asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru

HUM

osniva i nakladnik Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru za nakladnika Slavica Juka urednitvo Boris Beri (Osijek) Stipe Botica (Zagreb) Ruggero Cattaneo (Milano) Mirko Gojmerac (Zagreb) Boo Golua (Mostar) Serafin Hrka (Mostar) Slavica Juka (Mostar) Antun Karaman (Dubrovnik) Antun Lui (Mostar) Mile Mami (Zadar) Anto Mii (Zagreb) imun Musa (Mostar) Ivica Musi (Mostar) Vladimir Pandi (Zagreb) Robert Sullivan (Champaige) glavni urednik imun Musa odgovorni urednik Slavica Juka tajnik Ivica Musi lektura i korektura Ivica Musi prijevod saetaka na engleski jezik Ivana Zovko naslovnica Kreimir Ledi grafika priprema i tisak FRAM ZIRAL, Mostar adresa urednitva Matice hrvatske bb, 88000 Mostar Telefon: +387/036/355-400 Faks: +387/036/355-401 E-mail: hum@ffmo.ba naklada 500 primjeraka asopis izlazi jednom godinje (i po potrebi).
Mostar 2009. br. 5

ISSN 1840-233X
str. 376

HUM
asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru

Mostar, prosinca 2009.

Sadraj
Josip Babi Ivica Petrovi O DRAMATIARU GEORGU BCHNERU I RASAPU NJEMAKOGA IDEALIZMA ................................................................................................................................7 Robert Sullivan THE MARRIAGE OF HEAVEN AND HELL: SEXUAL/TEXTUAL POLITICS IN ERNEST HEMINGWAYS THE GARDEN OF EDEN .....................................................2 Marko Dragi SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI ........................................................................................................3 Antun Lui MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA ....................................................................9 Senka Marini REFERENCIJALNA IDENTINOST U INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA ................... 86 Ljubica Tikvica O HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI SRODSTVA Neki aspekti obradbe u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika ......................... 106 Zoran Primorac Andrej Ule PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2) ............................................................ 12 imun Musa SJAJU LI ZVIJEZDE ...............................................................................................................14 Izabela Danki Almira Ahmetspahi LEARNING STYLES IN FL TEACHING: A CASE STUDY OF BOSNIAN STUDENTS STUDYING ENGLISH ..................................................................................14 Andrea Sapunar Kneevi LJUBIEVA POVIJEST KNJIEVNOSTI I HRVATI NA GRADIANSKOHRVATSKOME GOVORNOM PODRUJU ................................162

Zdenka Leeni POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia...................................... 181 Maja Zovko LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA ................................................................................................................. 207 imun Musa VRUTAK TO PJESMOM ZORI ........................................................................................233 Ivan evo RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA .................................................................................................................240 Irena Musa KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI......................................... 264 Milan Vego UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a ........................................................................ 292 Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA .................. 31 U POVODU Josip Lisac GOVORI U DOLINI RIJEKE FOJNICE .............................................................................339 imun Musa RADOVAN IVI PJESNIK LUDE LJUBAVI I SNA (1921. 2009.) ...................... 346 PRIKAZI I OSVRTI Dojmljive knjievne interpretacije i jezino-knjievne obradbe ................................... 3 Johann Gottfried Herder i njegove ideje u junoslavenskome knjievnom i kulturno-politikom kontekstu 19. stoljea .....................................................................39 Pojam i definicije kulture .......................................................................................................36 In memoriam akademiku Daliboru Brozoviu (1927. 2009.)...................................... 371

Josip Babi Ivica Petrovi Filozofski fakultet u Osijeku Filozofski fakultet u Mostaru

UDK 821.112.2.09 Bchner G. Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 10. XII. 2009.

O DRAMATIARU GEORGU BCHNERU I RASAPU NJEMAKOGA IDEALIZMA

Saetak
U radu se prikazuje dramatika Georga Bchnera u knjievnome i kazalino-povijesnome kontekstu. Ukazuje se na njegovo autsajderstvo, odnos prema revolucionarnoj problematici, kao i na njegovu kritiku velikih knjievnih prethodnika i suvremenika (Goethe, Schiller). Takoer se istau problemi njegove kasne recepcije, posebice na hrvatskoj pozornici te je na nekim primjerima prikazano aktualno stanje koje ga potvruje kao klasika modernoga kazalita. Kljune rijei: Georg Bchner, kazaline izvedbe, knjievnopovijesni kontekst, kritika revolucije, moderna drama, recepcija, knjievne ekranizacije, Dantonova smrt, Woyzeck, Leonce i Lena.

Josip Babi Ivica Petrovi to se takozvanih idealistikih pjesnika tie, smatram da nisu dali nita osim marioneta sa nebeskoplavim nosevima i afektiranim patosom, ali ne i ljude od krvi i mesa ija me patnja i radost diraju, a ija mi djela i postupci ulijevaju odvratnost ili divljenje. Jednom rijeju, mnogo drim do Goethea i Shakespearea, a veoma malo do Schillera. (G. Bchner u pismu obitelji, 28. srpnja 1835.)1

Kada je 19. veljae 1837. iznenada i zbog razlog koji ni do danas nisu potpuno rasvijetljeni preminuo mladi pjesnik, tada ve bivi revolucionar, a novopeeni docent zrikoga sveuilita, Georg Bchner (1813. 1837.), nikomu od suvremenika, pa ni onima koji su bolje poznavali njegov nevelik knjievni opus, nije padalo na pamet da je tom smru nasilno prekinuta djelatnost jednoga od najveih njemakih dramskih pisaca 19. stoljea, a i njemake knjievnosti uope. Ovaj je umjetnik ostavio drame Dantonova smrt, Woyzeck, Leonce i Lena, prozni tekst Lenz te nekoliko drugih kraih tekstova, to publicistikih, to knjievnokritikih, te neto pisama sve u svemu nekoliko stotina stranica teksta.2 Kao uzroci smrti spominjali su se tifus, trovanje hranom, narkotici, iscrpljenost pretjeranim radom. Njegova knjievna karijera, ako se o njoj uope moe govoriti u sluaju dramskoga pisca kojemu ni jedno djelo nije za ivota izvedeno na pozornici, trajala je tek neto vie od dvije godine. Dramska su mu ostvarenja prvi put izvedena istom nekoliko desetljea nakon smrti (Leonce i Lena 188., Dantonova smrt 1902. i Woyzeck 1913. godine), ali su ona danas standardni repertoar njemakih i svjetskih kazalita. Dio razloga za zakanjelu recepciju moe se nazrijeti u uvodnome citatu iz Bchnerova pisma u kojemu govori o svome odnosu prema trima najveim autoritetima dramske knjievnosti svoga vremena, Shakespeareu, Goetheu i Schilleru, odbacujui pritom ovoga posljednjeg kao ide1 2 G. Bchner, Werke und Briefe, Nach der historisch-kritischen Ausgabe von W. R. Lehmann, Kommentiert von K. Prnbacher, G. Schaub, H.-J. Simm und E. Ziegler, Nachwort von W. R. Lehmann, zweite Auflage, Mnchen Wien, str. 273. Na jednome mjestu u srpskome prijevodu: Georg Bihner, Celokupna dela, priredila, prevela i predgovor napisala Drinka Gojkovi, Sremski Karlovci, 1989. U hrvatskim prijevodima Bchnerove su drame jo uvijek teko dostupne i rijetke: G. Bchner: Dantonova smrt, prev. Vladimir Kovai, Zagreb, 190.; Woyzeck, prev. T. Stama (premijera u Gavelli 2001. godine) u knjinicama nema, postoji u knjinici Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

HUM 5

O DRAMATIARU GEORGU BCHNERU I RASAPU NJEMAKOGA IDEALIZMA

alista koji prikazuje patetine marionete umjesto likova od krvi i mesa. Iako danas teko moemo razumjeti zato su za mladoga autora likovi kao to su Schillerov Wallenstein, Marija Stuart ili Wilhelm Tell afektirano patetine marionete, a recimo Goetheova Ifigenija ili Torquato Tasso nisu, jasno je da i u tome iskazu progovara nekonformistiki, idejno angairani autor, buntovnik kojega ne zadovoljavaju postojei knjievni postupci i koji se sprema stvoriti alternativna pjesnika ostvarenja. Knjievnopovijesni kontekst u kojemu se sa svojim ostvarenjima javlja ovaj autor bitno odreuju elementi krize postojeih klasino-romantiarskih modela. Schillerovom smru 180., usponom i padom romantizma od kraja 18. do 30-ih godina 19. stoljea te Goetheovim odlaskom s knjievne pozornice (1832. godine) zavrava velika epoha njemake knjievnosti (za koju ni do danas nije pronaen bolji naziv od Goetheovo doba) u kojoj je ona postala europska knjievna velesila. No, knjievna shvaanja i postupci nastali i razvijeni u tome razdoblju nisu vie bili aktualni u novome dobu. Naime, nisu mogli literarno izraziti novu problematiku i novi senzibilitet. Ve e filozof Hegel, a potom i pjesnik Heinrich Heine, formulirati tezu o kraju tzv. razdoblja umjetnosti (Kunstperiode), odnosno stav da umjetnost i umjetniko stvaranje vie ne odreuju bitno ni individualnu ovjekovu sudbinu ni drutveni razvoj. Bchner se u njemakom knjievnome i kazalinome kontekstu javlja kao neka vrsta autsajdera, pisca u oporbi prema literarnim i kazalinim tendencijama svoga vremena, u doba kada se tu meusobno prepliu ostatci tzv. klasike i romantizma sa zaetcima jedne socijalno i politiki angairane umjetnosti, ali i elementi tzv. biedermeiera, glasovitoga pravca ili stila iji se naziv danas na ovim prostorima prije povezuje s mobilijarnom arhitekturom, ili ak sa svadbenim rekvizitima, negoli s knjievnosti. Meutim, i na tome podruju citirani bi nas iskaz mogao navesti na pogrjean zakljuak da su, primjerice, njegova knjievna ostvarenja i stavovi bliski Goetheovima, a potpuno razliiti od Schillerovih. No, ve i povrno itanje uvjerit e nas u suprotno da bi se slinost eventualno mogla otkriti s Goetheovim tzv. sturm-und-drangovskim tekstovima kao to su Gtz von Berlichingen ili Werther, dok bi najvei dio Goetheova opusa prije bio na suprotstavljenim pozicijama. Ni sa Scprosinca 2009.

Josip Babi Ivica Petrovi

hillerom stvari ne stoje nita bolje kada je rije o slinostima i razlikama. I Schiller je naime do svoga idealizma, kako ga shvaa Bchner (i ne samo on), doao istom nakon tzv. sturm-und-drangovske faze u kojoj su nastala njegova najpopularnija djela, Razbojnici i Spletka i ljubav, i nakon (negativnih) iskustava s Francuskom revolucijom. A i Bchnerov je antiidealizam neka vrsta reakcije na iste ideje i rezultate graanskoga prosvjetiteljstva i njegova najradikalnijega izraza, Francuske revolucije, jo potenciran iskustvom druge, tzv. srpanjske revolucije 1830. godine. Uostalom, ni njihov stav prema jednomu od centralnih pitanja revolucije uope, pitanju nasilja i ubijanja, ne e biti bitno razliit: i jedan i drugi odbacit e nasilje, teror i anarhiju (dakle u konanici revoluciju) kao put za rjeavanje drutvenih sukoba. Pri tome e i Bchner, kao i Schiller, u relativno kratkome vremenskom razdoblju prijei put od radikalnorevolucionarnoga entuzijazma do potpunoga razoarenja i odbacivanja revolucije i njezinih metoda; za razliku od svoga starijega kolege, on e se ak i okuati u revolucionarnome djelovanju pokuavi podii revoluciju u svome zaviaju Hessenu. Schiller e, kao to je poznato, pokuati nai alternativni izlaz u konceptu estetskoga, a preko njega i moralnoga te politikoga obrazovanja (koji e se pokazati kao iluzoran), dok e Bchner tri-etiri desetljea kasnije, nakon Napoleonova uspona i pada, Bekoga kongresa i pokuaja restauracije staroga poretka zavriti u radikalnome razoarenju i pesimizmu. Treba spomenuti da su na formiranje Bchnerovih stavova vanu ulogu odigrale aktivnosti i promjene u okviru graanskoga sloja, ponajprije akademske mladei i intelektualaca, ija je graanska i nacionalna svijest probuena i izgraena u tijeku napoleonskih ratova, a koji je igrao vanu ulogu u pokuajima nacionalnoga i dravnoga ujedinjenja i reformiranja njemakoga drutva na liberalno-graanskim i najee antifeudalnim naelima. Najradikalnija udruenja mladei zabranjena su dodue jo 1819. godine nakon ubojstva poznatoga dramskog pisca Augusta von Kotzebuea, ali su lanovi tih udruenja jednim dijelom, usprkos cenzuri i represiji, nastavili svoje djelovanje. Neki su aktivisti u meuvremenu dospjeli i u kole i na sveuilita, u novine i asopise. Tako imamo pomalo paradoksalnu situaciju da pripadnike novoga narataja,
10
HUM 5

O DRAMATIARU GEORGU BCHNERU I RASAPU NJEMAKOGA IDEALIZMA

meu njima i Bchnera, upravo u koli njihovi nastavnici upoznaju s radikalnim demokratsko-revolucionarnim svjetonazorima i stavovima. kolska atmosfera i uope politika i duhovna klima u njegovome uem zaviaju (Hessenu) pridonijeli su njegovu uvjerenju kako je za nune drutvene promjene potrebno revolucionirati i mase, ponajprije seljake i sitno graanstvo. U tome surjeju treba naravno spomenuti i odjeke ve spomenute srpanjske revolucije u Francuskoj 1830. godine. Njegova politika, a u neku ruku i knjievna karijera zapravo i zapoinje u zaviajnoj sredini, u Hessenu, i to raspravama o nunosti radikalnih akcija te kasnije uvenim letkom pod naslovom Hesenski glasnik (Hessischer Landbote) u kojemu se seljaci pozivaju na pobunu protiv postojeega feudalnog sustava, u duhu krilatice: Rat palaama, mir kolibama. Sudbina toga letka (seljaci su umjesto revolucionarne akcije predavali letke vlastima!) i itave akcije (sudionici su zavrili to u zatvoru, to u emigraciji) bitno e odrediti daljnju Bchnerovu sudbinu: uspjet e pobjei u Strassburg, nastaviti studij filozofije i medicine, a tu e, pod utjecajem spomenutih iskustava, nastati i njegovo prvo, a ujedno i najvanije djelo, drama Dantonova smrt. Ve u dvadeset prvoj godini mladi e se intelektualac razoarati u svoje zemljake i suvremenike te formirati radikalno pesimistiko, ak fatalistiko shvaanje ovjeka i njegove povijesti. U pismu zarunici iz 1834. godine svoj e stav prema ovjeku i revoluciji izraziti sljedeim rijeima:
Studirao sam povijest revolucije i osjetio se kao zgromljen stranim povijesnim fatalizmom. Nalazim u ovjekovoj prirodi uasnu ravnodunost, u ljudskim odnosima neku fatalnu silu, podarenu svima i nikom. Pojedinac samo pjena na valu, veliina tek obina sluajnost, vladavina genija lutkarska predstava, smijeno hrvanje s mjedenim zakonom, najvie to moemo jest spoznati ga, ovladati njime nemogue je. (10. III. 1834.)3

Iako Bchner i kasnije, nakon odlaska u vicarsku, sa zanimanjem prati dogaaje u svojoj domovini i razmilja o potrebi i mogunosti drutvenih promjena, u njegovoj literaturi tragini fatalizam dominira nad revolucionarnim aktivizmom. Revolucija vie nije put k promjeni
3 G. Bchner, Werke und Briefe, str. 26.

prosinca 2009.

11

Josip Babi Ivica Petrovi

drutva nabolje, ve Saturn koji jede vlastitu djecu (Dantonova smrt, I, 6). Pomalo paradoksalno tim se stavom pribliava upravo onoj struji njemake prosvjetiteljske filozofsko-ideoloke tradicije koja je naelno odbijala nasilje i krvoprolie, bez obzira na uzvienost ciljeva koje se eli postii. Ve e Lessing, parafrazirajui dodue J. J. Rousseaua, zakljuiti da ono to je plaeno krvlju, te krvi sigurno nije vrijedno. Sline stavove o tome problemu zauzet e kasnije i mnogi drugi poznati njemaki pjesnici, kako oni koje e francuski revolucionari proglasiti svojim poasnim graanima (kao to su Klopstock i Schiller), tako i oni koji su od poetka bili protiv revolucije, kao Goethe na primjer. Za razliku od Schillera, kojega u iskazu s poetka ovoga teksta spominje kao cijenjenoga autora, a koji e, kao to je ve spomenuto, u estetskome obrazovanju vidjeti mogunost za promjenu nezadovoljavajuega moralnog i politikoga stanja, Bchner za taj problem vie ne e vidjeti nikakvo rjeenje. Ne samo revolucija nego i itava povijest ovjeanstva njemu e se pokazati kao beskonaan i besmislen niz nasilja, gluposti i patnje. Time e on odluno odbaciti prosvjetiteljski koncept ovjeka i ljudskoga drutva i njegove povijesti, zajedno s klasino-romantiarskim modelima umjetnikoga oblikovanja te problematike u umjetnosti. A krhotine toga razbijenog filozofskoga, moralnoga i ideolokoga, ali i umjetnikoga koncepta on e u svojim dramama uporabiti kao materijal, kao sredstvo za njegovo demaskiranje, za ilustriranje njegove nehumanosti. Slobodna volja, jedna od kljunih kategorija prosvjetiteljske filozofije, nai e se tako kao metafora raskopanoga rasporka na hlaama (u Danteovoj smrti), ideal racionalnosti kao jedan od glavnih temelja ovjekove emancipacije po prosvjetiteljskome modelu, pretvorit e se u marvinsku racionalnost (viehische Vernnftigkeit) ili u dupli rezon (u vaarskoj sceni s konjem i majmunom u Woyzecku). Nita bolje ne prolazi ni prosvjetiteljski ideal obrazovanja i znanosti: predstavnik znanosti i na racionalnosti zasnovanoga znanstvenog miljenja, lik doktora iz Woyzecka koncipiran je kao potpuno negativna figura, nehumana i priglupa, unato njegovu obrazovanju i znanstvenim titulama. Kao lik on je u etikome i emotivnome smislu po autorovoj zamisli znatno

12

HUM 5

O DRAMATIARU GEORGU BCHNERU I RASAPU NJEMAKOGA IDEALIZMA

ispod neobrazovanoga i bolesnoga vojnika Woyzecka, a vojnik je pak u sustavu koji je prikazan u drami najnia stuba ljudskoga roda. Znanstvenikova nehumanost i moralna insuficijentnost ogoljenoga znanstvenog racionalizma ilustrirani su u Woyzecku kako prikazom komunikacije izmeu protagonista drame i Doktora, tako i znanstvenikovim pokusima na tome antijunaku. Naime, Doktor Woyzecka plaa da tri mjeseca jede samo graak kako bi znanstveno mogao pratiti psihofizike poremeaje do kojih dolazi zbog takve prehrane (najljepi aberatio mentalis partialis).4 Neki su kritiari u tim scenama i u liku Doktora vidjeli aluziju na znanstvene pokuse uvenoga sunarodnjaka Bchnerova Justusa Liebiga, koji je takoer vrio pokuse na vojnicima (njegovo ime danas nosi sveuilite u Giessenu). Iako je ve i oslanjanje na aktualne realne osobe i dogaaje u to vrijeme samo po sebi inovativan postupak, vaniji je aspekt njegova dramskoga koncepta polazite po kojemu se protagonista prikazuje kao rtvu gospodarskih, politikih i kulturnih, dakle drutvenih okolnosti, a ne vie primjerice svoga karaktera, strasti, temperamenta, spletka ili sudbine, kako je to bio najei sluaj u njegovih prethodnika. Druga bitna razlika u odnosu na prethodnike jest u tome to Bchner nasuprot prosvijeenomu graanskom optimizmu s kraja 18. i poetka 19. stoljea u svojim dramama vie ne prua ni nagovjetaj nekoga izlaza, ni traak nade. Ne naziru se u njemu ni nositelji nekakvih vanih promjena na bolje, modeli djelovanja koji bi takve promjene eventualno mogli omoguiti. Stanje njegovih junaka umnogome je slino lutanju i beznau onoga djeteta iz bajke koju u Woyzecku djeci pria baka. Dijete u toj prii kree s puste Zemlje prema Mjesecu, ali umjesto njega zatjee samo komad truloga drveta, ide prema Suncu koje je ustvari sasueni suncokret, prema zvijezdama koje se pokazuju kao mrtva tijela, pribodena na svod kao mrtve muhe. Dijete se na kraju vraa na Zemlju koja se u meuvremenu pretvorila u nokir, sjeda na njega i plae. Gotovo svi junaci Bchnerovih tekstova zapravo su rtve, a jedini izlaz koji im je dan jest ludilo, destrukcija ili autodestrukcija. Pritom i likovi koji reprezentiraju vane povijesne figure, kao to je Danton, i
4 Vojcek, u: G. Bihner, Celokupna dela, Sremski Karlovci, 1989., str. 21.

prosinca 2009.

13

Josip Babi Ivica Petrovi

likovi s ruba ivota, kao to je psihofiziki slomljeni vojnik Woyzeck, ili hipersenzibilni i talentirani pjesnik Lenz, padaju bez patosa i velike geste za razliku od klasinih, pa i romantinih junaka. Ovo ujedno upuuje i na zakljuak da pjesnikov cilj oito nije bila nikakva katarza glavnoga junaka ili gledatelja, jaanje vrlina i moralnih stavova publike, poticanje na aktivnost u bilo kojemu pravcu. Kao da skidanje obrazina i krink svih vrsta, rez skalpelom kroz ideoloke, moralne i znanstvene mehanizme i stavove i drutvene institucije, ostaje samo sebi cilj. Neki vii smisao kao da ni junaci ni njihov autor vie nisu kadri otkriti ili postaviti. I taj je aspekt oito bio jedan od uzroka nerazumijevanju i odbijanju Bchnerovih ostvarenja u vrijeme njihova nastanka, a ujedno i razlog zanimanja za njih u novijim vremenima, kada se otkriva njegova bliskost s modernim senzibilitetom i suvremenim estetskim konceptima. Bchnera i u Hrvatskoj otkrivaju kao atraktivnoga i naprednoga pisca nakon Drugoga svjetskog rata. Ervin inko, autor pogovora uz spomenuti Kovaiev prijevod, interpretirat e ga u duhu onodobne marksistike estetike kao jednoga od onih njemakih autora koji su svojim pjesnikim genijem i hrabrou najdublje proniknuli u psihu likova i drutvene prilike svoga vremena, ali kojemu, kao ni jednomu od onodobnih njemakih pisaca, nije bilo dano shvatiti ili naslutiti zakone povijesnoga razvia. Bchner literarnim i kazalinim sredstvima demaskira i ideal znanstvene objektivnosti, idealistiku filozofiju te ideologiju revolucionarnoga fanatizma kao amoralne i u konanici nehumane pojave, kao zablude i zastranjivanja ili pak kao fatalne i neizbjene. U toj se kritici i destrukciji, naravno osim na osobna negativna iskustva, moe osloniti i na cijeli niz kritika fanatizma, pa i racionalistikoga optimizma i vjere u napredak i znanost od Voltairea koji ve prije iskustva s Francuskom revolucijom svaki fanatizam i zaslijepljenost odbacuje u
 inko odaje priznanje Bchneru za genijalno prikazivanje individualnih karaktera Dantona i Robespierrea, kao reprezentanata razliitih slojeva francuske buroazije u vrijeme Francuske revolucije, ali ga kritizira zbog neprepoznavanja uloge mase, naroda. Koliko su ti individualni likovi [Dantona i Robespierrea] puni ivota, toliko su masovne scene u drami rezultat literarnih reminiscencija, mrtve kulise. [] U tome nije Bchneru nita mogla pomoi njegova stvaralaka mata, u tome je on rtva tadanje Njemake u kojoj nisu postojale politiki svjesne, politiki aktivne mase, u kojoj mase nisu nastupale kao faktor historije. Ervin inko, Pogovor, u: G. Bchner, Dantonova smrt, str. 111.

14

HUM 5

O DRAMATIARU GEORGU BCHNERU I RASAPU NJEMAKOGA IDEALIZMA

ime stava da su svi fanatici zloinci s mirnom savjesti, preko Lessingova ono to je krvlju plaeno, te krvi sigurno nije vrijedno, do Rousseauova relativiziranja prosvijeenoga eurocentrizma i samodopadnosti glorifikatora tzv. zapadne civilizacije. Revolucionarni fanatizam i zaslijepljenost u Dantonovoj smrti prikazani su kao nehumani, isto kao to je nehuman i feudalni sustav protiv kojega su bili usmjereni. Ve je na prvi pogled jasno da je svijet drame, kako one o kraju revolucionara Dantona, tako i one o vojniku Woyzecku, i pored dodirnih toaka u odbijanju revolucije, neka vrsta alternative u odnosu na idealistiku dramu weimarske klasike i romantizma. Bchnerove nakane oito idu za stvaranjem drame koja bi bila blia aktualnoj drutvenoj stvarnosti, odnosno realnosti i istini kako je on shvaa. Ta alternativnost u odnosu na prethodnike i suvremenike vidljiva je ne samo u osnovnim idejama nego i u ve naznaenoj primjeni novih literarno-scenskih sredstava. Pri tome on dodue jednim dijelom posee za nekim elementima tzv. sturmunddrangovske dramaturgije (utoliko njegova drama ima dodirnih toaka kako s ostvarenjima mladoga Goethea, tako i Schillera kao to su poraba govornoga, kolokvijalnoga umjesto stihovanoga jezika, odbacivanje klasinih jedinstava, staleke klauzule i slino). Meutim, njegova poraba izvornoga faktografskog materijala razliita je od Goetheove i Schillerove. Dok je primjerice mladomu Goetheu povijesna i autobiografska graa vezana za viteza pljakaa Gtza od Berlichingena posluila samo kao inspiracija i osnova za konstrukciju svoga idealiziranog sturmunddrangovskog junaka, Bchner e u svoju dramu o Dantonu izravno ugraditi, izmeu ostaloga, izvorne dijelove Povijesti Francuske revolucije Louisa Adolpha Tiersa iz 1833./1834. i Povijesti naega vremena Karla Strahlheima iz 1826./1836. godine. Pedantni e istraivai izraunati da je ak jedna estina njegova dramskoga teksta doslovce ili s tek neznatnim izmjenama preuzeta iz izvornih dokumenata. I u Woyzecku Bchner e rabiti izvornu grau, originalne sudske spise o sluaju istoimenoga ubojice, sudsko-medicinske rasprave o njegovoj uraunljivosti, dokumente iz nekoliko drugih slinih sudskih sluajeva, novinske lanke. Uz dokumentarni materijal koji oito treba pridonijeti dojmu autentinosti i umjetnikoj uvjerljivosti drame, kompleksnost i
prosinca 2009.

1

Josip Babi Ivica Petrovi

umjetniku uvjerljivost ovomu ostvarenju daje i itav niz drugih sastavnica, esto namijenjenih onodobnim visokoobrazovanim itateljima i gledateljima, a ponekad tee razumljivih dananjemu primatelju, pogotovo onomu izvan njemakoga govornog i kulturnoga podruja. To su citati iz Biblije, asocijacije i aluzije na aktualne znanstvene i filozofske rasprave, motivi iz antike mitologije, iz Shakespearea, Tacita, Goethea, Brentana, narodnih pjesama i bajk, onodobnih popularnih pjesama. U noveli o nesretnome pjesniku i Goetheovu prijatelju iz mladosti Lenzu (Jakob Michael Reinhold Lenz) Bchner e za sline svrhe uporabiti dnevnik pastora Oberlina, u kojega je djelomino ve psihiki rastrojeni autor proveo neko vrijeme, to samo potvruje da je takav postupak bio vrst sastavni dio njegova umjetnikoga koncepta. Nije sluajno to su se i njemaki ekspresionisti gotovo stoljee kasnije vraali Bchneru formirajui svoje tehnike montae i kolaa. Iz svega proizlazi da se Bchner od svojih prethodnika i suvremenika razlikuje i tematikom i izborom likova: psihiki i drutveno ugroen i poremeen lik vojnika Woyzecka i njegov put do ubojstva, poluludi pjesnik Lenz, razoarani revolucionar Danton. Alternativan je nain njegove literarne, odnosno scenske izvedbe. Dok u Dantonovoj smrti i u Leoncu i Leni jo formalno postoje inovi, makar se ni tu vie ne vodi rauna o klasinim jedinstvima, uobiajenim u drami toga razdoblja, u Woyzecku podjela na inove vie ne postoji. Iako drama nije zavrena za autorova ivota, i iz fragmentarnih ostataka jasno je da je rije o nizu scena, ak dvadeset sedam na svega dvadesetak stranica teksta. Nita manje radikalan i alternativan nije ni govor likova u kojemu autor, i ovdje nastavljajui i razvijajui tradiciju sturm-und-dranga, u dramu uvodi govor ulice i vojarne, dakle miljea u kojemu se radnja odvija, a rabi i tabuizirane slike i izraze koji po drastinosti nimalo ne zaostaju za repertoarom moderne drame 20. stoljea. Alternativnost ovakve vrste i subverzivnost u odnosu na visoku literaturu i kazalite onoga doba morali su djelovati okantno s obzirom na injenicu da je to bilo razdoblje refeudalizacije Europe, pokuaj restauracije feudalnoga drutva, ne samo u politikome nego i u svjetonazorskome, ideolokome i etikome pogledu, pa i u umjetnosti. Svojim
16
HUM 5

O DRAMATIARU GEORGU BCHNERU I RASAPU NJEMAKOGA IDEALIZMA

repertoarom tema, motiva, izraza Bchnerova je literatura u tome surjeju i jedan vid kritike, prosvjeda, svjesnoga pokuaja iritacije i provokacije javnosti, ali i traenja alternative. Stoga nije sluajno njegovo djelo u doba svoga nastanka ostalo gotovo nezapaeno, a nailazilo je na najvie zanimanja upravo u razdobljima izrazito kritikim prema literarnoj i drutvenoj tradiciji (naturalizam, ekspresionizam, moderno kazalite 20. stoljea). Danas je njegov opus nezaobilazan dio repertoara u gotovo svim kazalinim sredinama; mnotvo je filmskih ekranizacija, glazbenih kompozicija, literarnih reminiscencija.6 to se izvedb Bchnerovih komada na hrvatskim, odnosno bivim jugoslavenskim scenama tie, treba rei da se i oni pojavljuju relativno kasno, cijelo stoljee nakon autorove smrti. U Repertoaru hrvatskih kazalita prva je predstava (Dantonova smrt) zabiljeena 1937. godine u HNK-u u Zagrebu, u reiji Tita Strozzija i prijevodu Nine Vavre.7 Sljedea je izvedba iste drame, ovoga puta u prijevodu Vladimira Kovaia i Zvonimira Mrkonjia te reiji Boidara Violia, bila istom 1969. godine u Dramskome kazalitu Gavella, iako je i Kovaiev prijevod postojao ve znatno ranije (190. godine).8 Jo je jedna premijera Dantonove smrti bila u HNK-u u Zagrebu, 24. travnja 2009. godine, u reiji, scenografiji i dramatizaciji dvojice njemakih strunjaka, Hansgnthera Heymea i Hans-Dietricha Schmidta, kojima je u dramatizaciji pomogla Sanja Ivi.9
6 Spomenimo samo one najpoznatije: Alban Berg, opera Wozzeck (1921.), Manfred Gurlitt, glazbena tragedija Wozzeck (1926.); Woyzeck, film Georga Klarena (1947.), Woyzeck Wernera Herzoga (1979.), s Klausom Kinskim kao Dantonom; Danton, film Andrzeja Vajde s Gerardom Depardieuom u glavnoj ulozi, 1983. (francusko-poljski film); Gottfried von Einem, opera Dantonova smrt (1947.); Leonce i Lena, film Michaela Klemma, 1990.; tv-opera Wernera Haentjesa, 1962. Odigrane su tek tri predstave, izmeu 22. i 26. svibnja, Repertoar hrvatskih kazalita, 1, 1840. 1860. 1980., priredio i uredio B. Heimovi, Globus JAZU, Zagreb, 1990., str. 10. Ovoga puta izvedeno je etrnaest predstava, izmeu 14. studenoga 1969. i 8. travnja 1970., Repertoar 1, str. 336. Dantonova smrt izvedena je i u splitskome HNK-u, na Splitskome ljetu 13.1. kolovoza 1984. u reiji Paolla Magellija (Repertoar 3, str. 186). Dramsko kazalite Gavella izvelo ju je i u okviru Gavellinih veeri u Zagrebu, 28. listopada 1989. u reiji P. Veeka, zakljuno s . travnja 1990. ukupno 24 puta (Repertoar 3, str. 6) O tome vidi: <www.hnk.hr/rar/hnk/storage/images/drama/dantonova_smrt/izvedbe_dantonove_ smrti_georga_buechnera_ponedjeljak_29_prosinca >

7 8

prosinca 2009.

17

Josip Babi Ivica Petrovi

Kasnije su na pozornice doli Woyzeck i Leonce i Lena, Woyzeck, po evidenciji Repertoara hrvatskih kazalita, istom 1972./1973. u reiji i scenografiji Vladimira Geria u Teatru ITD,10 a Leonce i Lena 1981. godine.11 ee su bile izvedbe u okviru tzv. alternativnoga kazalita. Iza nekoliko izvedb Bchnerovih drama stoji dramaturg Jasen Boko, bilo kao redatelj i dramaturg, kao u sluaju Woyzecka, predstavi koju je 80-ih godina prologa stoljea reirao zajedno sa eljkom uriem u Beogradu, bilo kao inspirator predstave sa Samom Strelecom u Virovitici. Beogradska izvedba nije inzistirala na prostorno-vremenskoj vjernosti tekstu nego ga je aktualizirala aludirajui na njemaki militaristiki duh kostimografijom (nacistikim uniformama) i oslikavanjem atmosfere u nacistiko vrijeme. Sljedei i autorove nakane, reija je predstavu gradila kao niz scena, povezanih ne toliko klasinim naelom jedinstva radnje nego slijedei unutranju logiku zbivanja, odnosno put protagonista prema neminovnoj katastrofi. Te su scene markirale upravo one stvarne segmente i detalje koji po autorovoj zamisli bitno odreuju junakovu sudbinu: iskustva iz vojnikoga ivota, pokuse lijenika i susrete s doktorom, odnose s Marijom, njegovom nevjenanom enom, psihopatoloke manifestacije. O spomenutoj predstavi u Kazalitu Virovitica (premijera 6. veljae 2009.), izvedenoj i u okviru 24. Gavellinih veeri 2009. Boko je rekao:
O aktualnosti Woyzecka danas je suvino troiti rijei, vrijeme koje je slijedilo Bchneru pretvorilo je ovu dramu u jednu od rijetkih modernih tragedija, a ovjeka u bezlinu, manipuliranu jedinku, potpuno otuenu od sebe i ljudi koji ga okruuju. Postavljajui Woyzecka u Hrvatskoj danas iskoristili smo njegovu fragmentarnost da bismo se i sami poigrali strukturom, ali i znaenjima. Ostavili smo, naravno, tragediju maloga ovjeka potpuno ogoljenoga i izmanipuliranoga od onih koje bismo danas definirali kao strukture moi, lienog ovjenosti u vjeitoj borbi za novac, ali smo mu izgradili novi okvir, naznaen u samoj drami, ne pokuavajui u nju inkorporirati nae ideje. I ovakav fragmentaran Woyzeck sav u naznakama, dovoljno je snaan komad da mu ne treba
10 Repertoar hrvatskih kazalita, 1, str. 3. 11 U Zagrebakome gradskom kazalitu Komedija, prev. Truda Stama, reija Boidar Violi, premijera 24. sijenja 1981. a do 1983. godine odigrano je vie od ezdeset predstava; Repertoar hrvatskih kazalita 3, Zagreb, 1990., str. 47.

18

HUM 5

O DRAMATIARU GEORGU BCHNERU I RASAPU NJEMAKOGA IDEALIZMA nikakvo osuvremenjivanje. Samo smo iskoristili Bchnerove motive i scenski okvir ove tragedije izgradili od dva dramatiareva fragmenta, opsjenara u cirkusu i anti-bajke koju u jednom fragmentu pria baka, kojoj ni prije ni kasnije nema traga u drami. Scena cirkusa 180 godina kasnije pretvorila se u vizionarsku sliku suvremenog potroakog drutva, sveprisutnog estradiziranja stvarnosti i produciranje pseudo-zvijezda kako bi se prikrila prava, surova slika drutva u kojem ivimo, a koje proizvodi jedino kratkotrajnu povrnost izloenu na permanentnim rasprodajama. Sav taj pseudo-glamour kojima nas mediji zatrpavaju ima samo jednu svrhu: dodatno eliminiranje svake kritinosti i svega ljudskoga to je preostalo u potencijalnom potroau.12

Kritiarka Olga Vujovi naslovit e svoj prikaz ove predstave u Kulisi Za aku novia (oito aludirajui na kultni spageti-western Sergia Leonea Za aku dolara), u kojemu e naglasiti da su autori neuspjeno nastojali promijeniti svijet dajui traginu sliku pojedinca kojemu se rue svi snovi i koji je prisiljen majmunirati se za aku novia13. I u spomenutome filmu Wernera Herzoga vidljiva je nakana da se relativno krtom porabom vizualnih filmskih sredstava na ekran prenese svjesno ogoljeni svijet Bchnerove drame. Maksimalno rabei glumake mogunosti Klausa Kinskoga, Herzog usto naglaava psihopatoloku dimenziju glavnoga lika. Na filmu su likovi prikazani u povijesno vjernim kostimima i okruju, jedino je njegov Woyzeck neto stariji od Bchnerova, dakle otprilike kao prototip za dramu, ubojica odnosno brija i frizer Woyzeck. Drutveno-kritiki aspekt motivacije u iremu i u uemu znanstveno- i ideoloko-kritikome smislu na filmu je prisutan vie u naznakama, pa se film na trenutke doima kao snimka kazaline predstave. Herzog tek tu i tamo pokazuje prave mogunosti filmske umjetnosti, primjerice u sceni na poetku filma s Woyzeckovim egzercirom, ili u sceni u polju maka. I Herzog meutim u velikoj mjeri uspijeva na filmsko platno prenijeti osnovne Bchnerove nakane, odnosno aspekte do kojih je pjesniku, izgleda, najvie bilo stalo: prikazati Woyzeckove postupke i stavove, njegovu paranoju, in ubojstva i itavu katastrofu u vezi s militaristikim i znanstvenim sakaenjem njegove osobnosti,
12 <http://www.gavella.hr/hr.gavelline_veceri_2009/repertoar/woyzeck> 13 <http://kulisa.eu/index.php?p=articla&g=3>

prosinca 2009.

19

Josip Babi Ivica Petrovi

odnosno u surjeju drutvenih prilika toga vremena i prostora. Pomalo je u drugome planu i u spomenutoj ranijoj kazalinoj izvedbi i na filmu ostala ona sastavnica Bchnerova teksta koja traginu priu upotpunjuje elementima folklora, slikama s ulice i iz kavane, vaarskim ambijentom. Kao da se, posebno na filmu, htjelo i krtom porabom efekata naglasiti skuenost i bijedu Woyzeckove egzistencije. Najnovije virovitiko uprizorenje, kako i Boko istie u svome komentaru, upravo u tome segmentu (bajka, vaarske scene) vidi nove mogunosti suvremene aktualizacije otkrivi u njemu viziju suvremene estradizacije stvarnosti i nagovjetaj dehumanizacije suvremenoga ovjeka. Bchnerovi komadi svoje su mjesto pronali i na bosanskohercegovakim kazalinim daskama doivjevi u godinama nakon posljednjega rata razliite adaptacije, s vie ili manje uspjeha, a od izvedbe Woyzecka 1997. godine u reiji Josefa Nadja moe se govoriti i o svojevrsnome kontinuitetu prikazivanja u okvirima Meunarodnoga kazalinog festivala u Sarajevu. Ve sljedee godine zapoeo je ambiciozni trogodinji projekt Manfreda Webera, intendanta Kleist-Theatra u Frankfurtu na Odri, u kojemu je za bosanskohercegovaku pozornicu adaptirao sva tri Bchnerova djela, a ciklus je zapoet izvedbom komedije Leonce i Lena. Devad Karahasan, koji je bio Weberov glavi suradnik u tome projektu i koji je s tim ciljem prevodio Bchnerova djela, u povodu premijere toga komada rekao je:
Nema komada koji tanije, bolnije, preciznije, formulie pitanja mladih u ovoj zemlji, koji su jue izali iz rata i sada stoje pred izborom: opredijeliti se za rutinirano anonimno bavljenje karijerom ili krojiti ivot prema vlastitim pobudama i kriterijima? Rutina ili sloboda?14

Glumaki dio bio je solidno napravljen, dok se Weber na tetu izraajnosti govora katkada previe oslanjao na metodu efekta guei time govor. Za polupraznu dvoranu i masovni bijeg gledatelja u stanci suodgovornoga krivca prepoznalo se u repertoaru Narodnoga pozorita koje
14 Svjetlana Mustafi, Na izvoru svjetske drame, Osloboenje, god. LV (1998.), br. 17882, str. 18.

20

HUM 5

O DRAMATIARU GEORGU BCHNERU I RASAPU NJEMAKOGA IDEALIZMA

je rijetko nudilo neto to bi odstupilo od nacionalne klasike.1 Kada se ista situacija ponovila i nakon izvedbe Dantonove smrti 2000. godine, iako je oznaena najuspjelijom u Weberovoj trilogiji, govorilo se o kroninome nedostatku koncepta:
Redatelj je uzmakao u nabacivanje stilova, koji pleu od likova tvvoditelja i najavljivaica, do modne revije. Otkud Titove slike na poetku predstave? Otkud Robespierreov posljednji monolog, dug dvadesetak minuta, preuzet od istononjemakog dramatiara Heinera Mllera16

Znatno bolji odjek i reakcije u kritikoj javnosti poluila je predstava Woyzeck koju je u danskome kazalitu Betty Nansen postavio proslavljeni ameriki redatelj Robert Wilson uz vanu ulogu glazbe Toma Waitsa i Kathleen Breenan, osvojivi Zlatni lovorov vijenac za najbolju predstavu 42. MESS-a.17 Predstava je izvedena na oaravajui, zabavan nain, pun duboke osjeajnosti, uz savreno osmiljenu scenografiju, vizualne efekte i svjetlo, blisko poetici Zemlje uda;18 svaki dio predstave besprijekorno je funkcionirao te je bilo zadovoljstvo vidjeti ozarena lica sarajevske publike.19 Nita manje nezapaeno nije prola ni obradba Woyzecka maarskoga redatelja Arpada Schillinga pod naslovom W-radniki ciklus, koju je takoer u okviru 42. MESS-a u Bosanskome narodnom pozoritu u Zenici izvela nezavisna trupa Kretakr Szinhaz.20 Pria je to o ponienju ljudskosti, koje je srozano na razinu ivotinjskoga, s fascinantnom glumom na rubu okrutnosti, pria o kaosu u kojemu su se nale postkomunistike zemlje nakon to su ljudi u njima ostali na bijelome hljebu21. Svijet drame smjeten je u majmunski kavez u kojemu ljudi, uglavnom nagi, igraju u svome blatu, dok je sama predstava puna fascinantnih slika, kako kae Jasen Boko, permanentan ok i udarac u eludac:
1 16 17 18 Ozren Kebo, ekajui Woyzecka, Dani, br. 72, 30. oujka 1998. Ahmed Buri, Dosta objanjenja, hoemo pozorite!, Dani, br. 141, 11. veljae 2000. Predstava je dobila i nagradu za kolektivnu glumaku ulogu kao i nagradu publike. N. Dimitrijevi, Oaravajui poetak s Woyzeckom, <http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/inc/print.asp?-url=/20021021/bih03.asp> 19 A. Buri, Woyzeck i Requiem, Dani, br. 280, 2. listopada 2002. 20 Predstava je dobila nagradu Hrabri novi svijet magazina Dani. 21 A. Buri, Stvarni svijet oko nas, Dani, br. 281, studeni 2002.

prosinca 2009.

21

Josip Babi Ivica Petrovi Pad na dno ljudskog postojanja, manipulacija malim ovjekom-proleterom kod Schillinga ne progovara kao metafora, ona je izravan, esto naturalistiki brutalan i surov kazalini izraz. ovjek je eksperiment, a ivot ponienje u kojem nema prostora za pobunu i promjenu. Institucije su inertne sklone zlostavljanju, esto iz iste zabave, a ovjek postaje zamorac morbidnim manipulantima. ovjek sa socijalnog dna se raa gol i umire gol, izmeu toga stoji samo bol.22

Bchnerov Woyzeck naao se na bosanskoherceogvakoj pozornici i u travnju 2009. godine u Bosanskome kulturnom centru u Tuzli. Predstavu je reirao Samo M. Strelec, a izvelo ju je ve spomenuto Kazalite Virovitica. Kao to uestale izvedbe Bchnerovih komada u posljednje vrijeme pokazuju, njemaki je autor i na pozornicama na nekadanjem jugoslavenskome prostoru postao neka vrsta klasika modernoga kazalinog izraza. Inovativnost i otvorenost njegovih tekstova, kao i vieslojnost njihovih znaenja oito i danas djeluju moderno i provokativno, inspiriraju na nove aktualizacije, omoguuju izraavanje suvremenih problema i suvremenoga senzibiliteta.

Literatura
- Bihner, Georg, Celokupna dela, prevela i priredila Drinka Gojkovi, Sremski Karlovci, 1989. - Boko, Jasen, Uzbudljiva zavrnica, <http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/inc/print. asp?url=/20021102/-kultura02.asp> - Bchner, Georg, Werke und Briefe, Nach der historisch-kritischen Ausgabe von W. R. Lehmann, Kommentiert von K. Prnbacher, G. Schaub, H.-J. Simm und E. Ziegler, Nachwort von W. R. Lehmann, zweite Auflage, Mnchen Wien, 1981. - Bchner, Georg, Dantonova smrt, preveo Vladimir Kovai, Zagreb, 190.
22 J. Boko, Uzbudljiva zavrnica, <http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/inc/print.asp?url=/20021102/-kultura02.asp>

22

HUM 5

O DRAMATIARU GEORGU BCHNERU I RASAPU NJEMAKOGA IDEALIZMA

- Repertoar hrvatskih kazalita, 1, 1840.1860.1980., priredio i uredio B. Heimovi, Globus JAZU, Zagreb, 1990. - Buri, Ahmed, Dosta objanjenja, hoemo pozorite!, Dani, br. 141, 11. veljae 2000. - Buri, Ahmed, Woyzeck i Requiem, Dani, br. 280, 2. listopada 2002. - Buri, Ahmed, Stvarni svijet oko nas, Dani, br. 281, studeni 2002. - Dimitrijevi, N: Oaravajui poetak s Woyzeckom, <http:// arhiv.slobodnadalmacija.hr/inc/print.asp?-url=/20021021/bih03. asp.> - Kebo, Ozren, ekajui Woyzecka, Dani, br. 72, 30. oujka 1998. - Mustafi, Svjetlana, Na izvoru svjetske drame, Osloboenje, god. LV (1998.), br. 17882, str. 18. - <http://www.gavella.hr/hr.gavelline_veceri_2009/repertoar/ woyzeck> - <http://kulisa.eu/index.php?p=articla&g=3> - <www.hnk.hr/rar/hnk/storage/images/drama/dantonova_smrt/ izvedbe_dantonove_smrti_georga_buechnera_ponedjeljak_29_ prosinca.>

prosinca 2009.

23

Josip Babi Ivica Petrovi

BER DEN DRAMATIKER GEORG BCHNER UND VERFALL DES DEUTSCHEN IDEALISMUS
Zusammenfassung
Die Dramatik von Georg Bchner wird im literatur- und theatergeschichtlichen Kontext seiner Zeit dargestellt. Hingewiesen wird auf sein Auenseitertum, auf seinen Bezug auf die Revolutionsproblematik, sowie auf seine Kritik der groen literarischen Vorgnger und Zeitgenossen (Goethe, Schiller). Hervorgehoben werden Probleme seiner spten Rezeption, besonders auf der kroatischen Bhne und an einigen Beispielen der aktuelle Stand gezeigt, der ihn als einen der Klassiker des modernen Theaters besttigt. Schlsselwrter: Georg Bchner, Theaterauffhrungen, literaturgeschichtlicher Kontext, Revolutionskritik, modernes Drama, Rezeption, Literaturverfilmungen, Dantons Tod, Woyzeck, Leonce und Lena.

24

HUM 5

Robert Sullivan University of Mostar

UDK 821.111(73).09 Hemigway E. Prethodno priopenje Primljeno: 1. VI. 2009.

THE MARRIAGE OF HEAVEN AND HELL: SEXUAL/ TEXTUAL POLITICS IN ERNEST HEMINGWAYS THE GARDEN OF EDEN
Summary
Ernest Hemingways posthumous novel The Garden of Eden is a text rife with competing desires, especially those between heterosexuality, homosexuality, and androgyny. It is a novel that also rehearses its author Ernest Hemingways ambiguous feelings concerning masculinity and androgyny. Through his writer-protagonist David Bourne, Hemingway dramatizes not only his personal desires and fears about sexuality, but also how writing can provide a solution for such insecurities. Key words: Hemingway, sexuality, textuality, masculinity, androgyny, homosexuality, Oedipus complex, psychology.

Please note: This essay is a version of a talk given at the University of Athens, Greece.

prosinca 2009.

2

Robert Sullivan

One of the structuring dynamics of Hemingways posthumous novel involves textual warfare, two counter-narratives that stand in figuratively for the struggle, or agony, that the writer-hero David Bourne must endure, or given his name, bear, in his fight to maintain an unadulterated masculinity. There is the text that his wife Catherine forces him to write, which is essentially a record of their journey into androgyny, and there is the antidotal counter-text of Davids African story in which a boy becomes a man in a mans world. A kind of psycho-autobiography, it a text rife with conflictual desires that rehearses more transparently than any other its authors anxieties and insecurities concerning gender, most particularly Hemingways attraction to, and repulsion from, androgyny. In short, the novel dramatizes more clearly than any other Hemingway text the fact that what has often been read as a chauvinistic misogyny in Hemingways oeuvre can be read as an over-compensation for, and a flight from, an attraction to androgynous relations. Allied to this biographical motif, indeed a crucial aspect of it, is the subtext of how writing as a gendered space of masculinity acts as the Redeemer in this story of the Fall. It is this latter aspect of The Garden of Eden on which I want to focus here, but it must be pointed out that this is an extremely rich text that lends itself to numerous interpretive strategies for the Hemingway scholar. There is the controversial relationship between the 100 page manuscript and the published text; there are the biographical determinantssisters, wives, lovers, rivalsthat are woven into the fabric of the fiction; and there are the various threads of the novel that beg feminist treatments, most especially Catherines role as Hemingways most aggressive woman, so threatening indeed that the text must condemn her to madness; and, finally (although this does not exhaust the possibilities), The Garden of Eden can be read as a kind of meta-fiction. It is Hemingways most self-reflexive novel, considering time and time again its authors philosophy of composition, and this is allied to the theme I have just mentioned of writing, or work, as a prophylactic against despair.

26

HUM 5

THE MARRIAGE OF HEAVEN AND HELL: SEXUAL/TEXTUAL POLITICS IN ERNEST HEMINGWAYS THE GARDEN OF EDEN

It is also a text that comprises several journeys, both literal and figurative. There is the literal journey that the newly-married couple David and Catherine Bourne takes across France and Spain; there is as well their sexual journey into transgressive gender-relations, including the triangular relationship with the erstwhile lesbian Marita; and there are the necessary excursions that David takes into Africa as a way back to his father. All these journeys from innocence to experience are framed by Ernest Hemingways journey into self, or, more appropriately, selves. One cannot help but feel that this latter journey served as a kind of cathartic confession, if only to himself, of the complexity of his sexual fears and desires. In this way, he has his alter-ego David Bourne speak for him: He started in again on the new and difficult story and worked attacking each thing that for years he had put off facing (The Garden of Eden, p.123). Hemingways personal journey and how this is interconnected with his various texts, including the unpublished manuscript of The Garden of Eden, has been exhaustively treated elsewhere. In this short essay, it is the published version with which I will be dealing. Despite the shortcomings of the much abbreviated published text, and there are many, it nevertheless affords a consistent dramatization of what I am primarily concerned with here: that is, the triangular dynamic between David Bourne, his wife, and his work. My reading is a less personal, or biographical one, but rather I will treat the novel more as a text that dramatizes, or allegorizes, the subjects (in this case David Bournes) negotiation of gender positions in its precarious journey into and through Culture. Indeed, it can be read as a kind of Lacanian psycho-drama, of the vicissitudes of the subject as it negotiates its way through the registers of the Imaginary and Symbolic, from a state of plenitude, through narcissistic wounding and dis-integration, to an eventual and complete restoration of self. As befits such a psychoanalytic allegory, there are various triangulations of desire in the textthat between David, his wife Catherine, and Marita; between homosexuality, heterosexuality, and androgyny; and the one that I am emphasizing here: that between writing (or work as
prosinca 2009.

27

Robert Sullivan

David Bourne calls it) as a masculine space of integrity. To complicate the issue even further, there is the triangulation of this latter struggle with the temptation to taste the fruit of androgyny by the Eve in this text, and the concomitant fear of emasculation which is figured as the inability, or deflection from, the necessity to write. In 1934, Hemingway wrote F. Scott Fitzgerald the following: Forget your personal tragedy. We are all bitched from the start and you especially have to be hurt like hell before you can write seriously. But when you get the damned hurt use itdont cheat with it . . . All we are is writers and what we should do is write. Of all people on earth you needed discipline in your work and instead you marry someone who is jealous of your work, wants to compete with you and ruin you. Its not as simple as that and I thought Zelda was crazy the first time I met her and you complicated it even more by being in love with her and, of course, you are a rummy. But youre no more a rummy than Joyce is and most good writers are . . .All you need to do is write truly and not care about what the fate of it is. There is much of Fitzgerald and Zelda in The Garden of Eden. The formers homosexual anxieties and their connection with writing, or at least the inability to write, his wifes descent into madness, and what Hemingway saw as her jealousy of her husbands creative powers, are echoed in David and Catherine Bournes relationship. But the point I wish to note here is that in the text according to Ernest Hemingway, most especially the text under present discussion, writing is the antidote to hurt, to loss, a self-protective and reactive gesture against the dis-integration of selfhood, and most particularly, the threat of what one critic has termed in relation to Scott Fitzgerald as vocational emasculation. It has been noted by more than one commentator that the Hemingway text is more often than not structured around the three significant Ws: War, Women, and Wounds. This trinity is again a structuring element in The Garden of Eden, even if the warfare is more of a textual/sexual nature, and that David Bournes wounding is more psychological than physical. For this reading of The Garden of Eden, I would like to suggest

28

HUM 5

THE MARRIAGE OF HEAVEN AND HELL: SEXUAL/TEXTUAL POLITICS IN ERNEST HEMINGWAYS THE GARDEN OF EDEN

yet another significant W: how the notion of Work, or Writing, stands in as a form of redemption in relation to such hurting. David Bourne, Hemingways alter-ego, becomes the victim of such a narcissistic wounding, and the published version, ostensibly in the third-person but filtered through Davids consciousness, is primarily a narrative of his struggle to restore his integrity. However, when we meet him and his wife in the first chapter they are living in an Edenic world of plenitude, a Lacanian Imaginary (what is Lacans master-narrative after all except a re-telling of the biblical myth?), in which there is no self-consciousness, no mirrors, no work, just being. This is a world of unity, of fusional logic, wherein the subject (the je) identifies with its moi or authentic self, completely at one with its desires. This is an economy structured by dual relationships and primary drive modes, most particularly in this Garden, by the oral and scopic. It is a space of unmitigated hedonism, or jouissance in Lacans terms: There was only happiness and loving each other and then hunger and replenishing and starting over (14). But this is another happy Garden state that were best experienced without a mate. Catherine twins her husband by having her hair cut short as well as assuming the male position in their new sexual experimentation, thus symbolically emasculating him. After only eighteen pages of published text, their story as les enfants du paradis is over, and at the close of the first chapter David marks this lapsarian phase as an over-determined sense of loss: . . .and his heart said goodbye Catherine goodbye my lovely girl goodbye and good luck and goodbye (18). So they move, albeit reluctantly, (not unlike Miltons protagonists) into a more social sphere, into the realm of triangular relationships of desire, into what (to extend the psychoanalytic allegory) Lacan calls the Symbolic, a realm premised on loss or lack. In this economy, structured by a differential logic and marked by laws, taboos, and belief systems, the subject undergoes a necessary splitting. This is necessary because that immediacy of the body and its appetites (what we witnessed in the first chapter of the novel.) can never be eliminated entirely, yet there is the necessary introjection of cultural law, of conscience, of what Catherine comes to call Davids Puritan streak. His fear that
prosinca 2009.

29

Robert Sullivan

their private Imaginary world would be made public, that Catherine would eventually show the dark things in the light, does indeed come to pass and in order to counteract further wounding of the Self, David turns to what he calls his work, his writing. Yet not any old writing will do, because as the two settle down with Marita into their mnage a trois, a conflict arises between Catherines desire to have her husband textualize their strange journey into androgyny (what is referred to in the text as the narrative), and his more urgent need to salve his narcissistic wounding by writing manly stories about his childhood in Africa. This conflict of textual production comes to a crisis in Chapter 23 of the published novel. Catherine is anxious that David finish their story, while he has been moving further and further away from that narrative and deeper and deeper toward his father in the counter-narrative of the elephant hunt in Africa. In response to her pressing him, David replies that he just didnt want to get the work mixed up, and Catherine responds in the following ironic fashion: But its you who mixed it up, Cant you see? Jumping back and forth trying to write stories when all you had to do was keep on with the narrative that meant so much to all of us. It was going so well too and we were just coming to the most exciting parts. Someone has to show you that the stories are just your way of escaping your duty (190). Although these two countertexts have several motific similaritiesthey are Blakean journeys from innocence to experience, as well as Conradian excursions into darkness, and both are essentially stories of betrayalDavid Bourne sees his real duty as lying elsewhere. For him, these adversial texts demarcate an essential difference between his ambiguous role as feminized lover, indeed the prostitution of his talent, whereas the story about Africa is an account of that prototypical triangulation of desire, the necessary Oedipal drama that every subject must negotiate in order to secure its gender position. This is a nocturnal, dream-like story (as it should be in any psychoanalytic allegory), about a boy coming to Oedipal terms with his father. It is the story of an elephant hunt on the manifest level, but its latent content reveals a tale of a night journey back to the Father and a scene
30
HUM 5

THE MARRIAGE OF HEAVEN AND HELL: SEXUAL/TEXTUAL POLITICS IN ERNEST HEMINGWAYS THE GARDEN OF EDEN

of symbolic castration and repression. I will never tell anyone anything again the young Davey vows after the huge remaining tusk of the elephant has been removed. Such an act parallels Catherines emasculation of the mature David. Yet, despite the painful negotiation of this primitive terrainindeed because of ityoung Davey safely emerges from this heart of darkness as a secure post-Oedipal subject, and the older David who has been writing his Self out of his ambiguous gender position emerges from his writing room, what he calls his own country, more secure in his masculine identity. He had been happy in the country of the story and knew that it was too good to last and now he was back from what he cared about into the overpopulated vacancy of madness that had taken, now, the new turn of exaggerated practicality (193). Catherines madness is a punishment for her transgressive sexual behavior and is in opposition to that sane world of normative heterosexual, or perhaps more precisely, homosocial relations, a world that she must inevitably destroy by burning Davids manuscripts. She sees this homosocial space, this country of men without women, this flight from androgyny, as essentially auto-erotic, indeed as an enclave of masturbatory practice. Speaking of Davids serious work, she puts it this way: Its worse than carrying around obscene postcards really. I think he reads them by himself and is unfaithful to me with them. In a wastepaper basket probably (21). Despite her instability, Catherine is, as it were, only mad nor by nor west, and rightly reads Davids excursions into his African territory as a flight from their sexual experimentation, while he sees it as a necessary prophylactic against the narcissistic wound that she has inflicted upon him. (There are, by the way, interesting parallels here with Hemingways short-story Mr. and Mrs. Elliott, in which the would-be writer Hubert Elliott, when confronted by his wifes and her friends lesbianism, retires every night to his room to write and emerges in the mornings looking exhausted.). There are hints in the published version, made much more explicit in the manuscript, that a crucial element in David Bournes dilemma is his realization that his writing, his creativity, depends to some extent on his excursions beyond the boundary ( again his very name signifies this
prosinca 2009.

31

Robert Sullivan

idea) of a masculine integrity, into the country of transgressive gender relations. There seems to be a realization on his part, even if a reluctant one, of the need to put himself in touch with his feminine side, to use a clich. The following quote from the manuscript makes this clear: All that is left entire in you is your ability to write and that gets better. You would think it would be destroyed. By everything you have been taught it should. But so far as you corrupt or change that grows or strengthens. It should not but it has All that you know is that you have written better, clearer, and plus net, he used the French phrase in thinking, as you have deteriorated morally. (MS of The Garden of Eden.) Davids dilemma, then, is how to preserve his integrity, his wholeness, that narcissistic moi figured by the masculine province of his writing, while at the same time nurturing that work by participating in androgynous love. Such a state of affairs can only lead to a splitting of the subject, and David Bourne is very aware of this state of affairs. In the following passage, typical of the novels pseudo- third-person point of view, he comes very close to summarizing the tropes of division and the redemptive power of writing that I have been stressing: He had not known just how greatly he had been divided and separated because once he started to work he wrote from an inner core which could not be split nor even marked nor scratched. He knew all about this and it was his strength since all the rest of him could be riven (183, Emphases added.). In the published version, this dilemma of divided selfhood is resolved neatly, perhaps too neatly, by Scribners editor Tom Jenks. After his mad, but repentant wife Catherine leaves, David is made whole again by the erstwhile lesbian Marita, now converted (absolutely?) to heterosexual love. Not only does this boy-girl help him reconstruct verbatim the stories Catherine has destroyed, but her potential agency due to her ambivalent gender promises a great future for Davids creativity. As if this were not enough (there is obviously a certain amount of wish-fulfillment going on in Ernest Hemingways day-dream), Marita realizes the necessity for Davids occasional flights into a purely homosocial space: I want you to have men friends and friends from the war and to shoot with and to play cards at the club (24). The closure of the published version,
32
HUM 5

THE MARRIAGE OF HEAVEN AND HELL: SEXUAL/TEXTUAL POLITICS IN ERNEST HEMINGWAYS THE GARDEN OF EDEN

coming as it does to a resounding chord of harmonious restoration (the final word of the text is intact), provides David Bourne once more with that (to coin a phrase) virginal masculinity that he had prostituted earlier in the novel. It is no coincidence that this recovery of selfhood is figured in the re-writing of those texts that his wife had previously destroyed. Just as she had attempted his in-scription into an ambiguously gendered space, so does his rewriting, his reiterative scripting of the African stories, allow him to retain or renew his integrity. Integrity. . . intact . . .integral. incorruptibility, inviolability, indivisibilitythese are what have been at stake in this textual/sexual struggle. In June 1948, Hemingway commented to an old friend on the theme of the novel he was currently writing: it is about the happiness of the Garden that a man must lose. Apart from the Judeo-Christian mythological implications (actually maybe because of them!), and the concomitant literary allusions (Marvell and Milton, to name a few), the thrust of this statement lies in its gender specificity and its categorical imperative. It is the male of the species that is doomed to be the Fall-Person and it is a necessary fall. In Hemingways textual world, women, or more often than not, girls, are a necessary evil, inflicting pain on their male counterparts, but only to provoke a reactive, creative response. In true Blakean, dialectical, fashion, such a marriage can only hurt the male protagonist into writing plus net, sharper, more effectively, in order to save his masculine soul.

Bibliography
- Hemingway, Ernest (199) The Garden of Eden, New York: Scribner Paperback Edition.

prosinca 2009.

33

Robert Sullivan

BRAK IZMEU PAKLA I RAJA: SEKSUALNA/ TEKSTUALNA POLITIKA U ROMANU RAJSKI VRT ERNESTA HEMINGWAYA
Saetak
Posthumno objavljen roman Ernesta Hemingwaya Rajski vrt je tekst prepun sukobljenih enja, posebice onih izmeu heteroseksualiteta, homoseksualiteta i hermafroditizma. To je takoer roman koji iskazuje Hemingwayeve osjeaje nesigurnosti kada je rije o mukosti i hermafroditizmu. U svome protagonistu, piscu Davidu Bourneu, Hemingway predstavlja ne samo osobne enje i strahove o seksualnosti nego i nain na koji pisanje moe omoguiti rjeenje ovih nesigurnosti. Kljune rijei: Hemingway, seksualnost, tekstualnost, mukost, hemafrotizam, homoseksulanost, Edipov kompleks, psihologija.

34

HUM 5

Marko Dragi Filozofski fakultet u Splitu

UDK 398.412(497./.6) 27-36 Nicolaus, sanctus : 398(497./.6) Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 12. XII. 2009.

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

U ovim je krajevima, u kojima su se stoljeima susretali razliiti svjetonazori, potrebno nastaviti zajedniko zalaganje za kulturu, ne upadajui u neplodna suoavanja, nego gajei potivanje i pomirbu. To pak ne znai da se zbog toga valja odrei vlastitog identiteta i kulture. Korijeni, batina i identitet svakog naroda, u svemu to im je istinski ljudsko predstavljaju bogatstvo za meunarodnu zajednicu.
(Papa Ivan Pavao II.)

Saetak
Sv. Nikola bio je biskup u Miri u Maloj Aziji. Za njega je vezano vie legend. Umro je 6. prosinca 327. Pokopan je u Miri. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje su njegove relikvije i danas. Zatitnik je djece, pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, ljekarnika, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, bolesnika, umiruih. tovanje sv. Nikole iznimno je raireno u pravoslavnih vjernika. Zatitnik je Rusije. Blagdan sv. Nikole u katolikoj tradicijskoj batini karakteriziraju: darivanje djece, slavlje s procesijama, molitve, nikolinjski ophodi sv. Nikola u biskupskome ornatu s palicom i krampus (avao) s koarom, lancima, ibom i slino obilaze domove kako bi nagradili dobru, a kaznili zloestu djecu. U ast sv. Nikoli Hrvati su sagradili mnogobrojna zavjetna svetita. Pretkranskoga je podrijetla obiaj spaljivanja barke na blagdan sv. Nikole. Kljune rijei: sv. Nikola, darivanje, vjerske usmene lirske pjesme, molitve, zatitnik, nikolinjski ophodi.

prosinca 2009.

3

Marko Dragi

Uvod
Prije sedamdesetak godina Milovan Gavazzi ustvrdio je da su nikolinjski obiaji u Hrvata mladi ili ih uope nema. Dokaz je tomu to Luka Ili Oriovanin1 (1846.), Mijat Stojanovi2 (188.), Frano Ivanievi3 (1903. 1906.), pa ni Jerko Suton4 (1968.), u svojim knjigama sv. Nikolu uope ne spominju. Ti su obiaji usvojeni iz srednje Europe. Nikolinjske obiaje karakterizira obilaenje sv. Nikole u biskupskome ornatu s palicom i krampusa (avla) s koarom, lancima, ibom i sl. domova kako bi nagradili dobru, a kaznili zloestu djecu. Nikolinjski obiaji u protestanata prenijeli su se na Boi, kada sv. Nikola u ornatu i njegov pratitelj ili cijela pratnja obilaze mjesta. Neki folkloristi istiu da nikolinjski ophodi i darivanja nemaju veze sa svetakom legendom, nego svoje postanje batine od neke prvobitne tradicije koja se potom prenijela na datum i lik sv. Nikole. Kult sv. Nikole u hrvatskoj znanstvenoj literaturi neznatno je istraen. Ovaj je rad nastao na temelju suvremenih izvornih terenskih zapisa. Cilj mu je predoiti rezultate terenskoga rada, sauvati ih od zaborava i interdisciplinarno ih interpretirati.

1. ivot sv. Nikole

Sv. Nikola roen je u 3. stoljeu u Patari, u Maloj Aziji. Roditelji su mu bili krani, a stric nadbiskup u Miri i on je zaredio Nikolu. Kada su mu roditelji umrli, Nikola je razdijelio svoj imetak sirotinji. Iz Palestine se vratio u Miru. Ondje je umro nasljednik njegova strica. Sveenstvo je odluilo za biskupa izabrati onoga tko ujutro prvi ue u crkvu. U rano jutro Nikola je poao u crkvu na molitvu i tako je izabran za biskupa u Miri.
1 2 3 4  Luka Ili Oriovanin, Narodni slavonski obiaji, Zagreb, 1846. Mijat Stojanovi, Slike iz domaega ivota slavonskog naroda i iz prirode., s dodatkom Slavonske puke sigre, U Zemunu, Tiskarnicom Ignjata Karla Sopross, 188. Frano Ivanievi, Poljica, narodni ivot i obiaji, reprint izdanja JAZU iz 1906. i neobjavljena graa, Knjievni krug Split, Split, 1987.

Usp. Milovan Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih obiaja, III. izdanje, Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 1991., str. 116-117.

Jerko Suton, Vjerski ivot i obiaji Zapadne Hercegovine, Mostar, 1968. (Umnoen rukopis. Primjerak se nalazi u Franjevakoj knjinici Mostar, inv. br. 3912, sign. 39.)

36

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

Umro je 6. prosinca 327. godine. Pokopan je u Miri. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je 1087. godine preneseno u talijanski grad Bari gdje su pod kriptom u bazilici i danas njegove relikvije. Zatitnik je djece, pomoraca, neudanih djevojaka, siromaha, studenata, ljekarnika, pekara, ribara, svjeara, zidara, trgovaca, tkalaca, zatvorenika, trgovaca, putnika, bolesnika, umiruih. tovanje ovoga sveca iznimno je raireno u pravoslavnih vjernika. Zatitnik je Rusije.6 U ikonografiji se obino prikazuje kao biskup s tri vreice zlatnika ili s tri zlatne kugle, to predstavlja njegovo dobroinstvo. Ponekad se prikazuje sa sidrom ili s laom u pozadini, kao zatitnik mornara. Katkad se prikazuje s malim djetetom koje mu ljubi ruku ili s troje djeice u kablu, to simbolizira njegovo zatitnitvo male djece. Najstariji podatci o tovanju sv. Nikole seu u razdoblje izmeu 11. i 13. stoljea. Njegovu irenju snano su pridonijeli benediktinci s Monte Cassina u Italiji. 7

2. Legende o sv. Nikoli

O njegovu je ivotu sauvano vie predaja i legend, a jedna od njih govori kako je Nikola, uvi za nekoga plemia u gradu koji je ostao bez novca, pribavio miraz za njegove tri keri tako to je tri noi uzastopce kroz plemiev prozor ubacivao po vreicu sa zlatnicima. Otkriven je nakon tree vreice, ali je zamolio plemia da to nikome ne kae. Otuda je tradicija potajnoga stavljanja darova dobroj, a ibe looj djeci u prozore, izme i sl. Legenda kae da je sv. Nikola krenuo u Svetu Zemlju, ali je nastala strana oluja te brod zamalo nije potonuo. Sveti je Nikola zaprijetio valovima i oni su se smirili. Tako je postao zatitnikom mornara i putnika. Legenda o sv. Nikoli pripovijeda kako je taj svetac doao u gostionicu i otkrio da gostioniar krade djecu, ubija ih i njihovo meso
6 7 Usp. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivanevia, priredio Anelko Badurina, Kranska sadanjost, Zagreb, 1990., str. 426-427. Dunja Rihtman-Augutin, Knjiga o Boiu: Boi i boini obiaji u hrvatskoj narodnoj kulturi, Golden marketing, Zagreb, 199., str. 34.

prosinca 2009.

37

Marko Dragi

slui gostima. Otkrio je troje djece sakrivene u posudi za rasol. Uinio je znak kria i djeca su se vratila u ivot. Na temelju toga uda postao je i zatitnikom male djece. U Merolinu u Slavoniji pripovijeda se kako je jedan otac imo tri keri, i budui da su bili siromani, nije ih mogo nikako udat, a prije se kad udaje ker, moralo imat neki miraz. Otac je molio Boga da poalje neko udo, da spasi te njegove keri, poto nisu imali ni majke, majka im je umrla, i ta e, on je molio Boga za milost da im poalje nekog tko e im dati miraz, il bilo ta, jer im je bilo vrijeme za udaju. To je sve uo sv. Nikola, koji je prolazio pored kue dok se on molio Bogu, i naveer, tono u pono, sv. Nikola je ubacio tri vreice sa zlatnicima, u biti stavio je na prozore. Kad su se sutradan probudili bili su svi presretni.8 Jedna legenda govori kako je ovaj svetac spasio trojicu vojskovoa koji su za cara Konstantina poli u Frigiju uguiti pobunu.9

3. Darivanje djece
Budui je sveev blagdan 6. prosinca, blizu Boia, dar s trima vreicama zlatnika poeo se usporeivati s darovima to su ih mudraci s istoka donijeli Isusu Kristu, pa se legenda o sv. Nikoli postupno stopila s boinim izvjetajem te su se nikolinjski obiaji stopili s boinim obiajima darivanja. U uneikome kraju sv. Nikola tuje se kao zatitnik male djece, putnika i pomoraca. Djeca su ostavljala izmice koje bi paljivo oistila i stavila na prozor ili ispod prozora uoi Svetoga Nikole. Djeca su nastojala to bolje opatinati svoju obuu jer je o tome ovisila kvaliteta dara. Ujutro bi pronalazila jabuke, orahe, bademe i bila bi presretna. Ponekad su se iz ale, a ponekad i ozbiljno ostavljali i tapi i ibe kao znak da su djeca mogla biti te godine i poslunija.10
8 Dajana Lovri zapisala je 2010. godine u Gromiljaku kod Kiseljaka. Ispripovjedila joj je Boana Komi, ro. 26. rujna 1988., iz Gromiljaka. Rkp. FF MO, sv. 2010., S. 9 Usp. D. Rihtman-Augutin, n. dj., str. 33. 10 Kristini Juri 2009. godine ispripovjedio je njezin djed Josip Juri (1900. 1998.). Rkp. FF ST, sv. 2009. D. Kristina Juri je pod mojim mentorstvom napisala rad Tradicijska kultura i knjievnost u Dalmatinskoj zagori, (119 str.) i obranila ga 23. listopada 2009. ocjenom izvrstan ().

38

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

U Danilu Gornjemu kod ibenika djeca su dobivala darove i na Svetoga Nikolu i na Svetu Lucu: na Svetoga Nikolu darivao ih je otac, a na Svetu Lucu majka. Tada bi im prila provrtae.11 U Katel Suurcu se o sv. Nikoli pripovijeda sljedee:
A sveti Nikola se slavija po tome ta bi ti nosija poklon, a nita specijalno se nije slavija. Je ono u crkvi je bilo, ali nije bilo u nas to specijalno slavlje. A ta bi ti donija, mater bi oni jedan mandulat na tri dila napravila za nas troje. Je kasnije kad je bilo malo bolje, kad je otac radija onda je mater meni jednu bivu napravila, Katici jednu, e ali obavezno je unutra jedan kumpir bija i jedna kapula. E! I stavila bi jednu jabuku, stavila bi malo smokava, stavila bi oriji ili tako neto.12

U Donjemu Selu na olti nije bio obiaj da se djeca darivaju na Svetoga Nikolu, ali su zato dobivala sitne darove na Svetu Lucu. Kada bi se probudili, ispod blazinje doekala bi ih arapa sa suhim smokvama, bademima, bombonima, ako ih je bilo.13 U primorskim se krajevima posebno tovao zatitnik pomoraca sv. Nikola. U narodu se taj svetac zove sv. Mikola ili sv. Mikula ili sv. Miko. U Splitu se vjerovalo da sv. Mikola bogatima donosi darove. Na Murteru se posebno slavio blagdan ovoga sveca. Tog bi se dana odrala procesija koja bi krenula iz upne crkve prema Hramini kako bi se uzeo kip sv. Nikole, postavljen u kapelici na kutu Malina, i prenio u crkvu sv. Mihovila. S ovim blagdanom u vezi proslavljao se i onaj Bezgrjenoga zaea kada se, takoer u procesiji, kip sv. Nikole vraao natrag, na svoje mjesto, u kapelicu na Hramini.14
11 Vesni Kalebi ispripovjedila je Milka Poljiak, djev. Klisovi, ro. 1931. godine u Danilu, a 0-ih godina preselila se u ibenik. Umrla je 2009. godine. Rkp. FF ST, sv. 2009. D. Vesna Grkovi Kalebi, je pod mojim mentorstvom napisala rad Hrvatska tradicijska kultura i knjievnost u Danilu Gornjem i Donjem Selu na olti, 122 str. i obranila ga 18. prosinca 2009. ocjenom izvrstan (). Usp. Ivo Furi, Narodno stvaralatvo ibenskoga podruja, III, Mjesta u ibenskom zaleu, Muzej grada ibenika, ibenik, 1988., str. 203. 12 Karmen Carev 2009. ispripovjedila je Ljubica Marica Carev, djev. Periin. Kazivaica je roena 1933. godine i odrasla u Katel Suurcu, po udaji seli u Katel Gomilicu gdje i danas ivi. Rkp. FF ST, sv. 2010. D. 13 Vesni Kalebi ispripovjedio je Miljenko Grkovi u studenome 2009. godine u Donjemu Selu na olti. Rkp. FF ST, sv. 2009. D. 14 Ivona Toli zapisala je na Murteru 2008. godine. Ispripovjedila joj je Ivanica Mudronja, Murter (ro. 1928.), Rkp. FF ST, sv. 2008., S.

prosinca 2009.

39

Marko Dragi

U selu Diknjii, kod Varea, do rata 1992. godine odravao se obiaj koji se mogao okarakterizirati malom kazalinom predstavom. Sv. Nikola u narodu je svetac koji dariva djecu. Cijela ova predstava oko sv. Nikole bila je odgojnoga karaktera. Prije samoga blagdana djeca bi bila posluna i dobra, inae im Niko ne bi doao te ne bi bilo darova. Djeca bi pisala pismo Nikoli u kojemu bi naglasila kako su bila dobra molei ga za odreeni dar. Pismo bi ostavljala u istu izmu, a izmu na prozor.1 U Vranjicu kod Splita bio je obiaj da se u bivice, koje bi se naveer zakaile na prozor ili vrata, stavljaju darovi. Ti darovi nisu bili kao sada. Obino su to bile jabuke, suhe smokve, orasi, bajami te, ako se moglo, pokoji bombon.16 U Iloku je sv. Nikola iznimno omiljen svetac. Djecu se u predveerje poticalo da oiste cipele ili izme i stave ih na prozor ili pred vrata kako bi im sv. Nikola, ako su bila dobra, donio darove, a ako nisu, onda ibu.17 U selu Peine kod Novoga Travnika dan uoi Svetoga Nikole prale bi se izmice koje bi se stavljale na prozor. Roditelji bi u te izmice obino stavljali orahe, ljenjake, suhe smokve, jabuke ili narane. Ponekad bi se netko od suseljana maskirao u sv. Nikolu i obilazio kue darivajui djecu koja su se bojala njegova pratioca krampuza, zaduenoga da prepada zloestu djecu. Ovaj je obiaj zadran do danas, samo to se umjesto nekadanjih darova u izmice stavljaju igrake i slatkii.18

4. Slavlja u ast sv. Nikole

Na blagdan sv. Nikole u Zlarinu je bilo veliko veselje. Ispred crkve sv. Nikole skupljalo se mnotvo naroda, palio se veliki svijetnjak oko kojega
1 Zapisala je, po vlastitome sjeanju, 2008. godine u Vareu Marinela Jeli, studentica Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Mostaru, jer je obiaj trajao sve do rata, posljednji put na Diknjiima 1992. Rkp. FF MO, sv. 2008., D. 16 Sandra Buri zapisala je 2008. godine u Vranjicu kod Splita. Ispripovjedio joj je Josip Mikeli (ro. 1931.). Rkp. FF ST, sv. 2008., S. 17 Marijani Bonjak ispripovjedila je 2009. godine Milka Papi, djev. Bonjak, roena 1947. u Mostaru, u zatvoru, sada ivi u Iloku u starakome domu. Rkp. FF MO, sv. 2009. D. 18 Ivana Valenta zapisala je 2008. godine. Ispripovjedila joj je njezina baka Ivka Seki. Roena je 1936. godine u selu Peine, blizu Novoga Travnika, u Bosni. Sada ivi u selu Rankovii u Novome Travniku. Rkp. FF ST, sv. 2008., S.

40

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

se, u ast ovoga sveca, igralo i pjevalo do u kasnu no.19 Mjetani su na taj dan pucali iz muara, putali rakete, zvonili zvonima i palili stare torbe u kojima su se tijetile masline20. U Vrpolju kod ibenika na blagdan sv. Nikole djeca dobivaju darove.21 Sv. Nikola je u Badljevini22 kod Pakraca nosio veliku biskupsku kapu i veliki tap, a pratila su ga dva bijela anela s krilima i crni vrag s rogovima krampus. Dok je prvi simbolizirao dobro te dobroj djeci dijelio darove, krampus s lancima i tapom simbolizirao je zlo koje je trebalo zaplaiti djecu i odvratiti ih od neposluna ponaanja. Sveti je Nikola darivao suhe ljive, kruke, jabuke i bombone od topljenoga eera. Djeca su se pred sv. Nikolom prethodno molila i vrag je pomno nadzirao
19 Usp. I. Furi, Narodno stvaralatvo ibenskoga podruja, I, ibensko otoje, Muzej grada ibenika, ibenik, 1980., str. 323. 20 D. Rihtman-Augutin, n. dj., str. 34. 21 Usp. I. Furi, Narodno stvaralatvo ibenskoga podruja, III, Mjesta u ibenskom zaleu, str. 203. 22 Zbog svoga zemljopisnog poloaja prostor Badljevine bio je podloan utjecaju razliitih kultura. Nije bilo mnogo autohtonih Hrvata koji su u Badljevini preivjeli razdoblje turske okupacije i zato su oni po dolasku drugih hrvatskih obitelji tijekom 18. stoljea bili pod jakim kulturnim utjecajem novopridolih itelja. Tako su se proimale te dvije kulture, pri emu je nova imala vei utjecaj. Druga velika migracija dogodila se u posljednjim desetljeima 19. stoljea kada u Badljevinu doseljavaju esi, Nijemci i Maari koji su sa sobom donijeli svoju nacionalnu svijest i kulturu. U to je vrijeme badljevako puanstvo ve bilo svjesno vanosti svoga kulturnog nasljea i svoje vjere te je ljubomorno uvalo svoju kulturnu batinu. No, tijekom vremena nije se mogao zaustaviti proces proimanja tih kultura, a tomu su najvie pridonosili brakovi izmeu pripadnika razliitih nacionalnosti. Vano je spomenuti porabu nekih rijei kao obiljeja za pojedinu nacionalnu skupinu, a koje su se zadrale i do dananjih dana. Tako se za pripadnike hrvatske nacionalnosti rabi naziv okac. Kada je to ime u slubenoj uporabi zamjenjivano imenom Hrvat, mnogi su prijanji naziv okac doivljavali kao uvredu. Potkraj 19. stoljea novopridolo stanovnitvo bilo je preteno eke nacionalnosti i njih su starosjedioci, prema njemakom nazivu za eku Bhmen, nazivali Pemci. Tijekom vremena naziv Pemci postao je sinonim za novopridolice. Na podruju Badljevine takoer se rabio i naziv paur, koji takoer svoje korijenje vue iz njemake rijei Bauer (seljak). Ta se rije rabila za seljake s prostora civilne Slavonije, ime se htjelo ukazati na njihovu razliitost od graniara na prostoru Vojne granice koja se prostirala uzdu Save. Bilo je mnogih koji su poistovjeivali rije paur sa okcem. Sve te nazive za nacionalno obiljeje i oznaku za neku drutvenu skupinu poneki su doivljavali u odreenim trenutcima kao uvredu, ovisno u kojemu su se surjeju rabile. Ivana Kop zapisala je svibnja 2007. godine u Badljevini kod Pakraca, a ispripovjedila joj je njezina baka Emilija Kop (djev. Magdi, ro. 1936. godine). Otac je kazivaice Nijemac koji je nestao u Drugome svjetskom ratu. Obitelji Kop takoer su njemakoga podrijetla. U kazivanju su sudjelovali i Ivanin djed Franjo Kop (ro. 1934. godine) i Katica Grevi (djev. Matijevi, ro. 193. godine). Rkp. FF ST, sv. 2007., S.

prosinca 2009.

41

Marko Dragi

rade li to dobro. Neposluna su djeca na dar dobivala ibu. Iste noi djeca su na prozor stavljala izmu oekujui da e im sv. Nikola do jutra neto podariti. Mnogima su se elje ostvarile, no neposluna su djeca ostajala razoarana jer su im izmice bile prazne.23 Donjaci i svi oltani oduvijek su bili upueni na more pa ne udi to su posebno vezani za sv. Mikulu, zatitnika pomoraca i putnika. Na putu prema Donjoj Kruici, najblioj uvali, sagraena je kapelica posveena ovomu svecu. Nju je 1928. godine sagradio Andrija Blagai. S tog je mjesta Andrija gledao kako su neki njegovi ili gajetom, vjerojatno u Trogir, kada ih je zahvatilo nevrijeme. Tada se zavjetovao sv. Mikuli da e na tome mjestu sagraditi kapelicu ako oni sigurno doplove. Nevrijeme se razilo, putnici su sretno stigli, a Andrija je sagradio kapelicu. Obiaj je da svatko koga put nanese kraj kapelice zastane, prekrii se i kratko se pomoli: Sveti Mikula putnie, pomozi nas na moru i na kraju i na svakom mistu.24 U Kreevu je blagdan prepoznatljiv po tome to se djeca tijekom cijele godine govorilo kako e biti darivana ako budu sluala roditelje i openito starije od sebe. Dan uoi blagdana sv. Nikole spremale bi se izmice u koje su roditelji stavljali darove. Ovaj blagdan razliito se obiljeava u uoj okolici Kreeva. Primjerice, u Kiseljaku sv. Nikola dolazi u kole, hoda kroz grad i dariva djecu, a u Kreevu dolazi samo u crkvu, u pratnji anela te krampusa za onu djecu koja nisu sluala. Posebno je dojmljiva uloga anela. Tada crkvom odjekuju glasovi djece i pjesma: Evo ide, evo ide Nikola sveti On se uvijek, uvijek djece sjeti Svata nosi, svata nosi Nikola sveti Samo da smo, da smo dobri bili... Misno slavlje na koje dolazi sv. Nikola zapravo je jednosatna priredba na kojoj se pjeva i glumi, pri emu svako dijete ima svoju ulogu.2
23 Isto. 24 Vesni Kalebi ispripovjedila u studenome 2009. godine u Donjemu Selu na olti Nediljka Blagai, ro. 1930. godine u Donjemu Selu gdje je provela itav ivot, osim to je 1944. i 194. godine bila u izbjeglikome logoru u El Shattu. Rkp. FF ST, sv. 2009. D. 2 Saneli Vujici u sijenju 2010. ispripovjedila je Malina Kraljevi, ro. 1937. godine,

42

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

U Starome Gradu na Brau na ovaj blagdan iz crkve kree procesija s kipom sv. Mikule, kriem i zastavama, a u procesiji je najstariji i najcjenjeniji lan bratovtine imao ulogu batitade, tj. glavnoga redara. Njegov je simbol ukraeni tap kojim je mogao promijeniti smjer procesije ili ju zaustaviti. Starogrojskom rivom na taj blagdan odjekuje stara pjesma posveena sv. Mikuli: O, Mikula, sveti pope, ne doj grihom da nas tope, i putnikom svima mora daj im milost ti ozgora. I na zemlji i na moru povrati nas zdrave dvoru! Starogrojski procesjun sv. Mikule poseban je po tome to, za razliku od drugih, tee smjerom suprotnim od kazaljke na satu. Kau da je to zbog ljepega izgleda kolone koja se formira na rivi, ali isto tako i zbog dipeta lanova bive bratovtine koji hodaju kontra vitru uz tarmuntonu, pogleda uperenoga prema moru.26 U Krilu Jasenice sv. Nikola u izmicu dobre djece stavlja slatkie, a ibe dijeli njegov pomonik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Pomorci su u svojim bitkama s morem doivljavali uspone i padove, ugodne i neugodne trenutke te su zbog toga dobili velikoga zatitnika, sv. Nikolu, koji ih prati i uva na njihovim putovanjima. U sjeanje na prolost svoga mjesta i u znak zahvalnosti, Kriljani svake godine na blagdan ovoga sveca organiziraju poasnu regatu, a ene na kominu na ivoj vatri peku glavni specijalitet kraja soparnik.27 Na Brau je svaki pomorac u kui imao sliku sv. Nikole. Neko davno mornar bi sa sobom na put nosio krinju u kojoj bi mu majka ili ena
26 Martina Lovri zapisala je 2009. godine po kazivanju Ive Kazanova, roenoga 194.godine u Vrbovskoj, a ivi u Starome Gradu. Rkp. FF ST sv. 2009., S. Vidi: <www.farosweb.hr/arhiva.svmikula.htm> 27 Petra Danko zapisala je 2009. godine u Krilu Jasenice. Ispripovjedio joj je njezin djed Slavo Toma, roen je 1. svibnja 1931. Rkp. FF ST, sv. 2009., S.

djev. Filipovi, u Crkvenjaku pored Kreeva. Rkp. FF MO, sv. 2010., D.

prosinca 2009.

43

Marko Dragi

stavila bijac (runo tkani vuneni pokriva), mornarsku guu (vunenu majicu), u kojoj je esto bio i uiven kapular (amulet), bive, a negdje na dnu bila bi ubaena sliica sv. Nikole. Ponekad bi jo stavile i boce domae travarice i medenjake.28 U Zlarinu se blagdan sv. Nikole sveano obiljeavao. Pred crkvicom koja je posveena ovomu svecu skupilo bi se mnotvo naroda. Palio bi se svitnjak, obino su to bile stare torbe od ulja. Oko svitnjaka bi se, u znak zahvalnosti sv. Nikoli, zatitniku mornara kojih je u Zlarinu uvijek bilo mnogo, igralo, pjevalo i veselilo do u kasnu no.29 U Kiseljaku se na dan sv. Nikole u crkvi tradicionalno izvode priredbe. U jednoj od njih recitira se pjesmica u kojoj se govori o nekoj djeci koja nisu vjerovala u Boga. Jednoga im je dana neki ovjek, ba na dan sv. Nikole, ispriao sve o Bogu, njegovu postojanju, o sv. Nikoli te o njegovu blagdanu koji je upravo toga dana. Rekao im je da mogu staviti izmicu kako bi dobili darove. Oni su odluili pokuati, stavili su svoje izmice i vidjeli su udo. Dobili su mnogo darova te vie nikada nisu sumnjali. Eto, to je neto malo o toj jednoj pjesmici, al uglavnom, vezano za sv. Nikolu, kad idemo na susret mladih, na neka putovanja, molimo se sv. Nikoli, jer je on zatitnik putnika i putovanja, pa molimo za pomo, i tako.30

5. Molitve sv. Nikoli

Na Koruli, Brau i mnogim primorskim i otonim mjestima koledalo se na dan sv. Nikole. Na olti su djeca posebno uila dijaloku pje31

28 Tanji Martini 31. svibnja 2009. ispripovjedila je Darka Eterovi, ro. Vrandei 1940. godine u Puiima na Brau. Rkp. FF ST, sv. 2009., S. 29 I. Furi, Narodno stvaralatvo ibenskoga podruja, I, ibensko otoje, str. 323. 30 Dajana Lovri zapisala je 2010. godine u Gromiljaku kod Kiseljaka. Ispripovjedila joj je Boana Komi, roena 26. rujna 1988., iz Gromiljaka. Rkp. FF MO, sv. 2010., S. 31 Koleda je rije mnogostruka znaenja. U usmenom su diskursu i nazivi: kolenda, kolendra (u Splitu i okolici), koledva (u Dubrovniku i okolici, Belome na otoku Cresu), a izvoai se nazivaju koledai, kolendai, kolendrai, koledvai; kolojani (u Zlarinu kod ibenika), koleani (u Hrvata u Rumunjskoj, a u Gdinju na Hvaru ophod se zove koleanje!); junaki i ditii u gradianskih Hrvata. Nazivaju se i koledvai te koleani, kolijani. U Jelsi na Hvaru ophod se naziva koleanje, kolendanje, kolejanje. U Istri, Hrvatskome primorju, pa i Lici, nazivaju se i fiole (prema pripjevu fiole). Koleda znai: skupno pjevanje muke djece, mladia, pa i odraslih ljudi; pjevanje (kolendanje) mladia djevojci pod ponistrom; obred, ophod, pjesma, estitanje; boini kruh, boino darivanje, boina vatra, boina slama koja se na Badnju

44

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

smicu u kojoj sveti Mikula na srdacu knjigu ti. K njemu dolazi Gospa i govori mu da se ustane, poe u umu, usjee zelen bor i sagradi barku. Nikola je posluao. Spustio se niz more i na jarbolu vidio hudu stvar: Sveti Nikola slatko spi, na srdacu knjigu ti. K njemu Gospe dolazi i Nikoli govori: Ustaj, ustaj, Nikola, uzmi teslu i bragu, pa ti poi u goru i usijei zelen bor. Pa udilaj korablju, na korablji vesalca i spusti se niz more. On se spusti niz more i pogleda na jarbol, na jarbolu huda stvar: to si stala, huda stvar? Ja san jedna izmeu vas. Kad si jedna izmeu nas, sii doli i govori Oena. Oenaa i ne znan, Zdrave Marije ne umin, kod hudoga san metra stala, te se skule nisan deletala. On je hvata za kose, pa je sie na petlje. Kuda petlje skakae,
veer prostirala po sobi; Badnji dan, Nova godina. Koleda znai i krijes koji se palio na Jurjevdan (23. travnja) i na Ivandan (24. lipnja) te krijes koji se palio za vrijeme biranja seoskih kraljeva. Koledom su se nazivale obredne vatre koje su palili uskoci. U gradianskih Hrvata koledati znai prositi (traiti darove). U poekome kraju pjesme koje su na Uzaae izvodili kriari nazivaju se koledarske pjesme ili koledarke. Usp. Marko Dragi, Koledanje i veselanje u hrvatskoj tradiciji, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, br. 1., Split, 2008., str. 21-43.

prosinca 2009.

4

Marko Dragi

ivi oganj bijae. Di Nikola idrae, mrtva ona sad bijae.32 U navedenoj je pjesmi sv. Nikola pobijedio avla. Ta pjesma ima karakter prenja.33 U Komii na Visu u narodnome je pamenju vjerska usmena lirska pjesma: Sveti Mike dite bise, sridu i petak zezinase. Zato nikor ne znadise, nego majka ka ga rodi i babica ka ga doji. Kal mu mojka progovoro: Hodi Mike u goricu, pa usici jedon bur,
32 Vesni Kalebi ispripovjedila je u studenome 2009. spomenuta Nediljka Blagai. Rkp. FF ST, sv. 2009. D. 33 Prenje je usmeno-knjievni anr moralno-didaktikoga, dijalokoga, (preteito) vjerskoga karaktera, a poznavale su ga najstarije civilizacije: sumerska, babilonsko-asirska (akadska) i staroegipatska. U usmenoj su komunikaciji prenja bila i u antikoj grkoj i rimskoj knjievnosti, staroj hebrejskoj te u srednjovjekovnoj i novovjekovnoj svjetskoj knjievnosti. Neki su autori pisali/zapisivali prenja. Prenje Kako se tui dua svrhu tila nalazi se u Osorskohvarskoj pjesmarici (oko 130. godine.). Ta je dvodijelna pjesma komponirana osmerakim dvostihovima, a u njoj dua prekorava tijelo da e brzo iz njega ii te mora ispovjediti grijehe jer je uivalo u strastima, a na duu nije mislilo. Dua je tijelo upozoravala da smrt nema milosti. U Osorsko-hvarskoj pjesmarici je i pjesma Tuen`je zloestoga tila ko preminuje (s ) sega svita u kojoj tijelo govori da e prebivati u zemlji do Sudnjega dana jer ga je smrt zatekla, a sva lipost odbjegla. Tijelo nastavlja tuiti se i obraa se drubi miloj upozoravajui je da e i ona umrijeti. Prenje avla s Isusom (Kako se je prel aval s gospodinom Isuhristom) razgovor je izmeu Isusa i avla. U tome prenju avao nije mogao sluati Isusove rijei te je sa svojom vojskom navalio na Isusa koji je zapovjedio da se oblak spusti na zemlju, zahvati avla i objesi ga za noge. Najvei broj hrvatskih prenja biblijske je provenijencije. U prenjima razgovaraju: dua s tijelom; ovjek sa smru; dua sa svecima, Blaenom Djevicom Marijom, Isusom; Gospa s kriem i dr. Hrvati i danas kazuju prenja u kojima dua upozorava tijelo koje je na samrti. Dua tijelo prekorava jer se za ivota krivo klelo, za drugim je mramoralo / ive ljude pritresalo / nije htjelo posta postiti. Neki suvremeni zapisi imaju vie od stotinu stihova. Usp. M. Dragi, Poetika i povijest hrvatske usmene knjievnosti (fakultetski udbenik), Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu, Split, 2008., str. 179-182.

46

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

za izgrodit jedon brud. Vazme Mike sikiricu i ubere jedon bur za izgrodit jedon brud. I posice dvo boria, za napravit dvo veslia! Borkica se ucinila, borkica se porinula. Ia Mike s njun ploviti, a borkica poce toniti! Obazre se Mike na jorbul, na jorbulu huda stvor. I govori Mike njuj: Ca si tote hudo stvor, ol koga si poslona? Je si od Boga poslona il o Dive Marije? Govori mu hudo stvor: Jo son o Boga poslana. I govori Mike njuj: Kal si o Boga poslana, dojdi dole meju nos, da recemo jedon Ocenos. A govori hudo stvor: Ne znon molit Ocenos, a Mariju ne poznojen! Jo son s hudin mestron stala i hudu son skulu naucila. Kal to cuje Mike, un se pope na jorbul. Uze hudu stvor za vlose, i tumbo je u more! Kul ona plivae, za njun pakal gorie.
prosinca 2009.

47

Marko Dragi

A kul barka plivase, za njun tamjan vonjase! Onda Mike pujde vodit rumuniju Sveton Petru rajskin puten! 34 U Katelima se slavi sv. Nikola putnik, koji djeci nosi darove, kao i sv. Lucija. O tovanju sv. Nikole svjedoi i molitva kojom se sveca moli da nas uva i na moru i na putu i na kraju; od pada, / udara, sudara, loma, poloma / svake tragedije i nenadinje / i svakoga zla sauvaj nas; te da uva mornare, ratare, putnike, vlakovoe, traktoriste, motocikliste, bicikliste: Sveti moj Nikola Putnik, ti nam budi putnik, ti nas uvaj i na moru i na putu i na kraju. uvaj nae mornare, nae ratare, nae putnike koji putuju, vlakovoe, traktoriste, motoriste, bicikliste i sve one koji rade koji putuju, uvaj ih, moj sveti Nikola Sauvaj nas od pada, udara, sudara, loma, poloma, svake tragedije i nenadinje i svakoga zla sauvaj nas, ti, moj sveti Nikola. Kad putujemo, kad idemo, kako idemo ivi i zdravi, da se opet ivi i zdravi vratimo.35
34 Vera Marinkovi zapisala je osamdesetih godina dvadesetoga stoljea. Kazivaica je pok. Margarita Marinkovi, udana Marinkovi, roena 1913. godine u Komii na otoku Visu. Zavrila je domainsku kolu. 3 Karmen Carev zapisala je 2009. godine u Katelima. Ispripovjedila joj je spomenuta Marija Carev, roena Periin. Rkp. FF ST, sv. 2010. D.

48

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

Blagdan sv. Nikole je u doau. I zbog toga je u lirskoj pjesmi o sv. Nikoli iz Sngela kod Mrkopolja misao vodilja Spasiteljevo roenje. Dok sv. Mikula tvrdo spava, njemu dolazi aneo, budi ga, alje u umicu da odsjee jelvicu i napravi zipicu jer e Marija roditi naega Spasitelja: Sveti Mikula tvrdo spi, k njemu angel doleti. Ustaj, ustaj, Mikula, pa ti ajde v umicu i odseci jelvicu i napravi zipicu. Roditi e Marija naega Spasitelja. Moramo se pripravit, Spasitelja pozdravit. 36 Poanta je te pjesme u obveznoj pripravi za Spasiteljev doek. U Rami vjernici trae zatitu sv. Nikole za putnike i bolesnike: Svetom Nikoli putniku, za nae bolesnike i putnike koji putuju, da zdravo kui dolaze i koji boluju, da im Bog dadne lainu.37 U stolakome kraju posebno je raireno tovanje sv. Nikole. Vjernici mole: budi nama na pomoi / i u dnevi i u noi, / na moru i u domu, na putu / i na svakom stranom mjestu:

36 Zlatna knjiga hrvatske narodne lirike, sastavio Kreimir Mla, Matica hrvatska, Zagreb, 1972., str 117. 37 Zapisala je Mirjana ali u oujku 2008. godine po kazivanju Lilje Zadri, djev. Kuraja, 1972., Gmii, ula od svoje bake Ane Kuraja, 1906., Borovnica. Rkp. FF MO, sv. 2008. D.

prosinca 2009.

49

Marko Dragi

Sveti Nikola putnie, Boiji uputnie, kud god se mi uputimo, ti se s nami uputi, budi nama na pomoi i u dnevi i u noi, na moru i u domu, na putu i na svakom stranom mjestu. Slavni i sveti Nikola putnie, molimo ti se po sve vijeke. Amen.38 O tovanju sv. Nikole u stolakome kraju svjedoi i obiaj veselanja, od sv. Nikole do Sveta tri kralja, a u boino vrijeme veselalo se i u Raiima na Koruli itd. Mnoge stolake obitelji slave sv. Nikolu kao svoga zatitnika.

6. Nikolinjski ophodi
Uoi Svetoga Nikole jedan bi seljak obukao veliki kouh s runom okrenutim vani, na glavu bi stavio visoku bijelu ubaru, od kudjelje bi nainio brkove i bradu te bi se posuo branom. U jednoj je ruci nosio veliki tap, a u drugoj lanac. Na leima je nosio torbu s jabukama, orasima, suhim ljivama, kalotinama i krukama. Kada bi djeca zaula zveket lanca, sakrivala bi se pod krevet ili majci u krilo. Meutim, sv. Nikola bi ih naao te bi dobru djecu darivao, a zloesta bi djeca morala kleknuti i poljubiti pod, a Nikola bi ih iibao. Sv. Nikole su se bojali i odrasli mladii i djevojke te snahe.39 U Diknjiima kod Varea nekoliko bi se momaka iz sela skupljalo i preruavalo. Jedan od njih, odjeven u bijelu dugu haljinu, s visokom kapom, dugom bijelom bradom i tapom, predstavljao bi sv. Nikolu i nosio bi veliku vreu s darovima. Ostali bi dobili negativnu ulogu, osim jednoga. Prerueni u krampuse, odjeveni u crno, garom nama38 Ivica Pulji, Izbor iz religioznog stvaralatva // Hutovo, Biskupski ordinarijat Mostar, Mostar, 1994., str. 487. 39 U Merolinu u Slavoniji 2006. godine zabiljeila je Stjepanka ike. Rkp. FF ST, sv. 2006. S.

0

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

zanih lica, sa ibama, rogovima i ostalim rekvizitima koji pojaavaju parodiju avolia, bili su u pratnji sv. Nikole radi one djece koja nisu bila dobra. Uz Nikolu je iao jo jedan pozitivan lik, a to je aneo uvar. Kada bi doli na vrata, prvo bi krampusi pokuali izvesti svoje zloestoe jer se sv. Nikolu moralo uvjeriti da je dijete bilo dobro. Kako bi on bio momak iz susjedstva, obino bi znao neki djeji nestaluk pa bi ga predbacio djetetu, a ono bi ostalo u udu: Kako on to zna!? Prije samoga darivanja dijete bi moralo izmoliti neku molitvicu koju je danima prije uilo s mamom ili bakom, to bi znailo da zavrjeuje dar.40 Blagdan sv. Nikole slavio se i u Crnim Lokvama.41 Njegov lik prikazivali su mladii i djevojke koji su obilazili domove donosei djeci darove, najee voe: smokve, jabuke, orahe, a znali bi i plaiti nestanu djecu. Poslije su tu ulogu, kao to je to danas, preuzeli sv. Nikola i njegov pomonik krampus, pri emu je Nikola donosio darove dobroj, poslunoj djeci, a krampus bi plaio neposlunu djecu.42 U Grabovcu kod estanovca Sveti se Nikola obiljeavao tako to su mladii i djevojke obilazili domove darivajui djecu najee voem, a znali su i plaiti nestanu djecu. Poslije su tu ulogu preuzeli sv. Nikola i njegov pomonik krampus, pri emu je Nikola donosio darove dobroj djeci, a krampus bi plaio zloeste.43 U ilokome kraju obiaj je da se netko obue u sv. Nikolu te obilazi kue i tako se susree s djecom, govori im njihove mane ili dobre strane, a onda ih dariva voem i slatkiima. Uz sv. Nikolu redovito se prikrpi avolak s lancima krampus, sav u crnome, koji nabraja djeje zloe i eli odmah djeci isplatiti njihove krivice. Ipak, sve to na kraju proe dobro i lijepo.44
40 Po sjeanju Marinele Jeli, studentice Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Mostaru, jer je obiaj trajao sve do rata, posljednji put na Diknjiima 1992. godine. 41 Crne Lokve su selo petnaest kilometara udaljeno od Koerina kod irokoga Brijega. 42 U Crnim Lokvama kod irokoga Brijega (zaseoku Val) od 7. srpnja 2008. do 31.sijenja 2009. zapisala je Ana Brekalo. Ispripovjedili su joj: Stipe Brekalo, ro. 1914., Crne Lokve, Stipe Brekalo i Vinko Brekalo, ro. 194. g., Crne Lokve, zaseok Poda. Rkp. FF MO, sv. 2009. D. 43 Daria ike zapisala je 2008. godine. Ispripovjedili su joj: Mate Dujmovi, ro. 194. u Grabovcu (estanovac), i Milica Dujmovi, ro. 1924. Grabovac (estanovac). Kazivai i danas ive u rodnome mjestu. Rkp. FF ST, sv. 2008., S. 44 Marijani Bonjak 2009. godine ispripovjedila je Milka Papi, djevojaki Bonjak, roena 1947. u Mostaru, u zatvoru, sada ivi u Iloku u starakome domu. Rkp. FF MO, sv. 2009., D.

prosinca 2009.

1

Marko Dragi

7. Zavjetna svetita
Vjerojatno svaki pomorac u sebi nosi prastaru legendu o sv. Nikoli, njegovu hodoau u Svetu Zemlju i onaj trenutak kada je umirio olujno more te spasio posadu. Lik ovoga sveca, zatitnika pomoraca i putnika, nalazi se u crkvama mnogobrojnih luka diljem svijeta. Njemu u ast sagraena su brojna zavjetna svetita. Crkva sv. Mikule u Starome Gradu vrlo je bogata legendama, zavjetima i obiajima vezanim za ovoga sveca. Osim zavjetnih slika i drvenih maketa brodova tu je i jedno tijelo koje je za vjenost pohranjeno unutar crkve. Rije je o tijelu Braanke Lukrecije koja se dala zazidati u svojoj dvadeset petoj godini u istoni zid crkve. Puani su je nazivali picokara i pruali su joj oskudnu hranu trideset pet godina. Unutranjost crkve krasi deset drvenih kipova apostola u prirodnoj veliini. Manjak od dva apostola objanjava legenda po kojoj su se mornari vraali iz Italije s dvanaest kipova, ali su se zbog jake oluje due zadrali u Malome Loinju, a kako su ostali bez vina, za malo spize i barsata (loe vino) odluili su zaloiti dva kipa koja su procijenili najmanje vanima. Crkva je sagraena u drugoj polovini 1. stoljea, a nedugo nakon izgradnje dobila je i svoju bratovtinu koja je prestala postojati, ali njezini poklonici jo uvijek uvaju obiaj spaljivanja barke i odravanja procesije na blagdan sv. Mikule.4 U Bakoj Vodi vjernici oduvijek javno ispovijedaju svoju vjeru u Boga, vjernost Crkvi i nebeskom zatitniku sv. Nikoli,46 biskupu i zatitniku putnika, mornara i ribara. Iz nje je uvijek bilo putnika i mornara. Danas mladi nastavljaju pomorsku tradiciju i idu u pomorske kole. Zato
4 Martina Lovri zapisala je 2009. godine po kazivanju Ive Kazanova, roenoga 194. godine u Vrbovskoj, a ivi u Starome Gradu. Rkp. FF ST, sv. 2009., S. Usp. <www.farosweb.hr/arhiva.svmikula.htm>. 46 Crkva sv. Nikole u Bakoj Vodi sagraena je u 19. stoljeu. Gradnja je poela 1872., ali je dovrena istom 1889. godine. Graditelji su bili domai majstori iz Makarske. Crkva je podignuta u neoromantikome stilu. Na proelju je zvonik na preslicu, a ispod sat. Na zvoniku su bila dva zvona. Veliko je zvono u Prvome svjetskom ratu rekvirirano, ali je 1926. godine nabavljeno novo, a drugo je iz 1893. godine. Godine 1927. crkva je popravljena. Tada je obojena unutranjost i na stropu naslikan sv. Nikola koji se uva nakon obnove unutranjosti crkve. Crkveno pjevalite postavljeno je od drveta, ali je 1971. godine zamijenjeno betonskim. Mramorne ploice postavio je fra Berislav Niki. Kamene oltare s ulomcima od mramora izradio je klesar Ante Frank iz Splita, a veliki oltar zavrio je 1936. godine.

2

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

i ovdanji vjerni Boji narod asti svoga nebeskoga zatitnika, komu je u ast podignuta mjesna crkva, a 1998. postavljen njegov kip na maloj igi. Na njegov blagdan u upi se odrava sveana procesija u kojoj sudjeluju i mladi i stari. Za vrijeme komunistikoga sustava bilo je pokuaja zabrane procesije, ali u tome vlasti nisu uspjele.47

8. Spaljivanje bark
Nakon kolend koje su gradom kretale u ein sv. Nikole, uslijedilo bi spaljivanje barke. No, nije bilo kakva barka mogla doi na ogonj jer je lista ekanja bila poprilina. Onaj ija je barka te veeri bila spaljena na lomai od smria, a smri simbolizira teki mornarski ivot, sutradan je imao ast u podne blagosloviti novu barku.48 Sv. Nikola zatitnik je Komie na Visu. Ondje se tradicionalno, jo od mnogoboakih vremena, na blagdan sv. Nikole spaljuje stara barka jer se vjerovalo da se tim inom udobrovoljavaju bogovi mora. Pepelom od spaljene barke posipa se paluba nove barke. Taj in ima apotropejski karakter.49
47 Anela Divi zapisala je 2009. godine u Bakoj Vodi. 48 Martina Lovri zapisala je 2009. godine prema kazivanju Ive Kazanova, roenoga 194. godine u Vrbovskoj, a ivi u Starome Gradu. Rkp. FF ST, sv. 2009., S. Usp. <www.farosweb.hr/arhiva.svmikula.htm>. 49 Cij je apotropejski obreda, ophoda i pjesama: odvraanje demonskih sila od ljudi, domova, stoke, tala; prinos zdravlju i ljepoti; poveanje rodnosti polja, livada, njiva, vrtova; lijeenje bolesti. Neki apotropejski obredi imaju magijske, poganske karakteristike, a neki su kristijanizirani. Apotropejski obredi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi nalaze se u: adventskim, boinim, novogodinjim, makarskim, vukarskim, vuarskim, korizmenim, uskrsnim, jurjevskim, ivanjskim i inim obredima. Najvie je pak ovih obreda u vukarskim, vuarskim, jurjevskim i ivanjskim obredima i ophodima, a nalaze se i u duhovskim, petrovskim, vidovdanskim, koledarskim i drugim obiajima. Podrijetlo je mnogih hrvatskih obreda u drevnim pretkranskim mnogoboakim vremenima i batina su iz pradomovine. U nekima se opaaju utjecaji indoeuropskih, slavenskih, romanskih i drugih obreda. Kultni su u apotropejskim obredima: zelenilo, vatra, pepeo, izvorska voda i dr., a raznovrsna je njihova simbolika u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. Najvei dio tih obreda prestao se izvoditi pedesetih godina dvadesetoga stoljea, ali su kao i drugi usmenoknjievni oblici ostali u narodnome pamenju. Usp. M. Dragi, Apotropejski obredi, obiaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, Croatica et Slavica Iadertina, br. 3, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Sveuilita u Zadru, Zadar, 2007., str. 369-390.

prosinca 2009.

3

Marko Dragi

Zakljuak
Tradicija tovanja sv. Nikole u Hrvata relativno je mlada. Tridesetak navedenih i interpretiranih obiaja, ophoda, usmenih lirskih vjerskih pjesama i molitava zorno svjedoi o dubokoj ukorijenjenosti hrvatske tradicijske kulture i knjievnosti u zapadno-europsku kulturu i civilizaciju. Blagdan sv. Nikole obiljeavaju darivanje poslune i dobre te kanjavanje zloeste i neposlune djece. Kao i nikolinjski ophodi, taj obiaj ima didaktinu i drutvenu funkciju. U katolikoj tradicijskoj kulturnoj i filolokoj batini sv. Nikola zatitnik je: djece, pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, ljekarnika, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, vlakovoa, traktorista, motorista, biciklista, bolesnika, umiruih. Stoga Hrvati u ast toga sveca prireuju velika slavlja, grade zavjetna svetita, pripovijedaju legende i usmene lirske pjesme, upuuju molitve i utjeu se njegovoj zatiti. Neke legende, usmeno-lirske pjesme i molitve vezane za sv. Nikolu imaju antologijsku vrijednost. U mnogim primorskim i otonim mjestima tradicionalno se na blagdan sv. Nikole spaljuje stara barka jer se vjerovalo da se tim inom udobrovoljavaju bogovi mora. Pepelom od spaljene barke posipa se paluba nove barke. Taj obred svoje postanje batini jo od mnogoboakih vremena, a ima apotropejski karakter.

Rjenik
balat plesati bakotin slatki, suhi kruh blazinja jastuk bljuza koulja botilja posuda za vino botiljun vea posuda za vina braga stolarska stega bumbak pamuk bur bor brud - brod colav, cotav epav deletat nauiti, pouiti dotrina vjeronauk dabe uzalud aka jakna fra prola, gotova (zima) fritule vrsta utipaka gariful karanfil grandaj krapa uz more

4

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI gre ide grundal rubna kamena greda kojom poinje krov huda zla izvanje smjer, prema junoj strani olte dederento na sjevernu stranu olte izuvidat pripovijedati na dugo i iroko, izmiljati jemat imati joe jaue lampadina svjetiljka na baterije lampat sijevati lancun plahta laina olakanje, u navedenome surjeju laka smrt maratina vrsta loze, odnosno vina meja suhozid koji slui kao mea mendule bademi metar, metrovica uitelj, uiteljica metdan megdan, dvoboj mogu koji ima moi nagladiti naotriti (britvu) nana majka nikor nitko obujena obuvena ogonj oganj, plamen ponistra prozor portatina nosiljka poeat izluditi potajat se pritajiti se prnjaci svatovi prurate vrsta utipaka provrtae vrsta utipaka rozarij krunica skula kola, gradivo slavi slavuj sridadne sredinom dana stinj fitilj od votanice svitnjak krijes kafetin ladica krgajke egrtaljke oti vrsta plesa pijat tuiti ufit tavan tesla sjekira toder tamo tote - tu tovar magarac trefit, trevit sresti vapor brod zlamen znak zlamenovat se prekrstiti se zezinati (einjati) postiti o kruhu i vodi ejud ir ein - uoi

prosinca 2009.



Marko Dragi

Izvori i literatura
- Dragi, Marko, Spasovo u hrvatskoj tradiciskoj batini, Crkva u svijetu, Katoliki bogoslovni fakultet Sveuilita u Splitu, Split, 2009., str. 20-228. - Dragi, Marko, Advent u liturgiji i narodnoj kulturi Hrvata, Crkva u svijetu, br. 3, Katoliki bogoslovni fakultet Sveuilita u Splitu, Split, 2008., str. 414-440. - Dragi, Marko, Apotropejski obredi, obiaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, Croatica et Slavica Iadertina, br. 3, Sveuilite u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar, 2007., str. 369-390. - Dragi, Marko, Koledanje i veselanje u hrvatskoj tradiciji, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, br. 1, Split, 2008., str. 21-43. - Dragi, Marko, Poetika i povijest hrvatske usmene knjievnosti (fakultetski udbenik), Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu, Split, 2008. - Furi, Ivo, Narodno stvaralatvo ibenskoga podruja, I, ibensko otoje, Muzej grada ibenika, ibenik, 1980. - Furi, Ivo, Narodno stvaralatvo ibenskoga podruja, III, Mjesta u ibenskom zaleu, Muzej grada ibenika, ibenik, 1988. - Gavazzi, Milovan, Godina dana hrvatskih narodnih obiaja, III. izdanje, Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 1991. - Ili Oriovanin, Luka, Narodni slavonski obiaji, Zagreb, 1846. - Ivanievi, Frano, Poljica, narodni ivot i obiaji, reprint izdanja JAZU iz 1906. i neobjavljena graa, Knjievni krug Split, Split, 1987. - Kajmakovi, Radmila, Boini obiaji, Etnologija, NS, sv. XVXVI, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1961., str. 221-227. - Kristi, Augustin, Crkveno-narodni obiaji Kreeva, posebno otisnut otisak iz Dobroga pastira, god. VII, Sarajevo, 196.

6

HUM 5

SVETI NIKOLA U HRVATSKOJ KATOLIKOJ, TRADICIJSKOJ, KULTURNOJ I FILOLOKOJ BATINI

- Kutlea, Silvestar, ivot i obiaji u Imockoj krajini, Matica hrvatska, ogranak Imotski, Imotski, 1997. - Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivanevia, priredio Anelko Badurina, Kranska sadanjost, Zagreb, 1990. - Pulji, Ivica, Izbor iz religioznog stvaralatva // Hutovo, Biskupski ordinarijat Mostar, Mostar, 1994. - Rihtman-Augutin, Dunja, Knjiga o Boiu, Boi i boini obiaji u hrvatskoj narodnoj kulturi, Golden marketing, Zagreb, 199. - Suton, Jerko, Vjerski ivot i obiaji Zapadne Hercegovine, Mostar 1968. (Umnoen rukopis. Primjerak se nalazi u Franjevakoj knjinici Mostar, inv. br. 3912, sign. 39.) - Suvremena katolika enciklopedija, A E, priredili Michael Glazier i Monika K. Helwing, Slobodna Dalmacija, Split, 200. - imunda, Drago, Religiozna povjerenja i sumnje, Matica hrvatska Split, Split, 1999. - Tomaevi, Luka, Izmeu zemlje i neba (Vjera i moral u ivotu krana Sinjske krajine u 18. stoljeu), Knjinica Gospa Sinjska, knjiga br. 6, Sinj, 2000. - Zlatna knjiga hrvatske narodne lirike, sastavio Kreimir Mla, Matica hrvatska, Zagreb, 1972. - Rkp. FF Split (Rukopisne zbirke Katedre za Hrvatsku usmenu knjievnost, Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Splitu). Rkp. FF Mostar (Rukopisne zbirke Katedre za Hrvatsku usmenu knjievnost, Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Mostaru). Te su rukopisne zbirke rezultat izvornih terenskih zapisa studenata kojima sam bio mentorom pri izradbi seminarskih i diplomskih radova iz Hrvatske usmene knjievnosti. (Oznaka D znai diplomski rad, Z znai zavrni rad, S oznaava seminarski rad, a oznaka E znai da je rukopis u elektronikome obliku. Rukopisne zbirke nalaze se mene.)

prosinca 2009.

7

Marko Dragi

ST. NICHOLAS IN THE CROATIAN CATHOLIC, TRADITIONAL AND PHILOLOGICAL HERITAGE AND CULTURE
Summary
St. Nicholas was the bishop of Miri in Asia Minor. Many legends are connected to his person. He died on December 6th in 327. He was buried in Miri. Due to the Turkish conquest, his body was transferred to the Italian city of Bari, where his relics still lie today. He is considered a protector of children, sailors, girls, poor people, students, pharmacists, bakers, fishermen, prisoners, merchants, travelers, sick and dying people. The cult of St. Nicholas is largerly spread among orthodox believers. He is the protector of Russia. St. Nicholas festivity in catholic traditional heritage is characterized by: giving presents to the children, celebrations with procession, prayers, processions on the day of St. Nicholas visitations of St. Nicholas dressed in bishops robe with a cane and a devil by his side with a basket, chains, rod etc., to reward those who behaved, and to punish those who misbehaved. In the honor of St. Nicholas many votive shrines were bulit by Croatian people. The custom of burning boats on St. Nicholas day is rooted in pagan rituals. Key words: St. Nicholas, giving presents, oral religious lyric songs, prayers, protector, processions on the day of St. Nicholas.

8

HUM 5

Antun Lui Filozofski fakultet u Mostaru

UDK 821.163.42.09 Dri M. Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 28. XI. 2009.

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

Saetak
Pri osvrtu na teorijska i povijesna svojstva manirizma u knjievnosti i umjetnosti, s poetka rada ukazano je na uspostavu poetolokih naela. Nainjen je zatim presjek maniristikih izgleda u pjesnitvu, pastoralama, komedijama, tragediji i urotnikome pismu Marina Dria; neto vea interpretativna pozornost usmjerena je na Griulu u kojoj se nalaze viekratna obiljeja manirizma. Manirizam se stjee kroz nizanku nastojanja: mijeanje stvarnosti i privida, pretjerivanje, uznemirenost, patetinost, ne manje kroz pojedinosti, autobiografizam, perspektivu, paralelizam, simultanizam, prolaznost i pokajnitvo, ali i eklekticizam, dvosmislenost, sloenost, zagonetnost. Ovakve crte opisane su na odabranim primjerima i u svoenju njihovih uinaka izveden je kumulativni maniristiki dar. Protega ukljuuje meuovisnost subjektivnih i drutvenih te kronolokih sjecita. Suodnosi izmeu realnih i irealnih zbivanja odluuju o promjenljivoj aktualizaciji izraza. Kljune rijei: komediografija, poetika, manirizam, Marin Dri, pastorala, kumulacija, stvarnost i privid.

1.
Zboriti o piscu za pozornicu kakav je Marin Dri sve vie podrazumijeva obnovu i uspostavu poetolokih i komediografskih naela i njihovih ralamb. Na je Shakespeare, istina, veliki, obvezujui i inspirativ-

prosinca 2009.

9

Antun Lui

ni pisac, ali u moru drievskome1 pronalaziti je i imenovati arhipelage, otoke, kornate, vale spoznanja. Dakako, Marinova su djela pozivom za vraanje njemu jer on izruuje, prua novo svjetlo na europski, hrvatski i time dubrovaki komediografski svijet. Piui pjesme, pastorale, komedije, tradedije i urotnika pisma za sva vremena ostat e jednim od ponajboljih dramskih pisaca, ime je izglede domaega dramskog iskaza uveo u svjetsku komediografiju. Je li pretjerano ustvrditi da je njegovo djelo vrh vrhova komedije? Svojim reeninim dijalozima rekao je o vlasti Dubrave kakva ona i jest bila esto okrutna, konzervativna, nezahvalna, ali njezini su ljudi bili dobrohotni. Jednostavno, i slavio je i rugao se tadanjemu gradu i svijetu te to je dijalogom izravno kazivao ili fino zapakirao, postalo je kominim ili kakvim srodnim, vazda korisnim uinkom. U povijesnome slijedu kulturnih pojava stoga je promiljati smisao, estetiku i ulogu njegove umjetnosti. Drievu se opusu moe pristupiti, odnosno o njemu se i danas moe pisati otprve, ali i na marginama, u fusnotama, popratnim tekstnim ili podrubnim napomenama. Znakom je to zrelosti jednoga pisca ne samo glede njegovih ostvaraja nego i u prijamnoj raspoloivosti teksta. No, zahtijeva se usto i neto vie: svojevrsni predtekst, izravni tekst pa i nadtekst o nainjenome koje potpisuje maniristiki majstor. Odnosi prema Driu injeni su za bolje razumijevanje i izvedbu njegovih uradaka, ali pritom i nova itanja i doivljavanja. U svome poetikom sustavu ili eksperimentalnoj nakani Dri je postigao kondenzaciju zbiljskoga i dovitljivoga, i to je priskrbio tekstom koji je i u grafikome pogledu podastrt, zgusnut u dijaloge i kratke didaskalije, makar samo dijelom bio prozraan u ostavljenome prostoru za naknadna itatelja. Dri ispreplie ono to se dogodilo i ono to se vjerojatno moe dogoditi; iz matrice stvarnoga dohvaa imaginarni svijet, koliko je i u tadanjim i u naim povijesnim danostima svrhovito, suge1 Prema povijesnoj dogaajnici za godinu 108., kada se rodio Dri, na junijim su prostorima prepisivana evanelja i itija, primjerice u samostanu Mileevo kod Bijeloga Polja. U vrijeme pak njegova preminua, 167. godine, slobodarski narod i franjevci u Gabeli odbijaju plaati vjenane i druge dae predstavnicima patrijarha iz toga kraja.

60

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

stivno. To je osvjedoenje postupka kojim se ini stvarnost jo stvarnijom, a time se i ondanji ukus ne mora razilaziti s naim ovdanjim. Propitat emo to je sve uplovilo i stvorilo izglede manirizma u Drievim pastoralnim i ponajprije komediografskim uradcima, osobito dajui interpretativnoga zamaha njegovoj Griuli iz koje se uistinu moe okrijepiti ulomcima i razgovijetnim, nikako iznuenim postupcima.

2.
Manirizam se obino shvaa kao stilska tendencija, smjer ili razdoblje izmeu renesanse i baroka. Pripisuje mu se uvelike oslobaanje od stega konvencionalne klasine umjetnosti i priklanjanje osobnomu, odnosno postignutim gradacijama subjektivnosti. Po miljenju Gustava Rene Hocka manirizam je stilska konstanta evropskih knjievnosti od antike do danas2. U skladu s francuskim izvornikom pojam bi znaio nategnutost, neprirodnost, a s milju Milivoja Solara moe se shvatiti kao stilski pravac koji se odlikuje nesputanom uporabom tradicionalnih oblika i figura, s izrazitim pretjerivanjem, uznemirenou i patetinou te naglaavanjem vanosti detalja nasuprot cjelini3. Prepoznate odlike kitnjastoga stila i uprisutnjenost udesne sintakse daje dodatni peat djelima s maniristikim zamislima. Uz naziv manirizam interpreti su obino stavljali rijei: nain, sklonost, izbor, tenja, znaajka, oznaka, obiljeje, orijentacija, varijacija, crta, izraz, smjer Reeni se naziv moe granati ili ujediniti s pridruenim pojmovima: manirizam, manirist, manira, manirizirati, manirizacija Ne ulazei dublje u druge pojmove, samo se uz naziv manira mogu navesti strani izrazi: njem. Manierismus, franc. mani, tal. Manierismo.
2 Gustav Rene Hock, Manirizam u knjievnosti: alkemija jezika i ezoterino umijee kombiniranja prilog poredbenoj povijesti europskih knjievnosti, preveo Ante Stama, Cekade, Zagreb, 1984. Navodimo i drugi Hockov naslov: Svijet kao labirint: manira i manija u evropskoj umjetnosti 1520. 1650. i u suvremenosti, prijevod Nadeda ainovi-Puhovski, August Cesarec, Zagreb, 1991. Usp. Milivoj Solar, Rjenik knjievnoga nazivlja, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2006., str. 177. O fenomenu manirizma u knjievnosti i umjetnosti uputna su djela: Tibor Klaniczay, Le crisi del rinascimento e il manierismo, Roma, 1973.; Georg Weise, Manierismo e literattura, Olscki, Firenze, 1976.; Achile Bonito Olivo, Manirizam i neomanirizam, Institut za povijest umjetnosti Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1982.

prosinca 2009.

61

Antun Lui

Posluit emo se ovdje, ve na poetku, svojevrsnom definicijom manirizma koju daje Pavao Pavlii: Pisce zaokupljene problemom odnosa (literarne) fikcije i zbilje obino nazivamo maniristima, a poetika kojoj oni pripadaju manirizmom.4 U tome duhu, Pavlii se jasno izjanjava, Dria kao dosljedna manirista mi nikad prije ni poslije nismo imali, pa ako manirizam i jest ponovljiv, Dri je ipak jednokratan, a njegov je manirizam jedinstveni manirizam njegova doba. U tekstu Pavlii navodi da se maniristika poetika tumai dvostruko, po naravi i povijesno, i ona utjee na oblikovanje komediografskih prostora. S obzirom na narav, manirizam je ak stilski pokret koji nastoji da se komplicira izraz, a jednostavnost iz klasike narui sloenou, afektacijom, zagonetnim iskazom. Usto se o manirizmu dri da je itavo shvaanje knjievnosti, ime daje upite o smislu i dovodi u sumnju odnos zbilje i knjievnosti. S tim ishoditima Pavlii zakljuuje da Dri prihvaa tradiciju tako to je zrelo komentira, persiflira i podvrgava analizi. Uz ova zapaanja dri da se u povijesnome hodu na manirizam gledalo kao na konstantu koja je znatno ponovljiva, poglavito kada se knjievni uinak dri predvidivim pa je proimanje zbilje i fikcije izgledna nunost, dok je manirizam na drugi nain ostvariv i kao jednokratna ili produljena knjievna pojava. Ovomu jo domee misao da Dri nije manirist samo po svojim stilskim osobinama, niti samo po nekim motivima u svojim tekstovima, nego i po cjelini svoga opusa6. Treba svakako prihvatiti misao da svjetovi naega komediografa s pedigreom podrazumijevaju ivot iz kojega crpi nadahnue, imaginaciju koju napuuje odabranim ivotnostima, ali zapremaju i ponovno ivot kojemu vraa ono to se od njega posudilo.

 6

Pavao Pavlii, Marin Dri ili manirist i sudbina, u: Marin Dri, Dubrava u komedija stavljena (Pjesni ljuvene, Novela od Stanca, Tirena, Griula, Dundo Maroje, Skup, Hekuba, Urotnika pisma), izbor i predgovor Pavao Pavlii, Mozaik knjiga, Zagreb, 1996., str. -22, osobito str. 14. U radu se dalje navodi iz Drieva opusa uzimaju iz ovoga kompetentnog izbora njegovih djela. Usp. isto, str. 14-1. Isto, str 20.

62

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

3.
Na umjetnikome, osobito likovnome podruju, ukazuju povjesniari umjetnosti, manirizam e nakon 120. donijeti dinaminu i ekspresivnu umjetnost prepunu raznovrsnih eksperimenata koji e katkad iznenaditi bizarnou sadraja (Giuseppe Arcimboldi, Portret Rudolfa II od povra, voa i cvijea, 191.) i boje, ali i intelektualiziranje slikarskih problema. Velik dio zasluga za te promjene pripast e potrebi drutva i Crkve (protureformacija) da se nametne jakom spiritualnom umjetnou koja e obrazloiti i potvrditi uvrenje duhovnosti.7 Naglaava se dakle sadraj, boja, intelektualiziranje, individualizacija, spiritualnost djela. Ali u suradnji s knjievnim poslanjem moemo uoiti da se manirizam javio, trajao i razvijao zbog vie razloga. Mogue je njegovu prisutnost tumaiti kao posljedicu renesansne krize u motivaciji, s tim to manirizam kakav ve jest u svome zaletu zapravo biva otvaranje dolazeim pojavama u umjetnosti koje naginju modernijemu odnosu umjetnika prema likovnomu uratku. Tada likovi i krajobrazi nisu takvi kakvi jesu, nego kako ih vidi umjetnik na razini svoga subjektiviteta. Ako se tomu dometnu i promjene koje podupire Tridentinski koncil (14. 163.), onda je razumljivo koliko je ova umjetnost dobila na naklonosti zbog strukture prijama u brojnim krugovima. Ako se linearna perspektiva pripisuje Filippu Bruneleschiju (1377. 1446.), ona se zasniva na vodoravnici koja odgovara visini promatraevih oiju, zatim na odreenoj toki na toj liniji koja odgovara poloaju promatraa te svim paralelnim linijama ili okomitim koje se stjeu u oku promatraa. Dri se, ne treba iskljuiti mogunost, ne7 Usp. Manirizam, u: Antun Karaman, Opa povijest umjetnosti, od prapovijesti do suvremenosti, kolska knjiga, Zagreb, 2004, str. 16. Manirizam se u slikarstvu iskazao u Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj (udesni fantazmogorini prizori Hieronimusa Boscha). Naravno, ovakvomu slikarstvu treba dometnuti i maniristiki obiljeenu arhitekturu. Na vanost perspektive upozorava i DAmico: Otkrilo se da kraljevski dvor, zgradu, skupinu zgrada, trg, grad, nije potrebno graditi. Zahvaljujui perspektivi mogu se naslikati na ravnoj pregradi tako da svjetlo i sjena te igra perspektive ugodno zavaravajui pogled (Paolo Uccello: Oh, ljupka li je ta perspektiva!) daju privid triju dimenzija. Silvio DAmico, Povijest dramskog teatra, preveo Frano ale, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1972., str. 117. Za Dria bi, a ipak nije, u DAmicovoj prosudbi bilo mjesta u komediografskim uspjesima izvan Italije, a jednako i u propitivanju protuakademskoga odgovora pukih pisaca u doba renesanse.

prosinca 2009.

63

Antun Lui

svjesno usuglasio s onodobnim nastojanjem Leonarda da Vincija koji upotpunjuje linearnu perspektivu zranom perspektivom. Taj je slikar primijetio da boje jednog subjekta (ovjeka, krajolika, predmeta) blijede kad bi se udaljio od njega. Smatrao je da se obrisi predmeta briu i boje gube ukoliko se vie poveava udaljenost i zrak postaje tei. Zrana perspektiva odraavala je tzv. atmosferu, tj. zranu masu koja obavija predmete i koju je Leonardo dobio tehnikom sjenenja.8 Primicanje knjievnosti drugim umjetnikim djelatnostima svrhovit je posao u filolokome istraivanju, ali i upozorenje na domicilnu knjievnost i njezine svjetove, zacijelo i izglede nastanjivanja djela na horizontu knjievne povijesti. Neka na takvoj uspostavi poslui teorijska prosudba: Horizont je razumijevanja nae knjievnosti tako iri od moje knjievnosti koju uvelike, ali nikada do kraja ne uvjetuje. No, bitno je to je ve u ta dva horizonta uvijek ukljuen i horiziont svjetske knjievnosti, jer su i moj svijet i na svijet uvijek ve svjetovi, to e rei da svijet nije nikada neka skupina svega to postoji, nije kaos, nego je kozmos, uvijek je neki uvjetni red i poredak u kojem vidimo sve ono to barem naelno moemo nekako i razumjeti.9

4.
Mnogi komediografski prizori u kojima se oituje uznemirenost likova smjeraju na manirizam ili su oblikovani u takvu duhu. Primjeujemo da u nesmirenosti likova neka Drieva djela sebe tumae, odnosno tumai ih rubno ili prologom njihov autor. Dok Dugi Nos na poetku Dunda Maroja predouje negromantske uvide u Indiji, taj je prizor zapravo i pravo maniristiko samotumaenje komedije10. Dramska djela ovoga pisca zacijelo odiu intertekstualnou kao postupku u dosezanju poetike manirizma [] Intertekstualnim i transtekstualnim navodi8 Povijest od poetka do naih dana, s talijanskog prevela Vesna Pavkovi, Mosta, Zagreb, 2003., str. 91. 9 Ove stavove i njihovo proirenje vidjeti u radu M. Solara, Koncepcija povijesti svjetske knjievnosti, Komparativna povijest hrvatske knjievnosti, Zbornik radova X. (Smjerovi i metodologija komparativnog prouavanja hrvatske knjievnosti), uredile Cvijeta Pavlovi i Vinka Gluni-Buani, Knjievni krug Split, Split, 2008., str. 9. 10 Usp. P. Pavlii, n. dj., str. 18.

64

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

ma Dri je zaplovio i vodama hrvatske dramske knjievnosti.11 Driev je govor usmjeren izmeu strasti i slabosti, ne bilo kojega nego svagdanjega ovjeka s njegovim obinim potrebama i enjivim snovima. Na razboju manirizma takvi su udjeli domaega ovjeka u svijet, a usto treba naglasiti da se spomenuto kazivanje uvodi u alegorijsko i satirino premjetanje zbivanja. Jedno od prepoznatljivih obiljeja manirizma jest i patos, ili patetinost, ali kontrastno tomu i nametnuta skromnost. U sluaju dubrovakoga pisca na tomu se javlja satirina igra o vlastitome okruenju. Svako malo i Dri nas uvodi u gospodarsko stanje i pronevjere dubrovake sredine. Izlazi na vidjelo ono to je etika skromnosti, ali i propusti rasipnitva. Ta e spoznaja povezati ovoga komediografa kroz vie ivotnih postaja kao i unutar djela s vlastitim dubrovakim zaviajem. Na prvi se pogled moe pomisliti da na renesansni tvorac komike i smijeha spaja, nenaelno dovodi u vezu ili ak u simbiozu proturjene prizore, izraznost reeninih konstrukcija, smislene cjeline, dramske slike, mizanscene Naizgled raznorodna, puka graa dubrovakom e komediografu posluiti za via poslanja, zapravo i nia, kada tei osuditi kakve mane i njihove izvritelje. Nije iskljuena pretpostavka da iz jedne komedije preuzima fragment i, parafrazirajui ga, utiskuje ga u drugu komediografsku strukturu.12 To je svojstveno eklektiku, zainjavcu i kombinatoru. ini to u dvosmjernome slijedu: izmeu vlastitih komada kao i izmeu komada preraenih od davnih dijalokih uradaka, neizbjeno i onih koji su pod rimskim nazivnikom, dakle starijeg neg je staros. Oblikovana tvorba postaje puna lakoe i okretnosti i time organski, izvorno, prihvatljiva svojim sadrajem. Frano ale naglaava osobito knjigu Pavla Pavliia Poetika manirizma kao i naslov Slobodana P. Novaka Planeta Dri i rukopis vlasti, u kojima autori propituju manirizam tvrdei da se njihov pristup i uinak
11 Usp. Mladen Vukovi, Pola tisuljea Marina Dria, Vedri Vidra Pjesme za 500. obljetnicu roenja Marina Dria Vidre (1508.1567.), priredio Mladen Vukovi, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Split Dubrovnik, 2008., str. 14. 12 Piui u duhu talijanske komedije Dri mijea pastirsku igru i seljaku lakrdiju idiline ugoaje i svakodnevicu. Josip Skoko, Predgovor, u: M. Dri, Dundo Maroje, Zagrebaka stvarnost, Zagreb, 2001., str. 6.

prosinca 2009.

6

Antun Lui

razlikuje od svih dosadanjih. Imajui uvid i u drukija polazita, ale se zadrava na izravnom i provjerljivom oitovanju manirizma te uoava da mu je cilj prepoznati Drieve humanistike postavke u raznim kontekstima i usmjerenjima pa nastoji pokazati da je upravo njihova nazonost rezultat autorovih maniristikih izbora13. Simultanizam u Drievu djelu ostvaruje se uspostavom kompozicije djela u kojoj se linearnim govorom pokuava predoiti usporednost mnogih zbivanja u istome vremenskom trenutku. Ali Vidrino pero to ne samo pokuava nego i uspijeva ugraditi u linearni tijek zbivanja. U trenutcima zapleta naruava se ravnotea i toga je svjestan ovaj komediograf, poznavatelj tradicije,14 i ne manje znalac varljiva i smutljiva svijeta. Marin iz svoje Dubrave jest stvaralac, ali je i stvaralac puanin. Upravo puko u njegovu radu blie poziva na maniristiko. Ta i hedonistiko je simultano, kao primjerice raskona trpeza gospodara Tudeka. Uoljivo je i aktualiziranje jezika u govornim razdiobama individualnoga sloaja bia i stvari. Dri je zacijelo bio umjetnik rijei, svjestan da je jedino ljudski govor kategorija koja nas esencijalno, egzistencijalno, kulturoloki i drutveno odreuje1. No, ini se da je smijenost, nastajala u odnosima osoba i stvari, bila temeljem jezinih nesporazuma i zbunjenosti koje se vjeto rabe u komediji. Pri pisanju pastorala i komedija Dri je imao dosluha s pojedinim starim stranim komedijama. Tako je poznato da se s navrenom prvom etvrtinom 16. stoljea u Dubrovniku igrala Plutova komedija na latinskome, a desetak godina kasnije druina plemia Marina Bunia u Gradu prikazuje Plauta i Terencija, takoer na latinskome16 ili dijakome. Pro13 Ove i navedene tvrdnje potkrijepljene su u: Frano ale, Usporedbe i tumaenja, Matica hrvatska Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 1991., str. 20. 14 Tradiciju moemo shvatiti onako kako ju opisuje vicarski filozof Frithjof Schuon (1907. 1998.) i njegove misli aktualiziramo u pokuaju parafraziranja. Tako tradicija nije tek obiaj i navika, zapravo nije ni to je prakticirano tijekom odreenoga razdoblja u okviru dostupne civilizacije. Ona je prvotno zbiljnost kojoj je podrijetlo u Objavi, a podastire se u osobitu prostorno-vremenskome okruenju i odreuje se Nebom i svakom pojedinou, zasebno. 1 Nela Rubi, Dundo Maroje Marina Dria, u: M. Dri, Dundo Maroje, prireiva Nela Rubi, Grafex, Mostar, 1998., str. 10. 16 Preglednije u Sinoptikim tablicama, u: Nikola Batui, Narav od fortune, August Cesarec Matica hrvatska, Zagreb, 1991, str. 281-291.

66

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

izilazi da se do Drieve Tirene (149.) nakupilo domaega gluminoga, teatarskoga i knjievnoga iskustva i njih je Dri izabrano i posredno rabio. No, bio je svjestan dubrovakih okrutnih drutvenih prilika pa se nastojao izboriti za vlastiti stvaralaki vitalitet. Prozreo je teatarske invencije u domaoj Akademiji Slonih u kojoj sudjeluju Bobaljevi i Monaldi, a pomiljamo da je u njoj davao prinose i Dri; zapravo, kako se kazivalo, taj je nepopustljivi Darsa u poretku drakonskih zakona stekao slobodu imaginacije, koja je virtuoznim akomodavanjem otila dalje od kazalinih dometa znaajnih sredina17. U okviru europskih scenskih zbivanja spomenuti je u etrdesetim godinama 16. stoljea predstave majstora pjevaa u veim njemakim gradovima, a ak je nrnberki postolar Hans Sachs dramski pisac pokladnih komedija. Kroz intervale vremena, dok se provodilo igranje Drievih komada, prava drama dogaala se u publici18, a kao element teatra i sama se publika mogla doimati svojim maniristikim ponaanjem. Pri izvedbi Drievih aktova i prizora razuzdano se smijao dubrovaki svijet i ne slutei da je rije o ozbiljnoj kritici drutva. Kao to se nekim slikarima u nunim uvjetima nudila samo bijela i crna boja, tako je mogue povezati i Drievu nazonost u gradskome okruenju. Driu, zatvorenom u zidovima grada na turskoj granici, s topovima uvijek spremnim za vatru, u krugu porodice, koja se materijalno sruila, dali su isto tako samo dva tona: smijeh i ironini podtekst, protkan mrnjom, bijelu i crnu boju, s kojom e on u svojim komedijama dati sebe i ljude svoje sredine.19 U okviru maniristikog kazalita za vrijeme renesanse i dijela baroka, na hrvatskome priobalju i otokim mjestima Hvara i Braa spomenuti je u tome stilskom ozraju prikazane komade, veinom kome17 Usp. raspravu F. ale, Humanistiki izvori Drieva manirizma, u: F. ale, n. dj., str. 18. 18 Usp. Milovan Tatarin, O enskim mukama, robinjama, ljudima nazbilj i nahvao, grabancijakim arolijama i jo kojeemu, Stara hrvatska drama, priredio Milovan Tatarin, Znanje, Zagreb, 2003. Nije iskljueno da je ta vanjska sastavnica teatra zaivljavala po redoslijedu Drievih prvoizvedenih djela: Tirena (148.), Novela od Stanca (10.), Venera i Adon (11.), Dundo Maroje (11.), Pjerin (n. g.), Mande (n. g.), Arkulin (n. g.), Skup (1.), Griula (16.) i Hekuba (19.). Po svemu se ini da se lirski, komini i tragini genij u Driu kroz to razdoblje sastao u svojoj punoj snazi. 19 ivko Jelii, Marin Dri Vidra, Nolit, Beograd, MCMLVIII, str. 133.

prosinca 2009.

67

Antun Lui

dije, tragikomedije i crkvena prikazanja Dominka Zlataria Ljubmir (180.), Savka Guetia Dalida (180.), Antuna Sasina Filide, Frane Lukarevi Burina Vjerni pastijer, Dominka Zlataria Elektra, Martina Benetovia Hvarkinja, Sabia Mladinia (Puia) Navienje Divice Marije, Komedija od Raskota, Paskoje Primovia Euridie te prikazanje Nono vienje svetog Bernarda. Nije uz navedene ispustiti iz vida i suvremene obradbe slinih ili srodnih komada. U procjeni proze Robinja i martolozi, koja tematizira svjetovnu dramu Hanibala Lucia Robinja, potvruje se da autor ita ispod pera jedan osebujan renesansni rukopis, ali ne u smislu preinake ondanjega ve promicanja u ovdanje dane20. Tijekom jedanaest godina Drievih prvina sa scenom, od 148. do 19., proimala su se njegova iskustva i okolnosti kazalinog doivljaja, kazalinog gledanja i kazalinog vlasnitva u renesansnom i maniristikom razdoblju21. U takav poetoloki odabir uselio se manirizam nekad uskoga ili kadto irokoga raspona, odreen u anrovskome, tematskome i stilskome pogledu.

5.
O Drievu pjesnitvu, po razliitim pristupima, napisane su vrlo pouzdane rasprave.22 I u razigranosti ljuvenih stihova, upuenih neznanoj Pauli, Dri se iskazuje kao manirist. Nadilazio je uobiajeni,
20 Usp. dio recenzije knjige Ante Zirduma Robinja i martolosi, Matica hrvatska Ogranak Zenica i HKD Napredak Podrunica Vitez, Zenica Vitez, 200. (tekst je otiskan na poleini knjige). 21 Slobodan Prosperov Novak Josip Lisac, Hrvatska drama do narodnog preporoda, I. dio, Logos, Split, 1984., str. 13. Po tumaenju ovih autora, Dri je upoznao svojstva kazalinoga gledanja i ona se mogu razabrati u trima modelima: servilnost prema vlasti, autentinost koja podrazumijeva ulazak u vlastito zrcalo igre te imenovanje kada teatar prestaje biti tijelo, postaje samo rije i time odlazi u iracionalizam, u hedonizam, rijei, reenica; ujedno domeu da su u treemu modelu svi skinuli masku i igraju u hladnoj odori maniristike tragedije, u igri bez krinke, u igri koju vie nitko ne eli (str. 1). 22 Primjerice tekstovi Josipa Torbarine Marin Dri, pjesnik i Marina Franievia, O stihu Marina Dria obje tiskane u zborniku Marin Dri, koji je objelodanila Matica hrvatska 1969. (prva rasprava na str. -87, a druga na str. 88-97). Takoer je vrijedan rad Rafe Bogiia Ljubavni kanconijer Marina Dria, uvrten u njegovu knjigu Rije knjievna stoljeima, u izdanju kolske knjige, Zagreb, 1982., str. 11-32.

68

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

konvencionalni nain pjevanja i s dozom ludizma gradio svoje verse. Pjesni ljuvene svjedoe da je Dri u svojoj lirici bio sklon metrikoj raznovrsnosti i da je virtuoznost versifikatorske tehnike smatrao vrlinom koju vrijedi njegovati (svjedoe o tome njegovi dvostruki akrostisi).23 Otkrivamo to posve dojmljivo u njegovim versima zainjenim uznemirenou prilike su to i predajni ugoaji kada srca vape prema zvijezdama: Dvi zvizde ljuvene na licu rajskomu Strile su ognjene srdacu, jaoh, momu. Vaj, tko bi ikad mnil da pogled slatki taj Priliepe ovej vil srcu je pla i vaj?! I zvizde tej sjaju u vinjih na nebi, A, vajmeh, ne imaju taj emer u sebi. Dri biva snabdjevatelj scenskim tekstovima dragovoljnih, amaterskih i srodnih druina, ali i organizator predstava; to e ui u njegove maniristike udjele i izglede u literaturu lirsku, komediografsku, traginu i poslaninu, no ponajprije ono to je predstavljano prid dvorom i po gospodskim kuama. Ako se i skromno primjeivalo da je Dri bio sveenik, nedostatno se isticalo da je pisao nabone pjesme; u tome biografizmu moemo vidjeti maniristiki kontarst: dok zastupa duhovnost, zapravo pie i misli svjetovnost (kao da ju je edan, hoe je dohvatiti i njoj se priljubiti). To su igre i proimanja izmeu zateenih ivotnih i knjievnih poticaja! Jedan od tih poticaja jest i Drievo naglo prelaenje iz stihovnih oblika Pjesni ljuvenih u prozne i komediografske dionice. Svojevrsno pranje da nije plagijator, to kani odgovoriti klevetnicima, maniristiki odailja u poslanici Svitlomu i vridnomu vlasetlinu Sabu Nikulinovu; usporedba s Mavrom Vetranoviem posigurno ne oduzima Driu nita na snazi:
23 Svetozar Petrovi, Problem soneta u starijoj hrvatskoj knjievnosti (Oblik i smisao), Samizdat B92, Beograd, 2003., str. 42.

prosinca 2009.

69

Antun Lui

Vridne asti svoje dosta je aviu, Bolji dio od koje za e data Driu? Moe se, riet ti u, darovat zlatan ps, razumni plemiu, ma nigdar vridna s. Podjednako tako u obranu izvornosti Drieva komediografskoga dara stali su mnogi tvrdei da pustolovine Drievih junaka i junakinja nisu konvencionalne kopije talijanskih junaka, ve kao istinski teatar vjerno ogledalo ljudi svoga vremena24. Pisac i sastavlja dramskih atova i politiki mislitelj proao je zacijelo otpore i nijekanja njegova djela. U pastoralama Venera i Adon, Tirena i Griula sueljava se svakodnevno i poznato s mitskim i simbolinim, odnosno s njihovom predmetnom postavom i vjetinom predstavljanja, ili dovoenjem u pitanje teatarske zakonitosti, ime se zacijelo postie maniristika zaokupljenost sadrajima. Istaknuli bismo tako, ne i sveusve, da se sueljavaju premise zbilje s onima iz fiktivnih, knjievnih mikrostruktura. U prologu Tirene naslovljenome Svitlomu i uzvienomu vlastelinu Maru Makulji Puciu Marin Dri nalazimo pievo priznanje u maniristikoj okrjepi i dopadljivosti. To se moe povezati s patetinosti: odluio sam (uzdavi se u ljubav ku mi si vazda nosio za tvoju slatku narav kojom si svakomu drag, kako su sve izvrsne stvari drage) reenu komediju stavit prid tvoje svitlo lice, da ju ti tvojom dobrotom nakiti, tvojijem razumom uresi, tvojom plemtinom brani i kriposti mnozima, kojima sja meu vlasteli, tvojima druzi, kako sunce meu zvjezdama.2 U daljnjoj strukturi pastorale sreemo vjeto naredane pretjeranosti koje treba uzeti kao reprezentativne, u prvome inu etvrtoga prizora, u Ljubmirovim izjavama omamljenoj vili:
24 Josip Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, knjiga prva, Naklada Fran, Zagreb, 2006., str. 98. 2 S mnogo je pouzdanja Frano ale uoio da je manirizam u Drievu opusu prisutan i u njegovim kasnijim i u ranijim komadima. Kao to Vilin prolog u Griuli i najavljuje, i sam po sebi ve ukljuuje, maniristiko mijeanje planova zbilje i planova fantazije, slino se, ali u pravilu uvijek na poseban nain, dogaa i u drugim djelima pa i u dijalogiziranom prologu Tirene. Vie u njegovim raspravama Tragom Drieve poetike, Studentski centar Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1978., str. 46.

70

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

Lipos me tva zani sunanom svitlosti, pogled me tvoj rani sunanom svitlosti, tvoj me ures osvoji usionome vlasti, ri me tva opojii rajskome svom slasti. Lipos me tva i shrni sad svojom milosti, smrti me ubrni, jedina liposti, tvojome ljubavi obesel, gospoje, neka te vik slavi tvoj sluga i poje. Maskerata Novela od Stanca bitno je zasnovana na antitezama, poglavito na uigranome maniristikom crtovlju izmeu ozbiljnosti i poruge, starosti i mladosti, sabranosti i obijesti, doljakoga i domaega mentaliteta, temeljnih upita i kominih situacija Usputno valja primijetiti da se komian uinak postie kad se pretvaramo da neki izraz shvaamo u doslovnom, a bio je upotrebljen u prenesenom smislu26. Prate kao prtljag, tovar ili jelo Stanac e iz domae unutranjosti ponijeti u Dubravu. To su kozlace i grudica pa se uzda da e za njih u Dubravi primiti aspricu. Komediograf rutiner (Krleina sintagma) kakav je Dri zna da su i drugi povodi u igri. Odjeven na vlaku Divo e kazivati zamjenske, maniristiki podsvjesne domislice koje svojim gestama Stanac hoe izrei ili ih zadrava u sebi: S Gacka sam trgovac, govedi trgujem, vri mi pritio lonac, duan se ne ujem; putujem na suho, more mi drago n, spim s uha na uho, slo mi se ne sni; u vjeru ne dajem, jamac se ne hitam, na vrat ne prodavam, moe posle inim sam.
26 Henri Bergson, Smijeh Esej o znaenju kominog, s francuskog prevela Bosiljka Brlei, Znanje, Zagreb, 1987., str. 77. Bergson upuuje na temeljnu rastresenost osobe kada dua nekako doputa sebi da bude opinjena, ili je podlegla tvarnomu odvijanju razumljive radnje. U tom je surjeju prihvatljiv i stav Dunje Falievac koja kae da Stanac komino proizvodi svojom naivnom vjerom da moe biti pomlaen. Dunja Falievac, Smijeno & ozbiljno u staroj hrvatskoj knjievnosti, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 199., str. 3.

prosinca 2009.

71

Antun Lui

U tumaenju ale o Stancu primjeuje se da e Dri donekle ublaiti novelu sa Stancem: prponi maskari odnose njegovu prate (= robu), ali mu ipak ostave novac27. Da bi se istaknula vrijednost pratei, u Dubrovniku se rabila i umanjenica prateca. U odnosu na plautovsku komediju Dri osobito u svome krunskom djelu Dundo Maroje izrazitije maniristiki potencira suelje stvarnosti i mate, ali i ljudi koji su uistinu umni s onima nepobitno i nepopravljivo glupima. Ovo djelo s punim, rekli bismo, uglajenjem i urehami (Maruli), makar bez autorski zavrenoga V. ina, ima maniristiko u sebi i po brojnosti likova, kao na renesansnoj slici Svadba u Kani, ili u Krleinoj drami Kraljevo. Dri ukazuje na sukobe jednih s drugima, zauzet je opisom ovjenih osoba i onih sa zvjerinjim nagonima, ali pritom se ne odvajajui milju od onodobne dubrovake oligarhije koja se svijetu predstavlja u boljemu svjetlu, a ivi posve ogoljenu zbilju. Nije suvino primijetiti da je i udvojenost likova (paralalelizmi) u Dundu Maroju svojevrsno maniristiko strukturiranje suodnosa. Tako je za protagonista Maroju namijenjen sluga Bokilo, a uz Lauru je njezina slukinja Petrunjela. (Ako bismo kazali glavni protagonisti, nainili bismo pleonazam.) U drugome pak djelu, Griuli (opisat emo je niskom prikaza), paralelizam se potvruje u parovima likova. Nesumnjivo je dvosmislen nain priopajnih kanala u Drievim svjetovima itekako vaan pri motrenju njegovih maniristikih postignua. Ujedno se time stvara obilje aluzija pa se ugoaji pojaavaju do patetinosti, ali se raskrinkavaju i neka uobiajena i namrla iskustva u dubrovakoj sredini; primjerice kada se u Dundu Maroju Bokilo dvolino povjerava Tripetu nazivajui ga hranicom Jaohi meni, stranjci dubrovaki, moja hranice, daleko tim i ste!, a drugi put mu se obraa kao krvi, kotorskoj, genetski i u duhu sinegdohe: Ah, Djevica te pomogla: cvjetkom ti i ruicom puti porasli, kotorska slatka krvi. Maniristiko zvijee ispunje27 Usp. M. Tatarin, n. dj., str. 16. O zamiljajnome svijetu ujedno navodim dvostih koji se odnosi na Drievu popudbinu pri polasku sa Straduna za Sienu: Prebaci preko ramena prate, sredozemnu stvarcu,/ vedru pruenu togu i suhi libar. Stihovi su iz pjesme Kroz prate sna, a objavljena je u prigodnoj antologiji, Vedri Vidra Pjesme za 500. obljetnicu roenja Marina Dria Vidre (1508.1567.), str. 164.

72

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

no je i igrom s podrijetlom likova. Tako se u Rimu Marova zarunica Pera, preodjevena u mladia, nudi u biranome izgledu. Spremno bismo istaknuli da prostori gdje se dogaa radnja, na javnim mjestima, prid dvorom, na piru, na rimskoj ulici ili trgu takoer su s maniristikim peatom. Dok je pastorala uvala uporno pravo na san i idilu i tek u Griuli prepustila i njih parodiji, komedija nema nikakovih sjenovitih zakutaka, ona je sva na trgu, na ulici, drska u svojoj obijesti, sarkastina u svojim dvosmislenim aluzijama.28 Kada se dogaala na otvorenome, dakle na trgu, ili na pirovima, Drievoj komediji i pastorali divan je populistiki duh. Pitanje dvaju predtekstova Prolog, drugi tekst, nije manje vaan od prvoga teksta, Negromanta. Glumac iz Prologa kasnije e biti u ulozi Pometa. To moe podrazumijevati nastavak posljednjega na prvotni predtekst, jednako to se moe iskazati da je Dundo Maroje nastavak komedije Pomet. Kontrastivno je utopijsko suprotstavljanje drutvenim okolnostima, a s tim u vezi uoljiv je utjecaj Utopije Thomasa Moora i Machiavellijevoga Vladara; Dri je znatne sugestije iz tih djela preuzeo za svoje maniristiko libro od negromancije. U komediji o Dundu zastupljeno je vie jezika i idioma hrvatski dubrovaki urbani govor, ikavsko-akavsko narjeje, govor vlakoga zalea, njemaki, talijanski, hrvatsko-latinska makaronika i drugi29. Kljuna teza Drieva stvaranja jest antiteza i ona e blistati iz djela u djelo. Svako se malo nude obilate lokacije s mnogo antagonistikih oprjeka, odnosno igre izmeu dvaju polova smislenosti; u antitezi stoga uoavamo nosivu artikuliranost i vjetinu stvaranja prizora.
28 . Jelii, n. dj., str. 13-136. Nije suvino rei da se u mediteranskim gradovima upravo nude javna mjesta za zbijanje ala i kominih prilika. Tako su na sredinjemu podruju Mostara, pri uu Radobolje u Neretvu, nastajali tzv. liskaluci, osobito zbijanje ala i doskoica koje su iskljuivo lokalno obiljeene. Iz te prakse nastao je festival Mostarska liska koja njeguje repertoar komedija i humoreski. 29 Leksikon svjetske knjievnosti Djela, glavna urednica Dunja Detoni-Dujmi, kolska knjiga, Zagreb, 2004., str. 133. (Ako se gdjeto i tee razumije Driev izrijek, treba vie raditi na njegovu pojanjenju u kolstvu i lingvistikome znanstvu. Koliko ve Dri bude razumljiviji, toliko predstoji i njegova ira pristupanost; zato nam je imati ovoga stvaratelja u eemu prisezanju k njegovim idejama.)

prosinca 2009.

73

Antun Lui

Nikako nije nevano izgledno maniristiko dopisivanje zavretka V. ina Dunda Maroja. Na tome su poslu predano radili Marko Fotez, Mihovil Kombol, Ranko Marinkovi i Antun oljan. Dometnuto maniristiko opsjedanje rijei svoj, pa i reenu dopunu ina, treba shvatiti kao svoj Dri ili Dri svomu rodu kao i uope ovjeku od stvaralakoga poslanja. Zato se dopisivanje moe shvatiti i kao suodnos s polaznim tekstom: Svoga mi, svoga, neka mit i svoga, nije ti bez svoga! ini se da upravo u ovakvim viekratnim Bokilovim izjavama progovara i Driev kumulativni maniristiki dar. Iznesenomu, uzdamo se dostatnomu primjeru, valja dometnuti i teorijski stav o preuzimanju fabulativne osnove u Skupu. Maniristika se crta toga djela vidi u injenici da se tu naglaeno i eksplicitno uzima Plautova fabula, pa se prenosi u Dubrovnik, da bi se na taj nain pokazalo kako ono to postoji u knjievnosti vrijedi i za zbilju i kako se neprestano ponavlja.30 S deduktivnim uvidima Thomas Stearnes Eliot ukazivao je na poveznicu izmeu aktualnih tekstova i onih iz ranih knjievnih epoha nalazei da se maniristiki knjievni uzorak i prilozi iz suvremenosti mogu nai u disocijaciji senzibilnosti.31 Odvoenje ustranu, digresivnost i raijanost polaznoga teksta stvara svojevrsnu impersonalnost. Imao je Dri to kazati u svoje vrijeme i u suvremene dane porukama svoga intenzivno ivueg i oaravajueg32 svijeta u scenama. Primjer manirizma istaknut emo jo u Starevoj navezanosti tezorom. Rije je o opsjednutosti, ak patnji i ugroenosti koja se vie zasniva na strahu a ne na zapletu33. U petome prizoru prvoga ina govori Starac samomu sebi: Otkle ovo tezoro naoh, meni se mir izgubi, san me se odvre, misli me obujmie, sva zla na mene napadoe, i ne ekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Otkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo drae mi je neg dua! Kako sam
30 P. Pavlii, n. dj., str. 18. 31 Usp. tumaenje u radu Ante Stamaa Smjerovi istraivanja knjievnosti, u: Zdenko kreb Ante Stama, Uvod u knjievnost, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., str. 76. 32 Ljubica Ostoji, O djelu Marina Dria, u: M. Dri, Dundo Maroje, Svjetlost, Sarajevo, 1998., str. 10. 33 S. P. Novak J. Lisac, n. dj., str. 2.

74

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

ga u munjeli naao, tako ga u munjeli i drim; tako mi para sikurije. Ah ne, da me tko uje? Slabosti pojedinca i ovdje su predmetom smijenoga, a stvaranje situacija i slike o drutvu dopustivo je imenovati kominim iskustvom. Uvodni prvi prolog Griule obiljeen je ikavizmima i oni stvaraju svojevrstan maniristiki tonalitet i u njemu se bitno uoava arkadijsko raspoloenje. U nekoj nostalgiji prema potrebi utkivanja ikavizama u prihvaeni izrijek dopustimo sebi slobodu pa ovaj primjer nazovimo ikavski cvitni manirizam. Tako Slava Nebeska izrie opis ljepotnih predjela ve u prvim stihovima: Cti drago prolitje, ddi med s nebesi, razliko jur cvitje livade ursi, danica vodi dan jur drai neg ikad, a sunce gora van najsvitlje sviti sad, za vile kriposti, uzdre koje svit... Iako neki Drievu Griulu naslovljavaju Plakir i vila, ipak se zasigurno primjeuje osobito dotjerana kompozicija ove pastorale te se istie njezin predmetno-idejni postav: Griula je fantastino-realistina komedija tipa kasnijeg Shakespeareova Sna ljetne noi.34 Fragment iz Griule u kojemu se igra s kupnjom opisuje u maniristikome duhu iskazana je u Griulinim rijeima upuenim Omakali. Ove rijei mogu se primijeniti na ovodobna htijenja za konzumizmom: A kupi kupusca, a kupi larda; ne kup govea mesa, kup moraa, kup luka, kup vonja, kup konavaolskijeh loika, kup ovo, kup ono, kup tretje, kup deseto! Vrgoh se tobocem, utekoh u pustinju, da odahnem, da raspiram. Je li mogua formula manirizma u slijedu ovo, ono, tree, deseto? S mnogo opravdanja ludizam s kupnjom mogli bismo satirino prihvatiti i u nae vrijeme. Manirizam je i osobiti zapletaj ili zapletanca, ali i pokuaj otpetljaja povezan s prethodnim gradivom. Na tom se razmeu Griula
34 Slavko Jei, Hrvatska knjievnost od poetaka do danas (1100 1941), Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1993. (Prema prvom izdanju knjige iz 1944.), str. 9.

prosinca 2009.

7

Antun Lui

umilno obraa Omakali: Oh, oh, moja jarebiice, pletem u pamet od udnijeh tvojijeh besjeda zapletancu koju ne bi zapletalo odpleo. Starac Griula inae Omakalu naziva Omakalica (to upuuje i na omaknue od postojeih odnosa), odnosno probranim umanjenicama, esto iz ivotinjskoga svijeta: koutica, jarebiica, momica Koliko god je teatralan i petrarkistiki, deminutiv u govoru s Omakalom ima sasvim drugu intonaciju: sav je natopljen onom starakom prepredenom senzualnou3. U Drugome prologu vila, nalik govoru Dugoga Nosa u Dundu Maroju, navodi razloge zato skupina vila dolazi u Dubravu i tko ih je pozvao. Ona se obraa pirnicima u ime svih vila koje dooe na pir Vlahe Sarkoevia pa priznaje s naijem pjesni, s naijemi igrami i s naijemi ostalijemi planinskijemi salaci za Vlahu ugodit U treemu prizoru prvoga ina starac e Remeta graditivno, a time i maniristiki, izrei misli; Vile, gizdave vile, planinski razgovoru, slatke, dobre, drage, medene jabuice vam se raale, rozice, viojle, trator, bosilak, uice vam ctjele. Griulu obogauju pastirski prizori i unutar njih moemo prihvatiti da akterima vlada neki stupanj paranadnaravne snage. Ta su lica ubaena u umski prostor koji je daleko od svih mjerila realnog svijeta, daleko od konvertibilnih vrijednosti i parametara negotiuma36. Ujedno primjeujemo, a to odluuje i o maniristikome rasteru ovoga komada, koliko izabrana pojmovlja ljubavi, pravde, mira, njihova zrcalnost i melodramatizacija u Griuli ne djeluju kao vrste toke37. Maniristika je i prisutnost pieva u probranim likovima, o emu govori i misao da je vidljiva distribuiranost pieva glasa na itav niz osoba. Izokrenutost je nesumnjivo svojstvo maniristikoga postavljanja situacija i dogaaja. Sve je mogue u ovom scenskom svijetu gdje caruje lov i nestabilnost, lov na ovjeka, razumije se! Sve se ovdje postavilo na glavu To je sada scenski svijet ijem tvorcu vie i nije do toga da se podmetne neijem gledanju. Njemu je najvie da ugrabi ono malo to mu je ostalo, onaj
3 Usp. ralambe u: . Jelii, n. dj. 36 S. P. Novak J. Lisac, nav. djelo (21), str. 261. 37 N. mj.

76

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

podtekst to je ostao iza theatruma, i da tamo ostane svoj, bez maske dodue, ali jo uvijek sa scenskom gestom.38 Ukazati je na parelilazam strujanja izjanjavajuih dionica likova u Giuli jer one svjedoe o maniristikome voenju scenskih sadraja koji se dogaaju u pirnim uvjetima. Posve razvedeno Dri daje motivaciju akterima kazivanja u parovima Griule i Omakale, Dragia i Grube, Rade i Mione, Kupida i Dijane te Plakira i vile. Remeta se izraava oscilantnim reenicama. Unutar pred-jednosmjernoga i poslije-jedno-smjernoga slijeda reenica, faktografski i pozitivistiki obiljeenih, umetnuta je sintagma planinski razgovoru. To je svojevrsna metonimija, logika zamjena sadraja koja poprima maniristike odlike, razvidne u treemu prizoru prvoga ina i kumulativno izreene: Vile, gizdave vile, planinski razgovoru, slatke, dobre, drage, medene jabuice vam rodile, kruke mednice vam se raale, rozice, viojle, trator, bosilak, ruice vam ctjele. Iako oslonjen na Euripidovu Hekubu, Drievi maniristiki zahvati u njegovu istoimenome naslovu pokrivaju odnose izmeu scena koje pripremaju i sukobe spaena i prokleta lica te odnose izmeu govora likova (neki se izraavaju osmercem, a drugima Dri omoguuje da im s usta ujemo dvostruko rimovani dvanaesterac). Privlai osobito maniristika okupljenost oko rijei majka ili njezino ponavljanje te rijei u Polikseninu izgovoru vlastitoj majci Hekubi; stoga i navodimo izdvojene stihove u kojima je ta rije: majko m, ugodi, pusti me neka grem; i ti si majku imal, i ljubav drage tv/ majke si, mnim, poznal, umije sve, pozna sve./ Majka je, prosti joj. Nu, majko, pusti me... Nu, majko, jur nemoj pristavljat jad na jad; za mlijeko, majko, sad, koje sisah, drago toj; od kerce molbe uj, moja majko mila;/ Sad, majko darag m, pokonji celovtaj/ s groznima suzama tvojojzi kerci daj... Prema kritikome ili pomnome itanju Drievu Hekubu, primjeuje Frano ale, usprkos njezinu traginomu zasvoenju, ni po izraajnim svojstvima, ni po smislu njezine poruke, ni po vremenu i razlogu nastanka ne moemo ubrojiti meu renesansna djela, nego je moramo
38 Isto, str. 263.

prosinca 2009.

77

Antun Lui

shvatiti kao proizvod stilskog razdoblja manirizma39. Ujedno zamjeuje ale da se o stilskim svojstvima Hekube moe izrei sud: manirizam je antiklasini stil, izraz tenja koje se ne daju svesti na normu, koje su iracionalne i antinaturalistike40. I najposlije je spomenuti zasvoenje koje poduzima ale motrei na maniristiko oblikovanje Hekube pa zamjeuje da ovo nemalo djelce ima osobujna svojstva maniristikog stila koji je bujan, sonoran, sklon obilju rijei i slikama (za razliku od klasinog koji vie tei ritmu, a osobito smjelom, neoekivanom, neobinom metaforizmu). Kao estetsko strujanje i protkivanje unutar umjetnikih nadahnua manirizam ne sreemo samo u Drievu pjesnikome i dramskome djelu nego i u njegovim urotnikim nakanama. One su pisano svjedoenje o jednome pustolovnome i prevratnikome ivotu. U prvome pismu vojvodi Firence i Siene na Dubrovanin poetkom srpnja 166. podastire retke u maniristikim domislicama, rainjujui ih po smislenim, diplomatskim odvojcima, a u prijevodu s talijanskoga na hrvatski glase: Dugotrajnim smo iskustvom upoznali narav Turaka, a ovaj Mehmed-paa naijenac je i po jeziku i po rodu, i u Dubrovniku ne poznaje ni Petra ni Pavla, nego sve Dubrovane zajedno, pa budui da je nae krvi bosanske i pobornik [] neemo propustiti da odemo k njemu i da ga zadrimo kao prijatelja. Dobrim se vladanjem meu ljudima svemu moe doskoiti, a i najdivljije se zvijeri vjetinom ukrote.41

6.
Shvatimo li manirizam kao umjetniki pokret od prema, smjeli bismo kazati od renesanse prema baroku, odustali bismo od pomisli da je rije o oponaanju. Usto moemo primijetiti da je ak maniristika
39 Usp. F. ale, Marin Dri, kolska knjiga, Zagreb, 1971., str. 12. Iz traginoga iskustva zasnovani pesimizam, ako ne i nihilizam koji su iskazivali Machiavelli, Dri, a kasnije i Molire, vjerojatno je naao svoj trag u filozofskome miljenju Arthura Schopenhauera, iskazan u njegovu djelu Svijet kao volja i predodba. Takav e pesimizam utjecati na shvaanje odnosa izmeu subjekta i objekta i zahvatit e dijelom miljenje 19. te 20. stoljea. 40 Isto, str. 127. 41 Usp. M. Dri, Dubrava u komedija, str. 72.

78

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

rije od. Umjesto naslova samo od dvije rijei, Dundo Maroje stoji etverorjeni naslov Komedija od Dunda Maroja. Takoer, u podnaslovu stoji Prikazana u vijenici od kompanjije pomet-druina (dakle iznova prijedlog od). Nije suvino kazati da se ovaj prijedlog izrie s genitivom; on je toliko laskav da se i ne uoava kako se Dri igra s granicama poetka trajanja ili odjeljivanja od neega te je u usporedbi s neim manjim ili veim. Zar i primjer iz Negromantova obraanja na poetku Dunda Maroja nema istu dometnutu vrijednost s prijedlogom od? On je negromant od Velicijeh Indija (genitiv uz prijedlog u mnoini je), nastoji otkriti sekret od ovizijeh strana, izjavljuje da e izruiti znanja od ta su se skule od mudarac vazda veoma udile (u rijei mudaraca je skriveno est rijei: mu (glasanje goveda), muda, mudar, mudarac u jednini i mudaraca u mnoini); nadalje Negromant priznaje da se prije tri godine od vas odijelih. Uglavnom, navedeni prijedlozi uz genitiv u slubi su odjeljivanja, poticanja u izvrsnosti, a time i maniristike dopadljivosti, zaudnosti i u ve poznatome nalaenje jedinstvenosti. Taj je prijedlog svojevrsni prebaciva teksta, katalizator u derivatnim nastojanjima kojima se sadraji izlaganja i dijalokih odnosa u komedijama posve jasno uoavaju. Manje je sugestivnosti kada navodi od ega je to kao primjer od zlata balotzami, ime se izraava samo osobitost dijalokoga tvoriva. Maniristi poput Dria u kritikom sudu izrazito osvjetljuju meuovisnost biografskih i drutvenih odrednica i bez imalo tatine ograniuje se na pjevanje o intimnim patnjama, na izraziti autobiografizam, na variranje motiva sna, fortune, pokajnike skruenosti, prolaznosti svijeta, smrti42 Kroz likove koje oblikuje te u njihovim rijeima i sudarima, prikriveno smijehom, Drievo prisustvo je vidljivije nego i u jednom arhivskom bibliografskom podatku43. Valja uoiti i u konanici pristati da je manirizam mijeanje stvarnosti i privida, realnih i fantastinih oblija, odnosno neto poblie maniristiko sueljavanje fantastinog u pastirskim je dramama izra42 Usp. F. ale, Bobaljevi i Dri (dodiri i analogije, u svjetlu manirizma), u: F. ale, Usporedbe i tumaenja, str. 60-61. 43 Iskaz u: . Jelii, n. dj., str. 134.

prosinca 2009.

79

Antun Lui

eno drastinim suprotstavljanjem dvaju svjetova44. Slojevi stvarnosti i njihov prelazak u san, jo bolje izmjenjivost realnoga unutar snovitoga, podsjea na pjesmu Antuna Branka imia Tijelo i mi samo tijelo je realnost, a ovjekova enja je snovito stanje: Tijelo je teret, tuin, trulost./ Ja bih ga rado ostavio negdje/ i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.// Ovako ivim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv./ O ko me spoji s ovim tuinom u jedno? Ovi stihovi rilkeovski zrae esteticizmom, ali nose i fundamentalno iskustvo postojanja. Razumljivo je onda to se u Dria taj odnos javlja ne toliko filozofski koliko teatarski i u zanosu.

7.
Upuivanja na manirizam i istraivanja njegovih svojstava vana su ako su povezana s metodama, odnosno pristupom knjievnomu djelu. Tvrdei da je dvosmisleni govor nain iskazivanja Drieva manirizma, i ale je izvodio misao da se time nazire, kroz nutarnju strukturu djela, ali i humanistiku popudbinu, kako je i koliko Dri pridonosio maniristikim pomacima u teatru i anticipirao novu sliku svijeta pa samim time zasluio istaknuto mjesto u maniristikom razdoblju4. Prema podastrtim uvidima Dri je utrio izglednosti opstanka svoga djela i podjednako izgledne oblike maniristikoga knjievnog oblikovanja. Taj osobiti mirakulo od manirizma spojit e njegove svjetonazorske i estetske poglede. Bili bismo skloni upravo manirizam vidjeti kao mladiko ovjekovo razdoblje obiljeeno vjetrom i po naravi donekle nesvjesno u postupcima. U udnoj raboti vidljive su prednosti jednoga ivota i rada. Nije njegov manirizam bez vraga, kao to i Stanac to uvia u igri pred esmom.
44 F. ale, Tragom Drieve poetike, Studentski centar Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1978., str. 14. Srodno primjeuje i Rafo Bogii u raspravama Hrvatska pastorala, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog faklulteta, Zagreb, 1989., str. 77: Drievo djelo postat e cjelovita i zaokruena panorama sloenog kompleksa stvarnosti i alegorije, fikcije i istine, pastorale i mitologije. Pitanja iz neposredne zbilje Dria su pokretala da se i posredno obrati tijelu grada koje je odluivalo o sudbini umjetnika u Drievu, ako ne i u ovome stoljeu. 4 Poblie u: F. ale, Usporedbe i tumaenja, str. 38.

80

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

Valja priznati da je na Dra barem dvostruko kultiviran iz tragova dubrovakih pjesnika kao i iz plautovskoga nasljea. S prvim je morao dokazivati izvornost, a u drugome na plautovski nain i maniristiki rabi slobodu izrijeka inei nagli prijelaz iz povuenoga govora u rasapno izraavanje. Za nasljedovanje i preoblikovanje nove maniristike teevine zauzimao se Dri ne manje od nasljedovanja drevnih komedija. Pun invencija, nije uzalud skupljao druine koje e igrati njegove komade, kao to nije odbijao, naprotiv, pripremao se odgovoriti na pozive da naini pirne komade. Polivalentnim licima svojih komediografskih svjetova Dri je, istina, stvorio knjievno-povijesne ritmove koji mogu, ali dijelom i ne moraju, ostati na tematskoj obradbi i prirodnosti izraza. A budui da je njegovo pero noeno afektivnou, takav napon preputa i do jednostavnosti. Sve i kada bismo izmislili da su to nedostatci, neprijeporno je da je rije o izrazu koji je sama izvornost, njezin sastavni dio ili se pak naslanja na vrelo umjetnikoga ina. Iako opsegom neveliko, ali za hrvatsku knjievnost iznimno vano, ovo stvaranje moe pripadati i regionalnomu opusu, s prednostima to izvire iz dubrovakoga ambijenta. Dri je bio svjestan ludosti ljudskih putova nainjenih od obijesti, tatine, nestrpljivosti, precjenjivanja, zapravo od nestvarnoga pouzdanja u vlastite snage, ali nikako ne i klonulosti. Njemu nije dano samo da pie; on opjevava stvarnost u kominim i traginim, iznosi proturjenosti talenta i povijesti, osvjetljuje nemir i buntovnitvo spram ustajalosti i okorjele domae stvarnosti. I dok Dri posee u matu, ravnopravno je stavlja na vagu sa stvarnou. Zbilja sa svojim sadrajima onda ulazi u knjievnost, kao to se i knjievnost izjednaava sa zbiljom tako se europski uzmoglo samo u Drievu komediografskome svijetu.

prosinca 2009.

81

Antun Lui

Literatura
- Batui, Nikola, Narav od fortune, August Cesarec Matica hrvatska, Zagreb, 1991. - Bergson, Henri, Smijeh Esej o znaenju kominog, s francuskog prevela Bosiljka Brlei, Znanje, Zagreb, 1987. - Bogii, Rafo, Hrvatska pastorala, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1989. - Bogii, Rafo, Rije knjievna stoljeima, kolska knjiga, Zagreb, 1982. - ale, Frano, Marin Dri, kolska knjiga, Zagreb, 1971. - ale, Frano, Tragom Drieve poetike, Studentski centar Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1978. - ale, Frano, Usporedbe i tumaenja, Matica hrvatska Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 1991. - DAmico, Silvio, Povijest dramskog teatra, preveo Frano ale, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1972. - Dri, Marin, Dubrava u komediju stavljena (Pjesni ljuvene, Novela od Stanca, Tirena, Griula, Dundo Maroje, Skup, Hekuba, Urotnika pisma), izbor i predgovor Pavao Pavlii, Mozaik knjiga, Zagreb, 1996. - Dri, Marin, Dundo Maroje, priredila Ljubica Ostoji, Svjetlost, Sarajevo, 1998. - Falievac, Dunja, Smijeno & ozbiljno u staroj hrvatskoj knjievnosti, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 199. - Hocke, Gustav Ren, Manirizam u knjievnosti: alkemija jezika i ezoterino umijee kombiniranja prilog poredbenoj povijesti europskih knjievnosti, preveo Ante Stama, Cekade, Zagreb, 1984. - Hocke, Gustav Ren, Svijet kao labirint: manira i manija u evropskoj umjetnosti 1520. 1650. i u suvremenosti, prijevod Nadeda ainovi-Puhovski, August Cesarec, Zagreb, 1991.
82
HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

- Horvat, Josip, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, knjiga prva, Naklada Fran, Zagreb, 2006. - Jelii, ivko, Marin Dri Vidra, Nolit, Beograd, MCMLVIII. - Jei, Slavko, Hrvatska knjievnost od poetaka do danas (1100 1941), Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1993. - Karaman, Antun, Opa povijest umjetnosti, od prapovijesti do suvremenosti, kolska knjiga, Zagreb, 2004. - Klaniczay, Tibor, Le crisi del rinascimento e il manierismo, Roma, 1973. - Komparativna povijest hrvatske knjievnosti Zbornik radova X. (Smjerovi i metodologija komparativnog prouavanja hrvatske knjievnosti), uredile Cvijeta Pavlovi i Vinka Gluni-Buani, Knjievni krug Split, 2008. - Leksikon svjetske knjievnosti Djela, glavna urednica Dunja Detoni-Dujmi, kolska knjiga, Zagreb, 2004. - Novak, Slobodan P. Lisac, Josip, Hrvatska drama do narodnog preporoda, I. dio, Logos, Split, 1984. - Novak, Slobodan P., Planeta Dri i rukopis vlasti, Cekade, Zagreb, 1984. - Petrovi, Svetozar, Problem soneta u starijoj hrvatskoj knjievnosti (Oblik i smisao), Samizdat B92, Beograd, 2003. - Povijest od poetka do naih dana, s talijanskog prevela Vesna Pavkovi, Mosta, Zagreb, 2003. - Rubi, Nela, Dundo Maroje Marina Dria, u: Marin Dri, Dundo Maroje, prireiva Nela Rubi, Grafex, Mostar, 1998. - Solar, Milivoj, Rjenik knjievnoga nazivlja, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2006. - Stara hrvatska drama, priredio Milovan Tatarin, Znanje, Zagreb, 2003. - kreb, Zdenko Stama, Ante, Uvod u knjievnost, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998.

prosinca 2009.

83

Antun Lui

- Vedri Vidra Pjesme za 500. obljetnicu roenja Marina Dria Vidre (1508. 1567.), priredio Mladen Vukovi, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Split Dubrovnik, 2008. - Weise, Georg, Manierismo e letteratura, Olscki, Firenze, 1976. - Zbornik radova o Marinu Driu, ur. Jaka Ravli, Matica hrvatska, Zagreb, 1969. - Zirdum, Ante, Robinja i martolosi, Matica hrvatska Ogranak Zenica i HKD Napredak Podrunica Vitez, Zenica Vitez, 200.

84

HUM 5

MANIRISTIKI SVIJET MARINA DRIA

Antun Lui

THE MANNERISTIC WORLD OF MARIN DRI

Summary
In an attempt to give an overview of theoretical and historical aspects of Mannerism in literature and art, the author begins by establishing its poetical principles. Afterwards he also discusses the elements of Mannerism which are found in Marin Dris poetry, pastorals, comedies, tragedies and conspiratorial letters. Particular emphasis is placed on the interpretation of Griula due to the strong presence of Mannerist elements in this comedy. The spirit of Mannerism consists of various features: mixing of reality and illusion, exaggeration, unease, anguish, autobiographic elements, perspective, parallelism, simultaneousness, transience, repentance, eclecticism, ambiguity, complexity and mystery. These features are demonstrated on a number of selected examples and their effect is described as a cumulative Manerist gift. This notion includes the interpendence of subjective, social and chronological intersections. The correlations between real and unreal events determine different modes of expression. Key words: comediography, poetics, Mannerism, Marin Dri, pastorale, cumulation, reality and dummy.

prosinca 2009.

8

Senka Marini Filozofski fakultet u Mostaru

UDK 811.163.42367.626.8 811.112.2367.626.8 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 29. XI. 2009.

REFERENCIJALNA IDENTINOST U INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA

Saetak
Rad predstavlja kvalitativnu kontrastivnu analizu (ne i kvantitativnu), kojom e autor pokazati uporabu povratne zamjenice kao zamjenice identiteta u vezi s uspostavljanjem referencijalne identinosti u infinitivnim konstrukcijama koje imaju vrijednost zavisne reenice. Na temelju njemakih reeninih predloaka analizirat e se (ne)uspostavljanje referencijalne identinosti u istim ili razliitim uvjetima u reeninome ustroju primjerenome hrvatskomu jeziku. O referencijalnoj identinosti izmeu povratne zamjenice i nominalne fraze moe se govoriti samo ako povratna zamjenica ima semantiku vrijednost u reenici. Ako povratna zamjenica nema semantiku vrijednost, onda se govori o kongruenciji izmeu povratne zamjenice kao predikatne zamjenice i nominalne fraze. Mogua je i konkurentnost izmeu zamjenice identiteta i line zamjenice, ali pod odreenim sintaktikim uvjetima, i to u infinitivnoj i u participnoj reenici. Istraivanjem je dakle obuhvaena samo povratna zamjenica sich/se(be) kao zamjenica identiteta u dativu i akuzativu kada uspostavlja referencijalnu identinost s nominalnom frazom i kada stoji umjesto nominalne fraze, a ne kada je sastavni dio predikata, odnosno predikatna zamjenica. Kljune rijei: referencijalna identinost, zamjenica identiteta, lina zamjenica, nominalna fraza, infinitivna konstrukcija.

86

HUM 5

Uvod
Eksplicitna pravila o uporabi povratne zamjenice kao zamjenice identiteta1 nisu zabiljeena ni u njemakim ni u hrvatskim tradicionalnim gramatikama. injenica je da gramatike obaju jezika tomu problemu pridaju malo ili gotovo nimalo pozornosti. Posebice hrvatske gramatike ne obrauju uporabu povratne zamjenice se(be) i line zamjenice za uspostavljanje referencijalne identinosti unutar hrvatskoga reeninog ustroja. Slino je i kada neizvorni govornik eli konzultirati njemake gramatike u dvojbenim sluajevima uporabe. Ono to je u njemakome samo po sebi razumljivo, ne ini se tako i u hrvatskome. Za ilustraciju, ondje gdje se u njemakoj jednostavnoj reenici ostvaruje referencijalna identinost preko povratne zamjenice, u hrvatskome se pojavljuje lina zamjenica: Er zeigt sie1 sich1 (selbst) im Spiegel, On pokazuje nju1 njoj1 (samoj) u zrcalu. Budui da je za komunikacijski tijek bitna samo razlika u 3. licu, podruje ovoga istraivanja ogranieno je na povratnu zamjenicu 3. lica u dativu i akuzativu.2

1. Referencijalna identinost i zamjenica identiteta

Zamjenica identiteta povratna je zamjenica koja uspostavlja referencijalnu identinost s nekom nominalnom frazom i u dubinskoj strukturi odgovara nekoj nominalnoj frazi. Za razliku od nje predikatna zamjenica jest povratna zamjenica koja pripada predikatu i kojoj u dubinskoj
1 Zamjenicu identiteta u oba jezika veemo za neprave povratne glagole kao sich waschen umivati se, sich kleiden oblaiti se itd. klasificirajui ih sukladno sintaktikomu kriteriju koji prevladava u njemakome jeziku. Pravi povratni odnos u semantikome smislu mogu je samo u nepravih povratnih glagola koji osim subjekta zahtijevaju jo jednu dopunu. Vie o tome u: S. Marini, Povratna zamjenica kao zamjenica identiteta u njemakome i hrvatskom jeziku, Hum, asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru, br. 4, Mostar, prosinca 2008., str. 80-82 (78-92). Izostat e usporedba u genitivu jer povratna zamjenica u genitivu nije samo povratna zamjenica, nego moe oznaivati i neku drugu osobu. Usp. Johann schmt sich seiner (= seiner selbst) / (= eines anderen) : Johann se srami sebe / Johann se srami njega te u vokativu, lokativu i instrumentalu, jer ih njemaki padeni sustav ne poznaje. Nuno je spomenuti da ovom analizom nisu obuhvaene konstrukcije s glagolom lassen, prijedlone konstrukcije s glagolom lassen te konstrukcije tipa Sie nennt sich meine Freundin; Der Direktor befrderte gestern die ihm vertrautesten Mitarbeiter; Wegen des Schminkens verpasste sie den Bus.

prosinca 2009.

87

Senka Marini

strukturi ne odgovara neka nominalna fraza.3 Teite je ovoga istraivanja referencijalna identinost koju moe uspostaviti ili zamjenica identiteta ili lina zamjenica u infinitivnoj konstrukciji. U takvoj konstrukciji dolazi do redukcije u konstituentnoj reenici.4 Ovisno o valentnosti glagola, unutar sloene reenice moe se govoriti o dvjema jezgrenim reenicama, odnosno o jednoj sintaktiki podreenoj i jednoj nadreenoj. Podreene jezgrene reenice imaju subjekt koji se u nekim sintaktikim operacijama moe izostaviti, kao u infinitivnim konstrukcijama: Der Zeuge behauptete, dass er diese Stelle frher betreten habe. Der Zeuge behauptete, diese Stelle frher betreten zu haben. Dakle, redukcija se ostvaruje jednom vrstom preoblike pri kojoj se konstituentna reenica pod odreenim uvjetima i na odreenome mjestu uvrtava u matrinu reenicu. Identinost s nominalnom frazom moe se uspostaviti ili preko zamjenice identiteta ili preko line zamjenice. Potekoe, posebice za neizvorne govornike njemakoga jezika, nastaju kada zamjenica identiteta alternira s linom zamjenicom, tj. kada pod odreenim sintaktikim uvjetima moe stajati samo jedna ili druga. Koja se i pod kojim uvjetima (ponekad je mogua i ambivalentnost) od njih javlja u infinitivnim konstrukcijama obaju jezika, pitanje je uvjeta. Ve prema tome koji su uvjeti ispunjeni, rabi se ili preoblika refleksi3 Dakle, povratna zamjenica ne e biti analizirana: a) kada je predikatna zamjenica uz prave povratne glagole: Johann beeilt sich; Ivan se uri. b) kada je uzajamno povratna: Johann und Benjamin schlagen sich; Ivan i Marko se tuku. c) kada stoji u genitivu: Johann schmt sich seiner; Ivan se srami sebe. Konstituentna reenica (Konstituentensatz = Gliedsatz) shvaena je u lingvistikoj literaturi u smislu zavisne reenice u koju se ubrajaju subjektne, objektne i prilone reenice. Usp. H. Bussman, Lexikon der Sprachwissenschaft, 2., vllig neu bearbeitete Auflage, Alfred Krner Verlag, Stuttgart, 1990., str. 414 i 281. Oslanjajui se na Dudena, pod terminom Gliedsatz ovdje se podrazumijeva termin obuhvatniji od termina Nebensatz, odnosno tu se jo ubrajaju i atributne reenice, pa i odnosne. Usp. Duden, Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, 4., vllig neu bearb. u. erw. Auflage, hrsg. von Gnther Drosdowski u.a., Mannheim Wien Zrich, 1984., str. 669. Pod matrinom reenicom u tradicionalnome se smislu podrazumijeva glavna reenica; inae termin je uveo R. B. Lees za oznaivanje nadreenih reenica. Vie o tome: H. Bussman, n. dj., 1990., str. 474.

88

HUM 5

REFERENCIJALNA IDENTINOSTU INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I...

vizacije ili preoblika line zamjenice. Uporaba jedne automatski blokira uporabu druge. Zamjenica identiteta jest pitanje dubinske i povrinske strukture (obje strukture idu usporedo), odnosno zamjenica identiteta povrinske strukture izvodi se iz nominalne fraze dubinske strukture. Ona je sintaktiki i semantiki relevantna. Sa sintaktikoga stajalita ona u reenici obavlja funkciju objekta ili prijedlonoga objekta i njome dominira verbalna fraza. Sa semantikoga stajalita zamjenicu identiteta moemo zamijeniti nekom drugom nominalnom frazom; takva zamjenica identiteta ne zauzima samo sintaktiko strukturno mjesto nego ostvaruje i sadrajni prinos.

2. O uvjetima refleksivizacije
O odnosima povratne zamjenice vie se raspravljalo u starijim njemakim tradicionalnim gramatikama (Grimm, Behaghel, Paul, Curme) nego u novijima. Kao jedine uvjete za preobliku refleksivizacije navode identinost dviju nominalnih fraza i referencijalnu identinost povratne zamjenice sa subjektom.6 Hermann Paul tomu jo izriito pridodaje uvjet jezgrene reenice i kae: Doch wo es von einem Infinitiv abhngig ist, wird es auf einen obliquen Kasus bezogen, wenn dieser bei der Umsetzung desselben in ein Verbum finitum Subjekt werden msste.7 Ne moemo prihvatiti promiljanje izraeno u tradicionalnoj gramatici da su uvjeti za povratnu zamjenicu pitanje logike a ne jezika te da njihovi uvjeti vrijede za sve reenice i sve jezike. Generativne su transformacijske gramatike posebice naglaavale uvjet jezgrene reenice. One prvi put izriito postavljaju uvjete generiranja povratne zamjenice.8 Za razliku od tradicionalnih gramatika, one su stvorile eksplicitne uvjete.
6 7 8 Za ilustraciju usp. J. Grimm, Deutsche Grammatik, Band IV, Reproduktion einer verbesserten Auflage von 1898., str. 380. H. Paul, Deutsche Grammatik, Band III, Teil IV: Syntax (erste Hlfte), Halle a.S., Verlag von Max Niemeyer, 1919., str. 132. R. B. Lees i E. S. Klima prvi su formulirali uvjete preoblike refleksivizacije, postavljali su samo dva uvjeta: NP1 = NP2 NP1 + NP2 in the same simplex sentence. Usp. Lees Klima, Rules for English Pronominalization, Language, Volume 39, N 1, 1963., str. 23.

prosinca 2009.

89

Senka Marini

U njemakom se jeziku Manfred Bierwisch najiscrpnije bavio uvjetima generiranja povratne zamjenice ne zamjenice identiteta, a Paul Bauer uvjetima generiranja zamjenice identiteta pri emu je i proirio te uvjete. Upravo zbog toga razloga u ovoj emo se analizi upravljati Bauerovim pravilom preoblike koje glasi: X-NP1-Y-NP2-Z X-NP1-Y-sich-Z wenn: 1. NP1 = NP2 2. NP1 und NP2 im selben Kernsatz stehen: (NP1 und NP2, S) 3. NP1 unmittelbar von SK dominiert wird: (NP1, SK) 4. NP2 unmittelbar von VP dominiert wird: (NP2, VP) 5. NP2 Genitiv 1. oder 2. Person (Einzahl oder Mehrzahl). U poretku preoblika uporaba preoblike refleksivizacije slijedi prije preoblike line zamjenice; ako su uvjeti ispunjeni, nastaje zamjenica identiteta, a preoblika se line zamjenice automatski blokira; ako nisu ispunjeni uvjeti za preobliku refleksivizacije, tek tada moe slijediti preoblika line zamjenice. Preoblika se refleksivizacije primjenjuje izravno na dubinsku strukturu. Ako su ispunjeni uvjeti koje je Paul Bauer postavio u dubinskoj strukturi, onda se preoblika refleksivizacije primjenjuje na sintaktiku dubinsku strukturu, preoblika refleksivizacije generira iz NP2 dubinske strukture, koja je identina s NP1, sich povrinske strukture. Prema tom pravilu preoblike zamjenica identiteta generira se u svim sljedeim vrstama reenica: Johann versteckte sich. (jednostavna reenica) Als Johann sich versteckt hatte, schrie der Bruder. (zavisna reenica)
9 Usp. P. Bauer, Die Definition des Reflexivpronomens im Deutschen, Ein Problem der Referenzidentitt, Universite Catholique de Louvan, Faculte de Philosophie et Lettres, 1973., str. 166-173.

90

HUM 5

REFERENCIJALNA IDENTINOSTU INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I...

Johann sah den Bruder sich verstecken. (infinitivna reenica) Johann sah die sich anziehenden Kinder. (participna konstrukcija) Johann beeilte sich, um sich eine Zeitung zu kaufen. (umzu-reenica). Svim tim vrstama reenica zajedniko je to to zamjenici identiteta u povrinskoj strukturi uvijek odgovara jedna nominalna fraza u dubinskoj strukturi.10 Bauerova pravila za uspostavljanje referencijalne identinosti u infinitivnoj konstrukciji, bez obzira je li rije o infinitivu bez zu ili infinitivu sa zu, dadu se svesti na sljedee: Zamjenica identiteta stoji u infinitivnoj reenici kada uspostavlja referencijalnu identinost s nominalnom frazom koja je subjekt te infinitivne reenice u sintaktikoj dubinskoj strukturi;11 inae stoji lina zamjenica, odnosno lina zamjenica stoji u infinitivnoj reenici kada uspostavlja referencijalnu identinost sa subjektom glavne reenice ili nekom drugom nominalnom frazom. Zamjenica identiteta u infinitivnoj konstrukciji moe uspostaviti referencijalnu identinost u povrinskoj strukturi gotovo sa svakim padeom.12 U kojemu padeu stoji logiki subjekt infinitiva, ovisi o sintaktikoj funkciji nominalne fraze u matrinoj reenici, ali i o padenoj rekciji nadreenoga linoga glagola. Za ilustraciju:
10 To je zapravo odluujue u razgranienju zamjenice identiteta od predikatne zamjenice. 11 U infinitivnoj konstrukciji bez zu zamjenica identiteta moe uspostaviti referencijalnu identinost pod odreenim pretpostavkama i sa subjektom glavne reenice: Peter sah den Freund auf sich zukommen. Te su pretpostavke su: 1. koherentna konstrukcija (infinitiv bez zu), 2. zamjenica identiteta iza prijedloga, 3. semantika ambivalentnost. Samo koherentna veza izmeu matrine reenice i konstituentne reenice doputa iza prijedloga referencijalnu identinost zamjenice identiteta sa subjektom glavne reenice. Usp. P. Bauer, n. dj., str. 80. Zamjenica identiteta kri pravilo jednostavne reenice (zamjenica identiteta uspostavlja referencijalnu identinost sa subjektom jednostavne reenice) i kada uspostavlja referencijalnu identinost sa subjektom glavne reenice iako obje referencijalno identine nominalne fraze u dubinskoj strukturi pripadaju razliitim jezgrenim reenicama; to takoer vrijedi samo za infinitiv bez zu i to s glagolima finden, lassen te odreenim verba sentiendi: fhlen, hren, sehen i spren; usp. Er1 fand sich1 auf dem Sofa liegen. Sie1 lie sich1 vor Mdigkeit und Erschpfung einfach zur Erde fallen. Sie1 hrte sich1 etwas Ungewhnliches sagen. Sie1 sah sich1 im Park stehen. Usp. isto, str. 94. 12 Ona moe ostvariti razliite sintaktike mogunosti i to u nominativu, genitivu, dativu, akuzativu, iza prijedlone fraze i s posvojnom zamjenicom. Usp. isto, str. 76.

prosinca 2009.

91

Senka Marini

a) Der Vater, der tglich sein Kind1 sich1 so qulen sieht. b) Sie1 hrte den Schaffner ihr1 etwas zurufen. c) Er mahnt die Beteiligten1, sich1 rechtzeitig in Sicherheit zu bringen. bis es ihn1 schlielich verlocken wrde, sich selbst1 einen Wirkungskreis zu finden. d) Er1 forderte die Schler auf, ihm1 zu erzhlen, was sie erlebt hatten.13 Zamjenica identiteta moe uspostaviti referencijalnu identinost i s eliminiranim subjektom infinitivne reenice koji je latentan, odnosno koji se dade zakljuiti iz konteksta, tj. nominalnom frazom koja odgovara neodreenoj zamjenici man.14 Naime, neodreeno man javlja se kao subjekt konstituentne reenice u dubinskoj strukturi tako da se zamjenica identiteta ne odnosi na subjekt glavne reenice nego na subjekt man. Logiki subjekt infinitivnoga polja jest neodreeno man pa otuda zamjenica identiteta u 3. licu jednine. Der Gewerkschaftsvorsitzende regt an, sich am Wettbewerb zu beteiligen.1
13 Primjeri a) i c) preuzeti su od G. Becha, Studien ber das deutsche Verbum infinitum, Band I, Dan. Hist. Filol. Medd., bind 2, n2, Kopenhagen, 19., str. 146 i str. 172; primjer b) od Dudena, n. dj., str. 320; primjer d) od H. Brinkmanna, Die deutsche Sprache. Gestalt und Leistung, 2. Auflage, Sprache und Gemeinschaft im Auftrag eines Arbeitskreises fr deutsche Sprache herausgegeben von Leo Weisgerber, Pdagogischer Verlag Schwann, Dsseldorf, 1971., str. 28; u primjerima c) zamjenica se identiteta pojavljuje u akuzativu i dativu. Logiki se subjekt konstituentne reenice nalazi u povrinskoj strukturi u dativu u matrinoj reenici, i to samo u infinitivnim konstrukcijama sa zu. Usp. zamjenicu identiteta u primjerima kao Er befiehlt ihr1, sich1 nicht anzuklagen. Sie haben ihm1 geholfen, sich1 ein neues Leben aufzubauen. Popis glagola koji trae dativ vrlo je ogranien; vidi popis glagola u Duden, Die Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, Der Groe Duden 4, Bibliographisches Institut, Mannheim, 2. Auflage, 1966., str. 3; u primjeru d) mogua je i ambivalentnost; takoer usp. Er(1) winkte ihr, ihm(1) zu folgen. 14 Vie o tome: P. BAUER, n. dj., str. 86. 1 Kako svjedoi navedeni primjer, subjekt glavne reenice ne mora nuno biti es; logiki subjekt moe meutim biti izraen i sintaktiki; usp. Fr sie/ihn gilt es, sich einen Kredit einzurumen.

92

HUM 5

REFERENCIJALNA IDENTINOSTU INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I...

Jetzt hie es sich bergeben. Nun gilt es, sich einen Kredit einzurumen. U sintaktikoj dubinskoj strukturi imamo: 1. Es hie 2. Man bergibt sich. Do povrinske se strukture dolazi najprije preko preoblike refleksivizacije jezgrene reenice 2, zatim preoblike eliminacije subjekta u jezgrenoj reenici 2 (samo pri eliminaciji subjekta nastupa infinitivizacija) te preoblike infinitiva umetanjem u matrinu reenicu 1.

3. Poredbena analiza
U obama jezicima u zavisnosloenim reenicama u kojima je zavisna reenica uvrtena veznikom, nema potekoa glede odnosa izmeu antecedenta i povratne zamjenice, tj. zamjenice identiteta. Odnos je isti kao kad je minimalna reenica samostalna, odnosno zamjenica identiteta uspostavlja referencijalnu identinost s nominalnom frazom te zavisne reenice, tj. njezinim sintaktikim subjektom: Er kann nicht verstehen, warum sie1 sich1 nicht gleich richtig eingesetzt hat. ( warum hat sie1 sich1 nicht gleich richtig eingesetzt) On ne moe razumjeti zato se1 ona1 odmah nije valjano angairala. ( zato se1 ona1 odmah nije valjano angairala) Nepregledniji je odnos ondje gdje se eliminira lan referencijalne relacije kao subjekt u infinitivnim konstrukcijama. Zamjenica identiteta odnosi se na implicitni subjekt infinitivne konstrukcije. Pri tome oblik infinitivne konstrukcije ovisi o valentnosti glagola:

prosinca 2009.

93

Senka Marini

Sie sah ihn1 sich1 kmmen. Ona ga1 je vidjela eljati se1. U navedenome hrvatskom primjeru mogue je uporabiti infinitivnu konstrukciju sukladno Katiievu pravilu da je infinitivizacija mogua uz glagole osjeanja koji izriu neposredno osjetilno zapaanje kad je subjekt izrine reenice jednak objektu glavne16. Drimo da je u duhu hrvatskoga jezika primjerenije pomou veznika da uvrstiti infinitivnu konstrukciju u zavisno sloenu reenicu, pri emu se infinitivni oblik zamjenjuje linim glagolskim oblikom: Ona ga1 je vidjela da se1 (on1) elja. U hrvatskome je mogue i izostavljanje subjekta u nadreenoj reenici, to ne mijenja referencijalne odnose u reenici jer se prema nastavku linoga glagolskog oblika raspoznaje o kojemu je licu rije (izostavljanje subjekta u njemakoj nadreenoj reenici nije mogue): Vidjela ga1 je da se1 elja.17 *Sah ihn1 sich1 kmmen. Akuzativni oblik sich, tj. direktni objekt (u akuzativu) infinitivne konstrukcije koja ima status podreene reenice, istovjetan je akuzativnoj nominalnoj frazi nadreene reenice ihn koja je sintaktiki subjekt jezgrene reenice u dubinskoj strukturi: 1. 2. Sie sah ihn Er kmmt sich Ona ga je vidjela On se elja

Preko preoblike refleksivizacije u jednostavnoj jezgrenoj reenici 2 te preoblike eliminacije subjekta u jednostavnoj jezgrenoj reenici 2 doli
16 R. Katii, Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika, Nacrt za gramatiku, drugo ponovljeno izdanje, Djela Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razred za filoloke znanosti, Knjiga 61, Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1991., str. 472. 17 U hrvatskom se jeziku ne mogu sve izrine ili namjerne reenice preoblikovati u infinitiv, to ovisi o glagolu u nadreenoj reenici. O tome vidi: R. Katii, n. dj., str. 46.

94

HUM 5

REFERENCIJALNA IDENTINOSTU INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I...

smo do preoblike infinitivizacije, tj. preoblike umetanja infinitiva iz jezgrene reenice 2 u matrinu reenicu 1. I u njemakome i u hrvatskome kod iste nominalne skupine subjekata u obje reenice ne mogu nastati dvojbe glede antecedenta, ni onda kada je glagol u nadreenoj reenici povratni: Der Student1 plant, sich1 rechtzeitig auf alle Prfungen vorzubereiten. Der Student1 plant, dass er1 sich1 rechtzeitig auf alle Prfungen vorbereitet. Student1 planira pravovremeno se1 pripremiti za sve ispite. Student1 planira da se1 pravovremeno pripremi za sve ispite. Der Student1 bemht sich, sich1 rechtzeitig auf alle Prfungen vorzubereiten. Der Student1 bemht sich, dass er1 sich1 rechtzeitig auf alle Prfungen vorbereitet. Student1 se trudi pravovremeno se1 pripremiti za sve ispite. Student1 se trudi da se1 pravovremeno pripremi za sve ispite. Kada je glagol u nadreenoj reenici povratni, ne biljeimo dvojbe glede antecedenta. Meutim, hrvatski jezik nastoji izbjei nepotrebno gomilanje povratnih zamjenica u nekih glagola: On se obvezuje vratiti se na vrijeme. On se obvezuje da e se vratiti na vrijeme. Ali: *On se odluio vratiti se. On se odluio vratiti. Dok njemaki jezik biljei i infinitivnu konstrukciju + zu, u hrvatskome jeziku takva ne postoji. Zamjenica identiteta uspostavlja referencijalnu identinost u njemakim konstrukcijama s infinitivom bez zu i
prosinca 2009.

9

Senka Marini

s infinitivom sa zu kada glagoli s akuzativnim objektom i infinitivnom konstrukcijom koja slijedi zahtijevaju da akuzativni objekt matrine ili nadreene reenice bude referencijalno identian sa subjektom zavisne reenice: Sie bat seinen Bruder1 (darum), sich1 um dieses Stipendium zu bewerben. Sie bat seinen Bruder1 (darum), dass der Bruder1 (er1) sich1 um dieses Stipendium bewirbt. *Ona je zamolila njegova brata1 (za to) prijaviti se1 za tu stipendiju. Ona je zamolila njegova brata1 (za to), da se1 brat1 (on1) prijavi za tu stipendiju. Ona je zamolila njegova brata1 (za to), da se1 prijavi za tu stipendiju. Razvidno je da hrvatski primjer ne trpi infinitivnu konstrukciju, primjerenija je da-reenica i lini glagolski oblik. Da povratnost na referencijalno identinu nominalnu skupinu iste minimalne reenice ide preko zamjenice identiteta, potvruju njemaki glagoli s dativnim objektom i infinitivom koji o njima ovisi.18 Johann schlgt Benjamin1 vor, sich1 sofort mit allen Tatsachen vertraut zu machen. Johann schlgt Benjamin1 vor, dass Benjamin1 sich1 sofort mit allen Tatsachen vertraut macht. Johann predlae Benjaminu1 odmah se1 upoznati sa svim injenicama. Johann predlae Benjaminu1 da se1 on1 odmah upozna sa svim injenicama. Samo konstrukcija s da-reenicom ukazuje na referencijalnu identinost subjekta zavisne reenice s indirektnim objektom u dativu nadre18 Usp. A. Steube, Reflexivierung in komplexen deutschen Stzen, Deutsch als Frem-

dsprache, 12. Jahrgang, Hrsg. Herder-Institut der Karl-Marx-Universitt, Leipzig, 197., str. 279. HUM 5

96

REFERENCIJALNA IDENTINOSTU INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I...

ene reenice i kao takva u duhu je hrvatskoga jezika. Reenica u kojoj je upotrijebljen infinitiv implicira da se i Johann i Benjamin upoznaju sa svim injenicama. I njemaka reenica bez unaprijed odreene referencijalne indeksacije moe znaiti sljedee: Johann schlgt Benjamin vor, sich sofort mit allen Tatsachen vertraut zu machen. Johann schlgt Benjamin vor, dass Johann sich sofort mit allen Tatsachen vertraut macht. Johann schlgt Benjamin vor, dass Benjamin sich sofort mit allen Tatsachen vertraut macht. Povratnost na subjekt nadreene reenice ili neku treu nominalnu frazu ide preko line zamjenice u njemakih glagola s akuzativnim i dativnim objektom: Sie1 bat die Freundin, sie1 zu verstecken. Sie1 bat die Freundin, dass sie (die Freundin) sie1 versteckt. *Ona je zamolila prijateljicu sakriti ju. Ona1 je zamolila prijateljicu da ju1 ona (prijateljica) sakrije. Sie1 ermutigte die Schwester dazu, ihr1 die Haare zu blondieren. Sie1 ermutigte die Schwester dazu, dass die Schwester ihr1 die Haare blondiert. *Ona je poticala sestru na to obojiti joj kosu u plavo. Ona1 je poticala sestru na to da joj1 sestra oboji kosu u plavo. Hrvatski su primjeri mogui samo s da-reenicom, infinitivna je konstrukcija neprimjerena. Kada se referencijalna identinost uspostavlja preko line zamjenice, ponovno biljeimo dvoznanost u ve spomenutome primjeru: Johann schlgt Benjamin vor, ihn sofort mit allen Tatsachen vertraut zu machen.

prosinca 2009.

97

Senka Marini

Johann1 schlgt Benjamin vor, ihn1 sofort mit allen Tatsachen vertraut zu machen. Johann schlgt Benjamin vor, dass Benjamin ihn (Johann) sofort mit allen Tatsachen vertraut macht. Johann schlgt Benjamin1 vor, ihn1 sofort mit allen Tatsachen vertraut macht. Johann schlgt Benjamin vor, dass Johann ihn (Benjamin) sofort mit allen Tatsachen vertraut macht. Johann1 predlae Benjaminu odmah ga1 upoznati sa svim injenicama. Johann1 predlae Benjaminu da ga1 se odmah upozna sa svim injenicama. Samo konstrukcija s da-reenicom ukazuje na referencijalnu identinost objekta zavisne reenice sa subjektom nadreene reenice i kao takva u duhu je hrvatskoga jezika. Reenica u kojoj je upotrijebljen infinitiv implicira da se i Johann i Benjamin upoznaju sa svim injenicama (Johann Benjamina i Benjamin Johanna). Takve su kombinacije mogue uvijek kada glagol nadreene reenice doputa subjekt u podreenoj reenici koji se podudara kako s dativnim objektom nadreene, tako i sa subjektom nadreene reenice (u njemakome uz glagole kao ankndigen, einreden, erklren, versichern, versprechen, zustimmen, zusichern). Isto se moe preslikati i na hrvatski jezik, s tim da su konstrukcije s dareenicom primjerenije (usuujemo se rei ak i standardnije). Subjekt podreene reenice smije meutim biti referencijalno identian s dativnim objektom nadreene reenice u glagola: abgewhnen, anempfehlen, angewhnen, anheimstellen, befehlen, empfehlen, ermglichen, genehmigen, helfen, raten, untersagen, verbieten, verordnen, wehren, widerraten, zugestehen, zuraten. Usporedimo: Der Sohn hilft dem Vater1, sich1 anzuziehen. Der Sohn hilft dem Vater1, dass er1 (der Vater) sich1 anzieht. Sin pomae ocu1 obui se1. Sin pomae ocu1 da se1 on1 (otac) obue.
98
HUM 5

REFERENCIJALNA IDENTINOSTU INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I...

Iako su neke konstrukcije s infinitivom u hrvatskome jeziku ovjerene i jezino prihvatljive, ipak nam se ine nesvojstvene hrvatskomu standardnom jeziku. Standardnije su da-reenice i nominalizacija gdje to sintaktika struktura doputa (kao u posljednjemu primjeru Sin pomae ocu u/pri oblaenju). Dvoznanost je iskljuena i kada glagol nadreene reenice zahtijeva podudaranje subjekta podreene reenice sa subjektom nadreene reenice, npr. drohen, gestehen, eingestehen. Usporedimo: Johann1 gesteht seinem Freund, sich1 fr das Medizinstudium entschieden zu haben. Johann1 gesteht seinem Freund, dass er (Johann) sich1 fr das Medizinstudium entschieden hat. *Johann priznaje prijatelju odluiti se za studij medicine. Johann1 priznaje prijatelju da se1 on1 odluio za studij medicine. Johann gesteht seinem Freund1, ihn1 fr den Studentenvertreter vorgesehen zu haben. Johann gesteht seinem Freund1, dass Johann ihn1 fr den Studentenvertreter vorgesehen hat. *Johann priznaje prijatelju predvidjeti ga za predstavnika studenata. Johann priznaje prijatelju1 da ga1 je predvidio za predstavnika studenata. Nemogue infinitivne konstrukcije u hrvatskome oteava i nepostojanje infinitiva perfekta; jedino prihvatljivo rjeenje su da-reenice. U nekih njemakih glagola (npr. anregen, befrworten, bitten, fordern, zulassen) mogue je ili ak i nuno da je subjekt u podreenoj reenici anoniman, odnosno sukladno surjeju ili situaciji predstavlja ga neodreena zamjenica man (man kao subjekt podreene reenice ne uspostavlja referencijalnu identinost sa subjektom nadreene reenice):

prosinca 2009.

99

Senka Marini

Der Gewerkschaftsvorsitzende regt an, sich an den Demonstrationen zu beteiligen. Der Gewerkschaftsvorsitzende regt an, dass man sich an den Demonstrationen zu beteiligen soll. *Predsjednik sindikata potie sudjelovati u demonstracijama. Predsjednik sindikata potie da se sudjeluje u demonstracijama. (Predsjednik sindikata potie na sudjelovanje u demonstracijama nominalizacija.) Kao jedno od rjeenja (mogua je i nominalizacija) u hrvatskome se ponovno namee da-reenica, ali s pasivnom konstrukcijom.

Zakljuak
U njemakom je jeziku ograniena tvorba infinitivnih konstrukcija iz sloenih reenica eliminiranjem subjekta podreene reenice. Dakle, refleksivizacija ostaje ograniena na minimalne reenice. Povratna se zamjenica odnosi na subjekt podreene reenice. Budui da taj subjekt mora biti referencijalno identian s dativnim ili akuzativnim objektom,19 odnosno subjektom nadreene reenice, ti reenini dijelovi nadreene reenice mogu nakon postupka infinitivizacije i eliminacije subjekta podreene reenice preuzeti funkciju odnosne rijei bez gubitka na informaciji. Hrvatski je jezik pokazao odreene slinosti, no razlike su vee. Infinitivna konstrukcija kao sintaktika kategorija ovjerena je u hrvatskome jeziku, pokazali smo meutim da nije uz sve glagole jednako obina te da uz neke nije ni mogua. Neke konstrukcije osjeamo kao malo nategnut izraz, previe zahtjevan ili teak stil, ne zvue u duhu hrvatskoga jezika. Kada infinitivna konstrukcija nije mogua, hrvatski jezik uglavnom posee (uz nominalizaciju) za da-reenicom. Na odreenim reenicama pokazali smo da su u vezi s referencijalnom identinosti mogue ambivalentnosti u obama jezicima.

19 Potrebno je spomenuti kako tu nisu popisani svi njemaki glagoli koji doputaju preoblikovanje u infinitivne konstrukcije.

100

HUM 5

REFERENCIJALNA IDENTINOSTU INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I...

Literatura
- Bari, E. i dr., Hrvatska gramatika, II. promijenjeno izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1997. - Bauer, P., Die Definition des Reflexivpronomens im Deutschen, Ein Problem der Referenzidentitt, Universite Catholique de Louvan, Faculte de Philosophie et Lettres, 1973. - Bech, G., Studien ber das deutsche Verbum infinitum, Band I, Dan. Hist. Filol. Medd., bind 2, n2, Kopenhagen, 19. - Behaghel, O., Deutsche Syntax, Band I, Heidelberg, 1923. - Behaghel, O., Deutsche Syntax: Eine geschichtliche Darstellung. Band II, die Wortklassen und Wortformen, Carl Winters Universittsbuchhandlung, Heidelberg, 1924. - Belaj, B., Nominalizacija kao strategija pasivizacije, Suvremena lingvistika, god. 28 (2002.), br. 3-4, str. 11-26. - Bierwisch, M., Grammatik des deutschen Verbs, Studia Grammatica II, 2. Auflage, Akademie Verlag, Berlin, 196. - Brabec, I. Hraste, M. ivkovi, S., Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, kolska knjiga, Zagreb, 1961. - Brinkmann, H., Die deutsche Sprache. Gestalt und Leistung, 2. Auflage, Sprache und Gemeinschaft im Auftrag eines Arbeitskreises fr deutsche Sprache herausgegeben von Leo Weisgerber, Pdagogischer Verlag Schwann, Dsseldorf, 1971. - Bussman, H., Lexikon der Sprachwissenschaft, 2., vllig neu bearbeitete Auflage, Alfred Krner Verlag, Stuttgart, 1990. - Curme, G. O., A grammar of the German Language, New York, 1964. - Duden, Die Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, Der Groe Duden 4, Bibliographisches Institut, Mannheim, 2. Auflage, 1966.

prosinca 2009.

101

Senka Marini

- Duden, Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, 4., vllig neu bearb. u. erw. Auflage, hrsg. von Gnther Drosdowski u.a., Mannheim Wien Zrich, 1984. - Duden, Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, ., vllig neu bearb. u. erw. Auflage, Bd. 4, hrsg. und bearb. von Gnther Drosdowski in Zusammenarbeit mit Peter Eisenberg..., Dudenverlag Mannheim Wien Zrich, 199. - Eisenberg, P., Grundriss der deutschen Grammatik, Band 2: Der Satz, 3., durchgesehene Auflage, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart Weimar, 2006. - Grewendorf, G., Reflexivierungsregeln im Deutschen, Deutsche Sprache, Zeitschrift fr Theorie, Praxis, Dokumentation, 12. Jahrgang, Erich Schmidt Verlag, Berlin, 1984., str. 14-30. - Grimm, J., Deutsche Grammatik, Band IV, Reproduktion einer verbesserten Auflage von 1898. - Gunkel, L. Mller, G. Zifonun, G., Arbeiten zur Reflexivierung, Linguistische Arbeiten, Band 481, Tbingen, Niemeyer, 2003. - Katii, R., Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika, Nacrt za gramatiku, drugo ponovljeno izdanje, Djela Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razred za filoloke znanosti, Knjiga 61, Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1991. - Kontrastive Grammatik Deutsch-Serbokroatisch, hrsg. von U. Engel und P. Mrazovi, Sagners Slavistische Sammlung, hrsg. von Peter Rehder, Band 10, 1. Halbband, Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1986. - Kontrastive Grammatik Deutsch-Serbokroatisch, hrsg. von U. Engel und P. Mrazovi, Sagners Slavistische Sammlung, hrsg. von Peter Rehder, Band 10, 2. Halbband, Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1986. - Lees, R. B. Klima, E. S., Rules for English Pronominalization, Language, Volume 39, N1, 1963.

102

HUM 5

REFERENCIJALNA IDENTINOSTU INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I...

- Leitner, H., Deutsch-kroatisches Wrterbuch, Verben im Kontext, 1. Auflage, kolska knjiga, Zagreb, 1998. - Leys, O., Die Prpositionalinfinitive im Deutschen. Einige Beobachtungen, Fragen der strukturellen Syntax und der kontrastiven Grammatik, Dsseldorf, 1971., str. 9-6. - Marini, S., Povratna zamjenica kao dopuna glagolu u njemakom i u hrvatskom jeziku (Kontrastivna analiza), doktorski rad, Zagreb, 2007. - Marini, S., Povratna zamjenica kao zamjenica identiteta u njemakome i hrvatskom jeziku, Hum, asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru, br. 4, Mostar, prosinca 2008., str. 78-92. - Melvinger, J., Supstandardni prijedloni infinitiv i odgovarajua sintaktika sredstva u hrvatskom knjievnom jeziku, Jezik, asopis za kulturu hrvatskoga knjievnog jezika, god. 29 (1982.), br. 3, str. 74-76. - Paul, H., Deutsche Grammatik, Band III, Teil IV: Syntax (erste Hlfte), Halle a.S., Verlag von Max Niemeyer, 1919. - Reis, M., Reflexivierung in deutschen A.c.I.-Konstruktionen. Ein transformationsgrammatisches Dilemma, Papiere zur Linguistik 9, herausgegeben von J. Bechert G. Grewendorf E. Mayerthaler und andere, Scriptor Verlag, Kronberg, 1976., str. -82. - Rika, R. Steube, A. Walther, G., Syntaktische und semantische Reflexivitt, Studia Grammatica XIII, Hrsg. R. Ltzsch R. Rika, Satzstruktur und Genus verbi, Akademie-Verlag, Berlin, 1976., str. 9-112. - Sili, J. Pranjkovi, I., Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita, kolska knjiga, d.d., Zagreb, 200. - Steube, A., Reflexivierung in komplexen deutschen Stzen, Deutsch als Fremdsprache, 12. Jahrgang, Hrsg. Herder-Institut der Karl-Marx-Universitt, Leipzig, 197., str. 278-287.

prosinca 2009.

103

Senka Marini

- Teak, S. Babi, S., Gramatika hrvatskoga jezika: Prirunik za osnovno jezino obrazovanje, 12. preureeno i dopunjeno izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 2000. - Zifonun, G., Grammatik des Deutschen im europischen Vergleich: Das Pronomen, Teil II: Reflexiv- und Reziprokpronomen, amades Arbeitspapiere und Materialien zur deutschen Sprache, Herausgegegen vom Institut fr deutsche Sprache, 2003., Nr. 1/03.

104

HUM 5

REFERENCIJALNA IDENTINOSTU INFINITIVNIM KONSTRUKCIJAMA POREDBENA ANALIZA NJEMAKOGA I...

Senka Marini

DIE REFERENZIDENTITT IN INFINITIVKONSTRUKTIONEN EINE VERGLEICHENDE ANALYSE IM DEUTSCHEN UND KROATISCHEN

Zusammenfassung
Die vorliegende Arbeit ist eine qualitative vergleichende Analyse (nicht eine quantitative), mit der der Autor den Gebrauch des Reflexivpronomens bzw. des Identittspronomens zur Herstellung der Referenzidentitt in Infinitivkonstruktionen, die den Wert eines Nebensatzes haben, behandelt. Aufgrund der deutschen Satzmodelle wird man unter sonst gleichen oder verschiedenen Bedingungen die (Nicht)-Herstellung der Referenzidentitt im Rahmen des der kroatischen Sprache angepassten Satzaufbaus analysieren. Von der Referenzidentitt zwischen dem Reflexivpronomen und einer Nominalphrase kann man sprechen, nur wenn das Reflexivpronomen einen semantischen Wert im Satz hat. Wenn das Reflexivpronomen aber keinen semantischen Wert hat, spricht man von der Kongruenz zwischen dem Reflexivpronomen als Prdikatspronomen und einer Nominalphrase. Eine Konkurrenz zwischen Identittspronomen und Personalpronomen kann unter gewissen syntaktischen Bedingungen entstehen, und zwar in Infinitiv- und Partizipialstzen. Die Untersuchung erfasst also nur das Reflexivpronomen sich/se(be) als Identittspronomen im Dativ und Akkusativ, wenn es die Referenzidentitt mit einer Nominalphrase herstellt und wenn es fr eine Nominalphrase steht, und nicht wenn es ein Bestandteil des Prdikats bzw. Prdikatspronomen ist. Schlsselwrter: Referenzidentitt, Identittspronomen, Personalpronomen, Nominalphrase, Infinitivkonstruktion.

prosinca 2009.

10

Ljubica Tikvica Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb

UDK 811.163.42373.23 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 10. X. 2009.

Neki aspekti obradbe u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika

O HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI SRODSTVA

Saetak
Cilj je rada izloiti problematiku rjenike obradbe jednoga dijela hrvatske terminologije srodstva, koja, zbog mnogih regionalnih i razgovornih razliitosti, predstavlja sloenu grau za njezin leksikografski opis. Nakon kratkoga pregleda literature o hrvatskoj terminologiji srodstva, na primjerima obradbe pojedinih termina u rjenicima suvremenoga hrvatskog jezika nastojat e se prikazati razliiti pristupi u njihovu definiranju, posebice stilskome obiljeavanju. Do odreenih e se rezultata nastojati doi usporedbom jednoga dijela terminologije srodstva sadrane u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika s jedinim rjenikom rodbinskih naziva u hrvatskome jeziku Franje Tanockoga iz 1983. godine. Pritom e se imati na umu injenica da u njemu neki od naziva, zbog autorove namjere da normira sustav nazivlja koji zapisuje, nisu zabiljeeni u svim pojavnostima. Takoer e se nastojati prikazati neke od promjena koje su dovele do suavanja suvremene klasifikacije nazivlja za srodstvo. Kljune rijei: terminologija srodstva, leksikografska natuknica, stilska obiljeenost.

106

HUM 5

Uvod
Terminologija srodstva u ivotu svakoga naroda ima vanu ulogu. Ona je odraz drutveno prepoznatih odnosa izmeu lanova odreene zajednice, utemeljenih na biolokim vezama, braku, posvajanju ili nekom drugom ritualu1. Tako unutar hiperonima srodstvo razlikujemo nekoliko hiponima, meu kojima su u daljnjoj klasifikaciji najrazgranatiji termini rodbina (krvno srodstvo) i svojta (srodstvo nastalo sklapanjem braka). Osim na te naine, srodstvo se stjee ivotom u izvanbranoj zajednici, posvajanjem, ali i kumstvom, pobratimstvom i po mlijeku. Posljednje su dvije kategorije u suvremenome drutvenom ivotu izgubile na vanosti, o emu Franjo Tanocki pie: Tako su se u prolosti pobratimi smatrali kao i krvni srodnici, a jo se vie pazilo na kumstvo, a i srodstvo po mlijeku je bilo mnogo znaajnije nego danas.2 Srodstvo kao socioloka kategorija podlijee promjenama to su uvjetovane povijesnim tijekovima, a sustav za imenovanje vrsta i stupnjeva srodstva jednim dijelom prati te promjene. Terminologiju srodstva kao jezinu i socioloku injenicu ne moemo poistovjetiti, a ni prouavati izolirano: Sustavi terminologije srodstva ne pokazuju samo lingvistike osobine nekoga jezika ve su povezani sa sustavima srodstva, a time i s pojedinim drutvenim odnosima unutar neke skupine. Tu naravno nije rije o uzrono posljedinoj povezanosti, niti terminoloke klasifikacije moraju ili mogu uvijek i potpuno odgovarati drutvenoj stvarnosti. Ipak, terminologija srodstva moe biti vana za razliita istraivanja.3 Terminologija srodstva razlikuje se od jezika do jezika.4 Nazivi za usko srodstvo, odnosno za potomke i pretke u prvome koljenu, vrlo su staro1 2 3 4 Usp. Hrvatska opa enciklopedija, sv. X., Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2008., str. 18. F. Tanocki, Rjenik rodbinskih naziva, Izdavaki centar Radnikog sveuilita Boidar Maslari, Osijek, 11983., str. 9. I. Plee, Neki aspekti hrvatske terminologije srodstva, Etnoloka tribina, 21 (1998.), br. 28, str. 77. Tako Trask pie da u hrvatskome i engleskome jeziku mukarci i ene imaju samo sestre sisters, ali u baskijskome mukarac naziva svoju sestru arreba, a ena je zove ahzpa, dok seneka (domorodaki sjevernoameriki jezik) ak razlikuje nazive za stariju sestru i mlau sestru. Naglaava kako je raspon varijacija velik, ali su antropoloki lingvisti ustanovili da se sustav rodbinskih naziva u najveemu dijelu moe ralaniti na zadane kombinacije

prosinca 2009.

107

Ljubica Tikvica

ga postanka u svim jezicima svijeta te njihova starost potvruje koliko je bilo vano imenovati rodbinske odnose unutar prvobitnih zajednica. Srodstvo se obino rauna do etvrtoga stupnja uzlazne ili silazne genealoke linije, a ponegdje u dinarskoj zoni i do devetoga koljena. Drutveno-povijesna uvjetovanost ivota starih Slavena na ovim je prostorima omoguila da se u tokavskome dijalektu vrlo rano stvore nazivi za rodbinu i svojtu, dok su oni jo ivjeli u rodovima, plemenima i bratstvima. Stoga se razvedena klasifikacija srodstva ponajbolje sauvala u tokavskim dijalektima. Takav sluaj nije s kajkavskim i akavskim dijalektima u kojima je, zbog sjecita razliitih kulturno-povijesnih utjecaja na prostorima na kojima su bili rabljeni, dolo do preuzimanja jednoga dijela terminologije srodstva iz talijanskoga i njemakoga jezika. Tu je pojavu M. Hraste nazvao osiromaenjem rodbinskih i svojbinskih naziva6, istaknuvi kako je ona zapravo suvremeno obiljeje mnogih jezika: romanskih, germanskih pa tako i slavenskih knjievnih jezika. Dijakronijski pristup prouavanju itava sustava hrvatske terminologije srodstva nemogu je zbog nepostojanja podataka o promjeni terminologije srodstva u vremenu, ali je koristan u sluajevima kada se ispituje terminologija mlaega postanka, posebice terminologija posuena iz njemakoga jezika poput naziva vogor i vogorica. Oni imaju vie znaenja, iz ega se ne moe zakljuiti jesu li oni ispunili nepopunjena mjesta u terminologiji srodstva, to implicira potrebu dijakronijskoga, a ne samo sinkronijskoga pristupa.7 Tanocki je zapisao da se u novije vrijeme zbog izmijenjenih sociolokih prilika i pod utjecajem stranih jezika i u naem jeziku osjea tenja za suenjem sustava rodbinskih naziva. Pri tome se neki nazivi meusobno zamjenjuju ili nepotrebno posuuju iz stranih jezika.8 Unato tomu, hrvatski jezik ouvao je razvedenu klasifikaciju naziva za rodbinu i svojtu ime se, u postojanju jednoga dijela terminologije, izdvaja od, primjerice, engleskoga, talijanskoga ili njemakoga jezika. Iz
nekoliko semantikih znaajka, kao to su muko/ensko, stariji/mlai, uzlazni/silazni narataj. Usp. R. L. Trask, Temeljni lingvistiki pojmovi, kolska knjiga, Zagreb, 200., str. 307-308. Usp. M. Hraste, Nazivi za rodbinu i svojtu, Jezik  (196.), br. 1, str. 1. Usp. isto, str. 2. Usp I. Plee, n. dj., str. 76. Usp. F. Tanocki, n. dj., str. 11.

 6 7 8

108

HUM 5

O HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI SRODSTVA Neki aspekti obradbe u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika

prikaza 1. vidljivo je kako ti jezici ne poznaju razliku u terminima ujak i stric te njihovim enskim mocijskim parnjacima, dok gotovo svaki govornik hrvatskoga jezika poznaje njihovu terminsku razlikovnost. Prikaz 1.

hrv. eng. tal. njem.

stric uncle zio Onkel

oev brat

majin brat ujak uncle zio Onkel

strieva ena strina aunt zia Tante

ujakova ena ujna aunt zia Tante

Svoje bogatstvo hrvatski jezik jednim dijelom duguje razvedenomu sustavu terminologije srodstva. O tome u malobrojnoj literaturi moemo pronai sljedea zapaanja:
Hrvatski jezik moda je najbogatiji jezik na svijetu za izraavanje rodbinskih i svojtinskih odnosa. On za svakog lana rodbine ili svojte ima poseban naziv, kojim se tono i jasno obiljeuje odnos jednog lana rodbine prema drugom lanu. Kako je poznato, svatko, tko zaviri u bilo koji rjenik naega jezika ili naega i kojega stranoga jezika, sazna, da u naem knjievnom jeziku kao i u narodnim govorima tokavskoga dijalekta postoji poseban naziv za svakoga lana rodbine i svojte.10 Tako u hrvatskom jeziku postoji u naelu poseban naziv za svakoga lana rodbine i svojte dok u mnogim europskim jezicima jedan naziv moe pokrivati vie znaenja.11 Zavirimo li u bilo koji rjenik hrvatskoga jezika, a nadasve u Akademijin rjenik, ili pak u bilo koji dijalektalni rjenik, naii emo na posebne nazive za svakoga lana rodbine, svojte kao i druge sline nazive kojima se ljudi meusobno oslovljavaju.12

9 10 11 12

F. K., Hrvatski narodni nazivi za rodbinu i svojtu Obzor, 79 (1939.), br. 13, 16. lipnja, str. 1. , M. Hraste, n. dj., str. 1. F. Tanocki, n. dj., str. 11. L. Raduli, Obiteljsko-rodbinsko i drugo meusobno nazivlje na otoku Rovinju, Zadarska smotra, 47 (1999.), br. 4-6, str. 101.

prosinca 2009.

109

Ljubica Tikvica

Ima li doista hrvatska terminologija srodstva posebne i razlikovne nazive za sve svoje lanove preispitala je I. Plee, temeljei svoje istraivanje na antropolokim teorijama te analiziranju nazivlja zapisanoga u hrvatskim etnografskim monografijama i spomenutome Rjeniku rodbinskih naziva. Usporedbom normativnoga sustava i uporabnih naziva dola je do zakljuka da hrvatska terminologija srodstva ipak ne razlikuje nazivom sve osobe ukljuene u srodstvo, a sam velik broj naziva ne znai istodobno da ti nazivi pokrivaju sve mogue vrste i stupnjeve srodstva13. Analiziranje hrvatskoga nazivlja srodstva implicira istraivanje njegove drutveno-povijesne uvjetovanosti, s posebnim naglaskom na kontakt hrvatskoga jezika s drugim europskim jezicima, ponajvie njemakim i talijanskim jezikom. Iako je rije o bogatoj i sloenoj jezinoj problematici, poglavlja o terminologiji srodstva uglavnom su ograniena na radove iz antropologije i etnografije,14 pojavljujui se tek rijetko u jezikoslovnim istraivanjima. U prvoj polovini dvadesetoga stoljea, nakon tiskanja knjiice Mate Bariia Rodbinski nazivi 1937. godine u Splitu, u Obzoru su u vie brojeva objavljivani lanci na temu hrvatske terminologije srodstva, a neki od njih bavili su se njezinom razlikovnou prema terminologiji koja je svojstvena za govore na podruju Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina poslije u Hrvatskome listu zaela se polemika o rodbinskome nazivlju izmeu Ise Cepelia i Ernesta Paschera, a vodila se uglavnom oko suavanja rodbinskoga nazivlja, koje je prvi vidio kao rezultat nebrige i nemara govornika hrvatskoga jezika, a drugi kao prirodno stanje u komunikacijskome sustavu koji tei naputanju suvie detaljiziranih pojmova i termina1. Knjiica Mate Bariia Rodbinski nazivi ima svega etrnaest stranica; nastala je na podlozi rada Joze Ivakia16 te je batinila njegovu namjeru
13 Usp. I. Plee, n. dj., str. 73. 14 Posebice su vani radovi u monografijama u kojima su popisani termini srodstva i njihova poraba, a to su sljedei: F. Ivanievi, ivot u obitelji, Poljica, narodni ivot i obiaji, Knjievni krug Split, 1987., str. 322-332; J. Lovreti, Obitelj i rod, Otok, narodni ivot i obiaji, Vinkovci, 1990., str. 243-268; M. Lang, ivot u porodici, Samobor, narodni ivot i obiaji, Samobor: Zagreb, Poduzee za grafiku djelatnost, 1992., str. 37-372. 1 E. Pascher, Za organski razvitak naega knjievnog jezika, Hrvatski list, 13 (1944.), str. 9. 16 Barii, koji je bio urednikom kalendara Jadran, u predgovoru svojoj knjiici kazao je kako

110

HUM 5

O HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI SRODSTVA Neki aspekti obradbe u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika

da upozori govornike hrvatskoga jezika na potrebu ouvanja i porabe narodnih rodbinskih naziva. Bila je praktine primjene, a autor ju je posebice preporuio uenicima srednjih kola jer u sumnjivim sluajevima mogu lako vidjeti kakav je pravi narodni naziv za pojedini sluaj rodbinske veze17. Nakon opisivanja tih pojedinih sluajeva, u knjiicu je Barii uvrstio i abecedni popis rodbinskih naziva koji se spominju u knjiici, njih sto trideset osam. Kada je o leksikografskome radu rije, opsena je graa o rodbinskim nazivima sabrana u zasad jedinome rjeniku rodbinskih naziva u hrvatskome jeziku autora Franje Tanockoga, tiskanome u dvama izdanjima: 1983. i 1986. u Osijeku.

1. Napisi u Obzoru i Hrvatskome listu

Godine 1936. u Obzoru je objavljen lanak A. H. Kuliera Rodbinski nazivi u Bosni i Hercegovini, u kojemu je autor ukratko objasnio nazive srodstva napomenuvi da ih eli razjasniti, bez obzira jesu li oni, kako kae, isto hrvatski, turcizmi ili imaju korijen u kojemu drugom jeziku. Sljedee godine u istim novinama u nepotpisanome osvrtu na knjiicu Mate Bariia o rodbinskim nazivima autor lanka izraava aljenje zbog gubitka nekih od narodnih naziva u gradskoj komunikaciji u kojoj su oni aliboe malo ili nikako poznati veini graana18. Godine 1939. u lanku Hrvatski narodni nazivi za rodbinu i svojtu autor inicijala F. K. zapisao je o rodbinskim nazivima u svakodnevnoj komunikaciji:
Imao sam prilike da ujem kako neki enu svoga strica nazivaju tetkom, a sebe njenim neakom. ena strica moe biti samo strina, a nipoto tetka, jer tetkom na narod nazivlje sestru oevu ili materinu. Prema svom stricu ne moe biti neak nego samo sinovac ili brati tj. bratov sin, a neak je samo ujaku tj. bratu materinu. A zar ne ujemo esto u svakdamu je Ivaki 1928. godine poslao za kalendar lanak o rodbinskim nazivima, potaknut jezinom situacijom u gradu, koji je, po Ivakievu miljenju, kvario isti narodni jezik jer je u svojoj komunikaciji primao mnogo stranih elemenata. Barii navodi kako Ivakieva zapaanja vrijede i u trenutku kada on sastavlja svoju knjiicu. 17 M. Barii, n. dj., str. 2. 18 O hrvatskim rodbinskim nazivima, Obzor, 23 (1937.), str. 1.

prosinca 2009.

111

Ljubica Tikvica njem ivotu, kako se nazivlje mu tetke ujakom, bratova ena ogoricom itd., da ne govorimo o tudjinskim izrazima Onkel cousin etc.1

Iste godine Alija Nametak pisao je o stanju unutar uporabe rodbinskoga nazivlja u Bosni i Hercegovini te njegovim razlikama u odnosu na uporabu u drugim hrvatskim krajevima. Moemo zakljuiti kako je autorima ovih lanaka, koji su objavljivani u Obzoru od 1936. do 1939. godine, zajednika iskazana zabrinutost zbog gubitka nekih rodbinskih narodnih naziva kao i svijest o rodbinskome nazivlju kao natkategoriji koja ukljuuje mnogobrojne regionalne i razgovorne varijante. Potreba da se pie o suenju rodbinske terminologije kao negativnome trendu u hrvatskome jeziku vidljiva je i u napisima u Hrvatskome listu autora Ise Cepelia, 1944. godine. On je izrazio nezadovoljstvo zbog uporabe tuica, uzimajui za primjer maarsku rije ogor: Ovakvima su sve samo ogori i ogorice: i djever i zet i urjak i urrnaja i zaova i snaha i svak i svast i paanac i jetrva. Sve, kome Niemac kae Schwager i Schwgerin, a Francuz beau-frre i belle-soeur. I vie. Prigovori li im, bune se. Bune se protiv ljepote svoga jezika. Bune se i odmeu od njega. Bune se protiv svoga naroda, to ovaj, jer bogat srdcem, bogat osjeajima, razlikuje svakoga svoga u rodu i u svojti posebnim imenom.20 Ubrzo je Ernest Pascher napisao lanak kao odgovor Cepelievu, kazavi kako razumije aljenje zbog suavanja rodbinskoga nazivlja u hrvatskomu jeziku, ali i da se ta pojava moe opaziti u drugim jezicima, stoga ona nije prouzroena nebrigom Hrvata za svoj narodni jezik, nego zakonitostima jezine uporabe meusobnoga razumijevanja veega broja govornika. U toj je slubi odbacivanje u jeziku suvie detaljiziranih termina i pojmova, a, kako kazuje,21 toj skupini pripadaju i mnogi nasitno ralanjeni rodbinski nazivi, to je neminovna posljedica razvitka svakoga knjievnog jezika. Iz diskusije koja se potom bila zametnula izmeu Cepelia i Paschera moe se razabrati kako je suavanje rodbinskoga nazivlja, od19 F. K., n. dj., str. 1. 20 I. Cepeli, Rod u hrvatskom jeziku, bogato rodbinsko nazivlje u hrvatskom jeziku, Hrvatski list, 108 (1944.), str. 8. 21 Usp. E. Pascher, Za organski razvitak naega knjievnog jezika: Odgovor na osvrt dra. I. Cepelia, Hrvatski list, 13 (1944.), str. 9.

112

HUM 5

O HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI SRODSTVA Neki aspekti obradbe u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika

nosno preuzimanje tuica koje su pokrivale nekoliko znaenja umjesto narodnih naziva od kojih je svaki imao zasebno znaenje, smatrano gubitkom bogatstva jednoga dijela hrvatskoga leksika. Meutim, u ovim se napisima i upozoravalo na jezik kao socioloku injenicu koja je kao takva uvjetovana promjenom naina ivota, odnosno deruralizacijom i urbanizacijom.

2. Rjenik rodbinskih naziva Franje Tanockoga

Franjo se Tanocki u sastavljanju Rjenika rodbinskih naziva posluio sljedeom graom: Akademijinim rjenikom (1880. 197.), Rjenikom dviju Matica (1967. 1969.; 1971. 1976.), Etimologijskim rjenikom hrvatskoga ili srpskoga jezika autora Petra Skoka (1971. 1974.), djelima hrvatske knjievnosti, novinama, strunim i knjievnim asopisima, a meu ostalim kao predloak posluio mu je rukopisni rad Boidara Finke i Bulcz Lszl o hrvatskim nazivima srodstva. Iako je u ovome rjeniku sakupljen velik broj hrvatskih termina srodstva, ipak nije rije o terminologiji (suvremenoga) standardnoga hrvatskoga jezika22. Njegov je autor u predgovoru napisao sljedee:
Nestankom jednih i vieznanou drugih rodbinskih naziva mnoga knjievna djela izgubila bi dio svoje izraajnosti, a mnoga pravna, etnografska i socioloka djela postala bi tee razumljiva. Kad su rodbinski nazivi u naem jeziku ve postojali kao sustav i kada su imali iroku i jasno razgranienu upotrebu, oni se bez vee tete ne mogu napustiti. Zbog toga treba ouvati sustav rodbinskih naziva u naem knjievnom jeziku u njegovu nepromijenjenu i cjelovitu obliku. Pri tome odnos znaenja i rodbinskih natuknica treba biti u naelu jednoznano odreen i jednoplono stilski obiljeen.23

Iz citiranoga je jasno vidljiva autorova nakana u pisanju rjenika: ouvanje hrvatske rodbinske terminologije, odnosno rekonstruiranje jednoga starijeg sustava. Iz izvora koje je autor rabio pri skupljanju natuknica za rjenik te obrazlaganja cilja njegova pisanja posve nam se
22 I. Plee, n. dj., str. 62. 23 F. Tanocki, Rjenik rodbinskih naziva, str. 12.

prosinca 2009.

113

Ljubica Tikvica

legitimnim ini pitanje koje postavlja I. Plee, a ono glasi: Je li taj sustav, u trenutku kad Tanocki sastavlja Rjenik rodbinskih naziva djelatan u standardnome hrvatskom jeziku, te zakljuak to ga potom izvodi: Moglo bi se rei da Tanocki, na osnovi razliitih izvora, rekonstruira jedan stariji sustav i nastoji normirati znaenja [] injenica da on podatke preuzima iz relativno velikoga broja izvora upuuje na to da je sustav koji donosi svojevrsna apstrakcija iz raznih izvora preuzima podatke i sklapa ih u jedan sustav.24 U ovom emo se istraivanju Rjenikom rodbinskih naziva Franje Tanockoga komparativno sluiti, ponajvie onda kada istraujemo stilsku obiljeenost nekih termina i njihovih varijanta koje analiziramo u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika. Pritom emo imati na umu autorovu namjeru pri pisanju rjenika. Na je prvotni cilj analizirati neke aspekte obradbe terminologije srodstva u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika: Rjeniku hrvatskoga jezika glavnoga urednika Jure onje iz 2000. godine, Velikome rjeniku hrvatskoga jezika Vladimira Ania te Hrvatskome enciklopedijskom rjeniku iz 2003. godine, kao i u hrvatskoj koloni u Osmojezinome enciklopedijskom rjeniku u vie svezaka koji su tiskani od 1987. do 2008. godine.

3. Rodbinski nazivi: mati i ki

U nominativu jednine ovi rodbinski nazivi za pretka i potomka u prvome koljenu glase mati i ki, a u akuzativu ker i mater. Poznavanjem razliitosti uporabe padea ovih rodbinskih naziva moe se ovladati sluei se nekom od gramatika hrvatskoga jezika koje prikazuju pravilnu sklonidbu ovih imenica. Meutim, u razgovornome jeziku esto dolazi do njihove pogrjene uporabe tako to se nominativ zamjenjuje s akuzativom i obrnuto. Oblike mater i ker Tanocki je u Rjeniku rodbinskih naziva zapisao s oznakom pripadnosti narodnomu govoru, a u etnografskim monografijama zapisana su sljedea zapaanja o govornoj uporabi ovih oblika u srednjodalmatinskim krajevima (monografija Poljica), sredinjoj Hrvatskoj (monografija Samobor) te Slavoniji (monografija Otok):
24 I. Plee, n. dj. str. 62.

114

HUM 5

O HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI SRODSTVA Neki aspekti obradbe u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika Mater zovu: majka; po tragu, uo sam, da vele: moj otac, moja mater.25 Kad govori otac djeci neto o materi, kae: mati ti je rekla, mamica ti je rekla; a kad govori djetetu tko drugi, veli: mamica (ili japica) su ti rekli, ali i: japica ti je rekl.26 Dica zovu i oca i mater: mama, majko, maja; ako, aa, ale.27

U prvome je sluaju zapisiva po tragu zapisao oblik mater u nominativnoj uporabi, u drugome sluaju oblik mati i mamica ovise o govorniku koji taj oblik rabi u govoru upuenome djetetu, a u treemu su zapisani oblici mama, majka, maja, iz ega je vidljiva razliita govorna distribucija rodbinskih naziva mati i mater. Pri pretraivanju rjenika suvremenoga hrvatskog jezika s nakanom da provjerimo jesu li i kako oblici ker i mater u njima zapisani, pronali smo razliita rjeenja. Nismo ih pronali u Rjeniku hrvatskoga jezika iz 2000. godine, kao ni u Velikome rjeniku hrvatskoga jezika iz 2003. godine. Opsegom iri rjenici, Osmojezini enciklopedijski rjenik iz 199. i 2000. te Hrvatski enciklopedijski rjenik iz 2002. godine, uvrstili su ove oblike u samostalne natuknice, to se vidi iz prikaza 2. Prikaz 2. Hrvatski enciklopedijski rjenik (2002.) ker , usp. ki mater (indekl.) mati, majka

Osmojezini encikl. rjenik (15. i 2000.) ker sf regki mater sf majka mati

Iz prikaza je takoer vidljiva razlikovnost u leksikografskoj obradbi ovih dvaju rodbinska naziva. Tako je oblik mater u jednome sluaju znakovima upuivanja povezan sa stilski neobiljeenom varijantom, a u drugome oznakom indeklinabilnosti implicira razliku prema oblicima
2 J. Lovreti, Obitelj i rod, Otok, narodni ivot i obiaji, Kulturno-informativni centar Privlaica, Vinkovci, 1990., str. 244. 26 M. Lang, ivot u porodici, Samobor, narodni ivot i obiaji, Samobor: Zagreb Poduzee za grafiku djelatnost, 1992., str. 368. 27 F. Ivanievi, ivot u obitelji, Poljica, narodni ivot i obiaji, Knjievni krug Split, Split, 1987., str. 330.

prosinca 2009.

11

Ljubica Tikvica

koji potom slijede u natuknici. Uoavamo da oblik mater, za razliku od oblika ker, ne nosi oznaku regionalne pripadnosti. Postavlja se pitanje nije li i mater regionalno obiljeen leksem kao i ker te treba li ga zapisati s oznakom regionalnoga pripadanja. Obradba ovoga rodbinskog nazivlja kazuje o mnogim pitanjima to su ukljuena unutar leksikografskoga opisa, a jedno od tih pitanja odnos je standarda i funkcionalnih stilova te podrune raslojenosti leksika.

4. Pretci u etvrtome koljenu

Srodstvo se obino rauna do etvrtoga koljena uzlazne ili silazne genealoke linije. Termini koji oznaavaju srodstvo u treemu koljenu tvore se prefiksom pra-, a termini koji oznaavaju etvrto koljeno prefiksom prapra-. Ponavljanje tvorbenoga uzorka i za sljedee, daljnje stupnjeve srodstva, omoguuje leksikografima da ovom natuknicom zavre pobrojavanje rodbinskih termina i time izbjegnu daljnje navoenje predaka i potomaka u zasebnim natuknicama, iji se nazivi rijetko uju28. U Rjeniku rodbinskih naziva Tanocki je zapisao nekoliko razliitih prefiksa za obiljeavanje srodstva u etvrtome koljenu, a svakome je od njih pridodao stilsku oznaku. Tako je oblik prapradjed obiljeen stilskom oznakom pripadnosti knjikomu jeziku, a ukundjed oznakom narodnoga govora. Navedeni su i mnogi pokrajinski oblici, primjerice ukundeda, kuuned, akundjed i drugi. Rjenici suvremenoga hrvatskog jezika u biljeenju termina srodstva etvrtoga koljena donose razliita rjeenja. Tako primjerice Veliki rjenik hrvatskoga jezika i Hrvatski enciklopedijski rjenik iz 2002. godine navode samostalnu natuknicu prapra-, u ijem se objanjenju kazuje da ona, kao prvi dio sloenice, oznaava jo vei stupanj starosti ili stupanj u uzlaznoj ili silaznoj genealokoj liniji. Ovi rjenici takoer navode i zasebnu natuknicu ukun(ukun) koja, kao prvi dio rijei, znai drugi stupanj krvnoga srodstva u uzlaznoj ili silaznoj liniji. Rjenik hrvatskoga jezika iz 2000. godine ne navodi samostalnu natuknicu prapradjed, ve natuknicu ukundjed te unutar njezine definicije stoji da ovaj rodbinski naziv oznaava djedova
28 M. Hraste, n. dj., str. 3.

116

HUM 5

O HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI SRODSTVA Neki aspekti obradbe u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika

djeda, pradjedova oca, prapradjeda. Time se implicira da je ukundjed osnovni, standardno neutralni oblik. Osmojezini enciklopedijski rjenik iz 2004. godine takoer oblik prapradjed upuuje na oblik ukundjed. Tako pregledom ovih etiriju rjenika dolazimo do zakljuka da je u njima oblik ukundjed standardno prihvatljiv, odnosno stilski neobiljeen naziv. Ako pogledamo u Hrvatski jezini savjetnik iz 1999. godine, moemo vidjeti da su u njemu oblici s prefiksom ukun- upueni na oblike s prefiksom prapra-. Stoga su nazivi ukundjed i prapradjed u ovome savjetniku stilski razliito kvalificirani u odnosu na analizirane natuknice u rjenicima suvremenoga hrvatskoga jezika. Biljeenje rodbinskih naziva za pretke29 u etvrtome koljenu zorno pokazuje potekoe s kojima su leksikografi suoeni kada ih trebaju opisati i definirati u rjenikoj natuknici. Svi su rodbinski nazivi zapravo natkategorija unutar koje supostoje mnogi razliiti oblici, ovisno o podrunoj i vremenskoj te stilskoj raslojenosti hrvatskoga jezika. Uz razliite stilske i uporabne vrijednosti pojedinih varijanti, nameu se i mnoga jezina pitanja, primjerice ona o tome koji je prefiks stilski ne(obiljeen) uz iju se pomo nazivi u etvrtome koljenu tvore, a u nedoumicama vezanima za ta pitanja moemo naii na situacije u kojima jezini prirunici nude rjeenja razliita od onih to su zapisana u rjenicima.

5. Bona loza
Bona je loza kategorija srodstva koju ine srodnici koji izravno ne potjeu jedni od drugih, ali imaju zajednikoga pretka u odreenom koljenu uzlazne loze.30 Unutar bone loze u hrvatskome se jeziku razlikuje vrsta srodstva ovisno o tome odnosi li se ona na muku ili ensku osobu. Tako je bratov sin mukoj osobi sinovac, bratova ki mukoj osobi sinovica, bratov sin i ki enskoj osobi brati i bratina, sestrin sin i ki mukoj osobi neak i neakinja, a enskoj sestri i sestrina. Ovim je terminima Tanocki pridodao oznaku stilske neobiljeenosti, ali je izrekao i svoj vrijednosni stav o takvome zapisivanju:
29 Isto se, naravno, odnosi i na potomke. 30 Usp. F. Tanocki, n. dj., str. 7.

prosinca 2009.

117

Ljubica Tikvica Tako na primjer rije brati sve vie gubi svoje izvorno znaenje bratov sin i sve ee se upotrebljava u znaenju striev, ujakov ili tetkin sin, kao to i rije sestrina dolazi u znaenju strieva, ujakova ili tetkina ki. Mijenjanjem znaenjskoga pola rijei brati i sestrina naruavaju sustav, a jer pokrivaju vie znaenja postaju vieznane i istiskuju iz upotrebe nazive s izvornim i razgranienim znaenjem kao to su: strievi, ujakovi, tetki, odnosno strievina, ujakovina i tetkina. Istovremeno se na naputeno znaenjsko polje umjesto bratia i sestrine namee znaenjski neutralnije rijei neak i neakinja, te i one postaju nepotrebno vieznane.31

Neki su od nabrojenih termina to ih je Tanocki oznaio stilski neutralnima dananjemu govorniku hrvatskoga jezika slabo poznati, posebice, kako je primijetila I. Plee,32 oblici ujakovina ili strievina. Pretraimo li rjenike suvremenoga jezika u potrazi za ovim terminima, lako emo se uvjeriti da u njima nisu obraeni kao zasebne natuknice. Takoer, ovi su rjenici, kada je rije o bonoj lozi, popisali neke nazive bez njihovih mocijskih parnjaka, tako da primjerice moemo nai natuknice strievi, ujakovi i tetki, ali ne i natuknice strievina, ujakovina i tetkina, to moe upuivati na njihovu dananju rijetku uporabu. Prikaz 3. RHJ (2000.) VRHJ (2003.) OER (2008.)33 strievi m folk striev sin; brati m lokal sin jednog sm (striev sin, brati) brata djeci drugog brata; brati, striev sin m ujakov sin / /

ujevi teti

m tetkin sin, roak po tetki / ili tetku; tetki

31 Isto, str. 11-12. 32 Usp. I. Plee, n. dj., str. 62. 33 Budui da je sv. VIII. Osmojezinoga enciklopedijskog rjenika pred tiskom, jesu li kao natuknice u njemu uvrteni nazivi ujevi i tetki, provjerili smo u redakciji Rjenika.

118

HUM 5

O HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI SRODSTVA Neki aspekti obradbe u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika

Iz prikaza 3. moe se vidjeti razliitost rjenikih pristupa u navoenju i stilskome obiljeavanju nekih termina unutar bone loze. Prvo to moemo primijetiti jest to da je u jednome rjeniku zabiljeena natuknica strievi, ali ne i natuknice ujevi34 i teti. Takoer se primjeuje kolebanje u obiljeavanju prostorne ogranienosti uporabe nekih od naziva, pa tako naziv strievi u jednome rjeniku ima obiljeje lokalnoga stila, a nazivi ujevi i teti nemaju. Takoer je leksem strievi u jednome rjeniku zapisan sa stilskom kvalifikacijom, u drugome ne, to implicira njegovu stilsku neutralnost. Terminologija srodstva natkategorija je koja unutar sebe ukljuuje brojne razlike jer je rije o regionalno razliitim terminologijama, zatim o razlikama unutar pojedinih terminologija na osnovi kojih se moe govoriti o uporabnom i normativnom sustavu te o razlikama koje su osnovane na manje ili vie klasificirajuem karakteru terminologija3. Stoga ni leksikografska obradba i prezentacija sadraja terminologije srodstva ne moe biti jedinstvena.

6. Nazivi za svojtu
Za oznaivanje mukoga i enskoga srodnika po enidbi ili udaji u istome stupnju srodstva, u sjevernoj i junoj Hrvatskoj u uporabi su razliiti nazivi koji su djelomino odraz drutveno-povijesnih prilika te kulturnih utjecaja na tim prostorima. U sjevernoj su Hrvatskoj u uporabi naziv ogor/-ica, nastao od maarskog sgor prema njemakoj rijei Schwager. U junim su hrvatskim krajevima u uporabi nazivi kunjad/-a i konjad/-a, nastali prema talijanskoj rijei cognato. Ove posuenice u svojim su jezicima, njemakome i talijanskome, irokoga semantikog polja te mogu stajati u znaenju: djever, urjak, ogor, svak, paanac, a mogu oznaavati i neke dalje odnose svojte36. Njihova je vieznanost u prikazima hrvatske terminologije srodstva u Obzoru i Hrvatskome listu u prvoj polovini dvadesetoga stoljea smatrana jednim od glavnih
34 Leksem ujakovi Tanocki je oznaio standardno neutralnim, a leksem ujevi pokrajinskim oblikom, karakteristinim za junu Hrvatsku. Isto je i s leksemom tetki koji je u Rjeniku rodbinskih naziva kao stilski neutralan prvi naveden u znaenju roditeljeve sestre sin. 3 Usp. I. Plee, n. dj., str. 76. 36 Usp. F. Tanocki, nav. dj., str. 11.

prosinca 2009.

119

Ljubica Tikvica

krivaca za naputanje narodnih naziva jer su svojom poliseminou obuhvaali znaenja zasebnih narodnih naziva te ih tako istiskivali iz uporabe. U rjenicima suvremenoga hrvatskog jezika potraili smo ove nazive; oblik konjad/kunjad nismo pronali u Rjeniku hrvatskoga jezika 2000. godine kao ni u Velikome rjeniku hrvatskoga jezika iz 2003. godine. Meutim, ti rjenici biljee naziv ogor s oznakom regionalne pripadnosti u svim znaenjima: Prikaz 4. Veliki rjenik hrvatskoga jezika, 2003. 1. enin brat; urjak 2. mu enine sestre; paanac, paenog 3. sestrin mu; zet

Rjenik hrvatskoga jezika, 2000. urjak djever paanac svak, zet

Oblike konjad/kunjad pronali smo u opsegom irim rjenicima: Hrvatskome enciklopedijskom rjeniku iz 2003. te u Osmojezinome enciklopedijskom rjeniku iz 199. godine: Prikaz 5. Hrvatski encikl. rjenik, 2002. Osmojezini encikl. rjenik, 15. kunjad m v. konjad kunjad sm reg urjak konjad (kunjad) m reg djever, svak, urjak Iz prikaza moemo uoiti kako je poliseminost prikazanih regionalnih naziva za svojtu neravnomjerno obuhvaena jer oba naziva u uporabi u sjevernoj i junoj Hrvatskoj imaju irok semantiki opseg, to u rjenicima nije dosljedno prikazano.

120

HUM 5

O HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI SRODSTVA Neki aspekti obradbe u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika

Zakljuak
Na temelju analize nekoliko suvremenih rjenika hrvatskoga jezika te jedinoga rjenika rodbinskih naziva u hrvatskome jeziku, uoene su razlike u obiljeavanju nekih naziva za rodbinu i svojtu. Primijeeno je da ima sluajeva u kojima se u obradbi nekih termina navode razliite oznake njihove pripadnosti hrvatskomu leksiku, a poneki regionalizmi imaju prednost pred drugima pri zapisivanju u rjenike iako sadre istu stilsku vrijednost prema standardu kao i neke drugi pokrajinski oblici koji su u rjenicima ipak nali svoje mjesto. Takoer je primijeeno da rjenici i jezini prirunici u sluaju nekih rodbinskih naziva nisu usuglaeni oko odreivanja njihova stilski neutralnoga oblika.

Literatura
Rjenici - Ani, V., Veliki rjenik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 2003. - Deanovi, M. Jernej, J., Hrvatsko-talijanski rjenik, kolska knjiga, Zagreb, 1994. - Gluhak, A., Hrvatski etimoloki rjenik, August Cesarec, Zagreb, 1993. - Hrvatski enciklopedijski rjenik, Novi liber, Zagreb, 2002. - Osmojezini enciklopedijski rjenik, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, sve Zagreb, 1987-2008. - onje, J. (ur.), Rjenik hrvatskoga jezika, Leksikografskog zavod Miroslav Krlea kolska knjiga, Zagreb, 2000. - Tanocki, F., Rjenik rodbinskih naziva, Izdavaki centar Radnikog sveuilita Boidar Maslari, Osijek, 11983.

prosinca 2009.

121

Ljubica Tikvica

Etnografske monografije - Ivanievi, F., ivot u obitelji, Poljica, narodni ivot i obiaji, Knjievni krug Split, Split, 1987., str. 322-332. (Pretisak izdanja JAZU iz 1906. i neobjavljena graa.) - Lang, M., ivot u porodici, Samobor, narodni ivot i obiaji, Samobor: Zagreb poduzee za grafiku djelatnost, 1992., str. 37372. (Pretisak Zbornika za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, knj. XVI-XIX.) - Lovreti, J., Obitelj i rod, Otok, narodni ivot i obiaji, Kulturno-informativni centar Privlaica, Vinkovci, 1990., str. 243-268. (Pretisak iz Zbornika za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, JAZU, Zagreb, knj. II-1897, III-1898, IV-1899, VII-1902, XXI-1916, XXIII-1918.) Knjige - Barii, M., Rodbinski nazivi, tamparsko poduzee Novo doba, Split, 1937. - Frani, A. Hudeek, L. Mihaljevi, M., Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome jeziku, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2006. - Hrvatska opa enciklopedija, sv. X, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2008. - Samardija, M., Leksikologija hrvatskoga jezika, kolska knjiga, Zagreb, 199. - Trask, R. L., Temeljni lingvistiki pojmovi, kolska knjiga, Zagreb, 200. asopisi - Cepeli, I., Rod u hrvatskom jeziku: Bogato rodbinsko nazivlje u hrvatskom jeziku, Hrvatski list, 2 (1944.), br. 108 (8173), 10.

122

HUM 5

O HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI SRODSTVA Neki aspekti obradbe u suvremenim rjenicima hrvatskoga jezika

svibnja, str. 8; Za hrvatsko rodbinsko nazivlje: Osvrt na primjetbe prof. Ernesta Paschera, br. 128 (8193), 3. lipnja, str. 9; Jo o rodu u hrvatskom jeziku: Zorni prikaz u grafikonima, br. 147 (8212), 28. lipnja, str. 8- 9. Hraste, M., Nazivi za rodbinu i svojtu, Jezik,  (196.), br. 1, str. 1-4. K., F.: Hrvatski narodni nazivi za rodbinu i svojtu, Obzor, 79 (1939.), br. 13, 16. lipnja, str. 1. Kekez, S., Rodbinski nazivi - ki i mati, Hrvatsko slovo, 14 (2008.), br. 704, 17. listopada, str. 8. Kulier, A. H., Rodbinski nazivi u Bosni i Hercegovini, Obzor, 77 (1936.), br. 187, 14. kolovoza, str. 1. O hrvatskim rodbinskim nazivima (nepotpisano), Obzor, 77 (1937.), br. 23, 13. listopada, str. 1. Pascher, E., Jo o rodu u hrvatskom jeziku, Hrvatski list, 2 (1944.), br. 117 (8182), 20. svibnja, str. 9; Za organski razvitak naega knjievnog jezika: Odgovor na osvrt dra. I. Cepelia, br. 13 (8200), 13. lipnja, str. 9. Plee, I., Neki aspekti hrvatske terminologije srodstva, Etnoloka tribina, 21 (1998.), br. 28, str. 9-78. Raduli, L., Obiteljsko-rodbinsko i drugo meusobno nazivlje na otoku Rovinju, Zadarska smotra, 47 (1999.), br. 4-6, str. 101-108.

prosinca 2009.

123

Ljubica Tikvica

ABOUT CROATIAN KINSHIP TERMINOLOGY

Some aspects in contemporary Croatian dictionaries

Summary
The aim of the paper is to explain problems of dictionary defining of a part of Croatian kinship terminology, which, because of many regional and speaking differences, represents a complex structure for its lexicographic description. After a short review of literature about Croatian kinship terminology, on the examples of defining certain terms in dictionaries of contemporary Croatian language, the author will try to show different approaches in their defining, especially stylistic marking. Certain results will be obtained by comparing one part of kinship terminology contained in the contemporary Croatian dictionaries with a dictionary of kinship terms in the Croatian language written by Franjo Tanocki in 1983. While doing that it will be kept in mind that some of the terms are not entered with all of their manifestations because of authors intention to standardize system of terminology which he writes down. The author will also try to show some of changes which lead to narrowing of contemporary classification of kinship terminology. Key words: kinship terminology, lexicographic entry, stylistic features.

124

HUM 5

Zoran Primorac Andrej Ule Fakultet prirodoslovno-matematikih i odgojnih znanosti u Mostaru Filozofski fakultet u Ljubljani

UDK 19.9.01 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 10. X. 2008.

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2)

Saetak
Tekst predstavlja dio irega projekta koji se odnosi na ulogu predpojmovnih kompleksa u formiranju paradigmatskih teorija, poglavito u povijesti fizike. Nakon analize odreenih tekstova (Aristotelovih, Galilejevih, Newtonovih i drugih) uoeno je postojanje takozvanih opih kompleksa koji imaju ulogu regulacije same teorije. Opi kompleksi funkcioniraju po istome mehanizmu kao i paradigme koje je u svojim radovima opisao Kuhn. Ovaj rad ima zadatak pokazati kako je njegov koncept paradigme usko povezan s opim kompleksom i kompleksnim miljenjem. Takoer, izvrena je i dublja analiza ideje paradigme koju Kuhn odreuje u svojim radovima. Dolo se do zakljuka da on nije shvatio samu bit paradigme, tj. opega kompleksa, to je dovelo da lutanja kako u definiciji toga koncepta tako i u primjeni same ideje. Kuhn je pokuao definirati paradigmu kao neki opi pojam ili matricu, to je u biti nemogue zbog same njezine prirode, a posljedica je toga injenica da se sam koncept paradigme u njegovoj teoriji pojavljuje kao metakompleks. Neshvaanje biti paradigme implicira pogrjeno tumaenje mehanizma opega kompleksa, a to u konanici dovodi do pogrjenih zakljuaka koji se odnose na bliske koncepte kao to su revolucionarna promjena paradigm, nesumjerljivost teorija itd. Kljune rijei: kompleks, pojmovno miljenje, regulacija pojmovnih struktura, paradigma, normalna znanost, revolucija, nesumjerljivost.
1 Prvi dio ove studije objavljen je u prolome broju naega asopisa (nap. ur.).

prosinca 2009.

12

Zoran Primorac Andrej Ule

4. Sustavnost, znanstvena revolucija i nesumjerljivost

Odreenje paradigme u Kuhnovoj teoriji ima naznake kompleksa a ne stvarnoga pojma, to za posljedicu ima njezino pogrjeno tumaenje, a po naemu miljenju to se odraava i na druge temeljne koncepte u njegovoj teoriji kao to su primjerice sustavnost, znanstvena revolucija i nesumjerljivost. Kuhn je htio odrediti paradigmu kao opi pojam ili koncept to je dovelo do pretpostavke postojanja teorijskih modela ili matrica koje su meusobno autonomne, a to u konanici implicira nunost revolucionarnih promjena ove neusporedivosti, tj. nesumjerljivosti znanstvenih teorija. Dakle, pojava paradigme kao kompleksa u Kuhnovoj teoriji imat e odgovarajue implikacije na itavu teoriju. Tako na primjer paradigma kao kompleks zbirka dovodi do prenoenja znaenja, posebice u analogiji s getalt-uinkom. Odatle pak slijedi da nakon promjena paradigme, odnosno znanstvenih teorija, slijedi korjenita promjena ili znanstvena revolucija, a to znai da promjena mora nastupiti samo u teorijama koje su jasno strukturirane, tj. sustavne i meusobno jasno odjelite, to u konanici dovodi do nesumjerljivosti stare i nove teorije.
Normalno-znanstvena tradicija koja nastaje iz neke znanstvene revolucije nije samo nespojiva, ve esto zapravo neusporediva s onom koja je ranije bila na snazi. [] Pa ipak promjena paradigme dovode do toga da znanstvenici svijet svojeg istraivakog angamana vide drugaije. U onoj mjeri u kojoj je njihov jedini prilaz tom svijetu kroz to to oni vide i ine, mogli bismo rei da znanstvenici poslije revolucije reagiraju na jedan drugaiji svijet. []Upravo zato to se radi o prijelazu izmeu neusporedivih stvari, taj prijelaz izmeu suparnikih paradigmi ne moe pod utjecajem logike i neutralnog iskustva biti obavljen korak po korak. Kao i getalt-prebacivanje, ono se mora dogoditi ili odjednom (iako ne nuno u jednom trenutku), ili nikada. (Kuhn, 2002., 114, 121, 15, kurziv dodan.)

Prelazak sa stare na novu znanstvenu teoriju za Kuhna je neoekivana u tome smislu to je nova teorija nespojiva ili nesumjerljiva u odnosu na staru. Nova paradigma predstavlja rekonstrukciju danoga podruja na temelju novih osnovnih pretpostavk tako to profesija mijenja itav
126
HUM 5

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2)

svoj pogled na ovo podruje, na njezine metode i ciljeve; drugim rijeima znanstvenici poslije revolucije reagiraju na jedan drugaiji svijet (Kuhn, 2002., 121). Ponovimo, u naim smo razmatranjima pokazali da fizikalne teorije nikako nisu sustavne pojmovne strukture. Iz naega kuta promatranja to bi znailo da je pojmovno miljenje u potpunosti istisnulo komplekse, to nije tono. Pokazali smo da postoji djelomino strukturiranje,2 i ne samo ono; mora postojati jedan opi kompleks koji cjelokupnu teoriju odrava u stanju koherentnosti. Takoer, unutar teorije moraju postojati i pojedinani kompleksi koji stoje na mjestu pravih pojmova i imaju odreenu ulogu krpljenja strukture. Zapravo su ideja sustavnosti i intelektualne revolucije usko povezane. Samo ono to je jasno strukturirano moe se prebaciti getalt-uinkom u neto drugo ili drukije, to je takoer jasno i odjelito strukturirano.
Tako su ideja sistematinosti i ideja intelektualnih revolucija srodne i korelativne ideje. Oni koji pretpostavljaju da neka cjelovita znanost nuno oblikuje neki jedinstven, koherentan intelektualni sustav ispravno e zakljuiti da korjenite promjene u njenom intelektualnom sadraju takoer moraju biti revolucionarne. (Toulmin, 2002., 120)

Zadrimo se malo na Toulminovoj interpretaciji Kuhnove teorije. Po njoj znanstvenik koji radi pod autoritetom nove paradigme ne dijeli nikakve zajednike teorijske pojmove s onim ije su intelektualne vrijednosti i dalje privrene njezinoj prethodnici. Budui da nedostaje zajedniki rjenik, oni se meusobno ne mogu ni sporazumijevati niti mogu formulirati zajednike teorijske teme za raspravu i istraivanje. Takoer e biti podijeljeni i pojmovnim preprjekama koje su ako je primjenjiva potpuna definicija revolucionarne promjene racionalno nesavladi2 Slino govori i S. Toulmin: Prije nego da sadraj neke prirodne znanosti tretiramo kao vrst i koherentan logiki sustav, morat emo, prema tome, da ga promatramo kao pojmovni agregat, ili populaciju, unutar koje postoje najvie lokalizirani depovi logike sistematinosti. (Toulmin, 2002., 119) Odnosno, Sistematinost nekog pojmovnog sustava nije formalna ili sintaktika; prije je takva sistematinost segmentnog semantikog domena. (Toulmin, 2002., 119)

prosinca 2009.

127

Zoran Primorac Andrej Ule

ve. Njihova privrenost nespojivim paradigmama tada se oslikava u neizbjenome nerazumijevanju (usp. Toulmin, 2002., 96). Toulmin postavlja fundamentalno pitanje:
A prvo pitanje koje moramo postaviti jest je li bilo koja teorijska promjena unutar neke date naune discipline ikada zapravo proizvela tako korijenite diskontinuitete; ili da li ova potpuno razvijena definicija ne preuveliava dubinu pojmovnih promjena koje zbilja nastupaju unutar prirodnih znanosti. (Toulmin, 2002., 7)

Dakako, Toulmin daje negativan odgovor i navodi niz primjera kao to je nepostojanje racionalnoga diskontinuiteta izmeu newtonovske i einsteinovske fizike (usp. Toulmin, 2002., 97). Obratimo pozornost na razloge zbog kojih je Kuhn izveo postavku o nesumjerljivosti teorija s razliitim paradigmama. Prvi i osnovni razlog jest u tome to je znanstvena revolucija, tj. zamjena jedne paradigme drugom, predstavljena kao proces koji je analogan getalt-preokretu u opaanju te rezultira potpunim preokretom u gledanju na svijet. Ova analogija, koja je proizvod kompleksnoga miljenja, prenosi znaenje koje e ukljuiti i druge razloge. Drugi pak razlog lei u injenici to zastupnici suparnikih paradigm uvijek imaju drukije ciljeve, odnosno drukiju definiciju znanosti, tj. druge znanstvene standarde. Samim time oni se ne e slagati ni oko liste problema koje bi odreena paradigma mogla rijeiti. Na kraju, trei razlog jest taj to nove paradigme koje se obino raaju iz starih pa esto ukljuuju velik dio pojmovnoga rjenika i sredstava koje je rabila tradicionalna paradigma rijetko rabe ove pozajmljene elemente na posve tradicionalan nain. U okviru nove paradigme stari termini, pojmovi i eksperimenti ulaze u nove meusobne odnose. Kako bismo jo jasnije objasnili Kuhnovo shvaanje nesumjerljivosti teorija, obratimo pozornost na odnos Newtonove i Einsteinove teorije, to Toulminu slui kao tipian primjer nesumjerljivosti. Kuhn postavlja temeljno pitanje moe li Newtonova dinamika uistinu biti izvedena iz relativistike dinamike. Zadrimo se kratko na Kuhnovom objanjenju, odnosno odgovoru na postavljeno pitanje.
128
HUM 5

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2)

Zamislimo skup iskaza E1, E2,, En, koji ine zakone relativistike teorije, gdje ti iskazi sadre promjenjive parametre kao to su primjerice poloaj u prostoru, vremenu, masa u mirovanju itd. Da bi se dokazala adekvatnost Newtonove mehanike kao posebnoga sluaja, ovim iskazima moramo dodati odreene uvjete kao to je onaj da brzina objekata mora biti znatno manja od brzine svjetlosti, tj. (v/c)2 << 1. S ovim se proirenim skupom iskaza potom manipulira kako bi se dolo do novoga skupa N1, N2,.., Nm, koji je po formalno-matematikome obliku usklaena s Newtonovim zakonima gibanja. Odatle slijedi da je Newtonova mehanika oito izvedena ili, drukije reeno, predstavlja poseban sluaj Einsteinove teorije pod nekim ograniavajuim uvjetima (usp. Kuhn, 2002., 112). Za Kuhna to nikako ne znai da su ove dvije teorije sumjerljive i izvedive jedna iz druge. Razlog lei u teorijskoj nesumjerljivosti jer razliite teorije rabe razliite varijable, odnosno ne postoji semantika istovjetnost.
One varijable i parametri koji u Einsteinovim E-ovima predstavljaju poloaj u prostoru, vrijeme, masu i tako dalje, javljaju se i u N-ovima, gdje jo predstavljaju Einsteinov prostor, vrijeme i masa. Meutim, fiziki referenti ovih Einsteinovih pojmova nisu ni u kojem sluaju istovjetni s onim Newtonovim pojmovi koji nose isto ime. (Kuhn, 2002., 112)

Kuhn potom daje primjer izmeu definicije mase u Newtona i Einsteina, pri emu konstatira da se radi o istoj rijei, ali ne i o istome pojmu: Newtonova masa je nepromjenjiva; Einsteinova se moe pretvoriti u energiju. Samo pri niskim relativnim brzinama mogu se obje mjeriti na isti nain, pa tada i ne treba smatrati da su iste. (Kuhn, 2002., 112) Ovo pomicanje pojmovne mree, odnosno pojmovne strukture i prelazak s Newtonove na Einsteinovu mehaniku, za Kuhna je jedinstven primjer toga pomicanja jer ova revolucionarna preorijentacija u znanosti nije pretpostavljala uvoenje novih pojmova i objekata. Na kraju ovoga kratkog razmatranja Kuhn zakljuuje: Normalno-znanstvena tradicija koja nastaje iz neke znanstvene revolucije nije samo nespoji-

prosinca 2009.

129

Zoran Primorac Andrej Ule

va, ve esto zapravo neusporediva s onom koja je ranije bila na snazi. (Kuhn, 2002., 114) Kuhn je djelomice u pravu jer prvo upada u oi pitanje kako je mogue da dva pojma, kao to je na primjer masa, imaju isti naziv, ali razliite, odnosno disolutne sadraje. Odgovor na ovo pitanje ne svodi se na tvrdnju da je uistinu rije o razliitim pojmovima nego kako je to mogue. Primjerice, koncept mase prisutan je i u Einsteinovoj i u Newtonovoj teoriji. Kako je to mogue? Ono to Kuhn previa jest injenica da koncept masa nije pravi pojam ni u Newtonovoj ni u Einsteinovoj pojmovnoj strukturi. (Na poetku ovoga razmatranja naveli smo stavove M. Jammera koji tvrdi da koncept masa nikako nije jasan i strogo strukturiran pojam vidi biljeku br. 11.) Pa zbog toga to koncept masa nije pojam strogo definiran u pojmovnoj strukturi, nego je kompleks i u jednoj i u drugoj teoriji, moe mijenjati i prenositi znaenje a da se sam ne raspadne, odnosno izgubi. U tome surjeju nije najjasnije kako su ove dvije teorije nesumjerljive. Takoer i C. Kordiga primjeuje kako promjena paradigm nikako ne znai nespojivost pojmova izmeu dviju teorija. Usto daje primjer promjene izmeu relativistike i klasine mehanike. U obje ove teorije meutim masa se moe oznaiti kao odnos sile i ubrzanja. Isto tako, u Hamiltonovoj formulaciji, koliina gibanja (proizvod mase i brzine) moe se u svakoj od ovih teorija oznaiti kao odreeni prostorni integral ove formulacije. Prema tome, odreena svojstva ostaju zajednika u suparnikim paradigmama, a to je dio onih uvjeta koji ine moguim racionalno opravdanje promjena paradigm (usp. Kordig, 1971., 93). Nije udo to Toulmin tvrdi kako je prelazak s Newtonove na Einsteinovu fiziku, kao primjer diskontinuiteta, obina karikatura. Sami fiziari (od kojih su mnogi aktivno djelovali i prije i poslije Einsteina) nigdje ne svjedoe kao to bi trebalo oekivati ni o kakvome slomu komunikacije, niti o tome da prirodu ne mogu vie promatrati onako kako su to inili prije. Ovo za sobom povlai jednu vanu posljedicu: ako su znanstvene teorije nesumjerljive u ovome smislu, onda bi teorije trebale imati i svoja posebna mjerila prihvatljivosti, a u tome sluaju vie ne bi imalo smisla
130
HUM 5

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2)

govoriti o njima kao suparnikim paradigmama niti o procesu uvjeravanja prilikom prelaska s jedne na drugu, nego samo o procesu preobraenja. Ovo takoer slijedi iz analogije pri getalt-prijelazu jer jedna slika nije nikako u funkciji prestrukturiranja nego promjene po sebi. Jedan od argumenata protiv nesumjerljivosti ponajprije lei u injenici da se teoretiari, kako bi stvorili neku novu teoriju, moraju ozbiljno osloniti na golemu koliinu prethodnoga znanja koje se u danome trenutku uzima kao opeprihvaena. Problem nesumjerljivosti vodi i do drugih zakljuaka, a to je vaan relativizam spram samoga razvoja znanosti, iako Kuhn vrsto stoji pri stajalitu da postoji oit napredak u revolucijama kao i u razdoblju normalne znanosti. Tako Feyerabend postavlja pitanje imaju li revolucije ita pozitivno. Kuhn na ovo pitanje ne moe dati pozitivan odgovor. Uistinu, za Kuhnovu promjenu paradigme, zamiljenu kao getalt-preokret, nemogue je tvrditi da vodi neemu boljemu; to je nemogue rei zbog jednostavnoga razloga to su prethodna i budua paradigma nesumjerljive (usp. Feyerabend, 1970., 202).
To isto vai i u historiografiji znanosti. Bilo koja sugestija da potpun preokret paradigmi ukljuuje pojmovne promjene sasvim drugaije vrste od onih koje se zbivaju unutar granica neke pojedinane sveobuhvatne paradigme da one predstavljaju neku vrstu racionalnog diskontinuiteta vode neizbjenom nerazumijevanju zavodi na sasvim pogrean put. Najvie se ove dvije vrste pojmovnih promjena razlikuju samo u stupnju; a one se izvjesno moraju, u krajnjoj liniji, objasniti pojmovima istog skupa inilaca i razmatranja. Pretpostavljajui da se normalne znanstvene promjene mogu objasniti u povijesnim pojmovima koji se nekako suspendiraju u rijetkom dogaaju znanstvene revolucije znailo bi, jo jednom, zapasti natrag u potpuno naivnu historiografiju. (Toulmin, 2002., 111)

U naglaavanju diskontinuiteta izmeu sukcesivnih paradigm J. Watkins ide jo dalje s postavkom da je prelazak na novu paradigmu isto to i pronalaenje ove iste paradigme, to pak pretpostavlja neodrivu tezu (usp. Watkins, 1970., 3).

prosinca 2009.

131

Zoran Primorac Andrej Ule

Takoer smatramo da Lakato s pravom kritizira Kuhnovu postavku o nesumjerljivosti ukazujui na njegovo podrazumijevanje iracionalnoga karaktera znanstvenoga napretka: Za Kuhna je promjena u znanosti od jedne paradigme k drugoj mistini preokret koji nije i ne moe biti voen pravilima razuma i koji u potpunosti pada u podruje (socijalne) psihologije otkria. Znanstvena je promjena vrsta religiozne promjene. (Lakatos, 1970., 93) Kao to smo ve naveli, problem nesumjerljivosti za sobom povlai jo jedan problem, a to je relativizam znanstvenih teorija, to u konanici ima utjecaja na kriterij objektivnosti i razvoj znanosti uope. Imajui u vidu injenicu da Kuhn aktualnu zamjenu teorija-paradigm opisuje socioloko-psiholokim jezikom, Stegmller takoer smatra da je mogue stei dojam potpune usporednice s borbom oko religiozne i politike moi. Kada se tomu doda teza o nesumjerljivosti, onda moemo posve opravdano rei da je rije o klasinom relativizmu (usp. Stegmller, 1977., 282). U vezi s ovakvim gleditem Stegmller primjeuje da Kuhn nema naina izbjei krajnji relativizam kada je rije o shvaanju napretka prilikom smjenjivanja teorija-paradigma. Naime, posve je mogue zamisliti sljedeu situaciju: pretpostavimo, recimo, da teorija T1 i T2 treba rijeiti istu vrstu problema, ali rabimo razliite teorijske termine; ako je do sada u moguemu svijetu S1 vladala teorija T1 pa je kada je zapala u krizu bila istisnuta teorijom T2, onda nita ne smeta da se u moguemu svijetu S2 (pod razliitim psiholokim i sociolokim uvjetima) dogodi posve obrnuto: da je prvobitno vladala teorija T2, koja je zamijenjena teorijom T1. To znai da su zastupnici razliitih teorija u dvama razliitim svjetovima svaki za sebe uvjereni da su napravili korak naprijed iako su se, jedni u odnosu na druge, kretali u posve suprotnim smjerovima. Ako uistinu eli govoriti o napretku, Kuhn bi trebao moi pokazati da je u jednome od ovih svjetova napredak realan, dok je u drugima prividan. Prema tome, zakljuuje Stegmller, Kuhnu nedostaje pojam znanstvenoga napretka koji bi vrijedio za sluajeve istinskih teorija (usp. Stegmller, 1977., 276).

132

HUM 5

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2)

Takoer i A. F. Chalmers ukazuje na relativizam (i neobjektivnost) koja je sadrana u Kuhnovu shvaanju po kojemu se neka teorija moe procijeniti kao bolja od neke druge samo sa stajalita odluke, ciljeva i uvjerenja neke odreene zajednice ili kulture, samim time to je mogue da neka druga zajednica ili kultura ima posve suprotnu procjenu (usp. Chalmers, 1978., 93). Dakle, nepremostivi problem nastaje zbog toga to je koncept paradigme opi kompleks koji Kuhn pokuava odrediti kao jasni strukturirani pojam uz pomo analogije, posebice u odnosu na getalt-uinak, to dovodi do nedopustivih prenoenja znaenja i lutanja. Ve smo upozorili da e to imati i odgovarajue posljedice i na odreenje ostalih koncepata, kao to je znanstvena revolucija ili nesumjerljivost. Kako opi kompleks nema jasnu granicu, on e dopustiti lutanje u pokuaju jasnoga definiranja. Kao zoran primjer moe se navesti lutanje pri odreenju koncepta znanstvena revolucija. Toulmin primjeuje da je Kuhn od 197. do 1970. godine promijenio nekoliko razliitih zamisli o znanstvenoj revoluciji: 1) termin koji nije oznaivao nita drugo doli temeljno preusmjerivanje znanstvenoga intelektualnog opredjeljenja na teorijskom planu, preko 2) pojma koji treba objasniti takvu rekonstrukciju znanstvenih ideja koja polazi iz temelja donosei takve promjene kakve se ne mogu javiti tijekom normalne znanosti (pri tome se uloga paradigme usporeuje s ulogom sustava teolokih dogm) 3) one faze u kojoj se jasno iskristalizirala razlika u promjenama koje se odvijaju tijekom razdoblja normalne znanosti u odnosu na razdoblje revolucija (pri emu se revolucionarne promjene odigravaju u rijetkim prilikama) do 4) ublaavanja otre podjele izmeu normalnih i revolucionarnih promjena (postoje i mikrorevolucije koje su mnogo ee), i najposlije

prosinca 2009.

133

Zoran Primorac Andrej Ule

) svoenje razlike izmeu normalnih i revolucionarnih promjena na razlikovanje izmeu promjena tvrenja, koje su podlone nekoj vrsti deduktivnoga opravdanja, i pojmovnih promjena koje nadilaze podruje isto formalnih ili deduktivnih procedura U svim ovim promjenama pojam znanstvene revolucije umjesto da bude sve odreeniji, postaje sve neodreeniji gubei svoju objanjavalaku vrijednost (usp. Toulmin, 2002., 101-117). Zadrimo se na tokama etiri i pet koje na prvi pogled eliminiraju problem nesumjerljivosti. Razlika izmeu opih kompleksa, koji se odnose na funkcioniranje itave strukture, i pojedinanih kompleksa, iji je zadatak krpljenje same strukture, moe se pokazati razlikom izmeu lokalnih i globalnih revolucija. No, ako je relativno lako napraviti razliku izmeu evolucijskoga karaktera i onih revolucionarnoga karaktera, neto je tee razlikovati lokalne od globalnih znanstvenih revolucija. Ve je nagovijeteno da je u lokalnih revolucija rije o mijenjanju onih pojmova ije je podruje primjene ogranieno na odreena, ua ili ira, podruja istraivanja, dok je u sluaju globalnih revolucija rije o pojmovima koji se tiu znanosti kao cjeline, odnosno prouavanje bilo koje znanstvene discipline. Ovo je objanjenje vano zbog dvaju razloga; prvo, Kuhn oito pretpostavlja semantiku promjenu ili promjenu sadraja pojma, tj. iako znanstvenici govore istim jezikom, njihovo je znaenje promijenjeno zato to ne govore o istim stvarima, i drugo, on pretpostavlja da je znaenje novih-starih pojmova u funkciji novih odnosa u novoj paradigmi. Ovdje se razotkriva sama priroda paradigme kao opega kompleksa i njezine uporabe u objanjenju mehanizma paradigme koje je takoer u podruju kompleksnosti. Dakle, nova organizacija koja je nastala promjenom opega kompleksa, tj. paradigma, dovodi do promjene znaenja njegovih elemenata, ali to se ne dogaa na razini pojmovne strukture nego u kompleks-zbirci. Tonije reeno, i sam Kuhn naglaava to grupiranje koje se zasniva na slinostima u odnosu na, to je tipian mehanizam organizacije kompleksnoga miljenja. No, iako pravilno prepoznaje ovu novu organizaciju, Kuhn ne primjeuje odstupanje u odnosu na pojmovnu strukturu koja ne doputa
134
HUM 5

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2)

takvu fleksibilnost i promjenu znaenja pa bi s toga stajalita dvije pojmovne strukture bile nesumjerljive jer bi se rabile iste rijei koje bi imale potpuno suprotno ili nesumjerljivo znaenje. Tono je da dolazi do pomicanja znaenja, ali u svakome sluaju teorije nisu autonomne u smislu izoliranih svjetova. Kada bi bilo tako, onda bi svako novo pojmovno strukturiranje moralo izgraditi vlastiti pojmovni aparat, a to nije tono jer u starim i novim teorijama rabimo iste ili, bolje reeno, sline koncepte i oni su odreena spona izmeu teorija. Naalost, kao to je ve reeno, Kuhn nije dosljedan kada govori o nesumjerljivosti. Ponekad je to posve radikalna teza, a ponekad nailazimo na formulacije u kojima se ak doputa mogunost da u predstavnika razliitih (pa onda i nesumjerljivih) paradigm vei dio svijeta i jezika ostaju zajedniki. Ovu neugodnu injenicu Kuhn pokuava rijeiti razdiobom izmeu znanstvenoga i obinoga metativnog jezika, pri emu je prvi nesumjerljiv, a drugi usporediv. Dakle, problem nesumjerljivosti posebno se javlja u podruju jezika, to upuuje na zakljuak da znanstvenici iz razliitih grupa prihvaenih paradigm nemaju isti jezini aparat. S tim u vezi Kuhn kae:
Dva ovjeka koji istu situaciju opaaju razliito, a ipak rabe isti rjenik u raspravi o njoj, mora da razliito rabe rijei. To znai da oni govore s, kako sam ja to nazvao, neusporedivih toaka gledita. Kako se oni uope mogu nadati da e moi meusobno razgovarati, a o uvjerljivosti da i ne govorimo? ak i preliminarni odgovor na to pitanje zahtijeva daljnju specifikaciju prirode ove potekoe. Pretpostavljam da taj odgovor, barem djelomino, ima sljedei oblik. Praksa normalne znanosti zavisi od sposobnosti, steene temeljem primjera, da se predmeti i situacije grupiraju prema slinosti u skupove koji su primitivni zbog toga to je grupiranje obavljeno bez odgovora Slian u odnosu na to?. Jedan od sredinjih aspekata revolucije jest, dakle, da se neki od tih odnosa slinosti mijenjaju. Predmeti koji su ranije bili grupirani u isti skup kasnije se grupiraju u razliite skupove i obrnuto. (Kuhn, 2002., 208)

Ovo objanjenje pokazuje da je Kuhn na tragu rjeenja, ali ga zbog samoga koncepta paradigme, koji ima sloenu formu, ne moe nai. Daprosinca 2009.

13

Zoran Primorac Andrej Ule

kle, novo grupiranje i pregrupiranje koje rabi mehanizam slian u odnosu na ili isto kao predstavlja tipian mehanizam kompleksnoga a ne logikoga miljenja pa stoga ti skupovi nisu pojmovne strukture nego kompleks zbirke. S jedne strane nesumjerljivost, a s druge smjena sustavnih teorija i revolucionarna promjena paradigm namee jo jedan zakljuak: monopolistiki poloaj jedne znanstvene teorije nad drugom. Taj monopolistiki status jedne teorije takoer je diskutabilan i podvrgnut je kritici. Metodoloki gledano, ini se da najvei nedostatak Kuhnova shvaanja predstavlja njegova teza o monopolistikome poloaju vladajue paradigme koja iskljuuje mogunost postojanja makar dviju, a kamoli triju ili vie paradigm. Naime, takozvana normalna znanost moe se, ne samo u razliitim vremenskim razdobljima nego istodobno, zasnivati na dvjema paradigmama ili na vie njih. Primjera za to ima dovoljno. Da tako rigidno razdvajanje ne postoji, govore i primjeri to ih rabi i sm Kuhn. Analizirajui Newtonovu Optiku, u kojoj se zorno pokazuje prijelaz s jedne paradigme na drugu, on dolazi do zakljuka:
Ovi preobraaji paradigmi fizikalne optike predstavljaju znanstvene revolucije, a uzastopni prijelazi s jeden na drugu paradigmu putem revolucije uobiajen su razvojni obrazac zrele znanosti. Takav obrazac, meutim, nije karakteristian za razdoblje prije Newtona, a ovdje nas zanima upravo taj kontrast. (Kuhn, 2002., 25)

Ovo moe biti zanimljiva tvrdnja jer se opi kompleksi, odnosno paradigme, pojavljuju kao potreba organizacije pojmovne strukture, ime je i njihova opa funkcija odreena. U razdoblju prije Newtona nije postojala prevlast pojmovne strukture koja bi omoguila otru granicu izmeu paradigm, a u prevladavajuemu kompleksnom miljenju bez logikih problema moe doi do prelaska s jednoga kompleksa na drugi. I ne samo to. Newtonova se teorija moe podijeliti na razmatranje koje se odnosi na mehaniku i optiku, odnosno teoriju gibanja fluida. Ova dva njegova podruja strukturalno su razliita; dok u prvome imamo jasnu pojmovnu strukturu, a samim time i prevladavajuu paradigmu, dotle u Optici nemamo jasnu pojmov136
HUM 5

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2)

nu strukturu, a samim time i slobodnije djelovanje kompleksnoga miljenja pa se u objanjenju optikih pojava javljaju suprotne koncepcije ili paradigme naizmjence ili ak istodobno.
Zbog toga, iako su Newtonove dinamike teorije same za sebe sadrale legitiman intelektualni autoritet sve do 1880. godine ili kasnije, utjecaja Optike ve je prije kraja osamnaestog stoljea imao suavajui uinak. Do 1800. godine, zapravo, nastavljeni autoritet Optike predstavljao je malo vie od uiteljske vladavine velikog uma nad neznatnijima, a nain na koje su se na ovaj autoritet pozivali newtonovski znanstvenici poinjali su zapadati u dogmatizam [] Ako navedemo i Principia i Optiku kao ilustracije za neku jedinstvenu teoriju znanstvene promjene, moramo priznati da su oni sluili kao paradigme u znaajno drugaijem smislu tog termina: i moramo paziti da uvaavamo distinkciju izmeu dvije odgovarajue vrste autoriteta intrinzinog intelektualnog autoriteta, koji se pripisuje dobro ustanovljenoj pojmovnoj shemi, i uiteljskog ili institucionalnog autoriteta, koji vri neki vodei pojedinac ili kola. Ako postupimo tako, odjednom emo vidjeti da, shvaana u svom filozofskom smislu kao da definira intelektualnu ulogu neke paradigme u racionalnom razvoju znanstvene teorije Kuhnova sugestija da uz svoje paradigme znanstvenici nuno prianjaju u dogmatskom duhu. (Toulmin, 2002., 104)

No, odreena se dogmatinost svakako pojavljuje pri preuzimanju odreene paradigme, ali to ne smije biti njezino glavno svojstvo jer bi u tome sluaju znanstvena teorija izgubila onu potrebnu racionalnost koja joj pripada u odnosu na neka druga dogmatska stanja svijesti. Tako u svojim kasnijim radovima, a posebice u djelu Struktura znanstvenih revolucija, Kuhn nigdje ne spominje analogiju izmeu paradigm i dogm. Kao to je ve reeno, ovaj primjer s Newtonovom Optikom moe biti zanimljiv jer u njega dolazi do preskakanja s jednoga opega kompleksa na drugi, to znai da uloga kompleksa, odnosno paradigme, ovisi o osnovici organizacije. Na primjer, ondje gdje imamo izraenije kompleksno miljenje moe se prelaziti s jedne paradigme na drugu ili ak dvije suprotne paradigme mogu istodobno postojati. Drukije reeno, u dominantnome kompleksnom miljenju i ne postoji opi kompleks ili paradigma u onome smislu u kojemu se pojavljuju kao regulatori pojprosinca 2009.

137

Zoran Primorac Andrej Ule

movne strukture, nego postoje grupe koje se slobodno organiziraju po zakonima kompleksnoga miljenja. Svjestan svih ovih potekoa, Kuhn vremenom ublaava svoje stavove pri emu dolazi primjerice do gubljenja jasne granice izmeu normalne znanosti i revolucija. A, do vremena kada je ovo zavreno, on je suprotstavljanje normalnog i revolucionarnog objanjavao kao nita vie nego logiku distinkciju izmeu zakljuaka koji su deduktivno opravdani i onih koji nisu. (Toulmin, 2002., 108) To zapravo predstavlja logiku razliku izmeu pojmovnih struktura i kompleksnoga miljenja. Kuhnovi kasniji prikazi bili su znatno drukiji jer su priznavali da jedan potpun korpus znanstvene teorije (npr. Newtonova fizika) nije jedinstven, koherentan logiki sustav koji se mora prihvatiti ili odbaciti u svojoj cjelini, nego je vie neto u emu korjenite promjene moemo vriti djelomino. Sve dok se preokret izmeu alternativnih paradigm posmatrao kao promjena izmeu potpunih sustavnih struktura pojmova i iskaza, bilo nam je nametnuto klasino razlikovanje izmeu revolucionarnih i normalnih faza u znanstvenoj promjeni, sa svim njezinim paradoksalnim posljedicama. Meutim, im se ta pretpostavka napusti, vie se ne moramo priklanjati bilo strogo sustavnomu prikazu pojmovne strukture prirodnih znanosti, bilo strogo revolucionarnomu prikazu promjena izmeu uzastopnih paradigm (usp. Toulmin, 2002., 118). Za nae svrhe najskorija i najindikativnija ilustracija ove zbrke potjee od Kuhnova najnovijega predstavljanja svojih gledita o znanstvenoj promjeni. Suoen s optubom za povijesni relativizam, Kuhn je sada od paradoksa povezanih s njegovim ranijim revolucionarnim teorijama najzad odstupio na novu poziciju, koju opisuje kao evolucionistiku. Ovako to tumai:
U jednom smislu tog termina ja mogu biti relativist; u nekom sutinskijem smislu to nisam. Mogu se nadati da u upravo ovdje razdvojiti njih dva. Mora ve biti jasno da je moje gledite o znanstvenom razvoju temeljno evolucionistiko. Zamislite, prema tome, drvo evolucije koja predstavlja razvoj znanstvenih specijalnosti od njihovog zajednikog porijekla u, recimo, primitivnoj prirodnoj filozofiji. Zamislite, pored toga, jednu liniju nacrtanu du tog drveta od osnovice stabla do vrha neke grane bez vlastitog udvajanja. Bilo koje dvije teorije koje se nau du ove

138

HUM 5

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2) linije meusobno su povezane porijeklom. Sada razmotrimo dvije takve teorije, svaku izabranu od toke ne preblizu njenog porijekla. Vjerujem da bi bilo lako oblikovati neki skup kriterija- ukljuujui maksimalnu tonost predvianja, stupanj specijalizacije, broj (ali ne i opseg) konkretnih problemskih rjeenja- to bi ma kojem promatrau neupuenom ni u jednu teoriju omoguilo da kae koja je starija, a koja je potomak. Za mene, prema tome, znanstveni razvoj je, poput bioloke evolucije, jednosmjeran i ireverzibilan. Jedna nauna teorija nije onoliko dobra koliko neka druga za injenje onoga to naunici uobiajeno ine. U tom smislu nisam relativist. (Kuhn, 170., 264, kurziv dodan)

U pogledu ove preformulacije treba rei dvoje. Za poetak, Kuhnova je nova pozicija evolucionistika samo u staromodnu i neprihvatljivu smislu toga termina. Suvremeni evolucionistiki zoolozi razumiju proces organskoga nastajanja vrsta i promjene; evolucija moe biti ireverzibilna, ali sigurno ne i (u Kuhnovu smislu) jednosmjerna. Pretpostavke koje on izrie o biolokoj evoluciji zapravo su posve neutemeljene (usp. Toulmin, 2002., 286). Ove Toulminove primjedbe imaju dvije dimenzije; prva ukazuje na to kako Kuhn ne uspijeva spasiti svoj koncept ni ublaavanjem svojih stavova, a druga kako on rabi analogije s evolucijom koje su netone. Ova netonost, koju naglaava Toulmin, uope nije vana, ali je vana injenica to se opet slui kompleksnim miljenjem to znai da njegov koncept paradigme nije iziao iz kruga kompleksnoga miljenja. Na kraju valja jo jednom napomenuti da odreenje paradigme u Kuhnovoj teoriji ima naznake kompleksa, a ne jasnoga koncepta, tj. injenice da je paradigma zapravo jedan opi kompleks, a to kao posljedicu ima lutanje i pogrjeno tumaenje. Kuhn je htio odrediti paradigmu kao opi pojam ili koncept, to je dovelo do pretpostavke o postojanju teorijskih modela ili matrica koje su meusobno autonomne, a to u konanici implicira nunost revolucionarnih promjena, odnosno nesumjerljivost znanstvenih revolucija. Dakle, neshvaanje prave prirode paradigme, tj. postojanje opega kompleksa u znanstvenim teorijama imat e negativne posljedice u primjeni i interpretaciji same njegove teorije.

prosinca 2009.

139

Zoran Primorac Andrej Ule

Zakljuak
Po shvaanju suvremene razvojne psihologije posljednje dvije faze u razvoju miljenja odnose se na tzv. kompleksno miljenje ili miljenje u kompleksima te pojmovno miljenje. Ova su dva miljenja funkcionalno razliita, s tim da pojmovno miljenje u svojoj genezi slijedi nakon faze miljenja u kompleksima. Kompleksno miljenje prethodi pojmovnomu strukturiranju kako u svome postanku, tako i u funkcionalnome smislu. Moemo slikovito rei kako se pojmovna struktura gradi na toj osnovi i u stalnoj je borbi s njom, tj. borbi izmeu proizvoljnosti procesa kompleksnoga miljenja i usmjerenosti, odnosno jednoznanosti koja karakterizira pojmovno miljenje. U ovome smo istraivanju analizirali neke Aristotelove, Galileove i Newtonove radove nastojei u njihovim pojmovnim strukturama otkriti kompleksno miljenje. Analiza je pokazala postojanje kompleksnoga miljenja; posebice se istie uloga opega kompleksa kao regulatora te strukture. Ti opi kompleksi u mnogome podsjeaju na ulogu paradigme koju rabi Thomas Kuhn u objanjenju razvoja znanstvenih teorija. U prvome dijelu teksta pokuali smo istraiti tu slinost. Slijedio je jasan zakljuak da Kuhnova paradigma nije nita drugo doli opi kompleks, tj. proizvod kompleksnoga miljenja ija je uloga regulacija pojmovne strukture. No, tu je jo jedna dimenzija, a to je Kuhnov odnos prema konceptu paradigme ili pitanje kako ta ideja funkcionira unutar same njegove teorije. Svakako, Kuhn nije pretpostavljao da je paradigma opi kompleks, nego je pokuao dati njezinu definiciju, pri emu su se pojavile odreene nejasnoe. Zapravo, Kuhn ne moe ni dati strogu definiciju paradigme jer ona i ne pripada pojmovnoj strukturi. Problem definicije same paradigme ili paradigm slijedi iz injenice da ona pripada kompleksu i svaki pokuaj jasne definicije unaprijed je osuen na propast. Kuhn ne moe odrediti jasnu definiciju pa daje razliite interpretacije koje se profiliraju u dva razliita smisla. On s jedne strane oznaava itavu konstelaciju uvjerenja, vrijednosti, tehnika itd., koje dijele lanovi jedne odreene zajednice, a s druge strane oznaava jednu vrstu ele-

140

HUM 5

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2)

menta u toj konstelaciji ona konkretna rjeenja zagonetk koja, upotrijebljena kao model ili kao primjer, mogu zamijeniti izriita pravila kao temelj za rjeavanje preostalih zagonetk normalne znanosti. Ovo odreenje paradigme posljedica je razliite uloge kompleksnoga miljenja, i to kao opega kompleksa koji ima svoju socioloko-teorijsku dimenziju i dijelova kompleksa u ulozi funkcioniranja pojmovne strukture. No, samo odreenje paradigme u Kuhnovoj teoriji ima naznake kompleksa, odnosno meta-kompleksa, a ne stvarnoga pojma kako je on elio, to kao posljedicu ima njezino pogrjeno tumaenje. Ovakva situacija, po naemu miljenju, odraava se na druge temeljene koncepte u njegovoj teoriji, kao to su primjerice sustavnost, znanstvena revolucija, nesumjerljivost itd. Kuhn je htio odrediti paradigmu kao jedan opi pojam ili koncept, to je dovelo do pretpostavke o postojanju teorijskih modela ili matrica koje su meusobno autonomne, a to u konanici pretpostavlja nunost revolucionarnih promjena te neusporedivost, tj. nesumjerljivost znanstvenih teorija. Dakle, pojava ideje paradigme kao meta-kompleksa u Kuhnovoj teoriji imat e odgovarajue posljedice za itavu teoriju. Tako, primjerice, paradigma kao kompleks zbirka dovodi do prenoenja znaenja, posebice u analogiji s getalt-uinkom. Odatle pak slijedi da nakon promjena paradigme, tj. znanstvenih teorija, slijedi korjenita promjena ili znanstvena revolucija, a to znai da promjena mora nastupiti samo u teorija koje su jasno strukturirane, odnosno koje su sustavne i meusobno jasno odjelite, to u konanici dovodi do nesumjerljivosti stare i nove teorije. To e takoer imati i odgovarajue posljedice na odreenje ostalih koncepata kao to je znanstvena revolucija ili nesumjerljivost. Kako opi kompleks nema jasnu granicu, on e dopustiti lutanje u pokuaju jasnoga definiranja. S jedne strane nesumjerljivost, a s druge smjena sustavnih teorija i revolucionarna promjena paradigm namee jo jednu implikaciju: monopolistiki poloaj neke znanstvene teorije nad drugom. Taj monopolistiki status takoer je dvojben i podvrgnut je kritici. Metodoloki gledano, ini se da najvei nedostatak Kuhnova shvaanja predstavlja njegova postavka o monopolistikome poloaju vladajue paradigme, koja iskljuuje mogunost postojanja dvije, a kamoli tri
prosinca 2009.

141

Zoran Primorac Andrej Ule

ili vie paradigm. Naime, takozvana normalna znanost, kao to smo pokazali, moe se, ne samo u razliitim vremenskim razdobljima nego istodobno, zasnivati na dvjema paradigmama ili pak na vie njih. Kuhnovi kasniji prikazi bili su znatno drukiji; u njima naime istie kako neki potpuni korpus znanstvene teorije (npr. Newtonova fizika) nije jedinstven, koherentan logiki sustav, koji se mora prihvatiti ili odbaciti u svojoj cjelini, nego prije neto u emu korjenite promjene moemo vriti djelomino. Sve dok se preokret izmeu alternativnih paradigm doivljavao kao promjena izmeu potpunih sustavnih struktura pojmova i iskaza, bilo nam je nametnuto klasino razlikovanje izmeu revolucionarnih i normalnih faza u znanstvenoj promjeni, sa svim njezinim paradoksalnim posljedicama. Meutim, im se ta pretpostavka napusti, vie se ne moramo priklanjati bilo strogo sustavnomu prikazu pojmovne strukture prirodnih znanosti, bilo strogo revolucionarnomu prikazu promjena izmeu uzastopnih paradigmi.

Literatura
- Chalmers, A. F. (1978.) What is This Thing Called Science?, Stony Statford, The Open University Press. - Dadi, . (1992.) Povijest ideja i metoda u matematici i fizici, Zagreb, kolska knjiga. - Feyerabend, P. K. (1970.) Consolations for the Specialist, u: Lakatos, I. Musgrawe, A. (ur.), Criticism and the Growth of Knowledge, Cambridge, University Press. - Jammer, M. (1964.) Concepts of Mas in Classical and Modern Physic, New York, Harper Torchbooks. - Kordig, C. R. (1971.) The Justification of Scientific Change, Dordrecht, D. Reidel. - Koyr, A. (1981.) Nauna revolucija, Beograd, Nolit. - Kuhn, T. (1970.) Reflections on my Critics, u: Lakatos, I. Musgrawe, A. (ur.), Criticism and the Growth of Knowledge, Cambridge, University Press.
142
HUM 5

PARADIGMA I KOMPLEKSNO MILJENJE (2)

- Kuhn, T. (198.) Naknadna razmiljanja o paradigmama u: Sesardi, Neven (ur.), Filozofija nauke, Beograd, Nolit. - Kuhn, T. (2002.) Struktura znanstvenih revolucija, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk. - Lakatos, I. (1970.) Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes, u: Lakatos, I. Musgrawe, A. (ur.), Criticism and the Growth of Knowledge, Cambridge, University Press. - Piaget, J. (1979.) Genetic Epistemology, New York, W.W. Norton & Company. - Piaget, J. (1983.) Porijeklo saznanja, Beograd, Nolit. - Stegmller, W. (1977.) Accidental (Non Substantial) Theory Change and Theory Dislogment, u: Butts, R. E. Hintikka, J., Historical and Philosophical Dimensions of Logic, Methodology and Phylosophy of Science, Dordrecht, D. Reidel. - Toulmin, S. E. (2002.) Ljudski razum, Niki, Jasen. - Ule, A. Primorac, Z. (2004.) Pojava kompleksa u pojmovnoj strukturi Aristotelove Fizike, Mostariensia, asopis za humanistike znanosti, br. 20, Mostar, Sveuilite u Mostaru. - Ule, A. Primorac, Z. (200.) Pojava i uloga kompleksa u nekim tvrdnjama Galilea Galileija, Prolegomena, asopis za filozofiju, god. IV, br. 1, str. 3-27, Zagreb, Udruga za promicanje filozofije. - Ule, A. Primorac, Z. (2006.) Mjesto i uloga metafora i analogija u kompleksnom i pojmovnom miljenju, Prolegomena, asopis za filozofiju, god. V, br. 1, str. 29-1, Zagreb, Udruga za promicanje filozofije. - Ule, A. Primorac, Z. (2007.) Gravitacija kao kompleks u pojmovnoj strukturi Newtonove fizike, Mostariensia, asopis za humanistike znanosti, br. 2, str. 3-28, Mostar, Sveuilite u Mostaru. - Vigotski, L. (1977.) Miljenje i govor, Beograd, Nolit. - Watkins, J.W.N. (1970.) Against Normal Science, u: Lakatos, I. Musgrawe, A. (ur.), Criticism and the Growth of Knowledge, Cambridge, University Press.
prosinca 2009.

143

Zoran Primorac Andrej Ule

PARADIGM AND COMPLEX THINKING (2)

Summary
This text represents a part of a wider project that concerns the role of prenotional complexes in creating paradigmatic theories, especially in the history of physics.After analyzing certain texts; Aristotles, Galileos, Newtons and others, the existence of so called general complexes, which have the role of regulation of the theory, was noticed. General complexes function by the same mechanism as paradigms that Kuhn described in his works. This work has an assignment to show that his concept of paradigm is closely connected to general complex and complex thinking. Also, one deeper analysis of the idea of paradigm itself that Kuhn determines in his works has been done. We have come to the conclusion that he did not understand the essence of paradigm, i. e. general complex, which led to wandering both in defining of the concept and in application of the idea. Kuhn had tried to define paradigm as a general notion or a matrix, which is in fact impossible because of its nature, and as a consequence of that concept of paradigm in his theory appears as a meta-complex. Misunderstanding of the essence of paradigm will imply wrong interpretation of the mechanism of general complex itself which, at the end, leads to wrong conclusions which affect close concepts like revolutionary change of paradigm, incommensurability of theories etc. Key words: complex, notional thinking, regulation of notional structures, paradigm, normal science, revolution, incommensurability.

144

HUM 5

imun Musa Filozofski fakultet u Mostaru

UDK 821.163.42(497.6).09 Toki M. Pregledni lanak Primljeno: 11. XII. 2009.

SJAJU LI ZVIJEZDE
Saetak
U lanku se govori o pjesnitvu Mije Tokia, izrazito darovita pjesnika, koji poetsku autentinost temelji na iskrenoj inspiraciji i snazi pjesnike rijei. Njegov zaviaj nosi arhetipsku inspiraciju, a u njemu se temelje pjesnikovi darovi to uobliuju vrijednu poeziju kakvu nam i daje u zbirci Sjaju li zvijezde. Kljune rijei: pjesma, stvaralatvo, ideja, tema, doivljaj, spoznaja, jezik.

Poznato je da pjesnik ono to gleda, vidi drukije od drugih, i to ne samo kada je u neto zagledan prvi put nego i kada gleda ve vieno, on u njemu primjeuje novosti, boje, znakove i svojstva do tada neviena. On zapravo otkriva nove stvari, pojave i odnose iskonskim pogledom djetinje neposrednosti. Tu snagu kojom pjesnik prodire u sr, dubinski pronie, Croce je smatrao auroralnim fenomenom. Takvu mo ima i Toki. Mijo Toki koji, evo, nakon tri zbirke pjesama (Knjiga nemira, 1990., Drago kamenje, 2000., Oteto sunce, 2006.) pie i etvrtu stihozbirku pod naslovom Sjaju li zvijezde (Naklada DHK HB, Mostar, 2009.), potvrujui ocjenu knjievne kritike vezanu za ranije njegovo pjesnitvo, kako je rije o darovitu i autentinu pjesniku koji plijeni saetou izraza, stilskom dotjeranou, pronicljivou, inventivnou i inovativnou poetprosinca 2009.

14

imun Musa

ske rijei i, bez obzira to je njegova tematsko-motivska zaokupljenost bliska mnogim pjesnicima, on je u ostvarenju pjesnike strukture drukiji, zagledan u bit, posve svje i samosvojan. Ovaj duvanjski pjesnik dri svoj pravac i pjeva vlastitim glasom ponirui do dna sebe, ronei u no da doe ... da sine, da i nas obasja sloboda rijei i misli, sloboda domovine, vjere i uvjerenja. Kao izrazito kultiviran pjesnik koji umjeno rabi znanja i iskustva te svoje priroene darove, ivei i stvarajui svoj pjesniki svijet u odreenoj rezonanciji s drugim piscima i knjievnim procesima i, bez obzira na sve utjecaje prostora i vremena, on ostaje vlasnik svoga pjesnikog obzorja i gospodar stvaralakoga postupka. Knjiga pjesama Sjaju li zvijezde sadri est dijelova, i to: 1. Ako je pjesma, 2. Sjaju li zvijezde, 3. Godinja doba, 4. Zemlja i ljudi, . Drutvene igre, 6. ici, ije pjesme, skoncentrirane na esencijalne i egzistencijalne dvojbe, pune su paradoksa to nosi muno iskustvo uzaludne nade, ivot stigme i boli okrunjen gorkim kunjama, klonuem, padom ili povlaenjem. Ciklusi su posve neujednaeni po broju pjesama, neki imaju samo jednu (Drutvene igre), a neki i do etrdeset pjesama (Sjaju li zvijezde). Idejno i tematski stalno se proimaju praeni melankolinim tonalitetom pjesme i rezignacijom pjesnikoga subjekta. Pjesniki je subjekt poistovjeen s autorom. Dirnut drutvenom uruenou, moralnim padom ljudi praznih koraka, pjesnika mui bezizlaz, budi ga zvjerodan. Ova je zbirka zapravo kronologija varljive nade, stradanja i boli. Egzistencijalna i esencijalna nesigurnost, bezdunost vremena, nudi beznadne ceste i nova prazna svitanja, posebice u ciklusu Ex Ponto. U autoreferencijalnu iskazu pjesnik otkriva muke, utnje, ropsku izolaciju neduna ovjeka na prostorima i u vremenu lane slobode. Pa i neki drugi ciklusi i pjesme u njima izraz su kontinuiteta pjesnikove boli. Tek povremeno i nakratko, kada proviri zaviajna boja, osjeti se zov ivota i ljubavi. Dakako, i te su radosti osigurane na rtvi, ali ta rtva oovjeuje i u slobodu hrli. Taj ivot to zove nadu vidimo u pjesmama Livanjski konji, Na ikulji i dr. Rezigniran, pa i razoaran drutvenom zbiljom, on se hrabro uspinje prema zvijezdama ostavljajui zemni svijet i tako, u idealnoj projekciji bitka zahvaena epifanijskim znakom poetske egzistencije, teei vioj
146
HUM 5

SJAJU LI ZVIJEZDE

istini visoko ponad svijeta i od njega odvojen, u ljuturi svoje samoe, stoiki stamen, on ne sipa kletve, ali prijeti cinizmom, uvjeren da jobovski izbor pokornike strpljivosti ima opravdanja. Pa ipak, okruen svijetom himbe i prokletstva, i sam zahvaen tjeskobom, ponekad kao da prihvaa fatalizam koji bi se mogao izraziti parafrazirajui Selimovieve rijei: Od svega to se pouzdano zna je to da je ovjek uvijek na gubitku. On se od poetka stihozbirke i pita: Sjaju li (i) zvijezde?

Svake veeri
gledam zvijezde divim se zvijezdama i traim svoju zvijezdu one mi tajanstveno poruuju zemlja je tvoja zvijezda ja mislio neznan da moja zvijezda sja Njegov upitan pogled zaogrnut tamnom slutnjom trai odgovor i nalazi ga u kontrapunktu izmeu ekstatina udivljenja zvjezdanom ljepotom nebesa i neumitne spoznaje zemaljskoga bezizlaza. Dolaze mi na um Koromanovi stihovi: Ako si bez nade, / zato je nebo svijetlo? Zato nije tama? (Ako si bez nade). Ali unato svakomu iskustvu i svakoj spoznaji, valja ustrajati u ouvanju bitka u biu, ostati onim to jest: Izlazim iz stare kue pod uvijek mlado nebo, / presretan to mogu, i pjevam (Izlazim iz stare kue). Ako je ovaj ivot nitavan i isprazan, jedino pjesma u svome zrcaljenju moe izraziti smisao postojanja, kao da poruuje Koroman. Kontrast pri kraju Tokieve pjesme uistinu je dojmljiv, pun je cinizma kojemu zapravo nema lijeka. Ali bez kontrasta, bez teze i antiteze koje daju tenziotvornost, pjesma bi bila monotona i prazna. U ovome sluaju tenzija je izrasla na kontrastu uzaludne nade i neumoljive istine zemnosti.

prosinca 2009.

147

imun Musa

U jo jaoj tenziji paradoksa prvoga i drugoga sastojka poetske konstrukcije izbija okantna spoznaja smrti, jedinoga izbora: Zreo klas eka etvu Svatko eka ruku koja e ga posjei (ekanje) Da bi to snanije izrazio svoj doivljaj boli, pjesniki subjekt zanimljivo i stilski prikladno rabi igru rijei: Bol na Brau na Brau bol Bol u Bolu na Brau (i jedno nepreboljeno ljeto) (Bol) On ovdje rabi igrovit, vrlo sugestivan, ve odavno poznat bajkovit postupak kolokacije (jedno u drugo). Pjesnik konotira uspjelim slikama eliptiki saeto iznosei stanja svoje due koja ni na kakav drugi nain, tako u punini, ne bi uspio izraziti. Zrenje Tokieva iskustva najbolje se ogleda u zgusnuu njegove pjesnike rijei. Neke njegove pjesme kao da prizivaju npr. Whitmana i njegovo poimanje vidovitosti, odnosno prorotva, posebno onda kada pjesniki subjekt otkriva neke istine sebi i drugima. Te pjesme prorokoga stila izraene su supstancijalnim dahom govornika, a semantiki duhom i imaginacijom pjesnika:

148

HUM 5

SJAJU LI ZVIJEZDE

Najbolji meu nama umiru stojei i (ko) visoki jablani dotiu nebo (Najbolji meu nama) ili Njima blago tebi skriveno blago njima bljetavilo tebi svjetlost (Blago) Ovaj proroki pjev ne predvia budue dogaaje, to najee ini, nego opominje zalutale, budi uspavane i podie klonule. Tom prorokom stilu svojstveno je izrei ono to dolazi iz pune spoznaje i doivljaja, u cjelovitu znaenju rijei, izravno, otvoreno, bez ikakva ukrasa i suvika. Ovo je ikulja njiva mog djeda gladna tu su se primile njegove muke (crni kruh krijepi nalik na priest) i sada s proljea cvatu u glog i trnje tu smoren ivotom odmaram duu i gledam preko planina

prosinca 2009.

149

imun Musa

kao i on motikom otvaram srce zemlji i sijem i sadim nadu (Blagoslov zvona s etiriju crkava kongorske seonike bukovike i duvanjske natapa polje i nau bol i nada raste) Po ovom polju rast e samo penica otkosi sunca mladice slobode (dozvat emo je preko planina) a pelin, ako i nikne, on je, on je lijek (Na ikulji) Bez obzira na euforinu retoriku navedenih stihova, jezik je posve svje, slikovit, priopavalaki svean i znakovit. Svaki je stih zasebna metafora, samostalna slika i cjelovit iskaz, a opet svi ti stihovi skupa kao metaforine mladice slijevaju se u veliku buket-metaforu uspjele sinteze kojom se transponiraju zemaljski, vremeniti znakovi na vii stupanj, pjesniku trajnost. Arhetipska inspiracija zaviajem, gladnom ikuljom, zemljom svoga djeda gdje jedino trnje cvate, krijepi duu smorenu ivotom, i u poetski djelotvornu poistovjeenju s djedom sadi nadu. Ta nada to raste iz srca zemlje, slijeva se u blagoslovljen luk zvona s etiriju duvanjskih crkava, u jecaje to natapaju polja i nau bol. Trnje e zamijeniti penica otkosi sunca, a pelin, ako i nikne, / ... on je lijek. Toki je najjai i najsugestivniji kada je oslonjen na svoju zemlju; tada na toj suroj pitomini progovaraju mladice slobode i vrutak njegovih pjesnikih darova koje napaja krijeposni zdenac autentine zaviajne inspiracije.

10

HUM 5

SJAJU LI ZVIJEZDE

Eliptino-aforistini postupak vrlo je est u stvaralatvu ovoga pjesnika bez obzira na temu, ideju, raspoloenje i semantiku razinu pjesme. Saeto i gnomino izriui sebe, cjelovit doivljaj boli, on stvara haikuovski snanu pjesmu: to se nikako ne da sakriti? Nikako se ne da sakriti suza u oku kamen na dnu srca (dva brijega) (Dva brijega) ili ivot je burniji i beskrajniji od mora (jer) ima samo jednu obalo: smrt (ivot) Ovi stihovi, to svojom dihotomijom, kontrastom, retorikom upitnou, stihovi oblikovani na dotjeranoj i neistroenoj rijei gipku i slikovitu jeziku, esto narativna, priopavalakoga obiljeja, prikladna ritma, semantiki svjei, grade uspjelu pjesmu. Upiti i odgovori, ushiti i klonua, sumnje i jasnoe, tjeskobe i nade, u stalnoj prismotri rezignirana tonaliteta vode u svijet pjesme, a, na kraju, jedino pjesma otkriva razlog upitanosti i smisao odgovora to ga daje zapletena dua pjesnikoga subjekta. Njegova pjesma, kao stvaralaka intervencija zapuena u svijet, otkriva proturjek, trai smisao bitka u bivanju, nastojei dakle tvarnu supstanciju zemnih znakova preobraziti i privesti pjesmi autentinijoj i trajnijoj razini egzistencije.

prosinca 2009.

11

imun Musa

Literatura
- Drmi, Ilija, Umjesto proslova, u: Mijo Toki, Oteto sunce, Mostar, 2006. - Friedrich, Hugo, Struktura moderne lirike, Zagreb, 1969. - Kljajo, Marina, Ako je pjesma, a jest, u: Mijo Toki, Sjaju li zvijezde, Mostar, 2009. - Kordi, Zdravko, O knjizi Drago kamenje (iz recenzije), u: Mijo Toki, Drago kamenje, Mostar, 2000. - Lodge, David, Naini modernog pisanja, Zagreb, 1988. - Lui, Antun, Kameniti pjesniki glas, u: Mijo Toki, Oteto sunce, Mostar, 2006. - Mati, Ante, iak, svitac i svitlac, Motrita, br. 0, Mostar, 2009., str. 149-10. - Musa, imun, Proslov, u: Mijo Toki, Drago kamenje, Mostar, 2000. - Pavleti, Vlatko, Klju za modernu poeziju, Zagreb, 1986. - Pavleti, Vlatko, Poetizacija ivotnih obinosti, Zagreb, 1991. - Pavlii, Pavao, Stih i znaenje, Zagreb, 1993. - Stoji, Miljenko, Izmeu vjea i stvari, u: Mijo Toki, Sjaju li zvijezde, Mostar, 2009. - ego, Kreimir, O knjizi Drago kamenje (iz recenzije), Mijo Toki, Drago kamenje, Mostar, 2000. - ego, Kreimir, Ispitivanje bitnoga, u: Mijo Toki, Oteto sunce, Mostar, 2006. - Toki, Marko, Mogui klju razumijevanja, u: Mijo Toki, Knjiga nemira, Zagreb, 1990. - Toki, Mijo, Proslov u: Mijo Toki, Knjiga nemira, Zagreb, 1990.

12

HUM 5

SJAJU LI ZVIJEZDE

imun Musa

SCHEINEN DIE STERNE

Zusammenfassung
Der Artikel erzhlt von der Dichtung des Mijo Toki, eines auergewhnlich tallentierten Dichters, der seine poetische Glaubwrdigkeit in ehrlicher Inspiration und der Kraft des Dichterwortes begrndet. Seine Heimat trgt eine archetypische Inspiration, der die dichterischen Begabungen zu Grunde liegen, welche die wertvolle Poesie gestalten, die er uns in der Sammlung Scheinen die Sterne zeigt. Schlsselworte: Gedicht, Schaffenskraft, Idee, Thema, Erlebnis, Erkenntnis, Sprache.

prosinca 2009.

13

UDK 371.322.7:811.111](497.6)(047.3) Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 26. IX. 2009. Izabela Danki Almira Ahmetspahi

LEARNING STYLES IN FL TEACHING: A CASE STUDY OF BOSNIAN STUDENTS STUDYING ENGLISH
Summary
It is very important to assist foreign language teachers in adjusting their teaching styles to accommodate the diverse learning styles of their students. We present results of a case study concerning basic EFL2 learning styles (four perceptual and group/individual styles) of Bosnian high school students (N=154). Descriptive statistical analysis was used based on Reids PLSP3 questionnaire. As previous studies of other ethnic groups revealed, this study also suggests different perceptual learning style preferences and gender differences. We assume that learning style and individual differences make the identical instruction effective for some students and ineffective for others and support it with the latest studies on brain structure. Key words: learning styles, secondary schools, sex differences.

1 2 3

FL Foreign Language EFL English as a Foreign Language PLSP Perceptual Learning Style Learning Preference

14

HUM 5

Introduction
Learning style is a biological and developmental set of personal characteristics that make identical instruction effective for some students and ineffective for others (Dunn and Dunn, 1993). Since the generally adopted objective of FL classes is communicative competence, it is very important to assist FL teachers in adjusting their teaching styles to accommodate the diverse learning styles of their students. Previous studies revealed that there are differences in learning styles of different ethnic groups (Park, 2001) and of different sexes (Peacock, 2001)4. The students of Bosnian and Herzegovinian origin were not included in previous studies conducted in America and Asia. Park (2001, p. 1) suggests that a mismatch between teaching and learning styles causes learning failure and frustration and has important implications for both learners and teachers. Students learn less when their teachers style does not match their learning styles.

1. Methodology
Our case study makes an attempt at examining EFL learning styles (four perceptual and group/individual styles) of Bosnian high school students and tests the major hypothesis about learning styles (Reid, 199) which states that all students have their own learning styles and learning strengths and weaknesses. The subjects were 14 high school students from Maglaj, Bosnia and Herzegovina. Descriptive statistical design was used based on Reids PLSP questionnaire (30 questions,  per learning style) as it was applied by Peacock (2001) and Park (2001) to examine whether there are differences in learning styles of Bosnian students. Some example statements from the PLSP questionnaire which were used to determine style preferences are presented bellow:
4  Park and Peacock in their articles offer an excellent comparison of their results with previously conducted studies. The data analyzed in this study were obtained by Almira Ahmetspahic from Opa gimnazija Maglaj as a part of her final paper Exploring Foreign Language Learners Perceptual Learning Style Preferences at Faculty of Philosophy in Tuzla.

prosinca 2009.

1

Izabela Danki Almira Ahmetspahi

(1) Visual learning style preference I learn better by reading than by listening to someone (2) Auditory learning style preference I learn better in class when I listen to someone. (3) Kinesthetic learning style preference I prefer to learn by doing something in class (4) Tactile learning style preference I learn more when I make something for a class project. () Group learning style preference In class, I learn best when I work with others. (6) Individual learning style preference In class, I work better when I work alone.

2. Results
Learning style preference means were calculated and major, minor, and negative learning style preference of the observed students were determined (Table 1.). Table 1: Student learning style preferences (N=14)
Style Visual Auditory Kinesthetic Tactile Group Individual Mean 16.45 18.45 20.33 17.61 17.10 16.37 Type Negative Major Major Minor Minor Negative

16

HUM 5

LEARNING STYLES IN FL TEACHING: A CASE STUDY OF BOSNIAN STUDENTS STUDYING ENGLISH

18 and above major learning style preference 16.0 to 17.99 minor learning style preference 16.49 or less negative learning style preference The results indicate that there are differences in learning style preferences of the observed Bosnian students. They also suggest that the most popular learning styles are auditory, kinesthetic, and tactile and that students exhibit negative learning preference for visual learning style. The highest mean scores are for kinesthetic learning style preference 20.33 for the group, 20.3 for female and 20.29 for male students. The student answers to the previously presented sample question (3) for kinesthetic learning style from the PLSP questionnaire are presented in Table 2. Table 2: Student preference (N=14) for kinesthetic learning style (percentages for the sample statement (3)6 from the PLSPQ questionnaire)
Statement I prefer to learn by doing something in class Subjects Agree/Strongly Undecided agree 4.17% (2) 9.43 % (10) 7.79% (12) Disagree/Strongly disagree 6.25% (3) 3.78% (4) 4.55% (7)

Male (N=48) 89.58% (43) Female (N=106) Total (N=154) 86.79 % (92) 87.66% (135)

Although means for the observed group indicate negative preference for individual learning style, further examination revealed that male students have major preference for group style, and female students have negative preference for the same learning style. Other preferences based on the subjects gender are presented in Table 2. and Table 3.
6 The Croatian translation of this statement as it was given to the subjects was: Na nastavi volim uiti kroz praktian rad.

prosinca 2009.

17

Izabela Danki Almira Ahmetspahi

Table 3: Female student learning style preferences (N=106)

Style Visual Auditory Kinesthetic Tactile Group Individual Mean 16.82 18.17 20.35 18.06 16.44 16.81 Type Minor Major Major Major Negative Minor

18 and above major learning style preference 16.0 to 17.99 minor learning style preference 16.49 or less negative learning style preference Table 4: Male student learning style preferences (n=48)
Style Visual Auditory Kinesthetic Tactile Group Individual Mean 15.63 19.08 20.29 16.60 18.56 15.42 Type Negative Major Major Minor Major Negative

18 and above major learning style preference 16.0 to 17.99 minor learning style preference 16.49 or less negative learning style preference

3. Discussion and conclusions

As previous studies of other ethnic groups revealed, this study also suggests different perceptual learning style preferences and gender dif18
HUM 5

LEARNING STYLES IN FL TEACHING: A CASE STUDY OF BOSNIAN STUDENTS STUDYING ENGLISH

ferences (Park 2001 and Peacock 2001). Visual learning is not major preferred learning style of the observed students, although EFL classes in Bosnia are generally centered around visual elements (textbooks, different handouts, and blackboard) (Danki and Vujica, 2004). English teachers of these students should take into consideration the findings of this study and should try to incorporate teaching styles which promote kinesthetic, auditory, and tactile learning. Teachers should help their students identify their learning styles, but first should understand their own teaching styles to be able to adjust them to the styles of their students. Special teacher training is required if teachers are to be successful at recognizing their students learning styles and their dominant intelligences. Different perceptual learning style preferences among students, as suggested by this study and by other similar studies, are currently being confirmed by the latest research on brain structure and functions. Preexisting brain structural or connectivity differences may lead individuals to acquire languages in different ways (Green et al. 2007). The latest neurological studies go that far to suggest that based on a specific brain structure, researchers can predict success in FL learning and teaching strategies (Golestani at al. 2007; Wong at al. 2008). It is interesting that they do not exclude the influence of learning experience in creating anatomical changes which can help improve FL learning. If one is to apply these findings in the EFL classes, it would mean that teachers can help their students develop and strengthen weaker learning styles by working strategically on the use of all intelligences. The case study presented here is only an attempt at examining formal EFL teaching in Bosnia. Larger studies including students from different regions of Bosnia and Herzegovina and their FL teachers should be conducted to make general conclusions about their learning/teaching style preferences. It would also be interesting to observe whether there are any differences related to their national identity (Bosniac, Croatian or Serbian). It could also be a starting point for a larger study which would compare ethnic learning style preferences of Bosnian and Herzegovinian students with the style preferences of Anglo, Armenian, African,
prosinca 2009.

19

Izabela Danki Almira Ahmetspahi

Hispanic or Korean students in secondary schools and their achievement level differences, as well as, their EFL proficiency.

References
- Danki, Izabela, Gabrijela Vujica (2004), Formalno pouavanje stranih kultura u BiH: pouavanje anglo-amerike culture u srednjobosanskim kolama, Mostariensia, 20: 11-2. - Dunn, Rita Kenneth J. Dunn (1993), Teaching Secondary Students Through Their Individual Learning Styles, Boston: Allyn and Bacon. - Golestani, Narly et al. (2007), Brain structure predicts the learning of foreign speech sounds, Cerebral Cortex, 17(3): 7-82. - Green, David Jenny Crinion Cathy J. Price (2007), Exploring cross-linguistic vocabulary effects in brain structures using voxel-based morphometry, Biling (Camb Engl.), July 1, 10(2): 189-199. - Park, Clara C. (2001), Learning style preference of Armenian, African, Hispanic, Hmong, Korean, Mexican, and Anglo students in American secondary schools, Learning Environments Research, 4: 17-191. - Peacock, Matthew (2001), Match or mismatch? Learning styles and teaching styles in EFL, International Journal of Applied Linguistics, 1: 1-20. - Reid, Joy M. (ed.) (199), Learning Styles in the ESL/EFL Classroom, Boston: Heinle and Heinle. - Wong, Patrick C. M. et al. (2008), Volume of left Heschls gyrus and linguistic pitch learning, Cerebral Cortex, 18 (4):828-836.

160

HUM 5

LEARNING STYLES IN FL TEACHING: A CASE STUDY OF BOSNIAN STUDENTS STUDYING ENGLISH

Izabela Danki Almira Ahmetspahi

STILOVI UENJA U NASTAVI STRANOGA JEZIKA: STUDIJA SLUAJA BOSANSKIH UENIKA ENGLESKOGA JEZIKA
Saetak
Iznimno je vano pomoi nastavnicima stranoga jezika prilagoditi svoje stilove pouavanja raznolikim stilovima uenja svojih uenika. Predstavljamo rezultate studije sluaja o osnovnim stilovima uenja engleskoga jezika (4 perceptivna stila i pojedinani i skupni stil) bosanskih srednjokolaca (N=154). Podatci su prikupljeni uporabom Reidova PLSP upitnika, a obraenu su deskriptivno statistiki. Kao to su prijanje studije drugih etnikih skupina pokazale, i ova studija ukazuje na to da su uenici skloni razliitim stilovima uenja i postoje razlike u stilovima uenja prema spolu. Na temelju posljednjih istraivanja strukture mozga pretpostavljamo da su stilovi uenja i individualne razlike ono to istu nastavu za neke uenike ine vie, a za neke manje uinkovitom. Kljune rijei: stilovi uenja, srednja kola, spolne razlike.

prosinca 2009.

161

Andrea Sapunar Kneevi Zavod za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu

UDK 821.163.42(436.3)(091) Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 20. XI. 2009.

LJUBIEVA POVIJEST KNJIEVNOSTI I HRVATI NA GRADIANSKOHRVATSKOME GOVORNOM PODRUJU

Saetak
ime Ljubi, hrvatski knjievni povjesniar u Ogledalu knjievne poviesti jugoslavjanske na poduavanje mladei (knj. II., 1869.) meu kajkavske pisce ubraja i hrvatske autore s podruja ondanje zapadne Ugarske i Doljnje Austrije, danas gradianskohrvatskoga prostora, te ih u cjelini naziva knjievnost pisana kajkavtinom. Kajkavsku i hrvatsku knjievnost zapadnougarske regije Ljubi stavlja pod zajedniki nazivnik poglavito zato to smatra da hrvatski autori zapadnougarske regije piu isto za kajkavce, samo ugarske kajkavce. anrovskim, sadrajnim, pa i stilskim obiljejima, gradianskohrvatska knjievnost bliska je dijelu kajkavske knjievnosti 17. i 18. stoljea. Prema tim kriterijima mogli bismo ih vezati u jednu cjelinu, ali ne i kada je rije o jeziku. Gradianski Hrvati govore akavskim i tokavskim narjejem, a kajkavaca je meu njima malo. Na cjelokupnome podruju koje se uzima kao gradiansko u dijalektolokome smislu postoji samo jedan govor dvaju sela Vedein i Umok (Hidegsg i Ferthomok) u zapadnoj Maarskoj blizu oprona, koji bi se mogao smatrati kajkavskim, iako ni on nije tipino kajkavski. Najbrojniji su akavski govori te je osnovicom gradianskohrvatskoga (knjievnog) jezika postalo akavsko narjeje, odnosno ikavsko-ekavski govori sjevernoga i srednjega Gradia. Odgovor na pitanje zato ime Ljubi Hrvate zapadnougarske regije i Doljnje Austrije smatra ugarskim kajkavcima trebalo bi vjerojatno traiti u injenici da su prvi rezultati ozbiljnijih i sustav-

162

HUM 5

nijih istraivanja jezika i kulture zapadnougarskih i doljnjoaustrijskih Hrvata objavljeni istom nakon Ljubieva Ogledala knjievne poviesti jugoslavjanske (1869.). Izvori kojima se Ljubi sluio bile su ponajvie dvije knjige: Bibliografia hrvatska iz 1860. Ivana Kukuljevia Sakcinskog i djelo Geschichte der sdslawischen Literatur (Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur) Paula Josefa afaka, objavljeno u Pragu 1865. godine. Ljubi preuzima podatke iz navedene literature, veinom ne provjeravajui njihovu tonost. Ljubievo djelo stoji na samome poetku hrvatske knjievne povijesti i treba ga promatrati u kontekstu vremena u kojemu je nastalo. Njegov je cilj bio prokriti put nasljednicima koji e dalje izgraivati knjievnu povijest. Iako njegovo djelo u nekim svojim postavkama nije relevantno dananjoj knjievnoj povijesti, ono najbolje svjedoi o njezinim samim poetcima i vano je uporite daljnjega razvoja knjievne povijesti. Kljune rijei: knjievna povijest, ime Ljubi, gradianski Hrvati, kajkavska knjievnost.

U Ogledalu knjievne poviesti jugoslavjanske (knj. II., 1869.) ime Ljubi (1822. 1896.) govori o dalmatinskim, slavonskim i kajkavskim piscima u razdoblju od 1. do druge polovine 18. stoljea.1 akavskoj knjievnosti posveuje znatno vie prostora jer smatra da ni pjesnitvo ni proza nemaju u kajkavtini takova zastupnika, koi bi se sravniti mogao s hrvatsko-dalmatinskimi i sriednje vriednosti2. Meu kajkavske piesnike i prostopisaoce ubraja i hrvatske autore s podruja ondanje zapadne Ugarske i Doljnje Austrije, danas gradianskohrvatskoga prostora, te ih u cjelini naziva knjievnost pisana kajkavtinom. U uvodnome dijelu daje openitu ocjenu: Predmet radnjah kajkavskih spisatelja skoro je sasvim pobonoga smiera, obino prostomu narodu namijenjen te jednostavne boje i podhvata; vie obzira vriedan glede jezika, jer izmedju golema kala ondje se neriedtko sjaje i dragi biser. Mi emo i njih na dva kupa srediti, naime na piesnike i prostopisaoce.3
1 To su sljedea poglavlja: Radilci Hrvatsko-Dalmatinski (str. 36-481), Radilci HrvatskoSlavonski (str. 481-02), Radilci Hrvatsko-Kajkavski na polju jugoslavjanske knjievnosti (str. 02.-37.). ime Ljubi, Ogledalo knjievne poviesti jugoslavjanske na poduavanje mladei, knj. II., 1869. Isto, str. 04. N. mj.

2 3

prosinca 2009.

163

Andrea Sapunar Kneevi

Podreena ideolokim ciljevima katolike obnove, djela zapadnougarskih i donjoaustrijskih Hrvata 17. i 18. stoljea imaju iskljuivo religiozno-didaktiku namjenu, a zajednika im je osobina jednostavnost, neposrednost u obraanju itatelju, razvijena retorika fraza svojstvena uenim duhovnicima toga doba, po emu su bliska dijelu kajkavske knjievnosti. Uglavnom su to evanelistari, lekcionari, katekizmi i molitvenici koji su bili namijenjeni vjerskim potrebama najirih slojeva puka. Djela nisu ponajprije pisana iz umjetnikih pobuda, nego s ciljem da duhovno koriste narodu i odgajaju ga u skladu s pozitivnim idejama kranskoga dobra. Meu piscima najbrojniji su franjevci koji nakon isusovaca nastavljaju zadau narodnoga duobrinitva te sredinom 18. stoljea imaju vanu ulogu kako u organizaciji i odravanju vjerskih misija, u provoenju procesija i hodoaa koja su vidljivi izraz barokne narodne pobonosti, tako i kao istaknuti nositelji gradianskohrvatske nabone knjievnosti 18. stoljea. Franjevaki samostani u Novome Gradu (Gssing, Nmetujvr), eljeznu (Eisenstadt, Kismarton), eljeznu na Brigu (OberbergEisenstadt, Felskismartonhegy), Svetici za Jezerom (Frauenkirchen, Fertboldogasszony), Sambotelu (Szombathely), opronu (denburg) i Pounu (Bratislavi) bili su sredita bujnoga religioznog i kulturnog ivota zapadnougarske regije. Nalazei se u neposrednoj blizini gradianskohrvatskih sela, franjevaki samostani privlaili su u svoje redove velik broj Hrvata. Franjevci stvaraju puku, svim slojevima pristupanu, knjievno-prosvjetiteljsku djelatnost na narodnome gradianskohrvatskom jeziku. Franjevaka se nabona knjievnost gradila na pukoj pobonosti i tovanju Blaene Djevice Marije. Gradianski su Hrvati oduvijek bili veliki potovatelji lika Blaene Djevice Marije o emu svjedoe brojne marijanske pjesme, legende i svetita u koja se hodoasti sve do dananjega dana, a izrazita gradianskohrvatska marijanska pobonost nastaje u razdoblju baroka, kada se u zapadnoj Ugarskoj pojavljuje ideja o Marijinu kraljevstvu (Regnum Marianum).4 tovanje Marije, jedna od
4 Usp. Andrea Sapunar, Barokne propovijedi Eberharda M. Kragela (s osvrtom na lik Blaene Djevice Marije), Marija u propovijedima hrvatskih katolikih obnovitelja, Zbornik radova s nacionalnoga znanstvenog skupa u Splitu, 31. svibnja 1. lipnja 2002., uredio V. Koi, Kranska sadanjost i Hrvatski marioloki institut, Zagreb, 2004., str. 117.

164

HUM 5

LJUBIEVA POVIJEST KNJIEVNOSTI I HRVATI NA GRADIANSKOHRVATSKOME GOVORNOM PODRUJU

kljunih odrednica pobonosti gradianskih Hrvata, postaje omiljena tema franjevake knjievnosti toga razdoblja. Franjevci su osobito poduzetni u tiskanju molitvenika koji su pisani za duhovno uzdizanje, pobonost i vjersku pouku vjernika.6 Takvi molitvenici, knjige odobrene od crkvenih vlasti, u sadrajnome pogledu predstavljaju zbornike molitvenih tekstova, duhovnih pjesama (jake) i katekizamskih tekstova s uputama za krijepostan kranski ivot proet dubokim katolicizmom i marijanskom pobonou.7 Od gradianskohrvatskih franjevaca Ljubi u Ogledalu navodi Lovru Bogovia, Bogomira Palkovia, Jeremiju otaria i imuna Kniefca. Neka djela toga razdoblja pokazuju stilska obiljeja baroka pa je u novije doba uvrijeeno govoriti o postojanju gradianskohrvatskoga knjievnog baroka. Niz slinosti i podudarnosti s djelima kajkavskih pisaca 17. i 18. stoljea govore o snanome utjecaju kajkavske knjievne tradicije na hrvatsku knjievnost zapadnougarske pokrajine.
 Ona je Mati najlipa i ljubezljiva, Divica zmona, milostiva, zrcalo pravice, stolac mudrosti, uzrok nae radosti, turam bjelokosni, vrata nebeska, zvijezda jutarnja, obramba grinikov, prezmona Kraljica, patrona, Mati Kristueva, Blaena Divica, zvjezdica, zavie grinikov, milosti mati, sunce milosti, svitla morska zvijezda, Rajska Diva kraljica Hrvata. Nikola Beni, Regnum Marianum, Hrvatske novine, eljezno, 3. lipnja 1983., str. 3. Pretea franjevakim zbornicima najstariji je danas poznati rukopisni molitvenik gradianskih Hrvata, molitvenik Serafina Gyivkovicsa (1728.), koji je pohranjen u Budimpeti u Maarskoj nacionalnoj knjinici (Orszgos Szchnyi Knyvtr) pod naslovom Libellus infirmorum Deserviens Patri Hungaro-croatae conscriptus industria P. Fratris Seraphini Gyivkovics. Molitvenik je trojezian, hrvatski, maarski i latinski i pisalo ga je vie ruku. S obzirom na stereotipnost molitava koje moemo nai u brojnim molitvenicima toga razdoblja, pretpostavlja se da je sastavlja radio pod utjecajem vie uzora, maarske, ali i hrvatske kajkavske knjievnosti. Das Datum 1728 ist zwar auf dem Titelblatt zu finden, es aber wurde erst spter eingetragen [] Die Handschrift kann also bedeutend frher entstanden sein. Laut einer Eintragung auf der Seite vor dem Titelblatt war das Bchlein schon 1728 im Franziskanerkloster in Gssing im Gebrauch, was ebenfalls auf die frhere Entstehung hinweist. Istvn Nyomrkay, Das erste handschriftliche Gebetbuch der burgenlndischen Kroaten aus dem Jahre 1728, Studia Slavica Hung., 1-4/1983., str. 111-11. Budui da tada jo nije bilo izvornih gradianskohrvatskih djela, u pravilu to bijahu prijevodi ili preradbe s latinskoga, njemakoga ili maarskoga jezika. Usporedo s prevodilatvom, franjevci su biljeili stare hrvatske molitve i pjesme te stvarali nove stihove pobonoga sadraja. Osobito su njegovali marijanske pjesme koje bi takoer prevodili s njemakoga, maarskoga ili latinskoga jezika, prilagoavajui ih duhu gradianskohrvatskoga itatelja. Usp. Irvin Lukei, Proza u gradianskih Hrvata, Rijeka eljezno, 1997., str. 114-11.

prosinca 2009.

16

Andrea Sapunar Kneevi

Kajkavsku i hrvatsku knjievnost zapadnougarske regije Ljubi stavlja pod zajedniki nazivnik ponajprije zato to smatra da hrvatski autori zapadnougarske pokrajine piu isto za kajkavce, samo ugarske kajkavce. Po Ljubiu, Joe Ficko, upnik u Priseki oprunske upanije napisa za ugarske kajkavce: a) Kratak pregled staroga zakona, aliti hasnoviti nauki zibrani iz sv. Pisma staroga testamenta, I. del, u oprunu 1824.; II. del, novi zakon, u oprunu 1829; b) Razlaganje velikoga katekizmua (po Langu), u oprunu 1836; c) Novo Mariansko cvetje, aliti pobone molitve, u Kisegu 1837.; d) Nova hia zlatna, moleemu kereniku va ruke dana, u oprunu 1839.8. Slino navodi uz ime Lovre Bogovia: franjevac iz varmedje oprunske, napisa za ugarske kajkavce: a) Hia zlata uzidana pri s. brigu Kalvarie, u oprunu 17., 1772., 1778., 1813.; b) Mariansko cvee, u oprunu 177.9; Bogomira Palkovia: franjevac, poznat samo za molitvenu knjiicu, koju napisa za kajkavce u Ugarskoj: Duhovne kitica, ka je na Novom Gradu lipo cvala, ali je vea srasla i s jakami nakiena, zeleni pri Divici Marii, u Gjuru 178. i u oprunu 1778.10; Eberharda M. Kragela: reda servitanskoga misnik, sloi za ugarske kajkavce: etverovrstni duhovni perstan, ko stoji va marljivom premisljavanju etiri poslidnji dugovanjih i td. svemu hervatskomu narodu darovan, u oprunu 1763.11; Matije Laaba: upnik u Novomselu (Ujfala) oprunske upanije, isto je tako za ugarske kajkavce napisao: a) Kratka summa velikoga obinskoga katekizmusa za unju mlaje druine gornjih ugarskih Horvatov osebito zdelan, u Budimu 1804. (po af., a po Kukulj. 1814); b) Veliki obinski katekismus za gornje ugarske Hrvate osobito zidelan, u Budimu (po af. prije g. 1830)12; imuna Palatina: ravnatelj upe u Stincu Eisenburske upanije, pomagao je aplovia u osnivanju diela: Croaten und Wenden in Ungarn (Pressburg 1828), a sam je preveo Virgjilove egloge u kajkavsko narieje13; Mihe Galovia: za ugarske kajkavce izdao je: Duhovne knjiice, u Kisegu 1804, u oprunu
8 9 10 11 12 13 . Ljubi, n. d., str. 34. Isto, str. 23-24. Isto, str. 24. Isto, str. 24-2. Isto, str. 30. Isto, str. 13.

166

HUM 5

LJUBIEVA POVIJEST KNJIEVNOSTI I HRVATI NA GRADIANSKOHRVATSKOME GOVORNOM PODRUJU

1811, i u eleznom mjestu 1840.14; Ambrua Kalista: Sv. Krini put, u oprunu 1844 za ugarske kajkavce1 i dr. anrovskim, sadrajnim, pa i stilskim obiljejima, gradianskohrvatska knjievnost bliska je dijelu kajkavske knjievnosti 17. i 18. stoljea. Prema tim kriterijima mogli bismo ih vezati u jednu cjelinu, ali ne i kada je rije o jeziku. Gradianski Hrvati govore akavskim i tokavskim narjejem, a kajkavaca je meu njima malo.16 S dijalektolokoga stajalita moemo razlikovati nekoliko osnovnih skupina. Vee skupine su: 1) akavski sjevernogradianski (Hati, Poljanci, Dolinji u Gradiu i nekadanja hrvatska sela u Doljnjoj Austriji, Slovaka, Moravska i pogranina Maarska), 2) akavski junogradianski sa sreditem na Stinjaki i juno od njega, 3) tokavski u junome Gradiu (toji i Vlahi). Manje skupine zastupljene su s jednim ili s po dva sela: 1) akavsko-kajkavski u Bajngrobu (Weingraben), 2) kajkavski u selima Vedein/Hidegsg i Umok/Ferthomok u zapadnoj Maarskoj blizu oprona i 3) akavsko-kajkavsko-tokavski u Hrvatskome Grobu (Chorvtsky Grob) u Slovakoj. Predci zapadnougarskih Hrvata podrijetlom su s teritorijalno kompaktnoga podruja u staroj domovini, tj. s podruja susretita akavskoga, kajkavskoga i tokavskoga narjeja, a to je podruje izmeu Kupe i njezinih pritoka, do Save i Une, zatim podruja doline Une i dijela zapadne Slavonije.17 Rije je o krajevima u kojima su do te selidbe dominirali akavski govori, manjim dijelom tokavsko-akavski ili pak tokavski, dok su najmanje bili zastupljeni kajkavski govori. Gradianski su Hrvati tijekom 16. stoljea naselili podruje od moravskoga Brna, preko slovakoga Pouna, maarske ure i austrijskoga Bekoga Novog Mje14 Isto, str. 30. 1 Isto, str. 37. 16 Gradianski su Hrvati svoj jezik uvijek nazivali hrvatski, hervatskim, horvatskim, a do 1921. godine veinom su pripadali Zemljama sv. tefana i nazivali se zapadnougarski Hrvati, vodeni Hrvati (Wasserkroaten, vizi horvtok), a od 1921. gradianski Hrvati, jer je veina njih prikljuena austrijskoj pokrajini Gradie/Burgenland. Ovaj naziv prihvaen je i u Maarskoj, Slovakoj i Moravskoj. 17 Na temelju jezine analize Gerhard Neweklowsky sveo je prostor iseljavanja na crtu Ogulin, Karlovac, Kupom do Bihaa, Jasenovac i Velika na Uni. Usp. Gerhard Neweklowsky, Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete, Be, 1978., str. 281.

prosinca 2009.

167

Andrea Sapunar Kneevi

sta prema jugu, pogranini prostor izmeu Austrije i Maarske, od oprona, Subotita, Novoga Grada do rijeke Mure i Drave. Budui da su nakon preseljenja Hrvati naselili uglavnom teritorijalno kompaktno podruje, a akavski su govori bili najbrojniji, skoro svi pisci bili su porijeklom iz sridnjega i sjevernoga Gradia18, osnovicom njihova (knjievnoga) jezika postalo je akavsko narjeje, odnosno, ikavsko-ekavski govori sjevernoga i srednjega Gradia. Njihov knjievni jezik proiziao je iz duge tradicije crkvene propovijedi i pouke, narodnoga prosvjeivanja i udruivanja, knjievnoga rada koji je odgovarao narodnim tenjama i potrebama.19 Kada govorimo o kajkavcima, to se odnosi na itelje samo dvaju gradianskohrvatskih kajkavskih sela koja su smjetena juno od Niuzaljskoga jezera, a to su Umok i Vedein.20 Veina Hrvata u Vedeinu i Umoku najvjerojatnije su podrijetlom iz srednje Slavonije, ali njihova kajkavtina samo djelomino nastavlja predmigracijsko stanje u srednjoj Slavoniji, a formirana je interferencijom vie kajkavskih idioma, pri emu je vidljiv i utjecaj nekajkavskoga idioma.21 Znatan je meimurski utjecaj. U 16. stoljeu val migracija iao je preko Meimurja (gdje je izmeu Legrada i Donje Dubrave bio ureen prijelaz preko Drave) i Slavoncima su se u migracijama mogli pridruiti Meimurci, kajkavci uz Muru u Maarskoj, osobito nakon zrinsko-frankopanske bune 1671. godine, kada je Meimurje bilo opustoeno. Kajkavskim se naziva i govor Hrvatskoga Groba nedaleko Bratislave, u kojemu se rabi upitna zamjenica kaj, ali to je zapravo akavsko-kajkavsko-tokavski govor.22 Od kajkavskih osobina u drugim gradianskim govorima, akavskim i tokavskim, neke su vrlo karakteristine. Takve su duljine u nekim kategorijama svojstvenim kajkavtini, primjerice duljina osnove u
18 Josip Hamm, Poloaj i znaaj gradianskohrvatskoga jezika unutar slavenske jezine grupe, Symposion Croaticon, Be, 1974., str. 47. 19 Usp. Radoslav Katii, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb, 1986., str. 188. 20 Na cjelokupnom podruju koje se uzima kao gradiansko u dijalektolokom smislu postoji samo jedan govor dvaju sela Vedein i Umok (Hidegsg i Ferthomok) u zapadnoj Madarskoj blizu oprona, koji bi se mogao smatrati kajkavskim, iako ni on nije tipino kajkavski. G. Neweklowsky, O kajkavskim osobinama u nekajkavskim govorima Gradia, Hrvatski dijalektoloki zbornik, JAZU, knj. 6., Zagreb, 1982., str. 27. 21 Usp. Mijo Lonari, Podrijetlo gradianskih kajkavaca, Gradianski Hrvati 1533-1983, zbornik radova, Zagreb, 1984., str. 128. 22 Usp. isto, str. 121.

168

HUM 5

LJUBIEVA POVIJEST KNJIEVNOSTI I HRVATI NA GRADIANSKOHRVATSKOME GOVORNOM PODRUJU

mnoini imenica srednjega roda, prema kraini u jednini u akavskim govorima srednjega Gradia, gubitak zanaglasnih duljina, to je karakteristika svih gradianskih govora, te brojne druge osobine.23 Osobito je vaan kajkavski element u leksiku. Utjecaj kajkavskoga leksika na jezik gradianskih Hrvata istraivali su Stjepan Ivi (Hrvatska dijaspora u 16. stoljeu i jezik Hrvata gradianaca, 1971.)24, Helene Koschat (Die akavische Mundart von Baumgarten im Burgenland, 1978)2, Gerhard Neweklowsky (O kajkavskim osobinama u nekajkavskim govorima Gradia, 1982.)26, Ivan Brabec (Dijakronijski pogled na gradianskohrvatski knjievni jezik, 1984.)27, Antun ojat (Batina i suvremene potrebe gradianskohrvatskoga knjievnog jezika, 1984.)28 i dr. Prelistamo li najstarije kajkavske rjenike, vidjet emo da je dobar dio leksikoga fonda zajedniki i kajkavtini i gradianskim Hrvatima. To najveim dijelom moemo dovesti u vezu s podrijetlom gradianskih Hrvata nekajkavaca, s podruja izmeu Kupe, Save i Une te iz srednje Slavonije, dakle iz kajkavskoga susjedstva. Isto utjecajem kajkavskih doseljenika iz zapadne Slavonije koji su se u manjem broju naseljavali po Gradiu te iako njihov govor nije prevladao, ostale su neke osobine. Osim toga, poznato je da su gradianski Hrvati imali uske veze s kajkavskim krugovima.29 Kanonske vizitacije 17. i 18. stoljea pokazuju ivu povezanost i izmjenu ljudi i sveenstva zagrebake i urske, a kasnije
23 O tome: Stjepan Ivi, Hrvatska dijaspora u 16. stoljeu i jezik Hrvata gradianaca, priredio i dijelom obradio Boidar Finka, Izabrana djela iz slavenske akcentuacije, Mnchen, 1971.; G. Neweklowsky, O kajkavskim osobinama, str. 27-263; M. Lonari, n. d., str. 121-131. 24 S. Ivi, n. dj. 2 Helene Koschat, Die akavische Mundart von Baumgarten im Burgenland, Wien, 1978. 26 G. Neweklowsky, O kajkavskim osobinama, str. 27-263. 27 Ivan Brabec, Dijakronijski pogled na gradianskohrvatski knjievni jezik, Gradianski Hrvati 1533-1983, zbornik radova, Zagreb, 1984. 28 Antun ojat, Batina i suvremene potrebe gradianskohrvatskoga knjievnog jezika, Gradianski Hrvati 1533-1983, zbornik radova, Zagreb, 1984. 29 Pravnik Ivan Kitoni iz Kostajnice prva je osoba za koju znamo da je gradio most izmeu Gradia i matine zemlje. Kitoniu, koji je bio nastanjen u junome Gradiu, grad je Varadin 1606. godine izdao darovnicu zbog njegovih zasluga. Znamo i za Mihajla Milkovia (1709. 179.), rodom iz Voritana, isusovca, koji je pouavao filozofiju u Varadinu i pisao isusovake drame latinskim jezikom, koje su tiskane 173. godine u Trnavi. Usp. Nikola Beni, Tendencije i glavni sadraji starije gradianskohrvatske knjievnosti, Varadinski zbornik 1181. 1981., Varadin, 1983., str. 09.

prosinca 2009.

169

Andrea Sapunar Kneevi

sambotelske, biskupije. Najistaknutija osoba tih veza bio je Juraj Mulih (1694.174.) koji u ime isusovakoga reda kao missionarius vagus u nekoliko navrata dolazi u Gradie, gdje potie procvat barokne pobonosti i gradianskohrvatske knjievnosti 18. stoljea.30 ime Ljubi u Ogledalu knjievne poviesti jugoslavjanske (1869.) o Jurju Mulihu kae: MULIH, GJORGJE, isusovac i apostolski poslanik, sloi: a) Duhovna pisanica kerstjanskoga nauka puna itd. u Beu 1734. i u Zagrebu 174. pomnoeno; b) Obilato duhovno mliko, t. j. Nauk kerstjanski ilirikoj diici darovan, u Zagrebu 174.; c) Duhovne mervice, iliti malene molitvice od vee knjige Duhovne hrane, u Pounu 178 i u Budimu 1818. [] Duhovne jake posluvanja apostolskoga s milostivum voljum g. Grofa Fr. Zichy biskupa gjurskoga, u Gjuri 170.31 Maarski slavist Lszl Hadrovics u knjizi Schrifttum und Sprache der burgenlndischen Kroaten im 18. und 19. Jahrhundert (Be, 1974.), opirnoj monografiji o jeziku i knjievnosti gradianskih Hrvata u 17. i 18. stoljeu, naglaava da su gradianski Hrvati prije preseljenja u zapadnu Ugarsku bili u stalnome kontaktu s kajkavcima, a i u novome zaviaju pismenost im se razvija stalno pod kajkavskim utjecajem, o emu, izmeu ostalog, govori i crkvena terminologija u djelima koja je podudarna s kajkavskom.32 Prvi lekcionar za gradianske Hrvate, Horvaczko evangyelye, objavljen je 1732. godine u uri i, ini se, ima kajkavske uzore, iako je lekcionar pisan gradianskim akavsko-ikavskim jezikom. Ve je 1913. godine Vatroslav Jagi u Archiv fr slavische Philologie dao openitu ocjenu o gradianskim lekcionarima 18. stoljea: Tekst je pisan akavskim dijalektom i ikavskim izgovorom, ipak se ini da mu je podloga bila jedan kajkavski lekcionar zagrebake crkve...33 Istvn Nyo30 Uz ostala djela napisao je i dvije knjiice za gradianske Hrvate: Duhovne jacske (ura, 170.) i Pripravlyanye k szpovidi (eljezno, 1748.). 31 . Ljubi, n. d., str. 492 i 08. 32 Lszl Hadrovics, Schrifttum und Sprache der burgenlndischen Kroaten im 18. und 19. Jahrhundert, Wien, 1974., str. 26. 33 Der Text trgt zwar Rechnung dem a-Dialekte der i-Aussprache, scheint aber doch auf der Grundlage eines im kaj-Dialekte geschriebenen Lektionariums der Agramer Kirche zu beruhen... Vatroslav Jagi, Die serbokroatischen bersetzungen der Bibel im Ganzen oder einzelner Teile derselben: Eine bibliographische bersicht, Archiv fr slavische Philologie, Berlin, 34 (1912.), str. 19.

170

HUM 5

LJUBIEVA POVIJEST KNJIEVNOSTI I HRVATI NA GRADIANSKOHRVATSKOME GOVORNOM PODRUJU

mrkay ukazuje na povezanost Horvaczkog evangyelya, dosad najstarijega poznatog gradianskohrvatskog lekcionara iz 1732. godine, s drugim izdanjem kajkavskoga djela Szveti evangeliomi Nikole Krajaevia (Trnava, 1694.). Ovo izdanje, posveeno knezu Pavlu Eszterhzyju ijemu je trokom tiskano, posluilo je kao predloak Horvaczkom evangyelyu, to Nyomrkay potvuje nizom podudarnosti, primjerice u leksiku, uporabi glagolskih vremena (izraavanje prolosti), sintaksi i dr.34 Nije rijedak sluaj da se u gradianskohrvatskim djelima nau molitve, pjesme ili ulomci tekstova iz kajkavskih molitvenika, evanelja i katekizama, prilagoeni akavskomu sustavu. Jedan od najboljih primjera za to je molitvenik Hia zlata (174.) franjevca Lovre Bogovia, u kojemu nalazimo pjesme i molitve preuzete iz kajkavskih djela kao to su Sveti Evangeliomi (161.) Nikole Krajaevia, Put vu nebo (1734.) Franje Sunika i dr. Ostaje otvoreno pitanje zato ime Ljubi u Ogledalu knjievne poviesti jugoslavjanske Hrvate zapadnougarske regije i Doljnje Austrije naziva ugarskim kajkavcima. Iako 1843. godine Stanko Vraz u Kolu koje je sam ureivao objavljuje sedam hrvatskih pjesama iz zapadne Ugarske,3 a Ivan Kukuljevi Sakcinski 1847. objavljuje Psme s dodatkom narodnih psmah puka harvatskoga koje sadre i est pjesama iz Austrije, odgovor bi vjerojatno trebalo traiti u injenici da su prvi rezultati ozbiljnijih i sustavnijih istraivanja jezika i kulture zapadnougarskih i doljnjoaustrijskih Hrvata objavljeni nakon Ljubieva Ogledala knjievne poviesti jugoslavjanske (1869.). Prvi poznati istraiva iz Hrvatske koji je krenuo u posjet potomcima davno iseljenih sunarodnjaka bio je Fran Kurelac. On je 1846. i 1848. proputovao gotovo cijelim prostorom dananjega Gradia i prikupio velik broj narodnih pjesama koje je objavio 1871., dvije godine poslije Ljubieva Ogledala knjievne poviesti jugoslavjanske (1869.), u knjizi Jake ili narodne psme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po upah oprunskoj, moonjskoj i elznoj na Ugrih, ime utire put sustavnomu
34 Usp. Istvn Nyomrkay, Ein burgenlndisch-kroatisches Evangelienbuch aus dem Jahre 1732, Studia Slavica Hung. 19/1973., str. 391.-401. 3 Stanko Vraz, Narodna poesia: Narodne pesme Harvatah, Kolo, knjiga br. 3, Zagreb, 1843., str. 31-3.

prosinca 2009.

171

Andrea Sapunar Kneevi

istraivanju pjesama gradianskih Hrvata.36 Od zaborava je spasio velik dio narodnih pjesama, barem u tekstualnome smislu, jer su objavljene bez notnoga zapisa. Ova knjiga ne sadri samo obilje usmenih pjesama, njih tono 700, nego je autor knjigu opremio uvodnim putopisnim biljekama Iz mojega ivota i putovanja po Ugarskih Hrvatih, nekom vrstom terenskoga dnevnika koji je vodio na svojim putovanjima, a u njemu svjedoi o tekim uvjetima u kojima hrvatska manjina ivi i izraava svoju veliku zabrinutost za njihov narodnosni opstanak. Ivan Kukuljevi Sakcinski meu prvima u Hrvatskoj pie o narodnome ivotu i nonji Hrvata u Moravskoj u Viencu (br. 24) 1873. pod naslovom Hrvatska naselbina u Moravskoj. Skoro dvadesetak godina nakon Kurelca gradianskohrvatsko govorno podruje pohodio je Franjo . Kuha (1863. i 1864.), a zapise s toga putovanja objavio u Viencu 1878. godine s naslovom Medju ugarskimi Hrvati.37 Gradianskohrvatske jake uvrtava u svoje opsene zbirke Juno-slovjenskih narodnih popievaka (I.-IV.), tiskane u Zagrebu od 1878. do 1941. godine. Oito nezadovoljan slabim zanimanjem u Hrvatskoj za taj dio dijaspore, na poetku svojega putopisa kae: Ovaj put podjoh u sviet kao sliepac, jer nai knjievnici sa ondjenjim svietom nikako ne obe, pa me nitko ne mogae ma ni malo uputiti o onom, to bi mi moglo trebati. Znatno kasnije pojavljuje se putopis o moravskim, donjoaustrijskim i ugarskim Hrvatima Ivana Miletia objavljen u Viencu 1898.,38 zasebno tiskan i pod naslovom O hrvatskim naseobinama u Moravskoj, Donjoj Austriji i Zapadnoj Ugarskoj (Zagreb, 1899.),39 koji predstavlja vaan prinos istraivanju jezika, povijesti i kulture gradianskih Hrvata.40
36 Jake ili narodne psme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po upah oprunskoj, moonjskoj i elznoj na Ugrih. Skupio Fran Kurelac starinom Ogulinac, a rodom iz Bruvna u Krbavi. Zagreb. Slovi Dragutina Albrechta. 1871. 37 Franjo . Kuha, Medju ugarskimi Hrvati: Putopisna crta, Vienac, Zagreb, 1878. 38 Ivan Mileti, O Moravskim Hrvatima: Medju Hrvatima Donje Austrije i zapadne Ugarske, Vienac, br. 27, 29, 30-32, 34, 36, 4-46, 48-0, 2, Zagreb, 1898. 39 O hrvatskim naseobinama u Moravskoj, Donjoj Austriji i Zapadnoj Ugarskoj. Narodopisne crtice. Sa  slika. Napisao Ivan Mileti. (Pretiskano iz Vijenca 1898.) U Zagrebu. Tisak Dionike tiskare 1899. 40 Usp. A. Sapunar, Miletiev putopis o Hrvatima Moravske, Donje Austrije i zapadne Ugarske, Zbornik o Ivanu Miletiu, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa o Ivanu Miletiu, Zagreb, 2002., str. 13-148.

172

HUM 5

LJUBIEVA POVIJEST KNJIEVNOSTI I HRVATI NA GRADIANSKOHRVATSKOME GOVORNOM PODRUJU

Izvori kojima se Ljubi sluio ponajvie su bile dvije knjige: Bibliografia hrvatska iz 1860. Ivana Kukuljevia Sakcinskog i djelo Geschichte der sdslawischen Literatur (Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur) Paula Josefa afaka, objavljeno u Pragu 186. godine. Ljubi preuzima podatke od obaju autora. Ako se podatci razlikuju, navodi oba podatka s preciznom napomenom gdje ih je pronaao, primjerice: OTARI JERIMA, malobraanin, napisa molitvenu knjiicu Duhovni venec po af. II. 369, a po Kukulj. Duhovni vertlac, u oprunu 1746.41 Rije je o do danas nepronaenome molitveniku koji se pripisuje franjevcu Jeremiji otariu (1714. 1770.). Budui da do sada nije pronaen nijedan njezin primjerak, Lszl Hadrovics smatra da knjiga nije ni postojala.42 Drugi otariev molitvenik, Marianszko czveche iz 1781. godine, Ljubi pripisuje Lovri Bogoviu (1723. 1789.): BOGOVI LOVRE, franjevac iz varmedje oprunske, napisa za ugarske kajkavce: a) Hia zlata uzidana pri s. brigu Kalvarie, u oprunu 17., 1772., 1778., 1813.; b) Mariansko cvee, u oprunu 177.43 Podatci su vjerojatno preuzeti od Kukuljevia i afaka jer oni biljee isto. Ljubi ne provjerava izvore nego doslovno prenosi.44 Jedino sigurno potvreno izdanje Marianszkog Czvecha jest
41 . Ljubi, n. d., str. 23. 42 Der Verfasser des Werkes Scriptores ord. min. s. p. Francisci provinciae Hungariae reformatae nunc S. Mariae (Posonii 1879), Seraphinus Farkas erwhnt als Werk des Franziskaners Jeremias otari ein in Raab gedrucktes Gebetbuch: Duhovni Vertlyacz. Jaurini 1746. (Recusus etiam Sopronii anno adhuc eodem). Da Farkas abweichend von seinem blichen Verfahren keine weiteren Angaben macht, ist es wahrscheinlich, da er das Buch nicht in der Hand gehabt hat, sondern den Titel aus fremder Quelle schpfte. Es wre nicht auffallend, da ein Gebetbuch von Jahre 173 denselben Titel fhrt, da hnliche Titel, wie etwa auch Duhovna kitica, Mariansko cvee, Hia zlata usw. von den Verfassern von Gebetbcher sehr gerne verwendet wurden. Auffallender ist, da weder von der Raaber noch von der angeblichen denburger Ausgabe jemals ein Exemplar zu finden war. So ist es fraglich, ob diese Ausgaben berhaupt existiert haben. L. Hadrovics, n. d., str. 28. 43 . Ljubi, n. d., str. 23-24. 44 U uvodu kae: ...u radu nisam imao koga da sliedim, te zato morao sam se svrati siemo tamo po put pele, koja sisa med s ovog i s onog cvieta, da sakupi i prinese sladkih sokova, birajui iz razliitih knjiga, asopisa i rukopisa sve ono to na moj predmet spada, slagajui i uredjujui sve po duhu poduzeta si diela. Njeke sam knjige naih narodnih spisatelja pred oima imao i razsudio, ko to sam mogao; ostale sam ili samo naznaio ili priloio im dotini sud, to je koi drugi odprije o njih izrekao. . Ljubi, Ogledalo knjievne poviesti jugoslavjanske, knj. I., 1864., str. 6.

prosinca 2009.

173

Andrea Sapunar Kneevi

izdanje iz 1781.,4 dok prethodna nisu potvrena. U kasnijim se izdanjima Marianszko Czveche pojavljuje jo 1803. (izdava Simeon Kniefac), 1827., 1836., 1848., 1849., 180., 1870., 1871. i 1872. godine.46 Prvo izdanje Hie zlate pojavilo se 174. godine, i to u 100 primjeraka, kao to stoji u predgovoru djela.47 Ljubi prema Kukuljeviu navodi godinu 17.48 Franjevcu Bogomiru Palkoviu (1714. 1778.) Ljubi pripisuje djelo Duhovna kitica, ka je na Novom Gradu lipo cvala, ali je vea srasla i s jakami nakiena, zeleni pri Divici Marii, u Gjuru 178. i u oprunu 1778.49 Podatak preuzima od afaka.0 Danas se Palkoviu pripisuje i molitvenik Duhovni vertlyacz (173.) u suautorstvu s Lovrom Bogoviem. U predgovoru autori govore o Slabikaru (poetnici) kojemu je danas izgubljen trag. Molitvenik Duhovni vertlyacz (173.) Bogovia i Palkovia vjerojatno je ista knjiga koju Kukuljevi, afak, Ljubi i drugi pripisuju otariu. Ljubievo djelo stoji na samome poetku nae knjievne povijesti i treba ga promatrati u kontekstu vremena u kojemu je nastao. Kao to i sam kae: Hrvatska, a rekao bi i ciela jugoslavjanska grana nije ipak do sada poviestnika svoje narodne knjievnosti nala! Pored takvog pomanjkanja nakanio sam prvi korak uiniti, i ako ne drugo a ono barem prokriti put ponjeto nasljednikom u osnovanju cielokupne jugoslavjanske knjievne poviesti1, njegov je posao pionirski i predstavlja jedan od prvih pokuaja knjievne povijesti. U takav posao trebalo je uloiti golem trud, osobito u tadanjim burnim vremenima o kojima godine 1863. svjedoi njegov suvremenik Ivan Kukuljevi Sakcinski: moebit da e s vremenom biti, kad domoljubna naa mlade poraste, koja e moebit sretnija i mirnija vremena iviti, nego li mi stariji knjievnici,
4 Usp. Ludwig Kuzmich, Kulturhistorische Aspekte der burgenlandkroatischen Druckwerke bis 1921 mit einer primren Bibliographie, Burgenlndische Forschungen, Sonderband X, Eisenstadt 1992, str. 61-62. 46 Usp. isto, 61-62. 47 Usp. isto, str. 27. 48 Usp. Ivan Kukuljevi Sakcinski, Bibliografia hrvatska. Dio prvi. Tiskane knjige, Zagreb, 1860., str. 24. 49 . Ljubi, n. d., knj. II., str. 24. 0 Usp. Paul Josef afak, Geschichte der sdslawischen Literatur (Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur, Hrsg. von Josef Jiriek, Prag, 186., str. 374. 1 . Ljubi, n. d., knj. I., str. -6.

174

HUM 5

LJUBIEVA POVIJEST KNJIEVNOSTI I HRVATI NA GRADIANSKOHRVATSKOME GOVORNOM PODRUJU

kojima sred razliitih borbah javnoga ivota, za mirnu radnju duevnu i za trudna iztraivanja knjievna jedva vremena preostaje2. Ljubiev je cilj bio prokriti put nasljednicima koji e dalje izgraivati knjievnu povijest. Iako njegovo djelo u nekim svojim postavkama nije relevantno dananjoj knjievnoj povijesti, najbolje svjedoi o njezinim samim poetcima i vano je uporite daljnjega razvoja knjievne povijesti.

Izvori i literatura
- Bencsics, Nikolaus, Abri der geschichtlichen Entwicklung der burgenlndisch-kroatischen Schriftsprache, Wiener Slavistisches Jahrbuch, 17/1971., str. 16-28. - Beni, Nikola, Von der barocken Frmmigkeit zur geistigen Erneuerung der burgenlndischen Kroaten , Internationales Kulturhistorisches Symposion Mogersdorf 1982, Band 14, Graz, 1983., str. 247-29. - Beni, Nikola, Tendencije i glavni sadraji starije gradianskohrvatske knjievnosti, Varadinski zbornik 1181.1981., JAZU i Skuptina opine Varadin, Varadin, 1983., str. 07-13. - Beni, Nikola, Regnum Marianum, Hrvatske novine, eljezno, 3. lipnja 1983., str. 3. - Beni, Nikola, Knjievnost gradianskih Hrvata od XVI. stoljea do 1921., Sekcija DHK i Hrvatskog centra P.E.N.-a za prouavanje knjievnosti u hrvatskom iseljenitvu, Zagreb, 1998. - Brabec, Ivan, Dijakronijski pogled na gradianskohrvatski knjievni jezik, Gradianski Hrvati 1533-1983, zbornik radova, Zagreb, 1984. - Breu, Josef, Die Kroatensiedlung im Burgenland und in den anschliessenden Gebieten, Wien, 1970. - Csaplovics, Johann von, Croaten und Wenden in Ungarn: Etnographisch geschildert, Pressburg, 1828.
2 I. Kukuljevi Sakcinski, Bibliografia hrvatska. Dodatak k prvomu dielu. Tiskane knjige, Zagreb, 1863., Predgovor.

prosinca 2009.

17

Andrea Sapunar Kneevi

- Gradianski Hrvati, ur. Z. rnja, M. Valenti, N. Beni, akavski sabor, Zagreb, 1973. - Gradianskohrvatsko-hrvatsko-nimki rjenik /Burgenlndischkroatisch-Kroatisch-Deutsches Wrterbuch, Zagreb Eisenstadt, 1991. - Hadrovics, Lszl, Schrifttum und Sprache der burgenlndischen Kroaten im 18. und 19. Jahrhundert, Be, 1974. - Hamm, Josip, Poloaj i znaaj gradianskohrvatskoga jezika unutar slavenske jezine grupe, Symposion Croaticon, Be, 1974. - Ivi, Stjepan, Hrvatska dijaspora u 16. stoljeu i jezik Hrvata gradianaca, priredio i dijelom obradio Boidar Finka, Izabrana djela iz slavenske akcentuacije, Mnchen, 1971., str. 723-798. - Jagi, Vatroslav, Die serbokroatischen bersetzungen der Bibel im Ganzen oder einzelner Teile derselben: Eine bibliographische bersicht, Archiv fr slavische Philologie, Berlin, 34/1912., str. 497-32. - Karall, Andreas, Das religise Schrifttum der heute burgenlndischen Kroaten bis zum Beginn des 19. Jahrhunderts, teoloka disertacija, Be, 1967. - Katii, Radoslav, Lingvistike dimenzije jezinoga poloaja gradianskih Hrvata, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb, 1986., str. 186-194. - Koschat, Helene, Die akavische Mundart von Baumgarten im Burgenland, Wien, 1978. - Kuerova, Kvetoslava, Hrvati u Srednjoj Europi, Zagreb, 1998. - Kuha, Franjo, Juno-slovjenske narodne popievke, Zagreb, 1878. 1941. - Kuha, Franjo, Medju ugarskimi Hrvati: Putopisna crta, Vienac, br. 40-0, Zagreb, 1878. - Kukuljevi Sakcinski, Ivan, Bibliografia hrvatska. Dio prvi. Tiskane knjige. Zagreb, 1860.

176

HUM 5

LJUBIEVA POVIJEST KNJIEVNOSTI I HRVATI NA GRADIANSKOHRVATSKOME GOVORNOM PODRUJU

- Kurelac, Fran, Jake ili narodne psme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po upah oprunskoj, moonjskoj i elznoj na Ugrih, Zagreb, 1871. - Lonari, Mijo, Podrijetlo gradianskih kajkavaca, Gradianski Hrvati 1533-1983, zbornik radova, Zagreb, 1984., str. 121-131. - Lukei, Irvin, Proza u gradianskih Hrvata, Znanstveni institut Gradianskih Hrvatov, Rijeka /eljezno, 1997. - Ljubi, ime, Ogledalo knjievne poviesti jugoslavjanske na poduavanje mladei, knj. I., 1864.; knj. II., 1869. - Meri, Martin ml., Znameniti i zasluni Gradianski Hrvati, akavski sabor, 1972. - Mileti, Ivan, Hrvatski knjievni prilozi iz Meimurja i okolice grada oprona, Graa za povijest knjievnosti hrvatske, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knj. 8., Zagreb, 1916., str. 39-461. - Mileti, Ivan, O hrvatskim naseobinama u Moravskoj, Donjoj Austriji i Zapadnoj Ugarskoj. Narodopisne crtice. Sa 5 slika. (Pretiskano iz Vijenca 1898.) U Zagrebu. Tisak Dionike tiskare, 1899. - Mileti, Ivan, O Moravskim Hrvatima. Medju Hrvatima Donje Austrije i zapadne Ugarske, Vienac, br. 27, 29, 30-32, 34, 36, 4-46, 48-0, 2, Zagreb, 1898. - Neweklowsky, Gerhard, Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete, Wien, 1978. - Neweklowsky, Gerhard, O kajkavskim osobinama u nekajkavskim govorima Gradia, Hrvatski dijalektoloki zbornik, JAZU, knj. 6., Zagreb, 1982., str. 27-263. - Nyomrkay, Istvn, Das erste handschriftliche Gebetbuch der burgenlndischen Kroaten aus dem Jahre 1728, Studia Slavica Hung., 1-4/1983., str. 111-11. - Nyomrkay, Istvn, Ein burgenlndisch-kroatisches Evangelienbuch aus dem Jahre 1732, Studia Slavica Hung., 19/1973., str. 391-401.
prosinca 2009.

177

Andrea Sapunar Kneevi

- Nyomrkay, Istvn, Sprachhistorisches Wrterbuch des Burgenlandkroatischen, Wissenschaftliches Institut der burgenlndischen Kroaten, Akadmiai Kiad, Budapest, 1996. - afak, Paul Josef, Geschichte der sdslawischen Literatur (Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur), Hrsg. von Josef Jiriek, Prag, 186. - Povijest i kultura gradianskih Hrvata, gl. urednik I. Kampu, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 199. - Sapunar, Andrea, Barokne propovijedi Eberharda M. Kragela (s osvrtom na lik Blaene Djevice Marije), Marija u propovijedima hrvatskih katolikih obnovitelja, Zbornik radova s nacionalnoga znanstvenog skupa u Splitu, 31. svibnja 1. lipnja 2002., uredio V. Koi, Kranska sadanjost i Hrvatski marioloki institut, Zagreb, 2004., str. 117-126. - Sapunar, Andrea, Miletiev putopis o Hrvatima Moravske, Donje Austrije i zapadne Ugarske, Zbornik o Ivanu Miletiu, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa o Ivanu Miletiu, Zagreb, 2002., str. 13-148. - ojat, Antun, Batina i suvremene potrebe gradianskohrvatskoga knjievnog jezika, Gradianski Hrvati 1533-1983, zbornik radova, Zagreb, 1984. - Tornow, Siegfried, Burgenlandkroatisches Dialektwrterbuch: Die vlachischen Ortschaften, Berlin, 1989. - Ujevi, Mate, Gradianski Hrvati, Zagreb, 1934.

178

HUM 5

LJUBIEVA POVIJEST KNJIEVNOSTI I HRVATI NA GRADIANSKOHRVATSKOME GOVORNOM PODRUJU

Andrea Sapunar Kneevi

LJUBIS HISTORY OF LITERATURE AND CROATS IN THE BURGENLAND-CROATIAN SPEAKING AREA

Summary
In Ogledalo knjievne poviesti jugoslavjanske na poduavanje mladei (book II, 1869) ime Ljubi, Croatian literary historian, considers Croatian authors from the area of west Hungary and Lower Austria, today Burgenland-Croatian area, as kajkavian writers and calls them literature written in the kajkavian dialect. Ljubi puts kajkavian and Croatian literature of West-Hungarian area under the same name, especially because he thinks that Croatian authors from the West-Hungarian region write the same for Kajkavians, but Hungarian Kajkavians. With genre, content and style characteristics Burgenland-Croatian literature is close to a part of kajkavian literature of the 17th and 18th century. According to those criteria we could unite them into a whole, but that cannot be done as far as language is concerned. Burgenland Croats use chakavian and stokavian dialect, and there is a small number of Kajkavians among them. In the entire area, which is considered as Burgenland in dialectal sense, there is only one speech of two villages Vedein and Umok (Hidegsg and Ferthomok) in the West Hungary near apron, which could be considered kajkavian, although it is not typically kajkavian. The most numerous are chakavian speeches and chakavian dialect or ikavian-ekavian speeches of the North and Central Burgenland became the basis of Burgenland-Croatian (standard) language. An answer to the question why ime Ljubi considers Croats of West-Hungarian region and Lower Austria as Hungarian Kajkavians should be looked for in the fact that the first results of more serious and systematic analyses of language and culture of West-Hungarian and Lower-Austrian Croats were published right after Ljubis Ogledalo knjievne poviesti jugoslavjanske (1869). Sources, which Ljubi used the most, were two books: Bibliografia hrvatska from 1860 written by Ivan Kukuljevi Sakcinski and Geschichte der sdslawischen Literatur (Geschichte der ilirischen and kroatischen Literatur) written by Paul Josef afak, published in Prague in 1865.

prosinca 2009.

179

Ljubi took over data from the mentioned literature, mostly without having checked their correctness. Ljubis piece of work stands in the very beginning of the Croatian literary history and it should be considered in the context of time in which it was made. His aim was to clear the way to successors who will further build literary history. Although his work in some of its propositions is not relevant to the current literary history, it is the best witness of its beginnings and it is important base of further development of literary history. Key words: literary history, ime Ljubi, Burgenland Croats, kajkavian literature.

180

HUM 5

Zdenka Leeni Mostar

UDK 811.163.4228236 Pregledni lanak Primljeno: 11. XII. 2009.

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

Saetak
Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia (1837.) posljednja je gramatika koja opisuje fonemsko-grafemski sustav, morfologiju i sintaksu kajkavskoga knjievnog jezika. Definicije i napomene pisane su na njemakome jeziku i goticom dok su kajkavski primjeri pisani starom grafijom. U radu je, uz analizu strukture Kristijanovieve gramatike s obzirom na autorov pristup obradbi gramatike grae, odreeno njezino mjesto u povijesti kajkavskih gramatika te je prikazana njezina uloga i utjecaj na standardnojezine procese koji su se odvijali u prvoj polovini 19. stoljea. Kljune rijei: gramatika, kajkavski knjievni jezik, povijest kajkavskih gramatika, stara grafija, morfoloki arhaizmi.

prosinca 2009.

181

Zdenka Leeni

Uvod
Proces standardizacije kajkavskoga knjievnog jezika i njegova uzdizanja na iznadregionalnu jezinu uporabu sustavno se moe pratiti od kraja 16. stoljea i pojave Pergoieva Decretuma (174.) te Vrameve Kronike (178.),1 kada se jo ne moe govoriti o nekoj znatnijoj normiranosti kajkavskoga jezika, zatim tijekom 17. stoljea i pojavu Habdelieva Dictionara (1670.) kojemu se pridruuju jo dva leksikografska djela: Belostenev Gazophilacium (1740.) te Sunik-Jambreiev Lexicon latinum (1742.). Time je uspostavljen kajkavski rjeniki korpus, ali ne i gramatika norma. Dodamo li tomu brojna prozna, lirska i dramska djela nabone i svjetovne tematike, kalendarske publikacije, znanstvene rasprave, slubenu i privatnu prepisku, jasno je da se stvorio knjievnojezini humus, kako kae Milan Mogu, na kojemu se dalje temeljila gramatika norma. Hrvatski kajkavski knjievni jezik nije bio ma koji kajkavski dijalekt u knjievnosti, ve knjievnojezini tip izgraen na zagrebakom dijalektu i obogaen pojedinim inodijalektalnim elementima. HKKJ nije prihvaao sve to je u dijakroniji bilo kajkavsko, nego je posjedovao svoju vrstu normu.2 Godine 1779. pojavljuje se gramatika Josipa Vitkovia Grnde der kroatischen Sprache kojom je otpoela trea faza uspostave gramatike norme.3 Ubrzo nakon te gramatike, koja je ostala u rukopisu, uslijedio je niz gramatika koje opisuju kajkavski knjievni jezik: Ignacija Szentmartonyja Einleitung zur kroatischen Sprachlehre fr Teutsche (1783.), Franza Korniga Kroatische Sprachlehre (179.), Josipa Matijevia Horvatska gramatika
1 Na podruju sjeverozapadne Hrvatske i prije 16. stoljea postoji knjievna stilizacija na kajkavtini o emu svjedoe glagoljaki tekstovi iz 1. stoljea, Petrisov i Koluniev zbornik, neliturgijski tekstovi, pravni tekstovi te kajkavske anonimne rukopisne pjesmarice. Usp. M. Mogu, Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, NZ Globus, Zagreb, 199., str. 66-71; Hrvatski kajkavski pisci, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. I., Matica hrvatska. Zagreb, 1977., predgovor Olge ojat, str. 11-69; J. Vonina, O normi hrvatskoga kajkavskoga knjievnog jezika, Suvremena lingvistika, 27/28, Zagreb, 1989., str. 6-66. J. Vonina, n. dj., str. 6. Usp. isto, str. 66. (Grnde der kroatischen Sprache Ivana Vitkovia prvi je sustavniji gramatiki opis kajkavtine. Vidi: B. tebih, Kajkavska gramatika Ivana Vitkovia, RIhjj, knj. 31, Zagreb, 200., str. 329-33.)

2 3

182

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

oder kroatische Sprachlehre (1810.), Josipa urkovekog Jezinica horvatsko-slavonska (1826.). Godine 1837. izlazi posljednja gramatika koja opisuje kajkavski knjievni jezik Grammatik der kroatischen Mundart iji je autor Ignac Kristijanovi,4 sveenik i neak Tome Miklouia, gorljivoga brania kajkavtine iju je knjievno-prosvjetiteljsku djelatnost nastavio. Kristijanoviev knjievnojezini rad odvijao se u vrijeme djelovanja Ljudevita Gaja i irenja ope junoslavenske ideje te rjeavanja jezinoga i grafijskoga pitanja u tmurnome, miljenjima i doktrinama uzburkanome vremenu, kako je rekao Kristijanovi u uvodu svoje gramatike obrativi se kajkavcima, ali i ostaloj javnosti, kada se ne potuju ni najsvetiji interesi naroda, tj. jezik ija je opstojnost zbog pomodarskih i drskih pritisaka postala upitnom.6 Svjestan kajkavskoga leksikog bogatstva i knjievne batine, koja je odraavala svu duhovnost sjeverozapadnih hrvatskih krajeva, zatim grafije koja se tu odrala gotovo tri stoljea, Kristijanovi je smatrao da njegov materinski jezik nije zasluio da ga se tek tako gurne s hrvatske knjievnojezine sce4 Kristijanovi je roen 1796. godine u Zagrebu, u obrtnikoj obitelji. Presudnu ulogu u njegovu odgoju odigrao je Toma Mikloui, majin polubrat, na iji su nagovor roditelji uputili sina u sveeniki red. Nakon zareenja 1819. slubuje po zagorskim upama, a zatim u Zagrebu, u crkvi sv. Marka. U knjievnosti se pojavio 30-ih godina 19. stoljea, i to prijevodima s francuskoga i njemakoga. Uglavnom se bavio literaturom nabone tematike (Blagoreja za vse celoga leta nedele, Keranski nauk, Pomonik betegajueh i umereeh, tenja i evangeliomi, Kratek itek sih sveteh apostolov, Ezopueve basne, itek sveteh muenikov) koju nije odabrao samo kao sveenik nego kao prosvjetitelj koji e nabonim tivom i pouiti puk. Godine 1834., u najplodnijoj fazi svoga stvaralatva, Kristijanovi pokree Danicu zagrebaku, kalendarsku publikaciju koja je izlazila punih sedamnaest godina. Vaan je i po prevoenju Svetoga pisma koje je fragmentarno objavljivao u svojoj Danici. Naalost, ti dijelovi nikada nisu objedinjeni ni tiskani kao cjelina. Usp. A. Jembrih, Ignac Kristijanovi i njegovo mjesto u kajkavskom knjievno-jezinom krugu u 19. stoljeu, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU, Varadin, knj. 12/13, 2001., str. 229-230; O. ojat, ivot i rad Ignaca Kristijanovia, Rad JAZU, knj. 324., Zagreb, 1962., str. 69-71. Sveenik, autor brojnih udbenika, prigodnih i vjerskih spisa te prijevoda. Osobito je bio istaknut kao nakladnik (objavio igrokaze Titua Brezovakog), a popularan je bio i njegov Stoletni kalendar (1819.). In dieser dstern, von Meinungen und Doctrinen bewegter Zeit, wo auch die heiligsten Interessen der Vlker nicht verschont, vielmehr angegriffen werden, schwankt auch unsere theure Muttersprache zwischen den Irrgngen der Neuerungssucht, der lockenden Versuche und kecken Angriffe moderner Thorheiten. I. Kristijanovi, Grammatik, Edle hochherzige Kroaten, str. .

 6

prosinca 2009.

183

Zdenka Leeni

ne. Gajeve jezine reforme on je osjeao kao strano tijelo u hrvatskoj jezinoj tradiciji posebno se okomivi na promjenu imena: hrvatski jezik u ilirski. I upravo na procjeni stilske dotjeranosti kajkavskoga knjievnog jezika, njegove polifunkcionalnosti i sposobnosti da zadovolji svim komunikacijskim potrebama svojih govornika te, to je najvanije, normiranosti, u devetnaestome se stoljeu temeljila ideja o mogunosti da kajkavtina preuzme ulogu zajednikoga jezika za sve Hrvate.

1. Gramatikom u obranu kajkavtine

Grammatik der kroatischen Mundart7 jest gramatika kajkavskoga knjievnog jezika pisana na njemakome jeziku i goticom. Gramatika graa izloena je na 246 stranica u etirima osnovnim poglavljima koja opisuju slovopis, glasove, morfologiju i sintaksu kajkavskoga jezika. Sve definicije i napomene pisane su na njemakome jeziku, ali oprimjerene kajkavskim i njemakim ekvivalentima njemaki primjeri pisani su goticom, a kajkavski starom grafijom.8 Gramatikom dijelu prethodi podui uvod (Vorrede, XI.XXV.), programski tekst gotovo literarne vrijednosti, u kojemu se autor kritiarski i vrlo otro obraa javnosti, posebno onima koji zbog nepoznavanja povijesnojezinoga razvoja materinskoga jezika olako prihvaaju promjene, tim vie to su Hrvati od pamtivijeka uvali svoju nacionalnu, vjersku i jezinu opstojnost kao neto najsvetije.9 Nadajui se da e netko od uglednika podii glas u obranu kajkavtine, naiao je na utnju. Stoga mu je jedino preostalo da se sam upusti u prouavanje jezika i tako dokae da Hrvati imaju narjeje koje je izgraeno do te razine da moe preuzeti ulogu slubenoga jezika. Kristijanovieva je ljutnja to vea to u aktualnoj jezinoj politici nazire koristoljublje revnih ujedinitelja (ei7 8 9 Izraz kroatische Mundart, odnosno kroatische Sprache rabljen je u znaenju kajkavski jezik. Primjeri i citati pisani goticom u ovome su radu pisani latinicom dok su kajkavski primjeri preneseni u staroj grafiji prema izvorniku. Er ist nach so vielen Strmen treu geblieben der Religion seiner Vter, aber nicht minder unverflscht hat er seine Volkssprache erhalten, die ihm eben so unantastbar ist, als seine heilige Religion I. Kristijanovi, Grammatik, Vorrede, str. XI.

184

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

frigen Verschmelzer) prema kojima osjea prijezir smatrajui da nije roen samo za sebe, nego za svoju domovinu: Non mihi, sed etiam, atque multo potius, natus sum Patrae.10 Autor se poziva na kontinuitet u prouavanju hrvatskoga jezika te citira Ivana Vitkovia, ija mu je gramatika sluila kao predloak u pisanju, da je hrvatski jezik, tj. kajkavtina zagrebakoga govornog podruja, prvoroena ki ilirskoga jezika te zasluuje svoje pravo i priznato mjesto.11 Osim toga, autor potuje miljenja uglednih filologa Wenzela Hanka, Kopitara, afarika, Kuharskog i, svakako, svoga tetka Miklouia koji su podravali afirmaciju kajkavtine koju zbog njezine ljepote ne bi trebalo kvariti inojezinim utjecajima. Za primjer uzima Vojnu krajinu gdje je ta istoa naruena pod utjecajem jezika s onu stranu bosanske granice.12 Za ouvanje jezine istoe nuno je prouavanje jezika, naglaava Kristijanovi, za to su potrebne dobro obraene gramatike, rjenici i drugi prirunici. Na tragu te spoznaje nastala je i njegova gramatika koja je zapravo preradba Vitkovieve rukopisne gramatike to ju je naao u zagrebakoj akademskoj knjinici: (...) so betrete ich doch nur schchtern die philologisch-schriftstellerische Bahn durch Herausgabe neuer von mir bearbeiteten Grammatik der kroatischen Mundart, wobei ich die schon vorhandenen Werte vergleichend bentzte...13

2. Ustroj Kristijanovieve gramatike

U prvome dijelu gramatike (Lehrregeln) u etirima potpoglavljima14 ukratko je opisan kajkavski fonemski i grafijski sustav koji se sastoji od dvadeset pet latinikih grafema: devetnaest grafema za suglasnike (Mi10 Isto, str. XIII. 11 Die kroatische Sprache, welche in Agram, der Hauptstadt in Kroatien in Flor ist, ist die erstgeborne Tochter der Ilirischen Sprache... Isto, str. XVI. 12 ...wo die kroatische Volkssprache durch Vermischung mit der Bosniern und Serben in jedem Regimentsbezirke mehr oder weniger an ihrer Reinheit verloren hat. Isto, str. XX. 13 Isto, str. XXIV. ...skromno nastavljam filoloko-knjievnim putem izdavanjem novom obradom G r a m m at i k d e r k ro at i s ch e n Mu n d a r t pri emu sam se koristio ve postojeim djelima. 14 Von der Aussprache der Buchstaben, Von den Tonzeichen oder Accenten, Von Sylben und Wrtern, Von dem Wort und Redetone.

prosinca 2009.

18

Zdenka Leeni

tlaute) b, c, d, f, g, h, j, k, l, m, n, p, q, r, s, t, v, x, z te est kojima se biljee samoglasnici (Selbstlaute) a, e, i, o, u, y. Budui da se kajkavska grafija temeljila na maarskoj grafiji, bez nadslovnih znakova, postojali su dvoslovi ch, cz, sh, sz, dy, gy, ly i ny kojima su se biljeili palatalni glasovi te dvoslovi ae i oe koji su dolazili samo u stranim rijeima (Caesar). Izgovorne vrijednosti nekih fonema u kajkavskome prikazane su komparativno u odnosu na njemaki, latinski, francuski i talijanski jezik pri emu je ipak znatnija komparativnost prema njemakome jeziku na kojemu je gramatika pisana: grafem [c] ispred e, i, ae, oe, y ostvaruje se kao /c/ (Cicero, Cypern), za razliku od njemakoga gdje se biljei kao [z], a ostvaruje kao / c/: Zizero, Zypern dvoslov ch izgovara se kao njemako tsch: chudo, vuchen, a dvoslov cz kao njemako z, odnosno hrvatsko /c/: czirkva, otecz glas /s/ dolazi sam, ali i kao dvoslov s+h, s+z, s+k, s+t : shala, szin, skola, stala, prema njemakim ekvivalentima /sch/, /sh/, /sk/, /st/ kao dvoslovi dolaze sekvence d+y, g+y, l+y, n+y (rodyak, mozgyani, melya, konyi) u kojima se grafem [y] ostvaruje kao /j/; isti se moe ostvariti kao /i/, primjerice kao veznik (ja y ti) grafemi [y] i [x] uobiajeno dolaze u stranim rijeima

Iako posebno ne opisuje kajkavski naglasni sustav, Kristijanovi razlikuje tri naglaska: otri (akut) szvt, teki (gravis) szd i zavinuti (cirkumfleks) ja szm. Prvi dio gramatike zavrava kratkim odjeljkom o slogu i govornoj intonaciji. Drugi i najopseniji dio gramatike (od 6. do 146. str.) opisuje morfoloku razinu kajkavskoga jezika. Poglavlje poinje pregledom vrsta rijei prema promjenjivosti. Uz njemako nazivlje za vrste rijei Kristijanovi usporedo navodi i kajkavsko gramatiko nazivlje.1
1 Ujednaavanje kajkavskoga i tokavskoga jezikoslovnog nazivlja sustavno se moe pratiti od 18. stoljea, koje i jest zlatno doba kajkavskoga knjievnog stvaralatva. U razdoblju od 1772., kada izlazi Rajpsova Nemka gramatika, gramatika njemakoga jezika pisana na kaj-

186

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

Promjenjive vrste rijei: 1. Das Nennwort, ime 2. Das Frwort, zaime (= zamjenica) 3. Das Zeitwort, vremenorech (= glagol) 4. Das Mittelwort, delnorech (= particip) Nazivom ime (das Nennwort) objedinjene su imenske rijei: imenice (das Hauptwort, szamoztavno ime), pridjevi (das Beiwort, pridavno ime) i brojevi (das Zahlwort, brojnik). Nepromjenjive vrste rijei: . das Nebenwort, priztavek (= prilog) 6. das Vorwort, predztavek (= prijedlog) 7. das Bindenwort, veznik (= veznik) 8. das Zwischenwort, medztavek (= uzvik) Nakon podjele rijei na promjenjive i nepromjenjive, slijede poglavlja u kojima detaljnije obrauje svaku vrstu zasebno. U prvome poglavlju drugoga dijela gramatike definirane su imenice kao rijei kojima imenujemo osobe, stvari, radnju, osobinu ili stanje,16 a s obzirom na opseg znaenja razlikuje vlastite imenice (laztovito ime), ope (obchinzko ime) i imenice koje oznaavaju mnotvo zkupno ime, tj. kolektivne imenice. Od gramatikih kategorija odreuje rod i broj imenice te sklonidbu. Opisujui imenice enskoga roda, uoava da uglavnom svravaju na -a, ali da su enskoga roda i imenice s doetcima -azt, -ezt, -osh, -poved (mazt, chelyuzt, zapoved) za razliku od imenica mukoga roda istih doetaka: hrazt, brezt, mozt. U istome poglavlju
kavskome, do 1837. godine i pojave Kristijanovieve gramatike, izlaze najvanija kajkavska leksikografska djela i ak sedam gramatika gramatike kajkavskoga knjievnog jezika pisane na njemakome jeziku i gramatike njemakoga jezika pisane na kajkavskome. Usp. K. Lewis B. tebih, Nazivi za vrste rijei u hrvatskome kajkavskome knjievnom jeziku, Rasprave Ihjj, 30 (2004.), Zagreb, str. 108-109; S. Ham, Stare hrvatske gramatike, Hrvatske gramatike od ilirizma do kraja 19. stoljea Povijest hrvatskih gramatika, NZ Globus, Zagreb, 2006., str. 11-19. 16 Das Hauptwort, womit wir eine Person odet Sache, oder auch eine Handlung, eine Eigenschaft oder einen Zustand [...] bennenen ist dreierlei... I. Kristijanovi, n. dj., str. 7.

prosinca 2009.

187

Zdenka Leeni

o rodu imenica autor upozorava na zbirne imenice tipa bratja/bracha, detza, derva te na imenice koje imaju samo mnoinu (pluralia tantum): perszi, vile, jaszle Naime, Kristijanovi dobro razlikuje broj imenica: jedninu (jedinobrojnik, einfach Zahl) i mnoinu (vechbrojnik, vielfach Zahl), od zbirnih imenica koje oznaavaju nebrojivu koliinu (terszje, cvetje, perje). U odnosu na starije hrvatske gramatike, koje uglavnom prikazuju sklonidbu od est padea,17 Kristijanovi ima sedam padea (padanya) koji odgovaraju i suvremenoj jezinoj normi, a ije nazive donosi na latinskome i njemakome jeziku: Der Nennfall Nominativus Der Zeugefall Genitivus Der Gebefall Dativus Der Klagefall Accusativus Der Rufefall Vocativus Der Ortsfall Localis Der Werkzeugfall Instrumentalis18 Prema nastavku u G jd. Kristijanovi razlikuje tri, odnosno etiri imenike promjene za koje navodi primjere: a-vrste (gozpodar), e-vrste (popevka) i i-vrste (kokosh).19 etvrti deklinacijski tip odnosi se na jednakoslone i nejednakoslone imenice srednjega roda govorenye, telo; vreme. Primjerice, kao imenica vreme dekliniraju se one imenice koje u kosim padeima nemaju isti broj slogova u odnosu na N: breme bremena, szeme szemena, pische pischeta, dete deteta.
17 Usp. S. Ham, Povijest hrvatskih gramatika, NZ Globus, Zagreb, 2006. (Vitkovieva gramatika, koja je Kristijanoviu bila uzorom, takoer prikazuje deklinacijski sustav od est padea.) 18 Njemake sloenice izravno ukazuju na temeljno znaenje padea: geben dati, zeugen roditi, klagen tuiti, rufen zvati 19 Usp.: I. Kristijanovi, n. dj., str. 12-28. Naime, Dijana Stolac u svom lanku Deklinacija imenica u gramatici Ignaca Kristijanovia kae da Kristijanovievoj navodi tri deklinacijska tipa s nekoliko podtipova. [] Prvi je deklinacijski tip Gozpodar. [] Drugi je deklinacijski tip Popevka. [] Podtipovi ove deklinacije jesu Joso i Kokosh. Trei deklinacijski tip predstavljaju tri imenice: Govorenye, Telo i Vreme. Usp. D. Stolac, Deklinacija imenica u gramatici Ignaca Kristijanovia, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, vol. 32, Zagreb, 1998., str. 181.

188

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

Pregled imenikih nastavaka:

a-vrsta jd. N G D A V L -a -u -a =N -u -om -em mn. -i -ov -ev -om -em -e =N -eh -ih -i -mi e-vrsta jd. -a -e -i -u =N -i mn. -e -ih -am -e =N -ah i-vrsta jd. -i -i =N =N -i -jum -um mn. -i -ih -am -jam =N =N -ih -ah -jah -mi -ami -jami

-um

-ami

Iz tablinoga prikaza vidljivo je da su u kajkavskome dobro ouvani stari padeni nastavci s dvostrukim i trostrukim doetcima u genitivu, dativu, lokativu i instrumentalu. U deklinaciji nekih imenica a-vrste uoava nepostojano e u genitivu: mladenecz mladencza, ogeny ognya, Pavel Pavla, ali isto tako da postoje mnoge imenice koje ne podlijeu toj promjeni: kumek kumeka, osmeh osmeha. Osim toga, uoava i distinktivnu ulogu fonema /e/ u oblinoj homonimiji: N pesek (pijesak) G peska : pesek (psi) : peseka

Iako je vokativ jednak nominativu, autor napominje da postoje imenice koje u vokativu dobivaju nastavak -e: O Gozpone!, O Bose!, O kume! U napomenama o instrumentalu Kristijanovi kae da nastavci mogu biti dvojaki -om/-em, odnosno imenice koje zavravaju na ch, j, ny, ly, s, sh ili u posljednjemu slogu nominativa imaju e dobivaju doetak -em:
prosinca 2009.

189

Zdenka Leeni

z-lojem, z-kralyjem, z-lonczem. Takoer, razlikuje prijedloni i besprijedloni instrumental imenice put pred putom / ishel szem putem. Posebnost je instrumentalni prijedlog z koji je u pisanju spojen s imenicom dok se ostale prijedlono-imenske sveze piu kao dvije rijei: L mn. Pri materah; Pri kokoshih I mn. Z-materami; Z-kokoshmi Uz imenicu popevka, koju navodi kao paradigmatski uzorak e-vrste, dana je i deklinacija vlastitoga imena Joso sa singularnim i pluralnim oblicima: Jose, Josih, Josam Sedmo poglavlje o deklinaciji imenica odnosi se na nepravilnu sklonidbu imenice tipa dan / den, te imenica mati i kchi (nekadanja r-deklinacija). Morfoloki opis imenica autor zavrava pregledom onih imenica u kojih je specifina tvorba mnoinskih oblika: dete detcza, nebo nebesza, oko ochi, macze machichi, chlovek lyudi Nakon prikaza imenica slijedi dio o pridjevima koji poinje kratkim definiranjem vrste rijei. Prema znaenju Kristijanovi razlikuje tri vrste pridjeva: - pridjeve koji znae osobinu stvari ili bia (veren szluga, okrugla zdela), odnosno opisne pridjeve - posvojne pridjeve: szeztrin mus, kosovo fuchkanye - pridjeve koji imaju vremensko i brojano znaenje: drugo dete, lanyzka zima Iako nema cjelovitoga definiranja, a ni detaljnijega opisa pridjevskoga vida, autor razlikuje odreeni oblik pridjeva, koji zavravaju na -i, i neodreeni oblik pridjeva (der bestimmt und unbestimmt Artikel): pridjevi koji oznaavaju pojedinanu osobu, ili ivotinju, uvijek su neodreeni bratov (tj. posvojni pridjevi); pridjevi koji oznaavaju cijeli rod, zatim redni brojevi, komparativi te pridjevi koji ukazuju na sadanjost ili prolost uvijek su odreeni: peszji, muski, pervi, ztojechi, pozabivshi. Iz primjera se vidi da Kristijanovi meu pridjeve uvrtava i redne brojeve i participe, tj. potvruje pridjevsku sklonidbu rednih brojeva te parti-

190

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

cipnih oblika s atributnom funkcijom.20 Pridjevsko znaenje uoava i u zamjenice sav vesz, vsza, vsze. Takoer, Kristijanovi navodi primjere za predikatnu slubu pridjeva koju, dodue, ne imenuje imenskim predikatom: dobro dete dete je dobro; duga halya halya je duga. Nastavke za oblikovanje roda pridjeva moemo prikazati tablino:
m. r. Jd. Szvet -i czeszarzski . r. jd. -a szveta -a czeszarzska sr. r. jd. -o szveto -o czeszarzsko

-ej, -ji, -oj, -gyi, -ch, -chi, -e ash, -shi: Brej, Bosji, tugyi, * Breje, Bosje, vruch, domachi, (* Za . r. ne navodi primjere, podrazumijevaju se doetci na -a: Bosja, vrucha)

Iz prikaza tvorbenih morfema zamjetno je da Kristijanovi pomie morfemsku granicu i zadire u korijen rijei: vru-ch, vru-che, tu-gyi, tu-gye. Iako se sustavno ne bavi tvorbom rijei, Kristijanovi objanjava da postoje korijenski pridjevi (reine Wurzelwrter) nov, lep, jak i izvedeni pridjevi (abgeleitete Wrter) koji esto nastaju upravo od imenica: chlovek chlovechji chlovechen chlovechanszki; machka machkin machji. Kao primjer sklonidbe pridjeva daje paradigmu pridjeva zsvet i zadnyi (szvet, szvetoga, szvetomu; zadnyi, zadnyega, zadnyemu). Naime, prema nominativu jednine pridjeva srednjega roda autor razlikuje dvije promjene: s doetnim -o i doetnim -e.

20 Usp. Lj. Koleni, Glagolski pridjevi i prilozi, Pogled u strukturu hrvatske gramatike, Osijek, 2003. str. 93-101.

prosinca 2009.

191

Zdenka Leeni

Nakon napomena o pojedinim padeima, slijedi opis stupnjevanja pridjeva: prvi stupanj, polositelni drugi je razsuditelni ztupaj trei stupanj ili izvisitelni ztupaj Kajkavska su posebnost pridjevi koji u pozitivu dobivaju prefiks pri- s pojaavajuim znaenjem prihladno, a odgovara njemakomu obliku ziemlich / ziemlich khl. Komparativ se najee tvori nastavcima -shi, -sha, -she: vucheneshi chlovek, bogatesha Gozpa, lepshe dete, no mnogi pridjevi imaju vie komparativnih oblika (vrucha, vruche, vrucheshi / vrucheji; mehka, mehko, mehkeshi / mehkeji), a zamjeuje i supletivne osnove u komparaciji: vnogo vech; dober bolshi / bolyi; zel gorshi / gorji. Superlativ se u kajkavskome jeziku tvori predmetkom naj i komparativa naj prikladneshi, to se pie rastavljeno, ali i predmetkom pre- koji se dodaje na pozitiv prelepi. Takav se oblik najee rabi u oslovljavanju osoba kojima se obraalo s posebnim potovanjem (Preizvisheni, Preszvetli y Prepostuvani Gozpodin Biskup)21, to moemo pripisati utjecaju latinske jezine tradicije. Na kraju poglavlja autor navodi one pridjeve koji se ne mogu komparirati: posvojni (Petrov), gradivni (platnen), pridjevi s vremenskim i koliinskim znaenjem (protuletni, pervi) te pridjevi koji svojim znaenjem upuuju na krajnju osobinu: mertev, tugyi. Poglavlje o brojevima poinje kratkom definicijom te vrste rijei nakon ega slijedi podjela brojeva i njihova promjena. Prema koliini koju kazuju, brojevi su podijeljeni na odreene i neodreene (bestimmte und unbestimmte Zahlwrter). Odreeni brojevi: a) glavni: jeden se mijenja kao pridjev szvet; brojevi dva, tri i chetiri imaju svoju paradigmu,22 pet i brojevi vei od pet takoer su pro21 I. Kristijanovi, n. dj., str. 40: Excelentissimus, Illustrissimus ac Reverendissimus Dominus Episcopus. 22 Isto, str. 44-4: Dva, Dveh, Dvem, O dva, Pri dveh, Z-dvemi; Tri, treh, trem...; Chetiri, Chetireh, Chetirem...

192

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

mjenjivi u D, L i I mijenjaju kao i rijei uz koje stoje (pri petih kravah, z-petemi kravami) dok su N, G, A i V jednaki, a imenica dolazi u genitivu; izvedeni brojevi od 11 do 19 tvore se sufiksom -najzt (jedenajzt); stotice se piu rastavljeno (tri zto y pet) b) redni: mijenjaju se kao pridjev szvet c) zbirni: tvore se nastavcima -oj, -oji, -oja, -oje, -eri, -era, -ero i najee dolaze uz zbirne imenice ili imenice koje imaju samo mnoinu, a znae jedan predmet (pl. tantum) dvoja, chetveri d) mnoni (Vervielfltigungszahlen): nastaju slaganjem broja i morfema verzten ili -ztruk, a znae kolikostruko je to (jednoverzten, trojztruk) e) priloni (Wiederholungszahlen), tj. brojevi koji znae po koji put, a nastaju dodavanjem rijei put(a) ili morfema -krat glavnim i rednim brojevima: jedenput, jedenkrat, pervi put; kajkavska je posebnost oblik rednoga broja s doetkom ch pervich, drugoch f ) dijelni (Eintheilungszahlen): sveza prijedloga po i glavnoga broja: jeden po jeden Neodreenim brojevima ne odreujemo tonu, nego priblinu koliinu to nije svojstveno samo brojevima nego i drugim vrstama rijei koje autor uvrtava u ovu podjelu: - zbirne imenice: jato, cheta, zbor, drustvo - brojevni prilozi (Zahlen-Nebenwrter): mervo, vnogo, tuliko - neodreene zamjenice (Zahlen-Frwrter): nigdo, nikaj, negdo - pridjevi (Zahlen-Beiwrter): predzadnyi, szrednyi Slijedi poglavlje o zamjenicama koje su definirane vrlo kratko: Die Frwrter vertreten die Stelle der Hauptwrter, und stehen bisweilen neben ihnen.23 Prema znaenju Kristijanovi razlikuje sedam vrsta zamjenica: osobne zamjenice, povratnu zamjenicu szebe / sze, posvojne
23 Isto, str. 0.

prosinca 2009.

193

Zdenka Leeni

zamjenice, pokazne, odnosne, upitne i neodreene. Povratno-posvojna zamjenica szvoj uvrtena je meu posvojne zamjenice (moj, tvoj, szvoj...). Za sve vrste zamjenica dani su paradigmatski primjeri s naglaenim i nenaglaenim oblicima, s tim da je u potpunosti izostavljen vokativ, to znai da ni za jednu zamjenicu nije naveden vokativni oblik. Evo primjera sklonidbe osobnih zamjenica:
1. Ja 2. Mene, me 3. Meni, mi 4. Mene, me 5. Pri meni 6. Z-menum

Jednina:

Ti Tebe, te Tebi, ti Tebe, te Pri tebi Z-tobum

On Onoga, nyega, ga Onomu, nyemu, mu Onoga, nyega, ga Pri onem, nyem Z-onem, z-nyim

Ona Ono One, nye, je Onoga, nyega, ga Onoj, nyoi, joj Onomu, nyemu, mu Onu, nyoj, ju Ono, nye, je Pri onoj, nyoj Pri onem, nyem Z-onum, z-nyum Z-onem, Z-nyim

1. Mi 2. Nasz 3. Nam 4. Nasz 5. Pri nasz 6. Z-nami

Mnoina:

Vi Vasz Vam Vasz Pri vasz

Oni Oneh, nyih, ih Onem, nyim, im One, nye, je Pri oneh, nyih

Z-vami Z-onemi, z-nyimi24

Najvie pozornosti posveeno je opisu kajkavskoga glagolskog sustava koji je prikazan na 6 stranica gramatike (od 60. do 116. str.). Poglavlje poinje ve uobiajeno kratkom definicijom vrste rijei: Das Zeitwort ist ein Wort, welches dem Subjecte entwerder eine Handlung, ein Leiden oder einen Zustand beilegt, und zugleich die Zeit anzeigt, wann solches geschieht.2 Nadalje, Kristijanovi u est poglavlja poprilino sustavno analizira gramatike kategorije glagola: glagolski nain, vrijeme, lice, tvorbu gla24 Isto, str. 1-2. 2 Isto, str. 60.

194

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

gola, tj. morfoloke znaajke, promjenu glagola te glagolski vid (Zeitdauer der Zeitwrter). Prema nainu na koji je izreena glagolska radnja (wie die Handlung, Das Leid oder der Zustand Statt findet), autor razlikuje obavijesni nain (indikativ),26 zapovjedni nain (imperativ),27 uvjetovani nain (konjunktiv),28 dopusni nain29 te neodreeni nain s obzirom na subjekt i njegov broj, tj. infinitiv.30 Takoer, neodreenu glagolsku radnju kazuju i rijei izvedene od glagola (verbalia): supin31 idem zpat, participi poszlushajuche dete, gerundiv (Vertretunswort) chtejuch vnogasze navchish te glagolske imenice (substantivum verbale) chujenye. Glagolskim se oblicima izrie prola, sadanja i budua radnja: 1) Die gegenwrtige; 2) die vergangene, welche noch zwei andere Abwandlungen zu haben pflegt, nmlich die halbvergangene und die lngstvergangene Zeit; 3) die knftige Zeit.32 Za izricanje prolosti u kajkavskom se jeziku rabe perfekt i pluskvamperfekt. Naime, kajkavski nema ni aorista ni imperfekta. S obzirom na mijenjanje glagola po licima razlikuju se lini i nelini glagolski oblici (persnliche und unpersnliche). Lini glagoli imaju oblike za sva tri lica u jednini i mnoini, a tu, osim pomonoga glagola biti, ija je paradigma prikazana u svim glagolskim oblicima, a u napomenama opisana njegova uporaba, pripadaju radni i trpni oblici, participi, povratni i nepravilni glagoli.33 Nelini glagolski oblici mogu biti dvovrsni: pomini i nepomini (beweglich und unbeweglich). Pomini katkada mogu imati oblike za 1. i 2. lice, a nepomini imaju samo 3. l. jd. Odjeljak
26 N. mj.: ...die anzeigende Art: ja ztojim, ti szi delal 27 N. mj.: ...die gebiethende Art: ...chini pravo, bojsze Boga, y nikogasze neplashi 28 N. mj.: ...die bedingende Art: ...bisze na put odpravil, dabi znal, da lepo vreme oztane... (U stvari je to kondicional I. koji tvori od glag. pridjeva radnoga i oblika gl. biti bi, kao okamenjenoga aorista. Usp. M. Lonari, Kajkavsko narjeje, kolska knjiga, Zagreb, 1996., str. 108-112.) 29 I. Kristijanovi, n. dj., str. 60: ...die zulassende Art: ...ako dojde, naj z-nami je 30 Isto, str. 61: ...die unbestimte Art: ...obechati, pak nedersati, ni posteno 31 Kajkavski je ouvao supin kao dopunu uz glagole kretanja, a od infinitiva se razlikuje time to ne zavrava na -i. 32 I. Kristijanovi, n. dj., str. 61. 33 Isto, str. 62: 1) Das hlfs Zeitwort; 2) das thtige Zeitwort; 3) das leidende Zeitwort; 4) das Mittel Zeitwort; ) das zurckfehrende Zeitwort; 6) das mangelhafte Zeitwort.

prosinca 2009.

19

Zdenka Leeni

o sprezivim i nesprezivim glagolskim oblicima nije potkrijepljen primjerima te je sama definicija ostala nedoreena. Prema morfolokim znaajkama glagoli su podijeljeni u est vrsta34 koje su odreene tako to se od 1. l. prezenta odbaci nastavak. Usporedno je dan i infinitivni oblik: 1. vrsta: A nesz-em (-ti) B pi-jem (-ti) C zna-m (-ti) 2. vrsta: puh-nem (-nuti) 3. vrsta: puz-im (-eti) 4. vrsta: var-im (-iti) 5. vrsta: mah-am (-ati) 6. vrsta: zamah-ujem (-uvati) Iz prikaza glagolskih vrsta vidljivo je da samo prvu vrstu dijeli u tri razreda. Svaku vrstu opisuje detaljno donosei primjere oblika glagola za sadanjost, infinitiv, radni i trpni oblik: I.A vrsta treszem, treszti, treszel, treshen. U poglavlju o promjeni glagola (Abwandlungsart der Zeitwrter) sustavno je opisan i primjerima potvren sustav glagolskih oblika u kajkavskoj jezinoj praksi: prezent: kuh-am perfekt: jeszem kuhal (-a, -o) pluskvamperfekt: jeszem bil (-a, -o) kuhal (-a, -o) futur: budem kuhal (-a, -o)3 imperativ: kuhaj (naj kuham) kondicional I. i II.: bi kuhal (-a, -o); bi bil (-a, -o) kuhal (-a, -o) infinitiv: kuhati supin: kuhat
34 U toj se podjeli poveo za Dobrowskym, kako sam kae: wollen wir die Zeitwrter nach Dobrowskys Methode Isto, str. 70. 3 Osim futurom II., budunost se u kajkavskom moe izrei i naglaenim prezentom glagola htjeti i infinitivom (hochu delati) te prezentom svrenih glagola koji se tvori predmetkom po- (pojdem, poneszem, popelyam...). I. Kristijanovi, n. dj., str. 84.

196

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

particip sadanji: kuhajuchi (-a, -e) budui: buduch kuhajuchi (-a, -e) proli: kuhavshi (-a, -o) glagolski pridjev radni: kuhal (a, o) glagolski pridjev trpni: kuhan (a, o) gerundiv: kuhajuch gl. imenica: kuhanye Kristijanovi razlikuje sklonjive participne oblike (Mittelwort) s atributnim znaenjem od nesklonjivih gerundiva (Vertretungswort) s prilonim znaenjem. Participe imenuje prema vremenu i stanju koje kazuju: Mittelwort gegenwrtige Zeit, Mittelwort knftige Zeit, thtiges Mittelwort der vergangenen Zeit I., thtiges Mittelwort der vergangenen Zeit II., leidendes Mittelwort der vergangenen Zeit.36 Iz dodatne napomene doznajemo da u narodnome jeziku te u zastarjelim djelima, kao to je Vitkoviev jezini prirunik, postoje oblici kuhashe, rekoh, beshe, odnosno aoristni i imperfektni oblici koji su se u kajkavskom izgubili. Slijedi odjeljak (Von Zeitwrtern leidender Gattung) u kojemu se opisuje trpno glagolsko stanje koje se moe iskazati na dva naina: radnom obliku glagola doda se estica sze penezi troshesze nezpametno (Kristijanovi napominje da treba razlikovati esticu od povratne zamjenice s povratnim glagolima vmivati sze); glagolskim pridjevima trpnim (mit dem leidenden Mittelworte) penezi jeszu brojeni. Napominje se takoer da Hrvati radije rabe prvi pasivni oblik te da se pasivne konstrukcije iz stranih jezika ee prevode u aktivno stanje: ...nashi szu predobili Franczuze, Franzosen sind von den Unsrigen berwunden worden.37 Kao primjer trpnoga stanja glagola dana je paradigma glagola lyubiti sze i hvalyen (-a, -o) biti. Prema izvrenosti glagolske radnje (Zeitdauer der Zeitwrter) Kristijanovi razlikuje glagole svrenoga i nesvrenoga vida (perfective i imperfektive). Glagolski vid vana je gramatika kategorija glagola to naglaava i Kristijanovi da bi iskazali izvrenost glagolske radnje, drugi
36 Isto, str. 91. 37 Isto, str. 94.

prosinca 2009.

197

Zdenka Leeni

se jezici, primjerice francuski, talijanski i njemaki, moraju sluiti razliitim konjugacijskim oblicima dok se u hrvatskome jeziku izvrenost iskazuje jednim oblikom, odnosno oprjekom po svrenosti: zdignem zdigati, vumrem vumirem. Opis glagolskoga vida zavrava prikazom glagola zdigati zdignuti u svim glagolskim oblicima. Nadasve opirno poglavlje o glagolima zavrava kraim opisima i napomenama o povratnim i bezlinim glagolima, nepravilnim i nepotpunim glagolima te o participima. Nakon opisa promjenjivih vrsta rijei slijedi pregled nepromjenjivih rijei: prilozi priztavek, prijedlozi predztavek, veznici i uzvici medztavek. estice nisu prikazane kao posebna vrsta rijei. Poglavlje o prilozima poinje kratkom definicijom priloga kao vrstom rijei koje stoje uz glagol i poblie oznaavaju okolnosti pod kojima se odvija glagolska radnja: jako lyubiti. Kristijanovieva podjela priloga vrlo je opsena prema znaenju on razlikuje ak petnaest vrsta priloga: - prilozi izvedeni od pridjeva ili brojeva (dobro, lepo) - prilozi koji ukazuju na mjesne i vremenske okolnosti: doma, dilyem, danasz, ov chasz - prilozi koji objanjavaju kojim se redom neto dogaa: redom, naj predi, keszneshe - prilog koliine: mervichek, za jen griz - nainski prilozi:38 na izti nachin, ravnotak - potvrdni i nijeni: da, doizto, ne tak, nedaj Bog - prilozi koji znae nedoumicu, sumnju: ako je iztina, morebiti - prilozi kojima posvjedoujemo, uvjeravamo: chuj, glej - upitni prilozi: jeli?, kaj?, kak? - prilozi koji znae zajedniku, skupnu, objedinjenu radnju:39 vsze zkupa, obchinzki, szlozno - razlikovni prilozi: drugach, oszebujno, szuprotno - prilozi koji se ne mogu svrstati ni u jednu od etrnaest skupina, a oznaavaju razliite okolnosti: neprigodno, polahko, szedechki, to Bose, verlo, vszikak
38 Kristijanovi ih naziva usporednima Von vergleichende Nebenwrtern. 39 Von versammelnden Nebenwrtern.

198

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

Iz ovoga se prikaza vidi da su meu priloge uvrtene i druge vrste rijei zamjenice, uzvici i estice. Opisujui prijedloge, Kristijanovi ih dijeli na one koji ne mogu stajati samostalno od rijei ispred koje stoje: pre-, pro-, raz-, do- (prepiliti, proztran, razdrapiti, dolevati) te prijedlozi koji su samostalni u odnosu na rije pred kojom stoje. Naime, rije je o poistovjeivanju prefiksalnih tvorbenih dijelova i prijedloga. Slijedi pregled prijedloga i prijedlono-imenskih sveza po padeima. Iz primjera kojima potkrjepljuje prijedlono-imenske sveze vidimo da se veina prijedloga pie odvojeno od imenice, ali neki i sa spojnicom. Osim instrumentalnoga prijedloga s (z-bratom), to se ve vidjelo iz paradigme imenica, tako se pie sveza z + G (z-nebesz, z-krisa), k + D (k-szebi, k-jutru), v + A, L (v-perzt sze vrezati, v-Krapinu). Prema primjerima vu vreche / v-perzt oito je da se razlikuje pisanje prijedloga s popratnim vokalom i bez njega. Veznici, rijei kojima se povezuju reenini dijelovi i reenice, u Kristijanovievoj su gramatici podijeljeni na ak deset vrsta: Verbindende Bindewrter, Trennende Bindewrter, Bedingende Bindewrter, Entgegengesetzte Bindewrter, Zugenbende Bindewrter, Eine Ursache angebende Bindewrter, Folgernde Bindewrter, Ordnende Bindewrter, Vergleichende Bindewrter, Ausnehmende Bindewrter. Osim veznika meu primjerima prepoznajemo priloge, prijedlone izraze ili pak zamjenice, odnosno rijei koje mogu preuzeti vezniku slubu u reenici. Na kraju podjele rijei Kristijanovi se bavi uzvicima (medztavek), rijeima kojima se izraava raspoloenje. Zanimljivo je koliku je vanost autor dao toj vrsti rijei podijelivi ih prema znaenju na ak etrnaest vrsta razlikujui uzvike koji odaju radost, uenje, alost, elju, prijekor Primjeri kojima potkrjepljuje svoju podjelu, najee su preuzeti iz svakodnevnih jezinih situacija ili su pak biblijskoga podrijetla. Upravo su uzvici najvie potvreni primjerima zazivanja Boje pomoi u svakodnevnome govoru: ah da bi Bog dal!, Bog sivi!, hvala Bogu!, z-Bogom!, Bog daj!, Bog obchuvaj!

prosinca 2009.

199

Zdenka Leeni

Trei dio gramatike u trima veim poglavljima na osamdesetak stranica (od 146. do 229. str.) opisuje sintaksu kajkavskoga jezika: slaganje i povezivanje reeninih dijelova, njihovu ovisnost te red rijei.40 Nakon to se u prvome poglavlju bavi slaganjem i povezivanjem reeninih dijelova: imenskih rijei (imenica + imenica, imenica + pridjev, imenica + broj), zamjenica i glagola, Kristijanovi opisuje njihovu meusobnu ovisnost. Ta je sintaktika graa izloena u osam cjelina: o ovisnosti imenskih rijei, zamjenica, glagola i participa, priloga, prijedloga, veznika i uzvika.41 U potpoglavlju o imenskim rijeima opisana je sintaksa padea to je autor popratio nizom primjera o prijedlono-imenikim svezama. U dodatku tomu poglavlju (Von der Zeitbestimmung im Kroatischen, Von Hauptwrtern, die eine Stadt, ein Dorf, ein Land bedeuten) prikazano je izricanje vremena i mjesta: imenuje doba dana (poldan, polnoch), dane u tjednu, mjesece kroz godinu,42 godinja doba te blagdane.43 Nadalje, opisuje se ovisnost prijedloga i imenica koje u odreenome padeu iskazuju vremenski odsjeak: akuzativ vremena (kak dugo? Czel meszecz ni sze iz poztelye ztal); lokativ + prijedlog (v-letu senyesze stern, ob /chez dan zpi, na vecher j, po nochi sze klati); dativ + k (k-poldnevu)... Mjesne relacije takoer su prikazane prijedlono-imenskim vezama:
40 Die Wortfgung wird in drei Hauptstcke eingetheilt. Das erste Hauptstck wird von der Wortfgung der Uebereinstimmung: (Syntaxis concordantiae) das zweite von der Wortfgung der Abhngigkeit, (Syntaxis regiminis) und das dritte von der Wortfgung der Ordnung, oder von der Wortfolge (Syntaxis ordinis) handelt. I. Kristijanovi, n. dj., str. 146. 41 1. Von der Abhngigkeit der Nenwrter 2. Von der Abhngigkeit der Frwrter 3. Von der Abhngigkeit der Zeitwrter 4. Von der Abhngigkeit der Mittelwrter 5. Von der Rection der Nebenwrter 6. Von der Rection der Vorwrter 7. Von der Rection der Bindenwrter 8. Von der Rection der Zwischenwrter. 42 Malobosichnyak ili pavlovschak, velyak (szvechen), szushecz (gregurjevschak), traven (jurjevschak), rosnyak (szviben) filipovschak, klaszen (ivanschak), szerpen (jakopvschak), kolovosnyak (velikomeshnyk), rujen (jesenschak, malomeshnyak), liztopad, vezernyak (zimschak, vszeszvetschak), gruden (velikobosichnyak). I. Kristijanovi, n. dj., str. 193-194. 43 Zamjetno je da nazive blagdana Kristijanovi pie malim slovom: badnyak, bosich, petrovo, velika mesha

200

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

A + v/vu: idem v-Bech, vu hisu L + vu: biti (ztati) vu varashu, vu gradu A + chez: chez selo G + iz: iz Latinzke zemlye D + k-, proti, naproti: dojti k-varashu44 Detaljniji je i opis ovisnosti glagola i imenskih rijei koje oznaavaju predmet ili osobu (objekt) na koju se odnosi radnja kojoj predikat otvara mjesto: glagol lyubiti trai dopunu u akuzativu on lyubi mater szvoju; imenski predikat izreen imenicom u nominativu moe se zamijeniti predikatnim instrumentalom oroszlan imenuje sze kraly chetveronosneh ztvorih oroszlan imenuje sze kralyem chetveronosneh ztvorih; supin zahtijeva dopunu u genitivu idem rib lovit; izravni objekt u genitivu (partitivni genitiv) daj mi kruha; slavenski genitiv neszmem mesza jezti Dio o sintaksi zavrava poglavljem to govori o poretku rijei za koji autor kae da je slobodan. I taj je dio gramatike podijeljen u osam kraih potpoglavlja u kojima opisuje osnovne poloaje pojedinih vrsta rijei unutar reenice. etvrti dio gramatike (Die Ortographie) odnosi se na kajkavsku pravopisnu normu. Prije prikaza pravopisne problematike Kristijanovi se obratio hrvatskoj intelektualnoj javnosti, posebno jezikoslovcima, uputivi kritiku zbog uvoenja novoga slovopisa. Naime, on smatra da ne postoji nijedna hrvatska rije koja se ne bi mogla napisati ve postojeim slovopisom. Uvoenje novoga slovopisa smatra potpuno nepotrebnim, tek kao iskaz neije tvrdoglavosti ili pak poude za slavom.4 U tome vidi i opasnost za jezinu izobrazbu naroda. Nakon te ope kritike jezikoslovne politike, pri emu se poziva na ugledne jezikoslovce Kopitara, Jambreia te njemakoga jezikoslovca Adelunga slijede pravopisna pravila: opa pravila, pravila o biljeenju samoglasnika i suglasnika te pravila o pisanju velikoga slova.
44 I. Kristijanovi, n. dj., str. 198. 4 Was auch die Triebfeder ihres dieflligen Eifers seyn mag, ob Eigensinn oder Ruhmsucht Isto, str. 230.

prosinca 2009.

201

Zdenka Leeni

U odjeljku o samoglasnicima Kristijanovi posebno naglaava ulogu naglasaka hrvatski jezik zvui ugodnije ako je svaki njegov slog pravilno naglaen,46 a biljeenjem naglasaka izbjegle bi se nedoumice kod rijei koje se isto piu, a razlikuju se po znaenju (homonimija): szad i szad kao imenica koja znai plod nasuprot prilogu vremena; gube i gube, tj. gljive nasuprot 3. l. mn. glagola gubiti. Biljeenjem naglasaka stvorila bi se stalnost (Consistenz) u jeziku. U potpoglavlju o suglasnicima autor smatra da je potrebno svaki glas jasno izgovarati bez obzira na poziciju unutar rijei (poetna ili doetna), a da je zamjenom fonema mogue promijeniti znaenje rijei (berem perem, bolye polye, drag trag), odnosno upozorava na razlikovnu ulogu fonema. Nadalje, autor se bavi nekim posebnostima u uporabi pojedinih glasova i njihovu biljeenju: c dolazi samostalno samo u stranim imenima, y dolazi kao sastavni dio dvoslova dy, gy, ly, ny (rodyen, mozgyani, bolyi, zemlya), grafem x biljei se samo u stranim rijeima i osobnim imenima kada ima vrijednost glasovne skupine ks (Xaveri, Felix), dok se u ostalim sluajevima biljei kao troslov ksz. Slijedi krai osvrt na pravopisnu problematiku pisanja velikoga i maloga slova: osim uobiajenoga poetka reenice i vlastitih imena, velikim se slovom nastavlja nakon dvotoja na poetku nabrajanja kao i upravni govor. No, velikim se slovom piu i posvojni pridjevi nastali od vlastitih imena: Czeszarzko-Kralyevzka vojzka, Horvatzki jezik. Gramatika zavrava kratkim opisom podjele rijei na slogove te jednako kratkim napomenama o pisanju sloenica, polusloenica te kratica.

Zakljuak
Prema koliini izloene gramatike grae kojom se opisuje kajkavski knjievni jezik, Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia nema samo vrijednost dijalektalne gramatike nego i normativno znaenje. Opisom kajkavskoga fonemsko-grafemskog sustava, opisom morfologije, posebno morfolokih arhaizama, zatim glagolskih oblika,
46 Die kroatische Sprache klingt angenehmer, wenn jede Sylbe mit dem ihr eigenthmlichen Tone ausgesprochen wird. Isto, str. 233.

202

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

podjelom i opisom nepromjenjivih vrsta rijei ova gramatika, bez obzira na manjkavosti, iscrpno opisuje kajkavski jezik. Naime, Kristijanoviev opis kajkavske sintakse ostao je na razini prikaza sintagmatskih odnosa, uglavnom kongruencijskih i rekcijskih pojavnosti te adverbijalnih znaenja, bez detaljnije analize gramatikoga ustroja reenice te sklapanja i ralambe reenice prema sloenosti i zavisnosti. Gramatika nema ni posebnih poglavlja o tvorbi rijei, nego se kroz morfoloki prikaz mogu analizirati tvorbeni postupci i fonoloki odnosi na tvorbenim avovima. S obzirom na tu etverodijelnu strukturu, unutar koje prevladava morfologija, ova gramatika pripada starijim hrvatskim gramatikama. U pristupu obradbi gramatike grae autor je najee polazio od kratkih definicija koje razrauje nizom napomena izdvajajui pritom posebnosti i odstupanja. Sva su pravila potvrena primjerima iz jezine prakse. Stavljajui kajkavtinu u kontrastivni odnos prema njemakomu jeziku, na kojemu je gramatika i pisana, ali i prema latinskomu, talijanskomu te francuskomu jeziku, gramatika ima i poredbeno znaenje. Iako je zamiljena kao potpuni jezini prirunik kojemu je 1840. godine dodan i rjenik (kajkavsko-njemaki i njemako-kajkavski rjenik Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart), gramatika nije imala znatnijega utjecaja na aktualnu jezikoslovnu politiku. Naime, tiskana je godinu dana nakon Babukieve Osnove slovnice slavjanske narja ilirskoga (1836.), kojom je postavljen temelj daljnjoj standardizaciji na novotokavskoj osnovici. Stoga je Kristijanoviev jezikoslovni rad ostao samo zakanjeli romantiarski pokuaj opisa kajkavtine47. Iako je u nekim svojim stavovima ostao dosljedan do kraja ivota, ipak 1847. godine prihvaa Gajev pravopis, a od 1848. primjenjuje ga i u Danici zagrebakoj.

Literatura
- Babi, Stjepan i sur., Velika hrvatska gramatika: Glasovi i oblici hrvatskoga knjievnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2007.
47 D. Stolac, n. dj., str. 178.

prosinca 2009.

203

Zdenka Leeni

- Bari, Eugenija i sur., Hrvatska gramatika, kolska knjiga, Zagreb, 1997. - Ham, Sanda, Povijest hrvatskih gramatika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2006. - Brloba, eljka, Opis glagolskog vida u gramatikama hrvatskog kajkavskog knjievnog jezika, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 34 (2008.), str. 39-61. - Jembrih, Alojz, Ignac Kristijanovi i njegovo mjesto u kajkavskom knjievno-jezinom krugu u 19. stoljeu, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU, Varadin, knj. 12/13, 2001., str. 227-243. - Koleni, Ljiljana, Pogled u strukturu hrvatske gramatike (Od Kaieve do Tkalevieve), Sveuilite J. J. Strossmayera, Pedagoki fakultet, Osijek, 2003. - Kristijanovi, Ignac, Grammatik der kroatischen Mundart, Tisak Franz Suppan, Zagreb, 1837. - Lewis, Kristian tebih, Barbara, Nazivi za vrste rijei u hrvatskome kajkavskome knjievnome jeziku, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 30 (2004.), str. 107-119. - Lewis, Kristian tebih, Barbara Vajs, Nada, Gramatiko nazivlje u hrvatskome kajkavskome knjievnom jeziku, Filologija, 46-47, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2006., str. 183-201. - Lonari, Mijo, Kajkavsko narjeje, kolska knjiga, Zagreb, 1996. - Mogu, Milan, Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 199. - Stolac, Diana, Deklinacija imenica u gramatici Ignaca Kristijanovia, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, vol. 32, Zagreb, 1998. str. 177-183. - ojat, Olga, ivot i rad Ignaca Kristijanovia, Rad JAZU, knj. 324., Zagreb, 1962., str. 63-114.

204

HUM 5

POSLJEDNJA KAJKAVSKA GRAMATIKA Grammatik der kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia

- ojat, Olga, Pregled hrvatske kajkavske knjievnosti od polovine 16. do polovine 19. stoljea i jezino-grafijska borba uoi i za vrijeme ilirizma, predgovor u knjizi Hrvatski kajkavski pisci, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. I., Matica hrvatska, Zagreb, 1977., str. 11-69. - tebih, Barbara, Aneksni rjenik Ignaca Kristijanovia, Filologija, asopis Razreda za filoloke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 38.-39., Zagreb, 2002., str. 239-246. - tebih, Barbara, Kajkavska gramatika Ivana Vitkovia, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, knj. 31, Zagreb, 200., str. 329-33. - Vince, Zlatko, Putovima hrvatskoga knjievnog jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 1990. - Vonina, Josip, O normi hrvatskoga kajkavskoga knjievnog jezika, Suvremena lingvistika, 27/28, Zagreb, 1989., str. 6-70.

prosinca 2009.

20

Zdenka Leeni

DIE LETZTE KAJKAWISCHE GRAMMATIK Grammatik der kroatischen Mundart von Ignac Kristijanovi
Zusammenfassung
Grammatik der kroatischen Mundart von Ignac Kristijanovi (1837) ist die letzte Grammatik, die das phonemische und graphemische System, die Morphologie und Syntax der kajkawischen Schriftsprache beschreibt. Definitionen und Erluterungen sind in deutscher Sprache und gotischer Schrift geschrieben, whrend kajkawische Beispiele in alter Graphie geschrieben sind. In dieser Arbeit ist, neben der Strukturanalyse der Grammatik von Kristijanovi in Bezug auf die Vorgehensweise des Autors bei der Bearbeitung des Grammatikstoffs, ihre Stellung in der Geschichte der kajkawischen Grammatiken bestimmt, sowie ihre Rolle und Einfluss auf standardsprachliche Prozesse die in der ersten Hlfte des 19. Jahrhundert verliefen. Schlsselwrter: Grammatik, kajkawische Schriftsprache, Geschichte der kajkawischen Grammatiken, alte Graphie, morphologische Archaismen.

206

HUM 5

UDK 821.134.2.09 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 8. IX. 2009. Maja Zovko Filozofski fakultet u Zadru

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

Resumen
Durante la literatura espaola de posguerra proliferan los nombres de las mujeres escritoras con cuya especial sensibilidad y originalidad por el tratamiento de los temas as como con la eleccin de sus protagonistas han conseguido ganarse la atencin tanto de los crticos literarios como de los lectores. Ana Mara Matute, Carmen Martn Gaite y Elena Quiroga, entre otras, dan prioridad en su prosa a unos personajes hasta entonces poco habituales en la literatura espaola, los nios, y cuestionan tanto los pasos de su autoaprendizaje as como la sociedad a la que se oponen. De esta manera, ponen en tela de juicio la educacin tradicional y levantan su voz a favor de un libre desarrollo de la personalidad.

1. Algunas consideraciones sobre la literatura femenina en la posguerra espaola

1.1. La proliferacin de las letras femeninas en la posguerra Durante la posguerra se produce en las letras espaolas un fenmeno sin precedentes: la afirmacin de la literatura escrita por mujeres, reconocida tanto por los lectores como por los crticos literarios. En este sentido, es imprescindible mencionar ante todo el nombre de la escritoprosinca 2009.

207

Maja Zovko

ra barcelonesa Carmen Laforet, que contaba con tan slo veintitrs aos cuando gan en 1944 el prestigioso premio Nadal por su novela Nada. Esta novela pronto se convertira en punto de referencia y en modelo a seguir para otras jvenes escritoras de Espaa. Carmen Martn Gaite, Elena Quiroga, Ana Mara Matute, entre otras1, convierten a las mujeres en las verdaderas protagonistas de sus obras, las obsequian con su propia voz y las hacen portadoras de sus ideas. Es necesario poner de relieve la importancia de estas tres autoras como las ms emblemticas y productivas de todas las escritoras de posguerra que, adems, consiguieron establecer slidas carreras literarias con muchos lazos de unin entre ellas2. Para este trabajo se tomarn en consideracin solamente sus obras narrativas publicadas en la primera fase del franquismo, hasta la mitad de los aos sesenta aproximadamente, poca marcada por una serie de reformas impuestas por el nuevo rgimen poltico. La censura y la creacin del ndice de Libros Prohibidos, la omnipresencia del Gobierno y la Iglesia Catlica en todos los segmentos de la sociedad, la anulacin del divorcio y los matrimonios civiles contrados durante la Segunda Repblica, as como la promocin del papel tradicional de la mujer son algunos de los puntos que definen las lneas orientativas del
1

De la importancia de estas tres autoras testimonia el hecho de que dos de ellas, Ana Mara Matute y Elena Quiroga, fueron elegidas miembros de la Real Academia Espaola, mientras que Carmen Martn Gaite construy una carrera novelstica reconocida internacionalmente y fue obsequiada con numerosos premios y galardones literarios.

Dolores Medio, Luisa Forrellad, Mercedes Salisachs, Mercedes Frmica, Elena Soriano, Eulalia Galvarriato, Susana March, Carmen Conde y Concha Als se ganaron con su narrativa la atencin de los literarios y los lectores. Con el desarrollo de la literatura de mujeres, galardonadas y reconocidas por parte de los crticos, prolifera paralelamente la produccin de la novela rosa, muy leda desde los aos veinte y promovida por escritoras como Carmen de Icaza, Mara Luz Morales, las hermanas Concha y Mara Luisa Linares y Luisa Alberca. Adems de ellas, otras novelistas se acercaron a esta modalidad narrativa como Mercedes Frmica o Carmen Kurtz. Esta prosa, aunque no alcanzara un significado relevante dentro de la historia de la literatura espaola, desempe un papel importante en la formacin de la mentalidad de las jvenes de posguerra, tal y como Martn Gaite reflej en Entre visillos, quien adems se confes una asidua lectora de novelas rosa en su adolescencia.

208

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

franquismo que condicionaron, en parte, los temas y los motivos que tratarn las mujeres escritoras en la posguerra. 1.2. Los temas y los personajes Carmen Martn Gaite, Ana Mara Matute y Elena Quiroga abordan, en mayor o menor medida, unos temas comunes. La enseanza escolar, la educacin recibida en casa, la mentalidad espaola de posguerra reflejada a travs de los noviazgos, los matrimonios (habitualmente frustrados o fracasados y concertados por conveniencia) o las amistades (definidas bajo el prisma de la jerarqua social), afloran en sus novelas y cuentos. Los temas tabes como la prostitucin (curiosamente legtima en Espaa hasta 196 pero slo en espacios cerrados a los que irnicamente se les llamaba casas de tolerancia, Martn Gaite, 2003: 104), el divorcio y la homosexualidad (perseguida y penalizada en los primeros aos de la posguerra), estn tratados de forma tangencial, sin una crtica directa, siendo sta la nica manera de esquivar la censura omnipresente durante el franquismo. Otros asuntos de inters son los motivos del homo homini lupus y del cainismo, inspirados por la reciente guerra civil espaola, temas que las autoras se limitan a abordar de la forma ms imparcial posible, haciendo hincapi en las crueldades y los horrores cometidos entre 1936 y 1939, sin inclinarse a defender abiertamente un bando u otro. La narrativa femenina de posguerra se caracteriza tambin por una tipologa clara de personajes femeninos que se definen en funcin de la educacin recibida. De este modo, distinguimos entre las chicas raras, que cuestionan el rol tradicional de la mujer; chicas casaderas que lo aceptan con resignacin; chicas transgresoras, mujeres marginadas dispuestas a quebrar las normas preestablecidas; las tutoras, preceptoras y transmisoras de los valores conservadores; y por ltimo, las mujeres solteras, amargadas por su fracasada feminidad. Sin embargo, la galera de los personajes masculinos no est tan ntidamente estructurada. Su tipologa se esboza, en lneas generales, en interdependencia con respecto a la postura o el papel de la mujer en la historia narrada. Podemos

prosinca 2009.

209

Maja Zovko

observar la presencia de chicos raros, personajes desubicados que no encajan en los parmetros comunes, pero que se muestran partidarios de la promocin de las mujeres en la sociedad, y los hombres machistas, que encarnan la imagen estereotipada del hombre autoritario. A esto hay que aadir que los personajes masculinos estn en un segundo plano en la narrativa de Martn Gaite, Matute y Quiroga, siendo las mujeres, sobre todo las chicas raras, las autnticas protagonistas de la literatura femenina. En este entorno y en este contexto poltico sitan a sus jvenes protagonistas estas tres autoras, y cuestionan todos los valores sociales a travs de un conflictivo crecimiento interior de sus personajes. 1.3. Bildunsgsroman femenino El estilo literario, el uso de las tcnicas narrativas y la calidad artstica varan mucho en las obras de Martn Gaite, Quiroga y Matute. El estilo realista, respeto del orden cronolgico, el juego o la alternancia de distintas voces presentadas a travs de una visin mltiple o los saltos temporales son algunos de los procedimientos que utilizan estas tres autoras con el fin de enriquecer y renovar la narrativa espaola. Sin embargo, a pesar de las diferencias en la forma, podemos apreciar como punto en comn la predileccin de las tres autoras hacia un tipo de novela, la Bildunsgsroman o novela de formacin. En general, dentro de la produccin femenina observamos la tendencia hacia dichas novelas de formacin, donde el inters se centra en la vida de una chica joven, muy introvertida y reflexiva, en la mayora de los casos. Esta chica va adquiriendo conocimientos del mundo que le rodea a partir de la superacin de pequeos conflictos, hasta que poco a poco se independiza espiritualmente y se realiza como mujer y como persona. La educacin familiar, escolar y religiosa forma parte de este aprendizaje de s misma y de la sociedad en la que vive. Birut Cipliauskait, al profundizar en las races de la novela femenina de formacin, llega a concluir que, en realidad, deberan llamarse novelas de concienciacin:

210

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA La palabra espaola concienciacin transmite con ms exactitud este nuevo viaje. Se trata de una novela de formacin, pero sobre todo del desarrollo de la conciencia que va ms all del aprendizaje de un Lazarillo o un Wilhelm Meister. Esta diferencia de matiz es evidente en la evolucin de la novela femenina en Espaa desde los primeros aos de la posguerra hasta hoy. Novelas como Nada, de Carmen Laforet, o Entre visillos, de Carmen Martn Gaite, se ocupan de la muchacha en su contexto social (Cipliauskait, 188: 20-21).

Por este motivo, las autoras acuden a veces a la primera persona del singular y, en muchos casos, mezclan elementos autobiogrficos y ficticios. Las novelas de formacin, o mejor dicho, de concienciacin, son concebidas como una bsqueda y afirmacin del ser femenino. La propia experiencia de las autoras y sus enfrentamientos con una sociedad anclada en el tradicionalismo dan pie al desarrollo de las tramas en sus obras. stas, con frecuencia, giran en torno al despertar de una chica joven en un ambiente al que no se acopla. Cipliauskait llega hasta el extremo de comparar la posicin desfavorecida de la mujer en la posguerra con la del pcaro considerado un ser marginado debido a su pobreza y la falta de recursos y el nacimiento de la novela de concienciacin con el nacimiento de la novela picaresca. El pcaro entra en la literatura alzando la propia voz, con una postura decidida de autoafirmacin, por lo cual las novelas picarescas estn escritas en primera persona. A travs de la ficcin el pcaro abre las puertas que la sociedad le cierra. La misma situacin, segn la crtica, vive la mujer:
El surgimiento de la novela de concienciacin tiene en sus orgenes una situacin semejante a la del nacimiento de la novela picaresca. El pcaro era un ser marginado que hasta entonces no haba entrado en la literatura con voz propia. Deba luchar por conseguir una posicin social aceptable para hacerse or, y escriba en primera persona para justificar sus acciones, volviendo siempre sobre el hecho de que su caso deba ser considerado a travs de un prisma especial. Insista en el mrito que representaba el hecho mismo de haberse lanzado a escribir y peda ser juzgado con criterios diferentes. (Recurdese el prlogo del Lazarillo.) An a principios de este siglo la mujer se encontraba en una situacin semejante. Por consiguiente, las primeras novelas autobiogrficas cuentan sus experiencias en la lucha por afirmarse como un ser independiente, con

prosinca 2009.

211

Maja Zovko derecho a establecer un lenguaje aparte; un lenguaje hecho de silencios, medias palabras, disfraces, adaptado a su vida (bid.: 21).

La aficin al Bildungsroman en la posguerra est estrechamente relacionada con el mundo de la infancia. Las autoras optan por introducir unos personajes de temprana edad que cuestionan el tradicional sistema de valores y quieren preservar la niez como un mbito de felicidad e inocencia en un mundo cruel, injusto y opresivo.

2. La infancia en la literatura de posguerra

En la literatura de posguerra abundan las novelas que abordan el tema de la infancia. Eduardo Godoy Gallardo, autor del libro La infancia en la narrativa espaola de posguerra, parte del postulado de que la guerra civil es determinante para examinar la presencia de la infancia en la narrativa espaola durante el franquismo (Godoy Gallardo, 1979: 22). El autor observa la situacin desde dos ngulos distintos: la prdida del paraso o bien la recuperacin del mismo (bid.: 24), y aduce las siguientes razones:
Lo primero sucede porque la infancia se ha vivido deformadamente o, en otras palabras, no se ha vivido. La guerra es el motivo que funciona como destructor de dicha etapa, la que posee todos los ingredientes de un infierno, y en tal sentido dicho mundo aparece caracterizado por notas negativas. En este caso, se encuentran Fiestas, de Juan Goytisolo, Los inocentes, de Manuel Lamana y El otro rbol de Guernica, de Luis de Castresana. Lo segundo la recuperacin del paraso est tambin en estricta relacin con la guerra civil que ha destruido el mundo ntimo del narrador. Dicha experiencia es traumatizante y desde ese caos el narrador mira hacia atrs y encuentra en la infancia la nica etapa plenamente vivida: trata de recuperarla creando o recreando ese paraso ya inencontrable. Es el caso de Crnica del Alba de Ramn Sender, La forja de Arturo Barea y El camino de Miguel Delibes (bid.: 24-25).

En este sentido la narrativa femenina no dista de las tendencias de la poca. Al lado de los grandes nombres de la literatura espaola como Delibes o Goytisolo, el nombre de Ana Mara Matute aparece como uno

212

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

de los ms significativos cuando se trata de estudiar el tema de la infancia en la narrativa de posguerra. Blanca Torres Bitter comparte la idea de que la guerra civil es el motivo principal por el cual los novelistas de posguerra, ellos mismos nios durante el conflicto armado, se decantan por asumir la niez como un asunto central dentro de sus producciones literarias:
Este hecho, tan sobresaliente sobre todo en la trayectoria singular de algunos narradores, como la de Miguel Delibes, Juan Goytisolo o Ana Mara Matute, ha llevado a la crtica a proponer algn comn denominador que explique esa sbita proliferacin de proyecciones infantiles en las novelas, hallndolo, por ejemplo, en el campo intersticial de la psicologa y la historia. Hay razones objetivas que, en efecto, permiten pensar que esta coincidencia no sea solamente casual, y la ms incuestionable se refiere a los acontecimientos vividos en la guerra y en la posguerra como una tragedia adueada del inconsciente colectivo de toda una comunidad nacional. Como miembros integrantes de sta los jvenes novelistas dirimen su necesidad de construir mundos ante el espectculo atosigante del derrumbamiento de la realidad y, tambin, de propio marco en el que buscan circunscribir el curso de su creacin (Torres Bitter, 2001: -10).

Los autores de mediados de siglo introducen los motivos de las primeras experiencias vitales como el intento de plasmar la verdad esencial del hombre, cuya infancia se reconstruye para que aquel que est al otro lado del relato pueda entender y aceptar tambin su propia verdad (bid.: 16). Adems, la traumtica vivencia de una guerra civil que haba fragmentado a la poblacin espaola en dos bandos, dividi tambin el desarrollo de los autores de la llamada generacin de los cincuenta: antes y despus de la guerra, despierta en las autores la necesidad de revivir y cuestionar su infancia. Los autores encuentran en la escritura un medio idneo para librarse de los traumas sufridos y tratan de mantener viva en la memoria una infancia que, dadas las terribles circunstancias, hubo de terminarse pronto o, mejor dicho, tuvo que vivirse de forma tergiversada. La propia Ana Mara Matute destac en sucesivas entrevistas las crueldades tanto en la guerra como en la posguerra, y mencion distin-

prosinca 2009.

213

Maja Zovko

tos hechos que decisivamente habran de determinar su quehacer literario en la edad adulta:
La guerra fue horrible, mala, llena de miedo, vivamos en una ciudad en la que por la maana, tras los bombardeos de la noche anterior, visitbamos las ruinas para ver qu era lo que ya no volveramos a ver. Era espantoso, pero pasaban cosas; horribles s, pero cosas. Con la posguerra cay un teln de mediocridad siniestra, donde todo era gris, amorfo, sin luz ni color; una vida nueva en la que no pasaba nada. En realidad, pasaba y mucho, pero no lo sabamos. Era una farsa. La censura era temible a todos los niveles, todo estaba prohibido (Gazarian-Gautier, 17: 81).

De esta manera, la escritura se convierte en una solucin posible para enfrentarse a los tristes recuerdos y a la crudeza de la situacin. Tambin en sus entrevistas, Carmen Martn Gaite se refiri a la literatura como la panacea contra todos los acontecimientos terribles que sucedan a su alrededor. As por ejemplo mencion que la escritura de una novela rosa que escriba conjuntamente con una amiga suya de la infancia serva como un puente tendido hacia una poca mejor. Teniendo en cuenta todo lo expuesto, podemos sacar la conclusin de que el tema de la infancia nace en las autoras de su profunda necesidad para rememorar dicha poca en sus propias biograf as, para poner de relieve su desarrollo personal, acelerado y truncado demasiado pronto por la guerra y dificultado en la posguerra con la dictadura franquista. En ello hay que tener en cuenta que el gobierno procuraba imponer la uniformidad en la ideologa y las costumbres de la sociedad apoyndose en una rgida enseanza claramente definida de acuerdo con el dogma franquista y las nuevas reglas por ste impuestas. La infancia en s no suele ser en estas novelas el asunto central de la trama, pero se constituye en un resorte importante de las mismas puesto que forma parte del camino de aprendizaje de las protagonistas, las cuales se niegan a asumir el papel que se les asigna y se lanzan a la aventura de la independencia y la autobsqueda.

214

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

2.1. El concepto del mundo infantil en las autoras de posguerra Ana Mara Matute es la autora que quiz ms ha experimentado la necesidad de transmitir su preocupacin por el mundo de la niez, el cual llega a convertirse en la clave de su obra. Miguel Delibes, en su libro Espaa 1936-1950: Muerte y resurreccin de la novela, resalta la nostalgia por la prdida de la infancia como uno de los pilares de la narrativa de esta autora:
Otra de las notas dominantes de la literatura de esta escritora es su predileccin por la infancia, por una naturaleza sencilla pero limpia y por el mundo abigarrado y extrao del circo de los saltimbanquis. Si no es en ellos es en los adultos donde nuestra escritora muestra tortura ante la incomprensin humana, la exigencia casi inexcusable en su obra de una inmolacin, esto es, de una vctima. Yo dira que sobre Ana Mara Matute (como sobre Juan Goytisolo) pesa demasiado la terrible fuerza dramtica de la guerra civil y, al propio tiempo, no puede sustraerse de su segunda experiencia desencantada, cuando la vida le neg la rima adecuada, la rima que exiga su exquisita sensibilidad. En todo caso, se dira que Ana Mara Matute se ha anclado en la infancia; no se resigna a abandonar su conciencia de nia y, de este modo, llena todos sus escritos, bien con aventuras de infancia o bien con la nostalgia de la niez perdida. Un triste candor, de ingenuidad doliente, se extiende por todas sus obras, incluso en las ms pretendidamente dramticas (Delibes, 2004: 1-2).

En su entrevista concedida a Marie-Lise Gazarian Gautier, la propia escritora defini la infancia como el perodo que marca para siempre la personalidad de cada ser adulto y la describe como una edad de la que, en su caso y segn sus palabras, no ha salido nunca:
La infancia es muy importante, para m y para todo el mundo. Aunque muchas personas no se dan cuenta de eso, la infancia nos marca para siempre, queramos o no. Hay quienes no se quieren acordar de su infancia, hay otros que realmente no se acuerden. Pero tambin hay que advertir una cosa: hay quien nunca ha sido nio; es decir, hay nios que no son nios y hay viejos que son nios. Yo me he quedado con la mentalidad de una nia de doce aos, un poco a mi pesar. Me he quedado en la infancia (31-32).

prosinca 2009.

21

Maja Zovko

En su narrativa escrita durante la posguerra, Ana Mara Matute cuestiona la niez y tambin su prdida y la define como el tiempo de la inocencia. ste es el caso de la novela Fiesta al Noroeste (192). Dingo, el amigo de infancia del personaje principal, Juan Medinao, al entrar en el pueblo despus de muchos aos de ausencia, atropella con su coche a un nio pobre. Este accidente llega a convertirse en la metfora de la prdida de la inocencia de los protagonistas de la novela. Al atropellar al nio, Dingo recuerda la traicin a su amigo, pues tambin en aquella amistad de la infancia l haba matado un sueo compartido: juntos, Juan Medinao y Dingo, enterraban al lado de un chopo solitario y apartado el dinero con el que los dos queran marcharse del pueblo y comenzar una vida independiente y libre, pero Dingo rob ese dinero y se fue solo. Sin embargo, el fantasma de este acontecimiento aparece con su llegada al pueblo despus de que han pasado treinta aos. El sepelio del nio atropellado es calificado por el narrador con la metfora la fiesta al noroeste que, a su vez, da ttulo al libro. Simblicamente, el mismo cementerio donde es enterrado el chaval es aqul donde Dingo y Juan escondan el dinero. De este modo, se acenta el paralelismo entre la prdida de la infancia y de la inocencia. En Primera memoria (199), novela concebida como Bildungsroman femenino, con Matia como personaje central, la iniciacin a la edad adulta se asocia tambin con el mundo hostil, cruel y sucio de los mayores, en el que no es posible entrar sin mancharse las manos de pecado o sentir en la propia piel la dureza y la injusticia de la vida. La isla descrita en la novela, probablemente Mallorca, es el marco ideal para la historia acontecida, ya que la autora considera la infancia como una isla, un mundo cerrado separado del de los adultos tal como lo expresa Matia:
Qu extranjera raza la de los adultos, la de los hombres y las mujeres. Qu extranjeros y absurdos, nosotros. Qu fuerza del mundo y hasta del tiempo contra la ausencia de mis padres, tena yo mi isla: aquel rincn de mis armarios donde viv bajo los pauelos, los calcetines y el Atlas, mi pequeo mueco grande. Entre blancos pauelos y praderas verdes y mares de papel azul, con ciudades como cabezas de alfiler, viva escondido a la brutal curiosidad ajena mi pequeo Gorog (Matute, 11: 114-116).

216

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

Los nios viven en un mundo de fantasa e inocencia, donde con el paso del tiempo se entromete la maldad proveniente del mundo de los adultos. Estos dos mundos aparecen en la narrativa de Matute como mbitos inconciliables y completamente distintos. La infancia es para Matute un espacio hermtico, puesto que el nio no es un proyecto del hombre que ser, sino que el hombre es lo que queda, si es que queda algo, de aquel nio, y no para mejorarlo:
La infancia es como una isla. Yo me pregunto: Dnde estarn esos nios?. Siempre he dicho que los adolescentes tienen la mirada perdida, que no es ms que el reflejo de lo que queda de su niez. No saben cmo emprender el viaje hacia el continente desconocido que es el mundo de los adultos; no saben hacia dnde han de dirigirse (Gazarian-Gautier, 17: 32).

Una de las novelas ms ambiciosas de la autora en su poca de posguerra es Los hijos muertos (199), debido a que aborda un espectro muy amplio de temas as como por la complejidad de sus personajes. La novela gira en torno a un pueblo imaginario, Hegroz, que quedar anegado bajo las aguas del pantano que se est construyendo en las inmediaciones. El hecho de la inundacin contiene un paralelismo en la biograf a de Ana Mara Matute, ya que el pueblo de Mansilla, fundamental para la autora (all se conocieron sus padres y all pasaba sus vacaciones de nia), qued tambin sepultado por el desbordamiento del pantano (la construccin de los embalses para asegurar el abastecimiento de agua fue una de las medidas del Gobierno de Franco para combatir la sequa en el pas). Este hecho la marcar para toda la vida, segn sus palabras, y ver el paisaje inundado era como ver toda su infancia anegada (Gazarian-Gautier, 1997: 3-36). La prdida de la niez vuelve a relacionarse con la prdida de la inocencia, y el hecho de que se anegara el pueblo de Hegroz, inspirado en el pueblo desaparecido de la infancia de Matute, simboliza la muerte de un paisaje que hace tiempo para la propia autora se haba desvestido igualmente de su inocencia. Tambin en otras novelas de la autora aflora el tema que nos interesa: Los Abel (1948), Pequeo teatro (194), En esta tierra (198) novela

prosinca 2009.

217

Maja Zovko

censurada en los aos cincuenta y luego reeditada y publicada en su versin completa en 1993 bajo el ttulo de Lucirnagas, o Los soldados lloran de noche (1963), donde, en este ltimo caso, la infancia es contemplada como la fase fundamental de la iniciacin de sus personajes ya en la vida adulta. Sin embargo, en sus numerosos libros de cuentos, destinados tanto para los mayores (Los nios tontos, 196; Historias de la Artmila, 1961), como para los nios (Paulina, el mundo y las estrellas, 196; El pas de la pizarra, 196; Caballito loco, 1961; El polizn del Ulises; 196) la infancia es presentada con tintes de lirismo y fantasa, y cobra tanta importancia que se impone al mundo de los adultos. Carmen Martn Gaite, por su parte, tambin destacaba a lo largo de su vida la relevancia y la huella que deja la edad ms temprana en los hombres adultos. Al igual que Ana Mara Matute, su niez est relacionada con una isla imaginaria, Bergai, que la autora invent junto a una amiga con la que escriba una novela rosa. La infancia, adems, como en el caso de Matute, est relacionada con un espacio propio, bien protegido de la mirada y la influencia de los mayores. Si Matute de nia daba rienda suelta a su fantasa en los momentos de castigo en un cuarto oscuro, para Martn Gaite simboliza el cuarto de atrs, un trastero amplio en el desvn de su casa salmantina3, la metfora de la libertad y de su iniciacin en la escritura. En estos cuartos y de sus primeras lecturas (Ana Mara Matute resalta su lectura de Hans Christian Andersen como decisiva) nace su vocacin literaria. La literatura les ayuda a transformar la realidad mezquina en una vida con colores y brillos de los que careca la sociedad espaola durante la posguerra. En este sentido, Carmen Martn Gaite considera que la percepcin que un nio, con su capacidad para la fantasa, tiene de la vida es ms perfecta a la de los adultos, y en este sentido, es tambin superior4. En su ensayo Recetas contra la prisa, publicado en La bsqueda de inter3 4 Cfr. Martn Gaite, 1997. Ana Mara Matute tambin resaltaba la importancia de la fantasa. Para la ceremonia de ingreso en la Real Academia ley el discurso En el bosque en el que pretende, como ella misma dice, hacer un elogio y una defensa de la fantasa y la imaginacin en la literatura, que, como aade, presenta para ella un mundo comparable al de El Pas de las Maravillas. Cfr. Ana Mara Matute, En el bosque, disponible en http://www.aragonesasi.com/casal/ matute/matute01.htm (fecha de publicacin: 1998; fecha de consulta: septiembre de 2009).

218

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

locutor, Martn Gaite define a los nios como los pocos seres humanos libres, dueos de su tiempo, ya que mantienen la mente clara y alerta en medio de la prisa que intenta minarnos por todas partes; se entregan de lleno, con paciencia y atencin, a cada cosa que van haciendo. Por eso tienen la puerta abierta a todo aprendizaje (Martn Gaite, 1982: 84). La autora concluye que es mucho [lo] que nos puede ensear un nio de estilo de vivir, de punto de vista (bid: 84). Sin embargo, en su poca de posguerra, el asunto de la infancia tendr una impronta ms leve dentro del corpus de la autora con respecto a la narrativa escrita en los aos ochenta y noventa, cuando se inicia en la literatura infantil con dos relatos fantsticos, El castillo de las tres murallas (publicado en 1981) y El pastel del diablo (198), y una novela, Caperucita en Manhattan (1990). Durante las dcadas de los cincuenta y los sesenta, la autora se acerca a la edad pueril en cuentos como La chica de abajo (193), Tendr que volver (198) o Las ataduras (1960), en este ltimo la infancia forma parte del camino del aprendizaje de la protagonista, Alina. Carmen Martn Gaite expres su aficin hacia el mundo infantil como traductora de los Cuentos de hadas de Charles Perrault en 1980. Adems, en la dcada de los noventa, hizo para Televisin Espaola el guin de la serie Celia, basado en los cuentos de Elena Fortn. Elena Quiroga tambin mostr gran inters y sensibilidad por el mundo de los nios, aunque en menor medida respecto a las otras dos autoras citadas. Dicho inters lo pone de relieve sobre todo en Tristura (1960) y Escribo tu nombre (196), obras que iban a formar parte de una triloga que la autora no lleg a finalizar. Ambas estn centradas en el dif cil proceso de crecimiento de Tadea, una nia hurfana de madre cuya historia, acaecida en el seno de su familia materna oriunda del norte de Espaa, descubre detalles que nos desvelan un claro paralelismo con la vida de la propia autora. La infancia es un doloroso desarrollo durante el cual la nia toma contacto con un mundo hostil, incomprensible a sus necesidades, un mundo de cohibiciones y fronteras. Tambin en su primera novela, La soledad sonora (1949), como en Viento del Norte (190) y La sangre (192), la escritora hace referencias a la fase ms temprana
prosinca 2009.

219

Maja Zovko

del aprendizaje de sus protagonistas, que se distancian, en algunos aspectos, de las de otras autoras, sobre todo de los de Ana Mara Matute. 2.2. Los jvenes personajes y su entorno social En la narrativa de Ana Mara Matute, Carmen Martn Gaite y Elena Quiroga podemos observar la propensin a crear unos personajes jvenes que no logran acoplarse en la sociedad circundante y que, adems, muestran cierta resistencia al crecimiento interior. El crecimiento y el abandono de la infancia suponen para estos personajes un proceso hiriente que viven en la soledad, en sus propias islas. Todos, sin excepcin, se caracterizan por su complicada niez, vivida en aislamiento, as como por la madurez de poder observar la realidad con sutileza y distancia para reflexionar sobre ella. Estos nios forman un grupo aparte, separado tanto de los nios normales como de los adultos, pues esos ltimos han perdido su idealismo y han pasado a reflejar cualidades negativas como la crueldad, violencia, falta de imaginacin (Jones, 1979: 38). Adems de este rasgo comn compartido por las tres autoras, los crticos se han percatado de la diferencia, en algunos aspectos, de los personajes de Quiroga y Matute, respecto a la manera de concebir la realidad:
Como la Tadea de Tristura, los nios de Matute son nios en soledad, pero ellos escapan de la realidad: los que ella escoge para habitar sus novelas no miran la realidad porque les basta con su propia ilusin. La ilusin que enarbola el personaje de Elena Quiroga es, por el contrario, un conducto para la conformacin misma de la realidad. Matute fomenta el inmovilismo psicolgico de sus personajes infantiles porque parte de la premisa de que el nio no es padre del hombre; las pginas de Tristura y Escribo tu nombre sorprenden, en cambio, a su protagonista cuando de hecho se encuentra ocupando un momento de inflexin del que resultar no slo la mujer que narra su propia historia, sino tambin su concepcin de la realidad. Mientras que Matute afianza un firme cerco alrededor de los nios que viven en el reducto de la fantasa que es su universo narrativo, la realidad de Tristura se muestra como una presa esencialmente escurridiza en su totalidad, pero finalmente atrapada por la operatividad de una imaginacin de naturaleza metonmica que acaba por disolverse en el realismo narrativo (Torres Bitter, 2001: 28-2).

220

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

Volviendo a los lazos de unin, hemos de concluir que los nios protagonistas que pueblan las novelas de estas tres autoras llevan una aureola especial que les distingue de los dems nios descritos en la novela como contraste para resaltar su excepcionalidad. Al contrario de lo que suceda en los cuentos de hadas y los cuentos infantiles habituales, donde se resaltaba la belleza como mxima virtud para las chicas, y el origen noble, la honradez y la valenta para los chicos, los nios esbozados en la narrativa femenina de posguerra estn desposedos de un aspecto conforme con los tradicionales cnones de belleza, y su comportamiento dista del de los hroes anteriores. A menudo se distinguen por la falta de algn atractivo f sico: Paulina, la pequea protagonista de Matute en Paulina, el mundo y las estrellas, es, segn sus familiares y vecinos, fea, y adems aparece rapada debido a los efectos de la terapia que recibe por su enfermedad; Zazu (Pequeo teatro) tiene cada ojo de distinto color; Valba (Los Abel) observa en el espejo su boca plida y su pelo liso, y se alegra por no ser guapa; Marcela (Viento del Norte) es pelirroja, con una mirada bestial y maligna; Matia (Primera memoria) no es hermosa, defecto que su abuela quiere contrarrestar con sus ejercicios de buenos modales. Pero no solamente los rasgos f sicos son diferenciadores en cuanto a las descripciones de estos personajes, tambin se resalta la peculiaridad del carcter de los jvenes protagonistas o la desviacin de su comportamiento: Claudia (Algunos muchachos) come todo lo que se le cruza en el camino, no exige y no pide nada; a los diez aos Elosa (Historias de la Artmila) aparentaba tener catorce, hablaba poco y despacio; la protagonista de Oveja negra (Tres y un sueo) es rechazada por el resto de sus familiares por ser considerad mala, o sea, diferente; Ivo (Tres y un sueo) es sonmbulo y, asimismo, tiene la capacidad de ver cosas que los dems no ven, como por ejemplo los duendecillos que habitan a su alrededor; y Sol (Lucirnagas) es huraa y antiptica a los ojos de sus compaeras de clase. A menudo estos protagonistas padecen una enfermedad, como Paulina (Paulina, el mundo y las estrellas), Ivo (El rbol de oro), Tiqui (Tendr que volver), Nin (Paulina, el mundo y las estrellas), y sus destinos terminan trgicamente.

prosinca 2009.

221

Maja Zovko

Por otro lado, la mayora de ellos son hurfanos de uno o de ambos progenitores, detalle que pone an ms en evidencia su desproteccin en la sociedad. En general no se trata de nios que disfruten del cario y los mimos de los adultos, sino que ms bien se distancian de ellos. Ello es comprensible ya que los adultos, con cuyos reproches constantes hacia los jvenes protagonistas sobre aquello que los hace diferentes o desentonar respecto del entorno, les inculcan un sentimiento de inferioridad que los empuja a aislarse an ms y a desarrollar un muro que los proteja del mundo exterior. El universo de los adultos, tal como ha sido mencionado anteriormente, abarca todas las caractersticas de una dictadura: intolerancia, imposicin de su ideologa, falta de la libertad de expresin y tendencia a la uniformidad. Esto se trasluce sobre todo en la exclusin de la sociedad de los grupos marginales: en Primera memoria, unos chicos ya a punto de entrar en la adolescencia juegan a desterrar a los judos en batallas crueles; el herrero Halcn en Los alambradores (Algunos muchachos) califica a los gitanos como mala raza, ladrones y asesinos (Matute, 1973: 47-48), e igualmente el resto del pueblo los despecha y no les ofrecen trabajo; en La chusma (Algunos muchachos) los prejuicios y la discriminacin estn dirigidos a las familias pobres de los mineros; mientras que en Los chicos (Algunos muchachos) los que estn expuestos a humillacin por parte de sus coetneos son los hijos de los presos, que rediman sus penas en la obra del pantano. Frecuentemente observamos en la literatura femenina la influencia de la familia en la creacin de los prejuicios hacia todo lo que se desva de los cnones preestablecidos o contra los grupos minoritarios o pobres. La injusticia social se fomenta a partir de la educacin recibida en casa y en la escuela. Ana Mara Matute afirma que se percat de ello ya en el colegio:
De pequea yo ya me daba cuenta de las injusticias y de la maldad de las personas, incluso de las que en teora deban ser buenos. Esta falta de justicia social se notaba tambin en mi colegio de monjas. En aquel colegio, al igual que en otros, haba algunas nias que tenan como, por as decirlo, una beca y no pagaban o pagaban menos, eso no lo s exactamente. Las monjas no las dejaban acercarse a nosotras. Bajaban la es-

222

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA calera por un lado, en la iglesia se sentaban en bancos diferentes y no las mezclaban con nosotras, como si fueran leprosas o algo por el estilo (Gazarian-Gautier, 17: 3).

Carmen Martn Gaite tambin reflej en su novela Entre visillos (197) la discriminacin entre las nias pobres y ricas que se trasluca en la eleccin del colegio: los nios de familias adineradas iban a los colegios privados de monjas y frailes, mientras que para los hijos procedentes de las familias modestas estaban reservadas las escuelas pblicas. En Tristura y Escribo tu nombre, de Elena Quiroga, a travs de la experiencia y las reflexiones de Tadea se pone en tela de juicio la injusticia social reinante en las instituciones educativas y en la enseanza de la poca:
En Pascua dbamos la merienda a los pobres. Nuestros pobres eran las nias de la escuela gratuita. No s de qu les daban leccin. Rara vez se oa un runruneo en el patio con techo de cristal que separaba el oratorio del comedor, y apareca, presurosa, la Hermana Mandoegui y cerraba las ventanas entornadas. De tarde en tarde, al entrar en el oratorio, estaban las ventanas abiertas, ventilndose la capilla, porque las nias pobres haban pasado por all. Dir que dejaban un olor especial, y empec a distinguir a la raza de los pobres por el olor. (...) No son de su clase, se oa decir con frecuencia. No son compaeras para usted haba dicho con desdn la Madre Prefecta refirindose en forma indirecta a Elvira, arrugando la nariz como si ella percibiese el olor de la pobreza o su pariente afortunado: el nuevo rico con un delicadsimo olfato ya adiestrado... Esto no lo entendamos (Quiroga, 165: 244-245).

Tal como se puede apreciar en la anterior cita, frecuentemente los adultos recomiendan las amistades que consideran apropiadas a los nios y los adolescentes. En el cuento de Matute Los chicos, los adultos prohben tajantemente a sus hijos el contacto con los nios de los presos; la abuela de Matia tambin advierte a su nieta de la mala influencia de salir con Manuel, hijo ilegtimo de Malene, mujer que es no bien vista en el pueblo. Carmen Martn Gaite, por su parte, tambin resalta esta temtica en La chica de abajo y Entre vistillos, en los que los adultos prefieren para sus hijas las amistades ms adecuadas para su clase social que las nias pobres, a pesar de ser estudiosas.

prosinca 2009.

223

Maja Zovko

La intransigencia de los adultos se hace palpable tambin en sus comentarios sobre los que pertenecieron al bando opuesto durante la guerra o en sus reflexiones sobre algunas lecturas o escritores que consideran perjudiciales, como por ejemplo Lorca en el caso de Tadea, denostado por parte de la familia conservadora por ser una negativa influencia para la joven. Sin embargo, los nios y los adolescentes, personajes de estas novelas y estos cuentos, necesitan autoafirmarse, y lo logran gracias a su capacidad de poner en tela de juicio a los adultos y su ideologa, con la que dificultan ya de por s el complicado crecer de cada individuo. 2.3. El desarrollo individual A lo largo de este estudio ha sido subrayada la idea del crecimiento como un proceso dif cil y doloroso, obstaculizado por varios factores: educacin intransigente en casa y la presin de la escuela y la sociedad. El camino de aprendizaje no est marcado por una eleccin entre lo bueno y lo malo, sino por la capacidad de desarrollar la propia individualidad, independientemente de las influencias familiares o escolares. A la hora de presentar a un individuo lo suficientemente fuerte para resistir la presin o la oposicin de la sociedad y sus estructuras y convenciones, las autoras optan, tal como se ha aclarado en el anterior captulo, por poner en escena a unos personajes que por una serie de caractersticas destacan por encima de su entorno. Estos personajes, ellos mismos conscientes de su peculiaridad, se rodean tambin de los seres considerados marginales o no aptos para sus amistades. Zazu, por ejemplo, prefiere la compaa de los pescadores a la de las seoritas casaderes del pueblo; Alina, protagonista de Las ataduras, busca la amistad de un nio pastor; Paulina siente cario por un nio pobre y ciego. Los ejemplos son numerosos. Aparte de buscar estas amistades inconvenientes, los personajes son, en mayor o menor medida, individualistas y solitarios. De esta manera, el desarrollo personal se basa ms bien en el equilibrio que supone crecer en un mbito familiar y escolar conservador y rodearse de la compaa de las personas pertenecientes a

224

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

los estratos de la sociedad ms desfavorecidos, haciendo perseverar por encima de todo su espacio de privacidad. En cuanto al crecimiento de las protagonistas femeninas, ste se ve afectado por la educacin acorde con la tradicin segn la cual la tarea principal de la mujer sera casarse y formar una familia. Las protagonistas se oponen a este sistema de valores y rechazan una educacin erigida en el desarrollo de su feminidad. Hay que destacar que el tema de la educacin femenina fue de gran actualidad durante el rgimen franquista. Es bien sabida la intencionalidad del rgimen de promocionar el papel ancestral de la mujer en la sociedad. Para este fin incluso se pusieron en marcha varias medidas como por ejemplo el cumplimiento obligatorio del Servicio Social, organizado a cargo de la Seccin Femenina de la Falange, que constaba de cursos de labores domsticas, destinadas a fomentar entre las mujeres espaolas el espritu de la perfecta esposa y madre. En la misma poca, proliferaron textos escritos por los autores afines al rgimen en los que se objetaban las capacidades intelectuales de la mujer y la negatividad que ejerce la vida profesional en una mujer. En este contexto, las escritoras de posguerra sienten la necesitad de sacar a la luz la problemtica real de la mujer en la sociedad de posguerra. Y lo hacen a travs del mencionado Bildungroman femenino en el cual escudrian en los orgenes de la desigualdad de los gneros. Las jvenes protagonistas de las autoras, en oposicin a otros personajes femeninos, sobre todo las tutoras o las chicas casaderas, muestran resistencia a este tipo de educacin y no se resignan a asumir los patrones de comportamiento que les estn imponiendo tanto en el mbito familiar como en el escolar. Cuando la abuela de Matia, en Primera memoria, examina con una severa mirada el aspecto de sta para valorar su feminidad, Matia la compara con los campesinos que en los das de mercado observaban con cuidado y rigurosamente la mula que compraban (Matute, 1991: 120-121); Natalia, en Entre visillos, considera humillante la educacin segn la cual se le ensea cmo conseguir un marido rico, adems de que se le prohbe la continuacin de su escolarizacin (Martn Gaite, 1998: 230); y Tadea (Tristura) sufre el constante acoso por parte de sus educadoras, que le dan pautas incluso de cmo moverse:
prosinca 2009.

22

Maja Zovko No se echa as sobre las cosas. Se anda despacio. Buenos modales. Sin forzarse. No levantes la voz. No levantes la voz, no somos sordos. Articula, que la abuela no te oye. Ahora qu te pasa? No se llora. Se traga una las lgrimas. Vergenza. No se puede andar as, exhibindose. Pudor. Pudor. Pudor. Pudor serva para las lgrimas, serva para las faldas. Tpate las rodillas. No cruces las piernas. Las piernas juntas. (Quiroga, 184: 23)

Los ejemplos que testimonian la rigidez, la intransigencia y la severidad de los modales educativos y cvicos son abundantes y testimonian una formacin que, antes que desarrollar las capacidades intelectuales o la propia personalidad, fomenta el espritu de obediencia, la disciplina o la pasividad, a las cuales se oponen las protagonistas de Matute, Quiroga y Martn Gaite.

3. Los cuentos de Ana Mara Matute

Especial atencin merecen para nuestro objeto de estudio los cuentos de Ana Mara Matute, destinados tanto para los adultos como para los ms pequeos. Es la nica autora de las comentadas que durante la poca de posguerra escribi prosa donde los autnticos protagonistas son los nios y donde el tema de la infancia no forma parte del camino de aprendizaje, sino que se convierte en el tema central. Si comparamos los cuentos de Matute con los infantiles tradicionales, observamos desviaciones del canon establecido en la literatura anterior, pero tambin el uso de ciertos tpicos que la autora en parte respeta y en parte subvierte. Fijmonos en la siguiente cita del famoso terapeuta de nios Bruno Bettelheim que, en su clsico Psicoanlisis de los cuentos de hadas, defini los conceptos bsicos de los tradicionales cuentos para los nios:
Los cuentos de hadas suelen plantear, de modo breve y conciso, un problema existencial. Esto permite al nio atacar los problemas en forma esencial, cuando una trama compleja le haga confundir las cosas. El cuento de hadas simplifica cualquier situacin. Los personajes estn muy bien definidos y los detalles, excepto los ms importantes, quedan suprimidos. Todas las figuras son tpicas en vez de ser nicas (Bettelheim, 15: 14).

226

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

Analicemos, en breve, las caractersticas de los cuentos tradicionales contrastndolas con los de Matute. El rasgo que comparten, en muchos casos, es el inicio de los cuentos que, como es bien sabido, est encabezado por las frases que sitan la trama en un lugar y un tiempo indefinido como rase una vez o en un pas lejano; de esta manera, se est preparando al lector al abandono de la realidad concreta y dejando espacio libre para los elementos fantsticos que caracterizan este tipo de cuentos (cfr. Bettelheim, 199: 69). En muchos de sus cuentos, sobre todo en los destinados a los nios, Matute respeta este patrn del gnero, dando la bienvenido, a la fantasa, muy del gusto de la autora, como se puede apreciar en los siguientes ejemplos: Por lo alto de las montaas, cerca de los bosques, viva una manada de caballos salvajes (Caballito Loco); rase una vez un muchacho llamado Bongo, que trabajaba en una herrera (Carnavalito); La historia que voy a contar arranca de cierta noche de mayo, en casa de las tres seoritas (El polizn del Ulises); En el pas de CoraCora se preparaban grandes festejos (El Pas de la Pizarra). Sin embargo, al ir avanzando la trama del cuento, la autora deja de cumplir con los preceptos de las narraciones de hadas tradicionales, cuyos personajes, tal como se refleja en la anterior cita de Bettelheim, encarnaban una serie de cualidades tpicas segn las cuales se definan como bipolarmente buenos o malos. Esta tipologa de los personajes facilitaba al nio la comprensin de la moraleja del cuento, ya que ste tena una mera finalidad moral que le ayudara al pequeo descubrir su vocacin y su identidad. La polarizacin de los cuentos de hadas entre buenos y malos proporcionan esta decisin bsica sobre la que se constituir todo el desarrollo posterior de la personalidad (cfr. Bettelheim, 199: 30). La literatura de Ana Mara Matute, sin embargo, no aporta los personajes arquetpicos con los cuales el nio, a travs de la identificacin en la recepcin de la lectura, toma conciencia y aprende a elegir entre el bien y el mal. Los nios de Matute, al igual que en los muchos otros cuentos de hadas, son hurfanos, pobres, estn enfrentados a un problema real, y sus nombres de resonancias exticas (Yungo, Ivo, Bongo, Juj) nos trasladan a los mundos y tiempos lejanos. Pero estos personajes carecen a menudo de cualidades ms convencionales o de gnero
prosinca 2009.

227

Maja Zovko

como la virtud, la belleza o la bondad; pero, al mismo tiempo, estn dotados de cualidades especiales, pues tienen las gotas de la luna en los ojos (La razn) o una estrella en la piel (Algunos muchachos). Su camino de aprendizaje no est relacionado necesariamente con una hazaa para combatir el mal, sino con la propia capacidad de apoyarse en su rica vida interior o de transformar la realidad gracias a su fantasa. Para poder acercar al lector la riqueza interior de sus personajes y el encanto de su fantasa acude a un vocabulario cargado de lirismo, rasgo que distingue a esta autora de todas las dems de la posguerra. Si en los tradicionales cuentos de hadas la accin era simplificada y esquemtica como bien sistematizara Vladimir Propp (Morfologa del cuento y Las races histricas del cuento), y encarnaba patrones concretos de la vida (los problemas con la malvada madrasta, la rivalidad fraterna o la pobreza), en los cuentos de Matute, los nios, en muchos casos, estn enfrentados a la exclusin de una sociedad causada por la marginalidad de sus orgenes o la peculiaridad de su carcter o del aspecto f sico. Solos frente a la comunidad y para sobrevivir a las distintas adversidades, los nios se ven obligados a apoyarse en su interior, desarrollar su fuerza espiritual y sus habilidades para usar la fantasa. La bsqueda de la identidad no gira en torno a la lucha entre el bien y el mal, sino en torno a la tolerancia y la libertad. A diferencia de los tradicionales cuentos que se cierran con un final feliz, es muy frecuente en la literatura de Matute que los nios den a parar en una situacin trgica. En el libro Los nios tontos, los relatos terminan con la muerte de los pequeos, presentada llanamente sin matices de tristeza o de drama. La autora ms bien pone el nfasis en el lirismo de configurar poticamente una realidad mediocre por otra teida de belleza y ternura. De esta manera, el bien y el mal no se imponen como los mximos valores, sino que se realzan otros como la comprensin, el amor al prjimo, la tolerancia y libertad de ser como uno es.

228

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

Conclusiones
A raz de todo lo expuesto podemos concluir que la obra de Ana Mara Matute, Carmen Martn Gaite y Elena Quiroga se distingue de la literatura anterior por una serie de novedades que enriquecen y dan una nueva dimensin a la literatura espaola. La introduccin de personajes infantiles y de personajes femeninos en un momento de crecimiento interior da pie a la creacin de una prosa de carcter tanto social como psicolgico. A ello hay que aadir, a diferencia de la literatura anterior, la originalidad de presentar este tipo de personajes como los autnticos protagonistas de la historia. Enfrentando a sus jvenes personajes a una sociedad intransigente y poco tolerante, en la narrativa de estas tres autoras subyace una sutil crtica de la sociedad espaola de posguerra condicionada por la dictadura franquista. De esta manera, se pone de relieve la idea del derecho de cada individuo al libre desarrollo y la bsqueda de su propia personalidad; lo cual no implica, por lo tanto, una asimilacin pasiva de los patrones preestablecidos, ni la adaptacin a la sociedad sin crear previamente su propio sistema de valores.

Bibliografa
- Beauvoir de, S., El segundo sexo, Madrid, Ctedra, vol. 1. 2000 y vol. 2. 2001; 1 ed. 1949. - Bettelheim, B., Psicoanlisis de los cuentos de hadas, Barcelona, Editorial Crtica (Grijalbo Mondadori), 199. - Ciplijauskait, B., La novela femenina contempornea (19701985). Hacia una tipologa de la narracin en primera persona, Barcelona, Anthropos, 1988. - Delibes, M., Espaa 1936-1950: Muerte y resurreccin de la novela, Barcelona, Destino, 2004. - Galdona Prez, R. I., Discurso femenino en la novela espaola de posguerra: Carmen Laforet, Ana Mara Matute y Elena Quiroga, Santa Cruz de Tenerife, Universidad de la Laguna, 2001.

prosinca 2009.

229

Maja Zovko

- Gazarian-Gautier, M., Ana Mara Matute. La voz del silencio, Madrid, Espasa Calpe, 1997. - Godoy Gallardo, E., La infancia en la narrativa espaola de posguerra, Madrid, Playor, 1979. - Gnzales, P. E. y Ortega, E. (ed.), La sartn por el mango, Ro Piedras, Puerto Rico, huracn, 1997. - Laforet, C., Nada, Barcelona, Destino, 2002; 1 ed. 194. - Lpez, F., Mito y discurso en la novela femenina de posguerra en Espaa, Madrid, Pliegos, 199. - Martn Gaite, C., Agua pasada (artculos prlogos y discursos), Barcelona, Anagrama, 1993. - El cuento de nunca acabar, Barcelona, Anagrama, 1988; 1 ed. 1983 - Cuadernos de todo, Barcelona, Aret, 2002 - Desde la ventana. Enfoque femenino de la literatura espaola, Madrid, Espasa- Calpe, 1988; 1 ed. 1987. - El cuarto de atrs, Barcelona, Destino, 1997; 1 ed. 1978. - Entre visillos, Barcelona, Destino, 1998; 1 ed. 198. - La bsqueda de interlocutor y otras bsquedas, Barcelona, Destino, 1982; 1 ed. 1973. - Usos amorosos de la postguerra espaola, Barcelona, Anagrama, 2003; 1 ed. 1987. - Matute, A. M., Los Abel, Barcelona, Destino, 1970; 1 ed. 1948. - Algunos muchachos, Barcelona, Destino, 1973; 1 ed. 1964. - Historias de la Artmila, Barcelona, Destino, 1969; 1 ed.1961. - Los nios tontos, Barcelona, Destino, 1992; 1 ed. 196. - Lucirnagas, Barcelona, Planeta, 1993. - Paulina, el mundo y las estrellas, Barcelona, Lumen, 1969; 1 ed. 1960. - Pequeo teatro, Barcelona, Planeta, 1969; 1 ed. 194.

230

HUM 5

LA NARRATIVA FEMENINA DE POSGUERRA Y EL MUNDO DE LA INFANCIA

Primera memoria, Barcelona, Destino, 1991; 1 ed 1960. Todos mis cuentos, Barcelona, Lumen, 2001. Tres y un sueo, Barcelona, Destino, 1993; 1 ed. 1961. Mayans Natal, M. J., Narrativa femenista espaola de la posguerra, Madrid, Pliegos, 1991. Montejo Gurruchaga, L., Baranda Leturio, N. (coord.), Las mujeres escritoras en la historia de la Literatura Espaola, Madrid, UNED, 2002. Nichols, G., Des/cifrar la diferencia. Narrativa femenina de la Espaa contempornea, Madrid, Siglo Veintiuno de Espaa, 1992. Prez, J. W. (ed.), Novelistas femeninas de la postguerra espaola, Madrid, Porra Turanzas, 1983. Riddel, M. del. C., La escritura femenina en la postguerra espaola, New York, Peter Lang, 199. Rodrguez Iglesias, M. ., La mujer en la literatura. Una experiencia didctica, Sevilla, Instituto Andaluz de la mujer, 1991. Quiroga, E., Escribo tu nombre, Barcelona, Plaza & Jans, 196. La soledad sonora, Madrid, Espasa- Calpe, 1949. Tristura, Barcelona, Plaza & Jans, 1984; 1 ed. 1960. Viento del Norte, Barcelona, Destino, 1983; 1 ed. 191. Sancho, M. I., Ruiz, L. y Gutirrez, F. (editores), Lengua, literatura y mujer, Jan, Universidad de Jan, 2003. Torres Bitter, B., Estudio de los modos narrativos en el discurso autobiogrfico de Tristura, de Elena Quiroga, Mlaga, Universidad de Mlaga, 2001, pgs. 9-10. Truxa, S., Die Frau im spanischen Roman nach dem Brgerkrieg: Camilo Jos Cela, Carmen Laforet, Ana Mara Matute, Juan Goytisolo, Frankfurt am Main, Klaus Dieter Vervuert, 1982. Zatlin Boring, Ph., Elena Quiroga, Boston, Twayne Publishers, 1977.

prosinca 2009.

231

Maja Zovko

TEMA DJETINSTVA U ENSKOME PISMU POSLIJERATNE PANJOLSKE

Saetak
Tijekom poslijeratnoga razdoblja u panjolskoj se knjievnosti pojavljuje niz spisateljica koje svojim senzibilitetom i originalnou osvajaju naklonost kako kritiara tako i itatelja. Ana Mara Matute, Carmen Martn Gaite y Elena Quiroga, meu ostalima, u svojoj prozi posebnu pozornost pridaju djejim likovima, do tada gotovo nepoznatima u panjolskoj knjievnosti. Preispitujui njihov razvoj, one izraavaju protivljenje drutvu u kojemu se nalaze, sumnju u tradicionalni odgoj i zalau se za slobodan razvoj osobnosti.

232

HUM 5

imun Musa Filozofski fakultet u Mostaru

UDK 821.163.42(497.6)-1.09 Pavlovi P. Pregledni lanak Primljeno: 11. XII. 2009.

VRUTAK TO PJESMOM ZORI

Saetak
Rije je o poeziji motiviranoj ljepotom zaviajnoga krajolika, kao i uope ljepotom kozmosa, odnosno prirode u cjelini u kojoj vlada logos, a ne kaos. Ovaj je pjesnik oaran prirodom, napose njezinim biljnim svijetom, glasom i kretom stvari i pojava, i voen logosom, majstor novotvorenica i traga za rijei to se taloila u dubokim slojevima hrvatske tradicije, poeta ludens to znalaki i otmjeno vlada stihom, uvar batine i graditelj nove pjesme kao izraza njegova jastva i ovom posljednjom zbirkom dao je vrijedan prinos naemu pjesnitvu i vidno oplemenio hrvatski jezik. Kljune rijei: jezik, ime, stih, pjesma priroda, biljka.

Pjesnitvo kao i svaka druga umjetnost otpoinje svoj ivot tako da se izrazi neto to je sve do tada bilo neizreeno, da se novoimenuje, a veli Ervin inko da poezija poinje tako to ovjek ne e da nosi tajne, ne e da bude pristojan, nego snagom rijei probija sve to je bilo preueno i tako, ruei konvencije, proivljuje ekstazu, koja nije unio mystica, ve unio humana. Pjesnik nastoji da tu mistiku proivi i itatelj. Ta rije izrasla na zanosu mora biti iskrena, izravna i toliko sugestivna da se njome izree novost, bilo u novoimenovanju, bilo u neobinu gledanju stvari i svijeta. Rije je o svojevrsnu zanosu, tonije vidovitosti, po Pavletiu rije je o usijanjima duha, s im se esto povezuje kontroverzni moderni pjeprosinca 2009.

233

imun Musa

snik Arthur Rimbaud, kao istinski tuma te misli, koji e na njoj temeljiti i svoje stvaralatvo. Ta je misao tretirana jo od romantizma, napose romantizma njemake provenijencije, to je i u francusku knjievnost kasnije preneseno ezdesetih godina 19. stoljea, pa Henri du Cleuziou u jednome lanku kae: Pravi je pjesnik vidovit. Ustvari, takva i slina poimanja traju sve do danas. elimo li ozbiljno pristupiti pjesnitvu Pere Pavlovia i otvoriti se njegovoj rijei, obasjat e nas takoer osebujna svjetlost spomenutoga zanosa noena magijom rijei. Pero je Pavlovi roen 192. godine u Gracu kod Neuma, a nakon pukokolskoga i gimnazijskoga obrazovanja u Zagrebu je diplomirao i magistrirao studij medicinske biokemije. ivi i radi u Neumu. Nakon prve zbirke pjesama Plavi svira (1979.) objavit e jo 26 knjiga od kojih su, osim nekoliko, odreda stihozbirke. Njegova posljednja zbirka vrutak. struak. sinje blago (Mala knjinica DHK Zagreb, 2009.) sastavljena je od triju ciklusa, i to: 1. vrutak. struak. sinje blago 3 pjesama, 2. svib 11 pjesama, 3. zlaen zir 12 pjesama. Ova poezija nije uokvirena prostorom i vremenom, nema ni socijalno ni domoljubno, kao ni misaono ni ljubavno obiljeje. Rastereena takvih oznaka i svake funkcionalnosti, a sva u dinamizmu rijei, kratka stiha (esterac, sedmerac, a najee osmerac), ritma bliska narodnousmenoj poeziji bajalica i brojalica, katkada i poslovica, ona se doimlje iskonski slobodnom, izvornom, igrovitom. Poui od prve pjesme nevjerica, gdje na poetku upravo nevjerica roji sumnje i naporom pjesnikoga subjekta svodi ih na dvojbe, ali domalo udan obrat noca sprema / novi ivot propjevat e, snagom preobrazbe stiu darovi zrenja i zrijenja, radosti zanosa i udivljenja. Dakle, prevladana je nevjerica i sumnja, tjeskoba i tmica (perjanice), bol i zebnja (vjea boli), a bar na as jarke javke (zor) obzorje e pjevom krilit (zor). Ta nadahnutost (vidovitost), kako to u svojoj poetici zamiljaju moderni pjesnici, posve je osobito stanje duha istinski inspirirana pjesnika. Zanosna rije to bruji snagom iskona, u navedenim pjesmama, napose u pjesmi lipe, blii se arobnu bajanju, ljepotonosnoj magiji to smjelo plete san i javu, mit i istinu cvjetnu bajku lipanj prede. Sve latice rijei i
234
HUM 5

VRUTAK TO PJESMOM ZORI

grane stihova svili su se u bajku lipine kronje, u gustu supstanciju poezije to vodi do epifanijske uzvienosti i punoe kojom struji (lipnja) ar: zraak traak prvi lijet svie cvie vedar danak zazrnio krilca med lazi lipov lipnjem sanak lipe ume lipe mede orosio kronjom mar cvjetnu bajku lipanj prede krvcom mladom struji ar (lipe) Zanosno pletui san i javu, istinu i priin, zbilju i mit, te na tom arobnom vezu naglaavajui osobite senzacije stilski skladno uklopljene u strukturu pjesme, stvara se snaan poetski svijet. Svijetli brzaci rijei to emaniraju halucinantnim vizijama ljepote obasjavaju veinu stihova ove Pavlovieve zbirke. U posve inovativnu ludistikom postupku kroz zamamnu igru rijei, novih i novozaogrnutih rijei, novoiskopanih rijei iz dubokih slojeva narodne predaje, novotvorenih i u nove sintagme stavljenih rijei; rijei to u slobodi bukolike razigranosti, u skladnim ritmiko-melodijskim cjelinama, neobinim simultanizmom osjetilnih senzacija teku valovima ljepote: umnim aptom zaumori slapom bistrim zaromori blagoglasjem zaromoni i draganjem zabokori (um) ili

prosinca 2009.

23

imun Musa

to lijeposti na vir krati u ljubav e ocvjetati rudi lice nujan zar zaudnosti zarno mile ipke enje harno ile zgodba kruni zoran mar zib i zipka, niska zgoda stjecaj rijei od poroda suglasje je zlaan ram sliku smjernu rie dragost vezak pjeva veze blagost krila jave krili san (vezak) U stilu usmene narodne bajalice-pitalice i u snovito-bajkovitu ambijentu, eliptino-sugestivnom rijeju, intencijom svrhovito i intonacijom ugodno, estetski efektno, u fluidu tajanstvenosti i zavidnim potencijalom aluzija redaju se i ove poetske slike: zabrujilo zaumilo orujilo onujilo u enju se orunilo slatka slovca probudilo pa bajalo i vajalo zazarilo zaarilo vigorilo vijorilo u jezik se udomilo pod imenom kim se krije pogoditi teko nije (pod imenom kim se krije)

236

HUM 5

VRUTAK TO PJESMOM ZORI

Pero Pavlovi, pjesnik oaran prirodom, napose njezinim biljnim svijetom, glasom i kretom stvari i pojava, i voen logosom, majstor novotvorenica i traga za rijeju to se taloila u dubokim slojevima hrvatske tradicije, poeta ludens to znalaki i otmjeno vlada stihom, uvar batine i graditelj nove pjesme kao izraza njegova jastva i ovom posljednjom zbirkom dao je vrijedan prinos naemu pjesnitvu i vidno oplemenio hrvatski jezik.

Literatura
- Drmi, Ilija, Lu ljubavi, vez dobrote, daak neba i ar ljepote, Osvit, br. 3-4, Mostar, 2009., str. 220-228. - Drmi, Ilija, Lu ljubavi, ar ljepote, Hrvatsko slovo, br. 760, 13. studenoga 2009., str. 22. - Friedrich, Hugo, Struktura moderne lirike, Zagreb, 1969. - Grubii, Vinko, Prinova u hrvatskom leksikom blagu, Motrita, br. 0, studeni-prosinac, Mostar, 2009., str. 178-181. - Jurii, Mirjana, Kad s ljubavlju se rijei srode, Veernji list, prilog OBZOR, prosinac, br. 320, Zagreb, 2009., str. 31. - Kolumbi, Tin, Pjev srca, Hrvatsko slovo, br. 746, 7. kolovoza, 2009., str. 22. - Lodge, David, Naini modernog pisanja, Zagreb, 1988. - Lueti, Ivica, Pjesniki u svijet ljekovitog bilja, Glas Koncila, br. 30., 26. srpnja 2009., str. 28. - Marijanovi, Dragan, Otac poetskog herbarija, Osloboenje, Zagreb, 14. rujna 2009., str. 23. - Musa, imun, Miris i bistrina Pavlovievih lirskih izvora, Pero Pavlovi: Travke mirisavke, Goruiino zrno, Hrvatska misao, asopis za umjetnost i znanost Matice hrvatske Sarajevo, god, IX., sijeanj-oujak 200., 34/2, str. 180-183. - Musa, imun, Lirsko dvoknjije Pere Pavlovia, (prikaz), Hrvatsko slovo, br. 16, 11. III. 200.

prosinca 2009.

237

imun Musa

- Musa, imun, Spasonosni zaziv za odlaskom iz civilizacije, o pjesnikim zbirkama Pere Pavlovia, Veernji list, br. 14 806, god. 46., 22. I. 200., str. 6. - Pavleti, Vlatko, Klju za modernu poeziju, Zagreb, 1986. - Pavleti, Vlatko, Poetizacija ivotnih obinosti, Zagreb, 1991. - Pavlii, Pavao, Stih i znaenje, Zagreb, 1993.

238

HUM 5

VRUTAK TO PJESMOM ZORI

imun Musa

QUELLE DIE SINGT

Zusammenfassung
Es ist die Rede von einer durch die Schnheit der Heimatslandschaft motivierenden Poesie wie berhaupt die Schnheit des Kosmos betreffend oder der Natur im Ganzen, in der Logos, und nicht Kaos herrscht. Dieser Dichter ist von der Natur, vor allem ihrer Pflanzenwelt, von der Stimme und der Bewegung der Sachen und der Ereignisse verzaubert, und durch den Logos geleitet, der Meister der Neubildungen und Forscher nach dem Wort, das sich in tiefen Schichten der kroatischen Tradition setzte, Poeta ludens, der in Vers geschickt und vornehm ist, Erbehter und Erschaffer des neuen Liedes, als ein Ausdruck seines Daseins, und mit dieser letzten Sammlung gab er einen wertvollen Beitrag unserer Verskunst und bereicherte bedeutend die kroatische Sprache. Schlsselwrter: Sprache, Name, Vers, Lied, Natur, Pflanze.

prosinca 2009.

239

Ivan evo Mostar

UDK 14 Schopenhauer A. 14 Nietzche F. Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 3. XI. 2009.

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

Saetak
Jedna od vanih filozofskih misli A. Schopenhauera i F. Nietzschea jest raspad teodiceje koja svoje korijene ima kako u poslijehegelijanskoj filozofiji, tako i u teorijskim postavkama Charelsa Darwina. Schopenhauer smatra da je svijet beskonana patnja i da nema krajnjega cilja i najvie vrijednosti. Tako se teodiceja pretvara u patodiceju koja se kao i teodiceja protivi viestrukoj patnji. Schopenhauerove e glavne postavke preuzeti Nietzsche te e od pesimizma zavriti u nihilizmu. On svijet doivljava kao nezaustavljivo nastajanje i nestajanje koje traje neprestano i s mnogo borbe. K tomu, svijet je za njega veliki kaos koji proizlazi iz sluaja i potrebe. Izvan svijeta nema nita, nikakve transcendencije jer je Bog mrtav. Opravdavanje Boga nasuprot zlu i patnji u svijetu postaje suvino, a teodiceja nemogua i besmislena. Kljune rijei: teodiceja, patodiceja, pesimizam, nihilizam, svijet, ovjek, nadovjek, Bog, patnja, zlo, vrijednost, razum, volja, sloboda, mo.

240

HUM 5

Uvod
U moderno doba nema vidljive suglasnosti oko pitanja ime se teodiceja treba baviti te koja je njezina vrijednost, poglavito s obzirom na rezultate suvremene znanosti. Dakako, rije je o vrlo sloenoj problematici koja se ne moe iscrpiti jednim istraivanjem, poglavito ako je ono zbog ovoga ili onoga razloga ogranieno na pojedini njezin aspekt. Imajui na umu tu injenicu, u ovome se radu pozornost usmjeruje na teodicejsko promiljanje dvojice istaknutih filozofa, A. Schopenhauera i F. Nietzschea, nastojei pritom staviti ih u ire surjeje te kritiki preispitati njihove glave postavke. S tom se nakanom u prvome dijelu govori o mogunosti teodiceje nakon njemakoga idealizma, kada se racionalna teologija pretvara u podruno pitanje religijskoga svjetonazora te postaje velikom rtvom kritike. U drugome se pak dijelu izlau svi vaniji elementi Schopenhauerova uenja. Do izraaja posebice dolaze njegov kritiki nastup prema filozofiji klasinoga njemakog idealizma te njegova originalna i jedinstvena filozofija pesimizma. Unato pesimizmu Schopenhauer pomou racionaliziranja eli ukloniti zlo i patnju stvarajui nacrt za patodiceju. U nastavku se izlae Nietzscheov misaoni put dokidanja teodiceje. Rije je o njegovu radikalnome nihilistikom uenju koje rui sve tradicionalne vrijednosti i istine, posebice kranske, odnosno filozofsko-moralne kozmodiceje i teodiceje u cjelini. Bog je proglaen mrtvim, a vodea kategorija postaje nadovjek.

1. Mogunost teodiceje nakon njemakoga idealizma

Po zavretku filozofije njemakoga idealizma i teodiceja prestaje biti temeljni filozofski problem. Valja rei da u iremu smislu teodicija ukljuuje dokaze za Boje postojanje, zatim uenje o glavnih Bojim atributima, providnosti, potom opovrgavanje prigovora koji se pozivaju na fiziko i moralno zlo, dokaze za besmrtnost due, religiozni moral i dunosti prema Bogu. U uemu smislu teodiceja govori o opravdanju Boje dobrote od prigovora izvuenih iz postojanja zla i patnje u svijetu.

prosinca 2009.

241

Ivan evo

Zapravo, teodiceja odluno odbacuje ateistika i dualistika uenja koja se oslanjaju na spomenute prigovore. Dakle, poslije zavretka idealizma teodiceja se pretvara u podruno pitanje religijskoga svjetonazora i time postaje rtvom kritike. Dodue, ona je pokuavala biti filozofijom prelazei tako svoje granice, ali je ipak ostala na razini apologije postojeega. Stoga teodiceja u pravome smislu postaje idealistiko umovanje, odnosno isto misaona pomirba s negativnostima. Zapravo, ona se pretvara u filozofiranje koje se vee s praksom kao izraz duha za koji konkretne ivotne negativnosti ne predstavljaju nekakav osobit problem. Nesumnjivo, posebice su se Leibnizove i Hegelove filozofske koncepcije suoile sa svojim ogranienjima upravo ondje gdje su ova dvojica mislitelja drala da su znanstveno pojmili Boju zbilju i njegovu pravednost. Zato e u budunosti teodiceja za kritiku postati isto teorijskim problemom u kojemu se postojei svijet sa svim njegovim vidljivim nevoljama, patnjama i zlom moe misaono uskladiti s idejom o Bojoj dobroti. S druge pak strane za kritiare teodiceje tematika slobode odvaja se od pitanja odgovornoga djelovanja i u okviru toga djelovanja od pitanja slobode koja nadilazi svojevoljno htijenje. Teodiceja tako postaje problemom koji pitanje o korijenu negativnoga postavlja samo zato to iz vida gubi veze sa suvremenim ljudskim djelovanjem, meuljudskim odnosima i prirodom. Tako ovaj problem u sebi ne sadri pitanje o razumskoj praksi i prevladavanju nevolja niti o stvarnosti i ostvarivosti slobode i pravednosti. Dakako, daljnji je razvoj filozofije raskinuo s iskljuivo idealistikim pristupom i njegovom teodicejom. Tomu je znatno pridonijelo jaanje kapitalistikoga shvaanja industrijskih proizvodnih sila te prirodoznanstveni i tehniki pogled na svijet. Dogodio se naime pobjedniki pohod upravo one prakse koja je svoj izraz nala u idejama R. Descartesa, T. Hobbesa, J. Lockea, A. Smitha i mnogih drugih. Rije je o pobjedi racionalnosti koja je svojstvena vladavini nad unutarnjom i vanjskom prirodom i s kojom je teodiceja odavno zapoela borbu. Usto se pojavila Darwinova teorija ija je ideoloka provedba ustoliila evoluciju na tron univerzalne primjenjivosti. Stanje se time promijenilo iz samih temelja te se do krajnjih granica zaotrilo pitanje racionalne teologije.
242
HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

2. Teodicejski problem u Arthura Schopenhauera

Jedan od najpoznatijih kritiara njemakoga idealizma svakako je Arthur Schopenhauer. Iako batini mnoge zasade njemakoga klasinog idealizma, on je ipak izgradio originalnu i jedinstvenu filozofiju koja je prepoznatljiva po pesimistikome shvaanju svijeta. Naime, svijet je za njega beskonani bitak predodaba, stoga moemo spoznati samo pojave, a ne stvari po sebi. Otuda je za njega bit svijeta pra-volja, poriv bez uzroka, poinka i svrhe. Taj i takav svijet odvija se po zakonu uzronosti. Usto, u temeljima toga svijeta stoji naelo dovoljnoga razloga to mu daje oznaku stvarnosti. No, ovjekov je ivot beskonana patnja i zbroj mnotva poraza. Stoga je svijet u kojemu ovjek ivi najgori od svih moguih svjetova.1 Kao obuhvatnomu metodikom razvoju optimizma, Schopenhauer Leibnizovoj teodiceji2 ne moe priznati nikakvu drugu zaslugu osim to je kasnije posluila kao povod besmrtnomu Candideu velikoga Voltairea. Time je dodue Leibnizova lijena, esto ponavljana isprika za nevolje ovoga svijeta, naime da ono loe ponekad i iznjedri dobro, dobila neoekivanu potvrdu. Ve samo ime heroja upuuje na optimizam. Po Schopenhaueru, na tome popritu grijeha, patnje i smrti optimizam se uistinu doima toliko smijenim da bismo ga jedino mogli protumaiti kao ironiju tako da nam tajni izvori toga optimizma (naime prijetvorno laskanje s uvredljivim povjerenjem u uspjenost toga heroja) ne pruaju dostatnoga objanjenja njegova izvora, a Leibnizovu oigledno sofistikomu dokazu da je ovaj svijet najbolji od svih moguih moe se suprotstaviti ozbiljan i iskreni dokaz da je on najgori od svih moguih. Jer mogui ne znai ono to je netko nekada za sebe izmatao nego ono to doista moe postojati i opstati. Svijet je ureen onako kako je morao biti da bi opstao uz malo truda. Da je svijet jo malice gori, vie ga ne bi ni
1 A ovaj svijet, ovo igralite napaenih i zastraenih bia koja opstaju tek tako to prodiru jedni druge, gdje dakle svaki krvoloni grabeljivac predstavlja ivi grob za tisuu drugih a njegovo samoodranje lanac je sazdan od martirija [...] ovakvom svijetu htjeli su nametnuti sustav optimizma i prikazati nam ga kao najbolji od svih moguih svjetova. Apsurd je golem. A. Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung, II., Wissensch. Buchg., Darmstadt, 1961., str. 744. Naziv teodiceja prvi je uveo G. W. Leibniz u svome djelu Esej o teodiceji.

prosinca 2009.

243

Ivan evo

bilo. Stoga loiji svijet nije ni mogu jer ne bi mogao opstati pa je meu svim moguim svjetovima najgori.3 I tako se Schopenhaueru optimizam doima ne samo kao besmisleno nego i kao istinski bestidno gledite, kao gorko podrugivanje bezimenim patnjama ovjeanstva.4 Takvu opisu Leibnizove teodiceje, kao prividnomu optimizmu koji klie svemu postojeemu i stoga zatvara oi pred neopisivim jadima u svijetu ili ih neiskreno eli preoblikovati u neto dobro, odgovara Schopenhauerov zloguki pesimizam koji svijet smatra neutjenom dolinom suza. No, to je jednostrano promatranje i Leibnizova i Schopenhauerova uenja. Naime, vidljivi sukob izmeu dvaju stajalita, obiljeenih pojmovima optimizam i pesimizam, nemogue je svesti na obino pitanje je li aa polupuna ili poluprazna. Jer, kao to se Leibnizov nauk o najboljemu moguem svijetu pokazao zamrenom metafizikom koja nipoto ne opravdava postojee injenino stanje u svijetu nego upuuje na etiko djelovanje radi prevladavanja zla, tako se i Schopenhauerov pesimizam pokazuje filozofskim polazitem koje se ne ograniuje na osjeajno jadikovanje zbog iskvarenosti svijeta, a kao temelj ima etiku mjerila istinitosti, samo u izmijenjenim uvjetima. Ti izmijenjeni uvjeti svoj izraz nalaze u Schopenhauerovoj sklonosti k pozitivistikomu empirizmu koji ne samo to odbija idealistiko miljenje nego mu je potpuno suprotstavljen. Ve je Schelling smatrao da se, u oprjeci s Hegelom, vlastite tenje toga pojma moraju svesti na osjeajno prepoznatljivi bitak koji je mogue misaono proeti istom u sljedeemu koraku. Schopenhauer se meutim eli posve ograniiti na opis i tumaenje doivljene, realno postojee stvarnosti i prakse. Pritom se ne poziva na Boga i providnost, na razumnu openitost, na izmiljeni cilj ljudskih tenj, niti na zakon za slobodu i neumoljivo htijenje. Za njega su ti pojmovi puke misaone predodbe i isprazni izrazi i njima se onemoguuje istinska spoznaja. Meutim, Schopenhauer i nadalje ostaje pri nunosti metafizike te se suprotstavlja ograniivanju spoznatljivosti svijeta na prirodoznanstveno
3 4  Usp. A. Schopenhauer, n. dj. str. 746-747. Usp. A. Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung, I., Wissensch. Buchg., Darmstadt, 1961., str. 747. Usp. isto, str. 37.

244

HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

istraivanje. Jer, metafizika tumai cjelovitost bitka polazei od jednoga temeljnog naela, a to se tumaenje istodobno povezuje s moralnim pravcem ljudskoga djelovanja. Polazei od Kantove kritike razuma, Schopenhauer empirijskim znanostima pridaje mogunost spoznaje pojavne stvarnosti koja se, metafiziki reeno, iscrpljuje u pitanju o stvari po sebi.6 Iz ovoga podvojenog poloaja izmeu iskustva i osvrta proizlazi Schopenhauerov pesimizam. Doivljena realno postojea praksa, osloboena varljivih objanjavajuih uzoraka koji izgledaju kao da imaju smisla, za Schopenhauera je puko samoodranje pojedinca i s njime povezanoga opeg egoizma. Rije je o neprestanoj borbi za ivot ili smrt7. Do takve spoznaje Schopehauer je doao promatrajui drutvenu bijedu svoga vremena:
Kako ovjek postupa s ovjekom, pokazuje primjerice trgovina crnim robljem ija je krajnja svrha eer i kava. No, nije potrebno ii tako daleko: u dobi od pet godina ui u predionicu pletiva ili neku drugu tvornicu i od tada raditi deset, pa dvanaest te naposljetku etrnaest sati dnevno i obavljati jednolian mehaniki rad znai radost udisanja zraka platiti visokom cijenom. Ali to je sudbina milijuna, a mnogi drugi milijuni ive analognim ivotom.8

Ova praksa, usmjerena na puko samoodranje, sama je po sebi obiljeena jadom. Ona je besmislena zato to nema krajnjega cilja ili najvie vrijednosti ije bi postizanje omoguilo duevni mir. Svaki naime pojedinaan in ima svrhu, ali ukupne tenje nemaju cilj nego se nastavljaju beskonano. Sve tenje proizlaze iz nedostatka, iz nezadovoljstva vlastitim stanjem. One su prema tome patnja dokle god se ne zadovolje. Meutim, niti jedno zadovoljenje nije trajno nego je, naprotiv, samo poetna toka novim tenjama.9 Tu spoznaju o ovjeku Schopenhauer primjenjuje i na cjelokupan svijet. Svijet je ponajprije mnotvo pojavnosti koje se ukazuje subjektu: Svijet je moja predodba.10
6 7 8 9 10 A. Schopenhauer, Die Welt, II, str. 223-240. A. Schopenhauer, Die Welt, I., str. 424 i 44. A. Schopenhauer, Die Welt, II., str. 740. Usp. A. Schopenhauer, Die Welt, I., str. 42-426. Isto, str. 31.

prosinca 2009.

24

Ivan evo

Dok je pojavni svijet kao naa predodba vezan za subjektove uvjete spoznatljivosti, dakle ponajprije za oprjeku izmeu subjekta i objekta, za oblike prostora i vremena i za naelo uzronosti, to ne moe vrijediti za volju kao stvar po sebi. Jer, ona je jedna, vjena, bez uzroka, slobodna, svemona, iako sadrajno o njoj ne znamo mnogo. Ona ne eli nita drugo osim ovoga svijeta, ivota upravo onakvoga kakav jest.11 Schopenhauer slobodu tumai u njezinu negativnome odreenju, kao nedostatak nunosti, pri emu je nunost oznaena kao posljedica dostatnoga razloga. Sukladno tomu, sloboda bi bila bezrazlonost to se dodue moe rei o volji po sebi; ona se nalazi izvan spoznatljivosti, ali ne o spoznatljivome pojavnom svijetu. Jer, razumnost spoznavanja mjeri se prema tvrdnji o uzroku. Stoga spoznati znai otkriti veze izmeu uzroka i uinka, izmeu razloga i posljedice. Upravo zato ne moe biti iznimaka unutar svijeta kao predodbe. Uz pomo kantovskoga razlikovanja izmeu nadosjetnoga i iskustvenoga karaktera, Schopenhauer obrazlae spojivost ove slobode s onom nunou. Po njemu, nadosjetni karakter oznaava svevremenski in volje pomou kojega se volja kao stvar po sebi pojavljuje u odreenoj osobi, dok je iskustveni karakter sam po sebi takva pojava u vremenu i prostoru. Dakle, sloboda je transcendentalna i ne pojavljuje se. To znai da ona nije razlog za pojedini in nego za onaj ukupni slijed ina koji takorei jest odreena osoba. eli se rei: moje htijenje, u kojemu se otkriva moj karakter, jest odreena pojava slobodne volje koja biva po sebi bivstvujue. Tu je dakle rije o bezuzrono slobodnoj volji kakva se oituje i pojavljuje u svim ostalim osobama. Dakako, sve tenje koje slue samoodranju, a koje se pak znaju i sukobiti, nuno su podlone logici samoodranja. Ipak je sve to pojavnost one jedne slobodne volje. K tome, svijet kao cjelina, kakvim se prikazuje u predodbi, kao pojava slijepe, besciljne i beskrajno teue volje, nije samo besmislen i nuno ispunjen patnjom, nego je vie od toga. Doista, volja je u mnotvu svojih meusobno suprotstavljenih objektivizacija suoena s bitnom razdvojenou sa samom sobom12. Takva se volja
11 Usp. isto, str. 370. 12 Isto, str. 218.

246

HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

oituje u mnotvu bivstvujuih bia koja jedni drugima osporavaju pravo na postojanje. Tako e volja, kroz ovjeka i njegovu spoznaju, doi do znanja o sebi kao temelju unutar sebe rastrganoga, napaenoga svijeta. Ona e se suoiti u ovjeku koji je u sukobu s odluujuim etikim pitanjem: potvrda ili negiranje samoga sebe. Za Schopenhauera taj je izbor izravan povod za raspravu o teodicejskome problemu: Afirmacija volje jest nikakvom spoznajom ometano, ustrajno htijenje koje ispunjava openito ovjekov ivot.13 Svoj konkretan izraz ova tvrdnja nalazi u egoizmu kao glavnoj pokretakoj sili kako u ovjeku, tako i u ivotinji. Egoizam je po svojoj naravi neogranien: ovjek pod svaku cijenu eli ouvati svoj tubitak. To naposljetku poiva na injenici to je svatko samomu sebi dan neposredno, dok je svakomu drugi dan tek posredno, u predodbi.14 Glava u slubi volje i njezine potvrde takoer stvara svoje bogove zato to se ljudsko htijenje neprestano kree izmeu straha i nade. No, budui da ovjek ne vlada eljenim stvarima, on sebi stvara boanska bia o kojima sve ovisi i na koje valja utjecati molitvama, laskanjima i rtvama, pa je tako i vjera u bogove ukorijenjena u egoizmu.1 I kako se ljudske tenje stalno kreu izmeu nude i dosade, ta je vjera izraz i obiljeje ovjekove dvostruke potrebe, jednim dijelom za pomoi i potporom, a drugim dijelom za poslom i zabavom.16 Treba jednako tako istaknuti da se ta vjera, dogmatski sustavno sreena, oituje u (mitskome) teizmu i (filozofskome) panteizmu. Pod time Schopenhauer podrazumijeva osobito Spinozinu filozofiju i poslijekantovske idealistike sustave (Schellingov i Hegelov).17 Doista, i teizam i panteizam pokuavaju dokazati da je moralni ustroj svijeta temelj njegova fizikoga ustroja.18 To pak znai da dobri Bog moe stvoriti samo dobar svijet, odnosno priroda u sebi sadrava boansku snagu i sama je Bog koji se razvija.
13 Isto, str. 447. 14 Usp. A. Schopenhauer, Kleinere Schriften, Wissensch. Buchg., Darmstadt, 1962., str. 727. 1 Usp. A. Schopenhauer, Parerga und Paralipomena, I., Wissensch. Buchg., Darmstadt, 1963., str. 149. 16 Usp. A. Schopenhauer, Die Welt, I., str. 443. 17 Usp. A. Schopenhauer, Die Welt, II., str. 826. 18 Usp. isto, str. 7.

prosinca 2009.

247

Ivan evo

Nema sumnje, sredinji problem s kojim se suoavaju ova dva stajalita jest zlo, odnosno patnja. Iako je pokleknuo pred neumitnim Humeovim i Voltaireovim argumentima, teizam po Schopenhaueru19 nije potpuno nezamisliv pa, bez obzira na sve, svoj spas moe potraiti u nedokuivosti Bojih odluka. Nasuprot tomu, panteizam je jednostavno besmislen zato to boansko bie smjeta u sami napaeni svijet.20 Ipak, kojim god nainom obje teorije u svojim detaljima nastoje nai opravdanje za postojanje zla u svijetu to ga je Bog stvorio, to isto zlo ostaje nepremostiva preprjeka pa Schopenhauer istie kako je posve suvino raspravljati ima li vie dobra ili zla u svijetu, jer ve sama egzistencija zla odluuje o itavoj stvari zato to se zlo nikada ne moe iskorijeniti usporednim dobrom ili dobrom koje slijedi.21 Naposljetku, zbog mnogostrukosti patnje, dobro za Schopenhauera nije pozitivna danost, a zlo puka lienost, odnosno nedostatak dobroga, nego upravo obrnuto.22 Optimizam je stoga pokuaj da se racionaliziranjem ukloni zlo, ili je pak sredstvo istovjetno sa samom vjerom u bogove, odnosno sredstvo u rukama volje za ivotom koje je sebi volja stvorila. Schopenhauer e istaknuti da je optimizam u svojoj biti neopravdana samohvala izvornoga tvorca svijeta, same volje za ivotom koja se samozadovoljno zrcali u svome djelu.23 Prema tome, proturjeje izmeu Boje dobrote i bijede u svijetu kao i izmeu slobodne volje i Boje providnosti teoretski je nesavladiva nedoumica i nerjeiv zadatak koji se bez proturjeja moe rijeiti tek ako se napusti dogma o postojanju Boga i njegovih osobina.24 No, ako sloboda ne lei u sri pojedinanoga ina nego u bitku initelja, onda krivica za zlo i nevolje pogaa uzronika toga bitka. eli se rei: kada bi Bog bio taj uzronik, krivica bi bila njegova, a to bi se onda protivilo njegovoj boanstvenosti. No, budui da je po Schopenhaueru uzronik svijeta sama volja koja se oituje u svim svojim pojavnostima,
19 Usp. isto, str. 77. 20 A. Schopenhauer, Parerga und Paralipomena, II., Wissensch. Buchg., Darmstadt, 196., str. 120. 21 Usp. isto, str. 737. 22 Usp. isto, str. 344. 23 Usp. A. Schopenhauer, Die Welt, II., str. 748. 24 Usp. A. Schopenhauer, Die Welt, I., str. 2.

248

HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

tako je i krivnja stigla na pravu adresu.2 To znai da je svaki ovjek, ukljuujui i svijet iju predodbu sebi stvara, u transcendentalnoj slobodi svoje vlastito djelo za koje sm mora snositi odgovornost. in volje iz kojega proizlazi svijet, na je vlastiti,26 a time i svijet pun patnje kao djela nae vlastite krivnje.27 Istinsko, prividima nepomueno postignue volje za ivotom mora prigrliti i podnijeti patnje jer krivica, zbog potvrde te volje, stvarajui patnjom ispunjeni svijet, neminovno sa sobom nosi upravo tu patnju kao kaznu. To zorno kazuje vjeita pravda koja vlada u svemu. Stoga e Schopenhauer u tome surjeju rei kako je svijet samomu sebi svjetski sud. Kada bi se sav jad ovoga svijeta stavio u jednu zdjelicu tezulje, a sva krivica svijeta u drugu, jeziak bi zasigurno stao na sredini.28 Po Schopenhauerovu miljenju uenje o vjeitoj pravdi potvruje jedinstvo tvarnoga i moralnoga ustroja svijeta kao jedinstvo za kojim teodiceje bez vidljivih uspjeha i rezultata neprestano tragaju. Stoga taj nauk, za razliku od optimizma, sadri istinsku ili pravu teodiceju koju bi bilo bolje nazvati patodicejom. A opravdavanje ljudskih patnj potvruje kako opa patnja nije ni nezasluena ni nepravedna. tovie, ona daje svoj prinos postizanju jedine mogue svrhe svijeta u svijetu lienome svrhe, spoznaji da je svijet u biti neto to nije trebalo biti. Njegovu nebitku trebalo bi dati prednost pred njegovim tubitkom.29 Time se pogled skree na negaciju volje za ivotom. Ta negacija nije pesimistiko smiljanje ili izraz puke elje. Ona polazi jednako od stvarnoga fenomena i nesebinoga djelovanja kao suosjeanja koje nadilazi puko ouvanje vlastitoga ja. Nasuprot egoistinomu djelovanju, koje poiva na strogoj razlici izmeu ja i onih drugih, suosjeajno djelovanje poiva u pojmovnoj spoznaji na neutemeljenome uvidu da su u konanici svi pojedinci povezani tako da suosjeajnom initelju oni drugi nisu ne-ja nego ja ponovo.30
2 26 27 28 29 30 Usp. A. Schopenhauer, Parerga, I., str. 84. Usp. A. Schopenhauer, Die Welt, II., str. 829. Usp. A. Schopenhauer, Parerga, II., str. 3. Usp. A. Schopenhauer, Die Welt, I., str. 480-481. A. Schopenhauer, Die Welt, II., str. 738. Usp. A. Schopenhauer, Kleinere Schriften, str. 810.

prosinca 2009.

249

Ivan evo

Dakle, onaj tko, suosjeajui, svoju sudbinu poistovjeti sa sudbinom ovjeanstva i tako stekne uvid u univerzalnost patnje, vie ne e biti voen tom voljom za ivotom. To znai da e je svjesno negirati asketskim slamanjem i umrtvljenjem. Jedino se tako moe potpuno dokinuti volju, a s njom i svijet kao predodbu: Ono to preostane nakon potpunog dokinua volje za one kojima je jo preostala punoa volje, jest nitavilo. Ali i za one koji su preokrenuli volju i osporavaju je, na je toliko realni svijet sa svim svojim suncima i mlijenim stazama nitavilo.31 U izriaju iz ranijih Schopenhauerovih teodicejskih nacrta kae se da je nunost carstvo prirode, a sloboda carstvo milosti, a postignue toga u svojoj spoznaji i ivotnoj praksi predstavlja spasenje u obliku nestanka svijeta. 32 Dakako, Schopenhauer izvlai posljedice iz razmatranja o samoodranju graanske ontologije i njezina vladarskoga prava nad unutarnjom i vanjskom prirodom tako to njezinu racionalnost i njoj pripadajuu praksu uzima kao polaznu toku i mjerilo te je iznutra rastavlja upuujui na njezinu nevrijednost i besmislenost. Toj racionalizaciji takoer podvrgava dotadanju teodiceju i stvara protunacrt o patodiceji koja se kao i teodiceja u praksi protivi viestrukoj patnji. Nema sumnje, ni jedna ni druga ne misle na tehniki provedivo ukidanje patnj, nego na solidarnu praksu nadvladavanja patnj koja bi nadila racionalno ovladavanje prirodom. Bitna razlika izmeu prijanje teodiceje i Schopenhauerova uenja nije toliko u onome to se naziva optimizmom ili pesimizmom nego u drukijoj prosudbi o uinkovitosti razuma i razumske spoznaje o Bogu, slobodi i openitim ciljevima i svrhama. Stoga, ako znanost (vie) nema snage da idealistiki obuhvati sva zbivanja i patnje u jedinstvenome sustavu kako bi svemu buduemu, pa i patnji bio poznat put, pitamo se prema emu se onda moe usmjeriti ljudski ivot? Odgovor je jasan: vie ne, a to je Schopenhauerov odgovor, prema danomu cilju i prema nekakvomu teleoloki pojmljenom svijetu sa stvoriteljem sadranim u tome svijetu. To je sve mogue otpisati kao izmiljotinu gledajui realne patnje samoga svijeta i patnje potaknute praksom suosjeanja. No, moglo bi se uzvratili pitanjem: Iz
31 Isto, str. 8. 32 Usp. isto, str. 49.

20

HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

ega takva praksa crpi svoju snagu? I tu je odgovor jasan: zasigurno ne iz teolokih zamisli i njihova razvrstavanja u isto teoretsku teodiceju koja je pomirbena tek u misaonome pogledu. Moda ipak, kako je Schelling pokuao obrazloiti, na osnovi povijesno-slobodarskih iskustava ovjeanstva iz onih koja su se odrazila na religije. Upravo je ta spoznaja usmjerila Nietzscheov put u drugome smjeru od Schopenhauerova. Doista, Schopenhauer je poimao sebe i svijet polazei od neposrednoga bolnog ivotnog iskustva, ne iskljuujui istodobno pregled povijesti filozofije, odnosno originalno povezujui Kantovu kritiku i Goetheove nazore. K tomu, kao majstora njemakoga jezika krasili su ga jednostavnost, boja, gibljivost i temperament. Nema sumnje, Schopenhauerova je filozofija postala nadomjestak za religiju. To e priznati i sam Nietzsche u jednome svome djelu (Ecce homo). Na svome putu u svijet filozofije Schopenhauer nije mimoiao ugledne filozofe R. Descartesa, G. Berkeleya, I. Kanta, ali ni indijske mudrace. To zorno potvruje u svome djelu Svijet kao volja i predodba, u kojemu istie da nam nisu dane same stvari nego predodbe o stvarima. Odatle se moe zakljuiti da je sav svijet sadran u naim predodbama, ak i nae vlastito tijelo. No, naa ih ljudska spoznaja i znanost ne premauju.

3. Nietzscheovo dokidanje teodiceje

Schopenhauerova filozofija pesimizma snano je utjecala na mladoga Nietzschea, posebno na njegovu filozofiju ivota i umjetnosti. To se najbolje iitava iz sljedee Nietzscheove tvrdnje:
Pripadam onim Schopenhauerovim itaocima koji proitavi prvu njegovu stranicu pouzdano znaju da e proitati i sasluati svaku rije koju je uope prozborio. Moje je povjerenje u njega nastalo smjesta, a i sad je jo isto kao i prije dvadeset godina. Razumio sam ga kao da je pisao za mene, da se izrazim razumljivo, no neskromno i ludo. Otud dolazi i to da u njega nikad nisam naao paradoks, iako tu i tamo poneku malu zabludu.33
33 Friedrich Nietzsche, Schopenhauer kao odgojitelj, preveo Mario Kopi, MH, Zagreb, 2003., str. 14.

prosinca 2009.

21

Ivan evo

Za Schopenheuera volja je praiskonska snaga svijeta, ali ne u smislu dotadanje filozofije, kao razumska volja, nego kao nagonska volja svakoga bia za samoodranjem. Upravo se ta volja nikada ne smiruje i nikada ne postie svoj cilj zato to je nezasitna, slijepa, sebina i okrutna. Upravo je zato svako bie predodreeno patnji. Izlaz iz takva stanja Schopenhauer vidi u suosjeanju iz kojega se s vremenom raa ravnodunost. Ona ovu slijepu volju ponitava, odnosno neutralizira. Za to je potrebno unutarnji odmak od svijeta i od poriva to ga svijet izaziva u ovjeka. Stoga mnogi Schopenhauerovu filozofiju i njegovo shvaanje volje svrstavaju u pesimistiki iracionalizam. Ipak, Nietzsche tu istu volju bitno drukije shvaa. Tako, dok Schopenhauer nastoji zanijekati svijet kao volju, Nietzsche volju za ivotom snano potvruje. U svojoj prvoj fazi razmiljanja to ini pomou umjetnosti (apolonsko razdoblje, po Apolonu boanstvu znanosti i umjetnosti) kao potrebne iluzije bez koje bi ljudi u svome oaju postali samoubojice. Za njega je najdublji izraz te umjetnosti tragedija kao igra nad ponorima boli.34 Meutim, Nietzsche ima posebno poimanje cjelokupnoga ivota. On ponajprije eli izloiti posve novu zamisao svijeta istiui pritom misao kako ono to smo zvali svijetom tek treba stvoriti; ono tek treba postati naim umom, naom slikom, naom voljom, naom ljubavlju.3 Dakle, po Nietzscheu svijet ne postoji kao svijet o sebi, jer je svijet samo rije za skupnu igru odreenih djelovanja. U takvome, novome, nacrtu svijeta Nietzsche dokida znanstvena, teoloka, moralna i metafizika shvaanja te zasniva posve nova koja e promijeniti sudbinu europskoga ovjeka. Stoga Nietzsche svijet eli promatrati kroz pitanje snage koja igra vanu ulogu u rastu i napretku svijeta uope. Otuda je njegova filozofija prepoznala i nala temelj svomu misaonom razvoju na putu do volje za moi. Dakle, on kategoriju uma zamjenjuje kategorijom volje. I tako je njegova filozofija postala filozofija volje. Korjenitu preinaku te volje za istinom, a to znai za bitkom, za jednakou i jednotom te time i za onim to je nita, kao i za smru, podravao je Nietzsche
34 F. Nietzsche, Roenje tragedije, prevela Vera iin-ain, ZORA, Zagreb, 1983., str. 22. 3 Usp. F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, II., preveo Danko Grli, Naprijed, Zagreb, 1991., str. 76.

22

HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

itava ivota kao svoju najvlastitiju zadau imenujui je prevrjednovanjem svih vrijednosti. Iako Nietzsche tvrdi kako je Schopenhauer razorio teistiki optimizam pomou negativnoga odgovora na radikalno pitanje ima li tubitak uope ikakva smisla, njegovo je poricanje sa svojim negativnim predznacima ipak ostalo ukorijenjeno u negiranome. Zapravo, ono je zapelo upravo u onim kransko-asketskim moralnim perspektivama u koje se prestalo vjerovati im se ugasila vjera u Boga i u onostranu istinu.36 Ipak, Nietzsche smatra tonom Schopenhauerovu tvrdnju da ne postoji smisleni bitak iza i iznad ovoga svijeta te da otuda naemu tubitku nedostaje smisao. Ali, zbog toga je pohvala negiranju ivota i moralu suosjeanja za Nietzschea sve samo ne dosljedan zakljuak. Naime, postavljaju se sljedea pitanja: Odakle pesimizmu mjerilo da besmislenoga ivota ne bi trebalo biti? Odakle polazi ovakva ocjena ako ne iz religijske tradicije i njezine zamisli da je smisao dan samo izvana, samo od viega bia, i da u sluaju nestanka smisla slijedi nevrijednost i besmislenost svega bitka?37 Tako promatrano, mora se priznati da je pesimizam posljedica onih vrijednosti i ideala na temelju kojih se nastojalo utemeljiti smisao svijeta i ivota u onostranome, istinskome svijetu. Kao takav, pesimizam nije toliko ozbiljan problem za rasprave koliko je navjetaj propasti dotadanjih vrijednosti i izraz nihilizma u kojemu su slomljene sve vrjednote i istine. Nihilizam je po Nietzscheu dokraja promiljena logika naih velikih vrjednota i ideala pa se tako postavlja pitanje: Koja je zapravo bila vrijednost tih vrjednota.38 On e takoer istaknuti, to je jedna od njegovih osnovnih teza, kako ne postoje moralni fenomeni, nego samo moralna interpretacija tih fenomena. Sama ta interpretacija svoje podrijetlo ima izvan morala.39 To znai da vrjednote i istine ne postoje kao neposredne danosti koje bi trebalo obnavljati u okvirima spoznaje, jer
36 Usp. F. Nietzsche, Radosna znanost, preveo Davor Ljubomir, Demetra, Zagreb, 2003., str. 200. 37 F. Nietzsche, Werke, Band III., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1966., str. 4. 38 Usp. isto, str. 63. 39 Usp. isto, str. 48.

prosinca 2009.

23

Ivan evo

su one ljudska postignua u slubi ivota i njegova podizanja na viu razinu. Upravo je ta zadaa njihov izvor izvan morala.40 Po Nietzscheu, stvarna, istinito dana praksa svega ivoga jest sukob, jest borba za ivotne prilike koja stremi k proirenju vlastitih interesnih podruja kako osobe, tako i zajednice, rase ili klase, emu kao orue slui i ljudska spoznaja. Ipak, stvarnost se ne sastoji od injenica koje bi se pozitivistiki moglo prikupljati, nego od stvarnosti s kojima smo suoeni. Ona podlijee naim neponovljivim tumaenjima koja proizlaze iz gledita dotinoga ivotnog zanimanja: Nai su porivi ono to tumai svijet; nai nagoni i njihovo Za i Protiv.41 Tako je i istina ona vrsta zablude bez koje odreena vrsta ivih bia ne bi mogla ivjeti. Postoji mnotvo istina i sukladno tome ne postoji istina.42 Jedino to preostaje i opstaje u meusobnim i uzajamnim borbama (ne)istina, s ciljem proirenja vlastitih ivotnih prilika, jest sama ta borba. To znai: volja za ivotom kao oitovanje snage i tenj za probitkom svega ivoga nije ograniena samo na puko samoodranje. Ona je zapravo nagon za uzdizanjem, za postizanjem neega vie, to je volja za moi. Schopenhauerovo openito odreenje volje stoga je apstraktno jer je on izbrisao karakter volje, njezin sadraj, kao i elju za stjecanjem snage te je tako cjelokupnomu bitku bez ikakve razlike nametnuo jednu jedinu volju kao po sebi svijeta.43 Dakle, svijet nije nita drugo doli nezaustavljivo nastajanje i nestajanje puno borbe koja se neprestano mijenja, nikada ne zastaje nego vjeno tinja. Stoga je volja za moi samo u nesvojstvenome smislu metafizika bit svijeta. Nietzsche je dodue pokuao uvesti kauzalnost volje kao jedinu aktivnu silu sadranu u svim zbivanjima, i on je tu volju nazvao iznutra vidljivim, inteligibilnim karakterom svijeta.44 Ali on volju ne poima poput Schopenhauera kao ono jedno, u svakome bivstvujuem pojavno po sebi jer, po Nietzscheu, tim inom Schopenhauer razdvaja in od initelja, a initelja pretvara u stvar. Doista, za Nietzschea postoji jedi40 41 42 43 44 Usp. isto, str. 41-43. Isto, str. 903. Usp. isto, str. 844. F. Nietzsche, S onu stranu dobra i zla, prevela Dubravka Kozina, AGM, Zagreb, 2002., str. 2. Usp. isto, str. 4-.

24

HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

no sm in, ne postoji volja, postoji privremeno utvrivanje volje koja time bez prestanka dobiva ili gubi svoju mo.4 Tako je svijet kaos koji proizlazi iz sluajnosti i potrebe. Otuda je on potpuno neodreen naspram ljudskih tenj za slobodom i pravdom.46 K tomu, taj je kaos bio temeljno iskustvo svih dotadanjih teodicejskih nacrta te sada postaje osnovnim pitanjem o smislu svijeta i ivota, s tim da za njega nije mogu uvjerljiv povrat na tradicionalni ideal Boga. Stoga je za Nietzschea taj ideal, ukljuujui podvojenost njegove stvarnosti na transcendentni, vjeni, istinski svijet nasuprot osporivomu ovozemaljskom, vremenskoj prolaznosti podlonomu, prividnomu svijetu, najvarljivije i najlanije predstavljanje onoga jedinog, stvarnoga svijeta u nastajanju. Naime, i takvo je tumaenje nastalo iz odreene sklonosti za izgledom. Tako je u prvi plan do izraaja dola odbojnost slabih prema jakima, koja je utemeljena u tome to su slabi svoju nesposobnost ivljenja i manjak snage opravdavali asketskim idealom negacije svijeta i svoju slabost prihvaali kao moralnu vrlinu.47 Samo trpljenje slabih u svijetu, kakvo bilo da bilo, postalo je stvorenim temeljem za metafiziku udorednoga ustroja svijeta i njegova Boga. Tumaenje svoga ivota kao ovozemaljska predanost onozemaljskomu svijetu slabima je dalo odgovor na pitanje emu ljudske egzistencije kao i na pitanje smisla njihovim patnjama. S tom je svrhom hipoteza o moralu sa svrhom opravdavanja Boga stvorila slobodnu volju te sukladno njoj mogunost krivnje i kazne kao objanjenja za zlo i patnje, podvrgavajui se jednostavno njima kao putovima k spasenju i ne borei se uope protiv njih.48 No, ustolienje duha kao apsolutnoga, svjesnoga bitka i udorednosti kao najviih vrjednota izvre konkretne ivotne okolnosti i osuuje zbiljski tubitak, to je Nietzscheov osnovni prigovor svim filozofsko-moralnim kozmodicejama i teodicejama, svim pitanjima zato i najviim vrijednostima u dosadanjoj filozofiji i religijskoj
4 Usp. F. Nietzsche, Werke, Band III., str. 68. 46 F. Nietzsche, Radosna znanost, str. 97-98. 47 Usp. F. Nietzsche, Genealogija morala, preveo Boidar Zec, GRAFOS, Beograd, 1990., str. 97 s. 48 Usp. F. Nietzsche, Werke, Band III., str. 68.

prosinca 2009.

2

Ivan evo

filozofiji. Jedna vrsta sredstva pogrjekom shvaena je kao svrha te su ivot i njegovo stjecanje moi srozani na razinu sredstva.49 Meutim, ovo moralno tumaenje svijeta znai za samo sebe propast jer u sebi nosi vrlinu istinitosti, odnosno nosi volju za istinom. Otuda znanost, koja je i sama utemeljena na moralnoj vjeri u boanstvenost istine, mora joj sukladno asketskomu idealu sve rtvovati.0 Doista, ona neumorno radi na vlastitome obezvrjeivanju ovjeka time to mu sve vie i vie uskrauje prethodno mjerodavan poloaj u kozmosu i uzdrmava sve njegove dotadanje vrijednosti i ideale. Tako ovjek koji je u svome prijanjem vjerovanju bio gotovo ravan Bogu, postaje ivotinjom, rubnim biem meu drugima u beskonanome prostoru i beskonanome vremenu. Stoga Nietzsche istie kako je ovjek, poevi od Kopernika pa nadalje, dospio na stranputicu sve se bre udaljava od sredita prema nitavilu.1 Upravo zato to se vrijednost svijeta mjerila prema kategorijama koje se odnose na potpuno izmiljeni svijet ili na ideal o prividno onozemaljsko-istinitome svijetu i moralnome svjetskom vladaru ili na ideal o apsolutnoj istini, nihilizam je za Nietzschea, s obzirom na raspad te vjere, potpuno nezaustavljiv. Na njegovu kraju stoji bezuvjetni, estiti ateizam koji je pretpostavka njegovu problematiziranju, kao konana i teko izvojevana pobjeda europske savjesti, kao najvaniji in dvotisuljetnoga odgoja za istinu koji na kraju zabranjuje bilo kakvu la o Bogu2. Zakljuak da je Bog mrtav i da je vjera u kranskoga Boga postala nevjerodostojna, za Nietzschea je dogaaj koji rui svu dotadanju povijest, zapravo dogaaj koji je navjetaj za nikad prije iskuanu krizu i koji uzdrmava same temelje ovjeanstva. On ini nitavnima sve istine, sve vrijednosti i svrhe. U konanici on razara strast za istinom objektivne znanosti, jer i ona crpi iz toga ideala, a razarajui ljudsku samosvijest, pokazuje se kao ivotu neprijateljski raspoloeno naelo.3
49 0 1 2 3 Usp. isto, str. 87. Usp. F. Nietzsche, Radosna znanost, str. 181. Usp. F. Nietzsche, Werke, Band II., str. 893. F. Nietzsche, Radosna znanost, str. 199. Usp. isto, str. 179-180.

26

HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

Nadalje, nihilizam je potpun jer je njegov najekstremniji oblik upravo spoznaja koju je Nietzsche kao prvi izgovorio s takvom odlunosti da je svako vjerovanje, svako dranje istinitim, nuno pogrjeno: jer pravoga svijeta uope nema.4 Budui da vie nema smisla u tubitku, temeljnu krizu nije mogue nadvladati samo bijegom u stari moral i metafiziku. Zato je za Nietzschea pesimistiki zakljuak o nepostojanju nekoga danog smisla neoboriv; ali upravo kao takav slui mu i kao polazna toka za svladavanje nihilizma. Nema sumnje, nihilistika kriza omoguuje razlikovanje izmeu aktivnoga i pasivnoga nihilizma (ili pesimizma), izmeu nihilizma snage i nihilizma slabosti. Naime, dok nihilizam slabosti ostaje zateen u samounitenju, nihilizam snage stvara nacrte vlastitih ciljeva i vlastitoga smisla za ovjeka na ovome planetu. Otkada je nestala vjera da neki bog upravlja sudbinama ovoga svijeta i da on njih, bez obzira na sve prividne krivine na putu ovjeanstva, ipak vodi stazom slave, ljudi sami sebi moraju postavljati ekumenske ciljeve koji obuhvaaju cjelokupni svijet. U Zaratustri Nietzsche proglaava ovjeka novoga kova koji proizlazi osnaen iz nihilistike krize ovjeanstva: Eto, uim vas nadovjeku! Nadovjek je smisao zemlje. Vaa volja kae: nadovjek neka bude volja zemlje!6 Uistinu, ono to Nietzsche smjera ovim nacrtom, postaje jasno na temeljima protuutopije o posljednjemu ovjeku koji se udobno udomaio u besmislenome i besciljnome svijetu. Sada taj tubitak tek ivotari zdravim ivotom i bez ikakvih enj u svojoj egzistenciji pjeva hvalospjeve konano postignutoj srei.7 Unato ovakvim tvrdnjama, slobodno se moe rei: da bi bio cjelovit (sretan), ovjek treba biti manje faustovski. Otuda je zrno prosjenosti ili blagotvorna mala doza prizemnosti moda nuan balast ljudske naravi, osobito kada se ona die prema nebu. ini se da je lijek protiv pijanoga Zaratustrina smijeha moda smisao za radost ivota, neto to
4  6 7 F. Nietzsche, Werke, Band III., str. . Isto, str. 46. F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, str. 10. Usp. F. Nietzsche, O koristi i tetnosti historije za ivot, preveo Damir Barbari, MH, Zagreb, 2004., str. 83.

prosinca 2009.

27

Ivan evo

je Nietzscheu, usprkos njegovu izotrenu intelektu, bolno nedostajalo. Istom bi se tada moda volja za moi nad ovjekom mogla pretvoriti u istinsku volju za susretom s ovjekom u punini. Protiv umanjivanja, protiv razgraivanja ovjenosti Nietzsche nastoji obraniti novoga ovjeka koji vie svemu ne nijee ili suzbija nerazdvojivu volju za moi, koji ukorijenjen u moralu prijezira tu volju rabi protiv samoga ivota. On ivi iz nje i ide joj ususret. Njegova je volja za ivotom toliko snana da nije skamenjen u samoprijegoru niti svoju stvaralaku snagu srozava na obino egoistiko samoodranje; ovjek tubitku daje peat novoga smisla za ije je ostvarenje dovoljno snaan sam sebi nametnuti i podnijeti patnje o odstranjenju patnje, o elji da ona bude jo snanija i gora itd. Tako e Nietzsche svoj nauk o vjenome vraanju istoga antiki motiv krunoga tijeka suprotstaviti judokranskomu kreacionizmu.8 Ova je pomisao prepoznatljiva u svome najstranijem obliku: tubitak je onakav kakav jest, bez smisla i cilja. On se neumoljivo vraa te je prema nitavilu istodobno krajnje zaotrenje nihilizma. Zapravo, njegov je najekstremniji oblik vjeno nitavilo besmislenost, kao i svladavanje nihilizma, jer ono najvee teite stavlja na djelovanje i ovjeku nalae da se ili slomi pod teretom nihilizma ili da beziznimno i neogranieno uvrsti svoje cjelokupno djelovanje i sva zbivanja.9 Volja za moi kao jedina osnovna injenica svega postojeega po tome uenju sebe prihvaa i potvruje kao beskrajno, samo sebe elee kruenje kojemu ne moe, i iz kojega ne eli, umaknuti. Eksperimentalna filozofija, po kojoj je Nietzsche ivio, iskuava pretpostavke same mogunosti osnovnoga nihilizma, ali to ne znai da se zaustavlja na negaciji, na Ne, na volji za Ne. Naprotiv, ona se okree u suprotnome smjeru dionizijskomu Da svijetu kakav jest, bez uzmaka, bez iznimke ili izbora, ona eli vjeno kruenje iste stvari, istu loginost i neloginost isprepletenosti. Po Nietzscheu to je najvii stupanj koji fi8 Usp. F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, str. 140. Nietzsche kae i sljedee: Svaka je istina savijena, samo je vrijeme krug. (Isto, str. 140.). 9 Usp. F. Nietzsche, Werke, Band III., str. 83.

28

HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

lozof moe dosegnuti, a to znai dionizijski se postaviti prema tubitku. Formula je za to amor fati.60 Uz pojam dionizijskoga Nietzsche vee potvrdu ivota, odnosno volju za svijetom koju usmjeruje protiv negacije svijeta iz kranske vjere u Razapetoga, stavljajui oba stava o svijetu u uzajamnu ovisnost s problemom smisla patnje: ili kranski smisao ili tragian smisao. U prvome sluaju navodno je rije o putu u sveti bitak. U drugome sluaju bitak je dostatno svet da bi opravdao neizmjernu patnju. Tragian ovjek odobrava ak i najgore patnje on je dovoljno snaan, ispunjen, oboavan za to. Kranin negira ak i najsretniju sudbinu na kugli zemaljskoj. On je dostatno slab, siromaan, razbatinjen kako bi u bilo kakvu obliju patio zbog svoga ivota. Po Nietzscheu, Bog na kriu jest proklinjanje ivota, upozorenje da se ovjek iskupi iz ivota, a raskomadani je Dioniz obeanje ivota, on e se vjeno reinkarnirati i vraati iz unitenja.61 I zato naposljetku Nietzscheov dionizijski pesimizam snage zavrava teodicejom, tj. apsolutnom afirmacijom svijeta ali upravo zbog onih razloga zbog kojih je ovjek neko svijetu govorio Ne. Nietzsche tako dolazi do koncepcije o ovome svijetu kao istinski postignutome, najveemu moguem idealu.62 Meutim, Nietzscheova nova praksa nadovjeka, koja je porazila graanski svijet, ostaje potpuno nedoreena (zbog ega je njegovu filozofiju zlorabila nacionalsocijalistika ideologija). Naime, Nietzscheova ideja da nakon Boje smrti ovjeanstvo moe zapoeti to mu je god volja i da najuzvieniji ovjek zorno moe pokazivati oprjenosti koje obiljeavaju tubitak te stoga mora postati i boljim i jo vie zlim,63 jo uvijek ne predstavlja istinsku alternativu graanskom svijetu i njegovim tenjama za vlasti nad vanjskom i unutarnjom prirodom. Naprotiv, presudom uspostavljeni smisao u stalnoj je opasnosti od povratka upravo takvim tenjama. Stoga je potrebno poblie odrediti kako bi mogla i trebala izgledati alternativna praksa. U takvu odreenju postavlja se pitanje nisu li u po60 61 62 63 Usp. isto, str. 834. Usp. isto, str. 773. Usp. isto, str. 627. Usp. F. Nietzsche, Werke, Band I., str. 808.

prosinca 2009.

29

Ivan evo

vijesti ovjeanstva i njegovim religijski odreenim idealima sadrana iskustva i istine koje se ne mogu razrijeiti evolucijsko-teoretski.

Zakljuak
Arthur Schopenhauer i Friedrich Nietzsche ivjeli su i stvarali u vrijeme nacionalizma, darvinizma, racionalizma i prosvjetiteljskoga optimizma, odnosno u vrijeme stvaranja ideala liberalnoga ovjeka. Oni su uistinu na neobian nain i neumorno traili odgovor na krupnu zagonetku zvanu ovjek. Traili su ga ponajprije u ovjekovoj biolokoj neoskvrnutoj vitalnosti. Opet, s druge strane valja istaknuti da je do tada zapadni ovjek ivio u zaklonitu svojih bogova ili svoga Boga. Tu se ponajprije misli na sve graanske intelektualce, traitelje, znanstvenike i umjetnike, koji su sva svoja znanstvena djela i postignua gradili najveim dijelom na temeljima kranske vjere u Boga i idealistike duhovnosti. Po svojim karakternim crtama ponosan, nepovjerljiv, razdraljiv, sarkastian, Schopenhauer je jedan od najpoznatijih kritiara njemakoga idealizma, a svojim se filozofskim postavkama iskazao kao preziratelj svijeta i ovjeka. Njegov stav da je svijet volja i predodba posve je odgovarao tadanjemu Nietzscheovu osnovnom raspoloenju. ovjek koji ivi, pati i umire ima potrebu za neim viim, kao to su smisao, znaenje i bit cjeline. Po Schopenhaueru tu potrebu mora zadovoljiti sm ljudski subjekt. Naime, ovjek kao tjelesno bie svoje tijelo doivljuje izvana kao objekt predodbe, a iznutra kao izraz volje. Upravo na taj nain ovjek svoje unutarnje bie osjea kao volju za ivotom koja oblikuje i proima sve pojedinosti do spoznavanja. Za razliku od Kanta, Schopenhauer tvrdi da jedino voljom (ne intelektom) dolazimo u doticaj sa stvari po sebi. Ta jedna te ista volja u velikome broju svojih pojava u prostoru i vremenu jest pravolja bez uzroka, bez poetka i bez cilja. Stoga, ono to svijet nae predodbe iznutra dri na okupu nije duh, nije apsolut, nije Bog. Dakako, u toj volji za ivotom bez temelja i cilja te u zamrenome kretanju povijesti ne moe se razabrati nikakav smisao. Zapravo, iako je Schopenhauerov pesimizam utemeljen meta-

260

HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

fiziki, on ostaje u oprjeci sa samim sobom, bezgranian je i nezasitan. To se posebno prepoznaje u njegovoj miljenju kako je osloboenje od patnje mogue jedino ovjekovim samootkupljenjem, ne nudei pritom pravo rjeenje kako do njega i doi. Prosuujui Nietzscheovu filozofiju u svjetlu njegova ivota, dade se ustvrditi da je njegova filozofija volje za moi umnogome motivirana njegovom podsvjesnom reakcijom za zatomljivanjem kranstva u samome sebi. Ne treba zaboraviti da iza njega i s oeve i s majine strane stoji dugi red protestantskih pastora te da je bio vrlo poboan djeak. Nietzscheov emocionalan dokaz da je Bog mrtav, izraen rijeima: Ali da vam posve otvorim svoje srce, prijatelji: kad bi postojali bogovi, kako bih mogao podnijeti da ne budem bog! Dakle, bogovi ne postoje, zapravo je njegovo strastveno negiranje kranstva. I njegov nadovjek s prometejskom voljom za moi govori u prilog postavci da je Nietzsche cijeloga ivota osjeao potrebu otkriti u sebi toga Isusa Krista. Zakljuak da je Bog mrtav i da je vjera u kranskoga Boga postala nevjerodostojna, za Nietzschea je dogaaj koji rui svu dotadanju povijest iz temelja. Upravo se na ovim njegovim temeljima najbolje osvjetljuje i put nastanka njegove ideje o nadovjeku, volji za moi, volji za ivotom, nunosti o prevrjednovanju svih vrijednosti, kao i ideja o vjenome povratku istoga. Volja za moi u ozraju potpune relativnosti svih vrijednosti moda je najsigurnija formula za samounitenje ljudskoga roda. No, usprkos svomu nadovjeku, koji je onkraj dobra i zla i kojim dominira volja za moi, moe se postaviti pitanje je li Nietzsche bio bezboan. Ostaje trajno pitanje je li Bog stvarno umro u dubini Nietzscheove due ili Nietzscheov intelekt nije bio dorastao Njegovoj prisutnosti. Nietzsche se zato okrenuo ovjeku nastojei ga poboljati i od njega uiniti nadovjeka. No, ini se da je postigao upravo suprotno.

Literatura
- Nietzsche, Friedrich, Geneologija morala, preveo Boidar Zec, GRAFOS, Beograd, 1990.
prosinca 2009.

261

Ivan evo

- Nietzsche, Friedrich, O koristi i tetnosti historije za ivot, preveo Damir Barbari, Matica hrvatska, Zagreb, 2004. - Nietzsche, Friedrich, Radosna znanost, preveo Davor Ljubomir, Demetra, Zagreb, 2003. - Nietzsche, Friedrich, Roenje tragedije, prevela Vera iinain, ZORA, Zagreb, 1983. - Nietzsche, Friedrich, Schopenhauer kao odgojitelj, preveo Mario Kopi, Matica hrvatska, Zagreb, 2003. - Nietzsche, Friedrich, S onu stranu dobra i zla, prevela Dubravka Kozina, AGM, Zagreb, 2002. - Nietzsche, Friedrich, Tako je govorio Zaratustra, preveo Danko Grli, Naprijed, Zagreb, 1991. - Nietzsche, Friedrich, Werke, Band I., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1966. - Nietzsche, Friedrich, Werke, Band II., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1966. - Nietzsche, Friedrich, Werke, Band III., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1966. - Schopenhauer, Arthur, Kleinere Schriften, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1962. - Schopenhauer, Arthur, Parerga und Paralipomena, I., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1963. - Schopenhauer, Arthur, Parerga und Paralipomena, II., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 196. - Schopenhauer, Arthur, Die Welt als Wille und Vorstellung, I., Wissenschaftliche Buchgellschaft, Darmstadt, 1961. - Schopenhauer, Arthur, Die Welt als Wille und Vorstellung, II., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1961.

262

HUM 5

RASPAD TEODICEJE U PROMILJANJIMA A. SCHOPENHAUERA I F. NIETZSCHEA

Ivan evo

DOWNFALL OF THEODICY IN A. SCHOPENHAUER AND F. NIETZSCHES DELIBERATIONS

Summary
One of important A. Schopenhauer and F. Nietzsches philosophy thoughts is downfall of theodicy which has its roots in Post-Hegels philosophy, as well as in Charles Darwins theoretical percepts. Schopenhauer thinks that the world is endless suffering and that there is no final goal or highest value. In that way theodicy becomes pathodicy, which is against multiple suffering as theodicy. Nietzsche took over the main Schopenhauers percepts and from pessimism he ended in nihilism. He considers world as an unstoppable emergence and disappearance which lasts continually and with much struggle. Besides that, world is for him a great chaos which arises from case and need. There is nothing outside the world, there is no transcendence, because God is dead. Justification of God against evil and suffering becomes superfluous and theodicy impossible and absurd. Key words: theodicy, pathodicy, pessimism, nihilism, world, man, superman, God, suffering, evil, value, mind, will, freedom, power.

prosinca 2009.

263

UDK 316.7:316.32 Izvorni znanstveni lanak Irena Musa Filozofski fakultet u Mostaru
Primljeno: 30. IX. 2009.

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

Saetak
Tekst predstavlja dio irega projekta koji se odnosi na kulturni identitet i globalizacijske procese. Analizom sociolokih teorija kulturni je identitet predstavljen u okviru triju osnovnih sociolokih paradigm: u okviru makrosocioloke paradigme ili paradigme drutvenih injenica, u okviru mikrosocioloke paradigme ili paradigme drutvenih definicija i u okviru socijalno-bihevioristike paradigme. Pod utjecajem globalizacijskih procesa dogaaju se velike promjene na svim podrujima drutvenoga ivota. U ovome se radu pokuava doi do odgovora na pitanje do koje je mjere kulturni identitet fragmentiran. Kljune rijei: kultura, identitet, globalizacija, globalizacijski procesi, fragmentirani identitet, razlomljeni identitet, modernost, postmodernost.

264

HUM 5

Uvod
Na kraju prvoga desetljea 21. stoljea svjedoci smo drutvenih procesa za koje moemo rei da su sloeni, ubrzani, nepredvidljivi, kaotini, nezaustavljivi, nedovoljno definirani itd. Na djelu su globalizacijski procesi koji sa sobom nose brze promjene na svim podrujima drutvenoga ivota i koji su suvremenoga ovjeka stavili pred nove izazove. ivimo u razdoblju naglih promjena, kada pojedinci i grupe vie nisu posve sigurni u vlastitu pripadnost. Poljuljani su temelji usvojenih modela to dovodi do preispitivanja starih i traganja za novim identitetima. U prvome dijelu ovoga rada nastoji se rasvijetliti pojam kulturni identitet i predstaviti ga u okviru triju osnovnih sociolokih paradigma. Globalizacija je tema drugoga dijela. Tu se ponajprije polazi od nastanka i odreenja toga pojma koji obuhvaa irok spektar gospodarskih, politikih i kulturnih tendencija u suvremenome svijetu. Globalizacijski su procesi vano obiljeje suvremenoga svijeta; njihov je hod nezaustavljiv i prepoznatljiv po prelaenju granica svih vrsta. Vidljivi tragovi koje za sobom ostavljaju ovi procesi jesu promjene. Osobito vane promjene dogaaju se u kulturi. Brzina i nain na koji se promjene dogaaju nuno nas potiu na pitanje o utjecaju globalizacijskih procesa na kulturu. U potrazi za odgovorom na ovo pitanje predstavljene su ideje autora ija su vrijednosna opredjeljenja prema globalizaciji razliita, autora poput Samuela P. Huntingtona, Noama Chomskoga, Jeremya Rifkina, Jeana Zieglera, Urlicha Becka i Edgara Grandea. Trei dio lanka nosi naslov Kulturni identitet i globalizacija. Razdoblje u kojemu ivimo neki sociolozi oznauju modernou, i to visokom ili kasnom, dok ga drugi imenuju postmodernou. U ovome se poglavlju posebna pozornost pridaje kulturnomu identitetu u postmodernistikoj perspektivi Michela Foucaulta i Jeana Baudrillarda, potom utjecaju globalizacije na fragmentiranje kulture i kulturnoga identiteta, pri emu se pokuava doi do odgovora na pitanje u kojoj je mjeri kulturni identitet fragmentiran.

prosinca 2009.

26

Irena Musa

1. Kulturni identitet
1.1. O pojmu kulture Rije kultura latinskog je podrijetla (cultus) to znai njegovanje, odgoj, tovanje, obraivanje; cultura agri poljodjelstvo, nakon Cicerona cultura animi njega duha, u irokome smislu ovjekovo preoblikovanje prirode u ljudski svijet pri emu ovjek istodobno kultivira svoju vlastitu prirodu.1 Potkraj 18. stoljea, kada je iz tiska izila Adelungova knjiga Povijest kulture, ovaj pojam ulazi u europske rjenike. Nakon Herdera kultura je uobiajeno shvaena kao oblik ivota nekoga naroda koji se povijesno oblikuje, onako kako se taj oblik predmetno oituje u djelima i institucijama: religije, umjetnosti, politike, gospodarstva itd. Pojam kultura usko je povezan s pojmom drutvo. Neki sociolozi rabe ih kao istoznanice. Kultura se koncepcijski moe razlikovati od drutva. Drutvo je sustav meusobnih odnosa koji povezuju pojedince. Sva drutva povezana su injenicom da su njihovi lanovi organizirani u jasno strukturirane drutvene odnose u ovisnosti o jedinstvenoj kulturi kojoj pripadaju. Kultura se odnosi na nain ivota nekoga drutva. Ona obuhvaa kako nematerijalne aspekte (vjerovanja, ideje i vrijednosti koji ine sadraj jedne kulture), tako i materijalne aspekte (objekte, simbole ili tehnologiju u kojima se sadraj kulture izraava).2 Kultura i drutvo meusobno su povezani i isprepleteni. Ni jedna kultura ne moe postojati bez drutva kao to ni jedno drutvo ne moe postojati bez kulture. Svi ljudi o kojima uope neto znamo, posjeduju znamenke neke kulture.3 Svi kulturni oblici ljudski su proizvod, razvijali su se povijesno u vremenskim i prostornim koordinatama. ovjek postoji kao kulturno bie pa se moe rei da je kultura njegovo bitno odreenje.

1 2 3

Usp. A. Halder, Filozofijski rjenik, Naklada Jurii d.o.o., Zagreb, 2002., str. 190. Usp. A. Giddens, Sociologija, aruga print, Beograd, 2007., str. 24. K. Birket-Smith, Putevi kulture, Zagreb, 1960., str. 42; citirano prema S. Kuki, Sociologija, teorija drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., str. 282.

266

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

1.2. Svojstva kulture Svako ljudsko bie raa se u odreenome trenutku, u odreenome vremenu i na odreenome prostoru. Za njegovo preivljavanje nije dovoljno da ga roditelji hrane nego se mora samo nauiti prehranjivati, mora nauiti razne oblike i pravila ponaanja, jezik, stei odreena znanja. Drugim rijeima, mora nauiti nain ivota, kulturu svoje drutvene zajednice. Tako se oblikuje ovjekova druga priroda, kulturna priroda koja je nedjeljiva od biti ljudskoga bia. Uenje kulture (socijalizacija) jest proces koji traje cijeli ivot4 i od velike je vanosti za pojedinca i za drutvo u cjelini. Kultura je zajednika. To je drugo njezino vano svojstvo ili kvaliteta. Da nema zajednikih kulturnih obrazaca koji vrijede za sve lanove drutva ili drutvene grupe, u drutvu bi vladao nered, zbrka. To nikako ne znai da e oni biti prihvaeni od svih lanova ili, pak, u istoj mjeri od svih lanova. Ali donja granica prihvaanja u svakom se drutvu osigurava razliitim instrumentarijima socijalne kontrole. Kultura nije statina; ona se mijenja. Stoga se mijena kulture moe navesti kao njezino bitno svojstvo. Nju potiu razliiti mehanizmi i procesi, a ponajvie: inovacije, difuzija, izbor kulturnih elemenata i akulturacija. 1.3. Socijalizacija Rije socijalizacija latinskog je podrijetla: socius drug, socialis drutveni. Prvi put uporabljena je potkraj 19. stoljea. Intelektualni preduvjeti za nastanak ovoga pojma stvoreni su u okviru novovjekovne racionalistike filozofije koja je razvila ideju odgoja. Pojam socijalizacije moe se prepoznati u djelima drutvenih teoretiara kao to su Emile Durkheim, John Dewey, Georg Herbert Mead, Charles Horton Cooley, iako pojam socijalizacije u njihovim djelima nije eksplicitan.
4  M. Haralambos M. Holborn, Sociologija: Teme i perspektive, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 3. S. Kuki, n. dj., str. 290.

prosinca 2009.

267

Irena Musa

U svim jednostranim definicijama i odreenjima ovoga pojma socijalizacija se svodi na proces socijalnoga uenja. Socijalizacija je dugotrajan, dinamian i sloen proces integracije pojedinca u razliite kontekste drutvene stvarnosti. Ona se odnosi na kontinuirani proces ivotnoga trajanja koji se ostvaruje u svakodnevnoj praksi, a tijekom kojega pojedinac, internalizirajui sociokulturne sadraje koje mu njegovo okruenje prenosi, formira vlastiti identitet i postaje aktivan lan drutva.6 Socijalizacija je proces koji traje koliko i pojedinev ivot i bez nje ne bi bilo mogue prenositi kulturu s narataja na narataj. To je dinamian proces kojim se izgrauju i stjeu osobni identitet i razliiti drutveni identiteti. 1.4. Identitet Identitet dolazi od latinske rijei identitas to znai istost, istovjetnost. Ovaj je pojam u sociologiji vrlo sloen i moe mu se pristupiti na razliite naine, stoga postoje duboka neslaganja oko odreenja samog identiteta, njegove akademske i drutvene vanosti7. Openito govorei, identitet se odnosi na ono kako ljudi shvaaju sebe. On u sebi ukljuuje pitanje tko sam ja. U ovome ja sadrane su krajnosti individualnoga i zajednikoga izmeu kojih se ovjek neprestano kree te se mora pitati i o onim drugima koji su mi. Mi i ja imaju zajedniku zajednicu. Ja se pita o onim drugima, drugima koji su oni, dakle pripadnicima drugih zajednica. Identitet se uvijek odreuje naspram nekoga drugoga pa je ta drugost osnovno naelo na temelju kojega se identitet definira. Eric Erikson definira identitet kao sposobnost da se sauva unutranja istovjetnost i kontinuitet i da se o sebi misli kao o razliitom biu u odnosu na druge.8 Ovaj mislitelj taj pojam ne shvaa kao jednom zauvijek dano stanje nego smatra da je osnovni pokreta razvoja pojedinca sukob koji se javlja izmeu pojedinca i drutva. Taj sukob u pojedincu stvara
6 7 8 Usp. A. Mimica M. Bogdanovi, Socioloki renik, Zavod za udbenike, Beograd, 2007., str. 26. M. Mesi, Multikulturalizam, kolska knjiga, Zagreb, 2006., str. 281. A. Mimica M. Bogdanovi, n. dj., str. 180.

268

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

odreenu krizu koja ga tjera na razvoj kako bi krizu prevladao. U kontekstu razvoja identitet treba shvatiti kao dinaminu kategoriju. Sociolozi najee govore o dvama oblicima identiteta: o drutvenome i osobnome identitetu, odnosno samoidentitetu. Za osobni identitet moe se rei da naglaava razlike meu pojedincima, dok kolektivni identitet naglaava slinost meu pojedincima. Identitet je tijesno povezan s kulturom jer se stvara u kulturama kojima ljudi pripadaju i u kojima sudjeluju. U tome smislu moemo govoriti o kulturnome identitetu. Antonio Perotti istie da naziv kulturni identitet u sebi sadri dva vana pojma: pojam identitet koji ima psiholoko znaenje i pridjevak kulturni koji ima socioloko znaenje. Kulturni potjee od rijei kultura koja je shvaena kao ukupno naslijee pojedinca i drutvenih skupina kojima pojedinac pripada. To kulturno naslijee temelji se na normama ponaanja, vrijednostima, obiajima i jeziku koji ujedinjuju ili odvajaju ljudske skupine. Kulturni pojedinev identitet njegov je globalni identitet, tj. konstelacija vie identiteta utemeljenih na nekoliko razliitih kulturnih elemenata. Perotti naglaava da se kulturni esto svodi na etniki identitet, a to zapravo znai unitavanje stvarnoga pojedineva identiteta jer ga se svodi na samo jedan od identiteta koje ljudi imaju.9 Kulturni identitet, kao i odnos izmeu kulture i identiteta, razliite teorije vide razliito. U sociologiji postoji velik broj teorija koje izravno ili neizravno tematiziraju problematiku kulturnoga identiteta. Da bi se izbjegla zbrkanost u prikazivanju kulturnoga identiteta u pojedinanim teorijama, u ovoj analizi o kulturnome identitetu govori se u okviru tri osnovne socioloke paradigme.10 1.4.1. Kulturni identitet u paradigmi drutvenih injenica Mnogi vjeruju da je funkcionalizam bio prevladavajua socioloka teorija u 20. stoljeu i da je zbog svojih postavaka i namjera istoznanica
9 Usp. A. Perotti, Pledoaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje, Educa, Zagreb, 199., str. 71-72. 10 George Ritzer sociologiju vidi kao multipardigmatiku znanost. Sociologija tvore tri osnovne paradigme: paradigma drutvenih injenica, paradigma drutvenih definicija i socijalnobihevioristika paradigma. Opirnije u: G. Ritzer, Suvremene sociologijska teorija, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997., str. 414-41.

prosinca 2009.

269

Irena Musa

pojmu sociologija. Njegov utemeljitelj u okviru moderne sociologije je francuski teoretiar Durkheim, a razvio ga je i prilagodio suvremenim uvjetima ameriki sociolog Parsons.11 Funkcionalisti su naglaavali promjenjivu prirodu kulture, a kultura ih je uglavnom zanimala s obzirom na norme, vrijednosti i naine ivota. Emile Durkheim (188. 1917.) smatra da sociologija treba prouavati ono to on naziva drutvenim injenicama. Drutvene pak injenice shvaa kao sile i strukture koje su za pojedinca izvanjske i prinudne. Prijanja su se drutva drala na okupu iskljuivo zahvaljujui zajednikomu moralu, normama i vrijednostima ili onomu to Durkheim naziva snanom kolektivnom svijeu. U takvu drutvu dunost je sliiti na sve ostale, nemati nita osobnoga ni u pogledu vjerovanja, ni u pogledu vladanja12. Na temelju slinosti koja je vezivala ljude u predindustrijskome drutvu razvio se i snaan osjeaj solidarnosti koju Durkheim naziva mehanika solidarnost. Kako se drutvo razvijalo, dolazilo je do sve vee podjele rada. Ljudi vie nisu tako slini te je i kolektivna svijest bila slabije izraena. U razvijenim drutvima rije je o organskoj solidarnosti u kojoj prevladavajue moralno naelo postaje individualizam. Durkheim smatra da zajednika kultura ili kolektivna svijest postoji neovisno o eljama pojedinaca; ona ograniuje njihovo ponaanje te je nuna za normalno funkcioniranje drutva. Talcott Parsons (1902. 1979.) najpoznatiji je predstavnik strukturalnoga funkcionalizma i jedan od najvanijih amerikih sociologa 20. stoljea. Promjene u drutvu on vidi kao normalan drutveni proces. Za integraciju drutvenoga sustava od kljune su vanosti procesi internalizacije i socijalizacije, a glavni mehanizmi koji drutvenomu sustavu osiguravaju stanje ravnotee jesu socijalizacija i socijalna kontrola. Parsons smatra da se norme i vrijednosti drutvenoga sustava prenose socijalizacijom na initelje u sustavu, a internalizacijom postaju bitnim dijelovima initeljeve svijesti. Kultura je pak glavna snaga koja povezuje razliite elemente drutvenoga svijeta u jednu cjelinu.
11 I. Kuvai, Uvod u sociologiju, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2004., str. 10. 12 E. Durkheim, O podeli drutvenog rada, Prosveta, Beograd, 1972., str. 381.

270

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

Parsons smatra da ljudsko drutvo nije mogue bez zajednike kulture zato to ona omoguuje da ljudi meusobno komuniciraju, da se razumiju i da djeluju u skladu sa zajednikim ciljevima. Kultura se mijenja, ali uvijek postoji obuzdavajui i ograniujui ponaanje. Promjene su u kulturi postupne i prate razvoj ljudskoga drutva. Na svakome stupnju razvoja zajednika je kultura temeljna potreba drutva i osnovni uvjet njegova opstanka.13 Parsonsov koncept voluntarizma blizak je simbolikomu interakcionizmu jer se vezuje za initelje koji u socijalnim situacijama vre izbore. Valja naglasiti da Parsonsov voluntarizam nije ekvivalent slobodnoj volji zato to je Parsons vjerovao da je osobni izbor odreen normama, vrijednostima, idejama, situacijama itd. U okviru paradigme drutvenih injenica, kao svojevrsna opozicija strukturalnomu funkcionalizmu, razvijale su se makroperspektive koje su svoje uenje vezivale za marksistiku tradiciju. Moe se rei da je Karl Marx razvio teoriju kapitalistikoga drutva osnovanu na ideji o bitnoj prirodi ljudskih bia. On je smatrao da su ljudi drutvena bia koja ponajprije moraju raditi zajedno da bi preivjela. Vlastitim djelovanjem stvaraju drutvo i sami sebe. Iz drutvenih odnosa ukljuenih u proizvodnju razvija se nain ivota koji se moe shvatiti kao izraz tih odnosa. Taj nain ivota oblikuje ljudsku prirodu [] priroda ovjeanstva i priroda drutva u cijelosti primarno proizlaze iz proizvodnje materijalnog ivota.14 Prouavajui kapitalizam, Marx je objasnio tajnu vika vrijednosti i stavio u sredite zanimanja drutvene sukobe i drutvene promjene1. itanjem Marxovih djela dade se uoiti kako on rijetko izrijekom rabi pojam kultura. Meutim, njegov opsean opus sadri teze za koje se moe rei da tvore jednu teoriju kulture (u smislu naina ivljenja drutva).16 Marx je dokazivao da je kultura drutvenoga podrijetla i da proistjee iz ljudskoga rada. Rad pak shvaa kao smisao ovjekova i13 Usp. G. Ritzer, Suvremena sociologijska teorija, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997., str. 91-98. 14 M. Haralambos M. Holborn, n. dj., str. 1043. 1 I. Kuvai, n. dj., str. 101. 16 M. Haralambos M. Holborn, n. dj., str. 889.

prosinca 2009.

271

Irena Musa

vota. To je spona izmeu ovjeka i prirode koja individualni i drutveni ivot ini moguim. Rad je povijesni nosilac kulture17. Za Marxa su uistinu kulturne samo one tvorbe koje su izraz autentinoga ljudskog rada, u kojima se iznosi smisao ivota i njegovih istina; praksa je Hefesova radionica istinske kulture18. Marx smatra da kultura u klasno stratificiranim drutvima nije nita drugo doli ideologija vladajue klase, ideologija koja proizvodi lanu klasnu svijest. Lana pak klasna svijest prikriva pravu prirodu odnosa meu klasama, odnosno prikriva pravu prirodu izrabljivanja. Marx razlikuje klasu po sebi i klasu za sebe te tvrdi da drutvena skupina postaje u pravome smislu klasa kada postane klasa za sebe. U klasi za sebe nestaje lana klasna svijest i razvija se klasna svijest o stvarnoj situaciji. Na ovome stupnju lanovi klase prepoznaju svoje zajednike interese i ujedinjuju se stvarajui klasnu solidarnost. Tako razvijaju zajedniki identitet, klasni identitet, koji postaje osnovnim elementom kulturnoga identiteta. Jrgen Habermas, njemaki filozof i sociolog, povezuje se s kritikom teorijom koja je izgraena u frankfurtskome krugu filozofa i sociologa ijim se utemeljiteljem smatra Max Horkheimer. Pripadnici Frankfurtske kole bili su inspirirani Marxovim radovima koje su nastojali revidirati i osuvremeniti. Kao svoje polazite Habermas uzima temeljno razlikovanje izmeu rada (svrhovito-racionalnoga djelovanja) i interakcije (komunikativnoga djelovanja). Usredotouje se na komunikativno djelovanje koje kao cilj ima postizanje komunikacijskoga sporazumijevanja, pri emu smatra da je mogua potpuna komunikacija meu ljudima te da se sva drutvena i praktina pitanja mogu rjeavati javno u dijalogu osloboenome prinude, dakle u neiskrivljenoj komunikaciji.19 U svome djelu Saznanje i interes Habermas naglaava razliku izmeu instrumentalnoga i komunikativnoga djelovanja. Instrumentalno djelovanje u sebi ukljuuje tri velika podsustava preko kojih ovjek vlada prirodom: ekonomiju, znanost i tehniku. Teorijski oblik djelovanja jest logika. Komunikativno se djelovanje odnosi na sporazumijevanje meu ljudima.
17 H. Repovac, Sociologija simbolike kulture, magistrat, Sarajevo, 2003., str. 8. 18 R. Muminovi, Ljudskost i povjesnost: Marksistiko zasnivanje filozofske antropologije, Svjetlost, Sarajevo, 1978., str. 21. 19 Usp. G. Ritzer, n. dj., str. 143-146.

272

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

Teorijski oblik komunikativnoga djelovanja jest retorika. Habermas istie da se u figurama zakljuka moe misliti, ali se ne moe voditi dijalog. Za raspravu zakljuivanja mogu dobiti argumente, ali zakljuujui ne mogu argumentirati s onim tko mi stoji nasuprot.20 Komunikativno djelovanje dakle svoju osnovu ima u jeziku, ali ono se moe iskazivati i u nekim drugim oblicima openja meu ljudima, kao to su ljubav i igra. Na konceptu komunikativnoga djelovanja Habermas gradi suvremenu teoriju drutva. Postupno uvodi pojam svijet ivota tematiziranjem odnoenja (komunikativnih) aktera spram svijeta, zatim analizira pojam situacije i po tom se bavi perspektivom aktera, kako bi pokazao to komunikativno djelovanje doprinosi generiranju i odravanju svijeta ivota21. Prema svijetu initelji se odnose refleksivno. U komunikativnome djelovanju initelji se promatraju i kao govornici i kao sluai koji se uvijek odnose na neto u socijalnome ili u subjektivnome svijetu. Osim funkcije sporazumijevanja, jezik ima i funkciju koordinacije djelovanja i podrutvljenja initelja, to pridonosi oblikovanju osobnoga identiteta. Jrgen Habermas suvremeno drutvo vidi kao nedovreni projekt moderne. Jedan je od najistaknutijih protivnika postmodernizma zato to smatra da su nedovoljno zainteresirani za znanje i ope vrijednosti, zalae se za vraanje na opredjeljenje za ideal razuma iz doba prosvjeenosti smatrajui da je odustajanje od njegove primjene u drutvenom ivotu istovremeno i odustajanje od pravde i mogunosti kooperativnijeg drutvenog poretka22. 1.4.2. Kulturni identitet u paradigmi drutvenih definicija Teorija akcije, simboliki interakcionizam, fenomenologija, etnometodologija i egzistencijalizam ukljueni su u socijalno-definicionistiku paradigmu. Za ovu analizu o kulturnome identitetu razmatra se teorija simbolikoga interakcionizma koja je ameriki proizvod i koja je do pot20 J. Habermas, Saznanje i interes, Nolit, Beograd, 197., str. 179. 21 H. Burger, Predgovor, u: J. Habermas, Filozofski diskurs moderne, Globus, Zagreb, 1998., str. X. 22 K. NASH, Suvremena politika sociologija. Globalizacija, politika i mo, Slubeni glasnik, Beograd, 2006., str. 21.

prosinca 2009.

273

Irena Musa

kraj 20. stoljea prevladavala u amerikoj sociolokoj teoriji. Osnovne ideje za razvoj ove teorije nalaze se u djelima Georga Herberta Meada, Charlesa Cooleya i W. I. Thomasa. Na Meadov rad i na simboliki interakcionizam uope utjecali su filozofija pragmatizma i biheviorizam. Neke pragmatike ideje prihvaa Mead kao, primjerice, da istina, odnosno stvarnost ne postoji negdje tamo u stvarnom svijetu; ona se aktivno stvara naim djelovanjem u svijetu23. Ono to je za njih korisno, ljudi pamte i na temelju toga definiraju socijalne i psihike predmete s kojima se susreu u svijetu24. Po Meadu ljudska misao, iskustvo i ponaanje bitno su drutveni. Ljudska svijest nije stvar nego socijalni proces. Veina ljudskih akcija, izmeu stimulansa i odgovora, u sebi ukljuuje i namjerne duevne procese. U meusobnoj interakciji pomou simbola, od kojih su najvaniji sadrani u jeziku, zahvaljujui svijesti koja moe biti odreena i kao unutarnji razgovor sa samim sobom, ljudi imaju sposobnost preuzimanja uloga drugoga u procesu interakcije2. Zahvaljujui simbolima ljudske interakcije, postoji i ljudsko drutvo. Drugim rijeima, bez simbola ne bi bilo ljudske interakcije, a bez interakcije ne bi bilo mogue ni ljudsko drutvo. Za drutveni je ivot vano da se ljudi slue zajednikim znaajkama i simbolima jer oni omoguuju smislenu komunikaciju. Da bi ljudi razvili svoju osobnost, moraju nauiti mnogo vie od samoga jezika. Mead smatra da se osobnost razvija u procesu socijalizacije, da kultura sugerira odreena ponaanja za odreene drutvene uloge, ali je ljudima pritom ostalo dovoljno slobode, odnosno na raspolaganju imaju mnogo izbora za ponaanje. Erving Goffman, moderni simboliki interakcionist, usredotouje se na dramaturgiju. U djelu Stigma iz 1963. godine Goffman se zainteresirao za procjep koji postoji izmeu onoga to bi osoba trebala biti, a to naziva virtualnim socijalnim identitetom, i onoga to zapravo jest, odnosno aktualnog socijalnog identiteta26. Svatko tko osjea procjep izmeu virtualnoga i aktualnoga identiteta stigmatiziran je. Iz mnotva primjera to ih navodi Goffman dade se zakljuiti da smo svi na ovaj ili
23 24 2 26 G. Ritzer, n. dj., str. 180. N. mj. Isto, str. 186. Isto, str. 200.

274

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

onaj nain obiljeeni. Goffman se bavio postankom i definiranjem samoga pojma identiteta i njegovog sukcesivnog irenja sa individualnopsiholoke, preko mikrosocioloke na kulturoloku razinu27. Na pozornici drutvenoga ivota oblikuje se osobni i drutveni identitet, tj. oblikuje se odnos pojedinca prema sebi i drugih prema njemu. Goffman uvodi pojam stigma28 kojim oznauje sva ona obiljeja na temelju kojih se pojedinci, ali i drutvene grupe, meusobno razlikuju. Ta obiljeja mogu biti kulturna i fizika. Na temelju kulturnih obiljeja (jezik, religijska pripadnost, nacionalnost itd.) formiraju se unutar grupne slinosti, odnosno meugrupne razliitosti, te polazei od njih uspostavlja se kulturni identitet29. 1.4.3. Kulturni identitet u socijalno-bihevioristikoj paradigmi Za ovaj pristup kulturnomu identitetu vaan je rad psihologa F. B. Skinnera. Ova paradigma ukljuuje bihevioristiku sociologiju i teoriju razmjene na koju velik utjecaj ima i gospodarstvo. Skinner je pravio otklon i od mikro- i od makro-teorija jer je smatrao da uobliuju mistine entitete. Drao je da se kultura zajednice sastoji od ponaanja koja moemo razumjeti ako razumijemo pojmove nagrada i cijena. Izvorite kontrole nad pojedincem jesu posljedice koje proizlaze iz odreenoga ponaanja. U teorijama socijalnih injenica initelj je uvjetovan izvana, djelovanjem norm, vrijednosti, struktura i slino, a izvorite kontrole nad pojedincem jesu globalne strukture i institucije.30 Bihevioristikoga sociologa zanima odnos koji se uspostavlja izmeu uinka ponaanja nekog aktera na okoli i njegova utjecaja na akterovo kasnije ponaanje31. Osnovni koncept u bihevioristikoj sociologiji jest potkrjepljivanje. Potkrjepljivanje je nagrada samo ako utjee na initeljevo ponaanje. Tako je hrana potkrjepljiva gladnoj osobi, ali sitoj nije. Kanjavanje moe sprijeiti nekoga u odreenome ponaanju. Mnogi
27 28 29 30 31 B. Stojkovi, Identitet i komunikacija, Fakultet politikih nauka, Beograd, 2002., str. 14. Stigma je grka rije koja znai obiljeje, ig, biljeg, znamen. B. Stojkovi, n. dj., str. 1. Usp. G. Ritzer, n. dj., str. 163-167. Isto, str. 267.

prosinca 2009.

27

Irena Musa

su potkrjepljivai specifini samo za neke situacije, meutim novac i socijalni status primjeri su opih potkrjepljivaa. Smatra se da i oni vremenom postaju potkrjepljivai sami za sebe i da najvjerojatnije ne e zaustaviti elju za neim veim. Claude Lvi-Strauss razvijao je strukturalizam, ali u njegovu radu mogu se nai elementi razmjene koji se temelje na dvjema osnovnim pretpostavkama; prvo, socijalna je razmjena proces koji se odvija iskljuivo meu ljudima; drugo, socijalna razmjena nadilazi pojedinani interes jer se socijalna razmjena podrava nadindividualnim snagama, kolektivnim i kulturnim silama32. Tako se primjerice vjenana slavlja organiziraju zato to je takav obiaj, a ne radi darova, ili djeca ne plaaju dug svojim roditeljima nego se na isti nain brinu za svoju djecu. Za Lvi-Straussa vaan je moralni sustav razmjene. On je razvijao strukturalizam i primijenio ga za razumijevanje sustava srodstva i mitova. Bez obzira na to to su mitovi eljeli da iskau, oni su ponavljali ili ponavljaju istu priu, a ta pria je izlaganje zakona duha na kome oni poivaju. Nije ovjek taj koji smilja mitove, ve se mitovi osmiljavaju u ljudima.33 Za Lvi-Straussa ljudsko miljenje i svi oblici drutvenosti imaju odreenu strukturu koja nije jednostavno vidljiva, ali se moe razotkriti u ljudskoj kulturi koju te strukture oblikuju. Ljudi su ogranieni strukturama svijesti.

2. Globalizacija
2.1. O pojmu globalizacije Izraz globalizacija (lat. globus lopta; kasnije zemaljska kugla) obuhvaa irok spektar gospodarskih, politikih i kulturnih tenja u suvremenome svijetu. Globalizacija je pojava o kojoj se danas naveliko raspravlja. Raspravlja se o njezinim uzrocima, dimenzijama i moguim posljedicama. Izgleda da je taj pojam po prvi put upotrijebljen 198. godine u djelu Globalizacija trita Theodora Levitta, u kojem

32 Isto, str. 27. 33 U. Eko, Kultura, informacija, komunikacija, Nolit, Beograd, 1973., str. 318.

276

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

taj autor opisuje duboke promjene u svjetskoj ekonomiji u posljednjim desetljeima.34 O globalizaciji se raspravlja kao o viedimenzionalnoj pojavi jer je ona proces koji utjee na gospodarstvo, drutvo, politiku, pravo itd. Meu sociolozima ne postoji zajedniko miljenje o tome to je globalizacija, ali postoji odreeno slaganje oko tvrdnje da je ona viedimenzionalan dugotrajan proces koji je povezan s deteritorijalizacijom i sve veom meupovezanosti na planetarnoj razini. Uzrok ove pojave ponajprije lei u razvoju informacijske i komunikacijske tehnologije. Internet je postao novi, globalni, nositelj svjetske komunikacije i razmjene informacija, dostupan svakom individualnom korisniku koji ima pristup raunalnoj mrei3. Integracija svjetskoga gospodarstva pridonijela je pojaavanju globalizacije. Preko globalnoga gospodarstva promjene koje se dogaaju u informacijskome svijetu postaju vidljive. Golemi prinosi i neprocjenjive dobiti koje ostvaruju razne multinacionalne korporacije donose iste takve prihode dravnim proraunima vladajuih svjetskih sila36 koje globalizaciju predstavljaju kao sudbinu ovjeanstva, ele je ubrzati, a za to im je ponajprije potrebno ukloniti sve one preprjeke o koje se globalizacijski procesi spotiu. Niz politikih promjena postaje pokretaka snaga procesima suvremene globalizacije. Izmeu njih moemo izdvojiti kraj Hladnoga rata, pad Berlinskoga zida i pad komunizma. S jedne strane ove su promjene pokretaka snaga globalizacije, a s druge su rezultat same globalizacije koja i dalje djeluje kao otvoren proces ije posljedice jo dovoljno ne znamo. Rasprave o globalizaciji razliito su motivirane; neke su usmjerene na ono to nam globalizacija pridonosi, a neke na ono to nam oduzima. David Held sa suradnicima (1999.) prouio je sve kontroverze i podijelio uesnike u raspravi u tri iroke kole miljenja: skeptike, hipergloba34 N. M. Roi, Nova religija globalizma, Hrvatska provincija sv. Jeronima Franjevaca konventualaca, Zagreb, 2003., str. 11. 3 M. Pelc, Pismo, knjiga, slika: Uvod u povijest informacijske kulture, Golden marketing, 2002., str. 192. 36 B. epi, Sociologija, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2007., str. 40.

prosinca 2009.

277

Irena Musa

liste i transformacionaliste.37 Skeptici se bave procesima regionalizacije u okviru svjetskoga gospodarstva. Milardovi istie kako skeptici vide svijet koji se kree prema stvaranju regionalnih blokova i sukoba civilizacija38. Hiperglobalisti smatraju da je globalizacija realan fenomen, neovisan o nacionalnim granicama; oni ukazuju na raanje globalnoga doba i globalne civilizacije. Transformacionalisti zauzimaju srednju poziciju u odnosu na skeptike i hiperglobaliste. Globalizacija se ne dogaa samo u okviru globalnih sustava; zahvaljujui medijima i internetu, svijet je uao u nae domove. Posljedice globalizacije teko je predvidjeti i kontrolirati, a Urlich Beck tvrdi da globalizacija nije sudbina, globalizacija se moe oblikovati39. On smatra da ivimo u globalnome, rizinom drutvu u kojemu najvei rizici proistjeu iz ljudskoga znanja i tehnologije. azim Sadikovi pak istie kako je potrebno mnogo inventivnosti da bi proces globalizacije, umjesto sadanjih divljih tokova, poeo proizvoditi eljene pitome i humane posljedice40. 2.2. Kultura i globalizacija Suvremeno doba obiljeavaju globalizacijski procesi iji se nezaustavljivi hod prepoznaje po prelaenju granica svih vrsta. Vidljivi trag to ga ti procesi za sobom ostavljaju jesu promjene koje se dogaaju u svim oblicima drutvenoga ivota. Osobito vane promjene dogaaju se u kulturi. Svijet koji je sazdan od mnotva razliitih kultura, pri emu se kulturna raznolikost doivljava kao bogatstvo, suoen je s globalizacijom to, govorei kulturolokim pojmovljem, znai irenje amerikanizacije u svjetskim razmjerima. Samuel P. Huntington uoava kulturne sukobe irom svijeta te ih prepoznaje kao osnovne izvore sukoba u budunosti. Smatra da je u razdoblju poslije Hladnoga rata kultura postala vana, a kulturni je identitet
37 A. Giddens, n. dj. str. 63. 38 A. Milardovi, Pod globalnim eirom: Drutva i drave u tranziciji i globalizaciji, Centar za politoloka istraivanja, Zagreb, 2004., str. 1. 39 U. Beck, Mo protiv moi u doba globalizacije: Nova svjetskopolitika ekonomija, kolska knjiga, Zagreb, 2004., str. 11. 40 . Sadikovi, Ljudska prava na udaru globalizacije, Centar za sigurnosne studije BiH, Sarajevo, 2006., str. 14.

278

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

veini ljudi najvaniji41. Kulturni se identitet u najopenitijemu obliku prepoznaje kao civilizacijski identitet. Zamisao o stvaranju ope civilizacije za Huntingtona je proizvod zapadne civilizacije. Univerzalizam je ideologija Zapada za sueljavanje s nezapadnjakim kulturama.42 Vjerovanje u univerzalnost zapadne kulture lano je, nemoralno i opasno. Naime, ovo Huntingtonovo djelo ubraja se u korpus literature koja pokuava definirati svijet nakon Hladnoga rata kada je kultura postala podjednako i spajajua i razdvajajua sila. Budui da kultura slijedi mo, kao logina posljedica zapadnoga univerzalizma namee se imperijalizam, tvrdi Noam Chomsky opisujui imperijalizam kao nastojanje Sjedinjenih Drava da postignu globalnu dominaciju. Na poetku treega tisuljea izbor izmeu hegemonije i opstanka vjerojatno jo nikad nije bio tako otro postavljen43. Amerika demonstrira svoju globalnu dominaciju na gospodarskome, politikome, vojnome i kulturnome polju. Poetkom 2003. godine istraivanja su pokazala da je strah od Sjedinjenih Drava u svijetu poprimio nesluene razmjene; one su postale svjetska sila koja je proglasila globalnu prevlast. Amerikanci preuzimaju kontrolu i nadzor nad javnim mnijenjem zato to pri gubitku mogunosti upravljanja ljudima silom kontrola stavova i miljenja postaje presudna. Danas je ta kontrola vie u rukama korporacija negoli u rukama vlasti. Mehanizmi kontrole miljenja i stavova sada su privatne tiranije, odnosno korporacijski sustavi koji su usko povezani s vladajuim strukturama.44 vicarski sociolog Jean Ziegler jedan je od najutjecajnijih sociologa razvoja, autor je vie djela o globalizaciji koja su izazvala veliku pozornost mislee svjetske javnosti. On se slui brojnim gospodarskim pokazateljima na temelju kojih naglaava socijalnu stranu globalizacije. Smatra da su se danas u svijetu oblikovali i uvrstili novi feudalni sustavi, neusporedivo
41 P. S. Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori, Zagreb, 1997., str. 36. 42 Isto, str. 89. 43 N. Chomsky, Hegemonija ili opstanak: amerike tenje za globalnom dominacijom, Naklada Ljevak, 2004., str. 10. 44 Usp. N. Chomsky, Imperijalne tenje: Razgovori o svijetu nakon 11.09., Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 21.

prosinca 2009.

279

Irena Musa

jai, cininiji, suroviji i lukaviji od onih starih. To su privatne transkontinentalne tvrtke koje provode svjetsku vlast. Nove feudalne velikae naziva kozmokratima i gospodarima carstva srama. Danas kada se planet gotovo rui pod teretom bogatstva, gospodari imperija srama namjerno izazivaju oskudicu zato to samo oskudica jami zaradu. Primjena krajnjega nasilja postala je kulturni in ugraen u svjetski poredak. Najvea sramota na poetku treega tisuljea jest smrt milijuna ljudskih bia zbog pothranjenosti i gladi. Glad izaziva teku patnju tijela, slabljenje motivacije i umnih sposobnosti, iskljuenje iz aktivnog ivota, drutvenu marginalizaciju, neizvjesnu sutranjicu, gubitak gospodarske autonomije. Ona otvara put prema smrti.4 Gladan ovjek vodi stalnu, ali i beznadnu bitku za svoje dostojanstvo. Kapitalistiki feudalni sustav stvorio je dug i glad koji se proimaju u smrtonosnome krugu. Svijest o identitetu ivi u svakome ljudskom biu. Osjeaj srama, kao jedan od bitnih dijelova morala, postao je nerazdvojan od svijesti o identitetu. Jeremy Rifken pita se moe li ovjek biti Katalonac i ujedno panjolac, Europljanin i graanin svijeta. Misli da moe ako lokalne kulture nisu ugroene, ako ljudi nisu u poziciji da svoju kulturu smatraju imovinom koju treba obraniti. Kulturni je identitet ona bitna karika o kojoj ovisi uspjeh europskoga sna.46 Novi model europskoga puta nude kozmopoliti. Oni pojam kozmopolitizma rabe kao socioloki pojam, i za sasvim odreenu drutvenu situaciju za poseban oblik drutvenog postupanja prema kulturalnoj razliitosti47, pri emu priznavanje kulturalne razliitosti postaje maksimom, to znai da se tue ne bi doivljavalo kao prijetnja nego kao obogaenje. Urlich Beck istie da se danas ivi bez obzira na granice, ali se pritom ne moramo odrei svoga izvornog identiteta. Imati korijene i krila znai spojiti provincijalizam s iskustvenim bogatstvom graanina svijeta, a to bi moglo postati zajednikim civilizacijskim nazivnikom heterogenih drutava unutar svjetske kulture. Vaan imbenik kulturnoga identiteta
4 J. Ziegler, Imperij srama, Izvori, Zagreb, 2007., str. 98. 46 Usp. J. Rifkin, Europski san: Kako europska vizija budunosti polako zasjenjuje ameriki san, kolska knjiga, Zagreb, 2006., str. 29. 47 U. Beck E. Grande, Kozmopolitska Europa: Drutvo i politika u drugoj moderni, kolska knjiga, Zagreb, 2006., str. 26.

280

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

jest jezik. Mnogi jezici i narjeja kojima se govori u Europi za mnoge je zaprjeka horizontalnoj isprepletenosti. Tono je da je vlastiti jezik nuan izvor identiteta. Meutim, jezik je istodobno i izvor identiteta i sredstvo ukidanja granica i interkulturalne komunikacije. Govoriti razliite jezike znai biti udomljen u vie razliitih kultura istodobno, znai ivjeti dijaloki, znai i mogunost da sami sebe promatramo izvana.

3. Kulturni identitet i globalizacija

3.1. Modernost, postmodernost i kulturni identitet Modernom drutvu prethodilo je predmoderno, tradicionalno drutvo koje obiljeava odsutnost pokretljivosti i promjene. Kultura predmodernoga drutva bila je odreena obiajima, religijom i mitolokim pogledom na svijet. ivot se odvijao na malome prostoru, unutar kolektiviteta koji je bio jamac preivljavanja, odvijao se u vremenu koje se doivljavalo cikliki i relativno zatvorenim. ovjek je bio odreen roenjem, svojom pripadnou obitelji, rodu, zajednici, staleu, religiji. Glavni elementi modernosti nastaju jo u 14. stoljeu, dakle u vrijeme renesanse kada se uz individualizam raaju novi oblici privatnoga vlasnitva, trino gospodarstvo i racionalnost koji e postati temeljna obiljeja modernosti. Moderni nain razmiljanja svoje izvorite ima u prosvjetiteljstvu 18. stoljea koje je izraz duboke vjere u svjetlo uma, vjere u sposobnost ljudi da sredstvima razuma i empirijskim istraivanjem mogu shvatiti i kontrolirati stvarnost u cjelini. Klasini sociolozi 19. i s poetka 20. stoljea, o kojima je ve bilo rijei, vjerovali su da mogu pronai razumljivu objektivnu i konanu teoriju drutva. 3.2. Globalizacija i kulturni identitet u postmodernistikoj perspektivi Postmodernost (lat. post poslije; fr. moderne suvremen, nov) izraz je koji se rabi za sve aspekte suvremenosti, a uao je u modu sedamdesetih godina 20. stoljea, ponajprije u arhitekturu. Ovdje je vano istaknuti da suvremenost obiljeava globalizacija koju bismo vrlo jednostavno
prosinca 2009.

281

Irena Musa

mogli odrediti kao sve veu povezanost na globalnoj razini, pri emu moramo imati na umu da jednostavnoga odreenja globalizacije nema zato to nju prate mnogobrojni, sloeni i uzajamno povezani globalizacijski procesi koji se odvijaju na podruju gospodarstva, politike, kulture te ivotne sredine. Djelovanjem globalizacijskih procesa na svim ovim podrujima dogodile su se promjene koje su utjecale na tijek socioloke misli posljednjih desetljea 20. stoljea kao i na poetku 21. stoljea. U ovome je surjeju opravdana postmodernistika tvrdnja da su osnovne ideje prosvjetiteljstva u suvremenome svijetu naputene.
Postmodernisti odbacuju univerzalne principe i nastoje da razmontiraju sve sisteme i uvjerenja. Priznavanje da ivimo u univerzumu bez centra, kau oni, potie kreativnu, kulturnu raznovrsnost i uzbudljivu plastinost stilova ivota. To nas primorava da priznamo legitimnost pluraliteta perspektiva i da stalno ispitujemo ideje, jer u osnovi sve interpretacije su subjektivne, a sve znanje je relativno i pogrjeivo.48

Postmodernist, francuski teoretiar Jean-Franois Lyotard postmodernizam definira kao nevjericu prema metanarativu, jer ivimo u povijesnome trenutku koji je obiljeen gubljenjem vjere u moderni metanarativ o razumu to napreduje prema boljemu drutvu. U postmodernome drutvu znanje nije cilj po sebi; cilj je proizvesti znanje koje se moe kupiti i prodati.49 Michel Foucault obrnuo je moderni odnos znanja i moi (znanje je bilo mo, i to mo nad prirodom). Foucault smatra da je znanje mo nad drugima, mo odreenja drugih. Znanje prestaje biti osloboenjem i postaje nainom nadzora, regulacije i discipline.0 Po Foucaultu mo proizvodi realnost, drutva sve vie odlikuju mo kanjavanja, nadzora i praenja. Ljude se prati i nadzire kao pojedince, a ne kao drutvene skupine; zato im je tee graditi identitete utemeljene na drutvenoj interakciji. Odnosi moi oblikuju pojedince, a mo kanjavanja i nadzora vaan su imbenik u fragmentiranju identiteta.
48 M. Peri, Intelektualna istorija Evrope, Clio, Beograd, 2000., str. 646. 49 Usp. isto, str. 642. 0 R. Kalanj, Globalizacija i postmodernost, Politika kultura, Zagreb, 2004., str. 149.

282

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

U kasnijim radovima Foucault govori o odnosu moi, dominacije i otpora u suvremenome drutvu. Analizu moi povezuje s antagonistikim borbama drutvenih pokreta tvrdei da oni osporavaju subjektifikaciju. S jedne se strane drutveni pokreti zasnivaju na afirmaciji postojeih identiteta (afirmiraju pravo na razliitost i naglaavaju sve to pojedince ini istinskim individualcima), a s druge strane negiraju postojee identitete, napadaju sve to izdvaja pojedince, raskida njegove veze s ostalima, odvaja ga od zajednice, prisiljava ga da se okrene sebi, vezuje ga za vlastiti identitet.1 U postmodernistikome krugu nedvojbeno vano mjesto pripada Jeanu Baudrillardu koji je dao originalan prinos u prouavanju sociologije kulture i sociologije medija. U svojim prvim vanijim radovima tematizira podruje potronje smatrajui da potroaki predmeti utjeu na strukturiranje ponaanja. Kategorije statusnih grupa prepoznaju se po potroakim predmetima. Potronja je neodvojiva od reklamnih kodova koji se proizvode pomou simbola i tu poinje beskrajna igra znakova. Potroake predmete valja razumjeti ne kao odgovor na posebne potrebe i probleme nego kao mreu plutajuih oznaitelja koji imaju neiscrpnu sposobnost poticanja elja.2 Baudrillard istie vanost znakova u ljudskoj kulturi. Znakovi su u svojoj prvoj fazi odraavali stvarnost, a nakon toga su se poeli transformirati, to znai da u sljedeoj fazi znakovi nisu odraavali stvarnost nego su imali zadau prikriti dio stvarnosti ili prikriti odsutnost dijela stvarnosti. U svojoj treoj fazi, koju Baudrillard vezuje za drutvo izobilja, znakovi su izgubili svaku vezu sa stvarnosti i tako postali isti simulacrum, slika neega to ne postoji. ivimo u svijetu simulacruma koji je utemeljen na proizvodnji i razmjeni slobodnolebdeih slika.
U Baudrillardovu svijetu sve je hiper ili vlastiti suviak. Biti hiper znai upravo rastvoriti stare opreke, to ne znai da su one time nadmaene i razrijeene. Kada je granina crta izmeu stvarnog i imaginarnog naruena, realnost nije vie sputana niti prinuena na samoopravdavanje. Ona se preobraava u jedini vid postojanja i stoga postaje jo realnijom.53
1 Usp. K. Nesh, n. dj., str. 34-3. 2 R. Kalanj, n. dj., str. 196. 3 Isto, str. 204.

prosinca 2009.

283

Irena Musa

Baudrillardov pogled na postmoderni svijet izgubio je svaki optimizam. U postmodernome drutvu prevladaju mediji, komunikacije, informacije i znakovi pa je dolo do ukidanja subjekta, znaenja, istine, prirode, moi i same realnosti. Samu realnost Baudrillard vidi kao apokalipsu simulacije, a aktualno stanje kao stanje orgije koje nije nita drugo doli trenutak oslobaanja na svim podrujima. No, Baudrillard se pita to da se radi nakon orgije.4 3.3. Utjecaj globalizacije na fragmentiranje kulture i kulturnoga identiteta Teoretiari poput Stephena Crooka, Jana Pakulskoga i Malcolma Watersa suvremeno doba vide kao prijelazno doba iz modernih u postmoderna drutva. Smatraju da je modernu kulturu obiljeavala diferencijacija, racionalizacija i komodifikacija te da je unutar moderne kulture glavni izvor identiteta obitelj i klasno podrijetlo. U suvremenome drutvu dolazi do intenzifikacije modernih kulturnih procesa i nekih procesa rada. Komodifikaciju, racionalizaciju i diferencijaciju zamjenjuju hiperkomodifikacija, hiperacionalizacija i hiperdiferencijacija. Iako nastali iz modernosti, ovi procesi obru neke trendove modernosti i samim tim omoguuju nastanak novoga tipa kulture koju Crook i suradnici nazivaju postkulturom. Smatraju da se danas gubi jedinstvena obiteljska kultura i da svaki lan obitelji moe izabrati vlastiti ivotni stil svatko moe biti to god izabere. Pitanje kulturnoga identiteta naziv je djela, ali ujedno i vano pitanje na koje Stuart Hall pokuava odgovoriti. Predodbe o identitetu mijenjale su se. U predmodernim drutvima identitet je proistjecao iz pripisanoga poloaja, dakle stjecao se roenjem. Hall smatra da je prekretnica uenje francuskoga filozofa Rena Descartesa (196. 160.), iz ega je proistekla nova koncepcija identiteta koja je otrgla ovjeka iz velikoga lanca bia. Hall smatra da su vaan prinos razumijevanju identiteta dali i simboliki interakcionisti koji su isticali da se individualni identitet oblikuje jedino u interakciji s drugima, a to je ujedno i nain
4 Usp. isto, str. 206-207.

284

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

na koji postajemo slini drugima. Suvremeno doba iznjedrilo je nastajanje fragmentiranih identiteta, koji sve vie postaju njegova odlika, a razlozi ponajprije lee u drutvenim promjenama iji je ritam ubrzan do te mjere da ljudi vie nemaju jedinstvenu predodbu o tome tko su zapravo. Oni imaju po nekoliko identiteta koji su ponekad proturjeni ili pak nerazrijeeni. Hall nadalje istie kako su na fragmentaciju identiteta utjecali novi drutveni pokreti, politika identiteta te feminizam. Identitet se tako fragmentirao prema etnikoj pripadnosti, religiji, dobi, nacionalnosti, rodu itd. Osobito vaan uinak na fragmentiranje identiteta imaju globalizacijski procesi koji su omoguili lakou kretanja, brzo svladavanje prostora, napredak u komunikaciji. Na postojee identitete globalizacija s jedne strane djeluje framentirajue, otvarajui razne mogunosti identifikacije, a s druge strane, preko globalnoga konzumerizma (CocaCoca), djeluje homogenizirajue, stvarajui vie slinosti meu ljudima. Kulturni identitet nikada ne podrazumijeva konanu zaokruenost i samo jedno znaenje. Hall istie kretanje od relativno stabilnih identiteta prema fragmentiranijim identitetima te naglaava sve veu vanost etniciteta u formiranju identiteta. Za razliku od Halla, Sygmunt Bauman otiao je znatno dalje tvrdei da identitet vie nema nikakav vrst temelj te da je postao samo pitanjem izbora. Pojedinci ga mogu mijenjati kada i kako ele. Trajni identiteti ne postoje pa postmoderni pojedinac moe mijenjati identitet po volji. 3.4. Globalizacija i razlomljeni identitet Baumanovu stajalitu upuene su kritike primjedbe. Moe se prihvatiti stav da su se neke promjene u identitetu dogodile, ali ne toliko radikalne, kao na primjer da je identitet do te mjere fragmentiran i kratkovjean te ga moemo mijenjati kao kakav komad jeftine odjee. U suvremenome dobu, koje Thomas Friedman naziva novom erom globalizacije, sustav globalizacije dogodio nam se bre no to se razvijala naa sposobnost da se nauimo vidjeti ga i razumjeti.
 T. L. Friedman, Lexus i maslina: Razumijevanje globalizacije, Izvori, Zagreb, 2003., str. 37.

prosinca 2009.

28

Irena Musa

Po Friedmanu, Lexus i maslina prilino su dobri simboli globalnoga doba. Lexus je tvornica luksuznih automobila u predgrau Tokija u kojoj sav rad obavljaju roboti. Maslinska stabla predstavljaju sve ono to nas ukorjenjuje, usidruje i smjeta negdje na ovome svijetu. Maslinska stabla predstavljaju nau pripadnost obitelji, zajednici, plemenu, naciji, vjeri ili onomu to zovemo domom. Za svoje se masline borimo jer nam daju osjeaj samopotovanja i pripadnosti, vane su nam kao zrak i hrana. Opsjednutost maslinama nije dobra jer nas moe voditi do stvaranja identiteta, veza i zajednica to se temelje na iskljuivanju drugih. Bez doivljaja doma i pripadnosti ivot je ogoljen i iskorijenjen. I Lexus je isto tako iskonski ljudski nagon za prehranjivanjem, usavrivanjem, prosperitetom i suvremenosti. U globalizaciji se danas odvija drama; hrvanje, natezanje i uravnoteivanje izmeu Lexusa i maslinova stabla.6 Globalizacija e biti odriva pokae li se kao konfederacija zasebnih kultura, a ne kao njihova homogenizacija, te bude li promicala kulturno raznolik svijet. Za razumijevanje identiteta potrebne su nam i modernistike i postmodernistike teorije. Tako smatra Harriet Bradley. Drutva su kaotina, ali i ureena; ponaanja su varijabilna, ali i predvidljiva; drutveni se odnosi mijenjaju, ali su i stabilni i trajni. Identiteti su postali teniji i ukljuuju vie izbora. Bradley istie etiri aspekta nejednakosti: klasu, rod, rasu i etnicitet te dob. Smatra da su identiteti ukorijenjeni u lanstvo u drutvenoj skupini; oni poivaju na nejednakostima, drutvenim podjelama i razlikama. Identitet valja shvatiti kao neto to djeluje na razliitim razinama, dakle valja ga poimati kao pasivni, aktivni i politizirani identitet. Bradley dri da je klasa izvor pasivnoga identiteta; manje je vidljiva i uoljiva negoli dob, rasa/etnicitet i rod. Smatra da klasa ne izumire nego da se danas sve vie i polarizira i fragmentira. Fragmentacija i polarizacija u suvremenome drutvu za posljedicu imaju razlomljene identitete ljudi koji su i dalje zapravo drutveni.7 Amin Maalouf naglaava da se identitet ne pregrauje, ne dijeli se na polovice niti na treine. Nemam vie identiteta, imam jedan je6 Usp. isto, str. 42. 7 Usp. M. Haralambos M. Holborn, n. dj., str. 928-932.

286

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

dini, stvoren od svih elemenata koji su ga oblikovali, prema osobitom doziranju koje nikad nije isto od jednog ovjeka do drugog.8 Meu elementima identiteta postoji hijerarhija koja nije statina, mijenja se s vremenom i duboko utjee na ponaanje. Elementi identiteta koje Maalouf naziva genima due nisu svedeni na slubene registre; oni su odreeni pripadnou. Svi ljudi neemu pripadaju: nekoj vjerskoj tradiciji, nacionalnosti, etnikoj ili jezinoj skupini, obitelji, zanimanju, pokrajini, stranci, zajednici osoba koje imaju iste spolne sklonosti itd. Ovaj je popis znatno vei, no vano je napomenuti da sve pripadnosti nemaju istu vanost za pojedinca u odreenome trenutku. Kada je rije o globalizaciji i njezinu utjecaju na kulturni identitet, Maalouf se esto slui metaforama pa globalizaciju vidi kao vjetar koji pue i bilo bi besmisleno pokuati sputati ga. Za autora su religija i jezik najvaniji elementi kulturnoga identiteta, s tim da jeziku daje prednost jer ima tu osobinu da istodobno moe biti imbenik identiteta i sredstvo komunikacije; jezik je os kulturnoga identiteta.

Zakljuak
Vrijeme u kojemu ivimo obiljeavaju globalizacijski procesi utemeljeni na telekomunikacijskoj tehnologiji koja povezuje svijet, mijenja predodbu vremena i prostora, kao i poimanje granica. Pod pojmom granica ne misli se samo na meudravne granice nego i one unutar kojih se ljudski svijet oblikuje i ispunjava smislom. Openito govorei, identitet se odnosi na ono kako ljudi poimaju sebe. Moi postaviti pitanje tko sam ja i moi odgovorili na to pitanje pretpostavlja postojanje multiplikativnoga odnosa izmeu genetikih i drutvenih, odnosno kulturnih imbenika. Postojanje identiteta uvjetovano je postojanjem onoga drugoga; drugost je osnovno naelo po kojemu se definira identitet. I danas, kada se sve znanje svijeta moe strpati u aku pernicu, novoroenomu djetetu u najboljoj elji ne stavlja se u ruke ta mnogoznana pernica da raste uz nju. I danas se novoroene stavlja u majino
8 A. Maalouf, U ime identiteta: Nasilje i potreba za pripadnou, Prometej, Zagreb, 2002., str. 10.

prosinca 2009.

287

Irena Musa

naruje ili pak u naruje drugoga ljudskog bia, a taj trenutak moe se oznaiti kao poetak specifino ljudskoga procesa socijalizacije koji se ostvaruje preko svojih bitnih elemenata, interakcije i uenja. Budui da se kulturni identitet promatra u kontekstu razvoja drutva, moemo govoriti o kulturnome identitetu predmodernih drutava, kulturnome identitetu modernih drutava te kulturnome identitetu suvremenoga drutva, koje neki vide kao postmoderno drutvo, a neki pak kao kraj moderne. Kada se govori o kulturnome identitetu modernih drutava, onda se najee govori o rodnome, klasnome i nacionalnome identitetu. Kulturni identitet suvremenoga drutva ne moe se promatrati izvan konteksta globalizacijskih procesa koji su utjecali na fragmentiranje kulture i kulturnih identiteta. Identiteti ljudi postaju osobniji i individualniji, ali to nikako ne znai nestajanje kulturnih identiteta utemeljenih na obiteljskoj, religioznoj, klasnoj ili rodnoj pripadnosti. Dogodile su se neke promjene u identitetu, ali one nisu toliko radikalne kako to predstavljaju neki teoretiari. Ne moemo nijekati injenicu da raznolikost i izbor postoje, ali i injenicu da velikomu broju ljudi znae isto to i sloboda medija nepismenu ovjeku. Socioloko znanje o kulturnome identitetu zasigurno nije savreno, stoga je poeljno i hvalevrijedno da ga i nadalje upotpunjujemo i zaokruujemo.

Literatura
- Beck, U. Grande, E., Kozmopolitska Europa: Drutvo i politika u drugoj moderni, kolska knjiga, Zagreb, 2006. - Beck, U., Mo protiv moi u doba globalizacije: Nova svjetska politika ekonomija, kolska knjiga, Zagreb, 2004. - Chomsky, N., Hegemonija ili opstanak: Amerika tenja za tenja za globalnom dominacijom, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004. - Chomsky, N., Imeprijalne tenje: Razgovori o svijetu nakon 11. 09., Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. - Durkheim, E., O podeli drutvenog rada, Prosveta, Beograd, 1972. - Eco, U., Kultura, informacija, komunikacija, Nolit, Beograd, 1973.
288
HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

- Fanuko, N., Sociologija, Profil, Zagreb, 200. - Friedman, T. L., Lexus i maslina: Razumijevanje globalizacije, Izvori, Zagreb, 2003. - Giddens, A., Sociologija, aruga print, Beograd, 2007. - Habermas, J., Filozofski diskurs moderne, Globus, Zagreb, 1988. - Habermas, J., Saznanje i interes, Nolit, Beograd, 197. - Halder, A., Filozofijski rjenik, Naklada Juri d.o.o., Zagreb, 2002. - Haralambos, M. Holborm, M., Sociologija, Golden marketing, Zagreb, 2002. - Huntington, P. S., Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori, Zagreb, 1997. - Kalanj, R., Globalizacija i postmodernost, Politika kultura, Zagreb, 2004. - Kuki, S., Sociologija: Teorija drutvene strukture, Sarajevo, 2004. - Kuvai, I., Uvod u sociologiju, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2004. - Maalouf, A., U ime identiteta: Nasilje i potreba za pripadnou, Prometej, Zagreb, 2002. - Mesi, M., Multikulturalizam, kolska knjiga, Zagreb, 2006. - Milardovi, A., Pod globalnim eirom: Drutva i drave u tranziciji i globalizaciji, Centar za politoloka istraivanja, Zagreb, 2004. - Mimica, A. Bogdanovi, M., Socioloki renik, Zavod za udbenike, Beograd, 2007. - Muminovi, R., Ljudskost i povjesnost: Marksistiko zasnivanje filozofske antropologije, Svjetlost, Sarajevo, 1978. - Nash, K., Suvremena politika sociologija: Globalizacija, politika i mo, Slubeni glasnik, Beograd, 2006. - Pelc, M., Pismo knjiga slika: Uvod u povijest informacijske kulture, Golden markrting, Zagreb, 2002. - Peri, M., Intelektualna istorija Evrope, Clio, Beograd, 2000. - Perotti, A., Pledoaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje, Educa, Zagreb, 199.
prosinca 2009.

289

Irena Musa

- Repovac, H., Sociologija simbolike kulture, Magistrat, Sarajevo, 2003. - Rifkin, J., Europski san: Kako europska vizija budunosti polako zasjenjuje ameriki san, kolska knjiga, Zagreb, 2006. - Ritzer, G., Suvremena sociologijska teorija, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997. - Roi, N. M., Nova religija globalizma, Hrvatska provincija sv. Jeronima Franjevaca konventualaca, Zagreb, 2003. - Sadikovi, ., Ljudska prava na udaru globalizacije, Centar za sigurnosne studije BiH, Sarajevo, 2006. - Stojkovi, B., Identitet i komunikacija, Fakultet politikih nauka, Beograd, 2002. - Ziegler, J., Imperij srama, Izvori, Zagreb, 2007. - epi, B., Sociologija, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2007.

290

HUM 5

KULTURNI IDENTITET I GLOBALIZACIJSKI PROCESI

Irena Musa

CULTURAL IDENTITY AND GLOBALIZATION PROCESSES

Summary
The text represents a part of a bigger project which is related to cultural identity and globalization processes. Analyzing sociological theories, cultural identity is presented in the framework of three sociological paradigms: macrosociological paradigm or paradigm of social facts, microsociological paradigm or paradigm of social definitions and social behaviorism paradigm. Big changes happen in all areas of social life under the influence of globalization processes. The main intention of this paper is try to find an answer to the question how much the cultural identity is fragmented. Key words: culture, identity, globalization, globalization processes, fragmented identity, broken identity, modernity, post-modernity.

prosinca 2009.

291

Milan Vego Filozofski fakultet u Mostaru

UDK 327.1(1-622) NATO Pregledni lanak Primljeno: 24. XI. 2009.

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

Saetak
Ove se godine (2009.) slavi ezdeseta obljetnica postojanja i uspjenoga djelovanja Sjevernoatlantskoga saveza, poznatijega kao NATO (North Atlantic Treaty Organisation). NATO je meunarodna vojno-politika organizacija koja je osnovana 4. travnja 1949. potpisivanjem Sjevernoatlantskoga ugovora (Washingtonski ugovor) izmeu dvanaest zemalja zapadnoga bloka (Belgija, Danska, Francuska, Italija, Island, Kanada, Luxemburg, Nizozemska, Norveka, Portugal, SAD i Velika Britanija). Na stvaranje NATO-a utjecali su sljedei imbenici: razilaenje protuhitlerovske koalicije zbog suprotnih ciljeva, stvaranje zemalja narodne demokracije pod sovjetskom dominacijom, Marshallov plan gospodarske pomoi Sjedinjenih Amerikih Drava razruenoj Europi koji je odbio Sovjetski Savez, Trumanova doktrina iz 1947. godine koja je oznaila vee angairanje SAD-a, politika SSSR-a pod Staljinovim predsjedanjem i sve vee prijetnje komunizma i socijalistikih zemalja. Sjevernoatlantski ugovor poiva na etrnaest lanaka, a prema petomu lanku strane su suglasne da e se oruani napad na jednu ili vie zemalja Saveza smatrati napadom na sve njih. Sjedite je NATO-a u Bruxellesu, slubeni su jezici engleski i francuski, a aktualni glavni tajnik jest Anders Fogh Rasmmunsen. Savez funkcionira u skladu s naelima meuvladine suradnje, a odluke se donose pristankom svih zemalja lanica (28 zemalja). Misija NATO-a u BiH od 1992. do 1995. godine bila je najopsenija u povijesti Saveza. U njoj je zabiljeeno i prvo oruano djelovanje ove organizacije. Danas je NATO ne samo vojna nego i politika organizacija. Kljune rijei: NATO, kolektivna sigurnost, vojno-politika organizacija, misija, borbeno djelovanje, Bosna i Hercegovina.

292

HUM 5

Uvod
Neposredno nakon zavretka Drugoga svjetskog rata u Europi, dok su na Dalekome istoku borbe jo uvijek trajale, odrana je konferencija u Postdamu1 (Njemaka) od 17. srpnja do 2. kolovoza 194. Truman, Staljin i Churchill donijeli su nekoliko vrlo vanih odluka: Njemaka se mora demilitarizirati i podijeliti na etiri zone, moraju se kazniti ratni zloinci, Poljskoj treba odrediti nove granice, a upuen je poziv Japanu na predaju (Postdamska deklaracija). Prije no to je Japan kapitulirao, Sjedinjene Amerike Drave bacile su dvije atomske bombe na njegovo podruje, tonije na gradove Nagasaki i Hiroimu. Bila je to i demonstracija sile jer se sve vie osjeao jaz izmeu zemalja Zapadnoga i Istonoga bloka. Meu nekadanjim saveznicima u protuhitlerovskoj koaliciji danomice je nastajao sve vei jaz. Zemlje istone Europe sve su vie padale pod sovjetsku dominaciju i u proces stvaranja narodne demokracije. Nastajao je socijalizam u kojemu je Zapad vidio veliku opasnost. U Grkoj je 1946. godine izbio graanski rat. Sjedinjene su Drave pokuale tzv. Marshallovim planom2 zaustaviti irenje komunizma. Meutim, Sovjetski Savez i zemlje Istonoga bloka bojkotirale su pomo za obnovu smatrajui je izravnom amerikom propagandom. Istodobno je Sovjetski Savez poveavao oruane snage te je 24. lipnja 1948. zapoeo s blokadom zapadnoga Berlina3 (ovo je oznaeno kao najvea politika kriza od Drugoga svjetskog rata). Ameriki predsjednik Truman, koji je naslijedio predsjednika Roosevelta, najavio je 1947. godine izlazak svoje zemlje iz izolacije. Trumanova doktrina eljela je veu ulogu Amerike u Europi. Tako je nastajala
1 2 Poslije konferencije na Jalti (od 4. do 12. veljae 194.) konferencija u Postdamu bila je jedan od najvanijih dogovora te godine. Planom europske obnove, koji je godine 1947. izradio George Marshall sa svojim timom iz Dravnoga odvjetnitva, nastojalo se zaustaviti irenje komunizma. Za etiri godine koliko je plan trajao europske su zemlje dobile oko trinaest milijarda amerikih dolara pomoi ne ukljuujui druge oblike pomoi. Blokada zapadnoga Berlina zapoela je 24. srpnja 1948. i trajala je do 11. svibnja 1949. SSSR je okupirao ulice i eljeznice zapadnih saveznika kojima su dolazili do sektora Berlina. Krajnji cilj blokade bilo je preuzimanje i toga dijela grada. Zapadni su saveznici uspostavili zrani most kako bi zarobljene vojnike opskrbili hranom.

prosinca 2009.

293

Milan Vego

sve oitija polarizacija na Istoni i Zapadni blok, na veoma zaotrene odnose tijekom Hladnoga rata4 i stalnih tenzija izmeu Zapada, koji je predstavljao kapitalizam, i Istoka i Sovjetskoga Saveza, koji su predstavljali komunizam. O razilaenju i velikim suprotnostima to su vladale meu dojueranjim saveznicima prof. Radovan Vukadinovi pie: Velika antikomunistika i antisovjetska kampanja zapoela je u SAD i u Zapadnoj Europi. Svaki uspjeh snaga koje su se borile za nacionalno osloboenje bio je ocijenjen kao krupni poremeaj u meunarodnim odnosima, to se moglo suzbiti samo jedinstvenom i organiziranom politikom svih lanica tzv. Slobodnog svijeta. U poslijeratnim okolnostima Sovjetski Savez nije imao moi suprotstaviti se Sjedinjenim Dravama i njihovim saveznicima. No kao odgovor na okupljanje oko SAD, Sovjetski je Savez osnovao Informbiro (1947.), koji je, osim svih istonoeuropskih komunistikih i radnikih stranaka, trebao okupiti i dvije najsnanije komunistike stranke Zapada KP Italije i KP Francuske6. Sve vee razilaenje izmeu Zapada i Istoka, irenje komunizma te naoruanje Sovjetskoga Saveza dovelo je do stvaranja NATO-a.

1. Nastanak NATO-a
Sjevernoatlantski je savez stvoren 4. travnja 1949. Washingtonskim ugovorom. U petome lanku toga ugovora jasno stoji: Oruani napad na jednu ili vie lanica Saveza smatra se napadom na sve lanove Alijanse. Ovaj lanak ipak nikada nije bio aktiviran.7
4 Hladni je rat politiki sukob izmeu zapadnih sila predvoenih SAD-om i zemalja Istonoga bloka predvoenih SSSR-om. Trajao je od 194. do 1991. godine, tonije do ruenja komunizma i raspada SSSR-a. U vrijeme Hladnoga rata svijet je vie puta bio na rubu nuklearnoga rata. Ipak su prevladali razum i dijalog. Meutim, to je razdoblje obiljeeno mnogim sukobima, gospodarskim blokadama i propagandom. Blokovska podjela dovela je do Korejskoga rata (1947. 193.), Kubanske krize (1962.), Vijetnamskoga rata (1970-e), sukoba Tito Staljin (1948.), rata izmeu Izraela i Egipta (1967.). R. Vukadinovi, Meunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Agencija za komercijalnu djelatnost d.o.o., Zagreb, 2001., str. 48. Isto, str. 1. Usp. L. ehuli, NATO i Novi svjetski poredak, Politika kultura Atlantsko vijee Hrvatske, Zagreb, 2004., str. 9.

 6 7

294

HUM 5

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

Odnosi Sjedinjenih Drava i zemalja protuhitlerovske koalicije esto su na podruju Europe poslije Drugoga svjetskog bili ugroavani upravo zbog europskoga nejedinstva, ponajvie razilaenja Velike Britanije i Francuske oko njemakoga pitanja. Razliita gledita Francuske i Velike Britanije oko tzv. njemakog pitanja, problemi na jugu Europe s Grkom i Turskom, upuivali su od samog poetka na to da Europljani nisu jedinstveni te da bez SAD nee uspostaviti trajan, stabilan sigurnosni sustav. Ali i unutar SAD trebalo je pobijediti snage koje nisu bile za vei ameriki sigurnosni angaman u Europi.8 Problem je jo vie eskalirao kada je francuski predsjednik Charlles De Goll 1966. godine povukao Francusku iz zajednikoga zapovjednitva. Inae, do tada je sjedite NATO-a bilo u Parizu. Nakon ove De Gollove odluke sjedite NATO-a premjeteno je u Bruxelles.9 Treba rei da stvaranjem prve sigurnosne regionalne vojno-politike organizacije transatlantskog svijeta europski ameriki saveznici dobili su jamstvo da SAD ni u vojnom pogledu nee napustiti Zapadnu Europu u danima koji dolaze10. Bruxeleski sporazum, koji je prethodio Washingtonskomu, potpisale su: Belgija, Luxemburg, Francuska, Velika Britanija i Nizozemska. Cijenei ratno saveznitvo, Europa je smatrala da bez Sjedinjenih Drava ne bi bilo dobro formirati vojno-obrambeni savez. Stoga su na pregovore pozvani SAD i Kanada. Poziv je upuen i Danskoj, Italiji, Portugalu i Islandu. Tih je dvanaest drava 4. travnja 1949. potpisalo Washingtonski, odnosno Sjevernoatlantski ugovor kojim je stvoren NATO. Tri godine kasnije Savezu se pridruuju Grka i Turska, a 19. godine Savezna Republika Njemaka. panjolska mu pristupa 1982. godine. Nakon pada Berlinskoga zida11 te raspada Sovjetskoga Saveza i Varavskoga ugovora12 (1989.) NATO se naao pred novim izazovom. Nije
8 9 10 11 L. ehuli, Euroatlantizam, Politika kultura, Zagreb, 2003., str. 72. Istom je francuski predsjednik Nikolas Sarkozy ponovno Francusku vratio u NATO. L. ehuli, Euroatlantizam, str. 73. Berlinski je zid odvajao istoni od zapadnoga Berlina, a istono-njemake vlasti nazivale su ga Antifaistiki zatitni zid. Drugi su ga pak nazivali Zid srama. Njegova temeljna svrha bila je onemoguiti prelazak iz Istone u Zapadnu Njemaku, odnosno prelazak iz komunizma u kapitalizam. Dovren je 1962. godine. Nakon propasti komunizma i raspada Sovjetskoga Saveza sruen je i Berlinski zid (9. studenoga 1989.). 12 Slubeni je naziv Sporazum o prijateljstvu, suradnji i meusobnoj pomoi. Rije je o vojno-

prosinca 2009.

29

Milan Vego

bilo vie prijetnja od Sovjetskoga Saveza i komunizma pa je NATO sve vie postajao jamac mira u postkomunistikoj Europi, ali i politika organizacija. Godine 1999. pristupaju mu eka, Maarska i Poljska, zemlje tzv. Istonoga bloka. Godine 2004. dogodilo se neto veliko ovomu Savezu. Njegove su lanice postale: Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Estonija, Litva, Latvija, Slovaka i Slovenija. Hrvatska i Albanija to su ostvarile 2009. godine. Sjevernoatlantski savez danas ima dvadeset osam zemalja lanica.

2. Organizacijska struktura NATO-a

Unutarnja organizacija NATO-a poiva na vojnome i civilnome dijelu. Sjevernoatlantsko vijee najvie je tijelo za odluivanje u Savezu. Vijee je i politiko tijelo koje se sastaje barem jednom tjedno (ministri vanjskih poslova ili predsjednici vlada). Odluke Vijea izraz su zajednike volje lanica Saveza, a nema odluivanja nadglasavanjem. Odbor za obrambena planiranja sastaje se dva puta godinje na razini ministara obrane. Uglavnom se bavi pitanjima obrane te predstavlja vojne ovlasti NATO-a. Skupina za nuklearno planiranje zaduena je pak za opu sigurnost s obzirom na nuklearno oruje. Sastaje se dva puta godinje, takoer na razini ministara obrane. Struktura odbora podupire osnovne elemente savjetovanja i odluivanja u NATO-u. Osiguravaju da svaka lanica bude korektno zastupljena na svim razinama NATO-a. Glavni tajnik NATO-a odgovoran je za procese odluivanja i promicanja u Savezu, a predstavlja Savez u meunarodnim odnosima i u medijima. Predsjednik je NAC-a, DPC-a i NPG-a te poasni predsjednik drugih visokih odbora. Meunarodno pak tajnitvo sastoji se od predstavnika svih zemalja, a djeluje na temelju glavnih pitanja vezanih za NATO. Priprema rasprave i savjetovanja lanica te poduzima potrebne akcije za provedbu odluka.
me savezu drava Istonoga bloka (SSSR, Rumunjska, Bugarska, Demokratska Njemaka Republika, Maarska, Poljska, ehoslovaka, a neto kasnije i Albanija). Jedina komunistika zemlja koja se nije pridruila ovomu savezu bila je SFRJ. Varavski je ugovor sastavio tadanji predsjednik Sovjetskoga Saveza Nikita Hruov, a potpisan je 14. svibnja 19. Izgovor za njegovo osnivanje bio je ponovno naoruavanje Zapadne Njemake i njezino pristupanje NATO-u.

296

HUM 5

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

Vojni odbor tvore naelnici stoera drava lanica. To je najvaniji odbor za preporuke politikim vlastima NATO-a za glavna vojna zapovjednitva. S njim je vrsto povezan Meunarodni vojni stoer. Integrirana vojna struktura zaduena je za ouvanje i osiguranje okvira za obranu drava lanica protiv ugroavanja njihove sigurnosti i stabilnosti. Organizira uvjete za zajednike vojne vjebe Saveza te razliitu suradnju. Skuptina NATO-a jest organizacija lanica ovoga Saveza koja je neovisna o njemu i predstavlja sponu s nacionalnim parlamentima drava lanica. Ima 188 zastupnika iz 16 nacionalnih parlamenata. Ni jedan ministar ili lan vlade ne moe biti lanom Skuptine. U njoj se raspravlja o vanim tehnikim i politikim pitanjima.13 Glavni tajnik NATO-a tradicionalno je iz zemalja Europe jer je Amerikanac zapovjednik Glavnoga stoera NATO-a u Europi. Visoki je meunarodni dravnik kojega imenuju sve vlade drava lanica. Predsjedava svim organizacijama, a predsjedatelj je i Europskoga partnerskog vijea te Skupine za meunarodnu suradnju i s predstavnikom Rusije. Do sada je bilo ukupno petnaest glavnih tajnika NATO-a. etiri ih je bilo iz Italije, tri iz Velike Britanije i Nizozemske, dva iz Belgije, te po jedan iz Njemake i panjolske. Aktualni je glavni tajnik Anders Fogh Rasmmussen iz Danske.

3. Samiti NATO-a
Prvi samit NATO-a odran je u Parizu 197. godine. Slijede samiti: 1974. i 197. u Bruxellesu; 1977. u Londonu; 1978. u Washingtonu; 1982. u Bonnu; 198., 1988. i 1989. u Bruxellesu; 1990. u Londonu; 1991. u Rimu; 1994. u Bruxellesu; 1997. u Parizu; 1997. u Madridu; 1999. u Washingtonu (0. obljetnica NATO-a); 2001. u Bruxellesu (samit NATO-a i Rusija); 2002. u Rimu; 2002. u Pragu (transformacija NATO-a, a prvi put samit odran u zemlji bivega Istonog bloka); 2004. u Istanbulu (nazonost BiH); 200. u Bruxellesu; 200. u Rigi (poziv BiH da se prikljui Partner13 Usp. A. Grizold, Meunarodna sigurnost, teorijsko-institucionalni oblik, FPZ, Zagreb, 1998., str. 12-127.

prosinca 2009.

297

Milan Vego

stvu za mir); 2008. u Bukuretu; 2009. u Strassburgu Baden-Badenu Kielu. Sljedei samit odrat e se u Lisabonu.

4. Ujedinjenje Europe
Razlike izmeu Istoka i Zapada sve su vie dolazile do izraaja i dovodile su do njihovih sukoba u razliitim dijelovima svijeta. Na drugoj pak strani zaivljavala je ideja o ujedinjenju Europe, a tomu su ponajvie pridonosili gospodarski uvjeti. Amerika je na ujedinjenje Europe gledala s razliitih stajalita. To je pitanje razmatrala ak i u svome Kongresu.14 Prvi je korak bio provedba Trumanove doktrine (12. oujka 1947.), da bi tri mjeseca poslije dravni tajnik George Marshall ratom razruenim europskim zemljama ponudio gospodarsku pomo u iznosu od trinaest milijarda amerikih dolara. Marshallova pomo za obnovu Europe trebala je pridonijeti tomu da se to prije razbiju barijere meu zapadnoeuropskim zemljama i da se stvore uvjeti za brz proboj amerikog kapitala.1 Nametalo se pitanje kojoj dravi dati prioritet pri ujedinjenju Europe. Hoe li to biti Velika Britanija, za to se zalagao Clayton u svome memorandumu, ili moda Francuska, Italija i zemalje Beneluxa, kao to je smatrao Hoffman, direktor Administracije za gospodarsku pomo. Dravni tajnik Dean Acheson zalagao se za povezivanje Europe s Kanadom i Sjedinjenim Dravama.16 Zajedniko je stajalite svih ovih teorija da e se ujedinjenja Europa morati to vie vezati za SAD. Tu je bilo i pitanje Zapadne Njemake koja je nakon pristupanja NATO-u (19.) to prije eljela biti zemlja ujedinjene Europe kako bi izila iz potpune izolacije. Prije 197. godine i stvaranja Zapadnoeuropske unije dolo je do nekoliko okupljanja zemalja Zapadne Europe. Tu svakako treba naglasiti ulogu Bruxelleskoga pakta iz 1947. godine izmeu Velike Britanije, Fran14 Temeljno pitanje koje je razmatao State Depertment bilo je kako stvoriti ujedinjenju Europu ija bi osovina bile Velika Britanija, Francuska i Italija, dovoljno jaku da se odupre prodoru komunizma i Sovjetskoga Saveza, a da pri tome ne budu ugroeni vitalni interesi amerike vanjske politike. Detaljnije u: R. Vukadinovi, Meunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Politika kultura, Zagreb, 2001., str. 8-96. 1 Isto, str. 7. 16 Usp. isto, str. 7-8.

298

HUM 5

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

cuske i zemalja Benelluxa, kojim se predviala gospodarska, kulturna i drutvena suradnja. Godinu dana kasnije, u travnju 1948., utemeljena je Europska organizacija za gospodarsku suradnju (OEEC esnaest europskih zemalja te Kanada i SAD kao pridrueni lanovi). Polazei od Bruxelleskog pakta, NATO-a i OEEC-a bili su postavljeni prvi temelji okupljanja u Zapadnoj Europi.17 Schumanov plan o ujedinjenju i stvaranju Europske zajednice za ugljen i elik (197.) naiao je na podrku i Europe i Sjedinjenih Amerikih Drava. To su bili poetni koraci prema ujedinjenoj Europi.

5. Okupljanje zemalja Istonoga bloka

Godine Hladnoga rata bile su obiljeene stalnim napetostima izmeu NATO-a i Varavskoga pakta koje su esto prijetile ratom. Za razliku od Zapada, zemlje Istonoga bloka nisu imale gospodarsku, kulturnu i vojnu suradnju. U drugoj etapi odnosa izmeu socijalistikih zemalja (1949. 194.) biljeimo nastojanja Sovjetskog Saveza da koordinira sve oblike akcije socijalistikih zemalja i da ih podredi jednom direktivnom sreditu18. Sovjetski Savez pod Staljinovim upravljanjem bio je neupitni voa socijalistikih drava. Direktive iz Moskve morale su se sluati. Onaj tko bi se pobunio (Maarska, 196.)19, ne bi dobro proao. No, neto je drukiji bio odnos izmeu Sovjetskoga Saveza i Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije. Naime, Staljin je nastojao staviti Jugoslaviju pod svoj nadzor emu se estoko odupro Tito.20 To je Titu i Jugoslaviji donijelo naklonost Zapada. Nakon ovih dogaanja Staljin je izvrio dodatan
17 Isto, str. 79. 18 Isto, str. 111. 19 Maarsku revoluciju (od 23. listopada do 10. studenoga 196.), predvoenu maarskim premijerom Imreom Nagyem, Sovjetski je Savez uguio u krvi. Iako je Josif Visarionovi Dugavil Staljin umro 193. godine, njegova je politika nastavljena. 20 Nakon otkazivanja poslunosti Staljinu i Sovjetskomu Savezu dolo je 1948. godine do Rezolucije Informbiroa koja je znaila potpunu gospodarsku blokadu, a i zveckanje oruja na granicama Jugoslavije. Usp. R. Vukadinovi, Meunarodni odnosi, str. 114. Inae, svoju politiku nesvrstanosti Jugoslavija je 1961. godine zaokruila stvaranjem Pokreta nesvrstanih zajedno s Nehruom (Indija) i Naserom (Egipat).

prosinca 2009.

299

Milan Vego

pritisak na sve zemlje Varavskoga ugovora (osim u Maarskoj, krvavo guenje prosvjeda dogodilo se i u ehoslovakoj 1968. godine). Stalna napetost u odnosima izmeu SAD-a i SSSR-a vladala je i nakon Staljinove smrti. Hladnoratovsko razdoblje donijelo je velike probleme u meunarodnim odnosima. Istom nakon Korejskoga rata te graanskoga rata u Kongu, kada je poginuo generalni tajnik UN-a Dag Hamarsheld, dolazi do takozvanoga detanta (franc. detente poputanje) u meunarodnim odnosima. Potpisivanjem zavrnoga dokumenta u Helsinkiju efovi trideset pet drava stvorili su 1. kolovoza 197. Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (OESS).21 Nakon toga dolazi do smirivanja u odnosima izmeu Istoka i Zapada. Danas Organizacija za europsku sigurnost i suradnju ima pedeset est lanica, a uloga joj je upravljati krizama i situacijama poslije sukoba.

6. Vojnopolitika uloga NATO-a

Nakon zavretka Hladnoga rata, raspada Sovjetskoga Saveza i pada komunizma NATO mijenja svoju ulogu te sve vie postaje politika organizacija. Danas djeluje u vie pravaca: u stvaranju novoga svjetskog poretka, posebno nakon 11. rujna 2001. suoava se s terorizmom, s etnikim sukobima, humanitarnim i prirodnim katastrofama. Kao politika organizacija nastoji dakle jaati opu sigurnost smanjivanjem rizika od sukoba, njegovati dijalog, jaati transatlantsku vezu, jaati suradnju i partnerstvo. Kao vojnoj organizaciji ciljevi su mu: kolektivna obrana, upravljati krizama, razvijati vojne sposobnosti, razvijati interoperatibilnost. Zajednike su pak vrijednosti Saveza: demokracija, mir i stabilnost, sloboda, solidarnost, vladavina prava, individualne slobode, blagostanje. Svaka zemlja lanica Saveza zadrava suverenost i potpuno je slobodna reagirati samostalno. Bitna obiljeja transformiranoga NATO-a su: suradnja s Rusijom, ukljuivanje partnera u aktivnosti NATO-a, proirenje NATO-a. Prema tome, NATO je danas vojni savez partnerstva,
21 OESS je u BiH imao veliku ulogu. Najprije u organizaciji izbora nakon potpisivanja Daytonskoga mirovnog sporazuma, a kasnije i u podruju obrazovanja.

300

HUM 5

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

a ne snage. Zalae za euroatlantsko partnerstvo, razvija odnose s dojueranjim neprijateljima, njeguje program Mediteranskoga dijaloga, zalae se za Istanbulsku inicijativu suradnje (zemlje Perzijskoga saveza), ima iznimno dobru suradnju s meunarodnim organizacijama (UN, EU, OESS, Svjetska banka, Europska komisija) te odrava suradnju i kontakt sa zemljama kao to su Australija, Novi Zeland, Japan, Koreja. U njegovu su sastavu Snage za odgovor koje imaju dvadeset jednu tisuu vojnika, a formiraju se prema zahtjevima pojedinih misija. Spremne su se rasporediti u krizna podruja u roku od pet dana i djelovati bez dodatne potpore trideset dana. Misija u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1992. do 199. godine bila je jedna od najveih u povijesti NATO-a. Takoer, prvo borbeno djelovanje NATO je imao upravo u Bosni i Hercegovini, tonije 30. kolovoza 199. kada su napadnuti srpski vojni poloaji.22

7. NATO jamac mira i sigurnosti

U lanku . Ugovora o Sjevernoatlantskome savezu NATO je definiran kao sustav kolektivne sigurnosti: Oruani napad na jednu ili vie lanica Saveza smatra se napadom na sve lanice Alijanse te e sve lanice pomoi napadnutoj strani predstavljao je glavno sigurnosno jamstvo amerike ukljuenosti u rjeavanje sigurnosnih pitanja postratovske Europe. Meutim, zrani udari NATO-a u Bosni i Hercegovini i sve ono to je njima prethodilo pokazali su nejedinstvo unutar Saveza koje se ponajvie oitovalo u nejedinstvenim stavovima oko borbenoga ukljuivanja NATO-a. Vidjelo se naime da je u odreenim situacijama zatite vlastitih nacionalnih interesa zajedniki interes stavljan u drugi plan. To je posebno bilo izraeno pri donoenju odluka o uporabi NATO-ovih snaga u Bosni i Hercegovini kako bi se zaustavilo krvoprolie i rat, emu
22 Operacija Deliberate Force prva je operacija NATO-ve zrane kampanje koja je pomogla uspostavi prekida vatre u BiH i na prostoru bive Jugoslavije, odnosno omoguila je odravanje mirovne konferencije u Daytonu. Nakon Daytona NATO je u BiH rasporedio ezdeset tisua vojnika (IFOR, NATO-ove snage za provedbu Daytonskoga mirovnog sporazuma). Poslije su zamijenjene stabilizacijskim snagama SFOR koji je svoju misiju zavrio 2004. godine. Ulogu NATO-a u BiH preuzele su snage EU u misiji Althea. NATO ima ured u Sarajevu te je i dalje preko vojnoga stoera nazoan u BiH.

prosinca 2009.

301

Milan Vego

su se na terenu energino suprotstavljali zapovjednici meunarodnih snaga UNPROFOR-a, uglavnom britanski i francuski generali. Ovomu svakako treba dodati i energian stav visokih amerikih dunosnika, veleposlanika Eaglebergera i Bakera, odnosno Berta Scowsvorta, ovjeka zaduenoga za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Amerikih Drava, da NATO ne treba intervenirati. Pod motom da se Amerika ne treba nikako mijeati jer bi se tako stavila na stranu jedne od zaraenih strana, visoki ameriki dunosnici dugo su sprjeavali Ameriku i NATO da se konano umijeaju i tako od nijemih promatraa postanu aktivni sudionici bosanskohercegovake drame. Amerika vanjska politika izraena u stavu da se ne treba mijeati ondje gdje rezultati ne mogu biti pozitivni oitovala se i u sluaju Bosne i Hercegovine. 1996. i 1997. g. Sjedinjene Drave i njeni saveznici nisu bili sigurni kako je teko postii da Dayton uspije. Rezultat je bila mlaka implementacija, to je kritiare i cinike navelo da trae smanjenje ciljeva u Bosni i Hercegovini.23 Oklijevanja i velike procjene upustiti se ili ne u balkansku avanturu za Ameriku je bilo sredinje pitanje jer NATO je predstavljao institucionalni oblik povezanosti transatlantske sigurnosne zajednice te temelj za uspostavu svih ostalih oblika veza i odnosa s obje strane Atlantika24. Da je nakon raspada Jugoslavije Amerika pokazala svoju vodeu ulogu u svijetu samo ultimativnim stavom generalima JNA i rukovodstvima novih drava stvorenih na prostoru bive Jugoslavije kako ne e dopustiti oruane sukobe, najvjerojatnije ne bi bilo rata i krvoprolia. Ameriko oklijevanje i preputanje rjeenja bosanskohercegovake drame Europi dovelo je do najgorega. No, kada je amerika i meunarodna javnost podigla svoj glas protiv zloina u Bosni i Hercegovini, administracija predsjednika Clintona morala je reagirati. Pouena gorkim vijetnamskim iskustvom, ali i iskustvima iz Somalije i Haitija, Amerika je i nakon Daytonskoga sporazuma dugo oklijevala da svoje snage u Bosni i Hercegovini rasporedi na cijelome njezinu podru23 R. Holbrooke, Zavriti rat, ahinpai, Sarajevo, 1998., str. 368. 24 L. ehuli, NATO i novi meunarodni odnosi, Politika kultura i Atlantsko vijee Hrvatske, Zagreb, 2004., str. 9.

302

HUM 5

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

ju. O tome analitiki pie Zbigniew Brzezinski: Stoga se kao kljuno pitanje namee moe li Amerika voditi mudru, odgovornu i uinkovitu vanjsku politiku politiku koja bi izbjegavala zamke svojstvene mentalitetu opsade i istovremeno bila dorasla povijesno novoj poziciji Amerike kao prve svjetske sile.2 Na samome poetku provedbe sporazuma ameriki su visoki vojni dunosnici eljeli posve odvojeno promatrati vojni i civilni dio sporazuma. Po sporazumu iz Bruxellesa IFOR su tvorile snage NATO-a, ali i postrojbe drugih zemalja koje su eljele poslati svoje snage u Bosnu i Hercegovinu. Ono to je bilo posebno zanimljivo jest ukljuenje Rusije koja je do juer bila najvei NATO-ov protivnik. Oekujui veliku pomo sa Zapada, Jelcin se nije htio previe angairati na Balkanu i nastojao je pratiti i podravati zapadne inicijative.26 Vojnim sporazumom, tonije Aneksom 1A, Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine obvezale su se da e omoguiti normalan ivot u Bosni i Hercegovini, ponajprije povlaenjem tekoga naoruanja u vojarne te vojnika kojih je po procjenama u to vrijeme bilo oko 430.000. Snage IFOR-a su Daytonskim sporazumom dobile mandat da strogo kanjavaju sve one koji ne ele njegovu provedbu. S ciljem to uinkovitijega djelovanja IFOR-a vojni zapovjednici do juer zaraenih strana morali su sudjelovati na sastancima zajednikoga Vojnog povjerenstva. Armija Bosne i Hercegovine, Hrvatsko vijee obrane i Vojska Republike Srpske sporazumom su se obvezali povui na crte razgranienja, a sve vojne postrojbe koje nisu iz Bosne i Hercegovine morale su se povui iz Bosne i Hercegovine u roku od trideset dana od stupanja na snagu sporazuma. Ta se naredba odnosila na vojno osoblje iz Jugoslavije u Vojsci Republike Srpske, na vojno osoblje iz Republike Hrvatske te vie stotina mudahedina iz islamskih zemalja koji su se borili u Bosni i Hercegovini. Sve strane potpisnice obvezale su se da e osigurati slobodu kretanja, to je i znailo ukidanje brojnih kontrolnih toaka gotovo na svim prometnim pravcima u zemlji. S ciljem smirivanja stanja svi ratni za2 Z. Brzezinski, Ameriki izbor: Globalna dominacija ili globalno vodstvo, Politika kultura, Zagreb, CID, Podgorica, 2004., str. 8. 26 R. Vukadinovi, Postkomunistiki izazovi europskoj sigurnosti, od Jadrana-Baltika, Mostar, 1997., str. 40.

prosinca 2009.

303

Milan Vego

robljenici morali su se razmijeniti u roku od trideset dana, a razmjena teritorija koji su bili pod nadzorom druge strane, a pripali su drugomu entitetu po Daytonskome sporazumu, morali su biti vraeni u roku od devedeset dana. NATO je u Bosni i Hercegovini rasporedio ezdeset tisua vojnika koji su izvravali svoju ulogu i osiguravali provedbu civilnoga dijela Daytonskoga mirovnog sporazuma. U pedeset godina svoga postojanja NATO je prvi put vojno intervenirao u Bosni i Hercegovini, to je bio velik izazov. Iskustvo s Balkana za sve zemlje lanice NATO-a bilo je golemo i dragocjeno. Obiljeavajui pedesetu obljetnicu osnivanja Sjevernoatlantskoga saveza u Washingtonu 1999. godine, u sreditu pozornosti elnika devetnaest zemalja lanica NATO-a bio je Balkan i rat koji se ondje vodio. U komentaru Vlade Sjedinjenih Amerikih Drava vezanom za ovu obljetnicu stoji:
Kriza koju je izazvao Slobodan Miloevi mogla bi se pokazati najveim izazovom za NATO od Hladnog rata. Stvoren kao obrambeni savez 14. g., NATO je od samoga poetka bio zamiljen kao pomo bilo kojoj lanici Saveza kojoj zaprijeti agresija. etiri desetljea jamstvo kolektivne sigurnosti, to ga je davao Savez, titilo je zapadnu Europu od prijetnje koju je predstavljao bivi Sovjetski Savez. Ne manje vana bila je i injenica da je Savez omoguio zemljama koje su u Drugome svjetskom ratu bile neprijatelji da se izmire i obnove. S Hladnim ratom, jo samo u sjeanju, NATO nastavlja slijediti svoj tradicionalni cilj europske sigurnosti i stabilnosti. Tri nove lanice, Poljska, Maarska i eka, pridruile su se Savezu, a vrata su ostavljena otvorena buduim lanicama. Brojne negdanje komunistike drave uloile su brojne napore kako bi provele unutarnje reforme i poboljale svoje odnose. U to su ukljuene Poljska i Litva, Maarska i Rumunjska, Slovaka i eka te, u najnovije vrijeme, Bugarska i Makedonija. Na nesreu, to se ne moe kazati za bivu Jugoslaviju, gdje je Slobodan Miloevi izazivao nevolje cijelo proteklo desetljee. Nestabilnost njegovih postupaka izazvala je prijetnju po sigurnost cijeloga niza zemalja jugoistone Europe. Jugoslavenski sukob sada je na vrhu dnevnoga reda samita, no to ne e sprijeiti raspravu o dugoronim ciljevima Saveza. tovie, on tu raspravu time ini jo vie obvezujuom. Jasno, zadatak NATO-a jest pomoi uspostavi sigurnosti i stabilnosti u jugoistonoj Europi [] NATO treba poraditi na stvaranju regije u kojoj su granice otvorene ljudima i trgovini, gdje zemlje surauju kako bi rat pretvorile u neto nezamislivo.27
27 Komentar Vlade Sjedinjenih Amerikih Drava objavljen je na Glasu Amerike.

304

HUM 5

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

Piui o sigurnosti u 21. stoljeu, posebni savjetnik bivega glavnog tajnika NATO-a lorda Robertsona Christopher Donnelly izmeu ostaloga kae:
Danas sigurnost znai mnogo vie od vojne pomoi. Do mjere u kojoj sigurnost zadrava vojno znaenje, odvraanje je jamstvo uinkovita protunapada (zbog ijih je potekoa i trokova stavljena premija na krizu i sprjeavanje sukoba). Inae, sigurnost je postala mnogo ire pitanje. Za veinu europskih i euroatlantskih zemalja danas se sigurnost ponajprije mjeri nevojnim pojmovima, pa su ugroze sigurnosti po svojoj prirodi nevojne. Te ugroze obuhvaaju nekompetentnu vladu, korupciju, organizirani kriminal, nesigurne granice, krijumarenje (oruje, droge, razne robe, ljudi), ilegalnu migraciju, etniki i vjerski sukobi, proliferaciju oruja za masovno unitenje, manjak prirodnih izvora (vode) i naravno terorizam Sve se razvijene zemlje danas suoavaju s tim ugrozama, ali u razliitoj mjeri te e traiti razliite odgovore. To je u velikome kontrastu u odnosu na doba Hladnoga rata kada su ugroza i odgovor svugdje bili gotovo isti. Potreba za razliitim odgovorom imbenik je koji danas najvie oteava razvoj sigurnosnih saveza (NATO i EU ESDP). Ako se to isplati, Savez mora svakoj lanici ponuditi jasnu i nedvosmislenu sigurnosnu prednost. Savez mora platiti financijski i politiki troak. To znai da Savez mora zadovoljiti nove, razliite sigurnosne potrebe svake lanice, a ne zajedniku potrebu kao u doba Hladnoga rata. Najvei je raskorak izmeu novoshvaenih sigurnosnih potreba Sjedinjenih Amerikih Drava i Europe.

Uloga vojnih snaga NATO-a u Bosni i Hercegovini bila je velika. Neosporna je naime injenica da su one ne samo uvale teko steeni mir nego i osiguravale provedbu civilnoga dijela Opega okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona koji u prethodnome razdoblju nije bio uspjeno provoen. Vojna nazonost NATO-a u Bosni i Hercegovini doivjela je potkraj 2004. godine odreene promjene. Naime, nakon postupnoga smanjenja vojnih snaga u Bosni i Hercegovini NATO je poetkom prosinca 2004. svoju ulogu gotovo u potpunosti prepustio snagama EUFOR-a, snagama Europske unije. NATO je dodue u Sarajevu zadrao svoj ured i jedan dio snaga, to na odreen nain graanima Bosne i Hercegovine daje sigurnost.

prosinca 2009.

30

Milan Vego

Piui o ulozi NATO, njegovoj prilagodbi etnikim sukobima na Balkanu te o njegovoj transformaciji, profesor Sinia Tatalovi istie: Jedno od obiljeja transformacije NATO-a u proteklom desetljeu bilo je stvaranje i produbljivanje partnerskog odnosa sa zemljama izvan NATO-a, to je predstavljalo znaajan inilac u pozitivnom uoblienju europskog sigurnosnog okruenja.28 Bilo je to vrijeme kada je Bosna i Hercegovina bila podijeljena na tri dijela. Zapovjednitvo snaga Sjedinjenih Amerikih Drava smjestilo se u Tuzli, sektor Sjeveroistok; jedinice Velike Britanije za sjedite su odabrale Banju Luku, sektor Sjeverozapad, dok su francuske jedinice bile smjetene u Mostaru, sektor Jugozapad. Ove su jedinice bile odgovorne i za Sarajevo. Prema podatcima Ureda Visokoga predstavnika snage UNPROFOR-a u svome mandatu u Bosni i Hercegovini izgubile su 223 vojnika. Bosna i Hercegovina bila je pak opustoena i spaljena zemlja. Po dolasku snaga NATO-a bosanskohercegovaki su graani mogli dobivati humanitarnu pomo koja im je itekako bila potrebna.

8. SFOR i EUFOR
Od poetnoga NATO-ova vojnoga kontingenta od ezdeset tisua vojnika do lipnja 2004. SFOR je smanjio svoje snage na oko 7000 vojnika. Govorei o prvotnim snagama SFOR-a u Bosni i Hercegovini na konferenciji u Pragu 1996., prof. Son Gervasi istaknuo je da se radilo o kontingentu opremljenom tenkovima, oklopnim vozilima i artiljerijom koji je imao podrku zranih i pomorskih snaga iz susjednih zemalja to bi bilo ukupno oko 10 tisua vojnika. Ono to je bilo posebno jest to to je ova operacija bila prva velika operacija NATO-a izvan zone svoga djelovanja29. To su mnogi analitiari okarakterizirali kao irenje NATO-a na istok, a cilj mu je bilo kontroliranje gospodarskih potencijala na ovome dijelu Europe. Nakon njegova raspada opasnost od bivega Sovjetskog Saveza vie nije postojala. Prvo ozbiljnije zanimanje za balkanski prostor NATO je pokazao 1993. godine kada je pruao podrku snagama UNPROFOR-a,
28 S. Tatalovi, Etniki sukobi i europska sigurnost, Politika kultura, Zagreb, 2003., str. 208. 29 Son Gervasi, Konferencija SFOR-a, Prag, 1996.

306

HUM 5

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

iako se ne smije zanemariti ni injenica da je 1992. godine poslao oko stotinu vojnika u sredinju Bosnu kao pomo snagama Ujedinjenih naroda. U svojoj knjizi Moderno ratovanje ameriki general Wesley Clarke30 izmeu ostaloga kae: Dok sam se upoznavao sa situacijom, sjetio sam se da sam uo procjene kako je potrebno 400.000 vojnika za zaustavljanje tamonjih borbi i za pacificiranje zaraenih strana. A sjetio sam se i mog razgovora s umirovljenim generalom Dikom Kavazosom, ovjekom dobrog rezona i proslavljenim komandantom iz korejskog i vijetnamskog rata, koji mi je savjetovao da uradim sve to mogu da se Sjedinjene Amerike Drave ne ukljuuju u naizgled nesavladiv problem Bosne. Dakle, Amerika je dugo oklijevala ukljuiti se u zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini, kako zbog svojih globalnih interesa, tako i zbog esto pogrjenih informacija koje su dolazile s terena.31 Na podruju bive Jugoslavije NATO je praktino prvi put borbeno djelovao (zrani udari protiv vojske bosanskih Srba i protiv Jugoslavije zbog Kosova). Sjeajui se donoenja odluke o zranim udarima NATO-a u Bosni i Hercegovini, Richarde Holbrooke kae: Po prvi put u ratu, odluka o zranim udarima NATO-a bila je iskljuivo u rukama NATO-a, prije svega, dvojice amerikih oficira, vrhovnog zapovjednika NATO-a generala Georgea Joulwana i admirala Leightona Smitha, zapovjednika junih snaga NATO-a i svih amerikih pomorskih snaga u Europi.32 Dvojba je oito bila prisutna jer se radilo o prvim borbenim akcijama koje je NATO trebao poduzeti. NATO-ova akcija nesumnjivo je pridonijela bremu zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini. Takoer nema sumnje da se krhki mir postignut u Daytonu ne bi odrao da nije bilo snaga NATO-a. Meutim, injenica je da je NATO imao i druge ciljeve, ponajprije irenje prema Istoku. To e uskoro pokazati dogaaji u Afganistanu, Iraku I pored svih uvjeravanja amerikih i NATO-ovih elnika, zanimanje za Bosnu i Hercegovinu ipak je splasnulo nakon to su se pojavili sukobi na Kosovu koji su ozbiljno zaprijetili stabilnosti cijeloga Balkana i jugoistone Europe.
30 K. W. Clarke, Moderno ratovanje, Beograd, 2001., str. 44-6. 31 Amerika vanjska politika dugo je oklijevala ukljui se i zaustaviti sukob na podruju bive Jugoslavije upravo zbog pogrjenih informacija svojih diplomata. 32 R. Holbrooke, n. dj., str. 367.

prosinca 2009.

307

Milan Vego

Faza od 199. do 2001. godine jest razdoblje ekspanzije i izravna je posljedica eskalacije ratova na podruju bive Jugoslavije i aktiviranje NATO-a u vojnoj intervenciji protiv jugoslavenskih, srpskih vojnih i paravojnih snaga u BiH, a 1999. i protiv oruane sile Jugoslavije na Kosovu i na teritoriju cijele preostale drave33. Dr. ehuli objanjava da je magina formula upravo pronaena ba u proirenju NATO-a na nove lanice, apsorpcijom bivih komunistikih zemalja koje su vrile pritisak na ulazak u NATO zbog osjeaja potencijalne ugroenosti od biveg Sovjetskog Saveza. Nakon 11. rujna 2001. i napada Al Qaide na Ameriku NATO je dobio novu ulogu borbu protiv globalnoga terorizma. Po miljenju tadanjega glavnog tajnika NATO-a Georgea Robertsona akcije to ih Savez poduzima ne smiju ugroziti odnose s Rusijom. Budui da je i Rusija bila esta meta teroristikih napada, a ubrzo e terorizam osjetiti i London te drugi dijelovi svijeta, sve svjetske demokratske snage usredotoile su se protiv globalnoga terorizma. Ti su pak dogaaji, kako kae prof. Vukadinovi, pred NATO postavili dvojbu: ili oprezno irenje ili ubrzano poveanje broja lanica, to je rijeeno pojavom neoekivano velikog broja zemalja koje kandidiraju na punopravno lanstvo34. Uloga NATO-a, koja je i poetkom 2001. bila uglavnom vezana za ouvanje sigurnosti u Europi, drastino je promijenjena nakon napada na Sjedinjene Amerike Drave. Profesor Vukadinovi o tome kae sljedee: Vitalni ameriki interesi postavljaju se s interesima kod kue, koje zastupaju glavni segmenti amerikog drutva, a NATO kao instrument zajednike sile stupa u akciju kada se to odlui u Washingtonu. Ujedinjeni narodi ostaju kao vrsta meunarodnog folklora kojem se preputa dio manje znaajnih aktivnosti, no one bitne, vezane uz mir i sigurnost, rjeava NATO koji u iroku domenu odreenja aut of area postavlja zapravo sve one vitalne toke koje su od interesa amerikoj politici i saveznicima u NATO-u. To se potvrdilo u ratu protiv Afganistana i Iraka, kada se Ujedinjeni narodi uope nisu konzultirali.
33 L. ehuli, NATO, str. 109. 34 R. Vukadinovi, Posthladnoratovske tendencije meunarodnih odnosa, Zagreb, 2000., str. 98.

308

HUM 5

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

U tim i takvim okolnostima nazonost NATO-a na Balkanu doivljava svoje promjene. Poetkom 2004. godine elnici NATO-a donose odluku o drastinom smanjenju svojih snaga u Bosni i Hercegovini na oko 7000 vojnika do polovine tekue godine, to je uznemirilo duhove u Bosni i Hercegovini jer je lansirana teza da NATO nije vie zainteresiran za Bosnu i Hercegovinu3. Vojne snage NATO-a, koje su u Bosni i Hercegovini djelovale pod imenom SFOR, sada su trebale initi tri brigade koje su preimenovane Multinacionalnu misiju, a svaka je brojala 1800 vojnika. Izmjene su SFOR-u omoguile da od snaga za ouvanje mira postanu snage za sprjeavanje sukoba. Neke su postrojbe i dalje obavljale tzv. posebne zadatke. Tadanji glasnogovornik SFOR-a Dave Sullivan izjavio je da e snage biti manje, no ostaju veoma uinkovite. Ono to je posebno zabrinulo Bosnu i Hercegovinu bila brojanost snaga Sjedinjenih Amerikih Drava u sastavu SFOR-a koja je sada iznosila oko petnaest posto. Reeno je da je primarna svrha snaga SFOR-a pridonoenje odranju sigurnosnoga stanja koje e omoguiti meunarodnoj zajednici i domaim vlastima razvoj odgovornih i stabilnih domaih institucija koje se zalau za mir, stabilnost, gospodarski prosperitet, potivanje ljudskih prava i sloboda. Glasnogovornik SFOR-a takoer je rekao da je SFOR usredotoen na pruanje podrke vladavini prava u itavoj Bosni i Hercegovini kao i na podrku Meunarodnomu sudu za ratne zloine u Haagu na uhienju osoba optuenih za ratne zloine i njihovoj predaji odgovarajuim vlastima. SFOR se tada sastojao od oko 12 tisua vojnika iz 30 zemalja, a inile su ga: Multinacionalna brigada Jugoistok sa sjeditem u Mostaru (4100 vojnika), Multinacionalna brigada Sjeverozapad sa sjeditem u Banjoj Luci (300 vojnika) i Multinacionalna brigada Sjever, sa sjeditem u Tuzli (3000 vojnika). Najvie vojnika u snagama SFOR-a davali su Amerikanci, dvadeset posto, zatim Italija, Njemaka, Kanada. Na elu snaga SFOR-a uvijek je bio ameriki zapovjednik. Objanjavajui smanjenje broja SFOR-ovih vojnika, njegovi su elnici tvrdili da su to mogli uiniti
3 Teza je lansirana u vrijeme smanjivanja snaga NATO-a u BiH. Unato tomu, NATO je i dalje nazoan u BiH.

prosinca 2009.

309

Milan Vego

zato to je stanje stabilno, a u sluaju potrebe mogu se osloniti na snage koje se nalaze na Kosovu, Makedoniji i u drugim susjednim zemljama. Reduciranje NATO-ovih snaga u Bosni i Hercegovini opravdavalo se i injenicom da u svijetu postoje opasnija arita. U svome govoru zastupnicima Parlamenta Bosne i Hercegovine godine 200. visoki predstavnik Paddy Ashdown izmeu ostaloga je rekao: Ako danas posjetite Bosnu i Hercegovinu, nai ete zemlju koja polako ostavlja prolost iza sebe i koja gleda unaprijed prema svijetloj budunosti kao sastavni dio moderne Europe. Infrastruktura u zemlji je popravljena. Vie od milijun izbjeglica vratilo se u svoje domove. Bosna i Hercegovina ima stabilnu valutu i odrava diplomatske odnose sa susjedima. To predstavlja ogroman korak naprijed u zemlji kojoj je nedavno zavren sukob u kojem je skoro 200 tisua ljudi izgubilo ivot. Stabilnost u ovoj zemlji osigurava da se moe smanjivati vojna misija u ovoj zemlji sa 60.000 vojnika 199. na 7000 krajem 2004.36 Time je visoki predstavnik sugerirao da NATO treba razmotriti imenovanje privremenoga predstavnika u Bosni i Hercegovini koji e biti zaduen za nadgledanje rada u pripremi oruanih snaga zemlje za sudjelovanje u Partnerstvu za mir. NATO je na podruju bive Jugoslavije odigrao veliku ulogu. Poetkom prosinca 200. na prigodnoj ceremoniji u Sarajevu mirovna misija NATO-a slubeno je predana snagama Europske unije, poznate pod nazivom EUFOR.37 NATO je ipak u Sarajevu zadrao svoje sjedite na ijem je elu ostao ameriki general Stiven uk. Visoki predstavnik Europske unije za sigurnost i vanjsku politiku Havier Solana u toj je prigodi rekao da je Europska unija u ovoj zemlji preuzela novu dunost, ali e raditi u duhu i na principima NATO-a38. Glavni tajnik NATO-a Japa de Hopa Shefer rekao je pak da je Bosna i Hercegovina napravila znatan napredak39. Prema NATO-ovim podatcima bila je to najdua misija u njegovoj povijesti; trajala je devet godina, a u njoj je sudjelovalo vie od 00.000
36 P. Ashdown, Govor zastupnicima Parlamenta Bosne i Hercegovine, 200. 37 EUFOR, snage Europske unije koje su brojale sedam tisua vojnika u BiH. 38 H. Solana, visoki predstavnik Europske unije za sigurnost i vanjsku politiku, izjava na ceremoniji zamjene vojnika NATO-a. 39 Japa de Hop Shefer, glavni tajnik NATO-a, govor na istoj ceremoniji.

310

HUM 5

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

vojnika iz 43 zemlje. Snage NATO-a koje su ostale u Bosni i Hercegovini pruat e operativnu podrku u antiteroristikim aktivnostima te hvatanju ratnih zloinaca. Misija vojnih snaga Europske unije (EUFOR) koja se odvija pod nazivom ALTEA ima 7000 vojnika iz 33 zemlje i praktino isti mandat kao i SFOR. Glavna dunost EUFOR-a jest ouvanje sigurnosti u Bosni i Hercegovini te pruanje podrke domaim vlastima u borbi protiv kriminala i hvatanju ratnih zloinaca. Ipak, i uz sve pohvale za napredak koji je napravljen u Bosni i Hercegovini, stanje u njoj iznimno je teko. Osim toga, ona prilino zaostaje u pribliavanju euroatlantskim integracijama.

9. Budunost NATO-a
Kao to je ve reeno, NATO sve vie postaje politika organizacija iako njegova vojna komponenta ostala trajna. Na sastanku u Istanbulu 2004. godine NATO je pokrenuo inicijativu za suradnju sa zemljama Bliskoga istoka. Rije je o pozivu na suradnju, odnosno o jaanju regionalne sigurnosti. Ono to se u vrijeme Hladnoga rata inilo nemoguim, danas je realnost. Naime, NATO danas s Rusijom surauje na razliitim razinama. Partnerstvom za mir, Temeljnim aktom o zajednikim odnosima, sigurnosti i suradnji, sudjelovanjem u Vijeu 28 plus 1 i Antiteroristikoj koaliciji NATO je Rusiju pustio blizu. Ipak ne tako blizu da bi mogla utjecati na odluke Saveza. Odnosi s Ukrajinom, pripadnicom Zajednice nezavisnih zemalja, koja se prikljuila Partnerstvu za mir, takoer su dobri. Potpisana je Povelja o partnerstvu koja Ukrajini omoguuje iroku suradnju. Slino je stanje s Europskom unijom s kojom se razvija strateko partnerstvo. Usvojena je i Deklaracija o europskoj sigurnosti i suradnji te obrambenoj politici. Osim suradnje u okviru Berlin plus, koja ini zajedniku suradnju u kriznim situacijama, suradnja je pojaana u borbi protiv terorizma, to je trenutni prioritet NATO-a.

prosinca 2009.

311

Milan Vego

Literatura
- Atlantsko vijee Hrvatske, Hrvatski ulazak u NATO, Ameriko veleposlanstvo u Zagrebu, 2007. - Brzezinski, Z., Ameriki izbor, globalna dominacija ili globalno vodstvo, Politika kultura, Zagreb, 2004. - Clarke, K. W., Moderno ratovanje, Edicija Samstad, Beograd, 2001. - Clemens, C., Nato and the Qest for post-Could War Security, New York, 1997. - Cottey, A., Stability and Security in East Central Europe, London, 199. - ehuli, L., Clinton i novi svjetski poredak, Politika kultura, Zagreb, 2001. - ehuli, L., Euroatlantizam, Politika kultura, Zagreb, 2003. - ehuli, L., Nato i novi meunarodni odnosi, Politika kultura, Zagreb, 2004. - Daytonski sporazum, Dayton Paris, studeni prosinac 199. - Fukuyama, F., Izgradnja drave, Zagreb, 200. - Grizold, A., Meunarodna sigurnost: Teorijsko-institucionalni okvir, FPZ, Zagreb, 1998. - Holbrooke, R., Zavriti rat, ahinpai, Sarajevo, 1998. - Meunarodni odnosi, Zbornik radova Poslijediplomskog studija Meunarodni odnosi, FPZ, Zagreb, 2003. - Samostalni savez novinara BiH & Soros fondacija, Demokratizacija-mediji u multinacionalnim sredinama, Sarajevo, 1997. - Savez novinara BiH & Soros fondacija, Demokratizacijamediji u multinacionalnim sredinama, Sarajevo, 1997. - Specijalne radne grupe, Balkan 2010., Washington, 2002. - Tatalovi, S., Etniki sukobi i europska sigurnost, Politika kultura, Zagreb, 2003.

312

HUM 5

UZ EZDESETU GODINJICU NATO-a

- Vukadinovi, R., Europska sigurnost i suradnja, Zagreb, 1997. - Vukadinovi, R., Hladni rat i Europa, Zagreb, 1983. - Vukadinovi, R., Meunarodni odnosi od Hladnog rata do Globalnog poretka, Agencija za komercijalnu djelatnost d.o.o., Zagreb, 2001. - Vukadinovi, R., Politika i diplomacija, Politika kultura, Zagreb, 1990. - Vukadinovi, R., Posthladnoratovske tendencije meunarodnih donosa, Zagreb, 2000. - Vukadinovi, R., Postkomunistiki izazovi europskoj sigurnosti, ZIRAL, Mostar, 1997. - www.wikipedija (blokada Z. Berlina)

prosinca 2009.

313

Milan Vego

WITH THE SIXTIETH ANNIVERSARY OF NATO

Summary
The sixtieth anniversary of existence and successful functioning of North Atlantic Treaty Organization, more famous as NATO is celebrated in this year (2009). NATO is international military-political organization established on April 4, 1949 by signing North Atlantic Treaty (Washington Treaty) between twelve countries of the Western block (Belgium, Denmark, France, Italy, Iceland, Canada, Luxemburg, Netherlands, Norway, Portugal, USA and Great Britain). Following factors influenced on establishment of NATO: separation of anti-Hitler coalition because of opposing goals, development of national democracy countries under Soviet domination, Marshalls plan of the USA help to demolished Europe, which was rejected by the Soviet Union, Trumans doctrine from 1947 which marked greater engagement of USA, politics of U.S.S.R. under Stalins presiding and bigger threats of communism and socialist countries. North Atlantic Treaty is based on fourteen articles, and according to the fifth article the parties agreed that an armed attack against one or more of the organization members shall be considered as an attack against them all. The NATO headquarters are in Brussels, official languages are English and French and Anders Fogh Rasmmunsen is the current Secretary General. The alliance functions in accordance with the principles of intergovernmental cooperation and decisions are made by common consent of all members (28 countries). NATO mission in B&H from 1992 to 1995 was the most extensive in the history of Alliance. The first military action of this organization took place during this mission. Today NATO is not only military, but also political organization. Key words: NATO, collective security, military-political organization, mission, militant activity, Bosnia and Herzegovina.

314

HUM 5

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac Filozofski fakultet u Mostaru

UDK 070.1(497.4/.6) UDK 69.11(497.4/.6) Pregledni lanak Primljeno: 12. XI. 2009.

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

Saetak
Na temelju primjera iz tiska u Bosni i Hercegovini te usporedbe sa stanjem u Sloveniji i Hrvatskoj u radu se pojanjavaju razlozi pojavljivanja i modusi funkcioniranja prikrivenoga oglaivanja. U prvome se dijelu donosi kratak prikaz Europske direktive o prikrivenome oglaivanju koja ovaj problem rjeava samo s obzirom na audio-vizualna sredstva, dok tisak i nadalje ostaje preputen samoregulaciji. U drugome se dijelu pojanjavaju uloga i funkcije medija u drutvu te reguliranje takvih pojava bilo etikim bilo profesionalnim kodeksima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i u nekim europskim dravama. Kao poseban dio obrauje se pitanje profesionalaca koji se bave odnosima s javnosti te njihov izravan ili neizravan utjecaj na pojavljivanje i obujam prikrivenoga oglaivanja. Na kraju, kao ilustracija neprofesionalnoga i gotovo manipulatorskoga djelovanja nekih medijskih radnika, donosi se nekoliko primjera iz domaega tiska koji su se pokazali kao klasini uzorci prikrivenoga oglaivanja ili su pak isti primjeri tekstova PR-strunjaka. Kljune rijei: prikriveno oglaivanje, Europska direktiva o prikrivenome oglaivanju, uvjeravanje, manipulacija, kodeksi, odnosi s javnosti.

prosinca 2009.

31

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

Uvod
Europski je parlament 2007. godine usvojio Direktivu (2007/6/EC) kojom se mijenja dotadanja Direktiva Televizije bez granica koja je bila na snazi od 1989. godine. Taj dokument, izmeu ostaloga, definira koliinu reklamnoga prostora na televiziji te poloaj prikrivenoga oglaivanja (product placement). Ovaj se rad ne bavi neposredno smjernicama za regulaciju audiovizualnoga oglaivanja, nego onima u tiskanim medijima, poglavito u dnevnim novinama, i to s obzirom na njihovu samoregulaciju. Pokuava se definirati prikriveno oglaivanje te otkriti glavne razloge njegova pojavljivanja u naemu medijskom prostoru osvrui se na iskustva iz regije. Na kraju se donosi i kratka analiza tiska s obzirom na ovu problematiku, kao i anketa provedena meu studentima o tome prepoznaju li prikriveno oglaivanje i to je za njih glavni razlog njegove pojave u tisku.

1. Europska direktiva o prikrivenome oglaivanju

Europski je parlament potkraj 2007. godine usvojio nove smjernice i pravila o televizijskim reklamama i prikrivenome oglaivanju.1 Pravila ponajprije predviaju minutau i nain doputanja prikrivenoga oglaivanja.2 Za prikriveno oglaivanje europski je zakonodavac ostavio mogunost da svaka drava lanica za sebe odredi nain i oblik regulacije. Unato tomu, ipak je odlueno da e prikriveno oglaivanje biti zabranjeno u vijestima i informativnome programu te u programima za djecu i dokumentarnim filmovima. Nova pravila o prikrivenome oglaivanju dat e pravni okvir i sigurnost praksi koja je ve rairena. Iznimka od zabrane bit e filmska industrija, televizijski filmovi i serije, portski program te programi zabavnoga karaktera. Takoer se to odnosi i na sadraje vezane za produkcijsku pomo, odnosno u sluajevima kada
1 2 Ovu direktivu lanice Europske trebaju provesti do kraja 2009. godine. U europskim je zemljama zabranjeno prikriveno oglaivanje za razliku od SAD-a gdje je ono legalno (i nezaobilazno) od 70-ih godina prologa stoljea. Ovim se odredbama moe zaustaviti ili smanjiti zaostatak europske kinematografije u odnosu na onu ameriku, meutim nuno je o tome informirati gledatelje jer oni esto nisu ni svjesni to se dogaa niti znaju za praksu prikrivenoga oglaivanja.

316

HUM 5

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

se odreena dobra i usluge ne naplauju za produkciju, neovisno o vrsti produkcije. To se ponajprije odnosi na djeji program. Kako bi se postigla transparentnost, gledatelji moraju biti informirani o postojanju prikrivenoga oglaivanja na poetku i na kraju programa, ali i u sluajevima kada se program nastavlja nakon reklamnoga bloka. Programi koji sadre product placement imat e i jasno odreene rekvizite. Sadraj i pozicioniranje u programu ne e utjecati na odgovornost i ureivaku neovisnost medijskoga pruatelja usluge, ne e izravno podupirati kupnju ili iznajmljivanje proizvoda ili usluga pravei posebne reklamne poruke za ta dobra, a gledatelji e biti dostatno informirani o postojanju prikrivenoga oglaivanja u programu na poetku te nakon reklamnih poruka kako bi se izbjegli nesporazumi. Da e nova Direktiva biti vrlo plodonosna, svjedoe prvi gospodarstveni pokazatelji. Opravdano je meutim pitanje je li u prikrivenome oglaivanju rije o manipulaciji. Naime, ako nismo svjesni utjecaja koji se na nas vri, ako se taj utjecaj vri prikriveno ili uz prisilu, onda se svakako moe govoriti o manipulaciji. Frankfurtska kola manipulaciju definira kao liavanje ovjeka sposobnosti da razvije kritiku ulogu svojega razuma i utopijsku ulogu osjeaja za cjelovitost. Belda pak donosi socioloku teoriju po kojoj manipulacija zahtijeva elitistiki i autoritarni model drutva zasnovanoga na korjenitoj nejednakosti.3 Oglaivanje ima cilj uvjeriti potroaa da odreeni proizvod ili usluga zadovoljavaju njegove potrebe. I u tome nema nita loe. Sluimo li se tehnikom uvjeravanja kako bismo postigli rezultate koji nisu nemoralni, onda i uvjeravanje nije nemoralno. Manipulacija i prisila razlikuju se od uvjeravanja jer su oni prima facie nemoralni4. Manipulacija i prisila odnosne se prema osobi kao sredstvu ne potujui pritom njezinu slobodu; slue se silom (psihikom ili fizikom) ili manipuliraju njezinom voljom lukavim, podmuklim i nepotenim sredstvima.

3 4 

Usp. M. Vidal, Kranska etika, UPT, akovo, 2001., str 173. T. R. Dor, Poslovna etika, Filip Vinji, Beograd, 2003., str. 287. Usp. isto, str. 287.

prosinca 2009.

317

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

2. Mediji i drutvo
Kada je 1926. godine u Engleskoj osnovan radio British Broadcasting Service (BBC), njegov je moto bio pouiti, informirati, zabaviti.6 Danas je taj poredak izmijenjen. ak i programi koji bi po svojoj definiciji trebali biti pouni i informativni, gotovo nuno sadre elemente zabave. Ako i ostanemo pri ovim ulogama medija, onda im svakako moramo dodati jo jednu, iznimno vanu ulogu, a ona glasi: prodati. esto ovo prodati ima snaan utjecaj na sadraj i orijentaciju medija. Naravno, s druge strane i orijentacija medija odreuje vrstu proizvoda i oblik prodaje koja se nudi. Za medijske poduzetnike i oglaivae informacije i zabava graa su pomou koje eksploatiraju jedan prirodni izvor potroaa te nastoje odrati stanoviti ustaljeni poredak koji im se pokazuje profitabilnim.7 Bilo da o publici raspravljaju strunjaci ili netko drugi, na nju se uglavnom gleda kroz prizmu masovnoga. Tako se pribjegava definicijama koje u svome nazivu imaju masovno (masovna kultura, masovni mediji), primjenjujui pritom masovno na bezoblinu skupinu pojedinaca koji su ostali bez individualnosti. U ovome se surjeju raspravlja i o ohlokraciji i sumraku intelektualaca,8 one kritine mase koja moe traiti da se razina (kulture, medija) odri te da se ne nude samo primitivni medijski sadraji pravdajui se da publika to trai.9 Publika je proizvod drutvenoga konteksta i odgovor na poseban model medijske ponude.10 ini se da su publika i sadraj upali u circulus viciosus iz kojega je sve tee izii. Sve je to dobrim dijelom uvjetovalo to se u posljednjih nekoliko desetljea poveao broj profesionalnih strunjaka za uvjeravanje. A to pak utjee na gubitak profesionalnoga i istraivakoga novinarstva.11 Ide se
Ovo je bio redoslijed prioriteta koje je radiju dao prvi direktor lord John Reith prije gotovo sto godina. 7 C.-J. Bertrand, Deontologija medija, Sveuilina knjiara ICEJ, Zagreb, 2007., str. 8. 8 Usp. T. Markus, Cijena jednog uspona sumrak intelektualaca u masovnim drutvima XX. stoljea, Drutvena istraivanja, god. 10, br. 3. 9 Usp. S. Malovi, Mediji i drutvo, Sveuilina knjiara ICEJ, Zagreb, 2007., str. 13. 10 Usp. D. McQuail, Sociologia dei media, Il Mulino, Bologna, 2000., str. 289. 11 Usp. A. Gavranovi, Promjene u drutvenim mjerilima vrijednosti, Novinar, br. 11-12 (2006.), str. 42-43. 6

318

HUM 5

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

linijom manjega otpora pa se informacije koje nude razni glasnogovornici, PR-ovi i drugi postaju jedine, neprovjerene i neprovjeravane vijesti. Svidjeti se publici, ponuditi lagan i probavljiv, ne odve zahtjevan i sloen sadraj postaje imperativ djelovanja odreenih medija. Na djelu je pojava tabloidizacije. Naime, poznato je da su tabloid novine odreenoga formata koje nude kratke tekstove, s mnogo fotografija i ilustracija i s malo podrobnijih analiza. To se posebno odnosi na novosti iz politikoga ivota, ali i na sve ono to vlasnici ili urednici odrede. Ve odavna medije se definira kao etvrti stale, sedma sila, etvrta vlast, a posljednjih godina i kao peta kolona. Time se medijima pokualo dati posebnu vanost i usporediti ih s nekom od nezaobilaznih institucija politikoga i drutvenoga ivota. Meutim, mediji imaju svoje mjesto u drutvu koje nije potrebno vezivati ni za kakve institucije politikoga ivota. To takoer znai da ni sami mediji ne trebaju stremiti, eznuti niti se nadati odreenim vlastodrakim pozicijama. Po Bertrandu mogue je definirati est medijskih funkcija (a time i disfunkcija): 1. promatrati okolinu: nai informaciju, proistiti je i pustiti u optjecaj 2. osigurati drutvenu komunikaciju: mediji su zamijenili antiki trg, danas se razgovara, dogovara i pregovara preko medija 3. pruiti sliku svijeta: o emu se ne govori u medijima, to i ne postoji 4. prenositi kulturu: Crkva i institucije, a ni obitelj, vie nisu glavni posrednici socijalizacije . pridonositi srei: publika trai zabavu, rastereenje, razbibrigu, razonodu; ono to uglavnom ne nalazi u svakodnevnome ivotu 6. postii da se kupuje: stvoriti povoljne uvjete u kojima e se kupovati; neki kau da oglaivanje stvara povoljne uvjete za konkurenciju, dok ga drugi smatraju sredstvom manipulacije, poticajom na rasipnitvo, zagaenje12
12 Usp. C.-J. Bertrand, n. dj., str. 18-19.

prosinca 2009.

319

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

Jesu li mediji pozvani aktivirati ili pasivizirati drutvo? Oboje, kae Plenkovi.13 Odnos medija i drutva jest dijalektian i reverzibilan; time bi svaka rasprava o tome to i tko na koga vie utjee mogla prestati. Na pitanje to je drutvo medijima odgovor glasi: nepresuan izvor. Neki su jedan od tih nepresunih izvora iskoristili kako bi svoje poruke, proizvode i usluge to lake plasirali. U tome nema nita loe. No, loe je ako se te poruke netransparentno uokviruju u novinske tekstove za koje prosjena publika ne moe odvagnuti jesu li prikriveno oglaivanje ili sastavni dio informacije. Zbog toga e u nastavku biti govora o uvjeravanju, oglaivanju i hibridnim porukama u tisku.

3. Uvjeravanje, oglaivanje i hibridne poruke

Uvjeravanje je semantiki teko objanjiv pojam, ali se moe definirati kao komunikacijski in koji kao cilj (koji u sebi nije ni dobar ni lo) ima intencionalno uvesti promjene u vjerovanja, miljenja i ponaanja pojedinaca ili grupa14. Ova je pojava stara, ini se, koliko i ovjek. To je bila zanimljiva tema i grkim pjesnicima i filozofima. Slijedei retorike zakone, jo je Aristotel naveo kako postoje tri glavne karakteristike uvjeravajue komunikacije.1 Slino je uinio i Ciceron. Kada je 197. godine Vance Packard u svojoj knjizi The Hidden Persuaders rekao da veza izmeu analize i reklame ugroava slobodu miljenja, veina je takav zakljuak smatrala pretjeranim. Meutim, svjedoci smo da se neki postulati ni nakon pedeset godina nisu promijenili. I danas se mnogi znanstvenici iz razliitih podruja (psihografi, psiholingvisti, neurofiziolozi, strunjaci u subliminalnoj komunikaciji itd.) bave ljudskim ponaanjem i njegovim odgovorom na odreene reklamne poruke. Reklama je retoriki oblik komunikacije i iz nje izvlai mnoge figure, ponajprije hiperbole, metafore, antiteze, aliteracije, paradoksa itd.16
13 A. undali I. Hetei, Mediji i nove vrijednosti drutva slobodnog trita, Informatologija, god. 39 (2006.), br. 4, str. 273. 14 F. Lever P. C. Rivoltella A. Zanacchi, La comunicazione, il Dizionario di scienze e tecniche, Elledici-RaiEri-Las, Roma, 2002., str. 87. 1 Usp. Aristotel, Retorica, Oscar Mondadori, Milano, 1996., 136a 16 Usp. V. Packard, I persuasori occulti, Einaudi, Torino, 2002., str. XII.

320

HUM 5

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

Govorei o hibridnim porukama, autori se slau da je rije o prikrivenom naruenom i/ili plaenom prilogu, koji zlorabi novinarsku formu i kredibilitet i iji je cilj prodaja ili promocija neega: proizvoda, usluge poduzea, politike stranke ili ak ideje. Prikriveni plaeni prilog u medijima moemo definirati kao hibridnu poruku, kod koje je rije o isprepletanju triju razliitih oblika poruke: oglasa, poruke za javnost i novinarskog priloga. Pritom je njezin sadraj naruen ili plaen (ili ga naruitelj na drugi nain nadoknauje).17 Hibridna poruka na kreativan (ali ne i pozitivan) nain udruuje prednosti oglaivanja i publiciteta. U uvjeravanjima se rabe razliite tehnike. Ovdje nas posebno zanima prikriveno oglaivanje koje moe imati nekoliko uzroka: neprofesionalizam u novinarstvu, stvaranje netransparentne dobiti i za vlasnika i za oglaivaa, gospodarska nestabilnost i ovisnost medija, neobrazovanost publike za medije (media education) itd. Bez obzira na uzroke pojavljivanja ove nepravilnosti, percepcija je publike ujednaena da je rije o tehnici manipulacije. Moe se postaviti pitanje manipuliraju li marketinke tvrtke medijskim kuama zbog neznanja tih istih kua ili mediji, radi zarade, manipuliraju itateljima. Ipak, i jedni i drugi odgovorni su za manipulaciju jer se odgovornost temelji na injenici da se moglo postupiti i drukije. Ovdje je nuno ukazati i na dananju privatno-poduzetniku strukturu tiska. Izdava mora promiljati o svome gospodarskom interesu, to znai da mora paziti kako svojim sadrajem ne bi podrivao odnos s oglaivaima. To u praksi znai da gospodarski interesi i trini opstanak mogu ograniivati slobodu informiranja. Ondje gdje izostaje sloboda, ne moe se govoriti o etikome novinarstvu, a ovisnost o gospodarskim interesima, posebno o oglaivaima, znai umanjivanje i ograniivanje publicistikoga prostora i odbacivanje nekih sadraja. Moe se dakle rei da oglaivai tjeraju medije i na nove oblike cenzure koji se uobliuju u nekorektne oblike: Danas je jasno da je javno komuniciranje dio industrije kulture, koja je dio gospodarstva i djeluje prema zakonitostima trita, ali njihovi proizvodi
17 U. Golub K. Podnar, Prikrivene plaene poruke u obliku novinarskih priloga anomalija oglaivakog diskursa, Medijska istraivanja, god. 9 (2003.), br. 1, str. 101.

prosinca 2009.

321

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

(novine, TV, radio, knjige, film i sl.) kljuni su za stvaranje dojmova, doivljaja i osjeaja, koji nam omoguuju razumijevanje svijeta.18 Procesi globalizacije sa sobom donose velike promjene, posebno kada je rije o mjerilima vrijednosti. Dominacija velikih drava i transnacionalnih kompanija te konglomeracija medijskih kompanija ne slau se najbolje s neovisnosti medija.19 Cilj medija ne moe biti iskljuivo zarada, no danas je ta uloga sve vanija, a u nekim medijima i prevladavajua. U ovome sluaju globalizacija znai prevlast velikih drava (ideoloka, informativna) i monih transnacionalnih medijskih kompanija koje tu ideologiju prenose, ire, promiu i zastupaju. Globalni mediji postaju misionari korporativnog kapitalizma20, a na vlasti je moderno sveto trojstvo: marketing, mediji i transnacionalne kompanije. U bosansko-hercegovakome sluaju nije rije o multinacionalnim korporacijama nego gotovo iskljuivo o lokalnim monicima. Tiskani su mediji uglavnom lokalnoga ili regionalnoga karaktera. Broj je itatelja ogranien, a to umanjuje i broj oglaivaa. Time je pak otvorena mogunost da lokalne gospodarske tvrtke ili grupacije vre utjecaj na njih ili ih napadaju, a zbog nagona za samoodranjem tiskovine ne prate profesionalne kriterije nego se ponaaju oportuno. Dobre strane ovoga procesa jesu dotok kapitala i bolji uvjeti rada za zaposlenike. Ipak, oituju se i negativne strane poput pristrane ureivake politike koja zastupa odreene interese i zbog koje dolazi do manipulacije itateljima na koju su posebno osjetljive zemlje u tranziciji. Zbog recipijenata koji nisu navikli na kritiko analiziranje informacija koje im se nude, marketinki strunjaci, u suradnji s urednitvom ili zbog nestrunosti novinara, znatno lake promiu vlastite interese. Ono to zabrinjava jest izrazito nisko potivanje novinarskih kodeksa kada je rije o reklamiranju odreenih proizvoda ili promicanju interesa odreenih subjekata u rubrikama u kojima ih itatelji nisu kadri jasno prepoznati kao takve.
18 P. Golding G. Murdock, Culture, Communications and Political Economy, u: J. Curran M. Gurevitch (ur.), Mass Media and Society, Arnold, Sevenoaks, 1991., str. 1. 19 Usp. J.-C. Bertrand, n. dj.; A. Gavranovi, Medijska obratnica, ICEJ Sveuilina knjiara, Zagreb, 2006. 20 A. Gavranovi, Promjene, str. 42-43.

322

HUM 5

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

Mediji jesu na tritu, ali oni nisu roba kao drugi proizvodi. Medijska se izvjea ne rade (ili se ne bi trebala raditi) kako bi se poveala gledanost, sluanost, itanost nego zato to je dogaaj to zavrijedio. Ali danas trino gospodarstvo i trini zakoni uvelike oblikuju medijske poruke te e samo oni koji su gledani, sluani i itani (to znai da su nekomu prodani) imati uspjeha. U vrijeme kada veina medija ovisi iskljuivo o oglaivaima, njihovu broju i uestalosti oglasa, ne smije se zanemariti utjecaj oglaivakih agencija na sadraje koji se objavljuju. Ovdje je vano napomenuti da veina tiskovina u BiH preivljava upravo zahvaljujui oglaivaima. To se posebice odnosi na tjedne novine koje, da bi preivjele, trebaju imati najmanje trideset posto reklame.21 Infotaiment, infomercials, advertorials postaju kovanice (dakako iz engleskoga jezika) koje sadre vie aspekata i koje zadovoljavaju razliite potrebe publike, sadraja i medija. Publika danas nerijetko slui kao paravan za razne manipulacije raznih oglaivakih kampanja tvrdei kako publika hoe upravo to jer, navodno, ondje gdje toga nema, nema ni publike. Marketing (reklama, oglaivanje) postaje mono oruje (a ne orue) onima koji ele brzo zaraditi i onima koji ele brzo distribuirati vlastiti utjecaj. Odnosi marketinga i reklame odreeni su pravilnicima svake medijske kue. Meutim, problem nastupa kada se oglaivanje obavlja na opskuran nain. U tome surjeju autori govore o prikrivenome oglaivanju, o hibridnim porukama, o jezinim novokovanicama koje u praksi imaju samo jedno znaenje (i samo jedan cilj): plasirati i popularizirati odreene proizvode i usluge. Oglaivanje se definira kao svaki plaeni oblik neosobne prezentacije i promidbe ideja, proizvoda ili usluga to ga ini prepoznatljivi sponzor.22 Korporativno se oglaivanje definira kao plaena poruka koja u klasinome mediju promidbe dolazi iz izvora koji se moe identificirati, s ciljem da se objavi ime sponzora i omogui njegovo prihvaanje.23 Da bismo doli do toga stupnja, moramo se posluiti
21 Usp. D. Babi, Ekonomski pritisci instrument postizanja politikih ciljeva, str. , <www. anem.org.yu> (. VI. 2008.) 22 Usp. Ph. Kotler, Upravljanje marketingom, MATE, Zagreb, 2001., str. 603. 23 Usp. M. Kunczik, Odnosi s javnou, Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2006., str. 23.

prosinca 2009.

323

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

odreenim pomagalima koji e nam pomoi u promicanju odreenoga proizvoda ili usluge.

4. Razlozi pojavljivanja PO-a

Studije koje su raene u zemljama regije (ponajvie u Hrvatskoj i Sloveniji) pokuale su dokuiti i definirati svojstva i razloge pojavljivanja prikrivenoga oglaivanja u tiskovinama. Obraujui slovenske prilike, Podnar i Golob dre se termina hibridno oglaivanje te nabrajaju njegovih pet svojstava: 1. novinarski prilog koji je platila profitna organizacija s namjerom da time povea svoj ugled ili predstavi svoje proizvode 2. novinarski prilog o odreenoj temi, u interesu oglaivaa, koji ovaj plaa zakupom oglasnoga prostora u prilogu 3. poruke za javnost koje promiu odreeno poduzee i u neizmijenjenome su obliku objavljene kao novinarski prilozi, pri emu nije oznaeno da je rije o publicitetu 4. korektan novinarski prilog u tekstu sadrava nepotrebno spominjanje sponzora ili spominje neko poduzee s namjerom njegove promidbe . novinarski prilog koji se temelji na poruci za javnost nekoga poduzea koje je veliki oglaiva u odreenome mediju (kada o njemu ne bi objavili odreene informacije, otkazao bi svoje oglaivanje)24 S druge strane, istraivanje provedeno u Hrvatskoj pokazuje da se moe individualizirati nekoliko svojstava za prepoznavanje prikrivenoga oglaivanja.2 Praktino, rije je o uputama kako prepoznati takve tekstove u novinama:

24 Usp. U. Golub K. Podnar, n. dj., str. 107-111. 2 Usp. J. Jurii i dr., Manipulacija itateljima prikriveno oglaavanje u hrvatskom novinama, Politika misao, XLIV (2007.), br. 1, str. 117-13.

324

HUM 5

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

1. nepostojanje veze informacija poslovna djelatnost: cilj je formirati interes prema fizikoj ili pravnoj osobi kako bi se poveala prodaja 2. namijenjenost informacije odreenim krugovima 3. ciljano skretanje pozornosti na odreenoga proizvoaa 4. umjetni karakter vijesti . emocionalno-pozitivna argumentacija: u korist reklamiranoga predmeta s pretjeranim oduevljenjem 6. tekst u imperativu: prijedlog za kupnju ili rjeenje eventualne potrebe 7. pozicioniranje teksta (prijelom novina) 8. hitnost prodaje vremenska ogranienost proizvoda ili usluge Analizirajui stanje u bosansko-hercegovakim medijima, moe se izdvojiti nekoliko razloga zbog kojih se pojavljuje prikriveno oglaivanje, posebno u novinama. Ponajprije je rije o neprofesionalizmu mladih novinara koji najee dobivaju takve zadatke. No, tu je i neznanje, zatim injenica da su novine u BiH polulokalnoga karaktera ije itatelje odreeni tip oglaivaa prepoznaje kao svoj primarni target. Ovi veliki oglaivai esto se vraaju istim novinama jer u njih imaju povlaten status. Ne manje vaan razlog jest i gospodarska ovisnost medija jer ne mogu raunati na zaradu od prodaje novina.26 Dakle, prisiljeni su prodavati oglasni prostor, a tu se odmah otvara i mogunost eventualnih malverzacija. Na ovo bi se moglo nadovezati injenica da je veina djelatnika koji rade u uredima za odnose s javnosti na to mjesto dola s mjesta novinara u nekome mediju. Budui da dobro poznaju novinarski posao i da komuniciraju s kolegama, njihovi tekstovi esto zadovoljavaju osnovne novinarske postulate o vijestima, samo to su takve vijesti prikladnije biltenu organizacije u kojoj rade negoli dnevnim novinama. No, treba rei da propusta ima i na strani potroaa. Naime, posljednjih se godina mnogo govori o odgoju publike za medije to pretpostavlja i njihovu obvezu za to odgovorniju porabu medija. Naravno, ovaj
26 Usp. D. Babi, n. dj., str. 3, <www.anem.org.yu> (. VI. 2008.)

prosinca 2009.

32

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

proces pretpostavlja i postojanje sustavnoga obrazovanja publike za itanje medijskih poruka. Nije najvanije to gledamo, sluamo, itamo. Mnogo je vanije kako to radimo, a najvanije tko to ini.27 I na kraju valja napomenuti kako je veini ovih razloga kumovala injenica da je ukupan sustav vrijednosti u ovom tranzicijskome, poslijeratnome i problematinome drutvu poljuljan. Nepostojanje jasnih okomica u moralnome djelovanju dovodi do toga da svaka razina i svaki dio drutva stvara vlastitu ljestvicu vrijednosti vodei se uglavnom osobnim interesima.

5. Reguliranje kodeksima
Po svim kodeksima novinar ne bi smio mijeati novinarstvo i promidbenu djelatnost. Kodeks je podsjetnik, ali ne moe imati uinka ako novinar nema moralni osjeaj. Oni pomau definirati kljune probleme opskrbljujui nas korisnim popisom grijeha.28 U svim se kodeksima moe pronai jedinstven stav da novinar ne bi smio prihvatiti nikakav pritisak kojemu je svrha utjecati na prezentaciju vijesti. Kodeksi su jasni: nema izostavljanja, iskrivljavanja, izmiljanja novosti radi dodvoravanja oglaivaima.29 Bilo bi pogrjeno i opasno ustvrditi da se mediji i etika nuno iskljuuju. Cilj je ovoga rada pokazati da etiki zakoni trae svoje mjesto u medijima i na podruju reklama30. Novinarstvo zasnovano na etikim postulatima ne mora biti neuspjeno, kako se danas, u eri trinoga novinarstva, eli prezentirati. Ovakvo je stajalite rezultat opeprihvaenoga stava u gospodarstvu u kojemu vlada tzv. moral uspjeha31. Odgovornost novinara propituje se njegovom odgovornou prema vie subjekata, a upravo neki od tih odgovornosti mogu stvoriti etiki dvojbene situacije. Novinar ima odgovornost prema: poslodavcu, uredniku, drutveno-politikoj zajednici, kolegama, javnosti(ima). Potrebni su
27 28 29 30 Koir i dr., U odgoju ae medije, Ministarstvo za kolstvo, Ljubljana, 1998., str. 17. S. Malovi S. Ricchiardi G. Vilovi, Etika novinarstva, Izvori, Zagreb, 1998., str. 19. Usp. C.-J. Bertrand, n. dj., str. 48. I. ehok I. Koprek S. Baloban (i. dr.), Etika: prirunik jedne discipline, kolska knjiga, Zagreb, 1996., str. 18. 31 Isto, str. 160.

326

HUM 5

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

kodeksi ponaanja na raznim podrujima ivota. No, takvi kodeksi nee biti djelotvorni ako ih ne usvoji javno miljenje i ako se pomou njih ne stvori javna svijest koja e zahtijevati njihovo potivanje.32 Potivanje profesionalnih pravila trebalo bi biti nagraeno vjernim itateljstvom, a brojno i vjerno itateljstvo privlai oglaivae. Stoga nije jasno zato novine s brojnom publikom pristaju na ucjene oglaivaa. Sukladno tomu moe se postaviti pitanje slabe li sluajevi prikrivenoga oglaivanja poloaj urednitva i lista. Vlasnika struktura, ako je trino orijentirana i eli da uspjeh medija ovisi o kvaliteti, omoguit e ureivaku politiku koja e prakticirati novinarstvo na najbolji mogui nain.33 Ako je jedini imperativ uspjeh, onda se opravdavaju i dvojbene metode. Vaan je samo profit. Time novinarstvo kao glas javnosti gubi mo jer se mo premjeta u ruke oglaivaa. Promotri li se injenica da se u dananjemu gospodarstvu pozornost pridaje potroaima i javnosti, onda je udna praksa prisutna u naoj dravi koja ne cijeni potroaa i podcjenjuje inteligenciju javnosti. Ovdje se javlja i etiki zahtjev: cijeniti drugoga u ravnopravnoj komunikaciji. Ako novinar nema odgovarajuu naknadu za svoj rad, ugroena mu je egzistencija, dostojanstvo i ugled, pa zbog toga pristaje i na nepotene ine. Poseban je problem mladih novinara koji zbog profesionalnoga neznanja i neiskustva pristaju na sve zahtjeve urednika. Zbog toga je nuno razviti profesionalno obrazovanje. Poslodavci ne smiju dodjeljivati zadatke koji bi mogli naruiti ugled profesije i novinara. Od urednika se trai ne samo odgovornost za sadraj reklame nego i sprjeavanje oglaivanja u novinarskim sadrajima. Nuno je razlikovati oglase i redakcijske sadraje. Kodeksi u veoj ili manjoj mjeri naglaavaju da se oglas i informacija moraju jasno razlikovati. Neki autori smatraju da je to svojstveno za novinarstvo zemalja u tranziciji jer se mijeaju informacija, miljenje i oglas, to zbunjuje itatelja.34 Tiskovine su dune naglasiti ako je rije o priopenju za javnost. U Kodeksu novinarstva Njemakoga vijea za novinarstvo stoji da sva
32 Isto, str. 163. 33 Usp. isto, str. 22. 34 S. Malovi S. Ricchiardi G. Vilovi, n. dj., str. 41.

prosinca 2009.

327

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

tiskovna izvjea moraju nedvosmisleno biti oznaena kao takva ako se objavljuju bez novinarskih komentara. Novinar ne smije objavljivati informacije radi stjecanja osobne materijalne koristi (mito, korupcija i slino). Novinar ne smije biti autor plaenih reklamnih i drugih propagandnih napisa.3 I Meunarodna federacija novinara u Deklaraciji o naelima ponaanja novinara istie da se opasnom profesionalnom povredom smatra prihvaanje mita u bilo kojem obliku povezano s objavljivanjem ili s prikrivanjem informacija. U Mnchenskoj deklaraciji stoji da je dunost novinara ne mijeati zvanje novinara i ono reklamera ili propagandista, da ne prihvaa nikakav nalog bio on izravan ili posredan od oglaivaa (l. 8). Drutvo profesionalnih amerikih novinara u svome etikom kodeksu naglaava nunost razlikovanja vijesti od oglaivanja, ali i izbjegavanje hibridnih oblika koji zamagljuju razliku izmeu tih dviju vrsta. Oni smatraju da novinari moraju odbiti povlaten tretman oglaivaima i grupama s posebnim interesima te odolijevati njihovim pritiscima. Dansko novinarsko vijee u svome Kodeksu profesionalnoga postupanja istiu da izmeu propagandnog i novinarskog teksta mora postojati jasna razlika. Tekst i slike koje mogu prouzroiti izravnu ili neizravnu dobit, smiju biti objavljeni samo ako to nalau isti novinarski kriteriji (l. 4). Gotovo je jednak sadraj finskoga kodeksa. Sindikat francuskih novinara smatra da novinar dostojan svoga imena ne potpisuje komercijalne i oglaivake tekstove i ne koristi slobodu tiska u profitabilne svrhe. Njemaki kodeks cijeli sedmi lanak posveuje odgovornosti tiska u sluajevima objavljivanja oglaivakih materijala i urednikih tekstova ne prezajui od uporabe termina prikriveno oglaivanje.

6. Regulacija medijskoga prostora u BiH

Kada je rije o Bosni i Hercegovini, njezin je medijski prostor (za televizijsko i radijsko emitiranje) donekle reguliran, s jedne strane, Zakonom o osnovama javnog radio-televizijskog sistema i o javnom radio3 Kodeks asti Hrvatskog novinarskog drutva, l. 17.

328

HUM 5

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

televizijskom servisu BiH te Kodeksom o oglaivanju i sponzorstvu za RTV, a s druge strane Kodeksom za tisak. Zakon o osnovama javnog radio-televizijskog sistema u odjeljku D, lanak 24, definira da:
(1) Marketing oglas mora biti jasno prepoznatljiv kao takav i uoljivo odvojen od drugih programskih sadraja, putem vizualnih i akustinih sadraja. (2) Osoba ili organizacija koja vri marketinko oglaivanje ne moe utjecati na koncept programa, sadraj ili ureivaku politiku javnih emitera. (3) Javni emiteri imaju pravo odbiti emitiranje marketing oglasa iji je sadraj protivan programskim naelima utvrenim ovim zakonom, te drugim pravilima i propisima za javno oglaivanje. (4) Osobe koje redovno prezentiraju vijesti i informativne programe ne mogu uestvovati u procesu pripreme, proizvodnje i emitiranju marketing oglasa. (5) Prikriveno i indirektno marketing oglaivanje nije dozvoljeno.36

Zakon o Javnom RTV sistemu BiH u lanku 30, stavak , navodi da prikriveno i indirektno marketinko oglaivanje nije doputeno. I to je sve to Zakon govori o prikrivenome oglaivanju. Kao to je ve reeno, Direktiva Europskoga parlamenta ostavlja mogunost dravama lanicama reguliranje programa to ih produciraju medijske kue koje i nude te iste sadraje. Meutim, ostavljena je vidna sloboda kada je rije o produkcijskim kuama koje proizvode odreene sadraje. Oni ne podlijeu reguliranju jer nisu proizvedeni u medijskome servisu. No, kako bi trebalo postupiti kada su na djelu koprodukcije? Taj je dio ostao prilino nejasno definiran. Kodeks o oglaivanju i sponzorstvu regulira opa naela oglaivanja, teletrgovine i sponzorstva. Nigdje se izrijekom ne spominje prikriveno oglaivanje, ali se u lanku 3, toka 8, kae da varljivo oglaavanje nije dozvoljeno37. Meutim, to je varljivo oglaivanje, nije definirano pa se to moe samo nagaati, a time je otvoren put eventualnim malverzacijama. S druge strane, kada je rije o tiskanim medijima, Kodeks za tisak samo u lanku 12 kae da reklame, politike reklame i sponzorirani lan36 <http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/oth-legist/default.asp?content_id=8980> 37 <http://www.rak.ba/hr/legal/rules-codes/broadcast/codes/default.aspx?cid=4377>

prosinca 2009.

329

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

ci i dodaci moraju biti razdvojeni od urednikog sadraja i jasno oznaeni kao ono to jesu. Sponzorirani materijali moraju jasno ukazivati na izvor sponzoriranja.38 Ni ovdje se ne spominje prikriveno oglaivanje niti se na njega bilo kojim dijelom referira, to opet ostavlja mogunost za nedoputeno djelovanje. I upravo nepostojanje jasne regulative s obzirom na prikriveno oglaivanje u tiskanim medijima otvara prostor za oglaivanje prikrivenim metodama. Trebalo bi istraiti je li prikriveno oglaivanje u bosansko-hercegovakim medijima pitanje neprofesionalnosti novinara, gospodarske raunice direktora ili ureivake politike tiskovine (pod pretpostavkom da postoje razlike u tim dijelovima).

7. Utjecaj odnosa s javnosti na tiskane medije

Strunjaci za odnose s javnosti navikli su na tzv. lov u mutnome kada je rije o sastavljanju i objavljivanju oglasa. Jedna od glavnih zadaa oglaivanja, koja se esto poistovjeuje s marketingom, jest komunicirati s recipijentima i uvjeriti ih u ispravnost sadraja koji esto nije prepoznat kao oblik za koji se izdaje. Zakonska pak regulativa svake drave ima svoje posebnosti. U tiskovinama koje smo analizirali moe se primijetiti da se ak ni ovako nisko postavljene granice ne potuju. Oglaivaki tekstovi nalaze se u raznim rubrikama i vrlo su rijetko oznaeni kao ono to zapravo jesu. Rubrike koje inae ne bi trebale biti povezane s ovim oblikom, primjerice Grad i Panorama, esto sadre ureivake tekstove. Postavlja se pitanje odgovornosti: je li rije o propustu urednitva, nespremnosti novinara ili su pak strunjaci za odnose s javnosti sposobni skrenuti pozornost na odreenoga proizvoaa? Objektivno je zakljuiti da je rije o simbiozi ovih initelja.

8. Primjeri iz bosansko-hercegovakih novina

U odnosu na slovenske i hrvatske tiskovine, bosansko-hercegovake novine zasigurno imaju svoje posebnosti koje se ne mogu svesti ni pod
38 <http://www.vzs.ba/hr/?ID=2>

330

HUM 5

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

jednu aktualnu definiciju prihvaenu u modernome svijetu. Stanje se dodatno komplicira na podruju prikrivenoga oglaivanja. Naime, razlozi (a i naini) pojavljivanja prikrivenoga oglaivanja ponajprije lee u tekoj gospodarskoj situaciji. Danas je vano ostvariti gospodarske interese, a oni svoje polazite imaju u politikim interesima. U razvijenome je svijetu obrnuto, odnosno politiki interesi imaju svoje polazite i ishodite u gospodarskim interesima. Glavna poluga ostvarivanja odreenih politikih, ekonomskih ili drugi interesa jest manipulacija i instrumentalizacija javnim mnijenjem, s ciljem pribavljanja legitimiteta i legaliteta za konkretne politike programe.39 Istraivanje to smo ga proveli u vremenskome razdoblju od 30. svibnja do 10. lipnja 2009., na primjeru triju bosansko-hercegovakih dnevnih novina, jasno svjedoi o postojanju prikrivenoga oglaivanja u razliitim rubrikama analiziranih tiskovina. Za deset dana praenja novina naili smo na pedeset pet primjera prikrivenoga oglaivanja, s tim da nisu analizirani prilozi te poslovne i gospodarske rubrike. Od ovoga broja pet ih je bilo klasinih tekstova odnosa s javnosti. Jedan od zornih primjera svakako je vijest objavljena u gradskoj rubrici kojom se informira o ponovnome otvaranju jednoga restorana, a donosi se i jelovnik, broj telefona, adresa itd. Slina je i vijest o otvaranju novoasfaltirane dionice toga i toga puta nakon ega je veselo drutvo zavrilo u odreenome restoranu. Primjeri u kojima se odreene tvrtke ili proizvodi vrlo otvoreno reklamiraju u ovakvome su okruenju postali normalni. Promocije, prezentacije, proslave redovito se odravaju na tono odreenim mjestima kojima se navode imena kao vaan dio vijesti. Pisanje o odreenim temama ilustrira se fotografijama proizvoda koji su vrlo vidljivi i jasno prikazani. Primjerice, poskupljenje naftnih derivata ilustrirano je fotografijom jedne benzinske crpke na kojoj se jasno vidi o kojoj je crpki rije. Ili se pak donosi vijest o sve veoj potranji i prodaji klimatskih ureaja te se uredno donose nazivi prodajnih mjesta gdje se i po kojoj cijeni odreeni ureaji mogu kupiti.
39 D. Babi, n. dj.

prosinca 2009.

331

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

Gotovo u svim trima dnevnim tiskovinama donose se slini primjeri vijesti koje to zapravo i nisu; od turistikih agencija koje u rubrikama Grad ili slino promoviraju svoje aranmane i cijene, do ponude odreenih restorana i hotela za organizaciju proslave mature. Vijest da je u nekome selu asfaltiran dio prometnice te da ga je otvorio vaan dravni dunosnik svakako zasluuje biti na stranicama dnevnih novina. Meutim, ako se u istoj vijesti navodi da je nakon sveanoga ina veselo drutvo zavrilo u tom i tom restoranu, onda to i nije sastavni dio informacije. Paradigma koju nude Kunczik-Zipfel u objanjivanju odnosa medija i politike jest teorija meuovisnosti ime su oba sustava povezana kako bi se postigao drutveni dogovor. Ovaj se odnos pojanjava modelom inputa i outputa i u tome se surjeju spominje dubiozna simbioza: publicitet se razmjenjuje za informaciju, a novinari su sastavni dio procesa u kojem se generiranje politike ne razlikuje od posredovanja40.

Zakljuak
Za medije i medijske organizacije vano je uoiti kako ih konkurentnima i uspjenima ine njihova medijska strunost, ali i prihvaanje etikih naela te ouvanje razine u poslovanju. Ovo je mogue postii odgovornou i potovanjem, odnosno priznavanjem i prihvaanjem ljudskoga dostojanstva, bilo da je rije o djelatnicima ili o javnosti. Budui da je prikriveno oglaivanje tehnika manipulacije, ono pripada redu neetikih ponaanja u poslovanju. Ta se pak tehnika u Bosni i Hercegovini primjenjuje na najopskurniji nain, to esto granii s otvorenim reklamiranjem. Promidbena aktivnost odnosa s javnosti i novinarstva postaje poligonom za manipulaciju, a time se stvara dubiozna simbioza novinarstva i odnosa s javnosti. Sustav samoregulacije koji je na snazi za tiskane medije ne obvezuje dovoljno na potivanje profesionalnih standarda jer nema mogunosti sankcioniranja. Budui da su prikriveno oglaivanje i naini sankcio40 M. Kunczik A. Zipfel, Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Smjerokaz, Zagreb, 2006.

332

HUM 5

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

niranja u elektronikim medijima precizno utvreni, tiskani su mediji postali sivom zonom za plasiranje prikrivenoga oglaivanja. Uzme li se u obzir da takvim devijantnim ponaanjima pogoduje teka gospodarska i politika situacija, onda ne udi to se isti primjeri tekstova iz pera osoba koje rade u odnosima s javnosti pojedinih tvrtk, organizacija ili udruga nae u nepromijenjenome obliku u nekome novinskom odjeljku. Kada se govori o mogunosti korekcije takvoga ponaanja, onda se mora imati na umu da se promjene moraju traiti ne samo u jednome dijelu ovoga uvezanog lanca. Na odgovornost valja pozvati ponajprije urednike i novinare, ali i vlasnike kapitala te njihovi strunjake za odnose s javnosti. Kao to se za audiovizualna sredstva postigao dogovor oko toga to je prikriveno oglaivanje, gdje i koliko ga smije biti, isto je tako potrebno rjeenje i za tiskane medije te na odreeni nain regulirati doputeno, odnosno sankcionirati nedoputeno ponaanje.

Literatura
- Aristotel, Retorica, Oscar Mondadori, Milano, 1996. - Babi, D., Ekonomski pritisci instrument postizanja politikih ciljeva, <www.anem.org.yu> - Bertrand, C.-J., Deontologija medija, Sveuilina knjiara ICEJ, Zagreb, 2007. - ehok, I. Koprek, I., Baloban, S. i dr., Etika: prirunik jedne discipline, kolska knjiga, Zagreb, 1996. - Dor, T. R., Poslovna etika, Filip Vinji, Beograd, 2003. - Gavranovi, A., Promjene u drutvenim mjerilima vrijednosti, Novinar, br. 11-12, 2006. - Golub, U. Podnar, K., Prikrivene plaene poruke u obliku novinarskih priloga anomalija oglaivakog diskursa, Medijska istraivanja, god. IX (2003.), br. 1. - Jurii J. i dr., Manipulacija itateljima prikriveno oglaavanje u hrvatskom novinama, Politika misao, god. XLIV (2007.), br. 1.
prosinca 2009.

333

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

- Kodeks asti Hrvatskog novinarskog drutva - Koir i dr., U odgoju ze medije, Ministarstvo za kolstvo, Ljubljana, 1998. - Kotler, Ph., Upravljanje marketingom, MATE, Zagreb, 2004. - Kunczik, M. Zipfel, A., Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Smjerokaz, Zagreb, 2006. - Kunczik, M., Odnosi s javnou, Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2006. - Lever, F. Rivoltella, P. C. Zanacchi, A., La comunicazione, il Dizionario di scienze e tecniche, Elledici-RaiEri-Las, Roma, 2002. - Lynman, J., Standing out on the silver screen, <www.news.bbc. co.uk> - Malovi, S. Ricchiardi, S. Vilovi, G., Etika novinarstva, Izvori, Zagreb, 1998. - Malovi, S., Mediji i drutvo, Sveuilina knjiara ICEJ, Zagreb, 2007. - Markus, T., Cijena jednog uspona sumrak intelektualaca u masovnim drutvima XX. stoljea, Drutvena istraivanja, god. X, br. 3. - McQuail, D., Sociologia dei media, Il Mulino, Bologna, 2000. - Packard, V., I persuasori occulti, Einaudi, Torino, 2002. - undali, A., Hetei, I., Mediji i nove vrijednosti drutva slobodnog trita, Informatologija, god. XXIX (2006.), br. 4. - <http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/business/62227.stm> - <www.economist.com/business/PrinterFriendly. cfm?story_id=1006409> - <www.europarl.europa.eu/sides/getDoc. do?language=EN&type=IM-PRESS&reference=20071128IPR140 28>

334

HUM 5

OD TEHNIKE UVJERAVANJA DO PRIKRIVENOGA OGLAIVANJA

- <www.ohr.int/ohr-dept/legal/oth-legist/default. asp?content_id=8980> - <www.rak.ba/hr/legal/rules-codes/broadcast/codes/default. aspx?cid=4377> - <www.vzs.ba/hr/?ID=2>

prosinca 2009.

33

Davorka Topi Stipi Ivana Primorac Bilaver Marijan Primorac

FROM THE PERSUASION TECHNIQUE TO DISGUISED MARKETING

Summary
On the basis of examples from the press in Bosnia and Herzegovina and comparison with the state in Slovenia and Croatia the authors explain the reasons of emergence and modes of disguised marketing functioning. The first part of the paper gives a short overview of the European directive on disguised marketing which solves this problem only with regard to audio-visual means, while press is left to self-regulation. The second part explains the role and function of media in a society and regulation of such phenomena either with ethical or professional codes, which are in effect in Bosnia and Herzegovina and some European countries. Issue of professionals, who deal with public relations and their direct or indirect influence on the emergence and volume of disguised marketing, is analyzed as a special part. In the end, there are a couple of examples from the local press which proved to be classical causes of disguised marketing or clear examples of PR experts texts. They are an illustration of unprofessional and almost manipulating activity of some media workers. Key words: disguised marketing, European directive on disguised marketing, persuasion, manipulation, codes, public relations.

336

HUM 5

U POVODU

Josip Lisac

GOVORI U DOLINI RIJEKE FOJNICE

Uz monografiju Govor u dolini rijeke Fojnice, Hrvatski dijalektoloki zbornik, 13, 2009. Monografija Dalibora Brozovia Govor u dolini rijeke Fojnice svakako je jedna od najvanijih monografija dosad u hrvatskoj dijalektologiji, mnogo je kao rukopis citirana u znanstvenoj literaturi, pa je sigurno korisno da je u cjelini objavljena nemalo godina (potkraj 2009.) nakon njezina nastanka. Rije je o vanu radu jer su u njemu s uspjehom rijeena neka najvanija pitanja hrvatske genetske lingvistike. U taj je posao uloeno mnogo truda i ljubavi, a odgovarajue ga je zvati pionirskim. Tu je obraen teren znatna prostiranja, i to sigurno s oslonom na svu u doba pisanja poznatu literaturu, s mnotvom novih osvjetljenja, s graom koja nije donesena obilno, ali je dragocjena. Rije je o disertaciji neprealjenoga Dalibora Brozovia (28. VII. 1927. 19. VI. 2009.) napisanoj 196., obranjenoj 13. oujka 197. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Navodim toan datum obrane, dobro poznat otprije (npr. Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1998., str. 337), jer je u autorovoj napomeni na poetku teksta reeno kako je disertacija obranjena 196., a do toga je dolo prije samoga kraja njegova ivota kada je, slomljena zdravlja i slaba vida, bez dovoljno pomoi, pisao tu napomenu i uope pripremao rukopis za tiskanje. Nakon Drugoga svjetskog rata ve su u Zagrebu bile obranjene dijalektoloke disertacije Ante Sekulia (1947.) i Ivana Brabeca (19.), a slijedile su disertacije Boidara Finke (1960.), Milana Mogua (1962.), Antuna ojata (196.), Stjepka Teaka (196.), Zvonimira Junkovia (1967.) i drugih mlaih, dok je u Zadru doktorirao Mate imundi (196.). U njihovim
339

je monografijama skupljeno mnotvo podataka to su upotpunjavali znanja o hrvatskim dijalektima, ujedno je obradba jezinih injenica u veini njih bitno osuvremenjena. Prije Sekulieve disertacije biljeimo u Zagrebu dijalektoloke disertativne prinose Mateja Milasa, Grgura Tomljenovia, Stjepana Ivia, Milana Straeka, Milka Popovia, Vladimira Dobria, Josipa Hamma i Bratoljuba Klaia. U posljednjim desetljeima hrvatske dijalektoloke disertacije brane se nerijetko i izvan Zagreba, a bilo ih je u blioj i daljoj prolosti i izvan Hrvatske. U nizu tih dijalektolokih prinosa svakako Brozovievoj disertaciji pripada izvanredno mjesto. Objavljujui ga nakon pedesetak godina, autor je tekst uglavnom ostavio nepromijenjenim, nije promijenio ni pravopis ni terminologiju, jedino je u detaljima promijenio grafiju, i to posve prikladno. Profesor Brozovi nije o istonobosanskome dijalektu pisao samo u disertaciji, pa u ovdje upozoriti na neke njegove prinose o problematici. U Ljetopisu JAZU, 62, za 19. itamo njegov Izvjetaj o istraivanju govora u dolini rijeke Fojnice, str. 37-380 + karta; tu se izvjeuje o radu pedesetak ljetnih dana 19. godine u dolinama rijeka Fojnice i Bosne. Nalazimo u tom prinosu vrlo kvalitetnu kartu; bilo bi korisno da je prikljuena disertaciji sada kada je ona objelodanjena. U sada objavljenoj studiji nalazimo kartu, kao i u rukopisu disertacije, ali je ona slabija od one pripremljene uz prvi Profesorov prinos o istonobosanskome dijalektu. Uoene su glavne osobine obienoga terena pa je zakljueno sljedee: Ukoliko se pokae Brapev tuzlanski govor u osnovi isti s visokim, onda e se moi govoriti o posebnom tokavskom ijekavsko-akavskom govoru izmeu Bosne i Drine, s dodanim slivom rijeke Fojnice. Ivan Brabec napisao je disertaciju Govor Tuzle i okolice, u njoj obradio takoer ijekavske akavske govore. Naalost, i ta je disertacija ostala neobjavljena, a sam je Brabec tiskao vie kraih prinosa o bosanskim govorima, uz to i jedan opseniji u asopisu Pitanja knjievnosti i jezika, Sarajevo, 197.-198. U prinosu Brozovi istie tvrdo uvjerenje da su stanovnici istraenoga predjela oduvijek bili ijekavci i akavci. U sljedeoj knjizi Akademijina Ljetopisa, 63., itamo Izvjetaj o dijalektolokim istraivanjima u dolini rijeke Fojnice (str. 431-438), gdje je opisan rad na tome terenu ljeti 196., dakle nakon obranjene disertacije.
340

U zakljuku govori se o ijekavsko-akavskome narjeju koje bi obuhvaalo srednjobosanske govore i starinake idiome u meurjeju Bosne i Drine. Autor donosi niz znaajk te istie da bi se taj govorni kompleks imao zvati istonobosansko ijekavsko-akavsko narjeje. Naravno, to je tako u doba dok naa dijalektoloka terminologija jo nije bila sreena, a upravo je tom sreivanju Brozovi dao vrlo mnogo. U listopadu 197. bio je Brozovi u okolici Livna (tu je registrirao i postojanje izrazito manjinskih pravoslavnih ikavaca) i ponovno u dolini rijeke Fojnice pa je o svome radu izvijestio u Akademijinu Ljetopisu, knj. 64. za 197., str. 347-31. Ustanovio je da ima sakupljen i sreen sav materijal za monografiju o govoru u dolini rijeke Fojnice i da e ga uskoro moi predati Akademiji. Kako vidimo, nije se tako dogodilo, a ima u disertaciji i drugih najava (str. 149, 163) koje se nisu ostvarile; uvijek su na putu stajale brojne i teke obveze. Misli autor da e se potpuna slika ijekavskoakavskoga dijalekta moi dati istom kada se obrade govori u meurjeju Bosne i Drine. Tu je dakle Brozoviu ve jasno da se mora govoriti o posebnome tokavskom dijalektu o kojemu se dotada nije pisalo kao o posebnome dijalektu, iako je Pavle Ivi imao takve slutnje. U srednju Bosnu vratio se Dalibor Brozovi ponovno u kolovozu i rujnu 198. i o svome istraivanju izvijestio u Ljetopisu, knj. 6. za 198., str. 334-30. U opsenu izvjeu, uz drugo, napominje da je u Vijaki fakultativno uo akut koji je fonetski isti kao u Posavini. Ubrzo nakon toga u tome selu arhainoga govora akut vie nije biljeen, kako nas to uvjeravaju Fonoloki opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slovenakih i makedonskih govora obuhvaenih Opteslovenskim dijalektolokim atlasom, Sarajevo, 1981., str. 423-430; rije je o prinosu Slobodana Remetia. U tome posljednjem izvjetaju o radu u Bosni Brozovi ve posve sigurno pie o samostalnome tokavskom dijalektu kojemu su Sava, Bosna i Drina samo grosso modo sjeverna, zapadna i istona granica, pri emu Drine on u svom istom obliku i ne dosie, preko Bosne i prelazi. Danas znamo da se tim dijalektom govori i u dolinama Fojnice i Usore, u okolici Virovitice te juno od Peuha u Madarskoj; nije posve jasno kakva je sada situacija u Hrvatskoj Kostajnici, a govor istonobosanskoga tipa ondje je davno fiksirao Milan Reetar (Der tokavische Dialekt, Wien, 1907.). Misli Brozovi
341

da bi taj dijalekt trebalo zvati istonobosanskim ili ijekavsko-akavskim dijalektom, a on je nuna karika izmeu slavonskog dijalekta i dubrovakog poddijalekta. Taj dijalekt izumire u korist knjievnog jezika bosanskog razgovornog tipa. Iznosi i zapaanja o sarajevskome govoru kritiki se odnosei prema radu ure urmina o tom idiomu iz 189. godine. Moemo zakljuiti da je Brozovi na fojniko podruje stigao u posljednji as pa je neke osobine uo samo meu starim ljudima. Mnoge spoznaje bitne za srednjojunoslavensku dijalektologiju iznio je Dalibor Brozovi u radu O jednom problemu nae historijske dijalektologije stara ikavsko-ijekavska granica, Zbornik za filologiju i lingvistiku, IV-V, 1961.-1962., str. 1-7, meutim, znatno je vanija monografija O problemu ijekavskoakavskog (istonobosanskog) dijalekta napisana ljeti 1960., primljena za tisak u Akademiji 1963., objavljena u drugoj knjizi Hrvatskoga dijalektolokog zbornika 1966., str. 119-208. Tu je istonobosanski dijalekt usporeen s jugoistonim i sjeverozapadnim govorima istonohercegovakoga dijalekta, opisana su prouavanja toga dijalekta, iznesene su njegove osobine, poglavito, naravno, ijekavizam, akavizam i akcentuacija, definirano je prostiranje, pri emu se s odreenim rezervama sada spominje i dolina Usore kao dio toga dijalekta, opisano je vrlo sloeno stanje njegova stanovnitva, povijest terena, kategorije puanstva, unutarnja razvedenost dijalekta s obzirom na regionalne, vjerske i genetike razlike, geneza dijalekta, dana je osobito vana definicija stare zapadne tokavtine, objanjene su stare genetike veze toga dijalekta, dananja struktura i mjesto meu srednjojunoslavenskim dijalektima. S obzirom na injenicu da je u najnovije doba predloen termin srednjobosanski dijalekt (Milo Okuka, Srpski dijalekti, Zagreb, 2008., str. 296) za tu dijalekatnu jedinicu, zanimljivo je vidjeti kako Brozovi tumai svoj termin: Ije. dijalekt pokriva najvei dio istone Bosne i najvei dio njegova terena nalazi se u istonoj Bosni (str. 208). Dodajem da je posve nesumnjivo da dolina Usore ulazi u istonobosanski dijalekt. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prologa stoljea marljivo je Dalibor Brozovi suraivao u bosanskohercegovakim dijalektolokim pothvatima, bio je jedan od lanova urednitva Bosanskohercegovakoga dijalektolokog zbornika, sudjelovao je u sastavljanju upitnika
342

za istraivanje bosanskohercegovakih govora, opisivao osobito prozodiju bosanskih govora. U radu Prozodijske znaajke sjeverne Bosne (Bosanskohercegovaki dijalektoloki zbornik, V, 198., str. 178) uoio je da su istonobosanske akcenatske osobine u novije doba biljeene osjetno rjee no to bi se oekivalo, dakle one su u znatnoj mjeri izgubljene. Uz to je uoio rijetko postojanje istonobosanskih naglasnih znaajk znatno zapadnije od podruja gdje bi se one prema literaturi mogle oekivati. Godine 2000. tiskana su u Biltenu Udruge aka Franjevake klasine gimnazije Visoko dva kraa Brozovieva fragmenta o istonobosanskim govorima, a to e svakako biti povezano s jednogodinjim ivljenjem i kolovanjem u Visokome u mladim danima. No, vratimo se monografiji u povodu koje i piemo ove retke. Ponajprije, ostali su u njoj nepotrebni propusti, npr. naslov Ruiieva vanog rada Jedan nezapaen bosanski govor, kako itamo u popisu literature na 27. str., u popisu ifri za literaturu i ostalih kratica (29. str.) navodi se kao Nepoznat bosanski govor, kako je pisalo i u rukopisu disertacije. Bilo je problema i s prijepisom rukopisa i s korekturama. Npr. na . str. jedna reenica o glasu glasi ovako: Kako nikad nije naglaen, izgovara se jasno (str. ). Iz konteksta je jasno da tu neto nije u redu; doista, u rukopisu (str. 38) itamo kako se taj vokal n e izgovara jasno, to se i ponavlja na 6. str. tiskane monografije. Npr. na 94. str. navodi se da je glatak, gldak analogija prema kosim padeima, a trebalo bi biti kao u rukopisu, naime glatak, gltak. No, paljivi e itatelj to ionako lako zapaziti i popraviti. Cijela monografija Dalibora Brozovia pokazuje kako taj roeni Sarajlija dobro poznaje Bosnu, kako voli tu zemlju i njezine ljude. Na kraju ivota postao je inozemnim lanom Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine izvan radnoga sastava, a ve prije redovitim lanom HAZU, dopisnim lanom Makedonske akademije i lanom Academia Europeaea. Naglaavajui da o dolini Fojnice postoji mnogo povijesnih podataka, kae i ovo: tu je bilo sredite bosanske drave (str. 13). Zanimljivo je sljedee svjedoenje: Vareaci su se ve pomirili s time da im se sva Bosna ruga (str. 74), tj. ruga se njihovu govoru, a toga, naravno, ima i na mnogim drugim dijalekatnim terenima. Upozorava da je zeniki katoliki
343

idiom govor njegova djetinjstva pa ga poznaje vrlo dobro (str. 164). Dobro razlikuje organske i neorganske idiome, primjerice: U Bosni nisam nikad od puka uo LEPTIR (str. 79); svagdje je biljeeno lepir. Vrlo ispravno D. Brozovi punu pozornost poklanja znaajkama govora u pripadnika raznih vjera. Primjerice, raspravljajui o fonemu h, kae ovako: Glas se uje u svim poloajima, imaju ga sve tri vjere, samo u nejednakoj mjeri (str. 92). Zanimljivo je Profesorovo raspravljanje o govornim razlikama meu razliitim mjestima i vjerama: Ustvari je udno da govor nije vie izjednaen, s obzirom da gotovo u svakom selu ive po dvije vjere /.../ i da ti ljudi poev od djejih igara ive kako tako ipak zajedno (str. 113). Tih su razlika govornici u raznim mjestima bili izrazito svjesni pa Brozovi kae: Uza sve to bio sam ipak vrlo esto zaista iznenaen otrinom zapaanja u ovih ljudi. Zapaa Profesor da se u Kreevu i jo ponegdje dvoslono prezime na i moe promijeniti na o ako ima uzlazni akcent, a zapravo prezime i ne mora biti dvoslono: mene na pr. zvahu Brzo (str. 11). Uoio je autor kako Bosna brzo mijenja svoje lice, pa je onda i rad bio teak, a osobito je trebalo, razumije se, raditi sa starim ljudima, kako smo ve istakli. Kae Brozovi ovako: Valjalo je hvatati starce, za mene je bila svaka smrt udarac (str. 166). Pisao je Brozovi disertaciju kao mlad ovjek, ali je njegovo poznavanje srednjojunoslavenskoga terena veliko. Spominje vlastite podatke iz Vojvodine, Srbije i Crne Gore, zatim okolicu Krapine, Vranje, okolicu Nove Gradike i Fou, Ivanjsku kod Banja Luke, Imotski itd. Zavidno je i njegovo komparatistiko lingvistiko znanje pa spominje npr. pojedine rumunjske, bugarske i ukrajinske znaajke. Kako je dobro poznato, istonobosanski je dijalekt ijekavski, akavski, uglavnom s nenovotokavskom akcentuacijom. Mnogo je truda Profesor uloio da bi obradio jat u dolini Fojnice, a i inae je glavnu pozornost s mnogo razloga posveivao fonolokim podatcima. K tomu je s puno uspjeha dokazao da je podruje istonobosanskoga dijalekta od starine ijekavsko, ne ikavsko kako su mnogi mislili. akavizam toga terena stara je zapadnotokavska osobina. Kako se zna, glavnina stare zapadne tokavtine (terena izmeu akavskoga i kajkavskoga na zapadu te istonotokavskoga na istoku) bila je akavska, a takvi su i danas mnogi krajevi u Slavoniji, u Bosni i u Dalmaciji. Ponegdje u tome dija344

lektu i danas ima akuta, ima neprenesenih akcenata, a posebno je vana akcenatska znaajka izostanak duljenja ispred slijeda sonant + umnik kao u primjeru sunce. Sve je to u disertaciji izvrsno obradio Dalibor Brozovi i odjednom se u novome svjetlu vidjelo to je i kakav je hrvatski jezik. Uzorno je prouio povijest podruja koje je obraivao, a bez toga ne moe se objasniti geneza idioma to se obrauju. Naravno, rije je o veliku terenu koji nije lako detaljno upoznati, i u tome je svakako bio veliki problem. S neobinim je sluhom uo i zapisao mnoge osobine, poglavito one prozodijske. Umno je uoio da dolina Fojnice ne pripada zapadnoj nego istonoj Bosni, ali da istona Bosna pripada zapadnoj tokavtini. Sve to donijelo mu je ugled dijalektologa koji je dostojno naslijedio velikoga Stjepana Ivia. U meuvremenu smo dobili nove prinose Senahida Halilovia, Miloa Okuke, Slobodana Remetia, Naile Valjevac, Refika Bulia i drugih o istonobosanskome dijalektu, no i dalje moramo Brozovieve priloge drati iznimno vanima. U knjizi Hrvatska dijalektologija 1. sintetski sam pisao o tome dijalektu (str. 77-97) prirodno se sluei i Profesorovim podatcima i njegovim interpretacijama. Isto vrijedi i za vanu knjigu Jezik u Bosni i Hercegovini (Sarajevo Oslo, 200.) koja donosi saet i sadrajan prikaz i toga dijalekta (str. 1-23) iz pera Senahida Halilovia. Brozovieva disertacija genetskolingvistika je monografija pa se ne bavi standardnim jezikom, ali je sigurno da je dobro poznavanje dijalekatnoga stanja mnogo pomoglo Profesoru da u svome radu primjereno i u svjetskim razmjerima prevratniki protumai i hrvatski standardni jezik i povijest hrvatskoga knjievnog jezika. Zanimljive su u disertaciji i reenice o povijesti knjievnoga jezika, primjerice o tome kako su bosanski franjevci drali ikavtinu knjievnim jezikom. Sada u objavljenoj disertaciji imamo i naknadno pripremljeni opsean saetak preveden na engleski jezik, svakako vrlo koristan. Sve u svemu, moramo pohvaliti i akademika Dalibora Brozovia i nakladnika koji su se potrudili da nam monografija Govor u dolini rijeke Fojnice bude lako pristupana. Kako tijekom ivota nije napravio dovoljno da njegovi rukopisi budu skupljeni u knjigama, bilo bi svakako potrebno da se prie izdavanju izabranih radova Dalibora Brozovia, jednoga od najveih hrvatskih lingvista u drugoj polovini 20. stoljea.
34

imun Musa Filozofski fakultet u Mostaru

UDK 821.163.42.09 Ivi R. 929 Ivi R. Struni lanak Primljeno: 11. XII. 2009.

RADOVAN IVI PJESNIK LUDE LJUBAVI I SNA (92. 2009.)

Saetak
U povodu smrti knjievnika Radovana Ivia, u radu se govori o ovome dvojezinom piscu (hrvatski i francuski jezik), koji je vie od pola stoljea zapaeno stvarao u Parizu, u najtjenjoj suradnji s A. Bretonom, iroko i kontinuirano djelujui u njegovu nadrealistikome krugu. Kljune rijei: poezija, drama, nadrealizam, avangarda, sloboda.

Radovan Ivi, dvojezini pjesnik, dramatik, esejist i kritik, roen je u Zagrebu 1921., a umro u Parizu 2009. godine. Od 1939. godine lan je neslubenoga zagrebakog kazalita Druina mladih za koje prevodi Molierea, Maeterlnicka, a i sam pie drame kao to su: Daha, 1940. 1941., Kralj Gordogan, 1943., Kapetan Oliver, 1944., Vodnika pobjednika, 1944. te korske recitacije kamo pripada i poema Narcis, objelodanjena 1942. godine u vlastitoj nakladi, koju su odmah zaplijenile tadanje vlasti. Prije samoga odlaska iz Jugoslavije objelodanjuje, takoer u vlastitoj nakladi, Tanke (194.). Odmah nakon rata, u lipnju 194., poslije izvedbe Vodnika pobjednika, nove boljevike vlasti, predvoene svojim inenjerima dua, za-

346

tvaraju scenu njegovim kazalinim djelima u cijeloj Jugoslaviji gotovo trideset godina. Ustrajan u nakanama, on e jo iste godine s Vladom Habunekom osnovati Kazalite lutaka Druine mladih, postavi potom prvi direktor Zemaljskoga kazalita lutaka u Zagrebu, 1948. godine, ali naalost iste godine dobiva i otkaz. Ostavi bez posla, on od tada pa do 194. godine uglavnom prevodi s francuskoga, engleskoga i ruskoga jezika, mnoga djela klasine i moderne literature, osobito drame. Valja napomenuti da je Ivi studirao matematiku i fiziku, a taj dar za matematiku tonost i red vidi se i u njegovoj minucioznosti na podruju jezika, odnosno knjievnosti, to je on ustrajno njegovao. Slobodu je poimao kao ovjekovu bit i jedino se kao slobodan ovjek mogao potvrditi piscem te, zakljuivi da je opasan zidovima totalitarizma, odluuje napustiti Jugoslaviju. Iako je ve kao sedamnaestogodinjak prvi put bio u Francuskoj, kada je jedne ljetne noi gledao izvedbu Antigone u kazalitu na otvorenome (kazalite francuskoga grada Orangea), definitivno se odluio na avanturu pisanja. Svoju nakanu o odlasku iz domovine ostvarit e kada su ga 194. godine pozvali Andre Breton i Benjamin Peret u Pariz gdje je od tada i ivio i sudjelovao u svim dogaajima nadrealistikoga pokreta. Svoje nadrealistiko stajalite provodi arom fanatika, a uzori su mu Rimbaud, Malarm, Lautramont, de Sade i Artaud poimajui apsolutnu pobunu kao korak do apsolutne slobode. uveni Etienne-Alain Hubert, autor predgovora Ivieve knjige Pomes, govori kako je putanji tog pjesnika lude ljubavi i sna bilo sueno sjedinjenje s putanjom nadrealizma. Oito je da se Ivi pridruuje nadrealistima kao zreo pjesnik i dramatiar. Dakle, nakon proivljene cenzure i osamljenosti u domovini, on e u Parizu u krugu srodnih dua, u slobodnu i poticajnu ambijentu, nadoknaditi sve to mu je bilo uskraeno u domovini. Posebno se uoava Ivieva osjetljivost na tjelesnost, zvunost i boje rijei i istraiteljska ljubav prema jeziku, kako je ve spomenuto. U jednome je svom aforistinu stihu, metaforiki, a posve jasno, i sam rekao: tijelo rijei budi golog stanovnika mojih usta. Moda bi se moglo rei kako je ovom knjievniku jo samo bio potre347

ban strani jezik, da bi se izrazilo ono to je u nama strano, a izbija iz najveih dubina nas samih (U nepovrat). Ivi se ne eli odrei, kako misli Vinja Machiedo, pjesnikoga iskustva steena u plodonosnoj prepisci s hrvatskim jezikom, i to ne samo s tradicijom nego i s govorom suvremene hrvatske poezije. Kao avangardnomu piscu gustoe hrvatske sintakse koju je [] uzdrmao, ali isto tako doveo do vrhunca fluidnosti, on e iskoristiti mogunost da i u francuskome jeziku iskua neke, njemu do tada strane mogunosti materinskoga jezika. Zapravo, rije je o tome da toj ljepoti zagonetne jasnoe, a ne hermetinosti, pjesnik i dolazi ponirui u duh hrvatskoga jezika iskuavajui ga na najiim jezinim (narodnim) vrelima. Pjesnitvo i teatar primarne su njegove zaokupljenosti ostvarene u ideji poetskoga teatra kojemu je, kako veli Zdravko Zima, apogej Kralj Gordogan, teatar verbalne agresije u kojem su se vjenali ludizam i nadrealizam, groteska i bajka, elizabetinska tradicija i tradicija japanske no umjetnosti. Ustvari, Kralj Gordogan dugo je bio, a i ostao je, simbol Ivieva stvaralatva. I Iviev teatar otvara putanju od one rijei koja pita tiinu, kako veli Mrkonji, sve do rijei razorene pritiskom neizgovorenog. Njegov teatar uspostavlja nova vrjednovanja scenskoga govora i akcije, vremena i prostora u vidu potpune stvaralake slobode i otvorenosti to vodi do kazalita koje djeluje kao teatralni reagens povijesnog apsurda. Zapravo, slijedi zakljuak kako u mitologinosti groteske Ivi nalazi najbri put do kazaline jezgre. Godine 196. njegov je Kralj Gordogan izveden na francuskome i tuniskome radiju, a nakon est godina i u njemakome prijevodu u Klnu (iste je godine napisan i Akvarij). Na hrvatskome jeziku prvi put je izvedena predstava Gordogana godine 1979. u zagrebakome Teatru ITD. On je 1960. godine u Parizu objavio dvije knjige poezije Airia i Mavena, ovu drugu ilustriranu s originalnom litografijom Joana Mira, zatim Bunar u kuli, 1967. i Autour ou dedans, 1974. godine. Unato uspjesima u Europi, on e zbog neaktivnosti 1961. biti iskljuen iz Drutva knjievnika Jugoslavije, to je trajalo sve do 198. godine. Zbog potekoa

348

objavljivanja knjiga na materinskomu jeziku neko e vrijeme iskljuivo pisati na francuskome jeziku. Ivi e nakon dvadeset godina preuivanja u domovini ponovno biti objavljivan, najprije izbor njegovih starih pjesama Crno (1974.) te zbirka njegovih lanaka i intervjua U nepovrat (1990.), i to kao antipod intelektualnih moda. U Bretonovu knjievnomu krugu Ivi se upoznaje s knjievnicom Annie Le Brun te od 1966. godine ive zajedno. Od mnogobrojnih njezinih knjiga do sada je na hrvatski prevedena studija o markizu de Sadeu (Iznenada gromada ponora, Sade, 1989.). U Zagrebu je napisala i predgovor za knjigu fotografija Petra Dabca, kao i predgovor za knjigu Remember Ivana Picelja. Istom nakon 1971. godine Iviev knjieni poloaj u Hrvatskoj poet e se popravljati, ponajprije zaslugom Zvonimira Mrkonjia, a to se vidi u njegovoj knjizi Suvremeno hrvatsko pjesnitvo (1971.), a kasnije i u eseju Poezija Radovana Ivia (1974.), da bi 1978. godine napisao i zapaenu studiju o Ivievu teatru. Takoer i Vlado Habunek 1979. godine na scenu ITD-a postavlja Kralja Gordogana, kako je i reeno, da bi istodobno jedan knjievni asopis iz Zagreba za svoj naziv uzeo ime Gordogan. Isto tako od tada mnoga kazalita po cijeloj zemlji izvode njegove kazaline komade. Kao sudionik simpozija Grka drama danas, koji je odran u Dubrovniku 1976. godine, nakon svojevrsne intervencije, Ivi opet povremeno pie na hrvatskome jeziku, a i prevodi na hrvatski neke svoje tekstove napisane na francuskome. Isto tako prevodi i neke svoje komade pisane na hrvatskome za boravka u Francuskoj, na francuski jezik, pa su bili tiskani i uprizoreni najprije u Francuskoj, a istom poslije toga u Hrvatskoj, SAD-u, Grkoj, Njemakoj itd. Ivi e 1982. godine napisati za HNK jednu novu dramu na hrvatskome jeziku pod naslovom Aiaxaia ili Moi rei, uprizorenu 1983. godine. Nakon 1998. godine dolazi vrlo plodno nakladniko razdoblje Ivievih djela u Hrvatskoj. Objavljuju se sljedee knjige: Teatar (1998.), Poezija/Poesie (1999.), U nepovrat, opet (2002.), Crno i crno (2003.). Poslije
349

toga pod zatitnim znakom i u posveenim koricama najuglednijeg i najmonijeg francuskog nakladnika Gallimarda bit e objavljene u bibliofilskim francuskim izdanjima u Parizu tri knjige: Pomes, (2004.), Thatre (200.) i Cascades (2006.), u kojima je sadrana veina tekstova koje je taj daroviti i napokon opezapaeni, iznimni poetski i teatarski inovator, napisao na francuskome ili na francuski preveo s hrvatskoga jezika. Uz ostalo, Radovan Ivi pisao je i o slikarstvu sljedeih umjetnika: Jean Benot, Pierre Fau, Leo Junek, Joan Mir, Slavko Kopa, Fabio De Sanctis, Jindrich Styrsky, Mimi Parent, Ivan Picelj, Matija Skurjeni itd. Izazov Ivieve rijei uope, pa makar to bila i utnja, nadoveimo se na relevantna miljenja, tjelesnost njegove mate, irinu njegove geste, zrai obuzetost tiinom (utnjom) koja e biti ne samo sastavnica, nego temeljni konstituens njegova stvaralatva. Bio je dosljedan i ustrajan u ostvarivanju svojih stavova i u domovini i u Francuskoj. I otac mu Stjepan Ivi, veliki hrvatski jezikoslovac, u doba NDH, odbivi nalog vlasti da se uvede korijenski pravopis, biva zbaen s mjesta rektora Zagrebakoga sveuilita, a i nakon rata takoer je bio u nemilosti novih vlasti, nepodoban sve do smrti. Kao gospodar svijesti Radovan je Ivi autonomnim izborom slobode, usprkos totalitarizmu i ideolokoj sljepoi, vrsto ostao pri svom poimanju svijeta umjetnosti koja je za njega bit slobode.

Literatura
- Bonjak, Branimir, Radovan Ivi i fluid sloboda, Vijenac, god. 18, br. 414, 14. sijenja 2010., str. 10. - Donat, Branimir, Knjievno djelo Radovana Ivia, Predgovor u knjizi Pet stoljea hrvatske knjievnosti, br. 13., Zagreb, 198. - Donat, Branimir, Radovan Ivi, slijepi Narcis, Razliito i isto, Zagreb, 1993. - Foreti, Dalibor, Preueni Ivi, Novi list, Rijeka, 23. oujka 1999.
30

- Foreti, Dalibor, (2001.) Vjeran principu slobode, Novi list, Rijeka, 21. lipnja 2001. - Gaparovi, Darko, Od iskona pjesma (1-3), Novi list, Rijeka, 1.-8. srpnja 2001.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 27. srpnja 2001. - Ivi, Radovan, Skurjeni, Zagreb, 2007. - Le Brun, Annie, Izmeu praznine i jeke, u: Radovan Ivi, Teatar, Zagreb, 1998., str. 317-321. - Machiedo, Vinja, Moi rei, Republika, br. , Zagreb, 2004., str. 108-111. - Mrkonji, Zvonimir, Teatar Radovana Ivia, u: Radovan Ivi, Teatar, Zagreb, 1998. str. 322-339. - Mrkonji, Zvonimir, Drama poetske slike, u: Radovan Ivi, Teatar, Zagreb, 1998., str. 340-343. - Pai, arko, Heretik iz jezika, Novi list, Rijeka, 10. listopada 1999. - Zima, Zdravko, (2001.) Na pariki dezerter, Novi list, Rijeka, 24. lipnja 2001. - Zima, Zdravko, (2010.) Majstor Radovan, Zadarski list, Rijeka, . sijenja 2010., str. 20.

31

imun Musa

RADOVAN IVI A POET OF MAD LOVE AND DREAM (92-2009)

Summary
The paper is written on the occasion of death of poet Radovan Ivi, a bilingual writer (Croatian and French), who was creating noticeable works in Paris for fifty years, in the closest cooperation with A. Breton, widely and continuously working in his surrealist circle. Key words: poetry, drama, surrealism, avant-garde, freedom.

32

PRIKAZI I OSVRTI

Dojmljive knjievne interpretacije i jezino-knjievne obradbe

imun Musa, Ogledi i studije, kolska naklada, Mostar Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru, Mostar, 2009. Svomu impozantnom opusu od stotinjak bibliografskih jedinica (znanstvenih i strunih radova) dr. sc. imun Musa, knjievni povjesniar, antologiar te urednik i prireiva brojnih knjiga, profesor na Sveuilitu u Mostaru i na Sveuilitu u Zadru, pridodao je jo jedno vrijedno djelo koje e zasigurno privui pozornost strune, ali i najire itateljske javnosti. Naime, knjiga Studije i ogledi objedinjuje sedamnaest njegovih, znanstveno utemeljenih, metodoloki dosljednih i estetiki dotjeranih knjievnih interpretacija i obradba drugih pitanja iz jezika i knjievnosti. Iako studije ne prate odreeni kronoloki slijed, ovo djelo odlikuje unutarnja kohezija i jedinstven metodiki postupak te se s pravom moe govoriti o, kako u svojoj recenziji napisa prof. dr. sc. Josip Lisac, simfoniji knjievnoistraivake temeljitosti, inventivnosti i hrvatske zauzetosti. (Uz spomenutoga prof. Lisca, knjigu su recenzirali i o njoj se pozitivno oitovali dr. sc. Nikola Ivaniin, prof. emeritus, te prof. dr. sc. Vladimir Pandi.) Na 436 stranica zanimljiva i znaenjem bremenita teksta Musa prikazuje djela hrvatskih knjievnika iz razliitih stilskih razdoblja (od prosvjetiteljstva do postmodernizma), s posebnim osvrtom na one s podruja Bosne i Hercegovine i Dalmacije, pri emu mu je osobito vana umjetnika, knjievnoestetska strana, uz ostala svojstva to umjetninu kao novu zbilju dri na razini trajnosti. K tomu, njega zanimaju i uvjeti i procesi to omoguuju te i takve drutvene i knjievne fenomene te hrvatski jezik kao komunikacijsko sredstvo, temeljnu supstanciju i stilsku odrednicu djela (iz recenzije prof. J. Lisca). Kao zaslune hrvatske prosvjetitelje Musa istie dvojicu znamenitih kulturnih pregalaca, fra Filipa Lastria i fra Andriju Kaia Mioia. Na3

kon kritike obradbe est Lastrievih djela na hrvatskome jeziku, on e zakljuiti da opus ovoga bosanskoga franjevca u cjelini pokazuje erudiciju, pastoralno, odgojno, propovjedniko, teoloko, diplomatsko i znanstveno iskustvo, ali i njegovu iroku angairanost, ustrajnost, ingenioznost te ogromnu ljubav u onome to je poduzimao (str. 346). Oita je veza, tvrdi Musa, izmeu F. Lastria i njegova subrata fra Andrije Kaia Mioia iji je epohalni Razgovor ugodni naroda slovinskoga imao izravnoga utjecaja na njegova suvremenika iz Bosne. Ipak, fenomen Kai svojim je znaenjem nadiao veinu suvremenika i asnih mu prethodnika: Svojim viestrukim prinosima, napose prosvjetiteljskim uincima i jezino-knjievnim zaslugama, obiljeio je stoljea i otvorio nam vidike nagovjetavajui novo doba. (str. 364) Marijan unji i Ante Kneevi, franjevci iz Bosne, kao i Mihovil Pavlinovi iz Dalmacije, bili su istaknuti promicatelji hrvatske narodnopreporodne ideje. Njihova djela autor temeljito obrauje tumaei ih iz povijesnoga surjeja i odreujui im vrijednost s obzirom na politike, drutvene, kulturne i ine okolnosti u kojima su nastali. Poasno mjesto u ovoj knjizi, ini se, namijenjeno je Antunu Branku imiu komu su posveena dva zapaena ogleda: Pjesnik likovnosti o likovnoj umjetnosti i Boja kao kreativni initelj imieve lirike. Uz konstataciju kako je u svome kratkom stvaralatvu proao kroz vie mijena estetiko-poetike i filozofsko-idejne naravi, a to je najvjerojatnije posljedica promjena na psiholoko-socijalnoj i tematsko-motivskoj razini, autor e istaknuti kako je ovaj mladi Hercegovac ostavio zapaen trag u hrvatskome ekspresionizmu pokazavi izniman, snaan i djelotvoran senzibilitet za boju koja e biti stalan stiloindikativan znak njegove lirike (str. 18). Poput imia, i Ivo Andri, sam po sebi svojevrsna epoha, takoer je doivio odreene preobrazbe (smjene i mijene), no njegovo djelo, sve od Prvoga svjetskog rata pa do sredine druge polovine 20. stoljea, biljei vrhunske knjievne domete. Dojmljiva je, izriajno vrlo rafinirana, Musina interpretacija Andrieve percepcije svjetlosti u njegovim kratkim prozama: Voen znakovima svjetlosti i lutalaki zapuen u avanturu, zibajui se na krilima sna i jave, pisac poe i stazama tran36

scendencije gdje pokazuje svoje kontemplativne sklonosti, dakako opet u vidu svojevrsne misaone avanture. (str. 196) Autor ne proputa progovoriti i o vrsnome novelistu i romanopiscu Mirku Boiu. Prevladavi socrealistiko duhovno ubotvo, ovaj je knjievnik, poglavito kurlanskim romanesknim vorom, dao izniman prinos hrvatskoj moderni. Interpretirajui njegovu pripovijetku Djevojka i hrast, Musa znalai ralanjuje konstitutivne elemente te narativne proze prilagoujui svoju interpretaciju uenikoj razini jer mu je cilj didaktike prirode: Ralamba tih elemenata otkriva dubinu poniranja u bit djela, a ueniku se vraa, ako se posrei, kao bogatstvo koje oplemenjuje njegov spoznajni i doivljajni potencijal. (str. 104) U dosegu su Musina zanimanja i poetski ostvaraji etabliranih hrvatskih pjesnika, posebice onih s podruja Hercegovine. Ivo Lendi javlja se poezijom izriito katolike provenijencije jo tridesetih godina 20. stoljea u domovini, ali i izvan nje. Za njegovu liriku Musa kae da je ponajprije iskrena, kontemplativna, duboko emocionalna, lednievski tiha, molitvena, bez lamentacija i proklamacija, odraz duboke proivljenosti, posve prirodna i stoga bliska obinu ovjeku. Pjesnik se utjee nebeskim visinama vjerujui u Svjetlost i svrhovitost ovjeka i njegovih ovozemaljskih krieva (str. 14). Djelo Vinka Grubiia, ponajveega znanstvenika na podruju kroatistike u emigraciji, svestrano angairana profesora hrvatskoga jezika i knjievnosti, uz ostalo, predstavlja i izniman pjesniki prinos hrvatskoj novijoj knjievnosti. Prevladavajui motiv njegove poezije jest zaviajnost, no on ga oblikuje na sebi svojstven, autentian nain, originalno i primjereno modernomu senzibilizmu: Koliko se god zaviajni motiv rodne mu Hercegovine pokazivao u svojoj konkretnosti nizom toponimskih, kulturolokih, etnografskih, obiajno-tradicijskih, navlastito jezinih odrednica, on se, pretapajui i zrcalei, podie na razinu univerzalna znaenja. (str. 63) Iako se pjesnici Vladimir Pavlovi i Gojko Suac napajaju na razlogovskome stvaralakom duhu, oni su ipak od poetka samosvojni, osobiti, izvorni umjetnici koji ne podlijeu stereotipima. Poezija pak Kreimira ege knjievni je znak postmodernizma. Ona je postavljena
37

na ontolokoj punoi, semantikom zgusnuu i estetskoj cjelovitosti vodoravnice koju odreuju zemlja, kua, majka, narod, zaviaj, steak, sve ono biljno raslinje na kru: murva, smokva, bajam, jasen, kao i vodoravnice sapete povijesnom sudbom martirijskog hoda pjesnikova naroda (str. 43). Iako su pisci to ih autor obrauje iz razliitih vremenskih razdoblja, razliitih tematskih i motivskih odreenja, razliitih formalnih i sadrajnih svojstava, njihova su djela ipak ostvarena na jednoj supstanciji na hrvatskoj rijei i ine integralan i jedinstven svijet hrvatske knjievnosti (str. 8). Ovu injenicu Musa posebno naglaava zato to se u udbenicima, hrestomatijama, pregledima hrvatske knjievnosti i drugim djelima koja tretiraju hrvatsku knjievnost, esto zapostavlja ili namjerno zaboravlja hrvatsko knjievno stvaralatvo iz Bosne i Hercegovine kao i iz emigrantskoga kruga, bez obzira na njegovu knjievno-umjetniku vrijednost. To je alosna injenica koja pridonosi razjedinjavanju hrvatskoga nacionalnog tkiva koje je ionako izranjavano bezbrojnim sukobima i nerazumijevanjima. Knjiga prof. Muse izvrstan je primjer kako se te rane daju lijeiti. Ivica Musi

38

Johann Gottfried Herder i njegove ideje u junoslavenskome knjievnom i kulturnopolitikom kontekstu 9. stoljea
Dana 23. travnja 2009. odrana je promocija knjige autora prof. dr. sc. Josipa Babia, redovitoga profesora na Filozofskome fakultetu u Osijeku i Filozofskome fakultetu u Mostaru s naslovom Johann Gottfried Herder i njegove ideje u junoslavenskome knjievnom i kulturno-politikom kontekstu 19. stoljea. Izdavai su Filozofski fakultet Sveuilita Josipa Jurja Strossmyera u Osijeku te Matica hrvatska, Ogranak u Osijeku. O knjizi su govorili dr. sc. imun Musa, profesor na Filozofskome fakultetu u Mostaru, te Ivica Petrovi, asistent na istome Fakultetu. Knjiga ima dva dijela: 1. Opus Johanna Gottfrieda Herdera i 2. Recepcija i djelovanje Herderovih ideja. U prvome dijelu govori se o Herderovu ivotu, kolovanju, o njegovu radu i utjecaju. Roen je u Mohrungenu (danas Morag, Poljska) u obitelji s petero djece u tadanjoj prusko-rusko-poljskoj provinciji. Djetinjstvo mu je obiljeeno strogou, ozbiljnou i protestantskom religioznou. Njegova nadarenost, klasino obrazovanje te upoznavanje s antikom i njemakom knjievnosti ubrzo su ga izdvojili iz relativno skuene sredine. Otac mu je bio relativno obrazovan te mu je bio i prvi uitelj. Uenje latinskoga, grkoga i hebrejskoga jezika otvorilo mu je putove u znanost. Godine 1762. doselio se u Knigsberg kako bi studirao medicinu. No, zbog slaba financijskoga stanja napustio je medicinu i upisao studij teologije. Ipak, istinski poticaj na studiranje dobio je od tadanjega mladog docenta na knigsberkome sveuilitu Immanuela Kanta koji ga je uputio u filozofske tijekove europskoga prosvjetiteljstva te, neto kasnije, od Hamanna, u kome nije naao samo uitelja nego i prijatelja. On e mladomu studentu otvoriti oi za do tada nepoznat svijet ideja o ovjeku, prirodi, religiji i estetici. Njegovi prvi spisateljski radovi nastali su pod Hamannovim utjecajem.

39

Ni Knigsberg nije mogao zadovoljiti ambicije mladoga intelektualca te odlazi u Rigu (1764.) gdje kao nastavnik, sveenik i propovjednik provodi nekoliko godina. Tu nastaju njegove prve knjievno-kritike publikacije: O novoj njemakoj knjievnosti (ber neue deutsche Literatur), 1769., u tri sveska, te Kritike ume ili razmatranja o znanosti i umjetnosti lijepoga (Kritische Wlder oder Betrachtungen, die Wissenschaft und Kunst das Schne betreffend), 1769., takoer u tri sveska. Prilozi su mu tiskani u tadanjemu najpoznatijem berlinskom asopisu. Godine 176. poinje Herderovo intenzivno bavljenje knjievnom problematikom. Ve je tada s nekoliko objavljenih knjiga postao jedan od najpriznatijih njemakih kritiara i intelektualca. Ubrzo je odluio napustiti Rigu te napraviti radikalne promjene u ivotu i radu. Odluio je krenuti na u to doba popularni Bildungsreise (putovanje radi obrazovanja). Tada je nastao Dnevnik moga putovanja u godini 1769. (Journal meiner Reise im Jahre 1769). To je jedan od kljunih tekstova ne samo za razumijevanje njegova opusa nego i za osvjetljenje poetka poznatoga njemakog pokreta Sturm und Drang. To je ujedno i svojevrstan program itavoga njegova budueg ivota i djelovanja. Rasprava o podrijetlu jezika (Abhandlung ber den Ursprung der Sprache) prvi je Herderov opseniji rad. U njemu on raspravlja o mnotvu znanstvenih i filozofskih problema, od pitanja formiranja ovjeka i ljudskoga drutva, njegove povijesti, preko pitanja o odnosu jezika i svijesti, do odnosa ljudskoga i boanskoga. Osnovna je dvojba ondanjih znanstvenika bila je li jezik fenomen ljudskoga ili boanskoga podrijetla, odnosno je li Bog ljudima podario jezik ili su ga oni sami stvorili. Herderova je tvrdnja da je Bog stvorio jezik i podario ga ovjeku kako bi pomou njega mogao probuditi svoj razum i razviti ga. Godine 1772. objavljeno mu je djelo O revnosti u vie uenih jezika (ber den Fleiss in mehreren gelernten Sprachen). etiri su vane toke njegova shvaanja jezika: l) ovjek je aktivno bie koje slobodno misli i djeluje, stoga je on stvorenje jezika; 2) ovjek je stvorenje stada drutva; razvoj jezika je poradi komunikacije; 3. kao to itavo drutvo nije stado, tako nije ni neki jezik; 4. ljudski rod predstavlja rastuu cjelinu,

360

dua ima dvostruku prirodu: zemaljsku i boansku zemaljska se razvija i prenosi preko jezika. Osim jezika, meu velike teme 70-ih i 80-ih godina 18. stoljea pripada i pitanje o prirodi umjetnikoga, a posebno pjesnikoga stvaranja. U to se doba formiraju grupacije mladih pjesnika u ve spomenuti pokret Sturm und Drang. Ta pojava, kao i susret Herdera i Goethea u Strassburgu 1770. godine, obiljeavaju poetak ulaska njemake knjievnosti u red vodeih europskih knjievnosti. Prva drama novoga koncepta jest Goetheov Goetz von Berlichingen (1771. 1773.). Kao alternativu dogmatskomu racionalizmu pripadnici nove struje istiu osjetilnu dimenziju (srce, duu, osjeaje) te veliaju kreativnost i izvornost. Spomenutomu pokretu i knjievnoj revoluciji pridonijeli su Herderovi spisi Izvod iz prepiske o Ossianu i pjesmama starih naroda, Rasprava o podrijetlu jezika te Govor o Shakespeareu. Godine 1776. Herder stie u Weimar gdje, na Goetheovo zalaganje, dobiva mjesto superintendanta. Tu se susree i s Chr. Martinom Wielandom. Potkraj ivota kao da vie ne moe pratiti razvoj knjievnosti, umjetnosti i filozofije, o emu svjedoi njegov odnos prema Kantu i njegovoj filozofiji s jedne strane te nerazumijevanje i odbojnost prema Goetheu i Schilleru, a isto tako i prema romantiarima s druge strane. U drugome dijelu Babieve knjige govori se o recepciji i utjecaju Herderovih ideja. Pokret Sturm und Drang, iji je duhovni voa neko vrijeme bio upravo Herder, koji je nastojao za genijalne umjetnike i znanstvenike izboriti status drutvene elite kako bi preuzeli neku od vanijih dravnih pozicija i tako bitno utjecali na tvorbu nacije, snala je sudbina mnogih drugih pokreta i pojedinaca. Ideje toga pokreta ubrzo su se stopile s drugim idejama te su, preinaene, postale dio opega dobra, a njihov je inicijator, dijelom i vlastitom zaslugom, sve vie padao u zaborav. Tomu je pridonijela i injenica da Herder, za razliku od drugih klasika njemake knjievnosti s kojima ga se obino povezuje (Goethe, Schiller, Klopstock, Wieland, Lessing), nije ostavio ne samo pjesniko djelo nego ni bilo kakvo djelo za koje bi se mogla vezati posebna recepcija. Samo njegov Cid donekle ima estetsku recepciju, no i ono je u ogranienoj mjeri originalno djelo.
361

Druge potekoe Herderove recepcije izviru iz razliitosti, odnosno kompleksnosti njegova opusa koji predstavlja kombinaciju filozofije, teologije i znanosti. Njegove ideje o formiranju nacije starije su od njega jer proces formiranja njemake drave poinje u okvirima famozno zamiljenoga Svetoga Rimskog Carstva njemake nacije. Razlog njegova zaborava lei i u tome to nije stvorio cjelovit znanstveni i filozofski sustav kao to su to uinili Hegel ili Kant, nego samo ideje i poticaje. No, ipak postoji mnotvo radova o njegovu utjecaju na pojedine pisce, posebno na J. Gottlieba Fichtea, Jeana Paula, Jakoba Grimma. Njegove e ideje biti tek relevantne i od velike vanosti za buenje i formiranje nacionalnoga identiteta u Hrvata, Slovenaca i ostalih junoslavenskih naroda. Recepcija Herderovih ideja ostvaruje se znatno poslije njegove smrti, ali esto preko posrednika, ne izvornim itanjem njegovih djela. Ona se odvija ponajprije preko slavenskih pisaca i intelektualaca, kolovanih na njemakim uilitima te onih koji su mu geografski blii (Slovaka, eha i Poljaka). Vrlo bliski europskim prosvjetiteljima, pa i Herderu, Slovenci su poeli formirati jedan politiki i kulturno svjesni sloj koji e na sebe preuzeti ulogu stvaranja modernoga slovenskog nacionalnoga, kulturnoga, politikoga i dravnoga identiteta. I za slovenski kulturni krug, ali i za hrvatski i srpski razvoj, posebno vanu ulogu imao je jezikoslovac Jernej Kopitar. Potaknut Herderovim idejama, on je zajedno s grupom raznih slovenskih kulturnih djelatnika skupljao povijesnu grau, pisao slovensku povijest, izradio rjenik i gramatiku slovenskoga jezika, a sve na temelju vlastitoga slovenskog iskustva i u kontaktu s nadmonijom njemakom stranom. Oslanjajui se na Herderove ideje, na narodni jezik i kulturu, na religiju i znanost, Kopitar je pokuao inicirati formiranje junoslavenskoga nacionalnog i kulturnoga dravnog identiteta u okvirima Monarhije i Katolike crkve. Njegova je aktivnost imala dalekosene posljedice kako na Hrvate, tako i na Srbe i na Vuka Karadia kojemu je bio znanstveni mentor. Kopitar je naime stvorio kulturno-politiki program koji e kasnije uz pomo Vuka Karadia pokuati i ostvariti. Po Kopitaru Be je trebao postati centar svih Slavena koji pripadaju tzv. zapadnoj civi362

lizaciji, odnosno koji se slue latinicom, a Srbi su se trebali odvojiti od ruskoga vjerskog i politikog utjecaja i sjediniti se s Hrvatima. To se odnosi i na Slavene u Bosni i Hercegovini te one u dananjoj Bugarskoj i Makedoniji. Stoga je Kopitar predlagao i osnivanje katedre za slavenske jezike i slavensku akademiju u Beu. I u Hrvatskoj je dolo do recepcije Herderovih ideja u kontekstu buenja nacionalne svijesti i konstituiranja modernoga nacionalnog identiteta. Proces nacionalnoga osvjeivanja intenzivirao se sredinom 18. stoljea, dakle u jeku europskoga prosvjetiteljstva, i to na podruju jezika i knjievnosti. To buenje na neki nain ilustrira Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kaia Mioia (176.). Vei utjecaj Herderovih ideja osjea se u poznatoj poslanici biskupa Maksimilijana Vrhovca (172. 1827.), u kojoj poziva sveenike na skupljanje narodnih umotvorina. Intenzivnije pobuivanje nacionalne svijesti poinje 1831. godine kada se u Zagrebu okuplja mnotvo mladih intelektualaca i kada Ljudevit Gaj pokuava pokrenuti Hrvatske novine u kojima bi se njihove tenje mogle artikulirati. Cilj je bio ostvarenje politikih, gospodarskih i kulturnih interesa. Godine 1834. Gaj dobiva doputenje za novine iji je prvi naslov bio Novine horvatske. Tada se javljaju utjecajne osobe kao to su grof Janko Drakovi, Stanko Vraz, Petar Preradovi, Ivan Maurani te jedan od najvanijih herderovaca biskup, politiar i intelektualac Josip Juraj Srtossmayer (181. 190.), iako se u njegovim tekstovima nigdje ne spominje Herderovo ime. Herderove ideje nalaze se i u Srba, posebno za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Rana recepcija Herderovih ideja najee je povezana s formiranjem modernoga srpskog nacionalnoga, kulturnoga, politikoga i dravnoga identiteta potkraj 18. i na poetku 19. stoljea. Utjecaj Herderovih ideja otkriva se znatno prije Vuka Karadia, i to u djelima Dositeja Obradovia (1740. 1811.). Taj je utjecaj prepoznatljiv i u jo nekih poznatih imena onoga vremena, i to u sveenika Lukijana Muickog, Georgija Magaraevia, Dimitrija Davidovia. No, najprepoznatljiviji je u aktivnosti jezinoga i knjievnoga reformatora Vuka Karadia (1787. 1864.). I u njega se, pogotovo u poetku njegova knjievnog rada, recepcija Herderovih ideja ostvaruje indirektno, preko nekoga drugoga,
363

ponajprije preko ve spomenutoga Jerneja Kopitara, zatim preko Lukijana Muickoga, a kasnije i preko znanstvenoga autoriteta Jakoba Grimma. Naposljetku, s pravom se moe rei da je prof. Babi spomenutom studijom uspio ostvariti dva osnovna cilja: predstaviti Herderov opus, njegove ideje, stavove i spoznaje te prikazati njihovu recepciju i djelovanje u junoslavenskome, a posebno hrvatskome drutveno-povijesnom i knjievnome kontekstu devetnaestoga stoljea. Tako je hrvatska znanstvena javnost dobila vrijednu publikaciju koja ovu problematiku dodatno rasvjetljuje i obogauje novim spoznajama. Marinko Pandi

364

Pojam i definicije kulture

Na Filozofskome fakultetu Sveuilita u Mostaru pokrenut je u ljetnomu semestru akademske godine 200./2006. poslijediplomski studij pod nazivom Jezici i kulture u kontaktu. Budui da se rije kultura iznimno esto rabi, i to u mnogim znaenjima, zasigurno je od velike koristi imati na jednome mjestu etimoloko tumaenje toga pojma te to vei broj njegovih definicija. Primjerice, Poljakinja Antonjina Kloskovska navodi da su Kreber i Klakhon analizirali 168 definicija kulture.1

1. Etimoloko znaenje rijei kultura

Kao i u drugim jezicima (engl. culture, njem. die Kultur, fr. culture, tal. cultura), rije kultura u hrvatski je dola iz latinskoga jezika, i to od imenice cultura, ae, f. Ta pak imenica vue korijene od latinskoga glagola colo, colere, colui, cultum, to znai: njivu ili neto drugo obraivati, gojiti.2 Prema tome, kultura u klasinome latinskom jeziku znai: obdjelavanje, saenje, gojenje, njegovanje, poljodjelstvo, gospodarstvo, gojenje, obrazovanje, udoredna obrazovanost, tovanje, poitanje, traenje milosti u uzmonika, umiljavanje, dodvoravanje.3 Tomislav Ladan jasno pravi razliku izmeu kulture i civilizacije: Kultura je dublji, unutranji drutveni obrazac, zasada i sustav, dok je civilizacija njegova vanjska oitovanost, osobito: sredstva kojima osigurava tvarne uvjete svojega opstanka (tehnika, pismo i sl.).4

2. Definiranje kulture
Herder je u ve u 18. stoljeu u predgovoru svoje knjige Misli za filozofiju povijesti naglasio da nema nita neodreenije od rijei kultura. Zato postoje brojne definicije. Prvu definiciju kulture iznio je Pufender
1 2 3 4  A. Kloskovska, Sociologija kulture, Krug 99, Sarajevo, 2003., str. 13. M. Divkovi, Latinsko-hrvatski rjenik, HSDZV, Zagreb, 1900., reprint iz 1980., str. 203. T. Ladan, Rijei, ABCN, Zagreb, 2000., str. 49- 496. Isto, str. 494. A. Kloskovska, n. dj., str. 9.

36

u svojem djelu De iure naturae et gentium ak 1688. godine. On ju definira kao universum vitae humanae cultum6. Jedna od starijih definicija jest ona E. Taylora u djelu Primitivna kultura iz 1871. godine: Kultura i civilizacija su sloena cjelina, koja obuhvaa znanje, nauku, vjerovanja, umjetnost, pravo, moral, obiaje i sav druga umijea i navike koje je stekao ovjek kao lan drutvene zajednice.7 U Anievu rjeniku itamo da je kultura 1. ukupnost duhovne, moralne, drutvene i proizvodne djelatnosti drutva (Mikenska kultura) 2. tip ili opseg duhovnoga razvitka pojedinca u zajednici s potrebnim odlikama razvitka u odnosu prema odlikama u odnosu prema drugome (opa kultura) 3. uzgoj, obrada i obraivanje biljke na predvienoj povrini (kultura jabuke) 4. mikroorganizmi nasaeni za potrebe istraivanja (nasaditi kulturu); materijalna kultura, kultura sadrana u predmetima bez pisanih dokumenata koja svjedoi o nekom vremenu8. U Rjeniku hrvatskoga jezika koji su objavili Leksikografski zavod Miroslav Krlea i kolska knjiga za ovaj se pojam takoer navodi etiri znaenja: 1. povijesno stvaralatvo naroda koje obuhvaa nain ivota i rada, obiaje, religiju, materijalna dobra te jezik i znanstveno, filozofsko i umjetniko blago: nacionalna kultura, helenska kultura, europska kultura, kineska kultura, hrvatska kultura, 2. odgoj i obrazovanje: opa kultura, osobna kultura, 3. biol: uzgoj bakterija i mikroorganizama u posebno odravanim prilikama, 4. agr: biljke uzgajane uz pomo agrotehnikih mjera, usjev ili nasad jedne vrste ili odlike bilja.9 Bratoljub Klai u svome Rjeniku stranih rijei pod pojmom kultura donosi sljedee: 1. u irokom smislu sve to je stvorilo ljudsko drutvo i to postoji pod tjelesnom i umnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava; materijalan kultura skup sredstava za proizvodnju i drugih materijalnih vrijednosti drutva na svakom historijskom stupnju; duhovna kultura skup rezultata drutva u nauci, umjetnosti, u organizaciji drutvenoga i dravnoga ivota; u obiajima i moralu u svakoj
6 7 8 9 Isto, str. 10. Isto, str. 12. V. Ani, Rjenik hrvatskoga jezika, II. izdanje, NL, Zagreb, 1994., str. 406. Rjenik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krlea i kolska knjiga, Zagreb, 2000., str. 18.

366

historijskoj epohi u klasnom drutvu kultura ima klasni karakter (robovlasnika kultura, feudalna kultura, buroazijska kultura; nacionalna kultura historijske tradicije, moral i obiaji, jezik, knjievnost i umjetnost svakog naroda; 2. stupanj savrenstva postignut u vladanju ovom ili onom granom znanja ili djelovanja (kultura rada, kultura govora, fiskultura i tome slino.10 U Filozofskome rjeniku Matice hrvatske, koji je priredio Vladimir Filipovi, pod reenim pojmom pie sljedee: Kutura (lat: cultura = ratarstvo, colere = gajiti, oplemenjivati), u najirem smislu: preradba i usavravanje neega, neke grae, nekoga materijala za odreenu svrhu. U tom se smislu i govori npr. o kulturi tla, kulturi bilja (agrikulturi) i sl. I u tom smislu ve ta rije znai zapravo oplemenjivanje. U uem smislu kultura znai ostvarivanje humanih vrednota u ovjeku i njegovim djelima koja, za razliku od djela civilizacije (koja nazivaju i materijalnom kulturom!), nose svoje vrednote same u sebi. Ona znai u isti mah i akt, stvaralaki proces i ono to je tim procesom stvoreno. To bi bili npr. moralni ini, umjetniko stvaralatvo, ali i ostvarena djela, za razliku od tvorevina tehnike koja slue svrhama izvan sebe. No i kulturne tvorevine (kulturna dobra!) mogu se nasljedovati i prenosit samo svojom izvanjtinom, bez unutranjih vrednota koje se temeljne za ostvarivanje kulturnih dobara. Ova izvanjtina kulture tvori zajedno s tehnikom ono to nazivamo civilizacijom. Kultura pojedinca i itavih zajednica tei svagda jedinstvu, pa se razliita kulturna (vrijednosna) podruja povezuju u raznolika jedinstva, jer kultura ne podnosi protivrjenosti. No kultura je pojam koji se ne uzima samo kao antiteza civilizaciji, nego i kao antiteza pojmu prirode. Pod prirodom se kod ovjeka razumijevaju njegove uroene osobine, a pod kulturom njegova linost. To dodue nisu odijeljena podruja njegove osobnosti, ali se ipak mogu i moraju diferencirati iako su u zbilji neodvojivo spojena i meusobno proeta. Kulturom se uzbiljuje, postaje zbiljom ideja ovjenosti, ideja humaniteta.11 U Opoj enciklopediji kultura se definira kao ukupnost predmetnih i duhovnih dobara to ih je stvorio ovjek u svojoj drutveno-povijesnoj
10 B. Klai, Rjenik stranih rijei, NZMH, Zagreb, 2001., str. 76-766. 11 Filozofski rjenik, II. izdanje, NZMH, Zagreb, 1984., str. 183.

367

praksi, tj. sustav vrijednosnih tvorbi koje oblikuju nadanimalnu razinu ovjekova ivota.12 Kultura je pojam za oznaku mentaliteta, naina standardnoga ponaanja, tip ustaljenih meuljudskih odnosa.13 U Hrvatskome opem leksikonu pod pojmom kultura podrazumijeva se: 1. Skladna sinteza ovjekova povijesnog stvaralatva u nekom drutvu koja obuhvaa njegovo znanstveno, filozofsko, knjievno i umjetniko umijee, osjetilnost i iskustvo. 2. Ukupnost razvoja pojedinaca ili skupina, usavravanje, produhovljenije njihova bia, uma, osjeta, interesa, obiaja i ukusa; svojstvo onoga tko je kulturan. 3. Rezultat procesa ovjekova usavravanja na odreenom podruju: knjievna kultura, glazbena kultura, likovna kultura i dr. 4. Ukupnost tvorbi ili pojava u materijalnom i duhovnom ivotu jednoga naroda, u odnosu prema razliitim fazama razvojnoga procesa (nacionalna kultura). . BIOL. Rast, uzgoj bakterija, razliitih mikroorganizama, stanica i tkiva u posebno odravanim uvjetima (inkubator). 6. AGR. Biljke uzgojene uz pomo agrotehnikih mjera.14 U Filozofijskome rjeniku Aloisa Haldera kultura se shvaa kao: Oblik ivota nekog naroda (neke narodne skupine, zajednice naroda i slino) koji se povijesno oblikuje (koji je isto tako i prolazan), onako kako se taj oblik predmetno oituje u djelima i institucijama religije, umjetnosti, politike, gospodarstva, itd.1 Halder posebno naglaava da se u njemakome govornom prostoru jasno razluuje kultura od civilizacije. Za Nijemce civilizacija oznaava cjelokupnost svreno-racionalnih, tehniko-organizacijskih ustanova koje slue ovladavanju egzistencijom16. Pod pojmom kultura autor spominje i zadae i potekoe interkulturnoga dijaloga koje proizlaze, prvo, iz razliitih oblika miljenja, razliitih temeljnih ivotnih stavova, razliitih razumijevanja svijeta te, drugo, iz isprepletenosti razliitih kultura. Te zadae i potekoe oituju se u

12 13 14 1 16

Opa enciklopedija, JLZ, Zagreb, 1978., str. 678. N. mj. Hrvatski opi leksikon, LZMK, Zagreb, 1996., str. 61. A. Halder, Filozofijski rjenik, Naklada Juri doo, Zagreb, 2002., str., 190-191. N. mj.

368

problemima: ouvanja identiteta, obrane eurocentristikih, anglocentristikih i inih zahtjeva te prevodivosti smisla ivota i svijeta.17 Njemaki kardinal Walter Kasper pravi jasnu razliku izmeu naravi, kulture i milosti. Narav je ono to postoji na osnovi ovjekova nastajanja, podrijetla i roenja (natura) i to se moe razviti i postati na njegovim uroenim snagama. A kultura je ono to ovjek iz njemu dane naravi moe uiniti svojim tjelesnim, tehnikim, umjetnikim i duhovnim radom i ono to je iz toga uinio dobrom kao i loem. Zato je kultura konkretni od ovjeka oblikovani, povijesno preneseni ivotni svijet to se stalno mijenja. A milost je Boji dar, zato se ona ne moe proizvesti ni znanstvenim, tehnikim i politikim ni etikim ili asketskim djelovanjem.18 Sociolog Ralph Linton definira kulturu jednoga drutva kao nain ivota njegovih pripadnika: zbirka ideja i navika koje oni ue, dijele i prenose iz pokoljenja na pokoljenje19. Drugi vatikanski sabor naglaava da kultura oznauje sve ono ime ovjek izgrauje i razvija mnogostruke svoje duevne i tjelesne darove te nastoji da spoznajom i radom sebi podvrgne svijet; ini sve ovjenijim drutveni ivot, i to u obitelji kao i cijelom graanskom drutvu, moralnim napretkom i napretkom institucija; konano, tokom vremena izraava, saopuje i uva u svojim djelima velika duhovna iskustva i tenje da slue napretku mnogih, dapae i cijeloga ovjeanstva20. U Pledoajeu za interkulturni odgoj i obrazovanje pojam kulture definira se kao sloen i meuovisan ustroj znanja, pravila, predodbi, formalnih i neformalnih pravila, obrazaca ponaanja, vrijednosti, interesa, tenji, vjerovanja i mitova21. Kardinal Joseph Ratzinger (sadanji papa Benedikt XVI.) definira kulturu kao splet misaonih i predodbenih forma (miljenje, osjeaje i djelovanje) koje obiljeavaju ovjeka. Po njemu, kulturu ini zajedni17 N. mj. 18 W. Kasper, Narav milost kultura, Crkva u svijetu, br. 4/2004., Split, 2004., str. 460-461. 19 M. Haralambos R. Heald, Uvod u sociologiju, II. izdanje, NZG, Zagreb, 1994., str. 17. 20 II. vatikanski koncil, Dokumenti, KS, Zagreb, 1970., str. 697, (GS 3). 21 A. Perotti, Pledoaje za interkulturni odgoj i obrazovanje, Educa, Zagreb, 199., str. 70.

369

ki jezik, ustroj zajednice, pravo, obiaji, moralna shvaanja, umjetnost, oblici kulta K tomu, kultura je medij komunikacije u kojemu se moe ostvariti priopenje.22

Literatura
- Ani, V., Rjenik hrvatskoga jezika, II. izdanje, NL, Zagreb, 1994. - Filozofski rjenik, II. izdanje, NZMH, Zagreb, 1984. - Halder, A., Filozofijski rjenik, Naklada Juri doo, Zagreb, 2002. - Haralambos, M. Heald, R., Uvod u sociologiju, II. izdanje, NZG, Zagreb, 1994. - Hrvatski opi leksikon, LZMK, Zagreb, 1996. - II. vatikanski koncil, Dokumenti, KS, Zagreb, 1970. - Kasper, W., Narav milost kultura, Crkva u svijetu, br. 4/2004., Split, 2004. - Klai, B., Rjenik stranih rijei, NZMH, Zagreb, 2001. - Kloskovska, A., Sociologija kulture, Krug 99, Sarajevo, 2003. - Ladan, T., Rijei, ABCN, Zagreb, 2000. - Opa enciklopedija, JLZ, Zagreb, 1978. - Perotti, A., Pledoaje za interkulturni odgoj i obrazovanje, Educa, Zagreb, 199. - Ratzinger, J., Na putu k Isusu Kristu, Verbum, Split, 2003. - Rjenik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krlea i kolska knjiga, Zagreb, 2000. Priredio Iko Skoko

22 J. Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Verbum, Split, 2003., str. 4-46.

370

IN MEMORIAM akademiku Daliboru Brozoviu

(1927. 2009.)

Nakon duge i teke bolesti u Zagrebu je 19. lipnja 2009. preminuo Dalibor Brozovi, hrvatski lingvist, kritiar, politiar, numizmatiar, roen 28. srpnja 1927. u Sarajevu. Ovaj svijet napustio je jedan od hrvatskih velikana 20. stoljea, jezikoslovac najviega ranga, jedan od stvaratelja hrvatske drave, veliki radnik i intelektualac prvoga reda. To je gubitak za njegove najblie i za itav hrvatski narod, to je gubitak za one koji znaju tko je Dalibor Brozovi bio i to je znaio. Doznao sam za njegovu smrt u Zagrebu na dan njegova odlaska. Dok sam prolazio Zrinjevcem, to mi je priopio davni zadarski student do kojega je ve dola teka vijest. Odjednom se sav svijet promijenio, odjednom vie nije bio kao prije. Dobro sam znao kako je sa zdravljem, oekivao sam da e smrt brzo doi, pobrinuo sam se da to prije do njega stigne zbornik Zadarski filoloki dani II. u kojemu je i trinaest radova o njemu i o njegovu znanstvenome radu. Muka trenutka bila je strana. Trebalo je brzo djelovati i uiniti to je bilo najpotrebnije. Popodne sam predavao na poslijediplomskome studiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, kratko komemorirao njegovu smrt studentima. Dobro su razumjeli moju bol. Blisko smo suraivali od 1978. kada sam u Zadru upravo u njega postao asistentom. Rijedak i posve izniman ovjek, bio je vrlo osebujan, mladim naratajima hrvatskih jezikoslovaca vrlo vaan, dragocjen hrvatskoj lingvistici u cjelini. Ne bih ovdje navodio njegov ivotopis i nabrajao glavna djela jer sam to ve uinio na drugim mjestima. Navest u za
371

itatelje Huma rijei to sam ih izgovorio na Mirogoju opratajui se 23. lipnja od njega: Potovani profesore, dragi Dalibore, Obraam Ti se u ime proelnika Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveuilita u Zadru, u ime radnika i studenata toga Odjela, u ime svih to su imali sreu biti Tvojim studentima na Zadarskome fakultetu, posebice pak u ime nas koji smo, voeni i Tvojim primjerom, krenuli pravcem znanosti i sveuilinoga rada. Ova teka prigoda nije prava prilika da bismo cjelovito rekli zato Ti dugujemo vjenu zahvalnost. Doao si 196. u Zadar, slavni grad nae prolosti, grad koji je bio ruevina, i vrlo brzo s drugima uinio si veoma mnogo. Ubrzo je Zadar postao uglednim aritem humanistikih studija, a Ti si svojim radom pokazivao kako su mogui visoki kriteriji i u znanstvenome i u nastavnome radu. Odmah u poetcima zadarskoga djelovanja Tvoja je komunikacija sa znanstvenim svijetom bila razgranata; pokazao si kojim putem treba ii suraujui u uglednim asopisima u Sofiji, Wiesbadenu, Budysinu, Krakovu, Varavi, Vroclavu, u Beu, u Pragu, u Parizu itd. u dolazeim vremenima. Nosio si velik teret odgovornosti, osmiljavao jezini studij zadarskih studenata, postizao u tekim i siromanim uvjetima puno. Ovom tekom prilikom napominjem da si se zanimao za mnotvo jezika diljem svijeta, ali da si posebice studij hrvatskoga jezika utemeljio na nov nain. Otud je bilo mogue tono definirati hrvatsku genetskolingvistiku situaciju, posebice pak rasvijetliti standardnojezino pitanje. Tono si vidio ono to su neki prethodnici slutili, kako je bilo vano predmigracijsko zapadnotokavsko narjeje, blisko povezano s kajkavskim i akavskim, kako se pomalo oblikovao hrvatski standardni jezik, kako je u drugoj polovini 18. stoljea dolo do pojaane njegove standardizacije. Uvidio si postojanje posebnoga tokavskog dijalekta, ijekavskoakavskoga u srednjoj i u istonoj Bosni. Ukljuivao si se u zamane projekte, poput rada na Opeslavenskome i Europskome lingvistikom atlasu. Dubinski Te je zanimao status hrvatskoga standardnog jezika pa
372

je Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskoga knjievnog jezika proizala i ispod Tvoga pera. Bio si fonologom, najboljim poznavateljem hrvatske fonologije. Bio si prouavateljem sve povijesti hrvatskoga knjievnog jezika, sintaktiarem najviega ranga. Prouavao si baltike jezike, afrike, novoindijske, volio si hrvatsku dijalektalnu knjievnost, poznavao djelo svojih prethodnika i uzorno ih obraivao. U trenutcima predaha bio si duhovit i uman, erudit prvoga reda. Kolegama si pristupao dobrohotno i esto imao za njih puno razumijevanja. Sjeat emo Te se trajno. Uvijek emo biti svjesni Tvoga nepokolebljiva hrvatskog osjeaja. Mi, Tvoji uenici, vidimo kako i mladi narataji potuju Tvoje djelo, dive mu se. Prolo je pedesetak godina od Tvojih prvih radova, a dananji studenti vide u njima veliinu, vide hrabrost i irinu Tvoga duha, golemo znanje i neizmjernu znatielju. Tvojim likom bitno sam obiljeen i ja, koji sam paljivo sluao Tvoja predavanja i itao Tvoje spise, vidio u njima duboka njihova znaenja te se osmjelio poi putem na koji si me Ti potakao. Na svemu Ti tomu hvala, a na drugome svijetu neka Ti je vjeni spokoj. Laka Ti bila hrvatska zemlja. Josip Lisac

373

NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU

Ope upute
HUM asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru znanstvena je publikacija koja objavljuje recenzirane radove te one koji ne podlijeu recenzentskom postupku. Recenziji podlijeu lanci koji se prema opim standardima dijele u etiri kategorije: izvorni znanstveni lanak, prethodno priopenje, pregledni lanak, struni lanak. Primaju se samo neobjavljeni rukopisi. Kategoriju lanka predlae autor, a konaan sud donosi urednik na prijedlog recenzenata rada. Prihvaanje kategoriziranih radova za objavljivanje obvezuje autora da isti lanak ne smije objaviti na drugom mjestu bez doputenja urednitva asopisa. Nekategorizirani radovi (recenzije, prikazi i slino) ne podlijeu recenzentskom postupku, tj. urednik i tajnik prihvaaju ih na temelju svojih uvida.

Oprema rukopisa
a) Poeljan opseg znanstvenih i strunih lanaka jest 16 do 20 autorskih kartica (jedna kartica sadri 30 redaka sa 60 znakova u retku), a recenzij, prikaz te drugih priloga od 2 do 6 kartica. Tu su uraunate biljeke te saetak na hrvatskome i na jednom stranom jeziku (engleskome ili njemakome) te literatura koju je nuno navesti zasebno. U saetku opsega do 12 redaka treba skraeno predstaviti sadraj lanka te prezentirati glavne rezultate i zakljuke istraivanja. Pisati valja u treemu licu i izbjegavati pasivne glagolske oblike. Uz njega treba navesti oko pet kljunih rijei, odnosno pojmova koji pomau u klasifikaciji rada. U dogovoru s urednikom opseg lanka, iznimno, moe biti i vei. b) Naslovi knjiga i zbornika te nazivi asopisa piu se ukoenim pismom (kurziv, italik). Dijelovi knjiga (npr. pojedine rasprave iz znanstvenoga djela) piu se u navodnicima. Naslovi lanaka piu se u navodnicima. Istaknuta mjesta u tekstu valja oznaavati kosim slovima (kurzivom) ili masnim slovima (boldom), a nikako velikim slovima ili podvueno, osim ako za to ne postoje posebni razlozi. 37

Ako unutar navoda treba neto ponovno oznaiti navodnicima, onda valja rabiti tzv. polunavodnike (unutarnji navod). c) U pisanju pozivnih biljeaka autor se moe sluiti europskim ili amerikim sustavom, ali njihovo kombiniranje nije doputeno.

Tehnike upute
Budui da se u postupku slaganja ovoga asopisa rabe ujednaeni formati za sve lanke, molimo autore da nam olakaju postupak na sljedei nain: a) Svi prilozi moraju biti pisani na raunalu, u nekoj od inaica programa MS Word (od verzije MS Word 6.0 nadalje), ili u nekom od programa kompatibilnih s MS Word, te trebaju biti snimljeni u formatu MS Word dokumenata (**.doc). b) Obvezna je uporaba fonta Times New Roman (odnosno Times New Roman CE) kako bi se izbjegli problemi s hrvatskim znakovljem! c) U tekstu priloga veliina slova treba biti 12, a prored 1, (srednji). U biljekama veliina slova jest 10, a prored jednostruki (single). d) Nije poeljno da prijelom ve bude obavljen. Zato je najbolje tekst predati odvojen od ostalih priloga (ako ih ima). Crtee i grafike (slike) treba dostaviti posebno, kao samostalne papire ili datoteke, i obiljeiti ih (npr. rednim brojevima). U tekstu jasno treba naznaiti gdje prilozi dolaze. e) Rad se dostavlja Urednitvu u dva primjerka, otipkana s jedne strane papira A4, te na magnetskom mediju (disketi, CD-u i sl.). Moe biti dostavljen i elektronikom potom (e-mailom). Priloge treba slati potom na adresu Fakultet filozofsko-humanistikih znanosti (za asopis), Matice hrvatske bb, 88000 Mostar, ili e-mailom na adresu: hum@ffmo.ba, ili predati osobno. Molimo autore da uz ime i prezime, akademski stupanj (ili profesionalnu titulu) te puno ime institucije u kojoj rade naznae telefon, adresu i e-mail radi kontakta. Rukopisi se ne vraaju. Urednitvo pridrava pravo rukopis redakcijski prilagoditi propozicijama asopisa i standardima hrvatskoga knjievnog jezika. Molimo sve suradnike da se dosljedno pridravaju navedenih naputaka. Urednitvo 376