Sie sind auf Seite 1von 83
2007. AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI “Mit ili stvarna opasnost” RADIO SLOBODNA EVROPA, 2007. VLADO
2007.
AL-KAI’DA U BOSNI I
HERCEGOVINI
“Mit ili stvarna opasnost”
RADIO SLOBODNA EVROPA, 2007.
VLADO AZINOVIĆ
2007.

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Vlado Azinović | 2

Vlado Azinović |

2

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI SADRŽAJ 1. UVOD 4 2. POČETAK NOVOG DOBA

SADRŽAJ

1.

UVOD

4

2. POČETAK NOVOG DOBA……………………………………………………………………………………………………….5

3. POKRET MEĐUNARODNOG DŽIHADA

10

4. IDEOLOŠKA OSNOVA POKRETA

15

5. DOLAZAK STRANIH MUDŽAHEDINA U BIH

18

6. STRANI MUDŽAHEDINI I ARMIJA BIH

22

7. STRANI MUDŽAHEDINI I POVRATAK "IZVORNOM ISLAMU“

26

8. STRANI MUDŽAHEDINI I DAYTONSKI MIR

30

9. STRANI DOBROVOLJCI I MISIONARI U DAYTONSKOJ BIH

34

10. DRŽAVLJANSTVA

38

11. BOSNA, STRANI MUDŽAHEDINI I SVIJET NAKON 11.09.2001

41

12. IRAN I RAT U BIH

46

13. SAUDIJSKA ARABIJA I RAT U BIH

53

14. ISLAM I TERORIZAM

58

15. BOSANSKI ISLAM

63

16. "TERORISTIČKI POTENCIJALI" BIH

70

17. MIT ILI STVARNA OPASNOST?

73

18. MOGUĆI ZAKLJUČCI

79

19. IZBOR IZ KORIŠTENE BIBLIOGRAFIJE

82

Vlado Azinović |

3

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI 1. UVOD Knjige obično nastaju iz piščeve želje da

1. UVOD

Knjige obično nastaju iz piščeve želje da s čitateljima podijeli svoje dojmove i znanje o nekome ili nečemu. Ova knjiga je nastala kao posljedica neznanja. U pokušaju da odgovori na pitanje iz njezinog naslova, ovaj bi autor, donedavno, prihvatio neki od već o tome uspostavljenih stereotipa koje najčešće usvajamo na temelju osobnih impresija, unutrašnjeg sistema vrijednosti ili osjećanja pripadnosti, a ne na temelju činjenica. Prihvaćanje stereotipa, najčešće je i naša prva linija obrane od neznanja. Potraga za odgovorom na središnje pitanje ovoga malog istraživanja nije bila motivirana profesionalnim interesom niti željom da se mogućim rezultatima doprinese općem dobru. Glavni pokretač potrage bila je osobna, možda i sebična znatiželja, a cilj - doći do informacije, odnosno, kako jedna od njezinih definicija kaže, do "podatka koji umanjuje neizvjesnost o nečemu". Obim i sadržaj istraživanja određeni su subjektivnim i objektivnim ograničenjima autora, a za ovu priliku korištena metodologija se temelji naizgled na jednostavnom principu: pitati onoga tko zna i pročitati tamo gdje piše.

Al-Kai’da u Bosni i Hercegovini – mit ili stvarna opasnost? aktualiziran je i dopunjen prijepis radijskog programa koji je pod istim naslovom, u sedamnaest nastavaka, emitiran u oktobru 2006. u programima Radija Slobodna Europa. O ključnim pitanjima ove teme, u seriji intervjua, govorili su stručnjaci za terorizam, obavještajci, vojni i policijski zapovjednici, sociolozi, teolozi i novinari koji prate ovu oblast. Njihovi iskazi grupirani su po središnjim temama koje čine okosnicu istraživanja, i za potrebe ove knjige dopunjeni izborom dodatnih saznanja do kojih se došlo u istraživačkom procesu, kao i referencama na ključne izvore i literaturu.Već površan uvid u obim i sadržaj onoga što je o ovoj temi do sada napisano i izgovoreno stvara dojam da su riječ "mit" i znak pitanja iz naslova ovoga rada nepotrebni. Većina tih iskaza, s različitim motivima i argumentacijom, snažno sugerira da Bosna i Hercegovina jest jedna od baza pojedinaca i skupina povezanih s Al-Kai’dom. Porijeklo, motiv, utemeljenost i cilj ovih tvrdnji, dijelom su potakli ovo istraživanje.

Izuzme li se pisanje bosanskohercegovačkih magazina - BH Dana, Slobodne Bosne i Starta, te posebno novinara i publicista Esada Hećimovića, domaći izvori u BiH o njoj se uglavnom oglašavaju povremeno i ograničeno, najčešće uz neki dnevnopolitički povod. Uz to, veći broj osoba koje su prirodom posla i profesionalnog interesa bile ili su još uvijek u poziciji da o temi dosta znaju, o njoj javno ne govore niti pišu, pa su odbile govoriti i za potrebe ovoga istraživanja. Zapadni izvori su neuporedivo brojniji i raznovrsniji kako formom tako i sadržajem. Značajan broj tih tekstova u novinama i specijaliziranim časopisima je nedovoljno istražen, ali može se zaključiti da su ponekad potaknuti senzacionalizmom i zlom namjerom. Izuzetak su ozbiljniji istraživački tekstovi novinara, često i timova New York Timesa, Washington Posta i Los Angeles Timesa te agencijski izvještaji Reutersa i Associated Pressa. Osim ovih tekstova i knjige Evana F. Kohlmanna, Al-Kai’din džihad u Europi – afganistansko-bosanska mreža, teško je naći cjelovitu studiju o ovoj temi, urađenu po akademskim i profesionalnim standardima. Istraživati optužbe za povezanost s terorizmom pojedinaca i skupina iz naroda koji je donedavno i sam bio na udaru ciljanog i organiziranog terora, u čijem je samo jednom činu, onome u Srebrenici 1995., ubijeno skoro trostruko više

Vlado Azinović |

4

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI lj udi nego li 11. septembra 2001. u New

ljudi nego li 11. septembra 2001. u New Yorku i Washingtonu zajedno, a čiji su glavni planeri i počinitelji još uvijek na slobodi, čini se neumjesnim i licemjernim. Bez obzira na časne namjere istraživača, taj postupak izaziva izvjesnu nelagodu, ali se čini kako je otvorena rasprava o ovoj temi ipak nužna. Njeno izbjegavanje šutnjom i poricanjem, pogoduje nastanku grupnog mentaliteta žrtve, u kojem vlastita tragedija postaje univerzalno mjerilo i opravdanje za sve. Ova vrsta spoznajnog redukcionizma onemogućava potpuno suočavanje sa stvarnošću i zamagljuje njezinu sliku. Upravo kolektivni mentalitet vječite povijesne žrtve koja "pobeđuje u ratovima, ali gubi u miru", stvorio je predtekst i poslužio kao opravdanje za teror čije su najveće žrtve u proteklome ratu bili Bošnjaci, muslimani. Kao svaka potraga za novim znanjem i ova je pružila tek dio odgovora na početna pitanja i otvorila znatno više novih. Nakon dvije godine rada na ovoj temi, autoru se čini da bi dio saznanja do kojih je došao i koja su ovdje predstavljena mogao poslužiti kao koristan polazni orijentir za njezino daljnje istraživanje. I nekoliko osobnih napomena: nastanak i objavljivanje ovog rukopisa ne bi bili mogući bez podrške mojih kolega u praškom i sarajevskom sjedištu Radija Slobodna Europa, Julije Ragone, Nenada Pejića, Omera Karabega i Milenka Voćkića, kao i bez pomoći Amre Bakšić i njene Pro.ba. Posebnu zahvalnost dugujem prijateljima i kolegama koji su imali strpljenja pročitati radnu verziju rukopisa, a čiji su sugestije i komentari bili dragocjeni:

Nerzuku Ćurku, Radetu Petroviću, Mirsadu Abazoviću, Jelenki Voćkić-Avdagić, Hamzi Bakšiću i Edini Bećirević. Fotografije koje su korištene u knjizi, kao i na pratećoj internetskoj stranici, ustupili su sarajevski ured agencije Reuters i uredništvo BH Dana, kojima se zahvaljujem.

2. POČETAK NOVOG DOBA

Rijetko kad suvremenici jednog događaja mogu odmah shvatiti da će dan kada se on odigrao postati graničnik povijesti i da nakon njega gotovo ništa više neće ostati isto. 11. septembar 2001. bio je takav dan. Devetnaestorica muškaraca, uglavnom iz Saudijske Arabije, oteli su četiri putnička aviona na unutrašnjim letovima između američkih gradova, preuzeli upravljanje letjelicama i dvije zabili u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, jednu u sjedište američkog Ministarstva obrane u Washingtonu (Pentagon), dok se četvrta, umjesto na zdanje Kongresa na Capitol Hillu, kako je bilo planirano, srušila na polje u saveznoj državi Pennsylvania, navodno nakon borbe između otmičara i putnika. U tim napadima poginulo je oko 3.000 ljudi. Način kojim je ovaj udar izveden, broj žrtava, vizualni dojam i takozvani real-time efekt koji je omogućio da njegove neposredne posljedice u živom televizijskom prijenosu prate milioni ljudi širom svijeta, bez sumnje ga čine jednim od najdramatičnijih trenutka u novijoj povijesti. Spoznaja o posljedicama i karakteru ovoga čina naložila je američkoj administraciji da što prije uzvrati udar i time potisne šok. No, za razliku od do tada jedinoga napada strane sile na američko tlo, onoga od 7. decembra 1941., kada su japanski borbeni avioni napali Pearl Harbor, iza ovoga nije stajala nijedna država, vlada ili

Vlado Azinović |

5

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI vojska, a svi njegovi počinitelji i sami su u

vojska, a svi njegovi počinitelji i sami su u njemu poginuli. Protiv koga onda proglasiti rat, kako ga i gdje voditi? 1

Obavještajna saznanja ukazivala su da su napadači bili povezani s terorističkom mrežom Al- Kai’da koju vodi Usama bin Laden i koja je ranije organizirala napade na američke ciljeve, među ostalima ambasade u istočnoj Africi i razarač USS Cole u Jemenu. Utočište čelnicima Al-Kai’de pružio je afganistanski talibanski režim i osigurao im baze za vojnu i vjersku poduku njezinih sljedbenika. Nakon početne zbunjenosti događajima od 11. septembra 2001., američki predsjednik George W. Bush u nekoliko je proglasa naciji i svijetu odredio neprijatelja i objavio mu rat. "Pronaći ćemo one koji su ovo počinili. Istjerat ćemo ih iz njihovih rupa i natjerati u bijeg i potom ih izvesti pred lice pravde. Naš rat protiv terorizma počinje s Al-Kai’dom, ali s njom ne završava. Nećemo stati sve dok svaka teroristička "

izjavio je

skupina s globalnim dosegom ne bude otkrivena, zaustavljena i poražena

predsjednik Bush. 2 U Washingtonu se smatralo da u ratu koji se sprema ne može biti neopredijeljenih. Poput svog prethodnika Harryja S. Trumana koji je, pola stoljeća ranije, uvodeći naciju u razdoblje Hladnoga rata, rekao kako u tom trenutku "svaka nacija mora birati između alternativnih načina života", George W. Bush je u septembru 2001. objavio: "Svaki narod u svakom dijelu svijeta, sada mora donijeti odluku. Ili ste s nama ili ste s teroristima… Od ovoga dana, Sjedinjene Države će smatrati neprijateljskom svaku zemlju koja nastavi pružati utočište ili podršku teroristima." 3 Tako je počelo ono što se još i danas naziva "ratom protiv terorizma (terora)." 4 Njegov front je globalan - od Pakistana do Iraka, od Čečenije do

1 O šoku i zbunjenosti koji su vladali još nekoliko sati nakon napada 11.09.2001., svjedoči i iskaz pilota američkog borbenog aviona koji je po naređenju svog zapovjedništva uzletio iznad Washingtona i gledajući zgradu Pentagona u plamenu vjerovao kako je u toku ruski napad s mora krstarećim raketama. The 9-11 Commission Report (New York: W. W. Norton Co, 2004) str. 45.

2

September

20.

2001

President

Declares

"Freedom

at

War

with

Fear".

Dostupno

na

internetu:

3 Isto. Iako je službeni Washington ostao zatečen napadom 11.09.2001., ovoj akciji je prethodilo više ozbiljnih signala kojima, sada je to očito, nije pridavana dovoljna važnost. Još 23. 02. 1998., londonski list na arapskom jeziku Al-Quds Al-Arabi objavio je fetvu (uputa o rješenju nekog problema, utemeljena na šerijatskom pravu) kojom se proglašava rat protiv Amerike i svakom muslimanu nalaže da "ubija Amerikance i otima njihovu imovinu kada god i gdje god može". Ova objava, izdana u ime "Međunarodnog islamskog fronta za džihad protiv Židova i križara", poziva u rat protiv Amerike zbog njezinog vojnog prisustva u Saudijskoj Arabiji, odanog saveznišva s Izraelom, te oštrih sankcija Ujedinjenih naroda protiv Iraka. Fetva koju su potpisali Usama bin Laden, Ayman al-Zawahiri i čelnici triju militantnih skupina iz Egipta, Pakistana i Bangladeša, nagovještavala je formiranje međunarodne koalicije okupljene oko ideje o potrebi ubijanja Amerikanaca i Židova. Šest mjeseci kasnije, augusta 1998., ta koalicija je izvela prvi veliki udar – istovremene bombaške napade na američke ambasade u Tanzaniji i Keniji u kojima je poginulo više od 200 ljudi, a preko 2.000 ih je ranjeno. U oktobru 2000. je uslijedio napad na američki razarač USS Cole u Jemenu, a potom i napadi na New York i Washington 11.9.2001.

4 Iako se terorizam općenito definira kao oblik borbe, odnosno taktika, za postizanje vrlo određenog političkog cilja, službena Strategija američke nacionalne sigurnosti za 2002. godinu navodi kako su Sjedinjene Države u ratu protiv terorista koji imaju globalni doseg, te kako "neprijatelj nije nijedan politički režim, osoba, vjera ili ideologija. Neprijatelj je terorizam – smišljeno, politički motivirano nasilje nad nedužnima". National Security Strategy, 2002. Washington, D.C.17.9.2002. Dostupno na internetu: www.whitehouse.gov/nsc/nss.pdf.

Vlado Azinović |

6

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Indonezije, od Londona do Toronta. Protiv Al- Kai’de i

Indonezije, od Londona do Toronta. Protiv Al-Kai’de i s njom povezanih i srodnih skupina, koordinirano se bore vojske, policije i tajne službe više desetaka zemalja. Uspjeh je primjetan, kaže Rohan Gunaratna, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za terorizam i autor knjige Inside Al-Qaeda: Global Network of Terror (2003).

"Skupina koja je 11. septembra 2000. predstavljala najveću pojedinačnu opasnost za međunarodnu sigurnost bila je Al-Kai’da koju je predvodio Usama bin Laden. Zapadne obavještajne službe procjenjivale su u oktobru 2001., u vrijeme priprema za američku invaziju Afganistana, da ta skupina broji između 3.000 i 4.000 članova. Otada do danas, Al-Kai’da je pretrpjela teške gubitke. Oko 3.400 njezinih članova je uhapšeno ili ubijeno u akcijama koje su izvedene u 102 zemlje," kaže Gunaratna. 5 U međuvremenu, preostale ćelije Al-Kai’de i novonastale, koje se nadahnjuju njezinom ideologijom, uspješno su izvele razorne i smrtonosne napade u Indoneziji, Jordanu, Iraku, Afganistanu, Indiji, Španjolskoj i Velikoj Britaniji. Deseci sličnih napada su onemogućeni. Više događaja koji su se odigrali od septembra 2001. do danas omogućili su skupini na čijem je čelu Usama bin Laden da postupno, iz pokreta, preraste u ideologiju. Al-Kai’da je postala alkaidizam. Ustroj i uloga ove skupine danas su drugačiji nego li su to bili prije pet ili šest godina, vjeruje i dr. Zoran Dragišić, stručnjak za terorizam iz Beograda. "U ovom trenutku Al-Kai'du posmatram prije kao ideju i kao pokret, nego kao organizaciju. Mislim da upravo zahvaljujući toj svojoj fleksibilnoj strukturi, koja se u ovom trenutku čak teško može i nazvati strukturom, ona prije svega pruža znanje i inspiraciju i djeluje kao neka vrsta pokreta, ali ne vjerujem da postoji vrlo čvrsta organizacija na čijem čelu se nalazi Usama bin Laden, od kojeg se onda te linije komandovanja prostiru do posljednjeg operativca, negdje u Avganistanu ili Iraku. Dakle, mislim, pre svega, da je to ideja i pokret koji je, naravno, podržan čitavim nizom različitih organizacija koje djeluju po cijelom svijetu," kaže Dragišić. 6 Ako vojno-obavještajni rat protiv terorista daje vidljivije rezultate, neuporedivo težim i neizvjesnijim čini se takozvani rat ideja, koji je Zapad pokrenuo kako bi neutralizirao njihovu ideologiju. Izostanak vidljivijeg pomaka na tome planu se može dobrim dijelom pripisati zakašnjelom i uglavnom površnom zanimanju Zapada za islam. Tamošnje stručnjake i laike kao da manje zanimaju univerzalne vrijednosti koje afirmira ova religija, već u njoj, kao po pravilu, pokušavaju prepoznati

Slučajno ili ne, Strategija nacionalne sigurnosti SAD (2002) ne određuje političku motivaciju terorizma. Još 1996., u svojoj "Objavi džihada", sam Usama bin Laden je naveo kako je terorizam taktika u borbi za oslobođenje i ponovnu uspostavu veličine umme (ummah ili umma - globalna muslimanska zajednica). "Nepostojanje ravnoteže snaga između naših oružanih snaga i vojske naših neprijatelja, nalaže da primijenimo odgovarajući oblik borbe. Moramo koristiti brzo pokretne, lake snage koje djeluju u potpunoj tajnosti. Drugim riječima, trebamo pokrenuti gerilski rat." Takav oblik borbe, koji se izrazito oslanja na spektakularne terorističke akcije, ima za cilj "pripremiti ummu i potaći je na ustanak protiv neprijatelja," zaključio je Bin Laden u svojoj "Objavi džihada." Ovaj poziv, naslovljen "Objava rata protiv Amrikanaca koji okupiraju zemlju dvaju svetih mjesta – poruka Usame bin Ladena muslimanskoj braći širom svijeta i posebno na Arapskom poluotoku", nosi datum 23.8.1996., a kao mjesto nastanka navodi se planinska oblast Hindukuš u Afganistanu.

5 Rohan Gunaratna, razgovor s autorom, Prag,17.7.2006. Ako drugačije nije naznačeno, svi citati Rohana Gunaratne su iz ovog intervjua.

6 Dr. Zoran Dragišić, razgovor s autorom. Prag, 12.8.2006. Ako nije drugačije naznačeno, citati Zorana Dragišića su iz ovog intervjua.

Vlado Azinović |

7

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI inspiraciju za nasilje. Uz to, ponašanje Amerike kao okupacijske

inspiraciju za nasilje. Uz to, ponašanje Amerike kao okupacijske sile u Afganistanu i Iraku, otkrića zločina američkih vojnika nad civilima, neovlaštenih pritvaranja i mučenja osumnjičenika, stvaraju odbojnost u islamskome svijetu prema Americi i njezinim saveznicima, ali i dojam da su tako grube povrede temeljnih ljudskih prava moguće jedino zbog toga što su njihove žrtve muslimani. Taj je dojam možda kriv, ali je vrlo jak, kaže Edina Bećirević, viši asistent na Sigurnosnim studijima Fakulteta za kriminalistiku u Sarajevu.

"Sumnja da je islam religija zla postala je skoro potpuno prihvaćena postavka koja se upotrebljava u medijskim izvještajima, u blažim ili ekstremnijim varijantama. Vrlo sam rijetko nailazila na tekstove u kojima se eksplicitno kaže da vehabijska ideologija služi kao poticaj za regrutovanje terorista. Mnogo jednostavnije je reći, da su to islamisti – ekstremni islamisti, radikalni islamisti i, recimo, fundamentalisti. Jer, kad bi se identificiralo da su to ekstremni vehabisti, dakle, da ta ekstremna forma vehabizma potiče regrutaciju terorista širom svijeta, onda bi bilo vrlo teško koristiti uopćene stereotipe. U tom kontekstu bi bilo, recimo, vrlo teško iskoristiti 11. septembar kao povod ili uzrok napada na Irak, jer je Irak bio sekularna država i nije imao apsolutno nikakve veze s vehabizmom," kaže Edina Bećirević. 7 Nema sumnje, ideološki rat "protiv međunarodnog terorizma" 8 zahtijeva znatno više suptilnosti, napora i vremena. Napredak na tom planu dodatno otežava i činjenica da teroristi tvrde i, kako se čini, zbilja vjeruju da akcije koje izvode služe zaštiti i afirmaciji njihovog shvaćanja islama. Dijelom i zbog toga na Zapadu sve više vjeruju da je svaki musliman ujedno i mogući terorist. Stoga, nakon 11. septembra 2001., Balkan i posebno Bosna i Hercegovina se često spominju kao moguće uporište terorista, njihova baza za podršku i mjesto za pridobijanje novih sljedbenika. Bez obzira na motive i porijeklo takvih tvrdnji, one svoje glavno uporište nalaze u činjenici da u Bosni živi oko 40 posto muslimana, te da su u njoj, tokom posljednjega rata, boravili dobrovoljci iz islamskih zemalja i misionari koji su širili i još uvijek šire "radikalnu islamsku ideologiju". Postoji dovoljno dokaza da je Bosna i Hercegovina već poslužila kao odskočna daska za širenje međunarodnog terorizma vjeruje i

7 Mr. Edina Bećirević, razgovor s autorom, Prag, 14.6.2006. Ako nije drugačije naznačeno, citati Edine Bećirević su iz ovog razgovora.

8 Američko ministarstvo obrane općenito definira terorizam kao "sračunatu upotrebu nedopuštenog nasilja ili prijetnje takvim nasiljem s namjerom da se potakne strah, a vlade i društva izlože pritisku i uzmenirenju, kako bi se postigao politički, vjerski ili ideološki cilj." Department of Defense Dictionary of Military Terms, Washington DC: U.S. Joint Chiefs of Staff, 2004. Britanski publicist Nafeez Mosaddeq Ahmed tvrdi da termin "međunarodni terorizam" je ideološki konstrukt iz vremena Hladnoga rata, njime se tada označavala svaka prijetnja dominantnom kapitalističkom sistemu u svijetu i opravdavalo obnavljanje američke intervencionističke vanjske politike. I dok se tada glavnim ideološkim osloncem "međunarodnog terorizma" smatrao komunizam (nerijetko i socijalizam), sada je njegovo mjesto zauzeo islamski integrizam. Za više o ovome, vidjeti: Nafeez Mosaddeq Ahmed, The War on Truth: 9/11, Disinformation, and the Anatomy of Terrorism, Adelstrop, UK: Arris Books, 2005. Ahmedovu tezu kao da potvrđuje određenje "globalnog terorizma" koje je dao američki National War College, nazvavši ga strategijom čiji je cilj "potaći pobune širom svijeta kako bi se odbacili ideali Zapada i zamijenili novim svjetskim poretkom koji se temelji na radikalnom tumačenju islama". Vidi, Combating Terrorism in a Globalized World, Washington, DC: U.S. National War College, 2002.

Vlado Azinović |

8

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Jürgen Elsässer, njemački publicist, autor knjige Kako je džihad

Jürgen Elsässer, njemački publicist, autor knjige Kako je džihad stigao u Evropu. 9 "Džihd je došao u Evropu tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995., kada je predsjednik Alija Izetbegović, uz pomoć Usame bin Ladena, unajmio između 5.000 i 10.000 mudžehedina iz Sjeverne Afrike i s Bliskoga istoka i uz njihovu se pomoć borio protiv Srba u Bosni," kaže Elsässer. 10 "Mudžahedinsko naslijeđe" iz nedavne prošlosti, jedno od glavnih polazišta na kojem se danas temelje tvrdnje o navodnoj opasnosti Bosne i Hercegovine po međunarodnu sigurnost. Vrlo dojmljive video snimke "bosanskih mudžahedina" iz sredine ’90-ih poslužile su nedavno i uglednoj britanskoj televizijskoj postaji da ukaže na "opasne tendencije" unutar BiH. Vrijeme nastanka tih snimaka, na kojima hiljade naoružanih pripadnika Armije Bosne i Hercegovine na vojnoj paradi uzvikuju "Allahu akber" ("Bog je najveći"), doznaje se kasnije u prilogu, a izbor kadrova i uvodna rečenica novinara koji upozorava na "hiljade arapskih boraca u srcu Evrope", kod prosječnoga gledatelja potiču nemir, moguće i strah.

I površno pretraživanje interneta na spoj riječi "Bosnia i Al-Qaeda" ukazat će na desetke alarmantnih tekstova u kojima se, uz ostalo, tvrdi kako je Bosna "mjesto rođenja Al-Kai’de", "regrutacijski centar", "leglo" i "odskočna daska bijele Al-Kai’de", koja u njoj ima tajne logore za obuku. 11 Naslovi i tvrdnje su vjerovatno pretjerani, ali se neke pojave u BiH ne bi smjele ignorirati, kaže Evan F. Kohlmann, stručnjak za međunarodni terorizam, savjetnik za ovu oblast više američkih ministarstava i sigurnosnih službi i autor knjige Al Kai’din džihad u Evropi: Afganistansko-bosanska mreža. 12 "Problem postoji i bilo tko u Bosni, bez obzira da li je predstavnik američke ili bosanskohercegovačke vlade, tko kaže da nije tako, ili laže ili nema pojma o čemu govori. Obim tog problema nije takav kao u Iraku ili u Saudijskoj Arabiji, ali postoje skupine i pojedinci koji su problematični, i po nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država i po sigurnost Bosne i Hercegovine," kaže Kohlmann. Šta je uopće Al-

9 Jürgen Elsässer, Wir der Dschihad nach Europa kam: Gotteskrieger und Geheimdienste auf dem Balkan, Wien:

NP Buchverlag, 2005. Knjiga je objavljena u Srbiji pod naslovom Kako je džihad stigao na Balkan: Sveti ratnici i tajne službe na Balkanu, Beograd: NK Jasen, 2006.

10 Jürgen Elsässer, razgovor s autorom, Prag, 2.7.2006. Ako nije drugačije naznačeno, citati Jürgena Elsässera su iz ovog razgovora.

11 Za bolji uvid u ove navode, pogledaj: Z. Jurilj, V. Rupčić, "Bin Ladenovi pomagači s putovnicom BiH", Večernji list, Zagreb, srijeda, 6.9.2006, str. 2; William Kole "Terrorists recruiting ‘white Muslims’", Associated Press, 17.4.2006; Rade Maroevic and Daniel Williams, "Terrorist Cells Find Foothold in Balkans", Washington Post, 1.12.2005; Stella L. Jatras, "Bosnia: The Birthplace of Al-Qaeda", (www.jihadwatch.org), 9.7.2005; Z.D. Z.J., "Al-Kaida ima logore na Balkanu, Blic, Beograd, 30.11.2004; "Al-Qaida-linked Terrorist Operations Escalate in Bosnia as US, International Officials Turn a Blind Eye", Defense & Foreign Affairs Daily, Vol. XXI, No. 106, 7.7.2003; Judy Dempsey, "Al-Qaeda cells survive in Bosnia despite Nato raids", Financial Times (USA Edition 1), 7.5.2002; Yaroslav Trofimov, "Seeds of Hate: In Postwar Bosnia, Militant Islam Turns US Allies to Enemies," Wall Street Journal, 18.3.2002; Marcia Christoff Kurop, "Al’Qaeda’s Balkan Links", Wall Street Journal Europe, 1.11.2001; Craig Pyes, Josh Meyer, William C. Rempel, "Bosnia Seen as Hospitable Base and Sanctuary for Terrorists", Los Angeles Times, 7.10.2001.

12 Evan F. Kohlmann, Al-Qaida’s Jihad in Europe: The Afghan-Bosnian Network, (New York: Berg, 2004). Knjiga je prevedena u Srbiji pod naslovom Džihad Al Kaide u Evropi: Avganistansko-bosanska mreži, Beograd, Udruženje diplomaca Centra Džordž Maršal, 2006.

Vlado Azinović |

9

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Kai’da, kako je nastala, kakva ju ideologija pokreće, koji

Kai’da, kako je nastala, kakva ju ideologija pokreće, koji su njezini ciljevi, na koji način je bila i da li je još uvijek povezana s Bosnom i Hercegovinom? – neka su od pitanja koja su potakla ovo istraživanje i na koja, u razgovorima sa stručnjacima iz različitih oblasti i uvid u dio dostupnih dokumenata i literature, pokušavamo pronaći odgovor.

3. POKRET MEĐUNARODNOG DŽIHADA

Prije nego li se pokuša istražiti navode o vezama Bosne i Hercegovine s onim što se danas naziva međunarodnim terorizmom, odnosno s pokretom globalnog džihada, čini se neophodnim utvrditi njegovu strukturu, ideologiju i ciljeve, te podsjetiti na ne tako davnu prošlost. Krajem decembra (na Badnju večer) 1979. Sovjetski Savez je vojno intervenirao u Afganistanu u korist prokumunističkog režima čiji je dolazak na vlast ranije podržao, a čija je pozicija bila uzdrmana unutrašnjim borbama suparničkih afganistanskih klanova, od kojih su neki imali izravnu američku pomoć. 13 Nekoliko mjeseci po okupaciji, prve afganistanske gerilske skupine počinju s manjim akcijama i diverzijama protiv okupacijske sovjetske vojske. Više takvih autohtonih skupina boraca - mudžahedina je imalo sjedište u Peshawaru, gradu u susjednom Pakistanu. Okupacija islamske zemlje od nevjerničkog sovjetskog režima potakla je reakcije islamskoga svijeta koji počinje slati novac i oružje za afganistanske mudžahedine, da bi uskoro počeli stizati i dobrovoljci iz arapskih zemalja. S njima je došao i klerik, šejh Abdullah Azzam, i uskoro postao najveći moralni autoritet mudžahedinskog pokreta, kaže Evan Kohlmann. "Šejh Abdullah Azzam bio je začetnik ideje međunarodnog džihada i suvremenog mudžahedinskog pokreta koji se vremenom transformirao u ono što danas nazivamo Al-Kai’dom i njezinom globalnom mrežom za podršku. Azzamove su vizije i ideje sezale mnogo dalje od Afganistana. Taj je Palestinac vjerovao i podučavao svoje sljedbenike da je poraz Sovjetskog Saveza u Afganistanu označio kraj jednog razdoblja, ne samo Hladnoga rata nego kraj razdoblja u kojem su dominirale supersile. Smatrao je da će od toga trenutka jedina značajna sila u svijetu biti snaga volje koja proističe iz religijskog uvjerenja, a ne više politička volja koju su do tada diktirale supersile. Vođeni tim učenjem, njegovi sljedbenici stvarali su političke i sigurnosne izazove vladama nekih zemalja islamskoga svijeta, prije svih Egipta i Saudijske Arabije. Azzam i krug ljudi oko njega razvili su vrlo internacionalističku ideologiju i vjerovali da je treba širiti i do najudaljenijih dijelova muslimanskoga svijeta," tvrdi Kohlmann. Nemoć supersile u srazu s nadahnutim i odlučnim protagonistima islamske revolucije, pokazalo je i zbacivanje s prijestolja američkog miljenika šaha Reze Pahlavija u Iranu. Uz istodobne događaje u drugim dijelovima islamskoga svijeta, o

13 Na nagovor savjetnika za nacionalnu sigurnost, Zbigniewa Brzezinskog, američki predsjednik Jimmy Carter u ljeto 1979. potpisuje prvi dekret o tajnoj pomoći protivnicima prosovjetskog režima u Afganistanu. Brzezinski je vjerovao da jačanje otpora marionetskom režimu u Kabulu, koji je uspostavljen uz pomoć Sovjeta, na kraju navest će Moskvu da vojno intervenira u Afganistanu. "Bila je to strategija provokacije koja je imala za cilj uvući Ruse u afganistansku klopku… Na dan kada su prve sovjetske jedinice prešle afganistansku granicu, napisao sam predsjedniku Carteru: -Sada imamo priliku Sovjetskome Savezu priuštiti njegov Vijetnamski rat," izjavio je Brzezinski u jednom novinskom intervjuu 1998.

Vlado Azinović |

10

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI kojima će više riječi biti kasnije, 1979. se najčešće

kojima će više riječi biti kasnije, 1979. se najčešće uzima kao godina nastanka pokreta globalnog džihada. Koristeći primjer Afganistana, šejh Azzam je tvrdio da islam može opstati samo ako se lati mača i krene u sveti rat, ne samo protiv okupacijske sovjetske armije nego i protiv sekularnih režima u muslimanskim zemljama koji su, za njega, bili otpadnički i korumpirani. Da bi postigao taj cilj, Azzam je uspostavio logore za obuku dobrovoljaca koji su u njih dolazili kao Egipćani, Palestinci, Saudijci i Alžirci, a iz njih odlazili kao članovi bratstva svetih ratnika.

Kada je 1988., nakon deset godina okupacije i gerilskoga rata, postalo jasno da je mudžahedinski pokret, dijelom i uz američku pomoć, porazio sovjetsku vojsku u Afganistanu, šejh Azzam i njegovi sljedbenici objavljuju da će se sveti rat za vjeru nastavit i i izvan granica te zemlje. Da bi se to postiglo, stvoren je temelj - na arapskome Al-Kai’da - za nastavak džihada, kako su ga zamislili šejh Azzam i osnivači tog pokreta. Među njima je istaknuto mjesto imao Usama bin Laden, član jedne od najbogatijih saudijskih obitelji, koji je novcem izdašno pomagao mudžahedinski pokret. Nešto manje od dvadeset godina kasnije, pokret nastao u gudurama Afganistana – ideološki, kadrovski i logistički ojačan - prelio se izvan granica te zemlje i danas se smatra najvećom sigurnosnom prijetnjom u svijetu, kaže Rohan Gunaratna, voditelj Odjela za istraživanje terorizma pri Institutu za obrambene i strateške studije u Singapuru, te savjetnik više vlada za ovu oblast. "Pokret koji se bazira na ideologiji globalnog džihada danas je premašio prvobitni značaj Al-Kai’de Usame bin Ladena. Cilj tog pokreta je stvoriti islamske države tamo gdje žive muslimani i boriti se protiv kulturološkog utjecaja Zapada na islamski svijet, posebno Bliskog istoka. Skupine koje danas čine pokret međunarodnoga džihada žele uspostaviti islamske države u kojima će na snazi biti šerijatsko pravo," kaže Gunaratna.

Terorizam, kroz povijest, uvijek je bio način na koji se slabiji pokušavao oduprijeti jačemu. U moderno doba, terorističke skupine se nisu borile za vjeru niti u njezino ime, a njihove su aktivnosti uglavnom bile usmjerene na postizanje užih ciljeva nacionalnih pokreta, poput onih kod Baska (ETA), Sjevernih Iraca (IRA), Palestinaca (PLO), Kurda (PKK) ili Tamila (Tamilski tigrovi), odnosno političkih, poput Crvenih brigada (Brigate Rosse) u Italiji ili Baader-Meinhof grupe u Njemačkoj. Istovremeno, u 20. stoljeću, totalitarni ideološki projekti širih, globalnih ambicija su uglavnom provođeni uz pomoć državnog terorizma. Pokret međunarodnoga džihada želi danas stvoriti svijet po svojoj mjeri, koristeći kombinaciju ovih iskustava, kaže Zoran Dragišić. "Ideologija Al-Kai’de je manje-više poznata i nju je u najvećoj mjeri definisao Ayman al-Zawahiri. On je istakao koji su glavni ciljevi Al-Kai’de. Dakle postoji strategija '2020', koja pokazuje šta Al-Kai’da želi da uradi u narednom periodu. Cilj je stvaranje umme - globalne islamske države, odnosno širenje islama po čitavom svetu. Ne mislim islama kao vere - tu treba praviti vrlo ozbiljnu razliku - nego širenje ideologije koja zloupotrebljava islam kao veru, i uspostavljenje jednog globalnog teokratskog režima. Dakle, u odnosu na sve terorističke organizacije koje smo do sada poznavali kroz istoriju, Al-Kai’da se ozbiljno razlikuje prema cilju koji je postavila. Prvi put je to globalni cilj. Prvi put je to cilj čije se postizanje planira u narednih stotinu godina," ističe Dragišić. Na postojanje "Plana 2020" prvi put je upozorio jordanski novinar Fouad Hussein u svojoj knjizi Al-Zarqawi:

Druga generacija Al-Kai’de (2005). Hussein, čija se knjiga temelji na razgovorima što ih je

Vlado Azinović |

11

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI vodio s većim brojem članova Al - Kai’de, od

vodio s većim brojem članova Al-Kai’de, od kojih je neke (među njima i Abu Musaba Al- Zarqawija, koji je do pogibije u junu 2006. bio vođa skupine Jama’at al-Tawhid wal-Jihad, ogranka Al-Kai’de u Iraku), kao politički osuđenik, upoznao u zatvoru, tvrdi da je "Plan 2020" dugoročna strategija čiji je cilj uspostava globalne islamske države i pobjeda islama nad drugim religijama do godine 2020. Tvorcem ove strategije smatra se Saif al-Adel (Muhammed Ibrahim Makkawi), bivši pukovnik egipatske vojske, a danas "treći čovjek" u

hijerarhiji Al-Kai’de (iza Usame bin Ladena i Aymana al-Zawahirija), za kojega se vjeruje da

je čelnik vojnoga komiteta, odnosno, operativni zapovjednik Al-Kai’de.

Nastao 2000., plan predviđa sedam faza koje vode postizanju ovoga cilja. Prva faza, "faza buđenja", ima za cilj prenuti globalnu islamsku zajednicu (ummu) iz "uspavanosti". Napadi 11.09.2001. bili su u toj funkciji jer su isprovocirali Ameriku da napadne islamske države (Afganistan i Irak) i tako skrene pažnju muslimana svijeta. Po riječima samoga Saifa al- Adela, krajnji cilj napada na New York i Washington bio je "navesti Sjedinjene Države da izađu iz rupe i napadnu neku islamsku zemlju". Ta faza buđenja okončana je invazijom Iraka 2003., tvrdi Fouad Hussein, pozivajući se na čelnike Al-Kai’de s kojima je razgovarao. U sljedećim fazama, nazvanim "otvaranje očiju" i "podizanje na vlastite noge," do 2013., planira se da Irak postane poligon za uvježbavanje mudžahedina, pokretanje elektroničkog rata na internetu, proširenje sukoba na oblast al-Shama (Sirija, Libanon, Jordan), obaranje "omraženih i otpadničkih vlada" u arapskim zemljama, te direktna konfrontacija s Izraelom, ali i drugim državama u kojima "Židovi imaju velikog utjecaja", prije svih s Turskom. U daljnjim fazama, tvrdi Fouad Hussein, poduzet će se niz mjera za slabljenje američke ekonomske i vojne moći u stalnom gerilskom ratu protiv Sjedinjenih Država. Očekuje se da će u razdoblju između 2012. i 2016., utjecaj Zapada na islamski svijet opasti u tolikoj mjeri da neće biti otpora proglašenju globane islamske države – kalifata, što će omogućiti potpuni i konačni obračun "snaga vjere" sa "snagama globalnog nevjerništva" te uspostavu novog svjetskog poretka pobjedom islama, što bi se trebalo okončati 2020. 14

Pretvaranje svijeta u globalni kalifat čiji će glavni oslonci biti Kur’an i Šerijat danas se čini kao preambiciozan projekt, no još ne tako davno na mnogim se mjestima vjerovalo da će i

socijalizam prerasti u "svjetski proces" čiji će glavni oslonci biti marksizam i partijski statuti,

a Amerika i Engleska, kako kaže jedna pjesma jugoslavenskih komunista iz sredine 20.

stoljeća, će "biti zemlja proleterska." Svijet se danas suočava s još jednim totalitarnim izazovom, vjeruje Zoran Dragišić. "Ako pogledamo istoriju političkih ideja, imali smo dosta takvih ideja koje su imale za cilj da ceo svet usreće i učine boljim mestom. Istorija nas je također naučila da su takve ideje uvek završile sa velikim brojem mrtvih i sa nesrećom kojom su izazivani pokušaji da se takve ideje pretoče u život. Sigurno da u tom pogledu ni ideja Al- Kai’de nije ni originalna niti je mnogo drugačija. Posljedice provođenja takve ideje su identične, u što se imamo priliku da uvjerimo. Kao i sve druge takve ideje i ova je nerealna i

14 Za detaljniji opis "Plana 2020", vidi: "Plan 2020: Al-Qaeda’s Seven-Stage Strategy for the Coming Two Decades", SITE Institute, 21. 4. 2006. Dostupno na internetu: http://siteinstitute.org/bin/articles.cgi. Vidi, također: Yassin Musharbash, "The Future of Terrorism: What al-Qaida Really Wants," Spiegel Online,12.8.2005. Dostupno na internetu: http://www.spiegel.de/international/0,1518,369448,00.htm.

Vlado Azinović |

12

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI nema šansu za usp je h. Međutim, dok se

nema šansu za uspjeh. Međutim, dok se takva ideja u potpunosti ne porazi, svijet će se suočiti s velikim razaranjima i žrtvama, i još mnogo patnje će izazvati pokušaji da se takva ideja provede u djelo," kaže dr. Dragišić.

Al-Kai’da nije država i nema regularnu vojsku. To je mala i konspirativna organizacija, koja nastoji postići svoje ciljeve gerilskom taktikom, najčešće spektakularnim terorističkim akcijama izvedenim s rijetko viđenom i gotovo apokaliptičnom brutalnošću. Međutim, masovna ubojstva, iako poželjna, nisu njezin primarni cilj. Smisao ovakve vrste terorizma je pridobiti i pokrenuti sljedbenike za ostvaranje vrlo konkretnog političkog cilja, i, istovremeno, isprovocirati neprijatelja, navesti ga da se izloži i postane ranjiviji, odnosno da reagira na način koji će olakšati buđenje i mobilizaciju "zaspalog i od izvorne vjere otuđenog" islamskog svijeta. Napadi od 11. septembra 2001., uzvratne američke invazije Afganistana i Iraka, te rastući animozitet u muslimanskome svijetu (ali i drugdje) prema ponašanju Amerike, praktična su potvrda ostvarenja te strategije. Iako su metode Al-Kai’de užasne i krajnje ekstremne, njezini revolucionarni ciljevi nisu ni novi, ni neobični među opozicijskim skupinama u muslimanskim zemljama. Već desetljećima, njihov zajednički cilj je zbacivanje s vlasti "otpadničkih režima i tiranija" u Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Turskoj, Pakistanu i državama Perzijskog zaljeva. Svi ti pokreti, od Muslimanske braće u Egiptu, do vehabija u Saudijskoj Arabiji, čiji je Al-Kai’da ekstremni predstavnik, žele navesti muslimane širom svijeta da se vrate islamu, onakvome kakvoga su prakticirali Poslanik Muhammed i njegovi prvi nasljednici. Uspostavljena kao "temelj" međunarodnoga džihada, Al-Kai’da je do danas razvila mrežu za podršku i akcije koja ima globalan doseg, kaže general John Abizaid, do marta 2007. prvi čovjek Centralne komande američke vojske za Bliski istok i Srednju Aziju, čija zona odgovornosti uključuje Afganistan i Irak, zemlje koja se danas smatraju najisturenijim ratištem protiv Al-Kaide. "Razvili su medijsku propagandnu kampanju, sistem za indoktrinaciju i regrutaciju. Uspostavili su fizička utočišta u geografski zabačenim i administrativno slabo pokrivenim oblastima, a i virtualna utočišta na internetu i u masovnim medijima širom svijeta. Kupuju kompanije koje im služe za pokriće njihovog djelovanja. Kupuju političare da ih štite i promiču njihove interese. Razvili su mrežu suradnika koja im pruža potporu i uspostavili suradnju s ljudima koji koriste globalne financijske tokove za prebacivanje ilegalno stečenog novca. U to su uključene i neke nevladine organizacije koje sudjeluju u transferima tog novca i u širenju ideologije mržnje," kaže general Abizaid. 15

Nakon 11. septembra 2001. Al-Kai’da i njezini ogranci izveli su napade u Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Indoneziji i Egiptu, te u Madridu i Londonu. Širenje aktivnosti pokreta dovelo je do jačanja i koordinacije međunarodnih mjera za njegovo suzbijanje. Polazna "osnova" (Al- Kai’da), na kojoj je nastao i širio se pokret globalnog džihada, danas je desetkovana. Njezino čelništvo, kako se trenutno vjeruje, natjerano je u pećinska skrovišta u bespućima na granici Afganistana i Pakistana. 16 Kada bi ovoga trenutka prestala postojati, Al-Kai’da je već

15 Jeffrey Donovan, "War on Terror: Who Is The Enemy And How Is It Changing?" Radio Fr ee Europe/Radio Liberty, 7.10.2005.

16 O potrazi za Usamom bin Ladenom i najvišim čelnicima Al-Kai’de, vidi tekst Mary Anne Weaver, "Lost at Tora Bora", New York Times Magazine, 11.9.2005.

Vlado Azinović |

13

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI osigurala nastavak borbe za svoje ciljeve, ističe Rohan Gunaratna.

osigurala nastavak borbe za svoje ciljeve, ističe Rohan Gunaratna. "Prijetnja koju danas predstavlja Bin Ladenova Al-Kai’da objektivno je manja. Najveća opasnost trenutno prijeti od skupina koje su povezane s Al-Kai’dom, njih 30 do 40, a čiji su članovi boravili u Afganistanu i obučavali se zajedno s Al-Kai’dom ili se odlaze boriti u Irak i nadahnjuju se iračkim ratom. Danas postoji još jedna kategorija skupina koje predstavljaju veliku prijetnju, posebno u Sjevernoj Americi, Evropi, Australiji i Novom Zelandu. Radi se o autohtonim ćelijama, čiji se članovi nisu obučavali u Afganistanu i imaju minimalne ili nikakve kontakte s Al-Kai’dom. No, te skupine su privučene njezinom ideologijom, idejom svjetskoga džihada. Primjeri akcija kakve izvode ovakve skupine su napadi na Madrid i London. Članovi nekoliko sličnih domicilnih skupina su nedavno uhapšeni u Kanadi, Sjedinjenim Državama i u još nekim zemljama. Možemo reći da je prijetnju koju je još donedavno predstavljala Al-Kai’da Usame bin Ladena, danas nadvladala prijetnja koju predstavljaju skupine obučavane u Afganistanu ili Iraku, kao i samonikle skupine u mnogim zemljama koje nemaju izravnoga dodira s Al-Kai’dom, ali su inspirirane njezinom ideologijom," kaže Gunaratna. 17

Ustroj Al-Kai’de se vremenom mijenjao i prilagođavao globalnome ratu koji je protiv nje pokrenut. Ta prilagodljivost joj još uvijek osigurava opstanak, tvrdi general Abizaid. "Al- Kai’da nema korporativni ustroj niti monolitnu strukturu poput, recimo, IBM-a ili neke druge velike centralizirane tvrtke. U tim relacijama Al-Kai’da više podsjeća na McDonalds, čiji ogranci niču svakodnevno širom svijeta. Oni djeluju samostalno, ali su na više načina ipak povezani," kaže Abizaid. Strukturu Al-Kai’de i globalne mreže za njezinu podršku nedavno je slikovito prikazao Richard A. Clark, posebni savjetnik za borbu protiv terorizma trojici američkih predsjednika i autor knjige Protiv svih neprijatelja. "Ne radi se više samo o Al- Kai'di, radi se o mnogo većem pokretu. Mogli bismo ga grafički prikazati kao četiri koncentrične kružnice od kojih ona prva, najmanja, predstavlja Al-Kai'du. Pouzdano znamo, između 400 i 600 ljudi dobilo je priliku službeno postati članovima Al-Kai'de. Nakon višegodišnjih kušnji i velikih zasluga, oni bi na posebnoj svečanosti prisegnuli na vjernost osobno Usami bin Ladenu. To je mali, najuži krug koji predstavlja Al-Kai'du, a čija je većina članova do sada ubijena ili pritvorena. Sljedeći krug je nešto veći, to su oni što ih nazivam džihadistima. Čini ga petnaestak različitih skupina, od Abu Sayyafa na Filipinima, do Islamskog pokreta u Uzebekistanu i različitih skupina koje djeluju u sjevernoj Africi, na Bliskome istoku i zemljama bivšeg Sovjetskoga Saveza. Sve su autohtone i sve djeluju u regijama u kojima su nastale. Polovicu od njih je stvorila Al-Kai’da i osigurala uvježbavanje njihovih članova i novčanu potporu. Ostale su postojale odranije, a dobile su dodatnu pomoć od Bin Ladena u novcu, opremi i instruktorima. Povezane su labavo i imaju 50.000 do 200.000 članova. Većina je uvjerena u ispravnost svoga tumačenja islama, pa ih je dobar broj spreman za njega i umrijeti. Treći krug je znatno veći i u njemu su ljudi koji podržavaju ili

17 Ovu ocjenu potvrđuje i zajednička analiza šesnaest američkih obavještajnih službi (National Intelligence Estimate) iz aprila 2006., u kojoj se, uz ostalo, navodi kako "rat u Iraku nadahnjuje džihadiste," te kako "raste operativna opasnost" koju predstavljaju manje domicilne skupine i ćelije koje je teže pratiti i obuzdavati. Opširnije u: "Declassified Key Judgments of the National Intelligence Estimate ‘Trends in Global Terrorism:

Implications for the United States’’. Dostupno na internetu: http://www.dni.gov. Vidi, također: Andrea Koppel and Ted Barrnett, "Declassified Report: Smaller Terror Cells Likely to Multiply," CNN.com, 27.9.2006.

Vlado Azinović |

14

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI kažu da podržavaju pokret za međunarodni džihad i koji

kažu da podržavaju pokret za međunarodni džihad i koji bi, kada bi mogli, za njega glasali na izborima. Oni osiguravaju različite vrste potpore, od verbalne i moralne, do financijske i političke. Radi se vjerovatno o više desetina, moguće i stotine miliona ljudi. To je zastrašujuća spoznaja. Četvrti i najveći krug je islamski svijet, kojega čini oko milijardu i pol ljudi koji većinom ne podržavaju međunarodni džihad i žele da se s njim prekine," kaže Clark. Pokret koji je nastao kao odgovor na sovjetsku okupaciju Afganistana sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća, i do danas se razvio, raširio i ojačao, sada vjeruje kako ima odgovor na svaki izazov s kojim se suočava islamski svijet. Ideologija i financijska potpora njegovi su glavni pokretači.

4. IDEOLOŠKA OSNOVA POKRETA

Terorističke akcije, izvedene širom svijeta nakon 11. septembra 2001., danas se, po automatizmu, pripisuju "islamskom terorizmu." Međutim, iza ovih akcija stoje ideologija i ljudi kojima su tradicionalne vrijednosti sekularnih muslimanskih društava gotovo jednako omražene kao i tradicionalne vrijednosti zapadne civilizacije. Ta ideologija ima osnivača, ime i znatan broj sljedbenika, kaže Stephen Schwartz, autor knjige Dva lica islama. "Kada se vehabizam prvi put pojavio u 18. stoljeću u pokrajini Nadžd, u istočnoj Arabiji, njegovi sljedbenici – vehabije, među svojim su suvremenicima bili nazivani ‘ljudima bez zakona’ jer su odbijali sve postojeće pravne škole sunitskog islama. Živjeli su u zemlji tako dalekoj i nerazvijenoj da u njoj Otomanska imperija nije nalazila za vrijedno uspostaviti svoju upravu. Tu nije bilo nikakve ekonomske aktivnosti osim pljačkaških napada članova ‘kuće Sauda’ na karavane hodočasnika koje su prolazile ovim krajem na putu iz Kuvajta za Mekku. Čudnim stjecajem povijesnih okolnosti, ovaj totalitarni islam se javlja u tom zabačenom dijelu istočne Arabije u isto vrijeme kada Otomanska imperija ulazi u razdoblje slabosti i razgradnje. Muhammad ibn Abd al-Wahhab tada počinje propovijedati krajnje fundamentalističko, puritansko, ogoljeno i usko tumačenje islama. 18

Njegov fundamentalizam je jednostavan za razumjeti jer se radi o vrlo pojednostavljenom tumačenju vjere. U osnovi, tvrdio je da su se, nedugo nakon smrti Poslanika Muhammeda, muslimani ponovo vratili u nevjerništvo, u stanje u kojem su bili prije pojave islama, između ostaloga i time što su zadržali stare običaje, njegovali sufizam i dopustili stvaranje šiitskog ogranka islama," kaže Schwartz. 19 Ibn Abd al-Wahhab je vjerovao da se ljudsko društvo

18 Muhammad ibn Abd al-Wahhab al-Tamimi (1703–1792), arapski teolog, rođen u Najdu, u današnjoj Saudijskoj Arabiji, najpoznatiji je učenjak selefijskog pokreta čiji je cilj navesti sve muslimane na povratak izvornim vrijednostima, te na odbacivanje novotarija i idolatrije za koje se tvrdi da su, pod različitim okolnostima, prodrli u vjeru i u njoj se ustalili.principima islama (as-salaf as-saliheen)

19 Stephen Schwartz, razgovor s autorom, Prag, 3.5.2006. Ako nije drugačije naznačeno, svi citati Stephena Schwartza su iz tog intervjua. Sufizam je zajednički naziv za različite islamske pokrete koji se odlikuju inzistiranjem na askezi i misticizmu, odnosno pronalaženju duhovne istine kao krajnjeg cilja svakog pojedinca. Naziv je prihvaćen među orijentalistima 19. stoljeća, a korijen mu dolazi od arapske riječi tasawwuf. Sufizam inzistira na unutarnjim aspektima islama, odnosno na usavršavanju vjere i odricanju od ega, nasuprot inzistiranju na pravnim aspektima islama.

Vlado Azinović |

15

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI treba urediti po božijem a ne po ljudskom zakonu.

treba urediti po božijem a ne po ljudskom zakonu. Međutim, do 18. stoljeća, društva u mnogim muslimanskim zemljama uređivana su i po narodnom, običajnom pravu. Tako se osmanski vladari nikada nisu odrekli turskog običajnog prava i uveli isključivu vladavinu Šerijata. Slično je bilo u drugim muslimanskim zemljama, od srednje Azije do Indije, čiji se vladari nisu odrekli običajnog prava. Uz to, modernitet donosi novine koje su prihvaćene jer se ne smatraju protivnima islamu. No, Ibn Abd al-Wahhab je tvrdio da su na taj način muslimani napustili "izvornu vjeru", okrenuli joj leđa i vratili se u nevjerništvo. To je u islamu do tada bila nečuvena tvrdnja, kaže Stephen Schwarz. 20

"Poslanik Muhammed je rekao da ako jedan musliman optuži drugoga da je nevjernik, taj koji optužuje je sam nevjernik. U svojoj Knjizi o islamskom monoteizmu (Kitab at-Tawheed) Ibn Abd al-Wahhab tvrdi kako je neophodno ispitati vjeru svakog muslimana, te da sve one koji se ne podvrgnu njegovom tumačenju islama treba proglasiti nevjernicima, napasti ih, ubiti i oduzeti imovinu. Njegov pokret nije odmakao daleko sve dok nije sklopio savez s ‘kućom Sauda’ čiji su se članovi bavili razbojništvom i pljačkaškim pohodima. Islamski učenjaci toga vremena tvrdili su kako je jedini temelj za uspostavu ovog saveza bila činjenica da je vehabizam pljačku pokorenih ‘nevjernika’ proglasio legitimnom. Od sredine 18. do početka 20. stoljeća vehabije i Saudijci poduzeli su seriju akcija u kojima su osvojili veći dio Arabijskog poluotoka. Konačno, 20-ih godina 20. stoljeća, u drugom pokušaju, uz pomoć Britanaca, uspjeli su osvojiti Mekku i Medinu. Uspostavili su rekacionarnu utopiju, u kojoj se sadašnjost temelji na viziji prošlosti. Poput njemačkog nacizma i talijanskog fašizma, u sadašnje vrijeme se nastoji projicirati viđenje zlatnog doba, koje je navodno postojalo u prošlosti i u koje sada treba vratiti sve muslimane. Od prve polovice 20. stoljeća počinje ozbiljan rad na vehabizaciji cjelokupnog islama," kaže Schwartz. Više nepovezanih događaja iz relativno bliske prošlosti dodatno je utjecalo na širenje i snaženje toga pothvata i dovelo ga do stanja u kojem je danas, tvrdi Schwartz.

"Prvi (faktor) bilo je otkriće nafte i pritjecanje ogromnih prihoda, koji su obogatili Saudijce. Drugi je pojava naserizma u Egiptu, kao izazova islamski orijentirano j politici u arapskom svijetu. 21 On je potakao konzervativnu reakciju Saudijaca koji stvaraju neku vrstu vehabijske

20 Zanimljivo je da je jedan od prvih protivnika Ibn Abd al-Wahhaba bio njegov rođeni brat Sulejman, autor knjige Božanske munje kao odgovor vehabijama. Više o vehabizmu u knjigama: Jasmin Merdan i Adnan Mešanović, Vehabizam/Selefizam – Ideološka pozadina i historijski korijeni, Sarajevo, Srebrno pero, 2006; Hamid Algar, Vehabizam – kritički osvrt, Zagreb, 2004.

21 Panarapski pokret, nazvan prema egipatskom predsjedniku Gamalu Abdelu Nasseru (1918-1970) koji je bio na čelu te zemlje od 1954. do smrti, 1970. Nasser je vojnim udarom zabacio monarhiju u Egiptu, postao predsjednik vlade i kasnije republike. Proveo je ujedinjenje Egipta i Sirije u Ujedinjenu Arapsku Republiku i postao njezin prvi predsjednik. Smatran je najvažnijim arapskim političarom svoga vremena i borcem za oslobađanje arapskog svijeta od kolonijalizma. Vjerovao je da arapski nacionalizam treba graditi na temelju istog jezika, kulture i civilizacije, te da u njega treba uključiti i arapske kršćane. Bio je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih i pobornik arapskog puta u socijalizam. Nasser je zabranio Muslimansku braću, organizaciju koja se borila za uspostavu teokratske islamske države u Egiptu. Njegova vizija svearapskog jedinstva propala je 1967., tokom Šestodnevnoga rata u kojem je mala židovska država Izrael porazila združene arapske armije. Propast naserizma i koncepta arapskog ujedinjenja oko zajedničkog kulturnog identiteta, ojačao je uvjerenje, u Egiptu, ali i drugdje,

Vlado Azinović |

16

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Kominterne, takozvani Svjetski muslimanski savez. Treći faktor je pojava

Kominterne, takozvani Svjetski muslimanski savez. Treći faktor je pojava Homeinija u Iranu krajem ‘70-ih godina prošloga stoljeća, koji je Saudijce i vehabije suočio s ogromnim problemima. 22 Homeini je posjedovao nekoliko prednosti, katastrofalnih za vehabije i za Saudijsku Arabiju. Prije svega, bio je iz Irana, zemlje prema čijoj kulturi, civilizaciji i hiljadugodišnjem Perzijskom carstvu Saudijci imaju ogroman kompleks niže vrijednosti, rekao bih - s pravom. Drugo, on je šija (šiit), 23 odnosno pripadnik zajednice koju vehabije preziru i vjeruju da je nastala židovskim upadom u islam. Treće, Homeini je imao karizmu lidera islamskog svijeta kao malo tko prije njega. I četvrto, Homeini nije bio licemjer poput bogatih Saudijaca koji javno propovijedaju vehabizam, a unutar zidova kojima okružuju svoje palače uživaju u svakom mogućem poroku sa Zapada i uopće ne žive kao muslimani. Ekstremistički režim koji je licemjeran više je opasan za stanje stvari u svijetu od onoga koji to nije. Oba su problematična jer su ekstremističke diktature, ali režim koji nastoji dokazati svoju autentičnost, u ovom slučaju saudijski, uvijek ima dodatni poticaj da stvara probleme," kaže Schwartz. Saudijska Arabija je svojim granicama obuhvatila najsvetija mjesta islama, i za državnu ideologiju prihvatila njegovo puritansko tumačenje. Kao formalno prva zemlja islama, ona nastoji potaći i druge muslimanske zemlje da prihvate ovu ideologiju i uspostave islamsku teokraciju. Za takve pothvate nije dovoljan samo ideološki rad. Postizanje toga cilja najčešće pretpostavlja slabljenje i zbacivanje režima u tim zemljama, te neutralizaciju utjecaja sa Zapada. Za zbacivanje, po vehabijskim standardima nevjerničkih vlada, potrebno je pribjeći revolucionarnim metodama. Ali, država kao Saudijska Arabija ne želi biti javno povezana s takvim akcijama. Rješenje, ipak, postoji, tvrdi Evan F. Kohlmann.

"Vehabizam je oblik ideologije koji je tipičan za Saudijsku Arabiju, dok bi selefizam bio izvozna varijanta te ideologije, koju susrećemo izvan te zemlje. Ibn Wahhab je bio Saudijac i njegovo je učenje u toj zemlji prihvaćeno kao nacionalna ideologija. No, kada se ta ista ideologija širi u druge dijelove svijeta i kada je prihvaćaju i prenose ljudi koji nisu Saudijici, obično se naziva selefizmom. On je ideološka podloga Al-Kai’de. Začuđujuće je kako se selefizam uspio proširiti u svijetu. Glavni razlog leži u činjenici da se za to koristi saudijski

da samo islam može biti pravi izvor arapskog jedinstva i da samo povratak izvornome nauku Poslanika Muhammeda i njegovih ranih sljedbenika može omogućiti Arapima da ponovo dominiraju čovječanstvom.

22 Ruhollah Musavi Homeini (1900-1989), šiitski muslimanski klerik i politički vođa koji je1979. izveo Islamsku revoluciju u Iranu, kojom je zbačena vladavina posljednjega iranskog šaha Mohammeda Reze Pahlavija. Nakon revolucije, Homeini postaje vrhovni iranski vjerski i politički vođa.

23 Nakon sunijske, druga zajednica po broju sljedbenika u islamu. U prijevodu, šiit (šija) znači sljedbenik (imama) Alije, rođaka i zeta Poslanika Muhammeda, prvog mladića koji je primio islam i kojega šije smatraju jedinim autentičnim Muhammedovim nasljednikom. Sunije (suniti) smatraju da je Muhammedov nasljednik kalif Abu Bakr, te nakon njega kalife Umar i Uthman. Ova razlika dovela je do različitih tumačenja pojedinih dijelova Kur’ana i Hadisa (Poslanikovih propovijedi) u šiitskom i sunijskom ogranku islama. Odnosi dviju zajednica kroz povijest obilježeni su netrpeljivošću, međusobnim optužbama za nevjerništvo (kufar) i sukobima. Vjeruje se da je među muslimanima danas u svijetu između 85 i 90 posto sunija, te oko 10 do 15 posto šija. Ukupan broj šija procjenjuje se na oko 220 miliona. Zemlje s najvećim procentom šiitskog stanovništva su Iran, Irak, Bahrein, Oman, Azerbajdžan. Brojna šiitska manjina živi u Afganistanu, Siriji, Libanonu, Pakistanu, Turskoj i Jemenu. Za bolji uvid u povijest i današnji položaj šiitskog ogranka islama, vidi: Vali Nasr, The Shia Revival: How Conflicts within Islam Will Shape the Future, New York, NY: W. W. Norton & Company, 2006.

Vlado Azinović |

17

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI novac. Filozofija vladajuće saudijske elite, koja iza toga stoji,

novac. Filozofija vladajuće saudijske elite, koja iza toga stoji, je jednostavna - džihad je odličan, samo ne u Saudijskoj Arabiji. Dok god ste spremni voditi džihad protiv nevjernika po svijetu - dobro je i evo vam novac za to," kaže Kohlmann. Odnos Saudijske Arabije i takozvanoga pokreta međunarodnog džihada, lakše je razumjeti ako se primijeni povijesna analogija iz ne tako davne prošlosti, kaže James Woolsey, bivši direktor američke Središnje obajveštajne agencije (CIA). 24 "Vehabije u Saudijskoj Arabiji i islamski džihadisti poput Al- Kai’de suglasni su gotovo u svemu, osim u tome tko će biti glavni. Spor leži u dilemi da li će sva moć i kontrola biti u rukama jedne zemlje - Saudijske Arabije, ili će svi koji žele sudjelovati u globalnom džihadu moći po želji otimati avione i zabijati ih u zgrade u New Yorku ili negdje drugo. Taj spor pomalo podsjeća na onaj što je tokom 30-ih godina prošloga stoljeća izbio između staljinista i trockista. Vehabije su poput staljinista, vjeruju u potrebu odanosti jednoj državi - Saudijskoj Arabiji. S druge strane, islamski džihadisti su više nalik na trockiste koji su željeli prenijeti svoju revoluciju u sve dijelove svijeta. Rekao bih da vehabije i islamski džihadisti, poput onih iz Al-Kai’de, nisu istinski predstavnici islama i ne treba ih takvima ni smatrati, baš kao što ni biskupa Torquemadu i njegovu španjolsku inkviziciju s kraja 15. stoljeća, svijet nije smatrao istinskim predstavnicima kršćanstva nego totalitarnim bastardima. Vehabije i Al-Kai’da su njihovi moderni ekvivalenti," kaže Woolsey.

5. DOLAZAK STRANIH MUDŽAHEDINA U BIH

Kada se u kontekstu današnje borbe protiv takozvanoga islamskog terorizma, Bosna i Hercegovina navodi kao potencijalna baza i regrutacijsko središte terorista, za jedno od glavnih uporišta te teze uzima se činjenica da su u toj zemlji tokom posljednjega rata boravili dobrovoljci iz islamskih zemalja. Dio ih se ranije borio u mudžahedinskim jedinicama u Afganistanu i prihvatio ideje šejha Abdullaha Azzama o potrebi borbe protiv nevjerničkih i otpadničkih režima, kao i uspostavi muslimanskih država u kojima će vladati božiji, a ne ljudski zakoni. To je danas ideološki pokretač Al-Kai’de, na čije je formiranje značajno utjecao i bosanski rat, kaže Evan F. Kohlmann, američki stručnjak za terorizam i autor knjige Al-Kai’din džihad u Evropi: Afganistansko-bosanska mreža.

"Rat u Bosni započeo je u pogodno vrijeme za ovaj pokret. Šejk Abdulah Azzam bio je nedavno ubijen, njegovi sljedbenici su bili uzdrmani, a pakistanske vlasti su proglasile da je džihad u Afganistanu završen i da više ne žele strane mudžahedine na svom teritoriju. Do 1993. svi su bili protjerani. Tokom 1992. i 1993. se dogodilo više vrlo važnih događaja. Mudžahedinski pokret koji je nastao u Afganistanu i koji se tamo borio pod budnim okom Abdullaha Azzama i Usame bin Ladena, prerastao je iz te početne faze u novu i prihvatio ideju o potrebi vođenja međunarodnog džihada, daleko izvan granica Afganistana, baš kao što je to Bin Laden oduvijek sanjao. Prvo mjesto gdje su nakon afganistanske faze došli mudžahedini bila je Bosna. Prema toj su zemlji krenuli ljudi, uglavnom s Bliskoga istoka, koji o Bosni nisu znali apsolutno ništa. Ne samo da nisu poznavali tamošnju kulturu i jezik, već,

24 Jeffrey Donovan, "Forum 2000 Looks At War on Terror," Radio Free Europe/Radio Liberty, 10.10. 2005.

Vlado Azinović |

18

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI kako su kasnije u osobnim ispovjedima priznali njihovi čelnici,

kako su kasnije u osobnim ispovjedima priznali njihovi čelnici, nisu imali pojma ni o tome gdje se geografski nalazi Bosna. Nikada ranije nisu za nju čuli i nisu bili sigurni da li je ta zemlja u Sjevernoj ili Južnoj Americi, Evropi ili Australiji," kaže Kohlmann.

Kriza u Bosni i Hercegovini izbila je neposredno nakon što su afganistanski mudžahedini porazili rivalske frakcije i trijumfalno umarširali u Kabul. 25 Nedugo zatim, njihove prethodnice krenule su ka novome kriznom žarištu u kojem je islam bio ugrožen, onome u Bosni i Hercegovini. Mudžehedini nisu znali mnogo o Bosni, baš kao što ni vlasti u Sarajevu, kako još i danas tvrde, nisu znale mnogo o njihovoj namjeri da priteknu u pomoć. Čvrsto pri tome stavu ostaje i tadašnji ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić. "Većina njih su došli s časnim namjerama, da pomognu Bosni i Hercegovini. Tih ljudi je bilo 600 ili 700. I da se razumijemo, niko ih nije zvao, oni su došli sami. Mi smo se branili s malo oružja. Imali smo mnogo ljudi koji su bili spremni da brane svoju zemlju, ali problem je bio u tome što nismo imali oružje. Prema tome, nama nisu bili potrebni ljudi, bilo nam je potrebno oružje. Međutim, ti ljudi su došli. Većina je došla da pomogne. Naravno da su štetili imidžu Bosne i Hercegovine i našoj borbi," kaže Silajdžić. Dolazak dobrovoljaca iz islamskih zemalja u Bosnu i Hercegovinu nije bio ni tako slučajan, ni spontan, tvrdi njemački publicist Jürgen Elsässer, koji je istraživao ovu temu, a zaključke objavio u knjizi Kako je džihad stigao u Evropu: Sveti ratnici i tajne službe na Balkanu.

"Glavna organizacija pod čijim se kišobranom odvijala ova aktivnost i koja je za cilj imala uvesti u Bosnu strane mudžahedine bila je Agencija za pomoć zemljama Trećega svijeta, odnosno Third World Relief Agency (TWRA), koja je imala direktnu podršku Alije Izetbegovića. Tu su organizaciju osnovali sudanski diplomati koji su bili u vezi s Usamom bin Ladenom i Izetbegovićem," kaže Elsässer. Osnivač te agencije bio je Elfatih Hassanein, sudanski diplomat i član vladajućeg Nacionalnog islamskog fronta, bivši student medicine u Beogradu i blizak prijatelj Alije Izetbegovića. TWRA je osnovana u 1987. Beču kako bi pružila potporu obnovi islama u Istočnoj Evropi i zemljama Sovjetskog Saveza. 26 U 1992.

25 Jedan od prvih mudžahedinskih zapovjednika u BiH, Abu Abdel Aziz Barbaros’ (Crvenobradi) izjavio je u jednom intervjuu: "Kriza u Bosni počela je samo petnaest dana nakon zaposjedanja Kabula. Na taj su način potvrđene riječi Poslanika islama da će se džihad nastaviti do Sudnjega dana. U Bosni je počeo novi džihad i pošli smo tamo kako bi njegovu (Allahovu, op.a.) riječ učinili ‘vrhovnom’, ali ne za postizanje nekog nacionalnog, plemenskog ili grupnog osjećanja ili interesa." Tawfig Tabib, "Interview With Comm. Abu Abdel Aziz Barbaros", Al-Sirat Al-Mustaqeem (Pravi put), No. 33, Safar 1415, August 1994. Abu Abdel Aziz Barbaros’, poznat i kao Abdelrahman al-Dosari, rođen je 1942. u Saudijskoj Arabiji. Bio je veteran mudžahedinskog pokreta u Afganistanu tokom 1980-ih i jedan od prvih članova Al-Kai’de. Američka Nacionalna komisija koja je istraživala okolnosti pod kojim su se dogodili teroristički napadi 11. septembra 2001., u izvještaju opisuje Abu Abdela Aziza kao "istaknutog člana Al-Kai’de". Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Abu Abdel Aziz Barbaros postavljen je za prvog zapovjednika (emira) arapskih mudžahedina u toj zemlji.

26 Govoreći o aktivnostima TWRA, Elfatih Hassanein je u intervju časopisu Gazi Husrev- -beg (Sarajevo, 1994) rekao kako vjeruje da "Bosna, na kraju, mora biti muslimanska Bosna, inače će sve izgubiti smisao i rat će biti uzaludan". Ustvrdio je kako je rat pomogao buđenju islama među sekularnim bosanskim muslimanima i založio se za uvođenje odgovarajućih metoda za širenje "ispravnog učenja islama među bosanskim muslimanima." Opširnije o ovome: John Pomfret, "How Bosnia's Muslims Dodged Arms Embargo: Relief Agency Brokered Aid From Nations, Radical Groups", Washington Post, 22.9.1996.

Vlado Azinović |

19

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI uredi TWRA- e su otvoreni u Sarajevu, Budimpešti, Moskvi

uredi TWRA-e su otvoreni u Sarajevu, Budimpešti, Moskvi i Istanbulu, ključnim mjestima za ugovaranje, kupovinu i tajnu dopremu oružja za Armiju Bosne i Hercegovine koja je još bila u nastanku i pokušavala nadoknaditi ogroman zaostatak u naoružanju u odnosu na vojsku bosanskih Srba. 27 Zapadni istražitelji tvrde da je TWRA pomagala i dolazak stranih mudžahedina u Bosnu i da im je kao "humanitarnim djelatnicima" izdavala akreditacije. 28 Tvrdi se također da je u oktobru 1992., upravo Haris Silajdžić u Beču dao jamstvo austrijskoj banci (Die Erste Bank), kod koje je TWRA imala račun, da je Elfatih Hassanein ovlašteni predstavnik bosanskohercegovačke vlade, što je iduće godine potvrdio i Alija Izetbegović. Austrijski istražitelji utvrdili su da je od 1992. do 1995. kroz TWRA-u prošlo 350 miliona dolara, koje su donirale vlade islamskih zemalja i radikalni islamski pokreti. Među donatorima je, tvrdi se, bio i Usama bin Laden, koji je do sredine 1990-ih živio u Sudanu, dok su američki istražitelji utvrdili povezanost TWRA-e i slijepoga šejha Omara Abdela Rahmana koji je u Sjedinjenim Državama osuđen na doživotni zatvor kao glavni planer prvoga napada na Svjetski trgovački centar, 1993. 29 U upravnom odboru TWRA-e su bili i visoki dužnosnici Stranke demokratske akcije i vlade u Sarajevu. 30

27 Zapovjedništvo NATO snaga u Europi procjenjivalo je da je prednost vojske bosanskih Srba u odnosu na Armiju Bosne i Hercegovine u teškom naoružanju i tenkovima iznosila između 50 ili 60 prema 1. General George Joulwan, zapovjednik NATO snaga u Evropi (SACEUR - Supreme Allied Comander Europe), razgovor s autorom, Washington D.C., 18.12.2000.

28 Barem jedan od petorice arapskih mudžahedina ubijenih na kontrolnom punktu Hrvatskog vijeća obrane kod Žepča, 14. decembra 1995., imao je akreditaciju TWRA-e.

29 Tokom samo jednog mjeseca 1992., na račun TWRA-e u Erste Banci položeno je 20 miliona dolara. U oktobru iste godine, dužnosnik vlade Saudijske Arabije došao je u sjedište banke u centru Beča s dva kofera gotovine i uložio na račun TWRA-e 5 miliona dolara. U periodu 1992.-1995., na taj je račun najviše donacija stiglo iz Saudijske Arabije, Irana, Sudana, Turske, Bruneja, Malezije i Pakistana. Po godinama: 1992. - 80 miliona dolara, 1993. - 231 milion, 1994/95. - 39 miliona, 1996. 500.000 dolara. Priliv novca se smanjio u 1994. i 1995. jer je u to vrijeme, uz znanje Sjedinjenih Američkih Država, otvoren kanal kroz Hrvatsku za dopremu, uglavnom iranskog, oružja za Armiju BiH. Prva velika operacija koju je izvela TWRA bila je doprema velike količine oružja i municije (oko 120 tona sovjetskih pušaka, minobacača, mina i municije iz preostalih

zaliha nekadašnje Istočne Njemačke), iznajmljenim ruskim avionom iz Kartuma u Sudanu, na aerodrom u Mariboru (Slovenija), u septembru 1992. Teret je bio prijavljen kao "humanitarna pomoć". Dio oružja prevezen je do Tuzle i Zenice iznajmljenim transportnim helikopterima rusko-američke kompanije Eco-Trade, koji su se snabdijevali gorivom u Splitu. J. Pomfret, "How Bosnia's Muslims Dodged Arms Embargo." U isporuke oružja i dovođenje dobrovoljaca iz islamskih zemalja, u dužem periodu rata, po nekim je izvorima bila uključena i pakistanska obavještajna služba ISI (Inter-Service Intelligence). Opširnije u: Michael Chossudovsky, "Osamagate", Center for Research on Globalisation, University of Ottawa, 9.10.2001. Dostupno na:

http://globalresearch.ca/articles/CHO110A.htm. Vidi i: Esad Hećimović, "Britanski MI6 vrbovao je Pakistance u Armiju BiH", BH Dani, br. 486, 6.10.2006. Značajnu ulogu u dovođenju islamskih dobrovoljaca u BiH odigrala je i tzv. alžirska veza. Navodno "na izravan zahtjev Usame bin Ladena", član Oružane islamske skupine (GIA), Kamr Ad Din Khirbani doselio se u Zagreb krajem 1991., kako bi osnovao humanitarnu agenciju Al-Kifah. Tokom rata u BiH, ona je korištena kao jedan od kanala za ubacivanje članova GIA-e u BiH. Associated Press,

19.4.2006.

30 Uz Elfatiha Hassaneina u upravnom odboru TWRA-e bili su istaknuti čelnici Stranke demokratske akcije (SDA): Hasan Čengić, Husein Živalj (tadašnji ambasador BiH u Beču) i Irfan Ljevaković, za kojega austrijski istražitelji vjeruju da je bio jedan od glavnih zagovarača dovođenja "islamskih boraca" u BiH kao humanitarnih

Vlado Azinović |

20

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Evan F. Kohlmann, koji je na temelju dostupnih dokumenata

Evan F. Kohlmann, koji je na temelju dostupnih dokumenata Al-Kai’de i bosanskih obavještajnih službi, istraživao dolazak veterana afganistanskog rata u Bosnu, tvrdi da obje skupine izvora ukazuju na isti zaključak. "Općenito, može se reći da su dobrovoljci iz islamskih zemalja u početku dolazili na svoju ruku i da nisu bili regrutirani, u svakom slučaju ne od nekoga iz Bosne. Bili su to Arapi koji su se borili u Afganistanu, porijeklom iz Egipta, Saudijske Arabije, Alžira i Jemena. Vidjeli su u medijskim izvještajima što se događalo u Bosni i vjerovali su da se radi o genocidu nad tamošnjim muslimanima i da je to povod za novi džihad. Počeli su pristizati preko Hrvatske u ljeto 1992. Isprva samo male grupe prekaljenih veterana borbi u Afganistanu koji su ubrzo u Bosni stekli reputaciju, ali ne kao dobri boraci, nego kao ljudi skloni ratnim zločinima. Tokom 1992., bosanski Srbi su ušli u trag jednoj skupini mudžahedina iz Saudijske Arabije, ubili ih i zaplijenili njihove osobne stvari. Među njima su našli fotografije tih istih mudžahedina na kojima poziraju držeći odrubljene glave Srba ubijenih ili zarobljenih u ranijim borbama. Odrubljivali su glave i držali ih u kutijama kako bi ih ponijeli natrag sa sobom, kao suvenire. U početku je to za njih bio ljudski safari prije nego li džihad. Kako je rat odmicao i kako se raspoloženje u svijetu okretalo u korist bosanskih muslimana, a protiv Srba, u Bosnu je počelo pristizati puno ljudi s Bliskog istoka, a i iz Europe. Regrutirali su ih islamski centri i vjerski čelnici, i istina je da nisu svi došli uz prethodno znanje bosanskohercegovačke vlade," kaže Kohlmann.

Postoji još netko tko je znao za dolazak mudžahedina, ohrabrivao ga i ciljano pomagao, tvrdi njemački publicist Jüergen Elsässer. "Amerika isprva nije bila zainteresirana za događaje na Balkanu. Njemačka, Austrija i Vatikan podržali su nezavisnost Slovenije i Hrvatske i ostvarili znatan utjecaj u tim zemljama. Srbi su ostali sami protiv sviju. Kada se kasnije administracija predsjednika Clintona htjela uključiti u događaje u regiji, savezništva su već bila ostvarena, i nije bilo prostora za Ameriku. Zato je Washingtonu još jedino preostalo da se osloni na bosanske muslimane i da preko njih pokuša ostati važan igrač na diplomatskoj sceni. Uz to, suradnja između Sjedinjenih Država odnosno Središnje obavještajne agencije (CIA) i radikalnih muslimana u Afganistanu je tokom 80-ih godina 20. stoljeća bila vrlo uspješna i dovela je ne samo do vojnoga poraza Sovjetskoga Saveza u toj zemlji nego mu je, zapravo, zadala završni udarac. Zato su se Amerikanci i na Balkanu željeli ponovo osloniti na mudžahedine," tvrdi Elsässer. 31 U obavještajnim i političkim strukturama Bosne i

djelatnika i da je nakon sklapanja Daytonskoga sporazuma, kao visoki dužnosnik, pretežno bošnjačke, Agencije za informacije i dokumentaciju (AID), omogućio borcima iz islamskih zemalja da ostanu u BiH. Vrlo važan ured TWRA, onaj u Zagrebu vodio je Faris Nanić. Šef jedne zapadne obavještajne službe izjavio je za Washington Post da su ljudi koji su radili za TWRA-u formirali ćeliju koja želi približiti Bosnu radikalnim bliskoistočnim islamskim pokretima. "Ne vjerujemo da je to ono što većina bosanskih muslimana zbilja želi, ali TWRA je tim ljudima dala novac, utjecaj i moć. Odvela je njih i njihove ideje vrlo daleko", izjavio je taj obavještajac. John Pomfret, "Bosnian Officials Involved in Arms Trade Tied to Radical States", Washington Post, 22.9.1996.

31 Od početka 1993., Clintonova administracija je znala za aktivnosti TWRA-e, ali nije poduzimala akcije da ih spriječi. "Rečeno nam je (iz Washingtona, op. a.) da pratimo šta rade, ali da se ne miješamo. Bošnjaci su pokušavali nabaviti oružje od koga god su mogli, a mi u tome baš nismo bili od pomoći. Najmanje što smo mogli bilo je da se držimo po strani. Tako smo i postupili", kaže neimenovani američki diplomat. Austrijske i njemačke vlasti također nisu ništa poduzimale. U Austriji su, zato što po zakonima te zemlje na njezinom teritoriju nije zabranjeno pregovarati o kupovini oružja za druge države, dok se sama transakcija obavlja negdje drugdje, sklapani poslovi. Uz to, raspoloženje javnosti i političkog estabišmenta u obje zemlje bili su na strani

Vlado Azinović |

21

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Hercegovine još vrlo rano tokom rata vjerovalo se da

Hercegovine još vrlo rano tokom rata vjerovalo se da je dio mudžahedina ubačen u zemlju mimo volje vlade u Sarajevu, sa znanjem i uz pomoć zapadnih sigurnosnih službi. Pretpostavljalo se da ih je dio obavljao obavještajne zadatke, dok su preostali svojim prisustvom i ideologijom trebali ojačati muslimanski karakter manjeg dijela zemlje koji je, po tajnim sporazumima bosanskih susjeda i uz naklonost dijela međunarodne diplomacije, krajem rata trebao pripasti Bošnjacima. 32

6. STRANI MUDŽAHEDINI I ARMIJA BIH

Odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu, u 1992., veterani mudžahedinskog pokreta iz rata

u Afganistanu i dobrovoljci iz islamskih zemalja uspostavili su svoje prve baze u srednjoj

Bosni. Isprva, daleko od očiju znatiželjnika, kaže novinar sarajevskog magazina Dani Esad Hećimović, koji je pratio ovaj proces."Oni su svoje prve baze uspostavili u planinskim selima

u okolici Travnika, Zenice, Bugojna, Tešnja i drugih mjesta u srednjoj Bosni. Tek postupno,

kako su jačali u toku rata u BiH, počeli su se spuštati u gradove. Negdje u aprilu 1993., nakon

što su oružano protjerali jedinice Hrvatskog vijeća obrane, preuzeli su jedan objekat u Zenici i

u njemu postavili svoju glavnu komandu," kaže Hećimović. Jedno od najkontroverzijih i

nikada do kraja odgovorenih pitanja o dobrovoljcima i islamskim misionarima koji su tokom tri i pol godine rata bili na strani Armije Bosne i Hercegovine tiče se njihovoga broja. I dok se strane procjene razlikuju od izvora do izvora, domaće sugeriraju da ih je bilo oko 3.000. 33 Broj je teško utvrditi iz više razloga, no glavni je vrlo jednostavan, kaže Esad Hećimović.

Bošnjaka za koje se smatralo da se imaju pravo braniti. John Pomfret, "How Bosnia's Muslims Dodged Arms Embargo."

32 U više domaćih i stranih obavještajnih izvještaja tvrdi se da je među islamskim dobrovoljcima u Bosni bilo i obavještajaca sa Zapada, posebno iz Francuske, koji su ubačeni kako bi prikupljali podatke. Neki od njih uopće nisu bili muslimani, što je u nekoliko navrata utvrđeno, kada su sahranjivani neki od poginulih. Sead Numanovic, "Bosnia: Mujahideen Revival Fears," Institute for War and Peace Reporting, Balkan Crisis Report, No 286, 5.10.2001. Detaljan opis prakse regrutiranja i ubacivanja špijuna u militantne islamske pokrete, a koju su provodile britanska i francuska obavještajna služba, u svojoj je knjizi opisao Omar Nasiri, Inside the Jihad:

My Life With Al Qaeda: A Spy's Story, New York: Basic Books, 2006. U vrijeme dok je bio premijer BiH, čelnik Socijaldemokratske partije (SDP) Zlatko Lagumdžija je u jednom novinskom intervjuu rekao kako je "jasno kao dan da su ti ljudi (dobrovoljci iz islamskih zemalja, op.a.) došli uz pomoć obavještajnih službi nama danas prijateljskih zemalja, ne bi li učinili sve što mogu da se promijeni karakter rata u BiH… Ti ljudi su ovdje dolazili (…) sa pasošima evropskih zemalja, pravili islamske humanitarne organizacije parkirane u našem susjedstvu; nisu dolazili da se bore u Srebrenici, nego da oslobode kafić u Zenici od djevojke koja nije prikladno obučena; nisu došli u Bihać ili Žepu; da li je neko od njih došao u Sarajevo, da s ove strane puca na brda ili krenuo da probije obruč sa Igmana? Ne, nego su onda iz Zenice… otišli u Travnik da podijele ulice, da sa jedne strane bude muslimanska zastava, a sa druge šahovnica, koju su oni pokušavali da pretvore ne u bosansko- hrvatsku, nego u hrvatsko-hrvatsku zastavu. Savršeno je jasno da je na taj način trebalo pospješiti podjelu BiH i posijati sjeme samodestrukcije u ono parče teritorije koje bi se tada dala Bošnjacima." Zlatko Lagumdžija, razgovor sa Senadom Pećaninom, "Zašto smo morali isporučiti Alžirsku grupu", BH Dani, br. 243, 8. 2.2002.

33 Izvor u Trećem korpusu Armije BiH, u čijem se sastavu borila i jedinica El-Mudžahid, tvrdi da je u različitim fazama rata kroz Bosnu prošlo ukupno oko 3.000 islamskih boraca. S. Numanović, "Bosnia: Mujahideen Revival Fears." Američke procjene broja dobrovoljaca iz islamskih zemlja u BiH od 1992. do 1995. se razlikuju. Dr.

Vlado Azinović |

22

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI "Nema jednog čistog izvora iz kojeg bismo mogli izvoditi

"Nema jednog čistog izvora iz kojeg bismo mogli izvoditi takve zaključke. Ne postoji nikakva centralna evidencija. Ono do čega sam ja došao je brojka od nekih 400 osoba koje su različitim kanalima komunicirale sa lokalnim vlastima, tražeći, naprimjer, ovjeru svojih pasoša i drugih ličnih dokumenata. Dakle, to bi bio jedan od mogućih kriterija. Drugi od mogućih kriterija jeste spisak vojne jedinice El Mudžahid. Međutim, i ta vrsta evidencije je nepouzdana, jer većina tih osoba nije ni vojnim ni civilnim vlastima otkrivala svoj pravi identitet. Tako da ne znamo ni koliko ih je bilo, ni ko je sve ovdje bio," ističe Hećimović. 34 Ako će pitanje o broju mudžahedina koji su boravili u Bosni i Hercegovini tokom rata ostati dijelom otvoreno, o njihovoj ulozi gotovo da nema dilema, kaže Evan F. Kohlmann.

"Armija BiH imala je vlastite specijalne jedinice, ali u prvim fazama rata one nisu bile dorasle onima koje je imala srpska vojska. Zapravo, srpska je strana imala prednost i nadmoć u skoro svemu. Bosanska vojska je trebala nešto što će utjerati strah u kosti Srbima, i kasnije Hrvatima, i natjerati ih da preispitaju strategiju kojom su željeli ovladati dijelovima Bosne. Trebalo im je nešto da uspostave ravnotežu straha. Mudžahedini su bili udarna snaga tog straha. Nema sumnje da su ljudi u bosanskohercegovačkoj vladi znali šta ti stranci rade jer su njihove akcije bile dobro poznate. Sam Rasim Delić, u jednom ratnom intervjuu, priznao je da su mudžhedini počinili zločine u Bosni. Oni su bili snaga koja se koristila u sukobu s nadmoćnom srpskom vojskom tokom probijanja opsada, osvajanja kota, prelaska preko miniranog terena. To su bili dobro uvježbani ljudi koji su ogrubjeli u borbama i koji se nisu bojali smrti već su je gotovo priželjkivali. Jurišali su izravno na neprijateljske položaje, pretrčavali kroz minska polja i činili stvari koje bosanski vojnici nikada ne bi. Strani mudžahedini su se često žalili kako trpe velike gubitke i kako ne uspijevaju provesti svoje akcije do kraja jer ih bosanski vojnici ne slijede u juriš na minska polja i na utvrđene položaje neprijatelja, nego ostaju skriveni u rovovima. Stranci su očito došli umrijeti za islam, a

Cees Wiebes navodi američke izvore koji tvrde da ih je bilo između 1.200 i 1.400. Pyes, Meyer i Rempel citiraju američki obavještajni izvor koji procjenjuje da je od 1992., kroz Bosnu i Hercegovinu ukupno prošlo oko 4.000 islamskih dobrovoljaca iz Sjeverne Afrike, sa Bliskoga istoka i iz Europe, za koje vojni analitičari smatraju da su bili "dosta dobri i svakako okrutni borci." Najsmjeliju, ali teško održivu procjenu daje Yossef Bodansky koji tvrdi da je do kraja 1995. "većina od 15.000 – 20.000 stranih dobrovoljaca već bila potpuno integrirana u ključne (vojne, op. a.) jedinice bosanskih muslimana." Opširnije o ovome u: Cees Wiebes, Intelligence and the War in Bosnia, 1992-1995, Münster: LIT VERLAG, 2003, 207-208; Craig Pyes, Josh Meyer, William C. Rempel, "Bosnia Seen as Hospitable Base and Sanctuary for Terrorists", Los Angeles Times, 7.10.2001. Yossef Bodansky, Some Call It Peace (Part 1), dostupno na internetu:

34 Pomutnja oko stvarnoga broja i identiteta osoba koje su se dolazile boriti na strani Armije Bosne i Hercegovine nastala je dijelom i zbog tradicije da se još pri dolasku u logore za vjersku i vojnu poduku mudžahedina od svakoga polaznika tražilo da odbaci raniji identitet i zaboravi sve što ga vezuje za dotadašnji život. "Brate, mi nikada ne koristimo naša prava imena. Kad dođeš ovdje, moraš ostaviti sve iza sebe – svoj dom, svoju obitelj, svoj identitet. Moraš uzeti novo ime," upozorili su budući suborci Omara Nasirija prije nego li je ušao u logor za obuku mudžahedina (Khaldan) u Afganistanu. Osim što su preuzimali nova, ratna imena (la nom de guerre), od mudžahedina se tražilo da međusobno ne razgovaraju ni o čemu iz svojih "bivših života". Od prvoga dana u logorima bilo im je naređno da između sebe nikada ne govore ni o čemu što se događalo izvan njih. "Bio je to najbolji način da se osigura da nitko od braće ne oda ništa važno u slučaju da ipak progovori tokom mučenja", kaže kaže Nasiri. Isto, 229.

Vlado Azinović |

23

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Bošnjaci su ga željeli živjeti," kaže Evan F. Kohlmann.

Bošnjaci su ga željeli živjeti," kaže Evan F. Kohlmann. 35 Osim psihološkog, akcije dobrovoljaca iz islamskih zemalja imale su vrlo konkretan vojni značaj za Armiju Bosne i Hercegovine, kaže Esad Hećimović. "Oni su više djelovali kao neka vrsta udarne grupe za sasvim određene operacije i vojna djelovanja. Najčešće su imali zadatak probojnog djelovanja, posebno probijanje teško utvrđenih mjesta na ratištu, kao što su, naprimjer, bili njihovi poznati slučajevi proboja obruča oko Sarajeva u blizini Ilijaša u decembru 1992. ili na samom kraju rata proboja kod Vozuće i u području mjesta Vozuća, u okolici Maglaja i Zavidovića. Dakle, njihov realan vojni značaj se različito tumači, ali oni su sami za sebe govorili da više djeluju kao elitna jedinica za udarne operacije, a ne kao neka jedinica koja bi trebala da čuva linije ili da se ponaša kao neka regularna vojna jedinica," kaže Hećimović.

Akcije skupina naoružanih veterana afganistanskog rata i dobrovoljaca iz islamskih zemalja na ratištima u srednjoj Bosni otvaraju i pitanje obima njihove integracije i podređivanja formacijskoj strukturi Armije BiH. Na tom planu, stvari su prilično jasne, podsjeća Evan F. Kohlmann. "Postoji vrlo obimna izvorna građa o odnosu između bosanskohercegovačke vlade i stranih mudžahedina. U prvoj fazi, kada su tek pristizali u zemlju, stranci nisu bili uključeni u Armiju Bosne i Hercegovine. Formirali su svoje jedinice i borili se samostalno ili uz formacije Armije BiH, ali teško da se može reći da su u prvoj godini rata primali naređenja od nekoga iz vojnog vrha. Tokom 1993., nakon serije incidenata i navoda o ratnim zločinima što su ih strani mudžahedini počinili protiv bosanskih Srba ili Hrvata, Armija BiH je odlučila riješiti problem. Umjesto da im se i dalje dopušta da djeluju neovisno i samostalno, strane se mudžahedine nastojalo tješnje integrirati u vojnu strukturu. Oni su tada postali jedinica pod nazivom El Mudžahid, koja je djelovala u sastavu i pod izravnim zapovjedništvom Trećega korpusa Armije Bosne i Hercegovine, odnosno njezine 7. muslimanske brigade. Sudeći po video materijalu koji su snimali i dijelili sami mudžahedini, vidljivo je da su se članovi najužeg zapovjedništva tog Korpusa sastajali i koordinirali akcije s vođama dobrovoljaca iz islamskih zemalja među kojima je bilo osoba za kojima su bile izdane međunarodne potjernice zbog umiješanosti u terorizam. Što se tiče samoga vođe mudžahedina u Bosni Alžiraca Abu el-Ma’alija, on je oduvijek tvrdio, i posljednji put to ponovio u jednom intervjuu u ljeto 2005., da su dobrovoljci iz islamskih zemalja bili dio Armije BiH i da su izvršavali naredbe koje su primali od Rasima Delića i Alije Izetbegovića," kaže Kohlmann.

Formiranje odreda El-Mudžahid, 13. augusta 1993., naredio je zapovjednik Glavnog štaba Armije Bosne i Hercegovine Rasim Delić. U naredbi se navodi kako odred treba formirati "odmah, a najkasnije do 31. augusta." Jedan od najistaknutijih mudžahedinskih zapovjednika tokom rata u BiH bio je Abu el-Ma’ali (Abdelkader Mokhtari, "The Gandarme"). Ovaj pripadnik alžirske Oružane islamske grupe (GIA) 36 , kojega američke obavještajne službe

35 "Nijedan pravi mudžahid se ne boji boli. Bol je ništa i možeš se uvježbati da ju ne osjećaš… Nijedan pravi mudžahid se ne boji smrti. Umrijeti za boga je smisao života," podučavani su mudžahedini u afganistanskim logorima," prisjeća se Omar Nasiri. Isto, 230.

36 Groupes Islamiques Armés – militantna skupina koja je bori za svrgavanje sekularnog režima u Alžiru i za uspostavu islamske teokracije. GIA je počela seriju napada na vladine dužnosnike tokom 1992. nakon što je alžirska vojna vlada poništila parlamentarne izbore kako bi spriječila uvjerljivu pobjedu Islamskog fronta spasa. Na udaru GIA-e ubrzo su se našli i stranci koji žive u Alžiru, a serija bombaških napada i otmica izvedena je i u

Vlado Azinović |

24

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI opisiju kao "maloga Usamu bin Ladena", nakon 1994. bio

opisiju kao "maloga Usamu bin Ladena", nakon 1994. bio je glavni zapovjednik odreda El Mudžahid. U intervjuu iz 2005., koji pominje Kohlmann, Abu el-Ma’ali je potvrdio da je tokom rata bio blizak s Alijom Izetbegovićem za kojega je rekao da je izvan BiH bio dobro poznat kao borac za prava muslimana u regiji. "Zato smo vjerovali samo njemu ili onima koje bi on preporučivao," izjavio je Abu el-Ma’ali, za kojega se vjeruje da je trenutno u Afganistanu, kao jedan od vojnih zapovjednika Al-Kai’de u toj zemlji. 37

Ideološki i politički vođa odreda El Mudžahid bio je šejh Anwar Shaaban, osnivač Islamskog kulturnog centra u Milanu, svojevremeno najvažnijeg uporišta Al-Kai’de u južnoj Europi, preko kojega je vodio jedan od kanala za ubacivanje dobrovoljaca iz islamskih zemalja u BiH. Na čelu logističkog odjela odreda bio je Fateh Kamel, također Alžirac, s boravištem u Kanadi, kojega je francuski sud kasnije osudio na osam godina zatvora zbog "kriminalnog udruživanja s ciljem pripreme djela terorizma" i zbog toga što je islamskim militantima omogućio da dođu u posjed krivotvorenih putovnica. 38 Kao osoba s najvećim zaslugama za formiranje arapsko- afganske jedinice u bosanskome ratu, u više izvora se navodi njezin prvi zapovjednik libijski liječnik Abul-Harith al-Liby, koji je ubijen kod Žepča 1995. O formacijskom mjestu odreda El Mudžahid unutar Armije BiH, još je tokom rata, 1994., govorio i jedan od prvih mudžahedinskih zapovjednika u Bosni Abu Abdel Aziz Barbaros, koji je rekao da je odred "vojno povezan s bosanskom vladom i pod zapovjedništvom Oružanih snaga BiH… Zapovjedništvo muslimanskih snaga želi vidjeti rezultate, i ne određuje strategiju ili akcije (formacije El-Mudžahid, op.a.)," izjavio je Barbaros. Nizozemska obavještajna služba BVD (Binnenlandse Veiligheidienst) tvrdi da mudžahedini nisu bili pod potpunom političkom i

Francuskoj. No, na udaru GIA-e često su bili i alžirski civili. Zbog toga je ova skupina u drugoj polovici ’90-ih postupno gubila podršku Alžiraca i pokreta međunarodnog džihada. U augustu 1997. je GIA proglasila čitav alžirski narod "nevjerničkim i otpadničkim" i objavila mu rat, kao kaznu za udaljavanje od izvornoga islama. Ovaj proglas je poslužio GIA-i kao opravdanje da u ime vjere počini do tada neviđene masakre alžirskih civila u kojima su nestajala čitava sela. Nezadovoljan ovakvim razvojem događaja, jedan od dotadašnjih zapovjednika GIA-e, Hassan Hattab je 1998. osnovao Selefijsku skupinu za propovijed i borbu (Groupe Salafiste pour la Predication et le Combat, skraćeno GSPC), koja je u svojoj prvoj objavi osudila masakre i najavila kako će nastaviti rat protiv "nevjerničke alžirske vlade", ali neće napadati civile. GSPC je postupno potisnuo GIA-u i jače se povezao s Al-Kai’dom, postavši tako važnim dijelom pokreta međunarodnog džihada. Više o ovome u:

Lorenzo Vidino, Al Qaeda in Europe: The New Battleground of International Jihad (Amherst, Prometheus Books, 2006, 135-201.

37 Bivši aktivist Al-Kai’de u Londonu i dobrovoljac u bosanskom ratu, Egipćanin Abu Hamza al-Masri opisuje Abu el-Ma’alija kao "sposobnog vođu, koji je ovisio od zaštite Alije Izetbegovića." El-Ma’ali je bio povezan s više terorističkih ćelija na Zapadu, uključujući onu koja je izvela napad na pariški metro 1995. (osam poginulih, više stotina ranjenih); skupinom koja je pripremala bombaški napad u Milanu; takozvanom Rubeškom (Roubaix) u Francuskoj i ćelijom u Montrealu, odgovornom za neuspjeli pokušaj podmetanja bombe na međunarodni aerodrom u Los Angelesu (LAX) na prelazu iz 1999. u 2000.

38 Nakon rata u BiH, Fateh Kamel je otišao u Kartum (Sudan), gdje se priključio Usami bin Ladenu koji je tada tamo živio. Kamel je služio kao spona između Alžirske oružane grupe i Al-Kai’de. Po povratku u Kanadu u Montrealu je uspostavio glavno središte za koordinaciju i logističku potporu ćelijama koje su uspostavljane u Europi, posebno na Balkanu i u Sjevernoj Americi. Više o ovome u: Hayder Mili, Securing the Northern Front:

Canada and the War on Terror, The Jamestown Foundation, Terrorism Monitor, Vol. 3, Issue 14, 15.7.2005.

Vlado Azinović |

25

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI vojnom kontrolom bošnjačkih vlasti, te da su njihovim akcijama

vojnom kontrolom bošnjačkih vlasti, te da su njihovim akcijama upravljale i zemlje iz kojih su došli, kao i neke terorističke i kriminalne skupine. Pitanje integracije mudžahedinskih formacija u Armiju Bosne i Hercegovine i njihove subordinacije, vrlo je važno i zbog utvrđivanja moguće odgovornosti za počinjene ratne zločine, kaže Esad Hećimović. "To je pitanje za Haški tribunal. Oni su vršili dugotrajno, višegodišnje suđenje protiv generala Envera Hadžihasanovića i pukovnika Amira Kubure, kao komandanta Trećeg korpusa i komandanta 7. muslimanske brigade. Haški tribunal još uvijek nije objavio cjelovitu presudu

u slučajevima Hadžihasanović i Kubura, tako da još uvijek nije poznat način na koji su sudije

Haškog tribunala odredile sve te veze. Za neke navode iz optužnice Hadžihasanović i Kubura su oslobođeni, ali je u međuvremenu Haško tužilaštvo novim navodima pokušalo dopuniti optužnicu protiv generala Rasima Delića, kao komandanta Armije BiH. Dakle, pitanje krivične odgovornosti za ove zločine još se uvijek utvrđuje u otvorenim sudskim procesima i bit će raspravljeno na konkretnim sudskim adresama," kaže Hećimović. 39

Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u februaru 2005.

je podigao optužnicu protiv bivšeg zapovjednika Armije Bosne i Hercegovine Rasima Delića,

koji se, na temelju zapovjedne odgovornosti, tereti za kršenja zakona i običaja ratovanja. U optužnici se navodi kako je Delić "bio obaviješten o tome da su vojnici ABiH iz jedinice El Mudžahid imali sklonost ka vršenju krivičnih djela, naročito zločina nad zarobljenim neprijateljskim borcima i civilima," ali da nije preduzeo odgovarajuće mjere da spriječi i kazni te zločine. U optužnici se opisuju ubojstva i ranjavanja hrvatskih civila i zarobljenika

Hrvatskog vijeća obrane u selima Bikoši i Maline (1993), te ubojstva i zlostavljanje srpskih zarobljenika u logoru Kamenica (1995), koje su počinili pripadnici odreda El-Mudžahid.

7. STRANI MUDŽAHEDINI I POVRATAK "IZVORNOM ISLAMU“

U kontekstu rasprava o današnjoj borbi protiv "međunarodnoga terorizma" i mjestu što ga u njoj, kao potencijalno opasna, ima Bosna i Hercegovina, ratno i poratno prisustvo arapskih dobrovoljaca i misionara u toj zemlji jedna je od ključnih tema. Moguće i zbog toga što ideološki utjecaj koji su do danas tamo ostavili vjerovatno nadilazi njihovu vojnu ulogu u bosanskome ratu. To nije ni usputan, ni slučajan ishod, kaže Esad Hećimović. "Dobrovoljci i misionari iz islamskih zemalja bili su uvjereni da su muslimani u BiH bili dovedeni u poziciju da se bore za opstanak upravo zbog toga što su napustili temelje svoje vjere. Dakle, kod njih nema uopšte nikakve razlike između vjerskog identiteta i ovozemaljskog statusa. Ukoliko

39 Sudsko vijeće Haškog tribunala osudilo je Envera Hadžihasanovića na pet, a Amira Kuburu na dvije i pol godine zatvora. Obojica su oslobođeni većeg broja optužbi, a proglašeni su krivima zato štu nisu poduzeli "nužne i razumne mjere da spriječe ili kazne" dva ubojstva i nekoliko okrutnih postupanja. Presuda se dijelom temelji i na zaključku Vijeća da "tokom mjeseci koji su prethodili osnivanju odreda ‘El Mudžahid’ strani mudžahedini… nisu službeno pripadali ni Trećem korpusu niti Sedmoj muslimanskoj brigadi Armije BiH." Sažetak presude u predmetu Hadžihasanović/Kubura dostupan je na internetu: http://www.un.org/icty/bhs/frames/cases.htm.

Vlado Azinović |

26

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI želiš biti dobar musliman, to ti je preduslov da

želiš biti dobar musliman, to ti je preduslov da uopšte možeš opstati u ovakvom svijetu. I oni su nastojali da uvjere bosanske muslimane da će jedino povratkom u vjeru dobiti snagu potrebnu za opstanak. Dakle, njihovo uvjerenje je u potpunosti bilo da je snaga u vjeri, a ne u oružju, i oni su bosanske muslimane nastojali vratiti u vjeru, kako bi ojačali i borili se," ističe Hećimović. Iako su ovakva uvjerenja za njihove bosanske domaćine bila pomalo iznenađujuća, obrana Bošnjaka i njihovo ponovno "uvođenje u vjeru", kakvom su je sami doživljavali, za mudžahedine pristigle iz islamskih zemalja bili su dio globalne borbe, kaže Hećimović.

"Ovi ljudi imaju širi plan za unifikaciju i purifikaciju islama, dakle oni hoće i da ga ujedine i da ga očiste. Očistiti islam, za njih u ovim slučajevima znači očistiti ga od svih onih primjesa koje je u njega donijela lokalna kultura ili uticaj drugih naroda sa kojima muslimani u tom području dijele brojne običaje. Naprimjer, fokus njihovog djelovanja danas u Bosni su brojni običaji koji njih podsjećaju na praksu lokalnih kršćanskih naroda u BiH. Oni smatraju da treba muslimane očistiti od svega onoga što podsjeća na ponašanje lokalnih kršćana. To je ustvari način razdvajanja muslimana od drugih naroda, i to može imati sigurnosne posljedice u budućnosti," misli Hećimović. Ove ideje nisu nove i danas se općenito vezuju za vehabijski, odnosno selefijski pokret i ideologiju, kaže Senad efendija Agić, glavni imam Islamske zajednice BiH u Sjedinjenim Američkim Državama, sa sjedištem u Chicagu.

"Vehabije se bore protiv svega onoga što je tokom historije obogatilo islamsku kulturu i islamsku tradiciju. Naprimjer, obilježavanje Blagih noći, učenje mevluda, učenje umrlim. Mnogi od njih ne žele da muslimani sudjeluju u vlasti, čak ni da glasaju u onim sistemima koji nisu islamski, Muhammed a.s. nam to ne bi odobrio. To je njihovo tumačenje, međutim tradicionalni islam nas uči da treba da učestvujemo u političkom životu i da slijedimo demokratske tradicije," kaže Agić. Za pokret koji se zalaže za povratak "izvornoj vjeri" kakva je bila prije skoro 1400 godina, u prvim desetljećima svoga nastanka, krize poput bosanske služe kao sredstvo za buđenje i osvješćivanje muslimana širom svijeta. Bosna je u određenom trenutku u povijesti poslužila kao poziv za globalnu mobilizaciju i buđenje muslimana, baš kao što su to kasnije bili ratovi u Afganistanu i Iraku ili instrumentalizirani prosvjedi protiv objavljivanja karikatura Poslanika Muhammeda u danskim novinama. Na svim ovim primjerima nastojalo se dokazati da su muslimani na udaru zato što su odstupili od prave vjere, prihvatili novine što ih je donio modernitet i podlegli izazovu zapadnjačkog koncepta političke slobode, ljudskih prava i potrošačkog društva. Prvo osvješćivanje i povratak vjeri, a potom njezino širenje u svaki kutak ovozemaljskoga svijeta, temeljni su ciljevi onoga što se danas naziva vehabizmom, a što sljedbenici tog pokreta nazivaju povratkom "izvornom islamu." 40 U višestoljetnoj tradiciji islama ustalilo se više njegovih pravnih tumačenja, no neki važni postulati vehabizma službeno nisu dio nijednoga, kaže Senad Agić.

40 Sljedbenici ovoga učenja po pravilu odbijaju se identificirati kao vehabije. "Naziv vehabije je izmišljen od strane sekti i frakcija (sufija, šija, racionalista), koje mrze sljedbenike ispravne-vjerodostojne tradicije, a ovo učenje se ogleda u potpunom slijeđenju Allahova poslanika, te iskorijenjivanju svih novotarija, koje su se s vremenom udomaćile među muslimanima", tvrdio je imam bosanskih mudžahedina Imad al-Misri, internet stranica: www.islambih.org. Na istom je tragu i tvrdnja Adnana Peze, jednog od čelnika Aktivne islamske omladine, organizacije koju su nakon rata formirali bošnjački članovi nekadašnjeg odreda El-Mudžahid: "Šije,

Vlado Azinović |

27

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI "To je tumačenje Vlade Saudijske Arabije. Oni su ustoličili

"To je tumačenje Vlade Saudijske Arabije. Oni su ustoličili takvu vrstu islama. Problem te vrste islama je da nije utemeljena niti u jednoj pravnoj školi. Imamo četiri vladajuće i u svijetu priznate pravne škole (mezheba) po kojima muslimani prakticiraju islam. Vehabije ne prakticiraju islam ni po jednoj pravnoj školi. Oni kažu da prakticiraju islam po pravnoj školi Ahmad ibn Hanbala, 41 međutim oni od nje odstupaju, oni od nje prave novi mezheb koji nije niti jedan od ova četiri mezheba. Oni se popularno, naročito na Zapadu, zovu - nemezhepski muslimani," kaže Agić. Koliko god da se nekome danas čine čudnim ili teško razumljivim, vehabizam i konfrontacijski pokreti i skupine koji se uz njega vezuju, dio su šireg povijesnog konteksta. Sadržaj i način na koji se on ispoljava ne predstavljaju u tome smislu ništa osobito novo, kaže dr. Rešid Hafizović, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. "Kao što je nekad, u ranim vijekovima, svake religijske tradicije, pa tako i islamske, bilo tih grupica, koje su svoje političke i ine ambicije željeli zadovoljiti na jedan nečastan način, a pod plaštom tradicije kojoj pripadaju, tako i danas imamo te ‘pregrijane’ grupe, ne mogu reći religijske, jer ne znam više koliko su religijske, ne mogu to kvalificirati kao čovjek, jer pitanje religijskog je pitanje ljudskog intimiteta, a u svijetu intime samo Bog može prave procjene činiti koliko je ko religiozan, koliko je ko dobar i dobronamjeran. Zbog toga ne mogu neke ‘pregrijane’ grupe unutar ove ili one tradicije zvati religijskim ili nereligijskim, ali, dakle, da ih ima, ima ih. U novije vrijeme, u muslimanskom svijetu zaista imamo tu nemilu pojavu ona je prije svega nemila i nesretna za muslimanski svijet koja se zove vehabizmom. Taj pokret, ako mogu tako da ga nazovem, možemo podijeliti u dvije skupine. Imamo takozvane mirne ili pasivne vehabije koji jednostavno žele živjeti na jedan ortodoksiji način, koji se pozivaju na tradiciju Poslanika islama, koji misle da jedino oni autentično, u potpunoj formi i u potpunom sadržinskom opsegu nasljeđuju Poslanika, pa mu vrlo često pripisuju i nešto što nije nikad rekao ili oponašaju njegov stil odijevanja, iako se Poslanik zaista, prema najautentičnijim svjedočenjima njegovih biografa, nikada nije tako nosio. Takve vehabije nisu opasne. Međutim, postoje druge vehabije kojima religijski svjetonazor služi samo kao izgovor, a njihova svakidašnja praksa zapravo nema nikakve veze ne samo sa islamom nego ni sa jednom ozbiljnom i čestitom religijskom tradicijom," misli dr. Hafizović.

Dolazak arapskih mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu tokom posljednjega rata, presudno je utjecao na prodor i širenje vehabijskih ideja u ovoj zemlji. Prijemu domaćih mladića u mudžahedinske formacije po pravilu je prethodila 40-dnevna vjerska poduka, koju je u posebnim medresama vodio glavni ideološki autoritet odreda El-Mudžahid, šejh Imad el-

Iranci, odstupili su od izvornog islama, pretvorili su se u sektu… Negativna propaganda protiv vehabizma potiče od Homeinija, pogotovo, recimo, protiv Saudijske Arabije i tamošnje uleme… Vehabije kod nas ne postoje, a mi sebe smatramo onima koji slijede izvorni islam. Nikada za sebe neću reći da sam vehabija. Meni to ništa ne znači." Dženana Karup, "Kur’an je naš ustav", BH Dani, br. 72, 30. 3. 1998. Imam džamije "Kralj Fahd" u Sarajevu i raniji zapovjednik 4. muslimanske brigade ABiH Nezim Halilović Muderis, u nedavnom je intervjuu izjavio kako je vehabizam izmišljotina novinara. "Vehabija u BiH nema… U suštini, vehabijski pokret uopšte ne postoji," rekao je Halilović. Mirsad Fazlić, Belma Bujubašić i Vedrana Maglajlija, "SB istražila tajne zadužbine saudijskog kralja Fahda u BiH", Slobodna Bosna, br. 485, 2.3. 2006.

41 Imam Ahmed ibn Hanbal (780-855), istaknuti islamski učenjak i teolog smatra se utemeljiteljem hanbalijskog tumačenja islama.

Vlado Azinović |

28

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Misri. Do kraja 1995. je kroz njih pr ošlo

Misri. Do kraja 1995. je kroz njih prošlo više od 2.000 Bošnjaka. 42 No, osim klasične vjerske poduke, strani mudžahedini i dobrotvorne organizacije iz islamskih zemalja, koje su dobrim dijelom financirale njihov boravak u BiH, svoje su tumačenje islama širili i na druge načine, kaže Senad Agić. "Oni su došli pod firmom pomaganja oslobodilačke borbe muslimana u BiH. Bog zna najbolje njihov nijet, odnosno namjeru, a mnogi su došli, ne da se bore, nego da propovijedaju ovaj svoj islam. Imamo podatak da su negdje kod Travnika, za vrijeme rata, u nekom selu, kada u BiH nije bilo dovoljno hrane, kada su ljudi gladovali, arapski mudžahedini došli sa kombijem punim hrane i čokolada, okupili su djecu oko toga auta i rekli im: 'Djeco, znamo da ste gladni i da ste se poželjeli čokolade. Čokoladu će dobiti samo onaj koji ne bude išao i prisustvovao učenju mevluda, čokoladu će dobiti samo onaj koji ne bude išao da uči na kaburu šehida. Oni koji praktikuju ove novotarije, čokoladu dobiti neće.' I iz ovoga se vidi koliko je to učenje nehumano, grubo i koliko odudara od osnovnog učenja islama," kaže Senad Agić.

Vehabizam već desetljećima nastoji prerasti u globalni pokret i utisnuti se u tradicionalne muslimanske zajednice u kriznim žarištima poput Kašmira, Palestine, Bosne, Kosova, Čečenije i Iraka. Ugroženi narodi u tim područjima, čiji je glavni uzrok patnje često i sama činjenica da su muslimani, skloniji su prihvatiti ovo tumačenje islama. U sredinama gdje je društvena i ekonomska struktura razorene sukobima, kolonijalizmom i siromaštvom, kruto određeni vrijednosni sistem, koji nudi ovaj ideološki koncept, često postaje jedino pribježište, ulijeva snagu i daje nadu. Žrtve tako postaju lak plijen, kaže Evan F. Kohlmann. "Ovo nije model koji se pokušao nametnuti samo u Bosni. Događalo se i još uvijek se to događa i u drugim dijelovima svijeta. Zbilja je žalosno vidjeti kako muslimani iz jednog dijela svijeta, u ideološkom smislu, doslovno vrebaju na muslimane koji u drugim dijelovima svijeta iz nekoga razloga postaju ugroženi, ranjivi i slabi. Tragovi tog stranog ideološkog utjecaja u Bosni još su uvijek vidljivi i danas jer je očito da su propagandisti za svoje ideje uspjeli pridobiti i dio lokalnoga stanovništva," kaže Kohlmann. Rasprave koje se danas vode o dolasku i širenju konfrontacijskog tumačenja islama u Bosni i Hercegovini, a čiji je vehabizam najvidljiviji predstavnik, neophodne su i korisne, ali slučajno ili namjerno, previđaju važnu činjenicu, kaže Stephen Schwartz, autor knjige Dva lica islama.

"Prisustvo vehabizma ni na koji način ne odriče legitimitet obrambenom ratu u Bosni, baš kao što ni njegovo prisustvo u Afganistanu nije umanjivalo legitimitet tamošnje borbe protiv sovjetske okupacije. U Sjedinjenim Državama i na Zapadu, čak i među nekim muslimanima, danas možete čuti da je za sve ovo što se sada događa s Al-Kai’dom i međunarodnim terorizmom kriva Amerika jer je svojevremeno podržala mudžahedine u Afganistanu. A šta je trebala uraditi?! Naravno da ih je trebala podržati i naravno da su Afganistanci trebali otjerati Ruse iz svoje zemlje, baš kao što su se i Bosanci trebali braniti. Oni su bili u vojnički tako podređenom položaju da je potpuno razumljivo što je Izetbegović donio, pokazat će se kasnije, ne baš mudru odluku da dopusti arapskim vehabijama, veteranima rata u Afganistanu,

42 Prema navodima njegovih sljedbenika, šejh El-Misri je tokom rata vodio 19 medresa. Poslije rata još 6, te održao veći broj predavanja unutar Aktivne islamske omladine. Esad Hećimović, "Ljeto kad su hapsili mudžahedine," BH Dani, br. 222, 7.9.2001.

Vlado Azinović |

29

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI da dođu u Bosnu. Slično je bilo i u

da dođu u Bosnu. Slično je bilo i u Drugom svjetskom ratu. Staljinizam, šta god da o njemu mislimo, nije oduzeo legitimitet borbi Rusa protiv nacizma. Tragično je i za žaljenje što je ruski narod vodio obrambeni rat pod Staljinovim zapovjedništvom, ali je ta borba bila potpuno legitimna. Činjenica da su se vehabije ubacili u Afganistan i Bosnu je užasna, ali obrambeni ratovi u tim zemljama su bili potpuno legitimni. Problem je, međutim, što zapadni mediji i dio tamošnje korumpirane akademske elite, po mome mišljenju, zapravo ne uspijevaju shvatiti islamski ekstremizam. Ne žele tome posvetiti vrijeme, nedostaje im znanstveni aparat, ne žele razumjeti islam niti ono po čemu se on razlikuje od kršćanstva," kaže Schwartz.

8. STRANI MUDŽAHEDINI I DAYTONSKI MIR

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, zbog niza okolnosti, isprepreli su se borba za očuvanje nacionalnog, kulturnog, vjerskog i fizičkog opstanka Bošnjaka i države u kojoj su živjeli s borbom za globalno pročišćenje i ujedinjenje islama, odnosno s pokretom međunarodnog džihada. Različiti ratni ciljevi ovakvo su savezništvo učinili samo privremenim, kaže Evan F. Kohlmann, autor knjige Al-Kaidin džihad u Europi. "To je bio brak iz interesa. Nikad nisam vjerovao da su ljudi u Trećem korpusu Armije BiH bili oduševljeni onime što su mudžahedini radili po srednjoj Bosni. No, u tom trenutku ti su ljudi bili potrebni jer se njima zastrašivalo Srbe, bili su potrebni za teške vojne operacije, posebno tokom 1995. godine, u kojima je zaposjednuto dosta teritorija koji je do tada bio pod srpskom kontrolom. Iako su im strani mudžahedini neprestano prigovarali da su loši borci, da su loši muslimani, da ne znaju arapski itd., Bošnjaci su im i dalje pružali zaštitu i dopuštali držanje baza za obuku. Taj brak iz interesa imao je svoje uspone i padove. Najniži pad nastupio je u decembru 1995. kada su bosanskohercegovačke vlasti prihvatile mirovni sporazum postignut u Daytonu. Strani mudžahedini su time bili jako uznemireni i uspostavu mira su doživjeli kao izdaju. Nije im bilo jasno kako to da Bošnjaci ne razumiju da je džihad nešto što traje i da se o njemu ne može pregovarati, niti ga okončati nekakvim sporazumom. Željeli su ostati u Bosni i, kako je rekao Usama bin Laden, ‘održati džihad na životu’. Dolazak Amerikanaca koji su trebali provoditi mir, za njih je bio neprihvatljiv. Krajem decembra 1995. godine, jedan broj istaknutih čelnika i zapovjednika stranih mudžahedina u BiH bio je ubijen u oružanim incidentima. Kao nekoga tko te događaje analizira sa strane, ne bi me iznenadilo da je netko u Vladi BiH imao udjela, ako ne u samim ubojstvima, onda barem u donošenju odluka o njihovom izvršenju. U svakom slučaju, bilo je vrlo očito da se taj brak iz interesa bliži kraju," kaže Kohlmann. 43 U porukama i propovijedima vođa Al-Kai’de i međunarodnoga džihada,

43 Omar Nasiri, koji je u Al-Kai’dinom logoru Khaldan u Afganistanu krajem 1995. dočekivao arapske mudžahedine koji su se u njega vraćali iz Bosne, opisuje njihovo ogorčenje. "Iako su mudžahedini mrzili Srbe, nisu zbilja voljeli ni Bošnjake. Govorili su kako Bošnjaci zapravo i nisu muslimani jer piju (alkohol, op. a.) i slušaju muziku, a njihove žene ne pokrivaju glave… Kada su se vratili iz Bosne, mudžahedini su bili bijesni na Bošnjake. Bili su protjerani iz zemlje, neki su bili uhapšeni, a pričalo se da su Bošnjaci ubijali Arape koji su se do tada uz njih borili… Međutim, najviše su ih mučila silovanja. Srbi su silovali hiljade Bošnjakinja od kojih su mnoge zatrudnjele. Bošnjaci nisu željeli ni dodirnuti te žene. Toliko su mrzili Srbe, da im je bilo nezamislivo podizati djecu tih žena, koja su bila pola neprijatelji. No, Arapi su vjerovali da je dužnost (Bošnjaka, op. a.)

Vlado Azinović |

30

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Bošnjacima se i sada zamjera što su se pristankom

Bošnjacima se i sada zamjera što su se pristankom za mir, kako se tvrdi, umjesto za islam, opredijelili za "barjake nacije i političkih stranaka," odnosno za sekularnu demokraciju. Za čelnike toga pokreta, Daytonski sporazum je značio gašenje jedne fronte na globalnom ratištu za vjeru, a pristanak bošnjačkih vlasti na dolazak međunarodnih snaga za provedbu mira, na čelu s 20.000 američkih vojnika, za njih je bio ravan izdaji. 44 Ovakvi stavovi odražavali se tada i kroz istupe nekih bošnjačkih vjerskih čelnika. Na dio atmosfere s kraja 1995., neposredno pred dolazak međunarodnih mirovnih snaga, još i danas na brojnim internetskim stranicama podsjećaju hutbe što ih je vjernicima u bihaćkome kraju prenosio Muharem Štulanović.

"Sad nam, draga braćo, dolazi čopor vukova. Čopor ološa sa Zapada. Dolazi sa SIDA-om, s AIDS-om, s neizlječivom bolešću koju je Allah dž. š. poslao na razvratnike. Dolaze lopovi,

Dolaze homoseksualci, pjandure, dolaze drogeraši, dolazi najcrnja i najgora

bagra koja se može iskupiti. Dolaze svjetske pokvarene gazde koji će početi kupovati i vrbovati sebi ljude za svoje ciljeve, u vladi, u politici, u vojsci, u policiji, u Islamskoj zajednici svugdje," upozoravao je Štulanović. 45 Uporedo s aktivnostima koje je vlada u Sarajevu provodila na pacifikaciji dobrovoljaca iz islamskih zemalja, zapadne administracije, koje su smatrale da je predstojeće raspoređivanje njihovih snaga u BiH između tri donedavno zaraćene domaće vojske dovoljno opasno i bez mudžahedina, odlučile su što prije neutralizirati taj dodatni faktor nestabilnosti. Sredstva nisu birana, kaže dr. Cees Wiebes, danas glavni koordinator nizozemske vlade za borbu protiv terorizma i autor studije o radu zapadnih obavještajnih službi u Bosni i Hercegovini tokom posljednjega rata.

dolaze ubice

"Pitao sam svojevremeno službenike CIA-e što im je bio glavni zadatak kada je, nakon Daytona, Agencija prvi put službeno uspostavila stalno prisustvo u Sarajevu. Na moje veliko iznenađenje rekli su mi: ‘Osloboditi se mudžahedina’. Kada sam ih podsjetio da je upravo

oženiti te žene i odgojiti njihovu djecu kao mudžahide kako bi mogli ubijati Srbe čiju su krv nosili u sebi." Omar Nasiri, Inside Jihad, 176.

zavjera za rušenje islama i uništenje muslimana… nova okupacija," tvrdio

je 1996. Imad el-Misri, imam mudžahedina u Bosni, u predgovoru knjižice Plan rušenja islama i uništenja muslimana u najnovije doba. Esad Hećimović, "Ljeto kad su hapsili mudžahedine," BH Dani, br. 222, 7.9.2001. Jedan od vojnih zapovjednika odreda El-Mudžahid, Abu Abdel Aziz Barbaros još je prije Daytona upozoravao kako "džihad u Bosni treba nastaviti… Moramo svim sredstvima ojačati našu i vjeru Bosanaca: uvježbavanjem, obrazovanjem, programamima za osvješćivanje i drugim sredstvima… Najgori scenarij za Bosnu je mješovita država ili mješoviti parlament ili mješovita vlada u kojoj bi bili muslimani i kršćani, kao što se dogodilo u nekim arapskim zemljama koje imaju predsjednika muslimana i potpredsjednika kršćanina (jedina takva arapska zemlja je Libanon, op. a.)." Tawfig Tabib, "Interview with Comm. Abu Abdel Aziz Barbaros," Al-Sirat Al-Mustaqeem, No.33, Safar 1415, (August 1994). Adnan Mešanović, pripadnik odreda El Mudžahid, tvrdi kako je u vrijeme potpisivanja Daytonskoga sporazuma, "dio jedinice (El-Mudžahid, op. a) bio spreman da uđe u sukob i s Armijom (BiH, op. a.), ako treba!" Eldin Hadžović, "Gledao sam kako kolju ljude", BH Dani, br. 454, 24.2.2006.

44 "Ovo nije mir, ovo je poniženje

45 Muharem Štulanovic je predavač na Islamskoj pedagoškoj akademiji u Bihaću. Autori knjige Vehabizam/selefizam, smatraju ga jednim od najuglednijih zastupnika vehabijskih ideja u BiH. Navodi se također da je njegovo djelo Prva bračna noć, omiljeno među vehabijskim pubertetlijama, a i starijima, pa se smatra nekom vrstom vehabijske zamjene za erotske časopise. Vidi tekst Nihada Sijerčića: "Deset vodećih vehabijskih autoriteta u BiH," Start, br. 188, 21.2.2006.

Vlado Azinović |

31

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI njihova služba dopustila ovim ljudima da dođu u Bosnu,

njihova služba dopustila ovim ljudima da dođu u Bosnu, zauzvrat sam dobio veliki osmijeh i odgovor: ‘To je bila tadašnja politika’. Britanskim i američkim obavještajnim službama i njihovim specijalnim snagama prisutnim u Bosni, nakon Daytona je naređeno da po svaku cijenu prvo eliminiraju mudžahedine. Te su akcije nekada provođene vrlo brutalano, često u insceniranim i nikad dokraja razjašnjenim nesrećama u Bosni i u Hrvatskoj," kaže Wiebes. Jedan od najzanimljivijih takvih slučajeva bila je pogibija skupine istaknutih vođa mudžahedinskog pokreta u Bosni i Hercegovini, neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Među njima je bio i šejh Anwar Shaaban, osnivač Islamskog kulturnog centra u Milanu, jedne od glavnih poluga za prodor ideologije i boraca međunarodnog džihada u Evropu, i vjerski vođa odreda El Mudžahid. 46 Prema izvorima Al-Kai’de, šejh je 14. decembra ujutro, u bazi jedinice u Zenici, nakon jutarnje molitve održao predavanje vojnicima i rekao da "Daytonskim sporazumom svjetske sile žele istisnuti islam iz Bosne, te pozvao ‘braću’ da se i dalje usavršavaju i budu strpljivi." S još četvoricom zapovjednika i vozačem, šejh Anwar Shaaban je sjeo u džip i krenuo u obilazak linije koju je odred El Mudžahid držao kod Zavidovića. Bio je to put bez povratka, kaže Esad Hećimović.

"Slučaj ubistva šejha Anwara Shaabana i dalje se vodi kao incident prilikom kontrole saobraćaja. Dakle, šejh Anwar Shaaban je bio, s drugim komadantima jedinice El Mudžahid na putu kroz Žepče. I do danas Tužilaštvo na ovom području nije zatvorilo taj slučaj. Na neki način je došlo do oružanog incidenta u kojem su oni ubijeni. Postoje oni koji vjeruju da je riječ o vrsti međunarodne zavjere, koja je vodila svjesnoj likvidaciji. Postoje i sasvim konkretni istražitelji tog događaja, koji tvrde da nikakve zavjere nije bilo, nego da je slijed događaja bio takav da su ljudi putovali, nisu htjeli da se zaustave i lokalna policija je intervenisala. Došlo je do oružanog sukoba, u koji su se uključile specijalne snage HVO-a, i oni su ubijeni. Šta je od toga istina, ja to, naravno, ni dan danas ne znam. To se dogodilo,

46 Američka vlada proglasila je Institut za islamsku kulturu (ICI) u Milanu za "glavno sjedište Al-Kai’de u Europi". Nastao je 1989. kao okupljalište članova i pristaša egipatske militantne skupine Gamaa Islamiya koja se bori za zbacivanje egipatske vlade i koja je u proteklim desetljećima, za postizanje tog cilja pobila stotine Egipćana i zapadnjaka. Članovi Instituta sudjelovali su u pripremi više terorističkih napada i pružali podršku desecima osoba povezanih s međunarodnim terorizmom. Od 1992., uz Sahabah džamiju, Institut za islamsku kulturu u Milanu postao je glavni regrutacijski i logistički centar za europske muslimane koji su se željeli boriti u bosanskome ratu. Talijanska obavještajna služba (Divisioni Investigazioni generali e Operacioni Speciali, skraćeno DIGOS), koja je u okviru operacije nazvane "Sfinga" nadgledala ICI i u junu 1995. pretresla njegove prostorije, pronašla je stotine krivotvorenih osobnih dokumenata, opremu za njihovu izradu, te korespondenciju koja je ukazivala na povezanost ICI-a s gotovo svim znanim militantnim islamskim skupinama i pokretima. U vrijeme upada talijanske policije u ICI, njegov utemeljitelj i čelnik šejh Anwar Shaaban, koji je bio glavna meta "Sfinge", nije pronađen. Šejh je u to vrijeme bio u Bosni, u zeničkom sjedištu odreda El Mudžahid. Nakon provedene istrage, talijanske vlasti su objavile da je "zahvaljujući karizmi svojih najistaknutijih vođa, Institut za islamsku kulturu u Milanu obavljao dvostruku funkciju. Bio je centar za širenje najradikalnijeg tumačenja islama, propagandu i indoktrinaciju, te u isto vrijeme povezivao različite (militantne, op. a.) mreže, jer se vjerovalo da je ICI najsigurnije mjesto za izbjegavanje policijskog nadzora". Za detaljniji opis aktivnosti Instituta u Milanu, vidi: Lorenzo Vidino, Al Qaeda in Europe, 215-263. Taj je centar bio tako uspješan da su arapski mudžahedini u Bosni namjeravali izgraditi podružnicu ICI-a u Zenici i nazvati je Balkanski islamski centar. Njegova je uloga trebala biti ista kao ona koju je za širenje ideologije međunarodnoga džihada imao centar u Milanu, tvrdi Evan Kohlmann.

