Sie sind auf Seite 1von 28

NAZIVLJE I METODOLOGIJA U MIGRACIJSKIM STUDIJAMA

UDK:94(497.5)-054.71463/1593 Izvorni znanstveni rad Primljeno: 20. 03. 2003. Prihvaeno: 21. 07. 2003..

IVAN JURKOVI Odsjek za povijest Filozofski fakultet u Puli, Pula

Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.)


SAETAK Nakon saetih prikaza ratne svakodnevice hrvatskih zemalja nastale nakon pada Bosne 1463., osnovne socioloke tipologije raseljenih osoba, te historiografskih postignua u prouavanju hrvatskih raseljenih osoba proisteklih iz osmanske ratne ugroze, autor upozorava da se osnovna klasifikacija na pojedine skupine raseljenika formirala s obzirom na stupnjeve ratne opasnosti koje su im prijetile na njihovim autohtonim podrujima. Istie kako u teritorijalnom smislu uz okupiranu postoje tri zone ratne opasnosti koje su na razliite naine utjecale na ponaanje ugroenog stanovnitva koje je tijekom dugotrajnoga osmanskog pritiska na srednjovjekovne hrvatske zemlje u odreenom trenutku donosilo odluku o naputanju domicilnog prostora. Taj je moment esto ovisio i o interesu i volji svakog pojedinca da brani svoje batinjene duhovne vrednote, socijalne pozicije i materijalne vrijednosti. Autor, dakle, naglaava kako je upravo s pozicije dugotrajne ugroenosti starosjedilakoga iteljstva nastao i vrlo profiliran raseljeniki pojmovnik u hrvatskom jeziku, koji krajem 16. stoljea poznaje etiri osnovne skupine raseljenika: izbjeglice, prognanike, izgnanike i prebjege. No, upozorava kako se tezaurus raseljenikog pojmovnika u onih naroda koji su bivali udomiteljima raseljenim osobama razvijao upravo s pozicije njihove udomiteljske uloge te je njihov, u odnosu na istanan pojmovnik raseljenih udomljenika, u pravilu bio vrlo jednostavan. Poput njemakog udomiteljskog pojmovnika iz 16. stoljea koji poznaje dva pojma: izbjeglica Fluchtig i izgnanik Vertrieben, tako se i moderni pojmovnik meunarodnih institucija koje brinu o silom raseljenim ljudima ograniio na dva pojma: izbjeglice refugees i prognanici displacees. KLJUNE RIJEI: osmanska ugroza, zone ratne opasnosti, hrvatski raseljenici, izbjeglice, prognanici, izgnanici, prebjezi

Povod pisanja ovog lanka je raseljenika tragedija tijekom Domovinskog rata. Glavnim je, pak, razlogom pisanja lanka nepostojanje dovoljnog broja istraivanja arhivalnoga gradiva i historiografskih ostvarenja koja bi opisala i protumaila problem sudbine skupine hrvatskih raseljenika ili pojedinih raseljenika u novim podrujima u koja su bili prisiljeni useljavati zbog osmanskih osvajakih uspjeha tijekom druge polovice 15. i u cijelom 16. stoljeu. Ne manje vaan razlog je nedostatna definiranost i nedosljednost u primjeni raseljenikog pojmovnika, ne samo u hrvatskoj, ve i u europskoj, odnosno svjetskoj povijesti.1
1

enevskom konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. definiran je i pojam, odnosno status, raseljenih osoba ili raseljenika (e: displaced persons, displacees). Taj se meunarodno prihvaeni termin, dakle, odnosi na prisilne migrante koji, za razliku od izbjeglica (e: refugees), ne naputaju vlastitu zemlju, ve pokuavaju izgraditi novu egzistenciju oslanjajui se primarno na potporu vlasti drave kojoj po podrijetlu pri-

147

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

I. Hrvatski su stalei, hitno okupljeni na saboru u Bihau nakon strahovitog poraza na Krbavskom polju 1493. istaknuli u pismu upuenom caru Maksimilijanu kako je upravo Hrvatska Verpaw der Cristenhayt predzie kranstva, odnosno antemurale Christianitatis, te da mu je potrebna neodgodiva i brza pomo u borbi s neprijateljem prave vjere Osmanskim Carstvom (ii, 1937: 78). Dotad su prola ve puna tri desetljea od pada kraljevine Bosne i nalijeganja osmanskoga dravnog teritorija na granice srednjovjekovnih hrvatskih zemalja, Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, tijekom kojih je, unato promptno ustrojenu obrambenom protuosmanskom sustavu za vladanja kralja Matije Korvina, pogotovo srednjovjekovna Hrvatska pretrpjela goleme gubitke ljudske, materijalne i teritorijalne. No, vrhunac osmanskog pritiska, koji je zaprijetio goloj egzistenciji hrvatskoga etnikoga korpusa, nastupio je tek raspadom Korvinova obrambenog protuosmanskog sustava nakon pada ugarskog Nndorfehrvra 1521. (dananjeg Beograda), hrvatskog Knina i Skradina (1522.) te Ostrovice (1523.), dakle tridesetak godina nakon katastrofe na Krbavi.2 Eskalacija iseljenike krize nastupila je upravo tih, dvadesetih, godina 16. stoljea, kada su za par godina opustjele sredinje hrvatske upanije Knin, Odorje, Hotua i Krbava.3 Osmanske su snage nakon est desetljea permanentne devastacije uspjele prisiliti autohtono stanovnitvo na odlazak, pa su konano i zaposjele opustoeni krajobraz neko bogata sredinjeg hrvatskog teritorija: poruene ili naputene gradove, spaljena i opustjela sela, unitene objekte kulturne i duhovne batine, zaputeno i korovom obraslo agrarno zemljite, poarima ogoljela brda i planine itd.4 Rainjeni i raseljeni ostaci nekadanjih hrvatskih drutvenih zajednica povlaili su se sve vie na zapad, prema granicama svetorimskoga Njemakog Carstva, tvorei i nadalje 'predzie kranstva', da bi konano ostali na ostacima ostataka negdanjega Hrvatskog, ali i Ugarskog, Kraljevstva.5 To se predzie sredinom 16. stoljea
padaju. Sam je, pak, pojam raseljenici puno primjereniji za noseu funkciju kompletnoga raseljenikog pojmovnika, za razliku od etimoloki uskoga i neadekvatanog, ali jo uvijek kljunog pojma izbjeglice, da bi ubudue morao biti okosnicom meunarodne javne politike, humanitarne brige i znanstvenih istraivanja koja prouavaju socijalne razlike. 2 Detaljnije o obrambenomu Korvinovu sustavu i poecima razvoja Vojne granice ili krajine v. u: ulinovi (1969: 1011); Nehring (1975: 1327); Szakly (1979; 1982); Jurkovi (1999: 6472); Grgin (2002: 31 33, 171186). 3 Srednjovjekovne je upanije Krbavu, Hotuu i Odorje u cijelosti devastiralo i napustilo starosjedilako stanovnitvo, dok su, primjerice, Lika te Sinjski i Vrhiki distrikti Kninske upanije doivjeli posvemanju depopulaciju. Nakon toga su osmanske vlasti te dijelove naseljavali preteito vlako-srpskim etnijama pravoslavne vjeroispovijesti, o emu svjedoe i osmanski katastarski defteri s kraja 16. i poetka 17. stoljea (Spaho, 1985, 1986; Buzov, 1989; Spaho, 1989; Moaanin, 1993, 1999: 64101). 4 O razmjerima viedesetljetnog pustoenja tih krajeva v. Gligo (1983: 2329); Raukar (1997: 407436); Kruhek (1997: 99151); Kui (1997). 5 Pojam rainjavanje uporabio je 1512. fra imun Klimantovi piui svoj kratki Ljetopis kada je pribiljeio godinu smrti sultana Mehmeda: 1481 tada umri mahomet car turski, ki uini vele zla na ovom svitu. Vze carigrad. I bosnu. I vsu rabaniju. I despotiju. I negropunt. I skadar. I hrvate rasini. I vele zla i raspa po mnozih provencijah. I proaja (Kukuljevi, 1857: 34). Pojam ostaci ostataka negdanjega Hrvatskog Kraljevstva reliquiae reliquiarum olim Regni Croatiae rabe hrvatski stalei sve ee nakon velikih teritorijalnih gubitaka od sredine 16. stoljea (ii, 19151917).

148

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

preustrojilo u Vojnu granicu, odnosno, Vojnu krajinu i nije bilo djelia tog teritorija na kojemu nisu obitavali raseljenici hrvatskoga ili ugarskog etnikog podrijetla.6 tovie, krajem tog razdoblja su im se pridruile raznorazne skupine raseljenih etnija s balkanskog prostora, preteito pravoslavne vjeroispovijesti, ali i pojedinci s talijanskih i njemakih podruja, koji su kroz vojne slube gradili osobnu karijeru i egzistenciju vlastitih obitelji.7 Pridoli su raseljenici, uz preivjelo starosjedilako stanovnitvo, na teritorijima obrambenih protuosmanskih sustava u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji kreirali povijest europskoga predzia kranstva na prijelazu iz srednjega u novi vijek, te se stoga i ukazala potreba da se s pozicije modernih drutvenih i humanistikih znanosti potuje onodobni raseljeniki pojmovnik utemeljen na iskustvu rtava podnesenih u borbi za opstanak na batinjenomu prostoru Hrvata.8

II. Kada je autor ovih redaka 1994. prijavio magistarsku radnju, u njezinu je predgovoru istaknuo kako ga je sudbina i posve nova pozicija ljudi prognanih iz svojih domova tijekom srpske agresije na Hrvatsku potaknula na istraivanje gotovo istovjetnoga problema u kasnosrednjovjekovnom drutvu, kada je osmanska vojska zauzela velike dijelove hrvatskih zemalja. Naglasio je, takoer, kako je u oba sluaja zlo koje je dolo s Istoka, zaposjelo iste teritorije i kako je poluilo sline rezultate u sluaju depopulacije tih teritorija (Jurkovi, 1995: 2). Zbog tih bi se slinosti i mogle iskoristiti mogunosti komparativnih pristupa izuavanju navedenih razdoblja hrvatske prolosti, premda bi usporedbe, pogotovo s historiografskog stanovita, mogle zavesti neupuene znanstvenike na pogrene zakljuke. Komparativni pristup je mogu u sluaju kategorizacije raseljenika s obzirom na intenzitet ratne opasnosti koju su raseljenici trpjeli, te na njihovu spremnost i materijalne mogunosti da brane i obrane rodni kraj. Neto je ranije i sociolog, sveuilini profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Milan Mesi, obavio sa svojim timom strunjaka niz istraivanja meu osobama rase6

Prema najnovijim klasifikacijama i definicijama, Vojna granica i Vojna krajina dva su razliita teritorija, odnosno pojma, koje bi znanost ubudue trebala rabiti (tefanec, 2001: XI). O ustroju krajikoga utvrdnog sustava u Hrvatskoj v. Kruhek (1995) i tu navedenu literaturu. Premda je proces useljavanja takvih raseljenika i pridolica uzeo veeg maha tek na poetku tridesetih godina 16. stoljea, veinu je branitelja na prostorima Vojne krajine inilo preostalo domicilno hrvatsko stanovnitvo (Vj. Klai 5, 1981/5: 620624; N. Klai, 1973: 280291; Simoniti, 1991: 72150; Bracewell, 1997: 5387; tefanec, 2001: 4159). Ostaci hrvatskog puka ni uz doseljavanje raznoraznih raseljenika i pridolica nisu uspijevali brojem ni priblino dosei predosmansko stanovnitvo srednjovjekovnih zemalja Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Godine 1584. su, primjerice, hrvatski stalei u zakljucima saborovanja istaknuli opustoenost Kraljevstva koje ga je u tolikoj mjeri zahvatilo da u njemu tada nema vie od 3000 poreznih jedinica, dok ih je u prijanja, sretnija, vremena sama Krievaka upanija brojila do 12000, naglaavajui kako su nebrojeni kmetovi morali ostaviti svoja selita i hrpimice odseliti na razliite strane svijeta, kao u Ugarsku, Austriju, Moravsku, tajersku i Kranjsku (ii, 1917: 116126; Vj. Klai 1981/5: 618). O znanstvenoj valorizaciji brojanih podataka o raseljenim osobama koji se nalaze u esnaestostoljetnim dokumentima v. Raukar (1997: 425430). Raseljenitvo je kao stoljetna kuna poast (od otprilike 1450. do otprilike 1550.) hrvatskih srednjovjekovnih zemalja znanstveno vrednovana s pozicija demografije u djelu Anelka Akrapa. Njegova su istraivanja pokazala da je demografski gubitak u promatranom razdoblju iznosio gotovo nevjerojatne tri petine ukupnoga iteljstva hrvatskih zemalja (Akrap, 2003).

