MILIVOJ SOLAR 1) UVOD U uvodnom dijelu Solar obrazlae dijelove Moliereove komedije u kojima Jourdain (lik iz Moliereove komedije)

reenicu Donesi mi moje papue smatra prozom. Solar dalje objanjava to je obina, a to umjetnika proza: -> Umjetnika proza pravljena na taj nain to obinom, prirodnom nainu izravanja pridolazi jo neto, neto to ga ini razliitim od normalnog naina izraavanja -> Stih artificijelan izraz koji izraavanju daje kvalitetu to ga ini oito umjetnim Knjievnost prouavaju moderna stilistika i poetika: a) Moderna stilistika - prouava umjetniku kvalitetu jezinog izraza (kvalitetu i stihova i proze) - nikad nije nedvosmisleno utvrdila u emu je kvaliteta umjetnikog djela, nego prouava formalnu razinu teksta - formalna razina teksta je osnova za razlikovanje umjetnikih i neumjetnikih tekstova - stilistiari utvruju da reenice iz nekog knjievnog djela i reenice u svakodnevnoj govornoj situaciji pokazuju razliku i na planu samog izraza (Donesi mi moje papue razlikuje se u svakodnevnoj govornoj situaciji i u knjievnom djelu) b) Poetika - utvruje knjievno oblikovanje u irem smislu, u smislu organizacije pjesnikog svijeta djela po naelima svojstvenim pojedinim knjievnim vrstama - Aristotelove Poetika i Retorika ine okvire u kojima se prouava knjievnost - Aristotel odreuje oponaanje kao karakteristiku pjesnitva, a uvjeravanje kao karakteristiku govornitva - U Horacijevoj poslanici Ars poetica izjednaene su funkcije oponaanja i uvjeravanja - Ciceronovim retorikim spisima i Kvintilijanovu Obrazovanju govornika analiza jezinog medija ima prvenstvo pred analizom oponaanja - Zakljuak je da stihovi pripadaju poetici, a proza retorici u razvitku europske poetike od helenizma do novog vijeka - poetika umjetnike proze nema prave kontinuirane tradicije

Razlikovanje umjetnike i neumjetnike proze razvija se tek na temelju razlikovanja umjetnike i neumjetnike knjievnosti!!

Tek ideja knjievnosti omoguuje okupljanje i proznih i stihovanih tvorevina u porodicu umjetnikih djela !! UMJETNIKA PROZA Poetika umjetnike proze treba voditi rauna o odnosu koji se stvara izmeu teksta i itaoca iz dvaju razloga: 1) jer je taj odnos presudan za analizu umjetnike proze, 2) jer se kroz taj odnos uspostavlja smisao djela Problem izgradnje poetike umjetnike proze javlja se u: 1) Prozi romana, 2) Prozi novele

- Ta poetika mora pokazati kako se proznim neumjetnikim sredstvima (to su sredstva koja se koriste u gradnji romana ili novele) izgrauje umjetniki svijet - umjetnika proza slui se jezikom na nain koji neposredno moe u potpunosti odgovarati nainu kojim se koriste: o o znanstvena proza proza obinoga govora,

a samo poneki tipovi umjetnike proze upozoravaju na metaforiku upotrebu jezika Umjetniku od neumjetnike proze mogue je razlikovati prema predstavljenoj predmetnosti ili predstavljenom svijetu (prikazani svijet razliit je od iskustvenog svijeta) - Poetika umjetnike proze upuena je na svojevrsni odnos izmeu zbiljskog i pjesnikog svijeta

2) SMISAO TEKSTA Solar uvodi u temu priom o romanu Proces Franza Kafke. U jednom dijelu tog romana Josef K. susree se sa sveenikom koji mu prepriava priu o seljaku i vrataru. Josef K. i sveenik zauzimaju razliita stajalita spram prie. Solar tvrdi da oba stajalita nisu sluajno prisutna u romanu Proces (sveenikovo i Josefovo stajalite razlikuju se u shvaanju svrhe prie Josef K. eli znati to pria zapravo znai, a sveenk smatra da pria naprosto postoji te da je njezino pravo znaenje izvan dosega bilo kakvog objanjenja). Iz navedene prie bitno je zakljuiti sljedee: Vana osobitost moderne proze jest njezin reflektiran odnos prema vlastitim teoretskim problemima (sustav injenica od kojih je roman satavljen moe se prihvatiti bez objanjenja ili se moe zatraiti konaan odgovor o znaenju romana)

- dva su temeljna odnosa prema knjievnim djelima: 1. Prihvaanje sustava injenica nekog djela bez objanjenja 2. Traenje konanog odgovora o njegovu znaenju - pitanje je i mogu li se razlike u stajalitima (tj. u razumijevanju prie) shvatiti:

1. Kao subjektivne interpretacije objektivnog umjetnikog djela koje je kao objektivno nezamjenjivo 2. Ili su te razlike u razumijevanju konstitutivni element samog umjetnikog djela - ako se razlikuje objektivno djelo od subjektivnih tumaenja, treba odovjiti ono to je u tekstu reeno od onoga kako to reeno biva shvaeno, a to zahtijeva cijeli niz sloenih misaonih operacija: - da bismo ono to je reeno sauvali od naknadnih subjektivnih interpretacija treba prvo utvrditi pravo i objektivno znaenje, a takvo bi se znaenje i moralo moi objektivno potvrditi - postupak potvrivanja morao bi utvrditi to znae odreene rijei te da se znaenje rijei sasvim nedvosmisleno utvrdi tekst bi zapravo trebalo deifrirati na temelju neke ifre. Meutim, to bi znailo da svaka rije ima samo jedno jedino znaenje (jezik kao nomenklatura) te tada knjievnou ne bi moglo biti iskazano nita novo - zbog toga to jezik nije nomenklatura, objektivnost onoga to je reeno moe se tek pokuati utvrditi pozivanjem na ono to je sam autor mislio ili pak tvrdnjom da ne postoji objektivno znaenje pojedinih rijei, ali da postoje neki objektivni formalni odnosi koji ine odreenu objektivnu strukturu - objektivna struktura prie moe se utvrditi tek ako bismo bitne i nebitne elemente prie odredili nakon postupka usporeivanja razliitih djela iste vrste - osim toga, objektivnost podrazumijeva i objektivni kut gledanja, nepristranog promatraa - budui da tekst ovisi o kontekstu, potrebno je utvrditi objektivnost konteksta, tj. komentar - problematinost konteksta ili opa kriza komentara upuuje na potrebu da se pri razmatranju umjetnike proze uzmu u obzir i naini razumijevanja razmatranih tekstova (naini razumijevanja koji omoguuju da se u tekstu stvori odreeni smisao)

O KRIZI KOMENTARA (O KRIZI TRADICIJE) Smisao se neprestano ostvaruje u itanju i razumijevanju (nije dan jednom za svagda) Uvjet da bi smisao postojao jest to da knjievni svijet (sustav znaenja koji se pojavljuje u knjievnom djelu) mora biti prihvatljiv itaocu jer ga inae nitko ne bi itao pa ne bi uope moglo doi do ostvarivanja nekog smisla Stvaralaka djelatnost uvjetovana je tradicijom, a ta tradicija nije jednoznano utvrena, rije je zapravo o interpretaciji tradicije stoga kriza komentara nije drugo do kriza tradicije,a kriza tradicije je zapravo potreba da se tradiciju uvijek iznova pokua shvatiti i odrediti tako tekst biva samo jednom od komponenata onoga to nazivamo umjentikim djelom pa se utvrivanje smisla teksta uvijek iznova poziva i na strukturu teksta, na njegov stil, kao i na naine razumijevanja teksta Smisao knjievnog teksta uspostavlja se ovisno o nainu njegova razumijevanja, a taj nain koji omoguuje razumijevanje treba zahvatiti u kritikoj analizi tradicije u kojoj se pojavljuje

3) ISTINA KNJIEVNOSTI

Odnos istine i knjievnosti izrekli su Ksenofan i Heraklit: Knjievnost lae Optuba knjievnosti za la pretpostavlja odreeno razumijevanje istine istina i zbilja neodvojivo su povezane istina je zbilja i zbilja je istina U suvremenoj se knjievnoj kritici zbilja sve manje upotrebljava kao uporite analize i vrijednosne ocjene: - tvrdnja da neko knjievno djelo ne odgovara zbilji ne shvaa se vie kao optuba - vjernost zbilji nije ni pohvala niti polazite analize Knjievna vrijednost postaje neovisna o zbilji, u prosuivanju knjievnih djela najbolje je ostati unutar knjievnog svijeta Lingvistika i knjievnost -> Suvremena lingvistika u sredite interesa teoretiara knjievnosti stavila je objanjenje naina na koji knjievnost funkcionira: -nazivi kao izvanjezina zbilja ili izvanknjievna zbilja pokazuju mjesto zbilje u prouavanju knjievnosti zbilja je izvan Knjievnost i zbilja - pojam zbilje ipak je nemogue potpuno iskljuiti iz prouavanja knjievnosti, pogotovo ako je rije o vrstama koje se koriste opisom tzv. vanjskog svijeta - ljudi i dogaaji u knjievnim djelima nisu neposredno istiniti, ali se odnos djela prema zbilji kao predmetu opisivanja ne moe ignorirati. Taj odnos moe biti odreen i negativno, ali je nuan za razumijevanje i tumaenje knjievnih djela. Izmiljeni ljudi i dogaaji u romanu rijetko su potpuno izmiljeni oni nose mnoge zbiljske karakteristike kao to su zbiljski ljudi i dogaaji rijetko bez izmiljenih dodataka - zakljuak: knjievnost se slui zbiljom kao graom - knjievnost ne sadri zbilju onkavu kakva ona jest; ona je ne oponaa, nego oblikuje Knjievnost i jezik - knjievnik obrauje jezik, a ne neposredne dijelove zbilje knjievnost se slui jezikom, jezik je njezina prava graa i samo posredno (preko jezika) zbilja se pojavljuje u knjievnosti - knjievnost je oblikovanje jezika, jezik posreduje izmeu ovjeka i zbilje, knjievnost je ugraena u jezik Motivi Postavlja se pitanje pripadaju li motivi kao tipine ljudske situacije zbilji ili knjievnosti 1) Ako pripadaju knjievnosti, kako su se uope mogli pojaviti i odrati ako nisu ni u kakvom odnosu prema zbiljskom ivotu

2) Ako pripadaju zbilji, onda se zbilja u knjievnosti pojavljuje kao regulativno naelo, to ne odgovara njezinoj ulozi neoblikovane stvari o sebi

- Odnos knjievnosti i zbilje moe se promatrati i kroz druge aspekte (npr. fabula pripada zbilji, a sie knjievnosti) Knjievnost i zbilja = Unutarnji i vanjski svijet knjievnog djela - knjievno djelo oblikuje svoj vlastiti svijet te uspostavlja odnos prema vanjskom svijetu, stoga bi unutarnji i vanjski svijet knjievnog djela bili prikladniji od naziva knjievnost i zbilja - razlika zbilje i svijeta: zbilja je zbroj svega to postoji (stvari, njihovi odnosi, ljui i dogaaji u zbilji ne moraju biti sreeni), svijet je sreena kaotina zbilja, svijet nije naprosto zbroj stvari, nego red meu tim stvarima, on je smisleno organizirana zbilja - svijet knjievnog djela slika je stvarnog svijeta samo ako zadrava ista naela smislene organizacije koja moramo prihvatiti ako govorimo o vanjskome svijetu Na dva se naina brani teza o istinitosti i pravu na zbilju knjievnosti: 1. teza o odreenom stupnju istine koji postie knjievnost - Razvio ju je Aristotel razlikujui povijest i knjievnost: - Razlika povjesniara i pjesnika jest u tome to jedan govori ono to se dogodilo, a ono to se moe dogoditi - Zato je pjesnitvo mudrije i vrjednije od povijesti, jer pjesnitvo govori vie povijest pojedinano drugi

openito, a

- Pjesnitvo prikazuje pojedinano u odnosu prema njegovoj openitoj biti te izvodi openito iz pojedinanog - Knjievnost je openitija od povijesti jer sadri istinu viu od istine neposrednog izvjetavanja, ali je manje istinita od filozofije - Postoje i suvremena shvaanja o konkretnoj univerzalnosti knjievnosti (ta shvaanja postavljena su unutar mimetike teorije knjievnosti), to definira knjievnost kao izvjetaj - Takva shvaanja tvrde kako istina knjievnosti nije u opisu postojeeg, nego u pronalaenju i prikazu onog to je bitno (npr. lik u romanu nije istinit jer predstavlja zbiljskog ovjeka, nego zato to je karakter istinit) - U oslobaanju od nebitnih okolnosti knjievnost postie vlastitiu uvjerljivost - tako je istina knjievnosti jednaka istini filozofije i znanosti, razlika je samo u modalitetima: a) knjievnost sadri manje istine od filozofije ili znanosti (knjievnost je spoznaja stupnja) ili nieg

opis

b) knjievnost na drugaiji nain izvjetava o istini (knjievnost govori u slikama, a znanost u pojmovima)

2. teza o posebnoj, vlastitioj istini knjievnosti - Povijesni izvor te teze nalazi se u nagovjetajima renesansnih poetiara koji u pjesniku vide mogunost da se lijepa la knjievnosti obrani pred strogim sudom teologije - Moderne doktrine (od romantizma pa sve do danas) tu misao prihvaaju jer istinu kao evidenciju - Sve je jae uvjerenje da knjievnost valja prihvatiti iskljuivo kao ljepotu koja je sebi dovoljna jer sama o sebi neposredno svjedoi vide

sama

- Tek metaforiki moe se govoriti o istini knjievnosti jer poetska je istina razliita od istine u smislu znanosti i svakidanjeg ivota: - Poetska je istina takva u kojoj ljude i dogaaje prikazane u djelima prihvaamo kao uvjerljive, prave istinite jedino ako se oni u cjelini svijeta djela pojavljuju kao integralni dijelovi cjeline stvarajui tako jedinstven doivljaj

- Sa stajalita egzaktne znanosti svi sudovi u knjievnom djelu nisu ni istiniti ni neistiniti; oni su kao sudovi besmisleni te rasprava o istini knjievnosti moe jedino pokazati kako postoje razliite vrste istine - U zakljuku stoji da treba odbaciti jednoznaan odnos knjievnosti i zbilje; nije samo po sebi jasno da je knjievni svijet slika zbiljskoga i da knjievnost treba usporeivati sa zbiljom. Zbilja nije odreeniji pojam od knjievnosti; istina kao interpretacija zbilje uvijek je u pitanju. Istina je uvijek pozadina na kojoj se umjetnost ostvaruje

4) POEZIJA I PROZA STIH - naziva se i vezani govor - u poetku europske knjievnosti bio je jedini mogui govor koji je pjesniki zato jer je i formalno odijeljen od obina govora - Knjievnost je usmena tradicija STIHOVANOG naina izraavanja - Pjesnitvo se pie u stihovima, a u prozi se piu filozofija, retorika i historiografija - Zato tek kad se filozofija, retorika i historiografija razviju do te mjere u smjeru znanosti da ih je neophodno razlikovati od onih proznih vrsta koje nemaju znanstvene namjere, pojavljuje se razlikovanje izmeu proze i poezije, odnosno proze i stihova unutar umjentike knjievnosti

- dva su aspekta u kojima se ostvaruje knjievnost: poezija i proza -> Edward Sapir tvrdi da postoje dvije vrste knjievnosti: a) Djela knjievne umjetnosti koja se nikada ne mogu prevesti b) Djela knjievne umjetnosti koja se mogu prevesti sa zauujuom tonou -> Jean Paul Sartre tvrdi da se pjesnik odrekao jezika-orua, njemu su rijei stvari, a ne znakovi (jer znakovi su dvosmisleni i omoguuju da se oni sami promatraju kao objekt ili da se preko njega pronae oznaena stvar) - ipak, rijei ne gube svoje znaenje, znaenje rijeima daje verbalno jedinstvo i bez njega bi se rijei rasule - Pjesnik u rijeima vidi sliku aspekata svijeta (i verbalna slika koju pjesnik izabire zbog njezine slinosti s vrbom ili jasenom ne mora nuno biti rije kojom se mi koristimo za oznaivanje tih predmeta)

-> Claude Levi-Strauss razlikuje poeziju i mit pozivajui se na mogunost prevoenja: poezija je oblik jezika koji je krajnje teko prevesti na strani jezik, a vrijednost mita kao mita ostaje ista usprkos i najgorem prijevodu Prouavanjem Sapirovih, Sartreovih i Straussovih tvrdnji, dolazi se do zakljuaka: 1. U poeziji se smisao ostvaruje maksimalnim iskoritavanjem samosvojnosti i samodostatnosti jezika 2. U poeziji se neposredno sjedinjuju subjektivno i objektivno jer je poetski govor svojevrsna objava 3. Poezija namee dimenziju jezine stvarnosti kao jedine zbilje 4. Smisao poezije neodrediv je izvan ponavljanja i nabrajnja smislenih struktura koje upuuju na mnoge aspekte razumijevanja 5. Smisao pronalazi u jezinoj organizaciji slobodnoj od neposredne veze sa svakim znaenjem koje je izvan materije jezika 6. S druge strane, umjetnika proza smisao ostvaruje na razini predstavljene predmetnosti - Tako se smisao moe odvojiti od jezine podloge pa je umjetniku prozu naelno mogue prevoditi

5) ANALIZA PROZE - itanje, odnosno razumijevanje proznog djela odigrava se u etapama( od poglavlja do poglavlja, odlomaka) - Marjorie Boulton( Anatomija proze): nacrt analitikog postupka oko studiranja proznog djela. Ako prozno djelo prouavamo rije po rije moi emo govoriti o izboru rjenika, ako ga studiramo reenicu po reenicu imat emo potpuno shvaanje njegova ritma, gramatike sturkture, prirodnosti, prikladnosti predmetu i jasnoe; ako ga studiramo odlomak po odlomak razumjet emo logiki slijed,

pripovjednu napetost ili bilo koju svrhu postupka; ako studiramo roman u cjelini poglavlje po poglavlje dobit emo uvid u cjelokupnu strukturu prie. - postupak koji se preporua uvjetovan je podjelom proze na narativnu, dramatsku, informativnu i kontemplativnu, a svakom od tih tipova odgovara odreena upotreba jezika pa nain analize odgovara tradiciji stare retorike( umijee proze u tim je okvirima umijee dobrog pisanja i govorenja po odreenim pravilima na temelju kanoniziranih djela uzora). Takva analiza proze dijeli ju po naelima iz kljune funkcije jezika: sporazumijevanje( ovjek govori da bi neto rekao pa prema tome bira stih ili prozu) - Stilistika umjetnike proze: autonomna znanstvena disciplina; istrauje sredstva izraza, a ne ono to se izraava; ne pita se o svrsi izraavanja - jezik pjesme nije obian jezik ako se i ar pjesme ne moe rastaviti na neke sastavne dijelove - kod proznog djela analiza bi trebala pokazati kako umjetniko djelo nastaje iz obinog jezika - temelje analitikog pjmovnog sustava treba traiti u Aristotelovoj poetici( Aristotel dijeli tragediju na slj dijelvoe: fabula, karakter, govor, misli, predstava, glazba) - prema Aristotelu poetika je disciplina koju bismo danas mogli oznaiti kao teoriju knjievnih vrsta, jer ona govori o pjesnikom umijeu i njegovim vrstama, a njezina centralna kategorija oponaanje u zajedniku porodicu povezuje ep, tragediju, ditiramb, auletiku i kitaristiku- takve Aristotelove klasifikacije ne odgovaraju modernijim shvaanjima, ali na temelju tih kategorija moemo konstruirati novi pojmovni sustav. Estetika je klju interpretacije Aristotelove poetike kako bi se njegovi pojmovi mogli primijeniti u modernoj analizi proznih knji.djela - Baumgarten: za njega je estetika gnoseologia inferior i smjetena je u sustav Leibniz- Wolffove metafizike; tumaenjem gnoseoloke orijentacije estetike dolazi se do slj shvaanja: umjetnika proza stvara svoj fiktivan svijet koji je rezultat odreene spoznaje stvarnog svijeta - STIH: zadravanje panje na zvuku, ritmu, melodiji jezika, grafikim elementima, a dojam i shvaanje su na razini rijei kao rijei. - PROZA: jezik postaje svrha samom sebi na drugoj razini nego kod stiha; u svijesti itaoca konstituiraju se dogaaji, ljudi, predjeli koji ine ljudski ivot koji je onda materijal daljnjeg oblikovanja, pr. sudbine, karaktera, ivotne prie. Osobine izraza tada su nevane osobitosti jezinog prikazivanja te se prodire do znaenja i predodbe fiktivnog svijeta. - pri analizi proznog djela kompozicijski nedostaci nee utjecati na nau cjelovitu recepciju djela, jer nam vlastita imaginacija nadomjeta nepotpunost izreenoga( u romanu se snalazimo kao i u stvarnom ivotu: nisu nam potrebni svi detalji kako bismo stvorili sud o neemu) - Ulfert Ricklefs: Ne postoji objektivna analiza pojedinanih elemenata koja bi vodila shvaanju cjeline, nego je specijalna analiza ve uvijek odreena realizacijom smislene cjeline.( iskustvo hermeneutike) - logino shvaanje smisla cjeline ima prioritet pred shvaanjem dijelova, a postupak sinteze ne prethodi postupku analize; - pojmovni sustavi analize mogu se podijeliti u dvije skupine:

1. analitiki postupci koji u analizi proznog knji.djela ne tee svijet djela poistovjetiti s iskustvenim svijetom filozofije i znanosti; objanjavaju elemente proznog knji.djela kao elemente jednog svijeta koji je knji.tvorevina i u analogiji je sa svijetom mita( mitska slika svijeta; odsjaj Aristotelova pojma mythosa) 2. analitiki postupci koji prozno knji.djelo tumae na temelju znanstvene slike svijeta( u okvirima zbiljskog svijeta); najdublja unutarnja struktura knji.svijeta dobija se na temelju karakteristika koje iza pojavnosti upuuju na neku skrivenu bit pojedinanih dogaaja, sudbina i karaktera( Aristotelov logos kao konstituens objanjavanja; Platonovo shvaanje umjetnosti kao paradigma) - opasnost metodolokog shematizma: da se prouavanje knjievnosti pretvori u razgovor o metodi koja se vodi kako bi se sama stvar zaboravila - prolost nastave knjievnosti( gr.filozofija, retorske kole, srednjovjekovni univerziteti) prisutna i u sadanjosti.

6) PARAFRAZA I ALEGOREZA - od antike do danas, knjievnost u europskom kulturnom krugu je obrazovni predmet i sredstvo odgoja - prema tradiciji europskog kulturnog kruga: 1. knjievnost je povezana s nadahnuem( Platon: boanska mahnitostpjesnika), prihvaanjem potrebe stvaralakog zanosa - uenje o inspiraciji ne moe biti pretpostavka na kojoj se gradi nastava knjievnosti; ono upuuje da knjievnost nikada nije potpuno ula u racionaliziran sustav obrazovanja 2. knjievnost kao obrt, odnosno vjetina - stare poetike najveim su dijelom skup pravila, propisa, uputa i savjeta knjievniku s obzirom na tehniki dio njegova rada - retorika je tehnici lijepog izraavanja dodavala topiku( spremite zaliha opih misli, gotovih formula, prikladnih predmeta prikazivanja, tema, itavih fabula) - knjievnost se moe uiti kao i svaki drugi obrt, praktinom vjebom u proizvodnji potpomognuto savjetima i uputama koje mogu dobiti sustavni karakter sreenih znanja o tehnici porizvodnje knji.djelajedan tip poetike. - svaka poetika povezuje sustav znanja, koje treba poznavati da bi se prenijelo iskustvo pravljenja knji.djela, s uenjem o onom to je u djelima vrijedno spoznaje. 3. vrhunska knji.djela kao nepresuan izvor mudrosti - zadatak nastave knjievnosti: mora prenositi vrijednost knjievnosti. - eksplikacija: temelji se na obradi knji.djela kakva iz knjievnosti ini riznicu vrijednih iskustava tri dominatna odreenja knjievnosti zbog kojih ona postaje kulturnom vrijednou.

- dva naelna postupka kojima se slui najire shvaena nastava knjievnosti: prepriavanje i tumaenje( tradicijski: parafraza i alegoreza). To su dva temeljna naina teoretske obrade knjievnih djela. U ta dva odnosa u nekoj mjeri je sadrana suprotnost mythosa i logosa. PARAFRAZA: prepriavanje ukljuuje sloen i sustavan odnos prema knji.djelima, kojeg otkriva analiza onoga to je zahvaeno prepriavanjem. Koriste se nazivi sadraj i fabula za oznaku onoga to se prepriava, ali ti nazivi ne odgovaraju sasvim. Prepriavanje ne ostaje na razini grae koja je koritena u djelu, ali ne obuhvaa ni ono to je u djelu sadrano u smislu svega to se govori( zato pojam sadraj ne odgovara). Pojam fabule bolje odgovara onome to se obuhvaa prepriavanjem, jer je sredinje naelo ono to se dalje dogodilo, a razni opisi zauzimaju manje mjesto u prepriavanju.ALI:parafrazafabula fabula ne moe obuhvatiti cjelovitost koju parafraza zahtijeva; ono to je u prepriavanju ire je od pojma fabule, a ue od pojma sadraja

- parafraziraju se uglavnom elementi fabule - subjektivnost u prepriavanju - parafraza uva odreeni izvorni odnos prema djelu, koji ne doputa prevoenje na neki drugi jezik Prepriavanje uva mitsko iskustvo; MIT je sadraj parafraze. ALEGOREZA:tumaenje ne nastoji sauvati oblik svojstven knjievnosti. Tumaenje slijedi put koji u tradiciji europske knjievnosti zacrtava postupak nazvan alegorezom. Tumaenje je neto ire od alegoreze( ona je odreeni nain tumaenja, koji upuuje na najdublje temelje svakog tumaenja) i prevodi ovo iskustvo na jezik neke doktrine ili podruja koje svojim iskustvom nije identino s knjievnosti. IDEJA je sadraj alegoreze. - logos i mythos: dvije koncepcije dvije razliite slike svijeta; razliita naela smislene organizacije - Ernst Robert Curtius: o sudbni alegoreze u europskoj tradiciji-alegorijsko objanjavanje Homera( Homerska alegoreza) homerska kritika predsokratikaidovska alegoreza Biblijekr.alegoreza crkvenih otaca...alegorija kao podloga svake interpretacije teksta. - povratak tradicionalnog sukoba mitologije i filozofije: Frazer: obraivao mit kao oblik drutvenog ivota. Cassirer: mit kao nain miljenja. Freud, Jung: mit kao izraz elementarnih podsvjesnih struktura, mogunost ujedinjenja razliitih svjetova knji.djela s jednom opom slikom svijeta koja nije znanstvena. - mitsko u knjievnosti zahvaa zbilju koja nije shvaena kao svijet podloan prirodnim i drutvenim zakonima, ali koja je ipak podlona daljnjoj obradi. - mitska slika svijeta: nain strukturiranja zbilje u knjievnosti i nakon svjetskopovijesne pobjede logosa( u stvarnom svijetu), a mythos se jo uvijek pripada subjektivnom i individualnom( umjetnosti).

- mnogoznanost- osobina mitskog svijeta uspostavljenog knji.djelom -razumijevanje kulturne tradicije, unutar koje mitsko nije izvanvremenska konstrukcija, osigurava tlo kritikog prouavanja knjievnosti; knjievnost je shvatljiva tek unutar pripadnosti kulturnoj tradiciji, koja pretpostavlja jedinstvo mythosa i logosa( s aspekta eksplikacije: jedinstvo parafraze i alegoreze).

7) POJAM PRIE - Prema Aristotelu pria = ( mythos ) = glavni dio i dua tragedije. - pria koja ini tragediju (on kae tragedije, ali odnosi se na sve anrove). - Pria moe biti shvaena i kao kategorija kojom se objanjava odnos knjievnosti i zbilje. - Problem u odnosu na druge jezike: za oznaku odreene strukture u nas je poznat naziv fabula. U njemakoj terminologiji fabel = basna (kod nas ta dvosmislenost izbjegnuta). U engleskom jeziku jer Aristotelov termin preveden kao plot to mi prevodimo kao zaplet. Tu su jo i: story (najopenitiji pojam), erzahlung (najiri pojam, svaka pria koja neto pripovijeda), geschichte (prie u starijim zapisima) , tale (odgovara i basni i pripovijetki). - Edward Morgan Froster pria (odnosno fabula) je izlaganje dogaaja sreenih u vremenskom slijedu, zaplet (plot) je logika struktura... Pria kod publike izaziva elju da sazna to e se dalje dogoditi, a zaplet zahtjeva spoznaju unutarnjih veza i odnosa izmeu isprianih dogaaja. - Pria moe biti istinita, ali ee je izmiljena (fikcija). Oblikovana je izvjetaenim govorom; mora sadravati poseban stilski govor. (razliita je od svakodnevnog govora) - Pria nije puko prepriavanje dogaaja; ona mora imati poetak, sredinu i kraj. - Pria je zapravo nain oblikovanja zbilje ona je razliita od zbilje. - Primjer: jedan dogaaj = zbilja, a npr. 3 ljudi prepriava taj jedan dogaaj (tu jednu zbilju) i na taj nain nastaju 3 razliite prie. Prema tome, iako pria nije isto to i istina (odnosno izvan istine je) , pria nije isto to i la. Njezina neistinitos je utemeljena na neskladu prie i zbilje (navedeni primjer). Pria je nain oblikovanja govora, nije samo puko prepriavanje dogaaja.

8) TEHNIKE PRIPOVIJEDANJA - Rjeju pria oznaujemo mit, redoslijed i sustav u knjievnom djelu opisanih dogaaj, odreenu knjievnu vrstu i takoer glasine o pojedinim dogaajima i osobama. - Pria je jezina tvorevina u kojoj je na poseban nain izraeno neto to se zbiva u vremenu. - Pria je sloena tvorevina u kojoj se na poseban nain redaju pojedini manji dijelovi. Takvo redanje nazivamo pripovijedanjem. - Pria je ona struktura kojoj je pripovijedanje zatvoreno izmeu poetka i kraja te time oblikovano kao zasebna cjelina. Pria se ostvaruje pripovijedanjem, a pripovijedanje neposredno razlikujemo od tumaenja, obrazovanja ili zakljuivanja.

- Pripovijedanje nije izlaganje bilo kakvih podataka jednih iza drugih, nego je uvjetovano time to obuhvaa neko zbivanje. Odluujua karakteristika pripovijedanja je sukcesija. Sukcesija pripada samom pripovijedanju i onom to se pripovijeda; elementi prie moraju biti momenti zbivanja. Pripovijedanje - nizanje odreenih smislenih jedinica koje su povezane svojevrsnom vremenskom perspektivom: vrijeme, ne prostor ili logiki odnos, ini medij u kojem se zbiva pria. Shvaanje vremena je konstitutivno za razumijevanje prie. - Govorei o razvijanju aspekta prie kod ruskih formalista; nipoto ne smatramo kako formalizam tei svoenju proznog knjievnog djela na fabulu kao slijed zbiljskih dogaaja ili pak na sie kao konstrukciju slijeda u djelu - Formalisti: - opiru se shvaanju da je struktura prie struktura fabule. ele da se analizom obuhvati tehnika pripovijedanja, bez obzira na svako izvanknjievno znaenje isprianog - temeljna dinamina dihotomija ruskih formalista izmeu postupka i grae nalazi svoj izraz, kada je rije o pripovjednoj prozi, u pojmovima fabula i sie - FABULA: materijal siea shvaenog kao pripovijedalaka konstrukcija, ona pripada zbilji - SIE: pripada knjievnosti. Nain izgradnje siea je tehniki je tehniki problem povezivanja podataka, misi i injenica koje su u knjievnom djelu sadrane - za tehniku pripovijedanja u smislu analiza najvanija im je kompozicijska motivacija koja se temelji na naelu ekonomije i svrsishodnosti motiva - Tomaevski: temom naziva jedinstvo znaenja cjelokupnog djela, a motiv je najmanja tematska jedinica, onaj dio knjievne tvorevine koji se ne moe dalje rastaviti, a da ne izgubi tematski smisao. Sie za njega predstavlja umjetniku konstrukciju rasporeda dogaaja. - Orue analize prie, prije svega ako shvatimo priu u jednom obliku njezine aktualizacije smatramo kao knjievnu vrstu koju moemo oznaiti i nazivom novela. - Strukturu novele odreuje nain nizanja odreenih momenata, tj. mi uvijek na temelju sljedeeg dinaminog motiva zakljuujemo o svrsishodnosti prethodnog. - Tomaevski smatra da postoji bitna razlika izmeu ciklusa novele i romana. - Novele mogu biti u ciklusu vezane nekim tzv. povezujuim motivima ili jedinstvenom linou. Svaka novela u ciklusu je samostalna pria. - Sukcesivnim povezivanjem motiva nastaj novela, odnosno roman, pri emu zakljuivanje, odnosno svretak igra odluujuu ulogu za ostvarivanje cjelovitosti bilo manjih jedinica kao to je novela ili veih koje nastaju povezivanjem nekoliko novela. - Struktura je prie neovisna o bilo kakvu znaenju koje je ire ili ue od onog to je u prii ispriano. - Analiza tehike pripovijedanja zahtijeva da se pria u najirem smislu sagleda i u dimenziji naina na koji knjievnost moe uspostaviti ispunjeno vrijeme, - Struktura je prie jedan osobit i samosvojan nain na koji knjievnost strukturira zbilju.

9) PRIPOVJEDA itanje umjetnike proze zahtjeva odreeno povjerenje prema autoru koji odabire ulogu pripovjedaa. To povjerenje na neki nain unaprijed osigurava oekivanje nekog jedinstva djela, jer samo ono osigurava da emo roman ili novelu npr. itati dalje i onda kada ne moemo u neposrednom kontinuitetu izravno zapaziti vezu dijelova koji slijede jedan iza drugoga. Takvo povjerenje, meutim, nije slijepo povjerenje na rije; italac umjetnike proze uvijek zna da autor moe i iznevjeriti njegovo oekivanje. italac e roman itati do kraja ili e ga odbaciti, odnosno, moda e ga i proitati, ali e tvrditi da mu se roman nije svidio. Rije je o kritikoj slobodi ili uvjetovanom povjerenju; ukljuena estetika dimenzija. Mitskoj predaji pripada bezuvjetno povjerenje jer njezin autor uiva apsolutni autoritet. Takav status, kako navodi Solar, uiva i pripovjeda narodnih pripovijedaka ili sveenik koji ita legendu za vrijeme kranskih obrede. Problem svianja ili nesvianja u takvu okviru jednostavno ne postoji; odsutnost estetike dimenzije. Sa stajalita naeg vremena moe se rei da je izvorni ep zadrao mitsko povjerenje svojih slualaca unato tomu to se odreeni stupanj estetike svijesti pojavio prilikom njegova zapisivanja. Uvjetno povjerenje u autora umjetnike proze ne moe se izravno izvesti iz bezuvjetnog povjerenja mitske predaje. Uvjetno povjerenje kvalitativno je novi tip povjerenja koje je nastalo u sukobu mitologije i filozofije, odnosno u sukobu koji je nastao izmeu estetske i religiozne organizacije iskustva. Filozofija i historiografija temelje se na svojevrsnom povjerenju u injenice, odnosno na autoritetu injenica. Autor umjetnike proze zahtjeva poneto povjerenja koje izvorno pripada historiaru (autor kao pseudohistoriar). Pripovjeda je u svim narativnim vrstama prisiljen igrati razliite uloge, nastupa kao nadahnuti pjeva (epska pjesma), uitelj ivotne mudrosti (roman), filozof (esej), linost koja ujedninjuje i povezuje sve te mogunosti (postmoderna). ODNOS AUTORA I PRIPOVJEDAA Autor odreuje ulogu pripovjedaa, ali nikada neposredno ne moe biti pripovjeda jer bi tada morao biti svjedok koji je prisegao na istinu (historiar, filozof); tada bi se gubila estetska dimenzija. On svoju priu izravno stavlja u usta drugome ili sam sebe kao pripovjedaa stavlja izvan empirijskih ogranienja. Pripovjeda pripada pripovijedanju, a ne zbiljskom svijetu, izmiljen je, zavoren u priu. Autor odreuje tip pripovjedaa.

POUZDANOST PRIPOVJEDAA Sveznajui pripovjeda najblii je pouzdanom. Sveznajui pripovjeda spaja autoritet historiara i bezuvjetnog povjerenja. Javlja se prisnost izmeu itatelja i pripovjedaa. Vie od itaoca zna o tome to je bilo i zna to e biti, prisutan je element igre s itaocem. Perspektiva je sveznajueg pripovjedaa kao ograniena perspektiva ovjek, a ne boanska sveobuhvatnost. Takoer moe odigrati ulogu psihologa, filozofa, strunjaka... Pouzdani pripovjeda kao sveznajui pripovjeda uvijek je vie nego samo pripovjeda.

Nepouzdani pripovjeda- pripovjeda koji se izjednaava s likom, ogranien je vlastitom perspektivom, podreen subjektivnosti, ne vjerujemo mu. Odreeni je stupanj nepouzdanosti neophodan jer je apsolutizacija znanja za kojom tei pouzdani pripovjeda naelno neostvariva, jer bi pripovijedanje postalo objava i prestalo bi pripadati umjetnikoj prozi.

10) KARAKTER - elimo li neko vee prozno knjievno djelo analizirati ili prepriati moramo razlikovati bitne i nebitne strukturalne elemente: nemogue je sve reeno uzeti u obzir i svemu dati istu vanost. - Zbivanje, lik i prostor su temeljne kategorije za tipologiju romana. - Roman Proces teko je svrstati u neki tip ili podvrstu romana. On govori o zbivanju u nekom prostoru i kako u njemu sudjeluju neki akteri, pri emu uvijek neto od navedenog mora biti od presudne vanosti. - Po naslovu, rekli bismo da roman pripada romanu zbivanja: proces znai neko jednosmjerno postupno zbivanje, ali i sudski proces u kojemu se odluuje o nevinosti i krivnji. - Taj roman ima sukcesivni slijed fabule, poglavlja i dogaaji u Procesu mogu se do znatnog stupnja ispremijeati:svako od njih govori uglavnom o istom, dogaaji se ponavljaju i zbivanje se vrti u krugu s nagovjetajima kako je prirodna veza uzroka i posljedice naruena. - Ali naslov koji, dakle, znai sudski proces i proces u smislu prirodnih znanosti pravi smisao dobiva tek kad ga dovedemo u vezu s osobom Jozefa K-a. - tako je Proces roman karaktera jer se karakter razvija zbog situacija koje se ponavljaju i vrte u krugu. Svakim dogaajem karakter Jozefa napreduje, odnosno, mijenja se i razvija. - Tako dolazimo do problema karaktera koji se najee upotrebljava u psiholokom ili etikom smislu. - Psiholoki- skup konstantnih psihikih osobina nekog pojedinca. - To znaenje je neophodno kada govorimo o individualnom karakteru, kada nema mogunosti da se pomijea s tipom ovjeka, temperamentom ili ovjekom kao predstavnikom neke profesije, klase, stalea. - Etiki- oznauje bitne osobine pojedinca s obzirom na odreeni sustav vrijednosti. - Analiza karaktera je dvostruko orijentirana: a) karakter se pokuava odrediti preko onoga to je o njemu reeno, nabrajaju se osobine koje pripadaju vrstama ljudi. b) karakter u djelima usporeuje se sa zbiljskim karakterima ocjenjujui njihove moralne kvalitete.

- Za spoznaju karaktera imamo direktnu i indirektnu karakterizaciju: o pojedincu saznajemo na temelju onoga to on sam o sebi govori ili to drugi govore o njemu, to on sam radi ili to rade drugi i na temelju kako on sam izgleda il kako drugi izgledaju (npr. Uplaenost moe svjedoiti o karakteru onoga koji ju je izazvao). - No u svakoj knjievnoj vrsti psiholoki se karakter drugaije odreuje. Karakter pripada samo odreenom povijesnom tipu knjievnosti, onom tipu u kojem je dominantna knjievna vrsta roman. - O karakteru u psiholokom smislu ne moe se govoriti u epu ili suvremenim romanima zabavne knjievnosti jer likovi u epu i kada govore sasvim izravno o sebi, oni ipak govore obraajui se svagda publici, oni biraju vlastiti izraz u skladu s efektom koji ele izazvati kod onih koji ih sluaju, ak i onda kada njihov govor ima sve vanjske karakteristike tzv.unutarnjeg monologa. - Unutarnji monolozi u epu imaju retoriku dimenziju koja doputa karakterizaciju jedino na razini etikog ivota zajednice (pojedinac nema nikakve vanosti da bude shvaen kao pojedinac). - U romanu, naprotiv, dominantni nain karakterizacije proizlazi iz ideje o naelnoj vrijednosti pojedinca, monolog nastoji izraziti i ono to nije namijenjeno drugima, ono to osoba ne eli rei drugima, a nekad ni samom sebi (to pokuava roman struje svijesti). - U teoriji knji. javljaju se 2 aspekta analize karaktera: 1. onaj u kojem je karakter shvaen iskljuivo u okviru prie u najirem smislu rijei, u okviru svijeta proznog knjievnog djela, karakter je neobjanjiv izvan knji.djela 2.onaj u kojem se svijet romana dovodi u vezu sa zbiljskim svijetom, karakter je mjeren zbiljskim ljudima, odnosno, oponaa odreene tipove ovjeka. Tada karakter postaje funkcija ideje;romanopisac se izraava preko svojih karaktera, karakteri samim svojim postojanjem i nainom djelovanja u prii (njihovi stavovi o neemu) pokazuju nam kako roman treba shvatiti i protumaiti. - U oba aspekta mora biti sauvano razlikovanje analize karaktera i analize karakterizacije:kroz odnos karaktera i karakterizacije sauvana je institucija knjievnosti. - Jedno uvjetuje drugo to je prirodno: osoba ne postoji izvan svog odnosa s drugim ljudima, jednom konstruiran fiktivni svijet tako uvijek podlijee novim interpretacijama, jer svaki tip ovjeka u svakoj epohi odreuju roman u okviru onoga to mogu shvatiti i razumjeti. - kako je, prema tome, karakter najue povezan s tumaenjem knjievnog djela, razmatranje karaktera izravno vodi u razmatranje aspekta alegoreze i ideje kao temeljnog pojma knjievne kritike.

11) IDEJA U KNJIEVNOSTI - umjesto shvaanja da knjievnik trai rijei kako bi izrazio odreene ideje (koje knjievni kritiar moe ponovno pronai u djelu), danas pretee shvaanje da knjievnik stvara sluei se jezikom, te rijei u djelu mogu, ali ne moraju upuivati kritiara prema odreenim idejama - za ideju nekog knjievnoga djela bitno je proimanje oblika i sadraja (neodvojivi su!), kao i otpor prema shvaanju da su rijei samo oznake za pojmove

- pronalaenje ideja u knjievnom djelu esto se odbacivalo, jer se knji. djelo tada svede na razradu jednog misaonog stava ili uzreice, to se smatralo ugroavanjem autonomije knjievnosti (knji. djelo se tada poistovjeuje s filozofskim traktatom) - u drugom sluaju ideja se javlja kao termin analize, kao pojam koji nema cilj obuhvatiti i knji. vrijednost pa se prisutnost takvih misaonih stavova prihvaa kao element posebne, knjievne strukture bez opasnosti izjednaivanja knji. s filozofijom (takvo rjeenje nude Wellek i Warren u svojoj Teoriji knjievnosti) - prisutnost ideja u knji. nikako se ne moe osporiti i one svakako imaju odgovarajue mjesto u analizi knji. djela - knji. kritika i teorija knji. ideju tumae na razliite naine: kao filozofski problem, rjeenje toga problema, nekad politiko ili vjersko uvjerenje, esto ivotnu orijentaciju u vrijednostima, a ponekad stav o pojedinanim pitanjima ili nekim opim ivotnim mudrostima - pritom ideja knji. djela vrijedi kao neka osnovna misao koja na bilo koji nain povezuje sve ono u djelu to se odnosi prema misaonim stavovima (vano ju je razlikovati od teme i karakterizacije) - Wolfgang Kayser u djelu Jezina umjetnina razlikuje ideju kao problem i ideju kao sintezu duhovnog sadraja - prema Ingardenu, ideju djela ini sinteza estetskih kvaliteta i samog umjetnikog djela - glavni problem vezan uz ideju knji. djela: je li za tumaenje nekog knji. djela vano to je pisac mislio o neemu to se smatra problemom filozofskog miljenja? - dva djela razliite grae, razliite fabule, anra, motivike mogu imati istu ideju (npr. ideja izvrenja pravde); u tom sluaju ideja se moe odrediti kao ravnopravan strukturalni element meu ostalima (motivom, temom, fabulom) - ipak, ideja proizlazi iz drukijeg razumijevanja cjelokupnog djela no to je ono u kojemu razluujemo npr. motive i fabulu, jer za navoenje fabule, grae i motiva moemo iskoristiti navode i rijei iz samoga djela, dok ideju nigdje izravno ne moemo pronai; dakle, ideja se uope ne moe navesti, nego se mora odrediti, i to u kontekstu koji je uvijek iri od knji. djela o kojemu je rije - pojmovi fabule, siea, karakterizacije, motiva i sl. odnose se na svijet knji. dijela imenujui njegove dijelove, a ideja pretpostavlja da taj svijet, tj. njegovi dijelovi, imaju znaenje koje stoji iza onoga to je prikazano ideja uvijek spada u pozadinu i proima cijelo djelo te predstavlja odreeni kut gledanja - ideja ne pripada svijetu knji. djela, nego ona tom svijetu daje jedan drugaiji, novi smisao, koji knji. ostvarenje prevodi na jezik filozofije ideja mora izvesti konani smisao pojedinog knji. djela - Platon knji. djela smatra vanima ukoliko se u njemu moe pronai odbljesak svijeta ideja, tj. kroz zbiljski svijet koji se opisuje potrebno je prikazati svijet miljenja - Hegel smatra da je kljuni odnos filozofskog razmatranja knji. djela veza izmeu knjievnosti i ideje; ideju treba biti shvaena prije svega u odnosu prema zbilji

- Hegel ne podrava Platonovu doktrinu, jer ona znai da samo filozofija knjievnosti moe dati pravi smisao, to ponovno dovodi do ukidanja knjievnosti u znanosti - ljudski svijet konstituiran je kao logos (racionalno) i kao mythos (iracionalno), te o tim aspektima ovisi hoemo li prihvatiti ili odbaciti ideju kao konstitutivni element knji. djela knjievnosti kao izrazu mythosa ideja je strana, knjievnosti kao izrazu logosa ideja je unutarnji konstitutivni element (za to se zalau filozofi) - knji. djela prave se od rijei, a ne ideja, ali se ipak prave tako da te rijei mogu izazvati odreene misli (to dovodi do ideje) ta dva pojmovna sustava, dakle, ne prepleu se i ne upotpunjuju, ali ne mogu se uzajamno iskljuiti - ideja je jedan od kljunih pojmova za razumijevanje tradicije prouavanja knjievnosti, tj. one tradicije koju preuzima idejno-tematska knji. kritika (na tom podruju posebno su znaajni marksisti)

12) IDEJNO-TEMATSKA KRITIKA Kada je rije o knjievnoj kriticinu uem smislu rijei, marksistika orijentacija u prosuivanju vrijednosti pojedninih knjievnoh djela shvaa se uglavnom kao neka vrsta idejne ili ideoloke knji. kritike. - sudove o vrijednosti pojedinih knjievnih djela temelji preteno na analizi odreenih u djelu sadranih idejnih stavova i njihovoj prikladnosti na politici zasnovanom opem vrijednosnom sustavu - tema je prividno pjam umjetnike kritike i znanosti o knjievnosti koji se razumije sam po sebi - tema na tri razine uopavanja: na razini motiva, na razini karaktera, na razini fabule - kroz oblik i sadraj tema se pribliava grai ili se pokuava s njom izjednaiti - oblik i sadraj pripadaju europskoj tradiciji miljenja o knjievnosti - oblik je nain izraavanja i kompozicija - tema duhovni sadraj - ideoloka knjievna kritika uvijek je u obzoru koji je iri od obzora bilo koje znanosti, pa je njezina uloga i vrijednost nemjerljiva mjerilom znanstvenosti - LUKASC- slijedi Hegelovu estetiku, stav da je knjievnost najvea umjetnost jer je najblia filozofiji - njegova se estetika oslanja na razradu jedne varijante spoznajnoteoretskog realizma: zbilja - zbilja postoji te se knjievnost mora oslanjati na spoznavanje zbilje - treba se razluiti u zbilji to je bitno i nebitno, nuno i sluajno te se onda u knjievnom djelu to treba opet sve razluiti da bi se utvrdilo kako se slau knjievnost i zbilja - tematska analiza analiza je ideja koje su pisca navele da pie ba o ovom ili onom - takva analiza treba ocjenu pa se razlikuju ideja-pitanje, ideja-pogreka, ideja odgovor

- uz analizu karaktera ide motivacija, koja je shvaena kao opravdanje postupka karaktera - kompozicija oznauje organizaciju zbilje- ovdje se odbacuje razlikovanje fabule i siea te se oni ujedinjuju u sie koji je nain rasporeda prikazane grae - roman prikazuje zbilju preko neega, on govori o nekoj zbilji koja nije naprosto tu, nego je uspostavljena

13) PROZNE VRSTE - Postoje velike potekoe pri razvrstavanju umjetnike proze na pojedine knjievne vrste. Rasprave koje se bave time toliko se razilaze i ne mogu se meusobno uskladiti ni toliko da poslue kao neka osnovica ili barem graa za sustavno prouavanje ope teorije proznih knjievnih vrsta. - Razlog tomu je to umjetnika proza nema tradiciju konstituiranu u skladu s nekim opim zasadama knjievnosti europskog kulturnog kruga (kao npr. ep, tragedija) ni uspostavljene vanjske formalne osobine koje bi mogle posluiti kao kriterij u razvrstavanju. Tako se knjievne vrste razvrstavaju na razliite naine u razliitim raspravama. - Danas se javlja sve vea svijest o snazi konvencija pojedinih knjievnih vrsta. Croceov pokuaj osporavanja bilo kakave vrijednosti pojmu knjievne vrste bio je samo jednostrani pogled na jedan krug problema: orijentacija iskljuivo na knjievni tekst za koji se podrazumijevalo da je istovjetan s umjetnikim djelom, tekst nije dovoen u vezu sa shvaanjem knjievnosti u cjelini, a tako ni s itateljem koji nesvjesno prihvaa tekst na nain uvjetovan u velikoj mjeri upravo tradicijom knjievne vrste. - Meutim, odreeno kritiko osvjeivanje iskustva italaca govori o snazi tradicije pojedinih knjievnih vrsta (ak i u sluaju kad jo nemamo nikakvu teoriju knjievnih vrsta) injenica je da nitko ne ita roman kao svoj prvi susret s knjievnou, itatelj npr. Procesa ve unaprijed zna da ita roman, a tek onda sudi o njegovoj vrijednosti; ako ga je proitao do kraja, to znai da roman odgovara njegovoj predodbi o tome kakva treba biti dobra knjievnost, ali i kakav treba biti roman kao odreena knjievna vrsta. - Ta predodba nije nikakva izgraena teoretska svijest o tome to je roman, ali je dovoljan okvir unutar kojeg se kree itaoeva panja. - Ako prihvatimo da knjievno djelo netko ita i razumije, on ga moe itati i razmjeti samo ako u tom djelu postoji neto to omoguuje razumijevanje. Naravno da to nije iskljuivo tradicija knjievne vrste, ali je ona i vrlo vaan faktor, jer uva uzorke tematike, karaktera, problematskih zahvata i formalnih osobitosti koje itatelj nesvjesno prihvaa kao kalup vrste. - Pojam knjievne vrste moe imati najmanje dva razliita znaenja: 1.) pojam dobiven razvrstavanjem cjelokupnog podruja umjetnike proze na nekoliko naelnih tipova (npr. epika u prozi dijeli se na roman, pripovijetku, novelu itd.); 2.) pojam dobiven empirijskom klasifikacijom odreenih djela koja se svrstavaju u skupine po slinosti (u tom sluaju bolji je termin anr, jer kriminalistiki roman, historijski roman, esej, putopis predstavlja preteno historijski ili preteno tipoloki uvjetovane grupe djela).

- Jasno je da roman odreen kao epsko djelo u prozi ne moe imati vrstou kalupa, a s druge strane odreivanje pojedinih vrstih knjievnih vrsta (npr. renesansa novela, roman struje svijesti) nikada nee pokriti cjelokupno podruje umjetnike proze, a ne moe ni dovesti do nekog shvaanja umjetnike proze u cjelini ni izbjei navoenje primjera koji ne pripdaju nijednoj vrstoj konvenciji. - te dvije tendencije u shvaanju knjievnih vrsta kriaju se tako da nijedan pojam knjievne vrste nije odreen apsolutno - Zakljuak prozne knjievne vrste treba shvatiti kao iskustvom zapaene grupe pojedinih djela, ali pri tom grupiranju tradicija deduktivnih tipologija igra bitnu ulogu. Svaka koncepcija knjievnih vrsta mora imati u vidu i razvrstavanje umjetnike proze prema opim naelima i svrstavanje pojedinih knjievnih djela u pojedinu proznu vrstu po iskustvu ovisno o pojedinanim sluajevima. - vrste o kojima uglavnom govore teoretiari knjievnosti, koje najvie spominju povjesniari knjievnosti i kojima se najee slue knjievni kritiari: roman, novela, pripovijetka koja je prijelazni oblik izmeu romana i novele, memoari, biografija, putopis, kronika, dnevnik i zasebno esej sve te vrste, osim novele, su na granici umjetnike i znanstvene proze; legenda, bajka, saga esto ih oznauju kao poetske vrste; vic, poslovica, zagonetka njihov prozni karakter zbog kratkoe i estih zvukovnih efekata najee dovoen u pitanje. - ak se i u ovom kratkom pregledu mogu uvidjeti 3 razine razvrstavanja: 1) Vezana uz tradiciju naelnog razvrstavanja knjievnosti na 3 ili 4 knjievna roda: epiku, liriku, dramatiku i eventualno didaktiku. Takva podjela knjievnosti koja se uvijek poziva na neke, najee antropoloke kategorije umjetniku prozu stavlja u isti rod s epikom te epiku u prozi dijeli na 2-3 najvanije vrste: roman, pripovijetku i novelu. U njoj su vrste na prijelazu prema znanstvenoj prozi redovito u posebnom statusu pripadaju didaktici ili su izvan prave umjetnike knjievnosti. Podruje umjetnike proze kao predmeta znanstvenog prouavanja sueno je na pripovjednu prozu, a samo je razmatranje usmjereno prema vezama i slinostima epskih vrsta (ep, balada) s romanom ili novelom. Vrste kao dnevnik, saga ili vic ovdje nemaju svoje pravo mjesto. 2) Iskustveno se, redovito na temelju historijskog materijala, pokuavaju odrediti vrste ije je znaenje unaprijed relativirano s obzirom na podruje cjelokupne umjetnike proze. Takve se vrste mogu shvatiti najprije kao pomono sredstvo prilikom svih kritikih, knjievnopovijesnih, a i knjievnoteoretskih zakljuivanja. Uz razliite vrste romana koje imaju status posebnih knjievnih vrsta (kriminalistiki, viteki, pikarski, robinzonada), ravnopravno nastupaju i kronika, dnevnik, neke vrste eseja i ostale grupe djela ako se u njima mogu zapaziti odgovovarajue konstante u nekim knjievnim postupcima. Tu pripadaju i saga, legenda, bajka ili basna u prozi na isti nain. 3) Proizlazi iz razlike izmeu legende ili sage s jedne, a romana i novele s druge strane. Razlika je na prvi pogled samo povijesna, ali moe postati i naelna ako historiziramo pojam umjetnike proze tako saga ili bajka nisu vrste koje pripadaju umjetnikoj prozi, ali na taj nain nisu ni neke suvremene vrste s izraenim karakteristikama (suvremena bajka, vic). Tako se moe dogoditi da previdimo neke sheme koje neki tipovi romana preuzimaju iz spomenutih vrsta. Andre Jolles (Jednostavni oblici) to rjeava na nain da razlikuje jednostavne i sloene oblike. - Andre Jolles funkcija jednostavnih oblika nije umjetnika u smislu modernog shvaanja umjetnike knjievnosti kao artificijelne djelatnosti pojedinca, ali je zato njihov poloaj u ivotu naroda kojem pripadaju vaniji od poloaja suvremene umjetnike knjievnosti. Jednostavni oblici pripadaju odreenim povijesnim razdobljima u kojima ine integralni dio svakodnevnog ivotnog

iskustva, ali egzistiraju na neki nain i nakon to prestaju vrijediti bitne okolnosti njihova izvornog nastanka. Tada postaju shematizirani izroeni oblici (npr. najprije nastaje legenda o Don Juanu, a u suvremenom svijetu shema ivi u novinskim izvjetajima o slavnim glumcima). Tako se na razini problematike knjievnih vrsta mogu razlikovati jednostavni i umjetniki oblici, a zatim i izvorni i izroeni jednostavni oblici. Knjievno-umjetnike vrste mogu se shvatiti na temelju umjetne razrade i kombinacija jednostavnih oblika, pri emu ve aktualizirana mo jezika slui novovjekovnom knjievniku kao oblikovana zaliha grae (npr. u kriminalistikom romanu moemo traiti ostatke jednostavnog oblika zagonetke). - Zakljuak: 1. Studij proznih knjievnih vrsta ne moe se ograniiti iskljuivo na podruje umjetnike proze. Sam pojam umjetnike proze je relativno kasnog podrijetla pa njegova upotreba u istraivanju izvora i nastanka odreenih tradicija knjievnih vrsta moe skrenuti panju s bitnih osobina za oblikovanje vrste na one osobine koje pripadaju tek kasnijim, modernijim pojmovima umjetnosti. Porijeklo umjetnike proze valja traiti u tvorevinama usmene predaje kao to su bajka, mit ili saga te u historiografiji, govornitvu i filozofiji. Historijski pogled na knjievne vrste je neophodan je u smislu konstatacije o postojanju odreenih vrsta za svako povijesno razdoblje i za naelnu teoriju knjievnih vrsta, jer svaka takva teorija mora respektirati proimanje pojma umjetnike knjievnosti sa shvaanjem knjievnosti kao svakog kultiviranoga govora. 2. Razvrstavanje cjelokupnog podruja umjetnike proze, ako se ve pokua izvesti na temelju naela neke tipologije, treba prethodno uspostaviti pojam umjetnike proze, respektirajui pritom iskljuivo naelno stajalite, a ne sav poznati materijal. Npr. porijeklo pojma umjetnike proze u knjievnosti kao umjetnosti moe osvijetliti razlikovanje romana, novele i eseja kao bitnih proznih rodova, ali tada njihove karakteristike moraju biti odreene na globalnom planu, sluei se tim pojmovima moramo raditi s odreenim zamislima idealnih tipova koji se u zbilji najee uope ne pojavljuju u istom obliku; emprijske vrste mogu se tada prouavati prema tim idealnim tipovima. 3. Neophodno je u razlikovanju vrsta umjetnike proze imati u vidu i kvalitetu. To ne znai da trebamo obezvrijediti one vrste koje teko moemo nazvati umjetnikima, kao brojne vrste zabavne knjievnosti. S vrlo velikom vrstoom sheme koja pripada vrsti postoji i cijeli niz vrsta (sentimentalni, pornografski roman) ije prouavanje moe razjasniti karakteristike knjievne vrste kao opeg pojma klasifikacije knjievnosti. Bitno je razlikovati i jednostavne i sloene oblike, pogotovo ako se prouavanje razvije u daljnje razvrstavanje na izvorne i izroene povijesne oblike. Tada uzajamni odnosi artificijelne svijesti stvaraoca i naslijeenih tematskih konvencija te shema nastalih na temelju nastalih na temelju izvornih jednostavnih oblika mogu pomoi razjanjavanju onoga to kao bitna osobina pripada pojedinim proznim knjievnim vrstama.

14) TEORIJA NOVELE I TEORIJA KNJIEVNIH VRSTA - Znanost o knjievnosti jo uvijek nije ureena znanost i donekle kasni za drugim znanostima koje su prole stupanj ope rasprave o vlastitim naelima i koncentrirale svoje istraivake napore oko nekih opeprihvaenih teorija i paradigmi samog istraivanja. - Solar usporeuje carstvo ivotinja sa carstvom knjievnih djela. Teoretiari grijee u odreivanju poma novele. Kao to je za obinog ovjeka zebra velika prugasta ivotinja, tako je i za obinog ovjeka novela kratko prozno djelo. No za zoologa i teoretiara postoji vie odrednica koje odreuju

neku vrstu. Jer bi onda mogli rei i da tigar (velika prugasta ivotinja) spada u skupinu zebri, kao i za svako manje prozni djelo da pripada noveli. - Pojam novele vremenski i prostorno ogranien opis jedne knjievne vrste ovisi o nekoj interpretaciji cijelog sustava knjievnih vrsta - Raznosvrsnost postojeih naziva i pojmova novele novela, kratka pria, pripovijetka, pripovijest - Opis pojedine knjievne vrste ne moe biti uspjean ako u njega ne ukljuimo funkciju te vrste u cjelokupnom sustavu komuniciranja i cjelinu te odreene vrste moramo razmatrati s obzirom na njene okvirne svrhe. Nije samo bitno odreenje naslova, teme, zapleta i raspleta, njego i njihova funkcija i odreenje u okviru pojedine vrste. - Najbitniji problem suvremene teorije knjievnih vrsta je odnos strukture i funkcije, a to upuuje na to da se treba tonije odrediti sami temeljni pojmovi. - Novela nije postojala prije romana, a tako ni roman nije postojao naspram novele prije nje. -- Svaka knjievna vrsta nastaje u odreenom knjievnom razdoblju kada se javlja potreba za djelom koje ima odreenu svrhu i funkciju. Tako se pojavila i novela. Vrijeme i prostor na kojem e se odrediti funkcioniranje nekog sustava knjievnih vrsta nisu injenice knjievnopovijesnog istraivanja teorija knjievnih vrsta pretpostavlja interpretaciju knjievnosti.

15) NOVELA KAO KNJIEVNA VRSTA Dva su temeljna klasifikacijska postupka: 1) knjievnopovijesni - pretpostavlja carstvo knjievnih djela kao dijakroniju, kao neki razvoj u vremenu koji se moe u svrhu znanstvenog istraivanja promatrati u nekim segmentima, npr. u knjievnim razdobljima. Razdoblje se tada shvaa kao sinkronijski presjek, to e rei da se u odreenom trenutku vremena pretpostavlja postojanje relativno amosvjesnog sustava knjievnih vrsta. Rezultat je takvog razmatranja sinkronijskog presjeka odreenog unutar ire shvaenog dijakronijskog niza takva anrovska klasifikacija kakva dovodi do pojmova: renesansna novela, renesansna lirika i sl. knjievne vrste tada postoje samo u nekom vremenskom razdoblju i samo ih je u tom razdoblju mogue odrediti. 2) knjievnoteorijski - pretpostavlja opu sinkroniju i tek na temelju takve sinkronije doputa izdvajanje nekih dijekronijskih vidova u kojima bismo, onda, mogli pratiti i neto takvo kao povijest novele npr. U takvom se postupku klasifikacije najprije mora pretpostaviti simultano postojanje carstva knjievnih djela koje je prisutno u svijesti suvremenog recipijenta. Rezultat takve klasifikacije moraju biti neke vee skupine ili pak idealni tipovi, koji se nazivaju roman, novela, ep itd., a doputa se jedino dalja povijesna diferencijacija koja naravno ne moe biti od bitne vanosti za odreenje pojma knjievne vrste. - odreenje novele prema romanu namee se u prvom redu zbog toga to se stavlja u prvi plan problem duine i kratkoe, problem koji je najei razlog sporova oko opeg odreenja novele kao samo kratke, ili kao, recimo, srednje duge prozne vrste. - cjelina ima svrhu i sustavu komunikacije, svrha se u odnosu novele prema romanu moe najprije odrediti kao ogranienje i saimanje.

- izbor teme u noveli mora biti neto druagiiji od teme koja se pojavljuje u romanu. Ta tema se u noveli mora obraditi postupcima koji zahtijevaju neto poput bitnog skraivanja. A upravo takvi postupci su ograniavanje i saimanje. - svrha postupaka u noveli moe se najlake razabrati ako imamo u vidu najprije svrhe postupka u romanu. - tematsko ogranienje i kompozicijsko saimanje tako postaje jasnije ako svrhu romana traimo u razradi ljudske sudbine, a svrhu novele u isticanju aspekata te sudbine koji se ne mogu razraditi. - roman iz niza sluajnosti ini fiktivnu cjelinu koja daje privid ako ve ne konanog smisla tada barem sudbinskih ivotnih odluka, dok novela zastaje na fragmentu i ne inzistira na povezivanju pojedinanih sluajeva. - roman i novela mogu se shvatiti kao opozicija izmeu cjelovitosti i fragmenta, opeg i pojedinanog, fiktivne nunosti i sluaja. - novela e biti uspjela tek ako se oblikujekao neka zasebna cjelina, odreena poetkom, sredinom i krajem, pa bi puko ograniavanje na samo jedan lik i/ili dogaaj teko moglo dati dojam cjelovitosti. - kako je postupak saimanja zapravo redukcija naracije i karakterizacije na samo bitne elemente prie i bitne karakterne crte likova, struktura novele pribliava se esto strukturi drame do mjere koja namee potrebu razgraniavanja. - slinosti dramskih i novelistikih tekstova samo su rezultat traenja nekih supstancijalnih osobina koje se uoavaju na temelju formalne i uglavnom laike usporedbe. - drama ljudski ivot ne pogaa i segmentu nego u toku, pa izmeu drame i novele ne postoje vee funkcionalne slinosti. Stoga se putovi drame i novele disparatni i nisu u onim odnosima opozicije koji se mogu zapaziti u dnosu novele i romana. - odnos novele prema poeziji - svijet novele i poezije su razliiti, novela moe biti poetska smao u smislu onog bogatstva asocijacija koje proizlaze iz brojnih mjesta neodreenosti, a takva su mjesta opet u prozi novele rezultat saimanja/redukcije. - novela ipak pripada svijetu romana i njezin je odnos prema lirskoj pjesmi utvrdiv jedino na razini opih razlika izmeu proze i poezije. - odnos eseja i novele - esej se uvelike slui konotacijama i upravo zbog toga on na neki nain funkcionira i u sustavu knjievnih vrsta u uem smislu rijei. A upravo to i njegov odnos prema noveli ini osobiti, sloenim pitanjem. Novela i esej nastaju u europskoj knjievnosti kao paralelne vrste, kao vrste koje se razlikuju prvo u izboru grae, a zatim u pravcu obrade moda vie nego u samom nainu obrade: novela bira grau iz ivota, a esej bira grau u literaturi. U razlici novele i eseja naziru se dvije bitne dimenzije: jedna zahvaa razliku izmeu umjetnike i znanstvene proze, a druga izraava posebne zakonitosti knjievnog oblikovanja koje jednom skrauje pripovijedanje, a drugi put filozofiranje. - Odnos novele prema jednostavnim oblicima (prije svega prema legendi i bajci) - bitna razlika novele i bajke je u doivljavanju svijeta i u pojmu iskustva, njihove su slinosti u nekim varijantama samo rezultat tehnike saimanja i takve fleksibilnosti izbora novelistike tematike kakvoj ni elementi one zaudnosti, na kojima se izgrauje bajka, ne mogu biti potpuno strani. Novela je opreka legendi jer paradigmu dobroga ivota izravno izvrgava ruglu ili samo ignorira, a ona je takoer opreka bajci jer

ograniavanju bajke kao vrste na malo broj motiva, koji se mogu varirati, suprotstavlja ograniavanje pojedinanog ostvarenja na detalje koji upravo zbog toga moraju biti neprestano novi i drugaiji. - novela je tako rei najprije element odreene strukture knjievne komunikacije, a tek zatim je samostalna struktura, odnosno ona opet ima strukturu razloivu na elemente koji se mogu analizirati. - relacijska teorija novele ne znai da u odnosima valja relativirati pojam novele, nego znai da je novela kao knjievna vrsta odrediva tek ako imamo na umu funkcionalne odnose razjednaavanja pojedinih konvencija knjievnog izraavanja koje uvijek imaju smisla jedino u cjelini nekog sustava.

16) POVIJEST NOVELE - Povijest novele mora se zamisliti kao ''praenje'' odreene strukture koja usprkos transformacijama nekih svojih elemenata moe biti ''prepoznatljiva'' u odreenom duljem razdoblju. - Ako je knjievna vrsta naprosto konvencionalno sredstvo za oblikovanje i prenoenje odreenih relevantnih iskustava, ona se moe prepoznati i analizirati tek kada odreena knjievna struktura funkcionira upravo kao knjievna vrsta, a ona funkcionira kao knjievna vrsta tek kada je postala konvencijom, tj. kada je na neki nain priznat njen status u okvirima sustava knjievne komunikacije u cjelini. To e rei da je naelno rjeiva dilema oko ''poetka'' povijesti novele, a to znai da se novela mogla pojaviti u knjievnosti i znatno ranije no to je ta ista struktura poela funkcionirati kao novela. Struktura novele ''prepoznatljiva'' je tako ve kod Herodota ili Apuleja, u Bibliji, u Tisuu i jednoj noi, pa ak izrazito i u egipatskoj knjievnosti. Neki bitni elementi te strukture mogu se lako uoiti i u srednjovjekovnim vrstama kao to su lai i fabliau, u nekim usmenim vrstama poput legende, sage ili bajke. - Ni prie iz zbirke Novellino (oko 1280) ne mogu se shvatiti kao uzorak prema kojemu bi se mogao odrediti poetak jedne takve konvencije kakva je uvjet da moemo doista s pravom govoriti o knjievnoj vrsti. - Tek je Dekameron djelo kojim se moe oznaiti poetak povijesti novele. Prije Dekamerona novela ima tek ''pretpovijest'', to znai da valja razlikovati izmeu pitanja o porijeklu novele i nacrta povijesti novele. Istraivanje porijekla novele moe dakako biti veoma vano za povijest knjievnosti , a i za teoriju te knjievne vrste, ali se na njemu ne moe utemeljiti znanstveni opis novele. Nacrt povijesti novele mora otpoeti opisom strukture kojoj funkcija daje priznati status knjievne vrste, a taj status novela ima tek od Dekamerona. - Osnovice za takvu interpretaciju mogu se nai jedino na irem podruju opozicije, a takve se opozicije mogu izvesti jedino iz analize i interpretacije odreenih ''drutava'' ili ''civilizacija'' kojima pripadaju. U njima je novela odreena u sustavu prema poeziji, prema znanstvenoj prozi, drami, usmenim knjievnim vrstama i prema romanu, s izrazitim naglaskom na slinostima i razlikama izmeu novele i romana koji zajedniki ine takve nove knjievne vrste. - Naziv ''novela'' se obino izvodi od latinskog novus, to e rei ''nov'', a jedna je od vanih odlika srednjovjekovnog mentaliteta ''uas pred novinom; uraditi neto novo,predstavljalo je grijeh''. - Novost, originalnost i individualnost su tako za srednjovjekovno drutvo iskljuivo negativne kategorije, a one postaju od renesanse izrazito pozitivnim kategorijama, osobito kada se radi o raspravljanju o knjievnosti odnosno umjetnosti.

- Srednji vijek ne moe prihvatiti ni priznati ni roman niti novelu u suvremenom smisli rijei. - Stoga su spadalo i prevarant jedini individualizirani likovi u srednjovjekovnoj knjievnosti, pa se u njima moe traiti porijeklo junaka romana i likova u zbirkama novela. Ti su likovi razliiti od povijesnih individuuma kakve oblikuju roman i novela od renesanse do danas. - Legenda tako ide u pretpovijest romana i novele, ali prava povijest i romana i novele poinje tek kao izravna opozicija legendi i legendarnim likovima u pravom smislu rijei. Konvencija knjievnog oblikovanja tu s jedne strane odgovara na poticaj razvoja ideje slobodnog povijesnog individuuma, a s druge strane takav poticaj i sama uspostavlja: ono to zovemo ''renesansom'' poinje naglaavanjem individualnosti, originalnosti i vrijednosti. A to je ''tlo'' na kojem ''izrastaju i roman i novela''. - Time dobivamo opreku koja omoguuje da srednjovjekovni sustav knjievnih vrsta shvatimo u relativnom kontinuitetu prema antici, a da novovjekovni sustav suprotstavimo svim ranijim drutvima koja se i u komunikacijskom smislu mogu razlikovati kao preteno usmene i preteno pismene civilizacije. Tisak prema opem miljenu igra golemu ulogu kakva bijae oito uvjetovana i time to se roman i novela naelno piu da bi se tiskali kako bi ih itali. - Dekameron u cjelokupnoj tradiciji europske knjievnosti dovoljno ukazuje da je tek on prijelomna toka od koje se moe pratiti poetak povijesti novele. Tako dolazimo do strukture novela iz Dekamerona koja e vaiti kao strukturna paradigma vrste, odnosno kao uporite na kojem e se moi pratiti transformacije uvjetovane uvanjem funkcije, a promjenom odreenih strukturnih elemenata. Za razumijevanje naina kako ta struktura poinje funkcionirati upravo kao novela bitnu ulogu imaju dvije injenice: prva je ''okvir zbirke'' u kojoj se novela pojavljuje i u kojem djelomino mora zahvaliti svoje priznanje koje dovodi do prihvaanja upravo njezina uzorka za konvenciju, a druga je samostalnost elemenata zbirke, odnosno pojedinanih novela, koja omoguuje da se novela prepozna i onda kada nastupa kao sastavni element drugih knjievnih vrsta. - Oba se aspekta povezuju u kompozicijskoj shemi Dekamerona jer s jedne strane cijelo djelo ima jedinstvenu '' uokvirenu'' strukturu, tj. namee se itaocu kao cjelina i samo kao takva cjelina i moe zauzeti svoje mjesto u hijerarhijski utvrenom sustavu. - Bitno je u takvim usporedbama to to kompozicijska shema Dekamerona funkcionira iskljuivo kao okvir; ona Boccacciove novele ujedinjuje po naelu koje nije ni sasvim vanjsko, jer okvir pripada ''slici'' i kao neka njena vlastita ''granica''. Okvir Dekamerona omoguuje samostalnost dijelova. - Fragmentarnost novele je u Dekameronu ublaena zbog specifinog okvira. - Okvir Demerona nije prisutan iskljuivo kao vanjska kompozicijska shema djela, nego se dijelovi okvira pojavljuju i u svakoj noveli zasebno. Kompozicijska shema svake novele u Dekameronu tako slijedi naelo da nakon naslova koji je zapravo sie dolazi okvir u kojem se redovito u nekoliko reenica objanjava tko je poeo pripovijedati sljedeu priu, kakav je dojam ostavila prethodna, to se eli osobito istaknuti. - Funkcija je tog okvira povezivanje pojedinih novela u iri sklop koji je potreban upravo zbog velike samostalnosti pojedinih novela koje se ipak nastoje prikazivati kao dijelovi odreene cjeline. - Obrada svake teme pojedinano mora teiti takvom oblikovanju koje doputa relativno izdvajanje, tj. itanje koje nije kontinuirano. Svaka novela stoga mora biti kompletna. Ona mora obuhvatiti cjelinu koju moemo razumjeti i bez ''onoga to je bilo prije'' i ''onoga to dolazi poslije''. Svaka se novela u

Dekameronu tako zatvara u samostalnu priu, u priu koja je kratka zbog saimanja, ali koja sadrava sve bitne elemente svake samostalne narativne strukture, a to su poetak, sredina i kraj. - Svaka novela u Dekameronu zadrava elementarnu retoriku kompoziciju uvoda, razrade i zakljuka. Kompozicijska shema iz Dekamerona moe se oznaiti kao: naslov, okvir, ekspozicija, zaplet i rasplet, pri emu okvir ima funkciju priznavanja vrste i moe se lako izostaviti onoga trenutka kada novela bude priznata kao zasebna knjievna vrsta. Konvencija okvira zadrat e se u povijesti novele, ali nee biti presudna za prepoznavanje novele kao knjievne vrste. Elementarna kompozicijska shema Boccacciove novele nije dovoljna za prepoznavanje strukture novele jer odgovara i strukturi narativne stihovne vrste, strukturi eseja i drame. - Kompozicijsku shemu valja shvatiti u jedinstvu s tematikom: ona mora biti primjerena potrebi iskazivanja sudbine pojedinca u demitologiziranom svijetu i mora odgovarati injenici da je novela pisana knjievna vrsta. Primjerice, novele u romanu ne moraju imati naslov, ekspoziciju i zato ne mogu funkcionirati kao novele, nego sastavni dijelovi romana (one su samo umetnute). - Struktura novele i romana razliita je: iskazuju razliito iskustvo svijeta i ivota jer je sudbina pojedinca oblikovana kao cjelina. - Dekameron je poetak povijesti novele, a nakon njega slijedi neto to ima osobine razvoja. Dekameronom uspostavljena je konvencija. Cervantesove Uzorite novele ne slijede izravno Dekameron, nego mu oponiraju. - Opozicija unutar knjievne vrste nikada ne moe ugroziti temeljne funkcionalne odrednice zacrtane za novelu iskustvom fragmenta sudbine pojedinca prema cjelini sudbinskog traganja za smislom, ili pak proze prema poeziji. Kada Cervantes oponira Boccacciu vrativi novelu odreenom naglaenom moralizmu i upozoravajui da u Uzoritim novelama nema nijedne iz koje se moe izvui koristan primjer. Taj moralizam pripada vie interpretaciji, nego samim novelama. Uzorite su novele otklon od Dekamerona, ali je otklon od Dekamerona, ali je otklon u granicama tradicije novele (na tematskome i oblikovnom planu ne razara se temeljna struktura). To znai da se povijest novele moe pratiti u pokuajima doslovnog oponaanja Dekamerona, a s druge strane moe se pratiti u dalnjim varijacijama strukture uzora koje vode do promjene nekih strukturnih elemenata. Djela koja izravno slijede njegovu tradiciju su Heptameron Margarete od Navarre i Petranuel Juana de Timonede.Spomenute - Uzorite novele djelo su izrazite knjievne individualnosti pa se zbog toga jae razlikuju od Dekamerona. Okvir u njima izostaje, one su uokvirene predgovorom koji ih potvruje kao zbirku to govori o daljnjem osamostaljivanju knjievne vrste. Naputanje strogog potivanja Boccacciovih koncencija vidljivo je u elastinosti izraza i oslobaanju od naela kompozicijske jednolikosti novela iz Dekamerona. Uzorite novele sadra samo realistike i idealistike novele, ali sadre i novele koje kao da se sastoje od niza slika , neke se pribliavaju i eseju (Licencijat Staklenko). - Zbog terminolokih problema dolazi do razlika u shvaanjima novele kao knjievne vrste na nekom prostorno i vremenski ue odreenom podruju i novele kao ope vrste. Razlikovanje novele od pripovijetke povijest novele ograniuje na kratku proznu vrstu koja se moe pojaviti i pod nazivom kratke prie. Nesporazum nastaje zbog supstancijalne teorije knjievnih vrsta koja lako zapada u aporije velikih i malih proznih vrsta. Rjeenje problema razlikovanja novele od pripovijetke treba traiti u samoj zamisli razvoja knjievne vrste: ako novelu odreuje njena funkcija te postupci ograniavanja i saimanja, pripovijetka i novela moraju initi jednu jedinu knjievnu vrstu koja se svojom funkcijom moe romanu suprotstaviti, a ne samo razlikovati. Povijest novele moe obuhvatiti

ono to se naziva pripovijetkom uz uvjet da novelu ne odredimo kao neki supstancijalni entitet niti kao strukturu neovisnu od njene funkcije. - Voltairove novele primjer su za opu povijest novele jer se u njima nakon Uzoritih novela moda prvi put susreemo s djelima visoke vrijednosti i iznimnog utjecaja. Candide je u tome smislu ve roman jer u njemu prisutni postupci saimanja ne prevladavaju nad opim dojmom elaboracije. - U moralistike novele, za razliku od legendi, ne nastupa ideja paradigme dobrog ivota, nego paradigma bliska eseju. Njihova struktura uva strukturu Boccacciovih novela bez obzira to je nadograuje komentarima ili razmiljanjem jer zadrava shemu u kojoj jedan lik u opoziciji i dogaaj bitno odreuju kompoziciju. Struktura Dekamerona nije prepoznatljiva samo zbog kompozicijske sheme i postupaka ograniavanja i saimanja, neogo ona u postupcima oblikovanja likova odgovara shemi: jedan dogaaj i jedan lik. Dogaaj ima prvenstvo jer lik proizlazi iz dogaaja. Kod Cervantesa je iznimnost samo jednog dogaaja. Lik dolazi u prvi plan, ali nema onakvu osobitost kakvu imaju likovi u romanu. Junaci novele i nisu junaci nego su uvijek nalik figurama u samo jednoj poziciju. Mogu se usporediti ahom: glavni likovi u romanu odgovaraju figurama u ahovskoj partiji, dok likovi u noveli odgovaraju figurama u ahovskom problemu. Boccaccio, Voltaire i Cervantes mijenjaju pozicije, njihove novele poinju razliitim vrstama ekspozicije. Primjerice, don Quijote u prvoj je noveli sasvim druga osoba od don Quijotea u cijelom romanu. - Ovim usporedbama eli se rei da je i dalje razvijena okvirna shema novela iz Dekamerona mora uvijek iznova omoguavati prepoznavanje novele u njenim povijesnim promjenama. Lik novele je, podjednako tako prepoznatljiv kao i tema novele jer ga ograniavanje u karakterizaciji nuno svodi na figuru u danoj poziciji. Tako e znaajni novelisti epohe romantizma, kao npr. Tieck, Hoffmann, Kleist, Merimee ili Nerval, ''pribliiti'' novelu ponekad bajci, ali e likovi njihovih novela ostati ''problemski'' i ''fragmentarni'' nasuprot pravim likovima bajke. - Tzv. ''realistike novele'' e se pribliiti uzorku vrste zadanom Dekameronom zbog vie razloga, od kojih valja posebno istaknuti reprezentativnost realistikog romana. Kada roman ima presudan utjecaj i najvie mjesto u hijerarhiji svih knjievnih vrsta, novela ga prirodno eli oponaati, ali ona ga zapravo ne moe oponaati. Tako realizam Maupassantovih novela ne oponaa naprosto konvencije realistikog romana. - Tematska i oblikovna struktura u potpunosti odgovaraju potrebama one iste funkcije koja je osiguravala Dekameronu mjesto u cjelokupnom sustavu knjievnog izraavanja: iznimnost nekog dogaaja i iznimnost lika, eksponiranog samo u jednoj poziciji. - Neko naruavanje obrasca novela iz Dekamerona javlja se tako tek u opreci koja se moe opisati kao opreka realizma i modernizma. Ta se opreka javlja krajem devetnaestog stoljea. Novela se diferencira u anrove, odnosno podvrste, koji sada, postoje usporedno. Za povijest novele moda je najzanimljivija injenica njen pomak prema vrhu hijerarhijske ljestvice svih knjievnih vrsta. Novela, naime, upravo zbog svojih opisanih osobitosti mora na neki nain odgovarati knjievnoj epohi koja je vie sklona analizi pojedinanog i oblikovanju fragmenta zbilje no sintezi i cjelovitosti. Javljaju se tako autori, kao npr. ehov ili Borges, ija novelistika bitno odreuje njihov opus u cjelini. - Veoma uspjeli romani dvadesetog stoljea kompozicijski gledano sve vie ''raspadaju'' na novele. Pretjerano je tvrditi da recimo Kafkina djela, Proces ili Ameriku, moemo shvatiti kao novele na istu temu zbog oite tendencije prema osamostaljivanju dijelova i kompozicije. Moderna novela tako ''odgovara'' modernom romanu, uz vanu napomenu da se njen status u sustavu knjievnih vrsta mijenja u skladu s promjenama u statusu romana. U oblikovnom smislu pritom je najvanije

naputanje naracije kao dominantnog postupka, pa time uvjetovano zapostavljanje dogaaja kao konstitutivnog elementa svake prie. Novela kao vrsta poinje time to je dogaaj u Dekameronu suprotstavljen udu koje je konstitutivni element legende. Dogaaj u noveli pripada svakodnevici. - Dogaaj je u razvoju novele povremeno gubio svoje presudno znaenje onoga to se odnosi iskljuivo na vanjske okolnosti i na djelovanje lika. Novela je bila i ostala opis dogaaja kojemu je najprimjerenija knjievna tehnika pripovijedanja. Neto poput analize stavova i emocija ne moe ui u novelu. Romantike novele ne odriu se tehnike pripovijedanja jer se romantiarima ini da u suprotnom ne bi bilo mogue postii dojam relativne cjelovitosti izlaganja. - Tek ehov je tako stvorio statiku strukturu novele, to u njegovim novelama tzv. statiki motivi ako ve ne dominiraju, barem su podjednako brojni kao i dinamiki motivi. Ekspozicija kod ehova raste nautrb zapleta i raspleta koji gotovo da mogu izostati. - Novela tako u nae doba mnogo vie relativira tehniku oblikovanja no to to bijae sluaj u ranijim epohama pa su s jedne strane ea ''pribliavanja'' i ''otkloni'' prema drugim srodnim knjievnim vrstama (npr. esej ili lirska pjesma) a s druge strane se koriste i sasvim nove (unutarnji monolog ili montaa). Unutarnji monolog u noveli nije uspijevao pronai potrebnu konzistenciju strukture koja je zbog ograniavanja i saimanja ostajala do te mjere ''otvorenom''. Bitan zadatak povijesti moderne novele analiza je takvih novih mogunosti koje se pojavljuju kada je dogaaj zamijenjen psihikim doivljajem,a naracija kombinirana s opisom, analizom, strujom svijesti, montaom, pa i zakljuivanjem. Mijenjanje gledita pripovjedaa igra takoer vanu ulogu jer tradicionalna shema novele nije doputala takav postupak. - Tako oblikovane novele redovito ''produuju'' i ba tu postoji mogunost da ih se shvati kao romane ili kao neku novu knjievnu vrstu, kao ''moderne pripovijetke'' ili kao ''male romane''. Nae doba i postavilo je tako radikalno pitanje knjievnih vrsta. Moe se ustvrditi da radikalno osporavanje bilo kakvog uzorka kratke proze ne moe biti prihvaeno do te mjere da bi se izazvali nastajanje potpuno novih vrsta: esej, lirska pjesma i novela. - Novella, short story i erzhlung npr. moraju shvatiti kao razliiti nazivi za isti pojam. Terminoloku raznovrsnost moe pratiti pojmovna jednolikost, ali i obratno, pojmovnu raznovrsnost moe pratiti terminologija. - Danas tako raspolaemo sa sljedeim terminima vrsta: crtica, kratka pria, pria, novela. pripovijetka i pripovijest, s time to u knjievnoj praksi teoretiari nastoje uvesti kakav-takav ''red'' u terminologiji, pa su skloni ''novelu'' ili ''pripovijetki'' upotrebljavati ako oznake kraeg oblika narativne proze. Nemogue je, dakle, utvrditi jasne razlike izmeu naih termina jer one naprosto ne postoje. Pripovijetka, pripovijest, pria i kratka pria tako za nas mogu biti samo ua odreenja, to znai da nema generikih razlika izmeu novele s jedne, a pripovijesti , pripovijetke ili prie s druge strane. Crtica je pak za nas osobit naziv koji se moe povezati s pojmom pjesme u prozi, a kratka pria, pripovijetka i pripovijest mogu biti nazivi za anrove unutar novele.

17) DIFERENCIJACIJA VRSTE I TERMINOLOKA PITANJA Na temelju klasifikacije novele kao kratke prozne narativne vrste moemo ju dalje razvrstati: 1. Po kratkoi sasvim kratka novela

- dua pripovijetka 2. Po tipovima proze usmena, narodna pripovijetka - pisana, umjetnika pripovijetka 3. Po tipovima naracije novela u 1. licu - novela u 3. licu No, bez obzira na ovu klasifikaciju, pojedina novela uvijek funkcionira najprije u opem sustavu knjievnog funkcioniranja kao novela, a tek onda kao vrsta novele. Terminoloka pitanja Novela oznauje knjievnu vrstu unutar koje su mogue daljnje diferencijacije pa se tom smislu doputa uporaba naziva pripovijetka, pripovijest i kratka pria. Sline funkcije razgraniavanja odreenih uih anrova mogu imati i povijesno odreeni termini kao renesansna novela, znanstvenofantastina novela, kriminalistika novela. Takva odreenja treba shvatiti samo kao ue odredbe dodane vsti novela.