MIROSLAV KRLEA POVRATAK FILIPA LATINOVICZA

BILJEKA O PISCU Miroslav Krlea (1893.-1981.), sredinja je osobnost hrvatske knjievnosti 20. stoljea, s iznimno opsenim i raznovrsnim knjievnim opusom. Pjesnik je, dramatiar, romanopisac, novelist, kritiar, esejist, putopisac, memoarist, pokreta i urednik asopisa, te enciklopedist. Roen je u Zagrebu u obitelji gradskoga redarstvenoga nadstraara. Puku kolu zavrio je u Zagrebu (Kaptol). etiri razreda gimnazije zavrio je u Zagrebu, a nakon toga upisao se na kadetsku kolu u Peuhu. Dvije godine je zatim na vojnoj akademiji u Budimpeti (1911.1913.). Naputa je i odlazi preko Francuske i Soluna u Skopje pokuavajui se prkljuiti srpskoj vojsci. Uhien je zbog sumnje da je austrijski pijun i protjeran je u Zemun gdje ga prihvaa austrijska pogranina policija. Kratko je u zatvoru, a onda se poinje baviti knjievnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upuen na bojinicu u Galiciju, ali se brzo vraa u Budimprtu, pa u Zagreb, gdje je do konca I. svjetskog rata obavljao svoje vojne dunosti. Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.) u Rijeci gdje mu je supruga bila uiteljica. Osim viemjesenih putovanja u Rusiju, Austriju, Njemaku, Poljsku i Francusku neprekidno je ivio u Zagrebu. Prvi svoj knjievni asopis PLamen tiskao je 1919.; Knjievnu republiku objavljivao je i ureivao od 1923. do 1927.; danas izdaje 1934.; Peat od 1939. do 1940. Jedan je od urednika asopisa Republika (1945.). U knjievnosti se javlja 1914.(drama Legenda). Njegov knjievni razvoj proao je vie mijena. Prva je romantino-simbolika (1914.-1918.), slijedi ekspresionistika (1918.1926.), te realistika (1926.-1932.). Zanima ga psiholoka, a zatim ponajvie socialna tematika. Nije mogue razgraniiti precizno njegova stvaralaka razdoblja. Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog zavoda u Zagrebu. STVARALATVO: 1. Pjesnitvo: Pan, Tri simfonije, Pjesme I. II., Pjesme III., Lirika, Knjiga pjesama, Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha. 2. Proza: Tri kavalira gospoice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vraiji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u blitvi, Na rubu pameti, Zastave. 3. Drame: Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarotti, Vujak, Gospoda Glembajevi, U logoru, U agoniji, Golgota, Artej, Leda.

 O djelu Povratak Filipa Latinovicza Povratak Filipa Latinovicza teak je, gust i sloen tekst. U liku Filipa pokrenuto je nekoliko munih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psiholoki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kue i bijeg u inozemstvo. Roman i zapoinje retrospektivom: Filip se vraa u rodni grad, zajedno s njime vraaju se, kao ptice iz dalekih zemalja davne uspomene za koje mu se inilo da su otile u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. itav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomo neobine, upravo udesne orkestracije uspomena to naviru kroz ustreptala osjetila. Pretee, naravno, koloristika komponenta: sve to vidi i sve ega se sjea Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uope; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoa i hrapavost, sve to vraa se silovito u dramatske noi, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snanijem rastu. Krlein Povratak Filipa Latinovicza treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemogue dokuiti sav domaaj ovoga veoma paljivo komponiranog teksta. Stoga emo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izlobu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni nain njegova postojanja. Povratak Filipa Latinovicza nije, naravno, samo to. On je i mnogo vie. On je, ponajprije, organski dio Krleine goleme freske o Glembajevima i o glembajevtini kao tipu ivota. U njemu se, pred raspadom, kree isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmanim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je ve posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je - u irem smislu - tema ove knjige.

Analiza djela
Poetak:

Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je jo uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mranog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad tekim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prole od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noi pio i lumpao sa enama i kelnericama, a onda se vratio i naao zakljuana vrata i ostao na ulici, te otada ivi na ulici ve mnogo godina, a nita se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zakljuanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjeaj hladnog, gvozdenog dodira te teke, masivne kvake u koljci svoga daana: i znao je kako e ta vrata biti teka pod njegovom rukom i znao je kako se lie mie u kronjama kestenova i uo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav adav, umoran, neispavan, osjeajui kako mu neto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada nee zaboraviti onog mranog svitanja i one pijane, posljednje, tree noi i onog sivog jutra - dok ivi. (9) Tako ve prvi taktovi, zahvaljujui onoj intimnoj koheziji koja proima svaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju knjige. Ostvaren je, na samom poetku, pripovjedaki ritam sjeanja i obnavljanja prolosti i sadanjosti, tenja da se stvari iznesu onako kako su se zaista dogodile, i prikae njihovo djelovanje u vremenu. To jedan ovjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prolost, a vraa se natrag da s njom raskrsti, razrauna, konano i neopozivo, na licu mjesta, na popritu svojih djejih razdora, s akterima nekadanjih i sadanjih muenja i sumnja. Sve je poelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenim vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svoju prethistoriju, i sve je to mrano, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno, i sve je to neprestano prisutno u ovjeku; a ovakav povratak ima snagu da bivim dogadajima dade jo jednu potpuniju, bolniju, proieniju oevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Uostalom, on sainjava djelo. Onaj koji te osjeaje nosi odaje svoj stav, njegova je doivljajnost izraena posebnom senzibilnou koja je zatreperila pri ovom vraanju u prolost. Zakutak odaje afektivan stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetrom isprana jednokatnica, mrani drvored, Meduzina glava od sadre nad tekim, okovanim hrastovim vratima i bladna kvaka, sve to, i ono to slijedi, mobilizira slikarsku i uope psihiku osjetljivost glavnog junaka. I sve e to postati upravo simbolino za junakov svijet. Jer je taj junak (o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjea, mnogo bolje bilo rei slabi!), taj je nosilac radnje, u neostvarenoj tenji za smirenjem, zapravo arina toka, sjecite svih dotadanjih a sad i novih sukoba i nemira. Djetinjstvo:

O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: To sublimno, duboko problematino, nepoznato, tajnovito djeje u nama lei duboko pokopano u tmini naih vlastitih frojdovskih kompleksa, i to boleivo sjeanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstva jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega naega u nama. (Rainer Maria Rilke, Sabrana djela 18, Eseji I, str. 23-24). Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda ta prustovsko-rilkeovska scena ovako: Klei Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana uju koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog prozora i preko ljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljice od ivadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostiem, pun slame, smea i pahuljica od ivadi, a jedna mala ladica od novinskog papira, ta draga djeja pustolovna korablja, zapela je o ciglu, sva mokra i namoena, pred potonuem. Sagnuo se Filip, da podigne svoju malu brodolomnu djeju ladicu iz smrdljive lokve (nad kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima), ali mu se to ve u isti tren uinilo preglupim: tako je stao pred trafikantiin prozor i zagledavi se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomino, dugo. (17-18). Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog, neobinim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u vidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je, prije svega, likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige. Simbolika povratka: Dramatina toka u kojoj roman poinje jest superiorno, odabrana koincidencija meusobno suprotstavljenih nemira junakovih: povratak fiziki i povratak psihiki, potraga za izgubljenim vremenom i za svjeinom prvih emocija (koje, preteno, i nisu emocije nego psihike traume), neobian momenat sumnje u vlastitu linost i u vlastite stvaralake sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome, kako bi zapravo trebalo slikati; a to, dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znai: kako bi trebalo poivjeti pa da ivot bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamiljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je, negdje u dalekoj mladosti, ostao na ulici, te otada ivi na ulici ve mnogo godina, a nita se nije promijenilo uglavnom. (9) Stoga je taj povratak zamiljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazitu i da ostvari najveu radost ovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjitem i ponovo zauje davne zvuke djetinjstva. Toj romantinoj potrebi prinosi Filip rtvu u asu povratka: osjetiti se doma, outjeti negdje vrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i nai i opi (ili bar iri od naih linih), to je enja Filipova. Problem romana:

Tenja njegova da u vlastitoj prolosti nae neka uporita, neke proplanke na kojima se moe predahnuti, vrste toke sa kojih se moe krenuti dalje, ta se tenja pokazuje kao jalova himera: bez uporita u svojoj prolosti, bez uporita u svojoj umjetnosti, bez uporita u svojoj okolini (i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se povratkom zatekao). Filip u poetku ne uspijeva da ostvari ni jedan dodir, ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pruanje ruku za osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvieg napona; a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana. Knjiga sastavljena od udesnih svojstava rijei, kretanja, mirisa, zvukova: Ogenj! ta stara, zaboravljena rije probudila je u Filipu jaki osjeaj panonske podloge. On ni sam nije znao zato, ali u taj tren osjetio je neobino jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se doma. (81-82) Ne kod kue, nego doma, u skladu s jezinom podlogom o kojoj je rije. Tako je itava ova knjiga sazdana upravo na udesnim svojstvima pojedinih rijei, kretanja, mirisa, zvukova, pa ak i snova, da u nama probude i ponovo razvihore itave bujice uspomena i susprezanih nagona.

Smisao traganja za izgubljenim vremenom: Sve je lapidarno, sve stoji na neem, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. ivei tako, ovjek bi sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovih traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnou, za podlogom . Takvu istu podlogu traio je, jo ranije, drugi jedan Krlein junak, doktor Walter iz novele In extremis: (. . . ) doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i oisti od svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne . . ivot treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom odreenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna la, neka bude taj plan to mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u ivotu! Znaenje rijei frajla:

U Filipovoj ustreptaloj mati odreene rijei bude virove uspomena, infernalne tajne njegovih davnih, besanih djeakih nemira. Dovoljno je da koija Joa Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga kraj javne kue da frajle jo sigurno spavaju!, pa da se u njemu pokrene kota uspomena: Kakva sablasna rije: frajle! A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj rijei koju panonski foringai izgovaraju skupljajui kod toga pljuvaku pod jezikom od gaenja i moralnoga prezira! Tajne jednog davnog i alosnog djetinjstva, kada je ta rije kruila nad djejim brigama . . . Dovoljno je da se ta rije zauje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag, ili, jo tonije, da se pokae brutalna prisutnost, istovremenost sadanjosti i prolosti, koje su tako prepletene da nisu vezane samo kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno, kao esnaestogodinjak, zaputio frajlama, ta njegova tenja da se, jo kao djeak, zablati do kraja i time, zapravo, otkupi i objasni sam sebi; ta sugestivna, koloristika i zvuna, slika njegova segmentalnog odgoja; ta njegova tenja za oslobaanjem od vlastite (majine, zapravo) nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju; to sablasno, ritmiko navraanje uasne tematske rijei frajle; i konano, ta superiorna likovna tema enskog trbuha, pa stravian bijeg sa srebrom forinte u uima - sve to nije samo izvrsna literatura nego i jedna od kljunih situacija ove drame. Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici: Flaubertov doivljaj: Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu Novembru (jednom od najljepih tekstova Flaubertovih) zapravo je ista romantika. Njemu je javna ena izvor patetine ljubavne strasti, ak simbol ulne ljubavne iskrenosti, drutveni problem on u njoj ne vidi. Tek kad je legla pokraj mene, izloila je pred mojim oima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i greviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuri glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave enske bokove kojih linije prelazei u okrugli but, podsjeaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koa bila vlana, inio ju je svjeom i ljepljivom, u noi su njene oi sjale upravo strano, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta. Filipov doivljaj: Umjesto romantike prikazana je itava jedna ljudska tragika. Filipu je javna ena gruba drutvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva.

U vlanom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajui u potpunoj tmini, Filip je kod kurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebaenim enskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je neiji glas da pristupi blie k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti to je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploi, leala je ena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svjei hljeb kada lei na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i naginjio kao kvasac pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika to mu je ostala u pameti sasvim ivo i neizbrisivo. I slikarski je izraena razlika izmeu ova dva dogaaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i isto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krlee je sve trulo, naduveno i prijesno. Naruena slikarska vizija svijeta: I upravo tu gdje misli da proiruje dijapozon doivljavanja i da pojaa govor svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog asa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve to nije boja, im hoe boji da dade samo ono to je njeno, da je ponizi na njenu ulogu u stvarnosti, time je naruio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige.