Sie sind auf Seite 1von 11

Kratki pregled povijesti Hrvatske i Slavonije u ranom novom vijeku

Razdoblje Korvina i Jagelovia


Matija Korvin, kako bi zatitio svoje zemlje, izgradio je prvi obrambeni sustav: Senjska kapetanija, Jajaka banovina i Srebrenika banovina. Bio je to zaetak Vojne krajine. Matija Korvin teio je centralizaciji vlasti, uspostavi stajae vojske, oslanjanju na gradove i slabljenju magnata. Ve u prvoj godini njegove vladavine palo je Smederevo 1459. i Srpska Despotovina. 1463. palo je i Bosansko Kraljevstvo. Korvin je pokrenuo vojni pohod i oslobodio velik dio Bosanskog kraljevstva 1464. i te dijelove stavio pod Jajaku i Srebreniku banovinu. 1472. Korvin je za bosanskog kralja proglasio ugarskog velikaa Nikolu Ilokog. Najprije je stradala juna Hrvatska, 1471. pao je Poitelj, podruje izmeu Cetine i Neretve (osim obalnog pojasa). Lika, podruje Kninske i Luke upanije bilo je izloeno pljakakim pohodima. Padom Hercegovine 1482. stanje na jugu se pogoralo. Plemstvo je trailo oslonac u Veneciji i Habsburgovcima. Korvin je 1469. zauzeo frankapanski Senj bojei se utjecaja Venecije. Kasnije, kralj je zauzeo i posjede u Primorju i Vinodolu. Ivan Frankapan 1480. preputa Krk Veneciji Hrvatsko Kraljevstvo ostalo je bez posljednjeg otoka. Ubrzo se Korvin probio do Vrhbosne (Sarajeva), ali bez trajnih uspjeha. Korvin umire 1490. Venecija i Osmansko Carstvo osvojili su podruja Hrvatskog Kraljevstva, a Hrvatska i Slavonija ostale su uglavnom sauvane. Iz Korvina ostao je nezakoniti sin Ivani. Krunu je dobio eki kralj Vladislav Jagelovi, a Ivani titulu hercega Slavonije i hrvatskodalmatinskog bana. Friedrichov sin, Maksimilijan, nije prihvaao Vladislava. Nakon Maksimilijanovog protjerivanja Maara iz Bea i austrijskih zemalja, te njegova povlaenja iz Ugarske, sklopljen je mir i saborom u Budimu 1492. hrvatski i ugarski plemii potvrdili su da e prihvatiti Maksimilijana za kralja ako Vladislav umre bez mukih potomaka. Vladislav II. pokazao se kao slab vladar. Odustao je od Korvinovih reformi i ostao okruen neprijateljskim plemstvom, bez novca i bez stajae vojske, poznatih crnih konjanika. Obrana Hrvatske i Slavonije bila je preputena plemstvu, a organizacija vojske banu. U ljeto 1493. Jakubpaa je preko Like provalio na austrijsko podruje. Ban Emerik Derenin i Bernardin Frankapan odluili su priekati Osmanlije kod Udbine. 1493. teko su poraeni su u bitci na Krbavskom polju. Maksimilijan je Hrvatima posalo pomo u ljudstvu, a papa Aleksandar VI. Poslao je novac i oruje. 1501. zapoeo je rat Venecije i Vladislava II. protiv Osmanlija. Ivani Korvin pobijedio je Osmalije kod Knina i Jajca i privremeno osigurao granicu na Vrbasu i u zaleu dalmatinskih gradova. Nakon mletakog poraza Vladislav II. je zatraio sedmogodinje primirje 1503. Plemi Ivan Karlovi sa svojim posjedima u Ravnim kotarima i u Lici, uz pomo Venecije, postao je bitan u obrani granice zbog ega mu je kralj 1521. dao bansku ast. Uz njega vaan je bio i Petar Berislavi, zapovjednik, a od 1514. ban Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. 6 godina drao je granicu nepromjenjenu. 1513. g. pobijedio je kod Dubice. Svoju pozornost dao je najvie opkoljenome Jajcu. 1520. pogiba. 1521. pada Beograd (ugarska utvrda), klju obrane Panonske nizine. Meutim, Sulejman II. Velianstveni odluio se na proboj prema Hrvatskoj i Dalmaciji. 1522. padaju Knin i Skradin, a 1523. i Ostrovica. Ostao je Klis koji je branio Petar Krui. 1525. Jajce je spasio Krsto Frankapan. 1527. pao je i Obrovac, Karlovieva utvrda. Nasljednik prijestolja Ludovik II. (1516.-1526.) nije uspio ojaati kraljevstvo. 1524. Karlovi naputa basnku ast i kralj imenuje Ivana Tahija. Hrvatsko plemstvo trailo je Maksimilijanova unuka Ferdinanda da on imenuje novog bana, ali ne iz redova hrvatskih velikaa. Ferdinand to nije napravio, ali je novano pomagao neke velikae poput Frankapana, Karlovia i Stjepana Blagajskog.