149

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

ljenim po Hrvatskoj, Njemakoj i Maarskoj tijekom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku i potom na Bosnu i Hercegovinu (Mesi, 1995a: 660). Temeljem tih je istraivanja pruio na uvid iroj znanstvenoj javnosti vrlo preciznu tipologiju raseljenih osoba koja se samo djelomice oslanjala na meunarodno standardizirane definicije tipova prisilnih migranata: izbjeglice refugees i raseljenici displacees (Mesi, 1993: 358363; 1995a: 658661). On je, naime, na bazi razine ivotne ugroenosti i dramatinosti iskustva prije raseljavanja hrvatskih i bosanskohercegovakih raseljenika u vie znanstvenih lanaka predloio sljedee tipove raseljenih osoba: 1. predbjeglice pre-refugees ili anticipating refugees tj. displacees; 2. pseudoizbjeglice pseudo-refugees ili semi-refugees/displacees; 3. nagnane ili prisilne izbjeglice impelled persons ili impelled refugees/displacees; 4. izbjeglice pred ratnim razaranjima i okupacijom refugees from war destruction and occupation ili war refugees odnosno persons displaced by war; 5. prognanici expellees i 6. zarobljenici-izbjeglice ili zarobljenici-prognanici ex-prisoner-refugees odnosno ex-camp-inmates refugees ili displacees (Mesi, 1992a: 106118, 1993: 363368, 1994a: 120122, 1994b: 194, 1995a: 661672). Navedena je podjela oito bila uvjetovana stupnjem razvoja raseljenikoga meunarodnog pojmovnika kojega je autor potivao, ali ga i prilagoavao egzaktnim rezultatima vlastitih istraivanja. Odustajui, pak, od hrvatske slubene podjele takvih osoba na prognanike raseljenike hrvatskog dravljanstva i izbjeglice raseljenike stranog dravljanstva pridole u Hrvatsku (Mesi, 1992a: 106; 1992b: 1819; 1995b: 174) on je pri imenovanju svih est vrsta raseljenika s jedne strane vodio rauna o meunarodno prihvaenim pojmovima izbjeglica refugee i raseljenik displaced person, a s druge je strane djelomice prihvatio Petersenovu klasifikaciju raseljenika na nagnane ili iznuene impelled i prisilne forced s obzirom na razloge iseljavanja te stupanj opasnosti s kojima su takvi ljudi bivali suoeni prije odluke o iseljavanju (Petersen, 1970: 58; Mesi, 1992a: 106107, 1993: 363, 1994a: 120). Takvim su se terminolokim i kategorizacijskim ograniavanjima dobili tipovi raseljenika imenovani na deskriptivan nain, to osobito vrijedi za engleske ekvivalente hrvatskih pojmova, ali su se i previdjeli sluajevi raseljenika koji su pridoli s neprijateljske strane, dakle, dezertera (ne)spremnih da se ukljue u redove hrvatskih oruanih snaga. Prije no to se krene na komparativne analize raseljenikih pojmovnika, kako Hrvata, tako i susjednih naroda s kraja 16. stoljea, te nastojanja da se takvi pojmovnici sa suvremenih znanstvenih polazita to preciznije definiraju i usklade s potrebama znanosti u odnosu na status modernih prisilnih raseljenika, a s obzirom na (ne)uinkovitost meunarodnih tijela zaduenih za skrb o takvim ljudima, valja pruiti pregled historiografskih postignua u prouavanju raseljenike problematike kraja srednjovjekovlja i poetka novovjekovlja, s jasnim tumaenjima odnosa ondanjih sudionika (de)populacijskih procesa prema prisilnim migrantima, odnosno tumaenjima njihovih klasifikacija raseljenih osoba.

III. Premda postoji niz korisnih historiografskih ostvarenja koja dotiu problem raseljenitva, povjesniari su se rijetko osvrtali na sudbinu pojedinih i razliitih, ali povijesno slinih skupina raseljenika koji su naseljavali hrvatske ili teritorije susjednih
150

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

zemalja tijekom osmanskoga pritiska na srednjovjekovne hrvatske zemlje. Oni su donedavno u najveoj mjeri pokuavali objasniti i rekonstruirati politiku prolost hrvatskih zemalja, koja je u razdoblju od pada srednjovjekovne Bosne pod osmansku vlast (1463.) pa do pred kraj 16. stoljea bila u uskoj svezi s povjeu ratova (v. u: Raukar, 1997: 86115; Mauran, 1998). Isto tako, povjesniari koji su izuavali gospodarsku povijest usredotoili su se na niz gospodarski negativnih procesa i promjena karakteristinih za to razdoblje, kao to je naglo opadanje agrarne i obrtnike proizvodnje (Raukar, 1977a; Adamek, 1980), a s time u svezi i gotovo potpun nestanak trgovake aktivnosti na hrvatskim prostorima (Adamek, 1980: 290330; Budak, 1994; tefanec, 2001: 157178), pojava procesa refeudalizacije, koji je zaustavio i unazadio poetni zamah i razvoj urbanog ivota (Adamek, 1980: 497498), te pojava nagla razvitka gusarske trgovine (Bracewell, 1997: 89118), trgovine robljem (Budak, 1984) itd. Znanstvenici koji su, meutim, izuavali demografsku i povijest naselja najee su promatrali raseljenike kao pripadnike razliitih jezinih, etnikih i vjerskih skupina, pa su rezultati takvih istraivanja redovito prezentirani u okvirima povijesti lokalnih zajednica u Hrvatskoj ili iseljenih hrvatskih nacionalnih manjina (Lopai, 1890, 1895; Bsendorfer, 1910; Reetar, 1911; Pavii, 1940; Horvat, 1941; Pavii, 1953, 1962; Buturac, 1963; Raukar i sur., 1987; Kampu, 1995). S obzirom na takve metodoloke pristupe, problem raseljenika je esto prikazivan usputno i samo kao slikovita pozadina prikaza politikih, ratnih, gospodarskih, drutvenih i demografskih zbivanja druge polovice 15. i cijelog 16. stoljea hrvatske povijesti. Iako takva historiografska djela pruaju odreeni broj korisnih informacija, ona su ipak ograniena na ope prikaze prolosti pojedinih teritorija, zemalja ili regija, pa bi se rezultati tih djela samo djelomice mogli iskoristiti za daljnja istraivanja povijesti raseljenika pred osmanskom prijetnjom. Raseljenici se u tim radovima nisu prouavali kao subjekti, odnosno kao ljudska bia, ve najee kao objekti, tj. statistiki podaci kojima su se objanjavali razliiti razvojni procesi.

IV. Povijest raseljenika je, dakle, rijetko bivala predmetom panje hrvatske historiografije.9 Ako bi primarnim ciljem izuavanja raseljenike sudbine pojedinih obitelji bi9

Postoje, meutim, iznimna djela pojedinih domaih i stranih povjesniara, koja su dotakla raseljeniku tematiku hrvatskih krajeva kroz povijest ili su se njome bavila. Za budua su istraivanja iznimno vana ostvarenja Nade Klai, Miroslava Bertoe, Felixa Toblera, Vere Zimnyi, Jamesa R. Sweeneyja, Catherine W. Bracewell, Ferde Gestrina i Lovorke orali. Preusmjeravanje je znanstvene znatielje i metodologije izuavanja hrvatske prolosti jasno vidljivo u djelima tih povjesniara. Nada Klai, primjerice, nije odvie poklanjala panju drutvenoj povijesti s raseljenikih pozicija, ali je upozoravala na nebrojene probleme koji su rezultirali takvim pojavnostima (N. Klai, 1973, 1976, 1985, 1986). Miroslav Bertoa je zasigurno najbolji predstavnik hrvatske drutvene i lokalne povijesti. On je, dodue, podvrgao estokoj kritici istarsku historiografiju koja, iako vienacionalna, u segmentima jo trpi utjecaje nacionalnih iskljuivosti, ali je istodobno od takve historiografije preuzimao njezine ponajbolje rezultate. U aritu je njegova interesa razdoblje od 16. do 18. stoljea, a glede prouavanja drutvenih procesa istarske regije metodologija koju rabi moe posluiti kao obrazac buduih slinih istraivanja za preostale hrvatske pokrajine (Bertoa, 1986a, 1986b, 1989). Felix Tobler je dugogodinji neumorni prouavatelj povijesti gradianskih Hrvata te je prezentirajui rezultate svojih istraivanja objavio i lanke koji svakako ulaze u red drutveno-povijesnih analiza ivota doseljenika prema njihovu drutvenom poloaju koji su (bez)uspjeno pokuavali ouvati u doseljenim sredinama (Tobler, 1979). Maarska povjesniarka Vera Zimnyi je takoer u vie lanaka

151

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

lo njihovo praenje kroz barem tri narataja, poevi od trenutka njihove ugroenosti koja ih je nagnala na odluku da napuste dom i potrae mjesto nove obiteljske egzistencije, s namjerom da se modelima i metodologijama drutveno-povijesnih znanosti obrade njihova nastojanja oko prilagodbe ivotu u doseljenim sredinama do tree generacije potomstva, tada e se povjesniari morati suoiti s nizom potekoa i ogranienja u prozopografskom, kronolokom i prostornom smislu, a osobito glede raspoloivosti relevantnoga arhivalnoga gradiva. Rad, dakle, na projektu izuavanja tog problema ne bi bio ogranien samo vremenskim (druga polovica 15. i itavo 16. stoljee) i geografskim (prvenstveno hrvatske, ugarske, austrijske i talijanske zemlje) odrednicama. On jest, prije svega, ogranien brojem i prirodom sauvanoga izvornog gradiva.10 Kako su pripadnici srednjega i nieg plemstva bili poput obinoga hrvatskog puka aktivnim sudionicima procesa raseljavanja domicilnoga iteljstva, a za razliku od bezimenog puka u dobroj su mjeri izbjegli anonimnosti, projekt bi bio usredotoen na prikupljanje i obradu izvornoga gradiva plemenitih raseljenika hrvatskoga srednjovjekovlja. Nie je i srednje
podastrijela rezultate prouavanja svakodnevice hrvatskih raseljenika dospjelih na june i jugozapadne ugarske prostore (Zimnyi, 1984). Ostvarenja amerikoga medievista Jamesa R. Sweeneyja dolaze, pak, u obzir kao minuciozna analitika djela, koja na veomo ogranienu broju i vrsti izvornoga gradiva pruaju vjernu sliku raseljenike histerije izazvane tatarskom provalom (Sweeney, 1994a, 1994b), a Catherine W. Bracewell je prouavanjem uloge i mjesta uskoka u povijesti Jadrana kao stjecita kranskih i islamske civilizacije, ali i kao (raz)bojita politikih sila Mediterana, Srednje Europe i Balkana, svojom monografijom potvrdila ve iznesene pretpostavke Miroslava Bertoe o pogrenim romantiarskim historiografskim prikazima uskoke povijesti (Bracewell, 1997). Iznimno ostvarenje pruio je znanstvenoj javnosti Ferdo Gestrin nakon dugogodinjih istraivanja medievalnoga pisanoga gradiva po talijanskim arhivima. Migracije Slavena prema Italiji, meu kojima su one Hrvata izrazito dominantne, sredinja su tema njegova djela pa je ono kao takvo izniman historiografski doprinos poznavanju raseljenike krize i demografskog kolapsa hrvatskih zemalja s kraja srednjega i poetka ranog modernog vijeka (Gestrin, 1998). Glavni predstavnik novih usmjerenja hrvatske historiografije glede izuavanja problematike raseljenitva tijekom itavoga srednjeg i ranog novog vijeka jest Lovorka orali (2001a). Za hrvatsku historiografiju fundamentalne monografije F. Gestrina i L. orali o prekojadranskim migracijama hrvatskoga ivlja moraju, dakle, posluiti kao poticajne studije za daljnja istraivanja takvog tipa. 10 Upravo zbog prirode pisanih dokumenata morat e se iz istraivanja iskljuiti ona socijalna kategorija hrvatskog dutva koja je bila brojem najzastupljenija u procesima iseljavanja pripadnici treeg stalea. Obini seljaci (kako oni na prostorima svjetovnih i crkvenih gospotija koji su bili na razliite naine ovisni o svojim gospodarima kmetovi, koloni, inkvilini itd., tako i oni koji su bili osobno slobodni slobodnjaci, teaci itd., svi izrazito loeg materijalnog stanja), stanovnici gradova (kako oni koji su bili ovisni o svjetovnim ili crkvenim vlasnicima tih gradova, tako i oni koji su ivjeli u gradovima statusa slobodnih kraljevskih gradova ili komuna mediterantskog tipa, ali su istodobno bili na dnu imovne i drutvene ljestvice svih navedenih tipova gradskih zajednica) ili, pak, marginalci (primjerice bolesnici, siromasi, nahoad i dr.) i iskljuenici (heretici, politiki i drugi izgnanici itd.) tijekom promatranog razdoblja nisu ostavljali za sobom trajnije pisane tragove, pa je izuavanje sudbine takvih obitelji kroz dva ili vie narataja posve nemogue, ili je u tolikoj mjeri oteano da iziskuje iscrpljujue i dugotrajno istraivanje neobjavljenih arhivskih fondova. U obzir ne bi dola ni istraivanja one kategorije hrvatskog drutva koja je brojem bila zanemarivo mala, ali je, za razliku od prethodne, obilato zastupljena izvornim gradivom feudalna elita. Naime, pripadnici hrvatskih velikakih obitelji uspjeli su opstati na ostacima nekada slavnoga Hrvatskog Kraljevstva pa se na temelju povijesti tih obitelji ne moe u cijelosti objasniti sudbina tadanjih raseljenika, zbog nepostojanja tipinih primjera iseljavanja u strane drave. Jedini, dakle, sloj hrvatskog drutva, koji u veoj mjeri zadovoljava kriterije istraivanja drutveno-povijesnih znanosti je onaj koji obuhvaa pripadnike tzv. srednjega i nieg plemstva (Jurkovi, 2002a).

