MULTIPLEKSIRANJE - ovo je mene pitao i da nabrojim kakvih sve imamo= (FDM, TDM i WDM)

- je postupak koji veem broju ureaja omoguuje zajedniko istodobno koritenje linka. U multipleksor (MUX) tj. ureaj koji obavlja multipleksiranje, ulazi N linkova. Multipleksor je s demultipleksorom (DEMUX, ureaj koji obavlja demultipleksiranje) povezan pomou jednog linka od toke do toke, koji moe prenositi N odvojenih kanala. Multipleksor kombinira podatke iz N ulaza u jedan zajedniki signal koji alje prema demultipleksoru (svakom ulazu je pridijeljen jedan kanal na linku). Po prijemu tog kompozitnog signala demultipleksor iz njega vadi pojedinane kanale, te svakog od njih alje na odgovarajui izlaz (broj izlaza je takoer N). Za raspodjelu adresa stoje nam na raspolaganju etiri koordinate: prostor, frekvencija, vrijeme i dinamika. Na ulazu linka obino je prostorna raspodjela komunikacijskih kanala pa nam za adresiranje prilikom multipleksiranja stoje na raspolaganju tri koordinate: frekvencija, vrijeme i dinamika. Koordinata dinamike najosjetljivija je na djelovanje smetnji, a u digitalnim sustavima radimo s malim brojem stupnjeva amplitude, pa se ona ne upotrebljava za podjelu kanala. Tako nam ostaju dvije mogunosti: frekvencija i vrijeme.

FREKVENCIJSKO MULTIPLEKSIRANJE FDM

Multipleksiranje signala po frekvencijama (FDM) mogue je samo kad je iskoristiva irina prijenosnog pojasa prijenosnog medija vea od ukupne irine prijenosnog pojasa svih signala koji se multipleksiraju na dotini medij. Signal koji dolazi na ulazu multipleksora translatira se u vie frekvencijsko podruje pomou modulacije. U modulacijskom postupku ulazni signal djeluje kao modulacijski signal kojim se djeluje na neko od svojstava signala nosioca i na tj nain nastaje modulirani signal. Mogue je djelovati na amplitudu, frekvenciju ili fazu nosioca, pa sukladno tome razlikujemo tri vrste modulacije: AM, FM i PM. Modulacija se zapravo koristi za translaciju signala iz njegovog osnovnog pojasa u vie frekvencijsko podruje. Prilikom multipleksiranja veeg broja kanala na jedan medij bitno je da se frekvencijski pojasi moduliranih signala ne preklapaju. Ako je taj uvjet ispunjen, tada je mogu istodobni prijenos veeg broja frekvencijski odvojenih kanala kroz zajedniki prijenosni medij, ime se i ostvaruje osnovna zamisao FDM-a, jer se svakom kanalu pridruuje adresa u obliku oznake njemu pridruenog frekvencijskog podruja prijenosa. Izvor generira signal. Za svaki se izvor koristi poseban nosilac frekvencije. Modulacijom nastaje N signala i svakom je tom signalu pridruen jedan kanal, tj. pojas frekvencija koji je smjeten pokraj frekvencije. Toan raspored frekvencija u kanalu ovisi o vrsti koritene modulacije. Signali se zbrajaju u kompozitni signal koji se u predajniku dodatno modulira na nosilac frekvencije i alje na prijenosni medij kao signal. Prilikom frekvencijskog multipleksiranja kanal predstavlja irinu frekvencijskog pojasa koja je potrebna moduliranom signalu za prijenos medijem. Kako bi se sprijeila interferencija (meusobno ometanje) izmeu kanala, kanali se odvajaju zatitnim frekvencijskim pojasevima, koji na alost predstavljaju neiskoriteni dio spektra. Kompozitni signal koji je kreiran od N moguliranih signala prenosi se izmeu multipleksora i demultipleksora kao analogni signal. Postupak translacije signala u vie frekvencijsko podruje i formiranje skupnog signala naziva se frekvencijsko multipleksiranje.

U demultipleksoru signal dolazi na ulaz prijemnika. Iz oprijemnika izlazi signal koji se proputa kroz pojasno-propusne filtre i dobiveni se signali demoduliraju u signale koji se alju na odgovarajue izlaze iz demultipleksora. Primjer koritenja FDM-a je stara analogna telefonska mrea. Osnovni govorni kanal koji generira korisnik zauzima frekvencijsko podruje od 300 Hz do 3400 Hz, a u FDM sustavima uzima se da irina govornog kanala iznosi 4 kHz. FDM se koristi i kod razailjanja signala (broadcast), te u kabelskoj televiziji.

