Sie sind auf Seite 1von 21

Korespondencija svetog Jeronima

Poslanica Azeli (Ep. XLV.), Poslanica Domnionu (Ep. L.), Poslanica Magnu, rimskom odvjetniku (Ep. LXX.)
Seminar iz patrologije

1. UVOD Sveti Jeronim, veliki zapadni crkveni otac i nauitelj, svojim burnim ivotom, naglom naravi, ali i velikim umom i dubokom pobonou i danas plijeni pozornost i izaziva zanimanje vjernika i nevjernika, pobonog puka i uenih znanstvenika. Upravo sa svim svojim slabostima i manama, uz veliinu duha i uma, Jeronim je uzor za duhovnost, retoriku, a napose biblijsku egzegezu i pastoral. Na ovom seminaru nastojimo poblie se upoznati s dijelom obilne i bogate korespondencije ovog velikog sveca. Stoga je i ovaj seminarski rad pokuaj pribliavanja i predstavljanja Jeronima kroz prizmu tri odabrane poslanice. Budui da smo do sada imali prilike upoznati Jeronimov ivot, kao uvodne dijelove dosadanjih seminarskih radova, ovdje emo ga ukratko predstaviti u kranskoj umjetnosti i ikonografiji, tj., kako se prikazuje i zato, te koji su simboli povezani s njegovim ivotom, i koje je njihovo znaenje. Nakon tog uvodnog dijela, predstavit emo svaku od tri poslanice; poslanicu Azeli, Domnionu i Magnu, rimskom odvjetniku, iznijevi ukratko temu same poslanice nakon kratkog uvodnog upoznavanja s tekstom i likovima, uglavnom naslovnicima poslanica. Predstavit emo i sadraj svake poslanice, te kroz analiziranu grau i citirane dijelove pokuati stei uvid u Jeronimovu misao i dojam o poslanici i problematici, koji emo takoer iznijeti, na kraju svake poslanice. Nakon zakljuka, donosimo i popis literature koritene u ovom radu, a koja je prilino raznolika budui da o dotinim temama na hrvatskom jeziku ne postoji dovoljno literature, ve je potrebno konzultirati vie knjiga, leksikona, enciklopedija i slino.

2. JERONIM U KRANSKOJ IKONOGRAFIJI I UMJETNOSTI Sveti Jeronim, velikan kranske povijesti, znanosti i duhovnosti, svojim je djelima zaduio kranski svijet. Stoga ne udi da su njegove zasluge bile prepoznavane kroz stoljea, te je bio, i jo jest, uzor novim naratajima vjernika. To je vjerojatno i razlog zato je Jeronim tako esto kroz stoljea prikazivan u umjetnosti, a i danas je njegov lik i djelo inspiracija mnogim umjetnicima. Budui da smo kroz ovaj seminar prikazivali razliite aspekte Jeronimova ivota i djela, ovdje emo malo poblie promotriti i pokuati protumaiti lik svetog Jeronima u umjetnosti, kao i sveeve ikonografske atribute. Svojim bogatim i intenzivnim ivotom, te predanim radom i velikim opusom koji je iza njega ostao, Jeronim je napose utjecao na srednjovjekovnu kransku kulturu te renesansu1, i kao takav naao je svoje mjesto u katekizamskom slikarstvu katolike obnove ili protureformacije nakon Tridentskog sabora. Budui da se Jeronim bio sprijateljio s papom Damazom, koji mu uskoro povjerava mnoge i odgovorne zadae, napose u crkvenim pitanjima, te ga je hrabrio i poticao na znanstveni rad, Jeronim je brzo stekao ugled u Rimu, te postao ugledni lan teolokog skupa i tako sudjelovao na saboru to ga je Damaz sazvao2. Iako je bio samo sveenik, renesansno slikarstvo ga prikazuje kao kardinala, aludirajui upravo na taj njegov odnos s papom Damazom, ali i slubom upravljanja rimskim crkvama, to su u prva vremena kranstva inili sveenici, a kasnije kardinali. Stoga je kardinalski eir, plat, ili openito kardinalski grimiz, makar samo simbolino predstavljen u sveevu crvenom ogrtau, gotovo nezaobilazan motiv svakog prikaza naeg sveca. Na nekim slikama naii emo na kardinalski grimiz i eir odloene sa strane, kao znak Jeronimove poniznosti i skromnosti.3 Kardinal, koji je istodobno znanstvenik i pokornik, bio je idealan lik za protureformacijsko razdoblje, naglaavajui dvije najvanije dimenzije ili poruke toga doba: osobni, intenzivni ovjekov odnos s Bogom i osobni studij Svetog Pisma i katolike vjere. Jeronim je proveo nekoliko godina u Halkidskoj pustinji, ivei kao isposnik i pokornik, te emo ga u ikonografiji najee pronai upravo u takvom okruenju oskudno odjevenog (premda uglavnom s kakvim pokrivalom ili ogrtaem grimizne ili crvene boje), gdje u stavu duboke molitve i pokore klei u svojoj spilji ili ispred nje, kao to je to sluaj u prikazima Jeronima za vrijeme njegovog ivota u Betlehemu. Kamen kojim se udara u prsa4, est je simbol, a negdje je ak prikazan i izranjavanih prsa, kao znak rigidne pokore koju je vrio, a za koju saznajemo iz njegovih vlastitih rijei i opisa. Vrijeme provedeno u Betlehemu Jeronim je iskoristio za uenje biblijskih jezika te prijevod Svetog Pisma na latinski. Stoga se prikazuje nad knjigom, ili vie njih, esto i s pisaljkom i perom u ruci. Ponegdje je u zanosu, poput ekstaze, pogleda uprtog u nebo, a neki slikari prikazuju i anela iznad ili pored Jeronima u ekstazi s pisaljkom i nad knjigom, naglaavajui tako nadahnutost njegova djela. Meditirajui tako nad svetim spisima i kranskim naukom, uz njega emo uglavnom nai i raspelo te lubanju, kao simbole ivota i smrti, te aluzije na uskrsnue. Lubanja predstavlja i ozbiljnost takvog naina ivota, ali i pobjedu duha nad tijelom, te je stoga neizostavan pribor gotovo svih kontemplativnih svetaca. Pred kraj ivota
1

Usp. PATROLOGY, prir. Angelo di Berardino i Johannes Quasten, prev. na eng. Placid Solari, svezak IV., Augustinian Patristic Institute Rome, Christian Classics, Inc., Westminster, Maryland, 1992., str. 243. 2 Usp. Otaka itanja u molitvi Crkve. Izbor iz asoslova Bojeg naroda., prir. eljka Bian i Tomislav Zdenko Tenek, Kranska sadanjost, Zagreb, 2000., str. 378. 3 Usp. Saint Jerome, Doctor of the Church - 340-420, na: http://www.aug.edu/augusta/iconography/jerome.html 4 Usp. J. ANTOLOVI, Duhovni velikani. Sveci Katolike Crkve. II. dio: srpanj prosinac., FTI, Zagreb, 1998., str. 341.

trpio je Jeronim i od bolesti oiju, to mu je dodatno oteavalo studij i pisanje, no on nije odustajao sve do svoje smrti.5 Upravo ovu znaajku moemo primijetiti npr. kod Caravaggia, ali i drugih, gdje se Jeronim kao starac duboko nadvija nad knjigu, s oitim potekoama u itanju. Jeronim se takoer prikazuje i u drutvu rimskih gospoa, a napose Paule, Eustahije i Marcele, negdje odjevenih poput redovnica, budui da su zajedno s Jeronimom osnivale samostane po Svetoj zemlji. No na takve prizore nailazimo rjee, kao i na Jeronima u redovnikom ruhu, s tonzurom. Svakako je zanimljiva i legenda koja tumai gotovo neizostavan Jeronimov ikonografski simbol lava. Prema hagiografskoj zbirci iz 13. stoljea, Zlatna legenda, jedan je lav dolutao do Jeronimova samostana u Betlehemu teko epajui. Svi su se monasi od straha razbjeali, ali Jeronim je primijetio da lav ima trn u api, te mu ga je strpljivo izvadio. Ovo je takoer i simboliki izriaj za Sveto pismo (a koje Jeronim ovdje uosobljava) koje oslobaa boli u sluaju zablude.6 Zahvalan lav, obeava Jeronimu da e od sad tititi njega, njegov samostan, i samostanskog magarca, te da e obavljati sitne poslove po samostanu, neto poput brata laika, jer su ostali monasi zahtijevali da si lav sam mora privreivati za hranu 7. Lav tako postaje simbol odanosti i vjernosti te prepoznatljiv Jeronimov simbol. Legenda dalje navodi da su jednom neki putujui trgovci ukrali tog magarca dok je lav spavao. Nakon nekog vremena, dok je lav obavljao poslove umjesto nestalog magarca, vidio je trgovaku karavanu i samostanskog magarca s njima. Lav je pohitao i sve ih prisilno doveo u samostan, k Jeronimu, gdje su se trgovci ispriali i darovali Jeronimu polovicu ulja koje su nosili na prodaju.8 U renesansnim prikazima Jeronima u njegovoj radnoj sobi, uz gore navedene atribute moemo primijetiti i tucet boca i boica na policama ili negdje oko njega, koje predstavljaju upravo to ulje. Evo i nekoliko primjera razliitih prikaza svetog Jeronima:

Slika 1.: Jeronim s anelom, simbol nadahnua i Bojeg blagoslova nad njegovim radom.
5

Slika 2.: Jeronim s Paulom i Eustahijom.

Usp. Otaka itanja u molitvi Crkve. Izbor iz asoslova Bojeg naroda., prir. eljka Bian i Tomislav Zdenko Tenek, Kranska sadanjost, Zagreb, 2000., str. 379. 6 Usp. E. GORYS, Leksikon svetaca, Naklada Slap, Zagreb, 2003., str. 199. 7 Usp. JERONIM, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, KS, Zagreb, 1990., str. 298. 8 Usp. Secret identity of Jerome, na: http://www.aiwaz.net/a13


Slika 4.: Jeronim za radnim stolom, grafika A. Durera, sadrava sve Jeronimove ikonografske atribute.

Slika 3.: Jeronim vadi trn iz lavlje ape. U pozadini su otvorene knjige svetih tekstova na hebrejskom i grkom, te latinski ispred njega.

Slika 5.: Jeronim, odjeven kao redovnik, s odloenim kardinalskim eirom, vadi trn iz ape lava

Slika 6.: Jeronim u radu, zaogrnut crvenim ogrtaem gleda u nebo u zanosu.

Slika 7.: Caravaggio; Sveti Jeronim. U dubokoj starosti, ve iznemogao, Jeronim se ne predaje, premda se vidno mui s itanjem. Lubanja ga podsjea na njegovu skoru smrt, ali i duhovnu jakost i pobjede.

3. POSLANICA AZELI (Ep. XLV.)9 3.1. Uvod u poslanicu Jeronim pie osobnu, zahvalnu poslanicu djevici Azeli, rimljanki nadasve uzorna i krjeposna ivota. Kako i sam istie u jednoj drugoj poslanici, Poslanici Marceli10, Azela u svojoj iskrenoj skromnosti ne trpi da je itko hvali, stoga Jeronim to potuje i u ovom pismu. No o Azelinim vrlinama i svetosti saznajemo upravo iz gore spomenute Poslanice Marceli, koja je u cijelosti posveena Azelinom uzornom ponaanju i svetosti. Iako dotina poslanica nije tema ovog seminarskog rada, svakako je vrijedno njome se posluiti kako bismo dobili potpuniju sliku o Azeli, kojoj se Jeronim, oito s velikim potovanjem i povjerenjem, tako iskreno i zahvalno utjee i ispovijeda. Zapise i svjedoanstva o Azeli nalazimo i kod drugih crkvenih pisaca, npr. kod grka Peladija, a i Jeronim e jo u nekoliko navrata u svojim kasnijim poslanicama drugima za uzor stavljati Azelu. Azela je, naime, ve od ranog djetinjstva bila pomognuta Bojom milou11, a nakon dvanaeste godine svojevrsno se posvetila asketskom i monakom nainu ivota, izgleda, protiv volje roditelja i rodbine. Potajno je prodala svoju zlatnu narukvicu, i od tog novca kupila svoju jedinu imovinu sirotinjsku zagasitu haljinu, jer ju nije mogla isprositi od majke12. Zatvorila se u eliju, i molei, gotovo neprestano postila. Bila je potpuno predana askezi i zaljubljena u monaki ivot. Jeronim pie: Zatvorena u jednoj uskoj elijici, u njoj uivae prostrani raj. Ista zemlja bijae joj mjesto moljenja i spavanja. Post drae za alu, gladovanje za obrok.13 Azela je, drei se pravila sv. Pavla14, uz molitvu i radila svojim rukama, kako za ono malo hrane to je tijekom godine uzimala, ne bi bila na teret nikome. Usprkos strogoj samoi te dugim i tekim postovima i pokorama, neprestano je bila vesela i nasmijeena lica. Jeronim za nju ovako svjedoi: Ja, koliko je meni poznato, izjavljujem da nema nita prijaznije od njezina dostojanstva, nita vie dostojanstveno od njezine prijaznosti, nita ozbiljnije od njezine ljupkosti, nita ljupkije od njezine ozbiljnosti. Bljedoa njezina lica pokazuje uzdranje, a ne zaudara licemjerstvom. Govor je njezin tih, a muanje rjeito: hod joj nije ni brz ni spor: vanjtina je sveudilj jednaka: gizdanje je zanemareno, a odijelo nekieno; i sama nonja jest bez ukrasa.15 Azela je najvjerojatnije bila iz rimske plemike kue istoga imena, o kojoj piu i neki svjetovni autori toga vremena. No, kako navodi Markovi, nikakva je zemaljska plemenitost ne bi mogla plemenitijom uiniti16. Rimska Crkva slavi Azelin spomendan 6. prosinca.

Ili, prema metodologiji I. Markovia, Poslanica XXVIII. Usp. I. MARKOVI, Izabrane poslanice sv. Jeronima. Svezak prvi, Hrvatsko katoliko tiskovno drutvo, Zagreb, 1908., str. 148. Jeronim spominje u ovoj poslanici, da se Marcela i sama uvjerila u Azelinu pokoru i svetost. 11 Usp. I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 149. 12 Majka, niti itko od njene obitelji, nije joj htio udovoljiti i nabaviti takvu sirotinjsku opravu, budui da su se protivili njenim pobonim eljama. 13 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 149. 14 Tko nee da radi, neka i ne jede (2 Sol 3,10) 15 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 151. 16 Usp. I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 148.
10

Jeronim ovu poslanicu pie u kolovozu 385.17, na brzinu, u hodu, ekajui u Ostiji18 ukrcaj na brod kojim e zbog ljudske zlobe napustiti Rim i krenuti prema Istoku, prema Svetoj Zemlji, kako sam kae: Ovo, moja gospodarice Azela, na brzu ruku, s plaem i alou piem ba u asu kad se moram ukrcati u brod.19 Ovu poslanicu Azeli moemo svrstati u Jeronimove osobne poslanice, u kojima pie o sebi ili drugima (tzv. familiares), ali i u apologetske. Premda ovo nije ba apologija kranske vjere u pravom smislu rijei, mogli bismo ju nazvati svojevrsnom Jeronimovom apologijom pro vita sua. 3.2. Tema poslanice Poslanica je upuena Azeli, estitoj i uzornoj djevici i monahinji u Rimu, kao oprotajno pismo zahvale za sva dobroinstva koja je Jeronim od nje primio dok je i sam boravio ondje. No budui da su ga zli ljudi oklevetali iz zavisti, i podmetali mu mnoga zla, on je na neki nain primoran napustiti sredinu u kojoj su ga do juer svi hvalili i ak mu govorili da je dostojan papinstva, a sad ga eto kleveu i podmeu mu jer im je krivo da su neke od najboljih rimskih gospoa ostavile sve i pole za njim. Dok se ja ne poznah s kuom svete Pavle, vas mi Rim jednosloslono iskazivae svoju ljubav, i gotovo svak proglasivae da sam dostojan vrhovnog sveenitva.20 Stoga Jeronim ovdje iznosi svoju apologiju protiv svih kleveta, te iznosi svoje vladanje, esto koristei ironiju i sarkazam na svoj raun, ne skrivajui svoju naglu narav. S velikim arom hvali rimske gospoe i djevojke koje su umjesto razuzdanosti, putenosti, bogatstva i zabava izabrale post, molitvu, milosre i skromnost, te se jo veim arom okomljuje na one koji takav nain ivota smatraju smijenim. Jeronim vrsto brani svoju istou, kao i istou svojih uenica i drugih ena slinog ivota, i ali to takve klevete, pogrde i ruganja dolaze od krana, a ne od neznaboaca. 3.3. Sadraj poslanice Neposredno prije svog ukrcaja na brod, Jeronim koristi posljednju priliku da pismom izrazi svoju toplu zahvalnost Azeli. Ja bih bio bez pameti kad bih mislio, da ti mogu milo za drago odvratiti. Sam Bog kadar je platiti svetoj dui tvojoj zasluge meni uinjene; jer ja nedostojan nikad nisam mogao ni poumiti, ni poeljeti, da mi toliku u Isukrstu ljubav pokloni.21

17

Usp. I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 190., 148. Usp. JEROME, ST., NPNF2-06. Jerome: The Principal Works of St. Jerome, uredio Philip Schaff, preveli M. A. Freemantle, W. H. The Hon, Grand Rapids, MI: Christian Classics Ethereal Library, New York: Christian Literature Publishing Co., 1892., str. 154. (elektronsko izdanje) 19 SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, prir. I. Markovi, M. Roman i J. Bratuli, Knjievni krug Split, Split, 1990., str. 72. 20 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 191. Papa Damaz je ve bio mrtvi starac (prema I. Markoviu), te su Rimljani u Jeronimu vidjeli dostojna nasljednika, kojeg je esto i sam Damaz citirao. 21 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 190.
18

No, isto tako, ovu zahvalnu poslanicu koristi da jo jednom, ojaenom duom odgovori i na zlobna podmetanja svojih brojnih neprijatelja u Rimu. Tako Jeronim ovu poslanicu polako pretvara i u apologijsku, u kojoj dolazi do izraaja sav njegov jad i bijes, pojaavajui intenzitet do kraja ove kratke poslanice. Sarkastino se nazivajui onakvim kakvim ga neprijatelji potvaraju Ja sramotan, ja podmuklica i varljiv: ja laa koji svojim sotonskim lukavstvom zavodim eljad!22, istie veu Azelinu zaslugu, jer je pomogla njemu zloincu, ogrezlu u svakoj opaini23. Premda Jeronim tvrdi da su te uvrede i nepravde koje mu se nanose mala kazna s obzirom na njegove grijehe, ipak ne moe sakriti svoju bol. Navodi primjere dvolinosti i licemjerstva koju je doivljavao dok su ga astili i hvalili, a zapravo mu se smijali i rugali se. Nekoji mi cjelivahu ruke, a zmijinim ustima klevetahu na me: aljahu ime usnama, a u srcu radovahu se.24 Ismijavali su njegov hod i smijanje, njegov govor i lice, a trei sumnjae neto o mojoj prostoti. No Jeronim se tjei pravednom kaznom za sve svi e oni, zajedno s njim, stati pred Boje sudite, te e se tamo oitovati svaija djela i namjere. Budui da je Jeronim oko sebe skupio etu djevica, kojima je tumaio Pismo i pouavao ih duhovnom ivotu, bilo je normalno i logino da e, kako kae Jeronim, meu njima doi do poznanstva i kasnije pouzdanja. Sam istie da nikada nije primio nikakav dar, ni mali ni veliki, niti ikakav novac od bilo koga za to to je inio, niti je ikoga krivo pogledao ili to pomislio. Pa ga, kae Jeronim, optuuju samo zato jer je muko, i to od kako je Paula naumila poi u Jeruzalem. Navodi dalje primjere raznih rimskih gospoa, od onih lijepih, naminkanih i bogatih, zatim bezobraznica ili onih koji zavode svilom, biserima i pohlepom za zlatom, te tvrdi da mu nijedna nikad nije omiljela niti je i jednoj takvoj u kuu uao. No njega su zavele prljave i kaljave, koje sunce ujutro zatee u molitvi, kojima je pjesma Evanelje, slasti su im uzdrljivost, a ivljenje post25. I kad je istoa i svetost takvih gospoa izazvala u njemu divljenje, potovanje i aenje, navalie na njega protivnici s raznim klevetama, te ga kako kae Jeronim: sve kreposti odmah ostavie.26 Nadalje, Jeronim se obraa personificiranoj ljudskoj zavisti i sotoninu lukavstvu, te kao da ih raskrinkava kao dobro poznate stare neprijatelje; O zavisti, koja sama sebe najprije ujeda! O lukavstvo sotonino, koje uvijek progoni stvari svete!27 U tom kontekstu alosti ga to nijedna od rimskih gospoa, koje idu u kupalita, mau se uljima, a bogatstvo i udovitvo su im povod razuzdanosti28 nisu predmet rimskih traeva, nego ba Paula i Melanija, koje ne marei za imanje, i ostavljajui svoju djecu, digoe kri Gospodnji, kao neki barjak pobonosti29. Jeronim smatra da je razlog takvoj zloi drugih krana30 njihova grinja savjesti, pa pokuavaju i druge ocrniti kako bi sebe opravdali;
22 23

I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 190. Isto. 24 Isto, str. 191. 25 Usp. I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 192. 26 Usp. isto, str. 192. Jeronim ovom reenicom eli rei da su sve pohvale i kreposti koje su mu pripisivali odmah nestale kada se poeo druiti s dotinim gospoama i udovicama. 27 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 192. 28 Usp. I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 192. 29 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 192. 30 Upravo to Jeronima najvie ljuti, to krani prljaju svetost svojih sugraanki: Da neznaboci, da idovi rue ovakvo ivljenje, one bi imale utjehu to nisu po volji ljudima (Gal 1,10), kojima nije po volji Isus. Nego, oh sramote! Krani, ne pazei na ono to u njihovim domovima biva, i ne imajui brige za gredu u svome oku,

Oni grde sveti nain ivota, i misle da e se sami obraniti od pedepse31 to ih eka, ako nitko nije svet, ako se za svakim zlo govori, ako je sila onih koji se gube, ako je mnotvo onih to grijee.32 Kao svoj odgovor na takav stav, on se slikovito obraa poosobljenom svjetovnom ivljenju kao opoziciji monakom ivotu, i nastoji dokazati kako je zapravo takav ivot ludost, a ne posveeni ivot: Tebi je milo kupati se svaki dan: drugi dri za gnusobu takvu istou. Tebi se podriguje kokicom, i hvali se da si jeo jesetre: ja se najedem boba. Tebi je po udi drutvo onih koji se grohotom smiju: meni Pavla i Melanija koje plau. Ti ezne za tuim: one ne prianjaju ni za svoje. Tebi je ugodno zamedjeno vino: one piju hladnu vodu, koja im je slaa. Ti cijeni, da si izgubio sve to u vrijeme nema, i ne pojede, i ne prodre: one hlepe za onim to e biti, i vjeruju da je istina sve to Pismo kae. () Bila tebi probitana tvoja debljina, mene veseli mra i bljedoa. Onakove ti dri za nevoljne; mi mislimo da si ti nevoljniji. Vraa ti se ilo za ognjilo: ti nas dri za lude, a mi tebe.33 Jeronim zatim brzo poslanicu privodi kraju, jer kako sam kae, mora se brzo ukrcati na brod34. Izrazivi svoju zahvalnost Bogu to je dostojan mrnje svijeta, ponovno se obraa Azeli s preporukom u njene molitve, koristei vrlo inteligentne i snane slike iz Svetog Pisma za svoju situaciju. Rim, iz kojega bjei, naziva Babilonom, te svoj put iz tog Babilona u Jeruzalem oslikava povratkom Izraelskog naroda iz babilonskog suanjstva. Tu sliku dopunjuje i Ezrom i Jeuom sinom Josadakovim35 koje priziva da mu pomognu vratiti se u Obeanu zemlju, da ne ovlada njime Nabukodonozor (ovdje misli na avla).36 A ti se moli, da se iz Babilona vratim u Jeruzalem, da ne oblada sa mnom Nabukodonozor nego Isus sin Jozedekov. Nek doe Ezdra, to jest Pomaga, i nek me vrati na postojbinu moju. Ja budala, koji htijah pjevati Gospodnju pjesmu u zemlji tuoj (Ps 137,4), i napustivi goru sinajsku, iskah pomoi od Misira (Jer 43,5). Ja se ne sjeah Evanelja, koje kae, da ovjek im ode iz Jeruzalema naie na razbojnike 37, te ga svuku, izrane, ubiju.38 Jeronim dalje nastavlja prispodobu o milosrdnom Samarijancu, koju zapoinje u ovom citatu, te istie iskazano milosre takvog ovjeka, usprkos tome to su ga idovi odbacivali i nazivali
trae slamku u tuemu (Mt 7,3). , I. MARKOVI, nav. dj., str. 193. 31 Pdepsa (gr.), kazna, katiga (lat. Boja kazna) 32 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 193. 33 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 193. Podcrtane su rijei i izrazi koji istiu Jeronimov snaan i grub stil, prilino radikalan, te njegovu odrjeitost. On se oituje kako u izboru rijei (gnusoba, prodre, hlepi), tako i u snanim antitezama i krajnostima (grohotan smijeh pla, probitana debljina mra i bljedoa, vino s medom hladna voda, kokica i jesetra {ptica ljetarka i sladokusna riba; poslastice na gospodskim stolovima} bob) 34 Citat v. na str. 4. ovog seminarskog rada, u poglavlju 3.1. Uvod u poslanicu 35 Obojica predvoditelji naroda, sveenici i Boji ljudi, koji su sluili Izraelcima u Babilonu, i poveli ih natrag u Izrael. Vidi Ezr 3,2. Ovdje Jeronim pod oba imena podrazumijeva Isusa, Spasitelja, ija su oni slika. 36 Premda se ovdje Jeronim zaista zauvijek oprata s Rimom, ne tedei ga ovim usporedbama, u drugom spisu (Protiv Jovinijana 2, 38) nalazimo i ovaj napis o Rimu: Moni grade () razumij svoje ime! Tvoje ime kod Grka znai snaga, kod Hebreja uzvienost. Sauvaj to kako se zove! Krepost te ini uzvienim, pohota ponienim! Spasitelj ti je u Otkrivenju zaprijetio prokletstvom koje moe pokorom izbjei. U Ninivianima ima primjer. Usp. M. MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac, Sluba Boja, Makarska, 1995., str. 33.-34. 37 Jeronimova referenca na parabolu o milosrdnom Samarijancu, koji je pomogao napadnutom ovjeku koji se sputao iz Jeruzalema (v. Lk 10, 29-35). 38 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 194.

ga sotonom, a nitko od idova ni sveenik, ni levit nisu pomogli unesreenom, premda bi se to od njih oekivalo. Ovdje Jeronim sveanim, iako jo uvijek bolnim ali i otrim tonom i stilom, jako podsjea na svetog Pavla i njegove poslanice, tj. nain na koji su zavravane. Nabrajajui nevolje koje je pretrpio kao vojnik Kristov, istie i svoju radost zbog njih jer se po nevoljama, trpljenju i sramoti dolazi u kraljevstvo nebesko. Na samom kraju poslanice, Jeronim upuuje i kratke pozdrave drugim gospoama, svaku kratko uresivi kakvim epitetom. 3.4. Posadanjenje i doivljaj poslanice Sluajui prethodna izlaganja drugih poslanica, te prouivi i ovu Poslanicu Azeli, moemo lako zakljuiti kako se Jeronimovi doivljaji i potekoe mogu susresti i danas. Neki su problemi, posebice na duhovnom planu, oito uvijek aktualni i bezvremenski. Tako i problem ogovaranja, napose klevetanje 'pravednika'. Ta je tema esta i u Bibliji, napose mudrosnoj knjievnosti i prorokim spisima. Ljudi slabijeg karaktera i morala esto bolno potvaraju na one koji se moda vie trude i nastoje ivjeti kranskim ivotom. Oni su uvijek bili, i jesu, trn u oku i uhu, kamen spoticanja koji grize vlastitu savjest, upozorava i opominje samom svojom pojavom, ak i bez rijei. To je oito i u stavu sekulariziranog svijeta prema sveenicima i osobama posveena ivota; svaki se korak, pogled ili rije promatraju pod povealom, i trai se ono to se eli uti i vidjeti. Takve, esto krive procjene, mogu lako unititi nevinu osobu. Pa ak i da su govorkanja opravdana, nije na nama da sudimo, nego trebamo poput sv. Jeronima vjerovati da emo svi zajedno pred konani sud Boji, gdje e se oitovati svaija djela i gdje e svatko primiti svoju plau. Zato da mi, jo napose kao krani, blatimo jedni druge i tako alostimo i blinjega i Boga? Jeronim se ovdje na zaista dojmljiv nain hvata u kotac s ovim problemom. Snanim izrazima i slikama, Biblijskim paralelama i sveano bolnim tonom on uspjeno brani pobone i svete gospoe koje su se nale na udaru zlobnika, zajedno s njim. Poseban je Jeronimov stil, u kojem uspijeva 'pomiriti' svoju burnu narav, veliku bol zbog nastale situacije, osjeaj pravde i pobonosti te vjere u Boju pravednost, ali i svoj britak jezik i inteligentnu ironiju, sarkazam, te osjeaj za dramu. No povrh svega, ne smijemo nikada izgubiti iz vida i njegovu iskrenu radost jer sve to podnosi za Krista, koji je puno vie pretrpio za njega. Kako i sam zakljuuje u poslanici; Neki me rue nazivajui me arobnjakom. Ja, sluga vjere, doputam da mi se daje taj naziv, jer i moga Gospodina idovi zvahu arobnjakom. Apostol pak bi nazvan varalicom. Nek ne doe na me napast nego ovjeja. Ja, vojnik kria, koliko sam nevolja napokon pretrpio? Metnue na me sramotu krivog zloina; ali znam da se slavom i sramotom dolazi u kraljevstvo nebesko.39

4. POSLANICA DOMNIONU (Ep. L.)40


39
40

SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, nav. dj., str. 72. Ili, prema metodologiji I. Markovia, Poslanica XXXII.

10

4.1. Uvod u poslanicu Jeronim pie Domnionu, vjerojatno sveeniku, uglednom kraninu u Rimu. Napisana je krajem 393. ili poetkom 394. Domnion je, prema Jeronimovim rijeima, bio ovjek vrlo svet i drugi Lot. Jeronim mu je slao svoje prijevode Svetog Pisma. U ovoj poslanici Jeronim ga naziva i premilim ocem, a na drugom mjestu svetim ocem Domnionom, to nam pokazuje Jeronimovo veliko potovanje prema ovom ovjeku. O Domnionu nalazimo i mnoga druga pisana svjedoanstva, koja nam govore o njegovoj velikoj svetosti i ugledu. Tako zapise o njemu nalazimo i kod sv. Pavlina, Augustina, kod Rufina i Paladija, koji ga takoer vrlo pohvalno spominje, dodajui da je inio mnoga udesa i da su, po njegovoj smrti, mnogi bolesnici ozdravljali na njegovoj postelji. Iako mu Rimski martirologij pridaje naslov sveenik, nigdje ne nalazimo takav zapis koji bi to potvrdio. Crkva tuje spomen sv. Domniona 28. prosinca.41 Ova je poslanica takoer privatnog, ali i apologetskog i ak retorikog karaktera, budui da Jeronim ovdje Domnionu odgovara na vijest da ga neki bivi rimski odvjetnik, koji je sada postao monah, ogovara i pogruje, te klevee da Jeronim zabranjuje i ponitava enidbu u njegovim spisima Protiv Jovinijana. Jeronimu je takav ovjek smijean, a napose jer se pravi uiteljem i velikim govornikom i poznavateljem klasike te Svetog Pisma, a zapravo je samo neki monah s gradskih uglova, s raskra, s ulica, koji se potuca po sajmovima, stokuanin, jeziast, hitar samo u klevetanju, koji se trudi da gredom svoga oka izvue slamku iz tuega42, te knjige i Jeronimova djela, koja krivo tumai i tako ih izlae po Rimu, svojim onjacima dere, raskida, komada.43 4.2. Tema poslanice Tema ove poslanice je Jeronimova obrana vlastitih rijei i stavova po pitanju djevianstva i enidbe, koje pie povodom kleveta koje neki novopeeni monah, bivi odvjetnik, iri po Rimu, pokuavajui tako stei ugled i divljenje ljudi. Monah je krivo protumaio neke Jeronimove rijei iz njegovih spisa Protiv Jovinijana, te na temelju toga, zakljuio da Jeronim obezvrjeuje enidbu. No, kako saznajemo iz poslanice, taj monah je prilino plitak i kukavica, te se ne usudi obratiti izravno Jeronimu i s njim raspraviti ta pitanja. On, naprotiv, obilazi kue i elije gospoa, udovica i djevica, te ih nasamo, toboe, pouava Svetom Pismu. Jeronim kroz cijelu poslanicu sebi svojstvenim otrim tonom i drastinim usporedbama ne tedi mladog nadobudnog monaha, te ga zapravo cijelo vrijeme ismijava i poziva na dvoboj, ne zaboravljajui pritom na ironiju i sarkazam. Jeronimov vrst karakter i ivotno iskustvo daju ovoj poslanici simpatian autoritativni ton, a napose Jeronimovo predanje i izraena poniznost, koja ipak dolazi do izraaja usprkos svoj otrini njegova tona i izraza. Kako sam Jeronim kae: Ali volim biti uenik onoga koji veli: Lea moja podmetah da me biju; i ne odvratih lica svoga od sramote zapljuvana, koji kad ga psovahu, ne odvrati psovkama, i za

41

Usp. biljeka 1. u : SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, nav. dj., str. 73., zatim biljeke 1. i 2. u: I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 222.-223., te uvodna biljeka u Poslanicu Domnionu u: JEROME, ST., NPNF2-06. Jerome: The Principal Works of St. Jerome, nav. dj., str. 192. 42 SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, nav. dj., str. 73. 43 Isto, str. 73.

11

priucima, kriem, ibanjem, huljenjem, najzad molio se za muitelje svoje, govorei: Oe, prosti im jer ne znadu to ine. I ja bratu pratam pogreku.44 4.3. Sadraj poslanice Jeronim svoju poslanicu poinje smirivanjem Domniona, koji mu je zabrinuto pisao o djelovanju dotinog monaha protiv njega. Zahvalno i prijateljski primjeuje da Domnionovo pismo u isto vrijeme izraava i ljubav i albu: ljubav tvoju, kojom briljivo opominjui, strahuje i od onoga, u emu, koliko se mene tie, nema nikakve pogibli; albu onih koji nemaju ljubavi, i traei uzrok grijeenju, blebeu protiv brata svoga, i sinu matere svoje postavljaju spoticanje (Ps 49,20).45 Sam Domnion, izgleda, i Jeronimov prijatelj, pie mu da taj monah, kako ga Jeronim naziva dijalektik vaega grada, i desno krilo Plautove sekte46, nije proitao ni osnovna djela Aristotela i Cicerona, u kojima su sadrana pravila retorike i dijalektike, te kojima se postie vjetina istraivanja i dokazivanja u uenim raspravama. Dakle, oito neobrazovan monah svejedno se voli isticati i dokazivati svoju uenost i dubinu, ali ga i odabir sluateljstva odaje, jer on na sijelima meu glupacima, i na gozbama meu enicama nainja krive silogizme, te lukavim dokazivanjem pobija to ja pisah, kao da su ono moje mudrolije.47 Jeronim se nastavlja rugati tolikom ulivenom znanju, toboe hvalei ga, jer je on (Jeronim), kako sam kae, budala, pa je mislio da ovakve stvari ne moe znati bez filozofa i govornika, te se trudio i toboe krivo je mislio da je odabravi kao bolji kraj stila 48 odabrao onaj tupi, kojim se brie, umjesto otrog, kojim se pie. A eto Nae se ovjek savren bez uitelja, boanstvom zadahnut, i samouk, koji rjeitou nadmai Cicerona, dokazima Aristotela, mudrou Platona, uenou Aristarha, mnotvom knjiga Halkentera, poznavanjem Sv. Pisma Didima i sve pisce suvremenike.49 Jeronim dalje nastavlja svoju rugalicu, naglaavajui kako nije za uditi se to ovaj preizvrsni i veoma rjeiti latinac nadvisuje mene, koji sam od dugog vremena daleko50 i bez vjebanja u latinskom jeziku, te sam polugrk i barbar, kad je silom svoje
44 45

SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, nav. dj., str. 77. I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 222. 223. 46 Isto, str. 223. Dijalektik je poznavalac ili profesor dijalektike, to jest one nauke koja ui kako treba obrazloiti valjanim i dobrim dokazima, da se doe do istine. lanovima tzv. Plautove sekte nazivali su se imitatori Plautova stila, koji je bio omiljeni Jeronimov rimski komediograf, a odlikovao se finim izrekama, bodljivim a veoma ugodnim poalicama, te stilom punim milina. Naravno, ovdje Jeronim podrugljivo upotrebljava ovaj izraz za dotinog monaha. (Usp. biljeke 4. i 5. u: I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 223.) 47 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 223. - 224. 48 Stilo (lat. stilus), gvozdena je pisaljka, odnosno drak kojim se pisalo po uvotenim tablicama. S jedne strane bio je otar, za urezivanje po vosku, a drugi kraj bio je zaobljen i tup, kojim se moglo zamuljati, tj. obrisati urezano. 49 SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, nav. dj., str. 74. 50 Jeronim je ve osam godina daleko od Rima. Usp. biljeku 1216. u: JEROME, ST., NPNF2-06. Jerome: The Principal Works of St. Jerome, nav. dj., str. 193.

12

rjeitosti nadvladao samoga Jovinijana: dragi Isuse! kakva li i kolikog ovjeka, ije knjige nitko ne razumije, koji je samo za se i za muze svirao. 51 Nadalje, Jeronim moli Domniona da ga oinski opomene, kako ne bi, nastavljajui svoje govore protiv istoe, obarao taj uzvieni ideal, i uostalom, i svoj poziv koji je izabrao. Osvre se i na sumnjivu praksu spomenutog monaha, jer obilazi sobe i elije djevica i udovica, pravei se toboe filozofom koji im tamo zbori o Pismu. Pita se Jeronim, imajui u obzir njegov nauk i rijei, to li on tamo ui te svoje uenice. Ui li ih moda da su djevice isto to i udane, te ih moda ohrabruje da ne zanemaruju cvijet svoje mladosti, te to vrijeme iskoriste u jelu i piu, u kupalitima, kienjima, te enji za miomirisnim uljima - udi se Jeronim, opravdano u strahu za djevice koje bi mogle podlei takvim 'katehezama'. Poziva ga, nadalje, Jeronim, da ukoliko je u krivu, ukoliko taj monah zaista ui djevice pokori, postu i molitvi, neka onda to ini javno, neka javno ispovijeda to u kui govori.52 I sam se Jeronim pita zato ga sam taj monah nije pitao za objanjenje spornog teksta, ako ve misli da je pogrijeio, a nije to dokazao. Jer, veli Jeronim, i drugi su imali nejasnoa, pa su pitali i dobili razjanjenje te se izbjegao svaki nesporazum ili sablazan. Izgleda da je i sam Domnion razjasnio neke Jeronimove reenice, koje su izazivale sablazan ili pomutnju, te ga stoga Jeronim stavlja kao uzor ednosti i estitosti. Jeronim iskreno ali tog monaha, molei ga da potedi i sebe, i njega i kransko ime, te neka se ugleda na Jeremiju koji lijepo kae: Dobro je ovjeku da nosi jaram za svoje mladosti. Neka sjedi u samoi i uti (Tu 3, 27-28a). No, umjesto da sjedi i uti, mladi se monah oito nema namjeru smiriti. Jeronim istie svu njegovu podlost i besramnost, ali i njegovu slabost koju on sam izgleda ne vidi. Jo jednom ga poziva na knjievni dvoboj, neka pokae to misli da zna, pa neka se vidi. Jeronim je svjestan svoje stvarne nadmoi nad takvim ovjekom, te ga zapravo puno i ne dira to se netko takav uzoholio. Opet tjei Domniona, govorei mu: Nije velika stvar, moj Domnione, brbljati po gradskim uglovima i u ljekarskim duanima53, i izricati presude o cijelome svijetu: ovaj je vjeto govorio, onaj ravo, ovaj zna Sveto Pismo, onaj bulazni, ovaj je blebetalo, onaj sasvim nerjeit. Da svakome sudi, ijom je to odlukom dobio? Na svakoga bez razlike halakati po ulicama, i gomilati grdnje, a ne krivice, to ine lakrdijai i kavgadije. Nek se hvata posla, nek pisaljkom gradi brazde, nek se makne, i pismeno pokae koliko je vrijedan: nek mi da zgodu da odgovorim na njegovu rjeitost.54 Zatim Jeronim podsjea Domniona na vlastite sposobnosti i rjeitost, te moemo stei dojam kao da se prijeti. Iako sam za sebe kae da je opasan i da je bolje da ga se takvi klone, te da se ve u koli usprotivio i uiteljima, a kako nee onda takvim beznaajnicima, ipak zakljuuje gore spomenutim stihom gdje usprkos svemu, i premda ima pravo na odmazdu i 'revan', on vie voli biti uenik svoga poniznog Uitelja, te po Kristovu primjeru i on prata svome bratu koji grijei. Jeronim se nada da e mladi monah uvidjeti da nije isto pouavati o Bojem zakonu meu enicama i meu uenim glavama. Nije mu jasno zato toliko uzdie enidbu nad djevianstvo i bezono napada Jeronima da on omalovaava enidbu, a sam ne eli o njoj priati pred ljudima u tekoama branoga ivota, poput porodiljnih boli, djejeg plaa i
51

I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 225. 226. Ovdje Jeronim aludira na Ciceronovu priu o svirau kojeg nije bilo ugodno sluati, pa mu je uitelj rekao: Sviraj za me i za muze. 52 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 1., str. 226. 53 Ljekarne su u to doba bile svojevrsne ambulante, a ne ljekarne u dananjem smislu rijei. Tamo su lijenici, koji ionako nisu ba bili cijenjeni u to doba, davali razne savjete i pripravke, te su se tamo uglavnom okupljali besposliari i 'dangube', te dane provodili u traanju i beskorisnim priama. 54 SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, nav. dj., str. 77.

13

muevljevih postelja, utei i o Apostolovim rijeima u vezi tekoa branoga ivota i njegovih savjeta za istou.55 Jeronim poslanicu zavrava vapajem, no ne bez doze ironije, da kad mu ve monah ne eli pisati, nego oito samo psovku cijeni, i kad ih ve more, kopno i narodi dijele, neka barem uje odjek njegove vike: Ne osuujem udadbe, ne osuujem enidbe. I da jo sigurniji bude o mome miljenju, hou da se ene svi koji, moda poradi straha nonoga, ne mogu spavati sami.56 4.4. Posadanjenje i doivljaj poslanice Naalost, esto smo svjedoci ljudima koji, premda moda bez pravog uvida u neku stvar ili neije rijei, odmah skau na noeve, kleveui i izvlaei zakljuke na prvu, mislei da e s mnotvom svojim rijei protiv nekoga ili neijeg djela, stei slavu ili potovanje, te tako stvoriti sebi ugled i glas kao pametnih i uenih ljudi, bez puno truda. No, poput i ovog monaha, s kojim na kraju ipak ne saznajemo to je bilo, ali moemo pretpostaviti, i takvi ljudi brzo prou kao to se i pojave. Njihova je slava kratkog vijeka, ljudi brzo uvide da su kao cimbal to jei. Poslanica je slinog karaktera kao i prethodna, svodi se na Jeronimovu obranu od kleveta. Iako, oit je dojam da Jeronima previe ne zabrinjava ovaj monah, kojemu ne znamo ni imena, no ipak uspijeva iz Jeronima izmamiti svu otrinu njegove misli i izriaja. Jeronim na zaista genijalan nain uspijeva nenametljivo pokazati svu veliinu svoga duha, ali i uma. Zaista je poticajan ovaj Jeronimov primjer borbe sa zavidnicima i klevetnicima s malo rijei puno kae, i, premda nimalo slatkorjeivim tonom i izrazima, pokazuje nadmo nad umilnim ali praznim monahovim rijeima. Na monahovu bezobratinu i besramnost, na njegove uvrede i pljuvanja, Jeronim zaista snano i poticajno slijedi Kristov uzor, istiui sliku Krista kao poniznog Sluge Jahvina kod Izaije, premda mu je sa svim pravom mogao uzvratiti i jednom rijeju ili potezom unititi nadobudnog mladia.

55

O djevicama nemam zapovijedi, nego dajem savjet kao ovjek po milosru Gospodnjem vrijedan povjerenja. Smatram dakle: dobro je to zbog sadanje nevolje, dobro je ovjeku tako biti. Jesi li vezan za enu? Ne trai rastave. Jesi li slobodan od ene? Ne trai ene. Ali ako se i oeni, nisi sagrijeio; i djevica ako se uda, nije sagrijeila. Ali takvi e imati tjelesnu nevolju, a ja bih vas rado potedio. A rado bih da budete bezbrini. Neoenjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oenjen se brine za svjetovno, kako da ugodi eni, pa je razdijeljen. I ena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi muu. (1 Kor 7, 25-28. 32-34.) 56 SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, nav. dj., str. 78.

14

5. POSLANICA MAGNU, RIMSKOM ODVJETNIKU (Ep. LXX.)57 5.1. Uvod u poslanicu Magno (ili Magnus) je bio rimski odvjetnik, ili orator, vjeti i mudri govornik, kojeg su ljudi esto unajmljivali da ih brane i zastupaju u razliitim parnicama i procesima. Izgleda da nije imao nekih posebnih prijateljskih odnosa s Jeronimom, no bili su znanci, i Magno je uvelike cijenio Jeronima. Magnov sarkofag se uva u Vatikanskim muzejima, a na njemu stoji natpis Flavius Magnus, rhetor Urbis aeternae58. Sudei po epitafu, bio je ovjek velikog ugleda. Poslanica je nastala 397. ili 398., i bila je osobito cijenjena i upotrebljavana za vrijeme renesanse. Razlog tomu lei u sadraju ove poslanice, gdje Jeronim obrazlae zato toliko citira svjetovne i poganske autore, stare klasike.59 Magna zanima Jeronimovo obrazloenje zato pored Svetog Pisma i kranskih autora toliko citira i koristi poganske pjesnike, knjievnike i filozofe grke i rimske antike. No, mudri Jeronim prozire u ovom zahtjevu Rufinove prste. Ali svejedno ukratko daje saeti, ali sadrajno bogati odgovor. Kao i u prethodnim poslanicama, usputno pitanje postaje glavna tema, dok se na razlogu pisma zadrava samo kratko. Ovu poslanicu moemo svrstati u osobne, ali prvenstveno u poune, ak i doktrinarne i svakako u apologetske. Poslanica je prilino zanimljiva i dinamina, i daje sistematski, premda saeti, prikaz vanijih kranskih autora i apologeta, kao i svetih pisaca, koji su u raspravama s poganima esto koristili njihova djela i stihove, i tako dokazivali ispravnost kranske vjere. Zanimljivo je da ovdje nema toliko ironije i sarkazma, kao ni britkog Jeronimovog rijenika. 5.2. Tema poslanice Prvotna tema ove poslanice zapravo je Jeronimova zahvala Magnu, za njegov utjecaj na Sebezija, monaha odbjeglog iz Jeronimova Betlehemskog samostana. Ne znamo kako je Sebezije doao u kontakt s Magnom, no znamo da ga je Magno savjetovao i nagovorio da se vrati Jeronimu i ispria mu se. Monah je to spremno posluao i vratio se, obeavi Jeronimu poslunost. Magno je Sebeziju dao i pismo za Jeronima, u kojemu meu ostalom pita i za razlog tolikog citiranja antikih autora. Ova je poslanica stoga Jeronimov zahvalan odogovr Magnu, ali opet i apologija. Iznova dolazi do izraaja Jeronimov talent i bogata naobrazba, no ponajprije otar um i njegov genij. Svoju praksu citiranja poganskih autora Jeronim uspjeno brani zaista brojnim primjerima svetih (biblijskih) pisaca i crkvenih otaca, te na kraju poslanice kratko, ali jasno aludira da takav prigovor nije mogao doi od uenog Magna, nego prozire da sve to zapravo prikrivena Rufinova provokacija, Jeronimovog protivnika.60 5.3. Sadraj poslanice Jeronim poinje svoju poslanicu zahvalom Magnu za savjetovanje i trud oko odbjeglog monaha Sebezija. Kako sam Jeronim kae, vidi da se Sebezije okoristio Magnovim opomenama i savjetima, i to ne toliko iz njegovog pisma, nego iz Sebezijevog pokajanja koje je pokazao. Jeronimova oinska briga i dobrota ovdje dolaze do izraaja, kako i sam kae:

57 58

Ili, prema metodologiji I. Markovia, Poslanica XL. Usp. biljeka 1., u: SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, nav. dj., str. 146. 59 Samo da podsjetimo, za vrijeme renesanse ponovno se budi interes za antiku; od znanosti i umjetnosti do knjievnosti, a koja je bila zanemarena u srednjem vijeku, koji je naglaavao samo kranske autore, a odbacivao pogansku mudrost. 60 Usp. JEROME, ST., NPNF2-06. Jerome: The Principal Works of St. Jerome, nav. dj., str. 317.

15

Pa to je udno, vie mi omilje poto bi ukoren, negoli me uvrijedi kad bijae zastranio. Nadmeu se sada njena oinska ljubav s ljubavlju sinovom: doim otac vie se ne sjea onoga to je bilo, a sin dakako obeava, da e unaprijed vriti svoje dunosti.61 Ove rijei i dogaaj neodoljivo podsjeaju na Isusovu prispodobu o dobrom ocu i razmetnom sinu. A lijepo je i Jeronima gledati u takvoj ulozi, i umjesto britkih rijei prijekora i ironije, sluati ovako plemenite i njene rijei. Tako i Jeronim dalje potie Magna na uzajamno veselje on je dobio natrag sina, a Magno vrsnog uenika. Ovaj dogaaj moemo povezati i s novozavjetnim primjerom Pavla i Filemona, gdje se Pavao zauzima za Onezima, odbjeglog Filemonovog roba, te ga savjetovavi, alje natrag Filemonu zajedno s pismom, potiui ih na jo veu ljubav i suradnju. Jeronim, kao da je jedva ekao neku priliku gdje se moe opravdati i obraniti, brzo prelazi na njemu najzanimljiviji dio - pitanje koje mu Magno postavlja na kraju svoga pisma; tj. zato Jeronim u svojim malim djelima navodi kadkad primjere iz svjetovnih knjiga, i neznaboakim kalom prlja divnu ljepotu crkve.62 Svoje tumaenje i izlaganje, Jeronim zapoinje primjerom bliskim Magnu, kao slavnom rimskom oratoru primjerom Cicerona, koji je i njega zasigurno osvojio svojim uzornim govorima. Nadalje, Jeronim se prebacuje na svete pisce, te nastavlja opepoznatom injenicom da je i u Mojsijeve i proroke knjige ulo dosta poganske mudrosti okolnih naroda, a kako i samo Pismo veli, Mojsije je na egipatskom dvoru bio pouen svim egipatskim znanjima, mudrosti i vjetinama. Svakako da je dosta toga prenio i u svoj nauk, te bogotovlje. Zanimljivo je da ovo ve Jeronim otkriva, a nalazimo i kod drugih otaca, iako je zapravo to tek pravo otkriveno i priznato procvatom biblijske egzegeze u 18. i 19. stoljeu. Salomon se takoer u nekim stvarima savjetovao s tirskim mudracima, te s njima raspravljao. I sveti Pavao, piui Titu, upotrijebio je stih pjesnika Epimenida, te u Poslanici korinanima citira Menandra. U svom slavnom govoru na Aeropagu, Pavao opet citira grke autore. Jeronim ovo zanimljivo tumai i opravdava: Pa da ovo ne bude malo, kranski vojskovoa, nepobjedivi govornik, branei stvar Isukrstovu, vjeto obraa u dokaz vjere i natpis, na koji ga namjera bijae namjerila (Dj 17,23): jer je od junaka Davida bio nauio, kako istrgnuti ma iz ruke neprijatelju, i bijesnome Golijatu istom njegovom sabljom odsjei glavu (1 Kr 17,51).63 Zanimljivo je kako ovdje Jeronim, aludirajui ujedno na Krista, koristi Davidovu pobjedu nad Golijatom, kao svoje opravdanje, i opravdanje svetoga Pavla. David je Golijatu oteo ma i njegovim ga maem pogubio; tako i Jeronim, zajedno s drugim crkvenim ocima, uzima poganima njihovo oruje (poganske pisce i govornike) i njihovim ih rijeima pobjeuje, tj. uvjerava u istinitost Evanelja. Nastavljajui sa Starim zavjetom, iznosi i drugu sliku - Boju zapovijed iz Ponovljenog zakona da zarobljenoj eni poganki valja obrijati glavu, obrve i sve dlake, te joj odrezati nokte, i tako je uzeti za enu. Pa Jeronim to zanimljivo i slikovito primjenjuje:

61 62

I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 2., str. 69. Isto, str. 70. 63 Isto, str. 71.

16

Je li dakle udo, da i ja svjetovnu mudrost, poradi milina njezine rjeitosti i krasote njezinih uda, od slukinje i robkinje hou da uinim Izraeliankom; i poto odreem i obrijem sve to je u njoj mrtvo, to jest neznaboako, pohotno, prievarno, razbludno, spojen s njezinim sasvim oienim tijelom, od nje raam domae robove Gospodinu nad vojskama?64 Jeronim dakle isti pogansku mudrost od praznovjerja i neistog, te ju koristi Bogu na slavu, ba poput proroka Hoee koji se eni bludnicom, a koja mu raa sina Jizreela Sjeme Boje, ili poput Izaije koji grenicima brije bradu i dlake po nogama, i Ezekijel, koji brije svoju glavu predstavljajui Jeruzalem kao bludnicu, kako bi se u gradu zatrlo sve mrtvo i greno. Krenuvi s primjerima crkvenih otaca, Jeronim izdvaja Ciprijana, velikog muenika i apologetu, kojemu Demetrijan, s kojim je raspravljao, prigovara to za obranu koristi Sveto Pismo koje ovaj smatra izmiljotinama. Jeronim ovdje vidi jo jedan razlog zato kranstvo treba tumaiti i braniti i poganskim mudracima i autorima, jer na to pogani nee imati odgovora. Istie zatim Origena, Metodija, Euzebija, i Apolinara, kako su opirno i rjeito iznijeli obranu na Celsove i Porfirijeve napade na kranstvo. Sam se smatra neznatnim u usporedbi s njima, i ovdje se zaista vidi Jeronimov zanos i iskreno, duboko oduevljene svim ovim autorima, kroz cijelu poslanicu. itaj njih, i vidjet e, da sam ja prema njima sasvim neuk, i poslije dugotrajne dokolice, da se, kao u snu, teko to spominjem od onoga to bijah nauio u djetinjstvu.65 S vidljivim ogorenjem govori o caru Julijanu, estokom borcu protiv kranstva, koji je pokuao vratiti poganstvo u Rimsko carstvo: Car Julijan, u vojni na Parte, izmetnu iz sebe66 sedam knjiga protiv Isukrsta; pa sebe, po pjesnikim basnama, svojim maem razmrcvari.67 Jeronim postavlja Magnu retoriko pitanje; zar mu ne bi dopustio da, kad bi pisao Julijanu protiv njega, udara po tom bijesnom psu Herkulovom toljagom, to jest naukom filozofa i stoika? Zanimljiv je i Jeronimov spomen idovskih autora, poput Filona i Jospa Flavija. Zatim Kvadrata, uenika apostola i atenskog biskupa68 koji se usprotivio Hadrijanu. Nabraja zatim mnoge oce i velikane, poput Justina, Klementa Aleksandrijskog, Pantena, Dionizija Korintskog, Apolinara, Melitona, Milcijada, Hipolita i Apolonija, te mnoge druge, ne skrivajui svoje oduevljenje njihovom hrabrou, uenou, rjeitou i napose vjerom! Sve ih zajedno svodi na zajedniki nazivnik ovim rijeima: Svi oni tako silno napunjaju svoje knjige naukom i znamenitim rijeima filozofa, da ovjek ne zna emu bi se vie divio, svjetovnoj uenosti ili znanju Svetog Pisma.69 Jeronim poslanicu polako zavrava spomenom i primjerima Latina; Tertulijana, Minucija Felixa, Arnobija, Laktancija, Viktorina, Hilarija i drugih, stavljajui njihova djela uz bok
64 65

I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 2., str. 72. Isto, str. 73. 66 Mislim da ovaj Jeronimov nimalo eufemizirani izraz jasno daje do znanja koliki prijezir i gaenje osjea prema caru Julijanu. 67 Isto, str. 73. 68 Premda su atenski biskup Kvadrat i Pavlov uenik Kvadrat dvije razliite osobe, Jeronim ih ovdje spaja u jednu, vjerojatno grekom. 69 I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 2., str. 75.

17

Ciceronu. I ba kad poinje objanjavati da su i u ostalim knjievnim i slinim raspravama poganska djela puna znanja i nauke, te da nisu samo za strogu upotrebu protiv neznaboaca, Jeronim hitro zavrava poslanicu, hinei da mu je tek pala na pamet ideja o idejnom tvorcu ovog pitanja, ili provokacije Jeronimu: Ali to velim? Ja prije mislim to pada mi na um dok pisaru kazujem u pero da me preko tebe zapituje drugi, to jest onaj, koji moda iz ljubavi prema Salustijevoj povijesti, zove se Kalpurnije Lanarije, nego da sam ne zna to svagda ueni ljudi inie.70 Jeronim eli rei da zna da je Magno iznimno uen ovjek, te da on sigurno zna za sva ova gore navedena djela slavnih pisaca, odnosno da je oito kako je ovo pitanje zapravo djelo i provokacija njegova protivnika Rufina, kojega naziva Kalpurnije Lanarije spojivi u ovom nazivu Kalpurnija Bestiju, izdajicu kojega je Jugurta podmitio, te Lanaria Calpurniusa, koji je na prijevaru i prepad ubio Julija Salinatora71. Oito je kako Jeronim ima 'visoko' miljenje o Rufinu, no zadivljuje nain i izraz kojim ga proziva. Na samom kraju moli Magna da savjetuje Rufina, tj. 'Kalpurnija', da bezub ne zavidi onima koji imaju zube da jedu, i budui krtica, nek ne gleda poprijeko one koji imaju srnei vid.72 5.4. Posadanjenje i doivljaj poslanice Premda se poslanica, koja je trebala imati zahvalni karakter, ubrzo pretvorila u leksikon kranske starine, ona ne gubi na zanimljivosti, nego dapae, zadivljuje Jeronimovom otroumnou i poznavanjem antikih i kranskih pisaca, a napose Jeronimovom lukavou. Staraka mudrost, koju se teko moe prevariti, a koja moe druge lako zavarati, fascinira svojom sposobnou. Moda e dananjem ovjeku biti teko uivjeti se u samu problematiku i teko ju smatrati korisnom, budui da je danas sasvim priznata i dostojno vrednovana poganska antika knjievnost i mudrost. Ali ako nita drugo, pouan je ve sam Jeronimov stil, i temeljitost izlaganja, pred kojim se zaista moemo postidjeti usporeujui svoje poznavanje antike mudrosti. ast izuzecima!

70 71

I. MARKOVI, nav. dj., Sv. 2., str. 77. Usp. biljeka 7. u: SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, nav. dj., str. 151. 72 SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, nav. dj., str. 151.

18

6. ZAKLJUAK U ovom seminarskom radu pokuali smo pribliiti duh svetog Jeronima dananjem itatelju, te pokuali napraviti pregled njegove misli i neke vidove problematike s kojom se svetac susretao. Kroz poslanice Azeli, Domnionu i Magnu, rimskom odvjetniku, uvidjeli smo kako Jeronim pie spontano, osobno, ali iznimno bistro i ueno. Nadasve dolazi do izraaja njegova nagla narav, no baca ju u sjenu Jeronimova mudrost i velika poniznost, koja se istie u njegovim zakljunim reakcijama. Zanimljivo je pratiti Jeronimovo raznoliko stanje duha kroz tijek poslanice, te se itatelj moe lako uivjeti u ulogu samog pisca. Jeronim ni danas ne prestaje oduevljavati svojom iskrenou, ali i stilom. Iako ne pree od uporabe grubih rijei, izraza i parabola, koje nam se ispoetka mogu uiniti neobinima, Jeronim se ne ustruava pohvaliti, ili pokazati kako ima i drugu stranu njenu, blagu i punu ljubavi, kao to to moemo vidjeti u poslanici Magnu. Za razliku od prve dvije poslanice, ve je na prvi pogled oita razlika u ovoj poslanici Magnu. Iako se Jeronim opet brani, ne nailazimo na njegov prvotni ar, koji mjestimice prelazi u jad ili ak srdbu, nego dapae, nakon dirljivog, oinskog opisa pomirenja s odbjeglim monahom, nastavlja odgovor na upravljenu, iako prikrivenu, provokaciju, i to takvim tonom i stilom, da moemo pomisliti kako se ne radi o istom piscu. Prepun oduevljenja, poniznog i iskrenog divljenja, svojim mirnim stilom i rjenikom, Jeronim u ovoj poslanici baca jedno drugaije svjetlo na svoj lik i rad. Svakako, nakon uloenog truda u prouavanje razliitih podataka i detalja u vezi naeg autora, te konzultiranja razliite literature, moemo slobodno rei da smo Jeronima poblie upoznali, i proirili svoje vidike. Jeronim se pokazao kao zaista vrijedan autor kranske starine, iji spisi, a napose brojne poslanice, mogu i danas biti iznimno vrijedna graa za duhovni ivot, te aktualan vodi kroz svakodnevne ivotne situacije i probleme.

19

7. LITERATURA ANTOLOVI, JOSIP, Duhovni velikani. Sveci Katolike Crkve. II. dio: srpanj prosinac., FTI, Zagreb, 1998. GORYS, ERHARD, Leksikon svetaca, Naklada Slap, Zagreb, 2003. INTERNET: http://www.aug.edu/augusta/iconography/jerome.html http://www.aiwaz.net/a13 tp://arthistory.we-wish.net/2007/10/06/el-greco-st-jerome/ p://en.wikipedia.org/wiki/St._Jerome_in_His_Study_(D%C3%BCrer) JEROME, ST., NPNF2-06. Jerome: The Principal Works of St. Jerome, uredio Philip Schaff, preveli M. A. Freemantle, W. H. The Hon, Grand Rapids, MI: Christian Classics Ethereal Library, New York: Christian Literature Publishing Co., 1892. (elektronsko izdanje) JERONIM, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, KS, Zagreb, 1990. MANDAC, MARIJAN, Sveti Jeronim Dalmatinac, Sluba Boja, Makarska, 1995. MARKOVI, IVAN (prev. i prir.), Izabrane poslanice sv. Jeronima. Svezak prvi, Hrvatsko katoliko tiskovno drutvo, Zagreb, 1908. MARKOVI, IVAN (prev. i prir.), Izabrane poslanice sv. Jeronima. Svezak drugi, Hrvatsko katoliko tiskovno drutvo, Zagreb, 1908. Otaka itanja u molitvi Crkve. Izbor iz asoslova Bojeg naroda., prir. eljka Bian i Tomislav Zdenko Tenek, Kranska sadanjost, Zagreb, 2000. PATROLOGY, prir. Angelo di Berardino i Johannes Quasten, prev. na eng. Placid Solari, svezak IV., Augustinian Patristic Institute Rome, Christian Classics, Inc., Westminster, Maryland, 1992. PAVI, JURAJ i TENEK, TOMISLAV ZDENKO, Patrologija, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993. SVETI JERONIM, Izabrane poslanice, prir. I. Markovi, M. Roman i J. Bratuli, Knjievni krug Split, Split, 1990.

20

8. SADRAJ

1. UVOD ....................................................................................................................................2 6. ZAKLJUAK.......................................................................................................................19 7. LITERATURA.....................................................................................................................20 8. SADRAJ.............................................................................................................................21

21