You are on page 1of 30

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2007

UDK 811.163.42(091) 811.163.42'36-112 Struni lanak Primljen: 15. 3. 2007. Prihvaen za tisak: 4. 10. 2007.

Sanja Kneevi Brae Vranjanina 10 HR 23000 Zadar

Nazivi hrvatskoga jezika u dopreporodnim gramatikama


U starijim hrvatskim rukopisima, knjievnim, jezikoslovnim i drugim djelima hrvatski se je jezik uglavnom nazivao ilirskim. Ta je tendencija postojala jo iz renesansnoga doba, a u potpunosti je u hrvatskoj kulturi zaivjela nakon Tridentskoga sabora, odnosno tijekom katolike obnove. Kljunu je ulogu u procesu standardizacije hrvatskoga jezika odigrao autor prve hrvatske gramatike Paanin Bartol Kai. On usvojoj Gramatici normira naddijalektalni tip jezika tokavskeosnovice, a naziva ga ilirskim. Analiziravi stare hrvatske gramatike tijekom 17., 18. i poetka 19. stoljea uoavamo da se veina gramatiara ugledavala na svoje prethodnike, te da u povijesti hrvatskoga jezika proces standardizacije knjievnoga jezika moemo u kontinuitetu pratiti od prve hrvatske gramatike sve do ilirske slovnice Vjekoslava Babukia iz 1836. godine.
Kljune rijei: nazivi hrvatskoga jezika, dopreporodne gramatike, ilirski jezik

i. Hrvatski kao svjetski jezik (17. st.) Na kulturnom, umjetnikom i politikom podruju 17. je stoljee obiljeilo djelovanje katolike obnove, odnosno crkvene protureformacije. Tek novija istraivanja pokazuju koliko je katolika obnova doista zahvatila i hrvatske prostore, ouvala razvitak kulture, znanosti i umjetnosti. U 17. stoljeu hrvatske su zemlje bile posve razjedinjene, doista svedene na "ostatke ostataka" nekada monog hrvatskoga kraljevstva. Vei dio kopnenog teritorija, s Likom, Posavinom, Slavonijom i Baranjom bio je pod turskom okupacijom, primorski su gradovi i mjesta kao i otoci bili pod mletakom upravom, dok je Banovina s Hrvatskim zagorjem pripadala monoj Habsburkoj Monarhiji. Posvemanja razjedinjenost hrvatskih zemalja itekako se odraavala na duhovni i kulturni razvitak Hrvata. Povezanost Hrvata s Rimom u doba katolike obnove nastavila se u punom jeku, a u mnogoemu to razdoblje hrvatske kulture podsjea na slavno hrvatsko 10. i 11. stoljee, kada su hrvatski kraljevi Petar Kreimir IV. i Dmitar Zvonimir podrali reformu pape Grgura VII. Sada su pape podrali sve crkvene redove, a napose isusovce, da pomognu koliko mogu u ouvanje vjere i kulture u napaenim hrvatskim zemljama.

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Upravo su nastojanja intelektualnih krugova katolike obnove zasluna i za objavljivanje prve hrvatske gramatike. Isusovac Bartol Kai (1575.1650.), roenjem Paanin, napisao je i objavio prvu gramatiku hrvatskoga jezika pod naslovom Institutionem linguae illyricae libri duo. Kaieva gramatika objavljena je u Rimu 1604. godine, a on u predgovoru kae: "A ne bih se mogao ni odluiti da se prvi prihvatim ovog posla, da nije bilo usto i nagovora onih kojih se volji grijeh odupirati"1. U naslovu svoga djela Kai hrvatski jezik naziva ilirskim, a opisuje naddijalektalnu tokavtinu ikavskoga izgovora, s vrlo estim akavskim elementima. Dakle, Kai je ve u 17. stoljeu izabrao tokavski naddijalekt kao temelj hrvatskoga knjievnoga jezika. Da bi se bolje razumjelo zato Kai odabire tokavsku osnovicu za knjievni jezik, te zato ga zove ilirskim, potrebno je saznati neto vie o odnosu papa prema Hrvatima i hrvatskome jeziku. Godine 1540. odobrena je Druba Isusova kao red sveenika kojima je glavni cilj bio katehizacija, odnosno provoenje crkvene reforme. U Bologni je ve 1553. godine osnovan "Collegium Hungaricum-Illyricum" kojim je upravljao Zagrebaki kaptol. Godine 1580. u Loretu je osnovan Ilirski kolegij, prvi rektor mu je bio otac Toma Raggio, a 1595. Akademija ilirskoga jezika u Rimu2. Prema ovim podacima lako se dade zakljuiti da su od samih poetaka DI, u njenom razvitku sudjelovali i hrvatski sveenici. Zanimljiv podatak o ovoj problemtici donosi Vladimir Horvat prenosei anegdotu talijanskog isusovca Antonia Possevina (1533.1611.) koji je putovao po "slavenskom svijetu", i piui izvjetaj o tom svom putovanju papi Grguru XIII. iznio svoja razmiljanja o hrvatskome jeziku: "Pie da je sa sobom imao 'un prete schiavone', tj. sveenika Hrvata. Njega je nekoliko mjeseci ostavio na dvoru u Moskvi, dok je sam vodio pregovore o miru s poljskim kraljem. Taj sveenik je 'vrlo lako nauio ruski, dok Rusima (po mom miljenju) ne bi tako lako bilo nauiti hrvatski'. Iz toga Possevino zakljuuje da su se od njega razvili poljski, rutenski i mnogi drugi jezici."3 Dalje Vladimir Horvat navodi da je rije o hrvatskome isusovcu Stjepanu Drenoczyu. Europski su intelektualci o ljepoti i jedinstvenosti hrvatskoga jezika raspravljali jo u 15. i 16. stoljeu. U tom smislu Stjepan Krasi pie: "Miljenje da je dalmatinski govor ne samo najljepi nego takoer najstariji i najraireniji slavenski jezik stavio je u opticaj kako izgleda poznati talijanski humanist Enea Silvio Piccolomini (14051464), kasniji papa Pio II. (14581464). On je na svojim diplomatskim putovanjima po srednjoj Europi, naroito ekoj, uo legendu o hrvatskoj brai ehu, Lehu i Mehu koji su, zbog ratnih prilika u Hrvatskoj, pobjegli na sjever da bi tu postali praocima slavenskih naroda eha, Poljaka i Rusa zabiljeivi je u svojoj povijesti ekoga naroda. (...) I talijanski humanist Flavio Biondo (13921463) mislio je da je Panonija pradomovina Slavena, koji su po njemu kasnije zauzeli Istru i Dalmaciju, zadrali istou rase i jezika u odnosu na sjeverne Slavene koji su od njih nastali, ali su se izmijeali s drugim
Prema: Miroslav K r a v a r, "Kaieva gramatika: 'iliriki' jezik u koli katolike reforme", ivot i djelo Bartola Kaia, Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 340. obljetnice Kaieve smrti, Hrvatsko loloko drutvo Zadar, Zadar, 1994., str. 88. 2 Prema Vladimir H o r v a t, "Isusovci, jezikoslovlje i slavenski svijet", u: Bartol Kai otac hrvatskoga jezikoslovlja, Zagreb, 1999., str. 66. 3 V. H o r v a t, navedeno djelo, str. 58.
1

42

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

narodima ustanovivi tako nove etnikojezine drave kao to su eka i Poljska. istou jezika sauvali su jedino Dalmatinci."4 Legendu o Hrvatima kao praprecima svih slavenskih naroda nasljedovali su jo poljski povjesniar i humanist Matej Miechovita (Matej z Miechowa, 1475.1532.), eki povjesniar i humanist Jan Skala Dobravius (1486.1553.) koji Hrvatsku zove "slavenskom Ilirijom", dok e u nas istu legendu preuzeti dominikanac Vinko Pribojevi (oko 1480. oko 1540.), razraujui je u djelu O podrijetlu i zgodama Slavena. 5 Vrlo zanimljiv pogled na hrvatski jezik imao je i poljski kardinal Stanislav Hosius (1504. 1579.) koji se na Tridentskom saboru gorljivo zalagao za latinski jezik, kao jedini jezik Katolike crkve. Ipak u svom spisu De sacro vernaculo legendo iznosi gledite o opeslavenskom jeziku, koji je po njemu zapravo dalmatinski, odnosno hrvatski. Stjepan Krasi donosi sljedei izvadak iz Hosiusova spisa: "No ako bi sluajno bilo nuno prevesti bogoslune knjige na narodni govor, to ni u kojem sluaju ne bi mogao biti poljski, nego opeslavenski koji je mnogo raireniji od njega. Teko je veli on na svijetu nai raireniji jezik od slavenskoga, jer njime govori vie od jedne etvrtine europskog stanovnitva. Njime se slue esi, Moravci, Kasubi, Rusi, Dalmatinci, Bonjaci, Hrvati, Bugari, Srbi i drugi. Svi oni govore razliitim dijalektima jedinstvenoga slavenskog jezika. Meutim, ta je dijalektalna razlika izmeu njih tako malena da na primjer Poljaci bolje razumiju Dalmatince nego Nizozemci Burgundce ili vabe vicarce. Taj opi jezik koji svi razumiju je 'slavenski ili dalmatinski koji je mnogo ljepi nego na (poljski) tako ako bi bilo potrebno prevesti na narodni jezik molitve i sveta itanja trebalo bi ih prevesti upravo na taj jezik od kojeg na (poljski jezik) vue korijene, koji je, uostalom, ljepi od drugih. Poznato je, uostalom, da je sv. Jeronim upravo na dalmatinski jezik prveo svete knjige, tako da je manja opasnost ako se on upotrebljava"6. Stjepan Krasi piui dalje o Hosiusovim pogledima na hrvatski jezik kae kako je sasvim razumljivo da on govori o dalmatinskom, a ne o bosansko-hercegovakom jeziku (odnosno o tokavtini koju Bartol Kai dri najljepim izdankom ilirskoga jezika), s obzirom na to da je u to doba cvala hrvatska renesansna knjievnost u dalmatinskim gradovima, odnosno du cijele jadranske obale.7 Sve ovo objanjava i pojavu prvog hrvatskog rjenika iz pera Fausta Vrania Dictionarum quinque nobilissimarum Europae linguarum, objavljenog u Veneciji 1595. godine, a u kojem Vrani dalmatinski jezik dri plemenitim u istoj mjeri koliko i latinski, talijanski, njemaki i maarski. Pod dalmatinskim jezikom Vrani opisuje dalmatinsku akavicu koju smatra ne samo plemenitim jezikom nego i "najistijim slavenskim jezikom kao to je to u Italiji toskanski"8. Vjerojatno je i Vraniev Rjenik plod katolike obnove na naemu tlu s obzirom na to da se i sam prikljuio isusovakom novicijatu, a zabiljeena je i njegova povezanost s uglednim panjolskim isusovcem Alfonzom Carrillom koji je 1601. godine postao provincijal austrijske provincije te se mnogo zalagao za otvaranje isusovakih kola i kolegija na hrvatskome tlu, dok je bio i jedan od glavnih savjetnika isusovakom generalu
Stjepan K r a s i , "Jezik dalmatinskih Hrvata 'najstariji i najljepi slavenski jezik", Pape i hrvatski knjievni jezik u XVII. stoljeu Hrvatski meu est svjetskih jezika, Zagreb itluk, 2004., str. 3637. 5 Prema: Stjepan K r a s i , navedeno djelo, str. 37-38. 6 Stjepan K r a s i , navedeno djelo, str. 41. 7 Prema: Stjepan K r a s i , navedeno djelo, str. 43. 8 Stjepan K r a s i , navedeno djelo, str. 47.
4

43

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Aquavivi oko uvoenja "Seminari linguae Yllirica" na Akademiji hrvatskoga jezika u Rimu te na drugim isusovakim visokim uilitima.9 Sigurno je da se Bartol Kai pri izradi svoga Hrvatsko-talijanskog rjenika sluio netom tiskanim Vranievim djelom, a moda bi se i sam Vrani da je koju godinu kasnije zapoeo izraivati svoj Rjenik odluio za "ilirski" jezik. Jer, Kai u svome Rjeniku, Gramatici i kasnijim svojim djelima, a napose Ritualu rimskom, ne opisuje tek "bosanski" tip tokvatine, on ga tako naziva jer ga u svoje vrijeme velikih migracija pred turskom najezdom i nije mogao drugaije zvati. On opisuje tokavski govor kojim govore Hrvati u Lici, Ravnim kotarima, Bukovici, Dalmatinskoj zagori, ali i Bosni. Naziva ga "bosanskim" jer je to jezik koji su na stare hrvatske akavske posjede u bijegu pred Turcima donijele hrvatske izbjeglice iz Bosne. S obzirom na blizinu teritorija dakako da su se na tom, zapravo Kaievu rodnom, podruju poele mijeati tokavske znaajke iz zalea s akavskim znaajkama u priobalju. Kao i uvijek, jezini su se dodiri razvijali u oba smjera. Kai je na isti, ili vrlo slian govor naiao prilikom svoga boravka u Dubrovniku i okolici, te je kao pronicljiv, mudar i obrazovan intelektualac svoga doba dobro zakljuio da je taj govor, zapravo jezik budunosti hrvatskoga naroda, stoga je na temeljima slavne dubrovake knjievnosti uspio normirati najraireniji naddijalekt Hrvata svoga doba. U tom smislu i Milan Mogu zakljuuje "da su Kaieve Institutiones zapravo ugramaivanje jezika koji najveim dijelom pripada jugoistonom kompleksu hrvatske knjievnosti. To je naslijeeno stanje i, prema tome, u pogledu izbora dijalektalne osnovice nema nikakvih novina. Pravac se razvoja ipak moe naslutiti: u akavskim je tekstovima postotak tokavskih crta, poglavito 'bosanskih', vei nego u prethodnomu periodu. Stoga je razumljivo to u Kaievoj gramatici ima ve spomenutog paralelnog navoenja, a gdjekad su tokavski likovi stavljeni na prvo mjesto"10. Kai je svoju Gramatiku pisao podosta brzo, stoga je i naziva Osnovama, kako navodi Sanda Ham, "rije je o tom da je gramatika samo dio veega jezinog prirunika koji je napisao Bartol Kai: osnovni dio, a ostatak prirunika nije tiskan zbog nedostatka novca"11. Dakle, posve je jasno, Akademija hrvatskoga jezika u Rimu osnovana je u godini izlaenja Rjenika Fausta Vrania, dok je jedna od njezinih temeljnih zadaa bila "prirediti prirunike hrvatskoga jezika, osigurati nastavnika i organizirati nastavu za sposobne i vrijedne studente, i Hrvate i strance"12, kao plod tih nastojanja za unikacijom hrvatskoga jezika u nastavi nastala Kaieva i Gramatika i Rjenik. Pri pisanju svoje Gramatike Kai se sluio slinim djelima dvojice autora gramatikom talijanskoga humanista, tiskara i izdavaa Alda Manuzzija (1450.
"kolske godine 1599./1600. Carrillo je bio rector kolegija u slovakom gradu al'a nad Vhom. () U to se je vrijeme poelo ozbiljno raunati s vanou brojnoga slavenskog svijeta u svjetskoj i crkvenoj politici. Stoga je i u generalnoj isusovakoj upravi postavljeno pitanje je li za isusovaki kolegij dolo vrijeme da se i jedan od slavenskih jezika uvede barem kao fakultativni nastavni predmet. Carrillo je o tome, po Generalovoj elji, proveo anketu, i zamolio ispitane isusovce da, u sluaju pozitivnog odgovora, navedu odmah koji jezik predlau. Iz toga vremena imamo u Carrillovoj korespodenciji vrlo zanimljivo opirno pismo koje mu je kao odgovor uputio pater Theol Kristek Crysteccus. On daje pozitivan odgovor na prvo pitanje, a zatim odmah i na drugo koji bi od slavenskih jezika bilo najbolje pouavati u isusovakim kolegijima, i odgovara hrvatski (De Glagolitica lingua)". Vladimir H o r v a t: "Akademija hrvatskoga jezika u Rimu", u: Bartol Kai otac hrvatskoga jezikoslovlja, Zagreb, 1999., str. 66. 10 Milan M o g u : "Sedamnaesto stoljee", u: Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb, 1995., str. 82. 11 Sanda H a m: "Stare hrvatske gramatike", u: Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb, 2006., str. 19. 12 Vladimir H o r v a t, navedeno djelo, str. 67.
9