152

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

plemstvo od anonimnosti uvao njihov drutveni poloaj i ugled, ali i njihova aktivna uloga u pokuajima preivljavanja tijekom i nakon (bez)uspjene obrane matinog podruja kada do raseljavanja i dolazi. Potekoa, meutim, koja e se morati prevladati prilikom realizacije takva projekta jest nesreenost izvornoga materijala u smislu postojanja specijaliziranih pomagala poput inventara koji bi dokumente razbacane po raznovrsnim fondovima i zbirkama objedinili u svojevrsne obiteljske zbirke ili prozopografske prirunike ije bi postojanje istraivaima omoguilo lake snalaenje u postojeim arhivima. Iz tih bi se razloga takvim obiteljima u poetku zamiljenoga istraivakog projekta prilo metodolokom obradom studija povijesnog sluaja case study. Geografske su i vremenske granice takoer ograniavajui inioci buduih prouavanja poloaja raseljenika s obzirom na njihov poloaj prije selidbe i nakon doseljenja u nove, udomiteljske, krajeve. U prostornom bi smislu sve hrvatske zemlje morale biti ukljuene: srednjovjekovno Hrvatsko Kraljevstvo, Dalmacija kojom u promatranom razdoblju de facto vlada Venecija, teritorijalno izolirana Dubrovaka Republika koja je dosegnula ba u tom razdoblju najvii stupanj politike samostalnosti, srednjovjekovna Slavonija koja je tada pod snanim utjecajima susjedne Ugarske i, konano, Istra koja je u to doba podijeljena izmeu mletake i vlasti austrijskih nadvojvoda Habsburgovaca. Uz hrvatske bi u tim istraivanjima morali biti prezentirani primjeri iz ivota raseljenika u gotovo svim zemljama u kojima su Hrvati pronali utoite. Tu se prije svega misli na srednjovjekovne ugarske, austrijske i talijanske pokrajine i drave. Primjeri bi iz tih zemalja bili opisani uz najelementarnija objanjenja pozadine njihova povijesnog razvitka, a razlog za takav pristup lei u tome to opi prikazi rezultata historiografija tih drava, kao i u sluaju hrvatske historiografije, redovito ne pokrivaju temu, cilj i okvir zamiljenog projekta. Ipak, posve je jasno kako bi se pojedine informacije i rezultati te znanstvene produkcije mogli u projektu iskoristiti (usp. npr. Buttazzioni, 1871; Bidermann, 1891; Guglia, 1900; Cusin, 1934; Turetschek, 1965; Posch, 1972; Bak-Kirly, 1982; Simoniti, 1990). Vremenski okvir kojim bi se bavilo zamiljeno istraivanje bio bi sredina 15. i kraj 16. stoljea. Poetkom tog razdoblja nastupa ubrzana destabilizacija politikoga, gospodarskog, drutvenog i crkvenog ivota hrvatskih zemalja, a njegov je kraj obiljeen zaetkom konane stabilizacije Vojne granice na zapadnim ostacima hrvatskoga etnikog i politikog prostora. Stoga e se u nekim sluajevima ukazivati potreba kratkih izleta u ranije ili kasnije razdoblje od promatranoga, upravo radi boljeg razumijevanja pojedinih sluajeva i razvojnih procesa koji su tada bili u tijeku. Valja istai kako je kraj 16. stoljea obiljeen obuzdavanjem procesa depopulacije hrvatskih zemalja i kako je proces raspada srednjovjekovnih oblika hrvatskih drutava bio dovren. Naredni se val velikih migracija stanovnitva dogodio tek na kraju 17. i na poetku 18. stoljea. No, on je obiljeen dijametralno suprotnim pravcima gibanja stanovnitva. To je doba velikog uzmaka Osmanskog Carstva i zaetaka kranske rekonkviste na prostorima srednje i jugoistone Europe, pa bi samim time ostao u cijelosti izvan domaaja zamiljenih interesa projekta raseljenika pred osmanskom opasnou.

V. Jedno od osnovnih pitanja koje se znanosti namee pri drutveno-povijesnom prouavanju sluajeva raseljenih osoba jest pitanje kategorizacije, odnosno pitanje nas153

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

tajanja i profilacije svojevrsnoga raseljenikog pojmovnika iz kojega je kategorizacija proizala te pitanje valorizacije i kompatibilnosti onodobnoga raseljenikog pojmovnika sa suvremenim shvaanjima i vrednovanjima promatrane kategorizacije (usp. Gorman, 1994; Herak, 1998). Rjeenjem tih pitanja mogao bi se primjerenije objasniti i poloaj plemikih obitelji srednjeg i nieg statusa unutar osebujnoga svijeta raseljenika na razdjelnici epoha, a on je ponajprije ovisio o stupnju osmanskoga vojnog pritiska na onodobne hrvatske prostore. Osnovna je podjela na pojedine karakteristine skupine raseljenika ovisila o poziciji autohtonog stanovnitva s obzirom na razliite razine ratne opasnosti koje su im prijetile na njihovim podrujima. Uestalost nasrtaja osmanskih vojska glavnom je odrednicom klasifikacije zona ratnih opasnosti. Naredni je kriterij definicije svake od predloenih zona i njezin smjetaj s obzirom na udaljenost od Vojne granice, odnosno sposobnost hrvatskih vlasti da kontrolira stanje u pojedinim zonama. S obzirom, dakle, na intenzitet osmanske ugroze i geografskih osobitosti hrvatskih srednjovjekovnih zemalja mogu se razlikovati, uz okupiranu, i tri zone ratne opasnosti. Stanovnici su okupirane zone u osmanskomu graninom vojnom sustavu uivali privilegirani status centralnih vlasti, bilo da je rije o vriteljima vojno-upravnih dunosti, bilo o podlonikomu zateenom ili novonaseljenom stanovnitvu (Moaanin, 1999: 117136). Ta je zona bila i ivotno vanim prostorom hrvatskih starosjedilaca koji su se, izgubivi domicil, esto pomicali na novouspostavljene obrambene linije prieljkujui njezino preotimanje i osloboenje. Ona je, konano, bila i obitavalitem ljudi koji su u zatvorima i podrumima brojili uznike dane iekujui osloboenje, svoj otkup ili razmjenu zarobljenika (usp. Raukar, 1997: 411414), te onih starosjedilaca koji su nakon uspostave procjenjivali razinu (ne)tolerantnosti osmanske vlasti kako bi navrijeme donijeli odluku o ostanku ili odlasku sa svojih baina. Odreeni je broj takvih itelja iskazivao i nadalje znakove solidarnosti i lojalnosti prema svojim bivim gospodarima, u tajnosti ugovarajui s njima visinu poreznih davanja pod uvjetom da kranske vojne snage ne pustoe njihova imanja (usp. MOL, LR 1, 193, 276, 338 itd.) ili, pak, suraujui s ljudima uhodarske mree uspostavljene u Hrvatskoj tijekom dvadesetih godina 16. stoljea (ontar, 1973; Simoniti, 1991: 151169; Jurkovi, 1995: 4748). U prvu zonu ratne opasnosti spadali su oni hrvatski teritoriji nad kojima nije postojala kontrola ni jedne od vlasti sukobljenih strana (tzv. niija zemlja) te oni prostori koji su bili teko ugroeni osmanskim vojnim operacijama. Ta je zona zapravo teritorij Vojne krajine i rasprostirala se du Granice i u neposrednom njezinu zaleu u dubinu do pedesetak kilometara. Opa je znaajka prve zone ratne opasnosti devastiranost ruralnoga i fortifikacijska utvrenost nekadanjeg urbanog dijela, koji se u osnovi pretvorio u utvrdni obrambeni protuosmanski sustav (v. Raukar, 1997: 420425 i u tom djelu navedenu literaturu). Razina je devastiranosti te zone ovisila i o zemljovidnim osobitostima terena, odnosno o (ne)postojanju prirodno lako branjivih linija razgranienja. Primjerice, stupanj je opustoenosti krajolika Vukovske u odnosu na Krbavsku upaniju u trenutku osmanskog zaposjedanja bio znatno nii, jer ju je desetljeima prije sloma Korvinova obrambenog sustava uz Mavansku i Srebrniku banovinu titila za napadae teko savladiva obrambena linija Sava Dunav. Slinu zatitu Krbavska, kao i ostale hrvatske upanije, nije imala, pa je s obzirom na gorovitost, umovitost i
154

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

obdarenost malim vodotokovima bila idealnom metom ne toliko velikih i dobro organiziranih osmanskih vojska (kojima je manevarska sposobnost zbog takvih zemljovidnih osobitosti bivala skuena), koliko srednjih i malih martolokih i akindijskih postrojba, koje su pljakakim pohodima, zasjedama i nenadanim navalama na utvrde gotovo neometano pustoile krbavskim i ostalim hrvatskim krajevima juno od Gvozda i Velebita (usp. Jurkovi, 1998: 235238, 1999: 6570). Depopulacija je prve zone, osim neposredne opasnosti po ivot njezina stanovitva, ovisila i o trajnosti takve ugroze. Od pada Bosne, kada su gotovo sve hrvatske upanije postale prvom zonom ratne opasnosti, pa do kolapsa Korvinova obrambenog sustava, kada je naskoro i Krbava bila izgubljena, prolo je preko est desetljea permanentnih, nekih godina i viestrukih, osmanskih nasrtaja na njezina naselja, pa ne udi to je nakon ratnih iskustava triju generacija Krbavaca u trenutku ulaska osmanskih snaga u njihov sredinji grad, Udvinu, grad uvalo svega nekoliko straara Ivana Karlovia, kneza Krbavskog (v. Laszowski, 1914: 6; Thallczy-Hodinka, 1903: 653; Kukuljevi, 1863: 222; ii, 1915: 115). Depopulacija Krbave je tog trenutka bila stopostotna (Moaanin, 1993: 64, 1999: 40). Istodobno je Vukovska upanija, iako geografski u neposrednom zaleu Mavanske i Srebrnike banovine (poput Krbavske koja je bila u samomu zaleu Jajake banovine), postala prvom zonom ratne opasnosti tek nakon pada Nndorfehrvra i Zimonyja (Zemuna) 1521., pa je do trenutka njezina konanoga gubitka 1536. pretrpjela samo etrdesetpostotnu depopulaciju (Engel, 2000). Druga je zona ratne opasnosti bila ona koja je trpjela provale (ne)regularnih osmanskih postrojba, a u cijelosti je bila pod kontrolom hrvatskih sredinjih i lokalnih vlasti. Osnovna je karakteristika te zone njezina dobra populacijska ouvanost, jer se unato iseljavanju mnogobrojnog domicilnog stanovnitva, koje nije nuno bilo produkt straha od Turaka, istodobno popunjavala pridolicama s ugroenijih podruja.11 Toj su zoni, primjerice, u drugoj polovici 16. stoljea pripadali sredinji i zapadni dijelovi Zagrebake i Varadinske upanije. Iz vie su razloga ti dijelovi kao prostor mogueg doseljavanja bili zanimljivi hrvatskomu raseljenom plemstvu, a time i njihovim podlonicima. Premda je to podruje znalo trpjeti teka iskuenja za trajanja osmanskih pustoeih naleta, ono je u usporedbi sa stanjem u prvoj zoni bilo podruje podnoljive ugroenosti na kojemu se, dodue u oteanim uvjetima i uz odreen rizik, odvijala
11

Znanstvenici su prouavajui izvorno gradivo zapadnoeuropskih zemalja uoili kako je u dugu razdoblju od 13. do 17. stoljea nazoan proces opustjelih sela i selita (tzv. Wstungsprozess). Uzroci tih pojavnih oblika populacijske krize na seoskim gospodarskim prostorima vrlo su kompleksni i nisu iskljuivo posljedica epidemija raznih kunih bolesti ili ratnih pustoenja. U najnovije su se doba povjesiari suglasili kako su mnogobrojni i raznovrsni inioci, najee uzajamnim djelovanjem, rezultirali propau ruralnih naselja, poput klimatskih promjena, promjena osobina zemljita, krize u proizvodnji itarica, poveavanja feudalnih davanja i sl. (usp. Bertoa, 1986a/1: 306307). Meu te se inioce svakako mora ubrojiti i pojava robno-novane privrede, a time i zaetka procesa urbanizacije srednjovjekovlja na koji je u naim krajevima studijom ukazao Josip Adamek. On je, naime, upozorio kako je tijekom 15. stoljea u srednjovjekovnoj Slavoniji naglo porastao broj gradskih naselja (blizu nevjerojatnih 70%: poetkom stoljea je bilo svega 38, a na njegovu kraju ak 142 grada). Meu novoosnovanim je gradskim naseljima bilo najvie onih koja su se formirala kao podgraa, odnosno trgovita (oppida) vlastelinskih utvrda (castra). Stanovnicima su se, pak, takvih naselja smatrali itelji teritorija trgovita, bez obzira jesu li obitavali unutar ili izvan samog naselja i svi su jednakopravno uivali gradske povlastice. Rast je broja itelja takvih naselja oito ovisio o doseljavanju ljudi sa sela (Adamek, 1980: 177178).

155

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

agrarna i djelomice obrtnika proizvodnja (Kampu, 1968: 2123; Adamek, 1980: 191289). Smjerovi uobiajene trgovine su i u toj zoni potpuno zamrli, ali je zato cvjetala trgovina provijantom, dakle opskrbom vojnika na Granici svim logistikim potreptinama (Adamek, 1980: 290330; tefanec, 2001: 157178). Prihodi s takvih posjeda omoguavali su hrvatskomu plemstvu nastavak borbe za opstanak, to vie to su posjedi u toj zoni bili veoma blizu Krajine i Granice, odnosno, domicilnih imanja tih plemenitih raseljenika. Vrlo je vaan razlog pojaana raseljenikog interesa za te dijelove Zagrebake i Varadinske upanije bila i injenica da su oni teritorijalno pripadali istoj dravi te se doseljavanjem na takve prostore uvelike smanjivala mogunost gubitka drutvenoga i politikog statusa te etnikoga, vjerskog i kulturnog identiteta.12 Druga je zona, dakle, bila primamljivim ciljem osmanskih haramija, odnosno akindija i martolosa, jer je nudila bogat plijen u pokretnim dobrima, stoci i ljudima, ali je istodobno bila materijalnim i ljudskim izvorom obrambenih napora Vojne krajine i granice. Svakodnevna je zbilja druge zone ratne opasnosti oito bila sudbinski vezana uz djelotvornost i opstanak graninoga obrambenog sustava. Konano, treu su zonu predstavljali oni teritoriji koji su bili gotovo u cijelosti sigurni i zatieni od osmanske opasnosti. U posljednju skupinu ulazili su i oni teritoriji koji su znali biti ugroeni osmanskim pohodima, ali ne permanentno ili tako esto da stanovnitvo tih teritorija ne bi bilo u stanju nastaviti s uobiajenim nainom ivota. itelji takve zone takoer su bili zaokupljeni tzv. turskim pitanjem i usmjereni na njegovo rjeavanje ponajvie zbog vlastite sigurnosti, jer su ti prostori zbog svoje napuenosti i nedovoljne zatienosti ruralnih naselja i selita bili iznimno atraktivnim metama osmanskih dobro pripremljenih i voenih konjanikih postrojba. No, uestalost je takvih pustoeih naleta, u pravilu pod vodstvom bosansko-hercegovakih sandakbegova, bila rijetka u usporedbi s onom na prostorima prve i druge ratne zone (usp. Simoniti, 1990: 204208). Jasno, rasprostranjenost tih zona mijenjala se tijekom vremena. Primjerice, sredinom 15. stoljea okupiranu zonu je predstavljala srednjovjekovna Srbija, a prvu zonu Bosna, Hum, Zeta i june upanije Ugarskog Kraljevstva. Druga se zona sastojala od istonih upanija srednjovjekovne Hrvatske, a u zadnju su, treu zonu, ulazili susjedni teritoriji srednjovjekovne Slavonije, Dalmacije i Istre te zapadni i sredinji teritoriji Ugarske. Pedesetak godina kasnije stanje se posve izmijenilo. Osmanlije su okupirali gotovo itavu Bosnu, Hum i Zetu, a prva je zona ratne opasnosti na zapadu obuhvatila sredinje
12

Jo je 1467. kralj Matija Korvin zakonom zabranio utjerivanje poreza prognanim plemiim pred Osmanlijama; Nobiles regni profugi ante Turcos et similes, ubicunque habitent, ut nobiles sint a tali solutione exempti... (potcrtao I. J.) (v. Bak i sur, 1996: 71). Isto tako je 1486. zakonom regulirao sluajeve u kojima bi plemi zbog Osmanlija te ostalih neprijatelja ili zlobnika ostao bez obiteljskih dokumenata, nunih u, primjerice, dokazivanju svojega drutvenog statusa ili prava na obiteljska posjedovanja. Dopustio je, naime, da svjedoenjem pred sucima dotine upanije plemstvo potvrdi oteeniku njegov status i prava na obiteljsku imovinu s vremenskim ogranienjem od ezdeset godina unazad (v. Bak i sur, 1996: 67). Tim je zakonskim aktima kralj olakao prognanomu plemstvu snalaenje u novim sredinama, kao i njihovo bre uklapanje u sustave uprave na razinama lokalnih vlasti. Aktivno je sudjelovanje plemstva podrijetlom s prostora srednjovjekovne Hrvatske u administrativnim i vojnim strukturama vlasti Slavonije tijekom 16. stoljea uvelike pridonijelo konanomu politikom objedinjavanjem ostataka Kraljevstva pod hrvatskim imenom (Budak, 2000: 1112).

156

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

dijelove Hrvatskog Kraljevstva: meu ostalima i upanije Liku, Krbavu i Knin. Druga zona opasnosti predstavljala je u tom asu zapadne ostatke Hrvatske, obalni pojas Dalmacije, gotovo itavu srednjovjekovnu Slavoniju i june upanije Ugarskog Kraljevstva, dok je trea zona suena na dalmatinske otoke, Istru te zapadnije na austrijske nasljedne zemlje (teritorije dananje Slovenije i sjeverne dijelove Italije i Austrije).

VI. S obzirom na silinu osmanske ugroze po pojedinim podrujima, i ondanji su se hrvatski raseljenici podijelili na etiri osnovne kategorije. Pripadnost tim tipiziranim kategorijama, kao to se pokazalo, ovisila je najee o interesu, volji i vjeri svakog pojedinca da brani svoj poloaj i socijalni status naslijeen iz predratnoga hrvatskog drutva, odnosno da obrani svoja materijalna dobra koja su najee i bila izvorom poloaja u drutvu (Jurkovi, 1999: 81). Pojmovi za raseljenike u izvornim dokumentima vrlo su neujednaeni i u prvi se mah ini kako su daleko od bilo kakve uporabne drutvenojezine vrijednosti. Naime, na hrvatskim su se teritorijima tijekom promatranog razdoblja redovito pisali dokumenti na latinskome, hrvatskom, talijanskom, njemakom, pa i maarskom, jeziku. U tim je dokumentima nazoan i razliit stupanj razvijenosti raseljenikog pojmovnika. Takvu raznolikost u tada prisutnim diplomatskim jezicima na podruju hrvatskih zemalja najbolje pokazuje i peterojezini rjenik Fausta Vrania objavljen na kraju 16. stoljea, dakle u doba kada su se veliki pokreti hrvatskoga ivlja zaustavili i kada je, oito, raseljeniki pojmovnik u hrvatskom jeziku zadobio svoj konani oblik (Vrani, 1595). Klasifikacija na etiri osnovne skupine raseljenika uinjena je, dakle, na bazi esnaestostoljetnoga hrvatskoga, tada ve ustaljenog, pojmovnika. Radi to boljega razumijevanja pojedinih pojmova, u tekstu e se pruiti i detaljna objanjenja svakog pojedinog pojma s odgovarajuim hrvatskim, latinskim, talijanskim, njemakim i maarskim sinonimima. Svi se oni javljaju u dokumentima, a potvreni su i u rjeniku Fausta Vrania. Kako bi ta pojmovna klasifikacija bila to razumljivijom meunarodnoj znanstvenoj javnosti, predloit e se i odgovarajui engleski sinonimi. U prvu karakteristinu skupinu raseljenika spadaju izbjeglice (hr: biei, bigavica, bealac, beljivec; l: fugax, fugitivus; t: fugace, fugato; nj: Fluchtig, m: fut; usp. Vrani, 1595: 3940; Belostenec, 1740/1: 587588, 1740/2: 11; Maurani, 1975: 441; Herak, 1998: 8991). Pripadnici te skupine naputali su domovinu ve prilikom prvih pojava osmanske prisutnosti na njihovu domicilu. Oni su, dakle, iseljavali s podruja druge i tree zone ratne opasnosti pokuavajui pronai jo sigurnija i mirnija mjesta u susjednim zapadnim ili, pak, jo udaljenijim dravama. Tipini su predstavnici te skupine trgovci dalmatinskih komuna ili hrvatskih gradskih naselja koji pred Turcima sklanjaju svoje obitelji i materijalna dobra te se sele u mjesta koja su pomicanjem trgovakih pravaca (Jadran Srednja Europa) na zapadnija i od osmanske ugroze sigurnija podruja (austrijske nasljedne zemlje) dobila na znaenju. Iz Zadra, grada koji je tijekom druge polovice 15. stoljea bio sigurnim zaklonom pred naletima osmanskih postrojba, veoma brzo je otiao najosjetljiviji sloj stanovnitva trgovci i obrtnici stranci, dakle ljudi s najniim stupnjem osjeaja lojalnosti prema sredini u kojoj su odreeno vrijeme ivjeli i radili. Udio je, primjerice, njihova uloenoga kapitala u zadarskoj trgo157

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

vini krajem 15. stoljea spao na mizernih 4,3% u odnosu na onaj s kraja 14. stoljea (usp. Raukar, 1977b: 263). No, druga je polovica 15. stoljea u povijesti Zadra ujedno i razdoblje iseljavanja mnogobrojnih njegovih stanovnika u prekojadranske gradove, osobito Veneciju (usp. orali, 1993: 117, 2001a: 446453). To je istodobno i razdoblje uestalih useljavanja ratom ugroena hrvatskoga ivlja, pa tako i lanova hrvatskih plemenitih obitelji (Antoljak, 1962). Klasifikaciji tadanjih pridolica u Zadar mora se pristupiti iznimno paljivo, jer se dio njih oslanjao na Zadar kao na mjesto sigurna zaklonita za nemone lanove obitelji (ostarjele roditelje, supruge, punoljetne keri i maloljetnu djecu), dok su mukarci i nadalje aktivno sudjelovali u obrani vlastitih patrimonija na podrujima prve ili druge zone ratne opasnosti. Takvi se primjeri mogu svrstati u kategoriju bilociranih obitelji (v. poglavlje Izbjeglice ili prognanici bilociranost, put spasa, u: Jurkovi, 2003), pa je u prouavanju raseljenikog statusa svake obitelji nuna precizna genealoka i prozopografska analiza dokumenata. Sluaj koji se moe svrstati u skupinu izbjeglica jest primjer Franje, pripadnika plemenitog roda Stupia. On je izmeu 1483. i 1527. veoma esto spominjan kao kirurg i apotekar u spisima zadarskih biljenika. Uspio je raznim zemljinim transakcijama doi do oveeg posjeda u neposrednoj blizini Zadra (sub Monte Ferreo), a od samostana Sv. Marije je kupio i cijelo imanje u Bibinju (Antoljak, 1962: 90).13 Odravao je, dodue, ive veze s hrvatskim plemiima ukljuenim u graninu vojnu pripravu, ali je oito kako se njegova osnovna djelatnost ne moe nikako dovesti u vezu s protuosmanskim djelovanjem. Dapae, on je u Zadru nazoan jo od doba kada njegova domicilna podruja (upanija Buani pod Velebitom i mjesto Biljane u Novigradskom distriktu Luke upanije) nisu ugroena osmanskim pustoenjima u tolikoj mjeri da bi to bio osnovni razlog njegova naputanja djedovske batine.14 Iz navedenih se primjera moe zakljuiti kako postoji slinost u postupcima izbjeglica s kraja 15. stoljea i onih iz razdoblja Domovinskog rata, koje je M. Mesi nazvao predbjeglicama. Rije je o pripadnicima situiranih obitelji kojima je izlaz u nudi bio osiguran. Oni su se imali kamo skloniti, i ta im je injenica olakavala donoenje rane odluke o naputanju mjesta boravka u kojemu je ugroena njihova i obiteljska fizika sigurnost (Mesi, 1992a: 107, 1995a: 662). Takav je tip raseljenika iznimno teko pratiti i iziskuje minuciozno biografsko izuavanje dokumenata, jer se veoma brzo i gotovo bezbolno uklapaju u novu sredinu. Njihova je prednost pred raseljenicima koji su iza njih nagrnuli u tu istu udomiteljsku sredinu golema, jer je ta sredina u pravilu primala prve izbjegle nesretnike na vrlo human, kranski susretljiv i suosjeajan nain. Isti je stav prema njima vrijedio i za pravoslavne izmatike (usp. Bak i sur., 1996: 36
13

Uz dokumente koji su navedeni u tom djelu usp. i: DAZD, SZB, Iohannes de Salodio, b3, fasc. III/6, 14-16; fasc. III/12, 9-9; DAZD, SZB, Iohannes Franciscus Grisinus, b 2, fasc. II/11, 2-3; DAZD, SZB, Antonius Barba, b1, fasc. 1A, 19-20; fas. 1B, 1-1 i 2-2; fasc. 1K, 31-32 i 33-33; fasc. 1O, 42-42; b2, fasc. 1B, 30-30 i 30-31; fasc. 1E, 10-10; fasc. 1F, 61-62; fasc. 1K, 22-23; fasc. 1L, 13-13 i 14-14; fasc. II/2, 35-36 i 36; DAZD, SZB, Iohannes Philippus Raymundus, b1, fasc. I/3, 44-45; DAZD, SZB, Petrus de Pago, b2, fasc. II/7, 22-22.

14

Ni u jednomu poznatom dokumentu on nije otvoreno oznaen kao izbjeglica (fugitivus), ali je ustrajno imenovan nadimkom Turin (Turcus), to je aluzija zadarske okoline na njegov neprimjeren status s obzirom na plemenito podrijetlo koje ga je, kako staleki, tako i moralno, obvezivalo na aktivniji i neposredniji angaman u obrambenim naporima hrvatskog plemstva (Jurkovi, 2002b: 244).

158

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

37). Primjeren engleski sinonim za takvu vrstu raseljenih osoba bio bi djelomice i po svojoj definiciji fugitives. Taj je pojam uz oznaku osobe u bijegu pred zakonom (a fugitive from justice) nosei pojam i za osobe koje bjee iz zemlje pogoene ratom (fugitives from a country ravaged by war), pa nije posve jasno zato se u meunarodnim institucijama koje se primarno bave problemom raseljenika za takvu skupinu migranata preferira termin refugees, kada postoji odgovarajui engleski pojam za izbjeglice ili, kako ih je Mesi definirao, predbjeglice (Cowie, 1994: 499). U drugu skupinu iseljenika spadaju prognanici (hr: protiran, pregnanec, prognan; l: profugus; t: vago; nj: Fluchtig; m: pribeg; usp. Vrani, 1595: 34; Belostenec, 1740/1: 545; Maurani, 1975: 441 i 443; Herak, 1998: 91). Ta je skupina, za razliku od prve, ustrajno pokuavala obraniti svoje matino podruje do krajnje toke izdrljivosti. Tek u trenutku neposredne prijetnje okupacijom pripadnici su te skupine naputali domicil i povlaili se u sigurnije krajeve. Prognanici su pripadali prvoj zoni ratne opasnosti i tek u asu kada je ona postala okupiranom, oni su se selili ili na podruje novouspostavljene prve zone gdje su i nadalje pokuavali zaustaviti osmansko napredovanje, ili pak na teritorije druge i tree zone. Vrlo su prepoznatljivi predstavnici te skupine raseljenika plemii, jer su pod prijetnjom gubitka vlastitih posjeda, a time i socijalne odnosno staleke sigurnosti i privilegiranosti, pod svaku cijenu branili batinjeni imetak i poloaj. Njima je bilo domiljati se nainima kako da ne budu protjerani i da sve svoje ne izgube, kako je slikovito saeo svoj egzistencijalni problem knez Bernardin Frankapan u pismu zetu Jurju Brandemburkom (Thallczy-Hodinka, 1903: 26; Jurkovi, 1999: 7282). Znali su kakva ih neizvjesnost eka u progonstvu, pa ne udi Bernardinova izjava izreena u govoru Oratio pro Croatia pred staleima Carstva u Nrnbergu (1522.) kako Hrvati ne ele prositi poput mnogih velikih i poglavitih mueva Grka, Bugara, Srba i Albanaca te kao prognanici u siromatvu i umrijeti (Frankapan, 1522: 4).15 Istina, svi su nobiles regni profugi ante Turcos jo od doba kralja Matije Korvina uivali zatitu drave (usp. Bak i sur., 1996: 67 i 71), ali svakodnevica je pokazivala da u veini sluajeva prognani plemii nisu uspijevali stei imanja koja bi vrijednou bila ekvivalentna izgubljenim patrimonijima. Raseljeno je plemstvo bilo prisiljeno prihvaati, esto radi opstanka obitelji, vrlo rizine slube koje se nisu pokazale isplativima u smislu naknade barem onih gubitaka uzrokovanih osmanskim osvajakim napredovanjem (Jurkovi, 1995: 2955, 2002b: 241243). Za razliku od plemenitih raseljenika, koji su u dokumentima redovito opisivani prognanikim pojmovnikom, pripadnicima je treeg stalea najee pripisivana izbjeglika terminologija, ak i u trenucima kada je osmanska okupacija teritorija s kojih se puk morao skloniti ako nije htio potpasti pod vlast neprijatelja kranstva bilo pitanje dana, a ne mjeseca ili
15

Nos certe mendicare nolimus, quemadmodum ipse Romae Graecos, Misos, Seruianos, Albanenses plerosque magnos ac principes viros mendocare vidi, et in paupertate mori... Primjerci tog govora uvaju se u knjinicama: Orszgos Szchenyi Knyvtr Kzirattr s rgi kiadvnyok tra [Nacionalna knjinica Szchenyi Zbirka rukopisa i starih izdanja] u Budimpeti pod signaturom App.H.161, RMK III.254; Magyar tudomnyos akadmia knyvtra Kzirattr s rgi kiadvnyok tra [Knjinica Maarske akademije znanosti Zbirka rukopisa i starih izdanja] takoer u Budimpeti, pod signaturom Rth 1304; sterreichische Nationalbibliothek u Beu pod signaturom 43.S.29; Herzog August Bibliothek u Wolfenbttelu pod signaturom Bibliotheka Augusta Quodlibetica, 104.7 Quod.(8); Harvard University Library u Cambridgeu (Massachusetts, USA) pod signaturom ZHC 5, F 8511, 5220.

159

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

godine. Takav stav plemstva nije udan s obzirom na injenicu da su bili svjesni utjecaja stupnja devastiranosti i depopulacije na obrambenu mo graninih krajeva. Vrhovni je zapovjednik Hrvatske Krajine, Ivan Lenkovi, primjerice 1559. predloio banu Petru Erddyju zabranu iseljavanja, jer je mnotvo seljaka svakodnevo bjealo s graninih prostora. Iao je tako daleko da je bez sustezanja banu sugerirao kako bi uz zabranu prijevoza izbjeglica na gazovima i skelama rijeka prema austrijskim i ugarskim zemljama valjalo uhvaene u takvim pokuajima objesiti o prvo stablo, a ene im i djecu utopiti (ii, 1916: 53)! No, izrazito rigidan Lenkoviev stav nije dijelio njegov otac kada je, prodavi svu svoju plemeninu subrai od roda Mogorovia u Lici, odselio preko, sinu mu sporne, rijeke Kupe i nastanio se u Kranjskoj te je, tovie, na novosteene posjede naseljavao izbjeglice s hrvatskih prostora ugroenih ratom (Steklasa, 1893: 5859). Partikularni su interesi plemstva oigledno esto bivali kontradiktornima kada se odluivalo o sudbini podlonoga iteljstva s granice kranstva, pa tako i kada se ocjenjivala njihova raseljenika uloga. Navedeni je primjer prognanike sudbine hrvatskih seljaka zaista udesan zbog najmanje dva razloga. Prvi proizlazi iz nevjerice u tako dugotrajan opstanak seoskog puka u rodnom kraju s obzirom na njihovo loe imovno stanje i visok stupanj ratne ugroze, a drugi iz tragike te iste njihove upornosti u opstanku, koja im je na koncu kao nagradu donijela zabranu iseljavanja. Iz navedenih se primjera moe doi do zakljuka kako postoji slinost u postupcima prognanika s kraja 15. stoljea i onih iz razdoblja Domovinskog rata, koje je M. Mesi nazvao nagnanim izbjeglicama i izbjeglicama pred ratnim razaranjima i okupacijom. Rije je o ljudima koji se, bez obzira na svoju staleku pripadnost, nisu imali kamo skloniti te su odluku o naputanju ugroenoga doma donosili u trenucima kada vie nisu mogli izdrati pritisak neprijatelja (Mesi, 1992a: 107111, 1995a: 666671). Takav je tip raseljenika relativno lako pratiti, jer su njemu pripadale i obitelji hrvatskog plemstva, koje su ostavile traga u pisanim vrelima 16. stoljea, to nije sluaj i s nebrojenim obiteljima hrvatskog puka tog doba. Njihove su sudbine znale poprimiti nezamislivo potresne razmjere ako se usporede sa sudbinama pripadnika ostalih raseljenikih skupina. Prognanicima je, naime, preostalo potraiti udomiteljske sredine u kojima su se ve smjestile nesretne izbjeglice ali ih je, za razliku od njih, ta sredina zbog njihova broja primala s podozrivou, nelagodom i odbojnou, premda je ba doprinos prognanika u zaustavljanju neprijateljske agresije bio nemjerljivo vei od onoga izbjeglica. Pokazalo se kako je pravilo suvremenih imigrantskih politika pojedinih drava more refugees, less asylum, vrijedilo i u kranskoj Europi na prijelazu iz srednjega u novi vijek (usp. Roberts, 1998). Odgovarajui bi engleski termin za takvu vrstu raseljenih osoba bio refugees (Hyndman, 1987: 4951; Mesi, 1994a: 114115). Treu skupinu raseljenika ine izgnanici (hr: izagnan; l: exul; t: bandito; nj: Vertrieben; m: szam-kiveteth; usp. Vrani, 1595: 34; Belostenec, 1740/1: 545, 1740/2: 405; Maurani, 1975: 441 i 443; Herak, 1998: 91). Ljudi koji su pripadali toj skupini raseljenika su oni koji su isprva doekali i prihvatili osmansku vlast te tako ostali i zadrali svoje posjede na domicilu. No, oni su bivali nakon kraeg vremena izgnani iz raznoraznih razloga. Najei uzroci izgona bili su vjerske, politike, pa ak i etnike prirode. Civili, ratni zarobljenici i taoci koji su sluili u razmjenama zarobljenika zaraenih strana takoer ulaze u tu skupinu raseljenika. Svi su oni bili itelji okupirane i prve rat160

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

ne zone, koji su potom prisiljeni preseliti na teritorije prve, druge ili tree zone ratne opasnosti. Zanimljivo je takoer kako su odluku o ostanku na obiteljskom imanju usprkos osmanskoj okupaciji mnogo lake donosili ostarjeli lanovi obiteljske zajedice. Humski je plemi Jakovac Vitulovi, primjerice, zamolio upanijske suce da ga oslobode obveze davanja redovitih poreza na neko vrijeme jer, kako je rekao: znate moje potribe i nevole, da su me Turci sagnali s veega dila moje plemenine i da sam ostaril i omlohavil pa je nastavio poiti mi e t s ovoga mala ostanka moe plemenine ... zato molim Boga i vas, e da biste me pod starost ne poslali po tuih stranah (Kukuljevi, 1863: 157; urmin, 1898: 367). No, bilo je i itavih obitelji koje su se nadale kako je nastavak ivota i pod osmanskom vlau mogu. Ubrzo su, meutim, uvidjele da to nije nimalo jednostavno. Kao podanici Osmanskog Carstva morali su sudjelovati u vojnim pohodima na ostatke Hrvatske ako su kanili zadrati povlateni status u njima novom drutvu, a to se kosilo s vjerskim, etnikim i socijalnim normama ponaanja koje su batinili iz ranijih vremena. Stoga su se na hrvatskom dijelu Granice javljali plemii podrijetlom s ve okupiranih prostora sa svojim konjanikim druinama, nudei usluge vojnim spremama protuosmanskih obrambenih utvrda (usp. Thallczy-Horvth, 1915: 184; Vj. Klai, 1917: 8384, 1981/5: 30). Na slian se nain mogu tretirati i pristalice kralja Ivana Zapolje, koji bi nakon odreenog vremena ipak preli na stranu kralja Ferdinanda Habsburkog, jer im je Zapoljina suradnja s osmanskim vlastima postajala nesavladivom moralnom i etikom zaprekom (usp. primjer vranskog priora Ivana Tahija: Laszowski, 1914: 385; ii, 1915: 177179 i 186188; Laszowski, 1916: 105106 i 160161, itd.). Pitanje je, pak, Alahovih uznika u hrvatskoj historiografiji tek dotaknuto. Ono jo eka istraivae spremne na prelistavanje golema (ne)objavljena arhivskoga gradiva koje skriva ivotne sudbine nebrojenih osmanskih zarobljenika, taoca i robova (usp. npr: Thallczy-Horvth, 1915: 118122; Laszowski, 1916: 347348, 1917: 306309, 1931: 65 itd.). Znanstvenoj su javnosti na taj problem ve ukazivali pojedini povjesniari, upozoravajui na rasprene dokumente ili na notarsko gradivo dalmatinskih komuna na koje bi sluajno naili obraujui svoje teme (usp. Boi, 1952: 326329; Voje, 1977: 388389; Hrabak, 1986: 6970; Voje, 1992: 323324; Raukar, 1997: 411415; orali, 2001b: 2960). Na zanimljive sluajeve izbavljenja iz osmanskog suanjstva upozorio je u novije doba i Stanko Andri. On je objavio etrnaest svjedoanstava uitnika udesnih izbavljenja iz osmanskog zatoenitva pripisanih sv. Ivanu Kapistranu (Andri, 1999, 259262 i 315326). Bez obzira na pionirski pokuaj sintetskog prikaza Andreja ebotareva, skromnim je istraivakim zahvatima jo uvijek daleko odgovor na pitanje Tomislava Raukara: to o sudbini Hrvata u turskom suanjstvu govore izvori? (ebotarev, 2002; Raukar, 1997: 412). Odgovoru na to pitanje mogu pripomoi rezultati rada povjesniara, strunjaka za razdoblje panjolske rekonkviste. Komparativni je pristup tim rezultatima posve mogu s obzirom da je na prostorima Iberskog poluotoka stoljeima buktio kransko-muslimanski sukob, a pitanje je regulacije odnosa prema zarobljenicima bilo po suprotstavljene strane iznimno vano (usp. npr. Brodman, 1985, 1986; Burns, 1995; Friedman, 1995; Meyerson, 1995; Constable, 1997). Razmiljanja, postupci i proivljene traume izgnanika s kraja 15. i tijekom 16. stoljea u usporedbi s onim iz razdoblja Domovinskog rata, koje je M. Mesi opisao kao iskustva prognanika i zarobljenika-prognanika, gotovo su istovjetni. To su ljudi koji su
161

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

pod svaku cijenu nastojali opstati na pragu obiteljskog doma. Pokazalo se, meutim, da nisu mogli prihvatiti osmanske sustave vrijednosti i norme ponaanja kojima se i pod cijenu fizike eliminacije i progona, primjerice katolikog sveenstva, iz osnova mijenjao vjerski i kulturni identitet zaposjednutih hrvatskih prostora (Kukuljevi, 1857: 3435; Mesi, 1992a: 111118, 1995a: 671672). Izgnanike, taoce, sunje i ratne zarobljenike je kroz izvorno gradivo relativno lako pratiti, ali se znanstvenicima zbog nesreenosti to gradivo istodobno nudi kao izazov koji trai mukotrpan i ustrajan interdisciplinaran i multidisciplinaran rad. Izgnanika je sudbina nalik prognanikoj po svim pojavnim oblicima pravila ponaanja udomiteljske sredine tipa more refugees, less asylum, pod uvjetom da ta sredina nije pripadala prvoj zoni ratne opasnosti u kojoj je zbog pomanjkanja itelja svaki pridolica bio dobro primljen. Odgovarajui bi engleski termini za takve raseljenike bili po svojoj definiciji expellees, expatriates ili exiles (Cowie, 1994: 420422). U posljednu kategoriju raseljenih skupina stanovnitva spadaju prebjezi (hr: pribeg, predavac, vlah, martolos, uskok; l: refuga, transfuga, perfugus; t: fugitiuo, transfuga; nj: Fluchtig, Abtrunnig; m: pribeg; usp. Vrani, 1595: 76 i 89; Belostenec, 1740/1: 893 i 1032, 1740/2: 583; Maurani, 1975: 1087, 1089 i 15111513; Herak, 1998: 280281). Ta skupina raseljenika tijekom 16. stoljea postaje vrlo arolika s obzirom na vjersku i etniku pripadnost njezinih lanova. Naime, u prvim dokumentiranim prelascima i naseljavanjima tih skupina na ugarske i hrvatske teritorije (druga polovica 15. stoljea) prevladavaju Srbi i Vlasi pravoslavne vjeroispovijesti (Bak i sur., 1996: 3637; Thallczy-Horvth, 1915: 47 i 5556; HDA, DMV, 525), nakon ega je nastupilo doba pojedinanih prelazaka hrvatskih plemia, koji su u prvoj fazi prilagodbe osmanskim vrijednosnim sustavima prihvaali islam te uzimali uee i u osmanskim vojnim pohodima (usp. Vj. Klai, 1981/4: 418419; 1981/5: 30). No, svi bi se takvi primjeri morali paljivo prouiti jer je, primjerice, i dio zarobljenika prihvativi islam ne samo stekao osobnu slobodu, ve je na takav nain izbjegao i plaanje visokih otkupnina za koje esto nije imao novca; nakon toga bi iskoristio povoljan trenutak da prebjegne na hrvatski slobodni teritorij (orali, 2001b: 2954). U drugom su razdoblju masovnijih prelazaka na ugarsko-hrvatsku stranu (do 1550.) znatan udio u skupinama prebjega inili i hrvatski starosjedioci koji su dotad sluili u osmanskim pograninim postrojbama. Preostali dio tih skupina inili su njihovi sudrugovi pravoslavne vjeroispovijesti, koje su upravo osmanske vlasti kolonizirale na novoosvojena granina podruja. Premda je, primjerice, sluaj prebjeglih Srbljana, Raana i Vlaha naseljenih na prostor umberka u velikoj mjeri zaokupio panju historiografije, previdjela se injenica da spomenuti Srbljani nisu po etnikoj pripadnosti Srbi. Oni su bili Hrvati, dakle autohtoni itelji katolike vjere upanije sa sjeditem u Srbu na Uni. Kako je skupina tih prebjega bila mjeovita u etno-konfesionalnom pogledu, ona je i prihvatila za njih kompromisno rjeenje vjerskog opredjeljenja grkokatoliko, a od samoga su poetka egzistencije u umberku dobili od predstavnika slubenih vlasti tada pozitivnu odrednicu uskok (usp. Lopai, 1884: 516; Laszowski, 1916: 405411; Pavii, 1962: 88 i 164). Pisana graa s kraja 16. stoljea, meutim, svjedoi o izrazitoj etnikoj vlakoj i srpskoj, te vjerskoj pravoslavnoj dominaciji lanova skupina koje su prelazile iz osmanske strane na stranu hrvatske vojne slube. Iako su lanovi skupine prebjega bili,
162