Vlado Azinović |

32

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI praktično, u svega nekoliko sati nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma,

praktično, u svega nekoliko sati nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, i za mene je to veoma važan događaj koji nikada nije jasno riješen," pojašnjava Hećimović. 47

Krajem 1995., mudžahedinska zajednica u Bosni morala se suočiti s novom realnosti. Rat je bio završen, put Bosne je kretalo 60.000 pripadnika međunarodnih snaga za provedbu mira, a odredbe Daytonskog sporazuma nalagale su da svi strani borci moraju napustiti zemlju. 48 Preostale mogućnosti bile su vrlo sužene. Dio mudžahedina organizirano je otišao iz BiH, dio ih je dobio politički azil u zapadnoeropskim zemljama, a dio ih je odlučio ostati u Bosni i nastaviti civilni život. No, nekima su se neočekivano otvorile nove mogućnosti, tvrdi njemački publicist Jürgen Elsässer, autor knjige „Kako je džihad stigao u Evropu: Sveti ratnici i obavještajne službe na Balkanu“. "Dok se CIA pokušavala osloboditi preostalih mudžahedina u Bosni, jedna druga tajna američka agencija - Military Professional Resources Incorporated (MPRI), unajmljivala ih je nakon Daytona, stavljala na svoj platni spisak i kasnije slala na Kosovo. O tome američki dužnosnici danas ne žele govoriti. No, u iskazima koje su nedavno dali pred njemačkim sudovima, arapski mudžahedini koji su se borili u Bosni tvrde da ih je u razdoblju od 1996. do 1999. unajmila ova tvrtka, te da su otpremljeni u baze turske vojske gdje su dodatno uvježbavani, a potom iz Turske prebačeni na Kosovo da pomognu Oslobodilačku vojsku Kosova," tvrdi Elsässer. 49

Pristup takozvanim otvorenim obavještajnim izvorima omogućuje da se dobrim dijelom prati na koji je način, uz čiju pomoć i kamo iz Bosne i Hercegovine otišao znatan broj boraca iz arapskih zemalja. Iz tih je izvora vidljivo da je, u većini slučajeva, put vodio ka Turskoj, gdje

47 Ubojstvo mudžahedinskih čelnika kod Žepča ogorčilo je i uznemirilo bošnjačke krugove bliske

mudžahedinskome pokretu i njegovim idejama. Taj je zločin dio šireg plana i bit će osvećen, poručivao je tada

vjernicima Muharem Štulanović. "Neće proći mudžahidska krv tek tako

neće biti zadovoljni, s tobom, sa mnom, s drugim mu’minom, ni Židovi, ni kršćani, sve dok ne budemo njih slijedili u njihovim običajima, u njihovim poslovima i oni će tražiti da se to ujednači. Prvo mudžahide, pa će onda pokušavati Izetbegovića, pa SDA, pa Islamsku zajednicu, a mnogi mufljuzi, ne znajući, pomagat će im u tome," upozoravao je Štulanović u hutbi koja je još uvijek dostupna na više internetskih stranica i na nosačima zvuka.

Oni su se okomili na najvrijednije i

48 "Sve Snage u Bosni i Hercegovini, počev od datuma stupanja na snagu ovog Aneksa, a nisu lokalnog porijekla, bez obzira da li su pravno i vojno podređene Republici Bosni i Hercegovini, Federaciji Bosne i Hercegovine ili Republici Srpskoj, bit će povučene zajedno sa svojom opremom sa teritorija BiH u roku od 30 (trideset) dana… Posebno sve strane snage, uključujući tu i pojedinačne savjetnike, borce za slobodu, nastavno osoblje, dobrovoljce, osoblje iz susjednih i drugih zemalja, povući će se sa teritorija Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 3 paragraf 1." Daytonski mirovni sporazum, Aneks 1-A. Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja. Član 3. Povlačenje stranih snaga. Paragrafi 1 i 2.

49 Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, korporacija Military Professional Resources Incorporated (MPRI), sa sjedištem u saveznoj državi Virginia, u ime američke vlade, provodila je program "Opremi i uvježbaj," namijenjen Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine. Program je imao za cilj prilagoditi ustroj, opremu i naoružanje, te vojnu doktrinu standardima NATO-a. Sličan projekt MPRI od 1994. je provodio i u Hrvatskoj. Na čelu MPRI su umirovljeni visoki časnici američke vojske i vojne obavještajne službe (Defence Intelligence Agency - DIA). Više o aktivnostima MPRI u BiH i programu "Opremi i uvježbaj" vidjeti u poglavlju XI.

Vlado Azinović |

33

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI se dio mudžahedina zadržao, a neki su odlazili i

se dio mudžahedina zadržao, a neki su odlazili i dalje, nerijetko u Čečeniju ili Albaniju, odnosno na Kosovo.

Sredinom januara 1996., oko 250 stranih mudžahedina trebalo je organizirano napustiti BiH preko Hrvatske. Strahujući od moguće odmazde Hrvata i svjesni ranijih incidenata u kojima su njihovi suborci ginuli ili nestajali pri prelasku granice s Hrvatskom, veći dio ih je odbio prijeći iz BiH u susjednu zemlju. Kada se proširila vijest da je dvadesetak džipova dopremilo pripadnike hrvatske specijalne policije u punoj borbenoj opremi, te da su s druge strane granice postavili zasjedu, mudžahedini su odlučili ostati u Bihaću. Nakon uvjeravanja, dvadeset mudžahedina je ipak odlučilo ući u Hrvatsku. Prevezeni su do Zagreba odakle su 17. januara, s potpuno pokrivenim licima kako bi izbjegli moguće prepoznavanje, odletjeli za Istanbul. Ostali su smješteni u vojnu školu u Koprivni, sjeverno od Bihaća, i čekali razrješenje situacije. U prvim mjesecima 1996., oko 300 stranih mudžahedina, u manjim skupinama od 5 do 10 ljudi prebačeno je avionima iz Sarajeva u Istanbul. Mnoge od njih primila je turska islamistička Refah partija i osigurala smještaj u različitim vjerskim školama, tvrde arapski i zapadni obavještajni izvori. Oko 100 ih je prebačeno na sjeverni (turski) dio Cipra, u posebni centar za gerilsko ratovanje. Preostalih 200 prebačeni su u Jalalabad (Pakistan), odakle su kasnije upućeni u Čečeniju. Istaknutu ulogu u ovom transferu stranih mudžahedina iz Bosne odigrala je turska obavještajna služba (MIT – Millî İstihbarat Teşkilatı), koja je najsposobnije mudžahedine poslala na dodatnu obuku i usavršavanje u špijunaži, pridobijanju agenata i šifriranju komunikacija. Nakon obuke, angažirani su za potrebe turske Mornaričke obavještajne službe. Nešto ranije, 28. februara, 50 mudžahedina, uglavnom iz Alžira, Sirije i Saudijske Arabije, turskim je avionom prebačeno iz Tuzle u Albaniju. Dio arapskih mudžahedina ipak je ostao u BiH, a krug njihovih ideoloških sljedbenika je vremenom postajao sve širi.

9. STRANI DOBROVOLJCI I MISIONARI U DAYTONSKOJ BIH

Postizanje Daytonskog sporazuma i početak njegove primjene u Bosni i Hercegovini okončali su ratno savezništvo oružnog pokreta za međunarodni džihad i Armije BiH koja se borila za opstanak zemlje, ali i njenog najbrojnijeg naroda. Najveći broj stranih mudžahedina otišao je iz Bosne. Neki su se vratili kućama, neki kao azilanti otišli u Zapadnu Evropu, dok ih je dio nastavio svoj rat na novim ratištima koja su se otvarala, od Čečenije do Kosova, od Palestine do Kašmira, od Somalije do Afganistana i Iraka. No, dio ih je ostao u Bosni. Njemački publicist Jürgen Elsässer tvrdi kako ta činjenica potvrđuje da ratno savezništvo međunarodnih džihadista i dijela bošnjačkih vlasti, ipak nije bio samo kratak brak iz interesa.

"Da je to tako, bošnjačka bi strana ispunila obaveze iz Daytonskog sporazuma koje su nalagale da do januara 1996. godine svi strani borci napuste Bosnu i Hercegovinu. Umjesto toga, vlasti u Sarajevu primile su u bosanskohercegovačko državljanstvo najmanje 700 do 800 mudžahedina i izdale im putne isprave. To je jasan znak da se ratno savezništvo nastavilo i nakon okončanja rata," kaže Elsässer. Čini se kako je odluka tadašnjeg bošnjačkog čelništva da jednom broju arapskih mudžehedina odobri ostanak u Bosni i Hercegovini i nakon

Vlado Azinović |

34

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI uspostave mira imala znatno jednostavniji motiv, kaže Esad Hećimović,

uspostave mira imala znatno jednostavniji motiv, kaže Esad Hećimović, novinar sarajevskog magazina Dani, koji godinama prati mudžahedinsku zajednicu u BiH. "Dio bošnjačkog političkog vodstva osjećao je neku posebnu vrstu duga prema njima ili takvog nekog specijalnog odnosa. Prvi zahtjevi američke diplomatije za jasnijim prekidom tih veza, bili su postavljeni već u septembru 1996. Naravno, već u Daytonskom sporazumu iz novembra 1995. bilo je jasno rečeno da svi strani vojni instruktori i dobrovoljci moraju napustiti BiH.

Međutim, to se nije dogodilo i kasnije je američka vlada, da bi uopšte mogla da nastavi pomagati BiH, jer je jedan od uslova Kongresa bio prekid vojne i obavještajne saradnje sa Iranom, te povlačenje svih instruktora i dobrovoljaca, potvrdila da je taj dio izvršen, u smislu da nema više aktivne vojne jedinice na području BiH u kojoj se nalaze strani vojni instruktori

i dobrovoljci. Međutim, očito je da su oni promijenili uloge. Oni više nisu bili u ulozi

mudžahedina nego su bili, kako se nazivalo, ‘oženjeni i neorganizovani’. Dakle, ostajali su kao oženjeni ljudi i kao formalno neorganizovani u bilo kakvu jedinicu. I od tada se stalno obnavlja sumnja o stvarnom razlogu njihovog ostanka. Tu smo imali sasvim različitih motiva, od nekih osoba koje su se sklanjale u BiH od međunarodnih krivičnih istraga i potjera, čak i putem Interpola, do osoba koje su zaista nastavile sasvim normalan, civilni život sa svojim porodicama, nastojeći da se bave nekim malim biznisom i slično," kaže Hećimović.

Zbog prirode njihove misije u Bosni, te činjenice da su pri upisima u razne evidencije često prijavljivali više različitih osobnih imena, kao i datuma i mjesta rođenja, utvrđivanje broja preostalih mudžahedina u BiH nakon rata nije nikada bilo jednostavno. S tim su se problemom, posebno nakon napada na New York i Washington, 11. septembra 2000., suočile

i vlasti u Sarajevu, priznaje Ivica Mišić, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova i tada

voditelj državnog Antiterorističkog tima. "U nastojanjima da to razjasnimo, dolazili smo do nekih brojki koje su kazivale da ih ima oko 1.400, 1.500, 1.800. Brojke onih koji su, na ovaj ili onaj način stekli državljanstvo BiH tokom ratnih ili poratnih godina, varirale su, ali nikada nisu išle mnogo iznad toga ili znatnije ispod toga," kaže Mišić. Prema nekim procjenama, tokom rata u BiH izdano je oko 11.000 državljanstava stranim pripadnicima triju sukobljenih vojski, od arapskih mudžahedina do djevojaka iz Ukrajine, koje su bile pridružene nekim jedinicama vojske Republike Srpske. 50 Međutim, u kontekstu događaja koji su se u svijetu i u Bosni i Hercegovini odigrali od 1996. naovamo, spornima se uglavom smatra oko 1.500 državljanstava datih mudžahedinima afro-azijskog porijekla.

Oni su postali građani Bosne i Hercegovine po tada važećem zakonu koji je omogućavao svim pripadnicima Oružanih snaga Republike BiH, uz preporuku, da dobiju državljanstvo. 51

50 Vildana Selimbegović, "Putovnica za gori život", BH Dani, br. 224, 21.9.2001. Među primljenim, u to vrijeme, u bosanskohercegovačko državljanstvo je bio i znatan broj državljana bivše SFRJ koji su ostali živjeti u BiH.

51 "Ljudi su dobijali državljanstva na osnovu preporuke iz Predsjedništva BiH ili preporuke konzularnog radnika da je pomagao zemlju," tvrdi ratni potpredsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija. "Zašto smo morali isporučiti Alžirsku grupu", BH Dani, br. 243, 8.2.2002. No, ponekad nisu bile potrebne ni posebne preporuke. Alija Izetbegović je jednom prigodom, po sinu Bakiru, osobno poslao 50 pasoša zaslužnim mudžahedinima, a visoki dužnosnici Stranke demokratske akcije, Šemsudin Mehmedović i Šefik Džaferagić, bili su "apsoultni rekorderi u izdavanju pasoša naturaliziranim Bošnjacima." V. Selimbegović, isto.

Vlado Azinović |

35

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Odluka bošnjačkog čelništva da mudžahedinima dozvoli ostanak u Bosni

Odluka bošnjačkog čelništva da mudžahedinima dozvoli ostanak u Bosni pokazala se lošom, iako su argumenti za njeno donošenje razumljivi, kaže Evan F. Kohlmann. "Bošnjaci su dopustili stranim mudžahedinima da ostanu u zemlji iz dva razloga. Prvo, postojao je osjećaj duga prema ovim ljudima koji su se došli boriti na njihovoj strani. Taj dug nije bio toliki da bi zbog njih Bošnjaci odbacili mir i upustili se u svjetski džihad, ali bio je dovoljan da se onima koji su se željeli skrasiti u Bosni, odreći se nasilja i stvoriti obitelj, to i dopusti. Dio ih je dobio državljanstva, neki su ostali u vojsci ili se bavili drugim stvarima, ali im je jasno rečeno da ne mogu ostati u Bosni da bi ratovali protiv vojnika NATO-a, razmještenih u toj zemlji. Drugi razlog zbog kojega su vlasti u Sarajevu dopustile stranim mudžahedinima da ostanu u Bosni posljedica je njihovog osjećaja nesigurnosti. Neposredno nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma nije bilo baš posve sigurno da će mir zbilja prevladati. Izraelci i Palestinci potpisali su desetke takvih sporazuma i nijedan se nije dugo održao. Bošnjaci su vjerovali da ne bi bilo loše zadržati mudžahedine za slučaj obnove sukoba, bilo sa Srbima ili s Hrvatima, kao neku vrstu ‘osigurača,’" kaže Kohlmann.

Svježe ratne traume, nepovjerenje prema bivšim neprijateljima, a i prema dolazećim američkim i europskim vojnicima, uznemiravali su dio Bošnjaka. Kako svjedoči tonski zapis jedne hutbe iz toga vremena, koji je još uvijek dostupan na internetu, neki vjerski čelnici, poput Muharema Štulanovića, u raspuštanju mudžahedinskih formacija su prepoznavali dio širega plana. "Oni koji dolaze sada nose klice svih zala ovodunjalučkih i nastojat će te klice posijati po zemlji Bosni. Oni hoće rasturanje mudžahida. Nek’ njih Allah dž. š. svemogući

rasturi! I sve one koji su protiv mudžahida. Oni hoće demobilizaciju naše armije. Braćo, njima

se ne smije vjerovati. Ono što se mora ispoštovati od Daytonskog sporazuma, nek’ se

ispoštuje, ali se njima ne smijemo prepustiti na milost i nemilost! Oružje, ako ne bude na gotovs, najmanje mora biti negdje blizu ruke! Dovoljno blizu da se Srebrenica i Žepa ne ponove," upozoravao je Štulanović. Da oružje zbilja bude "blizu ruke", među ostalima je osiguravao zapovjednik mudžahedina Abu el-Ma’ali. Francuska obavještajna služba DST, tvrdi da je, uz podršku najviših bošnjačkih čelnika, el-Ma’ali uspio sačuvati oružje kojega se nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma Armija BiH morala osloboditi, prije svega velike količine ručnih raketnih bacača Strela 2M (po NATO klasifikaciji SA-7).

O nepovjerenju i oprezu bošnjačkog vrha u danima nakon potpisivanja Daytonskog

sporazuma svjedoči i tada održana vojna parada u Zenici, u kojoj je, pred Alijom Izetbegovićem i Rasimom Delićem, promarširalo između 8.000 i 10.000 vojnika Armije BiH,

uključujući i odred El Mudžahid čiji su pripadnici oko glava nosili zelene poveze s natpisom

na arapskom "Džihad je naš put" i uzvikivali "Allahu ekber" i "Džihad." Dojam koji je

ostavila vojna parada u Zenici bio je takav da video snimci i fotografije ovog događaja i danas služe kao gotovo obavezna ilustracija u televizijskim prilozima, novinskim napisima i

internetskim blogovima kojima se ukazuje na "opasnost od militantnog islama koja vreba u srcu Evrope". Predstavnik Armije BiH u Zenici izjavio je tada da je ova parada "demonstracija snage kojom se nastoji pokazati da je vojska sposobna nastaviti rat u slučaju da Dayton propadne." No, ovakve prigode, uz istaknuto sudjelovanje mudžahedina, dodatno su pojačavale dojam o sve naglašenijem muslimanskom karakteru Armije Bosne i

Vlado Azinović |

36

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Hercegovine, koji je ona dobila do kraja 1995. 5

Hercegovine, koji je ona dobila do kraja 1995. 52 Bošnjački vrh koji je od samog početka rata tvrdio da se zalaže za BiH, kao cjelovitu, sekularnu, građansku i ravnopravnu zajednicu njezina tri najveća i ostalih naroda, na ovaj je način želio pokazati da u Daytonskoj Bosni ne namjerava biti ništa manje ravnopravan faktor od svojih dojučerašnjih neprijatelja. Međutim, preostali mudžahedini u BiH postupno su se pretvarali u sve veću smetnju, kaže Evan F. Kohlmann.

"Kako je vrijeme odmicalo, prisustvo mudžahedina postajalo je sve neugodnije. Dio ih se sve više upletao u kriminalne aktivnosti u Bosni, dok ih je dio bio umiješan u terorističke aktivnosti izvan zemlje. Stvari su otišle predaleko, i bošnjačke vlasti su se našle u nezgodnoj situaciji jer nisu mogle javno priznati šta su učinile s mudžahedinima. Bilo je očito da je odluka da se ovim ljudima dopusti da ostanu bila loša. No, poput Srba i Hrvata, ni Bošnjaci baš nisu pretjerano skloni priznavati vlastite pogreške. Očito da su zažalili zbog ove odluke kada je već bilo kasno da se promijeni. Zato su pokušali prikriti problem. Za takav pristup su se odlučili i zbog srpske propagande koja je tokom cijeloga rata opisivala bosanske muslimane kao nasilnike, ekstremiste i fundamentaliste koji jedva čekaju da se priključe mudžahedinima i pokrenu svjetski džihad. Posljednja stvar koju su Bošnjaci u takvim okolnostima trebali napraviti bila bi da javno priznaju da zbilja jesu podržavali mudžahedine i da su pogriješili. Zato su se odlučili za poricanje i prikrivanje. Taj se odnos donekle počeo mijenjati nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. kada su neki ljudi u bošnjačkome čelništvu spoznali značaj onoga što su pokrenule Sjedinjene Države i shvatili s kakvim bi se posljedicama mogli suočiti oni koji se ne uključe u globalnu kampanju protiv terorističkih skupina. Osim toga, porasla je svijest o tome da ljudi koji su ostali u Bosni, a povezani su s Al-Kai’dom, ne predstavljaju samo opasnost po Sjedinjene Države ili svijet, nego da neposredno ugrožavaju i sigurnost Bosne i Hercegovine," kaže Kohlmann. Moguće je, također, da se kroz ambivalentan odnos prema mudžahedinskom faktoru odražavala i sudbinska dilema koja je tokom rata povremeno stavljala na kušnju bošnjačko čelništvo. Suočen s prijetnjom po fizički opstanak naroda i s tuđim planovima o podjeli Bosne, dio političkog bošnjačkog vrha dugo je koketirao s idejom o uspostavi ekskluzivno muslimanske

52 Na početku rata, u nekim dijelovima zemlje, u sastavu Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) bilo je i do 20 posto nebošnjaka, ali je vremenom taj udio vidno opao i do 1995. postao gotovo zanemariv. U jednom od svojih posljednjih važnijih intervjua, Alija Izetbegović je priznao promjenu prvobitne nacionalne strukture ABiH, ali je odbacio mogućnost da je to bila posljedica postupnog jačanja islamskog faktora u njoj. "…Tendencija opadanja nebošnjačkog elementa u Armiji je postojala. Međutim, ona je bila rezultat jedne privlačne moći dva centra:

Zagreba i Beograda. Srbi i Hrvati su upadali u to gravitaciono polje Zagreba i Beograda i odlazili iz Armije. Treba znati da je postojao strašan propagandni pritisak Pala na Srbe u Armiji, da su izdajice i tako dalje. Onda, naravno, priče o muslimanskoj državi - živjet ćete u muslimanskoj državi, morat ćete da primite Šerijat i slične gluposti. Srbi su bili izloženi toj propagandi i onda se stvaralo nepovjerenje među vojnicima." "Alija Izetbegović: Dvije strane Rubikona", razgovor s Nenadom Pejićem (Sarajevo, 13.6.2000) za TV seriju Svjedoci raspada, Radija Slobodna Europa.

Vlado Azinović |

37

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI državice u Bosni. Ta je ideja bila vidno zastupljena

državice u Bosni. Ta je ideja bila vidno zastupljena i u dijelu bošnjačkog izaslanstva na pregovorima u Daytonu u jesen 1995., ali je na kraju bila potisnuta. 53

10. DRŽAVLJANSTVA

Ostanak jednog broja stranih mudžahedina u Bosni i Hercegovini i više godina nakon isteka roka što ga je za njihov odlazak odredio Daytonski sporazum bio je povod za česte američke pritiske na bošnjačko čelništvo. Washington je u više navrata tražio od predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića da im otkaže gostoprimstvo, a od Turske i Saudijske Arabije da iskoriste svoj utjecaj i navedu bošnjačke čelnike da otpreme islamske borce iz zemlje. No, napretka gotovo da nije bilo, kaže dr. Cees Wiebes koji je istraživao rad zapadnih obavještajnih službi u Bosni u to vrijeme.

"Američkim obavještajcima i dužnosnicima vlade u Washingtonu koji su ga podsjećali na obavezu da se riješi mudžahedina, Izetbegović je odgovarao da to ne može učiniti jer su se oni poženili Bošnjakinjama i postali građanima Bosne i Hercegovine te da zato imaju pravo tu ostati. To je na kraju navelo vladu predsjednka Billa Clintona da na jedno vrijeme prekine pomoć BiH, sve dok se vlasti u Sarajevu aktivno ne uključe u rješavanje problema preostalih mudžahedina," kaže dr. Wiebes. Napori vlade u Washingtonu da navede bošnjačke vlasti da se oslobode preostalih arapskih mudžahedina trajali su, gotovo bez prestanka, do posljednjega dana administracije predsjednika Clintona. Izetbegović je odbijao američke pozive i tvrdio kako su preostali ratni dobrovoljci iz islamskih zemalja dobili državljanstvo BiH na zakonit način, te kako se bave poljoprivredom i više ne predstavljaju opasnost. Američki diplomati održali su najmanje deset do dvanaest sastanaka s Izetbegovićem na kojima je, po direktnom nalogu iz Bijele kuće, od njega traženo da otkaže gostoprimstvo strancima osumnjičenim za terorizam ili da im oduzme bosanskohercegovačko državljanstvo. Na kraju, američka državna tajnica Madeleine Albright je osobno prenijela takav zahtjev Izetbegoviću. 54

53 Jedan od američkih pregovarača u Daytonu i koautor teksta Mirovnog sporazuma, James O’Brien tvrdi kako je tokom pregovora "unutar bošnjačke strane postojao nesporazum o gotovo svim pitanjima. Osnovni je spor bio oko karaktera buduće države, odnosno oko toga koliko će ona biti islamizirana, a koliko prozapadna i multietnička. Taj rascjep u temeljnim stajalištima reflektirao se kroz gotovo svako pitanje o kojem se u Daytonu raspravljalo… Ponekad nam se činilo da zbog takvog odnosa, bošnjačka strana u pregovorima nije uvijek uspijevala nametnuti rješavanje problema koji su za nju zbilja bili najvažniji". James O’Brien, razgovor s autorom, Washington DC, 23.8.2002.

54 Američki diplomat koji je sudjelovao u ovim razgovorima kasnije je izjavio: "Pokušavali smo objasniti Izetbegoviću kako će, u trenutku kada doznamo da je netko od tih ljudi povezan s nekim užasnim terorističkim činom, cjelokupan američko-bosanski odnos, od prijateljskoga postati neprijateljski." Više pojedinosti o ovome u: Craig Pyes, Josh Meyer, William C. Rempel, "Bosnia Seen as Hospitable Base and Sanctuary for Terrorists", Los Angeles Times, 7.10.2001. Kao jedan od mogućih razloga njegove ustrajne vezanosti za islamske dobrovoljce, Ujedinjeni narodi su još ranije pretpostavljali da "Alija Izetbegović gleda na mudžahedine kao kanal za priliv novca iz arapskih zemalja Perzijskog zaljeva i Bliskog istoka." C. Wiebes, Intelligence an d the War in Bosnia, 207-208.

Vlado Azinović |

38

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Sjedinjene Države su 1999. suspendirale program za vojnu pomoć

Sjedinjene Države su 1999. suspendirale program za vojnu pomoć Federaciji Bosne i Hercegovine, nastojeći iznuditi deportaciju iz te zemlje Alžirca Abu el-Ma’alija, čelnika preostalih mudžahedina. On je godinu dana ranije pokušao dostaviti eksploziv (C-4) i upaljače jednoj egipatskoj terorističkoj skupini koja je planirala napad na američko vojno postrojenje u Njemačkoj. CIA je otkrila plan i spriječila ga, pa se od vlasti u Sarajevu tražilo da protjeraju Abu el-Ma’alija. Tek kada je Washington zaprijetio da će potpuno obustaviti cjelokupnu ekonomsku pomoć zemlji, Alija Izetbegović je pristao deportirati El-Ma’lija. No, Alžirac se već iduće godine opet našao u Bosni, slobodno se po njoj kretao, odlazio i ponovo se vraćao, tvrde zapadne obavještajne službe. 55 Ako je osjećaj duga zbilja naveo Izetbegovića i bošnjačko čelništvo da dopuste dijelu mudžahedinske zajednice da se, manje i više trajno, skrasi u BiH, ljudi kojima se pružalo utočište nisu bili pretjerano poželjni gosti. Svjedoči o tome i povjerljivi razgovor koji je nešto ranije Alija Izetbegović u New Yorku vodio s Ivicom Mišićem, tadašnjim zamjenikom šefa bosanskohercegovčke misije pri Ujedinjenim narodima.

"U jednom razgovoru, pitao sam Izetbegovića: ‘Gospodine predsjedniče, molim vas, recite mi

koliko ima ovih stranih boraca koji su iz solidarnosti došli da brane Bosnu i Hercegovinu?’ Kaže on: ‘Ma, znate šta, pravo da vam kažem, ja ne znam. Govore mi da ih ima 300, govore

mi da ih ima 500… Zaista vam ne mogu reći tačno, ali kamo lijepe sreće da nema nijednoga,’

" prisjeća se Mišić. Nema sumnje da je znatno prije terorističkih napada na New York i Washington u septembru 2001., nakon kojih je pitanje preostalih mudžahedina u BiH dobilo prvorazredan značaj, bošnjačkim čelnicima bilo jasno da arapski dobrovoljci koji su im

pritekli u pomoć nisu baš romantični zanesenjaci koji su u Bosnu došli tek tako položiti život

za plemenitu ideju. Domaće obavještajne službe još u ratu bile su upoznate s biografijama

dijela svojih arapskih gostiju, kaže Evan Kohlmann. "Od 1994. ili još ranije Bošnjaci su znali

da su mnogi od dobrovoljaca koji dolaze iz islamskih zemalja problematični. U dokumentima

obavještajne službe Armije Bosne i Hercegovine navodi se kako su neki od tih ljudi na Interpolovim popisima najtraženijih osoba ili na takvim popisima koje su izdale vlasti u zemljama iz kojih su došli. U to vrijeme Bošnjaci baš nisu mogli biti osobito izbirljivi kada su primali one koji će se boriti na njihovoj strani. Vojno su uzmicali pred Srbima, bili su gotovo

na rubu poraza, Sarajevo je grcalo pod opsadom i zato su prihvatali pomoć od svakoga tko ju

je nudio. No, morali su se zbog toga suočiti s posljedicama, i to skoro odmah. U oktobru 1992., samo nekoliko mjeseci otkako su prvi mudžahedini stigli u Bosnu, jedna se njihova skupina oružano sukobila s vojnicima UNPRFOR-a u Sarajevu. Ispostavilo se da je osoba koja je najodgovornija što je do toga sukoba došlo i koja je u njemu poginula bio Saudijac Abu Albeida Omarni, rođak Usame bin Ladena. Dakle, nedugo nakon što su prvi put došli na Balkan, ti stranci odrubljuju glave, čine ratne zločine i sukobljavaju se s vojnicima Ujedinjenih naroda. Od početka je bilo jasno da se radi o problematičnim ljudima," kaže Kohlmann.

55 U razgovoru za američki magazin Time, Alija Izetbegović je rekao kako nikada nije čuo nešto što bi Abu el- Ma’alija povezivalo s terorizmom sve dok Sjedinjene Države nisu zatražile da on napusti Bosnu. "Zatražili smo od njega da ode i otišao je… Proveo je ovdje četiri ratne godine i niko nikada nije ništa rekao protiv njega," izjavio je Izetbegović. Andrew Purvis, "Bosnain Muslims See U.S. as an Ally," Time (Europe), 31.10.2001.

Vlado Azinović |

39

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Činjenica da su postali građanima Bosne i Hercegovine, dijelu

Činjenica da su postali građanima Bosne i Hercegovine, dijelu je "problematičnih" mudžahedina omogućila da se tu skrase i izbjegnu izručenje matičnim ili drugim državama u kojima su bili traženi. Uz to, bosanskohercegovačke putne isprave olakšale su im kretanje i drugdje, kaže Dragan Lukač, jedan od čelnika Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), danas krovne sigurnosne službe u BiH. "Jedan broj tih ljudi je regulirao, najčešće suprotno zakonskim propisima, svoj status u Bosni i Hercegovini dobivanjem državljanstva BiH. Uz to su, naravno, dobili i pasoše odnosno putovnice ove zemlje. S putom ispravom BiH, od 1995. na ovamo, oni su se, naravno pod određenim uvjetima, mogli kretati po svim zemljama svijeta. Činjenica je, da je jedan broj tih osoba iskoristio priliku dobivanja državljanstva i osobnih dokumenata BiH da promijeni neke svoje osobne podatke. Na ovaj način se ovim ljudima, među kojima ima pojedinaca koji su sporni sa stajališta terorizma i koji se mogu vezati uz ove aktivnosti u svijetu i u Bosni i Hercegovini, omogućilo slobodnije kretanje, bez mogućnosti kvalitetne kontrole," kaže Lukač.

Nedavno provedena dodatna revizija ratnih i poratnih rješenja o prijemu u državljanstvo otkrila je kako su arapski mudžahedini postajali Bosancima. Odvjetnik Kadrija Kolić, koji je u više navrata pokušavao spriječiti njihove deportacije iz BiH nakon 2001., tvrdi kako ta rješenja nisu bila nezakonita i kako su ih vlasti izdavale iz nekoliko razloga. "Svi ti ljudi afro- azijskog porijekla koji su bili pripadnici Armije Bosne i Hercegovine došli su ovdje 1993., i svi su, u skladu s tada važećim Zakonom o državljanstvu, ispunjavali uslove za državljanstvo BiH. Tadašnje vlasti, a iste te strukture su i danas na vlasti, da bi im izašle u susret, da bi im bile prijatelji, posjetile su kamp jedinice ‘El-Mudžahid’ i tražile od njih da svi, kolektivno, podnesu zahtjev za prijem u državljanstvo Bosne i Hercegovine i da prilože traženu dokumentaciju. Oni su to uradili, a vlasti su im izdale fiktivna rješenja, protokolisana pod jednim brojem i tako počinile kriminal, te naplatile od njih za svako to državljanstvo po 1.000 dolara i stavili ih u svoje džepove," kaže Kolić. Nekoliko stotina arapskih boraca tako je dobilo državljanstvo Bosne i Hercegovine, pa i novi identitet jer ih je znatan broj prijavio drugo osobno imene, datum i mjesta rođenja. Dijelu onih koji su vjerovali da je njihova borba globalna i da ne završava u Bosni, tako se otvorila mogućnost da iskustva stečena u toj zemlji, prenesu na nova ratišta svjetskoga džihada, kaže Evan Kohlmann.

