GENEZA

VELIKIH

ATEISTA

N A P O M E N A : K au da je o v je k a n im a l ra tio n a le , razum no ivo bie. D a je a n im a l sociale, drutven po sv o jo j p riro d i. Da je a n im a l re lig io su m , religiozno bie. Z n a i o v je k je tro d im en zionalno bie: u sebi razum an, s drugim a drutven, u svem iru religiozan. M o g u se za n ijek a ti sva tr i svojstva ovjekova. Onda ga shvaamo kao nera zum no, nedrutveno i n e religioz n o bie. T im e se gube ili sve tr i ili barem p ok o ja njegova ljudska dim enzija. N e elim o g o v o riti o nerazum nosti i nedrutvenosti. H tje li bismo u p o z o riti sebe i druge kako ovjek postaje n e re lig io z a n , to n ije nevjeran i bezboan. Z a to em o opisati, ako uzm ognem o, nek olik o glasovitih m od ern ih ateista. A li ne n jih o v z re li ateizam, nego n jih o v p u t u ateizam. Genezu njih ova ateizma. T o je p rizn a je m o veom a za n im ljiv ispit avjesti i za one k o ji ne v je ru ju , i za one k o ji vje ru ju .

I. FRIEDRICH WILCHELM NIETZSCHE (1844 1900)*

IS P O V IJ E S T N A V IC A R S K O M JE Z E R U Sjedei na obali V ierw aldsttskog jezera, Nietzsche se ispovijeda. Uza nj se stisnula dvadesetogodinja ruska polu idovka, kau da je kerka nekog generala, Lou Salom. Z a v o d ljiv a je ma da n ije ljepotica. In teli gentna i otvoren a za svaki propuh novosti u nauci i re ligiji. Pola je s Flr'ijdlmlfoqm !iz| Rim a, uspela se amo poid krasni Piiilatos, i sad slua u alpskoj s vje in i najpotresniju ispovijed jedn og bezbonog srca. A Fridrik pria niskim glasom, vadei simetrino' i toplo rije po rije. Misao se poigrava irokim elom, v o lja mu je zaoblila brad, a udan sjaj poput munje p rob ija iz tamnog oka. Lou do'bro pamti, kasnije sve b iljei i predaje budunosti Confiteor pogubljena profesora. K a d je potkraj pria nja pogled ala brkato lice 38-godinjeg p rija telja , opazi mu u oima suze . . . O n jo j je ispovijed io svoj ivot. D jetin jstvo, kua jedn og pastor?, m isteriozna veliin a oca, k o ji mu je bio naglo oduzet. Pobone godine, prve sumnje, uas ovog svijeta bez Boga, g d je se o vjek m ora usuditi ivjeti. O tkrie Schopenhauera i W agnera, re lig ija koju je osjetio prema njim a i koja ga je tjeila kad je izgubio v je ru , .. B ile su to kratkotrajne utjehe. W a g n er je stvarao iluzije, a on F rid rik n ije htio prih vatiti

11

 iv o t iluzija. Stvarnost je bila s v ije t bez Boga. O dluio je da to okua, da to iskusi do- dna. N a k ra ju o v e kunje to e pronai? D a li n eko m uenitvo? Ili kakvo spasenje? On toga n ije znao. Eto takav je pred n jom sada. . . . Da, rekao je (a gica S alom tono pam ti n jeg o ve rije i) tako su zapoele m oje avanture. Jo nisu dovrene. K a m o e me odvesti? D o k le u jo lutati? N e bih li se napokon m orao vra titi k vjeri? N ek om n ovom vjerovan ju ? I dodao je ozb iljno: Svakako, vje ro ja tn ije je da se v ra tim u prolost, nego da ostanem nepom ian. D aniel H a lvy donosi o va j p r iz o r u svojoj neobino 'bogatoj b io g r a fiji n a jv eeg bezboca prolog v ije k a (289). P rip o m in je da N ietzsche n ije tada m ladoj Lou na oibali zam iljen a jezera nita ka'zao o v iz iji, k o ju je p r ije godinu dana doivio na drugom, vicarskom jezeru, u Engadinskoj dolini, kod S ilva Plane. B ilo b i v a ljd a preokrutno ra za p in jati mladu u enicu na strano kolo V jen o g a V raanja, koje prem a m a terija listi kom i budistikom shvaanju donosi u p o n o vljen im oblicim a stare m uke i n a d e ... Svakako je te 1882. godine N ietzsche k orijen it n evjernik. N ik a d se vie do sm rti nee p rija te ljs k i ra zg o va ra ti s Bogom. Pokuajm o pratitim alog pastorova sina na putu n je g o v e ateistike evolucije'.

1) DO P R V E V IZ IJ E I D O P R V E SU M N JE Od 15. listopada 1844. kad se F r id rik rodio pastoru K a rlu L u d vig u u Roeckenu do 25. k olovoza 1900. k a d je prem inuo na rukama sestre E lizabete u W eim aru, proh u jala je pie Z w e ig (305) tra g e d ija m ondram a toga samotnika. B io je to boemski, duhovno lutalaki, u sebi n ervozn i i napeti ivot, kom e je sve izvana sluilo samo kao k ra tk o tra jn e kulise. . . . samovarije, u'samljenosit, ona uasna osamijanost bez rijd i i odgovora, koju n jegovo u m ova n je kao neprobojno stakleno zvono nosi oko setbe i nad sobom .. . osam ljenost k o ja ni Boga n em a. . . (ib.) L ju d i su p revrn u li tisue puta va tren e i apokaliptike Nietzsoheove spise, g le d a li bljesak n evjere i sluali gro m o v e bune, osjeali k rv zanosa i udnje, opazili sivilo sumnje i asovita lucida in tervalla. A l i n itko n ije do dna shvatio n iti opisao toga raskidana ivota. N e emo1 to m oi ni mi. Ip a k bi trebalo s dunim p ijeteto m u oiti splet zagonetnih sila, k o je su tresle tim biem i punile to srce. N ietzsch e n ije naim e postao odjenom bezfooan. N ije bio beizboan iz nehaja ili ravnodunosti. N ije b io prosjean bezboac. U njem u je k ip je la lu tero vsk i i schelerovski tourna narav. N a r a v puna religioznosti, m akar on to kuao zanijekati, stalno za b a vljen a B ogom i usudom. Pronicava, iroka, poetska i ivotn o filozofska p riro d a ovjeka, koga je na svijetu n ajvie plaio kukaviluk. A k o se je u ivotu htio prom iljeno Skonati, onda je to bilo pod duevnim pritiskom od stotina munih a tm o s fe ra .. . K a d god bi bacio pam enje na djetin jstvo, iskrsavao je p red n jim otac. U 44. godine pie nekom p rija telju , da su poznavaoci n jego va oca