Ferdinandova vladavina
1526. Sulejman je na Mohakom polju pobijedio ugarsku vojsku i umro je Ludovik II. bez mukog potomka. Na Novu godinu u franjevakom samostanu u Cetinu kninski biskup, dio hrvatskih velikaa i plemii izabrali su Ferdinanda Habsburkog za kralja. Krsto Frankapan koji je prvo bio za Ferdinanda promijenio je stajalite i stao na stranu Ivana Zapolje. Godinu dana nakon cetingradskog sabora pali su Jajce i Krbava. Na saboru u Dubravi, pet dana nakon cetingradskog, za kralja je izabran erdeljski vojvoda Ivan Zapolja. Nakon graanskog rata koji je uslijedio Ferdinand je, porazivi Zapolju, u studenom okrunjen u Stolnom Biogradu. Krsto Franakapan poginuo je tijekom opsade varadinske tvrave. 1529. osmanlijska opsada Bea nije uspijela. Na saboru u Krievcima 1530. za bana je izabran biskup imun Erdody, Zapoljin privrenik. 1532. osmanlijska vojska krenula je ponovo na Be, ali je jedan njezin dio zaustavljen kod Koszega (Kisega) pod zapovjednitvom Nikole Juriia. Zapoljin savez koji je sklopljen s Osmanlijama nije donio mir i sigurnost kraljevstvu. 1537. pada Poega, a iste godine i Klis, pri emu je poginuo Petar Krui. Hrvatska juno od Velebita bila je u rukama ili Osmanlija ili Mleana. 1537. Ferdinand alje vojsku prema Osijeku i Srijemu to je zavrilo porazom ostatka vojske, koja nije umrla od bolesti, kod Gorjana. 1538. Ferdinand i Zapolja sklapaju mir u Velikom Varadinu. Zapolja je priznat kao vladar dijelova Ugarske koje je drao pod kontrolom, a pod vlast Habsburgovaca dola je Slavonija i Hrvatska. Prema dogovoru Ferdinand je trebao preuzeti i te dijelove Ugarske nakon Zapoljine smrti. 1540. Zapolja je na samrti prenio nasljedstvo na sina Ivana Sigismunda, pa je Ferdinandova reakcija izazvala Sulejmanovu reakciju 1541. i 1543. U sultanove ruke padaju sredini dijelovi kraljevstva na liniji od Ostrogona do Pakraca, bez Sigeta i Virovitice. 1552. padaju Virovitica i azma, 1556. i Kostajnica. 1558. hrvatsko plemstvo posljednji se put sastalo na saboru u Steninjaku. Od tada e se odravati samo zajedniki hrvatsko-slavonski sabor. Ferdinand je naseljavanjem pravoslavnih i katolikih Vlaha, prebjega iz Bosne i drugih zemalja pod osmalijskom vlau elio nadoknaditi nedostatak sredstava. Plan je bio da se naseljavaju du granice Hrvatske. Prva skupina Vlaha nasdeljena je na umberak (uskoci) i 1535. dobila je povlastice u zamjenu za vojniku slubu zemljite kao nasljedno leno i oslobaanje od poreza i tlake kroz 20 godina. Tijekom tridesetih godina dolaze reformatorske ideje luteranizam iz austrijskih zemalja i kalvinizam iz Ugarske. Osmanlije su tolerirale protestante, pa si i dopustile odravanje protestantskog vjerskog sabora u Tordincima 1551. Iz vremena Fedinandove vladavine potjeu Dvorsko vijee, Tajno vijee i Dvorsko ratno vijee. Vodio je rauna da Hrvati zapovijedaju vojskom na granici. Poput Juriia, Rianina ili Lenkovia. 1540. Ferdinand je odluio da e Hrvatskom i Slavonijom upravljati jedan ban. Odredio je da tajerska i Koruka financiraju obranu Slavonije, a Kranjska Hrvatske.

Ferdinandovi nasljednici
Ferdinand umire 1564. 1565. Osmanlije su osvojile Krupu, ime je obrana na Kupi gotovo potpuno razorena. Ostao je samo Biha. 1566. Sulejman je zapoeo veliki poduhvat s namjerom da osvoji Be, to je zavrilo junakim pothvatom Nikole ubia Zrinskog kod Sigeta. Sulejman je umro tijekom opsade Sigeta, a njegovom smru zavren je vrhunac turskih osvajanja u Hrvatskoj. Ivan Sigismund tada se odrekao titule ugarskog i hrvatskog kralja u korist Ferdinandova sina Maksimilijana. Nakon bitke kod Sigeta nije bilo novih pomaka granice, a seljakom bunom 1573. to se takoer nije dogodilo, iako je postojala opasnost za nove turske prodore.

