Sie sind auf Seite 1von 3

ak Derida TA JE DEKONSTRUKCIJA u: Zlatna greda, list za knjievnost, umetnost, kulturu i miljenje, broj 37, godina IV, 2004, str.

52, izdava: Drutvo knjievnika Vojvodine, Novi Sad. (Re je o Deridinom usmenom odgovoru na pitanje iz naslova, datom u toku jednog razgovora koji je snmimljen 30. juna 1992. g. Sam razgovor nije u celosti objavljen, ali se deo s odgovorom na bez sumnje vano pitanje ta je dekonstrukcija? pojavio u Monde-u od 12. oktobra 2004. ijih desetak strana je bilo posveeno Deridioj smrti.) Taj termin dekonstrukcija ne bi trebalo shvatiti u smislu ponitenja ili destrukcije neega, nego u smislu istraivanja sedimentiranih struktura koje oblikuju diskurzivni sklop, tu filozofsku diskurzivnost unutar koje mislimo. To je neto to prolazi kroz jezik, kroz zapadnu kulturu i ukupnost onoga to definie nau pripadnost samoj istoriji filozofije. Re dekonstrukcija je i ranije postojala u francuskom jeziku, samo to je njena upotreba bila veoma retka. Meni je ona, najpre, posluila za prevoenje nekih rei :::: jedne koja dolazi od Hajdegera da bi govorila o destrukciji i druge koja dolazi od Frojda da bi govorila o disocijaciji. Ali, naravno, ja sam odmah pokuao i da naznaim, pod tom istom reju, u emu ono to ja zovem dekonstrukcijom ipak nije ni hajdegerovsko ni frojdovsko. Posvetio sam ne mali broj radova kako bih ukazao na izvestan dug spram Frojda i Hajdegera i, u isti mah, na izvesno skretanje toga to sam nazvao dekonstrukcijom. Dakle, ja ne bih mogao da objasnim ta je, za mene, dekonstrukcija, a da pri tom ne rekontekstualizujem neke stvari. Naime, s tom reju ja sam se angaovao oko vlastitih zadataka upravo u trenutku u kojem je strukturalizam bio nadmoan. Zato je dekonstrukcija, ujedno, morala biti odreeno zauzimanje pozicije spram strukturalizma. S druge strane, re je o trenutku u kojem su nauke o jeziku, pozivanje na lingvistiku i iskaz sve je jezik bili dominantni. U tim godinama, govorim o ezdesetim, dekonstrukcija je poela da se konstituie kao... neu rei anti-strukturalizam, ali, u svakom sluaju, kao neto razgranieno od strukturalizma i neto to, ujedno, osporava autoritet jezika.

Eto zato sam uvek zauen i ozlovoljen kad se suoim s tako estim poistoveenjem dekonstrukcije s jednim kako bih rekao? omnilingvisticizmom, panlingvisticizmom ili pantekstualizmom. Dekonstrukcija poinje od neega upravo suprotnog! U stvari, ja sam zapoeo s osporavanjem autoriteta lingvistike, jezika i logocentrizma. Pa ukoliko je , po meni, sve poelo i nastavilo se putem osporavanja lingvistike reference, merodavnost govora i logocentrizma te rei koju sam ponavljao do iznemoglosti kako je onda mogue da se dekonstrukcija, tako esto, osuuje kao misao za koju postoji samo govor ili tekst u uem smislu, ali ne i stvarnost? Oigledno, to je nepopravljivi besmisao. Ja nisam odbacio re dekonstrukcija poto je ona implicirala nunost pamenja, ponovnog vezivanja, pa i seanja na istoriju filozofije unutar koje opstajemo, a da i ne pomiljamo da iz nje izaemo. Uostalom, veoma sam rano poeo da pravim razliku izmeu zatvorenosti i kraja. Re je o igosanju zatvorenosti istorije, ne i metafizike u celini, jer nikada nisam verovao da postoji jedna metafizika; to je, takoe, esta predrasuda... Naime, ideja da postoji jedna metafizika samo je jedna metafizika predrasuda. Postoji jedna istorija i lomovi u njenoj metafizici. Govoriti o njenoj zatvorenosti ne znai tvrditi da je ona dovrena. Dakle, dekonstrukcija, ili dekonstruktivno iskustvo smeta se negde izmeu zatvorenosti i kraja, u prostor ponovne potvrde filozofskog, upravo kroz otvaranje same upitnosti nad samom filozofijom. S te take gledita, dekonstrukcija nije tek jo jedna filozofija, niti je skup nekakvih teza, niti, pak, pitanje o biu u hajdegerovskom smislu... Na izvestan nain, ona nije nita. Ona ne moe da bude nikakva disciplina ili metoda. A nju, esto, predstavljaju kao metodu, ili je preobraavaju u metodu, sa skupom pravila, procedura koje se mogu nauiti... A ipak, ona niej tehnika, sa svojim normamam i procedurama. Naravno, mogue su pravilnosti u nainu postavljanja pitanja dekonstruktivnog tipa. S te take gledita, ja verujem da to moe da otvori prostor za obuavanje, da moe da uvede efekat discipline itd. Ali, u samom svom naelu, dekonstrukcija nije metoda. Ja sam i sam pokuao da se upitam ta bi mogal biti metoda, u grkom ili kartezijanskom smislu, u hegelijanskom smislu. No, dekonstrukcija ipak nije metodologija, nije primena pravila.

Ako bih hteo da dam jedan ekonomski, eliptian opis dekonstrukcije, onda bih rekao da je to misao porekla i granice samog pitanja ta je...?, pitanja koje dominira nad itavom istorijom filozofije. Uvek kada pokuavamo da mislimo mogunost tog ta je...?, kada pokuavamo da postavimo pitanje o formi samog pitanja, ili da se interesujemo za nunosti govora u nekom jeziku, nekoj tradiciji itd., ono to se u tim trenucima ini moe biti na raspolaganju pitanju ta je...? samo do izvesne take. I to je, upravo, osobenost dekonstrukcije! Zaista, ona je upitanost nad svim to je neto vie od upitnosti. Eto zato se ja sve vreme usteem da upotrebljavam tu re. Koja se odnosi na sve ono to je pitanje ta je...? nalagalo u istoriji Zapada i u zapadnoj filozofiji, od Platona do Hajdegera. S te take gledita mi, zaista, vie nemamo pravo da od dekonstrukcije traimo da odgovori na pitanje ta je ona? ili ta je to?, u tekuem znaenju te upitnosti.

Das könnte Ihnen auch gefallen