"Sredinom 1990-ih u Bosni je boravilo mnogo vrlo opasnih ljudi, koji su bili u najvišim strukturama Al-Kai’de koje možete zamisliti. To je još uvijek nevjerovatno! Sigurno se sjećate video snimke na kojoj nasmijani Usama bin Laden preuzima odgovornost za terorističke napade 11. septembra 2001. godine. Na toj snimci Bin Laden razgovara i šali se s jednim čovjekom. To je nitko drugi do Abu Sulaiman al-Makki, jedan od najvažnijih i najutjecajnijih vođa stranih mudžahedina u Bosni, koji je tamo ranjen i ostao djelimično paraliziran. Ti se ljudi pojavljuju gdje god zavirite. Abdelaziz al-Muqrin, jedan od osnivača saudijskog ogranka Al-Kai’de i čovjek koji je osobno odrubio glavu američkom taocu Paulu Johnsonu, također se borio u Bosni. Tu su bili i Khalid Shaykh Mohammed, pa dvojica otmičara aviona kojima su izvedeni napadi 11. septembra, kao i jedan od zamjenika Abu Musaba al-Zarqawija. Svi ti ljudi su se jedno vrijeme borili u Bosni. U to je vrijeme tamo uspostavljeno mnogo važnih veza, posebno među članovima terorističkih organizacija iz sjeverne Afrike, Alžira, Egipta, te iz južne Azije, odnosno iz Pakistana. U tom trenutku takav

Vlado Azinović |

40

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI zajednički susret različitih skupina koje povezuje ista ideja, teško

zajednički susret različitih skupina koje povezuje ista ideja, teško bi bilo organizirati bilo gdje drugo u svijetu, osim u Bosni," kaže Kohlmann. 56 Proteklih godina, kao ilustracija odnosa Bosne i Hercegovine prema međunarodnom terorizmu, s više medijskih adresa, stizale su tvrdnje da su tamošnje vlasti izdale putne isprave i Usami bin Ladenu. Novinarka njemačkog magazina Spiegel Renate Flottau, tvrdila je da je 1993. u Sarajevu vidjela Usamu Bin Ladena. To je sasvim moguće, ali je u ovom trenutku nevažno, kaže Dragan Lukač.

"Ne znam je li Usama bin Laden ili neki drugi Usama imao pasoš ili nije. No, imajući u vidu ukupnu situaciju kakva je vladala u BiH za vrijeme rata, kakvo je bilo stanje u državi i kako su funkcionirali državni organi, postojala je realna mogućnost da ne Usama bin Laden, nego bilo tko vrlo lako dođe do putovnice odnosno do pasoša BiH. Ipak, mislim da je sada irelevatno je li Usama bin Laden ili neki drugi Usama ili Abu Hamza ili ne znam ni ja tko imao pasoš, činjenica je da je sadašnji sustav i način izdavanja osobnih dokumenata u Bosni i Hercegovini, uključujući i putnu ispravu, takav da Usama bin Laden sigurno ne može imati takvu putnu ispravu. Ukoliko je živ, mogu odgovorno tvrditi da Usama bin Laden nema važeću putnu ispravu BiH. Mislim da je to puno bitnije od onoga da li ju je imao ili da li ju je mogao imati," kaže Lukač. 57

11. BOSNA, STRANI MUDŽAHEDINI I SVIJET NAKON 11.09.2001.

Nakon međunarodnog pritiska koji je u prvim poratnim godinama doveo do odlaska najvećeg dijela stranih mudžahedina, njihova preostala zajednica u Bosni i Hercegovini više nije privlačila pretjeranu pozornost. Nekadašnji dobrovoljci iz islamskih zemalja skrasili su se u naseljima nedaleko od svojih nekadašnjih baza, u Željeznom Polju, Bočinji i Gučoj Gori. Da su još uvijek u zemlji, javnost bi doznala u slučajevima kada bi te zajednice postajale smetnjom takozvanom manjinskom povratku u BiH. No, teroristički napadi na New York i Washington, 11. septembra 2001., u Bosni i Hercegovini su na vrlo konkretan način aktualizirali prisustvo preostalih mudžahedina i ideologije koju slijede i učinili ga prvorazrednim političkim i sigurnosnim pitanjem. Poruke iz Washingtona bile su jasne u odnosu na to šta čeka zemlje koje se ne uključe u borbu protiv međunarodnog terorizma. Samo nekoliko dana nakon tih napada, američki predsjednik George W. Bush je objavio kako "svaka zemlja, u svakom dijelu svijeta sada mora odlučiti o tome da li je s nama ili s

56 Zanimljivo je da su osim boraca iz islamskih zemalja, u Bosni i Hercegovini, tokom i nakon rata boravili i islamski misionari. Među njima je i Abu Anas al-Shami, šerijatski savjetnik Abu Musaba al-Zarqawija, vođe skupine Tevhid i Džihad u Iraku odnosno tamošnjeg ogranka Al-Kai’de. Abu Anas je jedan od sljedbenika tekfira, učenja o nevjerničkom karakteru muslimanskih društava i njemu se pripisuju odobrenja za ubojstva iračkih muslimana (šija i drugih). I Al-Zarqawi i Abu Anas su poginuli u Iraku. Esad Hećimović, "Zarqawijevog učitelja sam sreo u Jordanu, a njegovog šerijatskog savjetnika u Travniku," BH Dani, br. 443, 9.12.2005. Vrlo detaljan opis aktivnosti i stavova Abu Anasa al-Shamija (Omara Yousefa) dostupan je na internetu:

57 Vidi također: Senad Avdić, "Ukoliko Bin Laden ne posjeduje pasoš BiH, sam je kriv: Trebao ga je tražiti na vrijeme i dobio bi ga!", Slobodna Bosna, 20. 9. 2001.

Vlado Azinović |

41

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI teroristima," te upozorio kako će Sjedinjene Države smatrati neprijateljskom

teroristima," te upozorio kako će Sjedinjene Države smatrati neprijateljskom svaku državu koja bude podržavala terorizam.

Tada vladajuća koalicija lijevog centra (Alijansa za promjene) u Bosni i Hercegovini ozbiljno je shvatila upozorenje iz Amerike i ubrzo formirala državni Antiteroristički tim. Njegovi prioriteti su bili vrlo jasni. Zbog ideologije koju su slijedili, iskustva u rukovanju oružjem i eksplozivom, te povezanosti s pokretom međunarodnog džihada, preostali mudžahedini u Bosni, ma kako miroljubivo željeli živjeti, gotovo su po automatizmu budili sumnju. Iako relativno malobrojni, smatrani su vrlo opasnim, kaže Zoran Dragišić, stručnjak za terorizam iz Beograda. "To su bili ljudi koji su se borili u Avganistanu i Bosni, i koji su tu prolazili obuku. Većina ih je otišla, ali jedan ili dvojica su sasvim dovoljni da bi se napravio ozbiljan problem. Za izvršenje vrlo ozbiljnog terorističkog akta nisu neophodne hiljade ljudi. Dovoljna je grupa od tri - četiri dobro organizovana čoveka da naprave veliki teroristički akt, koji će izazvati ogromne političke posledice," kaže Dragišić.

Na temelju danas dostupnog izvornog materijala, moguće je rekonstruirati više antiterorističkih akcija koje su u Bosni i Hecegovini, neposredno nakon 11. septembra 2001., izveli pripadnici specijalnih jedinica, uglavnom američke vojske, ali i drugih formacija u sastavu SFOR-a. 58 Dio tih akcija bio je izveden uz znanje bosanskohercegovačke vlade i, ponekad, uz sudjelovanje domaće policije, a uključivao je privođenje, pritvaranje i deportaciju stranaca čija se aktivnost u BiH smatrala sumnjivom, kao i pretrese objekata u kojima su oni radili i živjeli. 59 Tako su najmanje šestorica pripadnika Specijalnih snaga, "zelenih beretki" (Green Berets), američke vojske, upala u noći 25. septembra 2001. u hotel "Hollywood" u sarajevskom naselju Ilidža, provalila u sobe i zarobila jednog Jordanca i jednog Egipćanina, za koje se sumnjalo da su povezani s terorističkim aktivnostima. Deset dana kasnije, obojica su deportirani u matične zemlje. 60 Još iste noći, ova skupina američkih specijalaca upala je i u

58 Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava navodi da je u razdoblju između 11. septembra i 30. oktobra 2001., u BiH privedeno ukupno devetnaest osoba pod sumnjom povezanosti s međunarodnim terorizmom. Od toga ih je devet deportirano iz zemlje. Dodanih sedamnaest osoba bile su u to vrijeme pod policijskom prismotrom. Više o ovome u: "Bin Laden and the Balkans: The Politics of Anti-terrorism", International Crisis Group, Balkan Report No. 119, 9. 11. 2001.

59 Potpukovnik američkih Specijalnih snaga Bill Wheelehan, koji je tada bio pridružen zapovjedništvu SFOR-a, ovako opisuje operacije u tom razdoblju: "To su bile uglavnom manje akcije. Nadzirali bismo dvojicu-trojicu ljudi, dovezli se do njih džipovima, nekoliko momaka bi tiho upalo, svladalo ih, svezalo, strpalo u vozila i potom otpremilo do pritvornog centra." Sean D. Naylor, "Routing out terrorism in Bosnia: 10th Special Forces Group uses sledgehammer approach," Army Times. 10.12.2001.

60 Na temelju tajnoga dokumenta njemačke obavještajne službe BND (Bundesnachrictendienst) do kojega je došao, novinar njemačkog magazina Stern Hans-Martin Tillack otkrio je i objavio kako su dvojica uhapšenih u hotelu Hollywood (Jordanac i Egipćanin) odvedeni u bazu američke vojske "Orao" ("Eagle Base") u Tuzli i tamo mučeni. Mučenju su slučajno prisustvovala trojica djelatnika BND-a, oni su o tome izvijestili svoje pretpostavljene. U tom izvještaju se navodi da je jedan od pritvorenika bio divljački pretučen tokom akcije u hotelu. Prema tvrdnjama njemačkih obavještajaca, Egipćanin, koji je imao boravište u njemačkoj pokrajini Bavarskoj, udaran je kundakom puške u glavu. Rana je bila takva, da je sanirana s dvadeset kopči. Prema istom dokumentu, jedan američki specijalac koji je sudjelovao u ovoj akciji, hvalio se tom činjenicom. Njemački obavještajci su u izvještaju naveli kako su i ranije pritvorenici u bazi "Orao" bili mučeni. Pretučeni Egipćanin je

Vlado Azinović |

42

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI prostorije Visokog saudijskog povjereništva za pomoć (Saudi High Commission

prostorije Visokog saudijskog povjereništva za pomoć (Saudi High Commission for Relief) na Ilidži, zaplijenila opremu i privela dvojicu domaćih službenika koji su kasnije pušteni.

Dva dana kasnije, 27. septembra, koristeći "dva do tri M2 Bradly oklopna vozila, trideset do četrdeset vozila Humvee i osam do deset helikoptera", više od stotinu američkih vojnika upalo

je na aerodrom u Visokom i pretreslo objekte i zatečene letjelice u potrazi za zaprašivačima i

bio-kemijskim materijalima koji bi se mogli korisititi u mogućem napadu na američke baze u Bosni. Tokom pretresa objekata na visočkom aerodromu "nisu otkrivene nikakve kemikalije niti bilo kakav dokaz da se tu priprema teroristički napad." Dio akcija u to vrijeme bio je usmjeren protiv islamskih humanitarnih organizacija, od kojih su neke bile povezane s nekim

terorističkim skupinama koje su djelovale izvan BiH, kao i protiv pojedinaca čije su aktivnosti

u toj zemlji nadzirane i smatrane opasnima, kaže Dragan Lukač. "Mi smo u proteklim

godinama utvrdili određene relacije takvih pojedinaca koji su se nalazili u Bosni i Hercegovini, s osobama koje su bile u samom vrhu Al-Kai’de. Vjerojatno se sjećate ‘Alžirske grupe’. Ta šestorica su bila u obradi policije u BiH 2001. Znači, takva relacija je nedvojbeno utvrđena," kaže Lukač.

Po onome što je o slučaju Alžirske grupe danas moguće utvrditi, američke obavještajne služ be prisluškivale su telefonske razgovore barem jednog od Alžiraca (Bensayah Belkacem) i utvrdile kako je zvao najbliže vojne suradnike Usame bin Ladena (Abu Zubaydahu i Abu el- Ma’alija na njihove satelitske telefone u Afganistanu i tražio da mu pošalju lažne pasoše zapadnih zemalja, na temelju čega je zaključeno da priprema teroristički napad i da bi pasoši trebali omogućiti počiniteljima lakše bjekstvo. 61 Objavljeno je također da su članovi ove

imao oko 70 godina. U svojoj je zemlji ranije bio član Muslimanske braće zbog čega je proganjan, i u Njemačkoj je kasnije dobio politički azil. Iako je bio registiriran azilant, američke su ga vlasti nakon nekoliko dana predale bosanskohercegovačkim, koje su ga, protivno međunarodnim propisima, deportirale u Egipat. Hans-Martin Tillack, razgovor s autorom, 2.11.2006. Vidi i: H-M. Tillack, "Extrem Blutbeschmiert", Stern, 44/ 2006; "Zlostavljanja u bazi ‘Orao’", Radio Slobodna Evropa 9.11.2006. Dostupno na internetu:

61 Po američkim izvorima, Abu Zubaydah (Zayn al-Abidin Muhammad Husayn Tari) rođen 12. 3. 1971. u Saudijskoj Arabiji), smatra se "prvim operativcem Al-Kai’de", šefom međunarodnih operacija i programa za obuku u njezinim kampovima. Do sada je utvrđeno da je Abu Zubaydah koristio više od 30 lažnih identiteta i putne isprave Turske, Egipta, Jordana, Saudijske Arabije, Sudana i (vjerovatno) Maroka. Vjeruje se također da je upravo Abu Zubaydah bio direktna operativna veza između Usame bin Ladena i osoba koje su izvele napade na New York i Washington, 11.09.2001. Smatra se da je Abu Zubaydah odabirao ciljeve za napade Al-Kai’de, posebno ambasade, određivao koje će ga ćelije izvesti te način na koji će to biti urađeno. Više izvora tvrdi da je osobno rukovodio napadom na američki nosač aviona USS Cole u Jemenu (2000.), u kojem je poginulo 17 američkih mornara. Omar Nasiri navodi kako je prije odlaska u logor za obuku mudžahedina Khaldan u Afganistanu proveo neko vrijeme u Abu Zubaydahovoj kući u Peshawaru (Pakistan) gdje je provjeravana njegova podobnost za pohađanje obuke. Kada je završio obuku i spremao se poći u Europu, osnovati ćeliju, od Abu Zubaydaha je dobio broj telefona na koji se povremeno trebao javljati i broj računa na koji je trebao prebacivati novac. O. Nasiri, Inside the Jihad. Na suđenju za pokušaj "milenijskog napada" na međunarodni aerodrom u Los Angelesu, optuženi Ahmed Ressam također je potvrdio kako je Abu Zubaydah zadužen za odabir polaznika mudžahedinskih logora u Afganistanu. Američka obavještajna zajednica otkrila je Abu Zubaydahavo skrovište u Faisalabadu (Pakistan) prateći njegove telefonske pozive. Zarobljen je i ranjen 28. marta 2002. i smješten u zatvor u Guantanamu, na Kubi. Smatra se najviše rangiranim pripadnikom Al-Kai’de koji je u američkom zarobljeništvu. Za više pojedinosti, vidi tekst Esada Hećimovića: "Prodavač meda sa 37

Vlado Azinović |

43

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI skupine planirali napasti američku ambasadu u Sarajevu, koja je

skupine planirali napasti američku ambasadu u Sarajevu, koja je sredinom oktobra (od 16 do 19. 10.) 2001. bila zatvorena zbog "vjerodostojne sigurnosne prijetnje." 62 Želeći zaštititi svoje obavještajne izvore i metode prikupljanja informacija, američke vlasti su predočile bosanskohercegovačkoj vladi samo sažetak operativnih saznanja o aktivnostima šestorice

arapskih humanitarnih djelatnika, od kojih je većina bila iz Alžira. Međutim, Amerikanci nisu

dokaze bosanskohercegovačkim pravosudnim organima. 63 Dokazni postupak time je

dostavili

otežan, i Alžirce se moglo teretiti samo za manje prekršaje, pojašnjava Ivica Mišić, tadašnji voditelj državnog Antiterorističkog tima.

"Informacije koje smo mi imali o njima, a one su uglavnom poticale od Amerikanaca, neke i od naših organa, govorile su da su petorica od te šestorice bosanskohercegovačko državljanstvo dobili na nezakonit način, falsifikatima, lažnim izjavama, prešutkivanjem nekih bitnih činjenica i podataka o sebi, o svome identitetu. Neki od njih su imali po dva, po tri identiteta, neki su bili počinioci ozbiljnih krivičnih djela i služili su zatvorske kazne od pet ili sedam godina i tako dalje. Oni su bili daleko od naivnog," kaže Mišić. Sud je procijenio da zbog nedostatka dokaza nema osnove za pokretanje kaznenog postupka protiv članova "Alžirske grupe" i naložio njihovo oslobađanje, a i Dom za ljudska prava BiH izdao je uputu kojom se sprečava njihov izgon iz zemlje. Suočene s dokazima koji su ukazivali na njihovu moguću krivnju i s odlukom suda, koji je bez tih dokaza imao svezane ruke, vlasti u Sarajevu pokušavale su naći izlaz iz te situacije. Ivica Mišić prvi put otkriva:

"Tada sam stupio u kontakt s alžirskim ambasadorom u Rimu, koji je bio nerezidentni ambasador, ali pokrivao je i BiH. Pozvao sam ga i rekao mu kakva je situacija. Imamo šestoricu Alžiraca, za koje postoje indicije da su članovi GIA-e, i mi smo spremni isporučiti ih Alžiru. On se u ovom prvom kontaktu time oduševio. Onda sam napisao o tome službenu notu

identiteta", BH Dani, br. 240, 18.1.2002; James Risen, State of War: The Secret History of the CIA and the Bush Administration, New York: Free Press, 2006, 171; Gerlad L. Posner, Secrets of the Kingdom: The Inside Story of the Saudi-U.S. Connection, New York: Random House, 2006.

62 Za opis ovih događaja u oktobru 2001., vidi izvještaj posebnog izvjestitelja Parlamentarne skupštine Vijeća Europe Dicka Martya: "Alleged secret detentions and unlawful inter-state transfers involving Council of Europe States," Parliamentary Assembly, Council of Europe, 7 June 2006, 33-36. Vidi također: Yaroslav Trofimov, "Militant Islam Turns U.S. Allies To Enemies in Postwar Bosnia", Wall Street Journal, 18 March 2002; Daniel McGrory, "Bin Laden aide arrested in Bosnia", Times, London, 11. oktobar 2001; D. Rubin, isto.

63 Poput ranije opisanih akcija koje su izvedene u BiH nakon napada od 11.9.2001. i privođenje članova "Alžirske skupine" obavljeno je na temelju "višestrukih obavještajnih izvještaja koji su ukazivali na mogućnost terorističkih napada na američke ili SFOR-ove ciljeve u Bosni." Sjedinjene Države su nadzirale elektronsku komunikaciju osumnjičenika, uključujući telefonske pozive, koristeći "nacionalna i taktička sredstva koja pripadaju vojnim i civilnim obavještajnim službama," izjavio je tada neimenovani dužnosnik NATO-a u Bosni. S. D. Naylor, isto. Međunarodne sigurnosne strukture u BiH nisu željele dijeliti obavještajne spoznaje s domaćim vlastima i zbog toga što bosanskohercegovačka obavještajna zajednica tada nije bila ujedinjena, a njene tri glavne službe još su bile pod kontrolom etnopolitičkih snaga koje su ih stvorile – SDS, SDA i HDZ. Uz to, više "dobro obavještenih izvora" u to vrijeme tvrdilo je da je SDA instruirala bošnjačku Agenciju za infromacije i dokumentaciju (AID) da "ne poduzima konstruktivne akcije u borbi protiv terorizma". ICG, Balkan Report No. 119, 15.

Vlado Azinović |

44

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI koju je primio i potvrdio kako je sve u

koju je primio i potvrdio kako je sve u redu. Došlo je čak dotle da sam ugovorio avion za njihov transport u Alžir. Međutim, 48 sati prije toga, isti ambasador me nazvao telefonom i rekao da ih Alžir ne može prihvatiti. Naveo je razloge - da nema predsjednika, da nema premijera u zemlji, da bi bilo potrebno prvo da predstavnici bezbjednosnih agencija ili

ministarstava unutrašnjih poslova ostvare kontakte i tako dalje. Dakle, to je vrlo indikativno,

da se ambasador, odnosno alžirska vlada u zadnji čas predomisli. Očito je prihvat ovih osoba

u ovom trenutku i za njih bio vrlo delikatan." Slučaj "Alžirske grupe" je najmanje bio delikatan za američke vlasti. Kada im je, nakon pritiska američkih predstavnika u BiH, vlada

u Sarajevu izručila šestoricu pritvorenika, Amerikanci su ih otpremili u vojnu bazu

Guantanamo na Kubi, gdje su pritvoreni deseci osoba osumnjičenih, ali ne i službeno optuženih, za povezanost s terorizmom. Nekoliko dana nakon izručenja "Alžirske grupe," američki je predsjednik pred Kongresom, u govoru o stanju nacije, pohvalio suradnju bosnanskohercegovačkih vlasti u borbi protiv terorizma i pozvao druge zemlje da slijede ovaj primjer. "I dok se naše najvidljivije vojne aktivnosti odvijaju u Afganistanu, Amerika djeluje i drugdje. Naši vojnici, zajedno s bosanskom vladom, uhvatili su teroriste koji su željeli izvesti bombaški napad na našu ambasadu. Mnoge države aktivno pomažu, ali neke vlade, suočene

sa strahom, ostaju uzdržane. No, imajte na umu, ako one ne budu djelovale, Amerika hoće,"

izjavio je George W. Bush. Slučaj "Alžirske grupe" je uznemirio dio javnosti u BiH, posebno nezavisne medije i organizacije za zaštitu ljudskih prava. Smatrali su da su ovim postupkom vlasti ozbiljno povrijedile ljudska prava šestorice izručenih.

No, još odranije, revizije državljanstava preostalih mudžahedina, njihova hapšenja i deportacije posebno su izazvali uznemirenje u bošnjačkim krugovima koji su podržavali ostanak nekadašnjih arapskih ratnih dobrovoljaca i misionara, te prihvatili i njihov odnos prema vjeri. Stanje u nekim dijelovima zemlje bilo je napeto još u ljeto 2001., neposredno nakon hapšenja i deportacije u Egipat Imada el-Misrija, nekadašnjeg imama odreda El- Mudžahid. 64 Poruke nekih vjerskih službenika u to vrijeme sugerirale su kako se naturalizirani Bosanci, porijeklom iz islamskih zemalja, lažno optužuju za ekstremizam, i kako su na udaru policijskih akcija samo zato što su muslimani. Takav se stav ogleda i u hutbi Abdussameda Bušatlića iz toga vremena, koja je još uvijek dostupna na jednom broju internetskih stranica.

64 Imad el-Misri uhapšen je 18.7.2001. na putu između Jablanice i Konjica dok se vozio u osobnom automobilu sa suprugom i djecom. Imao je i bosanskohercegovačke osobne dokumente, izdane na ime Eslam Durmo, zvani Imad, u kojima je navedeno da je rođen 18. oktobra 1964. u Kairu, Egipat. Egipatska ambasada u BiH, međutim, tvrdila je da je njegovo pravo ime Al Husseini Helmi Arman Ahmed, da je rođen 10. januara 1960., u mjestu Kene u Egiptu, te da ga vlasti te zemlje traže zbog povezanosti s terorističkim napadom u Luxoru u kojem je 1997. ubijeno 58 zapadnih turista i četvorica Egipćana. Esad Hećimović, "Ljeto kad su hapsili mudžahedine", BH Dani, br. 222, 7.9.2001. Magazin SAFF tvrdi da je, nakon izručenja Egiptu, Imad el-Misri, odnosno Eslam Durmo, za kojega se tvrdi da mu je pravo ime Usama Faragallah, 18. maja 2005. na sudu u Kairu osuđen na 10 godina zatvora i prisilan rad. Optužen da je "sa još 76 osoba prije 1988. sudjelovao u kaznenom djelu paljenja omanjeg skladišta alkohola u jednom malom mjestu kraj Kaira." Tvrdi se da je od protjerivanja iz BiH u Egipat, 5. oktobra 2001., držan u pritvoru glavnog štaba Državne sigurnosne službe na trgu Lazogli u Kairu, gdje je, navodno, mučen. "U Kairu", SAFF, br.73, 14. 5. 2005. Navodi iz ovog teksta u Saffu su dijelom proturječni jer se kao datum presude kairskog suda navodi 18. 5. 2005., a tekst se pojavljuje u izdanju SAFF-a, 14.5.2005.

Vlado Azinović |

45

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI "Ekstremizam je termin koji najviše rabe laici, sekularisti, a

"Ekstremizam je termin koji najviše rabe laici, sekularisti, a posebno novinari i kojemu nisu dali određeno značenje i određenu definiciju. Zašto?! Samo zato da bi ga mogli koristiti onda kad im odgovara i kad im treba… Danas ekstremistima nazivaju islamske alime, daije, mudžahide i one koji se bore na Allahovom putu. One koji su najnormalnija stvorenja danas na zemlji. Njih nazivaju ekstremistima i onda ih svrstavaju pod jednu zastavu. Pod zastavu terorizma kojeg također nikada nisu definisali ni objasnili. Nego je terorista danas svako onaj ko se bori za islam, ko poziva u islam… I nikog drugog ne nazivaju takvim imenima, osim muslimane. Ni Židove koji ubijaju muslimane u Palestini! Koji su uzurpirali muslimansku teritoriju, koji kolju muslimansku djecu. Ni Srbe, ni Hrvate, ni krstaše ostale koji su pravi teroristi. Niti države koje su pune terorista. Onih istinskih terorista i ubica svega onog što je dobro i što je ljudsko. A upozoravaju na nepostojeće teroriste. I kažu da ih se mora hapsiti i da se mora njihova dokumentacija provjeravati. I njihova državljanstva provjeravati.… Ne smijemo dozvoliti da na takav način hapse muslimane. Da ih u pidžamama izvode u zatvor, da ih deportuju, da ih zatvaraju, bez znanja, bez naše reakcije," poručivao je Bušatlić. 65

Događaji s kraja 2001. i početka 2002. uz ostalo su potvrdili kako je postao primjetniji i u nekim se lokalnim bošnjačkim zajednicama učvrstio utjecaj ideologije što su je tokom rata u Bosnu i Hercegovinu donijeli ratnici za vjeru i misionari iz arapskih zemlja. Koliko je time porasla opasnost od nastanka autohtonih terorističkih ćelija ili skupina za podršku pokretu međunarodnog džihada, ali i od razdora unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa, razmotrit ćemo u idućim poglavljima. No, prije toga spomenut ćemo još dva vrlo važna vanjska utjecaja u BiH, iz Saudijske Arabije i Irana.

12. IRAN I RAT U BIH

Skoro petnaest godina nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, za jedan broj analitičara i promatrača, svaka povezanost bošnjačkih vlasti s nekom islamskom zemljom i organizacijom - prije, za vrijeme i nakon rata do danas, i gotovo po automatizmu, potiče sumnju u stvarni cilj te veze i otvara prostor različitim tumačenjima, pa i teorijama zavjere. Najčešće spominjana je navodna sprega Irana, Bošnjaka, Hrvata, Sjedinjenih Država i međunarodnih džihadista, usmjerena protiv Srba. Neke činjenice, dosad neosporene, idu u prilog takvom tumačenju, kaže njemački publicist Jüergen Elsässer. "Tokom 1991. i 1992. Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici u NATO-u dopustili su predsjedniku Aliji Izetbegoviću da surađuje s fundamentalistima i mudžahedinima. Kada je 1993. godine Bill Clinton postao

65 Bušatlić je upozoravao da lažne optužbe na račun mudžahedina za ekstremizam i terorizam imaju jednostavno objašnjenje, odnosno da su represivne akcije protiv njih usmjerene samo zato što "želimo da… osvijetlimo ljudima istinu, da otkrijemo laž i spletke nevjernika i munafika (licemjera, dvoličnjaka) koji sada, u nekakvom miru, pod navodnim znacima, a to je nepostojeći mir - žele da ostvare ono što nisu ostvarili u ratu. Ono što nisu mogli puškom, sada hoće posebnom politikom da ovaj muslimanski narod istrijebe sa ovih prostora. Ili, u najmanju ruku, da ga udalje od islama, da ga odrode od njegovog bića, od njegovog identiteta, kako bi sutra stali u saff (red, špalir, najčešće - red vjernika tokom molitve u džamiji), zajedno s kjafirima (nevjernicima) i borili se protiv onih koje oni nazivaju teroristima".

Vlado Azinović |

46

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI predsjednik, izvršio je pritisak na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana

predsjednik, izvršio je pritisak na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i naložio mu da i dalje omogućava održavanje tog čudnog savezništva u Bosni, unatoč činjenici da su mudžahedini tamo napadali i hrvatska, a ne samo srpska sela. U 1994. je administracija predsjednika Clintona zažmirila na tajne isporuke iranskog oružja mudžahedinima u Bosni. Potom 1995. i sama američka administracija je počela dopremati oružje na bosansko ratište kako bi podržala mudžahedine i muslimanske borce. To je rađeno posredstvom tvrtke Military Professional Resources Incorporated (MPRI), koja je potpisala ugovor s Pentagonom. MPRI je avionima do Tuzle prevozio oružje koje je prethodno u Hrvatsku stiglo iz Irana i drugih islamskih zemalja," tvrdi Elsässer.

Danas dostupne činjenice ipak ukazuju na nešto drugačiji slijed događaja. Izvjesno je, naime, da su savjetnici predsjednika Billa Clintona u najmanje tri navrata odbili prijedlog State Departmenta da se, preko američkih saveznika u islamskome svijetu, tajno dopremi oružje Armiji BiH, te da je Bijela kuća 1994. odbila ponudu tadašnjeg direktora CIA-e R. Jamesa Woolseya, da sama Agencija direktno dostavi oružje u BiH. 66 Kada je krajem aprila 1994., konačno, dopustila uspostavu kanala za dopremu iranskog oružja preko Hrvatske za Armiju Bosne i Hercegovine, Clintonova administracija je to učinila u promijenjenim okolnostima i pritješnjena političkom nuždom. Amerika nije mogla svojom vojskom intervenirati i tako osigurati opstanak Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ako je jedini način da se to postigne pretpostavljao kršenje međunarodnog embarga na izvoz oružja za BiH, u Washingtonu se vjerovalo da je onda bolje da ga prekrši Iran nego li Sjednjene Države, kaže Ron Neitzke, u to vrijeme pomoćnik američkog ambasadora u Zagrebu.

"Zaključivši u martu 1994. Washingtonski sporazum, koji je, barem na papiru, stvorio bošnjačko-hrvatsku Federaciju, administracija je tom kosturu buduće države morala dodati i malo mišića. No, Washington se još ni tada nije bio voljan značajnije angažirati u Bosni. Administracija je bila spremna učiniti doslovce bilo što samo da bi izbjegala izravno uplitanje. ‘Bilo što’ je uključivalo dopuštenje Irancima, koje inače javno optužujemo za podršku terorizma, da uspostave bliske odnose s hrvatskom vladom i uz njezinu pomoć počnu dopremati oružje u Bosnu. Alternativa je mogla biti samo isporuka američkog oružja. Bez obzira što su čelnici administracije i sam predsjednik Clinton duboko vjerovali kako bi to bilo moralno opravdano, nitko u Washingtonu nije bio spreman na takav korak. Zato, kada nas je predsjednik Tuđman pitao može li dopustiti Irancima da preko Hrvatske snabdijevaju Bošnjake oružjem, mi nismo rekli ‘ne’. Tako se počeo razvijati za nas neugodan odnos između Hrvatske i Irana koji nije uključivao samo protok oružja za Bosnu, nego i suradnju u drugim oblastima, a na kraju je doveo do pojave, ne samo u Bosni nego i u Hrvatskoj, pripadnika terorističkih skupina koje je podržavao Iran. Takav se razvoj mogao predvidjeti pa

66 Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake odbio je ove prijedloge jer je strahovao od mogućih pravnih posljedica takvih tajnih operacija ukoliko se za njih dozna, kao i od reakcije američkih saveznika čiji su vojnici bili raspoređeni u mirovnoj Misiji UN u BiH, prije svih Velike Britanije i Francuske, koje su se protivile bilo kakvoj dopremi oružja u BiH. Više o ovome u tekstu: James Risen i Doyle McManus, "U.S. Had Options to Let Bosnia Get Arms, Avoid Iran," Los Angeles Times, 14.7.1996.

Vlado Azinović |

47

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI i sada služi kao trajno i uznemirujuće podsjećanje na

i sada služi kao trajno i uznemirujuće podsjećanje na jednu lošu političku odluku," kaže Ron Neitzke.