VREMENSKO MULTIPLEKSIRANJE TDM

- ponekad se naziva i sinkrono vremensko multipleksiranje (S-TDM). Mogue ga je koristiti kad fiziki medij omoguuje postizanje prijenosne brzine koja je vea od prijenosne brzine potrebne za prijenos signala tim medijem. Mogue je jednim transmisijskim putem paralelno prenijeti vei broj signala. Svakom se ulazu pridjeljuje vremenski odsjeak (vremenska adresa) u kojem predaje svoje informacije. Signali koji na ulaz TDM multipleksora dolaze iz izvora, kratkotrajno se spremaju u memorijske spremnike (buffer) koji se jo nazivaju i elastina memorija. Svaki je spremnik duljine jednog bita ili jednog okteta, ovisno o tome koji se nain prepletanja signala koristi. Poseban ureaj u multipleksoru redom ispituje (skenira) svaki od svojih N ulaza (skeniranje se odvija po krunom redoslijedu) i na temelju prikupljenih bita, odnosno okteta, tvori skupni signal. Proces skeniranja mora biti dovoljno brz kako bi se spremnici na vrijeme ispraznili i omoguili prihvat novih podataka iz izvora. Prijenosna brzina signala mora biti minimalno jednaka zbroju prijenosnih brzina svih signala. Prije slanja na liniju, signal se proputa kroz modem koji kreira analogni ili digitalni signal, koji ima odgovarajua obiljeja za prijenos medijem (analogni modem obavlja modulaciju nosioca pomou signala, a digitalni modem ga linijski kodira). Podaci iz izvora se organiziraju u okvire (frame). Svaki okvir sadri minimalno N vremenskih odsjeaka (time slot). Vremenski slijed odsjeaka koji je namijenjen jednom izvoru naziva se TDM kanal. U prijemniku signal prolazi kroz modem koji ga pretvara u signal. Iz tog se signala skeniranjem izdvajaju signali koji se spremaju u prijemne spremnike i alu svojim odreditima. Primjer koritenja TDM-a u multipleksiranju analognih signala je prijenosni PCM sustav. Pulsno-kodna modulacija PCM koristi se za pretvorbu analognog signala u digitalni. Analogni signal, ija gornja granina frekvencija iznosi B Hz, pretvara se u uzorke (sampling) frekvencijom koja mora iznositi najmanje 2B Hz, kako bi se potivao Nyquistov teorem o uzimanju uzoraka. Pretvorba analognog signala u slijed uzoraka naziva se pulsno-amplitudna modulacija PAM. Svaki se uzorak kvantizira, tj. pretvara u jednu od 2N diskretnih vrijednosti koja se u koderu pretvara u N bita. Time je zavren postupak PCM kodiranja signala. Za govorni kanal u telefoniji, ija irina frekvencijskog pojasa iznosi 4 kHz, pretvaranje u uzorke obavlja se frekvencijom od 8 kHz i svakom se uzorku pridjeljuje kodna rije od osam bita. Na taj nain nastaje digitalizirani govor prijenosne brzine 64 kbit/s. Osnovni nedostatak TDM-a je to se vremenski odsjeci alju bez obzira ima li izvor ili nema podataka za slanje. TDM omoguuje prijenos podataka iz izvora koji koriste razliite prijenosne brzine, pri emu se brim izvorima jednostavno pridjeljuje vei broj vremenskih odsjeaka po okviru.

TDM pronalazi svoju pravu primjenu u prijenosu signala stalne prijenosne brzine, kao to su npr. govor i video stalne brzine. Meutim, ako se TDM primijeni u prijenosu podataka ija brzina stalno varira (npr. prijenos govora i videa promjenjive brzine), tada se prijenosni link neuinkovito koristi. Alternativu vremenskom multipleksiranju s fiksnim pridjeljivanjem vremenskih odsjeaka, predstavlja statistiko multipleksiranje SM, koje se ponekad naziva i asinkroni TDM. Na temelju statistikih svojstava podataka statistiko multipleksiranje SM dinamiki pridjeljuje vremenske odsjeke pojedinim izvorima i to na njihov zahtjev, tj. sukladno njihovim potrebama. Statistiki multipleksor ima odreeni broj ulaznih linija i jednu izlaznu liniju vee brzine. Svakoj je ulaznoj liniji pridruen spremnik.

RAZLIKA: SM i TDM
Za razliku od TDM multipleksora, koji skupu od N ulaza pridruuje N vremenskih odsjeaka u TDM okviru, SM multipleksor skupu od N ulaza pridruuje samo K vremenskih odsjeaka na izlaznoj liniji, pri emu je K<N. Osnovni zadatak SM multipleksora je da cikliki skenira ulazne spremnike, prikuplja podatke, popunjava okvir i zatim ga alje na izlaznu liniju. U prijemu SM demultipleksor prima okvire i raspakirava ih u pojedinane vremenske odsjeke. Demultipleksirane kanale privremeno sprema u izlazne spremnike, nakon ega ih alje na odgovarajue izlazne linije. SM se u svom radu oslanja na dvije bitne injenice: 1) izvori spojeni na ulaz multipleksora vrlo rijetko alju svoje podatke istodobno, 2) izvori spojeni na ulaz multipleksora ne alju svoje podatke konstantno. Potrebna brzina linka kod primjene SM-a manja je od one koju je nuno koristiti kod TDM-a. Za razliku od TDM-a, SM multipleksor u odreenom trenutku prikuplja podatke iz izvora A i B, nakon ega u sljedeem trenutku prikuplja podatke iz izvora B i C, te ih upravo tim redoslijedom i alje na link. SM takoer korist koncept vremenskih odsjeaka, ali pritom nije unaprijed poznato kojem e izvoru biti pridijeljen koji vremenski odsjeak. Budui da podaci u nekom vremenskom odsjeku mogu potjecati iz bilo kojeg izvora, neophodno je koritenje adresne informacije kako bi se osigurala ispravna isporuka podataka na odgovarajua odredita.

VALNO MULTIPLEKSIRANJE WDM

irokopojasna optika pojaala otvorila su put prema multipleksiranju veeg broja valnih duljina na jedno optiko vlakno. Ta je tehnika poznata kao valno multipleksiranje WDM. WDM znatno poboljava prijenosni kapacitet optikog sustava. WDM predstavlja kljuni mehanizam zha ostvarenje prijenosa brzinama veim od terabita u sekundi. Naelo rada WDM-a oslanja se na injenicu da se istim optikim vlaknom moe istodobno prostirati nekoliko svjetlosnih zraka razliitih boja (tj. valnih duljina). Pritom svaka valna duljina prenosi jedan slijed podataka. Raspoloiva irina frekvencijskog pojasa u WDM-u iznosi nekoliko THz (teraherca). Na ulaz WDM predajnika dolaze elektrini signali iz N izvora. El. signal modulira u laserskoj diodi optiki nosilac (svjetlosni signal odreene valne duljine) i tako nastaje modulirani optiki signal koji se alje na ulaz WDM multipleksora. Takav se signal, smjeten oko jedne valne duljine ujedno naziva i optiki kanal. WDM multipleksor kombinira optike kanale u jedan skupni optiki signal koji se prenosi do WDM demultipleksora pomou optikog vlakna velike irine prijenosnog pojasa. 3

U WDM prijemniku WDM demultipleksor razdvaja optike kanale koristei pasivne rasprenike i pojasno-propusne optike filtre koji su podeeni na odreene valne duljine. Na izlazu svakog filtra pojavljuje se jedna valna duljina koja se prosljeuje fotodetektoru. Izlaz iz fotodetektora jednak je originalnom elektrinom signalu, ali uz uvjet da u prijenosu nisu nastupile pogrreke koje prijemnik nije u mogunosti ispraviti.

ISDN - DIGITALNA MREA

ISDN je digitalna mrea integriranih usluga sa sljedeim obiljejima: podrka govornim i negovornim aplikacijama, komutiranim i neko9mutiranim uslugama, koritenje veze prijenosne brzine 64 kbit/s kao temeljnog bloka za izgradnju ISDN-a, uvoenje inteligencije u mreu, slojevita protokolarna arhitektura i podrka razliitim mrenim konfiguracijama. Transmisijska struktura na bilo kojem pristupnom linku koristi sljedee kanale: B (64 kbit/s), D (16 ili 64 kbit/s) i H (H0-384 kbit/s, H11-1536 kbit/s i H12-1920 kbit/s). Kanal B je osnovni korisniki kanal za prijenos digitalnih podataka, govora kodiranog digitalnim modulacijskim postupkom PCM ili mjeovitog prometa nie prijenosne brzine. Kanalom B mogue je uspostaviti etiri vrste veza: veze uspostavljene komutacijom kanala, paketa, okvira i polutrajne veze. Kanal D prenosi signalizacijsku informaciju ili podatke niih brzina (telemetrijski podaci). Kanal H omoguuje prijenos korisnikih informacija veim brzinama. Postoje dvije vrste korisnikog pristupa u ISDN: osnovni BRA (basic rate access) i primarni PRA (primary rate access).

KOMPARATIVNA ANALIZA PRIJENOSNIH METODA

ANALOGNI DIGITALNI Prednosti primjene digitalnog prijenosa u odnosu na analogni : praktiki neogranien domet uz kvalitetu po elji, jedinstven format za sve vrste izvornog signala i mogunost integracije telekomunikacijskih usluga, primjena digitalnih logikih sklopova, integracija digitalnog prijenosa i komutacije. Nedostatak primjene digitalnog prijenosa u odnosu na analogni: potrebna vea irina frekvencijskog spektra, uz ogradu da je digitalni prijenos mogue ostvariti loijom kvalitetom, odnosno jeftinijim vodovima. ELEKTRINI OPTIKI Veliki skok u poveanju uinkovitosti prijenosa dogodio se u trenutku kada je proizvedena svjetlovodna ni8t s priguenjem od oko 20 dB/km, a jo vie kada je postignuto priguenje svjetlovodne niti <1dB/km. Malo optiko priguenje omoguilo je drastino poveanje dometa optikog linka bez koritenja aktivnih optikih komponenti izmeu optikog predajnika i prijemnika. Iako su pojedinani ureaji optikog sustava prijenosa i dalje skuplji od onih elektrinih, njihov mani broj i veliki kapacitet prijenosa daju vrlo povoljnu cijenu po pojedinanom kanalu, odnosno jedinici prijenosnog spektra. Teorijske granice iskoritenja kapaciteta optikog prijenosa jo nisu dosegnute, a vide se i praktike mogunosti daljnjeg poveanja.

Prednosti: potpuna regeneracija signala omoguuje praktiki neogranien prijenosni domet uz veliku kvalitetu prijenosa Nedostaci: veliko priguenje signala to ograniava brzinu prijenosa i irinu pojasa prijenosa mali razmak regeneratora (nekoliko km) ograniena brzina elektronike (obrade signala u vorovima) javlja se treperenje faze (jitter) i uestalost pogreke (BER-bit error ratio) Prednosti primjene svjetlovodne niti optikog prijenosa u odnosu na elektrini: irokopojasni prijenos veliki kapacitet manje priguenje veliki razmak regeneratora (100 km) manji volumen i teina manji trokovi skladitenja, transporta, instalacije nema radijacije u okolinu nema presluavanja izmeu niti vea pouzdanost i dulji vijek trajanja Nedostaci: nepotpuna regeneracija ograniava domet optikog signala, akumulira se um vei domet moe se postii ako se smanji brzina prijenosa osjetljivost na vodu i vodenu paru

DIGITALNI PRIJENOS
PULSNO KODNA MODULACIJA (PCM) Pretvorba analognog siganala izvora u digitalni oblik u predajniku obuhvaa primjenu triju osnovnih principa: uzimanje uzoraka, kvantiziranje i kodiranje uzoraka. Dobiveni PCM signal moe se razliitim prijenosnim medijima uz manji ili vei broj regeneracija i komutacija signala prenijeti do odredita (prijemnika), gdje se vri pretvorba digitalnog signala u analogni postupcima dekodiranja i rekonstrukcije signala. Kvaliteta rekonstruiranog signala ne ovisi o digitalnom prijenosu, ve o procesiranju signala u krajnjim ureajima ukoliko je uestalost pogreaka manja od neke granine vrijednosti. Odnos signala i uma mjeren na prijemnoj strani predstavlja mjeru kvalitete prijenosa. UZIMANJE UZORAKA Frekvencija uzimanja uzoraka treba biti jednaka ili vea od dvostruke vrijednosti najvie frekvencije spektra. Kod primjene uzimanja uzoraka na govorni (telefonski) signal pretpostavlja se standardni govorni spektar u podruju 300-3400 Hz. Frekvencija uzimanja uzoraka standardizirana je na 8 kHz. KVANTIZIRANJE - je postupak kojim se podruje kontinuiranih vrijednosti pulsno amplitudno moduliranih signala PAM transformira u konaan broj razina, kvantizacijskih intervala, kojima se mogu pridruiti numerike vrijednosti kodirane binarnim kodom. Podruje svih razina signala naziva se kvantizacijskim poljem. 5

