Sie sind auf Seite 1von 115

FELJTON: Bosna i Hercegovina

podijeljeno društvo i nestabilna država


(1)
Datum: 26.08.2007 21:57
Autor: Mirjana Kasapović

Knjiga Mirjane Kasapović "Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država"


već dvije godine pobuđuje kontroverze i polemike u BiH i regionu.

Kako se u BiH sve više razgovara u mogućim modelima ustavnog uređenja, a što je i
glavna tema knjige, `Nezavisne novine` će u narednim brojevima objaviti ovu knjigu u
cjelini.

Time želimo da damo naš doprinos razgovorima o ustavnim promjenama. Takođe


pozivamo naše čitaoce, političke stranke i javne radnike da se uključe u ovu raspravu.
Sva vaša mišljenja, sugestije i polemike koje nam dostavite biće objavljena u
`Nezavisnim`.

Mirjana Kasapović redovni je profesor na Fakaltetu političkih znanosti u Zagrebu i


predaje na predmetu izbori i stranački sustavi. Rođena je 19. septembra 1956. u Sarajevu,
a diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti 1979. godine. Doktorirala na istom
fakultetu 1990. godine na temu `Pretpostavke i granice 'radnog društva' u političkoj teoriji
Antona Pannekoeka`. Član je Hrvatskog politološkog društva i Kluba hrvatskih
humboldtovaca. Takođe, Mirjana Kasapović je kolumnista nedjeljnika `Globus` od
njegovog osnivanja.

Je li BiH suverena država


Mirovnim sporazumom o Bosni i Hercegovini, koji je dogovoren 21. studenoga 1995.
godine u Daytonu i potpisan tri tjedna poslije u Parizu, bila su utvrđena dva temeljna
cilja: zaustaviti vojne sukobe i uspostaviti trajni mir, te obnoviti državu kao održivu
demokratsku političku zajednicu.
I dok je prvi cilj postignut, ostvarenje i ostvarivost drugog cilja predmet su stalnih
znanstvenih i političkih prijepora. Odgovori na pitanje je li Bosna i Hercegovina suverena
država i je li uopće moguća kao samostalna demokratska država obojeni su kako
krajnjom skeptičnošću, tako i naivnom optimističnošću. U međunarodnim znanstvenim
krugovima prevladavaju ocjene kako se nakon svršetka ratnih sukoba Bosna i
Hercegovina nije uspjela konstituirati kao suverena demokratska država. Tu ću postavku
potkrijepiti nekolicinom iskaza koji dobro predstavljaju glavni pravac razmišljanja o toj
temi.

U politološkoj literaturi koja se bavi poredbenim istraživanjem postkomunističkih država


istočne Europe Bosna i Hercegovina obično se ni ne proučava kao zasebna država. Tvrdi
se da ona nije suverena država, budući da `nakon 1995. opstoji samo zahvaljujući
masivnoj intervenciji Zapada` te se nalazi pod stvarnim protektoratom država NATO-a
pod vođstvom Sjedinjenih Država. Uz to, ona nije ni cjelovita država jer središnja vlast
ne kontrolira polovicu svoga nominalnog teritorija i stanovništva koje živi na njemu
(Pridharn i Gallagher, 2000.).

Premda se međunarodna zajednica nadala da će nakon potpisivanja mirovnog sporazuma


nastati ujedinjena, demokratska, multikulturna, ekonomski zdrava, dekriminalizirana i
održiva država, teško bi bilo dokazati da je Bosna i Hercegovina jedinstvena politička
cjelina i da funkcionira kao suverena država u uobičajenom značenju tog pojma. Umjesto
toga, nastala je `segmentirana država` (Cohen, 1995), odnosno `podijeljena država` pod
protektoratom NATO-a i OESS-a (Crampton, 2002; White, Batt i Lewis, 2003; Morton i
dr., 2004; Naimark i Case, 2005.), koja je uz to i vrlo `fleksibilno dizajnirana` (Reynolds,
2002.).

Njome predstavnici međunarodne zajednice sve više upravljaju prema `trustovskom


modelu`, kratkoročno žrtvujući državnu suverenost ne bi li time nastale pretpostavke za
izgradnju dugoročno samoodržive države. Posljedica je te strategije stvarna zamjena
domaće vlasti međunarodnom silom (McMahon, 2004.). U blažim formulacijama
konstatira se da Bosnom i Hercegovinom vlada visoki predstavnik međunarodne
zajednice kao `nekom vrstom poluprotektorata` (Almond, 1997.) ili da državna vlast u
njoj funkcionira samo `pod velikim pritiskom predstavnika međunarodne zajednice`
(Blondel i Muller-Rommel, 2001.).

Stanje je, pak, dosad najtežim ocijenio Frances Fukuyarna, koji Bosnu ubraja u skupinu
`slabih i propalih država` zajedno sa Somalijom, Haitijem, Kambodžom, Kosovom,
Ruandom, Liberijom, Sierra Leoneom, Kongom i Istočnim Timorom. Slabost države
općenito se očituje u nesposobnosti da planira i provodi zakone i političke odluke, da
učinkovito upravlja, da osigura odgovornost i transparentnost javnih institucija, te da
suzbija kriminal, mito i korupciju. Slabe su države najveći problem međunarodnog
poretka zato što krše ljudska prava, izazivaju humanitarne katastrofe, uzrokuju masovno
iseljavanje, napadaju susjede i pružaju utočište teroristima. Međunarodna je zajednica
stoga prisiljena stalno intervenirati, a katkad i preuzeti upravljanje slabim državama.
Fukuyama ističe da je upravo u Bosni međunarodna zajednica `prestala biti apstrakcija` i
postala `djelatna vlada`, koja je uvela mir u zemlju, ali nije uspjela stvoriti samoodrživu
državu.

Ni domaći autori ne klone se ocjene da je Bosna i Hercegovina država pod


međunarodnim pokroviteljstvom ili starateljstvom. To se potkrepljuje vojnim,
ekonomskim i političkim činjenicama. Mir u zemlji održavaju međunarodne vojne snage.
Zemlja preživljava zahvaljujući inozemnoj ekonomskoj pomoći, a stanovništvo je razvilo
ovisnički i parazitski mentalitet. Međunarodni akteri dizajnirali su politički poredak i
imenovali na važne javne položaje svoje predstavnike. Zemljom stvarno vlada visoki
predstavnik međunarodne zajednice, koji ima zakonodavne ovlasti jer može donositi
`konačne i obvezujuće odluke`, kao i `privremene mjere`, kojima može staviti izvan
snage zakonske odluke usvojene u parlamentu; on je i `konačni autoritet` u tumačenju
civilnog dijela Mirovnog ugovora, a njegov je ured glavno središte političke moći.

Trojica od devet članova Ustavnog suda strani su državljani koje imenuje predsjednik
Europskog suda za ljudska prava. Strani je državljanin i guverner Središnje banke, kojeg
imenuje Međunarodni monetarni fond (MMF). Pučkog branitelja, ombudsmana za
ljudska prava, imenuje Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Osam od
14 članova Doma za ljudska prava imenuje Vijeće Europe itd. Nesuverenost i ovisnost
države o međunarodnoj zajednici očituju se i na simboličnoj razini, pa se novčana
jedinica naziva konvertibilna marka. Stranci su tužitelji, suci, pisci ustava i zakona,
dizajneri državnih simbola, od zastave do registarskih pločica na automobilima (Papić,
2001.).

Znanstvene analize ne ostaju samo na tvrdnji da Bosna i Hercegovina ne postoji kao


suverena država, nego se dovodi u pitanje i sama mogućnost njezina postojanja kao
samostalne države.

`Nema nikakvog svjetla na kraju bosanskog i kosovskog tunela`, tvrdi Gale Stokes
(2005.) jer `nitko nije izložio održivu dugoročnu viziju ili plan koji bi rekao kako bi
mogao izgledati stabilan ishod ili kako i kada će se sadašnje okupacijske snage (ili
mirovne ako vam je draže) povući`. Skeptične prognoze polaze, eksplicitno ili implicitno,
od postavke da ne postoji temeljni konsenzus konstitutivnih etničkih skupina o državnoj
zajednici, te da takav konsenzus nije moguće ni stvoriti.

Drugim riječima, nema minimalne suglasnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba o temeljnim


vrijednostima i normama zajedničkog života, koja je osnova uspostave i funkcioniranja
demokratskoga političkog poretka. Tvrdi se da su samo Bošnjaci `načelno lojalni
bosanskoj državi`, dok Srbi i Hrvati doživljavaju kao svoje države Srbiju i Hrvatsku
(Kellas, 2004.).

Kako su izvanjski prisiljeni živjeti u neželjenoj državi, oni razvijaju `domoljublje` samo
prema vlastitim nacionalnim segmentima u kojima žive, a ne prema cijeloj državi. Srbi
postaju domoljubi Republike Srpske, Hrvati domoljubi virtualne Hrvatske Republike
Herceg Bosne ili hercegbosanskih kantona u kojima su većina, a Bošnjaci su odani svojoj
viziji cjelovite Bosne i Hercegovine.
Patriotizam Hrvata i Srba rezerviran je samo za vlastite segmente društva, a patriotizam
Bošnjaka za cijelu državu ujedinjenu prema obrascu koji samo oni preferiraju. Drugim
riječima, između nacionalizma i patriotizma kao dviju različitih vrsta lojalnosti, Srbi i
Hrvati daju prednost lojalnosti vlastitim nacionalnim zajednicama pred lojalnošću
bosanskoj državi.

Takvo unutarnje stanje bitna je pretpostavka uspostave onoga što Rogers Brubaker
(1996.) naziva potencijalno opasnim trokutom koji se stvara između onih koji žele biti
glavna nacija, manjinskih nacionalnih zajednica u zemlji i njihovih vanjskih nacionalnih
domovina.

Glavna nacija smatra sebe legitimnim ili makar legitimnijim `vlasnikom` države, koju
zamišlja kao državu svoje nacije i državu za svoju naciju. Uvjerena je da ne može
napredovati ako se njezini posebni interesi primjereno ne izraze i ne ostvare kroz njezino
vlasništvo nad državom. Da bi to postigla, mobilizira svoje pripadnike na svim
područjima društvenog života - u parlamentu, u državnoj upravi, na sveučilištima, u
interesnim udruženjima, u medijima, na ulici - kako bi cijela država, ali i pojedine
državne ustanove, djelovali tako da se ostvare njezini posebni nacionalni interesi - da se
promiču nacionalni jezik, kulturni napredak, demografska premoć, ekonomsko
blagostanje i politička hegemonija.

Ti se ciljevi obično opravdavaju time što se glavna nacija nalazi u lošem privrednom,
kulturnom i političkom položaju u `vlastitoj` državi kao posljedici dugotrajne i sustavne
diskriminacije u prošlosti.

Bošnjaci su donekle već prisvojili status glavne nacije u Bosni i Hercegovini.


Nacionalizacija države, koju Brubaker inače smatra tipičnom za većinu novonastalih
država u Europi i Aziji nakon sloma komunizma, u Bosni i Hercegovini očituje se kao
`bošnjakizacija Bosne`, koja se shvaća kao neka vrsta nadoknade za višestoljetni genocid
što su ga nad Bošnjacima provodili kršćanski Istok i Zapad i, ujedno, kao jamstvo da se
zlosretna povijest neće nastaviti.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(2)
Datum: 27.08.2007 20:24
Autor: Mirjana Kasapović

"Zločini genocida nad Bošnjacima... traju preko tri stoljeća, a porijeklom su i sa Istoka i
sa Zapada, zavisno od toga o kojem se historijskom periodu radi... Zločini genocida nad
Bošnjacima imaju svoj historijski kontinuitet još od druge polovice XVII stoljeća. Oni su,
pored genocidnih radnji mletačkih i austrijskih katoličkih trupa, uglavnom rezultat
kontinuirane crnogorske i srpske politike od početka XVII vijeka pa sve do danas." Dio je
te povijesti i "ustaška genocidna politika tzv. NDH" u Jasenovcu i drugdje nad
Bošnjacima (Čekić, 1994.).

`Zbog svega toga, suvremena je bošnjačka zajednica `ostatak povijesnog trajanja stalno
izloženog progonu i genocidu. Okomica progona i genocida... neprekinuto povezuje
progone sljedbenika arijevske crkve, muslimana, templara, krstjana i njihovih baštinika
na kraju dvadesetog stoljeća` (Mahmutćehajić, 1997).

Bošnjaci se prikazuju kao jedini čuvari bosanske državnosti u povijesti, ponajprije zato
što je Bosna jedina domovina koju imaju, nasuprot Hrvatima i Srbima koji imaju `prave`
ili `rezervne` domovine u Hrvatskoj i Srbiji, pa je suvremena bošnjačka nacija
`kvintesencija bosanskog društva` (Đozić, 2003, 98), a suvremena bosanska država
`reinkarnacija bošnjaštva` (Ibrahimagić, 1999, 19).

Islam nije samo konstitutivno obilježje bošnjačke etničke zajednice, nego i opći duhovni
supstrat bosanske države i bosanstva uopće:

`... Bošnjaci mogu i moraju u islamu naći vrelo zasebnosti i snage, ali i jasno viđenje
Bosne kao nacrta u kojemu islam podupire jedinstvo različitosti.` Štoviše, `... ni Bosna ni
Bošnjaci nisu mogući ako islam ne bude prihvaćen kao povezujuća i određujuća njihova
bit` (Mahmutćehajić, 1997).

Bosnom treba vladati jedinstveni bosanski narod:

`... U modernom svijetu nema nijedne države u kojoj su politički suverena dva, a
nekamoli tri naroda` (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002, 21). Sukladno tome, vlast treba
ustrojiti na načelu jedan čovjek, jedan glas, što će demokratskim putem osigurati premoć
najbrojnije nacionalne zajednice u državnoj vlasti i u upravi, te u javnom životu uopće.

Komentar jednoga prijedloga iz 1990. godine da Predsjedništvo BiH bude sastavljeno


prema razmjernom načelu - te da ga čine tri Muslimana, dva Srbina, po jedan Hrvat i
predstavnik ostalih skupina - i da sve članove biraju svi građani svodi se na tvrdnju kako
bi to `bilo za Bošnjake vrlo povoljno, jer bi nam na taj način bila osigurana većina...
Budući da smo mi relativna većina, te smo mogli izabrati ne samo Bošnjake muslimane,
nego i ostale... Mi smo mogli izabrati one Srbe i Hrvate koji su za Bosnu` (Zulfikarpašić,
1995, 97).

U unitarnoj državi nema mjesta za nikakvu nacionalnu teritorijalnu autonomiju, što se to


protivi i povijesnim tradicijama zemlje, jer Bosna nikad `u svojoj milenijskoj povijesti
nije bila federalna, pa čak ni regionalizirana država...` (Sadiković, 2004.).

Unitarno načelo treba dosljedno primijeniti na svim područjima političkog i društvenog


života, uključujući i jezičnu politiku:
`Veliki je apsurd što se u našoj maloj zemlji zvanično priznaju tri jezika, što nema
historijske utemeljenosti, i pruža mogućnost da se u mnogim školama uči po programima
i udžbenicima susjednih država i uporno nameće njihov jezik` (Idrizović, 2003).

Takvim načelnim stajalištem, te političkom, kulturnom i socijalnom praksom glavne


nacije, ostale nacionalne zajednice objektivno se potiskuju u položaj nacionalnih manjina,
a njihova ustavna konstitutivnost umnogome postaje virtualnom. Hrvati i Srbi nisu
nacionalne manjine u ustavnom smislu - u tom smislu oni su `suvlasnici` bosanske države
- ali su objektivno manjinske nacionalne zajednice u odnosu prema većinskoj naciji. To
napose vrijedi za hrvatsku zajednicu, koja se zbog dramatičnog smanjivanja broja svojih
pripadnika prije rata, u ratu i nakon rata sve više primiče položaju klasične nacionalne
manjine, te će ubuduće teško zadržati jednak ustavni status kakav imaju Bošnjaci i Srbi.
Stoga se one sve više okreću svojim vanjskim nacionalnim domovinama, na koje su se u
povijesti ionako uvijek oslanjale i bile ovisne o njima. Glavna ih nacija, zauzvrat,
doživljava kao nelojalne državljane i živi u stalnom strahu od njihova secesionizma i
iredentizma njihovih vanjskih domovina.

Vanjske nacionalne domovine ističu svoja prava i obveze da promatraju stanje u


susjednoj državi u kojoj žive njihovi sunarodnjaci, te da materijalno i moralno podupiru
njihove institucije i aktivnosti usmjerene na zaštitu nacionalnih interesa. I dok glavna
nacija, koja nastoji nacionalizirati višenacionalnu državu po svojoj mjeri, tvrdi da su
manjinske nacionalne zajednice unutarnji državni problem, vanjske domovine ustrajavaju
na svojim pravima i odgovornosti prema svojim sunarodnjacima, od kojih su mnogi i
njihovi državljani. Domovinski su nacionalizmi `u izravnoj opoziciji i u dinamičkoj
interakciji s nacionalizirajućim nacionalizmima` (Brubaker, 1996,). Vanjske nacionalne
domovine u bosanskom su slučaju Hrvatska i Srbija, a obje ističu svoja prava i obveze da
zaštite svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini.

Prema čl. 72 Ustava, u prava i dužnosti Republike Srbije ubraja se i `održavanje veza sa
Srbima koji žive izvan Republike Srbije, radi očuvanja njihove nacionalne i kulturno-
istorijske samosvojnosti`. U tu svrhu, Skupština Srbije osnovala je Odbor za odnose sa
Srbima izvan Srbije kao svoje stalno radno tijelo. Dok se navedena opća ustavna odredba
odnosi na sve Srbe koji žive izvan Srbije, odnosi Republike Srbije s Republikom
Srpskom uređeni su posebnim Sporazumom o uspostavljanju specijalnih i paralelnih
odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske, koji je potpisan 5.
ožujka 2001. godine u Banjaluci, a potom i ratificiran posebnim zakonom. Sporazumom
se uređuje razvoj svekolike i `transparentne` suradnje dviju strana u privredi i korištenju
prirodnih resursa, zakonodavstvu, privatizaciji i nacionalizaciji, znanosti i tehnologiji,
obrazovanju, kulturi i sportu, zdravstvenoj i socijalnoj politici, turizmu i zaštiti okoliša,
informiranju, zaštiti sloboda i prava građana, suzbijanju kriminala, te u obrani (čl. 1, 2).
Suradnja se institucionalizira uspostavom Vijeća za suradnju što ga čine Predsjednik SR
Jugoslavije, te predsjednik i potpredsjednik Republike Srpske. Vijeće se sastaje
tromjesečno. Vijeće imenuje Stalni odbor što ga čine predsjednik i potpredsjednik
savezne vlade kao stalni članovi te odgovarajući resorni ministar u saveznoj vladi kao
nestalni član, kao i predsjednik i potpredsjednik Vlade Republike Srpske kao stalni
članovi i odgovarajući resorni ministar u Vladi Republike Srpske kao nestalni član. I
Vijeće i Stalni odbor odlučuju konsenzusom. Uz to, Sporazumom su predviđeni i
`redovni kontakti` između parlamenata, i to na razini predsjednika i radnih tijela (čl. 8).
Posrijedi je, dakle, oblik institucionalizacije `specijalnih i paralelnih odnosa` između
Srbije i Republike Srpske na svim područjima društvenog i političkog života i na
najvišim razinama zakonodavne i izvršne vlasti.

I Hrvatska je zaštitu Hrvata izvan Hrvatske uzdignula na ustavni rang. Prema čl. 10 st. 2
Ustava, `dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita
Republike Hrvatske`. Premda je ustavna odredba općenita i načelna, ona se ponajprije
tiče Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kako hrvatsko zakonodavstvo priznaje dvojno
državljanstvo, veliki broj Hrvata u Bosni i Hercegovini ujedno su i državljani Republike
Hrvatske. Kako, pak, Ustav jamči biračko pravo svim državljanima, Hrvati iz Bosne i
Hercegovine imaju pravo sudjelovati u parlamentarnim i predsjedničkim izborima u
Hrvatskoj.

To pravo ostvaruju zajedno s ostalim državljanima koji nemaju boravište u Hrvatskoj - s


pripadnicima hrvatske dijaspore u cijelom svijetu - a kako su najbrojnija i politički
najaktivnija skupina hrvatskih državljana izvan zemlje, od parlamentarnih izbora 1995.
godine, otkad se primjenjuje to pravo, osvajali su sva ili golemu većinu mjesta u
Hrvatskom saboru koja su bila rezervirana za državljane Hrvatske koji ne žive u njoj.

Tako bosanskohercegovački Hrvati praktično ostvaruju pravo na posebno grupno


predstavništvo u hrvatskome državnom parlamentu koje im daje mogućnost neposrednog
utjecaja na državnu politiku Hrvatske, uključujući i njezinu politiku prema Bosni i
Hercegovini (Kasapović, 2001, 28.29). U hrvatskome državnom proračunu svake se
godine osiguravaju financijska sredstva za materijalnu pomoć i potporu Hrvatima u Bosni
i Hercegovini, a koristila su se na različitim područjima društvenag i političkog života: za
financiranje Hrvatskog vijeća obrane kao `hrvatske komponente` oružanih snaga susjedne
zemlje, za financiranje kantonalnih policijskih snaga, uprave i sudstva, za isplatu vojnih i
civilnih mirovina, obnovu prometnica i privrednih objekata, financiranje školstva i
zdravstva itd. Posljednjih godina ona su namijenjena poglavito skrbi za prognanike i za
obnovu njihovih kuća, te za potporu hrvatskim obrazovnim, kultumim, znanstvenim i
zdravstvenim ustanovama, poput Sveučilista u Zapadnom Mostaru, Hrvatskoga kulturnog
društva `Napredak`, bolnice u Novoj Bili itd.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(3)
Datum: 28.08.2007 21:11
Autor: Mirjana Kasapović
Teorije konsocijacijske demokratije nastale su krajem šezdesetih godina 20. vijeka "izvan
glavne struje političke teorije". Bile su izraz suprotstavljanja vladajućem shvatanju kako
je angloamerička demokratija jedini pravi tip demokratije

Konsocijacijska demokratija
Napokon, u najpesimističnijim scenarijima, nemogućnost postizanja konsenzusa triju
nacionalnih skupina o državnoj zajednici izvedena je iz globalnog `sukoba civilizacija`.
Samuel P. Huntington (1998) ubraja rat u Bosni i Hercegovini u `krvave sukobe
civilizacija`. On je izazvao `masovno okupljanje civilizacija` i uključivanje
`civilizacijskih srodnika` oko triju primarnih sudionika, Bošnjaka, Hrvata i Srba, koji su
potjecali iz različitih civilizacija i ispovijedali različite vjere. Uz djelomičnu iznimku,
svojevrsnu `civilizacijsku anomaliju` Sjedinjenih Država, koje su kasnije, doduše
nesrčano, podupirale bosanske Muslimane, sudjelovanje sekundarnih i tercijarnih aktera
točno je slijedilo civilizacijski model:

`Muslimanske države i organizacije svrstale su se općenito uz bosanske Muslimane i


suprotstavile se Hrvatima i Srbima. Pravoslavne zemlje i organizacije općenito su
podržavale Srbe i suprotstavljale se Hrvatima i Muslimanima. Zapadne vlade i elite
podržavale su Hrvate, astra kritizirale Srbe, te bile općenito ravnodušne prema
Muslimanima ili su ih se bojale` (Huntington, 1998).

Civilizacijska svrstavanja nisu bila uvjetovana ideologijama, politikom moći ili


ekonomskim interesom, nego `kulturnom srodnošću`. Kako je riječ o najgoroj vrsti
sukoba civilizacija, takozvanim ratovima na razdjelnici, Huntington misli da se nametnuti
mir kojim se oni okončavaju dugoročno može održavati samo pomoću vanjske vojne sile:
`Ratovi na razdjelnici kipte odozdo, mir na razdjelnici kaplje odozgo`. Bosna je, prema
njegovu sudu, obnovljena kao izraz `tlapnji` Clintonove administracije o
multicivilizacijskoj zemlji, koja je nastala tako što je ista ta administracija `uskratila
samoodređenje srpskoj i hrvatskoj manjini`.

Kako opisano stanje ima teške, a katkad i razorne posljedice za državu i društvo, nuđeni
su različiti obrasci kako da se ono prevlada. U brojnoj politološkoj literaturi koja se bavi
institucionalnim dizajnom u postautokratskim i postkonfliktnim društvima (Kasapović,
2004.), Bosni i Hercegovini najčešće se, eksplicitno ili implicitno, preporučuje primjena
konsocijacijske demokracije ili demokracije s podijeljenom vlašću. James G. Kellas
(2004) tvrdi da bi rješenje problema Bosne i Hercegovine moglo biti konsocijacijsko
uređenje `kao u Švicarskoj i Belgiji`. Andrew Reynolds (2002) misli da su neki elementi
konsocijacijske demokracije već ozakonjeni i institucionalizirani, budući da Ustav
`kombinira tradicionalni federalizam s korporativnom podjelom vlasti i komunalnim
vetoima`. Patrice McMahon (2004) vidi u njoj elemente demokracije s podijeljenom
vlašću u federalizaciji, decentralizaciji, fiksnoj podjeli vlasti prema etničkim kvotama i u
pravu veta. Slične preporuke neizravno upućuju i drugi autori, napose oni koji se bave
problemima demokracije u etnički podijeljenim društvima Istočne Europe (v. Kimlika i
Opalski, 2002).
U nastavku stoga treba najprije pokazati što je konsocijacijska demokracija ili
demokracija s podijeljenom vlašću, a potom ispitati je li to doista obrazac koji bi
omogućio samoodrživu demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu.

TEORIJE I OBRASCI KONSOCIJACIJSKE DEMOKRACIJE

(1. Uzroci nastanka i obnove interesa za konsocijacijsku demokraciju)

Teorije konsocijacijske demokracije nastale su potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća


`izvan glavne struje političke teorije` (Van Dyke, 1995.). Bile su izraz suprotstavljanja
vladajućem shvaćanju kako je angloamerička demokracija jedini pravi tip demokracije.
Glavno teorijsko ishodište toga shvaćanja bila je klasična studija Johna St. Milla.
Razmatranja o predstavničkoj vladavini u kojoj najznačajniji teoretičar političkog
liberalizma u 19. stoljeću dvoji o mogućnosti uspostave demokracije u etnički i jezično
podijeljenim društvima:

`Slobodne institucije su gotovo nemoguće u zemlji sastavljenoj od različitih nacija. Među


ljudima koji nemaju osjećaj međusobne povezanosti, pogotovo ako čitaju i govore
različite jezike, ne može postojati jedinstveno javno mnjenje nužno za djelovanje
predstavničke vladavine. Utjecaji što oblikuju stavove i odlučuju o političkim akcijama,
razlikuju se u različitim dijelovima zemlje. Posve različite skupine vođa imaju povjerenje
u različitim dijelovima zemlje` (Mill, 1989.).

Ti dijelovi društva, nastavlja Mill, čitaju različite knjige i novine, slušaju različite
političke govore, pa se u njima oblikuju različiti stavovi i mišljenja o istim događajima.
Postupci vlade, pa i cijeli sustav vladavine, stoga se doživljavaju na različite načine: ako
se jedan dio osjeća povrijeđenim politikom vlade, drugi dio upravo zato podržava vladu i
politiku koju ona vodi. Kako bi se izbjeglo takvo stanje, Mill je sklon poduprijeti
`utapljanje` jedne nacije u drugu, `inferiornijega i zaostalijeg naroda` u superiorniji i
napredniji narod, i to radi njegova povijesnog dobra. On ne vidi zašto bi se
`necivilizirani` Bretonci ili Baski u Francuskoj protivili utapljanju u civiliziranu
francusku naciju, kao što nema razloga da stapanje Škota i Velšana u englesku - on,
dakako, kaže britansku - naciju ne bude izvor koristi za te narode. Takvo Millovo
shvaćanje Eric J. Hobsbawm (1993, 39) opisuje kao izraz `konsenzusa razumnih
promatrača` tog doba. I doista, jednako ili slično mislili su i drugi, veliki teoretičari
demokracije.

U `Federalističkim spisima`, utemeljiteljskom djelu američke demokracije nastalome


1788. godine, John Jay piše:

`S jednakim zadovoljstvom bilježio sam da je Providnost podarila ovu sjedinjenu zemlju


jedinstvenom narodu - narodu koji potječe od istih predaka, koji govori istim jezikom,
koji ispovijeda istu vjeru, koji je privržen istim načelima vladanja, koji ima slične navade
i običaje i koji je, naposljetku, zajedničkom mudrošću, oružjem i naporima, boreći se
rame uz rame u dugome i krvavom ratu, uspostavio opću slobodu i neovisnost`
(Hamilton, Madison i Jay, 1961.).
Riječ je o jednoj naciji koja ima zajedničko podrijetlo, povijest i kulturu - dakle, o naciji
kao prirodnoj i kulturno-povijesnoj zajednici - i koja je uspostavila vlastitu nacionalnu
državu u kojoj svi građani imaju jednaka prava i slobode. U `O demokraciji u Americi` -
opsežnom djelu, čiji je prvi svezak objavljen 1835, a drugi 1840. godine, a koje i danas
mnogi smatraju najboljom studijom američkog društva i države - francuski politički
teoretičar Alexis de Tocqueville prihvaća takvo stajalište američkih federalista. Zalog
opstojnosti američkog modela društva i demokracije i on vidi u njegovu stanovništvu
kojega čine i kojega će i ubuduće činiti, oni `koji će pripadati istoj obitelji, kojima će
polazište biti isto, ista će im biti i civilizacija, isti jezik, ista religija, iste navike, isti
običaji, a mišljenje će se među njima pronositi u istom obliku i zaodijevati se istim
bojama` (Tocqueville, 1995.).

Na tragu tih klasičnih djela oblikovale su se i najutjecajnije liberalne teorije demokracije


u 20. stoljeću (Van Dyke, 1995.).

No, polovicom 20. stoljeća teoretičari politike suočili su se s postojanjem država u


kojima je demokracija bila uspostavljena u drukčijim uvjetima i na drukčijim
pretpostavkama. Posrijedi su bila pluralna ili podijeljena društva, koja su bila
ispresijecana dubokim rascjepima što su razdvajali interesno, vrijednosno i identitetno
suprotstavljene vjerske, jezične, etničke ili kulturne zajednice, pa se u njima
angloamerički model demokracije, čiji je središnji element većinsko pravilo odlučivanja,
pokazao neprihvatljivim:

`Ako demokracija treba funkcionirati u kulturno - etnički ili vjerski - fragmentiranim


društvima..., mora posegnuti za drukčijim postupcima reguliranja sukoba umjesto da ih
razrješuje odlučivanjem većinom (Lehmbruch, 2003.).

To je bilo ishodište traganja za novim demokratskim postupcima i pravilima ponašanja u


podijeljenim društvima, koje je urodilo konceptualiziranjem konsocijacijske ili
konkordancijske demokracije.

Na izmaku 20. stoljeća, u povijesno političkom sklopu što ga je bitno odredio slom
komunističkih režima u Istočnoj Europi, opet se obnovila rasprava o univerzalnosti
liberalnog modela demokracije i, sukladno tome, o mogućnosti njegova izvoza u države
koje su autokraciju htjele zamijeniti demokracijom. U `izvoznoj ponudi` institucionalno
političkih aranžmana, koju je Zapad podastro Istoku dominirali su američki i model
nepristranog ustava, francuski model republikanskog građanstva i njemački model
ustavnog patriotizma (Kimlika i Opalski, 2002.) Posrijedi su modeli političkog uređenja
zemalja koje sebe smatraju jednonacionalnim državama, u kojima se politička zajednica
uglavnom preklapa s kulturnom zajednicom, te golema većina građana govori
zajedničkim jezikom i ima zajednički nacionalni identitet, dok su manjinske nacionalne
skupine brojčano i društveno marginalne. To je zaoštrilo pitanje o primjenjivosti `čistoga`
liberalnog modela u istočnoeuropskim, višeetničkim društvima u kojima je političku
zajednicu činilo više kulturnih zajednica. Ubrzo se pokazalo da je u njima praktično bio
neostvariv klasični liberalni zahtjev da nova demokratska država bude `neutralna` prema
etničkim razlikama i podjelama u društvu.
FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(4)
Datum: 29.08.2007 20:23
Autor: Mirjana Kasapović

Prema "starom" ili "radikalnom" liberalnom shvaćanju, demokratske bi države morale


biti jednako neutralne i ravnodušne prema etničkim identitetima svojih građana kao što su
neutralne i ravnodušne prema njihovim vjerskim identitetima.

Kao što se liberalna demokratska država trajno odvojila od Crkve, tako bi se morala
odvojiti i od etničke zajednice. Kao što je vjerski identitet i vjerske osjećaje svojih
građana potisnula na područje privatnog života pojedinaca, jednako bi morala postupiti i
s njihovim etničkim identitetom i osjećajima. Kao što nema službene religije, tako ne bi
smjelo biti ni službene nacije.

Takve se države temelje na `daltonističkom ustavu`, koji isključuje sve normativne


obrasce koji pojedince razlikuju prema etničkoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti u ime
`univerzalnog načina inkorporiranja građana u državu` (Kymlicka, 2004.). Država se
isključivo temelji na općim pravima pojedinaca i gotovo da je izvedena iz tih prava
(Gatman, 2003.).

No, pravima pojedinaca pripada i pravo da izaberu svoj nacionalni identitet i pravo da
izaberu nacionalnu kulturu kojoj pripadaju: `Pripadnost naciji je konstitutivni čimbenik
osobnog identiteta` (Tamir, 1993.).

Teoretičari novog liberalizma misle kako se može pokazati da u `moralnoj ontologiji`,


političkoj filozofiji i praksi liberalizma ima mjesta i za zamisao o kolektivnim pravima, te
da se izražavanje etničkih identiteta može uskladiti s tradicionalnim liberalnim
institucijama. Will Kymlicka (2003.) tvrdi da su čak i iskustva uzornih liberalnih
demokracija pokazala da je zamisao o etničkoj neutralnosti država običan mit jer su
praktično sve liberalne demokracije multinacionalne ili polietničke, ali nisu uvijek
postupale u skladu s tom društvenom činjenicom.

Jesu Ii, pita se Kymlicka (1995.), Sjedinjene Države doista etnički neutralna država
kakvom se opisuje? Engleski je u njima jezik javnih skala, sudova i državnih ustanova.
Vlada sustavno potiče sve pojedince da nauče engleski kako bi se mogli uključiti u
engleske jezične institucije. Državni zakoni i propisi tiskaju se na engleskom jeziku.

Useljenici moraju naučiti engleski i upoznati povijest zemlje da bi dobili državljanstvo.


Javni su blagdani određeni prema kršćanskom kalendaru, pa su državne ustanove i škole
zatvorene nedjeljom, Božićem, Uskrsom itd. Ono što se naziva etnički neutralnom
državom stvarno je sustav grupnih prava koji podupire jezik, povijest, kulturu i kalendar
većine. Taj je sustav doista nediskriminatoran u tom smislu da se manjine ne
diskriminiraju unutar glavnih institucija većinske kulture, ali nipošto nije neutralan prema
kulturnim identitetima.

Ustrajavanje na mitu o etnički neutralnoj državi osobito je opasno u etnički podijeljenim


istočnoeuropskim društvima. Stoga zamisao o etnički ili kulturno neutralnoj državi treba
zamijeniti novim modelom liberalne demokratske države u kojoj državna politika
priznaje i podstiče postojanje dviju ili više kultura u jednoj zemlji, kao što to čini u
Kanadi, Španjolskoj, Belgiji ili Švicarskoj, a da ipak ostane liberalnom utoliko što štiti
temeljna prava svih građana (Kymlicka, 2002.). Nije slučajno što su, uz iznimku
Španjolske, spomenute upravo one države koje se smatraju klasičnim primjerima
konsocijacijske demokracije.

Zagovornici liberalnog nacionalizma smatraju da je, pojednostavljeno rečeno, legitimna


funkcija države zaštita i promicanje nacionalnih kultura i jezika unutar granica države u
kojoj se respektivne nacionalne kulture i jezici prakticiraju. Država treba da stvori javne
ustanove u kojima se govore nacionalni jezici, da dopusti uporabu nacionalnih simbola u
javnom životu, te da institucionalizira samoupravu nacionalnih zajednica o pitanjima koja
su ključna za reproduciranje nacionalne kulture. Premda se naoko može učiniti da je
liberalni nacionalizam srodan tradicionalnom nacionalizmu, on se razlikuje od njega
prema nekoliko bitnih obilježja: ne dopušta nasilno nametanje nacionalnog identiteta
pojedincima ili društvenim skupinama, kao ni povlašćivanje jednog nacionalnog
identiteta na račun ostalih, tolerira različitosti među pripadnicima svoje, ali i ostalih
zajednica, zauzima se za otvorenije definiranje nacionalne zajednice, policentričan je,
inkluzivan i neagresivan itd. (Tamir, 1993; Kymlicka, 2001; Miller, 1995; Gatman, 2003).

Približavanje novog liberalizma starijemu konsocijacijalizmu očito je i u njihovu


temeljnom pojmovlju. Novi liberalizam temelji se na pojmovima diferenciranog ili
multikulturnog građanstva, grupno diferenciranih prava, grupnog predstavništva,
teritorijalne autonomije, razmjernog političkog predstavništva, prava veta i dr., koji su
strukturno vezani uz multikulturno društvo kao njegovu središnju kategoriju. Kako se
pojam kulture koristi kao istoznačnicu za naciju ili narod, pod multikulturnim društvima
Kymlicka misli zapravo na multinacionalna ili multietnička društva, čiji članovi
pripadaju različitim nacionalnim ili etničkim zajednicama koje `od pamtivijeka` žive
unutar neke države, kao i na polietnička društva, čija je višeetničnost nastala kao
posljedica masovnog useljavanja pripadnika različitih etničkih zajednica.

Kako su sve suvremene liberalne demokracije ili multietničke ili polietničke, temeljni su
problem liberalne teorije i političke prakse postali izražavanje i zaštita `grupno-
specifičnih prava` multikulturnog građanstva. Ta se prava mogu izraziti u tri oblika: kao
etnička prava na teritorijalnu samoupravu, kao polietnička prava koja jamče izražavanje
`kulturne partikularnosti` i kao prava na posebnu predstavljenost u političkim
institucijama. Tako postavljen problem blizak je načinu na koji konsocijacijalisti
pristupaju podijeljenim društvima. Čim se, primjerice, postavi problem grupnog
predstavništva i pravednosti političkog predstavljanja općenito, put nužno vodi k
razmjernom izbornom pravu. Ukratko, većina spomenutih pojmova sastavni je dio
konsocijacijske teorije, dok neki pojmovi izražavaju posebnu filozofijsko-političku
poziciju novog liberalizma. Kymlicka ne prikriva sličnosti među dvjema teorijskim
pozicijama, nego izrijekom upozorava na njih.

Ključnu razliku između dviju teorijskih pozicija izvodi, pak, iz razdvajanja `teritorijalne`
i `konsocijacijske` osnove raspodjele vlasti među etničkim zajednicama u višeetničkim
državama, odnosno iz suprotstavljanja federalizma i konsocijacijskih aranžmana, koje
svodi na koalicijsku vlast i pravo veta (Kimlika i Opalski, 2002.). Takvo je stajalište
načelno opravdano jer `konsocijacija i federacija su institucionalna načela koja djeluju na
različitim razinama` (Sukumar, 1995.).

Konsocijacijalizam načelno legitimira organizirane korporativne skupine i praktično


pridonosi njihovu održavanju, dok federalizam načelno osigurava posebnu domenu vlasti
i praktično može nadomjestiti lokalne političke institucije. Federalizam i
konsocijacijalizam nisu nužno povezani: ima konsocijacijskih demokracija koje nisu
klasične `političke federacije`, poput Nizozemske, kao što ima federalnih država koje
nisu konsocijacijske demokracije, poput Sjedinjenih Država.

U nekim su državama ta načela spojena, pa su one i konsocijacijske demokracije i


federalne države, poput Austrije, Belgije, Kanade i Švicarske. Kako će se vidjeti iz
prikaza konsocijacijske teorije, teritorijalna autonomija i njezin federalistički oblik
sastavni su dio izvornih modela konsocijacijske demokracije u podijeljenim društvima.
Oni se praktično isključuju samo onda kada su etničke zajednice toliko raspršene po
zemlji da se institucionalizacija teritorijalne autonomije čini nefunkcionalnom.

I George Schopflin (2002.) ukazuje na to da su konsocijacijske teorije preteča novog


liberalnog pluralizma koji nastoji uravnotežiti `kolektivni i individualni identitet u
kontekstu etničnosti`. Konsocijacijalizam je, prema njegovu mišljenju, sastavnica
historijske političke tradicije koja nije vezana samo uz moderno demokratsko doba, nego
se korijeni u predmodernim iskustvima pojedinih naroda i država, zašto ima uporišta u
Lehmbruchovim (1967, 1974.) i Lijphartovim (1974.) djelima. Pod `opći pravac
konsocijacije` Schopflin svrstava vrlo različite teorijske tradicije i povijesnopolitička
iskustva, kao što su austromarksističke teorije Otta Bauera i Karla Rennera i njihova
primjena u Estoniji između dva svjetska rata, Moravski kompromis iz 1905. godine i
`njegovi bukovinski i galicijski pandani` iz 1910. odnosno 1914. godine, nizozemska,
švicarska i finska rješenja, rješenje problema Južnog Tirola i dr.

Sve se to, prema Schopflinovu mišljenju, može podvesti pod pojam konsocijacije koji je
koristio Arend Lijphart kako bi opisao `uspješne političke sisteme koji su prihvatili da
liberalne teorije građanstva same po sebi ne obezbjeđuju etničku sigurnost`. `Novi
liberalizam`, napose teorije i modeli multikulturnih društava, najvažniji su put kojima se
konsocijacijalizam vratio u suvremene teorijske i političke rasprave, poglavito u rasprave
o institucionalnopolitičkom dizajniranju etnički podijeljenih društava u istočnoj Europi.
FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(5)
Datum: 30.08.2007 20:20
Autor: Mirjana Kasapović

U povijesti političke znanosti kao utemeljitelj novog modela demokracije ostat će zapisan
nizozemski politolog Arend Lijphart, a kao pionirsko konsocijacijsko djelo njegova
studija "The Politics of Accomodation: Pluralism and Democracy in the Netherlands".

Lijphart je pošao od analize društvenih pretpostavki demokracije u Nizozemskoj, te je


utvrdio da nizozemsko stanovništvo dijele duboki vjerski i klasni rascjepi koji su
ukorijenjeni u povijesti zemlje. Vjerski rascjep nastao je u doba stvaranja moderne
nizozemske države i nacije u 16. stoljeću, a razdvajao je nizozemske rimokatolike,
ortodoksne kalviniste i sekularne skupine.

Jacob P. Kruijt (1974.) tvrdi da su u doba reformacije nastali rimokatolički i kalvinistički


vjerski blok. Kako je od 17. do 19. stoljeća kalvinistički blok doživio dvije velike šizme,
nakon Drugog svjetskog rata katolici su činili pojedinačno najbrojniji vjerski blok.
Potkraj 19. stoljeća dva povijesno suprotstavljena vjerska bloka stupila su u kršćanski
savez protiv nekršćanskog sekularnog bloka koji je sve više jačao. I Hans Daalder (1966.)
tvrdi da je `krajnje rigidna segmentacija nizozemskog društva` zasnovana na supostojanju
triju potkultura koje on naziva ortodoksnom protestantskom, katoličkom i `općom`;
potonju čine različite skupine, a politički je podijeljena na liberale i socijaliste. Te
potkulturne skupine u Nizozemskoj tradicionalno se nazivaju zuilen. Premda su sve
skupine živjele u svim dijelovima zemlje, ipak je svaka od njih imala i svoje zemljopisno
uporište: katolici u južnoj, kalvinisti u jugozapadnoij srednjoj, a sekularni blok u
zapadnoj i sjevernoj Nizozemskoj.

Daalder (1966) precizira da je oko polovice nizozemskih katolika živjelo u dvjema


južnim provincijama, Brabantu i Limburgu, koje su povezivali zajednička povijest, sličan
jezik, utjecaj susjednog belgijskog katoličanstva, snažan tradicionalizam, te razmjerna
privredna nerazvijenost u odnosu prema ostalim nizozemskim provincijama. Gotovo
dvije stotine godina, od 1650. do 1850, Brabant i Limburgbili su slabo povezani s
ostalom Nizozemskom. Dok su vjerski rascjepi u Nizozemskoj bili umnogome posebni,
klasni rascjepi nisu se bitno razlikovali od te vrste polarizacija u zapadnim industrijskim
društvima uopće.

