RIMSKA KNJIEVNOST

Prema legendi, Rim je osnovan 753. pr. Kr., a osnivaem i prvim kraljem smatra se Romul. Pleme Latina zasnovalo je u srednjoitalskoj pokrajini Lacij sredinji grad Rim. Prema plemenu, jezik se zove latinski, a prema gradu Rimu, cijelo carstvo nazivat e se kasnije Rimskim. Na oblikovanje rimske filozofije i religije najvie je utjecala grka kultura. Iako su Rimljani tovali i domae, italske bogove, njihova su glavna boanstva nastala po uzoru na raspored grkih bogova: Zeus = Jupiter Afrodita = Venera Posejdon = Neptun Hera = Junona Artemida = Dijana Apolon = Apolon Atena = Minerva Ares = Mars Domae bogove poput Cerere, Fauna, Veste i Saturna uglavnom je tovalo seljako stanovnitvo. Starorimski filozofi bavili su se prije svega praktinim pitanjima etike, socijalne, politike ili religiozne prirode. U sve tri osnovne filozofske kole epikurejskoj (svrhu ivota nalaze u materijalnom, u tjelesnom uivanju), stoikoj (mudraci moraju spoznati razumnu vezu i zakonitost stvari, ivjeti po uzoru na prirodu, oslobaajui se pritisaka strasti; zagovarali su jednu svjetsku dravu i politiki kozmopolitizam- ravnodunost i hladnokrvnost) i skeptikoj (sumnjaju u sve i sve poriu, jer im je glavni princip sumnja) dominantna tema bio je ideal mudraca, odnosno pitanje kako uskladiti svoj ivot sa savrenim poretkom prirode. Epikurejska, materijalistika gledita najdosljednije iznosi Tit Lukrecije Kar u filozofskom spjevu De rerum naturae (O prirodi). Zastupnici stoika bili su Seneka i car Marko Aurelije, dok je glavni predstavnik rimskog skepticizma bio Sekst Empirik. Velik dio rimskih filozofskih djela moe se okarakterizirati kao filozofski eklekticizam (besprincipijelno spanjanje razliitih nespojivih nazora materijalizma s idealizmom). Najznaajniji meu njima uveni je govornik Marko Tulije Ciceron, koji je zasluan za nasljeivanje i preuzimanje mnogih elemenata grke kulture i filozofije u rimsku sredinu.

RAZDOBLJA RIMSKE KNJIEVNOSTI

1.

PRVO ILI UVODNO RAZDOBLJE (od prvih pisanih spomenika do 240. god. pr. Kr.)
Poznato je vrlo malo podataka, a razdoblje obiljeava veinom usmena, narodna knjievnost i tek poeci pismenosti i pisanog knjievnog stvaralatva.

Poznat je najstariji spomenik rimske proze, nepotpuno sauvani Zakonik dvanaest ploa (5. St. pr. Kr.) na temelju kojeg je kasnije nastalo cjelokupno rimsko pravo.
2.

DRUGO ILI ARHAJSKO RAZDOBLJE (240. god. pr. Kr. 80. god. pr. Kr.)
Zbog politikih dogaanja dolazi do procvata govornitva.

Jedan od najpoznatijih proznih autora je povjesniar i govornik Marko Porcije Katon Stariji. Od pjesnikih vrsta posebno se razvijaju dramsko i epsko pjesnitvo.
1

Prvi poznati rimski pjesnik bio je Lucije Livije Andronik, obrazovani rob, podrijetlom Grk, koji je preveo na latinski Homerovu Odiseju i prvi u kazalitu prikazao jednu grku komediju i tragediju u rimskoj obradbi. Gnej Nevije prvi je originalni rimski pjesnik, autor prvog rimskog epa Bellum Poenicum (Punski rat). Najpoznatiji epiar je Kvint Enije, pisac povijesnog epa Anali u 18 knjiga (povijest Rima od Enejina dolaska do pjesnikova vremena) i uvoditelj satire u rimsku knjievnost. No, pravi zaetnik satire bio je Gaj Lucilije.
Komedija doivljava svoj procvat, a neposredno je bila pod utjecajem grke komedije. Nazivala se fabula palliata, prema vrsti grke kabanice koju su nosili glumci. Bilo je zabranjeno prikazivati predstave s temama iz javnog ivota, pa se graa uzima iz privatnog obiteljskog ivota, a mjesto radnje je neki grki grad. Kao reakcija na fabulu palliatu, nastala je fabula togata, prema nacionalnoj odjei Rimljana togi. Opisivala je privatni ivot Rimljana i radnja se odvijala u Italiji, no nije bila osobito popularna (Rimljani se nisu voljeli ismijavati!).

Najvei rimski komediografi ovog razdoblja su Tit Makcije Plaut i Publije Terencije Afer, koji su novoatiku komediju prebacili na latinski jezik. Za Plauta su karakteristine komedije intrige, kao i to da je slobodnije preraivao grke predloke. Terencije je gotovo u potpunosti pisao po uzoru na Menandra. Plaut uvodi i dijalekt, razlikuje govor razliitih drutvenih klasa. Kod Terencija vie razmiljamo o onom to se prikazuje, a drame su uglavnom sa sretnim zavretkom.
3.

ZLATNI VIJEK RIMSKE KNJIEVNOSTI (80. god. pr. Kr.- 14. god.)
Razdoblje se naziva zlatnim, jer je u njemu dolo do najveeg razvitka rimske knjievnosti. Dijeli se na dva podrazdoblja:
a)

Ciceronovo doba (80. god. pr. Kr. 30. god. pr. Kr.)
Ovo razdoblje obiljeavaju borbe i propast republike. Proza doivljava svoj vrhunac.

Marko Tulije Ciceron najvei je rimski govornik, autor 800 pisama Epistulae, a bavio se i teorijom retorike i filozofijom. Rimljani su usavrili grke retoriare (uili su na Demostenu).
2

U ovom razdoblju djeluju i pisci povijesnih djela (ponekad s povijesnom tendencijom) Gaj Julije Cezar i Gaj Salustije Krisp. Najueniji Rimljanin stvara u ovom razdoblju Marko Terencije Varon (74 djela u 620 knjiga). Epiar Tit Lukrecije Kar napisao je filozofsko-didaktini ep O prirodi, u kojem se razlae Epikurov filozofski materijalizam.
Liriari ovog razdoblja pod utjecajem aleksandrijske poezije zalau se za manje pjesnike forme i suprotstavljaju se pjesnikim nazorima starih rimskih epiara, zbog ega su nazvani neoterici (gr. noviji pjesnici). Vodei je pjesnik Gaj

Valerije Katul, autor zbirke od 116 pjesama posveenih varljivoj Klodiji, koju Katul u Sapfinu ast naziva Lezbijom.
b)

Augustovo doba (30. god. pr. Kr. 14. god.)

Razdoblje karakterizira miran razvoj Carstva i procvat poezije. Car August posebno je skrbio za knjievnost (estetski klasicizam). Knjievnici su se okupljali u knjievne krugove koje su vodili ugledni graani, uz iju su materijalnu i moralnu potporu autori mogli nesmetano stvarati.

Najpoznatiji pokrovitelji bili su Gaj Cilnije Mecenat i Marko Valerije Korvin Mesala. Pjesnici ovog razdoblja ugledali su se u klasine grke autore, a ne u aleksandrijske. U djela su unostili i mnogobrojne, izvorno rimske elemente, a razvijene su gotovo sve vrste grkog pjesnitva. U epskom pjesnitvu Publije Vergilije Maron pie nacionalni junaki ep Eneida (trojanski junak Eneja, doavi po nalogu bogova u Italiju, osniva Rim), didaktini ep Georgike (obrauje neke grane poljodjelstva). Publije Ovidije Nazon pie didaktini ep Metamorfoze. Lirika se razvija u nekoliko razliitih pravaca. Publije Vergilije Maron pie Bukolike, idile po uzoru na grkog pjesnika Teokrita, koje prikazuju ljubavne zgode pastira i seoski ivot. Kvint Horacije Flak uz Vergilija je pripadao Mecenatovu knjievnom krugu. Najznaajnije su mu djelo etiri knjige Oda (prvi prenio u rimsku knjievnost grke tipove stihova), pie Epode (otro napada pojedine osobe), Satire (ruglu izvrgava ljudske mane i slabosti), Epistulae (u rimsku knjievnost uvodi formu pjesnikog pisma). Najpoznatija mu je
3

Poslanica Pisonima, gdje obrazlae rimsku poetiku. U ovom se razdoblju javlja i elegija, a glavni su predstavnici Albije Tibul, Sekst Propercije i Publije Ovidije Nazon. Tibul i Propercije svoje elegije posveuju enama, ali Tibul pie jednostavnim jezikom, dok Propercije naglaava uenost i unosi mitske motive. Tibul pie Deliji i Nemezi, a Propercije Cintiji i Korneliji. Ovidije pie ljubavne elegije posveene Korini ili ljubavna pisma koja mitske junakinje piu muevima, ili savjete nesretno zaljubljenima (Ljubavi/Amores, Heroide, ep Ljubavno umijee). Nakon progonstva na obale Crnog mora pie Tualjke i Pisma s Crnog mora (Epistulae ex Ponto), u kojima ali sam sebe i moli prijatelje da se zauzmu za njegov povratak u Rim. Povjesniar Tit Livije pie De urbe condita (Od osnutka grada), u kojem prikazuje rimsku povijest od poetaka do 9. Godine.
4.

ETVRTO ILI SREBRNO RAZDOBLJE (14. god. 117. god)

Zbog irenja Rimskog Carstva mnogi autori potjeu iz rimskih provincija, a u knjievnosti se osjea prevlast forme nad sadrajem te mijeanje knjievnih rodova.

Kornelije Tacit u svom djelu Annales (Anali) prikazuje povijest julijevsko-klaudijevske kue od smrti Augusta do Nerona i obrauje obiaje nekih naroda. Filozof i tragiar Lucije Anej Seneka pisao je moralno filozofska djela (Pisma Luciliju) i tragedije koje su bile namijenjene javnom recitiranju. Marko Fabije Kvintilijan autor je djela Obrazovanje govornika, u kojem je dao pregled grke i rimske retorike. Gaj Petronije Arbiter, sudac ukusa na dvoru cara Nerona, napisao je satirini roman Satirikon (prvi realistini roman), od kojeg je u Trogiru u 18. st. pronaen ulomak Trimalhionova gozba (Trimalhion = Neron). Najpoznatiji epiari razdoblja su Lukan, Silije Italik, Papinije Stacije i Valerije Flak, koji piu epove povijesnog ili mitolokog sdraja. Satira se zbog okrutnosti careva ograniava na moralne i knjievne probleme te gubi politiku usmjerenost, a predstavnicu su Perzije (autor 6 satira) i Juvenal, koji opisuje moralnu izopaenost.

Fedro, podrijetlom Grk, uvodi basnu u rimsku knjievnost (uzor mu je Ezop). Najvei rimski pisac epigrama bio je Marko Valerije Marcijal, koji je napisao vie od 1500 epigrama.
5.

PETO ILI RAZDOBLJE PROPADANJA (117. god. 476. god.)

Rimsko Carstvo je u krizi, mnogi knjievnici ne slue se latinskim, nego grkim jezikom. Kasnije se pojavljuje kranstvo, koje nakon progona postaje vladajua vjera u rimskoj dravi.

Povjesniar Svetonije napisao je ivotopise 12 rimskih careva i nekih znamenitih osoba. Car Marko Aurelije pisao je filozofski dnevnik. Roman o pretvorbi ovjeka u magarca Zlatni magarac napisao je u II. st. Apulej. Poznatiji su pjesnici Auzonije, Klaudijan (pisac mitolokog spjeva O otmici Prozerpine) i Namacijan (u malom epu opisao svoj povratak iz Rima u Galiju). Tertulijan, Ambrozije, Jeronim, Augustin, Prudencije i Boetije (posljednji rimski pjesnik) posvetili su svoja djela pokuaju spajanja naslijea antike knjievnosti i kranskog svjetonazora.