Budui da se skup svih kontinuiranih razina unutar jednog kvantizacijskog intervala predstavlja jednom jedinom, i to srednjom vrijednou intervala, to je ujedno i vrijednost koja odgovara rekonstruiranoj razini analognog signala. Dakle, postupak kvantiziranja unosi izoblienje signala koje se naziva kvantizacijskim izoblienjem ili kvantizacijskim umom. KODIRANJE PAM SIGNALA - je kodiranje kojim se nejednoliko kvantiziran PAM signal pretvara u PCM signal. DEKODIRANJE PCM SIGNALA - provodi se pomou digitalno/analognog pretvaraa u PAM uzorke. REKONSTRUKCIJA - izvornog signala provodi se proputanjem PAM uzoraka kroz niskopropusni filter. Zbrojem odziva svih pojedinanih PAM uzoraka dobije se anvelopa, odnosno rekonstruirani izvorni analogni signal. SINKRONIZACIJA TAKTA Digitalnim signalima u ureajima digitalnih transmisijskih sustava upravljaju generatori takta. U najjednostavnijem nainu digitalnog prijenosa, od toke do toke, svaki smjer digitalnog prijenosa moe imati svoj takt koji je odreen taktom predajnika. Na prijemnoj strani takt se dobiva ekstrakcijom (izdvajanjem) takta iz dolaznog signala. Svaki smjer digitalnog linka je izolirani otok s obzirom na frekvenciju takta u odnosu na drugi smjer odnosno druge linkove. Taktovi su u takvom sluaju u asinkronom odnosu, dakle razliitih frekvencija. Asinkroni (pleziokroni) taktovi imaju impulse razliite frekvencije. Sinkroni taktovi svi su impulsi iste frekvencije ili se sinkroniziraju na istu frekvenciju. Ako je odstupanje vee od propisanog, u digitalnom nizu nastupit e pogreka nazvana klizanje (slip) tj. Izbacivanje ili ponavljanje bita u nizu. Jedna od neposrednih posljedica klizanja bita je gubitak sinkronizma okvira i konaan gubitak informacije.

PLEZIOKRONA DIGITALNA HIJERARHIJA - PDH

Pleziokrona mrea: impulsi su razliite frekvencije Sinkrona mrea: impulsi su iste frekvencije Na temelju binarnog oblika razliitih izvora informacija i njihovog vremenskog multipleksiranja, te pleziokronog odnosa izmeu frekvencije taktova digitalnih pritoka koji ulaze u vemenski multipleksor, razvijala se multipleksna hijerarhija, pleziokrona digitalna hijerarhija PDH. PDH je definirana brzinom prijenosa na razliitim razinama, te multipleksnim faktorom koji definira broj pritoka koji sudjeluju u vremenskom multipleksiranju. Od samog poetka razvijala se u dva, a zatim u tri pravca. U SAD i Japanu osnovna je razina hijerarhije ona brzine prijenosa 1,544 Mbit/s. U Europi, gdje je razvoj digitalne hijerarhije zapoeo kasnije, osnovna brzina prijenosa je 2,048 Mbit/s. Meutim, sve tri hijerarhije su standardizirane. Brzina prijnosa za europski standard multipleksiranja iznosi 2.048 kbit/s=8 kHz*8 bita (1 znak =8 bita) *32 vremenska intervala. To je ujedno i prva razina PDH. Svaki se kanal sastoji od okteta (znaka) od 8 bita to omoguuje brzinu prijenosa od 64 kbit/s.

KLIZANJE Zbog razlike u frekvencijama taktova pojedinih pritoka koji ulaze u multipleksor u odnosu na zajedniki takt multipleksora frekvencije, dolazi do klizanja (slip) tj. Do ponavljanja ili izostanka bita iz niza. Ukoliko ne postoji mehanizam zatite od klizanja, ono se periodiki ponavlja. Ako je razlika frekvencija manja, period pogreke je vei i obratno. Ako postoji mehanizam zatite, on moe djelovati jedino ako je r4azlika frekvencija manja od definirane granine vrijednosti. Time je zapravo definiran odnos izmeu taktova u pleziokronim pritocima. Ukoliko je odstupanje bilo kojeg pleziokronog pritoka vee od definiranog, dolazi do pogreke klizanja bez obzira na postojanje mehanizma zatite.

SINKRONA DIGITALNA HIJERARHIJA SDH

Razvoj PDH zavrava brzinom prijenosa 140 Mbit/s za europski standard. Budui da PDH sadri niz nedostataka koji na veim brzinama i kod irokopojasnih usluga sve vie dolaze do izraaja, za brzine prijenosa vee od 140 Mbit/s definirana je nova hijerarhija SDH. Prva sinkrona optika mrea SONET (Synchronous Optical Network) uvedena je 1985.g. u SAD-u, sa razliitim brzinama prijenosa za ameriki i europski standard. Godine 1988. SDH i SONET povezani su u jedinstveni standard. U SDH su izbjegnuti nedostaci PDH i uvedeni novi principi multipleksiranja koji se na novoj tehnolokoj razini mogu jednostavno realizirati.

RAZLIKE PDH I SDH - NEDOSTACI I PREDNOSTI

Nedostaci PDH koji su se isticali kao argumenti za uvoenje nove hijerarhije SDH: pritoci u multipleksiranom signalu nisu direktno vidljivi, asinkrono multipleksiranje (demultipleksiranje) korak po korak, multipleksiranje bit po bit, novo zaglavlje na svakoj hijerarhijskoj razini, razliite strukture okvira na razliitim brzinama prijenosa, vrlo ograniena podrka za upravljanje i odravanje (nema rezervnog kapaciteta), tri razliita standarda u svijetu (Europa, SAD i Japan), nepostojanje standarda za sustave brzina prijenosa veih od 140 Mbit/s, svaki proizvoa nudi svoj standard. Prednosti SDH u odnosu na PDH: oblikovan za uinkovito i fleksibilno umreavanje, direktno sinkrono multiplekdiranje, ugraeno 5% ukupnog kapaciteta za upravljanje i odravanje mree, prihvaa tipove pritoka iz postojee telekomunikacijske mree, iz PDH, te ostalih formata, ima fleksibilnost prilagodbe na nove tipove usluga u budunosti, jedinstven standard oprema razliitih proizvoaa je kompatibilna.

MULTIPLEKSIRANJE (PDH I SDH)

Kod SDH se primjenjuje sinkrono multipleksiranje znak po znak s multipleksnim faktorom 4, s time da se multipleksiraju svi znakovi u okviru, oni u teretu i oni u zaglavlju. Zbog toga je struktura meltipleksiranog signala jednostavna. Okvir multipleksiranog signala sadri tono 4 puta vie elementarnih jedinica u odnosu na okvire pritoka. Informacije koje se pakiraju u okvir smjetene su u virtualne spremnike manje ili vee veliine. Budui da spremnici koji se multipleksiraju dolaze iz razliitih dijelova mree, njihovi poeci nisu sinkronizirani. Da bi u multipleksiranom signalu svaki spremnik ostao u istom vremenskom intervalu u kojem je nastao koriste se pokazivai. Pokazivai su smjeteni u zaglavlje dionice i pokazuju trenutak poetka (kraja) spremnika u odnosu na poetak okvira. Preduvjet svakog multipleksiranja je sinkronizacija ili poravnanje zaglavlja svih pritoka. Da bi se svi virtualni spremnici koje treba multipleksirati smjestili u strukturu s jedinstvenim zaglavljem, potrebno je preraunati vrijednosti pokazivaa u pritocima, gdje su poeci potpuno asinkroni. Pritoci s niih razina digitalne hijerarhije, npr PDH, koji se multipleksiraju u SDH mogu biti u pleziokronom odnosu. Da bi se prilagodile brzine prijenosa te izbjegle pogreke klizanja, usklauju se taktovi. Ovisno o tome je li brzina ulaznih podataka vea ili manja od frekvencije nosioca, vri se negativno odnosno pozitivno podeavanje. Ako je ulazni niz bri od takta nosioca, smanjuje se vrijednost pokazivaa na 3 znaka. U suprotnom, ako je ulazni niz sporiji, pokaziva se povea tako da virtualni spremnik zapoinje kasnije.

MREA SDH
- sastoji se od SDH vorova i grana. U voru SDH mree spajaju se ili razdvajaju virtualni spremnici, ili se sastavni dijelovi nie razine multipleksiranja prospajaju pomou digitalnog prospojnika odnosno add and drop multipleksora. U voru se formiraju okviri STM-N za raliitie odredine vorove u mrei ovisno o prometnim zahtjevima. vorovi u kojima se vri multipleksiranje i grana izmeu njih tvore multipleksnu dionicu odnosno transportni sustav. Virtualni spremnici koji se u voru trebaju prespojiti kao cjelina ostaju nepromijenjeni, a u STM-u se mijenja samo zaglavlje dionice. (Sve bitno nalazi se u zaglavljima).

OPTIKI TRANSMISIJSKI SUSTAVI

Razvoj optike transmisijske mree potaknut je nizom razloga: tehnoloki napredak komponenti za prijenos, komutaciju i procesiranje optikog signala, pad cijena fotonikih komponenata, poveanje zahtjeva za raznolikou telekomunikacijskih usluga, poveanje zahtjeva za fleksibilnou, poveanje zahtjeva za rasploivou, brzi porast prometa, zahtjevi za irokopojasnim uslugama.

Svojstva optike mree su: optika transparentnost na velikim udaljenostima, ogroman potencijalni transmisijski kapacitet, mala uestalost pogreke, fleksibilnost u radu, integracija postojeih usluga. Osnovne tehnologije i tehnike optike mree su: multipleksne tehnike, tehnologija svjetlovodne niti, tehnologije fotonikih sustava i komponenti, transmisijska tehnika, komutacijska tehnika, obrada optikog signala.

SVJETLOVODNA NIT
Osnovna izoblienja koja djeluju na optiki signal pri prijenosu svjetlovodnom niti su priguenje i disperzija. Priguenje je difinirano odnosom snaga ulaznog i izlaznog optikog signala na optikoj komponenti. Priguenje ograniava domet optikog signala. Svjetlovodne niti pokazale su se pogodnim za prijenos triju podruja valnih duljina, odnosno triju optikih komunikacijskih prozora. Disperzija (rasprenje) optikog signala je izoblienje u vremenskoj domeni i znai proirenje optikog signala tijekom prijenosa svjetlovodnom niti. Posljedica disperzije je ogranienje brzine prijenosa, odnosno dometa, jer se poveanjem brzine prijenosa poveava upestalost pogreke izazvana stapanjem impulsa zbog proirenja. Kromatska disperzija nastaje kao zbroj dvaju razliitih efekata: 1. Materijalna disperzija nastaje zbog toga to brzina propagacije u sredstvu ovisi o indeksu loma. Budui da indeks loma ovisi o valnoj duljini, pojedini se dijelovi spektra optikog signala ire kroz optiku nit razliitim brzinama. 2. Valovodna disperzija proizlazi iz injenice da optika energija moda propagira jezgrom niti, ali zalazi i u omota.

OPTIKA POJAALA
Optiki link za optiki prijenos na vee udaljenosti osim optikog predajnika i prijemnika sadri optika pojaala i to: Optika pojaala snage BOA koja se postavljaju nakon predajnika da bi snagu podigla na eljenu razinu, Linijska optika pojaala LOA koja se koriste za ompenzaciju gubitka optike snage zbog priguenja u optikoj niti, Optika predpojaala OPA koja trebaju pjaati signal prije optikog prijemnika i na taj nain podii njegovu osjetljivost. Najuinkovitija i tehnoloki najzrelija irokopojasna pojaala koja se danas koriste na optikom linku su pojaala s erbijem dopiranom niti EDFA sa prednostima primjene:

kompenziraju priguenje niti, koriste veliki frekvencijski pojas (~30 nm) i istovremeno pojaavaju nekoliko kanala (multipleksiranih), to je pogodno za primjenu u valnom multipleksiranju WDM. Nedostatak EDFA, kao i drugih pojaala, je u tome to osim signala pojaavaju i razinu uma, te dodaju signalu svoj dio uma. PRORAUN OPTIKOG LINKA - treba uzeti u obzir nekoliko faktora: snagu predajnika, priguenje optike niti i osjetljivost prijemnika. Duljina optikog linka moe se poveati podizanjem snage na izlazu predajnika. Meutim, snaga se moe podii samo do granice linearnosti.

MULTIPLEKSIRANJE S VALNOM PODJELOM (WDM) (kod optikih transmisijskih sustava)

- sastoji se od laserskih predajnika koji emitiraju optiki signal na odabranim valnim duljinama razmaka S (span) i ukupne irine pojasa BW (bandwidth). Ukoliko se radi o sustavu s velikim brojem (gustoom) valnih duljina, govori se o sustavu multipleksiranja s gustom podjelom valnih duljina (DWDM). Komunikacijski kanali iz elektrine domene moduliraju laserske modulatore na razliitim valnim duljinama, koji se multipleksorom spregnu u zajedniku nit. Klasian nain demultipleksiranja sastoji se od postupka rasprezanja signala, kojim se optiki WDM signal raspree na n dijelova. Svaki od dijelova sadri sve valne kanale, ali najmanje n puta manje snage. Konano demultipleksiranje obavlja se pomou optikih filtera podeenih na pojedine valne duljine u multipleksiranom signalu. Svaki se valni kanal posebno pretvara u elektrini signal.

ARHITEKTURE TRANSMISIJSKIH MREA

Suvremena transmisijska mrea temelji se na digitalnom prijenosu i vremenskom multipleksiranju u elektikoj domeni, valnom multipleksiranju u optikoj domeni, te prostorno-vremenskom prospajanju. Osnovni elementi transmisijske mree su: digitalni linkovi (elektiki ili optiki), ureaji za multipleksiranje i komutacijski elementi.

PRISTUPNE MREE
Pojavom irokopojasnih usluga (videokonferencija, telemedicina, uenje na daljinu, prijenos digitalnog TV signala, mrene igre) brzine raunalnih komunikacija neprestano rastu te je sve ei problem zaguenja postojee javne prijenosne mree i sve vea potreba za poveanjem kapaciteta mree do svakog korisnika. Kao mogua rjeenja poveanja prijenosnog kapaciteta prema jednom ili grupi korisnika pojavljuju se napredne tehnologije pristupa i to: Pristupne tehnologije po bakrenim paricama (DSL), Optike pristupne tehnologije (FITL), Pristupne tehnologije preko koaksijalnog kabela ili tehnologije po optikoj parici i koaksijalnom kabelu (HFC), Beine pristupne tehnologije (WLL).

10

U budunosti se planira niz novih usluga vezanih za prijenos multimedijskih informacija preko interneta. Kako se radi o velikom broju razliitih aplikacija postoji velika opasnost postojanja zatvorenih razvojnih platformi i nestandardnih rjeenja. Stoga je orijentacija svih proizvoaa usmjerena prema definiranju zajednikih polazita i standarda. Za nove usluge najbitnije je da ne budu ovisne o pristupnoj tehnologiji, kao to je za svaku tehnologiju bitno da moe prenositi bilo koju uslugu. Svaki model podijeljen je u nekoliko cjelina i to: Korisnika mrea (mrea korisnikih ureaja nekoliko raunala povezanih u lokalnu mreu), Pristupna mrea (infrastruktura koja povezuje korisniku mreu s mreom telekomunikacijskog operatora), Prijenosna mrea (javna mrea), Standardizirana suelja izmeu pojedinih nabrojanih cjelina.

PRIJENOSNI MEDIJI I MODULACIJSKE TEHNOLOGIJE BAKRENA PARICA I NJENE KARAKTERISTIKE

Bakrena parica sastoji se od dvaju meusobno izoliranih i upredenih vodia. Najee je vei broj bakrenih parica smjeten unutar kabela i zatien zajednikim omotaem. Bakrena parica dolazi u svoje dvije izvedbe, i to: oklopljena STP i neoklopljena UTP. UTP se najee koristi za telefonske instalacije i kbliranje u lokalnim raunalnim mreama zbog jednostavne instalacije i niske cijene ugradnje. Parica UTP nije imuna na elektromagnetska presluavanja, to ukljuuje i presluavanja izmeu susjednih parica unutar jednog kabela. Radi smanjenja presluavanja i poboljanja karakteristika prijenosnog medija, parice se dodatno zatiuju (oklapaju) metalnim platom.

KOAKSIJALNI KABEL
- najee se koristi kao prijenosni medij za analogne i digitalne uskopojasne i irokopojasne video aplikacije, kao i za digitalni prijenos podataka. PREDNOSTI I NEDOSTACI: Pokazuje dobra svojstva u pogledu elektromagnetskih zraenja (manje presluavanje u usporedbi s bakrenom paricom). Koristi prijenosni frekvencijski pojas od 5 MHz do 2,2 GHz unutar kojeg su podrane prijenosne brzine do 1 Gbit/s. Nedostaci se oituju u relativno maloj savitljivosti, poveanoj dimenziji (promjer) i cijeni u usporedbi s bakrenom paricom. Postoje jo i optike parice (spominjano u prethodnom tekstu).

PRISTUPNE TEHNOLOGIJE PO BAKRENIM PARICAMA DSL TEHNOLOGIJE

DSL je skup prijenosnih tehnologija koje izlaze u susret korisnikim zahtjevima za sve veim brzinama prijenosa podataka. Sve DSL tehnologije iskoritavaju raspoloivi prijenosni spektar u bakrenim telefonskim linijama, koristei napredne modulacijske tehnike za prijenos

11

podataka velikim brzinama. Osnovna razlika izmeu DSL tehnologija lei u njihovim brzinama prijenosa, dozvoljenim udaljenostima i vrsti usluge koju podravaju.

PREDNOSTI DSL TEHNOLOGIJE

Koristi postojee bakrene parice, Istodobno prenosi govorni i podatkovni promet, Radi u postojeim mreama, Osigurava privatnost i Jednostavno se ugrauje.

ISDN
Uskopojasni ISDN (integreted services digital network) standardiziran krajem 1986. bio je prvi korak u integraciji govora i podataka i kao takav je zahtijevao digitalizaciju pretplatnike petlje. Ima prijenosnu brzinu 160Kbit/s. Signal se prenosi preko jedne parice izmeu ISDN centrale i korisnika. Na krajevima parice nalaze se ISDN modemi. PREDNOSTI I NEDOSTACI ISDN a: Prednosti koje donosi ISDN u odnosu na modeme koji rade u govornom frekvencijskom podruju (0-4 KHz) oituju se u poveanju prijenosne brzine s 33,6 i 56 kbit/s na 160 kbit/s, u istodobnoj podrci prijenosa podatkovnih i govornih usluga kao i u potpunoj digitalizaciji prijenosnog puta ime su izbjegnute analogno digitalne pretvorbe. Loa strana je to kvaliteta signala u prijamu ovisi o stanju parice, njenoj duljini i izvedenim spojevima na njoj. Isto tako, prijenosni kapacitet koji se postie ISDN tehnologijom nedostatan je za veinu sadanjih, a pogotovo za neke budue multimedijske usluge.

HDSL
- (high bit rate DSL) je prva DSL tehnologija i od svih DSL tehnologija ujedno i najrairenija. HDSL je razvijen 1991. i standardizaran je u Americi i Europi. Svaka od te dvije standardizacijske udruge definirala je vlastiti nain izvedbe HDSL modema. Tehnologija HDSL koristi se za: povezivanje korporacijskih mrea ili individualnih korisnika s pruateljima internetskih usluga, tj. s njihovim posluiteljskim raunalima, podrku uslugama: video konferencija i uenje na daljinu, povezivanje baznih stanica beinih sustava sa sredinjim operatorskim centrom. Sva ogranienja koja su se pojavila kod prvih HDSL proizvoda ispravljena su u novoj generaciji HDSL2, koji definira prijenosnu tehniku koja omoguuje digitalni prijenos signala velike brzine preko jedne upredene parice.

MSDSL
Znaenje kratice MSDSL (multirate symetric DSL) u naem jeziku bi se moglo opisati kao simetrina digitalna korisnika linija s vie brzina prijenosa. Veliki novitet ove tehnologije u odnosu na druge tehnologije DSL je to doputa mijenjanje brzine prijenosa, a samim tim i dometa, ovisno o korisnikovim potrebama.

12

ADSL
- (asymmetric digital subscriber line) je dio mrene arhitekture kkoja malim korisnicima omoguuje koritenje irokopojasnih usluga, poput breg pristupa internetu, videa na zahtjev (VOD - video on demand), interaktivne trgovine, te raznih multimedijskih usluga. Standardiziran je 1993.g. Razvijen je tako da iskoristi postojeu infrastrukturu bakrenih parica za prijenos telefonskog i podatkovnog prometa. Prijenos informacija izvodi se razliitim brzinama prijenosa u odlaznom i dolaznom smjeru. U smjeru od korisnika (upload) brzine se kreu u rasponu od 16 kbit/s do 640 kbit/s, dok su u dolaznom smjeru (download) od 1,5 do 8 Mbit/s (realno 6,144 Mbit/s). Prijenos informacija izvodi se preko jedne parice, a podaci se na ADSL liniji multipleksiraju koristei modulacijske tehnike. ADSL sustav koristi razdjelnik (splitter) za razdvajanje govornih i podatkovnih signala. Razdjelnik omoguuje prenoenje frekvencijskog pojasa irine 4 kHz "ispod" digitalnog pojasa na ADSL liniji. Na korisnikoj strani moe biti instaliran odvojeno od ADSL modema ili integriran u ADSL modem. ADSL ima dva standarda, i to: G.dmt standard ili full-rate i G. Lite standard, esto nazivan i splitterless ADSL. G.Lite nema razdjelnika izmeu POTS ureaja (telefon, fax) i G.Lite modema, nego mikrofiltar koji instalira sam korisnik. Brzine podrane ugradnjom G.Lite modema ne ovise samo o duljini pretplatnike linije (od centrle do korisnika), nego i o karakteristikama parice i POTS ureaja.

USPOREDBA TEHNOLOGIJA G.dmt i G.Lite

Vidljivo je da su osnovne razlike u brzini prijenosa, koja je vea kod ADSL-a s maksimalnom prijenosnom brzinom (full-rate) nego kod korisnike verzije G.Lite (8 Mbit/s naprama 1.5 Mbit/s za dolazni smjer, 640 kbit/s naprama 512 kbit/s za odlazni smjer). Brzina prijenosa ovisi o udaljenosti od centrale i vea je kod tehnologije G.Lite. Unato smanjenoj brzini, G.Lite modem ipak predstavlja napredak u odnosu na danas najbre analogne modeme brzine 56 kbit/s, tako da su prednosti tehnologije G.Lite kod malih korisnika izraenije. Jedna od njih je jednostavna instalacija ADSL G.Lite modema jer ne koristi razdjelnik (splitterless). Instalacija G.dmt modema zahtijeva dodatno oienje, to znatno poveava trokove ugradnje. Upravo se zato koritenje razdjelnika, uz malu udaljenost od centrale, smatra osnovnim nedostacima pristupne tehnologije G.dmt. Obje tehnologije koriste modulacijsku tehniku DMT za multipleksiranje informacija na ADSL liniju, no spektar koji ona obuhvaa je razliit. Ui spektar kod standarda G.Lite utjee na broj kanala namijenjenih za prijenos informacija, a logina posljedica toga je smanjena brzina prijenosa informacija. U oba sluaja odlazni kanali nalaze se na niim frekvencijama prijenosnog spektra ADSL-a. Glavni razlozi za to su manje guenje signala na niim frekvencijama (korisnikov signal je manje snage), te manje presluavanje.

13

PRISTUPNE TEHNOLOGIJE PREKO KOAKSIJALNOG KABELA

Dok se DSL tehnologije razvijaju na infrastrukturi telefonske mree, pristupna mrea na koaksijalnom i optikom kabelu (HFC - hybrid fiber coax) i mrea komutiranih video usluga (SDV - switched digital video) za osnovicu koriste mreu kabelske televizije (CATV community access television). Zbog velike irine raspoloivog pojasa prijenosa koaksijalnog kabela, HFC se koristi za distribuciju analognog i digitalnog signala i slui kao prijelazna osnova za potpuno optike digitalne mree. SDV se razvije kao logian korak u trendu pomicanja optikog vlakna od temeljne mree sve blie korisniku ( zbog velikog kapaciteta optikog vlakna koje zadovoljava zahtjeve za irokopojasnim uslugama). Dok se vei dio mree izvodi pomou optikih vlakana, posljednja etapa veze do korisnika jo nije izvedena u toj tehnologiji ve se koristi bakrena parica i koaksijalni kabel.

BEINE PRISTUPNE TEHNOLOGIJE

Primjena beine prijenosne tehnologije u pristupnoj mrei, u usporedbi s DSL-om ili koritenjem infrastrukture kabelske televizije, jeftino je i isplativo rjeenje koje korisnicima osigurava pristup u javnu mreu velikim brzinama. Glavne odlike beine prijenosne tehnologije su veliki doseg signala, rad u optimalnom frekvencijskom podruju i velike prijenosne brzine. Prema opsegu pokrivanja, beine pristupne tehnologije dijele se na: MMDS (multichannel multipoint distribution systems) - pokrivanje podruja promjera do 70 km, LMDS (local multipoint distribution system) - elijsko pokrivanje podruja promjera do 5 km, DBS (direct broadcast satellite) - pokrivanje velikih podruja preko satelita.

ARHITEKTURA DBS - SATELITSKI SUSTAVI

- kao poseban oblik beinih tehnologija, koriste se za prijenos irokopojasnih usluga u pristupnoj mrei. Satelitski sustavi dijele se prema nainu prijenosa, na satelitske sustave za linkove tipa "od toke do toke" u kojima satelit osigurava link izmeu dvije zemaljske stanice i na satelitske sustave koji osiguravaju veze od zemaljske stanice do vie korisnika, tzv. DBS sustavi. Prijenos podatkovnih usluga putem satelitskih sustava moe se izvoditi na dva naina. Prvi, kod kojeg se za dolazni smjer (od pruatelja internetskih usluga prema korisniku) koristi satelitski link, dok se kao odlazni smjer (prema pruatelju internetskih usluga) koristi modemska veza ili birani (dial-up) sustavi, i drugi, koji za odlazni i dolazni smjer koristi satelitski link. Najee se koriste niskoorbitalni (LEO - low earth orbit) i srednjeorbitalni (MEO - middle earth orbit) satelitski sustavi, za razliku od stacionarnih satelitskih sustava (GEO - geosynchronous earth orbit), iz razloga to imaju manje kanjenje na linku i to za dvosmjernu komunikaciju ne zahtijevaju predajnike velike odailjake snage. DBS sustavi najvie se ikoriste za prijenos televizijske slike visoke kvalitete i pruanje usluge "video na zahtjev".

14

Optimalni frekvencijski pojas prijenosa signala za satelitske sustave je izmeu 1 i 10 GHz. Signali ispod 1 GHz su pod utjecajem razliitih izvora smetnji, kao to su galaktiki, svjetlosni i atmosferski um, kao i um iz razliitih zemaljskih elektronikih ureaja, dok su signali iznad 10 GHz prigueni uslijed atmosferske apsorpcije.

PREDNOSTI I NEDOSTACI DBS ARHITEKTURE

Jedna od glavnih prednosti satelitskih sustava je to pokrivaju veliko zemljopisno podruje. S druge strane, satelitski sustavi susreu se s nizom tehnikih problema kao to su sunev i gravitacijski utjecaj, propagacijsko kanjenje, itd.

LOKALNA MREA
LAN (local area network) je komunikacijska mrea koja meusobno povezuje raznovrsne krajnje ureaje (data terminal equipment - DTE) unutar ogranienog podruja i omoguuje razmjenu informacija izmeu tih ureaja. Za krajnje ureaje kao to su osobna raunala, prijenosna raunala i radne stanice, obino se koristi generiki naziv stanica. Osnovna obiljeja lokalnih mrea su sljedea: LAN je najee instaliran unutar jedne zgrade ili unjutar skupine zgrada na ogranienom podruju - to je osnovni razlog zato se u nazivu takve mree koristi pridjev lokalna, broj krajnjih ureaja spjenih u LAN je ogrnien, pri emu se ogranienje kree u rasponu od nekoliko desetaka do nekoliko stotina krajnjih ureaja u jednoj lokalnoj mrei, LAN je obino u vlasnitvu jedne organizacije, koja je ujedno i vlasnik mrenih ureaja meusobno povezanih tim LAN-om, u lokalnim mreama se u pravilu koriste velike prijenosne brzine (kreu se u rasponu od 1 Mbit/s do 1 Gbit/s.

15