KIKA

ORHAN PAMUK CRNA KNJIGA

Prema kazivanju Ibn Arabija, jedan njegov prijatelj dervi, kojega su due uznosile u nebesa, dospije jedanput na planinu Kaf1 koja opasava svijet te vidje da nju opasava zmija. Danas znamo da ne postoji planina koja okruuje svijet, a ni zmija obavijena oko nje. Enciklopedija islama

1 Mitska planina na kojoj ivi ptica Feniks.

KIKA

KIKA

PRVI DIO

Prvo poglavlje DAN KAD JE GALIP PRVI PUT UGLEDAO RUJU...

Ne koristite epigraf jer ubija misterij skriven u tekstu. Adli Ako misterij mora umrijeti, tad i ti ubij tajnu, ubij lanoga proroka koji prodaje skrivena znanja! Bahti Opruena potrbuke, Ruja je spavala u ugodnoj i toploj tami ispod sjenovitih dolina i mekih plavih breuljaka na nabranu poplunu s plavim kvadratiima, koji se pruao s kraja na kraj kreveta. S ulice su dopirali prvi zvuci zimskoga jutra: pokoji automobil i stari autobus, muklo udaranje o kaldrmu mjedenih vreva iz kojih su salepije2, udrueni s prodavaima lisnatih pogaica, nudili svoj topli napitak, zvidanje nadzornika parkiralita na stajalitu dolmua3. Sobu je ispunjavala olovno siva zimska svjetlost priguena tamnoplavim zavjesama. Pospan, Galip je promatrao glavu svoje ene koja je izvirivala ispod plavoga popluna. Rujina brada bila je utonula u pernati jastuk. Na oblini njezina ela odigravalo se neto nestvarno, neto to je budilo i strepnju i zanimanje za udesne stvari koje su se u tome asu odvijale u njezinoj glavi. Sjeanje je vrt napisao je Delal u jednoj kolumni. Rujini vrtovi, Rujini vrtovi... prolazilo je Galipu kroz glavu, ne misli na njih, ne misli jer e biti ljubomoran! Ali Galip je ipak mislio na njih gledajui enino elo. Poelio je proetati se zatvorenim vrtom mirno usnule Ruje, na suncu, ispod vrba, bagrema i rua-penjaica; proetati se s osjeajem srama i straha od ljudi koje bi ondje mogao sresti (Zdravo, otkud ti ovdje?!), bolno zamjeujui ne samo njezina runa sjeanja koja je pamtio i oekivao, nego i sjene mukaraca kojima se nije nadao: Oprostite, dragi moj, gdje ste se susreli s mojom enom? Gdje ste se upoznali? Prije tri godine, u vaoj kui. U stranom modnom asopisu koji je kupila u Aladinovu duanu; u zgradi kole koju smo zajedno pohaali; na ulazu u kino pred kojim ste se drali za ruke... Ne, moda Rujino pamenje nije tako okrutno pretrpano; moda su ona i Galip upravo sada zaplovili u barci jedinim osunanim zakutkom sjenovitog vrta njezinih sjeanja. est mjeseci poslije preseljenja Rujinih roditelja u Istanbul Ruja i Galip dobili su zaunjake. Zbog toga su - ponekad Galipova, ponekad Rujina lijepa majka teta Suzan, a ponekad obje zajedno - uzimale Galipa i Ruju za ruke i, autobusima koji su poskakivali po poploenim cestama, odlazili na Bebek ili Tarabju, na vonju amcem. Tih se godina govorilo o mikrobima, a ne o lijekovima; vjerovalo se da isti bosponkl zrak koristi djeci oboljeloj od zaunjaka. Jutrom je more bilo mirno, a vlasnik bijele barke uvijek prijateljski
2 Prodavai salepa, bezalkoholnog pia koji se pravi od korijena istoimene biljke. 3 Vrsta taksija za prijevoz vie osoba.

KIKA

raspoloen. Majka i teta sjedile bi na krmi, a Galip i Ruja na pramcu, jedno uz drugo, zaklonjeni veslaevim leima koja su se povijala i uspravljala. Pod njihovim njenim i gotovo jednakim noicama, koje su se njihale s ruba barke, lagano su protjecali more, alge, mazutne mrlje u sedam boja, mali i gotovo prozirni obluci i poderane novine na koje su bacali poglede ne bi li ugledali Delalovo ime. Kad je Galip prvi put ugledao Ruju, est mjeseci prije nego to su oboljeli od zaunjaka, sjedio je na stoliici postavljenoj na stol za objedovanje dok mu je brico kratio kosu. Taj visoki ovjek s brkovima douglas navraao je k njima pet puta na tjedan i brijao djeda. Bilo je to vrijeme dugih redova za kavu pred Arapinovim i Aladinovim duanom, vercera koji su prodavali najlonske arape i chevroleta 56, kojih je na istanbulskim ulicama iz dana u dan bilo sve vie. Galip je tek bio krenuo u kolu, ali je - jer ga je baka dvije godine prije kole nauila itati - ve pozorno itao kolumne koje je Delal pod pseudonimom Selim Kamaz pet puta tjedno objavljivao na drugoj stranici Milijeta. Sjeli bi za jedan ugao stola za objedovanje. Baka bi, objavivi hrapavim glasom najveu tajnu - kako se slova spajaju u rijei - otpuhnula dim Bafre, cigarete koja joj je uvijek bila u kutu usana; oi bi njezina unuka zasuzile, a veliki konj u njegovoj poetnici poplavio bi i oivio. Rasni konj, ispod kojega je pisalo konj, bio je vei od koatih raga upregnutih u kola hromoga vodonoe i lopova staretinara. Galip je u to vrijeme matao kako e snanoga konja iz poetnice posuti arobnim prahom koji e ga oiviti, no poslije je, uei iznova itati i pisati u prvom razredu zato to mu nisu dopustili da odmah krene u drugi, tu ideju smatrao glupom. Da je djed, kao to je obeao, mogao donijeti taj arobni prah u boici boje nara, Galip bi ga posuo po cepelinima iz Prvoga svjetskog rata, po starim i pranjavim asopisima Illustration s mnotvom fotografija topova i leeva u blatu, po razglednicama koje je stric Melih slao iz Pariza i Maroka i po orangutanki koja je na slici to ju je Vasif izrezao iz asopisa Svijet dojila mladune, te po fotografijama ljudi neobinih crta lica koje je Delal izrezivao iz novina. No djed vie nije iao van, ak ni k brijau. Dane je provodio u kui. No odijevao se kao i neko kad je odlazio u duan: na sebi je imao stari engleski aket sa irokim ovratnikom, tamnosiv kao brada koju nedjeljom nije brijao, iroke hlae, ukrasne gumbe na manetama koulje, a na vratu usku i dugu slubeniku manu, kako je govorio otac. Majka je nije zvala manom nego kravatom - neko je njezina obitelj bila imunija. Poslije bi otac i majka razgovarali o djedu kao da razgovaraju o starim, drvenim, oljutenim kuama koje su iz dana u dan sve vie propadale. A kad bi na kraju zaboravili na djeda, a ton kojim su se obraali jedno drugome postao vii, okrenuli bi se Galipu i rekli: Hajde, idi gore i igraj se! Dizalom? Ne idi sm dizalom! Mogu li se igrali s Vasifom? Ne, naljutit e ga. Zapravo, Vasif se nije ljutio. Bio je gluhonijem, ali je shvaao da mu se ne izrugujem kad se igram tajnoga prolaza, kad se provlaim ispod kreveta do kraja peine u najmranijem dijelu kue, kao to vojnik, neujan kao maka, puzi kroz tunel koji je iskopao do neprijateljskih rovova. No to nitko nije znao, osim Ruje koja bi nam se kasnije pridruila. Ponekad smo Vasif i ja s prozora dugo gledali tramvaje. Jedan prozor na doksatu* betonske zgrade gledao je na jedan kraj svijeta - na damiju, drugi pak na drugi kraj svijeta - na ensku gimnaziju. Izmeu njih nalazili su se policijska postaja, golemi kesten, ugao i Aladinov duan pun muterija. Dok smo gledali muterije kako ulaze i izlaze i pokazivali jedan drugome automobile u prolazu, Vasif bi se najednom uzbudio i ispustio hripav i straan krik kao da se u snu bori s avlom, a ja bih se, preplaen, trgnuo. Djed je obiavao sjediti tik iza nas, suelice baki, u naslonjau ija je jedna noga bila kraa; svirao je radio, a on i baka otpuhivali bi kolute dima kao dva dimnjaka. Vasif je opet uplaio Galipa, kazao bi djed baki koja ga nije sluala i - po navici, ne iz radoznalosti - upitao: Da vidim, koliko ste automobila

nabrojili? Ali ne bi ak ni sasluali koliko je prolo dodgea, packarda, de sotoa i novih chevroleta. Dok su baka i djed razgovarali, s uvijek ukljuenog radija, na kojemu je drijemala figurica mirnog, dugodlakog psa nimalo slinog turskim psima, ule su se strana glazba te vijesti i reklame banaka, proizvoaa kolonjske vode i Narodne lutrije. Optuivali su jedno drugo zbog puenja, alili se na cigarete kao da je rije o zubobolji s kojom su se davno srodili, te si meusobno spoitavali da ono drugo ne moe prestati puiti. A kad bi se jedno od njih zagrcnulo od kalja, drugo bi najprije slavodobitno, a potom usplahireno i ljutito, izjavljivalo da je ipak bilo u pravu. Ali bi trenutak poslije taj netko planuo: Prestani zanovijetati, zaboga! Ta to imam osim puenja! Potom bi dodao poneto iz novina: Kau da su cigarete dobre za ivce! Moda bi poslije toga naas zamuknuli, ali tiina u kojoj se ulo kucanje sata u hodniku ne bi potrajala dugo. Nastavili bi razgovor ukajui novinama koje bi iznova uzeli prelistavati ili igrajui popodnevnu partiju bezika4. Razgovarali bi i onda kad bi ukuani otili na veeru, i kad bi opet doli sluati radio, i nakon to bi proitali Delalovu kolumnu. Moda bi se dozvao k pameti kad bi mu dopustili da potpie tekst, kazao bi djed. "ovjee, uzdahnula bi baka i s nehinjenom radoznalou na licu upitala kao da to ini prvi put: Pie li tako loe zato to mu ne doputaju potpisati kolumnu, ili mu je ne daju potpisati zato to tako loe pie? Ako nita, uzvratio bi djed, tjeei se jednom od tih dviju mogunosti, zahvaljujui tome to je ne potpisuje, vrlo malo ljudi zna da sramoti ba nas. Nitko to ne moe znati, rekla bi baka glasom koji se Galipu nije inio posve iskrenim. Tko kae da u kolumnama govori o nama? Razgovarali su o jednoj od kolumna koje e Delal dosta poslije, u vrijeme kada bude od itatelja dobivao stotine pisama tjedno, jo jednom objaviti neznatno preraene i pod svojim razvikanim imenom. Neki su mislili da je to uinio zbog pomanjkanja nadahnua, drugi da zbog ena i politike nije imao vremena za pisanje, a trei pak da je to uradio iz puke lijenosti. Zaboga, pa tko ne zna da u kolumni o obiteljskoj zgradi govori upravo o nama?! uzviknuo bi djed poput drugorazrednog kazalinog glumca kojemu je dotuilo neuvjerljivo i po tko zna koji put ponavljati istu reenicu, a baka bi zautjela. Negdje u to vrijeme djed je poeo spominjati san koji e poslije sve ee sanjati. Taj san, koji je povremeno prepriavao sa sjajem u oima, bio je plav ba kao i prie koje su svakodnevno ponavljali. U snu nije prestajala padati tamnoplava kia, pa su djedu neprestance rasli brada i kosa. Baka bi strpljivo sasluala djedov san i rekla da e ubrzo stii brico, no djed se ne bi obradovao kad bi ga spomenula: Previe brblja i zapitkuje, rekao bi. Poslije razgovora o plavome snu i brici Galip ga je jednom ili dvaput uo kako ispotiha kae: "Morali bismo negdje drugdje sagraditi novu obiteljsku zgradu. Ovu nam nije donijela sreu. Dosta godina poslije, nakon to su obiteljsku zgradu na Sehrikalpu prodali kat po kat i preseli se u drugu, a u staru se, kao i u oblinje zgrade sline njihovoj, uselili mali konfekcionari, osiguravajui uredi i ginekolozi koji su tajno obavljali pobaaje, Galip se, prolazei pokraj Aladinova duana i zagledajui runo i mrano lice zgrade, svaki put pitao zato je djed izgovorio te rijei. Budui da je znao da djedov brico, vie iz navike da brblja negoli iz puke radoznalosti, esto pita za strica Meliha kojemu su trebale godine da se najprije vrati iz Europe i Amerike, a potom iz Izmira u Istanbul (Gospodine, kada se stariji sin vraa iz Amerike?), i budui da djedu nikako nije bilo po volji to ga to pita, Galip je jo u to vrijeme nasluivao kako bi uzrok djedove nesree mogao biti njegov najstariji i najudniji sin, koji je jednoga dana napustio svoju prvu enu i sina i otisnuo se u inozemstvo te se nakon duga izbivanja vratio kui s novom enom i keri (Rujom).
4 Bezik: vrsta kartake igre.

KIKA

Kad su poeli graditi novu obiteljsku zgradu, stric Melih jo je bio tu. Sudei po onome to je Delal ispriao Galipu mnogo godina poslije, stric Melih, koji u to vrijeme jo nije bio napunio tridesetu, svraao je predveer da se nae s ocem i braom. Oni bi dolazili iz Bijele ljekarne na Karakoju i trgovine bombonima koju su, budui da se nije mogla nositi s Hadi Bekirovim duanima i lokumima, najprije preuredili u slastiarnicu, a potom u restoran u kojem se dobro prodavalo bakino slatko od dunje, smokve i vianja izloeno u staklenkama na policama. Da bi se vidio s njima, stric Melih je predveer odlazio iz ureda u kojemu se manje bavio odvjetnikim radom, a vie svaao i na koricama starih sudskih spisa grafitnom olovkom crtao brodove i puste otoke; a kad bi stigao na gradilite na Niantau, skinuo bi sako i razvezao kravatu, zasukao rukave i dao se na posao ne bi li potaknuo radnike koji bi se pred kraj radnog vremena malo opustili. U to vrijeme stric je poeo spominjati kako bi netko morao otii u Francusku i Njemaku da ondje naui raditi europske slastice, narui pozlaeni papir za pakiranje kandiranih kestena, ugovori s Francuzima izgradnju tvornice za proizvodnju arenoga sapuna za kupanje koji se pjeni, da kupi strojeve za tvornice koje su tih godina u Americi i Europi propadale jedna za drugom kao pogoene epidemijom, da za tetu Hale povoljno kupi veliki klavir te da gluhonijemoga Vasifa odvede na pregled nekome dobrom specijalistu za uho i mozak. Obiteljska zgrada bila je gotova, ali ne i useljena kada su Vasif i stric Melih dvije godine poslije toga otputovali u Marsej rumunjskim brodom (Tristana) ije je fotografije (mirisale su na ruinu vodicu) Galip vidio u jednoj od bakinih kutija, i koji je, kako je Delal sedam godina poslije tog dogaaja doznao iz Vasifovih novinskih isjeaka, potonuo u Crnome moru udarivi u plutajuu minu. Kad je Vasif godinu kasnije, posve sam, stigao vlakom na Sirkedi, bio je i dalje gluh i nijem, naravno (kad god bi naeli tu temu, teta Hale bi posebno naglasila zadnju rije, iju skrivenu tajnu Galip godinama nije mogao dokuiti); no u krilu je i dalje vrsto drao akvarij sa zlatnim ribicama s ijim e se pra-pra-praprapotomcima druiti i pedeset godina kasnije, i od kojih se u poetku uope nije odvajao gledajui ih ponekad s uzbuenjem koje mu je oduzimalo dah, a ponekad s tugom i suzama koje su mu klizile niz obraze. U to vrijeme Delal je s majkom stanovao na treem katu. Budui da je stricu Melihu trebalo novca kako bi nastavio komercijalnu etnju parikim ulicama, taj su kat (kasnije je prodan nekome Armencu) najprije dali u najam preselivi se u malen i uvuen prostor u potkrovlju koji je prije preureenja sluio za odlaganje starih stvari. No kako su strieve poiljke iz Pariza postajale sve rjee (pisma s receptima za spravljanje eernih slastica i kolaa, s formulama za proizvodnju sapuna i kolonjske vode i s fotografijama glumica i balerina koje su te proizvode jele i koristile, kao i paketi s uzorcima zubnih pasta s okusom mente, kandiranih kestena, pralina punjenih likerom te vatrogasnih i mornarskih kapa za djecu), Melihova je majka poela razmiljati o povratku kui. Da bi ostvarila tu nakanu napustila nau obiteljsku zgradu i s Delalom se vratila na Aksaraj, majci koja je posjedovala drvenu kuu i ocu koji je u jednoj zakladi radio kao sitni inovnik - najprije je morao buknuti svjetski rat, a nedugo zatim stric Melih poslati iz Bengazija razglednicu na kojoj su se vidjeli neobian damijski minaret i zrakoplov. Osim te svijetlosmee razglednice na ijoj je poleini pisalo da su putovi koji vode u domovinu minirani, stric je iz Maroka, kamo je dospio dosta vremena poslije svretka rata, slao i druge crno-bijele razglednice. Tako su, mnogo kasnije, baka i djed iz jedne razglednice s prizorom runo retuiranog kolonijalnog hotela, u kojemu je snimljen i jedan ameriki film o trgovcima orujem i pijunima koji su ljubili iste barske dame, saznali da se stric Melih u Marakeu oenio nekom

Turkinjom koju je ondje upoznao, da je mladenka sejida5, te da je jako lijepa. (Dosta poslije, nakon to su ve bile prohujale mnoge i mnoge godine, pa ak i doba kad je po zastavama koje su se vihorile s balkona na drugome katu toga hotela odgonetao kojim zemljama pripadaju, Galip je, bacivi jo jedan pogled na tu razglednicu i na trenutak razmislivi u stilu koji je Delal koristio u priama Razbojnici s Bejoglua, zakljuio da je jedna od soba toga hotela boje kolaa sa lagom zasigurno mjesto gdje je Ruja zaeta".) A razglednica iz Izmira, koja je stigla pola godine nakon te (nikada nisu povjerovali da ju je poslao stric jer su mislili da se nikada vie nee vratiti u Tursku), sadravala je svakojake glasine: da su se on i njegova nova ena pokrstili i prikljuili nekolicini misionara na putu u Keniju te tamo, u nekoj dolini gdje lavovi love troroge jelene, podignuli crkvu nekog reda kria i polumjeseca. Neki je radoznalac - poznavao je mladenkinu rodbinu iz Izmira - priao da je stric Melih postao milijuna bavei se mutnim poslovima u ratom zahvaenoj sjevernoj Africi (trgovinom orujem, podmiivanjem nekoga kralja itd.); da je, obogativi se, sa suprugom koja se ve naveliko bila proula ljepotom i ijim se prohtjevima nije mogao othrvati, naumio krenuti u Hollywood kako bi je uinio slavnom, te da je u arapsko-francuskim asopisima ve poeo objavljivati njezine fotografije, i tome slino. Meutim, na razglednici koja je tjednima etala s kata na kat nae obiteljske zgrade i mjestimice bila oguljena vrkom nokta kao zlatnik s kojega se hoe skinuti sumnja da je krivotvoren, stric je pisao da je zbog neizdrive enje za domovinom pao u postelju te da su se zbog toga odluili vratiti u Tursku. Pisao je da su sada dobro te da u duhu novoga i modernoga poimanja financija u Izmiru vodi poslove svojega tasta, trgovca smokvama i duhanom. Nedugo zatim od strica je stigla nova razglednica ispisana teko itljivim rukopisom, kao da je arapski. Na svakome katu nae obiteljske zgrade njezin je sadraj tumaen na drugi nain, moda i zbog dijela nasljedstva koje e obitelj uvui u tihi rat, no stric je Melih, kako je Galip poslije i sam proitao, ne pretjerano uvijenim rijeima javljao da se uskoro vraa u Istanbul i da je dobio ker, ali da jo nije odluio koje e joj ime dati. Galip je Rujino ime prvi put proitao na jednoj od razglednica koje je baka uguravala u okvir ogledala bifea u kojemu su stajali servisi za liker. Meu razglednicama s prizorima crkava, mostova, mora, svjetionika, brodova, damija, pustinja, piramida, hotela, parkova i ivotinja, koje su na velikome ogledalu izgledale kao drugi okvir i ljutile djeda, nalazile su se i Rujine fotografije iz najranijega i ranoga djetinjstva, snimljene u Izmiru. U to vrijeme Galipa nije zanimala ki njegova strica (ili, pomodno kazano, kuzina), koja je bila njegova vrnjakinja, nego netko drugi: strina Suzan koja je tuno gledala u fotografski aparat raskriljujui rukom crno-bijelu peinu napravljenu od mree protiv komaraca (u Galipu je izazivala jezu i raspirivala mu matu) i pokazivala Ruju koja je spavala u njoj. Tek kasnije, kad su te fotografije poele kruiti meu njima, shvatio je kako je ba njezina ljepota znala naas izazvati odsutnu utnju i mukih i enskih lanova nae velike porodice. Pa ipak, vie se razgovaralo o tome kada e se stric s Obitelji vratiti u Istanbul i na koji e se kat smjestiti. Jer kad mu je majka, koja se po drugi put udala za jednoga odvjetnika, umrla mlada od bolesti koju je svaki lijenik nazivao drugim imenom, Delal vie nije mogao ostati u pauinom prekrivenoj i neprikladnoj kui na Aksaraju, te se i na bakino navaljivanje vratio u nau obiteljsku zgradu i uselio se u stan u potkrovlju. Trudei se razotkriti lairane utakmice, izvjetavao je o nogometu za novine u kojima e kasnije, pod pseudonimom, objaviti prve kolumne; nadahnuto je opisivao misteriozne i umjetniki izvedene zloine nasilnika iz barova, nonih klubova i javnih kua u sporednim ulicama Bejoglua; izraivao je krialjke u kojima je broj crnih kvadratia uvijek nadmaivao broj bijelih; po potrebi, pisao je nastavke
5 Netko tko je podrijetlom iz Obitelji poslanika Muhameda.

KIKA

maratonskoga feljtona kad bi majstora oborilo s nogu vino pomijeano s opijatima; s vremena na vrijeme pisao je i rubrike Kakav rukopis-takva narav, Tuma snova, Vae lice zrcali Vau osobnost, Dnevni horoskop (u njemu je poeo odailjati skrivene pozdrave roacima i poznanicima, a neki vele i poruke svojim ljubavnicama) i Vjerovali ili ne, a pisao je i kritike za amerike filmove koje je u slobodno vrijeme besplatno gledao u kinima. Govorilo se da e se, nastavi li sam ivjeti u potkrovlju, moi ak i oeniti zahvaljujui marljivosti i novcu koji je zaraivao kao novinar. Kad je Galip - dogodilo se to dosta kasnije - jednoga jutra zamijetio da su pohabane kamene ploe du tramvajske pruge nestale pod nepotrebnim slojem asfalta, pomislio je kako je ono to djed naziva nesreom moda povezano s neobinom stijenjenou koja se osjeala u obiteljskoj zgradi, s nedostatkom prostora ili pak s neim slinim, neodreenim i uznemirujuim. Jedne se veeri stric Melih sa enom, kerkom, torbama i sanducima vratio u Istanbul kao da se ljuti zbog toga to njegove razglednice nisu uzimali za ozbiljno, banuo u obiteljsku zgradu i, dakako, uselio se u Delalovo potkrovlje. Kad je tog proljetnog jutra prespavao poetak nastave, Galip je ba sanjao kako kasni u kolu. S jednom lijepom, plavokosom djevojicom - nikako se nije mogao sjetiti tko je ona - sjedio je u gradskome autobusu koji se udaljavao od kole u kojoj su trebali itati posljednje stranice poetnice. Kad se probudio, shvatio je da ne kasni samo on, nego da i otac kasni na posao. On i majka dorukovali su za stolom prekrivenim plavo-bijelim stolnjakom nalik na ahovsku plou, koji je ve sat vremena bio obasjan jutarnjim suncem, i razgovarali o pridolicama u potkrovlju kao da razgovaraju o mievima koji su izvirivali iz svakoga kutka obiteljske zgrade ili o vampirima i dinima6 slukinje Esme. Osim to nije htio razmiljati o tome zato kasni u kolu i srami li se otii na nastavu zato to kasni, Galip se nije elio zamarati ni time tko su ljudi u potkrovlju. Popeo se na bakin i djedov kat gdje se ponavljala ista stvar: brijui djeda koji se nije inio pretjerano sretnim, brico se raspitivao za pristiglu rodbinu. Razglednice s ogledala bile su razbacane, naokolo su leale strane i neobine stvari, a u zraku se osjeao nov miris koji e Galip kasnije silno voljeti. Najednom je osjetio klonulost, strah i enju. Kako zapravo izgledaju te rukom napola obojene zemlje s razglednica? Kakva je lijepa strina s fotografija? Poelio je smjesta odrasti i postati mukarac. Baka se obradovala kad je kazao da se hoe iati, no brico je, kao i veina brbljavaca, bio nerazuman: nije ga htio iati u djedovoj fotelji nego ga je posadio na stoliku koju su postavili na stol za objedovanje. Usto, plavo-bijeli prekriva koji je skinuo s djeda i zavezao oko Galipa bio je prevelik, i ne samo da ga je davio, nego mu je i padao do ispod koljena poput suknje. Mnogo godina poslije, po Galipovu raunu 19 godina, 19 mjeseci i 19 dana nakon njihova prvog susreta, mnogo godina i nakon to su se vjenali, kad god bi rano ujutro ugledao pokraj sebe Ruju kako spava glave uronjene u jastuk, Galip bi osjetio kako ga na isti nain uznemiruju plava boja na njezinu poplunu i ista takva na prekrivau koji je brico skinuo s djeda i obavio oko njega, no o tome joj nije rekao ni rijei, moda i stoga to je znao da nee promijeniti navlaku za poplun samo zbog tako neuvjerljiva razloga. Paljivim i vrlo laganim pokretima Galip je ustao iz postelje mislei kako su jutarnje novine ve gurnute pod vrata, no noge ga ne odnesoe u tome smjeru, nego u kupaonicu pa onda u kuhinju. ajnik nije bio u kuhinji, a u dnevnoj je sobi naao samo posudu za grijanje vode. Sudei po tome to je mjedena pepeljara bila vrhom puna opuaka, Ruja je vjerojatno do jutra itala novi krimi. Ili pak nije itala. ajnik je naao u kupaonici. Kako je tlak u cijevima bio jako slab, vodu su grijali u jedinome ajniku koji su imali, a ne u onome stranom aparatu koji zovu bojlerom. Kao to su to svojedobno inili i baka i djed i otac i
6 Demon.

majka, i oni su katkad, pomireni i posluni, no ipak nestrpljivi, grijali vodu prije nego to bi poeli voditi ljubav. U jednoj od svaa koje su poinjale rijeima ostavi se tog puenja! djed je baku proglasio nezahvalnom, a ona mu je uzvratila kako ni jedno jedino jutro nije ustala iz kreveta poslije njega. Vasif je to samo promatrao, a Galip sluao i domiljao se to baka time eli rei. Mnogo poslije, Delal je i o tome poneto napisao, ali ne u smislu na koji je baka ciljala. Ne samo navika da se ustaje prije svanua i za mrkloga mraka, pisao je Delal, nego i obiaj da ena ustane prije mukarca, tipini su za seljake. Proitavi zakljuak u kojemu je Delal bez mnogo preinaka prepriavao itateljima bakine i djedove navike pri jutarnjem buenju (pepeljare na poplunu, proteze u istoj ai sa zubnim etkicama, izvjebani pogledi na osmrtnice u jutarnjim novinama), baka je zakljuila: Znai, seljaci smo! Morali bismo mu za doruak davati varivo od lee, pa da vidi to znai biti seljak, uzvratio je djed. Dok je prao alice za kavu, traio iste vilice, noeve i tanjure te iz hladnjaka koji je mirisao po pastrmi vadio bijeli sir i masline nalik plastinima, i dok se brijao koristei toplu vodu iz ajnika, pomiljao je da namjernim lupkanjem probudi Ruju, no ipak to nije uinio. Dok je za stolom pio kratko odleali aj, jeo pljesniv kruh s maslinama zainjenim majinom duicom i itao pospane rijei u novinama koje su mirisale rta tiskarsku boju - uzeo ih je ispod vrata i rairio pokraj tanjura - razmiljao je o drugim stvarima: o tome da bi naveer mogli otii Delalu, ili u kino Konak. Bacio je pogled na Delalovu kolumnu i odluio je proitati uveer kad se vrati iz kina; no kako nije mogao odvojiti pogled od teksta, ipak je proitao jednu reenicu, ustao od stola ostavivi raskriljene novine, odjenuo kaput i poao van, pa se onda vratio. S rukama u depovima punima cigareta, sitnia i iskoritenih karata neko je vrijeme, zadubljeno i s potovanjem, nijemo promatrao svoju enu. Onda se okrenuo i izaao iz kue lagano povukavi ulazna vrata za sobom. Tek oprane stube vonjale su po vlanoj praini i prljavtini. Zrak je vani bio hladan, prljav i crn od dima ugljena i mazuta koji se izvijao iz dimnjaka na Niantau. Otpuhujui oblaie pare u hladni zrak, Galip se provukao izmeu posvud razbacanih gomila smea i stao u dugi red za dolmu. Neki starac s uzdignutim ovratnikom jakne koju je nosio umjesto kaputa dvojio je pokraj ulinoga prodavaa na suprotnom ploniku koju bi pogaicu uzeo - mesnu ili sa sirom. Galip je najednom izjurio iz reda za dolmu, zamaknuo za ugao, tutnuo novac prodavau novina koji je u jednome ulazu imao improvizirani pult, presavio kupljeni Milijet i stavio ga pod pazuh. Svojedobno je uo kako Delal posprdno oponaa jednu vremenu itateljicu svojih kolumna: Ah, gospodine Delale, toliko volimo i tako nestrpljivo iekujemo vae kolumne da ponekad ja i Muharem kupimo dva Milijeta dnevno! Na to bi Galip, Ruja i Delal prasnuli u smijeh. Dosta kasnije, nakon to ga je prilino smoila prljava kia koja je zapadala krupnim kapima, Galip se nekako ugurao u dolmu. Shvativi da nitko u tom vozilu koje je zaudaralo na mokru odjeu i duhanski dim ne kani zapoinjati razgovor s njim, kao pravi ovisnik toliko je ispresavijao novine da je pred sobom imao samo kolumnu s druge stranice, a onda se, bacivi odsutan pogled kroz prozor, dao na itanje.

Drugo poglavlje KAD SE POVUKU VODE BOSPORA

Nita nije tako zaudno kao ivot. Izuzev pisanja. Ibn Zerhani

Jeste li primijetili da su se vode Bospora poele povlaiti? Ne mislim da jeste. Tko to od nas ita ita i zna o dananjem svijetu, u kojemu jedni druge ubijamo s uitkom i uzbuenjem djece koja idu na blagdansku priredbu? ak i tekstove omiljenih kolumnista itamo povrno dok se laktovima probijamo kroz guvu na pristanitu, sudaramo jedni s drugima u autobusima ili sjedimo u dolmuima u kojima slova pleu kao pomamljena. Ja sam ovu vijest proitao u jednome francuskom asopisu za geologiju: Crno se more zagrijava, a Sredozemno hladi. Morska voda otjee u goleme pilje ispod morskoga bazena koji se zbog toga poinje iriti, a posljedica tih tektonskih pomicanja jest postupno dizanje morskoga dna Gibraltara, Dardanela i Bospora. Jedan od posljednjih ribara s kojima sam razgovarao na bosporskoj obali rekao mi je da se njegova brodica nasukala tono na mjestu gdje je neko bacao sidro na lancu ne kraem od minareta i upitao me: Zanima li to imalo naega premijera? Ne znam zanima li ga. Ali znam to e u bliskoj budunosti biti posljedice toga procesa koji se, kako kau, postupno ubrzava. Posve je izvjesno da e se rajsko mjesto zvano Bospor vrlo brzo preobraziti u crnu barutinu, a crnim blatom prekriveni kosturi galija svjetlucat e u njoj kao sablasti koje pokazuju svoje bljetave zube. Nije teko pretpostaviti da e ta barutina pred kraj vruega ljeta mjestimice presuiti i pretvoriti se u blato, kao to to biva s koritom plitke rjeice koja vodom opskrbljuje omanji grad, pa ak i to da e se na strmim obalama zazelenjeti trava i stabljike kamilice jer e ih napajati otpadne vode koje e, huei kao slap, pritjecati iz tisua irokih kanalizacijskih cijevi. U toj dubokoj i divljoj uvali, u kojoj e se Djevojaka kula vinuti u nebo kao zastraujua i stvarna utvrda na vrhu brda, poet e neki novi ivot. Govorim o novim etvrtima koje e, pod budnim okom uurbanih opinskih inovnika s kaznenim prijavama u rukama, poeti nicati u blatu uvale koju su neko zvali Bosporom. Govorim o sirotinjskim kuercima, sklepanim duaniima, barovima, nonim klubovima i drugim mjestima za zabavu, o lunaparkovima s vrtuljcima, kockarnicama, damijama, dervikim tekijama i gnijezdima marksistikih frakcija, o fuerskim ateljeima za izradu plastinih predmeta i malim radionicama za proizvodnju najlonskih arapa... U tome apokaliptinom kaosu vidjet e se nagnute olupine brodova Sretne kompanije koji su neko prometovali Bosporom te polja metalnih epova s boca osvjeavajuih napitaka i jata meduza. Izmeu amerikoga prekooceanskog broda koji e se nasukati onoga dana kad se voda naglo povue i jonskih stupova pokrivenih algama leat e kosturi Kelta i Likijaca koji

KIKA

se, razjapljenih eljusti, mole nepoznatim pretpovijesnim bogovima. Mogu zamisliti i to kako e dotrajali rumunjski tanker, vitla zabodena u blato, napajati energijom antike pei i svjetiljke te civilizacije koja e se raati izmeu bizantskih riznica pokrivenih dagnjama, srebrnih i limenih vilica i noeva, tisuu godina starih baava vina, boca od osvjeavajuih napitaka i skeleta galija iljatih kljunova. Pa ipak, ako na neto moramo biti pripravni, to su posve nove zaraze; izbit e u toj prokletoj udolini koju e napajati tamnozeleni slapovi otpadnih voda, pojaviti se s pretpovijesnim otrovnim plinovima koji kuljaju iz zemlje, u isuenim movarama, meu truplima dupina, iveraka i sabljarki i horda takora koji e otkriti novi raj. Znam i opominjem vas: toga e dana dolinu pretvoriti u karantenu ograenu bodljikavom icom, a sve nas duboko e potresti tragedije koje e se u njoj poeti dogaati. S balkona, s kojih smo neko promatrali srebrni odbljesak mjeseine na svilenkastim vodama Bospora, gledat emo svjetlucanje plavkastog dima koji e se izdizati s mjesta gdje e na brzinu spaljivati mrtve jer ih nee stizati pokapati. Na obalama Bospora, gdje smo neko sjedili za kavanskim stolovima, pili rakiju i udisali omamljujuu svjeinu judina drveta i orlovih noktiju, guit e nas kiselkasto-pljesnivi smrad raspadnutih leeva. Na molovima gdje su ribari neko vezivali brodice nee se uti huka bosporskih struja i umirujui proljetni poj ptica, nego dovikivanja protivnika koji e, strepei za goli ivot, posegnuti za svim moguim orujem baenim u more tijekom tisuu godina straha od pretresa i premetaina: za svakojakim maevima i sabljama, bodeima, zahralim maetama, pitoljima i kremenjaama. Carigraani koji su neko ivjeli u naseljima na morskoj obali nee vie irom otvarati prozore autobusa kako bi, dok se uveer premoreni vraaju kui, udahnuli miris morskih alga; naprotiv, u okvire prozora gradskih autobusa, kroz koje e se nazirati plameni jezici u jezovitoj tami uvale, nagurat e novine i komade tkanine kako unutra ne bi prodirao smrad trulih leeva i mulja. Iz kavana, u kojima smo neko viali prodavae balona i lisnate halve, vie neemo gledati mornarike parade, nego krvavo crveni bljesak mina koje e radoznala djeca dirati i potom s njima odletjeti u zrak. Ljudi koji se danas prehranjuju skupljajui bizantske bakrenjake i prazne limenke koje olujno more izbaci poslije juine, prehranjivat e se prodajui predmete koje su nabujali bosporski brzaci neko davno odnosili iz priobalnih drvenih kua u morske dubine: mlinove za kavu, satove s kukavicom ije e mehanike ptice obrasti mahovinom, i crne glasovire prekrivene oklopom od dagnja. Eto, i ja u se jednoga takvog dana u pono provui kroz bodljikavu icu i stupiti u taj novi pakao da u njemu naem jedan crni cadillac. Crnim cadillacom neko se razmetao jedan razbojnik s Bejoglua (ne osuujem se rei gangster), vlasnik jedne rupage na ijem su ulazu visjele dvije slike Istanbula kojima sam se divio. Njegove pustolovine pratio sam prije trideset godina, dok sam jo bio neiskusni dopisnik. Isti takav automobil imali su Dagdelen, koji se obogatio na eljeznici, i duhanski kralj Maruf. Mi novinari uinili smo besmrtnim svojega razbojnika izvjetavajui jedan cijeli tjedan o posljednjim satima njegova ivota. A kad ga je jedne noi policija satjerala u kripac, on je sa svojom ljubavnicom u mjestu Akinti Burun sletio cadillacom u mrane vode Bospora. Neki vele da je bio drogiran, neki pak da je to namjerno uinio, poput odmetnika koji se na konju u galopu strmoglavi u provaliju. Ja ve sada mogu rei gdje se nalazi njegov cadillac za kojim su ronioci danima tragali noeni morskom strujom na dnu zaljeva, a koji su i novine i itatelji ubrzo potom zaboravili. Leat e ondje, u dubinama nove doline koju su neko zvali Bosporom, podno blatnjavog bezdana obiljeena sedam stoljea starim rasparenim cipelama i izmama u kojima su se nastanili rakovi, devinim kostima i bocama s pismima nepoznatim ljubavima, na mjestu iza padina pokrivenih umama spuvi i dagnja u kojima svjetlucaju dragulji, naunice,

metalni epovi za boce i zlatne narukvice, nedaleko od laboratorija za proizvodnju heroina sklepanoga na brzu ruku u olupini jednoga trulog tegljaa, malo podalje od pjeanika s ostrigama i priljepcima, u koji su ilegalni proizvoai suduka izlijevali kante krvi zaklanih konja i magaraca. Tragajui za autom, spustit u se u tu mranu tiinu koja zaudara na leeve i osluhnuti trube automobila na asfaltnoj cesti koju smo neko zvali priobalnom, a koja e vie nalikovati na planinski put. Tu u nabasati na kosture dvorskih urotnika, jo uvijek skvrene u vreama u kojima su se uguili, te na ostatke pravoslavnih sveenika s krievima i skiptarima u rukama i s kuglama na glenjevima. Kad ugledam plavkasti dim koji se izdie iz dimnjaka (neko periskopa) engleske podmornice koja je, namjeravajui torpedirati brod Guldemal (s pristanita Tophane prevozio je vojnike na Dardanele), potonula zbog toga to joj se vitlo zapetljalo u ribarsku mreu, a ona pramcem udarila u stijene obrasle algama, znat u da su uklonjeni kosturi engleskih mornara ije su eljusti zbog nedostatka zraka bile irom razjapljene, te da nai zemljaci, posve priviknuti na novi dom sagraen na dokovima Liverpoola, sjede u kapetanovoj fotelji presvuenoj barunom i iz kineskoga porculana piju popodnevni aj. Malo dalje, u tami, leat e zahralo sidro oklopnjae Kaisera Wilhelma, a namignut e mi sedefom prekriven televizijski ekran. Vidjet u ostatke jedne poharane enovske riznice, muar s cijevi zaepljenom blatom, dagnjama prekrivene slike i idole nekih iezlih drava i naroda te razbijene arulje mesinganoga lustera okrenutog naglavake. Sputajui se lagano sve nie i nie i napredujui preko blata i stijena, ugledat u kosture galiota kako strpljivo sjede lancima prikovani za vesla i gledaju zvijezde. Vidjet u jednu ogrlicu na stablima algi. Moda se neu obazirati na naoale i kiobrane, ali u s pomnjom i strahom na trenutak baciti pogled na velianstvene kosture konja koji e i tada prkosno stajati na nogama te na kriarske oklopnike koji e pod orujem i u punoj opravi sjediti na njima. U tom u trenutku, uasnut, shvatiti da kosturi kriara, iji e simboli i oruje biti pokriveni dagnjama, zapravo uvaju crni cadillac koji lei tik pokraj njih. Crnome cadillacu, koji e povremeno jedva zamjetno osvijetliti fosforna svjetlost iz nepoznata izvora, pribliit u se sa zebnjom i posve laganim koracima, kao da od kriarskih uvara traim doputenje za to. Pokuat u nasilu otvoriti vrata poteui ruicu na njima, ali mi vozilo prekriveno dagnjama i morskim jeevima nee dopustiti da uem; ni njegovi vrsto zatvoreni zelenkasti prozori nee se dati pomaknuti ni za dlaku. Tada u iz depa izvaditi kemijsku olovku i vrhom s jednoga od stakala lagano ostrugati sloj algi boje pistacija. Kad u toj zastraujuoj i zaaranoj pononoj tami kresnem ibicu, blistavi volan, kromirani mjera, kazaljke i satovi bljesnut e kao i oklopi na kriarima. U metalnome odbljesku ugledat u kosture razbojnika i njegove voljene kako se na prednjim sjedalima ljube i grle. Vidjet u njihove isprepletene ruke i njezine narukvice i prstenje na njenom zapeu i prstima, i to da su ne samo eljustima ve i sraslim lubanjama spojeni u besmrtni poljubac. A kada, ne palei drugo drvce ibice, poem natrag prema svjetlima grada, pomislit u kako je upravo to najsretniji nain da se u pogibelji doeka smrt, i poeti dozivati ljubljenu: Duo, ljepoto i tugo moja, nastupila su nesretna vremena, doi mi gdje god da si - u zadimljenu uredu, u kui koja mirie na oprano rublje, u kuhinji koja vonja na isjeckani luk, u neurednoj plavoj spavaoj sobi, gdje god bila, doi mi, vrijeme je! Kucnuo je as da zagrlimo jedno drugo najjae to se moe i da u tiini polumrane sobe iza navuenih zavjesa ekamo smrt.

Tree poglavlje POZDRAVI RUJU!

Djed je takvu druinu nazivao porodicom. Rilke

Onoga jutra kad e ga napustiti ena, Galip je, drei pod pazuhom novine koje je netom bio proitao i penjui se uza stube koje vode prema njegovu uredu na strmini Babiali, mislio na zelenu kemijsku olovku koja mu je prije mnogo godina, na jednom od onih izleta brodicom u vrijeme kad su Ruja i on imali zaunjake, ispala iz ruke i potonula u bosporske dubine. Uveer istoga dana, dok je pomno analizirao pismo koje mu je Ruja ostavila naputajui ga, prisjetit e se da zelena olovka kojom je pismo bilo napisano po svemu odgovara onoj koja mu je davno ispala u vodu. Tu kemijsku olovku Galipu je prije dvadeset etiri godine posudio Delal na jedan tjedan, zamijetivi da mu se jako dopala. A kad je saznao da je izgubljena, Delal je pitao gdje se u tom trenutku nalazila barka, a onda rekao: Ne smatram je izgubljenom. Znamo gdje je potonula. Galipa je zaprepastila pomisao da bi Delal mogao uza se imati jo jednu takvu olovku kojom bi na Dan kataklizme (u uredu je jo jednom proitao pojedinosti o njoj) s prozora cadillaca sastrugao mahovinu boje pistacije. Jer, podudarnost mnogih pojedinosti iz minulih desetljea i stoljea (primjerice, da u onoj blatnjavoj bosporskoj dolini iji je nastanak Delal prorekao zajedno lee bizantski novii s prikazom Olimpa i metalni zatvarai boca osvjeavajuega pia Olimpos) bio je postupak kojim se rado koristio u svim svojim kolumnama. Dakako, ako Galipa ne vara sjeanje, Delal je za jednoga od njihovih posljednjih susreta jedne veeri rekao: Kad vrt sjeanja pone sahnuti, tad ovjek strepi nad posljednjim stablima i ruama koje ima. Zalijevam ih i njegujem od jutra do mraka da mi se ne osue: prisjeam se, prisjeam se da ne zaboravim! Godinu dana poslije strieva odlaska u Pariz i Vasifova povratka s akvarijem na krilu, Galip je od Delala uo da su njegov otac i djed otili u striev ured na Babialiju, natovarili na jedna zaprena kola njegove stvari i spise, prevezli ih na Nianta i smjestili u stan u potkrovlju. Mnogo godina nakon to se iz Magreba vratio stric Melih s novom, lijepom enom i Rujom, i nakon to mu nisu dopustili ni da zaviri u slastiarnicu i ljekarnu iz straha da obiteljski posao ne dovede do bankrota, kao to je bankrotirao i u Izmiru u poslu sa suhim smokvama u koji je neko uao sa svojim tastom, stric je Melih odluio ponovno otvoriti odvjetniku pisarnicu pa je, da bi ostavio dojam na klijente, te stvari dopremio u novi ured. Mnogo godina poslije Delal je jedne noi, prisjeajui se toga dogaaja s podsmijehom i bijesom, ispriao Galipu i Ruji kako je isti namjetaj prije dvadeset dvije godine u potkrovlje

KIKA

nosio isti nosa specijaliziran za prenoenje osjetljivih stvari poput hladnjaka i glasovira, samo to je u meuvremenu bio oelavio. I tako, dvadeset i jednu godinu poslije, nakon to je Vasif istome nosau donio au vode pozorno ga odmjeravajui, stric Melih odluio je odvjetniki ured ostaviti Galipu, koji mu u to vrijeme nije bio zet nego samo neak. Po miljenju Galipova oca, stric se na to odluio zbog toga to se prepirao jedino sa svojim klijentima, a ne i s njihovim protivnicima. Galipova je majka smatrala da je stric bio ostario i podjetinjio, te da je zakone, sudske zapisnike i pravne knjige poeo brkati s jelovnicima i voznim redom brodova na Bospora, a Ruja je drala da je njezin dragi otac donio takvu odluku zato to je slutio to e se dogoditi izmeu nje i njegova neaka Galipa. S uredom je Galipu u ruke dopao i stari inventar: gologlavi portreti nekih zapadnih pravnika ija su imena, jednako kao i razlog njihove slave, davno bila zaboravljena; fotografije profesora pravnoga fakulteta od prije pedeset godina (svi su na glavama imali fesove); predmeti sudskih parnica iji su sudionici - i tuitelji, i tueni, i suci - odavno bili mrtvi; pisai stol za kojim je Delal neko vrijeme naveer radio i na kojemu je njegova majka ujutro precrtavala krojeve za haljine; usto, na rubu stola i jedan veliki crni telefon koji je vie nalikovao na kakvu teku, nezgrapnu i zlosretnu ratnu napravu negoli na sredstvo za komunikaciju. Zvonjava toga telefona, koji se s vremena na vrijeme znao oglasiti i sam od sebe, ovjeka bi vie uplaila nego to bi mu dojavila da ga netko treba. Slualica boje katrana bila je teka kao omanji uteg; kad bi se na njemu birao broj, oglaavao bi se kao stare rampe za prolaz putnika na pristanitu Karakoj-Kadikoj, a ponekad bi uspostavljao vezu ne s brojem koji ste traili, nego s onim koji bi on sam birao. Galip se iznenadio kad se Ruja javila im je okrenuo kuni broj. Jesi li budna? Bilo mu je drago to Ruja vie nije u zatvorenome vrtu svojih sjeanja, nego u dobro poznatome svijetu. Zamiljao je stoli na kojemu stoji telefon, nepospremljenu sobu i Rujino dranje u tome trenutku. Jesi li proitala novine koje sam ti ostavio na stolu? Delal je napisao neto zanimljivo. Nisam, odgovori Ruja. Koliko je sati? Kasno si legla, zar ne? upita Galip. Sam si spremio doruak? uzvratila je Ruja. Nisam te imao srca probuditi. to si sanjala? Noas kasno vidjela sam u hodniku jednoga ohara, ree Ruja izvjebanim glasom spikera koji na radiju priopava mjesto gdje je u Crnome moru viena plutajua mina, no ipak doda usplahireno: Izmeu kuhinjskih vrata i radijatora u hodniku... U dva sata... Neto veliko... Poslije toga nastupila je tiina. Da uzmem taksi i smjesta doem? upita Galip. Grozno je biti u kui kad su zavjese navuene, ree Ruja. A da veeras odemo u kino? U Konak. Na povratku moemo svratiti k Delalu. Pospana sam* odgovori Ruja zijevajui. Onda spavaj! ree Galip, zatim oboje zautjee. Prije nego to je spustio slualicu, Galip je izdaleka jo jednom uo Ruju kako zijeva. Sljedeih dana, tijekom kojih se mnogo, mnogo puta uvijek iznova morao prisjetiti toga telefonskog razgovora, Galip se poeo propitivati ne samo je li Ruja jo jednom zijevnula, nego i koliko je onoga o emu su razgovarali doista uo. Budui da su se Rujine rijei u njegovu pamenju, neprestano mijenjale i da je dvojio to je tono rekla, Galip je povjerovao da osoba s kojom je razgovarao nije bila Ruja, nego netko drugi, utvarajui tako da ga je netko prevario. Neki drugi put pomislio bi kako je uo sve to je Ruja rekla, no da je on, a ne ona, pred kraj razgovora postao netko drugi. S tom novom osobnou Galip je rekonstruirao sve to je, po njegovu miljenju, pogreno uo ili zapamtio. Jer upravo e tih dana, kad mu se njegov vlastiti glas inio tuim, jako dobro shvatiti kako se dva sugovornika na istoj telefonskoj liniji tijekom razgovora mogu preobraziti u posve druge osobe. U poetku je naivno mislio kako je za sve kriv stari telefon, budui da je tu nezgrapnu napravu koristio po

cijeli dan. Poslije razgovora s Rujom Galipa je najprije traio podstanar koji je zbog spora s kuevlasnicom dospio na sud. Potom je uslijedio pogrean poziv. Dok se Iskender nije javio, pogrean broj ga je traio jo dva puta. Usto i netko tko je znao da je roak gospodina Delala, pa je traio Delalov telefonski broj. Tek poslije jednog trgovca eljezom koji je pitao zbog ega sucu treba dati mito prije nego to donese presudu, nazvao je Iskender. I on je htio stupiti u kontakt s Delalom. Budui da je bio Galipov prijatelj iz gimnazijskih dana, te da se njih dvojica od tada uope nisu vidjela, Iskender je ukratko ispriao to mu se zbilo u proteklih petnaest godina, estitao mu na braku s Rujom i, kao i mnogi drugi, dodao kako je zapravo znao da e se to dogoditi*. Rekao je da je producent u jednoj reklamnoj tvrtki te da Delala eli upoznati s ljudima iz BBC-ja koji snimaju emisiju o Turskoj. ele pred kamerama imati novinara koji, poput Delala, ve trideset godina pie o stanju u Turskoj! Iskender je nepotrebno i preopirno objanjavao kako se televizijska ekipa susrela s politiarima, poslovnim ljudima i sindikalnim elnicima, ali da se neizostavno ele susresti s Delalom jer ga smatraju najzanimljivijim. Ne brini se, smjesta u ga nai, rekao je Galip obradovavi se to mu se ukazala prilika nazvati Delala. Ve su dva dana kako me kolege iz redakcije pokuavaju skinuti s vrata, rekao je Iskender. 'Zbog toga sam te nazvao. Delal ve dva dana ne svraa onamo. Sigurno se neto kuha. Dogaalo se i prije da Delal na etiri-pet dana svima zataji adresu i telefonski broj te da se zatvori u jedan od svojih tajnih stanova u Istanbulu, no Galip nije ni pomislio da ga ne bi mogao nai. Ne brini se! ponovio je jo jednom, odmah u ti ga nai! Pa ipak, ni do veeri ga nije naao. Nazivao ga je cijeli dan, a pri svakome je pokuaju da ga dobije kod kue ili u redakciji Milijeta zamiljao kako e, kad se Delal javi, promijeniti glas i s njim razgovarati kao netko drugi. (Onih veeri kad bi sve troje - Ruja, Delal i Galip sjedili i u stilu glumaca iz radio-drama oponaali neke itatelje i oboavatelje, Galip bi izmijenjenim glasom rekao: Dragi moj, dakako da sam razumio skrivenu poruku vae dananje kolumne!) No kad god bi nazvao novine, ista bi mu tajnica dala isti odgovor: Gospodin Delal jo nije doao. Muei se cijeli dan s telefoniranjem, Galipu se samo jednom pruila prigoda da izmijenjenim glasom zbuni sugovornika. Bilo je ve kasno predveerje kad ga je na veeru pozvala teta Hale, koju je nazvao mislei da zna gdje je Delal. Kad je teta rekla kako e na veeru doi i Galip i Ruja, Galip je shvatio da ga ni taj put nije prepoznala po glasu, da ga je zamijenila s Delalom. Pa to onda? rekla je teta shvativi zabunu, svi ste vi ionako moja nevjerna djeca, svi ste mi isti! I tebe sam htjela nazvati. Izgrdivi Galipa zbog toga to je nije dugo nazvao, i to glasom kojim je ruila svoga crnog maka Komura kad bi otrim kandama grebao fotelje, rekla mu je da usput svrati do Aladinova duana i kupi hranu za Vasifove zlatne ribice, jer da jedu samo hranu iz Europe, a Aladin je uva samo za poznanike. Jeste li proitali dananju kolumnu? upitao je Galip. iju? uzvratila je teta prkosnim glasom koji joj je ve bio preao u naviku. Jel Aladinovu? Ne, nisam. Milijet kupujemo samo radi tetkovih krialjki i da bi Vasif imao to rezati karama i zabavljati se. A ne radi toga da itam Delalove kolumne i alostim se kad vidim na to mi je sin spao. Onda vi nazovite Ruju i pozovite je na veeru rekao je Galip, ja neu imati vremena. Nemoj zaboraviti! rekla je teta Hale podsjeajui ga na obvezu i vrijeme veere. Onda je nabrojila uvijek iste uzvanike tih obiteljskih okupljanja, kao da nabraja uvijek ista jela s jelovnika, i to glasom spikera s radija koji, da bi zagrijao sluatelje za utakmicu, poinje

KIKA

razgovijetno nabrajati zvijezde danima eljno oekivanoga nogometnog susreta: tvoja majka, strina Suzan, stric Melih, Delal, ako doe, i dakako, tvoj otac, Vasif s Komurom i tvoja teta Hale. No nije prasnula u promukao smijeh kako bi stavila toku na pobrojanu momad. Tebi u napraviti puf-burek*, rekla je i spustila slualicu. Odsutno zurei u telefon koji je poeo zvoniti im je spustio slualicu, Galip se prisjetio tetinih planova o udaji koji su se u zadnji tren izjalovili, no iz nekoga se razloga nije mogao sjetiti udnog imena nesuenog tetka, koje je samo trenutak prije imao u glavi. Da mu se mozak ne ulijeni, odluio je ne podii slualicu dok se ne sjeti imena koje mu je bilo na vrh jezika. Telefon je zazvonio sedam puta i prestao. Kad se malo poslije opet oglasio, Galip je mislio na davni posjet nesuenoga tetka udnog imena, njegova strica i starijeg brata koji su, godinu dana prije nego to su Rujini stigli u Istanbul, doli da je isprose. Telefon je opet utihnuo. A kad je jo jednom zazvonio, bilo se ve prilino smrailo; stvari u uredu nazirale su se samo u obrisima. Galip se nije sjetio imena, ali je s nelagodom mislio na udne cipele toga ovjeka. Na licu je imao orijentalni ir**. Jesu li oni Arapi? pitao je djed. Hale, eli li se stvarno udati za tog Arapina? Gdje ste se upoznali? Posve sluajno! Uveer oko sedam, dok je na izlasku iz opustjele zgrade pri svjetlosti ulinih svjetiljaka prelistavao dosje jednoga klijenta koji je elio promijeniti ime, Galip je sluajno naletio na to neobino ime. Idui prema dolmuu na Niantau, razmiljao je o tome kako je svijet toliko velik da ne moe stati ni u jedno pamenje, a sat kasnije, koraajui prema stanu na Niantau, o tome kako ovjek o biti stvari prosuuje na temelju sluajnosti. Zgrada u ijemu su jednom stanu stanovali teta Hale, Vasif i gospoa Esma, a u drugome stric Melih i strina Suzan (prije i Ruja), nalazila se u jednoj zabaenoj ulici na Niantau. Budui da je od policijske postaje na uglu, Aladinova duana i glavne prometnice bila udarena samo tri ulice i pet minuta hoda, moda je neki drugi ljudi ne bi smatrali zabaenom; pa ipak, za stanare stanova smjetenih jedan iznad drugoga, koje gotovo da nije zanimala preobrazba blatnjave njive i povrtnjaka s izvorom u kaldrmu, a potom i poploenu ulicu, pa ni preobrazba mnogo zanimljivijih ulica, ta ulica nikako nije mogla biti _____________________________________
Vrsta bureka nadjevena sirom i mesom; pri se u tavi na ulja. ** Leishmania tropica (lajmanijaza).

centar Niantaa. Prije preseljenja onamo jasno su nasluivali da e stanove u glavnoj ulici ehrikalp morati prodavati jedan za drugim (u njihovim glavama ta je ulica uspostavljala simetriju njihovih ne samo zemljopisnih, nego i duhovnih svjetova), da e morati napustiti zgradu koja je - kako je govorila teta Hale - dominirala cijelim Niantaem, i prijei u oronule unajmljene stanove. Stoga su poslije useljenja u tronu zgradu na nesretnome i zabaenom kraju zemljopisne simetrije u njihovim glavama, od prvoga dana koristili naziv zabaena ulica, moda i zato da ne bi propustili neto to se nikako nije smjelo propustiti: priliku da okrive jedni druge, preuveliavajui nesreu koja ih je zadesila. Nakon to se tri godine prije nego to e umrijeti preselio iz obiteljske zgrabe na ehrikalpu u stan u zabaenoj ulici, te u svome novom domu sjeo u fotelju s jednom kraom nogom, koja je u odnosu na ulini prozor zauzimala nov poloaj, ali u odnosu na teku komodu na kojoj je stajao radio onaj isti kut koji je imala i u starome stanu, djed Mehmet

Sabit Bej je, zacijelo malo nadahnut i mravim konjem koji je toga dana dovukao kola natovarena naim stvarima, rekao: Pa lijepo, s konja na magarca! Neka je sa sreom! Potom je ukljuio radio na kojemu je ve stajao vezeni tableti i na njemu figurica usnuloga psa. Bilo je to prije osamnaest godina. Ali istoga dana u osam naveer, kad je Galip ugledao svjetla zgrade, sve su trgovine bile zatvorene osim cvjearnice, Aladinova duana i trgovine suenim voem i sjemenkama, a zrakom koji je zaudarao na automobilske plinove, au iz toplana, sumpor, lignit i prainu, prolijetale su pahuljice mokroga snijega. Kad je Galip, dakle, ugledao stara svjetla zgrade, uinilo mu se, kao i uvijek do tada, da sjeanja na tu zgradu i njezine katove ne traju samo osamnaest godina. Za taj osjeaj nisu bili vani irina ulice, ime na zgradi (nitko ga nije rado izgovarao zbog previe O i U u njemu) i mjesto gdje se nalazila, nego dojam kao da u njoj, jedni iznad drugih, stanuju jo od davne, bezvremene prolosti. Penjui se stubama koje su uvijek jednako zaudarale (formulu tog zadaha objelodanio je Delal u kolumni koja je izazvala bijes: memla starih hodnika, zadah vlanoga kamena i plijesni, miris pregrijana ulja i prena luka), Galip je u glavi brzo prelistao male scene i prizore koje e trenutak kasnije unutra i uivo vidjeti, poput itatelja koji rutinski i nestrpljivo lista knjigu koju je uzdu i poprijeko iitao. Budui da je osam sati, vidjet u strica Meliha kako sjedi u djedovoj fotelji i ita novine koje je sm donio s gornjega kata (kao da ih ve nije bio proitao!), pravdajui se time da vijest proitana na donjem katu moe imati drugo znaenje negoli kad se proita na gornjem ili da eli jo jednom baciti pogled na njih prije nego to ih Vasif karama izree na komadie. Ja u pomisliti da mi nesretna papua, koja po cijeli dan cupka na vrhu strieve iivijek nemirne noge, vidno nervozna i nestrpljiva, bolno dovikuje: Dosadno mi je, moram neto raditi, dosadno je, moram neto raditi, kao to sam se i ja dosaivao kad sam bio dijete. ut u kako gospoa Esma, koju je iz kuhinje potjerala teta Hale kako bi na miru i bez iijega uplitanja napravila puf-burek, pita: Koliko e nas biti? kao da ni sama ne zna i kao da drugi znaju odgovor na to pitanje, i pritom, s cigaretom bez filtera u ustima (Bafra, ne moe se ni usporediti s Jeni harmanom!), postavlja stol za objedovanje. Strina Suzan i stric Melih, koji e sjediti ispred mojih roditelja i, kao djed i baka, s radio-aparatom izmeu sebe, neko e vrijeme utjeti; potom e se strina Suzan okrenuti gospoi Esmi i upitati je s nadom: Dolazi li veeras Delal, gospoo Esma? a kad stric po navici kae: Nee se on opametiti, nee, ut u kako moj otac, ponosan i zadovoljan zbog toga to moe zatititi svoga neaka od strica Meliha i pokazati da je odgovorniji i uravnoteeniji od svoga starijeg brata, s uitkom obznaniti da je proitao jednu od posljednjih Delalovih kolumni. Potom e, uivajui u tome to titi neaka od svoga starijeg brata, ali i iz zadovoljstva to preda mnom moe pametovati, izrei nekoliko pohvalnih rijei o toj i toj Delalovoj kolumni posveenoj nekom nacionalnom ili ivotnom problemu i nekoliko konstruktivnih kritika (da ih je mogao uti, Delal bi ih ismijao prije svih), a majka e se (majko, bar se ti ne mijeaj!), kimajui glavom (jer i ona na strievu ljutnju uvijek odgovara u stilu zapravo je dobar, ali-"), pridruiti ocu; i kad to budem vidio, neu se moi suzdrati te u ih uzalud upitati: Jeste li proitali njegovu dananju kolumnu?* premda znam da nikada nee shvatiti njezin duboki smisao ili osjetiti uitak koji ja osjeam itajui Delalove tekstove. ut u strica kako pita: Koji je danas dan ? iako moda ba u tom trenutku dri stranicu s Delalovom kolumnom, ili pak: Zar mu daju svaki dan pisati? Nisam je proitao!; otac e kazati: Uope nije u redu da o premijeru pie onako grubo! a majka e dodati: Pa ako i ne osjea potovanje prema njegovim idejama, morao bi osjeati potovanje prema njihovu autoru, i njezina e reenica biti tako zapetljana da nitko nee znati komu daje za pravo: premijeru, ocu ili pak Delalu. Moda ohrabrena tom

KIKA

nedoreenou, strina Suzan ponovno e naeti temu cigareta i duhana: Njegove ideje o besmrtnosti, ateizmu i duhanu podsjeaju na Francuze! Vidjet u kako se izmeu gospoe Esme i strica Meliha ponovno rasplamsava stara rasprava: Tvoja mi cigareta kodi jer imam astmu, gospoo Esma! rei e stric. Ako ti smeta, gospodine Melih, onda najprije sam prestani puiti! uzvratit e gospoa Esma s cigaretom u kutu usana postavljajui stol, iako se jo nije znalo koliko e osoba objedovati, i gledajui kako na njega polagano pada stolnjak iji je jedan kraj drala, a drugi snano protresla kao da na leaj prostire veliku, istu plahtu. Onda u izai van. U kuhinji, u isparinama koje miriu na tijesto, rastopljen sir i zagrijano ulje, zatei u tetu Hale kako pee burek s maramom na glavi (da joj se kosa ne zamasti), poput osamljene vjetice koja u kotlu mijea arobni napitak; da bi zauzvrat od mene dobila posebnu panju, ljubav, a moda i poljubac, tutnut e mi u usta (kao da mi daje mito) jedan od vrelih burekia i rei: Ne pokazuj nikome! a potom upitati: Je li vrue? no ja neu rei da jest iako e mi od boli potei suze na oi. Odatle u prijei u sobu u kojoj su djed i baka provodili besane noi, gdje nas je baka, umotana u plavi poplun na ijim smo rubovima sjedili ja i Ruja, pouavala crtanju, matematici i itanju, i kamo se poslije njihove smrti smjestio Vasif sa svojim zlatnim ribicama. Tu u nai Vasifa i Ruju. Zajedno e gledati ribice ili Vasifovu zbirku isjeaka iz novina i asopisa. Pridruit u im se. Po obiaju, Ruja i ja neko vrijeme neemo progovoriti ni rijei, kao da nastojimo zatajiti da je Vasif gluhonijem, no poslije emo mu, mimikom koju smo razvili jo kao djeca, odigrati neki prizor iz starih filmova s televizije, a moda - budui da proteklih tjedana ni jedno od nas nije gledalo neto to bi se na taj nain dalo odglumiti - moda i neki prizor iz Fantoma u operi koja svaki put uzbudi Vasifa, pazei pritom na svaki detalj kao da smo taj film nedavno gledali. Kad se malo kasnije Ruja i ja pogledamo zato to e nam Vasif, razumniji od svih ostalih, okrenuti lea, ili se pribliiti svojim dragim ribicama, ja u - jer te nisam vidio od jutros i jer od sino nisam razgovarao s tobom oi u oi - ja u te pitati kako si, a ti e mi, kao i uvijek, odgovoriti: Nita novo, dobro sam! Naas u zastati i dobro razmisliti o ciljanim i usputnim znaenjima tih rijei pa u te onda, da bih prikrio prazninu svojih misli, moda i upitati: to si danas radila? to si radila, Ruja? pravei se da ne znam kako jo nisi poela prevoditi roman za koji si rekla da e ga jednoga dana prevesti i kako se lijeno izleava prevrui stranice starih krimia od kojih ni jedan nikako nisam uspijevao proitati. U jednoj drugoj kolumni Delal je napisao da veina stubita u zgradama sporednih ulica zaudara po spavanju, enjaku, plijesni, vapnu, ugljenu i vrelome ulju, te tako dao i drugu formulu stubinog vonja. Prije nego to je pozvonio na vratima, Galip pomisli: Pitat u Ruju je li moda ona veeras triput telefonirala. Vrata je otvorila teta Hale: A gdje je Ruja? Zar nije dola? upita Galip. Niste li joj telefonirali? Jesam, no nitko se nije javio, odgovori teta. Pa sam mislila da si je ti obavijestio. Moda je gore, kod oca, ree Galip. Tvoji stric i strina odavno su sili k nama. Neko su vrijeme utjeli. Doma je, ree Galip neto kasnije. Skoknut u onamo i dovesti je," Nitko se kod vas ne javlja, ree teta, ali je Galip ve pojurio niza stube. Dobro, ali pouri se! viknu teta. Gospoa Esma ve ti podgrijava horek. Galip je grabio brzim korakom dok je hladni vjetar raznosio mokre pahuljice snijega i vitlao skutima njegova devet godina starog kaputa

(jo jedna tema za Delala). Odavno je bio izraunao da mu od zgrade u kojoj su stanovale tetina i strieva obitelj do njihove zgrade treba dvanaest minuta ako, im izae na ulicu, produi sporednom mranom ulicom pokraj zatvorenih duana, krojake radionice u kojoj je jo uvijek radio vrijedni majstor s naoalama na nosu i stanova za pazikue te nastavi hodati pod blijedim svjetlima reklama za Coca- Colu i najlonske arape. U procjeni se nije mnogo prevario: trebalo mu je dvadeset est minuta da se vrati istim ulicama i istim plonicima kroja je u iglu udijevao novi konac, no na istome koljenu leala mu je ista tkanina). Strini Suzan, koja mu je otvorila vrata, a kasnije za stolom i ostalima, rekao je da se Ruja prehladila i razboljela, da je zaspala oamuena svim moguim antibioticima koje je nala u ladici i popila, da od umora nije mogla ustati i javiti se na telefon iako ga je ponekad ula da zvoni, da je pospana i da nema teka, te da sve skupa pozdravlja iz bolesnike postelje. Iako je znao kakve e fantastine predodbe izazvati njegove rijei kod veine nazonih za stolom (jadna Ruja u bolesnikoj postelji!), pretpostavio je i to da e smjesta krenuti jezikoslovna rasprava te da e svi odreda, ubacujui mnotvo vokala i prilagoavajui ih turskome izgovoru, poeti nabrajati lijekove koji se prodaju u naim ljekarnama: antibiotike, peniciline, sirupe i pastile protiv kalja, lijekove protiv gripe koji proiruju krvne ile i smiruju bolove te - kao lag na torti - nazive vitamina koje s njima treba gutati u velikim koliinama. Da je bila druga prigoda, Galip bi u tome kreativnom druenju posveenome izgovoru rijei i amaterskoj medicini mogao uivati kao u poeziji, no njega je zaokupio prizor Ruje u bolesnikoj postelji, prizor za koji ak ni mnogo kasnije nije mogao rei koliko je bio stvaran, a koliko hinjen. Stvarnima su mu se inili Rujina noga koja je izvirivala ispod popluna i ukosnice rasute po plahti; hinjenima pak toboe rasuta kosa na jastuku ili zbrkana hrpa lijekova, aa, boica i knjiga uz uzglavlje. Te dvije stvari inile su mu se odnekud poznatima, preuzetima iz nekoga filma koji je Ruja oponaala ili iz nekoga od loe prevedenih romana koje je gutala kao pistacije kupljene u Aladinovu duanu. Odgovarajui kratko na suutna pitanja koja su mu neto kasnije poeli postavljati, Galip se i tada trudio napraviti razliku izmeu tih Rujinih stvarnih i hinjenih prizora, u najmanju ruku kao i detektivi iz kriminalistikih romana koje je kasnije elio nauiti pisati. Da, sada (dok svi sjede za stolom) Ruja vjerojatno spava; ne, nije gladna, nema potrebe da se strina Suzan mui i ide joj kuhati juhu; ne eli ni doktora, onoga kojemu usta zaudaraju na enjak, a torba na koaru; ne, nije ila zubaru ni ovaj mjesec; tono, Ruja u posljednje vrijeme jako rijetko izlazi, stalno je u kui izmeu etiri zida; ne, danas uope nije izlazila, zar ste je vidjeli na ulici? Znai, nakratko je bila izala, no Galipu nije rekla; ne, rekla je, gdje ste je vidjeli? Ila je u prodavaonicu tkanina, u trgovinu gumbima da kupi ljubiaste gumbe, prola je pokraj damije; dakako da je to rekla; bit e da se tako i prehladila na ovoj studeni; kaljala je, usto i puila, kutiju; da, bila je blijeda kao krpa; ah, ne, Galip ne zna da je i on tako blijed; ni to kad e Ruja i on prestati s tim nezdravim ivotom. Kaput. Gumb. ajnik. Kasnije, poslije toga rodbinskog propitivanja Galip si nee mnogo razbijati glavu pitanjem zato su mu na pamet pale ba te tri rijei. Delal je u jednoj svojoj kolumni proetoj baroknim gnjevom napisao da se mrane strane naega nesvjesnog ne pojavljuju kod nas, nego kod zapadnjakih romanesknih i filmskih junaka koje uope nismo nauili oponaati. (U to je vrijeme Delal gledao film Iznenada, prologa ljeta, u kojemu Elizabeth Taylor nikako ne moe prodrijeti do mrane podsvijesti Montgomeryja Clifta.) A prije je pak - pod utjecajem nekih knjiga o psihologiji u kojima je bilo primjera s lascivnim pojedinostima, to ih je itao u skraenim prijevodima - pisao lanke u kojima je sve osim naih jadnih ivota objanjavao tom nerazumljivom i zastraujue mranom stranom nae podsvijesti, to je Galip shvatio tek kad je saznao da je Delal utemeljio muzej i knjinicu

KIKA

posveenu svome vlastitom ivotu. Da bi promijenio temu, Galip je umalo upitao jeste li danas itali... no plaei se da bi mu to moglo prijei u naviku, rekao je neto drugo, neto to mu je ba u tome trenutku palo na pamet: Teta Hale, zaboravio sam svratiti u Aladinov duan. Na slatko od bundeve, koje je gospoa Esma donijela tako paljivo kao da u kolijevci nosi ruiastu bebu, posipali su orahe tuene u muaru (uspomena iz trgovine slasticama). Jo prije etvrt stoljea Galip i Ruja otkrili su da taj muar odzvanja kao zvono udare li ga pri vrhu tankom drkom lice: ding-dong! Prestanite s tom zvonjavom, ta niste crkveni zvonari, glava e mi puknuti od toga! Dragi Boe, teko je gutati toliku pljuvaku! Oraha nije bilo dovoljno za sve. Teta Hale majstorski je pustila ljubiastu zdjelu da krui od ruke do ruke da bi opet bila zadnja na redu (to nikako ne volim). Onda se, bacivi pogled u praznu zdjelu, najednom okomila na nekog njihovog starog neprijatelja1' u trgovini kojeg je drala odgovornim ne samo za pomanjkanje oraha, nego i za besparicu koja nas je muila. Prijavit e ga policiji. Dakako, takvi poput njega bojali su se policije kao vraga! Kad je Delal jednom napisao da je policija tamna strana nae podsvijesti, policajac iz postaje donio mu je poziv da doe u tuiteljstvo i da izjavu o tome. Zazvonio je telefon. Smrtno ozbiljan, Galipov je otac podigao slualicu. Galip je pomislio da zovu iz policije. Dok je razgovarao, otac je praznim pogledom kruio uokolo: gledao je i oko sebe (jedina utjeha: tapete su bile iste kao i u zgradi na ehrikalpu: zelene bobice rasute meu listovima puzavca) i ukuane na trosjedu (stric Melih imao je napad kalja, gluhonijemi Vasif kao da je prislukivao razgovor, a kosa Galipove majke od silnog je bojenja na koncu imala istu boju kao i kosa strine Suzan). Kao i svi ostali ukuani, i Galip je mogao uti samo polovicu telefonskog razgovora, ali se trudio dokuiti s kim to otac razgovara. Ne, nije ovdje... A tko ste vi? pitao je otac. Hvala... teta to veeras nije s nama... Netko trai Ruju, mislio je Galip. Netko je trebao Delala, rekao je otac spustivi slualicu. Bio je zadovoljan. Starija ena, njegova oboavateljica, prava gospoa, jako joj se dopala Delalova kolumna pa je htjela razgovarati s njim, traila je njegovu adresu i telefon. Koja kolumna? upitao je Galip. Zna to, Hale, rekao je Galipov otac, to je vrlo udno, no glas te ene jako slii tvome. Valjda je i prirodno da glas starije ene slii mome! rekla je Hale istegnuvi kao guska svoj ruiasti vrat. No moj glas nipoto ne nalikuje na taj. Kako ne? Osoba za koju si rekao da je 'prava dama zvala je i jutros, odgovorila je teta. No po glasu se ne bi dalo zakljuiti da je gospoa, nego vjetica koja se upinje govoriti kao gospoa. Moda i mukarac koji oponaa govor ostarjele ene. Otkuda toj postarijoj dami njihov broj, i je li ju i Hale to pitala, zanimao se Galipov otac. Nisam... rekla je Hale, nisam mislila da trebam. Budui da me vie ne udi ni jedan Delalov postupak otkako je u novinama poeo iznositi nae prljavo rublje kao da pie neki tamo feljton o hrvaima, mislila sam, moda je u nekom tekstu, u kojemu nas opet ismijava, naveo i na telefonski broj da bi se radoznali itatelji jo bolje zabavili. Zapravo, kad god se prisjetim koliko su moji pokojni majka i otac propatili zbog njega, shvatim da jedina stvar kojom me Delal jo moe iznenaditi nije pomisao da bi itateljima mogao dati na telefonski broj da se zabave, nego spoznaja da je desetljeima zazirao od sviju nas. Zazirao je jer je komunist ree stric Melih pobjedonosno pripaljujui cigaretu nakon to je svladao kaalj. Kad su svojedobno shvatili da ne mogu zavesti ni radnike ni narod, komunisti su, pridobivi vojsku, htjeli iscenirati boljeviku revoluciju na janjiarski nain. A on je kolumnama s

mirisom krvi i mrnje posluio kao instrument te iluzije. Nije, rekla je teta Hale. Predaleko si otiao. Ne znam, Ruja mi je to rekla, odvrati stric Melih. Prasnuo je u smijeh, ali se nije zakaljao. Potom je nastavio: Uvjeren da e u tome boljeviko-janjiarskom poretku na turski nain, koji su kanili utemeljiti poslije vojnog pua, biti ministar vanjskih poslova ili veleposlanik u Parizu, dao se na uenje francuskog jezika. U poetku sam se ak i radovao tome mislei kako e taj neostvarivi i prevratniki san koristiti mome sinu da, ako nita, bar naui francuski jer zbog druenja s oloem u mladosti nije stigao nauiti ak ni neki strani jezik. No kad je u tome pretjerao, nisam vie doputao Ruji da se via s njim. Melih, ta uope nije bilo tako! oglasi se strina Suzan. Ruja i Delal stalno su se viali, pitali jedno za drugo, voljeli se kao da su roeni brat i sestra. Bilo je, bilo je, no ja sam kasno reagirao. Narod i vojsku nije mogao pridobiti, no pridobio je sestru. Tako je Ruja i postala anarhistica. Da je moj sin Galip nije izvukao iz te bande, iz toga takorskog legla, tko zna gdje bi sada bila, sigurno ne u svome krevetu. Galip je gledao svoje nokte i mislio kako u tom trenu svi pred oima imaju sliku bolesne Ruje u krevetu, i pitao se hoe li stric Melih dodati jo neto popisu propusta koji je svaka dva-tri mjeseca naizust deklamirao. Moda bi Ruja zavrila i u zatvoru, nije ona tako oprezna kao Delal, rekao je stric Melih i, ponesen svojim popisom, uzbueno nastavio nabrajati, ne osvrui se na povike Boe sauvaj!: 'Moda bi se s Delalom pridruila tim razbojnicima. Sirota bi Ruja ula u svu tu raskalaenu bratiju gangstera s Bejoglua, proizvoaa heroina, nasilnika iz nonih klubova i kokainu sklonih Bjelorusa, meu koje je Delal zalazio izgovarajui se da radi reportae. Moda bismo ker morali traiti meu Englezima koji su u potrazi za svojim nastranim uicima stigli ak do Istanbula; meu homoseksualcima koje uzbuuju feljtoni o hrvanju i hrvai; Amerikankama koje se preputaju arima hamama; prevarantima; naim filmskim zvijezdama koje se u nekoj europskoj zemlji ne bi mogle baviti ni prostitucijom, a kamoli glumom; asnicima izbaenima iz vojske zbog neposluha i dugova, mukobanjastim pjevaicama sifilitina glasa i prigradskim ljepoticama koje se izdaju za dame iz visokoga drutva. Reci joj neka uzme steropiramicin. Molim? upita Galip. To je najbolji antibiotik protiv gripe. On i bekozim forte. Jedanput svakih est sati. Koliko je sati? Je li se probudila? Strina Suzan rekla je da Ruja vjerojatno jo uvijek spava. Galip je, kao i svi ostali, mislio na Ruju. Ne! javi se gospoa Esma podiui paljivo nesretni stolnjak koji su, unato bakinu protivljenju, najprije djed, a onda i ostali ugledajui se na njegovu lou naviku, koristili ne samo kao stolnjak, nego i kao zaprljanu salvetu ijim su krajevima brisali usta poslije jela. Ne, ne doputam da se ita prigovara mome Delalu. On je postao velik ovjek. Po miljenju strica Meliha, njegov pedesetpetogodinji sin ne naziva sedamdesetpetogodinjega oca ba zato to i sam to misli, nikome ne odaje u kojem stanu boravi, usto iskljuuje telefon, a brojeve taji kako bi svima bio nedostupan, ak i teti Hale koja mu je prva sve opratala. Galip se uplaio da e strieve oi ovlaiti nekoliko hinjenih suza, ne od tuge, nego naprosto iz navike. No dogodilo se neto drugo, neto ega se takoer bojao: ignorirajui razliku u godinama (dvadeset dvije), stric je po staroj navadi jo jednom ponovio da je zapravo uvijek elio imati sina poput Galipa - pribrana, zrela i mirna, ne poput Delala... Kad je Galip prije dvadeset i dvije godine (Delal je tada bio u njegovim sadanjim godinama), dakle, u dobi kad se sramio svoga brzog rasta, a jo vie nespretnih ruku i nogu,

KIKA

prvi put uo tu reenicu, matao je da e se ono to je njome izreeno jednom i ostvariti, i odmah poeo sanjariti kako bi se tada spasio bezbojnih i bezlinih veera s majkom i ocem, za kojih je svatko zurio u beskraj onkraj zidova koji su pravokutno okruivali stol (Majka: eli li tko zejtinjagli* od dananjega ruka? Galip: Hmmm, ne. Majka: A ti? Otac: to ja?) i da e svake veeri moi jesti sa strinom Suzan, stricem Melihom i Rujom. Kasnije su mu i druge stvari dolazile na pamet i izazivale mu vrtoglavicu: lijepa strina Suzan koju bi - makar i povremeno - viao u plavoj spavaici kad bi otiao na gornji kat da se nedjeljom prije podne igra s Rujom (tajni prolaz i ne vidim te) bila bi mu majka (bolje); stric Melih, ije je odvjetnike i afrike prie naprosto oboavao, bio bi mu otac (bolje), a Ruja bi mu, jer su istoga uzrasta, bila sestra blizanka (kada bi zastao na tome mjestu i razmotrio zastraujue posljedice te mogunosti, pokolebao bi se). ________________________________________
' Zejtinjagli: jela od povra i rie pripravljena na maslinovu ulju.

Kad je stol bio pospremljen, Galip je rekao da su Delala traili ljudi s BBC-a, no da ga nisu nali. Oekivao je da e njegove rijei jo jednom potaknuti rasprave o tome kako Delal posvuda u Istanbulu ima stanove ije adrese i telefonske brojeve taji, i o ijem broju krue svakojake prie, te o tome kako bi se ta njegova sklonita mogla pronai. Pa ipak, to se nije dogodilo. Netko je rekao da pada snijeg. Ustali su od stola. Prije nego to su se udobno zavalili u svoje fotelje, nadlanicama su razmaknuli zavjesu i kroz hladni i mrani otvor izmeu nje i okna provirili na sporednu ulicu koja se tek bila zabijeljela od snijega. Bijele pahuljice neujno su padale. (Ponavljanje prizora koji je Delal vie koristio da se naali na raun svojih itatelja, negoli da s njima podijeli enju za nekadanjim ramazanskim veerima) Galip je krenuo za Vasifom koji se povukao u svoju sobu. Vasif je sjeo na rub velikoga kreveta, Galip naspram njega. Vasif je rukom preao preko svoje sijede kose i spustio je na Galipovo rame: Ruja? Galip se akom udari u prsa i zakalja se kao da e se uguiti: Bolesna je i kalje! Potom sklopi ruke i nasloni glavu na njih kao na jastuk: Lei. Vasif ispod kreveta izvadi veliku kartonsku kutiju: zbirku isjeaka iz novina i asopisa (prikupljao ih je proteklih pedeset godina), moda najbolju od svih. Galip sjede pokraj njega. Razgledali su fotografije koje su nasumce vadili iz kutije, kao da je i Ruja s njima, Vasifu s druge strane, i kao da se sve troje smiju isjecima koje im pokazuje: sapunastom osmijehu jednoga poznatog nogometaa s novinske reklame kojemu je lice bilo prekriveno pjenom za brijanje i koji je kasnije umro od krvarenja u mozgu nakon to je glavom odbio lopta upuenu iz kornera; truplu irakoga voe Kasima u krvavoj odori, poslije vojnoga pua; nacrtanom prikazu glasovita zloina na Trgu ili" (Tek poslije umirovljenja, dakle dvadeset godina poslije, ljubomorni je pukovnik shvatio da ga njegova mlada ena vara s jednim novinarom te ju je danima pratio i na kraju ubio i nju i njezina razvratna ljubavnika u njegovu automobilu, izdeklamirala bi Ruja oponaajui glumce iz radijskih drama); premijeru Menderesu u trenutku kad poklanja ivot devi koju su njemu u ast htjeli rtvovati (u pozadini se vide dopisnik Delal i deva, oboje gledaju u nekom drugom smjeru). Upravo kad je Galip htio ustati i krenuti kui, pogled mu se zaustavi na dvama Delalovim starim tekstovima koje je Vasif izvjebanim pokretom izvukao iz kutije. Prvi se zvao Aladinov duan, a drugi Krvnik i uplakano lice. tivo za besanu no! Nije trebalo previe gestikulacije da mu ih Vasif posudi. Imali su razumijevanja i za to to nije popio kavu koju je gospoa Esma donijela. Znai, ve mu se i s lica jasno italo da mu je ena bolesna. Stajao je na pragu otvorenih vrata. ak je i stric Melih rekao: Da, neka ide, neka samo ide! Teta Hale pognula se prema maku Komuru koji se vraao sa snjene ulice, a iz stana su mu jo jednom

doviknuli: elimo joj brz oporavak, nek nam brzo ozdravi! I pozdravi je, pozdravi Ruju! Na povratku se Galip susreo s krojaem s naoalama; sputao je reetke na izlogu radionice. Pozdravili su se ispod uline svjetiljke s ijih su krajeva visjele male ledenice i produili zajedno. Kasnim, ree kroja moda i zato da bi naruio mrtvu tiinu snjene veeri. Doma me ena eka. Hladno je, odvrati mu Galip. Oslukujui kripanje snijega pod nogama, koraali su jedan pokraj drugoga do zgrade na uglu, sve dok se na gornjem katu zgrade nije ukazao stan iz ije je spavae sobe dopirala slaba Svjetlost none svjetiljke nad uzglavljem. S vremena na vrijeme smjenjivali su se snijeg i tama. Svjetlo u dnevnome boravku bilo je ugaeno, kako ga je Galip i ostavio izlazei iz kue, a u hodniku upaljeno. im je uao, pristavio je vodu za aj. Skinuo je kaput i sako i objesio ih na vjealicu, te je uao u spavau sobu i pri slaboj svjetlosti skinuo mokre arape i navukao suhe. Potom je sjeo za stol za objedovanje i jo jednom proitao pismo koje mu je Ruja ostavila na odlasku. Pismo napisano zelenom kemijskom olovkom imalo je manje rijei nego to je bio zapamtio: svega devetnaest.

KIKA

etvrto poglavlje ALADINOV DUAN

Ako imam neki nedostatak, to je to se udaljavam od teme. Biron Paa

Ja sam pitoreskni pisac. Pogledao sam u rjenike, ali znaenje te rijei nisam mogao odgonetnuti. Nije vano, ionako volim samo ozraje skriveno u njoj. Oduvijek sam sanjao o tome da vam pripovijedam o drugim stvarima: o konjanicima pod punom ratnom spremom, o vojskama koje se s dvaju krajeva sumorne ravnice jednoga tmurnog jutra prije tristo godina spremaju jurnuti jedna na drugu, o nesretnicima koji za zimskih noi u krmama priaju o svojim ljubavnim jadima, o beskrajnim dogodovtinama ljubavnika koji tragaju za tajnama izgubljenim u sumornim gradovima... Oduvijek sam sanjao da vam pripovijedam o tome, no Alah mi je dao samo kolumnu u kojoj moram priati neke druge prie, i vas, moje itatelje. Pa ipak, nekako se snalazimo. Da vrt mojih sjeanja nije poeo sahnuti, moda se uope ne bih alio na to; no im se latim pera, pred oima mi se ukaete vi, moji itatelji, koji svaki put od mene neto oekujete, i tragovi sjeanja u usahlu vrtu koja su, jedno po jedno, pobjegla od mene. Susret s tragom sjeanja, a ne sa sjeanjem samim, nalikuje suznu pogledu na uleknue koje u fotelji ostavi voljena osoba kad vas zauvijek napusti. Tako sam odluio razgovarati s Aladinom. Kad je uo da u u novinama pisati o njemu, no da se najprije elim sastati s njim, razrogaio je svoje crne oi i upitao: Brate, moe li mi to nauditi? Rekao sam mu da ne moe. Opisao sam mu koje mjesto u naim ivotima zauzima njegov duan na Niantau. Pripovijedao sam mu o tome kako tisue, deseci tisua vrsta robe koju je prodavao u svome malom duanu jo i danas intenzivno ive u naim sjeanjima sa svim svojim bojama i mirisima. Pripovijedao sam mu o tome s kakvim su nestrpljenjem bolesna djeca u svojim posteljama iekivala da im se majke vrate iz Aladinova duana, kamo su odlazile da im kupe igraku (olovnoga vojnika), knjigu (Crvenokosi djeak) ili crtani roman (17. broj u kojemu se Kinova vraa iz mrtvih); o tisuama uenika iz okolnih kola koji su, iekujui zadnje kolsko zvono, u mati poslije tog istog zvona hrlili u duan i kupovali okoladne napolitanke sa skrivenim sliicama nogometaa (Metin iz Galatasaraja), hrvaa (Hamit Kaplan) i filmskih glumaca (Jerry Lewis); o djevojkama koje su prije odlaska u veernju kolu za umjetniki obrt kupovale aceton da bi s noktiju skinule izblijedjeli lak i koje su se mnogo godina poslije prisjeale Aladinova duana kao neke davno ispriane bajke kad bi se, okruene djecom i unucima u obinoj kuhinji jednoga obinog braka, s tugom sjetile svoje

rane mladosti i prvih ljubavi. Odavno smo bili stigli u moj stan i sjeli jedan preko puta drugoga. Ispriao sam mu pripovijest o zelenoj kemijskoj olovci i jednom loe prevedenom detektivskom romanu, kupljenima prije mnogo godina u njegovu duanu. Junakinja moje druge pripovijesti, kojoj sam poklonio roman i koju sam jako volio, bila je osuena na to da do kraja ivota ne radi nita drugo osim da ita detektivske romane. Pripovijedao sam mu o jednoj uroti koja je trebala promijeniti nau i povijest cijeloga Istoka i o tome kako su se, prije svoga prvog povijesnog susreta, u Aladinovu duanu susreli rodoljubni asnici koji su planirali sruiti vladu i dvojica novinara. Opisivao sam mu kako je on, Aladin, jedne veeri, upravo u vrijeme toga povijesnog susreta, za pultom prekrivenim knjigama i kulama kutija koje su sezale do stropa pijuckao u prste i brojio novine i asopise koje je sljedeega jutra morao vratiti, ni ne slutei to se u trgovini dogaa. Priao sam mu o naim i stranim obnaenim ljepoticama koje su pozirale za asopise koje je stavljao u izlog i oko debelog kestena pred vratima duana, i o samcima koji odsutno prolaze poploenom ulicom, a nou sanjaju kako ih te iste ljepotice zavode poput nezasitnih robinja i kalifovih ena iz Tisuu i jedne noi. A budui da se poveo razgovor o Tisuu i jednoj noi, ispriao sam mu da naslovna pria zapravo nije ispriana ni u jednoj od tisuu i jedne noi, nego da je spretno ubaena meu korice knjige kad ju je Antoine Galland prvi put tiskao na Zapadu prije dvjesto pedeset godina. Objasnio sam mu da te prie nije pripovijedala eherezada, nego ih je Gallandu ispriao kranin po imenu Hanna; da je Hanna zapravo Johanna Dijab, uenjak iz Alepa, da je pria turskoga podrijetla i da se vrlo vjerojatno dogaala u Istanbulu, to sam zakljuio po pojedinostima koje se odnose na kavu. Kazao sam i to da ovjek zapravo nikada nee dokuiti to je pravi ivot, a to samo pria. Jer ja, rekao sam mu, ja zapravo sve zaboravljam, sve zaboravljam, sve zaboravljam. Jer sam zapravo star, nesretan, mrzovoljan i sam, i jer elim umrijeti. Jer s Trga Nianta dopire buka veernjega prometa, a s radija glazba koja ovjeku tjera suze na oi. Jer da zapravo i ja, koji sam cijeloga ivota pripovijedao prie, da i ja prije nego to umrem elim da mi on, Aladin, ispripovijeda sve prie o svemu to sam zaboravio: o boicama kolonjske vode u duanu, potanskim markama, sliicama na kutijama ibica, najlonskim arapama, razglednicama, fotografijama umjetnika, erotskim almanasima, ukosnicama i molitvenim knjigama. Kao i sve druge stvarne osobe koje se zateknu u izmiljenoj pripovijesti, i Aladin je imao irealnu stranu naravi koja pomie granice ovoga svijeta i ogoljelu logiku koja utjee na njegova pravila. Rekao je da je zadovoljan zanimanjem tiska za njegov duan. Ima ve trideset godina kako radi u tom duanu na uglu, koji dvadeset etiri sata na dan radi punom parom, a nedjeljom popodne, izmeu dva i pol i etiri i pol, odspava kod kue jer u to vrijeme svi sluaju prijenose nogometnih utakmica na radiju. Rekao je da se drukije zove no da to njegovi kupci ne znaju. I da ita samo Hurijet. U njegovu duanu politiki se susreti ne mogu odravati jer je smjeten tono preko puta policijske postaje Tevikije, a politika ga uope ne zanima. Nije tona ni tvrdnja da broji asopise pljujui u prste, niti da mu je duan legendaran ili bajkovit. alio se na tu i sline zablude: na to da neki siromani starci povjeruju kako su plastini satovi u izlogu pravi te, zaueni njihovom bagatelnom cijenom, uzueno upadnu u duan; da neki pobjesne kad ne dobiju nita na salonskim konjskim trkama ili na lutriji koju su sami odabrali te galame mislei kako sam Aladin izmilja te igre. I ena s potrganom oicom na najlonskoj arapi, i majka djeteta ija se koa po cijelom tijelu guli od domae okolade, i itatelj kojemu se ne sviaju politiki stavovi novina koje ita, svi oni okrivljuju Aladina koji je samo posrednik, a ne proizvoae koji tu robu proizvode. Aladin nije odgovoran ni za paketi iz kojega iskrsne smea krema za cipele namjesto kave;

KIKA

ne odgovara ni za domae baterije koje iscure ve poslije prve pjesme Emel Sajin, pjevaice zavodljiva glasa, a ugljeno crna tekuina iz njih uniti tranzistor. Nije odgovoran ni za kompas ija se igla, kamo god poao, uvijek okree prema policijskoj postaji na Tevikije umjesto prema sjeveru, kao ni za kutiju cigareta Bafra iz koje je izronilo ljubavno pismo i brana ponuda romantine mlade radnice, ali je presretni soboslikarski egrt koji je otvorio tu kutiju ipak dojurio k njemu, poljubio mu ruku, zamolio ga da im bude vjenani kum i pitao za djevojino ime i adresu. Svojedobno mu se duan nalazio u jednoj od najboljih istanbulskih etvrti, ali su ga i ondje kupci uvijek iznova iznenaivali. udio se gospodi s kravatama koja nisu nauila to znai ekati u redu. Kad se nije mogao suspregnuti, vikao je na one koji nisu htjeli ekati iako su znali to je red. Zbog pet-est ljudi odustao je od prodaje autobusnih karata; kad bi se autobus pojavio na uglu, oni bi jurnuli u duan kao mongolski ratnici u pljaku i, ruei sve pred sobom, preklinjali ga da im hitno proda kartu. Doivio je da se etrdesetogodinji suprunici posvaaju pri kupnji sreke. Susretao je naminkane ene koje pomiriu trideset razliitih sapuna da bi kupile samo jedan i umirovljene asnike koji pomno isprobaju sve zvidaljke u kutiji prije nego to kupe jednu. Takve je ljude susretao, no ne smetaju mu vie, ve se naviknuo na njih. Ravnoduan je bio i prema kuanici koja je gunala zato to nije mogla nai neki od starih brojeva fotoromana iji je posljednji svezak izaao prije jedanaest godina, prema pretilom gospodinu koji bi prije kupnje potanske marke najprije polizao njezino nalije da bi okusio aromu ljepila, kao i prema mesarevoj eni koja mu je drugoga dana ljutito vratila karanfil od krep-papira jer ne mirie. Duan je podignuo sam sa svojih deset prstiju. Godinama je svojeruno uvezivao sveske Teksasa i Tommiksa; ujutro bi, dok grad jo spava, otvarao duan i istio ga te na ulazna vrata i na kesten vjeao novine i asopise. Drei da e ih kupci traiti, najnovije je stvari stavljao u izlog, te godinama obilazio Istanbul, pedalj po pedalj, duan po duan, da bi kupcima mogao ponuditi najneobiniju robu (balerine koje pleu kad im se priblii magnetizirano ogledalo, trobojne vezice za cipele, mala gipsana poprsja Ataturka u ijim oima svijetle plave aruljice, iljila u obliku vjetrenjae, ploice s natpisom KUA ZA IZNAJMLJIVANJE i BISMILLAHIRRAHMANIRRAHIM7, Vakae gume s okusom borove smole i sliicama ptica oznaenima od jedan do stotinu, ruiaste kocke za tavlu koje su se inae mogle nabaviti samo na Kapaliariji, prekopirane crtee Tarzana i Barbarose, kape s kiankama u bojama nogometnih klubova - deset je godina i sm imao na glavi jednu takvu, plavu, metalne lice za obuvanje cipela iji je drak istodobno bio i otvara za boce). ak ni na najneobinija pitanja (Imate li plavu tintu s mirisom rue?; Drite li moda prstenje koje svira?) nikada ne bi odgovorio ne; vjerovao je da takve stvari postoje jer se kupci raspituju za njih. Rekao bi im da dou sutra i u rokovnik zapisao to ele, pa bi se sljedeeg dana, poput putnika koji u gradu krene u potragu za nekom tajnom, raspitivao za tu robu po duanima i tragao za njom sve dok je ne bi naao. Bilo je dana kad bi bez velika truda zaraivao na fotoromanima ili ilustriranim kaubojskim priama ili na fotografijama domaih glumaca bezizraajna lica" - sve je to prodavao u nevjerojatnim koliinama, ali i hladnih, posnih vremena kad su cigarete i kava nabavljani na crnome tritu i kad bi ga obuzimala zebnja. Da bacite pogled iz njegova duana, ne biste mogli vjerovati da su ljudi koji teku niz poploenu ulicu takvi, takvi..., nekako... nekako... -ni-sam-ne-znam-kakvi. Najednom se tako raznoliko mnotvo kupaca pone zanimati za tabakere u obliku glazbene kutije, potom razgrabi japanska nalivpera veliine maloga prsta, a idui mjesec sve to zaboravi i tako zduno navali kupovati upaljae u obliku pitolja da ih Aladin jedva stie na7 U ime Alaha, Milostivog i Milosrdnog.

baviti. Poslije toga zavlada moda plastinih cigarpica: est mjeseci koriste ih ba svi, pratei s uivanjem poremeena znanstvenika kako se u njima taloi odvratni katran. Odjednom ih i to prestane zanimati te svi odreda - i desniari i ljeviari, i vjernici i ateisti - ponu kod Aladina kupovati brojanice svih oblika i boja te ih po cijeli dan vrte u rukama. No i ta se oluja stia, i prije nego to Aladin stigne vratiti neprodane brojanice, u modu uu snovi: na vratima duana stvori se red jer svatko eli kupiti omanji tuma snova. Onda doe neki ameriki film, i svi mladi krenu kupovati crne sunane naoale; pojavi se neka vijest u novinama, i sve ene trae kremu za usne, a mukarci kapice koje prilie imamima. Ti se prohtjevi najee ire kao kuga - na nedokuiv nain. Zato tisue, deseci tisua ljudi u nekom trenutku ponu stavljati makete jedrenjaka na radio-aparate, radijatore, iza stranjega sjedala u automobilu, u sobe, na radne stolove, pultove? Kako se moe protumaiti to to i majka i dijete, i muko i ensko, i staro i mlado, svi odreda neodoljivo poele kupiti istu reprodukciju i objesiti je na zid ili vrata - crte tuna djeaka europskoga lica iz ijega je oka potekla krupna suza? Ovaj narod, ovi ljudi, tako su... tako su... udni, ili pak neshvatljivi, pa ak zastraujui, kaem ja dodajui rijei koje Aladin ne moe pronai jer pronalaenje rijei nije Aladinov, nego moj posao. Poslije toga neko vrijeme obojica utimo. Neto kasnije, dok je pripovijedao o malim celuloidnim guskama koje kimaju glavom i koje godinama prodaje, o nekadanjim griotama u obliku boice ili o tome gdje u Istanbulu nabavlja najbolje i najjeftinije letvice za papirnate zmajeve, shvatio sam da izmeu Aladina i njegovih kupaca postoji veza koju ni on sam ne moe opisati pravim rijeima. Dragi su mu i djevojica koja s bakom doe kupiti tamburin, i pristavi mladi koji zgrabi francuski asopis i povue se u kut duana kako bi se naas upustio u ljubavnu igru s golim modelom u njemu. Volio je i kratkovidnu bankarsku inovnicu koja bi kupila roman o nevjerojatnim ivotnim priama holivudskih zvijezda i nou ga proitala, a izjutra vraala izgovarajui se da taj ve ima. Pa i starca koji je posebno molio da mu poster djevojke koja ita Kuran umota u novine bez fotografija i slika. Pa ipak, bila je to ljubav s ogradama. Moda je donekle imao razumijevanja za majku i ker koje bi iz modnoga asopisa izvadile kroj, rairile ga nasred duana kao zemljopisnu kartu i poele rezati tkaninu, kao i za djeake koji bi s tek kupljenim tenkovima zapoeli boj i polomili ih prije nego to izau iz duana. Ali, stalno ga je muio osjeaj da mu ljudi koji se raspituju za baterijske svjetiljke u obliku olovke ili za privjeske za kljueve s lubanjom, upuuju znakove iz kakva njemu posve nepoznata i nerazumljiva svijeta. Koje je skrivene znakove odailjao tajnoviti ovjek koji je jednoga snjenog dana uao u njegov duan i navaljivao da mu dade Ljetno doba, a ne Zimsko doba koje su djeca trebala za kolu? Jedne noi, upravo kad se spremao zatvoriti duan, ula su dva mrana ovjeka. Pozorno, njeno i spretno kao da su lijenici, razgledali su lutke raznih veliina, one koje pomiu ruke gore-dolje i za koje se prodaje gotova odjea, oarano gledali kako ta ruiasta plastina bia otvaraju i zatvaraju oi, a na kraju zatraili da im zapakira jednu lutku i litru rakije i nestali u jezovitoj tami. I sada (isto mu se dogaalo i ranije, poslije mnogih slinih dogaaja) Aladin sanja lutke koje prodaje u kutijama i plastinim vreicama; kad zakljua vrata duana i ode, one polako otvaraju i zatvaraju oi, a kosa im raste. Moda je i mene htio pitati to bi to moglo znaiti, no najednom se prepustio beznadnoj i melankolinoj utnji u koju zapadnu nai sunarodnjaci kad najednom osjete da prekomjerno govore te da svojim problemima previe zamaraju svijet. Obojica zautjesmo svjesni da e toga puta tiina dugo potrajati. Kad je Aladin poslije dueg vremena ustao i krenuo kao da se zbog neega ispriava, kazao je da u ja to bolje znati i da u kolumnu ionako napisati onako kako budem htio. Dragi itatelji, moda jednoga dana i napiem dobar tekst o lutkama i naim snovima.

KIKA

Peto poglavlje TO JE DJETINJARIJA!

Kad netko odlazi, odlazi iz nekog razloga. Kae vam to. Doputa vam da se opravdate. Ne odlazi se tek tako. To je djetinjarija. Marcel Proust

Oprotajno pismo od devetnaest rijei Ruja je napisala zelenom kemijskom olovkom koja je, po Galipovoj elji, uvijek stajala pokraj telefona. Budui da olovka nije bila na vidnome mjestu te da je ni u kasnijim pretraivanjima nije naao, Galip je zakljuio da je Ruja napisala pismo netom prije izlaska iz stana. Bit e da ju je, napisavi pismo, stavila u torbicu da joj se nade pri ruci. Jer debelo nalivpero koje je rado koristila kad bi se jednom u sto godina nakanila komu pisati (to pismo nikada ne bi dovrila, a ako i bi, ne bi ga stavila u kuvertu, a ako bi ga i stavila, ne bi ga poslala), bilo je na uobiajenom mjestu: u ladici komode u spavaoj sobi. Raunajui i prekide, Galipu je trebalo dosta vremena da ustanovi iz koje je biljenice istrgnut list na kojemu je pismo bilo napisano. Taj list usporeivao je s listovima iz biljenica koje je izvadio iz ladica staroga ormara u kojemu je Ruja, po Delalovu nagovoru, napravila mali muzej svoje prolosti: matematika biljenica iz osnovne kole u kojoj se tucet jaja obraunava po est kurua*; biljenica s molitvama koja je na nastavi vjeronauka bila obavezna i na ijim su zadnjim stranicama iz puke dosade crtani kukasti krievi i karikatura razrokoga nastavnika; biljenice iz knjievnosti (djelo Ljepota i Ljubav** moglo bi biti na ispitu!), na ijim su rubovima bile nacrtane skice modela sukanja i imena nekih stranih filmskih zvijezda te naoitih domaih sportaa i pjevaa pop glazbe. Mnogo kasnije, netom prije jutarnje molitve, a poslije zadnje, jednako razoaravajue pretrage ladica i kutija, zavirivanja pod leajeve i premetanja Rujinih depova iz kojih se - kao da ga eli uvjeriti kako se nita nije promijenilo - irio poznat miris, Galip je u starome ormaru, u koji je tek lako gurnuo ruku kad mu je opet zapeo za oko, pronaao biljenicu iz koje je Ruja istrgnula list. List je bio grubo i u urbi istrgnut iz sredine biljenice koju je ranije prelistao ne obraajui pozornost na crtee i tekstove u njoj (dravni udar nae vojske od 27. svibnja*** izvren je zbog vlasti koja je unitila nae ume; presjek hidre slii plavoj vazi u bakinu bifeu). Taj detalj nije imao nikakva znaenja, izuzmu li se bezglava uurbanost, nevane pojedinosti koje je cijelu no gomilao u sebi, mala otkria i asocijacije koje su se kao domine ruile jedna na drugu. Asocijacija: runi nastavnik povijesti kojega su on i Ruja prije mnogo godina, u viim razredima osmogodinje kole, u istoj uionici, ali ne i u istoj klupi, podnosili sa strpljenjem i podsmijehom, najednom je uenicima rekao da izvade papire i olovke. U tiini koja je nastupila zbog straha od provjere znanja koja ih je zatekla nespremne, zaulo se trganje listova iz biljenica, to on nikako nije podnosio pa se prodorno krijetavim glasom: Ne trgajte listove iz biljenica! Hou da piete u radnim blokovima! Tko god dere biljenicu i upropatava narodnu imovinu, taj nije Turin, nego

izrod! Dat u mu jedinicu! I davao bi. Malo otkrie: u pononoj tiini koju je drsko naruavao motor hladnjaka koji se ukljuivao u njemu nedokuivim intervalima, Galip je _______________________________
* najmanja novana jedinica u Turskoj. **Alegorijsko poetsko djelo sufijske knjievnosti (Husn- Afk) o dvoje zaljubljenih po imenu Husn (Ljepota) i djevojci Ak (Ljubav), koje je krajem 18. st. napisao sevlevijski ejh Galip Dede (1757.-1799.), poznatiji kao ejh Galip. *** prvi dravni udar u Turskoj izvren je 27. svibnja i960, godine.

na dnu ormara po kojemu je po tko zna koji put prekopavao, meu tiklama maslinaste boje koje Ruja nije ponijela sa sobom, ugledao prijevod jednoga krimia. To mu se u prvi mah nije uinilo posebnim jer ih je u kui bilo na stotine. No njegova ruka, koja se tijekom noi izvjebala da ispita sve to dotakne i pronae na dnu ormara i u kutovima ladica, mehaniki je poela prelistavati stranice te crne knjige na kojoj je bila nacrtana buljooka* mala, izdajnika sova. Prelistavajui je, meu listovima je ugledao fotografiju iz nekog asopisa tiskanoga na kvalitetnu papiru: gol i zgodan mukarac. Promatrajui mukarevo oputeno spolovilo i instinktivno ga usporeujui sa svojim, Galip pomisli: Sigurno ga je izrezala iz nekog stranog asopisa kupljenoga kod Aladina. Asocijacija: Ruja je znala da Galip ne posee za krimiima jer ih ne podnosi. Uope nije mogao boraviti u tom virtualnom svijetu u kojem su Englezi najengleskiji, a debeli uvijek najdeblji, i u kojem ni drugi subjekti i objekti, zajedno s ubojicama i rtvama, ne slie sebi samima jer ih pisac ili navodi na pravi trag, ili ih prisiljava da itatelje navode na lani trag. (Tako ubijam vrijeme! rekla bi Ruja gutajui krimi i sjemenke iz Aladinova duana.) Mogao bih, rekao je jedanput Galip Ruji, mogao bih itati krimi u kojemu ni pisac ne zna tko je ubojica, bude li takav ikada napisan. Tako objekti i junaci ne bi morali biti izloeni prisili sveznajuega pripovjedaa koji ih navodi na prave i lane tragove, a itatelji bi, ako nita, slijedili ne zamisli pisca, nego stvari onakve kakve i jesu u stvarnome ivotu. Ruja, koja je bila bolji itatelj romana od Galipa, pitala je kako se moe ograniiti mnotvo pojedinosti. Jer u romanima te vrste detalji uvijek imaju neku svrhu. Pojedinosti: prije nego to je izala iz kue, Ruja je zahod, kuhinju i hodnik dobro poprskala sredstvom protiv kukaca s ijega su omota potroae plaili veliki crni i tri mala smea ohara. (Jo se osjeao njegov miris.) Da bi zagrijala vodu, okrenula je gumb na onome to nazivaju elektrinim bojlerom (moda i zbog rastresenosti, jer srijeda je dan kad u zgradi imaju toplu vodu), prelistala (i izguvala) Milijet te grafitnom olovkom koju je kasnije uzela sa sobom rijeila poneto iz krialjke: mauzolej, pauza, mjesec, teak; dioba, simbol, misterij, sluaj. Dorukovala je (aj, bijeli sir, kruh), sue nije oprala. U spavaoj sobi popuila dvije, u dnevnom boravku etiri cigarete. Sa sobom je ponijela samo neto zimske odjee, dio minke za koju je tvrdila da joj teti koi, papue, romane koje je zadnje proitala, privjesak bez kljueva za koji je vjerovala da joj donosi sreu pa ga je kvaila na ruku svoje ladice, bisernu ogrlicu (bila joj je jedini nakit) i etku za kosu s ogledalom na stranjoj strani, te je odjenula kaput koji je bio iste boje kao njezina kosa. Vjerojatno je sve to nagurala u stari kofer srednje veliine koji joj je otac kupio za put na koji nikada nisu poli (donio ga je stric Melih iz Maroka). Zalupila je vrata veine ormara (nogom), ladice gurnula natrag, naokolo razbacane sitnice vratila na njihova mjesta, a oprotajno pismo napisala u dahu, bez imalo oklijevanja: u koari za otpatke i pepeljarama nije bilo nikakva poderana i baena nacrta. Moda se njezino pismo ne bi ni moglo nazvati oprotajnim: Ruja, dodue, nije spominjala da e se vratiti, ali ni to da se nee vratiti. Kao da je naputala kuu, a ne Galipa. A Galipu je

KIKA

uputila tri suuesnike rijei, koje je prihvatio im ih je proitao: Pripazi na moje! Kako ga ni na koji nain nije krivila za odlazak, Galipa je to suuesnitvo radovalo jer je - samo po sebi - ipak bilo suuesnitvo s Rujom. U zamjenu za to partnerstvo napisala mu je obeanje od tri rijei: Javit u se. No te se noi nije javila.

Vodovodne i cijevi centralnoga grijanja cijele su noi stenjale, grgoljile i uzdisale. Povremeno je padao snijeg. Proao je prodava boze, ali se nije vratio. Galip i Rujin zeleni potpis gledali su se satima. Stvari i sjene u stanu dobile su novo znaenje, sve je postalo drukije. Poelio je rei: Dakle, luster koji ve tri godine visi s stropa nalikuje pauku. Htio je spavati mislei da bi moda mogao usnuti dobar san, no nije mogao zaspati. Cijele je noi analizirao to je sve pretraio (Je li pregledao kutiju na dnu ormara? Da, pregledao ju je. Moda jest, moda nije. Vjerojatno nije. Ne, nije, i sada mora krenuti ispoetka.) i zapoinjao novu potragu. Kad bi usred toga beznadnog posla zastao drei u ruci kopu starog Rujinog opasaa ili pak praznu futrolu njezinih davno izgubljenih crnih naoala, i kad bi mu najednom sinulo koliko je ta potraga beznadno besmislena (kako su neuvjerljivi oni knjiki detektivi, kako je optimistian pisac koji mu doaptava tragove!), s pomnjom oprezna znanstvenika koji popisuje inventar nekoga muzeja vratio bi na staro mjesto predmet koji je u tom trenutku imao u ruci, a noge bi snenim koracima mjeseara same od sebe odnijele u kuhinju, gdje bi otvarao hladnjak, premetao namirnice u njemu ne vadei nita, a potom se vraao u omiljenu fotelju u dnevnome boravku i nakratko sjeo prije nego to bi iznova zapoeo istu ceremoniju pretraivanja. Galipu je pred oima lebdjela uvijek ista slika dok je te noi sjedio u fotelji iz koje je tri godine njihova braka promatrao Ruju: nestrpljiva i nervozna, sjedila bi preko puta njega i itala krimie cupkajui nogama, cupkajui kosu, povremeno duboko uzdiui i okreui stranice, strastveno i s uitkom. Ne, nije ta slika bila podsjeanje na vlastitu beznaajnost (lice mi je nesimetrino, ruke nespretne, posve sam nezamjetljiv, glas mi je preslab!) i na osjeaj poraenosti i samoe koji ga je obuzimao u gimnazijskim danima. Tada se, naime, uvjerio da se Ruja drui s pritavim mladiima na ijim su naunicama izbijale prve dlaice (on ih jo nije imao) i koji su prije njega poeli puiti, te da s njima odlazi u slastiarnice i mlijene restorane po ijim su stolovima besciljno kruili neustraivi ohari. Nije to bio osjeaj poraenosti i samoe od prije tri godine, kad se jednoga subotnjeg popodneva popeo na njihov kat (Doao sam vas pitati imate li plave naljepnice za biljenice?) i vidio Ruju kako sjedi za tronim toaletnim stoliem svoje majke i minka se pred ogledalom nestrpljivo cupkajui nogama i pogledavajui na sat, niti osjeaj poraenosti i samoe kakav ga je obuzeo tri godine poslije toga, kad je saznao da je Ruja, koja nikada do tada nije izgledala tako blijeda i umorna, sklopila brak koji nije bio samo politiki brak s jednim mladim politiarom kojega su njemu bliski ljudi smatrali iznimno asnim i portvovnim i koji je jo u to vrijeme, u asopisu Zora rada, pod svojim imenom poeo objavljivati prve politike analize. Ne, nije to bila ta slika. Pred oima mu je cijele noi lebdio samo jedan isjeak iz ivota, slika neke proputene prigode ili nekog zadovoljstva: svjetlosti iz Aladinova duana koja osvjetljava bijeli plonik dok vani pri snijeg. Godinu i pol nakon to su se Rujini preselili na gornji kat obiteljske zgrade, dakle u treem razredu osnovne kole, jednoga petka dok se smraivalo, a ? Trga Nianta dopirala buka automobila i tramvaja u zimsko predveerje, poeli su se igrati jedne nove igre - pronai

me", koju su tih dana izmislili spojivi pravila igara tajni prolaz i ne vidim te: jedno od njih dvoje otilo bi u neki od stanova u obiteljskoj zgradi, kod strieva ili bake, sakrilo se bilo gdje i nestalo, a drugo bi tragalo za njim dok ga ne pronae. Ta prilino jednostavna igra zahtijevala je strpljenje i matu igraa zato to se nije smjelo paliti svjetlo i to nije bila vremenski ograniena. Kad je na njega doao red da nestane Galip se popeo na ormar u bakinoj spavaoj sobi (najprije na rukohvat fotelje, a potom, oprezno, na naslon), koji mu je dva dana prije, u trenutku kreativnoga nadahnua, zapeo za oko, i tu se pritajio

Siguran da ga ondje Ruja nikada nee pronai, u tami je mislio na nju. Da bi bolje outio kako pati zbog njegove odsutnosti, u mati se uivio u njezinu ulogu: bit e da je na rubu plaa, da joj je dojadila samoa i da na donjem katu, uplakana, preklinje Galipa da izae iz skrovita u udaljenoj, mranoj sobi. Dosta kasnije, poslije ekanja koje mu se uinilo beskrajno dugim kao i samo djetinjstvo, Galip je, najednom osjetivi nestrpljenje, skoio s ormara ne shvaajui kako ga je ba u tome asu nestrpljenje porazilo. Priekavi da mu se oi priviknu na prigueno svjetlo u stanu, toga je puta on sam krenuo traiti Ruju. Pretraio je sve katove obiteljske zgrade, a zatim je, obuzet neobinim i sablasnim predosjeajem, posve poraen, stao pred baku (sjedila je u fotelji) i upitao je za Ruju. Ah, pa ti si pranjav od glave do pete! Gdje si bio? Traili su te! A djed je na to dodao: Delal je doao. On i Ruja otili su u Aladinov duan! Galip je smjesta odjurio do hladnog, modrog i mranog prozora: padao je snijeg, teak i tuan, i mamio ga van. Iz ne previe udaljena Aladinova duana, izmeu igraaka, ilustriranih asopisa, lopta, jo-joa, raznobojnih boca i tenkova, probijala je svjetlost boje Rujine koe i mutno se odbijala o bjelinu snijega na ploniku. Svaki put kad bi se Galip u dugim noima poslije Rujina odlaska prisjetio te slike od prije dvadeset etiri godine, osjetio bi isto uzbuenje i bljutav okus u ustima kakvo ima mlijeko kad iskipi. Gdje li je taj izgubljeni djeli njegova ivota? Iz hodnika je dopiralo beskrajno i podrugljivo otkucavanje zidnoga sata s klatnom. Taj je sat u bakinu i djedovu hodniku godinama ekao da istekne vrijeme i nastupi beskraj, a Galip i Ruja su ga u prvim danima braka uzeli iz stana tete Hale te ga poletno i gorljivo objesili na zid novoga gnijezda sree kako bi to due odrali na ivotu uspomene na djetinjstvo i legende o nekadanjem zajednikom ivotu. Pa ipak, inilo se da se upravo Ruja, a ne Galip, u te tri godine braka alila kako proputa radost koja je na nekome nepoznatom mjestu i zadovoljstvo nekoga nepoznatog ivota. Galip bi izjutra odlazio na posao, a uveer se vraao dolmuima i autobusima naguravajui se s laktovima i koljenima smrknuta i bezimena mnotva ljudi. Jedanput ili dvaput dnevno iz ureda bi nazivao kui pronalazei svakojake izgovore zbog kojih bi Ruja negodovala. A kad bi se uveer vratio doma, po broju i vrsti opuaka u pepeljari, po namjetaju, predmetima, novim detaljima i boji Rujina lica mogao je manje ili vie tono, no bez velike pogreke, dokuiti to je toga dana radila. Kad bi u trenucima neizmjerne sree (iznimno rijetko) ili teke sumnje otvoreno pitao enu kako je provela dan i to je radila u kui, ba kao to ju je no prije to pitao u svojoj mati nastojei oponaati mueve iz stranih filmova, oboje bi osjetili nemir zbog zadiranja u neko neodreeno i sklisko podruje o kojemu se ni u jednome filmu posve jasno ne govori, bio on istonjaki ili zapadnjaki. Galip je tek poslije enidbe otkrio da u ivotu anonimne osobe koja se u statistikama i birokratskim rubrikama vodi kao kuanica (ena okruena djecom i s prakom za pranje u rukama, dakle, onakva kakvu on nikada nije mogao prispodobiti Ruji) postoji takvo misteriozno, tajnovito i sklisko podruje.

KIKA

Galip je znao da je za njega posve zatvoren vrt toga zagonetnog i skliskog podruja prepunog tajnovitih biljaka i zastraujuih cvjetova, ba kao i njemu nedokuiva prostora u dubinama Rujinih sjeanja. To zabranjeno podruje bilo je zajednika tema i cilj svih tih promidbenih poruka za sapune i deterdente, fotoromana, najnovijih vijesti prevedenih iz stranih asopisa te veine priloga s radija i iz novinskih dodataka u boji, no istodobno se prualo kudikamo dalje i bilo neusporedivo misterioznije i tajnovitije od svega spomenutoga. Kada bi, potaknut nejasnim porivom, poeo razmiljati o tome zato - primjerice - kare za papir stoje na radijatoru u hodniku, pokraj mjedene posude, ili kad bi u vrijeme zajednike nedjeljne etnje susreli enu s kojom se Ruja vrlo esto via (znao je to), ali koju on sam ve godinama nije vidio, Galip bi se na trenutak smeo kao da je pronaao trag koji vodi onomu skliskom, kao svila skliskom i njemu zabranjenom podruju, ili kao da je nabasao na tajnoviti znamen koji proistjee upravo iz toga zabranjenog podruja, te bi neodluan zastao kao da se najednom suoio s otajstvom nekog potisnutog i u podzemlje gurnutog reda koji se vie ne moe tajiti. Zastraujua je bila spoznaja da su ta bia bez vlastite osobnosti, te kuanice, meusobno povezane tajnama poput pripadnika nekog zabranjenog reda, ali da se ponaaju kao da ne postoji nita, kao da nemaju tajnih obreda, zajednikih grijeha, radosti i zajedniku prolost, usto, kao da sve to to ine, ine posve iskreno, a ne da bi neto zatajile. To zabranjeno podruje istodobno je bilo i privlano i odbojno poput tajne koju su kastrirani haremski eunusi uvali iza mnogih brava. Moda nije uasno kao nona mora jer svi znaju da postoji; pa ipak, njegov misterij izaziva tugu jer nikada nije opisano ili imenovano i, unato tomu to se stoljeima prenosilo s narataja na narataj, nikada nije bilo izvor ponosa, povjerenja ili trijumfa. Galipu se ponekad inilo da je to podruje neka vrsta prokletstva, neto kao zla kob koja stoljeima prati sve lanove jedne Obitelji, no budui da se i sam uvjerio da se mnoge ene udaju, rode dijete i potom, iz nekakva neshvatljiva razloga, dragovoljno napuste posao i vrate se tome misterioznom prokletstvu, shvatio je da otajstvo reda ima neku privlanost. ak je vjerovao da je kod nekih ena koje se odlue izbaviti toga prokletstva i postati netko drugi, i koje s tisuu muka nau nekakav posao i ponu raditi, da je i kod takvih viao znakove elje da se vrate onim tajnovitim ceremonijama koje su neko ostavile za sobom, onim arobnim trenucima i kao svila skliskim ili mranim podrujima koje sm nikada nee moi razumjeti. Ponekad, kad bi se Ruja nasmijala njegovoj glupavoj ali ili igri rijeima toliko da bi taj smijeh iznenadio i njega samoga, ili kad bi s istim veseljem prihvatila da njegove nespretne ruke lutaju kroz sjenovitu umu njezine kose boje vjeverijega krzna, dakle, u jednome trenutku toliko prieljkivane bliskosti izmeu mua i ene, koja brie sve ceremonije nauene iz ilustriranih asopisa i svu prolost i budunost, najednom bi se u Galipu probudila elja da se kod svoje supruge raspita za to tajnovito podruje jer je elio znati to je danas, odnosno ba u ono vrijeme, radila u kui osim to je prala rublje i posue, itala krimie i etala se (lijenik je kazao da ne mogu imati djece, pa Ruja nije imala volje ni za to). Ali, otuenost koja bi se poslije takvoga pitanja mogla osjetiti meu njima izgledala mu je toliko zastraujue, a odgovor na koji bi ciljalo pitanje toliko stran rjeniku njihova zajednikog jezika, da ne bi nita rekao, samo bi praznim pogledom nakratko promotrio Ruju koja mu je leala u naruju. Opet gleda tako odsutno!' rekla bi Ruja. Blijed si kao krpa! veselo bi ponovila reenicu koja je Galip sluao od majke jo od najranijega djetinjstva. Poslije jutarnjega ezana8 Galip je kratko odspavao u fotelji u dnevnom boravku. Sanjao je da Ruja, on i Vasif razgovaraju o nekom nesporazumu dok u akvariju, u tekuini boje zelene
8 Ezan: poziv na molitvu s damijskog minareta.

kemijske olovke, lagano lelujaju zlatne ribice. Neto kasnije shvatili su da je on, Galip, gluhonijem, a ne Vasif, ali se zbog toga nisu previe alostili jer je ionako sve uskoro trebalo biti kao i prije. Razbudivi se, sjeo je za stol i - vjerojatno kao i Ruja prije dvadeset etiri sata - poeo traiti prazan list papira. Kako mu papir, jednako kao ni Ruji, nije bio nadohvat ruke, na poleini njezina oprotajnog pisma poeo je sastavljati popis osoba i mjesta kojih se tijekom noi mogao prisjetiti. Taj uznemirujui popis, koji je postajao sve duim to ga je vie pisao, i sve ga vie tjerao na pisanje to je postajao duim, u Galipu je budio osjeaj kao da oponaa junake kriminalistikih romana. Rujine bive ljubavi, aljive cure iz gimnazije, prijatelji koje je povremeno spominjala, osobe koje su joj neko bile politiki bliske, kao i njihovi zajedniki prijatelji kojima je odluio ne rei nita sve dok ne pronae Ruju, sva su ta imena izdajniki namigivala njemu, detektivu-amateru, upuivala ga na krivi trag maui mu iz zakrivljenih crta samoglasnika i suglasnika od kojih su bila sastavljena, iz ravnih i kosih oblika slova iz kojih su se pomaljala neka lica postajui smislenijima i dvosmislenijima. Kad su smetlari ispraznili velike spremnike udarajui njima o rubove kamiona i otili, Galip je, da se popis ne bi prekomjerno oduio, zelenu kemijsku olovku, zajedno s jo jednom istom takvom, gurnuo u unutranji dep sakoa koji je toga dana namjeravao obui. Kad je snijeg vani postao plavkast najavljujui svitanje, pogasio je sva svjetla u kui. Da radoznali vratar ne bi postao sumnjiav, iznio je kantu za otpatke provjerivi jo jednom njezin sadraj. Pustio je aj da odstoji, stavio u aparat nov ilet i obrijao se, odjenuo isto, ali neizglaano rublje i koulju te pospremio stan po kojemu je cijele noi premetao. Dok se odijevao, vratar je ispod vrata progurao Milijet. U kolumni koju je proitao uz aj, Delal je pisao o oku s kojim se susreo prije mnogo godina, u pono, u jednoj mranoj i zabaenoj etvrti. Iako mu je taj davno objavljeni tekst bio poznat, Galip se najeio osjetivi to isto oko na sebi. Uto se oglasio telefon. Ruja! pomisli Galip. urei prema telefonu, razmiljao je ak i o kinu u koje bi uveer mogli otii: Konak. Odgovarajui na pitanja glasu u slualici koji mu je pokopao svaku nadu zvala je teta Suzan - ni na tren nije zastao: Da, spala joj je temperatura, cijelu je no dobro spavala, ak je i sanjala, jutros mu je ispriala taj san; naravno da bi htjela razgovarati s majkom, samo trenutak! Ruja! dozivao ju je kroz hodnik, Ruja, na telefonu je tvoja majka! Zamislio je Ruju kako zijevajui ustaje iz postelje, lijeno se protee i trai papue... No odmah je ubacio drugu filmsku vrpcu u projektor svoga pamenja: zabrinuti suprug Galip ulazi u hodnik da bi pozvao enu na telefon i ponovno je zatjee u duboku snu. Da bi taj drugi film bolje animirao, da bi teti Suzan ponudio to uvjerljiviju atmosferu, stvarao je ak efekte hodajui hodnikom gore-dolje. Potom se vratio do telefona. Strina Suzan, zaspala je, oi su joj bile krmeljive od temperature, umila se, legla i opet zaspala! Neka pije mnogo naranina soka! rekla je strina Suzan potanko mu objanjavajui gdje moe kupiti najbolje i najjeftinije crvene narane za cijeenje. Moda emo veeras ii u kino Konak samouvjereno je rekao Galip. Neka pazi da se opet ne prehladi! rekla je strina Suzan, a onda je napreac promijenila temu, moda i zato to joj se uinilo kako se previe mijea u sve: Zna, glas ti je doista slian Delalovu. Da se nisi i ti prehladio? Pazi da te Ruja ne zarazi! Izmijenili su iste izraze uzajamna potovanja i ljubavi te, plaei se da bi mogli probuditi Ruju, lagano i oprezno spustili slualice kao da se boje da e im nanijeti bol. Kada je odmah poslije telefonskog razgovora iznova poeo itati Delalovu staru kolumnu osjeajui misli i oko iz teksta te onu drugu osobnost koja ga je maloas bila proela,

KIKA

najednom mu sinu da se Ruja, naravno, vratila bivem muu. Zaudio se kako prije nije uvidio tu posve razvidnu injenicu koju je cijele noi zamagljivao drugim fantazijama. Odluno je krenuo prema telefonu da nazove Delala, prizna mu kakvu zbrku ima u glavi i do ega ga je dovela, i da mu kae: Idem ih potraiti. Ali, kad naem Ruju s bivim muem - a nee mi trebati puno vremena za to - bojim se da je neu moi nagovoriti da se vrati kui. To moe samo ti. Kako da je nagovorim da se vrati doma?" (Htio je rei meni, no tu rije nije prevalio preko usana.) Smiri se! prisno e mu uzvratiti Delal. Kad te je napustila? Smiri se! Motamo malo razmisliti. Doi k meni u redakciju. Ali, Delala jo uvijek nije bilo ni kod kue, ni u redakciji. Naputajui kuu, razmiljao je o tome da ne spusti telefonsku slualicu. Kae li strina Suzan da je zvala i zvala, ali je uvijek bilo zauzeto rei e: Ruja nije dobro spustila slualicu. Ta znate da je rastresena, sve zaboravlja. No ipak to nije uinio.

esto poglavlje DJECA MAJSTORA BEDIIJA

...uzdasi zbog kojih drhtaj vjenog zraka slijedi. Dante

Otkako smo stupce svojih novina odvano otvorili za sve probleme svojih sugraana neovisno o staleu kojemu pripadaju ili zanimanju i podrijetlu, stiu nam zanimljiva pisma itatelja. Oni kojima se napokon pruila mogunost progovoriti o svojoj istini, ponekad nemaju strpljenja pisati o njoj, nego dotre u nau redakciju i nairoko nam izlau svoje pripovijesti. A neki pak vide da sumnjamo u nevjerojatne dogaaje i strane pojedinosti o kojima nam pripovijedaju i poele dokazati vjerodostojnost svojih pria te nas odvajaju od radnih stolova i odvode u blatnjave, tajnovite i mrane ponore naega drutva o kojima do sada nitko nije ni pisao, niti se zanimao za njih. Eto, tako smo doznali za stranu, u podzemlje prognanu povijest izrade lutaka u Turskoj. Izuzevi jedan folklorni detalj, kao to je strailo za ptice koje zaudara na gnojivo i selo, nai ljudi stoljeima nisu ni slutili da postoji obrt zvan izrada modnih lutaka. Prvi majstor koji se upustio u taj posao, dakle utemeljitelj obrta za izradu modnih lutaka, bio je majstor Bedii, koji je izradio lutke za Pomorski muzej podignut po naredbi sultana Abdulhamida i pod nadzorom princa Osmana Delaletin-efendije. Majstor Bedii bio je i ovjek koji je poeo stvarati tajnu povijest izrade lutaka u nas. Kad su prvi posjetitelji toga prvog muzeja vidjeli kako uz carske galije ponosito stoje nagizdani, brkati i stasiti junaci i mornari koji su prije tristo godina u Sredozemnome moru zagoravali ivot talijanskim i panjolskim brodovima, bili su zaprepateni. Majstor Bedii je za izradu tih prvih udesnih lutaka koristio drvo, gips, vosak, devinu, ovju i srneu kou te ljudsku kosu i bradu. Kad je onodobni uskogrudni ejhulislam9 vidio ta udesna stvorenja izraena s velikom umjetnikom vjetinom, pobjesnio je. Kako su to bile savrene kopije Alahovih stvorenja, njihova je izrada bila protumaena kao neka vrsta nadmetanja s Njim, te su lutke izbaene iz muzeja, a izmeu galija poredana straila za ptice. Taj cenzorski mentalitet s kojim smo se tisue puta susreli u svojoj nedovrenoj povijesti pozapadnjenja nije u majstoru Bediiju ugasio rasplamsalu vatru umjetnikoga obrta. Lutke je izraivao kod kue istodobno nastojei od nadlenih inovnika ishoditi doputenje da u muzej vrati rukotvorine koja je nazivao svojom djecom, ili pak da ih izloi na drugome javnom mjestu. Kad mu to nije uspjelo, okrenuo je lea dravi i inovnicima, ali ne i svome novom obrtu. U podrumu kue koji je pretvorio u mali atelje nastavio je izraivati lutke. Kasnije se preselio iz staroga Istanbula na G alatu, na franaku obalu, ne samo da bi se zatitio od susjeda koji su ga optuivali za gatanje, nastranost i bezbonitvo nego i zato to
9 ejhulislam: najvii vjerski dostojanstvenik u Osmanskome Carstvu.

on i njegova djeca, kojih je iz dana u dan bivalo sve vie, na kraju nisu mogli stati u skromnu muslimansku kuu. Pouivi i sina obrtu koji je sam bio izuio, majstor Bedii strastveno je i ne gubei nadu nastavio svoj minuciozni posao u toj udnoj kui na Kuledibiju, u koju me odveo moj posjetitelj. U uzbudljivome valu pozapadnjenja koji nas je zapljusnuo prvih godina Republike, kad su gospoda s glave skinula fes i stavila panamski eir, a gospoe odbacile adore i obule cipele s petom, u izloge glasovitih modnih salona u Aveniji Bejoglu trgovci su poeli stavljati modne lutke. Kad je vidio prve lutke dopremljene iz inozemstva, majstor Bedii je izjurio iz radionice na ulicu mislei da je poslije mnogih godina iekivanja napokon osvanuo pobjedniki dan. Ali, na toj bljetavoj aveniji kupnje i zabave, poznatoj kao Bejoglu, doekalo ga je novo iznenaenje koje e ga opet natjerati da se vrati u mrak podrumskoga ivota, ovoga puta sve do smrti. Njegove ponude odbili su svi ti veletrgovci, svi konfekcionari koji nude odijela, suknje, kostime, arape, kapute i kape, kao i svi dekorateri izloga, svi kojima je odnosio i pokazivao uzorke i koji su dolazili u njegov podrumski atelje i podzemno skladite. Jer njegove lutke i odjea na njima sliili su na nae ljude, a ne na zapadnjake. Kupac ne eli imati kaput koji svaki dan via na desetinama tisua brkatih, krivonogih, tamnoputih i mravih sugraana, rekao je jedan od prodavaa. On eli kaput kakav nosi naoit ovjek iz daleke i nepoznate zemlje kako bi, odjenuvi ga, povjerovao da se i sm promijenio i postao netko drugi. Iskazavi divljenje prema djelima majstora Bediija, jedan iskusni dekorater izloga pojasnio je zato, naalost, zbog borbe za kruh svagdanji ne moe u svoje izloge staviti te prave Turke, te nae nepatvorene sugraane: jer Turci vie ne ele biti Turci, nego netko drugi. Zbog toga su izveli prevrat u odijevanju, obrijali brade, promijenili jezik i pismo. Jedan drugi vlasnik modnoga salona, koji se volio izraavati jo konciznije, rekao je da kupci ne kupuju odijelo, nego zapravo privid. Ono to u biti ele kupiti jest privid da bi mogli postati netko drugi, netko tko nosi takvo odijelo. Majstor Bedii nije ni pokuao napraviti modele prikladne za ostvarenje te nove iluzije. Shvatio je da se nee moi nositi s modnim lutkama iz Europe, iji su se udni poloaji tijela i osmijesi s reklama za zubne paste neprestano mijenjali. Tako se vratio vlastitim snovima koje je bio ostavio u mraku svoga ateljea. Napravivi u zadnjih petnaest godina ivota vie od sto pedeset novih lutaka, od kojih je svaka bila istinsko remek-djelo, on je svim tim lokalnim i zastraujuim likovima iz mate podario izgled pravih ljudi od krvi i mesa. Njegov sin, koji je svratio u redakciju i odveo me u oev podzemni atelje, pokazivao mi je svaku od tih lutaka i objanjavao kako se u tim udnim i pranjavim djelima krije bit koja nas ini onim to jesmo. Niz blatnjavu padinu na Kuledibiju spustili smo se neravnim stubama od loe kaldrme i sili u podrum hladne i mrane kue. Posvuda oko sebe osjetili smo punou zaustavljena ivota lutaka koje su se svim silama upinjale pokrenuti, kao da ele oivjeti i dati se na neki posao. U polumranoj podrumskoj ostavi bilo je na stotine izraajnih lica i oiju koje su gledale u nas, ili jedne u druge. Neke su lutke sjedile, neke su neto priale, neke jele, neke se smijale, neke su klanjale namaz10, a neke opet kao da su svojim postojanjem, koje mi se u tom asu inilo nepodnoljivim, prkosile vanjskome ivotu. Sve je bilo jasno kao dan: u njima je bilo vie ivota negoli u izlozima trgovina na Bejogluu i Mahmutpai, ak vie negoli u mnotvu ljudi na mostu Galata. Koa toga ivahnog i ustreptalog mnotva lutaka zraila je ivotom. Bio sam oaran. Sjeam se: obuzet strepnjom i nekim unutarnjim porivom, pribliio sam se jednoj od lutaka; elei preuzeti djeli te njezine ivotne energije i
10 Klanjati namaz: obavljati jednu od pet muslimanskih dnevnih molitvi.

dokuiti tajnu takve stvarnosti i takvoga svijeta, nagnuo sam se prema njoj (starijem ovjeku, utonulome u svoje ivotne probleme) i dotaknuo je. Hladna koa, zastraujua i hladna kao i sama prostorija. Otac je govorio da prije svega moramo paziti na kretnje koje nas i ine onim to jesmo! ponosito je objanjavao lutkarev sin. Poslije duga i zamorna radnog dana otac i sin iz mranih bi podzemnih odaja na Kuledibiju izlazili na svjetlo dana, sjedali za neki od stolova svodnike kavane na Taksimu, naruivali aj i promatrali geste mnotva ljudi na trgu. Otac je tih godina shvaao da jedan narod s vremenom moe mijenjati nain ivota, povijest, tehnologiju, kulturu, umjetnost i knjievnost, ali ne i svoje kretnje. Priajui mi o svemu tome, njegov mi je sin otkrivao posebnosti u kretnjama vozaa koji pripaljuje cigaretu, pojanjavao kako i zato huligan s Bejoglua hoda s rukama odmaknutima od tijela i malo postrance, i skretao mi pozornost na eljust jednoga pomonika prodavaa slanutka koji se, kao i svi mi, smijao irom otvorenih usta. Priao mi je o tome to znai strah u oima ene koja sputena pogleda i s mreastom torbom u ruci prolazi sama ulicom, i zbog ega nai ljudi hodajui gradom neprestance gledaju preda se, dok su im u prirodi pogledi upereni u nebo... Tko zna koliko se puta vraao na svoje lutke koje su ekale da istekne sat beskraja koji bi ih mogao pokrenuti, i uvijek mi iznova skretao pozornost na njihove poloaje, dranje i ono nae u tom dranju. I na to da biste, odjenete li ih u lijepu odjeu, shvatili da te udesne kreature doista mogu biti izloene. Pa opet, u tim lutkama, u tim jadnim kreaturama bilo je neto to je ovjeka tjeralo da izae na dnevno svjetlo vanjskoga ivota. Kako da kaem... nekakav uas, neto strano bolno i mrano! Poslije nekog vremena otac vie nije mogao uoiti ak ni nae svakodnevne kretnje, rekao je sin, a ja sam istoga trena pomislio kako sam taj zastraujui kraj ve bio naslutio: otac i sin s vremenom su poinjali shvaati da su se kretnje koje sam nazvao gestama, te svakodnevne kretnje - od toga kako briemo nos do naina na koji se glasno smijemo, od hoda s pogledom ispod oka i rukovanja, do kretnji kojima otvaramo boce - da su se i te geste promijenile izgubivi svoju prvotnu nevinost. Promatrajui mnotvo ljudi iz svodnike kavane, najprije nikako nisu mogli dokuiti na koga se ugldaju i koga oponaaju ljudi s ulice koji nisu imali priliku vidjeti nikoga drugog osim sebe samih i sebi slinih. Kretnje koje nazivaju najznaajnijim bogatstvom naega ovjeka, ti mali pokreti tijela koje svakodnevno ponavljamo, mijenjale su se polako i uporno te nestajale kao da njima upravlja neki skriven i nevidljiv ef, a umjesto njih koristile su se neke nove, za koje se nije znalo otkuda potjeu. Kasnije, u vrijeme kad je otac radio na jednoj seriji djejih lutaka, najednom im je sinulo: Za sve su krivi ti prokleti filmovi! uzviknuo je sin. Zbog prokletih filmova koji u golemim koliinama stiu sa Zapada i satima se vrte u naim kinima, kretnje naih ljudi s ulice poele su gubiti svoju prvotnu nevinost. Nai su ljudi polako odbacili svoje kretnje te poeli oponaati i prihvaati kretnje stranaca. Ne elim raspredati o pojedinostima koje je sin sipao kao iz rukava da bi dokazao opravdanost bijesa koji su u ocu izazivale te nove, usiljene kretnje i nerazumljive geste. Priao mi je o svemu to je preuzeto iz filmova: o glasnome smijanju; o svim onim nauenim i suvinim kretnjama koje pravimo svakom prigodom - kad otvaramo prozor ili zatvaramo vrata, kad drimo alice za kavu ili pak oblaimo kaput; o nainu na koji povlaujemo kimanjem glavom, uljudno kaljemo ili zapadamo u bijes; o namigivanju, tunjavi, kretnjama obrvama i oima; o otmjenim pokretima koji ubijaju nau djetinju nevinost, te o strogosti i nepopustljivosti. Njegov otac vie nije htio ni vidjeti te hibridne kretnje koje su izgubile svoju prvotnu nevinost. Bojei se da bi i sam mogao nesvjesno prihvatiti te nove, hinjene kretnje i prenijeti ih na svoju djecu, odluio je prestati izlaziti iz radionice. Zatvorivi se u

podzemnu ostavu, objavio je kako je zapravo davno upoznao bit smisla i tajne u koju se mora biti upuen. Promatrajui djela koja je majstor Bedii izradio zadnjih petnaest godina ivota, s uasom zloesta djeteta koje je svoj stvarni identitet spoznalo mnogo godina kasnije, naslutio sam to bi ta teko dokuiva bit trebala znaiti: u toj tami posvemanjega beznaa, meu lutkama strieva, tta, prijatelja, roaka, poznanika, sitnih trgovaca i radnika, u tom mnotvu kreatura koje su me gledale, hrlile u moj ivot i zastupale me, bilo je i meni slinih, bio sam ak i ja sm. Te lutke s likovima naih sugraana, od kojih je veina bila pokrivena sivom prainom (bili su meu njima i kriminalci s Bejoglua, i mlade velje, i glasoviti bogata Devdet Bej, i enciklopedist Selahatin Bej, bili su i vatrogasci i patuljci, i ostarjeli prosjaci i trudne ene), kao i njihove jezive sjene koje su se pri priguenoj svjetlosti svjetiljaka inile ogromnima, podsjeale su me na bogove koji ispataju zbog izgubljene istoe i nevinosti, na muenike koji jedu vlastito meso jer ne mogu patiti za druge, na nesretnike koji ubijaju jedno drugo jer im ne daju da vode ljubav. Doimalo se kao da su i oni, kao i ja, kao svi mi, u dalekoj rajskoj prolosti bili dokuili smisao maglovite egzistencije u koju su sluajno dospjeli, no da su kasnije zaboravili taj njezin magini smisao. Patili smo zbog toga zaboravljena sjeanja, pogrbili se, ali smo ustrajavali na tome da budemo ono to jesmo. Osjeaj nesree i gubitnitva koji je prodro u nae kretnje, u geste koje nas ine onima koji jesmo, u nain na koji briemo nos, ekamo se po glavi, koraamo i bacamo pogled, zapravo je bila kazna za nae ustrajavanje da budemo ono to jesmo. Otac je uvijek vjerovao da e njegove lutke jednoga dana biti stavljene u izloge" pripovijedao je sin o majstoru Bediiju. Nikada nije izgubio nadu u to da e nai sugraani jednom biti toliko sretni da nee morati oponaati druge", govorio je. A ja sam, sluajui ga, razmiljao o tome kako ta druina lutaka udi da sa mnom to prije izae iz toga zatvorena i pljesniva skladita na sunce i pone ivjeti sretno kao mi, gledajui druge, oponaajui druge i upinjui se da budu netko drugi. A ta elja, kako sam kasnije saznao, nije ostala neispunjena! Vlasnik jedne trgovine, koji je pozornost muterija volio privlaiti bizarnim stvarima, kupio je neto malo robe iz ateljea, moda i zato jer je znao da e joj smanjiti cijenu. Ali lutke su svojim dranjem i poloajima toliko sliile kupcima onkraj izloga i rijeci prolaznika na ploniku, i izgledale tako obinima, tako stvarnima i naima, da se nitko nije osvrtao na njih. Poslije toga krti ih je trgovac pilom izrezao na komade; a kad je nestala cjelina koja kretnjama daje smisao, njihove ruke i noge godinama su koritene za neto drugo: da u malome izlogu male trgovine mnotvu prolaznika s Bejoglua izloe kiobrane, rukavice, izme i cipele.

Sedmo poglavlje SLOVA PLANINE KAF

Mora li ime neto znaiti? Lewis Carroll

Kad je poslije besane noi stupio na ulicu, Galip je po udesnoj bjelini koja je prekrila jednolini i sivi Nianta zakljuio da je napadalo vie snijega nego to je mislio. Brojni prolaznici na plonicima kao da nisu primjeivali mutne i otre ledenice na strehama zgrada. Galip je uao u I-banku na Trgu Nianta (Is-banka, rekla bi Ruja svaki put kad bi se sjetila Trga i praine, dima, automobilskih plinova i prljave, plavkaste izmaglice koja je sukljala iz okolnih dimnjaka11); ondje je saznao da Ruja u posljednjih deset dana nije podignula znatniji iznos novca s njihova zajednikog rauna, da im u banci ne radi grijanje te da su svi bili veseli jer je jedna mlada, grozno naminkana slubenica dobila manji dobitak na lutriji. Proavi pokraj cvjearnica sa zamagljenim izlozima, prolaza u koje su ulazili raznosai aja i gimnazije Teraki na iliju, koju su Ruja i on pohaali, te ispod sablasnih kestenovih stabala s ijih su grana visjele ledenice, uao je u Aladinov duan. Aladin je brisao nos; na glavi je imao plavu kapuljau koju je prije devet godina spominjao i Delal u jednoj svojoj kolumni. Zdrav mi bio, Aladine! Da nisi bolestan? Prehladio sam se. Razgovijetno izgovarajui njihove nazive, Galip zatrai po jedan primjerak ljeviarskih politikih asopisa za koje je neko vrijeme pisao i Rujin bivi mu, i iji je pristaa ili protivnik neko i sam bio. S djetinjastim, plaljivim, sumnjiavim, ali nikad neprijateljskim izrazom lica Aladin ree kako te asopise itaju samo studenti. A to e tebi? upita. Rjeavat u zagonetke! uzvrati Galip. Aladin se glasno nasmija pokazavi time da razumije alu: Pa u tim asopisima uope nema enigmi! Poslije toga upita brinim glasom zaljubljenika u enigmatiku: Ova su dva nedavno izala, hoe li i njih? Moe, ree Galip. Sve ih zamotaj u novine! doda potom apatom kao da je starac koji kupuje asopis s fotografijama golih ena. U autobusu za Eminonu osjetio je da je paket u njegovu krilu nekim udom oteao te da ga, opet nekim udom, obuzima osjeaj da ga neije oko promatra. Ne, nije to bio netko iz mnotva ljudi natiskanih u autobusu, jer putnici su, klatei se tamo-amo kao u brodici na uzburkanu moru, odsutno gledali snjene ulice i mnotvo prolaznika na njima. Uto opazi da je Aladin politike asopise zamotao u stari Milijet te da ga s fotografije u kutu presavijenih novina promatra Delal. Godinama se Galip svakoga jutra susretao s istom tom fotografijom; pa ipak, neobino je bilo to to ga je Delal ovoga puta gledao na neki posve drukiji nain,
11 Igra rijei: Is Bankasi znai Poslovna banka (poznata turska banku), u Is Bankau znailo bi priblino aava banka.

pogledom koji je govorio Poznajem te i stalno te promatram! Stavio je prst na to oko koje mu zaviruje u duu, no l dalje mu se za duge vonje autobusom inilo da ga osjea pod pritom, im je stigao u ured, nazvao je Delala, no nije ga bilo. Brino je odloio paket u jedan kut, iz njega izvadio ljeviarskc asopise i pa- ljivo ih poeo itati. Oni su u njemu najprije probudili uzbuenje, napetost i iekivanje, osjeaje koje je davno bio zaboravio i koji su ga podsjetili na trenutke izbavljenja i pobjede (njima se vie nije nadao, niti je pamtio kad im se prestao nadati) te na dan potpune propasti. Dosta kasnije, poslije duga telefoniranja bivim Rujinim prijateljima ija je imena bio zapisao na poleini njezina oprotajnog pisma, pred oi su mu iskrsnule izgubljene uspomene, privlane i nevjerojatne kao filmovi koje je u djetinjstvu gledao u ljetnim kinima izmeu damijskih zidova i otvorenih kavana. Gledajui neko crno-bijele filmove snimljene u Ulici Jeilam12, Galip je ili mislio da ih ne razumije, budui da je cjelovitosti filmske prie nedostajala motiviranost postupaka likova, ili je pak sumnjao da ga oni ele namamiti u svijet bogatih i nemilosrdnih oeva, predobrih siromaha, kuhara, slukinja, prosjaka i limuzina s krilima, u svijet koji se, iako ne s predumiljajem, preobrazio u bajku (de soto s istom registracijskom tablicom vidjela sam i u prolom filmu, komentirala bi Ruja); no u trenutku negodovanja zbog toga nevjerojatnog svijeta ili pak uenja nad rasplakanim gledateljem pokraj sebe, da, da, tono u tome asu - pozor! - i on bi se nekim nedokuivim hokus-pokusom najednom zatekao kako plae suosjeajui sa sudbinom ogorenih dobriina ispijenih lica i napaenih, odlunih i portvovnih junaka s filmskoga platna. Kad je u starim politikim asopisima pronaao Ruju i njezina biveg mua, telefonirao je jednome svom starom prijatelju koji ih je skupljao: htio je saznati neto vie o bajkovitu crnobijelom svijetu malih Ijeviarskih frakcija. Jo uvijek skuplja asopise, zar ne?" upitao ga je Galip optimistino. Mogu li nakratko zaviriti u tvoju arhivu kako bih pripremio obranu za jednoga klijenta koji je zapao u nevolju? Dakako", odgovorio je uvijek dobronamjerni Saim, obradovan time to ga netko trai zbog njegova "arhiva. Rekao je Galipu da ga oekuje uveer u pola osam. Galip je ostao raditi u uredu sve dok se nije smrailo. Nekoliko puta nazivao je Delala, ali ga nije mogao dobiti. Poslije svakoga razgovora s tajnicom koja bi mu rekla kako "jo" nije doao, ili da je ovoga asa izaao, Galip je imao osjeaj da ga s novinskoga lista koji je odloio na policu (neko vlasnitvo strica Meliha) promatra Delalovo oko. Delalovu prisutnost u sobi osjeao je i dok su mu pretili sin i majka (torba joj je bila puna lijekova), upadajui jedno drugome u rije, izlagali kronologiju svae meu nasljednicima maloga duana na Kapaliariji ili dok je jednome prometnom policajcu s crnim naoalama, koji je htio tuiti dravu zbog pogreno izraunatoga radnog staa, objanjavao kako mu se, prema vaeim zakonima, dvije godine koje je proveo u umobolnici ne mogu raunati u radni sta. Rujine prijatelje nazivao je pojedinano. Za svaki poziv pronalazio je drugi izgovor. Madide, Rujinu prijateljicu iz gimnazije, pitao je za Gulin broj telefona jer ju je toboe morao nazvati zbog neke tube. Od uljudne sluavke iz bogate kue doznao je da je Gul, gospoa lijepa imena, koju Madide nije podnosila, u klinici Gulbahe13 prekjuer rodila tree i etvrto dijete te da bi, ako se pouri u rodilite, izmeu dva i pet kroz prozor djeje sobe mogao vidjeti draesne blizance kojima su nadjenuli imena Ljepota i Ljubav. Da, Figen je Ruji htjela vratiti posuenu knjigu to da se radi? (ernievski) i Raymonda Chandlera, i eli joj brzo ozdravljenje. to se pak Behije tie, ne, Galip je imao pogreno miljenje o
12 13 Yeilam, ulica u etvrti Rejtiglu, blizu Trga Taksim. Budui da se sve do 1980. u njoj nalazila veina turskih filmskih Gul: Rua; Gulbahe: Ruinjak.

kua, postala je simbolom turske kinematografije onoga doba.

njezinu stricu, ovjek radi u odjelu za narkotike policijske uprave i... Da, nije se prevario, ve se po njezinu glasu dalo zakljuiti da nita ne zna o Ruji. Semih se pak udio kako je Galip doznao za ilegalnu radionicu tekstila; da, ondje je s nekolicinom inenjera i tehniara grozniavo radio na izradi prvoga turskog patentnog zatvaraa ali ne, za najnovije krijumarenje konca za ivanje i on je doznao iz novina pa o pravnome aspektu toga sluaja ne moe Galipu dati nikakvu informaciju, samo bi Ruji htio poslati najsrdanije pozdrave (to mu je Galip vjerovao). Ni telefonski pozivi tijekom kojih je mijenjao glas i predstavljao se kao netko drugi Galipu nisu pomogli da ue Ruji u trag. Sulejman, koji je iz Engleske donosio medicinske enciklopedije stare etrdeset godina i prodavao ih kao akviziter, iskreno i prostoduno rekao je tobonjem ravnatelju kole, koji ga je hitno traio na telefon, da je rije o zabuni jer ne samo da nema ker Ruju, nego uope ni nema djece. Ilijas, koji oevom teglenicom prevozi ugljen preko Crnoga mori, rekao je da on u kinu Ruja (san) sigurno nije zaboravio nikakav notes sa zapisanim snovima jer mjesecima nije bio u kinu, a Aulm, uvoznik dizala, opovrgnuo je da bi mogao biti odgovoran za kvarove u zgradi Ruja jer za ulicu i zgradu s tim imenom nikada nije ni uo. I oni su, jednako kao Sulejman, ime Ruja izgovarali na isti nain krajnje prostoduno i iskreno, bez 1 najmanjega osjeaja uzrujanosti i krivnje. A Tarik, koji ujutro u laboratoriju svoga pooima pravi miomor, a nou pie pjesme o alkemiji smrti, s radou je prihvatio molbu studenata prava da odri predavanje s temom snova i misterija sna te je rekao da e gospodina s kojim razgovara uveer ekati na Taksimu u nekadanjoj svodnikoj kavani. Kemal i Murat bili su na putu u Anadoliji. Radi teksta za godinjak Tvornice ivaih strojeva Singer, prvi je krenuo tragom sjeanja na krojaicu iz Izmira koja je prije pedeset godina, pred brojnim novinarima i uz burni pljesak nazonih, s Ataturkom otplesala valcer te odmah sjela za stroj na noni pogon i saila hlae zapadnjakoga kroja; drugi je pak na mazgi putovao istonom Anadolijom, obilazio sela i kavane i ondje prodavao magine kockice za igranje tavle, izraene od bedrene kosti tisuugodinjega dobriine kojega Europljani zovu Sveti Nikola. Ime ili pseudonim bivega Rujina mua Galip nije pronaao ni meu preostalim imenima sa svoga popisa (za snjenih i kinih dana u telefonskoj su slualici zvuala nejasno i pogreno), ni na stranicama politikih asopisa koje je itao do veeri. Nije ga bilo meu onima koji su mijenjali strane, priznali policiji da su krivi, bili mueni, pogubljeni, osueni na robiju ili pali od ruke nepoznatoga ubojice, kao ni meu autorima na ije se tekstove reagiralo i autorima na koje se pozivalo, meu itateljima ija su pisma objavljivana i itateljima koji su crtali karikature i pisali pjesme, pa ni meu imenima i pseudonimima lanova redakcije. Tuan i nepomian, ostao je sjediti u fotelji. Vani se sputao sumrak, kroz prozor ga je gledala jedna radoznala vrana, a s ulice je dopirala buka prometne guve petkom uveer. Lagano je utonuo u oputajui i ugodan san. Kad se mnogo kasnije probudio, soba je bila u mraku. Pa ipak, osjeao je da ga vrana pod prozorom promatra na isti nain kao i Delalovo oko" s fotografije u novinama. U tami je polako pozatvarao ladice, odjenuo kaput koji je napipao na vjealici i izaao iz ureda. U mranim hodnicima zgrade sva su svjetla bila pogaena. Raznosa aja istio je zahode. Prolazei preko snijegom prekrivena mosta na Galati, osjetio je hladnou. S Bospora je puhao vrlo hladan vjetar. Na Karakoju, u jednome mlijenom restoranu s mramornim stolovima, bokom okrenut zrcalima koja su se ogldala jedno u drugome, pojeo je pileu juhu s rezancima i jaja na oko. Na jedinom zidu bez ogledala visjela je slika planinskoga krajolika. Bila je nadahnuta prizorima iz kalendara Pan Americana i s razglednica: kroz borove ume, onkraj jezera glatkoga kao zrcalo, vidjela se planina vrhova pokrivenih snijegom. Slika je bila

posebna po tome to je planina vie nalikovala na planinu Kaf, na koju su u mati Galip i Ruja esto odlazili, negoli na Alpe s razglednice. Vozei se uspinjaom od Tunela prema Bejogluu, Galip se s nepoznatim starcem upustio u raspravu o glasovitoj nesrei u Tunelu, koja se zbila prije dvadeset godina. Jesu li vagoni iskoili iz tranica, probili zidove, proletjeli kroz ostakljene okvire i, kao razuzdani i sretni drijepci kad im se popuste uzde, sletjeli na Trg Karakoj zbog toga to je puknulo elino ue za vuu ili zato to je strojovoa bio pijan? Pijani strojovoa iz Trabzona navodno je bio zemljak toga nepoznatog starca. Na ulicama Dihangira nije bilo ive due. Saim i njegova ena, koji su Galipu urno i radosno otvorili vrata, gledali su televizijski program u kavani u prizemlju, gdje su se okupljali vozai i vratari. U emisiji to smo ostavili za sobom sjetno se govorilo o graevinama koje su Osmanlije neko podigli - o drevnim damijama, esmama i karavansarajima koji su ostali na prostoru Jugoslavije, Albanije, Grke... Galip je sjedio na jednoj fotelji u rokoko-stilu ije su opruge davno bile popustile, i na koju su ga posadili kao dijete iz susjedstva koje doe gledati nogometnu utakmicu. I dok je na ekranu televizora gledaa alosne snimke damija, inilo mu se da su ga Saim i njegova ena odavno zaboravili. Saim je sliio jednome preminulom hrvau, olimpijskom pobjedniku ije su fotografije jo uvijek visjele na zidovima voarnica, a njegova je ena podsjeala na debeljukasta i simpatina mia. U sobi su se nalazili jedan stari stol boje praine i podna svjetiljka iste boje. Na zidu je, u pozlaenu okviru, visjela slika stare koji je vie sliio Saimovoj eni (Zove li se Remzije? umorno je razmiljao Galip) negoli Saimu. Tu su bili i kalendar neke osiguravajui kue, pepeljara s natpisom banke, bife sa servisom za liker, vazom, srebrenom posudom za eer i alicama za kavu te, na kraju, razlog Galipova dolaska: knjinica-arhiv, zapravo dva zida policu prepunih praine, papira, asopisa, asopisa i opet asopisa. Jo prije deset godina tu su knjinicu aljivi kolege sa studija nazivali svojim revolucionarnim arhivom, a Saim ju je, kako se jednom odvaio priznati, poeo stvarati zbog neodlunosti. Ta neodlunost nije potjecala od dvojbe kojoj se od dviju klasa prikloniti, kako se neko govorilo, ve je to bila neodlunost ovjeka koji se boji izabrati neku od politikih frakcija. Tih je godina Saim odlazio na sve politike sastanke, sudjelovao u radu svakoga foruma, jurio od sveuilita do sveuilita, od kantine do kantine, sluao svakoga, slijedio svako miljenje, svaku politiku i, budui da se susprezao previe pitati, iznalazio razne naine da nabavi svakojake ljeviarske publikacije, ukljuujui i runo umnoena priopenja, propagandne broure i rukom pisane letke (Oprosti, ima li proglas koji su juer na Tehnikom sveuilitu dijelili jezini puristi ?), te ih itao kao mahnit. Bit e da ih je poeo prikupljati u nekome razdoblju kad mu je ponestalo vremena za itanje svega to bi mu dolo pod ruku, a i zato to jo nije bio odluio kojoj se politikoj liniji prikloniti. U kasnijim godinama nakana da se graa proita i donese politika odluka izgubila je na znaenju. Jedini cilj bio je podii branu kako bi se rijeka dokumenata, koja se postupno ravala i irila, usmjerila na jedno mjesto i tako sprijeila da uludo otjee (tu je usporedbu napravio osobno Saim, inae graevinski inenjer po struci). Stoga je Saim preostali dio ivota velikoduno posvetio tome cilju. Galip je odmah preao na stvar budui da su ga suprunici gledali upitnim pogledima u tiini koja je nastupila poslije zavretka emisije, gaenja televizora i razmjene kurtoaznih pitanja. Prihvatio se obrane jednoga studenta optuenog za politiko ubojstvo koje nije poinio. Ne, ne bi se moglo rei da nije bilo mrtvih jer se poslije jedne nevjete pljake banke koju su poinila trojica neiskusnih mladia, jedan od njih, usplahireno trei Iz banke prema

ukradenu automobilu, sudario s malenom staricom koja je bila u mnotvu kupaca na ulici. Od estine toga sudara starica je pala, udarila glavom o plonik i na mjestu preminula. (Eto, vidi", rekla )e Salmova ena.) Na licu mjesta uhien je samo jedan mirni mladi iz dobre obitelj! s pitoljem u ruci. Dakako da je policiji htio zatajiti imena dvojice prijatelja, prema kojima je osjeao silno divljenje i potovanje, a jo je udnije da mu je to polo za rukom unato muenju. No ima neto jo gore: kao to je Galip kasnije ustanovio, utnja mu je na lea natovarila i stariinu smrt, za koju nije bio odgovoran. Student arheologije Mehmet Jilmaz, koji se bio sudario sa staricom i prouzroio njezinu smrt, ubijen je tri tjedna kasnije u novoj etvrti bespravno podignutih kueraka iza Umranije, u unakrsnoj vatri nepoznatih poinitelja, dok je na zidu jedne tvornice pisao ifrirane parole. U novonastaloj situaciji oekivalo se od mladia iz dobre Obitelji da imenuje stvarnoga krivca. Meutim, ne samo da policija nije povjerovala u to da je ubijeni Mehmet Jilmaz zapravo onaj Mehmet Jilmaz za kojim se traga, nego su i voe organizacije koja je organizirala pljaku posve neoekivano ustvrdili da je Mehmet Jilmaz iv, te da je jednako odluan nastaviti pisati lanke za njihov asopis. Galip se prihvatio obrane vie na zamolbu njegova bogatog i dobronamjernog oca negoli zbog mladia koji je zasad unutra te eli: 1) pregledati lanke Mehmeta Jilmaza kako bi dokazao da ta osoba nije onaj prvi Mehmet Jilmaz; 2) na osnovi koritenih pseudonima utvrditi tko je namjesto ubijenog Mehmeta Jilmaza nastavio pisati lanke pod njegovim imenom; 3) baciti pogled na zadnjih est mjeseci rada i djelovanja te politike frakcije budui da je za tu udnu situaciju odgovorna organizacija koju je, kako su ve zamijetili Saim i njegova ena, neko vrijeme vodio i Rujin bivi suprug; 4) dokraja proniknuti u tajnu fantomskih tekstopisaca, pseudonima i nestalih osoba koji su pisali umjesto pokojnika. Odmah su zapoeli istragu koja je ponijela i Saima. Prva dva sata pratili su samo imena i pseudonime autora lanaka pijui aj koji je posluila Saimova ena (Galip joj se kasnije sjetio imena: Rukije) i grickajui kekse. Potom su u potragu ukljuili i pseudonime onih koji su policiji priznali krivnju, poginulih osoba te suradnika asopisa. Ubrzo im se zavrtjelo u glavi od drai jednoga napola skrivena svijeta sazdana od osmrtnica, prijetnji, priznanja, bombi, tiskarskih pogreaka, poezije i slogana, koji je poeo padati u zaborav jo u vrijeme dok se u njemu ivjelo. Pronali su pseudonime koji nisu krili da su pseudonimi, imenu izvedena od pseudonima i imena nastala dijeljenjem tih imena. Razrijeili su akrostihove, ne ba tone igre rijei i vie ili manje transparentne ifre, a da ni sami nisu znali koliko hotimice, a koliko pukim sluajem. I Rukije je sjela za jedan kraj stola za kojim su Saim i Galip radili. U sobi su se osjeali melankolija i blago nestrpljenje igraa koji na novogodinju veer, uz radio, igraju tombolu ili "salonske konjske trke; ta su raspoloenja bila snanija od ozraja potrage koja je trebala spasiti mladia nevino optuena za zloin, ili pak potrage za nestalom enom. Kroz razmaknute zavjese vidio se snijeg koji je poinjao padati. Uzbueni poput strpljiva uitelja koji, nakon to otkrije novog i izvrsnog uenika, postane svjedokom njegova uspjenog sazrijevanja, ponosito su slijedili pustolovine pseudonima, njihov krivudav hod od asopisa do asopisa, sputanje i uzdizanje; a kad bi otkrili da je netko od njih uhien, muen, osuen ili nestao, ili da je netko iju fotografiju vide prvi put ubijen u unakrsnoj vatri nepoznatih poinitelja, zautjeli bi obuzeti tugom koja bi potisnula ushit traganja. Kad bi neto kasnije otkrili novu igru rijeima, novu sluajnost ili neobinost, iznova bi se vraali ivotu tekstova iz asopisa. Po Saimovu miljenju, ne samo da su mnoga imena i junaci na koje su nailazili u asopisima bili izmiljeni, nego se ni neke demonstracije, sastanci, tajna generalna

zasjedanja, ilegalni partijski kongresi i pljake banaka nikada nisu ni dogodili. Kao ekstreman primjer za to proitao mu je kratku povijest jedne narodne pobune od prije dvadeset godina koja je planula u mjestacu Kuuk eruh, smjetenu izmeu Erzindana i Kemaha u istonoj Anadoliji. Za vrijeme toga ustanka iju povijest pomno biljei jedan od asopisa, formirana je prijelazna vlada, tiskana je ruiasta marka sa slikom goluba, poginuo je kajmakam14 kojemu je na glavu pala vaza, tiskane su dnevne novine na ijim su stranicama objavljene samo pjesme, okulisti i ljekarne besplatno su slabovidnima dijelili naoale, a osiguran je ogrjev za pe u osnovnoj koli. Upravo kad su zavravali most koji je to mjestace trebao povezati s civilizacijom, pristigle su oruane snage ataturkovske vlade i preuzele kontrolu nad dogaajima prije nego to su krave stigle pojesti damijske ilime koji su zaudarali na oznojene noge i prekrivali zemljani pod, te pobunjenike povjeale na platane na mjesnome trgu. Pa ipak, ne samo da nije postojalo mjestace zvano eruh, to je Saim i dokazao upozorivi na tajnu skrivenu u slovima i zemljopisnim kartama, nego su lana bila ak i imena osoba za koje se tvrdilo da su sudionici pobune koja se u povijesti mjestaca uzdigla kao mitska ptica. Kad bi - posve poneseni rimom i aliteracijom tih pjesnikih pseudonima ponekad i naili na trag koji vodi k Mehmetu Jilmazu (datum koji je Galip spomenuo podudarao se s datumom jednoga politikog zloina poinjenoga u Umranije), o kasnijem raspletu dogaaja nisu mogli doznati nita ne samo iz izvjetaja i vijesti koje su itali, nego ni iz kasnijih brojeva asopisa, te im se inilo kao da gledaju nepovezane prizore iz starih domaih filmova. Jedanput je Galip ustao od stola i telefonirao kui, Ruji, rekavi joj njenim glasom da e kod Saima moda raditi do kasnih nonih sati i da ga stoga ne eka, nego da ode spavati. Telefon se nalazio na drugom kraju sobe. Saim i njegova ena dali su pozdraviti Ruju. Dakako, i Ruja njih. Kad su se posve udubili u igru traenja i odgonetanja imen te izvoenja novih premetanjem slova u otkrivenima, Saimova je ena ustala i otila spavati ostavivi dvojicu mukaraca u sobi zatrpanoj gomilama papira, novina, asopisa i priopenja. Odavno je bila prola pono, a nad Istanbulom je lebdjela arobna snjena tiina. Dok je Galip uivao u slovoslagarskim i pravopisnim pogrekama jedne zanimljive zbirke ija je graa (proglasi dijeljeni po zadimljenim sveuilinim kantinama, u pokislim trajkakim atorima i na prigradskim eljeznikim postajama) bila objedinjena samo zato jer je umnaana na istome apirografu blijeda otiska (Jako je manjkava, nedostaje joj mnogo toga! rekao je samozatajni vlasnik), Saim je iz stranje sobe donio jedan rijedak primjerak i s kolekcionarskim ga ponosom pokazao Galipu: Anti-Ibn Zerhani ili put u sufijski misticizam putnika koji vrstim nogama stoji na zemlji. Galip je pozorno prelistavao pisaim strojem otipkane stranice ukoriene knjige. Djelo jednoga prijatelja iz maloga grada Kajserija, ije se ime ne moe pronai na srednje velikoj zemljopisnoj karti Turske, rekao je Saim. U djetinjstvu je stekao obrazovanje u vjeri i misticizmu od oca koji je bio ejh jedne male tekije. Prisjetivi se poslije mnogo godina to je radio Lenjin dok je itao Hegela, i on je, itajui Mudro$ti izgubljenoga misterija Ibn Zerhanija, arapskoga mistika iz 13. stoljea, na marginama poeo pisati materijalistike komentare. Te je komentare prepisao dodavi im nepotrebna i duga objanjenju u zagradama. Kasnije je napisao podugo pojanjenje vlastita tekstu, vrstu komentara, kao da je rije o djelu nekog posve drugog autori i mislima iju tajnu i smisao nije mogue razrijeiti. A onda je sve to, ponovno kao da se radi o tuim rukopisima, objedinio i pretipkao dodavi knjizi 'predgovor prireivaa koji je sam napisao. Na poetak knjige stavio je poglavlje od trideset
14 Kajmakam: namjesnikov zastupnik u nekom administativnom okrugu ili na nekoj dunosti.

stranica u kojemu iznosi legendu o svojem vjerskom i revolucionarnom ivotu. Najzanimljiviji trenutak u tim legendama jest pieva pripovijest o tome kako je, eui se jednoga predveerja mjesnim grobljem, otkrio snanu vezu izmeu filozofije sufizma, koju zapadnjaci nazivaju pantelzmom, i neke vrste filozofske opredmeenosti, koju je on sam razvio pod utjecajem svoga oca ejha. Kad je, naime, poslije dvadeset godina ugledao istu vranu na groblju na kojemu pasu ovce i spavaju vampiri - i sam zna da turske vrane ive due od dvjesto godina - samo ovaj put meu neto debljim empresima, shvatio je da je to letee, krilato i drsko stvorenje koje nazivaju 'uzvienom idejom ostalo posve isto ne samo u tijelu i krilima, nego ak i u glavi i nogama. Njegov je i crte vrane na koricama knjige. On dokazuje kako svaki Turin koji stremi besmrtnosti mora biti sam svoj Johnson, i Boswell, i Goethe, i Eckermann. Pisaim je strojem napravljeno est kopija knjige. Teko da Sluba za nacionalnu sigurnost u svojim arhivima ima ijedan primjerak te knjige. Osim dvojice mukaraca, u sobi kao da se osjeao i duh treega ovjeka koji ih je povezivao s piscem knjige na ijim je koricama bila nacrtana vrana, sa ivotom koji je protekao izmeu kue u provincijskome gradiu i male eljezarije naslijeene od oca, te s matom toga tunog, neupadljivog i tihog ivota. Postoji samo jedna pria o kojoj pripovijedaju sva ta slova, sve rijei, sve te oslobaajue fantazije i trenuci muke i srama, i svi tekstovi napisani s radou i tugom tih fantazija i uspomena! poelio je rei Galip. inilo se kao da je tu pripovijest Saim ulovio negdje u zbirci papira, novina i asopisa (skupljao ju je poput strpljiva ribara koji godinama izvlai mreu iz mora) i kao da je znao da ju je ulovio, ali je iz nagomilana i razvrstana materijala nije mogao izvui van u svoj njezinoj ogoljenosti jer je izgubio i rije kojom se pripovijest otkljuava i kojom se u nju ulazi. Kad su u jednom asopisu tiskanom prije etiri godine naili na ime Mehmeta Jilmaza, Galip je htio poi kui mislei da je rije o sluajnosti, ali ga je Saim zaustavio rekavi mu kako u asopisima - konano je koristio sintagmu moji asopisi - nita nije sluajnost. Sljedea dva sata, ulaui nadljudske napore, skaui s asopisa na asopis i irei oi kao projektor, otkrio je da se Mehmet Jilmaz najprije zvao Ahmet Jilmaz; u jednom asopisu na ijoj je naslovnici bio naslikan izvor, i u kojemu se mnogo pisalo o kokosima i seljacima, Ahmet Jilmaz postao je Mete akmaz. Saim je bez imalo muke otkrio da su Metin akmaz i Ferit akmaz jedna te ista osoba; u meuvremenu je ta osoba prestala potpisivati teorijske lanke i dala se na pisanje tekstova za pjesme koje se, uz saz15 i duhanski dim, pjevaju na komemoracijama u salonima za svadbe i druge obiteljske proslave. Pa ipak, ni tu se nije dugo zadrao. Neko je vrijeme njegov autorski potpis dokazivao da su svi ljudi, osim njega samoga, policajci, a potom se preobratio u ambiciozna i nervozna ekonomista, nadarena u matematici, koji razotkriva zablude engleskih akademika. No ni ti mrani i nesretni klieji nisu ga mogli primiriti na due vrijeme. U jednom asopisu starom tri godine i dva mjeseca, koji je skupa s novom zbirkom donio iz spavae sobe kreui se na vrhovima prstiju, Saim je s lakoom pronaao naega junaka, kao da ga je onamo svojeruno smjestio. Poslije novoga preobraaja zvao se Ali iz Zemlje uda. Ovoga puta pisao je da e se promijeniti ahovska pravila jer u nadolazeim, sretnim danima nitko vie nee trebati kraljeve i kraljice, da e se sva djeca po imenu Ali razviti i narasti jer se dobro hrane i da e jaja na kojima e biti ispisana imena, zadovoljna i sretna, sjediti na zidovima "po turski i rjeavati zagonetke. Iz drugoga su asopisa saznali da je Ali iz Zemlje uda samo prevoditelj toga lanka te da je njegov autor jedan Albanac, profesor matematike. Ako je Galipa ita iznenadilo, onda je to bio susret s imenom Rujina biveg mua: on se, naime, uope nije skrivao iza pseudonima, pa je njegovo puno ime i prezime stajalo i ispod prie o ivotu albanskoga profesora.
15 Glazbeni instrument slian tamburi.

Nita ovjeka toliko ne iznenauje koliko sam ivot, ponosito je kazao Saim u tome trenutku zbunjenosti i tiine. Osim pisanja. Ponovno je na vrhovima prstiju uao u spavau sobu i vratio se nosei dvije velike kutije od margarina do vrha napunjene asopisima. Ovo su asopisi o jednoj frakciji koja je bila povezana s Albanijom. Otkrit u ti jednu udnu stvar koju sam rjeavao godinama jer mi se ini da je povezana s onim za ime traga. Ponovno je pristavio aj te na stol stavio neke asopise iz kutije i knjige s polica, za koje je drao da bi mu mogle trebati za priu. Bilo je to prije est godina, poeo je Saim pripovijedati. "Prelistavajui jednoga subotnjeg popodneva jedan od asopisa koji su izdavali sljedbenici Albanske partije rada i voe Envera Hode (u to su vrijeme izlazila tri takva asopisa koja su meu sobom vodila nemilosrdan rat), to jest zadnji broj Narodnog truda, pogled su mi privukli jedan lanak i jedna fotografija. U njemu se govorilo o sveanosti uprilienoj u povodu najnovijih primanja u partiju. Ne, moju pozornost nije privukla injenica da nove lanove jedne marksistike stranke, ije su komunistike aktivnosti u naoj zemlji bile zabranjene, primaju uz recitiranje poezije i svirku sazova. Da bi opstali, i ostali mali asopisi ljeviarskih organizacija morali su dokazivati da su stasali, te su u svakom novom broju, unato rizicima, objavljivali sline tekstove. Pozornost mi je privuklo dvanaest stupova u dvorani. Stajali su ispod crno-bijele fotografije na kojoj su se vidjeli veliki plakati s likovima Envera Hode i Maoa, recitatori poezije i mnotvo koje pui strastveno kao da sudjeluje u neemu svetom. Jo udnije je bilo to to su se, kako je pisalo u reportai, kao pseudonimi novih partijskih lanova uvijek koristila alevitska16 imena Hasan, Husein, Ali, te imena poglavara bektaijskog reda17, to sam otkrio tek kasnije. Da nisam znao koliko je bektaijski red u Albaniji neko bio jak, moda ni u snu ne bih naslutio tu nevjerojatnu tajnu, tako da sam krenuo istraivati dogaaje i izvore: etiri sam godine neprestance itao knjige o bektaijskom redu, janjiarima, hurufijama18 i albanskome komunizmu i zahvaljujui tome otkrio povijesnu urotu staru stotinu pedeset godina. Sve to zna i sam!" rekao je Saim i nastavio priati o sedam stoljea dugoj povijesti bektaijskog reda, poevi od njezina utemeljitelja, Hadi Bektaa Velija19. Govorio je o alevitskim, sufijskim i amanistikim izvorima reda, o njegovoj vezi s osnutkom i usponom Osmanskoga Carstva te o tradiciji nezadovoljstva i pobuna u sreditu janjiarske vojske, koja je bila temeljem Carstva. Ako ovjek pomisli da je svaki janjiarski vojnik bio bektaija, u trenu mu sine na koji je nain skriveno i nedokuivo uenje reda obiljeilo povijest Istanbula. I prvi progon bektaija iz Istanbula dogodio se zbog janjiara. Kad su po naredbi sultana Mahmuta II. 1826. godine topovi otvorili vatru na vojarne pobunjenih janjiara koji su odbili prihvatiti novi ustroj vojske po zapadnjakom uzoru, zatvorene su i tekije koje su osiguravale
16 Aleviti (tur. Alevt), ezoterina vjerska zajednica u Anadoliji, u osmanskoj povijesti poznata pod imenom Crvenoglavi. Stoerna je linost alevitskoga vjeronazora Hazreti Ali (otuda i noviji naziv Alev), zet poslanika Muhameda. Zbog toga su ih ranije pogreno izjednaavali s iranskim iitima iako su dogmatske i obredne razlike meu njima uistinu velike. 17 Mistini red koji je bio rasprostranjen po cijelome Carstvu, posebice meu janjiarima. Uenje je tog reda sinkretistiko te u sebi ima i kranske elemente. 18 Mistini red iji sljedbenici vjeruju da arapska slova osim brojane vrijednosti kriju i tajna znaenja s pomou kojih se moe proricati budunost, a posebice tumaiti Kuran. To je uenje donekle slino idovskoj Kabali. 19Mistik i pjesnik iz 13. st. Roen je u Horasanu, ali je aktivno djelovao u okolici anadolijskoga grada Kirehira. Osniva je bektaijskog reda ije je uenje postalo temeljem ijitskoga ezoterizma i steklo veliku popularnost meu pukom, posebice meu janjiarima koji su ga prihvatrili kao svoje ideoloko polazite.

duhovno jedinstvo janjiara, a bektaijski su prvaci protjerani iz Istanbula. Dvadeset godina poslije prvoga povlaenja u tajnost, opet su se bektaije vratile u Istanbul, ali ovoga puta kao nakibendije20. Sve do Ataturkove zabrane sufijskih bratstava poslije utemeljenja Republike, dakle punih osamdeset godina, bektaije su se vanjskome svijetu predstavljali kao nakibendije, ali su i dalje ivjeli kao bektaije, samo to su svoje tajno uenje jo dublje skrili u sebi. Promatrajui u jednom engleskom putopisu na stolu gravuru s prikazom bektaijskoga obreda, koja je vie zrcalila snagu slikareve imaginacije negoli stvarnost, Galip je, jedan po jedan, nabrojio dvanaest stupova. Trei povratak bektaija, nastavio je Saim, dogodio se pedeset godina poslije utemeljenja Republike. Ali toga puta ne u odori nakibendijskog reda, nego u marksistikolenjinistikoj... Poslije krae utnje uzbueno je poeo kao iz rukava izbacivati primjere iz asopisa, broura, knjiga, novinskih isjeaka, podastirati fotografije i gravure te dokazivati da je sve to se radilo, pisalo te kako se ivjelo i u redu i u partiji bilo posve jednako: sve pojedinosti tijekom ceremonije primanja novih lanova u red, odnosno partiju; razdoblje muenja i kunji prije primanja; patnje mladoga pristupnika prije primanja; tovanje i naini izraavanja tovanja prema muenicima, biltenima i umrlim lanovima reda, odnosno partije; sveto znaenje koje pripisuju rijei "put21; ponavljanje kakve rijei ili parole radi jaanja duha jedinstva i zajednitva; skupni obredi; meusobno prepoznavanje upuenih u tajne redove ili partije po brkovima, bradama, pa ak i pogledima; svirka saza na sveanostima, metar i rima pjesama koje su recitirali itd, itd. I to je najvanije: ako je sve to samo sluajnost, nastavio je Saim, ako je to samo gruba ala koju ml Je dragi Bog priredio u obliku rukopisa, opet bih morao biti slijep da ne zamijetim kako se igre slova i rijei, koje su bektaije preuzeli od hurufija, ponavljaju u partijskim asopisima na nain koji na moje rijei ne baca ni najmanju sumnju. U tiini koja je potom uslijedila nije se ulo nita osim zvidaljki nonih uvara negdje u udaljenim etvrtima. Polako, kao da izgovara molitvu, Saim je Galipu poeo itati igre slova koje je otkrio, usporeujui njihova nova znaenja s prijanjima. Mnogo kasnije, kada se Galip s Rujinim likom pred oima poeo preputati sjeanjima na sretne dane lebdei tako izmeu sna i jave, Saim se upustio u neto to je nazvao biti i najdojmljivijom stranom cijele stvari! Ne, mladii koji su pristupili toj politikoj partiji nisu znali da su postali bektaije; ne, izuzev moda etvorice ili petorice, nitko nije ni slutio da je cijela stvar rezultat tajnoga dogovora izmeu srednje pozicioniranih partijskih kadrova i nekih bektaijskih ejhova u Albaniji; ne, svi ti dobrohotni i portvovni mladi ljudi, ije su se svakodnevne navike i ivot korjenito promijenili nakon to su pristupili partiji, nisu ni sanjali da su neki bektaijski prvaci sve fotografije snimljene tijekom tih ceremonija, obreda, zajednikih objeda i mareva, smatrali nastavkom bektaijskog reda. Najprije sam naivno mislio da je to strana urota i nevjerojatna tajna te da su ti mladi ljudi bezono prevareni, rekao je Saim. Bio sam toliko uvjeren u svoje otkrie da sam mislio kako u ga, samo zbog uzbuenja koje me je obuzelo, poslije petnaest godina prvi put staviti na papir i objaviti sa svim pojedinostima, ali sam ubrzo odustao. Kroz snijeg koji je sipio dopiralo je potmulo brundanje motora nekoga mranog tankera na Bosporu. Oslukujui tutnjavu zbog koje su lagano podrhtavala sva prozorska stakla u gradu, Saim je dodao: Zato to sam konano spoznao da se ivot ne bi nimalo promijenio kad bi se i dokazalo da postojimo samo u neijem snu.
20 Nakibendije: jedan od dervikih redova. 21 Tarikat: put; derviki (sufijski) red.

Poslije mi je ispriao priu o plemenu Zeriban koje se, nastanivi se u nekoj nepristupanoj planini u istonoj Anadoliji, dvjesto godina spremalo za putovanje na planinu Kaf. Mijenja li ita na stvari to to su ideju o putovanju na Kaf preuzeli iz jednoga tumaa snova staroga tristo dvadeset godina, ili to to su plemenski prvaci, koji su tu predaju kao svetu tajnu prenosili s narataja na narataj, bili u dosluhu s Osmanlijama da nikada ne krenu na taj put? Kad bi se vojnicima koji u anadolijskim gradiima nedjeljom popodne pune kina objasnilo da je prijetvorni pop, koji u povijesnome filmu kani otrovati turskoga junaka toei mu otrov u vino, u stvarnome ivotu zapravo osrednji glumac odan vjeri i islamu, bi li to imalo ikakva drugog uinka osim to bi im pokvarilo naslaivanje gnjevom koje im je jedina razonoda? Dok je Galip pred jutro u polusnu sjedio na divanu, Saim mu je objanjavao kako sjedobradi bektaijski ejhovi, koji su se u prekrasnome, praznom salonu jednoga albanskog kolonijalnog hotela s poetka prologa stoljea sastali s nekim vodeim partijskim funkcionarima, najvjerojatnije nisu znali da mladi Turci na fotografijama koje su gledali suznim oima ne razgovaraju na svojim sveanostima o misterijima reda, nego vatreno raspravljaju o marksistiko-lenjinistikim postavkama. Ni alkemiari nisu mogli znati da nikada nee pronai zlato za kojim stoljeima tragaju, no ta injenica nije bila razlog njihove nesree, nego njihova postojanja. Neka suvremeni iluzionist objanjava koliko eli kako je trik to ga izvodi obina varka, uzbueni e gledatelj osjetiti sreu jer e, makar i na trenutak, povjerovati da je vidio pravu aroliju, a ne iluziju. Mnogi se mladi ljudi u nekom razdoblju ivota zaljube pod utjecajem rijei ili prie koju uju, ili knjige koju zajedno proitaju, u tome ljubavnom zanosu stupe u brak s voljenom osobom te preostali dio ivota proive sretno, a da nikada ne osvijeste obmanu svojih ula skrivenu iza njihove ljubavi. Ujutro, dok je Saimova ena skupljala asopise i pripremala stol za doruak, Saim je, itajui jutarnje novine ugurane ispod ulaznih vrata, rekao da nita na stvari ne mijenja ni spoznaja da nijedan tekst, nita to je ikada napisano - upavo stoga jer je napisano - nije pravi ivot, nego, u krajnjem sluaju, samo ispriani san.

Osmo poglavlje TRI MUKETIRA

Pitao sam ga tko su mu neprijatelji. Nabrajao je, nabrajao i nabrajao. Razgovori s Jahjom Kemalom

Sprovod mu je bio onakav kakvog se pribojavao prije dvadeset godina i kakav je opisao prije trideset tri godine: dva ovjeka iz maloga, privatnog starakog doma na Uskudaru (jedan je bio posluitelj, drugi prijatelj iz sobe); umirovljeni novinar kojega je, kao kolumnist, proteirao u svojim najuspjenijim godinama; zbunjeni roak koji nije imao pojma ni o ivotu ni o djelu pokojnikovu; jedna udna, nakinurena ena s velom od tila i eirom ureenim iglom koja je sliila na sultanske perjanice; imam efendija; ja i tijelo kolumnista u kovegu - sve u svemu, devet osoba. Imam je brzo izgovorio molitve, moda i zato to se toga dana, u trenutku kad su sputali koveg u grobnu jamu, podigla snjena oluja; brzo smo ga zatrpali. to je poslije bilo, ne znam, svi smo se u tren oka razili. Na postaji Kisikli nitko osim mene nije ekao tramvaj. Preavi na ovu stranu Bospora, popeo sam se na Bejoglu. U Alhambri je igrao film Edwarda G. Robinsona ena na prozoru22; uao sam i s oduevljenjem ga pogledao. Oduvijek sam volio Edwarda G. Robinsona! U filmu igra neuspjena slubenika i neuspjena slikara-amatera koji mijenja odjeu i identitet te se izdaje za milijardera da bi zadivio svoju ljubav. No i njegova ljubav, Joan Bennett, vara njega. Bio je prevaren, tuan, uniten, a mi smo to, potiteni, gledali. Kad sam se upoznao s pokojnikom (i ovaj odlomak, jednako kao i prvi, zapoinjem rijeima koje je i pokojnik esto ponavljao u svojim tekstovima), kad smo se, dakle, prvi put sreli, on je bio sedamdesetogodinji novinar-kolumnist, a meni je bilo trideset. Bio sam krenuo u Bakirkoj vidjeti jednoga prijatelja. Na Sirkediju sam se upravo spremao ukrcati u prigradski vlak, a kad tamo imam to vidjeti: za jednim stolom restorana na kolodvoru on sjedi i pije rakiju u drutvu jo dvojice legendarnih kolumnista iz moga djetinjstva i rane mladosti. Nije me zaudilo to to sam ta tri starca od sedamdeset i neto godina, koja su ivjela na planini Kaf moje literarne fantazije, sreo na stanici Sirkedi meu smrtnicima i usred neizdrive buke, nego to to ta tri muketira od pera, koja su se cijeloga svojeg spisateljskog ivota meusobno vrijeala i omalovaavala, sjede za istim stolom i piju rakiju ba kao tri muketira koja su se dvadeset godina poslije sastala u gostionici Dumas Otac i za istim stolom pila vino! U svojim pola stoljea dugim spisateljskim ivotima, za kojih su potroili tri sultana, jednoga kalifa i tri predsjednika republike, ta su se tri svadljiva
22 Izvorni nalov Scarlet Street, film iz 1945. godine.

muketira, ne raunajui brojne, povremeno i tone optube, meusobno optuivala i za bezbonitvo, mladoturkijstvo, proeuropejstvo, nacionalizam, masoneriju, kemalizam, republikanizam, izdaju domovine, podupiranje sultana, zapadnjatvo, islamski misticizam, knjievnu krau, nacizam, cionizam, proarabizam, proarmenstvo, homoseksualnost, prevrtljivost, proerijatske ideje, komunizam, proamerikanizam i, naposljetku, za egzistencijalizam, to je tada bilo jako pomodno. (U to je vrijeme jedan od njih ustvrdio da je Ibn Arabi najvei egzistencijalist i da su ga oni sa Zapada sedamsto godina poslije samo potkradali, potkradali, potkradali i oponaali.) Neko sam vrijeme pozorno promatrao ta tri muketira, a onda sam, slijedei svoj unutarnji poriv, priao njihovu stolu, predstavio se i svakome od njih uputio odmjerene rijei pohvale i divljenja. Volio bih da me itatelji razumiju: bio sam uzbuen, strastven i mlad, bio sam kreativan, briljantan, uspjean i neodluan, a taj osjeaj neodlunosti varirao je u meni izmeu samoljublja i samouvjerenosti te krajnje dobrohotnosti i lukavosti. Ne bih se ni usudio prii toj trojici velikana svoje profesije da nisam - unato poetnikom ushienju - bio posve uvjeren da sam ve itaniji od njih, da od itatelja primam kudikamo vie pisama, da svakako piem bolje od njih i da su barem dvojica od njih toga bolno svjesna. Zbog toga sam njihovo prezrivo mrgoenje radosno protumaio kao znak pobjede. Da sam bio prosjean itatelj koji im je doao uputiti rijei divljenja, a ne mlad i uspjean kolumnist, naravno da bi se sa mnom bolje ophodili. Najprije mi nisu ponudili da sjednem, pa sam ekao. Kad mi je konano ponueno sjesti, poslali su me u kuhinju kao da sam konobar; htjeli su pregledati jedan asopis, otrao sam na trafiku i kupio ga; jednome sam ogulio naranu, drugome pourio podii ubrus s poda; na njihova pitanja odgovarao sam krajnje smjerno: dakle, rekao sam da je prava teta to ne znam francuski, ali da se uveer, s rjenikom u ruci, trudim itati i razumjeti Les Fleurs du Mal. Moje neznanje uinilo je moju pobjedu podnoljivijom, a moje krajnje smjerno ponaanje olakalo mi je krivicu. Kad sam se mnogo godina kasnije i sam ponio na isti nain prema mladim novinarima, shvatio sam da su me tri majstora, razgovarajui kao da nisam prisutan, zapravo htjela impresionirati. Sluao sam ih bez rijei i s potovanjem: to je nagnalo jednoga njemakog atomskog fiziara, ije ime tih dana nije silazilo s nastavnica novina, da prijee na islam? Je li Ahmet Mithat-efendi, rodonaelnik turskih kolumnista, jedne noi u nekoj mranoj ulici premlatio Gumenoga Sait Beja, pobjednika u polemici koju su njih dvojica vodila, i od njega iznudio obeanje da e prekinuti rat perom? Je li Bergson bio mistik ili materijalist? Ima li dokaza da na ovome svijetu postoji neki drugi svijet tajnovit i nevidljiv? Tko su pjesnici koji su u posljednjim ajetima 26. sure Kurana asnog prekoreni kako hine da vjeruju u Alaha, a zapravo nisu ni vjerovali, niti inili Sto lm vjera nalae? U vezi s time, je li Andr Gide uistinu bio homoseksualac ili se, zapravo sklon enama, predstavljao drukijim" samo da bi privukao pozornost na sebe, ba kao i arapski pjesnik Abu Nuvas? Je li Jules Verne u uvodnome poglavlju svoga romana Svojeglavi Kreban (Kreban te Ttu) pogrijeio u opisu Trga Tophane i esme Mahmuda I. zato to se sluio jednom Mellingovom gravurom, ili stoga to je opis trga i esme doslovno preuzeo iz Lamartineova djela Voyage en Orient? Je li Mevlana23 u peti svezak svoje Mesnevije uvrstio priu o eni koja je umrla dok je opila s magarcem radi same prie ili radi njezine moralne pouke? Uljudno i krajnje obazrivo raspravljali su o tim temama, a kako su njihovi pogledi ponekad znali kliznuti i prema meni, a njihove mi sijede obrve odaslati znak pitanja, i ja sam kazao to o tome mislim: kao i sve druge prie, i ta je onamo uvrtena radi nje same, samo to je pri23 Mevlana Delaleddin Rumi (1207.-1273.), veliki mistik i pjesnik perzijskoga podrijetla, utemeljitelj mevlevijskog reda (tarikata) tzv. pleuih dervia. Autor je grandioznog estosveanog djela Mesnevija, napisanog na perzijskome jeziku.

krivena tankim velom moralne pouke. Pitanje mi je uputio kolumnist na ijem sam sprovodu juer bio: Mladiu, rekao je, piete li vi svoje tekstove radi moralne pouke ili radi zabave? Da bih im dokazao kako o svemu imam izgraeno miljenje, uhvatio sam se prvoga odgovora koji mi je pao na um. Radi zabave, gospodine, odgovorio sam. To im se nije svidjelo. Mladi ste, tek ste na poetku profesionalnog ivota, uzvratili su mi. Hoete li sasluati nekoliko savjeta! Oduevljeno sam poskoio s mjesta: Gospodo, elim ih zapisati! rekoh, uzbueno otrah do blagajne i od vlasnika restorana uzeh sveanj papira. S vama, svojim itateljima, elim podijeliti savjete o tome kako se piu kolumne; tijekom toga dugog nedjeljnog razgovora zapisivao sam ih nalivperom napunjenim zelenom tintom (oni su mi ga posudili) na poleini papira na ijoj je prednjoj strani otisnuto ime restorana. Znam, ima meu vama i itatelja koji nestrpljivo iekuju da im kaem tko su ta tri davno zaboravljena majstora. Oni oekuju da im imena tih muketira po peru, koja sam do sada uspjeno krio, barem apnem na uho - no ja to neu uiniti. Ne zato da bi spokojno poivali u svojim grobovima, nego zbog toga to elim razdvojiti itatelje koji to zasluuju znati od onih koji ne zasluuju. Zbog toga u svakoga od naih pokojnih kolumnista nazvati po pseudonimu nekoga osmanskog sultana koji je pisao pjesme. itatelji koji otkriju kojemu sultanu pripada koji pseudonim moda i rijee tu posve nevanu zagonetku budu li imali na umu da izmeu pseudonima sultana i imena mojih majstora postoji neki paralelizam. No stvarna je zagonetka skrivena u savjetima koje su mi majstori davali vukui poteze u ahovskoj igri svojih tatina. Budui da jo uvijek nisam dokuio ljepotu te tajne, uz savjete svojih uitelja dopisivao sam u zagradama svoje kratke i bijedne komentare, nalikujui po tome beznadnim mediokritetima koji u novinskim sportskim rubrikama analiziraju njima nerazumljive poteze ahovskih velemajstora. A: Adli. Toga zimskog dana imao je na sebi svijetlosmee odijelo od engleskoga tofa (sve skupe tofove u nas nazivaju engleskima, pa i ja to inim) i tamnu kravatu. Visok, njegovan, s poeljanim sijedim brkovima. Nosi tap. Izgleda poput engleskoga dentlmena bez novca, iako nisam siguran da se bez novca uope moe biti dentlmen. B: Bahti. Kravata mu je olabavljena i iskrivljena, kao i lice. Na sebi ima umrljan i neizglaan stari sako. Ispod sakoa vide se prsluk i lanac depnoga sata. Debeo je i neuredan. U ruci mu je stalno cigareta koju je zaljubljeno nazivao jedinim prijateljem, no jedini je prijatelj izdao to jednostrano prijateljstvo i ubio ga sranim udarom. D: Demali. Nizak, nervozan. Ni njegovo nastojanje da izgleda isto i uredno ne moe promijeniti dojam da podsjea na umirovljenog uitelja. Izblijedjela potarska jakna i hlae, na nogama stare cipele Sumerbank s debelim, gumenim potplatima. Debele naoale, izrazito kratkovidan, gotovo napadno ruan. Sada slijede savjeti majstora i moji jadni komentari: 1. D: Pisanje samo radi zadovoljstva ostavlja kolumnista na otvorenu moru bez kompasa. 2. B: No kolumnist nije ni Ezop ni Mcvlana. Pouka uvijek proizlazi iz prie, a ne pria iz pouke. 3. D: Kad pie, ravna| se prema svojoj inteligenciji, a ne inteligenciji itatelja. 4. A: Pria je kompas (aluzija na 1. D). 5. D: Dokle god se ne prodre u tajnu nae povijesti i naih groblja, nije mogue govoriti ni o nama, ni o Istoku. 6. B: Klju promiljanja Istoka i Zapada skriven je u ovim rijeima Bradatoga Arifa: Ah, vi nesretnici to u lai koja plovi na Istok gledate prema Zapadu! (Bradati Je Arif junak kolumna kojeg je stvorio B prema jednoj stvarnoj osobi.) 7. A-B-D: Dodaj poslovice, idiome, anegdote, viceve, stihove, maksime, antologijske

reenice. 8. D: Ne trai prikladnu maksimu kojom bi okrunio tekst nakon to izabere temu, nego najprije nai zgodan aforizam pa onda temu kojom e ga okruniti. 9. A: Ne sjedaj za radni stol dok ne nae prvu reenicu. 10. D: Mora iskreno vjerovati u ono o emu pie. 11. A: Ako i ne vjeruje, itatelj mora vjerovati u to da iskreno vjeruje. 12. B: Onaj kojega naziva itateljem, dijete je koje bi ilo na vaar. 13. D: itatelj ne oprata huljenje na Muhameda, a Alah takve kanjava modanim udarom. (Naslutivi da bi toka 11 mogla biti aluzija na njega, dovodi u vezu jedva zamjetno kriva usta A s lankom u kojemu A govori o Muhamedovu branom i poslovnom ivotu.) 14. A: Voli patuljke, i itatelji ih vole. (Odgovor na 13. D i aluzija na njegov nizak stas.) 15. B: Primjerice, tajnovita kua patuljka na Uskudaru dobra je tema. 16. D: I hrvanje je dobra tema, ali samo ako je rije o sportu, ili ako se pie o njemu. (Drei da bi se toka 15 mogla odnositi na njega, aludira na govorkanja o homoseksualnosti B zbog njegove strasti prema hrvanju i seriji lanaka na tu temu.) 17. A: itatelj je osoba koja se bori za svakodnevno preivljavanje, oenjen, uzoran obiteljski ovjek s etvero djece i inteligencijom dvanaestogodinjaka. 18. D: itatelj je nezahvalan kao maka. 19. B: Maka, inae pametna ivotinja, nije nezahvalna nego svjesna toga da se ne moe pouzdati u kolumniste koji vole samo pse. 20. A: Pusti make i pse, pii o problemima u zemlji. 21. B: Upamti adrese konzulata. (Aluzija na govorkanja da je u vrijeme Drugoga svjetskog rata D primao materijalnu potporu njemakoga, a A engleskog konzulata.) 22. B: Upusti se u polemiku samo ako si sposoban smrviti protivnika. 23. A: Upusti se u polemiku samo ako moe pridobiti efa za sebe. 24. D: Upusti se u polemiku samo ako sa sobom ponese kaput, (Aluzija na glasovitu izjavu B kojom se pravdao to se nije ukljuio u oslobodilaki rat nego je ostao u zaposjednutom Istanbulu: "Ne bih mogao izdrati zimu u Ankari!) 25. B: Odgovaraj na pisma itatelja. Ako ih nema, pii ih sam sebi i odgovaraj na njih. 26. D: eherezada je naa zatitnica i uiteljica. Ne zaboravi: ni ti ne radi nita drugo osim to ubacuje sedam-osam stupaca meu dogaaje koje nazivaju ivotom. 27. B: itaj malo, ali itaj s radou pa e djelovati naitanije od nekoga tko ita puno, ali s mukom i dosadom. 28. B: Budi komunikativan, upoznaj ovjeka i sauvaj ga u pamenju da bi mu, kad umre, mogao napisati nekrolog. 29. A: Nekrolog zaponi milosrdno i ne zavravaj ga runim rijeima o pokojniku. 30. A-B-D: Kloni se sljedeih reenica koliko god je mogue: a) Pokojnik je do juer bio zdrav, b) Profesija nam je nezahvalna, nai tekstovi ve sutradan padaju u zaborav, c) Jeste li sino na radiju sluali taj i taj program? d) Kako godine prolaze! e) to bi on, da je iv, rekao na tu sablazan? f) Tako se ne radi u Europi, g) Prije toliko i toliko godina kruh je kotao toliko i toliko, h) Poslije me taj sluaj podsjetio na sljedee. 31. D: Poslije je ionako rije za poetnike koji ne vladaju umijeem pisanja. 32. B: Sve to je u kolumni umijee pisanja, nije kolumna, a sve to je kolumna, nije umijee pisanja. 33. D: Ne hvali razum koji ljubav prema umjetnosti zadovoljava silovanjem poezije. (Podbada B zbog njegova pjesnitva.) 34. B: Pii jednostavno, lake e te itati.

35. D: Pii komplicirano pa e te lako itati. 36. B: Dobit e ir na elucu bude li pisao tekim stilom. 37. A: Dobije li ir, postat e umjetnikom. (Poslije prvih

ljubaznih rijei koje je jedan od

njih rekao drugome, sva su se trojica uglas nasmijala.) 38. B: Ostari to prije. 39. D: Ostari da bi mogao napisati dobar tekst o jeseni. (Ponovno su razmijenili ljubazne osmijehe.) 40. A: Nedvojbeno je da su tri velike teme smrt, ljubav i glazba. 41. D: No o tome to je to ljubav morao bi se postii dogovor. 42. B: Tragaj za ljubavlju. (Podsjetit u itatelje da su poslije svih savjeta nastupale duge tiine, stanke, utnje.) 43. D: Zataji ljubav jer si pisac! 44. B: Ljubav je potraga. 45. D: Skrivaj se kako bi mislili da ima neku tajnu! 46. A: Daj naslutiti da ima neku tajnu da bi te ene voljele. 47. D: Svaka je ena zrcalo. (Na ovome su mjestu i meni ponudili rakiju jer je otvorena nova boca.) 48. B: Pamti nas po dobru. (Dakako, gospodo! rekao sam. I kao to e se prisjetiti moji pozorni itatelji, napisao sam dosta tekstova u kojima se prisjeam njih i njihovih pria.) 49. A: Izai na ulicu, promatraj lica - i ve ima temu. 50. D: Nagovijesti da postoje povijesne tajne, ali da, naalost, o njima ne moe pisati. (Na ovome je mjestu D ispriao jednu priu koju u vam drugom prigodom ispriati. Govori o zaljubljenome ovjeku koji svojoj voljenoj kae: Ja sam ti! Prvi put sam osjetio da su sva trojica kolumnista upuena u neku tajnu i da ih ona tjera da s toliko ljubavi sjednu za isti stol iako ve pola stoljea vrijeaju jedan drugoga.) 51. A: Ne zaboravi da nam je cijeli svijet neprijatelj. 52. B: Ovi ljudi jako vole svoje pae, svoje djetinjstvo i majke, pa ih i ti voli. 53. A: Ne koristi epigraf jer on ubija misterij skriven u tekstu. 54. B: Ako misterij ve mora umrijeti, onda i ti ubij tajnu, ali najprije lanoga proroka koji je nudi na prodaju. 55. D: Ako eli koristiti epigraf, ne uzimaj ga iz zapadnjakih knjiga iji pisci i novinari nisu poput nas, i nipoto ga ne uzimaj iz knjiga'koje nisi proitao jer to radi i lani mesija Dedal24. 56. A: Ne zaboravi: ti si i vrag, i aneo, i Dedal, i On jer je itateljima dosadan netko tko je savreno dobar, ba kao i netko tko je apsolutno lo. 57. B: A kad itatelj shvati da mu se Dedal javlja u Njegovu liku, kad uasnut shvati da je onaj kojega je smatrao Spasiteljem zapravo Dedal i da je prevaren, bogami e te ubiti u nekoj mranoj ulici! 58. A: Da, zbog toga uvaj tajnu. Nemoj nikome prodati tajnu svoje profesije! 59. D: Ne zaboravi: ljubav je tvoja tajna. Ljubav je kljuna rije. 60. B: Ne, kljuna rije pie nam na licima. Gledaj i sluaj. 61. A: Ljubav je, ljubav je, ljubav je, ljubav! 62. B: Ne zaziri ni od plagiranja jer je svekolika tajna naega tegobnog itanja i pisanja skrivena u naem sufijskom zrcalu. Zna li Mevlaninu priu o natjecanju dvojice slikara? I on je tu priu preuzeo od drugih, no sam je... (Znam, efendim25, rekao sam.)
24 25 Dedal (Deccal), u islamskoj eshatologiji pandan kranskom** Antlkrlitu, linl Efendim: dragi (moj) gospodine.

D: Kad jednom ostari i zapita se moe li ovjek ostati ono to jest, upitat e se, ne zaboravi, jesi li dokuio tajnu. (Nisam to zaboravio.) 64. B: Ne zaboravi ni stare autobuse, bezvrijedne knjige, strpljive ljude, one koje razumiju stvari oko sebe i one koji to ne mogu!
63.

Odnekud s kolodvora, moda i iz samoga restorana, dopirala je do nas pjesma o ljubavi, boli i besmislu ivota. U tome trenutku posve me zaboravie te prijateljski, bratski i sjetno nastavie jedan drugome priati prie podsjeajui me na to kako je svaki od njih vremena, brkata eherezada. Evo nekih od njih: Smijena i tuna pria o nesretnome kolumnistu ija je jedina strast bila opisivati Muhamedovo putovanje kroz sedam nebeskih sfera i koji se, mnogo godina kasnije, jako rastuio saznavi da je neto slino napravio Dante; pria o sumanutu i nastranu sultanu koji je kao dijete sa sestrom lovio vrane u povrtnjacima; pria o piscu koji je izgubio snove kad mu je ena pobjegla; pria o itatelju koji se poeo osjeati i kao Albertine i kao Proust; pria o kolumnistu koji se preruio u Mehmeda Osvajaa i umislio da je postao on, i tako dalje, i tako dalje...

Deveto poglavlje NETKO ME PRATI

as je padao snijeg, a as se sputala tama. ejh Galip

Jedna stara fotelja koju je Galip vidio ujutro kad je napustio kuu svoga prijatelja, arhivista Saima, i niz stare se uliice i stube u etvrti Dihangir spustio na Karakoj, toga e mu dana uvijek iznova dolaziti pred oi kao kakav detalj iz zloslutne none more. Fotelja pred sputenim roletama jedne radionice za tapetarske i stolarske usluge i obradu linoleuma i kartona, smjetene na strmoj padini iza etvrti Tophane, kojom je neko vrijeme lutao Delal pratei tragove trgovine opijumom i kokainom u Istanbulu. Nasloni za ruke i noge bili su izgubili sjaj, poderana koa na mjestu za sjedenje podsjeala je na ranu, u zahrale opruge beznadno su virile van kroz kou kao rasuta crijeva iz rasporena trbuha nekog kavalerijskog dorata. Doavi u Karakoj, gotovo da je povjerovao kako su pusto padine na kojoj je vidio fotelju i praznina trga (iako je bilo neto iza osam) u vezi s nekom kataklizmom iji je skori dolazak svatko mogao osjetiti. Brodovi, koji su ve trebali isploviti, kao da su zbog nadolazee kataklizme mirovali vezani jedan uz drugi, pristanita su opustjela, a ulini prodavai, fotografi i prosjaci grubih lica okupljeni na mostu Galata kao da su svoje posljednje dane odluili provesti u dokolici. Dok je naslonjen na ogradu mosta gledao mutnu vodu, Galip se najprije sjetio kako su neko djeca okupljena na jednome kraju mosta izranjala metalne novie koje su strani turisti bacali u vode Zlatnoga roga. Poslije se udio zbog ega Delal u kolumni o presuivanju Bospora ne spominje te kovanice koje e godinama kasnije upuivati na mnoge stvari, samo ne na ono emu su neko u prvome redu sluile. Otiao je u svoj ured i za stolom poeo itati Delalovu novu kolumnu. Zapravo, kolumna nije bila nova, prvi put je bila objavljena prije mnogo godina. Ta se spoznaja mogla protumaiti i kao nagovjetaj neega posve dugog, a ne samo kao oit dokaz da Delal odavno ne alje redakciji nove tekstove. Moda i pitanje postavljeno usred teksta (Imate li potekoa biti ono to jeste?), jednako kao i brico, junak Delalove kolumne koji to pitanje postavlja, ne upuuju na ciljana znaenja u tekstu nego na neka druga, skrivena znaenja, u svijetu izvan teksta? Galip se prisjeao da mu je Delal neko objanjavao neto u vezi s time. Veina ljudi, rekao je, ne zamjeuje bitna svojstva stvari samo zato jer su im pred nosom, a vide i prepoznaju njihova marginalna i drugorazredna svojstva koja im privlae pozornost upravo zato to su takva. Zbog toga u

svojim kolumnama nikada ne razotkrivam ono to itateljima elim rei, nego to uguram u neki kutak svoga teksta. Dakako, taj kutak gdje skrivam znaenje nije jako tajnovit i nedokuiv - moja bi igra skrivaa mogla obmanuti samo dijete - no ipak to inim zbog toga to itatelji, jednako kao i djeca, smjesta povjeruju u sve to u njemu pronau. A najgore je to to odloe novine ne dokuivi ono to je oito i to je utkano u velik dio preostaloga teksta, kao to ne dokue ni druga skrivena i sporedna znaenja za ije je odgonetanje potrebno samo malo strpljenja i inteligencije. Naglo odloivi novine, Galip se, voen nekim unutarnjim porivom, zaputi u Milijet potraiti Delala. Budui da je znao kako on u redakciju ee dolazi vikendom jer tada nema guve, pretpostavljao je da e ga zatei samoga u sobi. Penjui se uzbrdicom, smislio je kako e mu kazati samo to da je Ruja malo prehlaena. A onda e mu ispriati sluaj klijenta koji oajava jer ga je ena napustila. to bi Delal rekao na to? Protivno naoj cjelokupnoj povijesti i svim naim tradicijama, supruga neoekivano naputa jednoga naeg sugraanina koji je voli, naputa potena, marljiva, razborita, odmjerena, dobra i u poslu uspjena ovjeka. Na to bi to moglo upuivati? Na koji skriveni smisao? Na neku kataklizmu? Pozorno sasluavi pojedinosti Galipove prie, Delal bi poeo govoriti, a kad bi Delal govorio, svijet bi postajao smislenijim, istine skrivene pred naim nosom postajale bi zaudnim dijelovima bogate prie koju smo i prije znali, ali nismo znali da je znamo. I ivot bi postao podnoljivijim. Promatrajui svjetlucave grane na mokrim stablima u vrtu iranskoga veleposlanstva, Galip je razmiljao o tome kako bi volio ivjeti u svijetu o kojemu Delal pripovijeda, a ne u vlastitome. U sobi nije zatekao Delala. Stol mu je bio pospremljen, pepeljara prazna, nije bilo ni alice za aj. Galip je sjeo u ljubiastu fotelju u koju sjeda svaki put kad ue u tu sobu, i ekao. Vjerovao je da e ubrzo iz neke od susjednih soba uti Delalov smijeh. Kad je prestao vjerovati u to, prisjetio se mnogih drugih stvari. Najprije svoga prvog posjeta novinama s jednim kolskim prijateljem koji se kasnije zaljubio u Ruju. Otiao je bez doputenja roditelja i pod izlikom da mora uzeti propusnicu za kviz koji je radio trebao izravno prenositi. (Na povratku je, postien, rekao prijatelju: Proveo bi nas Delal i kroz tiskaru, ali nije imao vremena. Jesi li na stolu vidio fotografije ena? pitao je prijatelj iz kole.) Potom mu je u sjeanju oivio dan kad su on i Ruja prvi put otili u redakciju i kad ih je Delal proveo kroz tiskaru (elite li i vi biti novinarka, gospoice? pitao je Ruju postariji slovoslagar, a ona je na povratku postavila Galipu isto pitanje). Prisjetio se i toga da je Delalovu sobu zamiljao kao odaju iz Tisuu i jedne noi - prepunu snova i papira na kojima su bile zapisane ideje za prie koje on sam nije mogao ni zamisliti... Kad je urno poeo kopati po Delalovu stolu ne bi li pronaao nove papire i prie te ih zaboravio, da, zaboravio, naao je sljedee stvari: neotvorena pisma itatelja, olovke, isjeke iz novina (zelenom je olovkom bila obiljeena vijest o zloinu koji je prije mnogo godina poinio ljubomorni mu), fotografije lica izrezane iz stranih asopisa, portrete, zabiljeke na papiriima zapisane Delalovim rukopisom (Ne zaboravi: pria o princu!), prazne boice za tintu, ibice, jednu runu kravatu, bezvrijedne puke knjiice o amanizmu, hurufijskome nauku i metodama jaanja pamenja, boicu tableta za spavanje, lijekove za poboljanje cirkulacije, gumbe, runi sat koji nije radio, kare, fotografije koje su ispale iz otvorenoga pisma nekog itatelja (na jednoj su bili Delal i neki elavi asnik kako sjede u seoskoj kavani i gledaju u fotografski aparat skupa s dvojicom hrvaa namazanih uljem i jednim umiljatim domaim psom), olovke u boji, eljeve, cigarpice i raznobojne kemijske olovke... Na podloku za pisanje naao je dva fascikla na kojima je pisalo za UPORABU I REZERVE. U fasciklu za uporabu nalazila se Delalova neobjavljena nedjeljna kolumna,

zajedno s tekstovima objavljenima u proteklih est dana. Budui da je nedjeljna kolumna trebala izai dan kasnije, vjerojatno je tekst ve bio sloen i ilustriran te vraen u fascikl. U fasciklu REZERVE naao je samo tri teksta, sva tri objavljena prije mnogo godina. etvrti tekst, onaj koji je trebao izai u ponedjeljak, u tom je trenutku najvjerojatnije bio na nekome od donjih katova novinske kue, na slovoslagarevu stolu, pa su dakle rezervni tekstovi u fasciklu dostajali do etvrtka. Bi li to moglo znaiti da je Delal bez iijega znanja otiao na put ili na krai odmor? No on gotovo nikada nije naputao Istanbul! Galip je uao u prostranu sobu u redakciji da bi pitao za Delala, i noge su ga same odnijele do stola za kojim su sjedila i razgovarala dva postarija ovjeka. Jedan od njih, razdraljiv starac koji je pisao pod svima poznatim pseudonimom Neati, prije mnogo godina vodio je s Delalom estoku polemiku. Sada je pak, ljutito moralizirajui, za iste novine pisao nekakva sjeanja neusporedivo manje itana od Delalove kolumne. Gospodina Delala nema ve danima! rekao je s objeenim licem koje je vrlo podsjealo na buldoga s fotografije u zaglavlju njegove rubrike. Jeste li mu kakav rod? U neurednim fasciklima svoga pamenja Galip samo to nije bio otkrio tko je drugi novinar, kad ga ovaj upita zbog ega trai gospodina Delala. Taj ovjek s tamnim naoalama bio je Sherlock Holmes dodatka Magazin, kojega nitko nije bio u stanju prevariti. Taj je znao sve o naim filmskim zvijezdama koje se prenemau i ponaaju kao ne znam kakve osmanlijske gospoe. Znao je koje su meu njima, prije koliko godina i za koju madame radile u luksuznim bordelima u zabaenim ulicama na Bejogluu, znao je da je StarChanteuse, koja je u Istanbul dovedena kao argentinska aristokratkinja, premda je u provincijskim gradiima u Francuskoj nastupala kao akrobatkinja, zapravo muslimanka iz Alira. Dakle, roaci ste, ree novinar Magazina. Koliko ja znam, gospodin Delal osim pokojne majke nema bliskih roaka. Oho! oglasi se stari polemiar. Kako bi Delal-efendija dospio na sadanji poloaj da nema roaka! Imao je, primjerice, ogora koji ga je dosta pogurao. Bio je poboan ovjek, on ga je nauio pisati, no Delal ga je kasnije iznevjerio. ogor je bio pripadnik jedne nakibendijske tekije i dolazio je na tajne obrede u zgradi bive tvornice sapuna na Kumkapiju. Poslije obreda na kojima su se koristili i lanci, pree za cijeenje maslina, votane svijee i kalupi za sapun, jednom u tjednu sjedao bi za radni stol i Slubi za nacionalnu sigurnost pisao izvjetaje o tekiji. ovjek je zapravo htio dokazati da muridi26 reda o kojoj je izvjetavao vojsku zapravo ni u kojem smislu ne tete dravi. Svoje je izvjetaje pokazivao i Delalu da ih njegov mladi i za knjievnost zagrijani ogor proita, da se informira o tome i uiva u literarnim kvalitetama teksta. I stil tih izvjetaja, koje je Delal u kasnijim godinama, kad mu je puhnulo u glavu da se prikloni ljevici, bezono koristio, bio je protkan usporedbama i alegorijama izravno preuzetim od Atara27, Abu Horasanija, Ibn Arabija28 i Bottfolija. Otkud bi itatelji koji u Delalovim usporedbama - a sve se oslanjaju na jednake, stereotipne dosjetke - nalaze mostove koji nas povezuju s naom minulom kulturom, mogli znati da je tvorac toga pastia bio netko drugi, a ne Delal? A svestrani ogor, kojega je Delal elio gurnuti u zaborav, bio je istinski majstor tisuu umijea: izumio je kare s ogledalom da
26 Murid: netko tko eli pristupiti mistinom redu (dervikome redu); pristalica, sljedbenik nekoga ejha, vrhovnog autoriteta reda. 27 Feridudin Atar, perzijski pjesnik i mistik roen 1145/46. godine, autor glasovitog djela Mantik-ut Tajr (Govor ptica). 28 Ibn Arabi (ro. 1163.), arapski filozof rodom iz Andaluzije. Autor je glasovita djela Fusus al-hikam (Dragulji mudrosti) za koje je tvrdio da ga je napisao sa111 poslanik Muhamed i predao mu ga rekavi: Izai s njom u svijet!"

frizerima olaka posao, razvio je aparat za obrezivanje koji onemoguuje kobne pogreke koje su unitile budunost mnoge nae djece, konstruirao bezbolna vjeala koja umjesto masnoga konopca imaju lanac, a namjesto stolca sklisku podlogu. U vrijeme kad su mu trebali sestrina i ogorova panja i naklonost, Delal je ta otkria oduevljeno predstavljao itateljima u svojoj rubrici Vjerovali ili ne. "Oprosti, bilo je upravo suprotno! usprotivio mu se novinar Magazina, "Dok je ureivao i vodio rubriku Vjerovali ili ne, gospodin Delal bio je posve sam. Opisat u vam jedan prizor koji nisam uo od drugih, nego sam mu osobno nazoio. Bio je to jedan od prizora iz filmova iz produkcije Jeilam koji govore o godinama neimatine i samoe dobroudnih mladia koji su poslije postigli velik uspjeh u ivotu. Jedne novogodinje noi u nekoj od siromanih kua sirotinjske etvrti mladi i neiskusni novinar Delal kae majci da ga je bogati ogranak Obitelji pozvao na novogodinje slavlje u svoju kuu na Niantau. Tamo e sa strievima i tetama i s njihovim veselim kerima i rasputenim sinovima provesti zabavnu veer, a onda odjuriti na tko zna koje drugo slavlje u gradu. Majka velja, sretna to moe matati o sinovoj srei, kae mu radosnu vijest: da je za tu no potajice prepravila i dotjerala stari kaput njegova pokojnoga oca. Dok Delal oblai kaput koji mu savreno pristaje (prizor zbog kojega majci poteknu suze na oi: Isti si otac!), majci lakne kad sazna da je na istu zabavu pozvan i prijatelj njezina sina, takoer novinar. Kada taj novinar i svjedok ove prie te iste veeri sie s Delalom niz hladne i mrane stube drvene kue i nae se na blatnjavoj ulici, doznaje da siromanoga Delala na novogodinju zabavu nisu pozvali nikakvi bogati roaci, niti itko drugi, nego da te noi mora deurati u redakciji kako bi platio operaciju za majku koja je, neprestance ivajui pri svjetlosti svijee, gotovo posve oslijepila. Poslije te prie nastupila je tiina. Onda je Galip rekao nekoliko rijei u vezi s pojedinostima koje se nisu podudarale s Delalovom ivotnom priom, no dva stara novinara nisu se obazirala na njih. Da, mogue je da su se zabunili oko nekih rodbinskih odnosa i datuma; budui da je otac gospodina Delala jo uvijek iv (Jeste li sigurni u to?), moe biti da su pobrkali oca s djedom, ili stariju sestru s tetom, no - koliko se moglo vidjeti - nije ih puno boljela glava zbog toga. Nakon to su Galipa pozvali da sjedne za njihov stol, ponudili ga cigaretom i postavili pitanje na koje nisu sasluali odgovor (to ste rekli, u kakvom ste srodstvu s njim?), na zamiljenu ahovsku plou poeli su slagati figure koje su, jednu za drugom, vadili iz torbe uspomena. Onih nesretnih dana kad mu je bilo zabranjeno pisati o bilo emu osim o opinskim problemima, Delal je bio toliko obasut beskrajnom ljubavlju svoje ire rodbine da je bilo dovoljno da mu pred oima iskrsne neto iz djetinjstva provedenog u vili s ijeg se svakog prozora mogla vidjeti po jedna lipa, pa da u dahu napie tekst koji nisu mogli razumjeti ni itatelji, ni cenzori. Ne, izuzev s novinarima, imao je tako malo kontakata s ljudima da je, kad bi morao otii na neki veliki skup, elio uza se imati iskrena prijatelja kojega bi mogao oponaati u svemu, poevi od kretnji do govora, od odijevanja do izbora jela. Ne, uope nije bilo tako! ime bi se, osim potporom monih roaka koji su ga titili ljubavlju koju nije zasluio, moglo objasniti kako se taj mladi zaljubljenik u novinarstvo, iji je zadatak bio ureivati enigmatski kutak i ensku rubriku Savjeti, u svega tri godine ugnijezdio u najitanijoj rubrici ne samo u svojoj zemlji, nego i na Bliskom istoku i Balkanu, te bez ikakvih skrupula poeo sijati razdor na sve strane? Kad je jedan na napredni dravnik za osmi roendan svoga sina dao pripremiti krem-tortu s jagodama na koju je stavljeno osam svijea, te na to sasvim obino roendansko slavlje

pozvao djeakove prijatelje, jednu levantinsku madame koja je tandrkala po klaviru i novinare, i to s nakanom da se proslava roendana, toga temeljnog kamena zapadne civilizacije, udomai i kod nas, Delal ga je u svojoj kolumni s nesmiljenom i neshvatljivom ironijom naprosto pokopao. No razlog tomu nije bio ideoloke, politike ili estetske naravi, kako se mislilo, nego to to je Delal bolno zamijetio kako nikada u ivotu nije osjetio takvu oinsku, niti bilo kakvu drugu ljubav. To to ga sada nigdje nema, to su adrese i telefoni koje je dao pogreni ili izmiljeni, sve je to zbog udne i neshvatljive odvratnosti koju osjea prema daljim i bliim roacima, prema svim ljudima koju mu nisu uzvratili ljubav. (Galip je pitao gdje bi mogao nai Delala.) Ne, razlog njegova povlaenja u neki skroviti kutak grada i bijega od svih ljudi bio je, dakako, posve drugi: ve je bio shvatio da se nee moi osloboditi onoga bolnog osjeaja samoe koji mu od roenja stoji nad glavom kao aureola nesree, niti bolne nemoi da se priblii ljudima; stoga se, tko zna u kojoj dalekoj sobi, pomiren, prepustio beznadnoj samoi od koje ne moe pobjei, onako kako se bolesnik bez nade preputa svojoj bolesti. Galip je htio znati u kojoj je etvrti ta udaljena soba, spomenuo je televizijsku ekipu koja trai gospodina Delala... Gospodin Delal ionako e dobiti otkaz! prekinu ga polemiar Neati. Ve deset dana ne alje nove tekstove! Svi vide da su rukopisi koje je ostavio u fasciklu REZERVA zapravo tekstovi od prije dvadeset godina, samo pretipkani. Kao to je Galip oekivao i prieljkivao, njegovim se rijeima usprotivio novinar Magazina: ti se tekstovi itaju s mnogo veim zanimanjem nego prije, telefoni neprestano zvone, a svaki dan Delal prima najmanje dvadeset pisama. Da, uzvratio je polemiar, pisma s prijedlozima kurvi, svodnika, terorista, hedonista, preprodavaa droge i starih kriminalaca koje je hvalio zbog trgovine drogom. Jel ih ti to potajice otvara i ita? upitao je novinar Magazina. Kao i ti! odgovorio je polemiar. Obojica su se uspravila na svojim stolicama kao ahisti zadovoljni poetnim potezima u novoj partiji. Polemiar je iz unutarnjeg depa sakoa izvadio jednu malu kutiju. Pokazao ju je Galipu kao opsjenar koji publici pomno pokazuje neki predmet prije negoli taj predmet nestane. Ovaj lijek za eludac jedina je zajednika stvar koju imamo va roak, gospodin Delal, i ja. U trenutku zaustavlja luenje eluane kiseline. Hoete li jednu tabletu? Galip je uzeo bijelu tabletu i progutao je kako bi se ukljuio u igru za koju nije znao odakle poinje i kamo vodi, no u kojoj je htio sudjelovati. Svia li vam se naa igra? upitao je stari kolumnist smjekajui se. Trudim se shvatiti pravila", uzvratio je Galip sumnjiavo. itate li moje tekstove? itam. Kad uzmete novine, iju kolumnu prvo proitate? Moju ili Delalovu? Delal mi je roak. itate li samo zbog toga njegov tekst prije mojega? upita stari kolumnist. Je li srodstvo vanije od kvalitete lanka? I Delalove su kolumne jako dobre! odvrati Galip. Svatko ih moe napisati, shvaate li? ree stari polemiar. Usto, veina tekstova preduga je za kolumne. Oponaaju prie. One su umjetniki ukrasi. Prazne rijei. Ima u njima nekoliko ablonskih trikova, to je sve. Govore o uspomenama, samo o lijepim stvarima, slaima od meda. Svaki se as naie na neki paradoks. Pribjegava se igri prijetvornosti,

koju su divanski pjesnici zvali tecahiil-ii arifane, to jest 'pretvaraj se da nita ne zna. Nepostojee stvari predoene su kao postojee, postojee kao nepostojee. Ako je sve to nedostatno, praznina prie bit e prikrivena bombastinim reenicama koje njegovi oboavatelji smatraju lijepima. Svatko ima ivot, uspomene i prolost, kao i on. Svatko moe tako igrati. I vi. Ispriajte mi neku priu! Kakvu priu? Kakvu god, prvu koja vam padne na pamet. Priu o ovjeku ija je ena jednoga dana nestala i koji ju je poao traiti, poe Galip. Lutao je gradom u potrazi za njom. Kamo god krenuo, naiao bi na njezine tragove, ali ne i na nju! I? Toliko Ne, ne, mora biti jo! ree stari kolumnist. to ovjek iitava iz tih tragova posvuda po gradu? Je li mu ena stvarno lijepa? S kim je pobjegla? U tragovima razasutima po gradu taj ovjek kao da ita vlastitu prolost. Ne zna s kim je pobjegla ili to ne eli znati jer, kad god i gdje god naie na tragove svoje ene i svoje prolosti, pomisli da bi ovjek kojemu je pobjegla, ili mjesto na koje je pobjegla, morali biti skriveni negdje u njegovoj vlastitoj prolosti. To je dobra tema, primijeti stari kolumnist. Kao to bi Poe rekao: ljepotica koja umre ili nestane! No pripovjeda mora biti dosljedniji. itatelj, naime, nema povjerenja u neodluna pripovjedaa. Zavrimo tu priu koristei Delalove trikove... Uspomene: neka cijeli grad vrvi lijepim uspomenama toga ovjeka. Stil: neka tragovi tih uspomena skriveni u kiastim rijeima i figurama upuuju na prazninu. Tecahl- arifane: neka ovjek hini da ne zna kome je njegova ena pobjegla. Paradoks: tako bi ovjek kod kojega je ena nala utoite mogao biti isti onaj od kojega je pobjegla. Kako vam se ini? Vidite, i vi to moete napisati. Svatko moe. Ali samo Delal tako pie, ree Galip. No dobro, odsad ete i vi tako pisati! uzvrati polemiar tonom koji je nagovijestio kraj rasprave. Ako ga traite, pozorno itajte njegove kolumne", ree novinar Magazina. On je negdje u svojim tekstovima. Puni su odaslanih poruka, malih, osobnih poruka. Shvaate li? Kao odgovor na to Galip je ispriao kako mu je Delal neko, kad su bili djeca, pokazivao reenice koje je sastavio od prvih i zadnjih slova odlomaka njegovih tekstova. Priao je o igrama slova koje je Delal bio izumio da zavara cenzuru i dravno povjerenstvo za tisak, 0 sintagmama koje je pravio od prvih i zadnjih slogova reenice, o reenicama koje su se dale sklopiti od svih velikih slova u tekstu i o igrama rijei koje, kako je Delal rekao, mogu razljutiti nau tetu. Je li vam teta bila usidjelica? upitao je novinar Magazina. Nikad se nije udavala, odgovorio je Galip. Je li tono da je gospodin Delal bio u svai s ocem zbog jednoga kata u potkrovlju? Galip je odgovorio da je taj problem jako stara stvar. Je li tono da je jedan Delalov stric odvjetnik svojedobno brkao zapisnike, tumaenja i zakone s jelovnicima i voznim redom brodova na Bosporu? Galip je odgovorio da bi i to, kao i drugo, kao i sve ostalo, moglo biti samo pria. Shvaa li, mladiu? oglasi se stari novinar neugodnim glasom. O tome mu nije priao gospodin Delal. Do tih je skrivenih podataka doao jedan na prijatelj, zaljubljenik u detektivski poziv i hurufijski nauk. Izvlaio ih je iz Delalovih tekstova, iz slova meu kojima su bila skrivena, i to s velikom mukom, kao da iglom kopa bunar.

Moda te igre imaju neko skriveno znaenje, mislio je novinar Magazina, moda gospodinu Delalu pristiu glasovi iz kakvog misterija 1 moda ga ta njegova duboka veza s misterijem izdie iznad drugih novinara, no ovjek bi se morao prisjetiti i ove opomene: Ohole novinare pokapaju ili novcem od milodara ili o troku opine... A moda je - sauvaj nas Boe! - umro, ree stari kolumnist. Ne svia vam se naa igra? A to da je izgubio pamenje... Je li to izmiljeno ili je istina? upitao je novinar Magazina. I jedno i drugo! odgovori Galip. A prebivalita ije adrese taji? Isto tako. "Moda mu je pozlilo u jednome od tih stanova pa se bori za ivot, ree kolumnist. Znate, i on sam uiva u igrama pretpostavki. Da je tako, pozvao bi nekoga tko mu je blizak, na to e novinar Magazina. Nema takvoga, uzvrati mu stari kolumnist. Nitko mu nije bio blizak. Mladi vjerojatno ne misli tako, ree novinar Magazina. Niste nam rekli ni kako se zovete. Galip je rekao svoje ime. Onda nam kaite, gospodine Galipe, nastavio je novinar Magazina, postoji li osoba koju gospodin Delal smatra toliko bliskom da bi joj u kui u koju se zatoio u trenucima tko zna kakve krize mogao povjeriti neku knjievnu tajnu ili ostaviti svoju oporuku? Jer, ipak ne moe biti toliko sam. Galip je razmiljao. Nije bio toliko sam, ree uznemireno. Koga bi pozvao? upita novinar Magazina. Vas? Svoju sestru, odgovori Galip ne razmiljajui. Ima sestru po ocu, mlaa je od njega dvadeset godina. Nju bi pozvao. Zamislio se. Sjetio se fotelje rasporena trbuha iz koje su virile hrave opruge. Moda ste napokon poeli shvaati logiku nae igre, rekao je stari kolumnist. Ve izvlaite zakljuke i uivate u njima. Stoga u vam bez susprezanja rei: svi su hurufije skonali loe. Fazlulah iz Esterabada, utemeljitelj hurufijskog reda, ubijen je kao pas. Svezali su mu noge konopcem i vukli ga po ulicama i trgovima. Znate li da je i on prije esto godina poeo kao tuma snova, jednako kao i gospodin Delal? Ali ne u.novinama, nego u jednoj peini izvan grada... Koliko je uz pomo takvih usporedi mogue razumjeti nekog ovjeka, koliko se moe prodrijeti u tajne neijega ivota? pitao se novinar Magazina. Vie od trideset godina pokuavam proniknuti u nepostojee tajne naih jadnih umjetnika koje oponaajui Amerikance nazivamo 'zvijezdama'. Napokon sam shvatio: varaju se oni koji vjeruju da je ovjek stvoren u paru. Nitko ne slii ni na koga. Svaka naa siromana djevojka siromana je na svoj nain. Svaka je naa zvijezda jedinstvena, jedna jedina na nebu, sama samcata, sirota zvjezdica kojoj nema sline. Izuzev onih u Hollywoodu. Jesam li vam govorio o originalnim autorima koje gospodin Delal oponaa? Osim onih koje sam malo prije pobrojio, stalno poneto uzima od Dantea, Dostojevskog, Mevlane i ejha Galipa, rekao je stari kolumnist. Svaki je ivot jedinstven! ustvrdio je kolumnist Magazina. Pria i jest pria ba zato to ne nalikuje ni na jednu drugu priu. Svaki je pisac posve sam i jadan. Ne slaem se s tim! rekao je stari pisac kolumna. Uzmimo njegov tekst Kad se povuku vode Bospora, koji itatelji navodno jako vole. Nije li on nastao potkradanjem prastarih

knjiga koje govore o navjetajima Sudnjega dana prije dolaska Mesije, prepisivanjem kuranskih sura o smaku svijeta, Ibn Halduna, Abu Horasanija? Delalova je samo banalna pria o nekom obinom kriminalcu. Taj tekst nema nikakve knjievne vrijednosti. Gluposti o kojima razglaba sigurno nisu razlog zbog kojega ga je ui krug itatelja doekao s oduevljenjem, zbog kojega su histerine ene toga dana nazivale po stotinu puta. Poruke su skrivene u slovima, njih mogu razumjeti samo lanovi reda, oni koji su upueni u tajne itanja, a ne vi ili ja. A kako su ratrkani po cijeloj zemlji, ti sljedbenici (polovicu ine prostitutke, a polovicu homoseksualci) te poruke skrivene u slovima tumae kao naredbu da se sastanu, te od jutra do veeri telefoniraju u redakciju da ne bismo njihova ejha, Delalefendiju, otpustili zbog gluposti o kojima pie. Ionako je pred zgradom uvijek dvoje-troje ljudi koji ga ekaju. Kako moemo znati da i vi, gospodine Galipe, niste jedan od njih? Po tome to nam se dopao! rekao je novinar Magazina. U njemu smo prepoznali neto od svoje mladosti. Toliko nam je bio simpatian d smo mu otkrili mnogo tajni. Eto, po tome znamo da nije jedan od tih. Kao to mi je pri naem zadnjem susretu posljednjih dana svoga ivota u starakome domu rekla velika dama amije Samim, svojedobno glasovita zvijezda: bolest zvana ljubomora... to? Zar ve idete, mladiu?" Gospodine Galipe, dragi sine, kad ve odlazi, odgovori mi na sljedee pitanje! rekao je stari kolumnist. Zbog ega novinari engleske televizije ele razgovarati s Delalom, a ne sa mnom? Zato to pie bolje od vas, odgovorio je Galip. Dignuo se od stola i krenuo prema praznome hodniku koji je vodio prema stubama. uo je staroga novinara kako snanim glasom i s nita manje dobre volje vie za njim: Zar stvarno misli da sam ti dao tabletu za eludac? Stupivi na ulicu, Galip se oprezno osvrnu oko sebe. Na suprotnom ploniku, na uglu gdje su neko uenici medrese spalili stranicu s Delalovom kolumnom tvrdei da vrijea vjeru, dokono su stajali ulini prodava narani i jedan ovjek bez ijedne vlasi na glavi. Nitko nije ekao Delala. Preao je na drugu stranu i kupio jednu naranu. Dok ju je gulio i jeo, imao je osjeaj da ga netko slijedi. Nikako nije mogao dokuiti zbog ega ga je taj osjeaj obuzeo ba kad je preko Trga Dagaloglu krenuo prema svome uredu. Ni zato mu se inio tako stvarnim dok se polako sputao niz padinu razgledajui izloge knjiara. Na zatiljku kao da je osjeao jedva zamjetnu prisutnost nekog oka, i nita vie. Kad je u jednoj od knjiara pred kojima je uvijek usporavao ugledao drugi par oiju, obradovao se kao da je ugledao nekoga bliskog i u tome trenutku shvatio koliko ga voli. Bio je to izlog izdavake kue koja je objavila veinu kriminalistikih romana koje je Ruja naprosto gutala. Zloslutna sova, koju je esto viao na koricama knjiga, strpljivo je promatrala Galipa i ljude koji su subotom prolazili ispred maloga izloga nevelike knjiare. Galip je uao u knjiaru, kupio tri stara romana za koja je pretpostavljao da ih Ruja nije proitala, usto i roman ena, Ijubav i viski koji je toga tjedna promoviran, te sve to dao zapakirati. Na poveem kartonu objeenom na gornju policu pisalo je sljedee: U Turskoj ni jedna serija knjiga nije dosegnula broj 126. Naklade naih detektivskih romana jamstvo su nae kvalitete. Budui da su u knjiari prodavali i druge knjige osim knjievnih ljubavnih romana i serije humoristikih romana Sova istoimene izdavake kue, upitao je imaju li kakvu knjigu o hurufijstvu. Podeblji starac, koji je iz fotelje pokraj vrata mogao vidjeti i pult za kojim je stajao blijedi mladi i ljude koji su prolazili blatnjavim plonikom, dao mu je oekivani odgovor: Nemamo. Pitaj u knjiari krtog Ismaila. Potom je dodao: Jednom su mi u ruke dospjeli rukopisi krimia koje je s francuskoga preveo princ Osman Delaletin-efendija, i sam hurufija. Znate li kako je ubijen? Izaavi van, Galip je promotrio obje strane ulice, no nije zamijetio nita to bi mu privuklo

pozornost. Jedna pokrivena ena s malim djetetom u preiroku kaputu gledala je izlog prodavaa sendvia; tu su bile i dvije uenice u istim zelenim arapama, a starac u smeem kaputu ekao je da prijee na drugu stranu ulice. No im se uputio prema svome uredu, na potiljku je osjetio pogled onoga istog oka. Budui da ga nikada dotad nitko nije pratio te da nikada nije upoznao osjeaj kako je to kad ga netko prati, Galipova iskustva bila su ograniena na ono to je znao iz filmova koje je gledao i na prizore iz krimia koje je Ruja itala. Iako je proitao vrlo malo kriminalistikih romana, esto se razmetao idejama o njima: bit e da je mogue koncipirati krimi iji bi poetak i kraj bili isti, morala bi se moi zamisliti pria koja nema kraja zbog toga to bi joj svretak bio skriven u samoj prii, mora biti mogue smisliti roman ija se radnja odvija meu slijepcima itd. Dok je iznosio te zamisli zbog kojih bi Ruja nakubila usne, matao je o tome da jednoga dana postane netko posve drugi. Uvjerivi se da je prosjak bez noge, koji se bio smjestio u jedno udubljenje kraj ulaza u poslovnu zgradu, slijep na oba oka, Galip je pomislio kako komar koji ga je muio mora biti povezan ne samo s Rujinom nestankom, nego i s nesanicom. Uao je u sobu i umjesto da smjesta sjedne za stol, otvorio je prozor i pogledao dolje. Neko je vrijeme promatrao sve to se kretalo na ulici. Kad je sjeo za stol, ruka mu je sama od sebe krenula ne prema telefonu, nego prema fasciklu s pisaim papirom. Izvadio je iz njega jedan ist papir i bez mnogo se razmiljanja bacio na pisanje. Gdje bi Ruja mogla biti: stan bivega mua, striev stan, Banuov stan, neki politiki stan, konspirativni stan u kojemu se razgovara o poeziji, stan u kojem se razgovara o svemu, neki posve drugi stan na Niantau, bilo koji stan, neki stan. Shvativi da nije u stanju razmiljati, odloio je olovku. Kad ju je ponovno uzeo, precrtao je sve to je bio napisao osim prve mogunosti: stan bivega mua, te dopisao sljedee: Mjesta na kojima bi se mogli sastajati Ruja i Delal: Ruja i Delal u Delalovoj kui, Ruja i Delal u nekoj hotelskoj sobi, Ruja i Delal idu u kino. Ruja i Delal? Ruja i Delal? Zapisujui to na papire, usporeivao je samoga sebe s junacima krimia koje je osmiljavao u glavi te mu se, zahvaljujui upravo tome, inilo kako se pribliava pragu vrata koja ga vode prema Ruji, prema preobrazbi u nekoga novog ovjeka kakvim je elio postati, prema jednome novom svijetu. Svijet koji se kroz ta vrata mogao vidjeti bio je svijet u kojemu ovjek mirno prihvaa da ga netko prati. Jer ako ovjek vjeruje da ga prate, onda bi u najmanju ruku morao vjerovati i u svoju sposobnost da sjedne za stol i popie sve tragove koji mu mogu pomoi da nae neku nestalu osobu. Galip je i sam znao da ne slii na junake kriminalistikih romana, no uvjerenost da je nalik nekoj takvoj osobi i da bi mogao biti poput nje pomalo mu je olakavala pritisak zbog svega to se oko njega dogaalo. Mnogo kasnije, kad mu je mladi konobar sa zauujue simetrinim razdjeljkom na glavi donio iz restorana jelo koje je naruio, Galip je, neprestance biljeei mogue tragove na istim listovima papira, bio toliko uronio u svijet krimia da mu se pilav s donerom29 i salata od mrkve, doneseni na prljavome pladnju, nisu inili svakidanjima, nego kao neka posve drukija i njemu prvi put posluena jela. Slualicu telefona koji je zazvonio usred jela podignuo je kao netko tko oekuje poziv. Pogrean broj. Maknuo je pladanj poslije zavrena objeda i s istim mirom nazvao stan na Niantau. Putajui telefon da dugo zvoni, zamiljao je kako se Ruja umorna vratila doma i kako upravo ustaje iz kreveta, ali se ipak nije iznenadio kad mu se nitko nije javio. Okrenuo je broj tete Hale.
29 Pilav: kuhana ria koja se slui kao prilog uz mesna jela.

Da teta ne bi pitala za neto drugo osim za Rujinu bolest i razlog zbog kojega je Rujina majka poljubila zakljuana vrata nakon to je, zabrinuta zbog viednevnog neuspjenog nazivanja, otila do njihova stana, Galip je u dahu izdeklamirao sljedee: nisu se mogli javiti jer je telefon bio pokvaren, Ruja je jo one noi bila dobro, sada je zdrava kao drijen, ne fali joj nita, zadovoljna ivotom, u svome ljubiastom kaputu sjedi u taksiju, jednom chevroletu 56, i eka njega, Galipa, skupa idu u Izmir posjetiti jednoga starog prijatelja, sada teko bolesnog, brod uskoro kree, a on telefonira iz jednoga duana na putu u luku, zahvaljuje prodavau koji mu je u toj guvi dopustio telefonirati, dovienja! No teta Hale opet je morala neto pitati: jesu li dobro zatvorili vrata? Je li Ruja ponijela svoj zeleni vuneni demper? Kad je Saim nazvao, Galip je upravo razmiljao o tome koliko bi se promijenila psiha ovjeka koji bi neprestano zurio u plan grada u koji nije nogom kroio, a nastoji si ga predoiti. Saim je i nakon Galipova odlaska nastavio kopati po svojem arhivu te je naiao na neke korisne tragove: Mehmet Jilmaz, koji je odgovoran za smrt starice, mogao bi jo uvijek biti na ivotu, ali poput utvare hoda gradom ne kao Ahmet Kaar ili Haldun Kara, kao to su prije mislili, nego kao Muamer Ergener, a to se ime ne ini lanim. Iznenadio se kad je u asopisu naiao na to ime koje je u svemu zastupalo "suprotno stajalite; zbunili su ga i isti stil i iste pravopisne pogreke osobe potpisane kao Salih Golbai, koja je u istome asopisu otro kritizirala dvije Delalove kolumne. Razmislivi o tome da se ime i prezime te osobe rimuju s imenom i prezimenom prvoga Rujinog mua i da je sastavljeno od istih suglasnika, nastavio je potragu i u jednom od starih brojeva malotiranoga pedagokog asopisa Sat rada opet naiao na njega, samo to je sada bio naveden kao odgovorni urednik, te je za Galipa pribiljeio adresu redakcije smjetene izvan grada: etvrt Guntepe, Refet Bej 13, Sinanpaa, Bakirkoj. Galip se iznenadio kada je poslije telefonskog razgovora u gradskome vodiu pronaao etvrt Guntepe, ali to iznenaenje nije bilo prouzroeno njegovom eljom da se korjenito promijeni i postane netko drugi. Ta se etvrt prostirala na jednom golom brdu, a u jedan bespravno podignut kuerak na njemu uselili su se prije dvanaest godina Ruja i njezin prvi mu, kako bi djelovali meu radnicima. Sudei po karti, brdo je bilo ispresijecano ulicama koje su nosile imena junaka oslobodilakoga rata. U kutu karte vidio se trg oznaen zelenom bojom (park), minaretom (damija) i, tono u sredini, kvadratiem (Ataturkov spomenik). Bilo je to zadnje mjesto koje bi Galipu palo na pamet. Ponovno je nazvao redakciju, a kad su mu rekli da gospodin Delal jo nije stigao, nazvao je Iskendera i ispriao mu da je naao Delala i prenio mu da se engleski novinari ele susresti s njim, da se ni on sam nije tome mnogo protivio, ali da je ba ovih dana jako zauzet. Dok je to govorio, iz slualice je dopirao pla djevojice nedaleko od telefona. Iskender je rekao da e Englezi ostati u Istanbulu jo barem est dana. O Delalu su uli mnogo toga pohvalnog pa je uvjeren da e ga ekati, a i sam Galip, ako eli, moe ih potraiti u hotelu Pera Palas. Odloivi pladanj pred vrata, izaao je iz poslovne zgrade. Sputajui se niz padinu, primijetio je kako nebo nikada dotad nije bilo tako blijedo. inilo mu se da bi svakoga trena mogao poeti padati pepeljast snijeg i da bi ga, sve i da zapada, mnotvo ljudi na ulicama doivjelo kao neto svakidanje. A moda su svi i gledali preda se, u blatnjave plonike, da bi se pripremili na to. Osjetio je da ga smiruju krimii pod rukama. inilo se da svatko moe nastaviti svoj svagdanji ivot - prodavai plina za upaljae u iznoenoj odjei, zgrbljeni ljudi koji podsjeaju na stare, izblijedjele komade odjee i tihi putnici na stajalitu dolmua - da svi oni mogu disati u svojim svagdanjim ivotima jer su romani toga anra napisani u dalekim i tajnovitim zemljama i da su ih na na jezik prevele nesretne kuanice pune kajanja zbog

toga to su prekinule kolovanje u gimnazijama u kojima se ue strani jezici. Kad je u etvrti Harbije izaao iz autobusa kojim je stigao s Eminonua, ugledao je mnotvo ljudi pred kinom Konak. Bili su to posjetitelji subotnje projekcije u etvrt do tri. Prije dvadeset pet godina dolazio je i on na te popodnevne projekcije s Rujom i prijateljima iz kole; u gomili pritavih uenika odjevenih u iste lake kapute sputao se niza stube koje su i neko bile pokrivene piljevinom, gledao aruljicama osvijetljene prizore iz filmova koji e se prikazivati tjedan dana poslije te mirno i strpljivo pratio s kim Ruja razgovara. inilo mu se da film koji se prikazuje nema kraja, da se nikada nee otvoriti vrata i nastupiti trenutak kad e ui i sjesti pokraj Ruje, a u dvorani se pogasiti svjetla. Kad je uo da ima karata za predstavu u etvrt do tri, obuzeo ga je nekakav osjeaj slobode. U kinu je bilo jako toplo i zaguljivo od gledatelja koji su netom bili izali. Kad su se svjetla ugasila i poeo film, shvatio je da e zaspati. Probudivi se, uspravio se na sjedalu. Na platnu je bila neka lijepa ena, vrlo lijepa, no jednako toliko i tuna. Potom je vidio iroku, mirnu rijeku, onda seosku kuu i u zelenilu jedan ameriki par. Onda je lijepa, tuna ena poela razgovarati sa sredovjenim mukarcem kojega Galip nikada prije nije vidio ni u jednom amerikom filmu. Po sporom i mirnom govoru, po istim pokretima i izrazima lica, shvatio je da im je ivot pun boli. Zapravo je znao, a ne shvatio! Njihov je ivot bio pun patnje, pun gorine i tekih muka koje nas u licu ine slinima: kad se jedna zavri, sustigne nas druga, kad se na jednu naviknemo, snae nas neka nova. ak i kad znamo da su odavno krenule na nas i pripremimo se za njih, kad se ta bol na nas srui kao nona mora, opet se povuemo u neku vrstu osame, u beznadnu i neizbjenu samou koja bi nas usreila kad bismo mislili da je dijelimo s drugima. Galip je na trenutak osjetio da on i ena na platnu dijele istu bol, ili moda ne istu bol, nego zajedniki svijet: jedan posve ureen svijet od kojega se ne oekuje previe, no u kojemu se nitko ni ne ljuti, svijet u kojemu su smisao i besmisao ogranieni i koji ovjeka poziva na samozatajnost. Dok se radnja filma odvijala, i dok je ena izvlaila vodu iz bunaru, vozila stari fordov kamionet, uzimala malo dijete u naruje i stavljala ga na spavanje neprestance mu neto govorei, Galipu se ta ena inila bliskom ka0 da gleda samoga sebe. Ono to je u njemu budilo elju da je zagrli nije bila njezina ljepota, prirodnost ili pak sposobnost da bude to to jest, nego duboka uvjerenost da on i ta ena ive u istome svijetu. Kad bi je mogao priviti uza se, i ta bi njena ena svijetlosmee kose pomislila isto. Galipu se inilo da taj film gleda posve sam i da nitko drugi ne vidi ono to on vidi. Neto kasnije, kad je u usijanome gradu presjeenom irokom asfaltnom cestom izbila tunjava, i kad je jedan okretni, hitri, snani i karakterni mukarac preuzeo kontrolu nad dogaajima, Galip je osjetio da je bliskosti izmeu njega i ene doao kraj. Svaka rije titla bola mu je oi, a u prepunu kinu osjeao je komeanje ljudi. Ustao je, izaao i vratio se kui u ranoj pomrini i pod snijegom koji je lagano padao. Mnogo poslije, dok je leao na plavome, kariranom poplunu, u polusnu se sjetio da je u kinu zaboravio krimie koje je kupio za Ruju.

Deseto poglavlje OKO

U tome stvaralakom razdoblju svoga ivota nikada nije napisao manje od pet stranica dnevno. Abdurahman eref

Dogaaj koji u vam ispriati odigrao se jedne zimske noi. Zbio se u pesimistinom razdoblju moga ivota: za mnom su bile prve i teke godine novinarskoga rada, no sve ono to sam u profesionalnom ivotu napravio radi to malo priznanja odavno je bilo potopilo moje prvotno oduevljenje za taj poziv. U hladnim zimskim noima govorio sam samome sebi da sam ostao na nogama, no istodobno sam osjeao da sam iznutra ispranjen. Budui da sam te zime obolio od nesanice koja e me pratiti cijeloga ivota, ponekad sam s urednikom ostajao u redakciji do sitnih sati i pripremao tekstove za koje sam znao da ih ujutro, u svakodnevnoj zbrci i guvi, neu stii napisati. Rubrika Vjerovali ili ne, koja je u to vrijeme bila vrlo omiljena u europskim novinama i asopisima, bila je kao stvorena za taj noni rad. Najprije bih pred sobom raskrilio neke europske novine s puno rupa nastalih izrezivanjem lanaka, neko vrijeme pomno analizirao crtec Iz rubrike Vjerovali ili ne (poznavanje stranoga jezika smatrao sam suvinim, pa ak i tetnim po svoju matu), te bih s nekom vrstom umjetnikoga ushita zapisivao nadahnua koja bi ti crtei pobudili u meni. Te zimske noi bacio sam pogled na crte jedne nakaze neobina lica (oi su joj bile jedno ispod drugoga), objavljen u francuskom Illustrationu, i u trenu skicirao tekst o jednookim mitskim biima. Najprije sam ukratko izloio povijest toga neustraivog stvorenja: u Epu o Dede Korkutu30 plailo je mlade djevojke; kod Homera se pretvaralo u podmukloga Kiklopa; u Buharijevoj Povijesti Bojih poslanika bilo je nitko drugi doli Dedal; u Tisuu i jednoj noi uvlailo se u vezirske hareme; prije susreta s voljenom Beatrice, koja mi se u Danteovu Raju uinila jako poznatom, na trenutak se pojavilo u ljubiastoj odori; u Mevlaninoj Mesneviji presretalo je karavane; a kod Vatheka31, kojega jako volim, pretvaralo se u crnkinju. Potom sam opisao emu nalikuje to njegovo udno, jedino oko slino mranoj rupi tono posred ela, zbog ega nas ono uasava, zato ga se trebamo bojati i kloniti, te sam svojoj kratkoj monografiji pridodao i dvije priice koje su mi u naletu spisateljskoga ara same dole na vrh pera: taj netko, to otmjeno jednooko stvorenje znano kao Lord, ivi u jednoj siromanoj etvrti na obali Zlatnoga roga, nou se sputa u blatnjavu, mutnu i mazutom zagaenu vodu i odlazi tko zna kamo, susree se s Kiklopom ili je pak on sm taj Kiklop, a u pono, kad s glave svue kapu s krznenim obodom, mnoge djevojke iz luksuznih bordela na Peri od straha padaju u nesvijest.

30Ep oguskih Turaka. Smatra se da je nastajao u razdoblju u kojemu su oguski Turci prihvatili lslam (8.-10. st.), no vjerojatno vue korijene jo iz predislamskoga doba. Zapisan je izmeu 14. i 16. st. 31 Roman Wllllama Thomasa Beckforda, objavljen 1786. na engleskom, a 1787. na francuskom jeziku.

Ilustratoru koji je bio lud za takvim temama ostavio sam kratku poruku (Molim te, bez brkova!) i neto iza ponoi napustio redakciju. Budui da se nisam htio odmah vratiti u hladan i prazan stan, odluio sam pjeaiti starim istanbulskim ulicama. Kao i uvijek, nisam bio zadovoljan Mamim sobom, ali sam bio zadovoljan tekstom i priom. Mislio sam, ako u dugoj etnji budem mislio na tu malu knjievnu pobjedu, moda u se malo osloboditi osjeaja da sam nesretan, osjeaja koji se zavukao u mene kao bolest koja nikako ne prolazi. Iao sam sporednim ulicama koje su krivudale i nepravilno se kriale, suavale se i postajale sve mranijima. Oslukujui bat svojih koraka, hodao sam ispod tamnih prozora mranih kua iji su se nakrivljeni i ostakljeni doksati gotovo dodirivali. Hodao sam tim posve zaboravljenim ulicama od kojih su zazirali i opori pasa, pospani noni uvari, narkomani, pa ak i utvare. Kad sam osjetio da me odnekud promatra neko oko, najprije se nisam naroito uzbudio. Bit e da je to umiljanje povezano s tekstom koji sam maloprije napisao, govorio sam samome sebi, jer ni na bonome prozoru doksata koji su se nadnosili nad usku ulicu, ni u mraku pustoga graevinskog zemljita nije bilo nikakva oka uperena prema meni. Osjeaj da me netko promatra mogla je izazvati i kakva maglovita prikaza, te mu nisam htio pridavati pozornost. Ali u nastupima duge tiine, kad se nita nije ulo osim zvidaljki nonih uvara i zavijanja opora pasa koji su u dalekim etvrtima nasrtali jedni na druge, osjeaj da me netko promatra postupno je jaao te je na kraju postao tako zgusnut da sam poslije nekoga vremena shvatio kako se toga neizdrivog pritiska ne mogu spasiti hinei da ga ne primjeujem. Svevidee oko, koje me je posvuda pratilo, sad me je promatralo ne skrivajui se! Ne, ono nije imalo nikakve veze s junacima prie koju sam izmislio. Nije bilo zastraujue, runo ili smijeno kao oni. Nije bilo ni strano i hladno. ak mi se inilo poznatim: oku sam bio poznat, a i ono meni. Ve dugo smo znali jedno za drugo, ali za tako otvoreno suoenje trebali su nam i onaj posebni osjeaj koje me obuzeo u pono i ona odreena ulica kojom sam prolazio i uvjerljivost privienja u njoj. Neu navesti ime te ulice na padinama Zlatnoga roga jer to nita ne znai itateljima koji ne poznaju dobro Istanbul. Zamislite poploenu ulicu s mranim drvenim kuama od kojih se mnoge, trideset godina poslije toga mog metafizikog iskustva, jo uvijek nalaze ondje, zamislite sjene doksata, blijedu ulinu svjetiljku ija se svjetlost probija kroz isprepletene grane, i eto! Plonici su bili prljavi i uski. Zid male damije u toj etvrti do beskraja se protezao u tamu. U mranoj toki gdje su se u perspektivi spajali zid i ulica ekalo me je to apsurdno (kako bih ga drukije nazvao?) oko. Ve je sve bilo jasno: ono me je ekalo ne da mi uini neto loe, recimo, da me prepadne, zadavi, izbode ili ubije, nego, kako sam poslije zakljuio, da bi me to prije uronilo u to metafiziko iskustvo koje je vie sliilo na san, i da bi mi pomoglo. Vladala je mrtva tiina. U prvi mah pomislio sam da je cijelo to iskustvo povezano s mojom unutarnjom prazninom, sa svime onim to mi je uzela moja novinarska profesija. ovjek doivljava najrealistinije komare upravo kad je umoran! Ali nije to bila mora, nego puno odreeniji, jasniji, gotovo matematiki precizan osjeaj. Znam da sam iznutra posve prazan. To sam rekao. A kad sam zastao naslonivi se na damijski zid, ponovio sam ovo: Ono zna da sam iznutra posve prazan. Znalo je to mislim, znalo je to sam dosad radio, no sve to nije bilo vano jer me je oko upuivalo na neto sasvim drugo, neto to je usto bilo i posve oito: ja sam stvorio njega, a ono je stvorilo mene! Mislio sam da e mi ta misao sinuti u glavi i nestati kao besmislena rije kad se najednom stvori na vrhu pera, no ona je ostala. Tako sam i ja kroz vrata koja su raskrilile te misli uao u jedan nov svijet, ba kao onaj engleski zec koji je kroz rupu u polju propao u bezdan.

