PORUENE TUZLANSKE DAMIJE (1945.-1957.

)
Abstract: U ovom radu istraujem poruene tuzlanske damije u prvoj deceniji nakon Drugog svjetskog rata. Cilj ovog teksta jeste da se ukae na razloge ruenja damija na podruju Tuzle u istom periodu ali i da se oivi sjeanje na pet tuzlanskih damija. Tekst pokazuje kakve je implikacije poluio neprijateljski i agresivni odnos komunistike vlasti prema Islamskoj zajednici u Tuzli u drugoj polovini 20. stoljea. Da bi ove damije doivjele svoju potpuni rekonstrukciju i revitalizaciju kljuan je Zakon o restituciji kao predispozicija vraanja poruenih tuzlanskih damija njihov prvotnoj ulozi i znaaju. Kljune rijei: Tuzla, damija, ruenje, restitucija, komunizam Uvod Grad Tuzla, kao jedno od starijih i znaajnijih naselja sjeveroistone, pa i cijele Bosne i Hercegovine, svoj snani urbani razvoj, pogotovo poetkom osmanske uprave, duguje brojnim vakufima a naroito uvenom Gazi Turali-begovom vakufu. Nastajanju muslimanskih mahala u toku esnaestog i poetkom sedamnaestog stoljea prethodilo je podizanje damija koje su bile centralni dio svake mahale. U toku ova dva stoljea u Donjoj Tuzli (dananjoj Tuzli) podignuto je dvanaest damija koje su u svojoj viestoljetnoj historiji prolazile kroz razliite periode, ali su opstojale i sluile svojoj svrsi. Nakon Drugog svjetskog rata nastupa period nestajanja pet tuzlanskih damija. Koje damije su nestale, na koji nain i koji su uzroci ruenja tuzlanskih damija su pitanja koja tretira ovaj rad.

Nastanak damija i mahala u Tuzli

Pojava prirodnih izvora slane vode na nekoliko lokaliteta u okviru Dindi mahale uvjetovali su da jo u periodu neolita ljudi naseljavaju najue jezgro dananjeg grada Tuzle. Prvi siguran spomen o postojanju tuzlanskih slanih izvora nalazimo kod cara Konstantina Porfirogeneta iz sredine 10. stoljea (umro 959. godine) Castron to salenes. Formira se skromno naselje pod nazivom Salines koje prolazi vremenske periode od rimskog carstva do petnaestog stoljea bez znaajnijih promijena i razvoja kako se to navodi u nekim Dubrovakim dokumentima. U drugoj polovini petnaestog stoljea Osmanlije dolaze na ove prostore i na lokalitetu od Skvera do arijske esme zatiu srednjovjekovnu drvenu utvrdu sa nekoliko desetina kua pod nazivom Soli. Tuzla se prvi put u Osmanlijskim izvorima spominje u osmoj deceniji

petnaestog stoljea pod nazivom Agac Tuzla1, to doslovno znai Drvena solana. Nakon to su se Osmanlije stabilizirale na ovom prostoru izvrile su administrativnu podjelu. Oslanjajui se na do sada najraniji popis Zvornikog sandaka, u ijem sastavu je bila Tuzla, iz 1512. godine prvi put se spominju nahije Donja i Gornja Tuzla. Meutim, prvi znakovi razvitka i naseljavanja brojnijim stanovnitvom nahije Donja Tuzla deava se nakon poraza Ugarske u bitci na Mohau 1526. godine. Izmeu dva sumarna popisa Zvornikog sandaka koji se organiziraju 1533. i 1548. godine, Osmanlije grade Atik (Carevu) damiju i oko nje nastaje prva muslimanska Atik mahala. Nedugo zatim, nastaju jo etiri muslimanske mahale: Timur-hodina, Isa-begova, Hisarije Ferhada sina Ahmedova i Mahala subae Alije.2 Nastankom ovih mahala formirani su osnovni elementi za izgradnju jednoga grada u pravom smislu te rijei. Ve polovinom esnaestog stoljea Donja Tuzla doivljava ubrzani graevinski razvoj. Okolne mahale su se naslanjale na palanku: zapadno niz Jalu, istono uz Jalu i sjeverno i juno na padinama okolnih brda. Ovako ubrzanom razvoju i prilino obimnoj prostorno-teritorijalnoj organizaciji Tuzle, od 1548. do 1572. godine, znaajan doprinos dao je Gazi Turali-beg3, utemeljenjem institucije vakufa od vlastitih nekretnina i sredstava, prije svega znaajnih urbano-arhitektonskih sadraja. Isti takav urbani razvoj odvijao se i u ostalim gradovima irom Bosne i Hercegovine. Vakufski objekti sa znaajnom arhitekturom, u kojima je bio koncentrisan cijeli vjerskoprosvjetni, kulturni i privredni ivot muslimana, inili su urbane kosture svih gradova. Slobodno moemo tvrditi da graevinski objekti Gazi Turali-begovog vakufa u Tuzli predstavljaju arhitektonske obrise koji umnogome odreuju kostur grada Tuzle, od 16. stoljea pa do danas, pogotovo imajui u vidu da ti objekti ine jezgru tuzlanske arije i Gazi Turali-begove (Poljske) mahale, dva najvanija prostorna elementa grada.4 Nije trebalo dugo, da znaajni razvojni prosperitet Donje Tuzle prepozna Osmanska vlast, te carskom odlukom iz 1573. godine zakonodavnu, sudsku i izvrnu vlast premjesti iz Gornje u Donju Tuzlu. Osam godina kasnije (1581.), Donja Tuzla postaje sjeditem kadiluka i prvi put u svojoj viestoljetnoj historiji centrom sjeveroistone Bosne. Do kraja 16. stoljea u Donjoj Tuzli se formira osam mahala sa obije strane Jale, a odmah poetkom 17. stoljea jo etiri
1 2

Adem Handi, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975. g., str. 166. Demal ilimkovi, Tuzla u Osmansko doba, Tuzla, 1996.g., str. 49. 3 Gazi Turali-beg je sin nekoga Ejne-hana ili Inhana. Nepoznata nam je njegova godina roenja. S Gazi Turalibegom se prvi put upoznajemo nakon bitke na Mohau (29. 8. 1526.) u kojoj je uestvovao zajedno sa Gazi Husrev-begom, pa je za istaknute zasluge unaprijeen u funkciju sandak-bega. Penzionisan je 1550. godine kao smederevaki sandak-beg. Vrlo je vjerovatno da je prije funkcije sa istim zvanjem, bio u Bosanskom, Srijemskom, Zvornikom i Hercegovakom sandaku. Zato su se njegovi vakufi protezali na tih pet sandaka. 4 Rusmir Djedovi, Uloga i znaaj Turali-begovog vakufa u urbanom razvoju grada Tuzle, STAV, Tuzla, 2003., str. 59.

mahale. Sve ove mahale su nastajale na vakufu i dobijale nazive po njihovim utemeljiteljima, dok je centralni dio svake mahale bila damija. Damije su graene od raznog materijala, erpia, kamena, drveta, sa drvenom ili kamenom munarom, razliitih dimenzija, sa ravnim krovom, kupolom, pokrivenim daskom, crijepom. Skoro sve do kraja 1945. godine u gradskom podruju Tuzle postojalo je 12 damija: a) Desna obala Jale (nizvodno): ATIK, BEHRAM-BEGOVA (arena), GAZI TURALI-BEGOVA (Poljska), HADIHASANOVA (arijska), MUSTAFE DINDIJE (Dindijska), SAGRDIJAN (Bijela), ISMAIL EFENDIJE (Tuanjska). b) Lijeva obala Jale (nizvodno): MEHMED-AGINA (Djevojaka ili Jalska), OSMAN-BEGOVA (Kosune, Branska, Gornje Brdo), OSMAN EHAJINA (Kethode, Arapica, Donje Brdo), DELAL VAIZ MEHMED EFENDIJE (Mejdanska), ARSLAN- AGINA (Vikaljska), PIRIJE SAMARDIJE (Mosnika, Potok). Vremenom skoro sve damije su dobile naziv po mjestu (naselju, mahali) gdje su sagraene, po vanjskom izgledu (arena-maurski stil vanjska fasada obojena prugama naizmjenino uto-crveno, Bijela- damija i munara okreena u bijelo). Branska, Tuanjska, Bijela, Vikaljska i Mosnika damija poruene su u vremenu 1945. do 1957. godine, zbog dotrajalosti, proirenja ceste, izgradnja novih objekata ili zbog negativnog odnosa komunistike vlasti prema Islamkoj zajednici i religiji openito.

Poruene tuzlanske damije (1945.-1957.)

Arhitektura damija u Donjoj Tuzli ima lokalno obiljeje koje se izraava u velikoj primjeni drveta u trijemu, na fasadama, u enterijeru. Eksploatacija slanih izvora i privredni razvoj Tuzle omoguili su angaovanje iskusnih majstora, koji su damijama dali poseban arhitektonski izraz. Za eksploataciju slanih izvora vezana je ne samo privreda tuzlanskog kraja nego i razvoj naselja, osnivanje vakufa i izdravanje damija. Slubenici veeg broja damija su plaani od zakupa slanih izvora.5 Damija Pirije Samardije (Mosnika ili Potoka) Nalazila se u naselju Mosnik na lijevoj obali rijeke Jale, zapadno od Mejdanske damije. Prvi put ova damija se spominje 1663. godine a osniva ove damije i Mosnike mahale je najvjerovatnije neki samardija Pirija. Osniva je bio sudionik u proizvodnji slanice, jer je te
5

Medida Beirbegovi, Damije sa drvenom munarom u BiH, Sarajevo, 1990. g., str. 106.

godine plaa imama u damiji Pirije samardije iznosila 4 dana slane vode godinje. Mosnika damija bila je zidana erpiom.6 Prema Meringeru, to je manja damija sa trijemom dubine 2,5 m i prostrom za molitvu veliine 5,3 x 5,9 m. Gornji prozori su pravougaonog oblika i imaju drveni muebak. Damija je pokrivena indrom, a drvena munara ima vee otvore na galeriji.7 Unutranjost damije je bila jednostavna, ugraen mihrab u zidu, urs, mimber i mahfil drveni skromne izrade ondanjih majstora. Damija sa dvoritem zauzimala je prostor od 720 m2. Damijsko dvorite bilo je veim dijelo popunjeno mezarjem iji se ostaci i danas primjeuju. Mosnika damija je smatrana mahalskom, pa su u njoj klanjani samo noni namazi (akam, jacija i sabah), a u toku Ramazana teravija i bajrami. Kako je kroz mahalu pokraj same damije proticao potok, Mosnika damija nazivana je u kasnijem periodu i Potoka damija.8 Kao mutevelija damijskog vakufa 1889. godine spominje se Sulejman Seleskovi.9 Opadanjem demata, nebrigom i neodravanjem damija je zaputena i dovedena je u ruevno stanje. Komunistike vlasti su je u njenom dotrajalom stanju sruile 1954. godine i na njeno mjesto izgradili manju drutvenu zgradu a na lokalitetu mezarja izgraena je Osnovna kola.10 Osman-begova (Kosune, Gornje Brdo) damija Damiju na Gornjem brdu izgradio je Osman-beg (Kosune- ljut, naopak) poslije 1600. godine. Nalazila se na padinama Ilinice, iznad damije Donje Brdo koja i danas postoji. Damija se spominje prvi put 1701. godine. Zidana je od kamena kvadratnog oblika sa dimenzijama 10 x 10 m. etverovodni krov pokriven crijepom. Ispred damije se nalazio natkriveni trijem (sofe). Uz damiju se nalazio drveni minaret, koji je jedne noi 1951. godine usljed jakog vjetra oboren, a kasnije nikad nije popravljen. Bila je slina Delali Vaiz Mehmed efendinoj (Mejdanskoj) damiji koja i danas postoji. Ispred damije je bilo manje dvorite povrine 380m2. Usljed smanjenja broja dematlija i veoma loeg ambijentalnog stanja, poruena je 1953. godine. Od ove damije danas nema nikakvog traga. Nakon to je poruena zemljite je 1958. godine prodano evki Vrabcu i Sulejmanu Zaimoviu po cijeni od 70 000 starih dinara. Danas se na toj lokaciji nalaze privatne kue.11

6 7

Refik Hadimehanovi, Ljetopis tuzlanskih damija, Takvim, 1982. g., str. 138. Medida Beirbegovi, Damije sa drvenom munarom u BiH, Sarajevo, 1990. g., str. 106. 8 Adem Handi, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975. g, str. 185. 9 Rusmir Djedovi, Vakufi u Tuzli od XVI do XX stoljea, STAV, Tuzla, 2003., str. 72. 10 Refik Hadimehanovi, Ljetopis tuzlanskih damija, Takvim, 1982. g., str. 139.
11

Isto, str. 133.

Arslan-agina (Vikaljska) damija Ovu damiju je izgradio Arslan-aga na lokalitetu Vikalj izmeu 1600. i 1645. godine, a postojala je do 1954. godine. Arslan-aga je bio sudionik proizvodnje soli i muhtar istoimene mahale. Prihode od proizvodnje soli uvakufio je i sagradio damiju. Ova damija bila je sagraena od erpia. Po svoj prilici veliine 10 x 10 m, sa krovom na etiri vode i pokrivena crijepom. Ranije je vjerovatno bila pokrivena indrom. Unutranjost damije je bila veoma jednostavna i skromna. Uz damiju je bila drvena i niska munara. Ispred damije se nalazio trijem sa sofama. Damija je sa dvoritem zauzimala prostor od 870 m2. Pored damije se nalazilo i nekoliko mezarova. Meutim, vremenom je veina niana nestala osim dva para: Imirovi Alijage i njegove supruge. Alijaga je bio muhtar na ovom dijelu grada. U ovoj damiji su, kao i u ostalim mahalskim damijama, klanjani samo noni namazi i u toku Ramazana teravija.12 Punih 46 godina na lokalitetu sruene Arslan-agine damije bilo je smetlite i igralite za djecu. 7. jula 2000. godine sveanim otvorenjem ova damija je doivjela svoju revitalizaciju. Izgraena je u modernom i veoma lijepom stilu. Damija Ismail efendije (Amber-hatun, Tuanjska) Na desnoj obali rijeke Jale, u nekadanjem selu Tunju, postojala je damija koju je izgradio Ismail efendija izmeu 1600. i 1645. godine. Prema navodima mjetana, to je bio mali mesdid bez mimbera, sa drvenom munarom. U meuvremenu damija je, iz nepoznati razloga, morala stradati. Godine 1645. raspravljalo se pred tuzlanskim kadijom o potrebi obnavljanja Ismail efendine damije u Tuanjskoj mahali.13 Kasnije se kao osniva damije na istom mjestu spominje ena Ejnehana po imenu Amber-hatun. Prvi put se spominje 1701. godine. ini se, prema tome, da je damiju Ismail efendije polovinom XVII stoljea obnovila spomenuta Amber-hatun, po kojoj se ona i prozvana. Damija je bila malih dimenzija, zidana od erpia i skromne izrade. Nalazila se u Tuanj mahali ispod istoimenog mezarja, pa je tako i prozvana Tuanjska, s tim to je ime vakifa potpuno zaboravljeno. Pored damije se nalazio i mekteb, koji je vjerovatno u toku obnavljanja damije izgraen iz sredstava vakufa Amber-hatun. Usljed proirenja lokalnog puta komunistike vlasti damiju su sruile polovinom 1945. godine.14 Na mjestu gdje se nalazio mekteb, izgraena je manja stambena zgrada. Stambenu zgradu ine deset stambenih jedinica razliitih dimenzija. U vlasnitvu vakufa Amber-hatun su dva stana dimenzija 61 i 28

12 13

Isto, str. 139. Adem Handi, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975. g, str. 187. 14 Refik Hadimehanovi, Ljetopis tuzlanskih damija, Takvim, 1982. g., str. 124.

m2. Preko puta ove zgrade, na samom rubu Tuanjskog mezarja u izgradnji je damija u modernom stilu sa edukativnim centrom. Damija Sagrdijan Murge (Bijela) Mahala Sagrdije Murge razvila se zapadno od strane palanke, naslanjajui se tako na Atikmahalu. U izvorima se prvi puta spominje 1600. godine, kao mahala Sagrakije Murge. Osniva mahale je prije 1600. godine sagradio damiju. O osnivau mahale i damije sagrakiji Murgi ne znamo skoro nita. Godine 1701. spominje se mesdid Sufi Kurda u Sagrdijan mahali. Iz naziva Sufi moe se donekle razumjeti da je pripadao nekom dervikom redu.15 Ovo je manja damija sa kamenom munarom i sa lijepo izvedenim kamenim stubovima u njezinom trijemu. Nemamo podataka kada je podignuta ova damija, a iz natpisa nad ulazom vidimo da je obnovio 1891. godine izvrio Hadi Husein-beg Zaimovi. Iz ovog natpisa vidljivo je da je na tom mjestu ranije postojala damija ili mesdid, koja je tokom vremena dotrajala, pa je tako trebalo novu sagraditi.16 H. Kreevljakovi navodi da je damiju sagradio Tosun-beg Zaimovi 1309./1891.-92. Sagrdijan damija se naziva i Bijela damija zato to je damija i munara graena od kamena i to je bila okreena u bijelo. Bila je to mala damija skromnih dimenzija svega 7 x 7 metara, ali je zato bila u dobrom stanju. Zauzimala je prostor od 140 m2. Uz damiju je bilo i mezarje, ali su niani tokom vremena nestali. Povrina mezaristana je iznosila 555 m2. Dana, 19. 8. 1957. godine otpisana je u dravnu imovinu. Nalazila se u ulici 6. bosanske brigade. U njoj su se klanjali noni namazi, a tokom ramazana i teravih-namaz sve do 1956. godine. Dugogodinji imam ove damije sve do njenog zatvaranja je bio kurra hafiz Ahmed ef. Redebai, sekretar tuzlanskog muftije, a kasnije i dugogodinji predsjednik Odbora Islamske zajednice u Tuzli. Usljed proirenja ceste i navodnog pucanja zidova poruena je 1957. godine. Ve dugo vremena prazan je i skoro neiskoriten prostor na kome se ona nalazila. Meutim, ostala je u veoma lijepom i svjeem sjeanju mnogobrojnih Tuzlaka. Kao vrijedan pisani trag o postojanju ove damije navodimo prijevod natpisa iznad ulaznih vrata.17 Kronogram se nalazio na mramornoj ploi, uzidanoj nad ulazom u damiju. Slova sa natpisa su bila pozlaena. Neka Allah blagoslovi Mir Hadi Huseina plemenitog, Koji svoj imetak utroi u dobro djelo, neka
15 16

Adem Handi, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975. g, str. 183. Mehmed Mujezinovi, Islamska Epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga II, Sarajevo, 1998.g., str. 154. 17 Refik Hadimehanovi, Ljetopis tuzlanskih damija, Takvim, 1982. god., str. 123.

je dugo iv. Ovu lijepi Sagrdijan damiju je obnovio, za njezinu obnovu Rakim napisa potpuni kronogram u stihu: ,,Neka Allah uini ovo mjesto to ljepim. Godina 1309./ 1891/1892/.18

Zato su damije ruene?

Grad Tuzla u toku Drugog Svjetskog rata (1940.-1945.) nije bila poprite veih ratnih deavanja tako da nijedan vakufski objekat u Tuzli nije uniten niti oteen. 19 Meutim, nedugo nakon zavretka Drugog svjetskog rata i formiranje nove dravne zajednice te negativan odnos komunistike vlasti prema religiji rezultirae katastrofalnim posljedicama po vakuf u Tuzli. U narednih desetak godina odnos komunistike vlasti i njena negativna i agresivna kampanja prema vakufu i vjerskim objektima u Tuzli ii e u tri pravca. Zavretak Drugog svjetskog rata i formiranje komunistike vlasti na nivou bive Jugoslavije najavljivao je teak period za Islamsku zajednicu na ovim prostorima. Ideoloki pogledi komunistike vlasti prema Islamskoj zajednici bili su usmjereni na njeno ekonomsko slabljenje nizom restriktivnih zakona. Nova dravna vlada pristupa oduzimanju imovine IZ-e putem agrarne reforme, kolonizacije, konfiskacije, eksproprijacije, nacionalizacije, arondacije i dr.20 Sljedei korak komunistike vlasti u pravcu unitenja Vakufa bit e usmjeren ka ruenju preostalih vakufskih objekata, od ega nisu bile poteene ni damije. Tako su u periodu od 1945. do 1957. godine komunistike vlasti poruile est tuzlanskih damija. Tri damije na lijevoj obali rijeke Jale: Arslan-agina (Vikaljska) damija, Osman-begova (Branska)
18 19

Mehmed Mujezinovi, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovinie, Knjiga II, Sarajevo 1998.g., str. 155. Denis Beirovi, Islamska zajednica u vrijeme Avnojevske Jugoslavije, Zagreb, 2011., Tabelarni pregled potpuno ili djelimino unitenih objekata Islamske zajednice tokom trajanja Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, str. 525.-534. 20 Meu nizom zakona i uredbi, za Islamsku zajednicu su najrigorozniji i po svojim posljedicama najtei su bili: a) Zakon o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorijama, b) Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, c) Osnovni zakon o zadrugama, d) Zakon o konfiskaciji imovine i o izvrenju konfiskacije, e) Osnovni zakon o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim umskim posjedima, f) Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzea, g) Uredba o arondaciji dravnih poljoprivrednih dobara opedravnog znaaja, h) Osnovni zakon o eksproprijaciji, i) Uredba o prodavanju stambenih zgrada iz openarodne imovine, j) Uredba o upravljanju stambenim zgradama i k) Zakon o poljoprivrednom zemljinom fondu optenarodne imovine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama.

damija, damija Pirije samardije (Mosnika) i dvije na desnoj obali Jale: Damija Ismail efendije (Tuanjska) i Sagrdijan (Bijela) damija. Konani udarac u osiromaenju vakufskog dobra u Tuzli bio je usmjeren na mijenjanje izvornih naziva damija iz 16. stoljea koje nisu uspjeli sruiti. Umjesto izvornih naziva koje su damije dobile po svojim vakifima dati su nazivi mijesta u kojima se damija nalazila. Tuzla je jedinstven primjer u Bosni i Hercegovini da su svim damijama oduzimana i u zaborav ostavljana njihova izvorna imena. Utjecaj komunistike vlasti na svijest Tuzlaka, osiromaenje i razvlaivanje javnog dobra bio je tolikog intenziteta da je Islamska zajednica u Tuzli u narednim godinama i decenijama bila prisiljena boriti se za odravanje osnovnih funkcija. Meutim, nije komunistika vlast jedino odgovorna za nestanak vakufskog dobra i ruenje damija u Tuzli.Veliku odgovornost imaju i sami Tuzlaci, Bonjaci koji su ivjeli i danas ive u mahalama gdje su damije poruene. Rijetko posjeivanje, velika nebriga i bahatost koju su pokazivali sami mjetani dovele su ove damije u ruevna i neupotrebna stanja. To je komunistikoj vlasti bio dodatni signal za ruenje i uklanjanje damija sa lokaliteta na kojima su postojale nekoliko stotina godina.

Zakljuna razmatranja
Razvojnu dimenziju Tuzle, kroz njenu viestoljetnu historiju ne moemo sagledavati bez govora o ulozi vakufa. Analizom nastanka i razvoja vakufa dolazimo do neosporne injenice da su u kreiranju tuzlanskih mahala centralnu ulogu imale damije i njeni osnivai (vakifi). Vakifi su bili ujedno i osnivai mahala tako da su i mahale dobijale imena po njima. U toku 350 godina, prolazei kroz razliite periode, svih dvanaest tuzlanskih damija sluilo je svojoj svrsi. Polovinom 20. stoljea, formiranjem Socijalistike republike Bosne i Hercegovine i negativna politika upuena prema Islamskoj zajednici rezultirae ruenjem pet tuzlanskih damija. Ovaj period bit e okarekterisan kao nepravedan, neprijateljski i ruilaki u odnosu na Islamsku zajednicu kako u Tuzli tako i na irem prostoru BiH. U dananjem periodu kljuan je Zakon o restituciji kojim bi se Islamskoj zajednici vratila oduzeta imovina a napravljena teta nadoknadila. Meutim, naalost takav Zakon jo nije doneen. Danas, Medlis Islamske zajednice u Tuzli ini velike napore na revitalizaciji i rekonstrukciji poruenih tuzlanskih damija. Dvije poruene tuzlanske damije (Vikaljska i Tuanjska) doivljele su svoju revitalizaciju dok ostale tri (Branska, Mosnika i Bijela) ekaju bolja vremena.

Literatura
1. Beirbegovi, Medida, Damije sa drvenom munarom u BiH, Sarajevo, 1990. godina, 2. Beirevi, dr. Denis, Islamska zajednica u vrijeme Avnojevske Jugoslavije, Zagreb, 2011. godina,
3.

Benkovi, Ambrozije, Tuzlansko podruje negda i sada, upanja- akovo, 1971. godina,

4. ilimkovi, Demal, Tuzla u Osmansko doba, Tuzla, 1996. godina,

5.

Djedovi, Rusmir, Uloga i znaaj Turali-begovog vakufa u urbanom razvoju grada Tuzle, STAV, Tuzla, 2003. godina,

6. Grupa autora, Fotomonografija tuzlanskih damija, Tuzla, 2009. godina, 7. Grupa autora, Veliki vakifi Bosne, Tuzla, 2005. godina, 8. Hadimehanovi, Refik, Ljetopis tuzlanskih damija, Takvim, 1982. godina, 9. Handi, dr. Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975. godina,
10.

Handi, Mehmed, Prevod isprave o Turali-begovu vakufu, Glasnik IVZ-e, Sarajevo, 1931. godina, br. 2.,

11. Mujezinovi, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga II, Sarajevo, 1998. godina.