Iran je predložio Hrvatskoj da kao nadoknadu za prijevoz oružja za Armiju BiH preko njezinoga teritorija zadrži trećinu oružja od svake isporuke. U Zagrebu su se tada pripremali planovi vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom tamošnjih pobunjenih Srba, pa se takva ponuda hrvatskim vlastima učinila istodobno privlačnom i opasnom. 67 Odluku je trebalo potkrijepiti mišljenje administracije iz Washingtona, zatraženo posredstvom Petera Galbrighta, američkog ambasadora u Zagrebu. Nakon kratkih konzultacija, čelnici administracije poručili su Galbraightu da Hrvatima kaže kako o tome pitanju "nije dobio nikakve instrukcije," kaže Anthony Lake, tadašnji savjetnik predsjednika Clintona za nacionalnu sigurnost, na čiju je preporuku usvojen ovakav stav. "Nama nije rečeno da se radi o isporukama oružja iz Irana, nego iz islamskih zemalja. Zapravo, jedan od važnih razloga zbog kojega smo htjeli zaustaviti bosanski rat, bila je namjera da suzimo prostor za prodor i jačanje iranskoga utjecaja u tom dijelu Europe. Međutim, u toj je fazi rata bilo važno omogućiti bošnjačkoj strani da dobije oružje, odnosno ne preporučiti hrvatskoj vladi koja nam se obratila za savjet, da spriječi isporuke toga oružja preko svoga teritorija do Bosne. Bili smo u teškoj dilemi. Da smo kazali Hrvatima - ok, imate zeleno svijetlo da propustite oružje, sudjelovali bismo u kršenju embarga Ujedinjenih naroda na uvoz oružja u BiH. Nismo bili u poziciji da izdamo takvu instrukciju. Da smo rekli Zagrebu - blokirajte prolaz oružja i ne dajete da ono prođe u Bosnu, dodatno bi se produžilo uspostavljanje vojne ravnoteže na terenu, ugrozilo bi se hrvatsko-bošnjačko savezništvo i opstanak Federacije BiH kojom se ta ravnoteža pokušala uspostaviti i održati. Na kraju smo nekako ‘izvrdali’ i, gledano unatrag, nemam razloga da žalim što smo naložili našem ambasadoru u Zagrebu da kaže predsjedniku Tuđmanu kako na njegov upit nije dobio nikakve instrukcije iz Washingtona. Bilo kakva druga odluka u tom trenutku bila bi još štetnija", kaže Lake. 68

67 Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, šef obavještajne zajednice (i njegov sin) Miroslav Tuđman, te ministar vanjskih poslova Mate Granić bili su protiv otvaranja iranskog kanala za dopremu oružja Armiji BiH, uglavnom zbog nepovjerenja prema Bošnjacima, odnosno, muslimanima, čije vojno jačanje vlasti u Zagrebu tada nisu smatrale poželjnim. S druge strane, ministar obrane Gojko Šušak smatrao je kako treba omogućiti priliv iranskog oružja jer se želio domoći iranskih raketa zemlja-zemlja, srednjega dometa, koje bi omogućile Hrvatskoj da napadne ciljeve u Srbiji, u slučaju da Beograd pokuša vojno odgovoriti na predstojeće akcije hrvatske vojske u Slavoniji i Krajini. Šuškov stav je na kraju prevladao i isporuke iranskog oružja za BiH počele su već u maju 1994. Kada Šušak, konačno, 1995. s Irancima dogovara isporuku željenih raketa Hrvatskoj, morao ih je otkazati, na izričit zahtjev Sjedinjenih Država.

68 Anthony Lake, razgovor s autorom, Washington D.C., 23.9.2002. Kada je ambasador Galbright u Zagrebu rekao predsjedniku Tuđmanu kako iz Washingtona "nije dobio nikakve instrukcije" o mogućem hrvatskom odgovoru na iransku ponudu, Tuđman je ostao zbunjen i nije razumio što to znači. "Obratite pažnju na ono što vam nisam rekao," kazao mu je tada Galbright, jasno sugerirajući kako Washington nema ništa protiv isporuka oružja za BiH. Više o ovome, u tekstovima: Maud Beelman, "America's 'Tacit Cooperation' with Iran in Arming the Bosnians," APF Reporter, Vol.18 #2, (1996) i "Fingerprints: Arms to Bosnia, the real story," The New Republic, 28.10.1996. Vidi i James Risen i Doyle McManus, isto.

Vlado Azinović |

48

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI U takvim okolnostima su počele iranske isporuke oružja preko

U takvim okolnostima su počele iranske isporuke oružja preko Hrvatske za Armiju BiH. CIA procjenjuje da je od maja 1994. do januara 1996. tim kanalom u Bosnu i Hercegovinu dopremljeno oko 14.000 tona oružja, vrijednog između 100 i 200 miliona dolara. Službenik Agencije koji je imao pristup "operativnim izvještajima" o sadržaju pošiljki, tvrdi da su one dolazile skoro svake sedmice i da su uglavnom sadržavale pješačko naoružanje i municiju, te veliki broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. 69 U pratnji tajnih iranskih pošiljki oružja za Armiju Bosne i Hercegovine stizali su pripadnici Qods formacije Iranske revolucionarne garde, koji su imali iskustvo u naoružavanju i uvježbavanju militantnih bliskoistočnih skupina, poput šiitskog Hezbollaha u Libanonu. Uz njih, prvo u Hrvatsku, a potom i u Bosnu, stigli su i pripadnici militantnih bliskoistočnih skupina. I dok su jedni odlazili s transportima oružja u BiH, drugi su počeli svakodnevno promatrati američku ambasadu u Zagrebu, slijediti kretanje njezina osoblja i članova njihovih obitelji. Amerikanci, koji su "zažmirili" pred iranskim transferom oružja preko Hrvatske za Bosnu, postali su, skoro preko noći, metom ekstremista koji su doputovali s ovim oružjem, kaže Neitzke.

"Bio sam tada zamjenik šefa naše misije u Zagrebu i, kada ambasador Galbraight nije bio u Hrvatskoj, obavljao sam dužnost ambasadora. Potpuno sam bio svjestan rastuće terorističke prijetnje kojoj je bila izložena američka zajednica u Hrvatskoj. Poduzeli smo sve korake koje smo mogli kako bismo zaštitili osoblje ambasade i članove naših obitelji, a osjećali smo se sve više izloženima. Problem je bio u sljedećem. Da smo se obratili za pomoć hrvatskoj vladi i zatražili prekid odnosa s Iranom, ona bi morala zatvoriti iranski kanal za dopremu oružja u BiH. Tada bismo se našli u situaciji da sami šaljemo oružje u Bosnu i tako prekršimo embargo, što još uvijek nismo bili spremni učiniti. Dakle, povećana opasnost kojoj su bili izloženi američki diplomate i njihove obitelji u Zagrebu bila je na neki način cijena koju smo morali platiti zbog toga što nismo tražili od Hrvata da prekinu isporuke iranskoga oružja za Bosnu. Iako je sigurnosna situacija postajala sve napetija, od vlasti u Zagrebu nikada nismo zatražili da poduzmu takvo što," kaže Neitzke. Prema više izvora, tek otvorenim kanalom za dopremu oružja preko Hrvatske, za samo nekoliko sedmica u BiH je stiglo oko 400 pripadnika iranske Revolucionarne garde (pasdarani), te pripadnika iranske obavještajne službe VEVAK (Vezarat-e Ettela'at va Amniat-e Keshvar - Ministarstvo za obavještajnu djelatnost i nacionalnu sigurnost). Dvije sedmice nakon što su Washington i Zagreb dali dopuštenje za početak isporuka, UNPROFOR je izvijestio o pojavi jedinice Iranske revolucionarne garde koja samostalno djeluje u Bosni. Nekoliko dana ranije, Iran je za svog prvog ambasadora u BiH imenovao Mohammeda Taheriana, koji je ranije bio na službi u

69 M. Beelman, isto. International Media Corrporation (London) tvrdi da je u isporukama iranskog oružja za Armiju BiH bilo i višecjevnih raketnih bacača i municije za njih, uključujući 107 mm i 122 mm rakete proizvedene u Kini, kao i višecjevne bacače raketa (VBR-230) proizvedene u Iranu. International Media Corrporation Defense and Strategy Policy, "US Committs Forces, Weapons to Bosnia", London, 31.10.1994. Za detaljan opis, vidi Michael Chossudovsky "Osamagate", Center for Researcg on Globalisation. 9.10.2001.

Vlado Azinović |

49

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Afganistanu pobunjenicima. 7 0 u vrijeme kada su vlasti

Afganistanu

pobunjenicima. 70

u

vrijeme

kada

su

vlasti u

Teheranu

tajno

dopremale

oružje

tamošnjim

Iako se u više izvora iranski utjecaj u BiH u to vrijeme dovodi u vezu i izjednačava s onim koji su ga imali strani mudžahedini i misionari, on se ipak znatno razlikuje. Iranci su, najčešće kao vojni i obavještajni instruktori, pružali takozvani know-how i bili integrirani u obrambene i sigurnosne strukture vlade u Sarajevu. Pripadnici Revolucionarne garde djelovali su uglavnom kao vojni savjetnici, dok su djelatnici VEVAK-a pomagali obuku pripadnika većinski bošnjačke tajne službe – Agencije za informacije i dokumentaciju (AID), za koju zapadne obavještajne službe tvrde da je bila odgovorna isključivo Aliji Izetbegoviću i njegovoj Stranci demokratske akcije. U toj funkciji je, čini se, bio i Centar MUP-a BiH na Pogorelici, kod Fojnice, u kojem su iranski instruktori provodili program obuke policijskih snaga za antiterorističku borbu. Kada su pripadnici međunarodnih snaga (Implementation Force - IFOR), u februaru 1996., izveli desant na taj centar, IFOR i mediji tvrdili su kako se radi o logoru za obuku islamskih terorista, kaže Esad Hećimović. "U toku rata i prvim godinama nakon rata, najviše se govorilo o mogućoj iranskoj povezanosti s terorizmom. Međutim, ono što bitno razlikuje iransko djelovanje unutar BiH i djelovanje ranije spomenutih mudžahedinskih grupa je to kako su jedni i drugi surađivali s Vladom BiH, odnosno s vojnim strukturama. Kamp u Pogorelici je upravo primjer toga. Vlada BiH je u tom trenutku tvrdila da je to njen kamp u kome su ti stranci - iranski stručnjaci - bili prisutni kao instruktori. U drugim slučajevima, radi se isključivo o kampovima islamskih vojnih dobrovoljaca i misionara, u kojima su Bosanci, odnosno Bošnjaci, jedino bili prisutni kao polaznici različitih religijskih ili vojnih kurseva. U vrijeme kad se to dešavalo, vojni komandanti u tim područjima uopšte nisu znali za te mudžahedinske kampove i nisu ni na koji način učestvovali u njima," kaže Hećimović. 71

Nema sumnje da je Iran imao i još uvijek ima vrlo konkretne interese u Bosni i Hercegovini. Kada je 1978. izveo revoluciju i uspostavio Islamsku Republiku, njezin osnivač, ajatolah Homeini, objavio je kako Iran "neće stati sve dok cijelim svijetom ne bude odjekivalo: ‘Nema boga do Allaha, a Muhammed je njegov Poslanik.’" Poput Saudijske Arabije i Iran sebe

70 Za detaljan opis ovih događaja, vidi: U.S. Congress. Senate. Select Committee on Intelligence Report on Iranian/Bosnia Arms Transfers: U.S. Actions Regarding Iranian and Other Arms Transfers to the Bosnian Army, 1994-1995. Washington, D.C.: November 1996. Vidi također: James Risen, "Iran Gave Bosnia Leader $500,000, CIA Alleges: Classified Report Says Izetbegovic Has Been ‘Co-opted,’ Contradicting U.S. Public Assertion of Rift," Los Angeles Times, 31. 12. 1996. Odluka administracije predsjednika Clintona da dopusti prolazak iranskih isporuka oružja za BiH, postala je jedna od glavnih tema u kampanji Republikanske stranke pred predsjedničke izbore 1996, a cijeli je slučaj detaljno istražilo senatsko povjerenstvo. Republikanci su tvrdili da je administracija nepromišljeno dopustila širenje i jačanje iranskoga utjecaja u BiH. Bill Clinton je ipak pobijedio na izborima, a jedina žrtva ovoga slučaja bio je njegov dotadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake, kojega Senat, zbog afere s iranskim oružjem za BiH, nije želio potvrditi kao predsjednikovog kandidata za novog direktora CIA-e.

71 Bosanski i iranski izvori tvrdili su da je u Pogorelici provođen "klasični program obuke policijskih snaga za antiterorističku borbu i akcije hvatanja ratnih kriminalaca."

Vlado Azinović |

50

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI smatra liderom islamskoga svijeta i širenje islama smatra svojom

smatra liderom islamskoga svijeta i širenje islama smatra svojom ustavnom obavezom. 72 Međutim, dvije zemlje, kao i dva načina prakticiranja iste vjere, duboko su suprotstavljeni. Neki Al-Kai’di bliski krugovi unutar sigurnosnih službi Saudijske Arabije do danas vjeruju da je upravo iranska obavještajna služba organizirala ubojstvo Abdullaha Azzama, čelnika mudžahedinskog pokreta u Afganistanu i osnivača Al-Kai’de. Zato, kada se radi i o bosanskohercegovačkome ratu, smještanje Irana, Saudijske Arabije, Al-Kaide, bosanskih mudžehedina, Armije BiH i Amerike u isti koš, posljedica je neznanja i stereotipa koji vladaju na Zapadu, kaže Evan F. Kohlmann, autor knjige Al-Kai’din džihad u Evropi:

Afganistansko-bosanska mreža.

"Iz perspektive nekoga sa Zapada, činjenica da je netko šija ili sunija, ne znači mnogo, za njega su svi muslimani isti. No, takav je pristup potpuno kriv. Radikalne šije i radikalne sunije, naprosto se ne podnose! Mi smo godinama opsjednuto vjerovali da su Iran i Al-Kai’da saveznici. Međutim, to nikada nije bio slučaj. Jedno kratko vrijeme, tokom 1992. i 1993. oni su, na neki način, koristili iste izvore. No, upravo 1993. među mudžahedinima u Bosni se počelo širiti vrlo jako antišiitsko raspoloženje. To je išlo do te mjere da bi pojedinci koji bi slučajno iskazali bilo kakvu simpatiju prema ajatolahu Homeiniju ili nekome drugom iranskome čelniku, bili odmah izbačeni iz jedinice. Prema Al-Kai’dinim dokumentima iz Bosne, u najmanje jednom slučaju je čovjek ubijen hicem u glavu zbog sumnje da je špijunirao za Iran. O dubini toga raskola i mržnji između radikalnih šija i sunija svjedočimo u posljednje vrijeme u Iraku. Filozofiju i taktiku kakve sljedbenici Abu Musaba al-Zarqawija, i nakon njegove smrti, provode protiv iračkih šija, prvi put su osmislili i primijenili vehabije i selefisti tokom rata u Bosni. Jedino što tamo nije bilo toliko šija," kaže Kohlmann.

Iranski utjecaj u BiH na različite se načine nastavio i neposredno nakon rata i doveo do otvorenoga špijunskog rata sa Sjedinjenim Državama, osobito tokom 1996. 73 Dvije su se zemlje u to vrijeme borile za prevlast u utjecaju na bošnjačku stranu i na različite su načine nastojale pridobiti naklonost bošnjačkih čelnika. CIA tako tvrdi da su Iranci predali Aliji Izetbegoviću najmanje 500.000 dolara (dvije torbe sa po 250.000 dolara u svakoj), za pomoć njegovoj i kampanji Stranke demokratske akcije pred izbore održane 14. septembra 1996. U izvještaju CIA-e tvrdi se da je Iran pridobio Izetbegovića i "doslovce ga stavio na svoj platni spisak." Administracija u Washingtonu stavila je do znanja Izetbegoviću kako iransku donaciju smatra "neprihvatljivom," ali je kasnije ipak odobrila nastavak ranije suspendiranoga, 100 miliona dolara vrijednog programa pomoći Vojsci Federacije BiH koji

72 "Sva sekularna vlast, bez obizira u kojoj formi, djelo je Sotone", pa muslimani se moraju boriti da se ona zaustavi," objavio je nedugo nakon islamske revolucije u Iranu njezin vođa ajatolah Homeini. Više o ovome u:

Angus Deming, "The Khomeini Enigma", Newsweek, 31.12.1979.

73 Sukobi obavještajnih službi SAD i Irana počeli su još tokom rata. Zanimljiv opis prilika iz tog vremena, u osobnoj je ispovijesti dao operativac CIA koji je sredinom 1995. ubačen u Sarajevo. Vidi tekst: H.K Roy, "Betrayal in the Balkans: Undercover CIA Officer Introduced to Iranian Intelligence," World and I, 1.8.2001. No. 8, Vol. 16: 275. Vidi i sarajevskim reakcijama dopunjen prijevod ovog teksta: Esad Hećimović, "Ugljen me je prodao Irancima," BH Dani, br. 221, 31.8.2001. Krajem septembra 1996., u Sarajevu je ubijen i jedan od visokih dužnosnika AID-a. Njegovo ubojstvo nije nikada razjašnjeno a neki izvori dovode ga u vezu s američko- iranskim obavještajnim ratom u BiH.

Vlado Azinović |

51

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI je, uz ostalo, imao za cilj suzbiti daljnji iranski

je, uz ostalo, imao za cilj suzbiti daljnji iranski utjecaj na vojne strukture Federacije BiH. 74 Program "Opremi i obuči", koji je po ugovoru s američkom vladom provodila tvrtka Military Professional Resources Incorporated (MPRI), prekinut je krajem 1996., nakon što je administracija iz Washingtona tražila od vlasti u Sarajevu da otkažu gostoprimstvo iranskim vojnim i obavještajnim instruktorima i savjetnicima, te da smijene bošnjačke dužnosnike koji su smatrani ‘iranskim ljudima’. 75 Brod s tenkovima, helikopterima, teškim i pješačkim naoružanjem i opremom danima je, usidren ispred luke u Pločama (Hrvatska), čekao na istovar koji je bio uvjetovan ispunjenjem američkog zahtjeva o smjeni zamjenika ministra obrane u Vladi Federacije BiH Hasana Čengića, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH. No, i nakon Čengićeve smjene, američki obavještajci su tvrdili da je najmanje jedan član Vlade Federacije BiH agent iranske obavještajne službe VEVAK. 76 Za razliku od Irana, čiji su kontakti i pomoć bili više usmjeravani službenim kanalima i namijenjeni ministarstvima obrane i unutarnjih poslova u Sarajevu, utjecaj što ga je u Bosni i Hercegovini u posljednjih petaestak godina, na razne načine, ostvarila Saudijska Arabija, znatno je primjetniji i po svemu sudeći – dugotrajniji.

74 James Risen, "Iran Gave Bosnia Leader $500,000, CIA Alleges: Classified Report Says Izetbegovic Has Been ‘Co-opted,’ Contradicting U.S. Public Assertion of Rift," Los Angeles Times, 31.12.1996. Početak programa "Opremi i obuči" 9. 7. 1996. je službeno označio američki predsjednik Bill Clinton. Prethodno je (26.6.1996.) administracija potvrdila da su vlasti u Sarajevu prekinule obavještajne i vojne veze s Iranom, kao i da preostali dobrovoljci iz islamskih zemalja ne predstavljaju "organiziranu prijetnju", a 9. 7. 1996. Parlament Federacije BiH usvojio je novi zakon o obrani koji je predviđao formiranje zajedničkih bošnjačko-hrvatskih snaga. Kada su formalno bili ispunjeni svi preduvjeti, Clinton je objavio početak programa čiji je cilj "uspostaviti vojnu ravnotežu među ranije zaraćenim stranama i tako osigurati da nakon odlaska IFOR-a nijedna od njih ne bude ohrabrena da obnovi neprijateljstva." Kada je program "Opremi i obuči" službeno okončan 2002., njegova ukupna vrijednost, u dostavljenom vojnom materijalu i pruženim uslugama, procijenjena je na 500 miliona dolara. Udio Sjedinjenih Država je bio preko 100 miliona, dok su ostatak donirale vlade Bruneja, Egipta, Njemačke, Jordana, Malezije, Katara, Saudijske Arabije, Turske i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Za više pojedinosti vidi: State Department, Daily Briefing of October 30, 2002, Bosnia and Herzegovina: Completion of Military Train and Equip Program (Richard Boucher, Spokesman); Lauren Van Metre and Burchu Akan, "Dayton Implementation: The Equip and Train Program", USIP, Special Report, no. 25, September 1997; Allison Mitchell, U.S. Now Ready to Supply and Train Muslim-Croat Federation Forces, New York Times, 10.7.1996; "U.S. to Help Train, Equip Bosnia", American Forces Press Service, 10.7.1996.

75 Alija Izetbegović je u više navrata bio pod vrlo jakim pritiskom Amerikanaca koji su tražili ispunjenje ovih uvjeta. Nekoliko dana nakon sastanaka u Rimu s Richardom Holbrookeom i generalom Georgeom Joulwanom, koji su tražili prekid veza s Iranom, Izetbegović, u proljeće 1996., doživio je infarkt. Esad Hećimović, "Ugljen me je prodao Irancima".

76 J. Risen, isto. Vidi također: John Pomfret, "Bosnian Officials Involved in Arms Trade Tied to Radical States," Washington Post, 22.9.1996. Američki dužnosnici su tražili od vlasti u Sarajevu da smijene i ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH Bakira Alispahića, za kojega su smatrali da je omogućio jačanje iranskog prisustva u policijskim i obavještajnim strukturama u BiH i posebno mu zamjerali ranije spomenuti slučaj Pogorelica.

Vlado Azinović |

52

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI 13. SAUDIJSKA ARABIJA I RAT U BIH Tokom posljednjega

13. SAUDIJSKA ARABIJA I RAT U BIH

Tokom posljednjega rata, u Bosni i Hercegovini su se isprepreli, nerijetko i sukobili interesi različitih vanjskih faktora. No, malo koji je ostavio tako dubok trag kao onaj koji je dolazio iz ili u ime Saudijske Arabije, koja je i u tome ratu imala vrlo konkretan interes. Povijest zemlje čiji vladari sebe nazivaju "čuvarima najsvetijih mjesta islama" ukazuje na moguće motive. U vrijeme kada je nastao, ranije spomenuti savez što su ga sredinom 18. stoljeća sklopili Muhammed Ibn Abd Al-Wahhab, osnivač vehabijskog pokreta, i Muhammad bin Saud, utemeljitelj "kuće Sauda", buduće saudijske kraljevske dinastije, bio je pakt provincijskog vjerskog reformatora (po nekima, fanatika) i vođe pustinjskog plemena. No, taj je savez položio temelj nastanku države čiji je teritoriji kroz idućih više od 200 godina zaokružen osvajačkim pohodima "kuće Sauda" i širenjem vehabizma – njezine službene religije. 77 Danas se vjeruje da je ovaj spoj omogućila jedna od ključnih postavki vehabizma, koja tvrdi da su muslimani koji ne vjeruju u ovakvo tumačenje islama zapravo nevjernici i otpadnici protiv kojih su nasilje i džihad ne samo dopušteni nego obavezni, kaže Stephen Schwartz. 78

"Postoji više paranoičnih teorija zavjere o tome kako je nastao taj savez, a jedna koja je posebno raširena među Turcima, sugerira kako je Ibn Abd Al-Wahhaba na ovakve ideje naveo jedan britanski protestantski misionar koji mu je savjetovao da Arapi, ukoliko žele obnoviti moć unutar Osmanskog carstva, trebaju prihvatiti jedan izrazito fundamentalistički i puritanistički model islama, nalik na protestantski kalvinizam." kaže Schwartz. Dvije godine nakon što je vehabizam postao njezinom službenom religijom, "kuća Sauda" je 1746. pokrenula džihad protiv susjednih muslimanskih plemena koja su odbila prihvatiti njezinu vlast. Sve do ’20-ih godina prošloga stoljeća povijest "kuće Sauda" ispunjena je kampanjama koje su imale za cilj politički i teološki pokoriti druge muslimane. Vehabizam je tada pružao ideološko opravdanje za sva osvajanja, iako Kur’an izričito zabranjuje prisilu u vjeri. Ibn Abd Al-Wahhab je otpadnicima od vjere proglasio i muslimanske vladare najsvetijih mjesta islama Mekke i Medine, te tako osigurao legitimitet pohodima "kuće Sauda" na te gradove i njihovo konačno zaposjedanje. 79 Širenju vehabizma odnosno selefizma, u moderno vrijeme, uglavnom su doprinijeli kriza legitimiteta u islamskome svijetu u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća i novac od izvoza saudijske nafte. Dugotrajna kriza i pad moći Otomanskog carstva okončani su 1924., kada je Mustafa Kemal (Ataturk) uspostavio sekularnu republiku u Turskoj. Nestanak preko noći stoljetnoga simbola moći islamskoga svijeta i civilizacije, pa jačanje europske kolonijalne vlasti na većem dijelu toga svijeta, potakli su nastanak revolucionarnih pokreta i ideologija koje su nastojale odrediti mjesto islama i obnoviti njegovu nekadašnju slavu. Od "Muslimanske braće" Hasana el-Banne, preko ideologa poput Sayyida Abul Ala

77 Današnja saudijska kraljevska obitelj pripada "kući Sau’da," dok dužnost vrhovnog vjerskog autoriteta u toj zemlji Velikog muftije, obavljaju nasljednici Ibn Abd Al-Wahhaba. Za detaljniji opis ove veze i općenito povijesti Saudijske Arabije i vehabizma, vidi Stephen Schwartz, The Two Faces of Islam.

78 Taj postulat je sam u suprotnosti s Kur’anom koji kaže da je pozivanje na džihad protiv drugih muslimana zabranjeno, kao i to da je vjera svakoga muslimana neupitna sve dok sud o njoj ne izrekne sam bog.

79 Više o ovome u tekstu profesora Rešida Hafizovića: "Oni dolaze po našu djecu", Oslobođenje, 25.11.2006.

Vlado Azinović |

53

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Maududia i Sayyida Qutba, do ekstremnog deobandijskog pokreta u

Maududia i Sayyida Qutba, do ekstremnog deobandijskog pokreta u južnoj Aziji, radikalni, revizionistički islamski pokreti ojačali su svoje prisustvo u drugoj polovici 20. stoljeća. 80 Potom su se ‘70-ih i ‘80-ih godina na Bliskome istoku počele pojavljivati militantne skupine poput "Al-Jihada" i "Al-Gamaa al-Islamiya" u Egiptu ili Fronte nacionalnog spasa u Alžiru. Svi ovi pokreti muslimansko političko čelništvo svojih zemalja smatraju nelegitimnim i nastoje ga oboriti silom. I dok su vlasti Egipta i Alžira pokušavale ugušiti ove pokrete represijom, Saudijska Arabija im je pružala financijsku pomoć i utočište. Iako ove skupine i pokreti nisu bili izvorno vehabijski odnosno selefijski, ideološke razlike su bile neznatne, pa se između ekstremista i njihovih vehabijskih sponzora i zaštitnika u Saudijskoj Arabiji razvijala posebna sinergija, kaže Edina Bećirević, viši asistent na Sigurnosnim studijima Fakulteta za kriminalistiku u Sarajevu.

"Poznato je da je vehabizam zvanična religija Saudijske Arabije i da je izvoz vehabizma intenziviran 1979., kada je došlo do sukoba između saudijske kraljevske porodice i tih takozvanih radikalnih vehabija. Pretpostavlja se da je, po nagovoru Sjedinjenih Američkih Država, ovim ekstremnim, radikalnim vehabijama omogućena finansijska potpora kako bi vehabizam izvozili širom islamskog svijeta. Navodno je napravljena neka vrsta pogodbe u

80 Učenje Sayyida Qutba (1906-1966) bilo je sastavni dio ideološke poduke u afganistanskim logorima za uvježbavanje mudžahedina, prisjeća se Omar Nasiri (O. Nasiri, Inside the Jihad). Qutb je isprva podržavao revoluciju kojom je Gamal Abdel Nasser 1952. zbacio monarhiju u Egiptu i postavljen je za savjetnika za kulturu pri Revolucionarnom komitetu nove vlade. Kao i mnogi drugi, očekivao je da će Nasser uspostaviti islamsku državu. Kako se to nije dogodilo, Qutb je podržao Muslimansku braću, ekstremnu organizaciju koja je bila protivnik novog režima i koja je pokušala likvidirati Nassera, ali atentat nije uspio, pa je or ganizacija zabranjena 1955., a više njezinih članova, među kojima i Qutb, bili su uhapšeni. U zatvoru je napisao dvije najvažnije knjige, U sjeni Kur’ana (Fi zilal al Qur’an) i Znakovi pored puta (Ma’alim fi-l-Tariq). Pušten kratko na slobodu 1964., ali ponovo uhapšen, osuđen i pogubljen vješanjem 1966. Qutb je vjerovao da je Islam cjelovit sistem moralnih vrijednosti, pravde i vladavine, a da su šerijatski zakoni i principi glavni temelji na kojima počiva društvo. Odbacio je tumačenja nekih muslimanskih reformatora koji su se zalagali za prihvaćanje demokracije i izbora, kao utemeljnih u Kur’anu, a zalagao se za "pravičnu diktaturu", kao najizvorniji oblik vladavine u islamu u kojem se vladar o nekim pitanjima savjetuje s podanicima (kroz savjetodavno tijelo – Shuru). Qutb je tvrdio da se islamski svijet, napuštanjem šerijatskog prava, vratio u stanje neznaboštva, predislamskog poganstva (Jahiliyya) i da su sve neislamske države nelegitimne, uključujući i Egipat. Za borbu potiv takvog stanja Qutb je predlagao formiranje revolucionarnog pokreta koji bi djelovao dvostruko – propovijedanjem vjere i fizičkim uništenjem, kroz džihad, temelja na kojima počiva stanje neznaboštva. Vjerovao je da će taj napredni pokret rasti sve dok na jednom mjestu ne uspostavi istinsku islamsku zajednicu koja će se potom širiti na ostale muslimanske zemlje i, na kraju, na čitav svijet. Qutb je upozoravao da će istinski islam transformirati sve aspekte društva i iz njega otkloniti sve neislamsko, ali i da će borba protiv Židova i Zapadnjaka biti teška i donijeti muslimanima život ispunjen siromaštvom, teškoćama, frustracijama, mukom i žrtvama. Iako su i raniji islamski učenjaci poredili odstupanja od izvornog islama u društvima u kojima su živjeli s predislamskim razdobljem neznaboštva te poticali na vjersku obnovu kroz povratak temeljima vjere, Qutb je bio prvi koji je takve poglede uobličio kao ideologiju – qutbizam. Vjeruje se da je upravo njegova tvrdnja da su muslimani koji slijede takozvani tradicionalni islam odrođeni od istinske vjere i kao takvi otpadnici, otvorila vrata tekfiru (takfir) – proglašenju muslimana za nevjernike i legalizaciji nasilja protiv svakoga tko ne slijedi "izvorni islam". Qutbovi kritičari tvrde da upravo njegovo učenje služi kao poticaj i opravdanje za unutrašnje napetosti u muslimanskim društvima, ali i za terorizam. Za potpuniji uvid u političku filozofiju Sayyida Qutba, vidi: Adnan A. Musallam, From Secularism to Jihad: Sayyid Qutb and the Foundations of Radical Islam, Westport, CT: Praeger, 2005.

Vlado Azinović |

54

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI vezi s ovim izvozom vehabizma kako bi se bijes

vezi s ovim izvozom vehabizma kako bi se bijes vehabija skrenuo sa saudijske kraljevske porodice i uticaja koji Sjedinjene Američke Države imaju u samoj Saudijskoj Arabiji. Činjenica je da nakon 1979., Saudijska Arabija svoju pomoć zemljama u kojima je većinsko muslimansko stanovništvo uslovljava izvozom vehabizma. To je, naime, očigledno slučaj i u BiH. Recimo, ako Saudijska Arabija ovdje finansira izgradnju džamije, onda je ona izgrađena po njihovim arhitektonskim mjerilima. U toj džamiji se propagira vehabizam što je poprilično doprinijelo radikalizaciji jednog, na sreću, veoma malog procenta bosanskih muslimana. Saudijska Arabija je, naravno, veliki donator i darovala je veliki novac Bosni i Hercegovini tokom i nakon rata. Međutim, sve je to na neki način uslovljeno izvozom vehabizma, jer mi tek nakon rata imamo vidljivije prisutan vehabizam među bosanskim muslimanima," kaže Edina Bećirević. Dodatan poticaj izvozu ove ideologije došao je tokom ’70-ih godina prošloga stoljeća, kada počeo je ogroman priliv novca od izvoza saudijske nafte. Dok je još 1970., godišnji prihod od prodaje ovoga energenta vlastima u Rijadu donio prvu milijardu dolara, deset godina kasnije, 1980., dobit je iznosila 116 milijardi. Od tada, pa do danas, Saudijska Arabija svake godine u prosjeku daje oko 5 milijardi dolara nepovratne pomoći za "islamske aktivnosti" u drugim zemljama svijeta. Poređenja radi, na vrhuncu moći i u najžešćem razdoblju Hladnoga rata, nekadašnji je Sovjetski Savez na propagandne aktivnosti godišnje trošio milijardu dolara. 81 Od početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. i do 2002., za podršku "islamskim aktivnostima" u toj zemlji, Saudijska Arabija je, po službenim saudijskim izvorima, potrošila oko 600 miliona dolara. Od toga je za izgradnju Centra Kralj Fahd u Sarajevu, prema nekim izvorima, utrošeno oko 9 miliona dolara. 82 Uz to saudijske vlasti

81 "Tek kada su prihodi od nafte počeli stvarati pravo bogatstvo, Kraljevstvo je moglo ispuniti svoju želju da širi riječi islama u svaki kutak svijeta," navodi se u jednoj publikaciji Vlade Saudijske Arabije iz 2002. Za više o ovome, vidi: U.S. Senate Subcommittee on Terrorism, Technology and Homeland Security, Wahhabism: State- sponsored Extremism Worldwide, Testimony by Dr. Alex Alexiev, Senior Fellow, Center for Security Policy,

26.6.2003.

