PSIHOLOGIJA

Priredio: prof. dr. sci. Mujo Haskovi

SARAJEVO / PRISTINA 2006 FSK/S - 10/06

PREDGOVOR: Jedno od prvih podruja ljudskog interesa za spoznajom je podruje njegovog psihikog ivota. Kao homo sapiens ovjek je permenentno nastojao da upozna prirodu koja ga okruuje, ali i svoj odnos prema tom okruenju. Taj interes i danas postoji, a zbog svoje sloenosti, psihiki ivot ovjeka e ostati teko osvojivo podruje, ali i intrigantno za nova istraivanja. Zahvaljujui savremenoj psihologiji danas se psihika stvarnost akceptira kao dio ukupne stvarnosti, tj. kao sinteza prirodne i drutvene stvarnosti. Fundamentalna znanja iz psihologije se sve vie primjenjuju u razliitim sferama ljudske djelatnosti. Tako je psihologija nala svoje mjesto u oblasti socijalne patologije, asocijalnog i kriminalnog ponaanja. Poseban znaaj psihologija ima za veliki broj operativno-tehnikih mjera i radnji, kriminalistikih metoda i tehnika u otkrivanju materijalnih dokaza, kao i istranih radnji i dokazivanja krivice u sudskom postupku. Funkcija resocijalizacije osuenih lica u okviru penolokog tretmana je zasnovana na spoznajama iz psihologije. Na kraju, operativni radnici organa unutranjih poslova, policajci, kriminalisti tokom svog rada komuniciraju sa velikim brojem ljudi, a tu komunikaciju uslonjava veliki broj indikatora psiholoke prirode. Kako se sposobnost komuniciranja sa ljudima razliitih psiholokih profila ne naslijeuje, nego se do toga dolazi kroz proces uenja i usvajanja znanja, potrebno je, da studenti Fakulteta kriminalistikih nauka, usvoje odreene informacije i steknu odreena znanja iz ope psihologije, psihologije linosti, socijalne psihologije, psihologije komunikacija, kako bi se osposobili za efikasan i human rad sa ljudima. Sve to e im pruiti predloeni program iz modula / nastavnog predmeta-psihologija. Upoznavanje studenata Fakulteta kriminalistikih nauka sa fundamentalnim pojmovima iz ope psihologije, psihologije linosti, socijalne psihologije, psihologije komunikacija, sa posebnim akcentom, na aplikativna psiholoka saznanja vezana za poslove kriminaliste. Za studente Fakulteta kriminalistikih nauka, to prije svega znai: dio opeg obrazovanja i kulture; struno znanje koje e im omoguiti uspjeniji rad nakon zavrenog studija; osnovu za uspjeniju saradnju sa drugim strunjacima iz oblasti drutvenih i prirodnih nauka; bazu za lake razumijevanje sadraja iz nekih drugih modula/predmeta kao to su: sociologija, psihopatologija, kriminologija, kriminalistika, penologija, etika itd.

Rezultati nastavnog procesa iz modula/predmeta psihologija e biti odraz postavljenih ciljeva. ovjek je u svojoj ukupnosti determiniran biolokim, psiholokim i faktorima sredine u kojoj ivi i razvija se. Usvajajui informacije iz modula Psihologija, studenti e imati mogunost da spoznaju psiholoku komponentu ovjeka, ime e prije svega moi spoznati sebe, ali i karakteristina ponaanja drugih ljudi. To e im pruiti ire ope obrazovanje, humanizirat e im odnose sa drugim ljudima, zahvaljujui pozitivnom transferu znanja olakat e im usvajanje novih znanja iz drugih naunih oblasti, pomoi e im da lake i efikasnije obavljaju poslove kriminaliste

Ova skripta je prireena za studente Univerziteta u Sarajevu, Fakulteta kriminalistikih nauka u Sarajevu, kao i studente Univerziteta AAB-ARENA E ARSIMIT BASHKKOHOR, PRISHTIN.

Sarajevo, oktobar, 2006.

A U T O R: Prof. dr. sci. Mujo Haskovi

POGLAVLJE 1. TO JE PSIHOLOGIJA? Psihologija je nauka o dui. Psihologija prouava svjesne i nesvjesne psihike procese i ponaanje pojedinca. Psihologija znanstveno prouava ponaanje i psihike procese. Predmet interesa psihologa ukljuuje nervni sistem, osjete i percepciju, uenje i pamenje, inteligenciju, jezik i govor, miljenje, rast i razvoj, linost, stres i zdravlje, psiholoke poremeaje, naine ublaavanja i uklanjanja psiholokih poremeaja, seksualno ponaanje, te ponaanje ljudi u socijalnim prilikama, tj. u razliitim grupama i drutvenim organizacijama. PSIHOLOGIJA KAO ZNANOST Psihologija, poput ostalih znanosti, nastoji opisati, objasniti, predvidjeti i kontrolirati pojave koje prouava. Psihologija, dakle, nastoji opisati, objasniti, predvidjeti i kontrolirati ponaanje i psihike procese. Kad god je to mogue, opisni nazivi i pojmovi povezani su u teoriju. Teorije predstavljaju cjelovito oblikovanje oitih odnosa izmeu opaanih pojava. Psihologijske su teorije temeljene na pretpostavkama o ponaanju i psihikim procesima, sadre tvrdnje o naelima i zakonitostima koje vladaju medu njima i omoguuju nam izvoenje objanjenja i predvianja. Psihologijske teorije mogu povezivati tvrdnje o ponaanju (kao to je hranjenje ili agresija), psihikim (mentalnim) procesima (kao to su stavovi ili predodbe) te o anatomskim strukturama ili biolokim procesima. Na primjer, mnoge od naih reakcija na droge poput alkohola i marihuane, mogu se mjeriti kad se oituju u ponaanju, a pretpostavlja se da to ponaanje odraava biokemijsko djelovanje droga kao i naa (mentalna) oekivanja o njihovu djelovanju. Psiholozi provjeravaju, takoer, svoje teorije briljivo sainjenim istraivakim metodama kao to su terenska istraivanja i eksperiment. Zadovoljavajua psihologijska teorija omoguuje nam predvianja. Na primjer, zadovoljavajua teorija o gladi omoguit e nam predvianje kad e ljudi jesti, a kada ne. No, u psihologiji je za mnoge teorije bilo utvreno da nisu sposobne objasniti ili predvidjeti ono to je opaeno. Stoga su te teorije bile odbaene ili izmijenjene. Pojam kontroliranja ponaanja i psihikih procesa kontroverzan je. Neki ljudi pogreno misle da psiholozi trae naine kako bi naveli druge ljude da ine ono to im se zapovijedi - poput lutaka na koncu. To nije tako. Psiholozi su predani vjerovanju u dostojanstvo ljudskih bia, a ljudsko dostojanstvo zahtijeva da ljudi budu slobodni donositi vlastite odluke i odabirati svoje vlastito ponaanje. Cijelo vrijeme psiholozi ue sve vie o utjecajima na ljudsko ponaanje ali oni to znanje primjenjuju samo na zahtjev i da bi pomogli ljudima u ostvarivanju njihovih potreba. PRIMJENJENA PSIHOLOGIJA Psiholozima je zajedniki izrazit interes za ponaanje, ali se inae mogu meusobno jako razlikovati. Neki su psiholozi na prvom mjestu angairani u temeljnim istraivanjima (koja se

katkada nazivaju bazinim ili teorijskim ili istim istraivanjima). Temeljna istraivanja nemaju neposrednu primjenu na osobne ili drutvene probleme pa su zbog toga smatraju istraivanjima koja su sama sebi svrhom. Drugi se psiholozi bave primijenjenim istraivanjima, koja su namijenjena traenju rjeenja za specifine osobne ili drutvene probleme. Premda su temeljna istraivanja potaknuta znatieljom i eljom za znanjem i razumijevanjem, dananja temeljna istraivanja esto poboljavaju sutranji nain ivota. Na primjer, temeljna istraivanja uenja i motivacije obavljena na niim ivotinjama na poetku ovog stoljea nala su iroku primjenu u dananjim kolskim sistemima. temeljna istraivanja djelovanja nervnog sistema proirila su znanja o poremeajima kao to je epilijepsija, Parkinsonova bolest, Alzheimerova bolest. Mnogi od psihologa nisu ukljueni ni u kakva istraivanja. Umjesto toga, oni primjenjuju psihologijska znanja da bi pomogli ljudima promijeniti svoje ponaanje kako bi djelotvornije mogli postii svoje ciljeve. Brojni se psiholozi bave preteno poduavanjem. Oni proiruju psihologijska znanja u razredima, seminarima i razliitim radionicama. Mnogi su pak psiholozi ukljueni u sve ove aktivnosti: istraivanje, savjetovanje i poduavanje. Na primjer, profesori psihologije obino provode ista ili primijenjena istraivanja, daju savjete pojedinanim ili industrijskim klijentima i poduavaju. Kliniki psiholozi i psiholozi savjetovatelji Kliniki psiholozi pomau ljudima koji imaju psiholokih problema u prilagodbi na ivotne zahtjeve. Problemi klijenata mogu ii od tjeskobe i depresije, potekoa u seksualnom ivotu pa sve do gubitka ivotnih ciljeva. Kliniki psiholozi procjenjuju probleme pomou strukturiranog intervjua i psihologijskih testova. Pomau svojim klijentima u rjeavanju njihovih problema i mijenjanju neprilagoenog ponaanja primjenom psihoterapije i bihevioralne terapije. kolski i obrazovni psiholozi kolski psiholozi zaposleni su u kolskom sistemu i pomau onima koji se nose s problemima koji ometaju uenje. Takvi problemi ukljuuju socijalne i obiteljske probleme, emocionalne probleme i specifine potekoe uenja. kolski psiholog utvruje probleme uenika pomou intervjua s uiteljima, roditeljima i samim uenicima. Razvojni psiholozi Razvojni psiholozi prouavaju promjene - tjelesne, emocionalne, kognitivne i socijalne koje se deavaju tijekom cijelog ivotnog vijeka. Oni pokuavaju razluiti relativni utjecaj naslijea (prirode) i okoline (odgoja) na razvoj. Razvojni psiholozi provode istraivanja o utjecaju upotrebe droge majke na embrio, ishodima razliitih oblika odgoja djece, djejim pojmovima prostora i vremena, konfliktima kod adolescenata, prilagodbi starijih ljudi.

Psiholozi koji se bave linou i socijalni psiholozi Psiholozi koji se bave linou ovjeka pokuavaju odrediti ljudske osobine; utvrditi to utjee na ljudske misaone procese, osjeaje i ponaanje, te objasniti psiholoke poremeaje. Oni se osobito bave ljudskim problemima poput tjeskobe i agresije, te pitanjem spolnih uloga. Socijalni psiholozi na prvom su mjestu usmjereni na prirodu i uzroke miljenja i osjeanja pojedinaca i na njihovo ponaanje u socijalnim situacijama. Psiholozi koji prouavaju linost nastoje unutar osobe pronai neka tumaenja ponaanja, dok se socijalni psiholozi usmjeruju na drutvene ili vanjske utjecaje. Na ponaanje djeluju i nutarnji i vanjski utjecaji. Industrijski psiholozi Industrijski su psiholozi usmjereni na odnose izmeu ovjeka i rada. Organizacijski psiholozi prouavaju ponaanje ljudi u organizacijama kao to su razliita poduzea. Meutim, mnogi su psiholozi obrazovani za oba podruja. Industrijski i organizacijski psiholozi zaposleni su u poslovnim organizacijama sa zadaom da poboljaju radne uvjete, poveaju produktivnost i - ako imaju obrazovanje za savjetovanje - rade sa zaposlenicima koji imaju problema na poslu. Pomau pri zapoljavanju, obrazovanju i napredovanju. HISTORIJSKI RAZVOJ PSIHOLOGIJE Psihologija ima dugu prolost, a kratku historiju. Premda se ini da rezultati istraivanja i teorijski razvitak mijenjaju izgled psihologije svakih nekoliko godina, nacrt ovog udbenika mogao je napisati grki filozof Aristotel (oko 384.322. pre Krista). Jedno od Aristotelovih djela zvalo se Peri Psyches, to bi se moglo prevesti kao "O psihi". Peri Psyches, kao i ova knjiga, poinje s povijeu psihologijskog miljenja i povijesnim pogledima na prirodu psihikog i ponaanja. Aristotel je takoer tvrdio da su ljudi bazino motivirani traiti ugodu i izbjegavati bol, stajalite koje je koristila moderna psihodinamska teorija i teorije uenja. Postoje i drugi doprinosi starih Grka. Demokrit je (oko 460.-370. pre Krista), na primjer, isticao da je nae ponaanje pod utjecajem vanjskih podraaja. On je bio jedan od prvih koji je postavio pitanje postoji li takvo to kao to je slobodna volja ili izbor. Platon (oko 427.-347. pre Krista), uenik Sokratov (oko 470.-399. pre Krista), zabiljeio je Sokratov savjet "upoznaj samoga sebe". To je otada stalni moto psiholoke misli. Sokrat je zakljuio da mi ne moemo postii potpuno poznavanje sebe pomou svojih osjeta jer oni nisu toan odraz stvarnosti. I danas razlikujemo podraaje koji djeluju na nae osjetne receptore od naih esto iskrivljene percepcija i sjeanja. Budui da osjeti omoguuju nesavrenu spoznaju, Sokrat je predlagao da sami sebe prouavamo pomou racionalnog miljenja i introspekcije. No, osvrnimo se na razvitak psihologije kao laboratorijske znanosti u drugoj polovici 19. stoljea. Neki povjesniari stavljaju datum poetka u 1860. godinu. Tada je Theodor Gustav

Fechner (1801 .-1887.) objavio knjigu koja predstavlja kamen mea u psihologiji: Elemeni psihofizike. Ona je pokazala u kakvom su odnosu fizike pojave (kao to su svjetlo i zvuk) s psiholokim pojavama osjeta i percepcije. Fechner je takoer pokazao kako moemo znanstveno mjeriti uinke tih pojava. Veina povjesniara stavlja poetak moderne psihologije kao laboratorijske znanosti u 1879. godinu. Te je godine Wilhelm Wundt (1832.-1920.) osnovao prvi psihologijski laboratorij u Leipzigu u Njemakoj. VANIJI PSIHOLOKI PRAVCI Strukturalizam "Wilhelm Wundt je, poput Aristotela, zakljuio da je psihiko prirodna pojava, koja se moe znanstveno prouavati kao i svjetlo, toplina i protok krvi. Wundt je koristio introspekciju pokuavajui otkriti temeljne elemente doivljavanja. Suoeni s razliitim svjetlima i zvukovima, on i njegovi kolege opaali su sami sebe kako bi opisali svoje osjete i osjeaje. Wundt i njegovi uenici utemeljili su psihologijsku kolu poznatu kao strukturalizam. Strukturalizam je pokuao odrediti ustrojstvo svjesnih doivljaja. Razloio je doivljavanje u objektivne osjete kao to su vid ili okus i subjektivne osjeaje poput emocionalnih reakcija, volje i mentalnih predodbi (npr. sjeanja ili snovi). Strukturalisti su vjerovali da um funkcionira kreativnim kombiniranjem elemenata doivljaja. Jedan od Wundtovih amerikih uenika bio je G. Stanley Hall (1844.-1924.). Hallov glavni interes ukljuivao je psiholoki razvoj u djetinjstvu, adolescenciji i starijoj dobi. Hallu se obino pripisuje utemeljenje podruja djeje psihologije. On je i osniva Amerike psiholoke udruge (APA). Funkcionalizam elio sam, postupajui s psihologijom kao s prirodnom znanou, pomoi joj da to i postane. WILLIAM JAMES Pri kraju 19. stoljea, William James (1842.-1910.), brat pisca Henry Jamesa, usvojio je iri pogled na psihologiju, usmjerujui se na odnose izmeu doivljaja i ponaanja. James je tvrdio da postoji neprekidna struja toka svijesti. Introspekcija ga je uvjerila da se doivljavanje ne moe razloiti u jedinice, kako su to drali strukturalisti. James je utemeljio kolu funkciomilizma koji se bavi ponaanjem kao i svijeu. Funkcionalizam razmatra naine kojima nam doivljaji i iskustvo omoguuju prilagodbu ponaanja okolini u kojoj se nalazimo. Funkcionalizam koristi laboratorijska opaanja kao dopunu introspekciji. Strukturalisti su obiavali pitati: "Koji su dijelovi psihikih procesa?", a funkcionalisti su bili skloniji pitanju: "Koja je svrha (funkcija) ponaanja i psihikih procesa? Kakvi su njihovi uinci?"

Funkcionalisti dre da su adaptativni sklopovi ponaanja naueni i nepromjenljivi. Neprilagoeno ponaanje tei nestajanju ili prekidu. Prilagoeno djelovanje tei ponavljanju i postaje navika. James je pisao da je "navika izuzetan kota zamanjak drutva". Navika odrava drutvo iz dana u dan. Stvaranje navika oituje se u radnjama kao to su prinoenje vilice ustima ili pritiskanje kvake na vratima. Kao prvo, te radnje zahtijevaju punu panju. Ako ste u dvojbi, stanite s papirnatom maramicom u ruci i promatrajte malo dijete u njegovu naporu da se prvi put samo nahrani. Ponavljanjem, djelatnost koju predstavlja samostalno hranjenje postaje automatska, tj. postaje navikom. Mnogostruka djelatnost ukljuena u uenje upravljanja motornim vozilom ponavljanjem takoer postaje rutinskom. Nakon toga moemo je izvoditi bez veeg obraanja panje. Tada se slobodno moemo usmjeriti na nau zanimljivu konverzaciju ili neku radijsku emisiju. Ideja o uenju ponavljanjem temeljna je zamisao i za bihevioralnu tradiciju. Biheviorizam John Broadus Watson (1878.-1958.), se smatra utemeljiteljem amerikog biheviorizma. Funkcionalizam se proirio zemljom i dominirao je na ikakom sveuilitu. Funkcionalisti su se bavili tokom svijesti kao i opaljivim ponaanjem. Watson se ljutio na introspektivne napore funkcionalista u prouavanju svijesti, osobito svijesti niih ivotinja. Tvrdio je da se psihologija, ako namjerava postati prirodnom znanou, poput fizike ili kemije, mora ograniiti na opaljive, mjerljive pojave. Mora se ograniiti na ponaanje. Ta ponaanja su javna i mogu se mjeriti jednostavnim opaanjem ili laboratorijskim instrumentima. Psihologija se ne mora baviti "elementima svijesti". Takvi "elementi" dostupni su jedino organizmu koji ih opaa. (Bihevioristi definiraju psihologiju kao znanstveno prouavanje ponaanja, a ne ponaanja i psihikih procesa.) Psiholog B. F. Skinner (1904.-1990.) s Harvardskog sveuilita uveo je u biheviorizam pojam potkrepljenja. Organizmi se, drao je Skinner, ue ponaati na odreeni nain jer su potkrijepljeni da tako ine. Mnogi su psiholozi prihvatili takav pogled prema kojemu se, u naelu, zamreno ljudsko ponaanje moe objasniti skupom pojedinanih uenja potkrepljenjem. Getalt psihologija U Njemakoj se 1920-ih godina isticala jo jedna kola psihologije - getalt psihologija. Tridesetih godina tri utemeljitelja te kole - Max Wertheimer (1880.-1943.), Kurt Koffka (1886.1941.) i Wolfgang Kohler (1887.-1967.) -napustili su Europu da bi izbjegli nacistikim pretnjama. Nastavili su svoj rad u Sjedinjenim Dravama. Wertheimer i kolege usmjerili su se na percepciju i utjecaj percepcije na miljenje i rjeavanje problema. Nasuprot bihevioristima, getalt psiholozi su tvrdili da se nitko ne moe nadati razumijevanju ljudske naravi usmjeravajui se samo na ponaanje. Nasuprot strukturalistima, zakljuili su da nitko ne moe objasniti ljudsku percepciju, emocije ili misaone procese pomou bazinih jedinica. Percepcije je vie nego zbroj njezinih dijelova. Getalt psiholozi shvaali su percepciju kao cjelinu koja daje znaenje dijelovima.

Getalt psiholozi su pokazali kako smo skloni opaati odvojene dijelove informacija kao zdruene cjeline, ukljuujui i prisutan kontekst. Oni su tvrdili da se ljudska percepcija ne moe objasniti na temelju bazinih jedinica zato to imamo sklonost tumaiti nae opaanje stvari kao cjeline u sklopu prisutnog konteksta. Razliito ete protumaiti tranje ovjeka prema vama ovisno o tome nalazite li se u pustoj ulici usred noi ili na tramvajskoj postaji ujutro kad idijete na posao. Getalt psiholozi su vjerovali da uenje moe biti aktivno i svrhovito, ne samo pasivno i mehaniko kao u Pavlovljevim eksperimentima s psima. Wolf-gang Kohler i drugi pokazali su da je uenje mnogo puta postignuto uvidom a ne mehanikim ponavljanjem. Psihoanaliza Psihoanaliza je kola psihologije koju je utemeljio lijenik koji se 1930-ih sklonio u Englesku da bi izbjegao nacistiku tiraniju - Sigmund Freud (1856.-1939.). Freudova teorija prodrla je puno vie u opu kulturu nego druge teorije. Moda ste ve upoznati s njom. Na primjer, neka e nestabilna osoba poiniti masovno ubojstvo u barem jednoj kriminalistikoj tv-seriji svake sezone. Tipian zakljuak psihijatra u seriji bit e da je ubojica "nesvjesno" eliminirao svoju majku ili oca. Ili vam je moda prijatelj pokuao "objasniti" jezinu pogreku koju ste uinili ili je pitao to mislite kakvo bi moglo biti simbolino znaenje nekog sna. Zamisao da ljude pokreu skriveni porivi, te da verbalne pogreke i snovi predstavljaju nesvjesne elje u velikoj mjeri odraava utjecaj Freuda. Akademski psiholozi provodili su svoja istraivanja uglavnom u laboratoriju. Freud je, meutim, doao do svog razumijevanja ljudi klinikim razgovorima. Bio je zapanjen time to ljudi imaju tako malo uvida u svoje motive. Neki ljudi opravdavaju, ili racionaliziraju, najodvratnije ponaanje apsurdnim objanjenjima. Drugi ne proputaju priliku da okrive sami sebe za gotovo svaku nesreu koja je zadesila ljudsku vrstu. Freud je doao do uvjerenja da nesvjesni procesi, osobito primitivni seksualni i agresivni impulsi, imaju puno vei utjecaj na ljudsko ponaanje nego svjesno miljenje. Freud je smatrao da je veina psihikog nesvjesno. Ono se sastoji od uskljualog kotla konfliktnih impulsa, poriva i elja. Ljudi su motivirani udovoljiti tim impulsima, pa ma kako neki od njih bili runi. Ali istodobno, ljudi su motivirani same sebe procijeniti kao asne i udoredne osobe. Tako esto obmanjuju sami sebe u pogledu svojih stvarnih motiva. Zbog pretpostavljenih temeljnih pokretakih snaga u linosti, Freudova teorija nazvana je psihodinamskom. Freud se definira psihoterapijski postupak nazvan psihoanaliza. Cilj psihoanalize jest pomoi ljudima da dobiju uvid u duboko smjetene konflikte i pronau drutveno prihvatljiv nain izraavanju elja i zadovoljavanju potreba. Psihoanalitika terapija je proces koji se moe otegnuti godinama. Raspravljajui o strukturi linosti Frojd definira tri instance ili strukture: 1. Id ili ono; 2. Ego ili ja; 3. Super-ego ili nad ja, koji ima dvije podstrukture: a) Ego ideal;

b) Savjest. U odnosu na razvoj linosti, Frojd definira pet stadija ili etapa razvoja linosti: 1. 2. 3. 4. 5. Oralni stadij; Analni stadij; Falusni stadij; Stadij latencije ili mirovanja; Genitalni stadij.

10

POGLAVLJE 2. METODE I TEHNIKE ISTRAIVANJA U PSIHOLOGIJI Naunom metodom se naziva obino skup raznih postupaka i procesa pomou kojih se dolazi do naunih saznanja i procesa, (Midhat ami, 1984). METOD-je opi nain organizacije istraivanja nekog problema.

METODE DIJELIMO I NA: 1. DESKRIPTIVNI METOD (describere-opisati) 2. KORELATIVNI METOD (povezanost izmeu nekih pojava, varijabli) 3. EXPERMENTALNI METOD (nauno postavljen pokus, mogua kontrola uvjeta). Prirodni eksperiment; Laboratorijski eksperiment;

DESKRIPTIVNE METODE NAUNOG ISTRAIVANJA SU: a) Metod prirodnog posmatranja, b) Servej metod, c) Metod sluaja--(case study). METOD PRIRODNOG POSMATRANJA Moemo ga definirati kao naunu metodu kojom se organizam posmatra u njegovoj prirodnoj okolini. Danas ovu metodu uveliko koriste ekoloki psiholozi, a zahvaljujui posmatranju nekih ivotinja u njihovom prirodnom okruenju, nauili smo, da nije ovjek jedini koji koristi razliita orua u svrhu opstanka na planeti Zemlji. To rade majmuni, vidre (koriste kamen da razbiju koljke, itd.) Ovdje je potrebno ukazati na razliku izmeu svakodnenog posmatranja ljudi od sistematskog posmatranja neke pojave. Sistematsko posmatranje je: Usmjereno prema odreenom pbjektu posmatranja; Vri se prema unapred odreenom planu; Snimanje se vri simultano, tj. istovrijemeno sa nekom pojavom; Ispitivai (posmatrai), su osposobljeni za taj posao; Karakteristike snimke (pouzdanost, objektivnost, a ponekad i valjanost se mogu egzaktno kontrolisati (prema vladimir Mui, 1973.)

11

SURVEY METHOD (SERVEJ METOD) Dolazi od engleske rijei survey, to znai pregled. To je neeksperimentalni metod. Ima iroku primjenu u naunim istraivanjima. Koristi se pre svega za ispitivanje stavova, vjerovanja, miljenja, intencija ljudi. Njime se takoe istrauju razliiti psiholoki i psihosocijalni problemi. Npr, servej metodom moemo ispitivati miljenja gledalaca i slualaca o sadrajima i privlanosti radio i TV emisija. Moemo ispitivati i stavove biraa u predizbornim kampanjama. Servej metodom ispitujemo veliki broj ljudi. Postoje prednosti i nedostaci ovog metoda. PREDNOSTI SERVEJ METODA 1. Ispitivanje se vri u prirodnim uslovima, 2. U kratkom roku moemo dobiti mnogo informacija, 3. Primjena ovako dobijenih rezultata je djelotvornija, 4. Uticaj istraivanja na ispitivanu pojavu je zanemariv. NEDOSTACI SERVEJ METODA 1. Ne moemo sa sigurnou zakljuiti koji su uvjeti bitni za ispoljeno ponaanje jer nam nije poznat uticaj nekontroliranih faktora. 2. Ovim metodom ne moemo utvrditi kauzalne odnose, jer se njegovom primjenom ne mijenjaju uvjeti koji utjeu na ispitivanu pojavu. 3. Nismo uvjek sigurni da smo na postavljena pitanja dobili iskrene odgovore. 4. Zato pri formulaciji pitanja treba izbjei nejasne i pristrasne formulacije. METOD SLUAJA (CASE STUDY) To je metodoloki postupak u kome se obrauje pojedinani sluaj, sa ciljem da se isti objasni u svojem izvornom stanju, genezi i projekciji. Primjenjuje se najee u klinikoj praksi i socijalnom radu (prostitucija, alkoholizam, maloljetnika delinkvencija, socijalna nezbrinutost itd.) KORELATIVNI METOD Ovom se metodom prouavaju odnosi meu varijablama. Npr; da li visoka inteligencija korelira sa uspjehom u koli? Ili, kakva je korelacija izmeu stresa i zdravlja? Korelacija se izraava koeficijentom korelacije koji moe biti od +1 do -1 (rijetko je kad tako apsolutna). Razlikujemo pozitivnu i negativnu korelaciju. Pozitivna korelacija je onda, kada jedna varijabla raste, a u isto vrijeme se poveavaju vrijednosti druge varijable. Negativna korelacija je odnos izmeu dvije varijable u kojemu jedna varijabla raste, a druga pada.

12

EXPERIMENTALNI METOD Eksperiment (ogled, opit, pokus) je namjerno izazivanje neke pojave u strogo kontroliranim uvjetima sa mogunou manipuliranja pojedinim varijablama, sa ciljem, da se utvrdi uticaj nekih faktora na ponaanje ljudi i na neke njihove osobine. Razlikujemo vie vrsta eksperimenta: Prirodni eksperiment; To je svaki eksperiment koji se odvija u prirodnim uvjetima. Posmatraju se razliiti procesi ukupnog ponaanja ljudi u razliitim prirodnim uvjetima, kao npr. na kolskom asu, u fabrici tokom proizvodnje, nekim oblicima grupnog ponaanja (na sportskim manifestacijama itd.). Laboratorijski eksperiment; To je svaki ogled koji se obavlja u strogo kontroliranim uvjetima, u prostoru koji je izolovan od moguih spoljnjih uticaja. Eksperimentalna ivotinja ili ispitanik obavlja operacije (izvrava zadatke i naloge eksperimentatora) koje je mogue pratiti, sistematski varirati, ponavljati i kvantificirati. Kvazi eksperiment; Ovdje ne postoji manipulacija nezavisnom varijablom, ve se prati karakter uticaja neke promjene (vanih drutvenih reformi, rata, prirodnih katastrofa i ponaanja ljudi u podrujima gdje su se desile te katastrofe. Ovdje imamo i eksperimentalnu i kontrolnu grupu i nezavisnu varijablu (neki iznenadni dogaaj) i zavisnu varijablu. Koje su se promjene desile konstatovat emo nakon poreenja rezultata dobijenih u sredinama gdje su se promjene desile sa rezultatima u sredinama, gdje se nisu desili takvi dogaaji, (prema Ismet Dizdarevi, 1997). Ex post facto eksperiment; Slian je kvazi-eksperimentu. Na primjer, ako je odreen broj starijih delinkvenata gledao filmove zasiene nasiljem u periodu puberteta, to je moglo dovesti do intenziviranja kriminalnog ponaanja u kasnijem periodu (zavisna varijabla). VARIJABLE U EKSPERIMENTU ZAVISNA VARIJABLA je neka dimenzija koja se mijenja pod uticajem neke nezavisne varijable. Ona je promjenljiva izloena neposrednoj manipulaciji, naroito u eksperimentima pod uticajem eksperimentatora (u okviru plana eksperimenta), (prema Dragan Krsti, 1996). NEZAVISNA VARIJABLA je promjenljiva koja utie na druge varijable i odereuje njihove promjene, a sama nije promjenljiva, ili je autohtono promjenljiva ili je mijenja eksperimentator, kada je zovemo eksperimentalna varijabla. Tipine

13

nezavisne varijable su nasljedni inioci, fizioloka stanja organizma, eksperimentalna stimulacija, spoljnji uslovi koji odreuju ponaanje, programi obuke koja utie na promjene znanja itd. (prema Dragan Krsti, 1996) METODA PROUAVANJA DOKUMENTACIJE Savrijemeni istraiva rjeavanje nekog postavljenog naunog zadatka zapoinje prikupljanjem dokumentacije o ve postojeim podacima i rezultatima, koja se odnosi na njegov problem. Cilj ovakvog pristupa je dvostruk: Prvo, istraiva ima mogunost da primjeni dosadanja iskustva iz te oblasti u svom novom istraivakom projektu; Drugo, nema potrebe da se bavi neim to je ve davno istraeno i poznato. Dokumentacija, u irokom smislu rijei podrazumjeva monografske radove, razliite sintetike prikaze, nesistematizirane podatke, knjige, udbenike, godinjake, sedmine novine, dnevne novine itd. METODA ANALIZE SADRAJA To je metod koji se koristi za analizu sadraja komunikacije, a koji se zasniva na mjerenju (brojanju) koliine neega (nasilja u porodici, saobraajnih nesrea, ubistava, kulturnih manifestacija itd.). Analiza sadraja predpostavlja ponovljivost postupka i provjerljivost rezultata, kao i mogunost, da vie razliitih istraivaa dou do istih rezultata na istom uzorku analiziranog materijala (prema N. Havelka, B. Kuzmanovi i D. Popadi, 1998). INTROSPEKTIVNI METOD Introspekcija je samoopaanje, samoposmatranje, analiza sopstvenog iskustva. Razlikujemo simultanu introspekciju--odvija se istovrijemeno sa doivljajem (ili samo malo kasni), I retrospektivna introspekcija, koja se tie psiholokih podataka u sjeanju. U oba sluaja subjekat daje iskaz o stanjima svoje svijesti, pokuavajui da ih to detaljnije opie. TEHNIKE NAUNOG ISTRAIVANJA: TEHNIKA-je poseban postupak koji se upotrebljava u odreenoj fazi istraivanja. TEHNIKE SERVEJ METODA SU: 1. TEHNIKA UPITNIKA 2. TEHNIKA INTERVJUA 3. TEHNIKA SKALE STAVOVA

14

UPITNIKKONSTRUKCIJA I PRIMJENA Upitnikom najee ispitujemo: stavove, miljenja i uvjerenja ljudi. Terminu upitnik je sinonim anketa (preporuuje se do 20 pitanja, znai njime prikupljamo odreene podatke. Neki upitnici (inventari prilagoavanja i interesovanja) linosti imaju i preko 500 pitanja. Pitanja u upitniku moraju biti prilagoena ciljevima istraivanja, a mogu biti u tri (3) forme: 1. Pitanja otvorene forme, 2. Pitanja zatvorene forme, 3. Pitanja kombinovane forme. Pitanja ne smiju biti dvosmislena niti sugestibilna. Moraju biti jasna, jeziki i gramatiki ispravna i prilagoena geopsiholokim karakteristikama ispitivane populacije. PRIMJENA UPITNIKA A) Dati precizne upute ispitanicima, B) Kodirati dobijene podatke, C) Raunska obrada podataka sa kontrolom te obrade je uobiajena. INTERVJU (RAZGOVOR) Nauni intervju: 1. Vodi se sa unapred odreenim ciljem, 2. Zna se ko je voditelj intervjua, 3. Psiholoka atmosfera se razlikuje od obinog razgovora. VRSTE INTERVJUA VEZANI ili STANDARDIZOVANI INTERVJU Tu su pitanja unapred pripremljena, ak i redosljed pitanja. SPONTANI ili NESTANDARDIZOVANI INTERVJU Tu pitanja nisu unapred pripremljena. Samo tema se zna. Ostalo se odvija spontano. Jo imamo: injeniki intervju(nauna istraivanja),dijagnostiki intervju, terapeutski intervju itd. INIOCI INTERVJUA SU: 1. Intervjuer (onaj ko vodi intervju); 2 Intervjuirana osoba (respodent); 3. Proces intervjuiranja. Neka pravila za uspjean intervju:

15

Pitanja moraju biti jasna; Razgovor treba podsticati; Atmosfera treba da je topla; Treba da se stvori povjerenje izmeu intervjuera i respodenta; Podatke treba biljeiti; Strpljivo sluati ispitanika; Predvidjeti dovoljno vremena za intervju; Predhodno prikupiti neke podatke o osobi da moemo pratiti da li govori istinu itd. SKALE STAVOVA Skalu, u psihologiji moemo definirati kao bilo koju ljestvicu mjerenja, ureenu po rastuem ili opadajuem redosljedu veliina. Bitna metodoloka odlika skala je da one sadre sve dimenzije psihikog: saznajne, afektivne i voljne. Obrada podataka prikupljenih skalama se uglavnom zasniva na neparametrijskim statistikim metodama (procenti i rangovi). Postoji vie vrsta skala, a na osnovu odreenog logiko-metodolokog razlikujemo: nominalne, ordinalne, intervalne, numerike, grafike itd. koncepta

Nominalna skala, je najjednostavnija vrsta skale koja se sastoji iz dvije ili vie kategorija koje podrazumjevaju neki stepen intenziteta. Skalirenje stepena intenziteta za neku oblast moe se ispitivati kategorijama kao to su npr. Bavim se time na poslu, Bavim se time vie nego to se trai na poslu itd. Ordinalna skala, sastoji se od redosljedno izloenih kategorija koje podrazumjevaju odnose vie ili manje. Npr. ako se ispituju stavovi o drutvenom odnosu prema kriminalu, mogu se postaviti pitanja da li drutvo daje 1) nedovoljno, 2) onoliko koliko moe, 3) sasvim dovoljno materijalnih sredstava, kada ispitanik birajui odgovore ocjenjuje drutveni odnos prema kriminalu ili neki drugi aspekt. Intervalna skala, sastoji se od jednakih intervala kao mjernih jedinica. Krajnje take intervalne skale zavise od prirode onoga to se mjeri, a intervali se odreuju posebnim tehnikama. Intervali nisu brojano potpuno jednaki du cijele mjerne skale, ali su realni kao jedinica mjerenja, jer se javljaju kao najmanja jedinica opaljivosti nekih razlika. Numerike skale, predstavljaju varijantu skale ocjena i sastoje se iz opisa dimenzije koju treba ocjenjivati i ponuenih odgovora u obliku niza numerikih ocjena, meu kojima ispitanik bira svoj odgovor. Poseban oblik ovih skala je u kolskom ocjenjivanju. (od 1 do 5)

Npr. procjena osobine socijabilnost: Izrazito Izrazito 3_____2____1_____0_____1_____2_____3

16

socijabilan

nesocijabilan

Zadatak ispitanika je, da zaokrui jedan od ponuenih brojeva u skladu sa svojim uvjerenjima u odnosu na onoga, na koga se ponuena osobina odnosi. Grafike skale, predstavljaju manifestaciju numerikih skala i njihovo prevoenje na grafiki oblik. Prednost ovih skala je u njihovoj oiglednosti, lakoi administriranja, mogunosti ispitivanja niskoobrazovanih subjekata kao i iznijansiranost ocjena. Najee se koriste trostepene, petostepene, sedmostepene, devetostepene i jedanaestostepene skale stavova, tj. poeljan je neparan broj stepeni.

Npr. procjena osobine socijabilnost: Izrazito I________________________________I______________X__________I socijabilan nesocijabilan Npr.Izrazito

Zadatak ispitanika je, da na skali oznai mjesto u skladu sa svojim uvjerenjima u odnosu na onoga, na koga se ponuena osobina odnosi. TESTOVI Na poetku obrade test--metoda ini nam se potrebnim da ukaemo na izvore upotrebe i znaenje rijei test. Rije test potjee iz latinskog jezika (testor, --ari) to znai dokazati, posvjedoiti. Kod nas kao i u meunarodnu terminologiju je doao putem engleskog jezika. U engleskom jeziku rije test ima viestruko znaenje: obuhvaa pojmove pokusa, ogleda, ispitivanja u najirem smislu. Nakon to je ula u meunarodnu terminologiju mnogih naunih i tehnikih disciplina, rije test dobija specifini tehniki smisao. Tako imamo (test pilot-ispitivanje novog aviona, atomski testovi-ispitivanje novog oruja, tuberkulin test, u statistici t-test, Ftest, hi-kvadrat test) itd. Prema Meunarodnom udruenju za primjenjenu psihologiju:Test je odreeni pokus koji sadrava zadatak koji treba izvriti, koji je jednak za sve ispitanike, sa preciznom tehnikom kojom se odreuje uspjeh ili neuspjeh ili kojim se brojano izraava uspjeh. VRSTE TESTOVA Vrste testova prema osobinama ispitanika se dijele na: 1. Testove znanja, (testovi znanja u uem smislu, testovi spsobnosti primjene znanja), 2. Testove sposobnaosti, 3. Tastove linosti u uem smislu.

17

TESTOVI ZNANJA Ovim se testovima eli ustanoviti u kojoj je mjeri ispitanik usvojio odreena znanja, vjetine i navike. Dijelimo ih po vie kriterija. Najei su kriterij pojedina obrazovna podruja. Tako imamo testove maternjeg jezika, stranog jezika, prirodnih nauka, metematike, fizike itd. S druge strane, testove znanja pojedinih obrazovnih podruja mogu se podijeliti i na osnovu kriterija da li se njima preteno ispituje materijalni ili funkcionalni (formalni) aspekat obrazovanja. Da bi se testom moglo mjeriti znanje, moraju se potovati procedure njegove izrade i zahtjevi koji omoguuju utvrivanje odgovarajuih metrijskih karakteristika. Posebno treba obratiti panju na slijedee: Pitanja treba da budu jasno formulisana, Rijei u pitanjima ne smiju biti dvoznane, U pitanju ne smije biti navoda koji nije bitan, Pitanje po tekoi treba da odgovara nivou ispitanika, kao i namjeni ispitivanja, Potrebno je takoe, dati uputstva za korektno odgovaranje na postavljena pitanja i to pokazati na jednom ili vie primjera. Pitanja u testovima znanja mogu biti: 1. Prostog viestrukog izbora (na jedno pitanje se daje 3-5 odgovora od kojih je samo jedan taan), 2. Sloenoh viestrukog izbora (na jedno pitanje vie tanih i netanih odgovora), 3. Alternativnog izbora (za svako pitanje se nude dvije stavke), 4. Dopunjavanja, pridavanja,sreivanja, za razumijevanje teksta, za logiku interpretaciju itd. TESTOVI SPOSOBNOSTI Ovim testovima se ispituje stanje funkcionisanja odreene sposobnosti u trenutku ispitivanja da bi se na toj osnovi mogao prognozirati uspjeh ispitanika u nekim aktivnostima, jer se smatra da postoje sposobnosti koje su prethodni uslov za neka podruja djelatnosti. Npr. ispitivanje inteligencije= predikcija uspjeha u koli, na fakultetu. Mnogi smatraju da uspjeh na testu sposobnosti zavisi od: naslijea (dispozicija), sveukupna ranija aktivnost, bogatstvo prethodnog iskustva. Postoje ope i specijalne sposobnosti (npr. muzika, slikarstvo). Testovi sposobnosti se dijele (prema Muiu, 1973.) na: senzorne, 18

 mentalne, testove mehanikih spsobnosti i testove motorne spretnosti. Mentalne testove dalje dijelimo na: 1. Testove ope mentalne sposobnosti ( testovi inteligencije), 2. Testove posebnih intelektualnih funkcija. Testovi dalje mogu biti: Verbalni (zadaci u odreenom tekstu) i Neverbalni (zadaci u obliku crtea). TESTOVI LINOSTI U UEM ZNAENJU Koriste se za mjerenje suptilnih, sloenih i delikatnih crta linosti, kao to su: osobine temperamenta, crte karaktera, interesi, sposobnost prilagoavanja i sama prilagoenost, stavovi, emotivna sfera ljudskog ivota i mnogi drugi suptilni problemi linosti. INVENTARI LINOSTI Termin osnovnog znaenja pronai, to je ustvari ustanovljeni spisak svih elemenata za koje se nalazi da ine jednu cijelinu. U psihologiji INTERESOVANJA. se govori o inventaru linosti--PRILAGOENOSTI I

Inventar linosti se sastoji od niza pitanja koja definiu odreenu strukturu linosti, a ispitanik odgovara potvrdno, negativno ili neodluno. Analiza odgovora ukazuje na postojeu strukturu linosti i njene osobine. Inventar prilagoenosti sadri popis oblika ponaanja za koje se prema vladajuim standardima smatra da predstavljaju obrasce dobrog ili loeg prilagoavanja sredini. Odgovore moe da popunjava ispitiva ili ispitanik, a na osnovu njih se zakljuuje o stepenu prilagoenosti pojedinca. Inventar interesovanja nudi ispitaniku reprezentativan uzorak djelatnosti u odreenoj kulturnoj sredini, a odgovori se sastoje od iskaza o stepenu dopadljivosti ili odbojnosti koju pojedinac osjea prema nekoj vrsti zanimanja. Konana analiza odgovora ukazuje na pravce i grupe interesovanja ispitanika.

19

PROJEKTIVNE TEHNIKE To su svaki sistematsko izvedeni postupak kojim se ispituje projektivni sadraj subjekta kroz neki modalitet njegovog ponaanja. Ako su uzorci situacija standardni i na zadovoljavajui nain standardizovani, imaju se na umu projektivni testovi. Interpretacija odgovora subjekata na date standardne stavke testa mora biti u okvirima koji su teorijski i praktino predvieni za taj test. Zato, svaki projektivni test pretpostavlja duu ili krau specijalizaciju gdje se usavrava administracija testa i interpretacija njegovih rezultata. Testovi se sastoje iz slika-situacija (test-tematske apercepcije), rasutih mrlja mastila (Rorah), nedovrenih reenica ili slika, od igraaka ili igara, ili slinih stavki koje mogu da provociraju iskaz subjekta o njegovoj reakciji na datu dra. Na neku pokazanu sliku ispitanik treba da opie svoja osjeanja, prve i razraene asocijacije ili da ispria neku svoju priu. Uspjena upotreba ovih testova zavisi od osposobljenosti ispitivaa. PSIHOMETRIJSKE KARAKTERISTIKE TESTOVA Da bi neki instrumenat bio mjerni instrumenat, potrebno je da udovolji nekim zahtjevima, potrebno je da u dovoljnom stupnju posjeduje slijedee karakteristike: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Valjanost, (tanost, validnost, adekvatnost), Pouzdanost (dosljednost, relijabilnost, konstantnost), Objektivnost, Osjetljivost, Diskriminaciona vrijednost zadataka u testu, Badarenost (standardiziranost, graduiranost, normiranost), Praktinost i ekonominost.

VALJANOST (validnost) TESTA Spada u najvanije metodoloke pojmove psihologije i obezbjeuje korespondentnost psiholokih ispitivanja sa realnou. Neki test je valjan onoliko, koliko on mjeri ono to treba da mjeri. Ako treba da ispitamo sposobnosti, instrument e biti validan ako mjeri samo onu sposobnost koju je trebalo ispitati a ne neto drugo (npr. znanje, socioekonomski poloaj itd.) POUZDANOST (relijabilnost) TESTA Pod relijabilnou nekog mjernog instrumenta se misli na to, koliko se moemo osloniti na neke dobijene rezultate? Da li neki mjerni instrument u dva razliita sluaja primjene daje sline ili iste rezultate? Kako je rijetkost da daje iste rezultate, poeljno je, da ti rezultati budu to sliniji, ime se poveava njegova pouzdanost. Najnii koeficijent povezanosti izmeu dva mjerenja istim testom je 0,80. Poeljno je da je i vii.

20

OBJEKTIVNOST TESTA Gledano u irem smislu objektivnost je zapravo jedan od aspekata pouzdanosti. Greka koja nastaje neobjektivnou automatski smanjuje slaganje instrumenta sa samim sobom. Razlika je u tome to se tu radi o slaganju dva ili vie primjena istog testa kod istog ispitanika koji su kontrolisali razliiti ispitivai. OSJETLJIVOST TESTA Neki instrument se smatra osjetljivim, ako se njime mogu razlikovati i male razlike u veliini onoga to se mjeri. Osjetljivost se postie adekvatnim izborom zadataka. Test treba da ima to vie pitanja, a ista traba da se poredaju po teini, od najjednostavnijih, do onih koje e jedva rijeiti najsposobniji ispitanik. DISKRIMINATIVNA VRIJEDNOST ZADATAKA U TESTU Kada ispitanici koji imaju npr. visok ukupan uspjeh dobro rjeavaju neki odreeni zadatak, a oni sa loim uspjehom taj zadatak ne uspiju rijeiti, slaganje izmeu tog zadatka i itavog instrumenta bit e visoko. Diskriminativna vrijednost tog zadatka bit e dakle vrlo visoka i obratno.

21

POGLAVLJE 3. PSIHOLOGIJA PONAANJA I VOENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SA OSUMNJIENIM LICIMA

POJAM OBAVLJANJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SA OSUMNJIENIM LICEM Informativni razgovor je osnovni metod u radu policije i jedna od najznaajnijih operativnih radnji i mjera. Informativni razgovor je zakonom institucionalizovan, kao jedan od metodskih postupaka prikupljanja obavjetenja od graana i saznanja o okolnostima vrenja krivinih djela. Na osnovu saznanja i prikupljenih materijalnih dokaza, informativni razgovor ini osnovu podnoenja krivinih prijava. Veliki je broj stranaka sa kojima radnici policije komuniciraju u sprjeavanju, otkrivanju i suzbijanju kriminaliteta i krenju javnog reda i mira. Najee i vrlo znaajne kategorije stranaka su osumnjieni, oteena lica, svjedoci i prijavitelji, a zatim saradnici, sauesnici, informatori i druge kategorije. Ove osobe mogu biti razliitog pola i uzrasta, profesije, obrazovnog i kulturnog nivoa, materijalnog i socijalnog statusa, nacionalnosti itd. U okviru iste kategorije, a naroito meu kategorijama, pojavljuju se specifinosti u ponaanju ovih stranaka kada su u kontaktu sa radnikom policije. Iskustvo i kriminalistika praksa pokazuju da, pored zajednikih karakteristika i slinosti, svaka od navedenih kategorija ispoljava tipine psiholoke karakteristike i specifinoeti u ponaanju i reagovanju. Osumnjieni se u kriminalistici definie kao lice u odnosu na koje postoje osnovi sumnje da je izvrilo krivino djelo, protiv koga se ne vodi krivini postupak, a najee nije podnesena ni krivina prijava". Operativni radnik e napraviti dobru strategiju ponaanja i voenja razgovora, ako odredi kojoj kategoriji osumnjienih pripada lice koje se ispituje za odreeno krivino djelo. Postoje kriminalistike klasifikacije osumnjienih na povratnike, profesionalce i specijaliste, odnosno po vrstama krivinih djela kojima se bave, zatim po kriterijumu podobnosti osuenih lica za proces resocijalizacije, s obzirom na njihovu kriminalnu prolost itd. Postoje, takoe, i podjele kriminalaca i osumnjienih u odreene kate-gorije, prema psiholokim karakteristikama koje su dominantne u strukturi njihove linosti i koje opredjeljuju i dijeluju kao dijeterminiui faktor kriminalnog ponaanja. Jednu od takvih klasifikacija psiholokog karaktera, sainio je Enriko Feri (1856-1929), italijanski kriminalista. On je kriminalce podijelio na: -roene zloince, -duevno bolesne, -sluajne delinkvente, -delinkvente iz navike, -delinkvente iz strasti. 22

SLINOSTI I RAZLIKE U PONAANJU NEVINO UINIOCA KRIVINOG DJELA

OSUMNJIENOG I

Prema jednom autoru, u psiholokom pogledu ne postoji globalna razlika u ponaanju osumnjienog koji je nevin i osumnjienog koji je izvrilac. Ipak, psiholoka analiza ponaanja i kriminalistika praksa samo delimiio opravdavaju ovaj stav. Postoje, naime, slinosti, ali i vrlo znaajne razlike u ponaanju i simptomatskoj slici nevinog i izvrioca krivinog djela. Slinost je u tome to se i jedan i drugi, kada su u kontaktu sa radnikom OUP-a, nalaze u emocionalnoj napetosti, praenoj psihofizikim tonusom. Slijedea manifestna reakcija, zajednika i jednom i drugom, jeste strepnja, neizvjesnost i, u dosta sluajeva, osjeanje straha zbog nepoznavanja okolnosti i injenica koje su u saznanju operativnog radnika, kako je napred navedeno. Razlika ima vie. Najpre u tome to nevin ne ispoljava otpor i ne pokazuje znake agresivnosti prema operativnom radniku i u principu je spreman na saradnju, jer zna da nije izvrilac i s pravom oekuje da se to utvrdi. Izvrilac djela osea otpor prema operativnom radniku i prema ukupnoj situaciji, teko uspeva da se kontrolie i da prikrije otpor, a nekada ga namerno i svesno manifestuje u vidu bunta. Osumnjieni osjeajnog tipa linosti Osumnjiena lica koja spadaju u osjeajne tipove linosti, ukoliko su izvrioci kriviiog djela, ispoljavaju upadljivo jake emocije u kontaktu sa operativnim radnikom. Najizraenije emocije su gria savjesti i osjeanje krivice zbog izvrenog djela. Kompleks krivice i osjeanje kajanja dovode ih u stanje uzbuenja koje se u ponaanju manifestuje kao nemir, nesigurnost i zastraenost. U govoru je upadljivo utanje, a moe biti i nepovezanost misli i reenica u cilju odbrane, koja nije dobro pripremljena i neubjedljiva je. Ako su u pritvoru, ove osobe su potitene ili manifestuju psihomotorni nemir, etaju, lome prste, nervozni su. Ispoljava se poremeaj fiziolokih funkcija, kao to js nesanica, gubljenje apetita, esta potreba za mokrenjem i dr. Postoje tri kriterijuma na osnovu kojih je mogue procijeniti da je osumnjieni tip osjeajne linosti. Simptomatska slika i ponaanje. Manifestuju se u postupku voenja informativnog razgovora, kako je opisano napred; Broj krivinih djela. U osjeajne tipove najee spadaju osumnjieni koji su prvi put izvrili krivino djelo, odnosno poetnici. Zbog nedostatka kriminalnog iskustva i specifinosti tretmana, ove osobe reaguju pojaanim psihofizikim reakcijama, to se relativno lako uoava. Vrsta krivinog djela. Emotivne osobe se, u principu, ee pojavljuju kao izvrioci krivinih djela nanoenja tekih telesnih povreda, ubistava, silovanja, oskrnavljenja, krivinih djela i prekraja u saobraaju, i dr.

23

Bezosjeajni tipovi osumnjienih lica Bezosjeajni tipovi osumnjienih lica nemaju griu savjesti ni kajanje za izvreno djelo. To su mahom profesionalci, recidivisti i multirecidivisti, koji nemaju moralnih skrupula. U ovu grupu spadaju uinioci krivinih djela iz koristoljublja, kao to su provale, razbojnitva, obijanje stanova, krae automobila i dr. Osumnjieni osjeajnog stila ponaanja Prema ovakvim licima preporuuje se saosjeajni pristup, jer on najee vodi do priznanja. Kod njih je tolika tenzija organizma i psihika napetost zbog osjeanja krivice, da im priznanje djela predstavlja olakanje. Saosjeanjem i razumjevanjem njihove pozicije, ispitiva treba da im pomogne da rijee problem. Postoji vie pravila kojih se treba pridravati u razgovoru sa ovakvim osobama. a) Ponaati se kao da ste uvjereni u vinost (krivicu) subjekta. Ovde se ne radi o nekom zastraujuem stavu, ve je potrebno da osumnjieni stekne utisak da je ispitiva siguran u sebe. To se postie, ako ispitiva ne daje nikakav znak da na njega utie ono to subjekt izjavljuje o svojoj nevinosti. b) Istaknuti okolnosti koje ukazuju na vinost. Treba prekinuti svaki dug monolog subjekta o svojoj nevinosti i iznijeti odreene dokaze, ukoliko ih ima. c) Upozoriti subjekta na psiholoke i fizioloke simptome, kao znake vinosti. Ako se subjekt uvjerava da ga njegov izgled i ponaanje odaju i da ukazuju na vinost, to e sigurno uticati na njegovo samopouzdanje. (Ako niste uinilac djela, budite spokojni i mirni.") d) Pokazati saosjeanje prema subjektu, govorei da bi svaki drugi ovek u slinim okolnostima mogao uiniti isto. e) Smanjiti osjeaj krivice umanjujui moralnu teinu djela. Ova tehnika je posebno korisna kod seksualnih delikata. Subjekt stie uvjerenje da to to je uinio nije neobino, da se takve pojave esto deavaju i da nije sramota priznati djelo. f) Pokazati saosjeanje prema subjektu osuujui rtvu, sauesnika ili bilo koju drugu osobu, kojoj se moe pripisati dio odgovornosti. Ispitiva moe u nekim sluajevima okriviti" i vlasti ili drutvo u irem smislu, to dozvoljavaju postojanje uslova i propisa koji dovode do vrenja takvih djela. Potrebno je omoguiti uiniocu da u svojoj savjesti podijeli odgovornost sa drugima. Kod seksualnih zloina moe se pripisati rtvi da je namerno izazivala. g) Pokazati prijateljska osjeanja, time to se osumnjienom sugerie da prizna istinu. Treba rei, da mu se kao prijatelju ili bliskom roaku savjetuje da govori istinu, radi sopstvenog mira, savjesti, psihikog rastereenja i sl h) Predoiti osumnjienom, kao razlog da govori istinu, da oteeni moe pretjerati u zahtevu, ukoliko on ne iznese sve injenice o dogaaju. i) Ne insistirati na optem priznanju, prethodno traiti sporedne elemente. Na ovaj nain ispitiva se stavlja u ulogu onoga koji eli da zna uslove i okolnosti pod kojima se dogaaj desio, a ne samo priznanje i injenino stanje. j) Sistem toplo-hladno". U odreenim sluajevima, odnos naklonosti i osjeajnog pristupa moe se kombinovati sa hladnim, netolerantnim i strogo profesionalnim odnosom prema osumnjienom, koji insceniraju dvojica operativnih radnika. To je igranje uloge tzv. dobrog policajca" i ravog policajca"

24

U poetku nastupa smiren, korektan i dobronamjeran policajac aneo", koji eli da se na lijep nain sporazume sa osumnjienim. Kada vidi da ovaj drsko i bezobzirno lae i izvrdava svaku odgovornost, naputa prostoriju toboe razoaran, prebacujui mu da je nezahvalan i nedostojan da se prema njemu postupa fino i poteno. Posle nekoliko minuta u prostoriju ponovo ulazi prvi policajac prekorijevajui svog kolegu da se sa ljudima, ipak, ne moe tako postupati" i traei da napusti prostoriju. Dok njegov kolega nerado naputa prostoriju i ljutito" preti da e se ponovo vratiti, ovaj, u ulozi spasioca, saoptava osumnjienom da je ipak rijeio da on sam zavri sluaj, jer se moe svata desiti. Uloge dobrog i ravog policajca moe odigrati jedan isti operativni radnik i to vrijemenom, ako se vjetina glume uspjeno savlada, moe imati vie prednosti, nego rad u tandemu. k) Kolombo taktika. Ova i neke druge taktike su nastale u amerikoj sudskoj i kriminalistikoj praksi. Kolombo taktika je igranje uloge naivnog, nevjetog, nespretnog i ponekad priglupog policajca. Taktika moe biti efikasna kada se radi o osumnjienim licima odreenog nivoa i ranga, koje su superiorne i dominantne u ponaanju i znaajnog drutvenog statusa. Takvih linosti ima na javnim funkcijama, meu rukovodiocima i strunjacima, u raznim oblastima. Da bi se uspjeno koristila, Kolombo taktika se mora dobro uvjebati, jer nije jednostavno praviti se nesposobnim i naivnim oveku koji to nije. Osumnjieni bezosjeajnog stila ponaanja Informativni razgovor sa osumnjienim bezosjeajnog stila ponaanja zahtijeva drugaiji pristup i tehnike voenja razgovora, jer se radi o profesionalnom izvriocu, koji, pored ostalog, ima iskustva i sa policijom, Poto kod njega preovladava prisebnost i lukavstvo, treba mu uzvratiti na isti nain: ponaati se korektno, ali hladno, a razgovor voditi logiki i profesionalno. Od napred izloenih postupaka i tehnika razgovora, i ovde se preporuuju tehnike navedene pod a), b) i c), kao i operativno-taktika mjera navedena pod h). Znai, i ovde je potrebno ponaati se kao da ste uvjereni u vinost subjekta, istaknuti okolnosti koje ukazuju na vinost i upozoriti osumnjienog na fizioloke i psiholoke simptome. Druge operativno-taktike mjere i tehnike razgovora zasnovane na psiholokim priicipima ponaanja, koje su pogodne za kategoriju osumnjienih bezosjeajnog tipa reagovanja, jesu: a) Isticati kako je otpor subjekta besmislen. Treba uvjeriti osumnjienog da je njegova krivica utvrena i da se moe dokazati, bez obzira to on to ne priznaje. b) Iskoristiti sauesnike jednog protiv drugog. Recidivisti su, uprkos solidarnosti i zaklinjanju na vjernost, veoma nepoverljivi kada su u pitanju sauesnici, naroito u pritvoru. Boje se da onaj drugi ne svali svu krivicu na njega, pa i to treba iskoristiti. c) Pozvati se na ponos i ast laskanjem i aluzijama na njegovu reputaciju, inteligenciju i hrabrost. Tehnika ima za cilj da isprovocira osjeanje superiornosti, koje je intimno ukorenjeno u linosti profesionalnog kriminalca.

25

d) Upozoriti subjekte na teke poslijedice asocijalnog ponaanja. Treba razviti tezu da je bolje vratiti se mirnom i potenom ivotu, umjesto naizgled lagodnog ivota koji je pun nesigurnosti i straha, ne vodi niemu, i bez perspektive je. e) Zaobilaznim putem doi do priznanja glavnog dogaaja. f) Iskoristiti lai osumnjienog. Lai osumnjienog, koje su este, treba iskoristiti za destabilizaciju njegove linosti. Tehnika je prosta, pustiti ga da to vie lae, ak mu provocirati nove lai, tako e se iscrpiti u laima i nee vie znati kako da se ponaa. g) Omoguiti osumnjienom pokuaje bjekstva ili uspostavljanja tajnih kontakata. Ova operativio-taktika mjera je vrlo rizina, ali ako se dobro organizuje moe dati dobre rezultate. h) Spisak imena. Ova operativna taktika mjera je malo poznata, a sastoji se u psiholokoj provokaciji osumnjienog da se suoi sa imenima vezanim za kriminalni dogaaj i da se vidi kako e se ponaati u vezi sa tim. Poznato je da iskusni kriminalci izbjegavaju pominjanje bilo kakvih imena, iz straha da time ne procuri neka informacija, koja bi ih mogla dovesti u nepriliku. Osumnjienom se kae da saini spisak od petnaest do dvadeset imena osoba, prijatelja, roaka. poslovnih partnera i drugih sa kojima u posljednje vrijeme ima znaajne kontakte. U dilemi da li je policiji neto poznato ili nije, nee znati da se odredi, pa e sauesnika, podstrekaa ili saradnika, a moe i oevica, rtvu ili oteenog, izostaviti ili ga upisati pri kraju spiska. Ovo upuuje na injenicu da je kreativnost praktiara u ovoj oblasti kriminalistikog rada veoma izraena, pa se s pravom oekuje da e i budue generacije dati doprinos razvoju metoda i tehnika rada sa osumnjienim licima. Psiholoki principi predoavanja materijalnih dokaza osumnjienom licu Opte taktiko naelo operativnog rada je da sa dokazom ili dokazima o kriminalnom dogaaju i uiniocu, ukoliko ih operativni radnik posjeduje, treba postupati mudro i racionalno. To znai da dokaze, materijalne i line, treba predoavati osumnjienom postupno i u pogodnom trenutku. U poetku treba predoavati manje vane i parcijalne dokaze, koji e posluiti kao najava da su poznate sve okolnosti i injenice o kriminalnom dogaaju i uiniocu. U daljem toku informativnog razgovora, predoavati znaajnije dokaze, koji e dovesti do konanog slamanja otpora i priznanja krivinog djela. Naravno, ovo vai u principu i u veini sluajeva bi se tako odigralo, ali ostaje injenica da operativni radnik odluuje kada e postupiti na ovaj nain. Na primer, ako je osumnjieni primitivna osoba, na niskom intelektualnom nivou, nije preporuljivo prezentirati mu dokaze u poetnoj fazi postupka, jer je poznato da su ove osobe tvrdokorne i nepodobne za argumentaciju. Nezavisno od navedenih naina prilaenja osumnjienom, mogu se primeniti izvesna pravila i tehnike voenja razgovora, kao na primer: - Pitati subjekta da li zna zato je pozvan i na taj nain doi do odreenih informacija. - Potrebno je ispitati mjesto boravka pre, za vrijeme i posle zloina. Ovo je, u stvari, utvrivanje alibija, pri emu se nevine osobe po pravilu ne seaju svih pojedinosti, jer im to nije bilo vano, dok izvrioci esto imaju unapred pripremljen alibi sa svim detaljima. Na ovo treba obratiti panju, jer moe biti indikativno.

26

- Pitati subjekta da sve ispria o dogaaju, o rtvi, o moguim izvriocima. Ovo pitanje se postavlja u poetnim fazama razgovora. - U odreenim razmacima postaviti subjektu pitanje na nain kao da su tani odgovori ve poznati. Najee se kod ove tehnike postavljaju pitanja koja ukljuuju i odgovor, na primer, "Vi ste poznavali Zaimovia, zar ne?", ili se daje upozorenje na istinit odgovor. U skladu sa principom individualizacije tretmana, kako je ranije naglaavano, treba voditi rauna o karakteristikama svake osobe. PSIHOLOGIJA PONAANJA I VOENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SA PRIJAVITELJIMA Kao prijavitelj, moe se pojaviti pravno ili fiziko lice koje ima saznanje da se desilo odreeno krivino djelo. Zakonom o krivinom postupku je odreeno da krivinu prijavu mogu podnositi razni subjekti -dravni organi, radne i druge organizacije i graani po zakonskoj obavezi ili dobrovoljno. Mogui su razni sluajevi prijavljivanja. Moe se prijaviti krivino djelo, a da se ne zna ko je izvrilac, mogu biti prijavljeni krivino djelo i izvrilac, zatim lice moe prijaviti sebe kao izvrioca krivinog djela u kome je on oteen, ili rtva, itd. Moe se prijaviti i fingirano krivino djelo. Kriminalistiku psihologiju u ovakvim sluajevima interesuju psiholoke karakteristike prijavitelja i, zavisno od toga, vjerodostojnost iskaza. Vjerodostojnost iskaza prijavitelja najpre zavisi od ispravnosti opaaja i mogunosti tanog reprodukovanja, koji su veoma podloni iskrivljavanju i nepotpunostima, zbog objektivnih i subjektivnih okolnosti. Dodatni faktor, i to vrlo jak, koji iskaz prijavitelja ini relativnim, jeste motiv ili pobuda prijavljivanja. A kada je re o tome, jasno je da u osnovi prijavljivanja mogu biti razne pobude. Moe biti dobra namjera da se pomogne, da se zatiti svoj interes ili nadoknadi teta, moe biti samo-prijavljivanje, jer se ne moe izbjei odgovornost ili da se otkloni sumnja, odnosno prikrije neko drugo krivino djelo, moe biti mrnja ili elja za osvetom, itd. Operativni radnici, imajui u vidu navedene injenice i primjenjujui opta taktika naela u radu sa ovom kategorijom stranaka, treba da se na pogodan nain uvjere u injenino stanje i valjanost podataka koji su predmet prijave. PSIHOLOGIJA PONAANJA I VOENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SA SVJEDOCIMA Psiholoke karakteristike svjedoka i taktika ponaanja i voenja informativnog razgovora Svjedok je lice za koje se pretpostavlja da su mu poznate injenice i okolnosti o krivinom djelu i uiniocu, do kojih je dolo neposrednim ulnim opaanjem ili saznanjem na drugi nain. Kao svjedok moe biti pozvano lice, u skladu sa zakonom, za koje postoji procjena da e doprineti rasvetljavanju kriminalnog dogaaja. Iz tih razloga razraena su i utvrena krivino-procesna i kriminalistiko-taktika pravila sasluanja svjedoka. Kriminalistiku psihologiju interesuju pravila, mjere i postupci psiholokog karaktera u radu sa svjedocima u pretkrivinom, odnosno krivinom postupku.

27

U okviru ovih dvije kategorija svjedoka, mogu se pojaviti linosti sa specifinim karakteristikama po drugim psiholokim kriterijumima. Ako se imaju u vidu neke osobine karaktera, volje i sposobnosti, kao i karakteristike govora i nain izlaganja, mogua je podjela na slijedee tipove svjedoka: Tip posmatraa. Posmatra je kao linost precizan, konkretan i jasan. Usmjeren je na faktografiju dogaaja i situacija i ponaa se odgovorno i savjesno. Detaljan je i siguran. Spada u najpouzdanije svjedoke. Tip opisivaa. Opisiva je linost koja voli da ulazi u irinu pojava i dogaaja. Takva osoba u razgovoru najpre pravi uvod, zatim iznosi tok i hronologiju dogaaja, opisujui ta se sve zbilo. Pri tome se esto gubi u detaljima, ne vodei rauna o cjelini. Brbljivci i utljivci. Brbljivci su ljudi koji vole da budu zapaeni, nekad i po svaku cjenu. Zato se trude da u razgovoru budu glavni, bez obzira na znaaj teme i korektnosti u ophoenju. utljivci se kao svjedoci ponaaju suprotno od brbljivaca. Meu utljivcima se mogu nai introvertne osobe koje su vie okrenute sebi, nego spoljnim dogaajima i drugima. I neke druge osobine, stavovi i navike mogu da utiu na uzdranost i utljivost u ophoenju. Tip tumaa. Za ovaj tip linosti kao svjedoka u operativnom radu, odmah ukazujemo da moe biti vie tetan, nego od koristi, uprkos tome to se u literaturi o njemu daju povoljnije ocjene. Naroito moe biti opasan za neiskusne i u sebe nesigurne operativne radnike. Tuma se u razgovoru moe prepoznati po rijeima:Mislim da se odigralo zbog toga i toga...", Siguran sam da do toga ne bi dolo, da nije bilo onoga.", Najbolje je da postupite tako...", Vjerujte meni...", itd. Svjedok detektiv-amater. Ovaj tip svjedoka moe biti varijanta tumaa, ali i ne mora. Pojavljuje se kod nekih krivinih djela, naroito kod ubistava, silovanja u seriji, raznih napastvovanja i slinih djela sa elementima zagonetnosti. Dijetektiv amater je ambiciozna i esto dobronamerna osoba koja se igra uloge policajca kriminaliste iz linih pobuda, a podstaknuta filmovima, literaturom ili spoljnim dogaajima. Tip precenjivaa i potcjenjivaa. Ovakvih tipova linosti ima dosta i mogu se javiti kao svjedoci u operativnom radu. Slini njima su optimisti i pesimisti. Precjenjivai o svemu govore u krajnjim kategorijama, sve je super, maksimalno, neopozivo tako i sl. Potcjenjivai, nasuprot njima, umanjuju vrijednost svakog dogaaja i situacije. Nekada su i nihilisti, smatraju da to nije vrijedno panje i da ne treba zamarati ljude sitnicama" i glupostima". Tip laljivca. Veliki broj ljudi slui se laima, sitnijim ili krupnijim. Modaliteti laganja mogu biti u vidu direktnog izvrtanja injenica, tzv. friziranja podataka, dodavanjem drugih podataka (kalemljenje" podataka sa jednog dogaaja na drugi), izmiljanjem novih injenica", preutkivanjem, itd. Laljivce u osnovi moemo podijeliti na nenamjerne i namjerne.

28

Kombinovani tip. Postoje i drugi psiholoki tipovi svjedoka, kao to su tvrdoglave osobe, nemoralni, (samo)hvalisavi, plaljivi, itd. Navedene osobine mogu biti izraene kod nekih od napred navedenih tipova linosti, pa se u tom sluaju moe govoriti o kombinovanom tipu svjedoka. Psiholoki faktori vjerodostojnosti iskaza svjedoka Eksperimentalna ispitivanja u oblasti opaaja i prouavanja procesa pamenja, pruaju niz podataka koji se mogu koristiti u primjenjenoj, kriminalistikoj i forenzinoj psihologiji, veoma znaajnih za vjerodostojnost iskaza svjedoka. Pregled nekih rezultata eksperimentalnih istraivanja iz ovih oblasti ukazuje na slijedee: 1) Eksperiment sa pamenjem reenica i slika, sproveden na 500 studenata Univerziteta u Vaingtonu, pokazao je da se sa protokom vremena vri spajanje podataka iz razliitih izvora, tako da je svjedoku nemogue tano rei odakle ima saznanje o nekom odreenom detalju (Elizabet Loftus, 1974, Vaington). 2) Jedna studija, opseno istraivanje, takoe iz oblasti psihologije iskaza svjedoka, iji su rezultati uporeivani sa rezultatima navedenog eksperimenta, dalo je slijedee nalaze: a) velika napetost i strah smanjuju sposobnost prema i obrade informacija u memoriji; b) sjeanje na detalje prolih dogaaja preciznije je, ako u trenutku opaanja nije bilo nasilja; c) kod razbojnikih napada, rtva vie panje usmjerava na upereno vatreno oruje, nego na lice napadaa; d) prilikom prepoznavanja, tee je identifikovati osobu druge rase, nego osobu sopstvene rase; e) vrijeme trajanja zloina se precenjuje kada je situacija opasna. to je napetost vea, i precenjivanje je vee; f) velika subjektivna sigurnost svjedoka u svoj iskaz nije garancija da je svjedoenje tano, osim u krajnje povoljnim situacijama; g) mala je vjerovatnoa da e starija osoba opisati dogaaj sa toliko preciznosti i potpunosti kao mlada osoba; h) djeca mlaa od 14 godina, kao svjedoci, imaju tendenciju da daju odgovore kakvi se (po njihovom miljenju!) od njih oekuju; 3) osoba kjoja je prethodno prepoznata na osnovu fotografije, vrlo verovatno e biti prepoznata i uivo, bez obzira da li je uinilac krivinog djela ili nije. Ovo istraivanje je sprovedeno na 35 istranih sudija, 26 policajaca, 8 sudija, 16 psihologaeksperata za ovo podruje, 60 studenata i 60 starnjih osoba. Pored navedenih nalaza, istraivanje je dalo i niz drugih rezultata. Pokazalo se da postoje individualne razlike, kao i razlike izmeu grupa, tj. meu kategorijama uesnika, to je i bilo normalno oekivati. Dobijen je, na primjer, zanimljiv nalaz, da se profesionalni policajci nisu pokazali nita boljim svjedocima od ostalih uesnika, iako se to, normalno, oekivalo. (A. D. arme IN. T. Jones, 1985, izvor Roso Zvonimir, op. cit., str. 188)

29

PSIHOLOGIJA PONAANJA I VOENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SA DJECOM I MALOLJETNICIMA Psiholoke karakteristike djece i maloljetnika Djeca i maloljetnici u skladu sa psiholokim osobinama svoga uzrasta ispoljavaju pojaan interes za dogaaje i zbivanja oko sebe. Imaju dobru mo zapaanja i dobru reprodukciju urezanog. Dobro pamte detalje, radnju, likove i slijed dogaaja, iako se vrijemenski loe orijentiu. Dobro raspoznaju boje, ali esto nisu u stanju da ih imenuju. Djeca su sklona matanju, jer su veoma radoznala i puna raznih elja, a malih mogunosti. esto gube osjeaj za realnost, mjeaju stvarne i izmiljene dogaaje i situacije. Djeca su podlona sugestiji, pa odrasli esto manipuliu njima. Mogue je nametnuti im verziju dogaaja koja se, u stvari, nije odigrala. Suprotno tome, djeca mogu biti veoma uporna i tvrdoglava u odbrani svoga miljenja, jer se time dokazuju i suprotstavljaju autoritetima i starijima. U doba puberteta, kazivanja su nesigurna, jer se djeaci istiu osjeanjem ponosa, sveznanja ili prkosa. Djevojice se nalaze pod nejasnim uticajem polnog nagona, pa zapaanja tumae sa egocentrinog i autistikog stanovita. Posebno treba biti oprezan kada se djevojice ili nedorasle devojke ale na seksualno napastvovanje, jer to moe biti netano kao rezultat posebnih duevnih stanja. Taktika ponaanja i voenja informativnog razgovora sa djecom i maloljetnicima Postupak i razgovor sa djecom i maloljetnicima dosta je analiziran i definisan u literaturi i u praksi uhodan. U kontekstu navedenih razmatranja, korisno e posluiti jo neka psiholokotaktika pravila, kao to su: a) Razgovor sa djecom i maloljetnicima treba dobro pripremiti, tano fiksirati mjesto i vrijeme i, u principu, obaviti samo jedanput. Razgovor treba obaviti detaljno i potpuno. b) U pripremi razgovora, potrebno je ostvariti kontakt sa roditeljima, jer je njihova pomo neophodna da se uspostavi dobar odnos i saradnja sa djecom. Nekada je korisno kontaktirati i sa kolskim vlastima, direktorom, psihologom i razrednim stareinom. Prisustvo roditelja i drugih lica, meutim, nikako nije poeljno pri neposrednom voenju informativnog razgovora. Sugestivan uticaj roditelja i njihov pristrasan stav moe da utie na veu sigurnost dijeteta, pa se ono moe prepustiti mati i izvrtanju injenica. c) Razgovor treba obaviti to pre, naroito ako se radi o mlaem dijetetu i maloljetniku. Kriminalistiko naelo operativnosti i brzine u sluaju djece i maloljetnika je veoma vano, jer njihova sjeanja brzo slabe ili su blokirana ako su afektivno obojena, i zbog sugestivnog djelovanja odraslih, rodbine i vrnjaka. d) Pre samog razgovora, treba voditi uvodni razgovor sa prisnim odnosom i obraanjem, radi stvaranja povjerenja koje olakava kontakt. e) Ne dozvoliti da dijete ili maloljetnik osjeti da je on glavna linost u dogaaju i postupku, jer ga je posle toga teko obuzdati i kontrolisati njegove iskaze i ponaanje. f) Kategorike izjave i tvrdnje koje ne odgovaraju injeninom stanju ne pobijati odmah i napadom na njegovu linost, jer to moe poveati upornost i tvrdoglavost. Takve iskaze pobijati postupno argumentima i loginim rezonovanjem. g) Upotrebljavati rijei i jezik kojim dijete govori i koji je njemu razumljiv i jasan. h) U toku razgovora, dijete i maloljetnika podsticati, hvaliti njegovu spriemnost i nastojanje da pomogne, hvaliti i isticati njegove osobine, inteligenciju, iskrenost, hrabrost i sl.

30

PSIHOLOGIJA PONAANJA I VOENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SA STARIM OSOBAMA Smatra se da procesi starenja nastaju posle ezdesetih godina, kada poinje osjetno slabljenje psihikih i fizikih funkcija i sposobnosti -mentalnih, fizikih i zdravstvenih. Istovremeno sa tim usporavaju se, slabe i prestaju mnogi vitalni, ivotni nagoni i motivi, kao na primer, motiv za napredovanjem, zatim ambicije, zadovoljstva, elje i potrebe. Po nekim biolokim kriterijumima, krajem pedesetih godina, prestaje sposobnost organizma za reprodukciju i regeneraciju, a nastupaju procesi degradacije i tako poinje starenje. Psiholoke karakteristike starih osoba su raznovrsne i brojne. Analizom tipinih i za kriminalistiku znaajnih osobina, moe se sainiti slijedei pregled. - Kod starijih osoba, smanjene su funkcije ulnih organa, to utie na greke u opaanju. Naroito je izraeno slabljenje vida i sluha. - Starije osobe imaju usporenu panju i lou koncentraciju pri opaanju. - Proces reprodukcije je otean i nepotpun. Starije osobe se bolje sjeaju dogaaja iz prolosti, naroito afektivno obojenih, nego novijih koji ne mogu da se konsoliduju u svjesti, zbog metabolikih procesa i povrnog doivljavanja. - Prilikom reprodukcije dogaaja, kod starijih osoba se odigrava proces kontaminacije, predmetni dogaaj se zamagljuje podacima iz nekog drugog dogaaja, koji se logiki uklapaju, ime se popunjavaju rupe" u sjeanju. - Starije osobe mogu biti veoma sklone mati, kao i svjesnom, odnosno nesvjesnom iskrivljavanju dogaaja. enja za proputenim i neostvarenim, i elja da se prikau u pozitivnom svetlu iz mladosti, uzrok su ovih pojava. Kod starih osoba, pored navedenih mentalnih, odigravaju se i psihosocijalne promene, koje treba imati u vidu kako bi taktika ponaanja i voenja razgovora sa njima bila uspjena. To su: - osjeanje beskorisnosti i odbaenosti, - poveana zavisnoet od drugih, - strah od bolesti i smrti, - sugestibilnost, povodljivost i kolebljivost, ali i sklonost svai, - uveliavanje linih osobina, - hvalisavost i elja za savjetovanjem, Ukoliko imaju slab sluh, treba razgovarati normalnim glasom, ali ih treba gledati direktno u lice, tako da mogu pratiti pokrete usana. U razgovoru sa osobama slabijeg vida, ne treba stajati suvie blizu, jer su uglavnom dalekovidi. PSIHOLOGIJA PONAANJA I VOENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SA ENAMA Psiholoke karakteristike ena i postupanje sa njima u informativnom razgovoru Psiholoke razlike izmeu ena i mukaraca rezultat su biolokih, psiholokih i socijalnih faktora. ene su kao biopsiholoki konstrukt znatno produbljenije u doivljavanju dogaaja, ljudi i

31

situacija. Manifestuju brojnije, raznovrsnije i jae emocije, u intelektualnom pogledu vie razmiljaju, rezonuju sa vie aspekata, i esto su pronicljivije od mukaraca. U razgovoru sa enama treba voditi rauna o specifinostima njihovog psihofizikog stanja, pa taktiku razgovora i ponaanja prilagoditi tome: - Preporuuje se smiren, kulturan i odmjeren odnos operatpvnog radnika. - Izgled prostorije, odijevanje i ponaanje operativnog radnika, treba da stvore utisak da joj se posveuje panja i potovanje. - eni je stalo da se primjeti njen izgled, ukus, odijevanje i drugi kvaliteti pa se ne treba ustruavati da se to uoi i eventualno naglasi. Mogu se upotrebiti i odreeni komplimenti na diskretan i nenametljiv nain i pod uslovom da imaju realnu osnovu. - esto je prisutna uobiajena enska koketerija, izvjesno nametanje, igra oima i sl. U tom sluaju, moe se upotrebiti i direktno laskanje, ali treba biti oprezan da se ne upadne u klopku smiljenih provokacija, koje e ona kasnije zloupotrebiti i iskoristiti da otkloni sumnju i zavara trag. - U sumnjivim sluajevima, ako je ena drska i bezobzirna, a ukoliko u sobi nema transparentnog ogledala, preporuuje se prisustvo tree osobe, zbog mogunosti lanog okrivljavanja za napastvovanje i silovanje. - Kada se vodi razgovor o seksualnim deliktima ije su rtve ene, bolje je da razgovor vodi enska osoba, zbog slobodnog izraavanja i iznoenja intimnih detalja. - Omiljena enska taktika su suze. Navala suza moe se jednostavno prekinuti rijeima da slobodno plae, ako e joj tako biti lake. Zatim treba mirno nastaviti sa postavljanjem pitanja. Psihologija ponaanja i voenja informativnog razgovora sa osobama specifinog ponaanja Osobe specifinog ponaanja su lica koja imaju odreene anomalije organskog ili psiholokog karaktera, zbog kojih manifestuju specifine psiholoke karakteristike u ponaanju i prilagoavanju socijalnoj sredini. To mogu biti bolesna lica, lica sa tjelesnim nedostacima, lica sa raznim psihikim poremeajima, kao to su neurotiari, psihopate, paranoidne osobe, histerici i drugi poremeaji, kao i duevno oboljela lica. Ovih kategorija lica ima vie u delinkventnoj populaciji, nego u nedelinkventnoj. Veliki broj njih se bavi asocijalnim i kriminalnim deliktima iz domena socijalne patologije, kao to su alkoholizam, kocka, homoseksualizam i prostitucija. LICA SA TJELESNIM OTEENJIMA I BOLESNI U ovu kategoriju spadaju lica sa raznim oblicima uroenih tjelesnih nedostataka ili organskih oteenja u toku ivota zbog bolesti ili mehanikih povreda. Hepdikep moe biti izraen u blagoj formi ili u veoj meri, tako da se mogu nai invalidi i hronini bolesnici raznog stepena. Ova lica formiraju ivotnu filozofiju inferiornosti, ponekada do nemoi i lienosti svih zadovoljstava. Prati ih osjeanje zapostavljenosti i odbaenosti zbog ega su stalno nezadovoljna, esto i ogorena, to je sluaj sa teim invalidima i bolesnicima. Suen ivotni prostor i nemo utiu da se stalno ale i da su ogorena zbog nebrige i nehumanosti. Preputena sebi, zatvorena su u svoj svet mate i moralnih shvatanja.

32

Tekoe u prilagoavanju ovih lica, ine ih loim saradnicima u operativnom radu. U razgovoru i ponaanju sa ovim licima, operativni radnik mora biti oprezan i taktian. Pretjerivanje u ma kom smislu i ablonsko ponaanje moe dovesti do uvreda i odbijanja saradnje. Ako se vodi rauna o navedenim momentima i dobro procjeni linost hendikepirane osobe, moe se napraviti dobra taktika razgovora i ponaanja sa ovim licima. PSIHOLOKE KARAKTERISTIKE HOMOSEKSUALACA O homoseksualizmu je bilo rijei pri razmatranju poremeaja i izvitoperenosti seksualnog nagona. Takoe je bilo rijei o delinkvenciji i drutvenim poslijedicama kriminala, zasnovanog na homoseksualnim vezama ljudi koji se nalaze na znaajnim radnim mestima u privredi i u drugim djelatnostima. Poslijednjih godina stav prema homoseksualizmu je liberalniji, manje osuujui i moralno anatemisan, zbog naunih saznanja o dvopolnosti ljudskog organizma kao normalnoj pojavi, a ne kao anomaliji (patologiji). Zavisi samo koje karakteristike i u kom stepenu preovlauju kod odreene osobe, da li muke ili enske. U nekim zemljama, homoseksualizam je i zakonom legalizovan. Ipak, homoseksualci, osjeajui bioloki hormonsku neravnoteu, psiholoki su destabilizovani u tom smislu to su zbunjeni svojim stanjem, nesigurni i zaplaeni, a osjeajui moralnu osudu drutva, zatvoreni su, pritvorni i dvolini. U osnovi su kukavice. ali mogu biti i veoma tvrdokorni. Meutim, u kontaktima sa policijom u informativnom razgovoru i drugim povodom, prisutna je i uoljiva nesigurnost u davanju iskaza, kao rezultat opte nesigurnosti, prikrivenosti i kompleksa krivice. esti su sluajevi ucena i iskoriavanja i djela vezanih za alkoholizam i narkomaniju. Homoseksualizam, naroito u gradovima, dosta je proirena pojava i znaajan oblik socijalne patologije i kriminalnog djelovanja. PSIHOLOKE KARAKTERISTIKE PROSTITUTKI Prostitutke se esto koriste kao operativne veze radi dobijanja odreenih podataka o raznim krivinim delima. One imaju kontakte sa veoma raznovrsnim kategorijama graana iz raznih sredina, pa mnogo toga uju, vide ili su u prilici da saznaju. Zbog toga mogu biti jako dobar izvor informacija. Veliki je problem, meutim, pridobiti ove osobe za saradnju i jo tee uspjeno i na due vrijeme odravati kontakte u tom cilju. Prostitutke su pod stalnom prismotrom njihovih makroa i kriminalaca, pa se boje osvete, a esto ima i solidarnosti zbog odbojnosti prema policiji. Zato saradnja sa prostitutkama nije jednostavna, ni laka, kako se na prvi pogled moe misliti. I kada prihvate saradnju, to moe biti vie na rijeima, da ne bi bile uznemiravane od policije i sumnjive svojim poslodavcima, a kad treba da uu u posao i daju podatke, odugovlae i izgovaraju se na razne naine. Operativni radnik upravo moe iskoristiti ovaj kontekst njene ivotne situacije i prii joj kao biu dostojnom potovanja. Drugi pogodan momenat je aluzija na neku vrstu slinog poloaja i zajednike sudbine, jer im profesija namee da se kreu u svetu kriminala i bave ljudima sa druge strane zakona". Ostaje, ipak, injenica da je sa prostitutkama teko raditi, a naroito voditi informativni razgovor. Tipine psiholoke karakteristike koje se manifestuju u ponaanju i razgovoru, jesu slijedee: - Prostitutke su veoma labilnog karaktera, sklone laganju i nepouzdane.

33

- Veoma su osjetljive na uvrede, insinuacije i netaktian odnos, naroito u vezi sa poslom kojim se bave. - Uvrede i ponienja ne prataju i ne zaboravljaju, pa nema svrhe pokuaj da se greka ispravi i uspostavi raniji odnos. - Odbojne su i cinine prema autoritativnim linostima, institucijama i prema pripadnicima znaajnog drutvenog statusa, to moe biti povoljno za operativnog radnika. - Osjetljive su na socijalne nepravde, imaju naklonosti prema ugroenima i spremne su da prue pomo ljudima koji su u nevolji. - Solidarne su sa ljudima koji se bave asocijalnim i kriminalnim radnjama. - Kada osjete da su izmanipulisane ili da su provaljene, povlae se i posle toga im je teko ui u trag i pridobiti ih za saradnju. - Omiljena tema im je beda, loi porodini odnosi i teak ivot u dijetinjstvu", zbog ega su bile prinuene" da se odaju prostituciji. Operativni radnik moe iskoristiti ovaj snaan mehanizam odbrane i da svojim razumjevanjem i uvaavanjem" ivotnih problema stekne njenu naklonost i povjerenje. - Kada prihvati operativnog radnika kao prijatelja i oveka, prostitutka je spremna na saradnju i moe postati dobar informator. U tom kontekstu, treba joj staviti na znanje da joj se na odreen nain moe pomoi kad zatreba, u zatiti od makroa, u vraanju na pravi put i sl. - U kontaktima sa prostitutkama treba biti kulturan u ponaanju, taktian, tolerantan na njihove uvrede i oprezan na provokacije. Treba nastupati profesionalno i slubeno i ne ulaziti u intimnosti iz zdravstvenih i profesionalnih razloga, iako izazov moe da bude veliki. LICA SA PSIHIKIM NENORMALNOSTIMA Radnici policije, kriminalisti i policajci u svojoj praksi se sreu sa licima koja ispoljavaju lake ili tee nenormalnosti raznih vrsta. Neke od takvih osoba su granini sluajevi, pa ih je teko uoiti u smislu odreenog psihikog poremeaja, dok postoje lica sa izraenim i jasnim poremeajima, kao i duevno bolesna. Kada su u pitanju ove osobe kao kategorije stranaka u kriminalistikom postupku, treba imati u vidu dve stvari: a) Oteano je razreavanje krivinih djela u kojima su kao izvrioci, sauesnici ili na neki drugi nain umjeane duevno nenormalne osobe. b) Vjerodostojnost iskaza duevno nenormalnih osoba moe biti problematina zbog specifiiosti opaanja, doivljavanja, sjeanja i mogunosgi iskazivanja. Opaanja mogu biti iskrivljena i nepotpuna, doivljaji specifini, pamenje sa prazninama ili dopunjeno fantazijom, izraavanje bez kontinuiteta i doslijednosti, etiologija lai nedokuiva, itd. POSTUPANJE SA DUEVNO NENORMALNIM LICIMA Za operativne radnike, upoznate sa vidovima i oblicima duevnih poremeenosti i osposobljene za prepoznavanje istih, vano je jo da znaju kakva su tipina ponaanja i ta se moe oekivati u kontaktima sa ovim licima kada se nau kao stranke u operativnom radu. Neka od znaajnijih uputstava koja se mogu navesti su slijedea: - Treba biti posebno oprezan u radu sa izofreniarima, psihopatama, paranoidnim osobama, sumanutim, manijacima i razdraljivim licima, jer postoji mogunost gubljenja samokontrole i neoekivanih ponaanja i verbalnih iskaza. U stanju razdraljivosti, ova lica postaju

34

agresivna, pa je mogue nanoenje telesnih povreda, a u teim sluajevima i ubistvo. Moe da doe i do samoubistava, na primer, kod izofreniara i zatvorskih psihoza, ali rjee. I pored svih opreznosti i praktinih uputstava, treba jo jednom naglasiti da je rad sa duevno nenormalnim osobama otean i rizian, a vjerodostojnost njihovog iskaza relativna i problematina.

35

POGLAVLJE 4. ORGANSKE OSNOVE PSIHIKOG IVOTA OVJEKA Treba iskreno priznati da mi danas jo ne znamo to je to "psihiko", dakle to su zapravo nai doivljaji. No ono to posve sigurno znamo, to je da psihikoga nema bez nekih organskih, fiziolokih preduvjeta. Ti fizioloki preduvjeti su postojanje nervnog sistema, i glavnog njegova djela, tj. mozga. Ako nema nervnog sistema moemo uglavnom biti sigurni da nema ni doivljaja, dakle ni psihikog ivota. ovjek kome mozak prestane funkcionirati, psihiki je mrtav, i on nema nikakvih doivljaja. Kao to je poznato, u pojedinim zdravstvenim ustanovama definitivna odluka o tome je li netko umro ili nije, nije toliko prestanak rada srca, koliko nestanak mozgovnih valova. Tipian primjer za takvo ponaanje, koje izgleda razumno, ali nije, niti ima veze s doivljajima, jest poznati pokus sa abom kojoj je odsjeena glava, ali joj tijelo funkcionira normalno, i srce joj normalno kuca. Kada su - ve dosta davno - istraivai-fiziolozi inili pokuse ove vrste, ne zauuje da ih se takvo, na prvi pogled razumno ponaanje abe toliko dojmilo da su neki od njih ustvrdili da je nemogue da aba pri tome uope nije nita osjeala, ve da kod abe mora postojati - osim u mozgu - jo i jedan drugi centar, tj. "dua u kraljenici" (Wirbelseele).