Prvi oruani sukobi izbili su u lipnju 1572. kada je seljaki savez osvojio je Susjed, Stubicu i Legrad. Tahijevo neprijateljstvo prema seljacima i njegova samovolja samo su pojaavali seljako nezadovoljstvo. Seljaci su poetkom 1573. osvojili i dvorac Franje Tahija na imanju Stattenberg. Nakon toga Sabor 18. sijenja proglaava seljake veleizdajicama. Pobuna se proirila i na dijelove Kranjske i tajerske. Zajedniki interesi pobunjenih seljaka, obrtnika i kmetova bili su ukidanje plemikih privilegija i briga za bolju organizaciju obrane od Osmanlija. 9. veljae seljaka vojska je poraena kod Stubice i buna je uguena. 1575. zapovijednik Hrvatske granice Herbart Auersperg doivio je teak poraz kod Budakog u pokuaju proboja prema Bihau granica je ostala ista. Meutim, pljakaki pohodi Osmanlija su nastavljeni, a sudjelovanje plemia u obrani se smanjivalo. Utvrde su prelazile u kraljeve ruke, a vanu ulogu obrane imali su generali Hrvatske i Slavonske krajine i kapetani u pograninim mjestima.Kralj Rudolf (1576.-1608.), psihiki bolestan sin Maksimilijana, nije stvarno vladao, ve je umjesto njega vladao njegov brat Ernest. Stric Karlo zapovijedao je vojskom. 1578. zapoinje gradnja utvrde Karlovac, generalati u Karlovcu i Varadinu izuzeti su iz ovlasti Sabora. 1578. vojni pohod za vraanje utvrda na Uni je propao i time je obrana na toj rijeci naputena, s iznimkom Bihaa. Unato primirjima na granici nije bilo mirno. 1592. Hasan-paa Predojevi osvojio je Hrastovicu i Gore ime je prestala postojati Hrastovika kapetanija. Zatim je pao i Ripa, i konano i Biha. U meuvremenu podigao je bazu za napade na Sisak Petrinju (od 1595. Petrinja je u rukama krana). Pri opsadi Siska 1593. Osmanlije su doivjele teak poraz. Vojskom su zapovijedali Andrija Auersperg, Ruprecht Eggenberg i ban Toma Erdody. Pobjeda kod Siska bila je uvod u Dugi rat koji je zavrio itvanskim mirom 1606. Dogovor je bio da svaka strana zadri to je drala pod kontrolom. Kralj Rudolf trebao je jednom isplatom zavriti plaanje danka Osmalijama, zabranjena su etovanja, a hajduke skupine trebalo je raspustiti. Dogovorena je razmjena zarobljenika i obnova utvrda (ali ne gradnja novih). Osmalijska osvajanja su sasvim prestala. 1597. poinje prvo masovnije naseljavanje Vlaha koje je trajalo do 1606. Popunajvali su prazan prostor oko krajikih utvrda u Slavoniji i Hrvatskoj, a tijekom cijelog 17. st. dolazile su nove skupine Vlaha. Dvor je poticao protureformaciju i katoliku obnovu. U Ugarskoj je protestantizam snano ojaao, dok je u Hrvatskoj je bila obratna situacija. Juraj Drakovi zauzimao se za provoenje ideja Tridentskog koncila na kojemu je bio izaslanik Ferdinanda I. 1564. kada je Drakovi postao biskup umro je Ivan Ungnad, voa protestanata u Hrvatskoj. Glavno uporite protestantizma postala je Vojna krajina u kojoj su sluili mnogi njemaki asnici i vojnici. 1604. Sabor je donio odluku o zabrani boravka hereticima na imanjima oko Ozlja, 1608. vladar je potvrdio taj zakon i zabranjen im je boravak u cijeloj Hrvatskoj. Za pravoslavce to nije vrijedilo jer su bili bitni u obrani Hrvatske, a zagrebaki biskupi su radili na uniji s Pravoslavnom crkvom to su formalno i postigli 1611. Plemstvo je upozoravalo na preveliki utjecaj Nijemaca u Krajini, prvenstveno zbog nesklonosti reformaciji s obzirom na teko stanje u zemlji. 1596. kada su uskoci iz Senja privremeno oslobodili Klis, nisu dobili potporu Mleana, pa je Klis ubrzo ponovno izgubljen. Uskoci su i prije napadali Mleane koji su trgovali s Osmanlijama, a sada su se okrenuli i protiv samih Mleana. Uslijedio je napad uskoke flote na Rovinj i Pulu. General Ivan Lenkovi i Habsburzi tome su se estoko protivili jer nisu eljeli loe odnose s Mleanima. Venecija je odgovorila pomorskom blokadom Senja. 1601. u Senj je upuen Josip Rabatta s vojskom kako bi zaustavio uskoke. Taj pothvat zavrio je

ubojstvom Josipa Rabatte i povratkom izbjeglih i raseljenih uskoka u Senj. Uskoci su se protivili upletanjem krajikih vlasti u Senj i eljeli su da taj grad bude slobodni kraljevski grad. Uskoci su nastavili napadati Osmanlije, a budui da su morali upadati na mletaki teritorij, dolazilo je do sukoba i s Mleanima. Uskoci su ivjeli od pljake, pa je stoga dolo do Uskokog rata (1615.-1617.) Habsburgovci i Venecija pobijedili su uskoke i raselili ih oko Otoca i u umberaka, a u Senj je dola njemaka vojska. Tijekom Tridesetogodinjeg rata (1618.-1648.) Hrvatski konjanici stekli su slavu pri osvajanju Heidelberga i Gottingena, a na sjeveru su doprli do Hollsteina. Sudjelovali su i u napadu na Magdeburg gdje su optueni za strane zloine i stekli ugled neranjivih i stranih ratnika. Najpoznatiji zapovijednik pod kojim su se Hrvati borili bio je Albrecht Eusebius von Wallenstein. 1631. Sabor je odluio da je Hrvatska ve potpuno iscrpljena i da ne moe slati sposobne ratnike na njemaka ratita, to znai da je Sabor zakljuio da nee pomagati Ferdinanda II. u daljnjem ratovanju. U slijedeim godinama Katolika liga porazila je veane, a u bitci kod Lutzena poginuo je i Gustav Adolf. U bitci kod Nordlingena opet su se istaknuli hrvatski vojnici pod Isolanom. U razdoblju od 1645. Do 1648. carska vojska doivjela je niz poraza. U rat se tada ukljuuju sinovi Jurja Zrinskog, Nikola i Petar koji su ratovali protiv veana i erdeljskih pobunjenika pod vodstvom Jurja Rakoczyja. Sin Ferdinand II., Ferdinand III. morao je zatraiti mir. 1648. sklopljen je Westfalski mir. Za vrijeme Tridesetogodinjeg rata u Hrvatskoj je dolo do postupnog izdvajanja Krajine iz Hrvatske, emu je pridonijelo naseljavanje Vlaha i nastojanje krajikih kapetana da dobiju vee ovlasti. Odvajanje Vlaha od hrvatskog plemstva podupirao je i Dvor jer su u njjima vidjeli jak oslonac u Hrvatskoj. Jedino su Zrinski i Frankapani imali nekog uspijeha u pokoravanju Vlaha juno od Save. Ferdinand II. 1630. objavio je Vlake statute kojima su Vlasi u Varadinskom generalatu dobili odreenu samoupravu i bili izuzeti od hrvatskog plemstva i stavljeni pod vojnu vlast Krajine. Novi ban Ivan Drakovi, postavljen 1640., nastojao je osnaiti autonomiju Hrvatske u odnosu prema Ugarskoj. No, u tome nije imao uspijeha. 6 godina kasnije izabran je za ugarskog palatina. Suvremenik Ivana Drakovia, Juraj Rattkay sveenik, prvi povjesniar kontinentalne Hrvatske, kanonik i velika bio je ideolog hrvatske dravnopravne ideje. Bio je dobro povezan i s Nikolom Zrinskim. U svom dijelu Spomen na kraljeve i banove (1652.) kritizirao je vladajuu dinastiju. Odnosi hrvatskog i ugarskog plemstva s Ferdinandom III. su se pogorali. 1649. uvedena funkcija dvorskog agenta za hrvatske poslove (iako Hrvatska nije bila austrijska nasljedna zemlja), 1655. Ferdinand III. je pokuao ukinuti pravo plemstva da bira vladara. U nezadovoljstvu se najvie isticao Nikola Zrinski koji je bio uspjean u malim ratovima na granici. U to vrijeme Osmanlije su sakupljale nove snage za novi rat. 1663. Osmansko Carstvo napalo je Austriju. Na stranu Ferdinandova sina Leopolda (1657.-1705.) stala je i Francuska. Ugarsku vojsku vodio je Nikola Zrinski. Osmanlije su osvojili Nove Zamky, najvaniju utvrdu u sjevernoj Ugarskoj i razorili Zrinskijevu utvrdu Novi Zrin na utoku Mure u Dravu. U Hrvatskoj Petar Zrinski je pobijedio osmanlijsku vojsku Jurjevih Stijena blizu Otoca. 1664. kranska vojska je pobijedila kod St. Gottharda, nakon ega je sultan pristao sklopiti mir u Vasvaru. Zbog ugroze od strane Francuza, Leopold je sklopio poniavaju mir u Vasvaru jer je morao platiti jednokratni danak sultanu, a oslobaanje okupiranih podruja nije bilo predvieno i tome su se estoko protivili i s hrvatske i s ugarske strane. Zrinskim je bilo zabranjeno obnavljati Novi Zrin. Velikai su bili izrazito nezadovoljni sa Dvorom koje je brinulo i za daleka bojita na Rajni i u sjevernoj Italiji. Krajnji cilj postao im je zbacivanje Habsburga sa hrvatskog i ugarskog prijestolja. Glavni pokreta urote bio je Nikola Zrinski. Urotnicima su se pridruili i protestantski gradovi na sjeveru, dio nieg