82 Alex Alexiev, "The End of an Allience: It’s time to tell the House of Saud Goodbye." National Review, 28.10.2002. Vidi također: William Kole, "Terrorists recruiting ‘white Muslims,’" Associated Press, 17. 4. 2006. Za detaljniji opis aktivnosti Saudijske Arabije u BiH i Centru Kralj Fahd u Sarajevu, vidi tekst Mirsada Fazlića, Belme Buljubašić i Vedrane Maglajlije: "SB istražila tajne zadužbine Saudijskog kralja Fahda u BiH", Slobodna Bosna, br. 485, 2. 3. 2006. Vidi također: Senad Slatina, "Bosnu i Hercegovinu smo pomogli s 800 miliona maraka", Slobodna Bosna, 25. 10. 2001. Nakon septembra 2001., aktivnosti u Centru Kralj Fahd bile su posebno zanimljive američkoj obavještajnoj zajednici. Dokumentiran je barem jedan pokušaj CIA da u taj centar ubaci svog suradnika Abdurahmana Khadra, sina Ahmeda Saida Khadra, jednog od najbližih prijatelja Usame bin Ladena. Kao 17-godišnjaka, Abdurahmana su krajem 2001. u Kabulu uhapsili pripadnici antitalibanskog Sjevernog saveza i predali ga Amerikancima. Držan je više mjeseci u zatvoru u bazi Baghram i, zbog veza svoje obitelji s Al-Kai’dom, podvrgavan dugotrajnom ispitivanju. Kada je pristao surađivati, CIA ga je, kako tvrdi, otpremila u zatvor Camp X-Ray u bazi Guantanamo na Kubi. Tamo je smješten u ćelije s pritvorenicima o kojima se malo znalo jer nisu htjeli odgovarati na pitanja američkih istražitelja. Trebao je zadobiti njihovo povjerenje i izvući informacije koje je bi dostavio Amerikancima. U isto vrijeme, u Guantanamu je bio zatvoren i njegov mlađi brat Omar. Kada je objavio da više ne želi ostati na Kubi, Abdurahman je neko vrijeme uvježbavan za operativni rad na terenu, a onda je 6. novembra 2003. civilnim avionom (Gulfstream 4, serijske oznake N85VM, registriran na tvrtku Richmor Aviation, čije je sjedište u saveznoj državi New York), uz zaustavljanje na aerodromu Santa Maria, na Azorima (Portugal), prebačen u Tuzlu. U razgovoru s Anom Mariom Gomes, zastupnicom Europskog parlamenta iz Portugala, koja je istraživala više od 150 tajnih letova CIA preko te zemlje, Aburahman Khadr je kasnije izjavio da su mu američki agenti rekli da je to bio avion

Vlado Azinović |

55

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI tvrde da su bile glavni donator no vca za

tvrde da su bile glavni donator novca za naoružanje Armije Bosne i Hercegovine i da su za tu namjenu donirale dodatnih 300 miliona dolara.

Utjecaj Saudijske Arabije u BiH, posebno kroz širenje vehabijskog tumačenja islama, neprekidno ima isti oslonac, kaže Senad Agić, imam Islamske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama. "Novac! Vehabije imaju novca. Taj novac donose u Bosnu i Hercegovinu i grade džamije. Međutim, po mom mišljenju, to ne bi trebalo biti cijena našeg tradicionalnog islama koji nam obezbjeđuje budućnost u BiH. Mislim da je vrlo kratkovidno primati takve donacije i misliti da se to neće odraziti na sliku islama u Bosni i Hercegovini. Uglavnom su to novci od nafte. Moj šejh kaže da nema haira (koristi) od novaca koji dolaze od nafte. To nisu zarađeni novci. Novac koji dođe od nafte nije zarađen. Naftu je dao Bog – isto kao što u Bosni dobro rastu šljive, tako nafta izvire u Saudijskoj Arabiji. Tim novcem praviti džamije i rušiti džemate, mislim da nije dobro," kaže Agić. 83

Povijest Saudijske Arabije, njezin odnos prema drugim muslimanskim državama i njihovim društvima, pa i prema ratnoj i poratnoj Bosni i Hercegovini, Stephena Schwartza navode da zaključi: "Uvriježeno je vjerovanje da je Kraljevina Saudijska Arabija stara, tradicionalistička i konzervativna država. No radi se o krivoj predstavi. Prije svega ova država nije stara, utemeljena je 1932. Nije ni konzervativna jer ne konzervira, dakle ne čuva, nego svojim radikalizmom uništava postojeće strukture islama, vandalizira i narušava kulturno i povijesno naslijeđe drugih islamskih država. Zabranjuje postojeće knjige, sprečava pisanje novih. Ne radi na očuvanju postojećih muslimanskih kultura nego ih, naprotiv, nastoji istisnuti i zamijeniti novim i radikalnim oblikom islamskog fundamentalizma. Nije ni tradicionalistička

direktora CIA. Kada je došao u Sarajevo, naloženo mu je, kako tvrdi, da se ubaci među vjernike i službenike džamije Kralj Fahd i zatraži da mu se pomogne da ode ratovati u Irak. Kada je uspostavio željeni kontakt i kada se odlazak u Irak činio sasvim izvjesnim, Abdurahman Khadr je odlučio prekinuti suradnju s Amerikancima i zatražiti da ga se vrati u Kanadu, čiji je bio državljanin. BiH je napustio 30. novembra, a o svojim iskustvima i vezama svoje obitelji s Al-Kai’dom opširno je govorio u martu 2004., u dokumentarnom programu kanadske televizije CBC. CIA nikada nije potvrdila, niti demantirala njegove tvrdnje. Za više o ovome, vidi: CBC: The Khadrs, 4.3.2004. "EU official debriefs Khadr about CIA flight: MP probing agency renditions trips, including ex-detainee’s travel in Europe", Globe and Mail, 4.12.2006.

83 Na neke efekte saudijske pomoći Bosni i Hercegovini nedavno je u autorskom tekstu upozorio akademik Rešid Hafizović: "Jadno je dobročinstvo koje se stalno na nos nabija, kazao bi jedan kur’anski stavak, a nama se baš to stalno dešava da nam gospoda iz Saudijske Arabije, ili njihovi emisari, na tome skoro svaki dan prigovaraju. Štaviše, oni bi nas sada, zauzvrat, htjeli potpuno kulturno, religijski, civilizacijski i mentalno promijeniti i učiniti sebi sličnima. To bi trebala biti naša cijena za njihovu pomoć koja je stizala u ratu. Iskreno govoreći, prema zvaničnoj statistici, većina europskih zemalja, koje slučajno nisu muslimanske…, pojedinačno su više pomogle Bosni tokom agresije nego li Saudijska Arabija, pa se niti jedna od njih time ne hvasta niti od nas traži ikakve nadoknade. Bosnu su također izobilno pomagale još mnoge druge prijateljske muslimanske zemlje, ali niti jedna od njih svoju pomoć nije uvjetovala bilo čime. Stoga bi već jednom trebalo prestati pričati o toj basnoslovnoj saudijskoj pomoći Bosni jer nas ta priča već lagano ubija." Rešid Hafizović, "Oni dolaze po našu djecu", Oslobođenje, 25.11.2006. Koliko je za neke krugove u BiH financijska pomoć iz Saudijske Arabije i dalje važna svjedoči upozorenje poglavara Islamske zajednice reisu-l-uleme Mustafe Cerića, nakon tvrdnji profesora Hafizovića, kako "ne treba sjeći granu na kojoj se sjedi".

Vlado Azinović |

56

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI jer državna ideologija se ne temelji niti na jednom

jer državna ideologija se ne temelji niti na jednom od četiri ustaljena pravna tumačenja islama koja vrijede među sunitima," kaže Schwartz. 84

Iako ne spada u opseg ovog istraživanja, ovdje se čini nužnim barem spomenuti jednu važnu i veliku temu u kontekstu onoga što se danas naziva međunarodnim ratom protiv terorizma - posebno zanimljiv odnos Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država. Državna ideologija Saudijske Arabije, ujedno je i idelologija pokreta međunarodnog džihada, čiji su Al-Kai’da i s njom povezane skupine najekstremniji predstavnici i smatraju se glavnom opasnosti po Sjedinjene Države. Međutim, vlasti u Washingtonu i Rijadu međusobno se smatraju bliskim saveznicima. Takva je postavka apsurdna, ali ipak moguća, kaže Edina Bećirević. "Na temelju vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država, moglo bi se zaključiti da im je Saudijska Arabija prijatelj, a vehabizam opasnost. Ako bismo ovu američku strategiju primijenili, recimo, na period Hladnog rata, bilo bi to jednako apsurdno kao tvrditi da je Sovjetski Savez prijateljska država, a komunizam neprijateljska ideologija. "Savezništvo Amerike i Saudijske Arabije prije više od 60 godina, na američkoj su ratnoj krstarici u teritorijalnim vodama Egipta, zapečatili tadašnji američki predsjednik Franklin D. Roosevelt i saudijski kralj Saud. Međusobne obaveze budućih saveznika bile su vrlo jednostavne: saudijskim vladarima Amerika je zajamčila očuvanje vlasti i zaštitu od svake prijetnje, unutrašnje i vanjske. Zauzvrat, Sjedinjene Države su mogle dugoročno računati na stabilan dotok saudijske nafte koju će od tada tamo crpiti američke naftne kompanije. 85 To se savezništvo održalo do danas, a čini se da ga nisu ozbiljnije ugrozili ni napadi na New York i Washington 11. septembra 2001., ni rat protiv međunarodnog terorizma, kaže Senad Agić, imam Islamske zajednice u Americi."Hipokritsko je ponašanje i Saudijske Arabije i Amerike. Saudijska Arabija ima dobre odnose s Amerikom iz koristoljublja, jer treba Ameriku, i voli je kad je treba, to jest kad je treba zaštititi od Iraka i drugih neprijatelja. A i Amerika pruža usluge Saudijskoj Arabiji iz koristoljublja – samo radi nafte," kaže Agić. Podrška Washingtona Saudijskoj Arabiji u vrijeme prvoga Zaljevskog rata, posebno stacioniranje velikoga broja američkih vojnika u tamošnje baze, iz kojih su pokretane akcije za oslobođenje Kuvajta i djelimičnu

84 Mnoge međunarodne nevladine organizacije Saudijsku Arabiju navode kao zemlju gdje se sistematski krše ljudska i građanska prava, ograničavaju slobode vjere, štampe, govora, političkog udruživanja i pristupa internetu, te progone pisci i aktivisti za zaštitu ljudskih prava. Kao posebno težak položaj se ističe položaj žena. Za potpuniji uvid u ove navode pogledaj izvještaje o Saudijskoj Arabiji na internetskim adresama:

85 Za detaljniji opis odnosa Amerike i Saudijske Arabije, vidi: Mark Danner "Taking Stock Of the Forever War," New York Times Magazine, 11.9.2005, 46-49. Od saudijskih petro-dolara već desetljećima profitiraju zapadne, uglavnom američke i britanske korporacije, osobito one koje se bave proizvodnjom naoružanja. Tako su sredinom ljeta 2006. Saudijska Arabija i Velika Britanija postigle sporazum o 10 milijardi funti vrijednom ugovoru koji će omogućiti Saudijcima da zamijene postojeću flotu borbenih aviona tipa Tornado s nova 72 Eurofightera. Održavanje i opremanje aviona, te uvježbavanje pilota u idućih bi 25 godina mogli udvostručiti ugovorom predviđen iznos. Do sada najveći britanski izvozni ugovor uopće bio je onaj iz Al-Yammaha, potpisan također sa Saudijskom Arabijom 1986, u vrijeme premijerke Margaret Thatcher, koji je Britaniji donio 40 milijardi dolara. Ugovor je bio poznat i pod nazivom "nafta za oružje." Za više o ovome, vidi: James Boxell, "Saudis in £10bn deal to buy UK fighter jets." Financial Times, 18.8. 006; Gerlad L. Posner, Secrets of the Kingdom: The Inside Story of the Saudi-U.S. Connection, New York: Random House, 2006.

Vlado Azinović |

57

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI invaziju Iraka, silno je uznemirila militantne selefijske skupine u

invaziju Iraka, silno je uznemirila militantne selefijske skupine u arapskim zemljama. Odluka vlasti u Rijadu da dopuste dolazak nevjerničke vojske u zemlju čiji su se vladari proglasili čuvarima najsvetijih mjesta islama, u ovim je krugovima doživljena kao izdaja i potvrda korumpiranosti i neautentičnosti saudijske teokracije. No razmještanje američkih snaga u Saudijskoj Arabiji promijenilo je percepciju Amerike među bliskoistočnim militantnim selefijskim skupinama. Sve do tada, provedbu konzervativne islamske revolucije za koju su se te skupine borile u svojim zemljama, sprečavali su takozvani bliski neprijatelji, odnosno sekularni režimi u Kairu, Amanu, Islamabadu, Ankari i drugim muslimanskim prijestonicama, te daleki neprijatelj, odnosno Sjedinjene Države, bez čije podrške ti režimi ne bi mogli opstati. Kada je 1990. Sadam Husein okupirao Kuvajt i zaprijetio Saudijskoj Arabiji, sin jednoga od najbogatijih Saudijaca ponudio je saudijskim čelnicima da zajedno sa svojim suborcima, prekaljenim veteranima iz rata protiv Sovjeta u Afganistanu, brani tu zemlju od moguće invazije iz Iraka, čije su vlasti također smatrane "nevjerničkim". No, kralj Fahd je odbacio prijedlog mladog Usame bin Ladena i njegovih mudžahedina i prihvatio ponudu koju je iz Washingtona osobno donio tadašnji ministar obrane Dick Cheney (od 2001. potpredsjednik SAD), o razmještanju više desetaka hiljada američkih vojnika u baze na teritoriju Saudijske Arabije. Time su zaoštreni odnosi vrha saudijskog režima i selefijskih pokreta u arapskome svijetu. Pokret globalnog džihada počeo je i vlasti u Rijadu nazivati "otpadničkim", a Sjedinjene Države su od dalekoga postale bliski neprijatelj. 86 Ubrzo su to potvrdili prvi napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku (1993), na američke ambasade u Africi i baze u Saudijskoj Arabiji, te razarač USS Cole u Jemenu. Deseci sličnih napada su spriječeni ili propali, sve do 11. 9. 2001. Što se tiče Usame bin Ladena i njegovih afganistanskih veterana, oni su ubrzo pronašli novi front za nastavak svog rata – onaj u Bosni i Hercegovini.

14. ISLAM I TERORIZAM

Svaka rasprava o onome što se danas naziva međunarodim terorizmom prije ili kasnije stiže i do pitanja o mogućem mjestu i ulozi koje u njemu, kao inspirativna ili ideološka podloga, ima islam. Dok islamski teolozi podsjećaju da je ta religija u službi općeg dobra i da afirmira univerzalne vrijednosti, ljudsku dobrotu, samilost i mir, činjenica da teroristi tvrde i, čini se, zbilja vjeruju kako ubijaju sebe i druge u ime toga kako vide islam, za neke je zbunjujuća, dok kod drugih izraženo potiče sumnju. Među ovim posljednjim je Srđa Trifković, vanjskopolitički urednik američkog časopisa "Chronicles" i autor knjige Prorokov mač, koji vjeruje da već sam po sebi, islam predstavlja opasnost za zapadnu civilizaciju i tu tezu, kako kaže, zasniva na životopisu Poslanika Muhammeda, na Kur'anu i na cjelokupnoj povijesti

86 Za najbolji uvid u ovaj proces, vidi: Fawaz A. Gerges, The Far Enemy: Why Jihad Went Global, Cambridge, MA: Cambridge University Press, 2005. "Selefisti se više ne zadovoljavaju vođenjem globalnog džihada i pokušajima zbacivanja režima u drugim muslimanskim zemljama poput Egipta i Alžira, nego otvaraju unutrašnji front u Saudijskoj Arabiji protiv režima kojega također smatraju korumpiranim, neautentičnim i licemjernim. Vehabijska ideologija koja je imala za cilj pridobiti naklonost muslimana širom svijeta prema Saudijskoj Arabiji, izokrenula se u ideologiju koja je ne samo protiv Saudijske Arabije nego protiv svega i protiv sviju," tvrdi Evan F. Kohlmann.

Vlado Azinović |

58

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI odnosa islamskih društava sa svojim okruženjem. "Nema sumnje da

odnosa islamskih društava sa svojim okruženjem. "Nema sumnje da u samom početku Muhammedovog javnog delovanja, pogotovo posle njegovog prelaska u Medinu i njegovog postupanja recimo sa jevrejskim plemenima u Medini i sa neistomišljenicima iz njegove sopstvene šire porodice iz Mekke, vidimo sklonost ka nasilju, sklonost ka netolerantnosti koja je potom produžena i kroz četiri prva kalifa, kroz jedan osvajački pohod koji je širio islam, budimo otvoreni, ognjem i mačem. Drugim rečima, za razliku od drugih religija, mislim da u samim počecima islama, i to onako kako ga sam islam prezentira ostalom svetu kroz Hadise nailazimo na neverovatne stvari, na genocid i etničko čišćenje, da upotrebimo savremenu terminologiju, koji apsolutno ne postoje kao bogom dana i moralno opravdana forma odnosa sa neistomišljenicima bilo u hinduizmu ili budizmu ili hrišćanstvu. Da bih se uzdržao od generalizirajućeg stava, rekao bih da je islam, u najmanju ruku, izrazito skloniji nasilju i netolerantnosti od drugih religija. A pogotovo u današnjem svetu u kome su dominantne, tradicionalno hrišćanske zemlje podobrano ušle u posthrišćansku fazu, mislim da islam zapravo predstavlja jedinu religiju koja poseduje dinamizam jednog ekspanzionističkog pogleda na svet, gde, s jedne strane, imamo umu (umma globalna muslimanska zajednica), imamo svet verujućih i, s druge, imamo svet rata. Mislim, da takva manihejska distinkcija nije svojstvena nijednoj drugoj religiji," kaže Trifković.

Koncept širenja vjere "ognjem i mačem" nije nepoznat ni u kršćanskoj, posebno katoličkoj tradiciji, gdje su svojevremeno projekti pokrštavanja "nevjernika" na Bliskom istoku i u Južnoj Americi poslužili kao izgovor za pljačke, masovna ubojstva i istrebljenja čitavih naroda i civilizacija. 87 Usporedbe nekih današnjih pojava s tim vremenom umjesne su i korisne, kaže Predrag Matvejević, publicist i profesor na rimskom sveučilištu La Sapienza. "Križarski ratovi s užasnim pljačkama i s neviđenim ubojstvima bili su isto ono što je Al- Kai’da u današnjem svijetu. Naravno da je Al-Kai’da za svaku osudu, da je ona antikur’anska jer Kur’an zabranjuje samoubojstvo, a kamikaze raznose bombama sebe i druge, nedužne ljude. Naravno da Al-Kai’da i sve ono što čine njezini sljedbenici šteti islamu i običnim vjernicima. Međutim, vidjeli smo da se na Zapadu, ali i kod nas, zlodjela Al-Kai’de nastoje interpretirati znatno šire i na neki način svaki pokušaj jednog zdravog islamskog razmišljanja često se želi pripisati utjecaju Al-Kai’de i islamskog fundamentalizma," kaže profesor Matvejević. No, upravo je islamski fundamentalizam danas vidljiviji i agresivniji od svih drugih i ima vrlo konkretan cilj, tvrdi Srđa Trifković.

"Ono što je karakteristika islamskog fundamentalizma jeste stvaranje teokratije u kojoj bi Šerijat bio krivični zakonik a Kur’an bi bio ustav. Dakle kada govorimo o terminu ‘fundamentalizam’, moramo pre svega da definišemo na šta mislimo. Mislim da je islamski

87 Okrutnost s kojom su vođeni srednjevjekovni križarski pohodi, što zbog protekloga vremena, što zbog povijesnoga tumačenja, već je gotovo pala u zaborav. Kao podsjećanje na to vrijeme, za ovu priliku može poslužiti jedna od kronika križarskih pohoda u kojoj se, uz ostalo, opisuju pripreme za napad križara na opkoljeni grad u Maloj Aziji u kojemu, zajedno s muslimanskom većinom, živi i jedan broj kršćana. Pred polazak u napad, križari traže upute od zapovjednika o tome kako će u predstojećem jurišu prepoznati kršćane i poštediti im živote. Kroničar bilježi zapovjednikov odgovor: "Ubijete svakoga na koga naiđete, a bog će već prepoznati svoje."

Vlado Azinović |

59

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI fundamentalizam specifičan utoliko što teži jednom obliku društvenog uređenja

fundamentalizam specifičan utoliko što teži jednom obliku društvenog uređenja o kome možemo slobodno govoriti kao o totalitarizmu, u kome ne bi postojale autonomne institucije koje bi imale dinamiku samorazvoja i u kome bi jedna varijanta onoga što danas imamo u Saudijskoj Arabiji i u nešto manjoj meri u Iranu, vladala svuda. Mislim da je naprosto

preživelo govoriti o nekim ultramontanskim, vatikanskim varijantama fundamentalizma ili pravoslavnim, zato što ni kod jednih, ni kod drugih nemamo svesnu težnju za uspostavljanjem društva po recepturi, pretpostavimo, Vizantije iz 9. veka naše ere ili Franačkog carstva iz vremena Karla Velikog, što je kod islamskih fundamentalista sasvim jasan model, znači da se vratimo u one oblike društvene i političke organizacije kakavi su postojali pod Muhammedom

u Medini i pod prva četiri kalifa u periodu ekspanzije islamske imperije," kaže Trifković.

Rasprava o mogućem mjestu islama, odnosno nekih njegovih tumačenja, kao ideološke ili

inspiracijske snage današnjeg međunarodnog terorizma svakako je legitimna i moguće korisna. Međutim, kako u toj raspravi odrediti granicu na kojoj prestaje nepoznavanje ili nerazumijevanje islama, a počinje instrumentalizacija nekih pojava unutar njega? Kada priča

o temeljnim vrijednostima islama prestaje biti dobronamjerna gesta muslimanskih učenjaka i

običnih vjernika prema znatiželjnicima i počinje se pretvarati u opravdavanje za nametnuti osjećaj krivnje? To su vjerovatno pitanja s kojima se danas suočava većina onih koji još uvijek imaju strpljenja objašnjavati zašto između islama i terorizma ne može biti znaka

jednakosti. Strpljenje je nužno, a dokazi su vrlo jednostavni, kaže dr. Rešid Hafizović, profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

"Sam Poslanik islama je na najbolji način zapravo definirao pojam muslimana kada je rekao da je musliman onaj koji ne smije ružno misliti, koji ne smije ubiti, koji ne smije pljačkati, koji ne smije silovati, koji ne smije učiniti ništa loše, jer u momentu kad bilo šta od toga uradi,

u tom času on automatski prestaje biti to što se zove muslimanom. Dakle, u trenutku kada

ubija, siluje, pljačka ili čini neko drugo nedostojno djelo, on gubi i naslov, ali i onu supstancu muslimanstva po kojoj se on zapravo i kvalificira takvim kakav jeste. Prema tome, kad neko čini neko loše djelo, da li terorističko, da li djelo razbojništva, ubojstva, silovanja ili nečeg drugog, nije uopće više bitno iz koje tradicije dolazi, on postaje zločinac. Dakle, to je ono što postaje neka zajednička oznaka ili zajednički imenitelj za svakog čovjeka koji vrši tu vrstu nečasnih djela ili zlodjela i ispred nijednog od takvih se ne može staviti nikakav religijski predznak; što se, nažalost, danas ipak dešava, i to u jedno j, rekao bih, selektiranoj formi. Ovisno od toga kakvo ime ima taj počinitelj lošeg djela ili zlodjela, ako je to musliman, onda će to biti ‘muslimanski terorist.’ Međutim, ako on slučajno pripada, recimo, katoličkoj ili protestantskoj vjeri ili tradiciji, njega se može osloviti teroristom, ali nikako mu se neće staviti njegov religijski predznak, što je još jedan pokazatelj kako su na djelu ti takozvani dvostruki standardi," kaže profesor Hafizović. Pojava konzervativnih reakcija i pokreta u povijesti je nerijetko bila gotovo tipski odgovor segmenata ili cijelih društava koja se nisu mogla prilagoditi izazovima moderniteta. Povlačenje u vjerski fundamentalizam, pa i fanatizam, u tom je kontekstu također bilo često i omogućavalo je "neprilagođenima" da dobiju i prigrle jednostavne upute koje će ih voditi kroz bunilo svakodnevnice i život učiniti možda svedenijim, ali sigurno lakšim.

Vlado Azinović |

60

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI Vjerovatno i zbog toga, dio promatrača danas vjeruje da

Vjerovatno i zbog toga, dio promatrača danas vjeruje da je jačanje puritanističkih pokreta u islamu, posljedica slabije sposobnosti društava u muslimanskim zemljama da se, zbog niza razloga, dovoljno brzo prilagode izazovima suvremenoga svijeta i njegovoj integraciji po mjeri Zapada. 88 Srđa Trifković je među onima koji zastupaju to mišljenje. "Pritisci kojima su izložena islamska društva od strane globalizujućeg Zapada su spontani i nisu deo jedne šire strateške zamisli koja teži da nekakvom masovnom subkulturom i golicavim proizvodima Hollywooda islam podrije i uništi. Mislim da je problem prvenstveno u nesposobnosti samog islama da sebe reformiše. Jer kada imamo to večito pitanje šta je autentični islam i da li ove ili one grupe nezadovoljnika koji svoju političku marginalizovanost nadomeštaju terorističkom akcijom, predstavljaju autentične ili neautentične muslimane, mislim da je problem u tome da sam islam iznutra, iz sebe, nije iznedrio sposobnost samoprilagođavanja tim spoljnim izazovima i novonastalim situacijama na način na koji je to recimo hrišćanska Evropa, posle lomova i vjerskih ratova u 16. i 17. vijeku, uspjela da učini. Da budem još direktniji, islam nema nekog sopstvenog Tomu Akvinskog koji bi mogao da razluči vjersku spoznaju od naučne spoznaje i koji bi mogao da demitologizuje svijesti i da islamske narode prebaci iz epohe vjerske svijesti u epohu informatske svijesti ili barem da ta dva oblika svijesti paralelizuje. Meni se čini da upravo zbog svoje teološke i idejne začaurenosti islam predstavlja jedan težak okov od koga će društva koja tradicionalno njemu pripadaju, moći da se oslobode samo ukoliko budu slijedila šok terapiju koju je Mustafa Kemal proveo u Turskoj dvadesetih godina prošlog vijeka," misli Srđa Trifković. Znatno prije nego li je rasprava o karakteru islama izašla iz teoloških i filozofskih krugova i preselila se u sferu međunarodne i sigurnosne politike, profesor Predrag Matvejević, u jednom eseju, sažeo je za njega možda temeljnu dilemu.

"Modernizirati islam ili islamizirati modernitet? Tu alternativu je živjelo kršćanstvo još od Karla Velikoga nadalje – kristijanizirati modernitet ili modernizirati kršćanstvo. Nisu uspjeli kristijanizirati modernitet. Postojala je racionalnost, postojala je Francuska enciklopedija, postojao je duh laiciteta koji se razvio u prosvjetiteljstvu, i to je omogućilo da se spasi Evropa od kristijanizacije moderniteta. A s druge strane, samo kršćanstvo se moderniziralo kroz Drugi vatikanski koncil, kroz posljednje izjave pape Ivana Pavla II u kojima se čak prihvaća laicitet, pravedni laicitet, protiv laicizma. Islamski svijet nije imao za sobom prosvjetiteljstvo te vrste, bio je razbijen, bio je dijelom pod kolonijalizmom. Bilo je reformatorskih pokušaja, recimo Nahda ili Tanzimat koji su pokušali stvoriti jednu vrstu prosvjetiteljstva, ali

88 Povratak fundamentima vjere, kao nadahnuću i izvorištu snage i mudrosti za suočavanje s izazovima današnjice, ne može se pripisati samo jednoj vjerskoj ili društvenoj skupini. Kao što je za neke muslimane temeljni korektiv u svladavanju konkretnih izazova današnjice odgovor na pitanje "šta bi Poslanik Muhammed učinio na mome mjestu", za veliki je broj kršćana, osobito američkih protestanata ("christian evangelicals" ili "new born christians") isti korektiv za ponašanje u svakodnevnom životu sadržan u odgovoru na pitanje "šta bi Isus učinio" ("What would Jesus do"). Vidi zanimljiv tekst o tome Zorana Ćirjakovića, "Šta bi Isus uradio s Kosovom?" NIN. br. 2911, 12.10.2006. U zemljama s formalno kršćanskom većinom, od Sjedinjenih Država do Srbije, i danas se pokušava u službene obrazovne programe sekularnih škola, kao protuteža Darwinovoj teoriji evolucije, uvesti kreacionistička teorija o postanku života na Zemlji kao božijem djelu. U Poljskoj je krajem 2006. skupina konzervativnih katoličkih zastupnika zatražila ukidanje republike i proglašenje kraljevstva na čijem je čelu Isus.

Vlado Azinović |

61

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI

AL- KAI’DA U BOSNI I HERC EGOVINI reformatorski pokušaji nisu uspjeli zbog rascjepkanosti islamskog svijeta i

reformatorski pokušaji nisu uspjeli zbog rascjepkanosti islamskog svijeta i zbog kolonijalizma koji se nametnuo u velikom dijelu arapskoga svijeta. Tako da ta borba koju je imalo kršćanstvo, u islamu tek predstoji," kaže profesor Matvejević. Islam, kao i druge religije, već ima ugrađen "mehanizam" za prilagođavanje vremenu. Taj se proces odvija gotovo automatizirano, pa dodatni poticaji ka modernizaciji nisu nužni, vjeruje profesor Rešid Hafizović. "Mislim da, načelno govoreći, nema potrebe modernizirati ne samo islam već ni judaizam, ni kršćanstvo, ako imamo u vidu jednu stvar, a to je da svaka od ovih religijskih tradicija – govorim o ovim monoteističkim tradicijama, abrahamovskog svetopovijesnog kruga – u svim primarnim i potonjim vrelima, u kontekstu teoloških razvijanja i naučavanja, sadrži jedno načelo koje kaže da se sve temeljne poruke svake od ovih religijskih tradicija moraju kontinuirano i u svakom vremenskom času posadašnjavati i učitavati u svaki vremenski trend. Što će reći, zapravo, da su sve religijske tradicije, ili barem ove tri spomenute koje krasi stanoviti univerzalizam, pa tako i islam, kongenijalne svakom vremenu, samo što odgovor ljudi iz svakog vremena prema njima mora biti takav da iz njih prepoznaju i zahvate odgovore i stanovita rješenja potrebna kao odgovor na izazove vremena u kome žive. Treba ih, dakle, prepoznati i treba ih dovesti u ovaj vremenski čas, ali da one uvijek budu u dosluhu, u koraku i na neki način sukladne potrebama vremena. U islamu, recimo, imate jedno poznato šerijatsko pravilo gdje se kaže da s protekom vremena, s novim izazovima i potrebama, postoji način da se svako načelo vjere prilagodi potrebama tog vremena, a da se ne iznevjeri ono što se zove temeljni božanski naum i, naravno, da se ne iznevjeri i ne preinači ona krajnja svrha koja je zadata svakim načelom vjere, bez obzira o kojoj religijskoj tradiciji je riječ. Dakle, to je ono čuveno geslo koje se čulo, recimo, i na Drugom vatikanskom koncilu, a koje se označava kao aggiornamento, dakle osuvremenjivanje najboljih duhovnih suzvučja svake religijske tradicije, dovođenje u vremenski čas u kome ljudi žive i suobražavanje njihovim najboljim potrebama svakog od tih suzvučja ili duhovnih poruka kroz religijske tradicije. To je ono što bi trebalo da bude zadaća ne samo teologa. Barem kad je islamska religijska tradicija u pitanju, to nije samo zadaća ljudi od vjere, to je zadaća zapravo svakog trijeznog muslimana. Iz tog razloga kažem da nema nikakve potrebe modernizirati ovu ili onu religijsku tradiciju," tvrdi profesor Hafizović.

Kršćanstvo je svoje probleme s modernitetom rješavalo postupno, i uglavnom zakašnjelo. To je proces koji traje, ali važno ga je pokrenuti, kaže Predrag Matvejević. "Imami obično kažu:

'Ne dira se Knjiga'. Prijatelji kršćani bi im mogli recimo odgovoriti: 'Nije dirnuto Sveto pismo kad su ukinute strašne, terorističke stvari u kršćanstvu: inkvizicija, lomače, spaljivanje žena koje su bile malo drukčije i zbog toga proglašene vješticama, pa nedavno ukinuta knjiga Index Librorum Prohibitorum (Indeks zabranjenih knjiga). Sve su to mjere koje su postojale u Crkvi i koje su ukinute a da nije dirnuta Knjiga. Prema tome, mogućnost jednog novog čitanja, suvremenijeg čitanja svetih knjiga ne znači izdaju svetosti. Drukčija čitanja su moguća. Važno je ne iznevjeriti suštinu vjere, a ne pojedinačne stvari," misli profesor Matvejević.

Nema sumnje da u samom islamu i izvan njega postoje pretpostavke koje mogu olakšati njegovu pomirbu s modernitetom. No, taj proces ne može biti potpun ako ostane jednostran. Modernitetu u kojem živimo također treba korektiv, kaže profesor Rešid Hafizović. "Treba, na neki način, malo više duhovne arome ubrizgati u modernitet. Moguće je da je potrebno,

Vlado Azinović |

62

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI