...! zakletva...! - promuca Ajia u tekoj borbi. - A Bog e ti oprostit, k eri moja! - pohiti mati. - ako si se zaklela... nije su eno...! Ajia pokri lice rukama. - Iskat emo od Btga! On e ti oprostit, - opet e mati. - A to je sve su eno tako: to nita nije u naoj ruci. Ajia je bila dirnuta maj inim rijeima, bila rastuena, jecala. - Vidi, draga k eri, ta se radi od Mustafe! Trnem, ako otac sazna, zna ga, strog, naprasit; a to akobogda, kad se s hajrom svri, svi emo onda gledat da se dijete opameti; Raid ga i sad pazi, ama svi ... svi emo onda ustat da se dijete okrene na pravi put. De, draga moja! Ne tuguj, kora i u sreu svoju... porad sebe, porad nas i brata svog. Zadnje su rijei prenule Ajiu. Mjesto tuge, pla a, ona je sad zaplivala u duboke misli. Mati vidjela da svaki put njene rije i izazivaju u k eri teku tugu, gorke suze, pa i sad, udaljila se ona a ostavila k er da se oporavi, da zrelije razmisli. Znala mati za tugu k erinu, znala za zakletvu nesudenom Ahmetu; al' sad elila, vrsto se uzdala da k er uvede u novu sre u, da joj ukloni tugu sa srca; lebdilo joj pred o ima da je to hajr po nju samu, po Mustafu, po cijelu ku u njihovu. Ajii u taj mah dvije misli srce cijepale: Ahmet... zakletva... vjernost njemu jedinom vezalo je da bi i ivot sami dala da to ne prekri; a ovamo opet iva elja mile joj majke da se i brat joj odvra250

ti od one propasti; da se izvede na pravi put... Ona nije imala snage da vlada mislima, ona je klonula, bila nemona, shrvana... XXXVII Bilo je sjutri dan oko rane ru anice. Krasan bio ljetni dan. Muharemaga sve do to doba sjedio kod kue, bio ljut, gnjevan, a pored njeg ena, tuna. Te noi Mustafa nije nikako dolazio ku i negdje je ostao. A1' mati to ipak tajila, krojila mu da je sin malo kasnije doao, a jutros rano usto i odmah se zaputio u ariju. No Muharemaga to nije mogao vjerovat, nazrijevao da je sin sveosve uzeo mah, pa... gnjev ga obuzeo, htio da prokune nevaljala sina, a mati moli, cvili, da se samo kakogod razmine, klela se da je Mustafa no io kod kue. Muharemaga se napoljetku smirio, zamaU u ariju, a ena pola Ajii, jer joj ju er iza onog razgovora bila sveosve rastuena. U taj as je neko pokucao na njihovim vratima. Muharemaginica se pourila da otvori, kad na pragu smotri Suljaginicu, sestru Salihaginu sa jednom enom uza se. - Uh, uh, pobogu! - pouri se Muharemaginica; - ta e to bit da vi meni otvarate vrata moja? Hoemo 1' u prag zarezat? - aljivo e ona. - A evo nas! - do eka Suljaginica; - tebe, draga Muharemaginice, nema nikud; to ti sebi kai! Tako se prikoravaju i u ali i smijehu uoe u ardak. Muharemaginica se razletila da to bolje pogosti prije, a ove bile vesele s takog do eka. erbe je, pa kahva, a sve u razgovoru mahom o najozbiljnijim poslovima, pa opet zaini alom i smijehom.
25]

Kad se kahva popila i one istom sjele da razgovaraju, uozbiljit e se uto Suljaginica i poet uzvijajui obrvama: - Evo, draga Muharemaginice! - govorila ona vadei prsten i ogrlicu dukata. - Selam i tebi i Muharemagi ti od Salihage i njegove ku e, s boijim emerom, a s hajrom, akobogda i sa sre om i vaom hajr dovom, da nam date svoju k er Ajiu za Salihagina sina. - Amin s hajrom dabogda! - do ekala ona ena uz nju. - Ako vam je u srcu i Salihaga i sin mu, - prihvatila opet Suljaginica, - i ako je s vaim razilukom i k erinom vam voljom! - Ne do Bog, mi im ne nalazimo mahane! - prihvati sad Muharemaginica. - Kad oni nas begeniu, i mi njiha, draga srca! - Pa sestro draga, mi smo i prije bili ba ko i prijatelji, - nasmijei se Suljaginica. - Njiha dva (Salihaga i Muharemaga) oduvijek ko bra a - prijatelji, de; ba jutros sam s bratom govorila... - Jest, jest! - pouri se doma ica; - al' opet... neu ti, draga hanuma, nita rijet - ovo ti, biva, velim za se i za svog Muharemagu, a za curu... po tom, ako joj je u srcu, eto... nek i uzme (prsten)! Ja - pravo da ti reknem... ne bi nikom sevap bila, ako mu nije u srcu; nek svako sobom... - Ba si sa mnom! - pohiti Suljaginica; - Boga mi najbolje... Muharemaginica se dobro sjetila da to uplete u razgovor. Tog asa ona nije znala ta e Ajia odabrat, vidjela je samo silnu borbu u k eri, pa bi joj za as sunula misao da to moda ne e bit gore po Ajiu, kojoj ona samo sre u eli. Al' svakako, uzme li joj k i prsten, prije e vidjet da nije bilo sile, da joj je samoj u srcu, pa e djevojku jo slade
252

primit, - ta majka bi svoja elila Ajii svaku sre u, svako dobro. Mati je doskora unila Ajii. Ona je ve znala za prosidbu, prepoznala Suljagincu, mogla je naslutiti zato je dola, pa je bila u svojoj sobi u o ajnoj borbi, u tuzi, plau. - Evo ih! - apnu joj mati sva ushi ena od radosti, a da ko i Ajiu obraduje. Ona je bila zamiljena, ko u nekoj magli, izgubljena stajala na sred sobe. - Hajde! - opet e mati. - Ui i - uzmi prsten! Ona uti, al'vidjelo se da joj je dua u silnoj borbi. Mati je sad skupila sve sile, obasula k er stotinom molbi: - Hajde keri moja! Ovo je sve ovako su eno, a sre a i hajr, akobogda i po te i po svu kuu nau, hajde...! Ajia podie bolesne o i i pogleda u majku. - De, draga Ajia! Evo ene dole! Hajde osvjetlaj nam obraz, nemoj nas osramotiti, hajde... - Majko... ! - uzdae ona bolno. - Sve prekri! Sve zaboravi! - aptala joj mati. Hajde... korai u svoju sre u, s Boijim emerom, s naom dovom...! - Ja... sam... tvoja majko! - promuca ona jedva, satrvena, - ini to hoe! - i - poljubi mater u ruku... Majka zagrli svoju k er, poljubi je u elo, i njene se vru e suze slie sa k erinim. Muharemaginica se povratila me u ene. as-dva tiina... vrata se otvorie, a k njima u e Ajia. K iva sjena, slabana, blijeda pri e ona Suljaginici i poljubi je u ruku. - Dabogda s hajrom i sa sre om! - poe Suljaginica natiui joj prsten, s dugim umurom tvojim i sviju tvojih...
253

Amin, dabogda! prihvati ona ena do nje, a mati sad dirnuta do suza, udari blagosivljat k er: kud koraila, u sre u gazila; za to se latila, u zlato se stvaralo; mnogo godina proivila sa svojim starjeinom, u zdravlju, rahatluku i veselju... a svaku ovu toplu rije majinu bistra suza pratila. Ajia je postajala as-dva pa se po maj inoj elji sklonila u svoju sobu. Majka je opazila neku promjenu na k eri, pa je uklonila od ena da se onamo oporavi od onog uzbu enja. Bila je silno potresena pa joj je trebalo odmora. Sad se opet pila kahva i erbe; ene iznova udarile u razgovor. Napoljetku ustale, sve zadovoljne i vesele, ugovorile svadbu do dvije hefte i otile, a Muharemaginica ih ispratila do avlijskih vrata. Gorka je bila tuga Ajiina za Ahmetom, teka je bila bol njena gledaju i brata svog kako propada, pa je to sve poput jake bure lomilo sve sile njena njena bi a; a ovaj zadnji udarac, potres, slomio je, nadvladao i srce i zadnju silu njenu, onda se predala majci, podlegla sudbini, borbi, ona klonula.... Kad je mati kasnije unila, opazila je' na k eri silnu promjenu. Ona bila blijeda, sumorne o i svrnula preda se, bila kao izvan sebe, da se nita njene due dirnut nije moglo. Mati joj govorila, pitala je, molila da joj samo kae ako joj je to teko, . il'je moda boli to; al' ona samo uzdahnu, odvrati majci pokoju zije i utjei je, al' u njenim rijeima ni traga tekoj tuzi, a ni iskre vesela srca. Cijelo bie njeno bilo: srce bez uvstva, dua bez osje aja. U neko doba ustala ona po maj inoj elji, pola na hajat da se rashladi, jer u sobi bilo sparno. Korak-dva... mrak joj pao na o i, dubok uzdah i ona se srui na minder...
254

Tuna je mati vrisnula, pritrkala k eri svojoj. U taj as na pragu ni e Muharemaga. Oboje se latilo da osvijeste k er, umivali je i doskora povalili u postelju. Nije znala za se
...