44

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

1515.) i portugalskog isusovca Manoela Alvareza (1526.1582.). Kaieva je Gramatika bila namijenjena sveenicima-misionarima, onima koji nisu poznavali hrvatski jezik, stoga je njezin metajezik zapravo latinski. Kako navodi Stjepan Krasi "vrijedno je napomenuti da je tim nastojanjima davao snanu podrku papa Klement VIII. (1592.1605.) koji je kako navodi Kai u svojoj autobiograji u razgovoru s generalom reda Klaudijem Aquavivom 'veoma preporuivao prouavanje ilirskog jezika (studium linguae illyricae) kako bi se pomoglo katolicima koji su ivjeli u tekim prilikama u tadanjem turskom carstvu'"13. Da je ovo bio tek poetak uvoenja hrvatskoga jezika u nastavni program europskog visokog kolstva, pokazala su i neka novija istraivanja Stjepana Krasia. Drim ovo vrijednim ovdje spomenuti iz razloga to uvoenje jednog jezika u kolstvo drugih zemalja uvjetuje nastanak jezinih prirunika, gramatika i rjenika, ali i standardizaciju istoga jezika. Da su poglavari Katolike crkve s papom i Drubom Isusovom na elu doista vodili rauna o ozbiljnom prouavanju hrvatskoga jezika govori nam i injenica da su isusovake humanistike kole otvorene u Dubrovniku u kolskoj godini 1619./ 1620., u Zagrebu 1607., a zalaganjem Bartola Kaia ak i u Beogradu 1613. Valja svakako napomenuti da su na poloaj hrvatskoga jezika utjecale i neke politike okolnosti, tako je u Beu 1615. godine sklopljen mir izmeu Austrije i Turske, koji je sadravao "klauzulu koja je jamila isusovcima ne samo zadrati svoje zavode, nego i razmjerno slobodnu djelatnost na turskom podruju"14. Samo sedam godina kasnije papa Grgur XV. donosi povijesni dekret o poloaju hrvatskoga jezika "Dana 6. prosinca 1622. potpisao je dekret o osnivanju katedri za 'ilirski' i arapski jezik. Njime je naredio svim vrhovnim poglavarima crkvenih redova, koji su imali samostane na podruju Mletake Republike ili na drugim mjestima u kojima je mogue imati profesore za spomenute jezike, da tu to prije ustanove katedre tih jezika te da na njih alju lanove svojih redova koji svojim vladanjem i uenjem zasluuju da budu poslani u misije"15. Papu Grgura XV. koj je ujedno izdao dekret i o uenju kontraverzistike teologije 12. IX. 1622., naslijedio je papa Urban VIII. i u programu ope katehizacije krenuo korak dalje. Za hrvatski jezik, njegov je dekret bio itekako vaan. On je preko Zbora za irenje vjere 16. listopada 1623. izdao dekret "kojim je zatraio od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i ustanova koje su se bavile odgojem i pripremom misionara za rad u raznim krajevima svijeta, da osnivaju uilita i katedre za jezike. Pozivajui se na prije navedene dekrete Pavla V. i XV. opeg crkvenog sabora u Viennei, Urban VIII. naredio je da se na svim visokim crkvenim kolama i uilitima, pored latinskoga, osnivaju katedre za sljedee jezike: hebrejski, grki klasini, grki moderni, arapski, kaldejski (sirijski) i 'ilirski', i to ne samo na podruju Mletake Republike, nego i svuda po Europi gdje god je to mogue. Teaj tih jezika imao je trajati dvije godine. Tamo gdje ve postoje takva uilita trebalo ih je sauvati i proiriti. Taj se dekret morao najozbiljnije uzeti u obzir i izvriti. Papa je za to postavio precizne i kratke rokove: najkasnije za tri mjeseca od dana objavljivanja on se morao provesti u rimskim samostanima, est mjeseci je bio rok za njegovo provoenje u samostanima u drugim dijelovima Italije, a osam mjeseci u samostanima izvan Italije, naroito u
Stjepan K r a s i : "tokavsko narjeje postaje knjievni jezik", navedeno djelo, str. 55. S. K r a s i , navedeno djelo, str. 50. 15 Stjepan K r a s i , "Hrvatski jezik postaje obvezan predmet na svim crkvenim uilitima i sveuilitima", navedeno djelo, str. 62, 68.
13 14

45

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

onim gradovima u kojima postoje poznata sveuilita, kao to su Bologna, Padova, Pariz, Toulouse, Valencija, Be, Ingolstadt, Kln, Leuven, Salamanca i Alcal de Henares te onima gdje postoje generalna i poznatija uilita crkvenih redova. U suprotnome, papa je zaprijetio najotrijim kaznama i sankcijama. (...)"16. Da su crkveni oci ozbiljno i posluno prihvatili ovaj Papin dekret sauvano je u odgovorima provincijala crkvenih redova Zboru za irenje vjere.17 Ove okolnosti, dakako, pojanjavaju i tenju oko standardizacije hrvatskoga jezika naih jezikoslovaca, tenju za tiskanjem i redigiranjem crkvenih knjiga i prirunika na hrvatskome jeziku. U tom bi smislu bilo potrebno istraiti knjinice i arhive spomenutih sveuilita, i utvrditi posjeduju li i i u kolikom broju knjige i prirunike na hrvatskome jeziku, te godita izdanja te izraditi popis predavaa stranih jezika18. Ubrzo nakon Kaia svoje tenje o unikaciji jezika i pisma iznosi trsatski franjevac Franjo Glavini piui o tom problemu pismo Zboru za irenje vjere 10. travnja 1626. godine te iznosi da bi jedinstveni jezik za sve Hrvate trebao biti "bosanski" jer je on najuniverzalniji19. Zanimljivu je ulogu ovdje odigrala i pojava Lekcionara (1613.) Ivana Bandulavia na tokavskom narjeju, zapravo tzv. "bosanskom jeziku", koji se vjerojatno jo u Kaievo doba koristio u crkvama.20 Ve sljedee godine Zbor za irenje vjere proveo je anketu kojim bi se pismom trebale tiskati knjige s obzirom na to da se u taj pothvat namjeravalo uloiti velika novana sredstva. Nakon to je Zbor proveo anketu meu svim hrvatskim biskupima zakljuilo se da se knjige zasad tiskaju na oba pisma glagoljici i latinici, dok se irilica posve iskljuila21. U to je doba u Rimu meu hrvatskim jezikoslovcima oko izbora pravoga jezika i pisma dolo do pravoga sukoba, naime, Ivan Tomko Mrnavi (1580.1637.) i Rafael Levakovi (1597.?1646.) kojima je bilo povjereno tiskati "ilirske" misale i brevijare zalagali su se za rusikaciju (rutenizaciju) hrvatskih glagoljskih knjiga, te su se sukobili s Bartolom Kaiem koji je u prijevodu svoje Biblije nudio ivi hrvatski, suvremeni jezik, kao jedinstveni "ilirski" jezik svih Hrvata. Vladimir Horvat na temelju arhivske grae u ovoj dvojici Kaievih suvremenika prepoznaje one koji su osporavali tiskanje Kaieva hrvatskoga prijevoda Biblije22. U tom se kontekstu pojavljuje i lik Jurja Kriania (1618.1683.). Hrvatski jezikoslovac

S. K r a s i , navedeno djelo, str. 68-69. Usp.: Stjepan K r a s i , "Uvoenje hrvatskoga jezika u nastavni program uilita i sveuilita crkvenih redova", navedeno djelo, str. 71-80. 18 . Ljubi u razdoblju od 1397. do 1782. godine navodi ak 24 ravnatelja Hrvata na Padovanskom sveuilitu. Usp. ime Lj u b i : Ogledalo knjievne povijesti, Rijeka, 1869. 19 Prema: Vladimir H o r v a t: "Isusovci, jezikoslovlje i slavenski svijet", navedeno djelo, str. 70. 20 "Kai je pisao, naime, recenziju Bandulovieva prijevoda po narudbi Zbora za irenje vjere, te iznio svoje miljenje o njegovu jeziku. O Bandulovievu je prijevodu izrekao svoje pozitivno miljenje i franjevac Franjo Glavini, autoritet u pitanjima knjievnoga jezika i zauzeti radnik na poslovima oko pronalaenja optimalnog rjeenja jezinih pitanja. Od tih pozitivnih miljenja dvojice istaknutih jezikoslovaca do odluke da se denitivno usvoji 'bosanski jezik' (narjeeje tokavsko) za temelj knjievnoga jezika bio je samo jedan mali korak." (Darija G a b r i B a g a r i , "Jezik bosanski i slika Bosne u djelima pisaca 17. stoljea", u: Crtajte granice, ne precrtajte ljude, Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljia kardinalom, Sarajevo Bol, 1995., str. 830-831.) 21 ".komisija se na sjednici (1. XII. 1627.) nije mogla sloiti oko pisma pa je na zasjedanju Kongregacije u prisutnosti pape Urbana VIII. 17. XII. 1627. odobrila oba pisma." (Vladimir H o r v a t, navedeno djelo, str. 168.) 22 Usp.: Vladimir H o r v a t: "Kaievo ivotno djelo hrvatski prijevod Biblije", navedeno djelo, str. 179.
16 17

46

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Juraj Kriani, iji je ivotopis prerastao u legendu o hrvatskom panslavenskom fantastu, boravio je u Rimu u vrijeme vrlo vane parnice koja se u Rimu vodila u vezi Svetojeronimskoga zavoda. Ova parnica za na problem ima dvojako znaenje; u prvom redu njome je denirano podruje tzv. "Ilirika", a time onda i jezina rasprostranjenost "ilirskoga jezika", odnosno hrvatskoga knjievnoga jezika koji je prvi put normiran na poetku 17. stoljea. S druge strane, ova je parnica zanimljiva jer je u njoj kao zastupnik jedne strane sudjelovao Juraj Kriani. Iz njegova stava u ovoj parnici posve su jasne i otvorene njegove ideje o rasprostranjenosti hrvatskoga jezika, ali i samoga poimanja hrvatskoga naroda. O emu se zapravo radi? U doba Kandijskoga rata (1645.1669.) u Rim je stigao veliki broj izbjeglica iz hrvatskih primorskih gradova. Za njihov prihvat sagraen je gostinjac i bolnica. Premda je u Rimu ve od 1453. godine postojala gostinjac bratovtina sv. Jeronima kao i istoimena nacionalna crkva, te je godine papa Nikola V. odobrio molbu Hrvata za otvaranjem prihvatilita za hrvatske hodoasnike, odnosno "Dalmatie et Sclavonie nationum". U duhu vremena naziv za hrvatski narod prerastao je u "natio Illyrica". Radoslav Katii najstariju potvrdu da se hrvatski jezik nazivao jo i ilirskim nalazi u Trogiru 1441. godine u prijevodu jednoga pisma na talijanski jezik za koje se kae da je izvorno bilo pisano "in sermone et alphabeto Illiriacho seu Sclavonico"23, dok se u politikom smislu ono prvi put javlja u povijesnom djelu Nikole Modrukoga De bellis Gothorum24. Katii dalje navodi da je najstarija zabiljeena uporaba naziva "ilirski" za hrvatski hodoasniki narod u Rimu zabiljeena u oporuci "kojom Bosanka Marija Miljenovi 17. 9. 1485. ostavlja jedan legat hospitali sancti Jeronimi nationis illirice, ali se u njoj neki novac odreuje za kupnju kuice pro pauperibus mulieribus sclavonice nationis25 te i prema tom pravnom spisu Katii zakljuuje da "istovrijednost naziva postaje time oita"26. Papa Siksto V. dekretom od 1. kolovoza 1589. godine potvruje crkvu Iliraca, gostinjac ilirskoga naroda te pri crkvi osniva kaptol, ime crkva sv. Jeronima postaje zborna crkva, a hrvatski jezik naziva ilirskim27. lanom svetojeronimske bratovtine mogao je biti "svaki poten i pismen Hrvat s navrenih 18 godina ivota"28, no spor oko svetojeronimske bratovtine izazvao je slovenski sveenik Ivan Jampi koji je htio zasjesti u "ilirski" kaptol u Rimu. Jampi se rodio u Rimu, ali je po ocu potjecao iz Ljubljane. Premda nijedan Slovenac tijekom cijelog 16. stoljea nije bio lan svetojeronimske bratovtine, vjerojatno se o njegovu lanstvu i ne bi povela rasprava da sam kandidat "ne samo da nije znao 'ilirski' nego nije ni htio da se podvrgne ispitu znanja iz

Radoslav K a t i i , "Ustanove sv. Jeronima u Rimu i povijest hrvatske kulture i narodnosti", Homo imagio et amicus Dei, Zbornik u ast Ivana Goluba, Rim, 1991., str. 377. 24 Isto, str. 380. 25 Isto. 26 Isto. 27 "Veliko i trajno znaenje dobio je ilirski naziv svetojeronimskih ustanova u Rimu kada je papa Siksto V. bulom od 1. 8. 1589. ne samo potvrdio crkvu Iliraca (ecclesia quae Illyricorum dicitur) i gostinjac ilirskoga naroda (hospitale nationis Illyricae) nego je pri toj crkvi osnovao i kaptol, uinivi je time zbornom crkvom: in collegiatam ecclesiam sub invocatione sancti Hieronymi huisumodi cum mensa capitulari, sigillo et arca communibus aliisque collegialibus insignibus. Uvjer za postavljanje na kanonika mjesta, prebende i benecije bilo je poznavanje hrvatskoga jezika, koji je u buli takoer nazvan ilirskim." (Radoslav K a t i i , navedeno djelo, str. 380). 28 Stjepan K r a s i , "Presuda vrhovnoga crkvenog suda o tomu koji krajevi pripadaju 'Iliriku' i , sukladno njoj, koji se jezik smatra 'ilirskim'", navedeno djelo, str. 100.
23