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

dakle, razliita etnikog i vjerskog podrijetla, oni su ipak funkcionirali kao homogena cjelina koja je egzistirala na temelju vojnike solidarnosti. Ta je skupina djelovala na bazi privilegirana vojnikog poloaja te je kao takva nudila svoje usluge na podrujima graninih sustava zaraenih strana s ciljem maksimalnog izvlaenja osobnih koristi (privilegiran poloaj unutar drutva, novanu dobit u obliku bolje plaene vojne slube, prilike za pljakake djelatnosti i sl.). Ona se zaista moe promatrati kao skupina (polu)profesionalaca koja je primarno zadovoljavala vlastite potrebe, a tek potom vlastite postupke pravdala opeprihvaenim idealima i normama ponaanja one strane u ijoj je slubi i bila (Bertoa, 1986b: 9899; Kaser, 1997: 3154; Bracewell, 1997: 5387 i 155232; Jurkovi, 1998: 238241; tefanec, 2001: 4659). Prebjezi nisu, naalost, predvieni u analizama raseljenikog statusa prisilnih migranata M. Mesia, iako je takvih sluajeva bilo i za Domovinskog rata. Oni su, prema opem uvjerenju javnosti 16. stoljea, nunost proistekla iz potrebe demografske obnove krajikih opustjelih prostora, ali istodobno i smetnja autohtonom stanovnitvu (tefanec, 2001: 4151). Prebjezi su ponajvie pragmatici i ponajmanje idealisti, te su se kao takvi na granicama i krajitima izvrsno snalazili. Oni su bili pionirima u izgradnji tzv. pograninog drutva (frontier society), kao i svih vrijednosnih odrednica koje su s vremenom oblikovale uskoki i krajiki mentalitet (Jurkovi, 1998: 234241). Njih je kroz izvorno gradivo lako pratiti pa se o njima i njihovu doprinosu opstojanja predzia kranstva puno pisalo kroz prizme (ne)objektivnih izuavanja srpskog i vlakog etnikog udjela u toj povijesti. Usporede li se s prethodnim kategorijama raseljenika, a s obzirom na nain prihvata od udomiteljske sredine po naelu good luck for pioneers bad luck for latecomers, moglo bi se s velikim oprezom zakljuiti kako im je sudbina nalik izbjeglikoj (Gruber, 2000). Jasno, prebjezima je to pravilo vrijedilo na prostorima prve zone ratne opasnosti, za razliku od izbjeglica kojima se kao pionirima posreilo na prostorima poteenim ratnih opasnosti. Odgovarajui bi engleski pojmovi za prebjege mogli biti deserters, renegades, runagates (Cowie, 1994: 324325, 1067 i 11071110).

VII. S obzirom na raznolikost navedenih termina i njihovih znaenja u engleskom jeziku, u prvom bi se asu nabrojene podjele mogle initi prejednostavnima i nekorisnima za potrebe znanstvenog izuavanja statusa pojedinih skupina raseljenih osoba. Stoga bi modeli suodnosa i meusobnog ispreplitanja esnaestostoljetne uporabe hrvatskih, latinskih, talijanskih, njemakih i maarskih pojmova mogli posluiti kao primjer nastajanja raseljenike kategorizacije. Takvim je pristupom dolazilo do uporabe hrvatskih pojmova u dokumentima pisanim njemakim, talijanskim i maarskim, pa ak i latinskim jezikom, ako se htjelo tono precizirati o kakvoj je vrsti raseljenika u danom trenutku bilo rijei. U gradivu koje svjedoi, primjerice, o naseljavanju prebjega u umberak, javljaju se pojmovi: nj: der herbergefallen Thrkhen, Prybeggen; l: perfugos, prybegli homines, transfuge; m: prebegwketh itd. Navedena terminologija, koja se razvijala tijekom druge polovice 15. i kroz itavo 16. stoljee, posredno govori o poziciji i percepciji naroda koji su bili zahvaeni masovnim migracijskim pojavama. Nain razvitka i uspostave terminologije u tim jezicima posredno objanjava pozitivne, ali i negativne aspekte stavova udomiteljske veine
163

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

prema raseljenim osobama, ali isto tako i njezinu percepciju raseljenih osoba. Oita je izvjesna ravnodunost pripadnika njemake jezine zajednice prema potrebi precizne formulacije pojedine vrste raseljene osobe. Njemaki jezik 16. stoljea poznaje samo dva pojma za ljude koji kao pridolice dolaze na prostore tog jezika. Pojam Fluchtig javlja se i u sluajevima izbjeglih, prognanih, ali i prebjeglih skupina stranaca. Jedini njemaki pojam koji tono precizira poziciju raseljene strane osobe jest onaj koji opisuje izgnanika (Vertrieben). No, i svi ostali jezici imaju unutar svojih jezinih sustava tono formulirane pojmove za tu vrstu raseljenika (l: exul; t: bandito; m: szam-kiveteth; hr: izagnan), jednostavno zato to je ustanova izgona politikih neistomiljenika bila poznata u itavoj Europi jo od antikih vremena. Stanovnitvo je njemakih govornih podruja, dakle, bilo u poziciji pruanja utoita i prihvata raseljenih pripadnika drugih naroda, pa je stoga primarno i promatralo raseljenike kao one koji se sklanjaju ili bjee od ivotne opasnosti, dakle one koji jesu Fluchtig, te im se stoga u ime kranskoga i opeljudskog morala morala pruiti zatita. No, Fluchtig je pojam koji reflektira i negativne konotacije stava domicilnoga njemakog stanovniva prema pridolicama, jer pridolice su stranci koji bi svojim brojnijim ili masovnim dolaskom mogli poremetiti postojee drutvene, gospodarske, kulturne, pa ak i vjerske, odnose na tim prostorima. Hrvatsko je plemstvo nastojalo raznim steevinama ili kupovinama domoi se posjeda i izvan granica svoje drave. Takve su pokuaje, primjerice, snano odbijali austrijski stalei, koji su ve 1556. podnijeli staleku tubu (graveman) caru Maksimilijanu zbog pokuaja Nikole Zrinskoga, kao i nekih ugarskih i hrvatskih velikaa, da u Beu kupe kue osloboene poreznih davanja. U obrazloenju gravemana su ustvrdili kako se nita ne poduzima protiv prodora izbjeglica (Fluchtigen) u Be, premda je Turin, zakleti neprijatelj itavoga kranstva, stavio svoju nogu tako blizu ove zemlje Austrije, a poznato je kako se stranci, ako doe do rata, nee tako zduno boriti kao domai. Car je potom izdao tajni dekret kojim se bez dozvole donjoaustrijske vlade i vladara posjedi u Donjoj Austriji ne smiju prodavati ili optereivati zakupima u korist stranaca (Tobler, 1979: 78). Premda se argumentacija gravemana ini smijenom, s obzirom na stoljetne zasluge obitelji Zrinskih u obrani predzia kranstva, moe se zakljuiti kako je pritisak ugarskih i hrvatskih pridolica u Austriji bio oito velik te da se autohtono plemstvo smatralo ugroenim od strane hrvatskih i ugarskih useljenika. Ta je ugroenost velikim dijelom proistekla iz odnosa vjerske prirode. U to je doba, naime, hrvatsko i ugarsko plemstvo jo bilo veinom katoliko, dok je austrijsko bilo protestantsko, pa je logina bila i zabrinutost evangelikoga austrijskog plemstva da njihov broj u pokrajinskim vladama zbog useljavanja plemenitih izbjeglica iz Hrvatske i Ugarske ne bude nadvladan katolikim predstavnicima (Tobler, 1979: 9). Razvijeniju su raseljeniku terminologiju pokazali maarski i talijanski jezici. Ugri su, primjerice, usvojili hrvatski pojam pribeg kojim opisuju skupine prognanika i prebjega, dok su Mleci uglavnom poistovjeivali pojmom fugitivo skupine izbjeglica i prebjega. No, srednjovjekovna Ugarska i Venecija spadaju u one zemlje koje su iskusile procese raseljavanja stanovnitva na svojim perifernim, pa ak i matinim, zemljama te se stoga u tim jezicima i pronalazi razvijeniji stupanj te, socioloki gledano, uske jezine terminologije. Zanimljivo je kako i u tim sluajevima spomenuti ujednaeni pojmovi nose, kao i u primjeru njemakog jezika, negativne konotacije znaenja tih pojmova,
164

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

jer su njima starosjedioci opisivali novopridole skupine ljudi ili pojedinaca koji masovno naseljavaju njihove matine prostore. Negativan se stav autohtonog stanovnitva prema useljenicima, primjerice u okolici Dvigrada u mletakom dijelu Istre, izgradio zbog oskudice panjaka i naina podjele neobraenoga i zaputenog zemljita (Bertoa, 1986a/1: 155181), a sline su sporove vodili starosjedioci na ugarskim imanjima Batthynyja s koloniziranim prognanicima iz Hrvatske (Plffy i sur., 1999: 154156 i 261 263). Broj je doseljenika bio osnovnim problemom starosjedilaca, to su austrijski stalei otvoreno priznali caru Maksimilijanu 1572. tvrdei kako je iz povijesti poznato da je dolazak stranih naroda, u zemljama u kojima su doljaci preuzeli nadmo, doveo do tlaenja starog stanovnitva pa nije stoga udno da se Hrvati pripremaju da bi se uzdignuli iznad svojih njemakih susjeda. Stoga su mu i predloili zabranu daljnjega useljavanja hrvatskih izbjeglica, zamjenu hrvatskih podanika s njemakima i iskljuivanje Hrvata sa svih odgovornih poloaja (Plffy i sur., 1999: 195196 i 215217). Autohtono je stanovnitvo u pravilu reagiralo na pridolice u svim vremenima i na svim prostorima u onim trenucima povijesti ovjeanstva kada se osjetilo ugroenim, bilo po materijalnoj ili demografskoj osnovi. Fluchtigen, pribegek i fugitivi nisu bili problemom dok je god njihov broj za starosjedioce bio zanemariv i asimilacijski lako savladiv. Najrazvijeniju terminologiju u opisu vrsta raseljenika pokazao je hrvatski jezik. Ta injenica opisuje viestoljetno iskustvo pripadnika s tog jezinog prostora, koji su socioloki gledano stvarali terminologiju s pozicije raseljenih osoba. Tako u hrvatskom jeziku iskljuivo negativnu konotaciju nosi pojam izbjeglica. Za prognanike, izgnanike, pa ak i prebjege, izbjeglica je bio gotovo sinonim za bjegunca, kukavicu i izdajnika nespremnoga da brani svoj rodni zaviaj. U velikoj je mjeri negativan i podrugljiv prizvuk nosio i pojam prebjeg. Naime, za prognanike i izgnanike, ali i za predstavnike lokalnih i sredinjih civilnih i vojnih vlasti, taj je pojam esto sinonim za prevrtljivca i konvertita te su, s obzirom na ope nepovjerenje koje je vladalo prema prebjezima, vlasti znale ustrajavati na polaganjima prisega vjernosti prilikom njihova stupanja u vojne slube (Lopai, 1884: 66). Taj je kontroverzni pojam pokazivao osebujnu nestalnost i kolebljivost u svom razvitku tijekom itavog razdoblja osmanskog pritiska na hrvatske zemlje. Upravo zbog svoga specifinog statusa raseljenika (vojna sluba), koji se kao novosteeni saveznici i subranitelji pojavljuju na Granici, dolazi do zasebna i esto nepredvidljiva uvoenja novih pojmova u svrhu razjanjenja pozicije tih ljudi. Naime, redovito je nakon krae uporabe odreeni pojam gubio pozitivne i poprimao negativne konotacije, pa je dolazilo do potrebe uvoenja novoga pozitivnog pojma. Stoga i postoji tijekom cijeloga 16. stoljea niz naziva na hrvatskom jeziku koji su permanentno ulazili u svakodnevnu uporabu (predavac, martolos, vlah, prebjeg, haramija, uskok), s time da bi zastarjelo nazivlje zadravalo negativne i podrugljive konotacije. Svaki je novouvedeni pojam ovisio o stupnju lojalnosti nove skupine prebjega prema kranskim vojnim i civilnim vlastima. Pozitivna su znaenja iskljuivo nosili pojmovi prognanik i izgnanik. Ti su se pojmovi pripisivali raseljenicima koji su uporno pokuavali obraniti, pa ak i osloboditi, autohtona podruja te su zato dobivali sve atribute koji su resili branitelje kranstva. Takav pozitivan stav prema pojedincima ili skupinama ljudi koji pristiu kao novo stanovnitvo u zapadnije i sigurnije hrvatske upanije pokazuje i domicilno stanovnitvo tih upanija.
165

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

VIII. S obzirom na nain uspostave odreenog tezaurusa pojmova koji su opisivali poziciju raseljenika, moe se zakljuiti kako su postojala tri razliita razvojna smjera u stvaranju specifine socioloke terminologije u jezicima naroda koji su imali iskustva s hrvatskim raseljenicima 16. stoljea. Tezaurus njemakih pojmova pokazuje kako je tijekom tog razdoblja bio u poziciji prihvata raseljenika te u tom smislu nije imao potrebu razlikovati useljenike s obzirom na njihove primarne motive i razloge koji su ih naveli na selidbu. Pojam je Fluchtig postao udomiteljima opim terminom za ratom ugroenog useljenika. S druge strane, tezaurus hrvatskih pojmova pokazuje kako je tijekom tog razdoblja depopulacije matinih hrvatskih teritorija postojala potreba tadanjih ljudi za razlikovanjem vrsta raseljenika upravo na bazi motiva i razloga zbog kojih su iseljavali. Hrvatskim se tezaurusom zapravo objanjavala (ne)opravdanost iseljavanja s domicilnih teritorija. Stanovitu ujednaenost u formiranju svojih tezaurusa pokazali su maarski i talijanski jezici. S obzirom na potekoe u pronalaenju engleskih pojmova koji bi bili adekvatni spomenutim hrvatskim pojmovima, vidljivo je kako uz engleski i ostali moderni jezici zapadne civilizacije ne pokazuju drutveno-jezini senzibilitet prema raseljenicima dananjice. Naime, iako su u najnovije doba osnovani i studiji za izuavanje problema raseljenih osoba (Mesi, 1993), strunjaci zapadnih zemalja poli su iznova s pozicije starosjedilaca koji primaju valove raseljenika, a ne s pozicije samih raseljenika i odnosa meu njima samima, pa se stoga nairoko i rabi pojam refugees, kojim je izjednaena pozicija svih raseljenika pred ratnom opasnou. Kako bi, donekle, i ta strana problema bila rasvijetljena, ovaj je rad potivao upravo hrvatski tezaurus raseljenikoga pojmovnika na temelju kojega je uinjena klasifikacija s jasnim definicijama upotrijebljenih pojmova prevedivih na engleski jezik.
LITERATURA
ADAMEK, Josip (1980). Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine 15. do kraja 17. stoljea. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. AKRAP, Anelko (2003). Stanovnitvo u Hrvatskoj kroz stoljea. Zagreb: Consilium Interpublic [u tisku]. ANDRI, Stanko (1999). udesa svetoga Ivana Kapistrana: povijesna i tekstualna analiza. Slavonski Brod Osijek: Hrvatski institut za povijest, Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Matica hrvatska (Bibliotheca Croatica: Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia. Studije, knj. 1). ANTOLJAK, Stjepan (1962). Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zadar, sv. 9, str. 55115. BAK, M. Jnos, KIRLY, K. Bla (ur.) (1982). From Hunyadi to Rkczi: War and Society in Late Medieval and Early Modern Hungary. Brooklyn: Brooklyn College Press. BERTOA, Miroslav (1978). Istarsko vrijeme prolo. Pula: akavski sabor. BERTOA, Miroslav (1986a). Mletaka Istra u XVI i XVII stoljeu. Sv. 12. Pula: Istarska naklada. BERTOA, Miroslav (1986b). Jedna zemlja, jedan rat: Istra 1615/1618. Pula: Istarska naklada. BERTOA, Miroslav (1989). Zlikovci i prognanici. Socijalno razbojnitvo u Istri u XVII. i XVIII. stoljeu. Pula: Libar od Grozda.
166

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

BIDERMANN, H. Ignaz (1891). Steiermarks Beziehungen zum kroatisch-slavonischen Knigreich im 16. und 17. Jahrhundert, Mittheilungen des historischen Vereines fr Steiermark, Graz, sv. 39, str. 3125. BOI, Ivan (1952). Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku. Beograd: Nauno delo. BSENDORFER, Josip (1910). Crtice iz slavonske povijesti. Osijek: Tiskara Julija Feiffera. BRACEWELL, Catherine W. (1997). Senjski uskoci: piratstvo, razbojnitvo i sveti rat na Jadranu u esnaestom stoljeu. Zagreb: Barbat. BRODMAN, James W. (1985). Municipal Ransoming Law on the Medieval Spanish Frontier, Speculum, Cambridge, Mass., god. 60, br. 2, str. 318330. BRODMAN, James W. (1986). Ransoming Captives in Crusader Spain: The Order of Merced on the Christian-Islamic Frontier. Philadelphia: Univ. of Pennsylvania Press. BUDAK, Neven (1984). Trgovina radnom snagom na istonom Jadranu razvoj i znaaj, Historijski zbornik, Zagreb, god. 37, br. 1, str. 105137. BUDAK, Neven (1994). Rudnik u Rudama kraj Samobora od XV. do kraja XVII. stoljea, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, sv. 27, str. 7597. BUDAK, Neven (2000). Der Einfluss der Migrationen auf die Vernderung der etnischen Selbstidentifikation im Raum des mittelalterlichen Slawoniens, Internationales Kulturhistorisches Symposion Mogersdorf 1997, Zagreb, sv. 28, str. 521. BURNS, S. J. Robert Ignatius (1995). The Guidaticum Safe-Conduct in Medieval Arago-Catalonia: A Mini-Institution for Muslims, Christians, and Jews, Medieval Encounters, Leiden New York, god. 1, br. 1, str. 51113. BUTTAZZIONI, Carlo (1871). Incursione turchesche nel secolo XV, Archeografo Triestino, Trieste, god. 2, str. 393402. BUTURAC, Josip (1963). Naselja Poetine u kasnom srednjem vijeku. Slavonska Poega: Vjesnik Muzeja i Arhiva u Slavonskoj Poegi. BUZOV, Snjeana (1989). Turska uprava i organizacija vlasti, te drutveno-gospodarski odnosi u 16. i 17. stoljeu u Cetinskoj krajini, Zbornik Cetinske krajine, Sinj, knj. 4, str. 6471. COWIE, Anthony P. (ur.) (1994). Oxford Advanced Learners Dictionary of Current English. Oxford: Oxford University Press. CUSIN, Francescho (1934). Le vie dinvasione del Turchi in Italia nel secolo XV, Archeografo Triestino, Trieste, god. 47, str. 143166. EBOTAREV, Andrej (2003). Martolozi kao trgovci robljem od 15. do 18. st., u: A. Buczynski i S. Matkovi (ur.). Hereditas rerum Croaticarvm ad honorem Mirko Valenti. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, str. 7584. ORALI, Lovorka (1993). Zadrani u Veneciji od XIV. do XVIII. stoljea, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, sv. 35, str. 63119. ORALI, Lovorka (2001a). U gradu svetoga Marka: povijest hrvatske zajednice u Mlecima. Zagreb: Golden marketing. ORALI, Lovorka (2001b). Hrvati u procesima mletake inkvizicije. Zagreb: Hrvatski institut za povijest Dom i svijet (Biblioteka Hrvatska povjesnica, III. Monografije i studije, 15). ULINOVI, Ferdo (1969). Dravnopravni razvitak Vojne krajine, Rad JAZU, Zagreb, knj. 356, str. 549. ENGEL, Pl (2000). A trk dlsok hatsa a npessgre: Valk megye pldja [Utjecaj osmanskih provala na populaciju: primjer Vukovske upanije], Szzadok: a magyar trtnelmi trsulat folyirata, Budapest, god. 134, br. 2, str. 267321.
167

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

FRIEDMAN, Yvonne (1995). Women in Captivity and Their Ransom during the Crusader Period, u: M. Goodich, S. Menache i S. Schein (ur.). Cross Cultural Convergences in the Crusader Period. New York: Peter Lang Publishing, Inc., str. 7587. FGEDI, Erik (1987). Two Kinds of Enemies Two Kinds of Ideology: The Hungarian-Turkish Wars in the Fifteenth Century, u: B. P. McGuire (ur.). War and Peace in the Middle Ages. Copenhagen: C. A. Reitzels Forlag, str. 146160. GESTRIN, Ferdo (1998). Slovanske migracije v Italijo. Ljubljana: Slovenska matica. GORMAN, Robert F. (ur.) (1994). Historical Dictionary of Refugee and Disaster Relief Organizations. Metuchen N.J. London: The Scarecrow Press (International Organizations Series, no. 7). GRGIN, Borislav (2002). Poeci rasapa kralj Matija Korvin i srednjovjekovna Hrvatska. Zagreb: Ibis grafika. GRUBER, Siegrfied (2000). Good Luck for Pioneers and Bad Luck for Latecomers: Different Settlement Patterns in Resettling Lika around 1700, u: D. Roksandi i N. tefanec (ur.). Constructing Border Societies on the Triplex Confinium. Budapest: Central European University, str. 141155. GUGLIA, Eugen (1900). Die Trkenfrage auf dem V. Laternconcil, Mittheilungen des Instituts fr sterreichische Geschichts-forschung, Be, sv. 21, str. 679691. HERAK, Emil (ur.) (1998). Leksikon migracijskoga i etnikoga nazivlja. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti kolska knjiga. HORVAT, Rudolf (1941). Lika i Krbava: povijesne crtice i biljeke. Knj. 12. Zagreb: Matica hrvatska. HRABAK, Bogumil (1986). Turske provale i osvajanja na podruju dananje sjeverne Dalmacije do sredine XVI stoljea, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, sv. 19, str. 69100. HYNDMAN, Patricia (1987). The 1951 Convention Definition of Refugee: An Appraisal with Particular Reference to the Case of Sri Lanka Tamil Applicants, Human Rights Quaterly, Baltimore, god. 9, br. 1, str. 4973. JURKOVI, Ivan (1995). The Fate of Refugees in Medieval Croatia during the Ottoman Invasion. Budapest: MA Thesis on Department of Meideval Studies of CEU. JURKOVI, Ivan (1998). Bellum omnium contra omnes?, Nova Istra, Pula, god. 3, br. 2, str. 233242. JURKOVI, Ivan (1999). Turska opasnost i hrvatski velikai knez Bernardin Frankapan i njegovo doba, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, sv. 17, str. 6183. JURKOVI, Ivan (2002a). Raseljena plemika obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavia de Werhreka de Mala Mlaka (dio 1: Stjepan Berislavi Vrhriki i Malomlaki), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, sv. 20, str. 125164. JURKOVI, Ivan (2002b), Das Schicksal des kroatischen Kleinadels unter dem Druck des Osmanenreichs, East Central Europe/ECE, Budapest, god. 29, dio 12, str. 235248. JURKOVI, Ivan (2003). Raseljena plemika obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavia de Werhreka de Mala Mlaka (dio 2: Nasljednici Stjepana Berislavia Vrhrikoga i Malomlakog u 16. st.), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, sv. 21 [u tisku]. KAMPU, Ivan (1968). Prilog poznavanju privrednog poloaja zagrebakog Gradeca u XVI st. na osnovu varokih rauna prihoda i rashoda, Radovi Filozofskog fakulteta, Zagreb, sv. 6, str. 149.
168

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

KAMPU, Ivan ur. (1995). Povijest i kultura gradianskih Hrvata. Zagreb: Nakladni zavod Globus. KASER, Karl (1997). Slobodan seljak i vojnik, sv. 1: Rana krajika drutva (15451754). Zagreb: Naprijed. KLAI, Nada (1973). Ostaci ostataka: Hrvatska i Slavonija u 16. st.: (od Mohake bitke do seljake bune 1573), Arhivski vjesnik, Zagreb, sv. 16, str. 253325. KLAI, Nada (1976). Drutvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeu. Beograd: Nolit. KLAI, Nada (1985). Historijska pozadina enoine Seljake bune, Gordogan, Zagreb, god. 7, br. 19, str. 50136. KLAI, Nada (1986). Historijska pozadina enoine Seljake bune, Gordogan, Zagreb, god. 8, br. 2021, str. 357. KLAI, Vjekoslav (1981). Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svretka XIX stoljea. Knj. 45. 3. nadopunjeno izd. Zagreb: Matica hrvatska. KRUHEK, Milan (1995). Krajike utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljea. Zagreb: Institut za suvremenu povijest (Biblioteka Hrvatska povjesnica, 3. Monografije i studije, knj. 1). KRUHEK, Milan (1997). Topografija krbavske spomenike batine, u: Dragutin Pavlievi (ur.). Krbavska bitka i njezine posljedice. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika, str. 99151. KUI, Kreo (1997). Posljedice unitenja uma kroz povijest, Priroda, Zagreb, god. 87, br. 839841, str. 1012. LOPAI, Radoslav (1890). Biha i bihaka krajina: mjestopisne i povjestne crtice. Zagreb: Matica hrvatska. LOPAI, Radoslav (1895). Oko Kupe i Korane: mjestopisne i povjestne crtice. Zagreb: Matica hrvatska. MAURAN, Ive (1998). Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb: Golden marketing. MAURANI, Vladimir (1975). Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik. Zagreb: Informator [pretisak izd. iz 19081922]. MESI, Milan (1992a). Pokuaj tipologizacije izbjeglitva i prognanitva, Migracijske teme, Zagreb, god. 8, br. 2, str. 105125. MESI, Milan (1992b). Osjetljivi i ljuti ljudi hrvatske izbjeglice i prognanici. Zagreb: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske Institut za migracije i narodnosti Sveuilita u Zagrebu. MESI, Milan (1993). Raseljena Hrvatska svjetski okvir, vrste raseljenika i njihovi pogledi na povratak, Bogoslovska smotra, Zagreb, god. 63, br. 34, str. 358374. MESI, Milan (1994a). Izbjeglice i izbjeglike studije: (Uvod u problematiku), Revija za socijalnu politiku, Zagreb, god. 1, br. 2, str. 113123. MESI, Milan (1994b). Razlozi izbjeglitva, slom i nada: hrvatske i bosansko-hercegovake izbjeglice, Revija za sociologiju, Zagreb, god. 25, br. 3/4, str. 187200. MESI, Milan (1995a). Types of Refugees Croatian and Bosnian-Herzegovinian Experiences, Drutvena istraivanja, Zagreb, god. 4, br. 45, str. 657675. MESI, Milan (1995b). Hrvatski raseljenici i izbjeglice pitanje suivota, Migracijske teme, Zagreb, god. 11, br. 2, str. 173186.
169

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

MEYERSON, Mark D. (1995). Slavery and the Social Order: Mudejars and Christians in the Kingdom of Valencia, Medieval Encounters. Jewish, Christian, and Muslim Culture in Confluence and Dialogue, Leiden New York, god. 1, br. 1, str. 14473. MOAANIN, Nenad (1993). Naseljenost Like i izvori feudalne rente po. 17. st. pod turskom vlau, Historijski zbornik, Zagreb, god. 46, br. 1, str. 6165. MOAANIN, Nenad (1999). Turska Hrvatska: Hrvati pod vlau Osmanskoga Carstva do 1791. godine preispitivanja. Zagreb: Matica hrvatska (Povijesna knjinica, knj. 2). NEHRING, Karl (1975). Matthias Corvinus, Kaiser Friedrich III und das Reich. Zum hunyadischhabsburgischen Gegensatz in Donauraum. Mnchen: Oldenbourg (Sudosteuropischen Arbeiten, 72). PAVII, Stjepan (1940). Vukovska upa u razvitku svoga naselja od XIII do XVIII stoljea. Zagreb: JAZU (Hrvatska naselja, 1). PAVII, Stjepan (1953). Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji. Zagreb: JAZU. PAVII, Stjepan (1962). Seobe i naselja u Lici. Zagreb: JAZU (Antropografska istraivanja, 3. Starine JAZU, 43). PETERSEN, William (1970). A General Typology of Migration, u: C. J. Jansen (ur.). Readings in the Sociology of Migration. Oxford New York: Pergamon Press. POSCH, Fritz (1972). Innersterreich und die Trken, u: sterreich und die Trken. Internationales kulturhistorisches Symposion Mogersdorf 1969. Eisenstadt: Symp. Mogersdorf. RAUKAR, Tomislav (1977a). Venecija i ekonomski razvoj Dalmacije u XV i XVI stoljeu, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, sv. 10, str. 203225. RAUKAR, Tomislav (1977b). Zadar u XV stoljeu: ekonomski razvoj i drutveni odnosi. Zagreb: Sveuilite u Zagrebu, Centar za povijesne znanosti (Monografije, knj. 6). RAUKAR, Tomislav (1997). Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje. Zagreb: kolska knjiga Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta. RAUKAR, Tomislav, PETRICIOLI, Ivo, VELEC, Franjo, PERII, ime (1987). Zadar pod mletakom upravom. Zadar: Narodni list Filozofski fakultet. REETAR, Milan (1911). Die serbokroatischen Kolonien Sditaliens. Wien: Kaiseriliche Akademie der Wissenschaften (Schriften der Balkankommission. Linguistische Abteilung, 9). ROBERTS, Adam (1998). More Refugees, Less Asylum: A Regime in Transformation, Journal of Refugee Studies, Oxford, god. 11, br. 4, str. 375395. SIMONITI, Vasko (1990). Turki so v deeli e: turki vpadi na slovensko ozemlje v 15. in 16. stoletju. Celje: Mohorjeva druba. SIMONITI, Vasko (1991). Vojaka organizacija na Slovenskem v 16. stoletju. Ljubljana: Slovenska matica. SPAHO, Fehim D. (1986). Splitsko zalee u prvim turskim popisima, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, Zagreb, god. 13, br. 1, str. 4786. SPAHO, Fehim D. (1989). Grad Sinj u turskoj vlasti, Zbornik Cetinske krajine, Sinj, knj. 4, str. 5563. STEKLASA, Ivan (1893). Ivan Lenkovi (?1569.), Letopis Matice slovenske, Ljubljana, str. 58110. SZAKLY, Ferenc (1979). Phases of Turco-Hungarian Warfare before the Battle of Mohcs (1365 1526), Acta orientalia Academiae scientiarum Hungariae, Budapest, god. 33, br. 1, str. 65111. SZAKLY, Ferenc (1982). The Hungarian-Croatian Border Defense System and its Collapse, u: J. M. Bak i B. B. Kirly (ur.). From Hunyadi to Rakczi. War and Society in Late Medieval and Early Modern Hungary. Brooklyn: Brooklyn College Press, str. 141158.
170

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

SWEENEY, R. James (1994a). Spurred on by the Fear of Death: Refugees and Displaced Populations during the Mongol Invasion of Hungary, u: M. Gervers i W. Schlepp (ur.). Nomadic Diplomacy: Destruction and Religion from the Pacific to the Adriatic. Toronto: Toronto Studies in Central and Inner Asia, str. 3462. SWEENEY, James R. (1994b). Identifying the Medieval Refugee: Hungarians in Flight during the Mongol Invasion, u: L. Lb, I. Petrovics i Gy. E. Szonyi (ur.). Forms of Identity: Definitions & Changes. Szeged: Attila Jzsef University, str. 5173. TEFANEC, Nataa (2001). Heretik Njegova Velianstva: povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu. Zagreb: Barbat. TOBLER, Felix (1979). Migracije hrvatskog srednjeg i nieg plemstva u podruje austrijskougarske granice u 16. i 17. stoljeu i problemi familijara, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, sv. 12, str. 524. TURETSCHEK, Christine (1965). Die Trkenpolitik Ferdinands I. von 15291532. Wien: Dissertation der Universitt Wien. VOJE, Ignacij (1977). Ekonomske veze izmeu Dubrovnika i Dalmacije u XV stoljeu, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, sv. 10, str. 379394. VOJE, Ignacij (1992). Migracijski procesi v slovenskem prostoru v turkem obdobju (16 do 18 stoletje), Zgodovinski asopis, Ljubljana, god. 37, br. 3, str. 323333. ZIMNYI, Vera (1984). Privatheere der Grossgrundbesitzer und Gutsherren im XVI. und XVII. Jahrhundert Am Beispiel der Batthny. Eisenstadt: KKC. ONTAR, Josip (1973). Obveevalna sluba in diplomacija avstrijskih Habsburanov u boju proti Turkom v 16. stoletju. Ljubljana: Slovenska akademija znanosti in umetnosti (Dela, 18).

OBJAVLJENI IZVORI
BAK, M. Jnos, DOMONKOS, S. Leslie, HARVEY, B. Paul Jr., GARAY, Kathleen (ur.) (1996). Decreta regni mediaevalis Hungariae (14581490). Los Angeles: Charles Schlacks, Jr. (The Laws of Hungary, vol. 3). BELOSTENEC, Iohannes (1740). Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium, selectioribus syninimis, phraseologiis, verborum constructionibus metaphoris, adagiis, abundantissime locupletatum. Knj. 12. Zagrabiae: Typis Joannis Baptistae Weitz [pretisak Zagreb: Liber Mladost, 1972]. CONSTABLE, R. Olivia (ur.) (1997). Medieval Iberia: Readings from Christian, Muslim, and Jewish Sources. Philadelphia: Univ. of Pensyilvania Press. FRANKAPAN, Bernardin (1522). Oratio pro Croatia. Nrenbergae in Senatu Principum Germaniae habita. [Nrnberg: Friedrich Peypus]. GLIGO, Vedran (ur.) (1983). Govori protiv Turaka Orationes contra Turcas. Split: Logos (Splitski knjievni krug. Humanisti, knj. 7). KLAI, Vjekoslav (ur.) (1917). Acta Keglevichiana annorum 13221527. Zagreb: JAZU (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 42). KUKULJEVI SAKCINSKI, Ivan (ur.) (1857). Ljetopis Fratra imuna Klimentovoa, u: Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. 4. Zagreb, str. 3035. KUKULJEVI SAKCINSKI, Ivan (ur.) (1863). Acta Croatica Listine hrvatske, vol. 1. Zagreb: Narodna tiskarnica dra. Lj. Gaja.
171

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

LASZOWSKI, Emilij (ur.) (1914). Monumenta Habsburgica Regni Croatiae Dalmatiae et Slavoniae, vol. 1: (15261530.). Zagreb: JAZU (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 35) LASZOWSKI, Emilij (ur.) (1916). Monumenta Habsburgica Regni Croatiae Dalmatiae et Slavoniae, vol. 2: (15311540.). Zagreb: JAZU (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 38). LASZOWSKI, Emilij (ur.) (1917). Monumenta Habsburgica Regni Croatiae Dalmatiae et Slavoniae, vol. 3: (15441554.). Zagreb: JAZU (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 40). LASZOWSKI, Emilij (ur.) (1931). Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae metropolis regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae. Rationes, vol. 13: 15351560. Zagreb: Narodne novine. LOPAI, Radoslav (ur.) (1884). Spomenici Hrvatske Krajine: od godine 1479 do 1610., knj. 1. Zagreb: JAZU (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 15). PLFFY, Gza, PANDI, Miljenko, TOBLER, Felix (ur.) (1999). Ausgewhlte Dokumente zur Migration der Burgenlndischen Kroaten im 16. Jahrhundert. Eisenstadt: Kroatisches Kulturund Dokumentationszentrum. SPAHO, Fehim D. (1985). Turski popis Sinja i Vrlike iz 1604. godine, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, Zagreb, god. 12, br. 1, str. 1120. II, Ferdo (ur.) (1915). Acta comitialia Regni Croatiae Dalmatiae Slavoniae, vol. 2: (1537 1556.). Zagreb: JAZU (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 36). II, Ferdo (ur.) (1916). Acta comitialia Regni Croatiae Dalmatiae Slavoniae, vol. 3: (1557 1577.). Zagreb: JAZU (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 39). II, Ferdo (ur.) (1917). Acta comitialia Regni Croatiae Dalmatiae Slavoniae, vol. 4: (1578 1608.). Zagreb: JAZU (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 41). II, Ferdo (ur.) (1937). Rukovet spomenika o hercegu Ivaniu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima (14731496), Starine JAZU, Zagreb, knj. 38, str. 1181. URMIN, uro (ur.) (1898). Acta Croatica Hrvatski spomenici, vol. I: (ab anno 11001499) (od godine 11001499.). Zagreb: JAZU (Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, 6). THALLCZY, Lajos, HODINKA, Antal (ur.) (1903). A horvt vghelyek oklevltra [Spomenici Hrvatske Granice], kt. 1. Budapest: Magyar tudomnyos akadmia (Monumenta Hungariae historica Diplomataria, 31). THALLCZY, Lajos, HORVTH, Sndor (ur.) (1915). Codex diplomaticus partium regno Hungariae adnexarum. Banatus, castrum et oppidum Jajcza (14501527). Budapest: Magyar tudomnyos akadmia (Monumenta Hungariae historica Diplomataria, 40). VRANI, Faust (1595). Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae. Venetiis: Apud Nicolaum Morettum [pretisak u: Most The Bridge, Zagreb, 1990., god. 1, str. 99234].

NEOBJAVLJENI IZVORI
kratice arhivskih fondova:

DAZD, SZB HDA, DMV MOL, LR


172

Dravni arhiv u Zadru, Spisi zadarskih biljenika. Hrvatski dravni arhiv [Zg.], Documenta medievalia varia. Magyar Orszgos Levltr [Maarski nacionalni arhiv, Bp.], Libri regii.

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

Ivan Jurkovi CLASSIFICATION OF DISPLACEES AMONG CROATS DURING THE OTTOMAN PERIL: (from 1463 till 1593) SUMMARY After a brief survey of war circumstances in Croatian medieval lands following Bosnias surrender to Ottoman rule in 1463, basic sociological typology of displaced persons and findings revealed by historical scholarship regarding the Croatian Diaspora resulting from the Ottoman war threat, the author highlights the fact that the basic classification of the migrant population into different types of displacees was made according to the levels of war peril to which they had been exposed in their domicile areas. He states that the endangered, not excluding the already occupied area, may be divided into three levels of war peril, which in different ways influenced the behaviour of the threatened population and their decision to abandon domicile territory during the extended period of Ottoman pressure on medieval Croatian lands. The exact moment of departure often depended on the interest and will of each individual to defend spiritual values, social positions, and inherited wealth. The author emphasises that it was this everpresent threat upon the indigenous population which contributed to the creation of a very refined glossary of different terms for displacees in the Croatian language. By the end of the 16th century, this glossary differentiates between four basic groups of displaced persons: fugitives, refugees, exiles, and renegades. Moreover, the author points to the fact that the thesaurus of terms for displacees in the languages of those nations giving shelter to the displacees, was developed exactly from such origin and was, as a rule, very simple in comparison to the mere descriptive vocabulary used by the displacees themselves. Similar to the 16th century German thesaurus, which used only two different terms (Fluchtig for a refugee and Vertrieben for a displaced person), a modern terminology of international institutions taking care of people displaced by force is limited to only two terms (refugees and displacees). KEY WORDS: Ottoman threat, zones of war peril, Croatian displacees, fugitives, refugees, exiles, renegades

173

Ivan Jurkovi: Klasifikacija hrvatskih raseljenika, Migracijske i etnike teme 19 (2003), 23: 147174

Ivan Jurkovi CLASSIFICATION DES CROATES DPLACS DURANT LA MENACE OTTOMANE (DE 1463 1593) RESUM Aprs avoir brivement dcrit la vie quotidienne dans les territoires croates balays par la guerre aprs la chute de la Bosnie en 1463, esquiss une typologie sociologique basique des personnes dplaces, et expos les rsultats des recherches historiographiques ralises sur les Croates dplacs en raison de la menace ottomane, lauteur remarque que la classification des personnes dplaces en groupes dtermins se fit en fonction du degr de danger que faisait planer sur elles la guerre dans leurs rgions dorigine. Lauteur souligne quil existait trois zones de danger, au sens territorial, qui au cours des longues annes o lavance ottomane exera sa pression sur les territoires croates, influrent diversement sur le comportement des personnes menaces qui dcidaient, un certain moment, dabandonner leur foyer. Ce moment dpendait souvent galement de lintrt et de la volont de chaque individu de dfendre les valeurs spirituelles, la position sociale et les biens matriels dont il avait hrits. Lauteur souligne que, dans la perspective de la population autochtone longuement menace, un lexique trs dtaill stablit pour dsigner les groupes de personnes dplaces : izbjeglice (fugitifs), prognanike (exils), izgnanike (expulss) et prebjege (rfugis). En revanche, le vocabulaire dsignant les personnes dplaces au sein des peuples qui les accueillaient, sest dvelopp en fonction de leur position dhtes et leur lexique tait en gnral trs simple, compar celui, dtaill, des personnes dplaces quils accueillaient. Ainsi, ce vocabulaire dans lallemand du 16me sicle, connat deux notions : fugitifs (Fluchtig), et expulss (Vertrieben). De mme, le lexique moderne des institutions internationales charges de veiller sur les personnes chasses par la force de leurs foyers sest limit deux notions : rfugis (refugees) et personnes dplaces (displacees). MOTS CLS: menace ottomane, zone de danger, rfugis croates, fugitifs, exils, expulss, rfugis

174