Mati je samo strepila nad Ajiom, ronila gorke suze, a Muharemaga stenjao u svojoj sobi. as prije naiao na prizor koji potrese njegovim srcem, a on jo iz arije doao satrven, slomljen. Uklonio se izmeu ljudi od puste sramote, njegov Mustafa bio u hapsu! Po ariji se govorilo kako se sino onamo prijeko nekakvi pobili, a no na ih straa pohvatala i otpremila u zatvor. Jaran mu jedan apnuo da je i njegov Mustafa me u njima. Krv uzavre u njem, mozak uskipi i on izusti teku kletvu. Tada je gnjevan, slomljen otiao ku i. Dan je ve mitio i suton pao a majka se ne odmie od k eri. Nju oblio ledeni znoj, za se ne zna, a mati roni suze, dozivlje je uzalud. Gdjekad bi se prenula, a sumoran pogled odavao teku bol njezinu i ona bi se opet zanijela. Dok je tuna mati lebdila nad bolesnom k eri, nije ni znala ta se pred ku om zbiva. Jacija je ve minula, a nikom ni do ve ere, ni do sna. Muharemaga sjedio u svojoj sobi slomljen, satrven od tuge, kad zau kripu kapije svoje. Kao da je naslu ivao, skoi on, pa niz basamake. Na ku nom pragu sukobi se on licem u lice s Mustafom koji se jedva drao na nogama. Nesretnie! viknu on sav gnjevan. Ne bilo te! zagrmi on opet. Sin stajao pred njim blijed, poraen. Tepi se ispod mog krova! dreknuo on i poletje prema sinu.

255

Ovaj jednim 'skokom preleti avliju i na e se na sokaku. Otac lupi vratima sav bijesan, a Mustafa nestade u mraku...

jeak i tuan vrisak maj in, gorak pla ena razlijee se ku om...
-

XXXVIII
Ajia bolovala, bila teka hasta: to koji dan, as, sve gore. Skupljala se svojta, sve obilazilo Ajiu, a ona - ko njean cvijetak na arkom suncu, vene...! Ko da utjei, razgovori tuno maj ino srce? Ona se gubi nad bolesnom k eri, nema kad ni da misli o Mustafi. A ona ne bi ni mogla, ne bi smjela vjerovat da je on ve daleko od nje. Muharemaga se pojavi gdjekad u ariji, al' ogoren, ubijen. as bi ga spopala neka srdba, pa bi kleo, smrvio, unitio sve; sad opet svali mu se na srce tuga, emer, pa samo stenje - podnosi, odolijeva krutoj sudbini. Ki mu se eno s duom dijeli, a glas se ve pronio da je Mustafa odust od kue, otio u svijet. Vidjeli ga u Brodu, govorilo se; a ta je dalje od njeg bilo, to niko nije znao. Muharemaga bio vie ljut neg alostan; vie gnjevan neg tuan, - a u asu kad mu drugi evlad lebdi izme u smrti i ivota, nije mu ni nakraj pameti da trai sina, da ga vra a, kako ga prijatelji neki svjetovahu, i - Mustafa ve davno bijae preko granice. O samom zapadu sun anom bilo kod bolesnice puno svojte, a me u njima i Suljaginica. Sve uti, sve suznim oima gleda u Ajiu. Ona u tekoj vatri, asa eka. Katkad baci sumoran pogled oko sebe, zove majku, oca, Mustafu... ene ue, plau, mati kri prste nad njom. Sunce uprav zapadalo, crvenkaste mu zrake dopirale u sobu, a Ajiin pogled, bolan , bio uprt u majku. as-dva tiina... jo jedan pogled, lak smi256