Društvene podjele izražavale su se u svim relevantnim društvenim i političkim


organizacijama. Svaki je blok imao svoju političku stranku: katolici Katoličku pučku
stranku, kalvinisti Proturevolucionarnu stranku i Kršćansko-historijsku uniju, a sekularni
blok Liberalnu i Laburističku stranku. Političko organiziranje kalvinističkog bloka u dvije
stranke bilo je uzrokovano razdorom u Nizozemskoj reformističkoj crkvi, kao što je i
političko organiziranje sekularnog bloka u dvije stranke bilo uvjetovano njegovom
podijeljenošću na proliberalnu, pretežno srednju klasu i prosocijalističku, pretežno nižu
klasu. Od svršetka Drugog svjetskog rata pet blokovskih stranaka obično je zauzimalo
oko 90 posto mjesta u drugom domu parlamenta - u Nizozemskoj se, nasuprot
konvencionalnom obilježavanju domova u dvodomim parlamentarnim sustavima u
ostalim europskim demokracijama, prvim ili donjim domom naziva Senat, a drugim ili
gornjim Predstavnički dom - i imalo je monopol u nizozemskoj politici.

Od ozakonjenja općeg prava glasa muškaraca 1918. godine političke preferencije i


stranačke lojalnosti birača bile su vrlo stabilne. Svaki je blok imao i svoja interesna
udruženja: katoličke, protestantske i socijalističke sindikate, udruge poduzetnika, saveze
farmera, zadruge, poljoprivredne banke, bolnice, sanatorije, trgovine, karitativne
organizacije, organizacije za socijalni rad, novine, radijske i televizijske postaje, institute
za društvena istraživanja, udruge fizičara, odvjetnika, učitelja, socijalnih radnika,
znanstvenika, glazbenika, svoje glazbene sastave i pjevačke zborove, sportske, kazališne i
turističke klubove, knjižnice, omladinske organizacije, ženske i studentske klubove,
bratstva i sestrinstva itd. (Kruijt, 1974.).

Naposljetku, svaki je blok izgradio svoj obrazovni sustav, od vrtića do sveučilista, koji je
bitno utjecao na održavanje blokovskih obrazaca života u zemlji. U školama se nisu samo
poučavale različite vjere, nego su se predavale i različite interpretacije nacionalne
povijesti. Daalder (1966.) tvrdi da su se na području obrazovanja najjasnije izražavali
`obrasci potkulturne izolacije`, pa su od takozvanoga školskog pakta iz 1916-1917.
godine u zemlji postojali odvojeni školski sustavi. Prijateljstva među ljudima razvijala su
se poglavito unutar blokova, kao što je unutar njih sklapano i najviše brakova: prema
podacima iz popisa stanovništva 1960. godine, oko 95 posto katolika bilo je oženjeno
katolkinjama, a oko 94 posto pripadnika Reformističke i oko 90 posto pripadnika
Nizozemske reformističke crkve pripadnicama svojih vjerskih zajednica (Lijphart,
1975.). Ukratko, opća blokovska podjela društva posljedovala je time da su katolici
rađani u katoličkim bolnicama, pohađali su katoličke škole, upisivali su se na katolička
sveučilista, sklapali su brakove jedni s drugima, provodili su slobodno vrijeme u
katoličkim klubovima i društvima, bili su organizirani u katoličke sindikate ili udruženja
poslodavaca, glasovali su za katoličku stranku, liječili su se u katoličkim bolnicama i
odlazili u katoličke staračke domove, a sahranjivala su ih katolička pogrebna društva.
Slično su živjeli i pripadnici ostalih dvaju blokova. Razmjere društvene izolacije Daalder
je sažeo ovako (1966, 214):
`Nizozemac je živio izoliranim životom unutar homogene ideološke okoline od kolijevke
pa do groba, a drukčije je ljude susretao samo na ulici, u vojsci i, možda, u tvornici ili
uredu te, u novije doba, na televizijskim zaslonima.`

Kako je svaki blok imao svoje političke i društvene organizacije, u Nizozemskoj je bio
uspostavljen sustav usporednog institucionalnog pluralizma, unutar kojeg su djelovale
odvojene blokovske društvene i političke elite. Blokovske elite bile su vrlo kohezivne
skupine, djelomice zbog formalnih veza među političkim strankama, parlamentarnim
frakcijama, interesnim udruženjima, masovnim medijima i obrazovnim ustanovama
unutar svakog bloka, a djelomice zbog neformalnih veza čelnika različitih
unutarblokovskih organizacija i ustanova koji su bili članovi više vladajućih ili
upravljačkih tijela u njima.

`Unutarblokovsko preklapanje bilo je pravilo, pa se ne može naći nijedan primjer


preklapanja između različitih blokova: nijedan vođa protestantskog sindikata ne
predstavlja Laburističku stranku u parlamentu, nijedan vođa katoličkih poslodavaca ne
pripada eliti Liberalne stranke, nijedan profesor u parlamentu nije povezan s 'pogrešnim'
sveučilistem.` (Lijphart, 1975.)

Ipak, i u takvim se društvenim uvjetima u Nizozemskoj razvila održiva demokracija


zahvaljujući politici akomodacije. Ona se razvila polazeći od dviju stvarnih društvenih i
političkih pretpostavki: prvo, znalo se da u zemlji nema sveobuhvatnog nacionalnog
konsenzusa nego da postoji samo minimalna suglasnost o temeljima političkog i
društvenog poretka; drugo, pošlo se od toga da su vođe svih glavnih društvenih blokova
izričito uvjereni da je politički i društveni sustav potrebno i poželjno održati, te su stoga
razvijali sposobnost građenja mostova među izoliranim blokovima. Od 1878. do 1917.
godine, u razdoblju kad su se blokovi snažno sukobljavali o pitanjima odnosa Crkve i
države, kolektivnog pregovaranja i radnih prava, na tim su se pretpostavkama razvili
temeljni obrasci akomodacijskog ponašanja kojima su zajednička tri obilježja:
prevladavajuća uloga vođa u prepoznavanju problema i pronalaženju rješenja u `duhu
neslaganja`, sudjelovanje vođa svih blokova u pregovorima, te poštovanje načela
razmjernosti u pregovorima, ali i u nacionalnoj politici uopće.

Politika akomodacija vodila se prema posebnim pravilima igre koja su bila `mješavina
proceduralnih pravila i općih orijentacija u politici`, a koja su postala dio kulture uloga
ili, općenitije, političke kulture elita. Lijphart navodi sedam takvih pravila:

- Politika je posao: elite shvataju politiku kao ozbiljan posao i usmjerene su na njezine
rezultate.

- Suglasnost o nesuglasnosti: ideološke razlike među blokovima pragmatično se shvaćaju


kao stvarnost koja se ne može i ne treba mijenjati.

- Samitska diplomacija: vlast je u rukama elita koje o glavnim problemima raspravljaju i


odlučuju na svojim `skupovima na vrhu`.
- Razmjernost: u rješavanju problema i u raspodjeli državnih sredstava primjenjuje se
načelo razmjernosti. Ono nije samo načelo odlučivanja, nego i metoda neutraliziranja
potencijalnih nezadovoljstava blokova.

- Depolitizacija: posebno osjetljivi društveni problemi hotimice se depolitiziraju i nastoje


riješiti kompromisima.

- Tajnost: pregovaranje među vođama blokova skriveno je od očiju javnosti kako bi se


zajamčila fleksibilnost aktera koja je nužna za postizanje kompromisnih rješenja.

- Vlada ima pravo vladati: `posao vladanja` obavlja vlada, koja formalno ovisi o
povjerenju parlamentarne većine, a stvarno je uvelike neovisna o njoj. Vlade, zapravo,
djeluju kao `izvanparlamentarni` ili `poslovni` kabineti, a premijer je doista primus inter
pares.

Navedeni skup obrazaca i pravila akomodacijske politike, koji je bitno odredio


nizozemsku politiku od 1917. do 1967. godine, omogućio je nastanak održive
demokracije unatoč odstupanju od dominantnih pluralističkih modela liberalne
demokracije. Pluralisti su, naime, bili uvjereni da je u pluralnim ili podijeljenim
društvima s dubokim rasnim, vjerskim i jezičnim rascjepima demokracija nemoguća ili
je, u najmanju ruku, stalno smrtno ugrožena.

Tvrdili su da je za nastanak i razvoj demokracije presudno postojanje organiziranih


društvenih skupina, `organizirane socijalne heterogenosti`, što znači da društvo mora biti
pluralistično, ali ne smije biti pluralno. Napokon, pluralisti su tvrdili da pluralističko
društvo mora biti premreženo preklapajućim vezama koje proistječu iz društvenih
rascjepa koji se međusobno križaju i stoga posljedično međusobno ublažavaju, a nipošto
ne smije biti podijeljeno rascjepima koji se ne preklapaju, pa se stoga posljedično
uzajamno učvršćuju i produbljuju.

Nizozemski je slučaj pokazao da nije točna treća propozicija pluralističke teorije.


Pokazalo se da društveni rascjepi koji se ne preklapaju i dijele stanovništvo u zatvorene
blokove ne ugrožavaju nužno opstanak demokracije. Pokazalo se, nadalje, da se
nedostatak preklapajućih veza na razini masa može nadomjestiti `nadsvođujućom
suradnjom` na razini elita. Napokon, pokazalo se i to da samoodrživost i međusobna
izolacija mogu biti važniji za opstanak demokracije od preklapajućih veza onda kada
različite društvene skupine imaju vrlo različite interese i vrijednosti.

Ukratko, `u društvu kojeg karakterizira vrlo ograničen konsenzus, stabilnost se može


povećati ako se transakcije ideološki nekompatibilnih skupina održavaju na minimumu`
(Lijphart, 1975). Lijphart zaključuje da se `politika akomodacije savršeno uklapa u
kontekst pluralističke teorije... kao genuini alternativni model pluralističkoj demokraciji
utemeljenoj na rascjepima koji se presijecaju` (1975.).
FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(3)
Datum: 31.08.2007 22:05
Autor: Mirjana Kasapović

Otprilike u isto vrijeme i neovisno o Lijphartu, njemački politolog Gerhard Lehmbruch


suočio se s gotovo jednakim problemima na koje je naišao i Lijphart. I on je shvatio da
angloamerički ili vestminsterski model demokracije, koji je uključivao bipolarno
stranačko natjecanje koje uzrokuje smjene na vlasti dviju velikih discipliniranih stranaka,
nije bio primjeren kulturno diferenciranim kontinentalnim europskim društvima.

Stoga je želio upozoriti na alternativni model demokracije, koji, kako je kasnije ustvrdio,
`u zapadnonjemačkoj javnosti i političkoj znanosti nije bio dostatno poznat i teško da je
bio dobro shvaćen` (Lehmbruch, 2003, 9). Uporište za koncipiranje takvog modela
pronašao je u Austriji i Švicarskoj, čiji se politički sustavi nisu uklapali u prevladavajuće
shvaćanje pluralističke demokracije.

Lehmbruch je pošao od postavke da se prije Drugog svjetskog rata u Austriji oblikovalo


tipično podijeljeno društvo koje se sastojalo od dvaju tabora ili lagera: katoličkog ličkog i
socijalističkog. Podrijetlo austrijskih društvenih tabora vezuje se uz razdoblje Prve
republike (1918-1938), ali im neki istraživači nalaze korijene još u doba Habzburške
monarhije. Anton Pelinka i Sieglinde Rosenberge (2000, 21-22) tvrde da su se već potkraj
19. stoljeća jasno nazirali obrisi triju `političko-svjetonazorskih` tabora, koji su se bitno
razlikovali u gledanjima na prirodu i budućnost austrijskog društva i države:
konzervativni katolički tabor mislio je da austrijsko društvo presudno određuje podjela na
katoličanstvo i sekularizam, njemački nacionalistički tabor bio je uvjeren da se podanici
monarhije dijele na Nijemce i pripadnike ostalih nacija, dok je socijalistički tabor
ustrajavao na tome da je najvažnija podjela na građansku i radničku klasu. Usporedno s
razvojem tabora, oblikovali su se i posebni taborski svjetonazori, mentaliteti i
`patriotizmi`, pa su svoju političku lojalnost građani usmjeravali više prema taborima
nego prema političkom sustavu i državi, a političke sukobe među taborima doživljavali su
kao neku vrstu `vanjskopolitičkih sporova`.

Lagerski svjetonazori i mentaliteti, koji su se tijekom vremena pretvorili u neke vrste


`sekularne religije`, počinjali su se razvijati već tijekom procesa rane socijalizacije u
politiziranim obiteljima u kojima su djeca podučavana da se pojedinci dijele na `crne` i
`crvene`, na `nas` i `njih`. Politička socijalizacija u taborskom duhu nastavljana je u
školama i na sveučilištima, gdje su se učenici i studenti učlanjivali u ideološke - katoličke
i socijalističke - đačke i studentske organizacije. Lehmbruch tvrdi da su odnosi među
taborima umnogome nalikovali na odnose među sukobljenim stranama u građanskom
ratu, te da ih je odlikovalo latentno neprijateljstvo.
Kurt Steiner (1972, ix) naziva tri glavna ideološka tabora u Prvoj republici
austroklerikalcima, austromarksistima i pangermanistima, te tvrdi da među njima nije
bilo konsenzusa ni o postojanju austrijske nacije, jer se tijekom višestoljetnog postojanja
Habzburške monarhije nije oblikovala zamisao o austrijskoj naciji, ni o postojanju
austrijske države, pošto se u monarhiji nije razvio koncept nacionalne države, budući da
se ona zasnivala na anacionalnoj dinastiji, dvoru, plemstvu, birokraciji, vojsci i visokom
kleru, kao ni o legitimnosti republikanskog demokratskog režima, jer monarhisti nisu
prihvaćali republiku. Izraz temeljne političke nesuglasnosti bila je i rezolucija Privremene
nacionalne skupštine od 12. studenoga 1918. godine kojom je `njemačka Austrija`
proglašena sastavnim dijelom njemačke države. Dobrovoljni Anschluss bio je spriječen
međunarodnim mirovim sporazumima nakon Prvog svjetskog rata. U zemlji i u
inozemstvu vladalo je uvjerenje da je Austrija `der Staat den keiner wollte`, dakle `država
koju nitko nije htio` (Steiner, 1972, 8). Frederick C. Engelmann (1966, 262) je ustvrdio
da su se tri prvotne potkulturne skupine - koje on naziva klerikalnim katolicima,
marksističkim socijalistima i nacionalnim liberalima - oko 1920. godine pregrupirale u
kršćanskodemokratski i socijaldemokratski tabor. Prema mišljenju Engelmanna,
potkulturne skupine postale su društveni tabori tek u Prvoj republici kad su počele
koristiti paramilitarne oblike organizacije pri grupiranju u zatvorene ideološke i društvene
blokove. Ukratko, ideološki, socijalno i kulturno izdiferencirano austrijsko društvo tek je
u Drugoj republici, koja je nastala 1945. godine, poprimilo obilježje tipičnog podijeljenog
društva sastavljena od dvaju sveobuhvatno organiziranih segmenata.

Tabori su izgradili cijeli sustav posebnih i odvojenih političkih i društvenih institucija i


organizacija unutar kojih su živjeli njihovi pripadnici. Svaki je tabor imao vlastitu
političku stranku: katolici Austrijsku pučku stranku, a socijalisti Socijaldemokratsku
stranku. Pripadnici tabora dugo su bili iznimno vjerni političkim strankama koje su ih
predstavljale: od 1945. do 1986. godine te su dvije stranke dobivale zajedno od 87 do 96
posto glasova birača, i to unatoč postojanju razmjernog izbornog sustava koji, u načelu,
potiče raspršivanje glasova birača i posljedično izaziva fragmentaciju stranačkog sustava.
Socijalnostrukturni rascjepi očito su bili važniji u strukturiranju biračkog tijela i
stranačkog sustava od izbornog prava. Stranke su uz sebe vezivale brojne `parapolitičke
organizacije` na svim područjima društvenog života: sindikate, udruženja poslodavaca,
strukovne udruge, medije, sportska i kulturna društva, škole, bolnice, karitativna
udruženja, dobne i rodne organizacije i dr. Oblici zasebnog društvenog organiziranja
tabora toliko su bili razgranati i sveobuhvatni da su socijalisti, ali i pučani, imali čak i
vlastite strukovne udruge fizičara, zubara, ljekarnika, inženjera, novinara, odvjetnika,
sudaca, učitelja, farmera, ribara, glazbenika, umirovljenika i dr. (Steiner, 1972, 138-146).
Istraživanja lokalnih zajednica pokazala su da su se obrasci društvenog ponašanja i
organiziranja ponavljali i na komunalnoj razini. Primjerice, istraživanje iz 1964. godine u
Kleinburgu, gradiću od 3.600 stanovnika, pokazalo je da su od 32 dobrovoljna udruženja
samo dva bila apolitična, to jest da su samo u njima bili mogući `slobodni, politički
neograničeni susreti u kojima određena orijentacija nije bila fiksirana a priori`. Sva su
ostala udruženja bila pod utjecajem političkih stranaka i vjerno su odražavala njihovu
snagu u lokalnoj zajednici. Čak je i u većini gradskih restorana krug gostiju bio socijalno
i politički određen. Istraživanje u tirolskom gradiću Wattensu pokazalo je da su
planinarska, pješačka i gimnastička društva socijalizirala svoje članove unutar političkih
potkultura. Gimnastičko društvo i lokalna sekcija Alpskog udruženja ideološki su bili
bliski Pučkoj stranci, a lokalna sekcija prijatelja prirode bila je bliska socijalistima
(Steiner, 1972, 170- 171).

Kao što je iz Prve republike naslijedila podijeljeno društvo, Druga republika iz nje je
baštinila i glavne konsocijacijske aranžmane. Saveznim ustavom iz 1920. godine, u
kojem se prepoznaje rukopis velikog austrijskog teoretičara prava Hansa Kelsena, koji bit
parlamentarne demokracije općenito nije vidio u `neograničenoj vladavini većine, nego u
stalnom kompromisu između većine i manjine, koje u parlamentu predstavljaju različite
narodne skupine` (Lehrnbruch, 1967, 23) - bila su ozakonjena dva od tri glavna
konkordancijska mehanizma koja su trebala zajamčiti opstojnost austrijske demokracije:
razmjerno izborno pravo i kvalificirane dvotrećinske većine u usvajanju ustavnih zakona
ili jednostavnih zakona koji sadržavaju ustavne odredbe. Tijekom Prve republike iskušani
su još neki mehanizmi konkordancijske demokracije. Ponajprije, uspostavljena je savezna
država sastavljena od devet historijskih pokrajina, a takva je priroda državne organizacije
institucionalno izražena u dvodomnom parlamentu. Premda su posrijedi bili slabi
`unitarni federalizam` i nesimetrični bikameralizam s dominantnim prvim domom, Prva
republika ostavila je u nasljeđe Drugoj republici političku ideju i praksu federalizma i
bikameralizma, koji su opstali do danas.

Nadalje, prijelaznim ustavnim odredbama iz 1918. godine bila je uspostavljeno Državno


vijeće kao izvršna vlast koju je birala Privremena nacionalna skupština, a u kojemu su
sve stranke bile zastupljene razmjerno svojoj snazi u parlamentu. Posrijedi je bio
takozvani Proporzkabinet, poseban tip vlade, koji se održao do siječnja 1932. godine, kad
su socijaldemokrati prešli u opoziciju, a u Kabinetu su ostali njemački nacionalisti i
kršćanski socijalisti. To je pridonijelo učvršćivanju fronti između građanskog i
socijalističkog tabora i izbijanju kratkog građanskog rata u veljači 1934. godine između
Vlade, koja se oslanjala na saveznu vojsku, policiju i obrambena udruženja
Kršćanskosocijalne stranke, i socijaldemokratskog Republikanskog zaštitnog saveza.
Nakon okončanja sukoba zabranjeni su i Socijaldemokratska stranka i njezini sindikati, a
zemljom je samostalno vladao konzervativni katolički tabor. Novim ustavom 1934.
godine uspostavljena je autoritarna staleška država kao `mješavina elemenata fašizma po
italijanskom uzoru i elemenata koncepta 'profesionalnostaleškog' poretka iz katoličkog
socijalnog nauka` (Pelinka i Rosenberger, 2000, 26-27). Godine 1938. Austrija je
pripojena Njemačkoj i privremeno je prestala postojati kao samostalna država.
FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(7)
Datum: 01.09.2007 21:05
Autor: Mirjana Kasapović

Tragična su zbivanja produbila spoznaju političkih elita o tome kakve su opasnosti


inherentne segmentiranom društvu te učvrstila njihovo uvjerenje da društvene rascjepe
treba nadići, "nadsvoditi", međusobnom suradnjom kako bi opstali demokratski politički
sustav i država.

Dok su osobni kontakti vođa dvaju tabora u Prvoj republici bili vrlo slabi, tijekom
nacističkog razdoblja oni su se pojačali, da bi u Drugoj republici postali i razmjerno
bliski. Usporedno s razvojem suradnje političkih elita, vođe glavnih interesnih
organizacija - Trgovinske komore, Poljoprivredne komore i Komore rada - razvijali su
socijalno partnerstvo kao obrazac međusobne suradnje u rješavanju privrednih i
socijalnih problema, to jest kao `nastavak velikih koalicija drugim sredstvima` (Pelinka i
Rosenberger, 2000, 63, 167-182; Lehmbruch, 2003, 61-64). Upravo se ta promjena u
političkoj kulturi vodećih taborskih elita pokazala glavnom pretpostavkom prijelaza iz
nestabilne `centrifugalne demokracije` Prve republike, obilježene fragmentiranom
političkom kulturom i kompetitivnim ponašanjem elita, u stabilnu konkordancijsku
demokraciju Druge republike, u kojoj je politička kultura ostala fragmentiranom, ali su se
političke elite počele ponašati suradnički. Suradnja se iskazivala u obliku Junktima -
posebnoga načina sklapanja kompromisa o prijepornim pitanjima što se zasnivao na
svojevrsnome sustavu uzajamnih ustupaka različitih strana. Prijeporna pitanja rješavala bi
se `u paketu`, i to tako da bi se u rješavanju jednog pitanja uvažile preferencije jedne
strane, u rješavanju drugog pitanja preferencije druge strane itd. Ako bi neko pitanje bilo
takve prirode i značenja da nijedna strana nije bila pripravna na ustupke, privremeno bi
ostalo neriješeno.

Promjena obrazaca ponašanja taborskih elita omogućila je da se dvama glavnim ustavnim


konkordancijskim mehanizmima Prve republike, razmjernome izbornom pravu i
kvalificiranim većinama, u praksi Druge republike doda i treći mehanizam: velika
koalicija dviju glavnih taborskih stranaka kao sredstvo političke integracije Austrije.
Konstitucionalizacija kvalificiranih većina kao široko primjenjivanog pravila odlučivanja
neposredno je utjecala na tip koalicijske vlasti, praktično isključujući mogućnost
djelotvorna rada jednostranačkih vlada ili minimalnih pobjedničkih koalicija. Velika
koalicija, koja je postojala od 1945. do 1966. godine, bila je glavni institucionalno-
politički okvir unutar kojega su taborske elite surađivale i usklađivale interese u
procesima političkog odlučivanja. Djelovala je na podlozi opsežnih pisanih koalicijskih
ugovora u kojima su bili izraženi rezultati pregovora dviju taborskih stranaka o
najvažnijim pitanjima nacionalne politike. Uz to, pitanja javnih politika i raspodjele
važnih položaja u javnim institucijama - primjerice, austrijsku politiku integracije u
Europsku uniju, politiku privatizacije, pravo nominiranja članova Ustavnog suda i dr. -
stranke su rješavale posebnim koalicijskim sporazumima. Javni sektor virtualno je bio
podijeljen na `crno` i `crveno` krilo. Pogodbena podjela područja utjecaja dviju glavnih
stranaka bila je takva da je negdašnja krilatica o `dvije polovice Carevine`, koja je bila
reminiscencija na Austrougarsku monarhiju, korištena kao prikladan opis podjele države i
društva na područja vladavine Pučke i Socijaldemokratske stranke (Diamant, 1974;
Steiner, 1972).

Švicarska se razlikovala od Austrije po tome što je povijesno bila podijeljena na različite


kantonalne zajednice, Eidgenossenschaften, među kojima su postojale vjerske, jezične,
etničke i kulturne suprotnosti. Vjerski rascjepi koji su dijelili katolike i protestante
izazvali su od 15. do 19. stoljeća četiri građanska rata na području švicarske države.
Vjerski rascjepi uveliko su se poklapali s jezičnim i etničkim podjelama na osnovu kojih
su se oblikovale suprotnosti između njemačkih protestanata i francuskih, te, u manjoj
mjeri, talijanskih katolika, pa se tradicionalni zapadnoeuropski rascjep između centra i
periferije u Švicarskoj iskazivao kao polarizacija između njemačke većine, na jednoj, i
francuske i talijanske manjine, na drugoj strani. Uz to, i drugi se veliki tradicionalni
zapadnoeuropski rascjep, onaj izmedu grada i Bela, uvelike uklapao u opisani obrazac
polarizacije, jer su katolici većinom živjeli u ruralnim, a protestanti u urbanim sredinama.

Povijesni razvoj Švicarske obilježila je stalna teritorijalna fragmentacija: potkraj 18.


stoljeća državu je činilo 15 kantona, na početku 19. stoljeća bila ih je 21, a suvremenu
federaciju čini 26 jedinica: 20 kantona i šest polukantona. U trenutku usvajanja Ustava
1848. godine, što se smatra činom nastanka moderne švicarske države, nije bilo
jedinstvene političke kulture, pa je država nastala kao `artificijelni konstrukt` sastavljen
od različitih jezičnih, vjerskih, kulturnih i historijskih zajednica. Kako država nije izrasla
iz zamisli o stvaranju jedinstvene švicarske nacije, Švicarska je bila prava `multikulturna
antiteza` procesima nacionalne unifikacije u susjednim državama, napose u Njemačkoj i
Italiji, koje su se temeljile na jezično, etnički i kulturno homogenom stanovništvu. Nije se
moglo govoriti ni o švicarskom društvu, jer ono praktično nije postojalo, a švicarska
država dugo je bila `labavi patchwork` kantona (Daalder, 1974).

Od početka 19. stoljeća u Švicarskoj je započeo proces integracije države i društva


pomoću političkih institucija. Izgrađuju se, ponajprije, federalističke političke institucije
na temelju kompromisa između liberalne, centralistički usmjerene protestantske većine i
konzervativne, federalističke katoličke manjine. Stvoren je federalni sustav s
ograničenom vlašću središnjih državnih institucija i širokom autonomijom kantona kojom
su se štitile vjerske, jezične i kulturne razlike. Kantonalna autonomija temeljila se na
nekoliko načela koja su, u osnovi, opstala do danas (Kloti i dr., 2004,76-77; Neidhart,
2002, 265-268):

- suverenosti kantona, koja je izvedena iz činjenice da su oni jedinstveni povijesno


politički entiteti s vlastitom poviješću, tradicijom i političkim institucijama. Nijedan
kanton ne mogu ukinuti federalna tijela vlasti nego se to može učiniti samo na osnovu
odluke takozvane dvostruke većine: većine svih građana švicarske države i većine svih
kantona;

- slobodi izbora unutarnje političke organizacije, pa svaki kanton samostalno donosi svoj
ustav, normira građanska prava i slobode i uređuju oblike teritorijalne organizacije; svi
kantoni imaju vlastite političke sustave sa zakonodavnom, izvršnom i sudbenom vlašću;

- slobodi izbora vlasti, što znači da federalna tijela ne mogu raspustiti kantonalne vlasti;

- odgovornosti kantona za provedbu savezne politike;

- financijskoj samostalnosti, koja proistječe iz prava kantona na oporezivanje svojih


građana;

- isključivanju političke kontrole federacije nad kantonima;

- jednakom pravu kantona da sudjeluju u procesima odlučivanja na razini federacije, koje


je institucionalizirano i u njihovoj jednakoj zastupljenosti u Državnom vijeću kao drugom
domu saveznog parlamenta.

Široka autonomija kantona nikad se nije shvaćala samo kao izraz decentralizacije državne
vlasti, nego i kao bitan oblik zaštite manjina. Tim se načelom opravdava i jednaka
zastupljenost kantona u drugom domu parlamenta koja, inače, rezultira znatnom
natpredstavljenošću malih kantona zbog velikih razlika u broju stanovnika: najmanji
kanton, Appenzell Inner Rhodes, ima samo oko 15.000, a najveći, Zurich, oko 1,2
milijuna stanovnika. Svaki građanin ima švicarsko i kantonalno državljanstvo te se ne
identificira samo sa švicarskom državom, nego i sa `svojim` kantonom. To je bila
podloga razvoja višestrukih političkih lojalnosti koje se ne potiru nego dopunjuju.

Nadalje, u 19. stoljeću grade se čvrsta institucionalna načela i mehanizmi uspostave i


održavanja ravnoteže između protestantskih i katoličkih kantona, poput načela
korporativnog predstavništva kantona, paritetne zastupljenosti suparničkih skupina u
izvršnoj vlasti, `dobrovoljne razmjernosti` u zastupljenosti stranaka u vladama,
kolegijalne vlasti i dr. (Lehmbruch, 1967).

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(8)
Datum: 02.09.2007 15:48
Autor: Mirjana KASAPOVIĆ
U Švicarskoj je posebnu ulogu u održanju stabilnosti političkog sustava i države uopće
ima kolegijalna izvršna vlast. Ulogu vlade ima Savezno vijeće, što ga biraju oba doma
švicarskog parlamenta zajedno.

Ustavom je propisano da vlada mora imati sedam članova koji nisu etnički neutralni:
nepisano je pravilo da najmanje dva od sedam članova vlade potječu iz nenjemačkih
kantona, a vladu obično čine četiri člana iz njemačkih, dva iz francuskih i jedan iz
talijanskog kantona.

Članovi vlade medusobno su potpuno ravnopravni: Saveznim vijećem predsjedava


njegov predsjednik, ali on nije formalni šef vlade. Kako je Savezno vijeće neopozivo i
nesmjenjivo tijekom svoga četvorogodišnjeg mandata, ne može se govoriti o klasičnoj
parlamentarnoj vladi. Osobito je važan politički sastav Saveznog vijeća.

U drugoj polovici 19. stoljeća, od 1848. do 1891. godine, činila ga je samo jedna stranka,
Freisinn, inačica Švicarske liberalne stranke. U to je tijelo 1891. ušla Katolička
konzervativna stranka kao druga vladina stranka. Godine 1929. u vladinu je koaliciju ušla
i Stranka švicarskih protestanata iz koje se razvila Švicarska pučka stranka.

Napokon, u vladinu koaliciju najprije su od 1943. do 1953. privremeno, a od 1959.


godine zastalno ušli i socijaldemokrati. Tako je oblikovan `čarobni obrazac` iznimno
stabilne četvorostranačke vlade u kojoj su po dva mjesta unaprijed bila rezervirana za
Liberalnu, Katoličku i Socijaldemokratsku stranku, a jedno za konzervativne pučane.

Pod `čarobnošću` se ponajprije misli na sposobnost malobrojne vlade da trajno okuplja i


povezuje veliki broj interesnih aktera - političkih stranaka, jezičnih regija, kantona,
vjerskih zajednica i dr. - i tako ublažava borbu za vlast, pritisak opozicije i zahtjevnost
stranaka, a da istodobno ne gubi kontrolu nad vlašću. Vlada je izraz neke vrste `mirovnog
sporazuma` među strankama (Neidhart, 2002.). Razmjerna raspodjela mjesta u saveznoj
izvršnoj vlasti smatra se jednim od ključnih obilježja švicarske konkordancijske
demokracije.

Njoj se, među ostalim, pripisuje stabilnost vlade, unatoč postojanju čimbenika koji, po
pravilu, uzrokuju nestabilnost vlada: razmjerno jake ideološke polarizacije i
fragmentacije stranačkog sustava. Osobito je, pritom, važno da uvjerljiva većina građana,
pristaša vladajućih i opozicijskih stranaka, podupire koalicijsku vladu u kojoj su
zastupljene sve velike stranke (Armingeon, 1999.). Široka potpora građana
konsocijacijskim načelima smatra se, kako se vidi iz tablice 1, jednim od čimbenika koji
pogoduju konsocijacijskoj demokraciji. Struktura savezne četvorostranačke vlade
uglavnom je preslikana i na razinu kantonalnih vlada.

Glavni politički predstavnici kantona, regionalne političke stranke, osuđeni su na


suradnju, kako zato što se nijedan politički akter ne može domoći političke vlasti bez
potpore suparničkih aktera, tako i zato što isključivanje ili marginaliziranje pojedinih
političkih predstavnika ugrožava stabilnost cijeloga političkog sustava.
Ukratko, švicarski konkordancijski sustav temelji se na razmjernoj podjeli vlasti,
sudjelovanju svih važnih društvenih skupina u procesu odlučivanja, te na rješavanju
sukoba pregovorima i kompromisima - amicabilis compositio ili prijateljski sporazum
temeljno je načelo rješavanja sukoba.

Njegovi su glavni institucionalni mehanizmi - koji se ne mogu funkcionalno razmatrati


izvan cjelokupnoga institucionalno-političkog sklopa što ga čine federalni sustav vlasti i
razvijeni mehanizmi izravne demokracije - razmjerni sustav izbora parlamenta, koji se
primjenjuje od 1919. godine, i opcijsko načelo razmjernosti u izboru izvršne vlasti,
paritetna zastupljenost jezičnih i vjerskih manjina u Saveznom vijeću, te posljedično u
svim dijelovima uprave, što se primjenjuju od 1848. godine (Kloti i dr, 2004.).

Razmjernu ili konkordancijsku demokraciju u Austriji i Švicarskoj Lehmbruch definira


kao liberalnu demokraciju koju bitno određuje nekompetitivni obrazac rješavanja sukoba:
švicarski amicabilis compositio i austrijski junktim prava su protuteza angloameričkom
pravilu većine u odlučivanju. Proces interesne artikulacije karakteriziraju stabilnost
društvenih skupina i slaba pokretljivost unutar sustava, posebice izmedu vjerskih,
jezičnih i etničkih skupina.

Stabilnost skupina izražava se u različitim oblicima integracije, koje Lehmbruch naziva


sekcionalizmom i segmentacijom. Prvi pojam označuje integraciju neke skupine koja živi
zajedno na ograničenom području, pa se i političke preferencije artikuliraju u
teritorijalnim okvirima, odnosno u teritorijalnim tijelima. Drugi pojam označuje tip
integracije u kojemu su ideološke preferencije suparničkih skupina toliko dominantne da
su im podređene sve ideološki neutralne preferencije.

U Švicarskoj je prevladavala integracija na sekcionalnoj osnovi zbog povijesne


ukorijenjenosti i snage kantona, a u Austriji integracija na segmentacijskoj osnovi, jer je
pripadnost dvjema glavnim taborskim strankama ovisila o klasnoj pripadnosti, ali i o
svjetonazorskim razlikama između katolika i protuklerikalaca. Razlike u artikulaciji
interesa proizvele su i razlike u agregaciji interesa.

Švicarski sekcionalizam rezultirao je time da u toj zemlji nije bilo organiziranih interesa
koji bi mogli stvoriti većinu, unatoč povremenim i nestalnim savezima pojedinih kantona.
U Austriji je, pak, agregacija interesa bila iznimno težak proces, jer je prije interesnog
sporazuma dviju taborskih stranaka, koje su činile vladajuću koaliciju, trebalo postići
kompromise među raznim interesnim skupinama i organizacijama u svakoj stranci.

Na tim je osnovama bilo vrlo teško vladati i uspostaviti sustav vladavine koji bi bio
prihvatljiv za oba tabora. Traganje za takvim sustavom dovelo je do nastanka
konkordancijske demokracije, čije je temeljno obilježje raspodjela položaja među
suparničkim skupinama prema načelu paritetnosti ili razmjernosti kao `jamstvo
kompromisnog karaktera političkih odluka` (Lehmbruch, 1967.). Upravo kompromisna
priroda političkog odlučivanja bitno razlikuje konkordancijske demokracije od
demokracija u kojima se odlučuje većinom.
Proporzpatronage može se ograničiti na najviše političke i upravne položaje u državi, ali
se može protegnuti i na vojsku, policiju, pravosuđe, državnu upravu, javni sektor
privrede, javne medije i dr. Temeljnije cilj primjene načela razmjernosti stabiliziranje
demokratskoga političkog sustava. Ključno je, pritom, pitanje ostvaruje li se stabilizacija
političkog sustava na račun njegove djelotvornosti i, osobito, demokratičnosti.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(9)
Datum: 03.09.2007 21:07
Autor: Mirjana Kasapović

U "The Politics of Accomodation: Pluralism and Democracy in the Netherland" Lijphart


se ograničio na raspravu o demokraciji u jednoj zemlji i nije se odviše upuštao u
poopćavanja, premda je upravo to djelo postalo jednom od najutjecajnijih konceptualnih
studija slučaja u komparativnoj politici druge polovice 20. stoljeća.

Nakon te studije napisao je brojne članke, rasprave i knjige u kojima je nastojao poopćiti
svoje spoznaje o pluralnim društvima i konsocijacijskoj demokraciji. U svojoj drugoj
važnoj konsocijacijskoj studiji, `Demokracija u pluralnim društvima` (1992, 1977),
najprije je jasno naznačio i obrazložio tri mogućnosti izbora s kojima su suočena pluralna
društva i `njihove` države:

- podijeliti državu na dvije ili više zasebnih homogenih država;

- ukloniti ili ublažiti pluralnu prirodu društva pomoću asimilacije;

- prihvatiti pluralno društvo i uspostaviti konsocijacijsku demokraciju.

Žele li se podijeljena društva spasiti od raspada i kani li se spriječiti nasilna asimilacija,


treba ih politički urediti kao konsocijacijske demokracije. No taj odabir nije razumljiv
sam po sebi i nije uvijek moguć. Da bi konsocijacijska demokracija u nekome
podijeljenom društvu bila moguća i uspješna mora postojati niz povoljnih čimbenika za
njezinu primjenu. Što su čimbenici koji pogoduju konsocijacijskoj demokraciji?

Matthijs Bogaards (1998) pokazao je da Lijphart nije napravio jedinstven katalog


povoljnih čimbenika, nego da su se njegova stajališta mijenjala od studije do studije.
Kako je analizirao pojedina konkretna podijeljena društva, uvidi stečeni njihovim
proučavanjem mijenjali su njegove prijašnje spoznaje i utjecali na njegova opća teorijska
stajališta. Uzimajući u obzir studije nastale u rasponu od gotovo dvadeset godina,
Bogaards je utvrdio postojanje čak 14 povoljnih čimbenika.
Na sva četiri popisa nalaze četiri čimbenika: rascjepi među društvenim segmentima,
ravnoteža moći među segmentima, prostorno i populacijski mala zemlja, te vanjske
opasnosti. Postojanje dubokih društvenih rascjepa razumljivo je samo po sebi, jer da
nema njih, društvo ne bi ni bila podijeljeno ili pluralno.

Ravnoteža među društvenim segmentima izričito se navodi ili se pojavljuje u oblicima


svojih funkcionalnih ekvivalenata. Funkcionalni ekvivalenti snažnim rascjepima među
potkulturama (1968, 1969) tako su izolacija segmenata (1977) i zemljopisna
koncentracija segmenata (1985). Drugi je primjer funkcionalnih ekvivalenata višestruka
ravnoteža moći među segmentima (1969, 1969, 1977) i postojanje segmenata jednake
veličine, a što isključuje postojanje nadmoćnoga većinskog segmenta (1985).

Lijphart je mislio da se uspješna konsocijacijska demokracija ne može uspostaviti ako ne


postoje najmanje tri društvena segmenta - idealni su uvjeti kad postoje tri ili četiri
segmenta - jer se tako izbjegava dvojna ravnoteža među segmentima približno jednake
veličine, to jest stanje u kojemu vođe oba segmenta nastoje osvojiti većinu i vladati
samostalno, ali i izrazita brojčana neravnoteža među dvama segmentima koja omogućuje
većinskom segmentu da se ponaša `imperijalno`. Približna ravnoteža u veličini segmenata
isključuje mogućnost da brojčano nadmoćan segment zagospodari ostalim segmentima i
odbije suradnju sa suparničkim manjinama.

Medu četiri najvažnija čimbenika koja pogoduju konsocijacijskoj demokraciji eksplicitno


nije navedena prostorno i populacijski mala zemlja, koja se konvencionalno smatra
jednim od temeljnih preduvjeta konsocijacijalizma. Lijphart je utvrdio da male zemlje
izravno i neizravno pogoduju konsocijacijskoj demokraciji, a za Lehmbruchaje mala
država bila nužan uvjet konkordancijske demokracije. U unutarnjoj politici, male su
zemlje manje kompleksne od velikih zemalja pa je njima lakše vladati, a malobrojno
stanovništvo omogućuje da se potkulturne elite bolje osobno poznaju i češće susreću, te
da tako razvijaju duh i praksu suradnje. U vanjskoj politici, one imaju ograničenu moć na
medunarodnoj pozornici, pa su sklonije neaktivnoj politici ili neutralnosti, a i česće su
ugrožene politikom većih sila.

S obzirom na važnost veličine zemlje, Bogaards misli da se Lijphart nije odrekao toga
čimbenika ni ujednoj kataloškoj varijanti, nego ga je zadržao u implicitnoj povezanosti s
nekim drugim čimbenicima koji se pojavljuju u sva četiri popisa: s vanjskim opasnostima
(1968, 1969), razmjerno niskom opterećenosću političkog sustava (1968, 1969) i
umjerenim nacionalizmom (1969). Vanjske opasnosti mogu djelovati dvojako: ako
vanjske sile ugrozavaju sve segmente podijeljenog društva, onda izvanjska opasnost
može ujediniti segmente; ako, pak, vanjske sile ugrožavaju samo neki segment ili neke
segmente podijeljenog društva, to jest ako se unutarnja podjela podudari s crtama
međunarodnog sukoba, onda izvanjska opasnost može dodatno razdvojiti segmente i
produbiti podjelu društva.

Očito je, također, kako su posrijedi čimbenici različite vrste, koji određuju različite vrste
odnosa u podijeljenim društvima: elite - elite, mase - mase i elite - mase. Tim trima
temeljnim odnosima Lijphart (1974, '79) je pridodao sljedeće određujuće čimbenike:
- odnose među potkulturnim elitama određuju duljina postojanja konsocijacijske
demokracije, vanjske opasnosti, višestruka ravnoteža moći među segmentima, te
razmjerno niska ukupna opterećenost sustava unutar kojega se donose političke odluke;

- unutarnje odnose u potkulturama na razini masa određuju izrazite crte rascjepa;

- odnose između elite i mase u svakoj potkulturi određuju unutarnja politička kohezija
potkultura, odgovarajuća artikulacija interesa potkultura, te široka potpora masa vladavini
kartela elita.

Od ta tri odnosa Lijphart je uvijek smatrao ključnim za uspostavu i opstanak


konsocijacijske demokracije odnos među potkulturnim elitama, ističući da on
podrazumijeva:

- sposobnost elita da usklade različite interese i zahtjeve potkulturnih skupina koje


predstavljaju;

- sposobnost da nadiđu rascjepe i suraduju sa suparničkim elitama;

- volju da podržavaju sustav i razvijaju njegovu stabilnost i kohezivnost;

- sposobnost da shvate opasnosti što proistječu iz političke fragmentacije.

Odnos među potkulturnim masama određuju društveni rascjepi koji se ne preklapaju, pa


su one podijeljene u zatvorene društvene zajednice koje odlikuju različiti interesi,
vrijednosti i identiteti. U takvim uvjetima kontakte među masama poželjno je održavati
na minimumu. Dok u homogenim političkim kulturama intenzivni kontakti povećavaju
međusobno povjerenje i produbljuju homogenizaciju, u heterogenim kulturama oni
uzrokuju porast napetosti, suprotnosti i neprijateljstava. Stoga je, kako je istaknuto i na
nizozemskom primjeru, `poželjno da se transakcije među antagonističnim potkulturama u
podijeljenom društvu - ili, slično, među različitim nacijama u višenacionalnoj državi -
održavaju na minimumu` (Lijphart, 1974).

Napokon, odnos među elitama i masama unutar potkultura trebao bi se zasnivati na


visokoj političkoj koheziji potkultura. Elite ne mogu međusobno surađivati i sklapati
kompromise ako nemaju potporu pripadnika potkultura koje predstavljaju. Bez te potpore
one ne mogu primjereno artikulirati posebne interese svojih društvenih skupina i
sudjelovati u agregaciji jasno artikuliranih posebnih potkulturnih interesa. Uz to,
konsocijacijskoj demokraciji jako pogoduje ako postoji masovna potpora načelima
vladavine kartela elita kao, primjerice, u Švicarskoj.

U `heurističkoj raspravi` o statusu čimbenika koji pogoduju konsocijacijskoj demokraciji


došlo se do zaključka da se oni mogu podijeliti na ortodoksne i sporedne (Bogaards,
1998). Prvi se smatraju nužnim i dovoljnim uvjetima za uspostavu i opstanak
konsocijacijske demokracije, a drugi pomoćnim čimbenicima koji povećavaju
vjerojatnost da će se ona uspostaviti i održati. Iza takve podjele krije se zapravo sukob
`determinista` i `voluntarista` u konsocijacijskoj teoriji. Lijphart (1985) je bio krajnje
oprezan prema determinizmu, pa je tvrdio da povoljni čimbenici općenito pomažu
uspostavi konsocijacijske demokracije, ali da su zamisliva i stanja u kojima ona može
uspjeti unatoč svim ili većini nepovoljnih čimbenika, kao što može propasti unatoč svim
ili većini povoljnih čimbenika. Koncept povoljnih čimbenika omogućuje, ponajprije, da
se pretkaže je li konsocijacijska demokracija u nekoj zemlji uopće vjerojatna. Drugim
riječima, u političkoj teoriji nema mjesta determinističkim uzročnim zakonima, nego se
više može govoriti o nekoj vrsti probabilizma.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(10)
Datum: 04.09.2007 21:21
Autor: Mirjana Kasapović

Povoljni su čimbenici empirijski provjeravani na mnogo primjera. Istraživači su tako


dokazivali da je nepovoljna segmentalna struktura društva uzrokovala propast
konsocijacijskih aranžmana u mnogim zemljama.

U podijeljenome kolumbijskom društvu nije bilo uzajamne ravnoteže moći izmedu više
potkulturnih segmenata, što je bio glavni uzrok kraha konsocijacijskog modela, koji je
postojao od 1958. do 1974. godine. U Kolumbiji su, naime, postojala samo dva povijesna
ideološko-politička segmenta, liberalni i konzervativni, utemeljena na različitim
obiteljskim i lokalnim tradicijama.

Neuspjehu su, osim toga, pridonijeli i razmjerno velika zemlja u odnosu prema
europskim konsocijacijskim demokracijama, slabiji društveni rascjepi, jače preklapajuće
lojalnosti i slabija izoliranost potkulturnih segmenata (Dix, 1980). U Šri Lanki postoji
brojčano dominantna većina koja ne pristaje na podjelu vlasti s manjinom. U sjevernoj
Irskoj premoćna protestantska većina ne podupire podjelu vlasti s katoličkom manjinom
u obliku različitih konsocijacijskih aranžmana (O'Leary, 1989). Stoga nema minimalne
suglasnosti između protestantske većine, lojalne Velikoj Britaniji, i katoličke manjine,
odane Irskoj.

Ni na Kosovu, o kojemu se u posljednje vrijeme također raspravlja i u konsocijalističkom


sklopu, nema povoljnih uvjeta za konsocijacijske aranžmane, jer je albanski segment
višestruko brojčano nadmoćan u odnosu prema manjinskome srpskom segmentu (Taylor,
2005). Uz to, Kosovo je paradigmatičan primjer podijeljenog društva u kojemu nema ni
naznaka minimalnog konsenzusa između premoćne albanske većine, lojalne Albaniji, i
srpske manjine, odane Srbiji.
U uvjetima izrazite brojčane neravnoteže dvaju sukobljenih segmenata, koji ne dijele ni
zajedničke interese, ni vrijednosti, ni identitete, ni lojalnosti, mnogi su analitičari,
uključujući i samog Lijpharta, odustajali od zauzimanja za konsocijacijska rješenja i bili
su skloniji podjeli prijepornog područja, države ili regije na zasebne homogene političke
cjeline.

Vanjske opasnosti mogu, kako je rečeno, imati pozitivnu i negativnu ulogu. U


Nizozemskoj se konsocijacijska demokracija počela oblikovati u doba nacionalne
ugroženosti tijekom Drugoga svjetskog rata, a njezinim simboličnim začetkom smatra se
stvaranje velike koalicije 1917. godine.

Na uspostavu konkordancijske demokracije u Austriji 1945. godine vanjske su opasnosti


djelovale poticajno. Dvije taborske elite povezivao je strah za budućnost okupirane
zemlje, a osobito strah da bi Austrija mogla pripasti sovjetskoj okupacijskoj ili interesnoj
zoni, te da bi i u njoj mogla biti uspostavljena `narodna demokracija` sovjetskog tipa
(Steiner, 1972.).

U Švicarskoj, gdje se konsocijacijska demokracija općenito razvijala postupnije nego u


ostalim zemljama, ključni je događaj bio ulazak socijalista u vladinu koaliciju 1943.
godine, dakle usred Drugoga svjetskog rata.

U Libanonu je kršćansko-muslimanski Nacionalni pakt o konsocijacijskom uređenju


sklopljen 1943. godine, opet tijekom Drugoga svjetskog rata. U Kolumbiji se za
konsocijacijskim rješenjima posegnulo nakon duljeg razdoblja građanskog rata i
diktatorskih režima, koji nisu bili posve neovisni o uvelike nasilnome regionalnom
okruženju. U svim tim primjerima vanjske su opasnosti utjecale na spoznaju potkulturnih
elita kako su potrebni nacionalna suradnja i jedinstvo da bi demokracije, a katkad i
države, nastale i opstale.

Neovisno o nacionalnim posebnostima, svaku konsocijacijsku demokraciju treba, prema


Lijphartovu sudu, zasnovati na četiri temeljna načela i institucije:

- Vlast mora imati velika koalicija političkih vođa svih najvažnijih segmenata pluralnog
društva. Svaki segment - zajednica, blok ili tabor - ima svoju političku elitu koja ga
predstavlja u pregovorima s vođama drugih segmenata. Nijedna zajednica ne trpi da
unutar nje postoji više elita koje konkuriraju jedne drugima, jer to slabi pregovarački
položaj jedne blokovske elite u odnosu prema elitama ostalih blokova. Interesi koji su
artikulirani unutar svake zajednice agreriraju se `akomodacijom među elitama`. Političke
elite imaju nedvojbeno najvažniju ulogu u konsocijacijskoj demokraciji, jer one
premošćuju rascjepe među segmentima i svojom suradnjom održavaju zajednicu,

- Vitalni interesi manjina štite se institutom uzajamnog veta, koje može biti ozakonjeno ili
prihvaćeno kao nepisana konvencija.
- Političko predstavništvo i podjela javnih fondova zasnovani su na načelu razmjernosti.
To ne isključuje jednaku zastupljenost svih segmenata i hotimičnu natpredstavljenost
malih segmenata kao moguća, a katkad i poželjna odstupanja od načela razmjernosti.

- Svaki je segment vrlo samostalan u odlučivanju o svojim unutarnjim pitanjima.


Autonomija segmenata jamči se federalnim uređenjem države, koje se primjenjuje onda
kada su segmenti koncentrirani na određenim područjima države i teritorijalno odijeljeni
jedni od drugih.

Početni koncepti konsocijacijske demokracije poslužili su osamdesetih i devedesetih


godina 20. stoljeća kao jedno od ishodišta razvoja širih političkih teorija, ponajprije
korporativizma i konsenzualizma, što dobro ocrtavaju i teorijski putevi kojima su krenuli
njihovi utemeljitelji.

Lehmbruch (2003) je, kako sam kaže, svoj istraživački interes `sve više usmjeravao na
političko-institucionalne uvjete procesa strukturne prilagodbe političkih ekonomija u
demokratskim industrijskim društvima promjenama u svjetskoj privredi`. Teorijska spalla
s konceptom konkordancijske ili konsocijacijske demokracije očuvana je zahvaljujući
njezinoj `organskoj vezi` s neokorporativizmom ili liberalnim korporativizmom 29 koji
se razvio upravo u onim državama koje su bile postojbine tog tipa demokracije. Promjene
u pluralnim društvima, ponajprije ublažavanje i slabljenje tradicionalnih rascjepa zbog
modernizacije i sekularizacije suvremenih društava, pokazale su da konkordancijska
demokracija tendira prerastanju u korporativizam. Oboje, i konkordancijska demokracija
i korporativizam, samo su empirijski oblici pregovaračke demokracije. Medusobno se
razlikuju prema prirodi aktera koji sudjeluju u procesima pregovaranja: u
konkordancijskom sustavu to su politički akteri - stranke, parlamentarne frakcije, javna
uprava i ostale političke elite na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, a u
korporativističkom sustavu to su interesne organizacije, ponajprije sindikati i udruženja
poslodavaca i država.

U konkordancijskim sustavima političke stranke i vlade uređuju sukobe kompromisom i


uzajamnim ustupcima, a u korporativističkom sustavu velike interesne organizacije
pregovaraju i surađuju jedne s drugima i s vladom u autoritativnoj alokaciji vrijednosti, te
u oblikovanju i provedbi javnih politika. Lehmbruchovo istraživanje prvotno je bilo
poglavito usredotočeno na zemlje takozvane zapadne-srednje Europe, Westmitteleuropag,
gdje su se smjestile Austrija, Švicarska i Njemačka - osobito se bavio modelom
socijalnog partnerstva u Austriji i Njemačkoj - ali se potom proširilo i na ostale zemlje
poput Nizozemske, Švedske, Norveške, Belgije i dr.

Kao što je nekoć konkordancijsku demokraciju koncipirao kao suprotnost većinskoj ili
konkurencijskoj demokraciji angloameričkog tipa, tako je kasnije njezino mjesto u
njegovoj binarnoj dihotomiji zauzela pregovaračka demokracija. Unatoč uspostavi novih
korporativističkih pravila i obrazaca ponašanja, u starim konkordancijskim
demokracijama opstali su brojni tradicionalni institucionalni aranžmani, pa se i u tom
pogledu ne može govoriti o nestajanju konkordancijskih demokracija. Oni nisu opstali
samo zbog održavanja tradicionalnih društvenih rascjepa makar u ublaženom obliku,
nego i zbog institucionalne inertnosti, povijesne ukorijenjenosti nekonfliktne političke
kulture, ali i zamjene starih rascjepa novim i jačim podjelama u nekim zemljama, poput
Belgije (Kernan, 1996; Armingeon, 2002.a).

Lijphart je, pak, krenuo putem razvoja koncepta konsenzusne demokracije. Izgradio ga na
temelju poredbenog istraživanja 21 demokracije od 1945. do 1980. (Lijphart, 1984),
odnosno 36 demokracija od 1945. do 1996. godine (Lijphart, 1999). Već na temelju
empirijskih nalaza istraživanja 21 demokratske države konstruirao je dihotomnu
tipologiju demokratskih političkih sustava, koju čine većinska i konsenzusna
demokracija, a koja je postala jednom od najutjecajnijih tipologija demokracija u
političkoj znanosti druge polovice 20. stoljeća. Unutar opće tipologije, bavi se i
pojašnjenjem odnosa izmedu konsocijacijske i konsenzusne demokracije, koje smatra
posebnim oblicima demokracije s nekoliko bitnih zajedničkih elemenata. No, razlika
izmedu konsocijacijske i konsenzusne demokracije nije shvatljiva izvan opće tipologije
demokracija.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(11)
Datum: 05.09.2007 18:13
Autor: Mirjana Kasapović

Većinsku demokraciju definira kao "demokratsku vladavinu i politiku koje su logički


utemeljene na načelu koncentracije što veće vlasti u rukama većine". Nasuprot tome,
konsenzusna demokracija zasniva se na "načelu podjele, disperzije i ograničenja vlasti na
različite načine" (Lijphart, 1989). Tipološke razlike među njima konstruira na dvije
dimenzije.

Prva dimenzija obuhvaća pet varijabli koje se tiču stranačkog i izbornog sustava te
koalicijske vlasti. Zbog poklapanja tih varijabli s bitnim obilježjima konsocijacijske
demokracije, ta se dimenzija naziva i indeksom konsocijacijalizma. Na njoj Lijphart
postulira opreku između većinske i konsenzusne demokracije u oblicima suprotnosti
između:

- koncentracije i podjele izvršne vlasti: izvršnu vlast u većinskim demokracijama obično


ima jednostranački kabinet ili kabinet kojega podupire minimalna parlamentarna većina,
a u konsenzusnim demokracijama ona je u rukama koalicijske vlade koju čine sve glavne
parlamentarne stranke;

- prevlasti izvršne vlasti i ravnoteže između izvršne i zakonodavne vlasti: prevlast vlada
nad parlamentima u većinskim je demokracijama posljedica njihove dulje prosječne
trajnosti, to jest činjenice da se rijetko mijenja stranački sastav vlada, dok koalicijske
vlade u konsenzusnim demokracijama nisu tako trajne, pa se ne mogu snažno nametnuti
parlamentu. Trajnost vlade nipošto, pak, ne treba poistovjećivati sa stabilnošću cijeloga
političkog sustava;

- dvostranački i višestranački sustav: u većinskim demokracijama efektivni broj


parlamentarnih stranaka manji je od dva ili neznatno veći od njega, dok je u
konsenzusnim demokracijama on obično veći od tri;

- jednodimenzionalni i višedimenzionalni stranački sustav: u većinskim demokracijama


dvije glavne stranke međusobno se razlikuju samo u pogledu socijalnoekonomske
politike, dakle samo prema mjestu što ga zauzimaju na standardnoj odi polarizacije
lijevo-desno, dok se stranke u konsenzusnim demokracijama polariziraju na vjerskoj,
kulturno-etničkoj, urbano-ruralnoj, postmaterijalističkoj dimenziji, te na dimenziji
vanjske politike i potpore režimu;

- većinsko i razmjerno predstavništvo: za većinske demokracije karakteristični su visoki


stupnjevi nerazmjernosti u odnosu između glasova i mandata i, posljedično, velika
natpredstavljenost dviju glavnih stranaka, dok je u konsenzusnim demokracijama
razmjernost mnogo veća, a natpredstavljenost i potpredstavljenost stranaka u parlamentu
znatno su manje.

Na drugoj se dimenziji opreka između većinske i konsenzusne demokracije izražava kao


suprotnost između:

- unitarne i federalne vlasti: za većinske demokracije tipična je centralizacija političkog


odlučivanja u unitarnoj državi, a za konsenzusne demokracije decentralizirano
odlučivanje i federalna država;

- jednodomnog i dvodomnog parlamenta: u većinskim demokracijama parlament obično


ima jedan dom ili dva doma, pri čemu je drugi dom slab i podređen prvom domu, dok su
konsenzusne demokracije obično uspostavile simetrični bikameralizam s jakim i
ravnopravnim drugim domom;

- nepisanog i pisanog ustava: `optimalni` većinski ustav nije pisani ustav koji nameće
formalna ograničenja parlamentu odnosno parlamentarnoj većini, dok konsenzusne
demokracije obično imaju rigidne pisane ustave koji se teško mijenjaju, i to obično
pučkim referendumima ili izvanrednim većinama. Izvanredne većine ujedno su dokaz da
se načelo većine u konsenzusnim demokracijama ne uklanja nego `maksimira`: relativne i
obične apsolutne većine zamjenjuju izvanredne većine koje iziskuju da se u usvajanju
bitnih odluka odustane od obrasca 50 odsto + 1.

Proširujući uzorak i vremenski raspon svoga empirijskog istraživanja poslijeratnih


demokracija, Lijphart (1999) je kasnije povećao broj razlikovnih obilježja dvaju tipova
demokracije. U novijem je istraživanju precizirao da suprotnost između većinske i
konsenzusne demokracije konstruira na dimenziji odnosa između izvršne vlasti i
političkih stranaka i na dimenziji odnosa između unitarnog i federativnog uređenja
države. Na prvoj dimenziji, starim je suprotnostima dodana opreka između pluralističkog
i korporativističkog sustava interesnih skupina: većinske demokracije karakterizira
slobodno natjecanje među interesnim skupinama, a konsenzusne demokracije
koordinirani i korporativistički sustav interesnih skupina utemeljen na kompromisima i
dogovorima. Na drugoj dimenziji, postojećim suprotnostima dodana je opreka između
nepostojanja i postojanja sudbene kontrole nad zakonodavstvom - u većinskim
demokracijama posljednju riječ o pitanjima ustavnosti i zakonitosti ima parlament, a u
konsenzusnim demokracijama tu ulogu ima ustavni ili vrhovni sud - kao i opreka između
ovisnosti i neovisnosti središnje državne banke o izvršnoj vlasti - u većinskim
demokracijama središnja banka ovisi o izvršnoj vlasti, dok je u konsenzusnim
demokracijama ona neovisna ustanova. Konkretna društva nisu, dakako, idealni tipovi ni
većinske ni konsenzusne demokracije, nego su smještena na kontinuumu između dvaju
idealnih ili polarnih tipova.

U sklopu opće dihotomne tipologije posebno je zanimljiv status konsocijacijske


demokracije. Mogu li se konsocijacijska i konsenzusna demokracija izjednačiti? Ako bi
odgovor bio potvrdan, onda bi se većina suvremenih europskih demokracija mogla
nazvati konsocijacijskima. Ako je odgovor niječan, treba pokazati po čemu se one
razlikuju i u kakvome su međusobnom odnosu.

Lijphart konstatira da su i konsocijacijska i konsenzusna demokracija `nevećinske` ili čak


`protuvećinske` demokracije. No, negativno određenje nije dostatno da se one
poistovjete, budući da među njima postoje bitne razlike. Konsocijacijske su demokracije
oblici političkog uređenja samo u pluralnim ili podijeljenim društvima, dok su
konsenzusne demokracije primjenjive i u polupluralnim ili nepluralnim društvima. Iz te
temeljne pretpostavke izvedene su i razlike između dva modela demokracija. Prvo, kako
se pluralna društva sastoje od triju ili više različitih društvenih segmenata ili poddruštava,
to se očituje u višedimenzionalnom i višestranačkom sustavu u kojemu političke elite kao
glavni akteri surađuju i koaliraju kako bi održale stabilnost političkog sustava. Premda su
i u konsezusnim demokracijama stranački sustavi načelno istovrsni, odnos među
političkim elitama mnogo je kompetitivniji. Drugo, jedno od temeljnih obilježja
konsocijacijalizma jesu velike koalicije koje uključuju predstavnike svih segmenata
društva.

Podjela izvršne vlasti, koja je tipična za konsenzusne demokracije, maže se dogoditi i u


obliku velike koalicije, ali načelno nije ograničena na nju, nego obuhvaća različite oblike
višestranačkih vlada. Treće, konsocijacijalizam nije zamisliv bez autonomije segmenata,
pri čemu je federalizam oblik njezine institucionalizacije samo u društvima u kojima su
segmenti zemljopisno grupirani, autonomija segmenata institucionalizira se u obliku
autonomnih kulturnih i obrazovnih institucija, odnosno u nekome obliku `korporativnog
federalizma`. Nasuprot tome, konsenzusne demokracije su vezane za decentralizirane
postupke odlučivanja, ali nisu strukturno vezane uz federativne oblike autonomije
pojedinih društvenih skupina. Četvrto, načelo razmjenosti u konsocijacijskim
demokracijama ne ograničuje se na predstavničko tijelo, kao u konsenzusnim
demokracijama, nego se širi i na imenovanja javnih službenika i raspodjelu javnih
dobara.
Peto, u konsocijacijskim demokracijama ustavi su rigidniji i teže promjenjivi nego u
konsenzusnim demokracijama, jer je veto manjina `strožiji` institut od izvanrednih
većina. Hans Kernan (1996) je ustvrdio da se u supstantivnom smislu konsocijacijalizam
može smatrati jednim oblikom `sociološkog funkcionalizma`, a konsenzusna demokracija
oblikom `institucionalnag inženjerstva`.

Iz prikaza je očito da se konsocijacijskai konsenzusna demokracija umnogome


preklapaju, ali da nipošto nisu jednake:

`Konsocijacijska demokracija ne može se promatrati kao poseban oblik konsenzusne


demokracije ili vice versa` (Lijphart, 1989). Ipak, zanimljivo je vidjeti kamo je Lijphart,
dvadesetak godina nakon nastanka svojih pionirskih rasprava o konsocijacijalizmu,
svrstao države koje su mu tada služile kao klasični slučajevi konsocijacijalizma:
Nizozemsku, Austriju, Švicarsku i Belgiju. Nijedna od tih država nije postala većinska
demokracija ni po jednoj od dviju spomenutih dimenzija tipologizacije. Sve su one
konsenzusne demokracije, bilo s obzirom na obje (Švicarska) ili samo jednu dimenziju
tipologizacije (Austrija, Belgija, Nizozemska).

To je i logično ako se ima na umu da ih Lijphart smatra pluralnim ili polupluralnim


društvima. Sa druge strane, priznaje da je i sam iznenađen time što se sve te države ne
mogu jednoznačno svrstati u čiste konsenzusne demokracije. Objašnjenje nalazi u tome
što su neke konsocijacijske demokracije postale `manje konsocijacijalne` nakon
šezdesetih godina 20. stoljeća, napose Nizozemska i Austrija, koje su postale
`polukonsocijacijalne` države.

Nadalje, segmentalna autonomija u nekima od njih poprimila je oblik korporativnog


federalizma, pa nisu federacije u teritorijalnom smislu, poput Nizozemske. Napokon,
dvoblokovska struktura pluralnog društva, kao u Austriji, objektivno vodi ka uspostavi
dvostranačkog sustava i jednostranačkih vlada ili vlada minimalnih pobjedničkih
koalicija, što isključuje velike koalicije kao konstitutivno obilježje konsocijacijalizma.

Ukratko, Lijphart zaključuje da je za pluralna, ali i polupluralna, društva konsenzusna


demokracija stabilniji i djelotvorniji oblik vladavine od većinske demokracije.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(12)
Datum: 06.09.2007 20:39
Autor: Mirjana Kasapović

Novi nominalni i sadržajni pomak u Lijphartovim istraživanjima modela demokracije


zbio se u povijesno političkom kontekstu kojeg je bitno odredio treći svjetski val
demokratizacije (Huntington, 1991), što je od sedamdesetih godina do kraja 20. stoljeća
zapljusnuo južnu Europu, Latinsku Ameriku, istočnu Aziju i, naposljetku, istočnu
Europu.

On je brojne zemlje i cijele regije pretvorio u polja institucionalnog dizajniranja novih


demokracija. Na toj se podlozi u političkoj znanosti razvila snažna istraživačka grana,
koja se bavi problemima odabira, oblikovanja i djelovanja političkih i institucija u novim
demokracijama. Mnogi su autokratski politički režimi, koje je treći val demokratizacije
pomeo s lica zemlje, bili instalirani upravo u podijeljenim društvima kao nedemokratski
način da se ona spase od raspada i `održe na okupu`. Kad su se, pak, autokratski režimi
slomili pod naletom demokratizacijskih sila, raspale su se i države i društva u kojima su
bili instalirani.

Najdramatičniji primjeri takve prakse svakako su bili raspadi komunističkih političkih


režima i državnih poredaka Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke. No, ubrzo se
pokazalo da su i mnoge nove države što su izrasle na ruševinama starih državnih
zajednica zasnovane u podijeljenim društvima koja presijecaju etnički, vjerski, jezični ili
ideološki rascjepi. Obično nisu tako široki i duboki kao rascjepi u starim društvima koja
su se raspala - primjerice, jezični, vjerski i etnički rascjepi u estonskom, letonskom ili
litvanskom društvu zacijelo nisu, ni širinom ni dubinom, identični društvenim rascjepima
u nekadašnjem Sovjetskom Savezu - ali su ipak postali izvor konfliktnih potencijala
kojima je trebalo institucionalno ovladati.

Katkad su, pak, društveni rascjepi u novonastalim državama i `njihovim` društvima bili
podjednako duboki, pa stoga i potencijalno jednako konfliktni i razorni, kao u državama i
društvima iz kojih su ona proizašla. Bosna i Hercegovina svakako je najdramatičniji
primjer te vrste u postkomunističkoj istočnoj Europi.

Ovladavanje konfliktnim potencijalima u novim državama i njihovim podijeljenim


društvima ovisilo je o mnoštvu kontekstualnih čimbenika: o širini i dubini društvenih
podjela i stupnju njihovih `preslikavanja` u politici, o sposobnosti novih političkih elita
da premoste društvene podjele, o prirodi nacionalnih političkih kultura i shvaćanju
tradicija, o stajalištu relevantnih međunarodnih političkih aktera prema respektivnoj
zemlji ili regiji itd. Ako većina najvažnijih čimbenika nije išla u prilog mirnom
ovladavanju sukobima - ako su društveni rascjepi bili preširoki i preduboki i ako su se
vjerno i strasno preslikavali u političkim podjelama, ako političke elite nisu bile sposobne
oblikovati i voditi akomodacijsku politiku, ako je zemlja naslijedila nedemokratsku
političku kulturu, a suprotstavljene društvene skupine i njihove elite prihvatile `selektivnu
tradiciju` etničke konfliktnosti, ako dotična zemlja ili regija nije bila u žarištu interesa
sigurnosne i vanjske politike glavnih međunarodnih aktera, ponajprije SAD i Europske
unije, da bi se brzo i djelotvorno angažirali u sprečavanju sukoba itd. - nove su se države
pretvarale u poprišta građanskih ratova i međunarodnih sukoba.

Kad bi ti sukobi bili završeni međunarodnim posredovanjem ili intervencijom,


sklapanjem `unutarnjeg primirja` ili kombinacijom oba puta, otvarao se problem
uspostave demokratskih političkih institucija koje neće biti samo `čuvar mira`, nego i
jamac razvoja samoodržive demokratske države.

Lijphart se potkraj 20. i na početku 21. stoljeća uključio u živu raspravu o


institucionalno-političkom dizajnu u podijeljenim društvima, poglavito u etnički
podijeljenim društvima. Ta istraživačka grana političke znanosti općenito je usredotočena
na traženje odgovora na pitanja koje političke institucije mogu djelovati kao poluge
upravljanja sukobima u podijeljenim društvima, te kako pridonijeti međusobnoj
prilagodbi različitih zajednica, demokratizaciji politike i, naposljetku, konsolidaciji
demokratskog političkog poretka (Reynolds, 2002,). Premda je nominalno odustao od
konsocijacijske demokracije, koju naziva `tehničkim politološkim terminom`, ustrajava
na tome da ona još sadržajno označuje `ne samo optimalni oblik demokracije za duboko
podijeljena društva, nego i jedino moguće rješenje za većinu duboko podijeljenih
društava` (Lijphart, 2002. i 1995.).

Konsocijacijsku demokraciju, zapravo, sadržajno uglavnom izjednačuje s power-sharing


democracy, dakle s demokracijom u kojoj je vlast podijeljena među više političkih aktera.
Analogija se nadaje sama po sebi: podijeljenim društvima primjerena je podijeljena vlast.
Što se konkretno misli pod tim pojmom?

Pojam power-sharing democracy nastao je spajanjem i djelomičnim preoblikovanjem


pretpostavki i elemenata starije koncepcije konsocijacijske i novije koncepcije
konsenzusne demokracije. Dok je u ranim istraživanjima konsocijacijske demokracije u
podijeljenim društvima Lijphart bio ponajprije zaokupljen društvenim pretpostavkama
njezina nastanka i opstanka, kasnije se sve više bavio institucionalnim aranžmanima koji
su primjereni podijeljenim društvima. U studijama što su nastale u doba procvata
institucionalnog dizajna usredotočen je na taksativno nabrajanje najvažnijih elemenata
demokracije u podijeljenim društvima.

Konsocijacijsku demokraciju sažeto definira pomoću primarnih načela, a to su velika


koalicija i autonomija segmenata, i sekundarnih načela, a to su razmjernost i manjinski
veto (Lijphart, 1995.; 2002.). Velike su koalicije institucionalni oblik u kojem se
ostvaruje podjela vlasti, to jest sudjelovanje predstavnika svih važnih društvenih
segmenata u političkom odlučivanju u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Autonomija
segmenata znači davanje ovlasti svakoj važnoj društvenoj skupini da samostalno uređuje
vlastite poslove, poglavito na području obrazovanja i kulture.

Velika koalicija i autonomija segmenata jesu komplementarne kategorije: o svim


problemima od zajedničkog interesa treba da odlučuju zajedno svi segmenti zastupljeni u
velikoj koaliciji, a o ostalim problemima treba samostalno da odlučuju pojedini
autonomni segmenti. Poseban oblik autonomije segmenata u podijeljenim društvima u
kojima su segmenti zemljopisno koncentrirani jest federalizam; aka su segmenti
zemljopisno raspršeni, treba primijeniti neki oblik neteritorijalne autonomije. Načelo
razmjernosti je `temeljni standard političkog predstavništva, imenovanja u državne službe
i raspodjele javnih fondova` (1995.). Kao načelo političkog predstavništva, razmjernost je
ključna za pravedno predstavljanje manjinskih segmenata društva. Manjinski veto je, pak,
`ultimativno oružje` kojim manjine štite svoje vitalne interese. Naime, i kad manjina
sudjeluje u velikoj koaliciji, lako je može nadglasovati većina. Posrijedi može biti
apsolutni ili suspenzivni veto, može se odnositi na sve odluke ili samo na odluke koje su
vitalno važne za manjine, poput kulture i obrazovanja. U najnovijim radovima posve je
razradio svoj katalog institucionalnih aranžmana koji bi trebalo da osiguraju demokraciju
u podijeljenim društvima. To su (Lijphart, 2004.):

- razmjerni sustav za izbore zakonodavnog tijela kao `nedvojbeno optimalan put`


osiguranja reprezentativnag parlamenta, koji je ključni uvjet opstanka podijeljenih
društava;

- podtip razmjernoga izbornog sustava koji `maksimira razmjernost` i koji je povezan s


natjecanjem zatvorenih izbornih lista što potiču nastanak jakih i kohezivnih političkih
stranaka kao glavnih aktera parlamentarne demokracije;

- parlamentarni sustav vlasti, bez ikakvih instituta predsjedničkog ili polupredsjedničkog


režima;

- podjela izvršne vlasti u obliku velikih koalicijskih vlada ili vlada velikih koalicija u
kojima sudjeluju sve najvažnije parlamentarne stranke;

- ugradnja institucionalnih mehanizama koji osiguravaju trajnost i stabilnost vlada, poput


njemačkog instituta konstruktivnog glasovanja o nepovjerenju vladi, koji ne dopušta
parlamentarnoj većini da samo `destruktivno` sruši postojeću vladu, nego traži od nje da
istodobno djeluje `konstruktivno` i izabere novu vladu;

- izbor predsjednika države u parlamentu, a ne na općim pučkim izborima, kako se


izravno i demokratski izabrani poglavar države ne bi pretvorio u samostalnog političkog
aktera i tako se otvorila vrata za prijelaz iz parlamentarnoga u polupredsjednički ili
predsjednički sustav vlasti;

- federalno ili decentralizirano uređenje države kao najbolji način osiguranja grupne
autonomije, te dvodomni parlament s jakim drugim domom kao institucionalno
političkim izrazom takva stanja;

- neteritorijalna autonomija u podijeljenim društvima u kojima su manjinske društvene


skupine teritorijalno jako raspršene, i to u obliku javne potpore njihovim obrazovnim,
kulturnim i ostalim institucijama i organizacijama;

- podjela vlasti među glavnim društvenim skupinama izvan parlamenta i vlade, primjerice
u vojsci, policiji, sudstvu i drugdje pomoću etničkih i ostalih kvota zastupljenosti.

Nisu svi ti elementi jednako ni koncepcijski ni empirijski važni. Lijphart je, uostalom,
jasno razdvojio primarna i sekundarna obilježja svog modela demokracije za podijeljena
društva. Svaki empirijski oblik tog tipa demokracije ne mora imati sva nabrojena
obilježja, ali mora imati dva primarna obilježja: razmjerno predstavništvo svih važnih
društvenih skupina u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti i teritorijalnu ili neteritorijalnu
grupnu autonomiju. Od nabrojenih sekundarnih obilježja, važnijim od ostalih čini se
parlamentarni sustav vlasti koji isključuje sve prezidencijalističke ili
semiprezidencijalističke institucije i institute.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(13)
Datum: 07.09.2007 20:46
Autor: Mirjana Kasapović

Od samog nastanka konsocijacijska je demokracija bila izložena kritičkim


osporavanjima. Predmeti, pravci i intenzitet kritike mijenjali su se tijekom vremena, ali
teorijski sukobi konsocijalista i njihovih kritičara nisu prestajali. U tome kritičkom
sučeljavanju razlikuju se, uvjetno rečeno, dvije vremenske faze.

U prvoj fazi, koja se proteže tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća,
kritičari su bili poglavito usredotočeni na izvorni Lijphartov obrazac konsocijacijske
demokracije i, u mnogo manjoj mjeri, na izvorni Lehmbruchov obrazac konkordancijske
demokracije, i to uglavnom zato što je širim međunarodnim znanstvenim krugovima bio
nedostupan zbog jezičnih prepreka. U drugoj fazi, potkraj 20. i početkom 21. stoljeća,
predmet kritike, uz izvorni model konsocijacijske demokracije, postaju i obrasci
konsenzusne demokracije, koju mnogi kritičari uopće ne razlikuju od konsocijacijske
demokracije, i demokracije s podijeljenom vlašću, koju pak mnogi kritičari ne uspijevaju
ispravno povezati ni s konsocijacijalizmom, ni s konsenzusalizmom. Kritike i kritičari
potjecali su iz različitih teorijskih tradicija pravaca i škola: bilo je među njima liberala,
pluralista, marksista, multikulturalista, centripetalista i dr.

U prvoj fazi kritičari su se usredotočili na nekoliko predmeta. Konsocijacijske političke


sustave smatrali su demokratski insuficijentnima ponajprije zato što u njima nema mjesta
za pravu političku opoziciju. Kako je, naime, jedno od temeljnih obilježja konsocijacijske
demokracije postojanje velike koalicije koju čine sve glavne političke stranke, u
političkom je sustavu posljedične `ispražnjeno` mjesto stvarne političke opozicije.

Sa stajalista angloameričke demokracije koja se zasniva na `političkoj međuigri` vlasti i


opozicije, nepostojanje jake i djelotvorne opozicije kobno je za demokraciju. Osim toga,
dok u klasičnim liberalnim demokracijama građani mogu glasovati protiv vlada, a da to
ne znači i istodobno glasovanje protiv političkog poretka uopće, u konsocijacijskim
sustavima glasovanje protiv vlade implicitno je i glasovanje protiv cijeloga političkog
poretka ili je, u najmanju ruku, javno masovno očitovanje nesklonosti prema njemu.
Lehmbruch (1967.) je bio svjestan toga strukturnog problema konkordancijskih
demokracija, jer je, primjerice, priznao da je `primjetno da pojam opozicije nije pronašao
istinski zavičaj u političkoj misli Švicarske`. Opozicija postoji kao element političkog
sustava koji ima kontrolnu i inovacijsku funkciju, kao i funkciju artikulacije
`odstupajućih preferencija`. U Švicarskoj se opozicijski deficit nadoknađuje institucijom
referenduma na kojemu građani mogu izravno artikulirati odstupajuće političke
preferencije. Prepletanje svestranačke vlade i referendumske demokracije moglo bi se
opisati kao neka vrsta homeostatskog sustava:

`... Kao što se u organizmu stalno iznova uspostavlja fiziološka ravnoteža, homeostaza,
kad je poremećena izvanjskim utjecajima, takav je i politički sustav Švicarske očito
razvio mehanizme prilagodbe koji stalno... iznova uspostavljaju obrazac reguliranja
sukoba 'amicabilis compositio', koji je duboko ukorijenjen u političkoj kulturi`
(Lehmbruch, 1967.).

U Austriji se, pak, formirala die Bereichsopposition, područna ili problemska opozicija
unutar vladajuće koalicije dviju glavnih taborskih stranaka, pri čemu je jedan koalicijski
partner oponirao politici vlade u resorima kojima je upravljao drugi koalicijski partner
(Engelmann). Ni referendumska demokracija ni ograničena problemska oporba ne mogu
zauzeti mjesto i obavljati sve funkcije klasične stranačke opozicije u dvostranačkim
sustavima vlasti westminsterskog tipa, ali one ni intencijski ni praktično i ne teže tome.
Posrijedi je naprosto drukčije shvaćanje demokracije, uključujući i prirodu i ulogu
opozicije u njoj (vidjeti Dahl, 1966).

Drugi prigovor kritičara zasnivao se na postavci da konsocijacijski aranžmani narušavaju


temeljna načela slobode, jednakosti i bratstva među pojedincima. Sloboda je ugrožena
time što se između pojedinca i vlasti postavlja segment, blok ili tabor koji onemogućuje
njihov neposredni odnos, nego ga posreduje i tretira kroz posebnu mrežu svojih
kolektivnih interesa, prava i vrijednosti. Jednakost pojedinaca dovedena je u pitanje time
što joj je pretpostavljena jednakost društvenih skupina. Bratstvo i `pozitivni mir`
zamijenjeni su, pak, `negativnim mirom` ili pukim miroljubivim supostojanjem različitih
društvenih skupina. Konsocijalisti su odgovorili na te prigovore tvrdnjom da u
podijeljenim društvima samo konsocijacijski aranžmani omogućuju opstanak
demokracije, koja jamči kolektivnu i pojedinačnu slobodu i jednakost. U usporedbi s tim
temeljnim ciljem, drugorazredni su načini i oblici u kojima se on ostvaruje.

Treći prigovor kritičara bio je usmjeren na dokazivanje nedjelotvornosti konsocijacijskih


modela. Konsocijalisti su se suglasili s time da velike koalicije usporavaju procese
političkog odlučivanja te da su, u tom smislu, neučinkovitije od jednostranačkih vlada ili
vlada minimalnih pobjedničkih koalicija. Priznali su i to da institucionalizacija prava veta
može blokirati procese političkog odlučivanja i paralizirati politički sustav. Suglasili su se
i s time da se kompetentnost u dodjeli mjesta u javnoj upravi i drugdje podređuje
pripadnosti segmentima zbog potrebe da se poštuje načelo paritetne ili razmjerne
zastupljenosti svih segmenata, te da se time uvećavaju klijentelistički potencijali i
učvršćuju klijentelističke mreže. Priznali su, naposljetku, i da konsocijacijski sustavi
umnožavaju administrativne jedinice i javne ustanove u autonomnim segmentima. No,
što je stvarna, a ne utopijska alternativa konsocijacijalnim aranžmanima u podijeljenim
društvima? Lijphart je na to pitanje odgovorio jednostavno: raspad države ili nasilna
asimilacija segmenata.

U kasnijoj je fazi Lijphartov izvorni model demokracije za podijeljena društva - kao i


brojni radovi što su nastali na njegovu tragu - postao predmet sveobuhvatne kritike
američkoga političkog znanstvenika Donalda L. Horowitza i njegovih pristaša.

Horowitz je već u svojim starijim, kapitalnim radovima, napose u Ethnic Groups in


Conflict (1985) i A Democratic South Africa? Constitutional Engineering in a Divided
Society (1991), postavio temelje nove škole mišljenja koja je umnogome izrasla upravo
iz suprotstavljanja `konsocijacijskoj ortodoksiji`.

Horowitz (2002.) kategorički tvrdi da `konsocijacijska teorija nije plodan put za


konstitucionalne inženjere`, što znači da bi oni koji su pozvani da dizajniraju političke
institucije u podijeljenim društvima trebali odustati od Lijphartovih teorijskih premisa i
naputaka. Takvu ocjenu temelji na pet glavnih razloga. Prvo, konsocijacijski pristup nije
motivacijski primjeren, jer vode većinske zajednice u podijeljenom društvu, koji imaju
potporu većine i mogu imati svu vlast u državi, nisu motivirani da dijele vlast s vođama
manjinskih zajednica.

Lijphart je mislio da bi vođe većinske zajednice bile motivirane da primijene strategiju


podjele vlasti s vođama manjinskih zajednica kako bi se izbjeglo uzajamno uništenje što
bi uslijedilo u suprotnom slučaju. No, Horowitz tvrdi da se ta postavka zasniva na
uvjerenju da vođe djeluju imajući u vidu dugoročniju perspektivu od one koja im je
doista pred očima. Budući da nije tako, vođe nisu zainteresirane za sklapanje velikih ili
čak svestranačkih poslijeizbornih koalicija kao oblika podjele zakonodavne i izvršne
vlasti. Time postaju bespredmetne velike koalicije kao središnji element konsocijacijske
demokracije.

Drugo, Horowitz smatra krajnje dvojbenom pretpostavku da su političke elite u


podijeljenim društvima prilagodljivije i snošljivije od etničkih skupina koje predstavljaju,
te da bi stoga one, svojom suradnjom, mogle osigurati nastanak i opstanak
demokratskoga političkog sustava. Studije etnocentrizma pokazale su da su političke elite
u nekim podijeljenim društvima doista manje etnocentrične od pripadnika skupina koje
predstavljaju, ali da su u nekim društvima i etnocentričnije od njih. Treće, sklapanje
kompromisa iznad etničkih crta podjele obično je vrlo skupo i izaziva otpor protuelita
unutar etničkih skupina. Četvrto, ako su velike koalicije, razmjerna raspodjela resursa,
podjela izvrsne vlasti i manjinski veto motivacijski problemi, kulturna autonomija
etničkih skupina pravi je strukturni problem. Ona, naime, implicira jednakost svih jezika,
vjera i kultura u multikulturnom društvu, a nastaje kao posljedica smanjivanja
međuetničkih sukoba, a nije sastavnica modela njihova reguliranja.

Peto, konsocijacijalizam zapostavlja razliku između izbornih i poslijeizbornih koalicija.


Sve su njegove koalicije poslijeizborne i zasnivaju se na kompromisu o podjeli vlasti, a
ne na dogovoru o načinu rješavanja međuetničkih problema. Horowitz tvrdi da izborni
akteri moraju privući birače različitih etničkih skupina kompromisima o etničkim
problemima, a ne samo dogovorima o podjeli vlasti.

Lijphartova institucionalna rješenja, poglavito razmjerni izborni sustav s natjecanjem


zatvorenih izbornih lista i političke stranke s etničkom potporom, ne mogu uroditi
kompromisima o etničkim problemima. Horowitzov teorijski istomišljenik Benjamin
Reilly (2001.) tvrdi da se pomoću razmjernoga sustava izbora Lijphartov konsocijacijski
model ograničuje na jednostavno preslikavanje etničkih podjela u društvu na sastav
zakonodavnog tijela. Umjesto toga, izborne aktere trebalo bi poticati da vode umjerenu
politiku koja privlači glasove pripadnika različitih etničkih skupina, kao što bi trebalo
poticati centrističke političke stranke i koalicije koje su usmjerene na stjecanje
višeetničke potpore za svoju politiku. On konsocijacijalizmu suprotstavlja
`centripetalizam`, koji je usmjeren na poticanje suradnje i akomodacije među različitim
etničkim skupinama već u izborima, a ne tek nakon njih.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(14)
Datum: 08.09.2007 21:16
Autor: Mirjana Kasapović

Lijphart nije ostao dužan svojim kritičarima. Horowitzovu teoriju ne smatra ozbiljnom
alternativnom konsocijacijskom modelu. U njoj je donekle zanimljivo samo "izborno
inženjerstvo", to jest zauzimanje za sustave alternativnog glasovanja ili instant runoff,
koji bi logikom svoga djelovanja trebali potaknuti izbor politički umjerenih predstavnika
u zakonodavno tijelo.

No, ti izborni modeli prestaju biti zanimljivi kad se istraživači suoče s posljedicama
njihove primjene. Simulirajući unaprijed primjenu dvokružnih većinskih izbora - a sustav
alternativnog glasovanja konvencionalno se smatra varijantom dvokružnih većinskih
izbora u kojima je za pobjedu potrebna apsolutna većina glasova birača, stim što birači,
nasuprot konvencionalnim izborima apsolutnom većinom, imaju mogućnost
preferencijskog glasovanja (Kasapović, 2003) - u iračkim izborima, Lijphart je utvrdio da
bi pomoću njih u parlament ušli uglavnom samo predstavnici šiitske većine.

Time je, misli Lijphart, rečeno sve o njihovoj prikladnosti podijeljenim društvima. On se
općenito protivi primjeni svakoga oblika većinskih izbora u podijeljenim društvima. Kad
bi u Iraku, primjerice, bili primijenjeni izbori relativnom većinom westminsterskog tipa,
onda bi iračku vladu činili samo šiiti, dok bi sunitima i Kurdima preostalo mjesto stalne
lojalne opozicije.
Usput, u intrakonfliktnim izborima u Iraku u siječnju 2005. godine primijenjen je
razmjerni sustav izbora koji je omogućio relativno pravednu predstavljenost triju glavnih
vjerskih i kulturnih skupina u toj zemlji - šiitske, sunitske i kurdske - u uvjetima koji nisu
jamčili ni posve slobodne, ni pravedne, ni poštene izbore.