47

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

njega, pa se meu lanovima kaptola povela rasprava o tomu da li se Kranjska uope nalazila u 'Iliriku', odnosno imaju li Slovenci uope pravo na spomenute ustanove u Rimu"29. Pred svetojeronimskim kaptolom Juraj Kriani zastupao je miljenje da Iliriku pripadaju "ne samo Kranjska, nego tajerska i Koruka"30, dok se njegovu miljenju otro opirao Splianin Jeronim Patri31. S obzirom na to da se suprotne struje nikako nisu mogle sloiti oko toga moe li Slovenac biti lanom "ilirskoga" kaptola u Rimu cijeli je problem iznesen najprije pred crkveni sud prvog i drugog stupnja, da bi cijela stvar na kraju dola pred vrhovni crkveni sud Svetu Rotu (Sacra Rota) koji je konanu odluku donio 10. prosinca 1655. godine. U zakljuku Svete Rote stoji "da se pod ilirskom pokrajinom u istinitom i pravom smislu razumije Dalmacija, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija, a sasvim su iskljuene Koruka, tajerska i Kranjska"32. To e rei da sveenik Jampi nije mogao pristupiti u ilirski kaptol, te da su europski uenjaci pobili tvrdnje Jurja Kriania. Osim to odluka Svete Rote potvruje hrvatski narod kao naciju pod ilirskim imenom, te hrvatske zemlje u sastavu, s manje ili vie odstupanja, u kontinuitetu od hrvatskoga srednjovjekovnoga kraljevstva do dananjih dana, iz reakcija u Hrvatskoj na ovu presudu saznajemo da je u 17. stoljeu sasvim prirodno bilo prihvaeno i duhovno jedinstvo hrvatskoga naroda, njegovo poimanje kao jedinstvene nacije, bez obzira na dijalektalnu podijeljenost na podruju jezika, i politiku obzirom na strane vladare. Samo jedan dan nakon to je Sveta Rota sveano iznijela svoju presudu, odnosno 25. travnja 1656. godine Juraj Ratkaj, zagrebaki kanonik i povjesniar, iz Zagreba je pisao pismo predstavnicima dviju suprotstavljenih strana Jurju Krianiu i Jeronimu Patriu. Kako je Kriani bio i sveenik zagrebake biskupije Ratkaj ga je osobno poznavao, a u pismu nije krio razoarenje Krianievim nastojanjem da dokae kako Koruka, tajerska i Kranjska pripadaju teritoriju "ilirskih zemalja"33. Splianinu Jeronimu Patriu, kojega Ratkaj nikada nije upoznao, i koji mu je teritorijski itekako dalek s obzirom na nesretnu razdijeljenost Hrvatske, Ratkaj pie toplo pismo potpore34. Premda su Ratkaju, dakle, teritorijalno bile blie slovenske zemlje, posve je jasno da mu je duhovno blia primorska Hrvatska, to otkriva da je hrvatski narod oduvijek osjeao svoju duhovnu jedinstvenost, bez obzira na politike i povijesne neprilike, to se odrazilo i na poimanje jezika. Stoga se Bartol Kai s punim pravom naziva ocem hrvatskoga jezikoslovlja, dok je Krianieva gramatika, kao i on sm, samotan i izgnani plod hrvatskog sanjarskog mentaliteta. Krianieva gramatika naslova Gramatino izkazanje ob ruskom jeziku (Gramatiki prikaz o
S. K r a s i , navedeno djelo, str. 102. Isto. 31 Jeronim Patri o tome je problemu napisao etiri rasprave: 1. Descriptio Dalmatiae et Illyricum cum suis Provinciis, 2. De situ Carniolae et Lubianae eius metropolis, 3. O Ljeu i Iliriku, 4. De baptismate Zagrabiensi.(S. K r a s i , navedeno djelo, str. 102). 32 Radoslav K a t i i , "Ustanove sv. Jeronima u Rimu i povijest hrvatske kulture i narodnosti", navedeno djelo, str. 382. 33 Izmeu ostaloga Ratkaj Krianiu pie: "Primio sam ve vie pisama iz Rima od brae naega ilirskoga roda kojima se meni, gojencu istoga roda, ne bez velike alosti njihove due javlja da ti, najdrai brate, kao da mijenja prava prirode i bez uzroka okrutno bjesni protiv majinske utrobe roda, te ve ujem kako mnoga njihova pisma izvikuju tubu: sinovi moje majke borili su se protiv mene." (R. K a t i i , navedeno djelo, str. 383). 34 Juraj Ratkaj Patriu pie: "Nepoznat licem, a ipak meni izvrsno poznat po (svojoj) ljubavi prema rodu (naih) otaca iz grada Rima preko tolikih prostranstava tekuega elementa i zemlje, pie sve do ovamo meni". (R. K a t i i , navedeno djelo, str. 383).
29 30

48

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

ruskom jeziku) zapravo je gramatika zamiljena Krianieva opeslavenskoga jezika. Za svoju gramatiku Kriani je podatke crpio iz svih njemu poznatih slavenskih jezika. On nije prihvaao tezu da je hrvatski jezik temelj svih drugih jezika i da ga svi slavenski narodi mogu dobro razumijeti, on je htio stvoriti jedinstveni, novi, umjetni zapravo, opeslavenski jezik. Ideju za pisanje gramatike opeslavenskoga jezika Kriani je dobio vjerojatno jo prije 1641. godine, kada je Zboru za irenje vjere iznio plan o uniji s ruskom crkvom. Vjerojatno nakon poznate parnice pred Svetom Rotom, Juraj je Kriani dospio u Moskvu gdje je caru Alekseju iznio svoj plan o pisanju gramatike. Godine 1661. Kriani je prognan u Sibir, gdje je u Tobolsku tijekom svoga izgnanstva napisao svoju zamiljenu gramatiku, stoga se ona i datira godinom 1665. Premda u svojoj gramatici Kriani opisuje "meuslavenski jezini mozaik" temeljen na starocrkvenoslavenskom jeziku, iz nje se moe podrobnijim istraivanjem oditati i gramatika hrvatskoga jezika trodijalektalne osnovice. Juraj je Kriani kao sveenik te vrstan uenjak, koji se osim lologijom, bavio jo teologijom, politologijom, glazbenom teorijom i drugim humanistikim znanostima, boravio vrlo esto na dvoru Petra Zrinskog u Ozlju. Odtamo je batinio trodijalektalni jezini koine, stoga su u njegovoj opeslavenskoj gramatici znaajke hrvatskoga jezika prepoznate pod znaajkama jezika ozaljskoga kruga. U naslovu svoje gramatike Kriani kae da je rije o "gramatici ruskoga jezika", a to vjerojatno iz razloga to se nadao da e je ruski car ipak prihvatiti, te da e njegova gramatika biti jedna od prvih stuba na putu crkvenog jedinstva. Gramatika Jurja Kriania puna je dva stoljea ostala u rukopisu, prvi dio je izdan u Hrvatskoj 1848. godine, a drugi u Rusiji, u Moskvi 1859. godine. Takoer, to je jedan od razloga to je Krianieva gramatika ostala jedinstvena u itavoj povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, s obzirom na to da Krianieve jezine i gramatike postavke nitko nije mogao nasljedovati, ni da je i htio. Juraj Kriani tipina je pojava europskoga baroka, sazdan od suprotnosti, pun velikih ideala i snova, zaboravio je na stvarnost i zamijenio je svojim panslavenskim fantazijama, koje doista nitko od Slavena nije mogao razumjeti. U 17. stoljeu na tragu Bartola Kaia javlja se jo jedna gramatika, ali ovaj put prva hrvatska gramatika nekog stranog jezika. Rije je o gramatici isusovca Jakova Mikalje (1600.1654.) pod naslovom Grammatika talianska ukratko ili kratak nauk za naucciti latinski jezik. Mikaljina gramatika zapravo je dodatak njegovom trojezinom hrvatsko-talijansko-latinskom rjeniku Blago jezika slovinskoga. Oba djela Mikalja je tiskao u Loretu 1651. godine. Kako je kao isusovac djelovao u dubrovakoj isusovakoj gimnaziji, Mikalja je zasigurno imao u rukama Kaieve Institutiones, te je sam poelio napisati djelo namijenjeno poduavanju hrvatske djece talijanskom i latinskom jeziku. Dakako da je i njegovo djelo jedan od plodova katolike obnove i nastojanja Drube Isusove da se ouva hrvatska batina, te da se hrvatska mladost odgaja na dubokim i kvalitetnim zasadama katolike vjere. Josip Jernej podrobnim istraivanjem Mikaljine gramatike zakljuio je da se i Mikalja, kao i Kai, oslanjao na poznate latinske gramatike, osobito onu Alvarezovu, dok je Mikalja uz to na raspolaganju imao "cijeli niz talijanskih gramatikih prirunika, od Fortunija i Pergaminija do Buonmatteija"35. Pretpostavlja se da je Mikalja svoju

Josip J e r n e j, "Gramatike Bartola Kaia i Jakova Mikalje", u: Isusovci u Hrvata, Zbornik radova meunarodnog znanstvenog simpozija "Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom podruju u Hrvata", Zagreb, 1992., str. 298.
35

49

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

gramatiku pisao dosta brzo te e u tom kontekstu J. Jernej zakljuiti da bi trebalo "vie nego o gramatici u naem sluaju govoriti o kratkom prikazu talijanske morfologije ili o pregledu ektivnog, tj. deklinacijsko-konjugacijskog sustava"36. Jakov se Mikalja prema vlastitom nahoenju odluio na pisanje rjenika i gramatike za hrvatske uenike, stoga se moe pretpostaviti da mu se ideja da napie gramatiku javila nakon to je ve rjenik dijelom bio i tiskan, kada je poznato da je prvi dio rjenika otiao u tisak ve 1649. godine. Kao vrstan pedagog Mikalja je zakljuio da e djeca puno lake nauiti latinski, ako prije naue talijanski jezik, koji su ipak svakodnevno mogli uti, a bili su i u stalnom doticaju s literaturom na talijanskome jeziku. Kada u svojoj gramatici talijanski usporeuje s hrvatskim, njegov je hrvatski jezik kao i Kaiev naddijalektalna tokavtina. Dijelom to moemo tumaiti injenicom da je Mikalja boravio i djelovao u Dubrovniku, u cvjetnjaku hrvatske renesansne i napose barokne knjievnosti, a dijelom i injenicom da je 17. stoljee doista prihvatilo knjievni jezik Kaieve gramatike, i to ne zato to je taj jezik Kai normirao u gramatici, ve iz razloga to je to doista bio najraireniji hrvatski dijalekt37. Osim to je Mikalja boravio u Dubrovniku, pretpostavlja se da je njegovo podrijetlo vezano uza Split, stoga ne udi da je i on "bosanski" tip jezika smatrao najljepim. Kao i u Kaievu sluaju, a u Mikaljinu zapravo jo i vie, nije rije samo o jeziku Bosne, nego prije svega o jeziku kojim su govorili izbjegli bosanski Hrvati, koji su nastanili slobodna hrvatska primorska podruja. Premda u naslovu svoje gramatike Mikalja ne navodi naziv hrvatskoga jezika, kako ga je zvao moemo zakljuiti i prema naslovnici rjenika. Kada navodi hrvatski naslov rjenika to je Blago jezika slovinskoga, a kada navodi latinski naziv rjenika pie Thesaurus linguae illyricae sive dictionarium illyricum. In quo verba Illyrica, Italice et Latine redduntur, dakle posve je jasno da Jakov Mikalja u nazivu hrvatskoga knjievnoga jezika nasljeuje Bartola Kaia, te da je jezik svoga rjenika smatrao knjievnim jezikom svih Hrvata, i to na podruju itavoga Ilirika. Ovaj dvojaki naziv hrvatskoga jezika ve je objasnio Bartol Kai i u svom Rjeniku i Gramatici, kako navodi Vladimir Horvat "u njegovoj Gramatici nalazimo meu pridjevima koji oznaavaju narodnu pripadnost (quod gentem vel nationem indicat) Slovinski Illyricus (str. 43), a u Rjeniku nalazimo poredano na str 48 i 279: Harvcchi, a, e = Sclavono, a, o: Horvatski, a, o = Sclavone, a, o; Horvt, ta, m. = Croato."38. Jakov Mikalja u hrvatskome jezikoslovlju nije samo poznat po tome to je napisao prvu talijansku gramatiku na hrvatskome jeziku, ve i po svojoj originalnoj gramatikoj terminologiji i velikom prinosu na podruju ujednaavanja latinske graje za hrvatski jezik. Stoga Josip Jernej i navodi da su Mikaljinom Gramatikom "poloeni temelji hrvatskoj gramatikoj terminologiji", te dalje zakljuuje kako je na taj nain "ona zanimljiva i za romaniste i slaviste, a ulazi u povijest naeg kolstva kao prvi udbenik jednog stranog ivog jezika napisan na naem jeziku"39.

Isto. Ne zaboravimo pritom i injenicu da je Jakov Mikalja bio isusovac, a tenja toga reda bila je da se knjievni jezik stvara na najrairenijem narjeju. 38 Vladimir H o r v a t, "Kaieva jezikoslovna pobjeda Ritual rimski", navedeno djelo, str. 275. 39 Josip J e r n e j, "Povijest talijanskih gramatika na hrvatskom ili srpskom jeziku od 1649. do 1900.", Rad JAZU, knjiga 388, Zagreb, 1981., str. 174.
36 37

50

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Koliko je 17. stoljee vano za itav razvoj hrvatskoga knjievnoga jezika, posve je jasno ako se sloimo s rijeima Stjepana Krasia koji e kazati da je to "herojsko doba hrvatskoga jezika"40. Na samom poetku stoljea, ve 1604. godine, Bartol Kai objavljuje Institutionem linguae illyricae libri duo prvu gramatiku hrvatskoga knjievnoga jezika, u kojoj normira najrasprostranjeniji dijalekt hrvatskoga naroda, ujedinjujui zapravo tenju da hrvatski knjievni jezik bude primjeren veini hrvatskih govornika, kao i hrvatskom narodu na podruju okupiranom od Turaka, ali da hrvatski jezik ujedno bude normiran i na temelju bogate renesansne i barokne knjievnosti, to duborvake, to dalmatinske i hrvatske uope. Stoljee je to burno za cijelu Europu, a za Hrvatsku posebno. Istodobno sa estokim ratovanjima s Turcima, stalnom strahu i opasnosti u domovini, hrvatska je inteligencija u sreditu katolikoga svijeta Rimu, stvarala jedinstveni hrvatski knjievni jezik, razvijala znanost i umjetnost, prenosei je na suprotnu obalu Jadrana. Stoljee je to ivotnog baroka za Hrvatsku, velikih uspona i padova, od uvoenja hrvatskoga jezika na uglednim europskim sveuilitima, velikih hrvatskih umova koji i danas zadivljuju svijet, velike parnice pred Svetom Rotom na kojoj su nizozemski kartogra crtali Ilirik, do surove stvarnosti Kandijskoga rata, urote i pogubljenja Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, Turaka pod zidinama Bea 1683., gdje je i gramatiar Juraj Kriani izgubio svoj prognani ivot, do Karlovakog mira 1699. godine. U 18. stoljee hrvatskoga jezikoslovlja odvodi nas genijalni lik i djelo Pavla Rittera Vitezovia (1652.1713.) koji je nakon svih traginih zbivanja u Hrvatskoj u drugoj polovici 17. stoljea, u austrijskom caru Leopoldu I. i njegovoj centralistikoj vladavini zakratko prepoznao obnavljanje starog i jedinstvenog hrvatskoga kraljevstva, on je pod pojmom totius Croatia razumijevao da "ujedinjenje hrvatskih pokrajina ne znai samo centripetalnost u zemljopisnom smislu nego i u kulturnom te da je politiko jedinstvo usko povezano s jezinim"41. U tom je smjeru tekao cjelokupan njegov rad, od savrene koncepcije grajske reforme jedan glas = jedno slovo, do Kronike iz 1696. godine i Croatia rediviva iz 1700. godine. U 17. stoljeu normiran je hrvatski knjievni jezik, pred najviim sudom Europe potvrene su granice "Ilirika", denirano je da su izriito Hrvati govornici "ilirskoga jezika", te da je naziv ilirski jezik tj. lingua Illyricae zapravo naziv za hrvatski knjievni jezik, te da je hrvatski narod pod pojmom "ilirski" potvren kao nacija. Na kraju bismo samo mogli zakljuiti da je 19. stoljee zapravo iskrivljeno ogledalo 17., ono to je zapoeto u 17. stoljeu na planu hrvatske jezine standardizacije dovreno je i zakinuto u 19.; koliko je hrvatska inteligencija, i u Rimu i domovini, bila otvorena irokim europskim pogledima na svoju naciju, zemlju i kulturu, s tenjama o jedinstvenosti zemlje i duha, u tolikoj se mjeri 19. stoljee izgubilo u politikim iluzijama panslavizma, i ostalo bez svog slavnog ilirskog imena.

Stjepan K r a s i , "Uvodne napomene", navedeno djelo, str. 9. Milan M o g u , "Sedamnaesto stoljee", Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb, 1995., str. 92-93.
40 41

51

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Hrvati ue hrvatski knjievni jezik (18. st.) Tijekom stoljea europskoga prosvjetiteljstva na podruju jezikoslovlja nastavilo se "utrtim stazama hrvatskih leksikografa i gramatiara"42 17. stoljea. Doba 18. stoljea bilo je plodno za jezikoslovni, leksikografski i gramatiarski rad podjednako, za itavo podruje Hrvatske. Nakon osloboenja velikoga dijela okupiranog teritorija od Turaka meu hrvatskom inteligencijom javila se silna elja za opismenjivanjem neukoga naroda. U 18. stoljeu javlja se hrvatska najpopularnija knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kaia Mioia (1704. 1760.), prijevod Svetoga pisma Matije Petra Katania (1750.1825.), njegov veliki leksikografski rad, ali i cijeli niz hrvatskih rjenika i gramatika. Javlja se u 18. stoljeu i tenja za normiranjem hrvatskoga knjievnoga jezika na kajkavskoj osnovici, s obzirom na to da je hrvatska knjievnost kajkavskoga idioma doslovno procvala u prosvjetiteljskom stoljeu. Nadalje, sredite kulturnog i lolokog rada u ovom se stoljeu preselilo iz hrvatskih primorskih gradova u hrvatski kontinent, pa tako u drugoj polovini 18. stoljea nalazimo ak tri "slavonske" gramatike vrsnih hrvatskih jezikoslovaca Antuna Matije Reljkovia, Blaa Tadijanovia i Marijana Lanosovia. Da jezikoslovni rad u Dalmaciji i primorskoj Hrvatskoj ipak nije zamro svjedoe nam i vrlo kvalitetne gramatike iz pera Ardelija Della Belle i Josipa Jurina. Na samom poetku stoljea javljaju se dvije gramatike franjevaca Tome Babia i Lovre itovia Ljubukog. Ono to je najvanije za itavo stoljee, bez obzira to se javljaju i kajkavske gramatike, jest da se nastavio put kojim je krenuo Bartol Kai, Hrvati su doista prihvatili naddijalektalnu tokavtinu kao svoj knjievni jezik. O tome nam svjedoi i procvat gramatiarskoga rada u jednakoj mjeri u Slavoniji i Dalmaciji, ali i silna tenja hrvatskih gramatiara da u svoja jezikoslovna djela inkorporiraju znaajke vie hrvatskih dijalekata, tako da je kontaktna sinonimija u jednakoj mjeri znaajka hrvatskih i jezikoslovnih i umjetnikih djela. Svijest o jedinstvu hrvatskoga jezika i hrvatskih zemalja dolazi u 18. stoljeu do punoga izraaja, stoga Zlatko Vince u tom kontekstu navodi: "Kanili se ugleda u Gundulia, Bunia i posebno u urevia. M. P. Katani istie da Kanili s Dubrovanima 'aemulatus certe est', i svojom knjiicom o ilirskoj poeziji De posi illyrica libellus, govori ne samo o Reljkoviu ili Kaniliu nego i o Barakoviu, P. Diviniu i A. K. Mioiu. Reljkovi u predgovoru svojoj Gramatici otvoreno tvrdi kako se sluio dalmatinskim i kajkavskim rijeima, Grabovcu je Dalmacija 'hrvatska druga provincija'"43. Da je meu europskim intelektualcima hrvatski jezik zadrao svoj ugledni status iz 17. stoljea govori nekoliko injenica o panjolskom isusovcu Lorenzu Hervsu y Pandurou (1735.1809.), koji su ubraja u pionire poredbene lingvistike uope, a jezikoslovljem se bavio i u najteim prilikama. O njemu e Vladimir Horvat zabiljeiti sljedee: "Za nas su naroito zanimljive one njegove knjige u kojima donosi i grau iz hrvatskoga jezika, a uz pomo Kaieve gramatike i Della Bellina rjenika 'usudio se dodati neke gramatike biljeke'. (...) Hervs je smatrao da

Milan M o g u , "Osamnaesto stoljee i poetak 19. stoljea", Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb, 1995., str. 118. 43 Zlatko V i n c e, "Od Baanske ploe do Kaia i Reljkovia", Putovima hrvatskoga knjievnog jezika, Zagreb, 1978., str. 46.
42

52

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

'lingua Illirica matrice' za sve slavenske jezike. On ih usporeuje i na taj nain da Oena donosi u 18 jezika ili dijalekata u paralelnim recima"44. Nadalje, u njegovu su arhivu sauvane biljeke iz Reljkovieve i Kaieve gramatike, te rjenika Ardelija Della Belle, Fausta Vrania i Jakova Mikalje.45 Prvu gramatiku u 18. stoljeu objavio je Toma Babi (1680.1750.) u Veneciji 1712. godine, pod naslovom Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis accommodata. Franjevac Toma Babi koji je djelovao na podruju Bosne Srebrne, svoju je Gramatiku namijenio uenicima koji tek poinju uiti gramatiku materinjskog jezika. Stoga ju je u potpunosti radio prema latinskoj Alvarezovoj Gramatici, u odabiru jezika (to je posve prirodno) nasljedovao je Bartola Kaia, posebno istiui ljepotu "bosanskoga" jezika. O duhu vremena u kojem je nastala Babieva Gramatika govori nam i njegova puristika tenja. Nakon to su se hrvatske zemlje s Bosnom, i jezino i kulturoloki uope, oslobodile turske vlasti, u naih se jezikoslovaca stala buditi svijest o jezinom istunstvu. A kako e se dalje vidjeti i u sluaju A. M. Relkovia, nije rije samo o ienju jezika od nepotrebnih tuica, turcizama, germanizama i talijancizama, ve o ienju odnosno preodgoju naroda koji je dva stoljea bio naviknut na ratno stanje, tuu upravu, nered i nemar, dok je postotak nepismenoga puka bio gotovo stopostotan. Babieva Gramatika doivjela je drugo izdanje 1745. godine. Gramatiku tokavsko ikavsko-jekavske stilizacije Babieva tipa, samo godinu dana kasnije u Veneciji objavio je bosanski franjevac Lovro itovi Ljubuak (1682.1729.), naslova Grammatica latino-illyrica. Njegova je Gramatika izdana jo dva puta 1742. i 1781. godine. I njegova je gramatika raena prema Alvarezovu latinskom predloku. I Ljubuak i Babi u svojim gramatikama "posebno naglaavaju potrebu prouavanja materinskog jezika, usporeujui svoj jezik s jezikom Francuza i panjolaca"46. Obojica autora u naslovu svojih gramatika kau da je rije o ilirskom jeziku, dok iz Babievih rijei u predgovoru zakljuujemo kako on ilirski jezik smatra temeljem svih slavenskih jezika. Dakle, ideje 17. stoljea svoje su mjesto u kontinuitetu pronale i u 18., pa ak i dalje. Najboljom gramatikom 18. stoljea smatra se djelo dubrovakog isusovca Ardelija Della Belle (1655.1737.) Instruzioni grammaticali della lingua illirica, koje je objavio u Veneciji 1728. godine. Gramatika je dodana Della Bellinu rjeniku Dizionario italiano, latino, illirico. S pravom stoga Sanda Ham zakljuuje da je Della Bella napisao "potpuni jezini prirunik, a ne samo rjenik"47, to je u potpunosti u skladu sa stoljeem prosvjetiteljstva. Della Bella nasljeuje Kaievu Gramatiku, i dalje normira naddijalektalnu tokavtinu Kaieva tipa, nazivajui hrvatski knjievni jezik ilirskim imenom. No, kako zakljuuje Josip Jernej Della Bella je u gramatiarskom radu podosta odmakao od Kaia, stoga kae kako "Della Bellina gramatika za potrebe talijanskih korisnika nije obino preraeno izdanje Kaieve
Vladimir H o r v a t, "Isusovci, jezikoslovlje i slavenski svijet", u: Bartol Kai otac hrvatskoga jezikoslovlja, Zagreb, 1999., str. 56. 45 Usp.: V. H o r v a t, navedeno djelo, fusnota 162., str. 56-57. 46 Zlatko V i n c e, "Od Baanske ploe do Kaia i Reljkovia", Putovima hrvatskoga knjievnog jezika, Zagreb, 1978., str. 45. 47 Sanda H a m, "Stare hrvatske gramatike", Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb, 2006., str. 26.
44

53

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Institutiones nego je obogaena mnogim originalnim dodacima osobito u vezi glagolskih reakcija, kao i drugim vanim napomenama u kojima je autor u neku ruku pretea dananje kontrastivne lingvistike"48. Ardelio Della Bella svoje je djelo namijenio irem broju korisnika, stoga njegova Gramatika obiluje tumaenjima i relativno bogatom frazeologijom, Della Bella je zapravo samom kraju Gramatike pridodao mali frazeoloki prirunik kojeg naziva Izriaji svojstveni ilirskom jeziku, odnosno Modi di dire propri della lingua Illirica. Na temelju Della Bellina Rjenika i Gramatike, Milan Mogu zakljuuje u kakvom je stanju hrvatski knjievni jezik na poetku 18. stoljea. U tom smislu zakljuuje da je objavljivanjem Della Bellina djela "itav jugoistoni kompleks hrvatske pisane rijei uvelike zaokruio svoju knjievnojezinu izgraenost: stvorio je bogatu literaturu na iznadregionalnom jeziku i dobio svoje prve prijeko potrebne gramatike i leksiokografske prirunike u kojima se opisuje upravo taj jezik. Spomenute gramatike i rjenici ne odraavaju samo trenutano stanje jezine sinkronije nego se u njima, osobito u rjenicima, oslikava bogata leksika i frazeoloka batina"49. Glede Della Bellina djela Sanda Ham zakljuuje da je ono bilo uzor mnogim jezikoslovcima i knjievnicima, stoga kae: "Djelo je u cjelini imalo velikoga utjecaja na hrvatski jezik i kulturu, na Della Bellu oslanjali su se gramatiari, leksikogra i knjievnici, a u mnogome je bio i uzor u preporodno doba"50. Sve gore navedeno govori nam da Della Bella ilirski jezik smatra jezikom svih Hrvata, a ne samo Dubrovana. Kako je u 18. stoljeu Slavonija bila osloboena od turske vlasti, ti su krajevi bili u silnoj potrebi za prosvjetom i osuvremenjivanjem ivota. Tako leksikografski i gramatiarski rad zapravo pripada opoj politici Bea, koja je u Slavoniji htjela provesti svoju reformu, te prilagoditi doseljeni ivalj s istoka ve postojeoj hrvatskoj, katolikoj, zapadnjakoj tradiciji. Da su se u Slavoniji odigravali upravo takvi dogaaji, te da "preodgoj" naroda nije uvijek iao lakim zamiljenim tijekom, govori i Antun Kanili (1699.1777.) u svojoj unoj raspravi Kamen pravi smutnje velike (1780.), koja je u Slavoniji stekla veliku popularnost. Kada govori o ilirskom jeziku, a ilirski jezik dri glavnim jezikom svih slavenskih naroda51, on e zapisati i ovo: "Budui ja poeo od jezika ilirikoga govoriti, ako bi i hotio, muati ne mogu, da nikoji jezik na zovu jezik racki. Priie nam po rugu vlaku ovu perau, kojom valjalo bi takva usta otrti, da se po koji nain oprati mogadijahu sa svim Dunavom, po komu se dovezoe iui trbuhom za naim kruhom"52. Ne treba stoga uditi injenica da se u 18. stoljeu u Slavoniji javlja vie gramatika hrvatskoga jezika. U tom smislu Zlatko Vince i navodi da "od sredine 18. stoljea nastaju organizirane akcije za jezino i grajsko normiranje, pojavljuju se jezinopravopisne komisije, izrauju se u neku ruku i terminologije, izdaju prirunici,

Josip J e r n e j, "Struktura Della Belline gramatike", Filologija, br. 19, Zagreb, 1991., str. 23. Milan M o g u , "Osamnaesto stoljee i poetak devetnaestog stoljea", navedeno djelo, str. 121. 50 Sanda H a m, "Stare hrvatske gramatike", navedeno djelo, str. 26. 51 "Iliriki iliti slovinski jezik jest bogata i vele plodna mati toliko jezika, kojima druga kraljevstva govore." (Prema: Zlatko V i n c e, "Od Baanske ploe do Kaia i Reljkovia", navedeno djelo, str. 52.) 52 Prema: Zlatko V i n c e, navedeno djelo, str. 52.
48 49

54

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

pravopisi i gramatike, daju se odreeni propisi i sl."53. Prvu slavonsku gramatiku napisao je franjevac Bla Tadijanovi (1728.1797.) pod naslovom Svata po malo iliti kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki jezik. Tadijanovieva Gramatika doivjela je dva izdanja u vrlo kratkom razdoblju, prvo je izdanje objavljeno 1761. godine u Magdenburgu, a drugo pet godina kasnije, 1766. u Tropavi. Kao i veina 18-stoljetnih gramatiara, Tadijanovi ne pie samo klasinu gramatiku, ve jezini prirunik potkriljepljen obiljem dobrih savjeta. Sanda e Ham kazati da je njegova Gramatika "prava jezikoslovna svatarica" koja sadri kratku gramatiku, rjenik, uzorke oslovljavanja i razgovora, te tablicu mnoenja.54 Gramatika Blaa Tadijanovia istinski je primjer prosvjetiteljskog pogleda na lologiju, stoga je svoju gramatiku autor i pisao u drugoj osobi jednine, izravno se obraajui itatelju, pouavajui ga, upozoravajui i potiui na uenje55. Djelo Blaa Tadijanovia prati kontinuitet starih hrvatskih gramatika, ona je naddijalektalne naravi, normira tokavtinu jekavsko-ikavsko-ekavskoga tipa, to e rei da on ne pie slavonsku gramatiku, nego mlade Slavonce, svoje uenike, eli nauiti pravom hrvatskom knjievnom jeziku. U predgovoru Gramatici Tadijanovi pie: "Metnio sam ja u ovoj knjizi dosta riih koje e se tebi viditi kakono nove, i tue, ali su one prave ilirske. Zato ui se pravo svojim jezikom govoriti, a nemoj od drugoga jezika rii krasti"56. Osim to je u svojoj Gramatici Tadijanovi ustrajao na purizmu hrvatskoga jezika, metodologija Gramatike ponajvie mu se temelji na primjeni hrvatsko-njemake konverzacije, drei ilirski, odnosno hrvatski knjievni jezik, ravnopravnim njemakom jeziku. Sve nam to zapravo govori da su hrvatski jezikoslovci jo od poetka 17. stoljea bili svjesni i jezine i nacionalne jedinstvenosti, te da su usprkos nesklonim drutvenim dogaajima sve inili da tu jedinstvenost i sauvaju. Jedan od najpoznatijih slavonskih prosvjetitelja je Antun Matija Relkovi (1732.1797.), autor poznatog Satira, ali i gramatike koja je doivjela ak tri izdanja 1767. u Zagrebu, dok su druga dva izila u Beu 1774. i 1789. godine. Premda u naslovu svoje gramatike Nova slavonska i nimacska gramatika (Neue Slavonische und Deutsche Grammatik) Relkovi ne spominje naziv ilirski jezik, on u Gramatici ipak normira hrvatski knjievni jezik. U tom smislu Sanda Ham o Relkovievoj Gramatici pie: "Pisana je hrvatskim jezikom, djelomice njemakim, a naslovi su i gramatike kategorije pisani, osim hrvatskim i njemakim, jo i latinskim. Cijela je gramatika pisana tokavtinom i ikavicom (posve su rijetki jekavizmi), a naddijalektalnost je Relkovieva jezika oita ponajprije iz rjenika jer osim Slavonisch redovito donosi i Dalmatinske i Horvatske primjere."57. Relkovieva je Gramatika, takoer, sadravala puristike tenje, premda one nisu bile u potpunosti usmjerene i prema germanizmima, to je posve jasno ako se uzme u obzir da je Relkovi bio asnik austro-ugarske vojske, te da je itav njegov prosvjetni rad u Slavoniji dijelom i plod austrijske politike prema novoosloboenim hrvatskim prostorima. O politici bekoga dvora prema hrvatskim zemljama, osobito prema
Zlatko V i n c e, navedeno djelo, str. 57. Sanda H a m: "Stare hrvatske gramatike", navedeno djelo, str. 29. 55 Isto. 56 Isto, str. 31. 57 Sanda H a m, navedeno djelo, str. 35.
53 54

55

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Slavoniji, te odnosu Slavonaca prema Beu i ulozi Antuna Matije Relkovia, Mira Kolar-Dimitrijevi zapisala je sljedee: "Ipak sve odluke koje su bile donesene da bi se unaprijedilo gospodarstvo pokazuju da se isto nastojalo initi na podruju civilne i na podruju Slavonske vojne krajine. Podjela se, dakle, smatrala privremenom, a jedinstvo hrvatskoga i slavonskoga prostora bilo je neupitno, premda je oito raznolikost narjeja 'narodnog jezika' zbunjivala dvor, nameui potrebu da se upute piu na vie jezika i pisama, pri emu je onda bilo najjednostavnije sluiti se latinskim, odnosno njemakim, jezikom, to je opet izazivalo otpor slavenskoga ivlja. Predobivanje slavenskoga stanovnitva za suradnju bio je velik problem i tu uskae Matija Antun Relkovi svojim djelima, savjetima i kritikama."58. U tom je kontekstu bila vrlo vana i plodna Relkovieva suradnja s Nikolom krlecom Lomnikim59. Moglo bi se zakljuiti da je Matija Antun Relkovi znaio za Be ono to je Kai znaio Rimu. U odreivanju periodizacijskih granica normiranja hrvatskoga knjievnoga jezika ova dvojica autora povezana su na poseban nain; naime "svi se hrvatski jezikoslovci slau da Matija Antun Reljkovi pripada novijem vremenu hrvatskoga jezika koje je obiljeeno uznapredovalom standardizacijom"60, a u jezikoslovnoj literaturi obino se i navodi da on pripada prvoj fazi standardizacije hrvatskoga jezika61, stoga bi se u sadanjem pogledu na razvojni tijek hrvatskoga jezika moglo rei da je Relkovi zapravo bitna poveznica Kaia i iliraca, odnosno da Relkovieva gramatika stoji izmeu Kaievih Institutiones iz 1604. godine i Babukieve Ilirske slovnice iz 1836. godine. Ostaje samo pitanje zato Relkovi kada ve normira hrvatski knjievni jezik zapravo ilirski, zato ga tako i ne zove. Vjerojatno je Relkovi imao neke svoje stavove o pitanju naziva jezika, a posve je sigurno da se o tom pitanju u 18. stoljeu itekako govorilo, pa je tako poznato kako je Filip Grabovac (1697.?1749.) smatrao "da je iliriki jezik bolje nazvati hrvatskim jezikom"62. Obzirom da su obojica bili suoeni s istim problemom, posvemanjim odnaroivanjem, jer ono to je Relkovi doivljavao u Slavoniji, Grabovac je vidio u Dalmaciji, naime, kako pie Vince, "ivei kao kapelan kod dalmatinskih eta u mletakoj slubi u mletakim gradovima, gleda s boli u dui kako se ociri odnarouju i navikavaju i na tue obiaje i na tui jezik". S obzirom na to da su naziv ilirski hrvatskome jeziku pridjenuli intelektualci 16. i 17. stoljea, vjerojatno su u dobu prosvjetiteljstva ova dvojica autora drali da jezik i nazivom treba pribliiti narodu.

Mira K o l a r D i m i t r i j e v i , "Pisanje i djelovanje Matije Antuna Relkovia u gospodarskom polju sastavni je dio opegospodarskoga programa bekoga dvora za Hrvatsku i Dalmaciju", u: Matija Antun Relkovi i Slavonija 18. stoljea, Radovi sa znanstvenoga skupa u povodu 200. godinjice smrti, Zagreb Davor, 2000., 40. 59 "Valja pretpostaviti da je Nikola krlec Lomniki trebao ljude kakav je bio Matija Antun Relkovi. krlec, naime, nita nije napisao ni na njemakom, ni na maarskom, ve samo na latinskom jeziku, ali u Puncta constitutionalia uzaludno predlae uvoenje hrvatskoga jezika kao zapovjednoga u Hrvatskoj, to je zapravo prvi takav prijedlog. () krlec je, kao i Matija Antun Relkovi, poznavao latinski, njemaki, francuski i maarski jezik, ali je njegov 'narodni jezik' svakako bio kajkavska ekavtina, a Relkoviev tokavska ikavtina koja se govorila u Slavoniji. Na to podruje valjalo je prodrijeti novim idejama ()." (Mira K o l a r D i m i t r i j e v i , navedeno djelo, str. 40). 60 Branka T a f r a, "Suvremenost Reljkovieve norme", u: Matija Antun Relkovi i Slavonija 18. stoljea, Radovi sa znanstvenoga skupa u povodu 200. godinjice smrti, Zagreb Davor, 2000., str. 207. 61 Usp.: Isto. 62 Zlatko V i n c e, "Od Baanske ploe do Kaia i Reljkovia", navedeno djelo, str. 47.
58

56

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Treu slavonsku gramatiku 18. stoljea napisao je Marijan Lanosovi (1742. 1812.), ili kako ga Sanda Ham opisuje, "otac franjevac sa zavidnim obrazovanjem"63. Lanosovieva Gramatika doivjela je tri izdanja, prva dva 1778. i 1789. u Osijeku i tree 1795. u Peti, a njezin puni naziv glasi Neue Einleitung zur Slavonischen Sprache mit einem ntzlichen Wrterund Gesprchbuche, auch einem Anhange verschiedener deutscher und slavonischer Briefe und einem kleinen Titularbuche versehen. Vidljivo je ve iz naslova da se Lanosovi priklanja Relkovievu razmiljanju o nazivu jezika, pa ni on hrvatski knjievni jezik ne zove ilirskim, ve slavonskim. Marijan Lanosovi autor je i jedne latinske gramatike na hrvatskome jeziku, naslova "Uvod u latinsko rii slaganje", objelodanjene u Osijeku 1766. godine. Kako navodi Zlatko Vince, zadaa Lanosovieve Gramatike je bila "da pomogne strancu, Nijemcu u prvome redu, da naui 'slavonski jezik'"64, stoga je njegova gramatika pisana u potpunosti na njemakome jeziku, dok su u treem izdanju pridodani opisi i na maarskome jeziku. Lanosovi normira hrvatski knjievni jezik temeljen na naddijalektalnoj tokavtini ikavskoga tipa, premda donosi primjere s jekavizmima i neto manje ekavizmima. Lanosovieva Gramatika, takoer, svjedoi o snanoj jezinoj, pa i duhovnoj, povezanosti hrvatskoga sjevera i juga, odnosno hrvatskoga kontinenta i primorja. Premda jezik koji normira ne zove ilirskim, on ga tako osjea, jer se i sam ugledao na "ilirske gramatike" svojih prethodnika. Stoga Sanda Ham kada pie o naddijalektanosti Lanosovieva jezika, navodi: "Naddijalektalnost nije oita samo po viestrukostima u odrazu jata, posebice je prepoznatljiva po kontaktnim sinonimima u rjeniku, a naroito po tome to se M. Lanosovi ugledao na starije gramatiare, izrijekom na Della Bellu (a tako posredno i na Kaia) i na Mikalju. Della Bellinu se utjecaju mogu pripisati primjeri iz Palmotia i Gundulia kojima Lanosovi oprimjeruje u 3. izdanju. A kada u slavonskoj gramatici susretnemo Gundulia, ve je samo to znakom naddijalektalnosti."65. Gramatika Marijana Lanosovia govori i o jo jednom vanom trenutku hrvatske jezikoslovne kulture. Naime, on je i pri kraju 18. stoljea uinio ono to je Kai uinio na poetku 17. otvorio je Europi put prema hrvatskome jeziku, Kai je to uinio u smjeru Rima, a Lanosovi u smjeru Bea i Pete. Koliko je Lanosovi bio cijenjen kao jezikoslovac govori i podatak da ga je car Josip II. imenovao lanom "komisije za ujednaavanje dubrovake graje sa slavonsko-dalmatinskom koja je tada uvedena u kole na dva podruja Trojednice: u Hrvatskoj i u Slavoniji"66. Rezimirajui bogatu gramatiarsku djelatnost u Slavoniji 18. stoljea Milan je Mogu zamijetio tri osnovne tendencije slavonskih gramatiara: "1. elja da se u novim izdanjima dotjera ili dopuni prvotni gramatiarski opis, odnosno da se povea graa; 2. sklonost da se preuzmu neka rjeenja iz djela drugih gramatika slavenskoga kruga; 3. vea ili manja korespodencija sa slinim djelima stvorenim dotada u drugim hrvatskim pokrajinama"67.

Sanda H a m, navedeno djelo, str. 38. Zlatko V i n c e, navedeno djelo, str. 70. 65 Sanda H a m, navedeno djelo, str. 39. 66 Milan M o g u , "Osamnaesto stoljee i poetak devetnaestoga stoljea", navedeno djelo, str. 127, 129. 67 Milan M o g u , "Osamnaesto stoljee i poetak devetnaestoga stoljea", navedeno djelo, str. 127.
63 64

57

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

U svakom sluaju posve je jasno da se kontinuitet razvoja hrvatskoga knjievnoga jezika nastavlja, a njegovo normiranje unaprjeuje, te da pojave gramatika od Slavonije preko ibenika do Dubrovnika, na jedinstvenom jeziku naddijalektalne tokavske osnovice govori u prilog stalnog hrvatskog osjeanja jedinstva duhovnog, politikog, na kraju i jezinog, bez obzira na pokrajinske dijalektalne razlike. Zanimljivo je u tom smislu spomenuti i razmiljanje Slavonca Marijana Jajia koji u 19. stoljeu itajui Kaiev prijevod "Imitacije" Tome Kempenca zakljuio kako je on dalmatinski jezik "poslavonio".68 Bogata gramatiarska djelatnost razvijala se i u Dalmaciji. Tako su u 18. stoljeu na jugu Hrvatske nastale ak etiri trojezine gramatike, od kojih je objavljena samo gramatika primotenskog franjevca Josipa Jurina. Ostale tri, takoer iz pera franjevakih autora Gapara Vinjalia, Mije Biluia i Andrije Bujasa, ostale su u rukopisu do najnovijih vremena. Josip Jurin u Veneciji je 1793. godine objavio trojezinu gramatiku naslova Grammatica Illyricae juventuti latino-italoque sermone instruendae accomodata ili Slovkigna slavnoj slovinskoj mladosti diachim, ilirichim i talianskim izgovorom napravglena. On je svoju Gramatiku koncipirao kao trodijelnu knjigu; prvi dio ini latinska gramatika napisana hrvatskim jezikom, drugi dio je abecedni trojezini latinsko-talijansko-hrvatski rjenik i isto tako trojezini pojmovni rjenik, dok trei i najmanji dio zauzima hrvatska gramatika napisana talijanskim jezikom, koji Jurin i zove Oservazzioni Sopra i Casi Nomi, Pronomi, Preposizioni della Lingua Illirica detta Slava69. U predgovoru svojoj Gramatici, popularno nazvanoj Slovkinji, Jurin izriito kae da se ugledao na oca franjevca Lovru itovia Ljubuka i njegovu latinsku gramatiku s poetka stoljea, a vjerojatno se sluio i gramatikama Jakova Mikalja i Tome Babia70, a mogue i jo nekim autorima. Jurinova se Gramatika po svemu uklapa u kontekst hrvatskih gramatika 18. stoljea, te ujedno prati i europska jezikoslovna gibanja. Prije svega, Jurin je izraziti purist, autor je novih rijei i kalkova, posebice glede gramatike terminologije i opisa stilskih gura. Josip Jurin u svojoj hrvatskoj gramatici normira naddijalektalnu tokavtinu ikavsko-jekavske osnovice, to e rei da je i njegova Slovkinja zapravo gramatika hrvatskoga knjievnoga jezika. U tom smislu Branka Tafra primjeuje da je Jurin po odabiru jezika blizak slavonskim gramatiarima te se opet dade zakljuiti da je do kraja 18. stoljea postojao snaan kontinuitet osjeaja jedinstva hrvatskoga jezika, bez obzira na teritorijalne ili politike prepreke.71 U tom je smislu na temelju knjievne i loloke djelatnosti
"Nisam je ba prvi kojino sam se privoda lavonskoga prifatio. Godine 1641 (dakle prije dvi stotine godinah) u Rimu je vee ovo dilce P. P. Barthol Kassia, misnik Drube Isusove, Dalmatinac, polavonio, iz kojegano po prijatelji zadobivena ja sam ovi privod s veom stranom obraivao." (Prema: Milan M o g u , navedeno djelo, str. 127). 69 Prema: Sanda H a m, navedeno djelo, str. 43. 70 Usp: Branka T a f r a, "Jurinova gramatika", u: Jezikoslovac fra Josip Jurin, Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Primoten ibenik, 1999., str. 17. 71 "Jezik je Jurinove gramatike tokavska (npr. trgovite, uilite) ikavtina, proarana jekavizmima (rika, rieka). U tome se razlikuje od Babia i itovia, koji su dosljedni ikavci, a sliniji je slavonskim gramatiarima 18. st. Leksik je obogaen akavizmima, crkvenoslavenizmima, kalkovima, rjee novotvorenicama ()." (Branka T a f r a, navedeno djelo, str. 20).
68

58

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

u Hrvatskoj 18. stoljea Milan Mogu zakljuio "da su se u 18. stoljeu mogli 'ilirskom' ikavicom sasvim teno pisati pjesniki i znanstveni tekstovi, to znai da je taj tip jezika u potpunosti sluio potrebama svekolikog duhovnog stvaralatva u Slavoniji i od Slavonije preko Bosne i Hercegovine do mora"72. Zanimljivo je i Jurinovo poimanje jezika, koje je u cijelosti na pragu razmiljanja hrvatskih i europskih jezikoslovaca 17. stoljea, za njega je hrvatski knjievni jezik koji normira u Gramatici "slavni 'iliriki' jezik kojim govori dvadeset i vie kraljevina i banovina, od Dalmacije do Litvanije"73. Sanda Ham zakljuuje kako Jurinova trojezina Slovkinja potvruje "da hrvatski gramatiari ne smatraju latinski ili grki ni po emu boljim od Arvatskoga pa Arvatsko nazivlje stavljaju uz bok nazivlju iz klasinih jezika"74. Premda je Jurinova Slovkinja podrobnije istraena i popularizirana u posljednje vrijeme75, njome su se kasnije sluili hrvatski gramatiari, a Appendini ju je smatrao jednom od najboljih76. Paralelno s normiranjem hrvatskoga knjievnog jezika tokavske osnovice u Slavoniji i Dalmaciji, u Zagrebu i okolici, u 18. stoljeu poele su se javljati tenje za normiranjem hrvatskoga knjievnog jezika, ali na temelju kajkavskoga narjeja. "Gramatike kajkavskoga knjievnoga jezika, na alost, izlaze prekasno da bi njihov udjel u standardizacijskim procesima bio znaajan, tek pred kraj 18. stoljea"77, pie Diana Stolac, premda je poznato da je hrvatska knjievnost na kajkavskom idiomu postoji i od mnogo ranije, samo se u hrvatskoj povijesti knjievnosti jo uvijek nije skinula "hipoteka distancije"78. Autor prve hrvatske kajkavske gramatike varadinski je profesor Antun Rajsp (1739.-1786.) koji je u varadinskoj gimnaziji predavao njemaki i mehaniku, ujedno upravljavi istom gimnazijom. Kako navodi Alojz Jembrih "kada je na zahtjev bekog Dvora u gimnazijama trebalo pouavati njemaki (1771.), Rajsp je, kao profesor iz matematike, preuzeo i taj predmet. Tako je ve sljedee, 1772. u Beu objavio njemaku gramatiku s hrvatskokajkavskim objanjenima"79. Dakle, Rajspova gramatika punog naslova Nemka gramatika oder Anfangsgrnde der deutschen Sprachkunst zum Gebrauche der croatischen Jugend in der LandesSprache verfasset, objavljena u Beu 1772. godine, zapravo je njemaka gramatika s hrvatskim kajkavskim jezikom kao metajezikom. Kako A. Jembrih navodi na naslovnici Gramatike ne pie tko joj je autor, no iz dokumenta zbirke Acta Consilii Croatici (1775.) saznaje se za Rajspa. Ovaj dokument osim to je od velike

Milan M o g u , "Osamnaesto stoljee i poetak devetnaestoga stoljea", navedeno djelo, str. 129. Branka T a f r a, "Jurinova gramatika", navedeno djelo, str. 16. 74 Sanda H a m, "Stare hrvatske gramatike", navedeno djelo, str. 46. 75 Zlatko Vince je u knjizi Putovima hrvatskoga knjievnoga jezika iz 1978. godine spominje samo faktografski. 76 Usp.: F. M. A p p e n d i n i, "Prefazione ai colti amatory delle lingue", Grammatica della lingua Illirica, Ragusa, 1808., str. XIII. 77 Diana S t o l a c, "Standardizacijski procesi u kajkavskom knjievnom jeziku", Filologija, broj 24-25, Zagreb, 1995., str. 332. 78 Alojz J e m b r i h, "Kajkavska knjievnojezina batina isusovaca u 17. i 18. stoljeu", Isusovci u Hrvata, Zbornik radova meunarodnog znanstvenog simpozija 'Isusovci na vjerskom znanstvenom i kulturnom podruju u Hrvata', Zagreb, 1992., str. 333. 79 Alojz J e m b r i h, navedeno djelo, str. 331.
72 73

59

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

vanosti jer potvruje autorstvo prve hrvatska kajkavske gramatike, on je vaan i radi promiljanja o nazivima hrvatskoga jezika. U dokumentu stoji: Grammatica Germanica Raispiana ad usum Juventutis sclavonicae accommodata, ac in Illyricam linguam transposita (...)80. Vidljivo je, dakle, da se hrvatski mladii nazivaju pridjevom sclavonicae, a hrvatski jezik, bez obzira na svoju kajkavsku osnovicu, ilirskim. Zanimljivo je pritom razmatranje Diane Stolac o nazivima hrvatskoga kajkavskoga jezika: "U kajkavskih je autora 16. i 17. stoljea, te u nekih i poetkom 18. stoljea, termin slovenski imao znaenje 'kajkavski', od autora prve tiskane kajkavske knjige Ivana Pergoia, preko Antuna Vramca i Nikole Krajaevia, da izdvojimo samo najznaajnije predstavnike toga razdoblja. Posebno mjesto svakako zauzima Juraj Habdeli, koji u Zrcalu marijanskom upotrebljava niz naziva za razliite jezine sustave. Tako naziv slovenski jezik ima znaenje 'kajkavski', a horvatski 'jezik akavske dijalekatske osnovice'. Izmeu naziva slovenski i horvatski za Habdelia nema kolizije, to bi se u kasnijih autora sigurno desilo. (...) Drugi je naziv za znaenje 'kajkavski knjievni jezik' horvatski. Nalazimo ga gotovo u svih kajkavskih autora 18. i 19. stoljea, od Juraja Muliha do Tomaa Miklouia i Josipa urkovekoga. (...) Valja dodati da su i nekajkavci za kajkavski upotrebljavali naziv horvatski, npr. Matija Antun Reljkovi. (...) Pored ovih, neki su stariji kajkavski autori upotrebljavali i nazive ilirski / iliriki / ilirijanski, ali najee usporedno s bar jednim od navedena dva naziva."81 Krajem 18. stoljea, 1779. godine, Ivan Vitkovi napisao je hrvatsku gramatiku s njemakim kao metajezikom pod naslovom Grnde der croatischen Sprache zum Nutzen der deutschen Jugend. Vitkovieva Gramatika koju je namijenio strancima koji ele savladati osnove gramatike kajkavskoga knjievnoga jezika, ostala je rukopisu, koliko je poznato do danas nije objavljena. Druga kajkavska gramatika objavljena je 1783. godine iz pera autora Ignacija Szentmrtonya (1743.1806.), takoer, njemakoga naslova Einleitung zur kroatischen Sprachlehre frTeutsche. Kajkavska gramatika Franza Korniga Kroatische Sprachlehre oder Anweisung fr Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit grndlich zu erlernen, doivjela je u Zagrebu dva izdanja, 1790. i 1795. godine. U njemakim naslovima gramatika hrvatski se kajkavski jezik obiljeuje pridjevima kroatischen/croatischen, to potvruje da su autori gramatika kajkavski jezik nudili kao jedan od oblika hrvatskoga knjievnog jezika. Da su kajkavski gramatiari kajkavski jezik drali ravnopravnim jezikom naddijalektalnoj tokavtini, potvruje i Milan Mogu kada govori o nazivima za hrvatski jezik u Sunik Jambreievu Rjeniku iz 1742. godine. Izmeu ostaloga Mogu istie: "A iz dodatka koji nosi naslov 'Index illyrico sive croatico-latinus moe se zakljuiti da su Jambreiu pojmovi hrvatski i ilirski jednaki"82. U tom je smislu zanimljivo i Kornigovo poimanje hrvatskoga jezika, koje ni po emu ne odstupa od razmiljanja hrvatskih i europskih lologa 17. stoljea. Zlatko Vince u tom kontekstu pie: "U predgovoru Kornig istie korist poznavanja hrvatskoga jezika, to je od potrebe

Isto. Diana S t o l a c, "Standardizacijski procesi u kajkavskom knjievnom jeziku", navedeno djelo, str. 331-332. 82 Milan M o g u , navedeno djelo, str. 142.
80 81

60

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

ne samo u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, nego se slavenski jezik, kojega je i hrvatski dio, govori i u dijelu Ugarske, vojvodinama tajerskoj, Korukoj i Kranjskoj, a onda i u Rusiji, Poljskoj i ekoj"83. Iz svega navedenog razvidno je da se hrvatski knjievni jezik u 18. stoljeu nastavio razvijati na temeljima koje su vrsto ugradili hrvatski isusovaki jezikoslovci u 17. stoljeu. Hrvatski jezikoslovci 18. stoljea imaju iste poglede na hrvatski kao ilirski jezik, dre i dalje da je to ishodini jezik svih drugih slavenskih jezika. I kao to su hrvatske gramatike 17. stoljea veinom bile namijenjene strancima za uenje hrvatskoga jezika, u 18. su stoljeu one popularizirane i veim dijelom namijenjene hrvatskim uenicima kako bi to bolje svladali gramatike zakonitosti materinjskog jezika. U skladu s idejom prosvjetiteljstva, gospodarskim i prosvjetnim reformama carice Marije Terezije i cara Josipa II., nastajale su i hrvatske gramatike, tako su one vrlo esto uz svoj jezikoslovni sadraj zapravo bile i pravi mali prirunici, zapravo, "jezine svatarice". U kolikoj je mjeri hrvatska knjievnosti 17. stoljea bila elitistika, na elu s piscima poput Gundulia, Bunia Vuia, Barakovia i drugih, toliko je u 18. stoljeu knjievnost posve prosvjetiteljsko-populistike naravi, s Andrijom Kaiem Mioiem, Vidom Doenom, Filopom Grabovcem, a takav je bio i odnos prema jeziku. Gramatike 17. stoljea bile su namijenjene ve obrazovanim pojedincima, dok su one 18. stoljea bile namijenjen irem narodnom sloju, i to ne samo kako bi normirale hrvatski jezik, ve su sadravale i odgojni karakter. Stoga ne udi da su sve hrvatske gramatike 18. stoljea puristike. Neki gramatiari u 18. stoljeu ilirski naziv hrvatskoga jezika ve polako poinju zamijenjivati pokrajinskim nazivima, a vjerojatno iz razloga da bi se knjiga lake pribliila puku. Ako se zna da je jedan od takvih gramatiara bio i Matija Antun Relkovi, za kojega je Tomo Mati zapisao da je "nikao iz naroda i po zvanju svojem ivei neprestano u doticaju s nime, a uz to bistra oka, mirna i trijezna razbora, znao je Relkovi sigurnom rukom izabrati, to e rei narodu, a umio mu je govoriti tako, da ga je narod razumio i zavolio"84, posve je jasno da je on elei pribliiti svoju Gramatiku Slavoncima, hrvatski knjievni jezik koji u njoj normira nazvao slavonskim. Takvom su se idejom vjerojatno vodili i neki drugi gramatiari njegova doba. Ipak, pojam ilirskoga jezika u znanstvenoj lolokoj literaturi kao i u veini drugih gramatika i leksikografskih djela ve je zauzeo svoj prostor u 17. stoljeu, u 18. on se jo snanije ukorijenio u hrvatskim jezikoslovnim i leksikografskim djelima, te su gramatiari na jugu i sjeveru Hrvatske pod ovim nazivom razumijevali jedan i jedinstveni hrvatski knjievni jezik. Time su oni ve poeli graditi kuu hrvatskoga standardnoga jezika, te se ilirski pokret na nju samo nadogradio. U tom je smislu Milan Mogu zakljuio: "Tako, gledajui u cjelini, ilirski je naziv pokrivao sve tri velike hrvatske pokrajine, pa se i leksika graa svih triju knjievnih stilizacija preuzimala kao svoja te prikljuivala temeljnoj koja je mogla biti ili kajkavska ili akavska li tokavska. Jer, sve je to pripadalo onoj sredini to ju je Jambrei u predgovoru svoga rjenika nazivao carissima Patria"85.

Zlatko V i n c e, "U osvitu hrvatskog narodnog preporoda", navedeno djelo, str. 166. Tomo M a t i , Prosvjetni i knjievni rad u Slavoniji prije Preporoda, HAZU, knjiga XLI, Zagreb, 1945., str. 139. 85 Milan M o g u , navedeno djelo, str. 142.
83 84

61

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Novo buenje hrvatske ilirije Svaki prijelaz stoljea donosi i odreene drutveno-politike promjene koje uvjetuju razvoj gospodarstva, kulture i znanosti. U tom je smislu za razvoj hrvatske lologije od velikog znaenja bio pad Mletake Republike 1797. godine kada su Dalmacija i Istra potpale najprije pod Austriju, a ve osam godina kasnije pod Napoleonovu vlast. Poetak 19. stoljea ujedno je i kraj stoljetne slobodne Dubrovake Republike, koju je Napoleon zauzeo 1806., dok je svoj konani kraj doivjela 1808. godine. Godinu dana kasnije Napoleon uspostavlja Ilirske provincije sa sreditem u Ljubljani86. Ove su se promjene najveim dijelom odrazile na dvije vrlo znaajne dopreporodne gramatike autora Franje Marije Appendinija i ime Starevia. Marko Samardija kraj 18. i poetak 19. stoljea dri vrlo plodnim glede gramatiarskog rada u Hrvatskoj, pa je u tom kontekstu i zapisao: "Pribrojimo li ponovljeno izdanje jedne gramatike objavljene prije 1790. (Lanosovi: 1778, 1793) i ponovljeno izdanje jedne od novih gramatika (Appendini: 1808, 1828), u etiri i pol desetljea izmeu 1790. i 1835. objavljeno je ukupno jedanaest gramatika, u prosjeku svake etiri godine po jedna"87. injenica je to koja nam govori da su hrvatski jezikoslovci imali silnu potrebu za isticanjem jedinstva svoga jezika, osjeajui Vitezovieve rijei kako jedinstvo jezika vrlo esto znai i politiko jedinstvo. Upravo to je bio temelj cijelog ilirskoga pokreta, a sam pokret ne bi mogao ni nastati da nije bilo marljivog rada gramatiara 17., 18. i poetka 19. stoljea. Iz pera Istranina Josipa Voltia izdana je u Beu 1803. godine gramatika naslova Rioslovnik ilirskog, italijanskog i nimasckoga jezika s jednom pripodstavljenom gramatikom ili pismenstvom. Volti je u Beu djelovao kao privatni uitelj pa je njegova gramatika nastala na poticaj baruna Marije Stefanea Carnea, inae njegova uenika koji se veoma zanimao za hrvatski jezik. U pisanju svoje Gramatike Volti se koristio starim hrvatskim rjenicima i gramatikama, poput onih Jakova Mikalje, Ardelija Della Belle, Belostanca, a vrlo vjerojatno i Marijana Lanosovia. Bez obzira na to to je bio roeni Istranin, Volti je kao pravi hrvatski intelektualac svoga doba znao procijeniti da je temelj za hrvatski knjievni jezik ve izabran, stoga on u svojoj Gramatici normira naddijalektalnu tokavtinu ikavkoga izgovora. U skladu s time on jezik svoje Gramatike zove ilirskim, nije ga morao zvati nikakvim pokrajinskim nazivom, s obzirom na to da je Gramatiku namijenio barunu Carneu kojemu je vjerojatno bio poznat pojam Ilirika, ilirskoga naroda, pa tako i ilirskoga jezika. Gramatika i Rjenik Josipa Voltia jo nisu dokraja istraeni, cijelo jedno stoljee ovo je djelo trpjelo nepravedno priivenu negativnu ocjenu vukovaca. U tom smislu Sanda Ham pie: "... bila je posve pogrjeno prosuena i kritizirana iz pera ovostoljetnih maretievaca koji su joj otro zamjerili hrvatsku tradicionalnu podjelu imenica na vrste prema nastavku u G. jd., a hrvatske knjievnojezine mnoinske nastavke proglasili tragovima starih akavskih oblika. U nae doba, kada se hrvatska jezina povijest vrjednuje u skladu sa suvremenim jezikoslovnim postavkama, Voltieva je gramatika nala svoje mjesto u povijesti hrvatskih gramatika"88.

Zanimljivo je u ovom kontekstu sjetiti se spora pred Svetom Rotom sredinom 17. stoljea. Marko S a m a r d i j a, "Hrvatsko sociolingvistiko stanje od godine 1790. do hrvatskog narodnog preporoda", u: Iz triju stoljea hrvatskoga standardnoga jezika, Zagreb, 2004., str. 55. 88 Sanda H a m, "Stare hrvatske gramatike", navedeno djelo, str. 48.
86 87

62

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Znanost nije pravedno postupila ni prema Voltievu Rjeniku, karakterizirajui ga samo praktinim djelom, premda su ga kasniji autori u potpunosti iscrpli89. Na poetku stoljea javlja se jo jedna nedovoljno poznata gramatika, a rije je o djelu Horvazcka gramatika oder kroatische Sprachlehre Josipa Ernesta Matijevia. Matijevi u svojoj Gramatici izdanoj u Zagrebu 1810. godine normira hrvatski kajkavski knjievni jezik. Neki kritiari smatraju da je Matijevi samo priredio Kornigovu Gramatiku, dok ju je Jernej Kopitar ocijenio potpuno beznaajnom. Valjalo bi ipak ivot i djelo Josipa Ernesta Matijevia podrobnije istraiti, i zatim ocijeniti. Kada je Napoleon mirom u Schnbrunnu dobio sve hrvatske zemlje i ujedinio ih zajedno s Korukom i Kranjskom u Ilirsku provinciju, na elu iste Provincije bio je general August Marmont koji je dobro poznavao hrvatski jezik. Prema navodima povjesniara "Maromont je namjeravao uvesti, uz francuski jezik, narodne jezike pokrajina, pa tako i 'ilirski jezik' kao slubeni u vanjskoj slubi, naime u razgovoru sa strankama i u domaem djelokrugu, dok je francuski trebalo uvesti samo u glavne urede, naroito u dopisivanju s centralnom vladom u Parizu, kojoj bijae Ilirija podvrgnuta samo u vojnikim i nancijskim poslovima"90. General August Marmont potakao je na rad dva vrsna hrvatska gramatiara Franju Mariju Appendinija i imu Starevia. Franjo Marija Appendini (1768.1837.) objavio je svoju gramatiku Grammatica della lingua Illirica 1808. godine u Dubrovniku. Appendinijeva Gramatika doivjela je jo tri izdanja, i to 1828., 1848. i 1850. godine, a s obzirom na to da joj je talijanski metajezik, glavna joj je namjena bila pouavanje stranaca, napose Talijana, hrvatskome jeziku. Grammatica della lingua Illirica F. M. Appendinija posebno je zanimljiva zbog Appendinijeva pogleda na jezik, pa u tom kontekstu Sanda Ham navodi: "Appendini nije posebice originalan gramatiar, ali je poseban po svom shvaanju ilirskoga jezika kao slavenskoga dijalekta, a tomu dijalektu pripadaju i ruski i poljski i eki. Iako slinu podjelu imaju i Kollar i Babuki, u svoje je vrijeme Appendinijeva teorija bila neprihvaena i smatrana neznanstvenom, a Dobrovsky ju je smatrao smijenom"91. O emu je zapravo rije? Appendini nije izmislio nikakvu svoju novu teoriju o hrvatskome, odnosno ilirskome jeziku, on je samo nasljedovao stare hrvatske gramatiare, ali i europske uenjake 17. i 18. stoljea koji su drali da je hrvatski jezik "glavni slavenski dijalekt", iz kojega su se razvili svi ostali slavenski jezici, stoga on hrvatski jezik smatra najljepim slavenskim jezikom, dapae, dri da su sjeverni slavenski jezici u usporedbi s hrvatskim preobini, narodni zapravo.92 Ilirski jezik za njega je dalmatinsko-bosanski jezik, odnosno tokavska ikavica,

Usp.: Zlatko V i n c e, "U osvit hrvatskog narodnog preporoda", navedeno djelo, str. 162-163. Zlatko V i nc e, "U osvitu hrvatskog narodnog preporoda", navedeno djelo, str. 115. 91 Sanda H a m, "Stare hrvatske gramatike", navedeno djelo, str. 49. 92 "Il dialetto Illirico, o Dalmato-Bosnese il perfetto di tutti. Esso conserva tuttora la sua purezza, e semplicit antica a segnotale, che i Dalmato-Illirici sono facilmente capiti in tutti i dialeti; mentre all' opposto i Russi, i Polachi, ed i Boemi parte per motivo della diversa loro pronunzia, parte, perch ogni dialetto ha dei vocaboli non comuni ad altro dialetto, e ne adotta dei nuovi dale straniere lingue, non sono cos di leggieri intesi dai Dalmati, a dagl' Illirici. In generale su pu dire, che la dizione letterale dei dialetti del Nord corrisponde alla volgare del dialetto Dalmato-Illirico." (Francesco Maria A p p e n d i n i, "Prefazione ai colti amatory delle lingue", Grammatica della lingua illirica, Dubrovnik, 1808., str. IX.)
89 90

63

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

dok dubrovaki dijalekt dri savrenim za normiranje hrvatskoga knjievnoga jezika, posebno zbog bogate dubrovake knjievnosti, te ga usporeuje s atikim za grki i toskanskim za talijanski.93 Uope nije neuobiajeno ovo Appendinijevo razmiljanje, posebno ako se zna da je na taj nain razmiljala veina hrvatskih starih uenjaka i lologa, te on po analogiji bogate talijanske knjievnosti Toskane i starogrke knjievnosti, dri ilirski jezik nita manje vrijednim, posebno to i on ima svoj plemeniti izriaj na kojemu su nastala bogata umjetnika knjievna djela renesanse i baroka. Sanda Ham kae da je Appendini svoju gramatiku napisao u osvit preporodnih zbivanja, premda bi se prema njegovim rijeima dalo zakljuiti da je ona samo jo jedan od plodova starog hrvatskoga gramatiarskog rada, koji je u skladu s promjenama u jeziku unaprijeivao i svoje gramatike poglede i izriaje. Tome u prilog ide nam Appendinijeva tvrdnja kada spominje stare hrvatske gramatiare, a o onima u koje se ugledao biljei: "... la Gramatichina del P. Tommaso Babbich in oggi mertiteramente del tutto dimenticata, quella del P. Lorenzo ga Gljubuski meglio ideata, ed eseguita, e quella del P. Giuseppe Giurini, che porta il vanto sopra tutte le altre"94. Ako se sjetimo Jurinovih, Babievih ili pak Ljubuakovih pogleda na hrvatski knjievni jezik, posve su jasna Appendinijeva razmiljanja. Nije on bio nikakav amater na podruju povijesti jezika, ve je nasljedovao povijesno duboko ukorijenjena razmiljanja o hrvatskome jeziku. Valja istai da je Appendini djelovao u sociolingvistiko povoljnom razdoblju, u godinama kada je general Marmont podupro i tiskanje velikog rjenika Joakima Stullija, ija su razmiljanja o jeziku, takoer, vrlo slina Appendinijevim. Da je u hrvatskim krugovima Appendini bio ugledan jezikoslovac, govori i podatak da je sudjelovao u komisji za ujednaavanjem dalmatinske graje u Zadru 1820. godine. Ubrzo nakon Appendinijeve Gramatike, prvu hrvatsku gramatiku s hrvatskim kao metajezikom objavio je ime Starevi (1784.1859.). Svoju Novu ricsoslovicu iliricsku Starevi je izdao u Trstu 1812. godine, a kasnije je u nastavcima objavljivana u Glasniku dalmatinskom (od 34. do 57. broja u goditu 1849./1850.). Starevi je svoju Gramatiku, takoer, napisao na poticaj generala Marmonta i njegove jezine politike koja je nalagala da u "osnovnim kolama nastava treba biti na hrvatskom, a u srednjim na francuskom ili talijanskom"95. U skladu s time Starevi je iste godine napisao i objavio Novu ricsoslovicu iliricsko francezku. Starevi u Gramatici normira istu ikavsku tokavtinu "kao dijalekatnu osnovu na kojoj su ve napisana mnoga djela od Dalmacije preko Bosne do Slavonije, Starevi ne vidi potrebu da u svoju gramatiku unosi gramatike i leksike sinonime", kae Branka Tafra, i zakljuuje da time njegova gramatika postaje "normativnija od bilo koje starije hrvatske gramatike"96. U odabiru jezika Starevi se nikako ne slae s Franjom Marijom Appendinijem, prije svega on naglaava potrebu jedinstva jezika zasnovanog na narodnom tokavskom govoru, otro se protivei dubrovakom govoru kao osnovi knjievnoga jezika istiui njegovo usko govorno podruje:
"Il dialetto Ragusino rispetto alla lingua Slavo-Illirica ci, che fu l'Attico per la Greca, o ci, che il Toscano per l'Italiana." ( F. M. A p p e n d i n i, navedeno djelo, str. XII.) 94 F. M. A p p e n d i n i, navedeno djelo, str. XIII. 95 Sanda H a m, "Stare hrvatske gramatike", navedeno djelo, str. 51. 96 Branka T a f r a, "Jezikoslovac ime Starevi", u: ime Starevi: Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici", Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002., str. 171.
93

64

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

"...iliriki jezik nije na jednoj krpici zemlje prilipljen..."97. U pisanju Rioslovice kao uzore navodi Relkovia, Doena, Velikanovia, Kanilia, Voltia, Dobretia, Filipovia, Kaia, Della Bellu i Stullija. S obzirom na neslaganje s Appendinijem u pogledu odabiru jezika njegova Gramatika poprima pomalo polemian ton. Appendinija on na neki nain prezire i iz razloga to ga ljuti da stranci piu hrvatske gramatike, pa tako kada govori o velikom znaenju hrvatskoga naroda koji ima silnu potrebu za usustavljivanjem svoga knjievnoga jezika, Starevi u svom Pridgovoru pie: "Eto jucse Narodi ustadoshe koji se jurve krunom dicse, nauke svake varste u svojim jezicim prosto pishu, kadi mi u nika doba osamnaest krunah imajuchi josh ni temelje od jezika postavljene ne nahodimo, ako ne shtogod, i to vele csipo ne od Ilirianacah, nego xalosti! od Inostranacah sastavljeno"98. Podosta se vremena dralo u hrvatskoj znanosti da je Starevi u Rioslovici normirao liki narodni govor, no novija su istraivanje ove gramatike pokazala da je Starevi bio posve jasan kada je govorio o knjievnome jeziku, i to on pod tim jezikom smatra. Upravo o tom problemu Branka e Tafra kazati: "Posve je jasno da Starevi govori o knjievnom jeziku koji ima svoje zakonitosti i koji treba izgraivati da bi bio polifunkcionalan kako bi se na njemu mogle pisati 'nauke svake varste'. Ako se tomu doda injenica da se Starevi poziva na 'pisce iliricske', nema nikakve sumnje u Starevievu namjeru pisanja gramatike knjievnoga jezika"99. Starevi knjievni jezik zove ilirikim, i dri da je to jezik govornika Like, Krbave, Bosne, Slavonije, Dalmacije i "blie" Hrvatske. U Rioslovici uporabljuje isto hrvatsku gramatiku terminologiju, a veinu je termina sam skovao, stoga mu "u jezinoj istoi njegova doba nema premca"100. Osim to je ime Starevi prvi napisao hrvatsku gramatiku na hrvatskome jeziku, on je prvi zamijetio i obiljeio etiri naglaska u hrvatskome jeziku. Do njegova otkria, bila su poznata samo tri. Starevieva Gramatika je ostavila veliki utjecaj na kasnije gramatiare ilirskoga pokreta, premda je on bio snaan i tvrdoglav zagovaratelj tokavske ikavice, i otro se protivio Gaju i njegovim jezinim koncepcijama. O Starevievu utjecaju na gramatiare ilirskoga pokreta, a time ujedno i na suvremenu hrvatsku gramatiku normu, Branka je Tafra zapisala: "injenica je da su Ricsoslovicu preporodni gramatiari iskoristili pri pisanju svojih gramatika, to potvruje podudarnost gramatikih naziva, ali i podudarnost normativnih odredaba. Na taj je nain ta gramatika ugraena u temelje dananje gramatike norme"101. Moglo bi se rei da su Appendini i Starevi, bez obzira na neka neslaganja, zapravo postavili normu suvremenog hrvatskoga knjievnog jezika, i moda bi bilo bolje da su se ilirci vie ugledali na Starevievu nego Appendinijevu gramatiku, i izabrali naddijalektalnu ikavsku tokavtinu, a posebno, kako navodi B. Tafra "to se jo i danas otvara jatovsko pitanje u standardnom jeziku"102. ime je Starevi iznimno dobro osjeao svoje vrijeme, i nije se bez razloga protivio jekaviziranoj tokavtini, o emu svjedoe i njegovi gorljivi lanci u Zori dalmatinskoj, samo to oito nije imao dovoljno snane pobornike.
Zlatko V i n c e, "U osvitu hrvatskog narodnog preporoda", navedeno djelo, str. 119. ime S t a r e v i , "Pridgovor", navedeno djelo, str. 4. 99 Branka T a f r a, "Jezikoslovac ime Starevi", navedeno djelo, str. 136. 100 Sanda H a m, "Stare hrvatske gramatike", navedeno djelo, str. 55. 101 Branka T a f r a, navedeno djelo, str. 128. 102 Isto, str. 172.
97 98