Mladi je petak, damijski harem pun arolike svjetine. Pohrlilo i staro i mlado da klanja prvu dumu. Sve je u istoj ljetnoj nonji, al' sve nekako turobno dirnuto, klanja se denaza - pod prstenom djevojci, Muharemaginoj Ajii. Doskora je krenula duga povorka za mejitom da ga otprati do hladnog groba. Me u svjetinom ilo i mlado mom e u uskom odijelu, Alija, brat Ahmetov, koji je tog dana na dopust doao. I on, suzna oka pratio - nesudenu snahu; bio tuan za Ajiom, za Mustafom - a sva mu nedavna prolost treptila pred o ima. Jo ga vie rastuilo kad je vidio Muharemagu, a on - ko pusto stablo kom ljuta bura skri granje, tuan, satrven... a kako je tek siroti majci...! Alija se povratio s pokopa Ajiina, posjetio onda maj in grob, otiao sjutri dan na Preslicu da vidi gdje mu je brat pao; a kad se povratio u Maglaj, opazio gore, malo vie Delibegova hana, lijep spomenik onim vojnicima koji padoe na Maglaju. Sve je obiao, suzna oka, promatrao ove nevine rtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje ...

17 E. Mulabdi : Zelenu busenje

257

RJE NIK

A abdest - obavezno pranje

prije klanjanja (molitve)


aga - gazda; veleposjednik ajluk - mjesena plaa ajr, v. hair akam - 1. predveerje, 2.

bed-dova - kletva bedem - tvrdavski zid begenisati - svidati se beli - moda, vjerovatno,

belim

klanjanje (molitva) u predveerje Alejumu-selam! - otpozdrav na: selamun alejkum amanet - dar amida - stric anatolski - anadolski, maloazijski asker - vojska askerluk - vojnitvo akosum - bravo! avlija - dvorite ogradeno zidom azna, v. hazna

benetati - lupetati, naklapati bensilah, v. silah bezbeli - zaista, svakako blehnuti - blenuti boca - bajonet, up. boda boda (na puci) - bajonet bogaz - klanac borija - truba buda - rupa budak - ugao bujrum - izvoli(te) bula - pej. muslimanka buljuk-emin - pisar u vojsci cvancik(a) - austrijski srebre-

ni novac, 20 krajcara

B bahnuti - banuti bajagi - kao da, toboe bajrak - zastava basamaci - stepenice, stepenite baibozuk - pej. turska regulama vojska
ir

air - livada, panjak ajir, v. air antica - dem. od anta, ko-

na torba, up. anta ari^a - trgovaka etvrt arijica - dem, od arija 259

celjade - osoba bilo kojeg spola i uzrasta evra - izvezen rubac, evrma itluk - vrsta feudalnog posjeda, itluk

E efendija - gospodin emer - odredba emernama - naredba ekija - odmetnici evlad - porod, djeca F
fajda - korist fereda - enski ogrta koji su muslimanke oblaile prilikom izlaska na ulicu fes - kupasta kapa bez oboda Fndan - oljica za crnu kahvu, fildan fiek - naboj, metak
G

aba - islamska sveta zgrada u Meki (Arabija), Kaba anta - omanja kona torba, anta; fieklije atisat - ba(h)nuti efenak - krilo, kanat starinskog duana itab - knjiga, ovdje knjiga vjerskih uenja i propisa, Kur'an uprija - most

harem (damijski) - groblje hasta - bolesnik; bolestan hatur - volja, elja hazna - blagajna hefta - sedmica hoda - islamski vjerouitelj hodinica - hodina supruga horma - konjska oprema, orma horna - voljna, raspoloena horoz - pijetao horoz (u puke) - obara Hrnjice - uvena porodica iz muslimanskih junakih pjesama huumet - 1. upravna vlast, 2. sud hud - jadan

gazija - junak

D damar - ivac, bilo din - vjera (islam) dina mi - vjere mi dova - molitva Allahu dumen - neprijatelj, dumanin duvar - zid
D daba - 1. uzalud, 2. besplatno damija - islamgka bogomolja dan - dua debhana - municija, debana denaza - muslimanski sprovod duma - podnevna molitva (namaz) petkom u damiji 260

H haber - 1. glas, vijest, 2. marenje (ni habera - ne mari) hajat - trijem, predvorje hajdu ljiv - u kome ima hajduka hair - srea hajr, v. hair hajvan - stoka, ivotinja halabuka - vreva; mete halal - ono to je doputeno, to je blagosloveno, oprotenje halali - oprosti halaliti - oprostiti hamajlija - zapis, talisman hart - svratite, konaite handar - dugaak dvosjekli no handija - onaj koji dri han hanuma - muslimanska gospoda; supruga, ena

kabul - uslian, prihvaen kadija - erijatski sudac kahva 1. kafa, 2. kafana kajasa kona uzica kajmekam zastupnik vlasti, sreski naelnik kamenom poplokaldrma an put ili avlija kalem pero kaluf obrazac, oblik, kalup kasaba gradi, varoica katana konjica kaurin - nemusliman, daur kaurski, up. kaurin kau - straarnica kiljer - spremnica za hranu, iler kiridija - prevoznik klanjati - moliti se bogu kmet - seljak, bezemlja na I gospodarevom imanju iindija - vrijeme izmedu kmehca up. kmet podneva i zalaska sunca kojasiti(se) - pojavljivati(se), insan - ovjek, eljade skitati(se) itaat - pokornost, odanost, komija - susjed itat komiluk - susjedstvo izrititi - izvitoperiti kona - kominica, susjetka konak - 1. zgrada medlisa, 2. jednodnevno putovanje J krmez-al - crveni al jacija - nona islamska mo- krla - kasarna litva klanja se oko 2 sata kubura - mala starinska pupo zalasku sunca ka jaran - prijatelj, drug kumpanija - kompanija jauklija - voljena djevojka kura - regrutacija javer - pomonik, adutant kurum puano zrno jazija - pismo kutarisati(se) - spasiti(se), jazuk - teta kurtalisati(se) jednovit - jednolian L jigrmiluk - turski dukat, jigirmiluk lakrdija - ala juzbaa - kapetan, zapovjed- lejli-kadr - mubare-veer, nik buljuka (ete) 27. no ramazana
-

261

M muebak - drvena reetka na prozoru magaza - duan, radnja mahala - gradska ili seoska muketat - strijeljati mutenja - kupac etvrt mutvak - kuhinja, mutfak mahalica - dem. od mahala mahana - ono emu se moe N prigovoriti, mana mahni se - mani se nahija - pokrajina, upravno mahsus - naroito podruje mal - imetak najhairnije - up. hair mal-mudir - poreznik namus - ast, potenje medlisi - vij enici medlisa nepoharan - ouvan mejdan - 1. boj, megdan 2. nizam - turska regularna vojska povei prostor u gradu, trg mejhana - krma, mehana O mejt - mrtvac, mejt obrstar pukovnik memur - inovnik odaja - soba meraja - zemljite bez vlasni- odae - odahnu ka odmazditi - odjuriti mestve - mekana kuna obu- odak - dimnjak a ordija - vojska meteriz - rov ortakluk - poslovno udruiminder - seija vanje mue - tiho, kradom Osmanlija - Turin muftija - muslimanski po- osmanlijsko - tursko, nebokrajinski vjerski prvak (ovsansko dje: pljevaljski muftija - oteferi iti, up. teferi Vehbija emsekadi , Pljevljak, komandant narodne P vojske u otporu protiv aus- pamtilac pamtilo, pametar trougarske okupacije Biifi paa titula visokog dosto1878. janstvenika, rang generala muhasera - opsada paaluk - paino podru je muhtar - seoski ili mahalski peanka - mala puka izrastarjeina, knez, muktar dena u Pei mujezin - damijski slube- pender - prozor nik koji na munari ui popaa - paarina ezan potriea - teta koju stoka namukajet (ni mukajet) - ne ini, potra obraa panju prange - okovi munara - visoki damijski. promaak - omeden prostor, toranj, minaret otvor murtat - izdajica proteferi iti, up. teferi
262

rahatluk - zadovoljstvo rahmetli - umrli, pokojni ramazan - mjesec posta raziluk - doputenje rubija - zlatan novac ' ruanica - vrijeme ru ka rudija nia muslimanska srednja kola rudijanski, up. rudija rz - ast, obraz
S

sabah molitva sabahile - zorom sabaile, v. sabahile selam - muslimanski pozdrav selamet - spas sepe ik - sepeti sermija - imetak, imovina, glavnica sevap - uzrok sibijan - djeca, neja, sibjan silah - irok pojas sa pregradama za oruje i sl. sofra - trpeza, sinija sokak - ulica soldat - vojnik sultan - car, vladar suvanja - konjanik

1. zora, 2. jutarnja

T talambas - vrsta bubnja, daulbaz teferi - provod u prirodi telal - javni objavljiva novosti tenzimat - reforme, tanzimat terbije - odgoj tespih - brojanice u muslimana tretina - vrsta poreza turin - musliman turske, vjere, za razliku od: Turin, Osmanlija, Turkua tuiti - guiti
U

uenje - moljenje (Allahu) uhizmetiti . posluiti V vakat - vrijeme vatan - domovina vlah - nemusliman, up. turin Z zabasati - skrenuti s puta, zaIutati zapt - red, disciplina zaptija - andarm zejtinica - posuda za zejtin, uljanica zijan - teta, gubitak zirat - obradiva zemlja zu/um - nasilje, bezakonje upiti - dosadivati se, amiti (na selu)

eper- pleter erbe - sladak napitak, erbet enjat - islamski propis vabo - pej. Nijemac

263

BIOGRAFIJA BIBLIOGRAFIJA LITERATURA

BIOGRAFIJA

Edhem Mulabdi se rodio 1862. godine u Maglaju gdje je zavrio mekteb i rudiju. 1887. godine upisuje se na Uiteljsku kolu u Sarajevu i zavrava je 1890. Nakon kratkotrajna uiteljevanja u Br kom krajem 1891. godine postavljen je za nastavnika u tek otvorenoj,muslimanskoj vjerou iteljskoj koli Darul-mualimin. Od 1899. do 1902. godine obavlja dunost prefekta konvikta Uiteljske kole, a od 1902. do 1910. predaje na erijatskoj sudakoj koli. Od 1911. do 1917. bio je nadzornik osnovnih kola, a od 1917. do 1923. je u upravi Muslimanske osnovne i Vie djevoja ke kole. Od 1923. do 1929. je narodni poslanik na listi JMO. 6. januara 1929. godine je penzionisan. Prvim knjievnim radovima javlja se u Bonjaku Mehmed-bega Kapetanovi a Ljubuaka, da bi od 1892. do 1894. bio odgovorni urednik. Urednik muslimanskih kalendara Bajraktar (1894) i Mearif (1898/99), sekretar sarajevske Kiraethane (itaonice), a potom pokreta (sa Safvet-begom Baagi em i Osmanom Nuri Hadiem) muslimanskog asopisa Behar (1900) kojeg je uredivao od 1900. do 1906. Jedan je od osnivaa Islamske dionike tamparije (1905), odbornik drutva Gajret (1903) i jedan od prvih urednika lista Gajret (1907). Sudjeluje i u osnivanju muslimanskog kulturnog drutva Narodna uzdanica (1923), urednik je istoimenog kalendara i pokreta asopisa Novi behar (1927). Jedan je od urednika lista Pravda, glasila JMO, a pet godina je uredivao i istoimeni kalendar. Umro je u Sarajevu 29. januara 1954. 267

BIBLIOGRAFIJA
1. RUKOVIJET ALE. Svezak prvi. Sabrao i izdao u itelj na Darul-mualliminu i urednik Bonjaka -. Sarajevo 1893. 2. ZELENO BUSENJE, roman iz doba okupacije Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska, Zagreb 1898; - 2. izd. Matica hrvatska, Zagreb 1944. 3. NA OBALI BOSNE. Matica hrvatska, Zagreb s.a. 4. CRTICE. Sarajevo, 1907. 5. NOVA VREMENA. (Slika iz novijeg ivota u Bosni). Mostar 1914. 6. IZABRANE PRIPOVIJESTI. Matica hrvatska, Zagreb 1944. 7. SVAK NA POSAO. Jedna zgoda u dvije slike iz godine 1895. Sarajevo 1934. 8. IZABRANA DJELA. Priredio Alija Isakovi . Bibliografija i literatura Muhsin Rizvi . Knjiga I. ZELENO BUSENJE, roman iz doba okupacije Bosne i Hercegovine. Knjiga II. PRIPOVIJETKE. Svjetlost, Sarajevo 1974, str. 195/303. 9. JAKA, edomil: Matica hrvatska - Tri pripovijesti. Varia, Zadar 1. srpnja 1901. Glasnik Matice dalmatinske, I/1901-02, 2, 187-193. * Edhem Mulabdi : Na obali Bosne. 9.JURKOVI, Vinko: Gospodarski spis. Hrvatska prosvjeta, I/1914, 6-7, 356-357. * Edhem Mulabdi : Nova vremena. 10. KASANDRI, Petar: Zeleno busenje. Pripovijest Edhema Mulabdi a. Izdala Matica hrvatska. S m o t r a d a lmatinska, XII/1899, 37, 1-2. 11. KAIKOVI, Nikola: Rukovijet ale. Sv. prvi. Sabrao i izdao Edhem Mulabdi. tamparija Spindlera i Loeschnera. 1893. Glasnik za zabavu i nauku. I/1893, 8-9, 166-168. 12. KEMURA, Ibrahim: Izabrana djela Edhema Mulabdi a. Glasnik VIS, XXXVII/1974, 11-12, 499-501 13. KREEVLJAKOVI , Hamdija: Edhem Mulabdi , Nova vremena. Mostar 1914. U iteljska zora, X/1914, str. 301-302. 14. KRI , Jovan: Nui et minores. Pregled, VII/1933, IX/108, 50-53. * Edhem Mulabdi : Teka vremena. 15. LEPUI , Ivan: Slike iz Bosne i Bosanke. Osman-Aziz, Na pragu novog doba; - Edhem Mulabdi , Zeleno busenje. [...]. Srd, [Dubrovnik], II/1903, 1, 42-46; 2, 75-78; 3, 135-138; 4, 172-179. 16. LEI, Zdenko: Prie kao sanjarija. O pripovjetkama Edhema Mulabdi a. Izraz, XXXIII/1989, 3-4, 271-294. 17. LORKOVI, Ivan: Hrvatska knjievnost u 1898. Brankovo kolo, V/1899, 13, 399-409. * Edhem Mulabdi : Zeleno busenje. 18. LJUBUN I, Salih: Edhemu Mulabdi u, ovjeku i kulturnom radniku prilikom njegove etrdeset godinjeg knjievnog i prosvjetnog rada. Novi Behar, IV/1930-31, 14-15, 209-212. 19.M. .: Knjige Matice hrvatske za 1898. Glas ujedinjene hrvatske i srpske omladine, I/1899-1900, 1, 36-40. * Edhem Mulabdi . 20. MAKSIMOVI, Vojislav: Edhem Mulabdi , Izabrana djela. Knj. I-II. Svjetlost, Sarajevo 1974. ivot, XXIII/ 1974, 10, 479-480. 269

Ir

LITERATURA 1. DUKAT, Vladoje: Zeleno busenje. Pripovijest Edhema Mulabdi a, izdala Matica hrvatska. N a r o d n e n o v i n e, LXV/1899, 89. 2. BAAGI , Safvetbeg: Edhem Mulabdi i kultumi pokret bosansko-hercegova kih Muslimana. N o v i B e h a r, IV/1930-31, 14-15, 212-213. 3. ESIH, Ivan: Edhem Mulabdi . Uz 70-tu godinjicu rodenja. Obzor, LXXVI/1935, 88. 4. HOFBAUER, Dragutin: Edhem Mulabdi , uzor ustrajnosti i marljivvsti. N o v i B e h a r, IV/930-31, 14-15, 222. 5. HRANILOVI , Jovan: Edhem Mulabdi , Na obali Bosne. Vienac, XXXIII/1901, 20, 388-391. 6. HUMO, Hamza: Edhem Mulabdi . ivot, III/1954, 17, 150. 7. IVAKI, Joza: Nova vremena. (Edhem Mulabdi : Nova vremena. Slika iz novijeg ivota u Bosni.) S a v r e m e n i k, IX/1914, str. 479-480.

21. MARJANOVI, Milan: Noviji hrvatski pripovjeda i. Ljubljanski zvon, 1901, str. 770-776. * Edhem Mulabdi , Osman Aziz i dr. 22. MARKO: Rukovijet ale. (Nekoliko rijei prilikom odgovora Bonjaku.) Bosanska vila, VIII/1893, 17, 260-261. 23. MUFTI, Salih: O mom nastavniku g. Edhemu Mulabdiu. N o v i B e h a r, IV/1930-31, 14-15, 224=225. 24. MULI , Hamdija: Kroz ivot ovjeka u itelja. (Prilikom 40-godinjice kulturnog rada Edhema Mulabdi a). Novi Behar, IV/1930-31, 14-15, 220-221. 25. NAMETAK, Abdurahman: Edhem Mulabdic. G l a s n i k Jugoslovenskog profesorskog drutva, XVII/1937, 7, 541-551. 26. NAMETAK, Alija: Predgovor knjizi: Edhem Mulabdi , Zeleno busenje. Matica hrvatska, Zagreb 1944, str, XXII. 27. - Edhem Mulabdic. (Maglaj 1862 - Sarajevo 28. I 1954). Glasnik VIS, XXVIII/1965, 11-12, 407-410. 28. PERUEK, Rajko: Matica hrvatska. Ljubljanski zvon, X/1899, 4, 259-260; 5, 325-326. * Edhem Mulabdi : Zeleno busenje. 29. RAMI , Rizo: Tri generacije knjievnika Muslimana. Putokaz, [Zagreb], I/1937, 1, 20-25; 2, 42-49. 30. RIZVI, Muhsin: Plima novog vremena u prozama Edhema Mulabdi a. Predgovor Izabranim djelima Edhema Mulabdia. (I-II). S v j e t l o s t, Sarajevo, 1974, knj. II, str. 7-57; - Tokovi i stvaraoci iz knjievne Bosne. Un iverzal, Tuzla, 1986. 31. SARAJLI , emsudin: Iz prolosti BEHARA. Novi v i e k, I/ 1920, 5, 53-54; 8, 95-96. 32. SISAKI, Zvonimir: Hrvatski Zapad. Nekoliko misli uz Mulabdiev i olakovi ev roman. Novi list, IV/1944, 167, 10; V/1945, 168, 10. 33. SPAHO, Mehmed: Edhem Mulabdi kao javni radnik. Novi Behar, IV/1930-31, 14-15, 213. 34. TANASKOVI, Darko: Edhem Mulabdi , Izabrana djelaa. Knj. I-II. Sarajevo 1974. Savremenik, XXI/1975, 1, 89-90. 35. THEATRALIS: Kazalite. Hrvatska misao, II/1944, 10, 304-305. Edhem Mulabdi : Teka vremena. 270

36. TRALJI , Seid Mustafa: Edhem Mulabdi . Povodom 50-godinjice knjievnog i kulturnog rada. J u g o s l a v e nski list, XIII/1940, 171, 9. 37. UJEVI , Mate: Hrvatska knjievnost. Pregled hrvatskih pisaca i knjiga. Matica hrvatska, Zagreb 1932. Priredio: Mustafa EMAN

271

NAPOMENA

SADRAJ

Roman Zeleno busenje prireden je prema prvom izdanju koje je objavljeno 1898. godine u izdanju Matice hrvatske. Izuzev neophodnih pravopisnih intervencija i ispravljenih tamparskih pogreaka, prirediva ni u emu nije vrio bilo kakve ispravke. E. D.

Muhsin Rizvi : Plima novog vremena u prozi Edhema Mulabdia Edhem Mulabdi : ZELENO BUSENJE Rjenik M. eman: Biografija, bibliografija, literatura Napomena

5 41 259 265 272

2.

272

Edhem Mulabdi
ZELENO BUSENJE

Izdava
IZDAVA KO PREDUZE E SVJETLOST SARAJEVO
Dircktor

SAVO ZIROJEVI
Za izdavaa

GAVRILO GRAHOVAC
Tehni ki urednik

MURIZ REDOVI
Korektor

TOMISLAV OBRADOVI
Slajdove za ovitak snimio

KEMAL HADI
tampa

PREDUZE E TAMPARIJA OSLOBO ENJE SARAJEVO


Za tampariju

PETAR SKERT
tampano u 5000 primieraka 1991. ISBN 86-0I-01979-X 86-01-01980.3

CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna i umverzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine Sarajevo 886. I /.2-31 886.1/.2.09:929 Mulabdi E. MULABDI , Edhem Zeleno busenje / Edhem Mulabdi ; [prirediva Enes Durakovi ]. - Sarajevo : Svjetlost, 1991. - 273 str. - (Biblioteka Muslimanska knjievnost XX vijeka ; knj. I) Plima Novog vremena u prozi Edhema Mulabdi a / Muhsin Rizvi : str. 5-40. - Bio-bibliografski podaci o autoru: str. 267-271. ISBN 86-0I-01979-X. - ISBN 86-01-01980-3 2054662

Na osnovu miljenja Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i fizi ku kulturu SRBiH br. 02. 413. 45 a od 19. 3. 1991. godine na ovaj proizvod obra unava se porez iz tarifnog br. 8 ta ka 1 alineja 11. i 12. Tarife osnovnog poreza na promet (SI. list SFRJ br. 4/51) na koji se primjenjuje posebna povlatena poreska stopa.