12

teologa i pastora vo lio je i sam pruski k ralj V ilim F rid rik IV , ije im e nosi m ali pastorov sin. K rstim svega prvoro enca! zapisuje otac radostan, b la go sivlja ju i m jesec listopad k o ji mu je poklonio takav dar. Sigurno je kraj kirstnog zdenca -mislio da e maflli jedinog dana preuzeti slubu od njega, kao to ju je on hrabro preuzeo od svoga oca, a ovaj o;d svoga , . . I na m ajinoj strani, u porodici Oehler, bilo je to lik o pastora! A k o uz to F rid rik bude vie prem a oevoj refleksivn oj, m elankolinoj i istoj n a r a v i. . . n ego prem a -majinoj povrnoj i spokojnoj, kakav bi to mogao biti pastor? N o m ali teko ui govoriti. N ije imao p o ziva rije i, v e li H a lvy (13). T e k s d v ije i po godine srie n a jvei u m jetn ik n jem ake proze p rve slogove. Z a lju b ljen je u oca, fcoji ga vod i na eta je, pria mu i otk riva ljejpate siu-toma i zem lje . . . ili ga vodi u crkvu p a na orguljam a saziva duha glazbe, da oara malo s r c e . . . ili mu tum ai rije i napisane na propovjed aon ici: E IN S T H U T N O T H samo je jed n o potrebno! N e e Ii ova izrek a sja ti do sm rti tom upornom duhu? F r id rik je bio u etvrtoj godini, kad je grom sudbine udario u o b ite lj: otac mu udari glavom o kamen, osta u besvijesti godinu dana i umre. F rid rik m ajci pria nakon tra g e d ije svoj san: U crk vi ree slua orgu lje, u to se iz groba die otac, p rola zi kroz crkvu s m alim d jeteto m na rukama, te se nanovo vraa u grob. O rgu lje uutjee ko skam enjene, a on se u suzama budi. S tvarn o mu je brat Josip ubrzo potom obolio i p a r sati kasnije preminuo. Iz a o ve dvostruke nesree pie kasn ije Gospodin nam je bio sva u tjeh a. Tako je d ijete ostalo jedin i mukilj meu sam im enama: tu su b ile mama, tetke Augusta i R ozalija, te sestra Lisbeth. N ije li skrenuo ovaj m ali iv o t na (tranice, ;kamo ne e kasn ije doi nijedna ena? N ek olik o e ena tek s obodnice dirnuti o vu egzistenciju, a li se srce i dua m islioca samoitnilka gottovo od djeltiinijisitva vjen ala, kao ono neko Kantova, s m ilju i filo z o fijo m .. . K le in u svojoj savrenoj studiji N ietzsch eova djetinstva (prema pismima u m ladosti uglavnom ) kae da ne sm ijem o prtasuivaitii vjerskog ivota u ovoj ipastorskoj kui iz naega vidn oga kuta. T u je vladao p ije tizam i m oralna strogost kao u Kniigsbengu g d je je m am a A n a Regina odgajala n a jveeg njem akog filo zo fa Im m anuela Kan ta. Istine su se uile, a li se nisu objanjavale. M o ra l je bio za k on i dunost, B og je bio sudac i-pravda. iv o t je morao b iti skrupilozno ist no n itk o ga n ije pravo savjetovao nti vodio. (K lein ,7 ) 3 K a d ga je m am a p ovela iza oeve sm rti u N au m b u rg na Saali, jed va je to podnio M o j p r v i ivo t u sm irenoj pastorovoj kui; p rije la z velik e sree u golem u nesreu; naputanje rodnoga sela; u laz u n em ir gradskog ivota sve je to na m ene d jelova lo tako, da to i sad u sebi osjeam svaki dan. O zbiljan, ponesen prem a skrajnostim a, strastveno ozbiljan u svim svojim odnosim a prem a drugima, i u alosti, i u radosti, i u samoj i g r i . . . (H a lvy ,1 ) N jem u se inilo kao da se trese .tlo pod nogama, da ga 6 ostavlja svaki m ir, da ga prate p rik a ze propasti. K a o da je poput bolesnog Pascala nagnut nad g o u ffre in fin i beskrajn i bezdan . Zarana u

13

 iv o t probijaju kasnije bolesti i tije la i ivaca, to ih je m ajstorski opisao Z w eig. (313) U svako doba ivo ta bijae viak m ojih patnji ogrom a n . K a d je u tridesetoj godini ivota krikn u o: Nem a Boga! B og je m rta v ! poeo se pom alo tresti svijet. N ije l i to b io samo proireni potres, k o ji je g rm io pod biem djeteta Fri.drika, kad je spoznao': Otac je m rta v ! N em a oca! N a jb o lje srce je is trunulo!? N ije u Naum burgu b ilo sve dosadno. Sveanosti, vojska, k o ro v i u c r k v i.. . igre sa Elizabetom, k o joj se i kasnije u ivotu n ajvie p o v je r a v a o . . . Tako je njoj pokazivao jedn om gravuriu svetog Ivana, g d je se isticao krasan orao (ta e ptica kasn ije pratiti n jegova Zaratu stru !) S v i su b ili u vjereni da e taj neobino dobar i nadaren deko' b iti odlian pastor. S a vjest mu je bila stroga i ponosna. B o ljele su ga i n ajm an je opo m ene i htio se je sam odgajati. K a d b i ga uhvatio neki sikrupul savjesti, povu kao bi se u samou, ispitivao se, i ne bi se dao na igru sve dok n ije o pravdao ili osudio svoga postupka. Jednom dolazi kui lagan im k o ra kom, dok po njem u plju ti kia. M a jk a ga pita, zato ne tri? U v ije k nam preporuuju da na ulici ne trim o ! Sestri tumai kao kakav duhovni voa stoiki princip: K a d a o vjek gospodari sam sobom, gospo dari itavim svijetom ! U v je re n da p o tjee od p oljske em igrantske porodice g ro fo v a Nietzki, go vo rio bi: G ro f N ie tz k i ne sm ije lagati! Oko devete godine salijeu ga glazben e napasti. Prsti mu zaudnom brzin om i vjetinom kradu s k la v ir a sjajn e im provizacije. K a sn ije e se stari W agner d iviti Nietzscheovu m uziciranju. Zna uzeti neku biblijsku tem u i obui u muziko ruho. U z to i' sam pie biblijske pjesm ice. N ije n avrio 12 godina, a svoje m lade znance i p r ija te lje oduevljava p r e d stavam a (Olim pski bogovi, O rk ad al alosna igra u p et in o v a ). kolu poinje u desetoj godini, a li je odve zreo za svoje vrnjake. Rado se ee okolicom, kupa u lijen oj Saali, i potajno m isli o budunosti. U njem u se kovitlaju sve neobinije spoznaje. Tako b ilje i ovo: U d van a estoj godin i vidio sam Boga u n je g o v o j Svem ogunosti! I nita dalje. Da Ili u blistamju prirode? U saMjeisiti? U nekoj teofaniji, nekom znaku? U isto vrijem e poinje lo m lja va obzirom na Boga.. N e treba p rib jeg a va ti Freudu da to shvatimo. Nietzsche j e p roivio ramo dilemu, koja ga je porazila. B og mora biti n ajvee i neoskvrn u fo dobro. A na svijetu je tolik o zla. N ije li ga i on sam kao d ije te okuao? Zb og sm rti divnog oca bio je baen iz raja u pakao. K a k o da u istom svijetu spoji Boga, Isusa i Sotonu? K ao dijete smilja svoju teo riju o Presvetom Trojstvu. Ona je ginostflka, moda odnekud i prepisana, svakako F rid rik u n ju vjeru je. U Bogu, veli, iv i Otac, Sin ali m jesto Duha Svetoga treba staviti Sotonu. Zloduha treba o b ra titi i u nam a i u Bogu. K a d svjetlo neba prodre u pakao, pojaat e se od paklen og ognja. I sve e se tada spasiti. M isao na pakao p ratit e n je g o v tra gin i ivot. Misao na. spasenje u b iti je misao sprovodnica n jego ve v je r e u budunost. S ve se to odigralo u 12. godini. P gu y je rekao za se: U 12. godin i ve se sve odigralo . . . A Camkar u n oveli Kreiutzerova son ata pie, da m ladi u 13. godim mogu b iti b e z v je r c i. . .! Nietzsche to n ije a li prem a tome kree.

14

U 14. godini pie iv o t svog oca, pa m oli tetku R o za liju da m u poalje podatke. P ie zatim svoj Vlastiti, s m nogo ozbiljnosti, oh n e D ichtung, bez fra-ziranja i uljepa van ja, traei podatke od"vlastite due. U retcim a odzvanja pouzdanje u Boga, zahvalnost za dobroinstva, m o litva za blagoslov d ob re B o je desnice. U fa se, da e mu i m uke i suze u ivotu koristiti. Gleda sm rti u oi s nadom, da emo se svi jedn om sjed in iti u vjenoj' .naidosti ji blaen stvu (K lein , 86). Z a r je m ogue da taj deko jedinog dana .. .?

2) R A S T E IV O T R A S T U K R IZ E M la d i F rid rik iv i i ui kroz est godina u zavodu P fo rta , nekada njem cistercitskom samostanu, p et kilom etara u daljenom od Naumburga. (Od 1858 do 1864). T u su studirali pjesnik Novalis, braa S chlegel, filo z o f Fiohte. D nevni red, kako to opisuje Kleiin (87 88), prepun je m o litve i pjesme, s mnogo strogosti i rada, s neto etnje i kupanja, dajui tjedno etiri sata za sastanak s rodbinom. Nietzsche pie dnevnik, dosta pisama, kolske radnje, pjesm ice i neke druge sastavke. Iz svega K le in sastavlja m ajstorski prikaz, p r a v i psihogram (87 130) m ladoga gen ija . On je doista genijalno dijete. U la zi postepeno' sve du blje u sama sebe. K a d ga ovlada uvstvo', proza uzmie pred stihom . . . vrije m e prolazi ko pro ljetn a rosa i uitak popu t p jen e u potoku. Sada m e h vata van redn a elja za znanjem, za sveopom kulturom . ita mnogo. Im am o1 popis va ljd a svih gla vn ijih kn jiga, to ih je listao. H offm an n ove n ovele, Shakespeare, Gaudy, Cervantes, N ovalis, Schiller, lTumboli, von K l e i s t . . . u prve d v ije godine. Byron, H aseov iv o t Isusov, Feuerbachova B it kranstva, H ld erlin o v ivotopis i djela. M en zelova P o v ij est, p o vijesn ia ri Barrau, Beclcers, A rn d i filo z o f Emerson k roz druge dvije. Dante, Tasso, Cid, O viije, N o v i Z a vjet, i opet Byron, Emerson, Niebelungen, Edda, Tacit, Eshil, G o e th e .. . kroz preostale dvije. S ve bi elio prouiti. A. iznad svega religiju , tem elj svega znanja. V elik a je p okrajin a spoznaje, beskrajno je istra iva n je istine. S av taj ivot, n aroito neki profesori, utjeu na nj. Tako neki Ortlepp, ko ji je pjevao-: M oj Gospodin Isus mnogo je trpio, a li ja trp im jo vie! T a j ovjek naglo- um ire, na pokop mu ne dolazi n ijedan duhovnik. To na F ridrik a djelu je. V eseo je, kad je doao n ovi du hovnik s k o jim se dobro razumije. H a lvy m isli (30) da je utjecaj Byironov presudan. -M anfreda pre i tava nekoliko puta, S o rr o w is k n o w le d g e ... gorko je znanje! The tree o f kn ow led ge is no-t that o f life drvo znanja n ije d rv o iv o ta ! U 18. godini trza se izm eu dva rajska stabla: znanja i ivo-ta! Da Ji v je ra ima ivotn og prostora? iv i li jo? Sm atraju ga m ladim pastorom to on o tom e m isli? Minulo- je doba, kad je v id io Boga. O tvara se sve iri i p o ra zn iji ponor.- U srce se zabada neki led. K a k o bi ipak m-o-gao spasiti i ivo t i zn an je i vjeru ? M isli, da je glazba, dobri duh k o ji sve

15

spasava. Odluuje da postane glazben ik. K a d je m ajci rekao da ne m isli .postati pastor ona pada g o tovo u oaj. N a njene proteste ob e a je da e ipak studirati teologiju. esto razm ilja o povijesti svijeta i kranstva, ko to se v id i iz popisa kn jiga. R azm atra o svome i opeljudskom ivotu. Jo u v ije k b iljei, da b i n ijek a n je v je r e 'bila oholost. N o one stare, domae, kune v je r e n estaje. T o se kranstvo ne moe odrati p red sve jaom kritikom , koja donosi strahovite posljedice za srce i za budunost. N em iran je kao zm ija, kad mora skinuti kouljicu. U pada u p ravu religioznu krizu. Na udaru je n ajp rije kranstvo, zatim e otrica duha pogoditi samoga B oga. M is teriji prelaze u problem e; v je r a poputa pred znanou; B o g uzm ie pred prirodom , K rist p red D ionizom . O v a k a v pokuaj n ije djelo n ekoliko tjedana, nego jednog ivota. M o e li o vjek oboruan djejom re flek sijo m pokuati da uniti au toritet d v iju h iljad a godina, za k o ji jam e najdulblji m islioci svih vrem en a? N a v o d i iskreno to je sve v je ra darovala ovjeku, zatim iznosi sumnje kojje rasitu im pioinemo m otaM ovjeanstvo. U vlae se misli o razvoju, 0 krunom ojpStanfcu svega . . . Sito je ovjeoanisitwo? pita m ladi ak. M i to jed v a znamo. Jedan stupanj u cjelin i, p eriod a u opstanku, B o ji sm iljen i proizvod? Da li je o vjek neto drugo osim kamen, k o ji se ra zvio preko posrednih oblika flo re i faune? D a li je ve sada dovreno bie? to p ovijest uva za nj? Da li e ovo vje n o postojanje za v r iti? P ita se dalje: N ije li na satu svem ira k a za ljk a evo lu cije dola do 12 . . . 1 tada se ja v io ovjeik? Treb a lo b i to doznati. P lo v iti oceanom sumnje bez kompasa, opasno je. esto m i se sva naa filo z o fija p riin i kao babilonska k u la .... N je n je rezu ltat beskrajna zbrka pukih misli. .Moramo oeki v a ti v e lik e potrese, k o ji e nadoi kad m notvo shvati da je sve kransvto sagraeno na p roizvo ljn im tvrdnjam a. B oja opstojnost, besmrtnost, au ktoritet B ib lije, ob ja va ostat e za u v ijek problem i. Pokuao sam n ijekati. Ah, lako je ruiti, ali g r a d i t i . . . ! U sva ja u vje re n je da je p o d v rg a v a n je v o lji B ojoj i poniznost esto samo plat prebaen preko kukaviluka, to ga osjeamo u asu, kad se hrabro sukobimo sa svojim udesom. Jo jed a n korak pa e kazati: A k o ljulbim udes vie od kukaviluka, to za m e znai i B oja v o lja i poni znost? O tk riva i z a lju b lju je se u H lderlin a. (N je g a e istom H eid egger osvijetli/ti punim filozofskim k o m en ta rom ). H lderlin je bilo pijeitist, religiozn o odgojen kao i Nietzsche, student b o goslovije zajedno sa H egelom i Schei litigoni. Izgubio je Vjeru opijan Rousseauom, G oetheom i Schillerom , cijelim pokretom rom antizm a i antikom. N je g o v H yp erion i E m pedoklo pretee su Zaratustrini ; . . L je t i 1862. Nietzsche na sm rt oboli. G la vob olja , grevi, bacanje krvi, slab vid, teki porem eaji u itavu tijelu , drhtavica u d u i. . . K a k v ih e se lije k o v a nagutati i tim e trovati ivce i tk ivo ! U za sve to studira klasine je zik e i antiku kulturu. Jo ne zna. to da odabere. M oda e, veli, m orati najdrau djecu pobacati u more. M e u tim na horizontu Grke tragedije sve ja sn ije izranja lik D ionizov. P o sljed n je godine iv i sam, pohaa p rofesore i kod jednoga od njih susree simpatinu djevojku . Jednu od ono- p a r ena, koje e kao m eteor

 naglo, okrutno, nesretno i tuno presjei nebo n jego va srca. Raste e lja da se tue sa sudbinom. Napada ga misao da e ga bolest zajaiti i stiskati itava ivota. N a m aturi um alo da ga ne oborie. Spaavaju ga dobre ocjene iz svih predm eta, pa mu poklanjaju d o vo ljan iz m atem a tik e . . . Posljed n ja zapisana rije m ladog abiturijenta stvarno je zanim ljiva. T o je Zahvalnica V rh o vn o m U itelju. M o ja prva zahvalnost ide onome, k o ji m i je dao sve. K a k vo / u zd a rje da mu dadnem? K a k a v dar ako ne siguran da m e lju b i toplu zahvalnost svoga srca? On m i je dopustio da doivim ovaj lije p i as m og ivota. N eka Bog D obroin itelj nastavi b d je ti nada m n om ! T o je uz pjesm u D em Unbekannten G o tt (N ep o znatom Bogu) n je g o v p o sljed n ji krik mladosti Bogu. Jo jedn om p jeva N ietzsche jo jed n om p r ije no to odem i p ogled bacim u naprijed u samoi diem ruke g o re k tebi, kom e se utjeem k o m e -u n ajd u b ljim dubinama srca posvetih oltar kako b i me vazda onamo zvao T v o j glas.) Ja sam tv o j . . . Ich w ill dich kennen, selbst d ir dienen! tz a v r a v a . K a sn ije e slian vapaj p rob iti u poem i arobnjaka, u Zaratustri. A li se B g odm icao u daljine. Nietzsche kasnije napisa da je umro .

3). M L A D I S T U D E N T I S T A R I S C H O P E N H A U E R Iz P fo rte odlazi u Bonn. Spoetka je uz p rija telja Deussena i buan i veseo. K a sn ije se u ozbiljio. Za S taru -G odin u postao b i zam iljen kao ovjek, k o ji o tk r iv a svoju egzistenciju. Prolaznost svega vu e ga sve vie u svoj v r tlo g i tjera na samou. K a d je od p r ija te lja zatraio da prestanu p iti i n eu m jeren o puiti, izibaie ga iz kluba. Sam otna tuga ra zd ire mu srce. Stu dira filo lo g iju : (uz neto teologije, k a k o je m ajci obeao!) a vod i flir t s pjesnitvom i glazbom ! Helenista R itsch l n agovori da o zb iljn o studira. N ietzsch e eli zaboraviti poeziju i sprem a nekoliko dobrih radova i-z. filo lo g i je, : U B'oninu u je'za Bfcgla, 'Fiohtea, Sdhettll'iriiga, ali ga n jih o va MozotOifja, raspliiniuta u svijtu ideje, ne zavoldi. M noge duhove u pravo m agnetizira znanost o m ateriji. ita ju 1 Buchnera, V o gta ,' klasine mate-rijaliste. Nietzscheu je to jednoplotinska misao, bez dubine,, pa mu je strana i odvratna. (K a sn ije e ipak u svojiti V ogta). N e hvata ga ni Feuerbach, duhovni otac M a rx o v. F rid rik sve odreenije udi za ljepotom , snagom, aktivnom krepou, heroizm om . S voj e praktini cilj opisati ovako-: U m jetn ik (Stvaralac), Svetac (Pun ljufoavi) i F ilo zo f (S pozn avalac) u jednoj o sob i! (Lo-tz, 12) K o g e jzir izb ija e lja za v e im . K a sn ije e napisalti to je ve tada doivio: ovjek je bie k-o|je se m ora nadvladati i nadmaiti! K a d mu je Deussen rekao, da pristaje uz Straussov iv o t Isusov (u kom e je K r is t veom a m ito lo gizira n ), Nietzsche login o odgo vara: P ita n je je vano,:. A k o rtvu je Isusa, mora -podjednako rtvo va ti i B oga. H a l y y je u v je re n da je on sam to ve uinio. Sestra mu pie, kako je naporno v je r o v a ti u kranske tajne. Jo je tee, odgovara on,

17

b o riti se p rotiv tih obiaja, u sum nji i samoi, podloen svim depresijam a due, v e lim jo vie podloen grizod u ju ! Sad v e i ne istrau je pod vid o m religije. U svjetlu objave. e li istin.u! Istinu m a kako strana i zla m ogla b iti! S ve lju de svrstava prem a n ovom kriteriju : E v o dakle kako se d ijele pu tovi ljudi: ako eli m ir due i sreu, v je r u j! A k o eli b iti uenik istine, tra i! P rizn a je da je nem iran, prazan, a ezne da neto lije p o i v id i i uje. O bilazi gradove, pokrajin e, slua Baeha, Hndela, B e e th o v e n a . . . U K ln u pokaza snagu karaktera. K a d je p itao g d je je hotel, netko ga zlobno uputi u javn u kuu. U salonu ga op'kolie ra z z o li cene djevojke. F rid rik spazi klavir, sjeda i poe im provizirati. Jadnice se ude i odmiu on ustaje i odlazi. N akon ove najpu stije i n ajp rom aen ije godine ivo ta nadolazi ra zd o b lje Leipziga, n ajvan ije ini se i najsudbonosnije u ra zvoju N ietzscheova ateizma. Tono sto godina iza G oetheova dolaska na to sveuilite, dopratio je Nietzsche onamo svo ju znanstvenu sa v je t, profesora Ritschla. Tih e se godina ra z v iti u udesnog stilistu. P a d a ju m i m rene s oiju. D ugo sam iv io u stanju stistioke nevinosti. Probu dio m e je kategoriki im perativ: Mora pisati, nuno je da pie! V elik a n i Lessing, Lischtenlbenger i Sschopenhauer pouie ga da m alo lju di pie prirodno. Pisanje je teka rabota, obradba tvrd a drveta. N ietzeh e eli na papiru izvod iti smione k la virsk e v ra to lo m ije: pisati nadahnuto, slo bodno, psiholoki u vjerljivo , lo gik i strogo i vazda lijeipo. V e p rve godine na sveuilitu (1865 1866) zbilo se ono bitno: susreo je Schopenhauera. N e dodue osobno, je r je smrknuti m islilac iz D anzinga umro pet godina p r i j e .. . I to je N ietzscheu t r a j n o ao. Prolazei jedn om pokraj (knjiare, spazi u izlogu golem u k n jigu S v ije t kao v o lja i predodba. Uao je, zatraio- d jelo, o tvorio jednu stranicu i p roita o nekoliko rijei. Iskra je skoila! D v ije se due odjednom pronaoe! N e znam kakav mi je dem on priapnuo: P o i kui s tom k n ji go m . . . C im sam stupio u sobu, otvorih blago to ga stekoh i pustio sam da na m e djelu je taj snani i m rani gen ij . . . Nietzsche jed va da i spava. L ije e u dva iza ponoi, ustaje u est izjutra. K roz dan sjedi uz k n jigu i uz klavir. Bio je to p ravi k ratk i i n eop ozivi n ovicijat ateizma. Nieltzsohe guta d vije hiljade stranica, arobno, duhovito i grozn o ispi sanih. O djednom shvaa da ga sve g r e v itije i tra jn ije proim a otk riva n je T a j spis je am algam G oetheova lirizm a i Bism arckovske otre volje. S v ije t to ga m otri budistiki i pesim istiki duh Schopenhauerov uasan je i nepodnosiv. B ezizlazan i neovjean. Nem a Provid n osti da ga vodi, nema Boga da ga ljubi, nema cilja da ga z o v e .. . S ve je samo slijepa v o lja za ivotom . Osim te v o lje nema niega d o gole n evolje. S v ije t je mrana volja, koja ludo i besciljno otjera naiprijed, a hrani se sama sobom, kk> zm ija to si dere rep . . . Nietesche tare oi v id i li dobro, onako slabovidan : kakav se o v o s v ije t ja v lja pred njim ? Zahvalan kom ponira K y rie posljed n ji k la virsk i odzvuk negdanjoj vjeri. No ini mu se, da nitko ne odgovara na taj saziv. U vruici lju b i knjigu, m isli da shvaa njenu tamnu blagovirjest i b ilje i kako je naao svoga m islioca i svoju istinu. Slutio je dodule i p r ije kraj Eshila, Byrona i Goethea, u poganskoj antiki i renesansnoj v o lji za ivotom, neto slino.

18

A l i sad mu je sve jasno protumaeno objanjeno. Im a u itelja! 1 ' vie nego u itelja: m jesto oca to ga je u djetin jstvu izgiulbio, koga mu B o g n ije nadoknadio-, naao je drugoga. Odsad n aziva staroga Schopenhauera svojim ocem ! O da ga je poznavao! Kalkav bi to b io ra zg o vo r! Iz o ve duevne grozn ice polako se izvla io na put n orm alnog kolskog ivota. L o tz (15) tono analizira kako je s v ije t shvaen kao v o lja nuno razorio u N ietzscheovu duhu kranstvo shvaeno kao n ijek a n je ivo ta . I jedn o e djelo za drugim , od R o en ja tra ged ije iz duha gla zb e do E cce h om o o d zva n ja ti istim tem eljnim tonom: U Bogu je nita poboamstvenjeno i v o lja za mitovilom proglaena sveto m ! B o g tim e postaje n a jv e i p rig o v o r ovjek u i n jegovim silama. Kranstvo je, u okrilju B ojem , zla kQb tisu ljea. Treba se zato bez osvrtan ja okren u ti od B oga i krenuti prem a svijetu i n jego vim istim silama. Nietzsche m alo zatim doivi pljesak nakon itanja svo je rasprave 0 Theognisu. On m eu tim die svoju novu klimu, p lo v i n ovoosvojenim prostorom svije ta kao v o lje . K asn ije e zapisati: T r i m e stva ri tjee, one su m i rijetk a m oja utjeha: M oj Schopenhauer, Schum anova glazba i napokon samotne etn je. Na tim etnjama p o zd ra vlja prirodu, raduje se n jenim olujam a ko ono neko Beethoven, ali p ra v o g m ira u dui nema. Iza jed n e uraganske p rovale neiba biljei: to za me sada znai ovjek, 1 n jego va nestalna vo lja ? to za m e znai vjen i Mora, v je n i N e smije? K a k o su od toga ra zliite munje, bura, tua: slobodne sile, bez etike! K a k o su sretne, kako ja k e te iste volje, to ih duh n ije p o rem etio? U to je vrijem e Bism arck nametnuo svoju volju i disciplinu Prusiji. U tom e Nietzsche odgoneta va sudbinu svijeta. P o jed in ci su, dodue, samo pjena na povrini svjetskog mora, ali je u nekim divno u tjelo v ljen a v o lja svijeta. U to doba ulazi u N ietzscheov ivo t m ladi schopenhauerovac E rw in Rohde. Zajedno krstare saskom i ekom krajinom , s naglaskom k r iti zira ju pedan teriju neplodne kole, i skup veliaju svoga U itelja. Od svih filo zofa za n jih je on jed in i istinit. E v o Schopenhauerove ere: zdrav pesimizam, zasnovan na idealu; ozbiljnost muka i snana; ukus za ono to je jednostavno i zd ra vo .. . Nietzsche uz to bijesno studira Dhringa, Langea, Bhnsena, von Hartmanna. Odjednom ga 1867. zovu u vojsku. Proglaen je izm eu 30 unovaenih p rvim jahaem. Ponosno pie: T o vr ije d i vie nego. diplom a iz filo lo g ije ! Eto ubrzo nesree: pada s konja, slom i rebro. K a d je v id io ivera'k rebra kako izla zi s gnojem , zam iljeno priznaje: P ro p a ljiv o s t bia n ije mi nikad izbila ad oculos pred oi tako jasno kao u asu, kad sam spazio kom ad svoga k o s t u r a ...;

4) A V A N T U R A S R IK A R D O M W A G N E R O M Nakon Schopenhauera evo na obzorju F rid rik o va duha titana W agnera. I on je Schopenhauerov uenik. Zato e ova dva srca im se vide one prohladne kine veeri, u lepzikoj sobi W a g n e ro ve sestre

19

 odmah prepoznati srodne due. U n jim a plamsa duh U itelja, jedin og filo z o fa k o ji je razum io glazbu , v e li W agn er; jedinoga, za koga je gla zb a vrhunac umjetnoisti, nadodaje Nietzsche. Fridrik u je ao;, to se i sam ne m oe vie pozab aviti glazbom i k em ijom , kako je elio. P ro fe so r R itsch l pronalazi mu katedru u Baselu, vicarskom uglednom gradu. N ietzsch e strepi pred samoom, za k o jom inae uzdie, no koja i sama opasno raste. Rohdeu pie, da je ozb iljn os t u njem u i odve duboko ufcorjenjena, i da su mu p r a v i i bitni p rob lem i ivota i m isli odve jasno pokazani po velik om m istagogu S-chopenhaueru. U vicarskoj ne e b iti sam. N e go vo rim o o n jego vo j profesuri, koja je poela trium falno, svrila gotovo sramotno. Spoetka je arobnom d ik cijom i o b iljem injenica sve zaveo, kasn ije je svojom filo z o fijo m razo arao sluaoce. Na kraju je im ao samo dva u en ik a . . . Dok je u Baselu muku muio s predavan jim a o H om erovu blagoglasju, na prozirn om V ierw aldstttskom jezeru, ha rtu i u zafoiti T rieb sohena, sam otovao je sa svojom Cosimom i ntbu krao zvuke na vlastite n ervo zn e stihove, za k rv a v e opsjenarske dram e, n ajrom an tin iji glazbenik svijeta R ik a rd W agner. U p ra vo je, na sam duhovski pon edjeljak, skladao S ie g frid a , kad je stigao Nietzsche. K r a j W agnera se osjeao, v eli, kao k raj boan stva. S n jim e ispija au u ast U itelja Schopenhauera. ita W agnerovu raspravicu, koju je u pravo dovrio za bavarskoga kra lja .W a gn er m oli vladara da p rih va ti dvostruku ilu ziju, kojom e voditi narod: patriotizam i religiju . V ladarim a to n ije lako, on to shvaa. Zato mu preporuuje za u blaenje ivaca, k r v i i due umjetnost. Nietzsche iz djelca uvia da i k r a lje v i im aju briga, da i n jih progoni tragika. W agnetfovia pouka je tako biisfca Scholpenhauenoivoj. Kalk je sada: Finidrlik sretan to je za se pronaao svo ju Ita liju , um jetniku domovinu, na tom rtu Triebschenu! Jer ni njemu, Nietscheu, n ije lako. S a m je, u vijek sam, pie Rohdeu, pa kao fu gitivu s errans uzdie pod teretom svo jih krupnih m isli, a nema nikoiga da mu pom ogne. U njem u neto n aglo dozrijeva. N e e li p lo d o vi ostati b ez beraa? P osta jem virtu oz u um jetnosti samotnih etn ji. U t:im eto trenucim a raa se ko neka Zgu snuta v iz ija svega studija antike i m odernog duha R o en je tra ged ije iz diuiha gla zb e. D jelo je topla sim bioza i sinteza helemi-zma i wagnerim: U W agn eru prepoznaje Nietzsche n o vo g Eshila. Popu t grkih klasika i on postaje u iteljem prirodnih sila. S G rcim a h rabro pouava lju d e kako se stvaraju p riro d n i b o go vi. Pesim izam starih trageda n ije protivan juna tvu. N jih o v osjeaj tragike stvara herojska djela. U to doba Nietzsche je odrao d v ije k on feren cije, koje su W agneru b ile po vo lji. U p rvoj opisuje vezu D ion izova kulta, kasnijih ivanjdanskih i karnevalskih sveanosti s prirodom , n aroito s buenjem i ivotn im cvatom proljea. A ko moderna um jetnost ne m oe u svijet donijeti takvo proljee, m rtva je. - U drugoj k o n feren ciji sli'ka dolazak S okratov kao sm rt p ra v e tragedije u G rkoj. S okrat je, kae, zbunio Euripida, pokvario Platon a, k o ji bi moda bio n a jv e i od svih tragika, ali je spalio svoje s t ih o v e ... Svoj prvob itn i snani instinkt rasplinuo je u carstvo ideja ili ga je sisnuo u tjesnac morala. N a ove k o n feren cije zabrujao je Basel

20

n ervozno i prilin o n eprijateljsk i. W agn er tjei Nietscha, ali mu sa vje tuje neka uva glavu, Nietzsche je zapravo uao u W agn erovu obi tel j, tu b i b o ra vio n aroito za v r ije m e boinih praznika, u ivao je neobinu panju brin e Cosime. Ona mu je dala na dar M ontaignea, to ga je poneto zbunilo. N o p r ija te ljs tv o n ije ostalo trajno. M la d a c je nekoliko puta u vrije d io n je g o v o u m jetniko velian stvo Rikarda. T a k o ga je smrtno u grizao za ponos, k ad je pred n jim h va lio Brahm sa, koga W agner ne m oe p o d n ijeti ni naslikana.. N jih o v i se pu tovi poee odm icati sve vie, otkako je stari Skladatelj zakrenuo prem a neokranstvu. T o se o itavalo u Parsifalu . Nietsche mu je zam jerio ku kavilu k i b ije g u religiju , te ga naputa. I pie p ro tiv njega. (U p ra vo one zim e 1882 1883. kad bude izlazio Z a ra tu stra , stari e tira n in glazlbe um irati u V en eciji).

5) P U T D O P E IN E S U R E L E IA A k o je kranstvo za N ietzsch es postalo hurujski platon izam ; ako je Schopenhauer otk rio sm isao svijeta i vo lje u svije tu ; ako je W a g n er u svojim legendarnim junacim a protumaio znaenje nadm oi i nad o vjek a onda je treb alo samo' jo nekoliko udaraca sudbine, pa da lik Nietzschea ateiste bude dovren. Evo' tih posljedn jih in je k c ija u ovu izmuenu duu. estseminski Slijep, izudaran bolima, trai kojekuda sm irenje, a nalazi uzbuenija. U sebi o tk riva , kako priznaje, Luiterv duh. T o bi va ljd a znailo protest i bunu. ita Don Kihota, k n jig u pon ajgoru , kak pie Mato (V II, 71). L ista iznova Emersona, k o jim se s p rija te ljio neko jo u P fo rti, am erikog slatkog eklektika. I on mu doarava dra osamnaestih godina, kad u s v im i k ip i opojno p r o lje e . . . O tv ra Dhr.ingovU V rije n o t iv o ta i opire m u se. Brani p ro tiv toga n edosljedn og m aterijaliste asketizam i egoizam , huka p rotiv n jego vih ideja prastarog skoteinosa H eraklita i m rkogleu o ca Schopenhauera. D hring je samo napola ateista i to Nietschea m oe razbjesniti. B oga je dodue izbacio iz svem irskoga kotla, a li.jo u vijek prepoznaje boanske tra go ve u dui. : Nekako u isto V rijem e pisao1je alostivo renegat Iien an da m i ivim o od. m irisa ispranjene v a z e . . . Nietzsche je gledao duboko u tu vazu be mirisa, pie H a l v y (193). Kranstvo je beskrvno, anemino, ropsko. Zato okree o i prem a in dijskoj mudrosti. Onamo ga je vo d io m rk i Schopenhauer. U S u tti N e p a ti pron alazi neku vrst nihilizm a, to mu slui kao toedecker k roz la b irin t vlastite nevolje, kako ja v lja p rija telju Gersorfu. I te knjdge va d i i esto citira jedan redak: L u ta m amo tamo kao nosorog .. . Pokuao je studirati S te w a rto vu nauku o stalnosti en erg ije, ali jed va jed v ic e proguta par Strana. N adolazi perioda Klingenbrunna, v r e la to zvon i. N a granici b a va rsk e i eke um e eli oprati duu od sve prolosti, oprijeti se istom duom svim m etafizikim napastima i onda

21

m irno poput pobonog loretskog hodoasnika Descartesa sumnjati 0 svem u! est godina p rije toga (1872) klicao je: P erea t veritas, fia t vita ! Sada m ijen ja redoslijed rijei: F ia t v e r it a s ...! L ju d im a u, zaklinje se, v ra titi vedrinu, koja je u vjet sve kulture. I jednostavnost. Vedrina, jednostavnost, v e li in a ! id o v p rija te lj Ree ita mu svoje rasprave i m isli o Stuart Millu, engleskom psihologu i etiaru. V o li rom ane i eseje Stendhalove. Ree mu ita ku ltu rn e studije p rija telja Burckhardta, povjesn iare Herodoia, Tukidia i M icheleta. U grevim a m isija plan o laikom prijateljsk om samostanu sam otnikih intelektualaca, i u tom nacrtu posljedn je od sedam p r a v ila glasi: N e prim aj nijedn e crkven e cerem on ije. to bi na to kazao n je g o v pokojni otac pastor? N a s v ije t se raa djelo to e ga slubena k ritik a isprem latiti Menschliches, A llzum enschliches Ljudsko, odve lju dsko. K ritik a je bila n elju d sk a , o d ve neljudska. O vim je djelom bacio ivo svjetlo u podzem lje ideala. Jedna se zabluda za drugom pie kasnije o tom djelu u Ecce H om o polae na led, Ideal se ne o p ovrga va on se sm rzava . . . O vd je se na p rim je r ledi Genij, jedan kut dalje sm rzava se Svetac, pod debelom ledenom svijeom sm rzava se junak, na k raju sm rzava se V jera, takozvano U v je re n je ; isto tako Sauee znatno gu bi od svoje topline a g o tovo sva g d je sm rzava se Das D in g an sich stvar kao ta k va ! K n jiga , u k o joj je strani friid er duha sledenio sve veli in e i svetinje, posveena je stogodinjici V o lta ireove smrti. Sad ga bran i jedin o stari Bruno Bauer, raionalistiki egzegetski jiunak tridesetih .. . Z o ve Nietschea n jem akim Pascalom , M ontaigneom , D iderotom . K r itik a pali F ridirk a izvana, n eopisive ga muke izjedaju iznutra. L ije n ic i v e le da su nemoni. U Boga ne vjeru je. V ie puta pom ilja i na najgore. Za svoje muke pie da ga iste. K a o neko grozne duhovne vjeb e. N o dok su drugi patnici, pa i sam K rist, im ali oca kome su se m ogli potuiti, on kae H a l v y (241) - nem a niega, ni oca ni v je ro v a n ja to bi ga dralo; odbacio je svaki potporanj, a ipak si je zabranio da klon e. Dua mu gleda za vo d ljivo st i stravu sm rti. Odltuuje da pred tir a n inom visoko die elo. Preko ponora patn je kani prebaciti most v o lje za ivo to m . K a sn ije e j e otorstiiti vcijoim za m ou. Kai je izala Oldenbergova k n jiga B u d a , Nietzsche je opijen tim istonim objavljen jem . Naao je srodnu duu: Buda je religiozan kao i on, mui ga elja za istom istinom kao i Nietzschea. R azbijao je poiput F rid rik a Stara boan stva i stare taiblice. A sebe je neumorno silio da s jedn om nogom hoda s one strane. u dio je da ue u bitno. Budina n irvan a i nije nitavilo, zaklju u je N ietzsch e iz tog djela, nego n ajvie ekstaza a zanos je nemogu p red n itavilom ! Tada je htio nekako zb li iti Budu i Epikura, h erojsk og i id ilin og m islioca. A li ih ne eli oponaati. N je g a put vodi 1 dalje i dublje. I dok u G en ovi bolesnog gosta, k o ji stanuje iznad 104 strfoe, zovu ii santo, il piccolo santo, dotle se u njem u sve g ro z n ije razgara A m or fa tizalju b ljenost u sudbinu. U b io sam zakon, sumnja m e d ere! DiOnizov

22

prin cip kovitla ovim srcem. N ietzsche eli naprijed, ali nema voe. I P a v a o je uao u borbu sa zakonom, pom alo i svi drugi sveci, n o n jih je vo d io K rist. Nietzsche ide n aprijed, u V e lik o Nepoznato, potpuno sam. Uskoro e ga izn e v je riti sve i svi od n jega e otpasti i n a jb o lji p r ija te lj Rohde, ostat e jed in o m ati i sestra. T a k o stupa k roz p o v ij est poiput V ite z a alosne spodobe D on K ih o ta , b o rei se esto s utvaram a, o k lop ljen osobnom, sudbinom, koja je d o v o ljn a sama sbi. N a vrhuncu n jeg o vih sn ijen ih m isli pada posljedn ja grnda, k o ja e ptofcrenuti u svijet lavin u teretne i strahovate objave. T o je bila kn jiga K a rla V o g ta o S ili. N a slo v je sim bolian i za Nietzschea. Iz k n jig e je prepisao nekoliko odlom aka za se. V o g t je sve ruio; B oga (je r B o g je ovjek u ono, to je o vjek psu!), i besmrtnost due (k ojoj m anjka H irn k la v ie r iza sm rti!), i stva ra n je i P r o v id n o s t. . . S ve je samo neodreeni razvoj, sve se mora iskusiti i izm jeriti. M eta fizik e nema, dugoroni zaklju ci su nemogui, kad je m isao izluevina mozga, ko to je u izlu evin a je t a r a .. . O staje ista sila, b e z pravca i smisla, k o ja se m oe nekako shvatiti u svom krunom vrtlon om djelovan ju . O ko sredita svem irske sile stvaraju se centri, k o ji priku pljaju tv a r i stvaraju tv o riv o za budue r a z a r a n je ... N ietzsche je frapiran: ove se misli ne ja v lja ju p r v i put. H erak lit ih je bacio u svoj (panta r e i . . . u rijeku, bezim enu i nepovratnu rijek u stvarnosti, kam o ne moe dvaput stupiti i s t i . .. N ije li to nauka i asnog Bude, k o ji je za vrtio svoj toak m isli i s v ije ta , kad je s ncpalskih visina poao u srce tu g a ljiv e Indije? I tada se z b ilo otkrie, k o je je p o n ijelo sva kasnija Nietzscheova djela. Jedno sunano popodne uputi se Nietzsche iz svog odm aralita u Sils M a riji prem a S ilva P la n i na S ilskom jezeru. O ko n jega je cvao b esk ra jn i m ir Eigaddina, s juga. su ga p o z d ra v lja li ledeni v iso vi Bornine. S ve je to budilo u njem u elju .d a se sm iri i da bude sretan. Nedaleko od m jestaca S urelei sjede suelice hridi, k o ja je na horizontu vode i planine zacrtala otri kut piram ide. I na n jeg o vo srce pada ekstaza. D oivio je v iz iju V jen o ga P o v ra tk a V jen oga V ra a n ja ! U gled ao je Kozm os zahvaen o d v i jek a kru n im kretanjem , beskonanim, nezau stavljivim . S v ije t mu se prik a za sastavljen od odreena broja elem enata. I ogranien u b ro ju kom bin acija k o je m ijen ja ju izgled svem ira. P rem a tom e vjenost opstanka za h tijeva , da se iste kom binacije opetuju. T a k o e i on sam, bolni rekonvalescent jed n og dana opet biti tu . . . i d o ivjeti istu ek sta zu . . . ! K o d kue uzbuen i sretan b ilje i: D a se sve bez prestanka vraa, to je posljednje p rib li a v a n je svijeta postojanja i svijeta bitka: vrhunac m editacije! Poetak k o lovoza 1881. u Sils M ariji, 6.500 stopa iznad m ora i daleko vie iznad svih lju dskih s tv a ri! S tari istoni m it o povratku (poznat In diji, Zoroastru, H erak litu i P ita go ri vezao je N ietzsch e s atribu tom svoje prem in u le v je r e sa vjenou. T o je V jen o st P o v ra tk a ! Jam i za to u njem u F rid rik u ona .plamena zelja, da b o l n ad vlada sreom. Da alost .pokapa radou. D ubok je svije t I d u b lji n o to m isli dan Dubok j e n je g o v ja d U itak dublji no tuga ta je: Jad g o vo ri: Proi, sad! U ita k rad bi

2-3

vjen o da tra je duboko, d/u oko u vjenost da tr a je ! p je v a t e na kraju fo Zaratustre (P r ije v o d D. Grlia). Osim pogleda na k retan je i. razvoj svijeta n ije preostalo nita. Pastorov sin je napustio Crkvu. I grob e mu biti izvana p rislon jen na njen zid u Roekenu.

Godinu dana kasnije ispovijedio je uz pratn ju suza m ladoj Ruskinji svoje ateistiko srce, kako rekosmo na poetku. U njem u je tada, ako sm ijem o sve oslikati m islim a L o tzo ve analize, b io stisnut jedan bezboni tamni svijet. On je sam u rujnu iza v iz ije htio b a rem iu tri navrata okonati svoj ivot. U dui je bilo razoreno m olograan sko i platonsko kranstvo; tu se p o vla ila Schoppenhauerova i W a g n ero va v iz ija svjetske v o lje i n ad ovjek o ve evolu cije; tu je boravila n o v o v je k a spoznaja razvitka, vjenana sa starom hebrejskom vjero m u vjenost; nema tu m rtvog ateizm a hi sum rtvih m etafizikih zam jena preostala je samo sudbina, golem i Fatu m odvanoga. On bolno a li hrabro snosi usud agona, napora kroz suze i boribe kroz krv. iv i budan iznad vulkana, k o ji mogu sve raznijeti, a li e se sve opet v r a titi i ostvariti. Sam o tako m isli Nietzshe m oe m a li ovjek sebe suprotstaviti vjenom i besm rtnom Bogu Samo tako, da svoju smrtnost alkem ijom vla stite v o lje prem etn e u neku zam iljenu besmrtnost. Jer je n ajdu blji fcriik due k rik za Besmrtnou. L o u Salom e n ije toga razumjela. I oni su se razili. K a sn ije su m nogi d ru g i hodoastili duom u dolinu Engaddina. Tamo je podignut m a li kam eni stup kao spomenik m rtv o m B o gu i novoj v jeri u vjen o k ru en je svijeta . O. M IJ O S K V O R C D. I.

Literatura
F r. N i e t z s c h e - Werke in zwei Bnden, izd. A. Messer, Leipzig, s. a. D a n i e l H a l v y , Nietzsche, Paris, 1945. K a r l K l e i n , Der Glaube an der Wende der Neuzeit, Mnchen, 1962. (str. 71156) K a r l L o w i t h , Von Hagel zu Nietzsche, Stiuibgar't, 1958. R i c h a r d B l u n c k , Friedrich Nietzsche Kindheit iund Jugend, Mn
chen/Basel, 1953.

J o h a n n e s L o t z , Zwischen Seligkeit und Verdammnis, Frankfurt a/Main, 1953. B e r n a r d W e l t e , Nietzsches Atheismus und dais Christentum, Danmastadt, 1958. T h e o d o r L e s s i n g , Nietzsche, Berlin, 1925. G u s t a v e T h i b o n, Nietzsche ou le dclin de l Espirit, Paris, 1948. S t e p h a n Z w e i g , Neimari svijeta (Baumeister der Welt), Sarajevo, 1957.. . ; o Nietzsohu str. 303 369. preveo Zlatko Goirjan. . G. M a t o, ivot Fridritea Nietzscha, <u A . G. Mato, D jela VII, str. 6378. Zagreb, 1938. Kadgod citiram kojeg autora, onda su to citati iz navedenih djela.

24