You are on page 1of 29

OPDENITO O ILIRIMA(podjela plemena i njihove teritorijalne granice)

Iliri su skupina plemena i plemenskih saveza trako-ilirske grane indoeuropske etno-lingvistike porodice, poznatih u Starom vijeku na podrujima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora, june Italije i Epira. Najpoznatija ilirska plemena su :

Ardijejci(podruje oko rijeke Bosne i Neretve pa sve do Vojue u Albaniji na jugu) Daorsi(dolini rijeke Neretve, na podruju dananje Hercegovine) Dalmati(srednja Dalmacija i zapadna Hercegovina izmeu rijeka Krke i Neretve) Desijati(podruja u srednjoj Bosni) Mezeji(sjeverna Bosna) Japodi(srednja Hrvatska izmeu rijeka Kupe i Une do Velebita i Vinodola) Histri(podruje dananje Istre) Autarijati(istona Bosna oko rijeka Tare i Lima pa sve do Morave,dananji Glasinac) Albani(sjeverna Albanija) Liburni(jugozapad Hrvatske uz sjeveroistoni Jadran izmeu rijeke Rae i Krke) Dardani(dijelovi teritorija dananjih drava Srbije, Makedonije i Kosova) Breuci(podruju dananje Slavonije, u porjeju Save od Novske do Slavonskog gorja na sjeveru, pa do Bosuta na istoku, te izmeu Vrbasa i Drine u Bosni i Hercegovini.) KNIDSKA KOLONIJA NA KORULI(antiki izvori, gdje se smjeta) Otok Korulu Grci nazivaju Korkyra ili Kerkira Melaina, isti naziv nosi antiki Krf. Eustatije primjeduje da su antiki autori razlikovali ove dvije Korkire; junu (Krf)nazivali su Kerkira, a sjeverni (Korula) Korkira. u Apolonijevom epu o povratku Argonauta preko rijeke Istra (Dunav) u Jadranskomore, opisuje Jadransku obalu: Issu samo spominje, Faros ne, ali Crnoj Korkiri posveduje 6 heksametara (pie u 3.st.pr.Kr., ali vjerojatno koristi ranije izvore)-Apolonije Rodski: mornari dali naziv Crna zbog crne ume kojom je otok bio prekriven. otok Korula prvi se puta u antikim izvorima spominje u 4.st.pr.Kr. u PseudoSkilakovom Periplu; grki su kolonisti i trgovci mjesto poznavali i ranije-Pseudo Skilak spominje poloaj Korkire Melaine prema rijeci Naronu i prema morskoj puini-prema Pseudo Skimnu, Strabonu i Pliniju, Kniani su osnovali koloniju na KorikiriMelaini-Pseudo Skimnov izvor su Teopomp i Timej; Strabon spominje knidski polis na K.M.(izvor Teopomp); Plinije biljei koliko je Melita udaljena od Korkire. Indoeuropljani: naziv za skupinu naroda i jezika, pradomovina im je vjerojatno sjeverno od Kavkaskog gorja, oko 1600-1500. pr. Kr. pojavljuju se u Europi, na Bliskom Istoku i u Indiji, u indoeuropsku skupinu spadaju Hetiti, Perzijanci, Indoarijci, Grci, Italici, Kelti, Germani, Slaveni ETRUANSKA CIVILIZACIJA Izmeu 900. i 800 p.n.e. moda iz Male Azije. Podruje njihovog naseljavanja (Etrurija) nalazilo se u modernoj Toskani i dijelu Umbrije. Domorodni Latini zvali su ovaj narod Etrusci ili Tusci, dok su ih Grci

zvali Tyrrhenoi (Tirenci). Sami sebe oni su pak nazivali Rasenna. Naselivi se uz Tirensko more, njihova se civilizacija rairila od rijeke Arno pa prema jugu do Tibera. Na Tiberu se nalazilo maleno latinsko selo koje de kasnije postati veliki Rim. Tokom uspona etrurske civilizacije ovi Latini bili su u bliskom kontaktu s Etruanima, njihovim jezikom, idejama, njihovom religijom i civilizacijom. Etruani su igrali najvaniju ulogu kod uspona rimske civilizacije, a dijelom su iako manje, utjecali i na istodobne Liburne na Jadranu. Dravno ureenje slino Grcima to je bila konfederacija gradova-drava. Njihova politika dominacija dolazi 500 p.n.e. konsolidacijom umbrijskih gradova i okupacijom velikog dijela Lacija. U to vrijeme Etruani postaju velika pomorska sila i osnivaju kolonije na obali Korzike, Elbe, Sardinije, na Balearima, te na obali panjolske, a moda i na gornjem Jadranu. U kasnom 6. stoljedu p.n.e. Etrurija i Kartaga postaju saveznici, razlog je bila trgovina. U kasnom 5. stoljedu p.n.e. ipak dolazi do kraja pomorskoj trgovini Etruana. Etruani su zauzeli Rim negdje 616. pr. Kr. pa je ak i Tarkvinije, rimski car, bio Etruanin, ali su 510 p.n.e. bili otjerani od Rimljana. U 4.st. slabe zbog napada Gala, to koriste Rimljani pa ih napadaju. MAGNA GRAECIA
Regija u antikoj junoj Italiji i Siciliji koje su od 8. st.pr.Kr. kolonizirali grki naseljenici. Osnovali su brojne gradove: Taranto, Kume, Metapontion, Sybaris, Kroton, Rhegion,Paestum i Napulj bili su glavni centri Velike Grke. I na Siciliji su osnovane grke kolonije (Naxos, Zankle i Sirakuza) Od 3. stoljea prije Krista te se grke kolonije poinju nazivati Magna Graecia odnosno Velika Grka, vjerojatno zato kako bi se naglasila njihova veliina nasuprot grkoj matinoj zemlji. Oznaka Magna Grecia odnosi se na stanovnitvo i kulturu grkih kolonija u junoj Italiji i na Siciliji, a ne na odreeni politiki teritorij.

PRVE GRKE KOLONIJE NA JADRANU(na ilirskom prostoru) 627.g.pr.K.-Korkirani osnivaju Epidamnos, pararelno se javlja i ime Dyrachion (dananjiDra) pretpostavka da je Epidamnos grki naziv, a Dyrachion autohtoni, dva grada spojili seu jedan ostao naziv Dyrachion, kuju novac sa natpisom DYRR (1.gr.kolonija na Jadranu) 588.g.pr.K.-Korkirani i Korindani osnivaju Apoloniju, danas nije grad, blizu malo selo Pojane, irila se nekoliko puta, grad na povienom terenu, luka nije u gradu, kovali novac poistom tipu, istim motivima, pie APP nn godina; Lissos(dananji le, sjeverni dio Albanije)nije na moru ved na rijeci Drim, nijesigurno da li je kolonija, vaan centar (metalurgija, itarice) oko 580. (520) Korkyra Melaina(Korkira Crna) osnivali je Kniani (stanovnici Knida iz Male Azije) uz pomod Korkirana (Dorani), nalazila se na Korulu,Korkirani pomogli Knianima pa Kniani dali ime koloniji Korkira Melaina Issa(Vis)- Dionizije Sirakuki-osnovao Issu oko 397.g.pr.Kr. Issa osniva kolonije u Lumbardi (4.st.), emporije u Tragurionu, Epetionu (3.st.) i Saloni (2.st.) Samostalnost-od sr. 4. do sr. 1 st.pr.Kr. ,gubi je u rimskim graanskim ratovima jer staje na stranu Pompeja, u 1.st.pr.K. postaje civium Romanorum.

Pharos(Stari grad na Hvaru)- Diodor Sicilski, Historijska biblioteka: u 4.st.pr.Kr. na otok doli jonski Grci s egejskog otoka Para i tu 385/384.g.pr.Kr. (99 Olimpijada) utemeljili naselje. Izvori: PseudoSkilak (Periplus), Pseudo-Skimno (Periegesis), Polibije (Hist.), Plinije(Nat.Hist.), Ptolomej (Geogr.), Strabon (Geogr.). Najstariji izvor-Pseudo Skilaks koji spominje Faros kao ime otoka i ime grada i zove ganovi Pharos kako bi ga razlikovao od Egejskog. vjerojatno se domade stanovnitvo nije lako dalo nagovoriti, pa ovi trae DionizijaSirakukog da im pomogne slomiti otpor -brodovlje Dionizija Sirakukog s Isse zajedno s Paranima pobijeuje Ilire s otoka i Jadasine (uniteno je ilirsko/jadasinsko brodovlje); natpis iz Starog Grada koji govori ozapljeni oruja Jadasinima vjerojatno posveden toj pobjedi KOLONIZATORSKO DJELOVANJE DIONIZIJA SIRAKUKOG Dionizije koji je bio aktivni politiar i vojskovoa ( svi sutada bili i politiari i vojskovoe ), postao je popularan jer je bio na elu Sirakuke vojske i u saveznitvu sa drugim Grkim kolonijama na Siciliji uspio je poraziti Feniane i potisnuti ih te smanjiti utjecaj sa sjevernog podruja gdje su imali nekoliko svojih kolonija. Oni su stoljedima drali sredinji dio sredozemlja pa se tu Grci nisu mogli naseliti. Neki Grki polisi su bili saveznici Kartage. Dva su se polisa posvaala, jedan je polis pozvao u pomod Kartagu, a drugi su se Grki polisi digli protiv njih. Kartaga je izgubila i Dionizije je nametnuo sebe kao glavni autoritet te zavladao kao tiranin. Sirakuza je bio jak Dorski grad i pomorska sila koji je i prije imao znaajnu ulogu u gospodarstvu i vezama s Grkom. Dionizije pokuava tu snagu jo povedati. Sve Sicilske gradove je stavio pod svoju vlast, potisnuo je Feniane sa podruja Tirenskoga mora, Korzike i Sicilije. Nakon to je zavladao Tirenskim morem, Sicilijom i okolicom, nametnuo je vlast i drugim kolonijama na jugu Italije. U Dorskim je kolonijama imao sljedbenike pa je bacio oko na Jadran kako bi povedao trgovinu Sirakuze i u tom smjeru. Poeo je osnivati naseobine na Jadranu, od 404. do oko 390. god. prije Krista te su naseobine imale karakter vojnih postaja. Osnovao je Anconu i oblinju Numanu. Zavladao je Lissosom, njega nije osnovao. U tim je naseljima postavljao svoje vojne, mornarike postaje i brodove, uputio se i prema sjeveru te pojaao utjecaj u Adriji i u oblinjoj Spini koja se nalazi u delti Pada. To su trgovaka,Venetska naselja ali u njima ive svi oni koji trguju, mahom Etruani i Grci. Etruani su smjeteni izmeu rijeka Tibar i Arno, tada su se ved proirili preko Apenina prema delti rijeke Pad u potrazi za itom i upravo tu susredu te 3 druge kulture. Tu Dionizije vlada poslije 400. god. prije Krista kada pomae osnivanje kolonije u Issi jer mu treba luka radi kontrole plovidbe. Nema podataka kada je tono osnovana Issa. Osnovali su je Dorani,vjerovatno su glavni bili Dionizije i Sirakuani, a prikupili su snage iz drugih polisa,vjerovatno na Siciliji. Kolonije u naem dijelu Jadrana su gotovo posljednje koje su osnovane. Koriste luku na sjeveru otoka Visa koja postaje glavna baza na tom djelu Jadrana za Dionizijevu plovidbu. Lissos, Numana, Ancona, Spina, Adria i Issa pokrivaju velik dio Jadrana, ali ne Histre i Liburne. Tada ved pomalo raste i rimska snaga koja de se sve vie uplitati u Jadran. 385 god. prije Krista Dorani uz snanu pomod Dionizija starijeg

osnivaju Pharos ( Hvar ). Osnivaju ga Parani, stanovnici jednog od otoida u Egejskom moru. Nakon to odluuju poduzeti korak kolonizacije, trae pomod od Dionizija te dolaze na Hvar i daju mu ime Pharos. Grki grad na otoku Hvaru je osnovan 385. god. prije Krista na podruju dananjeg Starigrada. Par godina nakon osnutka, Iliri sa okolnih gradina, uz pomod okolnih plemena su napali grad i pokuali istjerati Grke. Navodno ih je bilo 10 000, ali izvori nisu pouzdani, naginju preuveliavanju a i piu se stotinama godina nakon dogaaja. Pharani su pozvali u pomod Dionizijevu mornaricu koja je bila stacionirana u Lissosu, Pharani pobjeuju. O pobjedi Grka nad Ilirima moda svjedoi natpis koji je vjerovatno bio baza jednoga spomenika pobjede. Natpis kae da su Pharani poslije pobjede nad '' Jadesinima '' postavili oruje kao javni spomenik. Jadesini bi mogli biti ti Iliri koji su napali Pharane,spominju se kao stanovnici koji ive na podruju rijeke Jadro, moda se radi oJaderatinima, stanovnicima Iadera Zadra. Dionizije stariji je ivio nekoliko desetljeda i umro je 367. godine prije Krista, naslijedio ga je Dionizije mlai koji nije uspio odrati interesnu sferu koju je otac oblikovao na Tirenskom, Jonskom i Jadranskommoru. Taj se Sirakuki imperij raspao tijekom vlasti Dionizija mlaeg. LUMBARDSKA PSEFIZMA Lumbarda je selo na istonoj strani Korule u kojoj je dokazana naseljenost od 6.st. Pr. Kr. prema antikim autorima i numizmatikom materijalu tu je bila utemeljena Knidska kolonija u 6. st., ali ne zna se gdje se tono nalazila. Psefizma (odluka) se sastoji od nekoliko ulomaka grkog natpisa, a radi se o ureenju zemljinih odnosa izmeu stanovnika novoosnovane kolonije, tj.sklapanju ugovora izmeu isejaca i vlasnika zemljita. Imovinski odnosi grkih naseljenika na Koruli se reguliraju, a daje se i popis naseljenika kojih je vjerojatno bilo i vie od 200. Na natpisu je sauvano 158 to potpunih, to fragmentiranih imena. Osim dorskih, spominje se i mnogo imena ilirskog podrijetla. Najstariji je sauvani pisani spomenik iz naih krajeva, a pronaena je 1877. g. Tekst je podijeljen u tri stupca iznad kojih je stupac kontinuiranog teksta. Spominje se i gradnja gradskih zidina kojima nije naen trag. MATERIJALNI OSTATCI GRKE KOLONIZACIJE Skulptire nepoznatog podrijetla: Bronana glava boice s dijademom iz Isse, grki original 4. ili 3.st.pr.Kr. Reljef Kairosa iz Trogira, varijacija Lizipova kipa, iz ranohelenistikog doba(moda 3.st.pr.Kr.) Stela s prikazom posmrtne gozbe iz Zadra, pokojnik pripadnik dionizijske religije, mogude da je izraen u Dalmaciji. Mala praokutna stela nekod uzidana u Palai Cipio u Trogiru, na prednjoj strani prikaz pokojnice na stolcu kako prede vunu, motiv poznat u grkoj sepulkralnoj umjetnosti. Najvjerojatnije da su ovi primjerci skulptura dospjeli u Dalmaciju trgovinom. Skulpture pouzdanog podrijetla:

Reljef plesaica iz Narone, sredina 2.st.pr.Kr, od mramora mogude izraen Dalmaciji. Votivna ara s prikazom biste Here, Trogir, lokalna produkcija. U Issi radionica nadgrobnih stela: neke stele sadre stupove, vrata, metope, triglife, zabat i akroterije, vedina pripada srednjem ili kasnijem helenistikom razdoblju, taj tip stele poznat u Grkoj, Cipru i Maloj Aziji. Tanagra glinene figurice- najede prikazuju djevojke u bogato drapiranim haljinama, podrijetlom iz june Italije, neki primjerci iz Isse URBANIZAM ISSE I PHAROSA Grki gradovi su uveli urbanistika naela i graditeljske inovacije- gradsko planiranje, snane fortifikacije, javne zgrade, odnos akropola/agora, katastarsku podjelu zemljita, nekropole, kvalitetnu obradu kamena, buku, nove arhitektonske elemente to je sve znatno utjecalo na izgled ilirskih naselja(Oanidi, Varvaria, Narona) Isu i Pharos ograuju zidine izgraene u megalitskoj tehnici(veliki kameni blokovi bez vezivnog materijala).U Issi je agora uz more, na poluotoiu Priovo moda grki teatar. Uz izlazne ceste iz grada su nekrpole. Utjecaj na Ilirska naselja:grki utjecaj se vidi u nainu podizanja gradskih zidina, megalitski blokovi(Aseria, Varvaria, krip na otoku Brau, Salona). Oanidi kod Stoca u Hercegovinividi se ujecaj grkog naina organizacije gradskog tkiva i zoniranja sadraja, utvreni dio je odvojen od stambenog povezivali su ih 2 vrata i trg. Tragurij i Epetij- isejske kolonije, gradske zidine podignute od megalitskih blokova. Tragurij- komunikacije okruuju sredinje uzvienje s kojeg se putevi zrakasto pruaju prema periferiji, ortogonalni sustav se nalazi na zapadnoj strani otoka Epitej- imao je brojne poprene i malobrojne uzdune komunikacije, ouvana su gradska vrata. U Pharosu je agora na spoju dviju temeljnih komunikacija, a ne uz more kao u Issi. Zidine su bile bez kula kao i u Issi, od 4.st.pr.Kr. kule su nezaobilazni element obrane gadova u Grkoj. TRAGURION (smjetaj naselja, vrijeme njihova nastanka, arheoloki ostatci) Osnovali su ga grki kolonisti s otoka Visa u III. st.pr.Krista. na otoidu u kanalu izmeu obale i otoka iova, a na zapadnom rubu velikog Katelanskog zaljeva. Arheoloki ostatci: sauvani dijelovi bedema, naeni zidovi gr. nastambe u lapidariju MGT, mali rtvenik posveden Heri (kraj katedrale), gr. natpis u zidu samostana sv. Nikole, Kairos- bog sretnog trenutka, najmlai zeusov sin; podsjeda ljude na prolaznost srede;mladid s krilima i uperkom da ga ljudi mogu uhvatiti, nosi vagu i britvu; prema Lizipu koji ga je napravio na dvoru Aleksandra Makedonskog-sauvan samo u pisanimizvorima; uva se u samostanu sv. Nikole, reljef s prikazom ene, natpis na kojem se spominju hijeronamon, logisti i gramateus-uzidan u samostan EPETION U III. St.pr.n.e. grki kolonisti s otoka Isse (Visa) osnivaju naselje Epetion. Nedaleko od Splita, u pravcu Omia, na poluotoku Stobre nalazi se naselje Stobre gdje je osnovan Epetion. Arheoloki ostatci: sauvani djelovi bedema, kasno-antiki krovni crijep.

KAIROS Reljef iz Trogira raen u 1. st. prema Lizipovom originalu. uva se u samostanu Sv. Nikole. Kod starih Grka bog sretnog trenutka ili zgodne prilike koja je za pojedinca sudbonosna ili koju ovjek mora znati iskoristiti. Vjerovali su da kraj svakog ovjeka samo jedan put u ivotu protri Kairos. Tada treba biti brz i uhvatit ga za njegov dugi uperak na elu. Propusti li se ta prilika, smatralo se da je ovjek propustio sredu. RIMSKO OSVAJANJE ILIRIKA-RATOVI S ILIRIMA Prvi Ilirski rat Aktivnosti ilirske kraljice Teute tijekom 230. pr. Kr. ozbiljno su ugrozile trgovake rute preko Jonskog mora koje su koristili rimski saveznici iz Italije i sa Sicilije. Iliri su im i ranije zadavali jake udarce, ali ne u tako velikom razmjeru. tovie, nekolicina ilirskih pljakakih pohoda zavrilo je ubijanjem ili zarobljavanjem italskih trgovaca. Da bi prikazao svoje nezadovoljstvo, rimski je Senat poslao bradu Lucija i Gneja Korunkanija da kod Teute, zajedno sa isejskim izaslanikom Kleemporom, protestiraju zbog ovih napada na rimske saveznike. Nakon to se Teuta ogluila na njihove zahtjeve, Rimska mornarica sainjena od 200 brodova, na elu s konzulom Gnejem Fulvijem, kretala se prema Ilirskom podruju. Drugi konzul, Postumije, bio je na elu kopnene vojske koja se transportnim brodovima prebacivala u Apoloniju. Povjesniar Polibije tvrdi da je Postumije imao 20 000 pjeaka i 2000 konjanika. Fulvije se s ratnim brodovima kretao prema Krfu (Korkyra), ali je na putu saznao da je otok ved osvojen od strane Teute, te da je upravu tamo preuzeo Demetrije Farski. Demetrije je nedugo nakon toga dogaaja stupio u kontakt s Rimom, nudedi svoju lojalnost i potpunu kontrolu nad podrujem u zamjenu za neke povlastice. Tada ih je Demetrije poveo prema Epidamnu, gdje se ved ranije iskrcala Postumijeva kopnena vojska, a koji su takoer jako skoro zauzeli. Putem prema unutranjosti pokoravali su Ardijejce, ali su im se neka plemena, poput Partina i Atintana, svojevoljno predala. Naposlijetku je osloboena i Issa, te je i ta zajednica dola pod izravnu zatitu Rima. Sa zavretkom sezone ratovanja, 229. godine, Fulvije se vratio u Rim s velikim dijelom mornarice, a Polibije se utaborio u Epidamnu, gdje je unovaio novu legiju. Njegova zadada bila je nedgledanje Ardijejaca, te zatita zajednica koje su prisegle lojalnost Rimu. Drugi Ilirski rat Sljedede godine, 228. prije nove ere, Teuta je iz grada Risinuma u Bokokotorskom zalijevu uputila izaslanike koji su u njezino ime zamolili bezuvjetni mir, a kao tribut je odluila bez borbe prepustiti podruje Korkyre, Isse, Pharosa, Epidamn i ona Ardijejska podruja koja su Rimljani izravno osvojili. Veliki dio osvojenog podruja Rimljani su dali pod upravu Demetriju Farskom, koji je sluio kao njihov glavni povjerenik za to podruje. Nakon to se itava rimska vojska povukla iz Ilirika pri zavretku prvog Ilirskog rata, Demetrije je tadanju priliku iskoristio kako bi podruje koje su mu Rimljani ostavili pod upravu spojio sa ostacima Ardijejske drave, te tako povedao svoj utjecaj. Takoer je

nastojao proiriti utjecaj na podruja koja su bila iskljuivo pod rimskom zatitom, ali se vedina ogluila na takav pokuaj. Tako je od 229. do 219. godine prije nove ere Demetrije polako uvrdivao svoj poloaj na istonome Jadranu i unutranjosti, a najvedi korak vjerojatno je pristupanje makedonskom savezu 224. godine prije nove ere. Iskoristio je ratove Rima i Gala na sjeveru kako bi se posvetio gusarenju na Jadranu i aktivnom ometanju plovidbe rimskog brodovlja, ime je jasno pokazao svoje nepotovanje prema dotadanjim saveznicima. Sastavivi flotu od 90 brodova, isplovio je na jug kako bi napao i osvojio grad Pilos, gdje je s nakon nekoliko pokuaja zarobio jo 50 brodova. S tom je flotom nastavio pohod na Ciklade. U meuvremenu su Rimljani opremili flotu pod Lucijem Emilijem Paulom te napali i osvojili slabo branjeni Dimale, jednog od glavnih Demetrijevih uporita. Odatle je rimska flota otplovila na sjever te zauzela Faros. Demetrije je bio prisiljen pobjedi, a utoite mu je pruio makedonski kralj Filip V. OSNIVANJE AKVILEJE in osnivanja Akvileje (181. pr. n.e.) na teritoriju Karna je bio poetak osvajanja Histrije. OSVAJANJE HISTRIJE Histarski ratovi (Istarski ratovi) su niz ratova potkraj 3. i u 2. st. pr. Kr. koje su Rimljani vodili protiv Histra. Prvotni rimski cilj bio je suzbijanje njihova gusarenja, a tek zatim i osvajanje Istre. Voena su tri rata sa Rimom. Tokom stoljeda Histri su spominjani uglavnom kao pomorski gusari i pljakai. Prvi sukob je zapoeo netom prije drugog Punskog rata i drugog Ilirskog rata, tonije 221.g. pr. Kr. Rim je poduzeo kaznenu ekspediciju zbog njihovih pljaki laa sa itom. Rimski pohod na Histre vodila su dva konzula koja su ih napala sa mora. Ipak rat je zavrio pobjedom Rima, iako teko izvojevanom. Za posljedice, razorena je koja histarska gradina uz obalu, ali unutranjost je ipak ostala izvan rata. Postoje mnoga miljenja o kasnijem politikom ureenju Histrije. Prema jednom, posljedica tog rata bilo je formiranje histarske drave sa kraljem kojeg postavlja Rima ali samo kao marionetu. Prvi bi vjerojatno mogao biti otac Epulona. Ali sve je to malo vjerojatno jer Histarsko je kraljevstvo sigurno moralo postojati i prije rata, mogude sa kraljevskom dinastijom i sjeditem u Nezakciju. Ipak najvie vjerojatno je da su se ta plemena ujedinila tek pred opasnodu od Rima, pod vladarom najjae gradine Nezakcija jo u 4. ili 3. st. pr .Kr. Nakon prvog rata Rim i dalje nema toliko veliku mod nad Histrijom, pa joj ne moe nametnut danak ili bilo kakav nain prisile, stoga se zadovoljava slobodnom plovidbom priobaljem. etrdeset godina poslije opet rastu nemiri sa Rimom, a razlog tome je ovaj put bilo osnivanje kolonije Akvileje, tonije 181.g.pr.Kr. Taj de dogaaj imati kljunu vanost za povijest Istre i drugih naih krajeva jer je ova naseobina zbog svog povoljnog poloaja i prostranog plodnog kolonijskog agera postala glavnim bastijonom rimske modi i sirenja njihova utjecaja prema istoku. Sluila je uglavnom za sprjeavanje upada alpskih plemena (Karni, Gali) ali i da to bude smjetaj vojnih postrojbi na kopnu za napad na Histriju. 183.g.pr.Kr. rimski

konzul M. Claudius Marcellus je zapoeo planiranje napada. Godinu dana poslije pretoru Duroniju daje u ruke itav pomorski jadranski prostor radi zatite. Time je znai napad na Histre bio pripremljen i sa kopnene strane i sa strane mora. Taj pohod, koji se godinama ved spremao zapoeo je 178.g.pr. Kr . i to upravo iz novoosnovane kolonije Akvileje. Vojska je ula na teritorij Histrije kod Timavskog jezera i time zapoinje rat koji je trajao jo idudu godinu sa promjenjivom sredom. Prvi se sukob dogodio na podruju izmeu Timava i dananjeg Trsta. Tada su Histri pod vodstvom Epulona osvojili rimski legijski tabor, ali su odmah potom bili istjerani. Kako je Rimljanima dolo pojaanje od jo dviju legija, Histri su se razili po svojim gradinama, a rimska se vojska pod vodstvom konzula vratila u Akvileju na zimovanje. U proljede je ta vojska ponovno krenula na Histre, koji su nakon vie bitaka zatraili mir. Meutim, Epulon se zatvorio u Nezakcij, koji je rimska vojska opsjela. Nakon opsjedanja Nezakcija stao ga je napadati opsadnim strojevima. tovie, Rimljani su skrenuli neku rjeicu koja je tekla uz zidine i iz koje su se Histri opskrbljivali vodom, i to nakon mnogo dana tekog rada u novi tok i korito. Vidjevi to branioci su u oaju poeli ubijati ene i djecu da ne padnu u ruke neprijatelju, a sami se nisu predavali. Nakon pada Nezakcija osvojili su i zauzeli jo dvije gradine, Mutilu i Faveriju, Padom Histarske gradine Nezakcija, 177.g.pr.Kr. zavrava sukob te Rimljani slave pobjedu. Vjerujudi Liviju moemo pretpostaviti veliinu Histarske vojske u vrijeme rata. Prema tome, Histri su imali oko 12 000 naoruanih ljudi, a u sukobu je poginulo oko 5 632 ljudi i u roblje odvedeno oko 3 000 ljudi. Prema tome Histrija je trebala brojiti oko 160 000 ljudi, ali i da je to i netono tj preuveliano i dalje je mogla brojiti bar do 100 000 ljudi. U trijumfu konzula Claudiusa odranom u Rimu prikazan je osvojeni plijen a iznosio je oko 370 000 denara i 87 702 viktorijata. Ovaj put Histrija je doivjela mnogo vede posljedice; Nezakcij je izgubio ulogu vodedeg grada, ali i dalje je ostao u funkciji. Takoer je ovaj put nametnut i danak te rimska uprava. Iako su prvi kraju rata legije povuene sa podruja Histrije, nakon trijumfa su vradene poto se javio strah od ustanka. Takvo ureenje ostaje sve do Sule kad on reformira upravu i umjesto konzula i pretora , upraviteljima postaju prokonzuli i propretori. U lokalnom smislu zadrana je samouprava- tj. vlastiti vjerski obiaji, vlastiti rodovski upravitelji te tradicionalne pravne mjere. Mislilo se da je dio zemljita zaplijenjen u ager publicus, a ostatak ostavljen na uivanje domadina ali uz naplatu. Tad se prvi put priznaje Rimska vlast. Daljnja posljedica je bilo povlaenje Histara iz Transkog zaljeva ini se sve do rijeke Riane. Takoer se spominje i da taj nekadanji prostor Histra, onaj izmeu Timave i Riane, sada zauzimaju Karni pa se Tergeste tj dananji Trst ne spominje vie kao Histarsko naselje nego kao karnsko. Glavna razlika Histara i Karna je ta da se Histri ubrajaju zajedno sa Liburnima u ilirske narode, a Karni u galske narode. I prije pada Histrije, ona je dodijeljena Luciju Duroniju ali ne kao redovna pokrajina nego zato jer su se Apulski gradovi alili na histarske gusarske napade brodovlja. A Apulija je bila njegova redovna provincija, sa glavnim gradom i administrativnim sreditem Brindisijem u kojem je imao stacioniranu flotu i time kontrolirao cijelu istono jadransku obalu . Idudi rat se dogodio iznenada,

129.g.pr.Kr. kad je konzul Aulo Manlije bez ikakve zapovijedi ili odobrenja senata zapoeo napad i imenovao Lucija Minucija Terma za svog namjesnika u Histriji. Idude godine poslana su dva konzula sa legijama. No, taj je rat zapravo nejasna epizoda konzula Tita Sempronija Tuditana, kojem se i pripisuje konano pokoravanje Histra, tj objedinjenje rimske vlasti cijelim jadranskim podrujem od Akvileje do rijeke Krke. O tome je teko govoriti jer su podaci o tome jako, jako skromni i nakon toga nema vie spomena o istupima Histra protiv rimske vlasti. Do pada histarskog kraljevstva, smatrana je zasebnom provincijom. Do tad su je uvijek dodjeljivali onom upravitelju koji je dobivao Ilirik ali 181. Pr.kr ulazi pod vlast pretora Lucija Duronija. SUKOBI S DELMATIMA Izmeu 158. i 157. godine prije nove ere, rimski senat je donio odluku da se u Ilirik poalje izaslanstvo koje bi istrailo tamonju trenutnu situaciju, s velikim naglaskom na status Delmata. Povod same ekspedicije bile su pritube Isse zbog delmatskih pohoda na njihove gradove, Epetium i Tragurium, ali i injenica da su u procesu svoga irenja asimilirali neke kulturne grupe s podruja obale i otoka srednje Dalmacije. Na elu izaslanstva bio je Gaj Fanije Strabon. On je sljedede godine, izmeu 157. i 156. prije nove ere u Senatu izvijestio da su Delmati pokazali otvorenu nesnoljivost prema Rimljanima i njihovu izaslanstvu: nisu ih htjeli primiti, ni ugostiti, a zamalo su im oteli i konje na kojima su doli. Senat je stoga bio primoran objaviti im rat. Jo jedan od mogudih razloga za rat, a koji je naveo Polibije, bio je taj da rimska vojska nije vojno djelovala preko 12 godina, te bi pohod na Delmate bio odlina vjeba za dizanje borbenog morala. No, ini se da je pravi razlog ipak bio strah od dominacije Delmata na obali Jadrana, koja strateki postaje sve bitnija za rimsku dravu. Sam rat poeo je 156. prije nove ere, a vodio ga je konzul Gaj Marcije Figul. Iskrcao je vojsku u dolini Neretve, a potom krenuo prema Imotskom polju. Njegov primarni naum bio je osvajanje sredinjeg delmatskog podruja u Duvanjskom polju, ali su ga Delmati preduhitrili, te su ga potukli na samom poetku kampanje. Figul je tada zbog velikih gubitaka bio prisiljen povudi se do Neretve. Idudi napad zbio se poetkom zime iste godine, a taktika se svodila na napadanje manjih delmatskih sredita kako bi se sredinji otpor u Delminiumu smanjio. Nakon to je par takvih malih operacija Figulu polo za rukom, odluio je napasti Delminium. Zbog povienog poloaja na Lib Planini, gdje se Delminuim nalazio, rimske opsadne sprave nisu bile od koristi. Figul se zato odluio za koritenje zapaljenih projektila koje je katapultom lansirao na gradinu, te je tako i zapalio. No, rat tu nije zavrio, ved je u proljede 155. godine u Duvanjsko polje doao novi konzul, Publije Kornelije Scipion, koji je zamijenio Figula, konano osvojio Delminium, te kasnije u Rimu proslavio triumf de Delmates, tako uzimajudi sve zasluge za skonavanje prvog delmatskog rata. Oko 137. godine prije nove ere, Ardijejci i Plereji su napali rimski posjed u Iliriku, na to su Rimljani, zbog ratovanja u Hispaniji, odgovorili samo slanjem izaslanstva, a na to su se i jedni i drugi ogluili.

Nakon to su nastavili sa napadima, Senat je kao pomod 135. prije nove ere odluio poslati Servija Fulvija Flaka. Flak je sa sobom vodio dvije legije, koje je inilo 10 000 vojnika i 6000 konjanika. Ardijejci i Plereji nisu bili spremni za rat, pa su poslali svoje izaslanstvo moledi oprost. Nakon to su odbili pristati na mirovne uvjete Senata, tj. platiti za poinjenu tetu, Fulvije ih je napao i porazio. Smatra se da ved tada polako poinje formiranje nove rimske provincije na prostoru Ilirika, ali je sam razvoj ometan djelovanjima naroda sa rubnih podruja rimske uprave. 129. prije nove ere tako dolazi i do sukoba sa Japodima, a vodi ga konzul Gaj Sempronije Tuditan. Stvarni razlozi za poetak sukoba, a i sama lokacija, nisu posve sigurni, jer su jedini izvori iskljuivo pisana djela Apijana i Tita Livija 119. godine dolazi do jo jednog sukoba s Delmatima, a ovaj put u glavnoj ulozi na rimskoj strani stoji Lucije Cecilije Metel. Apijan navodi kako je Lucije Cecilije svojevoljno napao Delmate kako bi dobio trijumf, ali se to smatra netonom informacijom, jer je poznato da je za svaki vojni pohod potrebna potpora Senata. Nakon to se 118. godine proslavio pobjedom, dobio je nadimak Delmaticus, to svjedoi o njegovom uspjehu. ILIRIK U VRIJEME GRAANSKIH RATOVA Za vrijeme graanskog rata izmeu Cezara i Pompeja, Ilirik nije bio u sreditu glavnih zbivanja, ali se na ovom prostoru dogodilo nekoliko epizoda izmeu Cezarovih i Pompejevih zapovjednika na elu manjih vojnih postrojbi, dok su neke starosjedilake zajednice ili pojedine skupine rimskih graana, organizirane u konvente, stali na jednu ili drugu stranu. Iako je ved oko 10 godina tu bio prokonzul, Cezar je doivio neuspjeh ratujudi u Iliriku. Potporu je imao samo od nekih rimskih zajednica s tog podruja, ali ne i od domadeg stanovnitva (vjerojatno zato to je tu djelovao iskljuivo preko svojih namjesnika, a ne osobno). 49. prije nove ere, kao zapovjednika Ilirika, Cezar je postavio Gaja Antonija. Na mjesto zapovjednika mornarice stavljen je Publije Kornelije Dolabela. Njih su dvojica dobili zadatak da uvaju pristup Italiji kopnom s jugoistoka, a uporite im je bilo u Liburniji. USPOSTAVA PROVINCIJE Ilirik, je bila rimska provincija nastala nakon rimskog osvajanja biveg nezavisnog kraljevstva Ilira i pacifikacije ilirskih plemena na irem podruju Ilirije. Teritorija Ilirikuma protezala se od rijeke Drim u dananjoj Albaniji do Istre u Hrvatskoj i od obale Jadranskog mora do Panonske nizije. Salona u blizini dananjeg Splita u Hrvatskoj bila je sredite rimske provincije Ilirikum. Oko 229. godine pne. Rim je intervenirao na istonoj strani Jadrana na podrujima pod ilirskom kontrolom zbog piratstva kojem su Iliri esto pribjegavali i propalih diplomatskih napora. Tada je zabiljeen prvi rimski rat protiv kraljevstva Ilira. U vrijeme Rimske Republike, oko 168. godine p.n.e, rimska vojska je pobijedila vojsku posljednjeg ilirskog kralja Gencija i time oznaila kraj postojanja Ilirije kao kraljevine. Od 167. godine pne. juna Ilirija postaje rimski protektorat.

AUGUSTOVA PACIFIKACIJA ILIRIKA Nakon Batonovog ustanka, Rim je dobio potpunu kontrolu Ilirika, te je istinska romanizacija podruja mogla zapoeti. Legijski tabori, ali i tabori pomodnih postrojbi, bili su sredita romanizacije jer su imali svoje podruje, polja, panjake (prata legionis) i druge oblike interakcije s okolicom. Oko vojnih tabora domade i doseljeno stanovnitvo oblikovalo je civilna naselja koja su vojsku opsluivala uslugama i robom. Upravo su ta civilna naselja (canabae legionis) bila centralna pokretaka sila provoenja romanizacije jer su irili rimski nain ivota, obiaje i kultove meu lokalnim stanovnitvom. Nakon odlaska vojnih postrojbi, ta bi mjesta dobivala status municipija. Isprva je Dalmacija bila u rukama cara, to je i bila praksa za provincije koje nisu bile posve sigurne. Slubeni naziv namjesnika provicnije bio je legatus Augusti pro praetore provinciae Dalmatiae. Istodobno je bio zapovjednik dvaju legija i pomodnih postrojbi. Mod namjesnika proizlazila je prvenstveno iz veliine i jaine vojske koju imaju pod svojom upravom. U prvoj polovici prvog stoljeda, poinju se novaiti kohorte u junoj, a kasnije i na podruju sjeverne Panonije (coh. Pannoniourm, coh. Varcianorum). Nakon Augustove smrti 14. godine, tri legije u podruju sjeverne Panonije su se pobunile. To su bile legio VIII Augusta, legio IV Hispana i legio XV Apollinaris, koje su svoju vjernost polagali Augustu. Zahtijevali su smanjenje vojnog roka s 25 godina na 16, vede povlastice u podjeli plijena i pladu od jednog denara na dan. Pobunjenici su pokuali ubiti namjesnika Junija Bleza, nakon ega je on kontaktirao novog cara - Tiberija, koji mu je poslao dvije pretorijanske kohorte sainjenu od elitnih trupa, kojima su se prikljuili jo neki pouzdani vojnici. Te kohorte inilo je oko 700 pjeaka i po 200 konjanika, konjanike postrojbe iz drugih pretorijanskih kohorti i elitne germanske postrojbe koje je August ustrojio kao svoju osobnu strau. Legije su poetkom listopada te godine poele

naputati zajedniki tabor prekidajudi pobunu. Prvo je otila Osma legija, zatim Petnaesta, a Deveta je bila najupornija, iako je kasnije i ona odustala. Sjedita legija u Panoniji u Tiberijevo vrijeme bili su Sirmij(Srijemska Mitrovica) i Siscija (Sisak). Podruje Dunava bilo je organizirano tako da desnu obalu, na kojoj se nalaze neka germanska plemena, nadrziru pomodne i legijske kohorte, koje su rasporeene tako da paze na vie takvih zajednica odjednom. Nalazi vojnih diploma u Podunavlju i Posavini potvruju te tvrdnje. U Dalmaciji su ostale dvije legije. Jedanaesta (XI) u Burnumu, na cesti izmeu Kistanja i Knina, te Sedma (VII) u Tiluriju kod Trilja. Te dvije toke bile su dovoljno blizu Saloni, najvanijem rimskom sreditu na istonom Jadranu i vjerojatno sjeditu namjesnika. Takoer su organizirani i manji vojni logori za dijelove legije i za pomodne postrojbe: Bigeste kod Ljubukog i Andertium kod Gornjeg Muda. Zajedno sa legijskim logorima Burnumom i Tilurijem, inili su tzv. delmatski limes. Pretpostavlja se da su ove fortifikacije graene na starijim delmatskim temeljima. U Burnumu je prije XI. legije boravila legio XX. Valeria Victrix, koja je 20. prije nove ere dola iz Hispanije, a Burnum je napustila nakon panonsko-dalmatinskog ustanka, oko 10. godine. Dokaz o

njenom boravku je nadgrobna ploa Tita Fulvija iz Salone, nepoznatog veterana iz Jadera i centuriona Salvija Frebrana Bakula iz Burnuma. XX legija je tu bila samo ljeti, dok je kasnije s dolaskom jedanaeste uspostavljen stalni legijski tabor. Burnum se nalazi na visoravni iznad otrog zavoja rijeke Krke koja tee kanjonom ispod tabora. Razlog smjetanja tabora ba na tome mjestu, bio je taj to se rijeka tu moe prijedi, te odlina strateka veza izmeu centara Salone i Iadera. Da bi vojska iz Burnuma uspjeno osiguravala prometnice, izdvojena su legijska i auksilijarna odjeljenja i postavljena na udaljene toke. Prije nekoliko godina, u Burnumu je otkriven omanji amfiteatar, koji je podignut za vrijeme cara Klaudija (o emu svjedoi stratigrafija terena). U prilog tome ide i povijesni podatak koji govori o tome da je tadanji namjesnik provincije Dalmacije Lucije Aruncije Skribonijan, nakon Kaliguline smrti, htio uz pomod VII. i XI. legije zasjesti na carski tron, te po nekim izvorima, pokuati obnoviti Republiku. Zbog loeg znamenja postrojbe su odustale od urote, pa je njihovu privrenost car nagradio dajudi im poasni naziv Claudia Pia Fidelis, te izgradnjom amfiteatra. Taj dogaaj zbio se 42. godine. Krajem prvog stoljeda (oko 86. godine), Burnum naputa Legio III Flavia Felix, koja je tu bila od 70. godine. Dalmacija tada postaje provincia inermis , tj. nenaoruana provincija u kojoj

nema aktivnih legija, ved podruje Burnuma osiguravaju isturene jedinice legija koje se nalaze u susjednim provincijama ili na podruju granice, o emu svjedoi natpis sa imenom Legio I Adiutrix (prva pomodna legija). Epigrafika evidencija ukazuje da u Burnumu tijekom 1. st. borave barem etiri pomodne postrojbe: Ala I Hispanorum, cohors II Cyrrhestarum sagittaria, cohors III Alpinorum i cohors I Montanorum civium Romanorum. Od ostalih kohorti u Dalmaciji tu su jo i: cohors I Bracaraugustanorum, cohors I Campana, cohors I Lucensium i cohors VIII Volountariorum Kasnije, poetkom drugog stoljeda, tu kratko borave i legionari Pete makedonske legije (Legio. V Macedonica). Tilurij se nalazi na podruju sela Gardun, u okolici Trilja. Rimska vojska je odabrala Gardun za smjetaj tabora zbog odlinog poloaja na rijeci Cetini. Gardun je, zbog svog poloaja, mjesto s viestoljetnom praksom nastanjivanja, te se osim antikih, na lokalitetu mogu nadi i predmeti iz prapovijesti, te srednjeg vijeka. Prije no to je Deveta legija dola u Tilurij, tu se nalazila Legio IX Hispana, ista ona legija koju nalazimo u panonskim pobunama nakon smrti Augusta. Dokaza da je tabor u Bigesti (kod Ljubukog) bio logorski nema. Takoer je slabo poznato koje su legije i kada bile utaborene na tom mjestu. Ali, poznato je da je tijekom prvog stoljeda tamo boravila Cohors III Alpinorum, koja je najvjerojatnije dola iz Burnuma 70. godine. STVARANJE PANONSKOG LIMESA Panonija je bila jedna od graninih regija Rimskog Carstva. Ovaj poloaj dao joj je vano vojno znaenje. Okupacija Panonije od 1. st. odvijala se u nekoliko koraka. U razdoblju izmeu 35. g. pr. Kr., vremena Oktavijana i vladavine Klaudija, rimska vojska je osvojila podruje izmeu rijeka Drave i Save, Jantarni put u zapadnoj Transdanubiji, te konano za vladavine Klaudija okupiran je i istoni dio

Transdanubije. S druge strane Dunava ivjela su barbarska plemena. U slivu rijeke Morave ivjeli su Quadi, svebsko pleme, a istono od njih germanski Bastarni sa raznim plemenima. Jugoistono od Quada i Bastarna maarskom nizinom istono od Dunava, vladali su Daani koji su jo 50. g. pr. Kr. morali prepustiti kraj izmeu Tise i Dunava sarmatskom plemenu Jazigima. Na granici izmeu Quada i Markomana i meu Daanima ivjeli su u sjevernim maarskim planinama Cotini, koji su pripadali keltskoj etnikoj zajednici, a istono od njih bili su ilirski Osi. Anarti su zaposjeli kraje u sjeveroistonoj Dakiji, gdje ih spominje Cezar kao pogranino Dako pleme. Pripremajudi se za rat sa Daanima i za obranu dunavske granice, tjekom 1. stoljeda Rimljani poinju gradnju limesa. Prva utvrenja su graena sa zemljanim nasipima i rovovima ojaanim drvenom konstrukcijom, i djelomino kamenom jezgrom. DIOMED(Diomedova svetita na Jadranu-Palagrua, rt Planca kod Rogoznice) Diomed je junak u grkoj mitologiji , posebno poznat po svojem sudjelovanju uTrojanskome ratu. Diomed je takoer bio jedan od Heleninih prosaca te je stoga poloio zakletvu Menelaju da de mu priskoiti u pomod kad bude bilo potrebno. Afrodita nikad nije Diomedu oprostila napad uTrojanskome ratu. Kad je stigao u svoje kraljevstvo u Argu, Afrodita je ved bila uvjerila njegovu enu Egijalu da se uda za drugoga mukarca i njega postavi na prijestolje. Diomed joj nije elio nita naao uiniti, a nije htio ni ostati ondje te je otiao u Italiju gdje je osnovao gradove Brindizij i Arpus Hippium. Palagrua- 1994. identificiran kao Diomedov otok Na Palagrui su 1996. obavljena arheoloka iskopavanja ucilju utvrivania poloaja crkve sv. Mihovila na Salamandriji, glavnog arheolokog nalazita na Veloj Palagrui. Rt Planca kod Rogoznice-jo od 17.-og stoljeda identificiran kao promunturium Diomedis , koji spominje Plinije stariji u svome djelu Naturalis Historia. Na rtu Ploa, izmeu 4. st. pr. Kr. i 1. stoljeda poslije Krista postojalo svetite posvedeno grkom heroju Diomedu to su ga pohodili pomorci koji su, sudedi po nalazima novca potjecali s cijelog Sredozemlja. TERITORIJALNE PODJELE(granice i podjela ilirikih provincija) Ilirik- starorimska provincija, osnovana u 1. stoljedu pr. Kr. nalazila se na podruju dananje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, sjeverne Albanije, zapadne Maarske, dijela Slovenije, istone Austrije, cijele Crne Gore i zapadnog dijela Srbije. Nije poznato kad je tono osnovana provincija Ilirik iako je Rim imao prevlast nad tim podrujem od zavretka tredeg rimsko-ilirskog rata 167. pr. Kr. Zna se da je Cezar bio namjesnik Galije i Ilirika, a Ilirikom se prvi put samostalno upravlja od 47. pr. Kr. kad Cezar upravu preputa Publiju Vatiniju. U poetku je najvanije uporite u Iliriku bila Narona odakle su Rimljani vodili ratove s Delmatima i kretali na Delminium 156. pr. Kr.. A kasnije de glavno sredite postati Salona. U vrijeme Prvog panonskog rata podijeljen na Gornji i Donji Ilirik koji de moda ved nakon zavretka Batonova ustanka 9. godine biti preimenovani u Dalmaciju i Panoniju.

Dalmacija- osnovao ju je rimski car August u godini 8. pr. Kr. junom dijelu nekadanjeg Ilirika. Dalmacija se pruala od istone obale Jadrana prema unutranjosti, dopirudi i do Save. Rimska provincija Dalmacija je obuhvadala ne samo dananju Dalmaciju, nego i najvedi dio Bosne i Hercegovine, Crnu Goru, zapadnu Srbiju, najvedi dio Hrvatske, i dijelove Slovenije i Albanije. Njene granice bile su otprilike ove: Jadransko more, od podruja rijeke Rae (u Istri) do uda rijeke Drima. Panonija- bila je jedna od najvedih rimskih provincija, postupak osvajanja traje preko polastoljeda. 35. do 34.godine prije nove ere Oktavijan, kasniji car August, poveo je rimsku vojsku na Panoniju i to iz primorskog Senja, preko dananjeg Siska (Sisica). Ali taj ratni pohod nije pritisnuo u dovoljnjoj mjeri otpornu snagu Panonaca pa su Rimljani morali (12.-9. pr. Kr.) obnoviti rat pod vostvom Tiberija, pastorkom cara Augusta. Rat je bio uspjeno zavren. Poslije drugog ustanka (6. do 9. godine poslije Krista) Panonija je bila organizirana kao rimska provincija i dobila je time odreene granice. Dunav je postao granica na istoku i sjeveru, na jugu pak pogranina crta nije bila identina sa Savom, jer je Panoniji pripadala i desna strana ravne Posavine. Zapadna granica pak nije bila stalna, jer su mjesta Ptuj (Poetovio) i Celje (Celeia) nekad bili unutra nekad izvan obima Panonije. Dakle, Panonija je na sjeveru graniila s Norikom i gornjom Italijom, a juno, prema Savi sa Dalmacijom i Gornjom Mezijom. Panonija se prostirala po teritorijima slijededih dananjih zemalja: Austrija, Hrvatska, Maarska, Srbija, Slovenija, Slovaka i Bosna i Hercegovina. Izmeu 102. i 107. godine, Trajan je podijelio Panoniju na Gornju Panoniju (Superior) i Donju Panoniju (Inferior). Prema Ptolomeju, granica se protezala izmeu dananjeg maarskog grada Gyra do Gradike. IZRADA KATASTRA(teritorijalna razgranienja, terminus- mea, granina linija) Rimljani su kolonije osnivali samo tamo gdje je bilo dovoljno plodne zemlje za nove naseljenike, a itav prostor bio je podijeljen na pravilne katastarske estice. Teoretski je na jednoj osnovnoj paetvorini sa stranicom 710 x 710 m bilo stotinu takvih zemljinih posjeda koji su pripadali svaki jednoj obitelji naseljenika, pa se prema latinskoj rijei za stotinu (centum), postupak katastarske podjele zemlje nazivao centurijacijom. LIMITACIJA AGERA-parcelacija zemljita(forma) Corpus agrimensorum romanorum(5. i 6.st)kasno antiki izvor u kojem se govori o podjeli zemljita. Groma, dioptra i chorobates- sprave za ravne linije i prave kutove, koriste se za limitaciju agera. Za kolonije je karakteristina centurijacija- podjela zemlje na centurije, podjela na 75*75 metara koja se dijeli na manje parcele. Sva krianja su oznaena terminacijskim stupidima gdje pie koja je kardija a, koja decumana, takoer svaka parcela unutar centurije je oznaena stupidima. Temeljni prostorno organizacijski oblik u ageru ine pagi. VOJNIKI CENTRI U ILIRIKU, PANONIJI I MEZEJI(Burnum, Tilurij, Karnuntum, Akvinkum) Karnuntum- je bio drevni rimski vojni logor, odnosno utvrenje sagraeno u provinciji Norik, a iji se ostaci nalaze na istoku dananje Austrije, na putu koji spaja Be sa Bratislavom. Prvi put se spominje

godine 6. kao Tiberijeva baza operacija protiv Marboda. Kasnije je postao dio provincije Panonije. Pod Hadrijanom je dobio status municipiuma, a za vrijeme rata protiv Markomana je tamo tri godine stolovao Marko Aurelije i napisao svoje Meditacije. U njemu je 193. Septimije Sever proglaen za cara. U 4. vijeku su ga razorila germanska plemena. Iako je obnovljen pod carem Valentinijanom I, nikada nije povratio svoju vanost, te je Vindobona umjesto njega postala sredite regije. Konano su ga poetkom srednjeg vijeka unitili Maari. Akvinkum- je drevni grad koga su osnovali Rimljani, a iji se ostaci nalaze na podruju dananje maarske prijestolnice Budimpete. Podruje su prvotno nastanjivali keltsko pleme Eravisci. Za vrijeme cara Klaudija sredinom 1. vijeka je na tom podruju, koje se nalazilo na granici rimske provincije Panonije, bila stacionirana manja konjika jedinica, a 89. je tamo dola legija, iji je logor (castrum) postao osnovom za bududi grad. Godine 106. je postao glavni grad provincije Pannonia Inferior. VOJNI LOGORI Prema polibiju rimski vojni logori su bili etvrtastog oblika, svaka strana logora je bila 2,017 stopa duine (1 rimska stopa je otprilike 30 cm). Sa svih strana se protezao rov (fossa), kojeg bi iskopali sami vojnici, a zemlja iz tog rova bi bila iskoritena za izradu zemljanog nasipa (agera) na kojem se onda gradila fortifikacija. Ovisno o tipu logora, ta fortifikacija je mogla biti jednostavna palisada (vallum) od velikih zailjenih kolaca, pa do boljih drvenih i kamenih zidina. Ravni put, zvan put principa (via principalis), je djelio logor na 2 nejednaka djela. Via principalis se protezala 100 m, paralelno s prednjom i stranjom stranom logora, te su na svakom kraju bila vrata; porta principalis dextra s desne strane, te porta principalis sinistra s ljeve strane logora. Prema Polibiju prednja i stranja strana logora su ovisila o neprijatelju. Prednja strana logora je gledala prema neprijatelju, i tu su bila smjetena porta praetoria (glavna vrata logora), a stranja strana se nalazila od neprijatelja, te su tu smjetena porta decuamana (stranja vrata). Potrebno je naglasit da je svaki logor imao i forum, praetorium ili generalov privatni smjetaj, tribunal s kojeg se general obradao trupama, te radionicu za popravke. Sve vane graevine su bile smjetene unutar fortifikacija, a logori su imali i vlastite obrtnike i trgovce. Jedino to je bilo van zidina je bila Canabea (civilno naselje). -stalni legijski logori i pomodni logori sa 500-1000 ljudi (castellum) -66 stalnih logora u Carstvu, Higin opisuje idealni logor -do 1./2.st. logori su uglavnom drveni, kasnije kameni -hram unutar logora rijetko inae duhovne slube u principiji -za vrijeme principata kule se nalaze unutar bedema, u kasnoj antici su izvan bedema -logori- birao se dobar poloaj s kojeg se moglo promatrati, izbjegavalo se movarno podruje(zbog bolesti), traila se blizina vode

-vicus =naselje u blizini logora, povezano cestom, nastaje zbog trgovine s vojnicima -centuriae =vojnike barake uz rub logora, zauzimaju 80% logora -contuberniae =sobe za vojnike -intervallum =prolaz uz bedeme, < 6m irine, esto tu i latrine -horrea =itnica/skladite -stabulum= tale - fabrike= radionice za popravak oruja -terme -principia =zgrada zapovjednitva, na gl. ulici logora Via Principia, tu se uvaju insigniae,kasnije i vojnike plade (u podrumu), tu su i arhivi, skriptoriji, ...I tu su se obavljale vjerske dunosti -praetoria =stan zapovjednika (on se smije enit), oblik kude s peristilom -valitudinarij - bolnica (najbolje sa. u Norae u Bugarskoj) RIMSKE VOJNE POSTROJBE NA ILIRINOM PROSTORU Legio VII Claudia bila je smjetena na podruju dananjeg grada Kostolac, u Srbiji. Legio IIII Flavia Felix je bila smjetena u Burnumu, Dalmacija (dananje Kistanje, Hrvatska), gdje je zamijenila Legio XI Claudia. Kasnije je prela u Singidunum. Legio XX Valeria Victrix jedno vrijeme je bila razmjetena u Iliriji. Legio I Illyricorum, Legio V Iovia i Legio VI Herculia bile su popunjene Ilirima. (Od ove dvije posljednje, Dioklecijan de nainiti sopstvenu gardu). U vrijeme Augusta u Panoniji su se smjestile tri legije: legio XV Apollinaris Ljubljani(Emona), legio VIII Augusta u Ptuju (Poetovio) i legio XIIII Hispana u Sisku (Siscia). Oko 9.g. ili 14. g. legio XV Apollinaris seli iz Emone u Petronell ( Carnuntum ) na Dunavu. Izmeu 43. i 45. godine dolazi do vedih promjena u razmjetanju trupa. Legio IX Hispana odlazi iz Panonije, pa u provinciji ostaju samo dvije legije, vjerojatno s jo nekim pomodnim trupama. Iz Ptuja odlazi legio VIII Augusta, a zamjenjuje je legio XIII Gemina . Iz Karnunta odlazi legio XV Apollinaris na istok, a njeno mjesto zauzima legio X Gemina. Ova legija 68. g. odlazi u Italiju, a na njeno mjesto u Karnunt dolazi legio VII Gemina koja tu boravi samo jednu godinu (do 69. g.). Nakon Neronove smrti ona odlazi u Italiju, a na njeno mjesto dolazi legio XXII Primigenia, koju potom zamjenjuje legio XV Apollinaris. Za vladavine Domicijana(81.-96. g.), a zbog Sarmatskih ratova, drastino se povedao broj legija i pomodnih eta u Panoniji to onemoguduje pradenje njihovog rasporeda. Za Domicijana je legio II Adiutrix sagradila logor u Akvinku. Nju kasnije zamjenjuje legio IV Flavia koja tamo ostaje do odlaska u rat protiv Daana. U Akvinku se potom utaboruje legio X Gemina koja je tu boravila do povratka legije II. Adiutrix. Krajem 1. st. rasputen je logor u Ptuju, a legio XIII Gemina odlazi u rat protiv Daana. No prije svog odlaska ona je pomoglagradnji logora u Vindoboni. Oko 100. godine poinje gradnja logora u Brigetiju u koji seuseljava legio XI Claudia .Za Trajana (98.-117. g.) se konano uvrduje limes i rasporeuju trupe.

Nakon 117.g. su u Panoniji bila etiri legionarska logora: Vindobona, Carnuntum, Brigetio i Aquincum. Najkasnije 105. g. legio XI Claudia naputa Brigetij u koji se utaboruje legio XXX Ulpia. Za trajanja 2. Dakog rata u Karnuntu je uz legio XV Apollinaris mogla biti i legio XIV Gemina. Nakon Dakih ratova legio XV Apollinaris naputa Karnunt u koji se smjeta legio XIV Gemina, a u Vindobonu se useljava legio X Gemina, dok na njeno mjesto u Akvink dolazi legio II Adiutrix. Oko 114. g. Naputa legio XXX Ulpia Brigetio u koji se useljava legio I Adiutrix. Tijekom sljededa dva stoljeda u Panoniji je bilo stabilno, tako da u Vindoboni boravi legio XV Gemina, u Karnuntu legio XIV Gemina, u Brigetiju legio I Adiutrix, a u Akvinku legio II Adiutrix. Pojava drugih legija na tom prostoru se tumai ratnim potrebama, tako npr. U Akvinku neko vrijeme boravi legio IV Flavia. Za Markomanskih ratova se opet javlja veda koncentracija trupa, pa su u to vrijeme evidentirane legio II Italica, legio V Macedonica i legio III Augusta. U vrijeme vladavine Septimija Severa je legio IV Flavia opet u Akvinku, ali su zabiljeene i legio XXX Ulpia kao i legio II Italica. Za Galijenove vlasti u Panoniji borave legio I Minervia i legio VIII Augusta. U to vrijeme opet se pojavljuju legije u Ptuju i to legio V Macedonica i legio XIII Gemina. Iako je Dioklecijan podigao i dvije nove legije u Panoniji i to legio V Iovia i legio VI Herculia povijest kretanja trupa u Panoniji u tom razdoblju je krajnje nesigurna. U hrvatskom dijelu panonskog limesa zabiljeena je prisutnost devet legija: I i II Adiutrix, IV (Flavia?), V Macedonica, VII Claudia pia fidelis, X Gemina, XIII (Gemina?), XIV Gemina i VI Herculia. Njihova je prisutnost dokumentirana uz pomod natpisa i igova sopeka. ULOGA VOJSKE U PROCESU ROMANIZACIJE O ulozi koju je vojska odigrala u procesu romanizacije svjedoi cijeli niz natpisa kao i drugi spomenici koji ukazuju na boravak rimskih vojnika u civilnim sredinama i time na mogudu znatno vedu ulogu u ivotu i razvoju provincija. UPRAVA PROVINCIJE I GRADOVA(gradska uprava ) Uprava provincija Provincije: 1) CARSKE (provincia caesaris) 2) SENATORSKE (provincia populi Romani) a) po staleu namjesnika (Azija, Afrika- konzul) b) rang praetora (Sicilija, Makedonija,Narbona...) -na elu provincije =namjesnik koji se bira na 1 godinu iz reda senatora, zaduen je za presude i civilne procese, ima pladu 1 000 000 sestercija- nakon Augustovih reformi funkcije moe obavljati i lokalno romanizirano stanovnitvo -quaestor =zaduen za dravnu blagajnu -legatus =zamjenik namjesnika -scribe- ured birokrata koji su pomagali namjesniku

-cohors amicorum =savjetnici koji pomau namjesniku (birokrati, rodbina, prijatelji,...)-gl.zaduenje namjesnika je presuivanje u kriminalnim procesima -iuridici = pomodni pravnici -legatus Augusti propraetori =zamjenik cara u carskim prov.(rang pretora), bira se na 3 god -procurator =financiranje vojske-neke provincije se radi lakeg upravljanja dijele na juridike konvente (conventus iuridicus): Dalmatia:Salona, Scardona i Narona Hispania, Asia, Africa, Aegiptus I Pamphilia Uprava gradova -gradovi imali samostalnu upravu -quaestor, aedilus, dumvir =magistrati -curia =gradska skuptina, lanovi su decuriones -comitium =narodna skuptina ZNAENJE NASLOVA: Principes(lanovi vijeda) Praepostius(glavni vijednik) Aedilis(edili) pomodnici tribuna, birali se u plebejskim skuptinama, morali su biti plebejskog roda. Edilski poslovi: kriminalno-pravno djelovanje, nadzor javnog prmeta(koji se protezao na ceste i trgove u gradu, na trgovinu) i briga za javne igre. Quaestor(kvestor) jedan od magistrata(dravnih slubenika), pomodnici konzula, birani na tributskim komicijama, odgovorni za dravni trezor i za sva financijska pitanja drave i vojske. Neki od kvestora imali su zaduenja u samom gradu Rimu, dok su drugi pratili rimske vojskovoe kao njihovi financijski slubenici ili su postavljani za namjesnike provincija ili za zamjenike namjesnika. Ordo decurionum(gradsko vijede) upravlja gradom, oblast im se protee na sva podruja gradske uprave. Kolonija- Rimljani su osnivanju kolonija pribjegavali zbog dva razloga: radi podjele zemlje isluenim vojnicima i drugim rimskim graanima bez zemlje te radi stvaranja snanih arita rimske civilizacije u odreenom podruju, obino nedugo prije osvojenom i pripojenom rimskoj dravi. Kolonija je imala najvedi stupanj samouprave. Njome su upravljala dva duovira, nekoliko je edila bilo zadueno za upravljanje komunalnim poslovima, a vijede dekuriona donosilo je sve vane odluke, gradske zakone. Kolonija je bila drava u malome, s potpunom vladu na svome podruju, osim obrane, skupljanja poreza i odnosa sa stranim narodima i kraljevima. Osim grada (urbs), koloniji je pripadalo i okolno poljoprivredno zemljite (ager coloniae) na kojem su ivjeli njezini graani koji su se bavili poljoprivredom.

Municipij- Municipiji su bili samostalne opdine s niom razinom samoupravnih prava. U doba ranog carstva to su najede, ali ne uvijek, bili gradovi u kojima nisu ivjeli samo punopravni rimski graani, ved je vedina stanovnitva bila autohtonog podrijetla, ali su bili romanizirani i imali su neka prava rimskih graana, iako ne sva. Municipiji na kraju republike i u carsko doba, odnosno municipiji u naim krajevima nisu nastajali planskim naseljavanjem Italika ili drugih rimskih graana, ved je njihovu jezgru inilo ondanje stanovnitvo koje je ved bilo romanizirano u odreenom stupnju pa su time zasluili neka prava rimskih graana. ILIRSKI KRALJEVI(Iliri za vrijeme Agroma, Gencija) Agron- vladao je od 250. do 230. godine p.n.e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne modi, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni priblino bio toliko modan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo vedim dijelom historijskog podruja Ilirije ukljuujudi i ostrvo Hvar. Ono to je moda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je obiajno pravo koje je, sudedi po vladavini Agrona, kultivisalo pravinost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. p.n.e. Demetrijus II, Makedonski kralj, zatraio vojnu pomod od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmodnijeg i mnogobrojnijeg napadaa - Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja usliio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg. Pobjednika vojska Ilira se slavedi vratila kudi a Agron je bio toliko sretan zbog pobjede da je zbog prekomjernog slavljenikog uivanja u vinu preminuo 231. godine p.n.e., Gencije- Vladao je kraljevstvom Ilirije od 180. do 168. godine pr. Kr., kao posljednji ilirski kralj. Glavni mu je grad bio na mjestu dananjeg Skadra u Albaniji. Dalmati su 180. godine pr. Kr. proglasili svoju nezavisnost od njegove vladavine. Gencije se 171. godine pr. Kr. udruio sa Rimljanima protiv Makedonaca, ali je dvije godine kasnije promijenio miljenje i sklopio savez sa Perzejem Makedonskim. ak je dao liiti slobode dva rimska legata i unititi gradove Apollonia i Dyrrhachium (Dra), koji su bili u savezu sa Rimom. Rim je porazio Perzeja i 168. godine pr. Kr. poslao vojsku od 30.000 vojnika pod vostvom Lucija Gala na Skadar. Gencije je doivio poraz te je cijela njegova obitelj bila zarobljena i odvedena u Rim 167. godine pr. Kr. Nije poznat toan datum Gencijeve smrti, ali, injenica je da je uklanjanje Gencija znailo i kraj Ilirskog kraljevstva i njihove politike nezavisnosti. Rim je anektirao cijelu Iliriju te je ona postala nova provincija - Ilirik. BATONOV USTANAK(povod Batonovog ustanka, koje godine) Do poetka prvog stoljeda nove ere, Ilirik je ved donekle ureena provincija pod upravom carskog namjesnika koji je odgovarao izravno caru, a raspolagao je s nekoliko legija i odgovarajudim pomodnim postrojbama. Posljednih godina prvog stoljeda prije nove ere carski legat u Iliriku bio je Lucije Domicije Ahenobarb. Cijeli teritorij od Dimava do Jadranskog mora nije bio jo posve pod rimskim nadzorom, jer je intenzivniji proces romanizacije u unutranjosti Dinarida mogao poeti tek u posljednjem desetljedu 1. stoljeda nove ere. No, imali su potpunu kontrolu nad graninim podrujem,

prvenstveno Posavinu i Podunavlje, te itavu obalu. Najvede prijetnje bile su na Dunavu, gdje su se germanski Markomani preselili sa Majne na podruje Dunava u dananjoj Slovakoj. Daani iz Trakije su esto znali prelaziti Dunav i pljakati rimska podruja. S druge strane, u podruju sjeverne Bosne, pleme Dezidijata s Batonom na elu pobunilo se protiv rimske drave zbog prevelikih poreza, ali i prisilnog novaenja domadeg stanovnitva u svrhu pohoda na Markomane. U meuvremenu su ilirski namjesnici vodili krvave bitke sa plemenima koja su se nalazila izmeu Dunava i Elbe, prvenstveno Keruscima, Brukterima, Senoncima i Cimbrima. Sve se to desilo prije 6. godine nove ere, kada je Tiberije napokon odluio povesti konani rat protiv Markomana. Vijest o pobuni, duboko unutar provincije, ubrzo je stigla do legija koje su bile na granicama carstva, ali i do ostalih ilirskih plemena koja su se udruila s Dezidijatima. Meu prvima koji su se prikljuili bili su Breuci iz Posavine, na ijem je elu bio Pin i njegov vojskovoa, takoer imena Baton. Naime, sve je poelo kada je Baton Dezidijatski napao nekolicinu rimskih vojnika a nakon toga i neke graane, trgovce i vojne veterane (vexilliari). Breuci su kasnije napali Sirmij, vano rimsko uporite na granici s Mezijom. Legat Aulo Cecina Sever ih je sa svojim legijama potjerao do Drave, te i porazio. Dio pobunjenika krenuo je prema Italiji, drugi dio prema Makedoniji, dok je tredi dio ostao na svom matinom podruju. Tiberije je odmah na poetku rata u Sisciju iz Karnutuma (Be) poslao Marka Valerija Mesalina s dijelovima XX. legije, kako bi sprijeio prodor prema Italiji. Baton Dezidijatski se nakon kradeg zadravanja na jugu Ilirika, te neuspjene opsade Salone pomie na sjever prema Sisciji. Tamo se na otvorenom polju odvija sukob izmeu Mesalinove legije i ustanika, pri emu su ustanici bili neznatno jai. Ali, zasjeda koju je Mesalin priredio bila je fatalni udarac ustanicima, te je tako sprijeen prodor prema Italiji. XX. legija je tada dobila pridjevak Valeria Victrix. Delmati u priobalnim podrujima, iako su dosad bili neaktivni, poinju pljakati sve do Makedonije, pritom napadajudi rimska uporita, no sve su te operacije ubrzo stale zbog intervencije trake konjice pod zapovjednitvom Roemetalka i Raskuporisa. Iz Italije u Sisciju krajem 6. godine stie unovaeni kontigent pod zapovjednitvom Valeja Paterkula, gdje ih ved eka Tiberije sa svojim legijama. Tiberije je u meuvremenu sklopio mirovni sporazum sa Marobodom od Markomana. Poetkom 7. godine, u Sisciju dolazi i Germanik (sin Druza Starijeg) sa kontigentom novih postrojbi, a oko Sirmija ulaze legije s istoka (iz Galatije i Pamfilije), te 5 legija iz Mezije sa pomodnim jedinicama i trakim konjanitvom pod zapovjednitvom Aula Cecine Severa i Marka Plaucija Silvana. Utaborili su se izmeu Vukovara i Vinkovaca, na podruju Volkajskih movara. Na njihovo veliko iznenaenje, udrueni Batoni su ih napali dok su bili utaboreni, ali su eventualno poraeni, iako su Rimljani pretrpjeli velike gubitke. Kasnije dolazi do grupiranja rimskih legija. Jedan dio nalazio se istono od Siscije, a Tiberiju je August povjerio mjesto glavnog zapovjednika. Germanik mu je bio pomodnik, te su njih dvojica skupa bili Takoer,

zadueni za kontrolu zapadnog Ilirika. Istoni dio Ilirika branili su Cecina Sever i Plaucije Silvan, kojima je glavno sredite bio Sirmium. U Iliriku je bilo ukupno deset legija, sedamdeset auksilijarnih kohorti, etrnaest konjikih ala, deset tisuda veterana, te traka konjica. Pretpostavlja se da je u tom

trenutku u Iliriku bilo 100 000 rimskih vojnika, te isto toliko ustanika. Na susretu zapovjednika 7. godine u Sisciji dogovoren je daljni razmjetaj legija. Plaucije Silvan poslan je u Sirmij, Cecina Sever u Meziju, Tiberije i Germanik u Rim, a za zapovjednika Siscije postavljen je Manije Enije. Breuki Baton je uhvaden ili se svojevoljno predao , te su njegovi vojnici preli pod zapovjednitvo dezidijatskog Batona, koji se tada zbog poraza u Panoniji seli u Dalmaciju, ponekad pljakajudi Panoniju iz sjeverne Bosne. U tom trenutku, Breuci su bili kompletno poraeni, iako su neka panonska plemena jo uvijek pruala otpor. U Iliriku je zapovjednikom rimske vojske imenovan Marko Emilije Lepid, a pred kraj zime tamo se vratio i Tiberije, koji je bio vrhovni zapovjednik. U proljede 9. godine, sve legije koje su bile prisutne u Iliriku, poele su se sputati na jug kako bi zadale finalni udarac Dezidijatima, koji su se nalazili u srcu Dinarida. Germanije je ved u poetku osvojio par bitnih uporita na podruju srednje Bosne (Splon, Retin i Seretij) , tako da je Baton imao jako malo saveznika koji bi mu mogli priskoiti u pomod. Tiberije je vojsku podijelio na tri dijela: jedan dio Lepidu, drugi Silvanu, a s Germanikom je pratio Batona, koji se na kraju utvrdio u Andertiumu (Mud), gdje je imao ogromne zalihe, a i strateku prednost terena. Rimske postrojbe bile su nezadovoljne Tiberijevim odugovlaenjem napada, za koji i nije bio sposoban zbog izgleda terena, te su poeli sa glasnim prosvjedima. Batonova vojska se uplaila misledi kako je izraz nezadovoljstva usmjeren ka njima, te je poslao izaslanike eledi se predati. Tiberije taj znak slabosti iskoritava i poinje s napadom, koji zavrava potpunom predajom utvrde. U bitci su od velike pomodi bile auksilijarne jedinice, koje je Tiberije slao kako bi pritisak na ustanike bio konstantan. Ovo je svakako predstavljalo veliki udarac za tada mlado rimsko carstvo, te jedan od najteih ratova za Rim. Jo su poneka podruja ostala pod upravom ustanika, ali su do kraja 9. godine svi otpori otklonjeni, zahvaljujudi Gaju Vibiju Postumu, koji je kasnije dobio titulu namjesnika Dalmacije. URBANIZACIJA(primjena shema rimsko-helenistike kastrametacije u urbanistikoj rekonstrukciji domadih naselja i kod osnivanja novihh- Pola, Emona, Petovija, Akve Jasa, Karuntum, Akvinkum, Sirmija, Senija, Enona, Jadera, Aserija, Burnum, Salona, Narona, Dokleja) U Istru su upravo Rimljani donijeli urbanizam, umijede izgradnje gradova kao drutvenih organizama s tono odreenim karakteristikama. Predrimski stanovnici Istre i Hrvatskog primorja, ivjeli su na gradinama, utvrenim naseljima na vrhovima breuljaka, iji su bedemi bili graeni od grubo oblikovanih kamenih blokova koji nisu bili povezani bukom. Kude za stanovanje na gradinama bile su graene tehnikom suhozida, s blatom i prudem kao vezivom i pokrovom. Tek su Rimljani donijeli u Istru i na cijelu istonu obalu Jadrana izgradnju kamenjem i opekom s vezivom od buke te keramikim ploama i kanalicama za pokrivanje krovova. Uz to, organizacija prostora u gradovima

bila je tono odreena: mrea trgova i ulica, esto poploanih kamenim ploama, tvorila je okvir za komunikaciju meu graevinama koje su imale javnu i privatnu namjenu. Svaki je grad morao imati glavni trg forum s najvanijim javnim (upravnim, vjerskim i gospodarskim) objektima. Tako su oko foruma bile rasporeene graevine u kojima je radila gradska uprava i zasjedalo gradsko vijede, a u njima su bile smjetene i trnica i sudnica. Hramovi i javne graevine bili su i u drugim dijelovima grada. Glavnina povrine gradova bili su stambeni blokovi, ali rimski kolonisti ivjeli su i izvan gradova, na seoskim poljoprivrednim imanjima. U gradu koloniji bilo je sredite rimske vlasti, uprave, tu je bilo glavno trgovite, tu su bile i graevine za razonodu (teatri i amfiteatri). Moe s redi da je grad bio glavna i najvidljivija poluga romanizacije jer je urbanizam najmonumentalniji vid rimskog naina ivota koji je u obliku spomenika ostao sauvan do danas. GRADSKA ARHITEKTURA Razvoj rimskog grada nastavlja tradiciju helenistikih vladara grkih i Italskih utjecaja PRATA LEGIONIS Prata legionis ili territorium legionis su teritoriji pod vojnom jurisdikcijom, izdvojena samo za vojnu upotrebu. To su zapravo legijske livade, to jest dio ireg podruja koje je zaposjela legija i na kojem nije moglo bit drugih vlasnika. To su livade i panjaci namjenjeni za ivotinje, koje su sluile za prehranu vojnika. Osim za prehranu legionara prate su sluile i za prehranu rimskih graana u Canabeama, uz velike vojne logore su se razvijala su se specifina mjeana naselja koja nazivamo Canabea. To su u poetku bila naselja koja su se razvijala na rubu ueg podruja logora ili neposredno do samog logora. U njima su boravili trgovci i obrtnici koji su svoje proizvode prodavali vojnicima. S vremenom su se u tim mjestima poeli nastanjivat i veterani koji su osnivali obitelji s lokalnim enama, koje su onda postajale Rimski graani. BURNUM(smjetaj logora, koje vojne jedinice su boravile u njima, arheoloki ostatci) Utvrda na granici Liburna i Delmata u S Dalmaciji-na lijevoj obali Krke. Do 9.g.-legija XX VALERIA VICTRIX, od 9.-69.-legija XI (od 42.g. CLAUDIA PIA FIDELIS-odlazi u Italiju), od 69.-86.- legija IV FLAVIA FELIX (odlazi u Singidunum). Arheoloki ostatci: nalazi pokretnog materijala ukazuju na kontinuitet od republike do 4.st., amfiteatar kraj njega se nalazi kampusvjebalite, votivna ara Jupiteru(u Burnumu svetite Jupiteru), lucerna iz svetita, glava Herkula iz Hadrijanovog doba, stela Imerixa. Iz Burnuma vode 4 ceste, u blizini logora rezervoar gdje se taloila voda, napravljen akvedukt dug 33 km. TILURIUM(smjetaj logora, koje su vojne jedinice boravile u njima, arheoloki ostatci) Na mjestu laganog prijelaza preko Cetine (Hippus) u Sinjsko polje- delmatska utvrda na brdu; ilirsko porijeklo imena; ostaci ilirskih zidina (Prizida). Kontrolirali su cestu iz Akvileje koja je prolazila kroz Tilurium. Prva dolazi legio IX HISPANA, VII legija dolazi najkasnije 6.g., a odlazi najkasnije 61.g. Izmeu 45. i 61.g. VII legija naputa Gardun; zamjenjuje ju VIII kohorta VOLUNTARIUM (do 3.st.). Arheoloki

ostatci: tropej s prikazom zarobljenih Ilira, miljokaz s imenom grada. Tilurij je bio poprite jednog od vanijih dogaaja u povijesti rimske provincije Dalmacije. Namjesnik provincije Dalmacije, Lucije Aruncije Skribonijan htio je uz pomod VII. i XI. legije iz Dalmacije zasjesti na carsko prijestolje. Zbog loeg znamenja postrojbe su odustale od urote a njihovu je privrenost car nagradio dajudi im poasni naziv Claudia Pia Fidelis. Nakon te pobune, logor je obnovljen i izgraen je novi amfiteatar. To je bila nagrada za odanost novom caru Klaudiju 42.god. kao i iskaz vladarske modi. GRADUNSKI TROPEJ(namjena tropeja, to je na njima prikazano) Tip rimskog trijumfalnog spomenika, prikazuje pobjedu nad nerimskim narodima. U sluaju Gardunskog tropeja moemo pretpostaviti da je rije o podjedi Rimljana nad Delmatima (pod Batonom) 9. godine poslije Kr. Bili bismo daleko sigurniji da je itav spomenik otkriven. Samo su dva fragmenta sluajno pronaena. Vanost je ovoga spomenika to su na njemu radile lokalne radionice koje su se nalazile u sklopu VII. legije koje su barem djelimino ostale u Dalmaciji i poslije odlaska vojnika iz ovih krajeva. One su imale vrlo veliko znaenje u razvitku kiparstva u Dalmaciji. LUKE, PROMETNICE Akvileja je ishodite ceste koja nakon prelaska rijeke Soe (Pons Aesonti) vodi preko Rena (Ad Fornulos), Ajdovine (Castra), Hruice (Ad Pirum) i Vrhnike (Nauportus) do Ljubljane (Emona) gdje je bivium jedan krak vodi do Siscije a drugi do Poetovija. Iz Akvileje polazi cesta koja se prua uz istonu jadransku obalu prema jugu, preko provincije Dalmacije do Makedonije gdje se susrede s Egnacijskom cestom (via Egnatia). Lukama i cestama odvijao se promet i trgovina od kojih je najvanija ona plemenitim metalima, eljezom, itom i vunom, zbog smjetaja Ilirika na raskriju izmeu Alpa, Dunava i Jadrana, nedaleko rudarskih oblasti i u zaleu limesa, kao vanog trita. Salona je bila glavni grad, manufakturno, trgovako sredite i najveda luka provincije Dalmacije. Vojnici VII. i XI legije, u doba namjesnika Dolabele, izgradili su pet cesta koje iz Salone radijalno vode u unutranjost provincije. PODUNAVSKI LIMES (dijelovi limesa, nain gradnje) Limes moemo definirati kao granicu Rimskog Carstva prema Barbarima. To je veliki sustav utvrda i vojnih logora. Radi se o legijskim logorima castra legionis: Vindobona i Carnuntum u Austriji, Brigetio i Aquincum u Maarskoj, te utvrdam za pomodne trupe castellum: Carnuntum u Austriji, Gerulata u Slovakoj, Ad Flexum, Quadrata, Arrabona, Ad Statuas, Ad Mures, Azaum, Crumerum, Tokod, Solva, Esztergom, Pilismarot, Visegrad, Cirpi, Ulcisia, Aquincum, Albertfalva, Campona, Matrica, Vetus Salina, Gorsium, Intercisa, Annamatia, Lussonium, Alta Ripa, Alisca, Ad Statuas, Lugio, Altinum u Maarskoj, Ad Militare, Ad Novus, Teutoburgium, Cornacum, Cuccium u Hrvatskoj, Onagrinum, Bononia, Cusum, Acumincum, Rittium, Burgenae i Taurunum u Srbiji. Hrvatski dio panonskog podunavskog limesa, koji se protee od Batine Skele ( Ad Militre ) do Iloka ( Cuccium ), dugaak je 188 km. On obuhvada dijelove triju razliitih podruja Baranja, Slavonija i Zapadni

Srijem. Hrvatski dio limesa moe se podijeliti na dva pojasa: pojas uz samu obalu Dunava ( uzimajudi u obzir pretpostavku da je Dunav u tom dijelu promjenio tok ), te o njegovu zaleu. Limes na tri mjesta odstupa od linije Dunava, i to sjeverno od Baranjske Planine, juno od nje i na koljenu kod Erduta. Nain gradnje: Pripremajudi se za rat sa Daanima i za obranu dunavske granice, tjekom 1. stoljeda Rimljani poinju gradnju limesa. Prva utvrenja su graena sa zemljanim nasipima i

rovovima ojaanim drvenom konstrukcijom, i djelomino kamenom jezgrom. Vedina utvrda je unitena u Markomanskim ratovima. Uglavnom je vedina utvrda ponovno sagraena od kamena. Do kraja 2. st. sve su utvrde na limesu bile kamene. U 2. st. je uspostavljen i linearni sistem, na limesu se gradi niz kamenih utvrda, te signalnih i straarskih tornjeva. Iduda faza u izgledu utvrda je okarakterizirana dodavanjem isturenih kula na uglovima u vrijeme Karakule, a utvrde su imale 4 vrata. U Dioklecijanovom periodu se grade utvrde, osmatranice i ceste, a javlja se i novi tip utvrda uglavnom su sagraene na uzvisinama, a njihov plan je bio prilagoen karakteristikama terena: bile su nepravilnog, poligonalnog oblika. Kasnorimske utvrde su bile graene na nain da im je bilo tee pristupiti. Za razliku od ranocarskih sa 4 vrata, one u 4. st. su imale samo jedna vrata. Najvanije oznake dodane u prvoj tredini 4. st. su bile lepezasto oblikovane kutne kule koje su dodane na okrugle uglove utvrda. PANONSKI LIMES (faze gradnje, logori) Panonski limes je iao do Singidunuma (Beograd). Najprije se sastojao od bedema s kulama od drveta, a potom od opeke ili kamena. Kasnije su dignuti stalni logori legija. Poznatiji logori bili su Kastra Regina, Kastra Batava, Pasau, Vindobona, Karnuntum, Akvinkum, Altinum (Moha), Ad Militare (Batina), Kuzum (Petrovaradin), Akuminkum (Stari Slankamen). Panonski limes na prostoru dananje Hrvatske i Srbije moe se podijeliti na baranjski i srijemski odsjek. Baranjski odsjek ide od Murse (Osijek) do Batine i imao je utvreni vojni put. Kateli su bili kod mjesta Batina, Ad Novas (Zmajevac, 7 km od Batine), Mursa Minor (Darda), Aureus Mons (Kamenac, 8 km od Zmajevca) i Albano (Luko, 8 km istono od Zmajevca). Srijemski limes je iao od Taurunuma (Zemun) do Teutoburgijuma (Dalj). Uz njega je iao put od St. Budima do Starog Slankamena i dalje ka Zemunu. Vaniji kateli su kod S. Slankamena, kod Petrovaradina, Bononija (Banotor), Onagrinum, Kukcijum (Ilok), Kornakum (Sotin). Istono od S. Slankamena bila su utvrenja kod Burgene (Novi Banovci), Ritijum (Surduk) i kod Zemuna. RIMSKA VOJSKA U ILIRIKU(dijelovanje rimske vojske na naim podrujima -4 faze) Prvu fazu inile bi tako vojne operacije od 229. do 167. prije nove ere, kada je Rim pokuavao sprijeiti ilirske zajednice pod vodstvom Ardijejaca u ometanju plovidbe od Jonskog mora do srednjeg Jadrana, kao i ometanje plovidbe na sjevernom dijelu Jadrana. Drugu fazu, koja traje od 158. do 33. godine prije nove ere, obiljeavaju osvajanja novih teritorija i pokoravanje razliitih plemena u dubljoj unutranjosti Ilirika. U ovoj fazi, glavninu sile otpora predstavljaju Delmati, koji napadaju Daorse,

tadanje saveznike Rima. Druga faza takoer ukljuuje i niz sukoba na obali Jadranskog mora u vrijeme graanskog rata izmeu Julija Cezara i Pompeja, te Oktavijanova osvajanja. Treda faza traje od 6. do 90. godine nove ere, a oznaena je boravkom legija u pokrajini za vrijeme velikog ilirskog ustanka, te podizanjem vojnih logora na podruju Dalmacije. Treda faza je takoer i faza pojaane romanizacije podruja Ilirika. Poslijednju ili etvrtu fazu rimskog djelovanja na podruju Ilirika karakterizira najvii stupanj romanizacije navedenog podruja, pri emu se javlja uestalija regrutacija domadeg stanovnitva za slubu u rimskim kohortama. Ova faza traje od kraja prvog do kraja tredeg stoljeda nove ere. NEKROPOLE, INCINERACIJA I INHUMACIJA, NADGROBNI SPOMENICI Italski nain organiziranja nekropola- nalaze se van grada Ritusi incineracije i inhumacije U zadnjem desetljedu Republike incineracija je bila uobiajenija Tipovi nadgrobnih spomenika: stela, ara, sarkofag Stela: prve rimskodobne stele pokazuju utjecaj helenizma, oblici monumentalnih stela su izravno pristigle iz rimskog svijeta(javljaju se u Saloni, drugim gradovima i vojnim logorima), najedi ukras je portret. Vojnike stele- imale arhitektonsku strukturu, simbole vojnog zanimanja(friz oruja, slobodno postavljeno oruje, lov, borbu), nekad su imale portrete, vojnike stele su inae bile serijske proizvodnje. U 3.st. stele su manjih dimenzija, prestaju biti luksuzne i monumentalne forme zamjenjuje ih sarkofag, stele koriste samo ljudi iz niih slojeva. Are: izrauju se u doba najvede popularnosti stela, imaju oblik monumentalnih kvadrata, stoje na zidanoj visokoj bazi, pri vrhu ima krunite u obliku rtvenika. Are su smanjene kopije rtvenika, na prednjoj strani su natpisi, a na bonim su razni tipovi erota. Najraniji primjer u Dalmaciji je ara Julije Kvitije iz Zadra. Monumentalne are se rade do sredine 2.st. poslje tog su rjee. Are postupno nestaju iz upotrebe tijekom 2.st. zbog promjena naina pokapanja. Sarkofag: model za vedinu tipova sarkofaga u hrvatskim krajevima je kuda s krovom na dvije vode. Importirani sarkofazi- u hrv.krajevima se pojavljuju u 2.pol. 2.st.raskoni antiki sarkofazi, njihove radionice su u neposrednoj blizini Atene. Iza sredine 2.st. uvoze se i sarkofazi iz Rimskih radionica koji su se u Dalmaciji uvozili manje od antikih. Antiki sarkofazi su uvoze masovnije krajem 2.st. imaju razne mitoloke prikaze likovi se ispreplidu, umjesto poklopca u obliku krova kude uvodi se lealjka(kline). Sarkofazi lokalne produkcije- u Saloni poinju u 1.st. prvo su izolirani primjerci, tijekom 2.st. poetak serijske proizvodnje. Dalmat. radionice rade sarkofage od domadeg vapnenca(od sredine 2.st. serijska produkcija) i u manjem broju od prokenekog mramora. Standardizirane forme domadih sarkofaga imaju na sredini prednje strane tabulu ansatu(natpis), poklopac je u obliku krova na dvije vode s kutnim akroterijima, pri kraju2.st. se javljaju portreti pokojnika. Lokalne radionice Salona i Narona nekad imitiraju importirane sarkofage. U Panoniji sarkofazi vedinom izraeni od

pohorskog mramora, u sredini sanduka nose tabulu, sa strane tabule su figure pokojnika u stajadem poloaju, ali i druge figure. RAVENATSKA I MIZENATSKA FLOTA(mornarica u doba Carstva, Vespazijanova mornarica) Ravenatska flota(Classis Ravennatium) centar mornarice na Jadranskom moru, osim glavne baze u Ravenni, imala i nekoliko drugih uporita na Jadranskom moru : u Aquilei, Tergestu, Saloni, i Dirahijumu, zatim u Poli i Parentiumu. Mizenska, ravenatska, a i egipatska flota bile su praetoriae one su bili izravno podinjene caru. Mizenska flota(Classis Misenensis) nalazila se u Napulju, osnovao ju je car August godine 27. pne. kao dio opsenih reformi tadanje rimske vojske. Njome je zamijenjena dotadanja glavna flotna eskadra, koja je sjedite imala u Ostiji. Mornarica u doba carstva- August osnovao stalnu mornaricu, sluba traje 26 godina po isteku slube oni koji nisu bili graani dobivali bi pravo graanina. Admiralski brod je bila galija od 3 reda vesala po 2 veslaa. Tada je postojalo 8 vojnih pomorskih eskadra:u Mizenu i Raveni u Italiji, Frejusu u Galiji, u Bretaniji, Aleksandriji, Siriji, Pontu, te rijene: na Rajni, Bodenskom jezeru i Dunavu. Vespazijanova mornarica- Vespazijan je osobitu pozornost posvetio dvjema carskim italskim flotama u Misenu (Misenum) i Raveni (Ravenna) pobrinuvi se za njihovu uspjenu organizaciju i ustrojstvo. Zbog svog povoljnog poloaja mizenska flota je postala jaa i vanija od ravenske. Njen osnovni zadatak je bio ouvanje mira na Tirenskom moru te nadzor nad dovozom ita iz Sicilije i Egipta, a isto tako flota je nadgledala obale Sredozemlja i Atlantika. Posebnim dekretom Vespazijan je dvije italske flote spojio u jednu prefekturu davi joj status najvie vojnike slube dostupne vitezovima. Claustra Alpium Iuliarum(obrambeni zid (Tarsatica Julijske alpe), faze izgradnje ) Claustra Alpium Iuliarum, sustav utvrda, prepreka i komunikacija izmeu Julijskih Alpa i Jadranskoga mora od Foruma Iulii (Cividale) do Tergeste (Trsta) te od Emone (Ljubljana) do Tarsatike (Rijeka), izgraen u kasnoant. doba radi zatite prilaza sjev. Italiji iz Panonske nizine, odakle je nadirala vedina naroda tijekom seoba od III. do VII.st. Poeo ga je graditi Marko Aurelije kao niz vojnih objekata rasporeenih u duini i dubini, a u sustav utvrda povezani su u IV.st. glavna utvrda je bila Ad Pirum. Ouvani su ostatci pojedinih postaja, logora i poteza bedema. U zaleu Rijeke ouvani su dijelovi zida od Sv. Katarine do izvora Rjeine i Gornjega Jelenja. Istra nije bila ukljuena u taj sustav osim u sjev. dijelu u zaleu Kopra ( entur kraj Mareziga) i u zaleu Trsta (Tergeste). TRSATICA(Rijeka)Tarsatica je u 1. stoljedu bila municipij. Postojanje zida grada i utvrde vee se za 4. stoljede. Na podruju dananje Rijeke tragovi rimskog limesa vidljivi su na 3 mjesta: na stepenicama koje vode na brijeg Kalvarija, na samom brijegu Kalvarija i na brijegu ispod brda Sv. Katarine. Prema starim opisima zid je iao od mora do srednjovjekovne kule Sokol, ispod nivoa starog grada u pravcu brijega Kalvarija.AD PIRUM(Hruica)- U drugoj polovici 3. stoljeda izgraena je tvrava-dvorac. Utvrda je bila prilagoena zemlji i bila je nepravilnog ovalnog oblika. Kastel je bio podijeljen na gornji i donji dvorac.

3. i poslijednja linija obrane. Obuhvada prostor izmeu gradova Tergeste(Trst)- Tarsatica(Rijeka)Emona (Ljubljana)- Forum Iulia (Cividale). VOJNE DIPLOME (vojne diplome kod nas, Slavonski Brod, Ilok) Rimske vojne diplome predstavljaju legalizirani prijepis carskog dekreta s izvornika koji se nalazio na javnom mjestu u Rimu. Diplomama su se isluenim vojnicima dodjeljivala odreena prava i zakonske povlastice. Tekst svake diplome zapoinje imenom cara u nominativu sa svim poasnim naslovima. Potom slijede: vojni odjeli kojima su pripadali dotini vojnici, ime zapovjednika, formula kojom se njima i njihovim potomcima dodjeljuje rimsko graansko pravo (civitas) i pravo zakonitog braka (conubium), datum dekreta, imena dvojice konzula za godinu kada je diploma izdana te ime primatelja diplome s naznakom narodnosne pripadnosti ili rodnog mjesta, a katkada su navedeni i lanovi njihovih obitelji. Na kraju je podatak gdje se u Rimu nalazi izvornik, s imenima svih vojnika istog vojnog odjela za koje je istog datuma nainjen prijepis. Vojnike diplome dobivali su pripadnici pomodnih eta (auxilia) i veterani flote, koji su bili novaeni uglavnom od dobrovoljaca iz provincija (peregrini). Peregrinima je ovo bila prilika za poboljanje njihovog pravnog i drutvenog poloaja. Dobivanjem rimskog graanskog prava nakon otputanja iz vojske (sluba u mornarici je trajala 26 godina, u pomodnim etama 25, kod legionara 20, u pretorijanskim kohortama 16) oni i njihovi potomci su prihvadali rimski nain ivota i latinski jezik, to je pridonosilo opdoj romanizaciji. Romanizacija je naroito uzela maha u III. stoljedu, kada je rimsko graansko pravo dano gotovo svim stanovnicima Carstva, to je zasluga cara Karakale i njegovog Constitutio Antoniana iz 212.godine. Diplome su se sastojale od dvije bronane ploice meusobno spojene icom na dva mjesta. Sve etiri stranice ploica ispisane su urezanim slovima, a sam tekst dekreta napisan je dva puta, na unutarnjim stranicama (po irini) i na drugoj vanjskoj stranici (po visini). Na prvoj vanjskoj stranici nalaze se imena svjedoka koji svojim peatima potvruju tonost prijepisa (obino ih je 7, a katkada i vie). Ploice su se zatvarale bronanom icom provuenom kroz dvije rupice, i peatile se peatima svjedoka smjetenim u posebnom prostoru (theca), po sredini ploice. Unutranji tekst smatrao se vjerodostojnim, a duplikat teksta napisan je izvana da se svaki puta ne moraju uklanjati peati i ice. Voj.dipl. iz Sotina: 2001. na Popinom brdu naena vojna diploma, izraena je od bronanog lima. Od 20 ulomaka diptiha, prvoj ploici pripada 14, koji se veim dijelom meusobno spajaju, tvorei neto vie od polovine natpisnoga polja . Iako se 6 ulomaka druge ploice uglavnom ne spajaju, mogue im je dosta precizno odrediti izvorni poloaj. Dva suulomka diptiha bila meusobno slijepljena korozijom. Voj.dipl. iz Predgraa(Aserija): Izdana je uvrijeme vladavine cara Hadrijana, i to kada je on deseti put obnaao tribunsku ast, to omoguduje datiranje aserijatske u godinu 125./126. Nakon carevoga imena s titulaturom, slijedi popis augzilijarnih postrojbi iji su asno otputeni vojnici dobili rimsko graansko pravo. Prvo su navedene dvije ale. Slijedi niz od pet kohorti. Potom je ponovno navedena

jedna pomona konjanika formacija, i to vexillatio equitum Illyricorum/Illyricianis. Zatim slijede podatci o njihovu podruju slubovanja. Rije je o Donjoj Daciji, rimskoj provinciji iji je upravitelj tada bio Cocceius Naso. Voj.dipl. iz Sl.Broda: 1997. izvrsno je sauvana, obje ploice su itave kao i ice koje ih spajaju, tekst je potpuno itljiv. Posebna vrijednost brodske diplome je ouvanost peata nekolicine svjedoka zajedno s njihovim leitem i pokretnim poklopcem, to je doista rijetka pojava. Diploma je izdana 71. godine u vrijeme cara Vespazijana (69.-79.). Tada je on po drugi put imao tribunsku vlast (obnavljala se 1.srpnja svake godine od njegovog stupanja na vlast), bio je imperator esti put i konzul tredi put, zajedno s Markom Kokcejem Nervom, bududim rimskim carem. Svi ovi naslovi odgovaraju navedenoj 71.godini. Diplomu je dobio centurion Likaj, Birsov sin iz Marsvvniee, koji je zajedno s ostalim suborcima - veteranima vojevao u mizenskoj floti pod Sekstom Lucilijem Basom. Svi su oni nakon odsluenja 26 i vie godina dobili rimsko graansko pravo i pravo zakonitog braka, a za posebne zasluge su bili naseljeni u Pestumu, juno od Napulja. Datum izdavanja diplome je 9.veljae. Izvorni tekst nalazio se u Rimu, na Kapitoliju, na bronanoj ploi na podnoju are roda Julija. Likajevo ime bilo je na 23.mjestu. Sedam svjedoka potvruju vjerodostojnost ove diplome svojim peatima, od kojih je pet sauvano. Veterani ( veterani i njihova naselja, Pagus Scunasticus) Vojnici koji su ispunili odreeni broj godina sluili su do potpune mirovine kao veterani u veksilacijskim odredima, pri redovnoj vojsci. Veterani su po zavretku svih svojih obaveza prema vojsci stjecali missio honesta. Mogli su odabrati dodjeliu zemljine parcele (missio agraria),ili novaanu isplatu koja je vrena iz posebnog vojnog fonda osnovanog od Augusta. Pri otpustu iz vojne slube nakon odraene veksilicijske obveze, pripadnicima pojedinih jedinica- augzilijarnih trupa, pripadnicima flote, pretorijanskih i urbanih kohorti i konjanike carske pratnje (equites singulares)davale su se svjedodbe o asnom zavretku slube isteenim pravima u obliku dvaju bronanih ploica (diplomata militaria). Pagus Scunasticus, u predjelu Mostarskih Vrata, podigli su islueni vojnici veterani, koji su u znak zahvalnosti radi dodjele zemlje podigli spomenik rimskome caru Tiberiju. LATINSKI JEZIK, EPIGRAFIKI SPOMENICI irenje latinskog jezika i pisma u Ilirik Latinski se u prvim stoljedima nakon Krista govorio i u rimskoj provinciji Iliriku (Dalmaciji i Panoniji). Izgleda, barem sudedi po natpisima i imenima, da je tada ved bio vedinski jezik tih podruja. Meutim, za razliku od zapadne Europe, u Iliriku se latinski jezik povukao iz velike vedine teritorija ustupivi mjesto raznim slavenskim jezicima. Rezultat je to seobe slavofonih naroda u Ilirik u 7. stoljedu, a oni su bili brojano nadmodni romaniziranim starosjediocima, te su ih jezino asimilirali. Jezik se iri izravnim doseljavanjem Italika na odreeno podruje koji bi irili jezik i pismo, takoer

rimljani su davali povlastice najuglednijim pripadnicima zajednica jer su s time postajali poveznica rimske vlasti, dobivali bi odreena prava rimskih graana ali i dunosti vezane za to, oni su se poeli sluiti latinskim jezikom i pismom i prenosili ga na ostalo stanovnitvo. Cursus honorum popis funkcija koje je osoba(pokojnik) obnaao, javlja se na nadgrobnim spomenicima. Tabula Peutingeriana Peutingerova karta rimska cestovna karta Srednjovjekovna (11./12. st.) kopija antike rimske cestovne karte koja vjerojatno originalno potjee iz 3. st. Pronaena je u Benediktinskom samostanu Tegeinesse u Bavarskoj. Na uskoj i dugakoj pergamentskoj traci podijeljenoj u 11 (prvobitno u 12) listova shematski je prikazano podruje od Irske do Kine. Nedostaje list na kojem su se nalazile Hispanija i Britanija. Na karti su ucrtane ceste i gradovi, postaje i naselja te su prikazane i udaljenosti izmeu njih u rimskim miljama. Izraena je u bojama, a arhitektonski objekti simboliziraju naselja. Otkrio ju je humanist Konrad Pickel Celtic, a nazvana je po Konradu Peutingeru, koji se njome prvi bavio. Unato grekama i deformiranoj projekciji ostaje jedan od najznaajnijih izvora za poznavanje antike geografije. Danas se uva u Narodnoj biblioteci u Beu.