plemstva i erdeljsko vojvodstvo. 1664. Nikola je stradao u lovu na vepra, pa su vodstvo preuzeli ugarski velikai, a u Hrvatskoj Petar Zrinski koji je pridobio i urjaka Frana Krstu Frankapana. Za pomo protiv Habsburgovaca urotnici su se obratili za pomo Luju XIV. Ulogu posrednika preuzela je Katarina Zrinska, Petrova ena i sestra Frana Krste Frankapana. Luju XIV. ponuena je luka Bakar, Francuzi nisu pokazali veliki interes za pomo velikaima. 1666. Petar je traio potporu i od Carigrada. Priznao bi tursku vlast u zamjenu za kraljevsku ast i odreenu autonomiju Hrvatske unutar Osmanskog Carstva. Urota je propala jer su i Francuzi i Osmanlije obavijestili Be o nakani urotnika. Francuski kralj se nagodio s Leopoldom oko panjolske batine, a Osmanlije su bile zauzete Kandijskim ratom. Zbog istih razloga i Venecija je odbila pomoi urotnicima, a propao je i pokuaj povezivanja s Poljacima. 1667. umrla je i druga osoba meu urotnicima, poslije Nikole, Wesseleny. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan bili su ogoreni to nijedan od njih nije dobio poloaj karlovakog generala, a na ostale asti (ban, senjski kapetan) morali su ekati godinama. Budui da su ih napustili svi potencijalni saveznici, odluili su se otvoreno pobuniti zajedno s Osmanlijama. Sultan je Petru ponudio saveznitvo u daljnjem osvajanju. Za pregovore Petrovog izaslanika Franje Bukovakog i Osmanlija doznao je beki dvor preko svojeg izaslanika na Porti. Budui da je Petar bio spreman postati osmanlijskim vazalom, izgubio je veliku potporu meu urotnicima. U oujku 1670. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan odluili su se na oruanu pobunu. Karlovaki general Herberstein potukao je Frankapanov odred i ubrzo su se predali ili pobjegli svi zapovijednici urotnike vojske. Istovremeno Petar je pisao Leopoldu i nudio mu uvjete za prestanak pobune poloaj varadinskog generala, isplata dugova i pravo na dvije pukovnije, a do posljednjeg trenutka odravao je i vezu s Osmalijama u Budimu. Zrinski i Frankapan zatraili su Leopoldov oprost to je i sam Leopold bio spreman prihvatiti, no njegovi ministri su ga ozbiljno savjetovali da ih treba smaknuti. Bilo je vie razloga za to Zrinski i Frankapani bili su utjecajni i snani velikai s velikim posjedima, bili su gospodarski jaki i mogli su ugroziti centralizaciju zemlje. Dok su bili na putu za Be, carski generali su zaposjeli njihove posjede. 1671. Zrinski i Frankapan su smaknuti u Bekom Novom Mjestu. Nikolin sin Adam mogao je zadrati dio zemalja jer nije sudjelovao u uroti. Konficirani posjedi predani su na upravu Austrijskoj dvorskoj komori. Slamanjem urote postignut je vaan korak u ostvarivanju centralizacije habsburkih zemalja i stvaranju apsolutizma po uzoru na Luja XIV. Karlovaki generalat proirio se na pokupska imanja Zrinskih, a pripajanje Banske krajine Vojnoj krajini je onemogueno zbog otpora bana Nikole Erdodoyja, to je traio general Herberstein u memorandumu za kralja 1671.

Trijumfalni rat Leopolda I.