Bilo kako bilo, Horowitz i njegovi centripetalisti, upravo kao i Lijphart i njegovi
konsocijalisti, smjestili su izborni dizajn u samo središte institucionalnog dizajna u
podijeljenim društvima, dakle u središte traganja za političkim institucijama koje mogu
djelovati kao poluge upravljanja sukobima u podijeljenim društvima, kao sredstva
prilagodbe različitih kulturih zajednica i kao mehanizmi jačanja demokracije.

U sklopu studije o Bosni i Hercegovini prijepori dviju skala mišljenja nemaju samo
teorijsko značenje, nego su se, kako ću pokazati u drugom poglavlju, njihovi pobornici
neposredno sukobili u dizajniranju izbornih, a time i političkih institucija uopće u toj
zemlji.

Sukob nije uvijek bio teorijski osviješten, nego je uvelike bio uzrokovan svojevrsnim
`političkim nagonima` i `ateorijskim` doživljajem političke pravde aktera koji su se
zauzimali za pojedina institucionalna rješenja i koji su imali motiv da ih nameću.

Osim polemike s centripetalistima o dizajniranju izbornih i ostalih političkih institucija u


podijeljenim društvima, Lijpharl se potkraj 20. i početkom 21. stoljeća suočio i s
obnovljenim prigovorima liberalnih teoretičara koji se bave problemima pojedinačnih i
grupnih prava u multikulturnim društvima.

Uvažavajući Lijphartov konsocijacijalizam kao jedan od oblika rješenja problema


grupnog predstavništva, oni su postavili ključno načelno pitanje koje se tiče
identificiranja društvenih skupina koje imaju pravo biti posebno politički predstavljene.
Koje su to društvene skupine?

Tko i kako određuje njihov identitet i, posljedično, posebna grupna prava? Lijphartu se
prigovora da njegov model grupnog predstavništva `zaleđuje` zatečene grupne identitete,
te obeshrabruje prilagodbu neke društvene skupine interesima ostalih skupina i
zajedničkom dobru društva.

Na te je prigovore Lijphart odgovorio uvođenjem koncepta dvostruke identifikacije


društvenih grupa: predterminacije ili predodređenja i samodeterminacije ili
samoodređenja.

Predodređenje pretpostavlja da u nekom društvu postoje skupine sa starim, jasnim i


vidljivim identitetima koje je potrebno samo prikladno institucionalno izraziti i zaštititi.
Tipičan su primjer rasne skupine u Južnoafričkoj Republici, koje se mogu identificirati na
osnovi boje kože.

Predeterminirani grupni identiteti tipični su za većinu historijskih i suvremenih


konsocijacijskih demokracija. No, ima i podijeljenih društava u kojima grupni identiteti
nisu tako očiti i razumljivi sami po sebi, pa ih treba utvrditi pomoću samoodređenja
grupa. Lijphart napominje da se grupno samoodređenje razlikuje od nacionalnog
samoodređenja po tome što je ono postupak ili proces kojima se utvrđuju grupna prava
unutar postojeće države - dakle, uspostavlja se unutardržavna autonomija, a ne jamči
državna samostalnost nekoj skupini - i kojim se grupama omogućuje da same iskažu svoj
identitet umjesto da to čini netko drugi umjesto njih.

Glavni su akteri utvrđivanja grupnih identiteta u takvim uvjetima političke stranke, a


razmjerno je predstavništvo `optimalan izborni sustav` pomoću kojega se segmenti
samoočituju u obliku političkih stranaka. Uz pravedno političko predstavljanje općenito
predstavljanje manjina, razmjerni izbori tako se pojavljuju i kao institucionalno sredstvo
samoodređenja segmenata. Pomoću njih se utvrđuje je li neko društvo uopće pluralno.

Ako je doista riječ o pluralnom društvu, onda će najuspješnije stranke biti upravo stranke
(etničkih) segmenata. Ako društvo zapravo nije pluralno, najuspješnije će biti stranke
koje ne vade `segmentalne politike`. Kad se jednom segmenti samoodrede na taj način,
tada se mogu primijeniti svi konsocijacijski aranžmani koji su isprobani u društvima s
predeterminiranim grupnim identitetima. Lijphart (1995) misli da samoodređenje ima
nekoliko prednosti u odnosu prema predodređenju.

Najvažnija je prednost to što se njime otklanja problem nepravedne usporedbe i


diskriminacijskog izbora. Naime, odluka o tome koje će skupine biti priznate i uključene
u sustav podjele vlasti nužno implicira i odluku o tome koje skupine neće biti priznate, pa
će, prema tome, biti isključene iz sustava podjele vlasti.

U Libanonu je, primjerice, temeljni problem upravo pitanje tko treba činiti sustav
podijeljene vlasti: samo muslimani i kršćani ili maroniti, šiiti, suniti, pravoslavci itd.
Problem potencijalne diskriminacije osobito je izražen u zemljama u kojima postoje dva
velika društvena segmenta, koji su priznati kao glavni sudionici podjele vlasti, ali uz njih
postoji i jedna ili više vrlo malobrojnih manjina koje mogu biti ignorirane i
deprivilegirane.

Tako su, primjerice, na Cipru vladale grčka i turska zajednica, ali su Armenci i maroniti
bili zapostavljeni. Nadalje, samoodređenje isključuje pritisak, `nasilje`, nad pojedincima,
koji naprosto mogu biti `etiketirani` kao pripadnici određenih skupina, što je imanentno
predeterminaciji. Samoodređenje pretpostavlja mogućnost svakog pojedinca da slobodno
odluči o tome kojoj društvenoj skupini pripada i tako slobodno iskaže svoj identitet.

Ono je načelno fleksibilnije i ne uključuje čvrste i nepromjenjive institucionalne


aranžmane u podjeli vlasti, nego ih čini ovisnima o promjenama u brojnosti segmenata.
Time se isključuje niz fenomena koji su se vezivali uz predeterminaciju, od `prisilne
etničnosti` do `zaleđivanja` grupnih identiteta i društvenih rascjepa.
FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(15)
Datum: 09.09.2007 21:22
Autor: Mirjana Kasapović

Društveni rascjepi i počeci organiziranja vjerskih i etničkih segmenata

Bosna i Hercegovina je paradigmatsko pluralno ili podijeljeno društvo, a nerijetki je


smatraju i `najdublje podijeljenom europskom državom` (Reillv, 2001.). Politička
povijest zemlje bila je u znaku supostojanja, ali i sukobljavanja triju glavnih vjerskih i
etničkih blokova, tabora ili segmenata: muslimansko-bošnjačkog, pravoslavno-srpskog i
katoličko-hrvatskog.

Vjerski segmenti počeli su se oblikovati u 11. stoljeću nakon raspada jedinstvene


kršćanske zajednice na Zapadnu i Istočnu crkvu na području suvremene
bosanskohercegovačke države, te procesa islamizacije dijelova bosanskog kršćanskog
stanovništva pod vlašću Osmanskog carstva (1463-1878).

Historijski gledano, najprije su se oblikovali vjerski rascjepi, koji su u povijesnim


procesima konstitucije modernih etničkih i nacionalnih zajednica poprimili obilježja
etničkih i nacionalnih rascjepa. Tijekom srednjovjekovne i novovjekovne povijesti Bosne
brojnost, društveni položaj i politički utjecaj pojedinih vjerskih odnosno etničkih
zajednica mijenjali su se ovisno o brojnim čimbenicima. Na njih je poglavito utjecala
strana vlast pod kojom je zemlja bila.

Tijekom procesa islamizacije pod osmanskom vlašću nastala je brojčano premoćna


muslimanska vjerska zajednica, koja je postala i povlaštena društvena skupina iz koje je
potjecala gotova sva zemljišna vlastela, koja je bila oslobođena plaćanja nekih poreza,
imala je ekskluzivan pristup službama u državnom aparatu, te je uživala svakojake
simbolične povlastice u društvenom životu. Nadalje, `intenzivnom kolonizacijom
nebosanskih Vlaha pravoslavne vjere pustila je u 15. i 16. stoljeću u bosansko tlo
korijenje druga konfesija-nacija... srpsko-pravoslavna`, koja je otada stalno brojčano rasla
(Džaja, 1999.).

Nasuprot tome, pod osmanskom vlašću smanjio se broj katolika, što zbog povremenih
valova masovnog iseljavanja izazvanih ratovima Osmanskog carstva sa zapadnim
katoličkim zemljama, ponajprije Austrijom i Ugarskom, što zbog prevjerevanja katolika,
a što zbog socijalnog propadanja uzrokovanog raspadanjem tradicionalnih
srednjovjekovnih oblika gospodarskog i društvenog života za koje su bili osobito vezani
bosanski katolici.
U 17. stoljeću katolici su postali treća vjerska skupina po brojnosti i to su mjesto zadržali
do danas. Posrijedi su, ukratko, bili pravi vjerski i `etnički cikloni` (Banac, 1995.), koji su
temeljito mijenjali vjersku i etničku strukturu bosanskog društva. Izraze li se te promjene
u binarnoj suprotnosti između kršćanske i muslimanske vjerske zajednice, onda su u
razmjerno kratkom povijesnom razdoblju nastale dramatične promjene: dok je 1468,
dakle pet godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, u zemlji bilo oko 99 posto
kršćanskih i jedan posto muslimanskih kućanstava, već 1520 - 1535. godine udio
kršćanskih kućanstava smanjio se na 54 posto, a udio muslimanskih povećao se na 46
posto, da bi se na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće govorilo o muslimanskoj apsolutnoj
većini u Bosni i relativnoj većini u Hercegovini.

Mnogi povjesničari smatraju da turski izvori nisu bili potpuno pouzdani, te da se o


vjerodostojnim statističkim podacima može govoriti tek nakon prvog modernog popisa
stanovništva u doba austrougarske uprave 1879. godine. Otada do 1910. godine
`stanovništvo je raslo s jedva primetnim menjanjem unutrašnje dinamike u korist
katolika` (Ekmečić, 1989.). U ovom slučaju promjena `unutrašnje dinamike u korist
katolika` ne smije se posve poistovjećivati s porastom broja Hrvata jer se u Bosnu
doseljavalo katoličko stanovništvo različitog etničkog podrijetla. Uz to, ne smije se
potcijeniti ni utjecaj iseljavanja muslimana na etnički sastav zemlje.

Pod jugoslavenskom vlašću u Bosni i Hercegovini nije bilo tako velikih `etničkih
ciklona` kao u prethodnim povijesnim razdobljima, premda promjene u nacionalnom
sastavu stanovništva nisu bile male: od prvog poslijeratnog popisa stanovništva 1948, do
posljednjeg predratnog popisa 1991. godine, dakle u rasponu od četrdesetak godina, udio
Srba u stanovništvu smanjio se sa 44 na 31 posto, udio Hrvata sa 24 na 17 posto, dok se
udio muslimana povećao s 31 na 44 posto. Te se promjene uglavnom obrazlažu razlikama
u prirodnom priraštaju, koji je kod muslimana bio najveći, te intenzivnim migracijama
Hrvata u Hrvatsku, a Srba u Srbiju. Podaci iz posljednjeg predratnog popisa stanovništva
1991. godine ne izražavaju vjerodostojno nacionalni sastav Bosne i Hercegovine 2005.
godine.

Zbog ratnih žrtava i progona, te zbog poslijeratnog iseljavanja udjeli pojedinih


nacionalnih skupina u ukupnom stanovništvu zemlje zacijelo su se znatno promijenili.
Procjenjuje se da je u ratu poginulo i nestalo oko 270.000, da je raseljeno više od
800.000, a emigriralo više od 700.000 stanovnika (Papić, 2001.; vidjeti i Prašo, 1996;
Žepić, 2002.). Osim toga, na promjenu etničkog sastava utjecale su i regionalne političke
promjene jer teško da su nakon raspada Jugoslavije opstali Jugoslaveni kao nekakva
pseudonacionalna skupina koja je u Bosni i Hercegovini 1991. godine činila više od pet
posto stanovnika. Ima naznaka da mjesto bivših Jugoslavena u političkom i društvenom
životu Bosne i Hercegovine zauzimaju Bosanci kao nova `nadnacionalna` skupina.

Regrutiraju se ponajviše iz redova bivših Jugoslavena, osoba rođenih u mješovitim


brakovima, ali i etničkih Bošnjaka, a po političkom su uvjerenju bosanski integralisti ili
bosanski unitaristi. Kako ni 10 godina nakon svršetka rata nije proveden novi popis
stanovništva, procjene o promjenama nacionalnog sastava stanovništva samo su
aproksimativne. Iz pregleda rezultata 11 statističkih popisa stanovništva Bosne i
Hercegovine od 1885. do 1991. godine vidljivo je da u razmjerno dugom razdoblju, koje
obuhvaća više od jednog stoljeća, nikad nijedna od triju glavnih vjerskih odnosno
nacionalnih zajednica nije činila apsolutnu većinu stanovnika.

Prema tim podacima, pravoslavci odnosno Srbi činili su relativnu većinu stanovništva od
1885. do 1971, a muslimani odnosno Bošnjaci nakon 1971. godine. Katolici odnosno
Hrvati u naznačenom su razdoblju uvijek bili najmalobrojnija zajednica u Bosni i
Hercegovini.

Velike promjene u položaju pojedinih vjerskih i etničkih zajednica, koje su bile


uzrokovane promjenama strane državne vlasti, utjecale su i na stvaranje posebnih
društvenih rascjepa koji bi se mogli odrediti kao specifični oblici historijskih polarizacija
između države i nedržavnih, neetabliranih ili nedominantnih crkava u toj državi. Kako se
sa svakom od triju velikih promjena državne vlasti u bosanskoj povijesti - osmanske
1463, austrougarske 1878. i jugoslavenske 1918. godine - bitno mijenjao i položaj triju
vjerskih zajednica i njihovih crkvenih organizacija, to su one zauzimale i vrlo različita
stajališta prema novoj državnoj vlasti. Katolička i pravoslavna crkva bile su u stalnim
odnosima napetosti, sukobljavanja i neprijateljstva prema osmanskoj vlasti i islamu kao
državnoj religiji, te su se neprestance borile za veća vjerska i crkvena prava pod njom.

Muslimanska i pravoslavna zajednica zauzele su odbojno, pa i neprijateljsko stajalište


prema austrougarskoj državi i u njoj etabliranoj Katoličkoj crkvi, te su se otpočetka borile
za vjersku autonomiju. Napokon, katolička i muslimanska zajednica zauzele su
odbijajući, pa i neprijateljski stav prema jugoslavenskoj kraljevini i u njoj preferiranoj
Srpskoj pravoslavnoj crkvi, te su se borile za vlastitu autonomiju u njoj. Društveni
rascjepi između država i crkava u bosanskoj su povijesti bili stalni, ali su se mijenjale i
države i položaji pojedinih vjerskih zajednica i njihovih crkava u njima. Kako su se
mijenjale država i `njezina` crkva, tako su se mijenjali i njihovi povijesni protivnici i
neprijatelji.

Sukladno tome, sklapala su se različita povijesna `savezništva` među bosanskim vjerskim


zajednicama i njihovim crkvama. Pojam savezništva u bosanskoj je povijesti uvjetan
imaju li se na umu napetosti među samim `povijesnim saveznicima`, koje su djelomice
bile `organske prirode`, a djelomice su ih smišljeno poticale i produbljivale državne vlasti
svojom vjerskom politikom. Osmanske vlasti nisu tako samo naslijedile sukobe između
Pravoslavne i Katoličke crkve, između `Grka` i `Latina`, nego su ih i poticale sukladno
svojim političkim potrebama i interesima.

Tipičan primjer `dvolične religijske politike` bilo je upisivanje u berate pravoslavnih


patrijarha i metropolita obveze `podlaganja katolika` pod njihovu jurisdikciju, uključujući
i pravo ubiranja poreza, da bi istodobno u fermanima koje su izdavali bosanskim
franjevcima potvrđivali da katolici `pripadaju drugom obredu` i da ne podliježu vlasti
pravoslavnih crkvenih dostojanstvenika (Džaja, 1999.; vidjeti i Ekmečić, 1989.).
Austrougarska okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine uzrokovale su nezadovoljstvo
muslimanske i pravoslavne vjerske i crkvene zajednice, te potaknule muslimanski i
pravoslavni pokret za crkvenu i školsku autonomiju: `Iako su oni polazili s različitih
socijalnih i verskih osnova, u političkom pogledu bili su neprikriveni saveznici`
(Ekmečić, 1989.; Hadžijahić, 1974.; Filandra, 1998.); odnos Srba i muslimana od 1882.
do 1908. godine opisuje se čak i kao `politička idila` uzrokovana zajedničkom borbom za
crkveno-školsku autonomiju (Duraković, 1993.).

Složeni povijesni odnosi među bosanskim vjerskim zajednicama i njihovim crkvama


dodatno su bili usložnjeni kad su se vjerske zajednice počele pretvarati u etničke odnosno
nacionalne zajednice i kad su se dotadašnje vjerske napetosti preobrazile u potencijalno
eksplozivne etničke i nacionalne suprotnosti. Obrasci polarizacije između respektivne
države i neetabliranih vjerskih i crkvenih zajednica u njoj tijekom 19. i 20. stoljeća
pretvorili su se u obrasce polarizacije između države i etničkih odnosno nacionalnih
zajednica. Uz nužni metodičko-analitički oprez prema takvoj vrsti poopćavanja, ti bi se
odnosi mogli sažeti u sljedeće obrasce polarizacije: Srbi i Hrvati protiv Osmanskog
carstva, muslimani i Srbi protiv Austrougarske monarhije, Hrvati i muslimani protiv
Kraljevine Jugoslavije te, u manjoj mjeri i latentnije, protiv socijalističke Jugoslavije.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(16)
Datum: 10.09.2007 22:14
Autor: Mirjana Kasapović

Posebno je teško bilo utvrditi stavove pripadnika pojedinih vjerskih i nacionalnih


zajednica u Bosni i Hercegovini prema socijalističkoj Jugoslaviji. Oni su se iščitavali
posredno, ponajviše iz podataka o nacionalnom sastavu KPJ, odnosno SKJ i iz nalaza
empirijskih istraživanja.

Članstvo u KPJ, odnosno u SKJ, oduvijek se prešutno smatralo važnim, ako ne i


najvažnijim pokazateljem prihvaćenosti socijalističkoga političkog sustava i
jugoslavenskoga državnog poretka među pripadnicima različitih nacionalnih zajednica.

Partijska su vodstva nastojala voditi politiku nacionalne uravnoteženosti, pribjegavajući


povremeno masovnim političkim kampanjama usmjerenim na pridobivanje više članova
iz određenih nacionalnih skupina kako bi se uravnotežio nepovoljni ili nepoželjni
nacionalni sastav savezne i republičkih partijskih organizacija.

Kampanje su bile osobito važne u nacionalnim sredinama u kojima se jugoslavenska


komunistička ideologija i politika nisu bile dovoljno ukorijenile i u kojima su nailazile na
postojaniji otpor, kao i u nacionalno mješovitim republikama, među kojima je prednjačila
Bosna i Hercegovina. Nakon Drugog svjetskog rata u SKJ su stalno bili
najnatpredstavljeniji Crnogorci i Srbi, a najpotpredstavljeniji Slovenci i Hrvati.
Prema podacima iz 1981. godine, indeks zastupljenosti - koji predstavlja razliku između
udjela pripadnika neke nacionalne zajednice u stanovništvu Jugoslavije i udjela u
članstvu SKJ - bio je najviši kod Crnogoraca (212,2), potom kod Srba (122,7),
Makedonaca (113,8) i Muslimana (102,1), dok je najniži bio kod Slovenaca (66,2) i
Hrvata (71,5) (Vušković, 1984.). Slični su bili i odnosi u SK BiH: Srbi su bili
najzastupljeniji, slijedili su ih Muslimani, a najnezastupljeniji su bili Hrvati.

Indeks zastupljenosti 1981. godine bio je najveći kod Srba (129,4), srednji kod
Muslimana (96,1) i najmanji kod Hrvata (66,3). Kako je riječ o istoj, 1981. godini, pa su
podaci o zastupljenosti u saveznoj i republičkoj partijskoj organizaciji usporedivi, lako je
zaključiti da su Srbi bili još natpredstavljeniji u republičkoj nego u saveznoj partijskoj
organizaciji, dok su Muslimani i pogotovo Hrvati bili još potpredstavljeniji u republičkoj
nego u saveznoj partijskoj organizaciji.

Prema tome, Srbi su bili brojniji među članovima partije u Bosni i Hercegovini od Srba u
Jugoslaviji uopće, dok su Muslimani i Hrvati bili rjeđe članovi republičke partije od
Muslimana i Hrvata u Jugoslaviji u cjelini. Na te podatke ne treba gledati samo kao na
pokazatelja različite prihvaćenosti službene jugoslavenske ideologije i političkog poretka
među pripadnicima triju konstitutivnih bosanskohercegovačkih nacionalnih zajednica,
nego i kao na pokazatelja odnosa u raspodjeli političke moći u vladajućoj republičkoj
partiji.

Kako je ona bila glavni izvor regrutiranja vladajuće političke i društvene elite, unutarnji
partijski odnosi moći među pripadnicima triju nacionalnih zajednica uvelike su se
preslikavali i na cijelu državu i društvo, proizvodeći fenomen koji se razgovorno
uvriježeno nazivao `političkom srbizacijom` Bosne.

Empirijski podaci o odnosu pripadnika različitih nacionalnih zajednica u Bosni i


Hercegovini prema službenoj jugoslavenskoj ideologiji i državi vrlo su rijetki, jer su
istraživanja te vrste bila uvelike tabuizirana. U jednome skromno dizajniranome
empirijskom istraživanju, koje je provedeno šezdesetih godina 20. stoljeća, Esad Ćimić
ispitivao je društvenu angažiranost pripadnika triju konfesionalnih zajednica u Bosni i
Hercegovini, što se moglo prevesti, a odmah je tako i prevedeno, u istraživanje odnosa
Hrvata, Muslimana i Srba prema jugoslavenskome političkom sustavu.

Cimićevi empirijski nalazi pokazali su da su društveno najangažiraniji bili pravoslavci,


slijedili su ih muslimani, dok su katolici bili najslabije angažirani. Autor je objasnio te
nalaze time što katolička konfesija najjače utječe na uvjerenja svojih pripadnika zbog
najbolje organiziranosti, duboke tradicije, obrazovanosti i sposobnosti svećeničke
intelektualne elite. Katolička doktrina imala je posebnu integrativnu ulogu, te `spiritualni
stav koji formira religijsko obrazovanje u ovoj konfesiji čini otpornu tačku u procesima
napuštanja religije` (1970.), zbog čega su katolici sporije napuštali svoju religiju od
muslimana i, osobito, od pravoslavaca.

Vlasti su tvrdile da su Cimićevi nalazi usmjereni na tendenciozno političko dokazivanje


kako jugoslavenski politički sustav najviše podržavaju Srbi, manje Muslimani, a
najmanje Hrvati. Iz suvremene perspektive cijelo se istraživanje čini krajnje benignim, jer
se nakon sloma socijalističke Jugoslavije odnos prema njoj tumači neusporedivo
radikalnije na svim trima stranama.

Najpodvojeniji odnos prema `drugoj`, kao i prema `prvoj` Jugoslaviji, očituju Bošnjaci.
To se iskazuje u stajalištu da su Muslimani u socijalističkoj Jugoslaviji bili nacionalno
nepriznati, obespravljeni i `osuđeni na nestanak`, ali da su u njoj doživjeli i `populacijsku
eksploziju` te da su se `ravnomjernije i obimnije nego ranije uključivali u moderne
civilizacijske tokove` (Filandra, 1998.; vidjeti i Duraković, 1993.).

Ukratko, od triju država što su vladale Bosnom od polovice 15. do kraja 20. stoljeća,
Muslimani su se masovno vjerski i politički vezali samo uz Osmansko carstvo, Hrvati su
masovnije bili naklonjeni samo Austrougarskoj, a Srbi Jugoslaviji. Za te tri države svaka
je vjerska i etnička zajednica vezala svoje mitove o vlastitim `zlatnim dobima` u
bosanskoj povijesti u kojima su doživjele procvat i prema čijemu su načinu života gajile
svojevrsnu nostalgiju. Stoga se tursko, austrougarsko i jugoslavensko `zlatno doba`
bosanske povijesti zlati u stvarnoj ili mitološkoj svijesti samo Bošnjaka, ili samo Hrvata,
ili samo Srba.

Tijekom više od pet stoljeća povijesti pripadnici triju glavnih vjerskih i etničkih zajednica
nikad nisu trajno, zajedno i masovno optirali za jednu državu. U tom su se položaju
obično nalazili samo pripadnici jedne zajednice, dok su pripadnici ostalih dviju zajednica
uglavnom bili protivnici ili neprijatelji postojeće državne zajednice.

One su ipak opstajale desetljećima i stoljećima zahvaljujući autokratskoj prirodi


političkih režima: osmanska, austrougarska i prva jugoslavenska država bile su,
uvažavajući sve razlike među njima, autokratske monarhije, a druga jugoslavenska
država republikanska komunistička diktatura.

U Osmanskom carstvu svi su podanici bili organizirani u male, polusamostalne religijske


zajednice u sklopu miletskog sustava.

Premda su bile odgovorne sultanu i osmanskim vlastima, imale su određenu unutarnju


samostalnost u upravljanju obrazovanjem, sudovanjem, obiteljskim i humanitarnim
poslovima, te su bile dužne pomagati državi u prikupljanju poreza.

Miletira su upravljale vjerske ili crkvene, a rijetko i svjetovne vlasti. U sklopu takva
sustava, tri glavne vjerske zajednice razvile su vlastite oblike organizacije vjerskog života
- bogomolje, vjerske obrede i rituale, vjerske redove i vjerske škole i dr. - koji su bitno
utjecali na svjetovni život pripadnika svojih zajednica, njihove vrijednosti i svjetonazore.
Postupno su se oblikovali `vjerski blokovi` kao vrlo zatvorene društvene skupine: U
šerijatskoj doktrini jako su naglašene tendencije u pravcu izolacije pripadnika islama, ali
to nije svojstveno samo ovoj nego i drugim religijama.

Katolička crkva je npr. zabranjivala svojim članovima `da s nevjernicima stupaju u


povjerljivi odnos i da s njima održavaju trajne lične veze`. Na istim pozicijama stajala je i
pravoslavna crkva koja je zabranjivala pobratimstvo među Srbima i 'Turcima'`
(Hadžijahić, 1974.). U doba austrougarske vladavine bosanske vjerske zajednice bile su
već toliko zatvorene da su prevjeravanja, prijelazi s jedne vjere na drugu, postala vrlo
rijetka.

Prema statističkim podacima, od 1879. do 1915. godine na muslimansku je vjeru prešlo


44, a s nje se odmetnulo 65, na pravoslavnu je vjeru prešlo 88 a s nje se odmetnulo 46, a
na katoličku vjeru prešlo je 93, a odmetnulo se 118 pojedinaca (Džaja, 2002.). Bilo je i
nezabilježenih vjerskih konverzija, ali one nisu bile brojne. Nije moguće previdjeti veliki
povijesni obrat: epoha života Bosne u islamskoj teokraciji započela je masovnim
prevjeravanjem uzrokovanim brojnim društvenim razlozima, a okončana je gotovo
potpunim marginaliziranjem te poj

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(17)
Datum: 11.09.2007 20:21
Autor: Mirjana Kasapović

Islam općenito ne razdvaja vjerski i svjetovni život, pa je njegov utjecaj na privatni i


društveni život bosanskih muslimana bio sveobuhvatan. Ostale dvije vjerske zajednice
morale su se služiti prikrivenijim i suptilnijim oblicima utjecaja na svjetovni život svojih
pripadnika.

Nastojeći očuvati vjerski identitet, katolički su svećenici `zadirali i u pučke običaje, vršili
selekciju, iskorjenjivali ih i unosili konfesionalne razlike u njih` (Džaja, 1999.). Samo je
naoko bizarna činjenica da su bosanski franjevci tolerirali i poticali tetoviranje katolika,
napose mladih katolkinja, u srednjoj Bosni, kojima su još kao djevojčicama utetovirali
križeve na pojedine dijelove tijela, najčešće na ruke.

To je bio znak prema kojemu su se katolici razlikovali od ostalih vjerskih skupina.


Tetoviranje je općenito imalo ulogu jednoga od `sekundarnih kulturnih znakova` etničke i
društvene diferencijacije u povijesti općenito (Hutchinson i Smith, 1996.). Pravoslavno je
svećenstvo pomoću liturgije čuvalo i širilo spomen na srpske vladare, a manastir se
`razvio u osmanskoj epohi u prvorazredni locuspoliticus, `u imaginarnu rezidenciju
nacionalnih svetaca` i u zemljopisno stjecište, gdje se njegovala politička tradicija i gdje
su se donosile najvažnije odluke (Džaja, 1999.). No, do austrougarske okupacije 1878.
godine, kad je započeo proces društvene i političke modernizacije Bosne i Hercegovine,
nije bilo obuhvatnijega svjetovnog konstituiranja i organiziranja svih triju glavnih
vjerskih i etničkih zajednica. Drugim riječima, tek su se potkraj 19. i na početku 20.
stoljeća duboki vjerski povijesni rascjepi počeli pokazivati u oblicima otvorenoga i
obuhvatnoga blokovskog strukturiranja i organiziranja bosanskohercegovačkog društva.
Tri glavne vjerske i etničke zajednice tada počinju osnivati zasebne društvene i političke
institucije i organizacije na svim područjima života: zasebne škole i đačke domove,
kulturne ustanove i karitativna društva, tisak i izdavaštvo općenito, novčarske zavode i
banke, dionička društva i poljodjelske zadruge, radničke sindikate i političke stranke itd.
U tom razdoblju, a napose na početku 20. stoljeća, vjerske ustanove Hrvata i Srba sve su
više poprimale nacionalna obilježja te su, umjesto ekskluzivnih vjerskih naziva, uzimale
nacionalne nazive ili su starim vjerskim nazivima dodavana i nacionalna imena.

U Bosni i Hercegovini tada nastaju hrvatske osnovne, srednje i više škole, hrvatske
narodne čitaonice i knjižnice, hrvatska glazbena i pjevačka društva, hrvatska sokolska
društva, hrvatske seljačke blagajne za štednju i zajmove, hrvatske težačke zadruge,
hrvatske gospodarske zadruge, matice radnika Hrvata, hrvatske omladinske organizacije,
Hrvatska centralna banka, Hrvatska dionička tiskara, Hrvatsko kulturno društvo
`Napredak`, hrvatske političke stranke itd. Razmjere tog procesa dobro ilustrira nekoliko
podataka s područja privrednog, kulturnog i političkog života. Godine 1912. u 23 kotara
diljem zemlje djelovalo je više od 60 hrvatskih gospodarskih, seljačkih i radničkih
zadruga, koje su se bavile štednim i kreditnim poslovima i raspolagale solidnim
kapitalom (Đaković, 1985.). Otprilike u isto vrijeme bilo je tridesetak katoličkih osnovnih
škola, te nekoliko viših strukovnih i ostalih škola (Džaja, 2002.). Hrvatsko kulturno
društvo `Napredak`, nastalo spajanjem Hrvatskog potpornog društva za potrebe đaka
srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini iz Mostara i Hrvatskog društva za
namještenje djece u zanate iz Sarajeva, što su osnovana 1902. godine, imalo je 110
ogranaka i razvilo je široku prosvjetnu i kulturnu djelatnost, ponajprije u Bosni i
Hercegovini, ali i u Hrvatskoj (Dizdar, 2004). Do 1910. godine u zemlji je osnovano 187
raznovrsnih hrvatskih udruženja. Mnoga od njih bila su pokretači i izdavači hrvatskih
vjerskih, književnih, kulturnih, političkih i omladinskih novina i časopisa. Na političkom
području mjesni odbori Hrvatske narodne zajednice (HNZ), prve političke stranke
bosanskohercegovačkih Hrvata utemeljene 1908. godine, ubrzo su osnovani u više od 80
mjesta u zemlji (Đaković, 1985.). Posrijedi je, dakle, bilo vrlo široko kulturno, privredno
i političko organiziranje katolika, odnosno Hrvata, u vlastitim, zasebnim institucijama i
organizacijama. Parafrazirajući izvještaje o životu nizozemskih katolika, moglo bi se
kazati da su se hrvatski katolici u Bosni i Hercegovini rađali u katoličkim brakovima, išli
u katoličke crkve i na katolički vjeronauk, pohađali hrvatske škole i živjeli u hrvatskim
đačkim domovima, stipendiralo ih je Hrvatsko kulturno društvo `Napredak`, zaduživali
su se i štedjeli u hrvatskim zadrugama, učlanjivali u hrvatske sindikate, čitali su hrvatske
novine i časopise u hrvatskim čitaonicama, zabavljali se u hrvatskim pjevačkim i
sportskim društvima, družili se s katolicima, odijevali se u katoličke narodne nošnje,
ženili se katolkinjama i udavale za katolike, te bili sahranjivani na katoličkim grobljima.
Hrvatski katolik u Bosni i Hercegovini potkraj 19. i na početku 20. stoljeća živio je
otprilike kao nizozemski katolik, uvažavajući sve duboke razlike u privrednoj
razvijenosti, državnom statusu i kulturi između dviju zemalja.

U isto je doba u Bosni i Hercegovini bilo stotinak srpskih zadruga, više nego hrvatskih,
ali s nešto manjim ukupnim novčanim kapitalom. Od 26 srpskih novčanih zavoda 1911.
godine osnovana je Srpska centralna banka u Sarajevu (Đaković, 1985; Ekmečić, 1989.).
U zemlji je 1879. djelovalo 56, a 1912. godine čak 123 srpske pravoslavne osnovne škole
(Džaja, 2002.). Godine 1910. postojalo je 396 srpskih udruženja i društava (Ekmečić),
koja su izdavala brojne političke, književne, kulturne, privredne, omladinske i vjerske
novine i časopise. Središnje i najutjecajnije srpsko udruženje `Prosvjeta`, osnovano 1902.
godine, imalo je vlastiti đački dom, svoj sustav stipendiranja đaka i studenata, središnju
knjižnicu u Sarajevu, te razvijenu publicističku djelatnost. Srpska narodna organizacija
(SNO), glavna politička stranka bosanskohercegovačkih Srba, i Srpska narodna
samostalna stranka (SNSS) formirane su 1908. godine.

Muslimanski zemljišni i novčarski kapital bio je koncentriran u vakufima u vlasništvu


Islamske vjerske zajednice. Do Prvoga svjetskog rata bilo je osam muslimanskih
novčanih zavoda, odnosno različitih banaka, a u Sarajevu je 1911. godine osnovana
Muslimanska banka kao središnja financijska institucija. Austrougarska je zatekla u
zemlji razvijen sustav vjerskih škola s tisuću kuranskih škola za djecu, te više od 40
teoloških srednjih škola i nižih medresa, a sama je otvorila desetke reformiranih nižih
srednjih, građanskih i ostalih muslimanskih škola u kojima se predavalo na turskom,
arapskom i perzijskom jeziku. Bosanski jezik uveden je tek 1884. godine, i to u
sarajevsku ruždiju, dvogodišnju srednju školu, a u nekim mektebima, školama za početnu
vjersku naobrazbu, turski su udžbenici ostali u uporabi do 1912. godine. Na turskom
jeziku tiskani su i neki muslimanski listovi, godišnjaci, te neke druge publikacije, a
koristilo se i arapskotursko pismo na kojemu je tiskano oko pola milijuna primjeraka
raznih knjiga (Hadžijahić, 1974, 131). Islamska dioničarska tiskara osnovana je 1905.
godine, a objavljivane su brojne vjerske, književne i političke novine i časopisi. U zemlji
su 1908. godine bila registrirana 124 raznovrsna udruženja: čitaonice, omladinska i
obrtnička društva, trezvenjačka i humanitarna društva itd. Glavno od njih, `Gajret`,
osnovan 1903. godine, razvio je široku mrežu podružnica u Bosni i izvan nje.

I `Gajret` je, poput hrvatskoga `Napretka` i srpske `Prosvjete`, izgradio vlastiti sustav
kreditiranja i stipendiranja đaka i studenata. I prije osnutka `Gajreta` Muslimani su u više
mjesta imali vakufske konvikte kao ustanove za zbrinjavanje đaka. Muslimansko
dobrotvorno društvo `Merhamet` osnovano je 1913. godine. Muslimanska narodna
organizacija (MNO) kao glavna politička stranka, formirana je 1908, a dvije godine
kasnije osnovana je i Muslimanska napredna organizacija (MNO) koja se 1910.
preimenovala u Muslimansku samostalnu stranku (MSS), da bi se 1911. godine ujedinila
s Muslimanskom narodnom organizacijom u Ujedinjenu muslimansku organizaciju
(UMO).

Očito je da se u Bosni i Hercegovini u to doba razvijala jedna vrsta `herderovskoga`


kulturnog nacionalizma, koji je općenito bio ukorijenjen među narodima Istočne Europe:
`Moglo bi ga se naći i među populacijama koje su postojale samo kao etničke kategorije,
bez mnogo samosvijesti, poput Slovaka, Slovenaca i Ukrajinaca, koji nisu imali dugo
etničko sjećanje, zasebnih institucija i domaćih elita, kao i među jasno ocrtanim nacijama
s omeđenim granicama, samosvjesnim stanovništvom i bogatim pamćenjem, poput
Hrvata, Čeha, Mađara ili Poljaka; ili pak među narodima s vjerskim pamćenjem i
institucijama poput Grka, Srba i Bugara` (Smith, 2003.). Razmjerno uski krugovi
kulturnih nacionalista najprije su stvarali klubove i društva, čitali pjesme, objavljivali
časopise i sudjelovali u obredima, te nastojali podupirati sve oblike samopomoći
zajednice. Kulturni nacionalizam nije se, pak, ograničavao samo na spomenute kulturne
aktivnosti, nego je stvarao i `labavu mrežu jezičnih društava, dramskih skupina,
nakladničkih kuća, knjižnica, ljetnih škola, poljoprivrednih zadruga i političkih stranaka`.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(18)
Datum: 12.09.2007 20:45
Autor: Mirjana Kasapović

Ipak, proces samostalnog društvenog i političkog organiziranja muslimana potkraj 19. i


na početku 20. stoljeća bitno se razlikovao od istovrsnih procesa među pravoslavcima i
katolicima. Dok su se bosanski pravoslavci i katolici sve više osjećali, ponašali i nazivali
Hrvatima i Srbima, pa je njihovo vjersko samoorganiziranje ujedno bilo i nacionalno
samoorganiziranje, bosanski muslimani još su se ponašali kao vjerska skupina.

Saćir Filandra (1998.) konstatira da su se sva 124 registrirana društva i udruženja 1908.
godine nazivala muslimanskim, a nijedno bošnjačkim, i to na temelju `slobodnog, ni od
koga nametanog` izbora. Uzroke vidi u tome što `u XX stoljeće Bošnjaci ulaze bez
dovoljno razvijene nacionalne svijesti. Svijest o vjerskoj, kulturnoj i političkoj vlastitosti
oni donekle imaju i izražavaju, ali svijest o nacionalnoj posebnosti im posve nedostaje.
Ponašaju se i osjećaju kao vjerska, a ne kao nacionalna skupina`.

Muhamed Hadžijahić (1974.) misli, pak, da je nakon razdvajanja


nacionalnointegracijskih procesa u Bosni i nastanka nacionalnih zajednica Hrvata, Srba i
Muslimana, ustrajavanje na bošnjačkom imenovanju muslimana postalo `historijski
prevaziđeno`. On smatra da je to ime bilo rezervirano samo za sve stanovnike Bosne, ali
da `nije došlo do oživotvorenja jedne bošnjačke ideologije`, jer se narod toliko vjerski i
klasno razlikovao da nije bilo pretpostavki za minimalno nacionalno jedinstvo u Bosni.

Stoga nije točno da se Muslimani osjećaju `nacionalno Bošnjacima`, nego se `Muslimani


osjećaju Muslimanima`. Posve suprotno misli Adil Zulfikarpašić (1995.), koji tvrdi da su
se Muslimani nazivali Muslimanima pod prisilom komunističkih vlasti te konstatira kako
je apsurdno da su `komunisti ateisti nametnuli jednom narodu vjersko ime`. Te
podvojenosti izražavale su se i u političkom profilu muslimanskih stranaka, kao i važnijih
kulturnih društava, novina i časopisa, koji su u nacionalnopolitičkom pogledu uglavnom
bili prohrvatski ili prosrpski orijentirani: Muslimanska narodna organizacija (MNO) i
Muslimanska napredna stranka (MNS) bile su sklonije hrvatskoj nacionalnoj ideologiji i
često su javno zauzimale prohrvatska stajališta, a Muslimanska težačka stranka (MTS),
Muslimanska demokratija (MD) i Muslimanski radikali (MR) bili su usmjereni prosrpski.
Najvećim muslimanskim kulturnim društvom `Gajretom` upravljali su prosrpski
orijentirani muslimanski intelektualci, pa je 1929. godine ono i službeno preimenovao u
`srpsko-muslimansko kulturno-prosvjetno društvo`. Kao protuteža `Gajretu`,
muslimansko kulturno društvo `Narodna uzdanica`, osnovano 1924. godine, bilo je
prohrvatski orijentirano.

Podvojenost je bitno obilježila i muslimansku politiku u prvoj Jugoslaviji i ponajbolje se


izražavala u političkom ponašanju i osobnom nacionalnom izjašnjavanju njezinih čelnika,
kao i muslimanskih intelektualaca uopće, koji su podlegli `autosrbizaciji` i
`autokroatizaciji` (Zgodić, 2003.). Muslimanski zastupnici u jugoslavenskoj skupštini
većinom su se izjašnjavali kao Hrvati i, mnogo rjeđe, kao Srbi: od 23 zastupnika JMO-a u
Skupštini 1920. godine 15 ih se izjasnilo kao Hrvati, dva kao Srbi, jedan kao Bošnjak, a
pet se nije opredijelilo; nakon izbora 1923. godine od 18 muslimanskih zastupnika čak 17
ih se izjasnilo kao Hrvati, a jedan je bio neopredijeljen; nakon izbora 1927. godine od 18
zastupnika 11 se izjasnilo kao Hrvati, jedan kao Srbin, a šest je bilo neopredijeljenih
(Hadžijahić, 1974.; Purivatra, 1974.; Gligorijević, 1979.). No, proces `nacionaliziranja`
muslimana u osnovi je ostao ograničen na političku i društvenu elitu i nije zahvatio
muslimanske mase. To posredno potvrđuju i podaci o zanimanju zastupnika JMO-a u
jugoslavenskoj skupštini: 1923. godine od 18 zastupnika pet su bili odvjetnici, četiri
nastavnici, po dva trgovci i državni činovnici, po jedan liječnik, novinar i
zemljoposjednik, a samo su dva bili zemljoradnici. Profesionalni i socijalni sastav
skupštinske frakcije JMO-a kasnije se još više `intelektualizirao` i `počinovničio`, te
među zastupnicima nije bilo ni simbolično zastupljenih zemljoradnika, industrijskih
radnika i obrtnika (Gligorijević, 1979.). Da proces hrvatizacije i srbizacije nije ostao
ograničen na muslimansku intelektualnu i poslovnu elitu, onda bi i muslimanske mase
glasovale za hrvatske i srpske političke stranke, a to se nije dogodilo.

Navedene povijesne činjenice nisu, pak, prepreka interpretacijama u kojima se bosansko


društvo prikazuje kao povijesno nesegmentirana cjelina:

`Stotinama godina bilo je očevidno da su Bosanci različitih vjera i nacija živjeli u


komšiluku, u istoj mahali (ulici), u istom selu, općini i gradu, išli u iste škole i razredna
odjeljenja, obdaništa i fakultete, služili se istim kulturnim i zdravstvenim ustanovama,
poštivali tuđe vjerozakone i bogomolje i međusobno se uvažavali i stvarali prijateljstva, i
to na svakom pedlju bosanske zemlje...` (Ibrahimagić, 2003.).