Na samome poetku ja sam stvorio to oko. Da me vidi i promatra, dakako. Nisam htio biti izvan njegova dosega. Formirao sam se pod njegovim nadzorom i uz njegovu pomo i bio zadovoljan njime. Jer svakoga sam asa bio svjestan da me promatra, dakle, postojao sam. Da me nije promatralo, ne bih ni postojao. Ta je istina bila tako oita da sam zaboravio da sam ja stvorio to oko te sam osjeao zahvalnost njemu, koje je uinilo da budem. elio sam slijediti njegove naredbe kako bih uao u jednu ugodniju egzistenciju, no to se teko dalo provesti. Pa opet, ta prisila nije bila bolna, bila je nain ivljenja, neto ugodno, neto to je trebalo prihvatiti kao normalno. Svijet misli u koji sam, naslonjen na zid damije, bio uronio, nije nalikovao na moru nego na nekakvu sreu satkanu od sjeanja i meni poznatih slika poput onih crtea nepostojeih ilustratora ije sam bizarnosti saimao u rubrici Vjerovali ili ne. U sredini toga vrta sree, oslonjen na damijski zid u pono, vidio sam samoga sebe i gledao vlastite misli. Smjesta sam shvatio: ono to sam vidio u sreditu svojih misli, ili mate, ili svijeta iluzija nazovite to kako hoete - nije bilo neto slino meni, nego ja sm. Istoga trena shvatio sam da je moj pogled bio pogled oka koje sam netom prije vidio. Postao sam, znai, oko i izvana gledao samoga sebe. No taj mi osjeaj nije bio udan i stran, nije mi bio ni straan. Jer, im sam se pogledao izvana, sjetio sam se da mi je promatranje sebe izvana odavno prelo u naviku. Promatrajui se izvana, godinama sam radio na sebi. Da, sve je onako kako i treba biti, govorio sam promatrajui samoga sebe. Ne sliim dovoljno na ono na to elim sliiti. Ili: Sliim, no moram se jo malo potruditi. Godinama sam to ponavljao, a kad sam se kasnije ponovno pogledao, bio sam sretan: Da, konano sliim na ono emu sam elio sliiti! rekao sam, da, isti sam kao ONO, postao sam ONO! to je ONO? Najprije sam shvatio zbog ega mi se u toj toki putovanja kroz svijet uda prikazalo ONO, na koje sam htio sliiti: zato to tijekom duge none etnje nisam elio nalikovati na njega, zato to nikoga i nita nisam oponaao. Nemojte me pogreno shvatiti. Ne mislim da bi ovjek mogao ivjeti ne oponaajui druge i ne elei postati netko drugi, no te je veeri - od umora, od praznine koju sam utio u sebi - elja da oponaam i da se mijenjam bila toliko slaba da smo ja i ONO, ije sam naredbe slijedio, prvi put bili jednaki. Tu relativnu jednakost moete prepoznati i po tome to GA se nisam bojao, to sam bez ikakva zazora iskoraknuo u fantastini svijet u koji me je ONO pozivalo. Bio sam pod njegovom prismotrom, ali sam te lijepe zimske noi bio i slobodan. Osjeaj koji sam utio u sebi bio je osjeaj slobode i jednakosti, iako ne potaknut mojom voljom ili izvojevanom pobjedom, nego umorom i porazom. ONO je otvorilo vrata velikoj bliskosti izmeu mene i NJEGA. (Zacijelo se ta bliskost razaznaje i po mojemu stilu.) Tako je, prvi put poslije tolikih godina, ON meni mogao povjeriti tajne, a ja sam NJEGA mogao razumjeti. Da, naravno da sam razgovarao sa samim sobom, no takvi razgovori i nisu nita drugo doli prijateljsko doaptavanje s onim drugim, pa i treim biem skrivenim duboko u nama. Moji paljivi itatelji zapravo su to i dokuili po zamjeni dviju rijei, no ipak elim napisati: ON je, dakako, oko. Oko je osoba koja sam elio biti. Nisam najprije stvorio oko, nego osobu koja sam elio biti. A ta je osoba svoj strani, ubitani pogled upravila prema meni. Taj nesmiljeni pogled koji je nadzirao svaki moj pokret i prosuivao ga, to oko koje je ograniavalo moju slobodu, lebdjelo je nada mnom kao neko prokleto sunce koje me neprestance prati. Pa ipak, ne dajte da vas moje rijei zavedu i da pomislite da se alim! Bio sam zadovoljan bljetavilom koji mi je nudilo oko. Kad sam samoga sebe promotrio u tome geometrijskom i blistavom prikazu (zbog toga je zapravo i bio lijep), odmah mi je postalo jasno da sam GA ja stvorio, ali kako sam GA stvorio, toga sam se tek maglovito prisjeao. Neki su tragovi upuivali na to da sam ga

sazdao od materijala vlastita ivota i uspomena. Na NJEGA, kojega sam htio oponaati, utjecali su razni junaci crtanih romana iz moga djetinjstva, neki umni mislioci i pisci ije sam fotografije viao po stranim asopisima, kao i poloaji koje su te umiljene osobe zauzimale pred fotografima dok su ih snimali ispred njihovih knjinica, radnih stolova ili svetih mjesta na kojima su razvijale svoje dubokoumne ideje. Dakako da sam htio biti poput njih, ali do koje mjere? U tome metafizikom prostoru vidio sam i neke obeshrabrujue pojedinosti iz svoje prolosti koje sam koristio stvarajui NJEGA: marljivog i bogatog susjeda o kojemu je majka govorila s divljenjem; sjenu jednoga pae koji se, nakon to se europeizirao, dao na spaavanje domovine; viziju junaka knjige koju sam pet puta proitao od korica do korica; uitelja koji nas je kanjavao utnjom; prijatelja iz razreda koji je oca i majku oslovljavao s vi i koji je bio toliko bogat da je svakoga dana mogao nositi druge arape; pametne, uspjene i na jeziku brze junake stranih filmova prikazivanih u kinima ehzadebai i Bejoglu, nain na koji dre ae i sposobnost da sa enama, lijepim enama, budu tako oputeni, duhoviti i, ustreba li, odluni; glasovite pisce, filozofe, uenjake, istraivae i izumitelje ije sam ivotne prie itao u enciklopedijama i predgovorima knjiga; neke vojnike; junake iz pria koji, mueni nesanicom, nou spaavaju grad od katastrofalne bujice... Svi ti ljudi pokazivali su mi se jedan za drugim kao poznata mjesta koja mau odnekud s karte svijeta udesa u koji sam stupio kasno iza ponoi, stojei leima oslonjen na damijski zid. Najprije sam se djetinjasto smeo kao netko tko prvi put u ivotu ugleda na karti grada etvrt i ulicu u kojoj ivi godinama. A onda sam osjetio onaj isti, bljutavi okus razoaranja koji osjeti i ovjek koji prvi put u ivotu vidi kartu svoga grada i zamijeti kako je na njoj crticama i tokicama oznaeno sve ono ega se on moe sjetiti iz cijeloga svojeg ivota: zgrade, ulice, parkovi, kue i sva druga mjesta prepuna njegovih uspomena, te razoaran shvati koliko je malen, beznaajan i nevaan u usporedbi s drugim crtama i znakovima na toj golemoj karti. NJEGA sam stvorio od svih uspomena i ljudi koji su se pretvorili u uspomene. U pogledu oka koje je ON usmjerio odozgor prema meni i koji je sada bio i moj pogled, vidio se duh uda i kola sazdan od mnotva ljudi ijih sam se imena prisjeao tek kad bi, jedan po jedan, istupili preda me. Tim sam okom sada vidio sebe i svoj ivot. Zadovoljan time to gledam njime i to, zahvaljujui tomu, mogu raditi na samome sebi, ivim oponaajui GA, nastojei GA dosegnuti oponaanjem i vjerujui da u jednoga dana biti ON, da u, ako nita, barem biti poput NJEGA. Ne, ja ne ivim s tom nadom, nego za nadu da u biti netko drugi, da u biti ON. Neka moji itatelji ne pomisle da je to metafiziko iskustvo neka vrsta prosvjetljenja ili buenja, kao kad ovjek otvori oi pred stvarnou. U svijetu uda u koji sam kroio stojei oslonjen na damijski zid, sve je blistalo u savrenom geometrijskom poretku oienom od krivnje i grijeha, uitka i kazne. Jednom sam u snu vidio kako se preda mnom pruaju ista ulica i ista perspektiva i kako se sjajni puni mjesec na nebu prekrivenom istim zagasitim plavetnilom polako pretvara u bljetavi brojanik sata. Prizor koji mi se ukazao bio je jasan, prozraan i simetrian ba kao u tome snu. ovjeka je jednostavno obuzimala elja da ga gleda do mile volje te da opaa zabavne razlike koje su se savreno vidjele, i da ih jednu po jednu broji. Ni ja se tomu nisam mogao othrvati: kao da tumaim poredak figura na modroj mramornoj ploi za igru mlin, ponavljao sam samome sebi: Ja, koji sam naslonjen na damijski zid, elim postati ON. Ovaj ovjek eli dosegnuti NJEGA, na kojega je ljubomoran. ON pak hini kako ne zna da ga je stvorilo ja koje ga oponaa. Zbog toga ga oko i gleda s toliko povjerenja. Ali, i ovjek oslonjen na damijski zid kao da je zaboravio da je stvorio oko kako bi mu mogao prii, no donekle je i svjestan te maglovite istine. Ako MU u jednome

skoku prie i postane ON, tada ne samo da e se oko nai u klopci ili pak u praznini u pravome smislu te rijei, nego e i... et cetera, et cetera. Razmiljao sam o tome promatrajui samoga sebe izvana. Potom je moje izvana promatrano ja, proavi pokraj damijskoga zida, drvenih kua s doksatima koje su se nizale jedna za drugom, pustih parcela, esme, duana sa sputenim kapcima i groblja, krenulo prema svojoj kui i spavaoj sobi. Kao to se, zagledajui lica u mnotvu ljudi na ulici, najednom zaudimo ugledavi same sebe u izlogu neke trgovine ili u velikome zrcalu iza poredanih modnih lutaka, tako sam se i ja neprestance udio gledajui sebe izvana. Pa ipak, znao sam da i nije tako udno to to je osoba koju sam - ba kao u snu - promatrao izvana, zapravo bila JA. Zaudna je bila ta nevjerojatno topla, slatka, ljubavlju ispunjena bliskost koju sam osjeao prema njoj. Nasluivao sam koliko je osjetljiva, tuna, jadna, bespomona i potitena. Jedini sam ja znao da ta osoba nije onakva kakva se drugima ini, i htio sam to osjetljivo dijete, toga roba, to jadno i dobro stvorenje zatititi i priviti na svoje grudi kao otac, pa ak i kao neki bog. On je pak, nakon duga hoda, izaao na glavnu ulicu. (O emu je razmiljao, zato je bio potiten, tako umoran i obeshrabren?) Odsutno je zurio u izloge mlijenih restorana i duana ija su se svjetla naizmjenino palila i gasila. Ruke je drao u depovima. Potom je pognuo glavu i nastavio pjeaiti od ehzadebaija i Unakapanija ne zamijetivi ni jedno vozilo, ni jedan prazan taksi koji bi tu i tamo proao pokraj njega. A moda nije imao ni novca. Prolazei preko mosta Unkapani, jo je jednom pogledao na Zlatni rog: jedan mornar, koji se jedva nazirao u tami, povlaio je konopcem dugi, tanki dimnjak teglenice koja je trebala proi ispod mosta. Penjui se uz padinu prema ihane, razmijenio je usput dvije-tri rijei s jednim pijancem. Nisu ga se dojmili dobro osvijetljeni izlozi Avenije Istiklal, osim jednoga: dugo je gledao izlog trgovine srebrnim nakitom. O emu je razmiljao? pitao sam se radoznalo, drhtei od brige i gledajui ga s ljubavlju. U jednom bifeu na Takismu kupio je cigarete i ibice; onim usporenim pokretima, kakve esto zapaamo kod naih sugraana, otvorio je kutiju i pripalio cigaretu. Ah, taj tanki, melankolini dim koji se izvija iz njegovih usta! Sve sam znao, sve mi je to bilo poznato, sve to kao da sam vidio i proivio, ali sam bio i uplaen i uznemiren kao da mi je to prvi susret sa ivotom, s nekim ljudskim biem. Kad god bi koraknuo, kad god bi prelazio ulicu, dolazilo mi je da viknem: Pazi se, mladiu! i zahvaljivao sam Bogu to mu se nita loe nije dogodilo jer sam na ulici, na proeljima mranih kua i u neosvijetljenim prozorima opaao znakove mogue nesree. Hvala Bogu, proao je iv i zdrav kroz vrata jedne zgrade na Niantau (zvala se ehrikalp). Kad je uao u svoj stan u potkrovlju, mislio sam da e zaspati sa svojom boli koju sam elio razumjeti i odagnati. Ali ne, sjeo je u fotelju i, puei, neko vrijeme prelistavao novine. Potom se ushodao izmeu starih stvari, tronoga stola, blijedih zavjesa, papira i knjiga. Najednom je sjeo za stol, namjestio se na kripavoj stolici i nadvio nad prazan list papira kako bi nalivperom neto napisao na njemu. Odmah sam se stvorio pokraj njega, gotovo kao da sam i ja bio na neurednu stolu. Gledao sam ga iz neposredne blizine: pisao je s djejom predanou, s mirnim uitkom nekoga tko gleda omiljeni film, ali je njegov pogled bio upravljen unutra. Promatrao sam ga onako kako ponosni otac promatra voljenoga sina koji mu pie svoje prvo pismo. Pred kraj svake reenice lagano bi napuio usne, a s napisanim rijeima i njegov je drhtavi pogled odmicao po papiru. Vidjevi da je pri kraju prve stranice, proitao sam to je napisao i bolno ustuknuo. Nije pisao o svojoj dui, koju sam udio upoznati, nego je samo pisao rijei koje ovdje

sada itate. One nisu bile njegov, nego moj svijet, u njima nisu bile njegove, nego ove moje rijei preko kojih sada tako brzo prelazite pogledom (Usporite, molim vas!). Htio sam se usprotiviti, rei mu neka pie svojim rijeima, ali mi nita nije polazilo za rukom osim gledati ga kao u kakvu snu: nizale su se reenice i rijei, a svaka sljedea nanosila mi je sve veu bol. Malo sam zastao nad novim odlomkom. Pogledao me je kao da me vidi i kao da su nam se pogledi sreli. Sjeate li se onih prizora iz starih knjiga i asopisa kad pisac i njegova muza ugodno askaju? Na rubu teksta duhoviti bi ilustratori nacrtali draesnu malu muzu (ne veu od svoje olovke) i odsutnoga pisca kako sjede i smijee se jedno drugome. Eto, tako smo se i nas dvojica smijeili jedan drugome. Dakako da sam optimistino oekivao kako e se sve razjasniti nakon to smo razmijenili poglede pune razumijevanja: on bi shvatio stvarnost i pisao prie iz vlastita ivota koji sam udio upoznati, a ja bih imao zadovoljstvo itati dokaze da i on moe biti samo svoj. Ne, takvo se to ipak nije dogodilo. Jo se jednom sretno osmijehnuo kao da je razjanjeno sve to se moralo razjasniti ili kao da je rijeio neki problem u igri dame; uzbuen, naas je zastao, a onda dopisao posljednje rijei koje su sve to pripada mojemu svijetu ostavile u nepojmljivoj tami.

Jedanaesto poglavlje U KINU SMO IZGUBILI PAMENJE

Kino ne kvari djetetu samo vid, nego i mo rasuivanja. Ulunaj

Kad se Galip probudio, znao je da je napadao novi snijeg. Moda je to naslutio i spavajui jer je tiinu snijega koji je priguio gradsku buku osjeao i u snu kojega se sjetio im se probudio, a zaboravio ga im je pogledao kroz prozor. Odavno se bilo smrailo. Oprao se vodom koju bojler nikako nije mogao zagrijati i odjenuo se. Uzeo je olovku i list papira, sjeo za stol i neko se vrijeme pozabavio tragovima. Nakon to se obrijao, odjenuo je sako s uzorkom riblje kosti koji mu je, kako je Ruja mislila, jako dobro pristajao (takav je imao i Delal), preko njega debeli, grubi kaput, i potom izaao na ulicu. Snijeg je prestao padati, a na parkiranim automobilima i plonicima bilo ga je etiri prsta. Ljudi koji su se subotom uveer vraali iz kupovine s vreicama u rukama hodali su oprezno kao da koraaju po mekanoj povrini nekoga planeta na koji su se tek poeli navikavati. Kad je doao na Trg Nianta, obradovao se to je u glavnoj ulici jedva bilo prometa. S novinskoga pulta koji je nou stajao na ulazu u jedan duan ivenih namirnica, i na kojemu su bili posloeni senzacionalistiki asopisi i magazini s fotografijama obnaenih ena, uzeo je sutranji Milijet. Uao je u restoran preko puta, sjeo u kut iz kojega ne moe vidjeti prolaznike i naruio juhu od rajice i kebab. ekajui jelo, pozorno je proitao Delalovu nedjeljnu kolumnu. Budui da je kolumnu napisanu prije mnogo godina proitao dok je toga jutra bio u redakciji, Galip se prisjeao nekih Delalovih reenica o pamenju. Pijuckajui kavu, upitnikom je obiljeio neke dijelove teksta. Izaavi iz restorana, naao je taksi koji e ga odvesti u Bakirkoj i Sinanpau. Za vrijeme duge vonje Galipa je obuzimao osjeaj da iz automobila gleda neki posve drugi grad, a ne Istanbul. Na raskriju gdje strma ulica s Gumusujua vodi prema Dolmabaheu dogodio se lanani sudar triju gradskih autobusa koje je poslije nesree okruilo mnotvo radoznalaca. Stajalita autobusa i dolmua bila su posve prazna. Snijeg je nalegao na grad kao nekakav osjeaj smodenosti i bezvoljnosti, svjetiljke su slabije svijetlile, nestalo je ivosti koja grad ini gradom: vratila se srednjovjekovna no u kojoj su sva vrata zakljuana, a ulice posve puste. Snijeg na damijskim kupolama, skladitima i bespravno izgraenim potleuicama bio je plav, a ne bijel. Na prilazima Aksaraju Galip i voza vidjeli su prostitutke modrih lica i usana, ispred gradskih bedema mladie koji se sanjkaju na drvenim ljestvama, a na izlazu iz velikog autobusnog kolodvora plava svjetla policijskih automobila i policajce koji su kontrolirali autobuse, te putnike u ijim se oima zrcalio strah. Stari voza ispriao je nevjerojatnu priu o jednoj davnoj i nevjerojatnoj zimi kada se Zlatni rog bio zaledio. Pri unutarnjem svjetlu plymoutha 59 Galip je Delalovu

nedjeljnu kolumnu dopunio brojevima, znakovima, slovima, no rezultata nije bilo. Budui da je voza rekao da ne moe dalje, izaao je iz auta na Sinanpai i nastavio pjeke. etvrt Guntepe bila je blie glavnoj prometnici nego to je mislio. Put je vodio izmeu starih i bespravno izgraenih potleuica (na tom su graevinskom zemljitu poslije podignute betonske dvokatnice s navuenim zavjesama) i duana s pogaenim svjetlima, a nakon jednoga laganog uspona ovjek bi se najednom naao na malome trgu. U sredini je stajalo Ataturkovo poprsje (ne kip) koje je Galip vidio u kvadratiu u vodiu Sabah ehir. Pouzdajui se u plan grada koji je imao u glavi, skrenuo je u ulicu koja je vodila pokraj povee damije na ijim su zidovima bili ispisani politiki slogani. Galip nije elio ni zamisliti Ruju u nekoj od tih kua kroz ije su prozore strali limeni dimnjaci, a balkoni im se blago nadnosili nad ulicu; ali kad je prije deset godina, isto tako u pono, stigao na isto mjesto i neujno se priuljao otvorenim prozorima kue, kroz okno je ugledao prizor koji nije elio ni zamisliti i smjesta se vratio natrag: te vrele noi u kolovozu, za stolom zatrpanim papirima, sjedila je Ruja u laganoj platnenoj haljini bez rukava i neto itala motajui na prst pramen kose; njezin mu, leima okrenut Galipu, mijeao je aj pred sobom dok je jedan noni leptir, koji je ubrzo trebao uginuti, pravio zadnje i sve nepravilnije krugove oko gole arulje tik iznad njihovih glava. Izmeu ene i mua stajao je tanjur smokava i sprej protiv komaraca. Galip se jako dobro sjeao zveckanja liice u alici aja i cvranja cvraka u oblinjem grmlju. No kad je ugledao natpis ULICA RAFET BEjA, objeen na jedan elektrini stup dopola zatrpan snijegom, u njemu se nije probudilo ni jedno sjeanje vezano uz mjesto na kojemu se nalazila ta kua. Dvaput je proao ulicom od poetka do kraja: na jednom su se kraju grudala djeca, a na drugome je ulina svjetiljka osvjetljavala enu na poveliku filmskom plakatu koja ni po emu nije bila posebna i ije su oi bile iarane crnom olovkom. Budui da su sve kue bile dvokatnice te da ni na jednoj nije bilo broja, pri drugom se prolasku ulicom nevoljko prisjetio svega onoga to je prvi put hinio da ne vidi: prozora, kvake na vratima od koje je prije deset godina zazirao, onoga neobukanog i runog zida. Na jednokatnicu je bio nadograen drugi kat, vrt je bio ograen zidom, a dvorite betonirano. Prizemlje je bilo u potpunom mraku. Plavkasta svjetlost televizora, koja se probijala kroz navuene zavjese na gornjem katu sa zasebnim ulazom, i sumporno uti dim drvenog ugljena (kuljao je iz limenog dimnjaka koji je kao topovska cijev strao iz zida) odailjali su radosnu vijest da e Boji gost, kad im u pono pokuca na vrata, u toj kui nai topao objed, toplu pe i tople ljude koji tupo zure u televizor. Dok se oprezno uspinjao snijegom pokrivenim stubama, iz susjednoga vrta zloslutno je zalajao pas. Neu dugo razgovarati s Rujom! ree samome sebi, ali ipak nije bio posve siguran komu: samome sebi ili, u mislima, njezinu muu. Zamolit e je da mu objasni razloge odlaska koje nije navela u oprotajnom pismu, potom zatraiti da to prije navrati kui te pokupi i odnese iz nje sve svoje stvari: knjige, cigarete, rasparene arape, prazne kutije od lijekova, ukosnice, futrole za naoale, napola pojedene okolade, ukosnice, drvene patkice iz djetinjstva... Strano me rastuuju sve stvari koje me podsjeaju na tebe, toliko da ne mogu izdrati da budu pokraj mene. Dakako, budui da to ne bi mogao rei pred tim tipom, najbolje bi mu bilo da je odmah nagovori da odu nekamo gdje mogu sjesti i razgovarati kao razumni ljudi. A kad bi otili na neko takvo mjesto i zapoeli razgovor o razumu, bilo bi posve mogue nagovoriti Ruju i na druge stvari, no kako nai to mjesto u etvrti gdje postoje samo kavane za mukarce? Ve je prolo mnogo vremena otkako je pozvonio na vratima. Kad je najprije uo djeji glas (Majko, vrata!), a potom enski glas koji ni najmanje nije

nalikovao glasu njegove ene, njegove ljubavi koju ve dvadeset pet godina voli i prijateljice s kojom trideset godina prijateljuje, Galip je shvatio koliku je glupost napravio mislei da e je tu pronai. Na trenutak je pomislio na bijeg, no vrata su se ve bila otvorila. im ga je ugledao, Galip je prepoznao bivega mua, ali on njega nije. Bio je srednjih godina i srednje visine; izgledao je kao ovjek koji je neko imao iluzije i koji ih nikada vie nee imati. Dok je Galip bivem muu, koji se trudio priviknuti oi na tamu opasnoga vanjskog svijeta, davao dovoljno vremena da ga se sjeti, iznutra je provirila radoznala glava njegove ene, a onda prvoga, pa i drugoga djeteta: Tko je to, tata? Otac je pronaao kakav-takav odgovor, naas je bio zbunjen. Osjetivi da mu ta zbunjenost prua jedinu mogunost da pobjegne ne ulazei u kuu, Galip je odmah poeo govoriti. Ispriava se to ga uznemirava u kasne none sate, no u tekoj je situaciji; zbog jednoga gorueg problema i radi informacija o jednoj osobi, moda i o jednome imenu, doao je u tu kuu, u koju bi u nekoj drugoj prilici doao iz prijateljstva (ak i s Rujom). Jedan student, iju je obranu preuzeo, okrivljen je za ubojstvo koje nije poinio. Ne, ne moe se rei da nije bilo rtve, no stvarni ubojica, za koga priaju da pod lanim imenom luta gradom kao kakva sablast, neko je vrijeme... Kad je zavrio tu priu, pozvali su ga da ue. Nakon to je izuo cipele, dali su mu papue koje su mu bile malene, u ruku mu tutnuli alicu kave i rekli da je aj pristavljen. Da ne bi duio, Galip je jo jednom ponovio ime dotine osobe (izmislio je drugo, za svaki sluaj), a tada je Rujin bivi mu poeo govoriti. Dok je govorio, Galip je osjeao da ga njegove pripovijesti pritiu kao san te da e mu svakim novim trenutkom biti sve tee napustiti kuu. Kasnije e se prisjetiti kako se neko vrijeme tjeio milju da e, sluajui njegove pripovijesti, saznati neke pojedinosti o Ruji, ako nita barem otkriti neke tragove koji vode do nje, no ta je utjeha vie sliila na samozavaravanje bolesnika koji pod djelovanjem narkoze gubi svijest prije teke operacije. Do trenutka kada je, tri sata kasnije, priao dvorinim vratima, za koja je ve mislio da se nikada nee otvoriti, iz pripovijesti bivega Rujinog mua, koje su tekle kao bujica koja rui sve pred sobom, saznao je sljedee: Mislimo da mnogo znamo, ali ne znamo nita. Primjerice, znamo da veina idova iz istone Europe i Amerike potjee od stanovnitva idovskoga Hazarskog Carstva koje je izmeu Kavkaza i Volge vladalo prije tisuu godina. Znamo i to da su Hazari zapravo Turci koji su prihvatili judaizam. Ne znamo pak da su i Turci idovi onoliko koliko su i idovi Turci. Ah, kako je samo zanimljivo pratiti ta dva bratska plemena koja su se, kao dva nesretna blizanca osuena jedan na drugoga, dvadeset stoljea neprestance gibala kao da pleu u ritmu skrivene muzike, dodirivala kao tangenta i krunica, ali se nikada nisu susrela! Kad je Rujin bivi mu donio kartu, Galip se najednom trgnuo iz obamrlosti u koju je bio utonuo kao u kakvu bajku; ustao je, razgibao tijelo tromo od vruine te na raskriljenoj karti bajkovita planeta zaueno gledao strelice obiljeene zelenom kemijskom olovkom. Budui da je neporeciva istina da se povijest ponavlja u simetrinim razdobljima, ve sada bismo se morali pripremiti za razdoblje nesree koje e trajati koliko i prohujalo razdoblje sree... i tako dalje, i tako dalje. Najprije bi utemeljili dravu izmeu dvaju tjesnaca, Bospora i Dardanela. No ovaj put ne bi naselili nove ljude u novu zemlju, kao prije tisuu godina, nego bi stare ljude pretvorili u nove, u one koji bi mogli sluiti dravi. Ne mora ovjek itati Ibn Halduna da bi pretpostavio kako bi nam radi toga izbrisali pamenje i pretvorili nas u jadnike izvan vremena, bez prolosti i povijesti. Poznato je da turskoj djeci u opskurnim misionarskim

kolama u sporednim ulicama Bejoglua i na padinama Bospora daju piti neku ljubiastu tekuinu (obratite pozornost na boju, rekla je ena koja je pozorno sluala mua32) da im izbriu pamenje. Kasnije su humanisti sa Zapada tu radikalnu metodu proglasili suvie opasnom zbog tetnih kemijskih sastojaka te tekuine, pa se umjesto nje pribjeglo umjerenijem, ali dugoronijem rjeenju: metodi kino i glazba. Nema nikakve sumnje u to da su filmski postupci koji koriste enska lica, lijepa kao da su s ikona, snanu i skladnu glazbu orgulja, ponavljanje slika koje podsjeaju na nabone pjesme, fascinantan, bljetav prikaz alkoholnih pia, oruje, avione i odjeu, kudikamo radikalniji i djelotvorniji od metoda koje su misionari isprobali u Latinskoj Americi i Africi. (Galip se pitao tko je jo osim njega sluao te, oito prije sroene, duge reenice? Susjedi iz etvrti? Kolege na poslu? Anonimni putnici u dolmuima? Punica?) Kad su u Istanbulu otvorena prva kina na ehzadebaiju i Bejogluu, stotine su ljudi potpuno oslijepile. Oajnike krike gledatelja, koji su u kinodvoranama osjeali da im se dogaa neto uasno i pobunili se protiv toga, uutkali su policajci i ludi psihijatri. A djecu, koja danas jednako spontano reagiraju, smirili su tako to su im na oi obnevidjele od tih novih slika nabili naoale zdravstvenoga osiguranja. Ali uvijek je bilo i onih koje se nije dalo tako lako prevariti. Jednom je, dvije etvrti dalje, vidio nekog esnaestogodinjeg mladia kako u pono ispaljuje oajniki metak u filmski plakat i odmah mu je sve bilo jasno. Drugi, kojega su na ulazu u kino uhvatili s kantama benzina u rukama i istukli ga zbog toga, zahtijevao je od svojih zlostavljaa da mu vrate oci, da, nekadanje oi koje su vidjele prijanje slike... Novine su pisale o sluaju mladoga pastira iz Malatje koji se samo u jednom tjednu toliko naviknuo na kino da je posve izgubio pamenje i zaboravio sve svoje poznanike, pa ak i put do kue, je li moda i Galip itao neto o tome? Danima bi mogao priati o jadnicima koji se vie nisu mogli vratiti prijanjim ivotima jer su eljeli imati ulice, odjeu i ene koje su vidjeli na filmskim platnima. Budui da se beskrajno mnogo ljudi poistovjeuje s likovima s platna, ne nazivaju ih vie pacijentima ili krivcima, a nai ih novi gospodari ak i ukljuuju u zajednike poslove. Svi smo postali slijepci, svi odreda... Domain, Rujin bivi mu, potom je pitao kako je mogue da doista ni jedan od dunosnika ove drave ne zamjeuje vezu izmeu pada Istanbula i uspona kina? Jesu li kina i javne kue u naoj zemlji igrom sluaja uvijek u istoj ulici? Zato je u kinima uvijek tako jako mrano, mrano kao u rogu? Prije deset godina, ovdje, u ovoj kui, pod lanim identitetom i s kodnim imenima, trudili su se on i gospoa Ruja ivjeti za jednu stvar u koju su u to vrijeme iskreno vjerovali. (Galip je svako malo pogledavao u svoje nokte.) Priopenja koja su stizala iz zemlje u kojoj nikada nisu bili, napisana na jeziku zemlje u kojoj nikada nisu bili, prevodili su na na jezik trudei se da prijevod slii jeziku te daleke zemlje; politika proroanstva ljudi koje nikada nisu upoznali pretakali su u taj novi jezik te ih pretipkavali i umnoavali da bi ih proslijedili ljudima koje nikada nisu vidjeli. Naravno, zapravo su samo htjeli postati netko drugi. Koliko su se samo radovali kad bi vidjeli da netko koga su tek upoznali njihova kodna imena smatra pravima! Dogaalo se da jedno od njih dvoje zaboravi na umor od dugotrajna rada u tvornici baterija, na tekstove koje treba napisati i priopenja koja treba staviti u kuverte, pa da dugo promatra novu osobnu iskaznicu u ruci. Dobrohotnima i mladalaki zanesenima, toliko im se svialo rei da su se promijenili i postali posve drugi ljudi da su stvarali prigode u kojima bi to mogli rei jedno drugome. Zahvaljujui svome novom identitetu, u svijetu su iitavali znaenja koja do tada nisu mogli iitati: svijet je postao jedna sasvim nova enciklopedija koju treba proitati od poetka do kraja. itali su je, no enciklopedija se uvijek iznova
32 Tur. eflitun: ljubiast, boje jorgovana, i adaptirani oblik Platonova imena (Efifitun).

mijenjala, a s njome i oni; doavi do kraja, opet bi se vraali na poetak i tu enciklopediju, u kojoj je bio saet cijeli svijet, poinjali iznova itati te bi, opijeni novim identitetom, tko zna kojim po redu, meu njezinim stranicama ak i zaboravljali na sebe. (Dok su se domain i njegove rijei rasplinjivali u metafori kojom se sigurno i prije sluio, Galip je na polici vitrine ugledao sveske enciklopedije Riznica znanja, koja je izlazila kao dodatak jednim novinama.) Danas, poslije mnogo godina, jasno mu je da je taj circulus vitiosus bio neka vrsta utjenoga manevra koji su oni aranirali: misliti da se moemo vratiti svome prvotnom identitetu tako da postanemo netko drugi, nakon to smo ve jednom postali netko drugi neprestano se mijenjajui i postajui drugi, nije nita drugo doli isprazan optimizam. Negdje nasred puta, meu pismima, priopenjima, osobama, pitoljima i znakovima koje ni sami nisu mogli rastumaiti, shvatili su da su se izgubili na zajednikome putu kojim suprunici hode. U to vrijeme na golome je brdu stajala samo ova kua. Jedne veeri Ruja je strpala nekoliko stvari u torbu i vratila se roditeljima i sigurnosti staroga doma. Domain, iji su pogledi povremeno podsjeali na Zekoslava Mrkvu iz starih djejih asopisa, i koji bi ustao iz fotelje i ushodao se svaki put kad bi ga ponijela estina izgovorenih rijei, to je kod Galipa izazivalo neku omamljujuu vrtoglavicu, zakljuio je da se moramo vratiti na poetak svih poetaka kako bismo tim ljudima pomrsili raune. A Galip vidi: kua mu posve odgovara kui malograanina, ili ovjeka iz srednje klase, ili kui naega tradicionalnog graanina. Ima stare fotelje s presvlakama od platna sa arenim cvjetiima, sintetike zavjese, emajlirane tanjure iji su rubovi ureeni leptirima, runi bife u kojemu su zdjelica za bombone koji se o praznicima nude gostima te servis za liker, koji nikada ne koriste, i jedan glatki tepih. Zna da njegova ena nije obrazovana i tako izuzetna kao Ruja. Slii na svoju majku: jednostavna je, skromna, suzdrana, ki je njegova strica (ena se osmjehnula najprije Galipu, a onda muu, ali znaenje njezina osmijeha Galip nije mogao dokuiti). I djeca su poput nje. Da je iv i da se nita nije promijenilo, i njegov bi otac tako organizirao svoj ivot. Svjesno odabravi takav ivot i svjesno ga ivei, osujeuje dvije tisue godina staru urotu: odbija biti netko drugi i uporno ustrajava na svome iskonskom identitetu. I sve ostalo to je Galip sluajno vidio u sobi bio je podreeno tome cilju. Zidni je sat bio pomno odabran jer takvim kuama i pristaju zidni sat i njegovo kucanje. Televizor je bio stalno upaljen, kao ulina svjetiljka, jer u takvim je kuama u to doba dana televizor uvijek ukljuen. Na njemu je stajao kukiani tableti zato to kod takvih Obitelji na televizorima uvijek stoje kukiani tabletii. Na stolu je vladao nered: odbaene stare novine s izrezanim kuponima, mrlja od dema na rubu kutije od okolade pretvorene u kutiju za ivai pribor. ak i stvari koje on nije svjesno osmislio: alica kojoj su djeca slomila drak nalik uhu, rublje koje se suilo pokraj zastraujue pei, sve je to bilo dio nekoga dobro smiljenog plana. Naas bi zastao i - ba kao da gleda neki film - pratio o emu razgovaraju ena i djeca te kako sjede za stolom, uivajui u spoznaji da njihove rijei i kretnje posve odgovaraju rijeima i kretnjama u takvim obiteljima. Ako je srea u tome da ovjek svjesno ivi onako kako eli, onda je i bio sretan. A i sama pomisao da, ponesen tom sreom, raskrinkava povijesnu urotu staru dvije tisue godina, inila ga je jo sretnijim. Iako je popio mnogo alica kave i aja, Galip je osjeao obamrlost. Stoga je domainove posljednje rijei hotimice protumaio kao zakljune, Ultao 1 zanosei se krenuo prema vratima rekavi da snijeg opet pada. Ne prestajui govoriti, domain je stao izmeu Galipa i zida ni kojemu je bio objeen kaput. ao mu je to se gospodin Galip vraa u Istanbul u kojemu je i poeo sav taj rasap. Istanbul je kamen kunje. Porazno je i kroiti u taj grad, a pogotovo ivjeti u njemu. Taj uasni grad

sada je prepun sablanjivih slika koje smo isprva viali samo u kinima. Nesnosne guve, stari automobili, mostovi koji polako tonu u vodu, hrpe lima, rupe u asfaltu, velika nerazumljiva slova, neitki oglasi, besmisleni, poderani panoi, grafiti ispisani razmazanim bojama, fotografije boca i cigareta, minareti s kojih se ne uje ezan, gomile graevinskog otpada, praina i blato... Nita se ne moe oekivati od te ruevine od grada. Ako jednoga dana bude mogue novo uskrsnue - domain je siguran u to da postoje i drugi ljudi koji se, kao i on sam, svojim nainom ivota bune protiv sadanjega stanja - vjerovao je da e ono krenuti iz etvrti koje s prezirom nazivaju mahalama betonskih kueraka, budui da se u njima jo uvijek njeguje i uva ono to u biti jesmo. Ponosan je na to to je utemeljitelj jedne takve etvrti i to joj je prokrio put te poziva i Galipa da mu se pridrui i nastavi ivjeti takvim ivotom, i to smjesta. Mogao bi i noas ostati kod njega; ako nita, raspravljali bi o tome... Galip je odjenuo kaput, pozdravio se s tihom majkom i pospanom djecom, otvorio vrata i krenuo van. Promotrivi pozorno snijeg vani, domain je rekao bi-jel, izgovorivi tu rije na nain koji se Galipu svidio. Poznavao je jednoga ejha koji je nosio samo bijelu odjeu, a nakon to ga je upoznao, sanjao je jedan bijel-bjelcat san. U tome snjeno bijelom snu sjedio je s Muhamedom na stranjem sjedalu snjeno bijelog cadillaca. Naprijed su sjedili voza (lice mu se nije vidjelo) i dva Muhamedova unuica, Hasan i Husein, oba odjevena u bijelo. I dok je bijeli cadillac prolazio Bejogluom prepunim plakata, reklama, kina i bordela, unuici su okretali glave prema djedu, a s lica im se italo negodovanje i prezir. Galip je u tome asu htio krenuti niza stube, ali domain nije prestajao govoriti: Ne, on ni snovima ne pridaje veu vanost nego to treba. Samo je nauio itati neke svete znakove i nita vie od toga. elio bi da i gospodin Galip i Ruja imaju koristi od njegova znanja. Jer, i drugima je od koristi: Uiva u tome to danas iz premijerovih usta moe uti neke svoje politike analize, doslovce preuzete globalne analize koje je prije tri godine, u najeim danima svoga politikog ivota, objavio pod pseudonimom. Naravno, ljudi imaju obavjetajnu slubu koja prati ak i najmanji asopis u zemlji i, ustreba li, alje informacije gore. Nedavno mu je zapeo za oko jedan tekst Delala Salika. Shvatio je da je i on istim kanalima doao do tih njegovih tekstova, no Delal je ionako beznadan sluaj: u kolumni koju svima prodaje uzalud trai pogreno rjeenje za ve svrenu stvar. Najzanimljivije u svemu tome jest pitanje kojim putem premijeri i glasoviti kolumnisti dolaze do zamisli jednoga vjeri privrenoga ovjeka koji vrsto vjeruje u svoje ideje i na ija vrata neki nikada nisu pokucali mislei da je njegovo prolo? Neko se vrijeme spremao dokazati kako su te dvije ugledne osobe od rijei do rijei preuzele gotove izraze, pa ak i reenice iz teksta tiskanoga u jednome frakcijskom asopisu koji nitko ne ita, te tako tisku dokazati drsku krau svojih ideja, no za taj se obraun jo nisu stvorili uvjeti. Pouzdano zna da jo uvijek mora strpljivo ekati te da e mu isti ti ljudi jednoga dana pokucati na vrata. To to je gospodin Galip jedne snjene noi doao u tako daleku etvrt s posve neuvjerljivim izgovorom da mu treba jedno lano ime; znak je da e se njegovo predvianje obistiniti. Bi li gospodin Galip nau povijest odsad htio itati s toga posve drugoga motrita? Bi li ga on mogao otpratiti ako gospodin Galip ne moe sam nai put do glavne ulice, da ne zaluta? Kada bi gospodin Galip opet mogao doi u posjet? Dobro, a bi li Ruji htio prenijeti puno pozdrava od njega?

Dvanaesto poglavlje POLJUBAC

Ibn Rudovoj klasifikaciji antimnemonika ili svega onoga to dovodi do slabljenja pamenja moglo bi se s pravom pridruiti i itanje novina i asopisa... Coleridge

Tono prije tjedan dana netko te je pozdravio. Naravno da u je pozdraviti, rekao sam, ali sam zaboravio i prije nego sam uao u automobil. Ne pozdrav, nego ovjeka koji te pozdravio. Ako ba hoete, ne kajem se zbog toga. to se mene tie, pametan mu mora zaboraviti pozdrave koje mukarci upuuju njegovoj eni. Za svaki sluaj. A pogotovo ako vam je ena kuanica. Ne raunamo li prodavae na trnici i rodbinu, nesretno bie zvano kuanica u ivotu ne vidi nijednoga drugog mukarca osim svoga nesnosnog mua. Kad je, dakle, netko pozdravi, ona misli na tu uglaenu osobu, nae vremena za to. Oh, da, takvi su ljudi doista uglaeni! Za Boga miloga, je li taj obiaj postojao i prije? Jesu li i u ona dobra, stara vremena uglaeni ljudi upuivali izraze potovanja onim - u najmanju ruku bezimenim i bezoblinim - haremima? Sve je neko bilo bolje. Moji itatelji koji znaju da nisam oenjen, da se nikada nisam enio i da se, jer sam novinar, nikada neu oeniti, shvatili su ve poslije prve reenice da sam im postavio zagonetku. Tko je osoba koju sam oslovio s ti? Hokus-pokus! Va e stari kolumnist govoriti o pamenju koje ga polako naputa. Izvolite sa mnom u moj vrt mirisati rue koje venu, pa ete zagonetku odgonetnuti. No ne pribliavajte mi se previe! Budite dva koraka dalje da u miru mogu izvesti predstavu s ovim ne tako sjajnim tekstom prije nego to otkrijete moju varku. Na samom poetku svoga novinarskog ivota, prije dobrih trideset godina, kao dopisnik s Bejoglua obilazio sam mnoga vrata trudei se ugrabiti neku vijest. Pratio sam je li u nonim klubovima i meu kriminalcima te etvrti poinjen neki novi zloin i je li se kakva ljubavna pria zavrila samoubojstvom. Obilazio sam hotele raspitujui se je li u Istanbul navratio koji slavni stranac, odnosno je li u na grad stigao kakav zanimljiv zapadnjak kojega bih itateljima mogao predstaviti kao slavnoga. Hotelskim bih recepcionarima tutnuo u ruku dvije i pol lire te od njih uzimao i itao knjige gostiju. U to vrijeme svijet nije bio prepun slavnih ljudi kao danas, nitko poznat nije svraao u Istanbul. Kad bih u svojim novinama predstavio takve ljude kao slavne osobe, iako su u svojim zemljama bili posve nepoznati, i kad bi vidjeli svoje fotografije, obuzimalo ih je uenje koje se redovito zavravalo nezahvalnou. Jedna od takvih, za koju sam prije dvadeset godina u svome lanku Glasovita modna dizajnerica boravila je tog i tog dana u naem gradu prorekao da e postati slavna, doista je dvadeset godina poslije postala glasovita francuska - i egzistencijalistika - modistica, no nije mi rekla ni hvala. Zapadnjaci su nezahvalni. Jednoga od tih dana kad sam se bavio nezahvalnim slavnim osobama koje to jo uvijek

nisu bile i mjesnim kriminalcima (sada ih zovu mafijaima), upoznao sam jednoga starog ljekarnika koji je mogao biti zanimljiva tema. Taj je ovjek tada bolovao od dviju bolesti koje i mene sada mue: od nesanice i gubitka pamenja. Strano je kad se te dvije bolesti istodobno pojave jer mislimo da emo jednom (previe vremena zbog nesanice) nadomjestiti drugu (oslabljeno pamenje), no dogaa se upravo suprotno. U besanim su noima od starca (ba kao sada od mene) uspomene tako bjeale da je u vremenu koje nikako nije prolazilo bio uvjeren da je sam samcat u nekome svijetu bez identiteta, osobnosti, mirisa i boja, na mranoj strani Mjeseca o kojoj se u to vrijeme mnogo govorilo u lancima prevedenima iz stranih asopisa. Umjesto da poput mene bolest lijei pisanjem, starac je u laboratoriju ljekarne izumio lijek protiv nesanice. Na konferenciji za novinare na kojoj su bile dvije (s ljekarnikom tri) osobe ja i dopisnik nekih veernjih novina, inae narkoman - starac je iz jedne boice demonstrativno nalio u au ruiastu tekuinu, pokazao je svima i ispio stvarno se domogavi sna kojemu je godinama teio. Je li pritom dosegnuo i rajske trenutke svojih uspomena, to javnost, uzbuena spoznajom da je konano i jedan Turin neto izumio, nikada nee saznati budui da se stari ljekarnik nikada vie nije probudio. Na njegovu pokopu, na koji smo otili jednoga tmurnog dana, mislim dva dana nakon to je zaspao, neprestance sam se pitao to je to ega se starac elio prisjetiti. I jo uvijek razmiljam: dok starimo, koji teret odbacuje nae pamenje, kao to udljiva ivotinja odbacuje prekomjerni tovar koji ne eli nositi na leima? Nama najdrai? Najtei? Ili onaj koji najlake otpadne? Zaboravio sam kako suneva svjetlost pada na naa tijela probijajui se kroz lagane zavjese u sobicima najljepih dijelova Istanbula. Zaboravio sam pred kojim je kinom preprodava karata bio ludo zaljubljen u mladu, blijedu Grkinju na blagajni. Odavno ne pamtim ni imena dragih itatelja s kojima sam sanjao iste snove onda kad sam ih tumaio u vaim novinama, ni tajne koje sam im otkrivao u pismima. Osvrui se iznova na to izgubljeno vrijeme, tragajui za granom za koju bi se uhvatio u besanim noima, va se kolumnist godinama kasnije prisjea jednoga stranog dana koji je doivio na istanbulskim ulicama: jedanput sam svim svojim biem udio za poljupcem. Jednoga subotnjeg popodneva, gledajui u starom kinu jedan, moda i od kina stariji ameriki krimi (Crvena ulina svjetiljka), vidio sam ne ba dug prizor ljubljenja. Bio je to posve obian prizor koji se ni po emu nije razlikovao od slinih prizora iz crno-bijelih filmova, koje su nai cenzori kratili na etiri sekunde. Ali, ni sam ne znam kako, osjetio sam jaku elju da se s nekom enom poljubim na isti nain - snano pritiui svoje usne uz njezine - toliko jaku da mi se inilo da u se uguiti od tuge. Imao sam dvadeset etiri godine, ali se ni s jednom enom jo nisam ljubio u usta. Ne, svakako da sam spavao sa enama iz bordela, ali takve ne samo da se ne ljube, nego se ni ja s njima nisam htio ljubiti. Izaavi na ulicu, dok film jo nije bio zavrio, osjetio sam neko nestrpljenje i nemir kao da me negdje u gradu eka ena koja bi se sa mnom ljubila. Sjeam se da sam urnim korakom grabio do Tunela, potom se ustro vratio na Galatasaraj nastojei u sjeanje prizvati neko lice, neki osmijeh, kao da oajniki traim neto u tami. Nije bilo nikoga poznatoga, nikoga od rodbine s kime bih se poljubio, a ni nade da u nai voljenu osobu; ta nisam bio ni upoznao enu koja bi mi mogla biti ljubav! Kao da je prenapueni grad bio posve pust. Pa ipak, tek to sam stigao na Taksim, naao sam se u autobusu. Nakon to nas je otac napustio, jedna se obitelj, daleki roaci s majine strane, donekle zanimala za nas. Imali su ker koja je bila dvije godine mlaa od mene i s kojom sam u to doba nekoliko puta odigrao

devet figurica33. Kad sam sat kasnije stigao do njihova stana na Findikzadeu i pokucao na vrata, sjetio sam se da se djevojka o ijem sam poljupcu matao davno udala. Njezini, sada ve pokojni otac i majka, pozvali su me da uem. Bili su malo zbunjeni, nisu shvaali kako to da sam iskrsnuo poslije toliko godina. Razgovarali smo o svemu i svaemu (nije ih zanimalo ak ni to to sam novinar: za njih je to bila mizerna profesija, neto kao ogovaranje), pijuckali aj i grickali perece sluajui prijenos nogometne utakmice na radiju. Dobrohotno su oekivali da ostanem i na veeri, no ja sam najednom promrsio neto i izjurio van. I nakon to sam izaao i osjetio svjeinu zraka, u meni je jo uvijek svom snagom plamtjela udnja za poljupcem. Osjeao sam nekakav dubok, neizdriv nemir jer mi je koa bila hladna kao led, a meso i krv su gorjeli. Na Eminonuu sam se ukrcao na brod i preao na drugu obalu grada, u Kadikoj. Imao sam prijatelja u gimnaziji; on je priao 0 avanturama neke djevojke iz svoje etvrti koja se voljela ljubakati (prije braka). Idui prema Fenerbaheu, prema njegovoj kui, mislio sam: ak ako nje vie i nema, prijatelj poznaje njoj sline. Vrtio sam se oko mranih drvenih konaka i empresa na mjestu gdje je neko stanovao, ali kuu nisam mogao nai. Idui izmeu drvenih graevina od kojih veina danas ne postoji, gledao sam neke osvijetljene prozore i zamiljao da je ba tu stanovala djevojka koja se voljela ljubiti. Eno, tamo je djevojka koja bi se sa mnom ljubila! mislio sam gledajui u neki prozor. Nismo bilo daleko jedno od drugoga, dijelili su nas tek jedan vrtni zid, vrata i drvene stepenice, ali ipak nisam mogao do nje, nisam se mogao ljubiti s njom. Ta stvar, tajnovita, neobina, nevjerojatna, nepoznata i arobna kao san, ta svakome znana, zastraujua i privlana stvar zvana ljubljenje, bila je nadohvat ruke, a opet tako daleko! Sjeam se da sam na povratku u europski dio grada razmiljao to bi se dogodilo da nasilu, ili hinei da sam se zabunio, poljubim neku od ena na brodu, no oko sebe nisam vidio ni jedno prikladno lice, iako nisam posebno izbirljiv. I u drugim razdobljima ivota dogaalo mi se da me, dok s mnotvom ljudi oko sebe diem isti zrak, obuzme beznadan i bolan osjeaj da sam posve sam u pustom, posve pustom gradu, no on nikada nije bio snaan kao toga dana. Dugo sam hodao vlanim, poploenim ulicama. Da bih ostvario naum, sigurno sam u taj prazni, posve prazni grad morao doi neki drugi put, ovjenan slavom. No tom trenu va kolumnist nije imao ni jednu drugu utjehu osim da se vrati kui u kojoj je ivio s majkom i da ita Balzaca koji je u turskome prijevodu razglabao o jadnom Rastignacu. U to vrijeme nisam itao knjige iz zadovoljstva nego, ba kao pravi Turin - kao domau zadau koja bi mi jednoga dana mogla koristiti. No ono to u budunosti moe koristiti, ne koristi vam sada! Tako sam nakon kraega zadravanja u svojoj sobi nestrpljivo izaao van. Sjeam se da sam se gledao u zrcalu kupaonice i razmiljao moe li se ovjek ljubiti sa samim sobom te da sam, zurei u zrcalo, zamiljao glumce iz filma. Zapravo, usne tih glumaca (Joan Bennett, Dana Duryea) neprestance su mi bile pred oima. Ne, ipak nije mogue poljubiti samoga sebe jer bih, na kraju, poljubio samo zrcalo. Izaao sam iz kupaonice. Majka je sjedila za stolom meu krojevima i izrezanim komadima ifona koje je dobila od tko zna koje daleke roakinje i ivala veernju haljinu za neku svadbu. Poeo sam joj neto govoriti. Vjerojatno su to bile moje fantazije i prie o tome to u u budunosti napraviti, o mojim buduim uspjesima i snovima, no u posao zadubljena majka uope me nije sluala. Shvatio sam: to god govorio, nevano je; vano je to to sam u subotnju veer s majkom i to brbljam s njom. Poeo me obuzimati bijes. Kosa joj je te veeri bila ureena i lijepo
33 Devet figurica: vrsta igre na ploi oznaenoj kvadratiima.

poeljana, usne jedva zamjetno narumenjene bojom koje se jo uvijek sjeam: ciglastocrvena. Zurio sam nepomian u njezine usne koje su esto usporeivali s mojima. "Zato me tako udno gleda? uplaeno je upitala. Nastupila je duga tiina. Krenuo sam prema majci, ali zastadoh poslije dva koraka, noge su mi drhtale. Ne pribliivi joj se vie od toga, poeo sam vikati koliko me grlo nosi. Vie ne pamtim to sam tono rekao, no istoga je asa meu nama planula jedna od onih estih, uasnih svaa. U trenutku smo zaboravili onaj obostrani i duboko usaeni strah da bi nas susjedi mogli uti. Bio je to jedan od onih izljeva bijesa i osjeaja slobode kad ovjek sugovorniku saspe u lice sve to mu padne na pamet. U tim trenucima ovjek poeli razbiti alicu za kavu ili prevrnuti pe. Kad sam konano izjurio iz kue, majka je ostala plakati meu komadima ifona, koncima i uvezenim pribadaama (prvu tursku pribadau proizvela je 1976. godine tvrtka Atli). Do ponoi sam tumarao gradom. Bio sam u dvoritu damije Sulejmanije, proao preko Ataturkova mosta, popeo se na Bejoglu... inilo mi se da ja nisam ja; kao da me je pratio nekakav demon bijesa i osvete, kao da me je slijedila osoba koja je trebala biti ja. Na Bejogluu sam sjeo u jedan mlijeni restoran samo da bih bio okruen ljudima, ali nisam gledao ni u koga zazirui od pomisli da bi mi se pogled mogao susresti s pogledom nekoga poput mene, nekoga tko se trudi ispuniti beskrajne sate subotnje veeri. Jer, ljudi kao ja smjesta se prepoznaju i prezru jedni druge. Malo kasnije priao mi je jedan brani par. Mukarac je poeo neto govoriti. Tko li je bila ta sjedokosa utvara iz mojih sjeanja? Bio je to prijatelj iju kuu na Fenerbaheu nikako nisam mogao pronai. Oenio se. Radi u Dravnoj eljeznici. Ve je bio sijed, ali je dobro pamtio davne godine. Kad neki stari prijatelj s kojim se susretnete poslije mnogo godina nalazi da ste jako zanimljivi samo zato da bi imponirao eni ili prijatelju koji je s njim i ponaa se kao da imate tko zna kakve zajednike uspomene i tajne, to vas, dakako, zbuni. I moj se prijatelj tako ponaao, no ja se nisam dao zbuniti. U toj igri nisam prihvatio da budem netko tko izmiljene uspomene ini zanimljivijima i tko jo uvijek ivi onim mizernim i alosnim ivotom koji je taj drugi davno ostavio iza sebe. Mijeajui svoj nezaslaeni puding, povjerio sam im da sam odavno oenjen, da jako dobro zaraujem, da me eka doma, da sam svoj Chevrolet ostavio na Taksimu i doao ti kupiti puding s mljevenim pileim prsima jer si ga poeljela jesti, da stanujemo na Niantau te da ih svojim automobilom mogu povesti dio puta. Zahvalio se na tome jer da jo uvijek stanuje na Fenerbaheu. Budui da je bio radoznao, najprije se ustruavao pitati tko si, a kad je saznao da si iz dobre obitelj! poeo se raspitivati za tebe kako bi eni pokazao da je blizak s dobrim obiteljima. Nisam propustio prigodu: rekao sam da bi te se morao sjeati. Sjetio te se s velikim zadovoljstvom i alje ti izraze dubokog potovanja. Izaavi iz mlijenog restorana s paketiem u ruci, poljubio sam najprije njega, a potom - u duhu zapadnjakih manira pokupljenih iz filmova - i njegovu enu. Kako li ste vi, moji itatelji, udni i kako je udna ova zemlja!

Trinaesto poglavlje POGLEDAJ TKO JE DOAO!

Da smo se ranije sreli! Turkan oraj

Na glavnoj prometnici, na koju je Galip siao nakon to je otiao iz kue Rujina biveg mua, nije bilo ni jednoga prijevoznog sredstva kojim bi se povezao natrag. Meugradski autobusi, koji bi s vremena na vrijeme s nepokolebljivom odlunou projurili pokraj njega, ne bi ak ni usporili. Odluio je pjeaiti do eljeznike postaje na Bakirkoju. Dok se s mukom probijao kroz snijeg napredujui prema eljeznikoj postaji koja je podsjeala na dotrajale ostakljene hladnjake kakve trgovci ivenim namirnicama rabe kao izloge, u mati se bezbroj puta susreo s Rujom. Ve su se bili vratili svakodnevnom ivotu, a posve obini i razumljivi razlozi zbog kojih ga je bila ostavila" bili su odavno zaboravljeni. Pa ipak, u njihovu novom ivotu, koji je u Galipovoj mati poinjao ispoetka, on Ruji nije rekao da se sastao s njezinim bivim muem. U vlaku koji je krenuo pola sata kasnije jedan mu je starac ispriao dogaaj koji se odigrao prije etrdeset godina, jedne isto toliko hladne zimske noi. U godinama siromatva, kad se oekivalo da i naa zemlja bude uvuena u rat, starac je sa svojom etom proveo jednu teku zimu u nekome selu u Trakiji. Jednoga jutra stigla je tajna zapovijed da napuste selo. Vojnici su uzjahali konje i poslije duga jahanja koje je trajalo cijeli dan pribliili se Istanbulu. U grad, meutim, nisu odmah uli. Na brdima iznad Zlatnoga roga priekali su da padne no. Tek kada je ivot u gradu poprilino zamro, spustili su se u mrane ulice, sjahali s konja i pjeke, po zaleenoj kaldrmi osvijetljenoj slabom svjetlou mirkavih svjetiljki, stigli u klaonicu u naselju Sutlude. Ondje su predali ivotinje. Zbog kloparanja vlaka Galip je slabo razabirao slogove i rijei stareve pripovijesti o krvavim prizorima pokolja: o tome kako su konji padali jedan za drugim, o uasu ivotinja iz ijih su rasporenih trbuha ispadala crijeva na krvave kamene ploe, a unutarnji organi izvirivali iz utrobe kao opruge iz razvaljene fotelje, o razjarenim mesarima i o tome kako su tuni pogledi konja koji su ekali u redu za klanje sliili tunome izrazu na licima vojnika koji su obinim korakom napustili grad. Na postaji u Sirkediju nije bilo ni jednoga vozila. Galip je na trenutak pomislio da ode u poslovnu zgradu i no provede u uredu, ali je primijetio da jedan taksi zaokree i da e vjerojatno stati radi njega. Ali prije nego to se automobil pribliio nogostupu, vrata je otvorio jedan crno-bijeli ovjek s aktovkom u ruci, koji kao da je izaao iz crno-bijelih filmova, i uao u automobil. Primivi putnika, voza se zaustavio pred Galipom i rekao da bi i njega mogao povesti skupa s uvaenim gospodinom, ali samo do Galatasaraja. Galip je uao u taksi. Kad je na Galatasaraju izaao iz taksija, pokajao se to s crno-bijelim ovjekom nije progovorio ni rijei. Promatrajui prazne, osvijetljene brodove za Bospor, privezane za most

na Karakoju, razmiljao je to je tom ovjeku mogao rei: Gospodine, neko sam, prije mnogo godina, iste ovakve snjene noi... Da je poeo priati, zapoetu bi priu mirne due mogao dovesti do kraja, a ovjek bi ga sasluao s oekivanim zanimanjem. Dok je nedaleko od kina Atlas gledao izlog trgovine enskom obuom (Ruja nosi broj 37), priao mu je neki nizak, mrav ovjek. U ruci je drao torbu od umjetne koe, onakvu kakvu nose slubenici plinare koji obilaze stanove radi naplate duga. "Voli li zvijezde? upitao je. Sako mu je bio zakopan do grla jer ga je nosio umjesto zimskoga kaputa. Galip upravo pomisli da je nabasao na kolegu ovjeka koji za vedrih noi postavlja teleskop na Taksimu i radoznalcima naplauje sto lira za gledanje zvijezda, kadli ovaj iz aktovke izvadi nekakav album. Na stranicama koje je ovjek prevrtao Galip je vidio nevjerojatne fotografije nekih glasovitih filmskih zvijezda otisnute na kvalitetnu papiru. Naravno, na fotografijama nisu bile poznate filmske zvijezde, nego ene nalik njima u istoj odjei i s istim nakitom. I to je najvanije, pozirale su na isti nain kao zvijezde, drale cigarete, zaobljavale usne ili ih puile kao da hoe nekoga poljubiti. Svaka od tih zvijezda imala je svoju stranicu na koju su bili nalijepljeni njezino ime (izrezano iz novinskih naslovnica) i fotografija u boji (iz nekog asopisa), ali su u okvir bile ubaene razne privlane poze dvojnica koje su se trudile oponaati svoje uzore. Kad je vidio da Galipa zanimaju fotografije, suhonjavi ovjek s torbom u ruci odvue ga u jednu usku i pustu uliicu koja je vodila prema kinu Novi aneo, i prui mu album da ga sam pregleda. Pri svjetlosti neobinog izloga s ijega su stropa, privezane tankim uzicama, visjele odsjeene ruke, noge, rukavice, kiobrani, torbe i arape, Galip je paljivo razgledao fotografije Turkan oraj kako plee u posve raskopanoj ciganskoj nonji, ili kako premorena pripaljuje cigaretu; Mude Ari dok guli bananu zavodniki gledajui u kameru ili dok se glasno i raskalaeno smije; Hulije Kojigit sa sunanim naoalama dok zaiva grudnjak koji je skinula sa sebe, pere sue nagnuta nad sudoper ili pak, oajna i tuna, plae. Vlasnik albuma, koji ga je cijelo vrijeme promatrao s istom pozornou, najednom istrgnu album iz Galipove ruke i bespogovorno ga strpa u torbu kao uitelj kad ulovi uenika da ita kakvu zabranjenu knjigu. Da te odvedem k njima? Gdje su? Izgleda mi kao pravi gospodin, poi za mnom! Dok su ili zabaenim ulicama, Galip je rekao da mu se svia Turkan oraj, budui da je na ovjekovo navaljivanje morao izabrati. "Sto posto ona!" kazao je ovjek s torbom kao da odaje neku tajnu. I njoj e biti drago, jako e joj se svidjeti. Uli su u prizemlje jedne stare kamene zgrade pokraj policijske postaje na Bejogluu, na kojoj je pisalo PRIJATELJI. Hodnik je zaudarao po praini i tkaninama. U polumranoj sobi nije bilo ni platna ni ivaih strojeva, no iz nekog se razloga Galipu uinilo da bi se to mjesto moralo zvati krojanica Prijatelji. Druga, vrlo svijetla soba u koju su uli kroz visoka, bijela vrata, podsjetila je Galipa na to da svodniku mora dati novac. Turkan! oglasi se ovjek gurajui novac u dep. Gle, Turkan, doao je Izet, trai te! Dvije ene koje su se kartale okrenue se prema Galipu s osmijehom na licu. Sobu, koja je sliila na staru i dotrajalu kazalinu pozornicu, ispunjavali su teak, omamljujui zrak svojstven prostorijama koje griju pei iji dimnjaci slabo vuku, uspavljujui miris nekog parfema i zamorna buka domaeg popa. Opruena na sofi, jedna je ena listala neki humoristiki asopis u poloaju u kojemu je Ruja itala krimie (s jednom nogom na naslonu sofe), ali nije sliila ni filmskoj zvijezdi, ni Ruji. Jedino se po imenu na njezinoj koulji

moglo zakljuiti da glumi Mude Ar. Postariji mukarac, odjeven kao konobar, spavao je pred televizorom na kojemu se vodila rasprava o povijesnome znaenju zauzea Carigrada. Jedna mlada ena s trajno nakovranom kosom, odjevena u traper, podsjetila je Galipa na ameriku zvijezdu ije je ime bio zaboravio, no nije znao je li ta slinost bila namjerna. ovjek koji je uao na jedna druga vrata priao je Mude Ar te, progutavi prvi slog, s ozbiljnou pijanca poe sricati ime na njezinoj koulji poput ljudi koju uzimaju zdravo za gotovo sve to proitaju u novinama. Po nainu na koji mu je prilazila i nedokuivu skladu njezina hoda, Galip je pretpostavio da bi ena u haljini s uzorkom leopardova krzna morala biti Turkan oraj. Moda je upravo ona najvie sliila svome originalu: duga, plava kosa bila joj je prebaena preko desnoga ramena. Smijem li popuiti jednu cigaretu? upitala je s ugodnim osmijehom na usnama. Stavila je u usta cigaretu bez filtra. Imate li vatre? Kad joj je Galip upaljaem pripalio cigaretu, oko njezine glave stvorio se nevjerojatno gust oblak dima. U nastupu neobine tiine, u kojoj se nije ula ni ona preglasna glazba, iz gustog dima izronili su njezina glava i oi s dugim trepavicama. Kao da svetica izranja iz magle, pomislio je Galip i u tome trenutku prvi put u ivotu naslutio da bi mogao spavati i s drugom enom osim s Rujom. Platio je nekom ovjeku koji je bio odjeven kao slubenik i oslovljavao ga s gospodine Izete. Kad su se uspeli na gornji kat, u jednu briljivo namjetenu sobu, ena je ugasila napola popuenu cigaretu u pepeljari na kojoj je pisalo Akbank i izvadila novu. Smijem li popuiti jednu cigaretu? upitala je istim glasom uz iste kretnje. Stavila je cigaretu u kut usana i umilno se osmjehivala gledajui ga onim istim gordim pogledom. Imate li vatre? Kad je Galip primijetio da je na isti nain - dopadljivim kretnjama nastojei istaknuti grudi - nagnula glavu prema zamiljenu upaljau, shvatio je da su njezini pokreti i rijei preslikani iz jednoga filma Turkan oraj i da bi on trebao biti Izet Gunaj, glavni muki lik u tome filmu. Nakon to je zapalila cigaretu, oko glave joj se opet stvorio nevjerojatno gust oblak dima iz kojega su polako izranjala dva crna oka s dugim trepavicama. Kako li joj polazi za rukom ispuhnuti tu veliku koliinu dima, kakvu je mogue proizvesti samo u studiju? Zato uti? upitala je ena. Ne utim, uzvratio je Galip. Izgleda iskusno, a moda si ipak nevinace? pitala je s hinjenom znatieljom i ljutnjom. Ponovila je istu reenicu na isti nain. Goleme naunice dosezale su joj do obnaenih ramena. Haljinu s uzorkom leopardova krzna, koja je otkrivala lea sve do bokova,, nosila je Turkan oraj prije dvadeset godina u filmu Moja draga prostitutka34, kada je s Izetom Gunajem u glavnoj mukoj ulozi glumila animir-damu, to je Galip mogao zakljuiti i po fotografijama uguranima u rubove toaletnog ogledala na ovalnoj komodi. Usto, iz eninih je usta uo i druge rijei koje je Turkan oraj izgovorila u tom filmu: Zar spavati?! elim piti i zabavljati se! (pokunjena kao tuno i razmaeno dijete, najednom rairivi ruke prekriene pod bradom); Izete, doi i ostani kod mene dok opet ne spuste most! (kao dobra teta, brina prema djetetu iz susjedstva); Sueno mi je danas napokon da budem s tobom! (najednom oduevljena); Drago mi je to smo se upoznali, drago mi je to smo se upoznali, drago mi je to smo se upoznali..." (na nain potovane gospode). Galip je sjeo na stolac pokraj vrata. Smjestivi se na tabure ispred ovalne komode koja je prilino sliila na onu iz filma, ena je eljala svoju dugu, obojenu kosu. U jednome kutu ogledala stajala je fotografija istog tog prizora. enina lea bila su ljepa od glumiinih. U jednom trenutku ugledala je Galipa u zrcalu:
34 Kultni turski film iji izvorni naslov glasi Vesikah Yarim.

Trebali smo se ranije sresti... Davno smo se sreli, odgovorio je Galip gledajui njezino lice u zrcalu. "U koli nismo sjedili u istoj klupi, no kad bi za toplih proljetnih dana otvorili prozore poslije dugih rasprava u razredu, istoga bih trena, kao i sada u zrcalu, ugledao odraz tvoga lica u prozorskome staklu koje se zbog crne kolske ploe u pozadini pretvaralo u zrcalo. Hm... Trebali smo se ranije sresti. Davno smo se sreli, nastavio je Galip. Kad smo se prvi put sreli, tvoje su mi se noge inile tako krhkima, tako njenima da sam se prepao da u ih slomiti. Kao da ti je koa u djetinjstvu izgledala grublje, ali se s vremenom mijenjala, poslije srednje kole dobila je lijepu boju i postala nevjerojatno njenom i mekanom. Za vruih ljetnih dana, kad bi nas vodili na plau zato to smo u kui postajali nepodnoljivi, vraali bismo se iz Tarabje sa sladoledima u rukama, ispisujui si otrim noktima slova na nadlakticama bijelima od morske soli. Volio sam njene dlaice na tvojim njenim rukama. Volio sam tvoje noge, pocrvenjele od sunca. Volio sam tvoju kosu koja bi se rasula po mome licu kad god bi ustala dohvatiti neto s police iznad moje glave... Trebali smo se ranije sresti. Volio sam tragove tankih naramenica koje ti je na leima ostavljao gornji dio majina kupaeg kostima; tvoje odsutno cupkanje kose kad si bila nervozna; pokrete kojima si srednjim prstom i palcem s vrha jezika skidala trunice duhana dok si puila cigarete bez filtra; nain na koji si otvarala usta gledajui film; pokrete kojima si, itajui knjigu, nesvjesno jela slanutak i ljenjake iz zdjele pod rukom. Volio sam to to si stalno gubila kljueve i to to si kiljila kroz trepavice zato to nisi htjela priznati da si kratkovidna. Brino sam te volio kad bi s polusputenim onim kapcima krenula nekamo gledajui u daljinu, a ja shvatio da si pola u drugome smjeru, a ne onamo kamo si naumila. S osjeajem straha i zebnje volio sam sve to sam znao da ima u glavi, pa ak i ono to nisam znao. Mili Boe! Primijetivi u zrcalu nekakav nemir na licu Turkan oraj, Galip je zautio. ena se opruila na leaju pokraj komode. Doi! Od toga nema nikakve koristi, ba nikakve, shvaa li? No Galip je sjedio, neodluan. "Ili moda ne voli Turkan oraj? nastavila je ena ljubomorno. Galip nije mogao dokuiti je li njezina ljubomora bila stvarna ili odglumljena. Volim. Svia li ti se kako trepem? Svia. Svia ti se kako u filmu Ba je slatka na plai silazim niza stube, kako u Mojoj dragoj prostitutki pripaljujem cigaretu, a u filmu Djevojka kao bomba puim na cigarpic, zar ne? Svia mi se. Pa onda, dragi moj, doi ovamo! A da jo razgovaramo? O emu? Galip je razmiljao. Kako se zove, ime se bavi? Odvjetnik sam. Imala sam jednoga, rekla ja ena. Izvukao mi je sav novac, ali ne i automobil koji je moj mu kupio na moje ime. Auto je bio moj, shvaa li, moj, no sada njime raspolae jedna kurva. Chevrolet 56, crven kao vatrogasno vozilo. to e mi odvjetnik ako se ne moe izboriti da natrag dobijem auto? Bi li ti mogao ishoditi da mu ga oduzmu i vrate mi ga? Mogao bih, rekao je Galip.

Moe? rekla je s nadom. Moe. Vratit e mi ga, a ja u se udati za tebe. Izbavit e me od ovoga ivota. Mislim, filmskoga ivota. Dosta mi je glume. Za ovaj glupavi narod glumice nisu umjetnice, nego prostitutke. Ja nisam glumica, umjetnica sam, shvaa li? Naravno... Hoe li me uzeti za enu? upitala je radosno. Ako se oeni mnome, putovat emo mojim autom. Hoe li me uzeti? Ali mora me voljeti. Oenit u se tobom. "Ne, ne, to ti pitaj mene... Pitaj me: hoe li se udati za mene?" Turkan, hoe li se udati za mene? Ne tako! Pitaj me iskreno, osjeajno, kao u filmovima! Najprije ustani, to se ne pita sjedei. Galip je ustao kao da e pjevati tursku himnu: Turkan, hoe li se udati za... za mene? "Ali nisam djevica! odvratila je ena. Dogodila mi se neka nesrea." Dok si jahala, ili dok si se sputala niz ogradu stepenica? Ne, dok sam glaala. Smije se, no ja sam jo juer ula da je na sultan naredio da ti odrube glavu. Jesi li oenjen? Oenjen sam. Uvijek me nau ba oenjeni! rekla je ena glasom iz Moje drage prostitutke. No to nije vano. Vane su Dravne eljeznice. to misli, koji e nogometni klub osvojiti prvenstvo? Po tvome miljenju, kamo sve ovo vodi? to veli, kad e vojska zaustaviti ovo bezvlae? Zna, bolje bi ti pristajala kraa kosa. Ne spominji nita u vezi sa mnom, rekao je Galip. To je nepristojno. A to sam to rekla? upitala je ena s hinjenom zbunjenou, irom rastvorenih oiju, trepui kao Turkan oraj. Pitala sam te hoe li se izboriti za moj auto ako se oeni mnome. Ne, nego: hoe li se oeniti mnome ako se izbori za moj auto. Rei u ti registarski broj: 34 CG 19. srpnja 1919. krenuo je iz Samsuna i oslobodio cijelu zemlju.35 Chevrolet 56. Priaj mi o chevroletu! Dobro, ali ubrzo e pokucati na vrata. Kraj je vizite. Na naem se jeziku kae posjet. Molim? Novac nije vaan. Nije ni meni, rekla je ena. Chevrolet je bio crven kao moji nokti, ba te boje. Jedan je slomljen, zar ne? Moda je i moj Chevrolet slupan. Prije nego to ga je bijednik od moga mua poklonio onoj kurvi, svaki sam dan ovamo dolazila automobilom. Sada ga vidim samo na ulici, mislim, auto. Nekad ga vidim kako zaokree na Taksimu, nekad pak na Karakoju, dok ekam brod na pristanitu, ali uvijek ga vozi netko drugi. ena je luda za tim autom, svaki ga dan daje polirati. Gledam, jedan je dan tamnosme, sutradan poniklan, ima nove farove i boju bijele kave. Za koji dan je ruiast svadbeni auto ukraen cvijeem i s lutkom na haubi. Ne zadugo, jer tjedan poslije obojen je u crno, a u njemu estorica policajaca s crnim brkovima - doista pravi policijski auto! Na njemu ak i pie POLICIJA, nema zabune. Naravno, svaki mu put stavljaju druge tablice da ga ne bih prepoznala. Naravno. Naravno, ponovi ena. I policajci i vozai enini su ljubavnici, ali, zar moj bivi mu rogonja uope zamjeuje to se dogaa oko njega? Mene je jednoga dana ostavio,
35 Aluzija na Ataturka i datum koji se smatra poetkom oslobodilakoga rata. Taj se datum danas slavi kao dravni praznik.

jednostavno otiao. Je li se to tebi ikada dogodilo? Koji je danas datum? Dvanaesti. Kako vrijeme leti! Gle, ti me jo uvijek puta govoriti. eli li moda neto posebno? Reci, dopao si mi se, uljudan si, pa zato ne? Ima li puno novaca uza se, jesi li doista bogat? Ili si trgovac voem i povrem, kao Izet? Ne, odvjetnik si. Pa postavi mi neku zagonetku, gospodine odvjetnice... Dobro, ja u tebi: kakva je razlika izmeu sultana i mosta na Bosporu? Ne znam. A izmeu Ataturka i Muhameda? Ne znam. Lako se predaje! rekla je ena. Ustala je od komode u ijem se zrcalu ogldala i, kikoui se, apnula odgovore Galipu na uho. Potom mu je obavila ruke oko vrata. Vjenajmo se, promrsila je. Poimo na planinu Kaf. Pripadajmo jedno drugome. Postanimo posve drugi ljudi. Uzmi me, uzmi me, uzmi me! Poljubili su se poneseni tom igrom. Je li u toj eni bilo iega to ga podsjea na Ruju? Nije, no Galip je bio zadovoljan ivotom. Kada su pali na postelju, ena je uinila neto to ga je podsjetilo na Ruju, ali nije bilo posve isto. Kad god bi mu Ruja gurnula jezik u usta, on bi se uznemirio mislei kako mu je ena u tome trenutku postala neka druga osoba. A kad mu je ova ena - imitacija Turkan oraj - gurnula u usta svoj vei i tei jezik, i jo s nekom vrstom pobjednikoga osjeaja, ali dopadljivo i kao da zbija alu, Galip je osjetio da je on, a ne ena u njegovu naruju, postao netko posve drugi, i jako se uzbudio. Kad ga je odgurnuti zapoinjui igru, poeli su se prevrtati s kraja na kraj velikog kreveti, valjati se jedno preko drugoga i mijenjati poloaje - naas je jedno bilo gore, pa onda drugo - kao u neuvjerljivim prizorima ljubljenja iz domaih filmova. Zavrtjelo mi se u glavi od tebe! rekla je ena preslikavajui neki izmatani, nepostojei prizor i hinei da joj se doista zavrtjelo u glavi. Kad je Galip uoio da se s drugoga kraja leaja mogu vidjeti u zrcalu, bilo mu je jasno zbog ega je bio potreban taj ugodni prizor valjanja po krevetu. Dok je ena s njega i sebe skidala odjeu, s uitkom je pratio taj prizor u zrcalu. Neto kasnije oboje su naizmjenino i s nasladom u zrcalu promatrali enina umijea, kao da gledaju nekoga treeg, ili kao da su lanovi irija koji na gimnastikome natjecanju ocjenjuju natjecatelja koji izvodi obavezne vjebe, jedino moda s neto vie veselja. Dok su se njihali na tihim oprugama kreveta, u trenutku kad Galip nije vidio zrcalo, ena je rekla: Oboje smo postali netko drugi. Tko sam ja, tko sam, tko? No Galip joj nije dao odgovor koji je htjela uti, bio je zauzet samim sobom. uo je da kae: Dva puta dva jesu etiri, da nerazgovjetno ponavlja: Sluaj, sluaj, sluaj! te da, koristei se glagolskim vremenom kojim se pripovijedaju bajke ili prepriavaju snovi, pripovijeda priu o nekome sultanu i sirotome princu. Ako sam ja ti, ti si ja, rekla je kasnije dok su se oblaili, to znai da si ti postao ja, a ja ti. Smjekala se gledajui ga prepredeno. Svia ti se Turkan oraj? Svia. Onda me odvedi iz ovog ivota, spasi me, izbavi me, povedi me sa sobom, poimo nekamo drugdje, pobjegnimo, vjenajmo se, ponimo novi ivot! Iz kojega kazalinog komada, iz kojega su filma bile te rijei? Galip je bio neodluan. A moda je ena to i eljela. Rekla je Galipu kako ne vjeruje da je oenjen jer dobro poznaje oenjene mukarce. Ako se uzmu i ako Galip uspije spasiti Chevrolet 56, ii e na vonju uz Bospor. Na Emirganu e kupiti lisnatu halvu, na Tarabji gledati more, a na Bujukdereu objedovati. Ne volim Bujukdere, rekao je Galip.

Onda GA uzalud eka, rekla je ena. ON nikada nee doi. Ne uri mi se. Meni da, rekla je inatei se. Bojim se da GA neu prepoznati kad doe. Bojim se da u GA zadnja prepoznati. Bojim se ostati na kraju. Tko je ON? upitao je Galip. ena se zagonetno osmjehnu. Zar nikad ne gleda filmove, zar ne zna pravila igre? Zar u ovoj zemlji ostavljaju na ivotu one koji to pitanje prevale preko usana? Ja elim ivjeti. I dok je priala o prijateljici koja je nestala na misteriozan nain, najvjerojatnije ubijena i potom baena u Bospor, netko je pokucao na vrata. ena je zautjela. Kad je Galip poao iz sobe, apatom mu je dobacila: Svi GA ekamo, svi mi, ba svi. ekamo GA.

etrnaesto poglavlje

SVI GA EKAMO
Ne mogu odoljeti misterijima. Dostojevski

Svi GA ekamo. ekamo GA stoljeima. Neki GA ekaju potiteno zurei u olovnosive vode Zlatnoga roga, oamueni mnotvom ljudi na mostu Galata; neki dok ubacuju drva u pe koja nikako da zagrije mali dvosobni stan na Surdibiju; neki dok se uspinju beskrajnim stubama zgrade sagraene u grkome stilu u jednoj sporednoj ulici na Dihangiru; neki dok u dalekome anadolijskom gradiu rjeavaju krialjke da bi skratili vrijeme do susreta s prijateljima u krmi; neki pak dok mataju o tome da se ukrcaju u zrakoplove, otputuju u raskone salone i ondje uza se privinu lijepa tijela o kojima piu ove novine i ije fotografije objavljuju. ekamo GA i kada snudeni koraamo blatnjavim plonicima nosei vreice od stotinu puta preraena papira i jeftine plastike od koje jabuke smrde na sintetiku, i mreaste torbe koje na dlanovima i prstima ostavljaju modre tragove. ekamo GA dok se vraamo iz kina u kojima subotom uveer gutamo filmove o avanturama prelijepih ena i mukaraca koji razbijaju boce i prozore te na povratku iz bordela u kojima lijeemo s prostitutkama te ih naputamo jo usamljeniji. ekamo GA i kad se vraamo iz krmi u kojima nam se okrutni prijatelji podsmjehuju zbog naih malih opsesija, i na povratku od susjeda zbog ije bune djece, koja nisu htjela poi na spavanje, nismo mogli uivati ni u igri na radiju. Neki vele da e se najprije ukazati na mranim uglovima zabaenih etvrti u kojima obijesna djeca prakama razbijaju uline svjetiljke; neki pak da e se pojaviti pred duanima grjenika koji prodaju listie Narodne lutrije i sportske prognoze, asopise sa fotografijama golih ena, igrake, duhan, prezervative i svakojake triarije. Gdje god da se pojavi - bilo u kebabdinicama u kojima nedorasli djeaci dvanaest sati na dan mijese mljeveno meso, bilo u kinima u kojima se, zahvaene vatrom jedne jedine elje, tisue oiju stapaju u jedno, ili na zelenim breuljcima na kojima aneoski nevini pastiri zadivljeno gledaju vitke emprese na grobljima - svi tvrde da e GA sretnik koji GA prvi ugleda smjesta prepoznati i istoga trenutka shvatiti da je doao kraj ekanju dugom kao beskraj, a kratkom kao treptaj oka, te da je napokon kucnuo as spasenja. Kuran je u pogledu NJEGOVA dolaska jasan samo onima koji znaju tumaiti slova (97. ajet sure al-Isra i 23. ajet sure al-Zumer, koji kae da je Alah objavio Knjigu slinu po smislu). U knjizi Poetak i povijest, koju je tristo pedeset godina poslije objave Kurana napisao Muhatar ibn Tahir iz Jeruzalema, kao dokaz toga proroanstva navode se Muhamedove rijei kako e se pojaviti netko ije e ime, izgled ili istovjetno djelo ukazati

na pravi put, kao i svjedoenja tumaa toga ili slinih hadisa36. Znamo da i Ibn Batuta prije isto toliko godina u svojemu Putopisu spominje kako u podzemnoj odaji Mauzoleja Gospodara vremena u ijitskoj Samari sveano oekuju NJEGOV povratak. Sudei po tekstu koji je trideset godina kasnije, po nalogu Firuz-aha, zapisao njegov pisar, utim, pranjavim ulicama Delhija hodalo je tisue nesretnika iekujui otkrovenje NJEGOVIH znakova i NJEGOVA misterija. Znamo da je tih godina i Ibn Haldun iz svakoga od tih hadisa o NJEGOVU dolasku izbacio pretjerivanja pojedinih ijitskih izvora i pojedinano ih obradio u svojoj Prolegomeni37 jo jednom upozorivi na neto drugo: na to da e se zajedno s NJIM pojaviti i Dedal, Sejtan ili - reeno po zapadnjakome shvaanju - Antikrist, te da e ON toga Sudnjeg dana ubiti Dedala. udno je to to u iekivanju Velikoga Spasitelja nitko nikada nije zamislio NJEGOV lik; ba nitko, poevi od moga marljivog itatelja Mehmeta Jilmaza koji mi je opisao o emu sanjari u svome domu u jednome zabaenom anadolijskom gradiu, do Ibn Arabija koji je u djelu udesni feniks jo prije sedamsto godina pisao o istim vizijama; ili, poevi od filozofa al-Kindija, koji je tisuu sto jedanaest godina prije nas matao o tome kako e ba ON, predvodei svoje preobraene pristae, preoteti Istanbul iz kranskih ruku, pa do mlade prodavaice koja mnogo stoljea poslije ostvarenja toga sna u jednome duaniu manufakturne robe, smjetenome u nekoj sporednoj ulici na Bejogluu, mata o NJEMU meu koncima, gumbima i najlonskim arapama. Dedala si pak jako dobro moemo predoiti. U djelu Proroci Buhari pie da je jednook i crvenokos, dok u Hodoau stoji da mu na licu pie tko je; Tajalisi biljei da ima debeo vrat, dok je po navodima iz djela Vjerovanje u Boje jedinstvo hode Nizametin-efendije, koji je u Istanbulu sanjario o NJEMU tisuu godina nakon Tajalisija, crvenook i koat. U stripu o dogodovtinama jednoga turskog ratnika, koji je prvih godina moga novinarskog ivota izlazio u vrlo itanim anadolijskim novinama Karaoz, Dedala su crtali razrokim i krivoustim. Na crteu je imao iroko elo i velik nos, ali ne i brkove, a u borbi protiv naega junaka, koji je ljubovao s ljepoticama jo neosvojena Konstantinopola, sluio se nevjerojatnim podvalama (neke sam ja predloio crtau). Iako nam Dedal toliko puno zaokuplja matu, jedini autor koji je slikovito opisao toga Izbavitelja bio je na pisac dr. Ferit Kemal, i to u djelu Le Grand Pacha, objavljenu u Parizu tek 1870. godine na francuskome jeziku, to neki smatraju velikim gubitkom za nau nacionalnu knjievnost. Koliko god da je pogreno raspravu Le Grand Pacha, jedino djelo u kojemu je ON posve vjerodostojno opisan, ne smatrati dijelom turske knjievnosti samo zato to je napisana na francuskome jeziku, toliko je alosno to to u orijentalistikim asopisima Fontana i Veliki Istok neke iskompleksirane osobe tvrde da je ruski pisac Dostojevski ulomak o Velikome Inkvizitoru u romanu Braa Karamazovi preuzeo iz te nevelike rasprave. Legende o djelima koja je Zapad preuzeo od Istoka i Istok od Zapada uvijek me podsjete na ovu misao: Ako kaemo da je svijet snova koji zovemo ovim zapravo kua na ija smo vrata uli zbunjeni poput mjeseara, onda i knjievnosti slie na zidne satove u odajama te iste kue na koju se elimo naviknuti. Stoga je besmisleno tvrditi: 1. da jedan od satova na zidovima te kue snova otkucava tono ili netono vrijeme; 2. da jedan od njih uri pet sati u odnosu na ostale, jer se istom logikom moe izvesti zakljuak da zapravo kasni sedam sati; 3. da sat na kojemu je devet sati i trideset pet minuta oponaa sat koji je prije tko zna koliko
36 Hadis: predaja o rijeima i djelima poslanika Muhameda. 37 Ibn Haldun (1332.-1406.), slavni povjesniar, historiograf i politiar. Najpoznatiji je po svome djelu Muqaddima (Prolegomena ili Predgovor).

vremena pokazivao devet sati i trideset pet minuta. Ibn Arabi, autor vie od dvjesto sufijskih rasprava, godinu dana prije nego to e otputovati na Ibn Rudov38 sprovod u Kordobu, boravio je u Maroku, gdje je pisao knjigu nadahnut predajom (snom) o tome kako je Muhamed jedne noi odnesen u Jeruzalem, odakle se stubama uspeo na nebesa (arapski: mirad) te dobro promotrio raj i pakao, o emu govori sura al-Isra koju sam gore ve spomenuo (napomena slovoslagau: ako smo sada u gornjem dijelu stupca, napii dolje, a ne gore!). Ako na temelju Ibn Arabijeva opisa Poslanikova obilaska sedam nebesa, svega to je ondje vidio i o emu je razgovarao s prorocima koje je susreo, ili na temelju injenice da je Ibn Arabi tu knjigu napisap s punih trideset pet godina (1198.) zakljuimo da je Nizam, djevojka iz toga sna, ona prava, a da je Beatrice lana, ili da je Ibn Arabi u pravu, a Dante nije, ili pak da su Kitab al-Isra i Makam al-Asra originalna djela, a Boanstvena komedija nije, onda je to pogreka o kojoj sam malo prije govorio pod rednim brojem jedan. Osvrnimo se i na andaluzijskoga filozofa Ibn Tufejla, koji je jo u 11. stoljeu napisao djelo o ovjeku koji je kao malo dijete dospio na neki nenaseljen otok i ondje godinama ivio sam, postupno stjeui spoznaje o prirodi, stvarima oko sebe, srni koja ga je dojila, moru, smrti, nebu i bojim istinama. Ako ustvrdimo da je Robinson Crusoe napravo inaica esto godina starijeg Ibn Tufejlova junaka Haja Ibn Jaksana, ili ako na temelju injenice da Daniel Defoe podrobnije opisuje stvari i naprave svoga junaka Robinsona Crusoea, zakljuimo da je Ibn Tiifejl est stoljea zaostao za Danielom Defoeom, onda su to besmislice o kojima sam govorio pod rednim brojem dva. Navodno je hadi Velijudin-efendija, jedan od ejhulislama iz doba vladavine Mustafe III., poeo pisati drugu mesneviju nakon to je dobio nenadano nadahnue potaknuto nepristojnim i neprimjerenim rijeima svoga brbljavog prijatelja koji je jednoga petka u oujku 1761. godine doao njegovoj kui i, vidjevi velianstvenu krinju u ejhulislamovoj radnoj sobi, rekao: Hoda-efendija, ini mi se da ti u krinji vlada ista zbrka kao i u glavi. Usporeujui to dvoje, hadi Velijudin-efendija je u svojoj mesneviji nastojao dokazati kako je i u njegovoj glavi, kao i u krinji od orahova drva, sve na svome mjestu. Dvadeset godina poslije objavljivanja te glasovite mesnevije njemaki je filozof Kant izdvojio dvadeset kategorija istoga uma i pokazao da, jednako kao i u spomenutoj velianstvenoj krinji armenske izrade s dvojim vratima, etirima pregradama i s dvanaest ladica, i u naem umu ima dvadeset pregrada koje uvaju satove, mjesta, brojke, papire i mnoge druge triarije koje danas nazivamo kauzalnou, egzistencijom i nunou. Zakljuiti po tome da je Nijemac plagirao Velijudin-efendiju primjer je tree vrste gluposti. Da je doktor Ferit Kemal, dok je ivopisno slikao Velikoga Mesiju kojega svi iekujemo, znao da e mu sugraani stoljee kasnije pripisivati takve besmislice, ne bi se tome nimalo zaudio. Jer, cijeli je ivot ionako proveo pod aureolom nezainteresiranosti i zaborava, to ga je izruivalo tiini nalik snu. Danas mogu samo zamiljati da mu je lice, kojega nema ni na jednoj fotografiji, sliilo sablasnu licu nekoga mjeseara. Bio je narkoman. Iz omalovaavajuega djela Abdurahmana erefa Mladoosmanlije i sloboda zakljuujemo da je Ferit Kemal mnoge bolesnike (i sam je bio bolestan) lijeio opijumom. Godine 1866. - da, godinu prije nego to je Dostojevski krenuo na svoje drugo putovanje po Europi - otisnuo se u Pariz gonjen nekim neodreenim buntovnikim porivom i eljom da bude slobodan. U novinama Hurijet i Muhbir39 izala su mu dva-tri lanka. No dok su se mladoturci, postiui nagodbe s dvorom, postupno vraali u Istanbul, on je ostao Parizu. Drugih tragova o njemu
38 Ibn Rut (Rud), poznat u Europi kao Averoes, arapski filozof iz 12. stoljea. Huriyet (hrriyet): sloboda, muhbir: dopisnik".

39

nema. Sudei po tome to u predgovoru svoje knjige spominje Baudelaireove Umjetne rajeve (Les paradis artificiels), mogue je da je znao za De Quinceya kojega sam jako volio. A mogue je da se bio upustio i u eksperimentiranja s opijumom. Meutim, na stranicama na kojima govori o NJEMU nisu zamjetni tragovi tih eksperimenata, ve neto posve suprotno: snana logika koja nam je danas i te kako potrebna. Ovaj tekst piem s nakanom da razmotrim tu logiku i da domoljubnim asnicima naih oruanih snaga predstavim neodoljive ideje iz djela Le Grand Pacha. No da bi se razumjela ta logika, najprije se treba prepustiti ozraju toga djela. Zamislite knjigu u plavom uvezu koju je 1870. godine u Parizu tiskao nakladnik Poulet-Malassis na podebljem papiru od slame. Ima svega devedeset est stranica. Ilustrirao ju je jedan francuski ilustrator (De Tennielle). Zamislite crtee grada s plonicima koji vie nalikuju dananjim istanbulskim ulicama s kamenim kuama i poploenim ulicama negoli Istanbulu toga doba; zamislite crtee gradova, stvari i sjena koji vie podsjeaju na betonske takornjake opremljene suvremenim, stranim elektrinim napravama za muenje, negoli na onodobne kamene tamnice i primitivne muiteljske naprave. Knjiga poinje opisom jedne zabaene istanbulske ulice u pono. uju se samo mukli udarci tapova nonih uvara o kaldrmu i zavijanje opora pasa koji u udaljenim etvrtima nasru jedni na druge. Kroz kapke na prozorima drvenih kua ne probija se ni traak svjetlosti. Jedva zamjetan dim iz dimnjaka mijea se s izmaglicom koja se spustila na krovove i kupole. U toj dubokoj tiini zauju se koraci po pustome ploniku. Kao da iekuju radosnu vijest, svi ljudi u kuama oslukuju taj neobini, novi, neoekivani bat koraka - i oni koji se, dobro utopljeni, spremaju lei u hladne postelje, i oni koji tonu u san pod brdima popluna. Sljedeega dana, ve dalekoga od tjeskobe protekle noi i puna suneva bljetavila, poelo je veselje. Svi su GA prepoznali, svi su shvatili da je to ON i samo ON te da je istekao posljednji trenutak vjenosti pune patnje koja se svima u mranim vremenima inila beskonanom. U tome prazninom ozraju ON je ve bio meu vrtuljcima, meu izmirenim starim neprijateljima, djecom koja jedu ueerene jabuke i svakojake slastice, mukarcima i enama koji se ale, meu sviraima i plesaima. Nesretnicima kojima e pruiti ljepe dane i povesti ih iz pobjede u pobjedu ON je vie od nadmona spasitelja koji hoda - ON je stariji brat koji se naao meu mlaom braom. Pa ipak, na licu mu je sjena neke sumnje, neke primisli i slutnje: dok tako zamiljen bude lutao ulicama, zgrabit e ga ljudi Grand Pache i zatoiti u neku od hladnih gradskih tamnica s kamenim svodovima. U pono e mu u eliju doi Grand Pacha s uljanicom u ruci i cijele noi razgovarati s njim. Tko je Grand Pacha? Budui da i ja, ba kao i pisac spomenute knjige, elim da sami itatelji prosude tko je on, ne mogu doslovno prevesti na turski ak ni ime te po svemu posebne osobe. Po tome to je paa, mogli bismo zakljuiti da je neki veliki dravnik, veliki vojskovoa ili bilo koji vojnik s visokim inom. Po ispravnosti njegove logike mogli bismo zakljuiti da je istodobno i filozof ili neka uzviena osoba, jedna od onih kakve esto susreemo, a koje su dosegnule neku vrstu spoznaje svojstvene ljudima koji misle na dravu i narod vie negoli na same sebe. Cijele te noi u zatvorskoj e eliji govoriti samo Grand Pacha, a ON e ga sluati. Evo kojom GA je logikom i rijeima Grand Pacha uutkao i nastojao obeshrabriti: 1. I ja sam, kao i svi drugi, odmah shvatio da si ti ON (tim je rijeima poeo Grand Pacha). Da bih to shvatio, nisam morao pribjegavati tajnama slova, brojeva, navjetajima s nebesa ili iz Kurana i proroanstvima o tebi, kao to su to drugi inili stotinama godina. Kad sam vidio radost i pobjedniko uzbuenje na licima mnotva ljudi, shvatio sam da si ti ON. Ti ljudi sada od tebe oekuju da im izbrie sjeanje na patnje i boli, da im vrati izgubljenu nadu i da ih

vodi iz pobjede u pobjedu. Ali, moe li im to dati? Prije mnogo stoljea Muhamed je tim nesretnicima mogao pruiti nadu zato to ih je sabljom vodio iz pobjede u pobjedu. Meutim, to god bila naa vjera, danas je oruje neprijatelja islama kudikamo monije od naega. Nemogue je ostvariti bilo kakvu vojnu pobjedu! Nije li to oito ve iz injenice da su lani spasitelji, koji su neko ustvrdili da su ON, pregaeni i uniteni nakon to su neko vrijeme zadavali glavobolju Englezima i Francuzima u Indiji i Africi, izazvavi time jo vea razaranja? (Poslije ovoga to je ovdje prepriano iznose se vojne i ekonomske usporedbe kojima se eli dokazati kako je postizanje velike pobjede ne samo islama, nego i Istoka nad Zapadom, samo puka matarija. Grand Pacha poteno usporeuje razinu bogatstva Zapada s neimatinom Istoka kao da je realpolitiar, a ON, budui da nije arlatan ve uistinu ON, utke i s tugom potvruje tu sumornu sliku.) 2. No, dakako, ta potresna neimatina ne znai da se nesretnicima ne moe pruiti nada (nastavlja Grand Pacha iako je pono davno prola). Mi ne moemo samo ratovati protiv vanjskih neprijatelja. to je s unutarnjima? Nisu li moda uzrokom nae svekolike neimatine i patnje ipak grjenici, lihvari, krvopije, tirani i oni koji hine da su nevinaca, a ipak su prijestupnici? I ti uvia da se tvojoj nesretnoj brai moe pruiti nada u pobjedu i sreu samo ratom protiv unutarnjih neprijatelja, nije li tako? Onda uvia i to da se taj rat vodi s dounicima, krvnicima, policijom i muiteljima, a ne s hrabrom vojskom i gazijama40. Onima koji su izgubili svaku nadu treba samo pokazati krivca koji je odgovoran za sveopu bijedu i smjesta e povjerovati da e, im mu smrskaju glavu, na Zemlji zavladati raj. Eto, to smo radili proteklih tristo godina. Da bismo brai ulili nadu, prokazujemo krivce meu njima. A oni nam vjeruju jer ude za nadom koliko i za kruhom. Budui da primjeuju kako se sve odvija po toj logici, najinteligentniji i najpoteniji meu krivcima, prije nego to se nad njima izvri kazna, desetostruko uveliaju svoje male krivnje, ako ih imaju, te tako svojoj nesretnoj brai omoguuju da, ako nita drugo, proive jo neko vrijeme u nadi. Nekima ak i oprostimo pa nam se pridruuju u lovu na krivce. I nada, jednako kao i Kuran, odrava ne samo na duhovno-moralni, nego i ovozemaljski ivot. Zato to nadu i slobodu oekujemo odande odakle nam dolazi i kruh. 3. Znam da si toliko odluan da moe uspjeti u svim tekim zadaama koje oekuju od tebe, toliko pravedan da, ne trepnuvi okom, moe izdvojiti krivce iz mnotva ljudi, i toliko jak da ih, premda nevoljko, moe podvrgnuti muenju i izai na kraj sa svim tim tekim zadaama. Jer ti si ON. No koliko e dugo moi zavaravati mase tom nadom? Poslije nekoga vremena vidjet e da nita ne ide nabolje. A budui da ni kruh u njihovim rukama nee postajati vei, poet e kopniti i nada koju si im dao. Tada e iznova poeti gubiti vjeru u Knjigu i ivot na ovome i onome svijetu. Brzo e se prepustiti onome to ih okruuje i s im su do juer ivjeli: duboku pesimizmu, nemoralu i duhovnoj bijedi. A najgore je to to e poeti sumnjati u tebe i gnuati te se. Dounici e poeti osjeati grizoduSje zbog prijestupnika koje su rado izruivali tvojim krvnicima i revnim muiteljima; policajci i straari toliko e se umoriti od besmislena muenja da ih nee zavarati ni najnovije metode, ni nada koju e im nastojati uliti, pa e zakljuiti da su nesretnici, koji se na vjetru zanjiu na vjealima kao zreli grozdovi na okotima, uzalud rtvovani. Vidjet e, na Dan stranoga suda vie nee vjerovati ni tebi ni priama koje si im pripovijedao. No sigurno e doivjeti i gore od toga: kad vie ne bude prie u koju svi mogu vjerovati, svaki od njih smislit e vlastitu i svi e je eljeti ispriati. Nalik na mjeseare, milijuni bijednika tuno e tumarati prljavim ulicama prenapuenih gradova i blatnjavim trgovima koji se vie ne mogu urediti, nosei sa sobom svoje prie onako kako drugi ljudi nose aureolu nesree. U njihovim oima
40 Gazija: heroj, ratni junak, pobjednik; borac za vjeru.

tada nee vie biti ON, Spasitelj, nego Dedal. Ti - Dedal! Tada e poeljeti vjerovati ne u tvoje nego u njegove, Dedalove prie! Dedal u biti ja ili netko slian meni, netko tko se pobjedonosno vraa. On e tim nesretnicima rei da si ih godinama obmanjivao i hranio laima, a ne nadom. Rei e im da si Dedal, a ne ON. A moda to nee ni biti potrebno jer e ili Dedal, ili neki nesretnik koji e konano shvatiti da si ga godinama obmanjivao, u nekoj mranoj ulici u pono isprazniti pitolj u tvoje smrtno tijelo za koje su neko mislili da mu metak ne moe nita. Tako e, zbog toga to si godinama ulijevao nadu ljudima i godinama ih obmanjivao, skonati jedne noi na prljavom ploniku neke blatnjave ulice na koju si se ve bio priviknuo i zavolio je.

Petnaesto poglavlje LJUBAVNE PRIE U SNJENIM NOIMA

...dokoni i njima slini ljudi koji tragaju za bajkama i priama... Mevlana

Galip je upravo bio napustio sobu dvojnice Tukan oraj kad je ponovno ugledao ovjeka iz crno-bijelih filmova pokraj kojega je sjedio u taksiju vozei se od Sirkedija do Galatasaraja. Stajao je pred policijskom postajom na Bejogluu, neodluan kamo bi krenuo. Na trenutak je zastao kad se jedan policijski automobil s ukljuenim rotacijskim svjetlom pojavio iza ugla i pribliio nogostupu. Odmah je prepoznao ovjeka kojega su hitro izgurali kroz stranja vrata automobila; stajao je izmeu dvojice policajaca. Ozraje svojstveno crno-bijelim filmovima koje je prije irio oko sebe bilo je nestalo, a lice mu je bilo obliveno ivim bojama poinjenoga prijestupa i nonoga plavetnila. U kutu usana vidio se tamnocrveni trag krvi to je svjetlucala pod jarkom svjetlou reflektora koji su snano osvjetljavali proelje zgrade kako bi se sprijeio svaki mogui napad. On je nije brisao. Aktovku, koju je u taksiju vrsto drao, nosio je jedan od dvojice policajaca. ovjek je hodao gledajui ravno preda se, s pomirenou ljudi koji priznaju zloin; pa ipak, inilo se da je prezadovoljan svojim ivotom. Kad je pred vanjskim stubama policijske postaje opazio Galipa, naas ga je pogledao s nekom udnom i zastraujuom razdraganou: Dobra veer, gospodine! Dobra veer! uzvrati Galip neodluno. Tko je to? upita jedan od policajaca pokazujui na Galipa. Galip nije mogao uti odgovor jer su ovjeka ugurali u policijsku postaju. Kad je izaao na glavnu ulicu, bilo je jedan poslije ponoi. Na plonicima pokrivenim snijegom jo uvijek je bilo prolaznika. U jednoj od ulica paralelnih s vrtom engleskoga konzulata ima lokala koji su otvoreni do jutra. U njih zalaze ne samo skorojevii iz Anadolije koji dolaze spiskati novac, nego i kolovani ljudi, razmiljao je Galip. Ruja je te podatke napabirila iz umjetnikih asopisa koji o takvim mjestima piu s podsmijehom. Pred starom zgradom hotela Tokatlijan Galip je sreo Iskendera. Po zadahu se osjealo da je mnogo pio. Iskender mu je ispriao kako je televizijsku ekipu BBC-ja pokupio iz hotela Pera Palas i pokazao im Istanbul iz Tisuu i jedne noi (pse koji kopaju po kantama za smee, prodavae droge i sagova, trbuaste plesaice trbunog plesa, nasilnike po nonim klubovima i drugo) te ih odveo u noni klub u nekoj zabaenoj ulici. Ondje je jedan udak s aktovkom u ruci izazvao tunjavu zbog neke nepromiljene rijei, ne, ne s njima nego s nekim drugim

gostima. Poslije su stigli policajci, zgrabili ga i odveli. Jedan drugi sudionik tue iskoio je kroz prozor i pobjegao. Poslije te guve za njihov stol sjeli su i neki drugi ljudi te je poela nona zabava kojoj se, ako eli, i Galip moe pridruiti. Neko je vrijeme hodao Bejogluom s Iskenderom koji je traio cigarete bez filtra, a potom se uputio u bar na ijim je vratima stajao natpis NONI KLUB. Doekali su ga veselo, buno i pomalo nezainteresirano. Jedna lijepa ena, koja je sjedila s engleskim novinarima, pripovijedala je svoju priu. Orkestar je prekinuo svirku, a opsjenar je zapoeo svoju toku: iz nekih je kutija vadio druge kutije, a potom je iz tih izvaenih vadio nove kutije. Njegova pomonica imala je pomalo krive noge, a odmah ispod pupka tragove oiljka od carskog reza. Galip je pomislio kako bi ta ena mogla roditi samo pospana zeca kojeg je drala u ruci, a ne djecu. Kad su poslije toke izgubljeni radio, koju su preuzeli od Zatija Sungura, opet poeli vaditi kutije iz kutija, opalo je zanimanje gledatelja za njih. Iskender je prevodio ono o emu je pripovijedala Engleskinja za drugim krajem stola. Galip ju je sluao s optimistinim uvjerenjem da e s njezina izraajnog lica moi dokuiti smisao pripovijesti iji je poetak propustio. Iz preostalog dijela prie moglo se razabrati da neka ena (Galip je pomislio da bi to mogla biti ona sama) eli mukarca kojega poznaje i voli od svoje devete godine uvjeriti u jednu posve oitu injenicu, u posve jasnu poruku s bizantskoga novia koji je izronio neki ronilac, ali da su mukareve oi, koje nisu bile u stanju vidjeti nita osim ljubavi koju je osjeao prema njoj, bile slijepe za aroliju o kojoj su svi drugi mogli svjedoiti te da mu je preostalo samo da u ljubavnom zanosu pie pjesme. Tako su se na kraju roaci mogli vjenati zahvaljujui bizantskome noviu koji je ronilac izronio s dna mora. No dok se ivot ene koja je povjerovala u aroliju lica na bizantskome noviu iz temelja promijenio, mukarac ba nita nije shvatio, preveo je Iskender Engleskinjine rijei. Zbog toga je ena do kraja ivota ivjela sama u kuli (Galip je pomislio da je ostavila mukarca). Kad je postalo jasno da je pripovijest gotova, ona ljudima svojstvena utnja koja je u drutvu za dugim stolom nastupila iz potovanja prema ljudskim osjeajima, uinila mu se besmislenom. Moda nije elio da se raduju tome to je lijepa ena napustila toga glupoga mukarca; ali, izuzevi ljepotu te lijepe ene, tragian (zato to su se sluatelji prepustili onoj hinjenoj i budalastoj tiini koja je uslijedila poslije tako suhoparnih rijei!) i muan kraj te pripovijesti, iju je samo jednu polovicu uo, zapravo je bio smijean. Kad je pria bila gotova, Galip je zakljuio da ena koja ju je pripovijedala nije lijepa, nego samo simpatina. Iz Iskenderovih rijei Galip je shvatio da je visoki mukarac koji je poeo pripovijedati sljedeu priu pisac ije je ime tu i tamo znao uti. Napomenuvi da njegova pria ima veze s jednim piscem, taj je ovjek s naoalama upozorio sluatelje da pisca iz prie ne brkaju s njime samim. Dok je to govorio pomalo kao da se stidi, a pomalo kao da eli uspostaviti bliskost s ljudima za stolom, Galip nije bio siguran u njegovu stvarnu namjeru budui da se udno smjekao. Po onome to je pisac ispripovijedao, taj je osamljeni ovjek u svojoj kui godinama pisao romane i prie koje nikome nije pokazivao, a i da jest, nitko ih ne bi objavio. Bio je tako opsesivno posveen svome poslu (a tada mu pitanje i nije bio posao) da mu je samoa postala nekom vrstom navike. Nije zalazio meu ljude zbog toga to se nikako nije mogao odvojiti od svoga radnog stola iza zatvorenih kunih vrata, a ne zbog toga ito nije volio ljude ili zato to mu se nije sviao njihov nain ivota. Budui da je ivio posve sam za svojim radnim stolom, pieve "drutvene navike toliko su bile otupjele da bi se, kad bi rijetko izaao i utopio se u mnotvu ljudi, zbunio i povukao u neki kut te ondje iekivao trenutak kad e se ponovno vratiti za svoj radni stol. Svakoga dana provodio je vie od etrnaest sati za stolom;

a kad bi se pred samo svitanje s gradskih minareta jedan za drugim poinjali oglaavati pozivi na jutarnju molitvu i njihova se jeka zaula u okolnim brdima, odlazio bi u postelju i matao o svojoj ljubljenoj koju je viao jednom u deset godina, i to sluajno. Meutim, o toj eni nije sanjao s primislima putene ljubavi o kojoj svi govore, ili spolnosti, nego s enjom za imaginarnim suputnikom koji bi po svemu bio potpuna suprotnost samoi. Pisac, koji je govorio da ljubav moe razumjeti samo iz knjiga te da ga spolnost previe ne uzbuuje, mnogo godina poslije oenio se iznimno lijepom enom o kojoj je sanjao. Taj mu brak nije promijenio ivot, kao ni knjige koje su mu u to vrijeme objavljivane. Ponovno je provodio etrnaest sati dnevno sam za radnim stolom, ponovno je strpljivo i polako pisao reenice za svoje pripovijesti i satima zurio u prazan papir pred sobom smiljajui pojedinosti za nove prie. Jedina promjena u njegovu ivotu bila je podudarnost izmeu snova koje je njegova lijepa i tiha ena mirno sanjala u krevetu u koji je lijegao pred jutro, i matanja kojima se po navici preputao oslukujui jutarnji poziv na molitvu. Dok je sanjario opruen pokraj ene, piscu se inilo da postoji neka veza izmeu njegovih i njezinih snova; neto nalik spontanu skladu njihovih udisaja i izdisaja koji su podsjeali na visoke i niske tonove neke osrednje skladbe. Pisac je bio zadovoljan novim ivotom i nije mu teko padalo to to nakon toliko samakih godina netko spava pokraj njega. Uivao je matati oslukujui disanje lijepe ene pokraj sebe i vjerujui da se njihovi snovi prepliu i mijeaju. Kad ga je jednoga zimskog dana ena napustila bez ikakva povoda, za pisca su poeli teki dani: vie nikako nije mogao kao neko sanjariti u postelji oslukujui jutarnji poziv na molitvu. Matanja kojima se s lakoom preputao prije enidbe i u braku, i s kojima je neko spokojno uranjao u san, vie nije mogao uiniti onoliko uvjerljivima i jasnima koliko je prieljkivao. Ba kao u romanu koji nikako nije uspijevao napisati kako je elio, pisac je i u svojim matanjima osjeao neku neobjanjivu nepotpunost i neodlunost koja ga je vukla u jezive slijepe ulice. Prvih dana poslije enina odlaska ta je utuenost u njegovim matanjima dosegla takve razmjere da on, koji se svakoga jutra budio s prvim pozivom na molitvu, nije mogao zaspati ni dugo vremena nakon to bi prve ptice propjevale u kronjama, galebovi napustili gradske krovove na kojima se nou okupljaju, a kamion za odvoz smea i prvi gradski autobus proli ispod njegova prozora. A gore od svega bilo je to to su se nepotpunost u njegovim matanjima i nedostatnost njegova sna odrazili i na pisanje. Primijetio je da ak ni najjednostavnijoj reenici ne moe udahnuti ivost kakvu je elio, pa ni da je dvadeset puta iznova napie. Pisac se jako trudio izai iz te krize u koju je potonuo cijeli njegov svijet: podvrgnuo se novome strogom reimu i samoga sebe prisiljavao da se sjeti starih snova kako bi povratio sklad meu njima. Kad je poslije mnogo tjedana, netom nakon mirna sna u koji je bio utonuo poslije jutarnjega poziva na molitvu, ustao kao mjesear, sjeo za radni stol i poeo pisati uvjerljive i lijepe reenice, shvatio je da je prebrodio krizu te da je, kako bi ostvario ono to eli, ak pribjegao i neobinom lukavstvu koje je nesvjesno otkrio. Budui da nije mogao odsanjati nove snove koje je elio, ovjek kojega je napustila ena, taj pisac, najprije je prizivao stare snove: sanjario je o nekadanjem ivotu u kojem ni s kim nije dijelio krevet i u kojemu se njegove matarije nisu mijeale sa snovima kakve god lijepe ene. Odluno je i toliko usredotoeno mislio na osobu koju je ostavio u bivem ivotu da je na kraju postao ta osoba o kojoj je matao te je mogao mirno spavati matajui o njoj. Kako se ubrzo naviknuo na taj dvojni ivot, nije se vie morao siliti da sanjari i pie. Dok je postajao netko drugi, pisao je punei pepeljaru opucima istih cigareta i pijui kavu iz istih alica te je mogao mirno usnuti u istoj postelji, u isto se vrijeme preputajui prividu vlastite prolosti.

Kad mu se jednoga dana ena vratila (rekla je kui) ne rekavi poseban razlog zbog kojega je otila, za pisca je opet poelo teko razdoblje na koje se nikako nije mogao naviknuti, fer ivot mu je opet ispunila neizvjesnost koja se javila u snovima prvih dana nakon to ga je ona napustila. Budio se iz tjeskobna sna koji mu je tekom mukom dolazio na oi. Nije mogao nai mir ni sa starim ni s novim identitetom pa je zalud lutao izmeu prvoga i drugoga kao pijanac koji se ne zna vratiti kui. Jednoga takvog besanog jutra pisac je ustao iz postelje i s jastukom u ruci otiao u sobu u kojoj su bili njegov pisai stol i papiri i koja je zaudarala po grijanju i praini. Ondje se sklupao na maloj sofi i odmah vrsto zaspao. Od toga jutra nastavio je spavati pokraj pisaega stola i papira, a ne uz tihu i zagonetnu enu koja je sanjala nerazumljive snove. im bi ustao, mogao bi napola budan sjesti za pisai stol i mirno nastaviti pisati pripovijesti koje su mu se inile kao nastavak snova. Pa ipak, sada je imao drugi problem koji ga je plaio. Naime, prije nego to ga je ena napustila, pisac je bio zavrio knjigu o dvojici mukaraca slinih jedan drugome koji su zamijenili mjesta i identitete. Tu su knjigu poslije i njegovi itatelji nazvali povijesnom. Kad bi poprimio svoju staru osobnost da bi mogao mirno spavati i pisati, pisac bi postao osoba koja pie ovu pripovijest; budui da nije mogao istodobno ivjeti i svoju budunost i budunost te osobe iz mate, pisac pronalazi samoga sebe tako to iznova i s istim uzbuenjem pie staru priu o dvojnicima! Taj svijet, u kojemu sve oponaa sve i u kojemu su sve prie i svi ljudi imitacije i originali drugih ljudi i stvari osim sebe, i u kojemu su sve prie otvorene za druge prie, piscu se uinio toliko stvarnim da je, mislei kako nitko nee povjerovati u prie napisane toliko oito realno, odluio prijei s onu stranu stvarnosti u taj svijet o kojemu e s uitkom pisati i u koji e itatelji s uitkom vjerovati. Da bi to ostvario, pisac u pono, dok njegova lijepa i tajanstvena ena spokojno spava u svome krevetu, luta mranim gradskim ulicama, zabaenim etvrtima s porazbijanim ulinim svjetiljkama i bizantskim podzemnim prolazima, zalazi u kavane u kojima se okupljaju narkomani i ubogi ljudi, u krme i none barove. Ono to je vidio nauilo ga je da je ivot u naem gradu stvaran koliko i imaginarni svijet. Naravno, to potvruje da je svijet zapravo jedna knjiga. Svidjelo mu se itati taj ivot, lutati od raskrija do raskrija i svakoga dana satima hodati gledajui lica, znakove i prie koje mu grad-knjiga svakoga trenutka nudi na svojim stranicama. To mu se toliko svia da se sada boji kako se nikada vie nee moi vratiti svojoj lijepoj eni koja spava u svome krevetu i prii koju je ostavio nedovrenom. Pieva pria primljena je s mkom budui da je vie govorila o samoi negoli o ljubavi, te vie o umijeu pripovijedanja negoli o samoj pripovijesti. Galip je mislio kako sve prisutne najvie zanima odgovor na pitanje zbog ega je pisca napustila ena budui da svatko ionako pamti neko bezrazlono naputanje. Barska dama, koja je nakon pisca zapoela svoju priu, nekoliko je puta ponovila da je istina sve to e im ispriati, a posebno je nastojala da i nai prijatelji turisti budu obavijeteni o toj vanoj stvari. Jer, eljela je da njezina pripovijest bude pouna ne samo za Tursku, nego i za cijeli svijet. Pria je poinjala u bliskoj prolosti, u tome istom nonom klubu. Dvoje mladih, brati i sestrina, susreu se ondje nakon mnogo godina i meu njima se iznova rasplamsava ljubav iz djetinjstva. Djevojka je bila barska dama, a mukarac zatitnik (to jest svodnik, rekla je okrenuvi se turistima), pa se meu njima nije postavljalo pitanje asti koje bi mukarca nagnalo da je ubije, kao to se i inae oekuje u takvim okolnostima. U to vrijeme noni je klub, jednako kao i cijela Turska, bio miran, mladi se nisu ubijali na ulicama nego su se ljubili te su za blagdane jedni drugima slali pakete slastica, a ne bombe. Djevojka i mladi bili su sretni. Nakon iznenadne smrti djevojina oca

ivjeli su u istoj kui, ali su spavali u zasebnim krevetima nestrpljivo iekujui dan vjenanja. Kad je osvanuo taj dan, djevojka se u drutvu svih barskih dama s Bejoglua naminkala, dotjerala i namirisala; za to vrijeme mladi se na glavnoj ulici, na koju je izaao vraajui se od brijaa, uhvatio u mreu jedne prelijepe ene. Mladia, koji se na prvi pogled smrtno zaljubio u nju, ta je ena odvela u svoju sobu u hotelu Pera Palas i tu mu, nakon to su se nauivali ljubavnih igara, otkrila svoju tajnu - nesretnica je bila nezakonito dijete iranskoga aha i engleske kraljice. Dola je u Tursku u sklopu velikog plana da se osveti majci i ocu koji su je dobili nakon jedne noi uitka, a potom ostavili na cjedilu. Od naega je svodnika traila da se domogne nekakva zemljovida iju je jednu polovicu uvala sluba javne sigurnosti, a drugu tajna policija. Izgarajui od strasti, mladi je zatraio doputenje da ode. Odjurio je u bar u kojemu se trebala odrati svadba. Ali uzvanici su se ve bili razili, a djevojka je sjedila u kutu i plakala. Mladi ju je najprije utjeio, a potom joj rekao da radi na jednoj "stvari od dravne vanosti". Odgodili su vjenanje i razglasili svim barskim damama, trbunim plesaicama, svodnicima i Cigankama iz Sulukulea41 da se kod policajaca koji zalaze u te istanbulske rupe raspitaju za zemljovide. Kad su se na kraju domogli obaju dijelova zemljovida i sastavili ga, djevojka je, kao to bi i sve druge estite ene u Istanbulu, shvatila da je izigrana i da je njezin brati zaljubljen u ker iranskoga aha i engleske kraljice. Sakrivi zemljovid pod lijevu dojku, oaloena je djevojka prognala samu sebe u jedan bordel na Kuledibiju u koji zalaze najpokvarenije ene i najnemoralniji mukarci. Po naredbi opake princeze mladi pretrauje Istanbul pedalj po pedalj. Tragajui za djevojkom, shvaa da voli onu koju trai, a ne onu koja mu je naloila da trai, shvaa da traga za svojom ljubavlju, a ne za bilo kojom enom te da voli sestrinu s kojom je odrastao u djetinjstvu, a ne princezu. Kad je napokon u bordelu na Kuledibiju pronaao svoju ljubav iz djetinjstva i u konveksnom zrcalu na prozoru, namijenjenom klijentima, vidio kojim se sve lukavstvima djevojka koristi da bi se obranila od jednoga bogataa s leptir-manom i ostala estita, razbio je vrata i spasio je. Od silne boli, iznad oka kojim je virio kroz kljuanicu (njegova polugola ljubav svira flautu) izbio mu je golem made koji se nikada vie nije povukao. Isti takav biljeg njihove ljubavi imala je i djevojka ispod lijeve dojke. Kad je s policijom izvrio prepad na Pera Palas i kad su uhitili okrutnu enu, iz ladica princeze koja je gutala mukarce poispadale su fotografije desetine tisua nevinih polugolih mladia snimljenih u razliitim poloajima, koje je ona obmanula i pridodala svojoj zbirci. Osim te iroke politike galerije likova naene su stotine knjiga koje su prikazali na televiziji zajedno s anarhistima, potom proglasi sa srpom i ekiem, jedna oporuka posljednjega nastranog sultana te planovi o podjeli Turske, na kojima je bio bizantski kri. Policija je, dakako, vrlo dobro znala da ta ena u zemlju unosi anarhiju, ali i sifilis, no budui da su na njezinim fotografijama bili i mnogi policajci kao od majke roeni, s palicama u rukama, stvar je zatakana prije nego to je dospjela u tisak. Jedino je bilo doputeno da se u novinama objave fotografije bratia i sestrine i vijest o njihovu vjenanju. Pripovjedaica je iz torbe izvadila taj isjeak s fotografijom i zamolila da ide od ruke do ruke; na njoj se vidjela osobno ona, odjevena u elegantan kaput s ovratnikom od lisijeg krzna i bisernim naunicama koje je i te veeri imala na sebi. Kad je ena kasnije shvatila da je njezina pripovijest doekana s izvjesnom sumnjom, pa ak i s povremenim podsmjehivanjem, srdito je rekla da je istina sve to je ispriala i glasno nekoga pozvala za stol. U baru je bio i fotograf koji je snimio tolike bestidne fotografije prin41 Sulukule, romsko naselje pokraj Istanbula.

ceze i njezinih rtava. Kad je taj fotograf olovnosive kose priao stolu i kad mu je barska dama rekla da e mu gosti za stolom dopustiti da ih slika u zamjenu za dobru ljubavnu priu te da e mu ona usto dati bogatu napojnicu, fotograf je poeo pripovijedati: Prije najmanje trideset godina jedan je sluga svratio u njegov mali studio i pozvao ga u jednu kuicu na iliju, smjetenu uz tramvajsku prugu. U toj kuici, u koju je otiao pitajui se kako su, kraj tolikih kolega koji snimaju bogatake zabave, nali ba njega, barskoga fotografa, doekala ga je jedna mlada i lijepa udovica i ponudila mu posao: predloila mu je da joj za pozamanu svotu novca svako jutro donosi duplikate svih fotografija koje nou snimi u klubovima na Bejogluu. Nasluujui da bi se u pozadini toga posla, koji je prihvatio dijelom i iz radoznalosti, mogla kriti neka ljubavna pria, fotograf donosi odluku da - koliko je to u njegovoj moi izbliza prati jedva zamjetno razroku enu svijetlokestenjaste boje. Na izmaku druge godine fotograf shvaa da ena ne traga za nekim odreenim mukarcem kojega otprije zna ili iju je fotografiju prije vidjela. Jer ni lica, ni ivotne dobi mukaraca koje je htjela vidjeti u drukijim poloajima i na velikim formatima nisu se podudarali sa fotografijama koje je odabirala meu stotinama onih koje su joj svako jutro prolazile kroz ruke. U kasnijim godinama, pomalo zbog bliskosti koja se rodila iz njihove suradnje, pomalo i zbog povjerenja koje ulijeva upuenost u zajedniku tajnu, ena se poela povjeravati fotografu: Ne donosi mi fotografije bezlinih osoba, mukaraca praznih pogleda i bezizraajna lica! govorila bi. Kod njih ne nalazim nikakva smisla, nikakva znaka! A fotografije lica na kojemu je mogla proitati navjetaj nekoga smisla (tu je rije uporno koristila) svaki put bi je razoarale pa bi uvijek ponavljala isto: Ako takve nalazimo u nonim klubovima i krmama kamo zalaze alosni i ucviljeni ljudi, kako li tek prazno gledaju ljudi na radnim mjestima, za pultovima duana, za uredskim stolovima, mili Boe?! Pa ipak, nije da nisu naili na dva-tri sluaja koja su im probudila nadu. Jednom prilikom ena je na posve izboranu licu nekoga starca - poslije se ispostavilo da je zlatar - proitala neko jako staro i vrlo daleko znaenje na kojemu se dugo zadrala. Brazde na njegovu elu i bogatstvo slovnih simbola ispod njegovih oiju bili su samo posljednje prazne rijei nekakva nedokuiva i opskurna znaenja koje se stalno ponavljalo. Kad su poslije tri godine naili na lice na kojemu su poigravali slovni simboli i koje je ukazivalo na vrijeme u kojemu ive, uveali su fotografije toga ovjeka, po njihovu saznanju knjigovoe, ije ih je lice uzbuivalo. Jednoga tmurnog jutra ena je fotografu pokazala golemu fotografiju toga ovjeka objavljenu u novinama i rekla: Pronevjerio je dvadeset milijuna. Nakon to je prestao strepiti zbog krivnje i nezakonitih poslova, s lica oputenoga knjigovoe, koji je izmeu dvojice brkatih policajaca mirno gledao itatelje, itala se ravnodunost jednaka izrazu rtvenog janjeta obiljeena kanom42. Saaptavajui se i namigujui jedni drugima, ljudi za stolom su se, dakako, sloili da se stvarna ljubav odvijala izmeu fotografa i ene, no na kraju te ljubavne prie pojavio se posve drugi junak. Kad je ena jednoga prohladnog ljetnog jutra na fotografiji ugledala ono nevjerojatno lice koje je blistalo meu bezizraajnim fizionomijama za barskim stolom, smjesta je zakljuila da potraga koja je trajala jedanaest godina nipoto nije bila uzaludna. Budui da se mladi ovjek opet pojavio u nonom klubu, njegovo jedinstveno lice iste je noi ponovno snimljeno. Na uveanim fotografijama s njega se moglo proitati vrlo ogoljeno, jednostavno i jasno znaenje - bila je to ljubav. S estita i otvorena lica toga tridesettrogodinjaka koji je imao malu urarsku radionicu na Karagumruku tih se pet novih slova (LJ-U-B- -A-V) tako lako italo da je ena fotografu, koji nije mogao razaznati ni jedno
42 Kana, kna: prah osuenog lia biljke Lawsonia intermis L., koji se koristi za bojenje ruku, prstiju i kose.

od njih, rekla da je slijep. Dane koji su uslijedili provela je uzbuena kao mladenka koja treba izai pred prosce, i unaprijed patei kao zaljubljenik koji zna da je od poetka osuen na poraz. A kad bi je ipak obasjao traak nade, s opsesivnom je pomnjom razraivala sve mogunosti za buduu sreu. Za tjedan dana u svakome kutku enina dnevnog boravka visjele su stotine urarovih fotografija snimljenih s raznim izgovorima i uz pomo svakojakih trikova. Kad je poslije jedne veeri, u kojoj je fotograf izbliza napravio detaljnije snimke, urar nevjerojatna lica prestao dolaziti u bar, ena je izgubila razum. Poslala je fotografa u Karagumruk, no mukarca nije bilo ni u urarskoj radionici, ni u stanu koji mu je pokazao jedan stanovnik etvrti. Kad je tjedan kasnije ponovno otiao onamo, radionica je bila na prodaju, a stan ispranjen. Nakon toga ena je izgubila svaki interes za fotografije koje je fotograf na kraju donosio jedino njoj za ljubav, i nije htjela baciti ak ni letimian pogled na druga zanimljiva lica, nego samo na urarovo. Jednoga vjetrovitog jutra rano pristigle jeseni pokucao je na enina vrata drei u ruci primjerak koji bi je mogao zanimati. Kad je ljubopitljivi vratar zgrade u kojoj je stanovala rekao da se gospoa preselila na neku nepoznatu adresu, fotograf je tuno pomislio da je njegovoj prii doao kraj. A moda je ta njegova pria, koju je morao ispriati mislei na vlastitu prolost, tek poinjala. I doista, pravi kraj prie saznao je iz naslova jednih novina koje je mnogo godina kasnije odsutno itao: U lice mu je izlila solnu kiselinu! Ni ime, ni izgled, a ni godine ljubomorne ene koja je to napravila nisu odgovarali gospoi sa ilija, a ni mukarac kojemu je u lice izlila solnu kiselinu nije bio urar, nego dravni tuitelj u nekome gradiu u sredinjoj Anadoliji, odakle je i potjecala ta vijest. tovie, ni jedna od pojedinosti iz novina nije se podudarala s opisom lijepe ene i urara o kojima je godinama razmiljao. Pa ipak, im je ugledao rije solna kiselina, na je fotograf naslutio da oni mogli biti taj par. Shvatio je da su njih dvoje godinama bili skupa, da su ga iskoristili i zajedno pobjegli te da su pribjegli toj igri kako bi se otresli tko zna kojega nesretnika kakav je i sam bio. Kad je u jednome tabloidu koji je kupio istoga dana vidio urarevo lice na kojemu nije bilo ni traga skrivenu smislu i slovnim simbolima, shvatio je koliko je bio u pravu. Kad je fotograf, gledajui ponajprije strane novinare, vidio da je njegova pripovijest primljena s odobravanjem i zanimanjem, pobjedu je okrunio posljednjim detaljem: kao da odaje vojnu tajnu, otkrio im je da je isti tabloid sliku unakaenoga lica objavio jo jednom, mnogo godina poslije, kao fotografiju posljednje rtve dugogodinjega rata na Bliskome istoku te da je ispod nje bila otisnuta sljedea reenica: Kau da se sve dogaa zbog ljubavi. Drutvo za stolom razdragano je poziralo fotografu. Meu njima su bila dva-tri novinara i jedan strunjak za promidbu - Galip ih je poznavao iz vienja - jedan posve elav ovjek koji mu se odnekud inio poznatim i nekoliko stranaca koji su im se pridruili. Za stolom se ve bilo stvorilo ozraje radoznalosti i sluajnoga prijateljstva kakvo sklapaju ljudi koji se na jednu no nau u istome prenoitu, ili pak doive nekakvu nezgodu. Noni se klub bio prilino ispraznio i utihnuo, a rasvjeta na pozornici odavno je bila ugaena. Kad je Galip otkrio slinost izmeu nonoga kluba u kojemu su sjedili i bara u kojemu je snimljen film Moja draga prostitutka s Turkan oraj u glavnoj ulozi, pozvao je postarijega konobara i raspitao se o tome. I stari je konobar ispriao jednu pripovijest, moda zbog toga to su ga svi u tome asu pogledali, a moda i stoga to su ga uzbudile prie koje je te veeri prislukivao. Ne, njegova pripovijest nije imala veze s time, nego s jednim starim, upravo ondje snimljenim filmom. Gledao ga je tono etrnaest puta onoga tjedna kad se prikazivao u kinu

Ruja, jer je mogao vidjeti i samoga sebe. Naime, u vrijeme snimanja sa zadovoljstvom je prihvatio ponudu producenta i lijepe glumice da se pojavi u nekoliko prizora. U filmu koji je gledao dva mjeseca kasnije prepoznao je svoje lice i ruke, ali lea, ramena i zatiljak iz jednoga drugog prizora nisu bili njegovi. To je staroga konobara i plailo i izazivalo u njemu neku neobinu jezu svaki put kad bi gledao film. Usto, nikako se nije mogao naviknuti na to da iz njegovih usta izlazi tui glas, i to glas koji e poslije uti i u mnogim drugim filmovima. Ta jeziva, zbunjujua i komarna zamjena njegove je roake i poznanike koji su gledali film manje zanimala negoli njega samoga. Oni naprosto nisu razumjeli ni takozvane filmske trikove, niti bitno vanu istinu: da uz pomo male varke ovjek moe drugoga prikazati kao sebe, a sebe kao nekoga drugog. Uzalud se konobar godinama nadao da e kina na Bejogluu u ljeto kad se prikazuju po dva filma prikazati i onaj u kojemu se na trenutak pojavljuje. Vjerovao je da bi mogao zapoeti jedan posve nov ivot kad bi jo jednom pogledao taj film, ne zato to bi se susreo s vlastitom mladou, nego iz posve drugoga, poznatog i njegovim blinjima neshvatljivog razloga koji probrano drutvo za stolom moe jako dobro razumjeti. Za stolom se konobaru iza lea dugo raspravljalo o tome to bi mogao biti taj razumljivi razlog. Veina je, dakako, mislila da je posrijedi ljubav: konobar je bio zaljubljen ili u sebe samoga ili u svijet koji je vidio u sebi ili u filmsku umjetnost. Barska je dama zavrila raspravu rekavi da je konobar, kao i svi stari hrvai, homoseksualac. Jednom su ga zatekli kako pred zrcalom posve gol zadovoljava svoje porive, a uhvatili su ga dok je u kuhinji zlostavljao mlade pomonike. Starac s glavom glatkom kao bundeva, koji se Galipu inio poznatim, usprotivio se eninim neutemeljenim predrasudama prema hrvaima koji se bave turskim nacionalnim sportom. Poeo je navoditi svoja zapaanja o uzornome obiteljskom ivotu tih iznimnih ljudi koje je neko vrijeme izbliza pratio, posebice u Trakiji. Iskender je za to vrijeme rekao Galipu tko je taj starac. S tom bundevastom glavom susreo se u hotelu Pera Palas dok je traio Delala onih uzbudljivih dana kad je pravio dnevni program za engleske novinare i trudio se zavriti ga to prije, da, moda ba one veeri kad je telefonirao Galipu. ovjek se prikljuio potrazi rekavi da se gospodin Delal i on dobro znaju te da ga i on trai zbog neke osobne stvari. U kasnijim bi danima koji put iskrsnuo pred njih te njemu i engleskim novinarima pomagao ne samo da pronau Delala nego i u drugim, manje vanim poslovima, jer je kao umirovljeni asnik imao irok krug poznanika. Uivao je u tome da prozbori pokoju rije na engleskome koji je jedva govorio. Nema sumnje da je bio umirovljenik koji u slobodno vrijeme eli biti koristan, rado sklapa prijateljstva i vrlo dobro poznaje Istanbul. Nakon opaski o hrvaima iz Trakije, starac je uzeo rije napomenuvi da je dolo vrijeme za priu koja se dotie biti stvari. Zapravo, bilo je to vie pitanje negoli pria. Jedan stari pastir zatvara u tor stado ovaca koje se samo vratilo u selo zbog pomraenja sunca usred bijela dana, te se vraa kui. U postelji zatie enu koju silno voli i njezina ljubavnika. Nekoliko trenutaka oklijeva, a onda zgrabi no i ubije oboje. Nakon to se predao, pred sucem se branio da nije ubio svoju enu i njezina ljubavnika, nego njemu nepoznatu enu i njezina ljubavnika koje je zatekao u svome krevetu. Pastirova logika bila je vrlo jednostavna: budui da je nezamislivo da bi mu ena s kojom je godinama ivio u ljubavi, kojoj je vjerovao i poznavao je, mogla uiniti takvo to, njegova su ena i ona koju je zatekao u krevetu dvije razliite osobe. Smjesta je povjerovao u tu zauujuu promjenu pouzdajui se u iznimni znak koji mu je sunce dalo. Svakako je bio spreman ispatati kaznu namjesto ubojice u kojega se naas bio preobratio, ali je elio da ena i mukarac koje je ubio u svome krevetu budu smatrani lopovima koji su uli u njegovu kuu i bestidno iskoristili blagodati njegova kreveta. Nakon

to odlei kaznu, kakva god bila, krenut e traiti svoju ljubljenu enu koju nije vidio od pomraenja sunca, a kad je nae, dat e se u potragu za svojom izgubljenom osobnou, moda i uz njezinu pomo. Kako je sudac presudio pastiru? Sluajui odgovore koje su ljudi za stolom davali umirovljenome pukovniku, Galip je razmiljao o tome kako je tu priu i to pitanje negdje ve proitao ili uo, no nikako se nije mogao prisjetiti gdje. Kad je bacio pogled na jednu od tek izraenih fotografija koje je fotograf podijelio drutvu za stolom, na trenutak mu se uinilo da e se sjetiti odakle zna tu priu i elavoga ovjeka. Uinilo mu se da tom ovjeku samo treba rei tko je on i da bi se istoga asa odgonetnula tajna lica iji je skriveni smisao bilo teko dokuiti, ba kao i smisao na licima iz fotografove prie. Kad je doao red na njega, Galip je poeo objanjavati zato bi sudac trebao osloboditi pastira, osjeajui da polako odgoneta tajnu na licu umirovljenoga asnika; a kad je prestao govoriti, inilo se kao da je ovjek sluajui ga posve promijenio osobnost i za kratko vrijeme postao netko drugi. Kad je doao red na njega, Galip je poeo pripovijedati ljubavnu priu jednoga ostarjelog i osamljenog novinara koju je prije mnogo godina uo od jednoga kolumnista. Taj je ovjek proivio ivot prevodei za novine i asopise na Babialiju i piui tekstove o filmskim i kazalinim predstavama. Nikada se nije enio zato to su ga vie privlaili enska odjea i nakit negoli same ene. ivio je posve sam u malom dvosobnom stanu u jednoj zabaenoj ulici na Bejogluu sa arenom makom koja je izgledala starija i osamljenija od njega samoga. Jedini potres doivio je kad je pred kraj ivota poeo itati onu naizgled beskrajnu knjigu u kojoj Marcel Proust traga za izgubljenim vremenom. Toliko se stari novinar zaljubio u tu knjigu da je neko vrijeme svakome koga bi sreo govorio o njoj; meutim, nije naiao ni na koga tko bi s njime podijelio oduevljenje tim djelom, a kamoli nekoga tko bi kao on uz tristo muka na francuskome proitao sve njegove sveske i zavolio ih. Zbog toga se povukao u sebe i sam sebi poeo prepriavati prie i pojedine prizore iz svezaka koje je tko zna koliko puta proitao. Kad bi se tijekom dana suoio s nekim problemom, kad bi se morao miriti s prostotama i beutnou nekulturnih ljudi, a takvi su uvijek nemilosrdni, neprofinjeni i pohlepni, pomislio bi: Ja ionako nisam ovdje. Ja sam sada u svome stanu, u svojoj spavaoj sobi, sanjarim o tome to radi moja Albertine koja spava u drugoj sobi ili se upravo budi, ili pak uivam i s radou oslukujem one njezine meke i slatke korake koji se uju kad ee po stanu. Kad bi nesretan iao ulicama, zamiljao je - ba kao i Proustov pripovjeda - da ima lijepu i mladu enu koja ga eka kod kue, da se zove Albertine i da ga je neko ak i poznanstvo s njom usreivalo, te si doaravao to u tom trenutku Albertine radi dok ga iekuje. A kad bi se vratio u dvosobni stan koji pe nikako nije mogla zagrijati, stari bi se novinar s tugom sjetio stranica iz nekoga drugog sveska u kojemu Albertine ostavlja Prousta; tada bi duboko u sebi outio tugu praznoga doma i - kao da je istodobno i Proust i njegova ljubavnica Albertine - prisjeao se svega o emu su razgovarali smijui se, njezinih posjeta (prije ulaska morala mu je pozvoniti), zajednikih doruaka, svojih beskrajnih napadaja ljubomore i matanja o zajednikome putovanju u Veneciju. Sjeanja bi navirala sve dok mu od tuge i radosti ne bi potekle suze. Kad bi ga u nedjeljna jutra, koja je provodio sa svojom makom, naljutile novine koje objavljuju neukusne i banalne prie, i kad bi se prisjetio podrugljivih rijei svojih radoznalih susjeda, ogranienih dalekih roaka i neodgojene djece neobuzdana jezika, pretvarao se da je u ladici stare komode naao nekakav prsten, zamiljao da ga je slukinja Franoise pronala u ladici od ruina drveta i da je taj prsten Albertine zaboravila uzeti, pa bi se okrenuo zamiljenoj slukinji i rekao joj tonom koji je mogla uti arena maka: Ne, Franoise, Al-

bertine nije zaboravila ovaj prsten. Nije potrebno da joj ga aljemo, ionako e se ubrzo vratiti doma. Jadna je i bijedna ova naa zemlja u kojoj nitko ne zna za Albertine i nitko nije uo za Prousta, mislio je stari novinar. Kad se jednoga dana u njoj pojave ljudi koji e razumjeti Prousta i Albertine, da, moda e tek tada brkati, siromani ljudi na ulicama moi bolje ivjeti, moda e tek tada moi ivo matati o svojim ljubavima kao Proust, umjesto da jedni druge izbodu noevima u prvom naletu ljubomore. Svi oni brojni pisci i prevoditelji koji su dobili posao u novinama samo zato to ih smatraju pismenima, loi su i ogranieni zato to nisu itali Prousta i nisu upoznali Albertine, zato to ne znaju da je stari novinar proitao Prousta i ne shvaaju da je on sam i Proust i Albertine. Zaudnost te prie lei u tome to stari, osamljeni novinar nije mislio da je on junak toga romana ili njegov pisac. Jer svaki Turin koji strastveno zavoli neko zapadnjako djelo koje prije njega nitko nije itao, nakon nekog vremena iskreno povjeruje u to da ga je on sam i napisao, a ne samo s radou proitao. Takav ovjek poslije poinje omalovaavati ljude oko sebe ne samo zbog toga to nisu proitali tu knjigu, nego i zato to nisu itali djelo koje je on osobno napisao. Eto, zbog toga ne udi to se stari novinar godinama osjeao i kao Proust i kao Albertine, nego to to je svoju dugogodinju tajnu povjerio jednom mladom kolumnistu. Moda se stari novinar povjerio mladom kolumnistu zato to je osjeao posebnu naklonost prema njemu. Mladi je naime posjedovao neku ljepotu koja ga je podsjeala i na Prousta i na Albertine: imao je brie, vrstu, klasinu grau, lijepa bedra, duge trepavice, zagasit ten i nizak stas kao Proust i Albertine, a svojom mekanom, svilenkastom i svjetlucavom koom podsjeao je na Pakistanca. No sva je slinost bila samo u tome. Kada je mladi i lijepi kolumnist, iji ukus u europskoj knjievnosti nije iao dalje od Paula de Kocka i Pitigrillija, sasluao tajnu staroga novinara, najprije je prasnuo u grohotan smijeh, a onda rekao da e tu zanimljivu priu ispriati u jednoj kolumni. Shvativi kakvu je pogreku poinio, stari je novinar preklinjao mladoga i lijepoga kolegu da to ne uini, no ovaj se i dalje smijao ne shvaajui o emu je rije. Kad se stari novinar vratio kui, najednom je shvatio da mu se sruio cijeli svijet. U praznoj kui nije vie mogao misliti ni na Proustove napadaje ljubomore, ni na lijepe trenutke koje su on i Albertine proveli skupa, ni na to kamo je Albertine otila. Ona iznimna i arobna ljubav koju je u Istanbulu osjeao i ivio samo on i nitko drugi, ta uzviena ljubav koja je bila jedinim izvorom ponosa u njegovu ivotu i koju dotad nitko nije ukaljao, uskoro je na grub i sirov nain trebala biti ispriana stotinama tisua ogranienih itatelja, a Albertine, koju je godinama oboavao, gotovo obeaena. Stari je novinar elio umrijeti svaki put kad bi se upitao koliko e ogranienih itatelja, koje zanimaju samo lopovtine posljednjega premijera i pogreke na najnovijim radijskim programima, na dno kante za otpatke polagati listove novina na kojima e biti otisnuto lijepo ime njegove voljene Albertine, zbog koje je bio smrtno ljubomoran i smoden kad ga je napustila i na koju ni na trenutak nije prestajao misliti otkako ju je prvi put vidio u Balbecu kako vozi bicikl. Zbog toga je smogao ono malo preostale snage i odlunosti, telefonirao mladome kolumnistu svilenkaste puti i s briima i preklinjao ga da ni u jednome svom tekstu nikada ne spomene Prousta i Albertine, napomenuvi mu kako jedino i samo on moe razumjeti tu, po svemu osobitu i neizljeivu ljubav, tu ljudsku situaciju i beznadnu i bezgraninu ljubomoru. Hrabro je dodao i ovo: Osim toga, vi niste ni proitali tu Proustovu knjigu! Koju i iju knjigu, i zato? upitao je mladi kolumnist koji je odavno bio zaboravio na ljubav staroga novinara. Starac mu je opet ispripovijedao svoju priu, a mladi i beutni kolumnist opet je prasnuo u grohotan smijeh i veselo rekao da, da, svakako bih tu priu

trebao napisati i objaviti je. Moda i zato to je mislio da stari novinar eli da je objavi. I objavio ju je. U kolumni nalik na priu stari se novinar opisuje onako kako ste i uli: kao osamljeni i oaloeni Carigraanin koji je zaljubljen u junaka jednoga udnog zapadnjakog romana, i koji sebe smatra i piscem i junakom toga djela. I stari novinar iz prie, jednako kao i onaj stvarni iz ivota, ima arenu maku. I stari novinar iz kolumne potresen je time to ga ismijavaju u prii isprianoj u kolumni. I u prii iz prie sadrane u isprianoj prii stari je novinar poelio umrijeti kad je u novinama ugledao imena Prousta i Albertine. U komarima koje je stari novinar proivio zadnjih nesretnih noi iz bezdana su, jedan za drugim, izlazili razliiti osamljeni novinari, Proustovi i Albertine. Kad bi se u pono trgnuo iz tekih snova, stari novinar vie nije imao ni ljubavi koja ga je usreivala time to nitko nije znao za nju. Kad su jednoga jutra, treega dana poslije objavljivanja okrutne kolumne, provalili vrata i uli u stan staroga novinara, zakljuili su da ga je uguio dim iz pei iji dimnjak nije dobro vukao te da je umro mirno, u snu. arena maka gladovala je dva dana, ali se ipak nije odvaila jesti gospodara. Iako je Galipova pria, jednako kao i ostale, bila prepuna tuge, zbliila je sluatelje za stolom i oraspoloila ih. Nekolicina gostiju, meu njima i strani novinari, ustala je od stolova i u pratnji glazbe sa skrivenoga radija zaplesala s barskim damama, zabavljala se i smijala sve dok se noni klub nije posve ispraznio.

esnaesto poglavlje MORAM BITI ONO TO JESAM

Ako eli biti veseo ili tuan, rastresen, zamiljen ili uljudan, treba to samo dobro odglumiti. Patricia Highsmith

Jednog metafizikog pokusa, koji mi se dogodio jedne zimske noi prije dvadeset i est godina, sjetio sam se mnogo godina kasnije i ukratko ga opisao u jednoj od svojih kolumna. Nakon tog podueg lanka napisanog prije jedanaest ili dvanaest godina, ne mogu se tono sjetiti kada (teta to mi ovih dana, kad mi je pamenje ve dobrano oslabilo, nije pri ruci moj tajni arhiv kojega se laam u trenucima poput ovog!), primio sam mnotvo pisama od svojih itatelja. Meu itateljima koji su se, kao to to obino biva, razbjesnili to nisam napisao lanak kakav su oekivali, na kakve su se naviknuli (Zato nisam, kao obino, govorio o problemima u domovini, zato nisam, kao obino, opisivao melankoliju ulica kiovitog Istanbula?), nalazilo se i pismo jednog itatelja koji je shvatio da dijeli moje miljenje o jednoj drugoj vrlo vanoj temi. Pisao je da e me uskoro posjetiti i

postaviti mi pitanja o "osobnim i "dubokim" temama za koje je smatrao da su nam obojici bliske. Gotovo sam bio zaboravio na pismo tog svog itatelja koji je napisao da je brija (I to je bilo udno), kadli se on jedno popodne zaista pojavi. Bilo je vrijeme za prijelom i ja sam upravo dovravao dopola napisane lanke da ih poaljem dolje. Nisam imao nimalo vremena. Osim toga, razmiljao sam i o tome kako e brija nadugo i nairoko opisivati svoje muke i kako e me opsjedati ispitujui me zato u svojim kolumnama ne mogu posvetiti dovoljno prostora tim beskrajnim jadima. Da ga se rijeim, rekao sam mu da doe neki drugi put. Podsjetio me da ml je u pismu najavio da e doi i da nema vremena za neki drugi put"; da e mi postaviti dva pitanja na koja u odmah moi odgovoriti, na koja mogu odgovoriti bez imalo razmiljanja. Svidjelo mi se kako je bez okolianja preao na stvar, pa sam mu rekao da me odmah pita. Je li vam teko biti ono to jeste? Budui da su kolege naslutili da je na pomolu neto neobino, neka zabava, neka ala zbog koje e se kasnije svi smijati, poeli su se okupljati oko stola: mladi novinari kojima sam bio mentor, debeli i glasni sportski novinar koji je sve nasmijavao... Stoga sam se, kako se u takvom trenutku od mene i oekivalo, kao odgovor na pitanje inteligentno naalio. Brija je alu sasluao pozorno, kao da je to odgovor koji eli, i postavio drugo pitanje. Postoji li nain da ovjek bude samo ono to jest? Ovaj put pitanje nije postavio kao da namjerava zadovoljiti svoju znatielju, nego kao da posreduje po elji nekog drugog. Bilo je oito da ga je unaprijed pripremio i nauio napamet. Odjek moje prve ale jo je uvijek bio u zraku. Okupili su se i drugi koji su uli smijeh. to je u takvom trenutku bilo prirodnije od toga da, umjesto da odrim ontologijski govor o mogunosti ovjeka da bude ono to jest, izvalim drugu alu koju su s uzbuenjem oekivali i koja e dobro sjesti? Osim toga, tom se drugom alom poveava uinak prve i sve se pretvara u vrlo zgodnu priu koja e se prepriavati i kada mene vie ne bude. Nakon te druge dosjetke, koje se danas ni ne sjeam, brija je rekao: Razumijem! - i otiao. Budui da na narod pokazuje zanimanje za dvosmislene rijei samo kad ono drugo znaenje sadri nekakvu uvredu ili ponienje, uope nisam obratio pozornost na brijaevu preosjetljivost. ak mogu rei da sam ga ponizio onako kako poniavam one uzbuene itatelje koji, upoznavi vaeg kolumnista u javnom zahodu, ovjeka koji zakopava hlae ispituju o smislu ivota i o tome vjeruje li u Boga ili ne. No kako je vrijeme prolazilo... Nakon te reenice koja je ostala nedovrena jasno je da me oni moji itatelji koji dre da u napisati da sam se pokajao zbog svoje drskosti, da sam stalno razmiljao o tome koliko je brijaevo pitanje bilo na mjestu i da sam ga jedne noi ak i sanjao i probudio se s osjeajem krivnje u komaru, jo nisu upoznali. Osim jednom, na brijaa nikada nisam ni pomislio. A i to jednom kad sam na njega pomislio, zapravo sam mislio na neto drugo. To to mi je palo na pamet bilo je nastavak neega o emu sam razmiljao mnogo godina prije nego to sam ga upoznao. Na poetku se to ak nije ni moglo nazvati razmiljanjem; bio je to refren koji mi se od djetinjstva s vremena na vrijeme motao po glavi i koji se odjednom ponovno poeo ponavljati negdje u mojim uima. Ne, nego u dubinama mojega uma, moje due: Moram biti ono to jesam, moram biti ono to jesam, moram biti ono to jesam... Nakon dana koji sam proveo u guvi, s rodbinom i meu prijateljima s posla, prije nego to u u pono lei u krevet, sjedio sam u staroj fotelji u drugoj sobi svoga stana. Nogu ispruenih na podnoku, puei cigaretu, gledao sam u strop. Beskonane rijei ljudi koje sam cijeli dan gledao, graja i njihove elje kao da su se ispreplele, postale jedinstven zvuk i negdje

mi duboko u uima odzvanjale poput neugodne i zamorne glavobolje. tovie, poput podmukle zubobolje. Taj stari refren, koji sam se ustruavao nazvati razmiljanjem, najprije je poeo kao suprotnost toj zvonjavi, kao neka vrsta kontrapunkta. Podsjeao me na izlaz koji e me, ako zaronim u vlastiti unutarnji glas, u vlastitu sreu i spokoj, ak u svoj miris, spasiti beskrajne graje toga mnotva. Mora biti ono to jesi, mora biti ono to jesi, mora biti ono to jesi! U pono sam shvatio koliko sam sretan to sjedim daleko od sve te guve i blata tog odvratnog metea u koji oni (imam koji dri propovijed na dumi43, uitelji, moje tete, otac i stric, politiari, svi), nazivajui ga ivotom, ele da svojski zaglibim, da zaglibimo. Bio sam toliko zadovoljan to, umjesto njihovim suhoparnim i bljutavim bajkama, tumaram vrtom vlastitih matarija, da sam s ljubavlju promatrao svoje tanke noge koje su se pruale od fotelje do podnoka, ak i svoja uboga stopala; s blagou sam odmjeravao svoju nevjetu i runu ruku koja je ustima prinosila, a zatim odmicala cigaretu iji sam dim otpuhivao prema stropu. Jedanput u sto godina mogao sam biti ono to jesam! I zbog toga to sam jednom u sto godina mogao biti ono to jesam, konano sam mogao voljeti sebe! Eto, u tom trenutku sree i refren je promijenio boju. Umjesto da se od rijei do rijei ponavlja, onako kao to mjesni luak, hodajui uza zid damije, kod svakoga kamena ponavlja istu rije, ili kao to vremeni putnik kroz prozor vlaka broji telefonske stupove: jedan, jedan, jedan, poprimio je odreenu estinu kojom je obavio ne samo mene, nego i onu moju staru, bijednu sobu u kojoj sam sjedio u drutvu njegova gnjeva i nestrpljenja. U tom aru u koji sam zapao refren se vie nije ponavljao sam. Ja sam ga ponavljao s radosnom estinom; moram biti ono to jesam, ponavljao sam. Ja moram biti ono to jesam. Uope ne marei za njih. Ne marei za njihove glasove, mirise, elje, ljubavi i mrnje, ja moram biti ono to jesam. Moram biti ono to jesam, ponavljao sam promatrajui svoja stopala ugodno ispruena na podnoku i dim cigarete koji sam otpuhivao prema stropu. Jer, ako ne mogu biti ono to jesam, postajem onaj koji oni ele da budem. A s ovjekom kojega bi oni eljeli nikako se ne bih mogao pomiriti, mislio sam. I da je bolje da ne budem nita nego da postanem ta nesnosna osoba koja su eljeli da postanem. Ili da, jo bolje, uope ne postojim. Zato to sam postajao osobom koju su moji strievi i tete, kada bih ih u mladosti posjetio, odmjeravali pogledom koji je govorio: teta to se bavi novinarstvom. No puno radi pa e, nastavi li tako, ako Bog da, jednog dana biti uspjean. Zato to sam, nakon to sam godinama radio da bih se rijeio te osobe, ja, odrastao ovjek, otiao u onu obiteljsku zgradu u kojoj je na jednom od katova stanovao i moj otac sa svojom novom enom, i postao osoba koju su gledali kao nekog tko je puno radio i nakon mnogo godina postao bar donekle uspjean. Zato to se, to je jo gore, ni ja nisam vidio nikako drugaije. Zato to se ta osobnost koju nimalo nisam volio zalijepila za moje meso poput rune koe. Zatekao bih se kako u njihovu drutvu umjesto svojih izgovaram rijei te osobe, pa bih se po povratku kui prisjeao kako sam svaku od njih izgovorio, a sve da bih sam sebe muio. Otrcane fraze poput: "dotaknuo sam se te teme u ovotjednom dugom lanku, pozabavio sam se tim problemom u lanku od prole nedjelje, u sutranjem lanku govorim i o tome, ovaj utorak u dugom lanku spominjem i to, ponavljao sam dok se ne bih poeo guiti od tuge, da bih naposljetku bar malo mogao biti ono to jesam. Cijeli moj ivot bio je pun takvih runih uspomena. Sjedei u fotelji ispruenih nogu, prisjeao sam se jednog po jednog trenutka u kojemu ja nisam bio ja, kako bih jo vie mogao uivati u tome to mogu biti ono to jesam. Sjetio sam se kako sam cijeli vojni rok proveo kao onaj koji ni u najteim situacijama ne
43 Duma: glavna islamska molitva koja se obavlja petkom u damiji.

odustaje od zbijanja ala, jer su moji prijatelji po oruju jo prvi dan odluili da budem takav. Sjetio sam se da sam na projekcijama loih filmova, na koje sam iao vie da bih sm sjedio u prohladnoj tami nego da mi proe vrijeme, u petominutnim pauzama osjeao da pogledi dokone svjetine koja pui govore sposoban mladi, kandidat za vrlo vane poslove, i zbog toga se ponaao kao zamiljen mladi, utonuo u slojevite, pa ak i uzviene misli. Sjetio sam se kako sam se, u vrijeme kad smo sanjali o danu kad emo se dokopati planova za vojni udar i preuzimanje vlasti, ponaao kao netko tko toliko voli svoj narod da noima ne spava zbog straha da e se, ako vojni udar jo zakasni, njegove patnje produiti. Sjetio sam se kako sam se, na sastancima na koje sam odlazio kriomice, pravio da sam oajnik koji je nedavno proivio stranu i beznadnu ljubavnu pustolovinu, mislei da kurve prema takvima bolje postupaju. Sjetio sam se kako sam, kad ne bi bilo vremena da prijeem na drugu stranu ceste; prolazio pokraj policijskih postaja trudei se izgledati kao dobar graanin. Sjetio sam se kako sam se u kui svojih roditelja, u koju sam iao samo zato to nisam imao hrabrosti da u samoi provedem onu stranu no koja se naziva novogodinjom, pravio da se sjajno zabavljam igrajui tombolu s ostalima, samo da bih se uklopio. Sjetio sam se kako sam se pred nekim enama koje su mi se sviale trudio izgledati ne kao ja, nego kao netko tko ne misli ni o emu osim o braku i borbi za golu egzistenciju, pred drugima kao netko tko ne posveuje vrijeme niemu osim spaavanju domovine, a pred nekima pak kao tankoutan ovjek sit neosjetljivosti i nerazumijevanja naih sugraana, kojega bi se otrcanom frazom moglo nazvati skrivenim pjesnikom, mislei da e im se netko takav svidjeti. Zatim sam se (da, na samome kraju) sjetio da ni kod brijaa, kojemu sam odlazio dva puta mjeseno, nisam bio pravi ja, nego sam oponaao sebe kao skup svih tih likova koje sam glumio. Ipak, ja sam tom brijau iao da bih se oslobodio. (Ne onom s poetka lanka, naravno!) No, kad bih zajedno s njime poeo promatrati kosu koja e biti oiana, glavu koja je nosi, ramena, trup, ogledalo, odmah bih shvatio da ni osoba koja sjedi na toj stolici, ni ona koju smo promatrali u ogledalu, nisam ja, nego netko drugi. Ta glava koju je brija rukom pridravao dok me pitao: Koliko emo skratiti naprijed?", vrat koji je nosi, ramena i trup, nisu bili moji, nego Delala Salika, kolumnista. Ja pak nisam imao ni najmanje veze s tim ovjekom. To je bilo toliko oito da sam mislio da e i brija primijetiti, ali njega uope nije bilo briga. Uz to bi mi, kao da eli da se jo vie osjeam kao kolumnist, a ne kao ja, postavljao pitanja kakva se obino postavljaju jednome kolumnistu. Na primjer: Da sad izbije rat, bismo li pobijedili Grke? Je li istina da je premijerova ena prostitutka? Podiu li prodavai povra cijene? Neka nerazumljiva sila, ije porijeklo nikako ne uspijevam odgonetnuti, nije mi davala da odgovorim, nego bi umjesto mene kolumnist, kojega sam i sm s neobinom zbunjenou promatrao u ogledalu, s uobiajenom pozom sveznalice promrmljao neto poput: Mir je dobar! i Treba znati da se vjeanjem ljudi cijene nee spustiti! Mrzio sam tog kolumnista koji je mislio da sve zna, koji je, ak i kad nije znao, bio svjestan da ne zna i koji je kao pravi mudrija nauio blagonaklono gledati na vlastite nedostatke i pretjerivanja! Mrzio sam i brijaa koji me svakim svojim pitanjem sve vie inio gospodinom Delalom, kolumnistom! Eto u tom sam se dijelu svojih runih uspomena sjetio i brijaa koji je doao u novinsku redakciju da mi postavi udna pitanja. U kasnim nonim satima, nogu ispruenih na podnoku, sjedei u fotelji koja me inila onime to jesam, sluajui novi gnjev staroga refrena koji mi je zvonio u uima i podsjeao me na rune uspomene, govorio sam sm sebi: Da, gospodine brijau, ovjeku nikako ne doputaju da bude ono to jest, ne putaju ga da na miru bude on, nikad ga ne putaju. No, metar refrena i te rijei koje sam bijesno izgovarao samo su me sve dublje uranjale u spokoj

kojemu sam se htio predati. Tada sam zakljuio da u cijeloj toj prii, u brijaevu posjetu i u sjeanju na njega osvjeenom posredstvom jednoga drugog brijaa, postoji neki red, neko znaenje, ak, kako da kaem, neka tajna simetrija, o kojima sam pisao u nekim drugim lancima, i koje e primijetiti samo moji vjerni itatelji. To je bio putokaz upravljen prema mojoj budunosti. Mogunost da bude ono to jesi kad ostane sam nakon dugoga dana, pa ak i nakon duge veeri, i sjedi u svojoj fotelji, podsjea na povratak kui nakon dugogodinjeg putovanja ispunjenog pustolovinama.

Sedamnaesto poglavlje PREPOZNAJETE LI ME?

to se vie osvrem na ta vremena, kao da nasluujem gomilu koja tumara po mraku. Ahmet Rasim

Izaavi iz nonoga kluba, pripovjedai se nisu odmah razili, nego su pod snijegom koji je polako poinjao padati ekali neku novu razonodu i pogledavali se, poput ljudi koji su vidjeli kakav poar ili umorstvo, pa ostaju prikovani za to mjesto kao da ekaju da se jo neto dogodi. elavi ovjek, koji je odavno na glavu stavio pusteni eir, rekao je: To nije mjesto koje je otvoreno za sve, gospodine Iskenderu. Ovakvo drutvo nee moi otpraviti. Ja samo elim odvesti Engleze. Neka upoznaju i tu stranu nae domovine. Obratio se Galipu. I vi ste dobrodoli, naravno... Budui da ih se nisu uspjeli otarasiti kao ostalih, poveli su sa sobom i dvoje koji su im se pridruili u zadnji as: enu koja se bavi antikvarstvom i sredovjenog arhitekta etkastih brkova, te krenuli prema Tepebaiju. Dok su prolazili ispred amerikog konzulata, mukarac s pustenim eirom upita: Jeste li bili u kuama gospodina Delala na Niantau i iliju? Zato? uzvrati Galip, izbliza se zagledavi u ovjekovo lice koje nije nalazio odvie znakovitim. Gospodin Iskender nam je rekao da ste vi neak Delala Salika. Zar ga neete pozvati? Zar ne bi bilo dobro da on Englezima razjasni probleme nae domovine? Pogledajte, sada svijet pokazuje interes za nas. Naravno da bi, ree Galip. Imate li vi njegove adrese? upitao je ovjek s pustenim eirom. Nemam, ree Galip, nikome ih ne daje. Je li istina da se u tim stanovima sastaje sa enama? Nije, rekao je Galip. Ne zamjerite, ree ovjek. Traevi. to sve nee rei! Ali nisu ljudska usta plastina vreica pa da ih sveete. Pogotovo ako ste prava legenda poput gospodina Delala! Ja ga poznajem. Stvarno? Da. Jednom me pozvao u jedan od svojih stanova na Niantau. Gdje se nalazio taj stan? upita Galip. Sada je to mjesto ve odavno srueno. U toj mi se kamenoj dvokatnici jednog predveerja poalio na samou. Rekao mi je da ga potraim kad god poelim. Ali on eli biti sam, ree Galip. Moda ga ne poznajete dobro, nato e ovjek. Neki mi unutarnji glas govori da oekuje moju pomo. Zar zaista ne znate njegovu adresu? Zaista ne znam, ree Galip. Ali nije sluajno da u njemu svatko pronalazi dio sebe. Iznimna osoba! rekao je ovjek s pustenim eirom i time zakljuio priu. Tada su poeli razgovarati o Delalovim posljednjim kolumnama. U jednoj od uliica koje se penju prema Tunelu zauli su zvidaljku nonog uvara koja se

obino uje u siromanim etvrtima, pa su se svi okrenuli i zagledali u snijegom pokrivene plonike uske ulice osvijftljene ljubiastom neonskom svjetiljkom. Kad su uli u jednu od ulica koje izlaze na kulu Galata, Galipu se uinilo da se gornji katovi zgrada pored ceste pribliavaju jedni drugima poput zavjesa u kinu koje se polako zatvaraju. Na vrhu kule gorjele su crvene svjetiljke koje najavljuju sutranji snijeg. Bila su dva sata ujutro. Negdje u blizini buno se spustila reetka nekog duana. Obili su kulu, zali u jednu od sporednih uliica koju Galip nikada prije nije vidio i proli zaleenim i mranim plonicima. ovjek s pustenim eirom zakucao je na stara vrata jedne male dvokatnice. Nakon dueg vremena na drugom se katu upalilo svjetlo, otvorio se prozor i kroz njega se pomolila plaviasta glava. Otvori, ja sam, rekao je mukarac s pustenim eirom. Imamo goste iz Engleske. Potom se okrenuo i stidljivo osmijehnuo Englezima. Vrata na kojima je pisalo MARS - ATELJE ZA IZRADU LUTAKA otvorio je bljedunjav, neobrljan ovjek tridesetih godina. Lice mu je bilo sanjivo. Bio je odjeven u crne hlae i plavi prugasti gornji dio pidame. Tek nakon to se rukovao sa svakim gostom gledajui ga zagonetnim pogledom kao da su braa po nekoj tajni, uveo ih je u jarko osvijetljenu prostoriju koja je mirisala po boji, punu kutija, kalupa, limenki i raznih dijelova tijela. Dijelei broure koje je izvukao iz nekog kutka, poeo je govoriti monotonim glasom: Naa je ustanova najstarija ustanova za proizvodnju krojakih lutaka na Balkanu i Bliskom istoku. Stupanj na kojem se nalazimo danas, nakon stoljetne povijesti, ujedno je pokazatelj dosega Turske u pitanju industrijalizacije i modernizacije. Danas, ne samo to se sto posto ruku, nogu i bedara proizvodi u naoj zemlji... Gospodine Debare, neraspoloeno je rekao elavi ovjek, nai gosti nisu doli da vide ovo, nego da uz vae vodstvo vide donje katove, podzemlje, nesretnike, nau povijest, ono to nas ini nama. Vodi je prvo ljutitim pokretom okrenuo prekida i, kad je stotine ruku, nogu, glava i trupova u trenutku utonulo u tiinu i tamu, upalio golu arulju koja je osvijetlila malo odmorite na vrhu stubita. Svi su se zajedno uputili niza eljezne stube. Kad se odozdo osjetio miris vlage, Galip je na trenutak zastao. Gospodin Debar pribliio mu se s udnovatim mirom. Ne boj se, ovdje e nai to to trai! rekao je vrlo upueno. Poslao me On. Nikako ne eli da luta krivim putem, da se izgubi. Je li i drugima govorio te neodreene rijei? Vodi je lutke koje su vidjeli spustivi se u prvu sobu predstavio kao prva djela mojega oca. Dok su u sljedeoj sobi pod svjetlom gole arulje promatrali lutke osmanlijskih pomoraca, gusara, pisara i seljaka koji su podvijenih nogu sjedili oko niskoga stola, opet je promrmljao neto nerazumljivo. Galip je tek u nekoj drugoj sobi, u kojoj su vidjeli lutke pralje, nevjernika odrubljene glave i krvnika s oruem u ruci, prvi put uspio razabrati vodieve rijei. Kad je moj djed prije sto godina proizveo svoja prva djela, koja ste vidjeli u prvim sobama, na pameti mu nije bilo nita do sljedeeg jednostavnog razmiljanja: 'Lutke koje stoje u izlozima trgovina moraju se praviti po uzoru na nae ljude, mislio je djed. No, sprijeile su ga zlosretne rtve meunarodne i povijesne urote koja je pripremana punih dvjesto godina. Sputali su se stubama, prolazili kroz vrata i ponovno se sputali. U prostorijama s ijih je stropova kapala voda, i kojima je elektrini kabel s golim aruljama krivudao poput konopca za suenje rublja, vidjeli su na stotine lutaka. Idui od vrata do vrata, vidjeli su lutku marala Fevzija akmaka koji je kao naelnik glavnog stoera punih trideset godina strahovao da bi mu narod mogao biti u dosluhu s neprijateljem te je htio isprazniti Istanbul i proglasiti ga gradom duhova, dii u zrak sve mostove u zemlji, sruiti sve minarete u gradu kako Rusima ne bi posluili kao orijentiri, i grad pretvoriti u labirint u kojemu e se neprijatelji izgubiti. Vidjeli su lutke seljaka iz Konje

koji su bili svi navlas isti zato to su se generacijama meusobno enili - majke, oevi, keri, djedovi, strievi - i one staretinara koji su skupljali svu onu starudiju koja nas je inila onim to jesmo, a da toga nisu bili svjesni. Vidjeli su lutke poznatih turskih umjetnika i glumaca koji nisu mogli biti ni ono to jesu ni netko drugi, i zato su u svojim filmovima najbolje mogli utjeloviti junake koji ne mogu biti ono to jesu, ili jednostavno sebe; tunih smuenjaka koji su cijeli svoj ivot posvetili prevoenju i adaptiranju kako bi prenijeli znanje i umjetnost Zapada na Istok; zanesenjaka koji su, da bi krivudave istanbulske sokake pretvorili u avenije lipa poput onih u Berlinu, ili parike avenije to se pruaju u obliku zvijezde, ili u avenije s mostovima kao u Sankt Peterburgu, cijeli ivot radili nad kartama s povealom u ruci, i nakon cjeloivotnog sanjarenja o modernim plonicima po kojima e nai umirovljeni pae moi voditi svoje pse da obave nudu, eui ih na uzicama kao zapadnjaci, umrli ne ostvarivi ni jednu od svojih matarija, a grobovi su im neznano gdje. Vidjeli su i lutke slubenika obavjetajne slube koji su rano umirovljeni jer su eljeli ostati vjerni nacionalnim i tradicionalnim metodama muenja, umjesto da se priklone novim meunarodnim standardima, i one putujuih prodavaa koji s motkom na ramenima po gradskim etvrtima prodaju bozu, palamide i jogurt. Meu Prizorima iz kavane, koje je vodi predstavio kao seriju koju je zapoeo moj djed, razvio moj otac, a ja je preuzeo, vidjeli su nezaposlene ljude glava uvuenih meu ramena, sretnike koji su igrajui damu ili tavlu radosno uspijevali zaboraviti stoljee u kojem ive i vlastite identitete, te graane koji puei jeftine cigarete s ajem u ruci gledaju u neku toku u daljini kao da se pokuavaju sjetiti razloga za postojanje koji su izgubili. One koji se povlae u svoje skrovite misli, i one koji, zato to se ni ondje nisu uspjeli sakriti, bacaju karte i kocke, ili naguravaju jedni druge. "Moj je djed tek na samrtnoj postelji uspio shvatiti koliko su snane meunarodne sile s kojima se suoava, priao je vodi. Povijesne sile koje nisu eljele da na narod bude ono to jest, zato to su nas eljele liiti naeg najdragocjenijeg blaga, naih svakodnevnih pokreta i gesta, protjerale su mog djeda s Bejoglua, iz duana, iz Ulice Istiklal, iz izloga. Kad je moj otac uz umirueg djeda shvatio da mu za budunost preostaje samo podzemlje, da, podzemlje, jo nije znao da je Istanbul tijekom cijele povijesti bio podzemni grad. Prvu spoznaju o tome pruio mu je ivot, a kasnije blatnjavi podzemni hodnici s kojima se susretao svaki put kad bi probijao nove prostorije u koje e smjestiti svoje lutke. Sputajui se niza stube koje su vodile u te hodnike i prolazei kroz blatnjave pilje koje se vie nisu mogle nazvati sobama, vidjeli su na stotine lutaka. One su pod svjetlom golih arulja ponekad podsjeale Galipa na strpljive graane koje su, dok su na nekoj zaboravljenoj postaji ekali autobus koji nikada nee stii, prekrili stoljetna praina i blato, a ponekad na iluziju koja mu se javljala dok je etao istanbulskim ulicama, na osjeaj da su svi nesretnici braa. Vidio je prodavae tombole s vreicama u rukama. Podrugljive i nervozne studente. Pomonike u trgovinama koje prodaju pistacije, ljubitelje ptica i tragae za skrivenim blagom. Vidio je lutke onih koji itaju Dantea da bi dokazali kako su zapadnjaka znanost i umjetnost potekle s Istoka, i onih koji crtaju karte da bi dokazali da su objekti koji se nazivaju minaretima zapravo signal nekom drugom svijetu. Uenike vjerske kole koje je, kad su naletjeli na mreu visokoga napona, udario plaviasti val energije pa su se poeli prisjeati svakodnevnih dogaaja od prije dva stoljea. Primijetio je da su lutke poredane u sobama okovanima blatom podijeljene u skupine. Na primjer: varalice, oni koji ne mogu biti ono to jesu, grenici, oni koji se izdaju za druge. Vidio je nesretno oenjene, nespokojne mrtvace i muenike koji izlaze iz grobova. Vidio je zagonetne osobe sa slovima na elima i licima, mudrace koji su dokuili tajne tih slova, pa ak i dananje slavne osobe koje ih slijede. U jednom kutu, meu poznatim suvremenim turskim piscima, ilustratorima i ostalim

umjetnicima, nalazila se i lutka Delala odjevena u kabanicu koju je nosio prije dvadeset godina. Vodi je u prolazu rekao da je taj kolumnist, u kojega je njegov otac neko polagao velike nade, zlorabio tajnu slova koju je od njega preuzeo i jeftino se prodao. Jedan Delalov lanak, koji je prije dvadeset godina napisao o vodievu ocu i djedu, bio je uokviren i poput smrtne presude objeen lutki o vrat. Dok je Galip u pluima osjeao vlagu koja je probijala kroz zidove blatnjavih soba to su, kao i kod mnogih drugih trgovaca, bile iskopane protuzakonito jer se od opine nije mogla dobiti dozvola, i zaguljivi miris plijesni, vodi je priao kako je njegov otac, nakon bezbrojnih izdaja s kojima se susreo, sve svoje nade polagao u tajnu slova koju je donio sa svojih putovanja po Anadoliji, i kako su mu se, u danima kada je tu tajnu urezivao u lica svojih lutaka, svojih nesretnika, jedan po jedan otkrivali podzemni hodnici koji Istanbul ine Istanbulom. Galip se prilino dugo zadrao pred Delalovom debelom lutkom ogromna trupa, meka pogleda i malih ruku, netremice je gledajui. Zbog tebe nikad nisam mogao biti ono to jesam, dolo mu je da kae, zbog tebe sam povjerovao u sve te prie koje me ine tobom. Promatrao je Delalovu lutku dugo i paljivo, kao sin koji nakon mnogo godina sa zanimanjem prouava dobro snimljenu fotografiju svoga oca. Sjetio se da je materijal za hlae koje su na njemu bio kupljen s popustom u duanu dalekog roaka na Sirkediju, da je kabanicu Delal jako volio jer je u njoj sliio na junake iz engleskih detektivskih romana, da su se avovi na rubu depova jakne rasparali zato to je u njima esto drao ruke, da zadnjih godina nije mogao vidjeti posjekotine iletom na njegovoj donjoj usni i adamovoj jabuici te da Delal i danas koristi nalivpero koje stoji u depu njegove jakne. Volio ga je i bojao ga se. elio je biti on i od njega bjeao. Traio ga je i elio ga zaboraviti. Drao je Delalovu jaknu kao da je zalijepljen za njezin ovratnik, kao da e tako od njega moi saznati smisao ivota koji nije uspio dokuiti, tajnu koju je Delal znao i skrivao u sebi, zagonetku svijeta skrivena unutar naega, izlaz iz igre koja je poela kao ala, a pretvorila se u nonu moru. Izdaleka je dopirao glas vodia, sada ispunjen uzbuenjem koliko i navikom. "Moj je otac toliko brzo stvarao lutke na ija je lica pomou slova utiskivao znaenja koja se na naim ulicama, u naim kuama niti igdje u naem drutvu vie ne mogu susresti, da za njih u sobama koje smo iskopali pod zemljom nismo uspijevali nai dovoljno mjesta. Stoga je injenicu da smo upravo u to vrijeme pronali hodnike koji nas povezuju s povijesnim podzemljem nemogue objasniti sluajnou. Moj je otac vrlo dobro vidio da e od tog trenutka moi vladati podzemljem nae prolosti, da ivot u podzemlju naznauje kraj raspada na povrini i da su hodnici, iji su se krajevi jedan po jedan otvarali u naoj kui, podzemni putovi krcati kosturima, povijesna prilika da tek uz pomo lica pravih graana, koje smo sami napravili, pronaemo ivot i smisao. Kad je Galip pustio ovratnik, Delalova se lutka zanjihala sporo poput olovnog vojnika. Galip se udaljio nekoliko koraka mislei da taj udni, zastraujui i smijeni prizor nikada nee zaboraviti, i pripalio cigaretu. Uope mu se nije dalo s ostalima sputati u grotlo podzemnoga grada u kojemu e jednoga dana biti isto toliko lutaka koliko i kostura. Dok je vodi svojim gostima pokazivao drijelo hodnika koji su na drugoj obali Zlatnog roga iskopali Bizantinci u strahu od Atilina napada, a iji je jedan kraj dopirao sve do ove obale, i srdito im priao o kosturima koje e vidjeti ako sa svjetiljkom u ruci zau u taj prolaz, o riznicama koje oni uvaju, a koje su skrivene od latinskih osvajaa prije esto sedamdeset pet godina, i o stolovima i stolicama koji se ne vide od pauine, Galip je razmiljao o tome kako je ve, veoma davno, u jednom Delalovom lanku naiao na zagonetku koja je upuivala na te prizore i prie. Dok je vodi opisivao kako je njegov otac silazak u podzemni svijet tumaio kao nezaobilazan znamen konane propasti i gnjevno

pripovijedao o tome kako su se nakon svakog hodnika, nakon svakog dubokog tunela iskopanog iz neke velike nude u Bizantu, Buzosu, Nova Romi, Romaniju, Carigradu, Miklagardu, Konstantinopolu, Kospoliju i Istinpolinu, na povrini stvarale nevjerojatno isprevrtane formacije, te kako bi se podzemna civilizacija svaki put osvetila povrinskom svijetu koji ju je onamo gurnuo, Galip se prisjeao jedne Delalove kolumne u kojoj je o katovima obiteljske zgrade pisao kao o nastavku podzemnih civilizacija. Vodi je u aru prie opisivao kako je njegov otac, da bi sudjelovao u toj grandioznoj propasti koju je podzemni svijet najavio, u tom smaku svijeta kojemu se nemogue suprotstaviti, elio lutkama napuniti sve hodnike i sve podzemne prolaze krcate blagom na kojemu lee kosturi i legu se takori i pauci; kako je otac matanjem o proslavi te grandiozne propasti dao novi smisao svome ivotu te kako i on sam napreduje na tom putu utiskujui tajnu slova na lica svojih lutaka. Sluajui ga, Galip je gotovo povjerovao u to da vodi svakoga jutra prije svih kupuje Milijet i pohlepno, ljubomorno, s jednakom mrnjom i gnjevom ita Delalovu kolumnu. A kad je rekao da u taj nevjerojatni hodnik, s ijega stropa vise zlatne ogrlice i narukvice, mogu ui samo oni dovoljno odvani da pogledaju kosture Bizantinaca koji su sili u podzemlje strahujui od abasidske opsade i idova izbjeglih pred napadom kriara koji su zagrljeni stupili u vjenost, Galip je shvatio da je vodi paljivo proitao Delalov zadnji lanak. Dok je priao o est stotina godina starim kosturima ljudi koji su preivjeli epidemiju kuge i azovskim brodom uli u grad, i o onima enovljana, Amalfiljana i Piana koji su pobjegli kad su Bizantinci prije sedamsto godina u gradu pobili vie od est tisua Talijana, i opisivao kako za stolovima sputenima u podzemlje jo za avarske opsade sjede naslonjeni jedni na druge i strpljivo ekaju Sudnji dan, Galip je razmiljao o tome kako i u njemu ima neto Delalove strpljivosti. Dok je vodi priao da oni koji su dvjesto godina kasnije pobjegli zbog zabrane konzumiranja kave, duhana i opijuma koju je uveo Murat IV., i sakrili se u hodnike, neko iskopane radi bijega od osmanlijskog pljakanja Bizanta, koji se pruaju od Aja Sofije do Svete Irene i od tamo do Pantokratora, a njihov jedan kraj, zato to u njih kasnije nisu mogli stati, dosee ak do ove obale, pod svilenkastim slojem praine koji se na njih spustio poput snijega, s mlincima za kavu, dezvama, nargilama, ibucima, vreicama duhana i opijuma i fildanima u rukama ekaju lutke koje e im jednoga dana pokazati put spasa, Galip je razmiljao o tome kako e isti taj svileni sloj praine jednoga dana pokrivati i Delalov kostur. Vodi je priao da u hodnicima u kojima su se skrivali idovi protjerani iz Bizanta, osim kostura prijestolonasljednika Ahmeta III., koji je sedamsto godina kasnije poraen u dvorskim spletkama i bio prisiljen spustiti se u podzemlje, i gruzijske djevojke koja je sto godina nakon toga pobjegla iz harema sa svojim ljubavnikom, moemo vidjeti i tiskare krivotvorenog novca kako provjeravaju boju vlanih novanica, ili muslimansku Lady Macbeth koja se, jer u malome podrumskom kazalitu nema garderobe, spustila kat nie i za toaletnim stoliem, u prizoru nevienom na cijelome svijetu, etkom natopljenom bivoljom krvlju, koju je na crno kupila od mesara, boji svoje ruke u jedinstvenu nijansu crvene boje, ili pak nae mlade kemiare ponesene eljom da izvoze, kako stoje pored staklenih posuda i destiliraju izvrstan heroin koji e zahralim bugarskim brodovima poslati u Ameriku, a Galip je, sluajui ga, razmiljao o tome kako sve to, kao da ita Delalove kolumne, moe proitati i s vodievog lica. Mnogo kasnije, nakon to je svojim gostima pokazao sve hodnike i sve lutke, vodi je opisao najvei svoj san i san svoga oca: jednoga vrueg ljetnog dana, dok cijeli Istanbul bude drijemao na tekoj podnevnoj sparini u oblacima praine, pun muha i smea, sve e lutke, koje u hladnim, vlanim i mranim hodnicima ive punim ivotom i ivotnom snagom naega naroda, s kosturima organizirati gozbu, veliku zabavu, festival posveen ivotu i smrti koji

nadilazi granice vremena, povijesti, zakona i zabrana. Nakon to su gosti s nelagodom zamislili taj strani prizor i ushiene kosture i lutke koji na toj zabavi sretno pleu, vreve za vino i alice koje se razbijaju, glazbu i tiinu i klepet kostiju pri snoaju, i nakon to je vidio bol na licima stotina lutaka-graana ije ivotne prie vodi nije osjetio potrebu ispriati, Galip je pri povratku na sebi osjeao teinu svih pria koje je uo i svih lica koja je vidio. Slabost u njegovim nogama nije bila ni od strmine uzbrdice kojom su se popeli, ni od umora nakon dugog dana. U vlastitom je tijelu osjeao umor s lica brae pokraj koje su prolazili bez zastajanja, s kojima su se susretali u vlanim sobama i na skliskim stubama osvijetljenima golim aruljama. Sve muke i prie tih graana bile su izrasline na njegovu trupu: pognuti vratovi, pogrbljena lea, iskrivljene noge. Osjeao je da su sva ta lica njegovo lice, da je sve to beznae njegovo beznae i zato uope nije elio gledati lutke koje su mu se ivahno pribliavale, nije se elio s njima susresti oi u oi. Meutim, od njih nije uspijevao odlijepiti pogled, kao netko tko se ne moe odvojiti od svojeg blizanca. U jednom je trenu, tono kako je to inio u najranijoj mladosti itajui Delalove kolumne, poelio uvjeriti sama sebe da u pozadini vidljiva svijeta postoji jedna jednostavna tajna ijeg e se utjecaja uspjeti osloboditi ako je odgonetne. Tajna koja e, ako se za nju pronae recept, osloboditi ovjeka. No otkrio je da je u taj svijet bio toliko duboko zaglibio da se svaki put kad se napregne da rijei tajnu, osjeti kao netko tko je izgubio pamenje, kao da postaje bespomoan i djetinjast, tono onako kako se osjea dok ita Delalove kolumne. Nije znao to znai svijet na koji su upuivale lutke. Nije znao to radi ondje s tim strancima. Nije znao ni smisao slova i lica, ni tajnu svojeg postojanja. Uz to je, pribliavajui se povrini, penjui se prema gore, udaljavajui se sve vie od tajni skrivenih u dubini, shvatio da poinje zaboravljati i ono to je ondje vidio i saznao. U jednoj od gornjih soba ugledao je seriju lutaka obinih graana na kojoj se vodi nije zadrao. Osjetio je da s njima dijeli istu sudbinu, da razmilja o istim stvarima kao i oni. Neko su svi ivjeli smislen ivot, no sada su iz nekog nepoznatog razloga izgubili i takav ivot, i pamenje. Budui da bi se izgubili svaki put kad bi poli iznova traiti smisao i uli u hodnike svojega pamenja pune paukova, budui da nisu mogli nai izlaz iz mranih, slijepih ulica svojih umova, budui da nikada nisu mogli nai klju za novi ivot koji je nestao u bezdanu njihovih sjeanja, obuzimala ih je neizljeiva bol onih koji su izgubili svoju kuu, svoj dom, svoju prolost i svoju povijest. Ta bol zbog udaljenosti od doma i gubitka svojega puta bila je toliko silna, toliko neizdriva da je bilo najbolje ni ne pokuavati sjetiti se izgubljena smisla ili tajne, nego se samo strpjeti i u tiini ponizno ekati da proe vjenost. No pribliavajui se povrini, Galip je osjeao i to da se nee moi pomiriti s tim tekim iekivanjem. Da nee moi nai spokoj ako ne pronae ono to trai. Zar nije bolje biti loa imitacija nekog drugog negoli izgubiti prolost, pamenje i snove? Naavi se na pragu eljeznih stuba, poelio je staviti se na Delalovo mjesto i prezreti sve lutke i logiku koja ih je stvorila: sve je to bilo plod opsjednutosti besmislenim razmiljanjem. Sve je bilo loa karikatura, neumjesna ala, jedna bezvezna i promaena budalatina! A vodi, koji je ionako bio karikatura samoga sebe, objanjavao je, kao da to eli i dokazati, kako njegov otac nije vjerovao u ono to nazivaju zabranom slika u islamu, te kako ono to nazivaju idejom samo po sebi nije nita drugo nego slika, te da su ondje vidjeli niz slika. Kad su stigli u prvu prostoriju, objanjavao je da moraju poraditi na tritu lutaka da bi se ta grandiozna ideja mogla odrati te zamolio goste da od srca poneto ubace u zelenu krinjicu za pomo.

Galip je u zelenu kutiju ubacio tisuu lira i naao se oi u oi s antikvarkom. "Prepoznajete li me? upitala je. Imala je sanjarski pogled i djetinjast, zaigran izraz lica. ini se da su sve prie moje bake istinite. U polumraku su joj oi svjetlucale poput majih. Molim ?" rekao je Galip zbunjeno. "Ne sjea se", rekla je. U srednjoj koli smo ili u isti razred. Belkis. Belkis", ponovio je Galip, primjeujui da se od cijelog razreda ne moe sjetiti ni jedne djevojice osim Ruje. "Imam auto" rekla je. I ja stanujem na Niantau. Mogu te povesti. Skupina je izala na svje zrak i polako se rasprila. Engleski su novinari otili u Pera Palas, gospodin s pustenim eirom Galipu je dao posjetnicu, pozdravio Delala i izgubio se u zabitim uliicama Dihangira. Iskender se ukrcao u taksi, a arhitekt etkastih brkova proetao s Belkis i Galipom. Proli su kino Atlas, od prodavaa na uglu kupili riu i pojeli je. Prouavali su satove koji su se nazirali kroz zaleen izlog jednoga urara u blizini Taksima kao da gledaju zaarane igrake. Galip je promatrao poderani filmski plakat boje mutne zagasitoplave veeri i fotografiju davno ubijenog biveg premijera kod jednog fotografa, kad je arhitekt predloio da ih odvede do damije Sulejmanije. Namjeravao im je pokazati neto zanimljivije od mjesta koje je nazvao lutkarskim paklom; damija stara etiri stotine godina polako se pomie s mjesta! Ukrcali su se u automobil koji je Belkis ostavila u jednoj od sporednih uliica Talimhane i krenuli u tiini. Dok su prolazili izmeu mranih, zastraujuih dvokatnica, Galipu je dolo da kae: Strano, strano! Snijeg je padao sasvim lagano, a cijeli je grad spavao. Kad su nakon duga puta stigli do damije, arhitekt im je ispriao svoju priu: bavi se restauracijom i odravanjem pa poznaje podzemne hodnike koji pripadaju damiji, ali i imama koji je za nekoliko kurua spreman otvoriti sva vrata. Kad je motor utihnuo, Galip je rekao da nee izlaziti, nego ih priekati u automobilu. Smrznut e se u autu! rekla je Belkis. Galip je prvo primijetio da mu se ena ne obraa s vi, a zatim i to da, usprkos ljepoti, u tekom ogrtau i s maramom koju je u tom trenu omotala oko glave, slii na jednu njegovu daleku tetu. Kreme od badema koje je posluivala ta daleka teta koju su posjeivali o Bajramu bile su toliko slatke da bi Galip, prije nego to bi pojeo obaveznu drugu porciju, morao popiti vode. Zato Ruja nije dolazila u te bajramske posjete? "Ne elim ii s vama! odluno je rekao Galip. "Ali zato? pitala je ena. Poslije emo se popeti i na minaret. Okrenula se arhitektu. Moemo li se popeti na minaret? Na trenutak su utihnuli. Negdje u blizini zalajao je pas. Galip je uo brujanje grada pod snijegom. Moje srce ne moe izdrati tolike stube, rekao je arhitekt, vi se popnite. Galipu se zamisao o penjanju na minaret svidjela, pa je izaao iz auta. Proli su kroz prvo dvorite u kojemu su gole arulje osvjetljavale stabla okovana snijegom i uli u unutarnje dvorite. Masa se kamena odjednom uinila manjom nego to jest, a damija se pretvorila u poznatu graevinu koja ne moe sakriti svoje tajne. Zaleeni sloj snijega koji je prekrivao mramor bio je mraan i pun rupa kao povrina Mjeseca na reklami za strane satove. Na mjestu na kojemu je trijem zakretao arhitekt je spretno poeo akati po lokotu objeenom na metalna vrata. Usput je priao da damija, zajedno s breuljkom na kojemu je sagraena, zbog svoje teine ve stoljeima klizi prema Zlatnome rogu po pet do deset centimetara godinje. Da bi se zapravo sada trebala puno bre sputati prema obali, ali da njezino pomicanje usporavaju ovi kameni zidovi koji krivudaju meu temeljima iju je tajnu jo uvijek nemogue otkriti, ovaj sistem kanala iju tehniku jo uvijek nismo uspjeli

nadmaiti, ta toliko pomno promiljena i uravnoteena vodena vaga i sustav hodnika koji je projektiran prije etiri stotine godina. Kad su lokot i vrata popustili i otkrili mraan hodnik, Galip je u eninim svjetlucavim oima zamijetio strast za ivotom. Moda Belkis i nije posjedovala izvanrednu ljepotu, ali se ovjek pitao to e sljedee uiniti. Zapadnjaci nisu uspjeli rijeiti tu tajnu! zaneseno je rekao arhitekt i kao pijan se spustio u hodnik. Galip je ostao vani. Oslukivao je glasove koji su dopirali iz hodnika kad je iz sjena stupova iji su rubovi bili zaleeni izronio imam. Nije izgledao kao da se ali to su ga probudili u taj rani jutarnji sat. Nakon to je i on osluhnuo glasove iz hodnika, upitao je: Je li ena turistica? Ne, odgovorio je Galip, primijetivi da imam zbog brade izgleda starijim nego to jest. Jesi li i ti uitelj? upita imam. Profesor sam. Profesor si kao i gospodin Fikret! Jesam. Je li istina da se damija mie? lstina je, zbog toga smo i doli. "Bog vas blagoslovio! ree imam. Izgledao je nepovjerljivo. Je li ena dola s djetetom? Nije, ree Galip. "Ima jedno dijete koje se skriva unutra, u dubini, ree imam. "Navodno damija ve stoljeima klizi, rekao je Galip sumnjiavo. "To znam ree imam, tamo je ulaz zabranjen, ali je jedna turistica ula s djetetom. Izala je sama. Dijete je ostalo unutra. Trebao si rei policiji, rekao je Galip. Nije bilo potrebe, odgovorio je imam, zato to je kasnije u novinama izala slika djeteta i ene. Dijete je unuk etiopskog kralja, kau. Samo neka ga izvuku odande. to je bilo na djetetovu licu? upita Galip. Vidi, vidi, uzvrati imam sumnjiavo, i ti zna. Djetetu nisi mogao pogledati u oi. to mu je pisalo na licu? inzistirao je Galip. Na licu mu je svata pisalo, odgovorio je imam gubei samopouzdanje. Zna li ti itati lica? pitao je Galip. Imam je utio. Da bi ovjek naao lice koje je izgubio, je li dovoljno da se potrudi pronai njegovo znaenje? pitao je Galip. To ti bolje zna, rekao je imam tjeskobno. Je li damija otvorena? upitao je Galip. Maloprije sam je otvorio, rekao je imam. Uskoro e poeti dolaziti na jutarnji namaz. Idi. Damija je bila prazna. Neonske svjetiljke vie su osvjetljavale gole zidove, nego ljubiaste sagove koji su se prostirali kao povrina mora. Galipova su se stopala u arapama smrzavala. Promatrao je kupolu, stupove i ogromnu kamenu masu nad glavom elei da oni na neki nain utjeu na njega. No u njemu se nije probudilo nita osim same elje za utjecajem: neki osjeaj iekivanja, neodreena radoznalost to e se dogoditi... Osjetio je da je damija ogroman objekt. Zatvoren i sam sebi dovoljan, kao i kamen od kojeg je sazidana. Prostor nije ovjeka ni pozivao niti ga nekamo upuivao. Kao to nita nije bilo znak za neto drugo, tako je sve moglo biti znak svega. U jednom mu se trenutku uinilo da vidi neko plaviasto svjetlo. Zatim je uo uurban lepet poput lepeta krila golubice. Trenutak se kasnije pak sve vratilo u staro stanje tihe nepokretnosti i iekivanja nekog novog znaenja. U tom je trenutku pomislio da su stvari i kamenje ogoljeli od onoga to bi trebali biti: kao da ga dozivaju govorei: Daj nam znaenje! Malo kasnije, kad su se dva starca koja su se doaptavala u hodu pribliila i kleknula tik pred mihrabom44, Galip je ogluio na dozivanje stvari.

44

Mihrab: nia u zidu damije u kojoj imam klanja predvodei zajedniku molitvu.

Moda upravo zbog toga nije oekivao nita novo dok se penjao na minaret. Kad mu je arhitekt rekao da se gospoa Belkis bez oklijevanja popela, i on se poeo brzo penjati stubama. Nedugo zatim osjetio je kucanje u sljepoonicama i zastao. Potom je osjetio bol u nogama i kukovima i sjeo. Sjeo bi svaki put kad bi proao pored jedne od golih arulja koje su osvjetljavale stubite pa bi se opet uspinjao. Negdje iznad sebe zauo je zvuk eninih koraka i ubrzao. Uspio ju je sustii tek mnogo kasnije, kad se uspeo na erefu45. Zajedno s njom je dugo, u tiini, bez rijei promatrao Istanbul u mraku, nejasna svjetla grada i snijeg koji je lagano padao. Kad je Galip primijetio da se tmina polako cijepa, grad je izgledao kao da e, poput mrane strane neke udaljene zvijezde, jo neko vrijeme ostati u noi. Kasnije je, drui od hladnoe, razmiljao o tome kako svjetlo koje udara u dim iz dimnjaka, zidove damije i hrpe betona, izbija iz samoga grada, a ne odnekud izvan njega. Djelii grada prekriveni betonom, kamenom, crijepom, drvetom, pleksiglasom i kupolama, naborani kao povrina planeta ije formiranje jo nije dovreno, kao da e se polako razmaknuti, a iz tame e probiti tajanstvena plamena svjetlost podzemlja. Ni to nejasno razdoblje nije dugo trajalo. im su se meu zidovima, dimnjacima i krovovima jedno po jedno poela nazirati krupna slova reklama za cigarete i banke, kroz zvunike koji su se nalazili tik pokraj njih zauli su metalni glas imama koji je uio jutarnji ezan46. Dok su se sputali stubama, Belkis je pitala za Ruju. Galip je odgovorio da ga ena eka kod kue; danas joj je kupio tri detektivska romna, ona ih voli itati nou. Kad je Belkis ponovno upitala za Ruju, ve su se bili ukrcali u njezin bezlini murat47, ostavili arhitekta etkastih brkova u uvijek prostranoj i uvijek pustoj ulici Dihangir te se uspinjali na Taksim. Galip joj je rekao da Ruja ne radi, da ita detektivske romane i da s vremena na vrijeme polako prevodi jedan od romana koje ita. Dok se okretala na Trgu Taksim, ena je upitala Galipa na koji nain Ruja prevodi. Galip joj je odgovorio: Vrlo sporo. Kad bi Galip ujutro otiao u ured, Ruja bi pospremila stol za kojim su dorukovali i smjestila se za njega. Budui da je nikada nije vidio za tim stolom, nije je ondje mogao ni zamisliti. Na neko je drugo pitanje odgovorio da povremeno ujutro odsutno poput mjeseara izlazi iz kue prije nego Ruja ustane. Rekao je da jednom tjedno odlaze na veeru svojim zajednikim tetama i da ponekad naveer idu u kino Konak. Znam, rekla mu je Belkis. Viala sam vas u kinu. Dok si ti zadovoljan svojim ivotom gledao slike u predvorju, i svoju enu, drei je njeno pod ruku, vodio kroz guvu do vrata balkona, ona je na tim plakatima po zidovima i u guvi traila lice koje e joj otvoriti vrata nekog drugog svijeta. Shvaala sam da je negdje daleko od tebe i da ita tajna znaenja lica. Galip je utio. U petominutnoj pauzi mahao si prodavau koji je noviem udarao po drvenoj kutiji da bi kao dobar i zadovoljan mu kupio eni okoladu s indijskim oraiima ili pingvina od leda i tako je razveselio. I dok si traio sitni po depovima, ja sam pod blijedim svjetlima kina opaala da tvoja ena, koja je s tugom gledala reklame za metlu za ienje tepiha ili cjedilo za narane, ak i u tim reklamama trai tragove arobne poruke koja e je odvesti u neki drugi svijet. Galip je utio. Dok su oko ponoi ljudi izlazili iz kina Konak, naslanjajui se jedni drugima na ogrtae i kapute vie negoli jedni na druge, ja bih vas vidjela kako ruku pod ruku hodate prema kui
45 erefa: uski ograeni prostor na damijskom minaretu s kojega mujezin poziva vjernike na molitvu. 46 Uiti ezan: pozivati na molitvu s minareta damije. Ezan je na arapskome jeziku, a ui ga mujezin pet puta dnevno. 47 Murat: model Fiatovog automobila koji se prozvodi u Turskoj.

gledajui pred sebe. Na kraju krajeva, rekao je Galip s nekim nejasnim bijesom, u kinu si nas vidjela jednom. Ne jednom. U kinu sam vas vidjela dvanaest puta, na ulici vie od ezdeset puta, tri puta u restoranu i est puta u trgovinama. Kada bih se vratila kui, kao i u djetinjstvu, zamiljala sam da djevojka pored tebe nije Ruja, nego ja. Nastupila je tiina. U srednjoj koli, nastavila je ena vozei pored kina Konak koje je nedugo prije toga spominjala, na odmorima, dok se ona smijala priama djeaka koji su moili kosu i eljali je eljevima koje su vadili iz stranjih depova, i koji su vjeali privjeske za kljueve na petlje za pojas na svojim hlaama, ja sam zamiljala da ona koju promatra krajikom oka, ne podiui pogleda s knjige na klupi, nije Ruja nego ja. U zimska jutra zamiljala sam da vesela djevojka koju sam vidjela kako prelazi cestu ne pogledavi je li put slobodan ili ne, zato to si ti pokraj nje, nije Ruja nego ja. Kad bih vas ponekad vidjela subotom popodne kako s nekim ovjekom koji vas nasmijava hodate prema dolmuima za Taksim, sanjarila sam da e i mene odvesti s tobom na Bejoglu. Koliko je ta igra trajala? pitao je Galip palei radio u autu. To nije bila igra rekla je ena i, ne usporavajui pred ulazom u ulicu, dodala: Neu skrenuti u vau ulicu. Sjeam se ove muzike, rekao je Galip promatrajui svoju ulicu kao da promatra razglednicu nekog dalekog grada. Ovo je pjevao Trini Lopez. Na ulici i zgradi nije bilo nikakvih naznaka da se Ruja vratila kui. Galip je elei zaposliti ruke mijenjao postaje na radiju. Ugodan i njean glas govorio je o mjerama zatite od poljskih mieva. Nikad se nisi udala? pitao je Galip dok je auto ulazio u sporedne uliice Niantaa. Udovica sam rekla je Belkis. Mu mi je umro. Uope te se ne sjeam iz kole, rekao je Galip bezrazlono nemilosrdno. Pada mi na pamet jedno drugo lice slino tebi. To je bila jedna jako mila, stidljiva idovska djevojka, Meri Tavai. Otac joj je bio vlasnik tvornice arapa Vog. Zbog toga su na Novu godinu neki djeaci, pa ak i profesori, od nje traili Vogove kalendare na kojima su bile prikazane djevojke u arapama, a ona ih je donosila sa sramom i nelagodom. Prvih godina braka Nihad i ja bili smo sretni, objasnila je ena nakon krae tiine. Bio je mrav, tih, puno je puio. Nedjeljom bi prelistao novine, sluao nogometne utakmice na radiju i pokuavao svirati flautu koju je tada dobio. Vrlo je malo pio, ali lice mu je uglavnom bilo melankolinije od lica najtunijih pijanaca. U jednom je razdoblju srameljivo spominjao bol u glavi. Za to je vrijeme negdje u njegovom mozgu rasla ogromna izraslina. Zna da postoje tvrdoglava i tiha djeca koja neto sakriju u vrsto stisnutu aku i, koliko god da se trudi, ne ele je otvoriti i dati ti ono to je u njoj: on je poput njih tvrdoglavo uvao izraslinu u svojem mozgu. I isto kao ta djeca koja se, kad naposljetku otvore aku i prue vam kuglicu koju su skrivali, na trenutak osmijehnu, tako se i on meni pri odlasku na operaciju mozga zadovoljno osmijehnuo. Ondje je tiho umro. Uli su u zgradu koja se nalazila nedaleko od kue tete Hale, na mjestu kojim je Galip rijetko prolazio, ali za koje je znao da postoji kao i za svoju vlastitu ulicu, i koji je vanjskim izgledom i ulazom bio iznenaujue nalik obiteljskoj zgradi ehrikalp. Znala sam da mi se smru na neki nain osveuje, nastavila je ena dok su bili u dizalu. Shvatio je da je on trebao biti imitacija tebe, onoliko koliko sam ja bila imitacija Ruje. Zato to se ponekad, kad bih naveer pretjerala s konjakom, nisam mogla suzdrati pa bih mu nadugo i nairoko priala o tebi i Ruji.

U tiini su uli u stan. Galip je sjeo meu stvari sline onima u njegovoj kui i, kao da se ispriava, uznemireno rekao: Nihada se sjeam iz razreda. to misli, je li ti bio slian? Galip je uz mnogo truda iz dubina svog sjeanja izvukao nekoliko prizora: dok on i Nihad u rukama dre isprinice koje su potpisali skrbnici, na kojima pie da nee moi sudjelovati na satu, njihov ih profesor tjelesnog optuuje da su mlakonje; on i Nihad jednog vrueg proljetnog dana prislanjaju usne na slavine u smrdljivom uenikom zahodu i piju vodu. Bio je debeo, nespretan, teak i spor. Nije bio ni odve bistar. Usprkos svoj dobroj volji, Galip nije mogao osjetiti bliskost prema dvojniku kojega se slabo sjeao. Da, rekao je. Nihad mi je malo sliio. Nije nimalo, rekla je Belkis. Oi su joj na trenutak opasno zasvjetlucale kao onda kad ju je Galip prvi put primijetio. Znam da ti uope nije sliio. Ali bili smo u istome razredu. Mogla sam ga natjerati da me gleda kao to si ti gledao Ruju. Dok sam za vrijeme podnevnih odmora s Rujom i ostalim djeacima puila u slastiarnici Suti, vidjela bih ga kako s plonika na kojemu bi stajao zabrinutim pogledom prelijee preko dobro raspoloenog drutva unutra, znajui da sam i ja u njemu. Dok sam za tugaljivih jesenskih veeri kad se rano smrkavalo promatrala golo drvee pod blijedim svjetlom koje je dopiralo iz okolnih obiteljskih zgrada, znala sam da e on, promatrajui isto to drvee, razmiljati o meni kao to ti razmilja o Ruji. Kad su sjeli za doruak, u sobu su kroz razmaknute zavjese prodirale blistave suneve zrake. "Znam koliko je ovjeku teko biti ono to jest, rekla je Belkis, iznenada nainjui temu kao oni koji o neemu dugo razmiljaju. No to sam shvatila tek nakon tridesete. Prije toga inilo mi se da je problem samo nemogunost da budem poput nekoga drugoga, ili naprosto ljubomora. Dok sam noima budna leala u krevetu na leima i promatrala sjene na stropu, toliko sam eljela biti na mjestu toga nekoga drugoga, da sam vjerovala da u kao ruka koja se izvlai iz rukavice uspjeti izai iz svoje koe, i zatim se samo snagom svoje elje umotati u kou te druge osobe i zapoeti novi ivot. Ponekad bih toliko patila zbog razmiljanja o tom drugom ovjeku, zbog toga to ne mogu ivjeti svoj ivot kao da je njegov, da bi mi, dok bih sjedila na sjedalu u kinu ili na prepunoj trnici promatrala ljude utonule u vlastite svjetove, iz oiju tekle suze. ena je odsutno, kao da mae maslac, prelazila istim noem po tankoj kriki prepeenog kruha. Ni nakon nekoliko desetljea ne uspijevam shvatiti zato ovjek umjesto svog ivota eli ivjeti ivot nekog drugog, nastavila je. tovie, ne mogu jasno rei ni zato sam umjesto ovog ili onog ovjeka eljela biti ba na Rujinu mjestu. Mogu rei samo da sam godinama vjerovala da je to bolest koju treba skrivati. Sramila sam se svoje bolesti, svojega duha kojim je ovladala i tijela osuenoga da je nosi. Mislila sam da je moj ivot imitacija originalnog ivota kakav bi trebao biti. Da ga se, kao i svih imitacija, treba sramiti. Da je tuan i jadan. U to doba nisam bila u stanju initi nita drugo osim nastaviti imitirati svoj original. Neko sam vrijeme planirala promijeniti kolu, etvrt ili okolinu, ali sam bila svjesna da bih, udaljivi se od vas, samo jo vie razmiljala o vama. Jednog kinog jesenskog popodneva, kad nisam imala volje ita raditi, satima sam sjedila u fotelji i promatrala kapljice koje su udarale o staklo. Razmiljala sam o vama, o Ruji i Galipu. Promatrala sam linije na svojem dlanu i razmiljala to Galip i Ruja u tom trenutku rade, toliko da bih sat-dva kasnije povjerovala da osoba koja sjedi u fotelji u mranoj sobi nisam ja, nego Ruja. Ta mi je zastraujua misao donosila silan uitak.

ena se povremeno, donosei aj ili prepeenac iz kuhinje, uspijevala ugodno nasmijeiti kao da. pripovijeda zgodnu priu o nekom dalekom poznaniku, pa ju je Galip sluao bez nelagode. Ta je bolest trajala sve do smrti moga mua. Moda jo uvijek traje, ali sada je ne doivljavam kao bolest. Nakon dana samoe i kajanja koji su uslijedili nakon muevljeve smrti, zakljuila sam da ne postoji nain da ovjek bude ono to jest. Tih sam dana s intenzivnim osjeajem kajanja, koji je zapravo samo druga vrsta te iste bolesti, gorjela od elje da sve ono to sam kroz godine proivjela s Nihadom proivim ponovno na isti nain, ali ovaj put samo kao ja. Jedne sam noi shvatila da e kajanje razoriti ono to je preostalo od mog ivota, i kroz glavu mi je prolo sljedee: prva polovica mojeg ivota protekla je tako da, zbog elje da budem netko drugi, nisam bila ono to jesam, a drugu u provesti kao netko drugi tko se kaje zbog godina u kojima nije bio ono to jest. Ta pomisao bila mi je toliko smijena da su se uas i nesrea koje sam vidjela kao svoju prolost i budunost u trenu pretvorili u sudbinu koju dijelim sa svima i kojom se nisam eljela previe zamarati. To da nitko ne moe biti ono to jest prihvatila sam kao injenicu koju je nemogue zaboraviti. Znala sam da starac kojeg sam viala zabavljenog vlastitim nevoljama u guvi u redu na autobusnoj postaji u sebi jo uvijek odrava na ivotu duhove nekolicine pravih osoba na ijem je mjestu htio biti prije mnogo godina. Znala sam da je ona snana, zdrava majka koja je jednog zimskog jutra izvela svoje dijete na sunce u park bila rtva kopiranja jedne druge majke koja je svoje dijete vodila u park. Znala sam da jadnike koji odsutno izlaze iz kina, nesretnike koji se mekolje u vrevi ulice i u bunim kafiima od jutra do sutra uznemiravaju utvare originala na ijim mjestima ele biti. Puili su za stolom. Dok je ena priala, Galip je osjetio da ga, s toplinom koja polako raste u sobi, svladava san kojem se ne moe othrvati i obavija mu tijelo lagano kao osjeaj nevinosti kojega ovjek postaje svjestan tek u snu. Kad je zatraio doputenje da na divanu pored radijatora malo ubije oko, Belkis mu je poela pripovijedati Priu o princu koja je po njezinu miljenju imala veze sa svim tim. Da, neko je ivio jedan princ koji je otkrio da je najvaniji problem u ivotu moi ili ne moi biti ono to zapravo jesi. Ali kada je Galip poeo pred oima prizivati boje te prie, zaspao je s osjeajem da se najprije pretvorio u nekog drugog, a zatim u onoga koji je zaspao.

Osamnaesto poglavlje TAMA STAMBENE ZGRADE

...vanjtina toga starog konaka podsjea me na ljudsko lice. Nathaniel Hawthorne

Jedne sam veeri nakon mnogo godina otiao vidjeti tu zgradu. Prije sam esto prolazio tim plonicima i uvijek punim ulicama. Na njima se u podne naguravaju neuredni gimnazijalci s kravatama i torbama u rukama, uurbano koraaju muevi na povratku s posla i kuanice s neke zabave. Pa ipak, nikada nisam dolazio ovamo s ciljem da ponovno vidim tu zgradu koja mi je neko puno znaila. Bilo je to jedne zimske veeri. Mrak je rano pao, a dim iz dimnjaka spustio se na prostranu aveniju poput maglovite veeri. Samo na dva kata zgrade gorjelo je svjetlo: u veernjim je satima urede osvjetljavala beivotna i blijeda svjetlost. Preostali dio proelja zgrade bio je posve taman. U mranim stanovima bile su navuene tamne zavjese, a prozori su bili prazni i strani poput oiju slijepca. U usporedbi s prolim vremenima bio je to blijed i otuan prizor. ovjek ne bi ni mogao pomisliti da je u tome meteu neko ivjela brojna obitelj. Uivao sam u prizoru propadanja koji je proimao zgradu poput kazne za mladenake grijehe. Znao sam da me taj osjeaj obuzima zato to nikada nisam mogao osjetiti sreu koja mi je pripadala i zato to je ta ruevina u meni poticala elju za osvetom. Meutim, u tom trenutku na pameti mi je bilo neto posve drugo: Pitam se to li je bilo s tajnom skrivenom u ponoru pretvorenome u unutranje dvorite zgrade? Pomislio sam na bunar tik do zgrade. Neko je pobuivao jezu ne samo u meni, nego i u draesnoj djeci, djevojkama i odraslim stanarima zgrade. Kao kakav bunar iz bajke, bio je prepun imia, otrovnica, korpiona i mieva. Znao sam da su o tome bunaru pripovijedali ejh Galip u svome djelu Ljepota i Ijubav i Mevlana u Mesneviji. Ponekad su priali da kad onamo spuste vjedra, ue bude prerezano. Nekada pak da u tom bezdanu boravi netko straan, crnac velik kao zgrada! Rekli bi: Djeco, ne pribliavajte se tom bunaru! Jednom su vezali domara za remen i spustili u bunar. Vratio se suznih oiju i plua crnih od katrana nakon besteinskog putovanja u beskraj jednog mranog vremena. Znao sam i da bunar uva otrovna pustinjska vjetica koja se pretvara u domarevu prelijepu enu. Znao sam i da bunar skriva tajnu nestalu u ponorima pamenja stanara zgrade. Bojali su se tajne skrivene u njemu kao da je posrijedi grijeh koji nikada nee moi biti zaboravljen. Naposljetku su poput bespomonih ivotinja koje prljavtinom prekrivaju svoj sram zaboravili bunar, stvorenja, sjeanja i tajne skrivene njemu. Kad sam se jednoga jutra probudio iz none more ispunjene bezizraajnim ljudskim licima,

vidio sam da je otvor bunara prekriven. Praen osjeajem nalik onome iz komara u strahu sam shvatio da se sada na tome mjestu uzdie izvrnuti bunar. Sada su o tome novom meuprostoru govorili koristei se drugim rijeima: unutarnje dvorite zgrade, tamno mjesto zgrade. U nae ivote unosio je tajnu i priu o smrti. To novo mjesto prije je bilo bunar budui da su se s obje strane zgrade prvo nalazile prazne parcele, a ne jedna od runih zgrada nalik prljavome zidu koji okruuje ulicu. Stanari zgrade nevoljko su ga i s gaenjem poeli nazivati unutarnjim dvoritem i mranim mjestom (nisu ga nazivali svjetlosnim oknom kao ostali graani Istanbula). Prazna je parcela jednoga dana prodana graevinarima. Kuhinjski prozori s pogledom na damiju, tramvajsku prugu, ensku gimnaziju, Aladinovu prodavaonicu i oblinji bunar, siuni uvueni prozori hodnika te prozori sobiaka koje su na svakom katu imale neku drugu namjenu (ostava, soba za poslugu, djeja soba, soba za siromanog gosta, soba za peglanje, soba daleke roakinje) sada su gledali na prozore tri metra udaljene visoke, nove zgrade. Tako se izmeu betonskih zidova pokrivenih prljavtinom stvaralo ustajalo ozraje bez svjetla. U prozorima su se zrcalili drugi prozori i vii katovi zgrade. To ozraje podsjealo je na bezdan bunara. Golubovi su odmah otkrili tu prazninu. Neprestano su gomilali prljavtinu ispred prozora. Stanari su s vremenom odustali od toga mjesta jer im je bilo izvan dosega. Ptice su na napuklim prozorskim daskama, betonskim ispustima i pregibima ljebova za kinicu svijale gnijezda prikladna za svoju neprestano rastuu populaciju. Prostor je uskoro ispunio teki, ustajali zrak. S vremena na vrijeme golubima bi se pridruili i drski galebovi, glasnici vremenskih i drugih nepogoda. Ponekad i gavrani, udarajui u pono u mrane prozore tamnoga bezdana. U prizemlje se ulazilo kroz mala eljezna vrata domareva neprozraenog stana s niskim stropom. Ta su vrata podsjeala na ulaz u prostranu eliju (cviljela su kao vrata tamnice). Nekada bi ondje nalazili strvine tih krilatih stvorenja. Njih su rastrgali mievi. Na toj odvratnoj povrini prekrivenoj prljavtinom nalazile su se i druge stvari. Ne bi se to moglo nazvati gnojivom. Ondje bi zavrile i ljuske golubljih jaja. Njih su krali mievi uspinjui se preko ljebova na vie katove. Bili su ondje i nesretni noevi, vilice, po jedna arapa, krpe za prainu, opuci, krhotine stakla, arulja, pospane posteljine i ogledala nestali u tamnozelenome bezdanu iz stolnjaka s cvjetiima. Prizor su upotpunjavale i zahrale opruge madraca, ruiaste lutke bez ruku i oiju, ukraene plastinim trepavicama koje u oaju i dalje uporno trepu, komadii paljivo poderanih stranica nekih sumnjivih asopisa i novina, probuene lopte, prljavo djeje rublje, potrgane fotografije... Domar bi povremeno iao od kata do kata s gaenjem drei neki od tih predmeta, kao da je to okrivljenik kojemu treba utvrditi identitet. Meutim, stanari nisu eljeli biti vlasnici tih sumnjivih predmeta neoekivano vraenih iz toga drugog, blatnjavog svijeta. Nije na, obiavali su rei. "Zar je onamo pao? To je mjesto bilo poput straha. eljeli su pobjei od njega i zaboraviti ga, ali nisu mogli. O njemu su govorili kao da govore o nekoj runoj, umnoj bolesti. U trenutku nepanje dvorite zgrade moglo je postati odvratno mjesto u koje su nesretnim sluajem i sami mogli pasti slijedei hudu sudbinu sirotih predmeta. U njemu se podlo smjestio rasadnik zla. Posve je jasno da su se boleljiva djeca ondje zarazila mikrobima iz novinskih stupaca te strahom od smrti i utvara iz ranijih pria. udni su mirisi i osjeaj straha ponekad proimali zgradu i ulazili u domove kroz prostor izmeu prozora. S tog su mjesta dopirale nevolja i nesrea. U umovima stanara, oblaci katastrofe koji su se poput tamnoplavog gustoga dima unutranjega dvorita (bankroti, dugovi, oevi koji bjee od Obitelji, ljubavi meu roacima, razvodi, izdaje, ljubomore, smrti) nadvili nad njima, bili su usko povezani s prolou toga mjesta: kao da je kakva knjiga, pobrkali su stranice u elji da zaborave.

Sreom, uvijek se pojavi netko tko prelista zabranjene stranice takvih knjiga i pronae blago: prestraena djeca u tami hodnika. Ne pale svjetiljke da bi utedjeli struju (ah, ta djeca!), ulaze meu vrsto navuene zavjese te naslanjaju ela na tamne prozore s pogledom na unutranje dvorite zgrade. Kad god bi se u djedovu stanu spremalo jelo za cijelu obitelj, slukinja bi vikala kroz unutarnje dvorite kako bi obavijestila ostale s viih katova da je jelo poslueno. Majka i sin prognani na najvii kat ne bi bili pozvani na objed, te bi svako malo pogledavali kroz kuhinjski prozor. Kroz njega bi promatrali kako se jela pripremaju. Ponekad bi uveer gledao kroz prozor dvorita sve dok ga stara majka ne bi uhvatila. Za kinih dana slukinja bi tugovala ba kao i ljebovi te sanjarila gledajui u njih. Kasnijih je godina isto inio i jedan mladi. On e se pobjedonosno vratiti na kat koji upropatena obitelj nije mogla zadrati. Bacimo sada i mi letimian pogled na to to su vidjeli: na zamagljenim kuhinjskim prozorima blijedi prizori ena i djevojaka. Njihovi se glasovi ne uju. Sjena nalik utvari u tamnoj sobi klanja namaz i polako se uspravlja. Tu je i noga starije ene. Odmara se na krevetu pokrivenome prekrivaem, kraj ilustriranoga asopisa (ako priekate vidjet ete kako jedna ruka okree stranice asopisa i lijeno eka nogu). elo jednoga mladia na hladnome prozorskom staklu. On je odluio da e se jednoga dana pobjedonosno vratiti kako bi otkrio tajnu koju su uvali stanari zgrade. (Isti je mladi ugledao svoju maehu oaravajue ljepote dok je promatrao odsjaj vlastita lika na suprotnoj strani. I ona je poput njega matala na prozoru zgrade preko puta.) Dodajmo i to da ove prizore upotpunjavaju tijela i glave golubova pritajenih u mraku, da je okruenje tamnoplave boje te da se zavjese pomiu. Svjetiljke se na trenutak upale pa ugase. Osvijetljene sobe ostavljaju sjajan naranast trag u tunom sjeanju progonjenome osjeajem krivnje. ivot je kratak. Malo toga vidimo i malo znamo, pa moemo barem matati. elim vam ugodnu nedjelju, dragi itatelji.

Devetnaesto poglavlje ZNAKOVI GRADA

Jesam li ja bio ista osoba kada sam se ovog jutra probudio? Ako nisam, pitam se: Tko li sam to ja, za ime Boje? Lewis Carroll

Kada se Galip probudio, iznad njega je stajala neka posve druga ena. Moda se presvukla. Na sebi je imala tamnozelenu suknju, to ga je podsjetilo na to da se nalazi na nepoznatu mjestu s nepoznatom enom. Njezino lice i kosa bili su posve drugaiji. Kosu je vezala odostraga kao Ava Gardner u filmu 55 dana u Pekingu, a usta namazala crvenim ruem Supertechirama. Galip je gledao to novo ensko lice. Odjednom je pomislio kako se ljudi ve dugo poigravaju njime. Malo kasnije izvadio je novine iz depa kaputa koji je ena paljivo objesila na vjealicu i spremila u ormar, te ih je jednako paljivo rasprostro na stol. Iznova je itao Delalovu kolumnu. Biljeke koje je ranije bio zapisao na marginama i podcrtane rijei i slogovi uinili su mu se besmislenima. injenica da slova koja trebaju rijeiti tajnu iz kolumne ne ukazuju ni na to, bila je toliko jasna da se Galipu u jednom trenu uinilo kao da nema nikakve tajne i kao da reenice istovremeno upuuju i na same sebe, i na druge stvari. Stoga mu se svaka reenica iz te nedjeljne kolumne o junaku koji nije mogao ovjeanstvu obznaniti svoj nevjerojatni izum jer je izgubio pamenje izgledala poput neke druge, svima poznate i razumljive prie. Ta je spoznaja bila toliko olta da uope nije bilo potrebe izdvajati druga slova, slogove i rijei i iznova ih premetati. Kako bi dopro do skrivena znaenja, morao je jo jednom proitati kolumnu vjerujui u to da ga tekst skriva. I dok je pogledom prelazio preko rijei, vjerovao je da e moi proitati sve tajne ivota i grada. One e ga uputiti na mjesto gdje se skrivaju Ruja i Delal. Meutim, kad god bi podigao glavu s teksta i ugledao Belkisino lice, napustio bi ga osjeaj optimizma. U elji da zadri taj osjeaj, pokuavao je iznova i iznova itati samo taj tekst, ali mu nije mogao dokuiti znaenje. Ushieno je osjeao da se pribliava znanju vezanome uz tajnu ivota i svijeta, no kad je pokuao izgovarati rijei slog po slog, mislei jasno na to mjesto koje trai, pred oima je vidio samo enska lica. ena ga je promatrala iz jednoga kuta sobe. Nakon nekog vremena prosudio je da e se tajni pribliiti razmiljajui, a ne slijedei intuiciju. Olovkom je poeo zapisivati nove biljeke uz rub teksta i oznaavati posve druge slogove i rijei. Tek to se dao na posao, kadli se Belkis priblii stolu. Tekst Delala Salika. Znam da je on tvoj stric. Zna li zato su mi se juer naveer krojake lutke pod zemljom uinile toliko stranima? upitala je. Znam, odgovorio je Delal. "Ali on nije moj stric, ve sin moga strica. Jer mu lutka jako slii. Kad god bih otila na Nianta nadajui se da u vas sresti, srela

bih njega u toj istoj odjei, a ne vas. Ovo je njegova stara kabanica. Ranije ju je esto nosio, rekao je Galip. I dalje je nosi i ee Nitaom poput utvare, rekla je Belkis. Kakve su to biljeke uz rub teksta?" Nemaju veze s tekstom, rekao je Galip presavijajui novine. Tekst govori o jednome nestalom polarnom istraivau. Budui da je nestao, na njegovo su mjesto poslali drugog istraivaa. On se takoer izgubio. Misteriozni nestanak drugog istraivaa produbio je misterij nestanka onoga prvog. Taj je tada ve ivio pod drugim imenom u jednome zaboravljenom gradu. Jednoga je dana ubijen. Ubijenome je nadimak bio... Privevi priu kraju, Galip je shvatio da e je biti prisiljen iznova ispriati. Iznova ju je priao osjeajui pritom duboku srdbu spram svih onih zbog kojih je to bio prisiljen initi. Osjetio je poriv da kae: "Kad bi barem ljudi bili ono to jesu! Tada nitko ne bi trebao pripovijedati prie! Ustao je od stola i ponovno stavio presavijene novine u dep staroga kaputa. "Odlazi? upitala je Belkis posve nevoljko. "Nisam zavrio priu, srdito je rekao Galip. Privodio je priu kraju te mu se u jednome trenu uinilo da Belkis na licu nosi masku. Mislio je da e na njezinu licu jasno proitati znaenje ako s njega skine tu masku s usnama obojenim crvenim ruem, no nije mogao predvidjeti kakvo e to znaenje biti. Kao to je obiavao initi u djetinjstvu kada bi do grla upao u nevolju, igrao se igre Zato postojimo? Ba kao i u djetinjstvu, za vrijeme igre mogao je pripovijedati priu i u isto vrijeme biti zaokupljen neim drugim. U jednom trenu Galip je pomislio da se ene zanimaju za Delala upravo zato to moe priati priu i istovremeno misliti na druge stvari. Belkis ga sada nije gledala kao da slua Delalovu priu, ve kao da ne moe sakriti znaenje na svome licu. Nije li Ruja zabrinuta zbog tebe? upitala je Belkis. Ne. Koliko sam se puta vratio kui u pono zbog nestalih politiara i prevaranata! Oni su se lano predstavljali i uzimali priznanice o dugu. Koliko sam puta i ja sam bio izgubljen zbog tajanstvenih stanara. Neki su od njih nestali ne plativi stanarinu. Bili su tu i neki nesretnici. S lanim dokumentima vjenali bi se po drugi put. Prolo je podne. Da sam ja Ruja i da te ekam kod kue, eljela bih da se im prije javi telefonom, rekla je Belkis. Ne elim telefonirati. Da sam ja ta koja te eka, razboljela bih se od brige, nastavila je Belkis. Gledala bih kroz prozor i iekivala da zazvoni telefon. Mislei na to kako ne zove iako zna da sam zabrinuta i tuna, bila bih jo alosnija. Hajde, javi joj se. Reci joj da si ovdje sa mnom. ena je donijela telefonsku slualicu i Galip je nazvao kui. Nitko se nije javio. Nema nikoga. "Gdje li je? rekla je ena vie kao da je rije o igri. "Ne znam, rekao je Galip. Izvadio je novine iz depa kaputa. Ponovno se vratio za stol i poeo itati Delalovu kolumnu. Toliko ju je dugo iznova i iznova itao da su slova izgubila znaenje i pretvorila se u neke oblike sainjene od slova. Kasnije je pomislio da bi i on mogao napisati taj tekst te da je U Stanju pisati onako kao to pie Delal. Ubrzo je iz ormara izvadio kaput i obukao ga. Paljivo je presavio novine, istrgnuo kolumnu i spremio je u dep. "Zar ide? Nemoj! rekla je Belkis. Znatno kasnije Galip je kroz prozor taksija posljednji put pogledao tu njezinu dobro poznatu ulicu. Bojao se da nee moi zaboraviti enino lice. Inzistirala je da ne ide. elio ju je pamtiti kao osobu iz neke druge prie.

Osjetio je potrebu da, poput likova iz detektivskih romana, vozau kae: Tim i tim putem na aveniju, no rekao mu je samo da ide do mosta Galata. Dok je pjeke prelazio preko mosta, obuzeo ga je osjeaj da e u nedjeljnoj guvi moi rijeiti misterij. Ve godinama to pokuava, a tek sada toga postaje svjestan. Kao u kakvom snu izdaleka je nasluivao da je to oekivanje iluzija. Nije ga nimalo uznemirilo to to mu se u glavi sudaraju te dvije proturjene injenice. Vidio je vojnike koji su izali u grad, ribie, roditelje s djecom. Uurbano su hodali prema trajektu. Svi su oni ivjeli taj misterij, no toga nisu bili svjesni. Vidio je dijete u gumenim izmicama u oevu naruju. Ili su u nedjeljni posjet. U autobusu je vidio majku i ker s maramama na glavi. Malo kasnije, kada Galip rijei taj misterij, svi e postati svjesni te injenice. Ona ve godinama izdaleka odreuje njihove ivote. Nalazio se na ploniku mosta, na onoj strani iznad Mramornoga mora. Krenuo je ususret ljudima. Kao da je onaj izgubljeni, zaboravljeni i istroeni izraz na njihovim licima naas bljesnuo. Gledali su tko im dolazi ususret. Dok im je gledao oi i promatrao lica, Galipu se inilo da iz njih moe odgonetnuti tajnu. Veina ih je nosila stare i izblijedjele kapute. Dok su hodali, cijeli im se svijet inio posve obinim, ba kao i plonik po kojemu su hodali. No u njemu se nisu osjeali kao kod kue. Bili su rastreseni, no kad bi im se sjeanje malo pokrenulo, na njihovim bezizraajnim licima javili bi se znatlelja koja ih povezuje s nekim dubokim znaenjem iz prolosti. "elim ih uznemiriti! pomislio je Galip. "elim im ispriati priu o princu !* Ta je pria sada posve nova. Osjeao je da ju je protivio i da je se sjea. Veina ljudi imala je vreice u rukama. Iz vreica su strali sitni metalni ili plastini komadi, novine i paketii, a Galip ih je gledao kao da ih vidi prvi put. Paljivo je proitao natpise na njima. Naas se ponadao da bi rijei i slova na njima mogli biti znakovi koji mu ukazuju na onu drugu, pravu stvarnost. Meutim, slogovi i rijei na plastinim vreicama postupno bi nestajali nakon to bi naas bljesnuli novim znaenjem, upravo onako kao to su se nakon kratkotrajna bljeska gasila znaenja na licima ljudi koji su prolazili pokraj njega. No Galip ih je opet dugo itao: SLASTIARNICA... ATAKOJ... TURKSAN... SUENO VOE... SAT JE...
PALAE.

Umjesto slova, na vreici starca koji je pecao vidio je samo fotografiju rode i pomislio da e moi razumjeti slike jednako kao to je razumio i slova. Na jednoj je vreici ugledao lica dvoje djece: djeaka i djevojice, i radosne roditelje kako puni nade gledaju na svijet. Na drugim je vreicama vidio dvije ribe, slike cipela, karte Turske, obrise zgrade, kutije cigareta, crne make, pijetlove, konjske potkove, minarete, baklave i drvee. Sve su to bez sumnje bili znakovi nekoga misterija, ali kojega? Starija je ena ispred damije prodavala hranu za golubove. Na vreici pored nje ugledao je sliku sove. Shvatio je da je to ista ona sova iz Rujinih romana, ili neka njoj slina, lukavo skrivena sova. Tada je posve jasno osjetio da postoji neka ruka koja kriomice upravlja svime. Skriveno znaenje zapravo je igra tajanstvene ruke. Nju treba razotkriti i deifrirati. Meutim, nitko osim njega uope nije mario za to iako su svi do grla bili ukopani u znaenje i zaboravljeni misterij. Kako bi izbliza mogao prouiti sovu, kupio je pun tanjur prosa od te ene i bacio ga golubovima. ena je bila nalik na vjeticu. Odjednom su se oko hrane, guguui, okupili runi, crni golubovi natkrivi je poput kiobrana. Sova s plastine vreice bila je ista ona sova iz detektivskih romana! Galip je osjeao ljutnju zbog toga to sretni i ponosni roditelji promatraju kako njihova mala djevojica hrani golubove, a niega nisu svjesni. Nisu svjesni ni sove, ni te jasne injenice, niti bilo kojega drugog znaka. Nije osjeao ni trunku sumnje. Zaboravili su. Zamiljao se u ulozi junaka iz Rujinih detektivskih romana. Ono to je trebao

shvatiti nalazilo se negdje izmeu njega i te tajne ruke. Ta ruka sve odreuje i ukazuje na skrivena znaenja. Unato tome uspijeva ostati nevidljiva. Bilo je dovoljno da sada vidi egrta kako prolazi kraj Sulejmanije nosei sliku te damije uokvirenu ukrasnim staklenim zrncima, pa da zakljui da su sve rijei, slova i slike - znakovi. arke boje na slici djelovale su stvarnije od same damije. Skrivena ruka nije upravljala samo natpisima, licima i slikama, ve i svim drugim predmetima. im je to shvatio, prosudio je da i ime gradske etvrti po ijim nepravilnim ulicama hoda ima posebno znaenje. To znaenje nitko nije primijetio. Kao da se blii kraju rjeavanja krialjke, Galip je osjeao da e uskoro sve moi staviti na svoje mjesto. Slutio je da su kare za vrt, znakovi zabrane parkiranja, limenke umaka od rajice, odvijai ukraeni zvjezdicama, zidni kalendari iz jeftinih restorana, akvedukt iz bizantskih vremena ukraen slovima od pleksiglasa i teki lokot na zatvorenom rolou kakve je viao u tronim prodavaonicama i na vijugavim plonicima te etvrti, znakovi koji ukazuju na to skriveno znaenje. Osjeao je da e, ako poeli, moi proitati te predmete i znakove kao da su ljudska lica. Tako je, ihvativi to, pomislio da kare za rezanje ice ukazuju na panju, staklenka maslina na strpljivost, a veseli voza na oglasu za automobilske gume na injenicu da se pribliava svome cilju. Meutim, bio je okruen znakovima kao to su telefonski kabeli, oglas za suneenje48, prometni znakovi, paketi deterdenta, lopate bez draka, neitki politiki slogani, komadii leda i prazni papiri. Ti znakovi nisu odavali nikakvo znaenje. Moda e mu se malo poslije stvari uiniti razumljivijima, no u tome trenutku sve ga je umaralo i inilo mu se kaotinim. Junaci iz detektivskih romana koje ita Ruja bili su dio mirnoga i spokojnoga svijeta okruenoga tragovima. Tragove su im davali pisci romana. No ipak, tjeila ga je injenica da znakovi damije Ahi elebija ukazuju na neto njemu posve razumljivo. Godinama prije Delal je napisao da je sanjao sebe, Muhameda i neke bogougodnike okupljene u toj maloj damiji. Tuma snova na Kasimpai rekao mu je da e se do kraja ivota baviti pisanjem. Kasnije e toliko pisati i matati da e mu se cijeli njegov ivot initi kao jedno dugo putovanje. Galip je znatno kasnije shvatio da je Delal taj tekst preuzeo od Evlije elebija. Dok je prolazio ispred prodavaonice ivenim namirnicama, pomislio je: "Zato je pria imala jedno znaenje kada sam je prvi put itao, a posve drugo kad sam je itao kasnije? Uope nije sumnjao da e tekstovi imati drugaije znaenje svaki put kada ih bude itao. Te prie, ba kao i zagonetke u djejim asopisima, svaki bi put ukazivale na neto drugo. Galipu je to ulijevalo nadu da se pribliava cilju prolazei kroz vrata koja se jedna za drugima otvaraju pred njime. Izaao je iz trgovine i ugledao staretinara. Na prazan plonik rasprostro je plahtu. Na njoj je izloio cijeli niz predmeta: dvije cijevi, stare gramofonske ploe, par crnih cipela, podmeta za svjetiljku, crni telefon, dvije opruge iz madraca, slomljena klijeta, sedefasti dra za cigarete, zidni sat koji je stao, bjeloruske novanice, mjedenu slavinu, figuricu rimske boice sa strijelama na leima - moda je to bila Dijana - prazan okvir za slike, stari radio-aparat, dvije alke za vrata i posuda za eer. Galip je bio oaran. Sve ih je paljivo promotrio te ih imenovao izgovarajui rije po rije. Osjetio je da ga nisu oarali sami predmeti, ve nain na koji su izloeni. Bile su to obine stvari. Mogu se vidjeti kod svakog staretinara na ulici. Starac ih je poredao u etiri reda po etiri predmeta, kao na ploi za igru dame. Predmeti su se nalazili na jednakoj udaljenosti jedan od drugoga, kao da su na ploi s odreenim brojem kvadrata. Nisu se dodirivali. inilo mu se da ta jednostavnost
48 Obrezivanje djeaka.

i odreenost njihovih mjesta nije bila sluajna, ve ciljana. Galipa je to podsjetilo na provjere znanja rijei iz udbenika za uenje stranih jezika. Na tim je stranicama takoer viao crtee esnaest razliitih predmeta poredanih jedan uz drugi. Kasnije bi te iste stvari morao imenovati koristei rijei novoga jezika koji ui. S istim uzbuenjem poelio je rei: cijev, gramofonska ploa, cipela, klijeta. Meutim, plailo ga je to to je osjeao da predmeti ukazuju i na neka druga znaenja. Gledao je u bakrenu slavinu. U poetku je smatrao da slavina, ba kao to je sluaj u testovima poznavanja rijei, ukazuje na samu sebe. Kasnije je s uzbuenjem naslutio da ukazuje i na neto drugo. Crni telefon na plahti, ba kao i fotografije telefona u knjigama za uenje stranih jezika, ukazivao je na pojam telefon. Posve obian predmet. Omoguava nam da ujemo glas osobe s druge strane linije. No crni je telefon ukazivao na jedno posve drugo znaenje. Galipu se od njega dizala kosa na glavi. Kako ui u tajanstveni svijet toga drugog znaenja i rijeiti misterij? No je sretan. Osjeao je da se nalazi na pragu tog drugog svijeta, no nikako nije mogao zakoraiti u njega. Kada u detektivskim romanima rijee misterij, taj drugi svijet obavijen velom tajne na trenutak zabljesne, no u istome trenu nestane tonui u tamnome bezdanu nepovezanosti s onim prvim svijetom. Kada bi Ruja, usta punih slanutaka iz Aladinova duana, rekla: ini se da je ubojica umirovljeni asnik. Osveuje se zbog uvrede! Galip bi shvatio da je zaboravila sve detalje iz knjige prepune engleskih slugu, upaljaa, stolova za objed, porculanskih alica. Shvatio bi da e pamtiti samo svijet novih i skrivenih znaenja na koja ukazuju ti predmeti i osobe. Meutim, ono to bi na kraju tih loe prevedenih knjiga Ruji i liku detektiva iz romana Otvaralo vrata u nove spoznaje, njemu je samo ulijevalo nadu da e i on jednoga dana otkriti taj novi svijet. Galip je promotrio staretinara kao da namjerava proitati znaenje s njegova lica. Koliko kota telefon? Jesi li ti kupac? upita staretinar kako bi zapoeo cjenkanje. Galipa je iznenadilo to neoekivano, osobno pitanje. Na trenutak je pomislio: Eto, i oni misle da sam ja netko drugi. Ali svijet u koji je elio ui nije bio ovaj svijet, ve svijet koji je tijekom godina paljivo osmislio Delal. Pomislio je da je Delal u svojim kolumnama izgradio tajni svijet, godinama imenujui svaki od predmeta i pripovijedajui, a zatim sakrio njegove kljueve. Lice staretinara je zbog poziva na cjenkanje na tren zasjalo, a potom opet poprimilo izraz smirenosti. emu slui ovo? upita Galip pokazujui na malo, jednostavno postolje za svjetiljku. Moe posluiti kao noga stola, a neki je stavljaju i na kraj karnie. Moe se koristiti i kao kvaka. Galip se uspeo na Ataturkov most i pomislio: Odsad u gledati samo lica. Blistavi izrazi lica prolaznika na mostu rasli su u njegovoj glavi kao upitnici nad glavama junaka stranih stripova, a potom s istim tim licima nestajali ostavljajui za sobom blijed trag. Kao da se na trenutak uspostavila veza izmeu pogleda s mosta na grad i znaenja koja su ta lica nagomilala u njegovu sjeanju. Meutim, to je bila iluzija. Moda je na licima sugraana i bilo mogue vidjeti istroenost, nesreu, nestali sjaj i sjetu grada, no to nisu bili pomno osmiljeni znakovi koji ukazuju na neku tajnu, ve znakovi jednoga zajednikog poraza, povijesnoga razdoblja i osjeaja krivnje. U zapjenjenu moru koje su za sobom ostavljale teglenice, olovnosiva boja Zlatnoga roga pretvarala se u zastraujuu smeu. Do trenutka kada je uao u kafi iza Tunela, vidio je sedamdeset i tri nova lica. Sjeo je za stol zadovoljan svime to je vidio. Nakon to je od konobara naruio aj, iz navike je iz depa hlaa izvadio novine i iznova poeo itati Delalovu kolumnu. Rijei, reenice i slova vie

nisu bili novi. itajui ih osjeao je da se potvruju neke misli koje mu prije nisu padale na pamet. Te misli nisu bile dio Delalove kolumne, ve njegove vlastite misli, a Delalova ih je kolumna samo na udan nain odraavala. Kada je osjetio tu povezanost svojih i Delalovih misli, Galip je osjetio unutarnji spokoj kao kada bi u djetinjstvu prosudio da moe dobro oponaati neku osobu na ijem bi mjestu elio biti. Na stolu se nalazio komad papira savijen u obliku stoca. Suncokretove kotice jasno su upuivale na to da ga je onome tko je prije Galipa sjedio za stolom prodao ulini prodava. Galip je ugledao rub stoca i shvatio da je papir istrgnut iz kolske biljenice. Proitao je djeji sastavak na poleini papira. 6. studenoga 1972. Lekcija 12. Domaa zadaa: Naa kua, na vrt. U vrtu nae kue nalaze se etiri stabla: dvije topole, jedna velika i jedna mala vrba. Zidove vrta podignuo je otac od kamenja i ice. Kua je sklonite koje ljude zimi titi od hladnoe, a ljeti od vruine. Kua nas titi od svih zala. Naa kua ima jedna vrata, est prozora i dva dimnjaka. Ispod teksta vidio je crte kue i drvea u vrtu obojen drvenim bojicama. Crjepovi su bili pojedinano nacrtani, a kasnije nestrpljivo obojeni u crveno. Kada je vidio da broj vrata, prozora i dimnjaka odgovara onome iz teksta, osjetio je da spokoj u njemu raste. Praen tim osjeajem spokoja, okrenuo je praznu stranicu papira i poeo brzo pisati. Nije bilo sumnje da rijei koje je napisao na papir, ba kao i rijei koje je napisalo dijete, uistinu upuuju na neke postojee injenice. Kao da je zbog te domae zadae ponovno poeo otkrivati davno zaboravljene rijei. Niui tragove jedan ispod drugoga doao je do kraja stranice i pomislio: Sve je tako jednostavno! Moram vidjeti jo mnogo lica kako bih bio siguran da Delal razmilja kao i ja." Popio je aj promatrajui lica gostiju kafia, a zatim ponovno izaao na hladnu ulicu. U jednoj ulici iza gimnazije Galatasaraj ugledao je enu s maramom na glavi. Razgovarala je sama sa sobom. Gledajui lice djevojice koja je, sagnuvi se ispod roloa, izala iz trgovine, shvatio je da svi ivoti nalikuju jedan drugom. Na licu jedne mlade djevojke u izblijedjeloj haljini mogao je proitati znakove. Ukazivali su na to da je uznemirena. Djevojka je hodala i, skliui se na ledu, neprestance gledala u svoje gumene cipele. Ponovno je uao u neki kafi i sjeo. Izvadio je domau zadau iz depa te je poeo brzo itati kao da ita Delalovu kolumnu. Napokon je shvatio da e, bude li uvijek iznova itao Delalove kolumne, preuzeti njegova sjeanja i odgonetnuti gdje je. To je znailo da najprije mora pronai mjesto gdje su pohranjeni svi njegovi tekstovi. Iz domae zadae koju je po tko zna koji put itao zakljuio je da to mjesto zasigurno mora biti neka kua: Mjesto koje nas titi od svih zala. itajui je ponovno, osjetio se poput prostoduna djeteta koje ne osjea strah kada imenuje predmete njihovim pravim imenima i najednom pomislio kako e odmah moi rei na kojem ga mjestu ekaju Delal i Ruja. Sjedio je za stolom u kafiu. Kad god bi ga obuzeo osjeaj uzbuenja, mogao je na poleini domae zadae samo zapisati nove tragove, i nita vie. Kada je ponovno izaao iz kafia, odbacio je neke od tragova, a neke je druge pak stavio u prvi plan: budui da Delal ne bi mogao ivjeti nigdje drugdje osim u Istanbulu, njih dvoje nisu napustili grad. Nisu mogli biti na azijskoj strani Istanbula jer je Delal smatrao da ondje nema dovoljno povijesti. Nisu mogli biti u kui nekog Delalova prijatelja jer on nije imao takvih prijatelja. Ruja nije mogla biti kod nekoga od svojih prijatelja budui da Delal nikada ne bi otiao na takvo mjesto. Nisu mogli odsjesti ni u kakvom hotelu jer mukarac i ena koji odsjedaju u istoj hotelskoj sobi uvijek privlae panju, pa ak i kad su brat i sestra. Kada je sjeo u sljedei kafi, bio je barem siguran da je na dobrom putu. Hodao je sporednim ulicama Bejoglua prema Taksimu, Niantau, iliju, sreditu svoje prolosti.

Sjetio se da je Delal u jednoj svojoj kolumni dugo pripovijedao o konjima na ulicama Istanbula. Na jednoj crno-bijeloj fotografiji na zidu vidio je pokojnoga hrvaa o kojem je Delal opirno pisao. Ta je fotografija krasila zidove mnogih duana, brijanica i krojakih radionica. Bila je istrgnuta iz duplerice staroga primjerka asopisa Hajat i uokvirena. Gledao je skromni izraz nasmijeena lica osvajaa olimpijske medalje pa se sjetio da je hrva poginuo u prometnoj nesrei. Na taj se nain naivni izraz lica pomijeao s milju o nesrei. Galip je pomislio da je to znak. inilo mu se da upuuje na prometnu nesreu koja e ga zadesiti. To znai da je potrebno zdruiti injenice i matarije kako bi se stvorili novi znakovi. Oni e upuivati na neku posve drugu priu. Izaao je iz kafia i uputio se prema Taksimu. Pomislio je: Na primjer, kad pogledam ovoga starog i onemoalog konja na uskom ploniku Ulice Hasnun Galip, sjetim se onoga velikog konja iz poetnice kojim se sluila moja baka kada me uila itati i pisati. Ispod crtea pisalo je konj. Taj veliki konj iz poetnice podsjea me na Delala i na stan koji je uredio u skladu sa svojim eljama i uspomenama. Tih je godina ivio sam na posljednjem katu zgrade u Aveniji Tevikije. Zatim pomiljam da taj stan upuuje na Delalovu ulogu u mome ivotu. Meutim, prolo je mnogo godina otkako je Delal otiao iz toga stana. Galip je zastao pomislivi kako je mogue i to da krivo tumai znakove. Nije uope bilo sumnje da e se izgubiti u gradu ukoliko povjeruje da ga vlastita intuicija vara. Ono to ga je tjeralo da ide dalje bile su prie. Njih je pronalazio ispitujui okolicu rukama poput slijepca koji intuitivno prepoznaje predmete oko sebe. Ve je tri dana etao gradom paljivo gledajui lica i smiljao prie na temelju znakova u njima. Uope nije bilo upitno da snagu za nastavak potrage crpi iz pria svijeta i ljudi oko sebe. Uao je u drugi kafi i sjeo. Praen istim osjeajem optimizma razmotrio je svoju situaciju. Rijei na popisu tragova djelovale su mu jednostavno i razumljivo kao i rijei domae zadae s poleine papira. Na crno-bijelom televizoru smjetenome u udaljenom kutu kafia prikazivala se nogometna utakmica i nogometai na snijegom pokrivenom igralitu. Rubovi terena ocrtani ugljenim prahom i lopta umazana blatom bili su crni. Veina je gostiju pratila tu crnu loptu, samo su se neki kartali za raienim stolom. Izaao je iz kafia i pomislio kako je ta tajna jednostavna i jasna kao i ta crno-bijela nogometna utakmica. Trebao je samo paljivo hodati promatrajui u prolazu prizore i lica ljudi te ii kamo ga noge vode. Istanbul je bio pun kafia; bilo je mogue propjeaiti cijeli grad uzdu i poprijeko ulazei svakih dvjesto metara u neki od njih. Odjednom se naao u masi ljudi koji su izlazili iz kina u blizini Taksima. Silazili su stubitem koje vodi na ulicu, s rukama u depovima ili drei se pod ruku i odsutno gledajui ispred sebe. Na njihovim je licima bilo toliko mnogo znaenja da se Galipu uinilo kako njegova vlastita pria nalik nonoj mori uope nije bitna. Budui da su u potpunosti bili zaokupljeni vlastitim imaginarnim priama, na licima tih ljudi vidio se spokoj svojstven onima koji su zaboravili svoje nevolje. U istome su se trenutku nalazili i na tim dotrajalim ulicama i u priama ijim su djelom arko eljeli biti. Njihovi umovi, moreni porazima i boli, sada su obilovali priama. Prie ublauju osjeaj tuge zbog doivljenih poraza. Oni su u stanju vjerovati da su netko drugi! eznutljivo je pomislio Galip. Na tren je poelio pogledati taj isti film, izgubiti se u njegovoj prii i postati netko drugi. Vidio je da se ljudi razilaze. Gledaju u posve obine izloge prodavaonica i vraaju se u dosadni i tmurni svijet, meu njima dobro poznate stvari. Lako se predaju!" pomislio je Galip. Meutim, ovjek mora dati sve od sebe kako bi postao netko drugi. Doavi na Taksim,

Galip je osjetio odlunost potrebnu da potakne svu snagu volje. Ja sam netko drugi! rekao je. Bio je to ugodan osjeaj. Sada mu se inilo da se ne mijenjaju samo ledom prekriven plonik pod njegovim nogama i trg okruen reklamama za Coca-Colu i konzerviranu hranu, ve u potpunosti i njegova vlastita osobnost. Neprestano ponavljajui tu reenicu ovjek bi mogao povjerovati da se cijeli svijet mijenja, no nije bilo potrebno ii tako daleko. Ja sam netko drugi, rekao je Galip sebi u bradu. S uitkom je osjetio da glazba sainjena od sjeanja i tuga te druge osobe u njemu postaje glasnija. U njemu je rastao novi ivot. Trg Taksim sredinja toka njegova svijeta - promijenio se. Autobusi prolaze poput ogromnih purana. Trolejbusi se njime kreu polako poput odsutnih jastoga. Praeni tom glazbom zamiu za njegove uvijek mrane uglove. Taksim se pretvorio u moderno ureen trg osiromaene zemlje. Tako su snijegom prekrivena skulptura Republika, grke stube i zgrada opere uistinu postali dijelovi imaginarne zemlje na koju su ukazivali. Prije deset godina s uitkom je promatrao plamen poara u operi. Meu skupinom rastresenih ljudi na autobusnoj postaji nije vidio nijedno tajanstveno lice niti plastinu vreicu. Nita nije ukazivalo na taj drugi svijet obavijen velom tajne. Hodao je preko Harbije ravno prema Niantau. Nije osjeao potrebu da ulazi u kafie kako bi itao znakove na ljudskim licima. Znatno kasnije pomislio je da e pronai mjesto koje trai, no vie se nije mogao prisjetiti u koga se to uivio. Kasnije e okruen starim kolumnama, biljenicama i novinskim izrescima vezanim uz Delalovu prolost, pomisliti: U tom trenu nisam sam sebe mogao uvjeriti da sam Delal. U tom trenu jo uvijek nisam prestao biti onaj pravi ja. Gledao je u stvari oko sebe kao putnik koji zbog kanjenja aviona provodi pola dana u nekom gradu. Ni u snu nije oekivao da e biti tu. Kip Ataturka svjedoio je o injenici da je on odigrao vanu vojnu ulogu u povijesti zemlje. Skupina ljudi na blatnome, osvijetljenome prostoru ispred kina ukazivala je na to da se ljudi iz dosade zabavljaju uvoznim snovima. Prodavai sendvia i bureka koji su s noevima u rukama gledali kroz izloge prema ploniku ukazivali su na to da bolna matanja i sjeanja polako gasnu. A gola i mrana stabla posred avenije ukazivala su na sveprisutnu tugu nacije, koja je u predveerja postajala sve teom i teom. Boe, to da se radi u ovome gradu, u ovoj aveniji, u ovaj sat? promrmljao je Galip, svjestan da je to rekao u stilu jedne stare kolumne koju je Delal neko izrezao iz novina i spremio. Kada je stigao na Nianta, ve se bilo smrailo. U zimskoj su veeri uske plonike ispunili ispuni plinovi vozila zastalih u guvi i mirisi dima iz dimnjaka na zgradama. Galip je spokojno udahnuo taj teki, neugodni miris. Na neki ga je udan nain smatrao karakteristinim za tu gradsku etvrt. Nalazio se u zabaenom djelu Niantaa. elja da postane netko drugi u njemu je toliko narasla da je, ugledavi proelja zgrada, izloge duana, reklamne panoe banaka i neonska slova, pomislio da je rije o nekim posve novim stvarima, unato injenici to ih je vidio ve tisuama puta. Osjeaj promjene uslijed koje je njemu dobro poznata etvrt postala nov prizor u njemu je bio toliko jak da se inilo kao da ga nikada nee napustiti. Umjesto da prijee na drugu stranu ulice i nastavi ravno prema kui, skrenuo je desno u Aveniju Tevikije. Osjeaj promjene u potpunosti ga je ispunio i uinio zadovoljnim. Ponovno je mislio da je netko drugi. Nove mogunosti djelovale su mu toliko primamljivima da je stvari oko sebe promatrao oima bolesnika koji je nakon mnogo godina dobio otpust iz bolnice i susreo se s novim prizorima. Osjetio je elju rei: "ini mi se da izlog slastiarnice izgleda poput osvijetljenoga izloga prodavaonice nakita. Godinama ve prolazim ovuda! Avenija je zapravo uska, a plonik vijugav! U djetinjstvu bi naputao vlastito tijelo i promatrao tu potpuno drugu osobu. Sada prolazi

ispred banke Osmanli, a sada ispred obiteljske zgrade ehrikalp, ni ne okrenuvi se. Godinama je ovdje ivio i majkom, ocem i djedom. Sada zastaje, gleda u izlog ljekarne i vidi da za blagajnom sjedi sin ene koja ga je u djetinjstvu cijepila. Bez straha prolazi ispred policijske postaje i s ljubavlju gleda lutke iza ivaih strojeva marke Singer kao da su stari prijatelji. Sada odluno i s jasnim ciljem hoda prema sreditu godinama pomno smiljanoga misterija... rekao je kao da prati neku osobu u koju bi se u djetinjstvu uivio. Preavi na suprotnu stranu, jo jednom se vratio natrag istim putem. Ponovno je preao na suprotnu stranu ulice i krenuo prema damiji prolazei ispod pokoje lipe, reklamnih panoa i balkona. Kasnije se vratio istim putem. Svaki put je otiao malo dalje hodajui luprotnim smjerovima avenije i tako irio svoje istraivanje. Paljivo je prouavao pojedine detalje. Njegova stara, nesretna linost nije ih primjeivala. U izlogu Aladinove prodavaonice nalazio se depni noi na rasklapanje skriven meu nagomilanim starim novinama, plastinim pitoljima, igrakama i paketima najlonskih arapa. Znak obveznog smjera kretanja vozila na Aveniji Tevikije usmjeravao je vozila prema obiteljskoj zgradi ehrikalp. Na osueni kruh ostavljen na niskom zidu damije uhvatila se plijesan, iako je bilo hladno. Neke su rijei politikih slogana napisanih na ulazu u ensku gimnaziju bile dvosmislene. S fotografije na zidu osvijetljene uionice Ataturk je kroz pranjave prozore gledao obiteljsku zgradu ehrikalp. Neka je udna ruka zabola pribadae u ruine pupoljke u izloga cvjearnice. Galip je slijedio poglede raskonih krojakih lutaka u izlogu tek otvorene prodavaonice kone galanterije, uprte u obiteljsku zgradu ehrikalp. Dugo je promatrao posljednji kat zgrade. Ovdje su neko ivjeli Rujini. Osjeao se poput imitacije savrenih junaka iz stranih detektivskih romana. Nikada ih nije itao, no o njima mu je priala Ruja. Pomislio je kako je posve logino da su Ruja i Delal ondje na najviem katu. Udaljio se od zgrade kao da bjei i krenuo prema damiji, za to mu je bili potrebna sva raspoloiva snaga. Noge kao da se nisu eljele udaljiti od zgrade, ve ui u nju, trei se uspeti njemu dobro poznatim stubama do toga mranog i jezivog mjesta i pokazati mu neto. Galip nije elio misliti na taj prizor. Svom se snagom odmaknuo od kue. Kako se udaljavao, osjeao je da plonici, prodavaonice, slova reklamnih panoa i prometni znakovi ponovno dobivaju ona stara znaenja. U trenutku kada je to shvatio, posve ga je obuzeo osjeaj straha i predstojee katastrofe. Stigavi do Aladinove prodavaonice nije bio siguran je li osjeaj straha uzrokovan time to se pribliava policijskoj postaji ili time to je primijetio da znak obaveznog smjera prometa vie ne pokazuje na obiteljsku zgradu ehrikalp. Bio je toliko umoran i zbunjen da je morao na trenutak sjesti kako bi mogao misliti. Sjeo je u stari restoran sa samoposluivanjem pokraj postaje za dolmue na liniji TevikijeEminonu, i naruio burek i aj. Ne bi li bilo najloginije pomisliti da je Delal ponovno unajmio ili kupio stan u kojemu je proveo djetinjstvo i mladenake dane? To bi znailo da oni koji su ga neko otjerali s toga mjesta u oskudici trunu u nekoj pranjavoj zgradi u jednoj od stranjih ulica, a on se ponovno pobjedonosno vratio onamo. Galipu je tu pobjedu, skrivanje od cijele Obitelji i injenicu da mu nitko ne moe ui u trag unato tomu to ivi na glavnoj aveniji, smatrao tipinima za Delala. U minutama koje su uslijedile nakon toga Galip je obratio pozornost na jednu obitelj. Nedugo prije toga u restoran uli su majka, otac, kerka i sin nakon kina u nedjeljno predveerje. Roditelji su bili Galipovih godina. Otac je izvadio novine iz depa kaputa. Povremeno bi se zadubio u novine. Majka je namigujui nadzirala burnu djeju prepirku. Poslije je kao kakav opsjenar na sve strane stola dodavala razliite stvari: mrkavom sinu rupi na nos, suprugu koji je itao Delalovu kolumnu crvenu tabletu na dlan i upalja da

zapali cigaretu, kerki ukosnicu u kosu, pa opet sinu istu rupi za nos. Kada je pojeo burek i popio aj, Galip je shvatio da je otac Obitelji jo jedan njegov stari prijatelj iz gimnazije. Izlazei iz restorana osjetio je potrebu da mu to kae. Primijetio je da ovjek ima ruan oiljak od opekotine na vratu i desnom obrazu. Prisjetio se da je i majka Obitelji pametna brbljavica koja je s Rujom pohaala isti razred gimnazije ili Teraki. Dok su odrasli razgovarali o uobiajenim stvarima i sjeanjima na stare dane i Ruju, djeca su iskoristila priliku da se obraunaju jedno s drugim. Galip je rekao da nemaju djece, da Ruja sada ita detektivski roman i eka ga kod kue. Rekao je i da se vraa iz kupovine karata i da e uveer zajedno ii u kino Konak, te da je danas na ulici sreo jo jednu razrednu kolegicu iz srednjokolskih dana, Belkis. Nezanimljivi su suprunici s jednako nezanimljivom sigurnou, ne ostavivi mjesta sumnji, ustvrdili: U naem razredu nije bila ni jedna Belkis! Bili su toliko sigurni u to jer su s vremena na vrijeme otvarali kone korice starih kolskih godinjaka te se prisjeali svakog od razrednih kolega prepriavajui prie i sjeanja koja ih veu za njih. Galip je izaao iz restorana na hladnu ulicu i urno krenuo prema Trgu Nianta. Dotrao je do kina Konak uvjeren da e Ruja i Delal u 19.15 biti ondje, no oni nisu bili na ploniku ispred kina, a ni na ulazu. Dok je ekao da se pojave, ugledao je fotografiju ene iz filma koji je gledao juer poslijepodne. Osjetio je da u njemu ponovno raste elja da bude ona. Znatno kasnije ponovno se naao pred obiteljskom zgradom ehrikalp. Svake veeri u osam sati plaviasta svjetla televizora obasjavala su prozore svih zgrada u aveniji, osim onih na obiteljskoj zgradi Sehrikalp. Galip je paljivo promatrao mrane stanove. Primijetio je tamnoplavu krpu zakvaenu za reetke balkona na posljednjem katu. Prije trideset godina ondje je ivjela cijela obitelj. Krpa iste boje, objeena na isti taj balkon, bila je znak vodonoi da su stanari nekoga kata ostali bez vode. Vodonoa je raznosio vodu u pocinanim limenkama Utovarenima na konjsku zapregu. Galip je zakljuio da je ta krpa zasigurno znak. Dosjetio se nekoliko moguih naina kako da ga protumai. To je mogao biti znak da se Delal i Ruja nalaze ondje, ili injenica koja ukazuje na to da je Delal sa sjetom oivio neke detalje iz svoje prolosti. Stajao je na istome mjestu do osam i petnaest, a onda krenuo kui. Svjetlost u dnevnom boravku bila je bremenita nepodnoljivo tunim sjeanjima, poput fotografija izgubljenoga raja objavljenih u novinama. U toj su sobi neko, ne tako davno, on i Ruja zajedno sjedili, itali novine i knjige te puili. Nije bilo niega to bi ukazivalo na to da se Ruja vratila kui ili da je svraala onamo. Na povratku u gnijezdo umorni je suprug zatekao samo iste tune mirise i sjene. Kroz hodnik je otiao u mranu spavau sobu ostavivi svoje tihe stvari u sjaju sjetnih svjetiljaka. Skinuo je kaput. Napipavajui put rukama pronaao je krevet i izvalio se na lea. Igra svjetlosti u dnevnom boravku i one koja je s ulinih svjetiljki dopirala kroz hodnik, na stropu sobe oblikovala je sjene nalik vraicima. Kada je ustao iz kreveta, bio je siguran da zna to treba uiniti. U novinama je proitao televizijski program i vidio da se raspored projekcija i nazivi filmova u oblinjim kinima nisu promijenili. Posljednji je put bacio pogled na Delalovu kolumnu. Otvorio je hladnjak i meu trulim namirnicama pronaao i izvadio nekoliko maslina, feta sir i stari kruh te se najeo. Pronaao je poveliku kuvertu u Rujinu ormaru i u nju nagurao nasumce odabrane novinske izreske. Na kuverti je napisao Delalovo ime i ponio je sa sobom. U deset i petnaest izaao je iz kue i ponovno poeo ekati ispred obiteljske zgrade ehrikalp, ovaj put malo podalje. Uskoro su se upalila svjetla na stubitu. Domar zgrade Ismail proao je s cigaretom u ustima pokraj Galipa i poeo prazniti kante za smee u veliki spremnik smjeten kraj debelih

stabala kestena. Ve etrdeset godina radio je ondje kao domar. Dobar dan, gospodine Ismaile. Doao sam Delalu ostaviti ovu kuvertu. Hej, Galipe! Delal nije ovdje, rekao je domar sumnjiavo poput ravnatelja gimnazije kojemu je drago to poslije mnogo godina prepoznaje svoga biveg uenika. Znam da je ovdje, ali nisam o tome nikoga obavijestio. Rekao mi je da nikomu ne kaem da je ovdje i da vam ostavim ovu kuvertu! rekao je Galip dok je odlunim koracima ulazio u zgradu. Uspeo se stubama i uao u stan. Stubite je ve trideset godina ispunjavao isti miris plina i prepeenoga ulja. Ismailova supruga Kamer sjedila je u istom naslonjau i gledala u televizor na ormariu. Na istome je mjestu neko stajao radio. Kamer, vidi tko ti je doao, rekao je Galip. Aaa, zaboravio si ti na nas! rekla je ena, ustala i poljubila ga. Kako bih vas mogao zaboraviti! Svi prolazite kraj zgrade, no nikada ne svraate ovamo! Ovo sam donio Delalu, rekao je Galip pokazavi kuvertu. Je li ti Ismail rekao da je donese? Ne, Delal mi je to osobno rekao. Znam da je ovdje, ali pazite, nemojte to nikome rei! rekao je Galip. "utimo kao zaliveni. Upozorio nas je, rekla je ena. "Znam. Je li sada gore?" Ne znam. Vraa se i izlazi u vrijeme kada mi ve spavamo. Samo mu ujemo glas. Iznosimo njegovo smee i ostavljamo mu novine. Nekada se novine danima gomilaju ispred vrata. "Neu se penjati gore, rekao je Galip. Paljivo je promotrio doma- rov stan pravei se da trai mjesto na koje bi mogao odloiti kuvertu: stol za objed prekriven istim plavim, kariranim votanim stolnjakom, iste izblijedjele zavjese kroz koje se vide noge prolaznika na ploniku i blatnjavi kotai automobila, kutija za ivai pribor, glaalo, posuda za eer, plinski tednjak i aava grijalica. Galip je spazio klju objeen na avao pribijen na rub police iznad grijalice. ena je ponovno sjela u naslonja. Skuhat u ti aj. Sjedni ondje na rub kreveta, rekla je ena jednim okom gledajui televiziju. to radi Ruja? Kako to da jo uvijek nemate djece? ena je sada usmjerila svu svoju pozornost na televizijski ekran. Na njemu se pojavila neka djevojka. Iako su bili udaljeni od njega, mogli su vidjeti da ta djevojka podsjea na Ruju. Kosa joj je bila rasputena, ali nije bilo jasno koje je boje. Imala je svijetlu put, a njezin je pogled odavao djetinju nezainteresiranost. Lijepa ena, rekao je tiho Galip. Gospoa Ruja je ljepa, rekla je gospoa Kamer jednako tihim glasom. Oboje su s divljenjem gledali u ekran. Galip je vjetim pokretom ruke uspio skinuti klju s avla. Kamo da odloim kuvertu? pitao je Galip. Daj je meni, odgovorila je ena. Galip je kroz prozori okrenut prema ulazu vidio da gospodin Ismail ulazi u zgradu kako bi unio kante za smee. Svjetlo se u dizalu upalilo, a dizalo pokrenulo. Zbog toga se slika na ekranu pokvarila, a Galip je iskoristio taj trenutak da se oprosti od domareve ene. Uspeo se stubama i otiao do ulaznih vrata zgrade. Otvorio je vrata i uz tresak ih zatvorio ne izaavi iz zgrade. Tiho se vratio u stubite i uspeo na drugi kat hodajui na vrhovima prstiju. Sjeo je na stube izmeu drugog

i treega kata i ekao da se Ismail spusti dizalom. Domar je po viim katovima zgrade

raznosio prazne kante za smee. Svjetlo na stubitu se odjednom ugasilo. Automatski promrmljao je Galip pomislivi na tu rije. U djetinjstvu mu je ona prizivala pomisao na daleke, arobne zemlje. Svjetla au se ponovno upalila. Dok se domar sputao dizalom, Galip se polako nastavio uspinjati stubama. Na vratima stana u kojemu je neko ivio s roditeljima stajala je mjedena ploica s imenom nekoga odvjetnika. Uspeo se na kat na kojemu su neko ivjeli baka i djed. Na vratima je ugledao natpis GINEKOLOKA ORDINACIJA i praznu kantu za smee. Na vratima Delalova stana nije bilo ni ploice s imenom niti bilo kakve druge oznake. Samopouzdan poput inkasatora za plin, pozvonio je na vrata. Kada je pozvonio drugi put, svjetlo se ugasilo na stubitu. Ispod vrata stana nije dopirala nikakva svjetlost. Pozvonio je drugi i trei put, traei kljueve u bezdanu svoga depa. Skrivaju se u jednoj od soba, pomislio je. Sjede tiho u naslonjaima u dnevnom boravku i ekaju. Isprva nije mogao ugurati klju u kljuanicu. Pomislio je da je rije o krivome kljuu, no onda je, kao pamenje u kojemu se sve pobrka, ali se najednom prosvijetli i shvati svoju glupost i kaotini poredak svijeta, klju iznenaujuom i udesnom simetrijom kliznuo u bravu. Kad su se vrata otvorila, Galip je vidio da je stan mraan. Odmah nakon toga negdje u tami zazvonio je telefon.

DRUGI DIO

Prvo poglavlje KUA DUHOVA

Osjeao se sjetno poput prazne kue. Flaubert

Telefon je zazvonio nekoliko sekunda nakon to su se vrata otvorila. Galip se uznemirio mislei da izmeu zvona i vrata postoji nekakva mehanika povezanost, ba kao to je to sluaj s nemilosrdnom zvonjavom alarma u kriminalistikim filmovima. Telefon je zazvonio trei put, a uzbueni se Galip u mraku stana trudio doi do njega. Zamiljao je da e udariti u telefon. Kada je zazvonio i etvrti put, odluio je da se nee javiti, no kada se i peti put oglasio, odluio se javiti mislei da samo onaj tko ne vjeruje da u kui nema nikoga puta da telefon zvoni tako dugo. Dok je esti put zvonilo, rukom je napipavao i traio prekida za svjetlo zamiljajui raspored toga sablasnog stana te se zaudio kada je udario u neto. Posljednji je put uao kroz ta vrata prije petnaest godina. U potpunome mraku trao je prema telefonu neprestano udarajui u stvari i prevrui ih. Nikako nije mogao pronai slualicu. Kada ju je naposljetku podignuo, njegovo je tijelo ve samo bilo pronalo naslonja i sjelo. "Halo?" Znai, konano ste doli! rekao je njemu potpuno nepoznat glas. Da. Gospodine Delale, koliko vas dana ve zovem! Ispriavam se to vas uznemirujem u ovaj kasni sat. Morao bih vas im prije vidjeti. Ne prepoznajem va glas. Prije mnogo godina sreli smo se na balu u povodu Dana Republike. Ja sam vam se predstavio, no vjerojatno se toga sada neete sjetiti. Kasnije sam vam poslao dva pisma pod pseudonimima. Njih se sada ne sjeam. U jednome je bila tvrdnja koja bi mogla rasvijetliti tajnu smrti sultana Abdulhamida, a drugo se odnosilo na urotu koja je u studentskim krugovima poznata kao sluaj Mrtvaki koveg49. Tijekom istrage dao sam vam naslutiti da se u priu upleo jedan agent. Voeni svojom otroumnou, istraili ste problem. Shvatili ste o emu je rije i pozabavili ste se njime u svojim kolumnama. Da. Preda mnom je sada jedan drugi dosje. Dajte ga novinama. Znam da ve dugo niste otili u redakciju. Povrh toga, ne znam koliko povjerenja mogu imati u ljude koji ondje rade.
49 Godine 1972. ubijen je jedan pripadnik ljeviarske organizacije Tikko, a potom je njegovo tijelo stavljeno u koveg i baeno u more. Taj zloin poznat pod imenom Mrtvaki koveg (Sandik cinayeti) zbog brojnih je nerazjanjenih okolnosti svojedobno izazivao veliko zanimanje javnosti. Motivi i okolnosti u kojima se dogodio jo nisu posve rasvijetljeni.

U redu, u tom sluaju ostavite ga vrataru. Ne znam adresu. Na telefonskim informacijama daju broj telefona, ali ne i adresu. Bit e da ste ovaj telefon prijavili pod nekim drugim imenom. U telefonskom imeniku nema Delala Salika. Postoji Delaletin Rumi, bit e da je to nadimak. Nije li vam osoba koja vam je dala moj broj telefona dala i moju adresu? Nije. Od koga ste dobili moj broj telefona? Od jednoga naeg zajednikog prijatelja. O tome vam elim priati u etiri oka. Danima vas ve traim. Pokuao sam na sve mogue naine. Zvao sam vau obitelj. Razgovarao sam sa sestrom vaega oca. Ona vas jako voli. Kako bih vas sreo, otiao sam u razliite kutke Istanbula: Kurtulu, Dihangir, kino Konak. Iz vaih starih novinskih tekstova saznao sam da ih volite. U meuvremenu sam saznao da s vama eli razgovarati jedna engleska televizijska ekipa te da vas i oni trae. Jeste li znali za to? Koja je tema dosjea? Ne elim objanjavati preko telefona. Dajte mi svoju adresu, nije kasno, odmah u doi. ivite na Niantau, zar ne? Da, odgovorio je Galip hladnokrvno. No te me teme vie ne zanimaju. Kako molim? Da ste paljivo itali moje kolumne, shvatili biste da me takve teme vie ne zanimaju. Ne, ne, rije je o temi koja e vas sigurno zanimati. O njoj ete sigurno pisati, a moete je razotkriti i engleskoj televizijskoj ekipi. Recite na kojoj adresi se nalazite. Oprostite, rekao je Galip s takvim veseljem da je i samog sebe zaudio. Ne sastajem se vie s knjievnim entuzijastima. Spokojno je spustio slualicu. Ruka mu se sama od sebe ispruila u mraku, napipala prekida stolne svjetiljke nadohvat ruke i okrenula ga. Sobu je osvijetlila svjetlost naranastih nijansa, a Galipa su obuzeli strah i osjeaj zbunjenosti. Kasnije e to pamtiti kao privienje. Soba je bila posve ista kao i prije dvadeset pet godina, Delal je ondje ivio samaki, radei kao novinar. Sve stvari, zavjese, mjesta na kojima se nalaze svjetiljke, boje i sjene bile su u potpunosti iste kao i prije dvadeset pet godina. Neke nove stvari kao da su imitirale pojedine stare kako bi se poigrale s Galipom i uvjerile ga da nije proivio posljednjih etvrt stoljea. No im je paljivije pogledao, osjetio se kao netko tko treba zakljuiti da se vrijeme od njegova djetinjstva do danas maginim potezom otopilo i nestalo. Stvari koje su se iznenada pojavile nisu bile nove. Mislio je da stvari u stanu stare usporedo s njegovim sjeanjima te da su potrgane, a moda i unitene. Sada su se odjednom ponovno pojavile pred njim zajedno sa zaboravljenim sanjarenjima. Kao da stari stolovi, izblijedjele zavjese, prljave pepeljare i dotrajali naslonjai nisu pristali na sudbinu koju su im namijenili Galipov ivot i sjeanja te su se nakon jednoga dana (dana kad je obitelj strica Meliha dola iz Izmira i uselila se u zgradu) pobunili protiv nametnuta im usuda, traei nain da stvore svoj vlastiti svijet. Galip je jo jednom u strahu shvatio da su sve stvari rasporeene kao i prije etrdeset godina kada je tu Delal ivio s majkom. Na istovjetan nain bile su rasporeene i prije dvadeset pet godina kad je tu ivio mladi novinar Delal. Stol od orahovine ije su noge nalikovale lavljima, njegova udaljenost od prozora zastrtih svijetlozelenim zavjesama od iste tkanine (isti su razjareni lovaki hrtovi u umi s ljubiastim liem s jednakim arom jo uvijek jurili za sirotim gazelama), oblik mrlje od briljantina nalik ljudskoj sjeni na naslonjau, strpljivost setera iz engleskih filmova koji iz pranjave vitrine s bakrenog tanjura promatra uvijek isti svijet, poloaji zaustavljenih satova iznad grijalice, alica i karica za nokte. Sve te stvari stajale su na svome mjestu kao da ih je Galip

otavio u tom naranastom svjetlu da ih se vie nikada ne sjeti. Delal je u jednoj od svojih posljednjih kolumna napisao: Nekih se stvari naprosto ne moemo sjetiti, a za neke ak zaboravljamo i da ih se ne moemo sjetiti, njih valja iznova traiti. Galip se sjeao da su te stvari polako mijenjale mjesto na kojemu se nalaze, troile se i bile obnavljane. Bilo je to nakon to se Delal odselio iz ovoga stana, a Rujini su se u njega doselili. Znao je i da su te iste stvari kasnije nestale u tmini koja nee ostaviti traga u sjeanju. Telefon je ponovno zazvonio. Dok je iz staroga naslonjaa posezao za njim i podizao slualicu, bio je, ak i ne razmiljajui o tome, siguran da e moi imitirati Delalov glas. Glas s druge strane bio je onaj isti. Na Galipovu zamolbu ovoga se puta predstavio vlastitim imenom, a ne sjeanjem. Mahir II. Te rijei u Galipu nisu prizivale lice i osobu. Organizirat e vojni udar. Jedna mala organizacija unutar vojske. Vjerska organizacija, jedan derviki red. Vjeruju u Mehdijev50 povratak. Vjeruju da je dolo vrijeme, a to je jo gore, pozivaju se na vae tekstove. Ja se nisam bavio takvim besmislicama. "Jesi, gospodine Delale, jesi. Kao to si napisao: ne sjea se zato to si izgubio pamenje, ili ga ne eli, ne eli se sjeati. Baci pogled na stare tekstove, itaj ih malo, sjetit e se. "Neu ih se moi sjetiti. Sjetit e se, jer koliko te poznajem, ti nisi od onih koji mogu mirno ostati sjediti kad prime vijest o vojnom udaru. Da, nisam. Nisam ak vie ni svoj. Odmah u doi. Podsjetit u te na prolost i izgubljena sjeanja. Na kraju e priznati da sam u pravu i posve se predati ovome sluaju. I ja bih to elio, ali neu vas vidjeti. Ja u vidjeti tebe. Samo ako si u stanju pronai moju adresu. Uope ne izlazim. Sluaj, u telefonskom imeniku Istanbula ima tristo deset tisua pretplatnikih brojeva. S obzirom na to da sam nasumce okrenuo prvi broj, znam da u sat vremena mogu provjeriti pet tisua brojeva. To znai da u najkasnije za pet dana nai tvoju adresu i pseudonim koji me prilino intrigira. Uzaludan trud! ree Galip trudei se ostaviti dojam da je siguran u sebe. Ovaj broj nije u telefonskom imeniku! Lud si za pseudonimima. Ve godinama itam tvoje lanke, oboava se koristiti pseudonimima i predstavljati se kao netko drugi. Umjesto da trai da se broj izbrie iz telefonskog imenika, s uitkom si izmislio neki pseudonim. Ve sada mogu provjeriti neke svoje pretpostavke i pseudonime koje voli. A ti su? ovjek ih je nabrojao. Nakon to je spustio slualicu i telefon iskopao iz utinice, Galip je shvatio da ni jedno od tih imena ne priziva sjeanja te da e ih zaboraviti. Izvadio je papir iz depa hlaa i napisao ih jedno ispod drugoga. injenica da postoji itatelj koji pomnije prati Delalove lanke i koji ih se sjea bolje od njega sama, Galipu je bila udna i zbunjujua do te mjere da mu se inilo da ne osjea vlastito tijelo. Naslutio je da bi ga bratski osjeaji mogli povezivati s tim paljivim itateljem, ak i kad bi to bio netko odbojan. Da mu je sjeo suelice i porazgovarao s njim o Delalovim starim lancima, ovaj bi naslonja i nestvarna soba sada imali potpunije znaenje. Svaki put kada bi se s kata na kojem je ivjela oeva majka popeo do Delalova stana - to
50 Mehdi: spasitelj koji e se pojaviti na Sudnjemu danu. Vjerski autoriteti sunita (oko 80-90% muslimana u svijetu) smatraju da njegov identitet nije poznat, odnosno da e se otkriti tek kad se on pojavi i kada ga ljudi prepoznaju kao Mehdija. Po ijitskome vjerovanju Mehdi je Dvanaesti Imam, sin Imama Hasana el-Askerija.

se roditeljima ne bi previe svialo - sjedio je u ovom naslonjau. Sjedio je u njemu i kada bi u poslijepodnevnim satima zajedno sluali prijenose utakmica na radiju (kimao bi glavom kao da je rije o ozbiljnu poslu) te dok bi u udu promatrao Delali kako s cigaretom u ustima dovrava nastavak nezavrene serije tekstova o jednome hrvau i brzo pie na pisaem stroju. Tada je Imao lest godina, a Rujini se jo nisu bili doselili ovamo. U hladnim zimskim veerima, uz doputenje roditelja popeo bi se na gornji kat kako bi sluao strieve prie o Africi i promatrao tetu Suzan i lijepu Ru|u, i sjedio u ovome naslonjau nasuprot Delalu koji se namigujui podrugivao strievim priama. Ruju je tek tada otkrio. Bilo je to prije nego to se Delal odselio i dok su svi jo ivjeli na istome katu s Obitelji strica Meliha. U sljedeim je mjesecima Delal iznenada nestao, a svae izmeu oca i strica Meliha redovito bi rasplakale oevu majku. Dok su se u bakinu stanu svaali oko imovine i dijela koji im pripada, netko bi rekao: Poaljite djecu gore. Njih dvoje tada bi ostajali sami meu tim tihim stvarima. Ruja bi sjedila opustivi noge preko ruba naslonjaa, a Galip bi je s potovanjem promatrao. Bilo je to prije dvadeset pet godina. Galip je dugo sjedio u tiini. Kasnije se u ostalim sobama Delalova stana dao na potragu za informacijama koje bi mogle ukazati na to gdje se skrivaju Ruja i Delal. Sam stan inio mu se poput utvare. Iznova je prizivao uspomene na djetinjstvo i mladost. Dva sata poslije s ljubavlju je, uzbuenjem, divljenjem i potovanjem etao sobama i hodnicima toga utvarnog stana, vie kao kakav kolekcionar koji eta kroz prvi otvoreni muzej posveen njegovoj strasti negoli kao detektiv koji trai svoju nestalu enu, i znatieljno prevrtao po Delalovim ormarima. Sudei po dvjema alicama na stoliu, Delal je i druge dovodio onamo. Stoli je prevrnuo trei u mraku do telefona. Meutim, budui da su se krhke alice bile slomile, nije mogao doi do zakljuaka kusanjem preostalog sloja taloga kave (Ruja je uvijek pila slau kavu). Sudei prema datumu izdanja najstarijeg primjerka novina Milijet, nagomilanih neprestanim guranjem pod vrata, Delal je bio u stanu onoga dana kada je Ruja nestala. Kraj starog pisaeg stroja marke Remington nalazio se primjerak kolumne pod naslovom Kad se povuku vode Bospora iz novina tiskanih istoga dana. Delal je zelenom kemijskom olovkom ljutito ispravio tiskarske pogreke u kolumni. U ormaru u spavaoj sobi i onome kraj ulaznih vrata nije uope bilo tragova koji bi upuivali na to da ve dugo izbiva iz stana. Cijeli stan, poevi od pidame na plave pruge do cipela zamazanih svjeim blatom, tamnoplavih hlaa koje je esto nosio u to godinje doba, zimskih prsluka, hrpe donjega rublja (u jednome od svojih starih tekstova Delal je napisao da se, nakon siromanoga djetinjstva i mladosti, veina bogatih mukaraca srednjih godina zarazi prekomjernom kupovinom gaa i potkoulja koje nikada nee ni stii obui) i prljavih arapa u kolari za rublje, izgledao je kao stan nekoga tko bi se svakoga trena mogao vratiti s posla i odmah nastaviti sa svakodnevnim ivotom. Moda je bilo teko iz detalja kao to su runik i posteljina zakljuiti U kojoj se mjeri oponaalo nekadanje ureenje stana, no raspored soba sigurno je odgovarao konceptu utvarne kue iz dnevne sobe. Sve je bilo isto: Rujina soba iz djetinjstva s istim djeje plavim zidovima; okvir improviziranog kreveta na koji je Delalova majka odlagala lvai pribor, krojeve i europske tkanine koje su gospoe sa Niantaa i ilija donosile zajedno s fotografijama i modnim asopisima. Ako su se mirisi, a oigledno jesu, skupljali u kutovima stana da pobude asocijacije i ponovno prizovu prolost, bilo je to zbog predmeta koji su ih vizualno nadopunjavali. Galip je priao starom kauu koji je neko bio Rujin krevet. Uinilo mu se da osjea mjeavinu mirisa staroga sapuna Puro i strieve kolonjske vode Jorgi Tomatis, koja je kasnije povuena iz prodaje. Kasnije je shvatio da mirisi mogu postojati

samo ako postoje i predmeti koji ih upotpunjuju. U sobi zapravo nije bilo ni ladica neko ispunjenih arenim knjigama, lutkama, ukosnicama, slatkiima, olovkama i slikovnicama koje je Ruja dobivala iz Izmira i iz Aladinovog duana, niti mirisnih sapuna u blizini njezina kreveta, ve su tu sad bile boice kopije parfema Re-ja i gume za vakanje s okusom mente. Iz toga nestvarnog dekora bilo je teko dokuiti koliko je esto Delal dolazio kui ili koliko je dugo ovdje ivio. Mogli bismo pomisliti da su opuci u starim pepeljarama izgledale su kao da su posve sluajno postavljene - isti tanjuri u kuhinjskom ormaru i svjea pasta za zube na otvoru nezatvorene tube Ipana (Delal ju je pri vrhu nemilosrdno stisnuo kada je u jednoj od svojih kolumna pisao protiv te robne marke) zapravo dobro nadgledani inventar muzeja koji s bolesnom pomnou netko stalno ureuje. Kreui se dalje mogli bismo pomisliti da su praina na dnu kugle na svjetiljci i sjena koja pada na blijede zidove klizei preko praine - ume Afrike i Srednje Azije iz mate dvoje djece iz Istanbula. Mogli bismo pomisliti i da su to prikaze vukova i lasica iz pria o vjeticama i udovitima koje su sluali od tete i bake, a njihovi oblici nalik blijedim mrljama, neponovljiv dio onoga to je oivljeno u tome muzeju. Lokva vode suila se pokraj balkonskih vrata. Vrata nisu bila dobro zatvorena. Sive nakupine praine uza zid bile su namotane poput svile. Parket se bio rasuio od topline staroga radijatora i sada je zakripao pod teinom prvoga koraka. Iz svega toga nije bilo mogue zakljuiti koliko je dugo Delal ivio u tome stanu. inilo se da je raskoni sat objeen nasuprot kuhinjskim vratima bio zaustavljen ba kao i satovi u raznim muzejima posveenima Ataturku diljem ove zemlje. Te su satove s jednakom manijakalnom ovisnou pomicali da pokazuju vrijeme njegove smrti. Isti se takav sat nalazio u kui staroga bogataa, gospodina Devdeta. Teta Hale je to ponosno ponavljala. Meutim, Galipu nije palo na pamet koje je to veeri sat mogao stati u devet i trideset pet, niti da bi to vrijeme moglo ukazivati na vrijeme kljunoga dogaaja. Tek sada, nakon to su ga obuzeli elja za osvetom, sjeta i teret utvarne prolosti zbog stvari koje su prodane staretinaru zato to u stanu nije ostalo mjesta - tresui se na njegovim kolima, te su stvari odlazile Bog zna kamo - primijetio je vitrinu izraenu od brijestova drva. Vitrina je cijelom duinom prekrivala dugi zid izmeu kuhinje i kupaonice. Vratio se u hodnik kako bi prelistao papire koji su se u njoj nalazili. Nakon kratke pretrage pronaao je izreske vijesti i novinskih reportaa iz vremena kada je Delal bio mladi izvjestitelj, izreske novinskih tekstova, sve kolumne i pripovijetke koje je Delal objavio pod pseudonimima. Naao je i sve kolumne potpisane njegovim vlastitim imenom kao to su Vjerovali ili ne, Tuma snova, Tristo uda, Dogodilo se na dananji dan, Kakav rukopis-takva narav, Vae lice zrcali Vau osobnost, Enigmatika i njima sline, izreske svih intervjua koje je Delal napravio i kopije novinskih lanaka koji iz raznih razloga nisu objavljeni. Tu su bile i njegove privatne biljeke, biljenice u koje je zapisivao svoje snove, matanja i najvanije detalje. Tu su bile i desetine tisua novinskih izrezaka i fotografija, sueno voe i oraii, slatkii od kestena, tisue pisama itatelja spremljenih u kutiju za cipele, izresci iz romana u nastavcima pisanih u potpunosti ili djelomino pod pseudonimom, stotine kopija Delalovih pisama, stotine udnih asopisa, pamfleta, broura te kolskih i vojnih godinjaka, kutije pune fotografija ljudi izrezanih iz novina i asopisa, pornografske fotografije, fotografije udnih ivotinja i kukaca. Pronaao je i dvije velike kutije publikacija i novinskih tekstova o hurufijskom pokretu, stare karte za nogometne utakmice, autobus i kino, na kojima su bili nacrtani znakovi, simboli i istaknuta slova, neke fotografije koje nisu zalijepljene u albume, priznanja za uspjeh koje je dobio od novinarskih udruga, turske novanice i one iz Carske Rusije koje vie nisu bile u optjecaju, imenike i adresare. im je pronaao tri adresara, vratio se u naslonja u dnevnom boravku i jedan za drugim ih

proitao. Nakon etrdesetominutne istrage shvatio je da su osobe iz adresara imale ulogu u Delalovu ivotu u razdoblju od pedesetih do kraja ezdesetih godina. Zakljuio je i da su kue koje se nalaze na tim adresama vrlo vjerojatno sruene, a brojevi telefona promijenjeni, te da tamo nee moi nai Ruju i Delala. Nakon to je pregledao sitnice na polici u vitrini, poeo je itati Delalove kolumne i pisma itatelja iz sedamdesetih godina. elio je pronai pisma vezana uza sluaj Mrtvaki koveg. Mahir II. rekao je da ih je poslao. Traio je i novinske tekstove o samome sluaju. Galip se zainteresirao za to politiko ubojstvo zato to je iz gimnazijskih dana poznavao neke od umijeanih u taj sluaj. Delal je rekao da je u naoj zemlji sve kopija neega drugog. Na to ga je potakla injenica da je kreativna mlade okupljena oko iste te frakcije nesvjesno oponaala jedan roman Dostojevskoga (Zli dusi), ostavi mu vjerna do detalja. Dok je rukom prebirao po pismima, sjeao se jedne ili dviju veeri kada je Delal priao o toj temi. To su bili mrani, hladni i neveseli dani za zaborav. Svaki put kada Galip nije znao treba li se ponaati s potovanjem ili prijezirom, Rujina bi mua nazivao dobrim dekom ije je ime zaboravio. Kada bi ga kasnije obuzela znatielja, paljivo bi sasluao ogovaranja i dao se na istraivanje. Vie je mogao saznati o najnovijim politikim vijestima, nego o detaljima vezanim uz sreu i nevolje mladoga branog para. Jedne je zimske veeri Vasif spokojno hranio zlatne ribice (crveni wakini i watonai kojima su resice na repovima nestale zbog meusobna ukrtanja). Teta Hale rjeavala je krialjku u Milijetu tu i tamo pogledavajui na televizor. Te je veeri baka iznenada preminula oiju uprtih u hladni strop svoje hladne sobe. Ruja je dola na sprovod bez pratnje, u kaputu svijetle boje i s jo svjetlijom feredom, te je odmah nakon sprovoda nestala. (I bolje je tako, rekao je stric Melih ne skrivajui mrnju prema svome zetu provincijalnih korijena i dajui tako zvunu kulisu Galipovim mislima.) Kasnije su se Delal i Galip jedne veeri sastali u stanu. Delal je pitao Galipa ima li kakve spoznaje vezane uz "sluaj Mrtvaki koveg. Nije saznao ono to ga je zapravo zanimalo: Pitam se je li koji od tih mladia proitao tu knjigu ruskoga pisca. Iste je veeri Delal rekao: Sva su ubojstva, kao i sve knjige, imitacija. Zbog toga ne mogu objaviti knjigu pod vlastitim imenom. Sljedee su se veeri u kasni sat ponovno okupili u beivotnoj kui. A kad su njih dvojica ostali sami, Delal je nastavio: No ipak, i najtea ubojstva karakterizira neto to se ne moe nai ni u najgorim knjigama! I u kasnijim je godinama Galip paljivo sluao Delalova promiljanja. Doivljavao ih je kao svojevrsna putovanja tijekom kojih se Delal polako sputao u dubine vlastita uma. To znai da ljudi oponaaju knjige, a ne druga ubojstva, govorio je Delal. Nama najdrae stvari imitacije su imitacija. Knjige o ubojstvima i ubojstva koja slijede fabulu knjige obraaju se neemu zajednikom u svima nama: ovjek je u stanju ubiti samo kad se stavi u poloaj neke druge osobe (jer nitko ne moe podnijeti da sebe vidi kao ubojicu). Inventivnost je u naelu plod srdbe. Srdba sve baca u zaborav. No moe nas potaknuti samo posredovanjem prethodno nauenih metoda. Njih smo nauili od drugih: noevi, pitolji, otrovi, knjievne tehnike, vrste romana, metrika itd. Kada ubojica iz naroda kae onu poznatu: Nisam bio pri sebi, gospodine sue', zapravo iznosi sljedeu istinu: in je ubojstva neto to smo u potpunosti nauili iz legenda, pripovijedaka, sjeanja i novina, ukratko, iz knjievnosti. ak su i najprozirnija ubojstva, kao na primjer ona koja su nehotice poinjena iz ljubomore, nesvjesne imitacije. to kae na to da napiem tekst na tu temu? upitao je. Nije ga napisao. Dugo iza ponoi Galip je itao Delalove stare kolumne iz ormara. U jednome trenutku svjetiljke su lagano problijedile poput svjetiljaka koje osvjetljuju kazalini zastor, a poslije je hladnjak zastenjao kao natovareni kamion kojemu na strmoj i blatnoj padini netko mjenjaem mijenja brzinu. Cijeli je stan ostao u potpunome mraku. U nadi da e se struja svaki as

vratiti, Galip je u krilu drao registratore pune novinskih izrezaka te je dugo i nepomino sjedio u naslonjau. Poput svih stanovnika Istanbula bio je naviknut na este nestanke struje. Oslukivao je ve godinama zaboravljene zvukove unutranjega dvoriita zgrade, kuckanje grijalice, gluhe zidove, zavijanje u slavinama i cijevima, podmuklo kucanje sata i zastraujuu buku u hodniku zgrade. Prolo je dosta vremena dok nije uao u Delalovu sobu napipavi rukom put. Dok je skidao odjeu i oblaio Delalovu pidamu, palo mu je na pamet da i onaj drugi junak iz povijesne pripovijetke ijega je traginog pisca juer naveer sreo u klubu, ulazi u tihi i prazni krevet glavnoga junaka. Legao je u postelju, no nije mogao zaspati.

Drugo poglavlje "ZAR NE MOETE SPAVATI?

Snovi su na drugi ivot. Grard de Nerval

Uli ste u krevet. Zavukli ste se meu pokrivae i posteljinu. Oni odiu vaim sjeanjima i mirisima. Glavu ste naslonili na dobri, stari, meki jastuk, okrenuli se na bok, noge ste privukli trbuhu, nagnuli vrat; hladna jastunica osvjeila vam je lice. Jo malo i spavat ete, i u mraku zaboraviti ba sve. Sve ete zaboraviti: nemilosrdnu mo nadreenih, nepromiljene rijei, budalatine, poslove koje niste stigli obaviti na vrijeme, nerazumijevanje, beutnost, one koji vas optuuju ili e vas tek optuivati, besparicu, vrijeme koje je zaas prolo, prijevare i nepravde. Zaboravit ete i sve to niste mogli ostvariti, svoju samou, sram, nepravdu, poraze, osobnu bijedu, svoje jadno stanje i strane nevolje, sve ete to zaboraviti. Drago vam je to ete zaboraviti. ekate. Vama dobro poznati ormari, ladice, grijalice, stolovi, stolii za kavu, stolice, navuene zavjese, odloena odjea, vaa kutija cigareta, ibice u depu vae jakne, vaa runa torba i sat, i oni ekaju. Dok ekate, ujete poznate zvukove; automobil prolazi kroz gradsku etvrt preko kamenih kocaka kolnika i lokava uz rub ceste, ulina se vrata zatvaraju negdje u blizini, iznenada netko sputa rolo slastiarnice. ujete motor staroga hladnjaka, lave pasa u daljini, irenje zvuka sirene za maglu s obale mora. Ti su zvukovi puni sjeanja. Sjeanja sada otvaraju vrata novoga svijeta radosna zaborava te vas zajedno s mojim prizivanjem sna i snova podsjeaju da sve ide svojim tijekom. Podsjeaju vas i na to da ete ih zaboraviti, kao i stvari koje okruuju va dragi krevet te otploviti u jedan posve drugi svijet. Spremni ste. Spremni ste. Kao da ste se udaljili od vlastita tijela, voljenih nogu i stranjice, pa ak i od ruku i aka koje su vam jo blie. Spremni ste i to vas ini toliko zadovoljnima da vie ne osjeate potrebu za tim bliskim dijelovima tijela. Dok vam se oi sklapaju, znate da ete i njih uskoro zaboraviti. Znate da se ispod sklopljenih vjea vae zjenice blagim pokretom miia udaljuju od svjetlosti. ini se da vae zjenice pomou mirisa i zvukova koje prizivam znaju da je sve u redu. One sada ne daju sliku slabe svjetlosti sobe, ve svjetlosti boja koje se rasprskavaju poput vatrometa u vaem umu. Um se postupno oputa i postaje spokojan; vidite modre mrlje, plave munje, ljubiast dim i ljubiast svod. Vidite tamnoplave vibrirajue valove, ruiaste sjene, ljubiastu lavu koja tee iz otvora vulkana i tamnoplavu boju tihoga sjaja

zvijezda. Boje i oblici smjenjuju se, nestaju, ponovno se pojavljuju i polako se mijenjajui vraaju u neke zaboravljene prizore. Neki od njih nisu se nikada ni dogodili. Promatrate boje u svojoj glavi. No i dalje ne moete spavati. Nije li jo prerano da priznate tu injenicu? Mislite na stvari o kojima razmiljate kad spokojno spavate. Ne, nemojte misliti na to to se radili danas i to ete raditi sutra, mislite na slatke trenutke. Oni vas ponovno spajaju sa slatkim zaboravom sna. Vraate se. Konano kreete nazad. Sve stvari ekaju va povratak i raduju vam se. Ne, uope se ne vraate. Nalazite se u vlaku. Sa sobom ste ponijeli torbu punu vama najdraih stvari. Vlak prolazi meu telegrafskim stupovima pokrivenima snijegom. Svi vam se utke dive zbog lijepih rijei i inteligentnih odgovora, pa makar i skriveno, uviajui pritom svoje pogreke. Obgrlili ste lijepo tijelo svoje voljene i ona vae. Vratili ste se u vonjak koji niste mogli zaboraviti i ondje berete zrele trenje. Dolazi ljeto, dolazi zima, dolazi proljee, dolazi jutro, plavo i krasno, suncem okupano, veselo jutro... Ali ne, ne moete spavati. Tada uinite isto to i ja: lagano pomaknite ruke i noge i polako se okrenite u postelji. Stavite glavu na drugi kraj jastuka, a obraz u njegov hladni kut. Zatim pomislite na kraljevnu Mariju Paleologinu. Nju su kao mladenku poslali mongolskome vladaru Hulagu-kanu. Iz vaega grada, Konstantinopola, poslana je u Iran da se uda za njega. Budui da je Hulagu preminuo prije no to je ona stigla onamo, udala se za njegova sina i nasljednika Abaka. Petnaest godina ivjela je na mongolskome dvoru u Iranu, a kada joj je mu ubijen, vratila se u ova brda na kojima i vi elite spokojno spavati. Pomislite na njezinu tugu i dane provedene u crkvi smjetenoj na obali Zlatnog roga. Crkvu je dala izgraditi nakon to se vratila i zatvorila u nju. Pomislite na patuljke sultanije Handan. Majka sultana Ahmeta I. dala je da se na Uskudaru sagradi kua za patuljke. eljela je tako razveseliti te svoje drage prijatelje. Patuljci su godinama ivjeli ondje. Kasnije su, ponovno uz sultanijinu pomo, sagradili galiju. Njome su eljeli otii na neko rajsko mjesto. Porinuli su je i odselili se iz Istanbula u neku nepoznatu zemlju. Tu zemlju nisu ak ni mogli pronai na karti. Pomislite na tugu sultanije Handan i sjetu patuljaka u jutro rastanka. Patuljci mau rupiima. Pomislite sada na tugu i sjetu koju osjeate u trenucima kada se rastajete od Istanbula i svega to vam je priraslo srcu. Dragi itatelju, ako me i to ne uspava, zamiljam jednoga razdraenog ovjeka. On u gluho doba noi na pustome peronu kolodvora eka vlak. Vlak nikako ne dolazi. Kada odluim kamo e taj ovjek otii, postajem on. Zamiljam i radnike koji kopaju tunel na Silivrikapiju, koji je prije sedam stoljea omoguio Grcima da u vrijeme opsade Istanbula ulaze u grad. Zatim zamiljam da sam zbunjena osoba koja otkriva da sve ima i svoje drugo znaenje. Sanjarim o drugome svijetu, i dok mi postaje jasno to novo znaenje, zamiljam kako u se napiti okruen novim znaenjima u tome novom svijetu. Zamiljam da sam izgubio pamenje i da sam ostavljen u meni potpuno nepoznatu gradu. Gradske su etvrti potpuno puste. U njima su neko ivjeli milijuni ljudi. Puste su i avenije, damije, mostovi, brodovi, sve je potpuno pusto. Hodam tim sablasnim prostorom i u suzama se prisjeam svoga grada i svoje prolosti. Polako hodam prema svojoj kui i krevetu. Zamiljam da sam Franois Champollion. Uveer ustajem iz kreveta kako bih deifrirao hijeroglife na kamenu iz Rozete. eem se mranim hodnicima svoga pamenja te se, uavi u slijepu ulicu, susreem sa zaboravljenim sjeanjima. Zamiljam da sam Murat IV. Jedne sam se veeri preruio kako bih nadgledao zabranu toenja alkohola. Vjerujui da mi nitko nee moi nauditi dok sam preruen i u pratnji svojih preruenih tjelohranitelja, s ljubavlju se dajem na promatranje ivota svojih robova u damijama, u jo uvijek otvorenim prodavaonicama i leprozijima u

skrivenim prolazima. Kasnije, u pono, postajem egrt. Idui od vrata do vrata, pripremam ljude za posljednji ustanak janjiara u devetnaestome stoljeu. Trgovcu apuem prvi i zadnji slog lozinke. Ili postajem uenik medrese i glasnik. Budim usnule lanove zabranjenoga dervikoga reda iz tiine i sna koji traju godinama. Dragi itatelju, ako jo uvijek ne mogu spavati, postajem nesretni bard. Traim lice svoje izgubljene drage slijedei tragove sjeanja. Otvaram sva vrata u gradu. Traim tragove svoje prolosti i svoje drage u svakoj sobi u kojoj se pui opijum, u svakome drutvu pripovjedaa pria i u svakoj kui iz koje se ori pjesma. Naposljetku, ako se tijekom ovoga dugog putovanja moje pamenje, mo imaginacije i sanjarenja jo uvijek nisu iscrpili i predali, ulazim u prvi poznati prostor. Taj se prostor pojavio preda mnom u jednome od mojih sjeanja na onu sretnu neizvjesnost izmeu sna i jave, kuu dalekoga prijatelja ili prazan konak bliskoga roaka. Ulazim u posljednju sobu. Nju sam pronaao neprestano otvarajui sva vrata kao da pretraujem zaboravljene kutke svoga pamenja. Gasim svijeu. Ulazim u krevet i spavam meu dalekim, nepoznatim i udnim predmetima.

Tree poglavlje "TKO JE UBIO EMSA IZ TEBRIZA?

Koliko u te vremena traiti od kue do kue, od vrata do vrata? Koliko jo vremena od ugla do ugla, ulicu po ulicu ? Mevlana

Nakon duga sna Galip se ujutro probudio miran. Svjetiljka stara ezdeset godina bacala je sa stropa svjetlost boje poutjela papira. Bio je odjeven u Delalovu pidamu. Pogasio je svjetiljke u stanu te je, uzevi primjerke Milijeta, sjeo za Delalov radni stol i itao ih. U dananjoj kolumni vidio je tipografske greke koje je uoio i kada je u subotu poslije podne otiao u redakciju (biti ono to jeste otisnuli su kao biti ono to jesmo). Ruka mu je sama od sebe pola prema ladici te je, pronaavi kemijsku olovku zelene boje, poela ispravljati lanak. Zavrio je s ispravljanjem. Palo mu je na pamet da je i Delal u toj plavoj pidami na pruge sjedao za taj stol i puio te da je istom tom kemijskom olovkom ispravljao pogreke. Vjerovao je da je sve u redu. Nakon to se dobro naspavao, za dorukom je bio pun optimizma i zaokupljen samim sobom kao netko tko samopouzdano zapoinje teak dan. inilo mu se kao da ne osjea potrebu da bude netko drugi. Nakon to je pripremio doruak, na radni je stol smjestio neke od kutija punih kolumna, pisama i izrezaka iz novina. Njih je izvadio iz ormara u hodniku. Nije uope sumnjao da e, ako paljivo i s pouzdanjem u sebe proita sve tekstove pred sobom, pronai ono to trai. itao je Delalove stare kolumne o divljim ivotima posve napuitene djece koja bez ikoga svoga ive u pontonima mosta Galata, mucavcima i udovinim upraviteljima u sirotitima, letakim natjecanjima krilatih znanstvenika. Ti su znanstvenici skakali s mosta u zrak kao da skau u vodu s mosta Galata. itao je i o povijesti pederastije l svodnicima koji se danas time bave. U sebi je pronaao pozornost i strpljenje koji su nuni za itanje tekstova. S istom nadom i namjerom proitao je prie o sjeanjima strojarskoga naunika s Beiktaa. On je u Istanbul dovezao prvi Fordov model T. Proitao je i prie o tome zato su u svakoj gradskoj etvrti u Istanbulu morali biti podignuti tornjevi sa glazbenim satovima, prie o povijesnome znaenju zabrane prizora s haremskim enama i crnim robovima iz knjige Tisuu ijedna no i o prednostima toga to se u stare tramvaje s konjskom zapregom moete ukrcati u pokretu. Iz tih je pria saznao i zato su papagaji pobjegli iz Istanbula, a vrane dole u njega te priu o tome kako je zbog toga poeo padati snijeg. itajui ih, prisjeao se dana kada je prvi put itao te tekstove. U meuvremenu je na komad papira zapisivao biljeke. Ponekad je neku odreenu reenicu, ulomak ili rije iznova itao. U kutiju je vraao proitane tekstove i s

ljubavlju vadio nove. Sunce nije udaralo u unutranjost sobe, ve samo u rubove prozora. Zavjese su bile razmaknute. S krovova zgrada preko puta visjele su ledene sige. S njihovih vrhova i s prljavih ljebova punih snijega i prljavtine kapala je voda. Izmeu trokuta krova boje prljavoga snijega i crvenih crjepova, te pravokutnika dugog nazubljenog dimnjaka iz kojega je izlazio lignitni dim, vidjelo se plavo i sjajno nebo. Galip se oima umornim od itanja zagledao u prostor izmeu trokuta i pravokutnika. Vidio je vrane. Brzim su letom presijecale njegovo plavetnilo. Okrenuo je glavu prema papiru pred sobom. Tada je shvatio da gleda u isto mjesto i promatra let istih vrana kao i Delal kada se umori od pisanja. Znatno kasnije sunce je udaralo u tamne prozore ije su zavjese bile navuene. Galipov optimizam poeo je kopnjeti. Stvari, rijei, smisao, moda je sve bilo na svome mjestu, ali kako je itao, s tugom je osjeao da dublja istina koja ih dri na okupu nestaje. itao je Delalove lanke o Mehdijima, o lanim padiahovima i lanim prorocima, o odnosima Mevlane i emsa iz Tebriza, Mevlane i zlatara Selahatina s kojim se taj veliki pjesnik zbliio nakon Tebrizijeve smrti te o Mevlaninu odnosu sa elebi Husametinom, koji je zamijenio Selahatina nakon to je ovaj umro. Ne bi li se oslobodio osjeaja nelagode koji se u njemu skupio, proitao je sve to je Delal napisao u rubrici Vjerovali ili ne. Nije ga zabavila pria o pjesniku Figaniju kojega su privezali za magarca i tako proveli kroz cijeli Istanbul zato to je, napisavi jedan dvostih, uvrijedio Velikoga vezira. Nije ga zabavila ni pria o ejhu Eflakiju koji se oenio svakom od svojih sestara te ih tako nehotice gurnuo u smrt. itajui pisma iz druge kutije, s divljenjem je shvatio koliko se puno razliitih ljudi zanimalo za Delala. Isto je divljenje osjeao i u djetinjstvu. Meutim, pisma onih koji su traili novac, optuivali jedni druge, objanjavali da su ene drugih kolumnista kurve, izjavljivali mu ljubav ili mrnju, prijavljivali prljave prijevare tajnih redova i monopolistiki usmjerenih mjesnih monika nisu posluila niemu osim to su pothranjivala osjeaj nesigurnosti koji se nakupio u Galipu. Sjedao je za stol znajui da je ono to je vezano uz postupnu promjenu slike o Delalu zapravo u njegovoj glavi. Ujutro su stvari i predmeti bile nastavak jednog razumljivog svijeta, a Delal netko ije lanke ve godinama ita. Njegove nepoznate strane prihvatio je s odmakom i usvojio kao injenice koje nije znao. Poslijepodne je dizalo bez prestanka dovozilo bolesnice i trudnice u ordinaciju ginekologa na katu nie. Galip je shvatio da se ta slika o Delalu u njegovoj glavi na udan nain pretvorila u sliku koja nedostaje. Osjetio je da su se stol za kojim sjedi, cijela soba i sve stvari oko njega promijenili. Stvari su poele upuivati na jedan drugi svijet koji se nije inio nimalo prijateljskim. Njegove se tajne nisu mogle lako rijeiti. Odluio je ustrajati na toj temi jer je shvatio da je promjena usko vezana uz sve ono to je Delal napisao o Mevlani. Ubrzo je izvadio sve Delalove kolumne posveene tome sufijskom pjesniku i poeo ih brzo itati. Ono to je Delala povezivalo s najutjecajnijim sufijskim piscem nisu bile ni pjesme napisane u Konji u trinaestome stoljeu na perzijskom jeziku, ni cijenjeni stihovi odabrani iz tih pjesama kako bi posluili kao primjer na satu etike u srednjoj koli. Kao da je rije o odabranim biserima koje ukraavaju prve stranice knjiga mnogih osrednjih pisaca, Delalovu pozornost uope nisu privlaili ni bosonogi sudionici mevlevijskih obreda u haljama. Turistike kompanije i proizvoai razglednica pak nisu odustajali od tih motiva. O Mevlani je tijekom sedam stoljea napisano na desetke tisua svezaka knjiga, komentara. No pjesnik, jednako kao i red koji se proirio nakon njegove smrti, privlaili su Delalovu pozornost samo kao arite zanimanja prijeko potrebna svakome kolumnistu. Delala je u vezi s Mevlanom najvie zaintrigirala erotska i mistika bliskost s pojedinim mukarcima u odreenim periodima njegova ivota i to kako su se te tajne i zakljuci koji se mogu iz njih

izvesti odrazili na njegova djela. Kada je Mevlani bilo oko etrdeset i pet godina, ivio je u dervikoj loi koju je preuzeo od svojega oca. U to vrijeme nisu ga voljeli samo njegovi uenici, ve su mu se divili i svi stanovnici grada. Onda je pao pod utjecaj lutajuega dervia emsa iz Tebriza, ije vrijednosti i pogledi na ivot nisu uope nalikovali Mevlaninima. Prema Delalovu miljenju, bilo je to posve nerazumno ponaanje. To dokazuju objanjenja ljetopisaca koji su tijekom sedam stoljea pokuavali razjasniti njihov odnos. Sumnja se da je jednoga dana ems nestao ili bio ubijen. Mevlana je tada, unato negodovanju svojih sljedbenika, zamjenikom imenovao jednoga beznaajnog, neukog zlatara. Delal je smatrao da taj izbor ne ukazuje na to da je, kao to su se svi trudili dokazati, ems iz Tebriza posjedovao mistiku privlanost. Prema njegovu miljenju, to je upuivalo na osebujnost Mevlanina duhovnog stanja i erotske sklonosti. Nakon smrti toga drugog zamjenika, Mevlana je odabrao treega. Taj je bio posve obian i nije imao dovoljno karizme da naslijedi prethodnika. Prema Delalovu miljenju, zamjenicima su se pripisivale nerealne vrline. Neki su ak nasljednike genealoki povezivali s Muhamedom i Alijem, to se ve stoljeima radi kako bi se taj nerazumni odnos uinio razumnim. Delal je smatrao da su se previale i neke vrlo vane stvari kada je rije o Mevlani. O njima je pisao u nedjeljnom izdanju novina rekavi da se odraavaju u Mevlaninim djelima. Ta je kolumna izala na dan sjeanja na Mevlanu, koji se svake godine obiljeava u Konji. Nakon dvadeset i dvije godine Galip je ponovno itao taj tekst. U djetinjstvu ga je smatrao dosadnim, kao uostalom i sve druge tekstove vezane uz religiju. Sjetio ga se zbog serije potanskih maraka posveene Mevlani. Serija je izala samo te godine (markice od petnaest kurua bile su ruiaste, od trideset kurua plave, a one od ezdeset kurua, koje su bile rijetke, zelene boje). itajui ga, primijetio je da se stvari u njegovoj okolini mijenjaju. Prema Delalovu miljenju, injenica da su Mevlana i lutajui dervi ems ostavili dubok dojam jedan na drugoga kada su se prvi put vidjeli u Konji, bila je istinita. Toj su injenici ljetopisci posveivali pozornost u glavnim smjernicama svojih knjiga i tisuama je puta razmatrali. No to se nije dogodilo, kao to se smatra, nakon onoga slavnog dijaloga koji je zapoeo ems iz Tebriza. Njihov se razgovor zasnivao na pitanju skromnosti. Tisue takvih primjera mogue je nai i u najjednostavnijim sufijskim knjigama. Kao to je Delal napisao, Mevlana nije mogao ostati pod dojmom tako jednostavne teme. U najmanju se ruku pravio da ga se dojmila. Upravo to je i uinio. Ponaao se kao da hrli u naruje jedne duboke osobnosti i dojmljiva duha. Tada je imao etrdeset i pet godina. Delal je vjerovao da je Mevlana toga dana uistinu osjeao potrebu da se susretne s nekim takvim. Nekim u ijem e licu prepoznati svoj lik. Tako je, im se susreo s emsom, sam sebe uvjerio da je on taj. Naravno, nije mu uope bilo teko uvjeriti emsa u to. Odmah nakon toga susreta 23. listopada 1244., zatvorili su se u jednu sobu u medresi i nisu izlazili est mjeseci. Delal je prvo u lanku pomno obradio to laiko pitanje. Nije elio izazvati bijes svojih religioznih itatelja. Pitao se to su to radili est mjeseci i o emu su razgovarali u jednoj od soba medrese. Mevlevije se time nisu previe bavili. Zatim je preao na pravu temu. Mevlana je cijeloga ivota traio onoga drugog, ogledalo svoga lica i due. Upravo se zato njihovi razgovori i ono to su inili u sobi medrese mogu smatrati rijeima i djelima jedne osobe koja pokuava biti vie razliitih osoba u isto vrijeme, ili pak glasovima, rijeima i djelima vie osoba koje nastoje biti jedna. Isti je sluaj i sa Mevlaninim djelima. Kako bi mogao podnijeti divljenje svojih sljedbenika (kojih se nije mogao odrei) i budala u svome okruenju te opresivnu atmosferu jednoga anadolskog grada u trinaestome stoljeu, osjeao je

potrebu za drugim identitetom. Njega je preuzeo poput krinke iz ormara. I to mu je donijelo olakanje. Delal je tu duboku potrebu potkrijepio slikom posuenom iz drugih tekstova: Ba kao to je bio i sluaj sa seljakom odjeom u ormaru jednoga sultana nesigurnoga u svoju vladavinu nad siromanima, okrutnima i ulizicama u jednoj glupoj zemlji. uvao ju je u ormaru i oblaio kako ga ne bi prepoznali kada uveer izlazi na ulicu." Kao to je i oekivao, Delal je ponovno pisao o toj temi mjesec dana nakon to je izaao taj tekst, iako je urednik traio da to ne ini. Njegovi poboni itatelji reagirali su na tekst prijetnjama smru, a oni republikanski usmjereni pismima s estitkama. U novome je tekstu Delal prvo iznosio neke injenice poznate svim mevlevijama: drugi uenici, ljubomorni to Mevlana pokazuje toliku naklonost prema jednome slabo poznatome derviu, vrili su pritisak na emsa i prijetili mu smru. Ubrzo nakon toga, jednoga snjenog dana, 15. veljae 1246., ems je nestao iz Konje. (Galip je volio Dlelalovu strast prema povijesti. Podsjeala ga je na srednjokolske udbenike prepune tiskarskih greaka.) Mevlana nije mogao podnijeti nestanak svoga voljenog. Iz jednoga je pisma shvatio da je ems u Damasku. Uinio je da se njegov voljeni (Delal je tu rije uvijek pisao U navodnicima kako bi u itateljima pobudio sumnju vezanu uz nju) dovede natrag te ga je odmah oenio jednom od svojih pokerka. No i poslije toga se obru ljubomore oko emsa ponovno poeo stezati. Nije prolo mnogo vremena i petoga etvrtka mjeseca prosinca 1247. godine emsa je nezadovoljna rulja namamila u zasjedu i nasmrt izbola noem. Meu njima je bio i Mevlanin sin Aladin. emsovo su tijelo iste veeri po hladnoj i prljavoj kii bacili u bunar kraj Mevlanine kue. U kasnijim redcima teksta Delal je opisivao mjesto kamo je baeno emsovo tijelo. Galip tu nije naao neke nove podatke. Sve to je Delal napisao o bunaru, tijelu baenu u njega te o Mevlaninoj alosti i samoi nije mu se uinilo samo stranim i udnim, ve se osjeao kao da je osobno vidio sedam stoljea star bunar i odabrao kamen i horasansku buku od kojih je sazidan. Nekoliko je puta proitao tekst i pogledom preao preko drugih odabranih lanaka. Otkrio je da je Delal u novinskom tekstu s otprilike istim datumom, piui o unutranjem dvoritu neke zgrade, iskoristio iste reenice kojima je opisao bunar te da je u oba teksta zadrao isti stil pisanja. Kasnije je, pridavajui vanost toj stilskoj igri, poeo s jednakom pomnjom itati kolumne nagomilane na stolu. Za njih ne bi mario da ih je kojim sluajem proitao nakon to je uronio u sve to je Delal napisao o hurufijama i njihovu nauku. I upravo tada, dok je itao Delalove lanke, Galip je shvatio zato se stvari koje ga okruuju mijenjaju. Shvatio je zato su najednom nestali onaj optimizam i duboki smisao koji meusobno povezuje sve stolove, zavjese, svjetiljke, pepeljare, stolice, kare na grijalici i ostale sitnice. Delal je pisao o Mevlani kao o sebi samome. Iskoristivi promjenu jednog neupadljivog, ali kljunog mjesta meu rijeima i reenicama, sebe je postavljao na Mevlanino mjesto. Galip je uoio da Delal u nekim tekstovima o samome sebi i u nekim povijesnim tekstovima o Mevlani koristi isti stil. Taj je stil proimao s osjeajem tuge sve reenice, odlomke i vie od toga. Galip je bio siguran u tu promjenu reda rijei. Ta udna stilska igra bila je zastraujua zbog svega to je Delal napisao u svojim privatnim biljekama, neobjavljenim lancima, razgovorima o povijesti, u esejima o ejhu Galipu, komentarima snova i sjeanjima na Istanbul. U svojoj kolumni Vjerovali ili ne Delal je stotine puta ispriao priu o kraljevima koji su mislili da su netko drugi, o kineskim carevima koji su palili svoje palae da bi postali netko drugi i padiahovima koji su bolovali za tim da nou mijenjaju odjeu i zalaze meu puk, zanemarujui danima dvor i dravnike poslove. Delal je u jednu biljenicu pisao kratke

prie nalik nedovrenim sjeanjima. Galip je u njoj proitao da je Delal jednoga posve obinoga ljetnog dana sebe redom zamiljao kao: Leibniza, poznatoga bogataa gospodina Devdeta, Muhameda, vlasnika novina, Anatolea Francea, uspjenoga kuhara, slavnoga imama propovjednika, Robinsona Crusoea, Balzaca i jo est drugih osoba. est posljednjih imena iz srama je prearao. Vidio je crtee Mevlane na potanskim markama i plakatima te jedan njegov neuspio portret na sarkofagu na kojemu je pisalo Mevlana Delal. Jedan je pak neobjavljeni tekst poinjao sljedeom reenicom: Mesnevija se smatra Mevlaninim najveim djelom iako je potpuni plagijat! Nakon te reenice Delal je istaknuo slinosti Mesnevije s drugim djelima. Stilom koji je odreivao strah od primisli da ne potuju Mevlanu i potreba da se iznese istina, na tu su slinost ukazivali i drugi komentatori iz akademskih krugova. Ta i ta pria iz Mesnevije preuzeta je iz Kelile i Dimne, ona je ukradena iz Atarova djela Govor ptica, jedna je uzeta iz Lejle iMednuna, a ova druga pak iz djela Zgode bogougodnika. Gallp je na dugu popisu plagiranih izvora vidio i dijela Prie o Bojim poslanicima, Tisuu i jedna no i djela pisca Ibn Zerhanija. Na kraj popisa Delal je dodao i Mevlanin komentar o tome kako je krao prie od drugih. Smrkavalo se. Galip to nije shvatio samo kao Mevlanin komentar, ve i kao Delalov komentar dok zamilja da je Mevlana. Delal je vjerovao da i Mevlana, poput nekih ljudi, nije mogao podnijeti da bude ono to jest. Spokoj je pronalazio samo kada bi poprimio osebujnosti neke druge osobnosti. Otpoevi neku priu, mogao je ispriati jedino ono to je netko drugi ve ispriao. Zapravo je to bio trik smiljen za sve nesretnike koji gore od elje da budu netko drugi i da ispriaju priu kako bi se izbavili od dosade vlastitih tijela i dua. Poelio je ispripovijedati nekakvu priu samo kako bi je ispripovijedao. Ba kao i Tisuu i jedna no, Mesnevija je bila udna i nesustavna literarna kompozicija. U njoj druga pria poinje, a da prva jo nije zavrila; druga ne zavri, a ve se prelazi na treu. Poput nepresunih ljudskih osobnosti, ubrzo vam dojadi. Galip je listao sveske Mesnevije. Vidio je crtee uz erotske prie i pojedine stranice prepune ispravaka U obliku usklinika, upitnika i dijelova naaranih srditom zelenom olovkom. U urbi je proitao prie na tim stranicama punim prljavtine i tinte. Shvatio je da je Delal nekoliko svojih pria preuzeo iz Mesnevije i prilagodio ih Istanbulu naega vremena. Iste je prie itao U djetinjstvu mislei da su to njegovi autorski tekstovi. Galip se prisjetio veeri tijekom kojih je Delal satima priao o umjetnosti pisanja nazira (pjesama zasnovanih na drugim pjesmama, koje se pridravaju iste forme i sadraja) govorei da je to jedina prava vjetina. Ruja bi halapljivo jela kolae kupljene putem, a Delal priao o tome kako je mnoge svoje kolumne, a moda ak i sve, napisao uz tuu pomo. Rekao je da su svi tekstovi preuzeti od nekih drugih. Dodao je i kako nije najvanije stvarati neto novo, ve moi rei neto posve novo o remek-djelima stvaranima tisuama godina promijenivi im neke dijelove. Galip se razbjesnio. Naputao ga je optimizam u pogledu autentinosti papira na stolu. Uzrok tome nije bilo razoaranje u autentinost Delalovih tekstova, ve neke druge pretpostavke na koje je upuivala ta injenica. Palo mu je na pamet da bi na nekome drugom mjestu u Istanbulu mogli postojati neka druga soba i stan ureeni na potpuno isti nain kao i ovaj, koji jednako tako imitira atmosferu od prije dvadeset i pet godina. Ako ondje nisu Delal i Ruja koja s veseljem slua njegovu priu, sigurno postoji netko jednako nesretan kao Galip. I taj je netko vjerovao da e sjedei za istim stolom i neprestano itajui zbirku starih kolumna pronai izgubljenu suprugu. Kad god bi razmiljao o njemu, pomiljao bi da njegov ivot ima drugaiji smisao, jednako kao to i znakovi na predmetima, slikama i plastinim vreicama svaki put ukazuju na neto drugo. Isti je sluaj s Delalovim tekstovima. Oni pri svakome itanju upuuju na neto drugo. Pomislio

je da bi se mogao izgubiti u znakovima koji poput vagona vlaka nezaustavljivo slijede jedni druge. Pao je mrak, a u sobi se skupila ona priguena, gotovo opipljiva svjetlost. Atmosfera je podsjeala na miris plijesni i smrti u mranim podrumima punim paukova. Galip je nevoljko upalio svjetiljku na stolu. Shvatio je da ne postoji izlaz iz te none more i sablasnog svijeta, osim da nastavi itati ve umorim oima. Tako se vratio na bunar paukova. U njega je baeno emsovo tijelo. Nastavio je itati na mjestu gdje je stao. U nastavku prie pjesnik je bio izvan sebe zbog gubitka prijatelja i voljenoga. Nikako nije mogao povjerovati da su ubili emsa i tijelo mu bacili u bunar. tovie, ljutio se kada su mu eljeli pokazati bunar kraj kue. Izmiljao je izlike kako e traiti svoga voljenog negdje drugdje: zar nije mogue da je ems otiao u Damask, kao i proli put kada je nestao? Mevlana je tako otiao u Damask i ondje traio svoga voljenog. Uao je u sve ulice i sobe u gradu. Zavirio je u svaki skriveni kutak i pod svaki kamen. Traio ga je kod njegovih starih prijatelja i zajednikih poznanika. Jednu po jednu pretraio je sve damije, dervike tekije i draga mjesta koja je ems volio. Nakon nekoga vremena sama je potraga postala vanija od elje da ga pronae. U ovome dijelu kolumne itatelj zatjee sebe okruena opijumskim dimom, mirisom ruine vodice i imiima jednoga mistinog i panteistikog svijeta. U tome je svijetu ono to biva traeno zamijenilo mjesta s onim koji trai. U njemu bit nije pronalaenje cilja ve koraanje prema njemu. Ukratko su prikazane razne Mevlanine pustolovine na ulicama velikoga grada, koje odgovaraju etapama kroz koje mora proi sljedbenik reda da bi dosegnuo istinu i postigao savrenstvo. Prizor njegove nevjerice u trenu kada je postalo jasno da je njegov voljeni pobjegao i potraga sa njim odgovaraju stadiju nef-i isbat51. Prizori sa starim prijateljima i neprijateljima njegovog voljenog i prizori stvari punih bolnih sjeanja odgovaraju razliitim stadijima dervikih iskuenja. Prizor u javnoj kui oznauje stapanje u ljubavi. Izgubiti se u raju i paklu pseudonima nalik ifriranim pismima i u tekstovima punim knjievnih zamki i igara rijeima - nakon smrti Mensura Halada pronali su ih u njegovoj kui - znailo je izgubiti se u dolini tajni na koju upuuje i Atar. Prizor u gostionici uzet je iz Atarova Mantik-ut Tajra. U njemu iza ponoi svi pripovjedai priaju neku drugu ljubavnu priu. Pjesnik pijan luta ulicama grada okruen prodavaonicama i prozorima koji skrivaju misterij. Njegova spoznaja da je ono to je traio na planini Kaf zapravo on sm bila je jo jednom primjer stapanja s apsolutom uzet iz iste knjige, itd. Delalov dugi tekst bio je ukraen impresivnim stihovima pisanima U aruzu52. Bili su to stihovi sufija o jedinstvu putnika u mistikoj potrazi za onime za ime tragaju. U tekstu se nalazio i jedan poznati Mevlanin stih. Delal nije volio prepjeve pa ga je napisao u prozi: Pa ja sam on! rekao je pjesnik jednoga dana, izgubljen u znakovima grada. Zato jo uvijek traim ako je tako? Vrhunac zapleta teksta zavrio je knjievnom injenicom koju su sve mevlevije s ponosom ponavljale: Mevlana je nakon toga sakupio svoje sjajne pjesme pod imenom Divan emsa iz Tebriza, a ne pod svojim imenom.53 Ba kao i u djetinjstvu, Galipa su u kolumni najvie zanimali fikcionalni dijelovi detektivske potrage i istrage. Delal je svojim zakljukom iznova razljutio pobone itatelje ija je srca osvojio priama o sufijima. S druge strane, njime je razveselio svoje laiki i republikanski orijentirane itatelje. Napisao je: Mevlana je osobno dao ubiti emsa te je
51 Zapravo nefy isbt negirati i potvrditi. Nefy znai poricanje neega to postoji, I isbt potvrivanje da to neto ipak postoji iako se poricalo. Obino se kao primjer te stilske figure navodi reenica La iha illallh Nema boga osim Alaha." (Vid. F. Nametak, Pojmovnik divanske i tesavvufske knjievnosti, Sarajevo 2007., str. 190), 52 Aruz: metrika klasinog turskog pjesnitva. 53 Divan: pjesnika zbirka.

traio da se njegovo tijelo baci u bunar! Delal je tu tvrdnju dokazao metodom koju su u pedesetim godinama esto koristili turska policija i javni tuitelj. S njome se poblie upoznao kada je pedesetih godina radio kao izvjestitelj iz sudnice na Bejogluu. Prvo je stilom javnoga tuitelja u malome provincijskom gradu, naviknutoga na iznoenje optube, istaknuo da je od tog ubojstva najvie koristi imao sam Mevlana. Podsjetivi da je zahvaljujui tome inu od obinoga uitelja postao najvei sufijski pjesnik, ukazao je na to da je vjerojatno sam Mevlana najvie prieljkivao to ubojstvo. Delal je zanemario pravne poveznice izmeu elje da se neto uini i toga da se nekome dade da neto uini. Bili su to motivi karakteristini za kranske romane. Zatim se okrenuo pokazateljima krivice i trikovima tipinima za ubojice poetnike kao to su nevjerica u to da je mrtav, odbijanje da pogleda u bunar i opsesivno ponaanje. Odmah nakon toga preao je na novu temu. Galipa je to bacilo u duboko beznae. Pitao se na to su onda ukazivali viemjesena istraga i pretraivanje grada uzdu i poprijeko nakon ubojstva? Galip je na temelju nekih informacija iz biljenice i karte Damaska shvatio da je Delal toj temi posvetio vie vremena nego to se to na prvi pogled inilo. Kartu je pronaao u jednoj kutiji s Delalovim starim ulaznicama za nogometne utakmice (Turska-Maarska 3:1) i kino (ena na prozoru i Povratak kui). Na karti su zelenom bojom bila oznaena neka mjesta. Ta je mjesta Mevlana pretraio za svoga boravka u Damasku. Nije traio emsa jer je dobro znao da je mrtav. Bit e da je Mevlana radio neto drugo, ali to? Na karti su bila oznaena sva mjesta koja je posjetio u gradu. Na poleini karte vidio je imena svih gradskih etvrti, objekata, prenoita i gostionica. U sve je njih Mevlana kroio. Delal je pokuao dati neki smisao izduenim slovima i slogovima imena. Oni su stajali poredani na karti jedan ispod drugoga. Traio je skrivenu simetriju. Pao je mrak. Znatno kasnije pronaao je kutiju s Delalovim sitnicama. U njoj su bili i karta Kaira i telefonski imenik Istanbula iz 1934. godine. Oni su mu dospjeli u ruke u vrijeme kada je objavljen tekst o detektivskim priama iz Tisuu i jedne noi. Kao to je i oekivao, mjesta iz pria u knjizi bila su na karti Kaira oznaena zelenim strelicama nacrtanima kemijskom olovkom. Na kartama i na stranicama gradskoga vodia vidio je iste strelice nacrtane istom zelenom bojom, premda ne istom olovkom. Pratio je avanture zelenih strelica na zbunjujuim kartama. inilo mu se kao da prati tragove svoga jednotjednog obilaska Istanbula. Kako bi samoga sebe uvjerio da je sve to iluzija, podsjetio se da zelene strelice nisu zgrade u koje je kroio, damije u koje je uao i padine uz koje se uspeo. Pa ipak, posjetio je susjedne zgrade, uao u damije u blizini i popeo uz padine istih brda. To znai da je cijeli Istanbul, bez obzira na to to govori karta, bio prepun ljudi. Svi su oni krenuli na isto putovanje! Galip je potom spojio karte Damaska, Kaira i Istanbula. O istoj je stvari pisao Delal u jednome svom tekstu inspiriranome E. A. Poeom. Kako bi to uinio, morao je poderati uvezane stranice telefonskoga imenika Istanbula, i to iletom iz kupaonice. Na njemu su i dalje bili Vidljivi tragovi koritenja. Postavio je te karte jednu do druge. Nije znao to da uini sa sitnim oznakama i crteima jer se njihove veliine nisu podudarale. Poslije ih je pritisnuo na staklena vrata dnevne sobe i promatrao u svjetlu koje je padalo odostrag. Isto je radio i u djetinjstvu kada bi on i Ruja precrtavali neku sliku iz asopisa. Trudei se promatrati ih kao dijelove misterija, gledao je u njih kao to je neko svoga vlasnika promatrala odjea na stolu u radnoj sobi Delalove majke. Na kartama naslaganima jedne na druge slabo se moglo razabrati izborano lice starice u poodmakloj dobi. Toliko je dugo gledao u to lice da je imao osjeaj kao da je rije o staroj znanici. Osjeaj bliskosti i tiina veeri inili su ga spokojnim. inilo mu se da je taj osjeaj unaprijed

proivljen i isplaniran te da bi on trebao nekome drugom uliti povjerenje. Galip je uistinu mislio da ga Delal vodi. Postojao je cijeli niz Delalovih tekstova o znaenjima lica. Meutim, Galipu su na pamet padale neke Delalove reenice iz teksta o unutarnjem spokoju koji ga je ispunio dok je promatrao lica stranih umjetnica. Voen time, odluio je iz kutije izvaditi lanke o kinematografiji. Njih je Delal napisao u mladosti. U starim lancima o kinematografiji Delal je opisivao patnju i nostalgiju na licima nekih amerikih glumakih zvijezda. inio je to kao da pria o sjajnim mramornim kipovima, glatkoj povrini nekoga nevidljivog planeta i prozainim sanjarskim basnama kakve udaljene zemlje. itajui te retke osjetio je da je ta nostalgija ono to ga ini bliskim Delalu, a ne Ruja i njegove prie. Taj je osjeaj bio poput Ugodne, jedva ujne glazbe. U isto je vrijeme volio novootkrivene detalje na karti, licima i u rijeima, i bojao ih se. elio je ui dublje u te tekstove o kinematografiji, no suzdrao se i zastao. Delal nije istim stilom pisao o licima slavnih turskih glumica. Njega su onu podsjeala na pola stoljea stari, zaboravljeni brzojav iz rata. Tada je shvatio zato ga je ujutro za dorukom napustio osjeaj optimizma. Taj mu je osjeaj prije proimao cijelo tijelo. Nakon est sati itanja, njegova se slika o Delalu u potpunosti promijenila. Ujutro je pun optimizma vjerovao u ovaj svijet i mislio je da e marljivo radei lako rijeiti tu dobro skrivenu tajnu. Tada nije udio biti netko drugi. Ali sada su se te tajne poele udaljavati od njega. Njemu dobro poznate stvari i predmeti u sobi poeli su se pretvarati u tajanstvene predmete, u dijelove jednoga nepoznatog svijeta i karte nepoznatih lica. Galip se elio osloboditi uloge beznadne i optereene osobe. Poelio je biti netko drugi. elio je slijediti posljednji trag. On bi mu mogao objasniti Delalov odnos s Mevlanom i mevlevijama. Poeo je itati neke kolumne u kojima je Delal pisao o svojim sjeanjima, a plava svjetla televizora poela su s prozora obasjavati Aveniju Tevikije. Delal se nije zanimao za mevlevije samo zato to je znao da e itatelji koji osjeaju neobjanjivu vezanost uz temu uroniti u nju, ve i zato to mu je ouh bio mevlevija. Delal ga je opisao s mjeavinom laike ljutnje i volterovskog humora: kao grbava odvjetnika. Govorio je kroz nos i odlazio na tajne obrede. Galip je iz opisa shvatio da je to ovjek za kojega se Delalova majka udala nakon to se stric nije vratio iz Europe i sjeverne Afrike, jer nije mogla uzdravati sebe i sina. On je redovito odlazio u mevlevijsku tekiju koja se nalazi u jednoj sporednoj ulici gradske etvrti Javuz Sultan pokraj cisterne s vodom iz bizantskog doba. Galip je itao o tome kako je Delal ivio pod istim krovom s ouhom i radio na mjestu podvornika u kinu. U mranim, prepunim dvoranama esto je dijelio i dobivao batine dok je prodavao sodu u pauzama filma. S prodavaem bi se dogovorio da u peciva stavlja soi i papar. U tekstu se poput dobroga itatelja stavljao u ulogu podvornika i svadljivih posjetitelja. itao je tekst o Delalovim sjeanjima iz knjigovenice. Na tome je mjestu radio nakon to je napustio posao u kinu u Aveniji ehzadebai. Galipu je u oi upala jedna reenica koja mu se uinila kao davno prije smiljeno proroanstvo vezano uz njegovo stanje. Bila je to jedna posve uobiajena reenica. Svi je pisci koriste kada izmiljaju svoju dirljivu i hvalevrijednu prolost. itao bih sve to mi je dolo pod ruku, napisao je Delal. Galip je itao sve to mu je dolo pod ruku o Delalu. Pratio ga je osjeaj da Delal pripovijeda o njemu osobno, a ne o vremenu kada je radio u knjigovenici.

Galip je nekoliko puta pomislio na tu reenicu. Smatrao ju je dokazom da Delal zna to on radi u tome trenu. Svoja jednotjedna nastojanja nije doivljavao kao traganje za Delalom i Rujom, nego kao igru. Igru je osmislio Delal (a moda i Ruja). Ta je zamisao odgovarala Delalovoj elji da malim zamkama, nejasnoama i rijeima iz daljine tiho upravlja ljudima. Zbog toga Galip svoju potragu u tom ivom muzeju vie nije smatrao znakovima svoje, ve Delalove slobode. elio je to prije izai iz stana. Razlog nije bila neizdriva bol u oima prouzroena itanjem, nego to to u kuhinji nije bilo hrane. Iz ormara pored vrata izvadio je Delalov tamnoplavi kaput i obukao ga. elio je da Ismail i njegova ena, ako jo nisu zaspali, pomisle da lu noge i kaput koje e zamijetiti kroz vrata svojega stana Delalovi. Ne upalivi svjetlo siao je stepenitem. Vidio je da kroz niski prozor domareva stana okrenuta prema ulazu zgrade ne dopire svjetlost. Nije imao klju pa stoga nije svom snagom povukao za sobom ulazna vrata zgrade. Zakoraio je na plonik i na tren se najeio. Pomislio je da e onaj mukarac s druge strane telefonske linije izai iz nekoga mranog kuta. Dugo se trudio ne misliti na njega. Zamiljao je da u ruci toga ovjeka nee biti dosje o vojnom udaru, ve neto stranije i opasnije. Imao je predosjeaj da e mu mukarac biti poznat, no na ulici nije bilo ba nikoga. Hodao je ispunjen osjeajem da ga onaj glas slijedi. Ne, nije zamiljao da je netko drugi. Vidim sve kao to jest, pomislio je dok je prolazio ispred policijske postaje. Ovdje su strau uvali policajci s automatskim pukama u rukama. Gledali su ga umornim i sumnjiavim pogledima. Galip je hodao neprestano gledajui ispred sebe. Nije elio vidjeti tekst plakata, neonskih reklamnih panoa i politikih slogana na zidovima. Svi su kafii i restorani na Niantau bili zatvoreni. Dugo je hodao ispod empresa, platana i divljih kestena sluajui bat svojih koraka na ploniku. Sa stabala je na plonik kapao otopljeni snijeg. uo je i otune zvukove u ljebovima te buku iz kafia u blizini. U jednome mlijenom restoranu u Karakoju do mile se volje najeo piletine, variva i kadajifa54. Kasnije je kupio povre u prodavaonici te kruh i sir na jednome kiosku i vratio se u obiteljsku zgradu ehrikalp.

54

Kadajif: vrsta orijentalne slastice.

etvrto poglavlje PRIA O ONIMA KOJI NE MOGU ISPRIATI PRIU

Da! ree raspoloeni itatelj. - To je pametno, to je genijalno. To razumijem i time se oduevljavam. I ja sam sto puta to isto pomislio! Drugim rijeima, ovaj me je ovjek podsjetio na moju vlastitu pamet i zbog toga mu se divim. Coleridge
-

Ne, moj najvaniji tekst nije onaj o rjeenju misterija ivota. Do grla smo u njemu, a toga nismo ni svjesni. Nije ni onaj napisan prije esnaest godina i etiri mjeseca. U njemu sam istraio nevjerojatne slinosti na kartama Damaska, Kaira i Istanbula. (Svi zainteresirani mogu u tome tekstu proitati o poloajima Darb el-Mustakima, nae Kapaliarije i kairske etvrti Han al-Halili. Svi ti poloaji nalikuju slovu mim. itatelji mogu saznati i na koje me to lice podsjeaju.) Ne, moja najsmislenija pripovijest nije ni dvjesto godina stara pripovijest o sirotome dervikom voi Mahmutu. On je za besmrtnost prodao tajne reda jednome europskom pijunu i poslije poalio. O tome sam jednom prilikom pisao s istim uzbuenjem. (U tom tekstu moete saznati kako je ejh na bojnim poljima pokuavao prevariti umirue junake oblivene krvlju nudei im teret svoje besmrtnosti.) Svaki put kada se sjetim pria o kriminalcima s Bejoglua, o pjesnicima koji su izgubili pamenje, opsjenarima, pjevaicama s dvostrukim identitetom i beznadnim ljubavnicima, shvatim da stalno preskaem temu koju danas smatram najvanijom, da je omalovaavam ili je s udnom suzdranou zaobilazim. No ja to ne inim! Piem ve trideset godina, a priblino sam toliko vremena posvetio i itanju. Nisam uope vidio da je neki pjesnik s Istoka ili Zapada obratio pozornost na istinu o kojoj u sada pisati. Sada, dok budem itao ono to u napisati, zamiljajte lica o kojima su pripovijedati. (to je zapravo itanje ako ne prenoenje pievih rijei na tiho kinematografsko platno vaega uma?) Na platnu svojega uma oivite trgovinu ljekovitim biljem u jednome od gradova u istonoj Anadoliji. U hladno zimsko poslijepodne mrak rano pada. Na trnici nema previe zbivanja. Brija ostavlja radionicu nauniku. Jedan Umirovljeni starac i kupci okupili su se oko pei u prodavaonici na trnici i avrljaju. Prepriavaju se sjeanja iz vojske, listaju se novine, ogovara se, a s vremena na vrijeme uje se smijeh. Jedan meu okupljenima najmanje pria. On osjea nespokoj zbog toga to ne moe doi do rijei. To je brijaev brat. I on na pameti ima prie i ale, ali premda to silno eli, ne zna lijepo pripovijedati, niti privui pozornost drugih. Tijekom cijeloga poslijepodneva pokuavao je ispriati jednu priu. Drugi bi mu tada i ne primijetivi upali u rije. Sada vas molim da zamislite izraz lica brijaeva brata kojega prekidaju u pola prie. Pomislite na proslavu zaruka u kui Obitelji istanbulskoga lijenika. Ti je obitelj poprimila

zapadnjake navike ali se time nije obogatila. Gosti su okupirali obiteljsku kuu. Dio njih na trenutak se sluajno okupio oko kreveta u sobi djevojke pred zarukama. Na krevetu su bili nagomilani kaputi gostiju. U tome su drutvu i simpatina mlada djevojka i dva mladia. Obojica pokazuju zanimanje za nju. Jedan od te dvojice nije previe pristao ni pametan, ali je priljiv i drueljubiv. Zbog toga plijeni pozornost lijepe djevojke i starijih mukaraca koji ga U lobi sluaju. Sada pokuajte zamisliti lice toga drugog, pametnijeg i senzibilnijeg mladia. On ne zna kako privui pozornost. Sada vas molim da zamislite tri sestre koje su se udale u razmaku od po dvije godine. One se okupljaju u kui svoje majke dva mjeseca nakon Sto se najmlaa od njih udala. U zimsko poslijepodne uz sivu Svjetlost piju aj u kui trgovake Obitelji srednjega sloja. uje se kucanje golemoga zidnog sata i glasanje nestrpljivoga kanarinca. Najmlaa je sestra uvijek priljiva i vesela. Sada pria o dvomjesenome branom iskustvu i prepriava neke situacije i smijene dogaaje iz svog ivota. Nain na koji pria potie najstariju i najljepu sestru da, unato tomu to ve godinama proivljava takve situacije, s melankolijom pomisli da njezinu ivotu i njezinu suprugu neto nedostaje. Sada vas molim da zamislite tu melankoliju! Jeste li zamislili? Slie li sva ta lica na neki udan nain jedna na druge? Ne postoji li neto zbog ega ih je lako pobrkati? Neke nevidljive niti koje ih izdaleka meusobno povezuju. Nisu li lica utljivih ljudi s nezanimljivim ivotnim priama i bez pripovjedakoga dara smislenija i potpunija? Oni ne mogu privui pozornost pa tek nakon to proe dogaaj kod kue smiljaju dobru repliku. Njihova lica bujaju priama, a oni ih ne mogu ispriati. Ona nose tragove tiine, masnica, ak i poraza. Jeste li ikada pomiljali na svoje lice meu tim licima? Koliko smo svi mi napaeni, koliko dirljivi? Veina nas je beznadna! Ali ne elim vas ponovno zavaravati: ja nisam jedan od vas. Onaj koji, uzevi papir i olovku, moe neto napisati i uvjeriti druge da proitaju to to je napisao, moe se donekle smatrati spaenim od te bolesti. Upravo zbog toga se ni jedan meni poznat pisac nije temeljito pozabavio tim, moda najvanijim, ljudskim stanjem. Sada shvaam. Svaki put kad u ruke uzmem olovku, tema je ista. Od sada u nastojati ui u tajnu poezije naih lica i stranu tajnu naih pogleda, pripremite se.

Peto poglavlje ZAGONETKE NA LICIMA

Obino su lica ono to ne primjeujemo u prolazu. Lewis Caroll

Galip je u subotu ujutro sjeo za radni stol koji je bio prekriven primjercima kolumna. Vie nije bio optimistian kao prethodnog jutra. Nakon jednodnevnoga rada njegova se slika o Delalu u potpunosti promijenila. inilo mu se kao da je zbog toga nestao i cilj njegove potrage. Budui da je samo mogao pretpostavljati gdje su se sakrili Ruja i Delal, sjedio je za stolom i itao kolumne i biljeke koje je izvadio iz ormara u hodniku. Osjetio je da moe napraviti jedinu stvar koju je mogue napraviti u situaciji kada ste suoeni s katastrofom, a to je imati istu savjest. Povrh toga, sjediti i itati Delalove tekstove bilo je bolje nego itati ugovore podstanara i agresivnih stanodavaca ili spise trgovaca eljezom i tepisima sklonih prijevari, u pranjavu uredu na Sirkediju. Ova ga je soba inila sretnim zbog sjeanja na djetinjstvo. Osjeao se uzbueno poput inovnika premjetenoga na bolje radno mjesto, pa makar to bilo i ishod katastrofe. Pio je drugu jutarnju kavu. S istim je uzbuenjem ponovno razmotrio sve dostupne tragove. Sjetio se teksta Delalove kolumne pod naslovom Isprike i izrugivanja u Milijetu ubaenome ispod vrata. Isti je tekst prije mnogo godina ve jednom bilo objavljen. To je znailo da Delal nije poslao novi tekst za nedjeljno izdanje. Bio je to esti stari lanak objavljen u ovim novinama. U kutiji s rezervnim tekstovima ostao je jo samo jedan. To je znailo da e, ako Delal u roku od trideset i est sati ne dostavi novi tekst, njegova kolumna od etvrtka biti prazna. Budui da mu je ve trideset i pet godina svako jutro poinjalo kolumnom koju Delal, za razliku od drugih kolumnista, nikada nije propustio napisati pod izlikom da je bolestan ili na odmoru, osjeaj koji je obuzimao Galipa svaki put kad bi pomislio na praznu drugu stranicu novina podsjetio bi ga na katastrofu koja se pribliava, na uas koji e obuzeti ljude onoga dana kad se povuku vode Bospora. Kad je one veeri uao u stan, iskopao je telefon iz utinice. elio se usredotoiti na mogue tragove. Ponovno je razmislio o glasu na telefonu. Sve to je taj ovjek rekao o sluaju Mrtvaki koveg i vojnom udaru Galipa je podsjetilo na neke Delalove stare kolumne. Pronalaenje tih sitnih detalja razasutih po raznim tekstovima uzelo mu je mnogo vremena. Kada je nakon toga ponovno sjeo za stol, bio umoran kao da je cijeli dan radio. Bit e da se Delal, piui poetkom ezdesetih godina provokativni lanak o vojnom udaru, sjetio jedne od injenica u tekstu o Mevlani: kolumnist eli da iroke mase itatelja

prihvate neku injenicu. Voen tom eljom, on mora znati kako da u sedimentima itateljeva sjeanja oivi neku davno zaboravljenu, neutemeljenu misao te uini da je itatelj prihvati! Galip je itao Delalove prie sabrane iz povijesnih izvora. Kao svaki dobar itatelj, oekivao je da se aktiviraju i sedimenti njegova pamenja, no uspio je potaknuti samo matu. itao je kako je jednoga dana dvanaesti imam u uliicama Kapaliarije sijao strah i trepet meu zlatarima-prevarantima. itao je o sinu dervikoga voe. On se spominje u knjizi Povijest silahtara55. Nakon to ga je vlastiti otac proglasio Mehdijem, poveo je za sobom kurdske pastire i majstore kovae te napadao tvrave. Proitao je i priu o nauniku iz praonice posua. On je sanjao Muhameda na zadnjem sjedalu bijeloga cadillaca sa sputenim krovom. U snu je automobil prelazio preko kamenih ploa kolnika na Bejogluu, prekrivenih lokvama prljave vode. Nakon toga proglasio se Mehdijem. elja mu je bila potaknuti prostitutke, Cigane i istae cipela na borbu protiv krupnih kriminalaca i svodnika. inilo mu se da te tekstove vidi okupane ljubiastom bojom zore vlastita ivota i vlastitih matanja. Neke su mu od tih pria u jednakoj mjeri poticale i matu i pamenje: jedne je veeri itao priu o lanome Avdi Mehmetu. Taj se prvo proglasio legalnim nasljednikom sultana i sultanom, a potom i svecem. Sjetio se Delalove prie o tome kakav bi morao biti jedan lani Delal da bi mogao umjesto njega pisati kolumne (Netko tko bi mogao usvojiti moju sposobnost pamenja, rekao je). Sjetio se i Rujina uvijek snena i optimistina smjekanja. Na trenutak se uplaio osjetivi da je uvuen u opasnu igru koja vodi u smrtonosnu klopku. Ponovno je proitao imena i adrese iz biljenice s telefonskim brojevima, usporeujui ih jedno po jedno s imenima i adresama iz telefonskoga imenika. Nazvao je nekoliko brojeva koji su mu djelovali sumnjivo. Jedan od njih bio je broj radionice za izradu predmeta od plastike na Laleliju. Izraivali su posude za pranje posua, kante i koare za rublje te su, ako im se da primjer kalupa, u roku od tjedan dana mogli dostaviti na stotine komada bilo kakvog predmeta. Na drugome se broju javilo neko dijete. Reklo je da ivi s ocem, majkom i bakom. Otac nije bio kod kue i prije nego to mu je majka sumnjiavo uzela'slualicu iz ruke, u razgovor se umijeao stariji brat. Rekao je da nepoznatim osobama ne daju svoja imena. Tko ste vi, tko? Krivi broj, rekla je oprezna majka prijeteim tonom. Galip je u podne poeo pregledavati Delalove stare autobusne karte i ulaznice za kino. Delal je na neke od njih paljivim rukopisom napisao miljenje o filmu, a na neke imena glumaca. Galip je pokuao dati neko znaenje podcrtanim imenima glumaca. Na autobusnim kartama i ulaznicama za kino bila su napisana neka imena i rijei. Na jednoj je karti bilo lice nacrtano latininim slovima. (Budui da je bila rije o karti od petnaest kurua, bit e da je s poetka ezdesetih godina.) Proitao je slova na kartama, neke stare kritike filmova, neke stare intervjue (Slavna amerika umjetnica Mary Marlove juer je bila u naem gradu!), nedovrene krialjke, nasumce odabrana pisma itatelja i izreske iz novina vezane uz neka ubojstva na Bejogluu, o kojima je Delal namjeravao pisati. U veini sluajeva ta ubojstva kao da su oponaala jedno drugo ne samo po tome to je koriten kuhinjski pribor za rezanje i to je vrijeme zloina bilo nakon ponoi, a ubojice i rtve bili mrtvi-pijani, nego i po stilu kojim je Delal pisao o njima. U tim se tekstovima oslanjao na muku senzualnost i moralni princip: tako zavravaju oni koji se uputaju u mutne poslove. Delal je u svojim kasnijim tekstovima na temu tih ubojstava koristio izreske iz novina koji su se odnosili na posebne dijelove Istanbula (Dihangir, Taksim,
55 Sllahtar: pain ili vezirov slubenik koji se brine o odravanju oruja.

Laleli, Kurtulu). Zahvaljujui seriji tekstova iz iste kutije pod nazivom Prvi u naoj povijesti, Galip se prisjetio da je prvu knjigu na latininom pismu u Turskoj 1928. godine objavio vlasnik Prosvjetne knjinice Kasim Bej. Na listovima Prosvjetnoga kalendara sa satom, osim crtea vezanih uz sate namaza, nalazili su se popis jela koja Ruja voli, izreke poznatih osoba kao to su Ataturk, islamski velikani, Benjamin Franklin i Bottfolio te neprikladne ale. Delal je retuirao brojanik s kazaljkama na nekim odloenim listovima kalendara. Tako ga je pretvorio u lica s dugim brkovima ili u okrugla lica s dugim nosevima. Vidjevi to, Galip je neto zapisao na papir. Kasnije je ruao kruh, feta sir i jabuku te je u jednom trenu s neobinim zanimanjem pogledao zapisanu biljeku. Vidio je trag zelene kemijske olovke. Olovka je neodluno napredovala prema zadnjoj stranici biljenice. U toj su biljenici bili zapisani kodovi i njihova rjeenja preuzeti iz knjiga o liniji Maginot i njemakim pijunima, te saeci kriminalistikih romana Zlatni kukac i Sedmo slovo. Taj je trag moda nalikovao na strelice nacrtane zelenom olovkom na kartama Kaira, Damaska i Istanbula, no ponekad je nalikovao i na ljudsko lice i cvijee, a ponekad pak na zavojite dijelove rijeke koja vijuga u dolini. Nakon etiri stranice besmislenih, asimetrinih zavoja, na petoj je stranici Galip otkrio tajnu crtea. Na sredini prazne stranice nalazio se mrav. Put koji je ivotinja neodluno slijedila bio je oznaen kemijskom olovkom. Posred pete stranice bilo je njegovo mrtvo tijelo. Tijelo se zalijepilo i osuilo nakon to je biljenica zatvorena. Galip iz toga nije mogao doi ni do kakva zakljuka te se dao na istraivanje. elio je saznati koliko je to mrtvo tijelo staro i postoji li ikakva veza izmeu toga udnog eksperimenta i tekstova o Mevlani. Mevlana je u etvrtome svesku Mesnevije ispriao priu o mravu i nedovrenu tekstu. Mrav se najprije susreo s arapskim slovima, narcisima i ljiljanima. Kasnije je primijetila ruku, a potom i to da rukom upravlja um. A jo kasnije, dodao je Delal u jednom od svojih tekstova, da taj um pokree neki drugi um. Tako su se jo jednom pomijeala matanja sufijskoga pjesnika i Delalovi snovi. Galip je moda namjeravao smisleno povezati tekstove s datumom pisanja u biljenicu, no na zadnjim su stranicama bili samo mjesta i datumi poara u starome Istanbulu te broj drvenih konaka zahvaenih njime. Proitao je jedan Delalov tekst o nauniku prodavaa rabljenih knjiga. Poetkom stoljea prodavao je knjige idui od vrata do vrata. Svaki je dan odlazio u bogate kue u raznim dijelovima Istanbula. Tamo bi cjenkajui se prodavao knjige haremskim enama, prezaposlenim inovnicima, nepokretnim starcima i djeci sanjarima. Prave su muterije bili pae. Oni zbog zabrane sultana Abdulhamida nisu izlazili iz zgrada ministarstava i iz svojih palaa. Prodavao im je knjige u koje bi prethodno ubacio tajne poruke. Galip je proitao kako je naunik pae (svoje itatelje, napisao je Delal) pomou skrivenih uputa s vremenom poduio hurufijskim tajnama potrebnima za itanje poruka. Galipu se inilo da polako postaje netko drugi. To je i elio. Tada je shvatio da su te hurufijske tajne jednostavne poput tajnih znakova i slova na kraju jednog prevedenog amerikog romana koji je preao daleka mora prije nego to ga je Delal jednoga subotnjeg podneva donio Ruji na poklon. Galip je sada bio uvjeren da ovjek neprestano itajui moe postati netko drugi. Uto je zazvonio telefon. Naravno, zvao j opet isti mukarac.

Raduje me to si ponovno ukopao telefon, zapoeo je. Galipa je taj glas podsjeao na glas mukarca kasnije srednje dobi. Nisam ni pomiljao da bi sada, kada se oekuje najstraniji razvoj dogaaja, mogao prekinuti vezu s vanjskim svijetom. Do koje si stranice imenika doao? Trudim se, no ide sporije nego to sam mislio. Nakon to sam satima gledao u brojeve, poeo sam pomiljati na stvari koje mi nikada prije nisu padale na pamet. U

brojevima sam poeo uoavati magine formule. Poeo sam uoavati simetrian poredak brojeva, ponavljanja i magine formule u njima. To me usporava. A lica? Da, ali ta se lica javljaju nakon odreenog poretka brojeva. Brojevi ne govore cijelo vrijeme, nekada ute. Ponekad mi se ini da mi pojedine etvorke neto apuu i kreu jedna za drugom. Upravo tada znamenke u parovima postaju simetrian kvadrat; odvrati pogled i ve su postale esnaest. Na njihovo prazno mjesto tada dolaze sedmice. One mi takoer doaptavaju isti poredak. elim misliti kako su to sve besmislene sluajnosti, no ne podsjea li i tebe Timur Jildirimoglu s broja 140 2240 na bitku kod Ankare 1402. te na injenicu da je nakon pobjede Timur uzeo Jildirimovu enu u svoj harem? Imenik buja cijelom naom povijeu. Ne mogu listati stranice imenika jer ne elim to vidjeti. Ne mogu doi do tebe, no znam da samo ti moe zaustaviti najveu urotu. Proitaj svoju kolumnu koja ju je pokrenula. Samo ti moe zaustaviti taj pu, budui da si ga i zakuhao! Zato? Kada smo proli put razgovarali, nisam uzalud rekao da vjeruju u Mehdija i da ga ekaju. Rije je o aici vojnika. I oni su, ba kao i ja, prije mnogo godina proitali neke od tvojih tekstova vjerujui u njihovu istinitost. Sjeti se tekstova iz prvih mjeseci 1962. godine. Ponovno obrati pozornost na sreu koja zrai s obiteljskih fotografija na listiima lutrije (majka plete, otac ita novine, moda tvoju kolumnu. Sin sjedi na podu i ui, baka i maka drijemaju pored pei. Zato se listii lutrije tako dobro prodaju kad je sve tako idealno, a sve Obitelji sretne poput moje?) te na zakljuak kolumne u kojoj objanjava zato nisi mogao vjerovati u tu sreu. Zato si se u to vrijeme toliko izrugivao domaim filmovima? Zato ti, dok gleda te filmove vezane uz nae osjeaje, vidi samo boce kolonjske vode na komodi kraj kreveta, fotografije poslagane na pokvareni klavir pun pauine, razglednice na rubu ogledala i figurice pasa na obiteljskome radio-aparatu? Ne znam. Ah, zna! eli to prikazati kao znakove nae bijede i propasti. Na isti si nain priao i o istroenim stvarima baenima u dvorite zgrade, irim obiteljima u stanovima iste zgrade, bratiima i sestrinama koji se zbog toga i uzmu te o prekrivaima koje stavljaju na fotelje kako se ne bi pohabale. Sve si to prikazao kao patetine znakove nezaustavljive katastrofe i prosjenosti u koju smo potonuli. Kasnije si u povijesnim kolumnama dao naslutiti da je spas uvijek mogu. ak i za najgorega dana mogao bi se pojaviti netko tko e nas izvui iz bijede. Povratak spasitelja iz vremena od prije nekoliko stotina godina. Ta e se osoba reinkarnirati kao netko drugi i nakon petsto godina vratiti kao Mevlana Delaletin, ejh Galip ili pak kao neki kolumnist, ovoga puta u Istanbulu! Dok si pisao o toj temi, o tuzi ena dok ekaju vodu kraj esme i o dirljivim ljubavnim izjavama urezanima na naslonjae sjedala u starim tramvajima, bilo je mladih asnika koji su vjerovali u sve to si napisao. Mislili su da e dolaskom Mehdija nestati sva bijeda i tuga te da e u jednome trenutku sve biti dovedeno u red. Njih si uvjerio! Njih si poznavao! Za njih si pisao! Dobro, to ti sad eli? Bit e dovoljno da te jednom posjetim. Kojim povodom? Dosje i tome slino ne postoji, zar ne? Sve u ti ispriati. I tvoje je ime pseudonim! ree Galip. elim te vidjeti! odvrati mukarac glasom iz sinkroniziranih filmova. Taj je glas zvuao

neprirodno, ali je na neki udan nain bio dirljiv i uvjerljiv kao kada kae volim te. elim te posjetiti. Kad se susretnemo, bit e ti jasno zato. Nitko te ne moe poznavati kao ja, nitko. Znam da do jutra sanjari ispijajui uveer skuhane kave i ajeve i pui cigarete Maltepe. Njih si stavio na grijalicu da se osue. Znam da tekstove pie pisaim strojem, a ispravlja zelenom kemijskom olovkom i da nisi zadovoljan svojim ivotom. Znam i da do jutra hoda amo-tamo po sobi. eli biti netko drugi, a nikako se ne moe odluiti tko e biti. O tome sam esto pisao, rekao je Galip. Znam i da nisi volio svog oca i da te je izbacio iz potkrovlja. Ondje ste se svi zajedno stiskali nakon to se vratio iz Afrike sa svojom novom enom. Znam i to te muilo u vrijeme kada si se vratio ivjeti s majkom. Ah, brate moj! Dok si radio kao siromani izvjestitelj s Bejoglua, izmiljao si nepostojea ubojstva kako bi privukao pozornost! U hotelu Pera Palas radio si intervjue s nepostojeim zvijezdama nikada snimljenih amerikih filmova! Puio si opijum kako bi mogao napisati ispovijesti jednoga turskog ovisnika o opijumu! Na putovanju po Anadoliji dobio si batine! Na to si putovanje krenuo kako bi dovrio lanke o hrvanju. lanke si u nastavcima objavljivao pod pseudonimom. U kolumni Vjerovali ili ne u suzama si priao o svome ivotu. Nitko to nije shvatio! Znam i da ti se ruke znoje, da si dva puta preivio prometnu nesreu i da si, unato tome to se boji samoe, uvijek ostao sam. Voli se uspinjati na minarete, voli pornografske asopise, voli pretraivati po Aladinovu duanu i biti u dobrim odnosima s polusestrom. Tko drugi moe to znati! "Mnogi ljudi, rekao je Galip. Sve se moe saznati iz mojih kolumna. Hoe li mi rei zato me zapravo eli vidjeti? Vojni udar! Sputam slualicu... "Kunem se! rekao je. Sve u ti ispriati kada se susretnemo. Galip je iskopao telefon iz utinice. Iz ormara u hodniku uzeo je godinjak i sjeo u naslonja. U isti naslonja sjedao je i Delal kada se uveer mrtav umoran vraao u isti stan. Godinjak je Galipu jo juer privukao pozornost. Bio je to kvalitetno uvezen godinjak Vojne akademije iz 1947. godine. Izuzmu li se fotografije i maksime Ataturka, potom predsjednika drave, zapovjednika glavnoga stoera, zapovjednika svih rodova vojske i zapovjednika i predavaa na Vojnoj akademiji, u potpunosti je bio sastavljen od fotografija uenika. Nakon telefonskog razgovora okretao je stranice godinjaka meu koje je Delal umetnuo pelir papir. Nije znao zato ga eli prelistati. Sva lica, pogledi, ba kao i kape na glavama i oznake inova na ovratnicima toliko su nalikovali jedni na druge da ih je bilo lako pomijeati. U jednom trenu uinilo mu se da okree stranice nekoga starog numizmatikog asopisa naenoga u pranjavoj kutiji. U takvim kutijama prodavai ispred trgovine izlau rabljene, jeftine i istroene knjige na ijim se stranicama nalaze primjerci srebrnih novia. Njih su pak u stanju razlikovati samo strunjaci. Imao je osjeaj da hoda ulicama i sjedi u brodskim salonima. Primijetio je da je glazba u njemu postaje glasnija: dopadalo mu se gledati lica. Okreui stranice sjetio se onoga to je neko osjeao dok je listao novi broj djejega asopisa. Mirisao je na tiskarsku boju i papir, a ekao bi ga tjednima. Naravno, sve je povezano, kao to u knjigama pie. Na fotografijama je poeo uoavati blistave izraze lica. Veina mladih asnika s fotografija u godinjaku zasigurno je sudjelovala u neuspjenome vojnom udaru poetkom ezdesetih godina. Objavljene su i fotografije visokih asnika. Oni su iz daljine upravljali tim mladiima ne dovodei svoje ivote u opasnost. Ali, ni u jednom Delalovom crteu na stranicama godinjaka, niti na pokojoj pelir papirom prekrivenoj stranici, nije bilo niega to bi se moglo povezati s vojnim udarom. Nekim je licima Delal, poput kakva djeteta, dodao brkove i bradu, a bore pretvorio u tekstove s latininim slovima

bez znaenja. Na nekima je pak podonjake pretvorio u pravilne, okrugle oblike sastavljene od slova O i C i dodao im zvijezde, rogove i naoale. Obiljeio je kosti brade, nosa i ela mladih asnika, potom povukao linije koje ispituju proporcije duljine i irine lica, nosa i usana te ela i brade. Ispod nekih fotografija naznaio je referencije na fotografije s neke druge stranice. Na lica veine kadeta dodao je pritie, krupne madee, mrlje, ireve, modrice i oiljke od opekotina. Jedno od lica bilo je tako sjajno i isto da na njega nije mogao dodati ni jednu crtu ili slovo. Delal je kraj njega napisao: Retuirana lica ubijaju duu! Listajui neke druge godinjake koje je izvadio iz ormara, Galip je naiao na istu reenicu. Njih je pak izvadio iz nekoga drugog ormara. Na fotografijama uenika strojarske kole, profesora medicinskoga fakulteta i novoizabranih zastupnika turskoga parlamenta vidio je iste Delalove djetinjaste crtee. Vidio ih je i na fotografijama inenjera i upravitelja zaposlenih na eljeznikoj liniji Sivas-Kajseri, lanova Udruge za uljepavanje Burse i fotografijama dobrovoljaca u Korejskome ratu. Ti su se dobrovoljci prijavili preko Alsandaka u Izmiru. Veinu je lica okomitom crtom podijelio na dva jednaka dijela elei tako istaknuti slova na njima. Neke bi stranice brzo okretao, a ponekad bi dugo gledao u jednu fotografiju kao da u zadnji as spaava teko prizvano sjeanje prije nego to ono padne u beskrajni ponor zaborava, kao da po mraku pokuava pronai adresu neke nepoznate kue. Neka lica nisu odavala vie od onoga to bi pokazala u prvome trenu. Neka bi, mirna i nepokretna, najednom zapoela svoju priu. Tada bi se Galip prisjetio nekih boja i tunoga pogleda konobarice iz jednoga starog, stranog filma, ili neke pjesme koju bi svaki put propustio uti od poetka kad bi je pustili na radiju, pa ak i dana kad ju je posljednji put uo. Smrkavalo se, a Galip je kao pijan listao sve godinjake i albume, novine i slike izrezane iz asopisa. Sve je to pronaao u ormaru u hodniku i kasnije donio u radnu sobu. Na fotografijama je vidio mlade djevojke, gospodu s pustenim eirima, gospoe s maramama na glavi, golobrade mladie i zauvijek nestale beznadnike. Vidio je lica koja nisu odavala kako i kada su fotografije snimljene, i ona koja jesu: dvojica graani dok zabrinuto promatraju muhtara56 koji, praen blagonaklonim pogledima ministara i policajaca iz osiguranja, predaje molbu premijeru; majka koja je uspjela spasiti svoje dijete i zaveljaj iz poara u Dereboju na Beiktau; ene koje ekaju u redu kako bi kupile karte za film Misirli Abdulvahapa ispred kina Elhamra; poznatu trbunu plesaicu i filmsku zvijezdu meu slubenicima policijske postaje na Bejogluu, koju su onamo priveli zbog posjedovanja haia, te bezizraajno lice raunovoe odgovornoga za krau novca koji mu je povjeren. Te nasumce odabrane fotografije iz kutija kao da su same objanjavale zato ih je Delal sauvao. to uope moe biti bogatije znaenjem, uvjerljivije i zanimljivije od fotografije, dokumenta na kojemu je zabiljeen izraz lica neke osobe, pomislio je Galip. Obuzet nekom udnom tugom, osjeao je da se i iza najispraznijih lica, iji su smisao i dubina bili izblijedjeli zbog retuiranja i fotografskih trikova, krije neka pria puna uspomena i strahova, neka tajna i tuga koja se, budui da se nije mogla izraziti rijeima, odraavala u oima, obrvama i pogledima. Dok je gledao sretno i zbunjeno lice poplunareva egrta koji je na Narodnoj lutriji dobio glavni zgoditak, inovnika osiguravajueg drutva koji je enu izbo noem i tursku kraljicu ljepote koja je na natjecanju za mis osvojila tree mjesto i tako svoju zemlju na najbolji nain predstavila Europi, Galipu umalo nisu potekle suze. Galip je na nekim od tih lica zamijetio tragove tuge o kojoj je itao u Delalovim
56 Muhtar: starjeina sela ili gradske etvrti.

kolumnama i zakljuio da je Delal te tekstove pisao gledajui iste fotografije. Kolumnu o donjem rublju objeenu u vrtu siromane kue s pogledom na tvorniko skladite vjerojatno je napisao gledajui lice naeg amaterskog boksakog prvaka u perolakoj kategoriji; za kolumnu o vijugavim ulicama Galate, koje su zapravo vijugave samo u oima stranca, nadahnulo ga je modroblijedo lice poznatoga pjevaa u dobi od sto i jedanaest godina, koji je s ponosom nagovjetavao da je spavao s Ataturkom, a lica hodoasnika s kapicama na glavi, koji su poginuli u autobusu na povratku iz Meke, podsjetila su Galipa na jedan tekst o zemljovidima i bakrorezima staroga Istanbula. U tom je tekstu Delal napisao da su na nekim zemljovidima bile obiljeene riznice, a na franakim bakrorezima prikazani nai suludi neprijatelji koji su doli u Istanbul ubiti sultana. Galip je razmiljao o tome kako postoji neka veza izmeu teksta koji je Delal napisao jednoga dana u vrijeme vietjedne osame u skrovitu stanu u nekom zakutku Istanbula, i karata na kojima su neka mjesta bila oznaena zelenom olovkom. Uzbueno je poeo sricati imena opina na karti Istanbula. Budui da je sve te rijei godinama koristio u svakodnevnome ivotu, bile su toliko bremenite sjeanjima da Galipa nisu vie ni na to podsjeale, poput rijei voda ili stvar. Neka imena kvartova u Istanbulu odmah bi prizivala kakvo sjeanje nakon to bi ih naglas ponovio. Galip se sjetio Delalove serije kolumna o nekim istanbulskim etvrtima. I te je tekstove izvadio iz ormara. Svi su oni bili objavljeni pod zajednikim nazivom Skriveni kutci Istanbula. Dok ih je itao, Galip je shvatio da u njima Delal vie pripovijeda svoje prie nego to govori o skrivenim kutcima Istanbula. U nekoj drugoj prilici ta bi mu spoznaja bila smijena, no ovaj ga je put toliko razoarala da je ljutito pomislio kako Delal tijekom cijeloga svog spisateljskog ivota nije varao samo itatelje, ve svjesno i samoga sebe. itajui tekstove o sitnim arkama u tramvaju na liniji Fatih-Harbije, o djeaku kojega su roditelji poslali u trgovinu i koji se nikada vie nije vratio te o otkucajima satova u urarskoj radionici na Tophaneu, promrmljao je u bradu: Nee me vie zavaravati. Kada mu je neto kasnije palo na pamet da bi se Delal zasigurno mogao skrivati u nekoj kui u etvrtima Harbije, Ferikoj ili Tophane, Galip je naas usmjerio svoju ljutnju ne na Delala, koji ga je navukao u stupicu, nego na svoju pamet, koja je traila znakove u Delalovim tekstovima. Stoga je poeo mrziti um koji nije mogao ivjeti bez pria, onako kako mrzi kakvo dijete u neprestanoj potrazi za zabavom. No ubrzo je shvatio da na svijetu ne postoje znakovi, tragovi, druga i trea znaenja, tajne i misteriji: svi su znakovi bili plod njegove mate, uobrazilje i vlastitoga uma koji tei pronai i razumjeti. Osjetio je elju da mirno ivi u svijetu u kojemu je svaka stvar samo ono to jest. U tom sluaju ni tekstovi, ni slova, ni lica, ni uline svjetiljke, ni Delalov stol, ni ormar strica Meliha, ni kare, ni kemijska olovka s Rujinim otiscima ne bi bili sumnjivi tragovi tajni. Pitao se kako ui u taj svijet u kojem e zelena olovka biti samo zelena olovka, i u kojemu nee eljeti biti netko drugi. Pogledao je karte na stolu poput djeteta koje mata da ivi u dalekoj stranoj zemlji iz filma: elio je samoga sebe uvjeriti da i on ivi u tom svijetu. Naas mu se uinilo da vidi lice nekoga starca jako naborana ela; potom su mu se ukazala lica sultana koja su se stapala jedna s drugima. Poslije toga ukazalo se lice nekoga njemu poznatog, moda sultanova sina, ali je i ono nestalo prije nego to ga je uspio razabrati. Sjeo je u fotelju mislei da e fotografije koje je Delal sakupio u proteklih trideset godina moi gledati kao prizore novoga svijeta u kojemu je elio ivjeti. Gledao je lica na fotografijama koje je nasumce izvadio iz kutije, nastojei ne vidjeti tajne i znakove na njima. Tako su sva lice poela dobijati samo tjelesne obrise: nos, oi i usta, ba kao i ona na osobnim

iskaznicama i potvrdama o prebivalitu. A kad bi ga naas rastuilo neko lice, na primjer bol na znakovitom i lijepom licu ene s iskaznice zdravstvenog osiguranja, pribrao bi se i odmah bacio pogled na neko drugo lice, na kojemu se nisu vidjeli ni bol, ni pria, ba nita osim njega samoga. Da ga ne bi ponijele prie s tih lica, nije itao napomene ispod fotografija ni tumaio znakove koje je Delal stavljao na njihove rubove i na njih same. Dugo ih je promatrao primoravajui se da ih gleda samo kao mape ljudskih lica. Kad je uveer promet na Trgu Nianta postao ivlji, a Galipu opet potekle suze iz oiju, bio je pregledao samo mali dio fotografija koje je Delal sakupljao punih trideset godina.

esto poglavlje KRVNIK I UPLAKANO LICE

Ne plai, ne plai, ah, molim te, ne plai! Halit Zija

Zbog ega nas prizor mukarca u suzama uznemiruje? Prizor uplakane ene moemo smatrati neim neobinim, ali ga prihvaamo s iskrenou i osjeajem naklonosti. Uplakani mukarac ispunjava nas osjeajem oaja. U svijetu toga ovjeka ima neto to se ne slae s naim svijetom, neto to nas ini nespokojnima, pa ak i plai. On kao da je doao na kraj svijeta ili pak napravio sve to je ikada mogao - kao to obino biva kada umre netko koga volimo. Svi poznajemo uas i osjeaj zbunjenosti pri neoekivanu susretu s posve nepoznatom zemljom na karti bliskoga nam ljudskog lica. U etvrtome svesku Povijesti Mustafe Naimije, Ljetopisu jednoga dvorjanina Mehmeta Halife i u djelu Povijest krvnika Kadrija iz Jedrena naiao sam na prie vezane uz tu temu. Jedne proljetne veeri prije tristo godina najslavniji krvnik svoga vremena, Kara Omer, na svom se konju pribliavao tvravi u Erzurumu. Dvanaest dana prije poslan je s fermanom57 u ruci da po sultanovoj odluci i po nalogu bostandibae pogubi vladara tvrave Abdi- -pau. Bio je zadovoljan to je put od Istanbula do Erzuruma prevalio za dvanaest dana. Za isti bi put prosjenoj osobi u to doba godine trebalo mjesec dana. U svjeini proljetne veeri zaboravio je na umor, no ipak se osjeao malaksalo. Dobro je znao da se tako ne bi smio osjeati prije izvrenja dunosti. Kao da je osjeao sjenu nekog prokletstva ili kolebanje koje e ga sprijeiti da asno i propisno obavi svoj posao. Njegov je posao bio teak, a to to ga je sada inilo tekim bilo je sljedee: trebao je ui u posve nepoznatu palau punu painih ljudi, uruiti ferman i dati svima do znanja da je besmisleno suprotstavljati se sultanovoj odluci. U sluaju da se paa suprotstavi, trebao ga je odmah ubiti prije nego njegovi ljudi neto uine. U tome je poslu bio toliko iskusan da zbog toga nije smio osjeati nikakvu nesigurnost. Tijekom dvadesetogodinje karijere smaknuo je vie od esto ljudi: priblino dvadeset prineva, dva velika vezira, dvadeset trojicu paa, potene i lopove, krive i nevine, ene, mukarce, krane i muslimane. Od vremena kada je uio zanat do dananjega dana muio je tisue ljudi. U proljetno jutro krvnik je na obali rijeke ispred grada sjahao s konja. Praen veselim cvrkutom ptica uzeo je abdest i klanjao namaz. Vrlo se rijetko molio i traio Alahov blagoslov prije no to obavi posao, ali Bog je kao i svaki put prihvatio molitvu toga smrtnika. Paa je odmah prepoznao krvnika s omom za pojasom i pustenom unjastom kapom na britvom obrijanoj glavi. Bilo mu je jasno to slijedi, no nije stvarao velike probleme. Bio je svjestan svoje krivice pa se moda zato ve davno prije pomirio sa sudbinom.
57 Sultanov dekret.

Prvo je najmanje deset puta proitao ferman. Svaki put ga je itao s jednakom pomnjom. (To je, naime, bilo karakteristino za one koji su se slijepo drali pravila.) Na pompozan ga je nain poljubio i stavio na glavu. (Kara Omer je tu reakciju smatrao besmislenom, a zamjeivao ju je kod onih koji su mislili da jo uvijek mogu ostaviti dobar dojam.) Rekao je da eli itati Kuran i klanjati namaz. (To je bila elja onih iskreno pobonih, no neki su time samo eljeli dobiti na vremenu.) Nakon to je otklanjao namaz, svojim je ljudima podijelio drago kamenje, nakit i prstenje s ruke. Nije elio nita ostaviti krvniku. Rekao je: Sjetit ete me se. (Tako su reagirali oni blisko vezani za ovaj svijet te oni toliko povrni da zamjeraju krvniku.) Prije nego to mu je krvnik stavio omu na vrat, uz psovke se pokuao boriti. No nakon snanog udarca akom u rub brade, sruio se i poeo ekati smrt. Plakao je. Iako je pla takoer bio jedan od uobiajenih reakcija rtava u takvim situacijama, krvnik je na painu licu vidio neto zbog ega je po prvi put u svome poslu osjetio neodlunost. Kasnije je napravio neto to nije nikada radio: prije nego to je zadavio rtvu, lice joj je prekrio tkaninom. Kada bi kod drugih krvnika primijetio takvo ponaanje, kritizirao bi ih jer je vjerovao da krvnik mora moi gledati rtvi u oi kako bi mogao bez oklijevanja i bez greke odraditi svoj posao. Nakon to se uvjerio da je paa mrtav, ne gubei ni tren, posebnom britvom (zvanom ifre) odvojio je glavu od tijela. Potom ju je ubacio u debelu vreu od kostrijeti napunjenu medom. Imao ju je uza se zato to je glavu morao neoteenu donijeti na prepoznavanje. Tako je dokazivao da je ispunio svoju dunost. Paljivo je smjetao glavu u vreu od kostrijeti. U udu je ugledao izraz paina lica. Taj uasni i neshvatljivi izraz lica nee zaboraviti do kraja kratkoga ostatka svoga ivota. Glavu je smjestio na stranji dio sedla. Smjesta je uzjahao i krenuo iz grada. Paino tijelo pokapali su u suzama. Sprovod je bio muno dirljiv. Krvnik je tada ve bio na najmanje dva dana jahanja od toga mjesta. Jahao je dan i pol bez prestanka i stigao do tvrave Kemah. Najeo se u jednome karavansaraju te kasnije povukao u sobu zajedno sa vreom, i dugo spavao. Budio se iz vrstoga poludnevnog sna. Jo uvijek je sanjao da se nalazi u Jedrenama svoga djetinjstva. Pribliio se golemoj staklenci punoj majina dema od smokava. Stalno ga je pravila. Cijela kua, vrt i gradska etvrt bili bi tada okupani njegovim jakim, kiselkastim mirisom. Prvo su smokve u demu postale oi nekoga uplakanog lica, a poslije je bio svjedok neshvatljivu uasu na tome licu. S osjeajem krivnje otvorio je poklopac staklenke. Tada su iz nje poeli dopirati jecaji odrasla mukarca. Sledio se od oaja i osjeaja bespomonosti. Sljedee je veeri spavao u nekom drugom prenoitu. U snu se zatekao u jednoj od sporednih ulica Jedrena u predveerje svoje mladosti. Nije shvatio to se tono dogaa, ali je, nakon to ga je prijatelj upozorio, vidio sunce na jednome kraju neba i pun mjesec na drugome kraju neba. Sunce je zalazilo, a mjesec se dizao. Kako je padao mrak, mjesec je postajao sjajniji. Uskoro je postalo jasno da je mjesec zapravo uplakano ljudsko lice. Ta je preobrazba pretvorila ulice Jedrena u ulice nekoga drugog nepoznatog grada. Ne, nije to bio dirljiv, ve posve neobjanjiv trenutak. Sljedeega je jutra pomislio kako je san u skladu s njegovim sjeanjima. U svome ivotu vidio je na tisue uplakanih mukih lica, no ni jedno od njih u njemu nije pobudilo osjeaj milosra, straha ili krivnje. Obino bi se jako rastuio zbog rtve, no taj bi osjeaj odmah potisnuo slijedei logiku pravde i povjerenoga mu zadatka te ideju nepovratnosti. rtve bi zadavio, slomio im vrat i odrubio glavu. Meutim, bio je svjestan da su rtve bolje upoznate s razlozima koji ih odvode u smrt. U prizoru lica uplakana i mrkava mukarca nema niega to bi trebalo biti nepodnoljivo: on preklinje i jecajui odlazi u smrt. Za razliku od raskonih

povijesnih opisa izvrenja kazne, krvnik nije, kako to misle neke budale, obiavao poniavati mukarce niti bi, kao to su radile neke druge budale, osjetio saaljenje dok bi stajao ispred njih. Ti isti uope nisu mogli razumjeti sluajnu i nepovratnu okrutnost ivota. Dobro, to ga je onda u snu inilo bespomonim? U jedno sjajno sunano jutro jahao je izmeu dubokih, stjenovitih ponora. Vrea od kostrijeti nalazila se na sapima konja. Pomislio je da su oklijevanje i osjeaj bespomonosti u njemu, povezani s onim osjeajem prokletstva iju je sjenu zamijetio u svojoj dui prije ulaska u Erzurum. Prije nego to je zadavio pau, na njegovu je licu vidio misterij. To ga je natjeralo da mu na lice stavi komad vunene tkanine. Krvnik je dugo jahao meu strmim stijenama udnih oblika (jedrenjak u obliku lonca, a na pramcu jedna smokva i lav), izmeu neobinih stabala bora i bukvi te udnim, kako samo udnim oblucima na obalama ledeno hladnih potoka. Ni jednom nije pomislio na glavu na stranjoj strani svoga sedla. Ono to ga je sada vie udilo bio je taj novi svijet. Njega je iznova otkrio, i prvi put primijetio. Primijetio je i da u besanim noima sva stabla nalikuju na tamne sjene koje etaju kroz njegova sjeanja. Pastiri su izveli stada ovaca na pau na zazelenjele obronke. Po prvi put mu se uinilo da nose glave na svojim ramenima kao da su tue. Vidio je ljubiaste planine na zapadu, koje e prei za pola dana. Planine i oblaci iznad njih kao da su bili izrasli iz siunih toaka. Pomislio je kako to ukazuje na injenicu da je svijet gol, potpuno gol. Sada je shvaao da su sve biljke, predmeti i plahe ivotinje u okolici znakovi svijeta staroga koliko i sjeanja, nagoga poput uasa i stranoga poput none more. Napredovao je prema zapadu, a sjene su poele mijenjati znaenje. Krvnik je osjetio da znakovi i tragovi koje ne moe razrijeiti ni dokuiti lagano istjeu u njegovu okolinu kao to krv istjee iz napuknute zemljane posude. Smrkavalo se dok je jeo u jednome prenoitu. Shvaao je da se s vreom nee moi zatvoriti u sobu i spavati. Znao je da u pola noi nee moi izdrati straan san. San e se proiriti posve polako, kao to gnoj moe potei iz otvorene rane. Ne bi mogao izdrati ni ono oajno lice. Njega sanja svake veeri kao dio nekoga drugog sjeanja. Gledajui s uenjem u lica ljudi u guvi prenoita, neko se vrijeme odmarao te je krenuo dalje. Veer je bila hladna i tiha. Nije bilo vjetra. Ni jedna grana nije se micala, a krvnikov umorni konj sm je nalazio put. Ne vidjevi dugo nita, nastavio je putovati ne razmiljajui o onome to ga je uznemiravalo. Kasnije e pomisliti da je razlog tomu veernja tama. Drvee, sjene i stijene posve su se polako pretvarale u znakove nerjeiva misterija u trenutku kada bi se meu oblacima pojavio mjesec. Nisu djelovali zastraujue ni dirljivi niani na groblju, ni osamljeni empresi, ni zavijanje vukova u samotnoj noi, nego to to sve ukazuje na neto drugo. Svijet je krvniku elio neto rei, ali on se kao u snu gubio u dvosmislenosti znakova. Krvnik je pored jutro zauo jecanje u blizini. U cik zore pomislio je kako je jecanje igra vjetra u granama. Sve je pripisao umoru i nesanici. Jecaji iz vree sa stranjega dijela sedla postali su toliko glasni da ju je, ba kao netko tko u pono ustaje iz kreveta kako bi zaustavio iritantnu kripu nezatvorenih prozora, vrlo vrsto stegnuo uetom. No kasnije ne samo da e pod jakom kiom uti jecaje, ve e i na svome licu osjetiti suze toga uplakanog lica. Vrijeme se razvedrilo, a krvnik je shvatio da postoji veza izmeu zagonetnog izraza lica i misterija ovoga novog svijeta. Kao da su neko obini izrazi lica i njihova uobiajena znaenja odravali na ivotu svijet koji mu se neko inio poznatim i smislenim, a ije je znaenje nestalo nakon to se pojavio taj udni izraz lica ostavivi ga u stranoj samoi, kao to se sve poremeti nakon to se razbije magini gral ili napukne arobni kristalni vr. Na suncu je suio mokru odjeu.

Shvatio je da mora promijeniti izraz na licu u vrei kako bi sve mogao vratiti u prvotno stanje. S druge strane, etika njegova posla nalagala mu je da odmah nakon smaknua glavu vrsto zatvori u vreu punu meda i neoteenu donese u Istanbul. Krvnik je jahao cijelu no. Ujutro su se neumorni jecaji iz vree pretvorili u uznemirujuu glazbu. Krvnik je do tada toliko bio promijenio sliku o svijetu oko sebe da mu je bilo teko vjerovati da je to on. Platane i borovi, blatni putovi i seoske esme bili su projekcije jednoga nepoznatog svijeta. U podne je, voen ivotinjskim instinktom, halapljivo jeo u selu ne prepoznajui hranu pred sobom. Ranije nije ni znao da to selo postoji. Ispruio se ispod nekog drveta izvan sela kako bi odmorio konja. Shvatio je da se nebo pretvorilo u posve nepoznat udan plavi svod. U sumrak je uzjahao konja i nastavio put. Pred njim je jo uvijek bilo estodnevno putovanje. Postao je svjestan da nikako nee moi stii do Istanbula ako ne smiri jecaje u torbi i ne promijeni izraz lica koje plae. Bit e to magian postupak kojim e svijet pretvoriti u onaj stari, dobro poznati svijet. Nakon to se smrailo, naiao je na bunar na rubu sela iz kojega je dopirao lave pasa i sjahao s konja. Skinuo je vreu od kostrijeti sa stranjega dijela sedla, rastvorio je i iz meda izvadio glavu paljivo je drei za kosu. Iz bunara je izvukao nekoliko vjedara vode i oprao painu glavu kao da pere novoroene. Komadom tkanine pomno ju je osuio, ukljuujui ui i unu upljinu. Nakon toga joj je pod svjetlom punoga mjeseca pogledao u lice: plakalo je, uope se nije promijenilo, imalo je isti, nepodnoljivi izraz. Njega nije mogao zaboraviti. Glavu je ostavio na rubu bunara. Sa stranjega dijela sedla izvadio je alate svoga zanata, dva posebna noa i tupe metalne ipke za muenje, te se vratio. Prvo je polako poeo ispravljati rubove usta, kou i kosti izvijajui ih noem. Dugo se trudio. Razrezao je usne i uspio im udahnuti smijeak, pa makar i jedva vidljiv i neprirodan. Poslije se pozabavio detaljima te je poeo otvarati stisnute oi. Nakon duga i naporna truda uspio je proiriti osmijeh na cijelo lice. Bio je umoran, ali je barem napokon odahnuo. Unato tomu uspio se razveseliti vidjevi ljubiasti trag od udarca na rubu Abdi-paine brade. Na to je mjesto smjestio svoju aku prije nego to ga je zadavio. Radostan poput djeteta, vratio je svoja pomagala na stranji dio sedla. Kada se vratio, glave nije bilo na mjestu na kojemu ju je ostavio. U prvome trenu mislio je da je rije o nekoj podvali. Kasnije je shvatio da je pala u bunar. Bez oklijevanja je otrao do najblie kue te je udarajui o vrata probudio stanare. Bilo je dovoljno da stari otac i sin pred sobom vide krvnika da posluaju njegove naredbe. Sva trojica su do jutra pokuavala izvaditi glavu s dna bunara, iako on i nije bio vrlo dubok. Raao se novi dan. Sina su uetom za davljenje privezali oko struka i spustili u bunar. Vratio se prestravljen. Vikao je, a za kosu je drao painu glavu. Glava je bila raskomadana, ali barem vie nije plakala. Krvnik je spokojno osuio glavu, vrsto je zapakirao u vreu napunjenu medom te se, gurnuvi ocu i sinu u ruke nekoliko kurua, veselo udaljio iz sela u pravcu zapada. Sunce se raalo, a ptice su cvrkutale u procvalim kronjama. Krvnik je pun ivotnog uzbuenja irokog kao nebeski svod shvatio da je svijet opet onaj stari, poznati. Iz torbe vie nisu dopirali jecaji. Prije podneva siao je s konja na obali jezera iza brda pokrivena borovima. Sretan je zaspao i spavao dubokim snom, to je ve danima ekao. A prije nego to je legao i zaspao, s radou se proetao do obala jezera te je, vidjevi svoje lice na povrini vode, jo jednom shvatio da je svijet onakav kakav i treba biti. Pet dana kasnije svjedoci koji su poznavali Abdi-pau rekli su da glava izvaena iz torbe od kostrijeti nije njegova. I dok su razgovarali o tome kako nasmijeeni izraz lica nimalo ne podsjea na Abdi-pau, krvnik se sjetio svoga sretnog lica koje je spokojno promatrao na povrini jezera. Znajui da od toga nee biti koristi, nije odgovarao na optube da je za mito

koje je uzeo od Abdi-pae u vreu stavio i donio neiju tuu glavu, na primjer glavu kakva nevina pastira kojega je ubio te da je, kako ne bi primijetili njegovu prijevaru, unitio lice grubo postupajui s njime. Jer je ve prije vidio da kroz vrata ulazi krvnik koji e odrubiti njegovu glavu. Glasina da je umjesto pai odrubio glavu nekome nedunom pastiru vrlo se brzo proirila. Abdi-paa je u udobnosti svoje palae doekao drugoga krvnika poslanoga u Erzurum i odmah ga dao pogubiti. Tako je poela dvadesetogodinja pobuna pae za kojega su neki, itajui slova s njegova lica, ustvrdili da je lani, i u kojoj je palo est tisua petsto ljudskih glava.

Sedmo poglavlje MISTERIJ SLOVA I NESTANAK MISTERIJA

Tisue i tisue tajni bit e znano Kada se ukae to skriveno lice. Atar

Uveer je promet na Trgu Nianta oslabio, a srdita zvidaljka policajca na uglu utihnula. Galip je ve toliko dugo gledao fotografije da je iscrpio svu tugu iz lica sugraana. Nije vie plakao. Nestali su i veselje, radost i uzbuenje; kao da od ivota nije nita ni oekivao. Gledao je fotografije i osjeao se ravnodunim kao netko tko je izgubio pamenje, nadanja i budunost. Nije bilo niega osim tiine. inilo se da e mu, kreui se i polako rastui u nekome zakutku njegova uma, obaviti cijelo tijelo. Jeo je kruh i sir, pio ustajali aj i gledao slike. Povrine slika bile su pokrivene mrvicama kruha. U gradu je jenjala vreva. Javili su se veernji zvukovi. Mogao je uti motor hladnjaka, zatvaranje roloa duana na drugome kraju ulice i Aladinov glasni smijeh. Ponekad bi obratio pozornost na lupkanje cipela s potpeticom na ploniku. S vremena na vrijeme je s uasom, strahom i uenjem gledao lice na nekoj fotografiji te zaboravljao ak i na tiinu. U tom je trenutku poeo razmiljati o vezi izmeu misterija slova i znaenja lica i to vie sa eljom da oponaa nekog junaka iz Rujinih detektivskih romana, nego da otkrije znaenje svega to je Delal istaknuo na fotografijama. Junaci u krimiima oko sebe stalno pronalaze tragove. Dovoljno je da ovjek povjeruje da svi predmeti skrivaju neku tajnu i da postane jedan on njih, pomislio je Galip umorno. Iz ormara u hodniku izvadio je kutiju te poeo raditi. Delal je u toj kutiji drao knjige, broure, izreske iz novina i tisue fotografija i slika vezanih uz hurufijski pokret. Vidio je lica oblikovana arapskim slovima. Oi od slova vav i ajn, obrve od slova ra i ze i noseve od elifa. Delal je predanou nekoga tko ui staro pismo ispisao slova jedno po jedno. Na stranicama knjige s litografijama vidio je suzne oi napravljene od slova vav i dim. Toka u dimu bila je zapravo suza koja kapa na dno stranice. Na nekim crno-bijelim neretuiranim fotografijama vidio je da se u obrvama, oima, nosevima i usnama s lakoom mogu proitati ista slova. Delal je itkim slovima napisao ime jednoga bektaijskog ejha ispod fotografije. Vidio je natpis Uzdah zbog Ijubavi! Vidio je galije u oluji, munje na nebu, lica u kronjama drvea i brade. Sve te stvari predstavljale su po jedno slovo. Na fotografiji je vidio blijeda lica. Oi su im bile iskopane. Na rubu usana nevinih vidio je ispisane tragove grijeha. Vidio je grjenike. U borama na njihovim elima bile su zapisane budue strahote. Vidio je odsutan izraz lica objeenih razbojnika i turskoga premijera. Oni preko bijelih osuenikih koulja i policijskoga zapisnika objeenog im o vrat gledaju u zemlju. Noge im ne dopiru ni do poda. Vidio je pojedina slova na blijedim fotografijama koje su poslali ljudi koji su proitali nemoral u naminkanim oima poznate filmske umjetnice. Vidio je i slova istaknuta na fotografijama onih koji su sebe usporeivali sa sultanima, paama, Rudolfom

Valentinom i Mussolinijem. Vidio je i fotografije njima slinih ljudi te slova na Delalovim osobnim fotografijama. Vidio je duga pisma onih koji su deifrirali obavijest iz jedne Delalove kolumne. Napisao ju je ukazujui itateljima na znaenja i na posebno mjesto slova h - posljednjega slova Alahova imena. Bila su tu i pisma onih koji su tjedan, mjesec ili godinu dana pomou rijei jutro" lice i sunce objanjavali Delalove simetrine crtee. itatelji su pisali duga pisma kako bi dokazali da nema razlike izmeu bavljenja slovima i oboavanja idola. Galip je uoio znakove tajne igre slovima koju je Delal otkrio. Vidio je slike na kojima su dodana slova arapskoga i latininoga pisma, kopiranima iz minijatura osnivaa hurufijskog reda Fazlulaha iz Astarabada, te rijei i slova istaknuta na fotografijama filmskih glumaca i nogometaa. Delal je te fotografije izvadio iz pakiranja punjenih biskvita i arenih vakaih guma tvrdih kao gumeni potplat cipele. Vidio je i fotografije ubojica, grijenika i ejhova. Vidio je stotine, tisue, desetine tisua fotografija sugraana. Njihova lica na fotografijama bila su ispisana znakovima. Vidio je tisue fotografija sugraana koje je Delal primao iz svih mjesta u Anadoliji, malih gradova prekrivenih prainom, udaljenih kasaba. Tamo ljeti od vruine puca zemlja, a tijekom etiri zimska mjeseca u njih ne svraa nitko osim gladnih vukova. Vidio je i fotografije poslane iz sela krijumara na granici sa Sirijom, u kojima polovica mukaraca epa jer je stala na minu, i iz planinskih sela u kojima ve etrdeset godina ekaju da se izgradi cesta. Fotografije su stizale i iz barova i nonih klubova u velikim gradovima, iz klaonica smjetenih u peinama, iz kafia krijumara cigareta i haia. Susreo se i s fotografijama poslanima iz ureda uprave pustih eljeznikih stanica, javnih kua u gradskoj etvrti Sogukoluk i predvorja hotela u kojima noe preprodavai stoke. Vidio je tisue fotografija snimljenih starim aparatima Lajka koje su koristili ulini fotografi. Postavljali bi ih pored ureda dravne uprave, zgrada mjesne uprave i kraj stolova ovlatenih pisara. Fotografi bi ulazili pod crnu plahtu na aparatima postavljenim na tronoce i ukraenim plavim amajlijama protiv uroka i, poput vraa ili alkemiara, baratali mijehovima, pumpama i fotografskim ploama premazanim kemikalijama. Nije bilo teko primijetiti da sugraane obuzima strah od prolaznosti i elja za besmrtnou dok gledaju u objektiv. Galip je odmah shvatio da je taj intenzivni osjeaj povezan s propau, smrti, porazima i strahovima s lica i karata. Morao je proitati i shvatiti znakove nacrtane na njihovim licima kako bi mogao razotkriti ta skrivena i zagonetna znaenja sjeanja. Kao da je rije o nekome velikom porazu koji je uslijedio nakon mnogih godina sree, fotografije su bile u potpunosti prekrivene slojem pepela i praine iz vulkana koji je izbacio lavu. Bilo je jasno da su neke fotografije bile poslane za kolumnu Vae lice zrcali Vau osobnost. Delal je preuzeo tu kolumnu poetkom pedesetih godina, u isto vrijeme kada je pisao i zagonetke, filmske kritike i kolumnu Vjerovali ili ne. Bilo je jasno da su neke od njih poslane kao dogovor na poziv koji je odaslao u svojim kolumnama (elimo vidjeti fotografije svojih itatelja, a neke od njih elimo objaviti u ovoj kolumni!), a za neke je pak iz teksta na papirima, pismima i poleinama fotografija koje je izvadio iz kutije bilo jasno da su poslane kao odgovor na pisma iji sadraj Galip nije mogao tono razumjeti. Gledali bi u fotografske aparate kao da oivljavaju neko sjeanje iz daleke prolosti ili kao da promatraju zelenkastu Svjetlost munje koja je u jednome trenutku bljesnula iznad udaljena djelia zemlje koji se jedva vidi na obzoru; kao da naviknutim oima promatraju svoju budunost kako polako tone u tamnoj movari, poput onih zaboravnih ljudi koji ne sumnjaju u to da se pamenje koje su izgubili vie nikada nee vratiti. Galip je osjeao da nijemi izraz na njihovim licima raste u nekom zakutku njegova uma. Posve je jasno nasluivao zato Delal ve godinama puni tu kutiju svim tim fotografijama, izrescima, licima i pogledima. Kada bi taj razlog poelio

iskoristiti kao klju za rjeenje veze izmeu svojega ivota s Delalovim i Rujinim te kao klju za izlazak iz te sablasne kue i pripovijesti o svojoj vlastitoj budunosti, gubio bi se u izmaglicama znaenja koje su lebdjele izmeu lica i slova, ba kao to su se i lica na fotografijama gubila u izmaglici. Tako se poeo pribliavati uasu koji e ubrzo proitati na njihovim licima i koji e kasnije polako obuzeti i njega. U litografskim knjigama i brourama punim pravopisnih pogreaka itao je i o ivotu osnivaa hurufijskog pokreta i proroku Fazlulahu. Rodio se 1339. godine u Astarabadu u blizini Kaspijskoga jezera. S osamnaest se godina cijelim svojim biem posvetio sufizmu. Odlazi na hodoae u Meku i postaje sljedbenik ejha Hasana. Galip je itao o tome kako je Fazlulah stjecao iskustvo u Azerbajdanu i Iranu idui od grada do grada te o emu je sve razgovarao sa ejhovima u Tebrizu, irvanu i Bakuu. Osjetio je neodoljivu elju da svoj ivot, kao to pie u litografskim knjigama, pone iznova. Fazlulahova predvianja vlastite budunosti i smrti, koja su se kasnije i obistinila, Galipu su se uinila kao niz obinih dogaaja koji se dogaaju svakome tko eli poeti novi ivot. Fazlulah se prvo proslavio tumaenjima snova. Jednom je u snu vidio dva pupavca, sebe i proroka Sulejmana58. Dok su ih s grane ptice gledale kako spavaju, snovi Fazlulaha i proroka Sulejmana su se pomijeali; tako su i dvije ptice na drvetu postale jedna. Sljedei je put u snu vidio dervia. Kasnije e mu taj dervi doi u posjet u pilju u koju se povukao i rei da ga je sanjao: dok su u pilji zajedno listali neku knjigu, u slovima su viali svoja lica, a kada su se okrenuli jedan prema drugome, na licima su vidjeli slova iz knjige. Prema Fazlulahovu uenju, zvuk je granica izmeu Postojanja i Nepostojanja. Sve opipljive stvari proizvode neki zvuk kada prelaze iz materijalnoga svijeta u nematerijalni. Dovoljno je da se sudare ak i najtie stvari, pa da to bude jasno. Najsavreniji je oblik zvuka bili su, dakako, rije, uzvieni pojam zvan logos i misterij zvan Rije, a taj je sazdan od slova. Slova su pak bit i smisao Alahove pojavnosti na ovome svijetu. Njih je mogue posve jasno razabrati na ljudskim licima. Naa lica od roenja nose sedam crta. Dvije crte obrva, etiri crte trepavica i crtu kose. Kada im se kasnije pridodaju crta nosa - on se u pubertetu kasno razvio - dobiva se etrnaest slova. A kada se te imaginarne crte i stvarni prikaz, koji je jo poetiniji od imaginarnoga, zbroje, postaje jasno da brojka od dvadeset i osam slova, koju Muhamed spominje u Kuranu, nije sluajnost. Galip je itao o tome kako su crta kose i ona ispod brade morale biti paljivo prouene te podijeljene napola kako bi se stiglo do brojke od trideset i dva slova u perzijskome jeziku. Fazlulah je govorio tim jezikom i na njemu napisao svoje poznato djelo Knjiga o vjenosti. Shvatio je zato su lice i kosa na nekim fotografijama iz ormara podijeljeni po sredini, onako kao to je to u glumaca u amerikim filmovima iz pedesetih godina. Sve je izgledalo vrlo jednostavno. U jednome trenutku dopala mu se ta djetinja nagost. Osjetio je da jo jednom shvaa to je to Delala povuklo u igre slovima. Ba kao i ON, kojega je Delal spominjao u svojoj kolumni, i Fazlulah je sebe proglasio spasiteljem, svecem, Mesijom kojega su ekali idovi i krani te Mehdijem. Tvrdio je da ga je Muhamed poslao kao glasonou dobrih vijesti. U Isfahanu je sakupio sedam sljedbenika i poeo iriti vjeru. Galip je itao kako je Fazlulah idui od grada do grada propovijedao da ovaj svijet ne otkriva svoje znaenje na prvi pogled jer se stopio s tajnama. Pripovijedao je da moramo znati rijeiti misterij slova kako bismo mogli dokuiti tajne. Dok je itao taj tekst, Galipa je obuzimao spokoj. inilo mu se da u njemu nalazi jednostavan dokaz da se i njegov ivot stopio s misterijem, to je oekivao i stalno prieljkivao. Ako je tono da je svijet proet
58

Starozavjetni Salamon.

tajnama, to bi moglo znaiti da i alica kave na stolu, pepeljara, no za papir pa ak i njegova vlastita ruka, koja se kao rak odmarala kraj otvaraa, ukazuju na jedan tajanstveni svijet. Ruja je ve bila u tom svijetu, a Galip je bio na njegovu pragu. Kako bi i on mogao ui u njega, morao je jo neko' vrijeme paljivo itati. Ponovno je itao o Fazlulahovu ivotu i smrti. Shvatio je da je on sanjao svoju smrt i da je otiao u smrt kao da sanja. Bio je optuen za bezbotvo zbog toga to ne tuje Alaha, ve slova, ljude i idole. Optuen je i zato to se proglasio Mehdijem te zato to ne vjeruje u pravo i vidljivo znaenje Kurana, nego u ono skriveno i nevidljivo. Uhvaen je, osuen i objeen. Nakon to su Fazlulah i njegovi roaci ubijeni, hurufije su se preselili iz Irana u Anadoliju. Do selidbe je dolo zahvaljujui jednome od njegovih nasljednika, pjesniku Nesimiju. Pjesnik je u zelenu krinju utovario Fazlulahove knjige i rukopise o hurufijskom pokretu. Sama e krinja poslije poprimiti mitska obiljeja. Iao je tako Anadolijom od grada do grada i u udaljenim medresama punim paukova i u usnulim tekijama punim gutera naao nove istomiljenike. elio je svojim nasljednicima pokazati da nije samo Kuran proet tajnama, ve i cijeli svijet. U tu je svrhu primijenio igre rijeima i slovima preuzete iz ahovske igre koju je vrlo volio. Nesimi je u dvama stihovima usporedio made i crte na licu svoga ljubavnika sa slovom i tokom, a to slovo i toku sa spuvom i biserom na dnu mora. Sebe je potom usporedio s umiruim roniocem u potrazi za biserom. Kasnije je ronilac ponovno postao ljubavnik koji hrli u susret Bogu. Na taj je nain zatvorio krug i poistovjetio svoga ljubavnika s Bogom. Za kaznu je ubijen tako to mu je oderana koa. Njegovo objeeno tijelo izloili su u gradu. Truplo je raskomadano na sedam dijelova koje su poslali u sedam gradova gdje je imao odane pristae, kako bi oni iz toga izvukli pouku. Hurufijska se misao zbog Naimijeva utjecaja brzo proirila meu bektaijama u Osmanskome Carstvu. Petnaest godina nakon osvajanja Istanbula hurufijsko je uenje uzburkalo i strasti Mehmeta II. Osvajaa. Kada su pripadnici uleme bliski sultanu saznali da sultan ita Fazlulahove traktate, da govori o misterijima svijeta, tajnama Bizanta i pitanjima koja postavljaju slova, te promatra svaki dimnjak, svod i stablo kao mogue rjeenje zagonetki nekoga drugog, podzemnog svijeta, smislili su spletku i pripadnike hurufijskog reda dali ive spaliti. Galip je u jednoj knjiici vidio sliku nekih hurufija kojima su nakon neuspjela pokuaja ubojstva Osvajaeva sina Bejazita II. odrubili glave i spalili ih. Iz rukom pisane biljeke na prvoj stranici bilo je jasno da je knjiica tiskana u tajnosti poetkom Drugoga svjetskog rata u okolici Erzuruma (ili se eljelo da tako izgleda). Na jednoj se stranici vidio jo jedan prikaz hurufija nacrtan istim djetinjim crtama. Njih su ubili i bacili u vatru nakon jednog neuspjelog atentata na Fatihova sina Bajazita II. Na licima im se vidio uas. Plameni jezici obavijali su njihova tijela. U vatri su se pojavili elifi i lamovi iz rijei Alah. to je jo udnije, iz oiju hurufija baenih u plamen tekle su suze ukraene latininim slovima O, U, i D. Galip je na toj slici naiao na komentare hurufija o prelasku na latinino pismo i jezinoj reformi iz 1928. godine. Tada je jo uvijek bio zaokupljen formulama misterija. Nastavio je itati tekstove iz kutije, no nije im mogao dati smisao. Proitao je stranice i stranice tekstova. U njima je pisalo da je Alahov iskonski atribut jedna tajna riznica, jedan misterij. Bit problema jest pronalazak toga misterija. Potrebno je shvatiti da se misteriji odraavaju u svijetu. Vidljivi su na svakome mjestu, u svakoj stvari, predmetu i ovjeku. Svijet je more tih tragova, a svaka njegova slana kap upuuje na misterij. Galip je i dalje itao crvenih oiju umornih od naprezanja. Znao je da e uskoro uroniti u to more tragova. Sve stvari oko nas nose znakove misterija, stoga je on i prisutan svugdje i u svemu. Galip je jasno vidio da su predmeti oko njega zapravo znakovi. Oni ukazuju na same sebe i na taj

misterij, ba kao i lice voljene osobe, biseri, slavuji, zlatnouta kosa, ae vina, veer i plamen u pjesmi. Zavjesa na koju je padala slaba svjetlost svjetiljke, stari naslonjai bremeniti sjeanjima na Ruju, sjene na zidovima, zastraujua telefonska slualica... Sve te stvari toliko su obilovale znaenjima da se Galipu inilo kako se nesvjesno upustio u neku igru. Isto je ponekad osjeao i u djetinjstvu. Nastavio je itati osjeajui jedva zamjetnu nesigurnost. Vjerovao je da e, ba kao i u djetinjstvu, moi izai iz igre ako mu poe za rukom da postane netko drugi. U toj zastraujuoj igri svi su ljudi oponaali neke druge, a sve stvari neto drugo. Ako se boji, upalit u svjetiljku, rekao bi Galip dok bi se zajedno igrali u tami. Nemoj je paliti, rekla bi Ruja. Voljela je igru i osjeaj straha. Galip je nastavio itati. Na poetku sedamnaestoga stoljea delalijski su ustanci uznemirili Anadoliju. U to su se vrijeme neke hurufije nastanile u udaljenim selima koja su seljaci napustili bjeei od paa, kadija, razbojnika i imama. Galip je pokuavao deifrirati stihove jedne podulje pjesme. Govorila je o sretnom i smislenom ivotu u hurufijskim selima. Ponovno se sjetio sretnih dana svoga djetinjstva provedenih s Rujom. Jednom davno, znaenje i pokret bili su isto. U to sretno, rajsko doba, stvari i naa matanja o njima bili su jedno. Svi su znali da alati, stvari i noevi nisu samo produeci naih tijela, ve i dua. Kada bi pjesnici u to doba rekli drvo, svi su mogli zamisliti pravo drvo. Svi bi znali da ne moraju nadugako pokazivati vjetinu i brojiti grane kako bi rijei pjesme i to drvo ukazivali na pravo drvo u vrtu. Tada su svi dobro znali da su stvari i rijei bliske jedne drugima. Ujutro, kada bi se na to utvarno selo meu planinama spustila magla, rijei i stvari mijeale su se jedne s drugima. U ta maglovita jutra budili bi se iz snova i ne bi mogli razlikovati san od jave, pjesmu od ivota, imena od ljudi. Nikome nije palo na pamet pitati se to je pravi ivot i koja je pria prava. Snovi su se ivjeli i tumaili. U to su vrijeme lica ljudi, ba kao i sve drugo, bila puna znaenja. ak su i potpuno nepismeni poeli sami od sebe itati slova posve jasna znaenja na naim licima. Galip je itao o tome kako je pjesnik, u elji da pripovijeda o sretnom dobu kada ljudi jo nisu znali za vrijeme, doarao nepomino naranasto sunce na obzoru. Doarao je i nepomine galije ija se jedra nadimaju na vjetru iznad mirna mora svijetloplave i pepeljaste boje. Vidio je potpuno bijele damije i jo bjelje minarete. Uzdiu se na obali poput opsjena i ini se da nikada nee nestati. Shvatio je da su u razdoblju od sedamnaestoga stoljea do dananjeg dana skrivene hurufijske ideje bile prisutne i u Istanbulu. Galip je itao kako su rode, feniksi, albatrosi i simurzi59 meu bijelim minaretima s tri balkona mahali krilima prema obzoru i njihali se iznad stotina kupola Istanbula kao da su ostali visjeti na nebu; kako su etnje putnika po nepravilnim ulicama Istanbula bile zabavne i vrtoglave poput blagdanskoga putovanja u beskonanost. itao je i kako putnik, slijedei prstom krlvul|e svoga kretanja na karti, nakon tih lutanja odmah razumije slova na svome licu i misterij vlastita ivota; kako su se za ljetnih veeri obasjanih mjeseinom kante koje su sputali u bunar vraale sa znakovima misterija i zvijezda, i s vodom hladnom poput leda. U to su vrijeme svi recitirali pjesme o znaenju znakova i znakovima znaenja. Shvatio je da hurufijski pokret u Istanbulu imao svoje zlatno doba te da su njegove i Rujine godine sree davno prole. No inilo mu se da je to zlatno i sretno doba kratko trajalo. Galip je proitao da je nakon toga misterij postao posve jasan. Neki hurufije su se nadali da e im eliksiri pripravljeni od krvi, jaja, izmeta i dlake pomoi da dobro sakriju znaenje, a neki su pak kopali prolaze u svojim kuama u skrovitim kutcima Istanbula kako bi sakrili svoje tajne.
59 Simurg, mitska ptica koja se gdjekada poistovjeuje s Feniksom. Simurg je opisan kao krilato stvorenje dovoljno

veliko da ponese slona ili kita. Prikazuje se i kao pijetao s glavom psa i kandama lava, ali i s ljudskim licem. U islamskom misticizmu Simurg

Proitao je i da su neki manje sretni uhvaeni i objeeni na stabla zato to su se ukljuili u janjiarsku pobunu. Slova na njihovim zgrenim licima izgubila su znaenja u trenutku kada su nauljene ome na njihovim vratovima zategnuli poput kravata. Bardovi sa sazovima u rukama u pono bi odlazili u tekije u skrivenim etvrtima na rubu grada. Ondje bi aputali hurufijske tajne nailazei na zid istinskoga nerazumijevanja. Svi su ti znakovi, ukljuujui udaljena i sablasna sela, upuivali na to da je to zlatno doba s velikom tugom prekinuto. Doao je do zadnje stranice u staroj knjizi poezije. Rubove te knjige izgrizli su mievi, a iz nje se irio ugodan miris vlage i pljesniva papira morskozelene i boje modre galice. Tu je Galip naiao na zanimljivu biljeku da se itatelj o svemu tome moe bolje informirati iz jednog drugog traktata. Na zadnjoj stranici knjiice, izmeu posljednjih stihova gazele, adrese izdavake kue i datuma tiskanja, horasanski je slovoslagar sitnim slovima umetnuo prilino dugu, nedovrenu reenicu. U njoj je stajalo da je djelo pod nazivom Misterij slova i nestanak misterija tiskano u Erzurumu u blizini Horasana kao sedma knjiga iste

_________________________________

simbolizira uzlet due u vie sfere, naputanje ovozemaljskog i nestanak u Bogu. (Vid. F. Nametak, Pojmovnik divanske i tesavvufike knjievnosti, Sarajevo 2007., str. 224).

serije. Djelo je napisao F. M. III., a hvalospjev mu je napisao istanbulski novinar Selim Kamaz. Slomljen umorom pomijeanim s matanjima, Galip se sjetio godina kada se Delal poeo baviti novinarstvom. U to se vrijeme Delalova veza s igrama slovima i rijeima svodila na objavljivanje posebnih pozdrava suprunika, prijatelja i roaka svojim ljubljenima u rubrikama Vaa srea danas i Vjerovali ili ne. Galip je u svenjevima papira, asopisa i novina eznutljivo traio knjigu. Detaljno je pretraio sve unaokolo. Iza ponoi je bez nade pogledao u jednu od kutija. Pronaao ju je u njoj, meu Delalovim novinskim izrescima s poetka ezdesetih godina, neobjavljenim polemikim tekstovima i nekim udnim fotografijama. Nastupila je obeshrabrujua i zastraujua tiina kao za vrijeme policijskoga sata. Poput nekolikih djela te vrste, knjiga pod naslovom Misterij slova i nestanak misterija objavljena je tek godinama kasnije u jednome drugom gradu. Tiskana je u Gordesu 1962. godine, a imala je dvjesto dvadeset stranica. Galipa je zaudila injenica da je ondje u to vrijeme postojao tiskarski stroj. Na poutjelim je koricama bila tamna slika otisnuta loom tiskarskom bojom. Na njoj se vidjela aleja kestenova koja se gubila u beskonanosti. Iza svakog stabla kestena nalazila su se slova, strana slova od kojih se die kosa na glavi. Na prvi je pogled knjiga nalikovala na jednu od knjiga poput onih: Zato ve dvjesto godina ne moemo stii na Zapad? i Kako se razviti?. Takve su knjige tih godina esto pisali asnici idealisti. Na poetku jedne od posveta u toj knjizi, tiskanoj u jednome udaljenom gradiu u Anadoliji, stajalo je: Polaznice Vojne akademije! Ti si onaj koji e spasiti ovu zemlju! Poevi listati knjigu, Galip je shvatio da je pred njim posve drugaije djelo. Ustao je iz naslonjaa, preao za Delalov stol te ju je, naslonivi laktove na obje strane knjige, poeo pozorno itati. Knjiga Misterij slova i nestanak misterija imala je tri glavna poglavlja. Naslovi prvih dvaju poglavlja susreu se i u nazivu knjige. Prvo poglavlje Misterij slova poinjalo je priom o

ivotu osnivaa hurufijskoga pokreta Fazlulaha. F. M. III. prii je dao svjetovnu dimenziju, stavivi mnogo vei naglasak na injenicu da je Fazlulah bio filozof, matematiar i racionalist, nego na njegovu sufijsku i mistiku linost. Fazlulah je bio prorok, Mehdi, muenik i svetac, a to je moda i vanije, bio je genijalni filozof, no bio je nae gore list. Upravo zbog toga, pokuavati objasniti Fazlulahova razmiljanja utjecajima kabale, Pitagore, neoplatontzma i panteizma, kao to to ine zapadnjaki orijentalisti, ne bi znailo nita drugo nego ubiti ga zapadnjakom milju s kojom se nikada u ivotu nije slagao. Fazlulah je bio istonjak u pravome smislu rijei. Prema F. M. III., Istok i Zapad dijelili su svijet na dvije potpuno suprotne polutke, jedno su drugo pobijali te su bili meusobno opreni kao dobro i zlo, svjetlo i tama, vrag i aneo. Uope nije bilo mogue da pomire svoje razlike i ive u suglasju jedan s drugim, kao to vizionari smatraju da bi trebalo. Jedan od dvaju svjetova uvijek je bio nadmoniji, jedan je morao biti gospodar, a drugi rob. Kao primjer ratovanja tih neumornih blizanaca razmotrio je cijeli niz povijesnih dogaaja nabijenih posebnim znaenjem: od toga kako je Aleksandar Veliki jednim udarcem maa presjekao gordijski vor, do kriarskih ratova, brojeva i slova s dvojakim znaenjem na arobnome satu koji je Harun al-Raid poslao Karlu Velikome i Hanibalova prelaska preko Alpa. Pisao je i o pobjedi islama u Andaluziji (cijela stranica bila je posveena broju stupova damije u Kordobi), o osvajanju Bizanta i Istanbula od strane Mehmeda II. Osvajaa koji je i sam bio hurufija, o propasti Hazarske drave, porazu Omanlija ispred Doppija (Bijeli zamak) i kasnije pred Venecijom. Prema F. M. III. sve te povijesne injenice ukazivale su na istu ideju. Nju je Fazlulah ve prije neizravno iznio u svojim djelima. Razdoblja u kojima su Istok ili Zapad bili nadmoniji nisu se izmjenjivala sluajnou, ve logikom. Ona strana koja bi svijet uspjela doivjeti kao mjesto puno tajni porazila bi drugu. Svijet nije bio jednostavno i jednoznano mjesto bez tajni pa stoga takvo razmiljanje nuno vodi u poraz i propast. F. M. III. drugo je poglavlje posvetio detaljnoj raspravi o nestanku misterija. Bilo da je rije o filozofiji antike Grke, neoplatonistikome kranskom boanstvu, hinduistikoj nirvani, Atarovoj ptici Simurgu, Mevlaninome voljenom, Skrivenoj riznici hurufija, Kantovoj noumeni ili o krivcu u detektivskome romanu, misterij je uvijek oznaavao sredite. To znai da civilizacije uslijed nestanka ideje o misteriju nuno gube svoj poredak ostajui bez sredita. Galip je itao retke koji govore o tome kako je Mevlana bio prisiljen ubiti svoga ljubljenog, kako je otiao u Damask da zatiti svoj misterij, obilazio grad i istraivao ga te kako sve to nije bilo dovoljno da se odri njegova ideja o misteriju. Proitao je i retke o zakutcima kamo je Mevlana zalazio elei pronai sredite misli koju nije mogao dokuiti. Pisac je ustvrdio da za ponovnu uspostavu nestala misterija postoje dvije dobre metode: poiniti savreno ubojstvo ili nestati bez traga. F. M. III. se u knjizi posvetio i licima ispisanim slovima. Za hurufije je to najvanija tema. Kao to je to Fazlulah napravio u svome djelu Knjiga vjenosti, jasno je iznio injenicu da se boanstvo oituje na licima ljudi. Dugo je prouavao crte ljudskoga lica te ih kasnije povezao s arapskim slovima. Nakon djetinjastih stranica s iscrpnim tumaenjima stihova hurufijskih pjesnika kao to su Nesimi, Rafii, Misali, Bagdatli Ruhi i Gul Baba, poela se nazirati logika: u vrijeme sree i pobjede lica svih nas puna su znaenja, ba kao i ovaj svijet oko nas. Tim znaenjem zaduili su nas hurufije. Oni su u svijetu vidjeli misterij, a na naim licima slova. To znai da su nestankom hurufijskoga pokreta nestala i slova s naih lica, jednako kao to je nestao i misterij naega svijeta. Naa su lica od tada prazna kao i prije. Iz njih se nita vie ne moe proitati; nae obrve, oi, nosevi, pogledi, izrazi i prazna lica lieni

su znaenja. Galip je osjeao potrebu da ustane od stola. elio je vidjeti svoje lice u ogledalu, no nastavio je pozorno itati. Zbog praznine na naim licima fotografije ljudi su potamnjele i poele djelovati zastraujue poput udnih znakova na licima turskih, arapskih i indijskih filmskih zvijezda ija lica potiu na razmiljanje o tamnoj strani Mjeseca. Zbog nje ljudi na ulicama Istanbula, Damaska ili Kaira nalikuju jedni drugima poput utvara koje u pono jecaju od tuge; mladii spojenih obrva nose uvijek iste brkove, a ene s maramama na glavi uvijek gledaju ispred sebe dok hodaju blatnjavim plonicima. To znai da se mora uspostaviti nov sustav. To e ponovno dati smisao praznini na naim licima i pomoi nam da na njima vidimo latinina slova. Drugo poglavlje knjige zavravalo je sretnom vijeu da se time bavi tree poglavlje pod nazivom Otkrie misterija. Galipu se svidio knjievni stil F. M. III. Podsjeao ga je na Delalov. Koristio je dvostruka znaenja rijei poigravajui se njima bezazleno poput djeteta.

Osmo poglavlje DUGA PARTIJA AHA

S vremena na vrijeme Harun al-Raid preruavao bi se i obilazio Bagdad u elji da sazna to ljudi misle o njemu i njegovoj vladavini. Tako je bilo i te veeri... Tisuu i jedna no

Pismo koje danas objavljujem u svojoj kolumni rasvjetljava tamne toke jednoga razdoblja nae bliske povijesti, poznatoga pod nazivom Prelazak na demokraciju. Uslijed izdajnikoga ina posve je sluajno dospjelo u ruke jednome mom itatelju. itatelj nije elio da mu objavimo ime. Posve je jasno da ga je napisao na tadanji diktator jednome od svojih sinova ili jednoj od svojih keri u inozemstvu. Pain stil pisanja nisam mijenjao: Soba u kojoj je umro osniva Turske Republike bila je toliko topla i zaguljiva da bi ovjek pomislio kako nije stao samo zlatni samostojei sat u njoj ve i svi satovi u palai Dolmabahe i u cijelom Istanbulu. Taj je sat zaustavljen u osam sati i pet minuta one veeri u kolovozu kada je prije est tjedana preminuo Ataturk. Uvijek vas je nasmijavao Jer bi zbunjivao vau pokojnu majku. Zbog strane vruine inilo se kao da su se okamenili svaki pokret, misao i vrijeme. Na prozoru s pogledom na Bospor nije bilo ni najmanjega pokreta. Straari su poput lutaka iz izloga stajali u polumraku postrojeni uzdu mola. inilo mi se da su i oni ostali u stavu mirno zato to je vrijeme stalo, a ne zbog moje naredbe. Osjetio sam da je dolo vrijeme da se upustim u neto to ve godinama elim. Obukao sam seosku odjeu iz svoga ormara. Prije se nikad nisam mogao odvaiti da to uinim. Iskrao sam se kroz haremska vrata palae koja se vie ne koriste. Kako bih se ohrabrio, podsjetio sam se na to da su se i prije mene neki sultani tako iskradali na stranja vrata palaa Topkapi, Bejlerbej i Jildiz u Istanbulu. Nestali bi u tami voljenoga grada, a kasnije se vratili ivi i zdravi. Koliko se samo Istanbul promijenio! Na moje uenje prozori moga blindiranog chevroleta nisu bili samo otporni na metke, ve kroz njih nije dopirala ni prava slika ivota moga ljubljenog grada. Udaljivi se od zidova palae, hodao sam prema Karakoju. Kupio sam zagorjelu halvu kod jednog prodavaa. Razgovarao sam s mukarcima u kafiima na otvorenom. Igrali su tavlu, kartali se i sluali radio. Vidio sam prostitutke. ekale su muterije u slastiarnicama. Vidio sam i djecu pred restoranom. Prosila su pokazujui na kebab u izlogu. Uao sam u dvorite damije. elio sam se pomijeati s mnotvom ljudi koji su izlazili s jacija-namaza60. Sjedio sam u obiteljskim ajanama s vrtovima, u zabaenim susjedstvima, i kao svi drugi pio aj i jeo suncokretove kotice. U jednoj od sporednih uliica poploenoj velikim kamenim kockama vidio sam mlade roditelje. Vraali su se iz posjeta susjedima. Kad biste samo znali s kakvom se odanou ena s maramom na glavi priljubila uz ruku svoga mua! On je na ramenima nosio usnula sina. Oi su mi se orosile.
60 Jacija-namaz: veernja islamska molitva.

Ne, nije me rastuila srea ili nesrea sugraana. Svjedoio sam njihovim istroenim, ali stvarnim ivotima. To je ak i u toj veeri slobode i matanja u meni ponovno razbuktalo strah i tugu zbog toga to sam odustao od vlastitih snova. Osjeao sam da sam se udaljio od stvarnosti. Pokuao sam se spasiti od toga straha i te nestvarne slike gledajui Istanbul. Gledao sam izloge slastiarnice i promatrao svjetinu. Iskrcavali su se s parobroda Gradske linije s lijepim dimnjacima. Bila je to posljednja veernja vonja. Oi su mi se opet orosile. Pribliavalo se vrijeme policijskoga sata. Njega sam, dakako, ja odredio. elio sam osjetiti svjeinu mora. Na povratku sam priao jednome laaru. Dio sam mu pedeset kurua i rekao da me dobro provoza i ostavi na suprotnoj obali u Karakoju ili Kabatau. Rekao mi je: ovjee, jesi li ti potpuno siao s uma? Zar ne zna da Predsjednik-paa svake veeri prolazi onuda motornim brodom? Hvataju svakoga tko se nade na moru i odvode u zatvor. Izvadio sam sveanj ruiastih novanica (dobro sam znao kakve glasine ire moji neprijatelji zbog toga to je na njima tiskan moj lik) i pruio mu ga u mraku. Ako se sad otisnemo tvojom barkom, hoe li mi pokazati motorni brod tog Predsjednika-pae? Ui pod ovo platno i pazi, ni makac! rekao je i rukom pokazao na jedan kutak u potpalublju barke. Neka nas Bog uva. Poeo je veslati. More je bilo tamno. Nisam mogao znati kamo idemo, prema Bosporu, Zlatnome rogu ili prema Mramornome moru. Mirno je more bilo tiho, mrani grad takoer. Osjeao sam jedva osjetan miris sumaglice. Odjednom se zaulo brujanje motora. Pribliavalo se iz daljine. Laar je apatom rekao: Evo ga, dolazi! Svake veeri dolazi! Barku je sakrio iza lukih plutaa prekrivenih morskim puevima. Nisam mogao odvojiti oi od snopa svjetlosti. Okretao se s lijeva na desno te nemilice arao po gradu, damijama, obali i moru. Poslije sam vidio da nam se taj veliki bijeli brod polako pribliava. Napredovao je u polumraku. Uz brodsku ogradu stajao je niz naoruanih straara s prslucima za spaavanje i orujem na leima. Gore na zapovjednome mostu stajala je skupina ljudi, a na uzvienju iznad njih sm lani predsjednik-paa! U polumraku sam ga jedva razabrao, no kroz sumaglicu sam nazirao da je obuen isto kao i ja. Rekao sam laaru da slijedi brod, no uzalud. Rekao je da policijski sat samo to nije poeo te da ne eli biti na ulici. Ostavio me u Kabatau. Vratio sam se u palau kroz tihe ulice. Uveer sam razmiljao o tome lanom pai. Nalikovao mi je, no nisam razmiljao o tome tko je on i to je radio nasred mora, ve sam razmiljao o samome sebi. Ujutro sam od nadlenih zapovjednika zatraio da za nekoliko sati pomaknu vrijeme policijskoga sata kako bih ga mogao due pratiti. Na radiju su odmah objavili tu vijest i pustili moje priopenje. elio sam odaslati poruku da zabrana vie nije toliko stroga pa sam naredio da se na slobodu pusti dio pritvorenika. Odmah su i osloboeni. Je li Istanbul sljedee veeri bio veseliji? Ne! To je dokazivalo da neprestana tuga na licu moga naroda nije uzrokovana politikom stegom, kao to su to tvrdili moji povrni protivnici, ve da joj je uzrok neto trajno i puno dublje. Sljedee su veeri puili, pili kavu, jeli suncokretove kotice i sladoled. S jednakom tugom i rastresenou sluali su moje obraanje i vijest da je skraeno trajanje policijskoga sata, no kako su samo bili stvarni! Meu njima sam se osjeao poput mjeseara. inilo mi se da se ne mogu probuditi i vratiti meu stvarne ljude. Laar me je iz nekog razloga opet ekao na Eminonuu. Odmah smo se otisnuli na more. Ovaj put veer je bila vjetrovita, a more valovito. Kao da je Predsjednik-paa vidio neki znak upozorenja te nas je sada putao da ekamo. Dok smo iza jedne plutae na otvorenome moru kod Kabataa promatrali njegov brod, a potom i njega samoga, pomislio sam kako je lijep te, ako je uope mogue ove dvije rijei staviti jednu pored druge, lijep i stvaran. Stajao je na zapovjednome mostu i oima poput reflektora prelazio preko Istanbula,

ljudi i povijesti. to je vidio? Kada sam u laarev dep ubacio sveanj ruiastih novanica, dao se na veslanje. Njiui se na valovitu moru sustigli smo ih u blizini brodogradilita na Kasimpai, no mogli smo ih samo promatrati iz daljine. Ulazili su u sive i tamnoplave limuzine. Tu je bio i moj Chevrolet. Laar je rekao da smo zakasnili te da se pribliava policijski sat. Kad sam stupio na kopno nakon dugoga boravka na valovitu moru, najprije sam pomislio da je osjeaj nestvarnosti bio prourokovan poremeenom ravnoteom, no nije bilo tako. Hodao sam alejama pustim zbog policijskoga sata. Obuzeo me snaan osjeaj da izlazim iz okvira stvarnosti. Vidio sam prizore nalik onima iz svijeta snova. Na putu od Findiklija do Dolmabahea nije bilo nikoga izuzev opora pasa i prodavaa kukuruza koji je dvadeset koraka ispred mene uurbano gurao kolica i neprestano se osvrtao. Iz njegova pogleda bilo mi je jasno da me se uplaio i da sada bjei od mene. elio sam mu rei da je ono ega se treba plaiti skriveno iza velikih stabala kestena poredanih du ceste, ali nisam mogao, kao da sam bio u nekom snu. Nisam znao bojim li se svoje utnje ili me ona ini nijemim. Kako sam ubrzavao korak, tako je ubrzavao i prodava kukuruza. Ono to me plailo bilo je iza stabala, no nisam znao ega se to plaim. to je jo gore, znao sam da taj strani prizor nije dio sna. Nisam elio ponovno proivjeti isti osjeaj straha. Sljedeega jutra zatraio sam da se jo vie skrati trajanje policijskoga sata i na slobodu pusti dio pritvorenika. Nisam ni dao izjavu o tome, pa su na radiju emitirali jedno moje staro obraanje. Dugogodinje mi je iskustvo govorilo da u i ovoga puta na ulicama grada vidjeti iste prizore te da se nikada nita nee promijeniti. Nisam se prevario: neka ljetna kina pomaknula su unaprijed sate projekcija, ali to je bilo sve. Boja na rukama prodavaa eerne vune bila je ista, ba kao i bijela lica turista sa Zapada. Oni se uveer nisu usuivali izai na ulicu bez svojih vodia. Naao sam svoga laara na istome mjestu. Ondje je bio i lani paa. Naili smo na njega nedugo nakon to smo se otisnuli na more. More je bilo mirno kao i prve veeri, ali nije bilo one jedva vidljive izmaglice. U tamnome morskom ogledalu nazirao sam minarete, svjetla grada i pau. Stajao je na istome uzvienju iznad zapovjednog mosta. Bio je stvaran. Osim toga, i on je vidio nas, kao to bi nas vidjela i svaka stvarna osoba u to rano predveerje. Slijedei ga, neprimjetno smo uplovili u pristanite u Kasimpai. Posve sam mirno iskoio na obalu, a kadli ono, na mene skoie neki mukarci! Vie su izgledali kao zatitari u nonim klubovima, nego kao vojnici. Uhvatili su me za ruke i pitali: to radi ovdje ovako kasno? U panici sam rekao da policijski sat jo nije poeo. Ja sam siroti seljak i odsjedam u hotelu na Sirkediju. Poao sam na izlet barkom veer uoi povratka u selo. Nisam znao za painu zabranu rekao sam. Ali uplaeni im je laar sve ispriao, a oni su to prenijeli pai. Iako je bio u civilnoj odjei, vrlo mi je sliio. Nakon to nas je jo jednom sasluao, izdao je naredbu: laar je mogao otii, a ja sam trebao poi s njima. Paa i ja smo sjedili sami na stranjem sjedalu chevroleta parkiranoga u luci. Prozori automobila nisu proputali zvuk (detalj kojega nije bilo na mom chevroletu). Voza je sjedio na prednjem sjedalu i bio jednako tih kao automobil. Svojom prisutnou nije naruavao nau samou, ve ju je, naprotiv, poveavao. Obojica ve godinama ekamo dananji dan, rekao je glasom koji uope nije zvuao kao moj. Ja sam ekao i bio sam toga svjestan. Ti nisi, no ni jedan od nas dvojice nije znao da emo se ovako sresti. Glasom jednako strastvenim koliko i umornim priao je svoju priu. Bio je smiren zbog toga to e je konano privesti kraju, i vie nego uzbuen to je ima priliku ispriati. Prema njegovim rijeima bili smo u istoj klasi na Vojnoj akademiji i sluali predavanja istih

profesora. Istih smo hladnih zimskih veeri odlazili na predavanja, istih smo vrelih ljetnih dana zajedno ekali da potee voda iz slavina u naoj kamenoj vojarni. U dane dopusta zajedno smo izlazili u obilazak Istanbula. Obojica smo voljeli taj grad. Tada je ve znao da e sve biti kao to je sada, iako tada nije mogao znati kako e to tono biti. Prema njegovim rijeima u to je vrijeme meu nama dvojicom navodno trajala tajna borba za bolju ocjenu iz matematike, prvo mjesto u natjecanju u gaanju i titulu kadeta s najviim prosjekom ocjena. Natjecali smo se u tomu tko e imati vie prijatelja. Shvatio je da u biti bolji od njega i da u ivjeti u palai sa zaustavljenim satovima. Podsjetio sam ga da je to morala biti uistinu neprimjetna borba budui da se nisam mogao sjetiti da sam se i s kim natjecao - kao to vama esto savjetujem - niti sam se mogao sjetiti da mi je on bio prijatelj. Uope se nije zaudio. Povukao se iz borbe znajui da sam toliko samouvjeren da ni ne primjeujem tu nau skrivenu borbu. Ve je tada znao da sam mnogo napredniji od drugih kadeta u razredu, porunika, pa ak i kapetana. Nije elio biti moja bezlina imitacija ni drugorazredna sjena onoga najuspjenijega. elio je biti stvaran. Priao je, a ja sam kroz prozore chevroleta promatrao opustjele ulice Istanbula. Polako sam shvaao da ba i ne slii na moj automobil. S vremena na vrijeme pogledavao sam prema naim nepominim nogama izmeu sjedala. Kasnije je rekao kako uope ne misli da smo se sluajno sreli. Nije trebalo biti vidovit kako bi se predvidjelo da e se na siromani narod nakon etrdeset godina predati jo jednome diktatoru i da e mu izruiti Istanbul. Bilo je lako zakljuiti da e taj diktator biti asnik naih godina te da e na kraju shvatiti kako u ba ja biti taj asnik. Tako je jo na Vojnoj akademiji stvorio predodbu o budunosti. Imao je dvije mogunosti: mogao je lutati izmeu stvarnosti i imitacije, ili izmeu sadanjosti i matanja o prolosti i budunosti, kao kakva sjena iz polusvijeta, poput svih u ovome sablasnom gradu. Mogao je i posvetiti cijeli ivot tomu da pronae nain kako da bude stvaran. Poinio je nedjelo dovoljno teko da bude izbaen iz vojske, ali ne i da zavri u zatvoru. Rekao je da je obukao odoru zapovjednika Vojne akademije i izvrio inspekciju none strae. Tek to je izbaen s Vojne akademije, poeo se baviti trgovinom. Tada sam se po prvi put sjetio toga bezlinog kadeta. S ponosom je rekao: Svi znaju kako se u naoj zemlji najlake obogatiti. Pa ipak, razlog naega siromatva je taj to se ljude tijekom ivota ne ui kako postati bogat, ve kako prihvatiti siromatvo. Nakon trenutka tiine dodao je da sam ga ja nauio kako biti autentian. Ti? rekao je znakovito. Nakon godina ekanja, ove sam veeri s uenjem uvidio da si manje autentian od mene. Ubogi seljae! Uslijedila je duga tiina. U odjei seljaka iz Kajserija osjeao sam se vie nestvarno nego smijeno. Osjeao sam kao da sam protiv svoje volje uvuen u isjeak nekoga sna. Shvatio sam i da taj san potjee od prizora tame u gradu. Prizori promiu kraj prozora automobila poput usporena kadra nekog filma: puste ulice, plonici, otvorene povrine. Ponovno je dolo vrijeme policijskoga sata, i grad je opustjeo. Sada mi je postalo jasno da mi je moj ponosni prijatelj ukazao na grad iz mojih vlastitih snova. Proli smo izmeu drvenih kua koje su se, stisnute golemim empresima, u potpunosti izgubile meu njima. Proli smo i kroz etvrti na rubu grada koje su se proirile i na groblja te su izgledale kao vrata zemlje snova. Spustili smo se niz poploene padine preputene oporima pasa koji su se neprestano borili. Preli smo mrane uzbrdice koje su svjetla uline rasvjete vie zamraivala nego osvjetljavala. Prolazili smo kroz sablasne ulice s pokvarenim esmama, kuama s uruenim zidovima i oteenim dimnjacima. Sve mi je to djelovalo kao dio sna. S udnim sam strahom promatrao damije. Drijemale su poput divova iz bajke. Prolazili smo preko trgova s presahnulim zdencima, zaboravljenim kipovima i zaustavljenim satovima. Imao sam dojam da vrijeme nije stalo samo u palai, ve i u cijelome

Istanbulu. Vie nisam sluao svoga imitatora. Hvalisavo je priao o svome uspjehu u trgovini. Njegove prie nisu bile prikladne u toj situaciji. (Priao je o tome kako je neki stari pastir uhvatio svoju enu s ljubavnikom te jednu priu iz Tisuu i jedne noi. U toj prii Harun alRaid nestaje.) Pred jutro je avenija, koja nosi nae prezime vie nalikovala nastavku sna nego stvarnome prizoru. Takve su bile i sve ostale avenije, ulice i otvorene povrine. Kasnije je ispriao san koji je Mevlana nazvao priom o natjecanju u slikanju, a ja sam napisao priopenje. Emitirano je na radiju i njime je dokinut policijski sat. Nai vas prijatelji zapadnjaci sigurno ispituju o pozadini te prie. Nakon besane noi trudio sam se zaspati u krevetu. Matao sam da e se otvorene povrine napuniti ljudima i zaustavljeni satovi pokrenuti te da e ljudi u kavanama, na mostovima i vratima kina zapoeti ivot stvarniji od sna i utvara. Ne znam koliko su se ostvarila moja matanja. Ne znam ni mogu li sada u Istanbulu biti ono to uistinu jesam. Od svojih pobonika sluam kako sloboda, kao i uvijek, vie nadahnjuje moje neprijatelje, nego sanjare. Ponovno su se poeli skupljati u ajanama, hotelskim sobama i pod mostovima. Spletkare protiv nas. Neki od njih ve sada po naim zidinama ispisuju kodirane slogane. Njih nitko ne moe deifrirati, no sve to nije bitno. Vremena kada je prerueni sultan odlazio meu narod, stvar su prolosti. Takvo to moe se nai jo samo u knjigama. Nedavno sam u jednoj knjizi proitao kako se princ Selim preruio i otiao u Tebriz. Ondje je doao na glas kao prilino dobar ahist. Budui da je ah Ismail takoer bio ljubitelj te igre, pozvao je toga mladia u dervikoj odjei u palau na partiju aha. Pobjednik duge partije bio je Selim. Godinama kasnije ponovno e se sresti u bitci kod aldirana. ah e shvatiti da nije igrao ah s nekim derviem, ve s osmanskim sultanom. Pitam se je li za vrijeme bitke u kojoj mu je Selim I. oduzeo Tebriz sjetio poteza iz te partije. Moj prgavi imitator sjeao se svih poteza iz nae igre. E da, bit e da mi je istekla pretplata na asopis o ahu King and Pawn, ne alju ga vie. aljem ti novac na tvoj raun u ambasadi da je obnovi.

Deveto poglavlje OTKRIE MISTERIJA

Ovo poglavlje tumai tekst na tvome licu. Nijazi-i Misri

Galip je skuhao kavu i poeo itati tree poglavlje knjige Misterij slova i nestanak misterija. elio se razbuditi. Otiao je do kupaonice i umio se hladnom vodom. Suzdrao se od toga da uope pogleda svoje lice. Pun poleta sjeo je za Delalov radni stol. Uinio je to poput nestrpljiva gimnazijalca koji je spreman rijeiti neki teak matematiki zadatak. F. M. III. tvrdio je da e se Mehdi pojaviti u Anadoliji, na teritoriju Republike Turske. On e spasiti cijeli Istok i vratiti izgubljeni misterij. Poet e od uspostave odnosa izmeu dvadeset i osam slova turske latinice i crta ljudskih lica. Na temelju hurufijskih traktata, bektaijske poezije i anadolijske narodne umjetnosti, utvarnih ruevina u hurufijskim selima, crtea na zidovima tekija i palaa paa te tisua kaligrafskih natpisa, prikazao je vrijednosti nekih arapskih i perzijskih glasova u turskom jeziku. Kasnije je zastraujuom preciznou pronaao i istaknuo svako od tih slova na fotografijama nekih osoba. Galip je promatrao te fotografije. Autor knjige rekao je da su toliko precizne i jasne da ne postoji potreba da se na njima trae latinina slova. Najeio se. To mu se dogodilo i kada je gledao fotografije iz Delalova ormara. Proao je stranice prekrivene loe reproduciranim fotografijama. Ispod njih je pisalo da su to lica Fazlulaha i dvojice njegovih nasljednika, Mevlanin portret prekopiran s minijature te lice naega olimpijskog pobjednika. Naiao je i na jednu Delalovu fotografiju s kraja pedesetih godina. Tada je imao oko trideset i pet godina. Galip se preplaio. Na toj su fotografiji takoer strelicama bili prikazani poloaji nekih slova i smjer njihova pisanja. F. M. III. u njegovu je nosu vidio slovo U, a na rubovima oiju slova Z. Slovo H pokrivalo je cijelo lice. Galip je u urbi prelistao nekoliko stranica. Vidio je slike i fotografije hurufijskih ejhova, slavnih imama, lica amerikih zvijezda kao to su Greta Garbo, Humphrey Bogart, Edward G. Robinson i Bette Davis, lica poznatih krvnika te fotografije nekih kriminalca s Bejoglua o ijim je pustolovinama Delal pisao u mladosti. Autor je poslije napisao da svako slovo ima dva znaenja: obino i oito znaenje te ono skriveno na naem licu. Prihvatili smo injenicu da svako slovo na licu ukazuje na neko skriveno znaenje. To znai da svaka rije sastavljena od tih slova nuno ima i sekundarno znaenje, zakljuio je kasnije F. M. III. Sve reenice i ulomci, ukratko, svi pisani tekstovi posjeduju drugo, skriveno znaenje. No ako se uzme u obzir da se ta znaenja mogu izraziti i pomou drugih reenica, a napose i slov, interpretacijom je mogue pomou onog drugoga znaenja otkriti tree. Preko svakoga sljedeeg znaenja mogue je otkriti neko novo. Tako dolazimo do beskonanoga niza skrivenih znaenja. Svako lice nalikuje na neko drugo kao da je rije o

karti beskonane mree ulica nekoga grada. U njemu svaka ulica vodi u neku drugu. Ako pokuavate rijeiti misterij slijedei vlastitu logiku, niste nita drugaiji od prolaznika na ulicama. Oni otkrivaju misterij dok hodaju ulicama koje su na karti grada. Misterij se sve vie iri. Shvaaju da su ulice i uzbrdice dio putovanja njihova vlastita ivota. Oaloeni itatelji poinju nestajati u bezdanu misterija. Upravo tada pojavljuje se eljno oekivani spasitelj, ON, odnosno Mehdi. U tome se trenutku lica i karte spajaju. Putnik tada od Mehdija dobiva potrebne znakove (poput sufijskoga putnika). Njih pronalazi u tekstu. Oboruan rjeenjima i kodovima, poinje nalaziti svoj put! "Ba kao to pjeak pronalazi svoj put pomou putokaza na ulici i aveniji, rekao je F. M. III. radostan poput djeteta. Pitanje je samo hoemo li uspjeti vidjeti Mehdijeve znakove u tekstu i u svojim ivotima. P. M. III. tvrdio je da se za rjeenje toga misterija potrebno staviti u ulogu Mehdija te pokuati predvidjeti to bi on mogao uiniti. Poput ahista moramo predvidjeti njegove sljedee poteze. Pozvao je itatelje da to zajedno naprave. Zatraio je da zamisle osobu spremnu obratiti se iroj masi itatelja u svako doba. Odmah zatim je rekao: zamislimo, na primjer, jednoga kolumnista. Njegove tekstove na brodovima, u autobusima, dolmuima, brijanicama i u svim krajevima zemlje svakodnevno itaju stotine tisua ljudi. To je dobar primjer osobe kroz koju Mehdi moe objaviti skrivene znakove. Ako niste svjesni misterija, a itate tekst toga kolumnista, on e imati samo jedno znaenje, ono povrinsko. Oni koji iekuju Mehdija i znaju za njegove kodove i formule, moi e, polazei od drugog znaenja, razumjeti i ono skriveno znaenje. Mehdi u tekst moe staviti sljedeu reenicu: To su bile moje misli dok sam se promatrao izvana. Neki e odmah razumjeti da je posrijedi posebna obavijest. Upravo su nju ekali. Oboruani kodovima, zapoet e avanturu. Ona e ih odvesti u posve nov ivot i na posve nov put. Obian itatelj razmiljat e samo o udnome osnovnom znaenju reenice. Kao to je navjeivao naslov Otkrie misterija, tree poglavlje nije se bavilo samo misterijem, nego i pronalaenjem Mehdijevih reenica u tekstu. Pisac je kasnije priao o kodiranim formulama iz teksta Edgara Allana Poea pod naslovom Rije-dvije o skrivenim tekstovima. Tvrdio je da je metoda premjetanja slova latininoga pisma najblia metodi iz kodiranih pisama Mensura Halada. Tu e metodu u tekstovima koristiti Mehdi. U posljednjim redcima knjige neoekivano je iznio ovaj bitni zakljuak: poetna toka svih kodova i formula bila su slova. Svatko tko se upusti u tu avanturu moi e ih proitati na svome licu. Svatko tko eli krenuti na putovanje i otploviti u neki drugi svijet, mora prvo vidjeti slova na vlastitu licu. Ta skromna knjiga u ruci itatelja bila je vodi za nalaenje slova na licu svake osobe. Tu je napravljen samo uvod u skrivene kodove i formule. Mehdi e se uskoro uzdii poput sunca i smjestiti ih u tekst. Galip je shvatio da rije sunce ukazuje na ime Mevlanina voljenog emsa. Iz ruku je bacio knjigu i krenuo prema zahodu kako bi se pogledao u zrcalo. Delal je odavno razumio znaenje znakova na mome licu. Ta je misao jedva vidljivo svjetlucala u njegovu umu, a kasnije se pretvorila u posve oit strah. Obuzeo ga je osjeaj propasti. inilo mu se da nita od onoga to se odigralo nee moi biti ispravljeno. Isto bi mu se inilo u djetinjstvu i ranoj mladosti kada bi neto skrivio ili kad bi vjerovao da se upleo u misterij. Od sada sam netko drugi, pomislio je Galip poput zaigrana djeteta, no ujedno i poput nekoga tko je poao na put bez povratka. Sat je pokazivao tri i dvanaest. Samo u taj sat cijelom zgradom i gradom vlada tiina. Zapravo je to bio osjeaj tiine jer se moglo uti tiho zujanje kotlovnice u blizini ili generatora nekog velikog broda u daljini. Prosudio je kako je odavno dolo vrijeme da se pokrene, no ipak se jo malo suzdrao. Sjetio se neega to je ve tri dana pokuavao zaboraviti: ukoliko Delal nije poslao kakav

novi tekst, njegova e kolumna od sutra ostajati prazna. Nije ni elio pomiljati na praznu kolumnu. Svih ovih godina ni jednom nije ostala prazna. Ako sutra ne izae novi tekst, to znai da ga Ruja i Delal ne ekaju na nekom skrivenom mjestu u gradu smijui se i razgovarajui. itao je jedan od starih tekstova. Sluajno ga je izvadio iz ormara i pomislio: Pa ovo bih i ja mogao napisati. U rukama je drao jednu formulu. Ne, nije to bila formula staroga kolumnista, ve neto drugo. Proitao sam sve to si napisao, znam sve o tebi, itao sam i itao. Posljednju je rije promrmljao gotovo naglas. itao je neki drugi Delalov novinski tekst iz ormara. No to se ne bi moglo nazvati itanjem. Prelazio je preko tekstova izgovarajui rijei u sebi, ali njegov je um bio usredotoen na sekundarna znaenja rijei. Njih je pokuavao dokuiti. Galipu se inilo da se svaki put dok ita pribliava Delalu. to je itanje doli polagano usvajanje tuega pamenja? pomislio je. Konano je bio spreman otii do ogledala i proitati slova na svome licu. Uao je u kupaonicu i pogledao se u ogledalo. Mjesecima kasnije Galip e sjesti za stol kako bi napisao novi tekst. Stvari oko njega i dalje e oponaati prizor star trideset godina. Tada e se sjetiti toga prizora u ogledalu i pomisliti na istu rije: uas. Pogledao se u zrcalu uzbuen kao da je to nekakva igra. Isprva nije osjeao strah, nego prazninu, zaborav i odsustvo elje da reagira. Razlog je bio taj to je u tome trenutku pod svjetlom gole arulje pogledao lice u ogledalu kao da gleda lica premijera i filmskih glumaca koja je esto viao u novinama. U vlastito je lice gledao kao da gleda u stari i iznoeni kaput ili tuni stari kiobran, ili kao da je rije o za njega posve obinu zimskom jutru, a ne o nerijeenu misteriju. "Tada sam bio toliko naviknut na samog sebe da uope nisam primjeivao vlastito lice", pomislit e kasnije Galip. Meutim, taj osjeaj nezainteresiranosti nije dugo trajao. Ugledavi svoje lice u ogledalu, odmah je uspio razabrati obrise slova na njemu. Bilo mu je udno to je u stanju gledati svoje lice kao da gleda ispisan komad papira ili natpis vezan za znakove na nekome drugom licu i oima. Isprva nije previe razmiljao o tome. Naposljetku je izmeu oiju i obrva poeo razabirati posve vidljiva slova koja su uskoro postala sasvim jasna. Galip je pomislio na to da ih nikada prije nije vidio. Pomislio je i da je sve to iluzija koja je plod njegovih vlastitih vjerovanja, a dijelom i toga to je predugo gledao u slova istaknuta na licima s fotografija. Odvratio je pogled od zrcala, a zatim ponovno pogledao u njega. Slova su stajala ondje gdje ih je i prije vidio. Nisu se pojavljivala i nestajala poput enigmatskih figura u djejim asopisima, u kojima se isprva moe vidjeti granje drvea, a poslije na trenutak i skriveni lik lopova meu granjem. Ta su se slova nalazila u topografiji karte lica koje je Galip svako jutro odsutno brijao. Nalazila su se i u oima, nosu i obrvama. Sve su hurufije u obliku nosa vidjele elif. Slova su se nalazila i na okrugloj povrini nazvanoj krug lica. inilo se da vie nije bilo teko proitati znakove, nego ih ne moi proitati. Galip je i to pokuao. Da bi se spasio te uznemirujue maske na licu, prizvao je u pomo podcjenjivako nepovjerenje koje je imao u glavi dok je danima prelistavao i itao knjige o hurufijskoj umjetnosti i knjievnosti. Htio je u sebi potaknuti sumnju koja bi sve to se odnosi na slova i lica uinila smijenim, nategnutim i djetinjastim, ali su crte njegova lica toliko jasno upuivala na slova da se nije mogao odvojiti od zrcala. To e kasnije u njemu izazvati uas. Sve se brzo odvijalo. Nije mogao dokuiti je li njegovo lice poprimilo izraz uasa zbog toga to se pretvorilo u masku sa slovima i rijeima ili je uzrok tome njihovo strano znaenje. Znaenje je ukazivalo na jedan misterij. Galip je ve godinama znao za njega, no elio ga je zaboraviti. Sjeao ga se, iako je isprva mislio da ga se ne moe sjetiti. Ranije ga je prouavao, no nikada i dokuio. Sjetit e ga se kasnije kada bude pisao, no pomou posve drugih rijei. im je proitao rijei, bio je uvjeren da je sve

tako jednostavno i razumljivo. Kasnije e to opisati kao trenutak uasa. Moda je tek tada u udu shvatio da istina zapravo moe biti tako jednostavna. Maleni je ajnik na stolu bio u stanju doivjeti kao posve nevjerojatan predmet. Istodobno ga je vidio i kao neto posve obino. Prihvatio je injenicu da slova i rijei na njegovu licu nisu iluzija. Odmaknuo se od ogledala i izaao u hodnik. Naposljetku je osjetio da taj uas ima znatno vie veze s onim na to ukazuju znaenja rijei, nego s time to se njegovo lice pretvorilo u neku drugo, u masku s natpisom. Prema pravilima igre slova se nalaze na licima svih ljudi. Ta ga je spoznaja tjeila. Gledao je police ormara u hodniku. Nedostajali su mu Delal i Ruja. U jednom je trenutku osjetio tako duboku bol da se jedva odrao na nogama. inilo mu se da su ga tijelo i dua iznenada napustili zbog nikad poinjenih grijehova te da samo on pamti poraz i ruevne ostatke misterija. Kasnije se elio prisjetiti svega to je radio tih nekoliko minuta nakon to se pogledao u zrcalo (budui da se sve odvijalo vrlo brzo). Sjetio se minuta provedenih izmeu ormara u hodniku i prozora s pogledom na unutarnje dvorite zgrade. Pokuavao se udaljiti od ogledala u mranoj sobi. Obuzeo ga je uas. Na elu su mu se skupljale hladne kapljice znoja. Teko je disao. U jednom je trenutku razmiljao o tome kako bi ponovno mogao stati pred ogledalo i skinuti tu tanku masku sa svoga lica kao kakvu krastu s rane. Mislio je da nee moi proitati slova ispod nje, ba kao to nije mogao proitati obine grafite na ulicama ni znakove na plastinim vreicama. elio je zaboraviti na bol. Izvadio je jo jedan tekst iz ormara i pokuao ga itati. Sve mu je ve bilo jasno. Poznavao je Delalove tekstove kao da ih je on sm napisao. Zamiljao je da je slijep i da su zjenice njegovih oiju mramorne rupe, usta otvor pei, a nosnice zahrali otvori za vijke. Shvatio je da i Delal vidi slova te da su obojica ula u igru. Kasnije nee biti toliko siguran da je na to tako jasno pomislio. elio je plakati, ali nije mogao. Osjeao je da teko die. Ispustio je nekontroliran jecaj, ruka mu je sama krenuli prema prozorsko) kvaki. Poelio je pogledati u zatvoreno dvorite zgrade, u mjesto gdje se neko nalazio tamni ponor. inilo mu se da poput djeteta oponaa neku nepoznatu osobu. Galip Je otvorio prozor, nagnuo se u tamu, a laktove naslonio na rub prozora. Nagnuo se nad dvorite zgrade. Odande se miris irio neugodan miris staroga golubljeg izmeta, odbaenih stvari, prljavtine, gradskoga dima, blata, asfalta i beznaa. Onamo su ljudi bacali stvari koje su eljeli zaboraviti. Poelio je skoiti u tamu iz koje nema povratka, u odbaena sjeanja starih stanara zgrade. Delal je godinama strpljivo gradio taj svijet ukraavajui ga motivima zdenaca, misterija i straha iz stare poezije. Galip je zurio u tamu kao da je pijan. Neugodan miris prizivao je sjeanja na godine djetinjstva u toj zgradi. Ta su sjeanja bila usko vezana uz taj strah. Neko je bio djete, smjerni mladi, suprug zadovoljan svojom suprugom, obian graanin na rubu nepoznatoga. Delal i Ruja toliko su mu nedostajali da je poelio vikati. Kao u snu osjeao je da mu je oduzeta polovica tijela i odnesena na neko daleko mrano mjesto. Iz te se stupice mogao izbaviti samo ako duboko udahne i zavie. No on je samo gledao u tamni ponor osjeajui hladnou zimske veeri i vlani snijeg na licu. Gledao je u mrak i osjeao da dijeli svoju bol. O njoj je danima razmiljao. Ono to ga plai postalo je jasno i oito. Znao je da su na vidjelo izali njegovi ivotni porazi i bijeda. Delal ga je natjerao u stupicu pripremljenu do najsitnije pojedinosti. Nagnuvi se do struka kroz prozor, dugo je gledao u ponor tamna bezdana. Na licu i vratu osjetio je neugodnu hladnou. Povukao se s prozora i zatvorio ga. Nije mu bilo posve jasno to mu se dogodilo. Kasnije e se posve jasno sjetiti to je sve radio do zore. Tada e misliti da je sve to je uinio bilo logino, nuno i na mjestu. Preao je

u dnevni boravak, sjeo u u naslonja i odmorio se. Pospremio je Delalov stol. Vratio je papire, izreske iz novina i fotografije u kutije. Kutije je smjestio u ormar. Dva je dana razbacivao stvari po kui. Sada je pospremio sve u stanu, pa ak i sitnice koje je Delal bio razbacao jer je neuredan. Ispraznio je pepeljare, oprao alice i ae. Odkrinuo je prozore i prozraio stan. Umio se, skuhao jo jednu jaku kavu, raistio radni stol te na njega stavio Delalov stari pisai stroj marke Remington. Delal je ve godinama drao prazne papire za pisanje u ladici. Izvadio ih je, jedan od listova umetnuo u pisau mainu i odmah poeo pisati. Pisao je gotovo dva sata ne listajui od stola. Osjetivi da je sve dolo na svoje mjesto, sretno je pisao. Pritiskao je tipke stroja. One su se pomicale proizvodei zvuk slian jednoj staroj melodiji. Bilo mu je jasno da je unaprijed znao to e pisati kao da ve neko vrijeme razmilja o tome. Moda je ponekad morao usporiti i razmisliti ne bi li na pravo mjesto smjestio kakvu potrebnu rije, ali pisao je onako kao to je Delal prije rekao: prepustivi se tijeku misli i reenica bez opiranja. Prvi je tekst zapoeo rijeima: Pogledao sam u ogledalo i proitao slova na svome licu. Drugi je zapoeo rekavi: Sanjao sam da sam postao netko tko ve godinama elim biti, a trei priama o starome Bejogluu. Bio je siguran da e njegovi tekstovi odgovarati Delalovoj kolumni, ba kao to je i prieljkivao. Tisue je puta oponaao Delalov potpis na zadnjim stranicama srednjokolskih biljenica. Potpisao se na tri teksta. Pred jutro je kamion za odvoz smea prolazio ulicom. ula se buka kontejnera koji su udarali o rubove kamiona. Galip je prouavao Delalovu sliku u knjizi F. M. III. Ispod jedne od blijedih fotografija nije pisalo o kome je rije. Pomislio je da je osoba na njoj pisac knjige. Paljivo je proitao autobiografiju na poetku knjige. Izraunao je koliko je godina mogao imati F. M. III. u vrijeme kada se umijeao u neuspjeli pokuaj vojnoga udara. Prvi put je po dunosti otiao u Anadoliju s inom porunika. Tada je gledao Hamita Kaplana na poetku njegove hrvake karijere. Iz toga se moe zakljuiti da je vjerojatno bio Delalovih godina. Galip je u godinjacima Vojne akademije ponovno proeljao diplomce iz 1944., 45. i 46. godine. Netko od mladia iz godinjaka moda je mladenaka verzija autora djela Otkrie misterija. elave glave mladia bile su pokrivene asnikim kapama. Galip je u pola devet izaao kroz vrata obiteljske zgrade ehrikalp. U unutarnjem depu sakoa nosio je tri presavijena teksta. Uurbano je preao na plonik na drugoj strani ulice. Nitko ga nije vidio, a ako i Jest, nije se oglasio za njim. Vrijeme je bilo vedro, a nebo zimskoplave boje. Plonici su bili prekrivenim snijegom, ledom i blatom. Uao je U veu u kojoj je bila brijanica Venus. Onamo je na brijanje svakoga jutra dolazio njegov djed, a kasnije i on i Delal. U bravarskoj radionici na samome kraju vee ostavio je klju Delalova stana. Od prodavaa novina na uglu kupio je Milijet. Uao je u slastiarnicu Suti. Ondje je ponekad i Delal ujutro dorukovao. Naruio je peena jaja, kajmak, med i aj. Dorukovao je i itao Delalovu kolumnu. Pokuao je dati smisao brojnim tragovima. Pomislio je da se i junaci iz Rujinih detektivskih romana zasigurno osjeaju kao on sada. Osjeao se poput detektiva. Pronaao je klju rjeenja misterija, njime e otvoriti nova vrata. Delalov tekst u novinama bio je posljednji iz fascikla s rezervnim tekstovima. Poput svih ostalih tekstova, i on je ve bio objavljen. Galip nije ni pokuao dokuiti njegovo drugo znaenje. Nakon doruka stajao je u redu za dolmu i razmiljao o tome kakva je osoba donedavno bio: u dolmuu bi itao novine, razmiljao o povratku kui i matao o svojoj usnuloj supruzi. Oi su mu zasuzile. U trenutku kada je dolmu prolazio ispred palae Dolmabahe, Galip je pomislio: ini se da je dovoljno da ovjek iznenada shvati da je netko drugi. Tada je u stanju povjerovati da se

svijet u potpunosti promijenio. Gledao je kroz prozore dolmua. inilo mu se da ne vidi onaj stari, ve neki posve drugi Istanbul iji je misterij je tek nedavno shvatio, a poslije e o njemu i pisati. Urednici su bili na sastanku u urednitvu novina. Lagano je pokucao na vrata, priekao nekoliko trenutaka i uao u Delalov ured. Stvari u uredu i na stolu bile su ondje gdje ih je Galip za posljednjega boravka ostavio. Sjeo je za njegov stol i u velikoj urbi pretraio ladice. Vidio je stare pozivnice za koktele i domjenke u povodu raznih otvorenja, izjave razliitih lijevih i desnih politikih frakcija, iste novinske izreske, kravatu, runi sat, prazne boice tinte, lijekove... i crne naoale. Njih proli put nije primijetio. Stavio je naoale i izaao iz Delalova ureda. Uao je u prostranu redakciju i ugledao staroga novinara polemiara Neatija kako radi. Stolica tik do njega bila je prazna. Galip je sjeo na nju. Nakon nekog vremena pitao je starca: Jeste li me se sjetili? Sjetio sam vas se. I vi ste cvijet u vrtu moga pamenja, rekao je Neati. Nije podigao glavu s teksta. Pamenje je vrt. ije su to rijei? To su rijei Delala Salika. Ne, Bottfoliove rekao je stari pisac i podigao glavu. Iz onog klasinog prijevoda Ibn Zerhanija. Delal Salik ih je, kao sve drugo, ukrao od njega. Isto kao to ste vi ukrali njegove naoale. Naoale su moje, odgovorio je Galip. Znai, i naoale se, jednako kao i ljudi, proizvode u paru. Dajte da ih pogledam. Galip je skinuo naoale i dao mu ih. Starac ih je prouio i oprezno stavio na nos. Sada je izgledao kao jedan od legendarnih kriminalaca iz Delalovih tekstova iz pedesetih godina. Bio je to vlasnik kockarnice, javne kue i nonoga kluba. Jednoga je dana nestao. Nisu uspjeli pronai ni njegov cadillac. Okrenuo se prema Galipu zagonetno se smijui. Ne kae se bez razloga da je katkada potrebno vidjeti svijet oko sebe oima neke druge osobe. ovjek tek tada poinje shvaati misterij svijeta i ljudi. Jeste li me razumjeli? ije su to rijei? To su rijei F. M. III. rekao je Galip. Nema on nikakve veze s tim. On je budala i nita vie, rekao je starac. Siroti bijednik. Od koga si uo njegovo ime? Delal mi je rekao da je to ve godinama jedan od njegovih pseudonima. To znai da taj senilni ovjek ne nijee samo svoju prolost i tekstove, nego i razmilja o drugima kao da je rije o njemu samome. No ne mogu zamisliti da je na otroumni gospodin Delal postao toliko senilan. Vjerojatno je svjesno lagao. elio je time neto postii. F. M. III. je iva osoba od krvi i mesa. Rije je o jednome asniku. Prije dvadeset i pet godina zasipao je nau redakciju svojim pismima. Da ne ispadnemo nepristojni, objavili smo jedno ili dva njegova pisma u rubrikama namijenjenima pismima itatelja. Poeo je svakodnevno dolaziti ovamo. epirio se hodnicima kao da je kod nas stalno uposlen. Onda je iznenada prestao dolaziti i nije se pojavio dvadeset godina. Prije tjedan dana iznenada se ponovno pojavio. Potpuno je oelavio. Rekao je da mi se divi. Bio je patetian, priao je kako su se pojavili znakovi. Kakvi znakovi? Ma hajde, pa zna, ili ti Delal nikada nije priao o tome? Smicalice o tome kako je kucnuo pravi as, znakovi su se pojavili i hajde sad na ulicu. Sudnji dan, osloboenje Istoka i tome slino? Delal i ja smo vas spomenuli kada smo prije nekoliko dana priali o toj temi. Gdje se skriva?

Zaboravio sam.

"Urednici su se okupili, rekao je stari kolumnist. "Izbacit e tvoga roaka Delala jer ne alje nove tekstove. Predloit e mi da preuzmem kolumnu na drugoj stranici, no odbit u. Prenesi mu to. I Delal je o vama priao s ljubavlju kada je prije nekoliko dana opisivao vojni udar s poetka ezdesetih godina. Rekao je da ste se zajedno upleli u priu. To je la. Mrzi me, sve nas mrzi rekao je stari kolumnist. Opustio se. Sada su mu naoale bolje pristajale pa je izgledao manje kao gangster sa staroga Bejoglua, a vie kao neki voa. Izdao je udar. Naravno, tebi to nije ispriao. Vjerojatno ti je ispriao da je sve sam organizirao. Istina je da se, kao i uvijek, tvoj brati Delal ukljuio u priu tek kad su svi poeli vjerovati u njezin uspjeh. Osnivale su se mree itatelja razasutih diljem Anadolije, a kolale su prie o piramidama, minaretima, masonskim simbolima, misterioznim estarima, slikama gutera, seldukim kupolama, oznaenim bjeloruskim novanicama i vujim glavama. Delal je u to vrijeme sakupljao samo fotografije svojih itatelja kao to djeca sakupljaju fotografije pjevaa. Jedan je dan izmislio onu priu o kui krojakih lutaka, a neki drugi dan je priao o skrivenome oku. Rekao je da ga u tami veeri slijedi po uskim ulicama. Shvatili smo da nam se eli prikljuiti. Mislili smo da e koristiti svoju kolumnu kako bi pridonio naoj ideji, a moda i privui neke od vojnika. Ali kako ih je privukao! U to je vrijeme bilo puno luaka i parazita poput tog F. M. III. Delal ih je odmah zarobio. Kasnije se povezao i s jednim drugim mutnim drutvom. Njihovi su mu kodovi, formule i igre slovima koristili. Nakon svake osobne pobjede dolazio bi k nama te bi se pogaao oko poloaja na koji e doi poslije revolucije. Rekao je da je povezan s ostacima nekih dervikih redova i onima koji ive u oekivanju Mehdija. Tvrdio je da dobiva pisma od nepostojeih ljudi i da e nam ih poslije pokazati. Rekao je da su ga unuci paa i ejhova posjeivali u njegovu domu. Oni su mu dali rukopise i oporuke pune tajni. Dodao je i kako su mu u pono u redakciju u posjet dolazili udni ljudi. Sve je te osobe izmislio. Tih sam dana odluio privesti kraju jednu iluziju. On je poeo iriti glasine da e nakon revolucije postati ministar vanjskih poslova. U to se vrijeme u svojim tekstovima bavio budalastim priama. Nazivao ih je oporukom jednoga mranog, mitskog ovjeka. Pisao je budalatine o urotama. One su trebale razotkriti jednu nepoznatu injenicu iz nae prolosti. Tekstovi su mu bili puni besmislica o prorocima, Mehdijima i Sudnjem danu. Sjeo sam i u svojoj kolumni dodao priu Ibn Zerhanija i Bottfolija. Iznio sam injenice. Kakva kukavica! Istog se trenutka odvojio od nas i prikljuio drugima. Priaju da se uveer presvlaio i uivljavao u likove svojih junaka. elio je svojim novim prijateljima povezanima s mladim asnicima dokazati da su te osobe stvarne. Ja sam govorio da ne postoje. Jedne se veeri pojavio pred vratima kina na Bejogluu obuen kao Mehdi ili kao sultan Mehmed II. Osvaja. Prije poetka projekcije pred zauenim je mnotvom u kinu propovijedao o tome kako je potrebno da cijela nacija promjeni izgled i pone ivjeti nekim drugim ivotom. Rekao je da su ameriki i domai filmovi jednako beznadni. Mnotvo u kinu hukao je na producente u ulici Yeilam. elio ih je povesti za sobom. U ono vrijeme, kao i danas, dolazak Spasitelja' ekali su pripadnici bijedne male buroazije, ali i cijela nacija! ivjeli su u tronim drvenim kuama u blatnjavim ulicama etvrti na rubu Istanbula. O njima je Delal esto pisao. To su oni koji uvijek s istom iskrenou i nadom vjeruju da e u sluaju vojnoga udara cijena kruha porasti te da e se otvoriti vrata raja ako grjenici budu mueni. Ali Delal je bio pohlepan. elio je sve nadzirati. To je dovelo do svae meu frakcijama i nije bilo nita od vojnoga udara. Tenkovi naveer nisu otili do zgrade radija, ve su se vratili u vojarnu. Ishod svega: kao to vidi, jo uvijek plazimo, a budui da se sramimo pred Europom, ponekad pustimo neki glas. Tako

stranim novinarima koji nas posjete moemo rei da im napokon sliimo. To ne znai da smo oajni i da se ne moemo spasiti*. Postoji nain. Da je engleska televizijska ekipa eljela razgovarati sa mnom, a ne s Delalom, otkrio bih tajnu kako je Istok jo desetinama tisua godina mogao ostati sretni Istok. Gospodine Galipe, va je brati hendikepiran i tragian ovjek. Uope nema potrebe da poput njega u ormarima drimo vlasulje, lane brade i udnu odjeu. Tako neemo postati ono to zapravo jesmo. Mahumud I. svake bi se veeri preruavao, a znate li kako? Umjesto sultanskoga turbana nosio bi fes, a u rukama tap, i to je sve! Nije potrebno minkati se svaku veer, niti nositi pretjerano kienu odjeu ili pak otrcanu odjeu prosjaka. Na je svijet cjelina. Nije se raspao. Unutar ovoga svijeta uistinu postoji neki drugi svijet, no on nije tajan i skriven kao to je to sluaj sa zapadnim svijetom. Taj je svijet skriven iza prizora i scenografije. Mi ne moramo pobjedonosno dii veo da shvatimo skrivenu istinu. Na je skromni svijet posvuda, nama sredite i nije ga mogue nai na karti. Meutim, upravo je to na misterij, a to je uistinu vrlo teko shvatiti. To iziskuje napor. Pitam vas koliko to hrabrih junaka meu nama zna da su oni sami sav taj svijet iji misterij trae? Tko meu nama zna da je i sam svijet u potrazi za misterijem? Neki su to shvatili. Oni se imaju pravo preruavati i postajati netko drugi. Postoji samo jedan osjeaj koji dijelim s vaim roakom Delalom. I ja alim nae sirote filmske zvijezde. One ne mogu biti ono to jesu, a nisu u stanju ni biti netko drugi. tovie, jo vie alim na narod. On se poistovjeuje s tim zvijezdama. Taj se narod mogao spasiti, mogao se spasiti cijeli Istok, no va nas je brati Delal izdao zbog svojih ambicija. Uplaio se vlastita djela te sada bjei od cijele nacije u svojoj udnoj odjei. Zato se skriva? Znate zato. Na ulicama se svakodnevno dogodi deset do petnaest ubojstava, odgovorio je Galip. To nisu politika, ve duhovna ubojstva. Uostalom, ako su se pseudopripadnici dervikih redova, pseudomarksisti i faisti meusobno pomijeali, to se to Delala tie? On vie nikoga ne zanima. Skrivajui se izaziva smrt. eli da i mi pomislimo da je toliko vaan da ga ele ubiti. U vrijeme dok je postojala Demokratska stranka, u naim je novinama radio jedan dobar kolumnist, sada pokojni. U elji da privue pozornost svakodnevno je tuitelju zaduenome za tisak slao pisma pod pseudonimom. U njima je prijavljivao sebe. elio je da protiv njega podignu tubu. Kao da mu to nije bilo dovoljno, tvrdio je da mi aljemo ta pisma. Razumijete li? Gospodin Delal takoer je izgubio svoju prolost i pamenje. Oni su bili njegova jedina veza s ovim svijetom. To to vie ne moe pisati, nije sluajnost. On me je poslao ovamo, rekao je Galip. Iz depa sakoa izvadio je tekstove. Traio je da novinama dostavim tekstove. Dajte da vidim. Stari je kolumnist proitao tri teksta ne skidajui crne naoale. Galip je na stolu vidio prijevod Chateaubriandova djela Memoari s one strane groba. Iz urednitva je izaao jedan visoki mukarac. Stari ga je pisac prstom ruke pozvao da prie. Novi tekstovi gospodina Delala. Opet se eli praviti vaan, opet... Poslat u ih dolje na pripremu za tisak, rekao je visoki ovjek. Mislili smo objaviti jedan njegov stari tekst. Ja u dostavljati njegove nove tekstove, rekao je Galip. Zato se ne pojavljuje? upitao je visoki ovjek. Ovih ga dana mnogi trae. Oito se uveer obojica preruavaju, rekao je stari pisac pokazujui glavom na Galipa. Visoki se ovjek udaljio smijeei se. Stari se kolumnist okrenuo prema Galipu. Obueni u udnu odjeu, s maskama i tim naoalama odlazite u sablasne ulice. Uputate se u prljave

poslove, slijedite udne tajne i utvare onih koji su ve dvjesto godina mrtvi. Odlazite u damije s uruenim minaretima, trone graevine, prazne kue i naputene dervike tekije, meu varalice i ovisnike o heroinu, zar ne? I ti si se, Galipe, promijenio otkako se nismo vidjeli. Lice ti je blijedo, a oi upale. Postao si netko drugi. Istanbulske veeri nemaju kraja. Postao si sablast. Ne moe spavati zbog grinje savjesti uzrokovane vlastitim grijesima... Molim? Gospodine, uzeo bih naoale. Odlazim.

Deseto poglavlje IZGLEDA DA SAM JA TAJ JUNAK

Pitanje osebujnosti stila: svoje prve retke piemo oponaajui tue tekstove. To je, naravno, nuno. Ne ue li i djeca govoriti oponaajui druge? Tahir al-Mevlevi

Pogledao sam u zrcalo i proitao slova na svome licu. Zrcalo je bilo mirno more, a moje lice u njemu blijedi papir. Na licu su bili vidljivi tragovi zelene tinte boje mora. Duo, lice ti je blijedo kao papir govorila bi mi tvoja lijepa majka, moja strina, kada bih gledao u prazno. Tada sam se nesvjesno bojao znaenja slova na svome licu i toga da te neu moi nai meu starim stolovima, umornim stolicama, blijedim svjetiljkama, novinama, zavjesama i cigaretama. Zimi mrak pada ranije, a noi su due. im se smrai, zatvore vrata i upale svjetiljke, pomislim na tebe. U djetinjstvu si sjedila iza zatvorenih vrata na drugom katu. Sada sjedi iza vrata naega zajednikog stana. itatelju, hej, itatelju! Ti koji razumije da pripovijedam o svojoj roakinji. Zajedno ivimo pod istim krovom. Dok ita ove retke, pokuaj se staviti u moj poloaj i obrati pozornost na moje znakove. Obojica znamo da priam tvoju priu kada priam o sebi i svojim sjeanjima. Pogledao sam se u zrcalo i proitao slova na svome licu. Moje je lice bilo kamen iz Rozete koji sam deifrirao. Bilo je nadgrobni kamen bez turbana. Bilo je zrcalo u kojemu se ogleda itatelj. Nas dvojica, itatelj i ja, disali bismo na pore istoga lica dok je duhanski dim ispunjavao sobu punu romana koje si itala kao da ih guta, dok je iz mrane kuhinje dopiralo tuno zujanje hladnjaka, a svjetiljka sa titnikom od kartona bacala svjetlost boje papira na moje prste i tvoje duge noge. Ja sam taj dovitljivi, tuni junak iz knjige koju ita. Ja sam taj putnik koji uz pomo vodia tri izmeu mramornih blokova, ogromnih stupova i tamnih stijena svijeta onih koji su osueni na podzemni ivot, i uspinjem se stubama na sedam nebesa obasjanih zvijezdama. Ja sam iskusni detektiv iz romana koji svojoj ljubljenoj s drugoga kraja mosta razapeta iznad ponora dovikuje: Ja sam ti! i kojemu blagonaklonost pisca omoguuje da pronae tragove otrova u pepelu cigarete. Ti bi nestrpljivo i bez rijei okretala stranice. Poinio sam umorstva zbog ljubavi, na konju preao Eufrat, nestajao u piramidama i vrio atentate na kardinale. Duo, o emu govori ta knjiga?" Ti si bila zbrinuta kuanica, a ja mu koji se uveer vraa kui s posla. Ni o emu. Dok je zadnji, najprazniji autobus veernje linije prolazio ulicom, nai bi se naslonjai zatresli. U ruci bi drala meko uvezanu knjigu, a ja novine koje nisam stigao proitati. Bi li me voljela da sam junak te knjige? pitao sam te. Ne priaj gluposti! U romanima si itala o nemilosrdnoj tiini noi, a ja sam dobro znao to je to. Pomislio sam kako je njezina majka bila u pravu: lice mi je uvijek bilo blijedo. Na njemu se razaznaje pet slova. Pokraj slova A u poetnici je pisalo At, a pokraj slova D Dal. Dva D bila

su od rijei Dede, a dva slova B od rijei Baba .61 Na francuskome se kae Papa. Ne postoji planina imenom Kaf, ni zmija oko nje. Trao bih za zarezima, zaustavljao se pred tokama i udio usklinicima. Kako me je samo svijet prikazan u knjigama i na kartama zbunjivao! Render Tommiks ivio je u Nevadi. Tu su i teksaka legenda Pecos Bili u bostonskoj epizodi te Karaoglu u sredinjoj Aziji. ovjek s tisuu lica, Rodi, Batman svi su bili tu. Ah, Aladine, je li izaao sto dvadeset peti broj Teksasa? Stanite! rekla bi baka uzimajui nam stripove iz ruku. "Nema veze to nije izaao novi broj toga prljavog stripa. Ja u vam ispriati jednu priu." Priala bi nam priu s cigaretom u ustima. Nas smo se dvoje tada uspinjali na planinu Kaf, brali jabuke, sputali se niz dimnjake i slijedili tragove. Mi smo bili najbolji detektivi, a u poretku su nas slijedili Sherlock Holmes, prijatelj Pecos Billa Bijelo Pero i epavi Ali, neprijatelj Maloga Mehmeda. itatelju, hej itatelju, slijedi li slova na mome licu? Pa moje lice je karta! Ja to nisam znao! to je bilo kasnije? pitala si iz naslonjaa nasuprot mome. Bako, to je bilo kasnije? Godinama kasnije ja sam bio umorni suprug koji se naveer vraa kui s posla. Zgrabila bi asopis im bih ga izvadio iz aktovke, sjela u isti taj naslonja i neprestano mahala nogama. Gledao bih u tebe istim praznim pogledom i u strahu se pitao: O emu sada razmilja? Kakav je misterij meni nedostupna, skrivena vrta njezina uma? Gledao sam tvoja ramena, dugu rasputenu kosu i tvoje arene asopise. Pokuao sam dokuiti misterij tvoga uma i toga zato uporno njie nogama. Neboderi u New Yorku, vatromet, zgodni revolucionari i odrijeiti milijunai u Parizu. (Okreni stranicu.) Avioni s bazenima, popularne zvijezde s ruiastim kravatama, univerzalni genijalci i najnovije obavijesti. (Okreni stranicu.) Mlade zvijezde u Hollywoodu, buntovni pjesnici, razni prinevi i princeze. (Okreni stranicu.) Jedna domaa vijest: dva pjesnika i tri knjievna kritiara raspravljaju o korisnosti itanja. U tome trenutku jo nisam bio rijeio misterij, ali ti jesi. Satima si itala. Sumerska boica zdravlja: Bo. Znak za telurij: Te. Nota: Re. Rijeka koja tee uzvodno: abeceda. Izmiljena planina koja lei na ravnicama slova: Kaf. Magina rije: Sluaj! Teatar uma: San. Zgodni junak na slici sa strane: Ti si to uvijek znala, ja nikada nisam. U tihoj veeri si podigla glavu s asopisa. Jedna polovica tvoga lica bila je obasjana, a druga je bila tamno ogledalo. Pitala si: Trebam li skratiti kosu? Nisam bio siguran obraa li se meni ili zgodnome junaku. Pogled mi je opet na trenutak bio prazan. Hej, itatelju! Nikada ti nisam mogao objasniti zato ne vjerujem u svijet bez junaka, ni zato jadni pisac koji daje ivot junacima ne moe biti junak. Nisam te mogao uvjeriti da su ljudi s fotografija u asopisima drugaiji od nas, niti sam te tjerao da pristane na osrednji ivot. I nikada te nisam tjerao da i mene uvede u tu osrednjost.

61

At: "konj, dal: grana, dede: djed, baba: otac.

Jedanaesto poglavlje BRATE MOJ!

Onaj koji se od svih vladara za koje sam uo uspio najvie pribliiti pravom boanskom duhu bio je, mislim, Bagdaanin Harun al-Raid koji je, kao to vam je poznato, uivao izlaziti preruen. Isak Dinesen

Kada je izaao iz zgrade Milijeta s crnim naoalama, Galip je umjesto prema redu krenuo prema Kapaliariji. Prolazio je izmeu duana u kojima se prodaju suveniri i kroz dvorite damije Nuruosmanije, kad je najednom osjetio da mu zbog nesanice Istanbul izgleda kao neki sasvim drugi grad. Kone torbe, lule od morske pjene i mlinci za kavu koje je vidio prolazei Kapaliarijom nisu ga podsjeali na predmete iz grada koji su ljudi, ivei u njemu tisuama godina, uinili slinima sebi, nego na zastraujue simbole neke nedokuive zemlje u koju su milijuni privremeno prognani. Neobino je to, mislio je Galip tumarajui zamrenim uliicama Kapaliarije, to otkad sam proitao slova na svojem licu, vie ne mogu biti optimistian i vjerovati da u u potpunosti postati ono to jesam. Zaavi u Ulicu papudija, umalo je povjerovao da ono to se mijenja nlije grad, nego on sam. No otkako je proitao slova na svom licu, postao je toliko uvjeren da dovoljno poznaje zagonetku grada da to niije moglo biti istina. Dok je razgledavao izlog jedne prodavaonice sagova, neki unutarnji glas rekao mu je da je jednom prije ve vidio te sagove, da je svojim blatnjavim cipelama i starim papuama godinama koraao po njima. Da poznaje opreznog vlasnika duana koji ga sumnjiavo promatra ispijajui kavu pred vratima. Da povijest duana ispunjenu sitnim prijevarama i podvalama te njegovu priu s mirisom praine poznaje kao vlastiti ivot. Isto je pomislio razgledavajui izloge zlatarskih radnji i postolarskih radnji i antikvarnica. Nakon to je uurbano proao jo nekoliko uliica, uinilo mu se da poznaje sve to se prodaje na Kapaliariji; od bakrenih ibrika do vaga s utezima. Sve prodavae koji ekaju kupce i ljude koji prolaze ulicama. Cijeli Istanbul bio mu je poznat, ni jedna tajna toga grada Galipu nije ostala skrivena. Sa spokojem koji mu je pruao taj osjeaj lutao je ulicama kao u snu. Triarije koje je vidio u izlozima i lica koja je susretao na ulici Galipu su se prvi put u ivotu uinili istovremeno zbunjujuima kao u snu, i umirujuima i poznatima poput onih na obiteljskome ruku koji se jede u guvi i buno. Dok je prolazio pokraj bljetavih izloga zlatarnica, palo mu je na pamet da je taj spokoj povezan s tajnom na koju su ukazivala sa strahom proitana slova na njegovu licu. Otkad ih je proitao, uope nije htio razmiljati o onoj nujnoj i zlosretnoj osobi koju je ostavio u svojoj prolosti. Ako ima neto to svijet ini tajnovitim, to je postojanje one druge osobe koju ovjek uva u sebi i s njom ivi kao s blizancem. Kad je proao Ulicom postolara, u kojoj besposleni trgovci drijemaju pred vratima, i ugledao panorame Istanbula na razglednicama jarkih boja izloenima na ulazu jednoga malog duana, zakljuio je da je svoju

unutarnju osobu ve odavno ostavio iza sebe; te su razglednice bile toliko poznate, toliko zastarjele i pune otrcanih istanbulskih prizora da se Galipu, dok je promatrao poznate i dosadne slike brodova Gradskih linija koji pristaju uz most Galata, dimnjaka palae Topkapi, Djevojake kule i Bosporskog mosta, uinilo da je nemogue da je ijedna tajna toga grada njemu ostala skrivena. No osjeaj je nestao u trenutku kad je zaao u uske uliice Bezistana iji se izlozi od zelenoga stakla odraavaju jedan u drugome. Netko me slijedi, pomislio je sa strahom. Premda uokolo nije bilo nikoga sumnjivog tko bi mu privukao pozornost, Galipa je u trenutku obuzeo osjeaj koji ga je podsjeao na neumitnu katastrofu koja se tromo pribliava. Ubrzao je korak. Stigavi do Ulice kalpakija skrenuo je desno, proao ulicom do kraja i izaao iz arije. Namjeravao je bez usporavanja proi Trnicom antikvara, no kada se naao pred knjiarom Elif, njezino mu se ime, koje je godinama doivljavao uobiajenim, uinilo znakom. Zapanjujue nije bilo to to se elif, prvo slovo arapskog alfabeta i Alahova imena, koje je prema hurufijskom vjerovanju ishodite svih slova, a time i cijeloga svijeta, nalo u nazivu duana, nego to to je elif na knjiari bio napisan latinicom, tono onako kako je to predvidio Mehmet III. Osvaja. Budui da na to nije htio gledati kao na znak, nego kao na obinu sluajnost, skrenuo je pogled na duan ejha Muamer-efendije. Knjiara Zamani ejhija, koju su neko uestalo posjeivale ucviljene siromane udovice iz zabaenih etvrti i sjetni ameriki milijarderi, bila je zatvorena. Galipu se to nije uinilo znakom nekoga uobiajenog dogaaja, kao to je nevoljkost ejh-efendije da izae iz kue ili njegova smrt, nego toga da grad jo uvijek ima pokoju skrivenu tajnu. Ako jo uvijek po gradu viam ovakve znakove, mislio je etajui i hodajui meu hrpama prevedenih detektivskih romana i tumaenja Kurana koje su antikvari ostavili pred vratima, znai da nisam nauio ono to su mi slova na licu govorila. No to nije bio razlog; kad god bi se sjetio da ga slijede, koraci bi mu se ubrzali sami od sebe, a grad bi se iz spokojnoga kutka koji vrvi poznatim znakovima i stvarima pretvarao u zastraujui svijet prepun nepoznatih opasnosti i tajni. Galip je zakljuio da e samo ako ubrza uspjeti za sobom ostaviti sjenu koja ga prati i zaboraviti osjeaj tajnovitosti koji budi tjeskobu. S Trga Bejazit je brzo uao u Ulicu atordija, iz koje je, zato to mu se svialo njezino ime, skrenuo u Ulicu samovara. Ulicom puaa nargile, koja je paralelna s njom, spustio se prema Zlatnom rogu i zatim se ponovno uspeo skrenuvi Ulicom muara. Vidio je plastiarske radionice, zalogajnice, kotlarske radionice i bravarije. Znai da sam se na poetku svoga novog ivota najprije trebao susresti s ovim duanima, pomislio je naivno poput djeteta. Vidio je duane u kojima se prodaju kante, lavori, staklene perle, svjetlucave ljokice za odjeu te policijske i vojne odore. Neko je vrijeme hodao prema kuli Bejazit, koju je odabrao za cilj. Zatim se okrenuo pa se, probijajui se meu kamionima, prodavaima naranaa, konjskim kolima, starim friiderima, kolima nosaa, gomilama smea i politikim sloganima ispisanim po zidovima sveuilita, uspeo do damije Sulejmanije. Uao je u dvorite. Hodajui ispod empresa, zagazio je u blato pa je kod medrese izaao na ulicu. Hodao je meu neobojenim drvenim kuama koje su se naslanjale jedna na drugu. Kroz glavu mu je prolazilo kako dimnjaci pei, koji vire kroz prozore na prvom katu ruevnih kua, strle na ulicu poput slijepih cijevi vatrenog oruja, hravih periskopa ili stranih grla topova. Na kraju vie nije htio ni pomiljati na rije "poput", samo da ga vie nita ne bi podsjetilo na neto drugo. Kada su ga zaokupile misli o imenu Ulice Patuljkova esma, u koju je skrenuo kako bi izaao iz Ulice mladia, i o tome da bi i ono moglo biti znak, zakljuio je da su ulice poploene kaldrmom prepune zamki i znakova, pa je preao na asfalt, u Aleju prineva. Vidio

je prodavae simita62, vozae minibusa koji piju aj i studente koji prouavaju plakate na vratima kina s lahmadunima63 u rukama. Tri filma odjednom. Dva su bila karate-filmovi u kojima je igrao Bruce Lee, dok je na slikama na poderanim plakatima za trei film selduki zapovjednik pogranine oblasti Dunejt Arkin tukao bizantske mukarce i spavao s njihovim enama. Trgnuo se kao da e oslijepiti ako bude dulje gledao u naranasta lica filmskih glumaca na fotografijama u predvorju te se udaljio. Dok je prolazio pokraj Prinevske damije, trudio se ne misliti na priu o princu koja mu se vrzmala u mislima. Ipak, sve oko njega jo je vrvjelo tajanstvenim znakovima: prometnim znakovima hravih rubova, nakrivljenim grafitima, prljavim restoranima, hotelskim natpisima od pleksiglasa i reklamnim plakatima pjevaa arabeski i proizvoaa deterdenata. I kad bi uz velik trud postigao da ga znakovi ne zaokupe, etajui du akvedukta Bozdogan sanjario bi o riobradim bizantinskim sveenicima iz povijesnih filmova koje je gledao u djetinjstvu. Ili bi se, prolazei pokraj prodavaonice boze Vefa, sjetio jedne bajramske veeri od prije mnogo godina kada je stric Melih, pijan od silnih likera koje je popio, unajmljenim taksijima svu rodbinu doveo ovamo na bozu. I te bi matarije odmah postajale znakovi tajni zaostalih u njegovoj prolosti. Trei Ataturkovom avenijom jo je jednom zakljuio da e, ako se bude kretao sve bre i bre, znakove, slike i slova koja mu grad prikazuje vidjeti onako kako sm eli: ne kao dio tajne, nego onakvima kakvi jesu. Brzo je uao u Ulicu stolara, preao u Ulicu teslara i potom dugo hodao ne obraajui pozornost na imena ulica. Vidio je trone stambene zgrade u nizu, podignute tik uz drvene kue, s balkonima zahralih ograda, dugonose modele kamiona iz 1950., kotae kola kakvima se igraju djeca, iskrivljene elektrine stupove, raskopane i potom zaboravljene plonike, make koje eprkaju po kantama za smee, starice pokrivenih glava koje pue na prozorima, uline prodavae jogurta, istae kanala i poplunare. Dok se sputao Ulicom ilimara prema Ulici Domovina, naglo je skrenuo lijevo i dva puta preao cestu. Pio je ajran64 u jednoj trgovini kad je shvatio da je ideju o praenju pokupio iz detektivskih romana koje je itala Ruja. Pa ipak, bio je svjestan da tu misao, kao ni neshvatljive tajne grada, nee lako izbiti iz glave. Skrenuo je u Ulicu par grlica i na prvom ravanju ponovno skrenuo lijevo. U Ulici intelektualca poeo je trati. Aveniju Fevzi-pae preao je protravi izmeu minibusa dok je na semaforu gorjelo crveno svjetlo. Kad je s ploe proitao da se ulica u koju je potom uao zove Lavlji brlog, na trenutak ga je uhvatila panika: ako ona skrivena ruka, iju je prisutnost osjetio prije etiri dana etajui blizu mosta Galata, jo uvijek za njega postavlja znakove po Istanbulu, onda mora da se tajna za koju zna da postoji nalazi negdje mnogo dalje. Iz vreve trnice je, proavi pokraj ribarnica gdje se prodaju njuri, palamide i iverci, uao u dvorite Fatihove damije, na koje izlaze sve ulice. U prostranome dvoritu nije bilo nikoga osim crnobradog ovjeka u crnom kaputu, koji je po snijegu hodao poput usamljene vrane. I malo je groblje bilo prazno. Vrata sultanova turbeta bila su zakljuana. Promatrajui unutranjost kroz prozor, Galip je sluao brujanje grada. Buku prodavaa koja je dopirala s trnice, trube automobila, djeje glasove iz dvorita neke udaljene osnovne kole, udaranje ekia, zvukove motora, dreku vrabaca i gavrana koji su se komeali po drveu u dvoritu, buku minibusa i motocikala u prolazu, prozore koji se otvaraju i zatvaraju negdje u blizini, vrata, gradilita, kue, uliice, drvee, parkove, more, brodove, kvartove, sve zvukove grada. Mehmed Osvaja, ovjek na ijem je mjestu Galip poelio biti dok je kroz pranjava stakla promatrao njegov sarkofag, tajnu je ovoga grada, koji je osvojio pet stoljea prije Galipova
62 Simit: vrsta peciva posutog sezamom. 63 Lahmadun: kora od tijesta na koju se stavlja mljeveno meso, luk i zaini, a potom se pee u penici. 64 Ajran: vrsta tekueg, ilanog jogurta.

roenja, otkrio uz pomo hurufijskih spisa koji su mu dopali ruku. Prihvatio se mukotrpna odgonetanja svijeta u kojemu su svaka vrata, svaki dimnjak, svaka ulica, svaki most, svaki svod i svaka platana znak za neto drugo. "Da hurufijski spisi i hurufije zbog urote nisu spaljeni", razmiljao je Galip hodajui Ulicom kaligrafa Izeta prema Zejreku, i da je sultan uspio odgonetnuti tajnu grada, tko zna to bi sve saznao eui bizantinskim ulicama koje je osvojio i gledajui razruene zidove, stogodinje platane, pranjave ulice i prazna zemljita kao ja sad? Kada je stigao do starih i sablasnih zgrada skladita duhana Dibali, Galip je sam sebi ponudio odgovor koji je znao otkad je proitao slova sa svoga lica: Grad koji vidi prvi put poznaje kao da ga je obiao tisuama puta. No ono doista zauujue bilo je sljedee: Istanbul je bio poput netom osvojena grada. Galip se nije uspijevao prepustiti osjeaju da mu je ita od blatnjavih ulica, pohabanih plonika, ruevnih zidova, tugaljivih stabala olovne boje, tronih automobila i jo tronijih autobusa, melankolinih lica koja nalikuju jedno drugome i pasa koji su kost i koa, ve vieno ili poznato. Kad je shvatio da se nee moi rijeiti osobe koja ga prati (u ije postojanje nije bio siguran), proetao je obalom Zlatnoga roga. Meu radionicama, praznim teretnim brodovima, radnicima u kombinezonima koji na pauzi za ruak jedu evape u kruhu i igraju nogomet u blatu, i razruenim bizantskim akveduktima, u njemu je toliko narasla elja da taj grad doivi kao spokojno mjesto puno poznatih prizora, da je sebe, kao u djetinjstvu, pokuao zamisliti kao nekog drugog, kao sultana Mehmeda Osvajaa. Nakon duge etnje s tom djetinjastom matarijom koja mu se nije inila ni ludom ni smijenom, sjetio se da je Delal prije mnogo godina, u kolumni napisanoj u povodu obljetnice osvojenja Istanbula, napisao da je od sto dvadeset i etiri vladara koji su Istanbulom vladali tijekom tisuu esto pedeset godina od Konstantina do danas, Osvaja bio jedini koji nije osjeao potrebu da nou izlazi preruen. Iz razloga koje neki od naih itatelja vrlo dobro znaju, pisao je Delal u tekstu kojega se Galip prisjeao njiui se zajedno s mnotvom u autobusu Sirkedi-Ejup koji je poskakivao na cestama poploenima kaldrmom. U autobusu za Taksim, u koji je uao na postaji Unkapani, Galipa je zbunila brzina kojom je osoba koja ga je pratila uspjela s njim presjesti na drugi autobus. Pogled je osjeao mnogo bliim, na zatiljku. Kad je na Taksimu jo jednom presjeo, palo mu je na pamet da e se, ako porazgovara sa starcem koji sjedi pokraj njega, uspjeti pretvoriti u nekoga drugog i moda se na taj nain rijeiti sjene koja ga slijedi. to mislite, hoe li ovaj snijeg jo padati? upitao je Galip gledajui kroz prozor. Tko zna, rekao je starac. Moda bi rekao jo neto, ali ga je Galip prekinuo. ega je znak ovaj snijeg? rekao je. iji je glasnik? Znate li priu o kljuu velikog Mevlane? Sretna je okolnost to sam je sino sanjao. Sve je bilo blistavo bijelo. Snijenobijelo, kao ovaj snijeg. Odjednom sam se probudio s prodornom i hladnom, ledenom boli u prsima. Pomislio sam da mi je na srcu snjena gruda ili ledena lopta. Kristalna kugla. Nisu bile. Na srcu mi je bio dijamantni klju pjesnika Mevlane. Uzeo sam ga u ruku i ustao s namjerom da njime otvorim vrata sobe. Otvorila su se, a ja sam se naao u nekoj drugoj sobi. U njoj je u krevetu spavao netko meni slian, ali ne ja. Vrata te sobe otvorio sam kljuem sa srca uspavana ovjeka, ostavivi onaj koji mi je bio u ruci na njegovu mjestu. Uao sam u jo jednu sobu. I ta je soba bila takva: meni slini, ali ljepi likovi, kljuevi na mjestu njihovih srdaca... I sljedea se soba otvara u jo jednu, a ova opet u sljedeu. Osim toga, vidio sam, u sobama ih osim mene ima jo. Sjene kao ja. Prikaze koje kao i ja lutaju snovima s kljuevima u rukama. U svakoj sobi krevet, u svakom krevetu ovjek koji sanja kao ja! Shvatio sam da sam na trnici u raju. Tu nema ni kupovine ni prodaje ni novca; tu su samo likovi i lica. Onaj lik koji ti se svidi, u njega ulazi, stavlja to lice na sebe kao masku i poinje novi ivot. No

lik kojega traim, znam, nalazi se u posljednjoj od tisuu i jedne sobe, jer zadnji klju koji sam uzeo u ruke ne otvara njezina vrata. Tada shvaam da sam ta vrata mogao otvoriti onim prvim kljuem koji sam ugledao na svojim ledeno hladnim prsima. Ali tko vie zna gdje je taj klju? U ijim je rukama? Ne mogu znati koja je od tisuu i jedne sobe ona s krevetom koji sam napustio. I tako, s razornim osjeajem kajanja i u suzama, s drugim beznadnicima lutam od vrata do vrata, od sobe do sobe, i tako ostavljajui jedan i uzimajui drugi klju, udei se svakome od uspavanih likova, shvaam da zauvijek... "Gledaj", ree starac, "gledaj! Pogledavi preko crnih naoala onamo kamo mu je starac pokazivao prstom, Galip je zautio. Na ploniku, tik pred zgradom Radija, leao je mrtvac okruen nekolicinom ljudi koji su vikali na sav glas i znatieljnicima koji su se urno okupljali. Kada je promet stao, oni koji su sjedili na sjedalima prenatrpanoga autobusa, kao i oni koji su se drali za rukohvate, nagurali su se na prozore i sa strahom i uasom nijemo promatrali mrtvaca u krvi. Tiina je ostala nepomuena jo dugo nakon to je promet krenuo. Galip je preko puta kina Konak izaao iz autobusa, na trnici Ankara na rubu Niantaa kupio usoljenu tunu, namaz od kavijara, jezik, banane i jabuke te uurbano krenuo prema obiteljskoj zgradi ehrikalp. Toliko se osjeao kao netko drugi da to nije elio. Prvo se spustio do vratareva stana. Vratar Ismail sjedio je za kuhinjskim stolom pokrivenim plavim uvotenim platnom s gospoom Kamer i njihovim unuiima i jeo krumpir s mljevenim mesom u ozraju obiteljske sree koja se Galipu inila stoljeima dalekom. Dobar tek, rekao je Galip, i nakon krae utnje dodao: Niste ostavili omotnicu za Delala. Zvonili smo i zvonili, ali ga nije bilo kod kue, rekla je vratareva ena. Sada je gore, rekao je Galip. Gdje je omotnica? Zar je Delal gore? upita gospodin Ismail. Ako ve ide onamo, daj mu i ovaj raun za struju. Ustao je od stola i raune koji su stajali na televizoru jedan po jedan pribliavao svojim kratkovidnim oima. Galip je u trenu izvadio klju iz depa i objesio ga na prazan klin na rubu police iznad radijatora. Nisu ga vidjeli. Uzeo je omotnicu i raun i izaao. Neka se Delal ne brine, nikome nita ne govorim! oglasila se gospoa Kamer nekako sumnjivo veselo. Davno je to bilo kada je Galip prvi put uivao vozei se starim dizalom u obiteljskoj zgradi ehrikalp. Jo se uvijek osjeao smrad strojnog ulja i laka za drvo, i jo je uvijek kreui stenjao poput starca s lumbagom. Zrcalo u kojem su se Ruja i on gledali i mjerili tko je vii stajalo je vrsto na svom mjestu, ali se Galip, u strahu da e ga opet obuzeti uas slova, nije pogledao. Uao je u stan i jedva da je stigao skinuti i objesiti kaput i sako, kad je zazvonio telefon. Prije nego to se javio, otrao je u kupaonicu i udno se, hrabro i odluno nekoliko sekunda gledao u ogledalo kako bi bio spreman na sve. Ne, nije bila sluajnost, slova su bila na starome mjestu. Sve, cijeli svijet i njegova tajna. Znam, mislio je Galip dok je podizao slualicu: Znam. Isto je tako i prije nego to se javio znao da ga zove glas koji mu je javio radosnu vijest o vojnom udaru. Halo. Kako e se ovaj put zvati? upita Galip. Nadimaka je ve toliko da ih mijeam. Razuman poetak, rekao je glas. U njemu je bilo samouvjerenosti koju Galip nije oekivao. Ti mi daj ime, gospodine Delal.

Mehmet. Kao Mehmet Osvaja? Da. U redu. Ja sam Mehmet. Nisam uspio nai tvoje ime u imeniku. Daj mi adresu da doem. Zato bih ti dao adresu koju skrivam od svih? Zato to sam ja dobronamjeran i obian graanin koji poznatom novinaru eli donijeti dokaze o krvavom vojnom udaru koji se blii. Zato. O meni zna toliko da ne moe biti obian graanin, rekao je Galip. Prij est godina na eljeznikom kolodvoru u Karsu sreo sam jednog graanina, uo se glas ovjeka koji se zvao Mehmetom. Obinoga graanina. On je bio travar i putovao je u Erzurum radi trgovine. Cijelim smo putem razgovarali o tebi. Znao je to znai to to si prvi tekst koji si objavio pod svojim imenom zapoeo turskom rijeju dinle65 za perzijsku rije binov, kojom je Mevlana zapoeo svoju Mesneviju. Poznavao je i simetriju i utilitarizam skrivene u usporedbi ivota s romanom u nastavcima u lanku koji si napisao u srpnju tisuu devetsto pedeset i este, dok si tono godinu dana kasnije usporeivao romane u nastavcima sa ivotom, zato to je iz tvoga stila shvatio da si te godine pod pseudonimom dovrio roman u nastavcima o hrvanju, koji je profesionalni kolumnist, naljutivi se na efa, ostavio nedovrenim. Znao je da je u tekstu iz tih godina koji si zapoeo s Lijepe ene na ulici gledajte kao Europljani, smijeei se s ljubavlju, a ne namrteno i s mrnjom, ona lijepa dama koju si, za primjer enama koje su nesretne zbog takvih mukih pogleda, opisao s ljubavlju, divljenjem i suosjeanjem, zapravo tvoja maeha. Znao je i to da je, u tekstu u kojem si est godina kasnije aljivo usporedio velike Obitelji koje ive u istoj obiteljskoj zgradi u pranjavom Istanbulu s nesretnim zlatnim ribicama koje ive u jednom akvariju, zapravo rije o ribicama tvojega gluhonijemog strica i o tvojoj vlastitoj Obitelji. Taj ovjek koji ne samo da u ivotu nije bio u Istanbulu, nego nogom nije kroio zapadno od Erzuruma, znao je sve tvoje roake ija imena nisi spominjao, stanove na Niantau u kojima si boravio, ulice, policijsku postaju na uglu, Aladinov duan preko puta, dvorite damije Tevikije s fontanom, posljednje sauvane vrtove, slastiarnicu uti i stabla kestena i lipe na plonicima, jednako dobro kao unutranjost vlastitog malog duana u podnoju kule u Karsu, u kojemu, kao i Aladin, prodaje sve vrste triarija, od mirisa do vezica za cipele, od duhana do igle i konca. U godinama kada nacionalna radijska mrea jo nije ni mogla biti osnovana, znao je da je u Kvizu znanja u jedanaest pitanja na Istanbulskom radiju, pod pokroviteljstvom proizvoaa zubne paste Ipana, samo tri tjedna nakon lanka u kojem si ih ismijao, da bi te uutkali, pitanje za tisuu dvjesto lira bilo o tebi. Znao je i to da, kao to se od tebe moglo i oekivati, nisi prihvatio to malo mito, nego si u prvom sljedeem lanku itateljima savjetovao da ne upotrebljavaju amerike zubne paste, nego da zube peru istim prstima i sapunom od mente koji e sami pripremiti kod kue. Ti naravno ne zna da je na dobroudni travar, slijedei izmiljenu formulu iz toga lanka, zube, koji e kasnije jedan po jedan ispasti, godinama istio prstima. A mi smo, travar i ja, u preostalom dijelu naeg putovanja vlakom ak priredili kviz znanja naslova Tema: Na kolumnist Delal Salik. Namuio sam se dok nisam pobijedio tog ovjeka iji je najvei strah bio da e propustiti kolodvor u Erzurumu. Nije imao novaca da d napraviti zube koji mu nedostaju u ustima. Osim tvojih kolumna jedina zabava u ivotu bila mu je ljubav prema raznovrsnim pticama koje je drao u kavezima u dvoritu i pripovijedanje pria o njima. Rano je propao.

65

Dinle!: Sluaj!

Da, on je bio obian graanin. Jesi li razumio, gospodine Delale? I obian graanin - pazi da ih opet ne bi omalovaavao - i obian graanin te poznaje. A ja te poznajem i bolje od obinog graanina. Zbog toga emo razgovarati do veeri! etiri mjeseca nakon drugog lanka o zubnoj pasti, poeo je Galip, u jednom lanku ponovno sam dotaknuo tu temu. Kako? Pisao si o mirisu mentola paste za zube koji izlazi iz lijepih usta ljupkih malih djevojica i djeaka dok uveer prije spavanja oevima, ujacima, tetama, strievima i polubrai koji su kod kue, jednom po jednom, daju poljubac za laku no. Najblae reeno, to nije bio lijep tekst. Drugi primjeri kad sam pisao o zlatnim ribicama? Ribica si se dotaknuo prije est godina u jednom lanku u kojem si poelio smrt i tiinu, i mjesec dana kasnije u lanku u kojem si napisao da trai red i sklad. Televizore koje imamo u svojim domovima esto si usporeivao s akvarijima. O uasima koji su zadesili japanske zlatne ribice wakin zato to se pare sa srodnicima pisao si potkradajui Enciklopediju Britannicu. Tko ti je to preveo? Sestra, neakinja? Policijska postaja? Podsjeala te na zagasitoplavu, na batine, na tamu, na matini list, na pometnju zbog dravljanstva, na zahrale cijevi za vodu, na crne cipele, noi bez zvijezda, natmurena lica, na jedan metafiziki osjeaj nepominosti, na zlu kob, na to da si Turin, na prokinjavanje krovova i, naravno, na smrt. Sve to je znao i travar? I vie. to te sve pitao? Taj ovjek koji u ivotu nije vidio tramvaj, a vrlo vjerojatno nikad ni nee, prvo me upitao koja je razlika u mirisu istanbulskih tramvaja koje vuku konji i onih bez konja. Rekao sam mu da osnovna razlika, osim u mirisu konja i znoja, lei drugdje: u mirisu motora, ulja i elektrine struje. Pitao me mirie li struja u Istanbulu. To nisi napisao, ali je on iz tvoje kolumne izvukao takav zakljuak. Pitao me recept za miris novina koje su netom izale iz tiska. Odgovor iz tvojeg lanka, zima tisuu devetsto pedeset i osme, jest: mjeavina mirisa kinina, podruma, sumpora i vina. Drugim rijeima, mjeavina da ti se zavrti u glavi. Novine kojima trebaju tri dana da stignu u Kars putem izgube taj miris kae. Ipak, najtee travarovo pitanje bilo je ono o mirisu jorgovana. Nisam se mogao sjetiti da si tom cvijetu uope posvetio panju. Po travaru, koji je priao oiju nasmijeenih poput onih u starca koji se prisjea zaslaenih uspomena, u dvadeset i pet godina triput si pisao o mirisu tog cvijeta. Rekao je da si jednom, priajui priu o neobinom princu koji je ivio sam i, ekajui da zauzme prijestolje, oko sebe irio strah, napisao da Je njegova draga mirisala na jorgovan. Dvaput si pak - a u tome ima ponavljanja - vjerojatno nadahnut kerkom nekog od svojlh bliskih roaka, opisivao malu djevojicu s istom izglaanom pregaom i svjetlucavom vrpcom u kosi, koja nakon ljetnih praznika ponovno kree u kolu. Jedne si godine napisao da joj je kosa mirisala na jorgovan, a druge glava. Je li to bila repriza iz stvarnog ivota ili ponavljanje pisca koji sam od sebe krade? Galip je neko vrijeme utio. Ne sjeam se, ree i nastavi kao da se probudio iz sna: Znam i da sam razmiljao o tekstu o princu, ali ne sjeam se da sam ga napisao. Travar se sjeao. Osim osjeta mirisa i osjeaj za prostor bio mu je dobar. Polazei od tvojih lanaka ne samo da je zamiljao Istanbul kao vrtlog mirisa, nego je poznavao i sve gradske etvrti kojima si lutao, koje si volio, volio potajice od svih, i smatrao ih zagonetnima. No, kao to nije mogao zamisliti neke mirise, nije imao ni najmanju predodbu o tome koliko su te etvrti udaljene jedna od druge. Zbog tebe sam, da bih te

naao, i sam povremeno zavirivao u te i meni dobro poznate zakutke, no budui da je iz tvojeg telefonskog broja bilo jasno da se skriva negdje na podruju Niantaa i ilija, ovaj put se nisam trudio. Ovo ti govorim zato to e te zanimati: travaru sam rekao da ti napie pismo. Neakinja koja mu ita tvoje lanke navodno zna itati, ali ne i pisati. Travar naravno ne zna ni itati ni pisati. I sam si jednom napisao da poznavanje slova unazauje pamenje. Hoe li da ti kaem na koji sam nain, dok se na parni vlak pribliavao Erzurumu, uspio pobijediti tog ovjeka koji te poznaje samo po sluanju tvojih tekstova? Nemoj. Iako je pojedinano pamtio apstraktne pojmove iz tvojih tekstova, njihova znaenja kao da si uope nije mogao predoiti. Na primjer, nije imao nikakvu ideju o tome to bi to mogao biti plagijat ili knjievna kraa. Njegova mu neakinja iz novina nije itala nita osim tvojih lanaka, a drugo ga nikada nije ni zanimalo. Pomislio bi da je uvjeren da sve lanke na svijetu pie jedna osoba, ili da se svi piu istovremeno. Pitao sam ga zato se uvijek iznova vraa i pie o pjesniku Mevlani. utio je. Pitao sam travara koliko je lanak iz 1961. pod naslovom Zagonetka tajnih spisa tvoj, a koliko Poeov. Nije utio, rekao je da je u cijelosti tvoj. Pitao sam ga o dvojbi 'bit prie ili pria o biti, koja je bila osjetljiva toka polemike - travar bi rekao svae - o Neatiju, Bottfoliju i Ibn Zerhaniju. Bit svega je slovo, rekao je uvjereno. Nita nije razumio, pa sam ga pobijedio. U toj polemici, poeo je Galip, u toj se polemici argumenti koje sam iznio protiv Neatija oslanjaju na tezu da je bit svega slovo. Ali to nije Ibn Zerhanijevo, nego Fazlulahovo miljenje. Da se nakon parodije o Velikom Inkvizitoru ne bi naao u kripcu, ostao si prisiljen grevito se drati Ibn Zerhanija. Znam da ti je, dok si to pisao, na pameti bilo jedino kako poniziti Neatija u efovim oima ne bi li postigao da ga izbaci iz novina. Prvo si, postavivi mu stupicu u raspravi Prijevod ili plagijat?, Neatija pomahnitalog od zavisti doveo do zakljuka koji e ga navesti da bijesno kae plagijat. Potom si tom tvrdnjom koju si preuzeo od Ibn Zerhanija, a koju je on preuzeo od Bottfolija, uinio da izgleda kao da je aludirao na to da Istok nee moi biti kreativan i na taj nain podcijenio Turke. U jednom si potezu nahukao njegove itatelje da piu pisma vlasniku novina i poeo braniti nau slavnu povijest i nau kulturu. A bijedni turski itatelj, uvijek spreman na nove kriarske pohode protiv bolesnih umova koji tvrde da je veliki turski arhitekt Mimar Sinan zapravo bio Armenac iz Kajserija, kao i obino ne proputa priliku. Pa kada gazdu zaspe kia pisama protiv tog izroda, jadni Neati, pijan od uitka to te zatekao u knjievnoj krai, ostaje bez posla i bez kolumne. A zna li da ti on danas, ak i kao posrnuli pisac, u istim novinama u kojima ste se sreli kopa jamu ogovarajui te iza lea, to i ptice na grani znaju? to sam napisao o jamama? To je toliko otvorena tema da je o njoj sramota pitati vjernog itatelja poput mene, a toliko iroka da joj nema kraja. Neu priati o knjievnim jamama divanskog pjesnitva i bunaru u koji je baeno mrtvo tijelo Mevlaninog voljenog prijatelja emsa, o bunarima punim dina, vjetica i divova iz Tisuu i jedne noi koje si uvijek i bez ustezanja koristio, o uskim prolazima izmeu stambenih zgrada ili bezdanu tame o kojem si napisao da se sputa u nutrinu naih dua. Puno si pisao o tome. Ali to kae na ovo? U jesen 1957- napisao si promiljen, ljutit i melankolian tekst o alosnim umama betonskih minareta (na minarete obzidane kamenom nisi imao previe primjedbi), koje poput agresivnih uma kopalja opsjedaju nae gradove i nove gradie koji niu ni njihovim rubovima. U tom lanku, koji je kao i svako djelo ko|e izlazi iz okvira dnevne politike i dnevnih skandala ostao nezamijeen, i njegovim jo manje zamijeenim posljednjim redcima, opisujui stranje dvorite jedne

damije nedovrenog minareta u jednoj sporednoj etvrti, obraslo asimetrinim trnjem i simetrinom paprati, pripovijedao si o nekoj mukloj, tamnoj i slijepoj jami. Shvatio sam da si tom stvarnom jamom, koju si opisao trima pridjevima, majstorski aludirao na to da trebamo svrnuti pogled ne prema visinama betonskih minareta, nego prema zmijama i duama koje lee u isuenim i mranim jamama zaostalim u podsvijesti nae prolosti. Zato je bila nunost, a ne sluajnost to to si deset godina kasnije, jedne od besanih i nesretnih noi u kojima si bio prisiljen sam, potpuno sam se hrvati s utvarama grinje savjesti, potaknut vlastitom tunom prolou i kiklopima, opisujui oko krivnje koje te godinama bez milosti prati, u jednom tekstu napisao da taj organ vida stoji tono posred ela poput mrane jame. Je li taj glas, ijeg je vlasnika Galip zamiljao u pohabanoj jakni s bijelim ovratnikom i s licem utvare, sve te reenice izgovarao napamet, u aru sjeanja, ili je odnekud itao? Galip se zamislio. Glas je pak njegovu utnju protumaio kao znak i pobjedniki se nasmijao. Zatim je s osjeajem bratske bliskosti to ga prua spoznaja da poput zajednike pupane vrpce dijele telefonsku icu koja, krenuvi iz podnoja tko zna kojeg gradskog breuljka, prolazi tko zna kojim od podzemnih putova punih bizantskih novia i osmanlijskih lubanja, protee se meu hravim stupovima, platanama i kestenima poput konopca za rublje te kao crni brljan obavija bone zidove starih zgrada na kojima se buka ljuti, kao da odaje tajnu proaptao da jako voli Delala, jako cijeni Delala, dobro poznaje Delala i Delal u to vie ne sumnja, zar ne? Ne znam, rekao je Galip. Onda hajde da se rijeimo ovih crnih telefona, rekao je glas. Zato to je zvonjava tih telefona, koji su s vremena na vrijeme zvonili sami od sebe, vie zastraivala nego upozoravala, zato to su njihove slualice boje katrana bile teke poput malih utega, zato to su pri okretanju brojeva krgutali melodiju poput one starih rotacijskih vrata na trajektnom pristanitu Karakoj-Kadikoj i zato to bi povremeno uspostavili vezu s kim oni hoe, a ne s kim hoe onaj koji bira broj. Jesi li razumio, gospodine Delale? Daj mi adresu, odmah u doi. Galip je, kao uitelj pokoleban genijalnou svog izvrsnog uenika, prvo zastao, a onda, udei se cvjetovima koji se sa svakim odgovorom otvaraju u vrtu njegovog vlastitog sjeanja, beskraju tog vrta u svakom pitanju i stupici u koju je polako upadao, upitao: Najlonske arape? U tekstu iz 1958. napisao si da si dvije godine ranije, znai u vrijeme kad si bio prisiljen svoju kolumnu umjesto pod svojim objavljivati pod bijednim izmiljenim imenima, u jednom kinu na Bejogluu (Ruja), u koje si jednog vrueg ljetnog dana uao oamuen od rada i samoe da bi zaboravio svoju nesreu i pobjegao od podnevnog sunca, gledao prvi od dva filma poevi od sredine. Izmeu grohota ikakih gangstera poturenih uz pomo jadnih sinkronizera s Bejoglua, pucnjeva iz automatskih puaka i zveketa boca i stakla, trgnuo te zvuk koji je dolazio iz blizine: nedaleko od tebe jedna se ena kroz najlonske arape dugim noktima eala po nogama. Kad je prvi film zavrio, a svjetla se upalila, dva reda ispred sebe vidio si lijepu i elegantnu majku i njezinog pametnog i mirnog jedanaestogodinjeg sina kako prijateljski razgovaraju. Dugo si promatrao njihovo prijateljstvo i nain na koji su razgovarali pozorno sluajui jedno drugo. U kolumni koju e napisati dvije godine kasnije, opisat e kako si, gledajui drugi film, umjesto zveketa maeva i huke morskih oluja to su sukljali iz zvunika, sluao um koji je proizvodila nemirna ruka vrljajui po nogama koje su u ljetnim noima sluile kao hrana istanbulskim komarcima, a umjesto o urotama koje kuju gusari na platnu, razmiljao o prijateljstvu majke i sina. Kao to si opisao u lanku napisanom dvanaest godina nakon toga, netom nakon to je objavljen tekst o najlonskim arapama, vlasnik novina

te izgrdio: zar nisi znao da je opaanje seksualnosti kod udanih ena s djecom opasno, vrlo opasno ponaanje i da turski itatelj to nee trpjeti, i da je, ako eli biti ivi kolumnist, neophodno da pripazi na ono to pie o udanim enama, kao i na svoj stil? Stil. Kratak odgovor, molim. Stil je za tebe bio ivot. Stil je za tebe bio glas. Stil su bila tvoja razmiljenje. Stil je bio bit osobnosti koju si oivio u sebi. No ta osobnost nije bila jedna, niti dvije. Bile su tri... "Tvoj prvi glas koji zove 'moja jednostavna osobnost. To je onaj koji pokazuje svima, koji posjeda za stol na obiteljskim okupljanjima i nakon jela ga tjera da ogovara s ostalima okruen dimom cigareta. Toj osobi duguje detalje vezane uz svakodnevni ivot. Drugi je osoba kakva eli biti. To je maska koju si ukrao od onih koji ne mogu nai spokoj na ovome svijetu, nego ive u nekom drugom. Koji su okaljani arima tog drugog svijeta i u tebi izazivaju divljenje. Jednom si napisao, a ja sa suzama u oima itao, da bez navike da apui vodi dijaloge s tim junakom kojeg si prvo elio imitirati, a poslije zauzeti njegovo mjesto, bez navike da igre rijei, zagonetke, ruganja i peckanja koje ti je aptao u uho ponavlja poput slaboumnika koji pjevui refrene koji mu se motaju po glavi, ne bi mogao podnijeti svakodnevni ivot, pa bi se poput mnogih nesretnika povukao u neki kut i ekao smrt. Ona trea je tebe, a naravno i mene, dovodila do svjetova koje ove tvoje dvije osobnosti koje si nazivao objektivni stil, subjektivni stil ne mogu dosegnuti. Mrana osobnost, crni stil! Ono to si napisao u noima kada si bio toliko nesretan da se nisi mogao zadovoljiti imitacijama i maskama bolje znam ja, ali ono to si radio bolje zna ti, brate. Razumjet emo jedan drugoga, jedan drugoga emo pronai, zajedno emo se preruiti, daj mi svoju adresu. Adrese? Gradovi nastaju od adresa, adrese od slova, a slova od lica. U ponedjeljak 12. listopada 1963. opisivao si Kurtulu, starim imenom Tatavla, Armenska etvrt, kao jedan od tebi najdraih kutaka Istanbula. itao sam s uitkom. itati? Jednom, u veljai 1962., ako je datum potreban, jedne zimske veeri jednoga od onih tvojih nervoznih dana u kojima si se pripremao za vojni udar koji e spasiti domovinu od bijede, u nekoj mranoj uliici na Bejogluu vidio si kako je jedno veliko zrcalo s pozlaenim okvirom - koje se iz jednog nonog kluba u kojemu rade trbune plesaice i opsjenari iz tko zna kojeg udnog razloga selilo u neki drugi - od hladnoe ili iz nekog drugog razloga prvo puklo, a zatim se pred tvojim oima raspalo u sitne komadie. U tom si trenu shvatio da to to se spoj koji od stakla ini zrcalo u turskom naziva tajnom nije sluajnost. Kad si u jednoj svojoj kolumni opisao taj trenutak nadahnua, rekao si da je itanje zapravo gledanje u ogledalo: oni koji poznaju tajnu iza ogledala prelaze na drugu stranu, a oni koji nisu upueni u tajnu slova ne mogu nai nita do bljutavosti svojih lica na ovome svijetu. to je bila ta tajna? to je ta tajna osim tebe znam samo ja. I sm zna da je to neto to se ne moe objasniti preko telefona. Daj mi adresu. to je bila ta tajna? Misli li da je potrebno da ti itatelj posveti cijeli svoj ivotni vijek da bi je se domogao? Ja sam ti ga posvetio. Da bih mogao naslutiti tu tajnu, itao sam sve to si napisao u godinama kada nisi pisao pod svojim imenom: romane u nastavcima koje si pisao za nekog drugog, zagonetke, portrete, politike i sentimentalne reportae. U dravnim knjinicama u kojima pei nisu radile, obuen u kaput, s kapom na glavi i vunenim rukavicama na rukama,

drui sam sjedio i itao sve za to sam slutio da si ti napisao. To to si tijekom vie od trideset godina bez prestanka objavljivao u prosjeku neto vie od osam stranica dnevno, ini knjigu od sto tisua stranica ili tristo svezaka po tristo trideset i tri stranice. Ovaj bi ti narod samo zbog toga trebao podignuti spomenik. I tebi, zato to si proitao, ree Galip. Spomenik? Dok sam na jednom od svojih putovanja kroz Anadoliju, u gradiu ije sam ime zaboravio, u parku na gradskome trgu ekao polazak autobusa, pokraj mene je sjeo jedan mladi. Poeli smo razgovarati. Prvo smo razgovarali o Ataturkovom spomeniku koji je prstom upirao u garau za autobuse, kao da govori da je odlazak jedino to se u tom tunom gradiu moe napraviti. Kasnije smo, kad sam na to skrenuo razgovor, priali o lanku koji si napisao o kipovima Ataturka kojih u naoj zemlji ima vie od deset tisua. Napisao si da e u noi Posljednjeg suda, dok nebesku tamu budu cijepali munje i gromovi, a Zemlja se pomicala, svi ti udovini kipovi oivjeti, da e se, neki u zapadnjakoj odjei obloenoj golubljim izmetom, neki u maralskoj uniformi s medaljama, neki na zastraujuem propetom pastuhu golemog uda, a neki s cilindrom i fantomskim ogrtaem, polako pomaknuti s mjesta. Sii e s postolja zatrpanih suhim cvijeem i vijencima, oko kojih su godinama jurili pranjavi stari autobusi, konjske zaprege i muhe, i pred kojima su se vojnici u uniformama koje miriu na znoj i uenice enske gimnazije koje miriu po naftalinu okupljali i recitirali himnu, te utonuti u tamu. Opisao si i s kolikim e se strahom u noi Sudnjeg dana, dok tlo bude podrhtavalo i nebo se cijepalo, od zvuka tih bronanih I mramornih izama i potkova u rubnim etvrtima parati ui naih ubogih sugraana koji e iza zatvorenih prozora svojih kua sluati fijukanje izvana. Taj je lanak svojedobno proitao i vatreni mladi koji je sjedio pokraj mene, i toliko se uzbudio da ti je odmah s nestrpljenjem napisao pismo u kojem je pitao kada e taj Sudnji dan doi. Ako je tono ono to mi je rekao, poslao si mu kratak odgovor u kojem si od njega zatraio jednu fotografiju za dokumente. Kad si je dobio, otkrio si mu tajnu koja e biti znamenje da je taj dan doao. Ne, tajna koju si mu odao nije bila ta tajna'. Zato to mi ju je mladi, razoaran dugogodinjim ekanjem u parku s presuenim bazenom i oerupanim travnjakom, otkrio iako je trebala biti osobna. Navodno si mu napisao druga znaenja nekih slova i traio da neku reenicu na koju e jednoga dana naii u tvojem lanku shvati kao znak. Nakon itanja te reenice, na je mladi trebao odgonetnuti ifriranu kolumnu i krenuti u akciju. Koja je to bila reenica? Cijeli moj ivot bio je pun runih uspomena poput ove. To je bila reenica. Ne mogu razabrati je li ju on izmislio ili si je ti napisao. Zanimljivo je to to sam, kad si priao o tome kako ti pamenje slabi ili se ak potpuno brie, u jednom tvojem starom lanku koji je ovih dana ponovno objavljen proitao tu reenicu zajedno s ostalima. Daj mi adresu pa u ti odmah objasniti to to znai. Druge reenice? Daj mi adresu! Daj mi adresu jer sada znam da te ne zanimaju ni druge reenice ni druge prie. Odustao si od ove zemlje toliko da te vie nita ne zanima. U mijoj rupi u kojoj se s gnuanjem skriva, na rubu si da se zbog samoe, nedostatka prijatelja i suputnika pone nekontrolirano smijati. Daj mi adresu pa u ti rei u kojem e kutku antikvarijata pronai uenike vjerske kole i hrvake suce, ljubitelje tek stasalih djeaka, kako razmjenjuju potpisane fotografije koje su dobili od tebe. Daj mi adresu pa u ti pokazati gravure koje prikazuju osam posljednjih osmanlijskih sultana u skrivenome kutku Istanbula in flagranti s haremskim enama na koje su prethodno navukli odjeu zapadnjakih kurvi. Jesi li znao da se ta bolest, koja zahtijeva obilje haljina i nakita, u luksuznim parikim krojanicama i

javnim kuama naziva turska slabost? Jesi li znao da je na jednoj gravuri koja prikazuje Mahmuda II. kako preruen opi u nekom mranom istanbulskom sokaku, on naslikan s golim nogama u izmama koje je Napoleon nosio u pohodu na Egipat i kriem od rubina i dijamanata, koji je njegova omiljena ena, sultanija majka Bezmialem, a ona je baka naeg princa ija ti se pria jako svidjela i kuma jednog osmanlijskog broda, smjelo nosila? Kri? rekao je Galip s nekom radou i osjeajem da prvi put u est dana i etiri sata otkako ga je ena napustila uiva u ivotu. Kri je po obliku suprotnost polumjesecu, njegovo pobijanje, negativ. Odmah ispod teksta od 18. sijenja 1958., u kojem si, da bi to dokazao, razglabao o redcima iz rane egipatske geometrije, arapske algebre i sirijskog neoplatonizma, bila je objavljena vijest o vjenanju Edwarda G. Robinsona, kojega kao opasnog frajera s velikog platna i pozornica koji vae cigare jako volim, i Jane Adler, modne dizajnerice iz New Yorka, kao i fotografija mladenaca u sjeni kria. Znam da to nije bila sluajnost. Daj mi adresu. Tono tjedan dana nakon tog lanka iznio si ideju da odgoj nae djece u strahu od kria i oduevljenju prema polumjesecu u njihovim zrelim godinama uzrokuje tromost. Na primjer, nesposobnost odgonetanja arobnih holivudskih lica i spolnu neodlunost, tako da sve ene lijepih lica doivljavaju kao majke ili tete. Da bi dokazao to svoje stajalite, napisao si da e se u spavaohicama besplatnih internata, u dane kada se na satu povijesti govori o kriarskim ratovima, nasumce pronai na stotine uenika koji su smoili krevet. Ali to ne znai nita. Daj mi adresu pa u ti donijeti sve prie o krievima iz provincijalnih novina na koje sam nabasao dok sam kopao po knjinicama da bih itao tvoje lanke. Iz Erdijas posta, Kajseri, 1962.: Osuenik na smrt, koji se vraa iz zemlje mrtvih nakon to je puklo masno ue koje mu je bilo oko vrata, opisuje krieve na koje je naiao na svojem kratkom putu u pakao. A iz Zelene Konje, Konja, 1951. Na glavni urednik je danas telegramom objavio Predsjedniku Republike da je za .urski moral prikladnije da umjes.o .og pozna.og slova u obliku kria koris.imo (.), i ako mi da adresu, odmah u ti donijeti jo i vie... Ne kaem da e ih iskoristiti kao materijal zato to znam da mrzi kolumniste koji ivot doivljavaju kao materijal. Odmah u donijeti sve Sto trenutano stoji preda mnom U kutijama, zajedno emo itati, zajedno se smijati, zajedno plakati. Hajde, daj ml adresu, donijet u ti priu u nastavcima iz gradskih novina o mladiima iz Iskenderuna koji jedino u nonim klubovima nisu mucali zato Sto nikome osim barskim zabavljaicama nisu mogli ispriati koliko mrze svoje oeve. Daj adresu, donijet u ti proroanstvo o ljubavi i smrti nepismenog konobara koji ne samo da nije znao perzijski, nego ni turski nije govorio kako valja, ali je, budui da su bili blizanci po dui, recitirao nepoznatu poeziju Omera Hajama. Daj adresu pa u ti donijeti snove novinara i slovoslagaa iz Bajburta koji je shvatio da e izgubiti pamenje, pa je na posljednjoj stranici novina kojih je bio vlasnik u nastavcima poeo objavljivati sve svoje znanje, sav ivot i sjeanja, sve do noi svoje smrti. Znam da e u prostranom vrtu koji opisuje u posljednjem snu, meu uspomenama na neke dane koje blijede, liem koje pada i zdencem koji presuuje, pronai i svoju priu. Brate moj. Znam i kako si, da bi sprijeio da ti se pamenje sasui, uzimao lijekove koji razrjeuju krv. I da si svakodnevno satima leao nogu naslonjenih na zid da bi ti krv otila u mozak i tako jednu po jednu izvlaio uspomene iz te tmurne, slijepe rupe. Dok ti glava visei preko ruba kaua ili kreveta poprima arkocrvenu boju, s mukom se prisjea: 16. oujka 1957/ 16. oujka 1957. sam u kebabdinici Vilajet sjedio i jeo s kolegama iz redakcije i priao o maskama koje ljubomora moe navui na ovjeka!' I onda se, znam, ponovno trudi i kae: Da, da. U svibnju 1962. godine, kad sam se u kui u jednoj od sporednih ulica Kurtulua probudio nakon nevjerojatnog podnevnog voenja ljubavi, eni koja je pokraj mene leala gola rekao sam da dva ogromna madea na

njezinoj koi slie madeima moje maehe. Kae, ali se odmah poslije preputa sumnji koju e poslije opisati kao nemilosrdnu. Jesi li to rekao njoj ili svjetloputoj eni u kamenoj kui u kojoj se kroz odkrinute prozore neprestano uje amor s trnice na Beiktau? Ili eni oroenih oiju koja se odvaila kasniti muu i djeci samo zato to te toliko voli, i koja je, izaavi iz jednosobnog stana s pogledom na golo drvee u parku Dihangir, otila ak na Bejoglu da ti kupi neki upalja za koji se, kao to e kasnije napisati u jednoj kolumni, vie ni ne sjea zato si ga toliko razmaeno zahtijevao? Daj adresu, pa u ti donijeti Mnemonics, najnoviji lijek iz Europe koji nas, na brzinu otvarajui nikotinom i runim sjeanjima zaepljene ile u mozgu, u trenutku vraa u svakodnevni ivot izgubljenog raja. Nakon to umjesto dvije, kako pie u receptu, u svoj jutarnji aj pone dodavati dvadeset kapi tekuine boje jorgovana, zauvijek e se sjetiti mnogih uspomena koje si zaboravio, kao i onih za koje si zaboravio da si ih zaboravio, onako kako pronalazi drvene bojice, eljeve i pikule iz djetinjstva koje izranjaju iz prostora iza starih ormara. Ako mi da adresu, sjetit e se lanka u kojemu govori da svatko od nas nosi kartu na svojem licu i da je ona puna naznaka nezaobilaznih zakutaka grada u kojem ivimo, kao i zato si taj lanak napisao. Ako mi da adresu, sjetit e se zato si u svojoj kolumni morao pisati o poznatoj Mevlaninoj prii o natjecanju slikara. Ako mi da adresu, sjetit e se i zato si napisao onu nerazumljivu kolumnu o tome kako ta beznadna samoa nikad nee postojati zato to nas i u najsamotnijim vremenima prate ene iz mate. Napisao si jo i da e nas te ene, kad god instinktivno naslute da matamo o njima, ekati, traiti, a poneke nas i nai. Daj mi adresu, brate, pa u te podsjetiti i na ono ega se ne bude mogao sjetiti, jer sad polako gubi cijeli raj i pakao koji si ivio i snivao. Daj adresu da odmah doem i spasim te prije nego ti pamenje u potpunosti utone u bezdan zaborava. Znam sve o tebi, proitao sam sve to si napisao. Osim mene, ne moe nai nikoga da ti pomogne ponovno uspostaviti taj svijet, ponovno napisati te arobne tekstove koji, danju kao krvoedni orao, a nou kao prepredene utvare, tumaraju cijelom zemljom. Kad doem do tebe, ponovno e poeti pisati te arobne lanke koji pale vatru u srcima mladia u kavanama najzabaenijih anadolskih sela, zbog kojih iz oiju uitelja i uenika u osnovnim kolama na planinskim vrhovima suze cure u potocima, a kod mladih majki, koje u kuama u sporednim uliicama malih gradia ekaju smrt itajui fotoromane, bude ushit za ivotom. Daj adresu, razgovarat emo sve do jutra pa e zajedno s izgubljenom prolou ponovno pronai ljubav za ovu zemlju i ove ljude. Pomisli samo na oajnike koji ti piu pisma u snjenim planinskim gradiima u koje potanska kola svraaju samo jednom u petnaest dana. Pomisli na budale koje prije nego to raskinu zaruke, odu na had ili iskoriste pravo glasa na izborima, tebi piu i od tebe trae pamet, na nesretne ake koji te itaju na satu zemljopisa sjedei u zadnjem redu, na jadne uredske slubenike koji sjede za stolovima gurnutima u neki kut i, ekajui dan odlaska u mirovinu, pogledom prelijeu tvoje tekstove. Pomisli na nesretnike koji, ako nema tvojih lanaka, naveer u kafiu osim radijskog programa nemaju nikakvu temu za razgovor. Pomisli na sve one koji te itaju na nenatkrivenim autobusnim postajama, u prljavim i melankolinim salonima kina i na zabaenim eljeznikim postajama. Svi od tebe oekuju udo, svi! I mora im dati udo koje oekuju. Daj adresu, bolje emo to napraviti udvoje. Napii im da se blii dan osloboenja. Da e uskoro proi vrijeme stajanja u redu pred esmom u naselju s plastinim spremnicima u rukama i iekivanja da voda potee. Da e gimnazijalke koje bjee od kue, umjesto da zavre u javnim kuama na Galati, moi postati filmske zvijezde i da e, nakon uda koje e se uskoro dogoditi, svaka sreka Narodne lutrije biti dobitna. Da pijani muevi kad se vrate kui nee tui svoje ene i da e nakon tog udesnog dana lokalnim vlakovima biti dodani vagoni. Napii i da e jednoga dana na svim gradskim trgovima

svirati orkestri kao na onima u Europi, da e jednog dana svi biti slavni i junaci i da e jednog dana, jednog skorog dana, svi moi ne samo spavati sa svakom enom koju poele, ukljuujui i vlastitu majku, nego da e tu enu - na neki udesan nain - i nakon toga moi nastaviti gledati kao aneosku djevicu i sestru. Napii da su napokon pronaeni tajni dokumenti koji rasvjetljavaju povijesnu tajnu koja ih je stoljeima drala u bijedi i da organizacija vjernika koja poput mree obavija cijelu Anadoliju samo to se nije pokrenula. Napii da je izalo na vidjelo tko su pederi, sveenici, bankari i kurve koji postavljaju meunarodnu zamku koja nas osuuje na ovaj bijedni ivot, kao i tko su njihovi lokalni suradnici. Pokai im tko su im neprijatelji da bi mogli osjetiti spokoj koji prua pronalaenje krivca za vlastitu nesreu i bijedu; daj im naslutiti to da uine da se od tih neprijatelja spase kako bi u satima u kojima se od tuge i bijesa tresu kao prutovi mogli sanjariti o tome kako e jednoga dana sklopiti velik, velik posao. Toliko im dobro objasni da su za svu bijedu u njihovim ivotima odgovorni ti odvratni neprijatelji, da osjete unutarnji spokoj koji prua prebacivanje vlastitih grijeha na druge. Brate moj, znam da tvoje pero moe ostvariti sve matarije, napisati puno tee prie i izvesti najnevjerojatnija uda. Sve e te snove ostvariti udesnim rijeima i fantastinim uspomenama koje e izvui iz bezdana svojeg sjeanja. Ako je na travar iz Karsa mogao godinama s vjerom itati prie o ulicama u kojima je proteklo tvoje djetinjstvo, to je zato to je izmeu redaka mogao naslutiti te snove. Vrati mu njegove snove. Neko si pisao tekstove od kojih su nesretnici u ovoj zemlji drhtali, od kojih su se jeili, koji su im mutili pamet, koji su im davali naslutiti budue lijepe dane kao da ih podsjeaju na stare bajrame s vrtuljcima i ljuljakama. Daj mi adresu i ponovno e ih pisati. to se osim pisanja u ovoj prokletoj zemlji moe oekivati od ljudi poput tebe? Znam da pie samo zato to ne moe nita drugo, zato to si bespomoan. Ah, kao da sam svih ovih godina malo mislio na te tvoje trenutke bespomonosti. Uzbuivalo te kad bi vidio slike paa i voa koje vise u voarnicama. Brinuo si se kad bi vidio svoju tunu brau tvrdih pogleda kako u prljavim kavanama zabaenih etvrti kartama gnjecavim od vlage igraju ezdeset est. Kad bih vidio majku i sina kako u slijepoj jutarnjoj tami stoje u redu ispred Vijea za meso i ribu da bi obavili povoljnu kupovinu, kad bi na mojim putovanjima po Anadoliji vlak ujutro prolazio pored mjesta na kojima se okupljaju nadniari, kad bi mi za oko zapeli oevi koji u nedjeljno poslijepodne u blatnjavim parkovima bez drvea i zelenila sjede sa enama i djecom i puei ekaju da proe beskrajno vrijeme dosade, upitao bih se to bi ti mislio o njima. Znam da bi ti, da si vidio te prizore, vrativi se naveer u svoj sobiak sjeo za svoj stari radni stol koji je protutea ovoj bijednoj i zaboravljenoj zemlji, i njihove bajke zapisao na bijele papire kojima se razlijeva tinta. Zamiljao bih te glave nagnute nad papire kako u pono, bez nade, potiten ustaje od stola, otvara hladnjak i, kao to si jednom napisao, ne uzima nita odreeno. Nita ne vidi, nita ne uzima, samo zamiljeno gleda i potom odsutno poput mjeseara luta sobama i oko stola. O, brate! Bio si sam. Bio si bijedan. Bio si tuan. Koliko sam te volio! Godinama sam itao tvoje lanke i mislio na tebe. Uvijek na tebe. Molim te, daj mi adresu. Barem mi daj odgovor. Ispriat u ti kako sam na licima studenata Vojne akademije s kojima sam se susreo na brodu za Jalovu vidio nalijepljena ogromna slova nalik mrtvim paucima. Ispriat u ti kako je te vrsto graene studente, kad sam se s njima u prljavom brodskom toaletu naao nasamo, obuzela ljupka i djetinja uznemirenost. Ispriat u ti kako je slijepi prodava lutrije, koji u depovima nosi pisma s odgovorima koja je dobio od tebe, u krmi nakon jedne aice rakije davao drugima za stolom da ih itaju. Kako je svaki put svima za stolom ponosno pokazivao zagonetku u tekstu u koju si ga ti uputio i kako je svako jutro tjerao sina da mu ita Milijet ne bi li pronaao reenicu koja e tu zagonetku upotpuniti. Na pismima je bio peat pote Tevikije. Halo, slua li me? Ako nita, bar mi

odgovori, reci da si tu. Boe! ujem da die, ujem ti dah. Sluaj. Ovo su reenice koje sam unaprijed brino pripremio. Sluaj ih paljivo. Dok si objanjavao zato ti se tanki dimnjaci starih bosporskih brodova koji isputaju sumoran dim ine toliko njenima i krhkima, ja sam te razumio. Kad si napisao da na provincijskim svadbama na kojima ene pleu sa enama, a mukarci s mukarcima u trenu ostaje bez daha, ja sam te razumio. Kad si pisao o tome zato se tjeskoba, koja ti sapinje duu dok hoda meu ostacima drvenih kua to se proimaju s grobljima, u pono kad se vrati u sobu pretvara u suze, ja sam te razumio. Kad si napisao kako te razdire tiina dok u starim kinima na ijim vratima mala djeca prodaju proitane Teksase i Tommikse, u dvorani krcatoj mladiima koji se neprekidno vrpolje, gleda filmove sa Samsonom i Herkulom radnje smjetene u doba staroga Rima, a na platnu se pojavljuju duge tanke noge i alosno lice treerazredne amerike glumice u ulozi lijepe ropkinje, i kako onda poeli umrijeti, i tada sam te razumio. Kako? Razumije li ti mene? Odgovori, pokvarenjae! Ja sam onaj nevjerojatni itatelj koji bi svakog pisca, ako ga samo jednom u ivotu sretne, uinio sretnim! Daj mi adresu i donijet u ti fotografije uenica enske gimnazije koje su tvoje oboavateljice. Sto dvadeset i sedam komada. Neke su u biljenici za ankete ostavile adrese, a neke upisale rijei divljenja. Trideset i tri nose naoale, jedanaest ih ima aparati za zube, est ih ima vrat dug poput labuega, a dvadeset i etiri nose kosu svezanu u konjski rep, onako kako ti voli. Sve te vole, oarane su tobom. Kunem ti se. Daj mi adresu i donijet u ti popis ena koje su poetkom ezdesetih, kad si u jednoj kolumni pisao: Jeste li sino sluali radio? Ja sam sluajui Sat zaljubljenih i voljenih cijelo vrijeme razmiljao, svim srcem vjerovale da si razmiljao upravo o njima. Jesi li znao da osim u provincijskim gradiima, kuama slubenika, meu enama asnika te vatrenim i nervoznim studentima, oboavatelja ima i u visokom drutvu? Ako mi da adresu, donijet u ti i fotografije ena koje se ne maskiraju samo za otune balove visokog drutva, nego i u privatnom ivotu. Jednom si s pravom napisao da kod nas ne postoji privatni ivot i da privatni ivot kao pojam koji susreemo u prevedenim romanima i vijestima iz stranoga utog tiska ne moemo ni shvatiti, ali kad vidi te fotografije s izmama s visokim potpeticama i avolskim maskama... Hajde daj, daj mi adresu, preklinjem te. Odmah u ti donijeti i fascinantnu zbirku portreta sugraana koju sam skupio tijekom dvadeset godina. Imam fotografije ljubomornih ljubavnika snimljene netom nakon to su jedno drugome u lice bacili duinu kiselinu. Fotografije bradatih i golobradih zbunjenih reakcionara, uhvaenih pri tajnom obredu crtanja arapskih slova po licima. Fotografije kurdskih pobunjenika s ijih lica koja gore od napalma slova nestaju, i one pogubljenja silovatelja koji u tiini vise u pograninim gradovima, koje sam pomou mita uspio izvui iz dosjea o izvrenju. Kad im masno ue slomi vrat, suprotno onome to prikazuju karikature, jezik uope ne izae. Samo su slova na licu puno itkija. Sad znam i koju si skrivenu elju izrazio kad si u jednom od svojih starijih tekstova pisao o tome zato vie voli stare autoritete i krvnike. Odijelo koje odijeva kad usred noi izlazi meu nas da bi oivio izgubljene zagonetke poznato mi je koliko i to da te zanimaju ifre, igre rijeima i skriveni spisi. Znam i podvale koje ste ti i tvoja polusestra smiljali za njezinog mua odvjetnika da biste se mogli nalaziti i o svemu se aliti do jutra. Da biste mogli ispriati najbezazleniju, najiu priu koja nas ini onime to jesmo. Znam i koliko si bio u pravu kad si bijesnim itateljicama, koje su se poalile na lanke u kojima se ali na raun odvjetnika, rekao da zapravo ne govori o njima. Daj mi ve jednom tu adresu! Znam to oznaava svaki od pasa, lubanja, konja i vjetica koji se zabavljaju u tvojim snovima, i kakve ljubavne prie pie zbog sliica ena, pitolja, mrtvakih glava, nogometaa, zastava i cvijea zalijepljenih u kutovima retrovizora u taksijima. Znam i dio kljunih reenica koje gura u ruke svojim oboavateljima da bi ih otjerao od sebe, kao i

zato se nikad ne odvaja niti od biljenica u koje ih zapisuje niti od povijesnih kostima... Mnogo kasnije, nakon to je neujno spustio slualicu i iskopao telefon, nakon to je poput mjeseara koji trai vlastite uspomene pretraio Delalove biljenice, staru odjeu, ormare i lanke, leao je u Delalovom krevetu, odjeven u njegovu pidamu. Dok je sluao veernju vrevu s Trga Nianta i tonuo u dug i dubok san, Galip Je jo jednom shvatio da je najljepa strana sna to to se u njemu ono to si uo mijea s onim to nikad nisi uo, ono to si vidio s onim to nikada nisi, a ono to zna s onim to ne zna, i to toliko da se zaboravlja udaljenost koja na oi tjera suze, udaljenost izmeu osobe koja jesi i one za koju eli vjerovati da e jednom postati.

Dvanaesto poglavlje PRIA O TOME KAKO JE UAO U OGLEDALO

Na nekome mjestu dvoje je skupa sjelo: lik i njegov odraz uoe u zrcalo. ejh Galip

Sanjao sam da sam napokon osoba kojom sam godinama htio postati. Negdje usred ivota koji se naziva snom, negdje u umi graevina blatnjavoga grada, meu mranim ulicama i jo mranijim licima. Susreo sam te spavajui, umoran od tuge. Shvatio sam da e me moi voljeti ak i ako ne postanem netko drugi. Shvatio sam da trebam prihvatiti sebe takvim kakav jesam, ponizno, kao da se promatram na fotografiji za dokumente. Spoznao sam prazninu koja se krije u nastojanju da zauzmem tue mjesto. Moda u nekom snu. Moda u nekoj prii. Svaki put kad hodamo, pred nama se pojavljuju mrane ulice i zastraujue kue koje se nad nas nadvijaju. Dok hodamo, plonici i trgovine dobivaju smisao. Koliko je godina prolo otkad smo ti i ja prvi put zbunjeno otkrili ovu arobnu igru s kojom emo se u ivotu toliko esto susretati? Jedan dan uoi Bajrama majke su nas odvele na djeji odjel neke trgovine odjeom (u to sretno, lijepo vrijeme nai se "odjeli jo nisu dijelili na enske i muke). Sluajno smo zali meu dva velika ogledala koja su u polumranom kutku duana dosadnijeg od najdosadnijeg sata vjeronauka stajala jedno nasuprot drugome, i ugledali kako se nai odrazi smanjuju, preklapaju i mnoe. Dok amo se dvije godine kasnije alili na raun poznanika koji je svoje slike slao Klubu prijatelja ivotinja, primijetili smo da naslovnica posljednjeg broja Djejeg tjedna, iju smo rubriku Veliki izumitelji itali u tiini, prikazuje djevojku koja ita asopis koji drimo u rukama. Paljivo smo pogledali asopis u njezinim rukama i primijetili da se slike jedna u drugoj mnoe: djevojka na naslovnici asopisa koji u rukama dri djevojka koja je na naslovnici asopisa koji u rukama dri djevojka koja je na naslovnici asopisa koji u rukama dri djevojka koja je na naslovnici asopisa koji u rukama dri djevojka koja je na naslovnici asopisa koji drimo mi bili su ista crvenokosa djevojka i isti Djeji tjedan koji su se smanjivali. Isto se dogaalo i sa staklenkom paste od maslina koja se pojavila na tritu onih godina kad smo narasli i udaljili se jedno od drugog. Nju sam viao samo na vaem stolu, za nedjeljnim dorukom, jer se na naem katu to nije jelo. Etiketa na staklenci, koja se na radiju reklamirala: Ooo, jede ajvar! - Ne, nego pastu od maslina Ender! prikazivala je

besprijekornu i sretnu obitelj s majkom, ocem, djevojicom i djeakom kako sjedi za stolom i dorukuje. Kad sam ti pokazao da na tom nacrtanom stolu stoji ista takva staklenka i na njoj jo jedna i da se staklenke paste od maslina i sretne Obitelji smanjuju do veliine koju oko ne raspoznaje, oboje smo znali poetak ove bajke koju u ti ispriati, ali ne i njezin kraj. Djevojka i mladi bili su roaci. Odrasli su u istoj zgradi, penjali se istim stubitem, halapljivo jeli iste slatkie i lokume. Zajedno su uili, istodobno obolijevali od istih bolesti, zajedno se skrivali ne bi li uplaili jedno drugo. Bili su istih godina. Zajedno su ili u kolu i kino, sluali iste programe na radiju i iste gramofonske ploe, itali isti Djeji tjedan i iste knjige, isprobavali iste fesove, svilene marame i izme koji su izranjali iz ormara i krinja po kojima su kopali. Jednog su se dana, za posjeta strievog odraslog sina ije su prie oboavali, dokopali knjige koja mu je bila u rukama i poeli itati. Ta je knjiga bila veoma debela. Djeak i djevojica su se u poetku posprdno smijali njezinim zastarjelim rijeima, kitnjastom stilu i perzijskim izrazima. Kad bi im dosadila, bacali su je na stranu da bi je poslije listali, radoznali postoji li moda u njoj kakav prizor muenja, golo tijelo ili slika podmornice. Tek su je kasnije poeli itati. Negdje na poetku meu glavnim junacima odvijao se takav ljubavni prizor da je djeak poelio nai se na junakovom mjestu. Ljubav je bila toliko lijepo opisana da se i on poelio zaljubiti kao i lik iz knjige. I tako je prvo primijetio da je i sam poeo pokazivati sve znakove ljubavi za koje je zamiljao da e kasnije biti opisani u knjizi (nestrpljivost za vrijeme jela, smiljanje izlika da bi mogao otii djevojci, nemogunost da pije vodu usprkos ei), a zatim shvatio da se, u arobnim trenucima dok su zajedno gledali stranice knjige drei ih svaki za jedan kraj, zaljubio u djevojku. No kakva je to pria bila ispriana u knjizi koju su itali drei je svaki za jedan kraj? Bila je to pria smjetena u vrlo davna vremena, o mladiu i djevojci koji su se rodili u istome nomadskom plemenu. Djevojka i momak, Husn i Ak, Ljepota i Ljubav, ivjeli su na rubu iste pustinje, rodili se iste noi, pohaali nastavu kod istog uitelja, etali obalom istoga jezera i zaljubili se jedno u drugo. Kada je godinama kasnije mladi zatraio njezinu ruku, plemenski su starjeine postavili uvjet: mora otii u Zemlju Srdaca i otamo donijeti jednu dragocjenost. Kakve je samo muke proao mladi na svom putu: upao je u zdenac i postao zarobljenik arene vjetice, oamutile su ga tisue lica i likova koje je vidio u jednoj jami, podlegao je arima keri kineskog cara zato to ga je podsjeala na njegovu dragu, izvukao se iz jama, bio zarobljen u tvravama, slijedili su ga i on je slijedio druge. Hvatao se ukotac sa zimom, prelazio putove, slijedio tragove i znakove, zaglibljivao u tajne slova. Priao prie i sluao ih. Na kraju mu je Suhan, koji ga je uvijek slijedio preruen i spaavao od nevolja, rekao: Ti si tvoja draga, a tvoja draga je ti; zar to jo nisi shvatio? Tada se mladi sjetio da se u djevojku zaljubio dok su na nastavi kod istog uitelja dijelili jednu knjigu. U toj je knjizi pak bilo rijei o jednom vladaru po imenu Hurem ah i lijepom mladiu Davidu u kojega je bio zaljubljen. Ti si, naravno, prije naeg sirotog vladara shvatila da se u toj prii nalazi jo jedna ljubavna pria o nekim drugim zaljubljenicima koji e se zaljubiti itajui neku treu ljubavnu priu. I u toj se prii dvoje zaljubljuje jedno u drugo itajui ljubavnu priu iz neke knjige, i ljubavnici iz te knjige takoer se zaljubljuju itajui neku drugu ljubavnu priu. Kad sam godinama nakon posjeta trgovini odjee, itanja Djejeg tjedna i prouavanja staklenke paste od maslina otkrio da se te ljubavne prie otvaraju jedna u drugu jednako kao i vrtovi naih sjeanja, i da se otvaranjem vrata meusobno povezuju i stvaraju beskonaan niz pria, ti si pobjegla iz nae kue, a ja sam se posvetio priama i svojoj prii. Sve te prie, od kojih su se neke odvijale u pustinjama Arabije, u Damasku, neke u azijskim stepama, u

Horasanu, neke u podnoju Alpa, u Veroni, a neke na obali Tigrisa, u Bagdadu, bile su tune, sve melankoline, sve dirljive. to je jo dirljivije, sve se te prie lako pamte i ovjek se jednako lako moe postaviti na mjesto najiega, najnapaenijeg i najnesretnijeg junaka. Nisam jo uspio odgonetnuti kraj nae prie, i ako ju jednoga dana netko, a moda to budem i ja, zapie, ne znam hoe li se itatelj, kao to sam to ja inio dok sam itao ljubavne prie, moi odmah poistovjetiti s jednim od junaka niti hoe li se naa pria pamtiti. Ali sam, budui da u ovakvim knjigama uvijek postoje odlomci koji junake i prie izdvajaju i ine jedinstvenima, zakljuio da bih i ja trebao sastaviti jedan: Volio sam te kad smo jednom zajedno bili u gostima i kad ti se, dok si pozorno sluala priu pripovjedaa koji je bio tri koraka udaljen od tebe, u sobi u kojoj je zrak bio teak i plaviast od dima cigareta, na licu polako pojavio onaj pononi izraz koji kae ja nisam tu. Volio sam preneraeni izraz tvoga lica kada bi nakon tjedna lijenosti, nestrpljivo traei remen meu kouljama, zelenim puloverima i starim spavaicama koje iz nekog razloga nikako nisi uspijevala baciti, kroz otvorena vrata primijetila straan nered u ormaru. Volio sam te dok smo bili djeca kad si iz obijesti odluila da e biti slikarica i kad si se, sjedei s djedom za stolom, posveena uenju crtanja drveta, bez ljutnje smijala njegovim zadirkivanjima koja nisu imala veze s onim to si radila. Volio sam izraz zaigrane zbunjenosti koji bi ti se na licu pojavio kad bi se vrata dolmua zatvorila tako da je rub tvoga ljubiastog kaputa ostao vani, ili kad bi vidjela kako kovanica od pet lira koju si maloas drala u ruci iznenada pada na pod i u besprijekornom se luku kotrlja prema reetki na rubu plonika. Volio sam te kad bi za blistavog travanjskog dana izala na na maleni balkon i shvatila da te sunce prevarilo i da se rubac koji si objesila ujutro jo nije osuio, i odmah potom, kad bi snudeno osluhnula cvrkutanje djece sa zemljita iza zgrade. Volio sam te kad bih, dok bi nekome prepriavala film koji smo zajedno gledali, u udu shvaao koliko je tvoje pamenje drugaije od mojeg. Volio sam te dok bih te promatrao kako sklupana u nekom kutku, ne marei za mene, u novinama s puno slika ita bisere o enidbama unutar Obitelji i brakovima meu roacima koje je napisao profesor vian pisanju lanaka. Volio sam dok bih gledao ne ono to ita, nego nain na koji ti se dok ita, kao kod Tolstojevih junakinja, samo gornja usna blago zaobli. Volio sam pogled kojim si u ogledalu dizala prouavala samu sebe kao da gleda nekog drugog, i nervoznu potragu u torbi za neim ega si se iz nekog razloga nakon tog pogleda sjetila. Volio sam gledati urno obuvanje cipela s visokom petom koje te satima ekaju leei jedna pokraj druge, jedna okrenuta na bok poput tanke jedrilice a druga poput pogrbljene make, i vjete pokrete tvojih bedara, nogu i stopala prije nego to ih ostavi u istoj blatnoj i asimetrinoj samoi kad se satima kasnije vrati kui. Volio sam te kad bi ti sjetne misli odlutale tko zna kamo dok bi promatrala opuke i izgorene ibice crnih glava, pognutih kao bez nade, koji su do vrha ispunjavali tvoju pepeljaru. Volio sam te kad bi u ulicama kojima smo uvijek prolazili odjednom otkrili neko sasvim novo svjetlo, kao da je Sunce tog dana izalo na zapadu, ili neki sasvim novi kutak. Nisam volio ulice, volio sam tebe. Kad bi u zimskom danu iznenadni juni vjetar otopio snijeg i raistio oblake prljavtine nad Istanbulom, nisam volio planinu Uludag koju si mi pokazivala u pozadini antena, minareta i otoka, nego tebe, koja si drhtala i uvlaila glavu meu ramena. Volio sam te dok si sa aljenjem gledala umornog starog konja koji vue vodonoina teka kola puna pocinanih kanti. Volio sam te kad bih vidio tvoj radosni osmijeh dok si se alila na raun onih koji govore ne dajte prosjacima novac, oni su zapravo jako bogati, ili kad bi, dok su svi zavojitim stubitem sporo izlazili iz kina u vanjski svijet, ti nala neki preac i izvela nas na ulicu prije tog mnotva. Volio sam kako bi, nakon to bi iz Prosvjetnog kalendara sa satom istrgnula jo jedan list koji nas pribliava smrti, dostojanstvenim i sumornim glasom itala

recepte za slanutak s mesom, riu, ukiseljeno povre i mijeani kompot, koji su se na dnu kalendara, kao predznak smrti kojoj se pribliavamo, preporuali kao jelo dana, i kako bi, nakon to bi me strpljivo muila da se tuba paste od inuna marke Kartal otvara tako da se prvo skine prsten, a zatim poklopac okrene do kraja, rekla: s potovanjem, monsieur Trelidis, proizvoa. Kad bih u zimsko jutro vidio da ti je lice boje mutnog bijelog neba iznad grada, volio sam te zabrinuto, kao u djetinjstvu kad bih te gledao kako u luakom i radosnom trku prelazi cestu probijajui se kroz rijeku automobila. Volio sam te dok si pozorno i sa smijekom gledala vranu kako slijee na tabut na kamenom odru u dvoritu damije. Volio sam te kad bi glasom kojim si oponaala radijske drame glumila svae svoje majke i oca, kada bih paljivo rukama obujmio tvoju glavu i u oima ti sa strahom vidio kamo ide na ivot, i kad sam danima kasnije pokraj vaze ponovno ugledao tvoj prsten, za koji ne znam zato si ga ondje ostavila. Volio sam te i kad bih nakon dugog voenja ljubavi koje podsjea na jednolian let i lepranje mitskih ptica konano shvatio da i ti svojim alama i stvaralakom snagom sudjeluje u uzvienoj radosti. Volio sam te kad bi mi pokazala savrenu zvijezdu u jabuci koju si prerezala po irini umjesto po duini, kad bih u podne na svojem pisaem stolu ugledao vlas koja se meni potpuno neshvatljivo ondje stvorila, i kad bih na putovanju na koje smo zajedno poli u prenatrpanom gradskom autobusu meu rukama omotanim oko rukohvata ugledao nae, jednu pokraj druge, i s tugom primijetio koliko malo slie. Volio sam te kao da te poznajem kao vlastito tijelo, kao da traim vlastitu duu koja me napustila, kao da bolno i radosno shvaam da sam netko drugi. Volio sam te bespomono, bolno i ljubomorno kad sam jednog predveerja, dok su se jata vrana krijetei razlijetala kao luda, a mrak nae kue i svjetlo izvana polako mijenjali mjesta zato to je odjednom nestalo struje, na tvojem zagonetnom i melankolinom licu ponovno ugledao isti onaj tajanstveni izraz koji se pojavljivao dok bi gledala za vlakom koji je otiao u nama nepoznatom smjeru i isti onaj tuni pogled. Volio sam te.

Trinaesto poglavlje NISAM DUEVNI BOLESNIK, SAMO SAM TVOJ VJERNI ITATELJ
U tvome se biu zrcali moje bie. Sulejman elebi

Iz sna u koji je u srijedu naveer zapao nakon dvodnevne nesanice Galip se probudio u etvrtak pred jutro. Zapravo, to ba i nije bilo buenje. Mnogo kasnije, kad iznova bude pokuao shvatiti sve to se dogaalo i prolazilo mu kroz glavu, sjetit e se da se izmeu etiri ujutro kad se probudio i sedam kad je odsluao jutarnji ezan i opet zaspao, nalazio u udesnoj legendarnoj zemlji izmeu sna i jave o kojoj je Delal u svojim kolumnama esto pisao. Kao to se dogaa veini onih koji se probude usred dubokog sna nakon duge nesanice i iscrpljenosti, i iznemoglih nesretnika koji se probude u tuem krevetu, Galip se s tekoom prisjeao gdje se nalaze krevet, soba i kua u kojoj se probudio i kako se ondje naao. No, njegovo sjeanje kao da se i nije previe muilo da se oslobodi te oaravajue pometnje. Zato se Galip nije nimalo zbunio kad je tik do radnog stola, ondje gdje ju je prije spavanja ostavio, ugledao kutiju s Delalovim rekvizitima sa preruavanje. Iz nje je, jedan po jedan, izvadio poznate predmete: polucilindar, sultanske turbane, kaftane, tapove, izme, umrljane svilene koulje, umjetne brade razliitih veliina i boja, vlasulje, depne tatove, prazne okvire za naoale, eire, fesove, svilene pojase, noeve, janjiarski nakit, titnike za ruke i jo mnotvo triarija koje se mogu nabaviti na Bejogluu u poznatom duanu gospodina Erola koji odjeom i orujem snabdijeva turske producente povijesnih filmova. Nakon toga je, kao da se prisjea uspomene potisnute u neki zabaeni kutak sjeanja, pred oima pokuao doarati Delala kako obuen u tu odjeu kree na svoje none izlete na Bejoglu. I taj mu se prizor, kao i plaviasti kuerci, skromne ulice i prikaze koje je maloprije sanjao i koje su mu i dalje plesale pred oima, uinio jednom od legendi iz zemlje izmeu sna i jave; kao udo koje nije ni zagonetno, ni istinito, ni razumljivo, ni potpuno nerazumljivo. U snu je traio adresu u nekoj etvrti koja se nalazila i u Damasku i u Istanbulu i u podnoju kule u Karsu. Pronaao ju je brzo i bez imalo truda, kao jedno od onih laganih rjeenja zagonetki iz asopisa. Kad je na stolu ugledao biljenicu punu adresa, Galipu je san jo uvijek bio na pameti pa je zakljuio da je to zanimljiva podudarnost. Obradovao se kao da je naiao na znakove koje mu je ostavila neka vjeta nevidljiva ruka ili tragove nekog nestanog boga koji se sakrio kao dijete. Adrese iz biljenice i uz njih zapisane reenice itao je smijeei se, zadovoljan to ivi u ovome svijetu. Tko zna koliko je zanesenjaka i oboavatelja iz svih dijelova Istanbula i Anadolije ekalo dan kada e ove reenice pronai u Delalovim lancima. Neki moda ve i

jesu. Kroz izmaglice sna i snova Galip se pokuavao sjetiti: Je li te reenice ve susreo u Delalovim lancima? Je li ih prije mnogo godina proitao? Za neke se od njih nije sjeao da ih je itao, ali je znao da ih je mnogo puta uo od Delala. Na primjer: Ono to udno ini udnim jest njegova obinost, a ono to obino ini obinim njegova je zaudnost. Ako se za neke i nije mogao sjetiti da ih je proitao ili uo od Delala, sjeao se da ih je zapazio negdje drugdje. Takav je, na primjer, ovaj polustih ejha Galipa napisan prije dva stoljea koji govori o kolskim danima dvoje djece, djeaka Husna i djevojice Ak: Tajna je gospodar, budi paljiv prema njoj. Za neke se nije sjeao da ih je uo ili proitao kod Delala niti igdje drugdje, ali su mu bile jednako bliske. Na primjer, ova koja e jednoga dana biti znak Fahretinu Dalkiranu iz Serendebeja na Beiktau: Toga dana slobode i metea, kad su mnogi sanjarili o tome kako svoje uitelje tuku sve dok ih ne oblije krv ili s uitkom ubijaju svoje oeve, gospodin se povukao i dugo nije pomolio nosa iz stana za koji nitko nije znao gdje se nalazi, jer je imao toliko zdravog razuma da pretpostavi da e se njegov izgubljeni brat blizanac, s kojim se godinama gorljivo prieljkivao sresti, pred njime moi pojaviti samo kao smrt. Tko je bio gospodin? Kad je dan bio na pomolu, Galip je nesvjesno ukopao telefon, oprao se, pojeo ono to je uspio pronai u friideru i ubrzo nakon jutarnjeg ezana legao u Delalov krevet. Netom prije negoli je zaspao, u zemlji izmeu sna i jave, negdje blie snu nego mati, s Rujom je krenuo na izlet amcem po Bosporu na kojem su bili u djetinjstvu. U amcu nije bilo ni teta, ni majki, ni laara. Biti s Rujom sam samcat u Galipu je budilo tjeskobu. Kad se probudio, zvonio je telefon. U ono vremena koliko mu je trebalo da do njega stigne, Galip je zakljuio da ga ne zove Ruja, nego onaj uvijek isti glas. Kad je zauo enski glas, rije mu je zapela u grlu. Delale? Delale, jesi li to ti? rekao je ne tako mlad i nimalo poznat enski glas. Da. Duo. Duo moja. Gdje si? Kuda se skita? Danima te zovem i zovem. Ah... Zadnji se slog otegnuo u jecaj, a jecaj se pretvorio u pla. Ne prepoznajem va glas, rekao je Galip. Vaglas, rekla je ena oponaajui Galipa. Vaglas. Meni kae va glas. Ja sam postala va glas Nakon kratke stanke je sa samopouzdanjem kockara koji se pouzdaje u svoje karte, pomalo prisno, a pomalo oholo objasnila: Ja sam Emine. Galipu to nita nije znailo. Da. Da? To je sve to ima rei? "Nakon toliko godina... promrmljao je Galip. "Nakon toliko godina, duo. Konano, nakon toliko godina. Zna li kiko mi je bilo kad sam u tvojoj kolumni vidjela da si mi se obratio? Dvadeset godina sam ekala dananji dan. I zna li to mi se dogodilo kad sim proitala tu reenicu koju dvadeset godina ekam? Poeljela sam vikati. Rei cijelome svijetu, svima. Bila sam kao mahnita, jedva sam se savladavala. Plakala sam. Zna, Mehmeta su umirovili jer je navodno bio umijean u ono s revolucijom. Ipak svako jutro izlazi, vjeito ima nekog posla. Izletjela sam na ulicu odmah poslije njega. Odjurila sam na Kurtulu, u nau uliicu, ali tamo nije bilo niega, ba niega. Sve se promijenilo. Sve je srueno, nita nije tamo gdje je bilo. Nae kue nema. Poela sam plakati nasred ulice. Saalili su se i dali mi au vode. Odmah sam se vratila kui, spakirala koveg i pobjegla prije nego to se Mehmet vratio. Duo, Delale moj, reci kako u te nai. Ve sam sedam dana na cesti. Spavam u hotelskim sobama ili kao uljez kod dalekih roaka pred

kojima ne mogu sakriti stid. Koliko sam samo puta zvala u novine. Svaki put bi rekli: Ne znamo. Zvala sam tvoju rodbinu, rekli bi isto. Zvala sam ovaj broj, nitko se nije javljao. Sa sobom sam ponijela samo nekoliko sitnica, nita ne elim. Mehmet me, kau, trai kao lud. Njemu sam ostavila kratko pismo u kojemu nita nisam objasnila. Ne zna zato sam otila od kue. Nitko ne zna. Nikome nisam povjerila tajnu koja je jedini ponos mojeg ivota. Svoju ljubav, nau ljubav nikome nisam otkrila, duo. to e sad biti? Bojim se. Sad sam sama! Vie nemam nikakve odgovornosti. Vie ti nee biti ao to se tvoj punani zeko uri na veeru da bi stigao svojoj kui i muu. Djeca su mi odrasla, jedno je u Njemakoj, a drugo u vojsci. Cijeli ivot i sve svoje vrijeme posvetit u tebi. Dat u ti sve. Peglat u ti, pospremati pisai stol i, ah, tvoje lanke. Mijenjat u ti jastunice. Nisam te vidjela nigdje osim ondje gdje smo se sastajali, bez stvari i ormara. Toliko me zanima tvoja prava kua, tvoje stvari, tvoje knjige. Gdje si, duo? Kako u te nai? Zato nisi i svoju adresu ifrirao u lanku? Daj mi je. I ti si na mene mislio, zar ne? I ti si godinama bez prestanka mislio? Opet emo biti sami u onoj naoj jednosobnoj kamenoj kui, popodne, dok sunce kroz lie lipe dopire do naih lica, do naih aica za aj, do naih ruku koje se meusobno prepoznaju. Ali, Delale, te kue vie nema. Sruena je, nestala. Nema ni onih Armenaca, ni starih duana... Jesi li to znao? Jesi li htio da odem onamo? Da odem i da plaem? Zato to nisi dodao u svoj lanak? Ti, koji moe napisati sve, mogao si napisati i to. Razgovaraj sa mnom! Nakon dvadeset godina! Priaj ! Znoje li ti se jo uvijek ruke kad se srami? Pojavljuje li ti se jo uvijek onaj djetinjasti izraz na licu dok spava? Reci... Reci mi 'duo... Kako u te vidjeti? Gospoo, rekao je Galip oprezno, gospoo, ja sam sve zaboravio. Dolo je do neke greke, ja ve danima ne aljem lanke u novine. Oni ponovno tiskaju lanke od prije trideset godina. Razumijete li? Ne. Ni vama ni ikome drugome nisam htio poslati ni znak ni reenicu. Vie ne piem. Oni u novinama ponovno objavljuju moje stare tekstove. Znai da je ta reenica bila u nekom tekstu od prije trideset godina. Lai zaurlala je ena. La! Ti mene voli. Jako si me volio. U svojim si kolumnama uvijek pisao o meni. Dok si opisivao najljepe dijelove Istanbula, opisivao si ulicu u kojoj se nalazi kua u kojoj smo vodili ljubav. Na Kurtulu. Na mali kutak, a ne neku obinu garsonijeru. Ono to si vidio u vrtu bile su nae lipe. Kad si spominjao Mevlaninu ljepoticu lica poput mjeseca, nisi govorio o knjievnosti, nego o svojoj mjeseevoj ljepotici, o meni... Govorio si i o mojim usnama boje trenje i mojim obrvama oblika polumjeseca. Za sve sam te to ja nadahnula. Znala sam da su ono to si, kad su Amerikanci otili na Mjesec, nazvao tamnim mrljama na mjeseevoj povrini, zapravo madei na mojem obrazu. Duo, nemoj vie poricati. Zastraujui bezdan mranih jama bile su moje crne oi. Hvala ti, zaplakala sam. Mjesto a koje si rekao: Vratio sam se u tu zgradu! bila je, naravno, naa dvokatnica, ali da nitko ne bi otkrio nau zabranjenu i skrivenu ljubav, morao si je, znam, opisati kao esterokatnu obiteljsku zgradu s dizalom na Niantau. Jer smo se ti i ja ondje na Kurtuluu, u toj kui, nalazili prije osamnaest godina. Tono pet puta. Ako nita drugo, bar ne porii, znam da me voli. Gospoo, sve je to bilo vrlo davno, i sami tako kaete... rekao je Galip. Ja se vie niega ne sjeam, zaboravljam stvari jednu po jednu. Duo, Delale, Delale moj. Nije mogue da si to ti. Ne mogu vjerovati. Zar je tamo netko tko te na silu dri, tko te tjera da to govori? Jesi li sam? Samo mi reci istinu, reci da si me godinama volio i bit e dovoljno. ekala sam osamnaest godina, ekat u jo toliko. Samo mi lenom, jedan jedini put reci da me voli. Ili, ako nita drugo, bar mi reel da si me tada volio. Reci tad sam te volio i poklopit u

zauvijek. "Volio sam te." "Reci mi 'duo'... "Duo..." "A ne, ne tako. Reci iskreno! "Gospoo, molim vas! Neka prolost ostane prolost. Ja sam ostario, moda ni vi vie niste mladi. Ja nisam ovjek iz vae mate. Molim vas, dajte da to prije zaboravimo tu izdavaku greku, tu okrutnu alu koju nam je priredio nemar. Boe! A to e biti sa mnom? "Vratit ete se kui, muu. Ako vas voli, oprostit e vam. Izmislit ete nekakvu priu. Ako vas voli, odmah e povjerovati. Vratite se kui prije nego to povrijedite mua. Vaeg odanog mua koji vas voli. Daj da te nakon osamnaest godina jo jednom vidim. Ja nisam onaj ovjek od prije osamnaest godina, gospoo. Ne, ti jesi taj ovjek. itam tvoje lanke. Znam sve o tebi. Oh, koliko sam samo mislila na tebe. Reci mi. Dan izbavljenja vie nije daleko, zar ne? Tko je izbavitelj? I ja ga ekam. On si ti. Znam. Jo puno ljudi zna. Cijela tajna je u tvojim rukama. Nee doi na bijelom konju, nego u bijelom cadillacu. Svi to sanjaju. Delale moj, koliko te samo volim. Daj da te bar jednom, makar iz daleka vidim. Daj da te bar jednom vidim u nekom parku, u parku na Maki. Doi u pet u park na Maki. Gospoo, ispriavam se, ali prekinut u vezu. Prije toga u, kao starac koji se povukao iz svijeta, pribjei vaoj ljubavi koje nikad nisam bio vrijedan i zamoliti vas jo neto. Molim vas da mi kaete gdje ste nali moj telefonski broj? Imate li ijednu od mojih adresa? Jako su mi vane. Ako ti kaem, hoe li mi dopustiti da te jo jednom vidim? Tiina. Dopustit u ti, rekao je Galip. Jo jednom tiina. Daj mi ipak prvo adresu, ree ena lukavo. Iskreno, nakon svih ovih godina ti ne vjerujem. Galip se zamislio. S druge se strane poput umorne parne lokomotive uo nervozan dah ene - moda i dviju, pomislio je. Iz pozadine je dopirala nejasna muzika s radija, muzika koja se na radijskim programima reklamirala kao turska narodna muzika i koja je Galipa vie nego na ljubav, naputanje i bol podsjeala na posljednje godine djeda i bake i njihove posljednje cigarete. Galip se trudio prizvati sliku sobe u ijem zabaenom kutu stoji masivni stari radio i zadihane ene suznih oiju koja na drugom kraju sobe sjedi u pohabanoj fotelji s telefonom u ruci, ali mu je pred oi dolazila soba dva kata nie u kojoj su baka i djed neko sjedili i puili. Tamo je s Rujom igrao nisam te vidio. Kad je nakon krae stanke zaustio: Adrese... ena je zavikala iz sve snage: Ne! Ne! Nemoj rei! I on slua. I on je tu. Tjera me da govorim. Delale, dragi, nemoj mi rei adresu, nai e te i ubiti. Ah, oh, ah! Iz slualice koju je snano pritiskao na uho, Galip je zauo udne, zastraujue metalne zvukove, nerazumljiv zveket pomijean s njezinim zadnjim jaucima. Zamislio je naguravanje. U tome trenutku zauo se snaan tresak: ili je opalio pitolj ili je slualica oko koje su se natezali pala na pod. Odmah je nastupila tiina, ali ni ona nije bila potpuna. Galip je s radija koji je u daljini i dalje svirao uo pjesmu Behije Aksoj o enskarima i jednako udaljene jecaje uplakane ene. Iz blizine se ulo disanje onoga kome je slualica sada dopala ruku, tko god on bio. Ta osoba nita nije govorila. Tiina je potrajala veoma dugo. Na radiju je poela nova pjesma. Zvuk disanja i monotonija eninih jecaja nisu se mijenjali. Halo! rekao je Galip, dobrano uzrujan. Halo! Halo! Ja sam. Ja, oglasio se naposljetku muki glas. Glas koji je danima sluao. Isti kao i

uvijek. Govorio je zrelo, hladnokrvno, gotovo kao da smiruje Galipa, kao da zatvara neprijatnu temu. Emine mi je juer sve priznala. Pronaao sam je i doveo kui. Gospodine Delale, gadi mi se, upropastit u te! Hladnim je glasom, kao sudac koji obznanjuje neugodan rezultat dugotrajne utakmice koji nikoga ne zadovoljava, dodao: Ubit u te! Nastala je tiina. Kad bi me samo sasluao, rekao je Galip s navikom koju je stekao na poslu. Kolumna je objavljena grekom. To je stari lanak. Pusti to. Pusti, ree Mehmet. Kako li se preivao? Te prie sam nedavno uo i puno ih se nasluao. Neu te zbog toga ubiti, iako i zbog toga zasluuje smrt. Zna li zato u te ubiti? Pitanje nije postavio da bi dobio odgovor od Delala, niti od Galipa - jer je njegov odgovor, ini se, odavna bio spreman. Galip je ve po navici sluao: Ne zato to si izdao vojnu akciju koja bi dovela ovu onemoalu zemlju u red. Ni zato to si se kasnije rugao samozatajnim asnicima, tim odvanim ljudima koji su zbog tebe ivotarili, sudionicima u tom rodoljubnom inu koji je zbog tebe zavrio sramotno. Ni zbog toga to si ti sjedio u fotelji i preputao se sramotnim i podlim matarijama, dok su oni u tu pustolovinu, koju si prvenstveno izazvao ti svojim pisanjem, ulazili stavljajui glavu u torbu i s potovanjem i divljenjem ti otvarali svoja vrata i planove. ak ni zato to si meu tim skromnim domoljubnim ljudima, ije si povjerenje zadobio i u ije si domove uao, uspio svoje matarije podlo provesti u djelo. Skratit u. Nije ni zbog toga to si onih dana kad smo svi bili opijeni uzbuenjem zbog revolucije prevario moju jadnu enu koja je tada prolazila kroz krizu. Ne. Nego zato to si nas sve prevario. Cijelu zemlju. Ubit u te zato to si nas sve, cijeli narod i prije svega mene, godinama i godinama, uvukavi nas u privid svojih dopadljivih lakrdija, dirljivih detalja i nepokolebljivih rijei, uspijevao natjerati da gutamo tvoje sramotne ideje, besmislene matarije i smjele lai. Konano su mi se otvorile oi. Vrijeme je da se otvore i drugima. Zna onog travara iju si priu s podsmijehom sluao. Osvetit u i tog ovjeka kojem si se jednom nasmijao i zaboravio ga. U ovom jednom tjednu, u kojem sam cijeli grad proeljao pedalj po pedalj da bih naiao na tvoj trag, shvatio sam da je to jedino to se treba uiniti. Zato to je potrebno da ovaj narod i ja zaboravimo sve to smo nauili. Sam si napisao da sve svoje pisce, nakon to proe prva jesen nakon njihovog sprovoda, preputamo vjenome snu u bezdanu zaborava. Sa svime se potpuno slaem, rekao je Galip. Jesam li ti rekao da u se, nakon ovih zadnjih nekoliko lanaka koje sam napisao da bih se oslobodio i zadnjih fragmenata sauvanih u mojem dobro ispranjenom sjeanju, u potpunosti povui iz pisanja? Mogu li te ovom prilikom pitati kako ti se svidio moj dananji lanak? Licemjeru jedan, zna li ti to je odgovornost, to je privrenost, to je iskrenost, to je portvovnost? Podsjeaju li te te rijei i na to osim na ruganje itateljima ili na davanje lanih znakova nekom prevarenom jadniku? Zna li to je bratstvo? Vie zato to mu se pitanje svidjelo nego da bi branio Delala, Galip je poelio rei: Znam! ali sada je iz Mehmetovih usta - ma kakav Mehmet, on je Muhamed - na drugome kraju ice potekla estoka bujica psovki. uti, dosta je vie! rekao je kad mu je ponestalo psovki. Galip je iz tiine koja je uslijedila shvatio da je to rekao svojoj eni koja je jo uvijek plakala negdje u sobi. uo je i enski glas koji je neto objanjavao i gaenje radija. Pisao si mudrijake tekstove koji omalovaavaju ljubav meu roacima zato to si znao da je ona ki mojega ujaka, nastavio je glas koji se predstavljao kao Mehmet. Iako zna da se polovica djece u ovoj zemlji udaje za sinove svojih teta, a druga eni kerima svojih ujaka, pisao si sramotne lanke koji se bez ustruavanja rugaju brakovima meu roacima. Ne,

gospodine Delale, ja se ovom enom nisam oenio zato to u ivotu nisam imao prilike upoznati neku drugu djevojku, zato to se bojim svih ena koje nisu dio moje Obitelji, ni zato to ne vjerujem da bi me ikoja ena, osim moje majke, teta i njihovih keri mogla iskreno voljeti ili me bar strpljivo podnositi. Oenio sam se ovom enom zato to ju volim. Moe li ti uope zamisliti to znai od djetinjstva voljeti djevojku s kojom si se zajedno igrao? Moe li zamisliti kako je to voljeti jednu enu, samo jednu enu cijeli svoj ivot? Ja sam ovu enu koja sada zbog tebe plae volio pedeset godina. Volim je otkad sam bio dijete, razumije li, jo uvijek je volim. Zna li ti uope to znai voljeti? Zna li kako je to s enjom, kao kad sanja vlastito tijelo, gledati nekoga tko te upotpunjuje. to je ljubav, zna li ti to? Mogu li te rijei za tebe biti ita drugo osim materijala koji e upotrijebiti za svoju sljedeu spretnu, lukavu i bestidnu spisateljsku toku koju e prirediti za one tvoje zaostale itatelje koji su odavna spremni da ih zavedu tvoje bajke? alim te, prezirem te, alim zbog tebe. Jesi li ikada u ivotu mogao uiniti ita to nije poigravanje rijeima, njihovo mijenjanje i izvrtanje? Odgovori! Dragi prijatelju, rekao je Galip, to je bilo moje zanimanje. Ha! Njegovo zanimanje! zaurlao je glas s drugog kraja ice. Obmanuo si nas, prevario, sve nas ponizio! Toliko sam ti vjerovao da sam ti davao za pravo ak i kad sam proitao tvoj pompozni tekst koji je nemilosrdno dokazivao da je itav moj ivot parada bijede, niz budalatina i zabluda, pakao komara i remek-djelo prosjenosti sazdano od nemoi, poniavanja i trivijalnosti. Uza sve to, umjesto da pomislim kako me to poniava i vrijea, osjeao sam ponos to sam se upoznao i susreo s nekim tko ima takve uzviene ideje i tako britko pero. Ponosio sam se ak i time to smo se za jednog vojnog udara nali u istome amcu koji je potonuo im je sputen u more. Licemjeru, toliko sam ti se divio da sam, kad si kao glavnoga krivca za svu bijedu prikazao slabost, i to ne samo moju nego cijele nacije, bolno razmiljao o tome zato sam kukavica. Zbog ega, zbog kojih greaka sam postao bojaljiv? A tebe, za kojega danas znam da si puno vea kukavica od mene, gledao sam kao spomenik hrabrosti. Toliko sam te oboavao da sam, ne bih li odgonetnuo tajna i skrivena uda u njima, na stotine puta itao tvoje lanke u kojima si, zato to te vie uope, ali uope nije bilo briga za nas, opisivao svoje obine uspomene iz mladosti, nimalo drugaije od bilo ijih, mrano stubite s mirisom prenog luka u zgradi u kojoj si proveo dio djetinjstva, snove pune utvara i vjetica ili svoja besmislena metafizika iskustva. ak sam davao eni da ih ita i uveer s njom satima raspravljao. Nakon toga bih pomislio da je jedino vjerojatno da skriveno znaenje koje je tu naznaeno postoji i uvjerio sam sebe da sam te besmislice shvatio. Nikad nisam htio poticati takvu vrstu oboavanja, zapoeo je Galip. La! Za cijeloga svog spisateljskog ivota trudio si se uloviti ovakve kao to sam ja. Odgovarao si im na pisma, traio njihove fotografije, prouavao njihove rukopise, pravio se da odaje tajne, reenice i arobne rijei... Sve je to bilo za ustanak. Za Sudnji dan, za Mehdijev dolazak, sve za as izbavljenja... A poslije? Kad si od toga odustao? E, zahvaljujui tomu su itatelji konano mogli vjerovati u neto. Vjerovali su tebi, a i ti si se bogme time zanosio... uj, i ja sam bio toliki oboavatelj da sam itajui tvoj izvrsni lanak skakao od radosti u fotelji u kojoj sam sjedio, iz oiju su mi frcale suze, nisam mogao stajati na mjestu. Tumarao sam po sobi, hodao ulicom gore dolje, sanjario o tebi. Ali ni to nije nita. Toliko sam matao o tebi, toliko sanjario da kao da se u jednom trenutku granica izmeu moje i tvoje osobnosti poela gubiti u magli i dimu mojih matarija. Ne, nikad se ne bih toliko izgubio da pomislim da sam sm napisao te kolumne. Ne zaboravi da ja nisam duevni bolesnik, nego samo tvoj vjerni itatelj.

Ali uinilo bi mi se da je u stvaranju tih blistavih reenica koje pie, istananih otkria i razmiljanja, na neki udan nain, nekim putem koji je toliko zamren da se na prvi pogled ne moe ni dokazati, postojao i moj udio. Kao da ti ne bi mogao izmisliti sva ta uda da nije bilo mene. Ne, nemoj me krivo shvatiti, ne govorim o onim tvojim razmiljanjima koja si godinama krao od mene, a da nisi niti jednom osjetio potrebu da me zamoli za doputenje. Ne govorim ni o nadahnuu koje su u meni pobudili hurufije, ni o otkriima u zadnjem dijelu moje knjige za koju sam se toliko namuio da je objavim. Ona i tako pripadaju tebi. Ono to elim objasniti je naprosto osjeaj da smo zajedno razmiljali o istoj stvari; osjeaj da i ja imam udjela u tvome uspjehu. Razumije li? Razumijem, ree Galip, i sm sam neto slino napisao... Da, i to nesretnim sluajem ba u tom slavnom, ponovno objavljenom lanku. Ali ne razumije, jer da razumije, odmah bi se sloio sa mnom. Zbog toga u te ubiti! Eto, zbog toga! Zato to, iako nikada ne razumije, uvijek djeluje kao da razumije. Zato to nam se, iako nikada nisi pokraj nas, uspijeva do te mjere drsko uvui u duu da nam nou ulazi u snove. Da bih se uvjerio da sam i ja sudjelovao u stvaranju tih tvojih sjajnih tekstova, nakon to sam godinama gutao sve to si napisao, pokuavao sam se sjetiti kako smo, kako emo, u sretnim godinama naeg prijateljstva, zajedno razmiljati ili razgovarati o neemu slinom onome to si opisao. Toliko sam o tome razmiljao, toliko sam o tebi matao da mi se, kad bih upoznao nekog tvojeg oboavatelja, uinilo kao da nevjerojatne pohvale koje govori o tebi zapravo upuuje meni; kao da sam i ja slavan koliko i ti. Glasine koje su kruile o tvojem misterioznom i skrivenom ivotu kao da su dokazivale da ni ja nisam obian, da je bar dio te boanske ari zahvatio i mene, da sam i ja legenda poput tebe. Uzbudio bih se, zbog tebe bih postajao netko drugi. Prvih godina, kad sam na brodu Gradskih linija uo dvojicu graana kako s novinama u rukama razgovaraju o tebi, dolo mi je da iz sve snage zaviem: Ja poznajem Delala Salika, vrlo smo bliski!, da uivam u njihovoj zbunjenosti i divljenju, da im priam o tajnama koje dijelim s tobom. Kasnijih je godina ta moja elja jo vie ojaala i im bih negdje vidio dvoje kako razgovaraju o tebi, kako te itaju, odmah bih poelio rei: Gospodo, vrlo ste blizu Delalu Saliku, tovie, ja sam Delal Salik!' Od tog mi se razmiljanja toliko vrtjelo u glavi, ono me toliko potresalo da bi mi svaki put kad bih pomislio da u to rei, srce poelo snano lupati, na elu bi mi se skupile kapljice znoja, a kad bih pomislio na divljenje koje u ugledati na licima tih budala, inilo mi se da u se onesvijestiti od uitka. Razlog to tu reenicu nikad nisam izgovorio pobjedniki i radosno viui nije bio taj to sam je smatrao besmislenom ili pretjeranom, nego to to mi je bilo dovoljno da mi ona samo proe kroz glavu. Razumije li? Razumijem. Tvoje sam lanke itao trijumfalno, s osjeajem da sam pametan koliko i ti. Nisu klicali samo tebi, nego i meni, u to sam bio siguran. Zato to smo nas dvojica bili zajedno na mjestu vrlo razliitom od ove guve. Jako sam te dobro razumio. I meni su se, kao i tebi, zgadile te mase koje idu u kina, na nogometne utakmice, na sajmove i sajmita. Uvijek sam mislio da oni nikad nee postati korisni, da e uvijek izvoditi iste budalatine, da e se dati varati istim bajkama i da, ak i u onim srceparajuim trenucima neimatine i nemoi koji tjeraju suze na oi i u kojima izgledaju najie, nisu samo rtve, nego istodobno krivci ili barem sudionici u zloinu. A tebi su dodijali varalice koje doekuju kao spasitelje, najnovije budalatine njihovih najnovijih predsjednika, njihovi vojni udari, njihova demokracija, njihova muenja i njihova kina. Zbog toga sam te volio. Godinama bih nakon svakog tvog lanka oduevljeno pomislio i rekao: Eto, zbog toga volim Delala Salika! I svaki put sam te volio s potpuno novim ushitom i suzama koje su mi tekle iz oiju. Jesi li juer, dok sam ti cvrkuui kao

slavuj dokazivao da se sjeam ba svakog tvojeg starog lanka, mogao pretpostaviti da je mogue imati takvog itatelja? Moda, malo... Sluaj me onda... U jednom davnom trenutku mojega tunog ivota, u jednoj od bljutavih i obinih uspomena iz ovog naeg sramotnog svijeta, kad mi je prst ostao priklijeten u vratima dolmua koja je zatvorila neka neuljuena ivotinja i kad sam, pripremajui dokumente potrebne da bih osigurao neki mali dodatak svojoj mirovini, morao otrpjeti pametovanje nekog bezvrijednog tipa, znai na samom vrhuncu svoje bijede, odjednom sam se, grevito kao da se hvatam za pojas za spaavanje, uhvatio za ovu misao: to bi Delal Salik uinio u ovakvom stanju? to bi on rekao? Ponaam li se moda kao on?' U zadnjih je dvadeset godina ovo posljednje pitanje postalo moja bolest. Dok sam na svadbi jednog roaka, da ne bih pokvario ugoaj, s ostalima plesao kolo ili dok sam u kvartovskom kafiu, u koji sam odlazio ubijati vrijeme, pobjeivao igrajui ezdeset est te se radosno i grohotom smijao, odjednom bih pomislio: Bi li Delal Salik ikada ovo radio? To bi bilo dovoljno da me postidi za cijelu veer, za cijeli ivot. Provodio sam cijeli svoj ivot pitajui se: to bi Delal Salik sada uinio, to li Delal Salik sada radi, o emu Delal Salik sada razmilja? I da je ostalo samo na tome, opet bi bilo dobro. No uz to, u glavu mi se uvuklo jo i ovo pitanje: to li Delal Salik misli o meni? To bi se pitanje godinama, kada bih svoj razum iskoristio toliko da shvati da me se ti ni jednom nee sjetiti, pomisliti na mene, da ti neu ni pasti na pamet, vraalo u sljedeem obliku: Kad bi me Delal Salik vidio u ovome stanju, to bi mislio o meni? Kad bi me Delal Salik vidio kako ujutro nakon doruka, jo uvijek u pidami, puim cigaretu, to bi rekao? Kad bi uo kako sam izgrdio skitnicu koji je uznemiravao udanu damu u kratkoj suknji pokraj sebe, to bi Delal Salik pomislio? Kad bi znao da sve njegove lanke izrezujem i uvam u registratorima marke ONKA, kako bi se Delal Salik osjeao? Kad bi saznao moja razmiljanja o njemu, moja razmiljanja o ivotu, pitam se, to bi Delal Salik rekao? Dragi moj itatelju i prijatelju, rekao je Galip, reci mi, zato me svih ovih godina nisi bar jednom nazvao? Misli da mi to nikad nije palo na pamet? Bojao sam se. Nemoj me krivo shvatiti, ne bojim se poniavanja pred tobom, ili toga da se, kako se u takvim situacijama obino dogaa, ne bih mogao suzdrati od ulagivanja. Toga da bih i tvoje najobinije rijei doekivao s divljenjem kao da su velika uda, ili da bih, mislei da ti to eli, u sasvim pogrenom trenutku i kada je to zadnje to eli, prasnuo u smijeh. Prerastao sam sve te prizore koje sam jedan po jedan tisuama puta zamiljao. Previe si pametan da bi uope zamiljao takve prizore, rekao je Galip suosjeajno. Bojao sam se toga da, nakon to se susretnemo i nakon to ti najiskrenije kaem rijei divljenja i laskanja poput ovih koje sam ti sada rekao, ni ti ni ja neemo imati to rei niti o emu razgovarati. Ali to se, kao to vidi, uope nije desilo, ree Galip. Gledaj kako ugodno askamo. Nastupila je tiina. "Ubit u te", rekao je glas. "Ubit u te! Zbog tebe nikad nisam mogao biti ono to jesam." "ovjek nikada ne moe biti ono to jest. "Puno si pisao o tome, ali ti to nikada ne moe osjetiti kao ja, nikada ne moe pojmiti tu istinu kao ja... Ono to ti naziva 'zagonetkom' je to to razumije i bez razumijevanja, to o toj istini pie a da je ne razumije. Zato to ovjek tu istinu ne moe otkriti ako nije ono to jest. A opet, ako je otkrije, znai da ne moe biti ono to jest. Oboje u isto vrijeme ne moe biti istina. Shvaa li paradoks?

Ja sam i ono to jesam i netko drugi, ree Galip. "Ne, to ne kae vjerujui cijelim srcem, rekao je ovjek na drugom kraju telefonske ice. Zbog toga e umrijeti. Kao i u svojim lancima, uvjerava, ali sm u to ne vjeruje. A zato to ti u to ne vjeruje, uspijeva uvjeriti druge. A kad oni koje si uspio uvjeriti shvate da si ih uspio uvjeriti a da sm ne vjeruje, obuzme ih strah. Strah? Od toga to naziva zagonetkom. Zar ne shvaa? Te neodreenosti, te tvoje igre krivotvorenja koja se naziva kolumnom, mrane strane slova, toga se bojim. Godinama sam itajui tvoje lanke osjeao da sam i tu, na mjestu na kojem itam, u svojoj fotelji ili za svojim stolom, i na nekom sasvim drugom mjestu, pokraj pisca koji pripovijeda. Zna li kakav je to osjeaj kad shvati da si se dao uvjeriti od nekoga tko sm ne vjeruje? Znati da oni koji su te u neto uvjerili zapravo u to ne vjeruju? Ne alim to zbog tebe nisam mogao biti ono to jesam. Ovako se moj siromaan i bijedan ivot obogatio. Izaavi iz tame vlastite nesnosne bljutavosti, postao sam ti, ali nikad nisam ni bio siguran u aroliju koju sam zvao ti. Nisam znao, ali sam ne znajui znao. Moe li se za to uope rei znati? Kad mi je ena s kojom sam trideset godina u braku ostavila kratko pisamce na kuhinjskom stolu i bez objanjenja se pridruila nestalima, kao da sam znao kamo je otila, a opet kao da nisam znao da to znam. Dok sam lutao gradom pretraujui sve zakutke zato to nisam znao gdje je, nisam traio tebe, nego nju. No traei nju, opet sam nesvjesno traio i tebe, jer mi je jo od prvog dana dok sam se ulicu po ulicu trudio raspetljati zagonetku Istanbula, na umu bila i ova uznemirujua misao: Kad bi Delal Salik saznao da me ena bez razloga napustila, to bi na to rekao? Zakljuio sam da je ta situacija situacija ba po mjeri Delala Salika. elio sam ti ispriati sve. Mislio sam da je ba to tema koju sam godinama bezuspjeno traio, tono ona o kojoj bi se moglo razgovarati s tobom. Obuzeo me toliki ushit da sam se prvi put nakon tolikih godina odvaio potraiti te. No nisam te mogao nai, nije te bilo. Nigdje te nije bilo. Ali znao sam, znao. Imao sam tvoje telefonske brojeve koje sam tijekom godina nabavio tek tako, da te moda jednoga dana nazovem. Zvao sam, nije te bilo. Zvao sam tvoju rodbinu, tetu koja te jako voli, pomajku koja je za tebe strastveno vezana, tvojega oca, koji nije mogao obuzdati svoje zanimanje za tebe, tvojega strica. Svi su se jako zanimali za tebe, ali tebe nije bilo. Otiao sam u redakciju Milijeta, ni tamo te nije bilo. U redakciji je bilo i drugih koji su te traili. Sin tvojega strica i mu tvoje sestre Galip, koji je htio da se sastane s ekipom engleske televizije. Instinktivno sam se prilijepio za njega. Taj sanjar, taj mjesear zna gdje Delal ivi, mislio sam. On sigurno zna, a osim toga i zna da zna, govorio sam samome sebi. Slijedio sam ga po Istanbulu poput sjene. On naprijed, ja malo dalje, iza njega. Prolazili smo ulicama, ulazili u kamene poslovne zgrade, stare duane, ostakljene vee i prljava kina. Obili smo Kapaliariju pedalj po pedalj, zali u nepoploene siromane etvrti, prelazili mostove, uranjali u mrane zakutke i nepoznate istanbulske etvrti, zalazili u prainu, blato i prljavtinu. Nikamo nismo stizali, a i dalje smo ili. Hodali smo kao da poznajemo cijeli Istanbul, a nismo poznavali ni jedno mjesto. Izgubio sam ga pa ponovno naao pa izgubio pa ponovno naao i poslije ga opet izgubio, da bi na kraju on mene naao u nekom otrcanom nonom klubu. Tamo je svatko od nas za stolom ispriao po jednu priu. Ja volim priati prie, ali ne mogu nai sluatelja. Ovaj su put sluali. Negdje na pola prie, dok su znatieljni, nestrpljivi pogledi sluatelja s mojeg lica pokuavali iitati njezin kraj, a ja se, kao i uvijek u takvim situacijama, bojao da e ga i vidjeti, lutao sam izmeu prie i tih misli i shvatio da je moja ena pobjegla k tebi. Kao da znam da je pobjegla Delalu/ mislio sam. Kao da znam, ali ne znam da znam. Ono to sam traio mora da je bilo to stanje duha. Konano sam uspio proi kroz vrata koja su se otvarala prema mojoj dui i ui unutra, u

jedan novi svijet. Prvi put nakon tolikih godina uspio sam biti i netko drugi i ja, tono onako kako sam elio. S jedne strane dolazilo mi je da laem i kaem: Proitao sam ovu priu kod jednog kolumnista, a s druge sam osjeao da konano mogu uroniti u spokoj koji sam godinama nastojao postii, Taj prokleti spokoj nalikovao je osjeaju koji sam sa strahom nasluivao dok sam ulicu po ulicu lutao Istanbulom, dok sam hodajui po razrovanim plonicima i blatu ispred duana promatrao tugu na licima sugraana, i dok sam itao tvoje stare lanke ne bih li otkrio gdje te mogu nai. No dovrio sam svoju priu i konano shvatio kamo mi je otila ena. A i prije sam, sluajui prie konobara, fotografi i visokog pisca, ugledao uasan ishod toga to sam netom prije shvatio. Cijeli ivot su me obmanjivali, cijeli ivot varali! Boe! Moj Boe! Znae li tebi ita ove rijei? "Znae. Onda sluaj. Ja sam zakljuio da je istina za kojom si nas godinama tjerao da trimo nazivajui je zagonetkom, kao to si i sam ne znajui znao i ne razumjevi napisao, sljedea: U ovoj zemlji nitko ne moe biti ono to jest! Postojati u jednoj zemlji gubitnika i smodenih znai biti netko drugi. Netko sam drugi, znai postojim! Ali zar onda onaj kojim ja strastveno elim postati, nipoto ne smije postati netko drugi? Prevaren sam, nasamaren, samo to kaem. Zato to osoba kojoj ja vjerujem i koju itam ne bi mogla oteti enu nekome tko ga slijepo oboava. Te ponoi, u tom nonom klubu, htio sam svim tim prostitutkama, konobarima, fotografima i prevarenim muevima koji su sjedili oko stola i priali prie doviknuti: Hej, gubitnici! Hej, bijednici! Hej, prokletnici! Hej, zaboravljeni! Hej, beznaajni! Ne bojte se, nitko nije ono to jest, nitko! I svi kraljevi, sretnici, sultani, slavne osobe, zvijezde, bogatai, svi su takvi. Oslobodite ih se! Tada ete u njihovoj odsutnosti vi pronai priu koju su vam odavali kao da je tajna. Ubijte ih! Stvorite vlastite tajne, sami pronaite vlastite zagonetke! Razumije li? Ja te neu ubiti sa ivotinjskim osjeajem gnjeva i osvete, kao to bi to veina prevarenih mueva uinila, nego zato to ne elim ui u svijet u koji me uvlai. Cijeli Istanbul, sva slova, svi znakovi i lica koje si smjestio u svoje lanke tada e se stopiti u tvoju pravu zagonetku. Delal Salik ustrijeljen! pisat e novine. Zagonetno ubojstvo, Neshvatljivo ubojstvo koje nikad nee moi biti rijeeno. Moda e smisao koji u naem svijetu uope ne postoji u potpunosti nestati. Uoi Sudnjega dana o kojemu pria, uoi Mehdijevog dolaska Istanbulom e vladati nered, ali za mene i za mnoge to e biti otkrie izgubljene zagonetke. Zato to nitko nee moi razrijeiti tajnu koja se krije iza tih zbivanja. to bi drugo to moglo biti doli otkrie zagonetke koju si dobro razumio, njeno ponovno otkrie o kojem sam pisao u svojoj skromnoj knjizi objavljenoj uz tvoju pomo? Uope nije tako, rekao je Galip. Poini koliko god hoe zagonetno ubojstvo. Oni e, ti sretnici i bijednici, budale i zaboravljeni, odmah udruiti snage i izmisliti priu koja dokazuje da u tom inu nema nieg mistinog. Ta pria, u koju e povjerovati brzinom kojom je smiljaju, moju e smrt utisnuti u oblik jedne obine bezbojne zamke. I prije poetka mojeg sprovoda svi e odmah zakljuiti da to mora biti rezultat urote koja dovodi u opasnost na nacionalni integritet ili dugogodinje ljubavne pustolovine ispunjene ljubomorom. Uz to e rei da se ini da je ubojica bio orue krijumara droge i pobornika vojnog udara, da su ubojstvo proveli nakibendijski tarikat i organizirani ljubavni glasnici, da su taj prljavi posao organizirali unuci posljednjeg sultana i oni koji su spalili nau zastavu, i da su uz njih u tu predstavu bili ukljueni i oni koji ele zlo naoj demokraciji i Republici, zajedno s onima koji pripremaju najnoviji kriarski rat! Mrtvo tijelo poznatog kolumnista koje se na tajanstven nain nalo usred Istanbula, na blatnjavom ploniku, meu hrpama smea, ostacima povra, pseim strvinama i srekama Narodne lutrije... Kako se drugaije tim jadnicima moe

objasniti da jedna zagonetka jo uvijek preruena luta meu nama, negdje duboko, u naoj prolosti, u talogu naih uspomena, meu rijeima i reenicama, na rubu zaborava, i da je trebamo pronai? Ovo ti govorim iz svojeg tridesetogodinjeg spisateljskog iskustva, ree Galip, niega se ne sjeaju, niega. Osim toga, nije sasvim sigurno ni da brme naao, uspio to obaviti i iz toga izai ist. U najboljem bi me sluaju uzalud ranio u krivo mjesto. Kasnije bih ja postao junak na nain koji ti nikako ne eli i bio prisiljen podnositi budalatine Predsjednika koji bi me posjetio da mi poeli brzo ozdravljenje, dok bi ti u policijskoj postaji dobivao teke batine - muenje da i ne spominjemo. To nije nimalo ugodno, budi siguran! Vie ne ele vjerovati da u pozadini svijeta postoji tajna koju nee moi dokuiti. Tko e mi dokazati da cijeli moj ivot nije bio zabluda, obina neprijatna ala? Ja! ree Galip. Sluaj... Binov? Ne, ne elim... Vjeruj mi, i ja sam vjerovao koliko i ti. "Recimo da ti vjerujem !" zavapio je Mehmet. "Povjerovat u ti da sauvam smisao vlastitog ivota, ali to e biti sa egrtima poplunara koji iframa koje si im tutnuo u ruke nastoje slovkati izgubljeni smisao svojih ivota? to e biti sa zamiljenim djevicama koje samo zbog tvojih lanaka, dok ekaju svoje zarunike koji se nikada nee vratiti iz Njemake, niti ih pozvati da im se pridrue, mogu sanjariti o namjetaju, aparatima za cijeenje narani, svjetiljkama sa sjenilom u obliku ribe i ipkastim plahtama koje e koristiti u danima raja koje si lm obeao? to e biti s tvojim itateljima koji e zbog tebe shvatiti da su zapravo oni sami rajska ptica koju trae, s tvojim tunim itateljima o umirovljenim autobusnim kondukterima koji su uz pomo metode nauene od tebe uspjeli na vlastitim licima vidjeti planove stanova u koje e useliti u raju, katastarskim slubenicima koji su nadahnuem koje su pronali u tebi i uz pomo ebdeda66 uspjeli izraunati dan kad e se u kaldrmom poploenim albanskim ulicama ukazati Mehdi koji e nas sve spasiti, i inkasatorima plina i prodavaima simita i staretinarima i prosjacima - vidi, ne mogu se rijeiti tvojih rijei - i naim travarom iz Karsa? Zaboravi, ree Galip u strahu da e glas s druge strane po navici otegnuti popis. Zaboravi ih, zaboravi sve, nemoj misliti na njih. Misli na posljednje osmanlijske sultane koji su izlazili prerueni. Misli na tradicionalne metode kriminalaca s Bejoglua koji, vjerni obiajima, svoje rtve mue prije nego to ih ubiju zato to moda imaju neki skriveni novac, zlato ili tajnu. Razmisli zato umjetnici koji u novinama rade na retuiranju i na crno-bijele Originale slika damija, plesaica, mostova, turskih miica i nogometaa, koje, izrezane iz asopisa kao to su Hajat, Ses, Pazar, Posta, 7 Gun, Jelpaze, Peri, Revu i Hafta, stoje na zidovima dvije tisue i petsto brijanica, kistovima nanose boju, nebo uvijek oboje u prusko plavu, a nae blatno tlo u boju engleske trave. Pomisli na tisuu i jedan izvor mirisa u uskim, mranim i zastraujuim stubitima obiteljskih zgrada, na desetke tisua vrsta mjeavina koje se od tih mirisa stvaraju i na rjenike turskog jezika koje e trebati ispremetati da bi se nale stotine tisua rijei kojima e se one moi opisati. Ah, ti pokvareni pie! Pomisli na zagonetku koja se skriva u tome to se prvi parobrod koji su Turci kupili u Engleskoj zvao Swift. Pomisli na strast za simetriju i red to je osjea ljevoruki kaligraf koji je, zato to ga je zanimalo gatanje, crtao taloge iz tisua alica kave koje je za ivota popio i alice u kojima su se nalazili, te, svojim lijepim rukopisom zapisujui tekst proroanstva pokraj slika, za sobom ostavio rukopisno djelo od tristo stranica.
66 Ebded: u tekstu, gatanje pomou arapskih slova kojima su pridruene brojane vrijednosti.

Ovaj me put nee moi prevariti. Pomisli na stotine tisua jama iskopanih tijekom dvije tisue petsto godina u vrtovima naega grada, koje e zbog izgradnje temelja za stambene zgrade biti zatrpane kamenom i betonom, i na korpione, abe, skakavce, areno i raznovrsno likijsko, frigijsko, rimsko, bizantsko i osmanlijsko zlato, rubine, dragulje, krieve, prikaze, zabranjene ikone, knjige i poslanice, planove koji vode do zakopanog blaga i lubanje nesretnih rtava ubojstva s nepoznatim poiniteljem u njima... Opet mrtvo tijelo emsa iz Tebriza baeno u bunar, ha? ...i na beton, eljezo, stanove u obiteljskim zgradama, vrata, stare vratare, parkete ije su fuge pocrnjele kao prljavi nokti, brine majke, srdite oeve, ormare ija se vrata ne mogu zatvoriti, sestre, polusestre... Jesi li ti ems iz Tebriza? Jesi li Dedal? Mehdi? ...strievog sina oenjenog polusestrom, hidraulika dizala, ogledalo u dizalu... Da, da, o svemu tome si pisao. ...skrivene zakutke koje djeca otkrivaju i u njima se igraju, prekrivae za krevet koji su dio miraza, svilenu tkaninu koju je djedov djed kupio od kineskog trgovca dok je bio namjesnik u Damasku i koju se jo nitko nije usudio izrezati, koje e nositi na sebi... Pokuava me namamiti, zar ne? ...pomisli na cijelu zagonetku naih ivota. Pomisli na tajnu koja se skriva iza toga to su stari krvnici britku otricu, kojom su nakon pogubljenja odsijecali glave svojih rtava da ih javno izloe kao opomenu drugima, nazivali 'ifrom. Pomisli na spoznaje koje se kriju u tome to je umirovljeni pukovnik, koji je ahovske figure preimenovao po uzoru na veliku tursku obitelj: kralja u majku, kraljicu u oca, lovca u strica, a konja u tetu, pijune preimenovao u lupee, a ne u djecu." "Zna li da sam te, u onih desetak godina nakon to si nas izdao, vidio samo jednom, moda, u udnoj hurufijskoj odjei sultana Mehmeta Osvajaa... "Zamisli beskrajan spokoj jedne obine veeri ovjeka koji kod kue sjedi za stolom i satima rjeava zagonetke iz divanskog pjesnitva i krialjke iz novina. Zamisli kako e, osim papira i slova koje osvjetljava stolna svjetiljka, sve to je u sobi: pepeljare, zavjese, satovi, vrijeme, uspomene, boli, tuge, obmane, bijes, porazi... ah, nai porazi, ostati u tami. Pomisli na slatkou besteinskog stanja koje e osjeati u tajanstvenoj praznini koju slova opisuju s lijeva na desno i odozgo prema dolje, a koja e se moi usporediti samo s beskonanim zamkama koje donosi preruavanje. Gledaj, prijatelju, rekao je glas s druge strane ice s prizvukom koji je odavao da zna to radi i zbunjivao Galipa, zaboravimo sad sve zamke, sve igre, sva slova i njihove dvojnike; sve smo to proli, sve smo to savladali. Da, postavio sam ti zamku, ali nije uspjela. Ve zna, ali opet u ti otvoreno rei. Kao to tebe nema u telefonskom imeniku, tako nije bilo ni vojnog udara, ni dosjea! Volimo te, uvijek mislimo na tebe, oboje smo tvoji oboavatelji, zaista ti se divimo. Cijeli je na ivot protekao s tobom i tako e i dalje biti. Hajde da sada zaboravimo sve to treba zaboraviti. Hajde da naveer Emine i ja doemo k tebi. Pravit emo se da se nita nije dogodilo, razgovarati kao da nita nije bilo. Satima e priati kao to si sada priao. Hajde, reci da! Vjeruj u nas, uinit u to god eli, donijeti to god eli! Galip je dugo razmiljao. Daj mi moje brojeve telefona i adrese koje ima! rekao je potom. Odmah u ti ih dati, ali ne mogu ih zaboraviti. Daj. Kad je ovjek otiao po adresar, slualicu je uzela njegova ena. Vjeruj mu, proaptala

je. Ovaj put se stvarno kaje, stvarno je iskren. Jako te voli. Htio je napraviti ludost, ali je davno odustao. Ako neto i uini, uinit e meni. Tebi nee nita, kukavica je, jamim ti. Zahvaljujem Bogu to je sve uredio. Naveer u obui onu moju plavu kariranu suknju koju toliko voli. Dragi, to god poeli, i on i ja, oboje emo napraviti. to god poeli! I jo da ti ovo kaem: da bi mogao biti kao ti, on je poput tebe oblaio hurufijsko odijelo sultana Mehmeta Osvajaa i iz slova na licima cijele vae Obitelji... Zautjela je kad su se pribliili koraci njezina mua. Kada je mu uzeo slualicu, Galip je na zadnju stranicu knjige (La Bruyre, Karakteri) koju je izvukao s police tik pokraj sebe paljivo zapisao ostale Delalove telefone i adrese, tjerajui ga da svaku ponovi vie puta. Poslije e im, kao to je unaprijed isplanirao, rei da se predomislio, da ne moe vie troiti vrijeme na uporne oboavatelje. U zadnjem je trenu odustao. U glavi mu je sinula nova misao. Mnogo kasnije, kad se tono ili krivo bude prisjeao onoga to se dogaalo te veeri, pomislit e: Moda me uhvatila znatielja. Znatielja da makar jednom izdaleka vidim tog mua i enu. A moda sam poelio i da Delalu i Ruji, nakon to ih pronaem uz pomo tih telefonskih brojeva i adresa, ispriam ne samo ovu nevjerojatnu priu i telefonske razgovore, nego da im budem u stanju opisati i kako je brani par izgledao, kako su hodali i kako su bili odjeveni. Neu vam dati svoju kunu adresu, rekao je. Ali moemo se nai negdje drugdje. U devet naveer na Niantau, pred Aladinovim duanom, na primjer. I to je toliko usreilo mua i enu da se Galip uznemirio zbog silne zahvalnosti na drugom kraju ice. eli li Delal da uveer kad budu dolazili, ponesu kola od badema ili petit fourre iz slastiarnice Omur, ili, budui da e jako dugo sjediti i priati, ljenjake, pistacije i veliku bocu konjaka? Kad je umorni mu prasnuo u zastraujui smijeh i zavikao: Donijet u i svoju zbirku fotografija, portrete i fotografije gimnazijalki! Galip je shvatio da kod branog para ve dugo stoji jedna otvorena boca konjaka. Nestrpljivo su ponovili mjesto i vrijeme sastanka i spustili slualice.

etrnaesto poglavlje ZAGONETNE SLIKE

Njezinu sam tajnu preuzeo iz Mesnevije. ejh Galip

Na poetku ljeta 1952., ako je potreban toan datum: prve subote u lipnju, na Bejogluu, u jednoj od uskih uliica koje povezuju ulicu javnih kua i engleski konzulat, otvoren je najvei bordel, ne samo u Istanbulu ili Turskoj, nego na cijelom Balkanu i Bliskom istoku. Taj se sretni datum poklopio i sa zavrnicom jednog pretencioznog estomjesenog slikarskog natjeaja. Naime, tada najslavniji kriminalac s Bejoglua, koji e kasnije postati legendaran po tome to je zajedno sa svojim cadillacom nestao u vodama Bospora, zaelio je u irokom hodniku na ulazu u svoju ustanovu dati naslikati prizore Istanbula. Ne, slavni razbojnik te slike nije naruio da bi podrao tu umjetnost u kojoj smo zbog zabrana koje nalae islam poprilino zaostali (govorim o slikarstvu, ne o prostituciji), nego zato da bi svojim probranim muterijama, koje e u njegovu palau uitaka dolaziti iz svih krajeva Istanbula i Anadolije, uz glazbu, drogu, pie i djevojke mogao predoiti i ljepote Istanbula. Kad su akademski slikari s kutomjerima u rukama, koji, oponaajui zapadnjake kubistike slikare, nae seoske djevojke uspijevaju ugurati u oblik baklave, naega kriminalca odbili zato to prihvaaju narudbe samo od banaka, on je proirio vijest meu slikarima, pismoslikarima i soboslikarima koji stropove provincijskih konaka, zidove ljetnih kina, atore gutaa zmija na sajmovima, kola i kamione ine dopadljivima. Budui da su obojica obrtnika, koji su se mjesecima kasnije iskazali, poput pravih umjetnika tvrdili da su bolji jedan od drugoga, na je kriminalac, nadahnut bankama, umijeao pozamanu svotu novaca te meu dvojicom upornih slikara otvorio Natjecanje za najljepu sliku Istanbula i dva suprotna zida kod ulaza u palau predao pohlepnim obrtnicima u ruke. Slikari, koji su se podozrivo gledali, ve su prvi dan dali meu zidovima razvui zavjesu. Sto osamdeset dana kasnije, u noi otvorenja palae uitaka, ta je ista umrljana zavjesa jo uvijek stajala u ulaznom hodniku punom pozlaenih naslonjaa presvuenih rebrastim crvenim barunom, sagova iz Gordesa, srebrnih svijenjaka, kristalnih vreva, Ataturkovih fotografija, porculanskih servisa i sedefom inkrustiranih tronoaca. Kada je vlasnik, okruen probranim drutvom u kojem se, budui da je javna kua u slubene registre upisana kao Klub za oivljavanje klasine turske umjetnosti, po slubenoj dunosti nalazio i gradonaelnik, povukao zavjesu od jute, gosti su na jednom zidu vidjeli prelijepu sliku Istanbula, a na drugome istu tu sliku pod svjetlom srebrnih svijenjaka, blistaviju nego to stvarno jest. Jo ljepu i jo privlaniju, prikazanu u jednom ogledalu.

Nagrada je, naravno, pripala slikaru koji je postavio ogledalo. Meutim, veinu gostiju koji su tijekom godina navraali u javnu kuu nevjerojatni bi prizori na zidovima toliko oarali da bi odvojeno uivali u svakome. Da bi shvatili tajnu tog uitka, satima bi hodali od zida do zida i promatrali ih. Bijedan i tugaljiv ulini pas s prvog zida u ogledalu nasuprot pretvara se u psa koji je istovremeno i sjetan i lukav. Kad se ponovno okrenete prema slici na prvom zidu, otkrijete da je lukavost zapravo i ondje prikazana i da se uz to kod psa dade naslutiti i neki pokret koji u ovjeku budi sumnju. Tek to se okrenete i opet pogledate u ogledalo, pojave se joS neka udna komeanja i naznake koje e ukazati na znaenje pokreta, pa e se ovoga puta promatra, dobrano pomuena uma, tekom mukom savladavati da se u trenu ponovno ne okrene prema prvome zidu i pogleda originalnu sliku. Jednom je jedan stariji, temeljiti gost u ogledalu vidio kako iz presuene esme na trgu, na kraju ulice kojom luta tugaljivi pas, prti voda. Kad se s nemirom zaboravnog starca koji se sjetio da je kod kue ostavio otvorene slavine ponovno okrenuo prema slici, shvatio je da je esma suha. Kad se ponovno okrenuo prema zrcalu i osvjedoio da voda jo obilnije tee, svoje je otkrie poelio podijeliti sa enama za uitak, ali ga je doekala samo nezainteresiranost barskih dama koje su se odavno zasitile neiscrpnih igara slike i zrcala, pa se bespomono povukao u vlastiti zatvoreni ivot i samou vijeka proteklog u nerazumijevanju. ene koje su radile u palai, budui da nisu bile ba posve nezainteresirane, u snjenim zimskim veerima koje su provodile drijemajui i tjeskobno priajui jedne drugima jedne te iste bajke, koristile su zaarane igre slike i zrcala kao zabavan test osobnosti gostiju. Bilo je nestrpljivih, neosjetljivih i uznemirenih posjetitelja koji uope nisu primjeivali zagonetna neslaganja izmeu slike i odraza u ogledalu. Oni su ili bez prestanka priali o vlastitim mukama, ili samo ekali da od barskih dama koje nisu razlikovali to prije dobiju samo jedno, ono to svi mukarci ele. Bilo je i onih koji su itekako primjeivali igru ogledala i slike, ali nisu marili za nju. Bili su to prepredeni, smjeli ljudi kojima nita nije vano i kojih se treba bojati. Bilo je i onih koji su, kao da boluju od neizljeive bolesti simetrije, djetinjasto ustrajali u tome da se isprave nepodudarnosti izmeu ogledala i slike te svojim nemirom gnjavili animir-dame, konobare i zatitare. To su bile krte, proraunate osobe koje ne mogu zaboraviti na svijet ni dok piju ni dok vode ljubav. Njihova potreba da sve urede samo ih je inila neuspjenim prijateljima i neuspjenim udvaraima. U vrijeme kad su se stanovnici palae ve bili naviknuli na koketeriju zrcala i slike, glavni je istraitelj Bejoglua, koji bi noni klub, zahvaljujui vie zatiti koju je pruao negoli moi novca, esto poastio svojim posjetom, naavi se u ogledalu oi u oi s mranom osobom elave glave koja je na prvome zidu prikazana u tamnoj uliici s pitoljem u ruci, shvatio da je upravo to ubojica iz godinama nerijeenog glasovitog ubojstva na Trgu ili te se, pretpostavivi da umjetnik koji je postavio zrcalo zna tajnu, poeo raspitivati o njegovom identitetu. U ljepljivoj veeri jednoga vrueg ljetnog dana, kada su prljave vode to teku plonikom isparavale prije nego to bi stigle do oblinje reetke, jedan je gospodski sin, ostavivi oev mercedes pred natpisom ZABRANJENO PARKIRANJE, zakljuio da je fina djevojka koju je u ogledalu vidio kako u jednoj siromanoj istanbulskoj etvrti tka tepih, njegova izgubljena draga koju godinama trai i ne uspijeva pronai. Kada se okrenuo slici, doekala ga je samo nesretna i bezbojna djevojka koja ivi u jednom od sela koja pripadaju njezinu ocu. Za gazdu, koji e kasnijih godina, natjeravi svoj cadillac u bosporsku struju kao kakvog konja, otkriti svijet unutar svijeta, sve te zgodne dosjetke, dopadljive sluajnosti i misteriji

skriveni u svijetu nisu bili igra slike i zrcala; kada bi gosti, razuma pomuena drogom i rakijom, na neko vrijeme utonuli u oblake nesree i tuge, u svojim bi glavama otkrivali jedan star i sretan svijet, i u djetinjoj radosti otkrivanja tajne tog izgubljenog raja mijeali zagonetke iz predodbi s likovima pred sobom. Usprkos tom vrstom realizmu, u nedjeljna se jutra slavnoga kriminalca moglo vidjeti kako s djecom barskih dama koja ekaju da ih umorne majke odvedu u kino, veselo sudjeluje u igri Pronaimo sedam razlika izmeu dvije slike kao da rjeava zagonetku iz nedjeljnog dodatka novinama. No razlika, znaenja i zbunjujuih nepodudarnosti nije bilo sedam nego beskonano mnogo. Zato to je slika Istanbula na prvom zidu, koliko god da je tehnikom nalikovala na slike s konjskih kola i sajmova, po ivosti podsjeala na sjenovite, mrane i zastraujue gravure, a po obradi teme na bogate freske. Jedna krupna ptica naslikana na zidu, u ogledalu lagano mae krilima, poput kakve mitske ptice. Neobojena proelja starih drvenih konaka u ogledalu se pretvaraju u zastraujua lica. Praznini sajmovi i vrtuljci u zrcalu se poinju micati i poprimati boju. Svi ti stari tramvaji, konjske zaprege, minareti, mostovi, ubojice, slastiari, parkovi, kafii na obali, trajekti Gradskih linija, natpisi i sanduci postajali su znakovi jednog sasvim drugog svijeta. Crna knjiga, koju je slikar kao zgodnu dosjetku smjestio u ruke slijepog prosjaka, u ogledalu se dijelila na dvoje i pretvarala u knjigu s dva znaenja, s dvije prie. Pri pogledu na zid pak vidi se da je knjiga od poetka do kraja jedna jedina te da se zagonetka u njoj izgubila. Naa filmska zvijezda crvenih usana, eznutljiva pogleda i ogromnih trepavica, koju je slikar kao uspomenu na svoja stara djela sa sajmova naslikao na prvome zidu, u ogledalu se pretvara u prsatu majku cijelog naroda koja je zapala u siromatvo. Zamagljeni pogledi se okreu natrag prema zidu i s uasom i uitkom primjeuju da majka nije majka nego udana ena s kojom godinama netko spava. Ipak, ono to je najvie uasavalo posjetitelje palae bilo je beskrajno mnotvo ljudi koje je slikar ivahno smjestio posvuda po slici i nova znaenja, udni znakovi i nepoznati svjetovi koji se u ogledalu pojavljuju na licima tih zastraujuih masa koje ispunjavaju mostove. Osjeaj da lice koje je pri pogledu na sliku izgledalo kao lice zabrinutog, sjetnog i prostodunog graanina ili radinog ovjeka s pustenim eirom, zadovoljnog svojim ivotom, zapravo vrvi tragovima neke karte, zagonetke ili izgubljene prie kao to bi se pokazalo u ogledalu, kod pijanih je posjetitelja, koji bi se vrzmali meu barunastim foteljama pa u ogledalu primijetili i svoj lik, budio nadu da su uoili tajnu koju zna samo nekolicina odabranih. Bilo je opepoznato da te osobe, prema kojima su se animir-dame ophodile kao da su pae, nee stati dok ne rijee tajnu slike i ogledala. Poznata su bila i njihova brojna putovanja, pustolovine i sukobi u koje bi se uputali ne bi li se pribliili nekom rjeenju. Mnogo kasnije, godinama nakon to se vlasnik kluba izgubio u beskraju bosporskih voda, ve ostarjele animir-dame su iz alosnog lica istraitelja s Bejoglua, koji je, iako je pao u nemilost, i dalje navraao u bar, shvatile da je i on jedan od tih nespokojnih ljudi. Taj je ovjek htio jo jednom pogledati u ogledalo ne bi li razrijeio tajnu starog i uvenog ubojstva na Trgu ili, no prije tjedan dana su mu rekli da je golemo zrcalo u tunjavi dvojice snagatora, koja je izbila zbog nezaposlenosti i tjeskobe vie negoli zbog ena ili novca, treskom palo na grubijane i razbilo se u tisue komada. I tako je istraitelj na pragu mirovine ostao meu krhotinama stakla ne rijeivi ni ubojstvo, ni tajnu ogledala.

Petnaesto poglavlje NE PRIPOVJEDA NEGO PRIA

Moja metoda pisanja oslanja se vie na glasno razmiljanje i promatranje vlastitih raspoloenja, nego na brigu o tome tko me slua. De Quincey

Glas na telefonu je malo prije odluke o sastanku pred Aladinovim duanom Galipu izdiktirao Delalovih sedam telefonskih brojeva. Galip je bio toliko siguran da e na jednome od njih pronai Delala i Ruju da je ve zamiljao ulice, stanove i pragove na kojima e ih ponovno vidjeti. Znao je da e razloge njihovog skrivanja, koje e mu Delal i Ruja objasniti im ih ugleda, od prve reenice smatrati u potpunosti loginima i opravdanima. Bio je siguran da e mu rei: Galipe, i mi smo tebe toliko traili, ali te nije bilo. Ni u kui ni u uredu. Gdje si bio? Ustao je iz fotelje u kojoj je ve satima sjedio, skinuo Delalovu pidamu, okupao se, obrijao i obukao. Slova koja je gledajui se u ogledalo jasno razabirao na svojem licu nisu izgledala ni kao produetak neke tajanstvene zamke ni neke luake igre, niti kao optika iluzija koja moe probuditi sumnje u vezi s njegovom osobnosti. Bila su dio stvarnoga svijeta, kao i ruiasti sapun Lux, poput onoga koji koristi Silvana Mangano, i stara britva pred ogledalom. U novinama Milijet, koje su bile ubaene ispod vrata, svoje je vlastite reenice objavljene u Delalovoj kolumni itao kao da su tue. S obzirom na to da su bile objavljene pod Delalovom slikom, trebale su biti Delalove. S druge strane, Galip je znao da je sam napisao te rijei. To mu se nije inilo proturjenim. Naprotiv, inilo mu se da je to razumljiv nastavak svijeta. Zamiljao je Delala u stanu na jednoj od adresa koje je drao u rukama kako ita tui lanak objavljen u njegovoj vlastitoj kolumni. Pretpostavljao je da on to ne bi doivio kao napad ili krivotvorenje. Vrlo vjerojatno ne bi ni primijetio da to nije neki njegov stari tekst. Nakon to se najeo kruha, namaza od kavijara, jezika i banana, odluio je jo vie ojaati veze sa stvarnim svijetom i srediti poslove koje je ostavio nedovrenima. Nazvao je prijatelja odvjetnika s kojim je vodio politike parnice i, rekavi da je hitno morao otputovati i da je ve nekoliko dana izvan Istanbula, saznao da jedna od parnica napreduje sporo kao i uvijek, dok je u drugoj presuda izreena, a klijenti zbog skrivanja osnivaa tajne komunistike organizacije osueni na po est godina. Naljutio se kad se sjetio da je u novinama koje je malo prije proitao preletio tu vijest i da mu nije palo na pamet da ona ima ikakve veze s njim. Nije mogao jasno razabrati prema kome i zato osjea taj bijes. Telefonirao je svojoj kui kao da je to najprirodnija stvar. Ako se Ruja javi, mislio je, malo u se ja s njom poigrati. Planirao je izmijeniti glas i predstaviti se kao netko tko trai Galipa, ali nije bilo

odgovora. Nazvao je Iskendera. Njemu e rei da Delala tek to nije naao i pitati ga koliko ljudi s engleske televizije jo ostaju u Istanbulu. Ovo im je zadnja veer, rekao mu je Iskender. Rano ujutro putuju u London. Galip mu je rekao da je na tragu Delalu, da bi se Delal volio vidjeti s engleskom televizijskom ekipom da se izjasni o nekim vanim temama i da mu je taj susret veoma vaan. U tom u se sluaju svakako s njima dogovoriti za veeras, rekao je Iskender. I oni su, naime, jako zainteresirani. Galip je rekao da je trenutano ovdje i Iskenderu dao broj koji je proitao sa slualice. Okrenuo je broj tete Hale i, izmijenivi i produbivi glas, objasnio da je vjerni itatelj i oboavatelj koji bi gospodinu Delalu htio estitati na dananjem lanku. Razmiljao je. Jesu li moda otili na policiju zato to se Ruja i on nisu javili? Ili moda jo uvijek oekuju da e se vratiti iz Izmira? Ili je moda Ruja navratila k njima i sve im objasnila? I zar cijelo to vrijeme od Delala nije bilo ni traga ni glasa? Ozbiljne rijei tete Hale, koja mu je rekla da gospodin Delal nije tu i da nazove novine, nisu mu odgovorile na pitanja. U dva sata i dvadeset minuta Galip je jedan po jedan poeo nazivati sedam telefonskih brojeva sa zadnje stranice Karaktera. Bilo je ve sedam sati kad je shvatio da u stanovima s tim telefonskim brojevima ive posve nepoznate Obitelji i svima poznata brbljava djeca, te gospoda grubih i kretavih glasova. Da su na tim brojevima kebabdinice i mudrijai od posrednika nekretninama koje nimalo ne zanimaju bivi vlasnici telefonskih brojeva, gospoe krojaice koje tvrde da ve etrdeset godina imaju isti telefonski broj i mladi brani parovi koji se kasno naveer vraaju kui. Dok se trudio izai na kraj s telefonskim brojevima, na donjim policama ormara od brijestovine, na dnu kutije pune starih razglednica koje je ve pregledao, ali mu nisu zaokupile panju, pronaao je deset fotografija. Jedanaestogodinja Ruja na izletu na Bospor u poznatom kafiu pod platanom na Emirganu, sa stricem Melihom u sakou s kravatom, lijepom strinom Suzan, koja joj je u mladosti sliila, i nekim tko bi, ako nije neki udni prijatelj kojega je Delal vukao sa sobom, mogao biti imam damije na Emirganu, sa zanimanjem promatra fotografski aparat koji se oito nalazi u Delalovim rukama... Ruja, u haljini s naramenicama koju je nosila u ljeto izmeu drugog i treeg razreda osnovne kole, s Vasifom pokazuje akvarijske ribice Komuru, dvomjesenom maku tete Hale, i gospoa Esma koja im se smije kiljei zbog cigarete koju ima u ustima i popravlja maramu na glavi da bi se zatitila od fotografskog aparata jer nije sigurna ulazi li u kadar ili ne... Revolucionarna i neuredna Ruja u prvoj godini svog prvog braka, kad se nije previe zanimala za svoju majku, strieve i tete, jednog zimskog dana nakon to se dobro najela na zajednikom ruku za Ramazanski bajram na koji je sama neoekivano dola, nogu priljubljenih uz trbuh i glave okomito poloene na jastuk mirno spava na bakinom krevetu na kojemu se od iznenadnog umora ispruila, u istom poloaju u kojem ju je Galip prije sedam dana i jedanaest sati zadnji put vidio... Dok cijela obitelj, za fotografiju poredana pred vratima obiteljske zgrade Sehrikalp, zajedno s vratarom Ismailom i gospoom Kamer gleda u fotografski aparat, Ruja s vrpcom u kosi iz Delalova zagrljaja promatra psa lutalicu koji je sigurno ve odavno mrtav... Strina Suzan, gospoa Esma i Ruja, zajedno s mnotvom koje je od djevojake gimnazije sve do Aladinovog duana poredano na oba plonika Avenije Tevikije, gledaju prolazak De Gaullea od kojega se na slici vidi samo prednji rub auta... Ruja, koja sjedi za majinim toaletnim stoliem zatrpanim puderljerama, tubama kreme Pertev, boicama ruine vodice i kolonjske vode, parfemima s pumpicama, rapicama i kopama za kosu, kako se, otvorivi krila ogledala i gurnuvi glavu meu njih, pretvara u tri, pet, devet, sedamanaest, i trideset i tri Ruje... Petnaestogodinja Ruja, nesvjesna da je

fotografiraju, s posudom slanutka pored sebe, u jednobojnoj haljini bez rukava, nagnuta nad novine na koje kroz otvoren prozor udara sunce, na licu izraz zbog kojega je Galip uvijek strahovao da je iskljuen, jednom rukom upka kosu, a drugom rjeava zagonetku olovkom kojoj je izgrizla gumicu... Ruja prije najvie pet mjeseci, sudei po tome to oko vrata ima hetitsko sunce koje joj je Galip kupio za proli roendan, sjedi u istoj sobi po kojoj je Galip satima tumarao, tik do telefona kojim je Galip malo prije razgovarao, u fotelji u kojoj Galip sada sjedi, i sretno se smije... Ruja sumorna lica, rastuena svaama roditelja koje su se rasplamsavale na putovanjima, u nekoj sivoj gostionici za koju Galip nije mogao razabrati gdje se nalazi... Na plai Kilijos na koju je ila one godine kad je zavrila gimnaziju, u pozadini zapjenjeno more, pokraj nje bicikl koji nije njezin, ali na ije sjedalo naslanja svoju lijepu ruku kao da to jest, na njoj bikini koji otkriva oiljak od operacije slijepog crijeva, dva jednaka madea veliine zrna lee izmeu oiljka i pupka te nejasan obris rebara na njezinoj svilenoj koi, u ruci asopis iji naziv Galip nije mogao proitati ne zato to je fotografija mutna, nego od suza. Ruja eli biti sretna, ali na licu nosi tuni i sumorni smijeak iju zagonetku njezin mu, koji gleda slike, nikada nije mogao razumjeti. Galip je sa svojim suznim oima postao dijelom zagonetke. Kao da je na mjestu koje poznaje, ali ne zna da ga poznaje; kao da je na stranicama knjige koju je poitao, ali je zaboravio da ju je proitao pa mu je ponovno uzbudljiva. Bio je svjestan da je taj osjeaj katastrofe i gubitka i prije osjetio, kao i toga da je ta bol toliko snana da je ovjek samo jednom u ivotu moe osjetiti. Tu bol prijevare, samoobmane i gubitka koju je osjeao smatrao je sebi svojstvenom, kao da se nikome drugom ne moe dogoditi, a istovremeno je osjeao i da je ona posljedica zamke koju je netko pripremio unaprijed, kao da planira partiju aha. Nije brisao suze koje su kapale na Rujine fotografije. Teko je disao na nos i nepomino sjedio na fotelji. Izvana, s Trga Nianta, dopirali su zvukovi petka naveer: umorni motori punih autobusa, automobili koji su, kad bi promet postao gui, naslijepo trubili, zvidaljka nervoznog policajca na uglu, zvunici prodavaonica ploa i kaseta na ulazima u prolaze i masa koja je preplavljivala plonike. Od njih su s vremena na vrijeme lagano pucketali ne samo prozori, nego i sve stvari u sobi. Dok je Galip u sobi pozorno sluao to pucketanje, sjetio se da osim vremena i prostora koji su zajedniki namjetaju, stvarima i svim ljudima, postoje i vlastiti, privatni svjetovi i vremena. Biti prevaren znai biti prevaren, rekao je sam sebi. Toliko je puta ponovio te rijei da su se one oistile od znaenja i gorine i pretvorile se u glasove i slova koji ne znae nita. Matao je: s Rujom je, ne u ovoj sobi, nego u njihovoj kui. Petak je naveer i oni e, nakon to negdje veeraju, otii u kino Konak. Na povratku e kupiti sutranje novine i kad stignu kui uroniti u njih, kao i u knjige koje imaju kod kue. U drugoj mu je matariji netko, netko s licem prikaze, govorio: Ja ve godinama znam tko si ti, a ti me ni ne poznaje. Kad se sjetio tko je ta utvara od ovjeka, shvatio je da ga je godinama slijedio. Poslije je postalo jasno da ovjek nije slijedio njega, nego Ruju. I sm je neko, jednom ili dvaput, potajno uhodio Delala i Ruju, i tada ga je obuzeo sasvim neoekivan strah: Kao da sam umro pa sada izdaleka s gorinom promatram kako ivot tee nakon mene. Sjedei za Delalovim stolom odmah je napisao kolumnu koja poinje tom reenicom i stavio Delalov potpis. Bio je siguran da ga netko uhodi; ako ne osoba, onda bar jedno oko. Buku koja je dopirala s Trga Nianta polako je zamjenjivalo brujanje televizora iz susjednih zgrada. Kada je iza dva susjedna zida zauo glazbu koja oznaava poetak vijesti u osam, Galip je shvatio da se cijeli Istanbul okupio oko kuhinjskih stolova i da est milijuna ljudi trenutano gleda televiziju. Osjetio je elju da masturbira. Kasnije je postao nemiran

zbog stalne prisutnosti oka koje mu se privialo. Toliko je silovito poelio biti ono to jest, samo ono to jest, da mu je dolo da porazbija sve u sobi i da ubije one koji su ga doveli u to stanje. Upravo je snovao kako e iupati telefon iz zida i baciti ga kroz prozor, kad je aparat zazvonio. Bio je Iskender. Rekao je da se uo s ljudima s engleske televizije, da su jako uzbueni i da veeras oekuju Delala u sobi u hotelu Pera Palaa da ga snime. Je li Galip naao Delala? "Da, da, da! rekao je Galip i sam iznenaen vlastitom estinom. "Delal je spreman. Dat e neke vrlo vane izjave. U deset sati bit emo u Pera Palasu. Nakon to je poklopio, obuzelo ga je uzbuenje koje je variralo izmeu osjeaja straha i sree, spokoja i nemira, osvete i bratske radosti. Uurbano je neto traio meu biljenicima, papirima, starim spisima i izrescima iz novina, ali ni sam nije znao to. Moda neki znak koji e dokazati postojanje slova na licu? Ali slova i znaenja su bila toliko oita da nisu trebala dokaz. A logika koja e mu pomoi u odabiru prie? Naalost, nije bio u stanju povjerovati iemu osim vlastitom bijesu i uzbuenju. Primjer koji e pokazati ljepotu zagonetke? Znao je da je za to potrebno samo pripovijedati, pripovijedati vjerujui u prie. Prekopao je ormare, na brzinu proitao adresare, ralanjivao kljune reenice, pogledao u karte i uurbano pregledao fotografije lica odlaui jednu, a uzimajui drugu. Premetao je kutiju s kostimima kad je u tri minute do devet, s razornim osjeajem kajanja zbog toga to svjesno kasni, istrao iz kue. U devet sati i dvije minute zaao je u sjenovitu veu zgrade preko puta Aladinovog duana. Na ploniku nasuprot nije bilo nikoga tko bi mogao biti elavi pripovjeda ili njegova ena. Ljutio se na njih zato to su telefonski brojevi koje su mu dali bili pogreni. Tko je koga varao? Tko se s kime poigravao? Kroz dupkom pun izlog vidio se samo dio dobro osvijetljenog Aladinovog duana. Meu djejim pukama koje su na uzicama visjele sa stropa, gumenim loptama u mreama, maskama orangutana i Frankensteina, kutijama s drutvenim igrama, bocama rakije i likera, arenim magazinima i sportskim asopisima koji su u izlogu visjeli privreni kvaicama, i lutkama u kutijama, Galip bi povremeno ugledao Aladinovu glavu i tijelo koje se saginjalo i uspravljalo: brojao je novine koje je spakirao za povrat. Osim njega u duanu nije bilo nikoga. Aladinova ena, koja je tijekom dana radila za pultom, sada je vjerojatno bila kod kue, u kuhinji, i ekala muev dolazak. U duan je uao neki ovjek i Aladin je zaao za pult. Odmah iza njega uao je i stari brani par od kojega je Galipu zaigralo srce. Nakon neobino odjevenog ovjeka koji je uao prvi, mu i ena su izali s velikom bocom u rukama i primili se pod ruku. Galip je ipak u trenu shvatio da to ne mogu biti oni; bili su previe utonuli u vlastiti svijet. Kasnije je uao gospodin u kaputu s krznenim ovratnikom i s Aladinom se upustio u razgovor. Galip je zamiljao o emu priaju. Sada na ulici nije bilo nikoga tko je privlaio panju; ni na strani Trga Nianta, ni u smjeru damije, ni u ulici koja dolazi s Ihlamura: zamiljeni ljudi, uurbani trgovci bez kaputa, samotnjaci posve izgubljeni u olovnom plavetnilu veeri. U jednom su trenutku sve ulice i plonici opustjeli i Galipu se uinilo da uje cvranje neonske lampe na reklamnoj ploi duana sa ivaim strojem u izlogu. Nije bilo nikoga osim policajca koji je s automatskom pukom u ruci straario ispred policijske postaje. Gledajui mrane i gole grane kestena na koje je Aladin uz pomo gumene vrpce i kvaica vjeao raznobojne asopise, osjetio je strah da ga netko uhodi, da se zna da je tu i da je u opasnosti. Zaula se buka: na uglu su se zamalo sudarili auto marke dodge, model 54, koji je dolazio iz smjera Ihlamura i stari gradski autobus marke koda koji se uspinjao prema Niantau. Galip je vidio kako su se putnici u autobusu, koji je naglo zakoio i stao, sabrali, oporavili i pogledali na drugu stranu ceste. Pod

slabim svjetlima u kabini vozila naao se oi u oi s umornim licem, nezainteresiranim za dogaaj, najvie metar udaljenim od sebe. Iscrpljen ovjek ezdesetih godina, neobinih oiju punih boli i tuge. Je li ga moda i prije negdje sreo? Je li umirovljeni odvjetnik ili uitelj koji eka smrt? Obojica su moda mislila slino i, koristei taj sluajni trenutak koji im je priutio gradski ivot, odvano promatrala jedan drugog. Kad je autobus iznenada krenuo, izgubili su se da se moda nikad vie ne vide. Galip je stojei u ljubiastom oblaku ispunih plinova primijetio neko gibanje na ploniku nasuprot: vidio je dvojicu mladia kako stoje pred Aladinovim duanom i jedan drugome pripaljuju cigarete i dvojicu studenata koji prije odlaska u kino petkom naveer ekaju treeg prijatelja. U Aladinovom duanu bila je guva, troje ljudi koji su razgledali asopise i jedan uvar. Na uglu se u tren oka stvorio prodava narani ogromnih brkova s kolima koja je grubo gurao. Ili je moda ve dugo bio ondje i da ga Galip nije primijetio? Plonikom na strani damije pribliavao se par s vreicama u rukama, a Galip je u rukama mladog oca osim vreici primijetio i dijete. U istom je trenu grka madam, stara vlasnica susjedne male slastiarnice, ugasila svjetla u trgovini, omotala se starim kaputom i izala na ulicu. Pristojno se osmjehnula Galipu, kukom dohvatila reetku i buno je spustila. U jednom su se trenutku Ispraznili i plonici i Aladinov duan. Iz smjera djevojake gimnazije, polako gurajui djeja kolica, doao je i proao, odjeven u utotamnoplavu uniformu, luak iz gornje etvrti koji je umislio da je slavni nogometa. On je iz djejih kolica, iji su kotai okreui se proizvodili glazbu koja se Galipu sviala, prodavao novine na ulazu u kino Indi na Pangalti. Zapuhao je ne ba jak vjetar. Galip je zebao. Bilo je ve devet i dvadeset. Priekat u da prou jo tri prolaznika, mislio je. Sada nije mogao vidjeti ni Aladina u duanu ni policajca koji bi trebao biti pred ulazom u policijsku postaju. Otvorila su se vrata vrlo uskog balkona na jednoj od zgrada preko puta. Galip je ugledao crveni ar zapaljene cigarete. Poslije je ovjek bacio cigaretu i uao. Plonici su bili prekriveni s neto vlage koja je reflektirala metalno svjetlo neonskih svjetiljki na reklamnim ploama, komadiima papira, smeem, opucima cigareta, plastinim vreicama... Galipu su se odjednom cijela ulica, etvrt i udaljene zgrade iji su se dimnjaci nazirali u mranom plavetnilu neprijatne veeri, meu kojima je od djetinjstva ivio i pomno pratio njihove promjene, uinili stranima i dalekima poput dinosaura ije je slike vidio u jednoj djejoj knjizi. Kasnije se osjetio kao ovjek kojemu iz oiju izbijaju x-zrake kakav je htio biti u djetinjstvu: vidio je skriveno znaenje unutar svijeta. Slova na reklamnim panoima za prodavaonice sagova, restorane i slastiarnice, kolai u izlozima, kroasani, ivai strojevi i novine zapravo su oduvijek ukazivali na to drugo znaenje, ali su nesretnici koji ulicama lutaju kao mjeseari zaboravili sjeanja na taj svijet iju su tajnu neko poznavali pa se snalaze s prvim znaenjem koje im je preostalo; kao oni koji zaborave ljubav, bratstvo i junatvo pa se zadovolje onime to o tome vide u filmovima. Proetao je do Trga Tevikije i sjeo u taksi. Dok je taksi prolazio pored Aladinovog duana, Galip je zamislio elavog mukarca koji se, kao i on, skriva u nekom kutku i eka Delala. Je li to samo zamiljao, ili je moda pokraj izloga sa ivaim strojevima, meu zaaranim i jezivim trupovima beivotnih lutaka koje su ivale pod neonskim svjetlima, vidio zastraujuu, udno odjevenu sjenu? To kao da nije uspijevao razluiti. Stigavi na Trg Nianta, zaustavio je taksi i kupio sutranje izdanje Milijeta koje izlazi svaku veer. itajui svoj vlastiti lanak zbunjeno, zaigrano i znatieljno kao da je Delalov, zamiljao je Delala kako ita tui tekst u vlastitoj kolumni, pod vlastitom slikom i imenom, ali nikako nije mogao zamisliti njegovu reakciju. U Galipu je rastao bijes prema njemu i Ruji. Vidjet ete vi jo! htio je rei, ali nije mogao razabrati je li mu na umu bila osveta ili nagrada. Osim toga, u nekome kutku njegove mate skrivala se i

nada da e ih sresti u Pera Palasu. Dok je taksi prolazio krivudavim ulicama Tarlabaa, pokraj mranih hotela i oronulih kafia golih zidova, prepunih mukaraca, Galip je osjetio da cijeli Istanbul neto eka. Zatim se zgranuo nad starou automobila, autobusa i kamiona na cesti kao da ih prvi put primjeuje. Ulaz u Pera Palas bio je topao i osvijetljen. U irokom salonu, na jednom od starih divana s desne strane sjedio je Iskender i s nekoliko turista promatrao guvu: lokalni filmai su, koristei ugoaj s kraja 19. stoljea, u hotelu snimali povijesni film. U dobro rasvjetljenom salonu vladala je atmosfera zabave, prijateljstva i radosti. Delala nema, nije mogao doi, poeo je objanjavati Iskenderu. Iskrsnuo mu je jako vaan posao. Zbog tog tajanstvenog posla se i skriva. I zbog te iste tajne eli da ja govorim umjesto njega. Priu koju trebam ispriati znam do najsitnije pojedinosti. Ja u govoriti umjesto njega. Ne znam hoe li se oni sloiti. Njima e rei da sam ja Delal Salik, rekao je Galip s tolikim arom da se i sam zaudio. Zato? Zato to je vana pria, a ne pripovjeda. Sada imamo priu koju treba ispriati. Ali oni te poznaju, rekao je Iskender. One veeri u nonom klubu ak si im ispriao priu. Poznaju? rekao je Galip sjedajui. Pogreno koristi tu rije. Vidjeli su me, to je sve. Osim toga, danas sam netko drugi. Ne poznaju ni osobu koju su vidjeli taj dan, ni mene kojeg e vidjeti danas. I sigurno misle da svi Turci slie. "Ako i kaemo da je ovjek kojega su taj dan vidjeli netko drugi, a ne ti, ree Iskender, "ipak sigurno oekuju da je Delal Salik stariji. "to oni znaju o Delalu? ree Galip. Njima je sigurno netko rekao: popriajte i s tim slavnim kolumnistom, to e biti dobro za vau reportau o Turskoj. Oni su pak njegovo ime zapisali na neki papir. I sigurno nisu pitali ni za njegove godine ni za njegovo lice. U to se iz dijela salona u kojem se snimao povijesni film zauo grohot. Okrenuli su se na divanu na kojem su sjedili i pogledali. "emu se smiju? pitao je Galip. "Nisam shvatio, rekao je Iskender i nasmijeio se kao da jest. Nitko od nas nije ono to jest, rekao je Galip apui kao da odaje tajnu. "Nitko od nas ne moe biti ono to jest. Zar nimalo ne sumnja da te svi vide kao nekoga drugog? Zar si toliko siguran da si ti ti? Ako jesi, jesi li siguran u to tko je osoba za koju si siguran da si ti? to ti ljudi ele? Zar osoba koju trae nije samo stranac s ijim e mukama i tugom engleski gledatelji koji poslije veere gledaju televiziju suosjeati? Netko s priom koja e ih dirnuti? Ja imam priu koja u potpunosti odgovara tim zahtjevima! Nema potrebe da mi itko vidi lice. Neka snimaju tako da ono bude u mraku. Tajanstveni i slavni turski novinar u strahu od tiranske vlade, politikih ubojstava i voa vojnih udara - to je najzanimljivija tema, a ne zaboravi ni to da sam musliman - koji je odgovorio na pitanja BBC-ja elei da mu identitet ostane skriven. Zar to nije jo i bolje? U redu, rekao je Iskender. Samo da nazovem sobu, sigurno ekaju. Galip je promatrao rad na filmu u drugome kraju salona. Jedan bradati osmanlijski paa s fesom na glavi u blistavoj novoj uniformi s medaljama, pojasima i ordenima, razgovarao je s poslunom keri koja je pozorno sluala voljenog oca. Njegovo lice nije bilo okrenuto prema njoj, nego prema upaljenoj kameri koju su konobari i hotelski posluitelji u tiini pratili. Pomoi nema niotkuda. Nemamo nimalo snage, nemamo nade, nemamo nita i svi, ba

svi, cijeli je svijet neprijatelj Turinu. govorio je paa. Sam Alah zna da je drava bila prisiljena rtvovati i ovu tvravu... Ali tatice, gledajte, mi jo uvijek... zaustila je ki pokazujui knjigu koju je drala u ruci, vie gledateljima nego svom ocu. Galip iz njezinih rijei nije mogao razabrati koja je. Ni pri ponavljanju prizora nije uspio razabrati naslov te knjige koja ga je jo vie zainteresirala kada je shvatio da nije Kuran. Kasnije, kad se popeo starim liftom i uao u sobu broj 212 do koje ga je doveo Iskender, bio je ispunjen osjeajem praznine, kao kad zaboravi ime koje jako dobro zna. U sobi su bila tri engleska novinara koje je vidio u nonom klubu na Bejogluu. Momci su s aicama rakije u rukama pripremali kameru i rasvjetu. ena je podignula glavu s novina koje je itala. Na poznati novinar i kolumnist Delal Salik osobno pred vama! rekao je Iskender na engleskom, to je Galip poput dobrog uenika odmah pokuao prevesti na turski, i podbacio. Jako mi je drago to smo se upoznali! istovremeno su rekli ena i druga dva momka, kao blizanci u stripu. Ali, zar se nismo ve prije sreli? dodala je ena. Zar se nismo ve prije sreli, kae, prenio je Iskender Galipu. Gdje? Galip e Iskenderu. Iskender je pak eni rekao da je Galip pitao: Gdje? U onom klubu, rekla je ena. Godinama nisam iao u klubove, ni sada ne idem, rekao je Galip uvjereno. ak mislim da nikad u ivotu nisam bio u nonom klubu. Tu vrstu drutvenih aktivnosti, takva prenatrpana mjesta, nalazim protivnima samoi i mentalnom zdravlju koje trebam da bih stvarao. Intenzitet mojeg spisateljskog ivota koji dosee zastraujue razmjere, nevjerojatna dubina mojeg misaonog ivota i politika ubojstva i pritisci koji dostiu jo nevjerojatnije razmjere ionako me uvijek odvraaju od tog naina ivota. S druge strane, nije mi nepoznato ni to da, ne samo u cijelom Istanbulu, nego i u cijeloj mojoj zemlji, postoje moji sunarodnjaci koji sami sebe vide kao Delala Salika, predstavljaju se kao Delal Salik, i to ine sa eljom koja je vrlo opravdana i umjesna. ak sam se u veerima u kojima sam preruen lutao gradom, u gnijezdima bijede u zabaenim etvrtima, u naem mranom, nerazumljivom ivotu, u sreditu zagonetke, i ja sa strahom susreo s nekima od njih. I sprijateljio sam se s tim nesretnicima koji do te mjere uspijevaju biti ja da me uasavaju. Istanbul je jedna velika zemlja, neshvatljiva zemlja. Kad je Iskender poeo prevoditi, Galip se kroz prozor zagledao u Zlatni rog i blijeda svjetla Istanbula: damiju sultana Selima Javuza htjeli su, ini se, osvijetliti za turiste, ali budui da je jedan dio svjetiljki, kao to se obino u tim sluajevima dogodi, bio pokraden, damija se pretvorila u zastraujuu i udnu kamenu gromadu, u mrana usta starca sa samo jednim zubom. Kad je Iskender zavrio s prevoenjem, ena se s otmjenou kojoj nije nedostajalo humora i zaigranosti ispriala to se prevarila i rekla da je zamijenila gospodina Salika s visokim romanopiscem s naoalama koji je te veeri ondje priao priu. Ipak, nije izgledala uvjereno ni u priu ni u ono to govori. Moda je odluila tu udnu situaciju i Galipa prihvatiti kao tursku neobinost; obavila se onom ne razumijem, ali potujem aurom koju su tolerantni i obrazovani ljudi poprimali pri susretu s drugom kulturom. Galip je osjetio naklonost prema toj glumici punoj razumijevanja koja nije pokvarila igru iako je uoila da su karte lane. Nije li malo nalikovala Ruji? Kada je Galip sjeo u naslonja, koji je s reflektorima postavljenima u pozadini, kamerom i mikrofonom smjetenima odmah pokraj i crnim elektrinim kablovima nalikovao na modernu elektrinu stolicu, primijetili su da je uznemiren. Jedan od mukaraca tutnuo mu je au u

ruke i po njegovoj mu elji ljubazno i smijeei se natoio vodu i rakiju. ena je jednako zaigrano - ionako se cijelo vrijeme smijeila - uurbano stavila kasetu u svoju kameru i, kad je u tren oka, nestano poput nekoga tko u projektor stavlja pornografsku kasetu, pritisnula gumb, na malom prenosivom ekranu pojavili su se prizori Turske koje su snimili u ovih osam dana. Gledali su u tiini, s blagim podsmijehom kao da gledaju pornografski film, ali ne sasvim nezainteresirani: dobro raspoloeni prosjak akrobat koji pokazuje svoje slomljene ruke i noge iskrenute na krivu stranu, vatreni politiki miting i napraiti voa koji poslije mitinga daje izjavu, dvojica starijih graana koji igraju tavlu, prizori gostionica i nonih klubova, prodava sagova koji se ponosi svojim izlogom, nomadsko pleme koje se sa svojim devama penje uzbrdo, parni vlak koji u prolazu dahui isputa dim, djeca u sirotinjskim etvrtima koja mau kameri, ene pokrivenih glava koje uvaju narane u voarnici, rtva i tragovi politikog ubojstva prekriveni novinskim papirom, stari nosa koji konjskim kolima prevozi veliki klavir. Ja poznajem tog nosaa, iznenada je rekao Galip. To je nosa koji nas je prije dvadeset i tri godine preselio iz obiteljske zgrade ehrikalp u sporednu ulicu! Svi su zaigrano i zabavljajui se, a istodobno ozbiljno, gledali staroga nosaa koji se jednako tako zaigrano i zabavljajui se i jednako tako ozbiljno smijeio kameri dok je kola natovarena klavirom gurao u prednje dvorite jedne stare obiteljske zgrade. Vratio se prinev klavir, rekao je Galip. Dok je to izgovarao, kao da nije mogao prepoznati ijim to glasom govori ni tko je, ali je bio siguran da je sve onako kako treba biti. Neko je u lovakom dvorcu koji se nalazio na mjestu te obiteljske zgrade ivio jedan princ. Ispriat u vam njegovu priu. Sve su vrlo brzo pripremili. Iskender je ponovio da se tu nalazi slavni kolumnist koji se sprema dati vrlo vanu povijesnu izjavu. ena ga je sa arom predstavila publici struno ga smjestivi u iroki okvir koji je obuhvaao posljednje osmanlijske sultane, tajnu tursku komunistiku partiju, Ataturkovo nepoznato i tajanstveno nasljee, islamistiki pokret u Turskoj, politika ubojstva i mogunost vojnog udara. Neko je u gradu u kojemu se nalazimo ivio jedan princ koji je otkrio da je najvaniji problem u ivotu moi ili ne moi biti ono to zapravo jesi, zapoeo je Galip svoju priu. Dok je pripovijedao, u sebi je toliko osjeao prinev bijes da je samoga sebe vidio kao nekog drugog. Tko je to bio? Priajui o prinevom djetinjstvu, osjetio je da je ta nova osobnost kojom se obavio zapravo dijete po imenu Galip, koje je neko bio. Priajui o tome kako se princ hvatao ukotac s knjigama, vidio se kao pisca tih knjiga. Priajui o samotnim danima koje je princ provodio u palai, vidio je sebe u ulozi junaka iz njegovih pria. Dok je priao o tome kako je princ svome tajniku diktirao svoja razmiljanja, kao da se nalazio u njima. Pripovijedajui prie o princu kao da pripovijeda Delalove prie, osjeao se kao junak neke od njih. Priajui o prinevim posljednjim mjesecima, mislio je: i Delal bi to ovako ispriao i osjeao bijes prema prisutnima u sobi zato to to nisu mogli razumjeti. Priao je s tolikim arom da su ga Englezi sluali kao da razumiju turski. Kad je opisao prineve posljednje dane i zavrio priu, bez stanke je poeo ispoetka: Neko je u gradu u kojemu se nalazimo ivio jedan princ koji je otkrio da je najvaniji problem u ivotu moi ili ne moi biti ono to zapravo jesi, poeo je jednako uvjereno.

Kad se etiri sata kasnije vratio u obiteljsku zgradu ehrikalp i razmiljao o razlici izmeu prvog i drugog puta kad je izgovorio tu reenicu, skoro je pomislio da je, dok ju je prvi put izgovarao, Delal bio iv i zdrav, a da je drugi put leao mrtav tono nasuprot policijske postaje Teviklje, malo dalje od Aladinovog duana, tijela prekrivena novinama. Dok je drugi put pripovijedao, naglasio je dijelove kojima prvi put nije posvetio panju, a trei je put jasno shvatio da kad god iznova pria, moe postati novi ovjek. I ja, kao princ, priam zato da bih mogao biti ono to jesam, dolo mu je da kae. S bijesom prema onima koju mu nisu doputali da se osjea kao ono to jest i s vjerom da e se zagonetka grada i ivota u koju je upao rijeiti samo tako, prianjem pria, dovrio je tree pripovijedanje s tragom smrti i bjeline na kraju. Nastupila je tiina. Engleski novinari i Iskender su urno i od srca zapljeskali Galipu, kao gledatelji koji pljeu vjetom glumcu nakon zahtjevne predstave.

esnaesto poglavlje PRIA O PRINCU

Kako su stari tramvaji bili dobri! Ahmet Rasim

Neko je u gradu u kojemu se nalazimo ivio jedan princ koji je otkrio da je najvaniji problem u ivotu moi ili ne moi biti ono to zapravo jesi. Njegovo je otkrie bilo cijeli njegov ivot, a cijeli njegov ivot bio je njegovo otkrie. Ovo saeto svjedoanstvo o svom kratkom ivotu Princ je sam dao napisati kad je potkraj ivota unajmio Tajnika da zapie priu o onome to je otkrio. Princ je priao, a Tajnik pisao. U ta vremena - prije sto godina - na grad jo nije bio mjesto ijim ulicama milijuni lutaju poput dokonih zbunjenih kokosi, ijim padinama teku rijeke smea, a pod mostovima kanalizacija, iz ijih dimnjaka suklja dim boje katrana i na ijim se autobusnim postajama ljudi koji ekaju nemilosrdno guraju laktovima. U ta su doba tramvaje vukli konji pa su bili toliko spori da ste, dok su bili u pokretu, mogli sii i ponovno se ukrcati. Bosporski trajekti su toliko sporo plovili da bi se neki putnici iskrcali na jednome pristanitu te u sjeni lipa, kestena i platana, smijui se i brbljajui, proetali do sljedeega, ondje popili aj u kafiu i, ukrcavi se na isti trajekt koji je tek stigao, nastavljali put. Tada stabla oraha i kestena jo nisu bila posjeena i pretvorena u elektrine stupove na koje e brijai i krojai lijepiti svoje runo izraene plakate. Na rubu grada nisu poinjala smetlita i goli bre- uljci naikani elektrinim i telegrafskim stupovima, nego zelenilo i umarci u koje su potiteni i strogi sultani ili u lov. U lovakom dvorcu na jednom od tih zelenih breuljaka, koji e kasnije nestati pod kanalizacijskim cijevima, kamenom poploenim cestama i stambenim zgradama, Princ je ivio dvadeset i dvije godine i tri mjeseca. Diktiranje je za Princa bilo nain da bude ono to jest. Vjerovao je da diktirajui Tajniku, koji je sjedio za stolom od mahagonija, moe biti samo ono to jest. Samo je tako uspijevao pobijediti glasove drugih ljudi, tue prie koje su mu se uvlaile u misli dok se vrzmao po prostorijama dvorca i tue misli ijeg se utjecaja, tumarajui po dvoritu opasanom visokim zidovima, nikako nije mogao rijeiti, a koje su mu tijekom dana brujale u uima. Da bi ovjek mogao biti ono to jest, u njemu se trebaju nalaziti samo njegov vlastiti glas, njegove vlastite prie i njegove vlastite misli! govorio bi Princ, a Tajnik bi pisao. Ali to nije znailo da je Princ, dok je diktirao, u sebi uo samo vlastiti glas. Ba naprotiv, kad bi poeo priati neku priu, pomislio bi na neku tuu. Znao je Princ da u trenutku kad pone razvijati svoje vlastito miljenje zaglavi u nekom drugom miljenju koje je netko drugi

izrekao i da, u trenutku kad ga pone obuzimati vlastiti bijes, u sebi osjea i neiji tui. No znao je i da ovjek isputajui glasove protiv onih koje u sebi uje i izmiljajui prie protiv drugih pria, njegovim rijeima: hvatajui se ukotac s tuim klepetanjem, moe dosegnuti i svoj glas. Diktiranje je smatrao bojnim poljem na kojem e ta borba zavriti u njegovu korist. Princ se na tom bojnom polju hrvao s mislima, priama i rijeima. Reenicu koju bi izgovorio tumarajui sobama dvorca i penjui se jednim stubitem, mijenjao bi sputajui se drugim na mjesto s kojega je krenuo. Onda bi naredio Tajniku da ponovi onu koju je izdiktirao penjui se prvim stubitem ili sjedei ili leei na divanu nasuprot njegovom stolu. Hajde, proitaj, rekao bi Princ, a Tajnik bi monotonim glasom proitao zadnje reenice koje mu je gospodar izdiktirao: Princ Osman Delaletin znao je da je na ovoj zemlji, na ovoj prokletoj zemlji, najvaniji problem moi ili ne moi biti ono to zapravo jesi i da smo svi, ako se taj problem ne rijei kako treba, osueni na propast, poraz i ropstvo. Sva plemena koja nisu nala nain da budu ono to jesu osuena su na ropstvo, sve rase na degeneraciju, svi narodi na bijedu, na nitavilo, nitavilo, govorio bi Osman Delaletin. Nitavilo nee pisati dva, nego tri puta! rekao bi Princ sputajui se ili penjui stubama ili vrzmajui se oko Tajnikova stola. To bi rekao takvim glasom i s takvim izrazom da bi povjerovao da oponaa manire koje je poprimio na satu diktea gospodina Franoisa, Francuza koji ga je uio francuski od malih nogu, otkad je progovorio: njegove ljutite korake, ak i njegov docirajui ton, i u trenu bi zapao u krizu koja mu obustavlja intelektualnu aktivnost i "izbljeuje sve boje mate. Tajnik bi, ve navikao na te krize, s iskustvom koje donose godine, odloio olovku i s bezizraajnim i praznim izrazom koji bi na lice navukao kao masku ekao da prou napadaj ne mogu biti ono to jesam i bijes. Uspomene iz djetinjstva i mladosti princa Osmana Delaletina bile su proturjene. Tajnik se sjeao da je neko vrijeme esto zapisivao prizore sree iz zabavnog, sretnog i ivahnog djetinjstva i mladosti koji su protekli u istanbulskim palaama, dvorcima i konacima osmanlijske dinastije, ali oni su ostali u starim biljenicama. Zato to je moja majka Nurudihan Kadin Efendi67 bila njegova najdraa ena i ljubimica, moj je otac sultan Abdulmedid Han od svoje tridesetero djece najvie volio mene, jednom je prije mnogo godina objasnio Princ. Jo je jednom, opet prije mnogo godina, opisujui te prizore sree rekao: Zato to je moj otac sultan Abdulmedid Han od svoje tridesetero djece najvie volio mene, njegova druga ena, moja majka Nurudihan Kadin Efendi, bila mu je miljenica u haremu. Tajnik je zapisao kako se crni haremski aga onesvijestio kad mu je mali Princ zalupio vrata u lice dok je, bjeei od svojeg starijeg brata Reata koji ga je lovio, preskakao po dvije stepenice i lupao vratima haremskoga stana palae Dolmabahe, i kako je njegova etrnaestogodinja starija sestra, sultanija Munira, u veer onoga dana kada je obeana budalastom etrdesetpetogodinjem pai, uzela svojega ljupkog brata u naruje i plaui mu rekla da je alosna samo zbog njega, zato to e zavriti daleko od njega i da je Prinev bijeli ovratnik bio posve mokar od sestrinih suza. Zapisao je i to da na zabavi u ast Engleza i Francuza koji su u Istanbul doli zbog rata na Krimu Princ uz majinu dozvolu s jedanaestogodinjom keri jednog Engleza nije plesao, nego su dugo pregledavali stranice knjige u kojoj su bili prikazani eljeznica, pingvini i gusari, i kako ga je na sveanosti krtenja jednoga broda imenom njegove bake, sultanije Bezmialem, nakon oklade u kojoj je Princ pobijedio pojevi tono dvije oke lokuma od rue i pistacija, njegov glupi stariji brat udario po iji. Zapisao je i kako
67 Kadin efendi: sultanova miljenica u haremu koja mu je rodila sina. Najutjecajnija ena harema poslije sultanove majke.

je sa starijom braom i sestrama bio kanjen kad se u palai proulo da su u jednoj trgovini na Bejogluu, u koju su otili koijom koja pripada palai, pokraj desetaka rubaca, boca kolonjske vode, lepeza i rukavica, nagovorili djeaka za pultom da skine pregau i kupili je s idejom e im koristiti za kazaline predstave, kao i to da je Princ u djetinjstvu i ranoj mladosti oponaao sve: lijenike, engleskog veleposlanika, brodove koji su prolazili ispred prozora, velike vezire, kretave zvukove kripavih vrata i glasove haremskih aga, svojega oca, konjska kola, udaranje kie o prozore, ono to je proitao u knjigama, uplakanu svjetinu nakon sprovoda njegova oca, valove i uitelja klavira, Talijana Guatelli-pau. Princ je rekao da o tim trenucima, kojih e se kasnijih godina u svakom opisu sjeati s istim pojedinostima, ali ljutito i s rijeima mrnje, uvijek treba misliti u kombinaciji s kolaima, slatkiima, ogledalima, glazbenim kutijama i puno puno igraaka i puno puno knjiga i s poljupcima dobivenim od desetaka i desetaka ena i djevojaka od sedam do sedamdeset. S poljupcima. Kad kasnije bude unajmio Tajnika da zapisuje njegovu prolost i razmiljanja, Princ e za te godine sree rei: Sretne godine moga djetinjstva trajale su vrlo dugo. Budalasta srea moga djetinjstva trajala je toliko dugo da sam tono do dvadeset i devete godine ivio kao budalasto i sretno dijete. A carstvo koje princu kojeg e posjesti na prijestolje moe omoguiti da do dvadeset i devete godine ivi ivot budalastog i sretnog djeteta osueno je, naravno, na pad, raspad i nestanak. Do dvadeset i devete se godine Princ, kao to bi uinio i svaki drugi princ koji je peti u nasljednom nizu za prijestolje, zabavljao, spavao sa enama, itao knjige, stjecao imanje i stvari, povrno se zanimao za glazbu i slikarstvo, jo povrnije za vojnu slubu, oenio se, dobio troje djece, od kojih su dvojica bili sinovi, te stekao prijatelje i neprijatelje, kao i svi. Kasnije e izdiktirati: Znai da sam trebao navriti dvadeset i devetu da bih se oslobodio cijelog tog tereta, tih stvari i tih ena, prijatelja i budalastih razmiljanja. U dvadeset i devetoj se godini iznenada, zbog nekih neoekivanih povijesnih zbivanja, s petog mjesta u nasljednome nizu uspeo na tree. Po Prinevu miljenju samo su budale govorile da su dogaaji bili sasvim neoekivani, jer nitko pri zdravoj pameti nije mogao pomisliti da su bolest i smrt njegova strica sultana Abdulaziza, duha trulog koliko su mu trule bile misli i volja, i svrgnue s prijestolja njegova starijeg brata, koji je ubrzo nakon to je zauzeo strievo mjesto poludio, prirodan razvoj dogaaja. Nakon to bi to izdiktirao penjui se stubitem dvorca, Princ bi rekao da je i njegov stariji brat Abdulhamit, koji je bio na prijestolju, lud koliko i najstariji brat. Sputajui se drugim stubitem, rekao bi da je drugi princ, koji je u nasljednome nizu bio ispred njega, i kao i on u nekom drugom konaku ekao svoj red na prijestolje, jo lui od ostale brae. Nakon to bi moda po tisuiti put izdiktirao te opasne rijei, Tajnik bi ih moda po tisuiti put zapisao i nastavio strpljivo biljeiti objanjenja za to to su Prineva starija braa poludjela. Zato su morali poludjeti, i zato osmanlijski prinevi nisu imali drugog izbora nego da polude. Zato to je svatko tko cijeli ivot provodi ekajui da zasjedne na prijestolje carstva ionako osuen na ludilo; zato to e svatko tko vidi stariju brau poludjelu od ekanja s istim tim snom zavriti u pat-poziciji - poludjeti ili ne poludjeti - i zbog toga sigurno poludjeti; zato to ljudi polude ne zato jer ele poludjeti, nego zato jer to ne ele i od toga stvaraju problem; zato to nijedan princ koji je makar jednom za svih tih godina ekanja pomislio na to kako su njegovi preci i pradjedovi, im bi zasjeli na prijestolje, davali zadaviti ostalu brau, vie nije mogao ivjeti a da ne poludi; zato to je svaki princ koji je u bilo kojoj knjizi o povijesti proitao kako je njegov djed Mehmet III., im je postao sultan, dao da se jedan po jedan smaknu njegova devetnaestorica brae meu kojima je bilo i dojenadi, a morao ih je proitati jer je morao poznavati povijest drave na ije e prijestolje zasjesti, bio osuen na

ludilo; zato to se u nekoj toki neizdrivog iekivanja koje zavrava trovanjem, davljenjem ili ubojstvom pod krinkom samoubojstva dogaa ludilo koje je, budui da znai povlaenje iz utrke, najlaki nain bijega za sve prineve koji u redu za prijestolje ekaju kao u redu za smrt, a time i njihova najdublja i najskrivenija elja; zato to je ludilo bilo dobra prilika za spas od sultanovih uhoda koje nadziru princa te klopki i stupica osrednjih politiara koji bi se kroz tu mreu probili i doprli do njega, i od svih tih neizdrivih iluzija o prijestolju; zato to se svaki princ koji je pogledao kartu carstva o ijem je tronu sanjario svaki put kad bi spoznao koliko je prostrana, koliko je bezgranina i koliko beskrajna zemlja za koju e ubrzo preuzeti odgovornost i kojom e upravljati svojim, da, samo svojim naredbama, morao nai na rubu ludila, dok je svaki princ koji nije imao taj osjeaj beskraja i nije mogao pojmiti veliinu carstva za koje e jednoga dana odgovarati i tako ve bio lud. Tono na tom dijelu nabrajanja razloga za ludilo princ Osman Delaletin bi rekao: Ako sam ja danas netko tko ima vie pameti u glavi od svih tih budala, bezumnika i glupana koji vladaju Osmanskim Carstvom, razlog je upravo taj suludi osjeaj beskraja! Razmiljanje o beskraju odgovornosti koju u jednoga dana natovariti sebi na plea mene nije izludilo kao druge beskarakterne slabie i jadnike. Naprotiv, mene je pomno razmiljanje o tom osjeaju osvijestilo, zato to sam ga vlastitom voljom i odlunou zauzdao i otkrio da je najvaniji problem u ivotu moi ili ne moi biti ono to zapravo jesi. im je s petoga mjesta u nasljednom nizu dospio na tree, predao se itanju. Svaki princ koji uspon na prijestolje ne smatra udom misli da se treba obrazovati i optimistino vjeruje da se to postie itanjem. Iz svake knjige koju je pohlepno itao, ije je stranice okretao kao da ih guta, crpio je napredne korisne misli. eznutljivo je sanjario o tome kako e te misli u kratkom vremenu ostvariti u buduoj sretnoj osmanskoj dravi. Toliko je elio vjerovati u te matarije kojih se grevito drao da ne bi poludio, i to prije se osloboditi svega to ga podsjea na njegov stari, budalasti, djetinjasti ivot, da je ostavio enu, djecu i sve svoje stare stvari i navike u ljetnikovcu na obali Bospora i preselio se u mali lovaki dvorac u kojem e ivjeti dvadeset i dvije godine i tri mjeseca. Lovaki se dvorac nalazio na breuljku koji e sto godina kasnije biti oklopljen kamenom poploenim tramvajskim prugama, raznolikim stranim i mranim stambenim zgradama koje oponaaju zapadne stilove, enskim i mukim gimnazijama, jednom policijskom postajom, jednom damijom i duanima trgovaca odjeom, cvijeem i tepisima te kemijskom istionicom. Iza zidova koje je Princ dao podii da bi se zatitio od budalatina vanjskog svijeta, a sultan zato da bi tog opasnog brata mogao lake drati na oku, nazirali su se ogromni kesteni i platane oko ijih e grana jedno stoljee kasnije biti omotane telefonske ice, a na ija e debla kvaicama biti privreni asopisi sa slikama golih ena. U danima kad je vjetar puhao prema moru jedini zvuk koji se u dvorcu uo, osim krikova jata gavrana koji ni nakon sto godina nee napustiti breuljak, bili su zvukovi vjebi i glazba iz vojarni na breuljcima s druge strane. Princ je mnogo puta izdiktirao da mu je prvih est godina provedenih u dvorcu bilo najsretnije razdoblje u ivotu. Zato to sam u tom periodu samo itao, govorio bi Princ. Zato to sam samo matao o proitanom. Zato to sam tih est godina ivio samo s mislima i glasovima pisaca koje sam itao. A zatim bi dodao: Ali u tih est godina uope nisam bio ono to jesam. Kad god bi s gorinom i enjom pomislio na tih est godina, Princ bi diktirao: Ja nisam bio ja i moda sam upravo zato bio sretan, ali dunost sultana nije da bude sretan, nego da bude ono to jest!, a zatim bi izgovorio reenicu koju je Tajnik moda nekoliko tisua puta zapisao u svoje biljenice. Biti ono to jest nije samo sultanova dunost, nego svaija. Princ je jedne veeri na izmaku tih est godina izdiktirao da tu istinu, koju je nazivao najveim otkriem i ciljem svog ivota, jasno osjea: Kao to sam tih sretnih veeri esto inio, opet sam u

mati sjedio na osmanlijskom prijestolju i bijesno grdio neku zamiljenu budalu da bih rijeio neki dravni problem. Tu budalu iz mate grdio sam zato to je i Voltaire rekao da tako treba, a onda sam najednom spoznao stanje u koje sam zapao i sledio se. ovjek kojega sam u mati vidio na prijestolju kao trideset petog osmanlijskog sultana kao da je bio Voltaire, a ne ja. Kao da je bio njegova imitacija, a ne ja. U tom sam trenutku prvi put spoznao uas koji se skriva u tome da je sultan koji e vladati milijunima smrtnika i upravljati njihovom zemljom koja na karti izgleda beskrajno i bezgranino, netko drugi, a ne onaj koji jest. U kasnijim napadajima bijesa Princ je ispriao i druge prie vezane uz trenutak kada je prvi put spoznao tu istinu, ali je Tajnik znao da se trenutak spoznaje dogodio u okviru uvijek istih opaanja. Je li bila istina da su umom sultana koji e vladati ivotima milijuna ljudi lutale tue reenice? Zar ne bi trebalo da princ koji e jednoga dana upravljati jednim od najveih carstava na svijetu djeluje samo i iskljuivo svojom voljom? Bi li se osoba koja puta da njezinim umom tue misli lutaju kao beskrajni komar trebala smatrati sultanom ili sjenom? "Kad sam shvatio da trebam biti ono to jesam, a ne sjena, pravi sultan, a ne netko drugi, odluio sam da se trebam osloboditi svih knjiga koje sam proitao ne samo u zadnjih est godina, nego tijekom cijeloga ivota", govorio bi Princ na poetku prie o sljedeih deset godina svog ivota. Da bih mogao biti ono to jesam, a ne netko drugi, morao sam se osloboditi svih knjiga, svih pisaca, svih pria i svih glasova. To mi je uzelo deset godina. Tako je Princ Tajniku poeo diktirati na koji se nain jedne po jedne oslobaao knjiga koje su na njega utjecale. Tajnik je zapisao da je Princ spalio sve sveske Voltairea koje je imao u dvorcu, jer bi se svaki put kad bi ga itao, svaki put kad bi ga se sjetio, pretvarao u Francuza koji je bezboniji, aljiviji, pametniji i dovitljiviji od njega, ali ne bi bio ono to jest. Tajnik je zapisao da su Schopenhauerova djela udaljena iz dvorca zato to se zbog njih Princ poistovjeivao s nekim tko satima i danima razmilja o svojoj volji i na kraju shvatio da ta pesimistina osoba s kojom se poistovjetio nije Princ koji e jednoga dana zasjesti na osmanlijski tron, nego njemaki filozof osobno. I Rousseaova su djela, od kojih je svako dopremljeno uz silne trokove, iskidana i uklonjena iz dvorca zato to su Princa pretvorila u divljaka koji sam sebe pokuava uhvatiti na djelu. Spalio sam i sve one francuske mislioce: Deltoura, De Passeta, Morellija koji pripovijeda da je svijet mjesto koje se moe pojmiti umom i Brichota koji pie suprotno, zato to sam se svaki put kad bih ih itao vidio ne kao sultana budunosti, kakav trebam biti, nego kao aljivinu koji se trudi osporiti besmislena zapaanja mislilaca koji su mu prethodili, kao profesora koji se uputa u polemiku, govorio bi Princ. Spalio je prie iz Tisuu i jedne noi zato to sultani koji izlaze prerueni, s kojima se zbog te knjige poistovjeivao, vie nisu bili sultani kakvim bi Princ trebao postati. Spalio je Macbetha zato to je pri svakom itanju sebe vidio kao beskarakternu kukavicu spremnu da zbog prijestolja uprlja ruke krvlju, i to je jo gore, zato to je, umjesto srama to je takav, osjeao neki poetski ponos. Mevlaninu je Mesneviju uklonio iz dvorca zato to bi se svaki put rasplinuo meu priama te zbrkane knjige i poistovjetio s lutajuim derviem koji optimistino vjeruje da su one sr ivota. ejha Galipa sam spalio zato to sam se pri svakome itanju osjeao kao melankolini zaljubljenik, objanjavao bi Princ. Bottfolija sam dao spaliti zato to sam itajui postajao zapadnjak koji eli biti istonjak, a Ibn Zerhanija zato to sam postajao istonjak koji eli biti zapadnjak. Zato to nisam htio biti ni istonjak ni zapadnjak ni strastven ni lud ni pustolov ni itko tko je izaao iz knjiga. Nakon tih rijei Princ bi strastveno ponovio onaj refren koji je Tajnik tijekom est godina bezbroj puta iznova i iznova zapisivao u svoje mnogobrojne biljenice: Samo sam elio biti ono to jesam, samo sam elio biti ono to jesam, samo sam elio biti ono to jesam. No znao je da to nee biti lako. Kad se rijeio cijelog niza knjiga i napokon ogluio na zvuk

pria koje su godinama neprestano priale, tiina koja je zavladala u njegovom umu bila mu je toliko nepodnoljiva da je i ne htijui poeo u grad slati jednoga od svojih ljudi da mu kupi nove knjige. Prvo se rugao piscima knjiga koje bi progutao im bi ih izvadio iz paketa, a zatim bi knjige gnjevno i sveano spalio. Kasnije bi, dok su njihovi glasovi i dalje odjekivali u njemu i dok je nehotice oponaao njihove pisce, bolno osjetio da se klin samo klinom izbija i zakljuio da je jedini nain da ih se oslobodi itanje drugih knjiga, pa bi ponovno slao svojeg ovjeka na Babiali i prodavaima stranih knjiga na Bejoglu koji su ga eljno ekali. Princ Osman Delaletin je, nakon to je odluio da moe postati ono to jest, tono deset godina ratovao s knjigama, zapisao je jednoga dana Tajnik, a Princ ga je ispravio: ne ratovao, napii hvatao se ukotac! Princ Osman Delaletin je, nakon to se deset godina borio s knjigama i njihovim glasovima, shvatio da e samo podiui vlastiti glas i vlastite prie protiv njih moi postati ono to jest, pa je zaposlio Tajnika. U tih deset godina princ Osman Delaletin nije se borio samo s knjigama i priama, nego sa svime za to je smatrao da ga spreava da bude ono to jest, dodavao bi Princ viui s vrha stubita, a Tajnik bi paljivo zapisao tu reenicu, koja je unato tomu to je ponovljena tisuu puta, tisuu i prvi put bila izgovorena s istim uvjerenjem i arom kao i prvi put, kao i sve ostale koje su s jednakim arom slijedile. Tajnik je zapisao i da se Princ tijekom tih deset godina nije borio samo s knjigama, nego i sa svim stvarima koje su ga okruivale i na njega utjecale. Zato to su sav taj namjetaj, stolovi, naslonjai i tronoci ovjeku pruali potreban ili nepotreban spokoj ili nespokoj i odvlaili ga od biti; zato to Princ nije mogao izotriti misli koje e ga uiniti onim to jest jer mu je pogled zapinjao za sve te pepeljare i svijenjake; zato to su ulja na zidovima, vaze na tronocima i loptasti jastuci na sofama uvlaili Princa u nepoeljna stanja duha; zato to su svi ti satovi, zdjele, uredi i stari stolci bili puni uspomena koje su Princa spreavale da bude ono to jest. Tajnik je zapisao da se Princ, osim sa stvarima od kojih je neke razbio, neke spalio, a neke bacio i tako ih maknuo s oiju, tijekom tih deset godina borio i s uspomenama koje su ga uvijek inile nekim drugim. "Kad nakon mnogo godina negdje izmeu razmiljanja i ma- Ste iskrsne neka mala, nevana i jednostavna sitnica koja je u mojoj proSlosti zaostala kao okrutni ubojica koji me eli ubiti, kao luak koji godinama ide za nekom neshvatljivom osvetom, izgubim prisebnost, govorio bi Princ. Zato to je iznenadna pojava zdjele jagoda koju je pojeo u djetinjstvu, ili besmislice koju je izrekao neki bezvrijedni haremski aga uasna u mislima osobe koja e, kad zasjedne na osmanlijski tron, morati misliti na ivote milijuna nesretnika. Sultan koji treba biti ono to jest i baviti se samo svojim mislima i plodovima svoje vlastite volje i odlunosti, a i svi ostali, trebaju se suprotstaviti nemarnoj i proizvoljnoj glazbi uspomena koje ih spreavaju da budu ono to jesu. Princ Osman Delaletin je, da bi se izborio protiv uspomena koje kvare istou njegovih misli i osobne volje, isuio sve izvore mirisa u dvorcu, unitio sve predmete i odjeu koji su mu je bili poznati, prekinuo veze s umjetnou zvanom glazba koja pomuuje svijest i bijelim klavirom na kojemu nikad nije svirao i sve prostorije dvorca dao obojiti u bijelo, jednom je zapisao Tajnik. No gori od svega, nesnosniji od svih uspomena, predmeta i knjiga, su ljudi, dodao bi Princ opruivi se na divanu koji jo nije bio bacio te bi naredio Tajniku da proita ono to mu je izdiktirao. Ima ih raznih: u neobinim trenucima, u najnepoeljnije doba ulaze kroz vrata i dimnjake i donose gnjusna ogovaranja i bezvrijedne glasine. Dok ele initi dobro, samo ovjeku otimaju mir. Njihova ljubav vie gui nego to umiruje. Govore da bi dokazali da imaju misli. Da bi vas uvjerili da su zanimljivi, priaju prie. Da bi vam pokazali da vas vole, otimaju vam spokoj. Sve to moda i nije bilo bitno, ali bi Princ koji je uporno elio biti ono

to jest i ostati sam sa svojim mislima, dugo nakon svakog posjeta tih budala, tih nepotrebnih, obinih spletkara bez ikakvih strasti, osjeao da nije svoj. Princ Osman Delaletin mislio je da su najvea prepreka tomu da ovjek bude to to jest ljudi koji ga okruuju, jednom je zapisao Tajnik. Drugi put je zapisao da je ljudima najvei uitak usporeivati se s drugima. Takoer je zapisao da je Prinev najvei strah bila obveza koju e imati jednom kad zasjedne na prijestolje, a to je da s takvima uspostavlja veze. ovjek je pod utjecajem drugih zato to suosjea s oaloenima, ubogima i bespomonima, rekao bi Princ. Pod utjecajem smo obinih i prosjenih zato to na kraju i mi postajemo obini i prosjeni rekao bi. A pod utjecajem onih koji imaju osobnost i onih vrijednih potovanja nalazimo se zato to ih nesvjesno poinjemo oponaati. Ovi posljednji zapravo su i najopasniji, govorio bi. Ali napii da sam ih sve, ba sve udaljio iz svoje okoline! Napii da sam cijelu ovu borbu posvetio ne samo sebi, ne samo tomu da bih mogao biti ono to jesam, nego i spasu milijuna ljudi! Zato to je u esnaestoj godini tog nevjerojatnog rata biti ili ne biti koji je izazvao, jedne od onih noi kada se borio s namjetajem na koji je navikao, mirisima koje je volio i knjigama koje su na njega utjecale, dok je kroz pozapadnjaene kapke na prozorima promatrao snijeg i mjeseinu u prostranom vrtu, Princ shvatio da rat koji vodi zapravo nije njegov vlastiti, nego rat milijuna nesretnika ije su sudbine vezane uz Osmansko Carstvo u raspadanju. Zato to su, kao to je njegov Tajnik u posljednjih est godina Prinevog ivota u svoje biljenice zapisao moda na desetke tisua puta, svi narodi koji ne mogu biti ono to. jesu, sve civilizacije koje oponaaju neke druge i svi narodi koji mogu biti sretni s tuim priama osueni na propast, nestanak i zaborav. Tako je Princ, u esnaestoj godini otkako se povukao u svoj dvorac i poeo ekati da zasjedne na prijestolje, a nakon to je shvatio da se protiv pria koje u sebi uje moe boriti samo i jedino podiui glas vlastitih pria i bio na pragu da zaposli Tajnika, shvatio da je borba koju je esnaest godina ivio kao osobni i psiholoki pokus zapravo povijesna borba ivota i smrti, posljednji stupanj borbe za promjenu ljuture ili protiv nje, koja se vidi samo jednom u nekoliko tisua godina i najvaniji stadij u povijesnom razvoju koji e stoljeima kasnije povjesniari s pravom ocijeniti kao prekretnicu. Nedugo nakon noi u kojoj je mjesec blistao nad vrtom pokrivenim snijegom podsjeajui na prostranstvo i strahotu vjenosti, kada je starome, odanom i strpljivom Tajniku kojega je zaposlio i svako jutro posjedao za stol od mahagonija preko puta svojega divana poeo priati tvoju priu i svoje otkrie, Princ e se sjetiti da je ta silno vana povijesni dimenzija zapravo otkrivena mnogo godina ranije: zar nije vlastitim oima, prije nego to se zatvorio u svoj dvorac, vidio kako se ulice Istanbula iz dana u dan mijenjaju oponaajui imaginarni grad neke nepostojee strane zemlje? Zar nije znao da su jadnici i nesretnici koji se kreu tim ulicama promijenili svoj izgled i odjeu ugledajui se na ono to su vidjeli kod zapadnjakih putopisaca i prouavajui fotografije stranaca koje su im dopale ruku? Zar nije i sm uo kako jadnici iz siromanih etvrti koji se naveer okupljaju oko pei u kavanama, umjesto da jedni drugima priaju bajke koje su naslijedili od oeva, iz novina itaju smee koje su drugorazredni kolumnisti napisali mijenjajui imena junaka iz Tri muketira i Grofa Monte Christa u muslimanska? Osim toga, nije li i sm neko, mislei da e mu vrijeme lake proi, esto posjeivao armenske knjiare koji su te sramotne tekstove objavljivali u obliku knjige? Zar nije i sm, prije nego to je pokazao odlunost i karakter dovoljne da se zatvori u dvorac, u prosjenosti koju je dijelio sa svim tim jadnicima i zlosretnicima pri svakome pogledu u ogledalo osjeao kako se staro, tajanstveno znaenje njegova lica polako gubi? Da, osjeao je, zapisivao je Tajnik nakon svakoga od pitanja znajui da Princ tako eli. Da, Princ je

osjeao da se i njegovo lice mijenja. Prije nego to je istekla druga godina njegovog rada s Tajnikom - Princ je posao koji su obavljali nazivao radom - Princ je Tajniku izdiktirao sve, od zvukova raznovrsnih parobroda koje je oponaao u djetinjstvu do lokuma koje je jeo, od svih nonih mora koje je imao u svojem etrdesetsedmogodinjem ivotu do svih knjiga koje je proitao, od najomiljenije odjee do one koju je najmanje volio, od bolesti koje je prebolio do vrsta ivotinja koje je poznavao. To je napravio procjenjujui svaku reenicu i svaku rije u svjetlu velike istine koju je otkrio, kako je esto govorio. Svako bi jutro zauzeli svoja mjesta, Tajnik za stolom od mahagonija, a Princ na divanu preko puta, u prostoru za etnju oko njega ili na stubitima koja su odande vodila na kat ili se s njega sputala. Obojica su moda znali da Princ nema novu priu koju e izdiktirati, no ta je tiina bila ono to su traili. Zato to sesamo kad mu ne ostane nita za rei, ovjek dobrano priblii onome to jest, rekao bi Princ. Tek kad u sebi zauje onu duboku tiinu koja nastupa kad se potroe stvari o kojima pria, kad zamuknu sve uspomene, knjige, prie i pamenje, ovjek moe biti svjedok uzleta svojeg pravog glasa, koji ga ini onim to jest, iz dubina vlastitog duha, iz beskrajnih i mranih labirinata vlastite linosti. Jednoga dana, dok je ekao da se taj glas polako uzdigne iz bezdana u kojem se skrivaju bajke, Princ se dotaknuo teme o kojoj je dotad rijetko priao smatrajui da je najopasnija. Teme ena i ljubavi. Skoro je est mjeseci priao o svojim bivim ljubavima, vezama koje se tako ne mogu nazvati, zbliavanjima s haremskim enama kojih se svih, osim jednoga ili dva, sjeao bolno i sjetno, te o svojoj eni. Ono to je kod te vrste zbliavanja bilo zastraujue, po Prinevom je miljenju bilo to to je ak i obina, ne odve posebna ena mogla zaokupiti velik dio ovjekovih misli, a da on toga ni ne bude svjestan. Budui da u godinama rane mladosti kad se oenio, i u prvo vrijeme kad je ostavio enu i djecu u ljetnikovcu na obali Bospora i uselio se u dvorac, znai sve do trideset i pete godine, nije imao otkrie ni cilj kao to su budi samo ono to jesi i nemoj biti ni pod kakvim utjecajem, Princ tom stanju nije pridavao preveliku vanost. I njega je, kao i druge, ovo imitatorsko i bijedno drutvo nauilo da se u ljubavi prema eni, mladiu ili Bogu sve moe zaboraviti i da u ljubavi sve nestaje i odlazi, kao i da se time treba hvaliti i ponositi. Zato je Princ, kao to su tada inile i mase na ulicama, ak bio ponosan to je zaljubljen. Kad se zatvorio u dvorac, est godina neprestano itao i otkrio da je najvaniji problem u ivotu moi ili ne moi biti ono to zapravo jesi, Princ je zakljuio da prema enama treba biti oprezan. Istina je da se bez ena osjeao kao da mu neto nedostaje. No takoer je bila istina da bi svaka ena kojoj se pribliio pokvarila istou njegovih misli i polako zauzela sredinje mjesto u njegovoj mati koje je sam elio biti izvor. Neko je vrijeme mislio da e, ako se zblii sa to je mogue vie ena, uspjeti u svoju krv uliti ljubavni protuotrov. Problem je bio u tome to ga nisu previe zanimale, budui da im je prilazio samo s utilitaristikom odlukom da se navikne na ljubav i prezasiti ljubavne opojnosti. Dogodilo se da je gospou Lejlu, koju je opisao kao najmanje posebnu, najbezbojniju, najneviniju i najbezazleniju od svih ena koje je upoznao, zbog ega je vjerovao da se u nju nee moi zaljubiti, poeo najvie primjeivati. Princ Osman Delaletin je bez straha otvorio svoje srce gospoi Lejli, jer je vjerovao da se u nju nee moi zaljubiti, zapisao je jedne noi Tajnik, budui da je ve i nou radio. No upravo zato to je bila jedina ena kojoj sam bez straha mogao otvoriti svoje srce, odmah sam se u nju zaljubio, dodao je Princ. To je bilo jedno od najstranijih razdoblja u mom ivotu. Tajnik je opisao dane kad su se Princ i gospoa Lejla sastajali u dvorcu i svaali: gospoa

Lejla u dvorac bi dolazila s pratnjom nakon poludnevnog putovanja konjskom zapregom iz konaka svojega oca pae. Zatim bi jeli za trpezom o kakvima su itali u francuskim romanima, i razgovarali o poeziji i glazbi poput njenih junaka. Odmah poslije jela, budui da je bilo vrijeme povratka, zapodijevali bi svau koja je uznemiravala kuhare, lakaje i koijae koji su sluali iza poluotvorenih vrata. Za nae svae nije postojao neki odreeni razlog, jednom je objasnio Princ. Prema njoj sam osjeao bijes samo zato to zbog nje nisam mogao biti ono to jesam, zato to sam zbog nje izgubio istou svojih misli i zato to sam zbog nje ogluio na onaj glas koji je dolazio iz dubina mojega ja. To je trajalo sve dok nije umrla zbog greke za koju nikad neu shvatiti je li se dogodila mojom krivicom ili ne. Princ je diktirao da mu je nakon smrti gospoe Lejle bilo ao, ali i da je postao slobodan. ak i kada bi uvijek tihi, uvijek paljivi i uvijek posluni Tajnik uinio ono to u est godina svoga profesionalnog ivota nikada nije, i pokuao jo koji put otvoriti i dotaknuti temu te ljubavi i smrti, Princ bi se na nju vraao samo na nain i u vrijeme koje bi sam odabrao. Tako je jedne noi, oko esnaest mjeseci prije svoje smrti, Princ opisivao kako e se, ako nakon borbe koju ve petnaest godina vodi u dvorcu doivi neuspjeh i ne uspije postati ono to jest, i ulice Istanbula pretvoriti u ulice zlosretnog grada koji ne moe biti ono to jest i da ni nesretnici koji hodaju trgovima, parkovima i ulicama koji oponaaju trgove, parkove i ulice drugih gradova, nikada nee moi biti ono to jesu. Govorio je da on usprkos tomu to godinama nije ni zakoraio izvan vrta dvorca, poznaje svaku ulicu svojeg voljenog Istanbula i u svojoj mati svaki plonik, svaku ulinu svjetiljku i svaki duan vidi tako ivo kao da pored njih svakodnevno prolazi. A onda je u pono promijenio svoj uobiajeni bijesni glas i muklo, s melankolinim prizvukom izdiktirao da je u danima kad je gospoa Lejla svakodnevno koijom dolazila u dvorac veinu vremena provodio zamiljajui je kako se kree i napreduje gradskim ulicama. Princ Osman Delaletin je u danima kad se borio da postane ono to jest, jednu, ruiastu polovicu dana provodio zamiljajui kojim ulicama prolaze i kojim se uzbrdicama penju dvoprena kola na svojem putu s Kurueme do naega dvorca, a drugu, crnu, zamiljajui povratak koije koja je gospou Lejlu, oiju suznih nakon uobiajenog objeda i svaa, istim tim putovima i padinama odvodila natrag u konak njezinog oca pae, pisao je Tajnik svojim uobiajenim paljivim i pedantnim rukopisom. Jednom drugom prigodom, samo sto dana prije svoje smrti, dok je, da bi utiao tue glasove i prie koje je tih dana opet poinjao uti, gnjevno jednu po jednu nabrajao osobnosti koje je svjesno ili nesvjesno cijeli ivot poput druge due nosio u sebi, Princ je tiho izdiktirao da je od svih tih osobnosti, kojima se obavijao kao nesretni sultan koji svake veeri mora odjenuti drugo odijelo, najvie volio onu zaljubljenu u enu ija je kosa mirisala na jorgovan. Tajnik, koji je svaki redak i svaku reenicu koju mu je Princ izdiktirao kasnije uvijek iznova paljivo itao, i koji je tijekom est godina polako upoznao, ovladao i stekao vjernu predodbu o Prinevom sjeanju i prolosti, znao je da je ena ija kosa mirie na jorgovan gospoa Lejla, zato to se sjetio da mu je Princ jednom prigodom izdiktirao priu o zaljubljenom ovjeku koji zbog ene s mirisom jorgovana nije mogao biti ono to jest, jer ak ni kad je ena umrla u nesrei za koju nikada nee saznati je li ju skrivioj miris jorgovana nije mogao zaboraviti. Posljednji zajedniki mjeseci Tajnika i Princa protekli su, kao to je Princ rekao s veseljem koje je prethodilo bolesti, u intenzivnom radu, s vrstom nadom i vjerom. Tih je dana Princ bez prestanka diktirao te je diktirajui i priajui vlastite prie u sebi mnogo bolje uo glas koji ga je inio onime to jest. Radili bi do kasnih nonih sati. Tajnik bi se, koliko god kasno bilo, ukrcao u svoja kola koja su stajala vezana u dvoritu i vratio se kui, a ujutro bi doao rano i zauzeo svoje mjesto za stolom od mahagonija.

Princ je priao o kraljevstvima koja su se ruila i nestajala zato to nisu mogla biti ono to jesu, o plemenima koja su nestala zato to su oponaala druga plemena, i o narodima koji su, zato to nisu mogli ivjeti svoje ivote, pali u zaborav u dalekim i nepoznatim krajevima. Iliri su nestali s povijesne pozornice samo zato to dva stoljea nisu mogli nai kralja koji e ih svojom snanom osobnou moi pouiti kako da budu ono to jesu. Pad Babilona nije se dogodio zato to je kralj Nimrud izazvao Boga, kao to se mislilo, nego zato to je, ulaui sve svoje snage u izgradnju kule iscrpio izvore koji su ga inili onime to jest. Nomadsko pleme Lapita, koje samo to nije prelo na sjedilaki nain ivota i osnovalo dravu, oarali su Ajtipaljani s kojima su trgovali, te su se posve predali oponaanju i nestali. Krah Sasanida dogodio se zato to su posljednja tri vladara, Kavad, Ardair i Jezdegerd, kako al-Taberi pie u svojoj Povijesti, bili toliko oarani Bizantincima, Arapima i idovima da ni jedan dan svojih ivota nisu mogli biti ono to jesu. Velika je Lidija pala i nestala s povijesne pozornice samo pedeset godina nakon izgradnje prvoga hrama pod utjecajem Suse u glavnome gradu Sardu. Seberi su bili na pragu da osnuju veliko carstvo u Aziji kad je cijeli narod, kao da je obolio od nekakve zarazne bolesti, poeo nositi odjeu i nakit kakve su nosili Sarmati i recitirati njihovu poeziju. I zato to su zaboravili svoje uspomene i tajnu koja ih je inila onime to jesu, danas ih ni povjesniari ne pamte. Medijci, Paflagonjani i Kelti, diktirao bi Princ, a Tajnik bi prije gospodara dodao: propali su i nestali zato to nisu mogli biti ono to jesu. Skiti, Kalmuci, Misjaci, zaustio bi Princ, a Tajnik nastavio: propali su i nestali zato to nisu mogli biti ono to jesu. Kad bi kasno u no u znoju zavrili sa svojim radom i priama o smrti i propadanju, izvana bi, u tiini ljetne noi, zauli odluan glas cvrka. Kada je jednog vjetrovitog jesenskog dana u kojemu je u bazen s lokvanjima i abama popadalo crveno lie kestena Princ ozebao i pao u krevet, nitko od njih dvojice tome nije pridavao vanost. Tada je Princ opisivao ono to e, ako ne uspije jednog dana postati ono to jest i zasjesti na osmanlijsko prijestolje, prolaziti kroz glave budala koje e ivjeti u izopaenim ulicama Istanbula. Opisivao je kako e na vlastite ivote gledati tuim oima, umjesto vlastitih pria sluati tue bajke i umjesto vlastitim biti oarani licima drugih. Pili su aj od lipe koju su ubrali u vrtu i radili do kasnih nonih sati. Kada se sljedeeg dana Tajnik popeo na kat da uzme jo jedan pokriva i pokrije gospodara koji je u vruici leao na divanu, s udnim je zanosom primijetio da je dvorac u kojemu su tijekom godina svi stolovi i stolice raskomadani, sva vrata iupana i sve stvari unitene, prazan, posve prazan. U njegovim praznim sobama, na njegovim zidovima i stubitima vladala je bjelina kao iz sna. U jednoj praznoj sobi stajao je bijeli Steinway klavir kojem u Istanbulu nije bilo ravnog. Zaostao iz Prineva djetinjstva, na njemu godinama nitko nije svirao, a nisu ga bacili jer je bio posve zaboravljen. Pod snjenobijelim svjetlom, koje se kroz prozore ulijevalo u dvorac kao u neki drugi planet, Tajnik je ugledao bjelinu koja je u ovjeku budila osjeaj da su sve uspomene izblijedile, da se pamenje sledilo, da su se svi zvukovi, mirisi i predmeti povukli i da je vrijeme stalo. Dok se s bijelim, bezmirisnim jorganom u naruju sputao stubama, osjetio je da su divan na kojem lei Princ, njegov stol od mahagonija za kojim je godinama radio, njegovi bijeli papiri i prozori lomljivi, krhki i nestvarni poput onih u kuama za lutke kojima se igraju djeca. Dok je jorganom pokrivao svojeg gospodara koji se dva dana nije brijao, primijetio je da mu je brada osijedjela. Uz uzglavlje su stajale bijele tablete i pola ae vode. Sino sam u snu, u gustoj i mranoj umi u nekoj dalekoj zemlji, vidio majku kako me eka, izdiktirao je Princ s divana na kojem je leao. Iz golemog crvenog vra tekla je voda, ali sasvim polako, kao boza. Tada sam shvatio da sam izdrao samo zato to sam cijeli ivot nastojao biti ono to jesam, diktirao je. Princ Osman Delaletin cijeli je ivot proveo u

iekivanju unutarnje tiine kako bi mogao uti svoj glas i svoje prie, pisao je Tajnik. Da bi doekao tiinu, ponovio je Princ. Neka se u Istanbulu ne zaustave satovi, diktirao je. Kad bih pogledao satove koje sam sanjao, rekao je Princ, uvijek bi mislio da priaju tue prie, nastavio je Tajnik. Nastupila je tiina. Ljubomoran sam na kamenje u nenaseljenim pustinjama, na kamenjare meu planinama na koje nikada nije stupila ljudska noga i na stabla u dolinama koje nitko nije vidio, samo zato to mogu biti ono to jesu, s naporom je i nestrpljivo diktirao Princ. Kad sam u snu lutao vrtom svojih uspomena, poeo je u jednom trenutku. Nita, dodao je kasnije. Nita, paljivo je zapisao Tajnik. Nastupila je duga, veoma duga tiina. Tajnik je zatim ustao, pribliio se divanu na kojemu je Princ leao, paljivo promotrio svoga gospodara i tiho se vratio za stol. Potom je napisao: Nakon to je izdiktirao ovu reenicu, u etvrtak 7. abana 1321., u tri sata i petnaest minuta ujutro, u svojemu lovakom dvorcu na padini brijega Tevikije, Princ Osman Delaletin je preminuo. Dvadeset godina kasnije Tajnik je istim tim rukopisom zapisao sljedee: "Na prijestolje koje princ Osman Delaletin nije doekao, sedam godina kasnije zasjeo je njegov stariji brat Mehmet Reat koji ga je u djetinjstvu udario po iji. Osmanska drava je za njegove vladavine ula u svjetski rat i raspala se. Blljenicu je Delalu Saliku donio jedan Tajnikov roak, a ovaj je zapis nakon smrti naeg kolumnista pronaen meu njegovim spisima.

Sedamnaesto poglavlje ALI JA SAM TAJ KOJI OVO PIE

Vi koji itate jo ste uvijek meu ivima Ali ja koji ovo piem Ve sam odavno U zemlji sjena. E. A. Poe Da, da, ja sam ja! pomislio je Galip kad je zavrio priu o princu. Da, ja sam ja! Zato to je ispriao priu, bio je toliko siguran da moe biti ono to jest i toliko zadovoljan to je to mogue, da je poelio to prije otii u obiteljsku zgradu ehrikalp, sjesti za Delalov stol i pisati njegove nove kolumne. U taksiju u koji je sjeo izaavi iz hotela voza mu je poeo priati priu. Budui da je shvatio da ovjek samo priajui moe biti ono to jest, Galip ga je pomirljivo sluao. Dok su jednoga vrueg ljetnog dana prije sto godina njemaki i turski inenjeri koji su gradili eljezniki kolodvor Hajdarpaa radili za stolom na kojemu su leali nacrti, jedan je ronilac, koji je lovio u blizini, na dnu mora naao novi. Na noviu je bilo otisnuto ensko lice. udnovato, arobno lice. Ronilac je svoj nalaz pokazao jednome od turskih inenjera koji su radili pod crnim kiobranima, mislei da e oni moda iz slova razaznati zagonetku tog lica koju sam nije moglo odgonetnuti. Mladog se inenjera umjesto natpisa toliko dojmio arobni Izraz na licu bizantske carice, da se zaprepastio, ak i prestraio, to je ronioca zbunilo. Tajna je bila u tome to izraz na cariinom licu nije samo Imao veze s onime to je inenjer arapskim i latinskim ilovima prepisao na svoje papire, nego je u njemu bilo neto to ga je podsjealo na drago lice keri njegova strica kojom se godinama planirao oeniti. Tu su djevojku upravo tada trebali udati za nekog drugog. "Da, cesta je zatvorena kod policijske postaje Tevikije, odgovorio je voza na Galipovo pitanje. Opet su nekoga ubili. Galip je izaao iz taksija i uao u usku, kratku ulicu koja spaja Aveniju Emlak s Avenijom Tevikije. Plava svjetla policijskog automobila parkiranog na mjestu na kojem se ulica spaja s avenijom palila su se i gasila i na mokrom asfaltu odraavala blijedom i sumornom neonskom bojom. Na malom trgu pred Aladinovim duanom u kojem su jo uvijek gorjela svjetla vladala je zaarana tiina kakvu Galip nikad u ivotu nije osjetio i koja ga samo u snovima ne bi zaudila. Promet je nestao. Drvee je mirovalo. Nije bilo ni daka vjetra. Na malom prostoru vladala je atmosfera kazaline scene formirane od umjetnih boja i zvukova. Lutke iz izloga, koje su stajale meu ivaim strojevima Singer, izgledale su kao da e se umijeati meu policiju i slubenike. Da, a ja sam ja! Galipu je dolo da kae. Izmeu znatieljnika i policajaca bljeskalica jednog fotografa zabljesnula je srebrnoplavo. U tom je trenutku Galip, kao da se sjetio neke uspomene iz snova ili pronaao klju koji je izgubio prije dvadeset godina, kao da

je prepoznao lice koje nije htio susresti, ugledao bijelu mrlju ispruenu na ploniku dva koraka dalje od izloga sa strojevima Singer. Samo jedna osoba: Delal. Bio je pokriven novinama. A gdje je Ruja? Galip se pribliio. Glava, nepokrivena novinama koje su poput pokrivaa od tiskanog papira omotale cijelo tijelo, bila je naslonjena na blatni, prljavi plonik kao na jastuk. Oi su mu bile otvorene, ali odsutne kao da sanja. Na licu umoran izraz, kao da se izgubio u vlastitim mislima, ali i spokojan kao da gleda zvijezde. Kao da kae: odmaram se i sjeam. Gdje je Ruja? Galipa je obuzela zaigranost, elja za alom, kajanje. Nema tragova krvi. Kako je shvatio da je truplo Delalovo prije nego to ga je vidio? Znate li, poelio je rei, da ja navodno ne znam da sve znam. Imao je rupu u pameti, mojoj pameti, naoj pameti; gumb, jedan ljubiasti gumb: iz prostora iza ormara izlaze novac, epovi od boca sode, gumbi. Gledamo zvijezde, zvijezde meu granama. Truplo kao da je govorilo: Dobro me pokrijte da ne zebem. Dobro ga pokrijte da ne zebe. Galip je zebao. Ja sam ja! Shvatio je da su rastvorene novine zapravo listovi Milijeta i Terdumana. Mrlje od ulja u sedam boja. Dijelovi novina u koje su gledali pitajui se ima li meu njima Delalovih lanaka. Ne zebi. Hladno je. uo je kako metalni glas iz radiostanice u jednome od policijskih kombija otvorenih vrata zove glavnog istraitelja. Molim vas, gdje je Ruja? Gdje, gdje? Svjetla semafora na uglu koja se uzalud pale i gase: zeleno, crveno. I opet: zeleno, crveno. Isto u izlogu madame slastiarke: zeleno, crveno. Sjeam se, sjeam se, sjeam se, govorio je Delal. Kapci na Aladinovom duanu bili su sputeni, a svjetla unutra upaljena. Moe li to biti trag? Gospodine istraitelju, htio je rei Galip, ja piem prvi turski detektivski roman. Pogledajte, ovo je prvi trag: svjetla su ostala upaljena. Na podu opuci, komadii papira, smee. Galip se namjerio na mladoga policajca, pribliio se i poeo ispitivati. in se dogodio izmeu devet i trideset i deset sati. Ubojica nije poznat. Nesretnik je na mjestu pao. Da, bio je poznati novinar. Ne, nitko nije bio s njim. Zato je rtva ovdje napadnuta, ni policajac ne zna. Ne, ne pui. Da, teko je biti policajac. Ne, nitko nije bio s ubijenim, slubenik je u to bio siguran; zato gospodin pita? ime se gospodin bavi? to gospodin ovdje trai u ovo doba noi? Moe li gospodin pokazati svoje isprave? Dok je policajac prouavao njegovu osobnu iskaznicu, Galip je promatrao pokriva od novina pod kojim je lealo Delalovo tijelo. Izdaleka se bolje vidjelo blijedo, ruiasto svjetlo koje neonske svjetiljke iz izloga s lutkama bacaju na novine. Mislio je: Gospodine slubenice, pokojnik bi zamijetio ovakve sitne detalje. I onaj na fotografiji sam ja, kao i lice koje je na mojem licu. Hajde, uzmi. Molim. Idem ja. I tako me ena eka kod kue. Moda sam sve glatko rijeio. Nije ni zastao pred obiteljskom zgradom ehrikalp. Pretrao je preko Trga Nianta i jedva da je uao u ulicu u kojoj mu se nalazi kua kad je, prvi put u mnogo godina, jedan pas lutalica, podla ivotinja boje blata, zareao i zalajao na njega kao da e ga napasti. ega je to znak? Preao je na drugu stranu ceste. Jesu li svjetla u dnevnom boravku upaljena? Kako na to nije obratio panju? Razmiljao je u dizalu. Kod kue nije bilo nikoga. Nigdje ni traga koji bi pokazao da je Ruja u jednome trenutku dola i otila. Predmeti koje je dirala, kvake na vratima, posvuda razbacane kare, lice i pepeljare u kojima je Ruja neko gasila cigarete, kuhinjski stol za kojim su neko zajedno sjedili i jeli, prazne i tune fotelje u kojima su neko sjedili jedno nasuprot drugome, sve to se nalazilo u stanu bilo je neizdrivo muno, neizdrivo tuno. Izjurio je iz kue. Dugo je lutao ulicama. Na plonicima izmeu ilija i Niantaa, kojima se u djetinjstvu s Rujom urio kad bi ili u kino Site, nije se micalo nita osim pasa koji su kopali po kantama za smee. Koliko si kolumni napisao o ovim psima? Koliko u ih ja napisati? Nakon duge

etnje proetao je ulicom iza damije, vratio se preko Trga Tevikije i noge su ga oekivano ponijele ravno na ugao na kojemu je prije etrdeset i pet minuta lealo Delalovo tijelo. Ondje nije bilo nikoga. Svi su se, policijski automobili, novinari i okupljeno mnotvo, zajedno s tijelom povukli i otili. Galip ni pred izlogom sa ivaim strojevima, pod svjetlom neonske svjetiljke koje je kroz lutke prodiralo van, na dijelu plonika na kojem je lealo Delalovo tijelo nije vidio nikakav trag. Novine kojima je mrtvac bio pokriven vjerojatno su bile briljivo pokupljene. Pred policijskom je postajom, kao i uvijek, jedan policajac drao strau. Uavi u obiteljsku zgradu ehrikalp, osjetio je umor na koji nije bio naviknut. Delalov stan je bio vjeran podsjetnik na prolost i Galipa je podsjeao na kuu kojoj se vojnik vraa nakon viegodinjih pustolovina i ratova: bio je toliko zbunjuju i istodobno toliko poznat da su mu na oi navrle suze. Koliko se samo udaljio od te prolosti! A nije prolo ni est sati otkako je izaao. Prolost je bila privlana poput sna. Legao je u Delalov krevet kao neduno dijete i kao dijete koje je neto skrivilo. Mislio je da e lanke i fotografije koje su svjetiljke obasjavale, zagonetku, Ruju, ono to trai vidjeti u snovima. Mislio je da u snovima nee poiniti zloin i da e ga poiniti. Zaspao je. Kad se probudio, pomislio je; Subotnje jutro. Meutim, bilo je subotnje podne. Dan kad se ne ide u ured, na sud. Otiao je do vrata ne navukavi papue i uzeo Milijet ubaen pod njih: Delal Salik ubijen. Vijest su objavili na naslovnici. Objavili su fotografiju trupla snimljenu prije nego to je pokriveno novinama. Dogaaju su posvetili cijelu stranicu. Odmah su uzeli izjave premijera i ostalih nadlenih i slavnih. Galipov ifrirani lanak naslova Vrati se kui uokvirili su kao njegov posljednji lanak. Objavili su i jednu njegovu lijepu, nedavno snimljenu fotografiju. Po miljenju slavnih, meci su ispaljeni u demokraciju, slobodu miljenja, mir i mnogo drugih dobrih stvari kojih bi se sjetili u svakoj slinoj prigodi. Poduzete su mjere za hvatanje ubojice. Sjedio je za stolom punim papira i izrezaka iz novina i puio. Dugo je puio sjedei za tim stolom u pidami. Kad se zvono na vratima oglasilo, imao je osjeaj da ve sat vremena sjedi i pui istu cigaretu. Bila je gospoa Kamer. Prvo je s kljuem u ruci zurila u Galipa, kojega je ugledala na vratima to su se neoekivano otvorila, kao da vidi sablast, a zatim je ula, stropotala se u fotelju pokraj telefona i poela plakati. Svi su mislili da je i Galip umro. Svi su se danima pitali to je s njima. im je proitala vijesti u jutarnjim novinama, izjurila je iz kue da bi otila do tete Hale. Prolazei pored Aladinovog duana unutra je vidjela guvu. Tada je shvatila da je u duanu ujutro pronaeno tijelo gospoe Ruje. Aladin je, navodno, kad je ujutro otvorio duan, nabasao na Rujino tijelo koje je poivalo meu lutkama. itatelju, hej itatelju, dopusti mi da se na ovom dijelu svoje knjige u kojoj sam se, moda i ne posve uspjeno, od poetka trudio jasno razdvojiti pripovjedae od junaka i kolumne od stranica na kojima su opisani dogaaji, to jest nakon desetaka dobronamjernih napora koje si i ti moda primijetio, prije nego to ove retke poaljem slovoslagau, bar jednom umijeam. Znate kako u nekim knjigama postoje stranice koje nas, ne toliko zbog sposobnosti pisca, koliko zbog prie koja kao da je sama od sebe nastala i kao da sama od sebe tee, toliko promu da ih nikako ne moemo zaboraviti. Te stranice u naem umu, u naim srcima - recite kako god hoete - u nama ne ostaju kao stranice na kojima je majstorsko pero pisca stvorilo uda, nego kao opipljiva i bolna uspomena iz naeg vlastitog ivota koje emo se godinama sjeati. Nekih kao sati raja, nekih kao sati pakla, nekih kao oboje, a ee kao nijedno od

toga. No uvijek suznih oiju. Ja bih, da nisam kolumnist-skorojevi nego profesionalac i sposoban pisac, sad bio uvjeren da se nalazimo na jednoj od tih stranica koje e godinama ivjeti u pametnim i osjetljivim itateljima mojega djela pod naslovom Ruja i Galip. No budui da sam realist kad su u pitanju moje sposobnosti i moje pitanje, kod mene tog uvjerenja nema. Zbog toga na ovim stranicama itatelja elim ostaviti nasamo s njegovim uspomenama. Da bi se to postiglo, najbolje to se moe napraviti jest preporuiti slovoslagau da ove listove oboji crnom tintom pa da vi sami zamislite stvari koje ne mogu temeljito opisati. Da bi vam predoile boju crnoga sna u koji sam zapao na mjestu na kojem je moja pria stala. Da bi vas stalno podsjeale na tiinu u mojem umu dok sam sljedeih dana poput mjeseara lutao kroz dogaaje. Stranice koje slijede, crne stranice, od sada promatrajte kao sjeanja jednog mjeseara. Gospoa Kamer je od Aladinovog duana trkom dola do stana tete Hale. Tamo su svi plakali, mislili su da je i Galip mrtav. Gospoa Kamer im je naposljetku odala Delalovu tajnu: rekla im je da se Delal godinama sakrivao ovdje, u obiteljskoj zgradi ehrikalp, u stanu na zadnjem katu, a Galip i Ruja zadnjih sedam dana. Opet su svi pomislili da su i Ruja i Galip mrtvi. Kad se gospoa Kamer kasnije vratila onamo, u obiteljsku zgradu ehrikalp, gospodin Ismail joj je rekao: Izai i poi gore pogledati! Uzela je klju i popela se na kat kad ju je, trenutak prije nego to je otvorila vrata, obuzeo udan strah, a zatim vjera. Vjera da je Galip iv. Na sebi je imala zelenu suknju boje pistacije koju je Galip esto viao i prljavu pregau. Galip je kasnije, kada je otiao kui, primijetio da teta Hale nosi haljinu od tkanine iste te zelene boje pistacije na kojoj cvatu ljubiasti cvjetovi. Je li to bila sluajnost ili neminovnost od prije trideset i pet godina koja podsjea da je svijet zaaran kao i vrtovi sjeanja? Svojoj majci, ocu, stricu Melihu, strini Suzan i svima koji su ga sluali sa suzama u oima objasnio je da su se on i Ruja prije pet dana vratili iz Izmira i da su ovih pet dana i nekoliko noi veinu vremena proveli s Delalom u obiteljskoj zgradi ehrikalp. Delal je zadnji kat kupio prije mnogo godina i to je krio od svih. Skrivao se od nekih ljudi koji su mu prijetili. Dok je u kasnim popodnevnim satima Galip isto to objanjavao ljudima iz Slube dravne sigurnosti i javnom tuitelju, puno je priao i o glasu s telefona. Meutim, tu dvojicu s izrazom lica koji je govorio mi sve znamo nije uspio uvui u svoju priu. Osjetio je bespomonost onoga tko ne moe izai iz svojih snova, a u njih ne moe nikoga uvui. U njegovu umu vladala je duga i duboka tiina. Predveer se u jednom trenutku naao u Vasifovoj sobi. Ondje je, moda zato to je to bila jedina soba u kui u kojoj se nije plakalo, zatekao neiskvarene tragove sretnog obiteljskog ivota koji je sada bio prolost. Zlatne ribice, degenerirane enidbama" u Obitelji, spokojno su se ljuljukale u akvariju. Maak tete Hale, Komur, ispruen na rubu tepiha odsutno je kiljio u Vasifa. Vasif je sjedio na rubu kreveta i prouavao golemu hrpu papira koju je drao u rukama. Papiri su bili telegrami suuti koje su poslale stotine ljudi, od premijera do obinog itatelja. Galip je na Vasifovom licu vidio onaj izraz uenja i zaigranosti koji se pojavljivao kad bi na istom tom dijelu kreveta sjedio izmeu njega i Ruje dok su zajedno gledali stare izreske iz novina. Soba je bila osvijetljena onim blijedim, slabim svjetlom koje je viao kad bi se ondje sastajali prije veere koju je za njih spremala teta Hale, a prije nje baka: to uspavljujue svjetlo gole elektrine arulje niske voltae u nepromjenjivom i vrstom spoju s izblijedjelim starim namjetajem i zidnim tapetama Galipa je podsjetilo na melankoliju vremena kad su on i Ruja bili zajedno i na tugu koja ga je proimala poput bolesti koja nikada nee proi. Sad su ta melankolija i tuga bile lijepe uspomene. Galip je podigao Vasifa

s mjesta na kojem je sjedio. Ugasio je svjetlo. Na prazan se krevet ispruio u odjei, kao dijete koje prije spavanja eli plakati, i dvanaest sati spavao. Kada se sljedei dan na sprovodu koji je kretao iz damije Tevikije naao u etiri oka s urednikom, rekao mu je da postoje kutije pune Delalovih jo neobjavljenih lanaka, da je zadnjih tjedana, unato tomu to je u novine slao malo novih lanaka, neprestano radio, da je dovrio svoje stare projekte i da je zaigrano napisao mnogo novih tekstova o temama kojih se nikada prije nije doticao. Urednik je, naravno, rekao da te lanke eli objaviti u Delalovoj kolumni. Tako se otvorio put Galipovom spisateljskom ivotu koji e u Delalovoj kolumni trajati dugi niz godina. Dok je masa izaavi iz damije Tevikije napredovala prema Trgu Nianta na kojem su ekala pogrebna kola, Galip je ugledao Aladina kako ih odsutno promatra s vrata duana. U rukama je drao lutku koju se spremao zamotati u komad novina. No nakon to je u Milijet odnio Delalove nove lanke, Galip je prvi put sanjao Ruju i tu lutku. Kada je ostavio lanke i posluao rijei aljenja i miljenja o ubojstvu od Delalovih prijatelja i neprijatelja meu kojima je bio i stari kolumnist Neati, povukao se u njegovu sobu i poeo itati novine od zadnjih pet dana koje su stajale na stolu. Meu tekstovima kolumnista koji su, ovisno o svojim sklonostima, odgovornost za ubojstvo svaljivali na Armence, tursku mafiju (Galip je to poelio ispraviti u kriminalce s Bejoglua, zelenom kemijskom), komuniste, krijumare cigareta, Grke, islamiste, idealiste, Ruse i nakibendije, patetinim i pretjerano pohvalnim nekrolozima i stupcima u kojima su opisana slina ubojstva u naoj povijesti, za oko mu je zapeo istraivaki lanak jednog mladog novinara o tome kako je ubojstvo poinjeno. lanak objavljen u Dumhurijetu na dan sprovoda bio je kratak i jasan, ali vrlo rjeito napisan. Sudionici se nisu spominjali imenom, nego opim imenicama napisanim velikim slovom. Poznati Kolumnist i njegova sestra u petak naveer u sedam sati izali su iz Kolumnistove kue na Niantau i otili u kino Konak. Film naslova Povratak kui zavrio je u devet sati i dvadeset pet minuta. Kolumnist i njegova sestra, udana za mladog odvjetnika (ovdje je Galip prvi put u ivotu naiao na vlastito ime u novinama, pa makar bilo i indirektno spomenuto), zajedno su s masom izali iz kina. Snijeg, koji je u deset dana zameo Istanbul, vie nije padao, ali je bilo hladno. Nakon to su preli Aveniju Valikonak, uli su u Aveniju Emlak i izali na Aveniju Tevikije. Smrt ih je sustigla tono pred policijskom postajom u devet sati i trideset pet minuta. Ubojica sa starim pitoljem marke Kirikkale, kakvi se esto nalaze kod umirovljenih vojnih lica, metke je vjerojatno bio namijenio Kolumnistu, ali su oni pogodili i brata i sestru. Od samo pet metaka koji su ispaljeni, moda zato to se oruje zaglavilo, tri su pogodila Kolumnista, jedan njegovu sestru, a jedan zid damije Tevikije. Budui da ga je jedan od metaka pogodio u srce, Kolumnist je pao na mjestu mrtav. Drugi je metak smrskao nalivpero u lijevom depu njegove jakne (tog sluajnog znaka oduevljeno su se prihvatile sve novine), pa se tako Kolumnistova bijela koulja uprljala zelenom tintom vie nego krvlju. Njegova je sestra pak, teko ranjena u lijevo pluno krilo, nastavila hodati i ula u duan u kojem se prodaju duhan i novine, od mjesta dogaaja udaljen jednako koliko i policijska postaja preko puta. Novinar je, poput detektiva koji premotava film i nekoliko puta gleda vaan prizor, u vie navrata opisao kako se sestra teko hodajui domogla tog duana, u okolici poznatog kao Aladinov duan, ula u njega, i kako je Aladin, koji se sklonio iza korijena drveta, nije uspio vidjeti. U toj munoj predstavi vladala je atmosfera baletnog prizora koji se odigrava pod tamnoplavim svjetlima. Sestra s mukom ulazi u duan i pada u kut meu lutke. Potom se film odjednom ubrzava i postaje apsurdan: vlasnik koji je skidao novine objeene na stablo kestena pred duanom koji je upravo zatvarao, zauje pucnjeve i uspanii se pa, budui da nije primijetio enu koja je ula u njegov duan, urno sputa

reetku, navrat-nanos bjei s mjesta dogaaja i tri kui. Iako su u prodavaonici duhana u okolici poznatoj kao Aladinov duan do jutra gorjela svjetla, nitko, ni policajci koji su provodili istragu u okolici niti itko drugi, nije primijetio mladu enu koja se unutra u agoniji borila za ivot. Nadleni su s uenjem doekali i injenicu da deurni policajac na ploniku preko puta ne samo da nije intervenirao, nego nije ni primijetio da je jo jedna osoba pogoena. Ubojica je pobjegao u nepoznatom smjeru. Jedan graanin koji se ujutro obratio nadlenima izjavio je da je uveer, malo prije dogaaja, u Aladinovu duanu kupio sreku Narodne lutrije, i da je u blizini mjesta dogaaja vidio mranu sjenu zastraujueg izgleda, umotanu u neobian ogrta, u udnovatom odijelu koje je izgledalo kao iz povijesnih filmova (Kao da je sultan Mehmet Osvaja, rekao je), i da je to ak i prije nego to je iz novina saznao to se dogodilo, uzbueno ispriao svojoj eni i njezinoj sestri. Mladi je novinar svoj lanak zavrio sa eljom da i taj trag ne postane rtvom nezainteresiranosti i nesposobnosti, kao to je bio sluaj s djevojkom ije je tijelo ujutro pronaeno meu lutkama. Tu je no Galip sanjao Ruju meu lutkama iz Aladinova duana. Nije bila mrtva. U mraku je zajedno s drugim, tek jedva diui, ekala Galipa i namigivala mu. Ali Galip je kasnio, nikako nije mogao doi do nje; mogao je samo izdaleka, s prozora obiteljske zgrade ehrikalp, suznih oiju promatrati svjetla koja su iz izloga Aladinova duana padala na plonik pokriven snijegom. Jednog sunanog jutra poetkom veljae otac je Galipu rekao da je stigao odgovor na zahtjev u vezi s nasljedstvom, koji je stric Melih predao na Katastarsku upravu ili, i da se ispostavilo da je Delal u nekoj sporednoj ulici na Niantau imao jo jedan stan. Stan do kojega su stric Melih i Galip otili povevi sa sobom grbavog bravara nalazio se u sporednom dijelu Niantaa, u jednoj od onih uskih ulica poploenih kaldrmom i razrovanih plonika, za koje se Galip svaki put kad bi u njih zaao pitao zato bogatai ive na tako bijednim mjestima. Ili zato se onda za one koji ive na tako bijednim mjestima kae da su bogati. Stan je bio na najviem katu jedne od onih trokatnica ili etverokatnica ija su proelja potamnjela od ai i dima, a boja im se mjestimino ljuti kao koa neizljeivog bolesnika. Bravar je bez imalo muke otvorio umornu bravu na vratima bez natpisa i otiao. U stranjem dijelu nalazile su se dvije uzane spavae sobe s po jednim krevetom. U prednjem su vidjeli mali salon u kojega je svjetlost dopirala kroz prozore s pogledom na ulicu, s golemim kuhinjskim stolom u sredini. Stol je sa svake strane imao po jednu fotelju i bio prekriven izrescima iz novina koji su govorili o najnovijim ubojstvima, fotografijama, asopisima o filmu i sportu, novim izdanjima stripova iz Galipova djetinjstva kao to su Teksas i Tommiks, detektivskim romanima, te hrpama novina i papira. Ljuske pistacija koje su do vrha ispunjavale iroku bakrenu pepeljaru Galipu su bile nepobitan dokaz da je za tim stolom sjedila Ruja. U sobi koja je vjerojatno bila Delalova Galip je vidio pakiranja lijeka za poboljanje pamenja Mnemonics, lijekove za proirivanje krvnih ila te kutije aspirina i ibica. Ono to je vidio na stolcu u Rujinoj sobi podsjetilo ga je na to da njegova ena na odlasku nije ponijela puno stvari: neto minke, njezine papue, privjesak za kljueve za koji je vjerovala da joj donosi sreu i etku za kosu s ogledalom na stranjoj strani. Galip se toliko zagledao u te predmete koji su u praznoj sobi golih zidova stajali na stolici marke Thonet, da se u jednom trenu otrgnuo od iluzije i osjetio da je shvatio ono drugo znaenje koje su mu nagovjetavale i zaboravljenu tajnu unutar svijeta. Ovamo su doli jedno drugome priati prie, razmiljao je vrativi se do strica Meliha koji je jo uvijek bio zadihan od penjanja uza

stube. Poloaj u kojemu su na rubu stola stajali fascikli s papirima odavao je da je Ruja poela zapisivati Delalove prie, da je tijekom tog tjedna Delal uvijek sjedio u lijevoj fotelji, u kojoj je sada bio stric Melih, a Ruja ga sluala iz one koja je bila slobodna. Galip je Delalove prie, koje e kasnije iskoristiti u svojim lancima za Milijet, ugurao u dep jakne i zapoeo s objanjenjem koje je stric Melih bez mnogo navaljivanja oekivao. Delal je obolio od strane bolesti gubitka pamenja koju je poznati engleski lijenik dr. Cole Ridge davno otkrio, ali joj nije uspio nai lijeka. Da bi svoju bolest sakrio od svih, skrivao se po ovim stanovima i stalno traio pomo od Ruje i Galipa. Zbog toga su noima ovdje boravili, ponekad Galip, a ponekad Ruja, sluali Delalove prie i ak ih zapisivali mislei da e tako pronai i obnoviti njegovu prolost. Dok je vani padao snijeg, Delal bi im satima priao svoje neiscrpne prie. Stric Melih je dugo utio kao da je sve dobro razumio. Onda je plakao. Zapalio je cigaretu. Osjetio je lagano guenje. Rekao je da je Delal uvijek imao pogrene ideje. Bio je izbaen iz obiteljske zgrade ehrikalp, a kad mu se otac ponovno oenio, on se predao nekoj udnoj strasti, kao da se eli osvetiti cijeloj Obitelji jer su se prema njemu i majci loe ponijeli. Ipak, otac ga je volio koliko i Ruju. Sada vie nije imao djece. Ne, sada mu je jedino dijete bio Galip. Suze. Tiina. Zvukovi nepoznatog stana. Galip je poelio stricu Melihu rei da to prije ode u prodavaonicu na uglu, kupi rakiju i vrati se kui. Umjesto toga sam je sebi postavio pitanje na koje vie nee misliti, a za itatelje koji sami ele postavljati pitanja bolje je da ga preskoe (jedan odlomak). Zbog kojih su to pria, kojih uspomena, kojeg cvijea i bajki iz vrta sjeanja Delal i Ruja, da bi u punini iskusili njihov okus, miris i nasladu, osjetili da trebaju iskljuiti Galipa? Je li to zbog toga to nije znao pripovijedati? Je li to zbog toga to nije bio ivahan i vedar kao oni? Je li to zato to neke prie nikada nije mogao razumjeti? Zato to im je prekomjernim divljenjem uskraivao uitak? Zato to su pobjegli od njegove neizljeive sjete koju je oko sebe irio kao zarazu? Galip je primijetio da je Ruja pod ventil staroga pranjavog radijatora, kao i kod kue, stavila plastinu posudu od jogurta. Negdje pred kraj ljeta Galip je ispraznio unajmljeni stan u kojem je ivio s Rujom, zato to nije mogao izdrati nepodnoljive uspomene na nju i zato to se svo pokustvo od gorine i tuge skoro mekoljilo na svojim mjestima, i uselio se u Delalov stan u obiteljsku zgradu ehrikalp. Kao ito nije mogao pogledati Rujino tijelo, nije elio vidjeti ni pokustvo koje je njegov otac komad po komad razdijelio na sve strane, a dijelom i prodao. O onome u to je u snovima optimistino vjerovao nije vie mogao ni matati: da e Ruja, kao to je izala iz prvoga braka i dola k njemu, jednoga dana ponovno odnekud doi i da e zajedno moi nastaviti ivjeti kao da nastavljaju knjigu koju su dopola proitali. Dugi ljetni dani produljili su se kao da nikada nee zavriti. Na kraju ljeta dogodio se vojni udar. Nova vlada, sastavljena od opreznih domoljuba koji nisu zaglibili u ustajalo blato koje se naziva politikom, objavila je da e jednog po jednog pronai krivce za stara politika ubojstva. Zato su novine, koje su zbog cenzure ostale bez politikih vijesti o kojima mogu pisati, na prvu godinjicu smrti uglaenim i odabranim rijeima podsjetile da ni ubojstvo Delala Salika jo nije rijeeno. Jedne novine, iz nekog razloga to nije bio Milijet, za koji je Delal pisao nego neke druge, objavile su da e onome tko pomogne u pronalaenju ubojice dati veliku novanu nagradu. Tim se novcem mogao kupiti kamion, mali mlin ili duan koji bi nekome osigurao solidan mjeseni prihod za cijeli ivot. Tako je poela inicijativa i ushit koji e rasvijetliti tajnu ubojstva Delala Salika. ak

su i zapovjednici za izvanredno stanje iz provincijskih gradova, da ne bi propustili tu posljednju priliku za besmrtnost koja im se prua, zasukali rukave i poeli raditi punom parom. Iz mojega ste stila sigurno shvatili da sam opet ja poeo priati to se dogaalo. Zajedno sa stablima kestena koja su tih dana ponovno listala i ja sam se iz melankolika polako pretvarao u gnjevnog ovjeka. A taj gnjevni ovjek nije pridavao veliku vanost vijestima koje su, uz opasku dopisnika iz unutranjosti da se ispitivanje dri u tajnosti, dopirale do Istanbula. Jedan se tjedan italo da je ubojica uhvaen u nekom planinskom selu ije se ime proulo zato to se nekad u provaliji na ulazu u selo smrskao autobus pun nogometaa i navijaa u kojem su svi poginuli, a drugi da je krivac uhvaen dok je iz jednoga obalnog gradia s osjeajem enje i dunosti na horizontu promatrao susjednu dravu koja mu je dala punu vreu novca da bi obavio taj posao. Te prve vijesti obodrile su graane koji se inae nisu mogli ni odvaiti na dojave te potaknule na rad i zapovjednike za izvanredno stanje koji su zavidjeli svojim kolegama na uspjehu, pa je na poetku ljeta poela prava manija ubojica je uhvaen. Otprilike u to vrijeme policijski su slubenici poeli u pono dolaziti po mene i voziti me u svoje sjedite u gradu da iskoriste moje znanje ili da identificiram poinitelja. Kao to se dogaa u zabaenim gradiima koji dre do svoje vjere i svojih groblj, u kojima se uz policijski sat od ponoi do jutra zbog nedostatka novca u opinskoj blagajni gase elektrini generatori, pa u njima vlada atmosfera autoriteta, u kojoj mesari bez dozvole divljaki ubijaju ostarjele konje, te bezglasna i zastraujua tama, cijela se zemlja, kao da je ivot u njoj najednom noem prerezan napola, podijelila na dvoje: na crno i bijelo. Malo iza ponoi polako bih ustajao od radnog stola, za kojim sam, okruen dimom, nadahnuem i stvaralatvom kakvo pristaje Delalu, pisao njegovu najnoviju kolumnu, silazio na pusti plonik pred ulaznim vratima obiteljske zgrade ehrikalp i ekao policijska kola koja e me pokupiti i odvesti u zgradu Slube dravne sigurnosti na padinama Beiktaa koja je, opasana visokim zidovima, sliila dvorcu. Koliko god da je grad bio pust, nepokretan i mraan, toliko je u dvorcu bilo ivo, uurbano i bljetavo svijetlo. Pokazivali bi mi fotografije neispavanih mladia sanjarskih pogleda, s tamnoljubiastim podonjacima i neuredne kose. Oi nekih podsjeale su me na crnookog sina vodonoe koji je prije mnogo godina s ocem doao u nau kuu i, dok su punili kubik vode, svojim prodornim pogledom odmah u pamenje pohranio namjetaj koji se ondje nalazio. Neki su me podsjeali na pritavog i smjelog prijatelja starijeg brata jednog prijatelja koji je Ruji pristupio u petominutnoj pauzi u jednom od kina u koja smo zajedno ili dok je ona, ni najmanje ne obraajui panju na sina svojega strica pokraj sebe, s uitkom jela svojeg ledenog pingvina; neki na naeg vrnjaka, prodavaa u poznatoj trgovini tekstilom izmeu kue i kole koja je zabiljeena u lokalnoj povijesti, koji je kroz poluotvorena vrata sanjivim oima promatrao kolsku vrevu kako se razlijeva ulicom; neki - a ti su bili najstraniji - nisu me podsjeali ni na koga i ni na to. Dok sam u magli vlastitih uspomena promatrao ta prazna i zastraujua lica, prisiljena pozirati fotografu pred neolienim, prljavim i tko zna ime sve zamrljanim zidovima policijske uprave, nisam mogao sasvim razabrati, niti rei da ne razabirem neku nejasnu sjenu, izraz koji se nije potpuno odavao, a nije ostajao ni potpuno skriven. Znai, kolebao sam se, a detektivi koje je nemogue prevariti stajali su uz mene, ohrabrivali me i odavali mi provokativne podatke o osobi koja se krije iza sablasti na fotografiji: ovaj je mladi uhien u Sivasu nakon dojave, u kafiu u kojem se okupljaju ultraljeviari, i na dui ima etiri ubojstva. Dugaak lanak ovoga drugog, kojemu brkovi tek izbijaju, bio je objavljen u nastavcima u asopisu koji zastupa politike ideje Enver Hode, i u njemu je

Delal opisan kao ljudska meta. Ovog s pokidanim gumbima na jakni u Istanbul su poslali iz Malatje. Bio je uitelj, ali je prije petnaest godina, uvjeren da je Delal u lanku o Mevlani uvrijedio tu uzvienu vjersku veliinu, svojim devetogodinjim uenicima uporno objanjavao da Delala treba ubiti. Sredovjeni bojaljivi mukarac s izgledom oca Obitelji zapravo je bio pijanac koji je u jednoj krmi na Bejogluu odrao dug govor o tome kako se naa zemlja treba oistiti od svih mikroba, a u policijsku postaju Bejoglu prijavio ga je graanin koji je sjedio za susjednim stolom zaokupljen mislima o nagradi koju e dodijeliti novine, rekavi da je meu ostalim mikrobima bilo spomenuto i Delalovo ime. Poznaje li gospodin Galip tog pijanca mamurnog lica? Poznaje li te mrzovoljne, ljutite i nesretne ljude koji su se izgubili u snovima i nestali? Je li gospodin Galip ikoje od ovih nestvarnih i okrivljenih lica, ije su slike jednu po jednu stavljali pred njega, nedavno ili posljednjih godina vidio u Delalovoj blizini? Sredinom ljeta, onih dana kad sam primijetio da je na novim novanicama od pet tisua lira prikazan Mevlana, u novinama sam proitao osmrtnicu za umirovljenog pukovnika imenom Mehmet III. Osvaja. Istih tih vruih srpanjskih dana obavezni noni posjeti postali su sve uestaliji, a fotografija koje su se nizale preda mnom bilo je sve vie i vie. Na fotografijama koje su mi pokazivali vidio sam mnogo tunija, mnogo sjetnija, mnogo stranija i mnogo nevjerojatnija lica od onih iz Delalove skromne zbirke: mehaniari za bicikle, studenti arheologije, porubljivai tkanina i sagova, vlasnici benzinskih pumpi, pomonici u trgovini, statisti iz Jeilama, vlasnici kafia, pisci vjerskih knjiica, kondukteri u autobusima, uvari parkova, uvari u nonim klubovima, mladi knjigovoe, prodavai enciklopedija... Svi podvrgnuti muenju, vie ili manje izudarani i zlostavljani, svi su u fotografski aparat gledali s izrazima koji bi govorili ja nisam ovdje i ja sam i tako netko drugi, kojima su prikrivali tugu i strah. Kao da ele potisnuti onu izgubljenu tajnu, onu skrivenu informaciju koja svima lei u pamenju ali su je zaboravili, i zbog toga je nikada nisu ni traili. Kao da je ele zaboraviti i izgubiti tako da se nikad ne vrati iz bezdana. Budui da se vie ne elim vraati na to koja je figurica u staroj igri, koja se meni (i mojim itateljima) ini ve odavno zavrenom, stala na svoje mjesto i koji sam odavno predvieni potez nesvjesno povukao, ne bih uope trebao spominjati slova koja sam vidio na licima s fotografija. No u jednoj od beskrajnih noi koje sam proveo u dvorcu (bi li moda bilo prikladnije rei tvravi?), kad sam sva lica koja su mi pokazali jednako odluno odbio, jedan me zaposlenik Slube dravne sigurnosti, za kojega u kasnije saznati da je stoerni pukovnik, upitao: A slova, zar ni slova ne vidite? I dodao profesionalnim tonom: I mi znamo koliko je ovjeku u ovoj zemlji teko biti ono to jest. Ali kad biste nam barem malo pomogli. Jedne sam noi sluao zakljuke jednog debeljukastog potpukovnika koji se raspriao o tome kako u nekim ostacima dervikih redova u Anadoliji jo uvijek ivi vjerovanje u Mehdija, kao da ne govori o rezultatima istrage, nego kao da prepriava uspomene iz svojeg mranog i neugodnog djetinjstva. Na svojim tajnim putovanjima po Anadoliji Delal je pokuavao stupiti u vezu s tim reakcionarnim ostacima. U jednoj automehaniarskoj radionici u predgrau Konje ili u kui jednoga poplunara u Sivasu uspio se sastati s nekolicinom tih mjeseara i rei im da e u svojim tekstovima objaviti znakove Sudnjega dana, ali da trebaju ekati. Eto, tih su znakova bili puni lanci u kojima je pisao o kiklopima, o Bosporu koji je presuio i o preruenim paama i sultanima. Kada je jedan od radinih inovnika, koji je objavio da je konano uspio odgonetnuti te znakove, smrtno ozbiljan rekao da e rijeiti zagonetku akrostihova koja e se formirati od poetnih slova odlomaka u Delalovom lanku pod naslovom Poljubac, poelio sam rei:

Znam. Kada su mi pokazali znaenje koje se skriva u naslovu Homeinijeve knjige Otkrivanje zagonetke, u kojoj opisuje svoju borbu i ivot i donosi fotografije koje je snimio u mranim gradskim ulicama za viegodinjeg progonstva u Bursi, poprilino sam dobro razumio to mi ele pokazati i poelio rei: Znam. I ja sam, kao i oni, poznavao izgubljenu linost i zagonetku skrivene u Delalovim lancima o Mevlani. Kada bi oni, smijui se i zabavljajui, rekli da, kako bi utemeljili Delalovu izgubljenu zagonetku, trae nekoga tko e se ubiti zato to su mu popustili arafi ili je izgubio pamenje, ili kad bih na nekoj fotografiji spultenoj preda me ugledao lice jako slino nekoj tunoj i melankolinoj osobi izgubljena izraza s fotografija iz dubina Delalova ormara od brestovine, opet bi mi dolo da kaem: Znam. elio sam rei da znam i tko su ljubavnici koje je zazivao u lanku o presuivanju bosporskih voda, tko je njegova imaginarna ena kojoj se obraa u lanku koji je napisao s iluzijom o poljupcu i tko su junaci koje je susretao u snovima prije sna. Kad bi se s podsmijehom prisjetili da je preprodava karata, koji je izgubio glavu zaljubivi se u Grkinju blijeda lica zaposlenu na blagajni kina, o kojem je Delal pisao u jednome od svojih lanaka, zapravo bio policajac u civilu s kojim su bili u vezi; kad bih u kasne none sate dugo promatrao lice sumnjivca, od batina, muenja i nesanice izgubljena zajedno sa svojim tajnama i znaenjima, koji je, zbog arobnog ogledala meu nama i injenice da mi njega moemo vidjeti, a on nas ne, bio jo uznemireniji, i rekao da ni njega ne prepoznajem; kad bi mi objasnili da su Delalove teorije o licima i kartama jedan obian trik i da je tom jeftinom metodom varao i uveseljavao itatelje koji su od njega oekivali neku tajnu, neki zavjet, neki znak suuesnitva, iako nisam vjerovao njihovim rijeima, opet bi mi dolo da kaem: Znam. Moda su i sami bili svjesni da ja to znam ili ne znam. Moda su to prije htjeli zavriti svoj posao i iskorijeniti sumnju koja se nije mekoljila samo u mojim mislima, nego i u mislima svih itatelja novina i svih graana, prije nego to poraste i razvije se, ubiti tajnu naih ivota prekrivenu katranom i pepeljastim talogom i Delalovu crnu izgubljenu zagonetku prije nego to ih otkrijemo. Ponekad bi neki od detektiva koji je vjerovao da se pria dovoljno otegnula, odluni asnik kojega prvi put vidim ili suhonjavi javni tuitelj kojega sam upoznao nekoliko mjeseci ranije poeo priati besprijekornu priu, poput nimalo uvjerljivog detektiva iz romana, koji za itatelje arobnjakom lakoom, jedno po jedno otkriva znaenja svih tragova i detalja. Dok se odvijao taj prizor koji je podsjeao na zadnje stranice Rujinih romana, drugi su slubenici strpljivo i ponosno, poput uitelja koji u kolskoj debati sudjeluju kao lanovi porote, sluali i vodili biljeke na papirima sa zaglavljem Dravnog ureda za nabavu koje su drali pred sobom: ubojica je bio pijun poslan od snaga izvana koje ele destabilizirati nae drutvo, bektaije-nakibendije koji su vidjeli da su njihove tajne postale predmetom ismijavanja, neki pjesnici koji u kvantitativnom metru piu akrostihove i moderni narodni pjevai, to jest hurufije dobrovoljci, u toj su se uroti koja nas je gurala ravno u anarhiju, to je neka vrsta Sudnjega dana, nesvjesno obvezali na to da zastupaju vanjske sile. Ne, ovo ubojstvo nije imalo nikakve veze s politikom: da bi se to shvatilo, bilo je dovoljno sjetiti se kako je ubijeni novinar, tonom koji je prije mnogo godina izaao iz mode i svima neitkim opsegom i stilom, pisao gluposti koje su mu se motale po glavi i koje nisu imale nikakve veze s politikom. Ubojica je bio ili poznati kriminalac s Bejoglua glavom, koji je pretjerane legende koje je Delal o njemu pisao shvatio kao izrugivanje, ili plaeni ubojica kojega je on unajmio. Jedne od tih noi u kojima su muenjem tjerali sveuiline studente koji su, samo da bi se razmetali, sami sebe prijavljivali i preuzimali odgovornost za ubojstvo, da povuku svoje izjave, ili nedune ljude dovedene iz damije silili da priznaju, bio je ondje i jedan stari profesor

divanske knjievnosti s umjetnim zubalom. On je djetinjstvo proveo s jednim umirovljenim asnikom Slube dravne sigurnosti, u istim stranjim vrtovima starog Istanbula i istim ulicama u kojima su kue s doksatima. Nakon dosadnog objanjenja o hurufijama, starim igrama rijei i umjetnosti, koje su prekidali poalicama, posluao je i moju priu koju sam nevoljko ispriao. Napuhavajui se poput gatara iz predgraa, rekao je da se dogaaji bez puno muke izvrsno mogu uklopiti u Ljepotu i Ijubav ejha Galipa. Za to je vrijeme dvolani odbor prouavao prijave koje su novinama i policiji poslane s ushitom zbog obeane nagrade; na profesorov knjievni pronalazak, koji je ukazivao na problematiku poezije od prije dvjesto godina, nisu obratili panju. Otprilike su tada zakljuili da je ubojica jedan brija kojega je netko prijavio. Nakon to su mi pokazali tankog, malenog ovjeka ezdesetih godina i shvatili da ga opet nisam uspio identificirati, vie me nikad nisu pozvali u dvorac na svoje festivale smrti, ivota, zagonetki i vlasti. Tjedan dana kasnije novine su objavile iscrpnu priu o brijau koji je prvo zanijekao krivnju, a onda priznao, da bi je poslije ponovno zanijekao i opet priznao. Delal Salik je o tom ovjeku prvi put pisao prije mnogo godina u lanku pod naslovom Moram biti ono to jesam. U tom lanku, i u jo nekoliko kasnijih, napisao je da je brija doao u novine i postavio mu pitanja koja e rasvijetliti duboki misterij vezan uz Istok, nas i nae postojanje, i da mu je on na ta pitanja odgovorio dosjetkama. Brija je te dosjetke, kojima su i drugi svjedoili, doivio kao uvrede. Gnjevno je primijetio da su prvo spomenute u jednom lanku, a poslije jo nekoliko puta obraene. Kad je dvadeset i tri godine kasnije prvi lanak ponovno objavljen pod istim naslovom, brija je to doivio kao da mu je uvreda ponovno nanesena pa se, nakon nekoliko podbadanja iz svoje okoline, odluio osvetiti kolumnistu. Broja je svoje djelo, jezikom koji je nauio od policajaca i iz novina, okarakterizirao kao pojedinani terorizam. Tko su bili provokatori ije je postojanje zanijekao, bilo je nemogue otkriti. Nedugo nakon objavljivanja fotografija njegovog umornog i izmuenog lica oienog od znaenja i slova, u skladu s odmah potvrenom odlukom u ubrzanoj parnici koja je sluila kao primjer, jednog jutra, u sat kad istanbulskim ulicama lutaju samo opori nesretnih pasa koji ne podlijeu policijskom satu, brija je bio objeen. Tih sam dana radio na svim priama o planini Kaf kojih sam se mogao sjetiti i pronai, i istodobno, ne bih li rasvijetlio dogaaje, u svojem odvjetnikom uredu jo bunovan od sna sluao teorije ljudi koji su me posjeivali. Nikome nisam mogao ba puno pomoi. Sasluao sam strastvenog uenika medrese Imam Hatip koji mi je nadugo i nairoko objanjavao da je iz Delalovih lanaka shvatio da je on Dedal. Ako je on izveo taj zakljuak, onda ga je izveo i ubojica, te je tako ubivi Delala sebe postavio na Mehdijevo, to jest Njegovo mjesto. Pritom mi je pokazivao slova na izrescima iz novina koji su vrvjeli priama o krvnicima. Sasluao sam i krojaa s Niantaa koji mi je ispriao kako je za Delala ivao povijesne kostime. ak sam se i toga da je taj kroja onaj isti kojega sam one snjene noi kad je Ruja nestala vidio kako radi u svojem duanu sjetio teko, kao netko tko se kao kroz maglu prisjea filma koji je davno gledao. Jednako sam reagirao i na Saima, koji me je htio obavijestiti o bogatstvima arhiva Slube dravne sigurnosti i donijeti mi radosnu vijest da je pravi Mehmet Jilmaz konano uhien, a nevini student puten na slobodu. I dok je Saim, usmjerivi panju na naslov lanka koji je prikazan kao razlog ubojstva, razbijao glavu nad rijeima moram biti ono to jesam, ja sam se toliko udaljio od onoga to jesam da kao da sam se udaljavao i od ove crne knjige i od Galipa. Na neko sam se vrijeme posvetio samo pravu i parnicama. Kasnije sam pak popustio u poslu, nazvao stare prijatelje i s ljudima koje sam nedavno upoznao obilazio restorane i krme. Ponekad bih primijetio da su oblaci nad Istanbulom poprimili nevjerojatnu utu ili pepeljastu

boju, a ponekad bih sam sebe pokuavao uvjeriti da je nebo nad gradom isto ono poznato, svakidanje nebo. U pono bih, kako je to Delal inio u plodnim razdobljima, odjednom s lakoom napisao dvije-tri njegove kolumne za taj tjedan i potom ustao od stola, sjeo u fotelju pokraj telefona, ispruio noge na podnoak i ekao da se stvari oko mene polako pretvore u znakove nekog drugog svijeta, nekog drugog svemira. Tada bih osjetio kako se negdje u dubini mojega sjeanja neka uspomena mie poput sjene. Kako napreduje prolazei kroz vrata koja iz vrta sjeanja vode u neki drugi vrt i odande opet u druge i tree vrtove te kako se u toku tog poznatog procesa vrata moje vlastite osobnosti otvaraju i zatvaraju, a moje ja mijenja u osobu koja e se s tom sjenom susresti i s njom biti sretna. Kasnije samo to ne bih progovorio njezinim glasom. Da se ne bih nespreman susreo s uspomenama na Ruju, svoj sam ivot drao pod nadzorom, iako moda ne ba jako vrstim, i pomno se klonio tuge za koju sam se bojao da bi se u neoekivano vrijeme i na neoekivanom mjestu mogla obruiti na mene. Kad bih dva ili tri puta tjedno naveer odlazio do tete Hale, nakon jela bih s Vasifom hranio zlatne ribice, ali nikada nisam s njim sjedio na rubu kreveta i gledao izreske iz novina koje mi je htio pokazati. (Ipak, tako sam naiao na izrezak na kojem je na mjestu Delalove bila otisnuta slika Edwarda G. Robinsona, i tako otkrio da njih dvojica makar malo slie jedan na drugog, poput dalekih roaka.) Kad bi postalo kasno i otac ili strina Suzan mi, kao da me kod kue eka Ruja u bolesnikom krevetu, rekli da odem kui prije nego jo vie zakasnim, odgovorio bih: Da, bolje je da odem prije nego to policijski sat proe. Klonio sam se ulica koje vode pokraj Aladinovog duana i onih kojima smo Ruja i ja obiavali etati. Do nae stare kue i do obiteljske zgrade ehrikalp hodao sam sporednim ulicama koje su mi sve u svemu produavale put. Da ne bih zaao u ulice kojima su Delal i Ruja proli poslije izlaska iz kina Konak, opet sam mijenjao put i tako se naao u udnim i mranim sporednim ulicama, meu svjetiljkama, slovima, meni nepoznatim zidovima, slijepim zgradama zastraujuih lica, tamnim zavjesama na prozorima i dvoritima damija. etnja meu svim tim mranim i mrtvim znakovima toliko bi me promijenila da bih, stigavi pred obiteljsku zgradu ehrikalp malo poslije poetka policijskog sata i ugledavi krpu koja je jo uvijek visjela na ogradi balkona na najviem katu, s lakoom to protumaio kao znak da me kod kue eka Ruja. Kad bih nakon etnje praznim i mranim ulicama ugledao znak koji je Ruja za mene ostavila na ogradi balkona, sjetio bih se kako smo Jedne snjene noi u treoj godini braka vrlo dugo razgovarali. Kao dva popustljiva dobra prijatelja koji se godinama drue. Bez podbadanja. Razgovor nije upao u bezdan Rujine indiferentnosti niti smo ijednom osjetili da se pribliava ona duboka tiina koja se iznenadno kao duh pojavljivala meu nama. Kad sam naeo temu, sanjarili smo, s uitkom koji je i Ruja nalazila u svojoj mati, o danu koji emo zajedno provesti u sedamdeset i treoj godini ivota. Jednoga zimskog dana u sedamdeset i treoj godini ivota namjeravali smo zajedno izai na Bejoglu. Od uteenog novca jedno drugome bismo kupili poklon: demper ili par rukavica. Bili bismo obueni u stare i teke kapute koje volimo, na koje smo se navikli i koji miriu po nama. Razgledavali bismo izloge bez ikakva razloga, ne traei nita, i razgovarali. Bijesno bismo psovali, jadikovali o tome kako se sve mijenja i askali o tome kako su odjea, izlozi i ljudi neko bili bolji i ljepi. Dok bismo to radili, znali bismo da se tako ponaamo zato to smo dovoljno stari da od budunosti nita ne moemo oekivati, a ipak bismo se tako ponaali. Kupili bismo kilogram ueerenih kestena paljivo promatrajui kako ih vau i pakiraju. Kasnije bismo negdje u sporednim ulicama Bejoglua pronali antikvarijat koji nikada prije nismo vidjeli te bismo zbunjeno i radosno estitali jedno drugom. Unutra bi se

nalazili jeftini detektivski romani koje Ruja nikad nije proitala ili koje je zaboravila. Dok bismo mi birali i eprkali po romanima, stara maka koja luta meu hrpama knjiga poela bi presti, a blaga prodavaica bi nam se nasmijeila. Odande bismo izali s naramkom knjiga koje bi nas veselile zato to smo ih jeftino kupili i radovali se to smo namirili Rujine potrebe za detektivskim romanima za bar dva mjeseca. Dok bismo pili aj u slastiarnici, meu nama bi izbila prepirka. Porjekali bismo se zato to smo doivjeli sedamdeset i treu godinu, i zato to bismo, kao i svi koji navre sedamdeset i treu, znali da smo cijeli ivot potroili uzalud. Vrativi se kui, otvorili bismo pakete, bez ikakvog srama skinuli odjeu i svojim se blijedim i starim tijelima oslabljenih miia te s obiljem ueerenih kestena i sirupa predali dugom voenju ljubavi. Blijeda boja naih starih i umornih tijela bila bi poluprozrana, krem boja djeje koe iz vremena kad smo se prije ezdeset i sedam godina prvi put upoznali. Ruja, ija je mata uvijek bila bujnija od moje, dodala je da bismo usred ludog voenja ljubavi stali, zapalili cigaretu i plakali. Temu sam naeo ja jer sam znao da e me Ruja, kad sa sedamdeset i tri godine doe u stanje u kojem vie nee eznuti za drugaijim ivotom, voljeti. Istanbul bi pak, kao to su moji itatelji primijetili, nastavio ivjeti u jednakoj bijedi. Jo uvijek ponekad u Delalovim starim kutijama, meu stvarima u uredu ili u nekoj sobi u kui tete Hale, naiem na neku njezinu stvar koja mi je nekim udom promaknula pa je nisam bacio. Ljubiasti gumb s haljine na cvjetie koju sam na njoj vidio kad smo se prvi put upoznali; moderne naoale produenih gornjih rubova koje su se ezdesetih godina poele pojavljivati na licima sposobnih, zdravih ena u europskim asopisima, koje je Ruja istih tih godina est mjeseci nosila i poslije odbacila; male crne ukosnice od kojih je jednu objema rukama stavljala u kosu, a drugu za to vrijeme drala u kutku usana; poklopac u obliku repa drvene patke u kojoj je drala ivae igle i konce i za kojim je godinama tugovala mislei da je izgubljen; zadaa iz knjievnosti koja je ostala meu odvjetnikim dokumentima strica Meliha, prepisana iz enciklopedije, o legendarnoj ptici Simurg koja ivi na planini Kaf i o pustolovinama onih koji su je traili; vlasi koje su ostale zapetljane u etki za kosu strine Suzan; popis narudbi koji je napisan i predan meni (usoljena tuna, asopis Filmsko platno, plin za upalja, okolada Bonibon s ljenjacima); slika drveta nacrtana uz djedovu pomo; konj u poetnici; jedna od zelenih arapa koje sam vidio na njezinim nogama prije devetnaest godina dok je vozila unajmljeni bicikl. Prije nego to bih neku od tih stvarica oprezno, obzirno i brino ostavio u nekoj od kanti za smee na ulicama Niantaa i pobjegao, nekoliko bi ih dana, ponekad nekoliko tjedana dobro, dobro, ak mjesec ili dva, nosio u svojim prljavim depovima. Kad bih se od njih s tugom odvojio, sanjario bih kako e mi se, ba kao i stvari koje se vraaju iz tame obiteljske zgrade, i te tune stvarice jednoga dana zajedno s uspomenama jedna po jedna vratiti. Jedino to mi je danas ostalo od Ruje su tekstovi: ove crne, potpuno crne, mrane stranice. Ponekad se sjetim snjene zimske noi u kojoj smo prvi put iz Delalovih usta uli neku od ovih pria, na primjer priu o krvniku ili bajku s naslovom "Ruja i Galip. Sjetim se i neke druge prie o tome da je jedini nain da ovjek bude ono to jest taj da bude netko drugi ili da se izgubi u tuim priama. Ove prie, koje sam elio okupiti u jednoj crnoj knjizi, na primjer nae ljubavne prie koje vode jedna u drugu, naa sjeanja, neka trea i etvrta bajka, zajedno a priom o zaljubljeniku koji je zalutao na ulicama Istanbula i postao netko drugi ivo me podsjeaju na priu o ovjeku koji trai izgubljeno znaenje i tajnu svoga lica. I tako se s novim zanosom prihvaam svoga novog posla koji se sastoji od ponovnog zapisivanja starih, vrlo starih, vrlo vrlo starih pria i dolazim do kraja svoje crne knjige. Na tom kraju Galip pie Delalov posljednji tekst koji treba dostaviti u novine i kojem nitko zapravo ne poklanja previe panje. Kasnije, kako se blii jutro, bolno se prisjea Ruje, ustaje od stola i promatra

tamu grada koji se budi. Sjeam se Ruje, ustajem od stola i promatram tamu grada koji se budi. Sjeamo se Ruje, promatramo istanbulsku tamu i u pono, kad mi se izmeu sna i jave uini da sam na kariranom plavom poplunu naiao na Rujin trag, obuzimaju nas ushit i sjeta. Zato to nita ne moe biti tako zbunjujue kao ivot. Osim pisanja. Osim pisanja. Da, naravno, nita osim pisanja, jedine utjehe. 1985.-1989.

Izvori citata na poetku poglavlja

Str. 5., natuknica Muhiddin Arabi, Islam Ansiklopedisi (Enciklopedija islama), Ahmet Atej. Genf Gazeteciye Nasihatlar (Savjeti mladom novinaru), M. Balamir Iz knjige Kitap-al Zulmet, Obscuri Libri (Bottfolio), preveo na arapski ibn Zerhani Zapisi Maltea Lauridsa Briggea, R. M. Rilke Mazaret ve Istihza (Isprika i sarkazam), Biron Paja Albertine Disparue, Marcel Proust Divina Commedia, Dante Through the Looking-Glass, Lewis Carroll Yahya Kemalle Sohbetler (Razgovori s Jahjom Kemalom), Sermet Sami Uysal Hilsn-ii A$k (Ljepota i ljubav), eyh Galip Natuknica Ahmet Mithat Efendi, Istanbul Ansiklopedisi (Enciklopedija Istanbula) Vakanvis (Dvorski kroniar), Abdurrahman eref Novine Milliyet od 7. lipnja 1952., R. C. Ulunay Biographia Literaria, S. T. Coleridge Film Vesikah Yarim (Moja draga prostitutka), Liitfi Akad Pisma, Dostojevski Mesnevija (Mesnevi), Mevlna Celalettin Rumi Talented Mr. Ripley, Patricia Highsmith Muharir, $air, Edip (Novinar, pjesnik, knjievnik), Ahmet Rasim The House of the Seven Gables, Nathaniel Hawthorne Alice in Wonderland, Lewis Carroll Madame Bovary, Gustave Flaubert Aurlia, Grard de Nerval Divan-i femsi Tebrizi (Divan emsa iz Tebriza), Mevlna Celalettin Rumi Essays On His Own Times, S. T. Coleridge Through the Looking-Glass, Lewis Carroll Nemide, Halit Ziya Uakligil Mantik-l Tayr (Govor ptica), Feridddin Attar Tisuu i jedna no Divan, Niyazi-i Misri Natuknica Stil, Edebiyat Liigati (Knjievni rjenik), Tahir-l Mevlevi The Deluge At Norderney, Isak Dinesen

Hilsn- Afk (Ljepota i Ijubav), eyh Galip Vesilet-iin Necat, Sleyman elebi Hsn-il Ak (Ljepota i Ijubav), eyh Galip Confessions of an English Opium-Eater, De Quincey Efkli Zaman, Ahmet Rasim Shadow - A Parable, E. A. Poe