36

PODJELA NERVNOG SISTEMA Nervni sistem obino se dijeli u sredinji (centralni) i periferni nervni sistem (vidi sliku

2.1). SLIKA 2.1 - SREDINJI I PERIFERNI NERVNI SISTEM Sredinji, a ujedno i glavni, nervni sistem ine veliki i mali mozak i kraljenika modina (nekada zvana "lena modina"), dok se periferni dio (to su oni ivci, koji se rasprostiru po tijelu) obino dijeli na tjelesni ili somatski (gr. soma = tijelo) i vegetativni nervni sistem. Somatski su ivci oni kojima ili (a) primamo informacije iz okoline ili iz svog tijela, i koji se zovu senzorni ivci (lat. sensus = osjeanje), ili pak (b) oni, kojima svojevoljno upravljamo naim miiima i pokretima, pa se stoga zovu motorni ivci. Vegetativni (autonomni) ivci su oni na koje uglavnom nemamo utjecaj (npr. ivci koji reguliraju rad srca, probave, disanja, tjelesne temperature, krvnog pritiska itd.). Rekli smo "uglavnom", jer nije posve tono da na neke od njih ne moemo nikako djelovati: na disanje npr. moemo svojevoljno (nekoliko desetaka sekundi) djelovati, a na neke druge funkcije moemo, treningom, uspjeti postii odreeno djelovanje: npr., neki indijski fakiri uspiju dugotrajnim treningom toliko smanjiti potronju kisika, da mogu dugo ostati zatvoreni u malom prostoru, npr. u lijesu. Neki ljudi uspijevaju upornom vjebom smanjivati npr. svoj krvni pritisak, i to tako, da se naue da "neto uine" kako bi aparat koji registrira krvni pritisak pokazao sniavanje. Oni ne mogu opisati sto zapravo uine, pa da im krvni

37

SLIKA 2.2 - SHEMA PODJELE NERVNOG SISTEMA pritisak padne, ali - kada su jednom tu tehniku nauili - njihova se terapija (uz lijekove) sastoji u tome da nekoliko puta dnevno "sami sebi spuste tlak". Ta se metoda danas sve vie koristi i poznata je pod nazivom "bio-feed-back" metoda lijeenja. (U naem jeziku za feed-back je prihvaen izraz "povratna sprega", no nisam ba oduevljen takvim nazivom, za recimo, sputanje krvnog pritiska.) Vegetativni nervni sistem dalje se dijeli na simpatiki (gr. simpateo = suosjeam), tj. onaj koji mobilizira tjelesne aktivnosti (npr. u asu opasnosti, borbe za ivot, jake motivacije i sl.), i parasimpatiki (gr. para = protiv), a to je onaj koji je donekle suprotan simpatikom sistemu, dakle uglavnom je aktivan u fazama odmaranja i oporavljanja organizma. Shema te podjele nervnog sistema prikazana je na slici 2.2. MOZAK Anatomski i fizioloki mozak moe se prikazati na razliite naine, no jedna od moguih podjela navodi tri osnovna djela (vidi sliku 2.3). A. "Modano deblo". To je dio koji se protee od gornjeg zavretka kra-ljenike modine pa, po prilici, sve do baze mozga. Taj je dio odgovoran za osnovne ivotne funkcije i za preivljavanje. Kroz taj dio prolaze

38

SLIKA 2.3 -JEDNA OD OSNOVNIH PODJELA MOZGA glavni nervni putovi za osjeanje i pokretanje, tu se ti vodovi ukrtaju, tako da ivci iz lijeve strane tijela ulaze u desnu stranu mozga, i obrnuto; kroz taj dio prolazi tzv. "retikularna supstancija", odgovorna za "budnost" organizma, kao i za spavanje, tu su jezgre za disanje, puls, krvni pritisak, neki centri ugode, centri za rad crijeva, itd. "Mali mozak". On je neophodan za nae pokrete i refleksno reguliranje njima. No o njemu emo kasnije kazati neto vie. Veliki mozak. On se dijeli na dva glavna djela: na koru mozga (ili korteks) i na strukture ispod korteksa. Glavni i najvaniji dio velikog mozga je korteks. Ona je odgovorna za one psihike karakteristike ovjeka koje su specifino ljudske, a to su npr. predvianje, govor, planiranje, miljenje, rjeavanje problema, itd. Debljina mozgovne kore je 2-3 milimetra.

B. C.

Strukture ispod korteksa (koje zauzimaju glavninu velikog mozga) sadre velik broj razliitih vanih dijelova, kao npr. "talamus", koji je na neki nain "relejna elija" koja prima sve informacije i alje ih u odgovarajue dijelove mozga, "hipotalamus", koji upravlja odravanjem ravnotee medu razliitim tjelesnim procesima (uz pomo glavne hormonalne lijezde hipofize); osim toga vaan je i u nastanku nekih primarnih uvstava. Tu se nalazi i tzv. "limbiki sistem", vaan za pamenje, neka spontana emocije, itd. Tu su i centri za motivaciju, jedenje, pijenje, seksualno ponaanje, agresivnost i neagresivnost. Anatomski gledano, veliki se mozak sastoji od dvije polutke (hemisfere), lijeve i desne, koje nisu potpuno odvojene, ve su - po prilici u sreditu mozga - meusobno spojene takozvanim "uljevitim tijelom" (corpus callosum); koje se sastoji od nekoliko stotina milijuna nervnih vlakana, koja povezuju lijevu i desnu hemisferu i omoguuju komunikaciju meu njima. U vrlo smanjenom omjeru neki autori usporeuju anatomsku gradnju i izgled velikog mozga s izgledom jezgre oraha: i orah se sastoji od lijeve i desne polutke, koje su spojene, i navoran je poput mozga. (Da korteks nije navoran, povrina velikog mozga bila bi oko 1,5 kvadratnog metra.)

39

Slika 2.4 prikazuje vanjski izgled lijeve mozgovne hemisfere, a slika 2.5 unutarnji dio desne mozgovne hemisfere. Mozgu je u povijesti ovjeanstva pripisivana razliita uloga, no ve je odavno jasno, da on predstavlja organ koji suvrijemeni strunjaci - kako rekosmo - smatraju najkompleksnijom strukturom u cijelom svemiru. Nije mogue ni zamisliti kompleksnost toga organa koji - sa svojih vie od 100 milijardi nervnih elija, od kojih svaka ima vezu sa ak do nekoliko tisua drugih elija - obavlja zadatke koje je apsolutno nemogue izvesti bilo kojim kompjutorom ili robotom. Ve i na isto tjelesnom podruju mozak obavlja takve zadatke koje ni jedan kompjutor ne bi ni "u tragovima" mogao izvesti (npr. sviranje glasovira, gdje je potrebno istovrijemeno regulirati miini rad deset prstiju. Ali, u operacijama za koje nije programirano, raunalo je posve nemono. Evo jedan zgodan primjer razlike izmeu rada ovjekova mozga i nekog savrenog raunala: ako raunalu, recimo, damo zadatak da nam nae telefonski broj faraona Ramzesa II. raunalo e u nekoliko sekundi pregledati sve raspoloive telefonske imenike i javiti nam da toga gospodina nema u popisu pretplatnika. A ovjek, ako mu damo isti zadatak - nee niti traiti broj, jer mu je jasno da je to besmislen zadatak. Raunalo, dakako, nije programirano da shvati smislenost ili besmislenost zadatka, i to je osnovna razlika izmeu rada mozga i rada kompjutora. Veliki filozofi Platon i Aristotel imali su vrlo nejasne pojmove o funkciji mozga. Platon je smatrao da je sjedite "due" u glavi, srcu i utrobi, a Aristotel je duu smjetavao samo u srce, dok je mozgu pripisivao jedino ulogu organa za hlaenje krvi. Posebno je zanimljivo koliko je svojedobno filozofa i istraivaa smatralo da je srce sjedite "due". To se miljenje zadralo i do danas, a vidljivo je gotovo u svim jezicima svijeta: govorimo o ovjeku "dobra srca", ili "tvrdoga srca", o tome da je nekome "srce puklo od alosti", za ovjeka u velikom strahu kae se da mu je "srce silo u petu", itd., itd. I dananji kolovani ljudi (naroito pjesnici) razum smjetavaju u mozak, a emocije u srce. Ta je pojava posve razumljiva: naa su emocije u velikoj mjeri praena razliitim tjelesnim (fiziolokim) popratnim pojavama, a meu njima se promjene u radu srca najvie osjeaju. U strahu nam srce poinje bre udarati, u bijesu ovjek moe pocrvenjeti ili problijedjeti - a sve je to u vezi s krvotokom, dakle i sa srcem. No, na razoaranje nekih ljudi, srce je samo pumpa: savrena i vrlo komplicirana, ali ipak pumpa, i nema ama ba nikakve veze s naim doivljajima. Tonije reeno, rad srca moe biti posljedica nekih naih doivljaja, ali je vrlo rijetko i njihov uzrok (npr. neki ljudi mogu osjetiti strah ili neko drugo jako uvstvo ako im srce zbog odreenog razloga pone bre i snanije kucati). Veliki mozak prosjenog ovjeka teak je oko 1.400 grama, i predstavlja relativno mali dio (ispod 2 %) ukupne ovjekove teine. To je potrebno kazati zato to su se svojedobno godinama vodile diskusije o tome to je ono to ovjekov mozak ini toliko razliitim od mozga drugih ivotinja. Neko se vrijeme mislilo da je to njegova apsolutna teina (veliina), ali se ustanovilo da neke ivotinje (slon, kit) imaju vei i tei mozak od ovjeka. Nakon toga reklo se da je vana relativna teina mozga, tj. njegova teina u odnosu na ukupnu teinu tijela, ali ustanovljeno je da

40

npr. mi ima slinu relativnu teinu mozga kao i ovjek. Nakon toga poelo se spekulirati o tome da je povrina mozga kod ovjeka najvea, i da je to ono to ljudski mozak najvie razlikuje od ivotinjskog, ali je ustanovljeno da npr. dupin ima mozak sline povrine i slino naboran. Konano se ustvrdilo da je broj nervnih elija u mozgu ono to najvie razlikuje ovjeji mozak od ivotinjskog mozga. Procijenjeni broj nervnih elija u mozgu rastao je paralelno s otkrivanjem sve boljih metoda bojenja nervnih elija i mogunosti njihova brojenja, pa se u nekoliko desetaka godina popeo od desetak milijardi (koji se broj jo i danas moe nai kao podatak u nekim udbenicima) na 100 milijardi, koliko se danas procjenjuje.

SLIKA 2.4 - LIJEVA MOZGOVNA HEMISFERA S PODJELAMA NA POJEDINE RENJEVE Iako je broj nervnih elija sigurno jedan od najvanijih faktora o kojem ovisi stupanj razvoja ivotinje ili ovjeka, izgleda da on nije jedini i najvaniji odluujui faktor, ve da je jo hitnija funkcionalna povezanost i suradnja meu tim elijama, kao i razliitost zadataka to ga imaju pojedine ivane elije u mozgu. Glavna masa mozga (koji sadri oko 80% vode) ispod kore mozga sastoji se od bezbrojnih nervnih vlakana, koja meusobno povezuju pojedine dijelove mozga, a koja se (jer povezuju, tj. "asociraju") nazivaju jo i asocijativna vlakna, kao i od tzv. "projektivnih" vlakana, a to su ona, koja povezuju mozak sa svim dijelovima naeg tijela, pa njima ili primamo informacije iz tijela (senzorni ivci) ili aljemo zapovijedi u tijelo (motorni ivci).

41

SLIKA 2.5 - UNUTARNJI DIO DESNE MOZGOVNE HEMISFERE, NA KOJOJ SE VIDI CORPUS CALLOSUM Iz samog mozga izlazi 12 pari ivaca (tzv. kranijalni ivci), koji primaju informacije i upravljaju velikim dijelom naih organa koji se nalaze u glavi, vratu, grlu (oi i pokretanje oiju, vid, sluh, gutanje, miii lica i vrata, miii jezika, okus, itd.), ali jednim dijelom i organima u tijelu. Iz kraljenike modine izlazi 31 par ivaca (za lijevu- i desnu stranu tijela), koji primaju informacije i alju komande u pojedine dijelove tijela. Korteks (kora) je najsavreniji i razvojno najmlai dio mozga, u kojem se nalaze sama tijela nervnih elija (pa je stoga sive boje), i velik broj vanih centara za pojedine osjetne ili motorne funkcije. Osim toga, kao to je reeno, korteks je odgovoran za miljenje, govor, rjeavanje problema i si., dakle uope za funkcije najvie razine. Najupadljivije se ti centri nalaze ispred i iza tzv. "centralne brazde", a to je ona koja po prilici na sredini tjemena dijeli prednji od stranjeg djela mozga (vidi sliku 2.4, gdje su neki centri osjenani). Ispred te brazde nalaze se brojni motorni centri, dakle oni koji upravljaju pokretima. Dodirivanje ili lagano elektrino podraivanje pojedinih od tih centara (to je mogue provoditi za vrijeme operacije mozga, kada je lubanja manje ili vie otvorena i mozak pristupaan) dovodi do razliitih pokreta ili trzaja ruke, noge, pojedinih prstiju ili drugih dijelova tijela. Te pokrete nije mogue voljno spreiti. A iza centralne brazde nalaze se osjetni centri za one dijelove tijela za koje postoje i motorni centri. Podraivanje tih dijelova dovodi do razliitih osjeta: ovjek npr. osjeti dodir na nekom dijelu tijela ili na usnicama, nosu, jeziku i sl. 42

Povrine kako motornih, tako i senzornih centara ne odgovaraju ni priblino odnosu veliina tih povrina na samom tijelu, ve su proporcionalne vanosti i "finoi" funkcije, pa tako npr. u motornoj zoni prsti imaju na kori mozga veu povrinu od lea, a u senzornoj zoni usnice veu povrinu od cijelog ostalog tijela. Takoer je u mozgu dosta tono definirano osjetno vidno podruje, koje se nalazi na zatiljnom dijelu mozga. Povreda tog podruja moe dovesti do vrlo kompleksnih vidnih smetnji, kao npr. do nemogunosti prepoznavanja predmeta, gubitka pojedinih dijelova vidnog polja, itd. Sluno je podruje takoer dosta jasno definirano u sljepoonom dijelu mozgovne kore. Isto tako tzv. Brokov centar (Broca), koji je po prilici u ravnini lijeve sljepooice, upravlja govorom, i to samo izgovaranjem rijei, pa oteenje tog centra dovodi do poremeaja govora, tj. do takvog govora koji je manje ili vie nerazumljiv - to je poznata pojava kod nekih ljudi koji su pretrpjeli "modani udar". Za govor (npr. za razumijevanje rijei) odgovorni su jo i neki drugi dijelovi mozga. Poznajui putove ivaca do odgovarajueg centra u mozgu, neurolozi esto mogu iz samih simptoma kod bolesnika odrediti gdje se nalazi oteenje (koje moe nastati npr. zbog prostrijela glave). To im znatno olakava odluku o eventualnom operativnom zahvatu. Kod vida je to vrlo dobro poznato: ve prema tome je li ovjek nakon neke ozljede ili zbog nekog procesa u glavi izgubio, recimo, samo lijevo vidno polje, ili desno vidno polje, ili oba temporalna (vanjska) vidna polja, ili je slijep samo na jedno oko (a oko je zdravo i sauvano) i si., strunjak moe dosta tono odrediti gdje se nalazi defekt i poduzeti pripremne mjere za operaciju.

NERVNA ELIJA (NEURON) Sada, kada smo naveli neke od najvanijih karakteristika nervnog sistema, red je da kaemo ono najhitnije o elementima od kojih se nervni sistem sastoji. Nervni sistem sastoji se od nervnih elija (neurona). Za razliku od tjelesnih elija, ivane elije se ne dijele. Razliitog su oblika, ali najee uz staninu jezgru (u kojoj se nalaze kromosomi) imaju izdanke, kojima putuje "informacija", tj. ivano uzbuenje (impuls); tj. izdanci na jednom kraju elije slini su granama drveta i nazivaju se dendriti (gr. dendron = drvo), a s druge strane obino je jedno dulje vlakno, koje se zove neurit ili akson. ivane elije mikroskopski su malene, a aksoni su tanji od pauine i po svojoj duljini mogu biti dugaki od djela milimetra do preko 1 metra (npr. 2 do 3 ivane elije od mozga do pete). Putovanje nervnog uzbuenja kroz stanicu je "jednosmjerno", tj. od dendrita preko jezgra elije i kroz akson do dendrita idue elije. Brzina putovanja nervnog uzbuenja varira prema vrsti ivaca i iznosi izmeu 10 i 100 m/sek (dakle nekoliko je milijuna puta sporije od brzine putovanja elektrine struje). Zanimljivo je da se ivane elije meusobno ne dodiruju, ve se impuls prenosi preko siunog razmaka ("sinapse") na iduu stanicu i to uz pomo supstancija, koje se nazivaju neurotransmiteri.

43

Uloga neurotransmitera, otkrivenih tek sredinom dvadesetog stoljea, bezgranino je vana i oni e u nekoliko navrata biti spominjani u ovoj knjizi. O njima naime ovise mnoge karakteristike naih uvstava, motiva, raspoloenja, nervnih i duevnih bolesti itd.

44

POGLAVLJE 5. LINOST POJAM I DEFINICIJA LINOSTI U literaturi se mogu sresti mnoge definicije linosti, kojima se pokuava odrediti ovaj pojam. Spomenut emo samo neke. Francuski psiholog Pjeron (Pieron) definira linost kao integrirano jedinstvo linosti ovjeka sa svim njegovim trajnim diferencijalnim karakteristikama (u inteligenciji, karakteru, temperamentu, konstitucija) i nje-rnu svojstvenim nainima ponaanja. Engleski psiholog Ajzenk (Ejsenck) definira linost kao, manje ili vie, vrstu i trajnu organizaciju karaktera, temperamenta, intelekta i fizike konstitucije pojedinca, koja odreuje njegovo specifino prilagoavanje okolini. Ameriki psiholog Olport (Alport) definira linost kao dinamiku organizaciju onih psihofizikih sistema pojedinca, koji odreuju osobene naine prilagoavanja okolini. Nijedna od spomenutih definicija linosti nije pogrena. ak, sve one oznaavaju neka zajednika svojstva koja poblie odreuju pojam linosti. Ta svojstva, koja su najblie odreena u Olportovoj definiciji linosti, jesu: jedinstvo, osobitost i dosljednost. Jedinstvo ili integritet podrazumijeva pojedinca kao cjelinu, kod koga se sve njegove pojedinane osobine slivaju u odreeni nain ponaanja i zajedniki odreuju njegovo ponaanje. Pri promatranju linosti ne izdvajaju se njeni pojedini psihiki procesi ili oblici ponaanja koji su njima odreeni, ve cjelokupno ponaanje pojedinca koje je dijeterminirano svim njegovim fizikim osobinama i psihikim procesima. Osobitost ili jedinstvenost linosti podrazumijeva da se svaki pojedinac razlikuje od svakog drugog, s obzirom na to kakve osobine ima i kako su one meusobno povezane. Svaki ovjek je linost za sebe, sa svojim karakteristinim osobinama i sklopom tih osobina. Ta osobitost nije apsolutna. Pojedinci se ne razlikuju meusobno u tolikoj mjeri da se ne bi mogli usporeivati. Usko vezano s jedinstvom i osobitosti, jeste i dosljednost u ponaanju pojedinca. Ona se oituje u jednakim ili bar slinim postupcima i ponaanju u jednakim situacijama, karakteristinim za jednog pojedinca. Karakteristino je da se u pojedinaca susreu odreeni oblici ponaanja u slinim situacijama i, upravo, na osnovi toga mi govorimo o dosljednosti kao zajednikoj karakteristici linosti. Razlike koje se javljaju u ponaanju pojedinaca u raznim situacijama, proizlaze iz potrebe prilagoavanja pojedinca konkretnoj situaciji, a to, pak, poiva na prethodnom iskustvu. Unato razliitosti u ponaanju, u svakog pojedinca prevladava odreeni nain ponaanja, koji omoguuje ne samo prepoznavanje, ve i predvianje ponaanja pojedinca u odreenim situacijama. Sistematizirajui ove bitne karakteristike linosti, vidimo da linost predstavlja jedinstvenu organizaciju osobina pojedinca koja je proizvod utjecaja organizma i okoline u kojoj on ivi. S obzirom na to da ponaanje pojedinca odreuju ne samo njegove osobine, ve i njegovo iskustvo, prihvatljiva je definicija Z. Bujasa (1959), koja odreuje linost kao sintezu ili zajedniki oblik svih ovjekovih tenji, poriva, sjeanja i doivljaja.

45

STRUKTURA LINOSTI Jedinstvo, osobitost i dosljednost u ponaanju proizlaze iz sklopa ili strukture linosti, koja je odreena veim ili manjim brojem osnovnih osobina. U veine postoji neslaganje u pogledu broja i vrste osnovnih osobina koje determiniraju ponaanje pojedinca u razliitim situacijama. To neslaganje proizlazi, najee, iz naina pristupa u izuavanju osobina linosti. Tako su neki autori skloni da razbiju linost na veliki broj komponenti, koje, dodue, odreuju ponaanje pojedinca, ali samo u ogranienom broju situacija. Bezbroj je ovakvih komponenti ili crta linosti koje odreuju ponaanje pojedinca i koje su mjerljive i dostupne za promatranje Slino Pjeronu i Ajzenku, i Gilford (Guilford, 1959) je dao podjelu linosti. On dijeli osobine linosti prema tome da li one, prvenstveno, kazuju kako, na koji nain pojedinac radi, i te osobine ubraja meu osobine temperamenta. Dalje navodi osobine koje pokazuju kako dobro netko neto radi, i ubraja ih u sposobnosti. Pored njih, Gilford razlikuje dvije vrste so matskih i tri vrste motivacionih osobina. Pod somatskim osobinama podrazumijeva morfoloke karakteristike kao to su visina, teina i obojenost koe, i fizioloke, koje se odnose na organske funkcije (rad srca, bazalni metabolizam i temperatura tijela). Motivacione osobine sainjavaju potrebe kao izraz elja za udobnou, drutvenom vanou i suradnjom; interese kao izraz nastojanja da se ovjek bavi nekom aktivnou, i stavove prema odreenim pojavama, ljudima i stvarima. I mi smo prihvatili takvu podjelu, kojoj dodajemo jo osobine karaktera, u kojima se ogleda odnos ovjeka prema radu, prema samom sebi i prema drugima. Ova podjela prikazana je na sl. 3.1 gdje je shematiziran i meusobni odnos pojedinih osobina linosti. Osobine linosti ine jedinstvo u sklopu linosti i pitanje njihovog zahvaanja zavisi od smjera pristupa u izuavanju linosti. Svaka od osobina ima odreene karakteristike koje odreuju njen utjecaj na ponaanje pojedinca.

46

Temperament. Obino se misli da osobine temperamenta izraavaju samo nain i karakteristike emocionalnog reagiranja u pogledu uestalosti, trajanja, intenziteta i lakoe s kojom se javljaju emocije. Nadalje, temperamentu se pripisuje i emocionalni ton koji prevladava u pojedinca: da li se, preteno, javljaju pozitivne emocije koje doivljavamo u obliku osjeanja prijatnosti ili negativne emocije u obliku osjeanja neprijatnosti. Pokazalo se, meutim, da nije opravdano ograniiti temperament samo na emocionalnu sferu reagiranja. On se manifestira u svim vrstama reagiranja ovjeka. Pored emocionalnih reakcija, ovdje treba ubrojiti i sve ostale psihike procese i motorne reakcije, a temperament odraava brzinu i snagu kojom se ti procesi odvijaju. Kako reakcije pojedinaca zavise od brzine kojom ovjek mobilizira energiju, neki autori opravdano definiraju temperament kao nain mobiliziranja energije kojom ovjek raspolae. S obzirom na to da od naina mobilizacije energije zavise ovjekove reakcije, temperament, prema N. Rotu (1963), mogao bi se odrediti kao za pojedinca karakteristian nain reagiranja na razliite podraaj ne situacije (definicija). Ljudi se razlikuju prema karakteristikama reagiranja u odreenim situacijama, pa odavno postoje pokuaji kategorizacije u nekoliko vrsta temperamenata. Najpoznatija i najrasprostranjenija klasifikacija temperamenta potie jo od starogrkog lijenika i filozofa Hipokrata, koja je kasnije dopunjena od antikog mislioca Galena. Prema Hipokratu treba razlikovati etiri tipa temperamenta: kolerini, sangvinini, flegmatini i melankolini. Svaki od tih tipova temperamenta karakterizira se odreenim nainom reagiranja. Kolerini temperament karakterizira se snanim osjeanjima, lakim odluivanjem na akciju i estim uzbu-ivanjem. Kolerici se lako naljute i snano manifestiraju svoju ljutnju, pa zato esto dolaze u sukobe sa drugima. Ukratko, kolerik se karakterizira naglim i snanim reakcijama.

Sangvinini temperament ima zajedniko s prethodnim brzinu kojom reagira na razliite podraajne situacije, ali su reakcije sangvinika slabe i kratkotrajne. Sangvinici lako mijenjaju raspoloenja, ali su manifestacije njihovih raspoloenja dosta slabe. U njih prevladavaju pozitivne emocije i skloni su, uope, vedrom raspoloenju. Openito, sangvinici reagiraju brzo i slabo. Flegmatini temperament karakterizira se rijetkim, sporim i slabim reakcijama. Flegmatici su mirni, staloeni, slabo osjetljivi i slabo pokretljivi. Ukratko, njih karakteriziraju slabe i spore reakcije. Melankolini temperament ima zajedniko sa flegmatinim sporost u reagiranju i to to rijetko reagira, ali kad reagira onda to ini intenzivnim osjeanjima koja dugo traju. Melankolik reagira, pre svega, na ono to je u vezi s njegovom linou. U njega prevladavaju negativne emocije, osjeanja tuge i zabrinutosti. Ukratko, melankolika karakteriziraju rijetke, spore i jake emocije.

47

Uzimajui u obzir brzinu i snagu koje karakteriziraju pojedine tipove temperamenta, lakou reagiranja, vrstu emocija koje preteu, aktivnost i komunikativnost, etiri tipa temperamenta mogu se prikazati shematski, kao to je to pokazano na slici 3.2. Slinu podjelu temperamenta nalazimo i u drugih istraivaa. Poznati sovjetski fiziolog i psiholog Pavlov razlikuje etiri vrste funkcioniranja nervnog sistema, koji odgovaraju tipovima Hipokratovog temperamenta. ivahnom tipu funkcioniranja odgovara sangvinini temperament. Mirnom tipu reagiranja odgovara flegmatini temperament. Neobuzdanom tipu funkcioniranja nervnog sistema odgovara kolerini temperament i slabom tipu melankolini temperament. U karakteristike pojedinih tipova reagiranja, meutim, Pavlov unosi ocjenu vrijednosti i drutvene korisnosti pojedinih temperamenata, emu raniji istraivai nisu pridavali vanost. Tako, npr., Pavlov smatra da flegmatik predstavlja vredniji, drutveno poeljniji i korisniji tip od melankolika, koji je neaktivan, apatian i za drutveni ivot i napredak nevana i nekorisna linost. Unato tome to je dosta teko nai meu ljudima tipine predstavnike odreenog temperamenta, treba priznati da se ljudi meusobno razlikuju prema nainima reagiranja koji priblino odgovaraju pojedinim tipovima temperamenta. Vjerojatno ovoj injenici treba pripisati to se Hipokratova podjela odrala i do dananjih dana. U pokuajima da se objasne uzroci tipinog reagiranja ljudi koje odgovara pojedinim tipovima temperamenta, utvrena je konstitucija, fizioloka graa organizma kao osnova brzine, uestalosti i snage reagiranja. U tome najznaajniju ulogu ima vegetativni nervni sistem koji pokree sve vitalne organe ovjekovog organizma i koji regulira rad endokrinog sistema. Endokrini sistem sastavljen je od lijezda koje lue hormone direktno u krv i time regulira ope stanje organizma u pogledu spremnosti za reakciju i opredjeljenja za odreene naine reagiranja. S tog stanovita moe se objasniti nastojanje nekih autora da temperament pripiu, iskljuivo, naslijeu, jer fizioloke osobine organizma najveim dijelom zavise od naslijea. Meutim, tipovi reagiranja, pored fiziolokih svojstava organizma, zavise i od niza psihikih osobina linosti kao to su motivi, stavovi i interesi. Temperament se u toku ivota moe u izvjesnoj mjeri i mijenjati, ne samo zbog zakonitosti u promjenama fiziolokih funkcija, ve i zbog opeg razvoja linosti. Karakter. Nijeda komponenta liosti nije izazvala toliko neslaganja meu psiholozima kao to je karakter. Neki autori pod karakterom podrazumijevaju takve osobine koje pokazuju karakteristino ponaanje pojedinca s obzirom na moralne norme i moralna shvaanja odreenog drutva, pa se kao o karakternim osobinama, govori o potenju, sebinosti, nesebinosti, skromnosti, savjesnosti itd. Karakternim osobinama se, prema tome, oznaavaju osobine kojima se izraava pridravanje ili nepridravanje normi koje vladaju u odreenom drutvu. Ameriki, psiholog Gilford pokuao je sistematskim istraivanjem uz pomo posebnog statistikog postupka, tzv. faktorske analize, da izdvoji osnovne osobine koje obiljeavaju ovjekov karakter. On je naao etiri osobine koje bi se po njihovom sadraju mogle smatrati karakternim: prvo, to je potreba za slobodom, koja se manifestira u elji za slobodom od ogranienja, u tenji da se oslobodi od ukalupljivanja i u nastojanju da ovjek bude slobodan stvaralac; drugo, potreba za oslanjanjem na vlastite snage, tendencija da se ovjek pouzda u samog sebe, za razliku od njoj suprotne tenje za oslanjanjem na druge i povoenjem za drugima; tree, to je tenja za konformizmom u kulturi i vladajuim obiajima. Ona se manifestira u prihvaanju konvencionalnih, etikih principa i tenji da se svi pridravaju tih principa. ovjek u koga je ova potreba razvijena, nema tenje za samostalnim postupanjem, za postupanjem bez obzira na sud drugih. Umjesto toga postoji tenja da se postupi prema usvojenim opevladajuim

48

principima. Potreba za konformizmom manifestira se i u nastojanju da se radi savjesno na svakom poslu koji se obavlja, pa makar se i ne odobravala svrha radi koje se on radi, i etvrto, to je potenje koje se najopenitije moe oznaiti kao izbjegavanje da se lae i vara. Premda su ove dvije osobine dosta povezane, neka ispitivanja su pokazala da, bar u djece, ima onih koji lau, ali ne varaju i, obrnuto, neki su skloni prevari, a nikada ne lau.

Promatrajui tako karakter ovjeka, opravdano je razlikovati pozitivne i negativne osobine u odnosu na to da li je ovjek aktivan ili neaktivan, marljiv ili lijen, da li se bavi drutveno korisnim radom ili nekorisnim itd. Isto tako pozitivne d negativne karakterne osobine dolaze do izraaja u odnosu na druge i oituju se u otvorenosti prema drugima ili izbjegavanju drutva, sklonosti suradnji ili samostalnom radu, pruanju pomoi slabijima ili njihovom maltretiranju. Te osobine mogu da se proire i na odnos pojedinca prema drutvenoj zajednici i ogledaju se u razvijenosti osjeanja patriotizma, stavu prema pripadnicima drugih nacionalnosti, doprinosu jaanju kolektiva itd. Odnos prema samom sebi oituje se u nastojanju pojedinca da postigne to bolji uspjeh, povjerenju u vlastite snage, sklonosti isticanju, skromnosti, uvianju vlastitih greaka i slabosti, zadovoljavanju s postignutim uspjehom itd. Ukratko, karakterne osobine treba promatrati u odnosu na moralne norme drutva kojem pojedinac pripada. Tjelesne osobine. Pod tjelesnim osobinama podrazumijevamo vanjske ili morfoloke i unutranje ili fizioloke karakteristike organizma. U morfoloke karakteristike spadaju: visina, teina, obim glave, obim grudnog koa, duina udova i, uope, mjere pojedinih dijelova tijela. Fizioloka svojstva su ona koja proizlaze iz funkcije sistema unutar organizma koji upravljaju njegovom aktivnou. To su: vegetativni nervni sistem, endokrini sistem i elektrina aktivnost mozga. Odavno je psihologe interesirala veza izmeu tjelesnih svojstava organizma i psihikog ivota. Nastojanje da se te veze nau, mnoge je odvelo u zabludu, jer su na osnovi pojedinih morfolokih karakteristika zakljuivali o psihikim svojstvima linosti, to nije opravdano.

49

Ono to se ini opravdanim, jeste pokuaj da se dokae utjecaj pojedinih morfolokih karakteristika na osobine temperamenta i ponaanje pojedinaca. Te pokuaje vrili su Kremer (Kretchmer) i eldon (Sheldon). Njihova izuavanja bila su zasnovana na pretpostavci da prema ljudima odreenog temperamenta i odreene fizike grae okolina postupa na odreen nain, i da stav okoline prema pojedincu zavisi upravo od tih tjelesnih karakteristika. Okolina svojim utjecajem doprinosi razvoju linosti u odreenom pravcu i formiranju pojedinih crta linosti, pa se kroz to moe pronai odreena zavisnost izmeu tjelesnih i psihikih osobina linosti. To objanjava pojavu da su krupni i snani ljudi obino dobriine, dok su mali ljudi esto svaalice i to zato jer prve ne ugroava okolina zbog njihovih fizikih svojstava, dok su drugi izloeni napadu ili se bar osjeaju nesigurni i slabi da se odupru napadu iz okoline. Potrebe. Prema Gilfordu (1959) potrebe su trajne elje za izvjesnim uvjetima, da budemo zapaeni, da budemo uvaavani ili da nam bude udobno. Njihovom analizom isti autor ustanovio je pet kategorija potreba: organske, potrebe za okolinom, postignuem, samoopredjeljenjem i socijalne potrebe. Organske potrebe Hrana Voda Seks Potrebe, za Socijalne samooprepotrebe djeljenjem Ope Sloboda Predanost ambicije SamopoDobronaUstrajnost u uzdanje mjernost naporu Kulturni Disciplina Izdrljivost konformizam Agresivnost Potenje Tab. 3.1 Klasifikacija potreba prema Gilfordu Potrebe u odnosu na okolinu Udobnost Red Toplina Podrka drugih Potrebe za postignuem

50

Organske potrebe vezane su za odravanje organizma. To su potrebe za hranom, vodom i seksualne. Karakteristino je da se ljudi meusobno razlikuju po intenzitetu tih organskih potreba, ali one variraju u intenzitetu i u jednog pojedinca, zavisno od situacije u kojoj se nalazi. Potrebe u odnosu na okolinu odnose se na uvjete okoline koji pogoduju pojedincu. Nekim ljudima pogoduje mirna okolina, vole udobnost, red, toplinu i podrku drugih. Oni su nesposobni da se prilagode grubljim uvjetima ivota, kao to je logorovanje, vojniki nain ivota ili ivot u grupi u kojoj vladaju grublji odnosi meu ljudima. U odnosu na okolinu, neke ljude karakterizira pretjerana pedantnost: potreba za redom, istoom, sistemom, urednou. Ti ljudi su, istodobno, briljivi i paljivi, brinu o redu i sistemu, trae visoke standarde za sebe i visoko su motivirani da postignu neto u ivotu. Drugi, pak, u odnosu na okolinu, ele da budu zapaeniji od drugih, i na tom se zavravaju njihove potrebe. Potrebe za postignuem (neki to nazivaju nivoom aspiracija), manifestiraju se u tri oblika: ope ambicije, ustrajnost u naporu i izdrljivost. Ope ambicije oituju se u elji za uspjehom koji se izraava u nestrpljivosti, radu, inicijativi, nespremnosti za pruanje pomoi drugima, nevjerovanju u uda. Ustrajnost u naporu u odraslih i djece oituje se u duini vremena provedenog na radu ili u nekoj aktivnosti. Izdrljivost se oituje u spremnosti pojedinca da podnese neudobnost da bi ostvario odreeni cilj. Potreba za samoopredjeljenjem ili samodijeterminacijom manifestira se kroz nekoliko oblika: potreba za slobodom (koja pokazuje nezavisnost linosti), samopouzdanje(koje se izraava u potrebi da ovjek zavisi od vlastitih snaga), kulturni konformizam (koji se oituje u spremnosti za prihvaanjem etikih normi drutva u kojem pojedinac ivi), potenje (koje se definira kao odsutnost lai i prevare,) i dr. Kroz neke oblike potrebe za samoopredjeljenjem ogleda se odnos pojedinca prema moralnim normama drutva, pa su one ve ranije uvrtene kao osobine karaktera. Socijalne potrebe oituju se u tome da ljudi sarauju sa drugima, da rade za druge i, uope, da participiraju u grupnoj aktivnosti. I te potrebe nalaze svoj izraaj u razliitim oblicima. Tako se u socijalnu potrebu ubraja predanostelja ili htijenje da se bude sa drugima, za koju veina autora smatra da je naslijeena i instinktivna. Dobronamjernost kao socijalna potreba oituje se u ljubaznosti, simpatinosti i osjetljivosti prema drugima. Ustanovljena je i potreba za disciplinom, ali i agresivnost, koja manifestira potrebu da se prisile drugi, sklonost fizikom nasilju, borbenost, negativizam, destruktivnost. Ove osobine zajedniki ine potrebe koje, u obliku motivacionih sila, utiu na ovjekovu aktivnost. Interesi. Interesi odraavaju trenutni pozitivan odnos pojedinca prema nekim objektima i sadrajima, kao i tenju da se njima bavi. To bavljenje ne odraava konkretnu aktivnost i fiziku anticipaciju u nekom sadraju. Pojedinac moe imati interes i zadovoljiti svoj interes samo mislima ili nekom vrstom pasivnog uea u nekom sadraju.

51

Interes za armijski ivot moe se zadovoljiti i itanjem vojnih listova i asopisa, i praenjem TV-emisija iz ivota pripadnika Armije. No, takav interes esto dobij a svoj izraaj i u aktivnom ueu u nekoj djelatnosti, pa i u profesionalnom opredjeljenju pojedinca, u kojem sluaju ne postaje motiv djelovanja koji je vie ili manje trajan. Teoretski interes Ekonomski interes Estetski interes Socijalni interes Religiozni interes Tab. 3.2 Klasifikacija interesa prema prangeru Uinjeni su pokuaji klasifikacije interesa. Jedna takva klasifikacija opih interesa vezana je za ime prangera (Spranger), prema kojoj postoji est osnovnih interesa: teoretski interes ili interes za saznanjem istine; ekonomski interes ili interes za istjecanje materijalnih dobara; estetski interes ili interes za ono to je skladno i lijepo; socijalni interes ili interes za ljude i pomaganje ljudi; politiki interes ili interes za postizanje moi i vlasti; religiozni interes ili tenja da ovjek doivi sebe kao dio sveopeg jedinstva. Druga, i s praktinog stanovita upotrebljivija, jeste klasifikacija na profesionalne i neprofesionalne interese. Profesionalni interesi su interesi za odreena zanimanja u kojima ljudi privreuju sredstva za ivot i kojima se bave kao redovnim poslom. Neprofesionalni interesi su oni koji pokazuju pozitivan odnos ljudi prema aktivnostima koje im pruaju zadovoljstvo,, bez obzira na njihovu profesionalnu opredijeljenost. Meu tim neprofesionalnim interesima ustanovljeni su: interes za istraivanje, za putovanje, za rizikovanje, za odreene vrste zabavljanja, za promjene, za mijenjanje aktivnosti i zadataka, za kulturu, intelektualnu, artistiku i drutvenu aktivnost, za razmiljanje i meditiranje. za alu i humor. Stavovi. Prema Z. Bujasu (1959) stav je usvojena tendencija pozitivnog ili negativnog reagiranja prema nekoj stvari, osobi ili sadraju (definicija). Karakteristika stava da on predstavlja usvojenu tendenciju reagiranja, govori o tome da su stavovi osobine stvorene na osnovi individualnog ili socijalnog iskustva pojedinaca, i da je za njih odgovoran pojedinac i socijalna sredina kojoj on pripada. Zbog toga to neke stavove usvajaju svi pripadnici jedne drutvene sredine, mnogi autori navode, pored linih, i socijalne stavove. Lini stavovi su oni koji su karakteristini za pojedinca, dok su socijalni stavovi zajedniki veoj grupi osoba. a. Stav prema drutveno vanim pojavama; b. Stav prema drutvenom sistemu koji vlada u zemlji ili prema drutvenim sistemima uope; Politiki interes

52

c. Stav prema pojedinim nacijama ili prema pitanju nacionalnosti uope; d. e. f. g. h. i. Stav prema pojedinim religijama ili pitanju religije uope; Stav prema rasama; Stav prema braku i porodici; Stav prema sistemu odgoja; Stav prema ratu i pikanju razoruanja, i Stav prema razliitim socijalnim institucijama i problemima. Tab. 3.3 Klasifikacija stavova prema N. Rotu

Prema N. Rotu (1963) izmeu socijalnih stavova za poznavanje i razumijevanje ponaanja ljudi, najvaniji su ovi stavovi: prema drutveno relevantnim (vanim) pojavama; prema drutvenom sistemu koji vlada u zemlji ili prema drutvenim sistemima uope; prema pojedinim nacijama ili prema pitanju nacionalnosti uope; prema pojedinim religijama ili prema pitanju religije uope; prema rasama; prema braku i porodici; prema sistemu odgoja; prema ratu i pitanju razoruanja; prema razliitim socijalnim institucijama i problemima. U naoj mnogonacionalnoj zajednici naroito znaenje imaju stavovi ljudi prema pojedinim nacijama ili prema pitanju nacionalnosti uope, jer od tih stavova zavisi jedinstvo i kohezija nae socijalistike zajednice, a time i ekonomske i odbrambene moi. Od stava zavisi, u velikoj mjeri, kako emo ocijeniti neku pojavu ili neku ideju, nezavisno od njihove objektivne vrijednosti. Iz stava pojedinca ili skupine ljudi proizlaze njihove subjektivne procjene pojedinih vrijednosti, pa zbog toga stavovi esto dominiraju cjelokupnim ponaanjem pojedinca. Negativan stav prema nekim stvarima ili pojavama doprinosi sklonosti pojedinaca da obezvrijede objektivne vrijednosti i umanje teinu argumenata kojima se, objektivno, moe dokazati vrijednost te pojave. Od stava pripadnika Armije prema agresoru zavisi cjelokupno njegovo ponaanje u borbi i njegova borbena efikasnost. Tako, npr., u korejskom -ratu mnogi vrsni borbeni piloti ratnog vazduhoplovstva SAD bili su neefikasni borci, jer su imali negativan stav prema toni ratu. Jedinstvo linosti. Poetna shema (Sl. 3.1) koja istie grupe osobina od kojih je struktuirana linost, pokazuje da su ove osobine meusobno povezane i ine jedinstvenu cjelinu. Razmatranje pojedinih grupa osobina linosti omoguuje nam samo laki i jednostavniji pristup u razjanjavanju ponaanja ljudi i uzroka njihovog ponaanja. Ponaanje je, dodue, dijeterminirano prisustvom, smjerom i veliinom razvoja pojedinih osobina linosti, ali i njihovom meusobnom usklaenou. Kad govorimo o usklaenosti osobina linosti, onda mislimo, u stvari, na jedinstvo linosti kao cjeline. Jedinstvo linosti koje proizlazi iz sklada pojedinih osobina od kojih je linost strukturirana, ogleda se u doslijednost i ponaanja pojedinca. Ono nije nikada potpuno. Jedinstvo se razvija u toku cjelokupnog individualnog razvoja pojedinca i dostie vei ili manji stupanj, zavisno od individualnih karakteristika pojedinca i od utjecaja drutva. Drutvo koje ima jasno odreene i vrste norme socijalnog ponaanja, doprinosi veem jedinstvu linosti. Tako armijska sredina, ije je jedno od osnovnih obiljeja vrstina socijalnih normi, pogoduje brem i vrem jedinstvu linosti nego to se to postie u liberalnoj sredini, u kojoj se ee mijenjaju socijalne norme.

53

POGLAVLJE 6. MOTIVACIJA ovjekovo ponaanje nije moguno objasniti niti predvidjeti samo na osnovi poznavanja njegovog intelekta, karaktera, temperamenta, tjelesnih i drugih osobina koje tvore sklop njegove linosti. Za razumijevanje ponaanja potrebno je prodrijeti u prirodu sila koje pokreu ovjeka na aktivnost. Te sile nisu neposredno dostupne za promatranje, pa o njihovom prisustvu zakljuujemo iz prianja i ponaanja pojedinaca. Znaaj sila koje pokreu ovjeka na aktivnost toliko je veliki, da se bez njihovog utjecaja ne moe ni zamisliti njegov ivot i opstanak. Intelektualni i tjelesni kapaciteti, s kojima svaka linost raspolae u veoj ili manjoj mjeri, ostali bi neiskorieni kad ne bi neto unutar linosti ili iz njene okoline podsticalo ovjeka na aktivnost. Od snage tih podsticaja zavisi da li e i u kolikoj mjeri ovjek upotrijebiti energiju s kojom raspolae i koliko e trajati njegova aktivnost, a od vrste podsticaja zavisi smjer njegove aktivnosti. Proces pokretanja aktivnosti ovjeka, usmjeravanja aktivnosti na odreene objekte i reguliranja te aktivnosti radi postizanja odreenih ciljeva, naziva se motivacijom. Pokretake snage koje izazivaju aktivnost, i usmjeravaju je i upravljaju njome, nazivaju se opim nazivom motivima. (N. ROt, 1963). Motivi daju peat cjelokupnom ponaanju ovjeka. Motivi djeluju na ovjekovo ponaanje na odreen nain. Njihovo prisustvo praeno je napetou organizma, koja ga ini spremnim za akciju. Ta akcija je svrsishodna i usmjerena dostizanju nekog odreenog cilja. Da bi se dostigao neki blii ili dalji, lake ili tee ostvarljiv cilj, potrebno je uskladiti ponaanje tako da se savladaju zapreke na putu do tog cilja. Vrsta i oblici ponaanja usmjerenog dostizanju nekog cilja zavise od vrste i prirode cilja, a intenzitet i trajanje ponaanja od snage motiva koji podstiu ovjeka na aktivnost. I u jednom i u drugom primjeru motiv odreuje ponaanje koje omoguuje dostizanje eljenog cilja. Ponaanje koje je odreeno nekim motivom djelovanja i koje je usmjereno ostvarenju nekog cilja, nazvat emo instrumentalno ponaanje. Zavisno od snage motiva i od drugih osobina pojedinca, instrumentalno ponaanje bit e, vie ili manje, usklaeno sa zahtjevima dostizanja postavljenog cilja, i pojedinac e due ili krae ustrajati u takvom ponaa nju. Dostizanje eljenog cilja izaziva promjene u ponaanju. Ono je praeno poputanjem napetosti, prisutne u toku akcije za dostizanjem cilja. Uz poputanje napetosti javlja se osjeanje ugode, koja je sve vea to je ranija napetost bila vie izraena. To zadovoljstvo, pored oslobaanja napetosti, proizlazi i iz toga to dostizanjem cilja ovjek zadovoljava neke svoje unutarnje elje i potrebe iz kojih je proizaao i sam motiv djelovanja. Poputanje napetosti i zadovoljstvo, meutim, nisu iskljuivi produkti instrumentalnog ponaanja. Dostizanje cilja obino je praeno javljanjem novog motiva, koji slui kao podsticaj za dalju aktivnost. Na taj nain formira se zatvoreni krug, koji poinje s motivom. Motiv podstie instrumentalno ponaanje, a ono dovodi do odreenog cilja. Cilj, pak, inspirira novi motiv, ime poinje novi motivacioni krug koji je shematski prikazan na Sl. 4.1.

54

Od karakteristika dostignutog cilja zavisi kakvi e se motivi formirati nakon dostizanja tog cilja. to je vea etika i drutvena vrijednost dostignutog cilja, to e i novi motivi biti usmjereni drutveno viim ciljevima, a esto e i snaga motiva biti vea. Ciljevi koji imaju karakter zadovoljenja osnovnih fiziolokih potreba( glad, e, seks), redovito nisu snani pokretai dalje aktivnosti ovjeka, pa njihovo dostizanje moe izazvati pasivnost kao posljedicu zadovoljenja takvih potreba. SHVAANJE O MOTIVIMA Ponaanje ovjeka zavisi od vrste i karakteristika motiva koji su u osnovi njegove djelatnosti. Zato je potrebno, na prvom mjestu, izuiti motive ovjekovog djelovanja koji pokreu i reguliraju ponaanje usmjereno na postizanje odreenih ciljeva. Razliita su shvaanja o tome ta su motivi. Neki autori pod motivom podrazumijevaju potrebe koje proizlaze iz manjka ili vika neega u organizmu. Svaki organizam ima svojstvo da odrava ravnoteu (balans) u unutranjim uvjetima: temperaturu, krvni pritisak, ishranjenost tkiva, koliinu kiselih metabolita, itd. Tendencija organizma da automatski odri balans u unutranjim fiziolokim uvjetima naziva se homeostazom (Munn, 1951). Postoje razliiti fizioloki mehanizmi preko kojih se ostvaruje homeostaza. Termoregulatorni mehanizmi omoguuju da se isparavanjem znoja i zraenjem odaje viak toplote iz organizma, a skupljanjem krvnih sudova na povrini tijela i automatskom visceromotornom aktivnou (jeenjem koe) spreava se odavanje toplote, odnosno podie temperatura tijela. Ekskretorno-neutralizatorni mehanizmi omoguuju da se disanjem, znojenjem i mokrenjem odstranjuju iz organizma produkti razgradnje (ugljina kiselina, soli, kiseli metaboliti). Ovi i drugi mehanizmi automatski reguliraju unutarnji balans u fiziolokim uvjetima, pa, mimo aktivnosti ovjeka, zadovoljavaju njegove potrebe. Zato te potrebe koje se zadovoljavaju automatski, uz pomo razliitih fiziolokih mehanizama, ne podsticu ovjeka na aktivnost i njih nije opravdano smatrati motivima. Meutim, u organizmu se javljaju i intenzivne potrebe koje nije moguno zadovoljiti automatski. Potreba za hranom zadovoljava se automatski samo dotle dok organizam raspolae dovoljnom koliinom hranjivih sastojaka, ijim se razgraivanjem oslobaa energija koja mu je potrebna. Kad ponestane hrane, nju treba unositi u organizam. Jednako tako automatskom termoregulacijom titi se organizam od hladnoe do izvjesne mjere, dok se optimalna temperatura odrava odijelom i izvorima toplote koji omoguavaju odravanje povoljnih temperaturnih uvjeta. Ovakav nain zadovoljavanja potreba implicira akciju koja je usmjerena nekom odreenom cilju. Do akcije dolazi onda kad potreba postane tol'iko snana da je nije moguno zadovoljiti automatski, odnosno kad bioloka neravnotea u organizmu postane osjetna. Iz potreba koje su osjetne i dovoljno intenzivne javlja se tendencija aktiviranja organizma radi zadovoljenja tih potreba. Ova tendencija aktiviranja organizma, koja je proizala iz osjetne bioloke neravnotee, naziva se nagonom. Nagon pretpostavlja akciju koja je usmjerena zadovoljenju neke bioloke potrebe u organizmu: potrebe za hranom, vodom, seksom, potrebe za odmorom i dr. S obzirom na to da nagon ukljuuje akciju koja je usmjerena dostizanju nekog odreenog cilja, mnogi autori ga opravdano smatraju motivom djelovanja.

55

Intenzivne fizioloke potrebe pokreu ovjeka na akciju iji je cilj da se one zadovolje. Zadovoljenje neke potrebe u organizmu moguno je ostvariti na razliite naine. Nain zadovoljenja potreba zavisi od uvjeta pod kojima ovjek ivi i mogunosti koje mu ti uvjeti pruaju. U jednom civiliziranom drutvu ovjek zadovoljava svoje potrebe na nain koji je propisan kodeksom drutvenih normi i moralom drutva u kojem ivi. U procesu zadovoljavanja osnovnih fiziolokih nagona javlja se tendencija da ovjek pronae najefikasniji put za njihovo zadovoljenje. To ovjekovo nastojanje praeno je stjecanjem iskustva o nainima zadovoljenja nagona i nastajanjem novih potreba kao produkata ovjekove aktivnosti. Potrebe nastale kroz aktivnost upuenu na zadovoljenje osnovnih fiziolokih nagona, neki autori nazivaju izvedenim motivima. One, meutim, nastaju kroz aktivnost u drutvu koje propisuje naine zadovoljenja osnovnih fiziolokih nagona. Drutvo prisiljava ovjeka da prihvati odreene norme ponaanja, i za to prihvaanje nagrauje ga mogunou da zadovolji njegove nagone. Taj utjecaj toliko je snaan da pojedine norme ponaanja ne samo postaju svojina, ve i potreba pojedinca. Naina zadovoljenja fiziolokih nagona postaju tako i sami pod-sticaj na aktivnost i javljaju se kao intenzivne potrebe pojedinca. Poto su ove potrebe nastale pod utjecajem socijalne sredine u kojoj je ovjek roen i u kojoj ivi, mnogi autori ih opravdano nazivaju socijalnim motivima. Ima ih raznih, s obzirom na njihovu vrstu i genezu. Neki od tih motiva nastali su u evoluciji ovjekove vrste, dok su drugi vezani za kulturu pojedinih socijalnih grupa. Motive ije nastajanje datira od postanka ovjekove vrste, neki autori, vie ili manje opravdano, smatraju uroenim. Opravdanost tvrdnje da su ovi motivi uroeni nalazimo u pojavi da su oni svojstveni za ovjekovu vrstu, bez obzira na etniku pripadnost. Ipak, treba priznati da je te motive stekao1 ovjek u toku svoje socijalizacije i da se u individualnom razvoju pojedinca neki od tih motiva mogu razvijati ili sputavati, to nam ne daje Fizioloke potrebe Hrana Voda Udobnost Itd. Tab. 4.1 Osnovi

Nagoni

Motivi

Glad Socijalni motivi e Liini motivi Odmor Itd. motivacionog ponaanja

pravo da budemo kategorini. Socijalni motivi steeni u jednom odreenom drutvu, koje je nametalo norme ponaanja svojim pripadnicima, bez sumnje su steeni motivi. Oni nose peat drutva u kojem ovjek ivi, i njegovi motivi, elje, ciljevi i namjere odraz su drutvenih potreba. Nagoni Nagon ei Nagon gladi Nagon za snom Nagon za seksom Socijalni motivi Motiv samopotvrivanja Motiv za drutvom Motiv agresivnosti Moitiv sigurnosti Lini motivi Motiv za nogomet Motiv za letenje Motiv za muziku Itd. 56

Maternji nagon Ostali nagoni

Tab. 4.2 Podjela motiva Svaki ovjek ima svoj individualni put razvoja unutar socijalne sredine kojoj pripada. Na svakog pojedinca utjee sredina na specifian nain. Taj utjecaj zavisi od osobina pojedinca i njegove aktivnosti. Specifinost utjecaja okoline ogleda se u specifinoj socijalizaciji pojedinca, koja ima za posljedicu traenje individualnog puta za zadovoljenje osnovnih motiva djelovanja. Osnovni fizioloki nagoni kao to su glad, e, seks i dr., i socijalni motivi kao to su samopotvrivanje, agresivnost i dr., mogu se zadovoljiti na razliite naine i razliitim pute-vima. Putevi koje pojedinci odabiru radi zadovoljenja njihovih fiziolokih nagona i socijalnih motiva, inspirirani su linim motivima. Lini motivi determiniraju ivotni put svakog pojedinca, a javljaju se kao rezultat individualnog iskustva koje pojedinac stjee u socijalnoj sredini u kojoj ivi. Na osnovi ovog razmatranja mogli bismo definirati motive kao organske ili psiholoke faktore koji pokreu i reguliraju ponaanje radi postizanja odreenih ciljeva (definicija). S obzirom na vrstu i prirodu, motive moemo podijeliti u tri grupe: nagoni, socijalni motivi i lini motivi. Nagoni se mogu definirati kao tendencija aktiviranja organizma proizala iz unutranje bioloke neravnotee. Bioloka neravnotea izaziva napetost organizma. Kad ta napetost postane toliko intenzivna da je nepodnoljiva, organizam se aktivira u pravcu zadovoljenja potrebe, tj. uspostavljanja bioloke ravnotee. Na taj nain napetost organizma predstavlja ne samo pripremu, ve i neposredni podsticaj na aktivnost. to je napetost organizma vea, i njegova aktivnost je intenzivnija. Nagoni su uroeni i karakteristini za ovjekovu vrstu. U svih pripadnika homosapijensa moguno je ustanoviti prisustvo nekoliko osnovnih fiziolokih nagona koji obiljeavaju njihovo ponaanje. Razlike koje postoje meu pojedincima odnose se na intenzitet i nain zadovoljenja, a ne i na vrstu nagona. Istovrijemeno, nagoni nisu privilegija ovjeka. Njih sreemo i u svih razvijenijih ivotinjskih vrsta. Premda uroeni i bioloki uvjetovani, nagoni su podloni socijalizaciji u pogledu naina njihovog zadovoljenja i intenziteta. Pod utjecajem socijalne sredine ovjek prihvaa odreene norme ponaanja, koje se odraavaju i u nainu zadovoljenja njegovih fiziolokih nagona. Te norme ograniavaju katkad ovjeka u zadovoljavanju njegovih nagona, to ima za posljedicu, vie ili manje uspjeno, potiskivanje pojedinih nagona i odreivanje njihove hijerarhije u odnosu na druge motive djelovanja i njihove meusobne hijerarhije. Prirodnu hijerarhiju nagona teko je utvrditi. Uinjena su mnoga ispitivanja na ivotinjama i ljudima, da bi se utvrdila snaga pojedinih nagona. Rezultati tih istraivanja pokazuju da su najsnaniji oni nagoni koji proizlaze iz trenutno najintenzivnije potrebe organizma, i da se njihov intenzitet mijenja u zavisnosti od stanja i potreba organizma. Ipak, postoje razlike u mogunosti kontrole i potiskivanja pojedinih nagona, ikoje nisu ujedno i znak njihove snage. Dok je, npr., seksualni nagon moguno potiskivati za dui period vremena, pa ak i sublimirati u neku drugu vrstu aktivnosti, nagon ei i gladi moguno je potiskivati samo u vrlo ogranienom vrijemenu.

57

Polazei od osnovice formiranja nagona, koju nalazimo u biolokoj neravnotei u organizmu, u ovjeka sreemo nekoliko osnovnih nagona koji dominiraju njegovim ponaanjem. To su: nagon ei, gladi, nagon za snom, seksualni nagon, materinski nagon i jo neki fizioloki nagoni. Nagon ei poiva na potrebi za vodom, a javlja se onda kad u organizmu nastupi manjak vode. Taj manjak nastupa vrlo brzo ako se voda ne unosi u organizam, jer razliitim fiziolokim mehanizmima (kroz kou, usta,, urin, itd.) voda naputa organizam. Pomanjkanje vode izaziva promjene u organizmu, koje podstiu na akciju radi zadovoljenja potrebe za vodom. Po svom intenzitetu to je vrlo snaan nagon. e se ne moe dugo trpjeti. Zato u situacijama gdje je ogranieno snabdijevanje vojnika, treba imati na umu da nijedna ivotna namirnica nije toliko vana kao voda. Nagon gladi nastaje kao posljedica manjka hrane u organizmu. Hrana se troi i potrebno ju je povrijemeno unositi u organizam. Premda vrlo snaan, ovaj nagon zaostaje po svom intenzitetu za nagonom ei, jer organizam raspolae izvjesnim rezervama koje u pomanjkanju hrane troi i, na taj nain, moe se odrati relativno dui period bez unoenja hrane. Nagon za snom je tipian fizioloki nagon isto* kao e i glad. Postojale su tvrdnje da je spavanje loa navika. Jedan istraiva trenirao se u nespavanju i, u razdoblju od 7 dana, navijao budilnik koji je zvonio svakih 10 minuta. Za vrijeme tog eksperimenta jspitanik-eks-perimentator poeo je halucinirati i, na kraju, nije mogao-vie podnositi zvonjavu sata koji ga je dovodio do ludila. San je neophodan ovjeku i njemu se moguno odupreti samo ogranieno vrijeme. Od ispavanosti boraca zavisi i njihova borbena efikasnost, pa o snu treba voditi rauna jednako kao o hrani i vodi kojom se borci snabdijevaju. Seksualni nagon. Na seksualno ponaanje utjeu dva osnovna faktora: hormoni i navika. Seksualne hormone lue lijezde gonade, razliite u ena i u mukaraca. U ena ovarij lui hormon ekstrogen, a u mukaraca testis lui hormon testosteron. Hormoni utjeu na razvoj sekundarnih seksualnih oznaka (dlakavost, obline, grudi u ena, te promjene u glasu i dlakavost u mukaraca), i na seksualno ponaanje, koje se oituje u pojaanom interesu za suprotni spol. Za razliku od nagona o kojima smo ranije govorili, seksualni nagon moguno je potiskivati u dosta irokim granicama. Materinski nagon. Usko vezan za seksualni nagon, jeste materinski nagon. On se diferencira na potrebu ene da ima dijete (predmaterinski nagon), i potrebu za brigu o djetetu (postmaterinski nagon). Ostali nagoni. Osim ovih osnovnih nagona, od kojih zavisi samoodranje i obnavljanje vrste, postoje jo neke bioloke potrebe koje ovjek mora zadovoljiti da bi odrao organizam u funkcionalnoj ravnotei. Jedna od takvih potreba, koja je dovoljno intenzivna da stvori nagon, jeste potreba za aktivnou, tj. za angairanjem funkcija: senzornih, mentalnih, motornih. Ovaj nagon zadovoljava se kroz igru, sport, ples, ritmiku ili neku drugu djelatnost koja angaira ovjekove funkcije. Nagon za aktivnou ima veliko znaenje, jer se ovjekove sposobnosti, druge osobine i linost u cjelini razvijaju kroz aktivnost i, velikim dijelom, zavise od aktivnosti.

58

Pored nagona za aktivnou, veina autora smatra da je ovjeku uroena znatielja, kao bioloka potreba za istraivanjem. Tu potrebu moguno je sresti d u ivotinja, naroito razvijenijih. Njen znaaj je u tome to se upravo ovjekovoj znatielji mogu, velikim dijelom, pripisati otkria na polju nauke, pa i cijeli progres ovjeanstva. Socijalni motivi. Fizioloke potrebe koje ine osnovicu biolokog odranja ivota i osnovicu nagonskog ponaanja zadovoljava ovjek u drutvu. Zadovoljavanjem tih nagona u odreenoj drutvenoj sredini, na nain koji namee ta sredina, ovjek stjee socijalno iskustvo koje se oituje u usvajanju drutvenih normi i normi ponaanja, kao svojine svakog lana drutva. ovjek kao socijalno bie usvaja i naine zadovoljenja fiziolokih potreba, to se ogleda u socijalizaciji njegovog nagonskog ponaanja. Nagon gladi, ei, seksualni i druge nagone svi pripadnici jedne drutvene zajednice manifestiraju i zadovoljavaju na naine koji su propisani normama tog drutva. Socijalno iskustvo, prema tome, oituje se na prvom mjestu u usvajanju naina zadovoljenja odreenih biolokih potreba. Ono ui ovjeka i o nainima kako najlake i najefikasnije moe da zadovolji svoje bioloke potrebe. ovjek naui da drutveni ugled i presti pruaju mogunost zadovoljenja seksualnog nagona, pa to i samo postane njegova potreba. Potrebe nastale kao produkt socijalnog iskustva pojedinca, koje proizlaze iz osnovnih fiziolokih nagona i tipine su za odreenu socijalnu sredinu, nazivaju se socijalnim motivima. I u jednom istom drutvu mijenja se znaenje pojedinih socijalnih motiva s promjenama koje se vrijemenom u tom drutvu dogaaju. Motiv samopotvrivanja. U ovu grupu spadaju motivi u kojima se ogleda tenja pojedinca da ga prizna sredina u kojoj ivi. Oblici tih motiva su razliiti, jer su razliiti naini na koje ovjek moe da ostvari drutvenu afirmaciju. Motiv samopotvrivanja ili, kako ga jo neki zovu, motiv za linom afirmacijom, moe se manifestirati u obliku tenje pojedinca da se istakne izmeu ostalih i da mu se daje posebno priznanje i pripisuje osobita vanost. U ovom sluaju govorimo o motivu za prestiom. Motiv samopotvrivanja moe nai svoj izraaj u tenji pojedinca za gospodarenjem nad drugima, tenji za vlau i dominacijom, te tad govorimo o motivu dominacije. Drutveni ugled stjee se, obino, kroz uspjehe koje pojedinac postie u aktivnostima kojima se bavi: uenju, sportu, profesionalnoj djelatnosti, pa je stoga moguno sresti motiv za samopostignuem. Usko vezano s motivom samopostignua, jeste i motiv za samoaktualizacijom, koji se oituje u tenji pojedinca da njegove sposobnosti dou do izraaja i da budu upotrijebljene u nekoj korisnoj aktivnosti. Pored ovih, esto se sree jedan motiv u kojem su sadrane ve spomenute komponente motiva samopotvrivanja. To je motiv za samostalnou. On se oituje u tenji pojedinca da bude neovisna, samostalna linost, s pravom odluivanja o svojim postupcima. Motiv za drutvom, koji neki nazivaju afilija-tivnim ili gregarnim motivom, ogleda se u tenji pojedinca da bude u drutvu sa drugima. Porijeklo ovog motiva treba traiti u nemogunosti ovjeka da se odri sam, bez pomoi drugih pripadnika drutva, to znai da je nastajanje ovog motiva vezano za postanak ovjekove vrste. Otuda tvrdnje mnogih autora da je to uroeni motiv,

59

koji potjee jo od naih ivotinjskih predaka. Drugi, pak, smatraju da se motiv za drutvom stjee u procesu socijalizacije linosti, i da je osnovica njegovog stvaranja u bespomonosti djeteta koje ovisi o brizi roditelja, odnosno drugih lanova drutva. Motiv agresivnosti ogleda se u tenji da se napadnu, slome i unite drugi pojedinci (fiziki ili verbalno), ili da im se nanese teta. Neki njemaki filozofi, meu njima i Nie (Nietzsche), zastupaju stanovite da je agresivnost uroen motiv i da mu treba pripisati neminovnost ratova, kojima je ispunjena historija veine naroda, to su faisti upotrijebili kao osnovicu svoje idiologije. Motiv sigurnosti oituje se u tenji pojedinca da odri nepromijenjenom situaciju koja osigurava egzistenciju i zadovoljenje pojedinih osnovnih motiva. Zbog toga se smatra da motiv sigurnosti objedinjuje niz drugih socijalnih motiva, kao to su: motiv za stjecanjem, motiv dominacije, motiv samopostignua, motiv samostalnosti i druge, jer se zadovoljenjem tih motiva automatski zadovoljava i motiv sigurnosti. Lini motivi. Razmatrajui prirodu nastajanja socijalnih motiva, utvrdili smo da su oni izvedeni iz fiziolokih nagona i nastali kao rezultat socijalnog iskustva pojedinca u nainu zadovoljenja pojedinih fiziolokih nagona. Slino tome, i socijalne motive koji ine obiljeje pripadnika jedne socijalne sredine moguno je zadovoljiti na razliite naine. Dostupnost i teina ciljeva koje pojedinac nastoji ostvariti, zavisi od njegovog nivoa aspiracije.

60

POGLAVLJE 7. EMOCIJE POJAM I DEFINICIJA EMOCIJA Emocije prate i sastavni su dio ovjekovog ponaanja i doivljavanja. Mi svakog dana, u svakom trenutku doivljavamo, vie ili manje intenzivna osjeanja radosti, tuge, ljubavi, sauea, simpatije, ponosa, zluradosti, oholosti, stida, zahvalnosti, brige, strepnje, oekivanja, nade itd. Sva ta i mnoga druga osjeanja koja ovjek doivljava, vezana su za odreene objekte, osobe ili situacije koje su neposredni ili posredni povod tim doivljajima. Emocije ne nastaju same od sebe, bez povoda. One su uzrokovane nekim dogaajima iz okoline. Istina, nije uvijek 'moguno uoiti direktnu vezu izmeu emocije koja je prisutna i dogaaja kojim je ta emocija izazvana, ali ta veza uvijek postoji. Emocije reflektiraju vrijednost odreenih dogaaja, bez obzira koliko njihove veze bile vidljive. Na osnovi toga mogli bismo rei da su emocije psihiki procesi u kojima se odraava vrijednost koju za doivljaoca ima objektivna stvarnost (definicija). Te razlike u doivljavanju ne oituju se samo u intenzitetu i smjeru emocionalnih doivljaja, ve i u njihovoj vrsti. Dok netko osjea strah u prisustvu neprijatelja, drugi moe osjeati mrnju i prezir, srdbu ili ponos. Veliki je repertoar osjeanja koja razliiti ljudi mogu doivljavati u prisustvu istih objektivnih dogaaja u okolini. Osnovicu svih emocionalnih doivljaja ine: uzbuenje i smirenje kao izraz intenziteta, i prijatnost i neprijatnost kao izraz kvaliteta. Uz te aspekte emocija treba razlikovati i njihovo trajanje, izvore javljanja i usmjerenost, o emu e biti rijei kasnije kad budemo govorili o klasifikaciji emocija. Samim tim to emocije prate svaki doivljaj i postupak, one utjeu na kvalitet ovjekovog ponaanja. Emocije pokreu ovjeka na aktivnost u tenji da doivi prijat-riost ili izbjegne neprijatnost. Bez emocija ivot bi bio dosadan. FIZIOLOKE MANIFESTACIJE EMOCIJA ovjek doivljava emocije subjektivno u obliku straha, radosti, tuge i dr. Pored subjektivnog doivljaja, javljaju se promjene i u stanju organizma i funkcije pojedinih organa. Te promjene su objektivne, i njih je moguno opaziti i pratiti. Dokaz tome nalazimo u rezultatima ankete koju su ameriki psiholozi proveli na preko 4000 pilota i drugih lanova posada bombardera, koji su izvravali borbene zadatke za vrijeme II svjetskog rata, traei od njih da navedu organske reakcije koje su na sebi opazili u objektivno opasnim situacijama. Na osnovi njihovih izvjetaja sainjena je tabela iz koje OPAENE ORGANSKE PROMJENE Lupanje srca i ubrzani puls Visoka napetost miia Laka uzbuenost, srdba ili tuga Suhoa grla i usta Nervozan znoj i hladan znoj Lijeptiri u stomaku Osjeaj nerealnosti kao da se to ne bi moglo dogoditi CESTO % 30 30 22 30 26 23 20 PONEKAD 56 53 58 50 53 53 49 61

Potreba za vrlo estim mokrenjem 25 40 Drhtavica 11 53 Zbunjenost 3 50 Slabost ili nesvjestica 4 37 Nemogunost sjeanja detalja nakon leta 5 34 Munina u stomaku 5 33 Nemogunost koncentracije 3 32 Tab. 5.1 Opaene organske promjene pri doivljavanju straha za vrijeme izvrenja borbenih letova. (L. F. Shaffer, J. consufti Psych. 1947. 11,). se vidi vrsta i uestalost organskih promjena koje nastaju uz osjeaj straha. Rezultati ankete pokazani su u Tab. 5.1. Ove promjene jasno ukazuju na organski ili fizioloki aspekt emocija, pored subjektivnog, doivljajnog. Sistematskim ispitivanjem utvreno je da se prisustvo emocija moe opaziti u radu svih unutarnjih organa i stanju cijelog organizma. Povodom emocija javljaju se promjene u radu srca i krvno-ilnog sistema, plua i organa za disanje, eluca i organa za varenje, sistema lijezda sa unutarnjim luenjem (endokrinog sistema), i sa vanjskim luenjem (egzokrinog sistema) i stanja miinog tkiva, koje je, inae, pod voljnom kontrolom. Javljanje tih promjena pripisuje se funkciji vegetativnog ner-vnog sistema. Vegetativni nervni sistem sastavljen je od mnogih neurona u kori velikog mozga (a), u jezgrama hipotalamusa (b), u produenoj modini (c), kimenoj modini (d) i ivaca koji se, u obliku lanca, pruaju du kimene modine (e). Kako je to shematski pokazano na si. 5.1, vegetativni ivci nalaze se u oku, lijezdama slinovnicama ili pljuvanim lijezdama, lijezdama znojnicama, krvnim sudovima, srcu, pluima, jetri, elucu, nadbubrenim lijezdama, bubrezima, utrobi, debelom crijevu, beiki, i svim onim unutarnjim organima oija se aktivnost odvija refleksno, mimo ovjekove voljne kontrole. Vegetativni nervni sistem funkcionalno se sastoji od dva djela, koji su u antagonizmu: simpaliki dio vegetativnog nervnog sistema aktivan je onda kad je organizam u akciji i on izaziva ove promjene u radu unutarnjih organa: ubrzava rad srca, poveava cirkulaciju krvi, iri krvne sudove u miiima, a skuplja u elucu, crijevima i unutranjim organima, poveava krvni pritisak, ubrzava ritam disanja, iri zjenice, izaziva suhou grla i usta, izaziva grenje eluca, a poputanje sfinktera, zatim luenje velikih koliina adrenalina iz nadbubrenih lijezda to ima za posljedicu poveanje koliine eera u krvi. Parasimpatikus stupa u akciju onda kada je organizam pasivan, kad nisu prisutne emocije, i njegova funkcija se oituje u skupljanju (akumuliranju) energije potrebne za akciju. Ovakvo djelovanje vegetativnog nervifog sistema u prisustvu emocija ima za posljedicu vrlo znaajan utjecaj emocija na ponaanje ovjeka. Zahvaljujui tom djelovanju, emocije ine organizam spremnim za akciju. Pod utjecajem simpatikusa dolazi do pojaane aktivnosti onih dijelova organizma, koja su potrebni u akciji (krvno-ilni sistem, dini organi, miini sklop i dr.), a inhibirana je funkcija onih dijelova organizma koji su suvini i pravili bi smetnje, kao to su to probavni organi i dr. Djelovanju simpatikus treba pripisati pojavu da ranjenik u borbi sporije krvari nego to bi to u normalnim okolnostima, jer u prisustvu emocija dolazi do skupljanja krvnih sudova na povrini tijela i zbog toga manjeg krvarenja.

62

Detektor lai--poligraf Organske promjene koje nastaju povodom emocija pokualo se iskoristiti u svrhe objektivnog ispitivanja njihove prirode i sadraja. Meutim, ve u prvim pokuajima pokazalo se da je na osnovi organskih promjena moguno utvrditi prisustvo emocija, pa i njihov intenzitet, ali ne i vrstu i njihove karakteristike. Ipak, i mogunost objektivnog utvrivanja prisustva emocija pokualo se upotrijebiti u praktine svrhe, i to u kriminalistici. Pri tom se polo od pretpostavke da emocije mogu otkriti prestupnika koji je stvarno poinio kriminalno djelo. Na toj osnovi je Ibau 1942. konstruirao aparat, nazvan detektor lai, koji se sastoji od ureaja za registriranje pulsa i krvnog pritiska, ritma disanja i elektrine aktivnosti organizma. Ispitanika, koji je prikljuen na aparat, eksperimentator provocira (pod-rauje) situacijom u kojoj je poinjen zloin, a aparat mjeri njegove reakcije. Situacija u kojoj je poinjen zloin sadrana je u nizu podraajnih rijei koje eksperimentator zadaje ispitaniku, a ispitanik je duan da na njih odgovora slobodnim asocijacijama, tj. na svaku podraajnu rije odgovara prvom rijeju koja mu padne na pamet. U nizu podraajnih rijei sadrane su tzv. kritine rijei, koje su u vezi s okolnostima pod kojima je poinjen zloin. Kritine rijei izazivaju, obino, burne emocionalne reakcije u ispitanika koji su stvarno poinili djelo. Detektor lai registrira te reakcije i tako pomae otkrivanje prestupnika. Ispitanici koji se na kritine rijei ne uzbuuju, ili su neduni ili su emocionalno hladni. U tom drugom sluaju, detektor lai nam ne pomae. Ali, veina kriminalaca su primitivni i predaju se pre nego to detektor i pone da radi, tako da je taj aparat vrlo koristan u kriminalistici onda kad se njime struno rukuje. Njegova dobra strana je u tome da moe pre zatajiti u krivca nego optuiti nevinog. Psihosomatska oboljenja. Do sada smo, uglavnom, vidjeli korisne efekte organskih promjena koje nastaju pri emocijama. Na alost, organske promjene imaju esto i negativne posljedice po stanje organizma. One proizlaze iz nesklada organskih promjena, nastalih povodom emocija, s opim stanjem organizma. Tako pri emocijama dolazi do pojaanog luenja eluanog soka, iako u elucu nema hrane za ije je rastvaranje sok potreban; dolazi do ubrzanog rada srca, iako se organizam stvarno ne izlae pojaanim naporima za koje je potrebna vea koliina krvi u tkivu; dolazi do suenja grla i usta, iako je pljuvaka potrebna za normalan rad govornog organa, itd. Pri neprijatnim emocionalnim stanjima (brigama, tjeskobi, strahovanju) koja dugo traju, dugotrajne su i promjene koje nastaju u radu pojedinih unutarnjih organa. Neodgovarajui rad unutarnjih organa dovodi do njihovog oteenja i poremeaja njihove funkcije. Poto su ti poremeaji izazvani emocijama, odnosno psiholokim utjecajima, nazivamo ih psihosomatskim poremeajima. Najee se meu njima javljaju oboljenja probavnih organa u obliku poremeene probave, gastrinih smetnji, ira na elucu ili na dvanaestopalanom crijevu i dr., ali se mogu javiti i poremeaji u radu srca i krvnoilnog sistema, astmatike smetnje, hemoroidi i dr. Ope je pravilo da se psihosomatske smetnje javljaju u onim organima koji su najneotporniji u organizmu. Da bi se bolje upoznala priroda nastajanja psihosomatskih oboljenja, uinjen je eksperiment sa etiri para majmuna vezanih za stolice, kroz koje je u intervalima od po 20 sekundi proputana struja. Prije strujnog udara pojavljivalo se crveno svjetlo koje su mogli da vide svi majmuni. Jedan

63

iz svakog para majmuna imao je mogunost da iskljui struju i time izbjegne elektrini udar za sebe i svog parnjaka, dok drugi majmun u paru nije imao mogunost da to uini. Takvim ritmom eksperiment je trajao 6 sati, nakon ega je slijedio isto tako dugi odmor, pa se eksperiment nastavljao. Rezultati eksperimenta pojavili su se vrlo brzo, i bili su vrlo drastini. Devetog dana eksperimenta uginuo je prvi majmun od ona etiri koji su imali mogunost da iskljue struju, a za njim su stradavali i ostali, tako da je drugi uginuo 23. dana, a trei 25. dana eksperimenta. etvrti majmun od onih koji su imali mogunost da iskljue struju ivio je jo 48 dana poslije eksperimenta. U svih ovih majmuna naen je aktivan ir na elucu, koji je bio uzrok uginuu. Istovremeno, u etiri majmuna koji nisu imali mogunost da iskljue struju, nisu opaeni nikakvi poremeaji. Iz rezultata ovog eksperimenta moe se izvui i pouka o tome da kratkotrajna, intenzivna uzbuenja, kakva su doivljavali majmuni koji nisu imali mogunost da izbjegavaju elektrine udare, nisu tetna i ne ostavljaju posljedice na organizam. Ono to tetno djeluje, jesu trajne brige i preokupacije koje optereuju ovjeka, a kojih se on ne moe osloboditi. EMOCIONALNE EKSPRESIJE Usko vezano s organskim promjenama koje nastaju povodom emocija, jeste i vanjsko izraavanje emocija ili emocionalne ekspresije. S obzirom na to da povodom emocija nastaju krupne promjene u radu i stanju organa i cijelog organizma, treba oekivati i odreenu spoljnu manifestaciju tih promjena. Promjene u radu unutarnjih organa su refleksne, pa su zato i njihove vanjske manifestacije izvan ovjekove voljne kontrole. Zbog znaenja koje vanjske manifestacije (emocionalne ekspresije) imaju u prepoznavanju emocija, one su bile predmet mnogih izuavanja. Tako je Landis 1939. ustanovio da se iznenaenje manifestira karakteristinim vanjskim reakcijama: zatvaranjem onih kapaka, pokretom glave unazad, iskrivljavanjem brade, naprezanjem vratnih miia. I kod drugih emocija moguno je nai karakteristian izraaj. Meutim, izraavanje emocija je dobrim dijelom pod utjecajem konvencije, koja je razliita u razliitim kulturnim sredinama, pa to dobrim dijelom umanjuje vrijednost ekspresija u prepoznavanju emocija. Pripadnici raznih kultura koriste se esto istim manifestacijama da bi izrazili razne emocije. Tako, npr., pljeskanjem rukama mi izraavamo sreu i zadovoljstvo, a Kinezi brigu i razoaranje; eanje iza uha u nas je izraz zbunjenosti, a u Kineza izraz zadovoljstva; zvidanje je u nas izraz negodovanja, a u Amerikanaca izraz odobravanja i oduevljenja, itd. Zato treba pri prepoznavanju emocija na osnovi ekspresija uzimati u obzir i utjecaj konvencije. Emocionalne ekspresije su mnogobrojne i vezane za funkciju traznih organa u organizmu. One se i manifestiraju u razliitim oblicima i, na osnovi toga, opravdano ih je podijeliti na: ekspresije lica ili facijalne ekspresije, ekspresije govornog organa ili vokalne ekspresije, i ekspresije tijela ili posturalne ekspresije. Facijalne ekspresije. Mimika lica odaje nae emocije. To je uoio i veliki talijanski slikar, graditelj i konstruktor Leonardo Davini, i jednostavnim crteima ilustrirao kako miii lica, naroito oko usta i oko oiju,

64

otkrivaju emocije. Oputeni miii odaju neprijatne emocije, a uzdignuti miii odaju prijatne emocije. Rukmik (Ruckmick) je 1931. eksperimentalno ispitao mogunost prepoznavanja emocija na osnovi faci jalnih ekspresija. Rezultati tog eksperimenta su pokazali da je na osnovi facijalnih ekspresija moguno razlikovati prijatne od neprijatnih emocija, ali da su ekspresije nepouzdane kada treba razlikovati ak osnovne, elementarne emocije kao to su: radost, tuga, srdba i strah. Iz toga se moe zakljuiti da faci jalne ekspresije nemaju ni izdaleka toliko znaenje za prepoznavanje emocija koje im se obino pripisuje. Vokalne ekspresije. Za razliku od faci jalnih, vokalne ekspresije pouzdaniji su indikator emocija, tako da je gotovo opravdano raireno miljenje da ljudi svoje emocije izraavaju glasom. Neke od vokalnih ekspresija su tipine. Tako visok glas, obino, odaje iznenaenje i strah; stenjanje patnju i nesreu; jecanje tugu; smijeh radost; tremor (drhtanje) glasa duboku tugu; vikanje srdbu. Pored tih tipinih vokalnih izraaja, emocije se izraavaju i promjenama koje nastaju u glasovnom izraavanju nekog sadraja. Tako je za srdbu karakteristian povien glas, ali se pored toga skrauju rijei, smanjuju pauze izmeu govornih cjelina, govor postaje isprekidan i neartikuliran; kad je ovjek tuan tempo govora je usporen, a pauze izmeu rijei produene, itd. Zahvaljujui tim karakteristinim ekspresijama koje se pojavljuju uz pojedine vrste emocija, vokalne ekspresije u cjelini su dosta pouzdan indikator emocija. Zato se glumci koriste vie vokalnim nego facijalnim ekspresijama, jer mogu uspjenije izraziti pojedine vrste emocija. Posturalne ekspresije. Pored mimike i karakteristinih promjena u glasu, pri emocijama dolazi do karakteristinih promjena u dranju tijela i pokretima. Ove vrste izraaja nazivaju se posturalnim i gestovnim ekspresijama. Slino kao i kod vokalnih ekspresija, i ovdje postoje dosta karakteristini gestovni izrazi za pojedine elementarne ili osnovne emocije. Tako je za srdbu karakteristino stiskanje pesnice, pravljenje borbenih pokreta, a u ivotinja kostrijeenje dlake, rezanje, pokazivanje zuba. Za tugu su karakteristini oputeni miii" tijela, spori pokreti, oputena glava i ramena. Nasuprot tome, radost se karakterizira irokim, vrstim pokretima, uspravnim dranjem, brzim pokretima. U straha susreemo dva razliita naina reagiranja, koji dolaze tipino do izraaja pri intenzivnom doivljavanju te emocije. Strah moe izazvati koenje psihikih i tjelesnih funkcija, pri emu dolazi do blokiranja pokreta, misli, akcije. Ova reakcija naziva se iktusom. Nasuprot tome, u strahu moe doi do vrlo intenzivnih reakcija u obliku tranja ili pokreta, koji su, obino, nekontrolirani, kaotini i nesvrsishodni. Takva reakcija naziva se raptusom. U raptusu ovjek moe upotrijebiti rezerve energije kojom, se u normalnom stanju ne koristi i ostvariti vei radni uinak od uobiajenog. Tako su poznati sluajevi da ovjek u strahu pokae natovjenu snagu, kojom savladava prepreke da bi se spasao. Za posturalne i gestovne ekspresije, meutim, karakteristino je da su one pod velikim utjecajem konvencije. Tako na primjer, ameriki Indijanci vrlo su krti u izraavanju emocija, dok ih Francuzi i Talijani vrlo buno izraavaju. Zbog utjecaja konvencije na nain izraavanja emocija, pri njihovom prouavanju na osnovi vanjskog izraaja, treba voditi rauna i o emocionalnim situacijama. Premda su emocije individualne i subjektivne, odnosno da jednake situacije mogu razliite osobe razliito doivjeti,

65

ipak nam uvid u emocionalne situacije moe pomoi pri prepoznavanju emocija. Opasne situacije e u veine izazvati emociju straha, to znai da podatak o emocionalnoj situaciji moe pomoi da protumaimo znaenje ekspresija onih koji se nalaze u toj situaciji. KLASIFIKACIJA EMOCIJA Sloenost emocija ne doputa klasifikaciju samo na osnovi jednog kriterija, jer bi takvoim klasifikacijom bili izostavljeni mnogi vani aspekti emocija. Zato je njihova podjela uinjena unutar pojedinih aspekata, to omoguuje diferenciranje emocija prema: vrsti, intenzitetu i trajanju, i prema dogaajima koji su ih izazvali. U skladu s tim kriterijima, prema vrsti razlikujemo primarne ili elementarne od osjetnih, estetskih i drugih. Prema intenzitetu i trajanju razlikujemo afekte, raspoloenja i strasti. I, konano, prema dogaajima koji su ih izazvali, razlikujemo emocije upuene prema vlastitoj linosti i upuene prema drugim. Primarne ili elementarne emocije. U ovu kategoriju spadaju emocije koje imaju najjasnija obiljeja i koje predstavljaju osnovicu emocionalnog ivota. Meu primarne emocije spadaju: strah, srdba, radost i tuga. Strah. U svom osnovnom obliku, strah se javlja kao reakcija na neoekivane, opasne situacije u kojima ovjek nije u stanju da se suprotstavi opasnosti. Novoroene reagira strahom na intenzivan zvuk i pri naglom gubitku podloge. Odrasli doivljavaju strah pri opasnostima od gubitka vlastite egzistencije ili gubitka dragih osoba, stvari, stanja ili pojava. Subjektivno, strah ima kvalitet intenzivne neugodnosti. Objektivno, javlja se niz promjena u radu unutarnjih organa. Dolazi do ubrzanog i aritmikog disanja, poveanog (krvnog pritiska, suhoe grla i usta, jeenja koe, irenja zjenica, miia, uestalih pokreta ruku i nogu i, eventualno, bjeanja. Te reakcije objanjavaju se evolutivno kao priprema organizma za otpor prema izvoru opasnosti. Strah utjee na mnoge druge psihike funkcije i procese. Smanjuje nivo i koi intelektualnu aktivnost, miljenje postaje manje ivo i svrsishodno, slabe usvojeni moralni principi. On utjee i na motornu aktivnost, tako da pokreti postaju manje integrirani i manje svrsishodni. Strah, koji smo definirali kao reakciju na opasne situacije, nestaje kad nestane opasne situacije koja ga je izazvala, odnosno kad poduzmemo cjelishodnu akciju kojom otklanjamo izvor opasnosti. U koliko se akcija koju smo poduzeli pokae necjelishodnom u smislu otklanjanja opasnosti, tada se produbljuje osjeanje straha i on, obino, prerasta u vii oblik uas ili paniku. U panici postaju naglaene popratne pojave straha, tako da njegov utjecaj na druge psihike funkcije moe biti vrlo intenzivan. Nasuprot negativnom utjecaju intenzivnog straha na gotovo sve psihike funkcije i motorne radnje, strah blagog intenziteta u obliku lake treme moe biti koristan, jer podie nivo ovjekove aktivnosti, i postiu se vei efekti u radu. Blaga trema koja se javlja u studenata na ispitu, predavaa, glumaca, pjevaa i dr. pri javnim nastupima, moe doprinijeti njihovom boljem uspjehu. Postavlja se pitanje otkud strah u ovjeka. U kolikoj mjeri je on uroen, a u kolikoj mjeri ljudi naue ega treba da se boje. Mnoga ispitivanja pokazala su da je strah uroen, ali ovjek ui

66

ega se treba plaiti. ovjek se raa s refleksnim strahom od dvije situacije: jakog zvuka i naglog gubitka podloge. Tek kasnije, stjecanjem iskustva o opasnim situacijama, tj. negativnog iskustva, ovjek naui koje ga situacije ugroavaju i te situacije poinju u njega izazivati strah. Lupa vrata nou moe u djeteta izazvati strah od mraka, dok saobraajna nesrea moe u ovjeka izazvati strah od vonje automobilom. Karakteristino je da se takva iskustva mogu generalizirati, i strah koji je stvoren u jednoj situaciji moe se proiriti i na sve sline situacije. U literaturi se spominje sluaj Albert koji slui za ilustraciju nastajanja i generalizacije straha. Albert je bio jedanaestomjeseni djeak koji se rado igrao s bijelim mievima u laboratoriju Votsona (Watson). Istraiva je u trenucima kad se Albert igrao s bijelim mievima nekoliko puta snano udario ravnalom po stolu. Nakon nekoliko ponavljanja opazio je da se djeak prestao igrati s mievima i da je poeo pokazivati strah od njihovog prisustva. Nakon nekog vremena djeak je poeo da se plai i jednog istraivaa sijede brade s kojim se ranije dobro slagao. to se ovjek vie izlae opasnim situacijama, koje ga objektivno ugroavaju, to ima vie 'mogunosti da upozna strah. Ali, upoznavajui opasne situacije ovjek upoznaje i naine kako da im se suprotstavi, pa tako stvara u sebe i odbranu od straha. Ipak, mnogo negativnog iskustva u pojedinca moe izazvati trajne iracionalne strahove u obliku anksioznosti ili u obliku fobija. Anksioznost je pojava pretjerane plaljivosti. Anksiozni ljudi osjeaju prisustvo straha od svih novih i nepoznatih situacija. Svagdje oekuju opasnost. To je obiljeje linosti steeno kao posljedica negativnog iskustva u toku individualnog razvoja. Pretjerano strogi roditelji odgajaju anksiozne linosti, jer stalno drastino kanjavanje izaziva u djece strah od kazne, koji se proiruje na strah od roditelja, strah od odraslih, strah od svakog autoriteta. Za razliku od anksioznosti, koja predstavlja obiljeje linosti, fobije su snani iracionalni strahovi od neke stvari ili situacije, koji su nastali kao posljedica negativnog iskustva koje je zaboravljeno. Porijeklo fobija obino je u ranom djetinjstvu. Snani emocionalni doivljaji iz djetinjstva ieznu obino iz svijesti, ali nastavljaju iz podsvijesti da djeluju na ponaanje pojedinca. Zahvaljujui tom utjecaju, ovjek se plai nekih situacija a da ne zna pravi razlog straha i ne moe se tog straha osloboditi. Fobije su individualne i poivaju na pojedinanom iskustvu, ali se neke ee pojavljuju kao npr.: klaustrofobija strah od zatvorenog prostora, akrofobija strah od visine, kancerofobija strah od raka, itd. Strah je, dakle, sloena emocija koja ima razliite forme i snano utjee na ponaanje ovjeka. Srdba. To je emocija koja nastaje kao posljedica ometanja naih planova i ograniavanja u zadovoljavanju naih motiva. I djeca i odrasli reagiraju srdbom kad ih ograniavamo u neemu, s tim to se s uzrastom mijenja nain izraavanja, manifestiranja ljutnje. Tako je za djeji uzrast karakteristino praskanje, nabusitost i tiran-sko ponaanje. U odraslih susreemo prezir, potcjenjivanje, podsmijavanje i si. Subjektivno, srdba je ambivalentan doivljaj: istodobno neugodan i ugodan. Objektivno, u srdbi se mogu registrirati promjene u obliku: ubrzanog krvotoka i promjena koje prate tu pojavu, ubrzanog disanja i zadravanja aktivnosti probavnih organa. Radost i tuga. To su vrlo este emocije koje se izmjenjuju u naem doivljavanju. Radost se javlja kao posljedica dostizanja nekog cilja i praena je osjeanjem ugodnosti. Njen intenzitet zavisi od vrijednosti cilja koji smo dostigli. Teko dostignuti ciljevi i neoekivani uspjesi izazivaju

67

intenzivniji doivljaj ugodnosti, veu radost. Za radost su karakteristini iroki pokreti, laJeo uspostavljanje kontakata, vrst hod. Tuga je osjeaj koji nastaje kao posljedica gubitka neega ili nekoga tko nam je drag, a njen intenzitet zavisi od vrijednosti onoga to je izgubljeno. Za tugu su openito karakteristini pasivnost, sporost i nespremnost za akciju. Meutim, postoji i tzv. aktivna tuga, koja ukljuuje akciju upuenu da se nadoknadi izgubljeno. Emocije kao motivi djelovanja. Primarne ili osnovne emocije esto su motivi djelovanja. Tako strah dijeterminira ponaanje u smislu izbjegavanja opasnosti. Anksiozni ljudi izbjegavaju zvanja i aktivnosti ikoja su skopana s opasnostima. Srdba je motiv agresivnog ponaanja, koje moe biti upueno stvarnom ili supstituiranom izvoru frustracije. Pod djelovanjem srdbe ljudi biraju zvanja tamniara, delata i si. Radost dijeterminira ponaanje u pravcu traenja ugodnih doivljaja. Tuga, takoer, moe biti motiv ponaanja i to na taj nain da u njoj ljudi trae situacije u kojima mogu projicirati vlastitu bolnu situaciju. Trae drame, tragedije i uivaju u njima. Ukratko, emocije su osnova motivacionog ponaanja i predstavljaju one osnovne pokretae na akciju. Emocije prema intenzitetu i trajanju. Primarne emocije predstavljaju osnovicu ne samo motivacionog ponaanja, ve i osnovicu emocionalnih stanja. Emocionalna stanja razlikujemo na osnovi intenziteta i trajanja pojedinih emocija unutar odreenog kvaliteta. Na osnovi tih kriterija, moguno je razlikovati tri emocionalna stanja: afekte, raspoloenja i strasti. Afekti su emocionalna stanja velikog intenziteta i kratkog trajanja. Oni predstavljaju erupciju, izlive emocija, kako se to dogaa u bijesu ili neobuzdanoj radosti i paninom strahu. U svim tim sluajevima emocije intenzivno utjeu na ostale psihike procese. Miljenje postaje rigidno (kruto) i ovjek uporno ostaje fiksiran na odreeni sklop ideja. Slabi kontrola ponaanja i postupaka. Istovrijemeno, u afektima nastaju intenzivne promjene u radu unutarnjih organa. Zbog tih karakteristika, afekti mogu izazvati i korisne i tetne efekte. Korisnost afekata oituje se u pranjenju emocionalnog naboja i poputanju napetosti, koja se skuplja kroz due prisustvo negativnih emocija slabijeg intenziteta. tetno djelovanje afekata moe se pojaviti u onim sluajevima kad ovjek, zbog oslabljene kontrole ponaanja, uini neto to je u sukobu sa drutvenim normama, pa ga to dovede u teku situaciju. Raspoloenja su emocionalna stanja slabog intenziteta, a relativno dugog trajanja. Ona mogu trajati danima, tjednima, mjesecima i godinama, odnosno mogu dobiti trajnu formu doivljavanja i ponaanja. Ostvarenje nekog cilja kojem ovjek tei, moe uzrokovati trajno pozitivno raspoloenje. Gubitak neke voljene osobe moe izazvati tugu koja toliko dugo traje da dobij a oblik trajnog negativnog raspoloenja. Meutim, raspoloenja mogu biti izazvana i relativno beznaajnim doivljajima, kao to je, npir., dobijena ah-partija, pobjeda sportskog tima za koji pojedinac navija, pa ak i konstelacija dogaaja kao to je poetak dana, kraj sedmice itd. Strasti su emocionalna stanja koja imaju neke zajednike karakteristike afekata i raspoloenja. To su stanja koja imaju veliki intenzitet emocionalnog doivljaja, ali i dugo traju. Strasti mogu biti izazvane na dva naina: umjetno unoenjem odreenih agensa u organizam, i sistematskim utjecajem, odnosno razvojem pojedinih elementarnih emocija. Tako je moguno unoenjem nikotina, alkohola, droga u organizam dovoljno dugo vremena, stvoriti intenzivnu potrebu za tim sredstvima. Ta potreba uzrokuje doivljaj intenzivne ugodnosti onda kad je zadovoljena, odnosno intenzivne neugodnosti onda kad nije zadovoljena. U oba ta sluaja ovjekovo ponaanje ima obiljeje emocionalnog ponaanja, iji intenzitet dostie snagu koju

68

susreemo kod afekata. Istovrijemeno, strast je trajno prisutna. Umjetno je moguno stvoriti strasti i u ivotinja. Tako je u eksperimentalne svrhe impanzama ubrizgavana droga i nakon nekog vremena su postali narkomani. Openito, strasti moemo definirati kao emocionalnu privrenost nekoj stvari, osobi ili pojavi. S obzirom na njihovu etiku vrijednost, moemo ih podijeliti na: plemenite (nauka, umjetnost, korisne aktivnosti, ljubav), tetne (kocka, alkohol, droge) i neutralne (sport, skupljanje, ah). Mrnja i ljubav su tipine strasti koje reguliraju nae ponaanje. Mrnja je emocionalno stanje koje ne mora biti povezano s nekim interesima i neposrednim uzrocima, ali koje dijeterminira agresivno ponaanje prema odreenim osobama, stvarima ili pojavama. Ljubav ima dva oblika: ljubav prema suprotnom spolu, i roditeljska, odnosno djeja ljubav. Ljubav prema suprotnom spolu ima za osnovu seksualnu komponentu, dok roditeljska ljubav i ljubav djece prema roditeljima imaju za osnovu potrebu za pruanjem zatite ili prihvaanjem te zatite. Usmjerenost emocija. Emocije mogu biti upravljene prema vlastitoj linosti ili prema drugim osobama. Emocije upravljene prema vlastitoj linosti javljaju se sa doivljavanjem uspjeha i neuspjeha. Uspjeh pobuuje pozitivne, a neuspjeh negativne emocije. Meutim, doivljaj uspjeha i neuspjeha zavisi vie od subjektivne procjene pojedinca i od nivoa njegove aspiracije, nego od stvarne vrijednosti uspjeha i neuspjeha. Ocjena ljudi od autoriteta o vrijednosti postignutog igra za pojedinca znaajnu ulogu i zato razna priznanja pobuuju pozitivne emocije. Osobito izrazit uspjeh izaziva doivljaj ponosa i obrnuto, neuspjeh, izaziva osjeaj stida. Te emocije dobrim dijelom su odreene moralnim normama drutva u kojem pojedinac ivi. Ako se pojedinac svojim postupcima ogrijei o moralne norme drutva, to izaziva osjeaj krivice koji je sve vei to je pojedinac vie usvojio norme drutva kojem pripada. Emocije upravljene drugim osobama odraavaju se u stavu pojedinca prema drugim osobama. Najznaajnija emocija je ljubav o kojoj smo ve govorili. Intenzitet ljubavi zavisi od toga koliko je u nju uloeno. Tako susreemo osobito veliku privrenost roditelja boleljivoj djeci ili mukarca eni koju je teko osvojio. Usko vezano sa ljubavi je i ljubomora koja se javlja onda kad ljubav nije uzvraena u odgovarajuoj mjeri ili kad je pojedinac, zbog vlastitih slabosti, nesiguran u svoju mogunost da sauva partnera samo za sebe. Ljubomora ima obiljeje ambivalentnog stava ljubavi i mrnje istovrijemeno, i ne mora imati seksualnu osnovu. Moguno je sresti izmeu brae, prijatelja, suradnika, ali u tim sluajevima ljubomora se proiruje s osoba na stvari, situacije i pojave koje su vezane za te osobe. Izrazito negativne emocije iz kojih proizlaze stavovi prema drugim osobama su mrnja, zavist, prezir, zluradost i druge emocije koje se javljaju meu ljudima.

69

POGLAVLJE 8. INTELIGENCIJA Ljudi se meusobno razlikuju po elastinosti u korienju znanjem, pa samim tim i u efikasnosti rjeavanja problema. Te razlike u efikasnosti rjeavaja problema, prema sovjetskim autorima, zavise od razlika u sposobnosti miljenja ili od karakteristika miljenja u pojedinaca. Kao bitne karakteristike miljenja, oni navode ove: elastinost, kritinost, samostalnost, konkretnost, irinu, dubinu i brzinu miljenja. Elastinost definiraju kao sposobnost za pronalaenje novih i raznovrsnih rjeenja u jednom problemu. Kritinost je osobina provjeravanja postavki, zakljuaka i uvianja dobrih i slabih razloga za donijete zakljuke. Samostalnost se oituje u uoavanju problema i ulaganju vlastitog napora za rjeavanje problema. Konkretnost je uzimanje u obzir posebnih vanih uvjeta. irina uma oituje se u uspjenosti razmiljanja u raznim podrujima. Dubina odraava prodiranje u sutinu pitanja. Brzina se oituje u brzom, rjeavanju problema. Ova podjela ljudi prema karakteristikama miljenja logina je i prihvatljiva, ali je ustanovljena zahvaljujui inventivnosti i lucidnosti autora, spekulativnim putem, bez empirijskih dokaza. To predstavlja pre uopavanje svakodnevnog iskustva nego rezultate istraivanja. Nasuprot toj interpretaciji razlika u efikasnosti miljenja meu ljudima, stoji pojam jedinstvene misaone sposobnosti, dovoljne da bi se mogli diferencirati ljudi po uspjenosti snalaenja u novim situacijama i efikasnosti rjeavanja problema. To je inteligencija. Pomo u razjanjavanju strukture inteligencije pruila je faktorska analiza. To je matematsko statistiki postupak kojim se odreuje minimalni broj osnovnih dimenzija linosti u kojima su sadrane i sve ostale osobine pojedinca od ikojih zavisi njegovo ponaanje. Njena primjena opravdana je na osnovi nekoliko pretpostavki: variranje rezultata na testovima koji se primjenjuju na vei broj ispitanika dijeterminirano je odreenom vrstom sposobnosti ispitanika; slini rezultati ispitanika na nekoliko testova odreeni su istim sposobnostima, to znai da su testovi zasieni zajednikim faktorom koji dijeterminira sline rezultate ispitanika; prisutnost ovog faktora ustanovljava se na osnovi visine korelacije meu testovima. Faktorska analiza omoguuje da se utvrdi veliina faktora koji determiniraju povezanost meu varijablama (testovima), i doputa da se ustanovi priroda ovog faktora. Faktor je interakcija izmeu sposobnosti ispitanika i testa koji provocira i mjeri tu sposobnost. Razliitim metodama faktorske analize utvrena je priroda inteligencije. Tako je ameriki psiholog Spirman (Spearman) metodom dvaju faktora ustanovio da je inteligencija sposobnost koja se sastoji od jednog opeg ili generalnog faktora (G), i niza specifinih faktora koji dolaze do izraaja pri obavljanju specifinih poslova. On je, meutim, ustanovio da postoji pozitivna korelacija i meu specifinim faktorima, uz njihovu korelaciju s G faktorom i, na osnovi toga, zakljuio da postoje tzv. grupni faktori inteligencije.

70

Terston (Thurstone) gradi svoju teoriju o prirodi inteligencije, u istraivanjima, koja dokazuju egzistenciju grupnih faktora. On je tzv. multifikatorskom analizom ustanovio da postoji sedam faktora koji uestvuju u intelektualnim radnjama. Tako Terston, ne iskljuujui postojanje G faktora kao zajednikog, koji dolazi vie ili manje do izraaja u svim intelektualnim aktivnostima, smatra da inteligenciju ini kombinacija sedam grupnih faktora. Ti faktori predstavljaju osnovne intelektualne sposobnosti: R faktor rezonovanja, P perceptivni faktor, N numeriki faktor, S spacijalni falktor, V verbalni faktor, W faktor rjeitosti i M faktor pamenja. Razlike u koncepcijama ova dva autora proizlaze iz razlika u pristupu funkciji koju ispituju. Postoje testovi koji mjere, preteno, generalni faktor i ostatak u obliku specifinih faktora. Njihovom analizom ustanovit e se postojanje generalnog i specifinih faktora. Analizom testova koji ispituju grupne faktore ustanovit e se egzistencija grupnih faktora. U novije vrijeme problemu prirode inteligencije prilazi se sa stanovita tzv. multiidimenzionalne teorije sposobnosti, iji autor je ameriki psiholog Gilford (J. P. Guilford), prema kojoj je inteligencija sastavljena od velikog broja komponenti koje ine intelekt. Gilford smatra da je intelekt sainjen od 50 faktora, ikoje moemo svrstati u 5 grupa: sposobnost pamenja, kognitivne sposobnosti od kojih zavisi uoavanje podataka i osjetljivost za probleme, sposobnost konvergentnog miljenja dosljednost u pravcu koji vodi rjeenju problema; sposobnost divergentnog miljenja, bogatstvo ideja, originalnost, kreativnost i sposobnost da se za dati problem nae vie rjeenja; sposobnost evaluativnog miljenja, koje se ogleda u kritinosti i tanom ocjenjivanju ta je ispravno, a ta nije. Sposobnosti. Do pojma sposobnosti dolo se na osnovi razlika u uspjehu u ljudi koji rade u jednakim objektivnim prilikama i koji su jednako dugo osposobljavani za odreeni posao. Te razlike pojavljuju se i onda kad su, uz spomenute inioce, i tenje ljudi da postignu uspjeh podjednake. S obzirom na to da se razlike u uspjehu u ljudi pojavljuju i onda kad su oni izjednaeni i po iskustvu, iz pojma sposobnosti treba iskljuiti znanja, vjetine i druge karakteristike, steene kroz odreenu aktivnost. Sposobnosti, dakle, treba shvatiti kao potencijalne mogunosti pojedinca za uenje ili obavljanje neke djelatnosti, a to nisu niti znanja, ni vjetine, ni steene navike. To znai da su sposobnosti neto drugo i neto vie od rezultata vjebe i uenja. No, pravu prirodu ljudskih sposobnosti moguno je shvatiti tek razmatranjem njihove geneze i faktora koji utjeu na njihov razvoj.

71

Razvojem u odreenoj drutvenoj sredini i prirodnoj okolini, ovjek postavlja sebi odreene ciljeve i zadatke, i aktivno usmjerava svoje ponaanje na njihovo ostvarenje. Na taj nain aktivnost ovjeka postaje faktor koji utjee na razvoj njegovih sposobnosti. Dispozicije, koje su osnovane na nasljednim strukturama nervnog sistema, predstavljaju potencijalne determinante za razvoj odreenih sposobnosti. Te determinante su samo potencijalne zato to se za neke od njih uvijek, a za druge samo u odreenim uvjetima okoline, nalaze povoljne prilike za razvoj. Uz to, izmeu dispozicija i okoline postoji ne samo jednostrana, ve dvostrana uvjetovanost. Kad se raspravlja o utjecaju okoline, onda se pd okolinom redovito podrazumijevaju odreene objektivne prilike, bez obzira na koga one djeluju. Za oblikovanje sposobnosti, meutim, vana je, u prvom redu, efikasna okolina, tj. okolni utjecaji koji pogoduju razvoju odreenih dispozicija. Razumljivo je da se razliiti pojedinci, ve prema svojim dispozicionim mogunostima, razliito koriste svojom okolinom. Oni pojedinci koji posjeduju dispozicije za razvoj odreenih sposobnosti, vie e se koristiti efikasnim utjecajem okoline od onih koji takve dispozicije ne posjeduju. Ta injenica da kvalitet okoline zavisi djelomino i od dispozicionog faktora, ini da objektivna okolina u svim sluajevima ne mora biti jednako efikasna. Za razvoj nekih elementarnih sposobnosti kao to je, npr., sposobnost vizuelnog opaanja promjena u okolini, dovoljno je da ivo bie bude izloeno tim promjenama, pa da bude podstaknuto na aktivnost odreene vrste i kroz tu aktivnost e se strukturirati dispozicije u odreene elementarne sposobnosti. Pri stjecanju takvih elementarnih sposobnosti za koje postoje specifine dispozicije, ovjek je relativno pasivan. Meutim, ovjeka u toku njegovog razvoja, prirodna, a naroito drutvena okolina stavlja pred nove, sloene zadatke, kojima je moguno udovoljiti tek novim, sloenim aktivnostima. Stjecanje sloenih sposobnosti, potrebnih da bi ovjek udovoljio razliitim drutvenim zahtjevima, trai samoaktivitet, tj. svjesno upravljenu aktivnost, koja e povezivati dispozicije i stvarati njihove kombinacije, koje se bez samoaktiviteta nikada ne bi aktuelizirale. Na taj nain aktivnost, koja je u jednostavnom sistemu formiranja sposobnosti bila rezultat dispozicionih faktora i okolnih utjecaja, javlja se kao poseban inilac u razvoju sloenih sposobnosti. Aktivnost ne samo da doprinosi razvoju dispozicija u sposobnosti, ve i mijenjanju dispozicione strukture i mijenjanju same okoline. Ovi odnosi su sloeni i uzajamni, i mogu se pokazati na jednostavnoj shemi: u kojoj a znai aktivitet, d dispozicije, a s socijalnu sredinu u kojoj pojedinac ivi i razvija se. Iz toga proizlazi da je aktivnost kao faktor razvoja sposobnosti rezultat dispozicija i efikasne okoline, pri emu je taj odnos dvostran, tj. aktivnost sa svoje strane djeluje na izgradnju dispozicionih struktura i omoguuje mijenjanje okoline. Na taj nain opravdana je tvrdnja da sposobnosti ovjeka nisu odreene samo dispozicijama i sredinom, ve i njegovom vlastitom aktivnou, pa je otuda svaki pojedinac jednim dijelom odgovoran za razvoj svojih sposobnosti.

72

Na osnovi ovog objanjenja geneze sposobnosti i faktora koji utjeu na njihov razvoj, koje je dao Z. Buja (1959), moemo prihvatiti i definiciju sposobnosti od istog autora, kao potencijalne dinamike sisteme za vrenje odreenih djelatnosti, steene kroz aktivnost, na osnovi naslijeenih dispozicija i pod utjecajem okoline. Tako definirane sposobnosti gotovo da ograniavaju mogunost njihovog klasificirani a, jer se njihov razvoj ne ograniava na dispozicije kojih ima ogranien broj, ve zavise od vrsta aktivnosti, to doputa mnotvo kombinacija. Ipak, naune analize su pokazale da se u osnovi svake ljudske djelatnosti nalazi ogranien broj sposobnosti koje, svaka za sebe, predstavljaju vie ili manje funkcionalno jedinstvo. Te glavne komponente ljudskih sposobnosti, koje determiniraju uspjeh u razliitim djelatnostima, nazvane su osnovnim kategorijama ili faktorima. Psiholoko znaenje ovih osnovnih kategorija, ili faktora, kao ni njihov broj, nisu jo definitivno utvreni. Razliitim postupcima tzv. faktorske analize, koja omoguuje izvjestan prodor u strukturu ljudskih sposobnosti, dobijen je neto razliit inventar osnovnih faktora. Ipak, unato neslaganju u detaljima, dobijeni rezultati ovih analiza daju toliko jasnu orijentaciju o prirodi ljudskih sposobnosti da je omogueno njihovo mjerenje i, na osnovi rezultata tog mjerenja, predvianje uspjeha u djelatnostima koje zavise od ovih sposobnosti. Meu faktorima sposobnosti koji su do sada utvreni, na prvom mjestu je relativno irok generalni faktor, koji se oznaava sa G i koji daje neko zajedniko ope obiljeje svim intelektualnim aktivnostima, pa ga mnogi autori opravdano identificiraju kao faktor ope inteligencije. Treba rei da ovaj faktor doprinosi uspjehu ne samo u tzv. intelektualnim djelatnostima, ve ima utjecaj na uspjeh i u svim drugim vrstama djelatnosti.

Pored generalnog faktora, u podruju sloenih intelektualnih funkcija ustanovljen je niz tzv. grupnih faktora, koji doprinose uspjehu u odreenim vrstama intelektualnih operacija. Tako je ustanovljen faktor rezonovanja (R) koji se oituje u shvaanju odnosa meu stvarima i pojavama, i otkrivanju zakona koji meu njima vladaju; faktor rjeitosti (W), koji se oituje u lakoi jezinog izraavanja i bogatstvu govornih simbola; verbalni faktor (V) od kojeg zavisi lakoa razumijevanja govornih simbola; numeriki faktor (N) od kojeg zavisi uspjeh u jednostavnim raunskim operacijama, gdje je potrebna upotreba brojeva; mnemiki faktor (M) koji odraava sposobnost pamenja smisleno nepovezanih sadraja, i faktor brzine, od kojeg zavisi uspjeh u velikom broju operacija koje treba izvriti u ogranienom vrijemenu.

73

U podruju opaanja definirano je, takoer, nekoliko faktora osnovnih sposobnosti, meu kojima na prvom mjestu perceptivni (P), od kojeg zavisi uspjenost u opaanju malih razlika u vizuelno opaenim strukturama, zatim spacijalni (S) koji predstavlja sposobnost predoavanja objekata u trodimenzionalnom prostoru, i faktor diskriminativnosti intenziteta i kvaliteta, koji se manifestira u svim podrujima opaanja, a omoguuje uspjeno opaanje razlika u kvalitetu i intenzitetu podraaja. U motornim aktivnostima izdvojeno je, takoer, nekoliko faktora osnovnih sposobnosti, od kojih zavisi uspjeh u aktivnostima koje ukljuuju dinamiku aktivnost miia. Ustanovljen je faktor rune spretnosti, koji se oituje u vjetini izvoenja pokreta rukom i psihomotornoj koordinaciji; faktor spretnosti prstiju, koji dijeterminira uspjeh u poslovima koji se izvode upotrebom prstiju uz vidnu kontrolu; faktor viziranja, koji predstavlja sposobnost izvoenja brzih i preciznih pokreta pod vidnom kontrolom; faktor brzog uzastopnog motornog reagiranja, koji se oituje u brzini kojom ovjek moe da ponavlja neku jednostavnu motornu radnju, i faktor ambideksnosti, koji dolazi do izraaja u spretnosti rada rukom koja nije dominantna (lijeva u denjaka i desna u ljevaka). Pored ovih, neki autori identificirali su i mehaniki faktor, od kojeg zavisi uspjeh u zadacima koji zahtijevaju razumijevanje mehanikih principa pri upotrebi raznih tehnikih ureaja. Ove faktore sposobnosti ne treba shvatiti kao potpun i iscrpan prikaz strukture osnovnih sposobnosti, koje omoguavaju ovjeku rjeavanje svih zadataka pred koje ga njegova profesionalna i druge aktivnosti postavljaju. Ogranienost ovog prikaza sastoji se u tome to sposobnosti nisu statike kategorije jednom za svagda utvrene, nepromjenljive i kod kojih postoje razlike samo u

stupnju razvijenosti. Sposobnosti su, kako smo vidjeli, potencijalni dinamiki sistemi, pa je opravdano oekivati promjene u njihovom kvalitetu i strukturi. Ipak, ono to je stabilno i nedvojbeno utvreno, jeste postojanje nekoliko glavnih primarnih faktora, na osnovi ikojih se mogu odrediti mogunosti ovjeka u razliitim aktivnostima, a to su: G, V, N, S, P faktor. Realnost postojanja tih faktora potvruju i ispitivanja funkcije mozga. U funkcioniranju mozga kao vrhovnog integrativnog aparata organizma postoji operativno jedinstvo kojim se moe protumaiti postojanje jednog opeg faktora, koji daje ono zajedniko obiljeje svim intelektualnim operacijama, kao to je to G faktor. Drugi, ui faktori zavise od stupnja razvoja pojedinih podruja mozga, koja su odgovorna za vrenje operacija opaanja, govora, numerikih operacija i dr. No, treba shvatiti da se iza uspjeha u razliitim kompleksnim aktivnostima ne kriju pojedine izolirane 74

primarne sposobnosti, ve vei broj onih faktora koji svojom integracijom, razvojem i stupnjem sudjelovanja odreuju uspjeh u tim djelatnostima.

75

POGLAVLJE 9. OSJETI I PERCEPCIJA Kao to prouavanje materije treba zapoeti od najsitnije estice molekule i atoma, tako i prouavanje spoznajnih procesa treba poeti s osjetom, kao najelementarnijim psihikim procesom. Osjetje krajnji produkt analize cjelovitih doivljaja, preko kojih spoznajemo okolnu stvarnost (definicija Z. Buja). On nastaje kao posljedica djelovanja stvari i pojava iz vanjskog svijeta na nae osjetne organe i, samim tim, odraava u naoj svijesti svojstva stvari i pojava koje nas okruuju. Objektivni svijet predstavlja kretanje energije, koje se odvija u obliku razliitih kemijskih i fizikalnih procesa. Neke od tih procesa, koji su osobito znaajni za prilagoavanje ovjeka objektivnoj okolini, registriraju nai osjetni organi i, na taj nain, ostvaruje se na dodir s okolinom. Osjeti imaju dvije znaajne karakteristike. Prva je da se osjet ne javlja kao izolirani i samostalni dio naeg psihikog ivota. Do osjeta dolazimo tek naknadnom analizom cjelovitih doivljaja. I drugo je interpretativnost osjeta, koja se ogleda u injenici da oni, iako dijeterminirani objektivnom stvarnou, nisu vjerne slike ove stvarnosti. Pored ovih osnovnih obiljeja, koja odreuju prirodu osjeta kao elementarnih psihikih procesa, u osjeta treba razlikovati njihov kvalitet i intenzitet. Kvalitet osjeta je svojstvo koje odreuje vrstu doivljaja. On zavisi od faktora okoline i svojstava organizma koji su u odreenom odnosu. Osjetni analizatori u ovjeka specijalizirani su samo za odreene vrste promjena u okolini, pa otuda i tvrdnja da kvalitet osjeta zavisi od specifine strukture osjetnog analizatora. Pri tome se pretpostavlja da se u okolini dogaaju promjene na koje su osjetni analizatori osjetljivi, a da vrsta doivljaja zavisi od toga koji je od osjetnih analizatora angairan. Tako, npr., vid zavisi od specifine strukture vidnog osjetnog analizatora, a sluh zavisi od specifine strukture slunog osjetnog analizatora, ali uz pretpostavku da su u okolini prisutne promjene koje podraavaju ove analizatore. Intenzitet osjeta odreen je intenzitetom i trajanjem podraaja koji djeluju na osjetne organe. Da bi dolo do osjeta, podraaj mora imati odreeni intenzitet. Taj intenzitet podraaja zavisi od osjetljivosti osjetnog organa. Osjetljivost osjetnog organa mjeri se intenzitetom podraaja koji je dovoljan da izazove osjet. Jedinica za mjerenje osjetljivosti je apsolutni prag osjeta. To je onaj najmanja intenzitet podraaja koji je upravo dovoljan da izazove osjet (definicija, Z. Buja, 1942). Poveanjem intenziteta podraaja, poveava se i intenzitet osjeta, ali taj odnos nije linearan. Prema rezultatima Fehnerovih (Fechner) istraivanja, za linearno poveanje intenziteta osjeta potrebno je geometrijsko poveanje intenziteta podraaja. Fehner je taj zakon izrazio formulom: O (osjet) =K (konstanta) log. intenziteta podraaja. Do zakona o konstantnom poveanju intenziteta osjeta na osnovi konstantnog (iako kvadratnog) poveanja intenziteta podraaja, Fehner je doao na osnovi ranijih istraivanja Vebera

76

(Weber), koji je naao da razlike u intenzitetu koje mi opaamo predstavljaju konstantan dio intenziteta osnovnog podraaja. Fehner je ovu Veberovu konstataciju izrazio formulom: Dp = K , gdje je: p

Dp P K

razlika u intenzitetu osnovnog podraaja, intenzitet osnovnog podraaja, i konstanta.

Iz ove formule se vidi da promjena u intenzitetu osnovnog podraaja koju doivljavamo, predstavlja konstantan dio intenziteta osnovnog podraaja. Za razliku od apsolutne osjetljivosti koja se mjeri apsolutnim pragom osjeta ovdje govorimo o diferencijalnoj osjetljivosti ili osjetljivosti za razlike u intenzitetu podraaja. Diferencijalna osjetljivost mjeri se diferencijalnim pragom osjeta. To je ona najmanja promjena u intenzitetu osnovnog podraaja, koja je, upravo, dovoljna da bi osjetili razliku od osnovnog (definicija). Ova otkria Vebera i Fehnera u podruju apsolutne i diferencijalne osjetljivosti znaajna su i zbog toga, to su oni utvrdili da postoji pravilnost u odvijanju psihikih procesa i da je moguno ustanoviti izvjestan odnos izmeu karakteristika psihikih procesa i 'karakteristika okoline koja ih izaziva. Pored intenziteta podraaja, na intenzitet osjeta, u odreenim granicama, djeluje i trajanje podraaja. Duim prisustvom podraaja dolazi do umarije efekata tog podraaja u osjetnom analizatoru, tako da se poveava ukupan kvantum utjecaja iz okoline i, na taj nain, podraaj manjeg intenziteta ipak moe da izazove osjet. OSJETNA PODRUJA Specijalizirana struktura osjetnih organa ini ih osjetljivima za odreene vrste promjena u naoj okolini: oko za elektromagnetske valove, uho za zvuk, organe okusa i mirisa za kemijske materije itd. Specifina funkcionalna svojstva osjetnih organa rezultat su duge bioloke evolucije u smjeru potpunijeg prilagoavanja organizma uvjetima objektivnog svijeta. Prema Seenovu (Bikov, 1948) svaki osjetni analizator predstavlja jedinstveni sistem koji se sastoji od tri djela: perifernog ili receptora, sprovodnog djela s umetnutim nervnim centrima, i modanog ili centralnog djela u kori velikog mozga. Periferni dio je receptorni aparat osjetljiv na odreenu vrstu podraaja. To je specijalizirani transformator vanjske energije u nervni proces. Sprovodni dio provodi nervno uzbuenje ka umetnutim centrima. Modani ili kortikalni dio najvii je dio analizatora, u kojem nervno uzbuenje dobija nove kvalitete i postaje osjet. Svi receptori su specifini premnici, koji se razlikuju po svojoj morfolokoj grai, ali su svi na razliite naine oblikovani zavreci nervnih vlakana, ikoja prenose uzbuenje sa periferije ka centralnim nervnim strukturama. Oni mogu biti snabdjeveni i specijalnim tvorevinama koje osiguravaju pristup podraajima, kao to je to sluaj kod vidnog, slunog i jo nekih osjetnih organa.

77

Izmeu velikog broja osjetnih organa ovjekovog organizma, detaljnije emo opisati samo one koji naroito dolaze do izraaja u profesionalnoj praksi pripadnika armije. To su: organ vida, sluha, poloaja i pokreta, kinestetiki organ i taktilni osjetni organ. Vidni osjetni organ. Prema nekim procjenama oko 90% od svih podataka iz okoline ovjek dobija vidom. Zato se vidni osjetni organ smatra najvanijim za snalaenje ovjeka u neposrednoj okolini i za njegovo snalaenje u profesionalnoj praksi. To je naroito naglaeno u pripadnika armije, ija je cjelokupna aktivnost vezana za funkciju vida. Oko moe registrirati elektromagnetske valove raspona od oko 400 do 750 milimikrona, to odgovara bojama spektra od ljubiaste do crvene. Periferni dio vidnog osjetnog organa dosta je sloen aparat, koji omoguuje primanje svjetlosnih podraaja pod odreenim uvjetima. Ona jabuica prima i uz pomo lee lomi svjetlo, tako da slika predmeta padne na najosjetljivije mjesto na mrenici. Mrenica sadri elemente koji su osjetljivi na svjetlo. Ti elementi su dvije vrste specijaliziranih nervnih (osjetnih) elija: tapii i unii, koji funkcioniraju u razliitim uvjetima gledanja. unii se nalaze u centru mrenice. Oni su u akciji pri dnevnom svjetlu i reagiraju na elektromagnetske valove razliite duine, pa samim tim omoguavaju razlikovanje boja. tapii su smjeteni na periferiji mrenice i stupaju u akciju kad se smanji dnevna svjetlost. U njihovom vanjskom dijelu nalazi se kemijska supstancija zvana vidni purpur ili rodopsin, koja pri djelovanju svjetla gubi boju. Svojstva rodopsina u direktnoj su vezi sa sposobnou oka za gledanje nou. Rodopsin se taloi onda kad je oko u tami. Taj proces skupljanja rodopsina predstavlja adaptaciju oka za gledanje nou. Za potpunu adaptaciju oka potrebno je vrlo mnogo vremena, ali se kao praktina norma uzima 30 do 40 minuta. Za to vrijeme vid ni purpur se nataloi u tolikoj mjeri da oko moe dobro razlikovati predmete u tami. Vidni purpur je poput fotcnpaipira vrlo osjetljiv na djelovanje svjetla, pa je samo jedan jai bljesak dnevnog ili narandastog svjetla dovoljan da potpuno razori adaptaciju oka za gledanje nou. To treba imati na umu pri nonim vjebama, za koje je potrebno prilagoditi oi i sauvati tu adaptaciju za sve vrijeme trajanja vjebe. Pored ovih karakteristika vidnog osjetnog organa, treba spomenuti i otrinu vida. Otrina vida predstavlja svojstvo oka da razlikuje sitne predmete. Ona se mjeri veliinom upadnog ugla koji zaklapa oko s promatranim predmetom. Da bi oko uope moglo razlikovati dva predmeta, upadni ugao ne smije biti manji od jedne minute. Za ispitivanje otrine vida u klinike i eksperimentalne svrhe, upotrebljavaju se Landoltovi prstenovi (sl. 6.2). Uz otrinu vida, oko ima i odreenu irinu vidnog polja. Pod vidnim poljem podrazumijeva se prostor koji istovrijemeno oko obu-

78

hvaa. Veliina vidnog polja zavisi od osjetljivosti na svjetlo krajnje periferije mrenice oka. Ono je najvee za bijelu svjetlost, a smanjuje se za sve druge spektralne boje i pod utje-jem gravitacione sile koja prelazi veliinu 3 G. Binokularni sistem, koji poiva na egzistenciji dva oka smjetena u odreenom poloaju u ovjekovoj lubanji, ima svoje posebno znaenje, o emu e biti vie reeno pri razmatranju percepcije dubine.

Sluni osjetni organ. Sluni osjetni organ moe primiti i diferencirati zvukove ija je frekvencija od 20 do 20.000 titraj a u sekundi. Ipak, ovjekov sluni aparat najosjetljiviji je za zvukove frekvencije od 2000 do 4000 titraja u sekundi, u kojem su rasponu ovjekov glas, muziki instrumenti i drugi zvukovi koji, najee, podraavaju nae uho. Sluni osjetni analizator sastoji se od sloenog perifernog aparata iji je zadatak da dovede zvune valove do specijaliziranih nervnih elija osjetljivih na ovu vrstu podraaja. Nervne elije, koje se nalaze u unutranjem uhu, registriraju zvune podraaje, transformiraju ih u nervne impulse i prenose u nervni centar gdje se javlja sluni doivljaj. Meu karakteristikama sluanja treba spomenuti osjetljivost koja se mijenja u zavisnosti od djelovanja zvuka. U tiini se osjetljivost poveava, a pri buci smanjuje. Ako je uho dugo izloeno intenzivnim zvunim podraajima, dolazi do trajnije adaptacije, tj. slabljenja osjetljivosti sluha, koje ima karakter umora. Odmorom, odnosno izbjegavanjem buke, otklanja se to privrijemeno smanjenje osjetljivosti. Meutim, ako je uho dugo izloeno vrlo intenzivnim zvunim podraajima, moe doi do oteenja organa sluha u obliku degenerativnih promjena. Te promjene imaju za posljedicu nagluhost, koju nije moguno otkloniti odmorom ili bilo kakvom terapijom. Zato je potrebno da sv' oni koji su pri obavljanju svog redovnog posla izloeni intenzivnoj buci (artiljerci, avio-mehaniari, tenkisti i dr.), koriste se zatitnim sredstvima protiv buke, jer je u uvjetima pod kojima oni rade neminovno oteenje sluha.

79

Pored osjetljivosti sluha, za profesionalnu praksu vojnika interesantan je i fenomen maskiranja zvuka. Maskiranje je pojava priguenja jednog tona pri zvuanju drugog. Ono je nejednako izraeno kod tonova razne frekvencije, tako da se tonovi istog intenziteta, a razliite frekvencije, mogu sasvim dobro diferencirati, dok se tonovi iste ili bliske frekvencije meusobno maskiraju. Tim fenomenom moguno se koristiti u svim onim situacijama kad je potrebno ostati nezapaen za neprijatelja, onda kad on oslukuje nae prisustvo. Biozvuni efekt je, takoer, sluni fenomen koji je od velikog interesa za vojnika, a poiva na egzistenciji dva uha. Zahvaljujui razlici u intenzitetu zvuka i fazi u kojoj pristie zvuk u dva uha, moguno je lokalizirati izvor zvuka. Osjetni organ za poloaj i pokrete. Pored djela slu-nog osjetnog analizatora, u unutranjem uhu nalazi se i vestibularni aparat. On se sastoji od tri polukruna kanalia, ispunjena tekuinom koja se zove endolimfa. Na stijenkama kanalia nalaze se osjetne elije koje registriraju pokretanje endo-limfe. Do pokretanja endo-limfe dolazi pri promjenama poloaja glave i itavog tijela. Meutim, ako je to kretanje polagano i ravnomjerno, osjetne elije nisu u stanju da registriraju pokretanje endolimfe, niti da nas obavijeste o promjeni poloaja tijela. Vestibularni aparat registrira nagla ubrzanja i usporenja u pravolinijskom ili krunom kretanju, drmanje, ljuljanje, te nagle promjene poloaja. Ovaj aparat je u vezi i sa centrima vegetativnog nervnog sistema, pa njegovo pretjerano razdraenje moe izazvati smetnje u obliku munine, povraanja, vrtoglavice. Smetnje ove vrste, koje u poetku praktine obuke doivljava izvjestan broj buduih pilota, tenkista, pomoraca, treba pripisati vesti-bularnom aparatu. Uz negativne efekte do kojih moe doi posredstvom vestibularnog aparata, njegova funkcija je znaajna za orijentaciju o poloaju i smjeru kretanja glave i tijela u svim onim situacijama kad spoljne sile (u obliku vibracija, centrifugalne i centripetalne sile) ne djeluju na organizam. Osim pjeaka, vestibularnim aparatom veoma se mnogo koriste ronioci, padobranci, dok pilotima pravi dosta smetnji u orijentaciji o poloaju aviona u uvjetima letenja bez spoljnje vidljivosti. Kinestetiki osjetni organ. Odreivanju poloaja i smjera kretanja tijela i odreivanju intenziteta poikreta i miinih reakcija, pomau kinestetiki osjeti. Osjetne elije koje registriraju promjene u stanju miia, nalaze se u miiima, tetivama, ligamentima i zglobovima. One reagiraju na svaku promjenu u stanju miia, njihovom pasivnom ili aktivnom pokretanju i djelovanju pojedinih sila na organizam. Do promjena u stanju miia dolazi gotovo u svim situacijama u kojima vojnik obavlja profesionalnu djelatnost. U pjeadijskom gaanju poloaj oruja i tijela, snagu pritiska na obara, strijelac odreuje na osnovi kinestetikih osjeta. Pri upravljanju motornim vozilom (kamionom, oklopnim vozilom, tenkom i dr.), adekvat-nost pokreta odreuje voza na osnovi kinestetikih osjeta. U avionu dolazi do promjena u stanju miia pod djelovanjem ubrzanja i usporenja,

80

pokretanja ruku, nogu i itavog tijela. Od tanosti podataka koje pruaju kinestetiki osjeti, zavisi, u velikoj mjeri, kvalitet motorne aktivnosti koja je prisutna pri rukovanju vojnom tehnikom i oruima. Taktilni osjetni organ. Podatke o promjeni poloaja pojedinih dijelova tijela dobij amo i taktilnim osjetima, u iji sklop spadaju: osjeti dodira, pritiska i vibracija. Osjetne elije koje su odgovorne za taktilnu osjetljivost nalaze se u koi i osjetljive su na promjene pritiska koje dolaze iz vana, kao i na promjene u stezanju i rastezanju miia. Podraaji koje primaju te osjetne elije pri stezanju i rastezanju miia, imaju sekundarno znaenje i pomau kinestetikim podacima pri prepoznavanju promjena u poloaju tijela. Njihova primarna funkcija je registriranje dodira i pritiska koji okolni predmeti vre na povrinu koe.

Taktilni osjeti igraju znaajnu ulogu u svim onim situacijama kad treba, na osnovi dodira, prepoznati predmete iz okoline. Pri rukovanju raznim oruima to veoma mnogo dolazi do izraaja. POJAM I DEFINICIJA PERCEPCIJE Osjetni analizatori predstavljaju fizioloke mehanizme koji omoguavaju kontakt s vanjskim svijetom. Uz pomo osjetnih analizatora ovjek registrira promjene koje nastaju u njegovoj okolini. To registriranje vri se osjetima, koji odraavaju pojedinana svojstva objektivnih struktura. Predmeti i pojave, meutim, nisu ista suma njihovih svojstava, niti ih mi doivljavamo kao skup njihovih pojedinanih obiljeja. Nai doivljaji predmeta i pojava iz okoline su jedinstveni i cjeloviti. Tek naknadnom analizom cjelovitih doivljaja moemo doi do osjeta, tj. do pojedinanih svojstava predmeta i pojava. Skup pojedinanih svojstava mora biti organiziran na odreeni nain, da bi cjeloviti doivljaj imao za nas odreeno znaenje. Isti elementi (osjeti) poredani na razliit nain, imaju razliito znaenje u naem doivljavanju. Tako, npr., isti tonovi komponirani na razliite naine tvore razliite melodije, a ista slova poredana na razliite naine ine razliite rijei i sadraje. Percepcija se, prema tome, moe definirati kao organizirana osjetna cjelina, u kojoj svaki osjetni podatak ima svoje posebno, cjelinom odreeno znaenje (definicija, Z. Buja, 1942). Promjene mjesta nekog osjetnog podatka u cjelini, izostajanje ili dodavanje novih podataka, utjeu na percepciju predmeta ili pojava iz nae okoline. Tako etiri take na si. 6.5 doivljavamo kao jedan geometrijski lik (kvadrat), dok se izostajanjem jedne take iz ove cjeline mijenja na doivljaj i na slici b doivljavamo drugi geometrijski lik (trokut). Ako, pak, ove tri take poredamo kao na slici c, tada doivljavamo sasvim novi sadraj takastu liniju.

81

Uz ovu karakteristiku percepcije, da razmjetaj elemenata u cjelini odreuje kvalitet doivljaja, treba rei da i cjelina utjee na znaenje elemenata od kojih je ona sastavljena. Tako, npr., ista crvena boja na dvije umjetnike slike moe imati sasvim razliito znaenje, ako na jednoj slici predstavlja krv a na drugoj je njome obojen cvijet. Percepcija nastaje kao psihika reakcija na mnotvo fizikalnih procesa koji, istodobno ili u sukcesiji, djeluju na nae osjetne organe. Njome zahvaamo oblike predmeta, melodije, prostorne i vrijemenske relacije, te razlike u kvalitetu, intenzitetu i veliini objektivnih konfiguracija podraaja. DETERMINANTE PERCEPCIJE Ispitivanja i svakodnevno iskustvo pokazuju da percepcija nekih objekata ili sadraja nije podjednako jasna, taona i potpuna u razliitih osoba. Te razlike u kvalitetu i potpunosti percepcije javljaju se i u istih osoba, koje percipiraju odreene objekte u raznim situacijama. Otuda interes da se ustanovi koji sve determinirajui faktori utjeu pri opaanju vanjskog svijeta i kakav je njihov utjecaj. Podrobnim izuavanjem ustanovljene su tri vrste dijeterminanti: fizikalne, fizioloke i psiholoke. Fizikalne determinante. Kvalitet, jasnoa i potpunost percepcije zavise, na prvom mjestu, od svojstava objekata ili sadraja koje percipiramo, tj. od karakteristika fizikalnih i kemijskih procesa koji djeluju na nae receptore. Te karakteristike okolnih procesa manifestiraju se u razliitim oblicima i, svaki od njih, doprinosi u znatnoj mjeri pri opaanju. Intenzitet podraaja jedan je od faktora koji doprinosi jasnoi doivljaja. Intenzivni podraaji izazivaju intenzivne fizioloke promjene u osjetnom analizatoru, to ima za posljedicu jasniji doivljaj sadraja koji percipiramo. Intenzitet podraaja moe varirati od onih, koji nisu dovoljni da izazovu osjet, do podraaja vrlo velikog intenziteta, koji u pojedinim sluajevima mogu da dovedu do oteenja perifernog djela osjetnog analizatora. Podraaji srednjeg intenziteta, za koje su nai osjetni organi najbolje prilagoeni, najpovoljnije se odraavaju na jasnou percepcije.

Trajanje podraaja. U nekim odreenim granicama, trajanje i intenzitet podraaja meusobno se nadoknauju. Podraaji slabog intenziteta mogu katkad izazvati osjet, ako dovoljno dugo podrauju osjetni organ. Meutim, trajanje podraaja samo u nekim granicama doprinosi poveanju jasnoe percepcije. Ako podraaj traje i suvie dugo, dolazi do tzv. reverzibilnih reakcija u osjetnom organu, kojima se ivo tkivo opire djelovanju podraaja. Te reakcije u nekim

82

podrujima (sluh, dodir, toplo, hladno), dovode do adaptacije osjetnog organa, koja ima za posljedicu smanjenje osjetljivosti i samim tim i manju jasnou percepcije. Pored intenziteta i trajanja podraaja, jasnoa i potpunost percepcije zavise i od stupnja organizacije fizikalni procesa koji djeluju na osjetne analizatore. Bolje organizirani podaci iz okoline mogu znatno doprinijeti jasnoi i potpunosti percepcije. Ovaj fenomen ilustriran je na sl. 6.6, na kojoj se nalazi 9 taaka u a varijanti organiziranih tako da je moguno jednini pogledom zahvatiti njihov broj, dok su u varijanti b razbacane i potrebno je daleko vie vremena da bi ih prebrojili. Korienjem tog fenomena moguno je, u velikoj mjeri, poboljati efikasnost opaanja. Bolja organizacija per-ceptivnog polja moe se ostvariti pri konstrukciji raznih orua na kojima se s komandnih tabli oditavaju razliiti podaci (npr. instrumenti i signalne lampice u avionskoj kabini, komandni raunari za upravljanje artiljerijskim naoruanjem i si.). Istodobno bolju organizaciju perceptivnog polja i time veu efikasnost opaanja moe postii onaj, tko po odreenom sistemu osmatra instrumente, signale i, uope, svoju okolinu. Tako je ustanovljeno da pilot najlake procjenjuje odstojanje aviona od zemlje pri sletanju ako gleda zemlju 2530 lijevo od uzdune osi aviona i 2530 metara ispred nosa aviona. Organizacijom perceptivnog polja ne iscrpljuju se sve mogunosti da se percepcija uini jasnijom i potpunijom. Ovom se moe doprinijeti i struktuiranjem osjetnih podataka razliitog kvaliteta u cjeline. Tako jedan vizuelni doivljaj moe biti doivljen jasnije, potpunije i sadrajnije, ako je praen akustinim sadrajem. Meavu na filmu, npr., potpunije doivljavamo kad je vizuelni sadraj popraen zvidukom vjetra, a ovaj. doivljaj jo je potpuniji ako gledamo film u hladnoj dvorani. Otuda veliko znaenje koje ima muzika u filmu, jer odgovarajua muzika dopunjuje vizuelni sadraj. Ta pojava naziva se konfiguracijom fizikalnih procesa i u vojsci se koristi bilo kao sredstvo psiholokog rata, kad se na avione postave zagluujue sirene koje ine bombardiranje strasnijim nego to, u stvari, jeste, bilo obrnuto, za maskiranje pojedinih tajnih objekata njihovim uklapanjem u postojeu okolinu. Svakako da svojstva okoline, koja djeluje na nae osjetne organe, imaju vrlo znaajan utjecaj na jasnou i potpunost opaanja. Fizioloke determinante. Na jasnou, tanost i potpunost opaanja utjee i stanje osjetnih analizatora i cijelog organizma. Ako izuzmemo oteenja i degenerativne promjene u osjetnom analizatoru, u kojim sluajevima dolazi do trajnih deformacija pri opaanju, ostaju mnoge reverzibilne (povratne) promjene u osjetnom analizatoru koje imaju znaajan utjecaj na jasnou i potpunost percepcije. Tako umor utjee na funkciju osjetnih analizatora. Sudei po promjenama koje nastaju od umora, njegovo djelovanje prvenstveno je usmjereno na centralni dio osjetnog analizatora i remeti funkciju senzornih kortikalnih centara. Umorna osoba ima potekoa u shvaanju znaenja, inae, poznatih pojava i promjena iz objektivne okoline. ovjek percipira elemente neke situacije, ali je u nemogunosti da ih sintetizira u cjelinu i shvati njihovo pravo znaenje. Slino umoru na percepciju djeluje i alkohol, i to proporcionalno stupnju alkoholiziranosti. Bolesti i droge, koje utjeu na opi fizioloki status organizma, negativno se odraavaju i na funkcionalno stanje osjetnih analizatora, pa samim tim nepovoljno utjeu i na kvalitet percepcije. Psiholoke determinante. Pored fiziolokog stanja osjetnog analizatora i cijelog organizma, na opaanje utjee i niz psiholokih svojstava osobe koja percipira. Iako taj utjecaj nije

83

tako neposredan, kao kod fiziolokih dijeterminanti, on je vrlo znaajan. Meu psiholokim faktorima, najznaajniji utjecaj na percepciju imaju: iskustvo, perceptivna udeenost, inteligencija, emocije, motivacija i panja. Iskustvo djeluje na percepciju dvojako, iako u oba sluaja pozitivno. Iskustvo, na prvom mjestu, omoguuje subjektu da prepozna neki objekt ili sadraj na osnovi samo malog broja podataka. Tako, npr., iskusan ininjerac jednim pogledom ocijenit e kritina mjesta na mostu na koja treba postaviti eksploziv, da bi ruenje mosta bilo uspjeno. Iskustvo djeluje i u toni smjeru da olakava uoavanje promjena do kojih doe u nekoj kompleksnoj situaciji. Tako, npr., iskusan izvia lake e uoiti promjene do kojih je dolo na nekom terenu zbog izgradnje novih objekata, nego poetnik. Iskusan izvia od ranije poznaje teren i svaku promjenu na njemu doivljava kao novinu, dok poetnik ui taj teren zajedno s promjenama, tj. i promjene doivljava kao jedno od stalnih obiljeja terena. Ukratko, iskustvo ukljuuje u percepciju znanje, i to omoguuje potpuniji doivljaj. Zahvaljujui iskustvu naa percepcija dobija odreeni smisao, dok od iskustva zavisi koliko je potrebno podataka iz jedne odreene situacije da bi o njoj imali cjelovit doivljaj. Na percepciju utjee i peceptivna udeenost, tj. oekivanje ili prethodno uvjerenje da e se neto dogoditi. Perceptivna udeenost moe pozitivno i negativno utjecati na percepciju. Pozitivno djeluje onda kad se u naoj okolini pojave dogaaji koji su u skladu s naim oekivanjem, a negativno, kad je to obrnuto. Na percepciju znaajno utjee i inteligencija, i to u onim sluajevima kad elementi perceptivne situacije nisu strukturirani u cjeline koje imaju od ranije poznat ili jasan sadraj. U takvim situacijama javljaju se dosta velike razlike u percepciji meu pojedincima, koje se mogu pripisati razlikama u njihovoj inteligenciji. Izrazito negativan uticaj na percepciju imaju emocije. One su, obino, uzrok ne samo nepotpune percepcije, ve i deformacija u percepciji zato to, obino, uzrokuju pogrenu perceptivnu udeenost. Motivacija, takoer, utjee na percepciju. Taj utjecaj ogleda se u pojavi da potrebe, elje i oekivanja doprinose odreenoj selekciji podraaja, njihovom odgovarajuem organiziranju u cjeline i interpretiranju tih cjelina. Ispitivanja su pokazala da se u gladnih poveava njuna osjetljivost za hranu. Djeca siromanih roditelja u SAD percipiraju komade metalnog novca vee nego djeca bogatih roditelja, jer za siromane novac ima veu vrijednost nego za bogate. Znaajan utjecaj na percepciju ima i panja. Panja nije posebna kategorija psihikog ivota, kako to neki misle, ve usmjerenost nae svijesti i aktivnosti na odreeni sadraj ili objekt. Prema tome panja utjee pozitivno na percepciju tako, da je percepcija jasnija i potpunija to je panja intenzivnija. Meutim, ta zakonitost ne vrijedi u svim sluajevima i to zbog svojstava panje. ovjek moe u jednom trenutku usmjeriti svoji panju samo na ogranien broj podataka. Opseg njegove panje je, prema tome, ogranien. Poveanjem broja podataka koje treba jednovrijemeno pratiti, slabi intenzitet panje. Mnoge situacije zahtijevaju, upravo, da se, istodobno ili u bliskoj sukcesiji, prati i percipira vei broj objekata. Katkad broj tih objekata

84

naraste u tolikoj mjeri da prelazi opseg ovjekove panje. U takvim sluajevima uspjenost percipiranja zavisi od pokretljivosti panje, koja je, u stvari, sposobnost brzog prebacivanja panje s jednog sadraja na drugi. Velika pokretljivost panje omoguuje da percepcija bude potpuna i u situacijama koje sadre vei broj objekata, jer posredno poveava njen opseg. Koncentracija panje je, takoer, njeno svojstvo koje utjee na efikasnost percepcije. Usmjeravanje panje na neki sadraj ili aktivnost, znai angairanje naih osjetnih organa i cijelog organizma u odreenom smjeru. Iako koncentracija panje openito doprinosi boljoj percepciji, pretjerana koncentracija moe biti i tetna, jer se njenim poveanjem smanjuje njena pokretljivost, to obino negativno utjee na potpunost percepcije. Na taj nain iscrpli smo veinu psiholokih faktora koji utjeu na kvalitet, tanost i potpunost opaanja. Iz ovog se vidi da percepcija nije izoliran proces, koji se odvija nezavisno od drugih psihikih procesa, ve je on pod utjecajem fiziolokog i fizikog, a i psihikog stanja ovjeka koji opaa. ILUZIJE Fizikalne, fizioloke i psiholoke determinante utjeu na jasnou, potpunost i tanost percepcije. Taj utjecaj moe biti pozitivan i negativan. Negativno djelovanje neke od dijeterminanti ili nekoliko njih, moe izazvati senzorne varke koje nazivamo iluzijama. Iluzije su, u stvari, pogrene percepcije. One mogu biti izazvane ovim faktorima: nepovoljnim rasporedom i organizacijom podraaja iz okoline (fizikalne determinante), nepovoljnim fiziolokim stanjem osjetnih organa ili cijelog organizma (fizioloke determinante) ili negativnim utjecajem pojedinih psihikih procesa i osobina pojedinca (psiholoke determinante). Iluzija ima veliki broj i razlikuju se prema uzrocima nastajanja i situacijama u kojima se najee javljaju. Meu iluzijama koje su uzrokovane fizikalnim dijeterminantama, odnosno nepovoljnim rasporedom i organizacijom podraaja iz okoline, poznat je u podruju vida veliki broj tzv. geometrijskih iluzija. One se oituju u pogrenoj procjeni veliina geometrijskih likova organiziranih na razliite naine. Tako linije na si. 6.7 a procjenjujemo kao razliito duge, iako je njihova duina potpuno jednaka. Isti je sluaj i sa likovima na slikama b, c, d, gdje su obje linije u paru i baze pravokutnika potpuno jednake veliine, ali ih mi doivljavamo kao razliite zbog toga to su svaka od njih organizirane na razliit nain.

85

Od iluzija koje su izazvane fiziolokim dijeterminantama poznata je arpantijeova (Charpentie) optiko-kinestetika iluzija. Ona se oituje u potcjenjivanju teine zapreminski malih tijela, odnosno precjenjivanju teine zapreminsiki velikih tijela. Isto tako je poznata taktilnokinestetika Aristotelova iluzija, koju doivljavamo onda kad ukrstimo srednji prst i kaiprst, pa izmeu njih stavimo zrno graka (ili olovku). Tada predmet koji se nalazi izmeu dva prsta doivljavamo kao dva predmeta, zbog dodirnog i kinestetikog iskustva da vanjskim dijelovima prstiju uvijek dotiemo dva predmeta. Iluzija uzrokovanih psiholokim dijeterminantama ima bezbroj, i one su ee i tee to je utjecaj psiholokoj dijeterminanti nepovoljniji. Zato to su one uzrokovane linim karakteristikama pojedinaca, koje u razliitim situacijama razliito dolaze do izraaja, netipine su i individualne i predstavljaju svaku deformaciju percepcije koja je izazvana, preteno, psiholokim faktorima. PODJELA PERCEPCIJE Prema vrsti sadraja koji opaamo, percepciju moemo podijeliti na percepciju prostora i percepciju vremena. Percepcija prostora sloen je proces, sastavljen od percepcije nekoliko razliitih dimenzija od kojih je prostor sastavljen: oblika, veliina, poloaja objekata, udaljenosti i dubine. Percepcija svake od tih dimenzija moguna je uz pomo razliitih kljueva. Percepcija oblika. Oblike predmeta doivljavamo, prvenstveno, zahvaljujui slici koja se projicira na mrenici naeg oka. Lea, kroz koju prolazi svjetlo s predmeta, lomi zrake svjetla tako da obrnuta slika predmeta padne na najosjetljiviji dio mrenice. Zahvaljujui iskustvu steenom pod utjecajem Zemljine gravitacije u toku individualnog razvoja svakog pojedinca, mi u svijesti orijentiramo poloaj predmeta u odnosu na silu gravitacije i doivljavamo ga onako kako se on u prirodi nalazi. U percepciji oblika, meutim, pored fiziolokih svojstava oka i naeg iskustva, prema Verthajmeru (Wertheimer) sudjeluju i svojstva predmeta koje on naziva kriterijima lakoe u percipiranju. Verthaj-mer navodi niz faktora znaajnih za percepciju oblika. Faktor blizine (u vidnom polju) take koje su bliske lako se vide kao grupe; istovjetnost ili slinost take iste boje ili oblika doivljavamo kao grupe; zajednika sudbina take koje zajedno kreu u istom pravcu lako se doivljavaju kao grupe; kontinuitet ili dobar oblik odnosi se na simetriju ili ravnoteu cjeline figure; trenutna udeenost odnosi se na dobar oblik ili simetriju, ali prema trenutnoj udeenosti, i iskustvo ili navika u doivljavanju oblika, koje doprinosi doivljavanju. Neki od tih kriterija ilustrirani su na sl. 6.8. Percepcija veliina. Doivljaj veliane predmeta objanjava se ulogom nekoliko faktora. Na prvom mjestu veliinom slike na mrenici oka, kao jednim od fiziolokih kljueva. Meu fizioloke kljueve spada i tumaenje tzv. teorije pokreta oiju, koja objanjava da se

86

utisak veliine predmeta dobij a pokretanjem oiju du predmeta koji percipiramo. To znai da se oslanjamo na kinestetike osjetne podatke koji se javljaju pri pokretima oiju. Od psiholokih faktora navodi se iskustvo kojim se koristimo pri odreivanju veliine nepoznatih predmeta na osnovi veliine poznatih. Iskustvo nam pomae i pri procjeni veliine udaljenijih predmeta koji, zbog udaljenosti, izgledaju prividno manji. To je ilustrirano na sl. 6.9. Percepcija poloaja predmeta. Poloaj predmeta odreujemo u odnosu na nae tijelo: iznadispod, desno lijevo, isprediza. Pri doivljavanju poloaja predmeta sudjeluje projekcija predmeta na mrenici, ali su za odreivanje poloaja odgovorni, prvenstveno, kinestetiki osjeti, koji nas obavjetavaju o poloaju naeg tijela i pokretima kojima se mijenja znaenje: isprediza, iznadispod itd. Percepcija udaljenosti. Kad je rije o poznatim predmetima, pri emu se moe koristiti iskustvo, percepciji udaljenosti doprinosi projekcija predmeta na mrenici oka. Kad se radi o nepoznatim predmetima, njih uporeujemo s poznatim predmetima i, na osnovi veliine, procjenjujemo udaljenost. Percepcija dubine. Proces percepcije dubine objedinjuje mnoge faktore sadrane u percepciji oblika, veliina, poloaja predmeta i udaljenosti. Dugo je trajao nesporazum izmeu filozofa i istraivaa o tome kako mrenica oka na kojoj se projicira dvodimenzionalna slika moe registrirati treu dimenziju prostora. Danas je jasno da se pri gledanju dubine koriste neki isti mehanizmi kao i kod dvodimenzionalnih slika, ali se tu pojavljuje gledanje na daljinu i na blizinu, pri emu dolazi do stanovitih promjena u funkciji vidnog osjetnog organa. Pri percepciji dubine koriste se dvije grupe kljueva: monokularni i binokularni kljuevi. Monokularni kljuevi doprinose percepciji dubine kad je ona ograniena na funkciju jednog oka. Pri tome dolaze do izraaja razna svojstva okoline, koja doprinose uoavanju tree dimenzije prostora. Jedno od tih svojstava je linearna perspektiva, koja se javlja kao posljedica smanjivanja upadnog ugla pod kojim gledamo predmete s poveanjem njihove udaljenosti. Upadni ugao pod kojim gledamo predmete linearno se sma njuje sa udaljenosti, to stvara utisak linearne perspektive. Zrana perspektiva oituje se u jasnoi s kojom se vide udaljeni predmeti. Pri slaboj vidljivosti predmeti izgledaju vie udaljeni, nego pri dobroj vidljivosti (poslije oluje kad je zrak oien od praine, dima i kristalia koji lome svjetlosne zrake). Sjene pokazuju smjer dolaska svjetlosti i istiu reljef predmeta, jer su izboeni dijelovi svjetliji, a udubljeni tamniji, to stvara doivljaj dubine. Prekrivanje predmeta je, takoer, jedan od faktora koji pomae uoavanju dubine, jer blii predmeti pokrivaju udaljenije i to omoguuje da odredimo njihov meusobni poloaj. Pored niza monokularnih kljueva vezanih za svojstva okoline koju percipiramo, smatra se da doivljavanju dubine doprinosi promatranje predmeta kad se nalazimo u pokretu. Pri kretanju imamo utisak da udaljeni predmeti putuju zajedno s nama, zbog male uglovne brzine u odnosu na

87

njih i, obrnuto, da se bliski predmeti kreu u suprotnom smjeru. Ta pojava prividnog kretanja udaljenijih i bliskih predmeta stvara utisak dubine. Binokularni kljuevi zasnivaju se na egzistenciji i funkciji dva oka. Pri promatranju predmeta slika predmeta projicira se na oba oka. Te dvije slike se razlikuju, jer lijevim okom zahvaamo predmet vie s lijeve strane, a desnim okom vie sa desne strane. Te slike, takoer, padaju na razliita mjesta na mrenici lijevog i desnog oka. Fuzijom tih dviju neto razliitih slika, stvara se doivljaj tree dimenzije, tj. doivljaj dubine. U gledanju sa dva oka javlja se fenomen stereoskopskog vida poznat iz fizike, gdje se fuzijom dviju slika snimljenih sa dvije kamjere i disparatnih, stvara doivljaj dubine. Uloga binokularnog gledanja od nenadoknadivog je znaaja za percepciju dubine u svim onim sluajevima kad otpadaju monokularni kljuevi koji pomau uoavanju tree dimenzije. To se dogaa nou, kad se gube sva ona svojstva objektivne okoline koja olakavaju uo avanje reljefa. Percepcija vremena. Do sada nema jedinstvenog tumaenja o tome kako percipiramo vrijeme. Jedna grupa autora smatra da je osnovica doivljavanja vremena trajanje i tok procesa u nervnim strukturama, koji se odraavaju i na rad svih po ivot vanih organa. Procesi vitalnih organa organizma odvijaju se odreenim ritmom i to stvara orijentaciju u vrijemenu. Po tome koriste se fizioloki kljuevi u percepciji vremena. Ima, meutim, autora koji objanjavaju doivljaj vremena psiholokim kljuevima. ovjek posjeduje odreene kapacitete, koji mu omoguuju da u odreenoj jedinici vremena obavi neke poslove: izradi odreeni broj proizvoda ili proita odreeni broj stranica. Kontrola o uinku u radnoj aktivnosti omoguuje ovjeku orijentaciju u vrijemenu. Potvrdu tom tumaenju nalazimo u pojavi da kad izostanu ovi kljuevi, kao u sluaju kad ovjek boravi u samici, dolazi do dezorijentacije u vrijemenu. Istodobno, meutim, doivljaj o trajanju vrijemenskih intervala uvjetovan je brojem i interesantnou dogaaja. Vei broj dogaaja stvara utisak dueg trajanja u prolosti, a kraeg u sadanjosti. Ako su zanimljivi dogaaji koji nas okruuju, vrijeme brzo prolazi. Zbog toga to esto dolazi do poremeaja u ritmu ovjekovih aktivnosti i zato do promjena u uticaju pojedinih kljueva, ovjek se koristi satom, kalendarom i dr., i njima se orijentira u vrijemenu.

88

POGLAVLJE 10. MILJENJE Nekad se smatralo da je unutranje misaone procese moguno odgonetnuti jedino samoopaanjem ili introspekcijom. U tom pravcu razvijala je svoje metode jedna grupa psihologa u Virzburgu, sa predstavnicima: Kilpeom (Kiilpe), Marbeom (Marbe), Aom (Ach) i drugim, ija je orijentacija, zbog metode introspekcije, nazvana introspekcionistika kola. Predstavnici te kole koristili su se u svojim eksperimentima treniranim ispitanicima, studentima psihologije i filozofije, kojima su davali u zadatak da prate sadraj vlastitih misli pri rjeavanju zadanih problema. Unato naunoj istoti, kojom su predstavnici introspekcionistike kole pristupali izuavanju miljenja, polazna osnova u pristupu predmetu istraivanja bila je pogrena, a i sama introspekcionistika metoda nije pruala mogunost prodiranja u prirodu misaonih procesa. Introspekcionisti su definirali psihologiju kao nauku o svjesnom, a da nisu bili u stanju da odrede pojam svjesnog. Nemogunost prodora u prirodu miljenja metodom samoopaanja proizlazi iz karakteristika ove metode. Pri samoopaanju vlastitih misaonih procesa nuno dolazi do cijepanja linosti na promatraa i promatranog, to samo po sebi remeti normalan tok misaonih procesa. Ako se izbjegne cijepanje psihikih procesa na taj nain da retrogradno (unatrag) ispitanik promatra tok misli, onda se introspekcija svodi na retrospekciju, koja deformira proces miljenja u odnosu na tok misli kada se on odvijao u procesu rjeavanja problema. No, i onda kad bi se introspekcijom i retrospekcijom mogli zahvatiti svi bitni elementi misaonih procesa, ovim metodama nije dostupno ono podsvjesno to postoji u procesu miljenja, a to predstavlja sastavni dio ovog procesa. Fizioloka mjerenja. Introspekcionistiokoj, kao krajnje subjektivnoj metodi za prouavanje procesa miljenja, kojom su injeni pokuaji direktnog zahvaanja u bit tog procesa, suprotstavlja se skupina objektivnih i indirektnih metoda koje su se nale na drugom ekstremu u pristupu izuavanju procesa miljenja. Ove metode omoguavaju zahvatanje manifestnih promjena u organizmu do kojih dolazi u procesu miljenja. Jedna od tih metoda sastoji se u mjerenju miinih pokreta koji prate misaonu aktivnost. Pokazalo se, naime, da je tok misli praen promjenama u stanju miia, koje su u odreenoj mjeri u skladu sa sadrajem misaonih procesa. Tako, npr., ako ispitanik mirno lei oputen i pri tome zamilja da podie desnu ruku, u miiima desne ruke mogu se registrirati promjene koje su po svojoj prirodi bliske promjenama u miiima do kojih dolazi pri stvarnom podizanju ruke. Misaoni procesi praeni su i karakteristinom mimikom lica, i odraavaju se na poloaj tijela i stanje muskulature cijelog organizma, pa je otud i poteklo nastojanje da se ispitivanjem motorne komponente misaonih procesa pokua prodrijeti u prirodu njihovog toka i u njihovu sadrinu. Mjerenje elektrine aktivnosti mozga. Druga metoda indirektnog pristupa procesu miljenja, sastoji se u mjerenju elektrine aktivnosti mozga (tog najvieg integrativnog centra u kojem se odvijaju i misaoni procesi) snimanjem elektrinih ritmova ili akcionih struja. Svako stanje aktivnosti organizma: snabudnosti, aktivnostirelativne pasivnosti, ima karakteristian ritam kojim se odvija elektrina aktivnost mozga. To je navelo istraivae da, izuavanjem karakteristika, elektrine aktivnosti mozga, pokuaju prodrijeti i u sadraj njegove aktivnosti, i to, prvenstveno, misaone, koja je manje manifestna od drugih psihikih procesa.

89

Kao rezultat tih istraivanja identificirani

su tipovi ritmova koji se odvijaju zavisno od vrste aktivnosti, onda kad je mozak u normalnom funkcionalnom stanju, i ustanovljene su karakteristine promjene ritmova onda kad je prisutan poremeaj u funkciji mozga do kojeg dolazi zbog patolokih promjena u strukturi. Dalje od toga, u pravcu izuavanja sadraja psihikih procesa, ova metoda, od koje se u poetku mnogo oekivalo, nije dospjela. Ukratko, fizioloka mjerenja miine i elektrine aktivnosti mozga pruila su podatke o njenoj vrsti, ali ne i o sadraju misli i prirodi misaonih procesa. Rjeavanje problema. U novije vrijeme izuavanju prirode miljenja pristupilo se s jedne sasvim druge osnove. Polazi se od poznatog toka miljenja i promatra ponaanje pojedinca, tj. eksperimentator promatra i mjeri ponaanje pojedinca koje dolazi kao posljedica odreenog toka miljenja. Ispitanici se stavljaju pred problem za ije je rjeavanje potreban poznat tok miljenja. Problem je ogranien na nekoliko poznatih elemenata, koji predstavljaju faze misaonih procesa. Praenjem ponaanja ispitanika pri rjeavanju takvog problema, moguno je zakljuivati o fazama miljenja u toku njegovog rjeavanja. Problem pred koji stavljamo ispitanika moe sadrati nekoliko rjeenja koja zahtijevaju razne oblike miljenja, pa ak i razliit nivo misaonih procesa. Na osnovi izbora rjeenja zakljuujemo o toku misaonih procesa ispitanika. Ovo stavljanje ispitanika pred probleme i promatranje njihovog ponaanja, omoguuje praenje procesa miljenja na nain koji ima odreenu objektivnu vrijednost. Ovakav pristup manje je indirektan od fiziolokih mjerenja, i njime se neposredni]e zahvata tok i priroda misaonih procesa. Definicija miljenja. Pristup procesu miljenja rjeavanjem problema, omoguio je da se upozna priroda ovog procesa. Unato njegovoj skrivenosti, proces miljenja nadovezuje se na proces spoznaje o okolnoj stvarnosti do koje dolazimo opaanjem. Miljenje omoguuje potpunije 90

upoznavanje okolne stvarnosti i uspjenije snalaenje u novim situacijama. Miljenjem se uviaju odnosi meu opaenim pojavama i zakljuuje o njihovom znaenju. Zato se kroz proces miljenja potpunije upoznaje objektivna okolina i moguno je uspjenije snalaenje u njoj.

Na osnovi toga mogli bismo definirati miljenje kao psihiki proces kojim otkrivamo bitna svojstva stvari i pojava i zahvaamo nihove meusobne odnose. KARAKTERISTIKE PROCESA MILJENJA U usporedbi sa drugim psihikim procesima, prvenstveno, s percepcijom, miljenje ima neke specifine karakteristike. Dok u percepciji operiramo s konkretnim svojstvima i elementima stvari i pojava iz nae okoline, u miljenju se udaljujemo od toga i operiramo, s ugovorenim karakteristikajna ije znaenje treba da nauimo. Dok se u percepciji koristimo oblicima, veliinama, prostornirm i vrijemenskim odnosima i drugim karakteristikama objekata, u miljenju se sluimo simbolima koji za nas imaju odreeno ugovoreno znaenje. Ti simboli mogu biti verbalni, u obliku rijei i brojeva, ili u obliku nekih znakova koji obiljeavaju pojavu, situaciju, zabranu i sl. Tako, npr., rije puka simbolizira jednu vrstu oruja ija je namjena poznata svakom vojniku, a crveno svjetlo

moe da znai stop, to obavezuje na odreeno ponaanje. Rijei predstavljaju simbole, u kojima su esto kondenzirana najvanija obiljeja predmeta ipojava. U tom sluaju rijei oznaavaju pojmove. Pojmovi su kategorije u kojima su sadrana opa i zajednika svojstva stvari i pojava. Oni mogu predstavljati konkretne predmete ija su obiljeja sadrana u nekoliko konkretnih karakteristika, kao to je to sluaj s pukom. Bitna obiljeja puke su da se njome moe gaati i da predstavlja osnovno oruje vojnika. Pojmovi, meutim, mogu obiljeavati i pojave, stanja, osjeanja i raspoloenja, kao, npr., sujeta, drugarstvo, potovanje, enidba i si. Da bi doli do nekog pojma, potrebno je, najpre, apstrahirati nebitna obiljeja stvari i pojava, i to pomae da otkrijemo njihove zajednike i bitne karakteristike, ijim generaliziranjem dolazimo do pojma. Tako, na si. 7.2, vidimo da likovi 1, 4, 6 i 8, koji se meusobno razlikuju po obliku, imaju zajedniku karakteristiku da se obje take nalaze unutar lika, i to predstavlja bitnu razliku u odnosu na likove 2, 3, 5 i 7, koji imaju jednu taku unutar, a jednu izvan lika. Vebster (Webster) smatra da je miljenje niz simbola koji predstavljaju pojmove, i koji se niu prema nekim odreenim principima. Meutim, bilo bi pogreno shvatiti da se miljenje odvija, iskljuivo, u obliku niza simbola koji oznaavaju neke odreene, konkretne pojmove. 91

Misaoni proces nam pomae da doemo do pojma o nekoj stvari ili pojavi, tj. da otkrijemo koja su njena zajednika i bitna obiljeja. Tri su karakteristina momenta u procesu miljenja: operiranje simbolima, usmjerenost procesa i uvianje odnosa. Operiranje simbolima (ili percepcijama, predodbama, rijeima, pojmovima i drugim rezultatima iskustva) dovodi do odreene spoznaje, koja znai rjeenje problema. Usmjerenost procesa miljenja podrazumijeva nain pristupanja problemu, tj. lokalizaciju problema po mjestu koje krije moguno rjeenje. Od toga na koji nain vidimo problem, gdje uoavamo tekou, zavisi dobrim dijelom rjeenje problema. Trei moment je uvianje odnosa. Miljenjem utvrujemo da li neto jeste ili nije, da li je slino ili razliito, da li je u odreenom odnosu ili nije, tj. utvrujemo neke veze i odnose. Shvaanje nekog sadraja (teksta) znai uoavanje veza koje nam ranije nisu bile poznate. Zbog uvianja novih veza, miljenjem dobij amo vie u smislu spoznaje nego percepcijom, i zato se miljenje smatra viim intelektualnim procesom. VRSTE MILJENJA

Podjela miljenja s obzirom na vrstu simbola kojima se operira. U zavisnosti od vrste materijala kojim operiramo, miljenje moemo podijeliti na konkretno i apstraktno. Pod konkretnim miljenjem podrazumijevaju se misaoni procesi u kojima se, prvenstveno, koristimo percepcijama i njihovim reprodukcijama, dakle, konkretnim elementima neke odreene situacije. Mnogi nazivaju ovaj oblik miljenja perceptivnim miljenjem, zbog konkretnosti elemenata kojima se operira. Apstraktno miljenje karakterizira se time to se koriste simboli apstraktnih pojmova kojima u miljenju operiramo. Pod apstraktnim pojmovima podrazumijevaju se pojave kojima ovjek operira kao vrijednosnim ili znaajnim kategorijama, ali koje nisu dohvatljive i mjerljive u perceptivnim relacijama. Apstraktni pojmovi su bez dimenzija i oni su, sami po sebi, plod misaonih procesa. Zato to apstraktni pojmovi nisu opaajno dostupni i podloni uklapanju u neku perceptivnu situaciju, apstraktno miljenje smatra se viim oblikom miljenja od konkretnog. To je vii oblik miljenja i zato to se ovdje iskljuivo operira simbolima, to nije sluaj u konkretnom miljenju. Podjela miljenja s obzirom na korisnost njegovih produkata. Definicija miljenja pretpostavlja da svako miljenje rezultira nekim produktom, koji se sastoji u rjeenju problema ili u nekoj novoj spoznaji. Meutim, ako pokuamo introspektivno zahvatiti miljenje, vidjet emo da ima i takvih miljenja koja ne rezultiraju nikakvim iskustvom. Meutim, u procesu miljenja mi, obino, otkrivamo novo, neto to do tada nismo znali, i dolazimo do novih spoznaja. U tom sluaju govorimo o produktivnom miljenju. Produktivno miljenje nuno pretpostavlja neki rezultat u obliku otkria, rjeenja ili spoznaje. Rjeenje i spoznaja, do kojih ovjek dolazi u procesu miljenja, omoguavaju, prvenstveno, bolje i uspjenije snalaenje u njegovoj okolini. Otkria, rjeenja i spoznaje pojedinaca mogu biti znaajne i korisne

92

za drutvo uope i predstavljati umjetniko djelo, otkrie ili pronalazak. U tom sluaju miljenje dobija drugo znaenje za ovjeka i drutvo, i tada govorimo o stvaralakom miljenju. Sva dostignua savrijemene civilizacije ostvarena su zahvaljujui stvaralakom miljenju i radu ljudi koji su imali sposobnosti da prodru u sloene odnose koji vladaju meu pojavama iz okolnog svijeta. Svako miljenje, meutim, ne mora biti produktivno, a produktivno miljenje moe biti korisno samo pojedincu ili od ope koristi drutvu, te u toni sluaju govorimo o stvaralakom miljenju. Podjela s obzirom na realistinost miljenja. Miljenje je moguno i opravdano podijeliti i na osnovi realistinosti, s obzirom na objektivni svijet u kojem ovjek ivi. Ono miljenje koje je ogranieno vrijemenski, prostorno i na drugi nain na odreenu objektivnu situaciju, nazivamo realistinim miljenjem. Ono se karakterizira nizom misli i ideja, koje se odvijaju po odreenim zakonitostima, te vrijemenskom i prostornom ogranieno-u i odreenou. Imaginativno miljenje razlikuje se od realistikog po tome to je slobodnije u kombiniranju veza, manje je zavisno od ustaljenosti zakona i principa, i vie je pod utjecajem linih potreba i elja pojedinca. Jedan oblik imaginativnog miljenja je mata. Ona je kombiniranje predstava s odreenom namjerom i smislom, i zato se smatra procesom miljenja. Uz ope karakteristike imaginativnog miljenja da je ono pod utjecajem elja i potreba pojedinca i da se odvija u obliku slobodnijeg kombiniranja predstava, mata sadri elemente realnosti. Mata moe biti neproduktivna, ali je to samo jedan njen oblik sanjarenje. Njega susreemo na svim ivotnim uzrastima, s tim to je ono najrazvijenije u prelaznom periodu od djeteta u odraslog, u doba puberteta. Snovi. Poseban oblik imaginativnog miljenja su i snovi. Umorni organizam brani se od potpune iscrpljenosti spavanjem, a od buenja snom. Smatra se da su snovi izazvani trima vrstama uzroka: vanjskim podraajima, unutarnjim podraajima i psihikim konfliktima. Pod vanjskim podraajima podrazumijevaju se sve promjene u okolini koje djeluju na nae osjetne organe: zvuk, svjetlo, hladnoa, dodir i dr. Ti podraaji, ako su dovoljno intenzivni, izazivaju buenje. Ako je njihov intenzitet nedovoljan, izazivaju san koji po svom sadraju opravdava podraaje. Tako se, npr., moe dogoditi da borac koji se otkrio u hladnoj prostoriji sanja da lei u lokvi vode dok ga vreba neprijatelj ev strijelac, i taj san traje sve dotle dok se ne probudi i pokrije ebetom. Unutarnji podraaji u obliku gladi, prevelike sitosti, bolova u kimi i si., izazivaju na slian nain snove koji se mogu dovesti u vezu s fiziolokim stanjem organizma ili bar biti uzrok nemirnom spavanju ili iskidanim snovima. Psihiki konflikti utjeu ne samo na pojavu snova, ve diktiraju i njihov sadraj. Tako se dogaa da ovjek koga mui neki nerijeen problem nekoliko dana, nalazi rjeenje tog problema koje je, na alost, prihvatljivo samo u snu. Predstavnik psihoanalitike kole u psihologiji Sigmund Frojd (S. Freud) smatra da snovi imaju i svoj latentni (skriveni) smisao u ispunjenju elja, koje u budnom stanju ne moe ovjek ostvariti zbog cenzure svijesti. Snovi imaju i svoj simboliki sadraj. Tako ovjek kome je u borbi otkinut dio polnog uda, sanja da se mauje sa slomljenim maem. Neki autori smatraju da su snovi izraz elje da se do kraja domisli ono to je ostalo nejasno.

93

POGLAVLJE 11. UENJE PAMENJE - ZABORAVLJANJE POJAM I DEFINICIJA UENJA Razvoj ovjekovog organizma obiljeen je relativno trajnim promjenama ponaanja. One su uzrokovane utjecajem dviju grupa faktora: biolokim faktorima i faktorima okoline. Meu biolokim faktorima ima onih koji uzrokuju kratkotrajne i povratne promjene u ponaanju pojedinca, kao to je to sluaj sa boleu, umorom, utjecajem alkohola i si., i onih iji je utjecaj relativno trajan, permanentan, kao to je to u sazrijevanju i starenju. Sazrijevanje je proces uspostavljanja fiziolokih funkcija organizma koji se oituje u poveanju i razmnoavanju nervnih elija, mijelinizaciji nervnih vlakana, razvoju miinog tkiva, okotavanju, itd. Starenje je obrnut proces od sazrijevanja, i manifestira se u opadanju funkcija u obliku smanjenja brzine motornog reagiranja, smanjenja osjetljivosti osjetnih organa, padu inteligencije, slabljenju seksualnog nagona itd. Te promjene odraavaju se na ponaanje pojedinca, tako da se mijenja njegov stav prema okolini i nain aktivnosti u odnosu na objekte, ljude i situacije koje ovjeka okruuju. Druga vrsta promjena ponaanja uzrokovane su utjecajem okoline. One se oituju u stjecanju iskustva i mijenjaju ponaanja pod utjecajem tog iskustva. To moe biti socijalno iskustvo i odravati se u istovjetnim promjenama u ponaanju u svih pripadnika jedne socijalne grupacije ili individualno iskustvo u kojem sluaju i promjene u ponaanju imaju individualni karakter. Relativno trajno mijenjanje ponaanja pod utjecajem iskustva je uenje. To je osnovni proces u razumijevanju ovjekovog ponaanja, jer alko iskljuimo utjecaj sazrijevanja i starenja, sve promjene u ponaanju posljedica su uenje. Novoroene dolazi na svijet s nekoliko refleksa i nagona, koji mu omoguuju prva prilagoavanja na okolinu. Biolokim razvojem stvara se osnova za uspostavljanje pojedinih funkcija: hodanja, govora, hvatanja, itd., koje se razvijaju kroz uenje, pod utjecajem okoline. Tako bez uenja nije moguno niti zamisliti razvoj organizma. Uenje je sloen proces kroz koji ovjek stjee znanja, vjetine i navike, formira emocije, motive i crte linosti, i kroz koji se formira linost u cjelini. Toj sloenosti i irini utjecaja uenja na razvoj organizma treba pripisati i veliki znaaj koji ono ima za razumijevanje ponaanja ovjeka i interes koji za taj proces pokazuju svi oni koji izuavaju karakteristike ovjekovog ponaanja. Znanje definira Z. Buja kao nauenu grau koja se sastoji od pojmova, injenica, principa i modjela intelektualnog ivota. Pri stjecanju znanja ukljuene su, prvenstveno, intelektualne funkcije i procesi koji se odvijaju na intelektualnom planu. Vjetine su novosteene psihomotorne ili senzorimotorne strukture koje omoguuju bre i uspjenije izvoenje onih radnji, na osnovi kojih su te strukture steene. Vjetine ukljuuju aktivnost miia i vrenje pokreta. Pokreti postaju uvjebavanjem sve bolje prostorno i vrijemenski organizirani i postepeno se automatiziraju. Onda

94

kad pokreti, izazvani utjecajem vjebe postanu automatski, govorimo o navici. Na taj nain navika je automatizirana vjetina. OBLICI UENJA Postoje razliiti mehanizmi preko kojih se ostvaruje utjecaj okoline na promjenu ovjekovog ponaanja. Te mehanizme nazivamo oblicima uenja. Oni zavise, uglavnom, od vrste i nivoa funkcije koja je ukljuena pri uenju. To je djelomino odreeno stupnjem evolutivnog razvoja bia koje ui, ali i pripadnici odreene ivotinjske vrste, pa i ovjek koriste se razliitim mehanizmima uenja. Oni se razlikuju prema sloenosti, pa veina autora ubraja meu jednostavne oblike uenja mehaniko uenje i uenje uvjetovanim refleksima, dok se sloeni oblici uenja odvijaju pokuajima i pogrekama i uvianjem. Mehaniko uenje. Ovo je najjednostavniji oblik uenja i zasniva se na povezivanju doivljaja koji su u nekom odnosu. Pojavljivanje dvaju ili vie sadraja istodobno ili u vrijemenskom slijedu dovodi do zapamivanja ako se ovo ponovi dovoljan broj puta. Ovdje jedan sadraj predstavlja podraaj, a sadraj koji se javlja istodobno ili u nekom vrijemenskom slijedu predstavlja reakciju. Smatra se da je ponavljanje osnovni preduvjet uenja koje pretpostavlja istodobno PODRAAJ-REAKCIJU.

Objanjenje ovog mehanizma uenja dao je jo Aristotel kroz njegove zakone asocijacije. Tim zakonima Aristotel je pokuao objasniti i kako se odvija proces zapamivanja. Prema zakonu vrijemenske i prostorne bliskosti dva doivljaja koji se javljaju istodobno ili u slijedu, ili na istom mjestu, uzrokuju da doivljavanje jednog doziva u svijest onaj drugi. Isto je sa slinim i sa suprotnim doivljajima. U novije vrijeme ameriki psiholog Torndajk (Thorndike) dao je neka nova tumaenja asocijativnom shvaanju procesa uenja. Prema Torndajku vana je uestalost ili frekventnost uz vrijemensku bliskost, ali uenje mora biti motivirano da bi dolo do zapamivanja. Karakteristike mehanikog uenja sistematski je izuavao jedan od najstarijih autora koji se bavio problemima uenja, Ebinghaus (Ebbinghaus). On je vrio eksperimente sam sa sobom, uei slogove bez smisla kroz vei i manji broj ponavljanja. Mjerei uinak ovog uenja u funkciji ponavljanja, Ebinghaus je dobio krivulju negativnog ubrzanja, koja pokazuje da ponavljanjem raste efekat uenja, ali je taj porast sve sporiji kako se poveava) broj ponavljanja.

95

Mehanikim uenjem koriste se ljudi i ivotinje. Ljudi se, obino, njime koriste pri uenju verbalnog materijala bez smisla, koji se ne moe ni na kaikav nain osmisliti. Uvjetovani refleksi. Iako spada meu jednostavne oblike uenja, uvjetovani refleksi su sloeniji oblik uenja od mehanikog. Ovaj mehanizam uenja poiva na izgradnji novih refleksnih radnji, to je vezano za funkciju kore velikog mozga. Organizam dolazi na svijet s osnovnim nagonima i jednostavnim refleksima. Ti refleksi, koji su uroeni, nazivaju se bezuvjetnim refleksima, a predstavljaju motornu ili sekretornu (luenje lijezda) reakciju. Ona nastaje tako to se uzbuenje iz receptora prenosi najkraim putem, koji je odreen naslijeem, u izvrni organ (mii ili lijezdu). Tako npr., podraaj svjetlom izaziva orijentacioni refleks na pojavu svjetla ovjek ili ivotinja okreu glavu u pravcu svjetlosnog izvora; pojava hrane izaziva luenje pljuvake u gladne ivotinje ili ovjeka. To su prirodne, uroene reakcije, svojstvene ljudima i ivotinjama. One su refleksne, odvijaju se mimo nae voljne kontrole i nazivamo ih bezuvjetnim refleksima. Podraaje u obliku hrane, svjetla, zvuka itd., koji izazivaju bezuvjetne reflekse, nazivamo bezuvjetnim podraajima. Ako se prije javljanja bezuvjetnog podraaja jedne vrste, npr., hrana, javi bezuvjetni podraaj druge vrste, npr. zvuk, i to se ponovi dovoljan broj puta, zvuk e izazivati istu onu reakciju koju izaziva podraaj hranom luenje pljuvake. Luenje pljuvake na pojavu zvuka nije prirodna reakcija, to je nauena reakcija, reakcija koja je uvjetovana prisustvom uvjetovanog podraaja pre bezuvjetnog podraaja i naziva se uvjetovani refleks. Taj fenomen prikazan je na si. 8.2. Pojava hrane izaziva luenje pljuvake kao prirodnu reakciju bezuvjetni refleks. Na shemi b pokazano je uvjetovanje u kojem se najpre pojavljuje zvuk zvona (uvjetovani podraaj), nakon ega se u odreenom vrijemenskom intervalu pojavljuje hrana (bezuvjetni podraaj). Nakon odreenog broja ponavljanja ta dva podraaja se povezuju (asociraju), tako da na kraju i sama pojava zvona izaziva luenje pljuvake (uvjetovani refleks), to se vidi na shemi c. Do pojave uvjetovanja dolazi na taj nain to se uvjetovani podraaj, koji je nedjelotvoran u smislu izazivanja eljene reakcije, povezuje sa djelotvornim bezuvjetnim podraajem koji prirodno izaziva tu reakciju, pa i sam postaje djelotvoran. Ako se ispred uvjetovanog

96

podraaja, koji je postao djelotvoran, zadaje bilo kakav novi nedjelotvorni podraaj, on e vrijemenom i sam postati djelotvoran i izazivati istu onu reakciju koju izaziva bezuvjetni podraaj, na osnovi kojeg je i stvoren uvjetovani refleks. Tu reakciju nazivamo uvjetovanim refleksom drugog reda. Na isti nain moguno je stvoriti uvjetovani refleks III reda. Uvjetovani refleksi u kojima dolazi do povezivanja dva ili vie uvjetovana podraaja, nazivaju se uvjetovanim refleksima vieg reda, i oni su osnova fiziolokog objanjenja procesa uenja. Brojni eksperimenti koje su u podruju uvjetovanih refleksa uinili sovjetski fiziolozi Seenov i njegov uenik Pavlov i njihove interpretacije dobijenih rezultata, objanjavaju fizioloke mehanizme procesa uenja. Po miljenju ovih autora, dva su momenta odluujua u procesu uenja: prvo je mogunost uspostavljanja novih veza u centralnom nervnom sistemu, veza koje nisu konstitucio-nalno odreene i drugo, da bi dolo do uspostavljanja ovih veza, mora postojati potJkrepljenje. To potkrepljenje moe biti pozitivno, u obliku hrane u gladne ivotinje ili novca, pohvale, nagrade u ljudi ili negativno, u obliku elektrinog oka u ivotinje, odnosno kazne, ukora, negativnog stava drutvene sredine u ovjeka. Uvjetovani refleksi izuavani su kroz eksperimente na ivotinjama, ali je to oblik uenja koji se sree i u ljudi. Predstavnici teorije uvjetovanih refleksa smatraju da se u ljudi mogu stvoriti uvjetovani refleksi vieg reda, koji daleko prevazilaze eksperimentalno dokazani uvjetovani refleks III reda, i da se njima moe pripisati pojava simpatija i antipatija ljudi za pojedine situacije, dogaaje ili osobe, koje se uvjetovanjem dovode u vezu sa ranijim prijatnim ili neprijatnim doivljajima. Pokuaji i pogreke. Uenje putem pokuaja i pogreaka ubraja se meu sloene oblike uenja. Taj oblik uenja najjednostavnije se moe ilustrirati eksperimentom s gladnom makom zatvorenom u kavez koji je moguno otvoriti pritiskom na odreenu polugu. Izvan kaveza nalazi se

97

riba, to podstie maku da nae izlaz. Ovaj eksperiment izveo je Vinslou (Winslow). Prema njegovom opaanju, maka tapka po kavezu dok sluajno ne dotakne polugu i otvori vrata. Ponavljanjem eksperimenta s istom makom, ustanovljeno je da se postepeno skrauje vrijeme koje je maki potrebno da otvori kavez. Iz toga autor zakljuuje da je ivotinja u svakom ponavljanju nauila neto o nainu rjeavanja problema. U svakom ponavljanju ivotinja je vrila niz pogrenih pokuaja i kroz to stjecala iskustvo kojim reducira pogreke i na osnovi kojeg dolazi do prave reakcije. Interpretirajui tu pojavu, Skiner (Skinner) kae da pokuaji koje ivotinja vri nisu sluajni; ivotinja evaluira pokuaje i kroz tu evaluaciju odbacuje nekorisne i dolazi do pravog rjeenja. Pokuaji ne moraju nuno ukljuivati motorne radnje. Oni mogu predstavljati ideje ili pretpostavke, kojim se ovjek koristi da bi rijeio neki problem. Umjesto motorne aktivnosti, pokuaji se mogu odvijati na nivou misaonih procesa u kojima ovjek evaluira svrsishodnost i korisnost postavljenih hipoteza. Postavljanje velikog broja hipoteza i njihovo provjeravanje je oblik uenja pokuajima i pogrekama. Zbog toga to se u ljudi u proces uenja putem pokuaja i pogreaka obino ukljuuju misaoni procesi i sloena perceptivno^motorna aktivnost, ovaj oblik uenja ubraja se meu sloene oblike uenja. Ipak, Kliford Morgan (C. Morgan, 1956) taj oblik uenja kao, uostalom, i ranije spomenuta dva oblika, naziva glupavim uenjem, da bi istakao nivo na kojem se odvija uenje uvianjem. Uvianje. Uenje uvianjem ukljuuje intelektualne funkcije. Njegovu osnovicu predstavljaju misaoni procesi i po tome se ovaj oblik bitno razlikuje od svih drugih oblika uenja. Jer, i uenje putem pokuaja i pogreaka ukljuuje misaone procese, ali oni ovdje slue samo kao sredstvo manipulacije koje moe da zamijeni manuelne radnje, a ne kao osnovica uenja. Uenje uvianjem sastoji se u misaonom razgraivanju i restruktudranju datih sadraja. Uvianje kao oblik uenja susreemo kod problemskih situacija koje iziskuju rjeenja, ali i kao nain osmiljavanja materije koju treba nauiti. Tako kad se naemo pred zadatkom da nauimo niz brojeva, najjednostavniji nain je da ih mehanikim ponavljanjem pokuamo nauiti. Meutim, ako je moguno na neki nain osmisliti niz brojeva koje uimo, nae uenje e biti daleko efikasnije, a rezultati trajniji. Tako, npr., jedan ovakav iniz brojeva: 1, 4, 9, 16, 25, 36, 49, 64, 81, 100, moguno je osmisliti pronalaenjem zakonitosti kojom se poveavaju brojevi u nizu. Paljivim promatranjem moemo uoiti da se brojevi u nizu poveavaju za veliinu neparnog broja poev od broja 3, pa nadalje. I na drugi nain je moguno osmisliti taj niz brojeva, jer brojevi u nizu predstavljaju kvadrate brojeva od 1 do 10. Osmiljavanjem niza brojeva ne samo da emo ga nauiti odjednom, ve i trajno zapamtiti. Na osnovi samo ovog primjera moguno je uoiti nekoliko bitnih karakteristika uenja uvianjem. Pri uenju uvianjem do rjeenja problema dolazimo odjednom, naglo. Materijal nauimo odjednom potpuno. Steeno znanje moemo primijeniti u slinim situacijama. I konano, ovaj oblik uenja zasniva se na miljenju, to znai da ovjek razmilja i o tome ta ui i o tome ta uenjem treba da postigne.

98

Kako smo ve ranije rekli, ovaj oblik uenja naroito je efikasan u problemskim situacijama. Zato su, radi boljeg upoznavanja ovog naina uenja, traena iskustva ljudi koji su dokazali svoju sposobnost rjeavanja problema. Ta iskustva ukazuju da proces uenja uvianjem sadri nekoliko, vie ili manje, neizostavnih faza. Po miljenju velikog francuskog matematiara Poankarea (Poincare), postoje etiri faze u rjeavanju problema: upoznavanje, inkubacija, iluminacija i verifikacija. U prvoj fazi upoznajemo se s problemom, elementima situacije, tako da steknemo orijentaciju u problemu. Ta faza moe da traje due ili krae vrijeme. Faza inkubacije karakterizira se prividnim mirovanjem, jer nismo svjesni psihikih procesa koji se odvijaju u rjeavanju problema. O prisustvu tih procesa zakljuujemo po nainu rjeenja problema, koje se odigrava u obliku iznenadnog doivljaja, aha doivljaja, uvida u situaciju. Zbog tih karakteristika trea faza, u kojoj nalazimo rjeenje problema, naziva se iluminacijom. U etvrtoj faza verificira se tanost rjeenja do kojeg smo doli, jer nisu iskljueni pogreni zakljuci ako uzmemo u razmatranje pogrene elemente situacije. Ove etiri faze obino se sreu u procesu rjeavanja problema, iako sve faze nisu neophodne. Tako, ponekad, izostane faza inkubacije kad je problem toliko lagan da odmah naemo rjeenje, a ponekad faza verifikacije kad je rjeenje nesumnjivo tano, pa ga ne treba provjeravati. VRSTE UENJA Sa stanovita funkcija koje su, preteno, ukljuene u procesu uenja, opravdano je razlikovati nekoliko vrsta uenja. Tako susreemo perceptivno uenje koje, prvenstveno, angaira osjetne analizatore. Verbalno uenje pretpostavlja da je graa oblikovana u verbalne simbole kojima se sluimo da bi zapamtili nekakav sadraj. Motorno uenje ukljuuje pokrete i radnje, i njegov rezultat oituje se u nastojanju odreenih vjetina. Instrumentalno uenje dobilo je naziv po tome to se izvodi u rigoroznim eksperimentalnim uvjetima, a esto ukljuuje razliite funkcije, ve prema sadraju koji se ui. Od spomenutih nekoliko vrsta uenja blie emo se upoznati sa verbalnim i motornim uenjem. Verbalno uenje. Gotovo sav materijal koji se ui moguno je verbalizirati, tako da ta vrsta uenja nije vezana toliko za materijal, koliko za mogunost upotrebe verbalnih (jezinih) simbola rijei i brojeva. U verbalno uenje ubrajamo svako ono uenje koje se odvija uz upotrebu jezinih simbola. Na uspjeh u verbalnom uenju utjee i trajanje uenja. Fulko (Faulcault) je ustanovio interesantne zakonitosti koje vladaju u odnosu koliine materijala i vremena potrebnog da se taj materijal naui. Rezultati njegovih istraivanja pokazani su u tab. 8.1. Broj ponuenih rijei Vrijeme potrebno za Vrijeme potrebno za uenje svih rijei uenje 100 rijei 100 9 min. 9 min. 200 24 " 12 " 500 65 " 13 " 1000 165 " 16 " Tab. 8.1 Rezultati ispitivanja utjecaja vremena na efekte uenja

99

Ovi rezultati donekle potvruju zakonitost koja vlada u odnosu koliine materijala i broja ponavljanja potrebnih da se upamti odreeni sadraj. Mjesto u nizu ima, takoer, utjecaja na uspjeh u verbalnom uenju. Ne ue ise jednako lako svi dijelovi niza. Poetak i kraj niza lake se naui nego sredina. Ta pojava objanjava se utjecajem nekoliko faktora. Na prvom mjestu poetak i kraj niza istiu se, i zato ih je lake razlikovati i uoiti. Nadalje, rijei na poetku niza imaju manje rijei ispred, a rijei na kraju niza imaju manje rijei iza, koje negativno utjeu na zapamivanje. Veliki utjecaj na efikasnost uenja ima smislenost materijala. Smisleni materijal ui se bre od besmislenog. ak i besmislene rijei, koje podsjeaju ili se mogu dovesti u vezu sa smislenim rijeima, lake je uiti nego potpuno besmisleni materijal. Za to postoje razlozi. Dijelovi smislenog materijala od ranije ;su poznati, pa se zato lake pamte. Lake uimo po vezama po smislu, nego po vezama po prostoru i vrijemenu. Motorno uenje. Za razliku od verbalnog uenja, koje pretpostavlja upotrebu jezinih simbola, motorno uenje je proces stjecanja vjetina i navika koje ukljuuju pokrete i radnje. Pri sticanju vjetina mogu biti ukljueni, u veoj ili manjoj mjeri, i intelektualni procesi, ali su dominantni motorni pokreti kojima se izvode motorne radnje. Uz motorne pokrete veliko znaenje imaju sen-zoirni procesi, na prvom mjestu vizuelni, a zatim taktilni i kinestetiki, jer je senzorna kontrola neophodna za pravilno izvoenje pojedinih sloenih radnji. Stjecanje vjetina je proces koji se sastoji od nekoliko etapa. Na prvom mjestu dolazi do integracije pokreta u jedan odreeni sistem ili strukturu, ikoji omoguuje grubo izvoenje pojedinih sloenih radnji. U daljem procesu dolazi do otklanjanja suvinih i pogrenih pokreta i radnji, kojima vjetina u poetku obiluje. U skladu s tim, postepeno dolazi do bolje vrijemenske i prostorne organizacije pokreta. Daljim ponavljanjem javlja se automatizacija koja je karakterisana sve manjim ueem intelektualnih, misaonih procesa u izvoenju sloenih pokreta i radnji. Zakonitosti koje vladaju u motornom uenju ili stjecanju vjetina uoljive su na krivuljama vjebe, koje pokazuju napredak u funkciji ponavljanja ili vremena uenja. Te krivulje razlikuju se po obliku u zavisnosti od vrste i sloenosti vjetina koje stjeemo u procesu uenja. Tako je krivulja negativne akceleracije tipina za relativno jednostavne vjetine. Kod jednostavnih vjetina veina u skupini pojedinaca koriste se od

100

ranije poznatim elementima koji, u poetku, doprinose brzom napredovanju. Kad prestane pozitivni utjecaj poznatih elemenata, napredovanje postaje sve sporije. Relativni pad u napredovanju postaje jo vie naglaen pri kraju treninga, kad je vjetina u takvom stupnju savladana, da dalje ponavljanje ne moe doprinijeti njenom poboljanju. U toj fazi krivulja postaje paralelna apscisi i dobija oblik platoa. Te zakonitosti vidljive su na si. 8.3. Kod sloenih vjetina, meutim, krivulja napredovanja ima obino, drugi oblik. U poetku stjecanja sloenih vjetina uenici se upoznavaju sa sadrajem vjebe, i u toj fazi napredovanje je sporo. Kad uenici usvoje vei broj elemenata od kojih je vjetina sastavljena, dolazi do ubrzanog napredovanja. Taj promijenjeni tempo napredovanja pri usvajanju sloenih vjetina odraava se na krivulji vjebe na taj nain, to ona dobija oblik krivulje pozitivne akceleracije. Meutim, i sloene vjetine dostiu fazu usporenja u napredovanju, koja se na krivulji pokazuje u obliku platoa. Taj plato doprinosi da tipina krivulja vjebe pri stjecanju sloenih vjetina dobija pre S oblik, nego oblik pozitivne akceleracije, kako je to prikazano na si. 8.4. Postavlja se pitanje da li je korisno i dalje uvjebavati neku vjetinu u fazi kad krivulja vjebe dostigne plato? Ispitivanja su pokazala da je, unato nevidljivom efektu u obliku poboljanja rezultata, dalje ponavljanje korisno. Korist od ponavljanja oituje se u veoj stabilnosti vjetine i veoj otpornosti na zaborav. Vea stabilnost vjetine manifestira se u njenoj otpornosti na utjecaj razliitih interferirajuih faktora, koji se mogu negativno odraziti na kvalitet njenog izvoenja. Tako dobro uvjebana vjetina nije osjetljiva na indisponira-nost onoga tko je izvodi, manje je osjetljiva na utjecaj nepovoljnih bio-fizikalnih uvjeta pod kojima se izvodi, na utjecaj umora i drugih slinih faktora. Istodobno, na njen kvalitet nee se negativno odraziti i dui prekidi u izvoenju. Napredak u vjebi zavisi u velikoj mjeri i od njenog vrijemenskog raspored a. Pod rasporedom vjebe podrazumijevamo tri faktora: trajanje vjebe, duinu odmora i vrijeme odmora. Pri tome treba organizirati vjebu tako da svaki elemenat vjetine, sam za sebe, predstavlja loginu cjelinu, a ne dijeliti arbitrarno prema vrijemenskim intervalima kojima je moguno obuhvatiti pojedine njene dijelove. U pogledu duine odmora ustanovljeno je da su krai odmori, kojih ima vei broj, efikasniji od malog broja duih odmora. Pri skraivanju odmora, meutim, ne smije se pretjerivati, jer ako je odmor toliko kratak da se organizam ne moe rehabilitirati, uinak takvog odmora je nedovoljan. Pri davanju odmora treba voditi rauna o tome kad je on najefikasniji. U tome treba potovati princip da se odmor daje neposredno pre nego to se pojave prvi znaci umora. U tom sluaju organizam e se najbre vratiti u stanje svjeine, tj. odmor e biti naj d jelotvorniji. 101

TRANSFER UENJA Uz zakonitosti koje su specifine za dvije vrste, verbalno i motorno uenje, prisutan je i fenomen koji predstavlja opu karakteristiku i, po miljenju mnogih autora, najvaniji problem psihologije uenja. To je transfer uenja ili transfer-vjebe. Sasvim openito mogli bismo rei da je transfer prenoenje djelovanja ranijeg uenja na kasnije uenje ili aktivnost uope. Pri tome se pretpostavlja da postoje dvije aktivnosti meusobno razliite: aktivnost A i aktivnost B, od kojih svaka predstavlja jednu oblast uenja. Transfer se sastoji u pozitivnom ili negativnom utjecaju aktivnosti A na aktivnost B. Aktivnost A moe biti nastava uenika srednje kole, a aktivnost B nastava pitomaca vojne akademije, jednako kao to aktivnost A moe biti atletika, a aktibnost B strojeva obuka. U oba sluaja radi se o razliitim aktivnostima, u kojima, vjerojatno, aktivnost A pozitivno utjee na aktivnost B. Negativni utjecaj prethodnog uenja na kasnije uenje obino se ne oituje u odnosima cjelokupnih aktivnosti, ve pre u njihovim dijelovima. Tako, na primjer, dok vonja automobilom openito pozitivno utjee na upravljanje tenkom, steena navika koenja automobila negativno e utjecati na tehniku upravljanja tenkom. Fenomen pozitivnog utjecaja prethodnog uenja na kasnije uenje odavno je zaokupljao istraivae i bio razlog mnogim nesporazumima, pa ak i pogrenim teorijama na kojima je poivala organizacija nastave u kolama. Tako je jo Platon, poto je uoio pozitivan utjecaj nekih aktivnosti na uspjeh u obavljanju drugih, postavio tvrdnju da aritmetika, muzika i astronomija usavravaju mo spekulativnog miljenja. Ta, davno postavljena tvrdnja, imala je utjecaja na orijentaciju i kasnijih mislilaca koji su se bavili problemima uenja i vaspitanja. Tako je Don Lok (John Lock) postavio formalnu disciplinu kao glavni cilj odgoja, podrazumijevajui pod formalnom disciplinom razliite klasine i plemenite aktivnosti i vjetine. Toj orijentaciji doprinijela je i pogrena teorija u psihologiji, poznata pod nazivom psihologija moi. Prema toj teoriji, pamenje, percepcija, predoavanje, miljenje, panja, volja i dr., posebne su kategorije psihikog ivota, odnosno moi koje su nezavisne jedna od druge i jedinstvene. Na osnovi ovakvog shvaanja smatralo se da pozitivni utjecaj ranijeg na kasnije uenje, odnosno pozitivan transfer je rezultat poveanja psihikih moi do kojeg se dolazi kroz ranije aktivnosti. To stanovite imalo je utjecaja na koncipiranje kolskih programa, sastavljenih od manjeg broja dobro organiziranih predmeta za koje se smatralo da imaju naroito pozitivan utjecaj na razvijanje psihikih moi. Teorijska orijentacija koja je posluila kao osnovica stanovitu da se vjebanjem mogu usavravati pojedine psihike moi, poznata je pod nazivom teorija formalnih disciplina. Utjecaj te teorije nije bio ogranien samo na sadraj kolskih programa, ve i na nain pristupa ueniku kao objektu odgoja i obrazovanja. Njene pristalice smatrale su da interes i motivacija nemaju nikakav znaaj za uspjeh u uenju, i da je iba jedino podsticajno sredstvo kojim se moe i treba primoravati uenika na uenje. Iako nenauna i pogrena, ta teorija je toliko osvojila pedagoku praksu i obrazovane ljude, da je trebalo proi mnogo vremena i uiniti ogroman broj naunih eksperimenata da bi se dokazala zabluda u koju se zapalo. Prema nekim podacima do 1951. godine uinjeno je preko 200 eksperimenata kojim je trebalo dokazati greku pedagokih radnika koju su napravili prihvaanjem teorije formalnih disciplina. Mi emo spomenuti neke od tih istraivanja.

102

S ovih opih ispitivanja mogunosti poboljanja rezultata uenja, prelo se na kolske predmete. Pristalice teorije formalnih disciplina prihvatili su tvrdnju da se predmetima latinski i matematika razvija sposobnost miljenja. Da bi opovrgao tu tvrdnju, Donson (Johnson) je etiri grupe ispitanika sistematski uvjebavao u: aritmetikom zakljuivanju, logikom zakljuivanju, tumaenju basana i pravilnom suenju u problemskim situacijama. Rezultati tog ispitivanja pokazali su bolje rezultate svih grupa u onim aktivnostima koje su uvjebavali, ali se to poboljanje nije pojavilo u druge tri vrste aktivnosti. Iz toga Donson zakljuuje da uenje pojedinih kolskih predmeta moe pozitivno da se odrazi na uspjeh u uenju tih predmeta, ali ne i na ope poboljanje rezultata uenja. Iz ovih nekoliko eksperimenata vidi se da tehnika rada, usvojena prethodnim uenjem, doprinosi veem uspjehu u uenju tamo gdje ju je moguno primijeniti. Kako je kola, prvenstveno, izvor znanja, istraivae je interesiralo da li se pozitivan utjecaj ranijeg uenja na kasnije uenje moe pripisati i znanju, i to, prvenstveno, onom znanju koje je steeno u koli. U vezi s tim istraivana su tri problema: da li postoji pozitivan transfer s jednog na druge kolske predmete, da li postoji transfer s niih na vie kole, i da li postoji transfer kolskih znanja na ivotnu praksu? Jasno je da sva tri ova problema imaju praktine aspekte, jer odgovor na ova pitanja omoguuje usklaivanje kolskih programa u niim kolama sa zahtjevima kasnijeg kolovanja i usklaivanja programa vieg kolovanja sa zahtjevima radne prakse. Analizirajui ove probleme, istraivai su ustanovili da staro znanje moe pozitivno utjecati na kasnije uenje i aktivnosti na dva naina: (1) preko injenica i informacija koje predstavljaju identine elemente u novini sadrajima, i (2) preko generaliziranog znanja u ope principe, zakone i pravila, koji se mogu uspjeno primjenjivati pri stjecanju novih znanja. PAMENJE Usko vezano s uenjem je pamenje. Njega bismo mogli definirati kao trajanje promjena, koje nastanu u procesu uenja, ili kao sposobnost zadravanja u sjeanju ranije doivljenih sadraja. Moguno ga je definirati i na drugi nain. Tako neki autori kau da pamenje predstavlja dispoziciju ili spremnost za zadravanje utisaka. Svakako, to je sloen proces, koji se sastoji od nekoliko elemenata: zadravanje nauenog, kao izraz nastajanja promjena u procesu uenja; zaboravljanje, koje je neminovno, i predstavlja nestajanje promjena nastalih kao posljedica uenja; prepoznavanje, koje predstavlja aktiviranje nastalih promjena, i reprodukcija, kojom se manifestira zapameno. Sa fiziolokog stanovita, pamenje se manifestira u obliku promjena u kori velikog mozga, koje se oituju u novostvorenim funkcionalnim vezama meu neuronima. Pamenje se sastoji u formiranju lanca neurona, meu kojima je stvorena funkcionalna veza. Trag u centralnom nervnom sistemu u obliku veza meu neuronima naziva se engram ili mnemogram. Vrste pamenja. Slino podjeli uenja, i pamenje je opravdano dijeliti na motorno (koje se oituje u sposobnosti reprodukcije odreenih pokreta i radnji) i mentalno (koje predstavlja intelektualni proces). Mentalno pamenje moguno je dalje dijeliti, prema materijalu koji se pamti,

103

na verbalno (koje predstavlja sposobnost zadravanja u sjeanju verbalnih simbola) i slikovito (koje se odnosi na likove). Meu svim vrstama pamenja, slikovito pamenje zasluuje posebnu panju, jer predstavlja posebnu kategoriju psihikog ivota i izuzetno vaan psihiki proces. Slikovito pamenje oituje se u obliku predodbe ili predstave. Predodba je slina percepciji, pa je najlake objasniti uporeenjem s percepcijom. Obino je definiramo kao reprodukciju percepcije ili njenih dijelova. Ona predstavlja sposobnost reprodukcije nekih vizuelno, akustiki ili na drugi nain percipiranih sadraja u obliku, vie ili manje, jasnog doivljaja. U uporeenju s percepcijom, predodba je manje iva, manje potpuna i manje postojana, i nikad ne obuhvaa itav sadraj percipiranog. Ipak, osnovna razlika izmeu percepcije i predodbe je u tome to je kod percepcije prisutan podraaj, dok je predodba doivljaj koji nije izazvan neposrednim podraajem. Postoje vrlo velike individualne razlike u sposobnosti predoavanja, s obzirom na intenzitet i postojanost predodbi. Tako umjetnici obino imaju vrlo razvijeno slikovito pamenje. Slikari mogu vrlo jasno da predoe ranije doivljene vizuelne sadraje, a neki muziari u svijesti potpuno tano reproduciraju melodije koje samo jednom uju. Izuzetno jasne predodbe, koje omoguuju reprodukciju odreenih sadraja u detaljima, nazivaju se ejdetskim slikama, a ljudi koji ih doivljavaju nazivaju se ejdetiarima. Ejdetizam je pojava koja se mijenja s uzrastom. Tako djeca do puberteta imaju vrlo razvijenu sposobnost predoavanja, koja ide do nivoa ejdetizma. Ta sposobnost slabi s uzrastom, pri emu se izdvaja jedan postotak ljudi kojima to ostaje trajna osobina. Ispitivanja su pokazala da sposobnost predoavanja u djece zavisi u velikoj mjeri od naina predavanja, tj. od plastinosti s kojom nastavnici u koli prikazuju uenicima pojedine stvari o kojima im predaju. Slikovit nain predavanja doprinosi razvijanju predodbi u uenika. S obzirom na kompleksnost pamenja, pokuale su se uz pomo faktorske analize ustanoviti komponente, tj. faktori, koji sainjavaju tu sposobnost. Ustanovljeno je postojanje jednog opeg, generalnog faktora pamenja, koji je vie ili manje prisutan u svim situacijama u kojima dolazi do zadravanja u sjeanju doivljenih sadraja. Pored generalnog faktora, naeni su i grupni faktori pamenja, koji omoguavaju zadravanje u sjeanju: vizuelnih utisaka, auditivnih utisaka i ideja. Daljim analizama ustanovljeno je da unutar vizuelnih sadraja postoje specifini faktori koji su interpretirani kao sposobnost pamenja: fizionomija, prostornih odnosa, boja i dr. Pri tim analizama ustanovljeno je prisustvo interesa, koji imaju vrlo veliki utjecaj na zapamivanje datih sadraja. ZABORAVLJANJE Obrnut proces od pamenja je zaboravljanje. Zaboravljanje je, u stvari, nestajanje promjena nastalih uenjem. Pri tome, meutim, ne dolazi samo do smanjenja obima znanja ili vjetina steenih kroz uenje, nego i do kvalitativnih promjena u sadraju nauenog. Bertlit (Bartlet) je ustanovio da pri zaboravu nastaju tri vrste promjena u sadraju zapamenog. Kroz zaborav dolazi do pojednostavljivanja sadraja i povezivanja ostataka u logine cjeline. Nadalje, dolazi do racionalizacije, tj. do konstruiranja objanjenja za ono to nije jasno i konano, i do naglaavanja onoga to se pojedincu ini vanim. Te promjene u sadraju zapamenog, koje nastaju kao rezultat zaboravljanja, zavise od znanja, stavova i shvaanja svakog pojedinca, to znai da od svakog pojedinca zavisi ta e

104

zadrati u sjeanju od nekog sadraja koji je nauio, i kako e to reproducirati. Zbog toga dolazi do deformacija u sadrajima koji se prepriavaju, jer u tom prepriavanju svaki pojedinac izostavi neto od sadraja i doda neto svoje. Do tih deformacija dolazi i kod vizuelnih sadraja, likova, koji pod utjecajem zaborava postaju vie opi, simetrini i slini poznatim predmetima.

Proces zaboravljanja poinje kratko vrijeme poslije prestanka uenja. Ono je nejednoliko, u poetku bre, a kasnije sve sporije i sporije. Ebinhaus je eksperimentalno utvrdio tempo zaboravljanja i, na osnovi toga, konstruirao krivulju zaborava, pokazanu na sl. 8.5. Mjerei koliinu zaboravljenog materijala u funkciji vremena, ustanovio je ove odnose: 20 min. 1 sat 9 sati 1 dan 2 dana 6 dana 1 mjesec nakon prestanka uenja zaboravljeno je 42% nakon prestanka uenja zaboravljeno je 56% nakon prestanka uenja zaboravljeno je 64% nakon prestanka uenja zaboravljeno je 66% nakon prestanka uenja zaboravljeno je 72% nakon prestanka uenja zaboravljeno je 75% nakon prestanka uenja zaboravljeno je 79%

Kako rezultati Ebinghausovog istraivanja pokazuju, za prvih pola sata nakon prestanka uenja ovjek zaboravi skoro pola od nauene materije, dok kroz mjesec dana zaboravi jo dodatnih manje od 40%. To ispitivanje izvedeno je s ispitanicima koji su pamtili besmislene slogove, pa rezultate nije opravdano generalizirati na sve vrste materijala, jer stnislenoist materijala ima utjecaja kako na pamenje, tako i na zaboravljanje, ali je, nesumnjivo, da je zaboravljanje najbre nakon prestanka uenja. Istraivae je zanimalo zato zaboravljamo. U poetku se smatralo da je vrijeme uzrok zaboravu. Tome, meutim, protivurijei nekoliko argumenata. Na prvom mjestu je pojava reminiscencije, koja se oituje u boljem pamenju sadraja nakon pauze, nego neposredno nakon prestanka uenja. Ta pojava objanjava se perzistencijoim (zaostajanjem) fiziolokih procesa neiko' vrijeme nakon prestanka uenja, koji doprinose boljem za-pamivanju uenog sadraja. Drugi argument je pojava da stari ljudi pamte bolje doivljaje iz djetinjstva, nego doivljaje iz neposredne prolosti. I konano, argument predstavlja i pojava da se u odreenim trenucima, skopanim s opasnou ili vanim trenucima u ivotu za nae napredovanje u karijeri, mogu dozvati u sjeanje davni doivljaji.

105

Radi utvrivanja pravih uzroka zaboravljanja, Deri-kins (Jenkins) je uinio jednostavan eksperiment, kojim je ispitao, kakav je efekt zaboravljanja poslije rada, a kakav poslije spavanja. Eksperiment je pokazao da su isti ispitanici poslije rada zaboravili 70%, a poslije spavanja 46% nauene materije. Na osnovi tih rezultata autor je zakljuio da aktivnost koja slijedi poslije uenja doprinosi brem zaboravljanju nauenog. Otud je nastao pojam retroaktivna inhibicija, koji se oituje u pojavi da kasnije uenje negativno utjee na pamenje ranije nauenih sadraja. Drugo objanjenje pojave zaboravljanja nalazimo u fiziolokim svojstvima centralnih nervnih struktura iz kojih lako nestaju veze koje nisu dovoljno intenzivne. Potvrdu tome nalazimo u superfiksaciji, tj. pojavi da ponavljanje sadraja, koji je ve nauen, doprinosi njegovom trajnijem pamenju. Predstavnik psihoanalitike kole u psihologiji S. Frojd objanjava zaboravljanje potiskivanjem iz svijesti neprijatnih doivljaja. Zato se dogaa da vojnik ne moe da se sjeti neasnih postupaka i da ljudi zaboravljaju obaveze koje su im neprijatne. Ukratko, moe se rei da zaboravljanje nije uzrokovano vrijemenom koje protekne od prestanka uenja, ve dogaajima koji su se u tom vrijemenu odigrali.

106

POGLAVLJE 12. PSIHOLOKI POREMEAJI Frustracije mogu, u pojedinim sluajevima, imati teke posljedice na doivljavanje i ponaanje pojedinca i onemoguiti mu svaku adaptaciju okolini. Tada neprilagoeno ponaanje dobija tee oblike i mi govorimo o poremeenom ponaanju. Ono je izazvano psihikim poremeajima, kojima frustracije mogu biti uzrok ili samo povod koji, vie ili manje, doprinosi pojavi bolesnog stanja. Tamo gdje su frustracije uzrok javljanja poremeaja psihe, govorimo o neurozama (ili psiho-neurozama), a tamo gdje su uzroci psihikih poremeaja patogene komponente linosti koje frustracije mogu aktivirati, govorimo o psihozama. Neuroze. Pod neurozom ili psihoneuroizom podrazumijevaju se psihopatoloke promjene linosti koje stvaraju pojedincu potekoe u njegovom prilagoavanju okolini. Kod neuroza nema organskih niti bilo kakvih drugih patogenih komponenata koje bi mogle biti uzrok oboljenju. One nastaju kao posljedica frustracija naraslih do tog stupnja da su dovele do psihopatolokih promjena linosti. Izmeu nekoliko vrsta neuroza spomenut emo samo neke koje se, najee, mogu sresti u armijskoj sredini. Neurastenija je vrsta neuroze koja, pored psihikih smetnji, ima i tjelesne simptome kao to su teina u glavi, bolovi u pojedinim dijelovima tijela, vrtoglavica, drhtavica, pretjerano znojenje, svrbe, osjeaj teine i klonulost tijela, gubitak apetita i si. Ti simptomi postoje sami za sebe bez nekog organskog oboljenja, ali njih ne treba uzimati u vojnika kao simulaciju, ve kao znak neuroze. Psihiki simptomi javljaju se u obliku osjeanja umora, nemogunosti koncentracije, slabljenja pamenja, osjeanja radne nesposobnosti. Profesionalne neuroze manifestiraju se u obliku nemogunosti obavljanja nekih radnji od kojih se sastoji profesionalna djelatnost oboljelog. Tako, npr., violinista po profesiji dobij a gr u prstima pri prevla-enju gudala, a onaj koji na poslu mora mnogo da pie dobija gr u prstima pri pisanju. Ostali simptomi koji se javljaju manje su znaajni, jer ovi sami za sebe, dovoljno oteavaju prilagoavanje pojedinca. Psihoze. Za razliku od neuroza, psihoze su duevna oboljenja koja su uzrokovana patogenim komponentama u linosti. Te patogene komponente katkad su vidljive u obliku fiziolokog supstrata (organskih promjena), a u drugim sluajevima se pretpostavlja da postoje neke organske osnove boleti. Progresivna paraliza je duevno oboljenje koje nastaje kao posljedica zahvaanja sifilisom nervnih struktura i kore velikog mozga. Oteenja velikog mozga imaju za posljedicu progresivno razaranje psihikih funkcija tako da dolazi do smetnji zapamivanja i sjeanja miljenje postaje manje efikasno i gubi elastinost. To se, prvenstveno, ogleda u sloenijim oblicima miljenja, u apstraktnom miljenju, shvaanju teih zadataka, kritinom rezoniranju i si. Kako napreduje bolest, ti simptomi postaju sve vie naglaeni i dovode do slabljenja intelektualnih funkcija, to spreava bolesnika u obavljanju njegovih dunosti.

107

Manino depresivna psihoza je duevno oboljenje iji uzroci nisu utvreni. Ova bolest oituje se u drastinim promjenama raspoloenja od melankolije do manije. Melankolija se manifestira tunim raspoloenjem u kojem su usporene funkcije. Mimika odaje tuno raspoloenje, pokreti su kruti, tromi, polagani, a miljenje i motivacija zakoeni. Bolesnik se osjea manje vrijedan i sve mu se ini nemogunim i nestvarnim. Nasuprot tome, manija se manifestira veselim raspoloenjem, u miljenju se javlja tzv. bijeg ideja, naglaena je potreba za govorom i poviena je motorna aktivnost. Manini bolesnik osjea se zadovoljnim, sretnim i punim snage. U toj pojaanoj aktivnosti, meutim, nedostaje normalno koenje i kritinost postupka, zbog ega bolesnik prekorai mjeru i doe u sukob sa okolinom. Shizofrenija predstavlja skupinu duevnih oboljenja od kojih se neka razlikuju potpuno po simptoma-tologiji od drugih. Smatra se da je opi sindrom za shizofrena oboljenja rascijepanost (disocijacija) pojedinih psihikih funkcija i cjelokupnog ponaanja. Simpleks shizofrenija javlja se u mladenako doba ili u odraslih u mlaim godinama. Bolest se manifestira u gubitku interesa za posao, zabavu, drutvo, bolesnik se povlai u osamljenost, zaputa svoj spoljanji izgled. U kasnijem toku bolesti javlja se disocijacija miljenja i emocionalna ravnodunost. Karakteristino je za ovu formu shizofrenije da obino nema poboljanja bolesti. Katatona shizofrenija je oblik bolesti u kojem je naglaen poremeaj motorike. Taj poremeaj oituje se ili u obliku stupora (zakoenost) ili u obliku psiho-motornog nemira ili uzbuenja. U stuporu su zakoene sve funkcije, bolesnik se ne kree (ili se kree vrlo sporo), ne jede, ne pije, ne obavlja fizioloke funkcije. Pri tom se bolesnik negativistiki odnosi prema okolini i odbija svaki kontakt. U katatonom uzbuenju, naprotiv, bolesnik je pretjerano aktivan, valja se, kida odjeu sa sebe, bjei iz sobe ili kue. U takvom stanju bolesnici mogu biti vrlo agresivni i opasni po okolinu. Paranoidna shizofrenija karakterizira se idejama proganjanja. Bolesnik smatra da ga progone razni neprijatelji, organizacije, razliite sile, strane agencije i si. Sve dogaaje oko sebe bolesnik tumai paranoidno. Za taj oblik shizofrenije karakteristine su halucinacije u svim osjetnim podrujima. Bolesnici, naime, vide, uju ili na drugi nain osjeaju dogaaje u svojoj okolini koji, objektivno, ne postoje i, na taj nain, pojaavaju i upotpunjavaju vlastite paranoidne stavove. Ostali oblici poremeenog ponaanja. Pored neuroza i psihoza koje se 'karakteriziraju specifinim oblicima poremeenog ponaanja uzrokovanog ovim oboljenjima, u vojsci se susreu jo neki oblici poremeenog ponaanja koji su manje specifini i predstavljaju, obino, rezultantu utjecaja vie faktora. To su simulacije, razni disciplinski prestupi, ukljuujui i dezerterstvo, sklonost povreivanju, alkoholizam, seksualne nastranosti, samoubistva i drugo. Takvo ponaanje moe se sresti i u normalnih linosti, kao i u neurotiara i psihotiara. Normalnu linost do takvog ponaanja mogu dovesti slaba motivacija i teki konflikti kojih ona ne moe da se oslobodi koristei se mehanizmima odbrane vlastite linosti. Za neurotike i psihotike pojedini od ovih oblika ponaanja su nain manifestiranja njihovog bolesnog stanja.

108

POGLAVLJE 13. STRES I TJELESNO ZDRAVLJE Poznato je, da esto nismo u stanju izbjei razliite stresne situacije kojima smo svakodnevno izloeni. Stres je za ljude postao svakodnevnica, kako u dobro ureenim drutvima, tako i u drutvima u tranziciji, kakvo je trenutno nae drutvo. Jedna od najaktuelnijih tema u psihologiji danas je STRES I PROFESIONALNI STRES. Ova problematika je predmet je mnogih znanstvenih rasprava, gdje naunici postavljaju mnoga pitanja tipa: 1. 2. 3. 4. Kako ljudi reaguju na spoznaju da e uskoro biti izloeni ozbiljnim opasnostima? Koji to faktori utiu na efikasnost pojedinaca tokom opasnih situacija? Zato neke osobe podlijeu paninom strahu, a druge ne? Koji to faktori utiu na brzinu uspostave normalnog nivoa emocionalne stabilnosti nakon preivljavanja neke stresne situacije?

U NAJIREM SMISLU STRES JE TJELESNA I PSIHOLOKA REAKCIJA NA VANJSKE I UNUTRANJE STRESORE. TO NIJE DAKLE SITUACIJA U KOJOJ SE POJEDINAC NAAO, VE REAKCIJA NA TU SITUACIJU. TO JE NEGATIVNA, DESTABILIZIRAJUA SILA KOJA AKO IZMAKNE KONTROLI IMA TETNO DEJSTVO NA LINOST POJEDINCA. UZ POJAM STRESA VEZANI SU POJMOVI:

STRESNI PODRAAJ, STRESNA SITUACIJA I STRESNI DOIVLJAJ.

STRESNI PODRAAJ ILI STRESOR JE SVAKI TJELESNI, PSIHIKI ILI SOCIJALNI POTICAJ KOJI DOVODI POJEDINCA U STANJE STRESA.

STRESORE MOEMO PODIJELITI NA: FIZIKE, (JAKA BUKA, VELIKA VRUINA ILI HLADNOA, JAKA BOL, PRIRODNE NEPOGODE ILI KATASTROFE, itd. PSIHOLOKE, RAZNI MEULJUDSKI SUKOBI, U PORODICI, NAPOSLU, IZLOENOST NEUSPJESIMA, PSIHOLOKIM KONFLIKTIMA I FRUSRACIJAMA, itd. IZLOENOST VELIKIM SOCIJALNIM PROMJENAMA, SOCIJALNE, EKOMNOMSKIM KRIZAMA, RATOVIMA, NAGLIM PROMJENAMA DRUTVENIH ODNOSA, itd.

109

REAKCIJE NA STRES MOGU BITI: FIZIOLOKE REAKCIJE: (POJAAN RAD SRCA I PLUA, POVIEN ARTERIJSKI KRVNI PRITISAK, POVEAN NIVO EERA U KRVI, PROIRENE ZJENICE, POVEANA MIINA NAPETOST (SVE JE TO DODATNA ENERGIJA ZA BORBU ILI BIJEG). PSIHIKE REAKCIJE: EMOTIVNE (STRAH, STREPNJA, POTITENOSTitd.) i KOGNITIVNE (PROMJENA PANJE, KONCENTRACIJE I RASUIVANJA). PROMJENE PONAANJA (OITUJU SE U BORBI SUZROKOM STRESA ILI BIJEGOM OD UZROKA STRESA). STRESOVE DIJELIMO NA AKUTNE I HRONINE . PREMA SNAZI DIJELOMO IH NA:

MALE SVAKODNEVNE STRESOVE-GNJAVAE; VELIKE IVOTNE STRESOVE (BOLEST, SMRT, GUBITAK POSLA, VELIKI MATERIJALNI GUBITAK, GLAD, PROGONSTVO, IZBJEGLICE); TRAUMATSKE IVOTNE STRESOVE (RAT, SILOVANJE, PRISUSTVO NASILJU, IZLOENOST NASILJU, MUENJE ITD.)

Istraujui fenomen stresa, kanadski psiholog Hans Seli je definirao: OPI ADAPTACIONI SINDROM KAO REAKCIJA NA STRESNU SITUACIJU. ON SADRI TRI POSEBNE FAZE: 1. FAZA ALARMA; 2. FAZA OTPORA; 3. FAZA ISCRPLJENJA.

U FAZI ALARMA SE NAJPRIJE POKAZUJU RAZLIITE TJELESNE PROMJENE (ARITMIJA, POVIENA TEMPERATURA, UBRZANO DISANJE), KAO I IZOSTANAK BORBE ZA SAVLADAVANJE STRESNE SITUACIJE. TO JE ZNAK DA POSTAJEMO SVJESNI STRESA KOJI DOIVLJAVAMO. FAZI OTPORA ZNAI, DA SMO SPREMNI BORITI SE PROTIV STRESA, A NASTAJE, AKO SMO DALJE IZLOENI STRESU, KADA NESTAJU TJELESNE REAKCIJE, A OTPOR SE NASTAVLJA. FAZA ISCRPLJENJA SE JAVLJA, KADA SMO DUGO IZLOENI DJELOVANJU STRESORA, KADA NAM PONESTANE SNAGE ZA PRILAGOAVANJE NOVONASTALOJ SITUACIJI. PONEKAD JE TO RAZLOGOM I SMRTI

110

POJEDNINACA, A NAJEE EMOCIONALNIH TEGOBA. SIMPTOMI STRESA:

DOLAZI

DO

TJELESNIH,

DUEVNIH

FIZIKI SIMPTOMI (ULKUSI, GLAVOBOLJE, ESTE NAHLADE, SEKSUALNI PROBLEMI, OPE REDUKOVANJE ENERGIJE itd); INTELEKTUALNI SIMPTOMI (OPI GUBITAK OTRINE MILJENJA PRI RJEAVANJU PROBLEMA, IZRAEN CINIZAM PREMA NOSIOCIMA NOVIH IDEJA, TVRDNJE DA SE NEKI ZADATAK NE MOE IZVRITI itd. TAKVE OSOBE RIJETKO IMAJU HOBI ILI BILO KOJI DRUGI NAIN INTELEKTUALNE RELAKSACIJE ITANJE, IGRANJE AHA, SLUANJE MUZIKE itd.). EMOCIONALNI SIMPTOMI (KAKAV JE BAZINI PRILAZ IVOTU ILI POSLU POJEDINCA KOJI JE OSTAO BEZ POSLA, OPTIMISTIKI ILI PESIMISTIKI, DA LI JE SREAN ILI NESREAN? SOCIJALNI SIMPTOMI (OSJEANJE USAMLJENOSTI I IZOLACIJE NASUPROT OSJEANJU PRIHVATANJA); ZABRINJAVAJUE STANJE (PROGRESIVAN GUBITAK IDEALIZMA, ENERGIJE, SMISLA IVLJENJA I INTERESOVANJA ZA REZULTATE NEKOG POSLA).

KOD OSOBA POD STRESOM EVIDENTIRANI SU I SLIJEDEI PROBLEMI:

MIJENJANJE RASPOREDA DNEVNIH RADNIH AKTIVNOSTI; EMOCIONALNO ISCRPLJENJE; JAVNA DRUTVENA NEGATIVNA SLIKA; PRETJERANA ZATITA SUPRUGE I DJECE; OVRIVANJE EMOCIJA; SEKSUALNI PROBLEMI; PROBLEMI IDENTITETA; PROBLEMI SA DJECOM.

ODBIJANJE- (OSOBA NE ELI DA VJERUJE U ONO TO SE DESILO), GNJEV I OZLOJEENOST- (NESPECIFINA REAKCIJA USMJERENA PROTIV NEKE OSOBE). DEPRESIJA- (OVA FAZA JE NAJDUA. INTENZITET DEPRESIJE ZAVISI OD STRUKTURE LINOSTI, KOLIINE TRAUME IZAZVANE GUBITKOM POSLA, REAKCIJE DRUTVA NA OVAJ DOGAAJ, SOCIJALNE MREE POJEDINCA I DRUGIH FAKTORA),

PREVLADAVANJE PROBLEMA STRESA

111

SVAKA INDIVIDUA RAZVIJA SOPSTVENE STRATEGIJE ZA SAVLADAVANJE OPASNOSTI, STRESA ILI KONFLIKTNIH SITUACIJA. OVE STRATEGIJE SE ZOVU SAVLAIVANJE. SVAKI POJEDINAC RAZLIITO REAGUJE U STRESNOJ SITUACIJI GUBITKOM POSLA I TO ZAVISI OD VIE FAKTORA. NASTALOJ

1. TO SU NJEGOVE LINE OSOBINE (KOGNITIVNE ILI SPOZNAJNE, EMOCIONALNE I VOLJNE), 2. NJEGOVA SPOSOBNOST DA PRAVILNO SPOZNA SVOJE MANE I SPOSOBNOSTI, 3. SPOSOBNOST UVIANJA RAZLOGA ZA SLABO SAVLADAVANJE STRESA. 4. NIVO MEULJUDSKIH ODNOSA, 5. KOLEGIJALNI ODNOSI NA BIVEM RADNOM MJESTU, U BIVEM KOLEKTIVU, 6. ORGANIZACIJA RADA U DRUTVU U KOJEM POJEDINAC IVI ITD. NEKOLIKO SAVJETA ZA SAVLADAVANJE STRESNE SITUACIJE:

MADA SE U NEKOJ SITUACIJI OSJEATE BESKORISNIM I BESPOMONIM, TO NAJEE NIJE TAKO. MNOGI E OD VAS VRLO BRZO USTANOVITI, DA JE NPR. GUBITAK POSLA, PRIJATELJA, itd. IZAZOV U KOME ETE POKUATI GRADITI NEKE NOVE ODNOSE SA NOVIM LJUDIMA, RADITI NA POBOLJANJU SVOG MATERIJALNOG POLOAJA, OTKRITI NEKE NOVE SPOSOBNOSTI KOJE U MIROVALE U VAMA ITD. BUDITE SVJESNI, DA NISTE SAMO VI. POGOENI NEKOM STRESNOM SITUACIJOM. TO SE DOGAA I DRUGIMA, SVUGDJE U SVIJETU, I RADI TRANZICIJE NAEG DRUTVA, SVI MORAMO BITI NA TO SPREMNI. PROMJENE U IVOTU SU UVIJEK IZAZOV, KOJI MOEMO I POZITIVNO ISKORISTITI, RAZVIJAJUI NEKE NOVE SPOSOBNOSTI. MODA JE SVE TO ANSA ZA PROMJENU NA BOLJE (PO ONOJ NARODNOJ TO GORE-TO BOLJE). NASTOJTE DA SEBE I DRUGE UBIJEDITE, DA STE SVE UINILI DA SAVLADATE PROBLEME, KAKO BI SAUVALI SAMOPOTOVANJE. POTRAITE POMO I SOLIDARNOST U PORODICI, POSEBNO OD VAEG PARTNERA I DJECE. OBJASNITE NOVONASTALU SITUACIJU I SUPRUNIKU I DJECI. AKO IMATE RODITELJE, I NJIH UPOZNAJTE SA NASTALIM PROBLEMOM, JER E VAM DOBRO DOI I NJIHOVA PODRKA. (MORALNA I MATERIJALNA) NOVA SITUACIJA PRETPOSTAVLJA ESTO I POTREBU ZA UENJEM NEKIH NOVIH VJETINA, POSLOVA, STICANJE NOVIH ZNANJA, I TO JE POTREBNO PRIHVATITI.

112

ODMORITE SE, ALI NE ZABORAVITE NA FIZIKU KONDICIJU. JAANJEM ORGANIZMA, LAKE ETE SE SUOITI SA NOVONASTALOM SITUACIJOM, A IZ NJE ETE IZAI SA MANJIM TETNIM POSLJEDICAMA

113

POGLAVLJE 14. SOCIJALNA PSIHOLOGIJA I KRIMINALITET Pre nego to preemo na detaljniju obradu zadate teme ini se potrebnim, da ponovimo i utvrdimo znaenje termina socijalna psihologija i kriminalitet. Socijalna psihologija nije specijalistika nego sintetika disciplina izmeu psihologije i sociologije, a cilj joj je da pomogne i jednoj i drugoj matinoj disciplini da cjelovitije sagleda probleme koje prouavaju. Kriminalitet moemo definisati kao zloinatvo ili sklonost ka takvim vidovima ponaanja kojima se dolazi u sukob sa krivinim zakonima i drugim drutvenim normama. Za ocjenu takve osobine (ne kriminalnog akta) bitan je uvjet ponovljeno i trajno sukobljavanje sa drutvenim normama, i to u razmjerama koje zahtijevaju drutvenu intervenciju. PSIHOSOCIJALNI IZVORI KRIMINALITETA Traei najoptije izvore kriminaliteta u ljudskom drutvu zapaamo nekoliko injenica: 1. Svaka ljudska zajednica ima odreene norme ponaanja za svoje pripadnike i odreene sankcije i kazne za prekrioce tih normi. 2. Norme ponaanja se javljaju u dva osnovna oblika i to: a) moralne (odreuju ono to se smatra kao dobro ili zlo) b) legalne (ono to je odreeno zakonima kao doputeno ili nedoputeno ponaanje u pismenoj formi ili kao obiajno pravo). 3. U skladu sa normama ponaanja postoje i dvije vrste sankcija: moralne i legalne. Moralne se sastoje u moralnoj osudi neke devijantne radnje i privatna su stvar svakog pojedinca. Legalne norme su javna stvar i o njihovom provoenju brine cijela drutvena zajednica. 4. Postoji preklapanje no bez identinosti izmeu moralnih i legalnih normi ponaanja. Npr. preljuba je u mnogim drutvima nemoralan in, ali nije i pravno oznaeno kao nedoputeno. Ili, prelazak ulice izvan zebre je zakonski zabranjen, ali esto nije moralno oznaeno kao neko zlo. 5. Normativni relativizam--Ono to sa danas i moralno i legalno osuuje, sutra moe biti norma ponaana, i obratno. Ili, u jednoj iroj drutvenoj zajednici u istom periodu pripadnici mogu imati razliite norme ponaanja (krvna osveta--legalno zabranjen in, ali ga pojedini pripadnici te zajednice moralno odobravaju). 6. Legalne norme su ope i one obavezuju sve pripadnike drutva da ih potuju. Moralne norme obavezuju samo one koji ih prihvataju.

114

7. Postoji psiholoka razlika izmeu stava pojedinca prema moralnim i legalnim normama ponaanja. Moralne norme se internalizuju i uglavnom postaju dio savjesti, a njihovo krenje izaziva grinju savjesti. S druge strane, legalne norme ne moraju biti internalizovane, a legalni strah prilikom krenja neke norme ponaanja se psiholoki lake podnosi nego osjeaj vlastite krivice. Radi izuzetnog psihosocijalnog znaenja odnosa i nepodudarnosti izmeu moralnog i legalnog aspekta ponaanja prikazat emo ga jednostavnom tipologijom. Moralni aspekt nekog ina emo trihotomizirati kao dobro, neutralno i zlo, a legalni aspekt dihotomizirati kao doputeno i nedoputeno dobijemo shemu koja izgleda ovako:

Moralni aspekt

dobro neutralno zlo

Legalni doputeno A C E

aspekt nedoputeno B D F

1. Djelo A -- kad bi svi inili takva djela, u drutvu ne bi bilo nikako kriminala. To je idealno drutvo ali vjerovatno i veoma dosadno. 2. Djelo B -- U skladu sa moralnim normama ponaanja, ali je legalno nedoputeno. (politiko ubojstvo). 3. Djelo C -- Oblik ponaanja koji ne interesira ni moralne ni legalne autoritete u drutvu. 4. Djelo D -- Nema nikakve moralne boje. Ono je moralno irelevantno, ali je legalno nedopustivo. (prelazak ulice mimo zebre). 5. Djelo E -- Moralno zlo, legalno dopustivo. Za moraliste najvei problem (grupni sex, homoseksualizam, brane svae itd.). 6. Djelo F -- Naglaeno slaganje i moralnih i legalnih ocjena o nekom djelu (ubojstva, krae, silovanja itd.). Razvojem drutva dolazi do raskoraka ova dva sistema normi ponaanja. Naime, drutvo e i moralno i legalno osuivati samo ona djela koja su zakonom obiljena kao takva. Razvojem pravnih nauka, prihvaa se pravilo Nullum crimen sine lege -- (nema krivinog djela bez zakona). Kao to vidimo iz prezentirane tabele, djela tipa B i D su najtei psihosocijalni problem. Za njihovo gonjenje je teko dobiti podrku javnosti. Moramo istai, da kriminal i sve ono to je vezano za kriminal izaziva veliki interes kod obinih ljudi iz slijedeih razloga:

1. Emocionalni interes za kriminal:

115

a) zbog straha od zloina, b) elja za osvetom, c) avanturistike elje. 2. Kriminal je jedna od najveih opasnosti za ustaljeni sistem etikih norma i drutvenih vrijednosti. 3. Kriminal je veliki ekonomski teret za zajednicu (otkrivanje, hvatanje, suenje, kanjavanje, preodgajanje kriminalaca). 4. Slijedei razlog za znatielju obinog ovjeka za kriminal je upznavanje linosti i ivotnog puta lica koje je uinilo neku kriminalnu radnju, a to je opet u funkciji boljeg razumjevanja ponaanja ljudi i njihovih postupaka uopte. Bez obzira sa kog aspekta elimo upoznati kriminalitet u nekoj drutvenoj zajednici prvo postavljamo pitanje kolika je rasprostranjenost te pojave. Odgovor na to pitanje nam daju pre svega razliite kriminalistike statistike. KRIMINALITET KAO SOCIJALNA POJAVA Kriminalitet metodoloki moemo prouavati na dva naina: a) Analizom individualnih prestupnika i b) Analizom kriminaliteta u cjelini. Istiemo, da izvan ljudskog drutva nema kriminala. (Legendarni Robinzon Crusoe na pustom ostrvu nije mogao postati kriminalac i da hoe, jer je on, dok je bio potpuno sam i izolovan, s onu stranu dobra i zla. Uzroke kriminaliteta moramo traiti u opim faktorima drutvenih kretanja (ekonomski, politiki, idioloki). No, elimo li razumjeti kriminalitet kao individualnu pojavu, traimo mu uzroke u onim specifinim psiholokim i socijalnim karakteristikama odreenog individuuma. Utjecaj socijalnih faktora na pojavu kriminaliteta emo ukratko pokazati kroz: A---utjecaj sela i grada na tu pojavu, B---utjecaj porodice i C---utjecaj same rtve krivinog djela. Ad-A--Ekoloke studije kriminaliteta iz prolog stoljea su pokazale da je broj kriminalnih djela u gradovima vei nego u seoskim regijama. Ta razlika nije samo u broju, nego i u vrsti krivinih djela. Na selu je vei broj krivinih djela usmjeren protiv osoba (ivota i tijela u krivinom zakoniku). Specifinost krivinih djela na selu su: paljevine, unitavanje vonjaka, kraa stoke itd. Slijedei su razlozi za relativno manji stepen kriminaliteta na selu:

116

1. 2. 3. 4. 5.

Neformalna socijalna kontrola (svako svakoga zna), Selo je siromanije od grada, ali su razlike u bogatstvu manje, Manji je broj prilika i iskuenja, Manja je pokretljivost stanovnitva, Manja je mogunost skrivanja nakon izvrenog djela itd.

Ad--B--Utjecaj porodice Porodica je bez sumnje po miljenju mnogih autora prvi i najznaajniji agens socijalizacije linosti. U krugu porodice poinje psihofiziki rast i razvoj individue. Istraivanja provedena do danas, a pre svega istraivanja psihoanalitiara istiu, da je porodica ne samo institucija u kojoj se realizira proces socijalizacije, nego je porodica faktor od koga zavisi u kakvu e se linost razviti dijete. Veina psihologa je poetkom ovog stoljea bila vrsto uvjerena da doivljena iskustva u godinama pre razumne dobi tj. do sedme godine ivota, ne utjeu na oblikovanje moralne linosti ovjeka. Tano je da u naem sjeanju ostaju neki rijetki tragovi iz tog prvog ivotnog razdoblja, pa su zato tadanji psiholozi smatrali da linost ine samo svjesni ini. Niko nije brinuo za tekoe malog dijeteta. U odgoju dijeteta se davao prioritet njegovom tjelesnom zdravlju. Dijete se odgajalo da bude dobro i posluno. Mnoga istraivanja su pokazala upravo to, da srdaan odnos roditelja prema dijetetu, naglaeno povjerenje i podrka u rastu i razvoju, izazivaju pozitivne efekte u razvoju dijeteta te se proces socijalizacije odvija u pravcu u kojem to ele roditelji. Neki zapadni psihoanalitiki orijentisani psiholozi smatraju da ni jedan socijalni faktor nije toliko bitan za pojavu kriminaliteta kao porodica. Posebno su isticali utjecaj tzv. razorene porodice na dalji razvoj djeteta. Dugogodinjim istraivanjima i analizama su doli do zakljuka da: 1. Postoji odreena povezanost izmeu razorene porodice i pojave delinkvencije kod dijece, ali je ona veoma mala. 2. Da razorena porodica nije ni izdaleka tako vaan faktor u etiologiji kriminaliteta maloljetnika vidi se iz podatka, da je od ukupnog broja uhapenih maloljetnika, samo njih 10% iz razorenih porodica. Dakle, meu delinkventima je vie onih iz nerazorenih porodica. 3. Ako sagledamo razloge koji djeluju kriminogeno u odreenim okolnostima u razorenoj porodici vidimo da su to: --materijalne prilike u porodici --labavljenje porodine i kune discipline (djeca nemaju adekvatne kontrole radi zaposlenosti jednog roditelja), --zbog nedovoljne kontrole djeca dolaze u kontakt sa kriminogenim osobama, --emocionalne promjene u opoj socijalnoj atmosferi razorene porodice. Ad--C--Utjecaj rtve krivinog djela. Vaan okolni utjecaj koji djeluje na kriminalnu aktivnost je i utjecaj rtve krivinog djela. Ovom problematikom se bavi nauna disciplina viktimologija. Ona prouava rtve krivinog djela, fizike osobe, kao i pravne osobe--ustanove, organizacije itd. Ovo je interesantno i vrlo bitno jer je ustanovljeno, da je u mnogim sluajevima rtva bila ta koja je kao gromobran privlaila delinkvente (alkoholiari nisu sluajno rtve sitnih deparoa, varalica, razbojnika). Kada

117

govorimo o ovome, ono to vrijedi za ljude vrijedi i za pravna lica. Loe obezbijeene pravne ustanove i organizacije su uvijek privlana meta za kriminalce. KRIMINOGENE OSOBINE IRE DRUTVENE ZAJEDNICE Svaka drutvena zajednica ima mnotvo nekih irih, openitijih karakteristika koje mogu imati manje ili vee kriminogeno znaenje. Neke od njih su: 1. Eksploatatorski karakter kapitalizma (krade poslodavac, trgovac I depar). 2. Kompetitivni--takmiarski karakter drutvenih odnosa. Mislimo tu pre svega na jedno ope otuenje ovjeke od ovjeka, drutvene odnose gdje je homo homini lupus, gdje vladaju kako kae Marks, vuiji zakoni kapitalizma to su idealni uvjeti za pojavu kriminala. 3. Borba za status--Da bi se dosegao odreeni status pojedinci pribjegavaju odreenim asocijalnim i kriminogenim radnjama. 4. Uloga novca--U mnogim drutvima novac igra znaajnu ulogu, posebno u kapitalizmu. Novac uglavnom obezbjeuje mo, politiku, status te zato mnogi ne biraju sredstva da do njega dou kako bi zadovoljili svoje megalomanske prohtijeve. 5. Negativan odnos prema radu--Mnogim pojedincima je jasno da se vlastitim radom praktino nikada ne moe stei mnogo novca. Radi toga poseu za nekim za njih lakim nainom stjecanja novca koji je po pravilu kriminogen. 6. Gubitak drutvenog oslonca. Poznato nam je da razvoj drutva i urbanizacija dovode do slabljenja prijateljskih, porodinih veza sa primarnim grupama. To je jedan od razloga to se gubi inae najprirodnije sredstvo socijalne kontrole nad aktivnou pojedinca. 7. Gubi se razlika izmeu potenja i kriminala--To je karakteristino za kapitalizam, kada se gubi razlika izmeu nekih potenih poslovnih transakcija i kriminala. To je tzv. kriminalitet bijelog okovratnika kako ga je nazvao jedan ameriki kriminolog, mislei na razliite oblike falsifikata, pronevjera, utaja itd. 8. Tolerisanje nekih oblika ilegalne aktivnosti--Radi se o raskoraku izmeu moralnih i legalnih normi ponaanja. Posebno je karakteristian oblik plave koverte (lijenici, razne namjetene licitacije itd.) ili VIP--veze i poznanstva kada se postiu opravdane i neopravdane koristi i beneficije. EKOLOKA ANALIZA KRIMINALITETA Ekologiju moemo definisati kao nauku o prostornim odnosima izmeu organizma i okoline u kojoj taj organizam ivi. Poetkom ovog vijeka poinje se govoriti o ljudskoj ekologiji koja se definira kao nauka o prostornim i vrijemenskim odnosima ljudskih bia u danoj prirodnoj i drutvenoj sredini. Kao jedinica analize se uzima manja ili vea populacija koja ivi na odreenom teritoriju. Ekoloki pristup u prouavanju kriminaliteta se javlja dvadesetih godina naeg stoljea, a utmeljiteljem se smatra ameriki kriminolog o i njegovi saradnici. Provodei vie istraivanja oni uvode pojam delinkventnog rejona koji izmeu ostalog karakte --loi uvjeti stanovanja, --siromatvo, --velika mobilnost stanovnitva, --niska obrazovna i profesionalna struktura i sl.

118

Meutim najnovija istraivanja u oblasti kriminaliteta pokazuju da je kriminalitet vezan za one varijable koje znae visok ivotni standard, a ne siromatvo (istraivanja u Americi). To se objanjava time to razvijena ekonomska sredina prua delinkventu bolje anse da neto uiari svojim krivinim djelom. KRIMINALITET KAO INDIVIDUALNA POJAVA Raspravljajui o tome zato neko postaje kriminalac, a neko ne, dolazimo do nekih individualnih karakteristika pojedinca sklonog kriminalu. Moemo ih podijeliti na dvije velike skupine: bioloke i psiholoke osobine kriminogene linosti. 1. Bioloke osobine Uzet emo za primjer spol prijestupnika. Iz dosadanjih istraivanja zakljuujemo da mukarci predstavljaju vei dio kriminogene populacije u odnosu na ene. Izraeno brojevima taj odnos ide od 3:1 do 8:1 zavisno od drave i prestupa koji je uinjen. Ta pojava se objanjava socijalnim poloajem ene u savrijemenom drutvu, gdje je ona ipak zatienija od ekonomskih i socijalnih potresa. 2. Psiholoke osobine Izmeu mnogih psiholokih karakteristika kojima se pridaje kriminogeno znaenje pomenut emo inteligenciju i emocionalnu stabilnost. Inteligencija Prva komparativna mjerenja inteligencije kriminalaca i nekriminalaca pokazuju da meu kriminalcima ima vei postotak manje inteligentnih pa i slaboumnih. Meutim, kasnijim istraivanjima je ustanovljeno, da ta razlika nije toliko izrazita jer se pretpostavlja, da upravo manje inteligentni bivaju uhvaeni. Zato se nedovoljno razvijena inteligencija ne smatra kriminogenim faktorom, iako je sigurno, da je u nekim sluajevima njena nedovoljna razvijenost djelovala kriminogeno. Sve teorije koje pokuavaju da devijantno ponaanje objasne uroenim svojstvima, organskim oteenjima ili inteligencijom pojedinca su konzervativne. Kada se analizira njihov dokazni materijal, pokazuje se da one zanemaruju drutvene uslove ili ih nekritiki pretvaraju u data svojstva pojedinca. Na primjer, testovi inteligencije su prilagoeni bijelim mukarcima iz srednje klase; zbog toga mnoge neprivilegovane grupe, crnci, imigranti, ene i drugi--esto imaju inferiorne koeficijente inteligencije (Hider, 1978).

119

Emocionalna stabilnost Biti emocionalno stabilan, znai reagovati emocionalno adekvatno u svim situacijama, bilo kvalitativno ili kvantitativno. (kvalitativno, npr. na neijem pogrebu osjeati tugu, kvantitativno--u tim trenucima ne treba pomiljati na samoubojstvo). Za emocionalno nestabilne osobe je karakteristino da lahko gube kontrolu nad vlastitim ponaanjem i djeluju emocionalno impulzivno i neadekvatno. Najdrastiniji primjer za to je ubistvo iz afekta ili kako ga zove krivini zakon ubojstvo na mah. Ubojica izvrava zloin u stanju neke vrste privrijemenog emocionalnog ludila. No na sreu ne zavrava svaka emocionalna nestabilnost ubojstvom. Najee se sve zavrava prestupima kao to su tunjava, povrede, osveta itd. PROBLEMI KRIMINALNE MOTIVACIJE

Prouavajui psiholokokriminalno ponaanje sa individualno-psiholokog aspekta namee se jedno od temeljnih pitanja, a to je pitanje kriminalne motivacije. Zato pojedinci u nekim situacijama postaju delinkventi, a drugi ne? Znamo da pri razumjevanju ovjekove motivacije na prvo mjesto stavljamo kategoriju elje. elja opet ima otro podijeljena dva djela: 1. Prvi dio obuhvaa one bioloke, socijalne i psiholoke procese koji dovode do pojavljivanja elje u naoj svijesti (potreba, osjeaj, elja), i 2. Drugi dio obuhvaa one procese koji dovode do poduzimanja ili nepoduzimanja akcija za zadovoljavanja elja. Pjesnik Emerson je rekao: Nema zloina koji nisam poelio! Poelio da, ali ne i izvrio. I to je poenta te izreke. elje naviru, traju i mijenjaju se. Neke se realiziraju, neke ne. Psihokriminalni problem je upravo realizacija tih elja, a analogno tome nam se nameu pitanja, zato velika veina ljudi ne postaje delinkventima? Zato ne ine krivina djela? Navest emo neke razloge: 1. Nemaju grijenih elja (to je karakteristika normalnih ljudi, nee im se javljati grijene elje). 2. Nemaju prilike (Kau da prilika ini ovjeka lopovom. npr. ne moraju nastavnici biti poteniji od ekonomista koji rade uglavnom sa novcem). 3. Nemaju znanje, vjetine i navike --(Obijanje kase, proizvodnja heroina itd.) 4. Nemaju energiju i upornost--(Viednevno praenje rtve). 5. Nemaju emocionalne vrstine--(Za mnoga krivina djela je potrebna emocionalna vrstina da nadjaa eventualne osjeaje samilosti--npr.kod nekih politikih ubojstava itd.). 6. Imaju izgraen sistem moralnih norma--Radi se o dobro internalizovanom sistemu moralnih norma--naa savjest--koja nas grize i onda kada to ne elimo. 7. Imaju strah od sankcija i kazna. Strah da ne budemo uhvaeni i kanjeni je i posljednja granica koja nas spreava da ne uinimo neku kriminalnu radnju. Na koji nain delinkvent uspijeva razbiti strah od sankcija za uinjeno dijelo: 1. Pomonici za razbijanje straha jesu afekti (ubojstvo).

120

2. Kriminalni optimizam-mnogi kriminalci se nadaju da nikada nee biti uhvaeni. 3. Proraunati rizik--Bez rizika nema dobitka. 4. Postojanje drugaijeg sistema moralnih norma (krvna osveta). Sva krivina djela mopemo podijeliti u dvije grupe: a) Namjerna: motivisana su koristoljubljem, osvetom, pomo drugima, dunost, odbrana, sexualno zadovoljenje, znatielja. b) Nehotina djela: Ona koja su poinjena mimo volje subjekta: dogaaju se iz slijedeih razloga: nemar, sluaj, neznanje, zabuna, afektivni impuls, duevni poremeaj.

121

POGLAVLJE 15. PSIHOLOGIJA KOMUNIKACIJA

Komunikacija kod ovjeka je veoma intenzivna, veoma sloena i raznovrsna. Ona i po svojoj uestalosti prevazilazi izrazito ivotinjsku. Ona je stalni pratilac ljudske aktivnosti. U gotovo sve vidove ljudskog ponaanja je ukljuena. Kada ne komunicira sa drugim ljudima, obraa se ovjek samom sebi, komunicira sa sobom. Komunikacija kod ovjeka je veoma razvijena, izgarena i sloena. Ona je zasnovana i na znacima koji su samo signali, ali prije svega poiva na simbolima. Ti su simboli koje koristi ovjek u svojoj komunikaciji veoma brojni i izgaeni u sloene sisteme. Ona je, nadalje, veoma raznovrsna i ostvaruje se putem razliitih sredstava. Za ovjeka je karakteristina komunikacija rijeima. Ali se ne ostvaruje samo rijeima nego i slikama, emama i raznim arbitarnim znacima. Vana vrsta ljudske komunikacije je neverbalna komunikacija putem raznih vrsta pokreta kao i putem poloaja u prostoru. Zahvaljujui korienju tehnikih sredstava ljudska komunikacija nije samo komunikacija neposrednim kontaktom, licem u lice, nego dopire od jedne osobe do drugih udaljenih na nekad nezamislivim razdaljinama. Ima komunikacija i kod ovjeka i ekspresevnu i apelativnu funkciju. Razliitim se znakovima, ekspresivnim pokretima lica, tijela i njegovih dijelova, mogu izrazti i od stranr drugih osoba registrovati brojna unutranja stanja ovjeka: emocije, stavovi, karakteristike linosti Kao funkcije komunikacije kod ovjeka moemo razlikovati one funkcije koje imaju znakovi, simboli i signali, koje ovjek koristi pri komunikaciji. Navode se obino tri: funkcija reprezentovanja koja se sastoji da znak stoji umjesto neega, zamjenjuje neto; tu funkciju imaju i simboli i signali; funkcija saoptavanja koja poiva na tome da su znakovi nosioci i prenosioci znaenja; tu funkciju vre simboli; izraajna funkcija manifestuje unutranja stanja i osobine ovjeka i kad nema namjeru da o tome saoptava; ta funkcija vezana je uz signale.(E. L. Hartley i R. E. Hartley 1959. , str. 16)

Vrste komunikacije su: Intrapsihika: ona koja se odigrava u okviru psihikog, koja je psihikog porijekla i odigrava se u okviru njega sa naglaskom da se procesi ne rasprostiru dalje: a) transcendentna b) intrapersonalna - reverzibilna (sve to se kae moe se povui), - diskretna (ne ide prema van) interpersonalna (par ili 5-6 ljudi) javna (jedna osoba prema vie ljudi) ireverzibilne masovna (putem medija i kontrole)

122

Ljudska komunikacija je veoma raznovrsna. Mogue je, prije svega, razlikovati verbalnu ili lingvistiku komunikaciju od neverbalne ili nelingvistike. Prva je putem rijei usmene ili pisane. Kao sistem simbola verbalnu komunikaciju karakteristinu za neku kulturnu zajednicu, nazivamo jezikom. Neverbalna poiva na pokretima i prostornim odnosima. Neverbalna je i tzv. paralingvistika komunikacija koja je vezana uz izgivor rijei ali nije na osnovu sadraja rijei. Mogue je razlikovati vrste komunikacije i na osnovu drugih kriterija. Na osnovu toga da li se komunikacija ostvaruje korienjem nekog tehnikog sredstva ili bez toga razlikjuje se posredna i neposredna komunikacija. Iako doslovno shvaeno nema neposredne komunikacije, jer je i za razgovor licem u lice potreban vazduh kao prenosilac glasa, o neposrednoj komunikaciji govorimo kada nema korienja tehnike aparature. Takva je i komunikacija putem posebnih naprava, na primjer putem telefona ili telegrafskih poruka. Posredna je komunikacija, namjenjena velikom broju osoba, masov. komunikacija, jer se uvjek ostvaruje preko nekih sredstava obraanja masama. Moe biti putem raznih sredstava masovnih komunikacija: tampe, filma, radija, televizije. Jednosmjernom, u posebnom smislu moe se oznaiti i neuspjena komunikacija pri kojima sagovornici ne reaguju na stvarni sadraj saoptenja nego, ne vodei rauna o saoptenom, iznose i u diskusiji samo ono to su dotle eljeli da kau. Formalno je takva komunikacija dvosmjerna i uzajamna ali stvarno jednosmjerna. Da bismo mogli govoriti o uspjenoj komunikaciji, potrebno je da onaj ko prima poruku shvati ta komunikator njome poruuje i u svojoj uzvratnoj reakciji o tom sadraju vodi rauna. Uspjena je komunikacija proces koji ini niz uzajamnih saoptenja i reagovanja na njih, pri kome svaki od uesnika svoje saoptenje formira prema reagovanju drugog uesnika na njega. Ne mora uspjena komunikacija dovesti do saglasnosti miljenja ali treba da predstavlja stvarnu razmjenu miljenja. Prema tom kriteriju mogue je, dakle, razlikovati uspjenu i neuspjenu komunikaciju. Psiholoki vana razlika jest izmeu interpersonalne i intrapersonalne komunikacije. Komunikacija je po definiciji interpersonalna, manifestovanje znakova na koje druga osoba reaguje, a ako je znak simbol prenoenje znaenja od jedne osobe drugoj. Ali mogue je simbole upuivat i samome sebi. Koristei verbalne simbole ovjek samom sebi navodi razloge i protivrazloge za to da prihvati ili ne prihvati neto, da uini ili ne uini neto. Na taj nain usmjerava vlastito ponaanje i vri samokontrolu. To je, po pravilu, ne samo samokritika nego i internalizovana drutvena kontrola jer su sadraji unutranjeg govora redovno povezani sa drutvenim shvatanjem i normama. Verbalna komunikacija Najvanije sredstvo komunikacije kod ovjeka je govor. Govor i govorna ili verbalna komunikacija poiva na sposobnosti ovjeka da proizvodi dovoljno razliitih glasova (fonema), te na sposobnosti da glasove povezuje u skupine koje postaju nosioci znaenja, rijei (morfemi) i dalje u sisteme rijei.

123

Glasovni govor i na njemu izgraen jezik najvaniji su oblik ljudske komunikacije jer predstavljaju socijalni simboliki sistem. To znai, putem odreenog jezika, usmeno i pismeno, moe saoptavati svoje doivljaje i saoptavati svoja saznanja iri krug pojedinaca, svi oni koji pripadaju odreenoj jezikoj zajednici i koji su ovladali znaenjem glasovnih kombinacija odreenog jezika i pravilima i zakonima njihove upotrebe. Govor i jezik su znaajno sredstvo komuniciranja, reeno je, jer su znaci koje koristi (rijei) nosioci znaebja, i to tzv. denotativnog znaenja. Denotativno znaenje je znaenje koje je isto za sve koji koriste odreeni jezik. Rijei posjeduju, po pravilu, i jedno dodatno znaenje, tzv. konotativno znaenje. Konotativno znaenje odreuju Kre D. i saradnici (1972.) kao osjeanja i stavove koji se udruuju sa simbolom. Vrste i osobine verbalne komunikacije Vrste verbalne komunikacije s obzirom na svrhu su: -

kognitivna ekspresivna persuazivna socijalna

komunikacija.

Osobine verbalne komunikacije su: rijei su simboliki prikaz misli; znaenje rijei je dogovorno; smisao se izvodi iz verbalnog konteksta u kojem se rije upotrebljava; verbalna komunikacija je veim dijelom pod svjesnom kontrolom.

Neverbalna komunikacija Za ovjeka je karakteristina verbalna komunikacija. Ali ni kod ovjeka komunikacija nije samo verbalna. ovjek stalno koristi i neverbalne znakove kao to su naglaavanje pojedinih glasova pri govoru, pauze i razlike u ritmu govora i druge propratne varijacije pri izgovaranju rijei govora. Ali ovjek koristi razne neverbalne oblike ponaanja ne samo kao dodatak govora nego i kao samostalne i veoma este i vane naine saoptavanja: promjena u izrazu lica i pokreta, tjelesni dodir i razlike u odstojanju od druge osobe, usmjeravanje i zadravanje pogleda. Neki od tih znakova slue kao signali, neki kao simboli a mnogi i kao simboli i signali. Mogu biti nosioci znaenja, sredstva putem kojih se upuuju poruke odreenog sadraja. Ali esto su samo nenamjerni izraz nekog stanja organizma: pozitivnog ili negativnog osjeanja, raspoloenja, naklonosti i ljubavi prema nekome ili mrnje i neprijateljstva prema odreeoj osobi. (Argyle, 1975.) Neverbalna komunikacija naglaava, ponavlja, zamjenjuje, dopunjuje, i proturjei verbalnoj komunikaciji.

124

Neverbalna komunikacija ima viestruku funkciju. Meu ostalim: a) pruanje informacija o tome da li druga osoba prati sa panjom ta njoj sagovornik saoptava na primjer kimanjem glavom; b) oznaavanje momenata kada u toku konverzacije uzimati rije i govoriti, a kada prestati sa govorom i sluati, sinhronizacija komunikacije drugim rijeima, na primjer putem razliitih pokreta kojima se oznaava oekivanje ili nestrpljenje; c) izraavanje uzajamnih linih stavova, pozitivnih i negativnih na primjer uzajamnim pribliavanjem ili udaljavanjem u komunikaciji; d) ilustrovanje sadraja verbalne komunikacije na primjer podravanjem neke akcije putem pokreta; e) pruanje povratne informacije o reagovanju na dato saoptenje, obavjetavajui, meu ostalim, da li je shvaeno ta je sagovornik rekao, da li se sa njim slae ili ne slae, da li mu se vjeruje ili ne vrlo esto putem odreenih oblika facijalne ekspresije; f) zamjena za saoptenje koje se inae iznosi putem verbalnih znakova kao to je korienje gestovnih znakova kod gluhonijemih; g) saoptavanje o samom sebi, obavjetavanje o vlastitoj linosti, namjerno i nenamjerno na primjer odreenim nainom odjevanja da bi se istakla vlastita drutvena uloga ili (nenamjerno) manifestovanje putem naina emocionalnog reagovanja osobina temperamenta; h) veoma esta i veoma vana funkcija ekspresije emocija ije je izraavanje sastavni dio emocionalnog reagovanja, a koji ovjek koristi i kao socijalne znakove koje je u stanju i da kontrolie, - slue tome pored bogatstva facijalnog izraza i brojni drugi neverbalni znaci. (Argyle, 1969.) Aspekti neverbalne komunikacije Razlikujemo slijedee aspekte neverbalne komunikacije: - Vokalna ekspresija snaan aspekat neverbalne komunikacije predstavljaju melodika (visina glasa), dinamika (jain glasa), ritmika (ritminost signala), agogika (metrika, korienje pauza, uzdisanja, pjevanja i svega to je ljudski glas u stanju da proizvede). - Facijalna ekspresija po mnogim istraivaima najvaniji aspekt neverbalnog ponaanja je izraz lica. Olport smatra da je to centar doivljaja sebe, a Birdvistel je izdvojio 250 000 razliitih ljudskih izraza. Specifian sklop facijalne izraajnosti daje individualni peat svakom ovjeku. - Gestovna ekspresija je izuavanje pokreta ruku u komunikaciji i odnosi se na ponaanja koja nemaju apsolutna znaenja sama po sebi, ve ih dobijaju u odreenim kontekstima i donosima. - Posturalna ekspresija pet osnovnih poloaja tijela su: stojei, sjedei, uei, kleei i leei i predstavljaju osnovne jedinice od kojih se kombiniraju svi ostali poloaji. - Proksemina ekspresija i izuavanje tjelesnih kontakata, najee se svrstava u najprimitivnije forme ljudskog neverbalnog ponaanja. - Spacijalno ponaanje pokret je na izvjestan nain postojanje u prostoru. On objedinjuje, ali i upravlja svim ostalim oblicima ispoljavanja u prostoru. Pod terminom specijalno ponaanje podrazumijeva se blizina, orijentacija, teritorijalno ponaanje i pokreti u fizikoj okolini.

125

Ritam ono to je vrlo bitno, ne samo u istraivanju hoda, nego i u istraivanju neverbalne komunikacije uopte su ritam i brzina izraajnog ponaanja, za koje se smatra da su u isto vrijeme ekspresivni, ali i integrativni i organizirajui faktor jedne linosti. Pokret u prostoru pokret je makro jedinica neverbalne analize. Po Olportu postoji sedam mjerljivih oblika hoda: pravilnost, brzina, vrstina, duina koraka, elastinost, odreenost pravca i promjenljivost. Na osnovu njih se mogu manifestovati odreena karakteroloka obiljeja, to omoguava i njihovo ocjenjivanje. Odjea i ostali aspekti izgleda odjea i razni tjelesni ukrasi nalaze se pod kontrolom onoga ko ih nosi (za razliku od kose i boje koe koji moe samo djelimino da kontrolie). vrljanje, crtanje i slikanje izuavanje simbolikog izraavanja ovjeka, pokazuje da sve moe poprimiti i simboliko znaenje: prirodni objekti, biljke, ivotinje i raznorodna ljudska ponaanja.

Razlike i veze izmeu verbalne i neverbalne komunikacije Izmeu verbalne i neverbalne komunikacije postoje razlike. Argajl (Argyle, 1969.) navodi kao glavne sljedee etiri: 1. govor je posebno podesan za saoptavanje o karakteristikama objekata i osoba a verbalna komunikacija za izraavanje emocija, interpersonalnih stavova i nekih drugih aspekata interpersonalnih odnosa, posebno kad je emocije i stavove netaktino saoptiti direktno; 2. jezikom komunikacijom svjesno i prema planu upravljamo, a neverbalna je esto nesvjesna ili nepotpuno svjesna, vie spontana, esto nenamjerna i slobodnija od kontrole linosti; 3. za govor je potrebna aktivnost odreenih dijelova centralnog nervnog sistema, dok je osnova za znatan dio neverbalne komunikacije aktivnost odreenih supkortikalnih centara; 4. govor je sistem arbitrarnih kodova n osnovu kombinacije glasova (a pismeni govor kombinacija pismenih znakova za glasove) za oznaavanje objekata, odnosa i ideja, i neverbalni znaci su znatnim dijelom ikoniki znaci tj. slike stvarnih predmeta ili nekodirane na naslijeu zasnovane reakcije. Ovim karakteristikama potrebno je dodati jo dvije: 1. rijei koje se koriste u verbalnoj komunikaciji uvijek su nosioci znaenja, a neverbalni elementi komunikacije esto su samo signali kojima se izraava odreeno stanje organizma a ne prenosi i namjerno saoptava neka poruka; 2. rijeima i njihovim kombinacijama u mogunosti smo da saoptimo saznanja i doivljaje o mnogim odlikama stvarnosti, o sloenim odnosima, raznih ideja i zamislima koje neverbalnim znacima ne bismo bili u mogunosti da izrazimo, dok neverbalni znaci, ukoliko ponekad predstavljaju suptilnije sredstvo izraavanja, to su prije svega za izraavanje nekih emocija i interpersonalnih odnosa.

126

Interpersonalna komunikacija U nastavnom procesu interperpersonalno komuniciranje se odnosi na direktnu komunikaciju dvaju ili vie osoba licem u lice i podrazumijeva oblike verbalnog, neverbalnog i fizikog komuniciranja. U didaktikom smislu moemo je odrediti i kao interakciju u kojoj jedna osoba prezentira neke sadraje drugoj osobi da bi utjecala na njeno ponaanje. Intrapersonalna (osobna) komunikacija oznaava unutranji govor govorenje samom sebi ili govor sa samim sobom koji se odvija u ovjekovoj nutrini (procesi u mozgu). ovjek pokuava nutarnjim komuniciranjem uspostaviti psihiku ravnoteu i postii kognitivnu i afektivnu stabilnost. Poto se dogaa unutar subjekta intrapersonalno komuniciranje obuhvaa njegovo miljenje i osjeaje, svjesne i podsvjesne procese. Personalna i apersonalna komunikacija Interpersonalna komunikacija moe oznaavati direktnu interakciju izmeu dvije ili vie osoba, a takoer i interakciju kod koje postoji posrednik (medij). Imajui to u vidu moemo govoriti o personalnoj i apersonalnoj komunikaciji. Kod ove vrste komunikacije vidljivo je da se u podjeli polazi od vrste medija, odnosno o tome da li se radi o ivom ili neivom mediju. Kad dvije ili vie osoba neposredno komuniciraju, bez posredovanja medija, radi se o personalnoj komunikaciji. Za razliku od personalne, apersonalna komunikacija u svom posredovanju ukljuuje medij. Nastavnik se kod ove vrste komunikacije esto javlja kao komplementarni medij. Pedagoka vrijednost personalne komunikacije je naglaenija zbog njene neposrednosti, pa je ona po tome iznad svake apersonalne. Sluanje i govorenje Komunikacija zapoinje onda kada se jedna osoba obraa drugoj zato to ima neku potrebu koju eli zadovoljiti neto se u toj osobi dogaa. Da bi se u nastavnom procesu vodila uspjena komunikacija izmeu nastavnika i uenika, potrebno je stalno provjeravati to je uenik uo i kako je on to razumio. On e, naime, reagirati na primljenu, a ne od nas poslanu poruku. Zbog toga je nuno provjeravanje primljene poruke pomou traenja, davanja i primanja povratnih informacija od sagovornika. Razgovor je uspjeno izveden kada smo sigurni da nas je sagovornik tano uo i ispravno razumio. Na uspjenost u razgovoru utie vie faktora, a prije svega poiljalac poruke, primalac poruke i okolnosti u kojima se vodi razgovor. Pretpostavka uspjenom razgovoru, pored ve nabrojanih elemenata, svakako je i vjetina izazivanja panje kod onog kome je informacija, odnosno poruka upuena. Kako su situacije u odgojno obrazovnom procesu, u pravilu, situacije susretanja odraslih s djecom, to nas sluanje i govorenje usmjereno prema djeci, posebno zanima, jer nije svejedno kako to sluanje i govorenje djeluje na djecu i kako to djeca primaju. Uspjeno razgovaramo sa djecom kad ona razumiju, shvate i prihvate ono to elimo da ona razumiju i shvate.

127

Vjetina aktivnog sluanja U svakodnevnom ivotu 50% komunikacije ini govor, a 50% sluanje. Evo kako moemo prepoznati da ne sluamo: kad usporeujemo druge sa sobom, kad imamo negativan stav prema ljudima (npr. da je sagovornik glup ili dosadan), kad dajemo savjete, kad umirujemo,kad se uvijek slaemo, kad mislimo o tome ta emo odgovoriti, kad trimo prikriveno znaenje. Vrste nesluanja: - pseudosluanje; - jednoslojno sluanje; - otimanje rijei; - sluanje u zasjedi. Aktivno sluanje podrazumijeva sljedee korake: odluiti sluati; gledati sugovornika u oi; pitati postavljati pitanja; parafrazirati; negovoriti previe vie sluati; ne prekidati osobu koja govori; iskoristiti utnju utnja je zlato tada se puno vie alje neverbalnih poruka; izbjegavati pokrete koji ometaju drugoga, jer to znai da nema aktivnog sluanja.

Problemi u interpersonalnoj komunikaciji 1. odbrambeni mehanizam onog tko slua, neto to smeta prenoenju neke poruke, otpor koji proizilazi iz straha od gubitka autoriteta ili nepoznatog, pa ljudi uju na razliite naine; 2. nejasnost poruke: nekome neto treba ispriati tako da estogodinje dijete to moe reproducirati; 3. skrivene poruke itanje meu redovima; 4. status ako neko ima ulogu voditelja time je jednostavnije; 5. prikladnost okoline ako je nedostojna moe biti problem. Okolina u kojoj se vri komunikacija alje nam poruke neke vrste: ef podreeni (samo emo razgovarati, nema veze sa hijerarhijom), ef podreeni (ja sam ef, ti si podreeni, sluaj me i ne priaj). Nadreeni vie gledaju u oi podreene, a podreeni u pod dok sluaju; 6. neprijateljstvo negativne emocije ine komunikaciju slabijom zbog emocije koja ima jak intenzitet. (Pajevi, 2005. , str. 19) Svaka ozbiljna obuka za voenje razgovora, trai da se slua na pet jasno odvojenih planova 1. kontekstualno sluanje - radi se o tome da se utvrdi ta je stvarni zahtjev, istinska potreba; da se uoi sagovornikov okvir i da se propitujemo o njegovoj linoj historiji;

128

2. distancirano sluanje ovdje se radi o tome da treba savlaivati tendenciju da sami induciramo odgovore, da selekcioniemo informacije, uviati vlastitu afektivnu upletenost. Ui se kako se sve vie iri vlastito sluanje; 3. analitiko sluanje radi se o indentifikovanju sagovornikovih motiva, njegovih afektivnih uloga; o opaanju njegove igre zavoenja i agresivnosti, o prepoznavanju i lokalizovanju odbrambenih mehanizama koje kod njega susreemo (projekcija, identifikacija, izbjegavanje, odbijanje, racionalizacija); 4. regulacijsko sluanje tu se radi o kapitalizaciji, o izvoenju naih konstrukcija na osnovu onog to je reeno, o preformuliranju, o olakavanju sagovorniku da se izrazi. Treba znati sasluati bez izricanja svog suda, ali treba valorizirati i prihvatiti bez odobravanja, pa nastaviti sa otvorenim pitanjima; 5. senzibilno sluanje radi se o tome da se opaa i ono to je izvan domena verbalnog, npr. geste i igre pogleda, pomalo kao na radaru, i to tako da se trae indikacije u vezi s onim to je izreeno. Upravljanje periodima utnje u razgovoru, kao neverbalnim porukama jedna je od najnezahvalnijih taaka obuke za sluanje. (Pajevi, 2005. , str. 20, 21) Pravila dobre komunikacije Pravila dobre komunikacije su: znati ko je primalac poruka, znati ko nas slua; to je na cilj, to elimo prenijeti ljudima sa kojima komuniciramo; analizirati klimu da li su ljudi relaksirani i otvoreni; procijeniti u svojoj glavi ta elimo poruiti drugima; komunicirati rjenikom onih kojima prenosimo poruku vana je crta linosti znati se prilagoditi nekoj publici kojoj se obraamo; 6. ukoliko neko nije shvatio, onda trebamo to razjasniti ljudima kojima je prenosimo; 7. ukoliko je reakcija i dalje negativna, neemo ii agresivno i ponavljati istu priu npr. moda se nisam dobro izrazio pokuat u ponovno. 1. 2. 3. 4. 5.

129

SADRAJ STRANA PREDGOVOR................................................................................................2 1. TA JE PSIHOLOGIJA?.......................................................................,..4 2. METODE I TEHNIKE ISTRAIVANJA U PSIHOLOGIJI..............13 3. PSIHOLOGIJA PONAANJA I VOENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SA OSUMNJIENIM LICIMA..................................27 4. ORGANSKE OSNOVE PSIHIKOG IVOTA OVJEKA..............46 5. LINOST..................................................................................................56 6. MOTIVACIJA..........................................................................................68 7. EMOCIJE.................................................................................................78 8. INTELIGENCIJA.....................................................................................91 9. OSJETI I PERCEPCIJA.........................................................................98 10.MILJENJE...........................................................................................116 11.UENJE, PAMENJE, ZABORAVLJANJE.....................................123 12.PSIHOLOKI POREMEAJI..............................................................140 13.STRES I TJELESNO ZDRAVLJE.....................................................143 14.SOCIJALNA PSIHOLOGIJA I KRIMINALITET.............................149 15.PSIHOLOGIJA KOMUNIKACIJA......................................................159

130