Blokovsko organiziranje nije, dakako, značilo da u zemlji uopće nije bilo mješovitih
društvenih i političkih institucija i organizacija, nego samo da su one bile malobrojnije i
neutjecajnije od vjerskih i etničkih. Primjerice, do Prvog svjetskog rata u Bosni i
Hercegovini bilo je osnovano 50 samostalnih novčanih zavoda: 26 srpskih, 10 hrvatskih,
osam muslimanskih i samo šest mješovitih (Hadžijahić, 1974.). Bilo je i mješovitih škola,
kulturnih i sportskih društava, novina i časopisa, sindikata, političkih stranaka itd. No,
mješovite ustanove nerijetko su se iznutra etnički segmentirale pod utjecajem i pritiskom
vanjskih političkih događaja koje su njihovi članovi različite vjerske i etničke pripadnosti
doživljavali na različite načine. Tipične su bile etničke podjele, pa i međusobni nasilni
sukobi učenika i nastavnika u mješovitim školama. Osim toga, neke su institucije i
organizacije formalno bile višeetničke, ali su ih stvarno pretežno činili pripadnici jedne
vjerske ili etničke zajednice ili etničkih skupina koje su u Bosni bile marginalne, pa
njihovo djelovanje nije bilo politički nepristrano ili je bilo nevažno. Tako je
Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine (SS BiH), osnovana 1908. godine,
zastupalu ideologiju jugoslavenskog unitarizma, dok je većina njezinih vođa `smatrala
Bosnu i Hercegovinu srpskom pokrajinom` (Filandra, 1998.). U Glavnom radničkom
savezu za Bosnu i Hercegovinu, sindikalnoj organizaciji koja je ideološki i organizacijski
bila vezana uz Socijaldemokratsku stranku, Hrvati, Srbi i, osobito, Muslimani bili su
1911. godine izrazito potpredstavljeni u odnosu prema svojim udjelima u stanovništvu,
dok su vrlo natpredstavljeni bili predstavnici najmalobrojnijih etničkih skupina u Bosni i
Hercegovini: Hrvata je bilo 2.030, Srba 1.619, Muslimana 737, dok je istodobno u tom
tijelu bilo 305 Čeha, 300 Slovenaca, 287 Nijemaca, 282 Mađara, 166 Židova i 342 ostalih
(Purivatra, 1974.).

Zasebno društveno i političko organiziranje bosanskih društvenih segmenata bilo je


obuhvatno i trajno:

`U Bosni i Hercegovini bila je trajna pojava, ne samo za vrijeme Austrougarske već i za


vrijeme stare Jugoslavije, postojanje ovakvog trijaliteta koji je proizlazio iz postojećeg
narodnosnog diferenciranja` (Hadžijahić, 1974.).

U to doba društvo se sastoji od `tri zasebna, paralelna nacionalno-vjerska kruga`. Naime,


`prostorno i geografski stanovništvo je izmiješano i difuzno raspoređeno, ali mentalno,
kulturno i institucionalno bošnjačko-muslimanske, srpsko-pravoslavne i hrvatsko-
katoličke zajednice žive u zasebnom svijetu i u znaku u to doba žuđene i ostvarene
sveopšte autonomije` (Zgodić, 2003.).

Načelo `trijaliteta` u strukturiranju i organiziranju društva pretvorilo se u ozbiljan


problem suvremene bošnjačke političke ideologije. S jedne strane, ukazivanje na njega
čini se nužnim kako bi se dokazalo da su se Muslimani, usporedno i istodobno s
Hrvatima i Srbima, razvijali kao posebna etnička zajednica, `poseban socioetnički
subjektivitet` (Hadžijahić, 1974.), te da njihov etnički i nacionalni identitet nije izmišljen
i umjetno konstruiran. S druge strane, ustrajavanje na načelu `trijaliteta` razbija
predodžbu o razvoju bosanskog društva kao jedinstvene cjeline, koja je doduše bila
vjerski i etnički izdiferencirana, ali čija jedinstvenost i cjelovitost nikad nisu bile
dovedene u pitanje iznutra nego samo izvana. Kako država ne može biti neovisna o
prirodi društva kojeg `politički organizira`, opisano segmentirano društvo teško može biti
osnova uspostave etnički `nediferencirane` ili `neutralne` države za koju se zauzima
glavnina graditelja suvremene bošnjačke političke ideologije.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(18)
Datum: 13.09.2007 22:14
Autor: Mirjana Kasapović

Prevlast zasebnih vjerskih i etničkih obrazovnih i kulturnih sustava bila je institucionalna


osnovica stvaranja posebnih društvenih elita. One su se razvijale ponajprije u zasebnim
vjerskim i svjetovnim školama te pomoću ekskluzivnih vjerskih i nacionalnih sustava
kreditiranja i stipendiranja đaka i studenata. Sva tri glavna kulturna udruženja Napredak,
Prosvjeta i Gajret kreditirala su, stipendirala i novčano pomagala uglavnom pripadnike
vlastite vjerske i nacionalne skupine.

Statutima Napretka bilo je propisano da natjecatelji za stipendije i potpore moraju biti


uzorni učenici, svjesni Hrvati i dobri katolici. Kao kuriozitet ističe se činjenica da je
Napredak ipak dao novčanu potporu po jednome muslimanskom đaku u školskoj 1913-
1914. i 1914-1915. godini. Napredak je načelno bio sklon činiti iznimke samo u slučaju
muslimanskih đaka i studenata koji su se nacionalno deklarirali kao Hrvati. I Prosvjeta je
bila spremna povremeno novčano podupirati samo katolike i muslimane koji su
nacionalno optirali za srpstvo. Zabilježeno je da je stipendiju dobio samo jedan
muslimanski student koji je kao `ideološku protuuslugu... pisao propagandističke članke i
jednu brošuru u kojoj se zauzimao za posrbljenje bosanskih Muslimana` (Džaja, 2002). I
Gajret je novčano poticao i podupirao samo pripadnike muslimanske vjere.

Način regrutacije bitno je pridonio nastanku triju zasebnih društvenih elita koje nisu
uspjele razviti zajednički koncept o političkom identitetu bosanskohercegovačkog
stanovništva i države. To je imalo dalekosežne posljedice za sudbinu bosanskog društva i
države do najnovijeg doba. Na počecima društvene i političke modernizacije zemlje nisu
samo nastale tri posebne društvene elite, nego su one imale i vrlo različite, a često i
nepomirljive, poglede na političku sudbinu bosanske države. Sva tri glavna kulturna
društva nastavila su i proširila svoju djelatnost i u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj su
krajnje konfliktni nacionalni odnosi pridonosili i učvršćenju zasebnih političkih
ideologija i identiteta etničkih elita. Dok su Muslimani bili vjerni idealu cjelovite i
autonomne Bosne i Hercegovine, Srbi i Hrvati nisu `dijelili ovaj ideal nego su se
usmjeravali ujedinjenju Bosne i Hercegovine s Hrvatskom odnosno Srbijom` (Džaja,
2004). Korijeni i znakovi tog razdora preživjeli su pokušaje unifikacije obaju
autokratskih jugoslavenskih političkih režima te su vidljivi i danas.

Vjerska i etnička segmentiranost društva bila je institucionalizirana i na `državnoj` razini,


to jest na razini glavnih političkih tijela Bosne i Hercegovine u razdoblju austrougarske
vladavine. Tada su ozakonjeni i praktično primijenjeni prvi normativnoinstitucionalni
obrasci uređenja političkih odnosa koji su bili srodni konsocijacijskim mehanizmima.

Zemaljskim statutom za Bosnu i Hercegovinu, što ga je car Franjo Josip I proglasio 1910.
godine, uspostavljen je Bosanski sabor kao glavno zemaljsko tijelo koje je imalo pravo
pripremati i predlagati zakone, ali ih nije moglo i usvajati. Bilo je sastavljeno od 72
izborna člana i 20 virilista. Izborni članovi birani su na temelju kurijskoga biračkog
prava, prema kojemu su svi birači bili podijeljeni u tri vjerske kurije: katoličku,
muslimansku i pravoslavnu. Svaka vjerska kurija dijelila se na četiri potkurije: gradsku,
seosku, veleposjedničku i obrazovnu ili kuriju inteligencije. Prema Izbornom redu iz
1910. godine, aktivno biračko pravo imali su `svi bosansko-hercegovački pripadnici
muškog spola koji su na dan izbora navršili 24 godine, samovlasni su i koji u zemlji
stanuju bar od jedne godine amo`. Pasivno biračko pravo imali su, pak, muškarci koji su
navršili 30 godina života i koji su uživali sva građanska prava. Od žena, aktivno biračko
pravo imale su samo veleposjednice, žene pripadnice veleposjedničke potkurije u svakoj
vjerskoj kuriji, koje su plaćale 140 kruna zemljarine. Svaka je kurija dobila fiksnu
mandatnu kvotu koja je bila razmjerna njezinu udjelu u ukupnom stanovništvu zemlje:
pravoslavci 31 ili 43 posto, Muslimani 24 ili 33 posto, katolici 16 ili 22 posto mjesta, a
jedno je mjesto pripalo pripadniku židovske zajednice. Virilisti su bili imenovani prema
načelu edžofficio, to jest prema položaju u crkvenoj i državnoj hijerarhiji, uvažavajući
načelo razmjerne zastupljenosti vjerskih zajednica. U Sabor je tako ušlo 15 crkvenih
poglavara i pet visokih državnih dužnosnika. Među crkvenim poglavarima bilo je pet
muslimanskih vjerskih dostojanstvenika - reisu-l-ulema, vakufsko-mearifski direktor,
sarajevski i mostarski muftija i najstariji muftija, šest dostojanstvenika Srpske
pravoslavne crkve - četiri episkopa, mitropolit i predsjednik Velikoga upravnog i
prosvjetnog savjeta Srpske pravoslavne crkve, tri rimokatolička dostojanstvenika -
nadbiskup i dva provincijala (redodržavnika) franjevačkog reda, te jedan predstavnik
židovske vjerske zajednice - sefardski nadrabin. Od svjetovnih dužnosnika u Sabor su
ušli predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Odvjetničke komore u Sarajevu, načelnik
zemaljskoga glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u
Sarajevu (Imamović, 2003). Mandat zastupnika trajao je pet godina.

Konstitutivni izbori za Bosanski sabor 1910. godine upozorili su na dva procesa od


dalekosežne važnosti za društveni i politički život zemlje. Pokazali su, prvo, da je u
zemlji bila poodmakla preobrazba vjerskih i etničkih zajednica u nacionalne, pa su se
vjerske kurije stvarno politički očitovale i kao nacionalne kurije. Intencija je ustavodavca
bila da se politički sustav Bosne i Hercegovine uspostavi na temeljima političkog
konfesionalizma - pod kojim se misli na uzdizanje vjere do načela političke konstitucije i
organizacije društva, dakle na način političkog života koji ne razdvaja politiku i religiju,
nego dopušta religijama da prisvoje javnu sferu života i pretvore se u svjetovnu vlast - ali
se on već među Srbima i Hrvatima uvelike bio pretvorio u moderni etnički nacionalizam.
U tom razdoblju oni su imali sva glavna obilježja `klasičnih` etničkih zajednica:
zajedničko ime koje je identificiralo i izražavalo bit etničke zajednice, mit o zajedničkom
podrijetlu, historijska sjećanja o zajedničkoj prošlosti, uključujući vlastite povijesne
junake i događaje koje su redovito slavili, jedan ili više elemenata zajedničke kulture,
koja je uključivala vjeru, običaje ili jezik, vezu sa širom domovinom, koja nije nužno
značila fizičku okupaciju te zemlje, nego simboličnu povezanost sa zemljom podrijetla, te
osjećaj međusobne solidarnosti (Hutchinson i Smith, 1996). Muslimani nisu imali sva
navedena obilježja etničke zajednice, primjerice etničko ime ili izgrađen mit o
zajedničkom podrijetlu, ali su se u glavnini razvijali kao zasebna etnokulturna zajednica
koja je imala zajedničku vjeru, običaje, mitove, kultove i tabue, osjećaj srodnosti,
sjećanje na zajedničku povijest, osjećaj jake vezanosti za zemlju u kojoj su živjeli i dr.,
dakle brojne `kulturne znakove` etničke posebnosti. Različiti vjerski i kulturni identiteti
nisu postali samo osnovicom političke mobilizacije, nego i temeljem oblikovanja
posebnih nacionalnih identiteta, poglavito među Hrvatima i Srbima, koji su svoju
etničnost sve više `politizirali`, nastojeći ostvariti posebna grupna prava unutar Bosne i
Hercegovine ili u odnosu prema njoj. Srpska i hrvatska politička elita sve su se otvorenije
borile i sukobljavale za političku vlast, nastojeći pritom pridobiti muslimansku elitu na
svoju stranu kako bi time stekle brojčanu većinu.

Drugo, izbori su potvrdili da se bosanskohercegovačko društvo potpuno politički


segmentiralo, što se očitovalo u masovnome ekskluzivnom glasovanju kurija za vlastite
političke organizacije: sve srpske mandate dobila je jedna srpska politička organizacija,
svi muslimanski mandati pripali su jednoj muslimanskoj organizaciji, a sve hrvatske
mandate podijelile su dvije hrvatske političke organizacije. Podjela katoličkih mandata na
dvije stranke bila je izraz veće etničke, ideološke i socijalne izdiferenciranosti katoličke
kurije u odnosu prema pravoslavnoj i muslimanskoj. Nju nisu činili samo domaći katolici
Hrvati, nego i brojni katolici doseljeni iz ostalih dijelova Monarhije, među kojima je bilo
najviše Nijemaca, Mađara, Čeha, Slovenaca, Talijana i dr. Prema podacima o podrijetlu,
gotovo polovica katoličkih zastupnika u Bosanskom saboru bili su doseljeni katolici.

Domaći katolici nisu na to gledali blagonaklono, jer su se osjećali politički zakinutima.


Bio je to politički izraz neravnopravnih odnosa među domaćim i doseljenim katolicima,
koji su se očitovali i na drugim područjima, primjerice u popunjavanju konfesionalnih
kvota u školstvu, zbog čega je znatan dio državnih potpora u školovanju pripadao
doseljenim katolicima. Po svojemu socijalnom sastavu, Bosanski sabor bio je tipični
preddemokratski honoracijski parlament u kojemu su prevladavali profesori, liječnici,
odvjetnici, pisci, svećenici, novinari, zemljoposjednici i poduzetnici, dakle svjetovni i
vjerski uglednici. Elitistički sastav Sabora imao je utjecaja na način rada i opći politički
profil te institucije.

Najvažniji zaključak što se nadaje iz rezultata prvih, preddemokratskih parlamentarnih


izbora jest da su u njima uspjeha imale samo etničke stranke koje su se zauzimale za
`segmentalnu politiku`, a što se smatra ključnim dokazom da je društvo u kojemu one
djeluju podijeljeno ili segmentirano. To valja imati na umu i pri tumačenju rezultata
polukompetitivnih parlamentarnih izbora u Prvoj Jugoslaviji, kao i kompetitivnih izbora
u prijeratnoj i poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(20)
Datum: 14.09.2007 22:52
Autor: Mirjana Kasapović

Sabor je, dakle, bio sastavljen prema načelu razmjerne zastupljenosti vjerskih kurija.
Prema jednakom načelu bio je sastavljen i Zemaljski savjet, odnosno Vlada. Zemaljski
statut propisivao je da `svaka vjeroispovijest u Saboru bira u Zemaljski savjet onoliko
članova koliko joj prema srazmjeru pučanstva zapada` (čl. 39), pa su u Vladu ušla četiri
pravoslavca, tri muslimana i dva katolika, koje su saborski zastupnici izabrali iz svojih
redova. Bila je to neka vrsta vlade velike koalicije svih glavnih vjerskih segmenata
društva. Istodobno, u sastavu nekih tijela primjenjivalo se paritetno načelo. Statut je
propisivao da u tročlanom predsjedništvu Sabora mora biti zastupljena `svaka od triju
glavnih vjeroispovijesti zemlje` (čl. 23). Načelo razmjernosti primijenjeno je i u izborima
kotarskih vijeća kao izbornih tijela ograničene lokalne samouprave, i to tako što se na
1.500 pripadnika neke vjerske zajednice u seoskim općinama i 750 u gradovima birao
jedna vijećnik.

Konstitucionalni preddemokratski konsocijacijski mehanizam bio je i pravilo odlučivanja


kvalificiranim većinama o vitalnim zemaljskim interesima, a oni su se ticali ponajprije
`stvari bogoštovlja`. Prema Statutu, u odlučivanju o vjerskim pitanjima morale su
sudjelovati najmanje četiri petine svih zastupnika, a odluke su bile pravovaljane ako je za
njih glasovalo najmanje dvije trećine nazočnih zastupnika (čl. 36). To je značilo da je za
neku odluku o vjerskim pitanjima moralo glasovati najmanje 61 od 92 zastupnika, što je
isključivalo mogućnost da zastupnici samo jedne vjerske zajednice odnosno nacionalne
političke organizacije nadglasuju predstavnike ostalih dviju zajednica. Tim
institucionalnopolitičkim sredstvima austrougarska je uprava nastojala `održati
unutrašnju ravnotežu, svjesna da bi svaki njen poremećaj u korist neke od tri vjersko-
etničke grupe ugrozio položaj monarhije u BiH` (Imamović, 2003). Retrospektivno se
može ustvrditi da je znakovito što je za konsocijacijskim mehanizmima posegnula vlast
države koja će i sama nakon 1918. i osobito nakon 1945. godine sloviti kao klasični
slučaj konkordancijske demokracije.

Procesi zasebnog društvenog i političkog organiziranja bosanskohercegovačkih


segmenata bili su nasilno suzbijani i umnogome prekinuti u razdoblju 1. (1918 - 1941) i
2. Jugoslavije (1945 - 1992). Bitno obilježje autoritarnih političkih režima Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca i pogotovo Kraljevine Jugoslavije bilo je ograničenje
društvenog i političkog pluralizma općenito. Sa stajališta službene ideologije
jugoslavenskog unitarizma, bilo je suspektno, a povremeno je i službeno zabranjivano
nacionalno, političko i društveno organiziranje i djelovanje. Nakon proglašenja
oktroiranog ustava 1931. godine bila su zabranjena sva udruženja `na vjerskoj,
plemenskoj i regionalnoj` osnovi. Ustavna zabrana nije se odnosila samo na političke
stranke i ostale političke organizacije, nego i na sportska društva, pri čemu je ustavodavac
vjerojatno imao na umu sokolska društva koja su djelovala kao `izvanparlamentarni
stranački supstituti` (Džaja, 2004, 41). Nakon zabrane svjetovnog nacionalnog
organiziranja i djelovanja, ulogu političkih institucija opet su preuzele crkvene ustanove,
koje su svojim vjerskim, kulturnim i sportskim djelovanjem promicale i političke
vrijednosti i ciljeve. Premda formalno nije bilo službene državne crkve, Srpska
pravoslavna crkva stvarno je bila neformalna `državna crkva`.

U tom je razdoblju Bosna i Hercegovina izgubila i onu samostalnost koju je imala u


sklopu Austrougarske monarhije. Zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna područja
iz 1929. godine podijelio je novoimenovanu Kraljevinu Jugoslaviju na devet banovina, a
Bosnu i Hercegovinu na četiri banovine: Drinsku, Vrbasku, Primorsku i Zetsku. U svima
njima, osim Vrbaske banovine, dijelovi povijesnog bosansko-hercegovačkog teritorija bili
su spojeni s povijesnim i etničkim hrvatskim, srpskim i crnogorskim područjima, što je
bio `pokušaj razbijanja BiH`, i to nakon što je, navodno, `bila hiljadu godina jedna
teritorijalna cjelina` (Imamović, 2003). Podjela nipošto nije bila nacionalno neutralna jer
su u tri od četiri banovine na koje je bio podijeljen povijesni prostor Bosne i Hercegovine
Srbi postali natpolovična većina: u Drinskoj banovini činili su oko 65 posto, u Vrbaskoj
oko 58 posto, u Zetskoj oko 56 posto stanovništva, dok su samo u Primorskoj banovini
Hrvati bili većina od 77 posto stanovnika. Time je srpska relativna većina u Bosni i
Hercegovini - Srbi su 1921. i 1931. godine činili oko 44 posto stanovnika zemlje -
administrativnim putem pretvorena u apsolutnu većinu na najvećem dijelu prostora Bosne
i Hercegovine.

`Novi udarac povijesno naslijeđenoj teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine zadala


je uspostava Banovine Hrvatske 1939. godine, nastale zbog pokušaja da se riješi
'hrvatsko pitanje' kao ključni državni problem. Banovina je obuhvatila i dio Bosne i
Hercegovine, uglavnom područja na kojima su većina stanovnika bili Hrvati. Uz
očekivano nezadovoljstvo Srba činjenicom da je dio Bosne i Hercegovine pripao
Banovini Hrvatskoj i da je ona uopće stvorena, takvim su rješenjem bili nezadovoljni i
Muslimani, koji su većinom tražili da Bosna i Hercegovina bude posebna jedinica u
svojim povijesnim granicama.

Uz to, u monarhijskoj Jugoslaviji Muslimani nisu bili priznati kao posebna etnička
zajednica, a bila je ukinuta i vjerska, vakufska i prosvjetna samouprava stečena
ozakonjenjem autonomije Islamske zajednice 1909. godine (Imamović, 2003, 316).
Unatoč mjerama autokratskog režima koji je suzbijao i zabranjivao slobodno interesno
očitovanje i organiziranje nacionalnih zajednica, nisu nestali rascjepi među
bosanskohercegovačkim segmentima, nego su bili samo nasilno potisnuti i prigušeni.
Vjerske i nacionalne podjele iskazivale su se kad god je to bilo moguće, a ponajviše u
izborima za jugoslavensku skupštinu. U Tablici 6 prikazani su rezultati izbora za
jugoslavensku skupštinu od 1920. do 1927. godine. Iz prikaza je izostavljen način
sastavljanja Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
koje je djelovalo do izbora za Ustavotvornu skupštinu (vidjeti Engelsfeld, 1989). U
tablici nisu prikazani ni rezultati izbora 1931. i 1939. godine zato što nisu bili
reprezentativan izraz političkih odnosa u zemlji. Provedeni su prema premijskom
izbornom sustavu, koji je načinjen po uzoru na takozvani Acerbov izborni zakon
fašističke Italije (Kasapović, 2003, 307-309). On je enormno povlašćivao glasovno
najjaču stranku: lista koja bi dobila relativnu većinu glasova na razini države automatski
je stjecala dvije trećine mandata, a preostala trećina raspodjeljivala se među ostalim
strankama; ako bi najjača stranka dobila apsolutnu većinu glasova u državi, automatski bi
stjecala dvije trećine mandata, ali i pravo da sudjeluje u raspodjeli preostale trećine
mandata zajedno s ostalim strankama. Zahvaljujući izbornom sustavu, režimska je lista
1931. godine s oko 61 posto glasova dobila 82 posto mandata, a lista udružene opozicije s
oko 37 posto glasova dobila je samo 18 posto mandata. Slični su bili i rezultati izbora
1938. godine. Svi, a osobito posljednji izbori, bili su u znaku svojevrsnog `izbornog
terora` režima (vidjeti Janjatović, 1996; Vurnik, 2004).

U analizi rezultata valja imati na umu da su posrijedi bili polukompetitivni izbori u sva
četiri ciklusa, što znači da političko natjecanje za vlast nije bilo potpuno slobodno i
demokratsko, a pogotovo nije bilo pošteno. Nije bilo ozakonjeno demokratsko biračko
pravo, niti je normativno bio zajamčen demokratski izborni postupak. Izbori za
Ustavotvornu skupštinu provedeni su na temelju cenzusnog biračkog prava iz kojega su
bile isključene žene, pripadnici nekih nacionalnih manjina i vojne osobe. Osim toga,
ozakonjen je bio i obrazovni cenzus, te se od birača tražilo da `zna čitati i pisati`
(Pctranović i Zečević, 1985, 140-142). U izborno pravo bio je ugrađen i element
nekovrsnog pseudokapacitetnog biračkog prava (Kasapović, 2003, 182-183), koji se
iskazivao u zahtjevu da na svakoj izbornoj listi bude najmanje jedan kandidat koji je
završio fakultet ili je makar bio apsolvent. Izborni sustav, napose način podjele zemlje na
izborne okruge, bio je skrojen tako da neposredno pogoduje režimskim strankama. Izbori
su bili praćeni stalnim političkim pritiscima i manipulacijama te krivotvorenjima rezultata
u korist srpskih režimskih stranaka, pa povjesničari opisuju to ozračje kao `izborni teror`.
Unatoč tome, respektabilne glasove dovoljne za stjecanje mandata na području Bosne i
Hercegovine dobivale su isključivo nacionalne političke stranke Hrvata, Muslimana i
Srba. Jedina ozbiljnija iznimka bila je KPJ u izborima 1920. godine, ali je i njezin
glasovni rezultat u Bosni i Hercegovini bio slabiji od jugoslavenskog prosjeka.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(22)
Datum: 16.09.2007 20:51
Autor: Mirjana Kasapović

Religija je, pak, bila ideološki stigmatizirana kao buržoaski "opij za narod", a ateizam je
bio bitna sastavnica službene državne ideologije. Sustavna politika ateizacije stanovništva
posredstvom obrazovnog sustava, kulturne industrije, medija i si. imali su veće značenje
u Bosni i Hercegovini nego u ostalim komunističkim zemljama, pa i u ostalim
republikama bivše Jugoslavije.

Oni su, naime, pridonosili `desakralizaciji` bosanskohercegovačkih nacionalnih zajednica


koje su povijesno nastale i dugo su se održavale kao neka vrsta `sakraliziranih nacija`.
Katolički i hrvatski identitet nisu bili toliko jako povezani u Hrvatskoj kao u Bosni i
Hercegovini, kao što vjerojatno ni pravoslavni i srpski identitet nisu bili toliko povezani u
Srbiji kao u Bosni i Hercegovini.

Poseban je problem činila potpuna nominalna stopljenost muslimanskoga vjerskog i


nacionalnog identiteta: postavši komunisti, Hrvati i Srbi formalno su prestajali biti
katolici i pravoslavci, dok su Muslimani kao komunisti prestajali biti muslimani i
Muslimani i ostajali su samo Muslimani. Nominalna razlika između njihova vjerskog i
nacionalnog identiteta doslovce se izražavala jednim gramatičkim znakom.

Proces prisilne izvanjske `desakralizacije` nacija bio je praćen jačanjem unutarnjih


ograničenja što su ih nacije postavljale svojim pripadnicima kako bi se oduprle
izvanjskom pritisku. Ona su se sastojala u ultimativnom vezivanju nacionalne uz vjersku
pripadnost, koja je, možda, bila najizraženija u hrvatskoj zajednici.

Prema nepisanim unutarnjim pravilima o pripadnosti, dobar Hrvat nije mogao biti onaj
tko nije bio i dobar katolik, a u zaoštrenijoj varijanti Hrvat uopće nije mogao biti onaj tko
nije bio katolik. Vjerojatno se nigdje u bivšoj Jugoslaviji otpadništvo od vjere nije
tumačilo i kao nacionalno otpadništvo kao među bosanskim i hercegovačkim Hrvatima.
Ateizacija, to jest oduzimanje katoličkog identiteta, intuitivno se doživljavalo kao napad
na cijeli identitet zajednice i potkopavanje samih temelja njezina opstanka.

Taj je doživljaj bio racionalan utoliko što su se u nedemokratskome političkom poretku, u


kojemu je praktično bilo onemogućeno izražavanje nacionalnoga izvan kodificiranih
partijskih obrazaca i `ključeva`, nacionalni interesi, vrijednosti i osjećaji mogli očitovati
uglavnom samo kroz vjerske ustanove i vjerske manifestacije. S obzirom na sve, nije
čudno što su u članstvu Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Bosne i
Hercegovine Hrvati bili najslabije zastupljeni u odnosu prema svojemu udjelu u
stanovništvu, te što su komunističkoj partiji pristupali rjeđe i od Hrvata u Hrvatskoj.

Razmjerno brz i donekle neočekivan proces `dekonfesionalizacije` i sekularizacije


hrvatskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini otpočeo je tijekom hrvatsko-bošnjačkog
rata i umnogome je bio uzrokovan različitim političkim stajalištima i interesima
Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, s jedne, i HDZ-a Bosne i Hercegovine i Hrvatske,
sa druge strane, u gledanjima na budućnost te zemlje. Katolička crkva kao glavni
duhovni, pa i politički predstavnik i `čuvar` vjere i nacije među bosanskim i
hercegovačkim Hrvatima tijekom duge povijesti, našla se u srazu s političkim ciljevima
HDZ-a kao njihovoga glavnoga političkog predstavnika. Crkva nije izašla kao pobjednik
iz toga unutarhrvatskog sukoba, pa su Hrvati `odjednom` shvatili kako im stajališta Crkve
nisu više nužan moralni i politički putokaz u nacionalnoj politici.

U socijalističkoj Jugoslaviji naslijeđeni vjerski i nacionalni rascjepi u Bosni i


Hercegovini općenito su bili ideološki proskribirani, politički suzbijani i praktički
ignorirani. Štoviše, vjerski i nacionalno najpodjeljenija jugoslavenska republika
proglašena je `kovačnicom bratstva i jedinstva` i pretvorena u politički `paradnu`
jugoslavensku republiku. Kao dokaz ubrzanog prevladavanja nacionalnih i vjerskih
podjela trebali su poslužili famozni podaci o broju Jugoslavena i broju nacionalno
mješovitih brakova u Bosni i Hercegovini (Duraković, 1993; Schnjarz i Herges, 2003).
No, protivno uvriježenoj predrasudi, broj mješovitih brakova u Bosni i Hercegovini bio je
ispod jugoslavenskog prosjeka: od 1951. do 1980. godine broj mješovitih brakova u
Jugoslaviji porastao je s oko devet na 13 posto, a u Bosni i Hercegovini od oko sedam na
12 posto. Broj mješovitih brakova bio je manji samo u nacionalno najhomogenijoj
jugoslavenskoj republici Sloveniji.

Samo su Albanci sklapali manje mješovitih brakova od bosanskih Muslimana. Na takvo


je stanje zasigurno presudno utjecala snažna privrženost bosanskih i hercegovačkih
katoličkih Hrvata, pravoslavnih Srba i muslimanskih Bošnjaka svojim vjerskim i
nacionalnim zajednicama. Brak je umnogome zadržao status `svetog čina`, kakav ima u
većini kultura, unatoč sustavnoj ateizaciji i sekularizaciji koje su poticale prevladavanje
vjerskih i nacionalnih podjela ne samo u javnome, nego i u privatnom životu pojedinaca.
Zanimljivo je da su te predrasude o Bosni kao `zemlji mješovitih brakova`, što je trebalo
svjedočiti o njezinoj dubokoj multikulturalnosti, ugradili u svoju `argumentacijsku
strategiju` i `multikulturu` iz međunarodnih institucija i organizacija, napose oni koji su
se politički ili društveno anagažirali u `zavođenju` mira, te izgradnji demokratske države
i civilnog društva u Bosni i Hercegovini.

Nitko pritom nije osjećao obvezu da uvjerljivo pokaže kako su onda bili mogući tako
dramatični etnički sukobi u zemlji. Jedni su se zadovoljavali objašnjenjem o izvanjski
isprovociranim i iznuđenim sukobima, zbog čega ustrajavaju na tome da je sukob u Bosni
i Hercegovini bio isključivo međunarodni rat, a poriču činjenicu da je imao i bitna
obilježja građanskog rata. Tu vrstu argumenata svojedobno je jednostavno pobio jedan
bivši libanonski premijer koji je, opisujući dugogodišnji građanski rat u svojoj zemlji,
ustvrdio da `vanjske snage ne bi bile učinkovite bez unutarnjih protuslovlja libanonskog
društva...` (Perthes, 1994,9). Drugi su rat tumačili lokalno stiliziranim diskursom o
sukobu `papaka sa sela` i `gradske raje`, dakle nekom vrstom konflikta proizašla iz
društvenog rascjepa ruralno - urbano, odnosno iz sociokulturnog rascjepa (primjerice,
Zulfikarpašić i dr., 1995, 89. i d.).20

Drugi pravac politike bio je pragmatičniji i vodio je računa o društvenoj stvarnosti


zemlje. Sporadično, nesustavno i nedosljedno primjenjivale su se neke mjere koje su
nalikovale na konsocijacijske mehanizme, ali one u autokraciji nisu mogle proizvesti
jednake učinke kao u demokraciji. Skupni naziv za te mehanizme bio je `nacionalni
ključ`. Pod tim se mislilo na paritetnu ili razmjernu zastupljenost glavnih nacionalnih
zajednica u važnim političkim i društvenim institucijama i organizacijama. U prvome
poslijeratnom razdoblju nacionalni se ključ primjenjivao ograničeno i simbolično.
Recimo, Predsjedništvo Ustavotvorne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine
bilo je sastavljeno prema načelu koje je donekle bilo blisko načelu paritetnosti:
predsjednik je bio Srbin, a trojica potpredsjednika Hrvat, Musliman i Srbin.

Prva Narodna vlada 1945. godine bila je sastavljena kombiniranjem načela paritetnosti i
razmjernosti: predsjednik je bio Srbin, prvi potpredsjednik Musliman, a drugi
potpredsjednik Hrvat, dok su ostali ministri bili brižljivo odabrani predstavnici triju
glavnih zajednica. Prevlast Srba na čelnim položajima nije tada toliko proizlazila iz
ideoloških motiva, koliko je bila uvjetovana stvarnim političkim odnosima. Srbi su
otpočetka bili izrazito natpredstavljeni u Komunističkoj partiji odnosno u Savezu
komunista, koji je bio glavni izvor novačenja političke i društvene elite u Bosni i
Hercegovini i Jugoslaviji uopće.
To je rezultiralo izrazitom prezastupljenošću Srba u vrhovima vojske, policije i
diplomacije, te na vodećim položajima u pravosudnom sustavu, pa se govorilo o
`srbizaciji` bosanske politike. Od sedamdesetih godina - kad se pod pritiskom događaja
izazvanih `Hrvatskim proljećem` reformira ustavni poredak tako da republike stječu veću
samostalnost, a Jugoslavija se donekle konfederalizira - nacionalni ključ u Bosni i
Hercegovini primjenjuje se široko i sustavno, i to ne samo u partijskim tijelima i
republičkim institucijama i organizacijama, nego i na vodećim položajima u privredi,
obrazovanju, znanosti, kulturi, medijima i drugdje.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(23)
Datum: 17.09.2007 21:19
Autor: Mirjana Kasapović

Do rata 1992 1995. godine bosanskohercegovački društveni segmenti koji se od rata sve
češće nazivaju "nacionalnim korpusima" nisu imali stalna, nepromjenjiva i jasna
zemljopisna uporišta, nego se prije moglo govoriti o postojanju teritorijalno nepovezanih
etničkih enklava u zemlji u kojoj su pripadnici različitih vjerskih i nacionalnih zajednica
bili raspršeni i živjeli u mješovitim teritorijalnoupravnim zajednicama.

Luka Đaković je utvrdio da su na početku 20. stoljeća sve tri konfesije bile zastupljene u
svim tadašnjim kotarima, te da se moglo govoriti samo `o pretežnom stanovništvu ove ili
one konfesije na određenom području. Tako se pravoslavno stanovništvo smjestilo većim
dijelom u sjevernom dijelu zemlje, muslimansko u istočnom, te središnjem prema
krajnjem sjeverozapadu, a katoličko u jugozapadnom dijelu zemlje, te djelomično u
centralnom i sjevernom dijelu donjega toka rijeka Bosne i Usore` (Đaković, 1985.).

Godine 1910. Srbi su činili natpolovičnu većinu u 22, Muslimani u osam, a Hrvati u šest,
od 55 kotareva u zemlji. Etnička raspršenost, koja se popularno uspoređivala s `tigrovom
kožom`, održala se do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Prema podacima
popisa stanovništva 1991. godine, od 109 općina Muslimani su bili većinska skupina u 44
općine, pri čemu su u 31 općini činili apsolutnu većinu stanovnika; Srbi su brojčano
prevladavali u 34 općine, pri čemu su imali više od polovice stanovnika u 29 općina;
Hrvati su bili najbrojnija skupina u 20 općina, a natpolovičnu većinu činili su u 14
općina.

Srbi su prevladavali u sjeveroistočnoj Bosni, to jest u Semberiji, istočnoj Hercegovini i u


Bosanskoj Krajini, Hrvati u Posavini i zapadnoj Hercegovini, te u pojedinim enklavama u
srednjoj Bosni, dok su Muslimani bili koncentrirani u srednjoj, sjevernoj i istočnoj Bosni,
te u bihaćko-cazinskoj enklavi u zapadnoj Bosni (Klemenčić, 1994.). Prema nekim
podacima, u većinskim muslimanskim općinama živjelo je 59 posto, u srpskima 44 posto,
a u hrvatskima samo 32 posto od ukupnog broja pripadnika tih zajednica (Duraković,
1993.). Premda podaci o nacionalnom sastavu općina ilustriraju zemljopisnu raspršenost
pripadnika triju glavnih nacionalnih zajednica, donekle ih relativizira činjenica da su
teritorijalno-upravne granice općina nerijetko bile posljedica hotimičnoga političkog
inženjerstva, to jest namjernoga administrativnog cijepanja i razdvajanja iole većih
homogenih nacionalnih zajednica na određenom prostoru. Hrvati rado navode
hercegovačko mjesto Ravno - mjesto koje su Srbi prvo oružano napali u Bosni i
Hercegovini, pa je stoga poprimilo posebno simbolično značenje u hrvatskim
doživljajima rata (Žepić, 2002.), u kojemu su živjeli isključivo Hrvati, a koje je
administrativno bilo pripojeno općini Trebinje, u kojoj su Srbi bili natpolovična većina
stanovništva, a Hrvati su činili samo četiri posto žitelja. Takvih je primjera bilo desetke,
pa i stotine, premda oni nisu bitnije mijenjali opću sliku nacionalne heterogenosti
bosanskohercegovačkog prostora prije rata.

Takvo stanje imalo je važne političke i psihološke posljedice na odnos nacionalnih


zajednica prema državnom teritoriju. U povijesti se nisu oblikovale ekskluzivne `svete
zemlje` i ekskluzivna `sveta mjesta` pojedinih nacionalnih zajednica unutar historijskog
prostora Bosne i Hercegovine. Nijedna nacionalna zajednica nije u Bosni i Hercegovini
imala `svoje Kosovo` - stvarnu ili mitsku `svetu` nacionalnu zemlju, o kojoj se obično
spore dvije ili više nacionalnih zajednica, kao što su se u jugoslavenskoj državi Srbi i
Albanci sporili zbog Kosova, a koja može biti uzrokom ili povodom etničkih sukoba.

U Bosni i Hercegovini nije bilo čak ni `svetoga` nacionalnog grada koji bi postao
poprištem sukobljavanja oko identiteta, kao što je to, primjerice, postao Knin tijekom
Domovinskog rata u Hrvatskoj - za Hrvate `stari hrvatski kraljevski grad` i `Zvonimirova
prijestolnica`, a za Srbe `kolijevka zapadnog srpstva` i glavni grad novouspostavljene
srpske paradržave u Hrvatskoj.

To ne znači da pripadnici pojedinih nacionalnih zajednica nisu bili interesno i osjećajno


vezaniji za pojedine dijelove države u kojima su brojčano prevladavali i gdje su bili
historijski ukorijenjeniji, pa se govorilo o `srpskoj` Bosanskoj Krajini, `muslimanskom`
Podrinju, `hrvatskoj` zapadnoj Hercegovini i sl. Tek su teritorijalizacija i politička
institucionalizacija nacionalnih segmenata tijekom rata i nakon njega bitno promijenile
takvo stanje. Iz rata su izronile `svete` nacionalne zemlje i `sveti` gradovi unutar države,
koji se politički artikuliraju i umjetnički ili pseudoumjetnički stiliziraju u simbole
neprijepornoga i nepodijeljenoga nacionalnog identiteta. Najdojmljiviji je primjer
popularna `glazbena stilizacija` kojom se Hercegovina opjevava kao `hrvatska zemlja
nam sveta već tisuć' ljeta`, te političko promicanje te pjesme u neformalnu himnu
hercegovačkih Hrvata, koju su poduprle i prihvatile i hrvatske elite i mase.

Sa stajališta Bošnjaka i, u manjoj mjeri Srba, takvo je ekskluzivno nacionalno prisvajanje


jednog dijela zemlje i načelno i empirijski neprihvatljivo. Načelno, zato što se ustavna
odredba o inkluzivnoj konstitutivnosti svih naroda na cijelom području države - koja, na
neki način, opetovano osnažuje staru komunističku krilaticu o Bosni i Hercegovini kao
zemlji koja `nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska`, nego je `i srpska, i hrvatska, i
muslimanska` - uzima ozbiljno.
Sukladno tome, nema nijednoga dijela države koji bi bio samo hrvatski - i, posljedično, ni
samo srpski ili samo bošnjački - neovisno o tome tko na njemu brojčano prevladava i tko
njime stvarno vlada. Empirijski, zato što `hrvatska zemlja nam sveta` obuhvaća i mjesta
kojih se ostale zajednice ne žele odreći ni kao svojih historijskih `postojbina`, ni kao
suvremenih obitavališta: Muslimani se, primjerice, nipošto ne žele odreći Stoca, Počitelja
i, ponajprije, Mostara kao svojih povijesnih `postojbina` unutar `svete hrvatske zemlje`.
Mostar je ujedno najbolji primjer nastanka `svetog` grada u ratu, koji je tijekom rata i
nakon njega postao predmetom identitetskih sukoba Hrvata i Bošnjaka. I u tom su se
smislu prijeratni odnosi među nacionalnim zajednicama promijenili, a identitetski sukobi
konkretizirali i zaoštrili.

Tijekom rata započeo je, a u osnovi je i dovršen, proces teritorijalizacije nacionalnih


segmenata. Odvijao se u dva oblika. Prvi oblik sastojao se u progonima, `etničkom
čišćenju` pripadnika drugih etničkih zajednica s područja na kojima je jedna zajednica
činila apsolutnu ili relativnu većinu stanovništva. Drugi oblik bilo je vojno-političko
posezanje za područjima na kojima pripadnici agresorske skupine nisu činili apsolutnu,
pa čak ni relativnu većinu stanovnika, a koje se opravdavalo povijesnim, ekonomskim ili
vojnopolitičkim razlozima. Oba su oblika najintenzivnije i najdjelotvornije primjenjivali
Srbi, manje intenzivno to su činili Hrvati, a najmanje intenzivno Muslimani. Tako su se
nastojala stvoriti što veća, etnički homogena područja, na kojima je bilo moguće
uspostaviti etničku vojnopolitičku vlast i graditi vlastitu nacionalnu državu.

Razmjere tih procesa vide se iz brojnih podataka. UNHCR je procijenio da je tijekom rata
gotovo polovica stanovnika promijenila predratno boravište, a da je na svršetku ratnih
sukoba 1995. godine još bilo raseljeno oko 1,3 milijuna stanovnika. Najviše je stanovnika
bilo raseljeno s područja pod srpskom vojnopolitičkom kontrolom, odakle je protjerano
oko 30 posto predratnog stanovništva, Bošnjaka i Hrvata, koji su pobjegli na područja
pod muslimanskom, odnosno hrvatskom vojnopolitičkom kontrolom, pa se procjenjuje da
je u Republici Srpskoj 2004. godine živjelo oko 90 posto Srba. Velika većina onih koji su
u ratu bili protjerani ili su prisilno izbjegli s područja na kojima su živjeli nakon
okončanja rata vratili su se uglavnom `u dio zemlje gdje se narod kome pripadaju nalazi u
većini` (Papić, 2001.).

Procesi nasilne teritorijalizacije blokova bili su praćeni - i istodobno bitno potpomagani -


njihovom političkom institucionalizacijom. Taj je proces otpočeo osnivanjem srpskih
autonomnih oblasti (SAO) u proljeće 1991. godine na područjima gdje je Srpska
demokratska stranka (SDS) osvojila vlast na lokalnim izborima ili ju je naknadno
preuzela lokalnim političkim pučevima. Prvotno najavljene kao novi oblici regionalne
organizacije, srpske autonomne oblasti stvarno su bile začeci državnog organiziranja Srba
unutar Bosne i Hercegovine.
FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(24)
Datum: 18.09.2007 22:32
Autor: Mirjana Kasapović

Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini svojom je odlukom od 21. studenog


1991. godine verificirala SAO Hercegovina sa sjedištem u Trebinju, SAO
Romanijskobirčanska sa sjedištem u Sarajevu, SAO Semberija sa sjedištem u Ugljeviku,
SAO Sjeverna Bosna sa sjedištem u Doboju, te posebnu Srpsku autonomnu regiju
Krajina sa sjedištem u Banjaluci.

U sastav srpskih autonomnih oblasti i regija ušle su i mnoge općine u kojima Srbi prije
rata nisu činili apsolutnu, pa ni relativnu većinu stanovništva, napose u Podrinju i
Posavini. U jesen 1991. godine područje srpskih autonomnih oblasti zauzimalo je oko 54
posto teritorija i obuhvatalo više od 1,8 milijuna stanovnika Bosne i Hercegovine. Pri tom
su na tom području Srbi činili samo 47 posto stanovnika, dakle nisu bili natpolovična
većina (Klemenčić, 1994.).

Nakon što bi vojno zaposjeli područje na kojem nisu činili etničku većinu i protjerali
većinsko stanovništvo, Srbi bi posezali i za mjerama simbolične promjene identiteta
novoosvojenih krajeva. Paradigmatičan je primjer Bosanskog Broda, posavskog
pograničnog gradića u kojemu je, prema popisu stanovništva 1991. godine, živjelo oko
41 posto Hrvata, 33 posto Srba, 12 posto Muslimana i 14 posto pripadnika ostalih
skupina. Premda su, dakle, bili manjina, Srbi su nakon vojne okupacije Bosanski Brod
preimenovali u Srpski Brod, a to je ime ostalo i nakon rata. Teritorijalno-političko širenje
teklo je u skladu sa sljedećim pravilom:

`Što je udio srpskog stanovništva na područjima na koje se pretendiralo bio niži, to su


bile jače hegemonističke crte velikosrpstva. Ono se pozivalo na historijska prava ili je
svoje aspiracije opravdavalo navodno prijetećim genocidom nad vlastitom narodnom
zajednicom i zaštitom vitalnih interesa` (Calic, 1996.).

Nasilno zaposjedanje teritorija i protjerivanje nesrpskoga, najviše muslimanskog,


stanovništva, opravdavalo se još jednim razlogom koji nije bio uklopljen u neku
racionalnu globalnu nacionalnu strategiju, ali se pokazao učinkovitim u očima srpske, a
djelomice i međunarodne zajednice. Srpski politički i intelektualni prvaci smatrali su da
su Srbi voljom Božjom pozvani i odabrani da spase ne samo srpstvo, nego i pravoslavlje i
kršćanstvo općenito od prodora i širenja civilizacijski inferiornoga islama iz Azije preko
`zelene transverzale` koja se protezala od Turske preko Albanije i Kosova do Bosne.
To je tumačeno kao najviša povijesna i moralna obveza srpskog naroda na prijelazu
tisućljeća, koja se samo nastavlja na stalno historijsko žrtvovanje Srba za `krst časni` što
je kulminiralo u Kosovskoj bici. Naličje toga mita, kao i većine mitova o narodima
`izabranima` da ostvare neke svete opće ciljeve, svodi se na prisvajanje prava na agresiju,
rat i genocid kako bi se postigli vlastiti, partikularni ciljevi.

U 1992. godini Srbi su bili vojno zaposjeli 70 od 109 predratnih općina u Bosni i
Hercegovini. U tim je oblastima 9. i 10. studenoga 1991. godine proveden referendum -
kojega su središnje bosanske vlasti proglasile nelegalnim - na kojemu se apsolutna većina
glasača izjasnila da želi ostati živjeti u Jugoslaviji, i to tako da se dijelovi teritorija Bosne
i Hercegovine na kojima je proveden referendum pripoje Jugoslaviji kao sastavni dio
njezina državnog područja. Pozivajući se na ishod referenduma, Skupština srpskog
naroda Bosne i Hercegovine - koju je činilo 77 srpskih zastupnika izabranih u dva doma
bosanskohercegovačke skupštine 1990. godine, 71 iz Srpske demokratske stranke (SDS) i
šest iz Srpskoga pokreta obnove (SPO), koji su napustili Skupštinu Bosne i Hercegovine i
24. listopada 1991. godine konstituirali se kao `najviši predstavnički i zakonodavni organ
srpskog naroda u Bosni i Hercegovini` (čl. 1) - proglasila je 9. siječnja 1992. godine
Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu i usvojila njezin ustav.

Ustav je proglasio dijelovima Jugoslavije sve srpske autonomne oblasti, gradove i ostale
srpske etničke entitete u Bosni i Hercegovini, uključujući i područja koja su opisana kao
`mjesta u kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida nad njim u Drugome
svjetskom ratu`. U kolovozu 1992. godine Srpska Republika Bosna i Hercegovina
preimenovala se u Republiku Srpsku, kako bi se i nominalno označio raskid svih veza
nove državne tvorevine s Bosnom i Hercegovinom. Taj će proces, uz neke teritorijalne
preinake, međunarodna zajednica naposljetku legalizirati priznanjem Republike Srpske
kao jednoga od dva entiteta Bosne i Hercegovine.

Nastanak hrvatskih zajednica u jesen 1991. godine bio je odgovor na organiziranje


srpskih autonomnih oblasti, s jedne strane, i napada Jugoslavenske narodne armije (JNA)
na hrvatsko selo Ravno u općini Trebinje i na hrvatsku obalu, naposle na Dubrovnik, s
druge strane. No, bio je to ujedno i izraz prikrivenih strateških ciljeva hrvatskih političkih
vođa u Bosni i Hercegovini, ali i izvan nje. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) je 18.
studenoga 1991. godine donijela Odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosne
kao `političke, kulturne, gospodarstvene i područne cjeline` sa sjedištem u Mostaru (čl.
1). Činilo ju je 30 općina u kojima je živjelo oko 870.000 stanovnika: oko 48 posto
Hrvata, 34 posto Muslimana i 12 posto Srba. U tim je granicama živjelo, pak, oko 72
posto Hrvata što su obitavali u Bosni i Hercegovini (Klemenčić, 1994, 34).

Ciril Ribičič konstatira da se iz teksta Odluke o uspostavi Herceg Bosne neposredno ne


vidi na osnovu kojih je mjerila određeno njezino područje. U većini općina što ih je
obuhvaćala Hrvati su bili većina, ali u nekima od njih nisu bili ni apsolutna, pa čak ni
relativna većina stanovništva. On zaključuje da su na izbor 30 općina `očito djelovali neki
povijesni i programski razlozi. Radi se o području koje Hrvati smatraju 'hrvatskim
etničkim i povijesnim prostorom', koji je bio sastavni dio nekih povijesnih zajednica
hrvatskog naroda Banovine Hrvatske iz 1939. godine, na primjer) i/ili za koje Hrvati
smatraju da je nepravedno izgubljen kao rezultat Drugog svjetskog rata` (Ribičič, 2001.).

Na čelu Herceg Bosne bilo je Predsjedništvo kojega čine `predstavnik hrvatskog naroda u
općinskoj vlasti, prvi po funkciji ili predsjednici odbora Hrvatske demokratske zajednice`
(čl. 7). Tijekom 1992. godine Herceg Bosna je bila uspostavljena kao neka vrsta civilno-
vojne diktature u kojoj je izvršnu vlast obavljalo Hrvatsko vijeće obrane (HVO). U
veljači 1994, nakon što se 1993. godine preimenovala u Hrvatsku Republiku Herceg
Bosnu i tako nominalno jače istaknula državni karakter, politički režim Herceg Bosne
donekle se formalno demilitarizirao i prividno demokratski legitimirao tako što su u
Zastupnički dom ušli zastupnici hrvatskog naroda izabrani u oba vijeća
bosanskohercegovačke skupštine 1990. godine, zastupnici oba vijeća Skupštine Bosne i
Hercegovine izabrani na području Herceg Bosne, članovi Predsjedništva Herceg Bosne,
te predsjednici općinskih vijeća ako općine nisu imale druge zastupnike u novome
predstavničkom tijelu.

U Herceg Bosni bile su uspostavljene gotovo sve institucije, mehanizmi i obilježja


državne vlasti: samostalna vojska, policija, vlada, sudovi, uprava, novac, ratna privreda,
mediji, službena novinska agencija i drugo, odnosno `široka mreža tijela i institucija, što
pokazuje ambiciju stvaranja državne zajednice, izdvojene iz Republike Bosne i
Hercegovine, koja na svom teritoriju i prema stanovništvu na njemu privremeno u
izvanrednim okolnostima obavlja funkcije suverene i djelotvorne vlasti`. Dakle, `s
normativnog stanovišta (de iure) HZ HB imala je sve elemente koji određuju državnu
zajednicu: teritorij, stanovništvo, vlast, neposrednu podređenost međunarodnom pravu`.
Točnije rečeno, posrijedi je bila `državna zajednica u nastajanju i to vremenski i prije
nego što se sama, poslije formiranja HR HB, proglasila 'državnom zajednicom'` (Ribičič,
2001.).

Cijeli taj postupak `izgradnje države` međunarodna je zajednica delegitimirala, ne


priznavši Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu kao zaseban entitet bosanskohercegovačke
države, nego iznudivši njezino raspuštanje i pristanak Hrvata na Washingtonski sporazum
od 18. ožujka 1994. godine kojim je stvorena bošnjačko-hrvatska Federacija. Ona je
proglašena na Ustavotvornoj skupštini 30. ožujka 1994. godine u Sarajevu, koja je
djelovala do novog saziva državnog parlamenta 1996. godine, a činili su je zastupnici
izabrani u Skupštinu Bosne i Hercegovine 1990. godine na području novostvorene
Federacije. Federacija je osnovana kao neka vrsta `preddržave` ili kao dio buduće države,
čija se uspostava očekivala kad se riješi srpsko pitanje. Hrvati su 2001. godine opet
pokušali uspostaviti zasebni etnički entitet u obliku Hrvatske samouprave, ali je taj
pokušaj oštrim mjerama spriječila međunarodna zajednica.

Nasuprot teritorijalizaciji i institucionalizaciji srpskog segmenta, istovjetni procesi na


hrvatskoj strani nisu, ipak, bili posve jednoznačno motivirani i jednostavno objašnjivi.
Bošnjačka strana jednoznačno ih interpretira kao nelegalan i nelegitiman secesionistički
čin, istovjetan srpskome:
`Herceg Bosna je praktično u svemu bila odraz Republike Srpske u BiH, s jednom
bitnom razlikom što ona kao 'vlada de facto' nije pravno priznata ni Washingtonskim, niti
Dejtonskim mirovnim sporazumom` (Imamović, 2003.).

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(25)
Datum: 19.09.2007 22:11
Autor: Mirjana Kasapović

Kao što je nastanak Republike Srpske bio omogućen vojnom agresijom ondašnje
Jugoslavije, to jest Srbije i Crne Gore, takođe je hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu
omogućila agresija Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu:

`Rat u Bosni i Hercegovini je po svojoj pravnoj prirodi predstavljao agresiju sa svim


njenim pravnim posljedicama. Objekt agresije bila je jedinstvena višenacionalna država
Bosna i Hercegovina. Taj rat, odnosno agresiju, planirale su, pripremale, započele i vodile
SR Jugoslavija (tj. Srbija i Crna Gora) i Hrvatska (Imamović; Duvnjak, 2004).

Prema tome, na nastanak Herceg Bosne odlučno su utjecali strateški povijesno-politički


interesi Hrvatske da, zajedno sa Srbijom, podijeli Bosnu i Hercegovinu i priključi sebi
dio njezina područja na kojemu su uglavnom živjeli Hrvati. U tumačenjima bošnjačke
strane nema nikakvih kontekstualnih argumenata kojima bi se djelomice moglo objasniti
ponašanje hrvatske strane. Ona ne nalazi razloge za samostalno vojno i političko
organiziranje Hrvata u potpunoj političkoj dezorijentaciji tadašnjega muslimanskoga
vodstva, te u disoluciji bosanskohercegovačke države i svih njezinih institucija. Te se
činjenice hotimice previđaju ili umanjuju, te se govori o `zatečenosti bošnjačkog
stanovništva` i o političkoj `naivnosti Muslimana`, o `privremenom nesnalaženju` i
`dobrohotnom taktiziranju` vodstva ili o `nesmotrenosti Alije Izetbegovića` i sl. Takva su
obrazloženja politički neuvjerljiva i moralno odiozna. Kad je 1992. godine izbio rat u
Bosni i Hercegovini, Muslimani su već pred očima imali rat u Hrvatskoj koji je započeo
1991. godine, a kojega su simbolizirali surovo razaranje Vukovara i bombardiranje
Dubrovnika.

Ključno pitanje koje Hrvati mogu uputiti Bošnjacima glasi: Kako je nakon Vukovara itko
smogao moralne i političke hrabrosti da govori o `zatečenosti ratom`? Jesu li u pozadini
te `zatečenosti` bila uvjerenja da su oni koji su bili napadnuti u svojoj zemlji, u
Hrvatskoj, na neki način izazvali i `zaslužili` rat? I jesu li se Muslimani zanosili mišlju da
će njih rat zaobići, jer ga ničim nisu izazvali i `zaslužili`?

Tek su rijetki bošnjački autori, i to uglavnom politički protivnici SDA i Alije


Izetbegovića, priznali da su Muslimani dočekali rat bez ikakva `konzistentnoga
nacionalnog programa` i s `nedoraslim i obezglavljenim političkim vodstvom`, da je vlast
zapala u `totalnu neorganiziranost` i da nije dobro shvatila da će se `velikosrpski
nacionalizam najžešće upravo okomiti na BiH i da je ona centralno mjesto i glavna sfera
interesa u njegovom agresivnom nastupu` (Duraković, 1993; Zulfikarpašić i dr., 1995;
Halilović, 1997). Nepristrani inozemni autori drukčije su ocjenjivali nejasnu i
protuslovnu Izetbegovićevu politike uoči rata i tijekom njega (primjerice, Attila, 2004.).
Ipak, s bošnjačkog je stajališta ponašanje Hrvata bilo samo još jedna `historijska epizoda`
u stalnim agresivnim presezanjima Hrvatske na teritorij i stanovništvo susjedne države.

Nasuprot tome, u argumentaciji mnogih hrvatskih povjesničara i političara u prvi se plan


ističu kontekstualni razlozi osnutka Herceg Bosne, dok se povijesno-politički interesi i
ideologije potiskuju u drugi plan ili potpuno prešućuju. Najvažniji kontekstualni razlog
što ga navodi hrvatska strana govori o tome da je Herceg Bosna nastala kako bi se Hrvati
obranili od srpske agresije u uvjetima potpunog raspada državnog i društvenog sustava.
Ona je bila, ponajprije, oblik vojnopolitičkog organiziranja Hrvata kako bi zaštitili gole
živote od srpskih napada, svoje temeljne političke interese i prava te socijalno preživjeli u
ratu. Privredni i društveni život bio je potpuno paraliziran: većina je poduzeća prestala
raditi, zatvorene su banke, pošte, škole i trgovine, zračni i željeznički promet bio je posve
obustavljen a cestovni bitno otežan ili posve onemogućen, opskrba strujom i vodom bila
je neredovita i dr. Uz to, raspale su se sve središnje institucije državne vlasti. Ako su
formalno i postojale, bile su nelegitimne jer su ih napustili izabrani predstavnici srpskog
naroda, pa su njihova mjesta popunjavana na krajnje dvojben način. Neki su položaji u
državi bili nedemokratski uzurpirani, poput mjesta predsjednika Predsjedništva, na
kojemu je Alija Izetbegović ostao četiri uzastopna mandata, pri čemu su dva posljednja
mandata bila neustavna. Napokon, Herceg Bosna se tumači i kao izraz prirodnih i
povijesnih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda na vlastito političko `samoodređenje`.
Ona formalno nije bila određena kao samostalna državna zajednica koja teži otcjepljenju
od Bosne i Hercegovine. U konstitutivnim aktima govori se o `budućem savezu
republika`. Defacto je, pak, djelovala kao samostalna država i intencijski je težila secesiji
i priključenju Hrvatskoj.'™

Politička institucionalizacija muslimanskog bloka račvala se u dva, međusobno


suprotstavljena kraka: prvi krak vodio je u osnutak vojno izolirane i politički `otpadničke`
Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna u rujnu 1993. godine, a drugi, mnogo važniji, u
političko organiziranje na područjima pod kontrolom Armije BiH.

Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna obuhvatala je općine Velika Kladuša, Cazin, Bihać
i Bosanska Krupa, etnički najhomogenije muslimansko područje u zemlji, na kojemu su
od 300.000 stanovnika 80 posto bili Muslimani. Na njezin nastanak utjecali su
zemljopisni i vojni razlozi, ali su presudna bila politička razilaženja političkog vođe tog
kraja Fikreta Abdića i muslimanskog vodstva u Sarajevu, poglavito Alije Izetbegovića.
Obojica su 1990. godine izabrani u Predsjedništvo države kao predstavnici Muslimana,
pri čemu je Abdić dobio više glasova od Izetbegovića. Od početka su se razilazili
politički, pa je Abdić ubrzo prestao djelotvorno sudjelovati u radu Predsjedništva, te se
praktično angažirao kao regionalni muslimanski vođa.3: Premda je bio formalni
autokratski vojni i politički vođa Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne, faktično je
kontrolirao samo jedan njezin dio, ponajprije Veliku Kladušu. Muslimansko vodstvo u
Sarajevu nikad nije odobravalo njegovo djelovanje i nije priznavalo njegovu vojno-
političku tvorevinu kao neku vrstu regionalne muslimanske državice. Formalno
autonomna muslimanska pokrajina, stvarno je vojno, politički i privredno ovisila o
srpskim vojno-političkim vlastima u Bosni, kao i o vlasti Republike Hrvatske, te je
naizmjence, a povremeno i istodobno, kolaborirala i s jednima i s drugima. Ta se
regionalna muslimanska paradržavica raspala u zajedničkome pohodu hrvatskih i
bošnjačkih vojnih snaga protiv bosanskih Srba u ljeto 1995. godine, a njezin je vođa
Fikret Abdić osuđen na karlovačkom sudu zbog ratnih zločina na zatvorsku kaznu od 20
godina.

Glavnina vojno-političkog organiziranja Muslimana zbivala se izvan Cazinske Krajine, a


izravno ga je usmjeravala i nadzirala Stranka demokratske akcije (SDA). Bit tog procesa
činila je preobrazba državnih institucija u politička tijela muslimanskog naroda koja su
djelovala na područjima pod kontrolom Armije BiH ili stvarna zamjena državnih
institucija stranačkim tijelima. David Onjen, supredsjedatelj Mirovne konferencije o
bivšoj Jugoslaviji, koji je višekratno posjećivao Sarajevo kako bi razgovarao s
muslimanskim političkim vođama o mirovnim planovima, svjedoči da `kolektivno
Predsjedništvo, kao demokratsko tijelo sa smislenom zastupljenošću triju konstitutivnih
naroda, u jesen 1993. više nije bilo realnost. Stvarne su se odluke donosile drugdje. Imali
smo zapravo posla s muslimanskom vladom za pretežno muslimansko stanovništvo`
(Onjen, 1998.).

Formalna bosanska vlada pretvorila se u jednu stranu u sukobu, pa je međunarodna


zajednica pribjegavala dvostrukoj strategiji u mirovnim pregovorima: na njih je pozivala
predstavnike svih triju sukobljenih strana koje su bile nužne za bilo kakvu nagodbu, a
istodobno se obzirno odnosila prema Izetbegoviću i njegovim ministrima kao prema
vlasti neovisne države, premda je bila svjesna da oni predstavljaju samo jednu stranu u
sukobu. Marko H. Atilla tvrdi da su se zajedničke institucije bosanske države smatrale
`nepouzdanima, pa su razorene, dok je bošnjački nacionalni interes poistovjećen
isključivo s predsjednikom, vladajućom strankom i Armijom, uslijed čega su te tri
institucije sve više srastale`. SDA i njezin predsjednik prigrabili su gotovo apsolutnu vlast
na neokupiranom dijelu Bosne i Hercegovine, koji je `zadobio značaj bošnjačke
nacionalne paradržave` (u: Magaš i Zanić, 199, 227, 228). Drugim riječima, područje pod
vojnom kontrolom Armije BiH i civilnom kontrolom SDA objektivno je funkcioniralo
kao muslimanski entitet. Nasuprot Srbima i Hrvatima, Muslimani nisu bili strateški
usmjereni na političku institucionalizaciju na dijelu područja Bosne i Hercegovine, a
pogotovo ne na tako malom dijelu kakav je bio onaj koji su vojno kontrolirali do 1995.
godine.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(26)
Datum: 20.09.2007 21:02
Autor: Mirjana Kasapović

Ipak, "jedna od najvažnijih posljedica rata u Bosni i Hercegovini jeste to što su bosanski
Muslimani prije osnivanja Muslimanskohrvatske Federacije osnovali vlastitu državu,
odnosno državu kojom su dominirali Muslimani. Ta činjenica te sudjelovanje bosanskih
Muslimana u osnivanju Muslimanskohrvatske Federacije kao državotvornog čimbenika
neposredno su utjecali na nacionalnu svijest Muslimana i ojačali je, premda je rat
istodobno doveo u pitanje opstanak Muslimana" (Babuna, 1996).

Time se na primjeru bosanskih Muslimana potvrđuje povijesno znana `konstruktivna`


uloga rata u stvaranju modernih nacionalnih zajednica. Ratovi i pojedine bitke pritom se
ne moraju okončati pobjednički da bi odigrali svoju konstruktivnu ulogu u tvorbi
nacionalnog identiteta - historijske tragedije nerijetko su više pridonosile stvaranju
nacionalne samosvijesti i identiteta od historijskih pobjeda.

Srebrenička tragedija zasigurno je imala, i imat će i u budućnosti, veći utjecaj na


nacionalni identitet i nacionalnu samosvijest Bošnjaka od bihaćke pobjede 1995. godine.

Ukratko, Bosna i Hercegovina je tijekom rata bila potpuno teritorijalno i institucionalno


dezintegrirana na tri dijela. Prikazani procesi uklapaju se u obrazac dezintegracije koji se,
prema Janine-Marie Calic (1996), sastoji od šest faza:

- fragmentacije monopola državne vlasti;

- proglašenja neovisnosti pojedinih teritorijalnih cjelina;

- izgradnje kvazidržavnih struktura na tim područjima;

- etničke kulturne homogenizacije;

- uspostave regionalnih sustava suradnje, to jest prilagodbe parcijalnih društvenih sustava


Republike Srpske i Hrvatske Republike Herceg-Bosne istovrsnim sustavima Srbije i
Hrvatske;

- stvarnog i simboličnog poricanja državnosti Bosne i Hercegovine.

Svi službeni mirovni prijedlozi međunarodne zajednice tijekom rata, kao i konačni
mirovni sporazum 1995. godine, prihvaćali su, u većoj ili manjoj mjeri, politiku
teritorijalizacije nacionalnih segmenata i nastojali je legalizirati. I politički predstavnici
svih glavnih nacionalnih zajednica pristajali su na te planove međunarodne zajednice s
manjim ili većim zadovoljstvom, ovisno o tome što su im pojedini planovi nudili.

Štoviše, mnogo je svjedočanstava o tome da su politički predstavnici svih triju zajednica,


u određenim vojnopolitičkim okolnostima, bili skloni i podjeli države, dakle državnom
restrukturiranju cijelog područja bivše Jugoslavije. To ponajprije vrijedi za srpsku, potom
za hrvatsku, ali i za muslimansku zajednicu (vidjeti Onjen, 1998; Holbrooke, 1998;
Zulfikarpašić i dr. 1995; Halilović, 1997; itd.).

Prvi mirovni plan koji je predviđao teritorijalno restrukturiranje Bosne i Hercegovine


nastao je u ožujku 1992. godine. Formalni tvorci tog plana bili su britanski diplomat Peter
Carrington, predsjedavajući Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji od 1993. do 1994.
godine, koju je ustanovila Europska zajednica, i portugalski diplomat Jose Cutiliero,
predsjedatelj mirovnih pregovora o Bosni i Hercegovini u sklopu Mirovne konferencije.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(27)
Datum: 21.09.2007 21:40
Autor: Mirjana Kasapović

Tim nacrtom, koji se kolokvijalno naziva i Lisabonskim planom, bilo je predviđeno da


Bosna i Hercegovina bude unija triju etničkih kantona koji bi se formirali na nacionalnom
načelu, ali bi se pritom uzeli u obzir i zemljopisni, privredni i drugi kriteriji. Muslimanski
kanton obuhvaćao bi oko 44 posto teritorija na kojemu je 1991. godine živjelo oko 82
posto Muslimana, srpski kanton zauzimao bi, također, oko 44 posto područja s 50 posto
Srba u njemu, dok bi hrvatski kanton zauzeo preostalih 12 posto državnog teritorija na
kojemu je živjelo jedva 41 posto Hrvata.

Planom nije bila potpuno zadovoljna nijedna strana: Srbi i Muslimani bili su nezadovoljni
i konstitucionalnim nacrtom i zemljovidom - Srbi su željeli neovisnu državu, a
Muslimani nisu htjeli savez država - dok su Hrvati prihvaćali uniju, ali nisu bili
zadovoljni zemljovidom. Plan je stoga ubrzo bio odbačen.

Drugi mirovni plan bio je djelo Sairusa Vensa, američkog diplomata i osobnoga
izaslanika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju i supredsjedatelja
Upravljačkog odbora Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, i Davida Ovena,
britanskog diplomata i predstavnika Europske zajednice u mirovnim pregovorima, a
objelodanjen je u siječnju 1993. godine. Imao je mnogo značajniju ulogu u ratnim
zbivanjima i mirovnim pregovorima od prethodnoga Lisabonskoga i od potonjega Oven-
Stoltenbergova mirovnoga plana. Zapravo, do potpisivanja mirovnog sporazuma u
Davtonu 1995. godine bio je to najvažniji mirovni plan o Bosni i Hercegovini.
Kronologiju nastanka i propasti plana podrobno je opisao David Oven, jedan od njegovih
tvoraca, koji je do kraja ostao uvjeren da je to bio politički najbolji i moralno
najpravedniji mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu.

Plan se sastojao od ustavnih načela, vojnog dokumenta i zemljovida, te aneksa


naslovljena kao Radni dokument o prijelaznom uređenju. U ustavnim načelima ističe se
da se Bosna i Hercegovina uspostavlja kao `decentralizirana država` s autonomnim
pokrajinama koje nemaju nikakvu međunarodnopravnu osobnost. Oven (1998) tvrdi da je
plan nastao svjesnim izborom između pet ustavnih modela uređenja države koji su tada
bili u optjecaju u međunarodnim političkim i diplomatskim krugovima: između
centralizirane države, centralizirane federalne države s četiri do deset jedinica, labave
federalne države triju teritorijalno nepovezanih etničkih jedinica, labave konfederacije
triju etničkih republika i podjele na tri dijela, s tim da se hrvatski dijelovi pripoje
Hrvatskoj, a srpski Srbiji. Vans i Oven izabrali su drugu mogućnost - centraliziranu
federalnu državu s više jedinica i s razmjerno snažnom središnjom vlašću te širokom
autonomijom federalnih jedinica na područjima kulture, zdravstva itd., koju su nazvali
`decentraliziranom državom`. Mislili su da je u njoj nužno uspostaviti najmanje sedam
federalnih jedinica `kako bi postojala dovoljna mješavina pokrajina da njihov zemljovid
ne bi utjelovljivao prikrivenu podjelu, te kako bi višenacionalna narav zemlje bila
očuvana` (Oven, 1998). Na kraju je uspostavljeno deset federalnih jedinica. Oven tvrdi da
su granice pet jedinica - mostarske, travničke, posavske, zeničke i tuzlanske - bile
unaprijed usuglašene između Hrvata i Muslimana. Tvorci plana pozorno su vodili računa
o tome da se nijedna pokrajina ne nazove etničkim imenom, pa su ih označili brojevima i
imenima gradova i regija: Bihać (1), Banjaluka (2), Posavina (3) Bijeljina (4), Tuzla (5),
Istočna Hercegovina (6), Sarajevo (7), Mostar (8), Srednja Bosna (9), Travnik (10). Vlasti
u pokrajinama bile bi sastavljene sukladno načelu razmjerne nacionalne zastupljenosti.
Središnja vlada bila bi, pak, sastavljena sukladno paritetnom načelu, te bi je činila po tri
Muslimana, Srbina i Hrvata, a odluke bi se donosile konsenzusom.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(28)
Datum: 22.09.2007 20:35
Autor: Mirjana KASAPOVIĆ

Plan su prihvatile Europska zajednica, predstavnici bosanskih Hrvata i, nakon oklijevanja


i dodatnih pregovora, i predstavnici bosanskih Muslimana. No, plan je propao zbog toga
što su ga odbacili bosanski Srbi, i to nakon referenduma na kojemu je, prema podacima
srpskih vlasti, sudjelovalo 92 posto glasača, a čak 96 posto njih izjasnilo se za
neprihvaćanje plana.

Osim toga, i Clintonova se administracija usprotivila planu, premda, prema Owenovim


svjedočenjima, nije imala smišljenu, dosljednu i djelotvornu alternativnu politiku prema
Bosni i Hercegovini i krizi u bivšoj Jugoslaviji uopće. Vance-Owenov plan Sjedinjene
Države odbacile su tvrdeći da on ozakonjuje etničko čišćenje i ostavlja previše područja
bosanskim Srbima, te da bi zemljovid morao biti `velikodušniji` prema Muslimanima.
Richard Holbrooke (1998.), koji slovi kao `glavni arhitekt` kasnijega Daytonskoga
mirovnog sporazuma, nazvao je Vance - Owenov plan `nakaznim`, suglasivši se s
američkim političkim komentatorima kako je taj plan značio `prodaju`, da je bio `drugi
M�nchen` i da se pojavio kao `preteča raspada Bosne`. Retrospktivno komentirajući
ponašanje Sjedinjenih Država, Owen (1998) sarkastično zaključuje: `Korisno se prisjetiti
da je VOMP Srbima dao samo 43 posto teritorija ujedinjene države, dok je 1994 - 1995.

Clintonova vlada kao sudionica Kontaktne skupine Srbima ponudila 49 posto države
podijeljene na dva entiteta`. Daytonski sporazum bio je izraz promijenjenog stajališta
Clintonove vlade koja je u sklopu Kontaktne skupine, koju su činile SAD, Velika
Britanija, Rusija i Francuska, počela zagovarati postavku da bi zemljovid trebao biti
velikodušniji prema Srbima, nastojeći odobrovoljiti Ruse (219. i d.). Rezultati te
`velikodušnosti` napokon su formalizirani u Mirovnom sporazumu iz Daytona, koji je
nastao pod neposrednim pokroviteljstvom SAD.

Ako je Vance - Owenov plan doista bio `nakazan`, kako tvrdi Holbrooke, onda je
`njegov` daytonski režim potvrdio da u odnosu prema nečemu stoje politički nakazno
uvijek može nastati nešto još politički nakaznije. Srbi su, pak, odbacili Vance - Owenov
plan, jer je predviđao njihovo povlačenje s gotovo 39 posto područja što su ga tada vojno
kontrolirali, tako da bi pokrajine s jasnom srpskom većinom činile 43 posto ozemlja
Bosne i Hercegovine.

Osim toga, srpske vođe odbacivale su i ustavna načela koja su isključivala `državu u
državi`. U svakom slučaju, Vance - Owenov plan bio je razdjelnica u pristupu
međunarodne zajednice bosanskoj krizi. On je, naime, bio posljednji mirovni plan koji se
zasnivao na teritorijalno-političkom reorganiziranju države na temelju etničkog sastava iz
1991. godine, to jest na `unutarnjoj podjeli utemeljenoj na predratnome demografskom
stanju` (Klemenčić, 1994), što znači da nije uvažavao novo stanje nastalo etničkim
čišćenjem ili makar to nije činio kao kasniji Daytonski sporazum.

Svi mirovni prijedlozi nakon njega polazili su upravo od zatečenoga ratnog stanja, koje je
bilo posljedica masovnoga etničkog čišćenja i masovnih izbjegličkih valova što su
temeljito promijenili etničku i demografsku sliku zemlje.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(29)
Datum: 23.09.2007 20:12
Autor: Mirjana Kasapović
Nakon propasti Vens Ovenovog planai povlačenja Sairusa Vensa iz političke misije na
Balkanu, Europska zajednica povjerila je izradu novoga mirovnog plana Davidu Ovenui
norveškom diplomatu Thorvaldu Stoltenbergu.

U kolovozu 1993. godine oni su predstavili novi mirovni plan, koji je nazvan Oven -
Stoltenbergovim planom. No, Oven oštro odbacuje taj naziv i poriče svoje suautorstvo u
tom planu:

`Ni je to bio ni naš zemljovid, niti naš plan, to je bilo važno da bude jasno da je potekao
od Srba i Hrvata. Naš je zadatak bio provjeriti može li se on razviti tako da bude
prihvatljiv predsjedniku Izetbegoviću` (Oven, 1998.).

Jasno je za što se Oven, gorljivi branitelj prethodnoga mirovnog plana, distancirao od


novih rješenja - ona su se, na ime, radikalno razlikovala od prethodnog plana.

Plan se sastojao od vojnog sporazuma, sporazuma o ustavnim načelima, te zemljovida. U


ustavnom smislu, Bosna i Hercegovinabila bi labava konfederacija ili unija triju etničkih
republika. Njome bi vladalo vijeće kojega bi činila po tri predstavnika Muslimana, Srba i
Hrvata.

Srpska republika prostiralabi se na oko 53 posto teritorija na kojemu je živjelo oko 65


posto svih bosanskohercegovačkih Srba, muslimanska republika zauzimalabi oko 30
posto teritorija na kojemu bi živjelo oko 65 posto Muslimana, dok bi hrvatska republika
imala oko 17 posto područja države na kojemu je živjelo samo oko 47 posto Hrvata.
Sarajevo bi dobilo poseban status i bilo bi pod upravom Ujedinjenih naroda, a Mostar
pod upravom Europske unije.

U teritorijalnom smislu, bio je to mirovni plan koji je dotad bio najvelikodušniji prema
Srbima, pa je pre dviđao da u sastav srpske republike uđu i mnoga područja na kojima su
prije rata većinu činili Bošnjaci i Hrvati.

Plan su bezuvjetno prihvatili Srbi, uvjetno Hrvati, a odbacili su ga Muslimani, osim


odmetnutog vođe Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića, koji je plan
prihvatio.

Formalno, plan je odbila Skupština Bosne i Hercegovine u rujnu 1993. godine. Novi
korak u rješenju krize bio je Washingtonski sporazum 1994. godine kojim je stvorena
bošnjačko-hrvatska federacija kao neka vrsta `prethodne` države. Nastala je pod
pritiskom međunarodnih aktera, ponajprije Njemačke i Sjedinjenih Država, koji su željeli
da se hrvatsko-bošnjački sukobi okončaju. Federaciju je formalno potvrdio parlament
sastavljen od bošnjačkih i hrvatskih zastupnika izabranih 1990. godine.

Napokon, Daytonski mirovni sporazum 1995. godine definitivno je ozakonio politiku


teritorijalizacije i institucionalizacije nacionalnih segmenata, te su oni dobili svoja
konstitucionalna zemljopisna i politička uporišta: srpski blok u Republici Srpskoj, a
bošnjački i hrvatski blok u Federaciji. U samoj Federaciji, hrvatski se blok zemljopisno
utvrdio pretežno u dva kantona u zapadnoj Hercegovini i u jednome kantonu u Bosanskoj
Posavini, a bošnjački blok zauzeo je preostali, veći dio federalnog područja.

S povijesnopolitičkog stajališta, ključnom se posljedicom rata može smatrati upravo


teritorijalizacija nacionalnih zajednica kakve nije bilo prije 1990. godine. Ta ječinjenica
bitno promijenila društvene, političke i psihološke pretpostavke na kojima je moguće
graditi samoodrživu državu i demokraciju u Bosni i Hercegovini. Previđanje ili hotimično
zanemarivanje te činjenice može imati pogubne posljedice za budućnost Bosnei
Hercegovine.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(30)
Datum: 24.09.2007 22:07
Autor: Mirjana Kasapović

Nakon dovršene teritorijalizacije, svaki se segment počeo organizirati u zasebnu i


razmjerno zatvorenu političku i društvenu zajednicu. Točnije rečeno, svaki je segment
počeo legalizirati stare političke i društvene institucije i organizacije koje su nastale uoči
rata i u ratu, ali i izgrađivati nove.

Raspadom autokratskoga komunističkoga poretka u Bosni i Hercegovini gotovo su


odmah izbile na vidjelo stare vjerske i nacionalne podjele. Hrvati, Muslimani i Srbi
počeli su se organizirati u zasebne nacionalne političke organizacije: Hrvati u Hrvatsku
demokratsku zajednicu (HDZ), Muslimani u Stranku demokratske akcije (SDA), a Srbi
Srpsku demokratsku stranku (SDS). U prvim slobodnim izborima 1990. godine, koji su
prethodili ratu, udio tih triju stranaka u glasovima birača uvelike je održavao nacionalni
sastav stanovništva, pa su prvi bosanskohercegovački izbori, uz malo pretjerivanja,
popularno nazivani `popisom stanovništva`.

U Bosni i Hercegovini je 1990. godine živjelo oko 44 posto Muslimana, a u izborima za


Vijeće građana Skupštine, neku vrstu prvoga doma, ekskluzivne muslimanske stranke,
SDA i MBO, dobile su oko 33 posto glasova; u zemlji je bilo oko 31 posto Srba, a SDS je
dobio oko 26 posto glasova; napokon, u zemlji je živjelo oko 17 posto Hrvata, a HDZ je
dobio oko 16 posto glasova.

Tri glavne nacionalne stranke zajedno su dobile oko 74 posto glasova i zaposjele oko 76
posto mjesta u Vijeću građana. Prevlast blokovskoga političkog svrstavanja bila je posve
jasna i u izborima zastupnika Vijeća općina, drugog doma Skupštine, i Predsjedništva kao
kolektivnog šefa države. U izborima za Vijeće 109 općina tri glavne blokovske stranke
dobile su zajedno više od 70 posto glasova i čak 95 posto mandata - visoka
natpredstavljenost glasovno najjačih stranaka bila je posljedica primjene dvokružnih
većinskih izbora za to tijelo. U sedmoročlano Predsjedništvo države - kojega su činili po
dva predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata, te jedan predstavnik ostalih skupina - bili su
izabrani isključivo kandidati triju blokovskih stranaka.

To vrijedi i za predstavnika `ostalih` skupina, koji je izabran kao kandidat muslimanske


SDA i koji je kasnije od predratnog Jugoslavena konvertirao u Muslimana. Kakve li
tragične podudarnosti u tome što je u raspodjeli ključnih državnih položaja nakon izbora
1990. godine primijenjen takozvani libanonski model: 34 predsjednik Predsjedništva
postao je Musliman, predsjednik Skupštine Srbin, a predsjednik Vlade Hrvat.

Politička prevlast blokovskih stranaka bila je još izraženija i, prema mišljenju mnogih,
dramatičnija u prvim postkonfliktnim izborima 1996. godine, kad su zajedno dobile više
od 76 posto glasova i oko 86 posto mandata u državnom parlamentu. Kasnije su se i
apsolutni i relativni udjeli glavnih nacionalnih stranaka u glasovima birača smanjivali: u
izborima 1998. godine one su zajedno dobile oko 55 posto glasova i više od 64 posto
mandata, u izborima 2000. godine oko 47 posto glasova i oko 45 posto mandata, te u
izborima 2002. oko 45 posto glasova i oko 48 posto mandata. Razlozi smanjivanja udjela
nacionalnih stranaka u glasovima birača nakon postkonfliktnih izbora 1996. godine brojni
su i nipošto se ne mogu svesti na opći pad potpore birača.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(31)
Datum: 25.09.2007 22:12
Autor: Mirjana Kasapović

Ponajprije, apsolutni broj glasova što su ih osvajale tri glavne nacionalne stranke znatno
je opao zbog velikoga nominalnog smanjenja broja birača u zemlji općenito: od 1996. do
1998, dakle samo za dvije godine, broj registriranih birača smanjio se za 382.929, a od
1996. do 2002, dakle samo za šest godina, opao je čak za 791.493 birača.

Osim toga, dramatično se smanjivala i izborna participacija: dok je u postkonfliktnim


izborima 1996. sudjelovalo više od 79 posto, u izborima 2002. godine na birališta je
izašlo samo oko 52 posto birača. Uzroci porasta apstinencije zasigurno su brojni, ali
među njima nipošto ne treba zanemariti i zamor birača izazvan elektoralističkom
strategijom međunarodne zajednice.

Ona se zasniva na uvjerenju kako se izborima može prenijeti, uspostaviti i učvrstiti


demokracija u nedemokratskim, preddemokratskim ili poludemokratskim političkim
sustavima. Politički akteri usredotočuju se na učestalu provedbu izbora na svim razinama
vlasti - parlamentarni izbori u BiH od 1996. do 2002. godine provodili su se u
dvogodišnjim ciklusima - čime se nastoji nadoknaditi nedostatak ili zakazivanje
uobičajenih institucionalno-političkih mehanizama za rješavanje dubokih društvenih
sukoba (Kasapović, 2003).

Kako do 2005. godine nije bilo poratnog popisa stanovništva, iz kojega bi bila vidljiva
poslijeratna nacionalna struktura stanovništva, na temelju različitih posrednih pokazatelja
pretpostavlja se da se najviše smanjio postotni udio Hrvata u stanovništvu BiH te da se,
sukladno tome, najviše smanjilo i hrvatsko biračko tijelo (Žepić, 2002). To bi se moglo
posredno, ali prilično vjerodostojno, zaključiti i iz velikoga smanjivanja broja birača
HDZ-a, koje nije istodobno bilo praćeno ni približno jednakim porastom birača ostalih
hrvatskih stranaka. Štoviše, njihovi su udjeli u glasovima birača tijekom cijeloga
poratnog razdoblja bili gotovo zanemarivi: ilustracije radi, najbolji rezultat postigao je
izborni savez NHI-a i HKDU-a u izborima 2000. godine, osvojivši samo 1,7 posto
glasova u Federaciji i 0,7 posto glasova u RS.

Jednaki trendovi nisu uočljivi u biračkom tijelu ostalih dviju velikih nacionalnih stranaka.
Glasovni gubici SDA 2000. i 2002. u odnosu prema 1996. godini doista su bili dramatični
- u tom je razdoblju glavna bošnjačka stranka izgubila oko pola milijuna glasova - ali su
zato znatno porasli glasovi ostalih bošnjačkih stranaka i koalicija, ponajprije SBiH i SDP-
a za koje su većinom glasovali Bošnjaci.

Te su dvije stranke 2000. zajedno dobile više od 370.000 glasova, a 2002. godine oko
230.000 glasova, Što umnogome objašnjuje fluktuaciju bošnjačkih glasova. Razlozi
smanjivanja potpore SDS-u druge su, pak, vrste i najviše se mogu pripisati činjenici da
Srbi u Republici Srpskoj ne žive i politički ne djeluju u troblokovski strukturiranoj BiH,
nego u svojemu jednoblokovskom entitetu, pa se politička pozornica donekle
pluralizirala, a da ničim nisu bili dovedeni u pitanje njihovi `vitalni nacionalni interesi`.

Od 1996. do 2002. godine SDS je gubio i do 400.000 glasova u RS, ali su te glasove
pokupile jednako ekskluzivne srpske političke stranke i koalicije, a katkad i stranke koje
su bile politički još radikalnije od SDS-a. Primjerice, 1998. godine oko 120.000 dobila je
ultranacionalistička SRS, a 2000. godine izborni savez Sloga osvojio je oko 215.000
glasova.

Najpostojanija visoka potpora Hrvata HDZ-u - za HDZ redovito glasuje između 80 i 90


posto Hrvata - može se objasniti time što su se oni nakon Dejtonskog sporazuma našli u
položaju izrazito manjinskog bloka u dvoblokovski strukturiranoj Federaciji, pa strah od
političke marginalizacije bitno utječe na koncentraciju glasova birača oko jedne stranke.

Na slabiji mandatni udio nacionalnih stranaka nakon 1996. godine nedvojbeno je utjecao
i izborni inžinjering za kojim su posegnuli članovi Privremenoga izbornog povjerenstva
OESS-a kao stvarni tvorci izbornog zakonodavstva. O tome će biti više riječi u trećem
poglavlju, koje se, među ostalim, bavi i strategijom međunarodne zajednice u
rekonstrukciji države i izgradnji demokracije u BiH.
FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(32)
Datum: 26.09.2007 20:56
Autor: Mirjana Kasapović

Osim glavnih političkih stranaka, svaki je nacionalni segment izgradio vlastitu mrežu
političkih i parapolitičkih organizacija i udruženja: svoja udruženja ratnih veterana i
branitelja, svoje sindikate, svoja udruženja poslodavaca, svoje profesionalne udruge,
svoja karitativna društva, svoje sportske klubove, a jedno vrijeme čak i zasebne
natjecateljske lige, svoja kulturna društva itd.

Svaki je segment izgradio vlastiti obrazovni sustav, od vrtića preko etničkih osnovnih i
srednjih škola ili makar etničkih razreda u zajedničkim školskim zgradama do sveučilišta.
Tako se sveučilište u Banjoj Luci izgradilo kao srpsko, sveučilišta u Sarajevu, Tuzli,
Bihaću i istočnom Mostaru kao bošnjačka, a sveučilište u zapadnom Mostaru kao
hrvatsko: `... Na sarajevskom se uglavnom ne školuju ni Srbi ni Hrvati, kao što se na
banjalučkom ne školuju Hrvati i Bošnjaci, a na mostarskome Bošnjaci i Srbi`
(Mahmutćehajić u: Magaš i Žanić, 1999.). Na njima se studira po različitim studijskim
programima i literaturi, pa je nezamislivo da se neki udžbenici iz nacionalnih povijesti,
ustavnog prava ili političkog sustava koriste na svim sveučilištima u zemlji. Posredstvom
odvojenih i različitih obrazovnih sustava ne poučavaju se samo različita povijest i
suvremenost države, nego i oblikuju različiti vrijednosni sustavi i svjetonazori. Prirodu i
razmjere tih razlika vjerojatno najbolje oslikava interpretacija najvažnijeg događaja u
povijesti zemlje - pada Bosne pod vlast Osmanskog carstva.

U srpskoj i hrvatskoj historiografiji, kao i u pučkim predajama Srba i Hrvata, pad Bosne
pod Osmansko carstvo 1463. godine interpretira se kao povijesna `katastrofa` (Džaja,
1999.) kojom je započelo višestoljetno razdoblje života bosanskih kršćana pod
`osmanskim jarmom` i `turskim zulumom` tijekom kojega su nasilno odvajani od svojih
europskih vjerskih i kulturnih korijena. Sukladno tome, propast Osmanskog carstva,
najavljena u balkanskim ratovima u kojima se na strani pobjednika našla i Srbija, slavi se
kao `dan velikog obračuna` (Ekmečić, 1989.). I dok su starija bošnjačka historiografija i
društvene znanosti općenito bili suzdržaniji u ocjenama tog razdoblja, pa se u njima
govori o `turskom okupatoru` otprilike na isti način na koji se govori i o `austrougarskom
okupatoru` (Purivatra, 1974.), novija bošnjačka historiografija i politika upustile su se u
posvemašnu reintepretaciju tog razdoblja bosanske povijesti.

Tursko osvajanje tako se interpretira kao povijesni događaj koji je spasio autohtone
Bošnjane ili Bošnjake od prisilnog nametanja katoličanstva i pravoslavlja i posljedično
omogućio očuvanje bosanskoga državnog identiteta:
`...Dolazak Osmanlija u Bosnu 1463, na vrhuncu obračuna Katoličke crkve sa
pripadnicima bosanske vjere.., bilo (je) pravo spasenje za biološki opstanak Bošnjana.
Otuda njihovo masovno dobrovoljno primanje islama kao izlaza iz situacije u kojoj su se
bili našli... Dugoročno gledajući, ulaskom Osmanlija u Bosnu bila je 'zamrznuta'
bosanska državnost i nacionalnost. Historijski bih to označio kao šansu Bosni i
Bošnjanima da fizički i biološki opstanu, da očuvaju svoj državni, odnosno etnički
identitet` (Ibrahimagić, 1999.).

U jednome teološko-filozofskom tumačenju kaže se da je islamizacija Bosne bila izraz


`nastavka i upotpunjenja krstjanske težnje za izbavljenjem (Mahmutćehajić, 1997.). A u
jednoj, politički bizarnoj, usporedbi konstatira se: `Turci su od većine stanovništva
dočekivani kao spasioci otprilike kao međunarodne snage tokom nedavne agresije`
(Idrizović, 2003.).

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(33)
Datum: 27.09.2007 22:32
Autor: Mirjana Kasapović

Ta se stajališta umnogome izvode iz mita o srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj i njezinim


pripadnicima, "dobrim Bošnjanima", kao vjerskoj zajednici iz koje se razvila suvremena
muslimanska odnosno bošnjačka nacija. Tvrdi se da su bosanski Muslimani potomci
srednjovjekovnih bogumila, "najbrojnijeg stanovništva prije pada pod Osmanlije"
(Idrizović, 2003; Bojić, 2001.).

`Dobri Bošnjani` u povijesti su bili `neprekinuto žilište bošnjačkog nacionalnog stabla do


danas` (Đozić, 2003.). Bogumilstvo je `korijen`, `supstrat` i izvorište `političkog i
kulturnog identiteta` bosanskih Muslimana (Durakovič, 1993.). U blago revidiranim
iskazima o etnogenezi suvremenih Bošnjaka ističe se sudjelovanje i ostalih elemenata u
procesu etnogeneze Muslimana odnosno Bošnjaka, ali se uvijek naglašava neupitna
prevlast bogumilskog elementa. Bošnjaci su `oduvijek bili potomci srednjovjekovnih
Bošnjana, sljedbenika Bosanske crkve, pravoslavnih i katolika, naroda koji je nastanjivao
bosansku državu...` (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002.).

U malo `otvorenijem` pristupu tumačenju etnogeneze Muslimana tvrdi se da su


Muslimani nastali `etničkim sažimanjem` nekoliko komponenti: `starinačkih bogumilskih
Bošnjana`, slavenskih doseljenika i povratnika iz okolnih hrvatskih i srpskih zemalja,
pravoslavnih i katoličkih konvertita u samoj Bosni, balija i neslavenskih doseljenika iz
islamskih zemalja (Hadžijahić, 1974; Hadžijahić, 1990). Ipak, i u toj se interpretaciji tvrdi
da su `osnovno jezgro današnje muslimanske populacije u Bosni predstavljale pristaše
Bosanske crkve` (1990). Posrijedi je u povijesti znana potraga za `pravim precima`:
`Potraga za 'pravim precima' nacije dio je nacionalističke baštine i njezine brige za
kulturnu autentičnost. Kao takva, ona pretpostavlja ono što treba dokazati i govori o
povijesnom kontinuitetu koji je, s obzirom na odsutnost i zamršenost povijesnih dokaza,
u najboljem slučaju prijeporan` (Smith, 2003.).

Kao što postoje tragači za povijesnim precima, uvijek postoje i oni koji ispituju
vjerodostojnost njihovih tragova. Kao što postoje oni koji konstruiraju nacionalne mitove,
uvijek ima i onih koji ih dekonstruiraju. Potonji dokazuju kako je `bogumilizacija`
bošnjačke etnogeneze puki mit. Britanski povjesničar Noel Malcolm tvrdi da je
suvremena povijesna znanost temeljito pobila tvrdnju da se islamizacija Bosne pretežito
sastojala od masovnog prevjeravanja članova Crkve bosanske...

Stoga se čini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska već bila raspala
i stvarno ugasila. U otomanskim katastarskim knjigama o Bosni za 15. i 16. stoljeće, u
kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian
(nasuprot uobičajenoj riječi za kršćane, gebr ili kdfir, što znači nevjernik, kojom bijahu
označeni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri čitava
sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan; u svom tom razdoblju pojavljuje se
manje od 700 takvih pojedinaca` (1995).

Slično tvrdi i Srećko M. Džaja, koji ukazuje na to da su osmanski popisi poreznih


obveznika (tefteri) iz 15. i 16. stoljeća registrirali krstjane `više kao nestalu veličinu nego
kao povijesnu snagu... Broj osmanskih podanika, ubilježenih u teftere kao 'krstjan' dostiže
jedva 120 do 130 kućanstava`. Bosanska crkva doživjela je `svoj rasap prije propasti
kraljevstva`, a bosansko bogumilstvo u doba pada Bosne `već je bilo splasnulo na
sporedan i beznačajan fenomen bosanske povijesti`.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(34)
Datum: 28.09.2007 20:20
Autor: Mirjana Kasapović

Felipe Fernandez Armesto napominje kako se često "tvrdi da je islam dobio tako mnogo
obraćenika u Bosni i Hercegovini jer je to područje bilo uporište bogumilstva (kršćanske
hereze), no visoka stopa obraćenosti ne mora biti dokaz djelomične kristijanizacije, jer su
i Albanci, koji su se isticali čvrstim katoličanstvom, također u velikom broju prelazili na
islam kad su ih pokorili Turci.

Kao sljedbenici islama u Osmanlijskom carstvu, muslimani u Bosni i Hercegovini bili su


pošteđeni danka u krvi (deverši), plaćali su manje poreze te su imali veću samoupravu od
svojih kršćanskih i židovskih susjeda`.
U bogumiliziranim interpretacijama bošnjačke etnogeneze vjerska se konverzija
prikazuje kao `borba za identitet`: izvorni heretični kršćanski ili krstjanski identitet `dobri
Bošnjani` dobrovoljno su zamijenili islamskim identitetom upravo zato da bi spasili svoj
izvorni identitet pred nasilnim pokatoličenjem! No, u ondašnjoj Bosni `promjena vjere
značila je istodobno i promjenu identiteta`: u cijelome predemancipacijskom razdoblju od
1463. do 1804. godine `konfesionalnost je uvijek zauzimala mjesto glavnog
identifikatora` (Džaja, 1999), odnosno u Bosni `osnovna identifikacija je po veri`
(Ekmečić, 1989). To je i glavni razlog zbog kojega su u njoj nastale tipične
`sakralizirane` etničke zajednice odnosno nacije.

Stoga su zagovornici mita o bogumiliziranoj bošnjačkoj etnogenezi u najmanju ruku


dužni objasniti kako odustajanje od izvornog identiteta jamči njegovo očuvanje. Bitno bi,
također, bilo pokazati zašto islam nije percipiran kao jednaka opasnost za izvorni
bogumilski identitet Bošnjana kao i katoličanstvo i pravoslavlje, budući da ga je potpuno
istisnuo i poništio, upravo kao što su to željele učiniti dvije kršćanske religije.

Pravi je smisao takva tumačenja etnogeneze pokušaj da se vlastiti etnički i nacionalni


identitet naknadno rekonstruira ili, bolje rečeno, konstruira kao kategoriju koja prethodi
prodoru islama u Bosnu i starija je od toga događaja. Kako izvor tog identiteta `ne smiju`
biti katoličanstvo i pravoslavlje, koji su uistinu postojali na tlu Bosne prije prodora
islama, to može biti samo bogumilstvo.

Protivno intencijama tih rekonstrukcija etnogeneze, u njima se stalno `iza leđa`


rekonstruktora potvrđuje da je uistinu tek islamizacija Bosne stvorila uvjete za razvoj
posebnoga vjerskog identiteta jednoga dijela srednjovjekovnoga bosanskog stanovništva,
koji je bio dovoljno distinktivan u odnosu prema oba postojeća kršćanska identiteta u
Bosni da iz jedne krajnje distinktivne nove vjerske zajednice osigura razvoj nove etničke
zajednice:

`... Nema Bošnjaka prije islamizacije, što znači da islam ne primaju Bošnjaci, već
stanovnici Bosne koji pripadaju raznim religijama, vjerskim zajednicama - bogumilskoj,
katoličkoj i pravoslavnoj. Bošnjaci se kao poseban narod, etnos, formiraju tek u procesu
islamizacije` (Redžić, 2000).

Tek se islamizacijom jedan dio srednjovjekovnoga bosanskog stanovništva pretvorio u


onoga koga Charles Tavlor (2003.) naziva `signifikantnim drugim`, koji je prema
katoličkoj i pravoslavnoj zajednici mogao graditi svoj `partikularni identitet` i prema
kojemu su te zajednice mogle dodatno diferencirati svoje partikularne identitete.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(36)
Datum: 30.09.2007 22:38
Autor: Mirjana Kasapović

Islam nije samo i isključivo duhovnost, već nerazdvojni dio ukupnosti ljudskog življenja.
Kad ga čovjek jednom prihvati, on postaje njegov duhovni temelj

Nova je strana sila uvela u Bosnu `timarski sustav` kao novi privredni sustav, uspostavila
`vakufski sustav` kao novi socijalni sustav, promijenila socijalnu strukturu i stvorila
čaršiju kao `autentičnu društvenu grupu bošnjačkog društva`, promijenila arhitektonski
izgled zemlje izgradnjom novog tipa gradova, mostova, bogomolja i drugih objekata,
uspostavila nove obrasce društvenih odnosa među ljudima pomoću institucije
`komšiluka` kao tipične `mikrozajednice` i izgradila novu kulturu stanovanja, uspostavila
novi školski sustav i donijela novu umjetnost uopće te novu `znakovnu umjetnost` kao
način simboličnog obilježavanja zajednice i njezinih pripadnika, uvela arapsko pismo i
potaknula nastanak alhamijado književnosti na tom pismu, kao i književnosti na turskome
i perzijskom jeziku, te uvela stotine novih turskih riječi koje su uvelike promijenile
rječnik bosanskog stanovništva, izgradila novu glazbenu umjetnost sa sevdalinkom kao
`umjetničkim izrazom društvenih odnosa u bošnjačkoj gradskoj sredini`, u kojoj je
`sedimentiran sinkretizam bosanskog i orijentalnog`, izgradila i nametnula posve nove
pučke običaje i novi, potpuno sakraliziran način svakidašnjeg života (Đozić, 2003).
Ukratko, promijenjene su gotovo sve zatečene društvene strukture, tipovi društvenih
odnosa i obrasci društvenosti. Rezultat islamizacije pod osmanskom vlašću sažimlje se
ovako:

`Islam nije samo i isključivo duhovnost, već nerazdvojni dio ukupnosti ljudskog
življenja. Kad ga čovjek jednom prihvati, on postaje njegov duhovni temelj, na čijoj
osnovi izrasta ekonomsko-socijalni i kulturno-civilizacijski sadržaj ukupnosti
individualnog života, realiziranog u zajednici. Sve dimenzije života bošnjačke zajednice,
nacionalne, ekonomske, etničke, običajne, kulturne i vjerske temeljno su određene
islamom`. Ukratko, `islam je uticao na... ukupnu društvenu organizaciju života` (Đozić,
2003).

Avdo Sućeska ustvrdio je da je u Bosni pod osmanskom vlašću `nastalo i oblikovalo se


po formi i sadržaju jedno jedinstveno muslimansko društvo, jedna zajednica pored drugih
zajednica (pravoslavne, katoličke i jevrejske). Bosansko muslimansko društvo se
oformilo kao specifičan vid društva koje je u jednu cjelinu povezivala zajednička vjera
islam i zajednička privrženost osmanskoj muslimanskoj državi, čijim su posredstvom
Bosanci postali Muslimani i na taj način tijesno povezivali svoju sudbinu sa tom
državom` (1974).

Sućeska, dakle, izrijekom tvrdi da se pod osmanskom vlašću srednjovjekovno bosansko


društvo raspalo na zasebna vjerska poddruštva, pa se, sukladno tome, o njemu više nije
moglo govoriti kao o jedinstvenoj cjelini. Budući da Đozić (2003.) prihvaća Sućeskinu
analizu i poziva se na njegove argumente - a to čini kako bi mogao rekonstruirati genezu
bošnjačke nacije, budući da Sućeska u stvaranju posebnoga muslimanskog društva vidi
temelj nastanka muslimanske nacije - te i sam govori o nastanku odvojenih i zasebnih
`socijalnih struktura` unutar svake vjerske zajednice (2003), nije jasno kako se nakon
toga metodičko-analitički uopće može govoriti o neprekinutome kontinuitetu u
povijesnom razvoju između predosmanskoga i osmanskoga srednjovjekovnog društva u
Bosni? O njemu se može govori samo ako se društvo shvati kao prirodna zajednica ljudi
koji nastanjuju neko zemljopisno područje, a društveni kontinuitet kao puko `biološko
trajanje` na nekom prostoru.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(37)
Datum: 01.10.2007 19:08
Autor: Mirjana Kasapović

Drugi argument koji se koristi u obrani postavke o povijesnom kontinuitetu svodi se na to


da promjena vjerskog identiteta nije značila i promjenu etničkog identiteta. Taj iskaz
implicira uvjerenje kako je u trenutku pada Bosne pod osmansku vlast u njoj živjela
konstituirana etnička zajednica. Kako se ta zajednica nazivala i tko ju je činio?

Srednjovjekovni bosanski narod, `dobre Bošnjane`, u etničkom su smislu činili oni koji
`govore bosanskim jezikom i pišu svojim pismom bosančicom. Bosna i njezin narod
imaju vjeru bosansku, potpuno različitu od vjera drugih naroda, i svoju Crkvu bosansku i
svoje vladare - banove i kraljeve i svoju vlastelu. I nešto što je svojstveno samo Bosni,
što se ne susreće u praksi drugih naroda, zakletvu zemljom Bosnom` (Đozić, 2003.).

Ostavi li se postrance `zakletva zemljom Bosnom` - koja, uostalom, uopće nije povijesno
jedinstvena - onda se konstitutivni elementi srednjovjekovnog bosanskog naroda svode
na bosanski jezik, bosansko pismo, bosansku vjeru, Bosansku crkvu i bosanske vladare.
Kako bosanski katolici i pravoslavci nisu imali glavna konstitutivna obilježja bosanskog
naroda - nisu bili pripadnici bosanske vjere i Crkve bosanske - nisu ni mogli činiti
srednjovjekovni bosanski narod. On se očito, historijski retrospektivno, definira tako da
se može prikazati kao etnički supstrat iz kojeg se razvila suvremena bošnjačka nacija kao
`kvintesencija bosanskog društva` (Đozić, 2003.).

Nije, doduše, jasno kako je taj povijesni proces tekao nakon što su tako definiranom
bosanskom narodu nasilno oduzeta gotovo sva njegova konstitutivna etnička obilježja ili,
sukladno postavci o dobrovoljnoj islamizaciji, nakon što je on dragovoljno odustao od
njih. Osmanskom okupacijom i islamizacijom on je, naime, izgubio i bosansku vjeru i
Crkvu bosansku i bosanske vladare, a uvelike i bosansko pismo i bosanski jezik.

Te interpretativne razlike samo ilustriraju duboka razilaženja pripadnika triju nacionalnih


zajednica u gledanjima na vlastitu povijest, ali i povijest bosanskog društva i države
općenito. Iz njih izviru i na njih se oslanjaju i prijepori i razlike u gledanjima na
suvremenost i budućnost društva i države.

Nadalje, svaki je segment nastojao izgraditi i vlastiti privredni sustav. Sastavni dio borbe
za teritorij u ratu bilo je nastojanje da se osiguraju privredni resursi - rudnici, izvori
energije, šume, plodna zemlja i dr. - i ekonomski objekti koji će omogućiti ekonomski
opstanak uspostavljenih političkih tvorevina (Žepić, 2002.). Postoje nacionalne privrede
odnosno privredne grane i poduzeća što se ne tretiraju samo kao pretpostavke društvenog
života nego i kao nužni uvjeti opstanka pojedinih nacionalnih zajednica na određenim
prostorima. Hrvati, primjerice, tvrde da su Tvornica aluminija u Mostaru i elektrane na
Neretvi uvjeti njihova nacionalnog opstanka i da bi njihovo preuzimanje od strane
federalne vlasti prouzročilo nacionalni egzodus iz tih krajeva.

Napokon, svaki je segment regrutirao vlastite političke i društvene elite. Među tim
elitama uglavnom nema preklapanja, pa su pripadnici jedne etničke elite rijetko članovi
političkih ili kulturnih institucija i organizacija ostalih elita odnosno nacija. Razvijaju se
tri zasebne struje političke misli i tri zasebne političke ideologije (Zgodić, 2003). Priroda
tih elita i odnosi među njima jedan su od glavnih uzroka nedjelotvornosti konsocijacijske
demokracije u Bosni i Hercegovini. To je i središnji predmet razmatranja u sljedećem
poglavlju.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(38)
Datum: 02.10.2007 20:50
Autor: Mirjana Kasapović

Stvarnome društvenom i političkom stanju u zemlji nakon rata umnogome su prilagođeni


normativni institucionalnopolitički aranžmani, pa je temeljnim zakonima uspostavljena
konsocijacijska demokracija.

- Teritorijalna autonomija nacionalnih segmenata: entiteti i kantoni.

Bosna i Hercegovina nije ustavno određena ni kao federacija ni kao konfederacija, ali se
analizom temeljnih zakonskih dokumenata može zaključiti kako je posrijedi neka vrsta
`asimetrične konfederacije` sastavljena od dva entiteta: unitarne Republike Srpske i
višeetničke Federacije Bosne i Hercegovine.1 Entiteti nisu izrijekom definirani kao
državne cjeline, ali imaju sva obilježja državnih jedinica u sastavu neke složene državne
zajednice: teritorij, stanovništvo, državljanstvo, ustav, parlament, vladu, sudstvo, upravni
sustav, vojsku, policiju, službene jezike, zastavu, grb, himnu i dr. Status entiteta kao
federalno-konfederalnih jedinica vidljiv je i iz ustavnog opisa ovlasti središnjih državnih
institucija, koje su svedene na vanjsku politiku i vanjsku trgovinu, carinsku, monetarnu i
migracijsku politiku, kontrolu zračnog prometa, provedbu međunarodnih obveza i
propisa, reguliranje transporta među entitetima.

Nadalje, Federacija je podijeljena na deset kantona koji nisu nazvani imenima


nacionalnih zajednica koje u njima brojčano prevladavaju, nego prema zemljopisnim
obilježjima ili glavnim gradovima. Unatoč tome, u političkoj praksi kantoni većinom
figuriraju kao teritorijalno-političke jedinice dominantnih nacionalnih zajednica. Tako se
hrvatskim kantonima smatraju Zapadnohercegovački, hercegovačko-neretvanski i
Posavski (kantoni 2, 8 i 10), dok se ostalih sedam kantona (1, 3, 4,5,6,7,9) smatra
bošnjačkima. Kantoni potpuno samostalno vode obrazovnu, kulturnu, medijsku,
stambenu, zemljišnu i socijalnu politiku, osnivaju i nadziru vlastite policijske snage, a
imaju i određene ovlasti u ekonomskoj politici, primjerice u energetskoj i turističkoj
politici. Federacija ima ovlasti u vanjskoj politici, obrani, međunarodnoj trgovinskoj,
ekonomskoj, energetskoj, monetarnoj i carinskoj politici, te u politici borbe protiv
kriminala. Kantoni imaju vlastite ustave, parlamente, vlade, upravu, sudove, policiju i dr.

Prema tome, teritorijalna autonomija nacionalnih segmenata konstitucionalizirana je na


dvije razine: na razini države Bosne i Hercegovine u obliku entiteta i na razini Federacije
Bosne i Hercegovine u obliku kantona. Teritorijalizacija je praćena i jakom političkom
institucionalizacijom nacionalnih segmenata koja se proteže u rasponu od gotovo
državnog statusa entiteta do široke političke autonomije kantona. Konvencionalnom
politološkom terminologijom moglo bi se kazati kako je na državnoj razini riječ o nekoj
vrsti konfederalizacije, a na poddržavnoj razini o federalizaciji dijela područja države.

- Razmjernost i paritetnost kao načela ustrojstva glavnih političkih institucija.

Sve temeljne državnopolitičke institucije ustrojene su prema načelu razmjernosti i


paritetnosti. Zastupnički dom, prvi dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine,
sastavljen je prema načelu `entitetske razmjernosti`: jedna trećina članova bira se u
Republici Srpskoj, a dvije trećine u Federaciji. Drugi dom, Dom naroda, sastavljen je
prema načelu entitetske i etničke paritetnosti: trećinu članova, a precizira se da je riječ o
pet Srba, bira Narodna skupština Republike Srpske, a dvije trećine, pet Bošnjaka i pet
Hrvata, Dom naroda federalnog parlamenta. Predsjedništva oba doma čine po jedan
Bošnjak, Srbin i Hrvat.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(39)
Datum: 03.10.2007 18:10
Autor: Mirjana KASAPOVIĆ
Vijeće ministara, kako se naziva državna vlada, sastavljeno je prema načelu entitetske
razmjernosti: u njemu ne smije biti više od dvije trećine članova s područja Federacije.
Predsjedavajući Vijeća ministara, kojega imenuje Predsjedništvo države, imenuje
ministre i zamjenike u pojedinim resorima koji moraju biti pripadnici različitih
konstitutivnih naroda.

Tim ustavnim odredbama stvorene su normativne pretpostavke za formiranje neke vrste


vlada velikih koalicija, to jest vlada koje će činiti stranke svih triju nacionalnih
segmenata. Predsjedništvo države sastavljeno je sukladno načelu paritetnosti, pa ga čine
po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat. Na poslijetku, Ustav (čl. 9 st. 3) općenito propisuje da će
`dužnosnici postavljeni na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine odražavati (će)
opći sastav naroda Bosne i Hercegovine`.

I ustavni sustav Federacije utemeljen je na konsocijacijskim mehanizmima. Osim


teritorijalne autonomije kantona, on se zasniva na načelima razmjerne ili jednake
predstavljenosti bošnjačke i hrvatske zajednice u svim važnim federalnim političkim
institucijama, te na odlučivanju konsenzusom i kvalificiranim većinama. Federalni
parlament čine dva doma, pri čemu je drugi dom, Dom naroda, sastavljen prema
paritetnom načelu i čini ga 30 Bošnjaka i 30 Hrvata, `kao i ostali delegati čiji je broj u
istom omjeru prema šezdeset kao što je i broj poslanika kantonalnih zakonodavnih tijela
koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci i Hrvati u odnosu na poslanike Bošnjake i Hrvate u
kantonalnim zakonodavnim tijelima` (Ustav Federacije BiH, čl. 6). Zastupnici u Domu
naroda biraju se u kantonalnim zakonodavnim tijelima, a broj zastupnika koji se bira u
svakom kantonu razmjeran je nacionalnom sastavu stanovništva u njemu. Kako nijedan
kanton ne bi imao ekskluzivno nacionalno izaslanstvo u Domu naroda, Ustav (čl. 8)
propisuje da u Domu naroda mora biti `najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan
delegat ostalih iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog poslanika u svom
zakonodavnom tijelu...` Svaki dom parlamenta bira predsjednika i zamjenika koji moraju
biti pripadnici različitih konstitutivnih naroda. Vlada je, u osnovi, sastavljena prema
načelu nacionalne razmjernosti, jer je ustavno propisano da najmanje trećina ministara
moraju biti Hrvati. Posrijedi je, vjerojatno, čak i praktična natpredstavljenost stvarne
manjine koja teško da čini trećinu stanovništva Federacije. Premijer i njegovi zamjenici
te ministri i njihovi zamjenici moraju biti iz različitih konstitutivnih naroda. Predsjednik i
potpredsjednik Federacije, koji također moraju potjecati iz različitih konstitutivnih
naroda, biraju se u oba doma federalnog parlamenta većinom glasova bošnjačkih i
hrvatskih zastupnika. U Federaciji postoje i tri ombudsmana: jedan Bošnjak, jedan Hrvat
i jedan predstavnik ostalih skupina. Sud za ljudska prava čine tri suca: Bošnjak, Hrvat i
predstavnik ostalih skupina. Ustav čak propisuje da po pravilu, to jest `ako izričito
drugačije nije utvrđeno`, u svakome federalnom sudu mora biti jednak broj sudaca
Bošnjaka i Hrvata. Poštovanje načela nacionalne razmjernosti zahtijeva se i u sastavu
kantonalnih tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti.

Nakon promjene Ustava Republike Srpske, koju je svojom odlukom iz 19. travnja 2002.
godine nametnuo visoki predstavnik, i u ustavni sustav tog entiteta ugrađeni su neki
elementi nacionalne razmjernosti i paritetnosti. Temeljna pretpostavka za to bila je
promjena ustavne definicije Republike Srpske od `države srpskog naroda i svih njezinih
građana` u državu triju konstitutivnih naroda: Srba, Bošnjaka i Hrvata. Uz Narodnu
skupštinu, kao glavno zakonodavno tijelo, uspostavljeno je Vijeće naroda kao tijelo koje
ima odlučujuću ulogu u zaštiti `vitalnih nacionalnih interesa` svih triju konstitutivnih
naroda. Oni su, pak, ustavno definirani kao interesi koji se tiču prava triju konstitutivnih
naroda na primjerenu zastupljenost u zakonodavnim, izvršnim i sudbenim tijelima vlasti,
prava u procesima odlučivanja, prava na zaštitu nacionalnog identiteta, prava na
obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, kulturu i tradiciju itd.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(40)
Datum: 04.10.2007 22:48
Autor: Mirjana Kasapović

Uz Narodnu skupštinu kao glavno zakonodavno tijelo, uspostavljeno je Vijeće naroda kao
tijelo koje ima odlučujuću ulogu u zaštiti "vitalnih nacionalnih interesa" svih triju
konstitutivnih naroda.

Oni su, pak, ustavno definirani kao interesi koji se tiču prava triju konstitutivnih naroda
na primjerenu zastupljenost u zakonodavnim, izvršnim i sudbenim tijelima vlasti, prava u
procesima odlučivanja, prava na zaštitu nacionalnog identiteta, prava na obrazovanje,
vjeroispovijest, jezik, kulturu i tradiciju itd.

Da bi se ta prava na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa i ostvarila, Ustav propisuje da se


Vijeće naroda temelji na načelu paritetnosti, to jest da ga čine jednak broj Srba, Bošnjaka
i Hrvata, koje biraju nacionalni klubovi zastupnika u Narodnoj skupštini. Da bi Narodna
skupština mogla obaviti tu svoju izbornu funkciju, Ustav propisuje da u njoj moraju biti
najmanje četiri člana svakoga konstitutivnog naroda. Ako se dogodi da nacionalni klub u
Narodnoj skupštini bude imao manje od četiri člana, `dodatni` članovi respektivnoga
nacionalnog kluba biraju se među odbornicima skupština općina u Republici Srpskoj.
Predsjednik i dva potpredsjednika Republike Srpske moraju pripadati trima
konstitutivnim narodima. U vladi ne smije biti više od 65 posto članova iz jednoga
konstitutivnog naroda. U javnim institucijama, a to su vladina ministarstva, općinska
tijela vlasti, te temeljni i okružni sudovi, jamči se razmjerna zastupljenost pripadnika svih
triju naroda. Uz to, od šest najviših političkih dužnosnika - to su premijer, predsjednik
Narodne skupštine, predsjednik Vijeća naroda, predsjednici Ustavnog i Vrhovnog suda, te
republički državni tužitelj - najviše dva smiju biti pripadnici jednoga konstitutivnog
naroda. Ustavni sud ima Vijeće za zaštitu vitalnih interesa kojega čine po dva
predstavnika Srba, Bošnjaka i Hrvata te jedan predstavnik ostalih skupina.

- Konsenzus, kvalificirane većine i veto kao pravila odlučivanja


Sve važne odluke donose se konsenzusom ili kvalificiranim većinama u oba doma
državnog parlamenta. Primjena običnoga većinskog pravila odlučivanja u parlamentu
posebno se ustavno opisuje i obrazlaže, pa se kaže da će zastupnici `uložiti maksimalne
napore kako bi ta većina uključivala barem jednu trećinu glasova delegata ili članova sa
teritorija svakog entiteta`. Ako ne bude tako, predsjedništvo doma `sastat će se kao
komisija i pokušati ishoditi suglasnost u roku od tri dana nakon glasovanja. Ako ovi
napori ne uspiju, odluke će se usvajati većinom onih koji su nazočni i koji glasuju, pod
uvjetom da glasovi protiv ne uključuju dvije trećine ili više delegata ili članova iz jednog
ili drugog entiteta` (čl. 1 st. 3d). Nadalje, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donosi
odluke konsenzusom, a `ako propadnu svi napori da se postigne konsenzus`, odluke se
donose dvotrećinskom većinom (čl. 5. st. 2c). Nadglasovani član Predsjedništva može
potom `dati izjavu da je odluka štetna po vitalne interese entiteta` u kojemu je izabran, a
ako tu izjavu potvrdi dvotrećinska većina u Narodnoj skupštini Republike Srpske ili u
Domu naroda Federacije, odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu (čl. 5 st. 2d). Iz
takva opisa proizlazi da su članovi Predsjedništva stvarni veto akteri jer imaju faktično
pravo veta na odluke zakonodavnog tijela ako ocijene da one ugrožavaju vitalne interese
njihovih naroda, odnosno entiteta.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(41)
Datum: 05.10.2007 19:29
Autor: Mirjana Kasapović

I u glavnim političkim institucijama Federacije bitne se odluke uglavnom donose


konsenzusom ili kvalificiranim većinama. Odluke se općenito donose pristankom većina
u oba doma parlamenta. Odluke o takozvanim vitalnim interesima dvaju konstitutivnih
naroda usvajaju se suglasnošću posebne većine u Domu naroda, koju mora činiti većina
bošnjačkih i većina hrvatskih zastupnika.

Vlada, pak, mora sve odluke te vrste donositi konsenzusom. Da bi zakoni i propisi koji se
tiču vitalnih nacionalnih interesa bili usvojeni, za njih mora glasovati većina zastupnika u
sva tri nacionalna kluba Vijeća naroda u Republici Srpskoj.

Takvim ustavnim aranžmanima stvoren je najsloženiji politički sustav u Europi. Na


području od 51.129 četvornih kilometara na kojemu živi manje od četiri milijuna
stanovnika uspostavljen je konvencionalno teško odredivi politički sustav ustrojen prema
14 ustava - jednome općedržavnom, dvama entitetskima, deset kantonalnih i jednome
distriktskom - u kojemu se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od
200 ministarstava na pet razina organizacije: državnoj, entitetskoj, kantonalnoj,
distriktskoj i općinskoj.
Uz to, postoje tri ustavna suda, tri vrhovna suda, te mnoštvo državnih, entitetskih i
kantonalnih sudova raznih vrsta. Mnogi su analitičari skloni tvrditi da je to glavni uzrok
zbog kojega politički sustav nije djelotvoran, a demokracija i država čine se neodrživima.
No, posrijedi je umnožavanje administrativnih jedinica i državnih tijela koje je tipično za
konsocijacijske sustave vlasti.

Razmjerno široka kritika političkog uređenja Bosne i Hercegovine potječe iz dva različita
izvora i potaknuta je dvama različitim motivima. Znanstvena kritika uglavnom je
usmjerena na sam koncept konsocijacijske demokracije i, posljedično, na obrazac njezine
primjene u Bosni i Hercegovini. Ili obratno, iz kritike jednoga empirijskog obrasca
konsocijacijske demokracije induktivno se izvodi kritika cijeloga teorijskog koncepta
kojemu on pripada.

Ta vrsta kritike uglavnom se uklapa u stari spor između konsocijacijalista i liberala, ali joj
dodatnu važnost pridaje činjenica što se kritičari pozivaju na još jedan suvremeni
empirijski slučaj koji nanovo podupire njihove stare argumente i predrasude prema
konsocijacijalizmu. Politička kritika motivirana je, pak, poglavito nacionalnopolitičkim
razlozima i proistječe iz zauzimanja kritičara za drukčiji model uređenja državne
zajednice. Taj drugi model, kako će se pokazati, određen je ekskluzivnim nacionalnim
interesima jedne bosanskohercegovačke zajednice. Nasuprot kritičkim osporavanjima,
nastojat ću pokazati:

? da je konsocijacijska demokracija jedini mogući model uređenja političkih i društvenih


odnosa koji jamči opstanak države i demokracije u vjerski i nacionalno podijeljenome
bosanskohercegovačkom društvu;

? da u zemlji postoji niz čimbenika koji pogoduju uspostavi i održanju konsocijacijske


demokracije;

? da dosadašnji nedostaci i neuspjesi nisu toliko posljedica inherentnih slabosti samog


modela ili njegove strukturne neprikladnosti bosanskohercegovačkom društvu, nego
nepostojanja temeljnih političkih pretpostavki njegove primjene i djelotvornosti u
suvremenoj Bosni i Hercegovini;

? da je te pretpostavke moguće stvoriti djelovanjem svih glavnih političkih aktera.


FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(42)
Datum: 06.10.2007 21:59
Autor: Mirjana Kasapović

U prethodnim poglavljima nastojala sam pokazati kako je bitno obilježje


bosanskohercegovačkog društva u povijesti bila duboka vjerska i etnička podijeljenost
koja se, kadgod to nije bilo normativno zabranjeno i nasilno priječeno, izražavala i u
blokovskim oblicima društvenog i političkog organiziranja vjerskih i etničkih segmenata.

Nastojala sam, također, pokazati kako Bosna i Hercegovina ima stanovita iskustva u
primjeni konsocijacijskih mehanizama u uređenju političkih odnosa među društvenim
segmentima, premda se ne može govoriti o kontinuiranoj, dosljednoj i osviještenoj
tradiciji demokratskog konsocijacijalizma.

U ta iskustva treba, dakako, ubrojiti i političku praksu nakon 1995. godine. Nastojala
sam, naposljetku, pokazati da su u ratu od 1992. do 1995. godine i nakon njega
produbljeni i učvršćeni nacionalni rascjepi među društvenim segmentima, da su se prvi
put u povijesti ti segmenti teritorijalizirali i politički institucionalizirali, te da su tako
stvorene bitno drukčije pretpostavke za izgradnju samostalne države i djelotvorne
demokracije u odnosu prema onima koje su postojale prije rata.

Te se društvene činjenice - neovisno o načinima na koje su nastale, te unatoč političkoj i


moralnoj sablazni što ih oni izazivaju - ne mogu nasilno ukidati ili neodgovorno
ignorirati. To su, uostalom, priznali i tvorci bosanskohercegovačkoga ustavnog sustava.
Stoga se u dogledno vrijeme ne može ozbiljno razmišljati o zamjeni ustavnog modela
konsocijacijske države i demokracije `čistom` liberalnom državom i demokracijom, a da
to ne izazove teške, a možda i pogubne, posljedice za bosanskohercegovačko društvo i
državu. U nastavku treba pokazati postoje li u Bosni i Hercegovini čimbenici koji
pogoduju opstanku konsocijacijske demokracije. Treba, dakako, pokazati i koji čimbenici
ne idu u prilog tom modelu uređenja političkih odnosa.

Vidljivo je da u Bosni i Hercegovini postoje glavni strukturni čimbenici koji pogoduju


uspostavi i opstanku konsocijacijske demokracije: izraziti vjerski i nacionalni rascjepi
koji dijele društvo na tri prepoznatljiva segmenta; gotovo `idealtipska` trosegmentalna
struktura društva koja isključuje dvojno nadmetanje za potpunu prevlast, kao i nastojanje
najbrojnijeg segmenta da zagospodari ostalim segmentima društva; zemljopisna
koncentracija segmenata i institucionalizirani djelomični `upravni federalizam`; prostorno
i populacijski mala zemlja; relativno velika unutarnja kohezivnost segmenata.
Riječ je, pritom, o takozvanim ortodoksnim čimbenicima koji se smatraju nužnim
uvjetima uspostave i održanja konsocijacijske demokracije ili, kako bi rekli deterministi,
o čimbenicima koji bitno određuju sudbinu konsocijacijalizma u nekoj zemlji.

O nekim je nepovoljnim čimbenicima - poglavito o vanjskim opasnostima i o radikalnim


nacionalizmima - bilo riječi u drugom poglavlju. Od ostalih nepovoljnih čimbenika valja
posebno upozoriti na nejednako segmentalno raspoređenu potporu konsocijacijskim
aranžmanima, što može biti važan uzrok neuspjeha i propasti cijeloga političkog
uređenja. U političkoj kulturi Austrije nikad nije bio potpuno prihvaćen obrazac podjele
vlasti u obliku velike koalicije, djelomice zato stoje isključivao smjene na vlasti `nas` i
`njih`, dakle, oblik alternacije koji je tipičan za većinske demokracije (Steiner, 1972.).

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(43)
Datum: 07.10.2007 21:20
Autor: Mirjana Kasapović

Nasuprot tome, Švicarci su uvijek masovno podupirali obrazac podjele vlasti među
glavnim društvenim segmentima, što je pridonijelo održanju i stabiliziranju demokracije
(Armingeon, 1999). U nastavku ovog poglavlja pokazat ću kako u poslijedejtonskoj
Bosni i Hercegovini tri glavna segmenta ne podupiru konsocijacijske aranžmane ni
približno jednako. Štoviše, jedan ih segment potpuno odbacuje, a druga ga dva prihvaćaju
uvjetno, nejednako i selektivno.

Nadalje, vanjske su opasnosti ostale i nakon relativne stabilizacije regije u promijenjenim


oblicima. Već je rečeno da su vanjske opasnosti, koje načelno mogu utjecati na sudbinu
konsocijacijalizma i pozitivno i negativno, u Bosni i Hercegovini dosad uvijek djelovale
negativno. Vanjske sile nikad nisu istodobno ugrožavale sva tri glavna društvena
segmenta, nego je njihova agresija bila usmjerena samo na jednu ili na dvije zajednice.
To je dodatno razdvajalo segmente i produbljivalo podjelu društva.

Takvo je stanje radikalizirano u ratovima od 1991. do 1995. godine, kad su se crte


vanjskih sukoba poklopile s crtama unutarnjih podjela i sukoba. Kako je `glavni agresor`
Jugoslavija, odnosno Srbija, ugrožavala samo hrvatski i bošnjački, ali ne i srpski segment
u Bosni i Hercegovini, vanjska opasnost nije pogodovala povezivanju, nego dramatičnom
razdvajanju i sukobljavanju segmenata.

Osim toga, `vanjske fronte` još nisu posve stabilizirane. I dok se u Hrvatskoj može
govoriti o zadovoljavajućoj razini stabilizacije države i demokracije, državna zajednica
Srbije i Crne Gore zahvaćena je dezintegracijskim procesima - secesionističkim
procesima u Crnoj Gori i na Kosovu - što bitno destabilizira srbijansku državu i posredno
utječe i na srpski segment u Bosni i Hercegovini. Ako se dezintegracijski procesi otegnu i
prodube, to bi dugoročno nepovoljno utjecalo na stabilnost demokratske države u Bosni i
Hercegovini, a u krajnjem bi je slučaju moglo nanovo temeljito ugroziti.

Naposljetku, nepovoljan je čimbenik i razmjerno slaba tradicija demokratskog


konsocijacijalizma i politike akomodacije nacionalnih elita. Tradicija se općenito definira
kao `skup teorija ili naracija i povezanih praksi kojeg ljudi baštine i na temelju kojeg
dolaze do uvjerenja da djeluju` (Marsh i Stoker, 2005, 136).

Tradicije nisu, kako se katkad misli, zatvorene kategorije koje se temelje na nekom
obliku `esencijalističke zablude`, nego se mijenjaju i prilagođavaju kad nastanu nove
ideje ili okolnosti koje potiču promjene tradicionalnih uvjerenja. Pojedinci i društvene
skupine mogu se istodobno smjestiti u više različitih tradicija - primjerice, u tradiciju
etničke tolerancije, ali i u tradiciju etničke nesnošljivosti - a prevaga neke od tih tradicija
ovisi o društvenom kontekstu u kojemu oni djeluju.

Ako je u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih godina 20. stoljeća prevagnula


tradicija etničke nesnošljivosti - koja je uzrokovala sukobe i kojom se ti sukobi, uz
vanjske uzroke, mogu objasniti - onda bi na početku 21. stoljeća pojedinci i društvene
skupine mogli posegnuti u svojim `tradicijskim prtljagama` za elementima etničke
tolerancije i suradnje kao pretpostavkama akomodacijske politike. To napose vrijedi za
segmentalne političke elite o čijem djelovanju najviše ovisi razvoj demokracije u
podijeljenim društvima.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(44)
Datum: 08.10.2007 21:34
Autor: Mirjana Kasapović
U nacionalno duboko podijeljenome i konfliktnom društvu, kakvo je
bosanskohercegovačko, nije dostatan pristanak građanske većine da bi demokratska
država opstala

Ako se, pak, zagovaraju konsocijacijska država i demokracija kao jedini održivi modeli, a
istodobno konstatira - kao što je učinjeno u uvodnom poglavlju - da oni nisu djelotvorni,
dužnost je analitičara da objasni uzroke problema. Ili nije dobar sam model demokratske
države, ili se on, kako glasi omiljeno objašnjenje političkih problema na ovdašnjim
prostorima, ne primjenjuje dosljedno u praksi?

Nastojat ću pokazati da, unatoč postojanju niza strukturnih čimbenika za koje se teorijski
pretpostavlja da pogoduju uspostavi i održanju konsocijacijske demokracije, problem
nastaje zato što empirijskom obrascu konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini
nedostaju temeljne političke pretpostavke da bi se praktično potvrdio.

Vidim tri glavna uzroka nedjelotvornosti modela konsocijacijske demokracije i


konsocijacijske države na razini Bosne i Hercegovine kao državne cjeline, te još jedan,
dodatni uzrok na razini Federacije kao državne potcjeline: nepostojanje konsenzusa o
državnoj zajednici, nepostojanje konsenzusa o političkom sustavu, nedosljednu strategiju
međunarodnih aktera u konstrukciji demokratske države, te nepovoljnu dvosegmentalnu
strukturu Federacije s izrazitom brojčanom premoći jednoga segmenta.

- Nepostojanje konsenzusa o državnoj zajednici

Glavni je uzrok nedjelotvornosti konsocijacijske države i demokracije u Bosni i


Hercegovini nepostojanje minimalnog konsenzusa pripadnika svih triju konstitutivnih
nacionalnih skupina o državnoj zajednici.

Postojanje konsenzusa o stvaranju nove državne zajednice formalno se utvrđuje i


provjerava na konstitutivnom referendumu ili plebiscitu na kojemu se većina glasača
treba izjasniti u prilog novoj državi. U Bosni i Hercegovini takav je referendum održan
1992. godine.

Rezultati referenduma nedvojbeno potvrđuju da je bosanskohercegovačka država nastala


na pristanku građanske većine. No, u nacionalno duboko podijeljenome i konfliktnom
društvu, kakvo je bosanskohercegovačko, nije dostatan pristanak građanske većine da bi
demokratska država opstala. Bosanskohercegovačko građanstvo je, naime, paradigmatsko
multikulturno ili nacionalno diferencirano građanstvo (Kvmlicka, 2003). Stoga je
potreban i formalni pristanak većina u svim glavnini nacionalnim segmentima društva ili
u svim konstitutivnim narodima. Upravo taj pristanak nije formalno dobijen i potvrđen ni
deset godina nakon svršetka rata. Prestanak otvorenoga političkog nasilja nakon 1995.
godine može se tumačiti kao pristanak većina u sve tri nacionalne zajednice na mir, ali ne
i kao pristanak na život u jednoj državnoj zajednici. Naime, `odsutnost političkog nasilja
nije jamstvo političkog konsenzusa` (Rose, 1971.).
Apsolutna većina bosanskohercegovačkih Srba bojkotirala je državni referendum 1992.
godine. Štoviše, ona se i prije njegove provedbe odlučila protiv života u Bosni i
Hercegovini, pa je područja na kojima je živjela, te vojno i politički kontrolirala faktično
otcijepila od nje. Srbi su referendum doživjeli poglavito kao `izjašnjavanje 'za' ratnu
opciju` (Popov, 1996,62); glasovanje većine Muslimana i Hrvata za neovisnu
bosanskohercegovačku državu shvatili su kao otvoreni poziv na rat (Plavšić, 2005).
Apsolutna većina Hrvata poduprla je državno osamostaljenje Bosne i Hercegovine kao,
poglavito, kontekstualno ili kontingentno uvjetovan izbor.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(45)
Datum: 09.10.2007 18:55
Autor: Mirjana Kasapović

Ta je potpora bila ponajprije izraz stanja u kojemu su se tada našli bosanskohercegovački


Hrvati, koji su između života u Jugoslaviji, to jest u Srbiji i Crnoj Gori, i života u Bosni i
Hercegovini izabrali drugu varijantu kao manje loše rješenje.

Njihov pristanak bio je, dakle, bitno instrumentalan čin koji je, kako se pokazalo u ratu,
imao ograničen i uvjetan rok trajanja i nije bio izraz njihovih ondašnjih strateških
političkih interesa. Pristanak se uvelike `istopio` ili je bio `uskraćen` već u procesima
teritorijalizacije i političke institucionalizacije u hrvatskim državnim ili kvazidržavnim
tvorevinama 1992. i 1993, a pogotovo nakon bošnjačko-hrvatskih sukoba 1993. i 1994.
godine.

Kontingentost pristanka potvrđuje još jedna činjenica: Hrvati su, naime, izvorno
uvjetovali svoj pristanak na uspostavu samostalne države referendumskim definiranjem
prirode države o kojoj se izjašnjavaju. Dok su se Muslimani zauzimali za to da se na
referendumu građani odrede prema pitanju:

`Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih građana,


naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u
njoj žive?`

Hrvati su tražili da referendumsko pitanje glasi:


`Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu
konstitutivnih i suverenih naroda -hrvatskog, muslimanskog i srpskog naroda - u
njihovim nacionalnim područjima (kantonima).`

Razlike između dviju formulacija u konstitutivnom su pogledu posve jasne: Muslimani su


Bosnu i Hercegovinu zamišljali kao unitarnu građansku državu, a Hrvati kao federaciju
ili konfederaciju nacionalnih jedinica. U posebnim povijesno-političkim okolnostima,
Hrvati su strateški pretpostavili izlazak Bosne i Hercegovine iz Jugoslavije njezinu
unutarnjemu političkom uređenju, ali to pitanje nikad nisu skinuli sa dnevnog reda.

`Povlačenje` hrvatskog pristanka na bosanskohercegovačku državu imalo je dvije


fundamentalne posljedice: prvo, njime je vjerojatno nestala građanska većina koja je
1992. godine poduprla državu i, drugo, nestala je i blokovska nacionalna većina koja je
bila suglasna s njezinim osnutkom. Bošnjaci su ostali u manjini, i to kako u građanskom,
tako i u nacionalnom pogledu. Premda se Davtonski sporazum katkad tumači kao
dokument nastao `konsenzusom svih 'konstitutivnih naroda`' (Sadiković, 2004), on je
paradigmatski primjer nekonsenzusnog dokumenta donesenoga u izvanrednim
okolnostima i pod pritiskom međunarodnih političkih aktera, koji nikad nije bio potvrđen
konstitutivnim plebiscitom u samoj državi.

Premda se činjenica da Bosna i Hercegovina od 1995. godine postoji kao država koja nije
izgrađena na supstancijalnome minimalnom konsenzusu većina u svim trima nacionalnim
segmentima koje čine `diferencirano građanstvo` ne želi javno priznati, ona je implicitno
stalno prisutna u unutarnjoj politici, ali i u politici međunarodnih aktera prema toj državi.
Legalizacija Republike Srpske ne može se shvatiti nikako drukčije do kao ustupak
međunarodne zajednice bosanskohercegovačkim Srbima zbog, izvanjski nametnutoga,
prihvaćanja odluke njihovih vođa da Srbi ostanu živjeti u granicama Bosne i Hercegovine
protivno političkoj volji većine. Legalizacija Federacije bila je manji ustupak
međunarodne zajednice Hrvatima kako bi ostali živjeti u Bosni i Hercegovini, unatoč
tome što je tijekom rata bilo očito da su i oni većinom `povukli` svoj pristanak dan na
referendumu 1992. godine.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(46)
Datum: 10.10.2007 18:41
Autor: Mirjana Kasapović

Time je moguće objasniti zašto se međunarodna zajednica ne usuđuje radikalnije


mijenjati postojeću državnu strukturu Bosne i Hercegovine.

To ujedno objašnjava i činjenicu što državni ustav Bosne i Hercegovine ne sadržava


tradicionalno pravo naroda na samoodređenje koje implicira da su se narodi udružili u
jednu političku zajednicu slobodnom voljom, te da iz nje mogu i istupiti slobodnom
voljom. Drugim riječima, Bošnjacima, Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini
uskraćeno je pravo na samoodređenje koje uključuje i pravo na otcjepljenje.

To implicitno uvjerenje glavnih međunarodnih političkih aktera kako Bosna i


Hercegovina postoji bez konsenzusa većina u svim konstitutivnim narodima priječi
sazivanje novog konstitutivnog referenduma na kojem bi se provjerila politička volja
građana i naroda. Do tog vjerojatno neće doći u dogledno vrijeme jer su rizici takva
pothvata neizmjerni, a njegovi bi rezultati mogli delegitimirati sve što je dosad učinjeno u
rekonstrukciji države. Dok prešutno postoji kao `nekonsenzusna` državna zajednica,
Bosna i Hercegovina mora ostati pod međunarodnim vojno-političkim protektoratom.
Naime, višenacionalne države `ne mogu opstati ukoliko razne nacionalne skupine nemaju
osjećaj privrženosti prema široj političkoj zajednici u kojoj zajedno žive` (Kvmlicka,
2003, 23).

Privrženost zajedničkoj državi može se razviti samo ako ona omogućuje puni razvoj
nacionalnih identiteta odnosno posebnih identitetnih zajednica koje u njoj žive. Bošnjaci,
Hrvati i Srbi mogu biti bosanski patrioti ili domoljubi samo ako bosanska država ničim
ne dovodi u pitanje njihove nacionalne identitete i latentno ih ne sumnjiči kao
potencijalne rušitelje države. Dokle god posebni nacionalni identiteti - ili makar samo
jedan od njih - budu politički suspektni, patriotizam će, kako je upozorio Kellas (2004),
ostati ograničen samo na jedan segment države i društva, to jest rezeviran samo za
vlastitu nacionalnu zajednicu. Drugim riječima, osjećaj privrženosti vlastitoj nacionalnoj
zajednici bit će mnogo jači i izraženiji od lojalnosti zajedničkoj državi.

- Nepostojanje konsenzusa o političkom sustavu

Drugi je bitan uzrok nedjelotvornosti konsocijacijske države i demokracije nepostojanje


konsenzusa elita svih konstitutivnih naroda o političkom sustavu ili nepostojanje izričitog
uvjerenja elita svih etničkih segmenata kako je postojeći ustavni politički sustav potrebno
i poželjno održati. Ono je, kako je pokazao Lijphart, nužno povezano i sa sposobnošću
elita da izgrade mostove među odvojenim segmentima i rješavaju probleme u `duhu
nesuglasnosti`. Drugim riječima, ako elite nisu uvjerene da je postojeći politički sustav
poželjan, neće ni nastojati premostiti jazove među društvenim skupinama koje zastupaju.

Glavni je protivnik postojećeg ustavnog modela države i demokracije bošnjačka politička


i društvena elita. Ona ga nikad nije dobrovoljno prihvatila, te ga cijelo vrijeme žestoko
politički osporava. Tvrdi se da je međunarodna zajednica
`prisilila građane Bosne i Hercegovine da prihvate postojeću entitetsku podjelu BiH na
etnonacionalnoj osnovi. Takva struktura BiH nema ni historijskog, ni etničkog, niti
ekonomsko-geografskog uporišta i opravdanja. Jedino su uporište agresija i genocid.
Odatle se rezultati genocida u državnopravnom smislu mogu poništiti samo promjenom
sporazuma iz Daytona i vraćanjem na temeljne principe ZAVNOBiH, čime bi se Bosna i
Hercegovina obnovila kao moderna građanska država` (Imamović, 2003; vidjeti i Đozić,
2003, Duvnjak, 2004,).

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(47)
Datum: 11.10.2007 19:24
Autor: Mirjana Kasapović

Na ovom mjestu nije moguće, a vjerojatno nije ni potrebno, iscrpno elaborirati postavku
kako bi uistinu teško bilo dokazati da je iz "temeljnih principa ZAVNOBiH" moguće
izvesti modernu građansku državu jer oni nisu ni intencijski ni praktično trebali služiti toj
svrsi. Bošnjačka bi strana, uz to, morala biti načelno rezerviranija prema konstitutivnim
činima ili aktima u povijesti, kojima, među ostalim, nije bila priznata muslimanska
odnosno bošnjačka nacionalna zajednica kao povijesnopolitički subjekt u vlastitoj državi.

Primjerice, na zasjedanju Ustavotvorne skupštine FNRJ, što je održano od 29. studenog


1945. do 1. veljače 1946. godine i koje je, dakle, uslijedilo nakon zasjedanja ratnih
zemaljskih antifašističkih vijeća, jasno je poreknut posebni etnički i nacionalni status
Muslimana.

Milovan Đilas, zamjenik ministra za Konstituantu i jedan od vodećih partijskih i državnih


ideologa u to doba, ustvrdio je da `parlament ne može pretresati pitanje da li su
muslimani nacionalna grupa ili nijesu... Ali, pošto se stalo na gledište da svaka
nacionalnost dobije svoju buktinju (u jugoslavenskom državnom grbu, prim. M.K.), onda
u svakom slučaju mora biti pet buktinja`.

Pet buktinja simboliziralo je pet `glavnih` jugoslavenskih naroda: Crnogorce, Hrvate,


Makedonce, Slovence i Srbe. Đilas je dodao da `time, razumije se, ja ne mislim negirati
posebne crte kod Muslimana koje danas postoje` (Zasedanje..., 1946,187).
On je ipak, bez skupštinskog `pretresanja`, ali zasigurno uz pristanak partijskog vodstva,
priznao Muslimanima posebne grupne `crte`, ali ne i status posebne etničke odnosno
nacionalne zajednice, te ih je Konstituanta `izbacila` iz državnih simbola.

Neshvatljivo je i tumačenje prema kojem je Ustav 1974. godine uredio Bosnu i


Hercegovinu `prema evropskoj 'doktrini tri kruga'... Sukladno tom principu, Bosna i
Hercegovina je imala dvodomni parlament u kojem je, uz Dom građana, postojao i Dom
općina, kao svojevrsni gornji dom` (Sadiković, 2004.).

Toj bi se doktrini trebalo vratiti i na njezinim temeljima reformirati daytonski politički


sustav. No, prema republičkom ustavu iz 1974. godine, Skupština Bosne i Hercegovine
nije se sastojala od dva nego od tri doma: Vijeća udruženog rada, Vijeća općina i
Društvenopolitičkog vijeća. Skupština nije bila birana izravnim izborima koji su se
temeljili na općem i jednakom pravu glasa: zaposleni i članovi pet ustavnih
društvenopolitičkih organizacija - Saveza komunista (SK), Socijalističkog saveza radnog
naroda (SSRN), Saveza sindikata (SS), Saveza socijalističke omladine (SSO) i Saveza
udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) - imali su tri aktivna i tri
pasivna prava glasa, a nezaposleni i nečlanovi spomenutih organizacija samo dva aktivna
i jedno pasivno pravo glasa.

U Društvenopolitičko vijeće, koje se prikazuje kao nekakvo `vijeće građana`, mogli su


biti birani isključivo članovi spomenutih društvenopolitičkih organizacija, pa je ono
praktično bilo tipično partijsko vijeće, udaljenije od pravog vijeća građana čak i od Vijeća
općina. Uz tri vijeća nije mogao postojati nikakav dvodomni sustav, pa nije ni bilo
nikakva donjeg i gornjeg doma. Napokon, sve su republičke skupštine tada bile ustrojene
i organizirane jednoobrazno, te nije jasno po čemu je to Bosna i Hercegovina bila
posebna i zašto bi upravo u njoj `doktrina tri kruga` imala neko posebno značenje.
`Doktrina tri kruga` trebalo bi zapravo da posluži kao nadomjestak za federativno
uređenje države.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(48)
Datum: 12.10.2007 19:21
Autor: Mirjana Kasapović
A tvrdi se da za nj nema ni razloga ni opravdanja, jer "Bosna i Hercegovina nikad nije u
svojoj milenijskoj historiji bila federativna, pa čak ni regionalizirana država, pa u tom
pogledu nema nikakvog iskustva niti tradicije" (Sadiković, 2004).

No, ona nikad u `svojoj milenijskoj historiji` nije bila ni demokratska pravna država, pa
to nije razlog zbog kojega to ne bi trebala biti danas.

Temeljno je ideološko polazište u osporavanju postojećega ustavnog modela koncept


`moderne građanske države`. On je prvi put službeno istaknut u programskim stavovima
prvoga kongresa Stranke demokratske akcije (SDA) u prosincu 1991. godine:

`Kongres je prihvatio da se Republika BiH, s obzirom da je multikonfesionalna,


multinacionalna i multikulturna zajednica, oblikuje isključivo kao moderna građanska
republika (nav. u: Bojić, 2001).

Taj iskaz valja tumačiti u posebnome diksurzivnom sklopu, jer nije razumljiv sam po
sebi. Kad se ističu multietničnost i multikulturalnost nekog društva u konvencionalnome
političkom mišljenju, onda se iz toga obično izvodi zahtjev da se to društvo politički
organizira u obliku federativne ili makar regionalizirane države svakako državu koja
priznaje neki oblik teritorijalne autonomije posebnih etničkih ili kulturnih zajednica koje
u njoj žive. No, u političkom mišljenju i političkoj kulturi o kojima je ovdje riječ to je
samo značilo da vodeća muslimanska stranka ne zahtijeva da se Bosna i Hercegovina
uredi kao ekskluzivna nacionalna država muslimanskog naroda, nego kao građanska
država pripadnika svih nacionalnih zajednica.

Moglo bi se čak pretpostaviti - a to se implicitno i u manjoj mjeri eksplicitno kasnije i


tvrdilo - kako time vodeći politički predstavnici najbrojnijeg naroda Muslimana čine
bitne političke ustupke malobrojnijim narodima, Srbima i Hrvatima. To je, dakako,
standardna politička pozicija predstavnika najbrojnije nacije u višenacionalnim državama
na ovim prostorima; nju su tradicionalno zastupali Srbi, od Pašića do Miloševića, tijekom
povijesti jugoslavenskih država. Stoga je za manjinske narode i njihove političke
predstavnike na prostorima bivših jugoslavenskih država tradicionalno bilo rezervirano
sistemsko i praktično mjesto opozicije konceptu unitarnih `građanskih država` što ga je
zastupala najbrojnija nacija odnosno njezina politička elita.

Unitarna građanska država ostala je temeljem bošnjačke nacionalne ideologije i politike i


nakon rata. Građanska država legitimirana je `građanskim referendumom` 1992. godine
na kojemu se za državnu neovisnost izjasnila natpolovična većina građana ili
natpolovična većina `bosanskog naroda` (Ibrahimagić, 2001).

Ishod referenduma legitimirao je sve kasnije ratne odluke državnih tijela:

`... Pošto su Srbi bojkotirali proces osamostaljivanja BiH... normalno je bilo da se u


demokratskoj proceduri odluke donose većinom glasova, jer se radilo ne više o sudbini
pojedinih etničkih zajednica, već o sudbini cijele Bosne i Hercegovine i bosanskog
naroda u cjelini, i trebalo je odlučivati po građanskom, a ne etnonacionalnim kriterijima`
(Ibrahimagić, 2001.).

Tako se došlo i do druge bitne sastavnice bošnjačke ideologije i politike: postavke o


bosanskom ili bošnjačkom narodu kao jedinome suverenu bosanske građanske države:

`... U modernom svijetu nema nijedne države u kojoj su politički suverena dva, a
nekamoli tri naroda` (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002).

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(49)
Datum: 13.10.2007 21:51
Autor: Mirjana Kasapović

Zastupnici bosanskog unitarizma tvrde da se u Bosni prirodno i povijesno oblikovala


jedna jedina nacija koju čine pripadnici svih vjera što žive na njezinu tlu. Suvremena
bosanskohercegovačka država nije ništa drugo do "reinkarnacija bošnjaštva" kao nacije.
Riječ je, doduše, o procesu koji ne teče ravnomjerno među pripadnicima svih vjerskih
zajednica:

`Dok je ta politička bosanska nacionalna reinkarnacija za bosanske muslimane danas


izvjesna, za bosanske katolike i bosanske pravoslavce ona će vremenski potrajati, dok ne
izblijede posljedice njihove višedecenijske srbizacije i hrvatizacije` (Ibrahimagić, 1999).

Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini nisu nastali u `prirodnim i povijesnim` procesima


nacionalnih integracija, nego su umjetni i nasilni proizvodi `političke propagande iz
susjedstva i crkvenih vlasti`, plod djelovanja `velikosrpske i velikohrvatske
nacionalističke 'krtice', koja je bosanske pravoslavce pretvorila u Srbe, a bosanske
katolike u Hrvate` (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002; vidjeti i Duvnjak, 2004).
Pretpostavlja se, dakle, da je vjera (islam) bila dostatna osnova za nastanak muslimanske
etničke zajednice, ali da vjere (katoličanstvo i pravoslavlje) nisu mogle biti dostatni
temelji hrvatske i srpske etničke integracije.

Implicitno se, nadalje, pretpostavlja da je ključni nacionalno-integracijski čimbenik na


bosanskom tlu trebala biti, da je djelomice bila i pogotovo da će ubuduće biti bosanska
država, te da su Bosanci ili Bošnjaci triju vjera trebali nastati - i da će u budućnosti
nastati - kao neka vrsta `državne nacije`, to jest nacije na čiji nastanak presudno utječe
jedinstvena država kao integracijski čimbenik.

To se shvaćanje posve uklapa u znanu staru krilaticu koja je isprobana na više povijesnih
primjera, prema kojoj najprije treba stvoriti državu, a država će potom stvoriti `svoju`
naciju. U konkretnom slučaju ta bi krilatica glasila: stvorili smo Bosnu, a sada treba
stvoriti Bošnjake. Zaboravlja se pritom da Bosna i Hercegovina, od srednjeg vijeka do
izmaka 20. stoljeća, nikad nije bila samostalna država, te da država nije mogla odigrati
integracijsku ulogu koja joj se virtualno pripisuje.

Štoviše, u intenzivnim procesima nacionalnih integracija na južnoslavenskom tlu u


drugoj polovici 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća ona je bila dio državnih cjelina -
Austrougarske monarhije i monarhijske Jugoslavije - u kojima su živjele hrvatska i srpska
zajednica u Hrvatskoj i u Srbiji. Prema tome, bosanskohercegovački Hrvati i Srbi nisu
nastali kao rezultat `nacionalističke propagande iz susjedstva`, nego su bili dio
jedinstvenih procesa integracije hrvatske i srpske nacije u okvirima istih državnih cjelina.
Procesi nacionalnih integracija među Hrvatima i Srbima dovršeni su, te je bespredmetno
očekivati da će bosanska država, praktično rekonstruirana izvanjskim putem nakon
građanskog rata, moći `poništiti` njihove rezultati i preusmjeriti ih u procese stvaranja
nove bosanske ili bošnjačke nacije. Zaboravlja se, nadalje, da stvaranje države nije uvijek
dostatan uvjet za stvaranje nacije. O tome najbolje svjedoče neuspjeli pokušaji stvaranja
jugoslavenske nacije nakon uspostave jugoslavenske države 1918. godine. Ono se ne
uklapa ni u opći povijesni trend u ovom dijelu svijeta:

`Ako se za Zapad može reći da ga općenito obilježava putanja 'od države k naciji', istočnu
Europu i dijelove Azije uvjerljivije je analizirati prema modelu 'od nacije k državi'
(Smith, 2003.).

Pristajući na naznačene interpretacije bosanske povijesti, suvremeni bošnjački


nacionalizam posve se približio standardnom primordijalizmu:

`Primordijalistički etnički zahtjevi nisu ništa više od zahtjeva za vlasništvom nad


prošlošću i pravima na njezinu upotrebu za sadašnje ciljeve` (Smith, 2003).
FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(50)
Datum: 14.10.2007 19:39
Autor: Mirjana Kasapović

Nakon srpskog i hrvatskog nacionalizma, sada i bošnjački nacionalizam ističe svoje


ekskluzivno pravo na bosansku povijest kako bi legitimirao suvremene
nacionalnopolitičke ciljeve.

Osim toga, preuzimanje naziva `bošnjački` od strane jedne nacionalne zajednice u Bosni i
Hercegovini ima dalekosežne posljedice za budućnost tog pojma. Njime je povijesno
višeznačni pojam bošnjaštva definitivno sveden na jedno značenje. Bošnjacima su se u
srednjovjekovnoj bosanskoj državi nazivali svi stanovnici Bosne i pripadnici svih staleža,
neovisno o vjeri. Bošnjaštvo se, nadalje, intencijski odnosilo na takozvani bosanski
politički narod, to jest na sve građane Bosne i Hercegovine, neovisno o vjerskim i
etničkim razlikama. Njegovo svođenje na naziv samo jedne nacionalne zajednice u Bosni
i Hercegovini zasigurno je otvorilo novu fazu u povijesti tog pojma. Bošnjaci ga nastoje
nametnuti Hrvatima i Srbima, a Hrvati i Srbi ga odbijaju i, uz to, osporavaju i pravo
Bošnjacima da ga koriste. Bezazleniji i rubniji motiv osporavanja potaknut je tvrdnjom
da je jedna zajednica prisvojila i `ukrala` naziv na koji povijesno pravo imaju i druge
bosanske zajednice. Opasniji i važniji motiv usmjerenje na prokazivanje glavnog cilja s
kojim su se Muslimani preimenovali u Bošnjake, a koji se sastoji u nakani da se i
nominalno prikrije `povijesna činjenica` kako Muslimani nisu nikakva nacionalna
zajednica u modernom smislu, nego isključivo vjerska skupina. Bilo kako bilo,
Muslimani su diskurzivno prisvojili bošnjaštvo i time bitno odredili budućnost tog pojma.

Iz postavke o jedinstvenome bosanskom narodu ili bosanskoj naciji izvodi se zahtjev za


temeljitom promjenom ustavnoga političkog poretka. Kako u Bosni i Hercegovini postoji
samo jedan `građanski narod` ili se tendencijski stvara jedna nacija, to treba izraziti u
institucionalnopolitičkom uređenju države kao `proste decentralizovane države` ili, u
najgorem slučaju, kao federacije neetničkih kantona, to jest neke vrste `unitarne
federacije` njemačkog ili austrijskog tipa. Iz tog uređenja treba izbaciti sve
konsocijacijske mehanizme koji su institucionalizirani kao `ustupak nacionalnim
ekstremistima, kao cijena za postizanje mirovnog sporazuma` (Ibrahimagić, 1999.) ili kao
izraz tradicionalno `štetnih odluka` međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini
(Đozić, 2003). Unitarno uređenje države trebalo bi se dosljedno iskazivati na svim
razinama i u svim oblicima djelovanja.

Osobito je, pritom, intrigantno i krajnje konfliktno zagovaranje jezičnog unitarizma:


`Veliki je apsurd što se u našoj maloj zemlji zvanično priznaju tri jezika, što nema
historijske utemeljenosti i pruža mogućnost da se u mnogim školama uči po programima
i udžbenicima susjednih država i uporno nameće njihov jezik` (Idrizović, 2003). Problem
je, navodno, tim apsurdniji zato što `neće biti daleko od istine ako kažemo da je onaj
srpskohrvatski-hrvatsko srpski jezik, kakav se u Bosni i Hercegovini upotrebljavao
donedavno kao jezični standard, u svom temelju i bio bosanski jezik sa izvjesnim
nametnutim pojedinostima tzv. istočne varijante zajedničkog jezika i, nešto manje,
zapadne varijante tog jezika... U svojoj pisanoj formi bosanski jezik je najstariji, a
vjerodostojnije je i od hrvatskog i od srpskog sačuvao izvorne oblike starijih slavenskih
govora` (Idrizović 2003.)

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(51)
Datum: 15.10.2007 19:56
Autor: Mirjana Kasapović

Bosna i Hercegovina je kao tipično podijeljeno društvo suočena s tri načelne mogućnosti
izbora koje, kako je pokazao Lijphart (1992), stoje pred svim podijeljenim društvima:

? podjelom države na tri zasebne, homogene nacionalne države - bošnjačku, hrvatsku i


srpsku - pri čemu bi se hrvatska i srpska država odmah pripojile Hrvatskoj i Srbiji;

? preobrazbom podijeljenog društva u nepodijeljeno pomoću asimilacije nekog segmenta


ili nekih segmenata;

? prihvaćanjem podijeljenog društva i uspostavom konsocijacijske demokracije. Te


načelne mogućnosti izbora u Bosni i Hercegovini praktično, zapravo, ne postoje.
Ponajprije, Bosna i Hercegovina konstruirana je kao državna zajednica voljom
međunarodne zajednice koja je 1995. godine praktično stavila veto na podjelu države.
Unatoč svim protuslovljima i sukobima među međunarodnim akterima u gledanjima na
sadašnjost i budućnost države, nije realno njihovo odustajanje od toga veta. Prema tome,
Bosna i Hercegovina postojat će kao međunarodni državni subjekt, neovisno o volji
njezinih konstitutivnih naroda.
Ona je međunarodno zadana i čuvana državna zajednica, pa je svaki pokušaj da se to
stanje promijeni u sadašnjoj konstelaciji međunarodnih odnosa uzaludan i besmislen.1
Stoga bosanskohercegovački Srbi i Hrvati moraju odustati od svojih maksimalističkih
nacionalističkih ciljeva što su usmjereni na otcjepljenje područja Bosne i Hercegovine
koja nastanjuju i na kojima su institucionalizirali svoju većinsku vlast te od njihova
priključenje Srbiji i Hrvatskoj. Moraju, ukratko, odustati od nacionalnih programa koje je
Wolf Dietrich Behschnitt (1992, 235) nazvao tipičnim `iredentističkim nacionalizmom`
među Srbima i Hrvatima.

Izvanjska zadanost jedne državne zajednice zacijelo nije poželjno, ali je realno ishodište
za dogovor političkih predstavnika njezinih konstitutivnih naroda o tome kako će urediti
unutarnji politički i društveni život u zemlji u kojoj moraju zajedno živjeti, a u kojoj bi
jednom mogli i željeti živjeti zajedno.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(52)
Datum: 16.10.2007 21:24
Autor: Mirjana Kasapović

Drugo, u Bosni i Hercegovini nema tako brojčano premoćnoga i kulturno dominantnoga


nacionalnog segmenta koji ima dovoljno kapaciteta i potencijala da asimilira neki drugi, a
kamoli oba ostala segmenta. I prije je rata bilo posve nezamislivo da bi Muslimani mogli
politički i kulturno asimilirati Srbe i Hrvate.

Tijekom rata rascjepi među nacionalnim segmentima toliko su produbljeni i zaoštreni da


nije realno njihovo prevladavanje, pa ni bitnije ublažavanje u dogledno vrijeme.
Poslijeratni bošnjački asimilacijski projekt o stvaranju nove bosanske nacije posve je
povijesno promašen i politički krajnje opasan. I prikriveni asimilacijski projekt, koji se
zasniva na postavci o jedinstvenome bosanskom narodu kao jedinome suverenu vlasti,
teorijski je zastario i uz to je, također, politički vrlo štetan. I suvremeni liberalni
teoretičari ističu da države s `diferenciranim građanstvom` moraju posegnuti za posebnim
oblicima uređenja političkih i društvenih odnosa:
`U društvu koje priznaje grupno-diferencirana prava pripadnici određenih skupina su
inkorporirani u političku zajednicu, ne samo kao pojedinci, nego i putem grupe, a njihova
prava dijelom ovise o njihovoj grupnoj pripadnosti` (Kymlicka, 2003, 251).

To bi bilo drugo realno ishodište konsenzusa nacionalnih političkih elita o zajedničkoj


državi.

Prema tome, glavnim političkim i društvenim akterima u Bosni i Hercegovini preostaje


da prihvate stvarnost - život u podijeljenom društvu. Da bi taj život bio moguć, državu
treba dosljedno urediti kao konsocijacijsku demokraciju. A da bi ta konsocijacijska
demokracija bila djelotvorna, svaka elita mora početi voditi politiku akomodacije, to jest
politiku prilagodbe i usklađivanja svoje politike s politikama ostalih elita. Prinudni
konsocijacijalizam, koji je nametnut izvana, ne može se dugoročno održati ako nema
političke volje domaćih elita da on preživi.

Ključno je stoga pitanje postoje li strukturni uvjeti za akomodacijsku politiku nacionalnih


elita koji bi pogodovali njihovu preusmjeravanju od politike sukobljavanja ka politici
usklađivanja svojih politika. Prethodno su navedeni čimbenici koji određuju odnose
među elitama u podijeljenom društvu, te pogoduju i ne pogoduju akomodacijskoj politici.
Među njima najvažniji su:

? prostorno i populacijski mala zemlja koja potiče intenziviranje i personalizaciju odnosa


među pripadnicima različitih elita, što pridonosi razvoju suradnje, dogovaranja i
kompromisa među njima;

? postojanje najmanje triju segmenata i višestruke ravnoteže moći među njima, što
isključuje mogućnost prevlasti jednoga segmenta nad drugima;

? duga tradicija konsocijacijalizma;

? nepostojanje vanjskih opasnosti koje produbljuju i zaoštravaju rascjepe među


društvenim segmentima;

? izražena potpora `segmentacijskih baza` akomodacijskoj politici elita.


FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(53)
Datum: 17.10.2007 19:52
Autor: Mirjana Kasapović

Glavni strukturni čimbenici koji određuju odnose među segmentalnim elitama, a time i
izglednost akomodacijske politike u Bosni i Hercegovim, nisu osobito povoljni, ali nisu
ni izrazito nepovoljni. Povoljnima se mogu smatrati prvi i drugi, a nepovoljnima treći,
četvrti i peti čimbenik.

Pri tom je povoljnost prva dva čimbenika neupitna i u dogledno vrijeme nepromjenjiva,
dok je nepovoljnost triju ostalih čimbenika relativna i promjenjiva. Ne može se, naime,
kazati da zemlja nema nikakva iskustva s konsocijacijalizmom. Ne može se ni ustvrditi
da se vanjske opasnosti nisu smanjile u odnosu prema stanju devedesetih godina 20.
stoljeća i da se tendencijski ne bi mogle i dodatno smanjiti. I potpora segmentacijskih
baza akomodacijskoj politici vlastitih nacionalnih elita, koja je zasad najsporniji element
cijele `konstrukcije`, u dogledno bi se vrijeme mogla promijeniti i povećati. Osim toga,
na razinu potpore masa toj politici neposredno mogu utjecati same elite načinima na koji
vode politike i rezultatima što ih te politike postižu.

Politika akomodacije konkretno znači da bi svaka elita morala odustati od svojih


maksimalističkih nacionalnih interesa i ciljeva u korist postizanja kompromisnih rješenja.
Početna pregovaračka polazišta svih triju strana moraju isključiti pravilo `nultog zbroja`,
prema kojemu jedna strana mora dobiti sve, a ostale ništa. Drugim riječima, elite moraju
unaprijed odustati od nakane da pregovorima ostvare svoje ekskluzivne ili
maksimalističke političke ciljeve na račun ostalih partnera. Početna pregovaračka
polazišta moraju, nadalje, uključivati stajalište da ima predmeta o kojima se uopće ne
može pregovarati, koji nikako nisu na dispoziciji pregovaračima, kao što su pitanja
identiteta konstitutivnih zajednica, odnosno prisilno odustajanja od tih identiteta ili
njihovo prisilno mijenjanje.

Ekskluzivna nacionalna stajališta u pogledima na političko uređenje Bosne i Hercegovine


prikazana su u prethodnim poglavljima. Sažeto se mogu izraziti na sljedeći način:

? bošnjačka politička elita zauzima se za unitarnu građansku državu;

? srpska politička elita zauzima se za ekskluzivni status Republike Srpske kao nacionalne
države bosanskohercegovačkih Srba i njezinu uniju s ostalim dijelom države;

? hrvatska politička elita zauzima se za uređenje države kao unije triju nacionalnih
entiteta.
FELJTON: Bosna i Hercegovina
podijeljeno društvo i nestabilna država
(54)
Datum: 18.10.2007 18:41
Autor: Mirjana Kasapović

Odatle proizlazi da dejtonski politički režim potpuno podupire samo srpska politička
elita, dok su bošnjačka i hrvatska elita nezadovoljne njime, ne prihvaćaju ga i bile bi ga
pripravne praktično stalno opstruirati da nema međunarodnih političkih aktera koji ih
prisiljavaju da ga uvažavaju sve dok je formalno na snazi.

Ali, međunarodni akteri vjerojatno bi poduprli svaki prijedlog reforme političkog


uređenja o kojemu bi se dogovorile i suglasile političke elite triju konstitutivnih
nacionalnih zajednica. Je li takav dogovor moguć?

Osim navedenih podloga, koje izražavaju prve političke preferencije triju nacionalnih
političkih elita, čini se da je razmjerno lako ostvarivo njihovo pomicanje na pozicije
`drugih najboljih rješenja`, koja izražavaju njihove druge političke preferencije. Kad bi
započeli pregovori elita u `duhu suglasnosti o općoj nesuglasnosti`, ali u cilju
prevladavanja te `opće nesuglasnosti` kako bi se stvorile pretpostavke za samoodrživu
demokratsku državu, vjerojatno bi u dugom i teškom prvom krugu tajnih pregovora -
pregovora iza zatvorenih vrata, koji bi bili nužni kako nacionalne javnosti ne bi negativno
ili histerično reagirale na različite ustupke i protuustupke vlastitih predstavnika - glavni
akteri pregovora prešli na pozicije koje izražavaju njihove druge političke preferencije.
Srpska politička elita mogla bi pristati na preuređenje države u uniju triju entiteta te bi se
tako posve približila početnoj hrvatskoj poziciji. No, politički savez srpske i hrvatske
elite bio bi iluzoran zbog više razloga. Ponajprije, međunarodni politički akteri već su
jedanput, u beskompromisnom suspendiranju privremene hrvatske samouprave, odbacili
takvo rješenje. Ne bi ga prihvatili ni u novim okolnostima jer bi se činilo da se time
priklanjaju hrvatsko-srpskom savezu koji je uperen protiv Bošnjaka. Napokon, nije
vjerojatno da bi međunarodni akteri stali iza početne političke pozicije ijedne strane, pa
tako ni iza početne hrvatske pozicije.

Onoga trenutka kad bi Srbi poduprli hrvatsko stajalište, Hrvati bi morali odustati od
njega, među ostalim, i zato što je to njihov maksimalistički zahtjev u postojećim
okolnostima. Stoga bi se odrekli koncepta konfederacije triju država u korist etničke
federacije odnosno federacije triju ili više etničkih kantona. Bošnjačka strana vrlo bi
vjerojatno odustala od unitarne građanske države i prihvatila koncept neetničke federacije
odnosno federacije više neetničkih kantona, što je za nju podnošljivo političko rješenje.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(55)
Datum: 19.10.2007 20:29
Autor: Mirjana Kasapović

Nakon prvog kruga pregovora, političke pozicije triju pregovaračkih strana izgledale bi,
dakle, ovako:

? Srbi bi prihvatili državni savez triju nacionalnih entiteta;

? Bošnjaci bi prihvatili unitarnu federaciju, odnosno federaciju neetničkih kantona;

? Hrvati bi pristali na etničku federaciju, odnosno federaciju etničkih kantona.

U drugome, neusporedivo težem i neizvjesnijem krugu pregovora sve pregovaračke


strane morale bi napraviti nove `konceptualne` i praktične koncesije. Na konceptualnoj
razini glavni bi ustupak morala učiniti srpska strana.

Od srpske strane ne može se očekivati odustajanje od koncepta nacionalnoga


teritorijalnopolitičkog organiziranja, pa bi bilo uzaludno inzistirati na tome. Srbima bi se
zato moglo predložiti preuređenje sadašnje Republike Srpske u dva ili tri zemljopisna
kantona u kojima bi Srbi bili većina. Federacija bi se mogla teritorijalnopolitički
preurediti tako da se od sadašnjih deset stvori četiri ili pet kantona s hrvatskim i
bošnjačkim većinama.

Svi kantoni činili bi federalne jedinice Bosne i Hercegovine kao etničke savezne države.
Time bi prestale postojati i Republika Srpska i bošnjačko-hrvatska Federacija kao
zasebne državnopolitičke cjeline. Istodobno, etničkim kantonima bili bi normativno
dopušteni različiti oblici kulturne, privredne i političke suradnje i povezivanja.
Dakle, prvi uvjet stvaranja samoodržive demokratske države jeste slobodno
teritorijalnopolitičko organiziranje triju glavnih nacionalnih zajednica. Bosna i
Hercegovina nije održiva kao neetnička ili `upravno-teritorijalna` federacija po uzoru na
Sjedinjene Države ili Njemačku, niti se njezine etničke zajednice mogu zadovoljiti
nekom vrstom `neemocio-nalnog regionalizma` svojstvena zapadnim nacionalnim
državama.

Etničke zajednice sada su uglavnom jasno zemljopisno koncentrirane i među njima nije
više teško povući teritorijalne granice. Namjerno kreiranje umjetnih administrativnih
granica među kantonima i davanje administrativnih imena federalnim kantonima samo
prikriva činjenicu kako je na djelu etnička teritorijalnopolitička samouprava.

FELJTON: Bosna i Hercegovina


podijeljeno društvo i nestabilna država
(56)
Datum: 20.10.2007 20:35
Autor: Mirjana Kasapović

To se može shvatiti i kao prikrivena strategija, kojom se planovi za teritorijalnopolitičko


preuređenje Federacije, pa i cijele države, hotimice vremenski odugovlače dok se ne
promijeni nacionalni sastav pojedinih područja.

Liberalnodemokratska priroda višenacionalne federacije očitovala bi se u tome što bi `sve


vlade - bilo centralna vlada, bilo regionalne vlade u kojima dominiraju nacionalne
manjine - (bile) podvrgnute ustavnim ograničenjima koja štite individualna građanska i
politička prava` (Kimlika, 2002.).

Tim bi rješenjem sve strane nešto izgubile i nešto dobile. Čini se, dakako, da bi srpska
strana izgubila najviše jer bi ostala bez vlastite `države u državi`. No, to bi bilo
nadoknađeno nečim što se dugoročno čini neusporedivo važnijim za legitimnost i
vjerodostojnost srpske politike u Bosni i Hercegovini i u međunarodnoj zajednici.
Bošnjaci i Hrvati pristali bi na teritorijalno-političko organiziranje Srba u etničkim
federalnim jedinicama i na područjima koja su nasilno zauzeta u ratu i na kojima se
srpski etnički segment teritorijalizirao i politički institucionalizirao kao većina pod
politički i moralno odiozm'm uvjetima masovnih etničkih progona i zločina. Bošnjaci bi
dobili integriraniju bosansku državu od dejtonske, a Hrvati nacionalnu teritorijalno-
političku samoupravu u postojećim državnim okvirima.

Drugi je uvjet stvaranja samoodržive demokratske države institucionalizacija i ostalih


bitnih konsocijacijskih mehanizama ili mehanizama što su tipični za demokracije u
kojima je vlast podijeljena. Glavne političke institucije morale bi biti ustrojene sukladno
načelima razmjernosti i paritetnosti. Morali bi biti normativno propisani uvjeti u kojima
se u federalnim državnim tijelima odlučuje konsenzusom i kvalificiranim većinama.
Morale bi biti i jasno utvrđene ustavne veto točke u političkom sustavu i jasno određeni
ustavni veto akteri.

Feljton: Bosna i Hercegovina podijeljeno


društvo i nestabilna država (57)
Datum: 21.10.2007 19:43
Autor: Mirjana KASAPOVIĆ

Unutar jedne države sve tri zajednice stekle bi sva objektivna obilježja prema kojima se
mogu identificirati kao moderne nacije: teritorij, autonomni politički status, jezik, kultura,
povijest.

Do nastanka samostalne bosanskohercegovačke države, Bošnjaci, Hrvati i Srbi praktično


se nisu mogli identificirati kao posebne nacionalne zajednice ni prema jednome od
navedenih obilježja: nisu imali vlastiti teritorij, nego su živjeli pomiješani na području
cijele zemlje; nisu imali samostalni politički status unutar države u obliku federalnih ili
regionalnih jedinica; nacionalne političke povijesti tumačile su se gotovo isključivo kao
jedinstvena povijest koju su dijelile sve tri nacionalne zajednice; kulturne diferencijacije
obično su se svodile na vjerske razlike, koje su se nastojale iskorijeniti, a potiskivale su
se i zanemarivale razlike u jezicima odnosno dijalektima, običajima, načinima života i dr.

Nedostatak objektivnih obilježja nacija uvelike se nadoknađivao postojanjem nacionalne


svijesti:

`Subjektivni čimbenik svijesti jest ultimativni faktor koji eventualno odlučuje o problemu
nacionalnog identiteta` (Hutchinson i Smith, 1996.).

U takvim bi se uvjetima etnički nacionalizam mogao napokon pretvoriti u etnički


regionalizam koji ne bi dovodio u pitanje granice države i ne bi stvarao nepremostive
prepreke istodobnom razvoju dvostruke lojalnosti građana: prema vlastitoj naciji i prema
zajedničkoj državi.
U Bosni i Hercegovini očito nije izgrađen zajednički politički identitet svih nacionalnih
zajednica. Nema zajedničkog doživljaja povijesti, zajedničke religije ili jedinstvene
kulture koje bi mogle biti njegovo izvorište kao što je to u nacionalnim državama. Nema
ni velikih događaja u povijesti koji bi mogli povezivati pripadnike različitih etničkih ili
kulturnih zajednica i biti izvorište zajedničkoga političkog identiteta kao u nekim
višenacionalnim državama. Nema nijednoga velikoga događaja u povijesti Bosne i
Hercegovine koje tri glavne vjerske i etničke skupine doživljavaju jednako - o tome je
bilo riječi u prethodnim poglavljima - a koji bi mogao biti vrelo zajedničkog ponosa.
Nastanak samostalne bosanskohercegovačke države nije svima bio razlog za radost i
ponos. Čak je i taj presudni događaj u suvremenoj povijesti porodio nove `domoljube` i
nove `izdajice` zemlje. Stoga je izgradnja opće privrženosti novoj
bosanskohercegovačkoj državi moguća samo potpunim poštovanjem zasebnih identiteta,
a ne njihovim potiranjem i potiskivanjem. Koliko god se činilo apsurdnim, moralno
nestigmatizirano i politički institucionalizirano podvajanje čini se razumnijim putem do
društvene i državne integracije od nasilnog `pseudoliberaliziranja` načela i oblika
društvene i političke konstitucije i organizacije državne zajednice. (Kraj)