65

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

U 19-stoljetnom dopreporodnom dobu javlja se i pomalo neobina gramatika slavonskoga trgovca Ignjata Alojzija Brlia (1795.1855.). I. A. Brli kao lologamater napisao je svoju gramatiku Slavonische Sprachlehre 1827. godine, dok je pod naslovom, na koji ga je nagovorio Kopitar, Grammatik der Illyrischen Sprache objavljena u Ofenu tek 1833. godine. Brlieva Gramatika doivjela je jo dva izdanja u ilirsko doba 1842. i 1850. godine, premda nije utjecala na razvijanje hrvatskoga knjievnog jezika tijekom ilirskoga pokreta. Kao trgovac Brli je u slobodno vrijeme prouavao Reljkovievu i Lanosovievu gramatiku, te se oslanjavi na slavonsku gramatiarsku kolu napisao vlastitu gramatiku u kojoj tei normirati iskonski narodni govor. U svojim pogledima na jezik napose se slagao s Kopitarom i Karadiem, a jedini naziv koji mu se inio dostatan za tokavsku ikavicu koju normira u gramatici jest apstraktni "naki jezik". Hrvatski knjievni jezik Brli doivljava u panslavenskom svjetlu, stoga kao pismo (u 19. stoljeu!) predlae irilicu s obzirom na to da je "u starini bila u upotrebi i kod katolikih Hrvata, a njome pie i veina od pet milijuna 'ilirski govoreih' lanova Pravoslavne crkve"103. Zanimljiv je i Brliev prijedlog pisanja jata kada predlae da ga se pie znakom y, a da ga svaki govornik hrvatskoga jezika izgovara na nain svoga podrunoga govora. Ignjat Alojzije Brli vodio je estoke polemike s pripadnicima ilirskoga pokreta, a po svom je gramatiarskom radu ostao zapamen kao tek zanimljiva iznimka hrvatske lologije. Uza sve spomenute tokavske gramatike, u 19. stoljeu uz Matijevievu Gramatiku na kajkavskom se jeziku javljaju jo dvije gramatike. Rije je o autorima Josipu urkovekom koji 1826. godine u Peti tiska svoju Jezinicu horvatskoslavinsku za hasen Slavincev i potrebou ostaleh stranskoga jezika narodov i Ignacu Kristijanoviu koji 1837. godine objavljuje gramatiku naslova Grammatik der kroatischen Mundart. Premda ove gramatike nisu mogle utjecati na daljnji razvoj hrvatskoga knjievnoga jezika u vrijeme preporoda, one su pokazatelj da je jo i u 19. stoljeu postojala svijest o normiranju kajkavskoga knjievnog jezika, to e rei da se na oba narjeja, i tokavskom i kajkavskom, razvijala hrvatska knjievna umjetnost i znanost. Valja svakako spomenuti da je 1824. godine neki nepoznati sveenik Zadarske nadbiskupije napisao talijansko-hrvatsku gramatiku, koja jo uvijek nije istraena.104 Predani rad hrvatskih lologa i uenjaka s poetka 19. stoljea, njihov poticaj u razvijanju svijesti o jedinstvenom hrvatskom knjievnom jeziku, o hrvatskom jeziku kao suvremenom i ravnopravnom jeziku drugim europskim jezicima, uvjetovao je dogaaje koji su bili znak da e zapoeti hrvatski narodni preporod i to pod svojim slavnim ilirskim imenom. Prihvaena je tokavtina koju je jo predloio Bartol Kai, stoga uzimajui ime jezika kojega je on prvi normirao, zapoela je moderna standardizacija hrvatskoga knjievnog jezika. Valja svakako imati na umu da se nita u hrvatskoj dopreporodnoj lologiji nije dogodilo nasilno, dapae, osjeajui prostornu razjedinjenost hrvatski su lolozi dobro znali i osjeali da ih jezik ini jedinstvenim. U skladu s tim razmiljanjima i osjeajima djelovali su u pogodnim
Zlatko V i n c e, "U osvit hrvatskog narodnog preporoda", navedeno djelo, str. 153. Prema: Branka T a f r a, "Jurinova gramatika", u: Jezikoslovac fra Josip Jurin, Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Primoten ibenik, 1999., str 25.
103 104

66

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

i nepogodnim prilikama za znanost, pisali su gramatike i rjenike i pratili ishode krvavih bitaka, i sve to od poetka 17. stoljea do samog preporoda. U tom smislu i stoji tvrdnja Milana Mogua da "evolucija standardnog jezika za veinu Hrvata traje preko tri stoljea"105. Zakljuak Radom "Nazivi hrvatskoga jezika u dopreporodnim gramatikama" nastojala sam prikazati kako su drutvene, politike i kulturne prilike utjecale na razvoj hrvatskoga standardnog jezika, te na taj nain i na sam njegov naziv. Od prve hrvatske gramatike Bartola Kaia hrvatski se jezik naziva ilirskim imenom, to otvara dalekosenije mogunosti promiljanja o vremenu nastanka same Gramatike, odnosima i ideolokim strujama tijekom 17. stoljea, a posebice kada je rije o katolikoj obnovi. ini mi se da bi slobodno mogli rei kako je katolika obnova odigrala kljunu ulogu u poimanju hrvatskoga jezika, hrvatskoga naroda kao nacije, te hrvatske teritorijalne sveukupnosti, i to sve pod pojmom ilirskoga imena. Ilirsko ime za hrvatski narod poelo se pojavljivati ve u humanistiko doba, te je ono ujedno svjedok renesansnih tenji za antikom, ali i samog poimanja Hrvata kao prapredaka svih Slavena. Naime, oni su narod koji ivi na autohtonom prostoru starih Ilira, odnosno prostoru Ilirika, i iz ovoga su naroda potekli svi drugi, mahom sjeverni slavenski narodi. Vano je pritom istai da su i barokni uenjaci narod i jezik, takoer, drali istovjetnim pojmom. U to su se doba otvorili najznaajniji hrvatski kolegiji, gimnazije i kole. A, da se kultura i znanost nije gradila samo u Rimu i od tamo prenosila na hrvatske prostore, govori nam i dananji, suvremeni svakodnevni posjet bilo kojoj staroj hrvatskoj crkvenoj graevini. U tom se smislu obistinjuje tvrdnja s poetka ovoga rada kako su hrvatsko 11. i 17. stoljee doista bliska razdoblja; sve crkve i svi samostani koji su izgraeni u hrvatskom srednjem vijeku, u 17. su stoljee dobili svoj barokni plat. To su zapravo vidljivi ostaci kulturnoga, znanstvenoga i umjetnikoga preporoda hrvatskoga naroda u 17. stoljeu. Na kraju, sva pitanja o poimanju hrvatskoga jezika naslijedili su iz 17. stoljea svi budui gramatiari i leksikogra. Dakle, od Bartola Kaia do F. M. Appendinija s poetka 19. stoljea, hrvatski su gramatiari gajili istu tenju hrvatski knjievni jezik tokavske naddijalektalne osnovice naziva se ilirskim imenom. Tu osnovu batinimo do danas, a problemi s kojima su se susretali stari hrvatski gramatiari, veinom su i problemi o kojima se spore suvremeni hrvatski jezikoslovci. Valjalo bi ipak podrobnije osvijetliti doba katolike obnove na hrvatskome tlu, jer koliko god se u meuvremenu mijenjale drutvene, povijesne, politike i kulturne prilike, temelji hrvatskoga jezika izgraeni u 17. stoljeu ostali su do danas, a oni su sami nastali kao plod dugostoljetne hrvatske knjievne kulture. Stoga ne udi da je najsjajnije doba hrvatske knjievnosti ujedno i doba prve hrvatske gramatike. Kontinuitet i upornost poimanja hrvatskoga jezika pod pojmom ilirski, govori nam zapravo da bi bez sustezanja granicu poetka standardizacije suvremenoga hrvatskoga knjievnoga jezika valjalo povui na 1604. godinu, odnosno godinu objavljivanja prve hrvatske gramatike.
105

Milan M o g u , "Osamnaesto stoljee i poetak devetnaestog stoljea", navedeno djelo, str. 140.

67

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

Literatura 1. A p p e n d i n i, Francesco Maria, Grammatica della lingua illirica, Dubrovnik (Ragusa), 1808. 2. B a n a c, Ivo, "Mjesto Jurja Kriania u hrvatskoj kulturnoj povijesti", Homo imagio et amicus Dei, Rim, 1991. 3. G a b r i B a g a r i , Darija, "'Jezik bosanski' i slika Bosne u djelima pisaca 17. stoljea", Crtajte granice ne precrtajte ljude, Zbornik radova, Sarajevo Bol, 1995. 4. H a m, Sanda, Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb, 2006. 5. H o r v a t, Vladimir, Bartol Kai i etiri stoljea hrvatskoga jezikoslovlja, Zagreb, 1998. 6. H o r v a t, Vladimir, Bartol Kai otac hrvatskoga jezikoslovlja, Zagreb, 1999. 7. J e m b r i h, Alojz, "Kajkavska knjievnojezina batina isusovaca u 17. i 18. stoljeu", Isusovci u Hrvata, Zbornik radova meunarodnog znanstvenog simpozija Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom podruju u Hrvata, Zagreb, 1992. 8. J e r n e j, Josip, "Povijest talijanskih gramatika na hrvatskom ili srpskom jeziku od 1649. do 1900.", Rad JAZU, knjiga 388, Zagreb, 1981. 9. J e r n e j, Josip, "Struktura Della Belline gramatike", Filologija, broj 19, Zagreb, 1991. 10. J e r n e j, Josip, "Gramatike Bartola Kaia i Jakova Mikalje", Isusovci u Hrvata, Zbornik radova meunarodnog znanstvenog simpozija Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom podruju u Hrvata, Zagreb, 1992. 11. K a t i i , Radoslav, "Ilirci i ilirski jezik", Forum, god. XXVII., knjiga LVI., Zagreb, 1988. 12. K a t i i , Radoslav, "Ustanove sv. Jeronima u Rimu i povijest hrvatske kulture i narodnosti", Homo imagio et amicus Dei, Rim, 1991. 13. K o l a r D i m i t r i j e v i , Mira, "Pisanje i djelovanje M. A. Relkovia u gospodarskom polju sastavni je dio opegospodarskog programa bekog dvora za Hrvatsku i Dalmaciju", Matija Antun Relkovi i Slavonija 18. stoljea, Radovi sa znanstvenog skupa, Zagreb Davor, 2000. 14. K r a s i , Stjepan, Pape i hrvatski knjievni jezik u XVII. stoljeu Hrvatski meu est svjetskih jezika, Zagreb itluk, 2004. 15. K r a v a r, Miroslav, "Kaieva gramatika: 'iliriki' jezik u koli katolike reforme", ivot i djelo Bartola Kaia, Zbornik radova, Zadar, 1994. 16. M a t i , Tomo, "Prosvjetni i knjievni rad u Slavoniji prije Preporoda", HAZU, knjiga XLI, Zagreb, 1945. 17. M o g u , Milan, Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb, 1995.
68

Sanja Kneevi, Nazivi hrvatskog jezika...

Croat. Slav. Iadert. iii (2007), 41-69

18. S a m a r d i j a, Marko, "Hrvatsko sociolingvistiko stanje od godine 1790. do hrvatskog narodnog preporoda", u: Iz triju stoljea hrvatskoga standardnoga jezika, Zagreb, 2004. 19. S t a r e v i , ime, Nova rioslovica ilirika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002. 20. S t o l a c, Diana, "Standardizacijski procesi u kajkavskom knjievnom jeziku", Filologija, broj 24-25, Zagreb, 1995. 21. T a f r a, Branka, "Obiljeja hrvatske gramatike norme do kraja 19. stoljea", Filologija, broj 24-25, Zagreb, 1995. 22. T a f r a, Branka, "Jurinova gramatika", Jezikoslovac fra Josip Jurin, Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Primoten ibenik, 1999. 23. T a f r a, Branka, "Suvremenost Reljkovieve norme", Matija Antun Relkovi i Slavonija 18. stoljea, Radovi sa znanstvenog skupa, Zagreb Davor, 2000. 24. T a f r a, Branka, "Jezikoslovac ime Starevi", u: Starevi, ime, Nova rioslovica ilirika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002. 25. V i n c e, Zlatko, Putovima hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb, 1978.

Naming the Croatian Language in Grammar Books Before the Croatian Revival Summary
In older Croatian manuscripts, in literary, linguistic and other works the Croatian language was generally called Illyrian. This tendency existed as far back as the Renaissance and came wholly to the fore in Croatian culture after the Trident council, that is during the period of the Catholic restoration. Bartol Kai from Pag, the author of the rst Croatian grammar, played a key role in the process of the standardization of the Croatian language. In his Grammar he standardized the language of the tokavian basis which superseded the dialects and named it Illyrian. Through an analysis of old Croatian grammars during the 17th, 18th and the beginning of the 19th century one notes that the majority of grammarians followed the example of their predecessors and that within the history of the Croatian language one can follow the continuity of the standardization of the literary language from the rst Croatian grammar all the way up to the Illyrian grammar written by Vjekoslav Babuki in 1836.
Key words: naming the Croatian language, grammar books before the Revival, Illyrian language

69