Veliki rat protiv Osmalija zapoeo je 1683. opsadom Bea. Bitka za Be trajala je dva mjeseca, a 12. rujna vojske Karla Lotarinkog i Jana Sobieskog s Kahlenberga odbile su osmanlijsku vojsku. 1684. zapoelo je oslobaanje Slavonije pobjedom bana Nikole Erdodyja kod Slatine i oslobaanjem Virovitice. Carskoj vojsci pridruili su se ustanici pod vodstvom Luke Ibriimovia franjevca i zagrebakog biskupa. Nakon bitke kod Harkanyja Osmanlije su se povukle do Iloka i Save. 1690. opet su ovladali cijelom Slavonijom osim Osijeka i Virovitice, ali samo na krae vrijeme. 1691. otjerani su nakon poraza kod Slankamena, u toj bitci poginuo je Adam Zrinski, posljednji od Nikoline loze, pri emu je i druga polovica posjeda pripala Dvorskoj komori. 1684. rat se proirio i na Liku gdje su Bunjevci iz Primorja oslobodili niz mjesta na obroncima Velebita. Od lipnja do rujna 1689. Herberstein i pop Marko Mesi osvojili su sve utvrde od Novoga i Budaka do Zvonigrada i Rakovnika. U Pounju je Ivan IV. Drakovi pobijedio na Zrinskom polju kod Novoga. Ban Erdody je izmeu 1685. i 1688. oslobodio Zrinsku goru, Dubicu i Kostajnicu, a 1691. i Novi s cijelim junim Posavljem do Broda. Osmanlije su izgubile podruje

izmeu Kupe i Une, ali su zadrali Biha, osmalijska vlast u Ugarskoj je nestala. 1687. ugarski sabor prizano je Habsburzima nasljedno pravo na ugarsku krunu. Za hrvatskougarskog kralja izabran je Leopoldov sin Josip I. (1705.-1711.). 1688. carska vojska osvojila je Erdelj i Beograd, a zatim je prodrijela sve do Pritine. Kako bi sprijeila potpuni poraz Osmanlija Francuska je napala Habsburke zemlje. Tada je 1690. zajedno sa carskom vojskom izbjeglo vie desetaka tisua Srba pod pekim patrijarhom Arsenijem III. Crnojeviem i naselilo junu Ugarsku i Srijema. Nakonbitke kod Slankamena nastalo je zatije, dok carsku vojsku nije preuzeo princ Eugen Savojski koji se odmah proslavio pobjedom kod Sente 1697. Zbog mogueg rata za panjolsku batinu Austrija je 1699. odluila sklopiti mir u Srijemskim Karlovcima. Na pregovorima su sudjelovali Austrija, Venecija, Poljska, Osmansko Carstvo, Rusija, Engleska i Nizozemska. Predstavnici hrvatskog i ugarskog sabora nisu sudjelovali. Lika i Krbava pripojene su Vojnoj krajini, a hrvatske granice u Slavoniji pomaknute su daleko na istok, a mletaka je vlast zamijenila osmanlijsku vlast u cijeloj dananjoj junoj Hrvatskoj. Leopold je nakon osloboenja pripojio Slavoniju Hrvatskoj i ustrojio Virovitiku, Poeku, Vukovarsku i Srijemsku upaniju. Nakon rata Vlasi se nisu htjeli podvrgnuti banskoj jurisdikciji pri emu su ih podupirali krajiki zapovjednici. 1703. car je vratio Baniju pod jurisdikciju Hrvatske i vojno zapovjednitvo bana. Iste godine na zahtjev Sabora trebala je biti ukinuta i Varadinska krajina, no zbog nadolazeeg sukoba s Francuskom to se nije odmah provelo (a nikada i nije potpuno provedeno). Pavao Ritter Vitezovi u svome dijelu Croatia rediviva htio je dokazati da je se Hrvatska protee od slovenskih zemalja do Trakije i Bugarske. Takva bi Hrvatska po povijesnom i nasljednom pravu pripala Habsburgovcima. Budui da Habsburgovac Karlo II., panjolski kralj, nije imao mukog nasljednika postavilo se pitanje njegovog nasljednika. Za panjolsku batinu rat su vodile Francuska i Austrija (1701.-1714.). Austrija se nalazila u koaliciji s Engleskom, Nizozemskom, Brandenburgom i Hanoverom, a Francuska je bila sa Bavarskom. Njima su pomagali i Maari koji su se pobunili pod vodstvom Ferenca II. Rakoczyja. Hrvati su se ukljuili u rat protiv Rakoczyja. 1704. ban Ivan Palffy preao je Dravu i potukao neprijatelje kod Murskog Sredia. Marko Mesi je na elu likih konjanika odnio pobjedu kod Kanie. Na saboru u Onodu 1707. Maari su liili Habsburgovce krune sv. Stjepana, ali su zbog vojnih neuspjeha morali promijeniti odluku. 1708. Ugarski sabor je donio odluku da Hrvatski sabor moe izglasavati one odluke koje nisu u suprotnosti sa zakonima Ugarskog sabora. Meutim, kralj je odbio prihvatiti taj zakljuak. Pregovore o miru, nakon smrti Josipa I. pokrenuo je Ivan Palffy. Ugovorom u Szatmaru 1711. zavreno je razdoblje vjerskih ratova i Habsburgovci su se uvrstili u Ugarskoj s Erdeljom. Francuska je pobijedila u ratu za panjolsku batinu i postavila na prijestolje dinastiju Bourbon.

18. stoljee
Preminulog Josipa I. zamijenio je njegov brat Karlo III. (1711.-1740.) koji nije imao mukog nasljednika. U odsutnosti bana Palffyja koji je ratovao protiv Rakoczyjeve vojske, zagrebaki biskup Emerik Esterhazy sazvao je sabor 1712. u svome biskupskome dvoru. Razlog sazivanja bio je izbor poslanika za Ugarski sabor, ali raspravljalo se i o pitanju nasljedstva. Treega dana sjednice donijeli su zakljuak da e pristati na nasljedstvo Habsburgovaca i u enskoj lozi. Uvjet je bio da e pristati jedino na onu vladaricu koja e vladati i u Austriji. Karlo III. je prihvatio taj zakljuak i donio odluku da pritisne Maare da postupe na isti nain. Obeao je Hrvatskoj potovanje svih privilegija, ali je bio i vrlo oprezan

da ne pogora odnose s Maarima. Godinu dana kasnije, 1713. Karlo III. je donio Pragmatiku sankciju. Zakon je predviao pravo Karlovih keri na nasljedstvo. 1715. kralj je donio sankciju zakona donesenog u Ugarskom saboru kojim je potvreno pravo Hrvatskom saboru da donosi zakone, te su se potvrdili svi ve doneseni zakoni, o kojima se vie nije smijelo raspravljati u Ugarskom saboru. 1716. Karlo III., zajedno s Venecijom, uputa se u rat s Osmanlijama. Carska vojska zapoela je s operacijama u Srijemu s Eugenom Savojskim i u Banskoj krajini s Ivanom Drakoviem. Princ Eugen odnio je pobjedu kod Petrovaradina i 1717. kod Beograda. Drakovi je imao uspjeha u porjeju Save i Vrbasa, ali nije uspio u oslobaanju Bihaa i Novoga. Nakon mletakih uspjeha u Dalmaciji, Carigrad je zatraio mir koji je sklopljen u Poarevcu 1718. Austrija je dobila sjevernu Bosnu, Srbiju, ostatak Srijema, Banat i Temivar i Vlaku do Alute. Tijekom 1720.-1721. sve nasljedne zemlje prihvatile su Pragmatiku sankciju, a 1722. to je uinila i Ugarska. 1719. Karlo je osnovao Orijentalnu kompaniju za trgovinu sa panjolskom i Portugalom i njihovim kolonijama i sa Osmanskim Carstvom. Iste godine Trst i Rijeku je proglasio slobodnim lukama. 1727. zapoeo je s gradnjiom Karoline. Tijekom toga vremena Karlo je posjetio i Hrvatsku i postao prvi Habsburgovac koji je to napravio. 1734. Karlo je bio uvuen u Rat za poljsko nasljee. Zbog vojnih potreba beko Ratno vijee htjelo je Vojnu krajinu ustrojiti kao zasebnu zemlju. U osloboenim krajevima Slavonije vlastelini su nekontrolirano kmetovima nametali teka podavanja zbog ega su oni naputali zemlju i odlazili u hajduke. 1737. Karlo je donio zakon o ureenju odnosa izmeu vlastelina i seljaka, no slavonska Zemaljska vlada nije bila u mogunosti to nametnuti vlastelinima. Na kraju Rata za poljsku batinu i Francuska je priznala Pragmatinu sankciju. 1736. Karlova ker Marija Terezija udala se za Franju Stjepana Lotarinkog i utemeljena je nova dinastija HabsburgLothringen. 1737. u ratu izmeu Osmanskog Carstva i Rusije, habsburke snage stale su na stranu Rusije elei nadoknaditi izgubljene teritorije irei se na istok. Rat je zavrio Beogradskim mirom 1739. bez uspjeha. Austrija je morala napustiti svoje posjede u Bosni, Srbiji i Vlakoj. S druge strane, Rusi su ostvarili znaajne uspjehe. 1740. Marija Terezija preuzima vlast, a Franjo Stjepan postaje suvladar. Bavarski i saski vladar traili su pravo na habsburku krunu. Na njihovu stranu stao je i Friedrich II. Veliki koji je od Marije Terezije zatraio pokrajinu lesku. Ona je to odbila, pa je pruska vojska okupirala lesku u prosincu 1740. i tako je poeo Prvi leski rat. Na stranu protiv Austrije uli su Bavarska, Saska, panjolska i Francuska, a na stranu Austrije Engleska i Rusija koje nisu uspjele, zbog vlastitih problema, dovoljno pomoi. Uz to, izborni kneevi su carsku krunu dali bavarskom knezu Karlu Albertu. 1741. Marija Terezija dala je barunu Franji Trenku povlasticu da u Slavoniji novai vojnike za svoj odred pandura. Trenkovi panduri izvojevali su znaajne pobjede u leskom ratu. Nasilna mobilizacija takoer je tjerala seljake u hajduke. Meutim, Marija Terezija 1747. dala je zatvoriti Trenka u tvravu u Brnu gdje je i umro nakon dvije godine. Na saboru u Pounu okrunjena je za ugrasko-hrvatsku kraljicu i obeala da e potovati posebna ugarska prava. Prvi leski rat zavren je 1742. ustupanjem najveeg dijela leske Friedrichu II. Velikom. Zahvaljujui hrvatskoj i ugarskoj vojsci sprijeena je ratna katastrofa. Iste godine izbila je pobuna hrvatskih banskih vojnika u Italiji zbog duljine slube, vojnicima je doputen povratak, a voe pobune su kanjeni. Slijedee godine izbila je pobuna u Slavoniji gdje je zatraeno da se Slavonija prikljui Vojnoj Krajini, uz potporu osjekog generala Engelshofena. Ban Batthyany dao je zatvoriti izaslanstvo koje je krenulo u Be pod optubom pobune. 1745. Marija Terezija obnovila je Virovitiku, Poeku i Srijemsku upaniju podredivi ih izravno banu i Saboru. Meutim, slavonsko stanovnitvo nije eljelo biti pretvoreno u

kmetstvo pod nadlenosti Sabora, pa su traili pripojenje Varadinskom generalatu. Engelshofen se s time slagao, no ban Bathyany se tome protivio. 1743. izbila je pobuna, a ban ju je krvavo uguio, te je izaslanstvo koje je poslao Engelshofen dao ubiti. Na nagovor Engleske, Sardinija i Saska stale su na stranu Austrije. Engleskonizozemsko-austrijska vojska porazila je Francuze, a austrijske jedinice protjerale su Karla Alberta iz Bavarske. Friedrich II. Veliki zapoeo je novi pohod prema ekoj Drugi leski rat. Napad saske vojske natjerao ga je na povlaenje. Karlo Albert iznenada je umro i njegov sin odluio je sklopiti mir s Marijom Terezijom i obeati svoj glas pri izboru njezina mua za cara. 1745. Franjo Stjepan okrunjen je za njemakog cara. Rat se vodio jo tri godine, sa promjenljivi uspjehom na Rajni, u sjevernoj Italiji i kotskoj. Rat je zavren mirom u Aachenu 1748. Marija Terezija izgubila je lesku, ali je sauvala svoju krunu. U Sedmogodinjem ratu (1756.-1763.) udruile su se Austrija, Francuska i Rusija protiv jake Pruske koju je podupirala Engleska. Na austrijskoj strani sudjelovalo je oko 80 000 Hrvata. Dugogodinje ratovanje bilo je obiljeeno promjenljivim uspjesima obiju strana. Rat je zavren mirom u Hubertusburgu 1763. Potvreno je stanje koje je vladalo prije rata, a Friedrich II. Veliki obeao je da e poduprijeti sina Marije Terezije, Josipa II. za titulu njemakog cara. Uspon Pruske oznaio je poetak borbe Habsburgovaca i Hohenzollerna oko prevlasti u Njemakom Carstvu. Prijedlog za upravne reforme u Hrvatskoj izradio je zagrebaki kanonik i pristaa Marije Terezije Baltazar Adam Kreli. Kreli je predlagao osnivanje sredinje vlade za sve hrvatske zemlje, ali je Dvor od toga odustao bojei se reakcije Maara. 1767. osnovano je Kraljevsko vijee, vlada ovlatena za podruje Banske Hrvatske i Slavonije.Vijee je bilo prva vlada u hrvatskoj povijesti, sjedite mu je bilo u Varadinu, a na elu mu je stajao Nikola krlec. krlec je zagovaro reforme u duhu prosvjetiteljstva i kameralizma. Podupirao ga je biskup Maksimilijan Vrhovac. Njih dvojica zajedno su se odupirali germanizaciji i brisanju dravnopravnog identiteta Hrvatske i Ugarske. Marija Terezija oslabila je poloaj podbana i Sabora, pa je time plemstvo izgubilo na politikoj vanosti. Kraljevsko vijee, sastavljeno od plemia i velikaa, bilo je izvan utjecaja Sabora. 1756. Marija Terezija donijela je slavonski urbar koji je ostao na snazi do 1848. Urbar za Bansku Hrvatsku donesen je 1779. Popravljanje poloaja kmetova bio je jedan od ciljeva Marije Terezije, a drugi je bio slabljenje poloaja plemstva. Da bi ispitala situaciju nakon bune, Marija Terezija je u Zagreb poslala povjerenstvo sa grofom Michaelom Johannom Althanom na elu. U to vrijeme Hrvatskom je vladala oligarhijska skupina (autonomai) rodbinski povezanih velikaa i plemia. Pripadali su joj Ivan Rauch, protonotar Adam Naji, varadinski podupan Josip Raffay i financijski upravitelj Ivan Buan. Ta grupa se, titei svoje interese, zauzimala za hrvatska municipalna prava. Nasuprot toj grupi, bili su plemii koji su zastupali beku centralistiku politiku: Drakovii, Sermagei i Pataii, te kanonik Baltazar Adam Kreli. U Althanovoj komisiji Naji je zastupao autonomae, a oporbu Ivan Juri. Svrha komisije je bila i da oslabi Rauchovu stranku. Po Althanovom nalogu Kreli je izradio statut Kraljevstva. Po tom statutu trebala je biti jedna vlada koja bi odgovarala Dvoru, a ne Saboru jer je zapovjednike koji bi trebali biti u vladi mogla imenovati samo Marija Terezija. Rauch je morao odstupiti, a centralistika politika je pobijedila. Poetkom Sedmogodinjeg rata odstupio je i ban Batthyany, a za novog bana Marija Terezija imenovala je Franju Nadasdyja ime je prekrila pravo Sabora da bira bana. Novi ban obeao je da se nee zauzimati za pripojenje Vojne krajine Hrvatskoj.

1757. ponovno je izbila buna u Moslavini, a jo vei nemiri izbili su u zimi 1757./1758. kada je 1500 ljudi poslano u Sedmogodinji rat. Zahvaljujui Mariji Tereziji, novoosnovanoj Severinskoj upaniji, a time i Hrvatskoj, pripojena je Rijeka s Bakrom, Bakarcem i Kraljevicom. To se dogodilo na poticaj Josipa II. koji je 1775. posjetio Primorje i vidio kakvo je stanje tamo vladalo (depopulacija, slaba trgovina, siromatvo, neprohodne prometnice...). Josip je predloio povrat Rijeke Hrvatskoj, odnosno Ugarskoj i kraljica je to i uinila. 1779. Kraljevsko vijee je ukinuto, a njegovi poslovi prebaeni su na Ugarsko namjesniko vijee. Marija Terezija ustrojila je Dvorsku i dravnu kancelariju, razdvojeni su sudstvo, uprava i financije. Crkva je stavljena pod nadzor drave, uvedeno je oporezivanje sveenika, a 1774. uslijedila je zaplijena imovine Isusovakog reda. Udvostruen je broj osnovnih kola, a navie ih se otvorilo na selu. Svoje reforme Marija Terezija nije provodila na teritoriju Ugarske, kako je i obeala ugarskom plemstvu. Unutar Crkve pojavila se struja koja je podravala jozefinistike reforme, a 1781. u Zagrebu masoni su osnovali lou Prudentia koji su pristupali neki katoliki sveenici, a meu njima bio je i biskup Maksimilijan Vrhovac. 1788. Josip II. ulazi u rat protiv sultana zajedno s Rusijom, u Hrvatskoj taj rat je poznat kao Dubiki rat. Austrija je doivjela niz poraza, a Osmanlije su prodrijele u Banat. Do prekretnice je dolo 1789. kada je maral Laudon oslobodio Beograd i izborio nekoliko pobjeda u Vlakoj. Meutim, Austrija je potpisala mir u Svitovu zbog straha od Francuske revolucije. Hrvatska se teritorijalno proirila na Pounju. U elji da centralizira dravu Josip se naao u sukobu sa ugarskim plemstvom. Nije se htio okruniti ekom i ugarskom krunom. Krunu sv. Stjepana dao je prenijeti u Be. upanije su ostale bez samouprave to je pogodilo plemstvo. Ujedinio ih je u deset okruja kojima je na elo postavio komesare, ne vodei rauna o povijesnim granicama. Zagrebaka, Krievaka, Varadinska i Poeka upanija ujedinile su se sa ugarskom Zaladskom upanijom to je inilo Zagrebaki okrug. Tako je Hrvatska 1785. prvi put u svojoj povijesti prestala postojati kao dravnopravni entitet. Virovitika i Srijemska upanija ule su u Peuki okrug. Podruje od Rijeke do Novog Vinodolskog izdvojeno je u Ugarsko primorje pod posebnim gubernatorom u Rijeci. Uveo njemaki jezik kao slubeni. Budui da nije bio okrunjen, Hrvatskom i Ugarskom vladao je pomou patenata, odnosno naloga. Ban je izgubio sve ovlasti, a formalnu dunost obnaao je omraeni Franjo Balassa. Do 1786. ujedinjena su zapovjednitva triju krajina (Hrvatske, Banske i Slavonske) sa sjeditem u Zagrebu - ban je izgubio svoju vojniku ulogu i prekinuta je svaka veza Banske Hrvatske i Vojne krajine. Josip II. ukinuo je oko 700 samostana, a najvie su stradali benediktinci i pavlini. Umjesto samostana osnovane su mnoge upe. Maksimilijan Vrhovac (zagrebakim biskupom postaje 1787.) je na careve upute osnovao 104 nove upe. Vidjevi da nee uspijeti skupiti novac od stalea za rat protiv Osmanlija, te da je pobuna u Ugarskoj pitanje vremena Josip II. je u sijenju 1790. povukao gotovo sve svoje reforme za Ugarsku i Hrvatsku. Najvanija steevina jozefinizma bio je Edikt o vjerskoj toleranciji iz 1781. Izjednaene su sve kranske vjere, ali u praksi primat Katolike crkve nije doveden u pitanje. idovima

su priznata mnoga graanska prava, a pravoslavcima je doputeno osnivanje crkvenih opina i izvan Vojne krajine. 1785. hrvatskim kmetovima dao je pravo na selidbu i enidbu, a u ekoj je ukinuo kmetstvo i time smanjio mogunost irenja revolucije iz Francuske u habsburke zemlje. Sedamdesetih godina na njegov poticaj sagraena je Jozefinska cesta od Karlovca do Senja koji se razvio u snanu luku i trgovako sredite. U veljai 1790. Josip II. je umro i naslijedio ga je mlai brat, vojvoda od Toskane, Leopold II. Leopold II. u kolovozu je potpisao Svitovski mir kojim se Austrija odrekla svega to je dobila u ratu osim dobitaka kojim je proirena hrvatska Vojna krajina. Zatim je sklopio ugovor i s pruskim kraljem. Zbog jaanja radikala u Francuskoj pripremao se za rat. Posebnim zakonskim lankom naglasio je da je Ugarska (s Hrvatskom) neovisna zemlja koja se mora pokoravati samo svojim zakonima. to se tie zahtjeva Hrvatskog sabora, Leopold II. je pristao na posebno oporezivanje Hrvatske, na ouvanje hrvatskog vjerskog zakona, na potporu u borbi protiv uvoenja maarskog jezika kao slubenog, a Sabor se zauzvrat odrekao prava predlaganja bana. Zbog napetih odnosa s Francuskom i straha od revolucije ugarski stalei bili su popustljivi Franji I. koji je ve u lipnju 1792. u Budimu okrunjen za ugarskog i hrvatskog kralja, a iste godine i za njemakog cara. Opat Ignjat Martinovi vodio je grupu radikala kojan je eljela revoluciju u Monarhiji. Franjo I. bio je konzervativac, a njegove reforme bile su usmjerene na vojsku i dravni aparat, te policiju. Zbog navjetaja rata od strane Francuske Franjo I. popustio je Maarima i dopustio uvoenje maarskog jezika kao neobaveznog u hrvatske kole. Tijekom prvog rata protiv Francuza (1792.-1797.) Hrvati su se istaknuli na bojitima u Italiji, Nizozemskoj i Njemakoj. 1797. Napoleon je svojim vojnim uspijesima natjerao Franju I. na sklapanje mira u Leobenu. Austrija je Napoleonu morala dati Belgiju i Lombardiju, a zauzvrat bi dobila mletake posjede na istonojadranskoj obali. Odmah je uslijedio zahtjev za sjedinjenjem sa Hrvatskom. Zatim je u Dalmaciju stigla carska vojska na elu s generalom Matom Rukavinom koji je i sam bio za sjedinjenje. Franjo I. to nije mogao dopustiti jer bi oslabio carsku vlast, pa je postavio carskog komesara Raimunda Thurna u Dalmaciju koja je podreena izravno Bekoj vladi. Thurn se u Dalmaciji protiv Hrvata oslanjao na Talijane. Meutim, austrijska vlast u Dalmaciji nije dugo potrajala. Nakon poraza saveznika u bitci kod Austerlitza 1805. i sklapanja mira u Pounu, Austrija je morala Francuskoj prepustiti Istru i Dalmaciju, a Tirol je predan Bavarskoj. 1808. Napoleon je ukinuo i Dubrovaku Republiku. 1809. Franjo I. zapoeo je novi rat s Francuskom to je zavrilo sklapanje mira u Schonbrunnu. Franjo I. morao se odrei Istre, Hrvatske juno od Save, Kranjske i zapadnog dijela Koruke u korist Napoleona koji je od tih zemalja zajedno s Dalmacijom stvorio Ilirske provincije sa sjeditem u Ljubljani.

Literatura: Neven Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku